5karin Slaughter - Duboki Pad Pdf

  • Uploaded by: Zita
  • 0
  • 0
  • 2 weeks ago
  • PDF

This document was uploaded by user and they confirmed that they have the permission to share it. If you are author or own the copyright of this book, please report to us by using this DMCA report form. Report DMCA


Overview

Download & View 5karin Slaughter - Duboki Pad Pdf as PDF for free.

More details

  • Words: 116,432
  • Pages: 347
Loading documents preview...
KARIN SLAUGHTER

DUBOKI PAD

Prevela s engleskoga: Mirta Jambrović

Naslov izvornika: Fallen

Svim knjižničarkama i knjižničarima na svijetu, u ime djece kojoj ste pomogli da postanu pisci

SUBOTA

PRVO POGLAVLJE FAITH MITCHELL ISTRESLA JE sadržaj torbice na suvozačko sjedalo Mini Morrisa, pokušavajući pronaći nešto što bi mogla pojesti. Osim dlakavog komada žvakaće gume i jednog kikirikija sumnjiva podrijetla, ništa nije bilo ni izdaleka jestivo. Pomislila je na kutiju energetskih pločica koje joj stoje u smočnici i želudac joj je zazvučao kao da škripe zahrđale šarke. Računalni seminar na kojemu je jutros bila trebao je trajati tri sata, ali se razdužio na četiri i pol, zahvaljujući onom seronji iz prvoga reda koji je neprestano postavljao nepotrebna pitanja. Istražni ured države Georgije obučava svoje agente više nego bilo koji drugi ured u regiji. U glavu im stalno utuvljuju statistiku i podatke o protuzakonitim radnjama. Moraju biti upoznati s najsuvremenijom tehnologijom. Dvaput godišnje moraju zadovoljiti normu na streljani. Odlaze u lažne prepade i na aktivno simulacijsko gađanje, koji su tako žestoki da tjednima nakon toga Faith ne može otići u kupaonicu po noći a da najprije ne provjeri sjene u dovratcima. Obično je cijenila GBI-evu temeljitost. Danas je uspijevala misliti samo na svoje četveromjesečno dijete i obećanje koje je dala majci da će se vratiti najkasnije do podneva. U trenutku kad je upalila automobil, na satu na kontrolnoj ploči pisalo je jedan i deset. Faith promrsi neku psovku dok se izvlačila s parkirališta GBI-eva sjedišta ispred Panthersvilleovske ceste. Koristeći se Bluetoothom, nazvala je majku. Iz automobilskih zvučnika razlila se statička tišina. Faith poklopi i ponovo nazove. Ovoga puta začuo se signal zauzete linije. Faith je prstima kuckala po upravljaču, slušajući blejanje iz zvučnika. Njezina je majka imala govornu poštu. Svi imaju govornu poštu. Faith se nije mogla sjetiti kad je posljednji put čula signal zauzete linije. Gotovo da je zaboravila taj zvuk. Vjerojatno neka pogreška telefonskog operatera. Poklopila je i treći put pokušala nazvati. I dalje zauzeto.

Faith je jednom rukom držala upravljač dok je na BlackBerryju provjeravala je li joj majka poslala e-mail. Prije nego što je otišla u mirovinu, Evelyn Mitchell bila je policajka nešto malo manje od četiri desetljeća. O Atlantskoj policiji mnogo se toga može reći, ali ne i da kaskaju za vremenom. Evelyn je imala mobitel još u ono doba kada su izgledali više kao torbice koje prebaciš preko ramena, nego kao mobiteli. Naučila se koristiti elektroničkom poštom prije svoje kćeri. BlackBerry je imala gotovo dvanaest godina. Ali danas nije poslala poruku. Faith provjeri glasovnu poštu na mobitelu. Imala je jednu sačuvanu poruku od zubara u vezi s odlaskom na čišćenje zuba, ali nije bilo ničega novog. Pokušala je nazvati sebe na kućni telefon, pomislivši kako je majka možda otišla onamo po nešto za dijete. Faithina kuća bila je u istoj ulici kao i Evelynina. Možda je Emma ostala bez pelena. Možda joj je trebala još jedna bočica. Faith je slušala kako telefon zvoni u njezinoj kući, a zatim je začula vlastiti glas koji se javio i poručio nazivatelju da ostavi poruku. Prekinula je vezu. Bez razmišljanja, osvrnula se prema stražnjemu sjedalu. Ondje se nalazila Emmina prazna sjedalica. Vidjela je ružičastu podstavu kako viri preko ruba plastike. »Budalo«, Faith si šapne u bradu. Nazove majku na mobitel. Prestala je disati osluškujući kako tri puta zvoni. Poziv je prebačen na Evelyninu govornu poštu. Faith je morala pročistiti grlo prije nego što je uspjela progovoriti. Bila je svjesna drhtanja u glasu. »Mama, stižem kući. Pretpostavljam da si odvela Em u šetnju...« Faith pogleda u nebo dok se spajala na međudržavnu cestu. Bila je dvadesetak minuta od Atlante i vidjela je debeljuškaste bijele oblake omotane poput šalova oko goluždravih vratova nebodera. »Samo me nazovi«, Faith reče, a zabrinutost ju je bockala po primozgu. Trgovina. Benzinska postaja. Ljekarna. Njezina majka imala je istu automobilsku sjedalicu kao što je bila ona na stražnjemu sjedalu Faithina Mini Morrisa. Vjerojatno nešto obavlja vani. Faith kasni više od sat vremena. Evelyn je sigurno uzela dijete i... ostavila Faith poruku da će biti vani. Ta žena je veći dio odrasle dobi bila dežurna. Nije ni na zahod išla, a da to nekome ne javi. Faith i njezin stariji brat, Zeke, šalili su se na račun toga dok su bili djeca. Uvijek su znali gdje im je majka, čak i kada to nisu željeli. Posebno kada to nisu željeli.

Faith se zagleda u mobitel u ruci kao da bi joj on mogao reći što se događa. Bila je svjesna da se možda uzrujava ni oko čega. Fiksna linija možda je u kvaru. Majka to ne bi znala osim ako ne bi išla nekoga nazvati. Mobitel joj je možda isključen, ili se puni, ili oboje. BlackBerry joj je možda u automobilu ili negdje odakle ne čuje njegovo izdajničko vibriranje. Faith je pogledavala između ceste i svojega BlackBerryja dok je pisala e-mail majci. Naglas je izgovarala riječi dok je tipkala: »Na-putu-sam-kući. Oprosti-što-kasnim. Nazovi-me.« Pošalje e-mail pa baci mobitel na sjedalo na kojemu su već bile razbacane stvari iz torbice. Nakon kratkog oklijevanja, Faith ubaci žvakaću gumu u usta. Žvakala je dok je vozila, praveći se da ne primjećuje vlakna s tkanine torbice koja su joj se lijepila za jezik. Upalila je radio pa ga ponovo isključila. Promet je jenjavao kako se približavala gradu. Oblaci su se razišli i zasjalo je jarko sunce. U njezinu je automobilu zakipjelo. Nakon deset minuta, Faithini živci i dalje su bili na rubu, i znojila se od vrućine u automobilu. Malo je otvorila prozor na krovu da pusti nešto zraka u automobil. Ovo je vjerojatno jednostavan slučaj tjeskobe zbog razdvajanja. Vratila se na posao prije nešto više od dva mjeseca, ali svejedno je svako jutro kad bi ostavljala Emmu kod majke, doživljavala neki oblik napadaja. Vid bi joj se zamutio. Srce podrhtavalo u grudima. U glavi joj je zujalo kao da su joj milijuni pčela uletjeli u uši. Na poslu je bila razdraženija nego inače, posebno sa svojim partnerom, Willom Trentom, koji je ili bio strpljiv kao Job, ili je pripremao uvjerljiv alibi za trenutak kada napokon pukne i udavi je. Faith se nije mogla sjetiti je li istu tjeskobu osjećala i s Jeremyjem, svojim sinom koji je sada bio brucoš na fakultetu. Faith je imala osamnaest godina kad se upisala na policijsku akademiju. Jeremyju su tada bile već tri godine. Uhvatila se za tu pomisao da se upiše na akademiju kao da je to jedini preostali pojas za spašavanje na Titanicu. Zbog dviju minuta loše procjene u dnu kina, u vezi koja je nagovijestila cijeli životni vijek zapanjujuće lošega ukusa u muškarcima, Faith je iz puberteta prešla ravno u majčinstvo, bez uobičajenih postaja između tih dvaju razdoblja. U osamnaestoj je uživala u pomisli da zarađuje stalnu plaću kako bi se mogla iseliti iz roditeljske kuće i odgajati Jeremyja kako to ona hoće. Svakodnevni odlazak na posao bio je korak prema neovisnosti. To što ga je morala

ostavljati u vrtiću činilo joj se kao mala žrtva. Sada kada su joj bile trideset i četiri godine, i kada je imala hipoteku, kredit za automobil i još jedno dijete koje je sama trebala odgajati, ništa nije željela više od toga da se preseli k majci kako bi se ona za sve brinula. Željela je otvoriti hladnjak i vidjeti hranu koju nije morala sama kupiti. Željela je ljeti uključiti klimu a da se ne mora brinuti za plaćanje računa. Željela je spavati do podneva pa gledati televiziju cijeli dan. Kvragu, kad je već kod toga, mogla bi i uskrsnuti oca, koji je umro prije jedanaest godina, da joj peče palačinke za doručak i govori kako je lijepa. Sada nema šanse da do toga dođe. Izgledalo je kao da Evelyn u mirovini uživa u ulozi dadilje, ali Faith se nije zavaravala da će joj život postati išta lakši. Nju je čekalo još gotovo dvadeset godina do mirovine. Minija treba otplaćivati još tri godine, a mnogo prije toga isteći će mu jamstvo. Emma će očekivati hranu i odjeću barem sljedećih osamnaest godina, ako ne i dulje. A sada više nije kao kad je Jeremy bio beba i Faith ga je mogla odijevati u rasparene čarape i odjeću s buvljaka. Današnje bebe moraju nositi usklađenu odjeću. Trebaju bočice bez disfenola A i certificirani organski sok od jabuke od ljubaznih amiških seljaka. Ako Jeremy upadne na arhitekturu na sveučilištu Georgia Tech, Faith čeka još šest godina kupovanja knjiga i pranja njegova rublja. A najviše zabrinjava to što je njezin sin u ozbiljnoj vezi. Sa starijom djevojkom koja ima oble bokove i kojoj otkucava biološki sat. Faith bi mogla postati baka prije nego što napuni trideset petu. Neželjena vrelina oblije joj tijelo dok je pokušavala izbaciti tu posljednju misao iz glave. Dok je vozila, ponovo je provjerila sadržaj torbe. Žvakaća guma nije joj nimalo pomogla. I dalje joj je krulilo u želucu. Ispružila je ruku i prekopala pretinac ispod komandne ploče. Ništa. Trebala bi stati u nekom restoranu brze hrane i kupiti barem Colu, ali bila je u radnoj odjeći — kaki hlačama i plavoj košulji na čijim je leđima kričavožutim slovima pisalo GBI. Ovo nije najbolji dio grada za policajce. Ovdje ljudi običavaju bježati pa ih moraš hvatati, što ti ne pomaže da kući dođeš u pristojno doba. Osim toga, nešto joj je govorilo — tjeralo je — da se vidi s majkom. Faith uzme mobitel i ponovo nazove Evelyn. Na kućni telefon, na mobitel, pa čak i na BlackBerry, kojim se koristila samo za pisanje

mailova. Ni na jedan se nije javila. Faith se želudac stezao dok je zamišljala najgore scenarije. Dok je radila kao pozornica, zvali su je na mnoga mjesta događaja, gdje je uplakano dijete susjedima dalo naslutiti da se dogodio neki ozbiljan problem. Majke bi se spotaknule u kadi. Očevi se slučajno ozlijedili ili doživjeli kardiogeni šok. Bebe bi tako ležale, bespomoćno urlajući, dok netko ne bi shvatio da nešto nije u redu. Ništa nije bilo tako bolno kao uplakano dijete koje ne možeš umiriti. Faith se prekoravala što zamišlja te grozne slike. Zamišljanje najgoreg uvijek joj je dobro išlo, čak i prije nego što je postala policajka. Evelyn je vjerojatno dobro. Emmino vrijeme za spavanje je jedan i trideset. Majka je vjerojatno isključila telefon da zvono ne probudi bebu. Možda je srela neku susjedu dok je provjeravala poštu ili je otišla iznijeti smeće iz kuće stare gospođe Levy koja je živjela vrata do. Svejedno, Faith su dlanovi sklizali po upravljaču dok je skretala na Boulevardsku ulicu. Znojila se unatoč blagome ožujskom vremenu. Nemoguće da se ovo događa samo zbog majke ili bebe, pa čak ni zbog Jeremyjeve nepristojno plodne djevojke. Faith je prije manje od godinu dana dijagnosticiran dijabetes. Religiozno je mjerila šećer u krvi, jela prikladnu hranu, pazila na to da joj grickalice budu pri ruci. Osim danas. To vjerojatno objašnjava zašto joj se i razmišljanje poremetilo. Samo treba nešto pojesti. Po mogućnosti s majkom i djetetom u vidokrugu. Faith ponovo pretraži pretinac ispod kontrolne ploče kako bi se uvjerila da je zaista prazan. Mutno se sjećala da je jučer Willu dala posljednju energetsku pločicu dok su čekali pred zgradom suda. Bilo je ili to ili da ga promatra kako udiše slatko pecivo iz aparata s grickalicama. Žalio se na okus pločice, ali ju je svejedno cijelu pojeo. I sada ona plaća za to. Projurila je kroz žuto svjetlo na semaforu, jureći koliko se to usuđivala u polunaseljenoj ulici. Cesta se sužavala kod Ponce de Leonove avenije. Faith je prošla pokraj niza restorana brze prehrane i trgovine organskim proizvodima. Sjela je na papučicu gasa, ubrzavajući u zavoje koji su graničili s Piedmontskim parkom. Odbljesak prometne kamere odbio joj se o retrovizor dok je klizila kroz još jedno žuto svjetlo. Nagazila je na kočnicu zbog neopreznoga

pješaka koji je prelazio cestu na neoznačenome mjestu. Proletjela je pokraj još dviju trgovina, a onda je došao posljednji semafor, koji je, srećom, bio zelen. Evelyn je još živjela u istoj kući u kojoj su Faith i njezin stariji brat odrasli. Njezina jednokatnica nalazila se u jednome predjelu Atlante koji se nazivao Sherwood forest, a ugnijezdio se između naselja Ansley Park, jednog od najelitnijih naselja u gradu, i Međudržavne ceste 85, s koje se stalno čula tutnjava prometa, ovisno o tome na koju stranu puše vjetar. Danas je vjetar pošteno puhao i kada je Faith otvorila prozor kako bi u automobil ušlo još svježega zraka, začula je poznato zujanje koje je obilježilo gotovo svaki dan njezina djetinjstva. Kao netko tko je cijeli život živio u naselju Sherwood forest, Faith je gajila duboku mržnju prema ljudima koji su projektirali to naselje. Parcelizacija je napravljena nakon II. svjetskog rata, kuće od opeke napunili su vojnici koji su se vratili i iskoristili prednost povoljnih zajmova za veterane. Projektanti ulica bestidno su prigrlili šervudski koncept. Nakon oštrog skretanja na Lionelovu ulicu, Faith je prešla Ulicu fratra Tucka, skrenula desno na Cestu Robina Hooda, projurila kroz križanje s Putem gospe Marijane, bacila pogled na prilaz vlastite kuće na uglu Doncasterske i Barnesdaleske, prije nego što je napokon skrenula na majčin prilaz, nedaleko od Staze Maloga Johna. Evelynin bež Chevy Malibu bio je parkiran unatrag ispod nadstrešnice za automobile. Barem je to bilo normalno. Faith nikada nije vidjela majku da parkira na nos. To joj je ostalo iz policijskih dana. Uvijek paziš na to da ti je automobil spreman za pokret čim stigne poziv. Faith nije imala vremena razmišljati o majčinim navikama. Skrenula je na prilaz i prednjim krajem Mini Morrisa stala uz prednji kraj Malibua. Noge su je boljele dok je ustajala; posljednjih dvadeset minuta svaki mišić u tijelu bio joj je napet. Iz kuće je treštala glazba. Heavy metal, ne majčini uobičajeni Beatlesi. Faith stavi ruku na Malibuov poklopac motora dok je hodala prema kuhinjskim vratima. Motor je bio hladan. Možda je Evelyn bila u tušu kad ju je Faith nazvala. Možda nije provjeravala e-mail ili mobitel. Možda se porezala. Na vratima je bio krvavi otisak. Faith ga najprije nije uopće uočila, pa je tek nakon nekoliko sekundi shvatila što je vidjela. Krvavi otisak lijeve ruke nalazio se

otprilike četrdeset pet centimetara iznad kvake. Vrata su bila zatvorena, ali ne i zaključana. Zraka sunca probijala se kroz dovratnik, vjerojatno od prozora iznad kuhinjskoga sudopera. Faith još nije shvaćala što vidi. Približila je vlastitu ruku otisku — dijete koje prislanja svoje prste o majčine. Evelynina ruka bila je manja. Prsti tanki. Vrh prstenjaka nije dotaknuo vrata. Ondje gdje se on trebao nalaziti bio je grumen krvi. Glazba je naglo stala. Usred tišine, Faith začuje poznato gugutanje, turiranje koje je najavljivalo početak pravoga zavijanja. Zvuk je odjekivao ispod nadstrešnice za automobil, tako da je Faith na trenutak pomislila da dolazi iz njezinih usta. Onda se ponovilo i ona se okrenula, znajući da je to Emma. Gotovo sve ostale kuće u naselju Sherwood forest bile su srušene ili preuređene, ali kuća obitelji Mitchell bila je uglavnom ista kao i kada je tek izgrađena. Raspored je bio jednostavan: tri spavaće sobe, dnevni boravak, blagovaonica i kuhinja s vratima koja su vodila u zatvorenu nadstrešnicu za automobil. Bill Mitchell, Faithin otac, izgradio je spremište za alat prekoputa nadstrešnice. Bila je to čvrsta zgrada — njezin otac nikada ništa nije radio polovično — s metalnim vratima koja su se zatvarala lokotom i imala sigurnosno staklo na prozoru. Faith je tek kada joj je bilo deset godina shvatila da je kućica predobro utvrđena da bi bila samo spremište za alat. Nježnošću tipičnom za starijega brata, Zeke joj je objasnio čemu zapravo spremište služi. »Ondje mama drži pištolj, glupsonice.« Faith protrči pokraj automobila i pokuša otvoriti vrata skladišta. Bila su zaključana. Pogledala je kroz prozor. Metalne žice u sigurnosnom staklu pred očima su joj se pretvarale u paukovu mrežu. Vidjela je vrtlarski stol i vreće sa zemljom, uredno složene ispod njega. Oruđe je visjelo na za njega namijenjenim kukama. Oprema za travnjak bila je uredno posložena na svojemu mjestu. Metalni crni sef s bravom s kombinacijom bio je prikovan za pod ispod stola. Vrata su bila otvorena. Nije bilo Evelynina revolvera Smith and Wesson s drškom boje trešnje. Ni kutije sa streljivom koja je obično bila pokraj njega. Ponovo je začula gugutanje, ovoga puta glasnije. Hrpa prekrivača na podu ritmički se podizala i spuštala, poput otkucaja srca. Evelyn je tim prekrivačima prekrivala biljke kada bi neočekivano došla

smrzavica. Obično su bili posloženi na najgornjoj polici, ali sada su bili smotani u kutu pokraj sefa. Faith je primijetila ružičasti čuperak kako viri iza sivih prekrivača, a zatim luk plastičnoga naslonjača za glavu, koji je mogao biti jedino Emmina automobilska sjedalica. Prekrivači su se ponovo pomaknuli. Izvirilo je sićušno stopalo, blijedožuta pamučna čarapa s čipkastim obrubom oko gležnja. Onda se probila i mala ružičasta šaka. Zatim je ugledala Emmino lice. Emma se nasmiješila Faith, gornja usna oblikovala se u nježni trokut. Ponovo je zagugutala, ovaj put od oduševljenja. »O, Bože.« Faith je bezuspješno povlačila zaključana vrata. Ruke su joj se tresle dok je prstima pretraživala gornji rub dovratnika, tražeći ključ. Prašina je padala. Oštar rub špranje zabio joj se u prst. Ponovo pogleda kroz prozor. Emma je pljeskala, umirena time što je ugledala majku, unatoč tomu što Faith nikada u životu nije došla tako blizu pravoj panici kao sad. U spremištu je bilo vruće. Vani previše toplo. Emma bi se mogla pregrijati. Mogla bi dehidrirati. Mogla bi umrijeti. Prestravljena, Faith se spustila na sve četiri, pomislivši kako je ključ pao i možda skliznuo ispod vrata. Vidjela je da je dno Emmine sjedalice savijeno na mjestu gdje je bilo ugurano između sefa i zida. Sakriveno iza prekrivača. Zapriječeno sefom. Faith se zaustavi. Pluća su joj se stegnula usred udaha. Čeljust joj je bila tako stisnuta kao da ju je netko vezao žicom. Polagano je sjela. Na betonu ispred nje bilo je kapljica krvi. Pogledom je pratila trag koji je vodio do kuhinjskih vrata. Do krvavoga otiska. Emma je zaključana u spremištu. Nema Evelynina pištolja. Krvavi trag vodi do kuće. Faith ustane, okrenuvši se prema kuhinjskim vratima na kojima nije bio povučen zasun. Čulo se samo njezino teško disanje. Tko je isključio glazbu? Faith otrči do automobila. Izvadi Glock koji je bio ispod vozačkoga sjedala. Provjeri spremnik i zakvači futrolu za bok. Mobitel joj je još bio na prednjemu sjedalu. Faith ga zgrabi prije nego što je otvorila prtljažnik. Bila je detektivka u Odjelu za umorstva Atlantske policije. Iz sjećanja je nazvala broj za hitne slučajeve, kojega nije bilo na popisima. Nije operaterki dala vremena ni da progovori.

Odverglala je svoj stari broj značke, svoju jedinicu i majčinu uličnu adresu. Zastala je prije nego što je rekla: »Šifra trideset.« Te su je riječi gotovo ugušile. Šifra 30. Nikada u životu nije izgovorila tu frazu. Značila je da je policijskome službeniku potrebna pomoć. Značilo je da je drugi policijski službenik u ozbiljnoj opasnosti, možda mrtav. »Moje dijete zaključano je u spremištu ispred kuće. Na betonu ima krvi, a na kuhinjskim vratima vidljiv je krvavi otisak. Mislim da mi je majka u kući. Čula sam glazbu, ali ju je netko isključio. Ona je umirovljena policajka. Mislim da je—« Faith se grlo stegne poput šake. »Pomozite. Molim vas. Pošaljite pomoć.« »Primljeno, šifra trideset«, operaterka odgovori oštrim i ukočenim glasom. »Ostanite vani i čekajte pojačanje. Nemojte — ponavljam — nemojte ulaziti u kuću.« »Primljeno.« Faith poklopi i baci mobitel na stražnje sjedalo. Gurne ključ u bravu i otključa sačmaricu pričvršćenu za prtljažnik automobila. GBI je svakom svom agentu davao najmanje dva oružja. Glock 23 bio je .40 kalibarski poluautomatski pištolj u koji stane trinaest metaka u spremniku i jedan u cijevi. U cijev sačmarice Remington 870 stanu četiri patrone Buckshot »00«. Faithina sačmarica imala je još šest patrona u dodatnom bočnom držaču zakvačenom ispred kundaka. Svaki metak sadržava osam kugli. Svaka kugla bila je otprilike veličine .38 kalibarskog metka. Svakim pritiskom na okidač, iz Glocka bi se ispalio jedan metak. Iz Remingtona osam. Politika GBI-a nalagala je da svi agenti u svojemu Glocku imaju metak u cijevi, što znači da ih je ukupno četrnaest. Na oružju nije bilo uobičajene vanjske kočnice. Agenti su zakonom ovlašteni da upotrijebe smrtonosnu silu ako osjete da su njihovi životi ili životi drugih u opasnosti. Okidač povlačiš samo kad namjeravaš pucati, a pucaš samo kad namjeravaš ubiti. Sačmarica je druga priča, ali s istim završetkom. Kočnica se nalazila iza otponca i nije trebalo mnogo snage da je se povuče. U sačmarici se metak ne drži u ležištu. Želiš da svi oko tebe čuju kako taj metak zveči, priprema se eksplodirati. Faith je vidjela odrasle

muškarce kako od tog zvuka padaju ničice. Pogledala je prema kući dok je otkočivala kočnicu. Zastor na prozoru na pročelju kuće malo se pomaknuo. Neka sjena potrčala je niz hodnik. Faith je jednom rukom potezala sačmaricu dok je hodala prema nadstrešnici za automobil. To potezanje proizvelo je zadovoljavajući tupi zvuk koji se odbijao od betona. Jednim tečnim pokretom, sačmarica joj se našla na ramenu, cijev je bila ravno pred njom. Nogom je razvalila vrata, čvrsto držeći oružje dok je vikala: »Policija!« Ta je riječ odjeknula kroz kuću poput grmljavine. Izišla je iz dubokoga, mračnog mjesta u Faithinoj nutrini, mjesta koje je uglavnom ignorirala, bojeći se da će pokrenuti nešto što više nikada neće moći zaustaviti. »Iziđite s rukama u zraku!« Nitko nije izišao. Začula je buku koja je dopirala odnekud iz stražnjega dijela kuće. Vid joj se izoštrio kad je ušla u kuhinju. Krv na radnoj plohi. Nož za kruh. Još krvi na podu. Ladice i ormarići zjapili su prazni. Telefon na zidu visio je poput iskrivljene petlje. Evelynin BlackBerry i mobitel ležali su na podu razbijeni na komadiće. Faith je držala sačmaricu pred sobom, s prstom malo dalje od okidača kako ne bi napravila neku pogrešku. Trebala bi misliti na majku, ili Emmu, ali samo joj je jedno prolazilo glavom: ljudi i vrata. Kada provjeravaš kuću, to su najveće prijetnje tvojoj sigurnosti. Moraš znati gdje su ljudi — jesu li pozitivci ili negativci — i moraš znati što ti prilazi kroz svaka vrata. Faith se okrenula u stranu, usmjeravajući sačmaricu prema praonici. Vidjela je muškarca kako licem prema dolje leži na podu. Crna kosa. Koža voštanožuta. Ruke omotane oko tijela. U njegovoj blizini nije bilo pištolja. Zatiljak mu je bio krvava kaša. Stroj za pranje rublja bio je poprskan moždanom tvari. Vidjela je rupu koju je metak napravio zabivši se u zid nakon što je izišao iz lubanje. Faith se ponovo okrene prema kuhinji. Kroz nju se prolazilo u blagovaonicu. Čučnula je i zamahnula oko sebe. Prazno. Nacrt kuće u glavi joj se pojavio kao dijagram. Dnevna soba joj je slijeva. Veliko, otvoreno predvorje zdesna. Hodnik ravno ispred nje. Kupaonica na dnu hodnika. Dvije sobe zdesna. Jedna slijeva — majčina soba. Unutra su se nalazili i vrlo mala

kupaonica te vrata koja vode u stražnje dvorište. Vrata Evelynine spavaće sobe bila su jedina zatvorena vrata u tom hodniku. Faith krene prema zatvorenim vratima, ali zastane. Ljudi i prolazi. U glavi je vidjela riječi uklesane u kamenu: Nemoj nastaviti kretanje prema prijetnji koja se nalazi ispred tebe, dok nisi sigurna da je sve iza tebe čisto. Faith čučne dok je skretala lijevo i uđe u dnevni boravak. Provjerila je zidove, klizna staklena vrata koja su vodila u stražnje dvorište. Staklo je bilo razbijeno. Povjetarac je šumio u zastorima. Soba je prevrnuta naglavačke. Netko je nešto tražio. Ladice su bile razbijene. Iz jastuka izvađeno punjenje. Sa svojega položaja, Faith je vidjela da sa stolca za ljuljanje, koji je bio iza kauča, ne vise ničije noge. Okretala je glavu između sobe i hodnika, sve dok nije bila sigurna da može nastaviti. Prva vrata vodila su u njezinu staru sobu. Netko je i ovdje tražio. Ladice u Faithinu starome pisaćem stolu virile su poput jezika. Madrac je bio rastrgan. Emmina kolijevka razbijena na komadiće. Njezin prekrivač poderan. Viseća igračka koja joj je visjela iznad glave svaki mjesec njezina života bila je zgnječena u sag poput hrpe smeća. Faith proguta gorući bijes koji je planuo u njoj. Prisilila se da nastavi hodati. Nabrzinu je provjerila ormare i ispod kreveta. Isto je napravila i u Zekeovoj sobi, koja je pretvorena u majčin ured. Papiri su bili razbacani po podu. Ladice bačene u zid. Pogledala je u kupaonicu. Zastor od kade bio je povučen. Ormar za posteljinu zjapio je otvoren. Ručnici i plahte bili su pobacani po podu. Faith je stajala lijevo od vrata majčine spavaće sobe kad je čula prvu sirenu. Zvuk je dopirao iz daljine, ali bio je jasan. Trebala bi čekati, čekati pojačanje. Nogom je razvalila vrata i u čučnju se okrenula oko sebe. Prst joj je otišao na okidač. Dva muškarca stajala su u podnožju kreveta. Jedan je bio na koljenima. Bio je to jedan Latinoamerikanac, odjeven samo u traperice. Koža na prsima bila mu je razderana, kao da ga je netko bičevao bodljikavom žicom. Znoj mu je svjetlucao po cijelome tijelu. Po rebrima su mu se vidjele crne i crvene modrice. Ruke i trup bili su mu puni tetovaža, od kojih je najveća bila na prsima: zelenocrvena teksaška zvijezda oko koje je bila ovijena čegrtuša. Član je Los Texicanosa, meksičke bande koja posljednjih dvadeset godina

kontrolira atlantsku trgovinu drogom. Drugi muškarac bio je Azijac. Nije imao tetovaže. Bio je odjeven u kričavocrvenu havajsku košulju i svijetlosmeđe platnene hlače. Stajao je držeći Texicanosa pred sobom, s pištoljem prislonjenim uz njegovu glavu. Smith and Wesson s drškom boje trešnje. Majčin revolver. Faith je sačmaricu usmjerila prema Azijčevim prsima. Hladni, kruti metal činio joj se kao produžetak njezina tijela. Od navale adrenalina srce joj je luđački lupalo. Svaki mišić u njezinu tijelu htio je povući okidač. Govorila je odsječnim glasom: »Gdje mi je majka?« Odvratio je nazalnim, južnjačkim rastezanjem: »Budeš li pucala u mene, pogodit ćeš i njega.« Bio je u pravu. Faith je stajala u hodniku, manje od dva metra od njih. Oni su bili preblizu jedan drugome. Čak i ako mu puca u glavu, ostaje opasnost da će zalutala sačma pogoditi — možda i ubiti taoca. Svejedno je držala prst na okidaču. »Reci mi gdje je.« Čvršće je pritisnuo cijev pištolja u muškarčevu glavu. »Baci pušku.« Sirene su postajale glasnije. Dopirale su iz Zone 5, s one strane naselja koje je bilo na ulici Peachtree. Faith reče: »Čuješ to?« Zamislila je njihov prolazak kroz Nottinghamsku i izračunala da će patrolna vozila stići ovamo za manje od minute. »Reci mi gdje mi je majka ili ću te ubiti prije nego što stignu ovamo, kunem se.« Nasmiješio se i čvršće stisnuo držak pištolja. »Znaš zbog čega smo ovdje. Daj mi to i pustit ćemo je.« Faith nije imala pojma o čemu on to, dovraga, govori. Njezina majka je šezdesettrogodišnja udovica. Najvrednije što ima u ovoj kući je zemljište na kojemu upravo stoje. Njezinu je šutnju protumačio kao izvrdavanje. »Stvarno želiš izgubiti mamicu zbog ovog Latinosa?« Faith se pravila da razumije. »Tako je jednostavno? Zamjena?« On slegne ramenima. »Samo ćemo tako oboje otići živi odavde.« »Sereš.« »Ne serem. Pravedna razmjena.« Sirene su postale glasnije. Čulo se škripanje guma s ulice. »Ajde, kujo. Sat otkucava. Jesmo li se dogovorili ili nismo?«

Laže. Već je ubio jednu osobu. Drugoj prijeti. Čim shvati da Faith blefira, jedino što će joj dati bit će metak u prsa. »Jesmo«, složi se i lijevom rukom baci pištolj pred sebe. Instruktor gađanja na streljani nosio je štopericu koja je brojila svaku desetinu sekunde, i zato je Faith znala da njezinoj desnoj ruci treba točno osam desetina sekunde da izvuče Glock iz futrole na boku. Dok je Azijac bio ometen padom njezina pištolja pred njegove noge, napravila je upravo to — izvukla Glock, obavila prst oko okidača i upucala ga u glavu. Ruke su mu poletjele u zrak. Ispustio je pištolj. Bio je mrtav prije nego što je pao na pod. Netko je razvalio ulazna vrata. Faith se okrene prema predsoblju dok je policijski tim u punoj opremi preplavio kuću. Zatim se ponovo okrene prema sobi i shvati da Meksikanca više nema. Vrata koja vode u stražnje dvorište bila su otvorena. Faith istrči iz kuće dok se Meksikanac prebacivao preko ograde od žičanog pletiva. S&W bio joj je u ruci. Unuke gospođe Johnson igrale su se u njezinu dvorištu. Vrisnule su kada su ugledale naoružanog muškarca koji im se približava. Bio je šest metara od njih. Četiri. Podignuo je pištolj prema djevojčicama i ispalio metak iznad njihovih glava. Komadići opeke sa zida rasprsnuli su se po tlu. Djevojčice su bile previše prestrašene da bi vrištale, da bi se pomaknule, spasile se. Faith zastane ispred ograde, namjesti Glock i povuče okidač. Muškarac se trznuo kao da mu je netko kroz prsa provukao žicu. Stajao je najmanje punu sekundu, a onda su ga koljena izdala i pao je leđimice na tlo. Faith preskoči ogradu i potrči prema njemu. Udarala ga je petom u zapešće dok nije pustio pištolj njezine majke. Djevojčice su ponovo počele vrištati. Gospođa Johnson izišla je iz kuće i podignula ih kao da su pačići. Pogledala je Faith dok je zatvarala vrata. U pogledu joj se vidjelo zaprepaštenje, prestravljenost. Znala je naganjati Zekea i Faith crijevom za zalijevanje vrta kad su bili mali. Nekoć se ovdje osjećala sigurnom. Faith stavi Glock u futrolu, a Evelynin revolver zatakne u stražnji dio hlača. Zgrabila je Meksikanca za ramena. »Gdje mi je majka?« Upita ga. »Što su joj učinili?« On otvori usta, a krv mu poteče ispod srebrnih navlaka na zubima. Smiješio se. Seronja se smiješio. »Gdje je?« Faith rukom pritisne njegova izudarana prsa, osjećajući

kako joj se pod prstima pomiču slomljena rebra. Vrisnuo je od bola, a ona je još snažnije pritisnula, trljajući kosti jedne o druge. »Gdje je?« »Agentice!« Neki mladi policajac jednom se rukom uhvatio za ogradu dok ju je preskakao. Izvukao je pištolj, ali ga je uperio u tlo. »Odmaknite se od uhićenika.« Faith se približila Meksikancu. Osjećala je toplinu koja se širila iz njegova tijela. »Reci mi gdje je.« Adamova jabučica mu se pomicala. Više ga nije boljelo. Zjenice su mu bile veličine novčića. Kapci su mu treperili. Rub usne se trzao. »Reci mi gdje je.« Sa svakom riječi, glas joj je bivao sve više ispunjen očajem. »O, Bože, samo mi — molim te — reci gdje je ona!« Dah mu je zvučao nekako ljepljivo, kao da su mu pluća međusobno slijepljena. Usne su mu se pomaknule. Šapnu nešto što Faith nije uspjela razabrati. »Što?« Približila je uho toliko blizu njegovih usana da je osjećala pljuvačku iz njegovih usta. »Reci mi«, šapne. »Molim te, reci mi.« »Almeja.« »Što?« Faith ponovi. »Što si rekao?« Usta mu se otvore. Umjesto riječi, poteče krv. »Što si rekao?« Faith vrisne. »Reci mi što si rekao!« »Agentice!« policajac ponovo poviče. »Ne!« Faith pritisne dlanove o Meksikančeva prsa, pokušavajući prisiliti njegovo srce da ponovo počne kucati. Faith stisne šaku i udari najjače što je mogla, tukući ga, tjerajući ga da se vrati u život. »Reci mi!« Poviče. »Daj, reci mi!« »Agentice!« Netko ju je uhvatio oko struka. Policajac ju je praktički podignuo u zrak. »Pusti me!« Faith ga laktom tako snažno udari da ju je pustio kao da je kamen. S mukom se vukla po travi, pužući prema svjedoku. Taocu. Ubojici. Jedinoj preostaloj osobi koja bi joj mogla reći koji se vrag dogodio njezinoj majci. Položila je ruke na Meksikančevo lice i zagledala se u njegove beživotne oči. »Molim te, reci mi«, preklinjala je, premda je znala da je prekasno. »Molim te.« »Faith?« Detektiv Leo Donnelly, njezin stari partner iz Atlantske policije, stajao je s druge strane ograde. Bio je zadihan. Rukama se

držao za vrh ograde. Vjetar mu je rastvorio jeftino smeđe odijelo. »Emma je dobro. Stiže bravar.« Riječi su iz njega istjecale guste i polagane, poput melase kroz cjedilo. »Hajde, mala. Emma treba mamu.« Faith pogleda iza njega. Policajci su bili posvuda. Tamnoplave uniforme mutile su joj se pred očima dok su policajci pretraživali kuću, dvorište. Kroz prozore je pratila kako se specijalci kreću iz sobe u sobu, podignutih pištolja, i slušala kako izvikuju »Sve je čisto!« kada ništa ne bi pronašli. Zvuk sirena parao je zrak. Policijska patrolna vozila. Kola hitne pomoći. Vatrogasno vozilo. Poziv je otposlan. Šifra 30. Policajki je hitno potrebno pojačanje. Tri muškarca ubijena iz vatrenog oružja. Njezino dijete zaključano u spremištu za alat. Njezina majka nestala. Faith čučne. Drhtavim rukama uhvati se za glavu i prisili da ne zaplače.

DRUGO POGLAVLJE »ZNACI, KAZE MI da je mijenjao ulje u automobilu i da je u garaži bilo vruće pa je skinuo hlače...« »Aha«, Sara Linton uspije procijediti, pokušavajući se praviti da je zanima to što govori dok je nabadala salatu na vilicu. »I ja mu kažem: >Gledaj, stari, ja sam doktor. Nisam tu da te osuđujem. Možeš biti iskren u vezi s...<« Sara je gledala kako se usta Dalea Dugana pomiču, a njegov se glas milosrdno stapa s bukom u pizzeriji. Bilo je vrijeme ručka. Svirala je tiha glazba. Ljudi su se smijali. Tanjuri klizali po kuhinji. Njegova priča nije bila pretjerano zanimljiva pa čak ni nova. Sara je pedijatrica na hitnoj službi u atlantskoj bolnici Grady. Prije nego što je ondje počela raditi, dvanaest je godina imala vlastitu ordinaciju, uz koju je na pola radnog vremena bila zaposlena i kao okružna mrtvozornica u malome, ali živahnom studentskom gradu. Nije postojalo oruđe, alat, kućanski proizvod ili staklena figurica koje u nekom trenutku nije vidjela zaglavljene u ljudskome tijelu. Dale je svejedno nastavio: »Onda uđe sestra s rendgenskom snimkom.« »Aha«, Sara reče, trudeći se u glas dodati malo znatiželje. Dale se nasmiješi. Između dvaju sjekutića bilo je sira. Sara se trudila ne osuđivati ga. Dale Dugan bio je drag čovjek. Nije bio zgodan, ali je pristojno izgledao, onakvih fizičkih osobina koje su ženama postajale privlačne kada bi čule da je diplomirao medicinu. Saru nije bilo tako lako zadiviti. I umirala je od gladi zato što joj je prijateljica koja joj je i namjestila ovaj apsurdni izlazak na slijepo, rekla da bi trebala naručiti salatu, a ne pizzu, jer to ostavlja bolji dojam. »I, tako, podignem ja rendgensku snimku, i što vidim...« Nasadni ključ, Sara pomisli, netom prije nego što je napokon došao do poante. »Nasadni ključ! Zamisli ti to!« »Zamišljam!« Sara se natjera da se nasmije, ali taj smijeh zvučao je

kao zvuk koji proizvodi igračka na navijanje. »I svejedno je nastavio govoriti da se poskliznuo.« Coknula je jezikom. »To je baš bio pravi pad.« »Je l’ da?« Ponovo joj se nasmiješio prije nego što je odgrizao pošten zalogaj pizze. Sara je žvakala zelenu salatu. Na digitalnome satu iznad Daleove glave pisalo je l4:l2 i naramak sekunda. Crvene LED brojke bile su bolan podsjetnik na to da bi sada mogla biti kod kuće, gledati košarku i slagati brdo oprane odjeće bačene na kauč. Sara je negledanje u sat pretvorila u igru, da vidi koliko će dugo izdržati prije nego što joj samokontrola popusti i zagleda se u mutne sekunde koje prolaze jedna za drugom. Rekord joj je bio tri minute i dvadeset dvije sekunde. Pojela je još jedan zalogaj salate, zaklevši se samoj sebi da će ga oboriti. »Znači«, Dale reče, »studirala si na Emoryju.« Ona kimne. »A ti na Dukeu?« Kao što je mogla i pretpostaviti, upustio se u podulji opis svojih akademskih postignuća, uključujući objavljene članke u medicinskim časopisima i središnja predavanja na raznim simpozijima. Sara se ponovo pravila zainteresiranom, prisiljavajući se da ne pogleda u sat, žvačući salatu polako kao krava na ispaši, kako Dale ne bi mislio da joj mora postaviti neko pitanje. Ovo nije bio Sarin prvi spoj na slijepo ni, nažalost, najzamorniji. Danas se problem pojavio unutar prvih šest minuta, što je Sara obilježila pogledom na sat. Projurili su kroz uvodni dio prije nego što im je stigla hrana. Dale je rastavljen, nema djece, u dobrim je odnosima s bivšom suprugom, i u slobodno vrijeme u bolnici igra košarku. Sara je bila iz maloga grada u Georgiji. Imala je dva engleska hrta i mačku koja je odabrala živjeti s njezinim roditeljima. Suprug joj je poginuo prije četiri i pol godine. Taj posljednji podatak obično bi uzrokovao prekid razgovora, ali Dale je preko njega prošao kao pokraj beznačajne pojedinosti. U Sarinim je očima isprva dobio plus zbog toga što je nije ispitivao o detaljima, da bi poslije zaključila da je previše zaokupljen sobom da bi je pitao, a onda se prekoravala zbog toga što je toliko stroga prema njemu.

»Čime se tvoj muž bavio?« Uhvatio ju je u trenutku dok su joj usta bila puna salate. Prožvakala je, progutala, pa mu odgovorila: »Bio je policajac. Zapovjednik policije u okrugu u kojem smo živjeli.« »Neobično.« Mora biti da joj je izraz lica bio nekako čudan, jer je dodao: »Mislim, neobično je zato što nije doktor. Nije bio doktor. Nije baš bio obrazovan, pretpostavljam.« »Obrazovan?« Čula je optužujući ton u svome glasu, ali nije se mogla zaustaviti. »Moj otac je vodoinstalater. Moja sestra i ja radile smo za njega barem—« »Hej, hej.« Podignuo je ruke kao da se predaje. »To je pogrešno zazvučalo. Hoću reći, ima nečeg plemenitog u tome da radiš vlastitim rukama, je l’ da?« Sara nije znala kakvom se medicinom doktor Dale bavi, ali ona ruke upotrebljava svaki dan. Potpuno nesvjestan svega, obratio joj se svečanim glasom: »Silno poštujem policajce. I pripadnike oružanih snaga. Vojnike, mislim.« Nervozno obriše usta ubrusom. »Opasan posao. Je li tako umro?« Ona kimne, pogledom preletjevši preko sata. Tri minute i devetnaest sekundi. Malo joj je nedostajalo da poboljša rekord. Izvadio je mobitel iz džepa i pogledao zaslon. »Oprosti. Dežuran sam. Htio sam provjeriti ima li signala.« Barem se nije pretvarao da mu je isključen zvuk, premda je Sara bila sigurna da to tek slijedi. »Ispričavam se što sam tako osjetljiva. Teško mi je razgovarati o tome.« »Moja sućut.« Govorio je uvježbanim ritmom, koji je Sara prepoznavala iz hitne službe. »Siguran sam da je bilo teško.« Ugrizla se za vrh jezika. Sara se nije mogla dosjetiti nekog pristojnog odgovora, i do trenutka kad joj je palo na pamet da promijeni temu i počne govoriti o vremenu, već je prošlo toliko da se razgovor činio još nelagodnijim. Naposljetku progovori: »No, dobro. Zašto ne bismo—« »Oprosti«, prekine je. »Moram na zahod.« Ustao je tako brzo da mu se stolac umalo prevrnuo. Sara ga je promatrala kako bježi prema stražnjem dijelu restorana. Možda je to samo njezina bujna mašta, ali učinilo joj se da je na trenutak oklijevao

ispred požarnog izlaza. »Budalo.« Ponovo je pogledala koliko je sati. Mogla bi ovo zgotoviti do dva i trideset ako se Dale ikada vrati sa zahoda. Sara je ovamo došla pješice iz stana, tako da neće biti one duge, užasne tišine dok je Dale vozi kući. Račun je plaćen kad su naručili hranu na blagajni. Trebat će joj petnaest minuta da prošeće do kuće, što će joj ostaviti dovoljno vremena da se iz haljine presvuče u trenirku, prije nego što košarkaška utakmica počne. Krulilo joj je u želucu. Možda bi se mogla pretvarati da odlazi, pa se vratiti i naručiti pizzu. Prošla je još jedna minuta na satu. Sara je pogledom pretraživala parkiralište. Daleov automobil još je ondje, ako pretpostavimo da je zeleni Lexus s tablicama na kojima je pisalo DR DALE bio njegov. Nije znala osjeća li razočaranje ili olakšanje. Sat je označio prolazak još trideset sekundi. Hodnik koji je vodio prema toaletu ostao je prazan još dvadeset tri sekunde. Neka postarija žena s hodalicom polagano se vukla hodnikom. Sara zarije glavu u ruke. Dale nije loš čovjek. Stabilan je, relativno zdrav, zaposlen na puno radno vrijeme, ima većinu kose i, ako se izuzme sir među zubima, čini se da vodi brigu o higijeni. A ipak, sve to nije bilo dovoljno. Sara je počela misliti da je problem u njoj. Pretvara su u gospodina Darcyja iz Atlante. Jednom kad ona izgubi dobro mišljenje o nekome, ono je izgubljeno zauvijek. Bilo bi lakše promijeniti smjer kretanja parnoga broda nego Sarino mišljenje. Trebala bi se više truditi. Nema više dvadeset pet godina, četrdesete joj dišu za vrat. S visinom od sto osamdeset centimetara, mogućnost biranja partnera već joj je ograničena. Njezina crvenkastosmeđa kosa i blijeda put nisu se sviđale baš svakom muškarcu. Dugo je ostajala na poslu. Ne bi znala nešto skuhati ni da joj život ovisi o tome. Izgleda da je sasvim izgubila sposobnost za čavrljanje, a već i na sam spomen mrtvoga supruga moglo se dogoditi da doživi histerični napadaj. Možda ima previsoke kriterije. Brak joj nije bio savršen, ali bio je prilično dobar, kvragu. Voljela je supruga više od života. Gubitak njega gotovo ju je ubio. Ali Jeffreyja nema već gotovo pet godina i da bude iskrena, usamljena je. Nedostaje joj društvo muškarca. Nedostaje joj način na koji njihov um funkcionira i one iznenađujuće drage stvari koje znaju izgovoriti. Nedostajala joj je grubost njihove kože.

Nedostajale su joj i druge stvari. Nažalost, posljednji put kada je zbog nekog muškarca kolutala očima, borila se s dosadom, nije se izvijala u ekstazi. Sara mora prihvatiti činjenicu da je izrazito, užasno, stravično loša u izlaženju. Nije imala mnogo vremena za vježbu. Od puberteta nadalje, Sara je serijski monogamna. Prvi dečko bio je srednjoškolska ljubav i to je trajalo do fakulteta, a onda je cijeli studij medicine hodala s kolegom s fakulteta. Nakon toga upoznala je Jeffreyja i više nije ni pomislila na drugoga muškarca. Osim katastrofalnoga seksa za jednu noć prije tri godine, nakon Jeffreyja ni s kim drugim nije bila. Napamet joj je padao samo jedan muškarac koji ju je makar malo zainteresirao, ali on je bio oženjen. Da stvar bude gora, bio je oženjeni policajac. Da stvar bude još gora, stajao je na blagajni, manje od tri metra od nje. Will Trent bio je odjeven u crne kratke hlače za trčanje i crnu majicu dugačkih rukava u kojoj su mu se lijepo isticala široka ramena. Tamnoplava kosa bila mu je dulja nego prije nekoliko mjeseci, kada ga je Sara posljednji put vidjela. Tada je radio na slučaju koji je imao veze s jednim od njezinih bivših pacijenata u dječjoj klinici u njezinu rodnom gradu. Gurnula je nos toliko duboko u Willove stvari, da nije imao drugog izbora nego dopustiti joj da mu pomogne u vezi s istragom. Između njih dogodilo se nešto što se činilo kao flertovanje, a kada je slučaj završio, vratio se supruzi. Will je imao vrlo oštro oko i jako je dobro primjećivao detalje. Sigurno je, kad je ušao, primijetio Saru kako sjedi za stolom. Svejedno joj je stajao okrenut leđima, zagledan u letak zakvačen za oglasnu ploču na zidu. Nije joj trebao sat da odbrojava sekunde dok je čekala da pokaže kako ju je primijetio. Obratio je pozornost na neki drugi letak. Sara skine kvačicu kojom joj je kosa bila podignuta i pusti da joj uvojci padnu preko ramena. Ustane i krene prema njemu. Nekoliko je stvari znala o Willu Trentu. Bio je visok, barem metar devedeset pet, vretenastoga trkačkog tijela i najljepših nogu koje je ikada vidjela na muškome tijelu. Majka mu je ubijena kad mu je bilo manje od godinu dana. Odrastao je u dječjemu domu i nikada nije posvojen. Radi kao specijalni agent u GBI-u. Jedan je od najpametnijih muškaraca koje je ikada upoznala i toliko je disleksičan da, barem

koliko je ona uspjela vidjeti, čita otprilike na razini djeteta u drugom razredu osnovne škole. Stala je rame uz rame s njim i zagledala se u letak koji ga je zaokupio. »To se čini zanimljivim.« Vrlo se loše pretvarao da je iznenađen što je vidi. »Doktorice Linton. Samo sam...« Otrgne dio letka na kojemu su bile informacije. »Razmišljam o tome da kupim motor.« Bacila je pogled na oglas, na kojemu je, ispod naslova koji poziva na učlanjenje, bio nacrtan Harley Davidson. »Ne čini mi se da su Lezbe na motorima nešto što bi tebe zanimalo.« Osmijeh mu je bio iskrivljen. Proveo je život skrivajući svoj nedostatak, i premda je Sara saznala za njega, svejedno mu je bilo mrsko priznati da ima određenih problema. »To je izvrstan način da upoznam žene.« »Pokušavaš li upoznati žene?« Saru je to podsjetilo na još jednu Willovu osobinu, njegovu nevjerojatnu sposobnost da šuti kada ne zna što bi rekao. To je rezultiralo tako nelagodnim trenucima, u svjetlu kojih su se Sarine epizode s izlascima činile beskrajno prpošnima. Srećom, stigla je Willova hrana. Sara se odmakne dok je preuzimao kutiju s pizzom od istetovirane i višestruko ispirsane konobarice. Djevojka je Willu uputila pogled pun odobravanja. Činilo se da on to ne primjećuje dok je provjeravao pizzu da vidi jesu li mu dali onu koju je naručio. »Dobro onda.« Palcem je vrtio vjenčani prsten na prstenjaku. »Trebao bih poći.« »U redu.« Nije se pomaknuo. Nije ni Sara. Vani je zalajao neki pas. Prodorno štektanje dopiralo je kroz otvorene prozore. Sara je znala da su ispred mjesta gdje se mogu zavezati psi i zdjelica za vodu, za one koji u restoran dođu sa psima. Znala je i da Willova supruga ima psića koji se zove Betty, i da su briga za nju i hranjenje uglavnom padali na njega. Štektanje se pojačalo. Will se svejedno nije pomaknuo. Sara reče: »To zvuči kao čivava.« Pozorno je slušao pa kimnuo. »Mislim da si možda u pravu.« »Tu si .« Dale se napokon vratio iz toaleta. »Slušaj, zvali su me iz

bolnice...« Pogledao je Willa. »Hej.« Sara ih upozna. »Dale Dugan, Will Trent.« Will ukočeno kimne. Dale uzvrati kimanjem. Pas nije prestajao lajati, prodorno, uspaničeno štekćući. Sari je prema Willovu izrazu lica bilo jasno da će radije umrijeti nego priznati da je on njezin vlasnik. Pronašla je malo milosti u sebi. »Dale, znam da moraš u bolnicu. Puno ti hvala na ručku.« »Ma nema na čemu.« Nagne se i poljubi je ravno u usta. »Nazvat ću te.« »Super«, uspjela je procijediti, opirući se porivu da obriše usta. Gledala je kako Will i Dale još jedanput ukočeno kimaju jedan drugome, zbog čega se osjećala kao vatrogasni hidrant u psećemu parku. Bettyn lavež pojačao se dok je Dale prelazio preko parkirališta. Will promrsi nešto sebi u bradu pa otvori vrata. Odveže povodac i jednom rukom podigne psa, drugom pridržavajući pizzu. Lavež je prestao istoga trenutka. Betty gurne glavu u njegova prsa. Jezik joj je visio. Sara pogladi psa po glavi. Svježi šavovi križali su joj se po uskim leđima. „Što se dogodilo?« Willova čeljust još je bila stisnuta. »Zakačila se s jednim Jack Russellom.« »Stvarno?« Osim ako taj Jack Russell umjesto šapa nije imao škare, nema nikakve šanse da je pas mogao nanijeti takve ozljede. Will pokaže na Betty. »Trebao bih je odvesti kući.« Sara nikada nije bila u Willovoj kući, ali znala je ulicu u kojoj je živio. »Zar ti ne ideš desno?« Objasni: »Ovim putem?« Will ne odgovori. Činilo se kao da pokušava procijeniti može li lagati i izvući se s tim. Navaljivala je: »Zar ti ne živiš blizu Linwoodove?« »Ti si u suprotnom smjeru.« »Mogu presjeći kroz park.« Krenula je hodati, ne ostavivši mu izbora. Šutjeli su dok su se spuštali ulicom Ponce de Leon. Prometna buka bila je dovoljno glasna da ubije tišinu, ali čak ni ispušni plinovi iz automobila nisu mogli zasjeniti činjenicu da se nalaze usred predivnoga proljetnog dana. Parovi su hodali držeći se za ruke. Majke

gurale kolica. Trkači jurili preko četiriju prometnih trakova. Jutrošnji oblaci otkotrljali su se prema istoku, razotkrivši traper-plavo nebo. Puhao je lagani povjetarac. Sara je sklopila ruke iza leđa i zagledala se u razbijeni pločnik. Korijenje stabala odgurivalo se o beton poput kvrgavih starih nožnih prstiju. Sara pogleda u Willa. Na suncu mu se vidio znoj na čelu. Imao je dva ožiljka na licu, premda Sara nije znala kako ih je dobio. Gornja usna u nekom mu je trenutku rascijepljena pa loše zašivena, zbog čega su mu usta izgledala nekako privlačno raskalašeno. Drugi ožiljak pratio je liniju lijeve strane čeljusti i spuštao mu se u ovratnik. Kada ga je tek upoznala, mislila je da su ti ožiljci tragovi dječačkih nepodopština, ali saznavši za njegovu prošlost, znajući da je odrastao u državnome domu, Sara je sada pretpostavljala da iza tih ozljeda stoji neka mračnija priča. Will je pogleda i ona skrene pogled. On reče: »Dale se čini kao simpatičan momak.« »Da.« »Doktor, pretpostavljam.« »Tako je.« »Izgleda kao netko tko se dobro ljubi.« Sara se nasmiješi. Will premjesti Betty u ruci da je bolje obuhvati. »Pretpostavljam da se viđaš s njim.« »Danas smo prvi put izašli.« »Izgledali ste prijateljskije od toga.« Sara se zaustavi. »Kako ti je žena, Wille?« Trebalo mu je neko vrijeme da odgovori. Zagledao se nekamo preko njezina ramena. »Nisam je vidio četiri mjeseca.« Sara se osjetila izdanom, što ju je prilično iznenadilo. Žena mu je otišla, a nije ju nazvao. »Razveli ste se?« Pomaknuo se ustranu kako bi trkač mogao proći. »Ne.« »Je li nestala?« »Ne baš.« Gradski autobus približi se rubu pločnika, zvuk njegova motora ispuni zrak poput otegnutoga gunđanja. Sara je upoznala Angie Trent prije gotovo godinu dana. Njezin mediteranski izgled i tijelo bogato oblinama upravo su ono na što majke misle kada sinove upozoravaju na žene lakog morala.

Autobus krene. Sara upita: »Gdje je ona sad?« Will ispusti dugačak uzdah. »Često me ostavlja. To radi. Ode pa se vrati. Onda ostane neko vrijeme pa ponovo ode.« »Kamo odlazi?« »Pojma nemam.« »Nikada je to nisi pitao?« »Ne.« Sara se nije pretvarala da razumije. »Zašto ne?« Will pogleda na ulicu, u automobile koji su jurili pokraj njih. »Komplicirano je.« Ona ispruži ruku i stavi dlan na njegovu mišicu. »Objasni mi.« On se zagleda u nju, onako smiješan sa sićušnim psom u jednoj i kutijom s pizzom u drugoj ruci. Sara mu se približi i stavi ruku na njegovo rame. Osjećala je čvrste mišiće ispod njegove majice, vrelinu njegove kože. Na jarkome sunčevu svjetlu oči su mu bile nemoguće plave. Imao je nježne trepavice, plave i mekane. Na malome dijelu čeljusti, ondje gdje se nije dobro obrijao, imao je nekoliko čekinjastih dlačica. Bila je desetak centimetara niža od njega. Stala je na prste da ga pogleda u oči. »Razgovaraj sa mnom«, reče. Šutio je, pogledom prelazeći preko njezina lica, zadržavši ga na njezinim usnama prije nego što ju je ponovo pogledao u oči. Naposljetku izgovori: »Sviđa mi se kad ti je kosa puštena.« Sara nije odgovorila na to zato što je crno terensko vozilo divljački zakočilo nasred ulice. Otklizalo je dvadesetak metara pa se zaustavilo, a zatim krenulo unatrag. Gume su cviljele po asfaltu. Smrad spaljenih guma ispunio je zrak. Terenac se zaustavio točno ispred njih. Willova šefica, Amanda Wagner, poviče: »Ulazi!« Oboje su bili previše zaprepašteni da bi se pomaknuli. Vozači u drugim automobilima trubili su i mahali šakama po zraku. Sari se činilo da se našla usred kakvoga akcijskog filma. »Odmah!« Amanda naredi. »Možeš li—« Will zausti, ali Sara je već preuzimala Betty i kutiju s pizzom. Gurnuo je ruku u čarapu i dao joj ključ od kuće. »Moraš je zaključati u gostinsku sobu da ne bi—« »Wille!« Amandin ton nije ostavljao mjesta odugovlačenju. Sara uzme ključ. Metal je bio topao od njegova tijela.

»Idi.« Willu nije trebalo dvaput reći. Uskočio je u automobil, a jednom nogom poskakivao je po cesti dok se Amanda odmicala od ruba pločnika. Začulo se još truba. Limuzina s četverima vratima zanijela se stražnjim dijelom. Sara uoči tinejdžericu na stražnjemu sjedalu. Naslonila se rukama o prozor. Usta su joj bila razjapljena od prestravljenosti. Odostraga je nailazio još jedan automobil, vozeći jako brzo, ali je u posljednji trenutak ipak skrenuo. Sarin pogled susreo se s pogledom mlade djevojke, a onda se automobil ponovo izravnao i odvezao. Betty se tresla, a ni Sara nije bila mnogo bolje. Pokušala je umiriti psa dok je hodala prema Willovoj ulici, čvrsto je pritisnuvši uza sebe i prislonivši usne na njezinu glavu. I jednoj i drugoj srce je divljački lupalo. Sara nije bila sigurna što više pogoršava situaciju – razmišljanje o tome što se moglo dogoditi između nje i Willa, ili teška prometna nesreća koju je Amanda Wagner umalo izazvala. Mora pogledati vijesti kad dođe kući, da sazna što se događa. Bila je sigurna da će, kamo god to Will išao, za njim ići i televizijski kombiji. Amanda je zamjenica ravnatelja GBI-a. Ne vozi se iz zabave naokolo tražeći svoje agente. Sara pretpostavi da Faith, Willova partnerica, vjerojatno i sama luđački juri na mjesto događaja. Zaboravila ga je pitati koji mu je kućni broj, ali srećom, na Bettynoj ogrlici bila je markica sa svim pojedinostima. Čak i bez toga, s lakoćom je uočila Willov crni Porsche parkiran na prilazu pri kraju ulice. Automobil je bio jedan stariji model, potpuno obnovljen. Will ga je očito danas oprao. Gume su sjajile, a njezin odraz odbijao se od dugačkoga poklopca motora dok je prolazila pokraj njega. Nasmiješila se pri pogledu na njegovu kuću, koju dotad nije vidjela. Živio je u bungalovu od crvene opeke, s pripojenom garažom. Ulazna vrata bila su crna. Okvir blijedožut. Travnjak održavan, s oštrim rubovima i skulpturiranim grmljem. Oko stabla mimoze u prednjemu dvorištu kružila je šarena gredica s cvijećem. Sara se zapitala ima li Angie Trent dara za vrtlarstvo. Maćuhice su izdržljiva biljka, ali treba ih zalijevati. Prema onome što je čula, nije joj se činilo da je gospođa Trent tip osobe koji bi ostao i brinuo se za to. Nije bila sigurna kako se osjeća u vezi s tim, pa čak ni razumije li to. Ipak, u primozgu je čula majčin zanovijetajući glas: Supruga koje nema

svejedno je supruga. Betty se počela migoljiti dok je Sara hodala puteljkom koji vodi do kuće. Čvršće ju je stisnula. Samo joj još to treba da pogorša ovaj dan — da izgubi psa supruge čovjeka kojeg je upravo žudjela poljubiti nasred ulice. Sara odmahne glavom dok se uspinjala uza stube do ulaznih vrata. Nema pravo tako razmišljati o Willu. Trebalo bi joj biti drago što ih je Amanda Wagner prekinula. Na početku njihova braka, Jeffrey je prevario Saru. To ih je gotovo uništilo i da im se odnos vrati na prijašnju razinu bile su im potrebne godine mukotrpnoga rada. Bilo kako bilo, Will je svoju odluku donio. Osim toga, to nije neka kratkoročna romansa. Odrastao je uz Angie. Upoznali su se u dječjemu domu kad su bili djeca. Dijele gotovo dvadeset pet godina zajedničkih doživljaja. Sara ne pripada među njih. Neće nekoj drugoj ženi priuštiti bol koju je ona osjetila, ma koliko sumorne bile njezine preostale mogućnosti. Ključ je s lakoćom kliznuo u bravu. Hladni povjetarac zapuhnuo ju je dok je prolazila hodnikom. Spustila je Betty na pod i skinula joj ogrlicu. Oslobođena, kujica je krenula ravno u stražnji dio kuće. Sara nije uspijevala zauzdati znatiželju dok je razgledala sobe. Willov ukus svakako je naginjao muževnome. Ako je njegova supruga sudjelovala u uređivanju kuće, to se definitivno nije primjećivalo. Aparat za fliper dobio je središnje mjesto u blagovaonici, točno ispod lustera. Will je očito radio na njemu — njegova elektronička nutrina bila je uredno posložena pokraj otvorene kutije za alat na podu. Miris strojnoga ulja ispunjao je zrak. Kauč u dnevnome boravku bio je od tamnosmeđe antilop- kože i uz njega je bio i pripadajući veliki otoman. Zidovi su bili prigušeno bež. Glatki crni naslonjač bio je okrenut prema plazma televizoru s ekranom od pedeset inča, ispod kojega su bile uredno poslagane razne elektroničke sprave. Sve je izgledalo kao da je na svome mjestu. Nije bilo prašine, na kauču nije bilo brdo odjeće nalik na Everest. Will je očito bolje vodio kućanstvo nego Sara. S druge strane, većina ljudi bolja je od nje. Njegov radni stol nalazio se u kutu glavne prostorije, odmah ispred hodnika. Od kroma i metala. Prstom prijeđe preko okvira njegovih naočala za čitanje. Papiri su bili uredno posloženi oko prijenosnoga

računala i pisača. Paket markera ležao je na hrpi fascikala u boji. Ondje su bile i male metalne kutijice s gumicama za vezivanje i spajalicama, podijeljeni po boji i veličini. Sara je već vidjela da tako slaže stvari. Will je znao čitati, ali ne s lakoćom i svakako ne brzo. Markeri u boji i spajalice bili su znakovi koji su mu pomagali da pronađe ono što traži a da ne mora zaista čitati što piše na nekoj stranici ili u fasciklu. To je zgodan trik kojemu je naučio samoga sebe, vjerojatno još davno. Sara nije sumnjala da je bio jedno od one djece koja su sjedila u dnu učionice i pamtila sve što učiteljica govori, a onda na dan ispita ne bi bila u stanju — ili ne bi željela — išta napisati. Odnijela je kutiju s pizzom u kuhinju, koja je, kao i ostatak kuće, uređena u smeđim tonovima. Za razliku od Sarine kuhinje, u ovoj su granitne radne plohe bile čiste i uredne, aparat za kavu i televizor jedini aparati koji su se vidjeli. I u hladnjaku je situacija bila slična — osim tetrapaka mlijeka i pakiranja želea u šalici, u njemu nije bilo ničega. Sara odloži kutiju na najgornju policu i ode do stražnjega dijela kuće, vidjeti gdje je Betty. Najprije je pronašla gostinsku sobu. Stropno svjetlo nije gorjelo, ali je Will ostavio upaljenu podnu lampu iza još jednoga kožnatog naslonjača. Pokraj njega bio je pseći krevetić u obliku sofe. Zdjelica s vodom i nešto pseće hrane nalazili su se u kutu. Na zid je bio postavljen još jedan televizor, ispod kojega je bila sklopiva pokretna traka. U sobi je bilo mračno, zidovi su bili smeđi, u skladu s dnevnom sobom. Upalila je stropno svjetlo. Iznenađujuće, zidovi su bili puni polica s knjigama. Sara je prstom prelazila preko naslova, prepoznajući klasike pomiješane s naramkom feminističkih tekstova koji su obično davani nadobudnim mladim ženama na prvoj godini studija. Svi su hrptovi bili ispucani, knjige itekako korištene. Nikada joj nije palo na pamet da bi Will imao knjižnicu u svojoj kući. S obzirom na njegovu disleksiju, čitanje debeloga romana bilo bi sizifovski posao. Audio-knjige imale su više smisla. Sara klekne i pogleda omote CD-ova posloženih pokraj linije marke Bose, koja se činila prilično skupom. Willov ukus svakako je bio mnogo intelektualniji od njezina — mnogo publicističkih naslova i povijesnih djela koja bi Sara inače preporučila onima koji pate od nesanice. Malo odlijepi naljepnicu i ispod nje pročita riječi: »Vlasništvo

knjižničarskog sustava okruga Fulton.« Zveckanje noktiju najavilo je Bettyn dolazak u hodnik. Sara pocrveni, osjećala se kao da ju je netko uhvatio na djelu. Ustane kako bi je podignula, ali Betty otrči iznenađujućom brzinom. Sara ode za njom, prođe pokraj kupaonice pa uđe u drugu sobu. Willovu spavaću sobu. Krevet je napravljen, tamnoplavi pokrivač složen preko iste takve plahte. Samo jedan jastuk bio je naslonjen na zid, ondje gdje bi trebalo doći uzglavlje. Jedan noćni ormarić. Jedna lampa. Za razliku od ostatka kuće, ova je soba odisala praktičnošću. Sara nije željela razmišljati o tome zašto joj je nedostatak romantičnog okruženja donio olakšanje. Zidovi su bili bijeli. Na njima nije bilo umjetnina. Willov sat i novčanik bili su na komodi koja je stajala pokraj još jednoga televizora. Traperice i majica bili su rasprostrti na klupici u dnu kreveta. Ondje je bio i par složenih crnih čarapa. Čizme su mu bile ispod klupice. Sara uzme majicu u ruke. Pamuk. Dugi rukavi. Crna, kao ona koju je imao na sebi kad su se sreli. Pas skoči na krevet, odgurne jastuk i namjesti se kao ptica u gnijezdu. Sara složi majicu i vrati je pokraj traperica. Ovo graniči s uhođenjem. Barem nije pomirisala majicu ili mu kopala po ladicama. Podigne Betty, pomislivši kako bi je trebala zatvoriti u gostinsku sobu i nestati odavde. Upravo je to činila kada je zazvonio telefon. Javila se telefonska sekretarica. Iz spavaće sobe začula je Willov glas. »Sara? Ako si ondje, molim te, javi se.« Vratila se u njegovu sobu i javila na telefon. »Baš sam bila na odlasku.« Glas mu je zvučao ukočeno. Čula je plač djeteta u pozadini, ljude kako viču. »Moraš odmah doći ovamo. Do Faith. U kuću njezine majke. Bitno je.« Navala adrenalina izoštri Sarina osjetila. »Je li ona dobro?« »Nije«, Will iskreno odgovori. »Mogu li ti dati adresu?« Bez razmišljanja, Sara otvori ladicu na noćnom ormariću, pretpostavivši da će ondje pronaći komad papira i olovku. Umjesto toga, ugleda časopis poput onih koje je njezin otac držao na dnu kutije s alatom u garaži. »Sara?«

Ladica se nije dala zatvoriti. »Daj da nađem nešto po čemu mogu pisati. Pričekaj.« Činilo se da je Will jedina osoba u Americi koja nema bežični telefon. Sara ostavi slušalicu na krevetu, pronađe kemijsku i papir na njegovu radnom stolu i vrati se u spavaću sobu. »Sad možeš.« Will pričeka da netko prestane vikati. Tihim glasom izdiktira adresu. »To je u Sherwood forestu, sa stražnje strane Ansleyja. Znaš gdje je to?« Ansley je bio samo pet minuta vožnje odavde. »Snaći ću se.« »Uzmi moj auto. Ključevi su na vješalici pokraj stražnjih vrata u kuhinji. Znaš li voziti auto s ručnim mjenjačem?« »Znam.« »Novinari su već stigli. Uhvati prvog policajca kojeg ugledaš, reci mu da si došla na moj zahtjev i pustit će te da prođeš. Nemoj razgovarati ni s kim drugim. Dobro?« »Dobro.« Spusti slušalicu i objema rukama zatvori ladicu na noćnom ormariću. Betty je ponovo bila na jastuku. Sara je opet uzme na ruke. Krene otići, ali onda se predomisli. Posljednji put kad ga je vidjela, Will je bio u kratkim hlačama. Vjerojatno će mu trebati traperice. U stražnji džep hlača stavi sat i novčanik. Nije mogla znati gdje drži pištolj, ali neće mu prekapati po stvarima više nego što je to već učinila. »Mogu li vam pomoći?« Sara se prestravi. Angie Trent stajala je naslonjena na vrata sobe, opušteno držeći dlan na dovratniku. Tamna, kovrčava kosa poskakivala joj je oko ramena. Šminka na njezinu licu bila je savršena. Nokti su joj bili savršeni. Uska suknja i top koji više otkriva nego skriva s lakoćom su joj mogli zaraditi mjesto na naslovnici onoga časopisa u Willovoj ladici. »J-Ja—« Sara nije mucala od dvanaeste godine. »Već smo se upoznale, je l’ da? Radite u bolnici.« »Da .« Sara se odmakne od kreveta. »Willa su hitno pozvali. Zamolio me da odvedem vašega psa—« »Mog psa?« Sara osjeti vibracije od Bettyna režanja. Angiena usta iskrive se od gađenja. „Što joj se dogodilo?« »Bila je...« Sara se osjećala kao budala već i od samoga stajanja

ondje. Gurne Willove traperice pod ruku. »Stavit ću je u gostinsku sobu i otići.« »Naravno.« Angie je prepriječila prolaz. Nije joj se žurilo pustiti Saru da prođe, i kad je to učinila, krenula je za njom prema gostinskoj sobi, promatrajući je dok je stavljala Betty u pseći krevet i zatvarala vrata za sobom. Sara krene prema ulaznim vratima, ali onda se sjeti da joj trebaju Willovi ključevi. Borila se da joj glas ne zadrhti. »Rekao mi je da uzmem njegov automobil.« Angie prekriži ruke na prsima. Na prstenjaku nije imala prsten, ali na palcu jest — srebrni vjenčani prsten. »Naravno.« Sara se vrati u kuhinju. Lice joj je bilo tako crveno da se znojila. Pokraj stola stajala je putna torba koje prije ondje nije bilo. Ključevi Willova automobila visjeli su na kuki pokraj stražnjih vrata, baš kao što je rekao. Uzela ih je i izišla iz kuhinje, svjesna da Angie prati svaki njezin pokret. Sara je hodala prema izlaznim vratima najbrže što je mogla, srce joj se popelo u grlo, ali Angie Trent nije imala namjeru olakšati joj situaciju. »Koliko se dugo jebeš s njim?« Sara odmahne glavom. Ovo se ne događa. »Pitala sam te koliko se dugo jebeš s mojim mužem.« Sara je zurila u vrata, previše posramljena da bi pogledala u Angie. »Ovo je nesporazum. Kunem se.« »Zateknem te u svojoj kući, u svojoj spavaćoj sobi, sobi koju dijelim s mužem. Koje je tvoje objašnjenje? Jedva čekam da ga čujem.« »Pa kažem vam—« »Pališ se na policajce? Je li u tome stvar?« Sari srce prestane kucati. »Tvoj pokojni muž bio je policajac, je l’ da? To te uzbuđuje?« Angie se podrugljivo nasmije. »Nikada me neće ostaviti, dušo. Bolje ti je da si pronađeš neki drugi kurac s kojim ćeš se igrati.« Sara nije mogla odgovoriti. Situacija u kojoj se našla bila je previše strašna da bi govorila. Petljala je oko kvake. »Porezao se zbog mene. Je li ti to rekao?« Natjerala se da umiri ruku kako bi otvorila vrata. »Moram ići. Žao mi je.«

»Gledala sam ga kako oštricom žileta zarezuje ruku.« Sara nije bila u stanju pomaknuti ruku. Uzalud je pokušavala shvatiti što to čuje. »Nikada u životu nisam vidjela toliko krvi.« Angie zastane. »Mogla bi me barem gledati dok ti govorim.« Nije to željela, ali Sara se natjera da se okrene. Angiein ton bio je pasivan, ali zbog mržnje u očima bilo ju je teško gledati. »Cijelo sam ga vrijeme držala u naručju. Je li ti pričao o tome? Je li ti rekao kako sam ga grlila?« Sara još nije uspijevala progovoriti. Angie podigne lijevu ruku i pokaže golo meso. Bolnom polaganošću, kažiprstom desne ruke prelazila je od zapešća prema laktu. »Rekli su da je toliko zarezao da je žilet zagrebao po kosti.« Nasmiješila se, kao da je to neka sretna uspomena. »Napravio je to za mene, kujo. Misliš da bi to napravio za tebe?« Sad kada ju je pogledala, Sara je više nije mogla prestati gledati. Trenuci su prolazili. Pomislila je na sat u restoranu, na sekunde koje su se zamućivale. Naposljetku pročisti grlo; nije bila sigurna može li govoriti. »Na drugoj je ruci.« „Što?« »Ožiljak«, reče, uživajući u iznenađenju na Angienu licu. »Na drugoj je ruci.« Sari su se dlanovi toliko znojili da je jedva uspjela otvoriti vrata. Stisnula se dok je jurila iz kuće, pomislivši kako će Angie Trent potrčati za njom ili, još gore, prozvati je zbog laži. Činjenica je da Sara nikada nije vidjela ožiljak na Willovoj ruci, zato što nikada nije vidjela njegovu golu ruku. Uvijek je nosio majice dugih rukava. Nikada nije zavrtao rukave ili otkopčavao dugmad na košuljama. Nagađala je. Will je ljevak. Da se pokušao ubiti dok ga je njegova odvratna supruga poticala na to, zarezao bi se po desnoj ruci, ne po lijevoj.

TREĆE POGLAVLJE WILL JE CUPKAO OVRATNIK majice u pokretnome zapovjednom centru bilo je stravično vruće, a unutra je bilo i toliko odora i odijela da se jedva moglo disati. Buka je bila jednako nepodnošljiva. Telefoni su zvonili. BlackBerryji cvrkutali. Na ekranima računala uživo su se prikazivale vijesti sa svih triju lokalnih televizijskih postaja. Toj kakofoniji doprinosila je i Amanda Wagner, koja posljednjih petnaest minuta urla na tri zapovjednika operativnih zona. Zapovjednik Atlantske policije na putu je ovamo. Kao i ravnatelj GBI-a. Nadmetanje oko toga tko će voditi slučaj samo će se još više zahukati. U međuvremenu, nitko zapravo nije radio na slučaju. Will otvori vrata. Zraka sunca kliznula je u mračnu unutrašnjost vozila, Amanda je na nekoliko sekundi prestala vikati, ali je nastavila dok je Will zatvarao vrata. Duboko je udahnuo svjež zrak, s vrha metalnih stuba promatrajući mjesto događaja. Umjesto uobičajenih brzih radnji koje bi uslijedile nakon šokantnoga zločina, svi su miljeli naokolo, čekajući naredbe. Detektivi su sjedili u neoznačenim automobilima i provjeravali elektroničku poštu. Šest patrolnih vozila priječilo je svaki kraj ulice. Susjedi su buljili sa svojih trijemova. Kombi ekipe za očevid Atlantske policije bio je ondje. Vatrogasna kola još su stajala ispred kuće obitelji Mitchell. Bolničari su pušili na stražnjem odbojniku svojih kola hitne pomoći. Brojni policajci u odorama naslanjali su se na druga službena vozila, opušteno razgovarali, pretvarali se da ih nije briga za ono što se događa u zapovjednome centru. Ipak, svi su oni uspjeli s mržnjom pogledati Willa dok je silazio na cestu. Počeli su se mrštiti. Križali su ruke na prstima. Mrmljali psovke. Netko je pljunuo na pločnik. Will nije imao mnogo prijatelja u Atlantskoj policiji. Zvuk okretanja helikopterskih propelera ispunio je zrak. Will podigne pogled. Dva nova helikoptera lebdjela su točno iznad mjesta događaja. Neće dugo biti sami. Svakih deset minuta ondje proleti crni helikopter SWAT MD 500. Infracrvena kamera bila je

postavljena na nos helikoptera nalik na komarca. Kamera je snimala kroz guste šume i krovove, razabirući toplokrvna bića, usmjeravajući potragu na kriminalce. Nevjerojatan je to uređaj, ali potpuno beskoristan u stambenome području, kojim su u svakom trenutku tisuće ljudi miljele naokolo ne čineći zločine. U najboljemu slučaju, kamera je vjerojatno uočavala svjetlucave crvene obrise ljudi kako sjede na kaučevima i gledaju televiziju, na kojoj se prikazivao SWAT helikopter koji je lebdio iznad njihovih glava. Will je u gomili ljudi potražio Saru, želeći da se pojavi. Da je imalo razmišljao kad je Amanda zakočila nasred ulice, rekao bi Sari da pođe s njim. Trebao je predosjetiti da će Faith trebati pomoć. Ona mu je partnerica. Will se trebao brinuti za nju, čuvati joj leđa. A sada je možda prekasno. Nije bio siguran kako je Amanda tako brzo čula za pucnjavu, a bili su na mjestu događaja unutar petnaest minuta otkad je ispaljen posljednji hitac. Bravar je upravo otvarao vrata spremišta kad su se dovezli. Faith je hodala gore-dolje kao životinja u kavezu dok je čekala da joj oslobode dijete, i nastavila je tako koračati još dugo nakon što je Emma bila u njezinim rukama. Čim je ugledala Willa, Faith je počela baljezgati, govoriti o susjedi, gospodi Johnson, bratu Zekeu, spremištu koje je njezin otac napravio kad je bila mala i o još milijun drugih stvari koje, onako nepovezano izgovorene, nisu imale apsolutno nikakvoga smisla. Will je isprva mislio da je Faith u šoku, ali ljudi kada su u šoku, ne hodaju naokolo krešteći kao luđaci. Krvni tlak im tako brzo padne da uglavnom ne mogu stajati. Dašću kao psi. Bulje u prazno. Govore polako, a ne tako brzo da ih jedva razumiješ. Nešto drugo se događa, ali Will nije znao je li to živčani slom, ili Faithin dijabetes, ili nešto treće. Da sve bude još gore, dotad je ondje već stajalo dvadeset policajaca koji su točno znali kako čovjek treba izgledati nakon što se dogodi nešto užasno. Faith nije odgovarala tom profilu. Nije plakala. Nije se tresla. Nije bila ljuta. Bila je samo luda, potpuno izvan sebe. Nije izgovorila nijednu razumnu riječ. Nije im mogla reći što se dogodilo. Nije ih mogla provesti kroz mjesto događaja i objasniti krvoproliće. Bila je i više nego beskorisna, jer su odgovori na sva njihova pitanja bili zaključani u njezinoj glavi.

I u tom je trenutku jedan od policajaca promrmljao nešto o tome da je pod utjecajem. A onda se netko drugi ponudio da će donijeti alkotester iz automobila. Amanda se brzo umiješala. Odvukla je Faith preko travnjaka, zalupala na susjedina vrata — ne na vrata gospođe Johnson, kojoj je u dvorištu ležao mrtvac, nego nekoj starijoj ženi, gospođi Levy – i praktički joj naredila da pruži Faith mjesto gdje će se moći sabrati. Dotad je stigao pokretni zapovjedni centar. Amanda je odmah ušla u vozilo i počela zahtijevati da se slučaj odmah preda GBI-u. Znala je da neće dobiti teritorijalnu bitku sa zapovjednicima operativnih zona. Prema zakonu, GBI ne može samo ušetati i preuzeti slučaj. Mjesni mrtvozornik, okružni tužilac ili zapovjednik policije obično su od države tražili pomoć, a to se obično događalo samo onda kada sami nisu uspjeli izgraditi slučaj ili nisu željeli trošiti novac ili radnu snagu na traženje i ispitivanje tragova. Jedina osoba koja je mogla oteti Atlanti ovaj slučaj bio je guverner, a svaki političar u državi reći će vam da je naljutiti glavni grad vrlo loša ideja. Amandino urlanje bilo je samo predstava. Ona ne viče kad je ljuta. Glas joj postane tih, više kao neko tutnjanje, i moraš napregnuti sluh da bi čuo uvrede koje izlaze iz njezinih usta. Pokušavala je dobiti na vremenu. Pokušavala je dobiti na vremenu zbog Faith. U očima atlantske policije, Faith više nije policajka. Svjedokinja je. Osumnjičenica. Osoba od interesa, i željeli su razgovarati s njom o ljudima koje je ubila i o tome zbog čega joj je majka oteta. Atlantsku policiju nije činila hrpa seljačina. To je jedna od najboljih policija u zemlji. Ali da nije Amandina urlanja na njih, dosad bi već odvukli Faith u postaju i rešetali je kao da ispituju terorista u zatvoru u Guantanamu. Will ih nije mogao kriviti. Sherwood forest nije naselje u kojemu bi čovjek očekivao da će doći do pucnjave usred prelijepoga subotnjeg poslijepodneva. Naselje Ansley Park bilo je blizu. Baci mrežu još malo dalje, i zahvatio bi otprilike osamdeset posto gradskoga prihoda od poreza na promet nekretninama — kuće od više milijuna dolara, s teniskim terenima i stanovima za dadilje. Bogataši nisu tip ljudi koji dopuštaju da se loše stvari dogode a da nitko za to ne preuzme krivicu. Netko će morati platiti za ovo. Ako Amanda ne pronađe načina da to spriječi, ta osoba vjerojatno će biti Faith. A Will nije znao

što učiniti. Prišao mu je Leo Donnelly, vukući noge po asfaltu. Iz usta mu je visjela cigareta. Dim mu je išao u oko. Namigivao je kako bi ga otjerao. »Ne bih volio čuti tu gaduru u krevetu.« Mislio je na Amandu. Još je urlala, premda je bilo teško razabrati njezine riječi kroz zatvorena vrata. Leo nastavi: »Ne znam. Moglo bi se isplatiti. Te stare su tigrice kad ih odvučeš u krevet.« Will suspregne drhtaj, ne zato što je Amanda bila u srednjim šezdesetima, nego zbog toga što je Leo očito ozbiljno razmišljao o toj mogućnosti. »Ona zna da ovo neće dobiti, je l’ da?« Will se nasloni na jedno od policijskih patrolnih vozila. Leo je bio Faithin partner šest godina, ali ona je odrađivala veći dio zahtjevnih zadataka. U četrdeset osmoj godini, Leo nikako nije bio starac, ali ostario je u policijskim godinama. Koža mu je bila žuta od preopterećene jetre. Pobijedio je rak prostate, ali liječenje je uzelo danak. Nije bio loš, ali bio je lijen, što je savršeno u redu ako si prodavač rabljenih vozila, ali nevjerojatno opasno ako si policajac. Faith je sretna što se maknula od njega. Leo reče: »Nisam vidio ovakvo sranje otkad sam posljednji put radio na slučaju s tobom.« Will pogledom obuhvati prizor: brujanje generatora zapovjednoga centra pomiješano s metalnim zujanjem koje je dopiralo iz televizijskih kombija. Policajce koji su stajali naokolo držeći ruke na opasačima. Policajci koji su neobavezno čavrljali međusobno. Potpuni nedostatak ikakvoga djelovanja. Odluči da bi trebao razgovarati s Leom. »Ma nemoj?« »Kako se ono zove vaš forenzičar — Charlie?« Leo kimne samome sebi. »Uspio ih je nagovoriti da ga puste u kuću.« Specijalni agent Charlie Reed bio je šef GBI-eve ekipe za očevid i napravio bi sve što može da dođe na mjesto događaja. »Dobar je u svome poslu.« »Mnogi od nas jesu.« Leo se nasloni na patrolno vozilo nekoliko koraka dalje od Willa. Otpuhne kroz usta. »Nisam znao da Faith pije.« »Ne pije.« »Tablete?«

Will ga pogleda najopakije što je mogao. »Znaš da moram razgovarati s njom.« Will nije uspio sakriti podsmijeh u glasu. »Ti si zadužen za ovaj slučaj?« »Ne budi tako siguran da nisam.« Will nije trošio riječi na njega. Leov trenutak slave bit će kratkoga vijeka. Čim zapovjednik Atlantske policije stupi na scenu, bacit će Lea na ulicu i sastaviti vlastiti tim. Leo će imati sreće ako mu dopuste da im donosi kavu. »Ozbiljno«, Leo reče. »Je li Faith dobro?« »Dobro je.« Leo povuče posljednji dim pa baci opušak na pod. »Susjeda je izbezumljena. Skoro su joj pred očima upucali unuke.« Will se trudio da mu lice bude bezizražajno. Znao je nešto malo o onome što se ovdje dogodilo, ali ne mnogo. Momcima iz taktičkog tima postalo je dosadno nakon što su pet minuta besposleno stajali i nisu imali ništa što su mogli razbiti. Detalji s mjesta događaja curili su kao iz hrđave slavine. Dva trupla u kući. Jedno u susjedinu dvorištu. Dva oružja u Faithinu posjedu — njezin Glock i Smith and Wesson. Njezina sačmarica na podu spavaće sobe. Will je prestao slušati kad je slučajno čuo kako policajac koji je upravo stigao na mjesto događaja govori kako je svojim očima vidio Faith i da je bila pod utjecajem nečega. Što se Willa ticalo, on je znao samo dvije stvari: da nema pojma što se dogodilo u toj kući i da je Faith ispravno postupila. Leo pročisti grlo i ispljune sluz na asfalt. »Dakle, bakica Johnson kaže da je čula nekakvu vrisku iz dvorišta. Pogleda kroz kuhinjski prozor i ugleda tipa — nekog Meksikanca — koji je uperio pištolj u njezine unuke. On zapuca, odnese malo cigle s kuće. Faith dotrči do ograde i ubije ga pucnjem iz pištolja. Spasi djevojčice.« Willu malo lakne. »Sreća njihova da je Faith bila ondje.« »Sreća njezina da je susjeda dobra svjedokinja.« Will krene gurnuti ruke u džepove, prekasno se sjetivši da je još u hlačama za trčanje. Leo se zasmijulji. »Sviđa mi se ova nova uniforma. Ti bi, kao, trebao biti policajac iz onog benda Village Peoplea?« Will prekriži ruke na prsima.

»Los Texicanos«, Leo reče. »Tip u dvorištu. Povezan je s njima, prsa i ruke puni su mu tetovaža.« »A druga dvojica?« »Azijci. Obojica. Nemam pojma jesu li u bandi. Ne izgledaju tako. Nisu odjeveni tako. Tijela su čista — bez tetovaža.« Leo je polako palio još jednu cigaretu. Otpuhne dim prije nego što je nastavio: »Scott Shepherd, onaj tamo —« Kimne prema mišićavome mladiću u taktičkoj opremi. »Kaže da je njegov tim ispred kuće čekao pojačanje. Začuli su pucanj. Moguće da je to talačka kriza, je l’ da? Jedna policajka unutra, dvije ako računamo Evelyn. Neposredna opasnost. Pa su razvalili vrata.« Leo povuče još jedan dim. »Scott ugleda Faith kako stoji ondje u hodniku, raširenih nogu, držeći Glock pred sobom. Ona primijeti Scotta, ne kaže ni riječ, samo ode u spavaću sobu. Oni odu za njom i zateknu mrtvaca na tepihu.« Leo se prstom dotakne po čelu. »Pogodila ga je ravno između očiju.« »Sigurno je imala dobar razlog.« »Kad bih barem znao koji. Nije imao pištolj u ruci.« »Drugi tip je. Onaj koji je otrčao u dvorište i pucao na djecu.« »U pravu si. On ga je imao.« »Otisci prstiju?« »Radimo na tome.« Will bi se bio okladio na vlastitu kuću da će pronaći dva para otisaka — jedan od Azijca i jedan od Meksikanca. »Gdje ste pronašli trećeg tipa?« »U praonici. Metak u glavu. Gadan pucanj, odnijelo mu je pola lubanje. Iz zida smo iskopali trideset osmicu.« Faithin Glock bio je .40 kalibarski. »Je li S&W trideset osmica?« »Aha.« Leo se odmakne od automobila. »O majci još ništa. Poslali smo ekipe da je traže. Ona je vodila Odjel za narkotike, ali mislim da to već znaš, cinkarošu.« Will se prisili da ne stisne čeljust. Otprilike jedino u čemu je Leo bio zaista dobar bilo je provociranje. To je razlog za gadne poglede i neprijateljsko držanje Willove plave braće. Svaki prisutni policajac znao je da je zbog Willa Trenta Evelyn Mitchell bila prisiljena otići u mirovinu. Jedan od najodvratnijih poslova koje je obavljao u GBI-u

bile su istrage korumpiranih policajaca. Prije četiri godine imao je čvrst slučaj protiv Evelynina Odjela za narkotike. Šest detektiva završilo je u zatvoru zbog toga što su uzimali novac od zapljene droge i primali mito da zažmire na jedno oko, ali zapovjednica Mitchell izvukla se neokrznuta, s mirovinom i većim dijelom ugleda netaknutima. Leo reče: »Reci maloj da joj mogu dati još najviše deset minuta, ali onda će se morati sabrati i razgovarati sa mnom.« Nagne se prema Willu. »Čuo sam poziv operaterki. Rečeno joj je da ostane izvan kuće. Mora biti vrlo jasna kad bude govorila zašto je svejedno ušla.« Leo se okrene da će otići, ali ga Will upita: »Kako je zvučala?« Leo se ponovo okrene prema Willu. »Telefonski poziv. Kako je Faith zvučala?« Nimalo iznenađujuće, Leo nije razmišljao o tome. Sada jest, i brzo je počeo kimati glavom. »Možda malo preplašeno, ali bistre glave. Smireno. Kontrolirajući situaciju.« I Will kimne. »To zvuči točno kao Faith.« Leo se naceri, ali Will nije bio siguran je li to zbog toga što mu je laknulo ili samo opet glumi pametnjakovića. »Nisam se šalio u vezi s hlačicama, čovječe. Leo ga pljesne po ramenu. »Trebao bi na televiziji pokazati te svoje lijepe noge.« Leo mahne novinarima koji su stajali uz žutu vrpcu. Nagrnuli su na nju kao jedan, pomislivši da će im dati izjavu. Kolektivno su zastenjali kad je otišao. Policajci koji su držali vrpcu, gurnuli su ih unatrag bez pravog razloga. Will je znao da ih nimalo nije briga za kontroliranje gomile. Pogledi su im bili uprti u zapovjedni centar kao da očekuju objavu s visine. Policajci su jednako željno kao i novinari htjeli saznati što se dogodilo. Možda i više od njih. Zapovjednica Evelyn Mitchell trideset devet godina radila je u Atlantskoj policiji. Na težak se način uspela na ljestvici, najprije se izvukla s tajničkoga posla i radila na mjestu policajke koja piše parkirne kazne; zatim je napredovala do prometne policajke, da bi naposljetku dobila dvadeset dvojku i značku koja nije bila plastična. Bila je dijelom skupine koja je bila poznata po tome da su prve u nečemu: prve žene koje same voze, prve detektivke. Evelyn je bila prva poručnica Atlantske policije, a zatim i prva zapovjednica. Zbog čega god da se umirovila, imala je više medalja i pohvala nego svi ovi

policajci na mjestu događaja zajedno. Will je odavno naučio da su policajci slijepo odani. Naučio je i da postoji točno određena hijerarhija u toj odanosti. Poput piramide u kojoj je svaki policajac na svijetu na dnu, a tvoj partner na vrhu. Faith je čim se zaposlila počela raditi u Atlantskoj policiji, ali se prije dvije godine prebacila u GBI i postala partnerica Willu, koji baš i nije vrlo popularan. Leo je možda i dalje polovično na Faithinoj strani, ali što se ostalih članova Atlantske policije tiče, ona je izgubila svoje mjesto u piramidi. Pogotovo zato što je prvi policajac, mladi novak, završio na hitnoj operaciji nakon što ga je Faith tako snažno udarila u testise da gotovo da su mu završili u moždanom deblu. Willu bljesne žuto pred očima kad je netko podignuo policijsku vrpcu. Sara je podignula kosu, čvrsto je ukosnicom vezavši iza glave. Lanena haljina koju je odjenula izgledala je iznošeno. Pod rukom je držala presavijene traperice. Will je najprije pomislio da izgleda zbunjeno, ali što mu se više približavala, to mu se više činilo da je razdražena, možda čak i ljuta. Oči su joj bile crvene. Obrazi rumeni. Pružila mu je traperice. »Zašto me trebaš?« Uhvatio ju je za lakat i odveo od novinara. »Zbog Faith.« Prekrižila je ruke, držeći se podalje od njega. »Ako joj je potrebna liječnička pomoć, trebao bi je odvesti u bolnicu.« »Ne možemo to učiniti.« Will je pokušavao ne koncentrirati se na hladnoću u njezinu glasu. »Kod susjede je. Nemamo mnogo vremena.« »Čula sam na radiju što se dogodilo.« »Mislimo da je povezano s drogom. Zadrži to za sebe.« Will stane. Pričekao je da ga pogleda. »Faith se ne ponaša normalno. Zbunjena je, govori besmislice. Žele razgovarati s njom, ali—« Nije znao što reći. Amanda mu je naložila da nazove Saru. Znala je da je bila udana za policajca i pretpostavljala da njezina odanost nije umrla zajedno s njim. »Ovo bi moglo biti stvarno gadno za Faith. Ubila je dvojicu. Majka joj je oteta. Imat će je na oku zbog mnogočega.« »Je li njezina reakcija bila pretjerana?« »Nastala je talačka kriza. Djeca prekoputa našla su se na vatrenoj liniji.« Will preskoči pojedinosti koje su nedostajale. »Upucala je jednog tipa u glavu, a drugog u leđa.« »Jesu li djeca dobro?«

»Jesu, ali—« Stražnja vrata zapovjednoga centra otvorila su se uz lupanje. Zapovjednik Mike Geary, zapovjednik zone za Ansley i Sherwood forest skočio je sa stuba. Bio je u punoj odori od gruboga, tamnoplavog poliestera, koja mu je bila nategnuta preko izbočenoga trbuha. Treptao je zbog sunca, i duboka bora presijecala mu je dobro osunčano čelo. Kao i većini stare garde, sijeda kosa bila mu je vojnički podšišana. Geary stavi kapu na glavu i okrene se, ispruživši ruku prema Amandi. Međutim, nešto ga je zaustavilo netom prije nego što ju je dotaknuo, i spustio je ruku prije nego što se uspjela rukovati s njim. »Trente«, zareži. »Želim odmah razgovarati s tvojom partnericom. Idi po nju. Vodimo je u postaju.« Will prostrijeli Amandu pogledom dok je u visokim potpeticama oprezno silazila klimavim stubama. Ona odmahne glavom. Više ništa nije mogla učiniti. Na Willovo iznenađenje, Sara je bila ta koja ih je spasila. »Najprije je moram pregledati.« Gearyju nije bilo drago što mu je netko pružio otpor. »Tko si ti, kvragu?« »Ja sam liječnica u hitnoj službi u Gradyju.« Sara je spretno izostavila svoje ime. »Ovdje sam da procijenim agenticu Mitchell kako bi njezino svjedočenje bilo prihvatljivo na sudu.« Nagnula je glavu ustranu. »Sigurna sam da vaša politika nije uzimati izjave pod prisilom.« Geary prezirno otpuhne. »Nije pod prisilom.« Sara izvije obrvu. »Je li to vaš službeni stav? Jer, ne bih voljela svjedočiti da ste, protivno liječničkome savjetu, proveli prisilno ispitivanje.« Zbunjenost je nadjačala Gearyjevu ljutnju. Liječnici su obično itekako voljni pomoći policiji, ali imaju moć prekinuti svako ispitivanje ako misle da bi to moglo ugroziti njihova pacijenta. Geary pokuša: »Kakvo joj je liječenje potrebno?« Sara se nije povukla. »To vam ne mogu reći dok je ne pregledam. Možda je u šoku. Možda je ozlijeđena. Možda je treba hospitalizirati. Možda bih je trebala odmah prebaciti u bolnicu i početi s testovima.« Sara se okrene kao da će pozvati bolničare.

»Čekajte.« Geary prosikće neku psovku pa se obrati Amandi: »Vaše usrana taktika odugovlačenja nije prošla neprimijećena, zamjenice ravnatelja.« Njezin osmijeh bio je lažno umilan i bezbrižan. »Uvijek je lijepo kada si zbog nečega prepoznat.« Geary objavi: »Želim da joj se izvadi krv i odnese u nezavisni laboratorij i da se napravi puni toksikološki nalaz. Mislite da to možete, doktorice?« Sara kimne. »Naravno.« Will uhvati Saru pod ruku i povede je prema susjedinoj kući. Čim su dovoljno odmaknuli da ih Geary ne čuje, Will reče: »Hvala ti.« Ponovo se odmaknula od njega dok su se uspinjali prilazom. Kad su stigli do trijema, već je bila nekoliko koraka ispred njega, premda se ta udaljenost između njih više činila kao ponor. Ovo nije ona ista Sara otprije pola sata. Možda zbog mjesta događaja, premda ju je Will već vidio u takvim situacijama. Sara je svojedobno bila mrtvozornica. Nikako se ne bi moglo reći da sada nije u svom elementu. Will nije znao što da napravi u vezi s tom promjenom. Cijeli je život proveo procjenjujući raspoloženje drugih ljudi, ali ovu konkretnu ženu nije bio sposoban procijeniti. Vrata su se otvorila i gospođa Levy provirila je kroz njih sakrivena iza debelih naočala. Bila je odjevena u žutu kućnu haljinu iskrzanu na ovratniku. Oko uskoga struka bila joj je zavezana bijela pregača s guskicama koje su se gegale po porubu. Pete su joj virile iz žutih papuča, koje su bile u kompletu s kućnom haljinom. Bila je u osamdesetima, ali um joj je bio bistar i bilo je jasno da joj je stalo do Faith. »Je li ovo liječnica? Rečeno mi je da samo liječnicu pustim u kuću.« Sara odgovori: »Da, gospođo. Ja sam liječnica.« »Ma baš ste mi zgodni. Uđite. Kakav suludi dan.« Gospođa Levy se odmakne, širom otvorivši vrata kako bi mogli ući u predvorje. Dah joj je zviždao kroz umjetne zube. »Danas poslijepodne imala sam više posjetitelja nego u cijeloj godini.« Dnevna soba bila je vjerojatno jednako namještena kao i kada je gospođa Levy tek kupila kuću. Zlatnožuti čupavi tepih koji se protezao od zida do zida bio je spljošten uz pod. Kutni kauč boje senfa. Jedina

novina u izgledu prostorije bio je naslonjač koji je izgledao kao oni naslonjači koji imaju mehanički podizač kako bi osoba lakše sjela i ustala. Jedino svjetlo u prostoriji dopiralo je s treperava televizora. Faith je bila zavaljena na kauču i držala je Emmu prislonjenu na rame. Više nije govorila. Duh kao da joj je otišao zajedno s darom govora. Ovo je već bilo više nalik na ono što je Will očekivao kad je čuo da je Faith umiješana u pucnjavu. Kada je bila zaista uzrujana, utihnula bi. Ali ni ovo nije baš bilo kako treba. Bila je previše tiha. »Faith?«, Will reče. »Doktorica Linton je ovdje.« Zurila je u televizor kojemu je bio isključen zvuk, i nije odgovarala. Na neki način, Faith je izgledala gore nego prije. Usne su joj bile jednako bijele kao i koža. Lice joj je svjetlucalo od znoja. Plava kosa bila joj je prilijepljena za glavu. Disanje plitko. Emma je gugutala, ali Faith kao da to nije primjećivala. Sara upali stropno svjetlo prije nego što je kleknula pred nju. »Faith? Možeš li me pogledati?« Faith je i dalje zurila u televizor. Will je odvojio jedan trenutak da navuče traperice preko kratkih hlača. Napipao je neku izbočinu u stražnjemu džepu i izvadio sat i novčanik. »Faith?« Sarin glas postao je glasniji, čvršći. »Pogledaj me.« Polako pogleda Saru. »A da Emmu daš meni?« Frfljala je. »Spava.« Sara obgrli Emmu oko struka. Nježno podigne bebu s Faithinih ramena. »Pogledaj je. Tako je narasla.« Sara Emmi pregleda oči, prste na rukama i nogama, zatim desni. »Mislim da je malo dehidrirana.« Gospođa Levy reče: »Imam spremnu bočicu, ali nije mi dopustila da joj je dam.« »Možete li sada otići po nju?« Sara mahne Willu da im priđe. On preuzme Emmu. Bila je iznenađujuće teška. Stavio ju je na rame. Glava joj je klonula na njegov vrat kao vlažna vreća brašna. »Faith?« Sara je govorila jezgrovito, kao da pokušava dobiti pozornost stare osobe. »Kako se osjećaš?« »Odvela je doktoru.« »Odvela si Emmu?« Sara rukama obuhvati Faithino lice. „Što je doktor rekao?«

»Ne znam.« »Možeš li me pogledati?« Faith su se usta pomicala kao da žvače žvakaću. »Koji je danas dan, dušo? Možeš li mi reći koji je dan u tjednu?« Faith odmakne glavu. »Ne.« »U redu je.« Sara joj otvori kapak. »Kad si posljednji put nešto pojela?« Nije odgovorila. Gospođa Levy vratila se s bočicom. Pružila ju je Willu, a on je ljuljao Emmu u ruci kako bi mogla piti. »Faith? Kad si posljednji put nešto pojela?« Faith pokuša odgurnuti Saru. Kada joj to nije pošlo za rukom, gurnula ju je snažnije. Sara je nastavila govoriti, svojim rukama poklopivši Faithine. »Jutros? Jesi li jutros doručkovala?« »Makni se.« Sara se okrene prema gospođi Levy. »Vi niste dijabetičarka, ili?« »Ne, dušo, ali moj muž je bio. Preminuo je prije gotovo dvadeset godina, Bog ga blagoslovio.« Sara se obrati Willu: »Ima inzulinsku reakciju. Gdje joj je torbica?« Gospođa Levy reče: »Nije ju imala kad su je doveli ovamo. Možda ju je ostavila u autu.« Sara se ponovo obrati Willu: »Trebala bi imati pribor za hitni slučaj u torbici. Plastičan je. Sa strane piše >Glucagon<.« Činilo se da se prisjetila. »Duguljast je, velik otprilike kao kutija za nalivpero. Kričavocrven ili narančast. Molim te, donesi mi ga.« Will uzme dijete sa sobom, trčeći prema ulaznim vratima, pa na dvorište. Parcele u Sherwood forestu bile su veće od većine parcela, ali neke su bile dugačke i uske, a ne široke. Stojeći ispod nadstrešnice za automobil gospođe Levy, vidio je ravno u kupaonicu Evelyn Mitchell. Vidio je muškarca koji stoji u dugačkome hodniku. Will se, ne prvi put, zapitao kako je moguće da starica nije čula pucnjeve iz susjedne kuće. Ne bi bila prva svjedokinja koja se ne želi upletati, ali Willa je iznenadila njezina šutljivost. Tek kada je bio nekoliko koraka udaljen od Mini Morrisa, shvatio je da je Faithin automobil dio mjesta događaja. Ondje su stajala dva policajca, svaki s jedne strane automobila, i još četvorica ispod

nadstrešnice. Will pogledom preleti preko automobila. Ugleda plastični omot koji mu je Sara spomenula, pomiješan s raznim ženskim stvarima, na suvozačkome sjedalu. Obrati se policajcima: »Moram uzeti nešto iz automobila.« »Kakva šteta«, jedan od njih odbrusi. Will pokaže na Emmu, koja je sisala bočicu kao da je otrčala petokilometarsku utrku. »Treba joj ono za zube. Izbijaju joj zubi.« Policajci su zurili u njega. Will se zapita je li nešto zeznuo. Mijenjao je pelene djeci u domu, ali pojma nije imao kada bebama počinju rasti zubi. Emmi su bila četiri mjeseca. Svu hranu dobivala je od Faith ili iz bočice. Koliko se njemu činilo, ništa nije trebala žvakati. »Dajte.« Will podigne Emmu kako bi joj vidjeli ružičasto lišće. »Pa to je malo dijete.« »Dobro«, jedan od njih popusti. Zaobišao je automobil i otvorio vrata. »Gdje je to?« »To je ono nešto crveno, plastično. Izgleda kao kutija za nalivpero.« Činilo se da policajac to ne smatra čudnim. Uzeo je kutiju i pružio je Willu. »Je li joj dobro?« »Samo je bila žedna.« »Mislio sam na Faith, budalo.« Will pokuša uzeti kutijicu, ali čovjek je nije puštao. Ponovio je pitanje: »Hoće li Faith biti dobro?« Will shvati da se ovdje još nešto događa. »Da. Bit će dobro.« »Recite joj da je Brad rekao da ćemo joj pronaći mamu.« Pustio je kutiju i zalupio vratima. Will mu nije dao vremena da se predomisli. Otrčao je u kuću, trudeći se ne drmati dijete. Gospođa Levy i dalje je čuvala stražu na vratima. Otvorila je prije nego što je Will uspio pokucati. Prizor u kući se promijenio. Faith je ležala na kauču. Sara joj je pridržavala glavu, tjerala je da otpije gutljaj Coca-Cole iz limenke. Sara se odmah obrati Willu. »Trebao si odmah pozvati bolničare«, prekorila ga je. »Šećer u krvi joj je prenizak. Omamljena je i znoji se. Srce joj lupa. S tim se stvarima ne igra.« Uzme kutijicu od njega i otvori je. Unutra je bila štrcaljka puna prozirne tekućine i bočica s bijelim prahom koji je prilično nalikovao na kokain. Sara očisti iglu pamučnom vatom na koju je nakapala malo alkohola, koji joj je očito

dala gospoda Levy. Govorila je dok je iglom bušila gumeni čep bočice i uštrcavala tekućinu. »Pretpostavljam da nije jela od doručka. Od adrenalina zbog sukoba u kući šećer joj je sigurno strahovito skočio, ali je zbog njega bio jači i pad. S obzirom na ono što se dogodilo, čudi me da nije pala u komu.« Willu su njezine riječi teško pale, a tako ih je ona i izgovorila, s težinom i prijekorom. Ma što da je Amanda rekla, trebao je prije pola sata dovesti bolničara ovamo. Brinuo se zbog Faithine karijere, a trebao je biti zabrinut za njezin život. »Hoće li joj biti dobro?« Sara protrese bočicu, pomiješavši prah i tekućinu prije nego što ga je ponovo usisala u štrcaljku. »Znat ćemo uskoro.« Podigne joj majicu i vatom prijeđe preko dijela kože na trbuhu. Will je gledao kako igla ulazi u kožu, a gumeni se graničnik spušta niz plastiku dok joj ubrizgava tekućinu. Sara upita: »Brine li te da će misliti da je bila onesposobljena kada je upucala onu dvojicu?« Nije odgovorio. »Spuštanje je vjerojatno bilo snažno i trenutačno. Frfljala je. Vjerojatno se činila pijanom.« Sara očisti pribor i sve vrati na svoje mjesto. »Reci im da sagledaju činjenice. Pogodila je jednog muškarca u zatiljak, a drugoga u leđa, vjerojatno iz daljine, dok je dvoje nevinih promatrača stajalo na putu. Da je bila onesposobljena, nikako to ne bi mogla učiniti.« Will pogledom preleti preko gospođe Levy, koja vjerojatno nije baš trebala slušati taj razgovor. Ona odmahne rukom, kao da tjera njegovu zabrinutost. »Ma, ne brini se zbog mene, dušo. Ja ti skoro ništa više ne pamtim.« Ispruži ruke prema Emmi. »Daj meni da se pobrinem za to janješce, može?« On oprezno preda dijete gospođi Levy. Starica ode u stražnji dio kuće. Papuče su joj glasno udarale o suhe pete. Will upita Saru: »A dijabetes? Mogu li oni reći da je to bilo zbog toga?« I on joj je bio poslovan. »Kako se ponašala kad si ti došao ovamo?« »Izgledala je...« Will odmahne glavom, pomislivši kako više nikada ne bi želio vidjeti Faith u tako lošem stanju. »Izgledala je kao da je sišla s uma.« »Misliš li da bi psihički promijenjena osoba ili osoba koja se

promijenila pod utjecajem kemijskih tvari, mogla ubiti dva muškarca, obojicu s po jednim metkom?« Sara stavi ruku Faith na rame. Glas joj se smekšao: »Faith, možeš li sjesti, molim te?« Faith se polako pomakne i pokuša se ispraviti. Izgledala je ošamućeno, kao da se upravo probudila nakon dugog drijemeža, ali boja joj se vraćala. Uhvatila se rukama za glavu i napravila bolnu grimasu. Sara reče: »Neko će te vrijeme boljeti glava. Pij što više tekućine možeš. Treba nam tvoj aparat za mjerenje šećera da vidimo kakva je situacija.« »U torbici mi je.« »Onda ću ga pokušati uzeti iz jednih kola hitne pomoći.« Uzela je bocu vode sa stolića i skinula čep. »Prijeđi na vodu. Nema više Coca-Cole.« Sara ode ne pogledavši Willa. Leđa kao da su joj bila ledeni zid. Nije znao što napraviti u vezi s tim pa je to samo izignorirao i sjeo na stolić ispred Faith. Otpila je velik gutljaj prije nego što mu se obratila. »Glava me ubija.« Poput udara groma, vratio joj se šok onoga što se dogodilo. »Gdje mi je majka?« Pokuša ustati, ali Will je zaustavi. » Gdje je?« »Traže je.« »Djevojčice—« »Dobro su. Molim te, samo ostani ovdje malo, može?« Ona se osvrne oko sebe, ponovo joj se vrati nešto stare neobuzdanosti. »Gdje je Emma?« »S gospođom Levy. Spava. Nazvao sam Jeremyja na faks—« Otvorila je usta. Vidio je da joj se život vraća u naletima. »Kako si mu rekao?« »Razgovarao sam s Victorom. Još je dekan za studente. Znao sam da ne želiš da pošaljem policajca pred Jeremyjevu učionicu.« »Victor.« Faith stisne usne. Neko je vrijeme hodala s Victorom Martinezom, ali prekinuli su prije gotovo godinu dana. »Molim te, reci mi da nisi spomenuo Emmu« Will se nije mogao sjetiti što je točno rekao Victoru, ali pretpostavio je da mu Faith još nije stigla reći da ima kćer. »Oprosti.«

»Nema veze.« Odložila je bocu vode, a budući da su joj ruke drhtale, malo je prolila po sagu. „Što još?« »Pokušavamo pronaći tvog brata.« Doktor Zeke Mitchell bio je kirurg Američkoga zrakoplovstva, smješten negdje u Njemačkoj. »Amanda se javila prijatelju iz baze pričuvnog sastava zračnih snaga Dobbins. Zaobići će službenu proceduru.« »Moj mobitel...« Sjetila se gdje ga je ostavila. »Mama drži njegov broj pokraj telefona u kuhinji.« »Otići ću po njega čim završimo«, Will obeća. »Reci mi što se dogodilo.« S mukom udahne. Vidio je da se bori sa spoznajom što je učinila. »Ubila sam dvoje ljudi.« Will je uhvati za ruke. Koža joj je još bila hladna i ljepljiva. Lagano je drhtala, ali Will nije smatrao da je to zbog problema sa šećerom. »Spasila si dvije djevojčice, Faith.« »Muškarac u spavaćoj sobi—« Prekine se. »Ne shvaćam što se dogodilo.« »Jesi li ponovo zbunjena? Da odem po doktoricu Linton?« »Ne.« Toliko je dugo odmahivala glavom da je pomislio kako bi možda svejedno trebao otići po Saru. »Ona nije loša, Wille. Moja mama nije korumpirana policajka.« »Ne moramo razgovarati o—« »Da, moramo«, Faith je ustrajala. »Čak i da je to bila, a nije, u mirovini je već pet godina. Više ne radi. Ne ide na dobrotvorne zabave ni na priredbe. Ne razgovara ni s kim iz staroga života. Četvrtkom karta s nekim gospođama iz naselja. Svake srijede i subote ide u crkvu. Čuva Emmu dok sam ja na poslu. Auto joj je star pet godina. Upravo je otplatila zadnju ratu kredita za kuću. Nije umiješana ni u što. Nema razloga da itko pomisli...« Usna joj je počela drhtati. Suze su prijetile da će poteći. Will joj prenese konkretne informacije koje je znao: »Vani je pokretniji zapovjedni centar. Nadgledaju se sve autoceste. Evelynina fotografija prikazuje se na svim televizijskim postajama. Sva patrolna vozila na širem gradskom području imaju njezinu sliku. Razgovaramo sa svim doušnicima da vidimo jesu li oni išta čuli. Prisluškuju sve vaše telefone, za slučaj da stigne zahtjev za otkupninom. Amanda je pobjesnila i imala ispad, ali stavili su jednog

od svojih detektiva u tvoju kuću da nadgleda svu poštu i pozive. Jeremy je kod tebe. Dodijelili su mu policajca u civilu. I ti ćeš nekoga dobiti.« Faith je već radila na slučajevima otmice. »Zaista misliš da će netko tražiti otkupninu?« »Nije nemoguće.« »Ono su bili Texicanosi. Nešto su tražili. Zato su je oteli.« Will upita: „Što su tražili?« »Ne znam. Prevrnuli su cijelu kuću. Azijac je rekao da su spremni pustiti moju majku u zamjenu za ono što traže.« »Azijac je to rekao?« »Da, uperio je pištolj u Texicana — onog u stražnjemu dvorištu.« »Stani malo.« Na pogrešan način pristupaju ovome. »Surađuj sa mnom, Faith. Ponašaj se prema svome sjećanju kao da je mjesto događaja. Počni otpočetka. Jutros si imala onu računalnu obuku?« Faith počne kimati. »Kasnila sam kući skoro dva sata.« Prepriča mu sve pojedinosti od jutra do sad, kako je pokušala dobiti majku, kako je iz pozadine kuće čula glazbu kad je izišla iz automobila. Kako nije shvatila da nešto nije u redu još dugo nakon što je glazba prestala svirati. Will ju je pustio da prepričava — isprevrtana kuća, mrtvac kojeg je pronašla i dvojica koju je sama ubila. Kada je završila, Will je u sebi ponovio slijed događaja i zamislio situaciju kako se odvijala — vidio je Faith kako stoji ispod nadstrešnice za automobil pokraj spremišta, i kako se vraća do svojega automobila. Unatoč nedavnim zdravstvenim poteškoćama, činilo se da joj je sjećanje sada kristalno jasno. Nazvala je operaterku na centrali pa uzela svoj pištolj. Willa je to kopkalo. Faith je znala da je on danas kod kuće. Jučer poslijepodne razgovarali su o tome. Ona se žalila kako mora ići na tu računalnu obuku, a on joj je rekao da će oprati automobil i srediti travnjak. Will je živio 3,7 kilometara od mjesta na kojemu su sjedili. Stigao bi ovamo za manje od pet minuta. Ali Faith ga nije nazvala. „Što je bilo?« Upita ga. »Jesam li nešto propustila?« On pročisti grlo. »Koja je pjesma svirala kad si stigla ovamo?« »AC&DC«, Faith odgovori. »>Back in Black.<« To je zvučalo neobično. »To tvoja mama obično sluša?«

Ona odmahne glavom. Očito je još bila u šoku, u glavi joj se vrtjelo od svega što se dogodilo. Uhvatio ju je za ramena, pokušavajući je navesti da se koncentrira. »Promisli ovo, dobro?« Pričekao je da ga pogleda. »U kući su dva mrtvaca. Obojica su Azijci. Tip u dvorištu je Meksikanac. Los Texicanos.« Usredotočila se. »Azijac u spavaćoj sobi — imao je nekakvu kričavu havajku. Zvučao je južno.« Mislila je na njegov naglasak. »Pištolj je uperio u Texicana. Prijetio je da će ga ubiti.« »Je li još nešto rekao?« »Upucala sam ga.« Usna joj je ponovo počela drhtati. Will nikada nije vidio Faith da plače i nije to ni sada želio. Tip u košulji držao je pištolj prislonjen na nečiju glavu«, podsjetio ju je. »Texicano je već bio pretučen, možda mučen. Strepila si za njegov život. Zato si povukla okidač.« Ona kimne, premda je Will u njezinim očima jasno vidio da sumnja u samu sebe. Will nastavi: »Nakon što je tip u havajki pao, Texicano je istrčao na dvorište, je li tako?« »Tako je.« »I ti si potrčala za njim, a on je usmjerio pištolj prema onim curicama i zapucao, pa si onda upucala i njega, je li tako bilo?« »Je.« »Štitila si taoca u spavaćoj sobi i štitila si one dvije djevojčice u susjedinu dvorištu. Je l’ tako?« »Tako je«, Faith reče, a glas joj je postao snažniji. »Štitila sam ih.« Ponovo je postajala ona stara. Will si je dopustio da osjeti malo olakšanja. Makne ruke s nje. »Sjećaš se naputka, Faith. Dopušteno je upotrijebiti smrtonosnu silu kada je tebi ili nekome drugom ugrožen život. Danas si radila svoj posao. Samo moraš riječima oblikovati što si tada mislila. Ljudi su bili u opasnosti. Pucaš da istoga trenutka zaustaviš prijetnju. Ne pucaš da raniš.« »Znam.« »Zašto nisi čekala pojačanje?« Nije odgovorila. »Operaterka na centrali rekla ti je da pričekaš vani. Nisi to učinila.« Faith i dalje nije odgovarala.

Will ponovo sjedne na stol, spusti ruke među koljena. Možda mu ne vjeruje. Nikada nisu otvoreno razgovarali o slučaju koji je vodio protiv njezine majke, ali znao je da je Faith pretpostavljala da su detektivi iz tima, a ne njihova zapovjednica, bili ti koji su zabrljali. Ma kako pametna bila, još je bila naivna u vezi s politikom vezanom uz ovaj posao. Will je u svakome slučaju korupcije na kojemu je radio primijetio da su glave koje u tim situacijama padaju one koje nemaju zlatne zvjezdice na ovratnicima. Faith je bila prenisko u tom lancu da bi imala takvu vrstu zaštite. Will reče: »Sigurno si čula nešto iznutra. Povik? Pucanj?« »Ne.« »Jesi li išta vidjela?« »Vidjela sam da se zastor pomiče, ali to je bilo nakon—« »Dobro je, to je dobro.« Ponovo se nagne naprijed. »Vidjela si nekoga unutra. Pomislila si da ti je majka ondje. Osjetila si da joj je život u neposrednoj opasnosti i otišla si osigurati mjesto događaja.« »Wille—« »Slušaj me, Faith. Mnogim sam policajcima postavljao ista ova pitanja i znam kakvi trebaju biti odgovori. Slušaš li me?« Ona kimne. »Vidjela si nekoga u kući. Pomislila si da ti je majka u ozbiljnoj opasnosti—« »Vidjela sam krv na nadstrešnici za auto. Na vratima. Krvavi otisak na vratima.« »Točno tako. To je dobro. To ti da je razlog da uđeš. Netko je bio teško ozlijeđen. Život mu je bio ugrožen. Ostalo se dogodilo zbog toga što si natjerana u situaciju u kojoj je smrtonosna sila opravdana.« Ona odmahne glavom. »Zašto me navodiš? Ti mrziš kad policajci lažu jedan za drugoga.« »Ne lažem za tebe. Pazim da ne ostaneš bez posla.« »Boli me briga za posao. Samo hoću da mi se majka vrati.« »Onda se drži onoga o čemu smo upravo razgovarali. Nikome nećeš koristiti budeš li sjedila u zatvoru.« Vidio je zaprepaštenje u njezinim očima. Ma koliko užasna situacija bila sada, njoj nije palo na pamet da bi mogla postati i gora. Netko glasno pokuca na vrata. Will krene ustati, ali gospođa Levy

bila je brža. Hodala je hodnikom ljuljajući rukama i zanoseći se tijelom. Will je pretpostavio da je stavila Emmu u jedan od kreveta i nadao se da se sjetila okružiti je jastucima. Geary je ušao prvi, zatim Amanda, pa dvojica postarijih muškaraca, jedan crnac, drugi bijelac. Obojica su imali čupave obrve, svježe obrijana lica i onu količinu odlikovanja i vrpci na prsima, koja je upućivala na veličanstvenu karijeru za radnim stolom. Ovdje su služili za ukras, kako bi se Geary činio bitnim. Da je bio reperska zvijezda, nazivali bi se njegovom ekipom. Budući da je on bio zapovjednik zone, nazivali su se pomoćnim osobljem. »Gospođo«, Geary promrmlja pozdrav gospođi Levy dok je skidao kapu. Njegovi momci učine što i on i stave kape pod ruku, baš kao i njihov šef. Geary krene prema Faith, ali starica ga zaustavi. »Da vam donesem čaj ili možda kekse?« Geary se obrecne: »Provodimo istragu, nismo na čajanci.« Gospođu Levy to nije uznemirilo. »Onda dobro. Raskomotite se, molim vas.« Namigne Willu pa se okrene u mjestu i vrati niz hodnik. Geary reče: »Ustanite, agentice Mitchell.« Willu se želudac stisnuo dok je gledao Faith kako ustaje. Više nije bilo prijašnje drhtavosti, premda joj je košulja virila iz hlača, a kosa joj je i dalje bila neuredna. Faith reče: »Spremna sam dati izjavu ako—« Amanda je prekine: »Odvjetnik i sindikalni predstavnik čekaju te u postaji.« Geary se namršti. Očito ga nije bila briga za Faithine pravne zastupnike. »Agentice Mitchell, rečeno vam je da pričekate pojačanje. Ne znam kako se to radi u GBI-u, ali moji ljudi slušaju zapovijedi.« Faith pogledom preleti preko Amande, ali smireno odgovori Gearyju: »Na kuhinjskim vratima bilo je krvi. Vidjela sam nekoga u kući. Moje majke i njezina revolvera nije bilo. Strahovala sam da joj je život u opasnosti pa sam otišla u kuću pobrinuti se za njezinu sigurnost.« Ne bi to bolje rekla ni da joj je Will dao scenarij. Geary upita: »Muškarac u kuhinji?« »Bio je mrtav kad sam ušla u kuću.« »Onaj u spavaćoj sobi?« »Uperio je revolver moje majke u trećega muškarca. Štitila sam taočev život.«

»A čovjek u dvorištu?« »To je bio taj talac. Uzeo je revolver nakon što sam pucala u čovjeka koji mu je prijetio. Tada su provaljena ulazna vrata i skrenula sam pozornost na to. Otrčao je u dvorište s pištoljem u ruci i zapucao na dvije djevojčice. Zapucala sam da im spasim život.« Geary pogleda svoju pratnju dok je odlučivao što napraviti. Muškarci su se činili nesigurnima, ali spremnima bez pitanja podržati šefa. Will se ukočio, jer ovo je bio trenutak u kojemu stvari postanu ili gadne ili lake. Možda se zbog odanosti Evelyn Mitchell, čovjek ipak odlučio za blaži pristup. Obratio se Faith: »Jedan od mojih policajaca odvest će vas do postaje. Ako treba, uzmite si koji trenutak da se priberete.« Krene vratiti kapu na glavu, ali Amanda ga zaustavi. »Mike, osjećam potrebu podsjetiti te na nešto.« Nasmiješila mu se istim onim umilnim osmijehom kao maloprije. »GBI ima nadležnost nad svim slučajevima u državi koji su vezani uz drogu.« »Želiš reći da ste pronašli dokaze koji upućuju na to da narkotici imaju veze s ovom pucnjavom?« »Općenito ti ne govorim baš previše, zar ne?« Bijesno je pogleda dok je stavljao kapu na glavu. »Nemoj misliti da neću saznati zašto si trošila moje vrijeme.« »To mi zvuči kao predivna upotreba vaših sredstava.« Geary ljutito krene prema vratima, a njegovi podanici jurnu za njim. Kad su izišli, pred vratima nalete na Saru koja se uspinjala stubama trijema. Brzo stavi ruke iza leđa, skrivajući mjerač glukoze u krvi koji je posudila. »Doktorice Linton.« Geary ponovo skine kapu. Njegovi ljudi naprave isto. »Ispričavam se što prije nisam prepoznao vaše ime.« Will pretpostavi da je to zbog toga što se Sara nije predstavila. Očito mu je netko drugi rekao. »Poznavao sam vašega muža. Bio je dobar policajac. Dobar čovjek.« Sara je držala ruke iza leđa, iskrećući plastični mjerač. Will je prepoznao pogled koji je uputila muškarcima — ne želi razgovarati. Gearyju je uspjela suho procijediti: »Hvala.« »Molim vas, recite mi ako vam ikada budem mogao ikako pomoći.«

Sara kimne. Geary stavi kapu na glavu, a njegovi ljudi to učine za njim. Faith progovori čim su se vrata zatvorila. »Texicano na dvorištu rekao mi je nešto prije nego što je umro.« Usne su joj se pomicale dok se pokušavala sjetiti što je čula. »>Alma< ili >almay.<« »Almeja?« Amanda upita, dajući riječi egzotični prizvuk. Faith kimne. »Tako je. Znate li što to znači?« Sara otvori usta, ali prije nego što je uspjela išta reći, Amanda odgovori: »To je španjolski sleng za novac. Doslovno znači školjka. Misliš da su tražili novac?« Faith odmahne glavom i istodobno slegne ramenima. »Ne znam. Nisu rekli. Mislim, ima smisla. Los Texicanos znače drogu. Droga znači novac. Mama je radila u Odjelu za narkotike. Možda misle da je...« Faith pogleda Willa. Gotovo da je mogao pročitati što misli. Nakon njegove istrage, mnogo je ljudi mislilo da je Evelyn Mitchell jedna od onih policajaca koji po kući imaju hrpe novca. Sara iskoristi njihovu šutnju. »Trebala bih poći.« Pruži Faith mjerač glukoze u krvi. »Moraš se predano pridržavati rasporeda. Stres će sve otežati. Nazovi svoju doktoricu i porazgovarajte o dozi, prilagodbama koje ćeš sada trebati napraviti, znakovima na koje će trebati pripaziti. Ideš li još doktorici Wallace?« Faith kimne. »Nazvat ću njezin ured kad budem išla kući i reći joj što se dogodilo, ali moraš joj se javiti na telefon čim uspiješ. Ovo je stresno razdoblje, ali moraš ostati u rutini. Razumiješ?« »Hvala ti.« Faith nikada nije s lakoćom izražavala zahvalnost, ali te su riječi bile toplije od ičega što je Will čuo iz njezinih usta. Will upita Saru: »Hoćeš li napraviti toksikološku analizu krvi za Gearyja?« Sara se obrati Amandi: »Faith radi za vas, ne za Atlantsku policiju. Treba im nalog za vađenje krvi, a pretpostavljam da vam se ne da gnjaviti s tim.« Amanda upita: »Hipotetski, što bi pokazao toksikološki nalaz?« »Da nije bila pod utjecajem alkohola ili droge, te bilo kojih tvari koje se testiraju. Želite li da joj izvadim krv?« »Ne, doktorice Linton. Ali cijenim vašu pomoć.« Sara ode ne izgovorivši više ništa, čak ni ne pogledavši u Willovu

smjeru. Amanda predloži: »Kako bi bilo da malo odeš do vesele udovice?« Will pomisli da misli na Saru, ali onda se umiješa logika. Otišao je potražiti gospođu Levy u stražnji dio kuće, ali je ipak najprije vidio kako je Amanda čvrsto zagrlila Faith. Taj ga je potez zapanjio, budući da je došao od žene čiji su majčinski nagoni bili sličniji onima ženke dinga. Will je znao da Faith i Amanda dijele prošlost o kojoj nijedna od njih nikada nije govorila, a čak je nije ni priznavala. Dok je Evelyn Mitchell ženama utirala put u Atlantskoj policiji, Amanda Wagner činila je isto to u GBI-u. Bile su suvremenice, otprilike istih godina i istih čvrstih stavova. Usto su i prijateljice čitav život — Amanda je čak i hodala s Evelyninim šogorom, Faithinim stricem – pojedinost koju je Amanda zaboravila spomenuti Willu kada mu je dala u zadatak da istraži Odjel za narkotike koji je vodila njezina stara prijateljica. Gospođu Levy zatekao je u stražnjoj spavaćoj sobi, koja je, čini se, bila prenamijenjena u prostor za bilo što čime se starica trenutačno zabavljala. Ondje se nalazila i stanica za rad na ukrasnim elementima, nešto što je Will prepoznao samo zato što je radio na slučaju pucnjave u predgrađu, u kojemu je mlada majka ubijena dok je lijepila fotografije s odmora na plaži na šarene kolaž-papire. Ondje je bio i par koturaljki na četiri kotača. Teniski reket naslonjen u kutu sobe. Razni fotoaparati poslagani po kauču na razvlačenje. Neki su bili digitalni, ali većinom su to bili staromodni aparati u koje se stavlja film. Prema crvenome svjetlu iznad vrata od ormara zaključio je da sama razvija fotografije. Gospođa Levy sjedila je na drvenome stolcu za ljuljanje. Držala je Emmu u krilu. Pregača joj je bila omotana oko djeteta poput prekrivača. Guskice su bile okrenute na drugu stranu po porubu. Emma je zatvorila oči, silovito sišući bočicu koja joj je bila u ustima. Taj zvuk Willa je podsjetio na bebu u Simpsonima. »Želite li sjesti?« Starica ponudi. »Emma se dobro oporavlja, čini se.« Will sjedne na krevet, pazeći da ne gurne fotoaparate. »Dobro je da ste slučajno imali bočicu za nju.« »Da, zar ne?« Nasmiješila se i pogledala u dijete. »Janješce malo, propustila je spavanje zbog sve ove strke.«

»Imate li i kolijevku za nju?« Hrapavo se zasmijulji. »Pretpostavljam da ste već pogledali u moju spavaću sobu.« Will nije bio tako odvažan, ali je to iskoristio da započne razgovor: »Koliko je često čuvate?« »Obično samo nekoliko puta tjedno.« »Ali u posljednje vrijeme?« Ona mu namigne. »Pametni ste.« Zapravo je više imao sreće, nego što je bio pametan. Bilo mu je čudno da bi gospođa Levy slučajno imala dječju bočicu u kući baš kad Emmi zatreba. Upita: »Čime se Evelyn bavi?« »Izgledam li tako nepristojno da bih zabadala nos u tuđe poslove ?« »Kako mogu odgovoriti na to pitanje a da vas ne uvrijedim?« Ona se nasmije, ali s lakoćom popusti. »Evelyn mi nije rekla, ali pretpostavljam da ima udvarača.« »Koliko dugo?« »Tri ili četiri mjeseca?« Činilo se da je samoj sebi postavila to pitanje. Kimne umjesto odgovora. »Netom nakon Emmina rođenja. Počeli su polako, možda jedanput na tjedan ili svaka dva tjedna, ali rekla bih da su se posljednjih deset dana češće viđali. Prestala sam imati kalendar nakon što sam otišla u mirovinu, ali Ev me prošli tjedan tri jutra zaredom tražila da pričuvam Emmu.« »Uvijek ujutro?« »Obično od otprilike jedanaest do dva poslijepodne.« Tri sata činila su se kao sasvim dovoljno vremena za ljubavni sastanak. »Je li Faith znala za njega?« Gospođa Levy odmahne glavom. »Sigurna sam da Ev nije željela da djeca saznaju. Silno su voljeli oca. Kao i ona, pazite, ali prošlo je već barem deset godina. Dugo je to da čovjek bude sam.« Will pretpostavi da govori iz iskustva. »Rekli ste da vam je suprug pokojan dvadeset godina.« »Da, ali meni se gospodin Levy nije previše sviđao, a njega je bilo baš briga za mene.« Palcem pogladi Emmu po obrazu. »Evelyn je voljela Billa. Imali su teških razdoblja, ali drugačije je kad ih volite. Odu i život vam se raspadne. Potrebno je mnogo vremena da stvari

opet sjednu na svoje.« Will si dopusti da samo na trenutak pomisli na Saru. Zapravo nije prestajao razmišljati o njoj. Ona je bila poput onih televizijskih vijesti koje se pojavljuju na dnu ekrana u pisanom obliku, dok se njegov život, glavna priča, prikazuje na ekranu. »Znate li kako se gospodin zove?« »O, ne, dušo. Nikada je to nisam pitala. Ali vozio je vrlo lijepi Cadillac CTS-V. To je limuzina, ne coupe. Potpuno crn, s rešetkom od nehrđajućega čelika na prednjemu dijelu. Vrlo grleni V8 motor. Čulo ga se dok je bio nekoliko ulica daleko.« Will je na trenutak bio previše iznenađen da bi odgovorio. »Volite automobile?« »O, ne, ne, ali pogledala sam na internetu, zato što sam htjela znati koliko je platio za to.« Will je pričekao da kaže. »Oko sedamdeset pet tisuća dolara, rekla bih«, starica se povjeri. »Gospodin Levy i ja kupili smo ovu kuću za manje od polovice tog iznosa.« »Je li vam Evelyn ikada rekla kako se gospodin zove?« »Nikada nije spomenula da se to događa. Ma što vi muškarci mislili, mi gospođe ne sjedimo i ne razgovaramo o vama cijelo vrijeme.« Will se nasmiješi. »Kako izgleda?« »Pa, ćelavo«, reče, kao da se to očekuje. »Malo trbušast. Stalno je bio u trapericama. Košulje su mu često bile izgužvane i rukavi su mu uvijek bili zavrnuti, što me prilično zbunjivalo zato što su se Evelyn uvijek sviđali otmjeno odjeveni muškarci.« „Što mislite, koliko mu je godina?« »Bez kose je teško reći. Rekla bih da je otprilike Evelyninih godina.« »Rane šezdesete.« »O.« Činila se iznenađenom. »Mislila sam da je Evelyn u četrdesetima, ali pretpostavljam da to ne bi imalo smisla, budući da je Faith u tridesetima. A djetešce više nije djetešce, zar ne?« Stišala se, kao da se boji da bi je netko mogao čuti. »Sad je valjda već dvadeset godina od toga, ali to nije trudnoća koja se zaboravlja. Nastao je mali skandal kad joj se počeo vidjeti trbuh. Strašno kako su se ljudi

ponašali. Svi smo se mi povremeno zabavljali, ali kao što sam tada rekla Evelyn, žena može brže trčati podignute suknje nego muškarac spuštenih hlača.« Will nikada nije razmišljao o Faithinoj tinejdžerskoj nevolji, osim što mu se činilo neobičnim da je zadržala dijete, ali susjedstvo je vjerojatno potresla činjenica da se u njihovu otmjenu naselju nalazi trudna četrnaestogodišnjakinja. Danas je to gotovo uobičajeno, ali tada bi djevojka koju je snašla nevolja u kakvoj se Faith našla obično iznenada bila pozvana da se brine za dotad nespominjanu tetu ili bi otišla na ono što se eufemistički nazivalo operacijom slijepog crijeva. Šačica ne tako sretnih pojedinki završavala je u dječjemu domu s djecom poput Willa. Will upita: »Znači, muškarac u skupome automobilu je u ranim šezdesetima?« Ona kimne. »Jeste li ih ikada vidjeli da izmjenjuju nježnosti?« »Ne, ali Evelyn nije bila tip koji se pokazuje. Sjela bi u automobil s njim i on bi samo krenuo.« »Bez poljupca u obraz?« »Ja ih nikada nisam vidjela da to čine. Pazite, ja ga nikada nisam ni upoznala. Evelyn bi ovdje ostavila Emmu, onda bi se vratila u svoju kuću i čekala.« Will je pustio da mu se te informacije slegnu. »Je li ikada ušao u kuću?« »Ne koliko ja znam. Valjda to ljudi sada drugačije rade. U moje doba, muškarac bi ti pokucao na vrata i otpratio te do automobila. Nije bilo ovog zaustavljanja i trubljenja.« »Je li to činio — zatrubio bi?« »Ne, sinko, to se samo tako kaže. Pretpostavljam da je Ev gledala kroz prozor, zato što bi uvijek izišla čim se on zaustavio.« »Znate li kamo su išli?« »Ne, ali kao što sam rekla, obično ih ne bi bilo dva do tri sata, pa sam pretpostavljala da idu u kino ili na ručak.« To bi bilo mnogo filmova. »Je li se čovjek danas pojavio?« »Nije, a nisam nikoga vidjela ni na ulici. Ni aute ni išta drugo. Prvo zbog čega sam shvatila da se nešto dogodilo bile su sirene. Onda sam začula pucnjavu, naravno, najprije jedan pucanj, pa za otprilike minutu drugi. Znam kako zvuči pucanj iz vatrenog oružja, Gospodin

Levy bio je lovac. U to su doba svi policajci bili lovci. Htio je da idem s njima kako bih im kuhala.« Zakoluta očima. Kakav li je to samo dosadnjaković bio. Pokoj mu duši.« »Bio je sretan što vas je imao.« »Ja sam sretna što ga više nema.« S teškoćom ustane iz stolca za ljuljanje, čvrsto držeći bebu u rukama. Bočica je bila prazna. Stavila ju je na stol i pružila Emmu Willu. »Uzmite je na sekundu, može?« Will nasloni Emmu na svoje rame i potapša je po leđima. Neuobičajeno zahvalno podrigne. Gospođa Levy suzi oči. »Imate već iskustva s djecom.« Will nije namjeravao ulaziti u svoju životnu priču. »S njima je lako razgovarati.« Dotaknula ga je po nadlaktici prije nego što je otišla u ormar. Will je bio u pravu. U tome malom prostoru napravljena je mračna komora. Stajao je na vratima pazeći da joj ne prepriječi svjetlo dok je prekapala po hrpi fotografija veličine sedam puta pet centimetara. Ruke su joj se malo tresle, ali činilo se da čvrsto stoji na nogama. Gospođa Levy objasni: »Gospodin Levy nije pretjerano cijenio moje hobije, ali jednoga su ga dana pozvali na mjesto događaja i pitali su poznaje li itko fotografa. Plaćali su dvadeset pet dolara — samo za fotografiranje! Stari gad nije imao namjeru to odbiti. Pa me nazvao i rekao mi da ponesem fotoaparat. Kad se nisam onesvijestila vidjevši krvavi prizor — pucano je iz sačmarice — rekli su da mogu ponovo doći fotografirati.« Kimne prema krevetu: »Taj Brownie Six-l6 pomogao nam je da zadržimo ovaj krov nad glavom.« Will je znao da misli na stari fotoaparat na krevetu. Izgledao je istrošeno, ali voljeno. »Poslije sam se prebacila u nadzor. Gospodin Levy dotad je već ostao bez posla zbog opijanja, a onda, naravno, ja sam žena pa je potrajalo neko vrijeme da shvate da nisam ondje zbog flerta i jebačine.« Will pocrveni. »To je bilo u Atlantskoj policiji?« »Pedeset osam godina!« Činilo se da je jednako iznenađena kao i Will što je izdržala toliko dugo. »Možda sada i jesam vreća kostiju, ali nekoć bi Geary i njegove ulizice zauzeli stav pozor kad bi me vidjeli, a ne bi me otresli kao komadić prašine sa svojih uglačanih hlača.«

Prebirala je kroz drugu hrpu fotografija veličine pet puta sedam centimetara. Will ugleda crno-bijele fotografije ptica i raznih kućnih ljubimaca, sve snimljene s točke koja je upućivala na to da su životinje špijunirane, a ne da im se divilo. »Ovaj mali gad kopao mi je po gredici s cvijećem.« Pokaže Willu fotografiju sivobijeloga mačka sa zemljom na nosu. Crno-bijela fotografija bila je slabo osvijetljena. Jedino što mu je nedostajalo bila je ploča preko prsa, s njegovim imenom i zatvoreničkim brojem. »Evo je.« Naposljetku pronađe ono što je tražila. »To je on. Evelynin prijatelj.« Will pogleda preko njezina pogrbljena ramena. Fotografija je bila zrnata, očito snimljena iza žaluzina spuštenih preko prozora. Objektiv je rastvorio tanke, plastične letvice. Visok, stariji čovjek bio je naslonjen na crni Cadillac. Dlanove je položio na poklopac motora, podlaktice izvrnuo na van. Automobil je bio parkiran na ulici, prednje gume bile su okrenute prema rubniku. Will je jednako tako parkirao. Atlanta je grad brežuljaka, smješten na obroncima Apalačkoga gorja. Ako vozite automobil s ručnim mjenjačem, uvijek prislonite kotače uz rubnik kako automobil ne bi otklizao. „Što je bilo?« Faith se pojavi na vratima. Will joj doda dijete, ali činilo se da je zabrinutija zbog fotografije. »Jeste li nešto vidjeli?« »Pokazivala sam mu Snippersa.« Gospođa Levy nekako je uspjela izvesti trik. Fotografija muškarca nestala je i na njezinu mjestu našao se mačak koji kopa po gredici s cvijećem. Emma se meškoljila u Faithinu naručju, očito osjetivši majčinu uznemirenost. Faith ju je nekoliko puta glasno poljubila u obraz i pravila grimase dok se beba nije nasmiješila. Will je znao da se Faith pretvara. Oči joj se ispune suzama. Čvrsto privine dijete na prsa. Gospođa Levy progovori: »Evelyn je čvrsta. Neće je slomiti.« Faith se ljuljala naprijed-natrag s bebom u rukama, onako kako to majke automatski čine. »Niste ništa čuli?« »O, dušo, znaš da bih, da sam išta čula, došla onamo sa svojom geverom.« Will prepozna kolokvijalni izraz za pištolj. »Ev će se izvući iz ovoga neozlijeđena. Ona se uvijek dočeka na noge. U to se možeš okladiti.« »Samo se —« Faith zapne glas u grlu. »Da sam ranije stigla ovamo,

ili—« Odmahne glavom. »Zašto se to dogodilo? Znaš da mama nije umiješana ni u što loše. Zašto bi je itko oteo?« »Katkad nema objašnjenja za gluposti koje ljudi rade.« Staričina ramena malo se izviju dok je slijegala njima. »Znam samo da ćeš se pojesti živa ako se nastaviš pitati što bi bilo da sam napravila ovo, što bi bilo da sam napravila ono.« Stražnjim dijelom prstiju dotakne Faithin obraz. »Uzdaj se u Jahvu da će je on paziti. >Ne oslanjaj se na vlastiti razbor.<« Faith kimne, svečano, premda Will nije primijetio da je religiozna. »Hvala vam.« Začuju se mukli udarci Amandinih potpetica po sagu u hodniku. »Ne mogu ih više zavlačiti«, obrati se Faith. »Vani je patrolno vozilo koje čeka da te odvezu u postaju. Pokušaj šutjeti i radi što ti odvjetnik kaže.« »Najmanje što mogu učiniti je pripaziti na dijete«, gospoda Levy se ponudi. »Ne moraš je voditi u tu prljavu postaju, a Jeremy ne bi znao s koje strane se stavljaju pelene.« Faith je očito željela prihvatiti ponudu, ali je oklijevala: »Ne znam koliko dugo ću ostati.« »Znaš da sam ja noćna ptica. Nije mi to problem.« »Hvala vam.« Faith nevoljko preda bebu starici. Zagladi Emminu finu, smeđu kosu i poljubi je u tjeme. Usne joj ostanu ondje još nekoliko sekundi, a zatim ode, ne progovorivši više ni riječ. Čim su se ulazna vrata zatvorila, Amanda prijeđe na stvar. „Što je bilo?« Gospođa Levy izvuče fotografiju ispod pregače. »Evelyn je imala čestog posjetitelja«, Will objasni. Gospođa Levy imala je dobro pamćenje: čovjek je bio ćelav. Traperice su mu bile vrećaste. Košulja zgužvana, rukavi zavrnuti. Nije spomenula jedan važniji detalj, a to je da je čovjek bio Hispanac. Tetovaža na ruci bila mu je zamućena, ali Will je s lakoćom prepoznao simbol na podlaktici, koji je otkrivao da je pripadnik Los Texicanosa. Amanda presavije sliku pa je spremi u džep jakne. Upita gospođu Levy: »Jesu li policajci već razgovarali s vama?« »Sigurna sam da će u nekom trenutku doći i do sitnih staričica.« »Pretpostavljam da ćete biti od pomoći kao i obično.«

Ona se nasmiješi. »Nisam sigurna što im mogu reći, ali izvadit ću kekse za slučaj da dođu u posjet.« Amanda se zasmijulji. »Oprezno, Roz.« Rukom mahne Willu da krene za njom dok je izlazila iz prostorije. Will posegne rukom u novčanik i izvuče jednu od svojih posjetnica pa je pruži gospođi Levy. »Ovdje su svi moji brojevi. Nazovite me ako se ičega sjetite ili ako vam je potrebna pomoć s bebom.« »Hvala, sinko.« Glas joj je izgubio nešto one stare damske ljubaznosti, ali svejedno je spremila posjetnicu u pregaču. Amanda je već bila na pola hodnika kad ju je Will sustigao. Nije ništa rekla o fotografiji ni Faithinu stanju, ni nadmetanju s Gearyjem. Umjesto toga, počela mu je izdavati naredbe: »Moraš pregledati sve svoje spise od istrage.« Nije mu morala reći na koju istragu misli. »Pročešljaj sve izjave svjedoka, svaki izvještaj obavještajne službe, posljednju dojavu svakog zatvorskog doušnika. Briga me koliko se nevažnim čini. Želim znati za to.« Amanda se zaustavi. Znao je da razmišlja o njegovim problemima s čitanjem. Pazio je da govori odmjerenim glasom. »Nije mi to problem.« Nije mu dopustila da se tako lako izvuče. »Odrasti, Wille. Ako trebaš pomoć, reci odmah, tako da to stignem riješiti.« »Želiš li da odmah počnem? Kutije su mi u kući.« »Ne. Najprije moramo nešto obaviti.« Stajala je u hodniku, s rukama na bokovima. Bila je u dobroj formi. Will bi često zaboravio koliko je niska, sve dok ne bi izvila vrat da ga pogleda. »Uspjela sam iskopati neke informacije dok je Geary imao napadaj. Texicano u dvorištu ljubazno se predstavio kao Ricardo, zahvaljujući velikoj tetovaži na leđima. Još ga nismo identificirali. U srednjim je dvadesetima, otprilike metar sedamdeset pet visok, težak sedamdeset pet kilograma. Azijac u spavaćoj sobi ima otprilike četrdeset godina, malo je niži i mršaviji od hispanskoga prijatelja. Rekla bih da nije iz ovoga dijela grada. Možda su ga doveli samo zbog toga.« Will se prisjeti: »Faith je rekla da ima južnjački naglasak.« »To bi svakako trebalo suziti potragu.« »Nosio je i kričavu havajsku košulju. To nije pretjerano gangsterska odjeća.« »Dodat ćemo to popisu njegovih zločina.« Baci pogled na hodnik pa ponovo pogleda Willa. »E, sad, i Azijac u praonici je neka čudna

priča, što smo saznali zahvaljujući novčaniku koji je imao u stražnjem džepu. Hironobu Kwon, devetnaest godina. Brucoš na sveučilištu Georgia State. Usto je i sin lokalne učiteljice, Miriam Kwon.« »Nije povezan s ovima?« »Koliko smo uspjeli saznati, nije. Atlantska policija zgrabila je mamu Kwon prije nego što smo uspjeli doći do nje. Morat ćemo je sutra ujutro pronaći da vidimo što zna.« Uperi prst u Willa: »Oprezno, oprezno. Još nismo službeno na slučaju. Samo smo ti i ja dok ne pronađem načina da se ubacimo.« Will reče: »Faith misli da su Texicanosi nešto tražili.« Will pokuša procijeniti Amandin izraz lica. Obično je bio između zabavljenog i iživciranog, ali sada joj je lice bilo potpuno bezizražajno. »Ricardo je prebijen na mrtvo ime. Uperili su mu pištolj u glavu. On nije tražio ništa, samo si je pokušavao spasiti život. Najprije bismo trebali porazgovarati s Azijcima.« »To se čini sasvim logičnim.« »Upućuje na veći problem«, nastavi. »Texicanose mogu razumjeti, ali što Azijci žele od Evelyn? Koju igru oni igraju?« »To je pitanje od milijun dolara.« Istakne još jedan detalj: »Evelyn je vodila Odjel za narkotike. Los Texicanosi kontroliraju trgovinu drogom u Atlanti. Čine to posljednjih dvadeset godina.« »To svakako jest istina.« Will osjeti poznati udarac glavom u zid. To je isto ono okolišanje kojemu Amanda uvijek pribjegava kada ima neku informaciju koju ne želi podijeliti s njim. Ovoga puta bilo je još gore, jer se nije samo poigravala s njime, nego je i štitila staru prijateljicu. Will pokuša ponovo: »Rekla si da su tipa u havajskoj košulji vjerojatno doveli zbog >toga<. Što je >to
»Još se bori s onim požarom u stanu, u Peoplestownu.« Zbog smanjenja proračuna, mrtvozornikov ured je opustošen. Ako bi se unutar granica grada istodobno događalo više od jednoga zločina, to je obično značilo da će detektivi dugo čekati. »Voljela bih da dovedemo Petea za to.« Mislila je na GBI-eva mrtvozornika. Will upita: »Zar ne može nekoga nazvati?« »Teško«, Amanda prizna. »Pete baš i nije pun prijatelja. Znaš da je čudan. Uz njega se i ti činiš normalnim. A Sara?« »Ona neće ništa reći.« »Svjesna sam toga, Wille. Vidjela sam vašu malu predstavu na ulici. Htjela sam reći, misliš li da poznaje ikoga u mrtvozornikovu uredu?« Will slegne ramenima. »Pitaj je«, Amanda naredi. Will je sumnjao da će Sari biti drago što će je nazvati, ali svejedno kimne glavom. „Što je s izvodima Evelyninih kreditnih kartica i telefonskih poziva?« »Zatražila sam ih.« »Ima li GPS u autu? Na telefonima?« Nije mu baš odgovorila. »Pokušavamo se uvući okolnim putem. Kao što sam rekla, ne radimo to baš otvoreno.« »Ali ono što si rekla Gearyju je točno. Imamo nadležnost nad slučajevima vezanim uz drogu.« »To što je Evelyn vodila Odjel za narkotike ne znači da je ovo povezano s drogom. Koliko sam shvatila, u kući i kod ubijenih muškaraca nisu pronašli ništa što bi upućivalo na drogu.« »A Ricardo, mrtvi Texicano, član Texicanosa, koji jesu povezani s drogom?« »Čudna slučajnost.« »A živi Texicano, koji ima veze s drogom i vozi crni Cadillac u koji Evelyn Mitchell bez problema ulazi i odlazi na vožnju?« Pravila se iznenađenom. »Misliš da je on povezan?« »Vidio sam tetovažu na fotografiji. Evelyn se viđala s Texicanom najmanje četiri mjeseca.« Will pokuša zvučati smireno. »On je stariji čovjek. Sigurno je na visokom položaju unutar bande. Gospođa Levy kaže da je posljednjih desetak dana češće dolazio. Nekamo su odlazili u njegovu automobilu, obično bi otišli do jedanaest i vratili se do dva.«

Amanda ponovo zanemari ono što je on rekao i reče nešto svoje: »Uhitio si šest detektiva iz Evelynina tima. Dvojica su lani puštena na uvjetnu slobodu. Obojica su se preselila iz države — jedan u Kaliforniju, drugi u Tennessee, gdje su bili danas poslijepodne kad je Evelyn odvedena. Dvojica su u zatvoru srednje razine sigurnosti Valdosta State, četiri godine do puštanja i bez dobrog ponašanja na vidiku. Jedan je mrtav — predoziranje drogom, što ja nazivam karmom mislećega čovjeka. Zadnji čeka da otpleše posljednji ples u D&K.« Dijagnostički i klasifikacijski zatvor. Smrtna kazna. Will nevoljko upita: »Koga je ubio?« »Stražara i jednog zatvorenika. Ručnikom je udavio osuđenog silovatelja — to nije bila nikakva šteta, ali je onda golim rukama nasmrt pretukao stražara. Tvrdio je da je bilo u samoobrani.« »Protiv stražara?« »Zvučiš kao tužitelj na njegovu slučaju.« Will pokuša ponovo. »A Evelyn?« „Što s njom?« »I protiv nje sam vodio istragu.« »Jesi.« »Nećemo govoriti o slonu u sobi?« »Slonu? Zaboga, Wille, imamo cijeli cirkus ovdje, a ne samo slona.« Otvori ulazna vrata. Sunce poput noža zasiječe kroz mračnu kuću. Amanda natakne sunčane naočale dok su preko travnjaka hodali prema mjestu događaja. Dvojica policajaca u odori išla su prema kući gospođe Levy. Obojica su prostrijelila Willa ljutim pogledom i kratko kimnula Amandi. Amanda promrmlja Willu: »Bilo je i vrijeme da se pokrenu«, kao da nije ona razlog zadrške. Will pričeka da muškarci počnu lupati po ulaznim vratima. »Pretpostavljam da gospođu Levy poznaješ iz svojih dana u Atlantskoj policiji?« »U GBI-u. Vodila sam istragu protiv nje u slučaju ubojstva njezina muža.« Činilo se da Amanda uživa u Willovu prestravljenom izrazu lica. »Nisam uspjela dokazati, ali sigurna sam da ga je otrovala.« »Keksi?« Nagađao je. »To je bila moja radna teorija.« Odobravajući osmijeh zatreperio

joj je na usnama dok je oprezno prelazila travnjakom. »Roz je stara lukavica. Vidjela je više mjesta zločina nego svi mi skupa, i sigurna sam da je cijelo vrijeme vodila bilješke. Ne bih vjerovala ni polovicu onoga što ti je rekla. Zapamti: Da bi postigao svoj cilj, čak i đavo citira Bibliju.« Amanda je bila u pravu. Ili je barem Shakespeare bio. Will je svejedno podsjeti: »Gospoda Levy je ta koja mi je rekla za Texicana koji posjećuje Evelyn. Fotografirala ga je.« »Da, je l’ da?« To ga pitanje poput pljuske pljusne po glavi. S obzirom na to da je umjetnički dar gospođe Levy više naginjao ne pretjerano laskavim fotografijama kućnih ljubimaca uhvaćenih u kakvom prijestupu, činilo se neobičnim da je baš slučajno pri ruci imala fotografiju Texicana kako stoji pokraj svojega crnog Cadillaca. Ona je bila prepredena starica. Špijunirala ga je s razlogom. »Trebali bismo se vratiti i ponovo porazgovarati s njom.« »Zaista misliš da će nam reći nešto korisno?« Will se šutke složi. Činilo se da gospođa Levy voli igrati igrice, a s obzirom na to da je Evelyn nestala, oni nemaju baš vremena za to. »Zna li Evelyn da je gospođa Levy ubila muža?« »Naravno da zna.« »I svejedno joj je dala da čuva Emmu?« Došli su do Faithina Minija. Amanda prisloni dlanove na staklo i virne unutra. »Ubila je šezdesetčetverogodišnjeg nasilnog pijanca, a ne četiri mjeseca staru bebu.« Will pretpostavi da negdje u svijetu takva logika ima smisla. Amanda krene prema kući. Charlie Reed stajao je ispod nadstrešnice za automobil i razgovarao s gomilom ostalih forenzičara. Neki su pušili. Jedan je bio naslonjen na Chevrolet Malibu boje šampanjca, koji je prednjim dijelom bio parkiran do Faithina Minija. Svi su bili odjeveni u bijela forenzička odijela, u kojima su izgledali kao zaprljani sljezovi kolačići različitih veličina. Dugi, uvijeni brkovi bili su jedino po čemu se Charlie razlikovao od obrijanih muškaraca. Ugledao je Amandu i odvojio se od grupe. Ona mu se obrati: »Ispričaj mi što se događa, Charlie.« Charlie se osvrne prema odebljemu, tamnoputom muškarcu zbog čije je neobične građe tijela, forenzičko odijelo bilo neprivlačno usko

na svim osjetljivim područjima. Povukao je posljednji dim cigarete pa je pružio jednom od svojih kolega. Predstavio se Amandi odsječnim, britanskim naglaskom. »Doktorice Wagner, ja sam doktor Ahbidi Mittal.« Ona pokaže na Willa. »Ovo je doktor Trent, moj pomoćnik.« Will se rukovao s muškarcem, pokušavajući ne zadrhtati na Amandino ležerno razbacivanje titulom za koju oboje znaju da ju je dobio od sumnjiva internetskog fakulteta. Mittal reče: »Iz pristojnosti, spreman sam vas provesti kroz mjesto događaja.« Amanda presiječe Charlieja pogledom, kao da je on nekako utjecao na to. »Hvala vam«, Will reče, jer je znao da to nitko drugi neće učiniti. Mittal im pruži svakome po jedan par bijelih navlaka za cipele. Amanda uhvati Willa za ruku da ne bi izgubila ravnotežu dok je skidala cipele na petu i navlačila navlaku preko stopala. Will je ostavljen da sam hopše na jednoj nozi. I bez cipela, stopala su mu bila prevelika pa je na kraju izgledao kao gospođa Levy, kojoj su pete visjele preko ruba papuča. »Hoćemo li ovdje početi?« Mittal nije čekao da prihvate njegov poziv. Odveo ih je pokraj Malibua pa u kuću kroz otvorena kuhinjska vrata. Will je nagonski sagnuo glavu dok je ulazio u sobu s niskim stropom. Charlie naleti na njega i promrmlja ispriku. Kuhinja je bila premala za četiri osobe. Tlocrt je bio u obliku potkove, s otvorenim krajem okrenutim prema praonici. Will osjeti onaj poseban miris zahrđaloga željeza, kako krv miriše kad se zgruša. Faith je bila u pravu — provalnici su nešto tražili. Kuća je bila u neredu. Pribor za jelo razbacan po podu. Ladice pobacane naokolo. Rupe napravljene u zidu. Mobitel i stariji model BlackBerryja zgnječeni na podu. Zidni telefon bačen s držača. Osim crnoga praha za otiske prstiju i žutih plastičnih oznaka kojima se služio forenzički tim, sve je bilo onako kako je Faith rekla da je bilo kada je ušla u kuću. Čak je i leš još bio u praonici. Faith je sigurno bila prestravljena, ne znajući što je očekuje iza ugla, strepeći da joj je majka možda ozlijeđena — ili još gore od toga. Will je trebao biti ovdje. Trebao je biti partner za kojega je Faith znala da ga može nazvati bez obzira na sve.

Mittal reče: »Tek moram napisati izvještaj, ali spreman sam podijeliti s vama svoju radnu teoriju.« Amanda zaokruži rukom po zraku, želeći ubrzati stvari. »Da čujem što imate.« Mittalu se nije svidio zapovjedni ton pa stisne usne. »Pretpostavljam da je zapovjednica Mitchell pripremala ručak kad se zločin dogodio.« Na radnoj plohi, pokraj noža i daske za rezanje na kojoj je Evelyn očito rezala rajčice, nalazile su se vrećice s narescima. Prazna vrećica od tost-kruha bila je zgužvana u sudoperu. Toster je odavno izbacio kruh. Četiri kriške. Evelyn je vjerojatno znala da će Faith trebati ručak kad dođe kući. Prizor je bio prilično uobičajen, čak i ugodan, osim činjenice da je sve što se nalazilo na radnoj plohi bilo poprskano ili umrljano krvlju. Toster, kruh, daska za rezanje. Krv je kapala na pod i u lokvicama se skupljala na pločicama. Dva para crvenih otisaka cipela ocrtavala su se na bijelome porculanu, jedan otisak bio je malen, drugi velik; ovdje se netko borio. Mittal nastavi: »Zapovjednicu Mitchell preplašila je buka, možda se čulo kako su se staklena klizna vrata razbila, zbog čega se vjerojatno porezala po prstu nožem kojim je rezala rajčice.« Amanda primijeti: »To je mnogo krvi za takvu kuhinjsku nezgodu.« Mittal očito nije želio slušati uredničke primjedbe. Ponovo je zastao pa tek onda nastavio: »Dijete, Emma, bilo je ovdje.« Pokaže na radnu plohu pokraj hladnjaka, prekoputa mjesta gdje je Evelyn pripremala ručak. »Pronašli smo kapljicu krvi na radnoj plohi ovdje.« Pokaže na mjesto pokraj starijega modela CD-plejera. »Trag krvi vodi do spremišta za alat i od njega, što znači da je zapovjednica Mitchell najvjerojatnije krvarila kad je izišla iz kuhinje. Otisak njezina dlana na vratima podržava tu tezu.« Amanda kimne. »Začula je neku buku pa je sakrila dijete kako bi je zaštitila, a zatim se vratila ovamo s pištoljem.« Riječi poput bujice izlete iz Charlieja, kao da više nije mogao šutjeti: »Sigurno je omotala kuhinjski ručnik oko posjekline, ali krv je brzo prošla kroz njega. Na kuhinjskim vratima i dršku pištolja ima krvi.«

Will upita: »A automobilska sjedalica?« »Čista je. Valjda ju je nosila neozlijeđenom rukom. Trag krvi vodi preko nadstrešnice za automobil, i sigurno je nastao dok je nosila Emmu u spremište. Krv je Evelynina. Ahbidijevi ljudi već su je testirali, tako da to možemo isključiti od ostatka.« Pogleda Mittala. »Oprosti, Ahbi. Nadam se da ti se ne miješam u posao.« Mittal raširi ruke, pokazujući Charlieju da nastavi. Will je znao da je Charlieju to najdraži dio posla. Pomalo se šepirio u hodu dok je prilazio otvorenim vratima, približivši ruke licu kao da u njima drži pištolj. »Evelyn se vrati u kuću. Okrene se, ugleda prvog negativca kako čeka u praonici i upuca ga u glavu. Od siline metka, zavrtio se kao zvrk. To je ova izlazna rana na njegovu zatiljku.« Charlie se okrene, ponovo podignutih ruku u klasičnoj pozi iz filma Charliejevi anđeli, koja je zapravo najbolji način da dobijete metak u prsa. »Onda uđe negativac broj dva, vjerojatno odande.« Pokaže na prolaz između kuhinje i blagovaonice. »Dođe do naguravanja. Evelyn izgubi pištolj. Vidite ovo ovdje?« Will pogledom isprati njegov prst uperen u plastičnu oznaku na podu. Sad kada ga je Charlie usmjerio na to, ugledao je jedva primjetan, krvavi obris pištolja. »Evelyn zgrabi nož s radne plohe. Njezina krv je na dršku, ali je nema na oštrici.« Amanda ga prekine: »Nije samo njezina krv na nožu?« »Ne. Prema podacima iz policije, Evelyn je 0 pozitivna krvna grupa. Na oštrici noža i ovdje pokraj hladnjaka imamo B negativnu.« Svi pogledaše desetak velikih okruglih kapljica krvi na podu. Mittal objasni: » To su tragovi kapanja krvi. Nisu pogođene arterije, jer bi onda bilo tragova prskanja. Svi uzorci poslani su u laboratorij na DNK analizu. Pretpostavljam da ćemo rezultate dobiti za tjedan dana.« Osmijeh zatitra na Amandinim usnama dok je gledala u krv. »Bravo, Ev.« U glasu joj se čuo slavodobitni ton. »Je li koji od ubijenih kriminalaca B negativan?« Charlie ponovo pogleda Mittala. On kimne. »Azijac u ružnoj košulji je 0 pozitivan. Ta krvna grupa relativno je česta u svih rasa. Nju ima Evelyn. Imam je i ja. Drugi tip, onaj kojega zovemo Ricardo zbog tetovaže, bio je krvna grupa B negativna, ali

pazi u čemu je caka: on nema nijednu ubodnu ranu. Mislim, krvario je u nekom trenutku. Očito je mučen, ali krv koju ovdje gledamo obujmom je veća od svega što—« Amanda ga prekine: »Znači, negdje imamo nekoga s ubodnom ranom, čija krvna grupa jest B negativna. Je li to rijetko?« »Manje od dva posto bijelaca u Sjedinjenim Američkim Državama je B negativno«, Charlie reče. »Pola posto Azijaca i otprilike jedan posto Hispanaca. Uglavnom, to je vrlo rijetka krvna grupa, zbog čega je vjerojatno da je naš ubijeni B negativni Ricardo u genetskome srodstvu s našim nestalim i ranjenim čovjekom krvne grupe B negativne.« »Znači, tražimo ranjenog muškarca krvne grupe B negativne.« Charlie je barem jednom bio brži od nje. »Već sam zatražio od svih bolnica unutar radijusa od sto šezdeset kilometara da dojave sve ubodne rane — na muškarcima, ženama, bijelima, crnima, narančastima. Samo u posljednjih pola sata već smo isključili tri takve prijave iz slučajeva obiteljskog nasilja. Više ljudi bude ubodeno nego što sam mislio.« Mittal pričeka da bude siguran da je Charlie završio pa pokaže na krv razmazanu po podu. »Ovi otisci cipela ukazuju na borbu između malene žene i srednje velikog muškarca, teškog vjerojatno oko sedamdeset kilograma. Prema razlici između svijetloga i tamnog dijela otiska, možemo zaključiti da je riječ o izvrtanju stopala prema van, odnosno supinaciji.« Amanda prekine lekciju. »Vratimo se na ubodnu ranu. Je li bila smrtonosna?« Mittal slegne ramenima. »Mrtvozornik bi vam trebao reći svoje mišljenje. Kao što sam već rekao, zidovi i strop nisu bili poprskani krvlju, iz čega možemo zaključiti da arterije nisu oštećene. Ovi tragovi krvi možda bi mogli biti posljedica ozljede glave, jer kod ozljeda glave ima mnogo krvi uz minimalno oštećenje.« Pogleda Charlieja. »Slažeš li se?« Charlie kimne, ali doda: »Ozljeda trbuha mogla bi izazvati ovakvo krvarenje. Nisam siguran koliko bi dugo čovjek mogao izdržati s tim. Ako je vjerovati filmovima, ne dugo. Ako je probušeno plućno krilo, imao bi sat vremena, a onda bi se ugušio. Nema baš nikakvih tragova prskanja krvi iz arterije, dakle riječ je o rani iz koje je krv kapala. Nije

da se ne slažem s procjenom doktora Mittala o mogućnosti da je riječ o ozljedi glave...« Slegne ramenima pa svejedno izrazi neslaganje. »Oštrica je pokrivena krvlju od vrha do drška, što bi moglo upućivati na to da je nož zabijen u tijelo.« Vidio je da se Mittal namrštio pa je okrenuo ploču: »S druge strane, moguće je da je žrtva zgrabila nož i da je krv tim putem dospjela na oštricu.« Pokaže ruku, s dlanom okrenutim prema gore. »U tom slučaju imali bismo krvnu grupu B negativnu i ranjenu ruku.« Amandi se nikada nije sviđala forenzička neizravnost. Pokušala je to nedvosmisleno sažeti: »Znači, negativac krvne grupe B negativne nateže se s Evelyn. Onda, pretpostavljam, ubacujemo drugog muškarca, Azijca u havajskoj košulji, koji je poslije završio mrtav u spavaćoj sobi. Uspjeli su savladati Evelyn i uzeti joj pištolj. I onda imamo trećeg čovjeka, Ricarda, koji je u jednom trenutku bio talac, a poslije je postao napadač i, zahvaljujući brzome djelovanju agentice Mitchell, umro prije nego što je uspio ikoga ozlijediti.« Okrene se prema Willu. »Ja bih se okladila na to da je Ricardo umiješan u sve ovo, bez obzira na mučenje. Pretvarao se da je talac da bi tako od Faith dobio što želi.« Mittalu kao da se nije sviđala konačnost u njezinu glasu. »To je jedna interpretacija.« Charlie pokuša izgladiti situaciju. »Uvijek postoji mogućnost da—« Začuo se zvuk nalik na huk tropskoga vodopada. Mittal povuče zatvarač na čistome odijelu i počne prepipavati džepove hlača. Izvuče mobitel i reče: »Ispričavam se«, pa se vrati u garažu. Amanda se okrene prema Charlieju. »Reci mi najvažnije detalje.« »Ne dopuštaju mi puni pristup, ali nemam razloga ne slagati se s onim što je Ahbi dosad rekao.« »I?« »Ne želim zvučati kao rasist«, Charlie počne, »ali ne vidi se često da Meksikanci i Azijci surađuju. Posebno Los Texicanosi.« »Mlađi klinci nisu tako nabrijani na te stvari«, javi se Will, pitajući se bi li se to moglo nazvati napretkom. Amanda nije reagirala ni na jednu primjedbu. „Što još?« »Popis pokraj telefona.« Charlie pokaže na žuti papir na kojemu je bila napisana hrpa brojeva i imena. »Bio sam tako slobodan da nazovem Zekeov broj. Ostavio sam mu poruku da vam se javi.«

Amanda pogleda na sat. „Što je s ostatkom kuće? Jesu li forenzičari išta našli?« »Ako jesu, nisu mi rekli. Ahbi nije otvoreno nepristojan, ali nije ni da se pretjerano trudi išta mi reći.« Charlie zašuti pa doda: »Očito je da negativci nisu našli ono što su tražili, jer da jesu, nestali bi čim je Faith došla.« »A mi bismo planirali Evelynin pogreb.« Amanda nije gubila vrijeme na razmišljanje o tome. „Što god da su tražili, što bi ti rekao, koliko je taj tajanstveni predmet velik?« »Ne znam«, Charlie prizna. »Očito su tražili posvuda — po ladicama, ormarima, u jastucima. Mislim da su postajali sve ljući kako su se pomicali kroz kuću, i počeli su uništavati, a ne samo pretraživati. Razrezali su krevete, porazbijali djetetove igračke. U tome ima mnogo bijesa.« »Koliko ljudi je pretraživalo?« »Ispričavam se, doktorice Wagner.« Mittal se vratio. Stavio je mobitel u džep, ali nije zakopčao bijelo radno odijelo. »Zvao je mrtvozornik. Zadržao se jer su pronašli još jedno tijelo u požaru u stanu. Što ste pitali?« Charlie odgovori umjesto nje, možda zbog toga što je osjetio da bi ih zbog Amandina tona mogli izbaciti iz kuće. »Pitala je što mislite koliko je ljudi pretraživalo kuću.« Mittal kimne. »Pretpostavljam tri do četiri čovjeka.« Will primijeti izraz gađenja na Amandinu licu. Moralo ih je biti više od troje, jer su inače svi osumnjičeni mrtvi, a Evelyn Mitchell je samu sebe otela. Mittal nastavi: »Nisu nosili rukavice. Možda su mislili da će se zapovjednica Mitchell predati bez borbe.« Amanda se prezirno nasmije, a Mittal ponovo malo odšuti. »Na većini površina ima otisaka prstiju, a njih ćemo, naravno, podijeliti s GBI-em.« Charlie reče: »Već sam nazvao laboratorij. Doći će dva tehničara koji će ih prebaciti u digitalni oblik i provesti kroz datoteku. Nakon toga je samo pitanje trenutka kad ćemo saznati jesu li u sustavu.« Amanda pokaže na kuhinju. »Nakon što su savladali Evelyn, vjerojatno su ovdje počeli potragu. Prekapali su po ladicama, dakle, to mora biti nešto što bi stalo u ladicu.« Pogleda Charlieja pa Mittala. »Ima li tragova guma? Otisaka stopala?«

»Ništa značajno.« Mittal je odvede do kuhinjskoga prozora i počne pokazivati stvari u dvorištu koje su pregledali. Will je proučavao razbijene CD-ove na podu. Beatlesi. Sinatra. Nije bilo AC&DC-ja. Plejer je bio od bijele plastike, zamrljan crnim prahom za traženje otisaka prstiju. Will noktom na palcu pritisne tipku za izbacivanje CD-a. Podložak je bio prazan. Do njega ponovo dopre Amandin glas. »Gdje su držali Evelyn dok su uništavali po kući?« Mittal krene prema dnevnome boravku. Will je ostao na začelju dok su Charlie i Amanda slijedili doktora kroz hodnik pun otpada. Raspored je bio sličan kao u sobi gospode Levy, osim što dnevni boravak nije bio tako uleknut. Prekoputa kauča i naslonjača s naslonom za ruke bio je zid s policama za knjige i mali plazmatelevizor s pukotinom veličine stopala u sredini. Većina knjiga bila je razbacana po podu. Iz kauča i stolaca izvađeno je punjenje, okviri su im razbijeni. Na polici pokraj televizora nalazio se starinski stereouređaj, onakav na kojemu se slušaju ploče, ali su zvučnici bili razbijeni, a ručica dignuta s rotacijske ploče. Mala hrpa gramofonskih ploča očito je izvukla deblji kraj u susretu s nečijom petom. Antikni stolac bio je prislonjen uza zid, jedina stvar u prostoriji koja se činila netaknutom. Sjedalo je bilo slamnato. Noge ogrebene. Mittal pokaže na mjesto s kojega su otrgnuti komadi furnira. »Čini se da su upotrijebili ljepljivu vrpcu. Pronašao sam ljepilo ondje gdje bi se nalazile noge zapovjednice Mitchell.« Podignuo je stolac i odmaknuo ga od zida. Plastična žuta oznaka postavljena je pokraj tamne mrlje. »Prema kapljicama krvi na sagu možemo zaključiti da su ruke zapovjednice Mitchell visjele. Posjeklina iz prsta još joj je krvarila, ali ne znatno. Možda je moj kolega u pravu kada kaže da je ranu omotala kuhinjskim ručnikom.« Amanda klekne da promotri krvavu mrlju, ali Willa je više zanimao stolac. Evelyn su ruke bile vezane iza leđa. Nogom nagne stolac unaprijed kako bi vidio donju stranu podstavljenoga sjedala. Na njegovoj donjoj strani krvlju je bila nacrtana strelica. Will pogleda po sobi, pokušavajući shvatiti prema čemu strelica pokazuje. Kauč prekoputa stolca bio je razderan, kao i naslonjač s naslonima za ruke, bočno od njega. To što su na podu bili samo parketi od punoga drva, značilo je da ništa nije moglo biti sakriveno

ispod saga. Je li Evelyn pokazivala prema nečemu u stražnjemu dvorištu? Will začuje kako je netko psiknuo kroza zube. Podigne glavu i ugleda Amandu koja ga je prostrijelila takvim pogledom da je spustio stolac na mjesto a da mu mozak uopće nije bio svjestan što mu stopalo radi. Amanda jedva primjetno odmahne glavom, želeći mu poručiti da ništa ne kaže o tome što je našao. Will pogleda Charlieja. Svi troje vidjeli su strelicu ispod stolca, dok je Mittal, potpuno nesvjestan svega, nadugačko i naširoko razlagao o učinkovitosti uzimanja otisaka prstiju na poroznim površinama, u odnosu na neporozne. Charlie otvori usta da nešto kaže, ali ga Amanda preduhitri. »Doktore Mittal, prema vašemu mišljenju, jesu li staklena vrata razbijena nekim usputnim predmetom, primjerice kamenom ili ukrasom za travnjak?« Pogledom je strijeljala Charlieja, i Will je pomislio da bi, da je mogla iz očiju ispaljivati laserske zrake, njima zatvorila Charliejeva usta. »Samo se pitam kako je ovaj napad isplaniran. Jesu li donijeli nešto da time razbiju staklo? Jesu li opkolili kuću? Ako jesu, jesu li unaprijed znali raspored prostorija u njoj?« Mittal se namršti zato što su to bila pitanja na koja nitko od njih nije mogao odgovoriti. »Doktorice Wagner, to nisu scenariji koji se mogu forenzički procijeniti.« »Probajmo pa ćemo vidjeti što imamo. Je li staklo razbijeno opekom?« Charlie počne odmahivati glavom. Will prepozna unutarnji sukob u njemu. Htio-ne htio, ovo je bilo Mittalovo mjesto događaja i pod njegovim stolcem nalazio se dokaz — možda bitan dokaz — koji je on previdio. Charlie je očito bio rastrgan. Kao i većina stvari koje su imale veze s Amandom, postojao je pravilan način da se nešto napravi i postojalo je ono što je ona od njega tražila da napravi. Svaka odluka imala je svoje posljedice. I Mittal je odmahivao glavom, ali samo zato što mu to što je Amanda govorila nije imalo nikakvog smisla. »Doktorice Wagner, pretražili smo svaki centimetar ovoga mjesta događaja, i kažem vam da nismo pronašli nikakve druge bitne predmete, osim onih koje sam vam već spomenuo.« Will je pouzdano znao da nisu pretražili svaki centimetar. Upita: »Je li netko pretražio Chevrolet Malibu?«

To je skrenulo Charliejeve misli s njegovih problema. Namrštio se. Will je napravio istu pogrešku s Faithinim Minijem. Sve nasilje dogodilo se u kući, ali automobili su i dalje bili dijelom mjesta događaja. Amanda se prva pomaknula. Otišla je do nadstrešnice za automobile i otvorila suvozačka vrata Malibua prije nego što ju je itko stigao pitati što radi. Mittal reče: »Molim vas, još nismo obradili—« Prezirno ga je pogledala. »Jeste li se sjetili provjeriti prtljažnik?« Njegova zaprepaštena tišina bila joj je dovoljan odgovor. Amanda otvori prtljažnik. Will je stajao na vratima kuhinje, zbog čega je imao pogled s povišenoga na prizor pred njim. U prtljažniku je bilo nekoliko plastičnih vrećica s namirnicama, čiji je sadržaj bio spljošten pod težinom leša koji je ležao na njima. Kao i u kuhinji, krv je sve prekrivala, natapala kutiju kukuruznih pahuljica, kapala niz plastični omot u kojemu su bila peciva za hamburgere. Mrtvac je bio krupan. Tijelo mu je gotovo bilo presavijeno napola na mjestu gdje su ga savili kako bi stao u prostor prtljažnika. Kroz duboku posjeklinu u ćelavoj glavi vidjeli su se rascijepljena kost i komadići mozga. Traperice su mu bile zgužvane. Rukavi košulje zasukani. Na podlaktici je imao tetovažu Los Texicanosa. Evelynin udvarač.

ČETVRTO POGLAVLJE DIJAGNOSTICKI I KLASIFIKACIJSKI zatvor države Georgije nalazio se u Jacksonu, otprilike jedan sat južno od Atlante. Vožnja autocestom l-75 obično je kratko trajala, ali ondje se sada događalo nešto zbog čega je promet bio beskrajno usporen. Neometena time, Amanda je neprestano skretala na zaustavni trak, naglo trzajući upravljačem kako bi zaobišla skupine sporih automobila. Gume terenca drndale su dok su ovlaš dodirivale vibrirajuće razdjelne linije koje su služile kao zvučno upozorenje vozačima da ne skrenu s ceste. Od buke i vibracija, Willa je zahvatio neočekivani val mučnine. Naposljetku su se uspjeli probiti kroz najgori dio prometa. Na izlazu s autoceste, Amanda je posljednji put skrenula na zaustavni trak pa ponovo vratila terenac na prometni trak. Gume su poskočile. Šasija se zatresla. Will je spustio prozor da pusti svjež zrak, koji će mu smiriti želudac. Vjetar ga je zapuhnuo takvom silinom da je osjetio kako mu se koža lica namreškala. Amanda pritisne tipku kojom se prozor ponovo zatvorio i pogleda ga pogledom rezerviranim za glupe ljude i djecu. Išli su brže od sto šezdeset kilometara na sat. Will je imao sreće što ga vjetar nije isisao kroz prozor. Duboko je uzdahnula i ponovo se zagledala u cestu. Jednu je ruku držala u krilu, dok je drugom čvrsto stiskala upravljač. Bila je u svojemu uobičajenom odijelu: jarkoplavoj suknji i sakou, ispod kojega je nosila svijetlu bluzu. Cipele na visoku petu bile su boje sakoa. Nokti podrezani, ali manikirani. Kao i obično, mišjesiva kosa uokvirivala joj je glavu poput kacige. Većinom se činilo da Amanda ima više energije od svih muškaraca u njezinu timu. Sada je izgledala umorno i Will je vidio da su joj bore oko očiju izraženije. Amanda reče: »Pričaj mi o Spiveyju.« Will se pokuša prebaciti na stari slučaj koji je vodio protiv tima zapovjednice Evelyn Mitchell. Boyd Spivey bio je nekadašnji glavni detektiv u odjelu za narkotike, koji je trenutačno čekao smrtnu kaznu. Will je s njim razgovarao samo jednom prije nego što su Spiveyju

odvjetnici savjetovali da drži jezik za zubima. »Nije mi teško povjerovati da je nekoga šakama pretukao nasmrt. Krupan tip, viši od mene, dvadesetak kilograma teži, sve sami mišići.« »Teretana?« »Rekao bih da su mu steroidi pomogli.« »Kako je to djelovalo na njega?« »Od njih je postao nekontrolirano bijesan«, Will se prisjeti. »Nije tako pametan kao što misli, ali nisam uspio izvući priznanje iz njega pa možda nisam ni ja.« »Svejedno si ga poslao u zatvor.« »Sam se poslao. Kuća u gradu bila mu je otplaćena. Kuća na jezeru isto. Sve troje djece išlo je u privatnu školu. Žena mu je radila deset sati na tjedan, a vozila je vrhunski Mercedes. Ljubavnica je vozila BMW. Svoj potpuno novi Porsche 9ll parkirao je na prilazu.« »Muškarci i njihovi automobili«, promrmljala je. »Ne zvuči mi pretjerano pametno.« »Mislio je da nitko neće postavljati pitanja.« »Obično to bude tako.« »Spivey je dobro držao jezik za zubima.« »Koliko se sjećam, svi su to činili.« Bila je u pravu. U slučaju korupcije, uobičajena strategija bila je pronaći najslabijega člana i nagovoriti ga da izda ostale kolege koji su bili umiješani u to, u zamjenu za blažu kaznu. Šestorica detektiva iz odjela za narkotike koji je vodila Evelyn Mitchell pokazali su se otpornima na tu strategiju. Nijedan od njih nije se okomio na nekoga drugog iz tima, i svi su rutinski ustrajali na tome da zapovjednica Mitchell nije imala nikakve veze s njihovim navodnim zločinima. Napravili su sve što su mogli da zaštite šeficu. To je bilo istodobno vrijedno divljenja i nevjerojatno frustrirajuće. Will reče: »Spivey je radio u Evelyninu timu dvanaest godina — dulje nego bilo tko drugi od njih.« »Vjerovala mu je.« »Tako je«, Will se složi. »Isti su.« Amanda ga oštro pogleda. »Oprezno s tim.« Will tako snažno stisne čeljust da ga je kost zaboljela. Nije mu bilo jasno kako će ih zanemarivanje najvažnijega dijela ovog slučaja ikamo odvesti. Amanda je jednako kao i Will znala da je njezina prijateljica

vraški kriva. Evelyn nije živjela razmetljivo, ali je, kao i Spivey, bila glupa na svoj način. Faithin otac bio je agent osiguranja, solidan srednji sloj, s dugovima uobičajenim među većinom ljudi: kredit za automobil, hipoteka, kreditne kartice. Međutim, tijekom istrage, Will je pronašao inozemni bankovni račun na ime Billa Mitchella. U tom je trenutku on bio mrtav već šest godina. Premda je stanje na računu uvijek bilo oko deset tisuća dolara, prema ispisu računa bilo je jasno da se od njegove smrti u mjesečnim uplatama na taj račun uplatilo gotovo šezdeset tisuća dolara. Bilo je jasno da je to korisnički račun na udaljenom poslužitelju, odnosno ono što bi tužitelji nazvali konkretnim dokazom. Budući da je Bili mrtav, Evelyn je jedina potpisnica. Novac je podizan i uplaćivan s njezine debitne kartice u jednoj od atlantskih poslovnica njezine banke. Njezin pokojni suprug nije bio taj koji je pazio na vremenski razmak između transakcija ni na to da uplate budu malo ispod iznosa koji bi privukao pozornost Ureda domovinske sigurnosti. Koliko je Will znao, Evelyn Mitchell nikada nitko nije pitao za taj račun. On je zaključio da će se to pitanje povući na njezinu suđenju, ali do suđenja nije došlo. Održana je tiskovna konferencija na kojoj je objavljeno da ide u mirovinu, i to je bio kraj priče. Sve dosad. Amanda spusti sjenilo da joj sunce ne tuče u oči. Za njega je bilo zataknuto nekoliko žutih papirića koji su izgledali kao da su iz kemijske čistionice. Sunce joj nije nimalo laskalo. Više nije izgledala umorno. Izgledala je iscijeđeno. Amanda reče: »Nešto te muči.« Odupro se porivu da izgovori najduže »Ma neeee« u povijesti svijeta. »Ne to«, ona odvrati, kao da mu čita misli. »Faith te nije nazvala da joj pomogneš zato što je znala da je ono što će napraviti pogrešno.« Will pogleda kroz prozor. »Ti bi je natjerao da čeka pojačanje.« Mrzio je olakšanje koje su mu njezine riječi donijele. »Oduvijek je bila tvrdoglava.« Imao je potrebu reći: »Nije napravila ništa pogrešno.« »Takvog te volim.« Will je gledao kako se stabla uz autocestu stapaju u zeleno more.

»Misliš li da će zatražiti otkupninu?« »Nadam se.« Oboje su znali da bi to upućivalo na živoga taoca, ili barem na mogućnost da oni zatraže dokaz da je osoba živa. Will reče: »Ovo mi se čini osobnim.« »Kako to misliš?« On odmahne glavom. »Pa to kako su uništili cijelu kuću. Jedno je biti ljut, a drugo izvan sebe od bijesa.« »Sumnjam da je stara koka šutke sjedila dok su oni tražili po kući.« »Vjerojatno ne.« Evelyn Mitchell nije bila Amanda Wagner, ali Will je s lakoćom mogao zamisliti kako izaziva muškarce koji joj uništavaju kuću. Slatkoćom se ne postaje prvom zapovjednicom u Atlantskoj policiji. »Očito su tražili novac.« »Zašto to kažeš?« »Almeja — posljednja riječ koju je Ricardo rekao Faith prije nego što je umro. Rekla si da je to kolokvijalni izraz za novac. Dakle, tražili su novac.« »U ladici s priborom za jelo?« Još jedna dobra primjedba. Gotovina je zgodna, ali teška za nositi. Gomila novca koja bi bila vrijedna otmice bivše zapovjednice u atlantskoj policiji napunila bi nekoliko ladica s priborom za jelo. Will reče: »Strelica je pokazivala prema stražnjemu dvorištu.« »Koja strelica?« Will se suspregne da ne zastenje. Obično nije ovako prozirna: »Strelica nacrtana Evelyninom krvlju ispod stolca za koji je bila zalijepljena ljepljivom vrpcom. Znam da si je vidjela. Zasiktala si na mene kao kompresor za zrak.« »Trebao bi poraditi na tim metaforama.« Trenutak je šutjela, vjerojatno razmišljajući o najokolišnijem putu koji ga ne bi nikamo odveo. »Misliš da je Evelyn zakopala blago u dvorištu?« Morao je priznati da to nije baš vjerojatno, posebno uzme li se u obzir to da je dvorište Mitchellovih bilo pred očima čitavoga susjedstva, a većina tih ljudi bila je u mirovini i činilo se da ima mnogo vremena za špijuniranje. Osim toga, Will nije mogao zamisliti Faithinu majku na dvorištu usred noći, s lopatom i džepnom svjetiljkom. S druge strane, nije da je taj iznos mogla staviti u banku. »Sef u banci«, Will pokuša. »Možda su tražili ključ.«

»Evelyn bi morala otići u banku i potpisati se da bi dobila pristup sefu. Usporedili bi njezin potpis, zatražili osobnu iskaznicu. Otmičar je morao znati da bi se njezina fotografija pojavila na svakoj televizijskoj postaji onog trenutka kada bi je oteo.« Will se šutke složi. Osim toga, vrijedilo je isto pravilo. Velika količina gotovine zauzimala je prostor. Dijamanti i zlato bili su više za holivudske filmove. U stvarnome životu, ukradeni nakit ima mnogo manju vrijednost. Amanda upita: „Što je s mjestom događaja? Misliš li da je Charlie to dobro procijenio?« Will se postavi obrambeno: »Većinom je Mittal govorio.« »U redu, zaštitio si Charlieja. Sad mi odgovori na pitanje.« »Onaj Los Texicanos u prtljažniku Malibua, Evelynin udvarač. On je sve poremetio.« Ona kimne. »On nije uboden. Umro je od metka u glavu, a osim toga je i B pozitivan. Što znači da je onaj s krvnom grupom B negativnom još uvijek na slobodi i ima gadnu ranu.« »Ne govorim o tome.« Will se odupre porivu da kaže: »i ti to dobro znaš.« Amanda mu nije samo vezivala ruke iza leđa. Stavljala mu je i povez preko očiju i gurala ga prema rubu litice. To što odbija govoriti o prljavoj prošlosti Evelyn Mitchell i uopće priznati da ona postoji, neće pomoći Faith i, sasvim sigurno, neće joj vratiti majku u jednom komadu. Evelyn je radila u Odjelu za narkotike. Očito je bila u kontaktu, gotovo svakodnevnom, s čovjekom na visokom položaju u Los Texicanosima, bandi koja je krijumčarila drogu u Atlantu i iz nje. Trebali bi biti u gradu i razgovarati s ograncima bandi, slagati slagalicu od posljednjih nekoliko tjedana Evelynina života, a ne gubiti vrijeme na potpuno besmislen posjet čovjeku koji ne može ništa izgubiti i ima povijest tvrdoglave šutljivosti. »Hajde, doktore Trent«, Amanda ga je ukorila. »Nemoj da to moram čupati iz tebe.« Will je pustio svojemu egu da mu još nekoliko sekundi stoji na putu, a onda je rekao: »Evelynin udvarač. Nema njegova novčanika. Sa sobom nije imao ništa prema čemu bi ga se moglo identificirati i nije imao novac. Jedino što je imao u džepovima bio je ključ Evelynina Malibua. Sigurno mu ga je ona dala.« »Nastavi.«

»Pripremala je ručak za dvije osobe. U tosteru su bile četiri kriške kruha. Faith je kasnila. Evelyn nije znala kad će se vratiti, ali pretpostavljala je da će je nazvati kad krene. U prtljažniku Malibua bilo je namirnica. Na računu piše da je Evelyn upotrijebila svoju debitnu karticu u trgovini u l2:02. Gospodin je donosio namirnice dok je ona pripremala ručak.« Amanda se nasmiješi. »Često zaboravim koliko si pametan, ali onda se dogodi nešto poput ovoga pa shvatim zašto sam te zaposlila.« Will je samo prešao preko neizravnoga komplimenta. »Znači, Evelyn priprema ručak. Počinje se pitati gdje joj je gospodin. Iziđe iz kuće i pronađe njegovo tijelo u prtljažniku. Zgrabi Emmu i sakrije ju u spremište za alat. Da je uzela Emmu nakon što se porezala po ruci, kao što je doktor Mittal rekao, negdje na sjedalici bilo bi krvi. Evelyn jest snažna, ali nije Herkul. Automobilska sjedalica, čak i bez djeteta, prilično je teška. Nije ju mogla jednom rukom podići s kuhinjske radne plohe, barem ne bez opasnosti da će joj ispasti. Morala bi donji dio pridržati slobodnom rukom. Emma jest mala, ali ima nešto težine u njoj.« Amanda reče: »Evelyn je neko vrijeme bila u spremištu. Premjestila je prekrivače. Na njima nema krvi. Okrenula je kombinaciju za lozinku na sefu. Ni ondje nema krvi. Pod je čist. Počela je krvariti nakon što je zaključala vrata.« »Nisam stručnjak za kuhinjske ozljede, ali obično se ne posiječeš po prstenjaku dok nešto režeš. Uglavnom to bude palac ili kažiprst.« »Još jedna dobra primjedba.« Amanda pogleda u retrovizor pa se prebaci u drugi trak. »Dobro, što je sljedeće napravila?« »Kao što si rekla. Sakrila je bebu, izvadila pištolj iz sefa, vratila se u kuću i upucala Kwona, koji ju je čekao u zasjedi u praonici. Onda ju je savladao drugi čovjek, vjerojatno onaj tajanstveni tip krvne grupe B negativne. Dok su se borili, pištolj joj je ispao iz ruke. Ubola je B negativnog, ali tu je i treći lik, gospodin u havajskoj košulji. On je uzeo Evelynin pištolj s poda i prekinuo borbu. Upita je gdje se nalazi ono što traže. Ona ga pošalje kvragu. Zalijepe je za stolac dok pretražuju kuću.« »To zvuči moguće.« To zvuči zbunjujuće. Bilo je toliko negativaca da je Willu bilo teško sve ih pohvatati. Dva Azijca, jedan Hispanac, možda dva, možda i treći

čovjek, nepoznate rase, kuća koju pretražuju zbog tko zna čega i nestala šezdesettrogodišnja bivša policajka koja i sama ima svojih tajni. Postojalo je i još jedno, važnije pitanje, za koje je Will znao da ga ne smije postaviti: Zašto Evelyn nije pozvala pomoć? Prema Willovu računanju, imala je barem dvije mogućnosti da nekoga nazove ili da otrči po pomoć: kada je prvi put začula buku i nakon što je upucala Hironobua Kwona u praonici. A ipak je ostala. »O čemu razmišljaš?« Will je znao da ne smije iskreno odgovoriti: »Pitam se kako su je uspjeli izvesti iz kuće a da to nitko ne vidi.« Amanda ga podsjeti: »Ti pretpostavljaš da je Roz Levy bila iskrena.« »Misliš da je ona umiješana u ovo?« »Mislim da je lukava stara gadura koju boli briga za tebe.« Will pretpostavi da zajedljivost u njezinu glasu dolazi iz iskustva. Amanda reče: »Ovo se nije dogodilo impulzivno. To je planirano. Nisu onamo došli pješice. Negdje ih je čekao automobil. Možda kombi. Ima jedna vijugava uličica koja izbija na Put Maloga Johna. Vjerojatno su izišli kroz stražnja vrata i našli se u Evelyninu stražnjem dvorištu. Ako pratiš ogradu koja dijeli njezino i susjedno dvorište, na toj uličici si za dvije minute.« „Što misliš, koliko ih je bilo?« »Imamo tri mrtva na mjestu događaja, jednog ozlijeđenog krvne grupe B negativne i najmanje još jednog čovjeka bez ozljeda. Nema nikakve šanse da bi Evelyn otišla na drugu lokaciju bez borbe. Riskirala bi da je upucaju. Ondje je morao biti netko dovoljno jak da je veže ili savlada.« Will nije dodao da su je jednako tako mogli ozlijediti ili ubiti pa ukloniti tijelo. »Kad dobijemo otiske prstiju, znat ćemo točno. Svi su oni nešto morali dirati.« Amanda odjedanput promijeni temu. »Jeste li ti i Faith ikada razgovarali o slučaju koji si vodio protiv njezine majke?« »Ne baš. Nisam joj spomenuo račun u banci, jer nije bilo razloga da to učinim. Ona pretpostavlja da sam bio u krivu. Mnogi to misle. Slučaj nikada nije završio na sudu. Evelyn se umirovila sa svim povlasticama. Nije teško zaključiti da sam bio u krivu.«

Ona kimne kao da daje odobrenje. »Muškarac u prtljažniku, onaj kojeg nazivaš Evelyninim udvaračem. Porazgovarajmo o njemu.« »Ako je donosio namirnice iz trgovine, to upućuje na to da su imali osobni odnos.« »To je svakako moguće.« Will razmisli o čovjeku. Upucan je u zatiljak. Novčanik i osobna iskaznica nisu jedino što nije imao uz sebe. Nije imao mobitel. Nije imao ni debeli zlatni sat koji je imao na ruci na onoj fotografiji koju je snimila gospođa Levy. Odjeća mu je bila neupadljiva — Nike tenisice s ortopedskim ulošcima doktora Scholla, traperice marke J. Crew i košulja marke Banana Republic, koja je mnogo koštala, a njemu se nije dalo ni izglačati je. Crna kozja bradica bila mu je prošarana sjedinama. Čekinje na ulaštenoj glavi upućivale su na to da skriva ćelavost, a ne da je takva frizura samo smiona stilska odluka. Ako se izuzme zvijezda na podlaktici, koja je simbol Los Texicanosa, mogao je biti broker koji proživljava krizu srednjih godina. Amanda reče: »Provjerila sam u Narkoticima. Nešto se šuška da Azijci namjeravaju preuzeti posao s preprodajom kokaina u prahu. Još ga nitko nije preuzeo otkad je OCM izgubila to mjesto.« Obitelj crne mafije. Oni su kontrolirali prodaju kokaina iz Atlante u Los Angeles, s Detroitom između. »To je mnogo novca. Obitelj je godišnje zarađivala stotine milijuna dolara.« »Los Texicanosi odlučuju. Oni su oduvijek dobavljači, a ne raspačivači. Pametno je tako igrati. Zato su i preživjeli svih ovih godina. Ma što Charlie mislio o rasi, njih nije briga je li raspačivač crn, smeđ ili ljubičast, dok god je novac zelen.« Will nikada nije radio na nekom velikom slučaju vezanom uz drogu. »Ne znam mnogo o toj organizaciji.« »Los Texicanosi nastali su još tamo sredinom šezdesetih u kaznenom zatvoru Atlanta. Demografski prikaz stanovništva tada je bio suprotan od ovoga što imamo danas — sedamdeset posto stanovništva činili su bijelci, trideset posto crnci. Crack kokain to je promijenio preko noći. Išlo je brže od desegregacijskog školskog autobusnog prijevoza. U zatvoru je bila još samo šačica Meksikanaca i oni su se udružili u bandu da izvuku živu glavu. Znaš kako to ide.« Will kimne. Gotovo sve američke bande nastale su kao manjinske skupine, bilo irske, židovske, talijanske ili neke druge, koje bi se

udruživale kako bi preživjele. Obično je trebalo nekoliko godina da počnu činiti gore stvari od onih koje su drugi činili njima. »Kakva je struktura?« »Prilično labava. Nitko to ne radi kao MS-l3.« Govorila je o bandi koja je često nazivana najopasnijom bandom na svijetu. Njihova organizacijska struktura mogla se uspoređivati s vojnom, a njihova je odanost bila tako snažna da se u njih nitko nikada nije uspio uspješno infiltrirati. Amanda objasni: »Ranih godina, Los Texicanos su bili na naslovnici novina svaki dan, katkad u oba izdanja. Pucnjava na ulici, heroin, trava, prostitucija, pljačke. Njihova posjetnica bilo je obilježavanje djece. Ne bi se okomili samo na osobu koja ih je naljutila. Dohvatili bi i kći, sina, nećakinju, nećaka. Porezali bi ih po licu, jedanput preko čela i okomito od nosa do brade.« Bez razmišljanja, Will se rukom dotakne po ožiljku na čeljusti. »U jednom trenutku, tijekom istrage serijskih ubojstava djece u Atlanti, Los Texicanos su nam bili glavni osumnjičenici. To je bilo na samom početku, u jesen l979. Ja sam bila pomoćnica višega časnika za vezu za okruge Fulton, Cobb i Clayton. Evelyn je radila u Atlantskoj radnoj skupini koja je rješavala te zločine. Uglavnom je samo donosila kavu, osim kad je trebalo razgovarati s roditeljima ubijene djece, tada bi sve bilo na njoj. Opće mišljenje bilo je da Texicanosi pokušavaju poslati širu poruku svojoj klijenteli. Danas se to čini apsurdnim, ali tada smo se nadali da su oni krivci.« Dala je žmigavac i prebacila se u drugi trak. »Tebi su tada bile otprilike četiri godine pa se nećeš sjećati, ali bilo je to izuzetno intenzivno razdoblje. Na cijelome gradskom području ljudi su bili prestravljeni.« »Tako i zvuči«, Will reče iznenađen što zna koliko je star. »Nedugo nakon tih ubojstava djece, jedan od glavnih Texicanosa ubijen je u nekoj internoj svađi. Oni su jako povezani. Nikada nismo saznali što se dogodilo ni tko je preuzeo bandu, ali znamo da je taj novi čovjek bio poslovnije nastrojen. Nije više bilo nasilja zbog nasilja. Prioritet mu je bio posao, a onu riskantniju komponentu je uklonio. Misao vodilja bila mu je da kokain nastavi teći, ali da ne bude više krvi na ulicama.« »Tko ih sada vodi?« »Ignatio Ortiz jedino je ime koje imamo. On je vidljivo lice bande.

Postoje još dvojica, ali toliko paze da se ne ističu da nikada nisu sva trojica na istome mjestu. Prije nego što me to pitaš, Ortiz se nalazi u državnom zatvoru Phillips, gdje služi treću od sedam godina bez mogućnosti pomilovanja zbog pokušaja ubojstva.« »Pokušaja?« To nije baš bilo tipično za jednoga člana bande. »Došao je kući i zatekao ženu kako se valja po krevetu s njegovim bratom. Priča se da je namjerno promašio.« Will je pretpostavljao da Ortiz bez problema može voditi posao iz zatvora. »Ima li smisla razgovarati s njim?« »Čak i da imamo razloga razgovarati s njim, ne bi se našao s nama u sobi bez odvjetnika, koji bi tvrdio da je njegov klijent samo prosječni poslovni čovjek koji je dopustio da ga strast savlada.« »Je li ikada prije bio uhićen?« »Nekoliko puta u mlađim danima, ali ništa posebno.« »Znači, banda još posluje prikriveno, ne privlačeći pozornost.« »Izrone svako toliko da školuju mlađu generaciju. Sjećaš se onog ubojstva na Očev dan prošle godine u Buckheadu?« »Tip kojem su prerezali vrat pred djecom?« Ona kimne. »Prije trideset godina, ubili bi i djecu. Moglo bi se reći da su se u starijoj dobi smekšali.« »Ja to baš ne bih nazvao mekanim.« »U zatvoru su Texicanosi poznati po tome da režu grla.« »Gospodin u prtljažniku visoko je u hijerarhijskom lancu.« »Zašto to misliš?« »Ima samo jednu tetovažu.« Mladi članovi bande obično su svoja tijela koristili kao platno na kojemu bi nacrtali svoje živote, za svako ubojstvo istetovirali bi po jednu suzu ispod oka, po laktovima i ramenima tetovirali bi paukove mreže, što je značilo da su bili u zatvoru. Tetovaže su uvijek bile rađene plavom tintom izvučenom iz kemijskih olovaka, što se nazivalo »zajedničkom tintom«, i uvijek su pričale neku priču. Osim ako je nečija priča bila tako gadna da je nije trebalo pričati. Will reče: »Čisto tijelo znači novac, moć, kontrolu. Gospodin je stariji, vjerojatno u ranim šezdesetima. To znači da je jedan od prvih Texicanosa. Njegova dob njegov je orden časti. Ovakav životni stil ne osigurava dugovječnost.« »Ako si glup, nećeš doživjeti poznu dob.«

»Ako si u bandi, nećeš doživjeti poznu dob.« »Možemo se samo nadati da će Atlantska policija podijeliti s nama gospodinov identitet kada ga uspiju otkriti.« Will je letimice pogleda. Zagledala se u cestu pred sobom. Izjedala ga je sumnja da Amanda već zna tko je taj čovjek i koja je točno njegova uloga na hijerarhijskoj ljestvici Texicanosa. Bilo je nečeg u načinu na koji je presavila fotografiju gospođe Levy dok ju je spremala u džep i bio je prilično siguran da je starici dala nekakvu kodiranu poruku da zadrži priču za sebe. Will upita: »Slušaš li ti ikad AC&DC?« »Izgledam li kao da slušam AC&DC?« »Sviraju metal.« Nije joj rekao da su izdali jedan od najprodavanijih albuma u povijesti glazbe. »Jedna njihova pjesma zove se Back in Black. Svirala je kad je Faith došla. Pregledao sam CDove u kući. Evelyn je nije imala u svojoj zbirci, a CD plejer je bio prazan.« »O čemu je pjesma?« »Pa, o očitom. O povratku. I odijevanju u crno. Snimljena je nakon što je glavni pjevač grupe umro od predoziranja drogom i alkoholom.« »Uvijek je tužno kad netko umre od klišeja.« Will se prisjeti teksta pjesme, koji je slučajno znao napamet. »Pjesma je o uskrsnuću. Preobražaju. O povratku iz lošega stanja, i o tome da ljudima koji su te možda podcjenjivali, ili ti se izrugivali, poručuješ da to više nećeš trpjeti. Ono, sad si kul. Sad nosiš crno. Sad si opaki tip. Spreman si uzvratiti.« Odjedanput shvati zašto je izlizao tu vrpcu dok je bio tinejdžer. »Ili tako nekako.« S mukom proguta. »Moglo bi imati i druga značenja.« »Hm«, bilo je sve što je rekla. Lupkao je prstima po naslonu za ruke. »Kako si upoznala Evelyn?« »Išle smo skupa u crnačku školu.« Will se umalo ugušio vlastitim jezikom. Amanda zahihoće na njegovu reakciju na rečenicu koju je očito često izgovarala. »Tako su to zvali tamo nekad u kamenom dobu — Prometna škola za crnkinje. Žene su se školovale odvojeno od muškaraca. Naš zadatak bio je da provjeravamo naplatu parkinga i izdajemo kazne za nepropisno parkirana vozila. Ponekad smo smjele

razgovarati s prostitutkama, ali samo ako bi nam dečki to dopustili, a tada bi uglavnom uslijedila neka neukusna šala na račun toga. Evelyn i ja bile smo jedine bjelkinje od trideset žena koje su te godine diplomirale.« Na usnama joj zatreperi nježan osmijeh. »Bile smo spremne promijeniti svijet.« Will je znao da ne smije reći o čemu razmišlja, a to je da je Amanda mnogo starija nego što izgleda. Očito je pogodila što mu je na pameti. »Sjaši, Wille. Zaposlila sam se l973. Atlantu kakvu danas poznaješ izborile su žene koje su se tada školovale. Crni policajci nisu bili ovlašteni da uhite bijelce do l962. Nisu imali policijsku postaju. Morali su visjeti u YMCA-u na Butlerovoj ulici dok se netko ne bi sjetio pozvati ih. A biti žena i crnkinja bilo je još gore — dva prekršaja već si imao, a treći ti je visio iznad glave.« Glas joj poprimi svečan ton. »Svaki dan bio je borba da učiniš pravu stvar, dok je sve oko tebe bilo pogrešno.« »Zvuči kao da ste ti i Evelyn imale vatreno krštenje.« »Nemaš pojma kakvo.« »Onda mi ispričaj.« Amanda se ponovo nasmije, ali ovoga puta njegovoj nespretnosti. »Pokušavate li me vi to ispitivati, doktore Trent?« »Pitam se zašto ne govoriš o činjenici da je Evelyn očito imala blizak, osobni odnos s Texicanom staroga kova, koji je završio u prtljažniku njezina auta, ubijen.« Gledala je u cestu. »Da, čini se čudnim, zar ne?« »Kako možemo raditi na ovome slučaju, ako barem ne priznamo što se zaista dogodilo?« Nije odgovorila. »Ostat će između nas, dobro? Nitko drugi ne mora znati. Ona ti je prijateljica. Shvaćam to. I ja sam proveo mnogo vremena s njom. Čini se kao vrlo ugodna osoba i očito voli Faith.« »Osjećam neko >ali<.« »Uzimala je novac kao i ostatak njezina tima. Sigurno je poznavala Texicanose iz—« Amanda ga presiječe. »Kad već spominješ Texicanose, vratimo se na Ricarda.« Will stisne šaku, poželjevši nekoga udariti. Amanda ga je pustila da se neko vrijeme kuha u tišini. »Užasno te dugo poznajem, Wille. Trebaš mi vjerovati u vezi s

nekoliko stvari.« »Imam li izbora?« »Ne baš, ali upravo ti pružam mogućnost da mi uzvratiš za sve one situacije u kojima sam ti odlučila vjerovati i koje sam tijekom godina stavljala na tvoj račun.« Nagonski joj je poželio reći kamo točno može staviti to svoje povjerenje, ali Will nikada nije bio onaj tip muškarca koji kaže prvo što mu padne na pamet. »Ponašaš se prema meni kao da sam pas na uzici.« »To je jedna interpretacija.« Zastane na trenutak. »Je li ti ikad palo na pamet da te možda štitim?« Ponovo se počešao po čeljusti, pipajući ožiljak koji mu je urezan u kožu prije mnogo godina. Will se obično klonio poniranja u sebe, ali i slijepac bi vidio da je sa svim ženama koje su bile u njegovu životu njegovao neobično disfunkcionalne odnose. Faith je bila poput starije sestre koja je voljela naređivati. Amanda najgora majka koju nikada nije imao. Angie kombinacija toga dvoga, što je bilo uznemirujuće iz očitih razloga. Znale su biti zlobne i kontrolirati sve što čini, a posebno je Angie bila i okrutna, ali Will nikada nije pomislio da bi mu ijedna od njih zaista željela nauditi. A Amanda je barem u vezi s jednim bila u pravu: uvijek je štitila Willa, čak i u onim rijetkim situacijama kada bi time ugrozila vlastiti posao. Will reče: »Moramo nazvati sve Cadillacove salone na širem gradskom području. Gospodin nije vozio Hondu. Cadillac je skupa igračka. Vjerojatno ih je samo šačica u prometu. Mislim da ima ručni mjenjač. To je rijetkost u autima koji imaju četvera vrata.« Na njegovo iznenađenje, Amanda reče: »Dobra ideja. Dogovori to.« Will posegne rukom u džep, prekasno se sjetivši da nema mobitel. Ni pištolj. Ni značku. Ni auto, što se toga tiče. Amanda mu dobaci svoj mobitel dok je izlazila s autoceste ni ne dotaknuvši kočnicu. „Što se događa između tebe i Sare Linton?« Will rasklopi Amandin mobitel. »Prijatelji smo.« »Radila sam s njezinim mužem na jednom slučaju prije nekoliko godina.« »To je lijepo.« »Njega nećeš lako zamijeniti, prijatelju.«

Will nazove informacije i zatraži telefonski broj Cadillacova salona najbližeg Atlanti. DOK JE HODAJUCI ZA Amandom prolazio pokraj hodnika koji je vodio do prostorije za izvršenje smrtne kazne, Will je morao priznati, ako nikome drugom onda barem samome sebi, da mrzi odlaske u zatvor — ne samo ovaj, nego i bilo koji drugi. Mogao se nositi sa stalnom prijetnjom nasilja zbog koje se svaka zatvorenička zgrada činila poput zdjele u kojoj se nešto krčka, a koja je predugo ostavljena na štednjaku. Mogao se nositi s bukom i prljavštinom i tupim pogledima. Ono s čime se nije mogao nositi osjećaj je bespomoćnosti koji zatočeništvo donosi. Zatvorenici su se bavili preprodajom droge i drugim ilegalnim aktivnostima, ali kada se sve zbroji, nisu imali nikakvu moć nad osnovnim stvarima koje su ih činile ljudskim bićima. Ne mogu se tuširati kada to žele. Ne mogu ići na zahod bez publike. U bilo kojem trenutku mogu ih skinuti do gola i pretražiti, što je uključivalo i pretragu svih šupljina u tijelu. Ne mogu ići u šetnju ili posuditi knjigu iz knjižnice bez dopuštenja. Stalno im pretražuju ćelije u potrazi za prokrijumčarenim predmetima, što može biti bilo što, od automobilskih časopisa do zubnoga konca. Jeli su prema tuđemu rasporedu. Svjetla su se palila i gasila prema nečijem tuđem satu. Daleko najgori dio bilo je neprestano pipanje. Stražari su ih stalno dirali — zavrtali im ruke iza leđa, lupkali po glavama tijekom prebrojavanja, gurali ih naprijed ili povlačili. Ništa im nije pripadalo, čak ni vlastita tijela. Kao da su u najgoremu domu za siročad na svijetu, samo s više rešetaka. Dijagnostički i klasifikacijski zatvor bio je najveći zatvor u Georgiji i između ostaloga služio je kao jedan od glavnih klasifikacijskih središta za sve zatvorenike koji bi ušli u državni kaznionički sustav. U zatvoru je bilo osam skupina ćelija s krevetima na kat za jednu i dvije osobe, te još osam spavaonica u koje su smještali višak zatvorenika. Jedan dio postupka primanja u zatvor uključivao je i to da svi državni zatvorenici obave opći liječnički pregled, procjenu psihijatra, testiranje ponašanja i procjenu opasnosti po okolinu, kako bi im se

dodijelila ocjena sigurnosti, koja je označivala hoće li završiti u odjelu minimalne, srednje ili maksimalne sigurnosti. Ako su imali sreće, njihov proces dijagnosticiranja i klasificiranja trajao bi otprilike šest tjedana, a onda bi ih proslijedili u neki drugi zatvor ili premjestili u stalne objekte unutar Dijagnostičkog i klasifikacijskog zatvora. A dotad su zatvorenici bili zatvoreni dvadeset tri sata, što je značilo da su, osim jednoga sata na dan, stalno zatvoreni u svojim ćelijama. Cigarete, kava i sokovi nisu bili dopušteni. Mogli su kupiti samo jedne novine tjedno. Nisu smjeli imati knjige, čak ni Bibliju. Nije bilo televizora. Ni radija. Ni telefona. Imali su dvorište, ali zatvorenici su na njega smjeli izlaziti samo tri dana tjedno, a i to samo ako je vrijeme dopuštalo. Usto, na dvorištu su smjeli ostati samo onoliko koliko im je vremena ostalo od njihova jednog sata dnevno koji su smjeli provesti vani. Posjete su smjeli primati samo zatvorenici koji su osuđeni na dugogodišnju zatvorsku kaznu, a i to u prostoriji koja je bila prepolovljena metalnom žicom, zbog koje si morao vikati da bi nadglasao ostale posjetitelje. Nema dodirivanja. Nema grljenja. Nema baš nikakvog kontakta. Maksimalno osiguranje. Nisu bez razloga stope samoubojstva u zatvorima tri puta više nego van njih. Čovjeku se slama srce kad razmišlja o uvjetima u kojima žive, dok ne pročita neke od njihovih dosjea. Silovanje maloljetnice. Teška sodomija bejzbolskom palicom. Obiteljsko nasilje. Otmica. Napad. Pucnjava. Premlaćivanje. Osakaćivanje. Ubadanje. Posijecanje. Izazivanje opeklina. Ali zaista opaki tipovi čekali su smrtnu kaznu. Oni su osuđeni za tako gadna ubojstva da se država s njima znala nositi samo tako da ih ubije. Oni su bili odijeljeni od ostatka zatvorenika. Njihovi životi bili su još ograničeniji nego životi ostalih zatvorenika. Bili su stalno zatvoreni u svojim ćelijama. Potpuno izolirani. Niti jedan jedini sat na suncu dnevno. Nije bilo zajedničkih obroka. Nisu smjeli izlaziti van željeznih rešetaka koje su ih držale u njihovim ćelijama, osim jedanput tjedno kada su išli na tuširanje. Prolazili bi dani a da ne čuju tuđi glas. Prolazile su godine bez tuđeg dodira. Ondje se nalazio Boyd Spivey. Ondje je živio bivši visoko odlikovani detektiv dok je čekao da umre. Will pogne ramena kad su se vrata koja vode do prostorije za

izvršenje smrtne kazne zatvorila za njim. Zatvorsko uređenje voljelo je široke, otvorene hodnike, u kojima se čovjeka u trku može lako pogoditi iz puške sa sto metara udaljenosti. Uglovi su bili pod oštrim kutom od devedeset stupnjeva i namjerno nisu poticali zadržavanje u blizini. Zidovi su bili visoki kako bi se ondje zadržavala neprestana vrućina koju su stvarala tolika znojna tijela. Na svemu su bile ili žice ili rešetke — na prozorima, vratima, stropnim lampama, prekidačima. Unatoč proljetnoj klimi, unutarnja temperatura zadržavala se oko 27 °C. Will je odmah požalio to što trkaće hlače koje je nosio ispod debelih traperica imaju osobinu upijanja znoja, jer očito nisu zamišljene da ih se nosi u paru s trapericama. Amanda je, kao uvijek, izgledala kao da joj je sasvim ugodno, bez obzira na masne rešetke ili tipke za uzbunu, koje su se nalazile na zidu svaka tri metra. Stalni zatvorenici ovoga zatvora vodili su se kao nasilni prijestupnici. Mnogo njih nije imalo ništa za izgubiti, a nasiljem su mogli dobiti sve. Ubojstvo zamjenice ravnatelja GBI-a smatralo bi se velikim postignućem za svakoga muškarca ondje. Will nije znao kakvo mišljenje imaju prema policajcima koji u zatvor šalju druge policajce, ali nije mu se činilo da za zatvorenike koji žele poboljšati svoj status tu postoji neka prevelika razlika. Zbog toga su njega i Amandu pratila dvojica stražara koji su bili otprilike veličine hladnjaka. Jedan je hodao ispred Amande, a drugi se prijeteći nadvijao iza Willa, zbog čega se on osjećao gotovo sitnim. Nitko nije smio donositi oružje u zatvor, ali je svaki čuvar imao punu oružanu spremu za pojasom: suzavac, čelične palice i, što je bilo najgore, trideset zveckavih ključeva koji su sa svakim njihovim korakom objavljivali da je jedini izlaz iz ove zgrade kroz trideset zaključanih vrata. Skrenuli su iza ugla i ondje zatekli muškarca u sivome odijelu kako stoji pred još jednim zaključanim vratima. Kao i svaka druga vrata u tom zatvoru, i ova su bila velika, s crvenom tipkom za uzbunu pokraj dovratnika. Amanda ispruži ruku: »Nadzorniče Peck, još jednom hvala što ste tako brzo dogovorili ovaj sastanak.« »Uvijek mi je zadovoljstvo kada vam mogu pomoći, zamjenice ravnatelja.« Imao je hrapavi, starački glas, koji je savršeno pristajao uz njegovo istrošeno lice boje mahagonija i zalizanu sijedu grivu.

»Znate da je dovoljno da uzmete slušalicu u ruke.« »Bi li vam bila strašna gnjavaža da mi isprintate popis svih Spiveyjevih posjetitelja otkad je ušao u sustav?« Peck očito jest smatrao da je to gnjavaža, ali dobro je to prikrio: »Spivey je bio u četiri zatvora. Morat ću obaviti nekoliko poziva.« »Silno sam vam zahvalna na tome.« Pokaže na Willa. »Ovo je agent Trent. On mora ostati u sobi za promatranje. Ima donekle sumnjivu povijest sa zatvorenikom.« »U redu je. Moram vas upozoriti da smo prošli tjedan dobili obavijest o izvršenju smrtne kazne za gospodina Spiveyja. Bit će pogubljen prvoga rujna.« »Zna li on to?« Peck ozbiljno kimne, a Will primijeti da mu se ne sviđa taj dio posla. »Običavam zatvorenicima dati što više informacija čim prije. Ta je vijest prilično otrijeznila gospodina Spiveyja. Tijekom tog razdoblja obično postanu prilično pomirljivi, ali nemojte se uljuljkati zbog toga. Ako u bilo kojemu trenutku osjetite prijetnju, ustanite i odmah iziđite iz sobe. Nemojte ga dodirivati. Nemojte mu biti toliko blizu da može dosegnuti do vas. Zbog vaše sigurnosti netko će vas cijelo vrijeme promatrati kroz kameru, a jedan od mojih ljudi bit će u svakom trenutku ispred vrata. Samo imajte na umu da su ti ljudi brzi i da nemaju apsolutno ništa za izgubiti.« »Jednostavno ću morati biti brža.« Namigne mu kao da je ovo nekakav studentski tulum na kojemu bi dečki mogli stvarati nered. »Ja sam spremna, vi samo recite kad krećemo.« Willa su odveli do sljedećih vrata, u sobu za promatranje. Prostorija je bila mala i bez prozora, onaj tip zatvorskoga ureda koji bi mogao proći i pod nešto veću ostavu. Na metalnome stolu bila su postavljena tri monitora, a na svakome se iz različitoga kuta vidio Boyd Spivey, koji se nalazio u sobi do. Bio je lancima privezan za stolac koji je, bez ikakve sumnje, bio prikovan za pod. Prije četiri godine Spiveyja se ne bi baš moglo nazvati zgodnim, ali držao se onako policijski gizdavo, čime je nadoknađivao taj manjak. Pratio ga je ugled onoga koji zbija neslane šale, ali je dobar policajac — tip koji će ti čuvati leđa kada stvari krenu po zlu. Dosje mu je bio pun pohvala. Čak i kad je prihvatio nagodbu da prizna krivnju kako bi dobio manju kaznu, bilo je ljudi koji su radili s njim, a koji su odbijali

povjerovati da je Spivey korumpiran. Sada je sve na njemu vrištalo da je robijaš. Izgledao je tvrdo kao izbrušeni granit. Koža mu je bila kozičava i napuhnuta. Dugačak, ofucani konjski rep padao mu je niz leđa. Podlaktice su mu bile ukrašene zatvorskim tetovažama, koje su mu zavijale i oko vrata. Debela zapešća bila su prikovana za šipku od kroma zavarenu za sredinu stola. Noge je prekrižio u gležnjevima. Lanci oko lisičina za noge bili su nategnuti. Will je pretpostavljao da Boyd dane provodi vježbajući u ćeliji. Kričavonarančasta zatvorska uniforma pucala je po šavovima oko pretjerano mišićavih ruku i širokih prsa. Will se pitao je li ta dodatna težina dobra ili loša stvar što se tiče njegova skorašnjeg pogubljenja. Nakon nekoliko jezivih nesreća s električnom stolicom, uključujući i onu s čovjekom kojemu su planula prsa, Georgiji je državni vrhovni sud napokon naredio da prestanu s tom praksom. Umjesto da ih obriju, napune pamukom i isprže, osuđenike su sada vezivali za stol i ubrizgavali im seriju injekcija koje bi im zaustavljale disanje, rad srca, i naposljetku im ugasile život. Boyd Spivey vjerojatno će dobiti veću dozu od većine. Potrebna je snažna kombinacija lijekova da usmrti tako krupnoga muškarca. Hrapavi kašalj dopre kroz vrlo male zvučnike na stolu. Will je vidio da u sobi do njegove Boyd gleda ravno u Amandu, koja je stajala naslonjena na zid, unatoč stolcu postavljenome za stolom, prekoputa njegova. Boydov glas bio je neobično visok za čovjeka njegove veličine. »Previše se bojiš sjesti prekoputa mene?« Will još nikada nije vidio da Amanda pokazuje strah, a ovaj trenutak nije bio iznimka. »Ne želim biti nepristojna, Boyde, ali užasno smrdiš.« Boyd se zagleda u stol. »Smijem se tuširati samo jednom tjedno.« Njezin glas imao je zadirkujući prizvuk. »To je okrutno i neobično.« Will pogleda snimku kamere koja je zumirala Boydovo lice. Na usnama mu je poigravao osmijeh. Amandine visoke pete odjekivale su betonskom sobom dok je prilazila stolcu. Metalne noge stolca zagreble su po podu. Amanda sjedne, ukočeno prekriživši noge i položivši ruke u krilo. Boyd zadrži pogled na njoj. »Dobro izgledaš, Mandy.«

»Stalno se nečim bavim.« »Čime?« »Čuo si za Evelyn.« »Nemamo televizore ovdje.« Ona se nasmije. »Vjerojatno si znao da dolazim i prije nego što sam ja to znala. Vi ste svi tako dobro upućeni u sve što se događa da bi zbog vas i CNN mogao ostati bez posla.« Boyd slegne ramenima, kao da on tu ništa ne može. »Je li Faith dobro?« »Izvrsno.« »Čujem da je obojicu pogodila u srce.« Amanda reče: »Jednog je u glavu.« »Joj.« Odglumi da se stresao. »Kako je Emma?« »Zahtjevna je. Žao mi je što ti nisam donijela sliku. Ostala mi je torbica u autu.« »Pedofili bi je ionako ukrali.« »Kakav užasan nedostatak pristojnosti.« Boyd se nasmiješi otkrivši zube. Bili su otkrhnuti i slomljeni, onaj tip suvenira koje dobiješ kad se prljavo tučeš. »Sjećam se dana kad je Faith dobila značku.« Zavalio se u stolac, povukavši lance preko stola. »Ev je sjala.« »Mislim da smo svi sjali«, Amanda prizna, a Will shvati da je njegova šefica poznavala Boyda Spiveyja mnogo bolje nego što je to dala naslutiti u automobilu. »Kako si, Boyde? Dobro se ponašaju prema tebi?« »Dovoljno dobro.« Ponovo se nasmiješi, ali onda prestane. »Oprosti zbog zuba. Nije mi imalo smisla popravljati ih.« »Nisu gori od smrada.« Posramljeno je pogleda. »Davno je to bilo kad sam posljednji put čuo ženski glas.« »Grozno mi je što to moram reći, ali to je najljepša izjava koju sam ove godine čula od nekog muškarca.« On se nasmije. »Vremena su teška i za tebe i za mene, čini se.« Amanda dopusti da se taj trenutak rastegne na još nekoliko sekundi. Boyd reče: »Pretpostavljam da bismo trebali prijeći na razlog tvojega dolaska.«

»Možemo raditi što god ti želiš.« Njezin ton odavao je dojam da bi ona mogla s njim razgovarati cijeli dan, ali Boyd je shvatio poruku. Upita: »Tko ju je oteo?« »Mislimo da ju je otela grupa Azijaca.« Čelo mu se nabora. Unatoč narančastome zatvorskom odijelu i toj rupčagi koju je nazivao domom, jedan dio Boyda Spiveyja još je bio policajac. »Žuti nema moć u gradu. Smeđi priprema Crnog da ponovo da neku ponudu.« »Smeđi je umiješan u ovo, ali nisam sigurna kako.« On kimne, dajući joj do znanja da razumije sve što mu govori, ali ne zna što bi mislio o tome. »Smeđi ne voli zaprljati ruke.« »Uvijek nastradaju oni koji su niže u hijerarhijskom lancu.« »Jesu li poslali neki znak?« Dokaz da je osoba živa. Amanda odmahne glavom. »Za što je žele zamijeniti?« »To ti meni reci.« Šutio je. Amanda reče: »Oboje znamo da je Evelyn bila čista, ali je li moguće da se dogodio nekakav zakašnjeli udar?« Boyd pogledom preleti preko kamere pa se zagleda u svoje dlanove. »Ne znam kako bi se to moglo dogoditi. Bila je zaštićena. Ma što da se dogodilo, nema čovjeka u tom timu koji i danas ne bi dao život za nju. Obitelji ne okrećeš leđa.« Will je uvijek smatrao da je Evelyn zaštićena s obiju strana zakona. Potvrda toga nije mu bila nikakva utjeha. Amanda ga upita: »Znaš da su Chuck Finn i Demarcus Alexander već vani?« On kimne. »Chuck je ostao na Jugu. Demarcus je otišao u Los Angeles, ondje mu živi mamina obitelj.« Amanda je sigurno već znala odgovor, ali svejedno ga je upitala: »Izbjegavaju li nevolje?« »Chuck se puca heroinom i puši crack. Brat će ponovo završiti u zatvoru, ako prije ne umre na ulici.« »Je li razljutio nekoga?« »Ne koliko ja znam. Chuck je teški ovisnik o heroinu, Mandy. Za malo heroina pojebao bi vlastitu mamu.« »A Demarcus?« »Pretpostavljam da je čist onoliko koliko to možeš biti s kaznenim

djelom koje ti visi nad glavom.« »Čujem da radi na tome da postane licencirani električar.« »Drago mi je zbog njega.« Boyd se činio iskreno razgaljenim. »Jesi li razgovarala s Humpom i Hopom?« Mislio je na Bena Humphreyja i Adama Hopkinsa, njegove kolege detektive koji su trenutačno služili kaznu u državnome zatvoru Valdosta. Amanda je pazila kako će oblikovati riječi: »Trebam li razgovarati s njima?« »Vrijedilo bi pokušati, ali sumnjam da su i dalje u tome. Ostale su im još četiri godine. Izbjegavaju nevolje i nisam baš siguran da će biti susretljivi, s obzirom na tvoju ulogu u njihovu zatvaranju.« Slegne ramenima. »Ja, ja nemam što izgubiti.« »Čula sam da su ti odredili datum.« »Prvi deveti.« Soba utihne, kao da je sav zrak isisan iz nje. Boyd pročisti grlo. Adamova jabučica poskakivala mu je u grlu. »Počneš doživljavati stvari na određeni način.« Amanda se nagne naprijed. »Koji način?« »Primjerice taj da neću vidjeti djecu kako odrastaju. Neću imati priliku držati unuke u naručju.« Ponovo proguta. »Volio sam biti na ulici, loviti negativce. Nekidan sam sanjao nešto. Bili smo u kombiju. Evelyn je pustila onu glupu pjesmu — sjećaš se na koju mislim?« »>Would I Lie to You
drugačije odigralo, ali pustili su snimku na suđenju. Vrpca ne laže, je l’ tako?« »Tako je.« Dvaput je pročistio grlo prije nego što je uspio progovoriti. »Neki tip šakama je mlatio tog stražara i omotao mu ručnik oko vrata. Oči su mu sjajile kao da je čudovište iz kakvog spektakla s nakazama. Vrištao je kao vražja životinja. To me potaknulo na razmišljanje o vremenu koje sam proveo na ulici. Svi oni negativci koje sam ubio, svi oni ljudi za koje sam mislio da su čudovišta. Onda pogledam tog tipa na snimci, to čudovište koje je ubilo onog stražara, i shvatim da sam to ja.« Glas mu je postao gotovo šapat. »To sam ja mlatio tog stražara. Ja sam ubio dva čovjeka — a zbog čega? I tada mi je sinulo: pretvorio sam se u sve ono protiv čega sam se borio svih tih godina.« Šmrcne. U očima su mu se vidjele suze. »Postaneš ono što mrziš.« »Ponekad.« Will nije bio siguran žali li Boyd ljude koje je ubio ili samoga sebe. Vjerojatno oboje. Svi znaju da će jednom umrijeti, ali Boyd Spivey znao je točan datum i sat. Znao je i način. Znao je kad će posljednji put jesti, posljednji put srati, posljednji se put pomoliti. A onda će doći po njega i morat će ustati i na vlastitim nogama hodati prema posljednjemu mjestu na koje će ikada nasloniti glavu. Boyd je morao ponovo pročistiti grlo prije nego što je uspio progovoriti. »Čujem da Žuti prodire preko autoceste. Trebala bi porazgovarati s Ling-Ling u Chambodiji.« Will nije prepoznao to ime, ali znao je da je Chambodia naziv kojim se opisuje onaj dio autoceste Buford koji prolazi unutar gradskih granica Chambleeja. To je meka za azijske i latinoameričke imigrante. »Ne možeš ići direktno Žutome. Ne bez poziva. Reci Ling-Ling da je Spivey rekao da ne govori o tome. Pazi se. Čini mi se da ova situacija počinje izmicati kontroli.« »Još nešto?« Will je vidio da se Boydu pomiču usne, ali nije uspio razabrati riječi. Upita čuvara: »Jesi li čuo što je rekao?« Stražar odmahne glavom. »Nemam pojma. Izgledalo je kao >amen< ili nešto slično.« Will provjeri Amandinu reakciju. Kimala je. »U redu.« Boydov ton ukazivao je na to da je razgovor gotov. Pogledom je pratio Amandu dok je ustajala sa stolca. Upita: »Znaš što

mi najviše nedostaje?« »Ne, što?« »Ustajanje kad dama uđe u prostoriju.« »Uvijek si imao dobre manire.« Nasmiješio se pokazavši razbijene zube. »Čuvaj se, Mandy. Pobrini se da se Evelyn vrati svojoj dječici.« Ona zaobiđe stol i stane na nekoliko koraka od zatvorenika. Willu se stisne želudac. Stražar pokraj njega se ukoči. Nije bilo razloga za brigu. Amanda prisloni ruku na Boydov obraz pa iziđe iz sobe. »Kriste«, stražar procijedi. »Luda kuja.« »Pazi kako se izražavaš«, Will ga upozori. Amanda je možda i bila luda kuja, ali bila je njegova luda kuja. Otvori vrata i susretne se s njom na hodniku. Kamere nisu bile usmjerene na njezino lice, ali Will je sada vidio da se znojila u zagušljivoj sobici. Ili je možda Boyd bio taj koji je izazvao tu reakciju u njoj. Dva stražara bila su ponovo na svojim mjestima, jedan pokraj Amande, drugi pokraj Willa. On pogleda preko ramena i ugleda Boyda kojeg su odvodili niz hodnik, a ruke i noge bile su mu vezane lancima. S njim je bio samo jedan stražar, sitan čovjek koji je svojom rukom jedva uhvatio zatvorenika oko mišice. Amanda se okrene. Promatrala je Boyda dok nije nestao iza ugla, a onda rekla: »Zbog takvih tipova poželim da ponovo uvedu električnu stolicu.« Stražari se grleno nasmiju, smijehom koji je dolazio duboko iz trbuha i odzvanjao hodnikom. Amanda je bila prilično blaga prema Spiveyju i morala im je nekako dati do znanja da se samo pretvarala. Njezina gluma u onome sobičku bila je prilično uvjerljiva. Na trenutak je zavarala i Willa, premda je onaj jedan put kada je čuo nekoga da pita Amandu za smrtnu kaznu, odgovorila da je muči samo to što ih ne ubijaju dovoljno brzo. »Gospođo?« Obrati joj se jedan od stražara. Pokaže na vrata na dnu hodnika. »Hvala vam.« Amanda krene za njim prema izlazu. Pogleda na sat i reče Willu: »Skoro će četiri. Imamo najmanje jedan i pol sat do Atlante, i to budemo li imali sreće. Valdosta je odavde udaljena dva i pol sata vožnje prema jugu, ali s prometom će

to biti četiri. Nećemo stići na vrijeme za posjet. Mogu povući neke veze, ali ne poznajem novog nadzornika, a i da ga poznajem, sumnjam da bi bio dovoljno blesav da tako kasno navečer izvuče dvojicu muškaraca iz odjela maksimalne sigurnosti.« Zatvori funkcioniraju na principu rutine i sve što mijenja tu rutinu donosi opasnost da potakne nasilje. Will upita : »I dalje želiš da pregledam svoje dokumente vezane uz tu istragu?« »Naravno.« Rekla je to kao da nikada nije bilo upitno hoće li razgovarati o istrazi koja je dovela do prisilnog umirovljenja Evelyn Mitchell. »Dođi sutra u moj ured u pet ujutro. Razgovarat ćemo o slučaju na putu za Valdostu. To je otprilike tri sata u svakom smjeru. Pola sata trebalo bi nam biti dovoljno za Bena i Adama — svakog pojedinačno — ako uopće budu htjeli govoriti. To znači da ćemo se vratiti u grad najkasnije do podneva pa ćemo porazgovarati s Miriam Kwon.« Will je gotovo zaboravio na mrtvoga klinca u praonici. Ono čega se jasno sjećao jest da je Amanda potpuno prešla preko činjenice da je Boyda Spiveyja poznavala dovoljno dobro da je zove Mandy. Will je morao pretpostaviti da su Humphrey i Adam Hopkins jednako bliski s njom, što je značilo da Amanda ponovo radi na vlastitome slučaju unutar slučaja. Reče mu: »Nazvat ću patrole iz Memphisa i Los Angelesa i reći im da stupe u kontakt s Chuckom Finnom i Demarcusom Alexanderom. Jedino što možemo učiniti je poslati im poruku da je Evelyn u nevolji i da smo mi spremni slušati, ako su oni spremni govoriti.« »Svi su bili vrlo odani Evelyn.« Zaustavila se na vratima, čekajući da stražar pronađe ključ. »Da, jesu.« »Tko je Ling-Ling?« »Doći ćemo do toga.« Will otvori usta da nešto kaže, ali zrakom se prolomi histerični zvuk alarma. Zabljesnu svjetla za uzbunu. Jedan od stražara zgrabi Willa za ruku. Instinkt prevlada i Will se otrgne od stražara. Amanda je očito slično reagirala, ali nije na tome stala. Potrčala je niz hodnik, a potpetice su joj udarale o pločice na podu. Will potrči za njom. Skrene iza ugla i gotovo se zabije u nju kad se na mjestu zaustavila.

Amanda nije ništa rekla. Nije glasno udahnula ni vrisnula. Samo je uhvatila Willa za nadlakticu i zarila nokte u tanki pamuk njegove majice. Boyd Spivey ležao je mrtav na dnu hodnika. Glava mu je bila okrenuta pod neprirodnim kutom u odnosu na tijelo. Stražar pokraj njega krvario je iz velike posjekline u grlu. Will ode do njega. Klekne i rukama pritisne ranu, pokušavajući zaustaviti krvarenje. Bilo je prekasno. Krv se skupljala na podu kao nakrivljena aureola. Muškarac se zagleda Willu u oči; njegove oči ispune se panikom, a zatim potpuno isprazne.

PETO POGLAVLJE FAITH USPORI MINI MORRISA dok se približavala svojoj kući. Prošlo je osam. Posljednjih šest sati provela je prepričavajući što se dogodilo u kući njezine majke, stalno ponavljajući jedno te isto, dok su njezin odvjetnik, njezin sindikalni predstavnik, tri policajca Atlantske policije i jedan specijalni agent GBI-a postavljali pitanja, pisali bilješke i, u osnovi, činili da se osjeća kao zločinka. Na nekoj razini imalo je smisla to što vjeruju da je Faith umiješana u ono što je bilo razlog otmice njezine majke. Evelyn je bila policajka. Faith je policajka. Evelyn je pucala u čovjeka i ubila ga. Faith je upucala dvojicu — dva moguća svjedoka — naizgled hladnokrvno. Evelyn je nestala. Da se Faith nalazila s druge strane toga stola, možda bi i ona postavljala ista pitanja. Je li imala neprijatelja? Je li ikada primila mito? Je li joj ikada itko pristupio i zatražio da napravi nešto ilegalno? Je li ikada uzela novac ili darove da zažmiri na jedno oko? Ali Faith nije bila s druge strane stola i ma koliko razbijala glavu time, nije se mogla sjetiti nijednog razloga zašto bi itko poželio oteti njezinu majku. Najgore u tome što je zatvorena u sobi za ispitivanje bilo je to što je svaka minuta koja je otkucavala, Faith podsjećala na to da pet zdravih i sposobnih policajaca gubi vrijeme u zagušljivoj sobi za ispitivanje, a mogli bi tražiti njezinu majku. Tko bi to učinio? Je li Evelyn imala neprijatelje? Što su tražili? Faith je tapkala u istome mraku sada kao i na početku ispitivanja. Parkirala je uz rubnik ispred kuće. Gorjela su sva svjetla, nešto što nikada nije dopuštala. Kuća je izgledala kao božićni ukras. Vrlo skup božićni ukras. Na prilazu su bila parkirana četiri automobila. Prepoznala je Jeremyjevu staru Impalu koju je kupio od Evelyn kad je nabavila Chevrolet Malibu, ali dva kamioneta i crna Korveta bili su joj nepoznati. »Šššš...«, umirivala je Emmu, koja je postajala nemirna sada kad se automobil zaustavio. Prkoseći svim zakonima i zdravome razumu, Faith je stavila Emmu na suvozačko sjedalo. Od gospođe Levy do

njezine kuće ima samo nekoliko minuta vožnje, ali Faith nije svoje dijete stavila uz sebe toliko zbog lijenosti koliko zbog potrebe da joj bude blizu. Podigne Emmu i čvrsto je privije uz sebe. Njezino srce umirujućim je stakatom kucalo uz njezina prsa. Njezino disanje bilo je mekano i poznato, kao kada netko izvlači maramice iz kutije. Faith je željela svoju majku. Željela je staviti glavu na Evelynino rame i osjetiti kako je njezine žilave, snažne ruke tapšaju po leđima dok joj šapće kako će sve biti u redu. Željela je gledati majku kako zadirkuje Jeremyja zbog duge kose i ljulja Emmu na koljenu. Najviše od svega željela je razgovarati s majkom o tome kako je užasan današnji dan bio i pitati je za savjet u vezi s tim treba li vjerovati sindikalnome predstavniku, koji joj je govorio da joj ne treba odvjetnik, ili odvjetniku koji je tvrdio da je njezin sindikalni predstavnik previše usko povezan s Atlantskom policijom. »O, Bože«, dahne Emmi u vrat. Faith je trebala majka. Oči joj se ispune suzama, i barem taj jedan put nije ih pokušavala zaustaviti. Bila je sama prvi put otkad je ušla u majčinu kuću prije tko zna koliko sati. Željela se raspasti. Bilo joj je potrebno da se raspadne. Ali i Jeremy želi svoju majku. Njemu je bilo potrebno da Faith bude snažna. Sin joj mora vjerovati kada mu kaže da će učiniti sve što bude potrebno da mu vrati baku u jednom komadu. Sudeći prema automobilima, barem su tri policajca čekala unutra s njezinim sinom. Jeremy je plakao kad ga je nazvala iz postaje — zbunjen, zabrinut, prestravljen zbog bake, ali i zbog majke. Faith se prisjeti Amandina upozorenja. Dok je stajala u dnevnoj sobi gospođe Levy, Faith je iznenadio Amandin zagrljaj, ali ne i njezine riječi, taj šapat tihoga upozorenja: »Imaš dvije minute da se sabereš. Ako te ovi muškarci vide da plačeš, do kraja karijere za njih ćeš biti beskorisna žena.« Faith se katkad činilo da Amanda vodi rat koji je odavno završen, ali ponekad bi shvatila da je njezina šefica u pravu. Faith nadlanicom obriše oči. Otvori automobilska vrata i stavi torbicu na slobodno rame. Emma se promeškolji, neugodno iznenađena hladnim zrakom. Faith joj navuče prekrivač i poljubi je u tjeme. Koža joj je bila topla. Sićušne dlačice škakljale su Faith po usnama dok je hodala po prilazu. Pomislila je na sve ono što će morati napraviti prije nego što bude mogla otići u krevet. Kuću će trebati malo urediti, bez obzira na

okolnosti. Emmu treba staviti spavati. Jeremyja će trebati umiriti, a vjerojatno mu i pripremiti večeru. U nekom trenutku trebat će i porazgovarati sa svojim bratom Zekeom. Ako na svijetu ima imalo milosti, on se upravo nalazi negdje iznad Atlantskoga oceana, leti kući iz Njemačke, pa večeras neće morati razgovarati s njim. Nikada nisu imali pretjerano dobar odnos. Srećom, Amanda je riješila telefonske pozive, inače bi Faith protratila veći dio poslijepodneva vičući na Zekea umjesto da razgovara s Atlantskom policijom. Faith osjeti trunčicu olakšanja dok se penjala stubama do ulaznih vrata. Samo bi prijetnja da će morati razgovarati s bratom mogla učiniti privlačnim posljednjih šest sati njezina života. Posegne rukom prema okrugloj kvaki točno u trenutku kada su se vrata širom otvorila. »Gdje si ti dosad, kvragu?« Faith je stajala razjapljenih usta i zurila u svojega brata, Zekea. »Kako si—« »Što se dogodilo, Faith? Što si učinila?« »Kako—« Faith nije bila u stanju sastaviti punu rečenicu. »Smiri se, stari.« Jeremy se progura pokraj ujaka i uzme Emmu iz Faithinih ruku. »Jesi dobro, mama?« »Dobro sam«, ona odvrati, ali bila je usredotočena na Zekea. »Jesi li došao iz Njemačke?« Jeremy objasni: »Sad živi na Floridi.« Povuče Faith u kuću. »Jesi li jela? Mogu ti nešto napraviti.« »Da—mislim, ne. Nisam gladna.« Na trenutak je prestala brinuti zbog Zekea i usredotočila se na sina. »Jesi li dobro?« On kimne, ali vidjela je da se samo pretvara da je hrabar. Faith ga pokuša privući u zagrljaj, ali nije se dao, vjerojatno zato što je Zeke pratio svaki njegov pokret. Faith reče: »Želim da noćas ostaneš ovdje sa mnom.« On slegne ramenima. Nije mi problem. »Naravno.« »Vratit ćemo je, Jaybird. Obećavam.« Jeremy pogleda Emmu, koja mu se ritala u rukama. »Jaybird«, tako ga je Evelyn zvala sve dok to jednoga dana nije čula cijela njegova osnovna škola i prijatelji su ga toliko zadirkivali da se rasplakao. Jeremy reče: »I teta Mandy mi je to rekla kad je nazvala. Da će vratiti baku.« »Pa, znaš da teta Mandy ne laže.«

Pokušao se našaliti: »Ne bih volio biti u koži tih tipova kada ih pronađe.« Faith stavi ruku na Jeremyjev obraz. Pod prstima je osjetila oštre dlačice, nešto na što se nikada neće naviknuti. Njezin dječačić viši je od nje, ali znala je da nije tako snažan. »Baka je čvrsta. Znaš da je ona borac. I znaš da će napraviti sve što bude potrebno da ti se vrati. Da se vrati nama.« Zeke zgađeno otpuhne i Faith ga mrko pogleda preko Jeremyjeva ramena. Zeke reče: »Victor želi da ga nazoveš. Sjećaš se Victora, je l’?« Victor Martinez posljednja je osoba s kojom bi sada željela razgovarati. Faith reče Jeremyju: »Stavi Emmu spavati, može? I ugasi neka od svjetala. Elektro Georgia ne treba dobiti cijelu moju plaću.« »Zvučiš kao djed.« »Idi.« Jeremy ponovo pogleda Zekea, ne želeći baš otići. Uvijek je nagonski želio zaštititi Faith. »Odmah«, ona reče i nježno ga gurne prema stubama. Zeke je barem imao dovoljno pristojnosti da pričeka da Jeremy ode dovoljno daleko da ih više ne čuje. Prekrižio je ruke na prsima, još više napuhnuvši ionako krupnu pojavu. »U kakvo si to sranje uvukla mamu, kvragu?« »I meni je drago što te vidim.« Progurala se pokraj njega i krenula hodnikom prema kuhinji. Unatoč onomu što je rekla Jeremyju, Faith od dva poslijepodne nije pojela ništa hranjivo i osjećala je kako joj poznata pulsirajuća glavobolja i valovi mučnine ukazuju na to da nešto nije u redu. »Ako se mami išta dogodi—« »Što, Zeke?« Faith se naglo okrene prema njemu jer je, baš kao i svima ostalima od njegove vrste, suočavanje bilo jedini način da se njegovo ponašanje prekine. „Što ćeš učiniti? Baciti mi lutke? Napraviti mi indijansku vatru?« »Nisam—« »Posljednjih šest sati rešetale su me seronje koje misle da sam ja odgovorna za to što su mi oteli majku i da sam nakon toga krenula na ubilački pohod. Ne treba mi isto takvo sranje od mog kretenskog brata.« Ponovo se okrenula od njega i krenula prema kuhinji. Ondje je, za

njezinim stolom, sjedio riđokosi mladić. Skinuo je jaknu. Pištolj Smith and Wesson M&P, poput crnoga jezika visio je iz podpazušne futrole. Remenje mu je bilo čvrsto vezano preko prsa, zbog čega mu se nadimala košulja. Prelistavao je modni časopis koji je jučer stigao poštom, pretvarajući se da nije upravo čuo Faith kako urla iz sveg glasa. Ustao je kad je ušla u prostoriju. »Agentice Mitchell, ja sam Derrick Connor iz Atlantske policije, iz ekipe za pregovore s otmičarima.« »Hvala vam što ste došli.« Nadala se da zvuči iskreno. »Pretpostavljam da nije bilo nikakvih telefonskih poziva?« »Ne, gospođo.« »Ikakvih novosti?« »Ne, gospođo, ali vama ćemo prvoj javiti.« Faith je iskreno sumnjala u to. Riđi nije bio ovdje samo da bi presretao telefonske pozive. Dok glavne zvjerke ne jave drugačije, Faith nad glavom visi tmuran oblak. »Ovdje je još jedan policajac?« »Detektiv Taylor. On patrolira oko kuće. Mogu otići po njega ako —« »Željela bih samo malo privatnosti.« »Da, gospođo. Bit ću vani budete li me trebali.« Connor kimne Zekeu pa prođe pokraj staklenih kliznih vrata. Faith zastenje dok je sjedala za stol, osjećajući se kao da je satima na nogama, premda je veći dio dana provela sjedeći. Zeke je još držao ruke prekrižene na prsima. Prepriječio je prolaz kroz vrata kao da misli da bi Faith mogla pokušati pobjeći. Faith upita: »Jesi li još u Zrakoplovstvu?« »Prebačen sam u Eglin prije otprilike četiri mjeseca.« Točno u vrijeme kad se Emma rodila. »Na Floridi?« »Posljednji put kad sam provjerio, bio je ondje, da.« Njezina pitanja očito su u njemu budila ljutnju. »Ja sam na dvotjednoj službi u bolnici za veterane na Clairmontovoj. Sva sreća da sam se slučajno našao u gradu, inače bi Jeremy bio sam cijeli dan.« Faith je zurila u brata. Zeke Mitchell uvijek je izgledao kao da stoji u stavu pozor. Čak i kad mu je bilo samo deset godina, ponašao se kao bojnik u Zrakoplovstvu, što je značilo da je rođen s golemom metlom u guzici. Faith upita: »Zna li mama da si ovdje?«

»Naravno da zna. Trebali smo sutra ići na večeru.« »Nije ti palo na pamet da i meni javiš da si tu?« »Nisam želio dramu.« Faith uzdahne i nasloni se na naslon stolca. I, evo je, te ključne riječi njihova odnosa. Faith je svojom trudnoćom unijela dramu u Zekeovu maturantsku godinu. Njezina drama prisilila ga je da ne završi srednju školu i deset godina svojega života posveti vojsci. Bilo je još drame kad je odlučila zadržati Jeremyja, i izuzetno mnogo drame kad je neutješno plakala na očevu sprovodu. »Pratio sam vijesti.« Izgovorio je to kao optužbu. Faith se odgurne od stola. »Onda znaš da sam ubila dva čovjeka.« »Gdje si bila?« Ruke su joj drhtale dok je otvarala ormarić i vadila energetsku pločicu. Izgovorila je to kao da je to ništa — danas je ubila dva čovjeka. Faith je tijekom ispitivanja primijetila da što više govori o tome, to je manje osjetljiva na stvarnost toga čina, tako da se kada je to sada izgovorila, osjećala samo još umrtvljenije. Zeke ponovi: »Pitao sam te nešto, Faith. Gdje si bila kad te mama trebala?« »Gdje si ti bio?« Bacila je pločicu na stol. Ponovo joj se vrtjelo. Trebala bi izmjeriti šećer prije nego što išta pojede. »Bila sam na seminaru.« »Kasnila si.« Pretpostavila je da nagađa. »Nisam kasnila.« »Razgovarao sam s mamom jutros.« Faith se izoštre osjetila. »U koliko sati? Jesi li rekao policiji?« »Naravno da sam rekao policiji. Razgovarali smo oko podneva.« Faith je došla do majčine kuće za manje od dva sata. »Je li zvučala dobro? Što je rekla?« »Rekla je da ponovo kasniš, Faith, kao uvijek. Tako to bude. Svi se moraju ravnati prema tvom rasporedu.« »Kriste«, Faith šapne. Ne može se sada s ovim nositi. Udaljena je s posla na tko zna koliko dugo. Majka joj je možda mrtva. Sin joj je slomljen, a brat joj se toliko unosi u lice da ne može ni udahnuti. Stres je pogoršavalo i to što joj se činilo da joj glavu steže škripac. Prekapala je po torbici, tražeći pribor za testiranje glukoze u krvi. Premda joj se pomisao da padne u komu u ovom trenutku činila

privlačnom, to joj ni u čemu neće pomoći. Faith posloži pribor na stol. Mrzila je kad je gledaju dok testira krv, ali Zeke nije pokazivao namjeru da joj da privatnost. Faith promijeni iglu u inzulinskoj olovci i odmota sterilnu vaticu. Zeke ju je gledao kao kobac. On je liječnik. Gotovo da je čula kako mu mozak popisuje sve one pogrešne načine na koje radi sve što radi. Faith istisne malo krvi na test-traku. Neki broj bljesne na ekranu. Faith pokaže Zekeu LCD ekran jer je znala da će pitati. On reče: »Kad si posljednji put jela?« »Pojela sam neke krekere od sira u policijskoj postaji.« »To nije dovoljno.« Faith ustane i otvori hladnjak. »Znam.« »Visok je. Vjerojatno od stresa.« »Znam i to.« »Koji ti je bio zadnji rezultat testa glikoziliranog hemoglobina?« »Šest zarez jedan.« Zeke sjedne. »To nije loše.« »Nije«, složila se vadeći inzulin iz vrata hladnjaka. Rezultat je zapravo bio za vlas iznad njezine ciljane razine, što je prilično dobro, uzme li se u obzir da je Faith nedavno rodila. »Vjeruješ li zaista u ono što si rekla?« Zeke zašuti i njoj je bilo jasno da mu je teško izgovoriti to pitanje: »Misliš li da ćemo je vratiti?« Ona sjedne. »Ne znam.« »Je li ozlijeđena?« Faith odmahne glavom i istodobno slegne ramenima. Policajci joj ništa ne govore. Prsa su mu se podizala i spuštala. »Zašto bi je itko oteo? Jesi li...« Za promjenu pokuša biti tankoćutan. »Jesi li se uvalila u nešto?« »Zašto si stalno takav seronja?« Nije očekivala odgovor. »Mama je petnaest godina vodila Odjel za narkotike, Zeke. Stvorila si je neprijatelje. To je bio dio njezina života. Ti znaš za istragu. Znaš zašto se umirovila.« »To je bilo prije četiri godine.« »Te stvari nemaju vremensko ograničenje. Možda je netko odlučio da želi nešto od nje.« »Što, na primjer? Novac? Nema ga. Imam pristup svim njenim

računima. Ima mirovinu od grada, dio tatine mirovine, i to je to. Nema još ni socijalno osiguranje.« »Mora biti povezano sa slučajem.« Faith povuče inzulin u štrcaljku. »Cijeli njezin tim završio je u zatvoru. Mnogo izuzetno loših ljudi bilo je bijesno što su njihovi potkupljeni policajci ispali iz igre.« »Misliš da su mamini momci umiješani u ovo?« Faith odmahne glavom. Oduvijek su Evelynin tim nazivali »maminim momcima«, uglavnom zbog toga što ih je tako bilo lakše pratiti. »Nemam pojma tko je umiješan ni zašto.« »Pretražuješ li sve njihove stare slučajeve i razgovaraš s krimosima?« »>Krimosima
bi je taj naziv od milja, kad bi je danas njime oslovila, stajao posla. Ipak, uvijek su smatrali da je Amanda dijelom njihove obitelji. Bila je tako bliska s Evelyn da se u određenim trenutcima mogla smatrati njihovom zamjenskom majkom. Ali ona je i dalje Faithina šefica i još je čvrsto nogom pritiskala Faithin vrat, kao što je to činila i svima ostalima koji su za nju radili. Ili ikada stupili u kontakt s njom. Ili joj se nasmiješili na ulici. Faith otvori energetsku pločicu i odgrize velik komad. Čulo se samo njezino žvakanje. Željela je zatvoriti oči, ali strepila je od slika koje će se pojaviti. Majka zavezana, začepljenih usta. Jeremyjeve crvene oči. Ono kako su je policajci danas gledali, kao da im je smrad od njezine umiješanosti nepodnošljiv. Zeke pročisti grlo. Mislila je da je neprijateljstvo prošlo, ali njegovo držanje ukazivalo je na to da nije tako. Ako je postojala jedna konstanta u njezinu životu, onda je to bio Zekeov stalni osjećaj moralne nadmoći. Pokušala je završiti s cijelom tom pričom. »Što je?« »Onaj Victor činio se iznenađen kad je čuo za Emmu. Htio je znati koliko je stara, kad je rođena.« Zagrcnula se, pokušavajući progutati komad energetske pločice. »Victor je bio ovdje? U kući?« »Tebe nije bilo, Faith. Netko je morao ostati s tvojim sinom dok ja ne dođem.« Niz psovki koji je u tom trenutku Faith pao na pamet vjerojatno je bio gori od bilo čega što je Zeke čuo dok je šivao vojnike u Ramsteinu. Zeke reče: »Jeremy mu je pokazao njezinu sliku.« Faith ponovo pokuša progutati. Činilo joj se kao da joj se nečiji zahrđali nokti zabijaju u vrat. »Emma ima njegovu boju kože.« »Jeremyjevu?« »To ti je nekakav obrazac ponašanja? Voliš biti nevjenčana majka?« »Hej, kad si se ti vratio u Ameriku, nitko ti nije rekao da Ronald Reagan više nije predsjednik?« »Isuse, Faith. Budi ozbiljna bar jedanput. Tip ima pravo znati da je postao otac.« »Vjeruj mi, Victor nije zainteresiran za to da bude otac.« Nije bio u

stanju skupiti prljave čarape s poda ni spustiti zahodsku dasku. Sam Bog zna što bi sve zaboravio u vezi s djetetom. Zeke ponovi: »Ima pravo znati.« »Pa, eto, sad zna.« »Kako god hoćeš, Faith. Glavno da si ti sretna.« Svako normalno ljudsko biće prestalo bi s tim nakon takve izjave, ali Zeke Mitchell nikada nije odustajao od svađe. Samo je sjedio i zurio u nju, pogledom je tjerajući da mu uzvrati. Faith pribjegne starim metodama. Ako će se on ponašati kao da mu je deset godina, onda će i ona to činiti. Pravila se da Zeke nije ondje, prelistavajući modni katalog, istrgnuvši stranicu s donjim rubljem koje se Jeremyju sviđalo, kako bi ga poslije mogla naručiti. Okrenula je stranicu i proučavala termalne majice, a Zeke se zavalio u stolac i zagledao kroz prozor. Ova napetost nije bila ništa novo između njih. Faithina sebičnost bila je Zekeova omiljena tema. Kao obično, prihvaćala je njegovo neodobravanje kao dio svoje pokore. Imao je dobar razlog da je mrzi. Ne može se prijeći preko trenutka kada osamnaestogodišnji mladić sazna da mu je četrnaestogodišnja sestra trudna. Faith je to posebno postalo jasno kada je Jeremy malo narastao i kada je shvatila kako je tinejdžerima odrastati — odnosno, da to nije baš tako lako kao što joj se činilo dok je ona bila tinejdžerka. Osjećala je krivnju zbog onoga što je napravila bratu. Ma koliko teško to sve bilo njezinu ocu, kojemu je rečeno da više ne dolazi na proučavanje Biblije s prijateljima, i njezinoj majci, koju su izopćile gotovo sve žene u susjedstvu, Zeke je zbog Faithine neočekivane trudnoće morao proći kroz jednu posebnu vrstu pakla. Najmanje jednom tjedno vratio bi se kući iz škole krvava nosa ili s modricom na oku. Kad bi ga pitali za to, nije želio ništa reći. Za stolom, dok bi večerali, prezirno je gledao Faith. Ako bi prošla pokraj njegove sobe, prostrijelio bi je pogledom punim gađenja. Mrzio ju je zbog onoga što je napravila njihovoj obitelji, ali razbio bi svakoga tko bi rekao makar jednu riječ protiv nje. Ona se nije mnogo toga sjećala iz tih dana. Čak joj je i sada sve to bilo samo jedno dugačko, bijedno, mutno razdoblje cendrava samosažaljenja. Bilo je teško povjerovati da se toliko toga promijenilo u dvadeset godina, ali Atlanta, ili barem Faithin dio Atlante, tada je više bio nalik na kakvo manje mjesto. Ljudi su još bili opijeni valom

Reaganovih i Bushevih konzervativnih vrijednosti. Faith je bila razmažena, sebična tinejdžerka kada se to dogodilo. Bila je u stanju usredotočiti se samo na to koliko je njezin vlastiti život jadan i bijedan. Njezina trudnoća bila je posljedica njezina prvog — a u to vrijeme, zaklinjala se, i posljednjeg spolnog odnosa. Roditelji oca djeteta odmah su odselili iz zemlje. Nije bilo rođendanske proslave kada je napunila petnaest godina. Prijatelji su je napustili. Jeremyjev otac nikada nije ni pisao ni zvao. Morala je odlaziti liječnicima koji su je boli i prepipavali. Stalno je bila umorna i mrzovoljna, imala je hemoroide, bolove u leđima, a svaki put kad bi se pomaknula, boljelo ju je cijelo tijelo. Faithin otac često je izbivao iz kuće, odjednom je morao na poslovna putovanja, koja nikada prije nisu bila dio njegova posla. Crkva je bila središte njegova života, ali to mu je središte naglo oduzeto kada ga je pastor obavijestio da više nema moralni autoritet potreban da bi bio đakon. Njezina majka uzela je slobodno na poslu da bi bila s njom je li na to bila prisiljena ili je to dobrovoljno učinila, Evelyn ni dan-danas ne želi reći. Ono čega se Faith sjeća jest da su i ona i majka bile zatvorene u kući svaki dan, da su jele nezdravu hranu koja ih je debljala i gledale sapunice zbog kojih su plakale. Evelyn je Faithinu sramotu nosila kao pustinjak. Nije izlazila iz kuće osim ako nije morala. Budila bi se svaki ponedjeljak u cik zore da ode u trgovinu na drugoj strani grada kako ne bi srela nikoga koga poznaje. Odbijala je sjediti u stražnjemu dvorištu s Faith čak i onda kad im se pokvarila klima i u dnevnome je boravku bilo vruće kao u paklu. Šetnja po naselju bila je jedini oblik tjelovježbe za Evelyn, ali i to samo kasno navečer ili prije izlaska sunca. Susjeda, gospođa Levy, ostavljala bi im kekse na pragu, ali nikada ne bi ušla. Povremeno bi im netko u poštanskom sandučiću ostavljao religiozne tekstove koje je Evelyn palila u kaminu. Jedina posjetiteljica cijelo to vrijeme bila je Amanda, koja iz svojega društvenog kalendara nije mogla izbrisati ženu koja joj je praktički bila šogorica. Sjedila bi u kuhinji s Evelyn i govorila tihim glasom koji Faith nije uspijevala razabrati. Nakon što bi Amanda otišla, Evelyn bi se povukla u kupaonicu i plakala. Onda nije ni čudo da je Zeke jednoga dana došao iz škole ne

razbijene usnice, nego s kopijom dokumenata za novačenje. Ostalo mu je još pet mjeseci do mature. Praksa u Centru za obuku pričuvnih časnika i ocjene do mature već su mu osigurali upis na sveučilište Rutgers. Ali položio je maturu i upisao se na predtečaj za upis na medicinski fakultet gotovo godinu dana prije nego što je to prema svojim godinama trebao. Jeremyju je bilo osam godina kada je prvi put vidio ujaka Zekea. Kružili su jedan oko drugoga kao mačori, dok jedna košarkaška utakmica nije izgladila situaciju. Ipak, Faith je poznavala svojega sina i prepoznala je njegovu rezerviranost prema čovjeku za kojega je osjećao da se ne ponaša kako treba prema njegovoj majci. Nažalost, tijekom svih ovih godina, imao je mnogo prilika da izbrusi upravo taj osjećaj. Zeke spusti stolac na pod, ali i dalje nije gledao u Faith. Ona je polako žvakala energetsku pločicu, prisiljavajući se da jede unatoč mučnini koja joj je stezala želudac. Pogledala je kroz klizna vrata i vidjela kuhinjski stol i Zekeovo tijelo, ukočeno poput daske. Kroz staklo se vidio crvenkasti odsjaj. Jedan od detektiva puši. Zazvoni telefon pa i ona i Zeke poskoče. Faith s mukom ustane kako bi se javila na bežični telefon. U istom trenutku i detektivi uđu u kuću iz dvorišta. »Nemam nikakvih novosti«, Will joj se obrati. »Samo se javljam.« Faith mahne policajcima. Odnese telefon u dnevnu sobu i upita Willa: »Gdje si?« »Upravo sam stigao kući. Na međudržavnoj cesti 675 prevrnuo se kamion. Trajalo je tri sata dok nisu sve raščistili.« »Zašto si bio ondje?« »Išao sam u Dijagnostički i klasifikacijski.« Faith stisne u želucu. Will nije gubio vrijeme na čavrljanje. Rekao joj je za odlazak u zatvor, za ubojstvo Boyda Spiveyja. Faith stavi ruke na prsa. Dok je bila mlađa, Boyd je bio čest gost na obiteljskim večerama i roštiljima. On je naučio Jeremyja voziti bicikl. A onda je tako otvoreno flertovao s Faith da mu je Bili Mitchell predložio da nađe neki drugi način na koji će provoditi vikende. »Znaju li tko je to učinio?« »Sigurnosna kamera baš slučajno nije radila u tom odjeljku. Sve su zatvorili. Pregledavaju sve ćelije. Nadzornik misli da šanse da nešto nađu nisu velike.«

»Imali su pomoć izvana.« Sigurno je potkupljen neki stražar. Nijedan zatvorenik ne bi imao dovoljno vremena da onesposobi kameru postavljenu na zatvorskome zidu. »Razgovaraju s osobljem, ali odvjetnici su već stigli. Ovdje nije riječ o svakodnevnim, uobičajenim sumnjivcima.« »Je li Amanda dobro?« Faith odmahne glavom zbog vlastite gluposti. »Naravno da je dobro.« »Dobila je što je htjela. Zbog ovoga smo na mala vrata dobili slučaj tvoje mame.« GBI je imao nadležnost nad svim smrtnim slučajevima unutar državnih zatvora. »To su donekle pozitivne vijesti, pretpostavljam.« Will je šutio. Nije ju pitao je li dobro, zato što je znao odgovor. Faith se sjeti kako ju je držao za ruke danas poslijepodne, kako ju je tjerao da obrati pozornost na ono što joj govori dok ju je navodio što da kaže. Njegova nježnost bila je neočekivana, i morala se tako snažno ugristi za sluznicu obraza da joj poteče krv, kako se ne bi slomila i zaplakala. Will reče: »Znaš da nikad nisam vidio Amandu da ide u toalet?« Prekine se. »Mislim, ni sad je nisam svojim očima vidio ondje, ali kad smo otišli iz zatvora, stala je na benzinskoj i otišla u zahod. Ja nikad nisam doživio da tako stane. A ti?« Faith je bila naviknuta na Willove neobične digresije. »Ne, nisam.« Amanda je bila na tim obiteljskim večerama i roštiljima s Boydom Spiveyjem. Šalila se s njim onako kako to policajci čine – dovodeći u pitanje njegovu muškost, hvaleći njegov napredak unatoč tome što nije najbistriji. Nije ona baš sasvim od kamena. To što je gledala Boyda kako umire, sigurno je utjecalo na nju. Will reče: »Bilo je vrlo uznemirujuće.« »Mogu misliti.« Faith zamisli Amandu na benzinskoj postaji, kako odlazi u zahodsku kabinu, zatvara vrata i daje si dvije minute da oplače smrt čovjeka koji joj je nekoć nešto značio. Nakon toga je vjerojatno provjerila šminku, popravila frizuru i vratila ključ radniku na postaji, upitavši ga zaključavaju li vrata toaleta zato da ga slučajno netko ne bi očistio. Will reče: »Ona mokrenje vjerojatno doživljava kao slabost.« »Većina ljudi to tako doživljava.« Faith sjedne na kauč. Will joj je dao najbolji dar koji bi sada mogla dobiti: trenutak distrakcije.

»Hvala ti.« »Na čemu?« „Što si bio tu za mene danas. Što si naveo Saru da dođe. Što si mi rekao što da—« Sjetila se da joj prisluškuju telefon. „Što si mi rekao da će sve biti u redu.« Pročistio je grlo. Uslijedila je kratka tišina. Bio je strašno loš u ovim stvarima, gotovo jednako kao i ona. »Jesi li razmislila o tome što su tražili?« »Samo o tome i razmišljam.« Čula je otvaranje i zatvaranje vrata hladnjaka. Zeke vjerojatno radi popis hrane koju ne bi smjela imati u kući. „Što je sljedeće?« Oklijevao je. »Reci mi.« »Amanda i ja sutra rano ujutro idemo u Valdostu.« Državni zatvor u Valdosti. Ben Humphrey i Adam Hopkins. Razgovarat će sa svima iz majčina starog tima. Trebala je to očekivati, ali vijest o Boydovoj smrti izbacila ju je iz kolosijeka. Trebala je znati da će Will ponovo otvoriti slučaj. Faith reče: »Trebala bih osloboditi ovu liniju za slučaj da netko nazove.« »U redu.« Poklopila je slušalicu zato što se tu više ništa nije moglo reći. On i dalje misli da je njezina majka kriva. Bez obzira na to što gotovo dvije godine radi s Faith i vidi da ona radi kako treba, i to zato što ju je majka odgojila da postane takvom policajkom, unatoč tomu, Will i dalje smatra da je Evelyn Mitchell korumpirana. Zeke se pojavi na vratima. »Tko je to bio?« »Posao.« Ustane s kauča. »Moj partner.« »Onaj seronja koji je pokušao poslati mamu u zatvor?« »Upravo taj.« »I dalje ne razumijem kako možeš raditi s tim kretenom.« »Raščistila sam to s mamom.« »Nisi sa mnom.« »Jesam li zahtjev trebala poslati u Njemačku ili na Floridu?« Zurio je u nju. Faith nije imala namjeru opravdavati se bratu. Amanda je ta koja je tražila od nje da postane Willova partnerica, a Evelyn joj je rekla da

napravi ono što je najbolje za njezinu karijeru. Nije joj trebala naglašavati da nije loša ideja maknuti se iz Atlantske policije, u kojoj se Evelynina prisilna mirovina smatrala ili izvlačenjem ili zločinom, ovisi o tome koga se pita. »Je li mama ikad s tobom razgovarala o istrazi?« »Ne bi li trebala svog partnera pitati za to?« »Pitam tebe«, Faith se obrecne. Evelyn je odbila razgovarati o slučaju s njom, i to ne samo zbog toga što su Faith mogli pozvati kao svjedokinju. »Ako je nešto rekla, bilo što, čak i nešto što je bilo malo neobično, ali nisi o tome tada razmišljao...« »Mama ne razgovara sa mnom o poslu. To je tvoj zadatak.« U glasu mu se čuo isti onaj prizvuk optuživanja, kao da Faith ima moć da pronađe njihovu majku, ali je jednostavno ne želi iskoristiti. Faith pogleda na sat na zidu. Bilo je gotovo devet, prekasno da se time bavi. »Idem u krevet. Poslat ću ti Jeremyja dolje s plahtama. Kauč je prilično udoban.« On kimne, a Faith jedva dočeka otići. Bila je na sredini stubišta kad je Zeke progovorio: »On je dobro dijete.« Faith se okrene. »Jeremy. On je dobro dijete.« Faith se nasmiješi. »Da, je.« Bila je gotovo na vrhu stuba kad je uslijedio neizbježan nastavak. »Mama je dobro odradila posao.« Faith se nastavi uspinjati, odlučivši da neće reagirati na provokaciju. Ode provjeriti kako je beba. Emma je mljacnula kad se Faith sagnula i poljubila je u čelo. Utonula je u onaj dubok, bezbrižan san koji samo bebe poznaju. Faith provjeri je li monitor uključen. Pogladila je Emmu po ruci, pustivši da se njezini sićušni prsti omotaju oko jednog njezina prsta, prije nego što je otišla. U sobi do te, Jeremyjev krevet bio je prazan. Faith se zadrži na vratima. Njegovu sobu nije dirala, premda bi bilo lijepo imati ured u kući. Njegovi plakati još su bili na zidu — Mustang GT iznad čijeg poklopca motora se naginjala plavuša u bikiniju, pa drugi na kojem se polugola brineta izvijala preko Camara, i treći i četvrti na kojem su bili novi modeli automobila i neizbježne manekenke velikih grudi. Faith se još sjećala kako je došla kući jednoga dana i vidjela da su plakat s mostovima Jugoistočnih Sjedinjenih Američkih Država zamijenili ovi dragulji. Jeremy je i dan-danas vjerovao da ju je mudro prevario i da

je povjerovala da je pubertet u njemu probudio naglo zanimanje za automobile. »Ovdje sam.« Našla ga je u svojoj sobi. Jeremy je ležao na trbuhu, s glavom u podnožju kreveta i iPhoneom u rukama. Zvuk na televizoru bio je isključen, ali bili su uključeni podnaslovi. Faith upita: »Sve u redu?« Jeremy nakrivi iPhone, očito igrajući neku video-igru. »Da.« Faith se sjeti plodne djevojke. Neobično da nije ovdje. Obično su vezani pupčanom vrpcom. »Gdje je Kimberly?« »Odlučili smo napraviti pauzu«, Jeremy reče i Faith gotovo zajeca od olakšanja. »Čuo sam tebe i Zekea da vičete.« »Za sve postoji prvi put.« On okrene telefon na drugu stranu. Faith reče: »Baš si želim jedan takav mobitel.« Shvatio je poruku i spremio mobitel u džep. »Znam da si čuo telefon. Will je zvao. On surađuje s tetom Amandom.« Jeremy je zurio u televizor. »To je dobro.« Faith mu počne odvezivati tenisice. Razmišljajući kao tipični muški tinejdžer, mislio je da se, ako noge drži iznad kreveta, prljavština s njih neće trusiti po krevetu. »Ispričaj mi što se dogodilo kad je Zeke došao ovamo.« »Tip se ponašao kao seronja.« »Ispričaj mi kao da sam ti majka.« Vidjela je da je lagano pocrvenio. »Victor je ostao sa mnom. Rekao sam mu da ne mora, ali rekao je da želi, pa...« Faith mu razveže drugu tenisicu. »Pokazao si mu Emminu sliku?« I dalje je gledao u ekran. Jeremyju se zaista sviđao Victor — vjerojatno više nego Faith, što je bio samo dio problema. Faith reče: »U redu je.« »Zeke je bio nekako usran — mislim, nepristojan — prema njemu.« »Na koji način?« »A, ono, sav se šepirio i gnjavio ga.« Zeke kao Zeke. »Ništa se nije dogodilo, je li?«

»Ma ne, Victor nije taj tip.« Faith je to i sama pretpostavila. Victor Martinez radio je u uredu, čitao The Wall Street Journal, nosio odijela krojena po mjeri, i prao ruke šesnaest puta na dan. Bio je strastven otprilike kao kutija dlaka. Faithina sudbina bila je takva da se mogla zaljubiti samo u muškarce koji nose majice bez rukava i udaraju njezina brata šakom u lice. Skine Jeremyju cipelu i namršti se kad je ugledala čarapu. »Prsti idu unutra, mladi studente.« Rekla si je da mu mora naručiti još čarapa kad mu bude naručivala donje rublje. I traperice su mu bile pohabane. Toliko o onih tristo dolara koji su joj ostali na računu. Hvala Bogu da je nisu suspendirali bez plaće. Morat će posegnuti u ušteđevinu samo kako joj sin ne bi izgledao kao beskućnik. Jeremy se okrene na leđa kako bi je pogledao. »Pokazao sam Victoru Emminu uskrsnu sliku.« Faith proguta. Victor je bio pametan čovjek, ali nisi morao biti genijalac da sve zbrojiš. I bez svega toga, Faith je plavokosa i svijetle puti. Emma je naslijedila očevu tamnu put i duboke smeđe oči. »Onu na kojoj ima zečje uši na glavi?« Jeremy kimne. »Ta je dobra.« Faith je vidjela da u njemu krivnja raste poput vode koja se prelijeva iz čaše. »U redu je, Jay. Ionako bi nekad saznao.« »Zašto mu onda ti nisi rekla?« Zato što je Faith bila savršena mješavina emocionalno zakržljale i manipulativne osobe, što će Jeremy saznati kad mu buduća žena to zaurla u lice. Zasad, Faith reče: »O tome neću razgovarati s tobom.« Sjedne licem prema njoj. »Baki se sviđa Will.« Faith je pretpostavila da je čuo njezin razgovor sa Zekeom. »To ti je rekla?« On kimne. »Rekla je da je dobar momak. Da se pošteno ponašao prema njoj i da je imao težak zadatak, ali da nije bio zloban dok je to radio.« Faith nije znala je li njezina majka umirivala Jeremyja ili iznosila svoje iskreno mišljenje. Poznavajući svoju majku, vjerojatno oboje. »Je li ikada razgovarala s tobom o tome zašto se umirovila?« Čupkao je izvučenu nit na prekrivaču. »Rekla je da im je bila šefica i da to znači da je ona kriva što nije primijetila da se nešto događa.« To je više nego što je ikada rekla Faith. »Još nešto?« Jeremy

odmahne glavom. »Drago mi je da teta Amanda ima Willa da joj pomogne. Ne može sve sama. A on je stvarno pametan.« Faith stavi ruku na njegovu i podigne je tek nakon što ju je pogledao. Svjetlo s televizora bilo je jedino svjetlo u prostoriji. Bacalo je zeleni odsjaj na njegovo lice. »Znam da si zabrinut za baku, i znam da ništa ne mogu reći da ti olakšam.« »Hvala ti.« Bio je iskren. Jeremy je uvijek cijenio iskrenost. Povukla ga je s kreveta i zagrlila. Ramena su mu bila tanka. Bio je krakat, još nije bio muškarac kakav će jednoga dana postati, bez obzira na to što svaki dan pojede tonu tjestenine sa sirom. Dopustio joj je da ga grli dulje nego obično. Poljubila ga je u glavu. »Sve će biti u redu.« »To baka uvijek kaže.« »I uvijek je u pravu.« Faith ga još čvršće stisne. »Mama, gušiš me.« Nevoljko ga je pustila. »Uzmi plahte za ujaka Zekea. Spavat će na kauču.« Jeremy ponovo navuče tenisice. »Je li oduvijek takav?« Faith se nije pretvarala da ne shvaća na što misli. »Kad smo bili mali, svaki put kad bi mu se prdilo, otrčao bi u moju sobu i odvalio.« Jeremy se nasmije. »A onda bi mi rekao da će se, ako ga tužim, sljedeći put nažderati graha i sira pa me uhvatiti i isprditi mi se u lice.« To ga je bacilo u trans. Presavio se i uhvatio za trbuh dok je revao kao magarac. »Je li to i učinio?« Faith kimne, i on udari u još jači smijeh. Pustila ga je da još malo uživa u njezinu poniženju, a onda ga je gurnula u rame. »Vrijeme je za spavanje.« Obrisao je suze iz očiju. »Čovječe, moram to napraviti Horneru.« Horner mu je bio cimer na fakultetu. Faith je čisto sumnjala da bi itko primijetio još jedan odvratan miris u njihovoj sobi. »Donesi Zekeu jastuk iz ormara.« Gurne ga iz sobe. Još se smijao dok se spuštao niz hodnik. Bila je to mala cijena za ono što je dobila od toga, a to je da briga na trenutak nestane s lica njezina sina. Faith skine poplun sa svojega kreveta. Prljavština s Jeremyjevih tenisica zaprljala je plahte. Bila je preumorna da mijenja posteljinu. Bila je preumorna da odjene spavaćicu, pa čak i da opere zube.

Skinula je cipele i legla u krevet u GBI-evoj radnoj uniformi, koju je obukla jutros u pet. Kuća je utihnula. Tijelo joj je bilo tako ukočeno da joj se činilo da leži na dasci. S dječjega monitora dopiralo je Emmino tiho hrkanje. Faith se zagleda u strop. Zaboravila je isključiti televizor. Svjetla u akcijskome filmu koji je Jeremy gledao bljeskala su poput stroboskopa. Boyd Spivey je mrtav. To se činilo neshvatljivim. Bio je krupan tip, impresivan, onaj tip policajca za kojeg bi čovjek pomislio da će otići sa stilom. Bio je sušta suprotnost svojemu partneru. Chuck Finn bio je mrk, pun zlogukih predviđanja i prestravljen da će biti ubijen na dužnosti. Njegova obrana tijekom istrage bila je jedina koja se Faith činila vjerodostojnom u cijelom tom neredu. Chuck je tvrdio da je samo izvršavao naredbe. Onima koji su ga poznavali, to se činilo lako mogućim. Detektiv Finn bio je tipični sljedbenik, a upravo je to tip osobnosti koji ljudi poput Boyda Spiveyja znaju kako iskoristiti. Ali Faith nije željela razmišljati ni o Boydu, ni o Chucku, niti o ikome drugom iz majčina tima. Ta istraga pojela joj je šest mjeseci života. Šest mjeseci besanih noći. Šest mjeseci brige da će joj majka dobiti srčani udar ili završiti u zatvoru, ili oboje. Faith se natjera da zatvori oči. Željela je razmišljati o dobrim vremenima s majkom, prisjetiti se neke njezine nježnosti ili prizvati neki trenutak uživanja u njezinu društvu. Umjesto toga, pred očima joj se pojavljivao muškarac u majčinoj spavaćoj sobi, crna rupa na sredini njegova čela, ondje gdje ga je Faith prostrijelila. Ruke su mu se trzale. Zurio je u nju u nevjerici. Usta su mu bila širom otvorena. Vidjela je željeznu rešetku na njegovim zubima i istu takvu srebrnu kuglu na jeziku. Almeja, rekao je. Novac. Faith začuje škripanje parketa na hodniku. »Jeremy?« Osloni se na rame i upali lampu na noćnome stoliću. Jeremy je pogleda s nelagodom. »Oprosti, znam da si umorna.« »Želiš da ja odnesem plahte Zekeu?« »Ne, nije to.« Izvuče iPhone iz džepa. »Nešto mi se pojavilo na Facebooku.« »Mislila sam da si prestao ići na Facebook otkad sam te natjerala da prihvatiš moj zahtjev za prijateljstvom.« Faith nije bila od onih

roditelja koji potpuno vjeruju svojoj djeci. Njezini roditelji vjerovali su njoj, pa vidi kako je to ispalo. „Što se događa?« Palčevima je prelazio preko ekrana dok su razgovarali. »Bilo mi je dosadno. Mislim, nisam imao što za raditi, pa...« »U redu je, dušo.« Faith se pridigne u sjedeći položaj. „Što je bilo?« »Mnogi mi pišu svašta na Facebook. Valjda su čuli za baku na vijestima.« »Lijepo«, Faith reče, premda je to smatrala pomalo jezivim i, da posudi bratov izraz, dramatičnim. „Što kažu?« »Uglavnom samo da misle na mene i slično. Ali onda imaš ovo.« Okrene mobitel i pruži joj ga. Faith pročita poruku naglas: »>Hej, Jaybird, nadam se da si dobro. Siguran sam da će netko uperiti prst u zlikovce. Samo se sjeti što je tvoja baka govorila: zatvori usta i otvori očice« Faith pogleda tko je poslao poruku: »GoodKnight92. Je li to netko s kim si išao u Grady?« Vitez je bio maskota Jeremyjeve škole, a Jeremy je rođen l992. Jeremy slegne ramenima. »Nisam nikad čuo za njega.« Faith primijeti da je tekst poslan danas u l4:30, manje od sat vremena nakon što je Evelyn oteta. Trudila se ne zvučati zabrinuto kad ga je upitala: »Kad ti je poslao zahtjev za prijateljstvom?« »Danas, ali mnogo ljudi je to učinilo. Pojavili su se niotkuda.« Pružila mu je mobitel. „Što piše na njegovom profilu?« »Samo to da živi u Atlanti i radi u distribuciji.« Prelazio je prstom preko ekrana i pokazao ga Faith. Oči su joj bile toliko umorne da se nije uspijevala usredotočiti. Približila je mobitel licu kako bi pročitala što piše. Nije bilo ničega drugog, čak ni slike. Jeremy je bio jedini GoodKnightov prijatelj. Faith je policijska intuicija govorila da nešto nije u redu, ali vratila mu je mobitel kao da se ništa ne događa. »Sigurna sam da je to netko s kim si išao u školu. Toliko su te zadirkivali zbog toga što te baka zove Jaybird da si me preklinjao da te prebacim u neku drugu školu.« »Svejedno je čudno, zar ne?« Neće dopustiti da bude zabrinut. »Većina tvojih prijatelja je čudna.«

To ga nije umirilo. »Kako zna da baka ono stalno govori?« »To je prilično česta izreka«, Faith odvrati. »Zatvori usta, otvori oči. Ja sam imala instruktora na vojnoj akademiji kojem je to praktički bilo istetovirano na čelu.« Prisilila se da zvuči bezbrižno. »Hajde. Nije to ništa. Vjerojatno je to dijete nekog policajca. Znaš pravilo. Kad se nešto loše dogodi, svi smo obitelj.« Činilo se da ga je to napokon umirilo. Vukla je Jeremyja sa sobom u mnogo bolnica i kuća nepoznatih ljudi kad bi neki policajac bio ranjen ili ubijen. Vratio je mobitel u džep. Faith upita: »Siguran si da si dobro?« On kimne. »Možeš ovdje spavati ako želiš.« »To bi bilo čudno, mama.« »Probudi me budeš li me trebao.« Faith ponovo legne i gurne ruku pod jastuk. Prstima dotakne nešto vlažno. Poznato. Jeremy odmah primijeti promjenu. „Što je bilo?« Faith nije mogla disati. Nije mogla govoriti. »Mama?« »Umorna sam«, uspije procijediti. »Samo sam umorna.« Pluća su joj žudjela za kisikom. Oblio ju je znoj. »Otiđi po posteljinu prije nego što Zeke dođe ovamo.« »Jesi li—« »Dan je bio dug, Jeremy. Moram ići spavati.« I dalje je bio neodlučan. »Dobro.« »Možeš li mi zatvoriti vrata?« Nije bila sigurna da bi bila u stanju pomaknuti se čak ni da to želi. Jeremy je još jedanput zabrinuto pogleda dok je zatvarao vrata. Faith začuje škljocanje brave pa njegove korake dok se hodnikom spuštao prema praonici. Tek kad je čula škripanje treće stube odozdo, Faith si je dopustila da izvuče ruku koju je držala pod jastukom. Otvorila je stisnutu šaku. Bolni strah se smanjio i jedino što je Faith sada osjećala bio je zasljepljujući bijes. Poruka na Jeremyjevu mobitelu. Njegova srednja škola. Njegova godina rođenja. Zatvori usta i otvori oči. Njezin je sin ležao na ovom krevetu, stopala udaljenih nekoliko centimetara od onoga što je pronašla. Siguran sam da će netko uperiti prst u zlikovce.

Te riječi dobile su smisao tek kada je Faith u ruci držala majčin odsječeni prst.

ŠESTO POGLAVLJE SARI LINTON SAMOPREZIR nije bio nepoznat. Bila je posramljena kad ju je otac vidio kako krade čokoladicu iz kutije za donacije u crkvi. Ponižena kada je uhvatila supruga kako je vara. Osjećala je krivnju kada bi lagala sestri da joj se sviđa njezin muž. Bilo ju je sram kada joj je majka rekla da je previsoka da bi nosila capri hlače. Ali nikada se nije osjećala jeftino, i spoznaja da nije ništa bolja od zvijezda raznih reality televizijskih emisija, sasjekla ju je. Čak i sada, nakon toliko sati, Sari su i dalje gorjeli obrazi od pomisli na sukob s Angie Trent. Pamtila je samo jednu situaciju u životu u kojoj joj se žena obratila istim riječima kao i Angie. Jeffreyjeva majka bila je teška alkoholičarka i Sara ju je ulovila u vrlo lošem trenutku. Jedina razlika bila je u tome što je Angie imala svako pravo nazvati Saru kurvom. Jezabela, rekla bi Sarina majka. Premda Sara majci neće prepričati to što se dogodilo. Isključila je zvuk na televizoru, jer joj je grebao po živcima. Pokušala je čitati. Pokušala je čistiti stan. Podrezala je psima nokte. Oprala posuđe i složila odjeću koja je bila toliko zgužvana od toga što je tako dugo ležala na hrpi na kauču, da ju je morala izglačati da bi je stavila u ladice. Dvaput je krenula prema dizalu da odveze Willov automobil do njegove kuće. Dvaput se okrenula i vratila u stan. Problem je bio u ključevima. Nije ih mogla ostaviti u automobilu, a svakako nije imala namjeru pokucati na vrata i dati ih Angie. Nije dolazilo u obzir da ih ostavi u poštanskom sandučiću. Will nije živio u lošoj četvrti, ali živio je usred velikoga grada. Automobil bi nestao dok bi se Sara pješice vratila kući. Pa si je nastavila zadavati zadatke koje treba obaviti, čitavo vrijeme strepeći od Willova dolaska kao od korijenskoga kanala zuba. Što će mu reći kada napokon dođe po automobil? Ostala je bez riječi, premda je u sebi vježbala mnogo govora o časti i moralnosti. Glas u njezinoj glavi govorio je poput svećenika na misi. Sve je ovo tako

gnjusno. To nije u redu. Sara neće biti nekakva jeftina druga žena. Neće nekome ukrasti supruga, unatoč tomu što je bio zreo za to. Niti će se potući s Angie Trent. A pogotovo se neće naći usred njihove nevjerojatno disfunkcionalne veze. Kakvo se to čudovište hvali time da joj se suprug pokušao ubiti? Sari se od toga želudac okretao. Pa onda još nešto važnije: do kakvih je to dubina Will potonuo da mu se rezanje ruke žiletom činilo kao jedino rješenje? Koliko je opsjednut Angie morao biti da napravi nešto tako užasno? I koliko je bolesna Angie morala biti da ga je držala dok je to činio? Najbolje bi bilo da ta pitanja rješava psihijatar. Will očito nije imao lako djetinjstvo. Već bi i sama ta činjenica mogla izazvati štetu. Disleksija mu je predstavljala problem, ali nije se činilo da mu zaustavlja život. Imao je svojih mušica, ali one su bile dražesne, a ne odbojne. Je li se riješio suicidalnih tendencija ili ih samo dobro skriva? Ako više nije u takvome životnom razdoblju, zašto je i dalje s tom užasnom ženom? I budući da je Sara odlučila da se između njih ništa neće dogoditi, zašto i dalje gubi vrijeme razmišljajući o svemu tome? On čak nije ni njezin tip. Will nije nimalo nalik na Jeffreyja. Kod njega se nije moglo vidjeti ono zapanjujuće samopouzdanje. Unatoč svojoj visini, Will nije bio fizički zastrašujući muškarac. Jeffrey je igrao američki nogomet. Znao je voditi momčad. Will je bio usamljenik, zadovoljan ako se mogao stopiti s okolinom i raditi svoj posao u Amandinoj sjeni. Nije želio slavu ili priznanje. Nije ni Jeffrey bio čovjek koji je silno tražio pažnju, ali bio je nevjerojatno siguran u to tko je i što želi. Žene su padale u nesvijest u njegovoj prisutnosti. Sve je znao napraviti na pravi način, što je i bio jedan od razloga zašto je Sara zaboravila logiku i udala se za njega. Dvaput. Možda zapravo uopće nije bila zainteresirana za Willa Trenta. Možda je Angie Trent djelomično u pravu. Sara je voljela biti udana za policajca, ali ne iz onih perverznih razloga koje je Angie implicirala. Na nekoj dubljoj razini, Sari se sviđala crno-bijela priroda policijskoga svijeta. Roditelji su je odgajali tako da pomaže ljudima, a policajci su pomagali najviše od svih. Jedan dio njezina mozga privlačio je onaj vid kriminalističke istrage u kojemu je nalikovala na slagalicu. Voljela je razgovarati s Jeffreyjem o njegovim slučajevima. Osjećala se korisnom

radeći u mrtvačnici kao okružna mrtvozornica, tražeći tragove, dajući njemu informacije za koje je znala da će mu pomoći u vezi s istragom. Sara zastenje. Kao da biti liječnik nije korisno. Možda je Angie Trent bila u pravu u vezi s perverzijom. Još će početi zamišljati Willa u uniformi. Maknula je svoja dva velika engleska hrta s krila da ustane. Billy je zijevnuo. Bob je legao na leđa kako bi mu bilo udobnije. Sara se osvrnula po stanu. Postala je nemirna. Osjetila je golemu želju da nešto – bilo što – promijeni, kako bi imala veću kontrolu nad svojim životom. Počela je s kaučevima, nakosivši ih u odnosu na televizor, dok su psi s njih gledali tlo koje im promiče pod nogama. Stolić je bio prevelik za taj novi raspored, tako da je sve ponovo pomaknula, ali ni to nije tako moglo proći. Dok je završila sa zamatanjem saga i vraćanjem svega na početno mjesto, oznojila se. Na okviru slike koja se nalazila na stolu uza zid bilo je prašine. Sara je izvadila sredstvo za poliranje namještaja i ponovo počela brisati prašinu. Imala je mnogo ploha koje je trebalo prebrisati. Zgrada u kojoj je živjela nekoć je bila tvornica mliječnih proizvoda. Zidovi od crvene opeke nosili su stropove od šest metara. Vidjele su se sve mehaničke konstrukcije. Unutarnja vrata bila su posebno uređena drvena vrata štale. Takva velika potkrovlja karakteristična su za New York, premda je Sara za svoj stan izdvojila mnogo manje nego deset milijuna dolara, koliko bi on stajao na Manhattanu. Nitko nije smatrao da joj taj prostor pristaje, a to je i bilo prvo što je Saru privuklo tomu stanu. Kad se tek doselila u Atlantu, željela je nešto potpuno drugačije od njezina ugodnog bungalova kod kuće. U posljednje vrijeme činilo joj se da je pretjerala. Otvoreni raspored činio joj se gotovo nalik na pećinu. Kuhinja, u kojoj je sve bilo od nehrđajućega čelika i koja je imala radne plohe od crnoga granita, bila je vrlo skupa i vrlo beskorisna nekome poput Sare, kojoj se znalo dogoditi da joj juha zagori. Sav namještaj bio je previše moderan. Stol u blagovaonici, izrezbaren iz samo jednoga komada drveta, i dovoljno velik da za njime može sjediti dvanaestero ljudi, bio je apsurdan luksuz uzme li se u obzir da se njime koristila samo za razvrstavanje pošte i odlaganje kutije s pizzom dok je plaćala dostavljaču.

Sara spremi sredstvo za poliranje namještaja. Nije problem u prašini. Trebala bi se preseliti. Trebala bi naći neku malu kuću u jednom od sređenijih altantskih naselja i riješiti se niskih kožnatih kaučeva i staklenih stolića. Trebala bi imati paperjaste kaučeve i široke stolce u kojima se možeš udobno smjestiti za čitanje. Trebala bi imati kuhinju s dubokim sudoperom, kao u seoskoj kući, i veselim pogledom kroz otvorene prozore na stražnje dvorište. Trebala bi živjeti u kući kao što je Willova. Televizor joj je zapeo za oko. Logo večernjih vijesti pojavio se na ekranu. Reporter ozbiljnoga izraza lica stajao je ispred Dijagnostičkog i klasifikacijskog zatvora države Georgije. Većina zatvorenika nazivala ga je D i K. Sara je već vidjela izvještaj o dvojici ubijenih ljudi i pomislila je isto što je pomislila i sada: evo još jednog razloga da se ne spetlja s Willom Trentom. On radi na slučaju Evelyn Mitchell. Vjerojatno danas nije bio ni blizu tog zatvora, ali onoga trenutka kada je Sara vidjela taj izvještaj o ubijenome policajcu, stvorila joj se knedla u grlu. Čak i kad su naveli policajčevo ime, kao i ime ubijenoga zatvorenika, nije se mogla smiriti. Zbog Jeffreyja, Sari je bio poznat onaj osjećaj kada ti usred noći neočekivano zazvoni telefon. Sjećala se kako bi se na svake vijesti, svaki pa i najmanji trač, u njoj nešto stisnulo od straha da će on otići raditi na još jednome slučaju, ugroziti si život. To je bio jedan oblik posttraumatskoga stresnog poremećaja. Do suprugove smrti Sara nije shvaćala da je živjela u strepnji svih tih godina. Zazvonio je portafon. Billy je malodušno zarežao, ali nijedan od pasa nije ustao s kauča. Sara pritisne tipku za govor. »Da?« Will reče: »Zdravo, oprosti—« Sara ga pusti u zgradu. Uzela je njegove ključeve s radne plohe i malo otvorila ulazna vrata. Neće ga pozvati u stan. Neće mu dopustiti da joj se ispriča zbog onoga što joj je Angie rekla, jer je Angie Trent imala svako pravo reći što misli, a što je još važnije, imala je neke vrlo dobre primjedbe. Sara će jednostavno reći Willu da joj je drago što su se upoznali i da mu želi sreću u izglađivanju stvari sa suprugom. Ako ikada dođe ovamo. Dizalu se nije žurilo. Promatrala je digitalne brojke koje su pokazivale da se spušta sa četvrtoga kata u prizemlje. Potrajalo je još cijelu vječnost dok se brojevi nisu počeli povećavati. Naglas ih je tiho izgovarala: »Tri, četiri, pet«, i onda je

naposljetku zazvonilo zvonce na šestome katu. Vrata se otvore. Will proviri iza piramide dviju kartonskih kutija za dokumente, bijele kutije od stiropora i vrećice s krafnama. Hrtovi, koji, kako se činilo, Saru primjećuju samo oko večere, otrčali su u hodnik pozdraviti ga. Sara promrmlja neku psovku. »Oprosti što toliko kasnim.« Okrene psima leđa kako ga Bob ne bi srušio. Sara zgrabi oba psa za ogrlice, nogom pridržavajući vrata kako bi Will mogao ući. Odložio je kutije na stol u blagovaonici i odmah počeo maziti pse. Lizali su ga kao dugogodišnjeg prijatelja, mašući repovima, noktima grebući po drvenom parketu. Sarina odlučnost, koja je prije samo nekoliko sekundi bila tako čvrsta, počela je popuštati. Will je pogleda. »Bila si u krevetu?« Odjeća joj je bila u skladu s raspoloženjem — donji dio stare trenirke i dres momčadi američkog nogometa iz okruga Granty. Kosu je tako silovito zategnula da je osjećala kako joj povlači kožu na vratu. »Evo ti ključevi.« »Hvala.« Will otrese pseću dlaku s prsa. Još je bio odjeven u crnu majicu u kojoj je bio kada su se sreli. »Hej.« Povukao je Boba, koji je krenuo prema krafnama. »Je li to krv?« Na desnome rukavu imao je tamnu, sasušenu mrlju. Sara nagonski pruži ruku prema njemu. Will ustukne. »Nije to ništa.« Povuče rukav prema dolje. »Dogodio se neki incident u zatvoru danas.« Sara osjeti ono poznato stezanje u prsima. »Bio si ondje.« »Nisam mu mogao pomoći. Možda bi ti...« Nije dovršio rečenicu. »Zatvorski liječnik rekao je da je rana bila smrtonosna. Bilo je mnogo krvi.« Uhvatio se za zapešće. »Trebao sam presvući majicu kad sam došao doma, ali imam mnogo posla, i kuća mi je u neredu sad.« Bio je kući. Bezrazložno, Sara si je samo na trenutak dopustila pomisliti kako nije vidio suprugu. »Trebali bismo razgovarati o onome što se dogodilo.« »Čuj...« Činilo se da ju je namjerno pogrešno razumio. »Nema se tu što puno reći. Mrtav je. Nije bio neki posebno dobar tip, ali siguran sam da će njegovoj obitelji biti teško.«

Sara se zagleda u njega. Na njegovu licu nije bilo prijetvornosti. Možda Angie nije rekla Willu za njihov sukob. Ili možda jest, i Will se svojski trudi praviti se da se ništa nije dogodilo. Ali odjedanput, nakon što je posljednjih nekoliko sati provela izluđujući samu sebe, Sari je bilo svejedno. Nije željela razgovarati o tome. Nije to željela analizirati. Jedino što je pouzdano znala bilo je da ne želi da ode. Upita ga: „Što je u kutijama?« Činilo se da je primijetio promjenu u njezinu držanju, ali odlučio je ništa ne reći. »Dokumentacija iz jedne stare istrage. Možda ima neke veze s Evelyninim nestankom.« »A ne otmicom?« Njegov široki osmijeh dao je naslutiti da ga je prozrela. »Do sutra u pet ujutro moram znati sve što se nalazi u tim dokumentima.« »Trebaš li pomoć?« »Ne.« Okrenuo se kako bi podignuo kutije. »Hvala ti što si odvela Betty kući umjesto mene.« »Disleksija nije karakterna mana.« Will ostavi kutije na stolu i okrene se prema njoj. Nije odmah odgovorio. Samo je gledao u nju tako da je požalila što joj se nije dalo okupati. Naposljetku reče: »Mislim da si mi se više sviđala dok si se ljutila na mene.« Sara ništa ne odgovori. »Stvar je u Angie, je l’ da? Zbog toga si uzrujana?« Te promjenjive razine izvrdavanja bile su joj novost. »Činilo mi se da se pravimo da to ne postoji.« »Želiš li nastaviti tim putem?« Sara slegne ramenima. Nije znala što želi. Ispravno bi bilo reći mu da je došao kraj njihovu nevinom flertovanju. Trebala bi otvoriti vrata i reći mu da ode. Trebala bi sutra ujutro nazvati doktora Dalea i pozvati ga na još jedan izlazak. Trebala bi zaboraviti na Willa i pustiti da ga vrijeme izbriše iz njezina sjećanja. Ali problem nije bilo njezino sjećanje, nego ono stezanje u prsima kada bi pomislila na to da je u opasnosti. Onaj osjećaj olakšanja kada bi prošao kroz vrata. Ona sreća koja bi je ispunila već i dok bi samo stajala uz njega. Will reče: »Angie i ja nismo bili zajedno — zajedno — više od

godinu dana.« Will zastane kao da čeka da Sara obradi taj podatak. »Ne otkad sam te upoznao.« Sara je uspjela izgovoriti samo: »O.« »A onda kad joj je prije nekoliko mjeseci umrla majka, vidjeli smo se na možda dva sata i onda je nestala. Nije ni na sprovod došla.« Ponovo zastane, ovo mu je očito bilo teško. »Naš je odnos teško objasniti a da pritom ja ne ispadnem jadan i glup.« »Ne duguješ mi objašnjenje.« Stavio je ruke u džepove i naslonio se na stol. Stropna lampa bacala je svjetlo na nepravilni ožiljak iznad njegovih usta. Koža je bila ružičasta, tanka linija pratila je greben između gornje usne i nosa. Sara nije mogla ni izračunati koliko je vremena protratila pitajući se kakav bi bio dodir toga ožiljka na njezinim usnama. Previše vremena. Will pročisti grlo. Zagleda se u pod pa ponovo pogleda nju. »Znaš gdje sam odrastao. Kako sam odrastao.« Sara kimne. Atlantski dom za djecu zatvoren je prije mnogo godina, ali napuštena zgrada nalazila se manje od osam kilometara od mjesta gdje su oni sada bili. »Djeca su često odlazila. Pokušavali su što više nas poslati udomiteljima. Pretpostavljam da je tako jeftinije.« Slegne ramenima kao da se to moglo i očekivati. »Stariji obično nisu uspijevali. Potrajali bi možda nekoliko tjedana. Katkad samo par dana. Vratili bi se drugačiji. Vjerojatno možeš zamisliti zašto.« Sara odmahne glavom. Nije željela to zamišljati. »Ljudi nisu baš stajali u redu da posvoje osmogodišnjaka koji ne može završiti treći razred. Ali Angie je bila djevojčica, k tomu lijepa i pametna, tako da su nju često slali.« Ponovo slegne ramenima. »Valjda sam se naviknuo čekati da se vrati i valjda sam se naviknuo ne pitati što se događalo dok je nije bilo.« Odgurne se od stola i uzme kutije. »I to je to. Bijedno i glupo.« »Ne. Wille—« Zaustavio se pred vratima, držeći kutije pred sobom poput oklopa. »Amanda mi je rekla da te pitam znaš li ikoga u mrtvozornikovu uredu u Fultonu.« Sarinu mozgu trebalo je neko vrijeme da prebaci iz jedne brzine u drugu. »Vjerojatno. Odradila sam dio obuke ondje kad sam počela.«

Prebacio je težinu na drugu nogu. »To je od Amande, ne od mene. Želi da obaviš par poziva. Ne moraš, ali—« „Što želi znati?« »Bilo što, što se pojavi na obdukcijama. Neće to podijeliti s nama. Žele zadržati slučaj.« Bio je okrenut prema vratima, čekajući. Promatrala mu je stražnji dio glave, sićušne dlačice na zatiljku. »U redu.« »Imaš Amandin broj. Samo je nazovi ako se nešto pojavi. Ili ako se ne pojavi. Nestrpljiva je.« Stajao je čekajući da mu otvori vrata. Sara je provela veći dio dana želeći da Will nestane iz njezina života, ali sada kada je odlazio, nije to mogla podnijeti. »Amanda nije bila u pravu.« Okrenuo se prema njoj. »Ono što je danas rekla. Nije bila u pravu.« Pretvarao se da je zaprepašten. »Mislim da nikada nisam čuo da netko naglas izgovori te riječi.« »Almeja. Posljednje što je izgovorio onaj čovjek na samrti.« Sara objasni: »To nije sleng za >novac.< Bar ne u kontekstu u kojem sam ja čula da se upotrebljava.« „Što znači u slengu?« Mrzila je tu riječ, ali ju je svejedno izgovorila: »>Pička. <« Namrštio se. »Kako ti to znaš?« »Radim u velikoj državnoj bolnici. Mislim da nije prošao nijedan tjedan otkako ondje radim a da me netko nije nazvao nekom inačicom te riječi.« Will ponovo spusti kutije na stol. »Tko te tako nazvao?« Ona odmahne glavom. Izgledao je kao da je spreman potući se sa svim njezinim pacijentima. »Poanta je da je taj tip tako nazvao Faith. Nije govorio o novcu.« Will prekriži ruke. Očito se razbjesnio. »Ricardo«, reče. »Tip u dvorištu koji je pucao na one djevojčice — zove se Ricardo.« Sara ga je gledala u oči. Will nastavi govoriti. »Hironobu Kwon je mrtvac iz praonice. O starijem Azijcu ne znamo ništa osim da je volio havajske košulje i govorio južnjačkim naglaskom. Postoji i još netko tko je ozlijeđen, vjerojatno u borbi nožem s Evelyn. Vjerojatno ćeš vidjeti obavijest u bolnici kad se vratiš

na posao. Krvna grupa B negativna, moguće da je Hispanoamerikanac, ubodna rana u trbuh, moguća rana na ruci.« »To je pravi popis likova.« »Vjeruj mi, nije ih lako sve pohvatati, a nisam siguran ni da je ijedan od njih pravi razlog zašto se sve ovo događa.« »Kako to misliš?« »Ovo mi se čini osobnim, kao da je zapravo riječ o nečemu drugom. Ne čekaš četiri godine da nekoga opljačkaš. U igri mora biti nešto više od novca.« »S razlogom se kaže da je novac izvor svih zala.« Sarin suprug volio je kad je novac bio pokretač. Prema njezinu iskustvu, obično je bio u pravu. »Taj ozlijeđeni tip — onaj koji ima ubodnu ranu u trbuhu — je li on u nekoj bandi?« Will kimne. »Oni obično imaju svoje liječnike. Nisu loši, vidjela sam neke od njihovih rukotvorina na hitnoj. Ali ozljedu trbuha prilično je složeno liječiti. Možda će im trebati krv, a do krvne grupe B negativne nije lako doći. Trebat će im i sterilni uvjeti za operaciju, lijekovi koji se ne mogu kupiti u lokalnoj ljekarni. Kojih ima samo u bolničkoj ljekarni.« »Možeš li mi napisati popis? Dodat ću to na okružnicu.« »Naravno.« otišla je u kuhinju po papir i olovku. On je ostao stajati pokraj stola u blagovaonici. »Koliko dugo čovjek može živjeti s ubodnom ranom u trbuhu? Na mjestu događaja bilo je puno krvi.« »Ovisi. Nekoliko sati, možda dana. Trijažom se može malo dobiti na vremenu, ali da preživi do tjedan dana, to bi bilo čudo.« »Bi li ti smetalo da večeram dok ti to radiš?« otvorio je kutiju od stiropora. Vidjela je šezdeset centimetara dugačke hot-dogove natopljene umakom od čilija. Pomirisao ih je pa se namrštio. »Izgleda da ih je tip na benzinskoj s razlogom namjeravao baciti.« Svejedno je uzeo jedan od njih. »Da se nisi usudio.« »Vjerojatno im nije ništa.« »Sjedni.« Izvadila je tavu iz ormarića i pronašla paket jaja u hladnjaku. Will je sjedio za barskim stolom preko puta ugradbenog štednjaka od nehrđajućega čelika. Kutija od stiropora nalazila se na radnoj

plohi, pokraj njega. Bob je gurne nosom pa se odmakne. Sara upita: »Je li ti to zaista trebala biti večera — dva hot-doga i krafna?« »Četiri krafne.« »Kakav ti je kolesterol?« »Pretpostavljam da je bijel, kao u reklamama.« »Jako smiješno.« Zamotala je kutiju od stiropora u aluminijsku foliju i bacila je u smeće. »Zašto misliš da Faithina majka nije oteta?« »Nisam to baš tako rekao. Samo mislim da se mnogo stvari baš ne slaže.« Gledao je Saru kako razbija jaja u zdjelu. »Ne mislim da je otišla svojevoljno. Ne bi to napravila svojoj obitelji. Ali mislim da možda poznaje otmičare. U smislu da su nekad prije bili u poslovnom odnosu.« »Kako?« Ustao je i otišao do stola u blagovaonici, odakle je iz jedne od kutija izvukao punu šaku žutih fascikala. Uzeo je vrećicu s krafnama prije nego što je ponovo sjeo za barski stol. »Boyd Spivey«, reče, otvorivši najgornji fascikl i pokazavši joj fotografiju s uhićenja. Sara je prepoznala lice i ime s vijesti. »To je čovjek koji je danas ubijen u zatvoru.« Will kimne, otvorivši drugi fascikl. »Ben Humphrey.« »Još jedan policajac?« »Aha.« Otvori sljedeći fascikl. S unutrašnje strane bila je zalijepljena žuta zvjezdica. »Ovo je Adam Hopkins. On je bio Humphreyjev partner.« Još jedan fascikl, ovaj je imao ljubičastu zvijezdu. »Ovo je Chuck Finn, Spiveyjev partner, a ovo—« Otvori posljednji fascikl. Zelena zvijezda. »Demarcus Alexander.« Jednog je zaboravio. Vratio se do stola i pronašao još jedan žuti fascikl. Na ovome je bila crna zvijezda, što se činilo nekako proročkim kada je rekao: »Lloyd Crittenden. Umro je od predoziranja prije tri godine.« »Svi su policajci?« Will kimne dok je trpao polovicu krafne u usta. Sara izlije jaja u tavu. „Što sam propustila?« »Šefica im je bila Evelyn Mitchell.« Sara umalo razlije jaja. »Faithina majka?« Vrati se do fotografija i počne proučavati lica muškaraca. Svi su imali onako arogantno

izbačene brade, kao da je nevolja u kojoj su se trenutačno našli samo tek nebitna i prolazna sitnica. Pogledom preleti preko Spiveyjeva izvješća o uhićenju, pokušavajući dešifrirati pogreške u pisanju. »Krađa tijekom počinjenja kaznenog djela.« Okrene stranicu i pročita pojedinosti. »Spivey je izdao trajni nalog svojemu timu da skinu deset posto od svake zapljene droge koja uključuje gotovinu i prelazi dvije tisuće dolara.« »Nakupilo se toga.« »Koliko?« »Prema procjeni računovodstva, tijekom dvanaest godina ukrali su oko šest milijuna dolara.« Tiho je zazviždala. »To je malo manje od milijun dolara po osobi, bez poreza. Barem je bilo. Siguran sam da ih se država dohvatila već prvog dana u zatvoru.« Čak je i ukradeni novac bio oporeziv prihod. Većina zatvorenika dobila je obavijest od porezne uprave unutar prvoga tjedna boravka u zatvoru. Sara pogleda prvu stranicu izvješća o uhićenju i pogled joj se zaustavi na poznatom imenu. »Ti si bio istražitelj na tom slučaju.« »To mi nije najdraži dio posla.« Gurne ostatak krafne u usta. Sara spusti pogled na dokument, pretvarajući se da čita. Pogreške u pisanju i nisu bile neko posebno upozorenje. Sva policijska izvješća koja je ikada pročitala bila su puna gramatičkih i pravopisnih pogrešaka. Kao i većina disleksičara, Will je računalni program za provjeru pravopisa smatrao svetim. Zamjenjivao je riječi drugima, koje nisu imale nikakvog smisla u tom kontekstu, a onda bi se potpisao na dnu stranice. Sara mu je proučavala rukopis. Bio je tek malo više od zakrivljene linije koja se pod kutom odvajala od crne linije na koju se trebalo potpisati. Will ju je pozorno promatrao. Shvatila je da mora postaviti neko pitanje. »Tko je pokrenuo istragu?« »GBI je dobio anonimnu dojavu.« »Zašto Evelyn nije optužena?« »Tužitelj je odbio podići tužbu. Dopušteno joj je da ode u punu mirovinu. Nazvali su to ranim umirovljenjem, ali ona je odavno već prešla tridesetu godinu staža. Nije radila zbog novca. Barem ne novca koji je dobivala od grada.«

Sara promiješa jaja. Will pojede još jednu krafnu u dva zalogaja. Šećer u prahu pao je na radnu plohu od crnoga granita. Sara reče: »Mogu li te nešto pitati?« »Naravno.« »Kako Faith može raditi s tobom nakon što si vodio istragu protiv njezine majke?« »Misli da nisam u pravu.« Bob se vratio. Naslonio je njušku na radnu plohu i Will ga je počeo maziti po glavi. »Znam da je dobila majčino odobrenje, ali nikada zapravo nismo nešto dublje razgovarali o tome.« Nikome drugome Sara ne bi povjerovala da joj to ispriča, ali nije joj bilo nimalo teško zamisliti da je bilo tako. Faith nije bila od onih koji govore o vlastitim osjećajima, a Will je bio tako vraški pristojan da nije bilo lako pripisati mu neke osvetničke skrivene motive. »Kakva je Evelyn?« »Stara škola.« »Kao Amanda?« »Ne baš.« Izvadio je još jednu krafnu iz vrećice. »Mislim, čvrsta je, ali nije onako silovita.« Sara je shvatila što želi reći. Za tu generaciju nije postojalo mnogo načina da se dokažu muškim kolegama. Amanda je s očitim užitkom krenula putem uništavanja muškoga samopouzdanja. »Pojavile su se skupa«, Will reče. »Išle su zajedno na akademiju pa radile, jedna u Atlantskoj policiji, druga u GBI-u. Još su dobre prijateljice. Mislim da je Amanda hodala s Evelyninim bratom, ili šogorom.« Sara nije mogla zamisliti očitiji sukob interesa. »A Amanda ti je dok si vodio istragu protiv Evelyn bila nadređena?« »Da.« Will usiše još jednu krafnu. »Jesi li to tada znao?« On odmahne glavom, držeći krafnu s unutrašnje strane obraza, kao vjeverica orah, kako bi je mogao pitati: »Znaš da štednjak nije uključen, je l’ da?« »Sranje.« To objašnjava zašto su jaja još u tekućem stanju. Pritiskala je gumb dok se plamen nije upalio. Will obriše usta nadlanicom. »I ja ih volim ostaviti da malo odstoje. Dobiju pomalo drvenasti okus.«

»To je E. coli.« Sara provjeri toster, pitajući se zašto nije ništa izbacio. Vjerojatno zato što nije stavila kruh u njega. Will se nasmiješi dok je vadila kruh iz ormarića. Sara reče: »Nisam baš neka kuharica.« »Želiš li da ja preuzmem?« »Želim da mi pričaš o Evelyn.« Naslonio se na naslon stolca. »Svidjela mi se kad sam je upoznao. Znam da to zvuči čudno s obzirom na okolnosti. Valjda sam je trebao mrziti, ali ne možeš to tako gledati. To je posao za vladu. Ponekad se istrage pokreću iz pogrešnih razloga i onda se nađeš prekoputa nekoga tko je uhićen zbog toga što je rekao pogrešnu stvar ili otkucao pogrešnog političara.« Dok je govorio, skupio je šećer u prahu na hrpicu. »Evelyn je bila vrlo pristojna. Odnosila se prema meni s poštovanjem. Njezin dosje dotad je bio čist kao suza. Ponašala se prema meni kao da radim svoj posao, a ne kao da sam pedofil, kako se ljudi inače ponašaju.« »Možda je znala da se protiv nje nikada neće voditi postupak.« »Mislim da je bila zabrinuta zbog toga, ali glavna briga bila joj je kći. Jako se trudila ne umiješati Faith u sve to. Nisam je ni upoznao dok nas Amanda nije spojila.« »Barem je dobra majka.« »Ona je dama sa stilom. Ali je i pametna, jaka, čvrsta. Ne bih se kladio protiv nje u ovome što se događa.« Sara je zaboravila na jaja. Sastrugala ih je s dna tave. Will reče: »Evelyn je bila ljepljivom trakom zalijepljena za stolac dok su joj pretraživali kuću. Ispod sjedalice našao sam nacrtan vrh strelice. Nacrtala ga je svojom krvlju.« »U kojem je smjeru pokazivao?« »Prema sobi. Prema kauču. U dvorište.« Slegne ramenima. »Tko zna? Nismo ništa našli.« Sara je razmišljala o tome. »Samo vrh strelice? To je sve?« Ponovo je raširio šećer u prahu po stolu i nacrtao oblik. Sara je proučavala crtež, šutke razmišljajući kako da nastavi. Naposljetku je odlučila da je istina jedina mogućnost koju ima. »Meni to izgleda kao V. Slovo V« Šutio je tako da je ta šutnja promijenila kvalitetu zraka u prostoriji. Pomislila je da će promijeniti temu, ili se našaliti, ali rekao je: »Nije

bilo savršeno. Bilo je zamrljano na vrhu.« »Ovako?« Povukla je još jednu crtu. »Kao slovo A?« Zagledao se u slovo. »Izgleda da se Amanda nije pretvarala kad je rekla da ne zna o čemu govorim.« »I ona je to vidjela?« Stresao je šećer u prahu na svoj dlan i stavio ga u vrećicu zajedno s posljednjom krafnom. »Aha.« Stavila je tanjur s jajima pred njega. Kruh je iskočio iz tostera. Bio je gotovo sasvim crn. »O, ne«, promrmlja. »Užasno mi je žao. Ne moraš to jesti. Želiš li da izvadim hotdogove iz smeća?« Uzeo je zagoreni prepečenac iz njezine ruke i spustio ga na tanjur. Zazvučalo je kao da cigla grebe po betonu. »Dobro bi mi došlo malo maslaca.« Imala je nekakav zamjenski maslac. Will nožem zagrabi veliku količinu pa namaže toliko zamjenskog maslaca na kruh tako da je postao dovoljno mekan da mu se presavije u ruci. Jaja su bila više smećkastosiva nego žuta, ali svejedno ih je počeo jesti. Sara reče: »Ime >Amanda< počinje s A. Almeja počinje s A. I možda je Evelyn nacrtala A na dnu stolca.« Odložio je vilicu. Tanjur je bio čist. Sara nastavi: »Almeja malo zvuči kao >Amanda.< Isti broj slogova. Isto prvo i posljednje slovo.« Sigurno nije uočio aliteraciju. Većina disleksičara ne bi mogla rimovati dvije riječi ni da im život ovisi o tome. Will odgurne tanjur. »Amanda mi ne govori sve. Čak ne priznaje da taj slučaj korupcije ima veze s Evelyninom situacijom.« »Ali rekla ti je da pregledaš svu svoju dokumentaciju s tog slučaja.« »Ili joj trebaju informacije ili me pokušava zaokupiti nečim. Zna da će mi za to trebati cijela noć.« »Ne ako ti ja pomognem.« Uzeo je tanjur i otišao do sudopera. »Da operem ovo prije nego što odeš?« »Želim da mi opišeš mjesto događaja.« Isprao je tanjur pa počeo prati ruke. »To je hladna«, Sara reče, pa se, budući da nije imalo smisla objašnjavati mu kako je zbog toga što je ljevakinja prebacila toplu

vodu na desni ventil, nagne i namjesti temperaturu vode. Will otvori dlan da mu na njega stavi malo sapuna. »Zašto mirišeš na sredstvo za poliranje pokućstva s mirisom limuna?« »Zašto si me pustio da vjerujem da je Betty pas tvoje žene?« Nasapunao je ruke. »Postoje tajne koje se nikada neće saznati.« Ona se nasmiješi. »Ispričaj mi kako je bilo na mjestu zločina.« Will joj prepriča što su zatekli ondje: preokrenute stolce i razbijene dječje igračke. Prešao je na gospođu Levy i Evelynina posjetitelja, Mittalovu teoriju o krvavome tragu i svoju, drugačiju teoriju na istu temu. Dok je došao do dijela kada su gospodina pronašli u prtljažniku, Sara ga je uspjela posjesti za stol u blagovaonici. Upita ga: »Misliš li da je Boyd Spivey ubijen zbog toga što je razgovarao s Amandom?« »Moguće je, ali nije vjerojatno.« Objasni: »Promisli o vremenskoj komponenti. Amanda je nazvala nadzornika dva sata prije nego što smo došli u zatvor. Zatvorski liječnik rekao je da je upotrijebljen zatvorski nož. To nije nešto što se može napraviti od četkice za zube. Kamera je onesposobljena dan prije, što upućuje na to da je ovo vjerojatno isplanirano barem dvadeset četiri sata unaprijed.« »Znači, usklađeno je. Evelyn je odvedena. Boyd ubijen nekoliko sati poslije. Jesu li ostali članovi njezina tima na sigurnom?« »To je vrlo dobro pitanje.« Izvuče mobitel iz džepa. »Bi li ti smetalo da obavim nekoliko poziva?« »Naravno da ne bi.« Ustane od stolca da mu da privatnost. Tava je još bila topla pa je pustila hladnu vodu da teče po njoj. Jaja su se zalijepila za metal. Noktom je strugala zalijepljena jaja pa odustala i stavila tavu na gornju policu mašine za pranje posuđa. Sara ponovo otvori fascikl s dokumentacijom o Boydu Spiveyju. Will ga je označio ružičastom zvijezdom, možda iz šale. Likom je odgovarao ulozi korumpiranoga policajca. Lice u obliku mjeseca upućivalo je na korištenje steroida. U buljavim očima, zjenice su bile jedva vidljive. Visinom i težinom više je podsjećao na ragbijaša. Preletjela je preko pojedinosti o Spiveyjevu uhićenju, s pola uha slušajući Willa kako razgovara s nekim u Državnome zatvoru Valdosta. Raspravljali su o tome bi li trebalo premjestiti Bena

Humphreyja i Adama Hopkinsa u samice, i složili se da bi najbolje bilo da ih samo pojačano nadgledaju. Willov sljedeći poziv bio je kompliciraniji. Sara je pretpostavila da razgovara s nekim u GBI-evu središtu u vezi s tim da preostalu dvojicu iz Evelynina tima pronađu preko njihovih socijalnih radnika zaduženih za njih dok su na uvjetnoj slobodi. Otvorila je Spiveyjevu dokumentaciju, i iza izvješća o uhićenju našla njegov policijski životopis. Pročitala je sve pojedinosti iz njegova profesionalnog života. Spivey je odmah nakon srednje škole upisao akademiju. Pohađao je večernju školu na sveučilištu Georgia State, gdje je diplomirao kriminalistiku. Imao je troje djece i suprugu koja je radila kao tajnica u nizozemskome veleposlanstvu u predgrađu Atlante. Spiveyjevo promaknuće u Evelynin tim bilo je velika stvar. Odjel za narkotike bio je najelitniji u zemlji. Imali su najbolje oružje i postrojenja, i dovoljno kriminalaca na atlantskome području da dobiju mnogo pohvala i medijske pozornosti, u čemu je, činilo se, Spivey posebno uživao. Will je prikupio novinske isječke o njihovim najvažnijim racijama. Spivey je bio u središtu svake novinske priče, premda je Evelyn bila vođa tima. Na jednoj fotografiji bio je svježe obrijani Spivey s dovoljno vrpci na prsima da ukrase bicikl kakve djevojčice. I ni to mu nije bilo dovoljno. »Hej.« Sara podigne pogled s teksta koji je čitala. Will je završio s telefoniranjem. »Oprosti zbog ovoga. Samo sam htio provjeriti jesu li dobro.« »U redu je.« Sara se nije namjeravala pretvarati da nije čula razgovore. »Nisi nazvao Amandu.« »Ne, nisam.« »Daj mi još dokumenata da čitam.« »Zaista to ne moraš raditi.« »Želim.« Sara više nije bila ljubazna niti je pokušavala provesti još vremena u njegovu društvu. Željela je znati zbog čega se čovjek poput Boyda Spiveyja pretvorio u takvog propalicu. Will ju je promatrao dovoljno dugo da ona pomisli da će je odbiti. A onda je otvorio jednu od kutija. Prastari Walkman ugnijezdio se na hrpi audio-kaseta. Ni na jednoj nije bilo naljepnica, osim ako se ne

broje šarene naljepnice u obliku zvjezdica. Will objasni: »To su snimke svih razgovora koje sam vodio s osumnjičenima. Nitko od njih na početku nije rekao gotovo ništa, ali na kraju su se svi nagodili kako bi im se smanjila kazna.« »Međusobno su se cinkali?« »Ni slučajno. Imali su neke informacije o nekoliko lokalnih odbornika. To im je dalo moć da pregovaraju s tužiteljem.« Sara se nije mogla pretvarati da je zaprepaštena što čuje za političare koji imaju problema s drogom. »Koliku moć?« »Dovoljno da progovore, nedovoljno da otkucaju velike zvjerke.« Otvorio je drugu kutiju i počeo izvlačiti fascikle. Kao i sve ostalo, i oni su bili označeni bojom. Najprije joj je predao zelene. »Svjedoci tužiteljstva.« Posložio je crvene, kojih je bilo manje. »Svjedoci obrane.« Izvadio je plave. »Zapljene veće količine novca – sve u kojima je zaplijenjeno više od dvije tisuće dolara.« Sara se odmah bacila na posao, pomno čitajući sljedeći policijski životopis. Ben Humphrey bio je isti tip policajca kao Boyd Spivey: čvrste građe, dobar u svom poslu, željan medijske pozornosti i, na kraju, sasvim korumpiran. Isto je vrijedilo i za Adama Hopkinsa i Demarcusa Alexandera, koji su obojica bili pohvaljeni za hrabrost tijekom pljačke banke, a obojica su i gotovinom platili vikendice na Floridi. Lloyd Grittenden značku je zaslužio nakon što mu se patrolno vozilo šest puta prevrnulo tijekom potjere za čovjekom koji je sačmaricom pucao po sumnjivome baru. Bio je i svadljiv. Imao je i dvije prijave zbog neposlušnosti, ali Evelynini godišnji izvještaji bili su puni hvale. Jedini koji se izdvajao među njima bio je Chuck Finn, koji se činio intelektualnijim od svojih kolega. Finn je radio na doktoratu iz talijanske renesansne umjetnosti kad su ga uhitili. Njegov životni stil nije bio tako raskošan kao život njegovih kolega. On je nezakonito stečen novac iskoristio za obrazovanje i putovanje po svijetu. Očito je na neki suptilniji način pridonosio timu. Evelyn Mitchell očito je svakog od tih ljudi izabrala s nekim razlogom. Neki od njih bili su vođe. Drugi, poput Chucka Finna, očito su bili sljedbenici. Svi odgovaraju istome općem profilu: natprosječno uspješni ljudi koje je u odjelu

pratio glas da rade što god treba napraviti. Trojica su bili bijelci. Dvojica crnci. Jedan je dijelom bio Indijanac iz plemena Cherokee. Svi su se odrekli svega zbog novca. Will gurne kasetu u Walkman. Sjedio je zatvorenih očiju, sa slušalicama u ušima. Čuo je škripanje kotačića koji su se vrtjeli u kaseti. Sljedeća hrpa fascikala sadržavala je pojedinosti o svim zapljenama velikih iznosa novca, od kojih su određeni dio zadržavali za sebe. Sara je mislila da će kroz taj dio biti najteže probiti se, ali ispostavilo se da je to prilično prozaično. Takva je bila priroda preprodaje droge, da je većina ljudi koje su uhitili bila ili mrtva ili u zatvoru kada je Evelynin tim uhićen. Samo ih je nekolicina još bila na ulici, ali očito su bili aktivni. Sara je neka od imena prepoznala iz večernjih vijesti. Dvojica su se, svaki zbog svojih razloga, činila zanimljivima. Njihove je fascikle ostavila po strani za Willa. Sara pogleda na sat. Ponoć je odavno prošla, a rano ujutro počinjala joj je smjena. Kao na znak, tako je silovito zijevnula da joj je čeljust škljocnula. Pogledala je Willa želeći provjeriti je li on to vidio. Pred njom je još stajala velika hrpa fascikala. Bila je tek na polovici, ali nije se mogla zaustaviti ni da je željela. Osjećala se kao da pokušava povezati sve tragove u kriminalističkome romanu. Pozitivci su bili jednako pokvareni kao zločinci. Zločinci su, čini se, mito smatrali cijenom obavljanja posla. I jedni i drugi vjerojatno su imali dugačak popis opravdanja protuzakonitih radnji kojima su se bavili. Dohvatila se sljedeće hrpe fascikala. Šestorici muškaraca u Evelyninu timu nikada nije suđeno, ali morali su biti blizu početka suđenja kad su se nagodili. Popis potencijalnih svjedoka tužiteljstva bio je detaljno provjeren, ali ništa više nego onaj koji je predstavljao branjenike. Imena će Willu biti poznata, ali Sara je svejedno pomno pročitala svaki dokument. Nakon dobroga sata uspoređivanja izjava, dopustila si je da prijeđe na posljednji fascikl, koji je ostavila za kraj kao nagradu za to što nije odustala. Fotografija Evelyn Mitchell s uhićenja prikazivala je dobrodržeću ženu bezizražajnog izraza lica. Sigurno ju je ponizilo to što su je, nakon toliko godina s jedne strane zakona, sada priveli i uhitili. Na njezinu licu nije se moglo iščitati ništa od toga. Usta su joj bila čvrsto stisnuta. Praznog pogleda zagledala se pred sebe. Kosa joj je bila

plava, kao i Faithina, prošarana sjedinama uz sljepoočnice. Plave oči, šezdeset dva kilograma, sto sedamdeset pet centimetara – malo viša od kćeri. Njezina karijera bila je takva da je od lokalnoga ženskog kluba dobila dvije nagrade za pionirske uspjehe. U detektivku je unaprijeđena nakon pregovora u talačkoj krizi, koji su završili oslobođenjem dvoje djece i smrću serijskoga zlostavljača djece. Poručnicom je postala gotovo deset godina nakon što je položila ispit s najvećim brojem bodova dosad zabilježenim. Titulu zapovjednice dobila je nakon što je Komisiji za jednaka prava prilikom zapošljavanja predala tužbu zbog spolne neravnopravnosti. Evelyn se na težak način uspela ljestvicom, plaćajući dugove na ulici. Imala je dvije diplome, jednu sa sveučilišta Georgia Tech, obje s pohvalama. Bila je majka, baka, udovica. Djeca su joj bila, kako je Sara to smatrala — u službi: jedno je služilo zajednici, drugo domovini. Suprugov posao bio je ugledan, radio je kao agent osiguranja. Saru je Evelyn umnogome podsjećala na njezinu majku. Cathy Linton nije bila onaj tip žene koji bi nosio pištolj, ali bila je predana tomu da napravi ono što vjeruje da treba učiniti za sebe i svoju obitelj. Ali ona nikada ne bi primila mito. Cathy je bila bolno iskrena, onaj tip osobe koji bi se okrenuo na cesti i vraćao se osamdeset kilometara do suvenirnice na Floridi zato što su joj vratili previše novca. Možda to objašnjava zašto Faith može raditi s Willom. Kada bi Sari netko rekao da je njezina majka ukrala gotovo milijun dolara, nasmijala bi mu se u lice. To su bajke. Ne samo da je Faith smatrala da Will griješi u vezi s njezinom majkom, smatrala je da je u potpunoj zabludi. Will zamijeni još jednu kasetu. Sara mu rukom pokaže da skine slušalice. »Ne slaže se.« „Što se ne slaže?« »Rekao si da je svaki član tima dobio malo manje od milijun dolara neto. Objasnio si šezdeset tisuća dolara, u najboljem slučaju, na vanjskome računu otvorenom na ime Billa Mitchella. Evelyn ne vozi Porsche. Nema ljubavnicu. Faith i njezin brat nisu išli u privatne škole, a jedini odmor na koji je išla bio je put na otok Jekyll Island s unukom.« »Slaže se nakon ovoga danas«, Will je podsjeti. »Onaj tko je odveo Evelyn želi novac.«

»Ne vjerujem u to.« Većina policajaca branila je svoje slučajeve onako kako bi branili svoju djecu. Will je samo upitao: »Zašto?« »Intuicija. Instinkt. Jednostavno ne vjerujem u to.« »Faith ne zna za račun u banci.« »Neću joj reći.« Uspravio se i sklopio ruke. »Slušao sam rane razgovore s Evelyn. Uglavnom govori o mužu.« »Bill, je l’ da? Agent osiguranja.« »Umro je nekoliko godina prije nego što je pokrenuta istraga protiv Evelyn.« Sara se pripremila na pitanje o udovištvu, ali Will je otišao u drugome smjeru. »Godinu prije nego što je Bili umro, tužila ga je obitelj jednog osiguranika zbog odbijanja molbe za zdravstvenim osiguranjem. Tvrdili su da je Bili pogrešno ispunio neku papirologiju. Čovjek koji je bio otac troje djece imao je neobičnu srčanu manu. Tvrtka je odbila pokriti troškove liječenja.« Za Saru to nije bila neka novost. »Rekli su da je to bilo već postojeće stanje.« »Samo što nije bilo — barem ne dijagnosticirano. Obitelj je unajmila odvjetnika, ali bilo je prekasno. Čovjek je umro zbog toga što je na obrascu stavljena kvačica u pogrešnu kućicu. Tri dana poslije, njegovoj udovici poštom stiže pismo od osiguravatelja, u kojemu piše da je Bill Mitchell, prvi agent, pogriješio prilikom ispunjavanja obrazaca i da je liječenje njezina supruga odobreno.« »To je užasno.« »Billu je to teško palo. Bio je vrlo oprezan čovjek. Ugled mu je bio bitan, bitan za njegov posao. Dobio je čir od brige.« Čirevi tako baš i ne nastaju, pomislila je, ali rekla je samo: »Nastavi.« »Na kraju je s njega skinuta ljaga. Pronašli su izvorne obrasce. Osiguravateljska kuća je pogriješila, ne Bill. Netko tko je unosio podatke označio je pogrešan kvadratić. Nikakav prekršaj, samo nesposobnost.« Will odmahne rukom. »Uglavnom, Evelyn je rekla da Bill nikada nije prešao preko toga. Ludjela je zbog toga što to nije želio pustiti. Svađali su se u vezi s tim. Smatrala je da se on

samosažalijeva. Optužila ga je da je paranoičan. Tvrdio je da se na poslu drugačije ponašaju prema njemu. Mnogi su smatrali da je tvrtka preuzela krivnju, a da je zapravo Bill kriv.« Sara je bila sumnjičava. »Osiguravateljska kuća preuzela je krivnju?« »Ljudima svašta padne na pamet«, Will reče. »Uglavnom, Billu se činilo kao da su time obrisana sva dobra djela koja je napravio tijekom godina. Evelyn je rekla da je tada dobio rak — Bili je umro od raka gušterače tri mjeseca nakon što mu je bolest dijagnosticirana. Ona je smatrala da se djelomično nije mogao boriti protiv njega zbog krivnje koja mu je visjela nad glavom. I da mu to nikada nije oprostila, to što se nije borio protiv raka. Jednostavno ga je nekako prihvatio i čekao da umre.« Rak gušterače ne može se lako pobijediti. Šanse za dugoročno preživljavanje manje su od pet posto. »Takav stres svakako može oslabiti imunološki sustav.« »Evelyn se bojala da će se isto dogoditi i njoj.« »Da će dobiti rak?« »Ne. Da će joj istraga uništiti život, čak i ako se dokaže njezina nevinost. Da će joj to zauvijek visjeti nad glavom. Rekla je da svih onih godina otkad je umro, nikada nije toliko željela supruga kao toga dana, kako bi mu mogla reći da napokon razumije.« Sara je razmislila o težini te izjave. »To zvuči kao nešto što bi nevina osoba rekla.« »Točno.« »Znači li to da se udaljavaš od izvornoga zaključka?« »Baš lijepo od tebe da si tako diplomatski oblikovala to pitanje.« Nacerio se. »Ne znam. Zaključili su mi slučaj prije nego što sam ga uspio privesti kraju onako kako bi me zadovoljilo. Evelyn je potpisala što je trebala i prihvatila odlazak u mirovinu. Amanda mi nije ni rekla da je gotovo. Čuo sam to na vijestima jednoga jutra – odlikovana policajka povlači se u mirovinu kako bi više vremena provodila s obitelji.« »Misliš da se izvukla.« »Stalno se vraćam na istu stvar: ona je vodila tim koji je ukrao jako puno novca. Ili je zažmirila na jedno oko ili nije tako dobra kao što piše na papiru.« Will je čupkao plastični rub jedne od kaseta. »Osim

toga, tu je još i taj račun u banci. Možda se ne čini kao mnogo u usporedbi s milijunima, ali šezdeset tisuća je velik zalogaj. I još je na muževo ime, a ne na njezino. Zašto nije promijenila ime sad kad je mrtav? Zašto ga i dalje taji?« »To su sve dobre primjedbe.« Neko je vrijeme šutio i čulo se samo njegovo grebanje noktom po plastičnome rubu. »Faith me nije nazvala kad se to dogodilo. Nisam imao mobitel sa sobom pa da me i jest nazvala, bilo bi uzalud, ali nije me nazvala.« Zastao je. »Mislio sam da mi možda ne vjeruje zato što je riječ o njezinoj majci.« »Sumnjam da je uopće razmišljala o tome. Znaš da nam se mozak potpuno zablokira kad se takvo što dogodi. Jesi li je pitao za to?« »Ona sad ima ozbiljnijeg posla nego da mene drži za ruku.« Samoironično se zasmijulji. »Možda bih to trebao zapisati u dnevnik.« Počne pakirati kutije. »Uglavnom, pustit ću te da odeš spavati. Jesi li pronašla nešto za što bih trebao znati?« Sara izvuče dva dosjea koja je odložila sa strane. »Ovu dvojicu bi se moglo malo istražiti. Bili su u zapljenama velikih količina dolara. Jedan od njih bio je i na popisu Spiveyjevih svjedoka obrane. Označila sam ga jer ima povijest otmica kojima je dobivao premoć nad protivničkim bandama.« Will otvori gornji dosje. Sara reče: »Ignatio Ortiz.« Will zastenje. »On je u Državnome zatvoru Phillips zbog pokušaja ubojstva na mah.« »Pa, onda ga neće biti teško pronaći.« »On vodi Los Texicanose.« Sara je znala za tu bandu. Liječila je dovoljno mladih koji su u nju bili uključeni. Nije ih mnogo s hitne službe odlazilo u jednom komadu. Will reče: »Ako je Ortiz umiješan u ovo, nikad neće razgovarati s nama. Ako nije, nikad neće razgovarati s nama. U oba slučaja, vožnja do zatvora uzela bi nam tri do četiri sata od dana, a uzalud.« »Namjeravali su ga pozvati za svjedoka Spiveyjeve obrane.« »Iznenađujuće mnogo kriminalaca bilo je spremno svjedočiti za Boyda i reći da nije ni taknuo njihov novac. Čitav niz kriminalaca bio je voljan založiti se za Evelynin tim.« »Jesi li išta izvukao iz Boyda u zatvoru?«

Will se namršti. »Amanda je razgovarala s njim. Razgovarali su nekakvim kodiranim jezikom. Razabrao sam da je Boyd rekao da Azijci pokušavaju izbaciti Meksikance iz nabave.« »Los Texicanos«, Sara reče. »Amanda mi je rekla da je metoda kojom se vole koristiti rezanje vrata.« Sara se rukom uhvati za vrat, trudeći se da ne zadrhti. »Misliš da je Evelyn i dalje poslovala s tim preprodavačima droge?« Will zaklopi Ortizov dosje. »Ne mogu to zamisliti. Bez značke nema nikakvu moć, a ne mogu je zamisliti kao vođu kriminalne organizacije, osim ako nije nekakva sociopatkinja. Bakica-dadilja danju, kraljica bande dilera noću.« »Rekao si da je Ortiz u zatvoru zbog pokušaja ubojstva. Koga je pokušao ubiti?« »Brata. Zatekao ga je u krevetu sa svojom ženom.« »Možda je ovo brat.« Sara otvori drugi fascikl. »Hector Ortiz«, reče. »Na papiru nije loš tip, ali našao se na popisu obrane. Izvukla sam ga zato što ima isto prezime kao Ignatio.« Will otkvači fotografiju s dosjea da je bolje pogleda. »Govori li ti intuicija i dalje da je Evelyn nevina?« Sara pogleda na sat. Za pet sati mora biti na poslu. »Moja intuicija otišla je na spavanje. Što je bilo?« Will podigne fotografiju Hectora Ortiza. Bio je ćelav i imao kozju bradicu. Košulja mu je bila zgužvana. Podignuo je ruku kako bi fotoaparat uhvatio tetovažu: crveno-zelena teksaška zvijezda oko koje se ovija čegrtuša. Will reče: »Upoznaj Evelynina udvarača.«

NEDJELJA

SEDMO POGLAVLJE PLJUSKE SU PRESLE u udarce šakom prije mnogo sati. Dana? Evelyn nije bila sigurna. Imala je povez preko očiju, sjedila u potpunoj tami. Nešto je kapalo — slavina, odvod, krv — nije znala što točno. Tijelo ju je toliko boljelo da i kad bi čvrsto zatvorila oči i pokušala isključiti svaki vrišteći mišić, svaku vrišteću kost, činilo joj se da ne postoji dio njezina tijela koji nije oštećen. Brektavo se nasmije. Krv joj prsne iz usta. Prst koji više nema. Nije bilo kosti u tijelu koja nije bila slomljena, komada kože koji nije bio pun modrica. Počeli su sa stopalima, udarajući je po tabanima pocinčanim metalnim cijevima. To je bio oblik mučenja koji su, izgleda, vidjeli u nekom filmu, što je Evelyn shvatila zato što ih je jedan od njih uslužno navodio: »Tip je zamahivao više prema gore, ovako.« Ono što je Evelyn osjećala ne bi se moglo nazvati bolom. Bilo je to paljenje kože koje joj se krvlju, poput požara, širilo čitavim tijelom. Kao i većina žena, najviše je strepila od silovanja, ali sada je znala da postoje mnogo strašnije opasnosti. Kod silovanja barem postoji nekakva životinjska logika. Ovi ljudi nisu uživali u tome da joj nanose bol. Njihova nagrada bilo je poticanje i navijanje njihovih prijatelja. Pokušavali su zadiviti jedni druge, nadmašiti jedan drugoga u tome zbog kojeg će od njih najglasnije vrištati. A Evelyn zaista jest vrištala. Vrištala je tako glasno da je bila uvjerena da će joj glasnice puknuti. Vrištala je od bola. Vrištala je od užasa. Vrištala je od straha, bijesa, gubitka. Najviše je vrištala zbog toga što su joj se svi ti osjećaji penjali u grlo poput goruće, vrele lave. U jednom trenutku nadugačko su raspravljali o tome gdje joj se nalazi lutajući živac. Njih trojica naizmjence su je udarali oko bubrega, kao kad djeca udaraju pinatu pa jedan udarac pogodi u pravu točku. Nekontrolirano su se smijali dok se Evelyn previjala kao da ju je udarila struja. Osjećala je iskonsku prestravljenost. Nikada u životu nije joj se činilo da je tako blizu smrti. Pomokrila se po sebi. Vrištala je u tamu dok joj glas nije presahnuo u ustima.

A onda su joj slomili nogu. Nije to bio čisti lom, nego posljedica neprestanog udaranja teškom metalnom cijevi po njezinoj nozi, sve dok se nije začuo nepogrešiv zvuk pucanja kosti na dva dijela. Jedan od njih rukom je pritisnuo mjesto loma i na uhu je osjetila njegov truli zadah: »To je ona glupa kuja učinila Ricardu.« Ta glupa kuja bilo je njezino djetešce. Oni nisu mogli znati da su te riječi Evelyn dale nadu. Nokautirali su je, odvukli iz kuće ubrzo nakon što je Faith parkirala automobil na prilazu. Evelyn se osvijestila u stražnjemu dijelu kombija. Zvuk motora brujio joj je u ušima, ali jasno je čula dva pucnja, drugi je uslijedio dobrih četrdeset sekundi nakon prvog. Ali sada je Evelyn znala odgovor na jedino pitanje koje ju je dosad držalo da ne odustane. Faith je živa. Izvukla se. Nakon toga, sve grozote koje su joj činili bile su beznačajne. Mislila bi na Emmu u kćerinim rukama, Jeremyja s majkom. Zeke će biti ondje. Bio je tako pun bijesa, ali oduvijek se brinuo za sestru. Atlantska policija okružit će ih poput omotača. Will Trent dao bi vlastiti život da zaštiti Faith. Amanda će prevrnuti nebo i zemlju da pravda bude zadovoljena. »Almeja...« Evelynin glas bio je hrapav u zatvorenome prostoru. Jedino što je mogla tražiti bilo je da joj djeca budu na sigurnom. Nitko se ne može izvući iz ovoga. Nema obećanja spasenja. Amanda je ne može riječima izvući iz ove boli. Bill Mitchell neće dojahati na bijelome konju da je spasi. Bila je tako glupa. Jedna pogreška prije toliko godina. Jedna užasna, glupa pogreška. Evelyn ispljune slomljeni zub. Posljednji desni kutnjak. Osjećala je kako nezaštićeni živac reagira na hladnoću zraka. Pokušala ga je prekriti jezikom dok je udisala na usta. Zračni putevi moraju ostati prohodni. Nos joj je slomljen. Prestane li disati ili se onesvijesti s krvlju u grlu, umrijet će od gušenja. Trebala bi s veseljem dočekati to olakšanje, ali svejedno se grozila pomisli na smrt. Evelyn je oduvijek bila borac. U prirodi joj je bilo da se, što je više guraju, ona čvršće ukopa. A ipak je osjećala kako se počinje slamati — ne od bolova, nego od iscrpljenosti. Odlučnost je istjecala iz nje kao voda kroz cjedilo. Ako popusti, možda dobiju što žele. Usne joj se možda pokrenu, glas iziđe iz nje unatoč tome što joj mozak govori da šuti. I što onda?

Morali bi je ubiti. Zna tko su, iako su nosili maske i stavili joj povez na oči. Znala je kako zvuče. Kako se zovu. Kako mirišu. Znala je što planiraju, što su već napravili. Hector. Pronašla ga je u prtljažniku svojega automobila. Čak i s prigušivačem, nečujni pucanj ne postoji. Evelyn je dvaput u životu začula taj zvuk i odmah je prepoznala zvuk plina koji prolazi kroz metalni cilindar. Barem je zaštitila Emmu. Barem se pobrinula da dijete njezine kćeri bude na sigurnom. Faith. Majke ne bi trebale birati omiljeno dijete, ali Zeke je bio očiti izbor. Motiviran. Pametan. Sposoban. Odan. Njezin prvorođenac, sramežljivi dječačić koji joj se vješao za suknju kada bi im u kuću dolazile nepoznate osobe. Dječarac koji je sjedio s njom dok je pripremala večeru i koji je volio odlaziti s njom u trgovinu kako bi joj pomogao nositi vrećice. Ponosno izbačenih malih prsa. Punih ruku. Zubiju koji su se pokazali ispod ponosnoga, sretnog osmijeha. Ali Evelyn je najveću povezanost osjećala prema Faith. Faith koja je napravila toliko pogrešaka. Faith kojoj je Evelyn uvijek mogla oprostiti zato što bi svaki put kada bi je pogledala u njoj ugledala tračak sebe. Vrijeme koje su provele zajedno. Zatvorene u kući. Oni mjeseci prisilnoga zatočenja. Prisilnoga izgona. Prisilne bijede. Bill to nikada nije razumio, ali, opet, njemu nije bilo u prirodi da razumije pogreške. On je prvi primijetio nabreklinu na njezinu trbuhu. Prvi ju je suočio s tim. Devet dugačkih mjeseci držao se stoički i pravednički, i Evelyn je odjedanput shvatila odakle Zekeu ista ta sklonost. Tijekom najtežega razdoblja, on je gotovo nestao iz njihovih života. Čak i nakon što je sve to završilo, a Jeremy im obasjao živote kao sunce koje je napokon zasjalo nakon ljetne oluje, Bill više nikada nije bio isti. S druge strane, ni Evelyn više nikada nije bila ista. Niti itko od njih. Faith je pokušavala shvatiti kako se odgaja dijete. Zeke, koji otkad je bio dijete nije želio ništa drugo osim Evelynine pažnje, otišao je najdalje od nje što je mogao a da pritom ne ode s planeta. Izgubila je svojega dječačića. Srce joj je puklo.

Nije više mogla podnositi pomisao na to. Evelyn izravna kralježnicu, pokušavajući ukloniti pritisak s ošita. Ne može više ovako. Slama se. Ovi mladići sa svojim videoigrama i filmskim maštarijama na raspolaganju imaju neograničen broj ideja. Sam Bog zna što će im sljedeće pasti na pamet. Nije im bilo teško dočepati se droga. Barbiturata. Etanola. Skopolamina. Natrijeva pentotala. Bilo koja od tih droga može djelovati kao serum istine. Sa svakom od njih iz nje mogu izvući željene informacije. Samo bi je bolno polagano prolaženje vremena moglo navesti da progovori. Nepopuštajuća agonija. Nemilosrdna baraža optužbi. Bili su tako ljuti, tako neprijateljski nastrojeni. Tako divljački okrutni. Umrijet će. Onoga trenutka kad se osvijestila u kombiju, Evelyn je znala da je smrt jedini mogući kraj. Na početku je mislila da će to biti njihova smrt od njezine ruke. Ubrzo je shvatila da će biti obrnuto. Kontrolirala je samo vlastita usta. Ma što da su joj radili, nijednom ih nije preklinjala da prestanu. Nijednom nije tražila milost. Nije im dala moć spoznaje da su joj već toliko ušli u glavu da je iza svake njezine misli vrebala sjena. Ali što ako im kaže istinu? Evelyn je provela toliko godina skrivajući tajnu da joj je već i sama pomisao na to da skine taj teret sa sebe donijela nešto nalik na mir. Ovi ljudi njezini su mučitelji, a ne ispovjednici, ali nije u položaju da cjepidlači. Možda bi je smrt odriješila od grijeha. Možda prvi put nakon dugo vremena osjeti olakšanje kada joj s ramena padne teret obmane. Ne. Nikada joj ne bi povjerovali. Morat će im slagati. Istina je previše razočaravajuća. Previše obična. To mora biti neka uvjerljiva laž, nešto tako izuzetno da bi je ubili prije nego što bi provjerili istinitost njezinih riječi. Ti muškarci su otvrdnuli, ali ne iskusni kriminalci. Nemaju oni strpljenja držati u svojoj blizini neku staru ženu koja im se toliko dugo opire. Njezino ubojstvo smatrat će konačnim dokazom svoje muškosti. Jedino zbog čega žali je što neće biti ovdje da ih vidi kada shvate da ih je prevarila. Nadala se da će je do kraja svojih jadnih, bijednih života čuti kako im se smije iz pakla. Nasmijala se sada, samo da čuje taj zvuk, taj očaj.

Vrata se otvore. Tračak svjetlosti probije se kroz povez. Čula ih je kako mrmljaju. Razgovarali su o još jednoj televizijskoj emisiji, još jednome filmu u kojemu su vidjeli neku tehniku koju žele isprobati. Evelyn duboko udahne, premda su joj se sa svakim udisajem rebra zabadala u pluća. Snagom volje pokušavala je natjerati srce da miruje. Molila se za snagu Bogu s kojim je prestala razgovarati onoga dana kada joj je suprug umro. Muškarac truloga zadaha reče: »Jesi li spremna progovoriti, kujo?« Evelyn se pripremi. Ne smije izgledati kao da prelako popušta. Mora im dopustiti da je pretuku, da pomisle da su napokon pobijedili. Neće joj to biti prvi put da pušta muškarca da misli kako ima potpunu kontrolu nad njom, ali svakako će biti posljednji. Rukom joj pritisne slomljenu nogu. »Jesi li spremna za još bola?« Ovo će upaliti. Ovo mora upaliti. Evelyn će odigrati svoju ulogu, a njezina će smrt to dovršiti, očistit će je od grijeha. Faith nikada neće saznati. Zeke nikada neće saznati. Njezina djeca i unuci bit će zaštićeni i sigurni. Sigurni osim od jedne stvari. Evelyn zatvori oči i pošalje tihu poruku Roz Levy, u sebi se moleći da starica ne progovori.

OSMO POGLAVLJE FAITHINE OCI BILE SU zatvorene, ali nije mogla zaspati. Nije htjela zaspati. Noć je prolazila sporo, vukla se kao kada Smrt povlači svoj srp po podu. Satima je slušala svako škripanje i stenjanje kuće, naprežući se da čuje bilo kakvo kretanje u prizemlju koje bi upućivalo na to da se Zeke napokon probudio. Majčin prst bio je sakriven u polupraznoj kutiji s flasterima u Faithinu ormariću za lijekove. Bio je u Ziplocovoj vrećici koju je pronašla u jednome starom kovčegu. Faith je razmišljala o tome bi li ga stavila na led ili ne, ali od pomisli na to da očuva majčin prst skupljala joj se slina u grlu. Osim toga, sinoć nije željela silaziti u prizemlje i suočiti se sa Zekeom, ili detektivima koji su sjedili za njezinim kuhinjskim stolom, ili sinom koji bi im se sigurno svima pridružio kada bi čuo da mu je majka ustala. Faith je znala da će, ako ih vidi, ponovo početi plakati, a ako počne plakati, oni će brzo shvatiti zašto to čini. Zatvori usta i otvori oči. Upravo je to i činila, premda je policajka u njoj vrištala da je slušanje otmičarevih naredbi nevjerojatno velika pogreška. Nikada im ne smiješ prepustiti kontrolu. Nikada ne pristaješ na neki zahtjev ako ne dobivaš nešto zauzvrat. Faith je desetke puta poučavala obitelji tim osnovnim strategijama. Sada je spoznala da je to sasvim drugačije kada je ugrožena voljena osoba tvoja. Da su Evelynini otmičari Faith rekli da se polije benzinom i zapali šibicu, učinila bi to. Sva ju je logika napuštala u svjetlu vrlo stvarne mogućnosti da više nikada neće vidjeti majku. Ipak, policajka u njoj željela je detalje. Postoje testovi kojima se može odrediti je li Evelyn bila živa ili mrtva kad joj je prst uklonjen. Postojali su drugi testovi, kojima se moglo sa sigurnošću utvrditi pripada li prst uopće Evelyn. Izgledao je kao ženski prst, ali Faith nikada nije pretjerano proučavala majčine dlanove. Na prstu nije bilo vjenčanog prstena; Evelyn ga je prestala nositi prije nekoliko godina. Bila je to jedna od onih stvari koje Faith nije odmah primijetila. Ili je

možda njezina majka samo bila dobra lažljivica. Nasmijala se kad ju je Faith pitala za to, i rekla: »O, pa skinula sam ga prije sto godina.« Je li njezina majka lažljivica? To je glavno pitanje. Faith stalno laže Jeremyju, ali u vezi sa stvarima o kojima bi sve majke trebale lagati svojoj djeci: o ljubavnom životu, o tome što se događa na poslu, o tome brine li se za svoje zdravlje. Evelyn je prešutjela da je Zeke prebačen u Sjedinjene Američke Države. Ali to je učinila da ne remeti mir, a vjerojatno i da bi spriječila da Zekeovo neodobravanje zasjeni sretnu prigodu Emmina rođenja. Takve se laži ne računaju. To su zaštitničke laži, ne zloćudne laži koje ti se gnoje pod kožom poput špranja. Je li Evelyn lagala Faith u vezi s nečim bitnim? Skriva nešto veće, nešto više od očitoga. Evelynina kuća pričala je tu priču. Okolnosti njezine otmice također. Posjeduje nešto što žele neki vrlo opaki ljudi. Postoji i veza s drogom. Umiješana je najmanje jedna banda. Njezina je majka radila u narkoticima. Sjedi li na gomili novca čitavo ovo vrijeme? Hoće li negdje pronaći kakvu skrivenu podzemnu prostoriju? Hoće li Faith i Zeke, kad se bude čitala Evelynina oporuka, saznati da im je majka zapravo bila bogata? Ne, to je nemoguće. Evelyn zna da bi njezina djeca predala sav ilegalno stečeni novac, ma koliko to olakšalo njihove živote. Hipoteke. Krediti za automobile. Studentski zajmovi. Ništa od toga ne bi nestalo. Ni Zeke ni Faith nikada ne bi uzeli prljavi novac. Evelyn ih nije tako odgojila. A Faith je odgojila da bude bolja policajka nego da samo besposleno leži cijelu noć, čekajući da svane. Da je Evelyn sada ovdje, što bi željela da Faith napravi? Očiti odgovor bio bi: da nazove Amandu. Njih dvije oduvijek su bliske. »Kao prst i nokat«, često je govorio Bill Mitchell, i nije to mislio laskavo. Čak i nakon što je Faithin stric Kenny odlučio napraviti budalu od sebe i naganjati mlađe žene po plažama Južne Floride, Evelyn je jasno dala do znanja da bi radije da za obiteljskim božićnim stolom sjedi Amanda nego Kenny Mitchell. Njih dvije razvile su posebnu komunikaciju, kao vojnici kada se vrate iz rata. Ali nije dolazilo u obzir da sada nazove Amandu. Uletjela bi ovamo kao slon u staklanu. Faithinu kuću preokrenuli bi od poda do stopa.

Došli bi specijalci. Otmičari bi bacili samo jedan pogled na tu demonstraciju sile i zaključili da je lakše ispaliti jedan metak u glavu žrtve, nego pregovarati sa ženom koja odlučno želi osvetu. Jer, Amanda bi to točno tako odigrala. Nikada se ničega nije tiho dohvaćala. Uvijek sto posto ili nikako. Will je dobar u nježnom pristupu. Usavršio je tu tehniku. I njezin je partner. Trebala bi ga nazvati, ili se barem čuti s njim. Ali što da mu kaže? »Trebam tvoju pomoć, ali ne smiješ reći Amandi i možda ćemo prekršiti zakon, ali, molim te, nemoj postavljati pitanja.« U nemogućem je položaju. Jučer je zbog nje zaobišao pravila, ali nije mogla tražiti od njega da ih prekrši. Nikome drugome ne bi više vjerovala da će je štititi, ali Will je ponekad imao tu izluđujuću osobinu da ima nekakvo posebno shvaćanje ispravnog i pogrešnog. Jedan dio nje strepio je od toga da će je odbiti. A veći dio nje bojao se da će zbog nje upasti u takvu nevolju da se više nikada neće moći izvući iz nje. Jedno je da Faith vlastitu karijeru baci u vjetar, ali ne može od Willa tražiti da i on to učini. Uhvatila se za glavu. Čak i da želi obratiti se nekome, telefone joj prisluškuju za slučaj da netko nazove zbog otkupnine. Elektroničku poštu šalje preko GBI-eva računa, a sigurno i njega nadgledaju. Vjerojatno prisluškuju i razgovore preko mobitela. A to su samo pozitivci. Tko zna što su Evelynini otmičari uspjeli napraviti? Znaju Jeremyjev nadimak, godinu rođenja, u koju je školu išao. Poslali su upozorenje preko njegova računa na Facebooku. Možda su i oni ozvučili kuću. Svi ti uređaji, i to vrhunske kvalitete, mogu se nabaviti preko interneta. Osim ako ne počne skidati prekidače sa zidova i rastavljati telefone, Faith ne može znati prisluškuje li ih netko ili ne. A onoga trenutka kad bi se pred svojom obitelji počela ponašati paranoično, oni bi znali da nešto nije u redu. Da i ne spominje detektive Atlantske policije, koji prate svaki njezin korak. Napokon je začula puštanje vode u prizemlju. Nekoliko sekundi poslije, ulazna vrata su se otvorila pa zatvorila. Zeke je vjerojatno otišao trčati, ili su možda detektivi odlučili udahnuti svjež zrak u dvorištu ispred kuće, a ne iza. Tetive u pregibu iza koljena vibrirale su joj od bola dok je spuštala stopala na pod. Toliko je dugo ležala sklupčana da joj se cijelo tijelo

ukočilo. Osim kada je išla provjeriti Emmu, sinoć se nije usudila hodati jer se bojala da bi Zeke mogao doći gore i pitati je kog vraga radi. Kuća je stara, parketi škripavi, a njezin brat ima lak san. Krenula je od svoje komode, oprezno otvarajući svaku ladicu, pregledavajući donje rublje, majice i spavaćice, gledajući je li išta pomicano. Sve je izgledalo kao da nije dirano. Zatim je prešla na ormar. Njezina odjeća za posao sastojala se uglavnom od crnih sakoa s rastezljivim hlačama, kako ne bi morala brinuti hoće li ih ujutro moći zakopčati ili ne. Trudnička odjeća nalazila se u kutiji na donjoj polici. Faith privuče stolac i provjeri je li netko dirao samoljepljivu traku kojom je bila zalijepljena. Hrpa plavih traperica koja je bila složena pokraj kutije činila se nedirnutom. Svejedno je pretražila sve džepove pa se vratila do sakoa i pretražila i njihove džepove. Ništa. Faith je stala na stolac i uspela se na prste da dođe do najviše police, na kojoj je držala kutiju s Jeremyjevim uspomenama iz djetinjstva. Umalo joj je pala na glavu. Uhvatila ju je u posljednji trenutak, kratko zadržavši dah jer se bojala da previše buči. Sjela je na pod držeći kutiju među nogama. Nije bila zalijepljena trakom. Skinula ju je prije mnogo mjeseci. Dok je nosila Emmu, Faith je bila opsjednuta prekapanjem po Jeremyjevim uspomenama iz djetinjstva. Sva sreća da živi sama, jer inače bi netko ozbiljno doveo u pitanje njezinu emocionalnu stabilnost. Rasplakao bi je već i sam pogled na njegove cipelice prevučene broncom i pletene čizmice. Njegove svjedodžbe. Referati. Čestitke za majčin dan koje je nacrtao bojicama. Čestitke za Valentinovo koje je izrezao svojim sitnim škarama tupih vrhova. Oči su je zapekle kad je otvorila kutiju. Pramen Jeremyjeve kose ležao je na svjedodžbi iz četvrtog srednje. Plava vrpca izgledala je drugačije. Podignula ju je prema svjetlu. Pastelna boja svile s vremenom je izblijedjela, pa su nabori izgledali nekako ofucano. Kosa je potamnjela i postala zlatnosmeđa – nešto se činilo drugačijim. Nije znala je li vrpca ponovo zavezana ili se razvezala u kutiji. Osim toga, nije se mogla sjetiti ni je li svjedodžbe složila od prvog razreda osnovne škole do četvrtog razreda srednje, ili obrnuto. Nije joj se činilo logičnim da je posljednju stavila prvu, posebno s obzirom na to da je uvojak bio na vrhu. Ili možda samo diže

paniku, a sve je u redu. Faith podigne svjedodžbe i pogleda ispod njih. Njegovi referati još su bili ondje. Vidjela je cipele prevučene broncom, čizmice, čestitke koje je izradio u školi. Činilo se da je sve na svome mjestu, ali ipak se nije mogla osloboditi dojma da je netko dirao kutiju. Je li netko prekapao po Jeremyjevim stvarima? Jesu li vidjeli srca koja je nacrtao preko slike gospodina Billinghama, njegova prvog psa? Jesu li mu prekapali po svjedodžbama i smijali se jer ga je gospođa Thompson, njegova učiteljica u četvrtom razredu osnovne škole, nazvala malim anđelom? Faith zatvori kutiju. Podigne je iznad glave i stavi na policu. Do trenutka kad je vraćala stolac na mjesto, već je drhtala od bijesa pri pomisli da su prljave ruke nekoga stranca dirale stvari njezina sina. Nakon toga otišla je u Emminu sobu. Inače ne prospava cijelu noć, ali jučerašnji je dan bio neobično dug i buran. Emma je još spavala kada ju je Faith došla pogledati. Dok je disala, iz grla joj se čulo škljocanje. Faith je stavila ruku na njezina prsa. Emmino srce bilo je poput ptice zarobljene pod Faithinom rukom. Tiho je pretražila ormar, malu kutiju s igračkama, pelene i potrepštine. Ništa. Jeremy je još spavao, ali Faith mu je svejedno ušla u sobu. Podignula je njegovu odjeću s poda. Dio nje samo je želio ostati ondje i promatrati ga. Bio je u onom svom položaju koji je nazivala položajem Johna Travolte — raširen na trbuhu, s desnim stopalom koje je visjelo s kreveta i lijevom rukom ispruženom iznad glave. Tanke lopatice isticale su se poput pilećih krilaca. Kosa mu je prekrivala veći dio lica. Na jastuku je bila lokvica sline. Još je spavao otvorenih usta. Njegova je soba jučer bila besprijekorno čista, ali već sama njegova prisutnost sve je promijenila. Stol je bio pun papira. Stvari iz ruksaka rasule su se po podu. Kabeli od raznih dijelova kompjuterske opreme bili su razbacani po podu. Njegovo prijenosno računalo, za koje je štedio šest mjeseci, ležalo je otvoreno na boku poput bačene knjige. Faith ga nogom okrene na pravu stranu prije nego što je izišla iz sobe. A onda se još jedanput vrati u sobu, ali samo zato da mu povuče plahtu preko ramena kako mu ne bi bilo hladno. Faith je bacila Jeremyjevu odjeću na perilicu i krenula niza stube.

Detektiv Connor sjedio je na svojemu uobičajenom stolcu za kuhinjskim stolom. Nije bio u istoj košulji kao jučer, a podpazušna futrola nije mu bila tako čvrsto stisnuta oko prsa. Crvena kosa bila mu je raščupana, vjerojatno od toga što je spavao s glavom na stolu. U sebi ga je počela zvati »Riđi« pa se bojala otvoriti usta kako ga ne bi slučajno naglas tako oslovila. »Dobro jutro, agentice Mitchell«, pozdravio ju je. »Moj brat je otišao trčati?« On kimne. »Detektiv Taylor otišao je po doručak. Nadam se da volite McDonald’s.« Od pomisli na hranu Faith je ponovo pozlilo, ali reče: »Hvala vam.« Pola hrane iz hladnjaka je nestalo, ali za to su vjerojatno bili odgovorni Jeremy i Zeke — obojica su jeli kao osamnaestogodišnjaci. Izvadila je sok od naranče. Tetrapak je bio prazan. Ni njezin sin ni njezin brat nisu voljeli sok od naranče. Upitala je Riđeg: »Jeste li vi, momci, pili sok?« »Ne, gospođo.« Faith protrese tetrapak. I dalje je bio prazan. Nije joj se činilo da bi Riđi lagao u vezi s nečim takvim. Obojici detektiva rekla je da se posluže svime što vide u kuhinji. Sudeći prema smanjenoj zalihi gaziranih sokova, očito su je poslušali. Zazvonio je telefon. Faith pogleda na sat iznad štednjaka. Bilo je točno sedam ujutro. »To je vjerojatno moja šefica«, rekla je Riđem. On je svejedno pričekao da se Faith javi. Amanda reče: »Nema novosti.« Faith mahne rukom detektivu da se makne. »Gdje si?« Amanda ne odgovori. »Kako se Jeremy drži?« »Onoliko dobro koliko se može očekivati.« Faith nije ništa više dodala. Provjerila je je li Riđi izišao iz dnevne sobe pa je otvorila ladicu s priborom za jelo. Žlice su bile okrenute u krivome smjeru, plosnati dršci okrenuti desno umjesto lijevo. Vilice su bile okrenute naopako. Zupci su gledali prema prednjemu dijelu ladice, a ne stražnjemu. Faith trepne, nesigurna u ono što vidi. Amanda reče: »Znaš za Boyda?« »Will mi je sinoć rekao. Žao mi je. Znam da je napravio neke ružne stvari, ali bio je...«

Amanda nije insistirala na tome da dovrši rečenicu: »Da, bio je.« Faith otvori ladicu za razne sitnice. Nije bilo nijedne kemijske. Držala ih je u donjemu desnom kutu, vezane crvenom gumicom. Prekapala je po kuponima, škarama, neidentificiranim rezervnim ključevima. Nema kemijski. »Jesi li znala da je Zeke ovdje?« »Majka te pokušavala zaštititi.« Faith otvori drugu ladicu sa sitnicama. »Izgleda da me pokušavala zaštititi od mnogo toga.« Posegne rukom do dna ladice i pronađe kemijske. Gumica je bila žuta. Je li je ona promijenila? Faith se mutno sjećala da je gumica jednom puknula, ali zaklela bi se na hrpu Biblija da je stavila crvenu gumicu s brokule koju je toga dana kupila u trgovini. »Faith?« Amandin glas bio je odsječan. „Što se događa s tobom? Je li se nešto dogodilo?« »Dobro sam. Samo...« Pokušavala je smisliti neku ispriku. Zaista to radi — neće reći Amandi da su se otmičari javili. Da su ispod Faithina jastuka ostavili nešto što pripada Evelyn. Da previše toga znaju o Jeremyju. Da su joj dirali pribor za jelo. »Rano je. Nisam dobro spavala sinoć.« »Moraš paziti na sebe. Jesti prikladnu hranu. Spavati najviše što možeš. Piti mnogo vode. Znam da je teško, ali ne smiješ trošiti snagu.« Faith se razbjesni. Nije znala razgovara li sa svojom šeficom ili tetom Mandy, ali obje je mogu poljubiti u guzicu. »Znam se brinuti za sebe.« »Jako mi je drago što to misliš, ali iz moje perspektive, to nije točno.« »Je li napravila nešto, Mandy? Je li mama u nevolji zbog—« »Želiš li da dođem do tebe?« »Nisi li ti u Valdosti?« Amanda utihne. Faith je očito prešla granicu. Ili je, možda, stvar bila samo u tome da je njezina šefica dovoljno pametna da se sjeti da se njihov razgovor snima. U ovom trenutku, Faith nije bilo briga. Zurila je u žutu gumicu, pitajući se gubi li razum. Razina šećera u krvi vjerojatno joj je niska. Vid joj je pomalo mutan. Usta suha. Ponovo je otvorila hladnjak i posegnula za sokom od naranče u tetrapaku. I dalje je bio prazan.

Amanda reče: »Misli na majku. Ona bi željela da budeš jaka.« Kad bi samo znala da će Faith puknuti zbog žute gumice. Promrmlja: »Dobro sam.« »Vratit ćemo je i pobrinut ćemo se da onaj koji je to učinio plati za sve kroz što smo zbog njega morali proći. Možeš računati na to.« Faith otvori usta želeći reći da je nije nimalo briga za osvetu, ali Amanda je već prekinula. Bacila je tetrapak od narančina soka u smeće. U ormariću je imala vrećicu slatkiša za hitne slučajeve. Izvuče je i bomboni se raspu po podu. Pogleda vrećicu i shvati da je netko rastrgao dno. Riđi se vratio. Sagne se da joj pomogne pokupiti bombone. »Je li sve u redu?« »Je.« Faith baci šaku bombona na radnu plohu i ode iz kuhinje. Pritisne prekidač za svjetlo u dnevnoj sobi, ali ništa se ne dogodi. Ponovi to još jedanput. Opet ništa. Provjeri žarulju u lampi. Jedanput ju je zakrenula i svjetlo se upalilo. Isto je napravila i s drugom žaruljom. Vrelina joj je lagano opekla prste kad se svjetlo upalilo. Faith se sruši u stolac. Raspoloženje joj se mijenjalo kao ludo. Znala je da mora nešto pojesti, izmjeriti razinu šećera u krvi i napraviti potrebne prilagodbe. Mozak joj neće normalno funkcionirati dok se sve ne uravnoteži. Ali sada kad je sjela, nije više imala snage pomaknuti se. Kauč je bio prekoputa nje. Zeke je plahte na kojima je spavao složio u savršen pravokutnik i stavio ih na jastuk. Vidjela je crvenu mrlju na bež jastuku gdje je prije petnaest godina Jeremy prolio crveni sok. Znala je da bi, kad bi okrenula jastuk na drugu stranu, vidjela plavu mrlju od sladoleda na štapiću koji mu je pao dvije godine poslije. Kada bi na drugu stranu okrenula jastuk na kojemu sjedi, vidjela bi razderotinu koja je nastala kad je kopačkom zaderao po tkanini. Sag na podu bio je izlizan. Zidovi su bili boje ljuske jajeta, a tako su ih obojili prošle godine tijekom Jeremyjevih proljetnih praznika. Faith je razmatrala vrlo realnu mogućnost da je sišla s uma. Jeremy je prestar za ovakve igrice, a Zeke nije od onih koji ulaze u psihološke ratove. Prije bi je nasmrt prebio nego odvrtio dvije žarulje. Bez obzira na to, nijedan od njih u ovom trenutku nije bio raspoložen za neslane šale. Nemoguće da je stvar u razini šećera u krvi. Kemijske,

pribor za jelo, žarulje — to su sitnice koje bi samo Faith primijetila. Da to nekome spomene, mislili bi da je luda. Pogleda u strop pa pusti da joj pogled odluta do polica na zidu iza kauča. Bill Mitchell bio je sakupljač kiča. S Havaja je donio soljenku i paprenku u obliku djevojaka koje plešu hulu. Donio je i naočale u obliku planine Rushmore, krunu Kipa slobode od pjene i emajliranu srebrnu žlicu na kojoj su bili prikazani neki od najznačajnijih krajobraza Grand Canyona. Njegova najdragocjenija zbirka bile su snježne kupole. Na svakome putovanju, na svakome letu, svaki put kad bi izišao iz kuće, Bill Mitchell tražio je snježnu kupolu kojom će obilježiti tu prigodu. Kada joj je otac umro, bilo je neupitno da će te kupole dobiti Faith. Kao dijete, voljela ih je protresati i promatrati snijeg kako pada. Kako se unosi red u nered. To je nešto što je Faith dijelila sa svojim ocem. U rijetkom naletu rastrošnosti, dala je napraviti police po mjeri za te kugle i toliko je isprepadala Jeremyja da je, bojeći se da ne razbije koju kuglu ako slučajno okrzne police, čitavih mjesec dana duljim putem išao u kuhinju. Dok je toga jutra sjedila u dnevnome boravku, Faith se zagledala u police i shvatila da je svih trideset šest kugli okrenuto prema zidu.

DEVETO POGLAVLJE SARA SE PITALA je li to neka južnjačka neobičnost da se mala djeca razbole u onih pola sata između nedjeljnog vjeronauka i odlaska na misu. Većina njezinih ranih pacijenata toga jutra stigla je u tom razdoblju. Trbuhobolja, uhobolja, opća malaksalost — ništa što bi se moglo precizno utvrditi krvnim pretragama ili rendgenom, ali bi se lako izliječilo bojankama ili crtićem na televiziji. Otprilike oko deset sati problemi su postali ozbiljniji. Slučajevi su se nizali jedan za drugim i bili su od one vrste koju je Sara mrzila zato što ih se u velikoj mjeri da spriječiti. Jedno dijete pojelo je otrov za štakore koji je pronašlo u ormariću ispod sudopera. Drugo je dobilo opekline trećeg stupnja jer je dotaknulo tavu koja je bila na štednjaku. Zatim je došao jedan tinejdžer kojega je silom morala predati na zatvoreni odjel zato što je od prvoga dima marihuane koji je povukao dobio psihotičnu epizodu. Pa sedamnaestogodišnjakinja koja je primljena raskoljene lubanje. Izgleda da je još bila pijana dok se jutros vozila kući. Zabila se u parkirani Greyhoundov autobus. Još je na operaciji, ali Sara je pretpostavljala da čak i ako uspiju sanirati oteklinu u mozgu, više nikad neće biti ista. Do jedanaest, Sara se već željela vratiti u krevet i započeti dan ispočetka. Rad u bolnici značio je stalno pregovaranje. Taj ti posao usiše onoliko života koliko dopustiš. Sara je pristala raditi u Gradyju znajući tu istinu, prihvaćajući je, zato što nije željela život nakon što joj je suprug umro. Tijekom posljednje godine, manje je vremena provodila na odjelu hitne službe. Teško je svaki dan raditi jedno te isto, ali Sara je svakodnevno vodila tu tešku bitku. Zapravo je to jedan oblik samoočuvanja. Svaki liječnik u sebi nosi groblje. Pacijenti kojima je mogla pomoći – djevojčica kojoj je ispumpala želudac, opečeni dvogodišnjak kojemu je spasila prste – samo kratko su joj ostajali u sjećanju. Sara se najviše sjećala onih koje je izgubila. Dječaka koji je polagano i bolno podlegao leukemiji. Devetogodišnjakinje koja je šesnaest sati umirala od trovanja

antifrizom. Jedanaestogodišnjaka koji je slomio vrat skočivši na glavu i udarivši u dno plitkoga bazena. Svi su oni bili u njoj kao stalni posjetnici da ma kako silno se trudila, katkad — često — to nije dovoljno. Sara sjedne na kauč u liječničkoj sobi. Trebala je riješiti neke kartone, ali trebao joj je trenutak za sebe. Sinoć je spavala manje od četiri sata. Will nije bio izravni razlog za to što joj se mozak nije mogao isključiti. Stalno je razmišljala o Evelyn Mitchell i njezinoj pokvarenoj bandi braće. Strašno ju je opterećivalo pitanje njezine krivnje. Stalno su joj se vraćale Willove riječi: Evelyn Mitchell ili je loša šefica ili korumpirana policajka. Nema sredine. To je vjerojatno i razlog zašto Sara jutros nije ulovila vremena da nazove Faith Mitchell i raspita se kako je. Tehnički, Faith je pacijentica Delije Wallace, ali Sara je osjećala neku neobičnu odgovornost prema Willovoj partnerici. Vrtjela joj se po glavi isto kao što joj je ovih dana Will neprestano bio u mislima. Užasna gnjavaža. Nimalo zadovoljstva. Nan, jedna od medicinskih sestara na praksi, srušila se na kauč pokraj Sare. Dok je govorila, pretraživala je nešto na svojemu BlackBerryju. »Želim sve čuti o vašem ludom izlasku.« Sara se prisili da se nasmiješi. Toga jutra, kada je došla u bolnicu, u liječničkoj sobi dočekao ju je velik buket. Izgledalo je kao da je Dale Dugan kupio sve gradske zalihe sadarke i ružičastih karanfila. Svi u hitnoj službi spomenuli su Sari nešto u vezi s tim i prije nego što se uspjela preodjenuti u liječničku kutu. Činilo se da su svi zaokupljeni romantičnom pričom o udovici koju je netko oborio s nogu. Sara reče djevojci: »Vrlo je drag.« »I on misli da si ti draga.« Nan se prepredeno naceri pišući elektroničko pismo. »Naletjela sam na njega u laboratoriju. Užasno je kul.« Sara je gledala kako se djevojčini palčevi pomiču i osjećala se kao da joj je tristo godina. Nije se mogla sjetiti je li ikada bila tako mlada. Niti je mogla zamisliti Dalea Dugana kako sjedi i čavrlja s ovom lakoumnom mladom medicinskom sestrom. Nan napokon podigne pogled s mobitela. »Rekao je da si fascinantna, i da ste se odlično proveli, i da ste se vrlo lijepo poljubili.«

»Dopisuješ se s njim preko e-maila?« »Ne.« Zakoluta očima. »To mi je rekao u laboratoriju.« »Izvrsno«, Sara procijedi. Nije znala kako se nositi s Daleom, koji je ili u potpunoj zabludi ili patološki lažljivac. Naposljetku će morati razgovarati s njim. Već je i samo cvijeće vrlo loš znak. Morat će taj flaster naglo skinuti. Ipak, nije mogla a da se ne zapita zašto muškarac kojeg želi nije slobodan, a onoga koji to jest ne želi. I tako se nastavila njezina misija da si život pretvori u televizijsku sapunicu. Nan ponovo počne tipkati. „Što želiš da mu kažem da si rekla?« »Nisam ništa rekla.« »Ali mogla bi.« »Ovaj...« Sara ustane s kauča. Sve je to bilo mnogo jednostavnije kad si mogao samo gurnuti poruku u nečiji školski ormarić. »Trebala bih otići po ručak dok je još mirno.« Umjesto da krene prema kafeteriji, Sara skrene lijevo prema dizalima. Gotovo su je pokosila ležeća kolica koja su proletjela hodnikom. Ubodna rana. Nož je još virio iz pacijentovih prsa. Bolničari su izvikivali vitalne znakove. Liječnici izdavali naredbe. Sara pritisne silaznu tipku na dizalu i pričeka da se vrata otvore. Bolnica je osnovana l890-ih, i bila je smještena na četirima mjestima u gradu prije nego što je dobila stalni dom na Prilazu Jesseja Hilla mlađeg. Neprestano loše upravljanje, korupcija i obična nesposobnost značili su da je u bilo kojem trenutku u svojoj legendarnoj povijesti, bolnica bila na rubu propasti. Zgrada u obliku slova U toliko je puta dograđivana, rušena i obnavljana da je Sara bila uvjerena kako to više nitko ne može pratiti. Zemljište oko zgrade koso je padalo prema sveučilištu Georgia State, koje je dijelilo parkiralište s bolnicom. Prilazi za vozila hitne pomoći nalazili su se iza međudržavne ceste, na točki koja se nazivala Gradyjev zavoj i bili su cijeli jedan kat iznad glavnoga ulaza koji se nalazio na uličnoj strani. Tijekom rasne segregacije, bolnica se nazivala Gradys, zbog toga što su bolnička krila za bijelce bila s jedne strane i gledala su na grad, a krila za Afroamerikance nalazila su se na drugoj strani i nisu ni na što gledala. Onamo su dovezli Margaret Mitchell nakon što ju je automobilom pregazio pijani vozač na ulici Peachtree, a pet dana poslije, ondje je i umrla. Ondje je pružena pomoć i žrtvama eksplozije bombe u parku

Centennial Olympic Park. Grady je i dalje jedini traumatološki bolnički centar na ovome području. Žrtve s najozbiljnijim, po život opasnim ozljedama dovožene su ovamo na liječenje, što znači da je mrtvozornikov ured okruga Fultona imao satelitsku lokaciju za obradu žrtava odvezenih u bolničku mrtvačnicu. U svakom trenutku dva do tri trupla čekala su prijevoz. Kada je Sara preuzela posao mrtvozornice u okrugu Grant, obuku je prolazila u mrtvozornikovu uredu u Pryorovoj ulici u središtu grada. Vrata dizala se otvore. George, jedan od zaštitara, iziđe. Svojom masom ispuni hodnik. Bio je igrač američkoga nogometa dok ga iščašeni gležanj nije natjerao da potraži drugu karijeru. »Doktorice Linton.« Pridržao joj je vrata. »George.« Namigne joj i ona se nasmiješi. Neki mladi par već je bio u dizalu. Stisnuli su se jedno uz drugo dok se dizalo spuštalo jedan kat. To je još jedna stvar u vezi s radom u bolnici. Kamo god da se okreneš, naletjet ćeš na nekoga kome je to jedan od najgorih dana u životu. Možda je zato Sari trebala promjena u životu — ne da proda stan i preseli se u ugodni bungalov, nego da se vrati u privatnu praksu, u kojoj je jedini hitni slučaj tijekom dana odluka o tome koji će joj predstavnik farmaceutske kuće kupiti ručak. Dva kata dolje, u razizemlju, temperatura je bila niža. Sara čvršće uz tijelo priljubi liječničku kutu dok je prolazila pokraj odjela s kartonima pacijenata. Za razliku od starih vremena kada je stažirala u Gradyju, sada nije morala stajati u redu da dođe do nečijeg kartona. Sve je bilo automatizirano, podaci o pacijentu bili su udaljeni koliko i kompjuterizirani tableti koji su radili na bolničkome intranetu. Rendgenske snimke nalazile su se na većim monitorima, a svi lijekovi bili su kodirani prema narukvicama pacijenata. Kao jedina preostala javno financirana bolnica u Atlanti, Grady je stalno bio na rubu bankrota, ali barem je pokušavao otići sa stilom. Sara se zaustavi ispred debelih dvostrukih vrata koja su razdvajala mrtvačnicu od ostatka bolnice. Mahne značkom ispred čitača. Nagla promjena tlaka zraka kad su se izolirana čelična vrata širom otvorila izazove neočekivano šuštanje. Čovjek koji je ondje radio iznenadio se što vidi Saru u svojemu prostoru. Izgledao je onoliko gotski koliko je to moguće dok nosiš

plavu bolničku kutu. Sve na njemu govorilo je da je previše kul za posao koji obavlja. Crno obojenu kosu nosio je u repu. Naočale su mu izgledale kao da pripadaju Johnu Lennonu. Olovka za oči kao da je bila iz kakvoga filma o Kleopatri. Zbog izbočenoga trbuha i brkova u stilu Fu Manchua, Sari se činilo da više nalikuje na Spikea, Snoopyjeva brata. »Izgubili ste se?« »Juniore«, pročita ime napisano na njegovoj pločici na prsima. Bio je mlad, vjerojatno Naninih godina. »Pitala sam se je li ovdje netko iz fultonskoga mrtvozornikova ureda.« »Larry. Iza je. Neki problem?« »Ne, samo želim porazgovarati s njim.« Mršavi Hispanoamerikanac dođe iz stražnje sobe. Kuta je visjela s njega poput kućnog ogrtača. Bio je otprilike istih godina kao Junior, što znači da je do prije nekoliko tjedana vjerojatno bio u pelenama. „Što trebate, doktorice?« Ovo ne ide kako je planirala. »Ništa. Oprostite što sam vam smetala, momci.« Okrene se da će otići, ali je Junior zaustavi. »Vi ste Daleova nova dama, je l’ da? Rekao je da ste visoka crvenokosa.« Sara se ugrize za usnu. Što Dale radi družeći se s ovim desetogodišnjacima? Junior se naceri. »Doktorica Linton, pretpostavljam.« Slagala bi da joj s kute nije visjela značka. I da joj preko džepa na prsima nije bilo izvezeno ime. I da nije jedina crvenokosa liječnica u bolnici. Larry reče: »Rado ću pomoći Daleovoj novoj koki.« »Nego šta«, Junior se ubaci. Sara se prisili da se nasmiješi. »Odakle poznajete Dalea?« »Košarka, dušo.« Larry odglumi da gađa koš. »Koja je priroda vašega hitnog slučaja?« »Nije hitan—« reče i tek onda shvati da se samo šalio. »Htjela sam pitati nešto u vezi s jučerašnjom pucnjavom.« »Kojom?« Ovoga puta nije se šalio. Raspitivati se o nekoj pucnjavi u Atlanti bilo je kao raspitivati se o pijancu na utakmici američkog nogometa. »Sherwood forest. Pucnjava u kojoj je sudjelovala policajka.« Larry kimne. »Kvragu, to je bilo čudno. Tip je imao trbuh pun H-a.« »Heroina?« Sara upita.

»Pakiranog u balone. Metak ih je probio kao...« Upita Juniora, »Sranje, stari, kako se zove ono šta ima šećer u sebi?« »Dip Stick ?« »Ne.« »Čokolada?« »Ne, čovječe, ono u papirnatoj slamki.« Sara predloži: »Štapići u prahu?« »Tako je. Tip se nenormalno nadrogirao.« Sara pričeka da se udare šakom o šaku pa upita: »To je bio Azijac?« »Ne, Portorikanac. Ricardo.« Egzotično je izgovarao slovo r. »Mislila sam da je on Meksikanac.« »Zato što svi izgledamo isto?« Sara nije znala kako da mu odgovori. Larry se nasmije. »U redu je. Samo vas zezam. Da, Portorikanac je, kao moja mama.« »Jesu li saznali kako se preziva?« »Ne. Ali na ruci mu je bilo istetovirano Neta.« Pokaže na područje između palca i kažiprsta. »Srce sa slovom N u sredini.« »Neta?« Sara nije nikad čula to ime. »Portorikanska banda. Luđaci se žele odcijepiti od SAD. Moja mama je bila sva u tome kad smo otišli. Ono, >moramo se osloboditi vladavine kolonizatora.< Onda je došla ovamo i promijenila ploču: >Moram si kupiti jedan od onih velikih televizora s plazma ekranom kakav ima tvoja teta Frieda.< Stvarno.« Junior i on ponovo se udare šakom u šaku. »Sigurni ste da je to simbol bande — N u srcu?« »Jedan od simbola. Svatko tko se pridruži, mora dovesti još ljudi.« »Kao Wiccani«, Junior doda. »Tako je. Puno njih ode iz bande ili prijeđu u neku drugu. Ricardo sigurno nije nešto posebno uspješan. Nije dobio prste.« Larry ponovo podigne ruku, ovoga puta prekriživši kažiprst ispred srednjaka. »Obično izgleda ovako, s portorikanskom zastavom zamotanom oko zapešća. Briju na neovisnost. Barem tako kažu.« Sara se sjeti što joj je Will rekao. »Mislila sam da je Ricardo imao tetovažu Los Texicanosa na prsima?« »Da, kao što sam rekao, puno njih ode iz bande ili prijeđe u neku

drugu. Tip je očito prešao u drugu i uspeo se na društvenoj ljestvici. Neta nije tako utjecajna kao Texicanosi.« Psikne kroza zube. »Zastrašujuće, čovječe. Ti Texicanosi se ne zajebavaju.« »Zna li mrtvozornik sve to?« »Poslali su slike odredu za bande. Neta je glavna organizacija u Portoriku. Sigurno će biti u Bibliji.« Biblija bandi knjiga je kojom se policajci koriste da bi znali prepoznati znakove i pokrete bandi. »Ima li ičeg o Azijcu? Drugim žrtvama?« »Jedan je bio student. Nekakav matematički genij. Osvojio je raznorazne nagrade ili tako nešto.« Sara se prisjeti novinske fotografije Hironobua Kwona. »Mislila sam da on studira na Georgia Stateu?« Georgia State nije loše sveučilište, ali matematički genij završio bi na Georgia Techu. »To je sve što znam. Drugog tipa upravo obrađuju. Zbog požara u onom stanu u užasnom smo zaostatku. Šest leševa.« Odmahne glavom. »Dva psa. Čovječe, mrzim kad psi nastradaju.« Junior reče: »Totalno te razumijem, stari.« »Hvala«, Sara reče. »Hvala vam obojici.« Junior se bočnim dijelom stisnute šake udari u prsa. »Budite dobri prema mom momku Daleu.« Sara ode prije nego što se ponovo udare šakom u šaku. Gurne ruku u džep pokušavajući pronaći mobitel dok se spuštala niz hodnik. Većina bolničkog osoblja nosila je toliko elektroničkih uređaja da će vjerojatno svi umrijeti od zračenja. Ona je imala BlackBerry na koji su joj stizali laboratorijski izvještaji i bolnička priopćenja, i iPhone za osobne potrebe. Bolnički mobitel bio je na preklapanje i prije nego što su ga dodijelili njoj pripadao je nekome tko ima vrlo ljepljive ruke. Dva dojavljivača bila su joj zakvačena za džepove kute, jedan je bio s hitne službe, drugi s pedijatrije. Njezin privatni mobitel bio je tanak i obično bi ga posljednjeg pronašla, a tako je bilo i ovaj put. Pretraživala je brojeve i zaustavila se na imenu Amande Wagner, a onda se vratila do Willa Trenta. Telefon je dvaput zazvonio prije nego što se javio. »Trent.« Sara je neobjašnjivo zanijemjela kada je čula njegov glas. Kroz tišinu se čulo kako vjetar puše, djeca se igraju.

Will reče: »Halo?« »Hej, Wille — oprosti.« Pročisti grlo. »Zovem jer sam razgovarala s nekim iz mrtvozornikova ureda. Kao što si tražio.« Pocrveni u licu. »Kao što je Amanda tražila.« Promrmljalo je nešto, vjerojatno Amandi. „Što si saznala?« »Ubijeni Texicano, Ricardo. Još nisu saznali kako se preziva, ali vjerojatno je Portorikanac.« Pričekala je da prenese tu vijest Amandi. Postavila je isto pitanje kao i Sara maloprije. Sara odgovori: »Na ruci je imao tetovažu Nete, portorikanske bande. Čovjek s kojim sam razgovarala rekao mi je da se Ricardo vjerojatno prebacio iz jedne bande u drugu kad je došao u Atlantu.« Ponovo je pričekala da to kaže Amandi. »Usto, imao je trbuh pun heroina.« »Heroina?« Iznenađeno upita. »Koliko?« »Nisam sigurna. Čovjek s kojim sam razgovarala rekao je da je prah bio pakiran u balone. Kada ga je Faith upucala, heroin se rasuo po trbušnoj šupljini. Već bi i to bilo dovoljno da ga ubije.« Will to prenese Amandi pa se ponovo obrati Sari: »Amanda ti zahvaljuje što si to saznala.« »Žao mi je što nemam više informacija.« »Ovo što si saznala je super.« Pa službenije doda: »Mislim, hvala, doktorice Linton. Sve su to vrlo korisne informacije.« Znala je da ne može govoriti ispred Amande, ali nije ga željela pustiti. »Kako je kod vas?« »Zatvor je bio promašaj. Sad stojimo ispred kuće Hironobua Kwona. Živio je s majkom u Grant Parku.« Will je manje od petnaest minuta udaljen od Gradyja. »Susjeda kaže da bi mu se majka uskoro trebala vratiti. Vjerojatno dogovara sprovod. Živi prekoputa zoološkog vrta. Morali smo parkirati otprilike kilometar i pol od kuće. Odnosno, ja sam morao. Amanda me natjerala da nju ostavim pred kućom.« Napokon je zastao da udahne. »Kako si ti?« Sara se nasmiješi. Činilo joj se da on želi ostati na liniji koliko i ona. »Jesi li se sinoć išta naspavala?« »Ne baš. A ti?« Pokušala je smisliti neki koketni odgovor, ali odlučila se za: »Ne baš.« Amandin glas bio je previše prigušen da bi Sara razumjela što je

rekla, ali prepoznala je ton kojim je govorila. Will reče: »Pa, čut ćemo se poslije. Hvala još jednom, doktorice Linton.« Kad je završila razgovor, Sara se osjećala budalasto. Možda bi se trebala vratiti u liječničku sobu i ogovarati s Nan. Ili bi možda trebala porazgovarati s Daleom Duganom i sasjeći ovo u korijenu prije nego što se oboje još više osramote. Sara izvadi bolnički BlackBerry i potraži Daleovu e-mail adresu pa je krene prepisivati u svoj iPhone. Predložit će mu da se nađu u kafeteriji i da porazgovaraju. Ili bi mu možda trebala predložiti da se nađu na parkiralištu. Nije željela izazvati još više tračeva nego što ih je već kolalo. Pred njom, u daljini, zazvonilo je zvono dizala i ugledala je Dalea. Smijao se s jednom od medicinskih sestara. Sigurno mu je Junior rekao da je bila ovdje. Ustrtarila se. Otvorila je prva vrata do kojih je došla, a iza njih je, igrom slučaja, bio odjel s kartonima pacijenata. Dvije postarije žene s jednakim, čvrsto začešljanim trajnama sjedile su iza stolova pretrpanih kartonima. Žustro su tipkale po tipkovnicama i jedva pogledale Saru. Jedna od njih upita: »Kako vam mogu pomoći?«, okrećući list na kartonu otvorenom pokraj nje. Sara je samo stajala, na trenutak sasvim nesigurna u sebe. Shvatila je da je negdje u primozgu razmišljala o uredu s kartonima pacijenata otkad je ušla u dizalo. Vratila je iPhoneu džep kute. „Što je bilo, dušo?« Žena upita. Sada su se obje zagledale u Saru. Sara im pokaže bolničku iskaznicu. »Trebao bi mi jedan stari karton iz tisuću devetsto...« Na brzinu je u sebi izračunala: »Sedamdeset šeste, možda?« Žena joj pruži papir i olovku. »Napišite mi ime. Tako će biti lakše.« Još dok je pisala Willovo ime, Sara je znala da je to što radi pogrešno i to ne samo zbog toga što krši državne zakone o privatnosti i riskira trenutačni otkaz. Will je od dojenačke dobi bio u Atlantskome dječjem domu. Za njega se sigurno nije brinuo obiteljski liječnik. Sigurno je sve zdravstvene probleme rješavao u Gradyju. Ovdje je pohranjeno cijelo njegovo djetinjstvo i Sara se poslužila svojom bolničkom iskaznicom da dobije pristup. »Nema srednje ime?« Žena upita. Sara odmahne glavom. Nije se usudila progovoriti. »Dajte mi minutu. Toga neće još biti u računalu, inače biste ih

mogli povući na svoj tablet. Jedva smo zagazili u l970-u.« Ustala je sa stolca i prošla kroz vrata na kojima je pisalo »Arhiv«, prije nego što joj je Sara stigla reći da to ne radi. Druga žena vratila se tipkanju, a crveno nalakirani nokti proizvodili su zvuk nalik na ono kad mačka trči po pločicama. Sara pogleda svoje cipele, koje su bile zamrljane tko zna čime od jutrošnjih slučajeva. Pokušala se prisjetiti drugih sličnih situacija, ali ma koliko se trudila, nije se uspijevala osloboditi osjećaja da je ovo što sada radi apsolutno i nesumnjivo nešto najneetičnije što je ikada u životu napravila. I da stvar bude još gora, do kraja izdaje Willovo povjerenje. A to ne može učiniti. Neće to učiniti. Tako ona ne funkcionira. Inače je izravna. Ako želi znati nešto o Willovu pokušaju samoubojstva, ili bilo koje pojedinosti iz njegova djetinjstva, onda ga to treba pitati, a ne mu ići iza leđa i proučavati njegov bolnički karton. Žena se vratila: »Nema Williama, ali našla sam Wilbura.« Pod rukom je držala fascikl. »Tisuću devetsto sedamdeset peta.« Sara se veći dio karijere koristila papirnatim kartonima. Kartoni većine zdrave djece do njihova osamnaestog rođendana imaju dvadesetak stranica. Karton bolesnoga djeteta mogao bi ih imati pedesetak. Willov karton bio je deblji od dva i pol centimetra. Elastičnom gumicom koja je bila u raspadajućem stanju bili su vezani izblijedjeli žuti i bijeli papiri. »Nema srednje ime«, žena reče. »Sigurna sam da ga je nekad imao, ali mnogo te djece se u to doba izgubilo u sustavu.« Njezina partnerica doda: »Otok Ellis i Tuskegee spojili su se u jedno.« Sara pruži ruku prema fasciklu pa se zaustavi. Ruka joj je lebdjela u zraku. »Jeste dobro, dušo?« Žena pogleda svoju partnericu pa ponovo Saru: »Trebate li sjesti?« Sara spusti ruku. »Mislim da mi to ipak neće trebati. Užasno mi je žao što sam vas time ugnjavila.« »Sigurni ste?« Sara kimne. Nije se mogla sjetiti kad se posljednji put tako grozno osjećala. Čak ni susret s Angie Trent nije u njoj proizveo toliku količinu krivnje. »Strašno mi je žao.«

»Ne trebate se ispričavati. Dobro mi je došlo da malo ustanem.« Stavila je fascikl pod ruku, ali gumica je puknula i papiri su se razletjeli po podu. Sara se automatski sagne da joj pomogne. Skupila je papire na hrpu, tjerajući se da ne pročita što na njima piše. Ondje su bili igličnim pisačem isprintani nalazi laboratorijskih pretraga, čitavi tomovi bilješki i nešto što je izgledalo kao prastari izvještaj Atlantske policije. Namjerno je zamutila vid, moleći se da ne razabere nijednu riječ ili rečenicu. »Pogledajte ovo.« Sara podigne pogled. To je spontano učinila. Žena je u ruci držala izblijedjelu fotografiju snimljenu Polaroidom. Prikazivala je krupni plan djetetovih usta. Malo srebrno ravnalo bilo je postavljeno uz razderotinu koja se protezala širinom filtruma, središnje plitke brazde koja se proteže između vrha gornje usne i nosa. Ozljeda nije nastala od pada ili blagog udarca. Udar je bio dovoljno snažan da rasiječe meso na dva dijela, otkrivši zube. Rana je bila zašivena debelim crnim koncima. Koža je bila otečena i nadražena. Sara je bila naviknuta viđati takve šavove nalik na one na bejzbolskoj lopti u mrtvačnici, ne na djetetovu licu. »Kladim se da je bio u onoj poli-kako se već zove- studiji«, žena reče. Pokaže fotografiju prijateljici. »Poliglikolid.« Objasni Sari: »U Gradyju su provodili eksperimentalno istraživanje o različitim tipovima razgradivih šavova na kojima su radili na Techu. Čini se da je on jedno od djece koja su imala alergijsku reakciju. Jadničak.« Vratila se tipkanju. »Valjda je i to bolje od toga da na njega zalijepe hrpu pijavica.« Druga žena upita Saru: »Dobro si, srce?« Sara pomisli da će joj pozliti. Uspravi se i ode iz sobe. Nije prestala hodati dok se nije uspela uza dva kata stuba i našla vani, udišući svjež zrak. Koračala je ispred zatvorenih vrata. Osjećaji su joj se vrtjeli između ljutnje i srama. Bio je dijete. Primili su ga na liječenje pa su eksperimentirali na njemu kao da je neka životinja. On vjerojatno i ne sluti što su mu napravili. Sara je strahovito željela da ni ona to ne zna, premda joj tako i treba kad je gurala nos gdje mu nije mjesto. Nije smjela tražiti njegov karton. Ali učinila je to i sada nije mogla izbaciti

tu sliku iz glave — njegove prelijepe usne grubo sašivene šavovima koji nisu zadovoljavali osnovne standarde za odobrenje vlade. Izblijedjela fotografija snimljena Polaroidovim fotoaparatom ostat će joj urezana u pamćenje dok ne umre. Dobila je točno ono što je zaslužila. »Hej, ti.« Okrene se. Iza nje stajala je neka mlada žena. Bila je bolno mršava. Masna plava kosa padala joj je do struka. Češala se po svježim tragovima uboda igle po rukama. »Jesi ti doktorica?« Sara postane opreznija. Narkomani se povlače oko bolnice. Neki od njih znaju biti i nasilni: »Trebala bi ući u bolnicu ako trebaš liječenje.« »Nije stvar u meni. Tamo je neki tip.« Pokaže na veliki kontejner za smeće u kutu iza bolnice. Čak je i na punome dnevnom svjetlu taj dio bio zasjenjen prijetećom fasadom zgrade. »Ondje je cijelu noć. Mislim da je mrtav.« Sara ublaži ton: »Uđimo u bolnicu i porazgovarajmo o tome.« U djevojčinim očima bljesne ljutnja. »Gle’aj, samo pokušavam napraviti pravu stvar. Ne moraš biti tako bahata.« »Nisam—« »Nadam se da će te zaraziti AIDS-om, kujo.« Othramala je, mrmljajući još uvreda. »Kriste«, Sara protisne, pitajući se može li joj dan postati još gori nego što to već jest. Kako su joj samo nedostajali maniri dobrih ljudi sa sela, gdje su joj se čak i narkomani obraćali s »gospođo«. Krene prema bolnici pa stane. Djevojka možda govori istinu. Sara krene prema kontejneru, ne približavajući mu se previše, računajući da se djevojčin pomagač možda u njemu skriva. Preko vikenda nisu odvozili smeće. Kutije i plastične vreće pale su iz metalnog kontejnera na pod. Sara priđe korak bliže. Netko je ležao ispod plave plastične vreće. Ugledala je ruku. Na dlanu se vidjela duboka posjeklina. Sara priđe još korak bliže pa stane. Radeći u Gradyju postala je izuzetno oprezna. Ovo je svejedno možda zamka. Umjesto da ode do tijela, okrene se i otrči prema prilazu za kola hitne pomoći potražiti pomoć. Tri bolničara stajala su ondje i razgovarala. Uputila ih je prema stražnjemu dijelu i krenuli su za njom s ležećim kolicima. Sara

odmakne smeće. Čovjek je disao, ali nije bio pri svijesti. Oči su mu bile zatvorene. Koža žućkasta, voštana. Majica natopljena krvlju, očito od ubodne rane u donjemu dijelu trbuha. Sara prstima pritisne karotidu i na vratu ugleda poznatu tetovažu: teksaška zvijezda oko koje je omotana čegrtuša. Willov nestali čovjek krvne grupe B negativne. »Idemo«, jedan od bolničara reče. Sara je trčala pokraj pokretnih kolica dok su ih bolničari vozili prema bolnici. Slušala je kako izvikuju vrijednosti vitalnih funkcija dok mu gazom prekrivaju trbuh. Ulaz u ranu bio je tanak, vjerojatno od kuhinjskoga noža. Rub rane bio je nazubljen. Bilo je vrlo malo svježe krvi, što je ukazivalo na unutarnje krvarenje. Utroba je bila napuhnuta, a izdajnički vonj trunućega tkiva govorio joj je da neće mnogo moći učiniti za njega kada stignu na odjel za hitne slučajeve. Neki visoki muškarac u tamnome odijelu trčao je pokraj nje. »Hoće li preživjeti?«, upita. Sara je pogledom tražila Georgea. Zaštitara nije bilo nigdje na vidiku. »Morate se maknuti s puta.« »Doktorice—« Podigne novčanik. Sara ugleda odbljesak zlatne značke. »Policajac sam. Hoće li preživjeti?« »Ne znam«, Sara odvrati, pritišćući gazu na trbuh. A onda, zato što pacijent možda čuje, doda: »Možda.« Policajac zaostane za kolicima. Pogledala je niz hodnik, ali više ga nije bilo. Tim za traume bio je odmah spreman: razrezali su mu odjeću, izvadili krv, spojili ga na razne uređaje. Postavili su pladanj, otvorili kirurške setove. Pojavila su se kolica za reanimaciju. Sara je zatražila dvije infuzije sa širokim iglama da ubrza tok tekućine. Napravila je brzi pregled unesrećenog: dišni putevi bili su čisti, disanje u redu, cirkulacija onoliko dobra koliko je to za očekivati. Primijetila je da se ritam znatno usporio kad su ljudi počeli shvaćati s čime imaju posla. Tim se prorijedio. Naposljetku je ostala sama s jednom sestrom. »Nema novčanik«, sestra reče. »U džepovima nema ničeg osim mucica.« »Gospodine?« Sara ga pokuša prizvati, otvarajući mu oči. Zjenice su bile ukočene i raširene. Nježno mu pritišćući lubanju u smjeru kazaljki na satu, provjerila je ima li kakvih ozljeda glave. Na zatiljnoj kosti napipala je kominutivni prijelom, s djelićima kosti utisnutim u

moždano tkivo. Pogledala je rukavicu na svojoj ruci. Nije bilo svježe krvi iz rane. Medicinska sestra navuče zastor da pacijentu omogući privatnost. »Rendgen? CT trbuha?« Tehnički, Sara je obavljala posao liječnika koji je sada bio u smjeni. Upita: »Možeš li pozvati Krakauera?« Sestra ode i Sara detaljnije pregleda pacijenta, premda je bila sigurna da će Krakauer baciti samo jedan pogled na njegove vitalne funkcije i složiti se s njom. Ovdje nema nikakve hitnosti. Pacijent ne bi preživio opću anesteziju, a vjerojatno neće preživjeti ni zadobivene ozljede. Jedino što mogu je napuniti ga antibioticima i čekati da mu vrijeme odluči sudbinu. Netko povuče zastor. Neki mladić virne u prostoriju. Bio je obrijan, u crnoj jakni i s crnom šiltericom koja mu je bila navučena nisko na čelo. »Ne smijete biti ovdje«, Sara reče. »Ako tražite—« Tako je snažno udario Saru u prsa da je pala na pod. Ramenom je udarila u jedan od pladnjeva. Metalni instrumenti zazveketali su svuda oko nje — skalpeli, hemostatske hvataljke, škare. Mladić uperi pištolj u pacijentovu glavu i dvaput zapuca u njega iz najveće blizine. Sara začuje vrištanje. To ona vrišti. Zvuk dopire iz njezinih usta. Čovjek uperi pištolj njoj u glavu pa stane. Krene prema njoj. Ona naslijepo uhvati nešto da se zaštiti. Zgrabila je jedan od skalpela. Približio joj se, bio gotovo na njoj. Hoće li je upucati ili će otići? Sara mu nije dala vremena da odluči. Zamahne skalpelom i poreže ga po unutarnjoj strani bedra. Čovjek zastenje i pusti pištolj. Rana je bila duboka. Krv je šikljala iz bedrene arterije. Pao je na jedno koljeno. U isti trenutak i on i ona uočili su pištolj. Sara ga odgurne nogom. Umjesto za pištoljem, muškarac posegne prema Sari i uhvati je za ruku u kojoj je držala skalpel. Pokušala je izvući ruku, ali ju je čvršće uhvatio za zglobove. Uhvatila ju je panika kad je shvatila što radi. Približavao je oštricu njezinu vratu. Objema rukama pokušavala ga je odgurnuti dok joj je centimetar po centimetar približavao oštricu. »Molim te... Ne...« Bio je na njoj, cijelom težinom pritiskao ju je o pod. Zurila je u njegove zelene oči. Bjeloočnice su bile iskrižane crvenim žilicama, usta stisnuta u ravnu liniju. Tijelo mu se toliko treslo da je to osjećala

u vlastitoj kralježnici. »Baci to!« George, zaštitar, stajao je s uperenim pištoljem. »Odmah, seronjo!« Sara osjeti da ju je muškarac jače stisnuo. Oboma su se ruke tresle od međusobnog odgurivanja. »Odmah da si ga bacio!« »Molim te«, Sara ga je preklinjala. Mišići joj neće još dugo izdržati. Ruke su joj počele slabjeti. Bez upozorenja, pritisak prestane. Sara je gledala skalpel kako se podiže u zrak i kako se oštrica zabija u muškarčevo tkivo. Jednom rukom čvrsto je držao njezine dvije ruke, neprestano zabijajući skalpel u vlastito grlo.

DESETO POGLAVLJE WILL JE TOLIKO DUGO bio zarobljen u automobilu s Amandom da se zabrinuo da će razviti stockholmski sindrom. Već je osjećao kako postaje slab na nju, posebno nakon što joj je Miriam Kwon, majka Hironobua Kwona, pljunula u lice. U obranu gospođe Kwon može se reći da Amanda nije baš bila pretjerano nježna prema njoj. Gotovo su je zaskočili na tratini pred kućom. Očito se upravo bila vratila s dogovora za sinov sprovod. Dok je prilazila kući, u ruci je stiskala letke s križevima. Njezina ulica bila je zakrčena automobilima. Morala je parkirati nešto dalje. Izgledala je iscrpljeno i mlohavo, onako kako bi svaka majka izgledala nakon odlučivanja o lijesu u kojemu će biti pokopan njezin sin jedinac. Nakon što je mehanički promrmljala izraze sućuti u ime GBI-a, Amanda joj je odmah skočila za vrat. Prema reakciji gospođe Kwon, Will je zaključio da žena nije očekivala da će netko tako blatiti ime njezina pokojna sina, unatoč kriminalnim okolnostima koje okružuju njegovu smrt. Takva je priroda altantskih televizijskih postaja, da je svaki umrli mladić kojemu je manje od dvadeset i pet godina slavljen kao izvrstan student, sve dok se ne dokaže suprotno. Ako je suditi prema njegovu dosjeu, ovaj izvrsni student bio je ljubitelj oksikontina. Hironobu Kwon dvaput je uhićen zbog preprodaje te droge. Samo ga je njegova akademska nadarenost spasila od ozbiljne zatvorske kazne. Sudac mu je prije tri mjeseca naredio da ode na odvikavanje. Izgleda da to nije baš dobro ispalo. Will pogleda na mobitel da vidi koliko je sati. Zbog nedavne promjene na ljetno računanje vremena, mobitel se prebacio na 24satni prikaz sata. Nikako nije uspijevao shvatiti kako da ga vrati na l2satni prikaz. Srećom, bilo je dvanaest i trideset, što je značilo da ne mora brojiti na prste kao majmun. Premda je imao i više nego dovoljno vremena za jednadžbe. Unatoč tome što su jutros prešli osamsto kilometara, od toga nikakve koristi. Evelyn Mitchell još je nestala. Uskoro će proći dvadeset četiri sata od njezine otmice. Leševi su se gomilali, a jedini trag koji su Will i

Amanda dosad dobili, došao je iz usta osuđenika na smrt, koji je ubijen prije nego što je država to uspjela učiniti. Mogli su i ne otići u državni zatvor Valdosta. Bivši detektivi iz ekipe odjela za narkotike, Adam Hopkins i Ben Humphrey, zurili su u Amandu kao da gledaju u staklo. Will je to i očekivao. Prije nekoliko godina, obojica su odbili razgovarati s Willom kad im se pojavio na kućnome pragu. Lloyd Crittenden je mrtav. Demarcus Alexander i Chuck Finn vjerojatno su jednako nedostupni. Oba bivša detektiva otišla su iz Atlante čim su pušteni iz zatvora. Will je sinoć razgovarao s njihovim socijalnim radnicima. Alexander je na Zapadnoj obali, gdje pokušava izgraditi novi život. Finn je u Tennesseeju, tone u ovisnost. »Heroin«, Will reče. Amanda se okrene prema njemu, izgledajući kao da je zaboravila da je on u automobilu. Vozili su prema sjeveru na Međudržavnoj cesti 85, prema još jednom kriminalcu koji će vjerojatno odbiti razgovarati s njima. Will reče: »Boyd Spivey rekao je da je Chuck Finn ovisan o heroinu. Sara kaže da je Ricardo bio pun heroina.« »To je vrlo slaba veza.« »Evo još jedne: Oksikontin obično dovede do ovisnosti o heroinu.« »Te slamke su jako tanke. Danas više ne možeš ni ciglu baciti a da ne pogodiš nekog ovisnika o heroinu.« Uzdahne. »Kad bismo barem imali više cigli.« Will se prstima lupkao po nozi. Nešto je tajio cijelo jutro, nadajući se da će uhvatiti Amandu kad ne bude na oprezu i izvući istinu. Činilo mu se da bi to sada mogao napraviti: »Hector Ortiz bio je Evelynin udvarač.« Kut usana joj se izvije. »Ma nemoj?« »On je brat Ignatia Ortiza, iako prema tvom izrazu lica zaključujem da ti to nije novost.« »Ortizov rođak«, ispravi ga. »Jesi li do tih zaključaka došao zahvaljujući doktorici Linton?« Will počne škrgutati zubima. »Već si znala tko je on.« »Želiš li potrošiti sljedećih deset minuta na razgovor o tvojim osjećajima ili želiš raditi svoj posao?« Želio je sljedećih deset minuta provesti daveći je, ali odlučio je to zadržati za sebe. »Zašto se Evelyn petljala s rođakom tipa koji vodi

kompletan uvoz kokaina u jugoistočne Sjedinjene Američke Države i izvoz kokaina iz njih?« »Zapravo, Hector je bio prodavač.« Bacila je pogled na Willa. U očima joj se vidjelo da se zabavlja. »Prodavao je Cadillace.« To objašnjava činjenicu da računalo nije izbacilo njegovo ime kad je Will radio pretragu vozila. Vozio je auto iz salona. »Hector je na ruci imao tetovažu Texicanosa.« »Svi griješimo u mladosti.« Will upita : „Što je sa slovom A koje je Evelyn nacrtala ispod stolca?« »Mislila sam da to nazivamo vrškom strijele?« »Almeja se rimuje s >Amanda.<« »Pomalo da, zar ne?« »U slengu znači >pička.<« Amanda se nasmije: »Ma, Wille, je l’ ti to mene nazivaš pičkom?« Kad bi samo znala koliko je puta došao u napast da to učini. »Pretpostavljam da bih te trebala nagraditi za dobar istražiteljski rad.« Amanda izvuče presavijeni papir koji je bio zataknut s unutarnje strane sjenila. Pruži ga Willu. »Ispis Evelyninih telefonskih poziva u posljednja četiri tjedna.« Pogledom preleti preko prvih dviju stranica. »Često je zvala Chattanoogu.« Amanda ga znatiželjno pogleda. Will joj uzvrati bijesnim pogledom. On zna čitati, samo ne brzo i svakako ne dok ga netko proučava. Savezni ured države Tennessee za područje istoka nalazio se u Chattanoogi. Will ih je neprestano nazivao kako bi koordinirao metamfetaminske slučajeve dok je radio u Sjevernoj Georgiji. Pozivni broj 423 pojavio se barem desetak puta u ispisu Evelyninih telefonskih poziva. Will upita: »Želiš li mi nešto reći?« Šutjela je barem taj jedan put. Will izvuče mobitel da nazove taj broj. »Ne budi glup. To je broj Vjetrova iscjeljenja, klinike za odvikavanje od ovisnosti.« »Zašto je njih zvala?« »I ja sam se to pitala.« Dala je žmigavac pa se prebacila u drugi trak. »Ne smiju davati informacije o pacijentima.« Will usporedi datume i brojeve. Evelyn je kliniku za odvikavanje

zvala tek posljednjih deset dana, a Gospođa Levy rekla je da je Hector Ortiz u posljednjih deset dana češće dolazio u posjet Evelyn. Will reče: »Chuck Finn živi u Tennesseeju.« »Živi u Memphisu. To je pet sati vožnje od Vjetrova iscjeljenja u Chattanoogi.« »On je teški ovisnik o drogi.« Will pričeka da Amanda nešto odgovori. Kada to nije učinila, reče: »Ljudi se očiste, katkad žele skinuti teret s ramena. Možda se Evelyn bojala da će progovoriti.« »Kakva zanimljiva teorija.« »Ili je Chucku možda bilo potrebno da razbistri um pa da shvati da Evelyn još sjedi na svom dijelu novca.« Nastavio je: »Teško je naći posao s Chuckovim dosjeom. Izbačen je iz policije. Proveo dosta vremena u zatvoru. Mora se boriti s ovisnošću. Čak i ako je čist, nitko se ne bi pretrgnuo da ga zaposli. Ne u ovoj gospodarskoj situaciji.« Amanda kapne još jednu informaciju: »U Evelyninoj kući bilo je osam pari otisaka prstiju, isključujući njezine i Hectorove. Identificirali su tri. One Hironobua Kwona, zatim Ricardove, i one našeg zaljubljenika u havajske košulje. Zove se Benny Choo. Četrdesetdvogodišnji utjerivač Žutih buntovnika.« »Žuti buntovnici?« »Azijska banda. Ne pitaj me odakle im ime. Valjda su jako ponosni na to što su seljačine. Većina ih i je.« »Ling-Ling«, Will pretpostavi. Njega idu posjetiti. »Spivey je rekao da trebaš razgovarati s Ling-Lingom.« »Julia Ling.« Will se iznenadi. »Žena?« »Da, žena. Kako li se svijet samo promijenio.« Amanda pogleda u retrovizor i ubaci se u drugi trak. »Gospođa Ling vanjski je vođa Žutih buntovnika. Njezin brat Roger i dalje vuče konce iz zatvora, ali ona vodi dnevnu operativu. Ako Žuti osvaja Smeđeg, onda to čini Roger preko Ling-Ling.« »Zbog čega je on u zatvoru?« »Služi doživotnu zbog silovanja i ubojstva dviju tinejdžerki. Šesnaest i četrnaest. Radile su kao prostitutke za njega. Smatrao je da se nisu dovoljno trudile pa ih je zadavio psećom uzicom. Ali ih je prvo silovao i zubima im otkinuo grudi.« Willa prođu srsi. »Zašto ga ne čeka smrtna kazna?«

»Nagodio se. Država je strahovala da će se uspjeti izvući na neubrojivost — što, između nas rečeno, ne bi bilo tako daleko od istine, jer je taj čovjek potpuno lud. To nije prvi put da su Rogera uhvatili s ljudskim mesom među zubima.« Will tako zadrhti da su mu se ramena napela. »A žrtve?« »Obje su pobjegle od kuće, navukle se na drogu i postale prostitutke. Njihove obitelji više je zanimala Božja odmazda nego oko za oko, zub za zub.« Willu je takvo razmišljanje bilo poznato. »Vjerojatno su pobjegle s razlogom.« »Djevojke obično bježe s razlogom.« »Rogera sestra i dalje podržava?« Značajno ga pogleda. »Ne daj se zavarati, Wille. Julia se zna dobro pretvarati, ali prerezala bi ti vrat i ne trepnuvši. S tim se ljudima ne treba šaliti. Postoje postupci kojih se treba pridržavati. Moraš im pokazati najveće poštovanje.« »Will ponovi Boydove riječi. »>Ne možeš doći Žutome bez poziva. <« »Imaš nevjerojatno pamćenje.« Will provjeri broj sljedećeg izlaza. Vozili su se prema autocesti Buford. Chambodia. »Možda je Boyd bio samo napola u pravu. Heroin izaziva mnogo veću ovisnost od kokaina. Ako Žuti buntovnici preplave tržište jeftinim heroinom, Los Texicanosi će izgubiti svoju bazu klijenata ovisnih o kokainu. To upućuje na borbu za moć, ali ne objašnjava zašto su dva Azijca i jedan Texicano bili u kući Evelyn Mitchell i ondje nešto tražili.« Will stane. Ponovo ga je navela da skrene s prave teme. »Hironobu Kwon i Benny Choo. Kako se Ricardo preziva?« Amanda se nasmiješi. »Vrlo dobro.« Pružila mu je informaciju kao još jednu nagradu. »Ricardo Ortiz. Najmlađi sin Ignatija Ortiza.« Will je vodio razgovore s ubojicama koji su bili susretljiviji od nje. »I krijumčario je heroin u trbuhu.« »Tako je.« »Namjeravaš li mi reći je li netko od njih međusobno povezan ili to moram sam saznati?« »Ricardo Ortiz dva je puta završio u maloljetničkom, ali nikada se ondje nije sreo s Hironobuom Kwonom. Nijedan od njih nema

nikakvih vidljivih poveznica s Bennyjem Choom i, kao što sam rekla, Hector Ortiz bio je samo obični trgovac automobilima.« Ubacila se ispred nekoga dostavnog vozila, pritom presjekavši put nekom Hyundaiu. »Vjeruj mi, da sam vidjela poveznicu između bilo kojeg od tih muškaraca, radili bismo na tome.« »Osim Chooa, svi ostali su mladi momci, rane dvadesete.« Will se pokuša prisjetiti gdje su se mogli sresti. Na sastancima anonimnih alkoholičara. U noćnim klubovima. Na košarkaškim terenima. U crkvi, možda. Miriam Kwon oko vrata je nosila zlatni križ. Ricardo Ortiz na ruci je imao istetoviran križ. I čudnije stvari su se događale. Amanda reče: »Provjeri broj koji je Evelyn nazvala dan prije nego što su je odveli. l5:02.« Will je prstom pratio prvi stupac i pronašao vrijeme. Nastavio je dalje. Broj je imao atlantski pozivni broj. »Bih li trebao prepoznati taj broj?« »Iznenadilo bi me kad bi ga prepoznao. To je broj policijske postaje na Hartsfieldu.« Hartsfield-Jackson, atlantska zračna luka. »Vanessa Livingston je zapovjednica. Već dugo poznajem tu staru koku. Ona je postala Evelynina partnerica nakon što sam ja otišla iz Atlantske policije.« Will pričeka pa upita »I?« »Evelyn je tražila od nje da provjeri jedno ime s popisa putnika i posade.« »Ricardo Ortiz«, Will pretpostavi. »Sinoć si se očito dobro naspavao.« Ostao je budan do tri ujutro, slušajući preostale kasete, očito bez ikakvog razloga osim da sazna stvari koje je Amanda već znala. »Odakle je Ricardo letio?« »Iz Švedske.« Will se namršti. To nije očekivao. Amanda iziđe na izlaz za cestu l-285. »Devedeset posto sveg heroina na svijetu dolazi iz Afganistana. To je novac poreznih obveznika. Tvoj novac.« Usporila je na zavoju dok su prolazili velikim prometnim čvorom. »Glavnina europskih zaliha prolazi kroz Iran, pa gore u Tursku i dalje prema sjevernim točkama.« »Kao što je Švedska.« »Kao što je Švedska.« Ponovo je ubrzala dok su se spajali s brzim

protokom vozila. »Ricardo je ondje bio tri dana. Onda je sjeo na let iz Göteborga do Amsterdama pa onda ravno u Atlantu.« »Pun heroina.« »Pun heroina.« Will protrlja čeljust, razmišljajući o tome što se dogodilo mladiću. »Netko ga je dobro prebio. Bio je pun balona. Možda ih nije mogao izbaciti iz tijela.« »To bi pitanje trebalo postaviti mrtvozorniku.« Will je pretpostavljao da je sve te informacije već dobila iz mrtvozornikova ureda. »Nisi ga pitala?« »Ljubazno su obećali da će mi danas do kraja radnog vremena poslati puni izvještaj. Što misliš zašto sam ti rekla da zamoliš Saru da se raspita?« Pa doda: »Usput, kako to napreduje? Budući da si se sinoć dobro naspavao, pretpostavljam da nema nekog napretka.« Približavali su se izlazu za autocestu Buford. Američka cesta broj 23 vodila je od Jacksonvillea na Floridi do Mackinaw Cityja u Michiganu. Dio koji je prolazio kroz Georgiju bio je dug otprilike 650 kilometara, a potez kroz Chamblee, Norcross i Doraville bio je jedan od rasno najraznovrsnijih u tom području, a možda i u cijeloj državi. Nije se baš mogao nazvati naseljem, prije bi se moglo reći da je to niz opustjelih trgovačkih centara, stambenih zgrada i benzinskih postaja u kojima se mogu kupiti skupi naplatci i dobiti brzi krediti. Ono što mu je nedostajalo u smislu zajednice, nadoknađivao je golom trgovinom. Will je bio prilično siguran da je Chambodia pogrdnica, ali taj se naziv za ovo područje zadržao unatoč tomu što je okrug DeKalb forsirao s time da ga se zove Međunarodnim koridorom. Ondje su živjele brojne etničke zajednice, od portugalske do hmongske. Za razliku od mnogih urbanih područja, linija razdvajanja između različitih zajednica ovdje nije bila vidljiva. Tako se meksički restoran može naći odmah uz restoran u kojemu se prodaje sushi, a tržnica je upravo onakva mješavina kultura kakvu ljudi očekuju kada zamišljaju Sjedinjene Američke Države. To je područje bilo mnogo bliže obećanoj zemlji, nego jantarni valovi žita u unutrašnjosti. Dovoljno je da ljudi ovamo dođu samo s radnom etikom i već mogu izgraditi pristojan život srednjega staleža. Otkad Will pamti, dinamika stanovništva stalno se mijenjala. Bijelci su se žalili kad su se doselili crnci. Crnci su se žalili kad su se doselili

Latinoamerikanci. Oni su se, pak, žalili kad su se doselili Azijci. Jednoga dana svi oni počet će rogoboriti zbog priljeva bijelaca. Neprestani lov na Američki san. Amanda se prebaci u srednji trak koji je služio za skretanje iz obaju smjerova. Will ugleda hrpu prometnih znakova koji su bili poslagani jedni na druge kao u tetrisu. Neka slova bila su mu neprepoznatljiva, više kao neko umjetničko djelo nego kao slova. »Postavila sam auto ispred Ling-Lingine trgovine. Ondje je cijelo jutro. Nitko joj nije došao u posjet.« Amanda sjedne na papučicu gasa i za dlaku izbjegne monovolumen dok je skretala. Automobili su zatrubili, ali ona ih je nadglasavala. »Sinoć sam obavila nekoliko telefonskih poziva. Roger je premješten u Obalni prije tri mjeseca. Šest mjeseci prije toga proveo je u Augusti, ali se sredio na lijekovima pa su ga vratili u zatvor.« Bolnica u Augusti povremeno zatvorenicima pruža skrb u vezi s njihovim psihičkim zdravljem. »Rogerov prvi dan u Obalnom završio je gadnim incidentom u kojem je korišten sapun zamotan u čarapu. Navodno nije sretan s novim smještajem.« »Ponudit ćeš mu premještaj?« »Ako dođe do toga.« »Hoćeš li spomenuti Boyda?« »To baš i ne bi bilo pametno.« »Što misliš da ćemo dobiti od Rogera?« Will se prekori u sebi. »Misliš da on stoji iza Evelynine otmice.« »Možda je klinički lud, ali nikada ne bi bio tako glup da takvo što napravi.« Značajno pogleda Willa. »Roger je izuzetno inteligentan. Razmišljaj kao da igraš šah, a ne damu. Ništa ne bi dobio time da otme Evelyn. To bi poremetilo djelovanje cijele njegove organizacije.« »Dobro, znači misliš da Roger zna tko ima veze s tim?« »Ako želiš saznati nešto o nekom zločinu, pitaj zločinca.« Zazvoni joj mobitel. Pogledala je tko zove. Will primijeti da automobil usporava. Amanda se zaustavi uz rub ceste. Javila se na mobitel, slušala što osoba s druge strane govori pa pritisnula tipku za otključavanje na vratima. »Može malo privatnosti, molim te?« Will iziđe iz terenca. Jučer je vrijeme bilo predivno, ali danas je oblačno i toplo. Krene prema kutu trgovačkoga centra. Blizu ulaza bila

je nekakva prčvarnica. Prema stolcu za ljuljanje nacrtanom na znaku, zaključio je da je riječ o restoranu u kojemu poslužuju domaću hranu. Začudo, Willu želudac nije zakruljio pri pomisli na hranu. Posljednje što je pojeo je griz, a i njega se trebao prisiliti da pojede. Ostao je bez teka, a to mu se dosad dogodilo samo jednom u životu — posljednji put kad je bio u blizini Sare Linton. Will sjedne na rub pločnika. Iza njega jurili su automobili. Iz njihovih radio-prijamnika do njega su dopirali taktovi glazbe. Kratki pogled prema Amandi rekao mu je da će to potrajati neko vrijeme. Gestikulirala je rukama, a to nikada nije dobar znak. Izvadio je mobitel i prelazio preko brojeva. Trebao bi nazvati Faith, ali nije je imao o čemu izvijestiti, a njihov sinoćnji razgovor nije dobro završio. Što god da se dogodilo Evelyn, neće popraviti situaciju. Ma kakav zakučasti verbalni manevar Amanda pokušavala izvesti, i dalje su postojale neke neoborive činjenice koje nije mogla zaobići. Ako su Azijci zaista pokušavali preoteti Texicanosima narko tržište, onda Evelyn Mitchell mora biti u središtu toga. Hector se možda nazivao trgovcem automobilima, ali svejedno je imao tetovažu koja ga je povezivala s bandom. Svejedno je imao rođaka u zatvoru koji je vodio tu istu bandu. Njegov nećak ubijen je u Evelyninoj kući, a on sam pronađen je mrtav u Evelyninu prtljažniku. Nije bilo razloga da policajka, posebno umirovljena, bude povezana s takvim zločincima, osim ako se ne događa nešto protuzakonito. Will se zagleda u mobitel. Trinaest sati. Trebao bi ući u postavke i pokušati shvatiti kako da ga vrati na normalni prikaz sata, ali u ovom trenutku nije imao strpljenja za to. Umjesto toga, dođe do broja Sarina mobitela, koji je imao tri osmice. Toliko je puta zurio u njega posljednjih nekoliko mjeseci, da ga je čudilo što mu se brojke nisu urezale u mrežnice. Ako se ne računa nesretni nesporazum s lezbijkom koja živi prekoputa njega, Will još nikada nije bio na pravom izlasku. S Angie je od osme godine. U jednom trenutku postojala je strast, i, kratkotrajno, nešto nalik na ljubav, ali nije se sjećao nijednog trenutka u životu kad je bio sretan što je s njom. Živio je strepeći da će mu se pojaviti na kućnom pragu. Ispunilo bi ga golemo olakšanje kad bi otišla. Dobivala ga je u onome što se događalo između, u onim rijetkim trenutcima mira kada bi samo na trenutak vidio kako bi sređeni život mogao

izgledati. Jeli bi zajedno, odlazili u trgovinu, radili u dvorištu — odnosno, Will bi radio, a Angie bi gledala — a onda bi navečer legli u krevet i on bi se uhvatio kako leži s osmijehom na licu zbog toga što je za ostatak svijeta život bio takav. A onda bi se ujutro probudio i nje više ne bi bilo. Previše su bliski. U tome je problem. Proživjeli su previše toga, vidjeli previše užasa, podijelili previše straha, i prezira, i sažaljenja, da bi jedno drugo doživljavali ikako drugačije osim kao žrtve. Willovo tijelo bilo je poput spomenika tomu jadu: tragovi opeklina, ožiljci, razne neugodnosti koje je doživio. Godinama je želio više od Angie, ali nedavno je shvatio da Angie više ništa ne može dati. Ona se neće promijeniti. Tu je istinu znao i kad su se napokon vjenčali, do čega nije došlo nakon pomnog planiranja, nego zato što se Will okladio s Angie da to neće učiniti. Kockanje nastranu, ona nikada neće život s Willom doživljavati kao išta drugo doli sigurnu luku u najboljem slučaju, i žrtvu u najgorem. S razlogom ga je dodirivala samo kad je nešto željela. S razlogom je nije ni pokušavao nazvati kad bi nestala. Gurne palac u rukav i osjeti početak dugačkoga ožiljka koji mu se pružao rukom. Bio je deblji nego što pamti. Koža mu je još osjetljiva na dodir. Will izvuče ruku. Angie se lecnula kada je posljednji put prstima slučajno ovlaš dotaknula njegovu golu ruku. Njezine reakcije na njega oduvijek su intenzivne, nikad nisu bile polovične. Voljela je iskušavati koliko daleko može ići. To joj je bio omiljeni sport: koliko grozna mora biti da Willu napokon pukne film i napusti je baš kao što su to učinili i svi ostali? Mnogo su puta visjeli na tom rubu, ali nekako ga je uvijek u posljednji čas uspijevala povući s njega. Čak je i sada Will osjećao to povlačenje. Nije vidio Angie otkad joj je majka umrla. Deidre Polaski bila je narkomanka i prostitutka koja se predozirala i pala u vegetativnu komu kad je Angie bilo jedanaest. Njezino tijelo držalo se dvadeset sedam godina prije nego što je konačno odustalo. Prošla su četiri mjeseca od sprovoda. Nije to dugo, kad se sve skupa gleda – Angie je jednom nestala na punih godinu dana — ali Will je u kralježnici osjetio upozorenje koje mu je reklo da nešto nije u redu. Bila je u nevolji ili je povrijeđena ili uzrujana. Njegovo tijelo znalo je

to jednako kao što je znalo i da mora disati. Oduvijek su tako povezani, još otkad su bili djeca. Posebno dok su bili djeca. I ako je nešto znao o svojoj supruzi, znao je da mu uvijek dođe kada su stvari loše. Nije znao kad će se pojaviti, hoće li to biti sutra ili sljedeći tjedan, ali znao je da će se jedan od ovih dana vratiti kući i zateći Angie kako sjedi na kauču, jede njegove pudinge i kritizira njegova psa. Zato je Will sinoć otišao do Sare. Skrivao se od Angie. Borio protiv neizbježnoga. I, ako želi biti iskren, žudio je za tim da ponovo vidi Saru. To što je povjerovala u njegovu ispriku da mu je kuća u neredu navelo ga je pomisli da možda i ona njega želi ondje. Kao dijete, Will je samoga sebe istrenirao da ne želi stvari koje ne može imati — najnovije igračke, cipele koje ti zaista odgovaraju, kuhane obroke koji nisu iz konzerve. Njegova sposobnost nijekanja samoga sebe nestajala je kad je Sara Linton bila u pitanju. Nije mogao prestati razmišljati o njezinoj ruci na njegovu ramenu dok su jučer stajali na cesti. Palcem ga je pomazila po vratu. Stala je na prste tako da budu iste visine i, samo na trenutak, pomislio je da će ga poljubiti. »Kriste«, Will zastenje. Zamislio je pokolj u kući Evelyn Mitchell, krv i moždanu tvar rasprskanu po cijeloj kuhinji i praonici. Onda je pokušao sasvim isprazniti glavu, zbog toga što je bio prilično siguran da serijski ubojice postaju serijski ubojice tako što nakon razmišljanja o seksu počnu zamišljati nasilne prizore. Terenac se trzne i krene unatrag. Amanda otvori prozor. Will ustane. Ona reče: »To je bio izvor iz Atlantske policije. Izgleda da se naš tip s krvnom grupom B negativnom pojavio pokraj kontejnera za smeće ispred Gradyja. Bez svijesti, jedva dišući. U jednoj od vreća za smeće pronašli su njegov novčanik. Marcellus Benedict Estevez. Nezaposlen. Živi s bakom.« Will se pitao zašto ga Sara nije nazvala u vezi s tim. Možda je već otišla s posla. Ili možda nije njezin posao da njega izvještava o tome što se događa. »Je li Estevez išta rekao?« »Umro je prije pola sata. Svratit ćemo do bolnice nakon ovoga.« Will je smatrao da je to besmisleno, s obzirom na to da je čovjek umro. »Je li imao išta kod sebe?« »Ne. Uđi.«

»Zašto—« »Nemam cijeli dan, Wille. Obriši tu prljavštinu iz vagine i krenimo.« Will uđe u automobil. »Jesu li potvrdili da je Estevezova krvna grupa B?« Amanda pritisne papučicu gasa. »Jesu. I njegovi otisci prstiju identificirani su kao jedni od osam pari otisaka prstiju pronađenih u Evelyninoj kući.« Nešto mu je opet promaknulo. »To je bio dugačak razgovor za tako jednu kratku informaciju.« Barem ovaj put, bila je susretljiva: »Nazvali su nas u vezi s Chuckom Finnom. Zašto mi nisi rekao da si sinoć razgovarao s njegovim socijalnim radnikom?« »Valjda sam bio sitničav.« »Pa, bogme si mi pokazao. Socijalni radnik jutros je otišao provjeriti Chuckovo boravište. Nema ga dva dana.« »Čekaj malo.« Will se okrene prema njoj. »Chuckov socijalni radnik sinoć mi je rekao da se zna gdje je. Da se nijednom nije propustio prijaviti.« »Sigurna sam da je ured za uvjetnu kaznu u Tennesseeju jednako preopterećen kao naš i da imaju premalo zaposlenih. Barem je imao dovoljno muda da jutros sve prizna.« Značajno ga pogleda. »Chuck Finn se prije dva dana isključio s liječenja.« »Liječenja?« »Bio je u Vjetrovima iscjeljenja. Treći mjesec triježnjenja od alkohola.« Will je dobio barem neku zadovoljštinu. »I Hironobu Kwon liječio se u Vjetrovima iscjeljenja. Bili su ondje u isto vrijeme.« Will je morao zašutjeti na trenutak. »Kad si sve to saznala?« »Sad, Wille. Nemoj se duriti. Znam jednu staru koku koja radi u Odjelu sudskih spisa.« Izgleda da je Amanda svugdje poznavala neku staru koku. »Kwon je nakon prvog uhićenja poslan u Dvoranu nade.« To je bolnička klinika koja djeluje unutar zgrade suda. »Sudac mu nije želio pružiti drugu priliku na račun države pa je majka uskočila i rekla da mu je osigurala mjesto u Vjetrovima iscjeljenja.«

»Gdje je upoznao Chucka Finna.« »Klinika je velika, ali u pravu si. Bilo bi vrlo nategnuto tvrditi da su se ta dvojica baš slučajno zatekla ondje u isto vrijeme.« Willa je zapanjilo što se slaže s njim, ali je nastavio: »Ako je Chuck rekao Hironobuu Kwonu da Evelyn ima novaca...« Nasmiješi se. Napokon je nešto imalo smisla. »A drugi tip? Krvna grupa B negativna, koji se pojavio ispred Gradyja? Je li on nekako povezan s Chuckom ili Hironobuom?« »Marcellus Estevez nije uhićivan. Rođen je i odrastao u Miamiju na Floridi. Prije dvije godine preselio se u Carrollton jer se upisao na koledž West Georgia. Prošlo tromjesečje prestao je pohađati nastavu. Otada nije kontaktirao s obitelji.« Još jedan mladić u srednjim dvadesetima koji se spetljao s nekim jako gadnim ljudima. »Izgleda da jako mnogo znaš o Estevezu.« »Atlantska policija već je razgovarala s njegovim roditeljima. Prijavili su njegov nestanak čim su ih iz škole obavijestili da njihov sin ne dolazi na predavanja.« »Otkad ovi iz Atlante dijele informacije s nama?« Recimo samo da sam se javila nekim starim prijateljima.« Will je u glavi počeo stvarati sliku mreže čeličnih, starih aždaja koje ili duguju uslugu Amandi, ili su tijekom dugih karijera nekad radile s Evelyn. Ona reče: »Poanta je u tome da ne znamo kako se Marcellus Estevez uklapa u ovo. Osim Hironobua Kwona i Chucka Finna, ne naslućuje se nikakva veza između ostalih koji su bili u kući. Išli su u različite srednje škole. Nisu svi studirali, ali oni koji jesu, nisu studirali zajedno. Nisu se upoznali u zatvoru. Nisu iz istih bandi ili društvenih klubova. Svi su različitog podrijeda, različitih nacionalnosti.« Willu se činilo da je iskrena barem u vezi s tim. U svakoj istrazi koja uključuje više počinitelja, ključ je uvijek u tome da otkriju odakle su se poznavali. Ljudi su umnogome predvidljivi u svojim navikama. Ako otkriješ gdje su se upoznali, kako su se upoznali, ili što ih je spojilo, onda obično možeš pronaći nekoga izvan grupe tko se kreće na marginama te društvene skupine, i tko želi govoriti. Podijelio je s njom ono o čemu razmišlja otkad je vidio Evelyninu ispremetanu kuću. »Ovo se čini kao osobna osveta.« »Većina osveta je takva.«

»Ne, želim reći da mi se čini kao da je u pitanju nešto više od novca.« »To će biti jedno od mnogih pitanja koja ćemo postaviti tim imbecilima kad im napokon stavimo lisičine.« Amanda zakrene upravljač, naglo skrenuvši tako da je Will odletio ustranu. »Oprosti.« Nije se mogao sjetiti nijedne situacije u kojoj se Amanda zbog nečega ispričala. Promatrao joj je profil. Čeljust joj je bila izraženija nego inače. Koža žućkasta. Izgledala je potpuno izmoreno. I u posljednjih deset minuta dala mu je više informacija nego u posljednja dvadeset i četiri sata. »Je l’ se još nešto događa?« »Ne.« Zaustavila je automobil ispred velikoga skladišta sa šest utovarnih dokova. Nije bilo teretnih kamiona, ali nekoliko vozila bilo je parkirano ispred velikih vrata. Bilo koje od tih vozila stajalo bi više od Willove mirovine — BMW-i, Mercedesi, čak i jedan Bentley. Amanda zaokruži cijelo područje, da se uvjeri kako ih neće dočekati nikakvo iznenađenje. Prostor je bio dovoljno velik da se ondje okrene veliki kamion s prikolicom, i koso je padao prema dokovima kako bi se olakšalo utovar i istovar. Polukružno se okrenula i vratila u smjeru iz kojega su došli. Gume su zacviljele dok je oštro i naglo skretala, zaustavivši se najdalje što je mogla od zgrade a da ne parkira na travi. Amanda ugasi motor. Terenac se nalazio točno prekoputa onoga što je izgledalo kao glavni ulaz. Otprilike četrdeset pet metara dijelilo ih je od zgrade. Napuknute betonske stube vodile su do staklenih vrata. Ograda je bila toliko zahrđala da je bila nagnuta ustranu. Iznad ulaznih vrata nekoliko kuhinjskih ormarića bilo je vijcima pričvršćeno za fasadu. Zastava konfederacijskih država lelujala je na povjetarcu. Will pročita prvu riječ na natpisu pa pretpostavi koja je sljedeća: »Južnjački ormarići? Neobičan paravan za drogu.« Pogledala ga je stisnutih očiju »Ovo je kao da gledaš psa kako hoda na stražnjim nogama.« Will iziđe iz automobila. Dođe do Amande koja je bila iza vozila. Daljinskim upravljačem otvorila je prtljažnik. Jutros su u Valdosti zaključali oružje u prtljažnik prije nego što su ušli u zatvor. Terenac je bio standardizirano GBI-evo vozilo, što je značilo da cijeli stražnji dio zauzima čelični ormar sa šest ladica. Amanda utipka brojčanu kombinaciju u bravu pa izvuče srednju ladicu. Njezin Glock bio je u

tamnoljubičastoj baršunastoj vrećici na čijem je obrubu bio ušiven logo Crown Royala. Stavila ga je u torbicu dok je Will za pojas pričvršćivao futrolu za pištolj. »Čekaj.« Posegne na dno ladice i izvuče Model 500. Taj model Smith and Wessona nazivao se »starkeljom«, zato što su se njime uglavnom koristile starkelje. Revolver je bio lagan, s unutarnjim čekićem zbog kojega ga je bilo lako sakriti. Unatoč logu »Lady Smith« urezanom iznad okidača, od trzaja bi cijelom duljinom dlana mogla nastati gadna modrica. Smith and Wesson Evelyn Mitchell bio je sličan model s drškom boje trešnje, za razliku od Amandinog, po mjeri rađenog oraha. Will se pitao jesu li bile zajedno dok su kupovale te pištolje. Amanda reče: »Uspravi se. Pokušaj ne reagirati. U dometu smo kamere.« Will se borio s tim da posluša njezine naredbe dok je rukom posezala ispod njegove košulje i gurala mu pištolj u hlače. Gledao je u skladište pred sobom. Bilo je metalno, šire nego što je bilo duboko, veliko otprilike kao pola igrališta za američki nogomet. Cijela zgrada bila je na betonskim temeljima koji su povisivali visinu prizemlja za barem metar i dvadeset, što je standardna visina utovarnoga doka. Osim strmih stuba koje su vodile do ulaznih vrata, drugoga izlaza i ulaza nije bilo. Osim ako se ne želite popeti na utovarni dok i uz puno snage otvoriti jedna od velikih metalnih vrata. Will upita: »Gdje su tipovi koje si poslala da nadgledaju prostor?« »U Doravilleu su trebali pomoć. Sami smo.« Promatrao je kako se kamera iznad vrata pomiče naprijed-natrag. »To se baš nimalo ne čini kao loša ideja.« »Uspravi se.« Pljesnula ga je po leđima, uvjerivši se da je pištolj dobro smješten. »I za Boga miloga, nemoj uvlačiti trbuh jer će jednostavno propasti na zemlju.« Morala je stati na prste da bi zatvorila prtljažnik. »Ne znam zašto ti je pojas tako labav. Nema smisla da ga uopće nosiš, ako ga nećeš upotrebljavati kako treba.« Will je išao iza nje dok je hodala prema ulazu. Hodali su žustro, prelazeći pedesetak metara izloženoga prostora. Kamera se prestala pomicati kako bi pratila njihovo kretanje. Mogli su si tako i metu nacrtati na prsa. Will se usredotočio na Amandinu glavu, na to kako joj se kosa kovrčala na tjemenu.

Staklena vrata otvorila su se kada su došli do betonskih stuba koje su vodile do ulaza. Amanda je zaštitila oči od sunca, zagledavši se u Azijca koji je izgledao ljutito. Bio je golem, tijelo mu se naizgled sastojalo od jednakih omjera masti i mišića. Stajao je bez riječi, držeći ulazna vrata otvorena, dok ih je promatrao kako se uspinju uza stube. Will uđe u zgradu za Amandom. Trebalo im je malo vremena da im se oči priviknu na minijaturnu, zagušljivu recepciju. Umjetna zidna lamperija izvila se od vlage. Sag je bio smeđe boje, koja bi se nekome malo osjetljivijem gadila. Sve je mirisalo na piljevinu i uljenu boju. Will je čuo zujanje mašina u skladištu: pištolji za čavle, kompresori, tokarski strojevi. Na radiju su svirali Guns N’ Roses. Amanda se obrati muškarcu: »Gospođa Ling trebala bi me očekivati.« Nasmiješila se u kameru postavljenu iznad vrata. Muškarac se nije pomaknuo. Amanda je prekapala po torbici kao da traži ruž za usne. Will nije znao traži li pištolj ili joj zaista samo treba ruž. Odgovor je dobio kada je visoka, mršava žena otvorila vrata, a na licu joj je plesao širok osmijeh na licu. »Mandy Wagner, dugo se nismo vidjele.« Izgledala je gotovo kao da joj je drago. Bila je Azijka, otprilike Amandinih godina, kratke prosijede kose. Bila je tanka poput tinejdžerke. Nosila je majicu bez rukava pa su joj se vidjele mišićave ruke. Govorila je karakterističnim južnjačkim naglaskom. Bilo je nečeg mačjeg u njezinu opuštenom kretanju, ili je možda miris marihuane, zalijepljen za njezino tijelo, imao nešto s tim. Nosila je mokasinke s perlicama, onaj tip suvenira kakav bi se prodavao u nekoj suvenirnici u indijanskome rezervatu. »Julia.« Amanda se uvjerljivo nasmiješi. »Tako mi je drago što te vidim.« Zagrlile su se i Will je primijetio da se Julijina ruka neko vrijeme zadržala na Amandinu struku. »Ovo je Will Trent, moj suradnik.« Stavila je ruku na Julijinu dok se okretala prema Willu. »Nadam se da ti ne smeta što sam ga povela sa sobom. Na školovanju je.« »Kako je sretan što uči od najbolje«, Julia je gugutala. »Reci mu da ostavi pištolj na pultu. I ti, Mandy. Još se koristiš tom starom Crown Royalovom vrećicom?« »Čuva udarnu iglu od prljavštine.« Začuje se mukli udarac kada je pištolj dotaknuo pult. Mrki muškarac provjeri sadržaj vrećice pa kimne šefici. Will nije tako spremno poslušao. Nije želio ostaviti

pištolj. »Wille «, Amanda reče. »Nemoj me sramotiti pred prijateljima.« Otkvačio je futrolu s pojasa i stavio Glock na pult. Julia Ling se nasmije, mahnuvši im da prođu kroz vrata. Skladište je bilo još veće nego što se izvana činilo, ali radni prostor bio je malen, velik otprilike kao garaža za dva automobila. Unutra je bilo barem dvanaestak muškaraca koji su slagali ormariće. Will nije mogao reći jesu li Azijci, Latinoamerikanci ili nešto treće, jer su im kape bile navučene vrlo nisko i bili su licem okrenuti od njega. Tko god oni bili, očito rade. Miris ljepila bio je vrlo oštar. Pod je bio pun piljevine. Divovska konfederacijska zastava služila je kao pregrada između radnog prostora i stražnjega dijela zgrade, koji se činio prazan. Zvijezde nisu bile bijele nego žute. Julia ih je provela kroz još jedna vrata pa su se našli u malome, ali dobro namještenom stražnjem uredu. Sag je bio mekan. U sobi su bila dva kauča s debelim jastucima. Punašna čivava sjedila je na naslonjaču pokraj prozora, zatvorenih očiju štiteći se od ono malo sunca koje je prolazilo kroz prozore. Teške metalne rešetke uokvirivale su pogled na stražnju uličicu iza zgrade. »Will ima čivavu«, Amanda reče zato što Will danas nije već dovoljno uškopljen. »Kako se ono zove?« Willu se učini da mu je bodljikava žica zapela u grlu. »Betty.« »Stvarno?« Julia podigne psa i sjedne na kauč s njim. Potapša jastuk pokraj sebe i Amanda sjedne. »Ovo je Arnoldo. Krupno stvorenjce. Je li vaša kratkodlaka ili dugodlaka?« Will nije znao što drugo da napravi. Posegne za novčanikom, prekasno se sjetivši Amandina revolvera. Opasno se pomaknuo pa je Will sjeo na kauč prekoputa žena i otvorio novčanik da pokaže Bettynu fotografiju. Julia Ling cokne. »Ma je l’ nije predivna?« »Hvala vam.« Will vrati fotografiju i spremi novčanik u džep kaputa. »I vaš je lijep.« Julia je već isključila Willa. Rukom je prelazila po Amandinoj nozi. „Što te dovodi ovamo, šećeru?« I Amanda se potrudila isključiti Willa. »Vjerujem da si čula za Evelyn?«

»Da«, Julia reče razvlačeći tu riječ. »Jadna Almeja. Nadam se da su dobri prema njoj.« Will se silovito trudio da ne razjapi čeljust od zaprepaštenja. Evelyn Mitchell je Almeja. Amanda stavi ruku na Julijinu. Umjesto da je makne sa svojega koljena, ostavila ju je tako. »Pretpostavljam da ništa nisi čula o tome gdje bi se mogla nalaziti?« »Ama baš ništa, ali znaš da bih se odmah javila tebi da jesam.« »Jasno, činimo sve što možemo da je vratimo kući neozlijeđenu. Povukla bih mnoge konce da ovo riješimo kako treba.« »Da«, Julia ponovi »Sad je baka, je l’ da? Mislim, ponovo. To je jedna tako plodna obitelj.« Nasmije se kao da dijele neku šalu. »Kako je to drago, slatko dijete?« »Ovo su teški trenutci za sve članove obitelji.« »Da.« Činilo se da joj je to najdraža riječ. »Sigurna sam da si čula za Hectora.« »Jadničak. A mislila sam zamijeniti sadašnji auto Cadillacom.« »Mislila sam da posao ide dobro?« »Nije baš vrijeme za nešto tako napadno.« Stiša glas: »Krađe iz prepada.« »Užasno.« Amanda odmahne glavom. »Ti mladići su takav problem.« Cokne. Willu se činilo da razumije barem dio razgovora. Julia Ling govorila je o mladiću koji je provalio u Evelyninu kuću. »Vide sve one gangstere na televiziji pa misle da je to tako lako. Lice s ožiljkom. Kum. Tony Soprano. Vidiš kako im oni mali mozgovi rade. Ubrzo si svašta umisle pa pobjegnu od tebe ne razmišljajući o posljedicama.« Ponovo cokne. »Upravo sam izgubila jednog od svojih radnika zbog takvog nesmotrenog postupka.« Mislila je na Bennyja Chooa, čovjeka u havajskoj košulji. Will je bio u pravu. Julia Ling poslala je svog tjelohranitelja da počisti nered koji su Ricardo i njegovi prijatelji napravili. A onda ga je Faith ubila. Sigurno je i Amanda to znala, ali je oprezno pristupila situaciji. »Posao kojim se baviš nije bez rizika. I gospodin Choo to je dobro znao.« Julia Ling oklijevala je dovoljno dugo da se Will zabrine za Faith,

ali je naposljetku ispustila polagani: »Da. Cijena obavljanja tog posla. Mislim da ćemo pustiti Bennyja da počiva u miru.« Amandi je vidljivo laknulo, a tako se i Will osjećao. »Čujem da ti se brat nosi s novim okruženjem.« »Da«, Julija odvrati. »>Nosi< je dobra riječ za to. Roger nikada nije volio vrućinu. Savannah je grad s praktički tropskom klimom.« »Znaš, oslobodilo se jedno mjesto u Dijagnostičkom. Možda bih se mogla raspitati bi li uzeli Rogera? Promjena okruženja mogla bi mu goditi.« Pretvarala se da razmišlja o tome. »Još je malo pretoplo.« Nasmiješila se. »A Phillips?« »Pa, to zaista jest lijepa ustanova.« A osim toga je i ustanova u kojoj je Ignatio Ortiz služio kaznu zbog ubojstva. Amanda odmahne glavom kao da joj je silno žao što mora reći da je upravo taj paketaranžman za godišnji odmor već rezervirala neka druga obitelj. »Ne čini mi se baš kao mjesto za njega.« »Baldwin bi mi odgovarao jer je dosta blizu.« »Baldwin nije baš prikladan za Rogerov temperament.« Vjerojatno zbog toga što je to bio zatvor koji je primao samo zatvorenike koji su predstavljali minimalni do srednji sigurnosni rizik. »Augusta? Blizu, ali ne preblizu.« Juliji se nabora nos. »S javno dostupnim popisom seksualnih prijestupnika?« »U pravu si.« Činilo se da Amanda razmišlja o tome, premda je sigurno već sve dogovorila s uredom državnog odvjetnika. »Znaš, Arrendale je počeo prihvaćati neke od zatvorenika koji predstavljaju maksimalni sigurnosni rizik. Samo uz dobro ponašanje, naravno, ali sigurna sam da Roger to može izvesti.« Julija se zasmijulji. »O, Mandy. Znaš Rogera. Uvijek je upadao u nevolje.« Amandina ponuda bila je čvrsta. »Svejedno bih razmislila o Arrendaleu. Svakako bismo se mogli pobrinuti da mu premještaj bude ugodan. Evelyn ima mnogo prijatelja koji žele samo to da se neozlijeđena vrati kući. Roger bi mogao izvući neku korist za sebe u tom procesu.« Julia je mazila psa. »Vidjet ću što kaže kad ga sljedeći put posjetim.«

»Telefonski poziv možda bi bio bolji.« Amanda doda: »Sigurna sam da bi on radije da mu ti javiš za Bennyja nego netko nepoznat.« »Pokoj mu duši.« Stisne Amandu za nogu. »Grozno je izgubiti ljude do kojih ti je stalo.« »Istina.« »Znam da ste ti i Evelyn bile bliske.« »Još smo.« »A da se riješiš pratnje pa da utješimo jedna drugu?« Amandin smijeh zvučao je iskreno oduševljeno. Potapšala je Juliju po koljenu pa ustala s kauča. »O, Jules. Drago mi je što sam te ponovo vidjela. Voljela bih da možemo češće tako.« Will pođe ustati, ali se sjeti revolvera. Stavi ruke u džepove kako bi dovoljno priljubio hlače uz tijelo da ne padnu. Samo mu još treba da prekine ovu Amandinu igru, koju god da igrala, tako što će mu pištolj ispasti kroz nogavicu. Amanda reče: »Javi mi za Arrendale. To zaista jest divno mjesto. Prozori su deset centimetara širi u krilu u kojem se nalaze zatvorenici koji su sigurnosno najveći rizik. Puno sunca i svježeg zraka. Mislim da će se Rogeru svidjeti.« »Javit ću ti što je odlučio. Mislim da se svi možemo složiti da je neizvjesnost loša za posao.« »Reci Rogeru da sam mu sasvim na raspolaganju.« Will pridrži vrata Amandi. Zajedno su ponovo prošli kroz radionicu. Zaposlenici su se očito odlučili odmoriti. Strojevi nisu radili, nikoga nije bilo. Radio je sasvim stišan, čuo se samo tihi šum. Will se, mumljajući, obrati Amandi: »Ovo je bilo zanimljivo.« »Vidjet ćemo hoće li ona odraditi svoj dio.« Vidio je da se nada da hoće. Hod joj je ponovo postao skakutav. »Dala bih lijevu ruku u vatru da Roger točno zna što se jučer dogodilo u Evinoj kući. Julia mu je vjerojatno osobno rekla. Ne bi nam dopustila da nogom kročimo ovamo da nije bila spremna pregovarati. Znat ćemo nešto više u roku od sat vremena. Pazi što ti kažem.« »Čini se da ti gospođa Ling silno želi ugoditi.« Amanda stane i pogleda ga. »Stvarno to misliš? Nikad ne znam je li samo topla ili...« Amanda slegne ramenima umjesto da dovrši

rečenicu. Mislio je da se šali, a onda je shvatio da je ozbiljna. »Valjda. Mislim—« Počeo se znojiti. »Nisi nikada—« »Odrasti, Wille. Ipak sam ja išla na faks, znaš.« Dok su se približavali recepciji, još ju je čuo kako se smijulji. Zaključio je da je njegova ukleta sudbina da do kraja njegova života ta žena svira na njemu kao da je bendžo. Gotovo je jednako grozna kao Angie. Upravo je rukom posezao prema kvaki kada je čuo prvi prasak, gotovo kao kada se otvori boca šampanjca. Onda ga je zapeklo uho pa je vidio kako su se vrata pred njim rascijepila i shvatio da je to metak. Pa još jedan. I još jedan. Amanda je bila brža od Willa. Izvukla je pištolj iz stražnjega dijela njegovih hlača, okrenula se oko sebe i ispalila dva metka prije nego što se on bacio na pod. Zvuci strojnice parali su zrak. Meci su letjeli nekoliko centimetara od njegove glave. Nije se moglo reći odakle prijetnja dolazi. Stražnji dio skladišta bio je u mraku. Možda Ling-Ling puca na njih, možda muškarci koji su radili ormariće, možda i ona i oni. »Kreni!« Amanda poviče. Will ramenom otvori vrata koja su vodila do recepcije. Naravno da njihovih pištolja nije bilo na pultu. Mrki Azijac koji ih je uveo u zgradu ležao je mrtav na podu. Nešto tvrdo udari Willa u zatiljak. Zapanjeno je stajao nekoliko sekundi, a onda je shvatio da je Amanda bacila torbicu na njega. Stavio ju je pod ruku i uz tresak otvorio ulazna vrata. Iznenadno, oštro svjetlo toliko ga je zaslijepilo da se spotaknuo niza betonske stube. Stara ograda savila se pod njegovom težinom, što je ublažilo pad koji je mogao imati katastrofalne posljedice. Brzo je ustao i krenuo preko parkirališta prema parkiranome terencu. Sadržaj Amandine torbice rasuo se iza njega dok je tražio ključ na daljinsko upravljanje. Palcem pritisne tipku i dok je stigao do stražnjega dijela automobila, prtljažnik se već otvorio. Will utipka brojčanu kombinaciju kojom se otvarala brava. Ladica se otvorila. Prema WilIovu iskustvu, ili voliš sačmaricu ili voliš pušku. Faith je više voljela sačmaricu, što nije bilo pretjerano logično s obzirom na njezinu sitnu gradu i činjenicu da ti se od trzaja sačmarice mogu potrgati mišići u ramenu. Will je volio pušku. Čista je i izuzetno precizna, čak i s udaljenosti od četrdeset pet metara – što je dobro, jer

je udaljenost između terenca i ulaza u zgradu otprilike tolika. GBI je agentima davao pušku Colt AR-l5A2, koju je Will stavio na rame u trenutku kada su se ulazna vrata razbila na komadiće. Will stavi oko na ciljnik. Amanda se bolje nosila sa suncem od njega. I ne trepnuvši, sjurila se niza stube, pucajući iza sebe, a njezini metci promašili su krupnoga muškarca koji ju je lovio. Imao je tamne sunčane naočale. U ruci je držao strojnicu. Umjesto da s lakoćom zapuca u Amandina leđa, podignuo je strojnicu u zrak, preskačući stube. Bio je to kaubojski potez, koji je Willu pružio priliku da izvede vlastiti kaubojski potez. Povukao je okidač i muškarac se trznuo usred zraka i pao na pod. Will spusti pušku. Pogledom potraži Amandu. Vraćala se prema muškarcu koji je ležao na podu. Pištolj je držala uz tijelo. Sigurno je ostala bez municije. Will ponovo prisloni oko na ciljnik kako bi mogao zaštititi Amandu ako još netko iziđe iz zgrade. Nogom odgurne strojnicu. Vidio je da joj se usne pomiču. Bez upozorenja, Amanda se baci iza betonskih stuba. Will se odmakne od ciljnika kako bi locirao novu prijetnju. Čovjek na tlu. Nevjerojatno, ali još je bio živ. U ruci je držao Willov Glock. Bio je uperen prema terencu. Jedan za drugim, ispalio je tri metka. Will je znao da će ga ormarić od teškoga metala zaštititi, ali svejedno se sagnuo dok je metal udarao u metal. Pucnjava prestane. Willu je srce tako jako udaralo da je osjećao kako mu pulsira u trbuhu. Osvrnuo se prema zgradi. Strijelac se očito skrivao iz Mercedesa, vjerojatno s druge strane spremnika za gorivo. Will namjesti pušku, nadajući se da će tip napraviti nešto glupo, primjerice izviriti glavom. Umjesto glave, pojavi se Glock. Will zapuca i pištolj se brzo povuče. »Policija!« Will poviče, jer to se moralo učiniti. » Ruke uvis!« Muškarac naslijepo zapuca prema terencu, promašivši za nekoliko metara. Will promrmlja nekoliko psovki. Pogleda Amandu kao da je pita koji im je plan. Ona odmahne glavom, ne da mu kaže »ne«, nego od razdraženosti. Da je Will pogodio kad je prvi put zapucao, sada ne bi vodili ovaj razgovor. Nije se mogao sjetiti nijednog načina da joj rukom pokaže da je zapucao — barem ne nijednog nakon kojeg ne bi dobio otkaz – pa je

pokazao na spremnik koji je stršio iz puške da joj postavi pitanje. Je li ostala bez metaka? Njezin revolver imao je pet metaka. Ako nije izvadila brzi punjač iz torbice, ne može mnogo učiniti. Čak i iz ove udaljenosti, jasno je vidio njezin razdraženi izraz lica. Naravno da je izvadila brzi punjač iz torbice. Vjerojatno je zastala i da namaže usne ružom i obavi nekoliko telefonskih poziva. Ponovo je pogledao prema Mercedesu, pogledom pretražujući područje oko velike limuzine. Kada je ponovo pogledao Amandu, već je bila otvorila S&W, izbacila prazne čahure na pod i ponovo ga napunila. Mahnula mu je da nastavi. »Gospodine!« Will poviče. »Dajem vam još jedno upozorenje da se predate.« »Jebi se!« Muškarac ponovo zapuca na Willa, pogodivši oplatu na bočnim vratima terenca. Amanda u čučnju dohoda do ruba betonskih stuba pa sagne glavu do tla kako bi vidjela gdje se muškarac skriva, a zatim se opet uspravi. Nije pogledala u Willa. Nije zastala da nacilja. Samo je naslonila ruku na treću stubu od dolje i povukla okidač. Televizija je napravila medvjeđu uslugu kriminalcima. Na njoj se nikada ne prikazuje da metci prolaze kroz knauf i metalna automobilska vrata. Ne objašnjava se ni da odbijeni metak nije nimalo sličan gumenoj loptici. Metci se ispaljuju pri vrlo velikoj brzini i kreću se naprijed. Ispaliti metak u tlo ne znači da će se odbiti u zrak. Ispaliti metak u tlo ispod automobila znači da će odskočiti po betonu, probušiti gumu i da će vam se, ako sjedite kako je potrebno, zabiti u prepone. Upravo se to i dogodilo. »Isuse Kriste!«, muškarac vrisne. Will naredi: »Ruke uvis!« Dvije ruke završe u zraku. »Predajem se! Predajem se!« Ovoga puta, Amanda je pištolj usmjerila u čovjeka dok je prilazila automobilu. Nogom je odgurnula Glock pa zabila koljeno muškarcu u leđa, cijelo vrijeme motreći ulaz u zgradu. Motrila je pogrešna vrata. Vrata jednog od utovarnih dokova širom se otvore. Uz škripu guma izleti crni kombi i proleti zrakom. Iskre poletješe dok je poskakivao po asfaltu. Gume su se palile u dodiru s asfaltom. Kotači su se vrtjeli u mjestu prije nego što su uspjeli uhvatiti oslonac. Will je u kabini ugledao dva mladića. Imali su crne jakne i iste

takve šilterice. Od kombija na trenutak nije mogao vidjeti Amandu. Will podigne pušku, ali nije mogao pucati a da ne riskira da metak prođe kroz kombi i pogodi Amandu. Začula su se još dva kratka praska. Pucnjevi iz pištolja. Uz škripu guma, kombi se odveze. Will otrči na parkiralište da se namjesti za pucanj. Zastane. Amanda je bila na tlu. »Amanda?« Stegne ga u prsima. Stisnulo mu se grlo. »Amanda? Jesi li—« »Kvragu!«, poviče, preokrenuvši se kako bi mogla ustati. Lice i prsa bili su joj poprskani krvlju. »Dovraga.« Will klekne na jedno koljeno. Stavi ruku na njezino rame. »Jesi li pogođena?« »Dobro sam, idiote.« Ljutito makne njegovu ruku s ramena. »Ovaj je mrtav. Pogodili su ga s dva metka u glavu dok su odlazili. « Will je to i sam vidio. Muškarac je ostao bez lica. »To je bio vraški dobar pogodak iz auta u pokretu.« Strijeljala ga je pogledom dok joj je pomagao. »Mnogo bolji od tvog. Kad si zadnji put bio na streljani? Ovo je neprihvatljivo. Apsolutno neprihvatljivo.« Will je znao da se ne treba svađati s njom, ali da je bio svadljivi tip čovjeka, mogao joj je spomenuti koliko je glupa bila ideja da ostave pištolje na pultu, ili koliko je glupo doći na ovakvo mjesto bez pojačanja. »Kunem ti se, Wille, kad ovo završi—« Nije dovršila rečenicu. Ode od njega i putem stane na plastičnu pudrijeru iz svoje torbice. »Dovraga!« Will klekne ispred ubijenog muškarca. Iz navike provjeri puls. U crnoj jakni, otprilike pet centimetara od srca, nalazila se rupa. Bila je dovoljno velika da Will u nju gurne prst. Povuče zatvarač prema dolje i ukaže se gornji dio vojnoga borbenog prsluka. Metalna košuljica metka raširila se pri udarcu, zabivši se u balističku ploču, spljoštivši se poput psa koji se pokušava zavući ispod kauča. Posred prsa. Amanda se vratila. Zagledala se u muškarca ne prozborivši ni riječ. Očito je stajala silazno od smjera pucnja, jer su joj komadići sive moždane tvari bili zalijepljeni za lice. Na ovratniku bluze imala je komadić kosti. Will ustane. Jedino što mu je padalo na pamet bilo je da joj ponudi

svoj rupčić. »Hvala.« Obrisala je lice mirnom rukom. Krv se razmrljala poput klaunove šminke. »Hvala Bogu da imam rezervnu odjeću u autu.« Pogleda ga. »Jakna ti se poderala.« Will pogleda rukav jakne. Imala je malu poderotinu na mjestu gdje je ramenom udario o asfalt. »Trebaš uvijek držati rezervnu odjeću u automobilu. Nikad ne znaš što će se dogoditi.« »Da, gospođo.« Will položi ruku na držak puške. »Ling-Ling je otišla.« Amanda obriše čelo. »Izišla je iz ureda s onim glupim psom pod rukom. Pucalo se na sve strane. Nemam dojam da me pokušavala spasiti, ali činilo se prilično očitim da su i nju pokušavali ubiti.« Will je pokušao obraditi tu novu informaciju. »Pretpostavio sam da napadači rade za Ling-Ling.« »Da nas je Julia htjela mrtve, ubila bi nas u svom uredu. Nisi vidio sačmaricu ispod jastuka na kauču?« Will kimne, premda nije vidio sačmaricu i pri pomisli na to sad mu je izbijao hladan znoj. »Napadači su radili u njezinoj radionici. Sjećam ih se, vidjeli smo ih kad smo ušli. Slagali su kuhinjske ormariće. Zašto bi pokušali ubiti Juliju? Ili nas, uostalom?« »Nije li to očito?« Amanda napokon shvati da nije. »Nisu željeli da razgovara sa mnom. Definitivno nisu željeli da razgovara s Rogerom. Sigurno nešto zna.« Will pokuša spojiti dijelove slagalice. »Julia je rekla da mladi momci brzaju. Pokušavaju biti gangsteri. Sumnjam da hrpa testosteronom nabijenih dvadeset i nešto godišnjaka želi da im naređuje sredovječna žena.« »A ja sam baš mislila da muškarci to vole.« Amanda pogleda mrtvaca. »Znoji se kao svinja. Sigurno je na nečemu.« Na nečemu što mu je omogućilo da podnese udarac u prsa puščanog zrna kalibra .223, težine 3,56 grama, s punom metalnom košuljicom, i da nekoliko sekundi poslije skoči kao prepečenac iz tostera. Amanda vrhom cipele gurne muškarca, preokrenuvši ga kako bi potražila novčanik. »Ovi mladci definitivno ne vole ostavljati svjedoke.« Izvuče vozačku dozvolu. »Juan Armand Castillo. Dvadeset

četiri godine. Živi u ulici Leather Stocking u Stone Mountainu.« Pokaže vozačku dozvolu Willu. Castillo je izgledao kao nastavnik, a ne kao netko tko bi sa strojnicom u rukama naganjao GBI-eva agenta po parkiralištu. Amanda do kraja povuče zatvarač na Castillovoj jakni. Njezin Glock bio mu je zataknut u hlače. Izvadila ga je i rekla: »Barem nije pucao na mene mojim pištoljem.« Will joj pomogne odlijepiti bočne čičke na zaštitnom balističkom prsluku. »I smrdi.« Amanda mu podigne majicu da provjeri ima li čega na prsima. »Nema tetovaže.« Pregleda mu ruke. »Ništa.« »Pogledaj dlanove.« Šake su mu bile stisnute. Rastvorila je prste golom rukom, što se protivilo svakom propisanom postupku postupanja koji je postojao, ali Will je već bio sudionik u zločinu pa zapravo i nije bilo bitno. Amanda reče: »Ništa.« Will pogledom preleti preko parkirališta. Sada su ondje bila samo dva automobila, Bentley i Mercedes. »Misliš li da je još netko unutra?« »Bentley je Ling-Lingin. Pretpostavljam da u blizini ima još jedan auto, u kojem upravo sada bježi što dalje može. Mercedes je Perryjev.« Objasni: »Mrtvac na recepciji.« »Stvarno bi se moglo reći da puno znaš o tim ljudima, Mandy.« »Nisam raspoložena za to, Wille.« »Julia Ling je visoko na hijerarhijskoj ljestvici. Praktički je glavna.« „Što pokušavaš reći?« »Samo to da ili moraš imati jako puno muda da ubiješ nekoga kao što je Julia Ling, ili moraš biti nevjerojatno glup. Njezin brat neće samo tako prijeći preko toga. Sama si mi rekla da je praktički lud. Pucanje na njegovu sestru je otvoreni ratni čin.« »Napokon nešto pametno.« Vrati mu rupčić. »Jesi li dobro vidio ljude u kombiju?« Odmahne glavom. »Mladi su, valjda. Sunčane naočale. Kape. Jakne. Ni u što drugo ne bih se mogao zakleti.« »Ne tražim da se zaklinješ. Tražim da—« Zrakom se prolomi zvuk sirena. »Dugo im je trebalo.« Will pretpostavi da je prvi metak ispaljen prije manje od pet

minuta. Prema njegovu izračunu, to je prilično dobro vrijeme odaziva. Will upita: »Jesi li ih ti uspjela vidjeti?« Ona odmahne glavom. »Mislim da bismo trebali tražiti nekoga tko ima iskustva s pucanjem iz automobila u pokretu.« Bila je u pravu u vezi s pucnjevima. Pogoditi nekoga u glavu, i to dvaput, iz vozila u pokretu, čak i iz blizine, nije nešto što ti se samo tako posreći. Za to je potrebna vježba, a Castillov ubojica očito se nije brinuo da će promašiti. Will upita: »Zašto tebe nisu pogodili?« »Žališ se ili postavljaš pitanje?« Amanda obriše nešto s ruke. Pogleda Castilla. »Izgleda da su nam sad ostala dva. Barem nam se izgledi poboljšavaju.« Govorila je o otiscima prstiju koji su pronađeni u Evelyninoj kući. »Tri.« Ona odmahne glavom, i dalje gledajući u mrtvaca. Will je brojio na prste: »Evelyn je ubila Hironobua Kwona. Faith se pobrinula za Ricarda Ortiza i Bennyja Chooa. Marcellus Estevez umro je u Gradyju, a Juan Castillo je peti.« Šutjela je. Willa je brinulo da ne zna računati. »Osam pari otisaka prstiju u Evelyninoj kući, minus petorica mrtvaca jednako je tri.« Gledala je patrolna vozila kako jure cestom. »Dva«, reče. »Jedan je prije sat vremena pokušao ubiti Saru Linton.«

JEDANAESTO POGLAVLJE DALE DUGAN NAHRUPIO JE u liječničku sobu. »došao sam čim su mi dopustili.« Sara zatvori oči dok je zatvarala svoj ormarić. Provela je gotovo dva sata dajući izjavu Atlantskoj policiji. Ljudi iz bolničke administracije sjatili su se oko nje na još sat vremena, navodno da pomognu, ali Sara je brzo shvatila da ih više brine hoće li ih netko tužiti. Kada je potpisala dokument kojim oslobađa bolnicu svake odgovornosti, otišli su onako brzo kao što su i došli. Dale upita: »Da ti nešto donesem?« »Hvala, ne treba.« »Da te odvezem kući?« »Dale, ja—« Vrata se otvore uz tresak. Na njima je stajao Will paničnog izraza lica. Nekoliko dugih sekundi, više ništa nije bilo bitno. Sara je bila slijepa za sve ostalo u prostoriji. Izgubila je periferni vid. Sve se usmjerilo k Willu. Nije vidjela kad je Dale otišao. Nije čula neprestano zavijanje sirena hitne pomoći ni zvonjavu telefona ni vrisku pacijenata. Vidjela je samo Willa. Pustio je vrata da se zatvore, ali nije krenuo prema njoj. Čelo mu je bilo oznojeno. Teško je disao. Nije znala što da mu kaže, što da učini. Samo je stajala ondje i gledala u njega kao da je ovo samo još jedan običan dan. »To ti je nova odjeća?« Will upita. Ona se nasmije, ali smijeh joj zapne u grlu. Preodjenula se u kirurško odijelo. Odjeća joj je završila kao policijski dokaz. Neprirodno se nasmiješi: »Naglašava ti zelenilo očiju.« Sara se ugrize za usnu da ne zaplače. Željela ga je nazvati čim se to dogodilo. Mobitel joj je bio u rukama, njegov broj na ekranu, ali spremila je telefon u torbicu jer je znala da bi se, kada bi vidjela Willa prije nego što bude spremna, raspala kao osjetljiv predmet od porculana.

Amanda Wagner pokuca dok je ulazila u sobu. »Žao mi je što vas prekidam, doktorice Linton, ali možemo li porazgovarati s vama?« Will se razljuti. »Ona ne treba—« »U redu je«, Sara ga prekine. »Ne mogu vam mnogo toga reći.« Amanda se nasmiješi kao da je riječ o kakvom društvenom okupljanju. »Koristilo bi nam bilo što čega se možete sjetiti.« Sara je toliko govorila o tome posljednjih nekoliko sati da je gotovo bez razumijevanja recitirala tijek događaja. Prepričala im je skraćenu verziju svoje izjave, ne ulazeći u detaljni opis narkomanke koja je, na papiru, zvučala kao svaka druga ovisnica koju je Sara ikada vidjela. Nije opisala ni smeće oko kontejnera, ni bolničare, ni popis postupaka kojih se morala pridržavati. Prešla je na ono bitno: mladića koji je virio iza zastora. Udario ju je u prsa. Dvaput upucao njezina pacijenta u glavu. Bio je mršav, bijelac, u srednjim do kasnim dvadesetima, u crnoj jakni i sa šiltericom na glavi. U onom kratkom razdoblju koje je prošlo otkad ga je prvi put vidjela pa do njegove smrti, nije progovorio nijednu riječ. Jedino što je čula bio je nekakav groktaj, i zatim zrak koji mu je šištao iz grla dok je dah izlazio iz njega. Priču je završila, rekavši: »Držao mi je ruke. Nisam ga mogla zaustaviti. Mrtav je. Obojica su mrtvi.« Izgledalo je kao da je Willu teško govoriti. »Ozlijedio te.« Sara je uspjela samo kimnuti, ali u glavi joj se stvorila slika koju je vidjela u kupaoničkome zrcalu: izduljena, gadna modrica preko desne dojke, ondje gdje ju je muškarac udario šakom. Will pročisti grlo. »U redu. Hvala vam na suradnji, doktorice Linton. Vjerojatno želite poći kući.« Okrenuo se da ode, ali Amanda nije krenula za njim. »Doktorice Linton, primijetila sam aparat sa sokovima u čekaonici. Biste li željeli nešto popiti?« Zatekla je Saru nespremnu. »Ovaj—« »Wille, možeš li mi donijeti Sprite zero i — oprostite, doktorice Linton. Što biste ono željeli?« Will čvrsto stisne čeljust. Nije glup. Zna da Amanda pokušava ostati sama sa Sarom, baš kao što Sara zna da Amanda neće odustati dok ne dobije što želi. Pokušala je to olakšati za Willa, rekavši: »Može Coca-Cola.« Nije tako lako odustao. »Sigurna si?«

»Da. Sigurna sam.« Nije bio sretan, ali otišao je iz sobe. Amanda provjeri ima li koga na hodniku, da bude sigurna da je Will otišao. Ponovo se okrene prema Sari. »Navijam za vas, znate.« Sara nije imala pojma o čemu govori. »Will«, objasni. »Ima previše gadura u životu, a ja ne mislim otići.« Sara nije bila raspoložena za šalu. „Što želite, Amanda?« Prešla je na stvar. »Tijela su još dolje u mrtvačnici. Želim da ih pregledate i date mi svoje profesionalno mišljenje.« Doda: »Mišljenje mrtvozornika.« Saru prođe jeza pri pomisli na to da će ponovo vidjeti tog čovjeka. Svaki put kaci bi trepnula, vidjela bi njegovo bezizražajno lice kako se nadvija iznad nje. Nije se mogla uhvatiti za ruku a da ne osjeti njegove prste oko svojih. »Ne smijem ih razrezati.« »Ne, ali možete mi dati odgovore na neka pitanja.« »Primjerice?« »Drogiranje, povezanost s bandama, i ima li jedan od njih želudac pun heroina.« »Kao Ricardo.« »Da, kao Ricardo.« Sara si nije dala vremena da razmisli o tom zahtjevu. »U redu. Učinit ću to.« „Što ćeš učiniti?« Will se vratio. Očito je trčao cijelim putem. Bio je zadihan. Držao je dvije limenke soka u jednoj ruci. »Tu si«, Amanda reče kao da je iznenađena što ga vidi. »Baš smo se spremale otići u mrtvačnicu.« Will pogleda Saru. »Ne.« »Želim to«, Sara je bila uporna, premda nije znala zašto. Posljednja tri sata mislila je samo na povratak kući. Sada kad je Will bio ovdje, pomisao na povratak u prazan stan bila joj je nezamisliva. »Ovo nam neće trebati.« Amanda uzme limenke i baci ih u smeće. »Doktorice Linton?« Sara ih povede niz hodnik, prema dizalima, osjećajući se kao da je prošlo sto godina otkad je jutros prošla tim istim putem. Pokraj njih prošla su ležeća kolica na kojima je bio pacijent. Bolničari su izvikivali vrijednosti vitalnih funkcija, liječnici izdavali naredbe. Sara ispruži ruku, navodeći Willa da stane uza zid kako bi kolica s pacijentom

mogla proći. Ruka joj je zastala ispred njegove kravate. Osjećala je kako joj svila leluja pred vršcima prstiju. Bio je u odijelu, uobičajenoj odjeći za posao, ali nije imao prsluk koji inače ima. Sako je bio tamnoplav, košulja svijetloplava. Policajac. Sara je zaboravila na policajca. »Nisam—« »Zapamtite što ste htjeli reći«, Amanda reče kao da se boji da i zidovi imaju uši. Sara je bjesnila na samu sebe dok su čekali dizalo. Kako je mogla zaboraviti na policajca? Koji joj je vrag? Vrata se otvore. Dizalo je bilo puno ljudi. Prošla je cijela vječnost prije nego što su se stari koloturi stenjući pokrenuli. Spustili su se jedan kat i većina je ljudi izišla. Dvoje mladih bolničkih pomoćnika ostalo je s njima u dizalu do razizemlja. Izišli su i krenuli prema stubištu, vjerojatno na zabranjeni ljubavni sastanak. Amanda pričeka dok nisu dovoljno odmaknuli. „Što je bilo?« »Kad smo se vraćali od kontejnera, na putu nam se našao neki čovjek. Skoro sam ga pregazila. Rekla sam mu da se makne s puta, a on je pokazao značku. Izgledalo je kao značka. Sada više nisam sigurna. Ponašao se kao policajac.« »Na koji način?« »Ponašao se kao da ima svako pravo ispitivati me, i bio je bijesan kad mu nisam odmah odgovorila na pitanje.« Sara je značajno pogleda. »Zvuči kao policajac«, Amanda kiselo prizna. »Što je htio?« »Htio je znati hoće li pacijent preživjeti ili ne. Rekla sam mu da će možda preživjeti, premda je bilo očito...« Sara je pustila da rečenica visi u zraku, pokušavajući samu sebe prisiliti da se prisjeti. »Imao je tamno odijelo, boje ugljena. Bijelu košulju. Bio je vrlo tanak, mršav gotovo kao kostur. Vonjao je po cigaretama. Osjećala sam ga i kad je otišao.« »Jeste li vidjeli kojim je putem otišao?« Sara odmahne glavom. »Bijelac? Crnac?« »Bijelac. Sjedokos. Stariji čovjek. Izgledao je starije.« Stavi ruku na lice. »Obrazi su mu bili upali. Imao je velike, teške kapke.« Sjetila se još nečega. »Nosio je kapu. Šiltericu.« »Crnu?« Will upita. »Plavu«, Sara odvrati. »Atlanta Braves.«

»Vjerojatno ćemo dobiti lijepe snimke kape sa sigurnosnih kamera«, Amanda primijeti. »Morat ćemo podijeliti ovu informaciju s atlantskom policijom. Možda će željeti da sjednete s crtačem i pomognete mu nacrtati foto- robot.« Sara je bila spremna napraviti što god bude trebalo. »Žao mi je što se nisam prije sjetila. Ne znam što—« »Bila si u šoku.« Činilo se da Will ima potrebu reći još nešto više. Ipak, pogledao je Amandu pa pokazao na dvostruka vrata na kraju hodnika. Reče: »Mislim da trebamo ići ovuda.« Juniora i Larryja nije bilo u mrtvačnici. Umjesto njih, ondje su bila dvoja ležeća kolica, i na svakome je bilo po jedno tijelo, a mrtvaci su bili pokriveni plahtom. Sara zaključi kako je jedan od njih čovjek kojeg je našla pokraj kontejnera, a drugi onaj koji je upucao prvoga pa pokušao ubiti nju. Neka postarija žena bila je naslonjena na vrata prostorije koja je služila kao hladnjača. Podignula je pogled s BlackBerryja kad su ušli u sobu. Bolnička značka bila joj je zataknuta za džep hlača. Nije imala bijelu laboratorijsku kutu, nego samo dobro krojeni crni sako i hlače. Očito je to netko iz bolničke administracije. Bila je to starija žena, s više sijedih nego crnih vlasi u kosi. Odgurnula se od hladnjače i prišla im. Držala se uspravno kao štap, a oveće grudi bile su izbačene naprijed poput pramca broda. Nije gubila vrijeme na upoznavanje. Iz džepa jakne izvukla je malu bilježnicu sa spiralnim uvezom i pročitala: »Napadač se zove Franklin Warren Heeney. Atlantska policija pronašla je novčanik u njegovu posjedu. Lokalni dečko, živi u Tuckeru s roditeljima. Odustao od studiranja na drugoj godini na koledžu Georgia Perimeter. Nema podataka o zaposlenju. Nije uhićivan u odrasloj dobi, ali kad mu je bilo trinaest, proveo je šest mjeseci u popravnom domu zbog razbijanja prozora. Ima jedno dijete, kći staru šest godina, koja živi s tetom u Snellvilleu. Djetetova mama je u okružnom zatvoru zbog krađe u trgovini i vrećice metamfetamina koju su joj pronašli u torbici. To je sve što sam uspjela saznati o njemu.« Pokaže na drugo tijelo. »Marcellus Benedict Estevez. Kao što sam rekla preko telefona, njegov novčanik pronađen je u smeću pokraj kontejnera. Pretpostavljam da ste njega već istražili?« Amanda kimne i žena

zatvori bilježnicu. »To je sve što imam zasad.« Amanda ponovo kimne. »Hvala ti.« »Imate jedan sat prije nego što momci dođu. Doktorice Linton, filmovi koje ste zatražili za Esteveza su u transportnom paketu. Prikupila sam neke stvari koje bi vam mogle dobro doći. Žao mi je što nisam mogla nabaviti više toga.« Mnogo je napravila. Sara pogleda četiri metalna pladnja složena pokraj trupala. Tko god ta žena bila, ima neko medicinsko znanje i dovoljno je visoko na Gradyjevoj hijerarhijskoj ljestvici da može poharati skladište a da se ne uključe alarmi. »Hvala.« Žena kimne u znak pozdrava pa ode iz sobe. Will je zvučao oštro kad je upitao Amandu: »Da pogodim, jedna od tvojih starih koka?« Amanda se pravila da ga ne čuje. »Doktorice Linton, bismo li mogli početi?« Sara se morala prisiliti da se pomakne, inače bi samo stajala zalijepljena za pod dok se zgrada ne bi počela urušavati oko nje. Na klinu na zidu visio je paket sterilnih rukavica. Izvadila je jedan par i s mukom ga navukla na znojne ruke. Prah kojim su iznutra obložene oblikovao se u sićušne kuglice koje su joj se lijepile za dlan poput tijesta. Bez prethodne pripreme, samo je povukla plahtu koja je pokrivala prvo tijelo, otkrivši Marcellusa Esteveza, čovjeka kojeg je pronašla pokraj kontejnera za smeće. Na čelu je imao dvije rupe od metka koje su bile vrlo blizu jedna druge. Koža mu je bila istočkana opeklinama od puščanog praha. Osjetila je miris bezdimnog baruta, što je bilo nemoguće ako se uzme u obzir činjenica da je upucan prije više sati. Amanda reče: »Dva metka posred čela, baš kao naši napadači iz auta u skladištu.« Will tiho reče: »Ne moraš to raditi.« »Dobro sam.« Sara se prisili da nastavi, počevši s jednostavnim stvarima. »Ima otprilike dvadeset pet godina«, promrmlja. „Sto sedamdeset tri ili sto sedamdeset pet. Otprilike osamdeset pet kilograma.« Otvorila mu je oči, osjetivši kako zapada u rutinu pregleda. »Smeđe. Žute bjeloočnice. Rana mu se inficirala. Obdukcija će vjerojatno pokazati da se infekcija proširila na veće organe. Kad smo ga pronašli, bio je u tjelesnom kolapsu.« Spustila je plahtu kako bi

mu ponovo pogledala trbuh, ovoga puta usredotočena na forenzičku procjenu, a ne na liječenje. Muškarac je bio gol; odjeću su mu razrezali kad su ga dovezli na hitnu. Sara je jasno vidjela ubodnu ranu u donjemu lijevom kvadrantu trbuha. Pritisnula je ranu s obiju strana da vidi može li odrediti putanju oštrice. »Tanko crijevo je probodeno. Izgleda kao da je nož ušao pod kutom prema gore. Ubod desnom rukom iz ležećeg položaja.« Amanda upita: »Bio je na njoj?« »To bi bila moja pretpostavka, da. Govorimo o Evelyn, zar ne?« Will se i dalje držao stoički, ali Amanda kimne. »Oštrica je ušla pod kosim kutom u odnosu na trbušne Langerove linije, odnosno prirodni smjer kože. Ako ovako preusmjerim rubove« — izvije kožu u položaj u kojemu je bila kada je muškarac proboden – »vidite da mjesto uboda upućuje na to da je Evelyn bila na leđima, najvjerojatnije na podu, a njezin napadač na njoj. Bio je malo nagnut u struku. Nož je ušao ovako.« Sara posegne prema skalpelu na metalnome pladnju, ali se predomisli i umjesto njega uzme škare. Ocrtala je prizor držeći ruku spuštenu uz bok, sa škarama usmjerenim uvis. »Ubod je bio više obramben, nego namjeran. Možda su se borili i istodobno pali. Nož mu se zario u tijelo. Muškarac se preokrenuo dok je nož još bio zabijen u njega — vidite da je rana mnogo zarezanija na bočnome kutu, što upućuje na kretanje.« »Kuhinjski nož?« Amanda upita. »Statistički, to je najvjerojatnije oružje, a i borili su se u kuhinji, tako da to ima smisla. Ali, da biste bili sigurni, mrtvozornik će morati napraviti usporedbu. Jesu li pronašli oružje na mjestu događaja?« »Jesu«, Amanda odgovori. »Sigurni ste u to što govorite? Bila je na leđima?« Sari je bilo jasno da Amanda nije zadovoljna procjenom. Željela je da joj prijateljica bude borac, a ne netko kome se posrećilo. »Većina smrtonosnih ubodnih rana nanosi se na područje lijeve strane prsa. Ako nekoga želite ubiti, ciljate srce, zamahujući iznad razine ramena, ravno u prsa. Ovo je bilo u samoobrani.« Pokaže na muškarčev posječeni dlan. »Ali Evelyn se nije lako predala. U nekom trenutku morala je krenuti izravno na njega, zato što je zgrabio oštricu noža.«

Činilo se da je ta informacija samo donekle umirila Amandu. »Ima li ičega u želucu?« Sara posegne rukom ispod ležećih kolica i izvuče transportni paket namijenjen mrtvozorniku okruga Fulton. Krakauer je upisao većinu podataka dok je Sara razgovarala s policajcima. Obrazac je bio uobičajen. Mrtvozornik koji će raditi obdukciju mora znati koji su postupci obavljeni, koji tragovi na tijelu su od bolničkih pretraga, a koji su zloćudnijeg podrijetla. Na posljednjoj stranici Sara pronađe rendgensku snimku. Reče: »Čini se da u želucu nema stranih predmeta. Znat će točno kad ga otvore, ali pretpostavljam da bi ona količina heroina o kojoj govorimo, dakle nešto za što je vrijedno umrijeti, bila lako uočljiva.« Will pročisti grlo. Izgledalo je kao da pitanje postavlja nevoljko: »Bi li na Evelyn bilo mnogo krvi od toga što je ubola tog tipa?« »Vjerojatno ne. Krvarenje je većinom bilo unutar trbuha, čak i nakon što je nož izvučen iz tijela. Na ruci ima obrambenu ozljedu, ali lakatna i radijalna arterija su netaknute, a nijedna od palmarnih arterija nije prerezana. Da je posjeklina na dlanu dublja, ili da je jedan od prstiju porezan, mogao bi se očekivati velik gubitak krvi. Ali to se Estevezu nije dogodilo, pa zaključujem da bi Evelyn imala vrlo malo krvi na odjeći.« Will reče: »Na podu je bilo mnogo krvi. Na pločicama su se posvuda vidjeli otisci stopala.« »Koliko je prostor velik?« »Veličine kuhinje«, Will odvrati. »Veći od tvoje kuhinje, ali ne mnogo, i odvojen od ostatka kuće. Kuća je starija, u stilu ranča.« Sara promisli o tome. »Morala bih vidjeti fotografije s mjesta događaja, ali prilično sam sigurna da ako je na podu bilo dovoljno krvi da ukazuje na borbu, ta krv nije bila iz Estevezove ruke ili trbuha. Barem ne sva.« »Bi li Estevez mogao ustati i otići odande nakon što je zadobio takve ozljede?« »Ne bez pomoći. Svaka ozljeda trbušnog zida izaziva teškoće pri disanju, a kamoli kretanju.« Sara stavi ruku na svoj trbuh. »Promisli koliko se samo mišića mora pokrenuti da sjedneš.« Amanda upita Willa: »Na što ciljaš?« »Samo se pitam tko se borio s Evelyn ako ovaj tip nije mogao

ustati nakon što ga je ubola, a ondje nije bilo mnogo krvi iz njegove rane.« Sara krene njegovom logikom: »Misliš da je Evelyn ozlijeđena.« »Možda. Napravili su tipizaciju krvi na mjestu događaja, ali nisu pregledali svu krv, a rezultati DNK analize neće biti gotovi još nekoliko dana.« Will slegne ramenima. »Ako je Evelyn ozlijeđena, a Estevez nije mnogo krvario, to bi moglo objasniti višak krvi.« »Sigurna sam da ako je ozlijeđena, to nije ništa ozbiljno.« Amanda se otrese Willove teorije kao da tjera dosadnu muhu. Svaka osoba koja razmišlja logično, već bi prihvatila vrlo realnu mogućnost da su šanse Evelyn Mitchell da preživi vrlo slabe, ako se uzme u obzir koliko je vremena prošlo. Činilo se da se Amanda drži suprotne teorije. Sara nije namjeravala biti ta koja će joj reći da nije tako. Na jednom od pladnjeva ležalo je veliko povećalo. Sara povuče pomično stropno svjetlo i vrati se pregledu; pregledala je mrtvaca od glave do pete, tražeći mikrotragove, tragove uboda igle, bilo što neobično što bi ih moglo dovesti do nekoga traga. Kada je došlo vrijeme da ga preokrene, Will je navukao kirurške rukavice i pomogao joj da to učini. »O, ovo je zanimljivo«, Amanda reče, sebi svojstvenom sklonošću za umanjivanjem važnosti onoga o čemu govori. Estevez je na leđima imao veliku tetovažu anđela. Slika je pokrivala cijelu širinu leđa i spuštala se do križne kosti. Bila je tako složena i puna detalja da je više nalikovala na kakvu rezbariju. »Gabriel«, Sara reče. »Arkanđeo.« Will upita: »Kako znaš?« Pokaže na trubu u anđelovim ustima. »Nema biblijske osnove za to, ali neke religije vjeruju da će Sudnji dan doći kada Gabriel puhne u trubu.« Sara je znala da Will nikada nije išao u crkvu. »To je jedna od onih stvari koje uče djecu na vjeronauku. I u skladu je s njegovim imenom — Marcellus Benedict. Vjerujem da su to imena dvojice papa.« Amanda upita: „Što biste rekli, kada je rađena ta tetovaža?« Koža na križima još je bila nadražena od igle. »Prije sedam dana, možda pet?« Nagne se da bolje pogleda arabeske. »Ovo je rađeno postupno. Onaj koji je to radio, potrošio je mnogo vremena. Vjerojatno ju je mjesecima radio. To nije nešto što bi zaboravio, a rekla bih i da je bilo vrlo skupo.«

Will uhvati mrtvačevu ruku. »Jesi li vidjela ovo pod noktima?« »Vidjela sam da su prljavi«, prizna. »To je prilično uobičajeno za muškarca te dobi. Ne mogu to postrugati. Mrtvozornik bi poludio, a sve što pronađem bilo bi neprihvatljivo na sudu jer se nismo pridržavali protokola.« Will približi nos muškarčevim prstima. »Meni to miriše na motorno ulje.« Sara pomiriše. »Ne znam. Policajci su mi rekli da su provjerili vanjske sigurnosne kamere. Nisu statične. Pomiču se naprijed-natrag po parkiralištu, što su kriminalci očito znali jer su ih uspjeli izbjeći dok su ostavljali tijelo. Prema vremenskoj oznaci na snimci, Estevez je ležao pokraj kontejnera barem dvanaest sati. Taj miris mogao bi biti od bilo čega.« Okrene dlan da pokaže nešto Willu: »Ovo je zanimljivije. Estevez je očito radio rukama. Ima otvrdnuće kože na jastučiću palca, i ovdje, na bočnoj strani kažiprsta. Dulje vremena držao je nekakav alat u ruci. Vjerojatno je bio srednje težak i malo se pomicao.« Will upita Amandu: »Rekla si da je bio nezaposlen?« »Državni izvaci pokazuju da je gotovo godinu dana podizao novčanu naknadu za nezaposlene.« Sara se sjeti nečega drugog: »Možeš li mi to dodati?« Pokaže na povećalo. Will ga uzme i pričeka da Sara silom otvori Estevezova usta. Čeljust je bila ukočena. Tetiva se širom otvorila kad je nekako rastvorila usne. »Drži to tako«, reče Willu, pokazujući mu da se usredotoči na gornje zube. »Vidiš ova sitna udubljenja na dnu gornjih prednjih zuba?« Will se nagne naprijed da bolje vidi pa pusti Amandu da pogleda. »To su tragovi nastali od ponavljajućih radnji. Nastali su zbog toga što je stalno nešto držao između zuba. Takvi se tragovi nalaze kod krojačica koje grizu konac ili sastavljača namještaja koji stavljaju čavle u usta.« »Ili stolara?« Will upita. »Moguće je.« Sara ponovo pogleda Estevezovu ruku. »Ti su žuljevi mogli nastati od pištolja za čavle. Morala bih ga vidjeti da mogu usporediti, ali da mi kažeš da je stolar, složila bih se da njegovi dlanovi pokazuju znakove rada u toj industriji.« Podigne muškarčevu lijevu ruku. »Vidiš li ove ožiljke na kažiprstu? U skladu su s uobičajenim ozljedama stolara. Čekić ispadne iz ruke. Čavao prikliješti kožu. Utori

na vijcima sastružu gornji sloj kože. Vidiš ovaj ožiljak po sredini nokta?« Will kimne. »Prošao je i kroz zanokticu. Stolari noževima za rezanje tepiha režu rubove ili zarezuju drvo. Ponekad oštrica poleti preko nokta ili skine kožu s bočne strane prsta. Često nedominantnom rukom zaglađuju kit ili brtvilo, zbog čega dolazi do trošenja vrha prsta. Njegovi otisci prstiju bili bi drugačiji iz tjedna u tjedan, katkad iz dana u dan.« Amanda upita: »Znači, neko se vrijeme bavio tim poslom?« »Rekla bih da je ono čime se bavio, a što je uzrokovalo ove tragove, trajalo dvije do tri godine.« »Što je s Heeneyjem, pucačem?« Sara posegne rukom pod plahtu da pregleda dlanove drugog muškarca. Nije mu željela ponovo vidjeti lice. »Bio je ljevak, ali usudila bih se nagađati da je radio u istoj industriji kao Estevez.« Will reče: »Bar jedna poveznica. Obojica su radili za Ling-Ling.« Sara upita: »Tko je Ling-Ling?« »Nestala osoba koja nam je od važnosti.« Amanda pogleda na sat. »Trebali bismo požuriti. Doktorice Linton, možete li pregledati našeg drugog prijatelja?« Sara si nije dala vremena da razmisli o tome. Jednim brzim pokretom povuče plahtu s njega. Prvi put otkad ju je pokušao ubiti pogleda lice Franklina Warrena Heeneyja. Oči su mu bile otvorene. Usne omotane oko cjevčice koju su mu stavili u grlo kako bi mu pomogli da diše. Skorena krv bila mu je zalijepljena oko vrata i zjapeće rane na njemu. Od struka naniže još je bio odjeven, ali jaknu i majicu razrezalo mu je osoblje hitne službe pokušavajući mu spasiti život. Odradili su to površno — čovjek si je prerezao vratnu venu. Izgubio je gotovo polovicu ukupne krvi u tijelu prije nego što su ga uspjeli podignuti s poda i staviti na stol. Sara je to znala zato što je ona bila liječnica koja je radila na njemu. Podigne pogled. I Amanda i Will su je promatrali. »Oprostite«, ispričala se. Morala je pročistiti grlo prije nego što je uspjela ponovo progovoriti. »Otprilike je iste dobi kao Estevez. Srednje do kasne dvadesete. Premršav za svoju građu.« Pokaže na tragove uboda igle na ruci. Intravenozna kanila koju je ona uvela još je bila zalijepljena za kožu. »Narkoman je odnedavno, barem intravenozno.« Pronađe otoskop i provjeri mu unutrašnjost nosa.

»Nosna šupljina puna je ožiljaka, vjerojatno od ušmrkavanja droge u prahu.« Gurne otoskop dublje. »Bio je na operaciji septuma, što znači da je vjerojatno ovisnik o kokainu ili metamfetaminu, možda oksikontinu. Svi oni izuzetno nagrizaju hrskavicu.« Will upita: »A heroin?« »O, heroin, naravno.« Sara se ponovo ispriča. »Oprosti, većina ovisnika o heroinu koje ja sretnem su ili pušači ili na igli. Oni koji ga šmrču obično idu ravno u mrtvačnicu.« Amanda prekriži ruke. „Što je sa sadržajem želuca?« Sara nije morala pogledati što piše u dokumentima. Rendgen nije napravljen. Čovjek je umro prije nego što su uspjeli zatražiti ikakve pretrage. Umjesto da sada nastavi s pregledom, Sara se zatekla kako mu ponovo proučava lice. Franklin Heeney teško da je bio nalik na kakvog dječaka iz crkvenoga zbora, ali kozičavo lice i upali obrazi nekome su bili prepoznatljivi. Imao je majku. Imao je oca, dijete, možda sestru ili brata, koji upravo u ovom trenutku saznaju da je njihov voljeni mrtav. Njihov voljeni koji je hladnokrvno ubio čovjeka i tako snažno udario Saru da je ostala bez zraka. Modrica na prsima počela joj je pulsirati pri samom prisjećanju na to. I ona je imala majku, sestru, oca, i svi oni bili bi prestravljeni kada bi čuli što se Sari danas dogodilo. Amanda upita: »Doktorice Linton?« »Oprostite.« U ono malo vremena koliko joj je trebalo da ode do kutije s rukavicama i navuče čiste, uspjela se ponovo sabrati. Pravila se da ne primjećuje Willov zabrinuti pogled i prstima je pritisnula muškarčev trbuh. »Ne osjećam ništa neobično. Organi su na svojim mjestima i uobičajene veličine. Nema oteknuća ili stegnuća u crijevima ili želucu.« Skine rukavice i baci ih u smeće. Voda u sudoperu bila je hladna, ali Sara svejedno opere ruke. »Ne mogu ga poslati na rendgen zato što će tražiti pacijentovu identifikacijsku karticu, a iskreno, neću pustiti živu osobu da čeka kako bih zadovoljila znatiželju. Mrtvozornik će vam morati javiti konačni odgovor.« Štrcnula je malo antibakterijskoga gela na dlan, trudeći se da joj glas ostane miran. »Je li to sve?« »Da«, Amanda reče. »Hvala vam, doktorice Linton.« Sara nije reagirala na odgovor. Pravila se da Will nije ondje. Pravila se da ona dva trupla nisu ondje. Gledala je u vrata dok nije

prošla kroz njih. Na hodniku se usredotočila na dizalo, na tipku koju će pritisnuti, na brojeve koji će se osvijetliti iznad vrata. Željela je razmišljati samo o koracima koji su pred njom, a ne o onima koji je sustižu. Mora otići odavde, mora se vratiti kući i omotati se u prekrivač na kauču, privući pse k sebi i zaboraviti ovaj nesretni dan. Iza sebe čula je korake. Will je ponovo trčao. Brzo ju je dostigao. Sara se okrene. On zastane nekoliko koraka dalje od nje. Will reče: »Moramo istražiti gdje je napravio onu tetovažu.« Zašto samo stoji? Zašto stalno juri k njoj i onda ne napravi apsolutno ništa? Will reče: »Možda ćemo pronaći—« »Zaista me nije briga.« Zagledao se u nju. Ruke su mu bile u džepovima. Rukav jakne bio mu je čvrsto stegnut oko nadlaktice. Tkanina je bila malo poderana. Sara se ramenom osloni o zid. Nije to prije primijetila, ali na vrhu ušne školjke imao je novu posjeklinu. Željela ga je pitati za to, ali vjerojatno bi joj rekao da se porezao pri brijanju. Možda nije željela znati što se dogodilo. U sjećanju joj je još gorjela polaroidna fotografija njegovih ozlijeđenih usana. Što su mu još napravili? Što si je još sam napravio? Will reče: »Zašto me nijedna od žena koje poznajem ne zove kad im je potrebna pomoć?« »Zar te Angie ne zove?« Zagledao se u pod, u prostor između njih. Sara reče: »Oprosti. To nije bilo pošteno. Dan je bio stvarno dug.« Will nije podignuo pogled. Umjesto toga, uhvatio ju je za ruku. Isprepleo prste s njezinima. Koža mu je bila topla. Gotovo vruća. Palcem je prelazio po unutrašnjem dijelu njezina dlana, po pregibima između prstiju. Sara je zatvorila oči dok joj je polagano istraživao svaki centimetar dlana, dodirujući linije i udubljenja, palcem nježno pritisnuvši točku na zapešću u kojoj je osjećao otkucaje pulsa. Njegov je dodir bio ljekovit. Tijelo joj se počelo opuštati. Počela je disati u istome laganom ritmu kao i on. Vrata mrtvačnice otvore se uz zvižduk. Sara istrgne ruku u istom trenutku kad je i Will to učinio. Nijedno od njih nije pogledalo ono drugo. Bili su kao dvoje mladih koje su uhvatili na stražnjem sjedalu parkiranog automobila. Amanda je slavodobitno držala telefon u zraku. »Roger Ling želi

razgovarati.«

DVANAESTO POGLAVLJE FAITH SE CINILO da nikada u životu nije bila tako blizu živčanom slomu kao sad. Zubi su joj cvokotali unatoč tomu što se s nje cijedio znoj. Povratila je doručak i morala se prisiliti da pojede ručak. Glava joj je pucala — toliko da ju je boljelo i kada bi zatvorila oči. Razina šećera u krvi bila je jednako osjetljiva. Nazvala je ordinaciju svoje liječnice da joj kažu što treba učiniti. Zaprijetili su joj da će je poslati u bolnicu ako joj se šećer ne smiri. Faith je obećala da će im se ponovo javiti, a onda je otišla u kupaonicu, ušla u tuš, pustila najvruću vodu koju je mogla podnijeti i ridala pola sata. Iste su joj se misli vrtjele glavom, kao gume automobila koje se vrte u prazno na šljunčanoj cesti: bili su u njezinoj kući. Dirali njezine stvari. Dirali Jeremyjeve stvari. Znaju kad je rođen. U koju je školu išao. Što voli, a što ne voli. Isplanirali su ovo — sve ovo, do posljednjega detalja. Ona joj je prijetnja visjela nad glavom poput smrtne kazne. Zatvori usta. Otvori oči. Faith se činilo da ne može šire otvoriti oči nego što već jest niti jače zatvoriti usta. Dvaput je pretražila kuću. Stalno je provjeravala mobitel, e- mail, Jeremyjevu stranicu na Facebooku. Bilo je tri poslijepodne. Već gotovo deset sati zatočena je u kući kao životinja u kavezu. I još uvijek ništa. »Hej, mama?« Jeremy uđe u kuhinju. Faith je sjedila za stolom, zagledana u stražnje dvorište, u kojem su bili detektiv Taylor i Riđi. Prema njihovu držanju, koje je ukazivalo na to da im je dosadno, zaključila je da samo čekaju da im šef javi da se mogu vratiti svojim pravim zadacima. Što se njih ticalo, ovaj slučaj našao se u slijepoj ulici. Prošlo je previše sati. Nitko se nije javio. Čitala im je istinu u očima. Iskreno su vjerovali da je Evelyn Mitchell mrtva. »Mama?« Faith protrlja Jeremyja po ruci. „Što je bilo? Emma se probudila?« Djevojčica je sinoć predugo spavala. Bila je teška i razdražljiva, i urlala je gotovo sat vremena prije nego što se napokon prepustila popodnevnom spavanju.

»Dobro je«, Jeremy odvrati. »Mislio sam otići u šetnju. Malo izaći iz kuće. Udahnuti svjež zrak.« »Ne«, Faith odvrati. »Ne želim da izlaziš iz kuće.« Prema njegovu izrazu lica shvatila je koliko joj je grub glas. Stisne ga za nadlakticu. »Želim da ostaneš ovdje. Dobro?« »Dosta mi je toga da sam ovdje zatočen.« »I meni je, ali želim da mi obećaš da nećeš izlaziti iz kuće.« Igrala je na njegove osjećaje. »Dovoljno mi je što sam zabrinuta zbog bake. Nemoj da brinem i zbog tebe.« Njegova nevoljkost bila je očita, ali svejedno reče: »U redu.« »Radi nešto s ujakom Zekeom. Kartajte ili nešto.« »On se duri kad gubi.« »Kao i ti.« Faith ga istjera iz kuhinje. Prema poznatoj škripi parketa i stuba, pratila je njegov put kroz kuću pa na kat do njegove sobe. Trebala bi Zekeu dati u zadatak da joj popravi sve što treba po kući. Naravno, to bi značilo da će morati i razgovarati s njim, a Faith ga je izbjegavala na sve načine. Začudo, činilo se da i on izbjegava nju. Posljednja tri sata proveo je u garaži, radeći na svojemu prijenosnom računalu. Faith se odgurne od stola i počne koračati po sobi, nadajući se da će tako iz sebe izbaciti dio nervoze. To nije potrajalo. Nagnula se preko stola i lupnula po tipkovnici svojega prijenosnog računala da se probudi. Mišem dođe na stranicu Jeremyjeva Facebooka i učita je. Kotač duginih boja se zavrti. Jeremy gore vjerojatno igra neku video-igricu i usporava bežičnu internetsku mrežu. Zazvoni telefon. Faith poskoči. Lecnula bi se svaki put kad bi čula neki neočekivani zvuk. Bila je nervozna poput mačke. Stražnja vrata se otvore. Riđi je pričekao da skine slušalicu s držača. Umorni izraz njegova lica govorio joj je ne samo da to smatra rutinskim, nego i nedostojnim njegovih sposobnosti. Faith prisloni slušalicu na uho. »Molim?« »Faith.« S druge strane bio je Victor Martinez. Mahne rukom Riđemu ode. »Zdravo.« »Zdravo.« Sad kad su odradili lakši dio, nijedno od njih nije bilo sposobno govoriti. Trinaest mjeseci nije razgovarala s Victorom, još otkad mu je

poslala poruku na mobitel da dođe po svoje stvari koje su ostale kod nje, jer će ih inače ostaviti na cesti. Victor prekine šutnju: »Ima li vijesti o tvojoj majci?« »Nema. Nikakvih.« »Prošlo je više od dvadeset četiri sata, je li?« Bojala se da je glas ne izda pa nije ništa rekla. Victor je imao naviku isticanja očitog, a ljubav prema kriminalističkim serijama značila je da jednako kao i Faith zna da vrijeme radi protiv njih. »Je li Jeremy dobro?« »Je. Hvala ti što si ga jučer doveo kući. I ostao s njim.« Sjetila se upitati: »Nisi vidio ništa neobično dok si bio ondje, je li? Nitko se nije motao oko kuće?« »Naravno da ne. Rekao bih policiji.« »Koliko si dugo bio ovdje prije nego što su oni stigli?« »Kratko. Tvoj brat je došao nakon otprilike sat vremena pa sam otišao.« Faithin iscrpljeni mozak mučio se s računanjem. Evelynini otmičari nisu oklijevali. Od njezine kuće dovezli su se ravno ovamo. Prostor im je bio dovoljno poznat da odmah odu na kat, u njezinu sobu, i podmetnu prst pod Faithin jastuk. Možda su čak i prije toga nadgledali kuću. Možda su prisluškivali Faithine telefonske razgovore ili pregledali kalendar na njezinu prijenosnom računalu pa su znali da je neće biti. Ništa u kući nije bilo zaštićeno lozinkom zato što je uvijek pretpostavljala da je ovdje sigurna. Faith je prečula nešto što je Victor rekao: »Što?« »Rekao sam, brat ti je seronja.« Faith se okomi na njega: »Nije mu baš lako, Victore. Majka nam je nestala. Bogzna je li živa ili mrtva. Zeke je ostavio sve da bude s Jeremyjem. Žao mi je ako ti se učinio nepristojnim. U ovom je trenutku prilično teško držati se prijateljski.« »Stani malo, dobro? Oprosti. Nisam to trebao reći.« Disanje joj se ponovo ubrzalo. Faith pokuša ponovo zadobiti kontrolu. Željela je urlati na nekoga. Ta osoba vjerojatno ne bi trebao biti Victor. »Jesi li tu?« Victor upita. Faith više nije mogla razvlačiti. »Znam da ti je Jeremy pokazao Emminu sliku.«

Victor pročisti grlo. »Ono što misliš o njoj... Faith prstima pritisne zatvorene kapke. »U pravu si.« Činilo joj se da šuti cijelu vječnost. Naposljetku reče: »Lijepa je.« Faith spusti ruku. Zagleda se u strop. Hormoni su joj toliko podivljali da ju je i najgluplja sitnica mogla dovesti u određeno stanje. Pridržala je slušalicu ramenom i ponovo pokušala učitati Jeremyjevu stranicu na Facebooku. »Želio bih je upoznati kad sve ovo završi.« Faith je gledala kako se kotač vrti na zaslonu računala dok je procesor radio. Nije mogla razmišljati o tome da promatra Victora s Emmom. Kako je drži u naručju. Kako ističe da mu se, kad gleda u njezine svijetlosmeđe oči, čini da gleda u zrcalo. Faith je uspijevala misliti samo na sadašnjost i na to kako je sa svakom sekundom koja prođe sve manja šansa da će Evelyn Mitchell doživjeti unukin prvi rođendan. »Tvoja mama je borac«, Victor reče. Zatim, gotovo tugaljivo, doda: »Kao i ti.« Stranica se napokon učita. GoodKnight92 nešto je napisao prije osam minuta. »Moram ići.« Faith poklopi slušalicu. Ruka joj je lebdjela iznad prijenosnog računala. Zurila je u riječi na ekranu. Zvučale su poznato. Sigurno se osjećaš zatočeno. A da odeš malo van i udahneš svježeg zraka? Ponovo su se javili Jeremyju, i njezin sin, njezin dječačić, bio je spreman izići iz kuće i ugroziti vlastiti život kako bi vratio baku. Podigne glas i poviče: »Jeremy?« Pričekala je. S kata se nisu začuli koraci, stube i parket nisu zaškripali. »Jeremy?« Ponovo ga pozove, ulazeći u dnevnu sobu. Prošla je cijela vječnost. Faith se uhvati za naslon kauča kako ne bi pala. Glas joj je treperio od panike: »Jeremy!« Srce joj je stalo kad je čula tupe udarce s kata, teške korake po podu. Ali s vrha podesta viknuo je Zeke: »Isuse, Faith, što se dogodilo?« Faith je jedva mogla govoriti: »Gdje je Jeremy?«

»Rekao sam mu da može otići u šetnju.« Riđi uđe iz kuhinje, zbunjenog izraza lica. Prije nego što je išta uspio reći, Faith izvuče pištolj iz njegove podpazušne futrole i izleti iz sobe. Nije se sjećala da je otvorila vrata i otrčala niz prilaz. Tek je nasred ulice stala. Pred sobom je ugledala obris nekoga čovjeka. Upravo se spremao skrenuti u drugu ulicu. Visok, mršav, vrećastih traperica i u žutoj sportskoj majici Georgia Techa. »Jeremy!« Poviče. Neki automobil stane na križanju, zaustavivši se pola metra od njezina sina. »Jeremy!« Nije ju čuo. Krenuo je prema automobilu. Faith potrči najbrže što je mogla, napinjući mišiće ruku, bosih nogu udarajući po kolniku. Tako je čvrsto stezala pištolj u ruci da joj se činilo kao da je dio njezine kože. »Jeremy!« Vrisne. On se okrene. Automobil je bio ispred njega. Tamnosiv. Četvera vrata. Novi model Forda Focusa s kromiranim obrubom. Prozor se spusti. Jeremy se okrene prema automobilu, sagnuvši se da pogleda unutra. »Stani!« Faith zaurla, a grlo joj se stisne oko te riječi. »Makni se od auta! Makni se od auta!« Vozačica je bila nagnuta prema Jeremyju. Faith za upravljačem ugleda tinejdžerku razjapljenih usta, očito prestravljenu luđakinjom koja trči ulicom. Uz škripu guma, automobil se odveze dok je Faith stigla do sina. Zaletjela se u njega, gotovo ga srušivši na pod. »Zašto?« upita ga, uhvativši ga tako snažno za nadlakticu da su je prsti zaboljeli. On izvuče ruku iz njezina stiska i protrlja je. »Isuse, mama, koji je tebi? Izgubila se. Trebale su joj upute.« Faith se vrtjelo u glavi od straha i adrenalina. Sagnula se i stavila ruku na koljeno. Pištolj je bio uz nju. Kao i Riđi. Istrgnuo joj je oružje iz ruke. »Agentice Mitchell, to baš nije bilo lijepo.« Njegove riječi ispunile su je bijesom. »Nije bilo lijepo?« Udarila ga je otvorenim dlanom u prsa. »Nije bilo lijepo?« »Agentice.« Njegov ton glasa dao je naslutiti da se ponaša histerično, što ju je samo još više razbjesnilo. »A to što ste pustili mog sina da ode iz kuće, a zadatak vam je da pazite na njega? Ni to nije bilo lijepo?« Ponovo ga odgurne. »A to što se vi i vaš partner povlačite naokolo držeći kitu u rukama dok mog

malog nema?« Još jednom ga odgurne. »Je li to lijepo?« Riđi podigne ruke u zrak kao da se predaje. »Faith«, Zeke reče. Nije primijetila da joj brat stoji ondje, možda zbog toga što bar ovaj jedan put nije pogoršavao situaciju. »Vratimo se u kuću.« Faith ispruži ruku prema Jeremyju, s dlanom prema gore: »iPhone.« Zgrozio se. „Što?« »Odmah«, naredi mu. »Tu su mi sve igre.« »Nije me briga.« „Što da ja sad radim?« »Čitaj knjigu!« Vrisne. »Samo nemoj ići na internet. Čuješ li me? Nema interneta!« »Isuse.« Osvrnuo se oko sebe pogledom tražeći podršku, ali Faith nije bilo briga hoće li se spustiti Bog glavom i reći joj da pusti malog na miru. Reče: »Vezat ću te konopcem za sebe budem li morala.« Znao je da ne blefira, jer ga je već bila vezala za sebe. »To je nepošteno.« Gurne joj mobitel u ruku. Bila bi ga bacila na pod i nogom zgnječila da ta vražja sprava toliko ne košta. »Nema interneta«, Faith ponovi. »Nema telefonskih poziva. Nema nikakvih oblika komunikacije. I ostaješ u jebenoj kući. Čuješ li me?« krenuo je prema kući, okrenuvši joj leđa. Faith nije imala namjeru pustiti ga da se tako lako izvuče. »Čuješ li me?« »Čujem te!« Poviče. »Bože!« Riđi gurne pištolj u podpazušnu futrolu, zatežući remenje kao ohola srednjoškolska navijačica. Krene za Jeremyjem niz ulicu. Faith je šepala za njima. Stopala su joj bila natučena od asfalta. Zeke je hodao uz nju. Ramenom je ovlaš dodirivao njezino. Faith se pripremila na tiradu, ali bio je milostivo tih dok su se uspinjali prilazom i ulazili u kuću. Faith baci Jeremyjev iPhone na kuhinjski stol. Nije ni čudo da želi otići. Kuća joj se počela činiti kao zatvor. Svom težinom naslonila se na stolac. Što si je ona to zamislila? Kako itko od njih ovdje može biti siguran? Evelynini otmičari znaju raspored prostorija u kući. Očito im je meta Jeremy. U tom je automobilu mogao biti bilo tko. Mogli su

otvoriti prozor, uperiti pištolj Jeremyju u glavu i povući okidač. Mogao je nasmrt iskrvariti nasred ulice i Faith to ne bi znala dok na njegovoj glupoj Facebook stranici ne bi vidjela da nešto nije u redu. »Faith?« Zeke je stajao nasred sobe. Prema tonu glasa dalo se zaključiti da to nije prvi put da je izgovorio njezino ime. „Što se s tobom događa?« Faith prekriži ruke nisko na trbuhu. »Gdje si smješten? Nisi spavao kod mame. Vidjela bih tvoje stvari.« »Dobbins.« Trebala je znati. Zeke je oduvijek volio bezizražajnu anonimnost smještaja u zrakoplovnoj bazi, unatoč tomu što je baza pričuvnog sastava zračnih snaga bila sat vremena udaljena od vojne bolnice u kojoj je radio. »Trebam uslugu.« Odmah je postao sumnjičav. »Kakvu?« »Želim da odvedeš Jeremyja i Emmu u bazu. Danas. Odmah.« Atlantska policija ne može zaštititi njezinu obitelj, ali Zračne snage SAD-a mogu. »Ne znam koliko će to trajati. Samo želim da ih držiš u bazi. Ne puštaj ih dok ti ja ne javim.« »Zašto?« »Zato što moram znati da su sigurni.« »Sigurni od čega? Što namjeravaš učiniti?« Faith provjeri stražnje dvorište da detektivi slučajno ne prisluškuju. Riđi ju je promatrao stisnute čeljusti. Okrenula mu je leđa. »Moraš mi vjerovati.« Zeke se prezirno nasmije. »Zašto bih ti počeo vjerovati?« »Zato što znam što radim, Zeke. Ja sam policajka. Obučavana sam za ovakve stvari.« »Kakve stvari? Bosonogo istrčavanje na ulicu kao da bježiš iz ludnice?« »Vratit ću mamu, Zeke. Pa makar me to ubilo. Vratit ću je.« »Da i to doživim«, podrugljivo će. »Nazvat ćeš tetu Mandy pa ćete razmazati ruž za usne po njima?« Odalamila ga je šakom u lice. Činilo se da je više zaprepašten nego ozlijeđen. Njoj se činilo da je možda slomila zglob prsta. Svejedno, osjetila je zadovoljstvo kada je vidjela kako mu tanak mlaz krvi teče na gornju usnu. »Kriste«, Zeke promrmlja. »Zašto to, kvragu?«

»Morat ćeš uzeti moj auto. Automobilska sjedalica neće ti stati u korvetu. Mogu ti dati novac za benzin i namirnice, i mogu—« » Čekaj.« Glas mu je bio prigušen jer je rukom pipao nos da vidi je li ga ozlijedila. Pogledao ju je — zaista pogledao — prvi put otkad je ušla u vlastitu kuću. Ovo nije bio prvi put da je Faith udarila brata. Opekla ga je šibicom. Izudarala vješalicom za odjeću. Koliko se ona sjeća, ovo je prvi put da je nasilje između njih bilo učinkovito. »U redu.« Pogledao se u tosteru. Nos mu nije slomljen, ali mu se ispod oka počela stvarati duboka ljubičasta modrica. »Ali neću uzeti tvoj Mini. Izgledat ću dovoljno retardirano i bez toga.«

TRINAESTO POGLAVLJE WILL NIJE BIO od onih koji se brzo razljute, ali kada bi se to ipak dogodilo, uhvatio bi se ljutnje kao škrtac ćupa sa zlatom. Nisu letjele ni stvari ni šake. Nije bjesnio, čak ne bi ni glas povisio. Zapravo, dogodilo bi se upravo suprotno — zašutio bi. Sasvim utihnuo. Kao da su mu glasnice paralizirane. Sve je to držao u sebi zbog toga što je, iz svojega golemog iskustva s ljutitim ljudima, znao da bi, kada bi izbacio bijes iz sebe, netko mogao gadno nastradati. Premda se nije moglo reći da ovaj specifičan način izražavanja ljutnje nema svojih mana. Nije jednom bio poslan kući s nastave zbog tvrdoglave šutnje. Prije nekoliko godina, Amanda ga je premjestila u nizinske dijelove planina sjeverne Georgije zbog toga što je odbio odgovoriti na njezina pitanja. Jednom tri puna dana nije razgovarao s Angie zato što se bojao da će izgovoriti stvari koje više neće moći povući. Živjeli su zajedno, spavali zajedno, jeli zajedno, sve su radili zajedno, a on joj se puna sedamdeset dva sata nije obratio. Da je na Paraolimpijskim igrama postojalo natjecanje u kategoriji funkcionalno nepismenih nijemih osoba, Will bi bez problema osvojio zlato. To je značilo da u usporedbi sa svim tim, njegova petosatna šutnja dok se s Amandom vozio do Državnoga obalnog zatvora nije bila ništa posebno. Međutim, ono što je bilo zabrinjavajuće je to da se silina Willove ljutnje nije smanjivala. Nikoga u životu nije tako mrzio kao Amandu kad mu je usput rekla da je netko zamalo ubio Saru. I ta mržnja nikako nije nestajala. Čekao je onaj škljocaj koji bi mu dao do znanja da bijes popušta, da voda u zdjeli više ne ključa nego lagano kuha, ali to se nije dogodilo. Čak i sada, dok je Amanda nervozno koračala gore-dolje pred njim, hodajući od jednoga kraja prazne čekaonice do drugog, u njemu je plamtio bijes. Najgore je bilo što je želio govoriti. Želio joj je sve razložiti i gledati kako se raspada u trenutku kada shvati da je Will istinski i zauvijek prezire zbog onoga što mu je učinila. Nikada nije bio sitničav, ali zaista, zaista ju je želio povrijediti.

Amanda prestane koračati. Stavi ruke na bokove. »Ne znam što su ti rekli, ali durenje nije privlačna osobina u muškarca.« Will je zurio u pod. Linoleum je bio izbrazdan od žena i djece koji su tratili vrijeme vikendima, čekajući na posjet muškarcima u ćelijama. Amanda reče: »Imam to pravilo da samo jedanput dopuštam da me netko tako nazove. Mislim da si odabrao prikladni trenutak.« Znači, nije bio sasvim nijem. Kad mu je Amanda rekla za Saru, nazvao ju je riječju koja se rimuje s njezinim imenom. I to ne na španjolskom. „Što želiš, Wille, ispriku?« Zlovoljno se nasmije. »U redu, žao mi je. Ispričavam se što nisam dopustila da se izbezumiš pa da ne budeš u stanju obavljati svoj posao. Ispričavam se što sam se pobrinula da ti glava ostane na ramenima. Ispričavam se—« Usta su mu se pokrenula sama od sebe. »Možeš li začepiti?« „Što si rekao?« Nije ponovio rečenicu. Nije ga bilo briga je li ga čula ili ne, je li mu posao ugrožen, hoće li ga za suprotstavljanje kazniti nekom novom vrstom pakla. Will se nije mogao sjetiti kada je posljednji put doživio takvu patnju kao danas poslijepodne. Sjedili su ispred onog vražjeg skladišta punih sat vremena prije nego što ih je doravilleska policija pustila. Will je razumski shvaćao zašto detektivi žele razgovarati s njima. Ondje su se nalazila dva mrtvaca i posvuda su bile rupe od metaka. Na polici u stražnjemu dijelu zgrade bila je naslagana hrpa ilegalnih strojnica. U uredu Julije Ling nalazio se veliki sef s otvorenim vratima, a novčanice od sto dolara bile su rasute po podu. Ne dođeš na takvo mjesto događaja da bi odmah pustio jedina dva svjedoka. Morali su ispuniti neke obrasce, odgovoriti na pitanja. Will je morao dati izjavu. Morao je čekati da Amanda da svoju. Činilo mu se da se ne žuri. Sjedio je u automobilu i promatrao je kako razgovara s detektivima, a u prsima mu je tutnjao potres. Desetak je puta uzimao mobitel pa ga ponovo spremao. Da nazove Saru? Da je pusti na miru? Je li joj potreban? Ne bi li ga nazvala da jest? Mora je vidjeti. Da je vidi, znao bi kako reagirati, napraviti ono što joj je potrebno. Zagrlio bi je. Poljubio je u obraz, vrat, usta. Sve bi popravio. Ili bi samo stajao u hodniku kao budala i zlostavljao joj ruku.

Amanda pucne prstima kako bi pridobila njegovu pozornost. Nije ju pogledao, ali svejedno je progovorila: »Tvoja kontakt-osoba u hitnom slučaju je Angela Polaski. Ili da kažem Angie Trent, budući da ti je žena.« Zastane kako bi pojačala dojam. »Ona ti jest i dalje supruga?« Will odmahne glavom. Nikada u životu nije tako silno želio udariti ženu. „Što si očekivao da napravim, Wille?« Neprestano je odmahivao glavom. »Znači, kažem ti da je tvoja — ne znam što ti je doktorica Linton ovih dana? Ljubavnica? Djevojka? Prijateljica? — u nevolji, i što onda? Pustimo sve kako bi je ti mogao zadivljeno gledati?« Will ustane. Dosta mu je ovog. Ako bude potrebno, stopirat će do Atlante. Amanda uzdahne kao da se svijet urotio protiv nje. »Upravitelj zatvora samo što nije došao. Sad budi velika curica pa da te mogu pripremiti za razgovor s Rogerom Lingom.« Will je pogleda prvi put otkad su otišli iz bolnice. »Mene?« »Tražio je baš tebe.« Ovo je sigurno nekakav trik, ali nije mu bilo jasno kamo to vodi. »Kako uopće zna kako se zovem?« »Pretpostavljam da mu je sestra rekla.« Koliko Will zna, Julia Ling još je u bijegu. »Nazvala ga je u zatvor?« Amanda prekriži ruke na prsima. »Roger Ling je u samici zbog toga što je sakrio žilet u rektum. Ne prima telefonske pozive. Ni posjetitelje.« Izolacija nikada nije omela zatvorski sustav poruka. Unutar zatvorskih zidova bilo je toliko ilegalnih mobitela da je prošle godine, tijekom štrajka zatvorenika koji se održavao na državnoj razini, uredništvo The New York Timesa bilo preplavljeno pozivima zatvorenika koji su postavljali svoje zahtjeve. Will svejedno upita: »Roger Ling tražio je baš mene?« »Da, Wille. Zahtjev je došao preko njegova odvjetnika. Tražio je baš tebe.« Zatim doda: »Naravno, prvo su mene nazvali. Nitko ne zna tko si ti, kvragu. Osim Rogera, čini se.« Will sjedne na stolac. Čeljust mu se sasvim stisnula. Šutnja se

željela vratiti. Osjećao ju je kako se nadvija iza njega poput sjene. Amanda upita: »Što misliš, tko je policajac koji se porječkao s doktoricom Linton u bolnici?« Will odmahne glavom. Nije više želio razmišljati o Sari. Uhvatila bi ga mučnina svaki put kad bi pomislio na ono kroz što je danas prošla. Sama. Amanda ponovi: »Što misliš, tko je taj policajac?« Ponovo pucne prstima kako bi pridobila njegovu pozornost. Will je pogleda. Želio joj je slomiti ruku. »Nije riječ o meni. Riječ je o Faith i o tome da joj vratimo majku. I zato mi reci, što misliš, tko je taj policajac?« Pročistio je staklo koje ga je greblo po grlu. »Odakle poznaješ sve te ljude?« »Koje ljude?« »Hectora Ortiza. Rogera Linga. Juliju Ling. Perryja tjelohranitelja, koji vozi Mercedes. Zašto si na ti sa svima njima?« Šutjela je, očito razmišljajući o tome želi li odgovoriti na pitanje. Naposljetku popusti: »Znaš da sam počela raditi s Evelyn. Zajedno smo bile kadetkinje. Bile smo partnerice prije nego što im je dosadilo to što smo rješavale sve njihove slučajeve.« Odmahne glavom pri pomisli na to. »To su kriminalci koji su bili s druge strane. Droga. Silovanja. Ubojstva. Napadi. Pregovori u talačkim situacijama. Reketarenje. Pranje novca. Ovdje su koliko i mi.« Tugaljivo doda: „Što je jako, jako dugo.« »Radila si na slučajevima protiv njih?« U prostoriji je bilo pedeset stolaca, ali sjela je točno pokraj njega. »Ignatio Ortiz i Roger Ling nisu skočili na vrh. Prelazili su preko leševa. Mnogo, mnogo leševa. A posebno je tužno što su nekoć bili ljudska bića. Bili su dragi, normalni ljudi koji su svaku nedjelju išli u crkvu i preko tjedna odlazili na posao.« Amanda ponovo odmahne glavom i Will je vidio da su te riječi u njoj budile sjećanja koja bi radije zaboravila. Ona svejedno nastavi: »Znaš da se riječ podzemlje odnosi na dio društva koji se nikada ne vidi. Podzemlje često čine ranjivi. Slabi. Takve vrebaju čudovišta poput Rogera Linga i Ignatija Ortiza. Ovisnost. Pohlepa. Siromaštvo. Očaj. Kad su shvatili kako iskorištavati te ljude, nisu se više nijednom osvrnuli. Prvo iskustvo stekli su kad im

je bilo dvanaest godina — predavali su drogu mušterijama i uzimali novac od njih pa ga davali dilerima. Ubijali su prije nego što su bili dovoljno stari da smiju kupovati alkohol u kafiću. Rezali vratove, nasmrt premlaćivali starice i činili sve što je bilo potrebno da dođu na vrh i zadrže tu moć. I zato, kad me pitaš zašto sam s njima na ti, odgovor je: zato što ih poznajem. Znam tko su. Gledala sam u tminu njihovih duša. Ali jamčim ti da to ne vrijedi i za njih. Oni nemaju blagog pojma tko sam ja, i čitavu karijeru trudim se da tako i ostane.« Will više nije htio hodati kao po jajima. »Poznaju Evelyn.« »Da«, Amanda prizna. »Mislim da je poznaju.« Will se nasloni na naslon stolca. Njezino priznanje bilo je zapanjujuće. Nije znao kako reagirati na to. Nažalost — ili možda nasreću — nije mu dala priliku da to učini. Sklopila je ruke. Trenutak dijeljenja je prošao. »Razgovarajmo o policajcu koji se porječkao sa Sarom u bolnici.« Will je i dalje pokušavao shvatiti ono što se upravo dogodilo. Na samo jedan trenutak sasvim je zaboravio na Saru. »Chuck Finn«, Amanda reče. Will se glavom nasloni na zid. Beton je bio hladan. »Nekoć je bio policajac. To se ne izgubi ma koliko heroina ubrizgaš. Vjerojatno je zbog ovisnosti puno smršavio. Sara ga ne bi prepoznala prema fotografiji s uhićenja. Pretpostavljam da je pušač. Većina narkića jest.« »Dakle, misliš li da je Chuck Finn iz Sarinih riječi zaključio da bi Marcellus Estevez mogao preživjeti pa je poslao Franklina Heeneyja da ga ubije?« »Ti ne misliš?« Amanda nije brzo odgovorila. Bilo mu je jasno da ju je ono što je rekla o Evelyn Mitchell i dalje opterećivalo. »Više ne znam što mislim, Wille. I to je sva istina.« Zvučala je umorno. Ramena su joj bila pogrbljena. Bila je nekako udaljena. U glavi je vrtio njihov maloprijašnji razgovor, pitajući se što ju je napokon navelo da prizna kako Evelyn Mitchell nije čista kao suza. Nikada još nije doživio da Amanda od nečega odustane. Jedan dio njega osjećao je sažaljenje prema njoj, dok je drugi dio shvaćao da mu se takva prilika možda više nikada neće pružiti. Napao ju je dok je bila slaba.

»Zašto tebe nisu upucali kad smo bili ispred skladišta?« »Ja sam zamjenica ravnatelja GBI-a. To bi podignulo mnogo prašine.« »Već su oteli odlikovanu policajku. Pucali su u tebe kad smo bili u skladištu. Ubili su Castilla. Zašto nisu ubili tebe?« »Ne znam, Wille.« Prstima protrlja oči. »Mislim da smo se našli usred nekakvog rata.« Will se zagleda u plakat na zidu, čija je svrha bila podizanje svijesti o posljedicama drogiranja metamfetaminom. Bezuba žena kože prekrivene krastama uzvraćala mu je pogled. Pitao se je li tako izgledala ona narkomanka koja je rekla Sari da pokraj kontejnera leži neki muškarac. Koliko je vremena trebalo proći da Marcellus Estevez umre i da se Franklin Heeney počne boriti sa Sarom na podu, prijeteći da će joj razrezati lice skalpelom? Minute. Možda deset, najviše. Will si nije mogao pomoći. Naslonio je laktove na koljena i uhvatio se za glavu: »Trebala si mi reći.« Čuo je daleki glas u glavi kako urla da začepi. Ali nije mogao. »Nisi imala pravo prešutjeti mi to.« Amanda duboko uzdahne. »Možda sam ti trebala reći. A možda sam bila u pravu što sam ti to prešutjela. Ako je prvo točno, oprosti. Ako je drugo točno, poslije se možeš ljutiti na mene. Moraš razgovarati sa mnom o ovome. Moram prokljuviti što se događa. Ako ne zbog sebe, onda zbog Faith.« Zvučala je jednako očajno kao što se on osjećao. Nije si mogao pomoći. Ma koliko da ju je mrzio u ovom času, nije mogao biti okrutan. I negdje usred svega toga, dogodio se onaj škljocaj. Nije ga primijetio, ali u nekom trenutku u posljednjih deset minuta, njegov bijes počeo se osipati, tako da je sad kad je razmišljao o tome, kad je razmatrao što je Amanda učinila u vezi sa Sarom, Will osjećao ogorčenu ljutnju, a ne goruću mržnju. Duboko udahne i polako izdahne dok se uspravljao. »Dobro. Moramo pretpostaviti da su svi ubijeni radili u radionici Julije Ling — neki su bili prijavljeni, neki nisu, a i jedni i drugi bavili su se objema stranama posla.« »Misliš da je Ling-Ling poslala Ricarda Ortiza u Švedsku da nabavi nešto heroina?«

»Ne, mislim da se Ricardo preračunao. Mislim da je nabrijao sve one ostale mlade momke, vjerujući da mogu preoteti Ling-Lingin posao. Odlazak u Švedsku preuzeo je na sebe.« Will pogleda na sat. Bilo je gotovo sedam. »Mučen je. Vjerojatno ga je mučio Benny Choo.« »Zašto onda nisu samo izvadili drogu iz njega i završili s tim?« »Zato što im je rekao da zna gdje mogu nabaviti još novca.« »Evelyn.« »Kao što sam već rekao.« Okrene se prema njoj. »Na jednoj od grupnih terapija na kojima je bio s Hironobuom Kwonom u Vjetrovima iscjeljenja, Chuck Finn spomenuo je da njegova bivša šefica sjedi na hrpi novca. Sljedeća scena — jučer ujutro. Ricardo ima želudac pun heroina i Benny Choo ga mlati. Njegov prijatelj Hironobu Kwon kaže da zna gdje mogu nabaviti gotovinu kojom će se izvući iz te situacije.« Will slegne ramenima. »Odu do Evelyn. Benny Choo ide s njima da ne bi pobjegli. Samo što ne mogu pronaći novac, a Evelyn im ga ne želi dati.« »Možda nisu očekivali da će ondje zateći Hectora Ortiza. Ricardo bi sigurno prepoznao očeva rođaka.« Will je želio upitati što je Hector Ortiz uopće radio u Evelyninoj kući, ali nije želio tjerati Amandu da mu sada laže. »Ricardo Ortiz znao bi da bi Hectorovo ubojstvo podignulo prašinu. Već je okrenuo leđa vlastitome ocu time što je prokrijumčario heroin. Ling-Ling želi njegovu krv zato što je saznala da se i Ricardo okrenuo protiv nje. Ricardova banda ne uspijeva pronaći novac u Evelyninoj kući. Ona ništa ne govori. Ricardo u tom trenutku mora shvatiti da mu život ne vrijedi mnogo. Pun je balona s heroinom koje ne može izbaciti iz tijela. Pretučen je gotovo nasmrt. Benny Choo uperio mu je pištolj u glavu.« Will prepriča Faithinu izjavu o njezinu sukobu s Choom i Ortizom. »Posljednja riječ koju je Ricardo izgovorio bila je >Almeja.< Tako je Julia Ling nazvala Evelyn, je l’ da? Kako bi Ricardo to znao?« »Pretpostavljam da ako tvoja teorija drži vodu i ako je sve to došlo od Chucka Finna, da je to onda od njega i saznao.« »Zašto bi Evelynino ime bila posljednja riječ koju je Ricardo izgovorio?« »To joj je ulično ime. Iznenadilo bi me da joj je Ricardo znao pravo ime.« Objasni: »Ne daju si samo gangsteri nadimke. Ako dovoljno

dugo radiš u narkoticima, smisle nešto ulično i tako te zovu. Nekad se to prenese i na tim. >Hip< i >Hop< očito su skraćenice od njihovih prezimena. Boyd Spivey bio je Čekić. Chucka Finna zvali su Riba, vjerojatno zato što se nisu mogli sjetiti naziva za leminga.« Nasmiješila se — još jedna interna šala. »Roger Ling smislio je nadimak >Almeja<, što se u to doba činilo neobičnim, dok nismo shvatili da ne zna nijednu riječ jezika svojih roditelja. Mandarinskog, za slučaj da si se pitao.« »A ti?« »Ja ne radim u narkoticima.« »Ali te poznaju.« »Wag«, reče. »Skraćeno od Wagner.« Will joj nije povjerovao. »Zašto je Roger Ling tražio da razgovara sa mnom?« Začuđeno se nasmije. »Ne misliš valjda da si ti jedini muškarac u ovom zatvoru koji me prezire.« Začulo se glasno zujanje i zvečanje vrata koja su se otvorila i zatvorila. Dvojica stražara ušla su u čekaonicu, a za njima je ušao mlađi čovjek s naočalama kakve je nosio Harry Potter i poludugom kosom koja mu je padala preko lica, i koja je pristajala uz taj stil. On zasigurno nije jedna od Amandinih starih koka. Na laktovima jakne od samta imao je svilene ukrasne zakrpe. Kravata mu je bila od pletenog pamuka. Iznad džepa na košulji imao je mrlju. Mirisao je na američke palačinke. »Jimmy Kagan«, reče i rukuje se s njima. »Ne znam koje ste konce povukli, zamjenice ravnatelja, ali ovo je prvi put u šest godina otkako sam upravitelj da su me pozvali da se ovako kasno vratim na posao.« Amanda s lakoćom ponovo postane ona stara. Kao glumica koja postaje lik koji glumi. »Hvala vam na suradnji, upravitelju Kagan. Svi moramo odraditi svoj dio.« »Nisam imao mnogo izbora«, Kagan prizna, pokazujući čuvarima da otvore vrata u glavni zatvor. Brzim korakom poveo ih je kroz dugački hodnik. »Koga god da nazovete, ja ne namjeravam poremetiti cijeli svoj sustav ovdje. Agente Trent, morat ćete se vratiti u ćelije. Ling je posljednjih tjedan dana proveo u samici. Možete razgovarati s njim kroz otvor u vratima. Siguran sam da poznajete tip osobe s kojom imate posla, ali odmah ću vam iskreno reći da ne bih ostao sam

u sobi s Rogerom Lingom ni da mi zaprijetite pištoljem. Zapravo strepim da će mi se upravo to jednoga dana i dogoditi.« Amanda upitno pogleda Willa. »Zvučite kao da primati upravljaju zoološkim vrtom.« Kagan je pogleda pogledom koji je govorio da je ili slijepa ili luda. Obrati se Willu: »Barem polovici zatvorenika u kaznenom sustavu SAD-a dijagnosticiran je neki oblik psihičke bolesti.« Will kimne. Već je čuo tu statistiku. Svi zatvori u zemlji zajedno kupuju više Prozaca od bilo koje druge institucije pojedinačno. Kagan reče: »Neki su gori od ostalih. Ling je najgori od najgorih. Trebao bi biti na odjelu za psihičke bolesnike. Zaključan. A ključ bačen.« Još se jedna vrata otvore i zatvore. Kagan nabroji pravila. »Ne približavajte se previše vratima. Nemojte misliti da ste na sigurnom samo zato što ste dovoljno udaljeni od njega. On je vrlo snalažljiv i ima mnogo slobodnog vremena. Žilet koji smo mu pronašli u guzici bio je u rukom vezenoj vrećici koju je Ling napravio od vlakana koja je izvukao iz plahti. Trebala su mu dva mjeseca da to napravi. Izvezao je zvijezdu Žutih buntovnika na njoj kao za šalu. Mora da ju je obojio mokraćom.« Kagan se zaustavi pred još jednim vratima i pričeka da se otvore. »Nemam pojma kako je došao do žileta. U ćeliji je dvadeset tri sata na dan. I na dvorištu je sam. Ne prima posjete u kojima s posjetiteljem može ostvariti fizički kontakt, a svi ga se stražari užasno boje.« Vrata se otvore i on nastavi hodati. »Da se mene pita, pustio bih ga da trune u toj rupi. Ali me se ne pita. Bit će zatvoren ondje još tjedan dana, osim ako ne napravi nešto užasno. A vjerujte mi, sposoban je za to.« Upravitelj zatvora zastane ispred metalnih vrata. Ona se otvore i oni uđu u prostoriju. »Posljednji put kad smo ga zatvorili u rupu, čuvar koji ga je onamo poslao napadnut je drugi dan. Nikad nismo otkrili tko je odgovoran za to, ali čuvar je izgubio jedno oko. Netko mu ga je rukom iščupao.« Vrata iza njih zatvore se, a ona ispred njih uz lupanje se otvore. Kagan reče: »Snimat ćemo vas kamerama, gospodine Trent, ali moram vas upozoriti da je naše vrijeme reakcije šezdeset jednu sekundu, malo iznad minute. Ne možemo biti brži od toga. Tim naoružanih specijalaca je u pripravnosti, za slučaj da se nešto dogodi.«

Potapša Willa po leđima. »Sretno.« Ondje je čekao stražar koji je Willa trebao odvesti do zatvorenika. Bio je prestravljen; takva prestravljenost viđa se samo na licima osuđenika na smrt. Činilo mu se da gleda u zrcalo. Will se okrene prema Amandi. Prekinuo je šutnju u čekaonici kako bi mu rekla što da kaže Rogeru Lingu, ali upravo je shvatio da mu nije ponudila nikakav savjet. »A da mi pomogneš?« Amanda reče: »Quidpro quo, Clarice. Ne vraćaj se bez korisnih informacija.« Will se ponovo sjetio da je mrzi. Stražar mu mahne da uđe. Vrata se zatvore za njim. Muškarac reče: »Držite se uza zidove. Ako vidite da nešto leti prema vama, pokrijte oči i zatvorite usta. Vjerojatno je govno.« Will se trudio hodati kao da mu se testisi nisu povukli u tijelo. Svjetla u ćelijama bila su ugašena, ali je hodnik bio dobro osvijetljen. Čuvar je hodao uza zid, što dalje od zarobljenika koji su bili prekoputa. Will je išao za njim. Svaki put kad bi prošao pokraj neke ćelije, osjećao je kako ga prati po još jedan par očiju. Iza njega začulo se nekakvo proklizavanje, kada bi zmajevi, sićušni komadi papira za koje su bili zakvačeni konopčići, za njim klizali po betonskom podu. Will je u sebi nabrajao sve moguće zabranjene predmete u ćelijama. Noževi napravljeni od četkica za zube i češljeva. Žileti od metala ukradenog iz kuhinje. Izmet i mokraća pomiješani da tvore plinske bombe. Niti iz plahti ispletene u bič s žiletima zavezanim na vrhu. Još jedna dvostruka vrata. Prođu kroz njih. Prva se zatvore. Sekunde su otkucavale. Druga vrata otvore se uz škripu. Stigoše do teških vrata s komadom stakla na razini očiju. Stražar izvadi teški kolut s ključevima i pronađe onaj koji je tražio. Gurne ga u bravu na zidu. Začuo se mukli zvuk kad se sigurnosna brava otvorila. Okrene se i pogleda kameru iznad glave. Obojica su čekala dok se nije začuo škljocaj od stražara koji ih je gledao iz udaljene sobe za promatranje. Vrata se otvore. Samica. Rupa. Hodnik je bio otprilike devet metara dubok i tri metra širok. S jedne strane bilo je osam metalnih vrata. S druge betonski zid. Bez svježega zraka. Bez sunca. Bez nade.

Kao što je Kagan istaknuo, ti ljudi nisu imali ništa osim vremena. Za razliku od ostatka zatvora, stropna svjetla u samici bila su upaljena. Od sjaja fluorescentnih žarulja, Willa je odmah zaboljela glava. U hodniku je bilo toplo i sparno. U zraku se osjećalo nešto poput pritiska, nekakva težina. Činilo mu se da se nalazi usred polja i čeka da udari tornado. »On je u posljednjoj«, stražar reče. Ponovo se priljubio uza zid, ramenom dodirujući betonsku ploču. Will je vidio kako se boja skinula od svih tih godina tijekom kojih su stražari povlačili ramena po zidu. Vrata prekoputa bila su čvrsto zakračunata. Svaka su na vrhu imala prozorčić, uzak, u razini očiju, kao u ilegalnoj prodavaonici alkohola. Ispod prozorčića bio je prorez za hranu i zatezanje lisičina. Sva vrata i prozorčići bili su osigurani teškim vijcima i metalnim spojkama. Stražar zastane pred posljednjim vratima. Stavi ruku Willu na prsa i provjeri je li leđima naslonjen na zid. »Ne trebam ti ni reći da ostaneš ondje, zar ne, momčino?« Will odmahne glavom. Izgledalo je kao da stražar skuplja hrabrost da ode do vrata ćelije. Rukom je uhvatio metal koji je prekrivao prozorčić. »Gospodine Ling, ako povučem letvicu, hoćete li mi praviti probleme?« Iza vrata začuje se prigušeni smijeh. Roger Ling imao je isti, izraženi južnjački naglasak kao i njegova sestra. »Mislim da si zasad siguran, Enrique.« Stražar se znojio. Uhvatio je letvicu i povukao, tako se brzo odmaknuvši da su mu cipele zaškripale po podu. Willu kapljica znoja klizne niz vrat. Roger Ling očito je stajao leđima naslonjen na vrata. Will mu je vidio bočnu stranu vrata, donji dio uha, komadić narančaste zatvorske odjeće koja mu je pokrivala rame. Unutra je gorjelo svjetlo, jače nego u hodniku. Will je vidio stražnji dio prostorije, rub madraca na podu. Prostorija je bila manja od uobičajene ćelije, manje od dva i pol metra duboka i metar dvadeset široka. Unutra se vjerojatno nalazi zahod i ništa više. Nema stolca. Nema stola. Nema ničega što bi ti omogućilo da se osjećaš kao ljudsko biće. Uobičajeni zatvorski mirisi — znoj, mokraća, izmet — ovdje su bili još izraženiji. Will shvati da nitko ne viče. U zatvorima je inače bučno kao u osnovnoj školi, posebno noću. Zmajevi su odradili posao. Sve je stalo zato što je Rogeru Lingu došao posjetitelj.

Will je čekao. Čuo je kako mu srce tuče, i svoje udahe i izdahe. Ling upita: »Kako je Arnoldo?« Čivava Julije Ling. Will pročisti grlo. »Dobro je.« »Je li ga pustila da se udeblja? Rekao sam joj da ne smije pustiti da se udeblja.« »Izgleda...« Will se borio da pronađe odgovor. »Ne pušta ga da gladuje.« »Naldo je kul momčić«, Ling reče. »Ja uvijek kažem da su čivave onoliko živčane koliko i njihovi vlasnici. Slažeš se s tim?« Will nije baš razmišljao o tome, ali reče: »Zvuči smisleno. Moja je prilično opuštena.« »Kako se ono zove?« Ipak je postojao razlog zašto je počeo govoriti o tome. Ling je želio provjeriti razgovara li s pravim čovjekom. »Betty.« Položio je test. »Drago mi je da smo se upoznali gospodine Trent.« Ling se pomakne i Will uoči veći dio njegova vrata. Tetovaža zmaja širila mu se kralježnicom. Krila su mu bila raširena preko obrijane glave. Oči jarkožute. Ling reče: »Sestra mi je prilično izbezumljena.« »Mogu zamisliti.« »One male seronje pokušali su je ubiti.« Glas mu je bio krut, govorio je točno onakvim tonom koji bi se i očekivao od čovjeka koji je unakazio i ubio dvije žene. »Ne bi oni bili tako jaki da ja nisam ovdje zaključan. Namučio bih ja njih. Razumiješ me?« Will pogleda stražara. Bio je ukočen kao buldog spreman za borbu. Ili bijeg, što se činilo pametnijim izborom. Will pomisli na specijalce koji vani čekaju i zapita se što bi Roger Ling mogao napraviti u šezdeset jednu sekundu. Vjerojatno mnogo. Ling reče: »Znaš zašto sam tražio da razgovaram s tobom?« Will je bio iskren: »Pojma nemam.« »Jer ne vjerujem ništa što ta kuja kaže.« Očito je mislio na Amandu. »To je vjerojatno pametno.« Ling se nasmije. Will je slušao zvuk koji je odzvanjao ćelijom. U njemu nije bilo veselja. Bio je jezovit, gotovo manijakalan. Will se zapitao jesu li Lingove žrtve čule taj smijeh dok ih je nasmrt davio Arnoldovom uzicom.

Ling reče: »Moramo tomu stati na kraj. Previše krvi na ulici loše je za posao.« »Reci mi kako da to napravim.« »Javio mi se Ignatio. Shvaća da Žuti ne stoji iza toga. Želi mir.« Will nije baš bio stručnjak za bande, ali sumnjao je da bi vođa Los Texicanosa okrenuo drugi obraz nakon što mu je sin pretučen i ubijen. To je i rekao Lingu. »Očekivao bih da gospodin Ortiz želi osvetu.« »Ma kakvi, čovječe. Nikakva osveta. Ricardo si je sam iskopao grob. Ignatio to zna. Pobrini se da i Faith sazna. Napravila je što je morala. Obitelj je obitelj, je l’ tako?« Willu se nije sviđalo što taj čovjek zna kako se Faith zove, i svakako nije vjerovao u njegova uvjeravanja. Svejedno reče: »Reći ću joj.« Ling ponovi sestrine riječi. »Ti mladi momci su ludi, čovječe. Uopće nisu svjesni vrijednosti života. Namučiš se da učiniš svijet dobrim za njih. Daš im nove-novcate aute i pošalješ ih u privatne škole, i onaj tren kad se osamostale, bum, okrenu se i ubiju te.« Will pomisli kako je »bum« pomalo eufemizam, ali tu je misao zadržao za sebe. »Ricardo je bio u Westminsteru«, Ling reče. »Znaš to?« Will je znao za tu privatnu školu, gdje je školarina bila viša od dvadeset pet tisuća dolara godišnje. A iz dosjea Hironobua Kwona znao je da je i on pohađao tu školu zahvaljujući stipendiji iz matematike. Znači, još jedna poveznica. Ling reče: »Ignatio je mislio da može kupiti drugačiji život za sina, ali oni razmaženi bogatuni navukli su ga na oksikontin.« »Je li Ricardo bio na klinici za odvikavanje od droge?« »Jebote, mali je ondje živio.« Ponovo se pomaknuo. Will je čuo kako se tkanina tvrde narančaste košulje trlja o metalna vrata. »Imaš ti djece?« »Ne.« »Bar ne koliko ti znaš, je l’ tako?« Nasmijao se kao da je to smiješno. »Ja ih imam troje. Dvije bivše žene stalno me gnjave za novac. Ali dajem im ga. Drže mi sinove pod kontrolom, ne puštaju kćer da se oblači k’o kurva. Paze da ne upadaju u probleme sa zakonom.« Rame mu se podigne kad je slegnuo ramenima. »Ali što se tu može? Nekad je to u krvi. Koliko god puta da im pokažeš pravi put,

oni dođu u određene godine i glave im se napune svakakvim idejama. Misle da oni možda ne moraju raditi da bi došli do vrha. Vide što drugi imaju i misle da mogu samo ušetati i uzeti to.« Činilo se da Ling puno zna o roditeljskim mukama Ignatija Ortiza. Neobično, posebno ako se uzme u obzir da su zatvoreni u različitim zatvorima i jedan od drugoga udaljeni gotovo cijelu jednu državu. Boyd Spivey je bio u krivu. Žuti nije osvajao Smeđeg. Žuti je radio za Smeđeg. Will reče: »Imate poslovni odnos s gospodinom Ortizom.« »Može se tako reći.« »Ignatio je tražio od Julije da njegovu sinu da posao s prave strane zakona.« »Dobro je za mladića da izuči zanat. A Ricardu se svidjelo. Imao je oko za to. Većina njih samo slaže kutije, stavlja vrata. Ricky je bio drugačiji. Bio je pametan. Znao je pronaći prave ljude da rade taj posao. Jednoga dana mogao je imati vlastitu radionicu.« Will je počeo shvaćati. »Ricardo je sastavio ekipu — Hironobu Kwon i ostali radili su u radionici vaše sestre. Možda su vidjeli novac koji je stizao od poslova s druge strane zakona i pomislili da zaslužuju veći komad. Ortiz ne bi odobravao da neka novopečena banda uzme dio kolača koji pripada Los Texicanosima, čak i kad bi u njoj bio njegov sin.« »Započeti posao teže je nego što se čini, posebno kada otvaraš franšizu. Moraš plaćati pristojbu.« »Čuli ste za Ricardov put u Švedsku.« »Kvragu, svi su čuli.« Zasmijuljio se kao da je to smiješno. »Problem je što ne znaš držati usta zatvorena kad si u tim godinama. Mlado, glupo i puno sperme.« »Vaši su ljudi razgovarali s Ricardom o njegovu putu.« Will nije rekao da su mladića vjerojatno mučili tijekom tog razgovora. »Ricardo je spomenuo da možda postoji način da nabavi novac i izvuče se iz tog problema.« Will je pretpostavio da je, kad su završili s mučenjem, Ricardo bio spreman prodati i vlastitu majku. »Rekao vam je da se može dočepati novca. Mnogo novca. Gotovo milijun dolara. U gotovini.« »To zvuči kao ponuda koju nijedan poslovni čovjek ne može

odbiti.« Sve se počelo slagati. Ricardo je odveo svoju ekipu u Evelyninu kuću, gdje ih je dočekalo mnogo više otpora nego što su očekivali. Ubili su Hectora. Čak i ako je Amanda bila u pravu, i Hector Ortiz jest samo trgovac automobilima, nije se moglo zanemariti da je bio rođak Ignatia Ortiza. »Ricardo ih je odveo u Evelyninu kuću po novac. Samo što nisu računali na to da će im se ondje netko suprotstaviti. Imali su previše žrtava. Morali su se pregrupirati. A onda je došla Faith.« Ling upita: »Već si čuo tu priču?« Will nastavi govoriti: »Odveli su Evelyn nekamo drugamo na ispitivanje.« »Zvuči kao izvrstan plan, stari.« »Samo, nije im dala novac. Da jest, ja ne bih bio ovdje.« Nasmije se: »Ne znam baš, stari. Čini mi se da ti nešto nedostaje u toj priči.« »Kako to misliš?« »Razmisli.« Willu još nije bilo jasno. »Jedini način da ubiješ zmiju je da joj odrežeš glavu.« »U redu.« I dalje mu nije bilo jasno. »Koliko ja vidim, ta stara zmija još se trza.« »Mislite na Evelyn?« »Sranje, misliš da bi ta stara kuja mogla postići da je slijedi hrpa momaka? Kurva nije mogla održati red ni u vlastitoj kući.« Cokne jezikom jednako kao što je to njegova sestra činila. »Ma kak’i, to je muški posao, brate. Što misliš, kako su uspjeli prevariti moju sestru? Kuje nemaju muda za ovakvu vrstu posla.« Will nije mislio proturječiti. Bande su apsolutno muški klub — patrijarhalnije i od Katoličke crkve. Julia Ling je bila glavna samo zato što je njezin brat to tako želio. Generali ne idu u bitku. Šalju svoje pijune u prve redove. Hironobu Kwon upucan je nekoliko minuta nakon što je provalio u kuću. Ricardo Ortiz ostavljen je. Benny Choo prislonio mu je pištolj u glavu. Pretučen je. Napušten. Bio je potrošna roba. Netko drugi rekao im je za Evelyn. Netko drugi je vođa bande. Will reče: »Chuck Finn.« Ling se nasmije kao da ga je to ime iznenadilo. »Chuckleberry Finn. Mislio sam da će dosad već biti mrtav. Riba

spava s ribama.« »On stoji iza ovoga?« Roger nije odgovorio. »I stari Čekić je skinut. Prema onome što sam čuo, učinili su mu uslugu. Otišao je kao čovjek, umjesto da čeka da ga uspavaju kao psa. Ne može se reć’ da nešto dobro nije izašlo iz ovoga.« »Tko stoji—« »Hej, ovo je gotovo.« Roger Ling zalupa na vrata ćelije. »Enrique, zatvori.« Stražar počne povlačiti letvicu preko prozorčića. Will posegne rukom prema njemu da ga zaustavi. Poput zmije koja je krenula u napad, Lingova ruka izleti kroz otvor i on zgrabi Willa za zapešće. Tako je silovito povukao, da se Will ramenom zabio u vrata. Bočnom stranom lica bio je prilijepljen za hladnu metalnu površinu. Osjetio je vreo dah na uhu: »Znaš zašto si ovdje, brate?« Will se pokušao odgurnuti od vrata najjače što je mogao. Odgurivao se nogom, pokušavajući se stopalom osloniti o dno vrata. Lingov stisak bio je čvrst, ali u glasu mu se nije čuo nikakav napor. »Reci Mandy da Evelyn više nema.« Stiša se. »Tap-tap. Dva u glavu. Ding-dong, Almeja je mrtva.« Ling ga pusti. Will padne unatrag, ramenima udarivši u betonski zid. Srce mu je lupalo kao metronom. Pogleda u vrata ćelije. Začuje se škripa metala koji klizi po metalu. Prozorčić se zatvori, ali tek nakon što je Will ugledao Lingove oči. Bile su crne, bezdušne. Ali još je nešto bilo u njima. Slavodobitni bljesak pomiješan s krvožednošću. »Kad?« Will vikne. »Kad se to dogodilo?« Lingov glas bio je prigušen iza vrata. »Reci Mandy da obuče nešto lijepo za sprovod. Uvijek mi se sviđala kad je nosila crno.« Will otrese odjeću. Dok se vraćao niz hodnik, pitao se što je gore, to što osjeća na vratu vreli dah Rogera Linga ili što Amandi i Faith mora reći da je Evelyn Mitchell mrtva.

ČETRNAESTO POGLAVLJE FAITH UZME JEDNA od kolica poredanih ispred trgovine. pronašla je neki stari popis u torbici i čvrsto ga stisnula u šaku dok je ulazila u zgradu, praveći se da je to odlazak u trgovinu kao i svaki drugi. Atlantska policija uzela joj je Glock da ga pošalju na balističko ispitivanje, ali nisu znali za Zekeov Walther P99, koji je napunjen držao u pretincu u automobilu. Od težine joj se nategnuo remen torbice. To njemačko oružje bilo je prikladno za njezina brata koji nikada nije bio u borbi. Pištolj je bio glomazan i skup, nešto što nosiš da bi se pravio važan. Ali osim toga, njime možeš pogoditi čovjeka s devedeset metara udaljenosti, a kad se sve zbroji, to je jedino za što ga je Faith trebala. Počela je na odjeljku voća i povrća, trošeći više vremena nego obično da provjeri svježinu izloženih naranči. Nekoliko ih je stavila u plastičnu vrećicu pa krenula prema pekarnici. Trebala je odavno otići iz kuće, ali željela je pričekati dok joj Zeke ne javi da su Jeremy i Emma udobno smješteni u krilu za gostujuće službenike u zračnoj bazi Dobbins. Trebala im je cijela vječnost da ih sve potrpaju u Jeremyjevu Impalu. Zeke je urlao na dječju sjedalicu. Jeremy se još durio zbog zaplijenjenog iPhonea. Emma nije plakala, jer je njezin veliki brat bio ondje da je umiri, ali Faith se rascmizdrila kao beba čim je automobil nestao u dnu ulice. Faith je pretpostavljala da su ljudi koji su odveli njezinu majku bili vješti koliko i besramni. Taktički su uvijek bili u prednosti, bilo da je riječ o tome da su odveli Evelyn ili o provaljivanju u Faithinu kuću. Ali s obzirom na dvojicu policajaca koji su sjedili u kuhinji i njezina brata visokog metar devedeset tri, koji je nabijao po sobi kao bik koji traži priliku da se pomlati, sigurno se nisu namjeravali vratiti u kuću. Namjerili su se na Jeremyja, najslabiju kariku izuzev Emme. Faith je ostajala bez daha pri pomisli na svoju djecu. Toliko se brinula zbog majke da je zanemarila ostatak obitelji. To se više neće ponoviti. Sve će ih zaštititi ili će umrijeti pokušavajući. Faith osjeti nečiju prisutnost iza sebe. Netko je promatra. Osjeća nečiji pogled na sebi otkad je izišla iz kuće. Opušteno se okrene.

Ugleda nekog dečka u uniformi Frito- Laya kako slaže vrećice na police. On joj se nasmiješi. Faith mu uzvrati osmijehom pa gurajući kolica krene dalje niz prolaz. Kad je Faith bila djevojčica, zaposlenik tvrtke Charles Chips svaki ponedjeljak dolazio bi im čipsom napuniti smeđe metalne posude. Utorkom i četvrtkom, kamion mljekare Mathis stajao bi u leru pred njihovom kućom dok bi Petro, vozač, stavljao svježe mlijeko na metalne police pokraj vrata u nadstrešnici za automobil. Dvije litre koštale su devedeset dva centa. Sok od naranče pedeset dva centa. Mlaćenica, omiljeno piće njezina oca, stajala je četrdeset sedam centa. Ako je Faith bila dobra, majka bi joj dopustila da izbroji sitniš i plati Petru. Ponekad bi Evelyn kupila čokoladno mlijeko za pedeset šest centi. To je bilo za posebne prigode. Rođendani. Dobre ocjene. Pobjede u igrama. Plesni nastupi. Kozmetika. Vitamini. Šampon. Čestitke. Knjige. Sapun. Faith je neprestano stavljala stvari u kolica, pokušavajući natjerati onoga koji ju je pratio da stupi u kontakt. Usporila je korak. Kolica su bila gotovo puna. Provjeri Jeremyjev iPhone. Nije bilo novih objava na njegovom Facebooku, nije bilo e-mailova od GoodKnighta92. Faith krene u smjeru iz kojeg je došla, vraćajući šampone i vitamine, ponovo prelistavajući časopise. Pogleda na sat. Ovdje je već gotovo jedan sat i nitko joj nije prišao. Riđi će se vjerojatno već početi pitati zašto je toliko dugo nema. Mladi detektiv djelovao je zbunjeno kad mu je rekla da će sama otići u trgovinu. Još je vidao rane zbog toga što mu je Faith uzela pištolj. Nije bila sigurna koliko će ga još moći pritiskati a da on ne reagira na to. Kolicima zaobiđe starca koji je stao usred odjeljka sa žitaricama. Faith je znala da je žele na parkiralištu. Žele da bude sama. Trebala bi popustiti i završiti više s tim. Stavi ruku na torbicu, spremna izvaditi je iz kolica. Umiješa se logika. Ne mogu je oteti usred trgovine. Mogu pokušati, ali Faith ne bi nikamo otišla. Morali bi ili pregovarati s njom, ili je upucati. Ne odlazi iz ove trgovine bez dogovora kojim će vratiti majku. Faith zastane ispred toaleta i ostavi kolica pokraj vrata. To joj je treći put da ide u toalet otkad je došla u trgovinu. Nije ih samo pokušavala namamiti. Jedna od brojnih značajki dijabetesa bilo je i to da joj se stalno činilo da joj je mjehur pun. Otvorila je vrata ženskog

toaleta i zadržala dah kako je ne bi zapuhnuo smrad zahoda. Zidovi od nehrđajućega čelika i pločice na podu bili su prekriveni prljavštinom. Da je imala izbora, pričekala bi da dođe kući. Ali nije. Provjerila je sve četiri kabine pa ušla u onu za invalide jer je ta i dalje bila najmanje prljava. Bedra su je boljela dok je čučala iznad sjedala. Balansirala je. Torbicu je morala držati pritisnutu uz trbuh zato što je nije imala gdje objesiti, a bojala se da će se umjetna koža zalijepiti za pod. Vrata se otvore. Faith pogleda ispod vrata kabine. Vidjela je ženske noge. Niske pete. Debeli gležnjevi nagurani u smeđe najlonke do koljena. Začuje se otvaranje slavine. Pokrene se dozator papirnatih ručnika. Zatvaranje slavine. Vrata se ponovo otvore pa polako zatvore. Faith zatvori oči i promrmlja molitvu olakšanja. Završi s vršenjem nužde, pusti vodu pa ponovo prebaci torbicu preko ramena. Vrata kabine nisu se baš mogla zatvoriti. Nije bilo zasuna. Morala je gurnuti mali prst u četvrtasti otvor i zavrnuti metalnu osovinu da se vrata otvore. »Hola.« Faith odmah pobroji sve što je mogla u vezi s čovjekom koji je stajao pred njom. Srednja građa, pet-deset centimetara viši od Faith, osamdesetak kilograma. Smeđa koža. Tamna kosa. Plave oči. Flaster oko lijevoga kažiprsta. Tetovaža zmije s desne strane vrata. Izblijedjele plave traperice s rupama na koljenima. Crna jakna s izbočinom na prednjemu dijelu koja je mogla biti jedino pištolj. Obrub crne šilterice bio je spušten nisko na čelo. Svejedno mu je vidjela lice. Rijetke dlake po licu. Madež na obrazu. Bio je otprilike Jeremyjevih godina, ali miljama daleko od njezina pitomog, toplog sina. Iz njega je zračila mržnja. Faith je znala taj tip ljudi, mnogo je puta s njima imala posla. Lak na okidaču. Pun inata. Premlad da bi bio pametan, preglup da bi doživio starost. Faith gurne ruku u torbicu. On pritisne izbočinu na jakni. »Ne bih to napravio da sam na tvom mjestu.« Faith je osjećala hladni čelik Walthera. Cijev je bila uperena prema muškarcu. Njezin prst bio je blizu okidača. Mogla bi zapucati kroz torbicu prije nego što bi se on uopće sjetio

podići jaknu. »Gdje je moja majka?« »>Moja majka<«, on ponovi. »Kažeš to kao da ti pripada.« »Ne miješaj moju obitelj u ovo.« »Nisi ti ta koja određuje.« »Moram znati da je živa.« On podigne bradu i cokne jezikom o donji dio zuba. Ta joj je gesta bila poznata, tako su reagirali svi kriminalci koje je ikad uhitila. »Na sigurnom je.« »Kako da ja to znam?« On se nasmije. »Ne znaš, kujo. Ništa ti ne znaš.« »Što hoćeš?« Protrlja prste o palac. »Novac.« Faith nije bila sigurna hoće li uspjeti ponovo blefirati. »Samo mi reci gdje je i prestat ćemo s ovim. Nitko ne mora nastradati.« On se ponovo nasmije. »Hej, misliš da sam tako glup?« »Koliko želiš?« »Sve.« Bujica psovki proleti joj glavom. »Nije uzela nikakav novac.« »Neće me više izbacivati iz ove priče, kujo. Ta priča je gotova. Daj mi jebeni novac i dat ću ti ono što je ostalo od nje.« »Je li živa?« »Ne zadugo ako ne učiniš što ti kažem.« Kapljica znoja klizne joj niz leđa. »Do sutra mogu nabaviti novac. Do podneva.« »Šta, čekaš da se banka otvori?« »Sef.« Smišljala je dok je govorila. »Sefovi. Tri su. Po cijelome gradu. Treba mi vremena za to.« On se nasmiješi. Jedan od zuba bio mu je prevučen srebrnim metalom. Platina, vjerojatno košta više nego što Faith ima na računu. »Znao sam da ćeš se htjeti nagoditi. Rekao sam mamici da je njezina curica neće napustiti.« »Moram znati da je živa. Ništa od ovoga neće se dogoditi ako ne budem sigurna da je dobro.« »Ne bih baš rekao da je dobro, ali zadnji put kad sam provjerio, gadura je još disala.« Izvadi iPhone iz džepa, noviji model od onoga koji je mogla priuštiti Jeremyju.

Držao je jezik između zuba i palčevima prelazio po ekranu. Pronašao je što je tražio i pokazao Faith mobitel. Na ekranu se vidjela fotografija njezine majke s novinama u rukama. Faith se zagleda u fotografiju. Majčino lice bilo je natečeno, jedva prepoznatljivo. Oko ruke bila joj je omotana krvava krpa. Faith stisne usne. Zapeklo ju je grlo. Borila se protiv suza koje su joj pekle oči. »Ne vidim što drži u rukama.« On prstima poveća fotografiju. »To su novine.« »Znam da su to USA Today«, Faith se obrecne. »To nije dokaz da je sada živa. To dokazuje samo da ste je jutros, u nekom trenutku nakon što su dostavili novine, natjerali da ih drži u rukama.« On pogleda ekran. Vidjela je da je zabrinut. Grizao je donju usnu onako kako je Jeremy to činio kad bi ga uhvatila kako radi nešto što ne smije. Muškarac reče: »Ovo je dokaz da je živa. Ako želiš da tako ostane, morat ćeš se nositi sa mnom.« Faith primijeti da mu se gramatika poboljšala. I glas mu se povisio za jednu oktavu. I njegov glas zvučao joj je nekako poznato. Samo ga mora navoditi da govori. »Misliš da sam glupa?« Pitala je. »To ništa ne dokazuje. Moja majka je možda već mrtva. Neću ti samo tako dati hrpu novca zato što imaš neku glupu sliku. Mogao si je fotošopirati. Ni ne znam je li to zaista ona.« Muškarac joj se približi, izbacujući prsa. Oči su mu bile bademaste, tamnoplave sa zelenim točkicama. Ponovo joj se učinilo da ga poznaje. »Uhitila sam te nekad.« »Sranje«, zafrkće. »Ne poznaješ me, kujo. Ništa ti ne znaš o meni, kvragu.« »Trebam dokaz da mi je majka živa.« »Neće još dugo biti ako nastaviš s ovim sranjima.« Faith osjeti ono poznato pucanje u sebi. Sav bijes i frustracije nakupljani posljednjih nekoliko dana izletjeli su iz nje: »Jesi li ikad uopće radio ovo? Jesi li ti nekakav amater? Ne pojavljuješ se ovako bez pravog dokaza. Jebote, ja sam policajka šesnaest godina. Misliš da ću popušiti taj jeftini trik?« Dovoljno ga snažno odgurne da mu da do znanja da se ne šali. »Idem.«

Uhvatio ju je za glavu i svom snagom udario njome u vrata. Faith je ostala zaprepaštena. Okrenuo ju je prema sebi. Lijevom rukom stisnuo joj je grlo. Desnom je uhvatio za lice, utiskujući joj prste u lubanju. Iz usta mu je poletjela pljuvačka. »Želiš da ti ostavim još jedan dar ispod jastuka? Možda njezine oči?« Palcem joj još snažnije pritisne očnu duplju. »Možda sise?« Vrata su udarala Faith u leđa. Netko je pokušavao ući u toalet. »Oprostite?«, reče neka žena. »Hej, vi? Je li ovo otvoreno?« Muškarac se zagledao u Faith, hijena koja proučava svoj plijen. Ruka mu je podrhtavala od siline kojom joj je stiskao lice. Zubi su joj se zarezivali u unutrašnju stranu obraza. Nos joj je prokrvario. Da želi, mogao bi joj slomiti lubanju. »Sutra ujutro«, reče. »Poslat ću ti upute.« Nagnuo se toliko blizu da su Faith njegove crte lica bile zamućene. »Da nisi nikome rekla za ovo. Ni svojoj šefici. Ni onom čudaku s kojim radiš. Ni bratu niti ikome drugom iz svoje dragocjene obitelji. Nikome. Čuješ?« »Da«, šapne. »Da.« Nemoguće, ali još je snažnije stisne. »Neću tebe prvu ubiti«, upozori je. »Odrezat ću ti kapke. Slušaš li me?« Faith kimne. »Natjerat ću te da gledaš kako derem kožu s tvoga sina. Sloj po sloj, skidat ću mu kožu dok ne budeš vidjela samo mišiće i kosti, i čula samo njegov plač, kad počne cviliti kao malo razmaženo derište, što i je. A onda ću se baciti na tvoju kćer. Njezina koža bit će lakša, kao kad skidaš mokri papir. Razumiješ li me? Shvaćaš li što ti govorim?« Ona ponovo kimne. »Ne igraj se sa mnom, kujo. Nemaš pojma koliko malo toga još imam za izgubiti.« Pustio ju je jednako brzo kao što ju je i zgrabio. Faith padne na pod. Zakašlje, osjećajući krv u grlu. Odgurne je nogom kako bi otvorio vrata. Ona posegne rukom prema svojoj torbici. Prstima napipa pištolj. Trebala bi ustati. Mora ustati. »Gospođo?«, žena reče. Provirila je kroz vrata i pogledala Faith koja je ležala na podu. »Želite li da pozovem doktora?« »Ne«, Faith šapne. Proguta krv u ustima. Unutrašnji dio čeljusti bio joj je razderan. Još krvi poteklo joj je iz nosa. »Jeste li sigurni? Mogla bih nazvati—« »Ne«, Faith ponovi. Nije imala koga nazvati.

PETNAESTO POGLAVLJE WILL SKRENE NA SVOJ PRILAZ i pričeka da se otvore vrata garaže. sva svjetla u njegovoj kući bila su ugašena. Betty vjerojatno lebdi na punom mjehuru, napuhana poput balona u svečanoj povorci koju za Dan zahvalnosti organizira robna kuća Macy’s. Barem se nadao da je tako. Nije bio raspoložen za čišćenje poda. Činilo mu se da je ubio Amandu. Ne doslovno, ne golim rukama kao što je većinu toga dana zamišljao. Prenijeti joj ono što je Roger Ling rekao, da je Evelyn Mitchell mrtva, bilo je isto kao upucati je u prsa. Ispuhala se pred njim. Sva njezina razmetljiva hrabrost, nestala je. Sva bahatost, zloba i pakost otišli su iz nje, i žena koja je stajala pred njim bila je samo ljuska. Will je bio dovoljno pametan da pričeka da iziđu iz zatvorske zgrade prije nego što joj je priopćio tu vijest. Nije zaplakala. Umjesto toga, na njegov užas, izdala su je koljena. Tada ju je uhvatio oko struka. Bila je iznenađujuće mršava. Osjećao je oštrinu njezina boka pod rukom. Ramena su joj bila krhka. U trenutku dok joj je vezivao sigurnosni pojas i zatvarao vrata automobila, činila mu se deset, dvadeset godina starijom. Povratak je bio neizdrživ. Willova šutnja dok su se vozili prema zatvoru blijedjela je u usporedbi s tim. Ponudio joj je da stane sa strane, ali rekla mu je da se ne zaustavlja. Malo prije nego što su ušli u Atlantu, vidio je kako se hvata za vrata. Nikada prije nije bio u njezinoj kući. Živjela je u stanu usred Buckheada. U ograđenom naselju. Sve su zgrade izgledale nekako kraljevski, s velikim, bogato ukrašenim prozorima. Uputila ga je prema zgradi u stražnjemu dijelu kompleksa. Will je stavio automobil u ler, ali nije izišla. Razmišljao je bi li joj ponovo trebao pomoći ili ne, kad je rekla: »Nemoj reći Faith.« Zagledao se u ulazna vrata njezina stana. Na jarbolu je visjela zastava. Proljetno cvijeće. Sezonski motiv. Amanda mu se nikada nije činila kao netko koga bi zanimale zastave. Nije ju mogao zamisliti na trijemu, u sakou i cipelama na pete, kako se podiže na prste da bi u

jarbol stavila odgovarajuću zastavu. »Moramo to provjeriti«, Amanda reče, premda je ono što je Roger Ling sad priopćio Willu samo potvrda istine koju je, kako je shvatio, Will osjećao veći dio dana. Sigurno je i Amanda to znala. To je jedino objašnjenje njezine prijašnje predaje u zatvorskoj čekaonici. Priznala je da je Evelyn korumpirana zato što je znala da nema više razloga da je štiti. Granica od dvadeset četiri sata je došla i prošla. Otmičari se nisu javili. Posvuda po Evelyninu kuhinjskom podu bilo je krvi; mnogo te krvi, možda sva, bilo je Evelynino. Mladići s kojima su imali posla dokazali su da su nemilosrdni ubojice, ništa drugo doli krvnici, čak i kada su u pitanju bili članovi njihove vlastite ekipe. Šanse da je Evelyn Mitchell uopće preživjela noć bile su gotovo nikakve. Will reče: »Faith mora znati.« »Reći ću joj kad budem sigurna.« Glas joj je bio ravnodušan, beživotan. »Nalazimo se sutra u sedam ujutro. Cijeli tim. Ako zakasniš minutu, ne moraš ni dolaziti.« »Doći ću.« »Pronaći ćemo je. Moram je vidjeti vlastitim očima.« »Dobro.« »I ako je ono što je Roger rekao istina, pronaći ćemo tipove koji su ovo napravili i satrat ćemo ih. Sve do jednog. Uništit ćemo ih.« »Da, gospođo.« Glas joj je bio tako tih i umoran da ju je jedva čuo. »Neću stati dok svi do jednoga ne budu mrtvi. Želim gledati kako im stavljaju iglu i kako im se stopala trzaju i oči prevrću i prsa koče. A ako ih država ne bude htjela ubiti, učinit ću to osobno.« Amanda otvori vrata i iziđe iz automobila. Will je vidio koliko je truda morala uložiti u to da joj leđa ostanu ravna dok se uspinjala uza stube. Da se nju pita, kada bi postojao način da ona snagom volje natjera prijateljicu da bude živa, pitanje Evelynina preživljavanja ne bi se postavljalo. Ali jednostavno nije bilo tako. Vrata garaže napokon se otvore do kraja. Will uđe i pritisne tipku da zatvori vrata. Garaža nije izvorni dio kuće. Will ju je dodao u vrijeme dok je susjedstvo još bilo u prijelaznoj fazi, kada su mu

ovisnici dolazili kucati na vrata pitajući se je li ovo i dalje narkomansko gnijezdo. Betty podigne glavu s jastuka kad je vidjela Willa. U kutu je bila lokvica o kojoj nijedno od njih nije bilo spremno razgovarati. Will upali svjetlo dok je prolazio kroz kuću. U zraku se osjećala hladnoća. Odškrine kuhinjska vrata kako bi Betty mogla izići. Oklijevala je. »U redu je«, reče, trudeći se najviše što može zvučati umirujuće. Ozljede su joj zacjeljivale, ali još se sjećala kako se prošli tjedan sokol obrušio u dvorište i pokušao je odnijeti. A Will se još sjećao sokolareva nekontroliranog smijeha kada mu je rekao da je sokol zamijenio njegova psa za štakora. Betty napokon iziđe iz kuće, ali ne bez nepovjerljivog pogleda preko ramena. Will objesi ključ od automobila na kuku i odloži novčanik i pištolj na stol. Jučerašnja pizza još je bila u hladnjaku. Will izvadi kutiju, ali nije mogao drugo nego samo gledati u želatinaste kriške. Želio je nazvati Saru, ali ovoga puta iz potpuno sebičnih razloga. Želio joj je reći što se danas dogodilo. Htio ju je pitati je li u redu da ne kaže odmah Faith da joj je majka umrla. Želio joj je opisati kako se osjećao kad je vidio Amandu tako poniženu. Da ga je plašilo vidjeti je kako je pala tako daleko od svojega pijedestala. Umjesto toga, vratio je kutiju s pizzom u hladnjak, provjerio jesu li stražnja vrata i dalje odškrinuta i otišao se istuširati. Bila je gotovo ponoć. Budan je od pet ujutro, a sinoć je spavao samo nekoliko sati. Stajao je pod mlazom vruće vode, pokušavajući sa sebe sprati današnji dan. Prljavštinu državnoga zatvora u Valdosti. Skladište u kojemu su pucali na njega. Bolnicu Grady, u kojoj mu se vrtjelo u glavi od straha. Obalni zatvor u kojemu se toliko znojio da su mu se na košulji, ispod pazuha, još vidjele mrlje. Will je razmišljao o Betty dok je sušio kosu. Cijeli dan je zatvorena u kući. Ona lokvica je njihova zajednička odgovornost. Makar je bilo tako kasno, nije mu se činilo da će moći zaspati. Trebao bi je izvesti u šetnju. Oboma bi dobro došlo da protegnu noge. Navukao je traperice i košulju koja je bila previše iznošena da bi je nosio na posao. Ovratnik je bio pohaban. Jedno dugme bilo je razbijeno, visjelo je o niti. Otišao je u kuhinju po Bettynu uzicu.

Angie je sjedila za stolom. »Dobrodošao kući, dušo. Kakav ti je bio dan?« Will bi se radije odvezao u Obalni i ponovo suočio s Rogerom Lingom, nego u ovom trenutku razgovarao sa suprugom. Ona ustane. Prebaci ruke preko njegovih ramena. Približi usne njegovima. »Nećeš me pozdraviti?« Ruke kojima ga je mazila po vratu nisu bile kao Sarine. »Prestani.« Ona se odmakne, praveći se da se duri. »Kakva je to dobrodošlica za tvoju ženu?« »Gdje si bila?« »Otkad se to tebe tiče?« Will razmisli o tome. Postavila je opravdano pitanje. »I ne tiče me se, zapravo. Samo—« Riječi su izišle lakše nego što je mislio. »Ne želim te ovdje.« »Hmm.« Spustila je bradu, prekrižila ruke. »Pa, pretpostavljam da je to bilo neizbježno. Ipak te ne mogu ostaviti samoga.« Zatvorila je stražnja vrata kad je ušla. On ih otvori. Betty utrči. Ugleda Angie i zareži. Angie reče: »Izgleda da nijedna od tvojih žena nije sretna što me vidi.« Willu se naježe dlake na vratu. »O čemu to govoriš?« »Sara ti nije rekla?« Angie zašuti, ali on nije bio u stanju odgovoriti na pitanje. »Sara, je l’ da? Tako se zove?« Glasno se nasmije. »Moram ti reći, Wille, malo je previše neugledna za tebe. Mislim, dobra je gore, ali nema nikakvu guzicu i skoro je viša od tebe. Mislila sam da voliš ženstvenije žene.« Will još nije bio u stanju govoriti. Sledila mu se krv u žilama. »Bila je ovdje kad sam jučer došla kući. Vukla se po spavaćoj sobi. Nije ti rekla?« Sara mu nije rekla. Zašto mu nije rekla? »Boji kosu. To znaš, je l’ da? Oni pramenovi nisu prirodni.« „Što si...?« »Samo ti dajem do znanja da nije savršeni anđelak kao što ti misliš da je.« Will se prisili da izgovori rečenicu do kraja: „Što si joj rekla?« »Pitala sam je zašto mi se jebe s mužem.«

Srce mu je stalo. Zato je Sara jučer poslijepodne plakala. To objašnjava njezinu početnu hladnoću kad se sinoć pojavio pred njezinim vratima. Srce mu se stisne kao da ga je stisnuo škripcem. »Ne smiješ više nikada razgovarati s njom.« »Pokušavaš je zaštititi?« Nasmije se. »Isuse, Wille. To je urnebesno smiješno s obzirom na to da ja pokušavam zaštititi tebe.« »Ti ne—« »Pali se na policajce. To znaš, je l’ da?« Odmahne glavom zbog njegove glupavosti. »Proučila sam njezinog muža. Bio je dobra prilika. Jebao je i muhu u letu.« »Kao i ti.« »A daj. Malo više se potrudi, dušo.« »Ne želim se truditi.« Napokon izgovori riječi koje je mislio posljednjih godinu dana: »Samo želim da ovo završi. Želim da nestaneš iz mog života.« Nasmijala mu se u lice. »Ja jesam tvoj život.« Will ju je promatrao. Smiješila se. Oči su joj gotovo sjale. Zašto je izgledala sretno samo kada ga je pokušavala povrijediti? »Ne mogu više ovako.« »Zvao se Jeffrey. Jesi li to znao?« Will nije odgovorio. Naravno da je znao kako se zove Sarin suprug. »Bio je pametan. Išao na faks — pravi, a ne onu neku dopisnu školu u kojoj ti dodatno naplaćuju da ti poštom pošalju diplomu. Vodio je cijelu jednu policijsku postaju. Bili su toliko jebeno zaljubljeni da ona na slikama izgleda razroko.« Angie uzme svoju torbicu sa stolca. »Želiš ih vidjeti? Bili su svaki drugi tjedan u novinama u onoj zabiti od grada. Kad je umro, izradili su jebeni kolaž na naslovnici.« »Molim te, samo otiđi.« Angie spusti torbicu. »Zna li ona da si glup?« Will je stavio jezik između prednjih zuba. »O, naravno da zna.« Zvučala je gotovo kao da joj je laknulo. »To sve objašnjava. Žali te. Jadni Willy ne zna čitati.« On odmahne glavom. »Da ti nešto kažem, Wilbure. Ti baš i nisi neka prilika. Nisi zgodan. Nisi pametan. Čak nisi ni prosječan. I definitivno nisi dobar u krevetu.« Toliko je puta to već rekla da su njezine riječi izgubile značenje. »Ima li ovo neku poantu?«

»Pokušavam te zaštititi da te ne povrijedi. To je poanta.« On se zagleda u pod. »Nemoj to raditi, Angie. Samo ovaj jedan put — nemoj to raditi.« »Raditi što? Reći ti istinu? Jer ti si očito toliko zaslijepljen da ne vidiš što se ovdje događa.« Unijela mu se u lice. »Zar ne znaš da svaki put kad te poljubi, svaki put kad te dotakne, ili te pojebe, ili te zagrli, misli na njega?« Zastala je kao da očekuje odgovor. »Ti si samo zamjena, Wille. Ovdje si samo dok ne dođe netko bolji. Neki doktor kao što je i ona. Odvjetnik. Netko tko može čitati novine a da mu se usne ne umore.« Willu se stisne grlo. »Ništa ti ne znaš.« »Poznajem ljude. Poznajem žene. Poznajem ih puno bolje nego ti.« »Siguran sam da je to točno.« »Nego šta nego je točno. A najbolje od svih poznajem tebe.« Zastala je da procijeni štetu. Očito nije bila dovoljna. »Zaboravljaš da sam ja bila ondje, dušo. Svaki dan posjeta, svako udomiteljsko okupljanje, eno tebe ispred onog ogledala, češljaš se, pregledavaš odjeću, uljepšavaš se kako bi te neki mamica i tatica možda primijetili i odveli kući sa sobom.« Odmahne glavom. »Ali to se nikada nije dogodilo, zar ne? Nitko te nikada nije poveo kući. Nitko te nikada nije želio. A znaš zašto?« Nije mogao udahnuti. Pluća su ga zaboljela. »Zato što u tebi ima nečega, Wille. Nečeg pogrešnog. Nečeg što nije kako treba. Od toga se ljudi ježe. Žele pobjeći što dalje od tebe.« »Samo prestani. U redu? Prestani.« »Da prestanem s čim? Isticanjem očitog? Što misliš da će se dogoditi s njom? Oženit ćete se i imati djecu i živjeti nekakav normalni život?« Nasmijala se kao da je to nešto najapsurdnije što je ikada čula. »Jesi li ikada razmišljao o tome da voliš ono što mi imamo?« Osjetio je krv na vrhu jezika. Zamislio je zid između njih. Debeli betonski zid. »Postoji razlog zašto me čekaš. Postoji razlog zašto ne izlaziš s drugim ženama, ne ideš u barove i ne plaćaš da bi dobio pičke, kao svi ostali muškarci na svijetu.« Zid je postao viši, jači. »Sviđa ti se ono što imamo. Znaš da ne možeš biti s nekim drugim. Ne zaista. Ne možeš hodati po toj dasci. Ne možeš se tako otvoriti nekome, zato što znaš da će te, kada se sve zbroji i oduzme, na kraju

uvijek ostaviti. A to će tvoja dragocjena Sara napraviti, dušo. Ona je odrasla. Već je bila udana. Imala je pravi život s nekim drugim. Nekim tko je bio vrijedan ljubavi i tko joj je znao uzvratiti ljubavlju. A vrlo će brzo uvidjeti da ti za to nisi sposoban. I onda će te ostaviti i otići.« Okus krvi u ustima postao je jači. »Ti jednostavno toliko očajnički želiš da ti netko da malo pažnje. Oduvijek si takav. Priljepak. Jadan. Stalno tražiš pažnju.« Nije mogao podnijeti da mu je tako blizu. Otišao je do sudopera i napunio čašu vodom. »Ne znaš ništa o meni.« »Jesi li joj rekao što ti se dogodilo? Doktorica je. Zna kako izgleda opeklina od cigarete. Zna što se dogodi kad ti netko prisloni dvije neizolirane žice na kožu.« Will popije vodu u jednom gutljaju. »Pogledaj me.« Nije to učinio, ali svejedno je nastavila govoriti. »Ti si joj projekt. Žali te. Jadno malo siroče Will. Ti si Helen Keller, a ona je ona jebena kuja, kako god da se zvala, koja ju je naučila čitati.« Uhvatila ga je za bradu i prisilila da je pogleda. Will je svejedno skretao pogled. »Samo te želi izliječiti. A kad joj dosadi da te pokušava popraviti, kada shvati da ne postoji čarobna pilula koja će obrisati tvoju glupavost, ponovo će te baciti u smeće u kojem te i našla.« Nešto se u njemu slomi. Njegova odlučnost. Snaga. Oronuli zidovi. »I što onda?« Poviče. »Opet ću dopuzati tebi?« »Uvijek to učiniš.« »Radije bih bio sam. Radije bih sam trunuo u nekoj rupi nego bio zaglavljen s tobom.« Okrenula mu je leđa. Will odloži čašu u sudoper pa nadlakticom obriše usta. Angie nije često plakala, barem ne iskreno. Svako dijete s kojim je Will odrastao imalo je drugačiju taktiku preživljavanja. Dječaci su se koristili šakama. Djevojčice postajale bulimičarke. Neke, kao Angie, koristile bi se seksom, a kada to ne bi upalilo, pokušale bi sa suzama, a onda kada suze ne bi djelovale, pronašle bi nešto drugo što bi ti urezale u srce. Kada se Angie okrenula, u ustima je imala Willov pištolj. »Ne—« Povukla je okidač. Will je zatvorio oči, podignuo ruke da zaštiti lice od komadića moždane tvari i lubanje. Ali ništa se nije dogodilo. Polako je spustio ruke i otvorio oči. Pištolj joj je još bio u ustima. U njemu nije bilo metka. Jeka

škljocaja okidača bila je poput igle koja mu je probušila bubnjić. Vidio je časopis na stolu. Metak koji je držao u ležištu bio je pokraj njega. Willu je glas drhtao. »Da više nikad—« »Zna li ona za tvog oca, Wille? Jesi li joj rekao što se dogodilo?« Cijelo mu se tijelo treslo. »Da to više nikad nisi napravila.« Odložila je pištolj na stol. Rukama mu uhvatila lice. »Voliš me, Wille. Znaš da me voliš. Osjetio si to kad sam povukla okidač. Znaš da ne možeš živjeti bez mene.« Oči mu se napune suzama. »Nismo cijeli ako nismo zajedno.« Pogladila ga je po obrazu, obrvi. »Zar to ne znaš? Zar se ne sjećaš što si učinio za mene, dušo? Bio si spreman odreći se svog života zbog mene. Nikada to ne bi napravio za nju. Nikada se ne bi rezao zbog ikoga drugog osim mene.« Istrgnuo se iz njezinih ruku. Pištolj je još bio na stolu. Spremnik mu je bio hladan na ruci. Vratio ga je na mjesto. Stavio metak unutra. Pružio joj je pištolj, držeći cijev uperenu u svoja prsa. »Hajde, upucaj me.« Nije se pomaknula. Pokušao joj je uhvatiti ruku. »Upucaj me.« »Prestani.« Angie podigne ruke. »Prestani.« »Upucaj me«, Will ponovi. »Ili me upucaj ili me pusti.« Uzela je pištolj i rastavila ga, pobacavši dijelove po pultu. Kad su joj ruke bile slobodne, snažno ga je ošamarila. Pa još jedanput. Onda su poletjele šake. Will joj je zgrabio ruke. Izvila se, okrenuvši mu leđa. Angie je mrzila da je drže. Pritisnuo je tijelo o njezino, gurnuvši je o sudoper. Bijesno se borila, vrišteći, grebući ga. »Pusti me!« Udarala ga je nogama i zarila mu potpeticu u stopalo. »Prestani!« Will je čvršće stisne. Ona se nasloni na njega. Sva ljutnja i frustracija od posljednja dva dana skupila su se na jedno mjesto. Osjetio je kako mu tijelo reagira na njezino, žudeći za oslobođenjem. Uspjela se okrenuti. Ruku je ovila oko njegova ramena i privukla ga sebi. Prislonila je usne o njegove. Otvorila usta. Will ustukne. Pomaknula se da ga ponovo zagrli, ali on se opet odmaknuo. Toliko je teško disao da nije mogao govoriti. To je njihov ples. Ljutnja. Strah. Nasilje. Nikada sućut. Nikada ljubaznost. Will skine Bettynu uzicu s kuke. Poskakivala je oko njegovih nogu. Willu su se ruke toliko tresle da joj je jedva uspio zakvačiti uzicu za ogrlicu. Skine ključ s kuke i stavi novčanik u stražnji džep hlača. »Ne

želim da budeš ovdje kad se vratim.« »Ne možeš me ostaviti.« Sastavio je pištolj i zakvačio futrolu za traperice. »Trebam te.« Okrenuo se prema Angie. Kosa joj je bila raščupana. Izgledala je očajno, spremna na sve. Tako je umoran od svega toga. Tako umoran. »Kako ne shvaćaš? Ne želim da me netko treba. Želim biti željen.« Na to nije imala dobar odgovor pa se odlučila za prijetnju. »Kunem se da ću se ubiti ako odeš.« Will ode iz sobe. Ona krene za njim u hodnik. »Popit ću tablete. Prerezat ću vene. To ti je jedna od dražih metoda, je l’ da? Prerezat ću si zapešća i vratit ćeš se kući i takvu ćeš me naći. Kako ćeš se onda osjećati, Wilbure? Kako ćeš se osjećati ako se vratiš kući od svoje mile doktoričice, a ja sam mrtva u kupaonici?« Will podigne Betty s poda. »Annie Sullivan.« »Što?« »Tako se zvala žena koja je bila učiteljica Helen Keller.« Will ode u garažu i zatvori vrata za sobom. Posljednje što je vidio bila je Angie koja je stajala u hodniku, šaka stisnutih pred sobom. Ušao je u automobil. Pričekao da se vrata garaže otvore. Izišao je na prilaz pa pričekao da se vrata zatvore. Betty se namjestila na sjedalu pokraj njegova dok se odvozio od kuće. Malo je otvorio prozor kako bi mogla uživati u noćnome zraku. Will nije razmišljao o tome kamo ide, sve dok se nije zaustavio na parkiralištu ispred Sarine zgrade. Uzeo je psa i odnio ga do ulaza u zgradu. Sara je bila na posljednjem katu. Pozvonio je na portafon. Nije ništa morao reći. Začulo se zujanje i onda su se vrata otvorila. Betty se meškoljila dok su ulazili u dizalo. Spustio ju je do svojih nogu. Kada su došli do najgornjega kata, istrčala je u hodnik. Sarina vrata bila su otvorena. Stajala je nasred sobe. Kosa joj je bila puštena i padala joj je do ramena. Nosila je traperice i tanku bijelu majicu koja nije pretjerano skrivala ono što se nalazilo ispod. Will zatvori vrata. Toliko joj je toga želio reći, ali kad je napokon uspio progovoriti, ništa nije izlazilo. »Zašto mi nisi rekla da si vidjela Angie?« Nije odgovorila. Samo je stajala i gledala ga. Will joj je morao uzvratiti pogled. Majica joj je bila uska. Vidio je zaobljenje njezinih

grudi, bradavice prislonjene o tanku tkaninu. Will reče: »Oprosti.« Glas mu pukne. Nikada si neće oprostiti što je doveo Angie u Sarin život. To je nešto najgore što je ikada ikome napravio. »Ono što ti je rekla. Nisam želio...« Sara krene prema njemu. »Užasno mi je žao.« Uhvatila ga je za ruku i okrenula mu dlan prema gore. Prstima je vješto dodirivala dugmad na njegovoj košulji. Will se želio odmaknuti. Mora to učiniti. Ali nije se mogao pomaknuti. Nije mogao natjerati mišiće da se pokrenu. Nije mogao zaustaviti njezine ruke ni prste ni usta. Prislonila je usne o njegovo golo zapešće. Bio je to najnježniji poljubac koji je ikada doživio. Jezikom mu je lagano prelazila po koži, prateći ožiljak koji se penjao prema ruci. Willu se činilo da mu struja potresa tijelo, tako da je, kada ga je poljubila u usta, već gorio. Tijelom se privila uz njegovo. Poljubac je postao strastveniji. Rukom ga je uhvatila za zatiljak, noktima mu prolazeći kroz kosu. Willu se vrtjelo u glavi. Bio je u slobodnom padu. Nije ju mogao prestati dirati — njezine uske bokove, zaobljenu liniju križa, savršene grudi. Ostao je bez daha kada joj je ruka skliznula ispod njegove košulje. Prstima mu je ovlaš prelazila preko prsa, niz trbuh. Nije ustuknula. Nije se kolebala. Umjesto toga, naslonila je čelo na njegovo, pogledala ga u oči i rekla: »Diši.« Will je ispustio uzdah za koji mu se činilo da ga u sebi drži čitav život.

PONEDJELJAK

ŠESNAESTO POGLAVLJE SARA SE PROBUDILA uz zvuk vode iz tuša. okrenula se u krevetu na drugu stranu. Rukom je prešla po udubljenju u jastuku. Plahte su joj bile ovijene oko tijela. Kosa raščupana. Još je osjećala Willov miris u sobi, osjećala njega u svojim ustima, sjećala se kako joj je bilo kada ju je zagrlio. Nije se uspjela sjetiti posljednjeg puta kada iz kreveta nije željela ustati zbog nečega dobrog. Jasno, to se događalo dok je Jeffrey bio živ, ali prvi put u posljednje četiri i pol godine, Jeffrey joj uopće nije bio na pameti. Nije uspoređivala. Nije mjerila razlike. Oduvijek je najviše strepila da će je suprugov duh pratiti u spavaću sobu. Ali nije bilo tako. Postojao je samo Will i potpuna sreća koju je osjećala kad je bila s njim. Sara se mutno sjećala da joj se odjeća nalazi negdje između kuhinje i blagovaonice. Izvukla je crni svileni ogrtač iz ormara i uputila se u hodnik. Psi su je lijeno pogledali s kauča kad je ušla u dnevnu sobu. Betty je spavala na jastuku. Billy i Bob bili su omotani oko nje u obliku polumjeseca. Will je za sat vremena morao biti na poslu, inače bi mu se Sara pridružila u tušu. Jučer je bolničkom osoblju rekla da joj ne treba slobodan dan nakon onoga mučnog iskustva, ali jutros joj je bilo drago što su ustrajali na tome da ostane kod kuće. Treba prožvakati sve što se dogodilo. I želi biti ovdje kad Will završi s poslom. Odjeća joj je bila uredno složena na radnoj plohi u kuhinji. Sara se nasmiješi, pomislivši kako je stol u blagovaonici napokon dobio svrhu. Upali aparat za kavu. Na zidu iznad psećih zdjelica bio je zalijepljen žuti Post-it na sredini kojega je bilo nacrtano nasmiješeno lice. Iznad uzica vidjela je još jedan Post-it s istim crtežom. Ima nečeg pohvalnog u muškarcu koji je nahranio i prošetao pse dok je Sara spavala. Zagledala se u plavu tintu, luk osmijeha i dvije točkice umjesto očiju. Sara još nikada nije trčala za muškarcem. Uvijek je ona bila ta kojoj su se udvarali. Ali sinoć je shvatila da se ništa neće dogoditi ako ona ne napravi prvi korak. A željela je da se nešto dogodi. Već je dugo

željela Willa više nego išta drugo. Isprva je bio nesiguran. Očito se sramio svojega tijela, što je smiješno kad se uzme u obzir koliko je lijep. Noge su mu snažne i vretenaste. Ramena mišićava. Njegovi trbušni mišići osjećali bi se kao kod kuće na nekom velikom oglasnom plakatu usred Times Squarea. Ali nije bila stvar samo u tome. Njegove ruke točno su znale gdje je trebaju dodirnuti. Usta su mu imala predivan okus. Jezik mu je imao predivan okus. Sve u vezi s njim bilo je predivno. Kad je bila s njim, osjećala se kao ključ koji sjeda u bravu. Sara nije ni sanjala da će ponovo biti tako otvorena s nekim muškarcem. Ako se išta moglo uspoređivati, onda je to Sara sada i nekada. Nešto se u njoj promijenilo, i to ne samo njezin unutrašnji kompas. Osjećala se drugačije s Willom. Nije odmah morala znati sve o tom muškarcu s kojim je podijelila svoj krevet. Nije osjećala potrebu da traži odgovore o očitome zlostavljanju koje je pretrpio. Prvi put u životu, Sara je bila strpljiva. Djevojka koju su potjerali sa sata vjeronauka zbog toga što se svađala s učiteljicom i izluđivala roditelje, sestru, i na kraju supruga nepopustljivom željom da razumije svaki pa i najmanji detalj o apsolutno svemu na svijetu, sada je napokon učila kako se opustiti. Možda ju je to što je vidjela Polaroidovu fotografiju Willovih zašivenih usta naučilo lekciju o miješanju u tuđe poslove. Ili je možda jednostavno priroda života takva da učiš na pogreškama. Zasad, Sara je bila zadovoljna već i time da samo bude s Willom. Ostalo će doći s vremenom. Ili neće. Bilo kako bilo, osjećala se nevjerojatno zadovoljno. Netko je uporno kucao na vrata, vjerojatno Abel Conford koji je živio s druge strane hodnika. Taj odvjetnik bio je samoproglašeni car parkirališta. Svaki sastanak stanara na kojemu je Sara bila počinjao je tako da bi se Abel žalio na posjetitelje koji parkiraju na pogrešnim mjestima. Dok je otvarala vrata, Sara privuče ogrtač uz tijelo. Umjesto susjeda, pred vratima je zatekla Faith Mitchell. »Oprosti što ovako upadam.« Faith nasrne u stan. Nosila je veliku mornarskoplavu jaknu s kapuljačom prevučenom preko glave. Tamne sunčane naočale skrivale su joj pola lica. Traperice i konversice upotpunjivale su dojam. Izgledala je onako kako bi neka mama

zamišljala da izgleda provalnik. Jedino što je Sara uspjela pitati bilo je: »Kako si ušla?« »Rekla sam tvom susjedu da sam policajka pa me pustio.« »Izvrsno«, Sara promrmlja, pitajući se koliko će trebati da svi iz zgrade pomisle kako su je došli uhititi. „Što se događa?« Faith skine sunčane naočale. Pet sitnih modrica bilo joj je razbacano po licu. »Želim da nazoveš Willa.« Otišla je do prozora i zagledala se u parkiralište. »Razmišljala sam o ovome cijelu noć. Ne mogu to sama učiniti. Mislim da nisam sposobna.« Zaklanjala je oči rukom premda još nije svanulo. »Ne znaju da sam ovdje. Riđi je zaspao. Taylor je sinoć otišao. Iskrala sam se. Kroz stražnje dvorište. Uzela sam automobil Roz Levy. Znam da mi prisluškuju telefone. Prate me. Ne smiju znati da ovo radim. Ne smiju znati da sam s nekim razgovarala.« Izgledala je kao ogledni primjer hipoglikemije. Sara predloži: »A da sjedneš?« Faith je i dalje nadgledala parkiralište. »Poslala sam djecu odavde. S mojim bratom su. On nikada nije promijenio pelene djetetu. Ovo je prevelika odgovornost za Jeremyja.« »U redu. Porazgovarajmo o tome. Dođi ovamo i sjednimo.« »Moram je vratiti, Sara. Nije me briga koliko će me to koštati. Ni što moram učiniti.« Njezina majka. Will je Sari rekao za vožnju do Obalnog zatvora, prepričao joj razgovor s Rogerom Lingom. »Faith, sjedni.« »Ne mogu sjesti, jer ako sjednem više neću ustati. Trebam Willa. Možeš li ga nazvati, molim te?« »Dovest ću ga. Obećavam, ali najprije moraš sjesti.« Sara je odvede do stolca pokraj kuhinjskog pulta. »Jesi li doručkovala?« Faith odmahne glavom. »Želudac mi je previše osjetljiv.« »Kakav ti je šećer?« Prestala je mahati glavom. Izraz krivnje na njezinu licu dovoljno je govorio. Sara progovori čvrstim glasom: »Faith, neću ništa napraviti dok ti ne dovedemo šećer u normalu. Razumiješ?« Faith joj nije proturječila, možda zato što je jedan dio nje znao da joj je potrebna pomoć. Prepipala je džepove jakne i izvukla punu šaku tvrdih bombona koje je stavila na radnu plohu. Zatim je izvadila veliki

pištolj, pa novčanik, ključeve sa zlatnim, kosim slovom L na lancu i, na kraju, pribor za testiranje krvi. Sara pregleda podatke sačuvane u memoriji aparata za mjerenje šećera. Faith se posljednja dva dana očito igrala slatkog ruleta. To je bio čest trik kod dijabetičara, da se slatkišima bore protiv pada razine šećera u krvi. To je dobar način da prođeš kroz teško razdoblje, ali još bolji način da završiš u komi. »Trebala bih te iz ovih stopa odvesti u bolnicu.« Sara uzme aparatić u ruku. »Imaš li inzulin kod sebe?« Faith ponovo gurne ruke u džepove pa izvadi četiri inzulinske olovke i stavi ih na kuhinjsku radnu plohu. Počne lupetati: »Jutros sam ih kupila u ljekarni. Nisam znala koliko da uzmem. Pokazali su mi, ali dosad ih još nisam koristila, a tako su skupe da nisam htjela nešto zeznuti. Ketoni su mi u redu. Sinoć i jutros sam ih izmjerila. Vjerojatno bih trebala nabaviti pumpu.« »Inzulinska pumpa ne bi bila loša ideja.« Sara gurne testnu traku u aparat. »Jesi li sinoć večerala?« »Otprilike.« »Shvatit ću to kao ne«, Sara promrmlja. »A grickalice? Išta?« Faith nasloni glavu na ruku. »Ne mogu normalno razmišljati kad Jeremyja i Emme nema. Zeke je jutros nazvao. Kaže da su se smjestili, ali vidim da je iživciran. Nikada nije bio dobar s djecom.« Sara uzme Faithin prst i namjesti lancetu. »Kad ovo završi, ti i ja ćemo odraditi jedan jako dug razgovor o tvojoj nesuradljivosti. Znam da si sada pod nevjerojatnim stresom, ali dijabetes od kojeg boluješ nije nešto što nekom čarolijom možeš staviti na čekanje. On ti utječe na vid, cirkulaciju, motoričke sposobnosti...« Sara nije dovršila rečenicu. Već je tolikim dijabetičarima održala isto ovo predavanje, da joj se činilo da čita iz knjige. »Moraš paziti na sebe, jer ćeš inače završiti u kolicima, slijepa ili nešto još gore.« Faith reče: »Izgledaš drugačije.« Sara si zagladi kosu, koja joj je stršila sa stražnje strane. »Skoro pa blistaš. Jesi li trudna?« Sara se nasmije, iznenađena pitanjem. Ektopijska trudnoća u dvadesetima dovela je do djelomične histerektomije. Will nije bio baš takav čudotvorac. »Šećer ti je 7,2?« »7,5.« Sara namjesti točnu dozu na inzulinskoj olovci. »Ubrizgat ćeš si

ovo, a onda ću ti napraviti doručak i nećeš raditi ništa drugo dok ne pojedeš sve do posljednjeg zalogaja.« »Taj je štednjak koštao više od moje kuće.« Faith se nagne preko radne plohe da bolje vidi. Sara je gurne natrag na mjesto. »Koliko zarađuješ?« Uzme Faithinu ruku i omota joj prste oko inzulinske olovke. »Ti to napravi, a ja idem po Willa.« »Možeš ga odavde nazvati. Znam što ćeš reći.« Sara se nije potrudila objasniti joj situaciju, tim više što se činilo da Faith ne razumije što se događa. Uzela je svoju odjeću s radne plohe i otišla u spavaću sobu. Will je stajao ispred toaletnog stolića i odijevao košulju. Vidjela je odraz njegovih širokih prsa u ogledalu, tamnu mrlju od električnih opeklina koja mu se spuštala niz trbuh i nestajala u trapericama. Sara je sinoć usnama dotaknula svaki centimetar njegova tijela, ali sada, na danjemu svjetlu, u njegovoj blizini osjećala je nelagodu. Pogledao je u njezin odraz. Sara čvršće privuče ogrtač uz struk. Napravio je krevet. Jastuci su bili uredno poslagani uz uzglavlje. Nije ovako zamislila današnje jutro. Will upita: »Što je bilo?« Odložila je složenu odjeću na krevet. »Faith je ovdje.« »Ovdje?« Okrene se. Zvučao je gotovo uspaničeno. »Zašto? Kako je znala?« »Ne zna. Zamolila me da te nazovem. Prestravljena je da joj prisluškuju telefon.« »Zna li za majku?« »Mislim da ne zna.« Sara stavi ruku na prsa i ponovo privuče ogrtač uz tijelo, vrlo jasno osjećajući svoju nagost ispod ogrtača. »Rekla je da je prate. Ponaša se paranoično. Šećer joj je jako visok. Sad uzima inzulin. Trebala bi se uravnotežiti nakon što je nahranimo.« »Trebam li otići po doručak?« »Ja joj mogu nešto napraviti.« »Mogu ja—« Zaustavi se, izgledajući kao da mu je izuzetno nelagodno. »Možda bih ja to trebao napraviti. Za Faith, mislim. Ti meni možeš poslije nešto pripremiti.« Toliko o medenom mjesecu. Sada je barem znala zašto je Bob onu večer mirisao na kajganu. »Ostat ću ovdje da budete sami.«

»Bi li mogla...« Oklijevao je. »Možda bi bilo bolje da si i ti ondje. Morat ću joj reći za majku.« »Mislila sam da je Amanda rekla da pričekaš.« »Amanda kaže mnogo toga s čime se ne slažem.« Pokaže joj da bi trebala prva izići. Sara ode niz hodnik. Osjećala je da Will hoda vrlo blizu nje. Unatoč onome što se sinoć dogodilo — dio toga upravo u ovom hodniku — bio joj je kao stranac. Čvršće privuče ogrtač uz tijelo, požalivši što se nije preodjenula u pravu odjeću. Faith je još sjedila za kuhinjskim šankom. Dio njezine nervozne energije raspršio se. Ugledala je Willa i rekla: »O.« Izgledao je kao da mu je neugodno. Sara se osjećala isto tako. Možda je to objašnjavalo njegovu rezerviranost. Bilo je nekako pogrešno da budu skupa, s obzirom na ono što se dogodilo Evelyn Mitchell. Faith svejedno reče: »U redu je. Drago mi je zbog vas.« Will je prešao preko te primjedbe. »Doktorica Linton kaže da moraš jesti.« »Najprije moram razgovarati s tobom.« Will pogleda Saru. Ona odmahne glavom. »Prvo ćeš doručkovati.« Will otvori perilicu za posuđe i izvadi tavu. Jaja i kruh pronađe na njihovu mjestu. Faith ga je gledala kako priprema doručak. Nije govorila. Sara nije znala hoće li se srušiti ili samo ne zna što bi rekla. Vjerojatno pomalo oboje. Što se nje, pak, ticalo, Sara se još nikada nije osjećala tako nelagodno u vlastitom domu. Promatrala je Willa kako razbija jaja i maže prepečenac maslacem. Čeljust mu je bila stisnuta. Nju nije ni pogledao. Mogla je ostati i u spavaćoj sobi. Will izvadi tri tanjura iz ormarića i stavi hranu na njih. Sara i Faith sjedile su za šankom. Premda se ondje nalazio i treći stolac, Will je stajao naslonjen na radnu plohu. Sara je prebirala po hrani. Faith je pojela polovicu jaja i krišku prepečenca. Will je pojeo sve sa svojega tanjura, zatim dovršio Faithin i Sarin prepečenac, i na kraju ostatak sastrugao u smeće i naslagao tanjure u sudoper. Isprao je zdjelu u kojoj su bila jaja, ulio vodu u tavu pa oprao ruke. Naposljetku reče: »Faith, moram ti nešto reći.« Ona odmahne glavom. Sigurno je znala što slijedi.

Stajao je naslonjen na radnu plohu. Nije se nagnuo i uhvatio je za ruke. Nije došao do nje i sjeo pokraj nje. Samo joj je bez odugovlačenja rekao: »Sinoć sam bio u Obalnom zatvoru. Razgovarao sam s čovjekom koji je prilično visoko u lancu prodaje droge. Zove se Roger Ling.« Gledao ju je u oči. »Ne postoji drugi način da ti to kažem. Rekao mi je da ti je majka mrtva. Da su joj pucali u glavu.« Najprije nije reagirala. Sjedila je s laktovima na radnoj plohi, ruku mlohavo obješenih uz tijelo, otvorenih usta. Naposljetku reče: »Ne, nije.« »Faith—« »Jeste li pronašli tijelo?« »Ne, ali—« »Kad je to bilo? Kad ti je rekao?« »Kasno, oko devet.« »Nije istina.« »Faith, istina je. Taj tip zna o čemu govori. Amanda kaže —« »Baš me briga što Amanda kaže.« Ponovo je prekapala po džepovima. »Mandy ne zna o čemu govori. Tko god da bio taj tip s kojim si razgovarao, lagao je.« Will pogleda Saru. »Vidi«, Faith reče. U rukama je držala iPhone. »Vidiš li ovo? To je Jeremyjeva stranica na Facebooku. Slali su poruke.« Will se odmakne od kuhinjskog elementa. »Što?« »Sinoć sam se vidjela s jednim od njih. U trgovini. On mi je ovo napravio.« Pokaže na modrice na licu. »Rekla sam mu da mi mora pokazati dokaz da je živa. Jutros mi se javio preko Jeremyjeva računa na Facebooku.« »Što?« Will ponovi. Potpuno je problijedio. »Sama si se našla s njim? Zašto me nisi nazvala? Mogao je—« »Pogledaj ovo.« Pokaže mu mobitel. Sara nije vidjela sliku, ali čula je zvuk. Ženski glas reče: »Ponedjeljak ujutro je. Pet i trideset osam. Zastane. Začula se buka u pozadini. »Faith, slušaj me. Nemoj napraviti ništa što ti kažu. Ne vjeruj im. Makni se od svega ovoga. Ti, tvoj brat i djeca, moja ste obitelj. Moja jedina obitelj...« Glas naglo ojača: »Faith, ovo je bitno. Sjeti se onog razdoblja kad smo bile zajedno, prije Jeremyja—«

Faith reče: »Tu prestaje.« Will upita: »O čemu govori? Prije Jeremyja?« »Kad sam bila trudna.« Pocrveni, premda je otad prošlo gotovo dvadeset godina. »Mama je ostala sa mnom. Bila je...« Faith odmahne glavom. »Ne bih preživjela bez nje. Stalno mi je govorila da budem snažna, da će sve to završiti i da će onda sve biti u redu.« Sara stavi ruku na Faithino rame. Nije mogla zamisliti bol kroz koju je prolazila. Will je gledao u iPhone. »Što je na televiziji iza nje?« »Good Day Atlanta. Nazvala sam postaju. To je vremenska prognoza koju su pustili prije pola sata. Iznad loga stanice piše vrijeme. Datoteka mi je stigla dvije minute poslije.« Will pruži Sari mobitel, ali i dalje je nije htio pogledati u oči. Znatiželja joj je uvijek bila slabost. Naočale za čitanje bile su joj na pultu. Nataknula ih je kako bi vidjela sitne pojedinosti. Na ekranu se vidjela Evelyn Mitchell kako sjedi pokraj velikog televizora s plazma ekranom. Zvuk je bio isključen, ali Sara je vidjela meteorologinju koja pokazuje petodnevnu prognozu. Evelyn nije gledala u kameru, vjerojatno usredotočena na čovjeka koji ju je snimao. Lice joj je bilo pretvoreno u krvavu masu. Pomicala se ukočeno, kao da je jako boli. Kad je progovorila, frfljala je: »Pnedjelak ujutro je.« Sara je pogledala snimku do kraja pa odložila telefon. Faith ju je pomno promatrala. »Kako izgleda?« Sara skine naočale. Nije baš mogla donijeti liječničko mišljenje na temelju zrnate videosnimke, ali svima je bilo jasno da je Evelyn Mitchell strahovito pretučena. Svejedno reče: »Izgleda kao da se drži.« »Tako se i meni čini.« Faith se okrene prema Willu. »Rekla sam im da ću se naći s njima u podne, ali u e-mailu piše dvanaest i trideset. U maminoj kući.« »U kući tvoje majke?« Ponovi. »Ali ona je i dalje aktivno mjesto događaja.« »Možda više nije. Iz policije mi ništa ne govore. Pusti me da nađem e-mail.« Faith ponovo prijeđe palčevima preko ekrana i pruži telefon Willu. »O«, reče i posegne prema mobitelu. »Zaboravila sam—« »U redu je, mogu.« Will uzme Sarine naočale s pulta i natakne ih na nos. Nekoliko je sekundi gledao u mobitel. Sara nije znala je li

pročitao poruku ili je samo slučajno pogodio kad je rekao: »Žele novac.« Faith mu uzme mobitel. »Nema novca.« Will ju je samo gledao. »Nije istina«, Faith reče. »To nikada nije bila istina. Nisi ništa mogao dokazati. Nije bila korumpirana. Boyd i ostali su uzimali, ali mama nikada ništa nije uzela.« »Faith«, Will reče. »Tvoja majka ima račun u banci.« »Pa šta onda? Svi imaju račun u banci.« »Račun izvan zemlje. Na ime tvog oca. Još ga ima. Koliko ja znam, ondje ima otprilike šezdeset tisuća dolara. Možda postoje drugi računi u drugim zemljama, na druga imena. Ne znam.« Faith odmahne glavom. »Ne. Lažeš.« »Zašto bih lagao u vezi s tim?« »Zato što ne možeš priznati da si pogriješio u vezi s njom. Nije bila korumpirana.« Oči joj se napune suzama. Izgledala je kao netko tko zna istinu, ali je ne može prihvatiti. »Nije.« Ponovo netko pokuca. Sara pretpostavi da je Abel Conford napokon primijetio višak automobila na parkiralištu. I opet je bila u krivu. »Dobro jutro, doktorice Linton.« Amanda Wagner nije se činila zadovoljnom što stoji na hodniku. Oči su joj bile crvene. Šminka obrisana s nosa. Koža tamnija na mjestima gdje su joj podloga i rumenilo prekrivali obraze. Sara šire otvori vrata i ponovo priljubi ogrtač uz tijelo, pitajući se otkud se stvorio taj nervozni tik. Možda zato što je ispod ogrtača bila sasvim naga, a crna svila bila je tanka poput krep-papira. Jutros joj nije bilo u planu biti domaćica zabave. Faith je razjarilo što vidi Amandu. »Što ti radiš ovdje?« »Nazvala je Roz Levy. Rekla je da si joj ukrala auto.« »Ostavila sam poruku.« »Koju ona začudo nije protumačila kao prikladan način da tražiš dopuštenje. Srećom, uspjela sam je odgovoriti od toga da pozove policiju.« Nasmiješila se Willu. »Dobro jutro, doktore Trent.« Will se pretvarao da je iznenada postao očaran pločicama na Sarinom kuhinjskom podu. »Čekaj malo«, Faith reče. »Kako si znala gdje sam?«

»Roz je u auto dala ugraditi uređaj za pronalaženje ukradenih automobila.« »Molim? Pa to je devetsto godina star Chevrolet Corvair. Vrijedi pet dolara.« Amanda skine kaput i pruži ga Sari. »Ispričavam se što vam upadam ovako rano ujutro, doktorice Linton. Sviđa mi se što ste napravili s kosom.« Sara se prisili da se nasmiješi dok je vješala kaput u ormar. »Želite li kavu?« »Da, molim vas.« Okrenula se prema Willu i Faith. »Trebam li se uvrijediti što nisam pozvana na ovu zabavu?« Nikome se nije odgovaralo na to pitanje. Sara izvadi tri šalice iz ormarića i u svaku nalije kavu. Čula je glas Evelyn Mitchell s iPhonea dok je Faith puštala videosnimku njihovoj novoj gošći. Amanda je zatražila da joj je ponovo pusti, zatim još jedanput, a onda je upitala: »Kad je to stiglo?« »Prije malo više od pola sata.« »Pročitaj mi poruku koja je došla s tim.« Faith pročita: »>Dvanaest i trideset u Malom Johnu 339. Donesi novac u crnoj suknenoj vreći. Nemoj nikome javiti. Motrimo te. Ako se ne budeš držala ovih uputa, ona će umrijeti, a umrijet ćete i ti i tvoja obitelj. Zapamti što sam rekao.<« »Roger Ling.« Amanda je susprezala gnjev. »Znala sam da taj gad laže. Ne možeš vjerovati ni u što što oni kažu.« Izgleda da je shvatila dublje značenje svojih riječi. Usta joj se otvore od iznenađenja. »Živa je.« Nasmije se. »O, Bože, znala sam da se ta stara cura neće predati bez borbe.« Stavi ruku na prsa. »Kako sam makar na trenutak mogla pomisliti...« Odmahne glavom. Osmijeh na licu bio joj je toliko širok da ga je naposljetku pokrila rukom. Will postavi važnije pitanje. »Zašto bi se željeli naći u kući tvoje majke? Ondje nije sigurno. Ondje neće imati prednost. To nema smisla.« Faith odgovori: »Kuća im je poznata. Lako ju je nadgledati.« Will reče: »Ali nema šanse da je policija završila s poslom ondje. Trebat će im dani da sve to obrade.« Amanda doda: »Otmičari očito znaju nešto što mi ne znamo.« »Možda je test«, Will se usprotivi. »Ako maknemo forenzičare, bit

će jasno da je Faith pozvala policiju. Ili nas.« Obrati se Faith: »Odeš do kuće i na vjetrometini si. Uđeš unutra i padneš im u ruke. Što će ih spriječiti da te ne upucaju i ne uzmu ti novac ? Posebno ako ne možemo poslati taktični tim da osigura prostor.« »Možemo se snaći«, Amanda je bila uporna. »Postoje samo tri moguća izlaza i ulaza iz naselja. U kojem god smjeru da krenu, naši pištolji bit će spremni.« Will se pravio da ne primjećuje njezin razmetljiv nastup. Otvorio je ladicu pokraj hladnjaka i izvadio kemijsku olovku i blok papira. Kemijsku je nekako čudno držao u lijevoj ruci, između srednjeg i četvrtog prsta. Sara je gledala kako preko stranice piše veliko slovo T, a zatim crta dva četverokuta nepravilnog oblika — jedan na gornjoj crti slova T i drugi na dnu. Imao je bolje prostorno sjećanje nego što je Sara pretpostavljala, ali s druge strane, vjerojatno je više puta bio kod Faith. Objasni: »Faithina kuća je ovdje na uglu. Evelynina ovdje na Malom Johnu.« Iscrtkao je liniju u obliku slova L između dviju kuća. »Imamo sav taj otvoreni prostor. Oni bi mogli prepriječiti ovo križanje i odvesti je. Mogli bi parkirati kombi na istome mjestu i zapucati na nju iz daljine. Mogla bi skrenuti na prilaz ovdje i onda dođe crni kombi. Dva u glavu, kao Castillu u skladištu, ili bi je mogli ugrabiti i za pet minuta naći se na međudržavnoj cesti ili na Peachtreeju. Ili bi si mogli olakšati i postaviti se ovdje—« Nacrta pravokutnik pokraj Evelynine kuće. »Nadstrešnica za automobil Roz Levy. Ovdje ima niski zid na koji bi mogli postaviti pušku. Prozor kupaonice u Evelyninoj kući gleda na prozor gospođe Levy. Na nagibu je. Iz kuće gospođe Levy vidi se ravno do Evelyninih kuhinjskih vrata, a da to nitko ne zna. Faith uđe u kuću s vrećom novca i ubiju je.« Amanda uzme kemijsku i pretvori dno slova T u krug. »Mali John kruži okolo. Cijelo je naselje povezano.« Nacrta još lukova. »Ovo je Nottingham. Fratar Tuck. Robin Hood. Beverly. Lionel.« Na krajevima je nacrtala po jedno veliko slovo X. »Beverly ovdje izlazi na Peachtree, kojom u konačnici prođe svaki auto na svijetu; drugi kraj baca te na beskrajnu petlju Ansley Parka. Kao i Lionel. To su uska grla. Većina kuća na tom putu ima parkirna mjesta na ulici. Mogli bismo imati po deset automobila na svakoj od tih

točaka i nitko ne bi primijetio.« Will reče: »Ne brinu me njihovi evakuacijski putevi. Brine me to što će Faith sama otići u tu kuću. Ako zaista motre kuću, istog će trena znati ako se pojavi netko tko ne bi trebao biti ondje. Imali su gotovo tri puna dana da prouče naselje, možda i više. Čak i ako forenzičari odu, sigurno broje koliko je ljudi ušlo, a koliko izašlo.« Amanda okrene papir. Ugrubo nacrta dijagram kuće, istaknuvši sobe: »Faith uđe kroz kuhinju. Predvorje je ovdje i gleda na dnevnu sobu. Ovdje lijevo je polica s knjigama — moje lijevo. Zauzima cijeli zid. Sofa završava ovdje. Naslonjač je ovdje desno. Još dva stolca ovdje i ovdje. Stereo-uređaj ovdje. Klizna staklena vrata prekoputa predvorja.« Kemijskom je lupkala po onome što je trebalo predstavljati spavaću sobu. »Držat će Ev ovdje dok Faith ne dođe s novcem, a onda će je odvesti u dnevnu sobu. To je očit izbor mjesta za primopredaju.« »Ništa ovdje nije očito.« Uzme kemijsku. »Ne možemo pokriti prednje prozore jer ne znamo tko promatra kuću. Ne možemo pokriti stražnje jer je dvorište otvoreno i susjedi će vidjeti kretanje na bilo kojem prozoru. Još ne znamo koliko je momaka ostalo u tom timu. Možda jedan, možda sto.« Odložio je olovku. Glas mu je bio čvrst. »Ne sviđa mi se to, Faith. Ne možeš ići onamo. Ne pod njihovim uvjetima. Pronaći ćemo neki drugi način da to napravimo. Predložit ćemo drugu lokaciju, neku koju možemo unaprijed osigurati kako bismo bili sigurni da ti se ništa neće dogoditi.« U Amandinu glasu čula se razdraženost: »Nemoj biti tako fatalistički nastrojen, Wille. Imamo šest sati. Svi znamo raspored prostorija u kući, tako da je to naša prednost koliko i njihova. Znam svaku staru koku u tom susjedstvu. To je ulica puna kuća. Imamo trkače, dostavljače, ljude koji rade na naplati parkinga, poštare i poslijepodnevne šetače koje možemo iskoristiti. Tijekom sljedećih nekoliko sati mogu provući četiri tima i nitko to neće primijetiti. Nismo hrpa nesposobnih policajaca. Možemo smisliti način da to napravimo.« »Ja ću«, Will se ponudi, a Sari se srce stisne od straha. »Teško da bi itko mogao pomisliti da si ti Faith.« »Poslat ćemo im e-mail da im javimo da ću ja donijeti novac. Roger Ling zna kako izgledam. Čak i ako nije umiješan u ovo, očito uživa u

predstavi. Zna tko su ti tipovi. Može im reći da mi vjeruju.« Saru oblije val olakšanja kad je vidjela kako Amanda odmahuje glavom i prije nego što je on dovršio rečenicu. Will je bio uporan: »Tako je sigurnije. Sigurnije za Faith.« Kao i obično, Amanda se nije ustručavala: »Ovo je jedna od najidiotskijih stvari koje sam te čula da izgovoriš. Razmisli o onome što smo vidjeli posljednjih dana. To su amateri. Julia Ling praktički nam je sve razložila. Imamo posla s hrpom mladih, glupih momaka koji misle da se mogu igrati žandara i lopova. Uhitit ćemo ih ili ubiti prije nego što se uopće snađu.« Willa to nije poljuljalo: »Možda jesu mladi, ali su i neustrašivi. Ubili su mnogo ljudi. Mnogo puta glupo riskirali.« »Ništa gluplje nego što bi bilo poslati tebe umjesto Faith. Tako ljudi pogibaju.« Amanda odluči: »Napravit ćemo po mom. Smislit ćemo kako strateški posložiti naše ljude. Stalno ćemo nadzirati Faith. Čekat ćemo dok se otmičari ne pojave s Evelyn. Faith će zamijeniti novce za Evelyn, i onda ćemo ih ščepati kad pokušaju pobjeći.« Will nije htio odustati. Bio je odlučan: »Ne može to napraviti. Ne može sama ići onamo. Ili meni dopusti da to napravim ili ćemo naći neki drugi način.« Faith reče: »Ako ne budem sama, moja majka je mrtva.« Will se zagleda u pod. Očito je mislio da i dalje postoji realna mogućnost da je Evelyn Mitchell mrtva. Sara se šutke slagala s njim. To nije zvučalo kao dobar plan da vrate Evelyn. Zvučalo je kao plan da Faith pogine. Amanda je bila toliko odlučna da spasi prijateljicu da nije bila u stanju vidjeti kolateralnu štetu. Sara je zaboravila na kavu. Jednu je šalicu zadržala, pa druge dvije dodala najprije Amandi pa Willu. »Hvala ti.« Will nekako nezgrapno uzme šalicu. Kao da je pazio da im se ruke ne dotaknu. Faith reče: »On ne pije kavu. Ja ću je uzeti.« Sara pocrveni. »Ti vjerojatno ne bi smjela unositi kofein u tijelo u ovom trenutku.« Will pročisti grlo: »U redu je. Nekad mi je dobra.« Otpije gutljaj iz šalice. Dok je gutao, lice mu se skoro iskrivilo od gađenja.

Sara to neće moći još dugo podnositi. Jedino što nedostaje je da izvadi harmoniku i počne svirati polku. Tada zaista nikako ne bi pripadala ovdje. »Trebala bih vam dati malo privatnosti.« Amanda je zaustavi: »Ako vam nije teško, doktorice Linton, voljela bih da netko tko nije u svemu tome čuje o čemu je riječ.« Svi su je promatrali. Začudo, Sara se osjećala još nagije nego prije. Pogledala je Willa tražeći pomoć, ali ovako bezizražajno vjerojatno gleda i ženu u banci, ili čovjeka koji k njemu dolazi po predmete za recikliranje. Tu se više ništa nije moglo učiniti. Sjedne pokraj Faith. Amanda sjedne na drugi stolac. »U redu, ponovimo ono što znamo tako da svi budemo na istoj razini. Wille, prepričaj nam ukratko tijek događaja.« Odložio je šalicu i počeo govoriti. Prepričao je Faith sve što se dogodilo otkad su odveli Evelyn, u detalje opisujući mjesto događaja, njihov posjet Boydu Spiveyju u zatvoru, i njegove šutljive kolege u Državnom zatvoru u Valdosti. Faith otvori usta od iznenađenja kad joj je rekao za fotografije Roz Levy koje su prikazivale Evelynina udvarača. Ipak, šutjela je dok joj je prepričavao Sarin mučni dan u bolnici i pucnjavu u skladištu Julije Ling. Kada je došao do tog posljednjeg dijela, Sari se javilo ono poznato stezanje u prsima. Posjeklina na njegovu uhu. Metak mu je prozujio manje od tri centimetra od lubanje. Will reče: »Ricardo Ortiz i Hironobu Kwon poznavali su se iz škole. Obojica su pohađali Westminster. Najvjerojatnije su radili u LingLinginoj radionici. Zamislili su da će početi svoj posao. Očito su složili ekipu od ostalih momaka koji su ondje radili. Ricardo je otišao u Švedsku i nabavio heroin koji su trebali prodavati. Prema riječima Rogera Linga, momci su se hvalili u vezi s tim. Benny Choo, tjelohranitelj Žutih buntovnika, pretukao je Ricarda na mrtvo ime. Namjeravao ga je dokrajčiti, ali mu je Ricardo, ili možda Hironobu, rekao gdje mogu nabaviti velike novce.« Faith je sve to šutke slušala, ali sad je promrmljala: »Mama.« »Tako je«, Will potvrdi. »Chuck Finn i Hironobu Kwon bili su najmanje mjesec dana u istoj rehabilitacijskoj klinici. Chuck je sigurno rekao Hironobuu za novac. Ricardu je prijetila smrt pa je Hironobu

rekao: >Znam gdje mogu nabaviti skoro milijun dolara u gotovini.< Benny Choo prihvatio je ponudu.« Amanda nastavi: »To su tražili u Evelyninoj kući. Mislili su da ima novca u kući. Kada im ga nije dala, odveli su je.« Sari se činilo prikladnim to što je Amanda preskočila činjenicu da je Hector Ortiz, rođak jednog od najmoćnijih narkobosova u Atlanti, bio mrtav u Evelyninu prtljažniku. Trebala je šutjeti, ali ovo je njezina kuća i oni su upali bez poziva, a Sari je već dosta toga da bude pristojna. »To ne objašnjava zašto je Hector Ortiz bio ondje.« Amanda izvije jednu obrvu: »Ne, ne objašnjava, zar ne?« Sara ne radi za tu ženu. Neće hodati po jajima: »Nećete odgovoriti na pitanje?« Na Amandinim usnama zatitra lažni osmijeh: »Ono što je važnije jest da su to sve napravili zbog novca. Možemo pregovarati s ljudima koji žele novac.« Will reče: »Nije riječ o novcu.« »Nemamo vremena za tvoju žensku intuiciju«, Amanda se otrese. Zvučao je umorno, ali nije odustao: »S razlogom pokušavaju dovući Faith u tu kuću. Ako uđemo ne znajući taj razlog, onda to neće dobro završiti. Ni za koga od nas.« Ono što je rekao zvučalo je savršeno razumno, ali Sara je vidjela da Amanda u to ne vjeruje. Svejedno je nastavio pokušavati: »Gledaj, da je riječ samo o novcu, zatražili bi otkupninu prvi dan. Ne bi slali poruke preko Facebooka. Ne bi riskirali s tim da se susretnu s Faith licem u lice u trgovini. Bila bi to jednostavna transakcija. Nazovi. Pokupi novac. Ostavi negdje taoca i slobodan si.« Ponovo razumna pretpostavka. Amanda je ponovo samo prešla preko toga. Reče: »Nema tu nikakvog tajnog cilja. Žele novac. Novac ćemo im i dati. Nabit ćemo im ga tako duboko u grlo da će do zatvora srati papir.« »U pravu je.« Faith je veći dio njihova razgovora provela gledajući u prazno, ali kad joj se razina šećera napokon ustalila, opet je počela razmišljati kao detektivka. »Što je s računom u banci?« Amanda ustane po još kave. »Račun nije bitan.« Will je bio spreman izraziti neslaganje, ali iz vlastitih je razloga

odlučio ništa ne reći. Amanda reče Faith: »Otac ti je bio kockar.« Faith zavrti glavom. »To nije istina.« »Igrao je poker svaki vikend.« »Za sitniš.« I dalje je vrtjela glavom. »Tata je bio agent osiguranja. Mrzio je rizik.« »Nije ništa riskirao. Bio je vrlo oprezan.« Amanda zaokruži oko kuhinjskog otoka i sjedne pokraj Faith. »Koliko su puta on i Kenny išli u Vegas kad si bila mala?« Faith još nije bila uvjerena. »Išli su poslovno na kongrese.« »Bill je tomu pristupao metodički. Svemu je pristupao metodički. Znaš to. Znao je blefirati i znao je kad treba prestati. Kenny nije bio tako pametan, ali to je priča za neku drugu priliku.« Pogleda Willa. »Bill nije plaćao porez na taj novac. Zato je taj račun bio tajni.« Sara je vidjela kako se njezina zbunjenost odražava na Willovu licu. Nakon što prijeđeš određeni iznos, ne možeš samo tako išetati iz kasina u Vegasu, ili bilo kojem drugom zakonitom kasinu u SAD-u, a da ne platiš porez. Faith to nije uočila. »Ne mogu zamisliti da tata tako riskira. Mrzio je kockanje. Stalno je prigovarao Kennyju zbog toga.« »Zato što se Kenny ponašao kao idiot s novcem«, Amanda odvrati. Ogorčenje u njezinu glasu podsjetilo je Saru na to da su njih dvoje mnogo godina bili u vezi. »Za Billa je to bila samo zabava, nešto da se ispuše, i nekad bi zaradio puno novaca, nekad bi malo izgubio, ali uvijek je znao kada treba odustati. Za njega to nije bila ovisnost, nego sport.« Will napokon progovori: »Zašto mi Evelyn to nije rekla dok sam vodio istragu protiv nje?« Amanda se nasmiješi. »Nije ti mnogo toga rekla dok si vodio istragu protiv nje.« »Nije«, složi se. »Ali mogla je lako skinuti sumnju sa sebe da je—« »Nije bilo nikakve sumnje«, Amanda ga prekine. Obrati se Faith: »Tvoja majka bila je ta koja je prokazala svoj tim. Zato su je prozvali Almeja. Bila je cinkarošica.« »Što?« Faithina zbunjenost bila je gotovo opipljiva. Pogledala je Willa kao da on ima odgovore. »Zašto mi to nije rekla?« Amanda odgovori: »Zato što te željela zaštititi. Što si manje znala, to si sigurnija bila.«

Will upita: »Zašto joj onda ti to sada govoriš?« Amanda je očito bila razdražena: »Zato što ti nikako da sjašiš s tog glupog računa, premda sam ti već sto puta rekla da nije bitan.« Will odloži šalicu na radnu plohu. Polako okrene ručku tako da bude paralelna sa zidom. Faith izgovori ono što je Sara mislila: »Kako je saznala da uzimaju novac?« Amanda slegne ramenima. »Je li bitno?« »Je«, Will odvrati. Očito je želio čuti priču kako bi pronašao rupe u njoj. Amanda duboko udahne prije nego što je nastavila: »U južnom dijelu grada imali su zapljenu, u jednom od stambenih blokova na East Pointu. Evelyn je predvodila tim koji je ušao u stan. Rano jutro. Kriminalci su još spavali, mamurni od prošle noći, a na stolu je ležala hrpa novca i dovoljno kokaina da ubije slona.« Amanda se nasmiješi, očito uživajući u priči. »Skupili su ih i s njima izišli na ulicu. Vezali su im ruke iza leđa, posjeli ih na koljena i stavili da gledaju u vrata policijskih automobila da ih podsjete tko je tu glavni. Stižu mediji, a tomu Boyd nikada nije uspijevao odoljeti. Posložio je tim za fotografiranje, s kriminalcima u pozadini. Prizor iz Charliejevih anđela. Tvoja majka oduvijek je mrzila taj dio. Kad bi novinari došli, ona bi obično otišla, vratila bi se u ured da obavi papirologiju. Toga puta ulica je bila prepriječena pa se vratila u stan da ga još jedanput pregleda.« Amanda naškubi usne. »Prvo što je primijetila bilo je da hrpa novca ne izgleda kao prije. Rekla je da je novac bio složen u piramidu kad su srušili vrata. Znaš da bi tvoja mama uvijek prva ulazila.« Faith kimne. »Rekla je da je odmah primijetila piramidu zato što je Zeke običavao—« »Od svega raditi piramidu.« Faith objasni: »Kad mu je bilo desetjedanaest godina, počeo je slagati predmete — knjige, lego kockice, male automobile — u piramide.« »Tvoja majka mislila je da je autističan. Možda je bila u pravu.« Amanda nastavi: »Uglavnom, poanta je da je primijetila hrpu. Da je, kad se vratila u stan, piramida bila kvadrat. Nakon toga, počela je pomnije nadgledati tim, obraćati pozornost na sve što se događa, pratiti koji slučajevi su riješeni, a koji su se propali zbog toga što su

dokazi izgubljeni ili su svjedoci nestali. I kad je bila sigurna, obratila se meni.« Will reče: »Meni si rekla da je dojava bila anonimna.« »Evelyn je morala biti pod istragom baš kao i svi ostali. Nismo imali posla sa zborskim dječacima. Boyd i ekipa zgrtali su tonu love. Osim toga, plaćali su im da okrenu glavu od toga. Ne ulaziš u takav posao a da ne riskiraš život. Morali smo zaštititi Ev. Pa smo odlučile da ćemo reći da je dojava bila anonimna i da ćemo je poslati na ispitivanje baš kao i sve druge.« Faith reče: »Ali morali su sumnjati da je dojava došla od mame. Ona jedina nije bila u tome.« »Velika je razlika između toga da nešto znaš i da u nešto sumnjaš.« Glas joj je postao napregnut. »A Boyd Spivey ju je štitio. Dao je jasno do znanja da nju ne smiju dirati. Zalagao se za nju u svakom trenutku. Pretpostavljam da su ga zato likvidirali. S GBI-em i Altantskom policijom znali bi se nositi, ali netko poput Boyda mogao bi im naškoditi na načine na koje mi to ne možemo.« Faith je šutjela, vjerojatno razmišljajući o mrtvome čovjeku koji je štitio njezinu majku. Sara je, pak, razmišljala o vremenu i novcu potrošenima da bi se ubilo čovjeka koji je čekao smrtnu kaznu. Sve su to pomno isplanirali i izveli ljudi koji su znali slabe točke Evelyn Mitchell: Boyd Spivey, njezin tjelohranitelj; Faith, njezina kći; Amanda, njezina najbolja prijateljica. Ovo je sve više zvučalo kao napad iz osvete, a ne pokušaj da se dođe do novaca. Sari je bilo jasno da je i Will to povezao. Ali kao obično, kad je napokon progovorio, nije spomenuo očito. Umjesto toga, pitao je Amandu: »Jesi li ti maknula račun u banci iz mog izvještaja?« »Mi nismo porezna.« Slegne ramenima. »Nema razloga da kaznimo nekoga za to što je napravio pravu stvar.« Sara je vidjela da je Will ljut, ali svejedno nije ništa rekao. Nije ni kipio u sebi. Samo je stavio ruke u džepove i leđima se naslonio na pult. Još se nikada nije posvađala s njim. U ovom trenutku nije bila sigurna hoće li se to ikada dogoditi, ali mogla je pretpostaviti da bi to bila veličanstvena vježba iz uzaludnosti. Činilo se da Faith uopće ne primjećuje rupe u Amandinoj priči. S obzirom na to da joj je šećer u krvi posljednjih dana skakao gore-dolje kao ping-pong loptica, bila je iznenađena što uopće uspijeva uspravno

sjediti. Zato je Sara bila sigurna da je pogrešno čula kad je Faith napokon progovorila. »Ostavili su mi njezin prst ispod jastuka.« Amanda nije ni trepnula. »Gdje je prst?« »U mom ormariću s lijekovima.« Faith stavi ruku na usta. Izgledala je kao da će joj pozliti. Sara skoči i zgrabi koš za smeće, ali Faith odmahne rukom. »Dobro sam.« Nekoliko puta duboko udahne. Sara izvadi čašu iz ormarića i napuni je vodom. Faith pohlepno popije vodu. Sara još jedanput napuni čašu vodom i stavi je pred nju. Naslonila se na pult i zagledala u Faith. Will je bio naslonjen pola metra od nje. Ruke su mu još bile u džepovima. Osjećala je udaljenost između njih kao zapuh hladnoga zraka. Faith otpije gutljaj vode: »Pokušali su se dočepati Jeremyja. Poslala sam ga s bratom. I Emmu. A onda sam otišla u trgovinu i tip me stjerao u kut u kupaonici.« Amanda upita: »Kako je izgledao?« Faith vrlo detaljno opiše njegovu visinu, težinu, odjeću, izražavanje. »Mislim da je bio Hispanoamerikanac. Imao je plave oči.« Pogleda Saru. »Je li to normalno?« »Nije uobičajeno, ali moguće je.« Sara objasni: »Mexico su naselili Španjolci. Neki od njih oženili su se Indijankama. Nemaju svi Meksikanci smeđu kožu i tamnu kosu. Neki imaju plavu kosu i svjetliju put. Neki imaju plave ili zelene oči. To je recesivni gen, ali zna se pojaviti.« Amanda upita: »Ali ovaj je momak imao plave oči?« Faith kimne. »Nije imao tetovaže?« »Imao je zmiju na vratu.« Sad je došao red na Amandu da kimne. »Možemo to razglasiti. U najmanju ruku možemo dobiti popis Hispanoamerikanaca u dobi između osamnaest i dvadeset, koji imaju plave oči.« Nečega se sjetila: »Nismo imali sreće sa salonima za tetoviranje. Tko god da je radio tetovažu arhanđela Gabrijela na Marcellusu Estevezu, ili je izvan države, ili je nije napravio legalno, ili ne govori.« »Bio mi je nekako poznat«, Faith reče. »Mislila sam da sam ga možda nekad uhitila, ali rekao je da nisam.« »Sigurna sam da je govorio istinu.« Amanda izvadi BlackBerry i

počne tipkati dok je govorila. »Zatražit ću od ovih u policijskom arhivu da pregledaju tvoja izvješća. Poznajem nekoga u Atlantskoj policiji tko nam može prokrijumčariti tvoje slučajeve prije nego što si počela raditi za nas.« »Sumnjam da ćeš išta naći.« Faith protrlja sljepoočnice. »Jeremyjevih je godina. Možda ga poznaje. Možda su skupa išli u školu. Ne znam.« Amanda završi s pisanjem e-maila. »Jesi li pitala Jeremyja?« Faith kimne. »Sinoć sam mu ga ugrubo opisala. Ne poznaje nikoga tko odgovara tom opisu. Barem koliko se može sjetiti.« Will upita: »Možeš li se još nečega prisjetiti?« Očito je postojalo još nešto. Faith je izgledala kao da nešto ne govori. »Ima nešto stvarno glupo. Možda...« Pogleda Saru. »Šećer mi divlja. Haluciniram od toga.« Sara upita: »Kako?« »Ma samo—« Odmahne glavom. »Glupo je. Ladica s priborom za jelo nije bila složena kako treba.« Nasmije se samoj sebi. »Stvarno je glupo. Nema veze.« »Hajde«, Sara reče. „Što nije valjalo?« »Vilice su bile okrenute na pogrešnu stranu. I žlice. I kemijske su mi bile u pogrešnoj ladici. Uvijek ih stavim na isto mjesto, i... I onda sam otišla u dnevnu sobu i snježne kugle su sve bile okrenute prema zidu. Obično su okrenute prema van. Stvarno pazim na njih. Pripadale su mom ocu. Svaki tjedan brišem prašinu s njih. Jeremy ih ne smije dirati. Zeke im se ne bi ni približio. Jednostavno...« Odmahne glavom. »Ne znam. Možda sam to sinoć napravila pa se ne sjećam. Možda sam samo mislila da su okrenute. Ali ne sjećam se da sam ih okrenula pa...« Uhvati se za glavu. »Mozak mi ne radi kako treba otkad se ovo dogodilo. Nisam sigurna što je stvarnost, a što nije. Možda samo gubim razum. Je li moguće da haluciniram?« Sara reče: »Šećer ti divlja, to je točno, ali to ne ukazuje na metabolički poremećaj. Nisi tako dehidrirana, ali svakako si pod velikim stresom. Osjećaš li se kao da si prehlađena ili kao da imaš kakvu infekciju?« Faith odmahne glavom. »Očekivala bih zbunjenost, koju si pokazala, i paranoju, koja je razumljiva, ali ne prave halucinacije.« Osjeti potrebu da doda:

»Okretanje snježnih kupola više zvuči kao nešto što bi neko dijete napravilo zbog toga što treba pažnju. Sigurna si da to nije napravio tvoj sin?« »Nisam ga pitala. Neugodno mi je uopće govoriti o tome. Sigurna sam da nije ništa.« Amanda je odmahivala glavom. »Jeremy ne bi napravio takvo što, posebno ne u ovoj situaciji. Ne bi ti htio izazvati još stresa. Osim toga, skoro mu je dvadeset godina. Previše je zreo za takvo što.« »Možda sam sve to samo umislila«, Faith reče. »Zašto bi ti tipovi okrenuli sve snježne kugle?« Sjetila se još nečega: »I odvrnuli žarulje.« Amanda uzdahne. »Nije bitno, Faith. Ono što je bitno je da zajedno moramo smisliti plan.« Pogleda na sat. »Skoro je sedam. Moramo početi ozbiljno razmišljati o tome kako riješiti problem. Faith reče: »Will je u pravu. Motre maminu kuću. Znam da motre moju. Ako uključimo Atlantsku policiju—« »Nemam nikakvu namjeru napraviti nešto tako glupo«, Amanda je prekine. »Još ne znamo je li Chuck Finn umiješan u sve to ili ne.« Faith pokuša proturječiti, ali Amanda podigne ruku da je zaustavi. »Znam da misliš da su Chucka gurnuli u kriminal, dok su ostali svojevoljno u njega uskočili, ali krivnja je krivnja. Uzeo je novac. Potrošio ga je. Priznao je zločine i sad je negdje na ulici s vrlo ozbiljnom ovisnošću koja mnogo košta. Osim toga, ne smiješ zaboraviti da Chuck i dalje ima prijatelje u Atlantskoj policiji, a ondje gdje nema prijatelje, mogao bi imati novac kojim bi ih mogao kupiti. Znam da to ne želiš slušati, ali ne može se zanemariti da je ili dao Hironobuu Kwonu informaciju, ili povlači konce u ovoj novoj grupi mladića.« Faith se usprotivi: »To mi ne sliči na Chucka.« »Ni krađa novca iz zapljena nije sličila na njega, a evo nas sad ovdje.« Obrati se Willu: »Spomenuo si točku u kući Roz Levy iz koje se vidi Evelynina. Nema šanse da bi se oni ondje mogli utaboriti. Upucala bi ih čim bi nogom kročili na prilaz.« »Istina je«, Faith se složi. »Gospođa Levy motri ulicu kao kobac.« Will se usprotivi: »Osim ako u susjednoj kući na nekoga ne pucaju i nekoga otimaju.« Amanda se pravila da nije čula tu primjedbu. »Poanta, Wille, je u tome da i mi, baš kao i otmičari, možemo iskoristiti taj položaj. Ako te

ne mislimo poslati u najvećoj kutiji na svijetu, moramo smisliti kako ćemo tebe i tvoju pušku dopremiti do nadstrešnice za automobil ispred kuće Roz Levy a da te nitko ne vidi.« Pogleda Faith. »Jesi li sigurna da te nisu pratili kad si išla ovamo?« Faith odmahne glavom. »Bila sam oprezna. Nisu me slijedili.« »Dobra cura«, Amanda je pohvali. Ponovo je bila u svom elementu, gotovo omamljena od uzbuđenja zbog zadatka koji je pred njima. »Moram obaviti neke telefonske pozive da saznam što se događa u Evelyninoj kući. Naši negativci ne bi predložili sastanak ondje kada bi mislili da će ekipa za očevid Altantske policije ondje raditi. Vidjet ćemo može li se i Charlie malo raspitati. Ako to ne uspije, mislim da iz rukava mogu izvući još nekoliko starih koka iz Zone šest, koje su mi dužne još poneku uslugu i kojima ništa ne bi bilo draže nego pokazati toj balavurdiji kako se stvari rade. Doktorice Linton?« Sara se iznenadila kad je začula svoje ime. »Da?« »Hvala vam što ste odvojili svoje vrijeme za nas. Vjerujem da ćete ovu malu zabavu zadržati za sebe?« »Naravno.« Faith je stajala iza Amande. »Hvala ti«, reče. »Opet.« Sara je zagrli. »Čuvaj se.« Will je bio sljedeći. Ispružio je ruku. »Doktorice Linton.« Sara spusti pogled, pitajući se je li i to jedna od Faithinih halucinacija. On se zaista rukovao s njom na odlasku. Will reče: »Hvala vam na pomoći. Žao mi je što smo vam ovako upali jutros.« Faith promrmlja nešto što Sara nije uspjela čuti. Amanda otvori ormar. Sara pretpostavi da joj osmijeh ne pleše na licu zbog toga što je sretna što vidi svoj kaput. »Poznajem mnogo Evelyninih susjeda. Uglavnom su umirovljeni i mislim da im, uz iznimku one stare vještice, neće smetati da se poslužimo njihovim kućama. Moram se dočepati nekog novca. Mislim da ću uspjeti, ali neko ćemo vrijeme biti u stisci.« Navuče kaput. »Faith, ti moraš ići kući i čekati da ti se javimo. Pretpostavljam da ćeš u nekom trenutku trebati otići do banke. Wille, idi kući i promijeni tu košulju. Ovratnik ti je pohaban i nemaš jedno dugme. I kad se već time baviš, bolje ti je da počneš graditi trojanskoga konja ili da smisliš neki plan kako ćeš šarmirati Roz Levy. Prije sat vremena bila je spremna

dati uhititi Faith. Tko zna koji je njoj vrag jutros.« »Da, gospođo.« Sara otvori ulazna vrata da mogu izići. Amanda krene prema dizalu. Will, koji je uvijek uglađen, odmakne se kako bi Faith prva izišla. Sara zatvori vrata nakon što je Faith izišla. »Što—« Will zausti, ali ona prisloni prst na njegove usne. »Dušo, znam da imaš posla i znam da će biti opasno, ali u što god da se danas uvališ, neće biti ni približno tako opasno po život kao ono što će se dogoditi ako mi ikada više napraviš ono što si mi radio sinoć i nakon toga zaključiš da se drugo jutro možeš izvući s rukovanjem. Dobro?« On proguta. »Nazovi me poslije.« Poljubila ga je na rastanku pa mu otvorila vrata da iziđe.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE WILL JE BIO pretplaćen na mnoge automobilske časopise. većinom ih je kupovao zbog slika, ali katkad bi osjetio potrebu da pročita članke. Tako je i znao da automobil Roz Levy — zelena limuzina Chevrolet Corvair 700 iz l960. vrijedi znatno više od Faithine procjene o pet dolara. Automobil je bio predivan, ona vrsta klasika po kojoj su američki proizvođači automobila bili poznati. Šestcilindrični, zrakom hlađeni, straga ugrađeni motor sa šest vodoravno položenih aluminijskih cilindara projektiran je tako da pobijedi sve popularnije manje europske modele koji su dolazili na tržište. Dizajn je bio poznat po inovativnom nestabilnom oscilirajućem stražnjem ovjesu, koji je dobio vlastito poglavlje u knjizi Ralpha Nadera Nesiguran pri svakoj brzini. Rezervna guma bila je postavljena u prednjemu prtljažniku, gdje je u drugim automobilima inače stajao motor, pokraj benzinskoga grijača za putnički prostor u automobilu. Premda je zima završila, spremnik je još bio pun benzina, što je Will znao zato što mu je lice bilo pritisnuto o limenu kantu dok ga je Faith vozila prema kući gospođe Levy. Pljuskanje benzina bilo je kao razbijanje morskih valova o obalu. Ili kao izuzetno nestabilan akcelerator koji bućka na milimetar od njegova lica. Automobil je napravljen davno prije odluke Državne uprave za sigurnost u prometu na autocestama, donesene 200l. godine, da svi proizvođači automobila moraju u prtljažnik ugraditi remen za otvaranje u slučaju nužde koji svijetli u tami, za slučaj da netko ostane zaglavljen u prtljažniku automobila. Will nije bio siguran da bi uspio dosegnuti ručku čak i da ona postoji. Prtljažnik je bio dubok, ali ne i širok, nekako nalik na pelikanova usta. Bio je skvrčen u prostoru koji je napravljen da bi u njega stala rezervna guma i možda nekoliko kovčega — onih iz l960-ih, a ne modernih kovčega na kotače, u kakve danas ljudi potrpaju cijelu kuću za vikend-putovanje u planine. Ukratko, postojala je vrlo stvarna opasnost da ondje umre prije nego što se Roz Levy sjeti da bi ga trebala pustiti van.

Tanak trak svjetla probijao se kroz ispucalu gumenu brtvu oko šarki. Will podigne mobitel da vidi koliko je sati. U prtljažniku je gotovo dva sata i čeka ga još najmanje pola sata. Puška mu je bila tako uglavljena između nogu da mu to više nije bilo ugodno. Futrola za pištolj bila je okrenuta, tako da mu se Glock zabijao u bok kao kakav uporni prst. Vodu iz boce koju mu je Faith dala, odavno je reciklirao u plastičnu bocu. U metalnoj grobnici bilo je otprilike tri tisuće celzija. Izgubio je osjet u rukama i nogama. Počelo mu se činiti da je ovo bila vrlo loša ideja. Riječi »trojanski konj« bile su te koje su ga navele na razmišljanje. Jedan poziv Roz Levy potvrdio je da im ona ovo neće olakšati. Još je bila bijesna što joj je Faith uzela automobil. Odbila je pustiti u kuću ikoga od njih. Začudo, Will je bio taj koji je predložio tu idiotsku ideju: Faith će vratiti Corvair pod nadstrešnicu. On će se sakriti u prtljažnik do nekoliko minuta prije dogovorenoga vremena. Gospođa Levy iznijet će smeće i putem otvoriti poklopac prtljažnika. Will će tada ispuzati i pokriti Faith. Zbog toga što je Roz Levy s takvom lakoćom pristala na ovaj promijenjeni plan, posumnjao je u to hoće li se zaista ponašati po planu, ali dotad je prošao još jedan sat i više zapravo nisu imali izbora. Bilo je i drugih trojanskih konja — većinom pametnijih od Willova. Ono što je bilo dobro u vezi s Amandinim starim kokama bilo je to što su stare i što su žene, što je bilo netipično za ovu situaciju. Tko god da je motrio naselje, očekivao bi testosteronom nabijene mladiće kratke kose. Amanda je šest svojih prijateljica poslala po raznim kućama u ulici. Nosile su pladnjeve i postolja za torte, a s ruku su im visjele torbice. Neke od njih nosile su Biblije. Onome tko bi obraćao pozornost, izgledale bi kao posjetiteljice. Vanjski dio pokrivali su kamion kabelske televizije, pokretni kombi za šišanje kućnih ljubimaca i kričavožuti Prius koji nijedan policajac koji drži do sebe ne bi vozio. S ta tri vozila mogu nadgledati sva vozila koja dolaze i odlaze s dviju cesta koje vode do onoga dijela naselja u kojemu su živjeli Mitchellovi. Unatoč svemu tomu, Will i dalje nije bio sretan s tim planom. Bilo je to manje od dvaju zala, a veće zlo bilo bi da uopće ne bude policije. Nije mu se sviđalo da Faith bude tako podložna napadu, premda je bila naoružana i dokazala je svima koji su obraćali pozornost da će

bez oklijevanja zapucati na nekoga. Instinktivno je osjećao da je Amanda u krivu. Ovdje nije riječ o novcu. Možda na površini jest. Možda čak i otmičari misle da je o tome riječ. Ali kad se sve zbroji i oduzme, njihovo ponašanje opovrgava tu pobudu. Ovo je osobno. Netko se osvećuje. Chuck Finn činio se kao najvjerojatniji krivac. Njegovi podčinjeni žele novac. Chuck želi osvetu. To je situacija iz koje svi izlaze kao pobjednici osim Faith. I idiota zarobljenog u Corvairu iz l960. Will se bolno trzne dok je pokušavao promijeniti položaj. Boljela su ga leđa. Svrbio ga je nos. Stražnjica mu je bila kao da se dva sata cijelom težinom tijela prislanja o čelik. Sad kad razmišlja o tome, to da njega bace u prtljažnik više zvuči kao nešto čega bi se Amanda dosjetila. Bolno. Ponižavajuće. I mora završiti loše po Willa. Očito ima nekakvu nesvjesnu želju da umre. Ili samo želi provesti nekoliko sati kuhajući se, zato što će samo tako imati vremena razmisliti o stvarima u koje se uvalio. Pri čemu ne misli na automobil. Will nikada u životu nije zapalio cigaretu. Nije probao nikakvu drogu. Gadio mu se okus alkohola. Kao dijete vidio je kako ovisnosti mogu uništiti živote, a kao policajac kako ih okončaju. Nikada nije došao u napast da pije. Nije shvaćao kako ljudi mogu tako očajnički željeti onaj osjećaj koji im droga pruža, da postanu spremni dati život i sve što im je bitno za još jedan šut. Oni kradu. Prostituiraju se. Napuštaju ili prodaju svoju djecu. Ubijaju. Učinili bi sve što mogu da izbjegnu apstinencijsku krizu, onaj trenutak u kojemu tijelo toliko strahovito žudi za drogom da napada samo sebe. Grčevi u mišićima. Probadanje u trbuhu. Zasljepljujuće glavobolje. Suha usta. Lupanje srca. Znojni dlanovi. Willovu tjelesnu nelagodu nije izazivao isključivo skučen prostor u Corvairu gospođe Levy. Bio je u apstinencijskoj krizi zbog Sare. Treba mu priznati da je bio svjestan da je takva reakcija na nju u potpunom nesrazmjeru s onim što bi normalno ljudsko biće u ovom trenutku trebalo osjećati. Napravit će budalu od sebe. Još više nego što već jest. Ne zna kako se ponašati kad je u njezinoj blizini. Osim kad vode ljubav. A to su činili često pa je Sari trebalo neko vrijeme da napokon zaista doživi Willovu zapanjujuću glupost. I kakvu li je samo predstavu izveo. Rukovao se s njom kao agent za prodaju nekretnina

u kući na prodaju. Začudilo ga je da ga nije pljusnula. Čak ni Amanda i Faith nisu znale što bi rekle dok su svi skupa čekali dizalo u hodniku. Njegov idiotluk ostavio ih je bez teksta. Will se počeo pitati ima li on možda kakvih fizičkih problema. Možda je i on dijabetičar kao i Faith. Uvijek viče na njega zbog njegova popodnevnog slatkog peciva, drugog doručka i ljubavi prema nachosima sa sirom iz aparata s grickalicama u prizemlju. Nabrojio je svoje simptome: obilno znojenje. Podivljale misli. Zbunjenost. Žedan je i zaista, zaista mu se mokri. Sara se nije činila ljutom kad se pozdravljala s njim. Rekla mu je dušo, a tako su ga samo jednom u životu nazvali, a i tada je to učinila ona. Poljubila ga je. Nije to bio strastven poljubac, nego više kao da ga je ovlaš dotaknula. Onakav poljubac kakvi se viđaju u televizijskim serijama iz l950-ih, prije nego što suprug stavi šešir na glavu i ode na posao. Rekla mu je da je poslije nazove. Je li zaista željela da je nazove ili je to samo tako rekla? Will je bio naviknut na to da žene koje poznaje svašta govore. Ali što znači poslije? Je li to večeras poslije ili sutra poslije? Ili nekad u tjednu poslije? Will zastenje. On je tridesetčetverogodišnjak koji ima posao i psa za kojega se mora brinuti. Mora ponovo ovladati sobom. Nikako neće nazvati Saru. Ni večeras pa čak ni sljedeći tjedan. Previše je priprost za nju. Previše društveno neprilagođen. Previše očajnički želi biti s njom. Will je na težak način naučio da je najbolje što možeš učiniti kada nešto zaista želiš, izbaciti to iz glave, jer to nikada nećeš dobiti. To sada mora napraviti i sa Sarom. Mora to učiniti prije nego što pogine, ili Faith pogine zbog njega, zato što se on ponaša kao zaljubljena šiparica. Najgore je što je Angie u svemu bila u pravu. Dobro, možda ne baš u svemu. Sara ne boji kosu. Mobitel mu zavibrira. Will se borio da samoga sebe ne kastrira puškom dok je stavljao slušalicu za Bluetooth u uho. Prtljažnik je bio dobro zvučno izoliran, ali svejedno je šaptao. »Da?« »Wille?« Samo mu još to treba — Amandin glas u glavi. „Što radiš?« »Znojim se«, odvrati šaptom, pitajući se je li mogla postaviti besmislenije pitanje. Imao je tu neku zamisao da će iskočiti iz

prtljažnika kao superjunak. Nakon što je toliko vremena proveo ovdje, shvatio je da će vjerojatno imati sreće ako se ne otkotrlja na pod poput jezika. »Mi smo spremni kod Ide Johnson.« Evelynina susjeda. Will nije bio siguran kako ju je Amanda nagovorila da pusti hrpu policajaca da joj sjede u kući. Možda joj je obećala da Faith više neće pucati na preprodavače droge u njezinu dvorištu. »Upravo sam čula poziv na čitaču. U Istočnoj Atlanti došlo je do pucnjave iz automobila u pokretu. Dvoje mrtvih. Ahbidi Mittal i njegova ekipa upravo su otišli iz Evelynine kuće kako bi obradili automobil. Udarna vijest. Žena i dijete. Bijeli, plavokosi, srednji sloj, lijepi.« Znači, sada znaju kako su otmičari namjeravali isprazniti Evelyninu kuću. Amanda je prije obavila nekoliko diskretnih poziva i saznala da forenzički tim čeka još najmanje tri dana posla u kući. Znali su da Evelynini otmičari imaju nekog iskustva s pucnjavom iz automobila. Ove kriminalce očito nije bilo strah ubiti nevine promatrače i točno su znali kakav treba biti profil žrtve da sve televizijske postaje u Atlanti zaustave tekuće programe kako bi uživo izvijestili s mjesta događaja. Willa je najviše mučilo što je to dokazivalo da im nije nikakav problem ubiti majku i dijete. Amanda reče: »Evelynino stražnje dvorište je prekopano.« Možda je to od vrućine, ali Willu se u glavi pojavila slika psa koji traži kost. »Sigurno im je rekla da je novac ondje. Rupe su posvuda.« To je bila jedna od ranih Willovih pretpostavki. Sada mu je bilo jasno koliko je to glupo. Ljudi više ne skrivaju tako novac. Čak je i Evelyn imala račun u banci. Ovih se dana sve nalazi u datoteci na računalu. Govorio je tiho. »Je li ih gospođa Levy vidjela kako kopaju?« Amanda je bila neuobičajeno tiha. »Amanda?« »Trenutačno se ne javlja na telefon, ali sigurna sam da je samo zadrijemala.« Nije mogao progutati. Sada kada bi se zaista moglo dogoditi da umre, to mu više nije bilo smiješno. »Sigurno je namjestila alarm da je probudi.«

Will se pitao kako će starica čuti alarm ako ne čuje telefon. A onda se prestao brinuti, zato što je znao da će se onesvijestiti od toplotnog udara mnogo prije nego što ga snađe smrt. Amanda reče: »Sa mnom su dvije prijateljice, a na ulici je još jedna moja stara koka. Ona će paziti na Faith dok bude prilazila kući. Bev radi za tajnu službu. Rekvirirala je poštanski kombi.« Will je poželio da ga ta informacija više iznenadi. Da mu je Amanda rekla da je nazvala neku staru koku u Bijeloj kući i od nje posudila nuklearne kodove, samo bi kimnuo. »Sve ide svojim tijekom.« Amanda je uvijek postajala brbljava netom prije nego što bi se slučaj riješio, a tako je bilo i sada. »Faith čeka kod kuće. Jutros je otišla do tri banke kako bi potvrdila priču o sefu. U posljednjoj joj je jedan od upravitelja dao novac. Sve novčanice su označene. U podstavi sukna je uređaj za praćenje.« Kratko je šutjela. »Mislim da će biti dobro. Sara ju je sad sredila. Brine me što ne pazi na sebe.« I Willa je to brinulo. Uvijek je Faith smatrao neuništivom. Činilo mu se da može pobijediti svaku krizu. Možda zbog toga što je bačena u majčinstvo prije nego što je bila spremna. Stalno su mu se vraćale riječi gospođe Levy o tome kako je skandal s trudnoćom potresao cijelo naselje. Faith je očito i dalje donekle bilo sram. Pocrvenjela je dok je objašnjavala majčine riječi Sari, premda je bilo očito da Evelyn tim riječima, koje su možda posljednje koje upućuje kćeri, pokušava ukloniti tu krivnju. Faithin život raspao se na komadiće kad je ostala trudna. Nekako ih je uspjela sastaviti. Evelyn joj je bila podrška, ali Faith je sama odradila sav teži dio. Maturirala je. Upisala se na Akademiju. Vratila na fakultet. Odgojila dijete. Ona je jedna od najsnažnijih žena koje je Will ikada upoznao. Na neki je način snažnija i od Amande. I zaslužuje istinu. Will šapne: »Zašto si lagala Faith da joj je tata kockar?« Amanda nije odgovorila. Krenuo je ponoviti pitanje: »Zašto si—« »Zato što je bio«, Amanda reče. »Očekivala bih da ćeš nakon onoga što se jutros dogodilo biti svjestan da postoje i druge stvari koje čovjek može prokockati osim novca.«

Will proguta posljednji komadić sline u ustima. U ovom trenutku nije bio raspoložen za Amandine zagonetke. »Evelyn je uzela novac.« »Prije mnogo godina napravila je veliku pogrešku i odonda plaća za to.« Mučio se da ne povisi ton. »Uzela je novac—« »Obećat ću ti nešto, Wille. Ako izvučemo Evelyn iz ovoga, ona će ti reći cijelu istinu o svemu. Imat ćeš puni sat s njom. Odgovorit će ti na sva pitanja.« Will se ogledao po prtljažniku, kroz tračak svjetla koji se probijao kroz ispucalu gumenu brtvu. »A ako je ne izvučemo?« »Onda neće više biti bitno, zar ne?« Začuo je razgovor u pozadini. »Moram ići. Nazvat ću te kad bude novosti.« Will ponovo pomakne pušku kako bi prekinuo razgovor. Zatvorio je oči i pokušao razbistriti glavu. Kapljica znoja kliznula mu je niz kralježnicu. Zapeklo ga je pri dnu leđa, ondje gdje ga je Sara ogrebla. Will odmahne glavom, pokušavajući maknuti tu sliku iz glave, kako puška ne bi podnijela tužbu zbog seksualnog zlostavljanja. Zamislio ju je kako sjedi na klupi za svjedoke i okidačem briše suzu s optike. Ponovo odmahne glavom. Vrućina ga je stvarno ošamutila. Počne razmišljati o slučaju da bi se usredotočio. Amanda uvijek želi da joj prepričava sve od početka. Tako najbolje vide ono što nisu primijetili. U žaru trenutka teško je spojiti sve dijelove. Sada je Will prolazio korak po korak kroz posljednjih nekoliko dana, sagledavajući situaciju iz svih kuteva, proučavajući sve laži i poluistine koje su im kriminalci rekli, kao i sve laži i poluistine koje je Amanda ispričala. Kao i prije, Will se stalno vraćao na Chucka Finna. Bio je to proces eliminacije. Chuck je jedini iz Evelynina bivšeg tima za kojeg ne znaju gdje je. Bio je u Vjetrovima iscjeljenja s Hironobuom Kwonom. Očito je poznavao Rogera Linga, koji ga je zvao Chuckleberry Finn. Roger je govorio i o odsijecanju glave zmiji. Mora jedna osoba biti glavna. Chuck bi mogao biti ta osoba. Odgovarao je po mnogočemu: osobna osveta protiv Evelyn Mitchell zbog toga što ga je prijavila. Njegov život u zatvoru nije bio pjesma. Od cijenjenog policajca postao je čovjek koji mora čuvati leđa u prostoriji s tuševima. Vjerojatno je postao ovisnik u zatvoru, a onda uživao u tome čim je pušten na uvjetnu slobodu. Heroin i crack kokain skupa su ovisnost.

Čak i ako je Chuck sada čist, novca odavno nema. Od svih detektiva koje je Will istraživao, kod Chucka je najmanje toga upućivalo na zločin. Sve je potrošio na luksuzna putovanja, vidio je svaki djelić svijeta u stilu multimilijunaša. Samo ga je put u Afriku stajao otprilike sto tisuća dolara. Jedina osoba s kojom je Will razgovarao, a koja se činila zaista uzrujanom zbog optužbi protiv Chucka Finna, bio je njegov turistički agent. Will zaključi da će uskoro saznati stoji li Chuck zaista iza svega toga. Čuo je otvaranje vrata nadstrešnice, povlačenje šlapa po betonu. Prtljažnik se otvori, svjetlost se ulije u njega poput vode. Will primijeti kako je gospođa Levy prošla pokraj njega s bijelom vrećicom za smeće u ruci. Čuo se zveket plastičnog kontejnera dok je u njega bacala smeće. Will stisne pušku u jednoj ruci i drugom pridrži poklopac prtljažnika. Kretanje mu je bilo kao što je predvidio — više kao lijeni jezik koji je pao na beton, nego Superman koji kreće u akciju. Roz Levy prođe točno pokraj njega. Gledala je ravno pred sebe, hladna ko špricer. Ispružila je ruku, s lakoćom zatvorivši prtljažnik. I ne pogledavši Willa, vratila se u kuću, zatvorila vrata, i on je ostao razmišljajući kako je sasvim moguće ne samo to da je ta starica bila dovoljno hladnokrvna da ubije supruga, nego i da laže Amandi u lice o tome posljednjih deset godina. Will je nekoliko sekundi ležao na betonu, uživajući u dodiru hladnoće na koži, pohlepno gutajući hladni, svježi zrak pomiješan sa slabašnim mirisom ulja koje je curilo iz stražnjega dijela Corvaira. Oslonio se na laktove. Njegovo sjećanje na nadstrešnicu, premda točno, bilo je praktički neupotrebljivo. Bio je to širom otvoren prostor, poput podvožnjaka ispod mosta, samo opasniji. Kuća Roz Levy bila je s jedne strane te građevine. S druge strane nalazio se niski zid od opeke, otprilike trideset centimetara visok, s ukrašenim metalnim stupom sa svakoga kraja. Ti metalni stupovi pridržavali su krov. Will je ispod automobila vidio ulicu, ali nije bilo položaja s kojeg bi vidio motri li ga netko. Pogleda bočno od sebe. Plastični kontejner za smeće bio je jednako udaljen od niskoga pregradnog zida koliko i od automobila. Will je pretpostavio da bi svatko tko gleda primijetio da se kreće, ali nije baš imao izbora. Stao je u niski čučanj. Zadržao je dah, misleći

kako si ne može dopustiti da gubi vrijeme, i bacio se iza velike kante za smeće. Nije bilo metaka. Nije bilo povika. Nije bilo ničeg osim srca koje mu je lupalo u grudima. Ostalo mu je još barem devedeset centimetara do niskoga zida. Will se pripremio na pokret, a onda je stao jer je vjerojatno postojao bolji način da to napravi nego da sjedi naslonjen na zid s neonskim znakom koji pokazuje prema njegovoj glavi. Polako gurne kantu za smeće, gegajući se u čučnju iza nje, i zatvorivši prostor između automobila i zida. Barem je imao vizualni zaklon, ako već ne zaštitu, od svakoga s ulice. Ono što je bilo s druge strane dvorišta, to je već druga stvar. Zid od opeke može ga zaštititi od pucnjeva ispaljenih iz Evelynine kuće, ali zapravo je laka meta za svakoga tko bi mu prišao iz stražnjega dvorišta. Ne može ovako čučati zauvijek. Kleknuo je na jedno koljeno i pogledao preko zida. Prostor je bio čist. Evelynina kuća je na nižem položaju. Da je planirao, ne bi mogao bolje postaviti kupaonički prozor. Bio je visoko na zidu, vjerojatno u tušu. Otvor je bio dovoljno uzak da kroz njega prođe malo dijete, ali nažalost ne i odrastao muškarac. Posebno vrlo visok muškarac. Rolete su bile podignute. Will je vidio sve do hodnika. S optikom puške na oku raspoznavao je raspored drvenih vlakana na vratima koja su vodila do Evelynine nadstrešnice za automobil. Bila su zatvorena. Na bijelim vratima vidio se crni prah, na mjestima gdje su forenzički tehničari uzimali otiske prstiju. Već su sve ovo dogovorili. Kada Faith uđe u kuću, trebala bi proći kroz ta vrata. Willov mobitel zavibrira. Pritisne Bluetooth. »Na svom sam položaju.« »Crni kombi upravo je primijećen na Beverlyju. Došli su iz smjera Peachtreeja.« Will čvršće stisne pušku. »Gdje je Faith?« »Upravo je izišla iz kuće. Ide pješice.« Nije ništa morao reći. Oboje su znali da ovo nije dio plana. Faith je trebala ići automobilom, a ne pješice. Začuo je zveckanje motora na ulici. Crni kombi stane uz rub pločnika. Nisu baš došli inkognito. Bočna strana kombija bila je

prošarana metcima. Will spusti ručicu na puški kako bi mogao zapucati. Naciljao je srednji dio kombija dok su se bočna klizna vrata otvarala. Pogledao je čega ima unutra, iznenađen onime što je vidio. Will šapne Amandi: »Samo su dvojica. Evelyn je s njima.« »Imaš ovlasti da pucaš.« Nije mu se činilo da bi se to moglo dogoditi. Dvojica mladića stajala su svaki s jedne strane Evelyn Mitchell i obojica su joj uperila pištolj u glavu. Izgledalo je to zadivljujuće, ali ako bi jedan od njih povukao okidač, ne bi ubio samo Evelyn — metak bi joj prošao ravno kroz lubanju i pogodio drugog otmičara u glavu. Amanda bi to nazvala Božjim djelom kada se između ta dva Einsteina ne bi nalazila njezina najbolja prijateljica. Izvukli su Evelyn iz kombija, pazeći da im njezino tijelo bude štit. Vrištala je od bola, taj zvuk razlijevao se tihim poslijepodnevom. Nije bila vezana, ali Evelyn Mitchell nije baš mogla otrčati u slobodu. Jedna noga bila joj je grubo stavljena u udlagu od dviju otkinutih držaka metle zalijepljenih samoljepljivom trakom. Očito je teško ozlijeđena. Njezine otmičare očito nije bilo briga za to. Oba mladića imala su crne jakne i crne šilterice. Okretali su glave, tražeći potencijalne prijetnje, hodali su u jednom redu, a Evelyn je bila između njih. Onaj koji je hodao iza nje, prislonio joj je Glock na rebra, tjerajući je da hoda onako kao što bi tjerao konja. Očito ne može sama hodati. Onaj koji je držao Glock, drugom ju je rukom uhvatio oko struka. Naslanjala se na njega pri svakom koraku, a lice joj je bilo maska bola. Onome koji je hodao ispred njih koljena su se savijala pri hodu. Evelyn ga je držala za rame kako ne bi izgubila ravnotežu. Muškarac nijednom nije posrnuo. Mahao je lijevo-desno poluatomatskim pištoljem Tec-9. Prst je držao na zloglasno osjetljivom okidaču. Will nije vidio Tec-9 otkad je zbog zabrane posjedovanja takvog oružja, koja je u međuvremenu ukinuta, proizvođač ostao bez posla. Korišten je u masakru u školi Columbine. Premda je pištolj poluautomatski, to i nije toliko bitno kada u spremniku imaš pedeset metaka. Will samo na sekundu makne pogled s optike i provjeri ulicu. Bila je prazna. Nije bilo Chucka Finna. Nije bilo drugih mladića u crnim jaknama i crnim šiltericama. Ponovo pogleda kroz optiku. Želudac mu se stisne. Nemoguće da su samo njih dvojica tu.

Amanda upita odsječnim glasom: »Jesi li naciljao?« Will je naciljao prsa muškarca koji je imao Tec-9. Možda ta dvojica mladića ipak nisu potpuni amateri. Tec-9 bio je ravno ispred Evelyn, čime se osigurao da će svaki metak koji prođe kroz njega, proći i kroz Evelyn. Isto je vrijedilo i za onoga s Glockom, koji je bio pritisnut iza nje. Metak u glavu nije dolazio u obzir. Čak i ako postoji način da skine onoga s Tecom-9, onaj s Glockom zapucao bi u Evelyn prije nego što bi Will uspio njega naciljati. Will bi mogao ubiti i zarobljenicu i jednog od njezinih otmičara. »Ne mogu pucati«, šapne Amandi. »Previše je riskantno.« Nije mu proturječila. »Imaj mobitel pri ruci. Javit ću ti kad Faith stigne do kuće.« Will je pratio tri osobe dok nisu nestale pod nadstrešnicom za automobil. Zakrenuo je pušku prema kuhinjskim vratima, ne dišući dok je čekao. Netko nogom razvali vrata. Will je držao prst na otponcu dok je Evelyn Mitchell posrćući ulazila u kuhinju. Onaj s Glockom još je stajao iza nje. Podignuo ju je i odnio, a na licu mu se vidjelo da se napreže. Muškarac s Tecom-9 još je bio ispred, i još je hodao u niskom stavu. Vrh njegove kape bio je u ravnini Evelyninih prsa. Will joj je proučavao lice. Jedno oko toliko joj je nateklo da ga nije mogla otvoriti. Koža na obrazu bila je razderana. Stigli su u predvorje. Evelyn se trznula od bola kada je muškarac s Glockom olabavio stisak oko njezina struka kako bi je posjeo. Bila je mršava, ali svejedno im je bila kao uteg. Mladac iza nje teško je disao. Glavom joj je pritisnuo leđa. Kao i onaj s Tecom-9, i dalje je bio više tinejdžer nego muškarac. Svjetlo u predvorju se promijenilo. Prostor se zatamnio. Očito su spustili žaluzine na prednjim prozorima, čija je namjena bila da filtriraju svjetlo, ne da ga sasvim zapriječe. Will je i dalje vidio sve tri osobe. Evelyn su ponovo napola nosili, napola gurali, ovoga puta u dnevnu sobu. Vidio je crnu kapu, pištolj Tec-9 kako maše zrakom. Onda su nestali. Pogled mu je padao skroz do kuhinje. »U dnevnoj sobi su«, reče Amandi. »Svi.« Nije istaknuo da je njezin očiti plan već skrenuo sa zacrtanog puta. Evelyn nisu zadržali u stražnjoj spavaćoj sobi. Željeli su da bude odmah na početku kuće kada Faith uđe. Amanda reče: »Drže Ev kao štit dok povlače zastore odostraga. Ne

mogu naciljati.« Promrmlja neku psovku. »Ništa ne vidim.« »Gdje je Faith?« »Trebala bi uskoro stići.« Will pokuša opustiti tijelo kako ga ramena ne bi boljela. Nije bilo Chucka Finna. Nisu skrivali Evelyn. Dvojica mladića nisu pretražila kuću da vide vrebaju li u njoj policajci. Nisu osigurali prostor. Nisu zabarikadirali ulazna vrata niti su se pobrinuli za to da pobjegnu s istom lakoćom kao što su stigli ovamo. Svaka od tih stvari koje nisu provjerili bila je kao omča koja se sve više steže oko Faithina vrata. Will je sada mogao samo čekati.

OSAMNAESTO POGLAVLJE PRIJE NEGO STO JE otišla iz kuće, Faith je na Jeremyjevu iphoneu snimila videoporuku za svoju djecu. Rekla im je da ih voli, da su joj sve na svijetu i da ma što da joj se danas dogodi, moraju uvijek znati da je voljela svaku vlas na njihovim predragocjenim glavama. Jeremyju je rekla da je odluka da ga zadrži bila najbolja koju je donijela u životu. Da on jest njezin život. To je rekla i Emmi, i dodala da je Victor Martinez dobar čovjek i da joj je drago što će njezina kći upoznati oca. Dramatično, Zeke bi rekao. Snimila je poruku i za njega. Iznenadile su je riječi koje je uputila bratu, uglavnom zbog toga što nijedanput nije upotrijebila riječ »seronjo«. Rekla mu je da ga voli. Rekla mu je da joj je žao zbog svega kroz što je morao proći zbog nje. A onda je pokušala ostaviti poruku za majku. Počinjala je i prekidala sa snimanjem barem desetak puta. Toliko je toga željela reći. Da joj je žao. Da se nada da Evelyn nije razočarana zbog odluka koje je Faith donijela. Da je svako pa i najmanje dobro u njoj dolazilo od njezinih roditelja. Da je jedini cilj koji je ikada u životu imala bio da bude onako dobra policajka, onako dobra majka, onako dobra žena, kao i njezina vlastita majka. Na kraju je odustala zato što je vjerojatnost da će Evelyn Mitchell vidjeti tu snimku bila vrlo mala. Faith nije bila sasvim zaslijepljena. Znala je da će upasti u zamku. Prije, dok su bili u Sarinoj kuhinji, Amanda nije slušala Willa, ali Faith jest. Shvaćala je logiku u onome što je govorio, da ovdje nije riječ samo o otimačini novca. Amanda je bila opijena uzbuđenjem koje donosi lov, mogućnošću da poruči tim nadobudnim gadovima, koji su bili tako bezobrazni da joj otmu najbolju prijateljicu, da se neće izvući s tim. Kao i obično, Will je bistrije glave sagledao situaciju u kojoj su se našli. Znao je postaviti prava pitanja, ali, što je jednako tako bitno, znao je i kako slušati odgovore. Will se vodi logikom, a ne osjećajima — barem se Faith tako činilo. Ne može se znati što se događa u toj njegovoj glavi. Bože pomozi Sari

Linton u herkulovskom zadatku koji se našao pred njom. Ono današnje rukovanje neće biti najgore što ju je zadesilo. Čak i ako uspije ukloniti Angie Trent, u što je Faith čisto sumnjala, i dalje joj ostaje Willova vječna tvrdoglavost. Posljednji put kad je Faith vidjela da se neki muškarac tako zatvori, bilo je kada je Jeremyjevu ocu rekla da je trudna. Ili je možda Faith u krivu u vezi s Willom. Jednako je dobro čitala svojega partnera kao on knjige. Jedino u što se Faith mogla zakleti bila je Willova neobična sposobnost da razumije emocionalno ponašanje drugih ljudi. Faith je pretpostavljala da je tomu razlog to što je odgojen u dječjemu domu pa je morao brzo raspoznati je li osoba pred njim prijatelj ili neprijatelj. Bio je majstor u izvlačenju činjenica iz jedva primjetnih znakova koje normalni ljudi imaju običaj ne primijetiti. Znala je da je samo pitanje trenutka kada će Will shvatiti što se dogodilo s Evelyn prije toliko godina. I Faith je to tek jutros shvatila kada je, možda posljednji put, prekapala po Jeremyjevim stvarima. Naravno, nije mogla baš sve prepustiti Willovoj istražiteljskoj telepatiji. Faith, koja je uvijek morala sve držati pod kontrolom, napisala je pismo u kojemu je opisala sve što se dogodilo i zašto se dogodilo. Poslala ga je na Willovu kućnu adresu iz posljednje banke u kojoj je bila. Atlantska policija pogledat će videosnimke na Jeremyjevu iPhoneu, ali Will im nikada neće reći što je Faith napisala u pismu. U ovo je bila sasvim sigurna: Will Trent zna čuvati tajnu. Faith je izbacila to pismo iz glave dok je izlazila iz kuće. Prestala je razmišljati o majci, Jeremyju, Emmi, Zekeu — svima koji bi joj mogli zamagliti um. Bila je naoružana do zuba. U suknenoj torbi nalazio se kuhinjski nož, skriven ispod novčanica. Zekeov Walther gurnula je u prednji dio hlača. Nosila je futrolu na gležnju u kojoj je, čvrsto pritisnut o njezinu nogu, bio jedan od Amandinih rezervnih Smith&Wessona. Metal joj se trljao o nogu. Činilo joj se da je očit i krupan i to tako da se morala sasvim usredotočiti kako ne bi šepala. Faith je prošla pokraj Minija. Odbila je odvesti se automobilom do majčine kuće. To ju je previše podsjećalo na sve one ostale dane kada bi u njega stavila Emmu i njezine stvari, i odvezla se ulicu i pol do

majčine kuće. Faith je tvrdoglava čitav život i neće sada prestati to biti. Željela je barem jednu stvar danas napraviti pod svojim uvjetima. Skrenula je lijevo na dnu svojega prilaza, pa desno prema majčinoj kući. Pogledom je preletjela preko dugačke ulice. Automobili su bili pod nadstrešnicama i u garažama. Nikoga nije bilo na trijemovima, premda to nije bilo ništa čudno. Ovo je naselje u kojima ljudi sjede na stražnjim trijemovima. Gledaju svoja posla. Barem sada. Njoj zdesna bio je parkiran poštanski kombi. Poštarica je izišla dok je Faith prolazila. Faith je nije prepoznala — postarija žena, hipijevski tip, kojoj je sijedi konjski rep padao niz ramena. Ljuljao se dok je hodala prema poštanskome sandučiću gospodina Cablea i u njega gurnula hrpu kataloga s donjim rubljem. Faith prebaci suknenu torbu u drugu ruku dok je skretala ulijevo u majčinu ulicu. Suknena vreća i novac u njoj bili su teški gotovo sedam kilograma sve skupa. Novac je bio složen u šest svežnjeva, a svaki je bio otprilike deset centimetara visok. Dogovorili su se da će staviti 580 000 dolara, sve u novčanicama po sto dolara, uglavnom zato što je to bio iznos koji je Amanda mogla dobiti preko ispisnice iz dokaza. To se činilo kao vjerodostojan iznos ako je Evelyn bila umiješana u korupciju zbog koje joj je pao cijeli tim. Ali nije bila umiješana u korupciju. Faith nikada nije sumnjala u majčinu nevinost, tako da je Amandina potvrda nije pretjerano umirila. Jednim svojim dijelom morala je osjećati da još nešto nedostaje u toj priči. Njezina je majka umiješana u nešto drugo što je bilo jednako osuđujuće, ali je Faith, koja je uvijek bila razmažena djevojčica, toliko dugo zatvarala oči da dio nje više nije mogao vjerovati u istinu. Evelyn je taj oblik poricanja nazivala »svojevoljnom sljepoćom.« Obično je tim riječima opisivala posebnu vrstu idiota — majku koja je ustrajala na tome da njezin sin zaslužuje još jednu priliku premda je dvaput osuđen zbog silovanja. Muškarca koji je uporno tvrdio da je prostitucija zločin bez žrtve. Policajce koji su smatrali da imaju pravo uzeti prljavi novac. Kćeri koje su toliko zaokupljene vlastitim problemima da se ne mogu ni osvrnuti oko sebe i vidjeti da i drugi ljudi pate. Faith osjeti povjetarac u kosi kada je došla do majčina prilaza. Na

ulici je bio crni kombi, točno ispred poštanskog sandučića. Na stražnjemu dijelu kombija nije bilo prozora. S jedne bočne strane bio je izrešetan metcima. Na odbojniku od kroma nalazila se izblijedjela naljepnica na kojoj je pisalo Obama Biden. Podigne žutu traku koja je označavala mjesto zločina i kojom je bio ograđen prilaz. Evelynina Impala još je bila parkirana pod nadstrešnicom. Faith se igrala školice na tom prilazu. Naučila je Jeremyja bacati košarkašku loptu u zahrđali stari koš koji je Bili Mitchell pričvrstio za strehu. Posljednjih nekoliko mjeseci gotovo je svaki dan ostavljala ovdje Emmu, poljubivši kćer i majku u obraz prije nego što bi se odvezla na posao. Faith čvršće stisne suknenu vreću dok je ulazila pod nadstrešnicu. Znojila se, a od hladnog povjetarca koji je zapuhivao natkriveni prostor, bilo joj je hladno. Osvrne se oko sebe. Vrata spremišta za alat još su bila otvorena. Bilo joj je teško povjerovati da su prošla dva dana otkad je Faith vidjela Emmu zaključanu u maloj zgradi. Okrene se prema kući. Vrata kuhinje bila su razvaljena. Visjela su pod kutom u odnosu na šarke. Vidjela je krvavi otisak koji je majka ostavila, prostor gdje je prstenjakom trebala pritisnuti drvo. Faith je prestala disati dok je otvarala vrata, očekujući da će joj netko pucati u lice. Čak je i zatvorila oči. Ništa se nije dogodilo. Vidjela je samo prazan kuhinjski prostor i krv posvuda. Kada je prije dva dana ušla u kuću, Faith je bila toliko usredotočena na to da nađe majku, da nije zaista upila prizor koji ju je okruživao. Sada je shvatila kakva se žestoka bitka ovdje odigrala. Radila je na brojnim mjestima zločina. Znala je kako borba izgleda. Čak i sada, nakon što je tijelo odavno izneseno iz praonice, Faith se i dalje sjećala gdje se muškarac nalazio, u što je bio odjeven i kako mu je ruka bila raširena na podu. Will joj je rekao kako se mali zove, ali nije se mogla sjetiti. Nije se mogla sjetiti nijednog od njih — ni onoga kojeg je ubila u kupaonici ni onoga kojeg je ubila u stražnjemu dvorištu gospođe Johnson. Nakon onoga što su učinili, i ne zaslužuju da im zna ime. Faith ponovo obrati pozornost na kuhinju. Prolaz je bio prazan. Vidjela je sve do kraja hodnika. Bilo je usred poslijepodneva, ali činilo se da je kuća obavijena sumrakom. Vrata spavaće sobe bila su zatvorena. Zastori na velikim prozorima s obiju strana ulaznih vrata

bili su navučeni. Jedino nefiltrirano svjetlo dopiralo je kroz prozor u kupaonici. Roleta je bila podignuta. Faith prođe kroz blagovaonicu i uđe u prednje predvorje. Stajala je tako, s hodnikom slijeva i kuhinjom zdesna. Dnevna soba bila je ispred nje. Trebala bi izvaditi pištolj, ali nije mislila da će je upucati. Bar ne još. U sobi je bilo mračno. Zastori su bili navučeni, ali bili su više prozirni nego neprozirni. Na blagome povjetarcu treperila je tkanina kojom su prekrivena razbijena staklena vrata. Soba je još bila u neredu. Faith se nije mogla sjetiti kako je prije izgledala, premda je ondje provela osamnaest godina života. Natrpane police s knjigama postavljene na lijevoj strani zida. Uokvirene obiteljske slike. Stereo sa škripavim zvučnicima. Kauč. Naslonjač u kojemu je njezin otac sjedio dok je čitao. Sada je ondje sjedila Evelyn. Lijeva ruka bila joj je zamotana u krvlju natopljen ručnik. Desna toliko otečena da je mogla pripadati i lutki u izlogu. Dva drška metle bila su joj ljepljivom vrpcom zalijepljena oko noge, tako da je stajala ravno ispred nje. Bijela bluza bila je umrljana krvlju. Kosa zalizana u stranu. Preko usta bio joj je nalijepljen komad ljepljive vrpce. Oči su joj se raširile kada je vidjela Faith. »Mama«, Faith šapne. Riječ joj je odjekivala mozgom, prizivajući sve uspomene koje je Faith čuvala u sebi posljednje trideset četiri godine. Voljela je majku. Svađala se s njom. Vrištala na nju. Lagala joj. Plakala u njezinu naručju. Vraćala joj se. A sada ovo. Mladić iz trgovine bio je na drugoj strani prostorije, naslonjen na policu s knjigama. Bio je na idealnom položaju, na vrhu trokuta. Evelyn je bila dolje, njemu slijeva. Faith je stajala četiri i pol metra od majke. On je bio u sjeni, ali bilo je lako vidjeti pištolj u njegovoj ruci. Cijev pištolja Tec-9 bila je uperena u Evelyninu smjeru. Spremnik s pedeset metaka stršio je trideset centimetara od dna. Još okvira s metcima visjelo mu je iz džepa jakne. Faith spusti suknenu torbu na pod. Ruka joj je željela posegnuti prema Waltheru. Željela mu je ispucati cijelu seriju metaka u prsa. Ne bi mu ciljala u glavu. Željela mu je vidjeti oči, čuti krike dok mu metci trgaju tijelo. »Znam o čemu razmišljaš.« Nasmije se, a platinasti mu zub zasvjetluca na ono malo svjetla što ga je bilo u sobi. »>Stignem li izvući pištolj prije nego što on povuče okidač?

<« Faith reče: »Ne.« Faith je brzo povlačila, ali Tec-9 već je bio uperen u majčinu glavu. Brojevi nisu bili na njezinoj strani. »Uzmi joj pištolj.« Osjetila je hladni metal cijevi pištolja na glavi. Netko je bio iza nje. Još jedan muškarac. Izvukao joj je Walthera iz hlača pa zgrabio suknenu torbu. Zatvarač se otvorio. Nasmijao se kao dijete u božićno jutro: »Sranje, čovječe, vidi sve te zelembaće!« Poskakivao je prema prijatelju. »Kvragu, stari! Bogati smo!«. Bacio je Walthera natrag u torbu. Glocka je gurnuo u stražnji dio hlača. »Kvragu!« Ponovi, pokazujući torbu Evelyn. »Vidiš ovo, kujo? Kako ti se to sviđa? Svejedno smo ga dobili.« Faith je promatrala mladića iz trgovine. Nije bio sretan kao njegov partner, ali to se moglo i očekivati. Ovdje nije riječ o novcu. Will je to rekao prije mnogo sati. Muškarac upita Faith: »Koliko je tu novca?« Ona odvrati: »Malo više od pola milijuna.« Tiho zazviždi. »Čuješ ti to, Ev? Puno si se ti nakrala.« »Nego šta.« Partner raširi u lepezu jednu hrpicu novca. »Mogla si sve ovo prekinuti prije dva dana, kujo. Izgleda da te s razlogom zovu Almeja.« Faith nije mogla pogledati u majku. »Uzmi ga«, reče mladiću. »Takav je bio dogovor. Uzmi novac i otiđi.« Njegov je prijatelj bio spreman upravo to učiniti. Spustio je torbu pokraj Evelynina stolca i podignuo samoljepljivu traku s poda. »Slušaj, stari, idemo odmah u Buckhead. Kupit ću si Jaguara i—« Jedan za drugim, ispaljena su dva metka. Ljepljiva vrpca pala je na pod. Otkotrljala se ispod stolca na kojemu je Evelyn sjedila, a onda se mladićevo tijelo beživotno srušilo pokraj nje. Stražnji dio glave izgledao je kao da ga je netko udario čekićem. Krv je šiknula na pod, skupljajući se oko nogu stolca, oko Evelyninih stopala. Mladić reče: »Previše je govorio. Zar ne?« Faith je tako snažno lupalo srce da je jedva čula vlastiti glas. Revolver sakriven u futroli na gležnju bio je vruć, kao da joj pali kožu. »Zaista misliš da ćeš se odavde izvući živ?« Uperio je Tec-9 u Evelyninu glavu. »Zbog čega misliš da to želim?«

Faith si dopusti da pogleda u majku. S lica joj je kapao znoj. Rub samoljepljive trake odvajao joj se od obraza. Nisu je vezali. Slomljena noga bila je jamstvo da nikamo neće otići. Svejedno je uspravno sjedila u stolcu. Ravnih ramena. Dlanova sklopljenih u krilu. Nikada ništa nije odavala — osim sada. U očima joj se vidio strah. Ne strah od čovjeka s pištoljem, nego strah od toga što će njezinoj kćeri biti rečeno. »Znam«, Faith reče majci. »U redu je. Već znam.« Muškarac okrene pištolj ustranu, zatvorivši jedno oko dok je ciljao u Evelyn. „Što ti znaš, kujo?« »Tebe«, Faith odvrati. »Znam tko si.«

DEVETNAESTO POGLAVLJE WILL JE PRISLONIO OKO na optiku puške kada su ispaljeni metci iz Teca9. Najprije je vidio dva bljeska, dva jarka bljeska. Milisekundu poslije, čuo je zvuk. Odskočio je od puške; nije se uspio zaustaviti. Kada je ponovo pogledao kroz optiku, ugledao je Faith. Još je stajala u hodniku kod ulaznih vrata, okrenuta prema dnevnome boravku. Ljuljala se. Čekao je, brojeći sekunde, dok nije bio siguran da neće pasti. I nije. »Koji je to vrag bio?« Roz Levy bila je s druge strane Corvaira. Pogledao je pod automobil i našao se oči u oči s cijevi revolvera Colt Python s oplatom od nikla. Willu nije bilo jasno kako joj nije podrhtavao u ruci. Cijev je bila dugačka barem l5 centimetara, .357 magnum metak može izazvati hidrostatski šok, što znači da od siline pucnja u prsa može doći do krvarenja u mozgu. Trudio se zvučati smireno. »Možete li, molim vas, usmjeriti revolver u drugu stranu?« Ona makne revolver i povuče otponac. »U kurac«, promrmlja, pridižući se. »Stiže Mandy.« Will ugleda Amandu kako trči kroz dvorište. U jednoj je ruci držala voki-toki, a u drugoj Glock. »Faith je dobro«, reče joj. »Još je u kući. Ne znam tko —« »Pokret«, Amanda naredi, projurivši pokraj Corvaira u kuću Roz Levy. Will nije poslušao naredbu. Umjesto toga, ponovo je pogledao kroz optiku da vidi što se događa u Evelyninu hodniku. Faith je još stajala ondje. Ispružila je ruke ispred sebe, s dlanovima prema dolje, kao da nekoga pokušava urazumiti. Jesu li bljeskovi bili pucnjevi upozorenja ili je netko ubijen? Pucač iz automobila voli ispaliti dva metka, jedan za drugim. Da su ubili Evelyn, Faith ne bi ondje stajala ispruženih ruku. Will je nagonski znao da bi bila ili na podu ili na ubojicama da se išta dogodilo njezinoj majci.

»Wille!« Amanda zaurla. Protrčao je pokraj automobila, priljubivši pušku uz tijelo, pa je uletio u kuću. Dvije žene stajale su u prostoriji koja je nekoć vjerojatno bila zatvoreni trijem, a sada je pretvorena u praonicu. Prije nego što je stigao zatvoriti vrata, Roz Levy počela je vikati na Amandu. »Vrati mi to!« Zahtijevala je. Amanda je u ruci držala Pythona. »Mogla si nas sve ubiti.« Otvori ležište i na sušilicu rublja izbaci metke kalibra .38 Special. »Trebala bih te iz ovih stopa uhititi.« »To bih voljela vidjeti.« Nije samo Roz Levy bila bijesna. Willu se grlo stisnulo od siline truda da ne poviče: »Rekla si da će ovo biti laka primopredaja. Rekla si da će uzeti novac i predati Evelyn —« »Začepi, Wille.« Amanda vrati prazni cilindar u revolver i baci ga na perilicu rublja. Očito je Willovu šutnju protumačila kao poslušnost, ali Will je zapravo bio toliko bijesan da nije bio siguran što će se dogoditi ako progovori. Svađa neće promijeniti činjenicu da je Faith zaglavila u toj kući bez jasnog plana izlaska iz nje. Sada mogu samo čekati da se pojave specijalci i praviti se da su to talački pregovori, a ne samoubilački pothvat. Osim ako Will sam ne ode onamo. Zgrabio je pušku. Trebao bi otići onamo. Trebao bi učiniti upravo ono što je Faith napravila prije dva dana, srušiti vrata i zapucati. Amanda ga zgrabi za zapešće. »Da se nisi usudio izići iz ove sobe«, upozori ga. »Sama ću te upucati budem li morala.« Willa su zaboljeli zubi od škripanja. Odmakne se od nje, udarivši u metalni sklopivi stolac koji je stajao nasred sobe. Pogledao je što ga okružuje. Na tronošcu je bila namještena kamera, koja je bila usmjerena kroz prozor na vratima. Roz Levy prekrila je staklo crnim papirom, ostavivši rupicu kroz koju je kamera mogla snimati. Pokraj vrata nalazila se sačmarica. Nije ni čudo da nije dopustila Willu da uđe u kuću. Nije željela da joj smeta dok promatra. Will pogleda u tražilo. Leća je bila oštrija od njegove optike. Vidio je kako znoj kapa Faith niz lice. Još govori. Pokušava razgovarati s pucačem. Jedan pucač. Jedan čovjek na nogama. Dvojica kriminalaca ušla su u tu kuću. Obojica su nosili crne jakne i kape. Jedan je upucan. Barem je u to Will bio siguran.

Gledao je kako oba mladića guraju Evelyn preko tratine u kuću. Onaj koji je hodao iza nje odrađivao je teži dio posla. Bio je potrošan, baš kao Ricardo, baš kao Hironobu Kwon, baš kao i svi ostali koji su se pokušali dočepati novca Evelyn Mitchell. Ali ovdje nije bila riječ o novcu. Chuck Finn nije povlačio konce. Nije bilo čarobnjaka iza zastora. Ovdje je glava zmije o kojoj je Roger Ling govorio: bijesni klinac plavih očiju, s Tecom-9 i sviješću o tome da mu je nanesena nekakva nepravda zbog koje se sada misli osvetiti. Will procijedi kroz stisnute zube: »Ostao je samo on. To je cijelo vrijeme i želio.« »Neće potrošiti ni novčić od tog iznosa.« Borio se sam sa sobom da nastavi govoriti smireno: »Njega nije briga za novac.« »Za što ga je onda briga?« Amanda ga je uhvatila za rame i odgurnula ga od kamere. »Hajde, genijalče. Reci mi što želi.« Gospođa Levy promumlja: »Znaš što želi.« Vraćala je metke u pištolj. »Začepi, Roz. Dosta mi te za jedan dan.« Amanda pogledom prostrijeli Willa. »Prosvijetlite me, doktore Trent. Pretvorila sam se u uho.« »Želi je ubiti. Želi ih obje ubiti. A da si me se barem jednom u životu udostojila poslušati, ništa od ovoga ne bi se sad događalo.« U Amandinim očima sijevao je bijes, ali ipak mu je rekla: »Hajde. Izbaci sve to iz sebe.« Na kraju ga je njezina privola gurnula preko ruba. »Rekao sam ti da bismo trebali usporiti s tim. Rekao sam ti da bismo trebali otkriti što zaista žele prije nego što pošaljemo Faith ovamo s metom iscrtanom na leđima.« Približio joj se, pritisnuvši je o perilicu rublja. »Toliko si htjela dokazati da imaš veći kurac od mene da nisi ni pomislila da bih ja u nečemu mogao biti u pravu.« Will se dovoljno nagne da je osjećao njezin dah na svojemu licu. »Krv koja se prolije ide tebi na dušu, Amanda. Ti si to učinila Faith. Svima si nam to učinila.« Amanda okrene glavu od njega. Nije mu odgovorila, ali vidio je istinu u njezinim očima. Znala je da je u pravu. Njezino tiho prihvaćanje nije mu bilo utjeha, ali Will se svejedno odmakne. Nadvio se nad nju kao kakav nasilnik, tako silovito stežući

pušku da su mu se ruke tresle. Sram je nadvladao bijes. Popustio je stisak, čeljust mu se opustila. »Ha«, Gospođa Levy se nasmije. »Dopustit ćeš da ti se tako obraća, Wag?« Ponovo je napunila Python. Vratila je cilindar u ležište i rekla Willu: »Tako smo je zvali — Wag, zato što bi začepila i mahala repom kao pas svaki put kad bi neki muškarac bio u blizini.« (Jedno od značenja riječi »wag« na engleskom je mahati repom, nap. prev.) Willa su zaprepastile njezine riječi, najviše zbog toga što mu se to činilo potpuno nezamislivim. Gospođa Levy odvagne Pythona u rukama. Reče Amandi: »Toliko o kurčenju. Mogla si ovo zaustaviti prije dvadeset godina da si imala muda prisiliti Ev da—« Amanda prosikće: »Poštedi me svojih licemjernih sranja, Roz. Da nisam ja stajala između tebe i tvog recepta za kolač, sad bi čekala izvršenje smrtne kazne.« »Upozoravala sam te kad se to dogodilo. Ne miješaju se golubovi i drozdovi.« »Nemaš pojma o čemu govoriš, kvragu. Nikada i nisi imala pojma.« Amanda odsječnim tonom izdiktira još nekoliko naredbi u voki-toki. Glas joj je drhtao, što je Willa jednako zabrinjavalo kao i ono što se dogodilo u posljednjih deset minuta. »Onesposobite onaj crni kombi. Želim da probušite sve četiri gume. Raščistite ovu ulicu najbrže što možete. Pozovite Atlantsku policiju da pošalju policajce i u sljedećih pet minuta javite mi za koliko se očekuje dolazak specijalaca, inače se sutra ne morate ni pojaviti na poslu.« Will ponovo prisloni oko na kameru. Faith je i dalje govorila. Odnosno, barem su joj se usne pomicale. Ruke je prekrižila preko prsa. Will je pokušavao shvatiti blago rasistički izbor riječi kojima se Roz Levy poslužila: golubovi i drozdovi. Gospođa Levy bila je puna starih izreka, poput one koju mu je rekla prije dva dana: žena može brže trčati podignute suknje, nego muškarac spuštenih hlača. Neobičan opis trudne četrnaestogodišnjakinje koja je do petnaeste godine rodila. Will upita staricu: »Zašto niste odnijeli Pythona u Evelyninu kuću kad ste nekidan začuli pucnjeve koji su dopirali iz nje?« Ona pogleda pištolj. U glasu joj se osjećala razdražljivost. »Ev mi je

rekla da ni u kojem slučaju ne dolazim.« Willu se ona nije činila kao netko tko sluša naredbe, ali možda je od onih koji laju, a ne grizu. Za trovanje se odlučuju kukavice, to je hladnokrvno ubojstvo kojim ne zaprljaš ruke. Pokušao ju je pogurnuti prema istini. »Ali čuli ste pucnjeve.« »Pretpostavljala sam da Evelyn rješava neka stara posla.« Mahne palcem prema Amandi. »Primijeti kako nije zvala nju da joj pomogne.« Amanda je naslonila bradu na voki-toki. Gledala je Willa kao da čeka da voda zakipi u lončiću. Uvijek je bila deset koraka ispred njega. Znala je u kojem smjeru mu se mozak kreće i prije nego što je on to znao. Obratila se gospođi Levy: »Znala sam da se Evelyn ponovo viđa s Hectorom. Rekla mi je to prije ne znam koliko mjeseci.« »Vraga ti je rekla. Bila si jednako zaprepaštena kad si vidjela tu sliku kao i ja kad sam je snimila.« »Je li to bitno, Roz? Nakon sveg ovog vremena, je li to zaista bitno?« Činilo se da starica smatra da jest. »Nisam ja kriva što je bila spremna prokockati čitav život za deset sekundi zadovoljstva.« Amanda se nasmije, u nevjerici: »Deset sekundi ? Nije ni čudo da si ubila muža. To je sve što ti je stari gad mogao pružiti — deset sekundi?« Ton joj je bio odsječan, tugaljiv, isti koji je imala kada je prije pola sata razgovarala na telefon. Postoje i druge stvari koje čovjek može prokockati osim novca. Govorila je o Willu i Sari. Govorila je o prirođenim rizicima koji dolaze s ljubavi. Will se okrene prema kameri. Faith je još govorila. Je li Roz Levy postavila kameru danas ili je cijelo vrijeme ondje? Pogled na kuću bio je čist. Što bi bila vidjela prije dva dana? Evelyn kako priprema sendviče. Hectora Ortiza kako donosi namirnice. Osjećali su se ugodno kad su bili zajedno. Imali su zajedničku prošlost. Prošlost koju je Evelyn pokušavala sakriti od svoje obitelji. Golubovi i drozdovi. Will podigne glavu od kamere. »On je Evelynin sin.« Obje žene prestanu govoriti. Will reče: »Hector je otac, je l’ da? To je pogreška koju je Evelyn

napravila prije dvadeset godina. Rodila je sina Hectoru Ortizu. Je li račun u banci otvoren za njega?« Amanda uzdahne. »Rekla sam ti, taj račun je nebitan.« Roz s gađenjem otfrkne. »E, pa ja više neću čuvati tu tajnu.« Oduševljeno reče Willu: »Nije mogla odgajati smeđe dijete, je l’ da? »Uvijek sam govorila da ga jednostavno zamijeni s Faithinim. Ta mala je bila divlja. Nikoga ne bi iznenadilo da je petljala s nekim tamo prljavim Meksikancem.« Zasmijuljila se kad je vidjela zaprepaštenje na Willovu licu. »Dvadeset godina poslije ionako je to učinila.« »Devetnaest godina«, Amanda je ispravi. »Jeremy ima devetnaest.« Osvrne se po sobi, napokon shvativši čime se Roz Levy bavila. »Kriste«, promrmlja. »Trebali smo ti naplatiti za gledanje iz prvog reda.« Will upita : „Što se dogodilo?« Amanda prisloni oko na kameru. »Evelyn je dala bebu djevojci s kojom smo radile. Sandra Espisito. Bila je udana za jednog policajca. Nisu mogli imati djecu.« »Možemo li ih dovesti ovamo? Možda bi oni mogli porazgovarati s njim.« Amanda odmahne glavom. »Paul je ubijen na dužnosti prije deset godina. Sandra je umrla lani. Leukemija. Trebala joj je transplantacija koštane srži. Morala je sinu objasniti zašto joj on ne može biti donor.« Okrene leđa Willu. »Najprije je potražio očevu stranu obitelji. Pretpostavljam da je Sandra mislila da bi to moglo biti lakše. Hector ga je pozvao na druženje. Tako je upoznao Ricarda. Tako se upleo s Los Texicanosima. Počeo se drogirati. Najprije trava, onda heroin, a onda više nije bilo povratka. Evelyn i Hector stalno su ga slali na odvikavanje.« Willa je zapeklo u želucu. »Vjetrovi iscjeljenja?« Ona kimne glavom. »Barem u ovoj posljednjoj turi.« »Ondje je upoznao Chucka Finna.« »Ne znam detalje, ali pretpostavljam da jest.« Da je Will to prije znao, sigurno ne bi dopustio da Faith sama ode u tu kuću. Zavezao bi je. Bacio Amandu u prtljažnik gospođe Levy. Pozvao bi specijalce iz svih policija u zemlji. Amanda reče: »Hajde, izbaci to iz sebe. Zaslužila sam.« Will je već

izgubio dovoljno vremena na vikanje na nju. »Kako izgleda stražnji dio kuće?« Nije mogla shvatiti pitanje. »Što?« »Stražnji dio kuće. Faith stoji u predvorju. Gleda u dnevnu sobu. Cijeli stražnji zid je u prozorima i kliznim staklenim vratima. Rekla si da su zastori navučeni. Od tankog su pamuka. Vide li se kakve sjene ili neko kretanje?« »Ne. Previše je svijetlo vani, a u kući svjetla ne gore.« »Kad će stići specijalci?« „Što ti je na umu?« »Trebamo helikopter.« Barem ovaj jedan put nije postavljala nikakva pitanja. Uključila je voki-toki i spojila se direktno sa zapovjednikom specijalaca. Will prisloni oko na kameru dok je Amanda pregovarala o zahtjevu za helikopterom. Faith je još stajala u predvorju. Više nije govorila. »Postoji li neki razlog zašto mi nisi rekla da je Evelyn imala vanbračno dijete s Hectorom Ortizom?« »To bi ubilo Faith«, Amanda reče, naizgled nesvjesna ironije. Zatim se obrati prvenstveno Roz: »A Evelyn nije željela da itko zna, zato što se to nikoga ne tiče.« Will izvadi mobitel. „Što radiš?« »Zovem Faith.«

DVADESETO POGLAVLJE FAITH ZAVIBRIRA MOBITEL u džepu. Nije se pomaknula. samo je zurila u majku. Suze su se kotrljale niz Evelynino lice. »U redu je«, Faith reče. »Nije bitno.« »Nije bitno?« Muškarac ponovi. »Baš ti hvala, seko.« Faith se smrzne na te riječi. Kako je slijepa bila. Kako sebična. Sada je sve imalo smisla. Produženi dopust na koji je njezina majka otišla. Očevi iznenadni odlasci na poslovna putovanja i bijesne tišine. Evelynin sve širi struk, a nikada, ni prije ni poslije toga, nije imala prekomjernu težinu. Odmor na koji je otišla s Amandom mjesec dana prije Jeremyjeva rođenja. Faith je bila gnjevna kada je, nakon gotovo osam mjeseci zajedničkog zatočeništva, Evelyn objavila da će s tetom Mandy otići na tjedan dana zabavljati se na plaži. Faith se osjećala izdano. Osjećala se napušteno. A sada se osjećala tako glupo. Sjeti se onog razdoblja kad smo bile zajedno, prije Jeremyja— To je Evelyn rekla na onoj videosnimci. Davala je Faith trag, nije se prisjećala starih uspomena. Sjeti se onog razdoblja. Pokušaj se sjetiti što se zaista događalo — ne samo s tobom, nego i sa mnom. Tada je Faith bila toliko zaokupljena samom sobom da ju je zanimao samo vlastiti jad, vlastiti uništeni život, vlastite izgubljene mogućnosti. Kada se sada prisjećala, vidjela je očite znake. Evelyn nije izlazila iz kuće preko dana. Nije otvarala vrata. Budila se ranom zorom i odlazila u trgovinu na drugom kraju grada. Telefon je zvonio mnogo puta, ali Evelyn se odbijala javiti. Povukla se. Izolirala od svijeta. Spavala je na kauču, a ne u bračnome krevetu. Nije razgovarala ni s kim osim s Amandom, nikoga nije viđala, nikome se nije javljala. I cijelo to vrijeme, davala je Faith ono nešto za čim svako dijete potajno čezne: potpunu pažnju. A onda se sve promijenilo kad se Evelyn vratila s odmora s Amandom. Nazivala je to svojim »vremenom za sebe«, kao da je otišla na more izliječiti se. Bila je drugačija, sretnija, kao da joj je netko maknuo teret s ramena. Faith je kipjela od ljubomore zbog toga što joj se majka tako promijenila, što je naizgled bila tako bezbrižna. Prije

puta, uživale su u zajedničkome jadu, a Faith nije shvaćala kako se majka s takvom lakoćom odrekla svega toga. Faith su čekali još tjedni do Jeremyjeva rođenja, ali Evelynin život ponovo je postao normalan — odnosno, onoliko normalan koliko se to moglo očekivati kada u kući imaš nadurenu, razmaženu tinejdžericu u visokoj trudnoći. Ponovo je počela ići u njihovu uobičajenu trgovinu. Izgubila je nekoliko kilograma dok je bila na putu i odlučila je, strogom dijetom i vježbanjem, riješiti se i ostatka suvišnih kilograma. Prisiljavala je Faith na dugačke šetnje poslije ručka i naposljetku je počela nazivati stare prijateljice, a glas joj je upućivao na to da je preživjela najgori dio i da je sada, kada se bliži kraj, spremna ponovo skočiti u žrvanj. Jastuk joj više nije bio na kauču, nego na krevetu koji je dijelila sa suprugom. Policiji je javila da će se vratiti nakon što se Jeremy rodi. Napravila je novu frizuru, ošišala se na kratko. Sve u svemu, počela se ponašati kao ona stara Evelyn. Ili barem kao nova verzija stare sebe. Bilo je pukotina u toj novoj, sretnoj fasadi, što je Faith tek sada shvatila. Prvih nekoliko tjedana Jeremyjeva života, Evelyn je plakala svaki put kad bi ga uzela u naručje. Faith se sjećala da bi zatekla majku kako plače u stolcu za ljuljanje, tako čvrsto stišćući Jeremyja da se bojala da beba neće moći disati. Kao i na sve ostalo, Faith je bila ljubomorna na njihovu povezanost. Tražila je načina da kazni majku, držeći Jeremyja podalje od nje. Ostajući dokasna vani s njim. Vodeći ga u trgovački centar, ili u kino, ili na brojna druga mjesta na kojima bebi nije bilo mjesto — iz čiste pakosti. Iz čiste zlobe. A cijelo to vrijeme, Evelyn ne samo da je patila za djetetom, nego je patila za svojim djetetom. Ovim gnjevnim, bezdušnim mladićem koji je sad držao pištolj uperen u njezinu glavu. Faith osjeti da je mobitel prestao zvoniti. Gotovo istoga trenutka počeo je ponovo. Faith reče majci: »Tako mi je žao što nisam bila tu za tebe.« Evelyn odmahne glavom. Nije bitno. Ali jest. »Tako mi je žao, mama.« Evelyn spusti pogled, pa ponovo pogleda Faith. Sjedila je na rubu stolca, ozlijeđena noga bila je ispružena ispred nje. Mrtvac je ležao niti pola metra dalje. Glock mu je još bio uglavljen u stražnjemu dijelu

hlača. Ne bi bilo ništa drugačije ni da je kilometrima daleko. Evelyn ne može skočiti i zgrabiti pištolj. Svejedno, mogla je podići ruku i skinuti samoljepljivu vrpcu s usta. Već se počela odljepljivati. Kutovi srebrne trake odljepljivali su se. Zašto se pretvara da su je ušutkali? Zašto je tako pasivna? Faith se zagleda u majku. Što želi da učini? Što može učiniti ? Začuje se mukli udarac i to im privuče pozornost. Obje pogledaju muškarca. Jednu po jednu, rušio je preostale knjige s polica. »Kako je bilo odrastati ovdje?« Faith je šutjela. Ne namjerava voditi ovaj razgovor. »Mamica i tatica sjede oko kamina.« Nogom sruši Bibliju na pod. Stranice zaklepeću dok je knjiga letjela preko sobe. »Sigurno je bilo jako lijepo vraćati se kući svaki dan na mlijeko i kekse.« Držao je pištolj uz bok dok je hodao prema Evelyn. Okrene se na pola puta i počne koračati sitnim koracima. »Sandra je morala raditi svaki dan. Nije imala vremena vraćati se kući i provjeravati jesam li napisao zadaću.« Nije ni Evelyn. Bill je radio od kuće. Njezin otac provjeravao je jesu li štogod pojeli i jesu li napisali lektiru. »Sačuvala si sva njegova sranja u ormaru. Što je s tim?« Mislio je na Jeremyja. Faith i dalje nije odgovarala. Evelyn ju je natjerala da sve sačuva zato što je znala da će jednoga dana to Faith biti važnije od svega drugog, osim Emminih stvari. Pogledala je majku. »Užasno mi je žao.« Evelyn ponovo pogleda mrtvaca, Glock. Faith nije znala što majka želi da učini. Bio je barem četiri i pol metra udaljen od nje. »Nešto sam te pitao.« Prestao je koračati. Stajao je nasred sobe, točno prekoputa Faith. Tec-9 bio je uperen ravno Evelyn u glavu. »Odgovori mi.« Nije mu namjeravala reći istinu, pa je izgovorila posljednji trag s kojim je sve sjelo na svoje mjesto. »Zamijenio si pramen kose.« Od njegova osmijeha sledila joj se krv u žilama. Faith je jutros shvatila da Jeremyjev pramen kose nije potamnio s vremenom. Svijetloplava vrpca kojom je taj pramen bio vezan bila je drugačija od

vrpce kojom je bio vezan njegov pramen. Rubovi su bili ravni, a ne iscufani od toga što ih je Faith trljala poput talismana posljednjih nekoliko mjeseci trudnoće s Emmom. Pribor za jelo. Kemijske olovke. Snježne kugle. Sara je bila u pravu. To je nešto što bi dijete napravilo da dobije pažnju. Kad ga je Faith prvi put vidjela u toaletu trgovačkog centra, bila je toliko zaokupljena time da zapamti njegov opis, da nije uopće shvatila što točno vidi. Bio je Jeremyjevih godina. Visok otprilike kao Faith. Grizao je usnicu kao što to Jeremy čini. Imao je onu Zekeovu nasilnu razmetljivost. I Evelynine plave oči. Istog bademastog oblika. Ista ona tamnoplava sa zelenim točkicama. Faith reče: »Majka te očito voljela. Sačuvala je pramen tvoje kose.« »Koja majka?« On upita, a Faith se lecne od tog pitanja. Je li Evelyn sačuvala pramen njegove kose sve ove godine? Faith je zamislila majku u bolnici, kako drži svoje dijete u naručju i zna da je to posljednji put da to čini. Je li se Amanda sjetila škara? Je li ona pomogla Evelyn da odreže pramen kose i veže ga vrpcom? Je li ga Evelyn čuvala posljednjih dvadeset godina, vadeći ga svako toliko kako bi između prstiju osjetila mekane, dječje paperjaste vlasi ? Naravno da je. Ne može se dogoditi da se odrekneš svojega djeteta i da onda ne misliš na njega, svaki dan, svaki trenutak, do kraja života. To jednostavno nije moguće. Mladić upita: »Zar ne želiš znati ni kako se zovem?« Faith su drhtala koljena. Željela je sjesti, ali znala je da se ne može pomaknuti. Stoji na ulaznom predvorju. Vrata kuhinje su joj slijeva. Ulazna vrata iza nje. Hodnik je zdesna. Na kraju hodnika je kupaonica. Iza te kupaonice je Will sa svojim Coltom AR-l5A2, Will koji savršeno puca, samo kad bi ona mogla natjerati toga gada da krene prema njoj. Gangsterski nakosi pištolj dok je ciljao. »Pitaj me kako se zovem.« »Kako se zoveš?« »Kako se zoveš, braco?« Osjećala je slinu na jeziku. »Kako se zoveš, braco?« »Caleb«, reče. »Caleb. Ezekiel. Faith. Izgleda da mamica voli biblijska imena.« I jest, voljela ih je. Zbog toga je Jeremyjevo srednje ime Abraham, a Faithino prvo ime Hannah. Zašto je Faith odabrala Emmino ime na

temelju toga što joj je lijepo, umjesto da poštuje majčinu tradiciju? Evelyn je predložila Elizabeth, ili Esther, ili Abigail, a Faith se tvrdoglavila samo zato što nije znala drugačije. »Ovdje je i on odrastao, je li?« Caleb mahne pištoljem, pokazujući na kuću. »Tvoj ljubljeni Jeremy?« Faith se gadio zvuk imena njezina djeteta na njegovim usnama. Htjela mu ga je šakom nagurati niz grlo. »Gledao televiziju. Čitao knjige. Igrao neke igre.« Donja ladica police s knjigama bila je otvorena. Jednim okom pratio je Faith dok je izvlačio društvene igre i bacao ih na pod. »Monopoly. Cluedo. Pictionary.« Nasmije se. »Oprosti!« „Što hoćeš od nas?« »Kvragu, zvučiš kao ona.« Okrene se prema Evelyn. »Nisi li mi ti to rekla, mamice? >Što hoćeš od mene, Calebe?< Kao da me možeš isplatiti.« Ponovo se zagleda u Faith. »Ponudila mi je novac. Što kažeš na to? Deset tisuća dolara da nestanem.« Faith mu nije povjerovala. »Bilo joj je bitno samo to da zaštiti tebe i tvog razmaženog kurčevog malog.« Platinasti zub zasvjetlucao je na prigušenome svjetlu. »Sad ih imaš dvoje, je l’? Mamica nije mogla zadržati svoje smeđe djetešce, ali ti to možeš bez problema.« »Sada je drugačije«, reče mu. Evelynino stanje jest bilo tajno, ali Faith je dovoljno za cijeli život osramotila obitelj. Njezin otac izgubio je dugogodišnje klijente. Njezin brat bio je prisiljen da ode. Što bi napravili da je Evelyn Mitchell odgajala dijete za koje je bilo jasno da ga nije začela sa suprugom? Nije bilo dobroga izbora. Faith nije mogla ni zamisliti koliko joj je majka patila. »Nemaš pojma kako je tada bilo.« »Dva od dva. I mama je to rekla.« Pokaže na Faithin džep. »Misliš li se javiti?« Mobitel joj je ponovo počeo vibrirati. »Želiš li da se javim?« »SOP«, reče. Standardni operativni postupak. »Žele znati moje zahtjeve.« »Koji su tvoji zahtjevi?« »Javi se pa ćemo saznati.« Protrljala je dlan o nogu da obriše znoj, pa zatim izvadila mobitel.

»Halo?« Will reče: »Faith, ovaj tip je—« »Znam tko je.« Zurila je u Caleba, nadajući se da vidi svaki pa i najmanji gram mržnje koju osjeća prema njemu. »Ima zahtjeve.« Ispruži mobitel prema Calebu, moleći se u sebi da krene prema njemu. Stajao je kao ukopan. »Želim mlijeko i kekse.« Zastane kao da još malo razmišlja o tome. »Želim da moja mama bude kod kuće svaki dan kad se vratim iz škole. Želim da prođe jedan dan u kojem me ne vuku na misu u cik zore i u kojem me koljena ne bole od toga što se moram moliti svaku večer.« Zamahne rukom u luku prema polici s knjigama. »Želim da mi mama čita knjige o sretnim kozama i mjesecu. Ti si to radila sa starim Jaybirdom, je l’ da?« Faith je jedva uspjela progovoriti: »Ne izgovaraj njegovo ime.« »Vodila si maloga Jaya u park, i u Disney World, i na plažu.« Očito je zapamtio svaku fotografiju u Jeremyjevoj kutiji s uspomenama. Koliko je vremena proveo u njezinoj kući? Koliko je sati proveo prekapajući po Jeremyjevim stvarima? »Prestani izgovarati ime mojega sina.« »Ili što?« Nasmije se. »Reci im da je to ono što želim. Želim da me odvedete u Disney World.« Faith je ruka podrhtavala od toga što ju je ispružila, držeći mobitel u njoj. »Što želiš da mu kažem?« S gađenjem otpuhne. »Sad mi ništa ne treba, kvragu. Imam obitelj oko sebe. Svoju mamu i stariju sestru. Što mi još treba?« Vratio se do knjiga i naslonio na police. »Život je dobar.« Faith pročisti grlo. Ponovo prisloni mobitel na uho. »Nema nikakvih zahtjeva.« Will upita: »Jesi li ti dobro?« »Ovaj—« »Spikerfon«, Caleb reče. Faith pogleda telefon, tražeći pravu tipku. Reče Willu: »Čuje te.« Will je oklijevao. »Je li ti mami udobno? Može li sjediti?« Tražio je da mu da neki trag. »U tatinom je stolcu, ali zabrinuta sam za nju.« Faith duboko udahne. Gledala je majku u oči. »Ako se ovo razvuče, možda će mi zatrebati inzulin.« Caleb je otvarao Faithin

hladnjak. Znat će da je dijabetičarka. »Šećer mi je jutros bio tisuću osamsto. Mama ima dovoljno inzulina samo za tisuću petsto. Zadnju dozu uzela sam u podne. Sljedeća mi treba najkasnije do deset, inače će mi šećer podivljati.« »Dobro«, Will se složi, a ona se pomoli u sebi da je zaista shvatio poruku, a ne da joj samo daje brzi odgovor. Faith reče: »Tvoj telefon—« Mozak joj nije dovoljno brzo radio. »Da te zovemo na telefon ako nešto budemo trebali? Tvoj mobitel?« »Da«, Will zastane. »Možemo ti dostaviti inzulin za pet minuta. Samo nam javi. Samo mi javi.« Caleb stisne oči. Faith previše govori, a ni ona ni Will nisu dobri u tome. »Budi oprezan.« Faith se nije morala pretvarati da se boji. Glas joj je drhtao bez imalo truda. »Već je ubio svog partnera. Ima—« »Prekini razgovor«, Caleb reče. Faith pokuša pronaći tipku. »Prekini!« Poviče. Telefon joj sklizne iz ruke. Faith ga krene dići s poda. Sjeti se revolvera na gležnju. S&W bio je hladan pod njezinim prstima. »Ne!« Evelyn vrisne. Tako je široko otvorila usta da se samoljepljiva vrpca napokon odlijepila. Caleb joj zabije pištolj u rebra. Slobodnom rukom stisne joj slomljenu nogu. »Ne!« Evelyn krikne. Faith nikada u životu nije čula da neko ljudsko biće proizvede takav zvuk. To što je dolazio od njezine majke bilo joj je kao da joj netko rukom čupa srce. »Prestani!« Faith ga je preklinjala, ustavši i ispruživši ruke. »Molim te, prestani! Molim te, samo — prestani!« Caleb otpusti pritisak, ali nastavio je držati ruku iznad slomljene noge. »Gurni pištolj nogom prema meni. Polako, inače ću svejedno ubiti kuju.« »U redu je.« Faith klekne. Cijelo tijelo joj je podrhtavalo kao da ima napadaj. »Radim ono što si rekao da napravim. Radim točno to.« Podigne nogavicu pa uhvati pištolj palcem i kažiprstom. »Nemoj je ponovo ozlijediti. Gledaj.« »Polako«, upozori je. Gurne pištolj po podu pod određenim kutom, moleći se da se Caleb vrati onamo gdje je stajao. Pustio je da pištolj prođe pokraj njega i ostao pokraj Evelyn.

Reče: »Samo probaj ponoviti nešto takvo, kujo.« »Neću«, Faith reče. »Obećavam.« Caleb nasloni Tec-9 na rub stolca, nagnuvši cijev pištolja prema dolje, prema Evelyninoj glavi. Vrpca joj je visjela s usta. On je otrgne. Evelyn pohlepno udahne zrak. Šištao je dok joj je prolazio kroz slomljeni nos. Caleb je upozori: »Nemoj se previše naviknuti na to da udišeš taj čisti zrak.« »Pusti je da ode.« Evelynin glas bio je hrapav. »Ne želiš nju. Ona nije pojma imala. Bila je dijete.« »I ja sam bio dijete.« Evelyn iskašlje krv. »Samo je pusti, Calebe. Mene želiš kazniti.« »Jesi li uopće mislila na mene?« Prislonio joj je pištolj uz glavu i kleknuo pokraj nje. »Sve ono vrijeme koje si provodila s njezinim malim kopiletom, jesi li uopće mislila na mene?« »Nikada nisam prestala misliti na tebe. Nijedan dan nije prošao a da nisam—« »Glupost.« Ponovo ustane. »Sandra i Paul voljeli su te kao da si njihova krv. Obožavali su te.« On skrene pogled s nje. »Lagali su mi.« »Samo su željeli da budeš sretan.« »Izgledam li sretno?« Pokaže na mrtvaca na podu. »Više nema nijednog od mojih prijatelja. Ricky, Hiro, Dave. Svi su mrtvi. Ja sam jedini ostao na nogama.« Činilo se da je zaboravio svoju ulogu u tom pokolju. »Moj lažni otac je mrtav. Moja lažna majka je mrtva.« Evelyn reče: »Znam da si plakao na njezinu sprovodu. Znam da si volio Paula i—« Otvorenim dlanom udario ju je u zatiljak. Faith se pokrenula bez razmišljanja. Mahnuo je pištoljem prema njoj i ukopala se na mjestu. Faith ponovo pogleda majku. Evelynina glava klone. Krv joj poteče iz usta. »Nisam zaboravila na tebe, Calebe. Znaš to negdje duboko u duši.« Ovoga puta, pljusne je snažnije. »Prestani«, Faith je preklinjala. Nije znala obraća li se majci ili Calebu. »Molim te, samo prestani.« Evelyn šapne: »Uvijek sam te voljela, Calebe.« On podigne pušku i kundakom je odalami po bočnoj strani glave.

Od siline udarca prevrnuo se stolac. Evelyn tresne o pod. Zaurla od bola kad joj se noga iskrenula. Držak metle puknuo je na dva dijela. Kost joj je virila iz bedra. »Mama!« Faith potrči prema njoj. Začuje se neki fijuk. Drvo odskoči od poda. Faith se smrzne. Nije znala je li pogođena. Vidjela je samo svoju majku na podu i Caleba kako stoji iznad nje, stisnute šake. Udario je nogom Evelyn. Silovito. »Molim te, prestani«, Faith ga je preklinjala. »Obećavam —« »Začepi.« Caleb pogleda u strop. Isprva, Faith nije prepoznala zvuk. Bio je to helikopter. Elise su sjekle zrak, od čega joj je zvonilo u ušima. Caleb je sada uperio Tec-9 u Faith. Morao je povisiti ton da bi ga čule. »To je bio pucanj upozorenja«, rekao joj je. »Sljedeći će ti završiti ravno između očiju.« Zagledala se u pod. U parketu je bila rupa. Ustukne i proguta krik koji joj je umalo pobjegao preko usana. Zvuk rezanja zraka stišao se kako se helikopter podizao uvis. Faith je jedva uspjela progovoriti. »Molim te, nemoj je ozlijediti. Meni možeš napraviti što god hoćeš, ali, molim te...« »O, vrlo brzo ću te ozlijediti, sestro. Gadno ću te ozlijediti.« Podigne ruke kao da je na pozornici. »O tome i je riječ, ej. Pokazat ću tvom ljubljenom dječačiću kako je to odrastati bez mame.« Uperi pištolj u Faith. »Dobra si bila jučer kad si potrčala za njim na ulicu. Da je došao malo brže, završio bi mrtav na cesti.« Usta joj se napune izbljuvkom. Caleb tenisicom gurne Evelyn. »Pitaj je zašto me dala.« Faith nije bila sigurna može li otvoriti usta. »Pitaj je zašto me dala«, Caleb ponovi. Podigne nogu, spreman udariti Evelyn u slomljenu nogu. »Dobro!« Faith poviče. »Zašto si ga dala?« Caleb reče: »Zašto si ga dala, mama?« »Zašto si ga dala, mama?« Evelyn se nije pomaknula. Oči su joj bile zatvorene. Upravo u trenutku kad je Faith počela hvatati panika, usta njezine majke se otvore. »Nisam imala izbora.« »Ej, pa je l’ mi ne govoriš to zadnjih godinu dana, mama? Svi imaju

mogućnost izbora?« »Ono su bila drugačija vremena.« Otvori neozlijeđeno oko. Trepavice su bile slijepljene. Zagleda se u Faith. »Užasno mi je žao, dušo.« Faith odmahne glavom. »Nemaš se zbog čega ispričavati.« »Ma vidi ti kako je to krasno. Sjedinjenje majke i kćeri.« Tako silovito gurne stolac o zid da se stražnja noga slomila. »Sramila me se, eto zašto.« Ode do police s knjigama i natrag. »Nije mogla objasniti kako je nekakvo smeđe djetešce ispalo iz nje. A ne kao ti, je l’ da? Drugačija vremena.« Ponovo počne koračati. »A ti misliš da ti je tatica bio tako dobar dok si odrastala. Reci joj što ti je rekao, mama. Reci joj što te natjerao da učiniš.« Evelyn je ležala na boku, zatvorenih očiju, ruku ispruženih pred sobom. Plitko dizanje i spuštanje prsa bilo je jedino što je upućivalo na to da je još živa. »Tvoj dobri stari tatica rekao joj je da bira, ili on ili ja. Šta kažeš ti na to? Gospodin nositelj titule najboljeg agenta osiguranja šest godina zaredom, a rekao je tvojoj mami da ne može zadržati svojega dječačića zato što ako to učini, više nikada neće vidjeti djecu.« Faith se borila sama sa sobom da ne pokaže da ju je napokon pogodio u živac. Obožavala je oca, obožavala ga je kako to samo razmažena djevojčica može, ali kao odrasloj, lako joj je bilo zamisliti Billa Mitchella kako njezinoj majci postavlja taj ultimatum. Caleb se vratio na svoj početni položaj pokraj police s knjigama. Pištolj je spustio uz bok, ali znala je da ga u bilo kojem trenutku može ponovo podignuti. Leđima je bio okrenut prema staklenim kliznim vratima. Evelyn mu je stajala slijeva. Faith je stajala dijagonalno od njega, udaljena otprilike tri i pol metra, čekajući da nastane pakao. Molila se da je Will shvatio poruku. Soba je sat. Faith je stajala na osamnaest nula nula, odnosno šest sati. Evelyn na petnaest nula nula, odnosno tri sata. Caleb se pomicao između deset i dvanaest. Prošli mjesec Faith se barem dvadeset puta ponudila da prebaci Willov mobitel na l2-satni prikaz sata. Svaki put bi je odbio zato što je tvrdoglav i pun nekakve neobične mješavine srama i ponosa kad je u pitanju njegov nedostatak. Usto, gledao ju je kroz prozor u kupaonici. Rekao joj je da mu da znak. Prošla je rukom kroz kosu, spojivši palac i

kažiprst u znak za O.K. Faith pogleda majku koja je ležala na podu. Evelyn je gledala u nju neozlijeđenim okom. Je li vidjela da je Faith dala Willu znak? Je li u stanju razumjeti što će se dogoditi? Teško je disala. Usne su joj bile pune mjehurića. Očito su je gušili. Vrat joj je bio istočkan crnim modricama. Na bočnoj strani glave imala je posjeklinu. Krv joj je kapala iz duboke rane na obrazu. Faith preplavi val ljubavi koji se razlio ravno do majke. Kao da joj je svjetlo sijalo iz tijela. Koliko je puta Faith tražila pomoć od te žene? Koliko joj je puta plakala na ramenu? Toliko puta da je Faith prestala brojiti. Evelyn podigne ruku. Prsti su joj se tresli. Prekrila je lice. Faith se okrene. Zasljepljujuće jarko svjetlo uđe kroz prozore na prednjoj strani kuće. Probilo se kroz žaluzine i osvijetlilo kuću. Faith se sagne. Možda se mišićno sjećanje prisjetilo neke vježbe iz prošlosti. Možda je u ljudskoj prirodi da se učinimo što manjima kada osjetimo da će se nešto loše dogoditi. U tom trenutku ništa se nije dogodilo. Prolazile su sekunde. Faith se uhvatila kako broji: »... dva... tri... četiri...« Pogleda Caleba. Staklo se rasprsne. Trznuo se kao da ga je netko šakom udario u rame. Na licu mu se vidjela mješavina zaprepaštenja i bola. Faith se odgurne od poda. Baci se prema Calebu. Uperio joj je pištolj u lice. Pogledala je ravno u cijev s navojem, mračno oko kratke cijevi uzvratilo joj je pogled. Preuzme je bijes koji je gorio u njoj, tjerajući je da ide naprijed. Željela je ubiti ovog čovjeka. Željela mu je zubima razderati grlo. Željela mu je iščupati srce iz grudi. Željela je gledati bol u njegovim očima dok mu je činila sve ono što je on činio njezinoj majci, njezinoj obitelji, njezinim životima. Ali neće dobiti priliku. Bočni dio Calebove glave eksplodira. Ruke mu poletješe uvis. Metci ispaljeni iz Teca-9 uzrokovali su kišu bijele krede sa stropa. Mišićno sjećanje. Dva pucnja, jedan za drugim. Polako je pao na pod. Faith je čula samo zvuk njegova tijela kako udara o pod. Najprije bok, pa rame, pa glava, pali su na tvrdo drvo. Oči su mu ostale otvorene. Tamnoplave. Tako poznate. Tako beživotne. Zbogom.

Faith pogleda majku. Evelyn se uspjela pridignuti prislonjena uza zid. Još je držala Glock u desnoj ruci. Cijev se počela spuštati. Pištolj joj je bio pretežak. Spustila je ruku. Pištolj padne na pod. »Mama...« Faith je jedva stajala. Napola je dohodala, napola dopuzala do majke. Nije znala gdje bi je dotaknula, koji dio njezina tijela nije natučen ili slomljen. »Dođi«, Evelyn šapne. Privuče Faith u zagrljaj. Mazila ju je po leđima. Faith si nije mogla pomoći. Zaplakala je poput djeteta. »U redu je, dušo.« Evelyn prisloni usne na Faithino tjeme. »Sve će biti u redu.«

ČETVRTAK

DVADESET PRVO POGLAVLJE WILL JE STAVIO RUKE u džep dok se spuštao hodnikom prema bolničkoj sobi Evelyn Mitchell. Gotovo da mu se vrtjelo u glavi od umora. Vid mu je bio beskrajno oštar. U uhu mu je prodorno zavijalo. Osjećao je svaku poru na koži. Evo zašto nikada ne pije kavu. Činilo mu se da u sebi ima dovoljno struje da bi mogao napojiti mali grad. Posljednje tri noći proveo je sa Sarom. Jedva je dodirivao tlo pod nogama. Zaustavio se ispred Evelynine sobe, pitajući se je li trebao donijeti cvijeće. Imao je nešto novca u novčaniku. Okrene se i vrati prema dizalima. Mogao bi joj barem kupiti balon u darovnoj trgovini. Svi vole balone. » Hej .« Faith otvori vrata majčine sobe. »Kamo ćeš?« »Voli li tvoja majka balone?« »Sigurna sam da ih je voljela kad joj je bilo sedam godina.« Will se nasmiješi. Posljednji put kada je vidio Faith, plakala je u majčinu naručju. Sada je izgledala malo bolje, ali i dalje ne baš dobro. »Kako je ona?« »Dobro. Prošla noć bila je malo bolja od pretprošle, ali i dalje je jako boli.« Mogao je misliti. Evelyn su žurno odvezli u Grady pod punom policijskom pratnjom. Više od šesnaest sati provela je na operaciji. Stavili su joj dovoljno metala u nogu za cijeli jedan dječji metalni most. Will upita: »A ti?« »Puno je toga što treba shvatiti.« Faith odmahne glavom kao da joj to i dalje ne polazi za rukom. »Uvijek sam željela još jednog brata, ali samo zato što sam mislila da bi on mogao tući Zekea.« »Čini se da se možeš brinuti sama za sebe.« »To je mnogo zahtjevnije nego što bi se reklo.« Ramenom se nasloni na zid. »Sigurno joj je bilo užasno teško. Kroz što je sve prošla. Ne mogu zamisliti da se odreknem nekog od svoje djece. Radije bih si iščupala srce.« Preko njezina ramena, Will pogleda u prazni hodnik. »Oprosti. Nisam razmišljala o—«

»U redu je«, on odvrati. »Znaš, iznenađujuće velik broj siročadi završi u kaznenom sustavu.« Nabrojio joj je nekoliko boljih primjera. »Albert DeSalvo. Ted Bundy. Joel Rifkin. Samov sin. »Mislim da su i Aileen Wuornos roditelji napustili.« »Javit ću to ostalima. Dobro je imati ženu na popisu.« Nasmijala se, ali bilo je očito da to nije od srca. Will ponovo pogleda preko njezina ramena. Krupna medicinska sestra spuštala se niz hodnik s buketom cvijeća u rukama. Faith reče: »Bila sam sigurna da se nećemo izvući iz one kuće.« Nešto u njezinu glasu reklo mu je da još nije zaboravila ono što se dogodilo njezinoj obitelji. Možda nikada i neće. Neke stvari nikada ne zaboravimo, ma koliko pokušavali. Will reče: »Stvarno bismo trebali smisliti neke bolje šifre, za slučaj da se ovo ponovi.« »Užasno me bilo strah da nećeš razumjeti. Hvala Bogu da smo se toliko svađali oko toga da ti vratimo mobitel na l2- satni prikaz sata.« »Zapravo, nisam shvatio.« Nacerio se kada je vidio njezin zaprepašteni izraz lica. Will je uključio spikerfon dok je razgovarao s Faith. Roz Levy podijelila je svoje mišljenje s njima čim je razgovor završio; rekla im je da je soba sat, i da će vrlo rado otrčati onamo sa svojim Pythonom i smaknuti dripca koji stoji na dvanaest sati. Will reče Faith: »Volim vjerovati da bih to naposljetku i sam shvatio.« »Shvaćaš da je nemoguće imati onako visoku razinu šećera?« »Naravno, znam to.« »Isuse Kriste«, Faith šapne. »Toliko o našem podmazanom stroju.« Osjetio je potrebu da joj kaže: »Ja sam se sjetio helikoptera. Infracrvena kamera nam je rekla gdje si i potvrdila da mu je partner mrtav.« Nije izgledala zadivljeno pa je Will dodao: »I svjetla su bila moja ideja.« Parkirali su dva patrolna vozila i usmjerili svjetla u prednje prozore. Calebova sjena na zastorima rekla im je kamo da pucaju. »Pa, svejedno hvala što si pucao u njega.« Očito je uspjela pročitati njegov izraz lica. »O, Wille, to nisi bio ti?« On duboko uzdahne. »Amanda mi je obećala da će mi vratiti jedan testis ako joj dopustim da ona puca.«

»Nadam se da to imaš napismeno. Ne može se baš reći da je pogodila u sridu.« »Krivi moju pušku. Nešto u vezi s tim da sam ljevak.« Puška je imala univerzalni držak, ali Faith nije proturječila. »E, pa, drago mi je da si bio ondje. Osjećala sam se sigurnije.« Nasmiješio se, premda je bio prilično siguran da se sve to moglo dogoditi i bez njegova prisustva. Amanda je dovitljiva, a Will se praktički skrivao iza zida dok je Faith riskirala život. Ona reče: »Drago mi je što si sa Sarom.« Pokušavao je zaustaviti blesavi osmijeh koji je prijetio da će mu se pojaviti na licu. »U tome sam dok ne zaključi da može bolje.« »Voljela bih kad bih mislila da se šališ.« I Will bi to volio. Nije shvaćao Saru. Nije znao što je pokreće ni zašto je s njim. A ipak jest s njim. I ne samo to — činilo se da je sretna zbog toga. Sara se jutros toliko smiješila da je jedva uspjela napućiti usne da ga poljubi na rastanku. Will je pomislio da mu se možda toaletni papir zalijepio za lice ondje gdje se porezao dok se brijao, ali rekla mu je da se smiješi zbog toga što je čini sretnom. Nije znao što bi s tim. Nije imalo smisla. Faith je znala kako mu obrisati taj osmijeh s lica. »Što je s Angie?« On slegne ramenima, kao da Angie nije ostavila toliko poruka na njegovoj kućnoj telefonskoj sekretarici, kao i na govornoj pošti na mobitelu, da ni na jednoj više nije bilo mjesta za nove. Svaka poruka bivala je sve gadnija i gadnija. Svaka prijetnja sve ozbiljnija. Will je preslušao svaku poruku. Nije si mogao pomoći. Još je vidio Angie s onim pištoljem u ustima. Još je osjećao kako mu srce tuče pri pomisli da će otvoriti vrata kupaonice i zateći je kako krvari u njegovu tušu. Srećom, Faith se nije dugo zadržala na negativnim stvarima. »Jesi li rekao Sari da se užasno bojiš čimpanza?« »Ta tema nekako nije iskrsnula.« »Jednom hoće. To se događa u vezama. Sve iskrsne htio ti to ili ne.« Will kimne, nadajući se da će je njegovo brzo slaganje ušutkati. Nije bio te sreće. »Gledaj.« Počela je govoriti svojim majčinskim glasom, onim kojim se koristila kada se nije držao uspravno ili je nosio pogrešnu kravatu. »Ovo ćeš pokvariti samo ako se budeš stalno brinuo da ćeš to

pokvariti.« Will bi radije ponovo zaglavio u prtljažniku gospođe Levy nego vodio ovaj razgovor. »Zabrinut sam za Betty, zapravo.« »Ma nemoj.« »Prilično se vezala.« Taj dio je bio točan. Kujica je jutros odbila otići iz Sarina stana. »Samo mi obećaj da ćeš čekati barem mjesec dana prije nego što joj kažeš da si zaljubljen u nju.« Duboko uzdahne, čeznući za izolacijom koju mu je pružao Corvair. »Jesi li znala da je Bayer nekada imao prava na zaštićeni naziv za heroin?« Ona odmahne glavom na to mijenjanje teme. »Tvrtka koja proizvodi aspirin?« »Izgubili su to pravo nakon Prvog svjetskog rata. Piše u Versajskom ugovoru.« »Naučiš nešto novo svaki dan.« »Robna kuća Sears u katalogu je prodavala injekcije već napunjene heroinom. Dolar i pol za dvije.« Faith položi ruku na njegovu nadlakticu. »Hvala ti, puno Wille.« Potapšao ju je po nadlanici, jednom, pa još jedanput, zato što samo jedanput vjerojatno nije dovoljno. »Trebala bi zahvaliti Roz Levy. Ona je sve shvatila.« »Ona baš i nije neka mila staričica, je l’ da?« To je prilični eufemizam. Stara vještica zabavljala se gledajući kako se Evelynina najveća noćna mora ostvaruje. »Prije bi se moglo reći da je vrag.« »Je li ti održala svoje predavanje o >golubovima i drozdovima
Emma štucne. Zeke je strijeljao Willa pogledom. Nije se rukovao s njim. Will pokuša s neobaveznim razgovorom. »Drago mi je da vam je majka dobro.« Zeke ga je i dalje strijeljao pogledom. Emma ponovo štucne. Willu je bilo žao čovjeka. Kao vlasnik čivave, znao je koliko je teško praviti se da si čvrst dok u ruci držiš nešto tako nevjerojatno sitno. Jeremy ih je spasio od natjecanja u tome tko će prvi skrenuti pogled. »Zdravo, Wille. Hvala ti što si došao.« Will se rukuje s njim. Bio je koščat mladić, ali imao je čvrst stisak. »Čujem da ti je baka bolje.« »Čvrsta je ona.« Prebaci ruku preko Faithinih ramena. »Baš kao i mama.« Emma štucne. »Idemo, ujače Zeke.« Jeremy ga uhvati za lakat. »Rekao sam baki da ćemo prebaciti moj krevet u prizemlje tako da se mama može brinuti za nju kad iziđe iz bolnice.« Zeke nije odmah skrenuo pogled s Willa. Emmino neprestano štucanje vjerojatno je imalo neke veze s njegovom odlukom da krene za nećakom. »Oprosti«, Faith se ispriča. »Ponekad zna biti seronja. Ne znam kako se to dogodilo, ali Emma ga voli.« Vjerojatno zato što ne razumije ništa što govori. Faith upita: »Želiš li ući i razgovarati s mamom?« »Samo sam došao vidjeti kako si ti.« »Već je nekoliko puta pitala za tebe. Mislim da želi razgovarati o tome.« »Ne može razgovarati s tobom?« »Shvatila sam suštinu. Nema razloga da znam sve gnjusne detalje.« Prisilila se da se nasmiješi. »Amanda joj je rekla da ti je obećala jedan sat.« »Nisam mislio da će se to zaista dogoditi.« »Četrdeset su godina najbolje prijateljice. Ispunjavaju jedna za drugu obećanja koja su dale.« Ponovo ga je potapšala po nadlaktici i namjeravala je otići. »Hvala ti što si došao.« »Čekaj.« Will posegne u džep jakne i izvuče omotnicu koju je jutros dobio u poštanskom sandučiću. »Još nikada nisam dobio pismo. Mislim, a da nisu računi.«

Proučavala je zatvorenu omotnicu. »Nisi ga otvorio.« Nije trebao. Faith nikada neće saznati koliko mu znači to što je znao da može pročitati to pismo. »Želiš li da ga otvorim?« »Ne, kvragu.« Istrgne mu ga iz ruke. »Dovoljno je grozno da su Zeke i Jeremy vidjeli one videosnimke koje sam napravila. Nisam pojma imala da sam tako ružna dok plačem.« Will se morao složiti. »Uglavnom.« Faith pogleda na sat. »Moram uzeti inzulin i pojesti nešto. Bit ću u kafeteriji budeš li me trebao.« Will ju je promatrao kako odlazi niz hodnik. Zastala je pred dizalom i pogledala ga. Dok je gledao, poderala je pismo na dva dijela, pa na četiri. Will joj je salutirao pa otvorio vrata Evelynine sobe. Gotovo sve površine bile su prekrivene raznoraznim cvijećem. Willa je zasvrbio nos od teškoga mirisa parfema. Evelyn Mitchell okrene glavu prema njemu. Ležala je u krevetu. Slomljena noga bila joj je podignuta, iz gipsa su virili frankenštajnovski vijci. Ruku je držala na podlošku od pjene. Ondje gdje joj je trebao biti prstenjak, bila je gaza. Tijelo joj je bilo puno cjevčica. Preko rane na obrazu bio je zalijepljen samoljepljivi zavoj. Činila se sitnijom nego što je pamtio, ali s druge strane, ono što je nedavno preživjela nešto je što može smanjiti čovjeka. Usne su joj bile ispucale i ranjave. Ukočila je čeljust, govoreći tako da je što manje pomiče. Glas joj je bio snažniji nego što je očekivao. »Agente Trent.« »Zapovjednice Mitchell.« Pokazala je na prekidač za pumpicu s morfijem. »Suzdržavala sam se od ovoga jer sam željela razgovarati s vama.« »Ne morate. Ne želim vam izazivati još više bola.« »Onda sjednite, molim vas. Boli me vrat kad vas gledam.« Stolac je već bio privučen uz krevet. Will sjedne. »Drago mi je da ste dobro.« Usne su joj se jedva pomicale. »Još sam daleko od toga. Recimo samo da se držim.« »Bolje je od onog drugog što se moglo dogoditi.« Evelyn reče: »Mandy mi je rekla za vaše zasluge u svemu ovome.« Will je pretpostavio da je to bio vrlo kratak razgovor. »Hvala vam što

ste pazili na moju kćer.« »Mislim da ste vi zaslužniji za to nego ja.« Oči joj zasuze. Nije bio siguran je li to od bola ili pomisli na to da je mogla izgubiti Faith. A onda se sjetio da je izgubila još jedno dijete. »Primite moju sućut.« S mukom proguta. Koža na vratu bila joj je gotovo crna od modrica. Evelyn Mitchell dva je puta bila prisiljena birati između obitelji koju je imala s Billom Mitchellom i sina kojeg je dobila s Hectorom Ortizom. Oba puta donijela je istu odluku. Premda joj je drugi put Caleb to prilično olakšao. Evelyn reče: »Bio je vrlo problematičan mladić. Nisam znala kako to poboljšati. Bio je tako ljut.« »Ne morate govoriti o tome.« Iz grla joj dopre nekakav hrapavi hihot. »Nitko ne želi da govorim o njemu. Mislim da bi svi radije da samo nestane.« Pokaže na šalicu s vodom koja je bila na stolu. »Možete li —« Will uzme šalicu i nagne joj slamku tako da može piti. Nije mogla podići glavu. Will je nježno obgrli i pridrži. Pila je gotovo punu minutu prije nego što je ispljunula slamku. »Hvala vam.« Will ponovo sjedne. Zagledao se u buket cvijeća na stolu prekoputa njega. Za bijelu vrpcu bila je zakvačena posjetnica. Prepoznao je logo Atlantske policije. Evelyn reče: »Hector je bio doušnik. Cinkao je rođaka. Bili su u jednoj bandi, i počelo je kao nešto malo, razlog da provale u automobile i ukradu torbice kako bi mogli igrati videoigre, a onda je vrlo brzo postalo gadno.« »Los Texicanos.« Ona polako kimne. »Hector je želio izići iz bande. On je govorio, a ja sam slušala zato što je to bilo dobro za moju karijeru.« Mahne neozlijeđenom rukom po zraku. »A onda je jedno odvelo drugome.« Zatvorila je oči. »Bila sam udana za agenta osiguranja. Bio je vrlo drag čovjek, i vrlo dobar otac, ali...« Uzdahne i dah joj zatitra na usnama. »Znate kako je kad ste na ulici i hvatate kriminalce, a srce vam lupa i imate osjećaj kao kada vam se konj otima i pokušava vas zbaciti sa sedla, i onda odete doma i — što? — kuhate večeru? Glačate košulje i kupate djecu?«

»Jeste li bili zaljubljeni u Hectora?« »Ne.« Odlučno je odgovorila. »Nikada. A ono što je neobično jest da nisam shvaćala koliko sam zaljubljena u Billa sve dok ga nisam tako grozno povrijedila da sam se našla pred mogućnošću da ga izgubim.« »Ali ostao je s vama.« »Pod svojim uvjetima«, odvrati. »Tada sam već izgubila pravo na pregovaranje. Našao se s Hectorom. Džentlmenski su se dogovorili.« »Račun u banci.« Zagledala se u strop. Oči su joj se polako zatvorile. Will je pomislio da je zaspala, a onda je ponovo počela govoriti. »Sandra i Paul imali su puno dugova zbog toga što su pomagali njezinoj obitelji. Nisu si mogli priuštiti dijete, čak i da ga jesu mogli imati. Dio novca na tom računu bio je Hectorov. Dio je bio moj. Deset posto svake moje plaće išlo je Calebu. Kao dažbina, samo ne za crkvu — ali svejedno za pokoru.« Kut usana izvije joj se u nešto nalik na osmijeh. »Premda pretpostavljam da je Sandra velik dio tog novca davala crkvi svaki tjedan. Bili su vrlo religiozni. Katolici, ali to me nije smetalo toliko kao Billa. Mislila sam da će mu dati snažne moralne temelje.« Nasmije se. »Toliko o tome.« »Caleb je saznao za vas kad se Sandra razboljela?« Pogledala je Willa. »Nazvala me. Zvučala je kao da me upozorava, što nije imalo smisla pa sam to zanemarila. Prvi put sam ga u odrasloj dobi vidjela na sprovodu.« Odmahne glavom prisjetivši se toga. »Bože, izgledao je točno kao Zeke u tim godinama. Zgodniji, ako ćemo iskreno. Ljući, a u tome i jest bio problem.« Pomicala je glavu lijevodesno. »Nisam shvaćala koliko je ljut dok nije bilo prekasno. Nisam pojma imala.« »Jeste li razgovarali s Calebom na sprovodu?« »Pokušala sam započeti razgovor, ali on je samo otišao. Nekoliko tjedana poslije, čistila sam kuću i primijetila da stvari nisu na svom mjestu. Pretražio mi je ured. Vrlo dobro je to napravio. Ne bih ni primijetila da nisam tražila jedan određeni predmet.« Objasni: »Skrivala sam pramen njegove kose na mjestu za koje djeca nisu znala. Otišla sam ga potražiti i nije ga bilo. Trebala sam tada znati.

Trebala sam shvatiti koliko je opsjednut mnome. Koliko me mrzi.« Evelyn zastane da dođe do daha. Will je vidio da je umorna. Ali svejedno je nastavila: »Nazvala sam Hectora da se nađemo. Bili smo u kontaktu otkad se Sandra razboljela. Nismo imali mnogo vremena za čavrljanje. Odlazili bismo u Starbucks pokraj zračne luke kako nas nitko ne bi vidio. Bilo je isto kao prije — sve to skrivanje. Sve to iskradanje kako moja obitelj ne bi saznala.« Ponovo je zatvorila oči. »Caleb je stalno bio u nevolji. Sve sam pokušala — čak sam mu ponudila i novac kako bi mogao ići na fakultet. Faith se muči da pomogne Jeremyju sa školarinom, a ja nudim tom malom puni iznos školarine. Samo mi se nasmijao u lice.« Glas joj je postao oštriji. Ljući. »Sutradan me nazvao stari prijatelj iz odjela za narkotike. Uhitili su Caleba s teškom drogom. Morala sam nagovoriti Mandy da povuče neke veze. Nije htjela. Rekla je da mu je već pruženo previše prilika. Ali ja sam je preklinjala.« »Heroin?« »Kokain«, ispravila ga je. »Heroin bi bio previše, tu ne bih ništa mogla učiniti, ali s kokainom se dalo nešto napraviti. Odbacili su tužbu jer smo rekli da ćemo ga poslati na liječenje.« »Poslali ste ga u Vjetrove iscjeljenja.« »Hector živi nekoliko kilometara od te klinike. Sin njegova rođaka bio je ondje, Ricardo. I Chuck je bio ondje. Jadni Chuck.« Zastane, progutavši kako bi pročistila grlo. »Nazvao me početkom ove godine da se iskupi. Trijezan je osam mjeseci. Znala sam da radi nekakvo savjetovanje u Vjetrovima iscjeljenja, i mislila sam da će Caleb ondje biti siguran.« »Chuck je podijelio svoju priču s njima.« »Navodno je to jedan od koraka. Rekao im je za novac. I, naravno, premda ih je Chuck uvjeravao da nisam imala ništa s tim, nisu mu povjerovali.« »Ono je bio Chuck u bolnici. On je policajac koji je pitao Saru hoće li mali preživjeti.« Evelyn kimne. »Vidio je na vijestima što mi se dogodilo pa je došao vidjeti može li pomoći. Nije mu palo na pamet da s njegovim dosjeom nitko neće željeti njegovu pomoć. Zamolila sam Mandy da pokuša izgladiti stvari s njegovim socijalnim radnikom. Ja sam ta zbog koje je upao u nevolju, zapravo. Moji momci uvijek su se zalagali za mene,

čak i onda kada to nije bilo u njihovu interesu.« »Mislite li da je Caleb smatrao da ste i vi uzimali novac kao i ostali?« To pitanje očito ju je iznenadilo. »Ne, agente Trent. Zaista to ne mislim. Ima tu neku predodžbu o meni kao hladnoj i nemarnoj osobi, majci koja ga nikada nije voljela. Rekao je da je jedino što je od mene naslijedio moje crno srce.« Will se sjeti pjesme koja je svirala kad je Faith stigla do majčine kuće. »>Back in Black.<« »To je stalno puštao. Tražio je da slušam riječi, premda, tko kvragu zna što je sve to vrištanje?« »Pjeva o osveti ljudima koji su odustali od tebe.« »Ah.« Činilo se da joj je laknulo što je napokon shvatila. »Neprestano mi ju je puštao na kuhinjskom radiju. A onda je došla Faith i glazba je prestala. Bila sam prestravljena. Mislim da nikada nisam toliko dugo prestala disati kao tada. Ali nisu željeli Faith. Barem Calebova ekipa nije. Benny Choo im je rekao da će on sve riješiti. Ostavio je Ricarda sa sobom. Heroin u njemu bio je previše dragocjen, ali ostalim dečkima rekao je da uzmu mene i odu, pa su to i učinili.« Will je želio biti siguran da je dobro shvatio redoslijed kojim su se stvari odvijale. »Caleb je bio ondje u isto vrijeme kad i Faith?« »Gledao ju je kroz prozor.« Evelyn je glas podrhtavao. »Nikad se nisam tako bojala u životu. Bar ne prije toga.« Will je vrlo dobro poznavao tu vrstu straha. „Što se događalo prije nego što je Faith došla? Radili ste sendviče?« »Znala sam da će Faith kasniti. Te stvari obično dugo traju. Uvijek bude neki seronja u prvom redu koji se želi praviti važan.« Na trenutak je zašutjela, želeći se sabrati. »Hector je došao po mene u trgovinu. Znao je moju dnevnu rutinu. Takav je on muškarac bio. Obraćao je pozornost na ono što govoriš.« Kratko je šutjela, možda u počast bivšemu ljubavniku. »Otišao je posjetiti Caleba u kliniku pa su mu ondje rekli da je otišao. Ne zatvaraju ih ondje. Caleb je jednostavno otišao iz klinike. Nije nas to trebalo iznenaditi. Već sam bila obavila nekoliko poziva i shvatila sam da se Ricardo upušta u nešto što neće dobro završiti ni po koga od njih.« »Heroin.«

Polako izdahne. »Hector i ja posložili smo sve detalje slagalice dok sam ga vozila prema kući. Znali smo da Ricardo radi u Julijinoj radionici, kao što smo znali i da ništa dobrog neće nastati od toga što se ti momci druže. Folie à plusieurs.« Will je već čuo taj izraz. Odnosio se na psihološki sindrom koji karakterizira to da skupina naizgled normalnih ljudi razvije skupnu psihozu kada se nađu zajedno. Obitelj Manson. Grana Davidova. U središtu bolesti uvijek se nalazio nestabilni vođa. Roger Ling to je nazvao glavom zmije. Čovjek poput njega trebao bi znati. Evelyn reče: »Dio mene želio je da se Faith ranije vrati kući. Željela sam da upozna Hectora, što bi me prisililo u objašnjavanje.« »Je li Caleb ubio Hectora?« »Mislim da je to morao biti on, da. Ubojstvo je bilo podmuklo i kukavički. Čula sam pištolj — nakon što ga jednom čuješ, više ne zaboravljaš zvuk prigušivača — i pogledala prema nadstrešnici za automobil. Prtljažnik je bio zatvoren i nikoga nije bilo. Nisam ni časa časila. Možda sam cijelo vrijeme mislila da će se to dogoditi. Uzela sam Emmu i odnijela je u spremište. Vratila sam se s pištoljem, a u praonici je bio neki čovjek. Upucala sam ga prije nego što je uspio otvoriti usta. A onda sam se okrenula i iza mene stajao je Caleb.« »Borili ste se s njim?« »Nisam ga mogla upucati. Nije bio naoružan. Sin mi je. Ali savladala sam ga.« Pogleda u ranjenu ruku. »Mislim da nije očekivao da se tako agresivno suprotstavim njegovu pokušaju da mi odsiječe prst.« »Tada ga je odsjekao?« Will je pretpostavljao da je to bio dio naknadnoga pregovaranja. »Jedan od ostalih momaka sjedio mi je na leđima dok ga je Caleb rezao. Upotrijebio je nož za kruh. Pilio je po njemu naprijed-natrag kao da pili drvo. Mislim da je uživao u mojim kricima.« »Kako ste mu uzeli nož?« »Ne znam točno. To je jedna od onih stvari koje se dogode bez razmišljanja. Zapravo, ne sjećam se većine onoga što se poslije događalo, ali sjećam se da je onaj drugi mladić pao na mene i sjećam se da mu se nož zabio u trbuh.« Glasno uzdahne. »Otrčala sam prema spremištu po Emmu i namjeravala pobjeći otamo. A onda sam čula

Caleba kako vrišti. >Mama, Mama.<« Ponovo na trenutak zastane. »Zvučao je kao da je ozlijeđen. Ne znam što me natjeralo da se vratim onamo. Bilo je to nagonski, kao ono s nožem, ali to je bilo samoočuvanje, a ovo samouništenje.« Očito se još borila s tim sjećanjem. »Bila sam svjesna toga — toga koliko je to pogrešno. Sjećam se da sam, dok sam trčala prema svojemu automobilu, vrlo lucidno razmišljala o tome da je to jedna od najglupljih stvari koje ću ikada u životu napraviti. I bila sam u pravu. Ali nisam se mogla zaustaviti. Čula sam ga kako me doziva i samo sam potrčala prema kući.« Ponovo zastane da dođe do daha. Will je vidio da se kut pod kojim je sunce ulazilo u sobu promijenio i da joj sada tuče u oči. Ustao je i spustio žaluzine. Umorno je protisnula: »Hvala vam.« »Želite li se odmoriti?« »Želim završiti s ovim, i onda više nikada ne želim govoriti o tome.« To je zvučalo baš kao nešto što bi Faith rekla. Will je znao da nema smisla raspravljati s njom. Sjeo je u stolac, čekajući da nastavi. Evelyn nije odmah počela govoriti. Punu minutu samo je ležala, a prsa su joj se podizala i spuštala dok je disala. Naposljetku reče: »Od njegova rođenja pa sljedeće tri godine, otprilike jedanput mjesečno, rekla bih Billu i djeci da moram ići u ured sređivati neku papirologiju. Obično u nedjelju dok su oni bili na misi, zato što je tako bilo lakše.« Zakašlje. Glas joj je postajao hrapaviji. »Ali zapravo bih otišla u park na ulici i sjedila sama na klupi, ili bih, ako je kišilo, sjedila u svom autu i samo plakala i plakala. Čak ni Mandy nije znala za to. Sve što mi se događalo u životu dijelila sam s njom, ali ne i ovo.« Značajno pogleda Willa. »Ne znaš kako joj je bilo teško s Kennyjem. Nije mu mogla roditi djecu, a on je želio obitelj. Svoju krv. Bio je vrlo odlučan u vezi s tim. Bilo bi okrutno govoriti joj o tome koliko čeznem za Calebom.« Willu je bilo malo mučno slušati nešto tako osobno o svojoj šefici. Pokušao je navesti Evelyn da se vrati na dan svoje otmice. »Caleb vas je na prevaru vratio u kuću. Zato niste uzeli Emmu i otišli?« Šutjela je dovoljno dugo da mu da do znanja da je svjesna da je promijenio temu. »Ne možeš zavarati nekoga tko ne želi da ga

zavaraš.« Will nije bio baš siguran u to, ali svejedno je kimnuo. »Otrčala sam u kuhinju. Ondje je bio Benny Choo. Naravno da je ondje bio Benny Choo. Pokolj posvuda. Bio je u svom elementu. Malo smo se borili, on je pobijedio, uglavnom zbog toga što je imao pomoć. Želio je novac. Svi su željeli novac. Kuća je bila puna ljutitih muškaraca koji su tražili novac.« »Osim Caleba«, Will pretpostavi. »Osim Caleba«, Evelyn potvrdi. »On je samo sjedio na kauču i jeo hladne nareske ravno iz vrećice, promatrajući njih kako trče po kući i sve uništavaju. Mislim da je uživao. Mislim da se zabavljao kao nikada dotad — gledajući me kako sjedim ondje, nasmrt preplašena, dok njegovi prijatelji bezglavo trče po kući, tražeći nešto čega ondje nema.« „Što je s onim slovom A na dnu stolca?« Isprekidano se nasmije. »To je bila strelica. Pretpostavljala sam da će je forenzičari pronaći. Htjela sam im reći da je glavni krivac sjedio na kauču. Caleb je sigurno ostavio kosu, vlakna, tragove prstiju.« Will se zapita bi li ekipa Ahbida Mittala shvatila poruku. On svakako nije. Evelyn upita: »Recite, jesu li mi zaista prekopali dvorište?« Will shvati da misli na Calebovu ekipu, a ne na Mittalovu. »Rekli ste im da je novac ondje?« Zasmijuljila se, vjerojatno zamišljajući mladiće kako u mraku trče po dvorištu s lopatama u rukama. »Činilo mi se vjerojatnim, zato što se događa u filmovima.« Will nije priznao da je i sam vidio previše takvih filmova. Evelynino držanje naglo se promijeni. Ponovo se zagledala u strop. Pločice su bile prljavosmeđe. To i nije bio neki pogled. Will je znao prepoznati kada netko pokušava izbjeći neku temu. Ona šapne: »Stalno se borim s činjenicom da sam ubila vlastitog sina.« »On je namjeravao ubiti vas. I Faith. Ubio je još bezbroj ljudi.« I dalje je zurila u pločice. »Mandy mi je rekla da ne razgovaram s vama o pucnjavi.« Will je znao da policija istražuje smrt Caleba Espisita, ali pretpostavljao je da će Evelyn biti oslobođena sumnje za nekoliko

dana, baš kao što je i Faith bila. »Bilo je u samoobrani.« Evelyn polako uzdahne. »Mislim da je želio da izaberem između njih dvoje. Između njega i Faith.« Will nije potvrdio da i on dijeli to mišljenje. »Ocu je mogao oprostiti. Hector je vodio lijep život, ali nikada se nije oženio i nije dobio drugo dijete. Ali kada je Caleb vidio što ja imam — ono što sam se namučila ponovo izgraditi s Billom i djecom — užasno mi je to zamjerio. Strahovito me mrzio.« U očima su joj svjetlucale suze. »Sjećam se da je jedna od posljednjih stvari koje sam mu rekla prije nego što se sve ovo dogodilo, da je takvo zamjeranje kao da piješ otrov i čekaš da ona druga osoba umre.« Will je pretpostavljao da je to ona vrsta savjeta koje majke daju sinovima. Nažalost, on je tu lekciju morao naučiti na teži način. »Sjećate li se ičega u vezi s mjestom na kojem su vas držali?« »Neko skladište. Napušteno, sigurna sam. Toliko sam urlala da bih probudila i mrtve.« »Koliko je muškaraca bilo ondje?« »U kući? Osmorica, mislim. U skladištu su bila samo trojica, računajući Caleba. Zvali su se Juan i David. Trudili su se ne zvati se imenima, ali nisu bili vrlo sofisticirani, ako me razumijete.« Juan Castillo upucan je ispred skladišta Julije Ling. David Herrera hladnokrvno je smaknut ispred Evelyn i Faith. Benny Choo, Hironobu Kwon, Hector Ortiz, Ricardo Ortiz. Ukupno osam ljudi sada je mrtvo zbog dvadesetogodišnje ljutnje jednoga čovjeka. Očito je i Evelyn razmišljala o tome. U glasu joj se pojavio očaj. »Mislite li da sam ga mogla zaustaviti?« Will nije znao kako ga je mogla zaustaviti, osim da ga je ubila prije nego što se to sve dogodilo. »Takva mržnja ne da se ugasiti.« Nije se činilo da ju je utješio. »Bili je smatrao da sam ja kriva za ono što se dogodilo s Faith. Rekao je da zbog toga što sam bila s Hectorom, nisam pazila na djecu. Možda je bio u pravu.« »Faith je prilično odlučna u tome da čini stvari po svom.« »Mislite da je išla na mene.« Odmahne rukom na Willov pokušaj da se pobuni. »Ne, ona je ista ja. Bog neka joj pomogne.« »Ima i gorih stvari od toga.« »Hm.« Evelyn ponovo zatvori oči. Will se zagleda u nju. Crte lica

bile su joj gotovo sakrivene oteklinama. Bila je otprilike Amandinih godina, isti tip policajke, ali ne isti tip žene. Will nije proveo mnogo vremena u životu zavideći tuđim roditeljima. Bio je to gubitak vremena, razmišljati o onome što je moglo biti. Ali razgovarajući s Evelyn Mitchell, znajući za žrtve koje je morala podnijeti zbog svoje djece, Will si nije mogao pomoći a da ne bude malo ljubomoran. Ustao je, zaključivši da bi je trebao pustiti da spava, ali Evelyn otvori oči. Pokaže na bokal vode. Will joj pomogne da otpije kroz slamku. Ovaj put nije bila tako žedna, ali Will je vidio kako joj se ruka steže oko prekidača za morfij. »Hvala vam.« Spustila je glavu na jastuk i ponovo pritisnula prekidač. Will nije sjeo. »Mogu li vam još nešto dodati prije nego što odem?« Ili nije čula pitanje, ili je odlučila prijeći preko njega. »Znam da je Mandy stroga prema vama, ali to je zato što vas voli.« Will od iznenađenja izvije obrve. Morfij je brzo počeo djelovati. »Tako je ponosna na vas, Wille. Stalno se hvali vama. Kako ste pametni. Kako ste jaki. Kao sin ste joj. Na više načina nego što znate.« Osjetio je potrebu da se osvrne preko ramena i provjeri ne stoji li Amanda možda na vratima i smije se. Evelyn reče: »I trebala bi biti ponosna na vas. Vi ste dobar čovjek. I ne bih htjela da je mojoj kćeri itko drugi partner. Bila sam tako sretna kad ste postali partneri. Žao mi je samo što se to nije pretvorilo u nešto više.« Ponovo je pogledao prema vratima. Nije bilo Amande. Kad se opet okrenuo, Evelyn se zagledala u njega. Upita ga: »Mogu li biti iskrena prema vama?« Will kimne, premda se pitao znači li to da dosad nije bila iskrena. »Znam da ste imali težak život. Znam koliko ste se mučili da se izgradite u osobu kakva biste trebali biti. I znam da zaslužujete sreću. A ona neće doći od vaše supruge.« Kao i obično, Willova nagonska reakcija bila je da se zauzme za Angie. »Ona je svašta proživjela.« »Vi zaslužujete puno bolje od toga.« Osjetio je potrebu da joj kaže: »Imam i ja svojih demona.« »Ali vaši su demoni dobri, zbog njih ste jači.« Pokuša se nasmiješiti. »>Da se riješim svojih demona, izgubio bih anđele. <«

Will pokuša pogoditi »Hemingway?« »Tennessee Williams.« Vrata se otvore. Amanda lupne po satu na ruci. »Vrijeme je isteklo.« Mahne mu da ode. Will pogleda na sat na mobitelu. Dala mu je točno jedan sat. »Kako si uopće znala da sam ovdje?« »Hodaj i govori.« Pljesne. »Našoj curi treba odmor.« Will dotakne Evelynin lakat zato što je to bilo jedino mjesto koje nije bilo u zavojima ili prikopčano na nešto. »Hvala vam, zapovjednice Mitchell.« »Čuvajte se, agente Trent.« Amanda gurne Willa dok je izlazio iz sobe. Umalo je srušio medicinsku sestru u hodniku. Amanda reče: »Izmorio si je.« »Htjela je razgovarati.« »Puno je propatila.« »Hoće li biti kakvih problema zbog toga što je upucala Caleba Espisita?« Amanda odmahne glavom. »Jedina koja bi se trebala brinuti je Roz Levy. Da se mene pitalo, privela bih je zbog ometanja istrage.« Will se slagao s njom, ali gospođa Levy usavršila je ulogu stare gospođe. Nijedna porota na svijetu ne bi je osudila. »Uhvatit ću ja tu staru aždaju jednog dana«, Amanda obeća. »Ne može ona mirovati — uvijek kuha neko sranje.« »Tako je.« Will pokuša završiti razgovor. Sara je završila s poslom prije pet minuta. Jutros joj je predložio da zajedno ručaju, ali nije bio siguran hoće li se sjećati toga. Reče Amandi: »Vidimo se sutra.« Uputi se prema dizalu. Na njegovo zaprepaštenje, Amanda krene za njim. Upita ga: »Što ti je Evelyn rekla?« Ubrzao je korak, trudeći se ostaviti je iza sebe ili barem natjerati da se pomuči da ga stigne. »Istinu, nadam se.« »Sigurna sam da je bila zakopana negdje u tome.« Will je silno mrzio što mu s takvom lakoćom stavlja sjeme sumnje u misli. Evelyn Mitchell Amandina je najbolja prijateljica, ali te dvije žene nisu nimalo slične. Evelyn ne igra igrice. Ne uživa u ponižavanju drugih. »Mislim da mi je rekla ono što trebam znati.« Udari po tipki za spuštanje na dizalu. Nije mogao odoljeti: »Rekla je da si ponosna na

mene.« Amanda se nasmije. »E, pa, to nimalo ne sliči na mene.« »Ne.« Willu nešto padne na pamet. Možda je Evelyn zaista kružila oko istine kao mačak oko vruće kaše. Je li mu potajno dala neki trag? Willa oblije val mučnine. Vi ste joj kao sin. Na više načina nego što znate. Okrene se prema Amandi, pripremajući se za najgori dan u životu: »Hoćeš li mi sada reći – da si mi zapravo majka?« Njezin smijeh odjeknuo je hodnikom. Rukom se oslonila na zid da se ne prevrne. »Dobro.« Ponovo udari tipku za dizalo. I opet. I treći put. »Shvaćam. Vrlo smiješno.« Ona obriše suze iz očiju. »O, Wille, zar zaista misliš da bi moje dijete postalo muškarac poput tebe?« »Znaš što?« Sagnuo se kako bi je pogledao u oči. »Shvatit ću to kao kompliment i ne možeš me spriječiti.« »Ne budi smiješan.« Will krene prema stubištu za izlaz u nuždi. »Hvala ti, Amanda, što si mi rekla nešto tako lijepo.« Gurne vrata. »Zauvijek ću to nositi u sebi.« »Da se nisi usudio otići od mene.« Will je napravio upravo to, preskačući po dvije stube istodobno, umiren spoznajom da ga njezina mala stopala ne mogu sustići.

DVADESET DRUGO POGLAVLJE SARA SKINE NAOCALE za čitanje i protrlja oči. Sjedi u doktorskoj sobi barem dva sata. Pacijentov karton na tabletu pred njom počeo joj se mutiti pred očima. U posljednja četiri dana spavala je ukupno šest sati. Razina iscrpljenosti podsjećala ju je na razdoblje specijalizacije, kad je spavala u dječjem krevetiću u spremištu za opremu iza sobe za medicinske sestre. Dječji krevetić još je bio ondje. Otkad je Sara posljednji put radila na odjelu hitne službe, Grady je prošao kroz obnovu u vrijednosti od milijardu dolara, ali nijedna bolnica nije rasipala novac na to da specijalizantima olakša život. Nan, medicinska sestra na praksi, ponovo je bila na kauču. Pokraj sebe je s jedne strane imala polupraznu kutiju keksa, a s druge vrećicu čipsa. Palčevi su joj se jedva vidjeli dok je mahnito tipkala po iPhoneu. Svakih nekoliko minuta bi se zahihotala, vjerojatno tada kada bi stigao novi e-mail. Sara se pitala je li moguće da se ta djevojka pomlađuje pred njezinim očima. Jedino ju je tješilo da će za nekoliko godina sva ta nezdrava hrana koju Nan toliko voli, početi igrati ulogu u njezinu životu. »Šta ima?« Nan upita, spustivši mobitel. »Dobro si?« »Sve pet.« Sara je osjetila neobično olakšanje zbog toga što djevojka ponovo razgovara s njom. Durila se otkad je shvatila da Sara nema namjeru podijeliti s njom sočne detalje svoje umiješanosti u pucnjavu u bolnici. Djevojka ustane, otresajući mrvice s kute. »Hoćeš nešto za ručak? Mislim da će Krakauer naručiti pizzu iz Pizza Cuta.« »Hvala, ali već imam nešto dogovoreno.« Sara pogleda na sat. Will bi je trebao odvesti na ručak. To bi im bio prvi izlazak, što mnogo govori o tome kako je Sari u životu u posljednje vrijeme, uzme li se u obzir da je Will razlog zašto ne spava. »Vidimo se.« Nan nije toliko otvorila vrata koliko se cijelim tijelom bacila na njih. Sara je odvojila trenutak za uživanje u miru i tišini sobe. Stavila je ruku u džep i izvukla presavijeni papir. Slučajno je jutros ostavila naočale u automobilu pa se morala stubama uspeti do parkirališta da

ih uzme. Tada je primijetila poruku ostavljenu ispod brisača. Začudo, to nije bilo prvi put da je netko ostavio riječ pička na Sarinu automobilu. Pretpostavila je da bi ovoga puta trebala biti zahvalna na tome što je nisu urezali u lim. Sari nije bila potrebna usluga stručnjaka za rukopise da bi joj bilo jasno da je poruka od Angie Trent. Jučer ujutro pronašla je još jednu poruku na automobilu, premda ju je tada dočekala kad je izišla iz stana. Angie postaje sve bolja i bolja. Ova druga poruka bila je snažnija od bezazlenije jučerašnje poruke na kojoj je pisalo »Kurvo«. Sara zgužva papir i baci ga prema kanti za smeće. Naravno da je promašila. Ustane da podigne papir. Umjesto da baci poruku u smeće, gdje joj je i mjesto, ponovo rastvori papir i zagleda se u napisanu riječ. Svakako je bila gadna, ali Sara se nije mogla oteti dojmu da je zaslužena. U svem tom uzbuđenju nije si dopustila da razmišlja o vjenčanom prstenu na Willovu prstu. Na danjemu svjetlu sve je bilo drugačije. On je oženjen. Čak i bez te pravne kategorije, između njega i Angie i dalje postoji neka veza. Povezani su na način koji Sara nikada neće razumjeti. A vrlo je jasno da se Angie neće mirno povući. Pitanje je samo koliko će joj trebati da povuče Saru sa sobom na dno. Začuje se kucanje na vratima. Sara se uvjeri da je poruka u smeću pa otvori vrata. Ondje je stajao Will. Držao je ruke u džepovima. Premda su bili zajedno na sve moguće načine, prvih deset minuta između njih uvijek je bilo nelagodno. Kao da on stalno čeka da Sara napravi prvi potez, da mu da neki znak da ga se još nije zasitila. Will upita: »Jesam li došao u nezgodnom trenutku?« Sara širom otvori vrata: »Nikako.« On se osvrne po sobi. »Smijem li biti ovdje?« »Mislim da možemo napraviti iznimku.« Stajao je nasred sobe. Ruke nije vadio iz džepova. Sara upita: »Kako je Evelyn?« »Dobro je. Bar mislim da je.« Izvadio je ruke iz džepova, ali samo kako bi počeo vrtjeti prsten na ruci. »Faith će uzeti slobodno na poslu kako bi se brinula za nju. Mislim da će biti dobro za obje da provedu malo vremena zajedno. Ili baš loše. Nikad ne znaš.« Sara si nije mogla pomoći. Pogledala je zgužvanu poruku u smeću.

Zašto još nosi vjenčani prsten? Vjerojatno iz istog razloga zbog kojeg Angie ostavlja poruke na Sarinu automobilu. Will upita: »Što je bilo?« Ona pokaže prema stolu. »Možemo li sjesti?« Čekao je da ona sjedne pa izvukao stolac prekoputa nje. »Ovo ne zvuči dobro«, reče. »Ne«, složila se. Lupnuo je prstima po stolu. »Mislim da znam što ćeš reći.« Svejedno je rekla: »Sviđaš mi se, Wille. Stvarno, stvarno mi se sviđaš.« »Ali?« Dotakne ga po ruci i položi prst na njegov vjenčani prsten. »Da«, Will reče. Bez objašnjenja. Bez isprike. Bez ponude da skine prsten i baci ga u vjetar. Ili ga u najmanju ruku stavi u jedan od onih svojih vražjih džepova. Sara se prisilila da nastavi. »Znam da je Angie velik dio tvojega života. Poštujem to. Poštujem ono što ti znači.« Čekala je odgovor, ali činilo se da ga neće biti. Umjesto toga, Will ju je uhvatio za ruku. Palcem joj je prelazio preko linija na dlanu. Sara nije uspijevala kontrolirati reakciju svojega tijela na njegov dodir. Spustila je pogled na njihove ruke. Prstom je kliznula pod manšetu njegove košulje. Ispupčenje od ožiljka bilo joj je hrapavo pod kožom. Pomislila je na sve stvari koje ne zna o njemu — na mučenje koje je pretrpio. Bol koji je sam sebi nanio. A sve to dogodilo se dok je Angie bila uz njega. »Ne mogu se natjecati s njom«, Sara prizna. »I ne mogu biti s tobom ako se bojim da ti želiš biti s njom.« Will pročisti grlo. »Ne želim biti s njom.« Sara je čekala da kaže da želi biti s njom. Ali nije to učinio. Sara pokuša ponovo: »Ne mogu biti na drugome mjestu. Ne mogu znati da ćeš, ma koliko te ja trebala, uvijek prvo otrčati Angie.« Ponovo je čekala da nešto kaže, da kaže bilo što što će je uvjeriti da je u krivu. Sekunde su prolazile. Činile su se kao vječnost. Kada je napokon progovorio, glas mu je bio tako tih da ga je jedva čula. »Često je dizala lažnu uzbunu.« Oblizao je usne. »Kad smo bili mali, mislim.« Podigne pogled da vidi sluša li ga Sara, pa se ponovo zagleda u njihove ruke.

»Jednom su nas smjestili zajedno. U nekakvu udomiteljsku obitelj. Ali izgledalo je više kao farma djece. Radili su to zbog novca. Barem žena. Muž je to radio zbog tinejdžerki.« Sari se stisne grlo. Opirala se porivu da osjeti sućut prema Angie. »I tako, kao što sam rekao, Angie je često dizala lažnu uzbunu. Kad je optužila tog tipa da je zlostavlja, socijalni radnik nije joj povjerovao. Nije ni istragu započeo. Nije me slušao kad sam rekao da ovoga puta ne laže.« Slegne ramenima. »Ponekad bih je čuo noću. Kako vrišti dok bi je ozljeđivao. Puno ju je ozljeđivao. Drugu djecu nije bila briga. Valjda su bili sretni što se to ne događa njima. Ali ja...« Nije dovršio rečenicu. Promatrao je svoj palac kako prelazi po njezinim prstima. »Znao sam da će morati otvoriti istragu ako se jedno od nas ozlijedi. Ili ako ozlijedimo sami sebe.« Čvršće ju je stisnuo. »Pa sam rekao Angie što ću učiniti. I učinio sam to. Izvadio sam žilet iz ormarića s lijekovima i porezao sam se. Znao sam da moram ići do kraja. Vidjela si kako izgleda.« S naporom se nasmije. »Išao sam do kraja.« »Jesi«, složi se. Nije joj bilo jasno kako je uspio ostati pri svijesti od bola. »I tako«, Will reče. »To nas je izvuklo iz tog doma, i onda su ga zatvorili, a ljudi koji su ga vodili više nisu smjeli udomljavati djecu.« Pogleda uvis, trepnuvši nekoliko puta da razbistri oči. »Znaš, jedna od stvari koje mi je Angie onu večer rekla je da to nikada ne bih napravio za tebe — da se nikada ne bih tako porezao — i mislim da je u pravu.« U njegovu osmijehu bilo je neke tuge. »Ne zato što mi nije stalo do tebe, nego zato što me ti nikada ne bi dovela u takvu situaciju. Nikada od mene ne bi zatražila da donesem tu odluku.« Sara ga pogleda u oči. Od sunca koje je ulazilo kroz prozore trepavice su mu pobijeljele. Nije mogla zamisliti kroz što je prošao, nije mogla zamisliti tu razinu očaja koja ga je natjerala da uzme žilet u ruke. »Neću te više zamarati.« Nagne se i poljubi je u ruku, ostavivši nekoliko sekunda usne na njezinoj koži. Kad se uspravio, nešto se na njemu promijenilo. Glas mu je bio čvršći, odlučniji. »Moraš znati da ću, budeš li me ikada trebala, biti tu za tebe. Ma što da se dogodi. Bit ću tu.« Bilo je neke konačnosti u tim njegovim riječima, kao da je sve dogovoreno. Izgledao je skoro kao da mu je laknulo. »Wille—«

»U redu je.« Nasmijao se s nelagodom, kao što to običava činiti. »Valjda si imuna na moj nevjerojatni šarm.« Sari se stisne grlo. Nije mogla vjerovati da Will tako lako odustaje. Htjela je da se bori za njih. Željela je da udari šakom o stol i kaže joj da nema šanse da je gotovo, da je se neće tako lako odreći. Ali nije to učinio. Samo je izvukao ruku iz njezina stiska i ustao. »Hvala ti. Znam da to zvuči glupo.« Pogleda nju, pa vrata. »Samo — hvala ti.« Čula je njegove korake, buku s hodnika kada su se vrata širom otvorila. Sara prstima pritisne oči, pokušavajući zaustaviti suze. Nije uspijevala prijeći preko njegova rezigniranog tona, njegove pomirenosti s onim što je očito smatrao neizbježnim. Nije pojma imala što je želio postići pričom o Angie. Je li Sara trebala osjećati sućut prema njoj? Je li joj se trebalo činiti romantičnim što je Will bio spreman ubiti se kako bi nju spasio? Shvatila je da je Will sličniji Jeffreyju nego što je željela priznati. Možda se Sara pali na vatrogasce, a ne na policajce. Obojica su pokazivala sklonost prema ulijetanju u kuće u kojima gori požar. Samo u posljednjih tjedan dana, na Willa su pucali gangsteri, prijetio mu je psihopat, na njemu su se iskaljivale najmanje tri žene, bio je ponižen oduzimanjem muškosti pred strancima, naguran u prtljažnik automobila u kojem je proveo beskrajne sate, i dobrovoljno se javio da napravi nešto za što je znao da postoji velika vjerojatnost da će poginuti. Bio je toliko odlučan u želji da spasi sve ostale na svijetu, da nije shvaćao da je njega potrebno spasiti od njega samoga. Svi su ga iskorištavali. Svi su izrabljivali njegovu dobrohotnost, pristojnost, dobrotu. Nitko se nije sjetio pitati ga što je njemu potrebno. Cijeli je život proveo u sjeni, stoičko dijete koje sjedi u dnu učionice, bojeći se išta prozboriti da ga ne razotkriju. Angie ga je držala u neznanju zato što je to služilo njezinim sebičnim potrebama. Sara je brzo shvatila, prvi put kad je bila s Willom, da nikada nije bio sa ženom koja ga je zaista znala voljeti. Onda nije nikakvo čudo da se tako lako predao kad mu je rekla da je gotovo. Will podrazumijeva da ništa dobro u njegovu životu neće trajati. Zato je zvučao kao da mu je laknulo. Prsti su mu visjeli preko ruba. Previše se bojao skočiti, zato što nikada zapravo nije pao. Sara od iznenađenja razjapi usta. Bila je kriva koliko i svi ostali.

Toliko je željela da se Will bori za nju, da joj nije ni palo na pamet da Will čeka da se ona bori za njega. Izletjela je kroz vrata i potrčala niz hodnik prije nego što se razum uspio umiješati. Kao i obično, hitna služba bila je puna ljudi. Medicinske sestre trčale su s vrećicama za infuziju. Ležeća kolica jurila su pokraj nje. Sara je dotrčala do dizala. Desetak puta pritisnula je tipku za spuštanje, šutke preklinjući vrata da se otvore. Stubište je izlazilo na stražnji dio bolnice. Parkiralište je s prednje strane. Dok otrči oko zgrade, Will će već doći kući. Sara pogleda na sat, pitajući se koliko je vremena protratila na samosažaljenje. Will je sad već vjerojatno na pola puta do parkirališta. Tri zgrade. Šest katova automobila. I više, ako se parkirao na jednom od parkirališta rezerviranih za fakultet. Trebala bi ga čekati na ulici. Sara pokuša nacrtati zemljovid ulica u glavi. Bellova. Armstrongova. Možda je parkirao ispred pritvora u Gradyju. Vrata se napokon otvore. George, zaštitar, stajao je ondje držeći ruku na pištolju. Will je stajao pokraj njega. George upita: »Je li sve u redu, doktorice?« Sara je uspjela samo kimnuti. Will iziđe iz dizala, plahog izraza lica. »Zaboravio sam da je Betty kod tebe.« Nasmijao se onim poznatim osmijehom punim nelagode. »Uz rizik da zvučim kao pjevač narodnjaka: možeš mi uzeti srce, ali ne mogu dopustiti da mi uzmeš psa.« Saru slučajno gurne bolničar koji je prolazio iza nje. Dlanovima se naslonila na Willova prsa kako ne bi pala. On je samo stajao, s rukama u džepovima, smiješeći joj se. Na licu mu je bio nekakav neobičan izraz. Tko se ikada zauzeo za ovoga čovjeka? Njegova obitelj koja ga je predala državi na brigu nije. Nisu ni udomitelji koji su smatrali da je nebitan. Ni liječnici koji su eksperimentirali s njegovom rascijepljenom usnom. Ni profesori i socijalni radnici koji su njegovu disleksiju zamijenili za neinteligenciju. A svakako nije ni Angie, koja se s takvom lakoćom kockala njegovim životom. Njegovim dragocjenim životom. »Sara?« Will je izgledao zabrinuto. »Jesi li dobro?« Kliznula je rukama do njegovih ramena. Osjećala je poznate mišiće ispod košulje, vrelinu njegove kože. Jutros mu je ljubila kapke. Trepavice su mu bile nježne, plave i meke. Zadirkivala ga je, ljubeći

mu obrve, nos, bradu, puštajući svoju kosu da mu pada preko lica i prsiju. Koliko je vremena Sara provela tijekom prošle godine, pitajući se kako bi bilo usnama dotaknuti ožiljak iznad njegove usne? Koliko je noći sanjala da se budi u njegovu zagrljaju? Toliko sati. Toliko noći. Sara stane na prste i pogleda ga u oči. »Želiš li biti sa mnom?« »Da.« Uživala je u uvjerenosti u njegovu glasu. »I ja želim biti s tobom.« Will odmahne glavom. Izgledao je kao da čeka poantu vrlo loše šale. »Ne razumijem.« »Upalilo je.« »Što je upalilo?« »Tvoj nevjerojatni šarm.« Suzio je oči. »Koji šarm?« »Predomislila sam se.« Kao da joj i dalje nije vjerovao. »Poljubi me«, Sara reče. »Predomislila sam se.«

ZAHVALE Kao uvijek, silno sam zahvalna Victoriji Sanders, mojoj agentici, i mojim urednicama Kate Miciak i Kate Elton. Ovdje bi trebalo ugurati i Angelu Cheng Caplan. Željela bih zahvaliti i svima u mojim izdavačkim kućama na njihovoj stalnoj podršci. Gina Centrello i Libby McGuire, drago mi je što smo se upoznale. Adam Humphrey, hvala ti što si mi dopustio da te ubijem. I pretučem. I ponizim. I sve ono ostalo što Claire uzima zdravo za gotovo. Hvala besprimjernome Vernonu Jordanu na tome što me zabavljao pričama o Atlanti l970-ih godina. Gospodine, vi ste legenda. David Harper, ovo je barem tvoja deseta godina kako mi pomažeš da Sara izgleda kao liječnica. Kao uvijek, nevjerojatno sam ti zahvalna na pomoći i ispričavam se na svim pogreškama napravljenim u službi priče. Specijalni agente Johne Heinenu, to vrijedi i za vas. Sve pogreške u vezi s pištoljima, moje su. Brojnim ljudima u GBI-u dugujem zahvalnost, uključujući Petea Stuarta, Wayne Smith, Johna Bankheada, i upravitelja Vernona Keenana. Tako ste mi velikodušno posvetili svoje vrijeme, i s takvom strašću obavljate svoj posao, da je pravo zadovoljstvo biti u vašemu društvu. Govorniku Davidu Ralstonu zahvaljujem na neprekidnoj podršci. Tate se u ovome romanu nisu često pojavljivali, ali ja bih svojemu željela zahvaliti na tome što je tako divan otac. Napisala bih priču o tebi, ali nitko ne bi povjerovao da si tako dobar. A kad sam već kod dobrote, DA — kao uvijek, ti si moje srce. Mojim čitateljima — molim vas, uzmite u obzir da je ovo djelo izmišljeno. Premda živim u Atlanti više od pola života, ja sam i spisateljica, tako da sam promijenila nazive ulica, izgled zgrada i naselja u skladu sa svojim prljavim potrebama. (Daj, Sherwood Forest, znaš da to zaslužuješ!)

Related Documents

Slaughter House
February 2021 0
Banny-pad-dlc.pdf
January 2021 2
One Time Pad
March 2021 0

More Documents from "AlexandraDracea"

Susjeda - Phoebe Morgan
February 2021 0
February 2021 0