Andeo Unistenja - Robert Crais

Za Jeffreyja i Celiu

Prolog Raznijeti: raskomadati ljudsko tijelo, npr. silom pritiska ili bombom. GRADWOHLSOVA SUDSKA MEDICINA

Izlazak na teren, kôd tri Odred za eksplozivne naprave Silver Lake, Kalifornija Charlie Riggio zagledao se u kartonsku kutiju što je ležala uz kontejner. Radilo se o ambalaži za povrće, iz koje je virilo nešto nalik na zgužvanu smeđu papirnatu vrećicu. Na kutiji je velikim slovima pisalo MAHUNE. Ni Riggio ni dvojica policajaca u odorama što su ga pratili nisu joj prišli bliže od ugla kupovnog centra na Sunset Boulevardu; vrlo su dobro i odatle vidjeli kutiju. “Koliko je dugo ondje?” Jedan od policajaca iz službenog vozila, Filipinac po imenu Ruiz, pogleda na sat. “Obaviješteni smo prije dva sata. Otad smo ovdje.” “Jeste li pronašli ikoga tko je vidio kako se ovdje našla?” “Nismo, stari, nikoga.” Drugi policajac, crnac po imenu Mason, kimne. “Ruiz ju je spazio. Otišao je tamo i pogledao u vrećicu, ludi Filipinac.” “Pa reci mi što je vidio.” “Rekao sam vašem naredniku.” “Reci meni. Ja sam nesretnik koji će se približiti toj prokletoj stvarčici.” Ruiz opiše začepljene krajeve dviju pocinčanih cijevi, spojenih srebrnom ljepljivom vrpcom. Cijevi su bile nemarno omotane novinama, rekao je Ruiz, pa je vidio samo krajeve. Riggio razmisli. Stajali su kod kupovnog centra na Sunset Boulevardu u Silver Lakeu, četvrti u kojoj je zadnjih mjeseci porasla aktivnost bandi. Članovi bandi krali su pocinčane cijevi s gradilišta ili bi iskopali polimerske cijevi iz vrta nekog nesretnika, a zatim ih punili barutom iz petardi ili glavama šibica. Riggio nije znao nalazi li se u ambalaži za povrće prava bomba ili ne, ali morao se ponašati kao da jest. Tako je bilo s dojavama o bombi. U više od devedeset pet posto slučajeva radilo se o dozama laka za kosu, ruksaku kakva tinejdžera ili, kao u zadnjoj dojavi, o kilogramu marihuane omotanom u pampersice. Samo jedna od sto bila je ono što su pirotehničari nazivali “improviziranim streljivom”. Bomba kućne izrade. “Jesi li čuo otkucavanje ili nešto nalik na to?” “Ne.” “Nanjušio paljevinu?” “Ne.” “Jesi li otvorio vrećicu da bolje vidiš?” “Ne, kvragu.” “Jesi li pomicao kutiju ili tako nešto?” Ruiz se nasmiješi kao da je Riggio lud.

“Stari, vidio sam cijevi i usrao se. Pomicao sam jedino noge!” Mason se nasmije. Riggio se vrati do vozila. Odred za eksplozivne naprave vozio je tamnoplave Chevrolet Suburbane, opremljene rotirkama i pretrpane svim alatima potrebnima za posao pirotehničara, osim robota. Ako ste željeli robote, trebali ste ih posebno zatražiti, a on to nije namjeravao učiniti. Prokleti robot samo bi se zaglavio u rupama u asfaltu oko kutije. Riggio je zatekao svojeg nadređenog, Bucka Daggetta, kako upućuje narednika u odori da evakuira područje od sto metara. Već su pozvani vatrogasci, a hitna je pomoć bila na putu. Sunset Boulevard je bio zatvoren, a promet preusmjeren. Sve to zbog nečega za što se moglo ustanoviti da je odbačeni sifon nekog sam-svoj-majstor vodoinstalatera. “Bok, Buck, spreman sam pogledati predmet.” “Hoću da odjeneš zaštitno odijelo.” “Prevruće je. Upotrijebit ću grudni štit za prvi prilaz, a odijelo ću navući budem li morao upotrijebiti deaktivator.” Pri prvom prilazu Riggio će samo izvući prijenosni rendgenski aparat da bi vidio u vrećicu. Ako se pokaže da sadrži bombu, on i Daggett osmislit će plan igre i deaktivirati napravu ili je detonirati na licu mjesta. “Hoću da odjeneš zaštitno odijelo, Charles. Ovaj put imam loš predosjećaj.” “Uvijek imaš loš predosjećaj.” “Ali uz to sam ti i nadređen. Odjenut ćeš odijelo.” Zaštitno odijelo težilo je gotovo četrdeset kilograma. Bilo je načinjeno od kevlarskih ploča s debelom podstavom od nomexa, prekrivalo je cijelo Riggiovo tijelo osim ruku. Pirotehničar se oslanjao na vještinu golih ruku. Kad je odjenuo odijelo, Riggio uzme rendgensku jedinicu Real-time RTR3 i otetura prema kutiji. Kretati se u odijelu bilo je kao hodati tijela omotana u mokre poplune, samo je vrućina bila veća. Nakon tri minute u oklopu znoj mu se već slijevao u oči. Da bude gore, za sobom je vukao sigurnosni kabel i elektronski provodnik koji ga je povezivao s Daggettom putem teleprintera. Odvojena žica povezivala je Real Time s računalom u prtljažniku Suburbana. Osjećao se kao da vuče plug. U uhu začuje Daggettov glas. “Kako ti je ondje?” “Zbog tebe se preznojavam.” Riggio je najviše mrzio taj dio, približavanje predmetu prije nego što dozna o čemu se radi. Svaki je put bilo isto: Riggio je razmišljao o nepoznatom predmetu kao o živoj zvijeri koja razmišlja. Kao o usnulu pitbulu. Ako mu oprezno priđe i poduzme prave korake, sve će biti u redu. Ako prestraši psa, vražja će ga beštija rastrgati. Osamdeset dva usporena koraka približila su ga kutiji. Bila je neugledna, a mokra mrlja na rubu izgledala je kao pseća mokraća. Smeđa papirnata vrećica, zgužvana i zgnječena, bila je otvorena. Riggio virne u vrećicu ne

dirnuvši je. Sagibanje je bilo teško, a kad bi to učinio, znoj mu je poput kiše kapao na vizir od leksana. Vidio je dvije cijevi koje je opisao Ruiz. Čepovi na cijevima imali su promjer od oko šest centimetara i bili pričvršćeni vrpcom, ali nisu dali naslutiti ništa drugo. Bile su labavo omotane novinama, vidjeli su se samo krajevi. Daggett upita: “Kako izgleda?” “Kao par cijevi. Pričekaj, nabavit ću nam sliku.” Riggio spusti Real-time RTR3 na zemlju pokraj kutije, namjesti bočni pogled i zatim uključi aparat. Davao je istu jasnu sliku kakvu vide zaposlenici osiguranja na aerodromskim odjelima za prtljagu i reproducirao sliku na dva zaslona: za Riggia na vrhu RTR3, a drugu na računalu u stražnjem dijelu Suburbana. Charlie Riggio se nasmiješi. “Majku mu! Imamo je, Buck. Pronašli smo bombu.” “Vidim je.” Dvije su cijevi bile neprozirne sjene s trokutom nečega što je izgledalo kao navoj žice ili fitilj između njih. Činilo se da nema brojača ili složenijeg detonatora, zbog čega je Riggio vjerovao da je bomba proizvod poduzetnog lokalnog člana bande, sastavljen u garaži. Tehnološki primitivan, prljav, a deaktivacija neće biti teška. “Ovo će biti lako, Buck. Mislim da se radi o običnom detonatoru vrste “upali i trči koliko te noge nose”.” “Budi oprezan. Možda je negdje prikriven dodirni detonator.” “Neću je dirati, Buck. Zaboga, vjeruj mi malo.” “Ne budi umišljen. Uslikaj je, pa da otkrijemo što je što.” Postupak je nalagao da snimi seriju digitalnih računalnih fotografija real-timeom pod kutom od četrdeset pet stupnjeva. Kad budu dokumentirali napravu, Riggio će se vratiti u Suburban, gdje će on i Daggett odlučili o najboljem načinu uništavanja ili deaktivacije. Riggio se motao oko kutije i ciljao real-timeom pod raznim kutovima. Nije se bojao dok je to činio jer je sada znao s čim ima posla i vjerovao je da može pobijediti. U šest godina s Odredom za eksplozivne naprave suočio se s četrdeset osam sumnjivih paketa; samo ih je devet bilo pravih. Sve su one eksplodirale pod njegovim nadzorom. “Ništa ne govoriš, Charlie. Jesi li dobro?” “Moram se provlačiti između rupa, narednice. Skoro sam gotov. Hej, znaš što radim? Mozgam.” “Prestani! Ozlijedit ćeš se.” “Ne, slušaj ovo: znaš sve one koji TV-prodajom masno zarađuju prodajući gluposti? Vidiš, mogli bismo prodavati ova prokleta odijela debelima. Jednostavno ga nosiš i mršaviš.”

“Razmišljaj o toj vražjoj bombi, Riggio. Kakva ti je tjelesna temperatura?” “Dobro sam.” Zapravo mu je bilo tako vruće da je osjećao vrtoglavicu, ali htio je biti siguran da će fotografije biti dobre i jasne. Kružio je oko kutije poput čovjeka u svemirskom odijelu, snimajući prednji dio, strane i slabije vidljive kutove, a zatim uperio real-time tako da dobije sliku odozgo. Tada je vidio sjenu koja nije bila vidljiva na fotografijama snimljenima sa strane. “Buck, jesi li to vidio? Mislim da imam nešto.” “Što?” “Ovdje, na slici odozgo. Snimi to." Tanka sjenka nalik na dlaku izvirivala je sa strane jedne od cijevi i protezala se kroz navoj. Ova žica nije bila spojena za ostale što je zbunilo Riggia, dok mu na pamet nije palo nešto neočekivano: možda je namotaj bio ondje samo da prikrije tu žicu. U tom trenutku obuzme ga strah, a utroba mu se stisne. Htio je nešto doviknuti Bucku Daggettu, ali nije mogao izustiti riječ. Riggio pomisli: Bože! Bomba je eksplodirala brzinom od osam tisuća petsto metara u sekundi, dvadeset dva puta brže od one koju postigne devetmilimetarski metak pri izlasku iz cijevi pištolja. Vrućina se raspršila u bljesku bijele svjetlosti, dovoljno jake da rastopi željezo. Tlak zraka porastao je s normalnih 1,05 kilograma po četvornom centimetru na 154,67, raznoseći željezne cijevi u zupčaste krhotine koje su probile kevlarsko odijelo poput superbrzih metaka. Udarni val pogodi ga u tijelo pritiskom od sto trideset i šest tisuća kilograma, smrskavši mu grudni koš, raznijevši mu jetru, slezenu, pluća i nezaštićene ruke. Charlie Riggio odskočio je četiri i pol metra u zrak, a zatim bio odbačen jedanaest metara dalje. Čak i tako blizu eksploziji, Riggio bi možda preživio da se radilo o, kako je u početku sumnjao, priručnoj bombi koju je u garaži sastavio pripadnik bande od improviziranih materijala. Ali nije. Komadi asfalta i čelika padali su oko njega poput kiše još dugo nakon što je umro.

Prvi dio

1. “Pričaj mi o palcu. Znam da si mi ispričala telefonom, ali sada mi reci sve.” Starkey je povukla dim i skratila cigaretu za centimetar, a zatim istresla pepeo na pod, ne mareći za pepeljaru. Radila je to svaki put kad bi se ljutila što je ovdje, a to je bilo uvijek. “Carol, molim te, upotrebljavaj pepeljaru.” “Promašila sam je.” “Nisi.” Detektivka Carol Starkey ponovno snažno povuče dim, a zatim smrvi cigaretu. Kad je počela odlaziti k toj terapeutkinji, Dani Williams, ona joj nije dopuštala da puši za vrijeme seanse. To je bilo prije tri godine i četiri terapeuta. U vrijeme kad je Starkey proživljavala drugog i trećeg terapeuta, Dana se i sama vratila pušenju pa joj sad nije smetalo. Ponekad bi obje pušile, a vražja bi se prostorija ispunila dimom kao Imperial Valley smogom. Starkey slegne ramenima. “Ne, valjda je nisam promašila. Samo sam ljuta, ništa drugo. Prošle su tri godine, a eto me na početku.” “Sa mnom.” “Da. Kao da u tri godine nisam već trebala završiti s ovim sranjem.” “Reci mi što se dogodilo, Carol. Pričaj mi o palcu one djevojčice.” Starkey zapali drugu cigaretu, a zatim se zavali da bi se prisjetila palca djevojčice. Starkey je smanjila dozu na tri kutije dnevno. Od napretka se trebala osjećati bolje, ali nije. “Bio je četvrti srpnja. Taj kreten u Veniceu odlučio je sam napraviti petarde i podijeliti ih susjedima. Djevojčica je zbog toga ostala bez palca i kažiprsta desne ruke pa smo primili poziv iz hitne pomoći.” “Tko to “mi”?” “Ja i ona koja mi je tog dana bila partnerica, Beth Marzik.” “Još jedna žena?” “Da. Dvije smo u OKZ-u.” “Dobro.” “Dok smo stigle, obitelj je pošla kući pa smo otišle k njima. Otac je plakao, govorio kako su pronašli kažiprst ali ne i palac, a zatim nam je pokazao te petarde kućne izrade koje su bile tako jebeno velike da je bila prava sreća što nije izgubila ruku.” “On ih je napravio?” “Ne, neki tip iz kvarta, ali otac nam nije htio reći. Rekao je da čovjek nije mislio ništa loše. Rekla sam mu, kćerka vam je osakaćena, gospodine, a druga djeca su u opasnosti, gospodine, ali tip nije htio surađivati. Pitala sam majku, ali tip joj je rekao

nešto na španjolskom pa i ona nije htjela govoriti.” “Zašto ti nisu htjeli reći?” “Jer su ljudi šupčine.” Svijet prema Carol Starkey, detektivki iz Odjela losangeleske policije za kriminalne zavjere. Dana je unijela bilješku o tome u bilježnicu uvezanu u kožu. Bio je to čin koji se detektivki Starkey nikad nije sviđao. Bilješke su njezinim riječima davale fizičku prisutnost i osjećala se ranjivom jer je o bilješkama razmišljala kao o dokazima. Starkey ponovno povuče dim, a zatim slegne ramenima i nastavi. “Te su bombice dugačke petnaest centimetara. Nazivamo ih meksičkim dinamitom. Mnogo je takvih pucalo, zvučale su poput streljane na akademiji pa smo Marzik i ja krenule od vrata do vrata. Ali susjedi su bili kao i otac djevojčice - nitko nam ništa nije htio reći, a mene je hvatao sve jači bijes. Vraćale smo se u auto kad sam spustila pogled i vidjela palac. Samo sam spustila pogled i spazila ga, taj lijepi palčić, pa sam ga podigla i odnijela Obitelji.” “Telefonom si mi rekla da si pokušala natjerati oca da ga pojede.” “Zgrabila sam ga za ovratnik i gurnula mu ga u usta. To sam učinila.” Dana se pomakne u stolici, a Starkey iz govora njezina tijela shvati da joj je ta slika neugodna. Nije ju krivila zbog toga. “Lako je shvatiti zašto je obitelj uložila žalbu.” Starkey dovrši cigaretu i zgnječi je. “Obitelj se nije žalila." “Onda zašto...?” “Marzikova. Vjerojatno sam uplašila Marzikovu. Porazgovarala je s mojim poručnikom i Kelso je zaprijetio da će me poslati u Banku na procjenu.” Losangeleska policija imala je urede za procjenu ponašanja u zgradi Far East Banke na Broadwayu u Chinatownu. Većina policajaca živjela je u ponižavajućem strahu da će ih poslati u Banku, s pravom vjerujući da će to dovesti u pitanje njihovu stabilnost i okončati svaku nadu u napredovanje. Imali su poseban izraz za to: “Žiro-račun karijere u minusu”. “Ako odem u Banku, nikad mi neće dopustiti da se vratim u Odred za eksplozivne naprave.” “A ti uporno moliš da te prime natrag?” “Samo to želim otkad sam izašla iz bolnice.” Razdraživši se, Starkey ustane i zapali novu cigaretu. Dana ju je proučavala, što joj se također nije sviđalo. Osjećala se promatrano, kao da Dana od nje očekuje da kaže ili učini još nešto što bi mogla zapisati. Bila je to važeća tehnika ispitivanja kojom se Starkey i sama koristila. Ako šutiš, ljudi osjete potrebu da ispune tišinu. “Jebemu, posao mi je sve što imam.”

Starkey požali zbog obrambenog tona svojeg glasa i još se više posrami kad Dana ponovno naškraba bilješku. “Pa si rekla poručniku Kelsu da ćeš sama potražiti pomoć?” “Ne, zaboga. Uvlačila sam mu se da to izbjegnem. Dana, znam da imam problem, ali pronaći ću pomoć na način koji mi neće sjebati karijeru.” “Zbog palca?” Starkey se zagleda u Danu Williams istim tupim pogledom kao što bi pogledala nekog nadređenog iz Unutarnjih poslova. “Jer se raspadam.” Dana uzdahne, a u pogledu joj se pojavi toplina koja razbjesni Starkey jer je mrzila razotkrivati se na načine zbog kojih je postajala ranjiva i slabašna. Carol Starkey nikad se nije dobro snalazila u ulozi “slabašne”. “Carol, ako si se vratila jer želiš da te popravim kao da si razbijena, ne mogu to učiniti. Terapija nije isto što i namještanje kostiju. Treba vremena.” “Prošle su tri godino. Dosad sam trebala to riješiti." “Carol, nema ovdje 'trebala sam'. Razmotri to što ti se dogodilo. Razmotri što si preživjela.” “Dosta mi je razmatranja. Razmatram to već tri jebene godine.” Iza očiju osjeti oštru bol. Već od razmatranja. “Što misliš, zašto stalno mijenjaš terapeute, Carol?” Starkey odmahnu glavom, a potom slaže. “Ne znam.” “Piješ li još uvijek?” “Nisam okusila piće više od godinu dana.” “Kako spavaš?” “Dva sata, a zatim se razbudim.” “Zbog onog sna?” Carol osjeti kako je hvata hladnoća. “Ne.” “Napadaji tjeskobe?” Starkey je razmišljala kako da odgovori kad joj najednom zazuji dojavljivač pričvršćen za pojas. Prepozna broj Kelsova mobitela, za kojim je slijedio 112, kôd kojim su se detektivi Odjela za kriminalne zavjere koristili kad su htjeli hitan odgovor. “Jebemu, Dana. Na ovo se moram javiti.” “Želiš li da odem?” “Ne, ne, izaći ću.” Starkey uzme torbicu i ode u čekaonicu gdje ju kratko pogleda sredovječna žena što je sjedila u naslonjaču, a zatim okrene glavu. “Ispričavam se.”

Žena kimne ne gledajući. Starkey je kopala po torbici tražeći mobitel, a zatim pritisnula brzo biranje da bi odgovorila na Kelsov poziv. Kad se javio, znala je da je u automobilu. “Ja sam, poručnice. Što je?” “Gdje si?” Starkey se zagleda u ženu. “Tražila sam cipele.” “Nisam te pitao što radiš, Starkey, nego gdje si.” Osjetila je navalu gnjeva kad je to izgovorio, i posramila se što se uopće zamara njegovim mišljenjem. “U zapadnom dijelu.” “U redu. Odred za eksplozivne naprave dobio je poziv i, hm, sad sam na putu prema tamo. Carol, izgubili smo Charlieja Riggia. Poginuo je na poprištu.” Starkey osjeti kako je prsti zebu. Vlasište joj je bridjelo. To se zvalo “povlačenje u središte”. Bio je to način na koji se tijelo branilo povlačeći krv prema središtu da bi umanjilo krvarenje. Radilo se o reakciji zaostaloj iz životinjske prošlosti, kad je prijetnja uključivala kandže, očnjake i nešto što te želi rastrgati. U Starkeynu svijetu prijetnja je još djelovala tako. “Starkey?” Okrenula se i stišala glas da žena ne čuje. “Moja sućut, poručnice. Je li to bila bomba? Nešto je eksplodiralo?” “Još ne znam pojedinosti, ali da, došlo je do eksplozije.” Niz kožu tekao joj je znoj, a želudac joj se grčio. Nekontrolirane eksplozije bile su rijetke. Pogibija člana Odreda za eksplozivne naprave na zadatku bila je još rjeđa. To se zadnji put dogodilo prije tri godine. “Uglavnom, sad sam na putu tamo. I, Starkey, ako želiš, mogu na ovaj slučaj staviti nekoga drugoga.” “Ionako sam u smjeni. To je moj slučaj.” “Dobro. Samo kažem.” Dao joj je upute o lokaciji, a zatim prekinuo razgovor. Žena na kauču gledala ju je kao da može pročitati njezinu bol. Pogledala se u zrcalo u čekaonici, naglo je problijedjela ispod preplanule kože. Čula je svoje disanje, plitke, brze udisaje. Starkey spremi mobitel i vrati se reći Dani da će morati ranije završiti seansu. “Dobila sam poziv, moram ići. Slušaj, ne želim da mi ovo naplatiš preko osiguranja. Platit ću iz svojeg džepa, kao i prije.” “Nitko ne može dobiti pristup tvojim podacima o osiguranju, Carol. Ne bez tvojeg dopuštenja. Zaista ne moraš trošiti novac.” “Radije bih platila.”

Dok je Starkey ispisivala ček, Daûa reče: “Nisi dovršila priču. Jeste li uhvatile čovjeka koji je pravio petarde?” “Majka one djevojčice odvela nas je do garaže dva bloka dalje gdje smo ga zatekli s četiristo kilograma bezdimnog baruta. Četiristo kilograma, a cijela prostorija smrdjela je na benzin jer... znaš li kako taj tip zarađuje za život? Vrtlar je. Da je garaža odletjela u zrak, odletio bi i cijeli blok.” “Dobri Bože.” Starkey pruži ček, a zatim se oprosti i krene prema vratima. Zastane s rukom na kvaki jer se sjetila nečega što je htjela upitati Danu. “Pitala sam se nešto u vezi s tim tipom. Možda mi ti to možeš objasniti.” “Kako?” “Taj tip kojeg smo uhitile, rekao nam je da cijelog života pravi petarde. Znaš li kako znamo da je istina? Ima samo tri prsta na lijevoj ruci i dva na desnoj. Raznio ih je jedan po jedan.” Dana problijedi. “Uhitila sam tucet takvih tipova. Zovemo ih kroneri. Zašto moraju to činiti, Dana? Što kažeš o takvim ljudima koji se stalno vraćaju bombama?” Sada je Dana izvukla cigaretu i zapalila je. Izdahnula je oblak dima i zagledala se u Starkey prije negoli je odgovorila. “Mislim da se žele uništiti.” Starkey kimne. “Zvat ću te da se ponovno dogovorimo, Dana. Hvala.” Starkey ode do automobila, spustivši glavu dok je prolazila pokraj žene u čekaonici. Sjela je za upravljač, ali nije pokrenula motor. Otvorila je aktovku i izvukla tanku srebrnu bočicu džina. Otpila je dug gutljaj, zatim otvorila vrata i povratila na parkiralištu. Kad joj se prestao dizati želudac, odložila je džin i u usta ubacila Tagamet. Zatim, nastojeći se savladati, Carol Starkey odveze se kroz grad do mjesta potpuno istovjetnog onomu gdje je bila umrla. Helikopteri su obilježavali poprište poput lešinara koji kruže nad strvinom, lebdjeli su iznad u slojevima nalik na one u kolaču. Starkey ih je spazila upravo kad se promet zaustavio, na pola kilometra od mjesta nesreće. Upalila je rotirku da bi se uvukla u Aamco benzinsku pumpu, ostavila automobil i otpješačila preostalih osam ulica. Na poprištu je bilo desetak jedinica s radioprijenosnicima, uz dva Suburbana Odreda za eksplozivne naprave i sve većom vojskom ljudi iz medija. Kelso je stajao je pokraj bližeg Suburbana sa zapovjednikom Odreda za eksplozivne naprave, Dickom Leytonom i trojicom pirotehničara iz dnevne smjene. Kelso je bio nizak, ovješenih brkova, u crnoj kariranoj sportskoj jakni. Kelso ju je opazio i mahnuo joj da joj privuče pozornost, ali Starkey se pravila da ga ne vidi.

Riggiovo tijelo ležalo je na parkiralištu, na pola puta između bližeg Suburbana i zgrade. Mrtvozornik se oslanjao na svoj kombi, gledajući kako kriminalist losangeleske policije po imenu John Chen obrađuje tijelo. Starkey nije poznavala mrtvozornika jer još nikad nije radila na slučaju u kojem je netko poginuo, ali poznavala je Chena. Pokazujući iskaznicu prošla je pokraj policajaca na ulazu na parkiralište. Jedan od policajaca, mlađi tip kojeg nije poznavala, reče: “Čovječe, taj je potpuno raznesen. Ne bih išao tamo na tvojem mjestu.” “Ne bi?” “Ne, ako bih imao izbora.” Pušenje na mjestu zločina bilo je protivno pravilima losangeleske policije, ali Starkey je zapalila prije nego što je prešla parkiralište da bi se lakše suočila s tijelom Charlieja Riggia. Poznavala ga je iz dana u odredu, pa je očekivala da će biti teško. I bilo je. Riggiovu kacigu i zaštitu za prsa skinuli su djelatnici hitne pomoći koji su ga pokušali oživjeti. Krhotine su probile odijelo, ostavivši za sobom krvave rane po prsima i trbuhu koji je izgledao modar na žarkom poslijepodnevnom suncu. Na licu mu je bila samo jedna rana, točno ispod lijevog oka. Pogledala je kacigu i vidjela da je vizir od leksan-pleksiglasa raznesen. Pričalo se da leksan može zaustaviti metak iz puške za jelene. Zatim je ponovno pogledala njegovo tijelo i vidjela da je ostao bez šaka. Ubacila je u usta Tagamet, a zatim se okrenula da ne mora gledati tijelo. “Bok, Johne. Što imamo?” “Bok, Starkey. Ti vodiš ovaj slučaj?” “Da. Kelso je rekao da je Buck Daggett na terenu, ali ne vidim ga.” “Poslali su ga u bolnicu. Dobro je, ali je prilično potresen. Leyton je htio da ga pregledaju.” “U redu. Dakle, što je rekao? Znaš li nešto što bi mi moglo koristiti?” Chcn ponovno pogleda tijelo, zatim pokaza kontejner. “Naprava je bila pokraj onog kontejnera. Buck kaže da ju je Riggio snimao realtimeom kad je eksplodirala.” Starkey je pogledom pratila smjer u kojem je pokazao do velikog komada prijenosnog real-time rendgenskog aparata koji je odletio na ulicu. Ponovno je promotrila kontejner i zaključila da je real-time odletio više od trideset šest metara. Sam Riggio ležao je gotovo trideset metara od kontejnera. “Jesu li ga ovamo dovukli oni iz hitne ili Daggett?” Kad god bi došlo do eksplozije, pirotehničari su bili obučeni da očekuju još jednu napravu. Pretpostavljala je da je Daggett odvukao Riggia od kontejnera iz tog razloga. “Morat ćeš pitati Daggetta. Mislim da je ovdje pao.”

“Isuse! Mora da se nalazimo nekih trideset metara od točke detonacije.” “Buck je rekao da je udar bio vraški jak.” Ponovno je odoka procijenila udaljenost, a zatim nožnim prstima pomaknula zaštitno odijelo da prouči uzorak eksplozije. Odijelo je izgledalo kao da je u njega izbliza ispaljeno dvadeset hitaca iz sačmarice. Vidjela je slično oštećenje odijela kad bi “podmukle” bombe eksplodirale uz mnogo vatre i krhotina, ali ova je bomba probila dvanaest slojeva zaštite i odbacila čovjeka trideset metara. Mora da je oslobođena energija bila golema. Chan iz pribora za uzimanje dokaza izvuče plastičnu vrećicu i zategne plastiku da bi joj pokazao komad pocrnjelog metala veličine poštanske marke. “I ovo je nekako zanimljivo. To je komadić cijevi koji je zaglavio u njegovu odijelu.” Starkey pogleda izbliza. U metal je bila urezana vijugava linija. “Što je to, slovo S?” Chen slegnu ramenima. “Ili neka vrsta simbola. Sjećaš li se bombe koju su prošle godine našli u San Diegu, one po kojoj su bili nacrtani kurči?” Starkey ga zanemari. Chen je volio govoriti. Ako se zapriča o bombi s crtežima kuraca, ona nikad neće obaviti posao. “Johne, učini mi uslugu i večeras uzmi brisove nekih uzoraka, može?” Chen se naduri. “Carol, bit će vrlo kasno kad ovdje završim s poslom. Moram raditi na kontejneru, a zatim će doći na red sve ono što tvoji momci pronađu prilikom čišćenja. Trebat će mi dva ili tri sata samo da sve unesem u dnevnik.” Tražit će komade naprave svugdje u radijusu od stotinu metara, kao i po obližnjim krovovima, u pročeljima stambenih zgrada i kuća preko puta ulice, po automobilima, u kontejneru i u zidu iza kontejnera. Tražit će sve što bi im moglo pomoći da rekonstruiraju bombu ili što će im dati trag njezina porijekla. “Ne cendraj, Johne. Nije muževno.” “Samo kažem.” “Koliko vremena treba za kuhanje u plinskom kromatografu?” Prije se samo durio, a sad je bio namrgođen i povrijeđen. “Šest sati.” Bit će ostataka eksploziva na svim krhotinama bombe koje pronađu, kao i u krateru eksplozije i na Riggiovu odijelu. Chen će identificirati tvar kuhajući krhotine u plinskom kromatografu, a taj će postupak trajati šest sati. Starkey je znala koliko će trebati vremena u trenutku kad je postavila pitanje, ali svejedno je upitala da bi Chen osjećao krivnju što mu toliko treba.

“Zar ne bi mogao najprije uzeti bris s nekoliko uzoraka, samo da započneš kromatografiju, a zatim poslije sve popisati? Eksploziv tako razorne snage mogao bi zaista suziti izbor tipova koje tražim, Johne. Mogao bi mi već ovdje omogućiti prednost.” Chen je mrzio činiti sve što nije bilo metodično i prema pravilniku, ali nije mogao poreći da je u pravu. Pogleda na sat, računajući vrijeme. “Daj da vidim kad ćemo završiti s poslom ovdje, može? Pokušat ću, ali ništa ti ne mogu jamčiti.” “Davno sam odustala od traženja jamstva.” Suburban Bucka Daggetta nalazio se četrdeset osam koraka od Riggiova tijela. Starkey je brojala dok je hodala. Kelso i Leyton vidjeli su da dolazi i, napustivši ostale, pošli joj ususret. Kelsov izraz lica bio je mrgodan, a Leytonov napet i profesionalan. Leyton nije bio u smjeni kad je primio poziv i dojurio je u trapericama i polo-majici. Leyton joj se blago nasmiješio kad su im se pogledi sreli, a Starkey pomisli kako mu se u osmijehu primjećuje tuga. Leyton, koji je dvanaest godina bio zapovjednik Odreda za eksplozivne naprave, izabrao je Carol Starkey za odred, isto kao što je izabrao Charlieja Riggia i svakog drugog pirotehničara s činom nižim od nadzornog narednika. Poslao ju je u FBI-evu školu za obuku pirotehničara u Alabami i tri joj je godine bio šef. Kad je bila u bolnici, svaki ju je dan nakon završetka smjene dolazio posjetiti, pedeset četiri dana zaredom, a kad se borila za ostanak na poslu, lobirao je za nju. Nikoga na poslu nije toliko poštivala i ni za koga nije toliko marila. Starkey reče: “Dick, želim obići poprište što je prije moguće. Možemo li uključiti sve tvoje raspoložive ljude?” “Svi koji nisu na dužnosti dolaze. Svi smo ti na raspolaganju.” Obrati se Kelsu. “Poručnice, porazgovarala bih s ovima iz odjela Rampart da vidim možemo li regrutirati neke od njihovih ljudi da nam pomognu.” Kelso se mrštio. “Već sam to dogovorio s njihovim nadzornikom. Starkey, ne bi trebala ovdje pušiti.” “Oprostite. Onda bolje da porazgovaram s njim i sve organiziram.” Nije niti pokazala namjeru da ugasi cigaretu, a Kelso zanemari njezin očiti neposluh. “Prije negoli to učiniš, radit ćeš na ovome s Marzikovom i Santosom.” Starkey osjeti žudnju za još jednim Tagametom. “Mora li to biti baš Marzikova?” “Da, Starkey, baš mora biti Marzikova. Već su na putu. I još nešto. Poručnik Leyton kaže da bismo mogli imati prednost i prije nego počnemo: 112 su primili dojavu u vezi s tim.”

Ona pogleda Leytona. “Imamo li svjedoka?” “Policijski je auto primio dojavu, ali Buck mi je rekao da su se odazvali na poziv hitne službe. U tom slučaju, trebali bismo imati snimku i adresu.” To je velika prednost. “U redu. Primit ću se posla. Hvala.” Kelso opet pogleda prema novinarima, namrštivši se kad je spazio kako im prilazi glasnogovornik losangeleske policije. “Mislim da bi bilo najbolje da pođemo dati izjavu, Dick.” “Odmah dolazim.” Kelso požuri presresti glasnogovornika, dok je Leyton ostao sa Starkey. Čekali su dok drugi muškarac nije otišao, a zatim joj se Leyton obrati. “Kako si, Carol?” “Dobro sam, poručnice. Žarim i palim kao uvijek. I dalje se želim vratiti u odred.” Leyton je smogao snage da kimne. Prebrodili su taj događaj prije tri godine i oboje su znali da kadrovska služba losangeleske policije nikad to neće dopustiti. “Oduvijek si bila žilava djevojka. Ali si imala i sreće.” “Naravno. Serem sreću ujutro.” “Ne bi smjela tako psovati, Carol. Nije privlačno.” “U pravu ste, šefe. Popravit ću se čim prestanem pušiti.” Nasmiješila mu se, a Leyton je uzvratio osmijeh jer su oboje znali da nijedno od toga neće učiniti. Starkey ga je gledala kako se odlazi pridružiti konferenciji za novinare, a zatim je opazila Marzikovu i Santosa kako razgovaraju s narednikom u odori usred grupe ljudi ispred jedne od stambenih zgrada preko puta. Marzikova ju je gledala, ali Starkey je otišla do prednjeg dijela Suburbana i proučila ga. Suburban je bio oko šezdeset metara udaljen od mjesta eksplozije. Sigurnosni provodnici i provodnici teleprintera koje je Riggio vukao za sobom još uvijek su vodili iz Suburbanova prtljažnika do Riggiova zaštitnog odijela, zapleteni od eksplozije. Suburban se činio neoštećenim, ali kad je pomnije pogledala, opazila je da je prednje desno svjetlo napuklo. Čučnula je da bolje pogleda. U staklu je zaglavio komadić crnog metala u obliku slova E. Starkey ga nije dirala. Zurila je dok nije shvatila da se radi o dijelu metalne kopče s remenja koje je pridržavalo Riggiovo zaštitno odijelo. Duboko je udahnula, a zatim ustala i ponovno pogledala njegovo tijelo. Mrtvozornikovi ljudi stavljali su ga u vreću za trupla. John Chen je ocrtao položaj tijela na asfaltu bijelom kredom i sada je stajao po strani, promatrajući ga s izrazom duboke nezainteresiranosti.

Starkey je obrisala dlanove o bokove i trudila se da diše duboko, istežući rebra i pluća. Zbog ožiljaka, to ju je boljelo. S druge strane ulice, Marzikova je sad mahala. Santos je gledao, možda se pitajući zašto Starkey samo stoji ondje. Starkey je uzvratila mahanjem koje je značilo da će im se ubrzo pridružiti. Trgovački centar, u kojem je bilo nekoliko trgovina odjećom po sniženim cijenama, zatim antikvarijat i zubar koji je reklamirao “obiteljske cijene” na španjolskom te kubanski restoran, bio je evakuiran prije nego što je Riggio prišao bombi. Starkey se prisilila da krene prema restoranu, noge su joj odjednom oslabjele kao da hoda po konopcu, a jedini način da siđe su ta vrata. Zaboravila je na Marzikovu. Zaboravila je i na Charlieja Riggia. Osjećala je samo svoje srce koje je divlje kucalo i znala je da će, ako sada izgubi nadzor nad njime, nad sobom, sigurno pasti u ponor. Kad je ušla u restoran, počela se žestoko tresti od bijesa, bez ikakve mogućnosti samosavladavanja. Morala se uhvatiti za pult da ostane na nogama. Kad bi sad ušao Leyton ili Kelso, karijera bi joj bila zaključena. Kelso bi joj sigurno naredio da pođe u Banku, bila bi prisiljena na invalidsku mirovinu i od života Carol Starkey ostali bi samo strah i praznina. Starkey je žurno otvorila torbicu i potražila srebrnu plošku i dok je puštala da joj džin žari grlo, proklela je vlastitu slabost te se posramila. Duboko je disala odbijajući sjesti jer je znala da neće moći ustati. Povukla je drugi dugi gutljaj iz ploške i drhtanje je prestalo. Starkey je potisnula sjećanja i strah govoreći si kako samo čini ono što mora i da će sve biti u redu. Silno je žilava. Prevladat će. Pobijedit će. Nakon nekog vremena sabrala se. Spustila je plošku, poprskala usta osvježivačem daha i vratila se na poprište zločina. Oduvijek je bila žilava djevojka. Starkey je zatekla dvojicu policajaca u službenom automobilu koji su joj naveli zabilježeno vrijeme poziva hitnoj službi. Mobitelom je nazvala dnevnu voditeljicu u hitnim službama, predstavila se, navela približno vrijeme i tražila snimku poziva, kao i adresu. Većina ljudi nije znala da se pozivi na broj 112 automatski snimaju i bilježe uz telefonski broj poziva i adresu tog broja. Moralo je biti tako jer se od ljudi u hitnim situacijama, osobito kad su pod prijetnjom ili umiru, nije moglo očekivati da navedu svoju lokaciju. Pa je sustav uzimao to u obzir i pribavljao adresu umjesto njih. Starkey je ostavila broj svojeg ureda i zamolila voditeljicu da im proslijedi podatke čim ih bude imala. Kad je Starkey obavila posao s hitnim službama, otišla je do stambenih zgrada gdje su Marzikova i Santos ispitivali nekoliko stanara kojima je dopušteno da se vrate na to

područje. Vidjeli su da dolazi i krenuli joj ususret. Jorge Santos bio je nizak muškarac zbunjena izraza lica, koji je izgledao kao da se stalno pokušava nečega sjetiti. Ime mu se pisalo Jorge, što je donekle izgledalo kao jogurt, što mu je pak priskrbilo i nadimak ; Jogurt. Beth Marzik bila je razvedena, s dvoje djece koje joj je majka ' čuvala dok je ona bila na poslu. Prodavala je Amwayeve zdravstvene proizvode da bi dodatno zaradila, ali bila je tako naporna da bi se pola i detektiva iz Spring Streeta posakrivalo kad bi vidjeli da dolazi. Starkey reče: “Dobre vijesti. Leyton je rekao da poziv odgovara jednome s 112.” Marzikova se zacereka. “Je li čestiti građanin kojim slučajem ostavio ime?” “Već sam nazvala hitne službe. Pregledat će snimke i javiti nam, čim nešto nađu.” Marzikova trkne Santosa laktom. “Kladimo se u dolar i u pušenje kurca da neće biti imena.” i Santos se smrkne. Bio je pobožan, oženjen otac četvero djece i mrzio je kad bi tako govorila. Starkey je prekine. “Moram pripremiti murjake za pročešljavanje. Dick kaže da su detektivi iz odreda Rampart ponudili pomoć u ispitivanju od vrata do vrata.” Marzikova se namršti kao da joj se zamisao ne sviđa. “Pa, nećemo većinu njih stići ispitati večeras. Čula sam da su mnogi od evakuiranih otišli rodbini ili prijateljima nakon što je prokleta bomba eksplodirala.” “Od upravitelja stanova dobit ćeš popis stanara, zar ne?” “Da, i?” Marzikova je izgledala sumnjičavo. Njezin je stav zamarao Starkey. “Reci upraviteljima da nabave i popis iznajmljenih stanova. Trebali bi biti u dosjeu. U većini prijavnica za najam stana koje sam popunjavala tražilo se ime rođaka ili nekoga tko će za tebe jamčiti. Vjerojatno su ti ljudi pošli onamo.” “Sranje, pa to će trajati vječno. Večeras sam trebala imati spoj.” Santosovo se lice izduži više nego ikad. “Ja ću to obaviti, Carol.” Starkey pogleda prema kontejneru gdje je Chen sada čeprkao po nečemu na podu. Kretnjom je pokazala prema stambenoj zgradi iza njih. “Slušaj, Beth, ne kažem da obiđeš svakoga u tom vražjem bloku. Samo pitaj jesu li nešto vidjeli. Pitaj jesu li oni zvali 112. Ako kažu da nisu vidjeli ništa, reci im da o tome razmisle, a mi ćemo se vratiti za nekoliko dana.” Marzikova i dalje nije bila sretna, ali Starkey nije nimalo marila za to. Ponovno se vratila do kontejnera s druge strane ulice, ostavljajući Marzikovu i Santosa da se bave stanovima. Chen je pretraživao zid iza kontejnera tražeći krhotine bombe. Vani na parkiralištu, dvojica tehničara iz Odreda za eksplozivne naprave

postavljala su radijalne detektore metala koje će upotrebljavati kad budu obilazili travnjake ispred okolnih stambenih zgrada. Došla su još dvojica tehničara koji nisu bili na dužnosti i uskoro će svi stajati naokolo dangubeći, čekajući da im se kaže što da rade. Starkey ih je sve zanemarila i pošla do kratera. Bio je širok oko metar i dubok tridesetak centimetara, crni asfalt bio je bijel od vreline. Htjela je spustiti ruku na površinu kratera, ali nije jer su ostaci eksploziva mogli biti otrovni. Razmotrila je kredom ocrtan obris mjesta gdje je palo Riggiovo tijelo i izmjerila udaljenost koracima. Gotovo četrdeset koraka. Energija potrebna da ga odbaci ovako daleko mora da je bila nevjerojatno jaka. Starkey naglo stane u Riggiov obris, stojeći točno ondje gdje je palo njegovo tijelo i pogleda prema krateru. Zamislila je usporen snimak koji se ponavljao tri godine. Vidjela je vlastitu smrt kao da je snimljena i poslije joj prikazana. Njezina psihička, Dana, nazivala je to “inducirana sjećanja”. Prihvatila je činjenice onako kako su joj ispripovijedane, zamislila ostatak, a zatim vidjela događaje kao da ih se sjeća. Dana je vjerovala da je to način na koji se njezin um pokušava nositi s onime što se dogodilo i udaljiti je od stvarnog događaja dajući joj priliku da izađe iz trenutka, pokušaj njezina uma da zlu dade lik s kojim bi se mogao nositi. Starkey duboko povuče dim, a zatim ga gnjevno otpuhne prema tlu. Ako se ovako njezin um mirio s onime što se dogodilo, bio je to prokleto loš način. Prešla je ulicu da potraži Marzikovu. “Beth? Imam još jednu ideju. Pokušajte pronaći vlasnike svih ovih trgovina i doznajte jesu li nekomu prijetili, je li netko dugovao novac ili tako nešto.” Marzikova kimne, pomno je promatrajući. “Carol, što je to?” “Što?” Marzikova joj pristupi bliže i onjuši je. “Je li to osvježivač daha?” Starkey ju je bijesno pogledala, a zatim prešla ulicu i provela ostatak večeri pomažući timu tragača u potrazi za dijelovima bombe. U snu umire. Otvara oči na utabanoj zemlji na terenu za stambene prikolice dok na njoj rade djelatnici hitne pomoći krvavih ruku u gumenim rukavicama. Zujanje u ušima podsjeća je na kuhinjski mikser namješten na najmanju brzinu. Iznad nje, tanke grane zimskih kaučukovaca isprepliću se u nježnu čipku još uvijek ljuljajući se od udarnog vala. Djelatnik hitne pomoći pritišće joj prsa, pokušavajući joj ponovno

pokrenuti srce. Drugi uvlači dugačku iglu. Hladne srebrne lopatice defibrilatora pritišću joj meso. Na tisuće milja iznad zujanja, glas viče: “Odmaknite sef”. Tijelo joj poskakuje od strujnog udara. Nalazi snagu da izgovori njegovo ime. “Sugar?” Nije sigurna izgovara li njegovo ime ili samo misli da ga izgovara. Glava joj se nagne i tada ga spazi. David “Sugar” Boudreaux, Cajun koji već dugo živi izvan Louisiane, ali je zadržao blag francuski naglasak koji joj je tako privlačan. Njezin narednik. Njezin tajni ljubavnik. Muškarac kojem je dala srce. “Sugar?” Udaljeni glasovi viču. “Nema pulsa!” “Razmaknite se!” Strašan električni naboj zbog kojeg osjeća grčeve. Poseže za Sugarom, ali predaleko je. Nije pravedno što je tako daleko. Dva srca koja kucaju kao jedno ne bi smjela biti razdvojena. Udaljenost je rastužuje. "Shun?" Dva srca koja više ne kucaju. Liječnici koji rade na Sugaru odmiču se. Otišao je. Tijelo joj ponovno odskoči, ali to ničemu ne koristi i s time se pomirila. Sklapa oči i osjeća kako se diže kroz granje u nebo i osjeća samo olakšanje. Starkey se probudila već poslije tri ujutro, znajući da je gotovo sa spavanjem. Zapalila je cigaretu, a zatim ležala u mraku i pušila. Završila je s obradom poprišta zločina nešto prije ponoći, ali nije stigla kući takoreći do jedan. Kad je stigla, istuširala se, pojela kajganu, a potom popila čašu džina Bombay Sapphire da bi se omamila. Ipak, dva sata poslije bila je potpuno budna. Nakon još dvadeset minuta otpuhivanja dima prema stropu, ustala je iz kreveta, a zatim prošla kućom paleći sva svjetla. Bomba koja je ozlijedila Starkey bila je bomba u paketu koju je preprodavač droge dostavio da bi ubio obitelj policijskog doušnika. Bila je smještena iza gustog grmlja pokraj stambene prikolice, što je značilo da Sugar i Starkey ne mogu upotrijebiti robota da dovezu rendgenski aparat ili detonator. Bila je to podmukla bomba, napravljena od limenke boje pune bezdimnog baruta i čavlića. Tko god sastavio bombu bio je zao kujin sin koji je htio biti siguran da će nastradati doušnikovo troje djece. Zbog grmlja Starkey i Sugar morali su zajedno raditi na bombi, Starkey je držala grmlje razmaknutim da bi se Sugar mogao približiti s real-timeom. Kad su dvojica

patrolnih policajaca dojavila za sumnjivi paket, rekli su da se čuje otkucavanje. Bio je to takav klišej da su Starkey i Sugar prasnuli u smijeh, iako se sada nisu smijali jer je paket prestao otkucavati, real-time pokazao im je da je brojač vremena zakazao; izrađivač je upotrijebio budilicu na ručno navijanje za odbrojavanje, ali iz nekog se neobjašnjiva razloga kazaljka za minute zaustavila jednu minutu prije nego što je stigla do priključka koji će detonirati bombu. Jednostavno je stala. Sugar se našalio na tu temu. “Valjda je zaboravio naviti tu prokletinju.” Smijala se njegovoj šali kad se zbio potres. Događaj od kojeg strahuje svaki pirotehničar koji radi u Južnoj Kaliforniji. Poslije će se doznati da je iznosio 3,2 stupnja po Richterovoj ljestvici, što je prosječnom stanovniku Los Angelesa jedva bilo primjetno, ali kazaljka za minute se oslobodila, došlo je do kontakta i bomba je eksplodirala. Stari su tehničari uvijek govorili Starkey da je zaštitno odijelo neće spasiti od krhotina i bili su u pravu. Spasio ju je Sugar. Ispriječio se ispred nje upravo kad je bomba eksplodirala pa je njegovo tijelo zaustavilo većinu čavlića. Ali real-time mu je odletio iz ruku i to ju je ozlijedilo. Dva teška nazubljena dijela probila su odijelo, zaderala joj desni bok i otvorila joj duboku brazdu u desnoj dojci. Sugar je udario u nju nekoliko milisekundi nakon real-timea. Udarna snaga njegova tijela bila je kao da ju je šutnuo Bog. Udarac je bio tako strašan da joj je srce stalo. Dvije minute i četrdeset sekundi Carol Starkey bila je mrtva. Dojurile su dvije skupine liječnika iz hitne pomoći iako su komadi prikolice i grmlja azaleje još padali oko njih. Ekipa koja je došla do Starkey otkrila je da nema puisa, strgnula s nje odijelo i uštrcala joj adrenalin direktno u srce dok su joj davali umjetno disanje. Skoro tri pune minute radili su u zgrušanoj krvi i sukrvici koje su nekad bile njezine grudi i napokon - herojski - pokrenuli joj srce. Njezino se srce ponovno pokrenulo; srce Davea “Sugara” Boudreauxa nije. Sjela je za svoj stol u blagovaonici razmišljajući o snu i Sugaru te popušila još cigareta. Prošle su samo tri godine, a sjećanja su na Sugara blijedjela. Bilo joj je sve teže vidjeti njegovo lice, a još teže čuti njegov blagi cajunski naglasak. Sada se sve češće morala oslanjati na njihove fotografije da bi osvježila uspomene i mrzila se što mora to činiti. Kao da ga izdaje zaboravom. Kao da je sva postojanost koju je nekad osjećala u njihovoj strasti i ljubavi bila laž koju je netko drugi rekao ženi koja više nije postojala. Sve se promijenilo. Starkey je počela piti skoro odmah nakon izlaska iz bolnice. Jedan je od psihića drugi, mislila je - rekao da je njezin problem osjećaj krivnje preživjeloga. Krivnje što se njezino srce pokrenulo, a Sugarovo nije; krivnje što je preživjela, a on nije; krivnje

što je, duboko u središtu bića gdje žive naša tajna stvorenja, bila zahvalna što je preživjela, makar pod cijenu Sugarova života. Starkey je tog dana izašla iz terapeutove ordinacije i nikad se više nije vratila. Otišla je u murjački bar Shortstop i pila dok je dvojica detektiva za pljačke iz wilshireskog odsjeka nisu iznijela van. Sve se promijenilo. Starkey se povukla. Postala je hladna. Štitila se sarkazmom, udaljenošću i tvrdoglavom potjerom za poslom, sve dok posao nije postao sve što ima. Drugi psihić - treći, mislila je - pretpostavio je da je jedno zaštitno odijelo zamijenila drugim, a zatim je upitao misli li da će ga ikad uspjeti svući. Nije se vratila dati odgovor. Umorna od razmišljanja, Starkey je popušila cigaretu do kraja, a zatim se vratila u sobu da se istušira. Svukla je majicu i pogledala se bez osjećaja. Desna polovica trbuha, od dojke do boka, bila je izborana i izrovana od šesnaest komadića kovine koji su se zabili u nju. Dvije duge brazde spuštale su joj se niz bok prateći liniju rebara. Nekoć preplanula poput oraha, koža joj je sada bila bijela poput snijega jer "nije nosila kupaći kostim otkad se to dogodilo. Najgora je od svega bila dojka. Pet centimetara velik komad metala zabio joj se sprijeda, u desnu dojku, upravo ispod bradavice, kopajući brazdu u tkivu dok je pratio liniju rebara prije negoli je izašao kroz leđa. Otvorio ju je kao da joj je u prsima prokopana riječna dolina, i tako je zacijeljela. Liječnici su raspravljali o tome da joj odstrane dojku, ali odlučili su je spasiti. Uspjeli su, ali čak i nakon rekonstrukcije izgledala je poput deformiranog avokada. Liječnici su joj rekli da bi plastične operacije s vremenom mogle popraviti njezin izgled, ali nakon četiri operacije Starkey je zaključila da je dosta. Nije bila s drugim muškarcem otkad je Sugar tog jutra napustio njezin krevet. Istuširala se, odjenula, potom nazvala svoj ured i pronašla dvije poruke. “Starkey, ja sam, John Chen. Dobio sam prilično dobar bris iz kratera eksplozije. Stavit ću ga u kuhalo, ali to znači da neću izaći odavde do najmanje tri. Oko devet trebali bismo imati kromatogram. Nazovi me, dužna si mi.” Voditeljica hitnih službi ostavila je drugu poruku, javljajući da je snimila traku poziva 112 koji je dojavio o sumnjivoj napravi. “Ostavila sam snimku kod osiguranja, pa je možeš podići kad želiš. Poziv je upućen s javne govornice na Sunset Boulevardu u jedan i četrnaest, to jest jučer poslijepodne. Imam adresu.” Starkey je zapisala podatke u dnevnik slučajeva i potom pripremila šalicu instantkave. Progutala je dva Tagameta, a zatim zapalila cigaretu prije negoli je izašla na sparni noćni zrak. Još nije bilo pet i svijet je bio tih. Klinac u ulubljenoj crvenoj kombi- -limuzini

dostavljao je L.A. Times, vijugajući sjedne na drugu stranu ulice dok je bacao novine. Uz nju protutnji kamion mljekarskog poduzeća. Starkey se odluči odvesti natrag u Silver Lake i ponovno prošetati po mjestu eksplozije. To joj je bilo draže od slušanja tišine u srcu koje ! je još uvijek kucalo. Parkirala je ispred kubanskog restorana pokraj radioautomobila rampartskog odreda iz kojeg su čuvali poprište. Inače je parkiralište trgovačkog centra bilo pusto, osim tri civilna vozila kojih se sjećala od sinoć. Starkey je pokazala iskaznicu prije negoli je izašla iz automobila. “Bok, momci, je li sve u redu?” Bio je to muško-ženski dvojac, za upravljačem bio je mršavi policajac, a s njim niska i punašna policajka kratke plave kose. Pijuckali su kavu iz samoposluge koja vjerojatno već satima nije bila vruća. Policajka kimne. “Da, dobro smo. Trebaš li nešto?” “Ja vodim ovaj slučaj. Prošetat ću malo naokolo.” Policajka digne obrve. “Čuli smo da je nastradao jedan iz Odreda za eksplozive. Je li to istina?” “Da.” “Gadno.” Policajac se nagne preko partnerice. “Ako kaniš neko vrijeme biti ovdje, možeš li nam malo pričuvati leđa? Nekoliko blokova dalje nalazi se McDonald's. Mogli bismo ti nešto donijeti.” Njegova partnerica namigne Starkey. “Slab mjehur.” Starkey slegne, krišom se veseleći što ih se riješila. “Imate dvadeset minuta, ali ne morate mi nositi ništa. Neću prije otići odavde.” Dok se radioautomobil udaljavao, Starkey pričvrsti pištolj za desni bok, a zatim prijeđe Sunset Boulevard da bi potražila adresu koju joj je pribavila voditeljica hitnih službi. Ponijela je baterijsku svjetiljku, ali nije ju upalila. Cijelo je područje bilo osvijetljeno sigurnosnim svjetlima. Javna je govornica bila smještena uz gvatemalsku samoposlugu točno prekoputa trgovačkog centra, ali kad ju je Starkey usporedila s adresom, nije se poklapala. Od gvatemalske samoposluge mogla je vidjeti kontejner na Sunsetu. Shvatila je kojim redom idu brojevi pa ih je pratila do govornice. Bila je to jedna od starih staklenih govornica koje je telefonska kompanija povlačila, jedan blok istočno uz praonicu, prekoputa cvjećarnice. Starkey je zabilježila imena praonice i cvjećarnice u bilježnicu, zatim se vratila do

prvog telefona i provjerila radi li. Radio je. Pitala se zašto osoba koja je zvala 112 nije to učinila odavde. Kontejner se odavde jasno vidio, ali iz druge govornice ne. Starkey je mislila da su se pozivatelji možda brinuli da ih ne vidi onaj koji je postavio bombu, ali odlučila je ne brinuti se o tome dok ne posluša snimku. Vraćala se preko Sunseta kad je na ulici spazila komadić savijenog metala. Bio je dugačak oko dva centimetra i savijen poput mašnice, s jedne strane obrubljen sivim tragom paljevine. Prethodne je večeri prikupila devet sličnih komadića kovine. Odnijela ga je u automobil, spremila u jednu od vrećica za dokaze koje je držala u prtljažniku, a zatim otišla do kontejnera hodajući uz zgradu. Pretpostavljala je da bomba nije bila postavljena u namjeri da sruši zgradu, ali pitala se zašto je bila postavljena pokraj kontejnera. Znala je da je često nemoguće dati zadovoljavajuće odgovore na takva pitanja. Kad je radila u odredu, dvaput je naišla na naprave ostavljene pokraj autoceste, daleko od nadvožnjaka, izlaza ili bilo čega čemu bi mogle nauditi. Kao da seronje koje su ih napravile nisu znali što s njima, pa su ih jednostavno ostavili pokraj ceste. Starkey je još deset minuta šetala mjestom događaja i pronašla još jedan komadić metala. Spremala ga je u vrećicu kad se radioautomobil vratio na parkiralište, a policajka je izašla s dvije šalice. “Znam da si rekla da ne želiš ništa, ali donijeli smo ti kavu ako si se predomislila.” “Lijepo od vas. Hvala.” Policajka je htjela čavrljati, ali Starkey je zatvorila prtljažnik i rekla joj da mora ići u ured. Kad se policajka vratila u vozilo, Starkey je otišla s druge sirane svojeg automobila i izlila kavu. Vraćala se do vozačeve strane kad je odlučila ponovno pregledati civilne automobile. Dva su automobila bila izrešetana krhotinama bombe, na mjestu ! eksplozije uništeno je stražnje staklo i napravljena velika šteta. Bio je parkiran vrlo blizu mjestu eksplozije, pripadao je vlasniku trgovine knjigama. Kad mu je policija dopustila da se vrati u zonu eksplozije, zagledao se u svoj automobil, zatim ga šutnuo i otišao bez riječi. Treći automobil, onaj najudaljeniji, bio je Chevrolet Impala iz 68., loše lakiran i s oguljenim krovom od vinila. Bočni prozori bili su spušteni, stražnje je staklo bilo nadomješteno mutnom plastikom koja je postala krhka pod utjecajem sunca. Prvo je pogledala ispod njega, nije našla išta pa je obilazila prednji dio automobila kad je spazila zvjezdastu pukotinu u vjetrobranskom staklu. Posvijetlila je baterijskom svjetiljkom na komandnoj ploči vidjela okrugli komad metala. Izgledao je poput diska iz kojeg strši tanka žica. Pogledala je prema kontejneru i shvatila da je moguće da je komad krhotine ušao kroz otvoren prozor i okrhnuo vjetrobransko staklo. Izvukla ga je, pažljivije promotrila i ne sluteći što bi to moglo biti, a zatim ga spremila u džep.

Ušla je u svoj automobil ne pogledavši policajce, a zatim krenula prema centru grada podići tonski zapis prije nego što se javi u ured. Na istoku je izlazilo sunce, velika buktinja ispunila je nebo.

Gospodin Crveni John Michael Fowles zavalio se u klupu prekoputa školi uživajući u Suncu i pitajući se je li se uspio naći na FBI-evu popisu deset najtraženijih zločinaca. Što i nije bilo lako, kad ne znaju tko si, ali ostavljao je tragove. Razmišljao je da se poslije zaustavi u uredu FedExa, ili možda U knjižnici i iskoristi jedno od njihovih računala da provjeri mrežnu Stranicu FBI-a i svoj status na njoj. Sunce mu izmami osmijeh. Podigao je lice prema njemu, upijajući toplinu i dopuštajući da mu njegovo zračenje potamni kožu, diveći se golemosti eksplozija njegovih plinova. Volio je tako razmišljati o njemu: kao o divnoj čudovišnoj eksploziji, tako golemoj i sjajnoj da se mogla vidjeti s udaljenosti od sto pedeset milijuna kilometara, s tako beskrajnom zalihom goriva da će proći milijarde godina prije negoli se potroši, tako vraški divno da je samo njegovo postojanje potaknulo život na ovom planetu i vjerojatno će taj isti život uništiti kad bude odaslalo posljednji plamsaj i eksplodiralo, za nekoliko milijardi godina. John je mislio da bi bilo doista sjajno napraviti tako veliku bombu i detonirati tu facu. Bilo bi tako kul vidjeti onih prvih nekoliko nanosekundi njezina rođenja. Strašno kul. Dok je razmišljao o tome, John osjeti bubrenje u preponama, one vrste kakvu nije nikada potaknulo nijedno živo biće. Nečiji ga glas upita: “Jeste li vi gospodin Crveni?” John otvori oči. Usprkos sunčanim naočalama, morao je zatvoriti oči. John zaškrguće velikim bijelim zubima. “Ja sam on. Jeste l' vi gospodin Karpov?” Glumatao je seljačinu s Floride koja govori uličnim žargonom, iako John nije bio s Floride, ni seljačina, ni uličar. Uživao je navoditi nekoga na krivi trag. “Da.” Karpov je bio pretio čovjek pedesetih godina, grubih crta lica i sijede proćelave kose. Ruski emigrant sumnjivih dokumenata koji je vodio nekoliko poslova u tom području. Bio je upadljivo nervozan, što je John očekivao i u tome uživao. Victor Karpov bio je kriminalac. John se povuče ustranu i potapša klupu. “Evo, sjednite. Razgovarat ćemo.” Karpov se poput kamena sruši na klupu. Objema je rukama stiskao najlonsku vrećicu kao starica torbicu. Pred sobom, kao za zaštitu.

Karpov reče: “Hvala vam na ovome, gospodine. Imam strašnih problema s kojima se moram nositi. Sa svim tim strašnim neprijateljima.” John spusti ruku na vrećicu, nježno mu je pokušavajući uzeti. “Znam sve o vašim problemima, gospodine Karpov. Više ne morate reć' ni riječ o njima.” “Da. Da, pa, hvala vam što ste pristali ovo obaviti. Hvala vam.” “Ne trebate mi zahvaljivati, gospodine Karpov, zaista ne trebate.” John nikad ne bi čak niti razgovarao s Karpovim, a još manje bi pristao činiti ono što se spremao učiniti i ovako upoznati Victora Karpova, da ga nije temeljito istražio. Johnov posao išao je samo preko drugih ljudi i razgovarao je samo s onima koji bi ga preporučili. Ti su ljudi zapravo tražili Johnovo dopuštenje da njegovo ime spomenu Karpovu, i bili su u prilici uvjeriti se u Karpovljev karakter. Johnu je karakter bio važan. Bila mu je bitna tajnost i zaštita samog sebe. Zato ga ti ljudi nisu poznavali pod pravim imenom ili znali bilo što o njemu, osim njegova zanata. Preko njih John je doznao sve detalje o Karpovljevu problemu, što će od njega tražiti i odlučio je prihvatiti posao već prije prvog kontakta s njim. Na taj si način ostajao na popisu najtraženijih, a izvan zatvora. “Pustite vrećicu, gospodine Karpov.” Karpov pusti vrećicu kao da ga je ubola. John se nasmije, stavljajući vrećicu u krilo. “Ne trebate biti nervozni, gospodine Karpov. Ovdje ste među prijateljima, vjerujte mi. Ne bih mogao biti ljubazniji nego što sam sad S vama. Kužite koliko sam prijateljski raspoložen?” Karpov se zagleda u njega ne shvaćajući. “Mislim da smo vi i ja tako dobri prijatelji da ću tek poslije pogledati U vrećicu. Toliko smo si dobri. Tako smo čvrsto povezani da znam da je ovdje unutra TOČAN novčani iznos, i spreman sam se u vaš život kladiti da je tako. Nije li to silno ljubazno?” Karpov izbulji oči i proguta slinu. “Sve je tu. Točno onako kako ste rekli, u novčanicama od pedeset i dvadeset. Molim, prebrojite sad. Molim vas, izbrojite da budete zadovoljni.” John odmahne glavom i spusti vrećicu na klupu, nasuprot Karpovu. “Ne. Jednostavno ćemo pustiti da se ovaj mali scenarij odigra onako kako će se odigrati i nadati se da niste krivo prebrojili.” Karpov posegnu za vrećicom. “Molim vas.” John se nasmija i odgurne Karpova. “Ne brinite se, gospodine Karpov. Samo vas zekam.”

Zekati. Kao da je idiot, osim što je seljačina. “Evo. Želim vam nešto pokazati.” Iz džepa izvuče malenu cijev i pruži je. Nekad je to bila baterijska svjetiljka kupljena na kiosku, s prekidačem na jednoj, a lampicom na drugoj strani. Više nije bila baterijska svjetiljka. “Hajde, uzmite je. Ne grize.” Karpov je uzme. “Što je to?” John glavom pokaže školsko dvorište s druge strane ulice. Bilo je vrijeme odmora. Djeca su trčkarala i nekoliko se trenutaka igrala prije negoli će se morati vratiti u razred. “Gledajte one ondje. Promatrao sam ih. Lijepe djevojčice i dječaci. Glete kako trčkaraju naokolo, puni energije, slobodna duha i potencijala. Kad si u njihovim godinama, još ti se sve čini mogućim, ne? Glete onog dečkića u plavoj majici. Ondje desno, Karpove, zaboga, ondje. Zgodan mali momak, plav, s pjegicama. Isusa ti, kladim se da bi taj mali kujin sin mogao odrasti i povaliti sve navijačice koje bude htio i uz to postati predsjednik. Takvo se sranje ne može desiti ondje odakle ste vi, zar ne? Ali ovo su vam, stari moj, Sjedinjene Američke Države i možete raditi što god želite dok vam ne počnu govoriti da ne možete.” Karpov je zurio u njega, zaboravivši na cijev u ruci. “U ovom trenutku u glavi tog malca sve je moguće i ostat će moguće sve dok ga ona jebena navijačica ne nazove prištavcem, a njezin ga retardirani dečko, koji igra braniča, izmlati na mrtvo ime zato što je razgovarao s njegovom djevojkom. Trenutačno je taj dječak sretan, gospodine Karpov, pogledajte samo kako je sretan, ali sve će to nestati čim shvati da se sve one nade i snovi koje gaji nikad neće ostvariti.” John polako spusti pogled na cijev. “Mogli biste poštedjeti to siroto dijete boli, gospodine Karpov. Negdje vrlo blizu nas je naprava. Ja sam je sastavio i pažljivo smjestio, a vi je sad kontrolirate.” Karpov pogleda cijev. Izgledao je uplašeno kao da drži čegrtušu. “Ako pritisnete taj srebrni gumbić, možda možete dijete spasiti boli s kojom će se suočiti. Ne kažem da je naprava ondje u školi, samo kažem da je možda. Možda bi cijelo ono jebeno igralište eksplodiralo u lijepoj crvenoj vatrenoj oluji. Možda će tu dječicu udarni val tako snažno udariti da će im cipele ostati jednostavno rasute po tlu, a koža i odjeća bit će im spržene tako da će ostati samo kosti. Ne kažem da će biti tako, ali to je u tom srebrnom dugmetu. Možete okončati dječakovu bol. Imate tu moć. Možete svijet pretvoriti u pakao ako želite, jer vaša moć leži u tom srebrnom gumbiću. Ja sam ga stvorio i dao vam ga. Baš vama. Eto ga u vašoj ruci.” Karpov ustane i ispruži cijev Johnu.

“Neću imati ništa s tim. Uzmite je. Uzmite je.” John polako uze cijev. Dodirivao je srebrno dugme. “Kad učinim ono što želite da učinim, gospodine Karpov, ljudi će umrijeti. U čemu je jebena razlika?” “Sav novac je ondje. Svaki dolar. Sve.” Karpov ode bez riječi. Prešao je ulicu hodajući tako brzo da su mu se koraci pretvorili u neku vrstu poskakivanja, kao da očekuje da će se svijet oko njega pretvoriti u plamen. John spusti cijev u plastičnu vrećicu s novcem. Kao da nikad nisu cijenili dar koji im je nudio. John se ponovno zavali, protegnuvši ruke preko naslona da bi uživao u suncu i zvucima djece u igri. Bio je lijep dan, a postat će još ljepši kad izađe i drugo sunce. Nakon nekog vremena ustao je i otišao provjeriti popis najtraženijih. Prošlog ga tjedna nije bilo na njemu. Nadao se da će ovog tjedna biti.

2. Odjel za kriminalne zavjere, gdje je radila Starkey, smjestio se na petom katu osmerokatne poslovne zgrade u Spring Streetu, samo nekoliko ulica od središta moći losangeleske policije, Parkerova centra. Odjeli za bjegunce i unutarnje poslove također su smješteni ondje, na četvrtom i šestom katu. Zgrada je poznata po tome što ima najzakrčenije parkiralište od svih zgrada u gradskoj upravi, gdje detektivi sa svih katova moraju uguravati automobile u prostor jedva dostatan da otvore vrata. Tamošnji policajci nazvali su zgradu ironično “hitna” jer kad bi negdje trebali hitno intervenirati, brže bi stigli ako bi istrčali i uzeli taksi. Starkey je parkirala na trećem katu nakon deset minuta manevriranja, a zatim se uspela stepenicama na peti kat. Čim je ušla, opazila je da je Marzikova gleda i odlučila je vidjeti što ova misli o osvježivaču za dah. Starkey prijeđe prostoriju i zaustavi se pred Marzikovom. “Onda?” Marzikova je dočeka ne skrenuvši pogled. “Riješila sam one prijavnice za stanove, kako si tražila. Mislim da će većina tih ljudi danas otići kući, pa najprije porazgovarajmo s njima. Ako se netko ne pojavi, možemo ga naći prijavnicama.” “Još nešto?” “Na primjer?”

“Želiš li mi nešto reći?” “Sve je u redu.” Starkey odustane. Ako se sukobi s Marzikovom u vezi s pićem, neće imati što reći osim laži. “Dobro. Imam poziv od 112. Je li Jogurt ovdje?” “Jest. Vidjela sam ga.” “Poslušajmo snimku, a onda želim stići u Glendale. Chen će imati rezultate kromatografa i hoću vidjeti kako napreduju s rekonstrukcijom.” “Tek su počeli. Koliko su toga mogli napraviti?” “Dovoljno da bi znali dio sastojaka, Beth. Doznamo tko su neki od proizvođača, dobijemo kromatogram i možemo krenuti.” “Moramo obaviti sve one razgovore.” Marzikova ju je umarala. Bio je to usran početak dana. “Vi možete započeti s razgovorima dok ja budem ondje. Pokupi Jorgea i dođite do mojeg stola.” “Mislim da je u kenjari.” “Pokucaj mu na vrata, Beth. Isuse Kriste!” Starkey je posudila kasetofon od narednika njihova odjela Leona Tooleya i stavila ga na svoj pisaći stol. Svaki detektiv OKZ-a imao je svoj stol u odjeljku u većoj glavnoj prostoriji. Tako se stvarala opsjena privatnosti, ali dijelile su ih samo niske pregrade, što je značilo da prave privatnosti zapravo nema. Svi su šaptali, osim ako nisu glumatali nešto zbog Kelsa, koji je većinu vremena provodio skriven iza vrata svojeg ureda. Kružile su glasine da veći dio dana provodi na internetu trgujući svojim dionicama. Marzikova i Santos pojavili su se nekoliko trenutaka kasnije s kavom, a Santos je upita: “Jesi li otišla do Kelsa?” “Ne. Trebala bih?” “Jutros te htio vidjeti.” Starkey pogleda Marzikovu, ali njezino je lice bilo tupo. “Pa, pobogu, Jorge, lijepo što mi je netko rekao. Poslušajmo ovo prije nego što odem do njega.” Santos i Marzikova privukli su stolice dok je Starkey pokretala snimku. Tonski je zapis počinjao sa službenicom hitnih službi, crnkinjom, a pratio ju je muški glas izražajnog španjolskog naglaska. Službenica: 112. Mogu li vam pomoći? Pozivatelj: 'Alo? Službenica: 112. Mogu li vam pomoći, gospodine?

Pozivatelj: Eee... se habla espanoll Službenica: Mogu vas proslijediti španjolskom službeniku. Pozivatelj: Eee... ne, dobro je. Zlušajte, bilo bi dobro da pošaljete čovljeka da pogleda. Santos se nagne i zaustavi snimku. “Što se to čuje iza njega?” Starkey reče: “Zvuči poput kamiona ili autobusa. Zove iz govornice pokraj Sunseta, kod bloka istočno od trgovačkog centra.” Marzikova prekriži ruke. “Zar nije jedna govornica baš ondje ispred kubanskog restorana?” “Da, i još jedna prekoputa u onoj malenoj gvatemalskoj trgovini hranom. Ali on je otišao ulicu dalje.” Santos je pogleda. “Kako znaš?” “Nazvali su iz hitnih službi i javili adresu. Jutros sam ponovno obišla mjesto događaja.” Marzikova progunđa, gledajući u pod. Samo bi gubitnik bez života mogao raditi tako nešto. Starkey ponovno pokrene vrpcu. Službenica: Što da pogleda, gospodine? Pozivatelj: Eee... ja gledao u ovu kutiju i mislim da je nutra bomba. Službenica: Bomba? Pozivatelj: Ove cijevi, znate. Ne znam. Preplašile me. Službenica: Možete li mi reći svoje ime, gospodine? Pozivatelj: Ondje pokraj smeća, znate? One velike kante. Službenica: Trebam vaše ime, gospodine. Pozivatelj: Bolje dođete vidjeti. Začuo se škljocaj kad je čovjek prekinuo razgovor. Bio je to kraj vrpce. Starkey isključi kasetofon. Marzikova se namršti. “Ako nije ilegalni useljenik, zašto nije dao ime?” Santos slegne. “Znaš kakvi su ljudi. Možda jest ilegalan. Vjerojatno se radi samo o nekom tipu iz kvarta koji se stalno ondje mota.” Starkey je prekapala stol ne bi li našla nešto na čemu će pisati. Pronašla je jedino primjerak Plave linije, sindikalnih novina losangeleske policije. Nacrtala je

pojednostavljen plan ulica koji je prikazivao trgovački centar i smještaj govornica. “Kaže da je pogledao u vrećicu. Dobro. To znači da je ovdje kod trgovačkog centra. Kaže da ga je uplašilo vidjeti takve cijevi pa zašto se onda jednostavno nije poslužio govornicom koja je odmah ovdje ispred kubanskog restorana ili onom s druge strane ulice? Zašto hodati još jedan blok istočno?” Marzikova ponovno prekriži ruke. Kad god joj se nešto ne bi svidjelo, prekrižila bi ruke. Starkey ju je čitala kao knjigu. “Možda nije bio siguran da se radi o bombi pa nije bio siguran treba li zvati. Ljudi moraju sami sebe na nešto nagovoriti. Zaboga, nekad moram samu sebe nagovarati da odem srati.” Santos se namršti zbog Marzikovih prostota, a zatim na crtežu dodirne govornicu pred praonicom. “Kad bih našao nešto za što mislim da je bomba, htio bih se od toga udaljiti što je više moguće. Ne bih htio stajati pokraj nje. Možda se bojao da će eksplodirati.” Starkey je o tome razmislila i kimnula. Imalo je smisla. Bacila je Plavu liniju u košaricu za smeće. “Kako god. Imamo vrijeme poziva. Možda je netko u blizini vidio nešto, pa ćemo moći ovo srediti.” Santos kimne. “U redu. Želiš li to obaviti dok mi budemo rješavali stambene zgrade?” “Neka jedno od vas dvoje skokne tamo, može, Jogi? Ja se moram naći s Chenom u Glendaleu.” Starkey im je dala adrese, a zatim otišla do Kelsa. Ušla je bez kucanja. “Jogurt je rekao da me želite vidjeti.” Kelso odskoči od računala, okrene se u uredskoj stolici i zagleda u nju. Prije više od godinu dana prestao joj je govoriti da ne ulijeće unutra. “Carol, bi li molim te, zatvorila vrata, a onda sjela ovamo?” Starkey zatvori vrata, a zatim odmaršira nazad i stane pred njegov stol. Bila je u pravu u vezi s onom kravom Marzikovom. Nije sjela. Kelso se vrpoljio iza stola jer nije znao kako da dođe do onoga što je htio reći. “Samo se želim uvjeriti da se možeš nositi s ovim.” “S čime, Barry?” “Pa, sinoć si se doimala malo, hm, napetom. I, hm, samo se želim uvjeriti da možeš voditi ovaj slučaj.” “Smjenjujete me?” Počeo se ljuljati, govor njegova tijela otkrivao je da misli upravo to. “Ne, doista, Carol. Ne. Ali ovaj slučaj vrlo je blizak onom tvom, i nedavno smo imali one, hm, epizode.” Ostao je nedorečen kao da ne zna kako nastaviti.

Starkey osjeti da je počinje hvatati drhtavica, ali svlada se. Bila je bijesna na Marzikovu i užasnuta mišlju da bi Kelso mogao ponovno razmotriti opciju da je pošalje u Banku. “Je li Marzikova rekla da pijem?” Kelso digne ruke. “Ne petljajmo Marzikovu u ovo.” “Vidjeli ste me na mjestu događaja, Barry. Jesam li ti se doimala pijanom ili neprofesionalnom?” “Ne pitam te to. Malo si nabrijana, Carol. Oboje to znamo jer smo o tome razgovarali. Sinoć si se suočila sa situacijom vrlo nalik na onu koju si jedva preživjela. Možda te je uznemirilo.” “Govorite o mojem smjenjivanju.” “Kad smo jučer završili razgovor, činilo mi se da njušim džin. Ili griješim?" Starkey ga pogleda u oči. “Ne, gospodine. Njušili ste osvježivač daha. Ručala sam kubansku hranu i cijeli dan bazdila na češnjak. To ste nanjušili vi i Marzikova.” Ponovno digne ruke. “Izostavimo Marzikovu iz ovoga. Nije mi rekla ništa.” Znala je da joj laže. Da je Kelso u njezinu dahu nanjušio džin, rekao bi joj to još ondje. Usklađivao je svoju priču s Marzikovom pritužbom. Starkey je vrlo dobro pazila na svoje držanje. Znala je da će čitati govor njezina tijela kao što je ona čitala njegov. Tražit će bilo kakav znak obrane. Napokon se nasloni, osjećajući olakšanje što je rekao ono što mora reći i što je bio odgovoran zapovjednik. “U redu, Carol, ovo je tvoj slučaj. Samo želim da znaš da sam ovdje ako me zatrebaš.” “Moram otići u Glendale, poručnice. Što prije doznam točne podatke o bombi, to ćemo prije moći uhititi tog gada.” Kelso se zavali, dajući joj voljno. “U redu. Ako što zatrebaš, znaš da sam ovdje. Ovo je važan slučaj, Carol. Poginulo je ljudsko biće. Još gore, poginuo je policajac, i time postaje osobno.” “Osobno je meni i momcima iz odreda, poručnice. Vjerujte da je tako.” “I mislio sam da će biti. Samo polako, Carol, pa ćemo ovo riješiti.” Starkey se vratila u prostorije odreda tražeći Marzikovu, ali ona i Santos već su otišli. Skupila je svoje stvari, a zatim izvukla automobil s parkirališta zamijenivši mjesto s debelim detektivom Marleyem iz unutarnjih poslova. Trebalo joj je gotovo petnaest minuta da izađe iz zgrade, a zatim se zaustavila uz rubnik, tako bijesna na Marzikovu da su joj se ruke tresle. Bočica džina bila joj je pod sjedalom, ali nije ju dirnula. Mislila je na nju, ali nije ju

dirnula. Zapalila je još jednu cigaretu, a zatim se odvezla brzinom munje, otpuhujući dim poput vulkana. Bilo je tek osam i pol kad je Starkey stigla na parkiralište glendaleske policije. Chen je rekao da će do devet dobiti nalaz kromatografa, a Starkey je smatrala da je u tu procjenu uračunao i mogućnost zajeba i rad na papirologiji. Sjedila je i pušila u automobilu pet minuta prije negoli je mobitelom nazvala Odsjek za znanstvena istraživanja. “Johne, Starkey je. Vani sam na parkiralištu. Imaš li rezultate?” “Sad si vani?” “Tako je. Došla sam vidjeti Leytona.” Umjesto da joj prkosi ili se ispričava, Chen reče: “Daj mi dvije minute da siđem. Svidjet će ti se ovo.” Odred za eksplozivne naprave losangeleske policije smjestio se u niskoj modernoj zgradi koja se nalazila odmah uz depandansu glendaleske policije, a uz nju je bio Odsjek za znanstvena istraživanja. Zgrada je bila sazdana od crvene cigle i ušuškana iza šumarka kaučukovca. Većina ljudi greškom bi je smatrala zubarskom ordinacijom da nije bila ušuškana i iza trometarske ograde na čijem se vrhu nalazila spiralna bodljikava žica. Na parkiralištu bilo je nekoliko tamnoplavih Suburbana odreda. Starkey dođe na recepciju odreda i upita za poručnika Leytona. Sa svima ostalima sinoć je pregledavao mjesto zločina. Pod očima bili su mu tamni podočnjaci zbog kojih joj je izgledao starije nego ikad, čak i nakon smrti Sugara Boudreauxa. Starkey mu pruži vrećicu. “Jutros sam ponovno obišla mjesto zločina i našla ovo. Radi li tko već na rekonstrukciji?” Leyton podigne vrećicu da bolje pogleda. Sva tri komadića morat će biti zabilježena u dnevnike o dokazima, a zatim testirana da bi se vidjelo jesu li zaista dijelovi eksplozivne naprave. “Russ Daigle. Jutros je došao rano da bi počeo razvrstavati ono što smo sinoć skupili.” “Chen dolazi s kromatogramom. Nadala sam se da ću pronaći nekoga od proizvođača sastojaka kojima raspolažete, pa da mogu krenuti s ovime.” “Naravno. Da vidimo što ima.” Pratila je Leytona niz dugi hodnik, prošli su uz sobu za pripravnost i uz urede narednika i stigli do prostorije odreda. Nije nalikovala na prostoriju nijednog drugog odreda u zgradi; izgledala je kao srednjoškolski laboratorij, pun skučenih stolova i

crnih plastičnih radnih ploha. Svaka je površina u radnoj prostoriji bila prekrivena rastavljenim bombama ili njihovim uzorcima, od cijevnih i dinamitnih bombi pa sve do kanistarskih bombi i velikog vojnog streljiva. Sa stropa visjela je raketa zrak-zrak. Površine koje nisu zauzimale bombe zauzimali su stručni časopisi i priručnici. Zidove su prekrivali plakati sa slikama FBI-evih najtraženijih zločinaca. Russ Daigle sjedio je na stolici uz jednu od radnih ploha i razvrstavao komadiće metala. Bio je jedan od tri narednika u odredu i osoba s najdužim stažem u odredu. Nizak, atletski građen muškarac gustih sivih brkova i kratkih prstiju. Nosio je rukavice od lateksa. Podigao je pogled kad ih je čuo i glavom pokazao na umrljano računalo na kraju svojeg radnog stola. Bilo je prekriveno naljepnicama iz serije Babylon 5. 1 “Imamo fotke. Želite li vidjeti?” “Još kako.” Stala je iza njega da bi vidjela zaslon. “Pogled sa strane i skraja. Imamo i drugih, ali ove su najbolje. Radi se o klasičnoj vražjoj cijevnoj bombi. Kladim se da ju je neki šupak sastavio u svojoj garaži.” Na zaslonu su se vidjele digitalne fotografije koje je snimio Riggio. Prikazivale su dvije uredno spojene cijevi kao neprobojne crne sjene, između kojih se nalazio namotaj žice. Sva četiri kraja cijevi bila su začepljena. Starkey je proučila slike, uspoređujući ih s komadićima nazubljenog crnog metala koji su bili rasuti na bijelom trgovačkom papiru. Jedan od čepova bio je nedirnut, ali drugi su bili slomljeni. Daigle ih je podijelio po veličini i građi, upravo onako kako se slažu dijelovi bilo koje druge slagalice. Već je odvojio najveće dijelove sva četiri čepa i dobro je napredovao s cijevima, ali bilo je očito da još uvijek nedostaje četrdeset ili pedeset posto dijelova. “Što imamo, narednice? Izgleda kao tipična pocinčana željezna cijev, promjera pet centimetara.” Uzeo je komad čepa koji je u željezu imao utisnuto slovo V. “Da. Vidite li slovo V? Proizvođač cijevi Vanguard. Može ih se kupiti bilo gdje u zemlji” Starkey unese bilješku u blok. Namjeravala je sastaviti popis sastojaka i osobina, unijeti ih kroz Telekomunikacijski nacionalni sustav za provedbu zakona u FBI-ev Centar podataka o bombama i Nacionalni arhiv nadleštva za alkohol i vatreno oružje u Washingtonu. U Centru i Nacionalnom arhivu potražit će slične oznake koje su se spominjale u svim izvještajima o bombama u njihovim sustavima. Daigle je prošao prstom ispod ruba čepa, ostrugavši nešto sipko i bijelo. “Vidiš? Ljepljiva traka kakvu koriste vodoinstalateri. Znači, radi se o urednom momku. Vrlo preciznom. Čak je trakom omotao spojeve. Što ti to govori?”

Starkey je znala da je stari narednik već došao do zaključka pa sad testira nju. To je učinio stotine puta kad je bila u odredu. “Ako popravljaš sudoper, možda ćeš željeti omotati trakom spojeve na cijevima, ali vraški je sigurno da bombu ne moraš omatati.” Daigle se nasmije, ponosan što je to uočila. “Tako je. Nema razloga da je se lijepi, to možda čini iz navike, znaš. Postoji mogućnost da je vodoinstalater ili nekakav građevinar.” Još jedna bilješka za FBI. “Obje su cijevi iste veličine, koliko mogu izmjeriti sa slika. Ili ih je sam izrezao ili dao izrezati na tu dužinu, i bio je pedantan. Vidiš li ovdje sjenku trake, kako ju je pažljivo omotao oko cijevi? Pedantan je to momak, vještih ruku. Vrlo precizan.” Starkey je već stvarala sliku čovjeka koji ju je složio. Mogao bi biti vješt obrtnik, strojar ili se bavio nekim hobijem koji je zahtijevao točnost, kao što je modelarstvo ili stolarstvo. “Je li ti Chen pokazao 5?” “Kakvih 5?” Daigle stavi komad krhotine cijevi pod povećalo. Bilo je to slovo S koje je Chen izvukao iz Riggiova oklopa. “Izgleda kao S.” Leyton reče: “Nismo sigurni što je to, slovo S, broj 5 ili neka vrsta simbola.” Daigle bolje promotri kroz povećalo. “Što god to bilo, urezao ga je moćnim alatom za graviranje.” Chen je ušao dok su raspravljali o fotografijama. Kao i ostali, izgledao je kao da se baš i nije naspavao, ali bio je uzbuđen kad je Starkey pružio rezultate kromatografa. “Mogu ti odmah reći da testiram još jedan uzorak da bih to potvrdio, ali eksploziv je nešto što se zove Modex hybrid. Nije ga kupio u mjesnoj željezari.” Pogledaše ga. “Vojska ga koristi u bojnim glavama i u raketama zrak-zrak. Govorimo o brzini izgaranja od osam tisuća petsto metara u sekundi.” Daigle zagunđa. Brzina izgaranja bila je mjerna jedinica brzine izgaranja eksploziva i oslobođene energije. Što je eksploziv bio jači, to je brže izgarao. “TNT izgara nekih šest tisuća metara u sekundi, zar ne?” Starkey reče: “Šest, sedam, tako nekako.” Leyton kimne. “Za nas je dobro ako se radi o vojnom eksplozivu. To bi trebalo suziti potragu, Carol. Vidjet ćemo komu je nestao, a onda otkriti tko je imao pristup.” Chen se nakašlje. “Pa, neće biti tako lako. Kromatograf je pokazao mnogo nečistoća u kemijskom

sastavu, pa sam nazvao proizvođača u Pennsylvaniju. Postoje tri vrste Modexa: vojni, koji se proizvodi uz ugovor s vladom, tržišni, koji se proizvodi samo za izvoz Udruga za zaštitu okoliša ne dopušta nikomu da ga upotrebljava ovdje - i iz kućne radinosti.” Daigle se namrgodi. “Što znači 'iz kućne radinosti'?” “Zastupnik tvrtke misli da je ovo možda zakuhao neki kuhinjski kemičar. Nije ga teško napraviti ako imaš sastojke i opremu za stvaranje pravog pritiska. Tip kaže da je jednako složeno kao stvaranje temeljca za metamfetamin.” Starkey je pogledala ispis kromatografa, ali nije doznala ono što je htjela. “Dobro. Ako se ovo može napraviti ručno, trebam popis sastojaka i recept.” “Zastupnik će ga sastaviti i poslati faksom. Pitao sam ga i za proizvođače. Čim ih doznam, javit ću ti.” Starkey presavije stranicu i stavi je među svoje bilješke. Jedinstven eksploziv bio je plus u istrazi, ali nije joj se sviđalo na što je upućivao. “Ako je ta tvar vojni eksploziv ili ako je za njegovu proizvodnju potrebno veliko laboratorijsko iskustvo, slika tvorca se mijenja. Ne možemo govoriti o tipu koji je samo htio vidjeti može li to učiniti. Ovo je ozbiljna bomba.” Leyton se namršti i osloni na klupu. “Ne nužno. Ako ispadne da je Modex ukraden, to je istina - luđak koji radi u dvorištu ne bi znao kako to nabaviti. Ali ako ju je napravio sam, mogao je skinuti formulu s interneta. Možda je mislio da je upotreba moćnog eksploziva poput ovog zapravo dio izazova.” Daigle prekriži ruke, nije mu se to sviđalo. “Starkey je u pravu, to je ozbiljna bomba. Ali recite mi: zašto da složi napravu poput ove i onda je samo ostavi pokraj kontejnera? Mora postojati neki jači razlog.” “Razgovarali smo sa svim vlasnicima trgovina, naredniče. Nikomu nisu prijetili. Bomba nije oštetila zgradu.” Daigle se još jače namršti. “Jedan od tih seronja laže. Ovako moćna bomba ne radi se za zabavu. Pazi što govorim. Netko od onih seronja nekoga je zajebao, a ovo je osveta.” Starkey slegne ramenima proučavajući fotografije, misleći kako je Daigle možda u pravu. “Naredniče, gledam, ali ne vidim detonator. Nema baterija ni izvora energije. Kako je eksplodirala?” Daigle se spusti sa stolice, ispravi leđa i kucne po slici na zaslonu. “Imam teoriju. U jednoj cijevi je eksploziv, a u drugoj detonator. Pogledaj.” Uze dva veća komada cijevi i podigne ih da bi ona i Leyton bolje vidjeli.

“Vidite li bijele ostatke unutar krivine?” “Da. Od izgaranja eksploziva.” “Tako je. Sada pogledajte drugi komad. U njemu nema ničega, čisto je. Zbog toga mislim da je u ovoj cijevi bio detonator, s baterijom ili nečim drugim.” “Misliš li da je bila spojena na brojač?” Daigle je izgledao sumnjičavo. “A brojač je odbrojao do kraja baš kad se Riggio nad nju sagnuo? Nimalo ne vjerujem u to. Još nismo našli ništa, ali mislim da je Riggio aktivirao neki ravnotežni detonator.” “Buck je rekao da Charlie nije dodirnuo paket.” “Pa, Buck je tako vidio, ali Charlie je morao nešto učiniti. Bombe se ne aktiviraju bez razloga.” Odjednom svi ušute, a Daigle pocrveni. Starkey shvati da je to zbog nje, pa i ona pocrveni. “Pobogu, Carol. Oprosti. Nisam mislio tako.” “Nema vam zašto biti žao, naredniče. Postojao je razlog, bio je to potres.” Starkey se sjeti uvijene pločice koju je pronašla, izvuče je iz vrećice i pokaza ostalima. “Ovo sam jutros našla na mjestu događaja. Ne znam je li dio bombe, ali po svoj prilici jest. Moglo bi biti dio upaljača.” Daigle je stavi pod povećalo da bi bolje vidio, grickajući donju usnu i začuđeno trepćući. “Nešto električno. Izgleda da se radi o sklopki.” Chen se progura i zagleda u to. Navuče Daigleove rukavice, zatim izabere uski odvijač i otvori sklopku kao školjku. “Jebote. Znam što je ovo.” Unutar diska bila je otisnuta jedna jedina riječ koju su svi poznavali, koja je u ovom slučaju bila na potpuno pogrešnom mjestu i doimala se apsurdnom: MATTEL. Chen spusti sklopku i odmakne se. Ostali pristupe bliže da bi bolje vidjeli, ali Starkey je promatrala Chena. Bio je šokiran. “Što je, Johne?” “To je radioprijemnik poput onih koje stavljaju u dječje autiće na daljinsko upravljanje.” Sad su svi zurili u njega jer je ono što je govorio John Chen mijenjalo sve što su mislili o ovoj bombi i zagonetnosti eksplozije. “Charlie Riggio nije detonirao ovu napravu, nije samo slučajno eksplodirala. Njome se upravljalo daljinskim upravljačem.” Starkey je, kao i svi ostali, znala o čemu on govori, ali jedina je to glasno izrekla.

“Luđak koji je sastavio ovu bombu bio je ondje. Čekao je da se Charlie nagne nad bombu i onda je aktivirao.” John Chen ponovno udahne. “Da. Htio je vidjeti kako netko pogiba.”

3. Kelso je kušao kavu koju je upravo natočio uz grimasu kao da pije Domestos. “Zaista misliš da je gad aktivirao napravu baš na mjestu događaja?” Starkey mu pokaza faks koji je primila od zastupnika prodaje proizvođača daljinskih upravljača. Sadržavao je popis mogućnosti i uvjete korištenja prijamnika. “Ti mali prijamnici rade na (ako niskoj voltaži da ih testiraju samo na pedeset metara. Tip s kojim sam razgovarala rekao je da je maksimalna moguća udaljenost između odašiljača i prijamnika otprilike devedeset metara. Barry, to je udaljenost nečijeg vidokruga. To znači da nam je tip bio na vidiku.” “Dobro. Kakvu ideju imaš?” “Svaka televizijska postaja u gradu poslala je helikopter na mjesto zločina, emitirali su. I na tlu su imali kamere. Možda je netko snimio tog gada na mjestu zločina.” Kelso zadovoljno kimne. “U redu, sviđa mi se. Dobro razmišljaš, Starkey. Razgovarat ću s medijima. Ne vidim zašto bi s tim bilo problema.” “Još nešto. Morala sam razdvojiti Marzikovu i Jogurta. Marzikova razgovara sa stanarima, a Jogurt s policijom i vatrogascima koji su bili na mjestu događaja. Olakšalo bi mi kad bih imala više ljudi koji bi pomogli s razgovorima na terenu.” On ponovno napravi kiselu grimasu. “U redu, vidjet ću što mogu učiniti.” Kelso krene svojim putem, ali tad se osvrne. “Još uvijek ti je ovo u redu, zar ne? Možeš izaći na kraj?” Starkey osjeti da rumeni. “To što tražim još osoblja nije znak slabosti, Barry. Napredujemo.” Kelso se na trenutak zagleda u nju, zatim kimne. “Tako je. Nisam namjeravao predložiti ništa drugo.” To iznenadi Starkey, bilo joj je drago. “Jesi li već razgovarala s narednikom Daggettom?” “Nisam.” “Trebala bi. Navedi ga da razmišlja o ljudima koje je možda vidio na onom parkiralištu. Kad dobijemo te snimke, bilo bi dobro da ih pogleda.”

Kad je Kelso zatvorio vrata, Starkey se vrati u svoj odjeljak osjećajući čvor u želucu. Daggett će biti zbunjen i ljut. Bit će potresen zbog onoga što se dogodilo; kritizirat će svaku odluku koju je donio, svaki čin, svaki pokret. Starkey je znala da će to osjećati jer to je osjetila i ona, i nije htjela ponovno proživljavati te osjećaje. Nepokretno je sjedila u svojem odjeljku dvadeset minuta, misleći na plošku u svojoj torbici i zureći u adresu Bucka Daggetta u rotirajućem adresaru. Napokon, više nije mogla izdržati pa se odšuljala do svojeg automobila. Daggett je živio u tijesnoj kući mediteranskog stila u dolini San Gabriel, čija su bež žbuka i krov od opeka bili identični stotinama drugih u četvrti jeftinih kuća istočno od parka Monterey. Bila je jednom ondje na pikniku odreda tri mjeseca prije Sugarove smrti. Nije to bila luksuzna kuća. Zapovjedničkom plaćom mogao bi si priuštiti nešto ljepše, ali znala je da se Daggett tri puta razvodio. Alimentacija i dječji doplatak vjerojatno su ga živog izjedali. Pet minuta nakon silaska s autoceste Starkey se zaustavi na Daggettovu prilazu i krene prema vratima. Za alku je bila privezana crna vrpca. Otvori joj Daggettova četvrta i trenutačna supruga. Bila je privlačna i dvadeset godina mlađa od njega, iako se danas doimala rastresenom i odsutnom duhom. Starkey joj pokaza značku. “Gospođo Daggett, Carol Starkey. Nekad sam s Buckom radila u odredu. Mi smo se već srele, zar ne? Žao mi je, ali ne sjećam se vašeg imena.” “Natalie.” “Natalie. Pa da. Molim vas, mogu li vidjeti Bucka?” “Morala sam izostati s posla, znate? Buck je tako potresen.” “Znam, Natalie. Strašno, zar ne? Dakle, je li Buck kod kuće?” Natalie Daggett je povede kroz kuću u stražnje dvorište, gdje je Buck mijenjao ulje u kosilici. Čim je Starkey stupila u dvorište, Natalie ponovno nestade u kući. “Hej, Buck.” Daggett podigne pogled kao da je iznenađen što je vidi, zatim se nespretno uspravi. Od samog pogleda na njega Starkey u grudima osjeti bol. Pokazao je na kosilicu i doimao se posramljen. “Pokušavam si dati posla. Zagrlio bih te, ali znojan sam.” “Dobro je što si zauzet, Buck. To je u redu.” “Želiš li soka ili nešto drugo? Zar te Natalie nije ničim ponudila?” Prišao je, brišući ruke masnom narančastom krpom koja mu je prljala ruke u istoj mjeri u kojoj ih je čistila. U malenom je dvorištu bilo vruće. S kose mu je kapao znoj. “Nemam mnogo vremena. Ponestaje nam ga.” On razočarano kimne, a zatim rasklopi par sklopivih stolica koje su bile naslonjene na kuću.

“Čuo sam da si ti na tom slučaju. Je li ti dobro u OKZ-u?” “Radije bih se vratila u odred.” Daggett kimne ne gledajući je. Starkey se odjednom sjeti da bi, da je još uvijek u odredu, možda ona bila umjesto Riggia u Silver Lakeu. Možda je i on mislio na to. “Buck, moram ti postaviti nekoliko pitanja u vezi s onim što se dogodilo.” “Znam. Možeš, svakako. Hej, mislim da ti to nikad nisam rekao, ali momci iz odreda zaista su ponosni što si postala detektivka. To je pravi policijski posao.” “Hvala Buck, cijenim to.” “Imaš li sada viši čin?” “Ne, nemam još dovoljno staža za napredovanje.” Buck slegne ramenima. “Doći ćeš ti do toga. Već vodiš ovaj slučaj, a bez višeg čina.” Starkey se zabrine pita li se on je li dorasla zadatku. Sviđao joj se Buck i nije htjela da sumnja u nju. Kelsova sumnja bila joj je dovoljna. “Je li te itko zvao u vezi s bombom? Jesi li što čuo?” “Ne. Čuo što?” Proučavao joj je lice i morala se svojski potruditi da ne skrene pogled. Znao je da će čuti nešto loše. Mogla je vidjeti kako u njegovim očima cvjeta strah. “Što u vezi s bombom, Carol?” “Aktivirana je daljinskim upravljačem.” Neko ju je vrijeme tupo gledao, a zatim odmahnuo glavom dok mu se u glasu čulo nešto nalik na očaj. “Nemoguće. Charlie je snimio nekoliko dobrih fotki real-timeom. Nismo vidjeli radionapravu. Nismo vidjeli nikakav detonator. Da smo vidjeli nešto takvo, izvukao bih Charlieja odande. Dojurio bi natrag.” “Nisi mogao znati, Buck. Izvor energije i detonator bili su u jednoj cijevi, a eksploziv u drugoj. Nešto što se zove Modex hybrid.” Brzo je zatreptao ne bi li zaustavio suze, ali svejedno su navrle. Starkey i sama osjeti da joj se oči pune suzama i položi mu dlan na ruku. “Dobro sam.” Pustila mu je ruku, misleći kako su krasan par. Buck se nakašlje, udahne i izdahne zrak. “Modex. To je nešto vojno, zar ne? Poznato mi je to ime.” “Koriste ga u bojnim glavama. Gotovo je tri tisuće metara brži od TNT-a. Ali mislimo da je ovaj možda sastavljen kod kuće.” “Isuse. Jeste li sigurni za daljinski upravljač? Jeste li sigurni da je bila pod radionadzorom?” “Našli smo prijamnik. Osoba koja ju je aktivirala bila je negdje u blizini. Mogao ju je aktivirati kad je htio, ali čekao je dok se Charlie nije našao točno iznad bombe.

Mislimo da je gledao.” Protrljao je lice i odmahnuo glavom kao da mu je sve to teško podnošljivo. Rekla mu je za videosnimke. “Slušaj, Buck, skupljam snimke koje su snimile TV-postaje. Kad ih sve skupimo, voljela bih da dođeš i pogledaš. Možda ćeš u gomili vidjeti nekoga.” “Ne znam, Carol. Usredotočio sam se na bombu. Brinuo sam se o Charlievoj tjelesnoj temperaturi i o tome da snimimo dobre fotografije. Mislili smo da se radi o nekakvom pripadniku ulične bande, znaš? O pachucu koji se pravi važan pred kompićima. Radilo se samo o nekoliko prokletih cijevi, zaboga.” “Proći će još dan-dva dok dobijemo sve snimke. Želim da razmisliš o tome, u redu? Pokušaj se sjetiti nekoga ili nečega što se isticalo.” “Svakako. Ionako nemam drugog posla. Dick mi je dao tri slobodna dana.” “To će ti koristiti, Buck. Hej, možeš se pobrinuti za korov u dvorištu. Izgleda usrano.” Daggett se prisili na slabašan osmijeh, a zatim oboje zašute. Nakon nekog vremena, reče joj: “Znaš li na što me tjeraju?” “Na što?” “Moram ići u Banku. Sranje, ne želim razgovarati s tim ljudima.” Starkey nije znala što reći. “Nazivaju to “posttraumatskim savjetovanjem”. Sad imamo ta nova pravila. Ako prođeš pucnjavu, moraš ići k njima. Ako se sudariš vozilom, moraš ići k njima. Sad valjda moram reći nekakvom psihiću kako je to vidjeti da mi partner leti u zrak.” Starkey je još uvijek pokušavala smisliti što da kaže kad osjeti da joj dojavljivač vibrira. Broj je bio Marzikovin, a za njime slijedio je 112. Željela je uzvratiti poziv, ali nije htjela tako brzo napustiti Bucka Daggetta, ni tako naglo. “Ne brini se zbog Banke. Nije ti naređeno da ideš tamo.” “Ne želim razgovarati s tim ljudima. Što se može reći o tako nečemu? Što si ti rekla?” “Ništa, Buck. Nema se što reći. To im reci. Nema se što reći. Slušaj, moram odgovoriti na ovaj poziv. To je Marzikova.” “Svakako, razumijem.” Daggett ju je ispratio do ulaznih vrata. Žene mu nije bilo u blizini. “I Natalie je uznemirena. Žao mi je što te nije nečime ponudila.” “Ne brini se, Buck. Ionako nisam željela ništa.” “Nas troje bili smo prilično povezani. Charlie joj je bio vrlo drag.” “Zvati ću te zbog snimaka. Računaj na to, dobro?”

Već je izlazila, kad je Buck zaustavi. “Detektivko?” Osvrnula se i nasmiješila upotrebi svoje titule. “Hvala ti što ne ispituješ. Znaš na što mislim? Svi ispituju kako sam, a ni na to nemam što reći.” “Znam, Buck. Izluđivalo me što me svi to pitaju.” “Aha. Pa, rekao bih da smo ti i ja prilično malena grupa.” Starkey kimne u znak pozdrava, a zatim Buck Daggett zatvori vrata. Dojavljivač joj zazvoni drugi put dok je hodala prema automobilu. Ovaj put bio je Jogurt. No prvo je mobitelom nazvala Marzikovu zbog 112, dok je sjedila u automobilu u Daggettovu prilazu. Marzikova se javi na prvu zvonjavu, kao da je čekala. “Beth Marzik.” “Starkey je. Što se događa?” Marzikova je zvučala uzbuđeno. “Starkey, našla sam nešto. Nalazim se pokraj cvjećarnice, znaš, one prekoputa govornici. Primili su poziv na 112 iz govornice u jedan i četrnaest, zar ne? A vlasnikov klinac bio je ispred, spremao se dostaviti cvijeće i vidio tipa u govornici.” Starkeyino bilo se ubrza. “Reci mi da je vidio automobil, Beth. Reci da imamo broj registracije.” “Carol, slušaj ovo. Još i bolje. Rekao je da se radi o Angloamerikancu.” “Pozivatelj je bio Hispanoamerikanac.” “Slušaj me, Starkey. Mali je uvjerljiv. Sjedio je u kamionetu i slušao jebene Gipsy Kingse dok su ukrcavali cvijeće. Bio je ondje od jedan i koju minutu do točno jedan i dvadeset. Znam da je bio ondje za vrijeme poziva jer zabilježili su vrijeme polaska. Kaže da je tip bio bijelac. Starkey je pokušala ostati smirena, ali bilo je teško. Marzikova reče: “Zašto bi se bijelac pravio da je Hispanoamerikanac ako nije onaj koji je postavio bombu, Carol? Ako je to bio bijelac koji se pravio da je Hispano, onda se pokušavao skriti, zaboga. Možda imamo svjedoka koji je vidio jebenog šupčinu koji je postavio bombu.” I Starkey je u tome vidjela priliku, ali znala je da u istrazi često nešto izgleda sigurno, a zatim ispadne pogrešno. “Idemo korak po korak, Beth. Mislim da je ovo dobro i od toga ćemo krenuti, ali nemojmo trčati pred rudo. Tvoj svjedok samo misli da je tip kojeg je vidio Angloamerikanac. Možda tip jest Angloamerikanac, ali možda mu se i samo učinio bijelcem. Morat ćemo još vidjeti.” “U redu. Tako je. Znam da si u pravu, ali malac se doista doima uvjerljivim. Moraš

porazgovarati s njim.” “Je li trenutačno ondje, Beth?” “Jest, bit će neko vrijeme. Treba obaviti još dostava, a postaje kasno.” “U redu. Zadrži ga. Dolazim.” “Ne mogu ga samo tako zadržati. Ako dobiju narudžbu, mora je dostaviti.” “Zamoli ga, Beth. Ljubazno ga zamoli.” “Što da učinim, da mu popušim?” “Aha, pokušaj s tim.” Starkey prekine razgovor, a zatim otipka Santosov broj. Kad se javio, bio je tako tih da ga je jedva razumjela. “Zašto šapćeš?” “Carol, ti si?” “Jedva te čujem. Govori glasnije.” “U uredu sam. Ovdje je agent iz Odjela za alkohol, duhan i vatreno oružje. Jutros je doletio iz Washingtona.” Starkey u želucu osjeti zatezanje i posegnu u torbicu za Tagametom. “Jesi li siguran da je iz Washingtona? Da se nije samo dovezao iz njihove losangeleske podružnice?" Tek je jučer poslala preliminarne podatke o sastavu bombe preko nacionalnog telekomunikacijskog sustava. Ako je ovaj tip došao iz Washingtona, mora da je uskočio u prvi avion. “Iz Washingtona je, Carol. Otišao je Kelsu, a sad Kelso želi vidjeti tebe. Tražio je naše izvještaje. Mislim da će oni preuzeti slučaj. Slušaj, moram ići. Zavlačio sam ga, ali Kelso hoće znati sve što znamo.” “Samo još trenutak, Jorge, je li tip to rekao? Je li baš rekao da želi taj slučaj?” “Carol, moram ići. Kelso se upravo naviruje na vratima, gleda me.” “Zavlači ga i dalje, Jorge. Dolazim. Marzikova nam je pronašla nešto dobro.” “Sudeći po izgledu tipa koji je kod Kelsa, bit će nešto dobro za njega.” Starkey uzme Tagamet, zatim se odveze natrag u Spring Street pod upaljenom rotirkom. Uspjela se vratiti u ured za dvadeset pet minuta. Santos je stajao pokraj automata za kavu, mahnuo joj i glavom pokazao prema Kelsovu uredu. Vrata su bila zatvorena. “Jesi li mu dao izvještaje?” Od njezina se pogleda sav šćućurio. “Što sam mogao, reći Kelsu ne?” Starkey stisne zube i prikrade se Kelsovim vratima. Triput je snažno pokucala, a zatim ne čekajući otvorila vrata.

Kelso umorno pokaže prema njoj dok je razgovarao s čovjekom koji mu je sjedio nasuprot. “Ovo je detektivka Starkey. Ulazi kad god poželi. Starkey, ovo je specijalni agent Jack Pell iz -” “Odjela za bombe i eksplozive. Znam. Hoće li on preuzeti ovaj slučaj?” Pell je sjedio laktova oslonjenih na koljena kao da se sprema skočiti. Starkey je pretpostavila da je srednjih tridesetih godina, ali ne bi se začudila kad bi ispalo da je stariji. Imao je svijetlu put i izražajne sive oči. Pokušala mu je čitati iz očiju, ali nije mogla; kao da su bile zaštićene. Pell se obrati Kelsu ne obraćajući na nju pozornost. “Trebam još koji trenutak porazgovarati s vama, poručnice. Neka ona pričeka vani dok ne završimo.” Ona. Kao da ne stoji pred njima. “Starkey, izađi. Zvat ćemo te.” “Ovo je moj slučaj, poručnice. Naš slučaj. Poginuo je jedan od naših.” “Detektivko, pričekajte vani. Zvat ćemo vas kad nam budete potrebni.” Starkey je čekala pred vratima kipteći od bijesa. Santos krene prema njoj, opazi da je namrštena pa promijeni smjer. Proklinjala je Kelsa što je dao drugima njihovu istragu, kad joj na boku zazuji dojavljivač. “Joj, sranje. Marzikova.” Starkey nazove Marzikovu iz svojeg odjeljka. “Carol, stojim tu s klincem, a on mora obavljati dostave. Gdje si, dovraga?” Starkey je govorila tiho da je drugi detektivi ne čuju. “U uredu. U istragu se uključio odjel za bombe.” “Ma daj! Što se događa?” “Znam samo da je njihov agent trenutačno kod Kelsa. Gle, razgovarat ću s malim kad obavim ovo. Reci mu da ode dostavljati.” “Carol, gotovo će pet sati. Dostavlja, a onda ide kući. Možemo ga potražiti sutra.” Starkey provjeri vrijeme i razmisli. Željela je odmah razgovarati s klincem jer vrijeme je neprijatelj svjedoka; ljudi zaboravljaju detalje, zbune se, predomisle se u vezi sa suradnjom s policijom. Na kraju zaključi da trči pred rudo i previše navaljuje. Od klinca neće imati koristi ako ga bude tjerala da čeka još nekoliko sati. “U redu, Beth. Dogovorite se. Radi li sutra ujutro?” Marzikova joj reče da pričeka. Mora da je fliali stajao pokraj nje. “Radi od osam. Njegov otac vlasnik je trgovine.” “U redu. Potražit ćemo ga sutra ujutro.” “Mi ili oni iz odjela za bombe?” “To ću sada doznati.”

Kelso se naviri na vrata, tražeći je. Starkey spusti slušalicu poželjevši da je utrošila to vrijeme na gutanje dodatnih Tagameta. Ponekad joj se činilo da bi trebalo kupiti dionice te tvrtke. Kad je stigla do Kelsa, on joj šapne: "Samo se opusti, Carol. On je ovdje da nam pomogne." “Ma jest vraga." Kelso za njima zatvori vrata. Pell je još uvijek bio nagnut u stolici, pa mu je Starkey uputila svoj najmrgodniji pogled. Te su proklete sive oči bile najhladnije koje je vidjela, i morala se oduprijeti porivu da skrene pogled. Kelso se vrati za svoj stol. “Agent Pell jutros je doletio iz Washingtona. Podaci koje si poslala sustavu izazvali su iznenađenje u njihovu uredu.” Pell kimne. “Detektivko, nemam namjeru preuzeti vašu istragu. Ovo je vaš grad, a ne moj, ali smatram da vam mogu pomoći. Došao sam jer smo zapazili sličnosti između vaše bombe i nekih drugih koje smo vidjeli.” “Koje to?” “Modex je njegov omiljen eksploziv: brz, seksi i otmjen. Također voli upotrebljavati ovu posebnu vrstu radiodetonatora, koji skrije u jednu od cijevi tako da bude nevidljiva rendgenskim zrakama.” “O kome govorimo?” “Ako je to taj tip, koristi se imenom Gospodin Crveni. Ne znamo mu pravo ime.” Starkey pogleda Kelsa, ali njegov joj izraz ne reče ništa. Mislila je da će mu biti lakše kad preda slučaj saveznoj policiji, da se ne mora brinuti o tome da ga riješi. “O čemu to govorimo? Gospodin Crveni? Je li taj tip neka vrsta serijskog bombaša? Je li terorist? Što je?” “Ne, detektivko, taj tip nije terorist. Koliko znamo, nije mu do politike, borbe protiv pobačaja ili nečeg sličnog. U prošle dvije godine imali smo sedam eksplozija koje su uključivale Modex hybrid i napravu za radioaktivaciju sličnu ovoj. Zbog prirode meta i umiješanih ljudi, vjerujemo da su četvorica ubijena radi kriminalne zarade. Diže u zrak nešto ili nekoga vjerojatno jer je za to plaćen. Tako zarađuje, Starkey, eksplozijama. On je plaćeni bombaški ubojica. Ali ima i razonodu.” “Umirem od znatiželje.” Kelso prasne, potpuno je iznenadivši. “Jebemu, začepi i slušaj!” Starkey se ponovno okrene prema Pellu, a sive oči i dalje su bile tajanstvene poput jezerskih dubina. Otkrila je da samu sebe ispituje zašto li su tako umorne. “On lovi pirotehničare, Starkey. Namami ih, a onda ih ubije. Dosad je ubio trojicu,

ako računamo i vašeg čovjeka, sve istim napravama.” Starkey je gledala sive oči. Nisu treptale. “To je ludo.” “Procjenitelji profila kažu da se radi o igri nadmoći; mislim da on to vidi kao natjecanje. Sastavlja bombe, pirotehničari poput vas ih pokušaju deaktivirati, a on vas pokuša pobijediti.” Starkey osjeti hladnoću; Pell je očito to pročitao. “Znam što vam se dogodilo. Pogledao sam vaše podatke prije nego što sam dojurio.” Starkey se osjeti napadnutom, i taj je napad naljuti. Pitala se koliko zna o njezinim ozljedama i odjednom osjeti nelagodu što taj muškarac to zna. Prisili se na ravnodušan ton. “Ne tiče vas se tko sam i što, važno je samo ovo: ja sam voditelj ove istrage.” Pell slegne ramenima. “Potpisali ste zahtjev Nacionalnom telekomunikacijskom sustavu. Volim znati s kim imam posla.” Dok je o tome razmišljala, Starkey se sjeti da je pročitala letak odjela za bombe o nepoznatom osumnjičeniku kojeg bi se moglo identificirati kao Gospodina Crvenog. Bio je to jedan od onih letaka koji su se rutinski dijelili u uredu, ali nisu mu pridavali važnost jer je subjekt bio aktivan u drugim dijelovima zemlje. “Sjećala bih se da je neki luđak ubijao pirotehničare, Pell. Ovdje nitko nije čuo za tog šupka.” Kelso se promeškolji. “Taj dio njegovih aktivnosti javili su samo onima koji su nužno morali znati.” “Nismo htjeli da ga netko oponaša, Starkey. Detalje njegova načina rada i sastav bombi zadržali smo u tajnosti, osim sastavnica koje smo poslali preko Nacionalnog telekomunikacijskog sustava.” “Dakle, tvrdite da je vaš tip zapravo naš tip na temelju popisa sastavnica?” “Još ne tvrdim ništa, ali Modex i radioprijemnik su uvjerljivi. Druge osobine dizajna su karakteri,slične. A tu je i to slovo koje ste pronašli.” Starkey je bila zbunjena. “Kakvo slovo? O čemu govorite?” Kelso reče: “Broj 5 urezan u krhotinu. Agent Pell misli da bi to moglo biti slovo S.” “Zašto mislite da se radi o slovu?” Pell je odugovlačio, prepuštajući Starkey da se pita što misli. “I prije smo nalazili gravure u radovima Gospodina Crvenog. Morat ću pročitati vaše izvještaje i usporediti vašu rekonstrukciju s onime što znamo. Potom ću zaključiti je li vaš bombaš Gospodin Crveni.” Starkey je gledala kako joj slučaj izmiče iz ruku. “Oprostite mi ako donosim vlastite odluke. Ali ako vi smijete vidjeti moje, ja želim

vidjeti vaše izvještaje. Želim usporediti sve što imate s onim što smo mi pronašli ovdje.” Kelso raširi ruke. “Hajde, Starkey, pa ne trebamo ovdje biti suparnici.” Poželjela ga je šutnuti. Bio je to tipičan primjer Kelsove slatkorječivosti. Pell sakupi hrpicu papira i mahne njome. “Nije problem, detektivko. Poručnik Kelso bio je tako ljubazan da podijeli s nama vaše izvještaje o slučaju; rado ću vam dati kopije svojih. Trenutačno se nalaze u hotelu, ali donijet ću vam ih.” Pell smota izvještaje koje mu je dao Kelso u tuljac, a zatim ustade. “Pregledao sam ove. Izgledaju prilično dobro, ali sada ih želim pažljivije pročitati.” Pell se obrati Kelsu i mahne izvještajima. “Poručnice, možete li mi pronaći mjesto na kojem bih ovo mogao pročitati? Večeras bih volio obaviti što je više posla moguće, prije nego što detektivka Starkey i ja prionemo na posao.” Starkey dvaput trepne, a zatim se i ona obrati Kelsu. “Što to znači? Imam pune ruke posla s ovom istragom.” Kelso obiđe stol da bi otvorio vrata. “Samo se opusti, Carol. Svi smo na istoj strani.” Dok je Pell prolazio s izvještajima, zaustavio se pokraj Starkey i nehotice joj se približio. U tisuću bi se dolara okladila da je to učinio namjerno. “Ne grizem, detektivko. Ne morate me se bojati." “Ne bojim se ničega.” “Kad bih barem ja to mogao reći.” Kelso je pozvao Santosa da se pobrine za Pella, a zatim se vratio u svoj ured i zatvorio vrata. Nije bio sretan, ali Starkey nije nimalo marila za to. Ruke su joj se tako tresle da ih je gurnula u džepove kako ne bi primijetio. “Nisi baš pomogla.” “Nisam ovdje da pomažem. Ovdje sam da bih pronašla onoga tko je ubio Riggia, a sad se moram brinuti da će Odjel za bombe kritizirati moj rad i ukrasti mi slučaj.” “Pokušaj upamtiti da se tu radi o timskom radu, detektivko. Ne može naškoditi ako mu damo da pogleda. Ako ne bude mogao povezati našu bombu sa svojim čovjekom, vratit će se u Washington i skinut ćemo ga s vrata. Ako su naš i njegov bombaš ista osoba, možemo se smatrati vraški sretnima što nam pomaže. Već sam o tome razgovarao s glavnim pomoćnikom šefa policije, Morganom. Želi da u potpunosti surađujemo.” Starkey pomisli kako je to baš slično Kelsu, pozvati nadređene i sačuvati si kožu. “Marzikova je pronašla svjedoka koji je možda vidio kako naš tip zove 112. Kaže da

je pozivatelj bio Angloamerikanac.” Od te izjave Kelso, koji se poigravao olovkom dok je razmišljao, zastane. “Mislio sam da je pozivatelj Hispanac.” “I ja.” Nije dodala ništa više. Smatrala je da je i Kelso dovoljno pametan da vidi dublji smisao. “Pa, mislim da bi bilo najbolje da se za to pobrineš. Nazovi me na kućni telefon i javi mi kako se razvija.” “Namjeravala sam se pobrinuti za to, poručnice, ali morala sam doći ovamo i upoznati gospodina Pella. Sad to mora čekati do sutra. Svjedok je imao planove.” Kelso se doimao razočaranim. “Onda nema pomoći. Pobrini se za to sutra i javljaj mi kako se odvija. Riješit ćeš ovaj slučaj, Starkey. Uvjeren sam u to. Kao i pomoćnik šefa.” Starkey ne odgovori. Htjela je otići, ali Kelso je izgledao nervozno. “Možeš se nositi s ovim, zar ne, Carol? Dobro si?” Kelso ponovno ustane od stola i približi joj se kao da joj pokušava pomirisati dah. “Dobro sam.” “Odlično. Pođi kući i dobro se naspavaj. Odmor je bitan za bistrinu uma.” Starkey izađe, nadajući se da na odlasku neće sresti Pella. Prošlo je šest sati kad se uključila u gradski promet, ali nije krenula kući. Krenula je zapadno prema baru Barrigan's u wilshireskom okrugu. Prije manje od dvanaest sati ispraznila je plošku i obećala si da će manje piti, ali dovraga s tim. Progutala je dva Tagameta i proklela svoju zlu sreću koja joj je poslala odjel za bombe.

Specijalni agent Jack Pell Pell je sjedio u bijeloj sobici, ne većoj od lijesa, i čitao izvještaje. Bio je opremljen prvotnim nalazima Odreda za eksplozivne naprave, Odjela za znanstvena istraživanja i autopsijom pokojnog policajca. Nakon što ih je pročitao, naslutio je da su losangeleski Odjel za znanstvena istraživanja i Odred za eksplozivne naprave obavili izvrstan forenzički i analitički posao, iako je bio razočaran što je pronađeno samo jedno slovo - S. Pell bio je uvjeren da će se naći još toga, ali bio je sasvim siguran da ovdašnji kriminalist, Chen, neće ništa previdjeti. Nije bio baš uvjeren u dobar rad ureda za medicinsku istragu. Nije bio zabilježen,važan korak u autopsiji. Donio je izvještaje u hodnik i zatekao Santosa kako čeka. “Znate li je li patolog snimio cjelokupnu rendgensku sliku Riggiova tijela?” “Ne znam. Ako to nije dio protokola, vjerojatno nije.”

“Nije, ali trebao bi biti.” Pell otvori zapisnik autopsije i pronađe ime dežurnog patologa. Lee Richards. “Je li Starkey još ovdje?” “Otišla je.” “Želim vidjeti poručnika Kelsa.” Dvadeset minuta kasnije, poštuje Kelso dvaput nazvao da hi dobio Richardsa, Santos je odveo Pella do stražnjeg dijela Okružnog medicinskog centra, u zgradu za medicinska istraživanja. Kad je Santos krenuo s njim, Pell reče: “Uzmite pet minuta odmora i zapalite jednu.” “Ne pušim.” “Ne možete sa mnom unutra.” Pell je vidio da je Santosu to zasmetalo, ali nije mario za to. “Mislite li da želim gledati kako patolog kopa po mojem prijatelju? Uzet ću šalicu kave i čekati u predvorju.” Pell nije imao primjedbi, pa se, drobeći šljunak, zapute prema vratima. Kad su ušli, Santos ih je predstavio zaštitaru, a zatim otišao po kavu. Richards se pojavio nekoliko trenutaka kasnije, pa je Pell pošao za njim u hladnu popločanu prostoriju za rendgensko snimanje, gdje su čekali da dvojica tehničara dovezu Riggiovo tijelo. Bilo je zatvoreno u neprozirnu plastičnu vreću. Pell i Richards stajali su u tišini dok su tehničari vadili tijelo iz vreće i smještali ga na stol za snimanje. Veliki rez u obliku slova Y koji se protezao niz prsa i trbuh bio je zašiven, kao i najgore ozljede nanesene krhotinama. Richards je pogledavao tijelo kao da sa zadovoljstvom procjenjuje svoj rad. “Ulazne rane zaista su očite, kao što možete vidjeti. Rendgenski smo snimili sva ulazna područja koja su se doimala bitnima i iz njih izvadili krhotine.” Pell reče: “U tome je problem. Ako tražite samo ondje gdje vidite ulaznu ranu, nešto ćete propustiti. Vidio sam slučajeve gdje su se krhotine odbile od zdjelične kosti i niz natkoljenicu §e spustile do koljena.” Richards je gledao sumnjičavo. “To je valjda moguće.” “Znam da je moguće. Gdje su mu šake?” Richards se namršti. “Hm?” “Jesu li mu pronašli šake?” “O, jesu. Pregledao sam ih. Znam da jesam.” Richards se zagleda u koščate batrljke zapešća, a zatim zaškilji prema tehničarima. “Gdje su proklete Sake?" Tehničari su pretražili vreću i pronašli šake. Opržene vrelinom i izmrcvarene

pritiskom. Činilo se da je Richardsu laknulo. “Vidite? Imamo šake. Sve je ovdje.” Kao da je ponosan na sebe što su svi dijelovi tijela na broju. Richards reče: “Najprije ćemo pregledati tijelo fluoroskopom. Ako nešto vidimo, obilježit ćemo, može? To će biti brže od zajebancije s rendgenom.” “Dobro.” “Ne volim rendgen. Uza svu zaštitu, bojim se raka.” “Dobro.” Pellu su dali žute zaštitne naočale. Nije osjećao ništa dok ih je gledao kako guraju Riggiovo tijelo iza fluoroskopa. Aparat je izgledao poput neprozirnog televizijskog plazma-ekrana, ali kad ga je Richards uključio, odjednom je postao proziran. Dok je tijelo nestajalo iza zaslona, meso je umjesto na meso počelo nalikovati na žele od limete, a kosti su bile neprozirne zelene sjene. Richards namjesti zaslon. “Zgodno, ha? Ovo ti neće upropastiti gonade kao rendgen. Nema raka.” Po Richardsovim uputama, tehničari su polako gurali tijelo ispred zaslona, otkrivši tri jasno ocrtane sjene ispod koljena, dvije u lijevoj nozi i jednu u desnoj, sve manje od sačme zračne puške. Richards reče: “Majku mu, evo ih. Upravo ovdje.” Pell je očekivao da će ih naći i više, ali zaštitno odijelo poslužilo je svrsi. Samo krhotine veće težine postigle su dovoljnu inerciju da probiju kevlar. Richards se zagleda u njega. “Želite ih?” “Sve ih želim, doktore.” Richards obilježi flomasterom mjesta na tijelu. Kad su završili s pregledom tijela pronašli su osamnaest metalnih krhotina, od kojih su samo dvije bile dovoljno velike: jedna, uvijen komad metala veličine dva centimetra, je bila uglavljena u Riggiovu kuku, a drugu je, pravokutnik veličine jednog centimetra. Richards previdio kad je uklonio skupinu krhotina iz mekog tkiva Riggiova lijevog ramena. Kad ih je Richards izvadio, viši tehničar isprao je s njih zgrušanu krv i stavio ih na staklenu pliticu. Pell je proučio svaki komadić metala, ali nije našao gravure ni oznake. Napokon Richards isključi zaslon i podigne zaštitne naočale. “To je to.” Pell ne reče ništa dok i zadnja krhotina nije bila isprana. Bio je to najveći komad i toliko je htio da nešto bude na njemu da mu je srce divlje kucalo, ali kad ga je proučio, nije našao ništa.

“Što mislite, pomaže li vam što od ovoga?” Pell ne odgovori. “Agente?” “Cijenim vašu pomoć, doktore. Hvala.” Richards skine rukavice da bi pogledao na sat. Bio je to Mickey Mouse sat. “Ujutro ćemo ih poslati na odjel za znanstvena istraživanja. Moramo ih dostaviti zapečaćene da bismo sačuvali dokazni lanac.” “Znam. Bit će u redu, hvala.” Nije bilo u redu i Pell nije bio zadovoljan. Osjećao je da bi iz njega mogao poteći hladan bijes nemoći. Već je mislio da je prekasno, da je Gospodin Crveni došao, otišao i sad obrađuje drugi grad, ili da možda nikad nije niti bio ovdje, kadli viši tehničar spomene šake. “Doktore, hoćete li pregledati i šake ili da ovo spremim u vreću i odem?” Richards promrmlja da bi mogli, zatim donese šake i stavi ih pod fluoroskop. Dvije svijetlozelene sjene bile su uglavljene ispod metakarpalne kosti lijeve šake. “Sranje. Čini se da su nam dvije promaknule.” Richards ih izvadi forcepsom i preda ih tehničaru koji ih ispere i stavi među ostale. Pell ih prouči kao i ostale, beznadno prevrćući oba komadića kad osjeti kako mu tijelom struji adrenalinski udar bijesa. Na površini veće krhotine bilo je urezano šest sitnih slova, dio šestog, a ono što je vidio zapanji ga. Nije bilo ono što je očekivao. Nije bilo ništa od onoga što je očekivao. Srce mu je tako žestoko tuklo da mu se činilo kao da odjekuje među zidovima. Stojeći iza njega, Richards upita: “Jeste li što našli?” “Ne. Samo sve isto, doktore." Pell uzme ulomak u ruku i vrati drugi dio na pliticu s drugim pronađenim krhotinama. Laboratorijski tehničar nije primijetio da je vratio jedan komad, a ne dva. Richards kao da mu je nešto pročitao u očima. “Jeste li dobro, agente Pell? Treba li vam vode ili nešto drugo?” Pell zatomi osjećaje i pokaza tupo lice. “Dobro sam, doktore. Hvala vam na vremenu.” Specijalni agent Jack Pell vrati se u predvorje, gdje se zaštitar u njega zagleda buljavim očima. “Tražite li Santosa?” “Da.” “Odnio je kavu u auto.” Pell krene prema vratima i već je bio na pola hodnika kad pred njim po zraku počeše lebdjeti grimizne zvjezdice za kojima je uslijedio nagli val mučnine. Zrak se

oko zvjezdica smrkne i odjednom oživje crvolikim oblicima koji su se uvijali i migoljili. Pell reče: “Sranje, ne sad. Ne sad.” Iza njega, zaštitar reče: “Što je?” Pell se sjeti toaleta. Muškog zahoda u koji se skretalo iz hodnika. Čvrsto trepne ne bi li mrke zvijezde nestale i progura se kroz vrata. Graške hladnog znoja izbijale su mu po leđima i prsima. Kad je stigao do umivaonika, uhvati ga vrtoglavica, a zatim mu se želudac stisne i on povrati u slivnik. U prostoriji je bilo hladno kao u mesarskom hladnjaku. Sklapanje očiju nije pomoglo da ne vidi oblike. Plutali su zrakom na crnoj pozadini, usporeno se uzdižući i uvijajući kao punjeni helijem. Pusti hladnu vodu i ponovno povrati, pljujući ne bi li se riješio gadnog okusa dok je vodom pljuskao oči. Želudac mu se digne treći put i mučnina prođe. Začuje glasove u hodniku i pomisli da bi jedan od njih mogao biti Santosov. Pell zgrabi ručnik s police, navlaži ga hladnom vodom i otetura u zahod. Kad se uspravio, u glavi mu se zavrtje. Srušio se na školjku i snažno pritisnuo ručnik na oči, čekajući. I prije je to činio. Mnogo je puta to učinio i bojao se jer su napadaji postajali sve češći. Znao je što to znači i plašilo ga je više od svega u životu. Sjeo je na pod dišući kroz mokri ručnik dok lebdeća čudovištu što su ga progonila nisu nestala. Kad su nestala, izvadi komadić metala koji je ukrao i pročita slova, stisnuvši oči da bi bolje vidio. Pell nije rekao Kelsu i Starkey sve o Crvenom. Nije im rekao da Gospodin Crveni ne ubija pirotehničare nasumce. Birao je mete, obično starije tehničare koji su iza sebe imali slavnu karijeru u rješavanju slučajeva. Nije ubijao bilo koga, ubijao je samo najbolje. Kad je Pell čuo za slovo S, mislio je da dolazi od imena Charles. Nije. Pell ponovno pročita s krhotine. TARKEY

Crveni bijes ŠEF MAFIJE POGINUO U VATRENOJ EKSPLOZIJI Nastradali i nevini Lauren Beth, ekskluzivno za Miami Herald

Diego “Sonny” Vega, kojeg se smatra šefom kubanskog carstva organiziranog kriminala poginuo je u četvrtak rano ujutro, kad je skladište u njegovu posjedu uništeno nizom eksplozija nakon tri sata ujutro. Nije poznato je li gospodin Vega namjerno umoren ili se u zgradi zatekao slučajno. Skladište u industrijskoj zoni bilo je tvornica lažne dizajnerske odjeće, zaposleni su bili radnici bez dokumenata. Pet je radnika također poginulo, devet ih je ozlijeđeno. Policijska glasnogovornica Evelyn Melancon izjavila je: “Ovo je očito izrabljivanje. Trenutačno ne znamo je li meta bio gospodin Vega ili je to bilo skladište. Zasad nemamo indicija tko je postavio bombu.” Stručnjaci za palež i pirotehničari iz Odjela za alkohol, duhan i vatreno oružje pretražuju ruševine u pokušaju John Michael Fowles bio je razočaran što je članak na trećoj stranici, ali odluči to skriti. Također je bio ljut što se ne spominje Gospodin Crveni ni krasan posao koji je obavio uništivši zgradu. Presavije novine i vrati ih Angelu Rossiju, čovjeku koji ga je spojio s Victorom Karpovim. Rossi se doimao iznenađenim kad mu je John vratio novine. “Ima još na sljedećoj slnmici." “To je samo članak, gospodine Rossi. Radije bih čitao novine koje imate u torbi, ako razumijete što želim reći.” “Svakako.” Rossi nervozno pruži torbu s novcem koji je Karpov dugovao Johnu. Karpov je odbio naći se s Johnom ovdje u knjižnici. Tvrdio je da je bolestan, kao klinac koji markira s nastave, ali John je znao pravi razlog: bojao se. Kao i prije, John se nije potrudio prebrojiti ga, čak niti otvoriti torbu. Stavio je novac u naprtnjaču i spustio je na pod. Kad je John rekao Rossiju da će se naći ovdje u odjeljku s mjesečnicima javne knjižnice u zapadnom Palm Beachu, morao mu je objasniti što je to mjesečnik. John uputi Rossiju prostački cerek dok se oslanjao na stol za čitanje. “Samo polako, gospodine Rossi. U redu je. Niste zaboravili vratiti kakvu knjigu, jel?” Rossi se osvrtao kao da mu je knjižnična policija za petama, očito nervozan i izgubljen. John se pitao je li debeli gad ikad bio u knjižnici, osim kad su ga tamo poslali zbog neposluha u srednjoj školi. “Glupo je ovako se nalaziti u knjižnici, Crveni. Koji kreten razgovara o takvim stvarima u knjižnici?” “Kreten poput mene, rekao bih. Sviđa mi se red u knjižnici, Angelo. To je jedino mjesto na svijetu gdje se ljudi pristojno ponašaju, zar ne?” “Aha. Kako god. Zašto imaš takvu kosu?”

“Da je ljudi zapamte.” Rossi stisne oči. John zamisli kako se u njegovoj glavi okreću hrđavi zupčanici i morao se ugristi za jezik da se ne nasmije, iako je znao da je Rossi pametan. “Ne brini se za to, partneru. Gospodin Crveni ima svoje razloge.” “A, shvaćam. Gospodin Crveni. Crvena kosa.” “Eto ga.” Danas je Johnova kosa bila vrlo kratka i obojena živahnom crvenom bojom koju je proizvođač nazvao Obećanje strasti. Zbog kontaktnih leća oči su mu bile zelene. Zalisci su mu bili dugi i šiljati, a uz desni donje čeljusti uglavio je vatene jastučiće da bi izgledala četvrtasto. Također je nosio potpetice zbog kojih je izgledao sedam centimetara viši. Da je Rossi znao pravi razlog što se John ovako sredio, živ hi se usrao. “Slušaj, moji prijatelji u Jerseyju imaju drugi posao o kojem želim s tobom porazgovarati.” “Ovdje ili ondje?” “Neki jebeni kubanski pirat pljačka naše brodove s travom kod Key Westa.” John odmahne glavom prije negoli je Rossi dovršio. “Ne mogu, gospodine Rossi. Rado bih pristao, ali situacija se ovdje zakuhava pa moram zbrisati.” “Saslušaj me trenutak, Crveni, može? Ono o čemu govorim uopće ti neće uzeti mnogo vremena. Samo želimo ubiti crnju.” “Pa ubijte ga. Činili ste to i prije.” Rossi se doimao uznemiren, pa se John upita zašto; Nije očekivao da će mu Rossi srediti drugi posao i počeo se brinuti zbog vremena kojim se razbacuje. Htio je da Rossi ode pa da može nastaviti sa svojim poslom. Pravim razlogom svojeg dolaska u knjižnicu. “Pa, ne radi se samo o tome da se prišuljamo nekom crnji i upucamo ga. Mogao bi reći nekom od lokalnih klinaca da to učini. Hoćemo srediti njega, njegovu obitelj, cijelo to prokleto gnijezdo. Poslati neku vrstu poruke, onako kako ti znaš.” “Ne mogu vam pomoći, gospodine Rossi. Da nudite posao u drugoj državi, mogli bismo o tome i razgovarati. Ali ovdje ne. Želim obaviti nešto osobno.” Rossi se ponovno nervozno ogleda, a zatim privuče stolicu bliže. Nije pokazivao namjeru da ode, zbog čega John pomisli da je vjerojatno već rekao ljudima u Jerseyju da će Gospodin Crveni pristati. “Jebi ga, murja ne zna ništa o tebi i nema šanse da te povežu s onim gadom Vegom. Vidio si novine. Još ništa ne znaju.” “Ne vjeruj svemu što pročitaš, Angelo. Sad moram obaviti nešto drugo, pa, da oprostiš, odjebi odavde.”

Zapravo, John je mnogo bolje od Rossija ili tiska znao koliko su toga skupili stručnjaci za eksplozije. Sinoć, negdje oko jedanaest, laboratorij šerifa okruga Broward pronašao je njegovu malenu posjetnicu. Unijeli su početne laboratorijske i terenske nalaze u FBI-jev središnji računalni sustav podataka o bombama. FBI-jevo računalo usporedilo je te nalaze s poznatim eksplozivnim napravama koje su se upotrebljavale diljem zemlje, a šerifu, lokalnom odjelu za vatreno oružje, kao i nacionalnom FBI-jevu uredu i Odjelu za vatreni) oružje u Washingtonu poslano je upozorenje. John nije znao, ali je pretpostavljao, da se, dok on i Angelo Rossi sjede u svježini klimatizirane knjižnice, agenti iz lokalnog odjela za vatreno oružje trude žurno djelovati u skladu s tim podacima. A to je bilo upravo ono što je htio da čine. “Slušaj, Crveni, molim te. Tu možeš lako zaraditi. Što kažeš na svotu dvostruku od Karpovljeve?” “Žao mi je, gospodine. Jednostavno ne mogu.” “Držiš nas za muda.” “Ne baš. Tebe drže za muda, zar ne? Na sva si se usta hvalio onim Digićima na sjeveru, a sad to ne možeš izvesti.” Rossi se ponovno ogleda. “Učini mi to kao uslugu, može? Mogu ti odmah reći sve što moraš znati o tom crnji. Jebemu, ako želiš, sam ću te tamo odvesti.” “Ne. Danas neće biti crnja na jelovniku. A sad odjebi odavde, može?” Rossiju zadrhte nosnice i posegnu rukom pod jaknu. Vani je bilo trideset stupnjeva, u zraku stopostotna vlaga, a taj tupavi Digić nosio je sportsku jaknu kao da je upravo ispao iz filma 'Dobri momci'. John zakoluta očima. “Ma molim vas, gospodine Rossi. Ne budimo smiješni. Koji kurac mislite da ćete time postići u knjižnici? Ovdje, na mjesečnicima. Isuse Bože, tako ste glupi da mislite da je 'mjesečnik' nešto što se događa ženskama.” Rossijeva se čeljust pomicala kao da žvače žvakaću. John se još šire nasmiješi, zatim osmijeha nestade, a on se nagne prema Angelu Rossiju. Znao je da ga se Rossi boji. Znao je da će ga se bojati još i više. “Evo prijedloga, Angelo: pravite se da vam je nešto palo na pod i sagnite se da to podignete. Kad budete dolje, pogledajte pod ovaj stol. Rossi zatrepće. “Što je ondje ispod?” “Pogledajte, Angelo. Neće vas ugristi.” John uzme novine sa stola i pusti ih da padnu na pod. “Samo naprijed, pogledajte. Samo pogledajte.” Rossi se nije sagnuo da podigne novine. Polako, ne mičući pogled s Johna, kliznuo je sa stolice i čučnuo na pod. Kad je ponovno ustao, lice mu je bilo bijelo.

“Ti jebeni luđače.” “Možda i jesam, Angelo. Sad pođite i sami si ubijte tog vražjeg crnca. Surađivat ćemo ponovno neki drugi put.” Rossi podigne ruke i udalji se natraške, sudarivši se s dvije šiparice koje su pokušavale shvatiti kako rabiti referentno računalo. Kad je Rossi otišao, John promotri ljude za okolnim stolovima. Uglavnom starci koji su čitali novine i časopise. Skupina djece iz vrtića došla je na terenski izlet. Za informativnim pultom neki je čovjek blagog izgleda čitao roman Deana Koontza. Svi su oni nastavljali voditi svoje živote, nesvjesni. John se okrenuo prema knjižničnom računalu i unio adresu FBI-eve mrežne stranice: www.fbi.gov. Kad se pojavila početna stranica, kliknuo je ikonu deset najtraženijih bjegunaca i gledao kako se učitava. Pojavilo se deset sličica, a svaka je imala poveznicu s vlastitom stranicom. John je provjerio stranicu prije negoli je stigao Rossi, u nadi da će ondje naći svoju sliku. Onda je nije bilo, a ni sad. Savršen primjer neučinkovitosti vlade, pomisli John. Razočaran, John se vrati na početnu stranicu i klikne ikonu nepoznati sumnjivci. Pojavi se devet slika od kojih su tri bile skice crtača. Jedan od crteža prikazivao je učenog mladića proćelava tjemena, s vijencem smeđe kose, smeđih očiju i sa štreberskim naočalama. John se izgladnjivao dva tjedna prije negoli je taj put dopustio da ga vide, i svjedoci su to sigurno opazili: na crtežu je izgledao ispijen i pothranjen. Prikazali su ga u bijeloj košulji i s tankom crnom kravatom. Na crtežu nimalo nije sličio samom sebi, kao što sebi nije sličio ni danas. Klikne na skicu i to ga prebaci na stranicu s njegovim kratkim (iako netočnim) opisom i popisom zločina za koje se sumnjalo da ih je počinio. Te su liste uključivale nekoliko optužbi za bombaške napade i umorstvo. Bilo mu je drago primijetiti da ga savezna policija smatra krajnje opasnim, i da upotrebljava “složene eksplozivne naprave za kriminalnu dobit”. To nije bilo tako fora kao biti među deset najtraženijih, ali bilo je bolje nego ništa. John pomisli kako je FBI-evo odbijanje da ga uvrsti među deset najtraženijih istovremeno bijedno i bez poštovanja. I pokazuje lijenost. Među deset najtraženijih bili su muslimanski teroristi, desničarski politički kreteni i narkomani optuženi za ubojstvo policajaca. John je ubio daleko više ljudi od većine njih. Smatrao je sebe najopasnijim čovjekom koji slobodno šeće usred bijela dana, i očekivao je da se tako s njim ophode. John zaključi da će se jednostavno morati više potruditi. Pod stolom bila je malena naprava koju je sastavio za ovu knjižnicu, posebno

osmišljena da prenese poruku. Bila je jednostavna, elegantna, i, kao i svaka druga naprava koju je sastavio, nosila je njegov potpis. Za nekoliko će sati lokalne vlasti znati da je navratio Gospodin Crveni. “Oprostite. Jeste li završili?” Starija žena, tijela nalik na bundevu, stajala je iza njega. Držala je bilježnicu sa spiralom. “Želite li se koristiti računalom?” “Da. Ako ste vi završili.” John joj se široko nasmiješi, a zatim podigne naprtnjaču i pridrži joj stolicu. Prije nego što je ustao, posegnuo je, pod stol i uključio tajmer. “Jesam, gospojo. Samo vi sjednite. Ova je stolica tako udobna da će vam se guza smiješiti.” Starica se nasmije. John je ostavi ondje i izađe na sunce.

4. STARKEY SE SLJEDEĆEG JUTRA PROBUDILA NA KAUČU, ZGRČENA TIJELA. Vrat joj se ukrutio, a u ustima kao da je imala navlake za sjedala od ovčje vune. Bilo je četiri i dvadeset ujutro. Spavala je dva sata. Uznemirili su je snovi. U njih je dodan još jedan element. Pell. U snovima ju je proganjao. Trčala je što je brže mogla, ali kretnje su joj bile spore poput puževih, dok njegove nisu bile takve. Nije joj se to sviđalo. U snu, prsti su mu bili koščati i oštri poput kandža. I to joj se nije sviđalo. Od trenutka stradanja snovi su joj bili konstanta, ali ovaj dodatak ju je naljutio. Bilo je dovoljno loše što joj se taj kujin sin ubacuje u istragu; nije ga htjela i u noćnim morama. Zapalila je cigaretu, a zatim othramala do kuhinje gdje je pronašla malo soka od naranče koji se nije ukiselio. Pokušala se sjetiti kad je zadnji put bila u samoposluzi, ali nije mogla. Redovito je kupovala samo džin i cigarete. Popila je sok, potom čašu vode, a zatim se sabrala da započne dan. Doručak se sastojao od dva Aspirina i Tagameta. Marzikova joj je ostavila poruku na glasovnoj pošti da bi se mogle naći sa svjedokom, klincem po imenu Lester Ybarra, kod cvjećarnice u devet, kad se otvori. U pet i pol Starkey je bila u Spring Streetu, stepenicama se uspinjala u ured. Ulica je bila tiha. Ni OKZ, Odjel za bjegunce, ni Unutarnji poslovi nisu imali noćnu smjenu. Njihovi zapovjednici i viši narednici služili su se dojavljivačima. Tako su kontaktirali svoje policajce i detektive prema potrebi. Odjel za bjegunce, zbog prirode posla, koji

se sastojao od lova na ljude, često je počinjao dan u tri ujutro da bi uhvatio svoje glupane na spavanju. Ali danas je stubište bilo prazno, a njezini su koraci odjekivali unutar tihog oltara stubišta. Sviđalo joj se to. Jednom je rekla Dani da voli biti budna prije svih drugih jer joj to daje prednost, ali lagala je. Voljela je samoću jer joj je tako bilo lakše. Nije bilo uljeza. Nitko se nije za njom okretao i zurio, misleći kako je ona ta, pirotehničarka koja je raznesena i ponovno sastavljena poput Frankensteinova čudovišta, ona koja je izgubila partnera, ona koja je pobjegla, ona koja je umrla. Dana joj je na to skrenula pažnju, nudeći joj istinu i ispitujući je osjeća li ikad težinu njihovih pogleda ili zamišlja li da može čuti njihove misli. Starkey je, naravno, sve to porekla, ali poslije je o tome razmislila i priznala da je Dana u pravu. Samoća je bila čarolija koja ju je oslobađala. Starkey otvori ured OKZ-a, zatim uključi aparat za kavu. Dok je kava kapala, vratila se do svojeg stola. Kao i svi detektivi OKZ-a, imala je stručne priručnike i literaturu o proizvođačima eksploziva, ali, za razliku od drugih, Starkey je imala i tekstove i priručnike iz FBI-eve pirotehničke škole Redstone Arsenal i tehničke kataloge koje je skupila kad je radila kao pirotehničarka. Donijela je šalicu kave za svoj stol, zapalila cigaretu, a zatim pretražila knjige. Modex hybrid trinarna je mješavina koja se koristi kao eksplozivni naboj u raketama zrak-zrak. Vruć, brz i opasan. Trinarno je značilo da se radi o mješavini triju temeljnih eksploziva, spojenih tako da bi nastao još moćniji i stabilniji spoj od ta tri zasebno. Starkey izvuče bilježnicu o slučaju i prepiše sastojke: ciklonit, TNT, amonijev pikrat, aluminij u prahu, vosak i kalcijev klorid. Ciklonit, TNT i amonijev pikrat su visokoeksplozivni. Aluminij u prahu upotrebljava se da pojača moć eksplozije. Vosak i kalcijev klorid upotrebljava se kao stabilizatori. Chen je u Modexu pronašao nečistoće, i, nakon savjetovanja s proizvođačem, zaključio da onaj korišten u Riggiovoj bombi nije dio vladine proizvodnje. Kućne je proizvodnje i stoga mu je nemoguće ući u trag. Starkey je o tome razmislila, zatim pregledala knjige u potrazi za podacima o osnovnim sastojcima. TNT i amonijev pikrat bili su dostupni građanima. Bili su dostupni posvuda. Ciklonit je bio drugačiji. Poput Modexa, proizvodio se za vojsku i samo uz ugovor s vladom, ali je, za razliku od Modexa, bio presložen za proizvodnju bez industrijske opreme za rafiniranje. Tu je smjesu bilo nemoguće napraviti u mikrovalnoj pećnici. Nadala se da će u svojim priručnicima naći upravo takvu sretnu okolnost. Netko je mogao napraviti Modex ako je imao sastojke, ali nije mogao napraviti sastojke. Morao bi nabaviti ciklonit, što je značilo da ga se može pratiti do njegova izvora. Starkey zaključi da je to dobar pristup za daljnji rad.

Unijela je svoje podatke u računalo nacionalnog telekomunikacijskog sustava, natočila si novu šalicu kave, a zatim ispunila obrazac za molbu kojom je tražila da joj jave za sve eksplozive nalik na ciklonit. Kad je završila s ispunjavanjem obrasca i slanjem molbe, drugi su detektivi polako počeli stizati u svoju smjenu. Bilo je gotovo s tišinom. Čarolije nestade. Starkey skupi svoje stvari i ode. Marzikova je trpala Amwayeve proizvode u prtljažnik kad je Starkey parkirala vozilo iza nje pred cvjećarnicom. Svuda je nosila te vražje stvari i promovirala ih u najneprikladnijim trenucima, čak i pri ispitivanju svjedoka i dvaput pri ispitivanju potencijalnih osumnjičenika. Starkey osjeti kako joj se želudac grči. Odlučila je ne prozivati Marzikovu što ju je tužakala Kelsu, ali sada osjeti navalu bijesa. Srele su se na pločniku, a Marzikova upita: “Hoće li Odjel za vatreno oružje preuzeti slučaj?” “On kaže da neće, ali vidjet ćemo. Beth, reci mi da im nisi pokušala prodali Amway." Marzikova zalupi vratima prtljažnik doimajući se razdraženom. “Zašto ne bih? Nije im smetalo. Dosta toga sam prodala." “Učini mi uslugu i ostavi to u prtljažniku. Ne želim to više vidjeti tijekom ovog slučaja.” “O, zaboga. Moram hraniti dvoje djece.” Starkey je htjela reći još nešto, kad iz cvjećarnice izađe niski, mršavi maloljetni Hispanoamerikanac i pogleda Marzikovu. “Detektivko? Tata kaže da uskoro moram krenuti. Moram obaviti jutarnje dostave.” Marzikova je predstavi Lesteru Ybarri kao glavnu istražiteljicu na slučaju. Starkey mu pruži ruku. Njegova je bila vlažna od rada u cvjećarnici. Mirisao je na kemikalije i gipsofilu. “Bok, Lester. Zaista cijenim tvoju pomoć.” Lester pogleda Marzikovu stidljivo se nasmiješivši. “Ma nema problema.” Marzikova reče: “Lester je vidio nekoga kako telefonira iz govornice s druge strane ulice između jedan i jedan i petnaest onoga dana kad je bomba eksplodirala, zar ne, Lester?” Lester kimne, a Marzikova kimne skupa s njim. “Možeš li opisati tu osobu detektivki Starkey?” Lester pogleda Starkey, a zatim brzo zirnu prema Marzikovoj. Toliko je pogledavao Marzikovu da je Starkey pomislila da se vjerojatno pomalo u nju zaljubio, zbog čega

se upitala nije li izmislio neke dijelove priče da bi je zadivio. Starkey reče: “Prije negoli prijeđemo na to, Lester, bi li mi pomogao zamisliti prizor?” “Nema problema.” “Gdje je bio tvoj kombi? Otprilike ondje gdje je sad moj auto?” “Aha.” Starkey je parkirala ravno pred ulazna vrata cvjećarnice u crvenu zonu zabrane parkiranja, otprilike četiri i pol metra od ugla. “Uvijek ukrcavaš cvijeće u kombi tu na ulici, iznoseći ga kroz ulazna vrata?” “Imamo tri kombija. Druga su se dva koristila prilazom pa sam morao biti ovdje. Trebao sam otići do dvanaest i pol, ali dobili smo veliku narudžbu baš kad sam htio krenuti. Pogrebni komplet, znate. Dvanaest vijenaca. Mnogo zarađujemo od pogreba. Tata je rekao da moram čekati, pa sam doveo kombi tu ispred.” “Jesi li sjedio u kombiju i čekao ili si ukrcavao cvijeće?” “Kad sam vidio tog tipa, sjedio sam za upravljačem. Nisam imao što raditi, znate. Moje su sestre morale napraviti vijence. Pa sam jednostavno sjedio ondje u slučaju da dođe murja pa se budem morao maknuti.” Marzikova reče: “Bio je u crvenoj zoni.” Starkey kimne. Dok je stajala ondje i slušala, primijetila je da vrlo malo automobila skreće sa Sunseta u pokrajnju uličicu. Lester je mogao lako i neometano promatrati govornicu koja se nalazila pokraj praonice s druge strane ulice. Promatrala je kako stari bračni par izlazi iz praonice s ružičastom kutijom i sebi napomenula da mora to spomenuti Marzikovoj. “U redu, Lester, bi li mi ga opisao? Znam da si ga opisao detektivki Marzik, ali sad ga opiši i meni.” Starkey i Marzikova se pogledaše. Sad će doznati je li pozivatelj Angloamerikanac ili Hispanoamerikanac. Lester se baci na opisivanje, prikazavši Angloamerikanca srednje visine i građe, s izblijedjelom plavom bejzbolskom kapom, sunčanim naočalama (vjerojatno Wayfarer od Ray-Bana), odjevenog u tamnoplave hlače i svijetloplavu radnu košulju. Lesterov je dojam bio da je čovjek odjeven u neku uniformu, kao radnik na benzinskoj crpki ili vozač autobusa. Starkey je bilježila, ne reagirajući na Lesterovu izjavu da je pozivatelj bio Angloamerikanac. Lester mu nije čuo glas. Mislio je da je tip u četrdesetim godinama, ali priznao je da loše procjenjuje dob. Dok je pričao, Starkey osjeti da joj na boku vibrira dojavljivač i provjeri broj. Jogurt. Kad je Lester završio, Starkey preklopi blok preko prsta. “Misliš li da bi prepoznao tog tipa da ga ponovno vidiš?”

Lester slegne ramenima. “Ne bih rekao. Možda. Nisam ga baš gledao, znate. Samo nekoliko sekundi.” “Jesi li vidio iz kojeg je smjera došao do govornice?” “Nisam primijetio.” “A kad je otišao? Jesi li vidio kamo ide?” “Znate, nisam obraćao pažnju. To je bio samo neki tip.” “Je li ušao ili izašao iz auta?” Lester slegne ramenima. Starkey odloži blok. “U redu, Lester, tu me muči samo jedna sitnica. Imamo razloga vjerovati da je pozivatelj bio Hispanoamerikanac. Jesi li siguran da je taj tip bio Angloamerikanac?” “Prilično sam siguran. Kosa mu je bila svijetla, znate. Ne sijeda, već svijetla.” Starkey i Marzikova izmijeniše još jedan pogled, izgubile su jučerašnji ushit. 'Prilično siguran' bilo je mnogoznačno. “Svijetlosmeđa?” “Aha. Svijetlosmeđa. Kao boje pijeska.” Marzikova se namršti. “Mogao si to vidjeti iako je nosio kapu?” Lester dodirne uši. “Onaj dio koji se vidio ovdje, znate?” Za Starkey to je imalo smisla. Ponovno je otvorila blok i unijela bilješku. Dok je pisala, još nešto joj padne na pamet. “U redu. Još samo jedno pitanje. Sjećaš li se nekih prepoznatljivih osobina? Možda ožiljka? Tetovaže na ruci?” “Nosio je duge rukave.” “Nosio je košulju dugih rukava?” “Aha. Zato mu nisam mogao vidjeti ruke. Sjećam se da je bila masna i stara, kao da je popravljao auto ili tako nešto.” Starkey pogleda Marzikovu i otkrije da se nekamo zagledala. Marzikova je očito bila nezadovoljna Lesterovom nesigurnošću. Kad je Starkey ponovno pogledala Lestera, gledao je Marzikovu.” “Još samo nešto. Bio si ondje otprilike koliko? Petnaest minuta?” “Stalno govorite 'još samo nešto'. Stari će me razbiti, moram ovo dostaviti.” “Ovaj put to i mislim, Lester. Još samo ovo pitanje, posljednje. Je li još netko zvao iz te govornice dok si bio ondje?” Starkey je već znala da nije bilo drugih poziva. Htjela je vidjeti hoće li o tome lagati ne bi li se dojmio Marzikovoj ili se pravio važan. “Nisam vidio nikog drugoga. Ne.” Starkey odloži blok.

“U redu, Lester, hvala ti. Želim da dođeš u postaju s detektivkom Marzik i da pomogneš crtaču fotorobota, da vidimo možemo li kako nacrtati tog tipa, može?” “To mi se čini baš fora. lako, mojem se tati neće svidjeti. Poludjet će.” “Ti se pobrini za svoje dostave, a mi ćemo riješiti to s tvojim ocem, možda ćemo te odvesti ondje poslije. Detektivka Marzik častit će te ručkom.” Lester je kimao poput ovčarskog psa. “U redu. Svakako.” Lester nestane u cvjećarnici, ali Marzikova i Starkey ostadoše na pločniku. “Zašto si mu to morala reći, zaboga? Ne želim provesti cijeli dan s njim.” “Netko mora biti s njim. Uspostavila si vezu s njim.” “Neće to pomoći. Jesi li čula ono 'prilično siguran'? Tip nosi kapu, sunčane naočale i košulju dugih rukava na trideset jebenih stupnjeva. Ako je to naš tip, onda je zamaskiran. Ako nije, radi se samo o nekom šupčini.” Starkey je žudjela za antacidom. “Zašto uvijek moraš biti tako negativna?” “Nisam negativna. Samo utvrđujem očito.” “U redu, koliko je ovo očito: ako je to naš tip i ako nosi istu odjeću kao kad je postavio bombu, i ako je na snimci za vijesti, ta vražja kapa, sunčane naočale i košulja dugih rukava trebale bi nam olakšati prepoznavanje.” “Kako god. Idem porazgovarati s Lesterovim ocem. To je pravi gad.” Marzikova se ušulja u cvjećarnicu ne rekavši ništa više. Starkey izvadi cigaretu, zapali je, a zatim ode do automobila. Tresla se od bijesa. Prvo Pell, a sad ovo. Pokušavala je preko toga prijeći jer je morala obaviti posao, a znala je da je bijes u tome priječi. Pokuša se sjetiti neke od tehnika za utišavanje bijesa kojima ju je poučila Dana, ali nije se mogla sjetiti nijedne. Tri godine terapije, a baš se ničega nije mogla sjetiti. Upravo kad se Marzikova vratila, Starkey je promatrala kako ljudi ulaze i izlaze iz praonice i pitala se koliko ih prođe pokraj govornice. Duboko je udahnula, smirujući se. “Beth, razgovarala si s ljudima iz praonice, zar ne?” Marzikova joj odgovori, ne pogledavši je. Bila je zlovoljna. “Rekla sam ti da jesam.” “Jesi li ih pitala za vrijeme i opis? Mislim da je jedini od njihovih stranki možda vidjela našeg tipa.” Marzikova iz torbice izvuče blok, otvori ga na popisu imena i pruži joj ga uz istu zlovoljnu ravnodušnost. “Pitala sam sjećaju li se kakvih stranki između podneva i dva sata. Nisam glupa, Carol.”

Starkey pogleda Marzikovu, a zatim baci cigaretu i zgnječi je. “U redu. Nisam namjeravala ništa o ovome reći, ali mislim da ti i ja moramo nešto raščistiti.” “Što to? To što mi ti sereš zbog Amwaya ili to što klinac nije uvjerljiv koliko sam mislila da jest?” “Rekla si Kelsu da misliš da pijem na poslu.” Marzikova pocrveni do ušiju, potvrdivši Starkeyinu sumnju. “Ne, nisam. To je Kelso rekao?” “Beth, ovo je ionako dovoljno teško. Ako mi namjeravaš lagati, budi tako ljubazna da ne govoriš ništa i samo slušaj.” “Ne volim da me se optužuje.” “Ako ne želiš raditi sa mnom, pođimo Kelsu i recimo da ne možemo raditi zajedno. Reći ću mu da je uzajamno i tako nijedna od nas neće skupljati minuse.” Marzikova prekriži ruke, zatim joj se unese u lice i zauzme obrambeni stav. “Ako želiš o tome otvoreno razgovarati, onda budimo otvorene. Svi u odredu znaju da imaš problema s pićem. Isuse Bože, pa možemo nanjušiti. Ako ne smrdiš na džin, onda upotrebljavaš pepermint da to prikriješ.” Starkey osjeti kako crveni i odupre se želji da se odmakne. “Svi te žale zbog onoga što se dogodilo. Dali su ti viši čin tu u OKZ-u i potrudili se da dođeš k sebi, ali znaš što? Meni to ništa ne mijenja. Meni nitko nije dao viši čin i nitko me ne čuva, a podižem dvoje djece.” “Nitko mene ne čuva.” Starkey se odjednom osjećala prozvanom, defenzivno. “Vraga ne. Svi znaju da je Dick Leyton iskoristio utjecaj koji ima u Parkerovu centru kako bi natjerao Kelsa da te uzme, i još uvijek te čuva. Moram podići svoje dvoje djece i moram zadržati ovaj posao. A posao mi nije da ti budem dadilja, i vraški je sigurno da ne uključuje propast karijere da bih prikrivala tvoje loše navike.” “Ne tražim da me izvlačiš." “Dobro, jer neću. Isto tako neću tražiti da me maknu s ovog slučaja jer ovakvi slučajevi vode unapređenju. Ako ispadne da je tip Angloamerikanac, ja hoću zasluge. Predugo imam niži čin. Moram prijeći na viši. Treba mi novac. Ako se ne možeš nositi s tim, onda traži da maknu tebe jer meni treba novac.” Starkey ponovno osjeti kako joj vibrira dojavljivač, a zatim opet, bio je to Jogurt. Otišla je do automobila po mobitel, zahvalna što ima izliku i predbacujući si što je spomenula svoj problem s pićem. Znala je da će Marzikova poricati da ju je cinkala Kelsu, a sve dok bude poricala, ostaje neriješeno. Sad je Marzikova nastupala otvoreno neprijateljski. “Jogi, ja sam.”

“Jeste li ti i Marzikova doznale što od malog cvjećara?” “Marzikova će sa dovesti u postaju da radi s crtačem. Možeš li to srediti?” “Odmah. Slušaj, dobili smo snimke vijesti koje si htjela. Od tri mreže. Hoćeš li da nam sredim prostoriju za gledanje?” “Je li to snimka iz helikoptera iznad parkirališta?” “Aha. Ima mnogo snimki. Želiš li da pronađem prostoriju?” U Starkeyinim mislima sijevnuše slike zarobljene na traci. Vidjet će eksploziju bombe. Vidjet će kako Charlie Riggio pogiba. “Nađi sobu, Jorge. Želim da ih i klinac pogleda, ali tek nakon što završi posao s crtačem, može? Ne želim da prvo vidi snimke pa da onda opiše nekoga koga je vidio samo jer misli da izgleda sumnjivo.” “Riješit ću to.” “Još nešto. Što je sinoć bilo s Pellom?” “Nije mu se svidjelo nešto u mrtvozornikovu nalazu. Kelso mi je rekao da ga odvezem tamo.” Starkey osjeti čvor u želucu. “Što mu se nije sviđalo?” “Patolog nije snimio rendgenom cijelo tijelo, pa ga je Pell natjerao da to učini.” “Zaboga, pa zar mu Kelso dopušta da radi na slučaju kao da je iz lokalne policije?” “Ne mogu govoriti o tome, Carol, znaš.” “Je li našao što?” “Našli su još krhotina, ali rekao je da to i ne pomaže mnogo.” Starkey osjeti da lakše diše. Možda Pella prestane zanimati i vrati se u Washington. “Dobro, sredi susret s crtačem i pobrini se za prostoriju. Doći ću za nekoliko minuta.” Završila je razgovor i vratila se Marzikovoj. Zaključila je da mora to izgladiti. “Beth? Imamo videosnimku. Jorge će ti dogovoriti susret s crtačem. Kako bi bilo da nakon toga dovedeš Lestera da pogleda snimke? Možda će prepoznati čovjeka s kapom.” “Baš.” “Slušaj, nisam te htjela uzrujati spominjanjem ljudi iz praonice. Bila je dobra zamisao zapisati njihova imena.” “Puno ti hvala.” Ako tako želi, pomisli Starkey, onda dobro. Ušla je u automobil i ostavila Marzikovu da na vrućini čeka Lestera Ybarru. Starkey se namjeravala vratiti u Spring Street, ali dok je prolazila pokraj mjesta gdje je poginuo Riggio, uspori i skrene na parkiralište.

Vijest o prispijeću videosnimki navela ju je na razmišljanje. Proizvođač daljinskih upravljača rekao joj je da je maksimalni mogući domet odašiljača oko sto metara. Prema pravilu odreda, ispražnjena je zona od devedeset metara što je značilo da je onaj tko je držao odašiljač morao biti na samom rubu granice. Mislila je da će možda snimka vijesti prikazati mnoštvo gdje je netko bio dovoljno blizu da aktivira bombu. Parkiralište više nije bilo mjesto zločina i svi su dućani, osim trgovine knjigama, bili ponovno otvoreni. Dvojica mladih Hispanoamerikanaca bojala su oštećeni zid, kontejner je zamijenjen novim, a krater od eksplozije sada je bio crna zakrpa na sivom asfaltu. Život se nastavljao. Parkirala je na ulici, a zatim otišla do zakrpe. Zagledala se preko Sunset Boulevarda nastojeći odmjeriti koliko bi bilo devedeset metara, zatim pogledala prema jugu, u smjeru uličice pokraj stambenih zgrada. Sunce joj je grijalo tamnosivo odijelo s hlačama, od čega je tkanina postajala vruća i neudobna. Skinula je jaknu i prebacila je preko ruke. Dvojica ličioca zurila su u pištolj na njezinu boku pa ga je otkvačila i stavila u nabore jakne. Prešla je Sunset na semaforu, zatim nastavila prema sjeveru uz gvatemalsku samoposlugu, brojeći korake dok nije došla do sto trideset. Računala je da bi to trebalo biti oko devedeset metara. Šest automata za naplatu parkiranja dijelilo ju je od Sunset Boulevarda, telegrafski stup bio je udaljen prema sjeveru za otprilike dužinu automobila. Zabilježila je telegrafski stup u blok, smatrajući da će ga biti lako zapaziti na snimci vijesti, a zatim se vratila do zakrpe i pobrojala isti broj koraka prema jugu. Našla se pokraj visokog, tankog palminog stabla. Uz tolike palme u okolici bit će teško prepoznati onu pravu. Stambena zgrada s druge strane ulice imala je krov od modrih pločica, pa je i to zabilježila. Još se dvaput vratila do mjesta eksplozije, brojeći korake prema istoku i zapadu da bi pronašla upadljive putokaze. Kad je završila, zapalila je cigaretu, sjela u automobil i pušila. Razmišljala je o tome kako je negdje u tom krugu ubojica promatrao, čekao i ubio čovjeka. Pitala se je li to onaj kojeg je opisao Lester Ybarra, je li to Pellov Gospodin Crveni ili netko drugi. Jogurt je prebirao po vrpcama u kartonskoj kutiji kad je Starkey stigla u OKZ. Prvo što je rekao bilo je: “Zvao je tip iz odjela za oružje.” “Zvao je Pell?” “Aha. Stavio sam ti obavijest na stol.” “Nek' se jebe. Jesi li Marzikovoj dogovorio sastanak s crtačem?” “Računalo će biti dostupno tek poslije. Htjela je da pitam mogu li doći ovamo gledati snimke dok čekaju.”

“Ne, rekla sam joj zašto ne smiju. Hoću da mali opiše koga je vidio prije negoli mu pokažemo druga lica. Znala je da ne smije.” “Rekao sam joj da ćeš to reći. Nije joj bilo drago.” “Marzikova se žali na sve.” Vidjela je hrpicu ružičastih papirića za poruke dok je spuštala torbicu u ladicu sa spisima. Chester Riggs, koji je radio u odjelu za organizirani kriminal i Warren Perez, viši detektiv u Rampart Buncu, uzvraćali su joj pozive. Riggs i Perez ispitivali su vlasnike trgovina u malenom trgovačkom centru u potrazi za povodom postavljanja bombe. Nijedan ni drugi nisu očekivali da će naći poveznicu, a nije ni Starkey. Nije se potrudila pročitati Pellovu poruku. Vratila se Santosu i pregledala kazete. Bilo ih je u dvije veličine, mastera od 19 mm i VHS-kopija od 5 mm, koje su se mogle gledati na kućnom videorekorderu. Santos vidje da se mršti. “Ovo je samo od tri televizijske mreže, Carol. Dobit ćemo ih još. Čovječe, to su sati snimki. Vrijeme trajanja zapisano je s vanjske strane, s bilješkom radi li se o snimci izbliza ili širokokutno.” Starkey okrene vrpce da bi vidjela o čemu on govori. Najkraća snimka bilježila je trajanje od sedamdeset četiri minute. A najduža sto dvadeset šest minuta. Na svakoj je pisalo BLIZU ili ŠIROKOKUTNO. “Što znači blizu i širokokutno?” “Neki helikopteri imaju dvije kamere montirane na osovini koja viri iz baze kabine, kao par topova. Obje kamere fokusiraju isto, ali jedna od kamera prikazuje zumirano, a druga pokriva šire područje. Kamere prenose snimku i u helikopter i u studio.” “Mislila sam da to prikazuju uživo.” “Tako je, ali istovremeno i snimaju. Imamo širokokutne snimke i one izbliza, što znači dvostruko više za gledanje.” Starkey je već mislila da joj snimke izbliza neće dati ono što želi. Izvadila je širokokutne VHS-vrpce i odnijela ih na svoj stol. Namjeravala je prvo nazvati Bucka Daggetta, ali zaključi da bi najprije trebala pregledati vrpce. Santos iza nje reče: “Sredio sam nam TV-prostoriju na katu. Možemo otići ondje čim završim.” U Spring Streetu postojala je prostorija s televizorom i videorekorderom. OKZ i Odjel za bjegunce rijetko su je trebali ili upotrebljavali; uglavnom su u njoj istražitelji Unutarnjih poslova pregledavali špijunske snimke drugih murjaka, i zbog toga je videorekorder uglavnom bio u jadnom stanju. Često su nalazili žvakaće, duhan i druge tvari ugurane između glava uređaja, iako je soba bila zaključana. Jednom je u videorekorder uguran stražnji dio štakora. Murjaci su bili kreativni vandali.

“Jesi li siguran da rekorder radi?” “Jesam. Provjerio sam prije manje od sat vremena.” Starkey je proučavala vrpce. Tri različita pogleda na pogibiju Charlieja Riggia. Kad god bi bila dojava o bombi, novinari bi brzo za to doznali i došli bi u rojevima s kamerama. Kamermani i novinari bili su na polju za kamp-kućice onoga dana kad su ona i Sugar radili na terenu. Odjednom se sjetila kako se s njim šalila o tome kuko će prirediti dobru predstavu za vijesti u šest sati. Dosad se toga nije sjetila. Starkey iz torbice izvadi cigaretu i zapali. “Carol! Hoćeš li da te Kelso pošalje kući?” Pogleda Jogurta, ne shvaćajući. “Cigareta.” Starkey je zgnječi stopalom dok je rukom rastjerivala dim. Osjeti kako crveni. “Nisam bila ni svjesna da to činim.” Jogurt ju je gledao s izrazom koji je protumačila kao brigu. Starkey se uplaši da bi se mogao zapitati je li pijana, pa zato ode do njegova stola i čučne pokraj njega da joj može osjetiti dah. Htjela mu je pokazati da ne bazdi na džin. “Brinem se zbog tog tipa iz odjela za oružje, to je sve. Je li rekao što sinoć kad je završio posao s patologom?” “Ništa. Pitao sam ga je li našao što je tražio, ali samo je rekao da su našli još krhotina.” “Nije rekao ništa više.” “Ništa. Današnji je dan proveo preko u Glendaleu, gledajući rekonstrukciju.” Starkey se vratila za svoj stol, podsjećajući sebe samu da mora nazvati patologa i Johna Chena da bi doznala što su otkrili. Kakav god dokaz bio pronađen, poslat će ga Chenu na ispitivanje i dokumentiranje, iako može potrajati više dana da se probije kroz sustav. Jogurt završi s popisivanjem vrpca i stavi kutiju pod stol. Službeno arhiviranje losangeleske policije. Mahne jednim od mastera. “Završio sam. Bolje da počnemo, osim ako ne želiš čekati Marzikovu.” Starkey osjeti kako joj se znoje dlanovi. Nasloni se, a uredska stolica zaškripi. “Jorge, slušaj, bilo bi bolje da uzvratim one pozive. Počni bez mene, može?” Jogurt je proveo mnogo vremena prikupljajući snimke. Sada je bio razočaran. “Mislio sam da želiš to vidjeti. Dobio sam prostoriju samo na nekoliko sati.” “Gledat ću kod kuće. Moram obaviti te pozive.” Tada joj zazvoni telefon. Starkey ga zgrabi kao da joj o tome ovisi život. “OKZ. Starkey.” “Zar ne uzvraćate pozive?” Bio je to Pell.

“Bila sam zauzeta. Imam svjedoka koji je možda vidio čovjeka koji je zvao 112.” “Nađimo se negdje. Moramo dogovoriti kako ćemo obraditi slučaj.” “Ne postojimo 'mi', Pell. Ako moj tip nije vaš Gospodin Crveni, onda me nije briga. I dalje želim vidjeti što imate o prvih sedam eksplozija.” “Imam izvještaje. I imam još nešto, Starkey. Nađimo se i porazgovarajmo o tome. Važno je.” Htjela ga je otpiliti, ali znala je da će morati s njim razgovarati pa je odlučila to obaviti. Objasnila mu je kako da dođe do Barrigan'sa i prekinula razgovor. Santos ju je promatrao. Prišao joj je s naramkom kazeta. “Saveznici preuzimaju slučaj?” “Ne znam, nije mi rekao.” “Vjerojatno je samo pitanje vremena.” Pogleda ga. Santos slegne ramenima i pokaže na kazete. “Idem gore. Sigurno ne želiš doći?” “Moram se naći s Pellom.” Gledala je kako Santos odlazi, posramljena što nije u stanju gledati s njim. Bila je na mjestu eksplozije, vidjela je Riggiovo tijelo, onjušila je vrelinu i eksploziju u vrućem zraku. Nakon toga, strah od gledanja vrpci činio se neobjašnjiv, iako ga je razumjela. Na snimci neće vidjeti samo Riggia; vidjet će i sebe i Sugara. Tisuću je puta zamišljala trenutak vlastite smrti, ali nikad nije vidjela snimku pravog događaja niti je dosad mislila da su ti trenuci snimljeni: zbijanje šala sa Sugarom, ekipe iz vijesti koje gledaju elektronskim očima, namotaji vrpce koji se vrte za vijesti u šest sati. Sjećanja na to nestala su s eksplozijom, sve do sad. Starkey je prešla prstima preko tri kazete, pitajući se postoji li još uvijek ona snimka njezine smrti. Nakon nekog je vremena samoj sebi naredila da prestane na to misliti, skupila svoje stvari i pošla se naći s Pellom. Barrigan's je bio malen irski bar u wilshireskoj oblasti koji je posluživao policijske detektive od 1954., kad su agenti iz ureda za umorstva privlačili pažnju pričama o tome kako su pendrecima onesvještavali njujorške mafijaše kad su slijetali na losangeleski aerodrom. Zidovi su bili prekriveni uzorkom četverolisne djeteline, a na svakom je listu pisalo ime policajca i datum kad je na dužnosti ubio čovjeka. Donedavno detektivke nisu bile dobrodošle mušterije zbog općeprihvaćenog uvjerenja da će prisutnost policajki obeshrabriti emocionalno nestabilne tajnice i medicinske sestre koje su hrupile u bar željne pružanja seksualnih usluga svakom muškarcu sa značkom. Iako je u tome bilo i istine, detektivke su odvraćale sa: “Baš sranje.” Rodna prepreka konačno je srušena one večeri kad se detektivka s odjela

krađa-umorstvo po imenu Samantha Dolan našla u pucnjavi s dvojicom osumnjičenika za silovanje i obojicu ih ubila. Prema običaju u takvim slučajevima, u Barrigan'su te je večeri priređena zabava njoj u čast. Dolanova je pozvala svaku detektivku koju je poznavala, ženama se svidio bar i odlučile su se vratiti. Obavijestile su vlasnika da traže da se prema njima postupa kako ugostiteljstvo nalaže, ili će mu njihove sestre iz sanitarne inspekcije zatvoriti bar zbog kršenja sanitarnih propisa. Time je priča okončana. Starkey nije nikad upoznala Dolanovu iako je znala priču. Samantha Dolan poslije je poginula kad je prošla kroz vrata iza kojih je čekala zamka u obliku dvocijevne sačmarice. Kad je Starkey kasno tog poslijepodneva ušla u Barrigan's, bar je već bio pun detektiva. Pronašla je klupu između dvojice detektiva s odjela za seksualne zločine, zapalila cigaretu i naručila dupli Sapphire. Ispijala je prvi gutljaj kad se Pell pojavio pokraj nje i na šank spustio tešku žutu omotnicu. “Uvijek tako pijete na dužnosti?” “Nimalo vas se ne tiče što radim. Samo da se zna, specijalni agente, nisam na dužnosti. Ovdje sam zbog vas.” Detektiv pokraj nje dobaci pogled, proučavajući Pella. Zazveckao je ledom u ostacima duplog viskija, dajući Pellu priliku da komentira i njegovo piće. Starkey ponudi Pellu platiti piće, ali on odbije. Spustio se na klupu do nje, neugodno blizu. U Barrigan'su nije bilo stolica; bar je bio opremljen klupicama pričvršćenim za mjedenu šipku koja se protezala dužinom bara, a svaka je bila dovoljno široka za dvoje. Mrzila je te proklete klupice jer se nisu mogle micati, ali tako je bilo od 1954. i tako će ostati. “Pomaknite se, Pell. Preblizu ste.” Odmaknuo se. “Dovoljno? Mogu sjesti za drugi stol.” “Dobro je ovako. Samo ne volim kad su mi ljudi preblizu.” Odmah je požalila što je to rekla, osjećajući da je tako o sebi otkrila više negoli je htjela. Pell potapša žutu omotnicu. “Ovo su izvještaji. I donio sam još nešto.” Odmotao je list papira i spustio ga na šank. Vidjela je da se radi o članku iz novina koji je otisnuo s interneta. “Dogodilo se prije nekoliko dana. Pročitajte.” LAŽNA BOMBA ISPRAZNILA KNJIŽNICU

Lauren Beth, Miami Herald Glavna knjižnica okruga Dade ispražnjena je jučer kad su zaposlenici otkrili nešto što je sličio bombi. Kad se začula bučna sirena, knjižničari su s donje strane stola otkrili pričvršćeno nešto nalik na cijevnu bombu. Nakon što je policija ispraznila knjižnicu, brigada za hitne akcije okruga Dade izvukla je napravu koja je sadržavala sirenu, ali ne i eksploziv. Policija je nezgodu nazvala neslanom šalom. Starkey prestade čitati. “Što je ovo?” “Pronašli smo nedirnutu napravu u Miamiju. Radi se o klonu bombe koja je ubila Riggia.” Starkey se nije svidjela vijest o miamijskoj napravi. Ako su to, kao što je Pell rekao, bombe klonovi, imat će materijala da joj preotme slučaj. Znala je što će se onda dogoditi: odjel za vatreno oružje oblikovat će radnu skupinu koja će podbosti FBI da dođe njuškati. Šefovi će poželjeti svoj udio u akciji, uključit će se i oni pa će u tren oka Starkey i njezina ekipa iz OKZ-a biti protjerani na poslove potrčkala, poput prenašanja dokaza u laboratorij odjela za vatreno oružje u San Franciscu. Odgurne članak. “Dobro. Neslana šala. Ako je tvoj momak Gospodin Crveni u Miamiju, zašto niste na avionu za istok?” “Jer je on ovdje.” “Meni se čini kao da je u Miamiju.” Pell pogleda detektiva koji je sjedio pokraj njih. “Možemo li se preseliti za stol?” Starkey ga povede do udaljenog stola u kutu, zauzevši mjesto s kojeg je mogla vidjeti cijeli prostor. Mislila je da će ga iritirati što mora leđa okrenuti mnoštvu. “U redu, Pell, nitko vas ne može čuti. Možemo se slobodno ponašati kao špijuni.” Pell, na njezino zadovoljstvo, od razdraženosti stisne zube. Zapali još jednu cigaretu, otpuhujući mu dim pokraj ramena. “Miamijska policija nije dala u novine cijelu priču. Nije bila neslana šala, Starkey, to je bila poruka. Prava pravcata. Riječi na papiru. Nikad prije to nije učinio, i nikad još nije učinio nešto slično tome. Što znači da imamo priliku.” “Što je poručio?” “Kaže: 'Bi li me smrt ovih ljudi svrstala među deset najtraženijih?'” Starkey nije imala pojma što to znači. “Što to znači?” “Želi biti na FBI-evom popisu deset najtraženijih.”

“Zezate me.” “To je znak, Starkey. On je neispunjen, nitko i ništa kojem je krivo što je seronja. Nije na popisu jer ne znamo tko je on; nitko se ne nalazi na tom popisu ako nije identificiran. Njega ne možemo identificirati pa postaje frustriran. Odvažuje se činiti ono što prije nije. To znači da gubi stabilnost.” Starkey je stezala čeljust poput škripa, ali shvaćala je zašto se Pell toga drži. Slučaju je pogodovala promjena počiniteljeva uzorka ponašanja. Svaka je promjena pružala drukčiji pogled na krivca. Uz više različitih gledišta, uskoro bi se pokazala jasna slika. “Rekli ste da je ovdje. Kako znate? Je li u poruci javio da dolazi u Los Angeles?” Pell ne odgovori. Zurio je kao da traži nešto u njezinim očima, zbog čega se osjećala obnaženo i neugodno. “Što?” “Nisam rekao vama i Kelsu sve. Kad Gospodin Crveni ide u lov, ne lovi nasumce. Izabire mete, obično više činove ili pirotehničara koji se pojavio na vijestima; lovi krupnu ribu. Želi poručiti da ubija najbolje što Odred za eksplozivne naprave može ponuditi. To godi njegovu egu.” “To je poručio svojim pisamcem?” “Znamo jer na kućište bombe ugravira ime mete. Prilikom rekonstrukcija našli smo na krhotinama imena prvih dvaju tehničara. Alan Brennert u Baltimoreu; Michael Cassutt u Philadelphiji; obojica su bili viši narednici koji su rješavali velike slučajeve.” Starkey ne reče ništa. U mokrim otiscima čaša na stolu nacrtala je veliki broj 5, a zatim ga pretvorila u S. Pretpostavljala je da dolazi od “Charles”. Charlie Riggio baš i nije bio krupna riba losangeleskog odreda, ali to nije kanila reći. “Zašto mi to govorite tu u baru, a ne u Kelsovu uredu?” Sad Pell skrene pogled. Činilo se da ga nešto čini nervoznim. “Nastojimo da taj podatak znaju samo oni koji moraju.” “Pa, počašćena sam, Pell. Ja bih to itekako trebala znati, ne čini vam se?” “Da.” “Pitam se što još možda držite za sebe.” Pell je oštro pogleda. “Kao voditeljica slučaja, mogli biste dati izjave tisku da mu pogoršamo nestabilnost. Ne pravi on neopasne spravice. Te bombe su on sam, i vrlo je pedantan kad se radi o njima. Vrlo su precizne, vrlo točne. Znamo da se njima ponosi. U njegovoj glavi, ovo bi se moglo pretvoriti u igru jedan na jednoga koja će ga zadržati u Los Angelesu, a nama dati bolju priliku da ga uhvatimo.” “Ja protiv njega.” “Tako nešto. Što kažete?” Starkey nije trebala uopće razmišljati.

“Pristajem.” Pell duboko uzdahne, opuštajući ramena od olakšanja, kao da se bojao da će ga odbiti. Nasmiješila se u sebi, misleći kako on malo toga zna. “U redu, Starkey. U redu. Vjerujemo da sastavlja bombe na lokaciji. Doći će u neku zonu, nabaviti sve potrebno i ondje sastaviti bombu, tako da ne mora ništa prevoziti i time riskirati da ga uhvate u avionu. Uz izvještaje priložio sam popis sastojaka za Modex. Hoću da obavite provjeru na lokalnoj razini i pronađete ljude koji imaju pristup ciklonitu.” Iako je Starkey već pokrenula potragu, ljutilo ju je što joj daje upute. “Slušajte, Pell, ako želite voditi potragu, učinite to sami. Vi ovdje ne zapovijedate.” “Važno je, Starkey.” “Onda vi to učinite!” Pell je bijesno pogleda, a zatim ponovno razmisli. Raširi ruke i opusti se. “Gledajte to ovako, detektivko: ako to učinim ja, znači da preuzimam slučaj; ako vi to učinite, znači da vas samo savjetujem. Kako želite da bude?” Starkey je izgledala zadovoljna sobom. “To je već u tijeku, Pell. Danas sam unijela u računalo.” Tupo je kimnuo i nastavio. Iritiralo ju je što nije priznao da je ispred njega. “Imamo li fotografiju tog tipa? Mora da je negdje bila sigurnosna kamera.” “U toj knjižnici nema sigurnosnih kamera, ali do sutra ću imati crtež. Svjedoci su opisali bijelca dvadesetih godina i riđe kose. Također imamo dva crteža prethodnih nesreća. Odmah vam mogu reći da se sva tri razlikuju. Mijenja izgled kad dopusti da ga vide.” Starkey suzdržano slegne ramenima. Lester je opisao starijeg čovjeka, daleko od mladog, ali odluči ne spominjati Lestera dok ne budu imali crtež. “Kako god. Želim kopiju sva tri vaša crteža kad ih budete imali i hoću još nešto. Želim vidjeti bombu.” “Čim dobijem izvještaj, dobit ćete ga i vi.” “Ne slušate me. Hoću bombu. Hoću je držati u rukama. Ja sam pirotehničarka, Pell. Želim je sama rastaviti, a ne samo prihvatiti tuđi izvještaj. Želim je usporediti s bombom iz Silver Lakea i nešto naučiti. Znam da možemo to učiniti jer sam već i prije razmjenjivala dokaze s drugim gradovima.” Pell je još malo razmotrio njezin prijedlog, a onda kimnuo. “U redu, Starkey, mislim da je to dobra zamisao. Ali mislim da bi vi to morali srediti.” Starkey se namršti, pitajući se hoće li Pell biti beskoristan. “Vaši ljudi drže tu prokletu stvar. Vama bi je bilo lakše nabaviti.” “Što više toga učinim, to će iz Washingtona biti veći pritisak da preuzmem slučaj

prije nego što dođe FBI.” “Tko govori o FBI-u? Ovdje nemamo posla s teroristom. Ovo je domaći.” “Terorist je onaj kojeg FBI proglasi teroristom. Vi se brinete da ću slučaj preuzeti ja, a ja se brinem da će ga preuzeti FBI. Svi se zbog nečega brinemo.” “Pobogu, Pell.” Ponovno raširi ruke, a ona kimne. “U redu. Učinit ću to sama.” Pell ustade i pruži joj posjetnicu. “U ovom motelu boravim. Broj mojeg dojavljivača je na naličju.” Starkey je spremi, ne pogledavši je. “Ako nešto iskrsne, zvat ću vas.” Pell ju je gledao. “Što je?” “Gospodin Crveni je opasan, Starkey. Dok je takav tip u gradu, bolje je da ne budete prepijani da bi djelovali.” Starkey zazvecka ledom u čaši, a zatim otpije. “Već sam jednom bila mrtva, Pell. Vjerujte mi, ima i goreg.” Pell ju je promatrao još trenutak, Starkey je mislila da želi nešto reći, ali zatim ode. Gledala ga je dok nije izašao iz bara u četvorinu zasljepljujućeg svjetla i nestao. Nije imao pojma. Vratila se za svoju klupu kod šanka i dopunila čašu. Bila je uvjerena da Pell zna više nego što govori. Detektiv iz odjela za spolne zločine se prigne. “Saveznik?” “Aha.” “Svi su oni pizde.” “Vidjet ćemo.” Starkey je provela veći dio poslijepodneva razmišljajući o vrpcama koje su čekale u automobilu. Te snimke i ono na njima bili su stvarnost. Nakon nekog vremena kao da ju je težina snimki odvukla iz bara. Bilo je skoro osam sati kad je otišla iz Barrigan'sa i odvezla se kući. Glava ju je boljela od džina. Bila je gladna, u kući nije bilo ničeg jestivog, a nije htjela ponovno izlaziti. Stavila je snimke u dnevni boravak pored videorekordera, ali prvo se odlučila istuširati, a zatim čitati izvještaje. Pustila je da joj voda teče po glavi i vratu dok se nije ohladila, a zatim je odjenula crnu majicu i gaćice. Pronašla je kutiju grožđica i pojela ih stojeći nad sudoperom. Kad je pojela, natočila je čašu mlijeka, zapalila cigaretu i sjela za kuhinjski stol da čita.

U žutoj omotnici bilo je sedam profila eksploziva Odjela za vatreno oružje sastavljenih u Nacionalnom laboratorijskom centru odjela za vatreno oružje u Rockvilleu u Marylandu. Svaki je izvještaj sadržavao analizu naprave koja je pripisana nepoznatu osumnjičeniku poznatom samo kao Gospodin Crveni, ali svaki je prošao strogu cenzuru. Nedostajale su stranice, a u svakom je izvještaju izbrisano nekoliko odlomaka. Starkey se naljutila zbog brisanja, ali zainteresirali su je detalji koji su ostali pa je usredotočeno čitala. Pisala je bilješke. Svaka naprava bila je sastavljena od dviju cijevi, začepljenih i zapečaćenih ljepljivom vrpcom, od kojih je jedna sadržavala radioprijamnik (svi prijamnici identificirani su kao dio dječjih autića na daljinsko upravljanje iz linije WayKool) i bateriju od devet volti, a druga eksploziv ModeX hybrid. Nijedan od izvještaja nije spominjao ugravirana imena koja je opisao Pell. Mislila je da se obrisani dijelovi vjerojatno tiču toga. Kad je završila s izvještajima, pošla je u dnevni boravak i zagledala se u snimke. Znala je da ih izbjegava, a bile su dokaz koji bi mogao značiti preokret u njezinu slučaju. Ali i sada joj se želudac stiskao u čvor pri pomisli da ih gleda. “O jebemu. Ovo je glupo.” Otišla je u kuhinju, natočila si produženi džin i gurnula prvu kazetu u rekorder. Mogla je gledati snimke s Buckom Daggettom, Lesterom Ybarrom ili s Marzikovom i Jogurtom, ali znala je da ih mora pogledati sama. Barem ovaj prvi put. Morala ih je gledati sama jer će vidjeti ono što nitko od njih neće. Pojavila se širokokutna snimka parkirališta. Suburban odreda stajao je na mjestu, parkiralište i obližnje ulice bile su zapriječene barikadama. Kadar se nije micao, po tome je Starkey znala da je helikopter lebdio na mjestu. Riggio, već odjeven u zaštitno odijelo, stajao je pokraj stražnjeg dijela Suburbana i razgovarao s Daggettom. Od tog se prizora smrzne. Vidjeti kako Daggett tapše Riggiovu kacigu, vidjeti Riggia kako se okreće i tetura prema bombi bilo je kao da gleda Sugara. “Kako si, dragi? Imaš li dobar protok zraka?" “Imam cijelu oluju ovdje unutra? A ti?" “Dobro sam omotana, utegnuta i spremna za akciju. Priredimo lijepu predstavu za kamere.” Jedan drugomu pregledali su zaštitno odijelo i provodnike. Sugar joj je izgledao u redu. Potapšala mu je kacigu, i on je potapšao njezinu. Tome bi se uvijek nasmiješila. Krenuli su prema prikolici. Starkey zaustavi snimku.

Duboko je udahnula, shvativši tek tad da je prestala disati. Zaključila je da u piću nema dovoljno limete, odnijela ga u kuhinju i odrezala još jednu krišku, cijelo vrijeme znajući da jednostavno izbjegava snimku. Vratila se u dnevni boravak i ponovno pokrenula snimku. Riggio i Suburban bili su u središtu zaslona. Bomba je bila sitna kartonska četvorina pri dnu kontejnera. Parkiralište je bilo preusko kadrirano da bi pronašla neki od putokaza do kojih je tog jutra koracima odmjeravala udaljenost. Jedini vidljivi likovi bili su Riggio, Daggett i policajac u odori koji je stajao pokraj zgrade u dnu kadra, vireći iza ugla. Kad je Riggio krenuo prema bombi, kadar se pomaknuo, kliznuvši preko trgovačkog centra da bi prikazao malenu skupinu ljudi koji su stajali između dvije stambene zgrade. Starkey se usredotoči na njih, ali bili su premaleni i zasjenjeni da bi mogla vidjeti ima li netko od njih košulju dugih rukava i bejzbolsku kapu. Proklinjala je sitnu sliku kad se odjednom kadar spusti usredotočivši se na Riggia i zanemarivši ljude. Mora da je kamerman u helikopteru prilagodio udaljenost jer više se nije vidjelo ništa osim jedne strane trgovačkog centra, bombe i Riggia. Riggio je s real-timeom stigao do bombe. Znala je što će se dogoditi i pokušala se pripremiti. Otpila je još pića osjećajući kako joj srce divlje tuče. Skrenula je pogled i zgnječila cigaretu. Kad je ponovno pogledala zaslon, Riggio je kružio oko kutije. Bili su među azalejama, gurali teške grane u stranu da bi Sugar mogao postaviti real-time. Cijelom je svijetu Sugar izgledao poput nekog svemirskog uljeza iz Zvjezdanih staza s laserskom puškom. Morala je izviti tijelo da bi ga vidjela. Oči su joj se zamutile kuti ja je okružio bijeli bljesak... Starkey je uz napor nastojala vidjeti kroz sjene i uglove u vanjskom dijelu kadra, između automobila, krovova, u kante za smeće. Pitala se je li bombaš nekako skriven pod zemljom, viri li iz odvoda ili iz ventilacijskog otvora nekog prolaza za održavanje ispod zgrade. Riggio je kružio oko bombe, ispitujući je real-timeom. Zamislila se na mjestu ubojice i pokušala gledati Riggia iz žablje perspektive. Zamišljala je daljinski upravljač u ruci. Što je čekao? Starkey osjeti tjeskobu i zapita se je li ubojicu hvatao strah ili uzbuđenje pri pomisli da će ubiti ljudsko biće. Zamislila je prekidač kao daljinski upravljač televizije u ubojičinu džepu. Vidjela je kako netremice pogledom prati Riggia. Riggio je završio s kruženjem, oklijevao, zatim se sagnuo nad kutiju. U tom je trenutku ubojica pritisnuo dugme i... ... Svjetlost je odbacila Charlieja Riggia poput nekog nestvarnog bića.

Zaustavila je snimku i sklopila oči stisnutih šaka kao da je ona pritisnula dugme i poslala Charlieja Riggia u pakao. Osjećala je svoje disanje. Osjećala je kako joj se prsa šire i tijelo puni zrakom. Stisnula je čašu objema rukama i pila. Obriše oči. Nakon nekog vremena pritisne dugme 'pokreni' i prisili se da pogleda ostatak snimke. Udarni val bljesnuo je preko asfalta usisavši nakon toga vrtlog prašine i krša. Kontejner je odletio natraške u zid. Iz kratera dizao se dim, polako se vrtložeći kad se Buck Daggett sjurio k partneru i skinuo kacigu. Kola hitne pomoći uz zaustavila su se škripu pokraj njih i dotrčala su dva medicinska djelatnika da ga preuzmu. Buck je stajao gledajući ih. Starkey je razabirala granice koje je obilježila i više je puta opazila skupine ljudi koji su se skrivali iza automobila ili zgrada u krugu od ^devedeset metara. Svaki je put zaustavila sliku, tražeći muškarce u dugim rukavima i s modrim bejzbolskim kapama, ali rezolucija je bila preslaba da bi bila od koristi. Pogledala je druge dvije snimke, cijelo vrijeme pijući. Proučavala je mutne slike u želji da se razbistre, misleći kako bi bilo koje od onih zasjenjenih lica moglo pripadati muškarcu ili ženi koji su sastavili i aktivirali bombu. Kasnije te večeri premotala je snimke, ugasila televiziju i utonula u dubok san ondje na kauču. Od prikolice odbacuje je eksplozija bijelog svjetla. Liječnici uvlače dugačku iglu. Poseže za Sugarovom rukom dok mu skidaju kacigu. Glava mu se okrene prema njoj. To je Pell.

5. SLJEDEĆEG JE JUTRA MARZIKOVA HODALA OKZ-om POPUT STIDLJIVE učenice koja predaje riješeni ispit i dijelila kopije crteža koji je napravljen prema opisu Lestera Ybarre. Kelso ga je posljednji dobio i režao je kao da se radi o propalu ispitu njegove kćeri. “Tu nema ničega korisnog. Tvoj je svjedok bio gubitak vremena.” Marzikovu, očito razočaranu, ubole su Kelsove riječi. “Pa, nisam ja kriva. Mislim da Lester ustvari nije ništa vidio. Barem ne lice.” Starkey je sjedila za svojim stolom kad je Kelso prišao sa slikom. Skrivala je

pogled, u nadi da ni on ni Marzikova neće primijetiti crvenilo očiju. Bila je sigurna da joj džin izbija iz svih pora i nastojala im je ne puhati u lice kad je komentirala sličnost. “To je duh.” Marzikova mrko kimne, slažući se. “Pravi Kasper.” Crtež je prikazivao bijelca četrdesetih godina, uglata lica skrivenog tamnim naočalama i bejzbolskom kapom. Nos mu je bio bez posebnih obilježja oblika i veličine, kao i usne, uši i čeljust. Najčešće je ispadalo tako. Ako svjedok ne bi vidio određujuće karakteristike, portret bi na kraju izgledao kao bilo koja osoba na ulici. Detektivi su ih zvali 'duhovima' jer se nije imalo što vidjeti. Kelso je još neko vrijeme prigovarao zbog portreta, zatim odmahnuo glavom i duboko uzdahnuo. Starkey pomisli da je klipan. “Nitko nije kriv, Harry. Još uvijek razgovaramo s ljudima koji su bili u praonici u to vrijeme. Portret će napredovati.” Marzikova kimne, ohrabrena Starkeyinom podrškom, ali Kelsa se to nije dojmilo. “Sinoć sam primio poziv glavnog pomoćnika šefa Morgana. Pitao je kako napreduješ kao voditeljica, Carol. Ubrzo će tražiti izvještaj.” Starkey je osjećala kako joj glava bubnja. “Otići ću do njega kad god bude htio. Nije problem.” “Neće te htjeti samo gledati, Carol; htjet će činjenice, recimo o napretku.” Starkey osjeti da u njoj raste svadljivo raspoloženje. “Što hoćete od mene, Barry, da izvučem krivca iz guzice?” Kelsova se čeljust pomicala kao da žvače špekule. “To bi pomoglo. Natuknuo je da bismo mogli preduhitriti odjel za vatreno oružje u preuzimanju slučaja kad bismo mogli pokazati da naš trud donosi neke rezultate. Razmisli o tome.” Kelso se ljutito udaljio i nestao u svojem uredu. Starkey je osjećala još jače bubnjanje u glavi. Sinoć se tako napila da je uplašila samu sebe i provela veći dio jutra brinući se da joj je opijanje izmaklo nadzoru. Probudila se ljuta i posramljena što joj je Pell opet bio u snovima, iako je to pripisala stresu. Popila je dva Aspirina i dva Tagameta, a zatim odjurila u ured nadajući se da će naći odgovor na ciklonit. Ali nije. I sad ovo. Marzikova reče: “Kelso je pizda. Misliš li da tako s nama razgovara jer smo žene?” “Ne znam, Beth. Ne brini se zbog slike. Pell ima još tri crteža koje će nam dostaviti. Možemo ih pokazati Lesteru. Možda će se nečeg sjetiti.” Marzikova nije otišla. Starkey je bila sigurna da treba još jedan pepermint za dah, ali nije ga mogla uzeti dok joj Marzikova stoji nad glavom. “Iako Lester nije vidio lice, uvjerljiv je po pitanju kape i košulje dugih rukava.”

“Dobro.” “Dogovorila sam se s njim da dođe poslijepodne pogledati snimke. Jesi li sinoć što opazila?” Starkey se nastojala što više udaljiti od Marzikove. “Ne na širokokutnim snimkama. Sve je tako mutno da se baš i ne vidi. Moramo ih dati obraditi pa ćemo onda možda vidjeti bolje.” “Mogu se za to pobrinuti, ako želiš.” “Već sam o tome razgovarala s Jogurtom. I prije je davao izoštriti snimke kad je radio na odjelu za pljačke u Hollenbecku. Slušaj, moram provjeriti Nacionalni telekomunikacijski sustav. Razgovarat ćemo poslije.” Marzikova kimne, ne mičući se s mjesta. Činilo se da želi nešto reći. “Što je, Beth?” “Slušaj, Carol. Želim ti se ispričati za jučer. Bila sam kuja.” “Zaboravi. Hvala ti na isprici, u redu je.” “Osjećala sam se loše cijele noći i htjela sam se ispričati.” “Dobro, hvala ti. Ne brini se zbog slike.” “Aha. Kelso je takva pizda.” Marzikova uze crtež i vrati se za svoj stol. Starkey je gledala za njom. Ponekad bi je Marzikova iznenadila. Kad Marzikova nije gledala, ubaci u usta pepermint i zatim ode po kavu. Kad je provjerila Nacionalni telekomunikacijski sustav, na stolu ju je nešto čekalo. Očekivala je jednu ili dvije podudarnosti po pitanju ciklonita, ali ništa slično onome što je našla. Šerifi iz Kalifornije obavještavali su da je Dallas Tennant, tridesetdvogodišnji bijelac, trenutačno na robiji u kalifornijskoj državnoj kaznenoj ustanovi u Atascaderu, popravnoj ustanovi za kažnjenike koji se liječe od mentalnih poremećaja. U tri različite prilike prije dvije godine, Tennant je detonirao tri naprave u kojima je upotrijebljen ciklonit. Starkey se nasmiješi kad je vidjela da se radi o tri naprave. Ciklonit je bio rijedak; tri naprave značile su da je Tennant imao pristup većoj količini tog eksploziva. Starkey je isprintala računalni izvještaj primijetivši da je slučaj vodio šerifov istraživač za bombe i paleže po imenu Warren Mueller iz ureda Central Valley u Bakersfieldu. Kad se vratila za stol, potražila je telefonski broj u svojem direktoriju Državnog pravosuđa, zatim je nazvala Central Valley, tražeći odjeljenje za bombe i palež. “Bombe i paleži Hennessey.” “Warrena Muellera, molim.” “Ovdje je. Pričekajte.” Kad se javio Mueller, Starkey se predstavila kao policajka iz Los Angelesa. Mueller je imao blag muški glas s natruhom Central Valleya u izgovoru. Starkey je smatrala da je vjerojatno odrastao podno jedne od tvornica mesa koje se ondje nalaze. “Zovem u vezi s kriminalcem kojeg ste uhitili, po imenu Dallas Tennant.”

“O da. Ovih dana uživa u Atascaderu.” “Tako je. Zovem jer mi je javljeno da je postavio tri naprave koristeći se ciklonitom. To je mnogo ciklonita.” “Tri za koje znamo, da. Možda i više. Ovdje je kupovao ukradene aute od nekih klinaca za stotinu dolara, bez suvišnih pitanja, a zatim bi se odvezao u pustinju da ih digne u zrak. Najprije bi ih natopio benzinom da se zapale, znate? Vjerujem da je luda budala samo htjela vidjeti kako će eksplodirati. Također je digao u zrak dva ili tri stabla, ali za to je rabio TNT.” “Zanima me ciklonit. Znate li odakle mu?” “Pa, tvrdio je da je kupio sanduk ukradenih protupješačkih mina od nekog tipa kojeg je sreo u baru. Ako vjerujete u to, imam u pustinji neku zemlju koju ću vam prodati. Slutim da ga je otkupio od jednog od onih bajkerskih seronja koji prodaju metamfetamin, ali ništa nije zucnuo, pa vam ne mogu točno reći.” Starkey je znala da je većina bombaških napada ishod ratova među suparnicima u trgovini metamfetaminima od kojih su mnogi bili bijelci i bajkeri. Laboratoriji za proizvodnju metamfetamina bili su kemijske bombe koje su svakog trena mogle eksplodirati. Pa kad bi se prodavač metamfetamina htio riješiti suparnika, često bi jednostavno digao u zrak njegovu prikolicu. Starkey je radila na gotovo stotinu laboratorija za proizvodnju meta kad je bila pirotehničarka. Odred je izlazio na teren čak i radi uručenja uhidbenog naloga. “Dakle mislite da kod vas i dalje postoji neki tip koji prodaje ciklonit?” “Pa, moguće je, nikad se ne zna. U to vrijeme nismo imali osumnjičenika, a nemamo ga ni sada. Imamo samo Dallasa, koji diže u zrak svoje proklete aute. Taj je čovjek vaš klasičan tip, usamljeni čudak koji voli bombe. Ali se dobro držao, to mu priznajem. Gdje god da ga je nabavio, nije cinkao.” “U vrijeme uhićenja nije posjedovao još ciklonita?” “Nikad nismo našli nijednu od njegovih naprava. Rekao je da je sve radio kod kuće, ali za to nije bilo dokaza. Imao je rupu od stana pokraj tvornice za preradu mesa, ali nismo ondje našli ni petardu. Nismo mogli naći ni dokaz o onim minama za koje je tvrdio da ih je kupio.” Starkey razmisli o tome. Pravljenje bombi za bombaške je čudake poput Dallasa Tennanta bio način života. Bila je to njihova strast i obvezno su imali mjesto gdje su ih sastavljali, kao što hobisti imaju prostorije za bavljenje hobijem. To je mogla biti ostava, soba ili prostor u garaži, ali imali su mjesto za pohranu zaliha i bavljenje vještinom. Takva su se mjesta nazivala 'radionicama'. “Čini se da je možda imao radionicu.” “Pa, osobno mi se čini da se guzio s tipom koji mu je prodao ciklonit i da se taj pokupio kad je Dallas optužen, ali kako rekoh, to je samo moj osjećaj.”

Starkey je to zabilježila, ali nije mnogo razmišljala o Muellerovoj teoriji. Kako je Mueller već istaknuo, bombaški čudaci introvertirani su samotnjaci, obično niskog samopoštovanja i neprilagodljivi. Često su krajnje stidljivi i skoro nikad nemaju odnose sa ženama. Dijeljenje igračaka nije im se uklapalo u profil. Starkey je vjerovala da Tennant nije odao da ima radionicu zato što nije htio izgubiti igračke. Kao i svi kroneri, u snovima je viđao eksplozije i vjerojatno provodio svaki dan sanjareći o bombama koje će sastaviti čim izađe. Starkey zaklopi blok. “Dobro, naredniče, mislim da je to uglavnom sve. Hvala vam na vremenu.” “Nema na čemu. Mogu li vas nešto pitati, Starkey?” “Ja sam puno pitala vas.” Oklijevao je. U tom je trenutku znala što će reći i osjetila je čvor u želucu. “Budući da ste iz Los Angelesa, jeste li vi ista ona Starkey koja je stradala u eksploziji?” “Aha, jesam. Slušajte, ovdje imam samo ono što su šerifi stavili u obavijest. Biste li mi mogli poslati podatke o Tennantovu slučaju kako bih imala više toga?” “Je li to zbog onoga što se dogodilo u Silver Lakeu?” “Da, gospodine.” “Svakako. To je samo nekoliko stranica. Mogu vam odmah poslati.” “Hvala.” Dala mu je broj lakša i prekinula razgovor prije negoli je Mueller stigao još nešto reći. Uvijek je bilo tako, posebno kad se radilo o pirotehničarima ili istraživačima, radilo se o ljudima koji su živjeli na granici smrti, ali nisu nikad pogledali preko, a prema njoj osjećali su strahopoštovanje jer jest. Dolila je kavu u šalicu i odnijela je na stubište gdje je stajala i pušila s trojicom detektiva iz Odjela za bjegunce. Bili su to mladi, atletski građeni momci kratke kose i gustih brkova. Još su uvijek bili ushićeni poslom i nisu se prepustili onako kako se prepusti većina murjaka kad shvate da je posao birokratsko sranje koje nema svrhe i nikomu ne koristi. Ti bi dečki završili radni dan u dva poslijepodne, a zatim otišli do stadiona Chavez Ravine vježbati u policijskoj akademiji. Starkey je to vidjela iz njihovih zategnutih traperica i podlaktica. Nasmiješili su se, ona ih pozdravi kimanjem. Nastavili su s razgovorom ne uključujući je. Tog su jutra izvršili uhićenje u Eagle Rocku, radilo se o članu bande s dugim stažem, bio je na glasu kao opak i tražili su ga zbog oružane pljačke i sakaćenja. Optužba za sakaćenje značila je da je nekomu odgrizao nos ili uho tijekom napada. Trojica policajaca s odjela za bjegunce našla su ga kako se pred uhićenjem skriva pod pokrivačem u garaži. Opaki veteran se tako upišao u gaće da ga nisu htjeli uvesti u automobil dok nisu našli plastičnu vreću za smeće da na nju sjedne. Starkey je slušala kako trojica mladih murjaka ponovno

proživljavaju priču, a zatim zgnječila cigaretu i vratila se do telefaksa. Još jedna policijska priča. Jedna od tisuću. Uvijek su imale sretan kraj, osim ako murjak ne bi pobrao metak ili bio uhićen pri protupravnom djelovanju. Kad je stigla do faksa, Muellerova dokumentacija o slučaju već je bila stigla. Starkey ju je pročitala za stolom. Tennantova povijest uhićivanja zbog paleža i eksploziva sezala je do njegove osamnaeste godine i dvaput je bio na psihijatrijskom savjetovanju po naredbi suda. Znala je da su uhićenja vjerojatno počela i ranije, ali nisu se spominjala u dokumentaciji jer su maloljetnički spisi bili zapečaćeni. Znala je to i jer su Muellerove bilješke ukazivale da Tennantu nedostaju dva prsta lijeve ruke, izgubio ih je u eksploziji koja se dogodila kad je bio tinejdžer. Muellerov je slučaj sadržavao i razgovor s mladim kradljivcem automobila po imenu Robert Castillo koji je ukrao dva od tri automobila koje je Tennant uništio, zajedno s fotografijama uništenih vozila. Muellera je policijska patrola pozvala u prostoriju hitne pomoći bakersfieldske bolnice, gdje je pronašao Castilla kojem je oštrica brisača probila obraz. Castillo je, nakon što je Tennantu dostavio noviji model Nissana Stanze, očito stajao preblizu kad ga je Tennant uništio, oštrica mu je probila lice i prijatelji su ga brzo odvezli u bolnicu. Starkey je pročitala Muellerove bilješke više puta prije negoli je primijetila nešto u razgovoru s Castillom što je ojačalo njezino vjerovanje da Tennant još uvijek ima radionicu. Odlučila je s njime razgovarati. Potražila je telefonski broj Atascadera, nazvala i zatražila časnika za vezu. Policajci nisu mogli samo tako doći s ulice i razgovarati sa zatvorenicima; zatvorenik je imao pravo na prisutnost odvjetnika i mogao je odbiti razgovor. Atascadero je bio predaleko da bi vozila tamo samo da joj kažu da odjebe. “Imate zatvorenika po imenu Dallas Tennant. Ovdje u Los Angelesu radim na aktivnom slučaju o kojem on možda ima podatke. Možete li doznati bi li sa mnom razgovarao bez odvjetnika?” “Biste li ga pristali vidjeti i ako bude tražio odvjetnika?” “Da. Ali ako želi tako igrati, trebat ću ime njegova odvjetnika.” “U redu.” Po načinu na koji je ušutio, znala je da piše. U pozadini se čula tiha glazba. “Kad biste ga željeli vidjeti, detektivko?” Starkey je pogledala zidni sat i pomislila na Pella. “Danas, tijekom dana. Pa, recimo oko dva poslijepodne.” “U redu. Htjet će znati o čemu se radi.” “O dostupnosti eksploziva po imenu ciklonit.”

Vezni časnik zapisao je njezin broj i rekao joj da će uzvratiti poziv što je prije moguće. Nakon što je spustila slušalicu, Starkey je otišla po svježu šalicu kave, zatim se vratila za stol razmišljajući što da učini. Prema pravilima losangeleske policije, detektivi su uvijek morali raditi u parovima, ali Marzikova se bavila razgovorima, a Jogurt se trebao pobrinuti za snimku. Razmislila je o Pellu. Nije bilo razloga da ga zove niti da mu kaže za ovo dok ne bude gotovo i dok ona ne bude imala što reći. U torbici je pronašla njegovu posjetnicu i nazvala ga na dojavljivač. Ispunila je zahtjev za prijenos dokaza koji je faksom poslala u Okružni ured Odjela za vatreno oružje u Miamiju, a zatim pričekala Pella u predvorju. Vožnja od Los Angeles» do Atascadera trajat će nešto više od tri sata. Mislila je da će Pell htjeti voziti jer muškarci uvijek to žele, ali nije. Rekao je: “Iskoristit ću to vrijeme da pročitam dokumentaciju o Tennantovu slučaju, a zatim možemo razraditi plan igre.” Opet je počinjao s planom igre. Dala mu je izvješće, izašla iz grada i krenula obalom duž autoceste Ventura. Čitao je bez komentara, izgledalo je kao da mu treba cijela vječnost da pročita šest stranica. Njegova ju je tišina iritirala. “Koliko će vam vremena trebati da to pročitate, Pell?” “Čitam više puta. Ovo je dobro, Starkey. Možemo to upotrijebiti. Potraga za ciklonitom se isplatila.” “Htjela sam vam to spomenuti. Želim biti sigurna da nećemo krenuti od prvog lošeg dojma.” Pell je pogleda. “Kakvog lošeg dojma?” “Znam da mislite da mi dajete savjete, ali to mi ne treba. Došli ste, počeli mi govoriti što i kako da radim i očekujete da odmah skočimo. To tako ne ide.” “Bio je to samo prijedlog. Ionako ste to učinili.” “Samo želim da sve bude jasno. Nemojte očekivati da ću vam donositi kavu.” Pell se u nju zagleda, a zatim ponovno pogleda stranice. “Jeste li razgovarali s uhidbenim policajcem?” “Jesam. S Muellerom.” “Mogu li vas pitati što je rekao ili je to previše, kao da vas tražim šalicu kave?” “Ne pokušavam se svađati s vama, samo želim da postavimo osnovna pravila.” Prepričala je razgovor s Muellerom, ponovivši uglavnom sve rečeno. Pell je zurio u krajolik što je prolazio uz njih, tako tiho da se pitala sluša li uopće. Ali kad je završila, ponovno je bacio pogled na stranice, a zatim odmahnuo glavom. “Mueller je pogriješio kad je rekao da Tennant nije imao radionicu. U skladu s

ovime, Tennant je kupovao ukradene automobile da ih uništi. Tri automobila, tri eksplozije. Kradljivac automobila...” “Robert Castillo.” “Aha, Castillo. Castillo jc rekao da jc Tennant od njega tražio da ukrade i četvrti auto. Ne bi mu trebao još jedan auto da nema još ciklonita da ga uništi ili da ne zna kako ga nabaviti.” Starkey jače stisne upravljač. “To sam i ja mislila.” Pell slegne ramenima i odloži papire. Zvučalo je tako glupo. Ali to je bilo točno ono što je mislila i poželjela je da je to rekla prije Pella. Sad je izgledalo kao da je on pronašao propust u Tennantovu poricanju. “Rekli ste da imate sliku osumnjičenika iz Miamija. Jeste li mi je donijeli?” “Jesam. Tu i prve dvije koje smo dobili.” Izvukao ih je iz jakne i izravnao da ona pogleda. “Vidite li?” “Aha.” “U knjižnici je bilo dovoljno ljudi pa je sastavljen prilično dobar fotorobot. Naš je tip visok oko sto osamdeset centimetara, ali vjerojatno nosi jastučiće i potpetice. Svjedoci koji su ga vidjeli prije rekli su da je visok oko sto sedamdeset pet. Imao je četvrtastu čeljust, svijetlocrvenu kosu i zaliske. Ni to se ne poklapa s prethodnim opisima.” Starkey pri vožnji razgleda tri lista. Pell je bio u pravu: njih trojica međusobno si nisu sličila i nijedan od njih nije nalikovao na čovjeka kojeg je opisao Lester Ybarra. Na crtežu iz Miamija bio je onakav kakvim ga je Pell opisao, drugi je prikazivao proćelava muškarca profesorskog izgleda i s naočalama, a na trećem, koji je bio sastavljen prema prvom opisu koji su saveznici dobili, bio je mnogo teži čovjek s vunastim rastafarijanskim pletenicama, sunčanim naočalama i bradom. Vratila ih je Pellu. “Onaj zadnji izgleda kao vi u ženskoj odjeći,"Pell.” Pell odloži papire. “Što je s vašim tipom? Sliči li jednom od ovih?” Starkey mu reče da otvori njezinu aktovku koja je bila na stražnjem sjedalu. Kad ga Pell vidje, odmahnu glavom. “Koliko bi ovaj tip mogao imati godina?” “Četrdeset, ali naš svjedok nije pouzdan.” “Dakle, možda se našminkao tako da izgleda starije.” “Možda. Ako govorimo o istom tipu.”

“Gospodin Crveni je u kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim godinama. To je uglavnom jedino u što smo sigurni. To i da je bijelac. Dopušta da ga se vidi, Starkey. Mijenja izgled da bi nas zajebavao. Od toga svršava.” Nakon toga, neko su se vrijeme vozili u tišini, Starkey je razmišljala kako da pristupi Tennantu. Slučajno je skrenula pogled i otkrila da Pell zuri u nju. “Što je?” “Rekli ste da ste dobili snimke događaja u Silver Lakeu. Jeste li ih već pogledali?” Starkey vrati pogled na cestu. Prošli su Santa Barbaru; autocesta je vodila u unutrašnjost prema Santa Mariji. “Da. Sinoć sam ih pogledala.” “Ima li čega?” Starkey slegne. “Moram ih dati na izoštravanje.” “Sigurno vam je bilo teško.” “Što?” “Gledati ono što se dogodilo. Mora da je bilo teško. Meni bi bilo.” Pell je pogleda u oči, a zatim se vrati zurenju kroz prozor. Pomisli kako je on možda sažalijeva i osjeti kako crveni od bijesa. “Pell, još nešto.” “Što?” “Kad budemo ondje s Tennantom, bit će to moja predstava. Ja sam ovdje glavna.” Pell prazno kimne, ne gledajući je. “Ja vam samo pravim društvo dok vozite.” Starkey je iduća dva sata vozila u tišini, bijesna što ga je pozvala. Popravni zavod minimalne sigurnosti Atascadero bio je selo od smeđih ciglenih zgrada što se širilo preko onoga što su nekoć bili bademovi šumarci na sušnom poljoprivrednom jugu Paso Roblesa. Nije bilo zidova ni stražarskih kula; samo trometarska ograda od lanaca i prednja motorizirana kapija koju su otvarala dvojica tromih stražara. U Atascadcru obitavali su nenasilni prijestupnici koje je sud smatrao neprikladnima za opću zatvorsku populaciju; bivši policajci, uredski činovnici optuženi za jednokratne birokratske malverzacije i slavne ličnosti na odmoru koje su iscrpile osam ili devet prilika koje su im sudovi obvezno davali pri tužbama zbog droge. Nitko u Atascaderu nikad nije izboden nožem niti grupno silovan, iako su zatvorenici morali obrađivati povrtnjak od dvanaest tisuća četvornih metara. Najgore što je nekoga moglo snaći bio je toplotni udar. Starkey reče: “Natjerat će nas da predamo pištolje. Prijava će biti brža ako ih ostavimo u autu.”

“Ostavit ćete vaš?” “Već je u aktovci. Nikad ne nosim tu vražju stvar.” Pell je kratko pogleda, a zatim izvuče golemi desetmilimetarski automatski Smith i gurne ga pod sjedalo. “Isuse, Pell, zašto vam je potrebno takvo čudovište?” “Tako da isprve riješim problem.” Starkey pokaže iskaznicu stražarima na kapiji, koji je upute u zonu za prijam. Automobil su ostavili na malom nezasjenjenom parkiralištu, a onda ušli da potraže veznog policajca, čovjeka po imenu Larry Olsen, koji ih je čekao. “Detektivka Starkey?” “Carol Starkey. Ovo je specijalni agent Pell, iz Odjela za vatreno oružje. Hvala vam što ste ovo omogućili.” Olsen ih je zatražio isprave i zamolio da potpišu zapisnik. Bio je to trom muškarac, koji je hodao kao da ga bole noge. Poveo ih je do stražnjeg izlaza kroz dvostruka staklena vrata i prolazom prema drugoj zgradi. Odande je Starkey vidjela povrtnjak i dva košarkaška igrališta. Nekoliko je zatvorenika igralo košarku bez majica, smijali su se i uživali. Često bi propustili priliku za lagani koš i loše su rukovali loptom. Svi su osim jednog bili bijelci. Olsen reče: “Moram vam reći da je Tennant trenutačno na lijekovima. To su terapije po nalogu suda. Xanax protiv tjeskobe i Anafranil za regulaciju opsesivnokompulzivnog poremećaja. Mora ih uzimati.” “Hoće li nam stvarati probleme oko pristanka na odsutnost odvjetnika?” “Uopće. Lijekovi ne utječu na njegovu mogućnost prosudbe, samo na prisilne radnje. Neko vrijeme nije pio lijekove, ali nedavno smo imali problem pa je morao nastaviti s terapijom.” Pell upita: “Kakav problem?" “Upotrijebio je sredstvu za čišćenje i jod koji je ukrao iz ambulante da napravi eksploziv. Izgubio je lijevi palac.” Pell odmahne glavom. “Kakav seronja.” “Znate, ovo je zavod s minimalnim osiguranjem. Zatvorenici imaju mnogo slobode.” Dallas Tennant bio je debeo muškarac blijede puti i krupnih očiju. Sjedio je za čistim plastičnim stolom koji je bio odmah do zida, ali ustao je kad ih je Olsen uveo u sobu za razgovore. Lijeva mu je ruka bila u povojima, neobično tanka bez palca. Tennantov pogled zaustavi se na Starkey. Pella je jedva pogledao. Kažiprst i srednjak desne ruke bili su otkinuti u drugom članku, ožiljci su bili stari i izblijedjeli. To je bila ozljeda o kojoj je Starkey čitala u Muellerovoj dokumentaciji o slučaju.

Tennant reče: “Zdravo, gospodine Olsen. Je li to detektivka Starkey?” Olsen ih predstavi, Tennant pruži ruku, ali ni Starkey ni Pell je nisu prihvatili. Policija se nikad nije rukovala sa zatvorenicima. Rukovanje bi značilo da su jednaki, a nisu bili. Oni su bili u zatvoru, a vi niste. Oni su bili slabi, a vi snažni. Starkey je, još kad je nosila odoru, naučila da je to igra moći. Seronje u zatvoru smatrale su da je prijatelj onaj kojim se može lako manipulirati. Olsen spusti fascikl na stol i odčepi flomaster. “Tennant, u ovom obrascu piše da ti je napomenuto kako imaš pravo na prisutnost odvjetnika tijekom ovog razgovora, ali si to pravo odbio. Potpiši se na ovu crtu, a ja ću svjedočiti.” Dok je Tennant potpisivao obrasce, Starkey primijeti debele plastične korice'u kutu stola. Spajale su ih dvije metalne kopče; na naslovnici bila je slika tropskog otoka u suton s natpisom Moje sretne uspomene. Bio je to jedan od jeftinih fotoalbuma kakvi se mogu kupiti u svakoj jeftinoj samoposluzi. Kad je Starkey podigla pogled, Tennant je i dalje zurio u nju. Stidljivo se nasmiješio. “To je moja knjiga.” Olsen kucne po obrascu. “Potpišite se ovdje, detektivko.” Starkey se prisili da skrene pogled s Tennanta i potpiše. Olsen se potpiše ispod nje, stavi nadnevak, a zatim objasni da će pred prostorijom biti stražar koji će odvesti Tennanta kad završe. Nakon toga je otišao. Starkey pokaže Tennantu gdje da sjedne. Htjela mu je hiti nasuprot, a da Pell bude pokraj njega, tako da Tennant mora gledati ili jednog ili drugog, ali ne oboje istovremeno. Tennant, dok je mijenjao mjesto, gurne svoj album s izrescima preko stola da bi mu bio blizu. “Na prvom mjestu, Dallase, želim ti reći da ne istražujemo tebe. Ne pokušavamo te optužiti. Zanemarit ćemo sve zločine koje priznaš, sve dok ne uključuju zločin protiv osoba.” Tennant kimne. “Toga neće biti. Nisam nikad nikomu naudio.” “Dobro. Onda počnimo.” “Mogu li vam najprije nešto pokazati? Mislim da bi vam moglo pomoći.” “Ne skrećimo s teme, Dallas. Držat ćemo se razloga zbog kojeg smo ovdje.” Okrenuo je svoju bilježnicu da bi je mogla vidjeti, zanemarivši njezinu primjedbu. “Neće dugo potrajati, a vrlo mi je važno. U početku vas nisam htio vidjeti, ali onda sam se sjetio vašeg imena.” Obilježio je mjesto u bilježnici trakom toaletnog papira. Otvorio je obilježenu

stranicu. Novinski je izrezak bio žut nakon tri godine stajanja u plastičnim koricama, ali naslov u dva reda još je bio čitak. Starkey osjeti kako joj se koža hladi. POLICAJAC POGINUO U EKSPLOZIJI BOMBE; DRUGI POLICAJAC U KRITIČNOM STANJU Bio je to članak iz losangeleskog Timesa o eksploziji na terenu za prikolice koja je ubila Sugara i ozlijedila Starkey. Iznad naslova bila je zrnasta crno-bijela fotografija koja je prikazivala dvije ekipe za hitne medicinske intervencije, jedna je radila na Sugaru, a druga na Starkey dok su vatrogasci gasili šmrkovima zapaljenu prikolicu iza njih. Nikad nije pročitala članak ili tri povezana članka nakon njega. Starkeyina prijateljica po imenu Marion Tyson sačuvala ih je i donijela Starkey. tjedan dana nakon što je otpuštena iz bolnice. Starkey ih je bacila i nikad više nije razgovarala s Marion Tyson. Starkey je pričekala trenutak da bude sigurna da joj glas neće zadrhtati i da neće odati svoje osjećaje. “Jesu li svi članci u ovoj bilježnici vezani uz bombe?” Tennant je okretao stranice da bi vidjela, otkrivajući trenutke smrti i srušenih zgrada, zgnječenih automobila i medicinskih fotografija otkinutih udova i rastrganih tijela. “Skupljam ih od djetinjstva. Nisam htio s vama razgovarati, ali onda sam se sjetio tko ste. Sjećam se da sam gledao vijesti na dan kad ste ^poginuli i kako me se to dojmilo. Nadao sam se da ću dobiti vaš potpis.” Prije negoli je mogla odgovoriti, Pell posegne preko stola i zatvori bilježnicu. “Ne danas, smeće jedno.” Pell privuče knjigu k sebi i položi ruku na nju. “Danas ćeš nam reći gdje si nabavio ciklonit.” “To je moje. Ne možete mi to uzeti. Gospodin Olsen natjerat će vas da mi vratite.” Starkey je u nutrini bila gnjevna što se Pell ubacio, ali očuvala je mir. Pell se dramatično promijenio: u automobilu se doimao zamišljenim i udaljenim; sad je sjedio i vrebao poput leoparda spremnog na skok. “Neću ti se potpisati u bilježnicu, Dallase. Možda, ako nam kažeš gdje si nabavio ciklonit i kako bismo ga mogli dobiti i mi, možda se onda potpišem. Ali sada ne.” “Hoću svoju knjigu. Gospodin Olsen natjerat će vas da je vratite.” “Vratite je, Pell.” Starkey je uzme od Pella i gurne preko stola. Tennant je privuče bliže i prekrije rukama.” “Nećete je potpisati?” “Možda, ako nam pomogneš.”

“Kupio sam mine od nepoznatog čovjeka. Raytheonke. Ne sjećam se broja modela.” “Koliko mina?” Rekao je Muelleru da je kupio sanduk koji, znala je to jer je telefonirala Raytheonu, sadrži šest mina. “Sanduk. Unutra ih je bilo šest.” Starkey se nasmiješi; Tennant joj uzvrati osmijeh. Pell upita: “Kako se taj čovjek zvao?” “Clint Eastwood. Znam, znam kako to zvuči, ali tako se predstavio.” Starkey izvadi cigaretu i zapali. “Kako da nađemo Clinta?” “Ne znam.” “Kako si ga ti pronašao?” “Ne smijete ovdje pušiti.” “Gospodin Olsen dao mi je posebno dopuštenje. Kako si pronašao Clinta? Da te danas pustimo i da poželiš još ciklonita, kako bi do njega došao?” “Upoznao sam ga u baru. I to je sve. Kao što sam rekao i kad su me uhitili. Imao je sanduk protupješačkih mina, ja sam ga kupio, a onda je nestao. Nisam htio baš mine; hoću reći, nisam ih namjeravao staviti u polje i gledati kako krave na njih gaze ili tako nešto. Kupio sam ih da iščeprkam ciklonit.” Starkey je vjerovala da Tennant govori istinu o vađenju ciklonita iz ukradenih mina; eksplozivi višeg reda uvijek su se nabavljali na taj način, iz streljiva za minobacače, ručnih bombi ili druge vojne opreme. Ali vjerovala je i da njegov dobavljač nije neki bezimeni seljačina iz birtije. Bombaški čudaci poput Tennanta bili su samotnjaci niskog samopoštovanja; u izvještajima o njemu nije se moglo naći 'dobro surađuje s drugima'. Znala je da je, kao kod većine piromana, Tennantova opsjednutost eksplozivima potisnuta seksualnost. Sa ženama bi bio nespretan, seksualno neiskusan u normalnom smislu, a zadovoljavao bi se velikom pornografskom zbirkom posvećenom nastranim postupcima kao što su sadomazohizam i mučenje. Izbjegavao bi bilo kakve obračune licem u lice. Vrebao bi u trgovinama poput one gdje je bio zaposlen i razmjenjivao dobra; bio bi previše uplašen da bi se družio u bajkerskom baru. Odlučila je promijeniti pristup i prići mu na drugi način. Izvukla je fotografije triju automobila i zapise razgovora iz Muellerove dokumentacije o slučaju. Isto ono što je Pell čitao i razumio u vožnji ovamo. “U redu Dallas. Mogu u to povjerovati. Sada mi reci koliko ti je ciklonita ostalo.” Tennant je oklijevao, a Starkey je znala da ga Mueller to nije pitao. “Nije mi ostalo, sve sam upotrijebio.” “Naravno da ti je ostalo, Dallas. Raznio si tri auta. Kad pogledam ove slike, znam da nisi upotrijebio sav ciklonit. Možemo izračunati tako nešto, znaš? Počnemo sa štetom,

a zatim se vraćamo unatrag da procijenimo količinu naboja. To se zove usporedba energije. Tennant spokojno zatrepće. “To je sve što sam imao.” “Kupio si aute od mladiću po imenu Robert Castillo. Gospodin Castillo rekao je da si ga zatražio Četvrti. Zašto bi ti trebao četvrti auto ako si imao eksploziva samo za tri?” Tennant oblizne usne i stidljivo se nasmiješi. Slegne ramenima. “Imao sam nešto dinamita. Ako natopiš unutrašnjost s dovoljno benzina, ide dobro i s dinamitom. Nije dobro kao s ciklonitom, ali to je posebno.” Starkey je znala da laže, a Tennant je znao da ona zna. Skrenuo je pogled i slegnuo ramenima. “Žao mi je. Nemam što reći.” “Još i kako imaš. Reci nam gdje ti je radionica.” Starkey je bila sigurna da će, ako pronađu njegovu radionicu, pronaći i dokaze koji vode do njegova izvora ciklonita ili do drugih ljudi sa sličnim izvorima. “Nisam imao radionicu. Sve sam držao u prtljažniku svojeg automobila.” “U tvojem prtljažniku nisu našli ništa osim nekoliko pari kliješta i žice.” “Stalno su me o tome ispitivali, ali nisam imao što reći. Vrlo sam uredna osoba. Čak su ponudili da mi skrate vrijeme robije i daju status ambulantnog bolesnika, ali nisam imao što dati u zamjenu. Ne mislite li da bih pristao na taj dogovor da sam mogao?” Pell se nagne naprijed i stavi ruke pokraj Tennantove knjige. “Mislim da svake noći drkaš na to kako ćeš upotrijebiti ostatak svojeg eksploziva kad izađeš odavde, ali ovdje si jer si lud. To ti je putovanje u jednom'smjeru dok psihići ne odluče da si zdrav, što se vjerojatno nikad neće dogoditi. Raznese li si zdrav čovjek palac?” Tennant porumeni. “Bila je to nezgoda.” “Predstavljam Vladu Sjedinjenih Država. Detektivka Starkey ovdje predstavlja losangelesku policiju. Uz malo tvoje suradnje, možda ćemo ti uspjeti skratiti vrijeme robije. Tada nećeš morati petljati sa sredstvom za čišćenje da bi si raznio prst, moći ćeš si raznijeti cijelu šaku, a možda čak i ruku.” Starkey je gledala Tennanta, čekajući. “Nikad nikoga nisam ozlijedio. Nije pravedno što me drže ovdje.” “Reci to klincu s brisačem u licu.” Starkey je vidjela da Tennant razmišlja. Nije mu htjela dati mnogo vremena pa se ubacila, pokušavajući se doimati suosjećajnom. “Tako je, Dallas. Nisi htio ozlijediti tog dječaka, čak si ga na svoj način pokušao

zaštiti.” “Rekao sam mu da se zakloni. Neki ljudi jednostavno ne žele slušati.” “Vjerujem da je tako, Dallas, ali vidiš, stvar je u tome da smo ovdje zbog nekoga tko ne mari za ljude kao ti. Ta ih osoba pokušava ozlijediti.” Tennant kimne. “Ovdje ste zbog poginulog policajca. Riggia.” “Kako znaš za Riggia?” “Ovdje imamo televizor i internet. Neki su od zatvorenika bogati, bankari i pravnici. Ako baš morate biti u zatvoru, ovo je pravo mjesto za to.” Pell otpuhne. “Policajac Riggio ubijen je ciklonitom?” “Ciklonit je bio jedan od sastojaka. Naboj je bio nešto što se zove Modex hybrid.” Tennant se nasloni i ispreplete prste. Mora da ga je zaboljelo mjesto gdje je bio palac jer se lecnuo i povukao ruku. “Je li tu bombu postavio Gospodin Crveni?” Pell tako naglo ustane iz stolice da je Starkey skočila. “Kako znaš za Gospodina Crvenog?” Tennant je nervozno pogledavao Starkey i Pella. “Zapravo ne znam. Ljudi prenose glasine. Dijele vijesti i laži. Ne znam ni je li Gospodin Crveni stvaran.” Pell posegne preko stola i zgrabi Tennantovo zapešće iznad povezane šake. “Tko, Tennant? Tko govori o Gospodinu Crvenom?” Starkey se osjećala sve neugodnije zbog Pellova ponašanja. Bila je voljna dopustiti mu da igra ulogu negativca dok ona igra pozitivca, ali nije joj se sviđalo što dira Tennanta i nije joj se sviđala silina u njegovim očima. “Pell.” “Što kažu, Tennant?” Tennant raširi oči i pokuša izvući ruku. “Ništa. On je mit, on je netko tko stvara divne, elegantne eksplozije.” “On ubija ljude, ti bolesnice.” Starkey ustane iz stolice. “Pustite ga, Pell." Pellovo je lice pocrvenjelo od bijesa. Nije ga pustio. “Starkey, on zna da Crveni upotrebljava Modex. Nismo taj podatak pustili u javnost. Kako zna?” Pell zgrabi Tennantovu zamotanu ruku. Tennant problijedi i dahne. “Reci mi, kujin sine. Kako znaš za Gospodina Crvenog? Što znaš o njemu?” Starkey snažno gurne Pella pokušavši ga maknuti, ali nije uspjela. Bila je užasnuta mišlju da bi stražar mogao čuti i upasti.

“Prokletstvo, Pell, pustite ga! Maknite se od njega!” Tennant neuspješno zamahne prema Pellu, a zatim natraške padne iz stolice. “Govore o njemu na Claudiusu. Tako sam doznao! Govore o bombama koje sastavlja, kakav je i zašto to čini. Vidio sam to na Claudiusu.” “Koji kurac je Claudius?” “Proklet bio, Pell. Odstupi.” Starkey ponovno gurne Pella i ovaj ga put makne. Bilo je to kao da gura kuću. Pell je teško disao, ali činilo se da se savladao. Tako je zurio u Tennanta da je Starkey sa sigurnošću znala da bi mu Pell, kad bi ga imao, prislonio pištolj na glavu. “Pričaj mi o Claudiusu. Reci mi kako si doznao za Gospodina Crvenog.” Tennant je cendrao na podu, držeći se za ruku. “To je internetska stranica. Postoji brbljaonica za ljude... poput mene. Razgovaramo o bombama, raznim bombašima i sličnom. Kažu da se Gospodin Crveni krišom pojavljuje ondje i čita što se o njemu govori.” Starkey se okrene od Pella, gledajući Tennanta. “Jesi li kontaktirao s Gospodinom Crvenim?” “Ne. Ne znam. To je samo glasina, a možda i nije. Ne znam. Ako je ondje, koristi se drugim imenom. Ja samo kažem ono što kažu drugi. Kažu da je ondje znao dolaziti i Unabomber, ali ne znam je li to istina.” Starkey pomogne Tennantu da ustane i smjesti ga u stolicu. Na zavoju cvao je crveni cvijet; rana mu je krvarila. “Jesi li dobro, Tennant? Je li sve u redu?” “Boli. Boli, jebemu. Ti gade.” “Želiš li da zovem stražara? Hoćeš li liječnika?" Tennant je pogleda i podigne svoju bilježnicu zdravom rukom. “Hoću da mi se potpišeš.” Starkey mu se potpiše u bilježnicu, a zatim pozove stražara i izvede Pella odande. Kad su otišli, Tennant joj se činio u redu, ali nije bila sigurna što bi mogao reći kad odu. Pell se kretao poput automata, koračao je ispred nje, krut od napetosti. Starkey je morala brzo hodati da bi održala korak, postajući sve bješnja. Osjećala je lice kao keramičku masku, tako krhku da bi se, ako on stane prije nego što stignu do automobila, mogla raspuknuti, a s njom i njezino samosvladavanje. Htjela ga je ubiti. Kad su stigli do parkirališta, Starkey ga je slijedila do njegove strane automobila, a onda ga opet gurnula. Dohvatila ga je s leđa i ovaj put nije bio spreman. Posrnuo je i udario u branik. “Ludi gade, što je ono bilo? Jeste li svjesni što ste učinili ondje unutra? Znate li u kakve ste nas probleme možda uvalili?”

Da je imala pendrek iz onih dana kad je nosila odoru, rado bi ubila boga u njemu. Pell je mračno pogleda. “Rekao nam je nešto, Starkey. Ono o Claudiusu.” “Jebe mi se živo za to što nam je rekao! Dirnuli ste zatvorenika! Mučili ga! Ako uloži tužbu, gotova sam. Ne znam ništa o jebenom odjelu za vatreno oružje, ali da vam nešto kažem, Pell, losangelska policija živu će me oderati! Ono što ste unutra učinili bilo je pogrešno. Pogrešno!” Bila je tako gnjevna da ga je željela ugušiti. A on je samo stajao ondje i to ju je još više ljutilo. Pell duboko udahne, raširi ruke i skrene pogled kao da se ono što ga je gonilo iznutra sada topi. “Žao mi je.” “Joj, prekrasno, Pell, hvala vam. Žao vam je.” Udaljila se od njega, odmahujući glavom. Još je uvijek osjećala sinoćnje pijanstvo i naglo shvati da već razmišlja da to opet učini, trgne nekoliko čašica da bi se riješila čvorova u šiji. Bila je tako prokleto bijesna da nije imala povjerenja u ono što će reći ako progovori. Tada Pell reče: “Starkey.” Starkey se okrene baš nu vrijeme da ga vidi kako se teturajući oslanja na automobil. Uhvatio se za branik, a zatim spustio na koljeno. Starkey otrča do njega. “Pell, što je?” Bio je bijel poput mlijeka. Sklopio je oči, spustivši glavu poput umornog psa. Starkey je mislila da ga je pogodio srčani udar. “Pozvat ću nekoga. Držite se, dobro?” Pell je uhvati za ruku, čvrsto stisnuvši. “Čekajte.” Čvrsto je stisnuo oči. Otvorio ih je, trepnuo, a zatim opet sklopio. Tako ju je jako stiskao da ju je boljelo. “Dobro sam, Starkey. Ponekad me uhvate ti bolovi. Migrena, ništa drugo. Samo to.” Nije ju puštao. “Izgledate očajno, Pell. Bilo bi bolje da odem po nekoga. Molim vas.” “Dajte mi samo minutu.” Sklopio je oči, duboko dišući. Starkey je grozničavo mislila da umire na tom prokletom parkiralištu. “Pell?” “Dobro sam.” “Pustite me, Pell, ili ću vas možda opet morati tresnuti.” Držao ju je kao da je stišće kliještima, ali kad je to izgovorila, izraz lica mu se

ublažio i pustio ju je. Boja mu se počela vraćati u lice. “Oprostite. Nisam vas htio ozlijediti.” Tad ju je pogledao. Bila mu je vrlo blizu. Od njegove se blizine zasramila i povukla. “Pustite me da trenutak sjedim ovdje. Ne mogu nas vidjeti, zar ne?” Morala je ustati da bi se navirila preko automobila i pogledala zgradu za prijam. “Ne, osim ako ne vide kroz auto. Ako su vidjeli što se dogodilo, vjerojatno misle da se tu dolje ljubakamo.” Starkey porumeni, iznenađena što je rekla nešto takvo. Činilo se da Pell ne primjećuje. “Sad sam dobro. Mogu ustati.” “Ne izgledate dobro. Ostanite sjediti još koji tren.” “Dobro sam.” Ustao je, hvatajući ravnotežu dok se držao za automobil, a zatim se osloni na vrata dok je ulazio. Dok je obišla automobil do svoje strane i sjela za upravljač, njemu se vratila boja u lice. “Jeste li dobro?” “Skoro. Idemo.” “Stvarno ste nas sjebali ondje unutra.” “Nisam nas sjebao. Rekao nam je za Claudius. To je nešto za što prije nismo znali.” “Ako uloži tužbu, možete taj argument upotrijebiti kao objašnjenje unutarnjim poslovima zašto me ne bi trebali optužiti.” Pell ispruži ruku i dodirne joj bedro. Izraz njegova lica je iznenadi; u očima mu se zrcalilo žaljenje. “Žao mi je. Ako uloži tužbu, ja ću odgovarati. To niste učinili vi, Starkey, nego ja. Reći ću im to. Samo vozite, molim vas. To nije zapovijed, nego molba. Dug je put do kuće.” Još ga je trenutak gledala, zatim upali automobil i krene, dok je na nozi osjećala težinu njegove ruke kao da je još uvijek ondje.

6. BILO JE PROŠLO SEDAM SATI KAD JE OSTAVILA PELLA NA PLOČNIKU SPRING Streeta. Ljetno je sunce bilo visoko na zapadu i počivalo na krošnji palme. Uskoro će nebo postati purpurno. Starkey zapali cigaretu, a zatim se uključi u promet. Jogurt i Marzikova odavno su otišli kući. Čak je i Kelso otišao, sad je vjerojatno večerao. Prošla je pokraj restorana brze hrane, a želudac joj se stegne pri pomisli na hranu. Nije ništa jela od doručka, pa

se snašla s nekoliko antacida. Tijekom duge tišine na povratku u L.A., Starkey je zaključila da Pell šteti njezinu slučaju i prilici da vrati svoju karijeru. Ako Tennant uloži žalbu ili ih cinka svojem odvjetniku, gotova je. Možda upravo sada Olsen telefonira Kelsu; Kelso možda ispunjava obrazac za istragu Unutarnjih poslova. Mnogo se toga može dogoditi u tri sata. Kvrcnula je cigaro!u daleko kroz prozor. Zamjena posla za podatak o Claudiusu činila joj so kao loša pogodba. Jedini način da se zaštiti bio je da prijavi Pella i podnese tužbu protiv policijskog djelatnika. Mogla bi nazvati Kelsa na kućni telefon i objasniti mu što se dogodilo. Sutra ujutro on će je otpratiti u Unutarnje poslove, gdje će s njom porazgovarati poručnik koji će zatim nazvati Olsena i zamoliti ga da porazgovara s Tennantom. Do poslijepodneva telefonske linije između Spring Streeta i podružnice ureda Odjela za oružje bit će užarene. Washington će povući Pella sa slučaja, a tada će joj dupe biti zaštićeno. Tako će, ako se Tennant izlaje, Starkey biti čista. Ponašala bi se na pravi način i u skladu s propisima. Bila bi sigurna. Zapalila je drugu cigaretu, zahvalna što se promet kreće polako. Oko nje, automobili su izlazili iz garaža poput života što istječe iz krvava trupla. Odlazak Kelsu nije bio prihvatljiva mogućnost. Već od same pomisli na to osjećala se bijedno i nisko. Nije mogla izbaciti Pella iz misli. Starkey nije znala ništa o migrenama, ali ono što se dogodilo na parkiralištu uplašilo ju je i više od Pellova gubitka samokontrole s Tennantom. Bojala se da je premlaćivanje osumnjičenika Pellov način obavljanja poslova u skladu s metodama Odjela za vatreno oružje, a to je značilo da će to ponovno učiniti, dovodeći je u još veću pravnu pogibelj. Bila je sigurna da nešto skriva. Imala je dovoljno vlastitih tajni da bi znala da ljudi ne skrivaju jake strane; skrivaju slabosti. Sada se bojala Pellovih. Istražitelji eksplozivnih naprava koje je poznavala bili su pedantni; djelovali su polako i metodično jer su sastavljali slagalice često sačinjene od mnogo djelića skupljenih tijekom istraga koje su trajale tjednima, a često i mjesecima. Pell se nije ponašao poput takvog istražitelja. Njegovo je ophođenje bilo naglo i podsjećalo je na »grabežljivca, s Tennantom se ponio krajnje nasilno. Čak se ni njegovo oružje nije uklapalo u profil, onaj golemi Smith 10. Odvezla se kući osjećajući kao da se nalazi u slabijem položaju i bila je ljuta zbog toga. Razmišljala je o tome da nazove Pella u hotel i digne još prašine, ali znala je da to ne bi pomoglo. Mogla je ili zvati Kelsa ili jednostavno krenuti dalje; sve drugo bilo bi samo drkanje. Kad je stigla kući, napunila je kadu vrućom vodom za kupku, a zatim natočila džin i ponijela ga sa sobom u sobu gdje se svukla. Stajala je gola u podnožju kreveta slušajući šum vode i pijuckajući džin. Bila je

duboko svjesna zrcala na ormaru. Bilo je iza nje, gotovo kao da je čeka. Otpila je velik gutljaj, a zatim se okrenula i pogledala. Vidjela je ožiljke. Vidjela je kratere, brazde i doline, području različite boje kože i šavove. Pogledala je bedro i vidjela otisak njegove ruke, jasno kao da je utisnut užarenim željezom. Duboko je udahnula i okrenula se. “Ti mora da si sišla s uma.” Iskapila je piće u nekoliko dugih gutljaja, otišla u kupaonicu i pustila da je vrućina omami.

7. “PRIČAJ MI O PELLU.” “On je savezni policajac u OVO-u. To jest, u Odjelu za vatreno oružje.” “Znam.” “Ako znaš, zašto pitaš?” “Htjela sam reći da znam što znači akronim OVO. Danas mi se činiš razdražljiva, Carol.” “Baš sam neuviđavna. Bit će da sam zaboravila uzeti dnevnu dozu blagosti.” Starkey je bila ljuta sama na sebe što je Dani spomenula Pella. Pri vožnji u Santa Monicu razmišljala je o čemu želi razgovarati na današnjem sastanku, nije htjela spominjati Pella, a ipak je Pell bila prva prokleta riječ koja joj je izletjela iz usta. “Izložila sam se riziku zbog tog tipa, a čak ga i ne poznajem.” “Zašto?” “Ne znam.” “Pokušaj pogoditi.” “Nitko ne voli tužibabe.” “Ali prekršio je zakon, Carol. I sama si tako rekla. Digao je ruku na zatvorenika, a sad si u opasnosti jer ga ne želiš prijaviti. Očito ne odobravaš ono što je učinio, a ipak si u dvojbi što ti je činiti.” Starkey je prestala pratiti Danin glas. Stajala je uz prozor, promatrajući promet na Santa Monica Boulevardu i pušila. Skupina žena čekala je dolje na pješačkom prijelazu, s tjeskobom gledajući kako njihov autobus miruje na suprotnoj strani ulice, iza šest redova automobila natiskanih u jutarnjoj gužvi. Po zdepastoj, južnoameričkoj građi i plastičnim vrećicama za kupnju, Starkey je zaključila da su domaćice koje idu na posao u bogate kuće sjeverno od Montane. Kad se svjetlo na semaforu promijenilo, autobus je počeo tutnjiti. Žene je uhvatila panika, zaletjele su se preko ulice iako su

automobili nastavili voziti kroz crveno. Začule su se trube, crni Nissan se zanio, gotovo udarivši dvije žene koje nisu niti pogledale automobil dok je prolazio. Zanemarile su ga u svojoj potrebi da stignu na autobus, prepuštajući se slučaju. Starkey je znala da nikad ne bi mogla to učiniti. “Carol?” Nije htjela više govoriti o Pellu ili gledati skupinu žena koje misle samo na to da stignu na prokleti autobus. Vratila se u fotelju i zgnječila cigaretu. “Želim te nešto pitati.” “U redu.” “Nisam sigurna želim li to ili ne.” “Što to, Carol? Postaviti mi pitanje?” “Ne, nego učiniti ono što ti se spremam reći. Imam snimke onoga što se dogodilo Charlieju Riggiju, snimke vijesti koje su snimile TV-postaje. Znaš li što sam shvatila? Televizijske postaje imaju i moje snimke. Imaju snimku onoga što se dogodilo meni i Sugaru. I sad ne mogu o tome prestati razmišljati, to je ondje, zabilježeno na snimci, a ja bih to mogla vidjeti.” „ Dana zapiše nešto u blok. “Kad i ako zaključiš da si spremna za tako nešto, mislim da bi to bila dobra zamisao.” Starkey osjeti mučninu. Dijelom je htjela Danino dopuštenje, a dijelom se htjela izvući iz svega. “Ne znam.” Dana odloži svoj blok. Starkey nije znala treba li je to plašiti ili ne. Nikad prije nije vidjela da Dana odlaže blok. “Koliko dugo već sanjaš one snove, Carol?” “Skoro tri godine.” “Dakle već tri godine vidiš gotovo svake noći svoju i Sugarovu smrt. Neki sam dan o tome razmišljala. Ne znam je li u redu ili ne, ali želim to podijeliti s tobom.” Starkey ju je sumnjičavo gledala. Mrzila je riječ ‘podijeliti’. “Znaš li što je ‘optička varka’?” “Ne.” “To je crtež. Pogledaš ga i vidiš vazu. Ali ako ga gledaš s drukčijim pristupom, vidjet ćeš dvije žene okrenute licem jednu prema drugoj. To je poput slike skrivene u slici. Ono što vidiš ovisi o predrasudama i shvaćanjima koja uneseš u gledanje. Kad netko više puta gleda sliku, možda pokušava pronaći onu koja je u njoj skrivena. Uporno gledaju u nadi da će je vidjeti, ali ne mogu.” Starkey je mislila da je sve to sranje.

“Hoćeš reći da to sanjam jer pokušavam dati smisao onome što se dogodilo?” “Ne znam. Što ti misliš?” “Mislim da, ako ne znaš ti, ja znam još manje. Ti ovdje imaš doktorat.” “Imaš pravo. U redu, doktorat nalaže da se moramo nositi s prošlošću kako bismo zaliječili sadašnjost.” “Činim tako. Pokušavam tako činiti. Kriste, toliko razmišljam o tom prokletom danu da mi je zlo.” Starkey podigne ruku. “I da, znam da razmišljati o tome nije isto što i nositi se s tim.” “Nisam htjela to reći.” “Naravno.” “Carol, nije to kritika nego istraživanje.” “Što god.” “Vratimo se optičkoj varci. Ja sam stekla dojam da je tvoj san prva slika. Vraćaš se na njega jer nisi našla onu drugu, skrivenu sliku. Vidiš samo vazu. Tražiš dvije žene za koje slutiš da su ondje, ali nisi ih uspjela naći. Pomislila sam da je to možda zato jer vidiš ono što se zapravo nije dogodilo. Vidiš ono što si zamislila.” Starkey osjeti kako se razdraženost pretvara u ljutnju. “Naravno da sam zamislila. Jebote, pa bila sam mrtva.” “Na snimci bi vidjela što se zaista dogodilo.” Starkey duboko udahne. “Tada, ako postoje one dvije žene, možda ćeš ih biti u stanju naći. Možda ćeš otkriti da je ondje samo vaza. Štogod pronašla, moglo bi ti pomoći da taj događaj ostaviš za sobom.” Starkey je ponovno gledala kroz prozor, a ne Danu. Ustala je i vratila se do prozora. “Molim te, vrati se na svoje mjesto.” Starkey izvadi cigaretu, zapali je. Dana je nije gledala. Gledala je praznu fotelju kao da je Starkey još uvijek ondje. “Carol, molim te, vrati se na svoje mjesto.” Starkey ispuhne gust oblak dima. Duboko je povlačila, dimeći još više. “Dobro mi je ovdje.” “Shvaćaš li da, kad god dođemo na nešto što ne želiš čuti ili što želiš izbjeći, pobjegneš kroz onaj prozor?” Starkey se vrati do fotelje. “San se promijenio.” “Kako to?” Starkey prekriži noge, zatim shvati što čini i razdvoji ih. “U snu se pojavio Pell. Skinuli su Sugarovu kacigu, a to je bio onaj gad Pell.” Dana kimne.

“Privlači te.” “Ma daj molim te.” “Zar ne?” “Ne znam.” “Maloprije rekla si mi da te plaši. Možda je ovo pravi razlog tomu.” “Dva lica?” “Da. Skrivena slika.” Starkey se pokuša našaliti na tu temu. “Možda sam samo čudak koji se voli izlagati opasnosti. Zašto bih inače radila u Odredu za eksplozivne naprave?” “Jesi li se viđala s kim otkad se ono dogodilo?” Starkey osjeti da se crveni. Skrenula je pogled u nadi da izgleda zamišljeno, a ne kao da joj je zlo od straha. “Ne. Ni s kim.” “Hoćeš li poduzeti nešto u vezi s tom privlačnošću?" “Ne znam.” Sjedile su u tišini dok Dana nije pogledala sat. “Čini se da nam je vrijeme skoro isteklo. Voljela bih ti zadati nešto drugo o čemu ćeš razmišljati za sljedeći put.” “Kao da nemam dovoljno toga.” Dana se nasmiješi dok je uzimala blok, položivši ga u krilo kao da već razmišlja o bilješkama koje će zapisati. “Našalila si se u vezi s poslom u odredu jer uživaš u opasnosti. Sjećam se nečega što si rekla kad smo se prvi put vidjele. Rekla sam da mi se zanimanje pirotehničara čini vrlo opasnim.” “Da?” Starkey se nije sjećala. “Rekla si mi da nije. Da nikad bombe nisi smatrala opasnima, već samo urednim, zaokruženim i predvidljivim slagalicama koje moraš riješiti. Mislim da se osjećaš sigurnom uz bombe, Carol. Ali ljudi te plaše. Misliš li da si možda zato toliko uživala u Odredu za eksplozive?” Starkey pogleda sat. “U pravu si. Vrijeme je isteklo.” Kad je otišla od Dane, Starkey se probijala kroz gradski promet prema Spring Streetu uz sve jači osjećaj neminovnosti. Uvjeravala je sebe da je donijela odluku, i znala je da se radi o odluci taman toliko kao kad pijanac pada niz stepenice. Udarit će o tlo, bilo da je tako naumio ili ne. Bila je na stepenicama. Padala je. Vidjet će sebe kako umire.

Kad je stigla u OKZ, osjećala se tupo i omamljeno, kao da je utvara koja se vratila da obitava u kući, ali sad se od nje otuđila, nevidljivo i lagano. Na drugoj strani prostorije, Jogurt je petljao po automatu za kavu. Promatrala ga je misleći kako on ima telefonske brojeve uredništava vijesti u televizijskim kućama. Nagovarala se da uzme brojeve, počne zvati, da nađe te svoje proklete snimke. Da to učini sad, prije nego što se ustrtari. Ode do automata za kavu. “Jorge, jesi li sredio izoštravanje onih snimki?” “Jesam. Rekao sam ti da ću se zu to pobrinuti, sjećaš se?” “Mhm. Samo sam htjela provjeriti.” “To je postprodukcijska tvrtka iz Hollywooda s kojom odjel posluje. Trebali bismo ih dobiti za dva ili tri dana.” “Tako je. Sjećam se. Slušaj, jesmo li dobili neku od snimki s informativnog programa?” “Jesmo. Ponijela si jednu od tih kući, Carol. Zar se ne sjećaš?” “Zaboga, Jorge, ponijela sam kući cijelu hrpu snimki. Zar bih se mogla sjećati odakle su sve?” Jogurt ju je gledao. “Ne. Valjda ne bi.” “S kim si razgovarao ondje da bi došao do snimki?” “Sa Sue Borman. Ona je urednica vijesti.” “Daj mi njezin broj, može? Želim je nešto pitati.” “Možda ti ja mogu pomoći. Što te zanima?” Ništa nije bilo lako. Nije mogao samo reći, naravno, i otići po taj prokleti broj. “Želim s njom razgovarati o snimkama, Jorge. A sada mi, molim te, daj njezin broj.” Pratila je Jogurta do njegova stola i dobila broj, zatim otišla ravno do svojeg telefona odakle je nazvala informativni program. Unijela je broj automatski, ne razmišljajući o tome što će i kako reći. Nije htjela razmišljati. Nije si htjela dati vremena da odustane. Informativni je program bio jedina televizijska postaja koje se sjećala iz kampa* za prikolice. Znala je da je ondje bilo i drugih, ali nije se sjećala kojih, pa nije htjela nazivati i ispitivati. Sjećala se informativnog programa zbog loga postaje, KROK. Pirotehničari su KROK-ovo vozilo na daljinsko upravljanje nazivali drekmobilom. “Ovdje detektivka Carol Starkey iz losangeleske policije. Razgovarala bih sa Sue Borman.” Kad se Bormanova javila, zvučala je izmučeno. Starkey je pretpostavila da je takvom čini posao. “Poslali smo snimke. Je li sve u redu? Nemate slučajno problema s reproduciranjem

snimke?” “Ne, gospođo. Snimke su dobre. Hvala vam na suradnji. Zovem zbog drugih snimki.” “Dobili ste jedine snimke koje imamo. Poslali smo vam sve.” “Ove su starije. Vjerojatno su vam u arhivi. Prije Iri godine, u kampu za stambene prikolice u Chatsworthu poginuo je policajac, a drugi je ozlijeđen. Sjećate li se toga?” “Ne. Je li i to bilo nešto s bombom?” Starkey sklopi oči. “Da. Radilo se o bombi.” “Samo malo. Nije to bio samo jedan tip; ubijena su obojica, ali jednog su uspjeli oživjeti na mjestu nesreće, zar ne?” “To je to.” “Tada sam bila sastavljačica priloga. Mislim da sam napisala upravo taj.” “Bilo je to prije tri godine. Možda ne čuvate snimke.” “Sve čuvamo. Kako ste ono rekli da se zovete?” “Detektivka Starkey.” “Nisam s vama razgovarala u vezi sa Silver Lakeom, zar ne?” “Ne, to je bio detektiv Santos.” “U redu, morat ću provjeriti u arhivi. Obavit ću to, a onda vam se javiti. Recite mi nadnevak nesreće i svoj broj telefona.” Starkey joj reče broj i nadnevak. “Želite snimku, ako je imamo?” “Da, gospođo.” “Ima li to veze s onim što se dogodilo u Silver Lakeu?” Starkey nije htjela reći toj ženi da je ona jedan od policajaca sa snimke. “Ne vjerujemo da su povezani, ali provjeravamo. Moramo nastaviti pratiti slučaj.” “Ako tu ima kakva priča, želim znati.” “Ako ima kakva priča, možete je objaviti.” “Kako ste ono rekli da se zovete?” “Starkey.” “Javit ću vam se.” Kad je spustila slušalicu, Starkey je drhtala. Položila je dlanove na stol i pokušala ih umiriti. Nije mogla. Mislila je kako bi trebala biti ushićena ili ponosna na sebe što je učinila taj korak, ali osjećala je samo mučninu u želucu. Progutala je Tagamet na suho I Čekala da mučnina prođe kad je nazvao Pell. “Možete li razgovarati?" “Mogu.” “Htio sam se ponovno ispričati zbog onog jučer s Tennantom. Nadam se da vam

ono što se dogodilo nije stvorilo probleme.” “Još me nisu poslali gore u Unutarnje poslove, ako na to mislite. Tennant bi se još uvijek mogao predomisliti i uništiti mi karijeru, ali zasad sam na sigurnom.” “Jeste li me prijavili?” “Nije to u mojem stilu, dragi. Zaboravite.” “U redu. Pa, kako rekoh jučer, ako dođe do toga, ja ću snositi odgovornost.” Osjetila je kako rumeni od bijesa na samu sebe, više nego na njega. “Ne možete snositi odgovornost, Pell. Vjerujem da nastojite biti plemeniti ili tako nešto, ali sjebana sam jer vas nisam prijavila, snosili vi odgovornost ili ne. To ne funkcionira tako tu na lokalnoj razini.” “U redu. Slušajte, zvao sam vas iz još jednog razloga. Našao sam nekoga tko nam može pomoći s Claudiusom.” “Što želite reći?” “Ako je istina ono što je rekao Tennant, da Gospodin Crveni ondje zalazi, možemo to iskoristiti. Odjel za vatreno oružje ima tipa na Kalifornijskom tehnološkom institutu koji se u to razumije. Sve sam pripremio, ako ste voljni sudjelovati.” “Još i kako sam voljna.” “Odlično. Možete li me pokupiti?” Posjetnica Pellova hotela bila joj je na stolu. Pogledala ju je i vidjela da odsjeda u Culver Cityju blizu aerodroma. Hotel se zvao Islander Palms. “Hoćete reći da želite da dođem po vas? Zašto se jednostavno ne nađemo ondje? Sasvim ste u suprotnom smjeru.” “Imam problema s prokletim unajmljenim autom. Ako ne želite doći po mene, uzet ću taksi.” “Opustite se Pell. Vidimo se za dvadeset minuta.” Motel Islander Palms bio je nizak i nalazio se nedaleko od Pico Boulevarda, nekoliko blokova zapadno od starog studija MGM. Imao je dva kata i neonske palme na velikom zeleno obrubljenom znaku što se nadvijao nad parkiralištem i ružnu ožbukanu fasadu. Bila je iznenađena što Pell boravi u takvoj rupi i mislila je da ju je vjerojatno izabrao iz jeftinog turističkog vodiča. Bio je od onih motela koji vrište ‘obiteljske cijene’. Pell je izašao iz predvorja kad je skretala na parkiralište. Doimao se blijedim i umornim. Zbog tamnih kolutova ispod očiju pomislila je da problem nije u automobilu; vjerojatno je još uvijek bio potresen zbog onoga što ga je uzrujalo u Atascaderu. Ušao je, ne čekajući da ugasi motor. “Isuse, Pell, zar odjel štedi? Pa čak bi mi i losangeleska policija pronašla bolji

smještaj od ovoga.” “Zvat ću upravitelja i reći mu da si rekla da podigne standard. Znate li kako doći onamo?” “Rođena sam u L.A.-u. Autoceste su mi u krvi.” Dok su se gradom vozili natrag, Pell joj je objasnio da će se naći s čovjekom po imenu Donald Bergen, poslijediplomcem studija fizike. Bergen je jedan od nekoliko računalnih stručnjaka koje je Vlada zaposlila da identificiraju i prate potencijalne ubojice predsjednika, paramilitarne ludare, pedofile, teroriste i ostale koji se koriste internetom kao sredstvom komunikacije, planiranja ili vršenja protuzakonitih djela. Bilo je to sivo područje provedbe zakona i svakim je danom postajalo sve tamnije. Internet nije bio državna pošta, brbljaonice nisu bile privatni telefonski pozivi, a ipak su agencije za provedbu zakona imale sve ograničeniji raspon djelovanja na internetu. “Je li taj tip nekakav špijun?” “Običan je momak. Molim vas, učinite mi uslugu pa ga nemojte ispitivati o tome što radi i ne govorite mu previše o onome što radimo mi. Bolje je tako.” “Slušajte, odmah vam kažem da neću učiniti ništa protuzakonito.” “Ovo nije protuzakonito. Bergen zna zašto dolazimo i zna za Claudiusa. Njegov je posao da nas tamo dovede. Nakon toga, sve je na nama.” Starkey pogleda Pella, ali nije ništa više rekla. Ako joj Bergen i Claudius pomognu zatvoriti slučaj, onda je to ono što je željela. Dvadeset minuta kasnije pronašli su mjesto na parkiralištu za posjetitelje i ušli u kampus Kalifornijskog tehnološkog instituta. Iako je Starkey oduvijek živjela u L.A.u, nikad nije bila ondje. Bilo je lijepo; zgrade smećkaste boje ugnijezdile su se na zaravnima Pasadene. Prolazili su pokraj mladića i djevojaka koji su, mislila je, usprkos običnom izgledu vjerojatno bili geniji. Malo će ovih tnludaca izabrati policijsko zvanje. A Starkey pomisli kako ne bi ni ona, da je bila pametnija. Pronašli su zgradu računalnih znanosti, spustili se stubištem i hodali sterilnim hodnikom dok nisu pronašli Bergenov ured. Vrata je otvorio nizak, vrlo mišićav muškarac nalik na bildera. Lagano je bazdio na znoj. “Jeste li vi Jack Pell?” “Tako je. Vi ste gospodin Bergen?” Bergen se zagleda u Starkey. “Tko je ona?” Starkey mu pokaže iskaznicu, lagano razdražena. “Ona je detektivka Carol Starkey iz losangeleske policije.” Bergen ponovno sumnjičavo pogleda Pella. “Jerry mi nije rekao ništa o tome. Što ona tu radi?” “Mi dolazimo u kompletu, Bergen. To je sve što trebaš znati. Sada otvori vrata.” Bergen se naviri da bi vidio ima li još koga u hodniku, a zatim ih pusti unutra,

zaključavši za njima vrata. Starkey nanjuši marihuanu. “Možete me zvati Donnie. Sve sam pripremio.” U Bergenovu su uredu bile nagomilane knjige, priručnici za programiranje, računala i posteri bilderica. Rekao im je da sjednu na dvije stolice ispred tankog prijenosnog računala. Starkey je bilo neudobno sjediti tako blizu Pellu dok su im se ruke doticale, ali nije se imala kamo odmaknuti. Bergen je izvukao malenu uredsku stolicu, sjeo Pellu s druge strane pa su se njih troje zgurili pred malenim računalom kao da je to prozor u drugi svijet. “Ovo neće dugo trajati. Bilo je prilično lako, u usporedbi s onime što inače činim za policiju. Ali nešto me zanima.” Starkey primijeti da Bergen razgovara s Pellom ne gledajući nju. Pomisli da se vjerojatno osjeća nelagodno u blizini žena. Pell upita: “Što?” “Kad obavljam ovakve poslove, preko Jerryja pošaljem vaučer, ali ovaj put mi je rekao da ne treba.” “Poslije ćemo o tome razgovarati, Donnie. To se ne tiče detektivke Starkey.” Bergenovo lice poprimi žarko crvenu boju. “U redu. Naravno. Kako god kažete.” “Pokaži nam Claudiusa, Donnie.” “U redu. Naravno. Što želite znati?” “Pokaži nam kako da ga nađemo.” “Već sam ga našao. Jutros sam bio ondje.” Bergen, koji je Pellu sjedio s druge strane, udaljivši se od Starkey što je više mogao, ispruži ruku i pritisne nekoliko tipki na računalu. “Najprije sam potražio mrežne stranice o bombama, eksplozivima, improviziranom streljivu, masovnom uništenju i sličnom. Postoje stotine takvih.” Dok je Starkey gledala, na zaslonu se pojavi početna stranica nečega što se zvalo GROBAR, koja je prikazivala lubanju s atomskim gljivama u očnim dupljama. Bergen im objasni da ju je napravio i održavao hobist iz Minnesote te da je savršeno zakonita. “Mnoge složenije stranice imaju forume na kojima ljudi jedni drugima šalju poruke, ili uđu u brbljaonicu pa mogu razgovarati u realnom vremenu. Znate li kako tragamo za atentatima?” Starkey reče: “Donnie?” Bergen se nakašlja i brzo je pogleda prije nego što skrene pogled. “Da, gospođo?” “Ne moraš mi se obraćati s ‘gospođo’. Ali želim da razgovaraš i sa mnom, može? Neću te uhititi zbog pušenja trave ili onoga zbog čega se brineš, u redu?” “Nisam pušio travu.” “Samo razgovaraj i sa mnom. Nemam pojma kako tragate za atentatima. Ne znam ni

što su potrage za atentatima.” Pell reče: “Možda ne bismo trebali o tome.” Bergen ponovno pocrveni. “Oprostite.” “Samo nam reci kako si našao Claudiusa i dovedi nas tamo.” Bergen se izvije da bi pokazao mnoštvo svijetloplavih Power-Macova žicama spojenih u metalnom okviru. “Traže se kombinacije riječi. Recimo da je vaša kombinacija predsjednik, Bijela kuća i ubiti. Imam program koji nadzire četrdeset poslužitelja, stalno tražeći tu kombinaciju riječi na forumima, oglasnim pločama, news-grupama i u brbljaonicama. Ako se pojavi la kombinacija, program je kopira s elektroničkim adresama ljudi koji su upleteni. Zadao sam programu da traži riječ "Claudius", uz nekoliko drugih, i našli smo ovo. Lako je kao očuvanje demokrueije na svijetu.” Bergen klikne na još jedan gumb i pojavi se nova stranica. Isprsi se od ponosa. “Možete bježati, ali ne možete se skriti, seronje. Ovo je Claudius.” Vidjelo se lice zapaljene glave, izmučena izraza kao da trpi veliku bol. Starkey pomisli kako izgleda rimski. S lijeve je strane bila traka za navigaciju koja je prikazivala različite teme: NAPRAVI SAM, PROFESIONALCI, VOJSKA, GALERIJA, POVEZNICE, NAJTRAŽENIJI i nekoliko drugih. Starkey se nagne prema zaslonu. “Što je sve to?” “Stranice unutar stranica. Galerija prikazuje slike žrtava eksplozija. Prilično je grozna. Na stranicama ‘napravi sam’ nalaze se članci o konstruiranju bombi i oglasna ploča gdje ti šupci mogu o tome razgovarati. Evo, razgledajmo malo.” Bergen ih je klikom miša poveo u obilazak pakla. Starkey je promatrala kako zaslonom prolaze grafički prikazi improviziranog streljiva, vidjela je članke o mogućnostima nadomještanja kemijskih sastojaka običnim kućanskim artiklima radi izrade eksploziva. Galerija je sadržavala slike uništenih zgrada i vozila, medicinske slike ljudi ubijenih u eksplozijama, beskraj fotografija ljudi iz trećeg svijeta kojima su nagazne mine raznijele stopala i noge te životinja koje su raznesene u istraživanjima o ranama. Starkey je morala odvratiti pogled. “Ti su ljudi potpuno ludi. Ovo je odvratno.” “Ali zakonito. Prvi amandman, draga. A ako pažljivo pročitaš, primijetit ćeš da ništa na ovim stranicama, koje zovemo javnima, nije protuzakonito. Nitko ne priznaje zločine niti kupuje ili prodaje protuzakonite predmete. "To su samo hobisti. Ha!” Pell reče: “Tražimo nekoga tko sebe naziva Gospodinom Crvenim. Ovdje razgovaraju o njemu. Rečeno nam je da možda i sam navrati.” Bergen je ponovno kimao prije negoli je Pell dovršio rečenicu, dajući im do znanja da je i dalje ispred

njih. Pogledao je sat, a zatim pogledao veliki stolni Macintosh. “Pa, ako je bio ovdje od jedanaest sati i četiri minute sinoć, naziva se nekako drukčije. Bilježim ulaske.” Ponovno se okrenuo prema prijenosniku i klikom miša otvorio oglasnu ploču. “Što se tiče ljudi koji o njemu pišu, ima mnogo toga. Hrpa tih luđaka misli da je on junak. Crveni i ti drugi šupci. Ovdje možemo pratiti raspravu o Unabomberu; tipu iz Kalifornije kojeg su nazivali i 1RS Bomber, Deanu Harveyu Hicksu; onom seronji dolje na jugu koji je pokušavao ubijati suce i pravnike; onim pizdama iz Oklahome; i hrpu napisa o Gospodinu Crvenom.” Starkey reče: “Pokaži nam.” Bergen pronađe slijed poruka posvećenih Gospodinu Crvenome, objasnivši da se radi o porukama poslanim na poseban forum te da se može redom kretati od jedne do druge da bi slijedila prepisku. Upita: “Odakle da počnem?” “Bilo gdje. Nije bitno. Prepiska se nastavlja unedogled.” Starkey nasumce izabere poruku i otvori je. Tema: Re: istina ili posljedice Od: Boomer Id-poruke: >187765.34@zipp< »... da je Unabomber to radio toliko godina, a da ga ne uhvate, dokazuje njegovu nadmoć...« Kaczynski je imao sreće. Njegove su naprave bile jednostavne, sirove i sramotne. Ako želiš eleganciju, ugledaj se na Gospodina Crvenog. The Boomster (često griješim, ali nikad nisam u krivu) Starkey otvori sljedeću poruku iz prepiske. Tema: Re: istina ili posljedice Od: Jymbo4 Id-poruke: >228589.16@nomad< »Ako želiš eleganciju, ugledaj se na Gospodina Crvenog.« Kakva elegancija, Boome? Koristi šminkerski eksploziv kao Modex i nitko ne zna tko je on. Unabombera nisu identificirali sedamnaest jebenih godina. Crveni djeluje tek dvije. Vidjet ćemo je li dovoljno pametan da ga ne uhvate. Ali moram priznati da mi se sviđa njegova apolitična narav. Musilići i teroristi dovode bombaše na loš glas... ha! Sviđa mi se da rastura sve po redu. Samo naprijed. J Starkey pogleda Pella.

“Nijednom od ovih ne bi trebalo biti dozvoljeno da se razmnožava.” Pell se nasmije. “Ne brinite se o tome, Starkey. Vjerojatno većina njih nikad nije niti imala curu.” Starkey pogleda Bergena. “To ovdje rade, ostavljaju poruke uzduž i poprijeko?” “Da. Zato je i zovu oglasnom pločom. Ali ovi su tipovi laka kategorija. Nitko od njih neće priznati ništa protuzakonito. Ako želite prave čudake, morate otići u brbljaonicu. Znate, većina može doći ovdje gdje smo sada samo ako znaju gdje tražiti, ali ova brbljaonica je drukčija. Ne možeš samo tako ući, reći kuc-kuc, evo me. Moraš biti pozvan.” “A kako si ti ishodio poziv?” Bergen je izgledao samozadovoljno. “Nije mi trebala; provalio sam. Ali običnim ljudima treba nešto što se zove vruća pozivnica, poseban program koji ti netko mora poslati elektroničkom poštom. To je poput ključa. Ti ljudi žele razgovarati o nečemu zbog čega bi mogli biti uhićeni pa žele privatnost. Znaju da postoje tipovi poput mene, koji ih vide. Ali misle da su u brbljaonici sigurni“ Bergen pritisne još nekoliko tipki, nakon čega se na zaslonu otvori prozor koji je prikazivao dva imena koja vode razgovor, ALPHK1 i 22TIDAL. Nisu raspravljali o bombama, eksplozivima ili bilo čemu što bi se toga uopće ticalo; raspravljali su o popularnoj TV-seriji. Pell reče: “Razgovaraju o prokletoj glumici.” “Mogu razgovarati o čemu god žele u brbljaonici. Događa se u stvarnom vremenu. Vode razgovor kao i mi, samo što tipkaju. Mogli bi biti bilo gdje na planetu.” Starkey je gledala njihovu prepisku s osjećajem da viri kroz prozor u drugi svijet. “Mogu li nas vidjeti?” “Ne, sada ne. Skriveni smo, potpuno nevidljivi. Internet nema zidova, baš nikakvih kad sam ja u igri.” Bergen se ponovno nasmije, a Starkey pomisli da je vjerojatno jednako lud kao i manijaci koje upravo gledaju. Pell duboko uzdahne, a zatim joj kimne. “Mogu ga zamisliti ovdje, Starkey. Ovi bi se ljudi sviđali njegovu egu. Vjerojatno dolazi ovamo, čita sranja o tome kako je veličanstven i to je upravo ono što bi takav tip učinio. Možemo ovdje doći do njega.” Starkey preplavi saznanje da bi bilo koji od ovih ljudi mogao biti sam Gospodin Crveni. Pogledala je Bergena. “Možemo li ovdje ostavljati poruke ako imamo nadimak?” “Naravno. Slati poruke, dolaziti u brbljaonicu, sredit ću vam što god želite. Zato

smo ovdje, zar ne?” Pogleda Pella, a on kimne. “Želimo to.” “Nema problema. Riješimo to pa možete početi.”

Pell Izabrali su nadimak VRUĆI NABOJ. Pell je to smatrao glupim, ali dok su sjedili i radili, zaključio je da u tome ima podsvjesne seksualnosti koja bi im mogla olakšati posao. Krišom je gledao Starkey diveći se njezinoj snazi. Bergenov je ured bio malen i tijesan; njih troje jedva su stali pred računalo. Bergen je tako zaudarao da se Pell stalno odmicao od njega prema Starkey. Svaki put kad bi je Pell dodirnuo, ona bi se odmaknula. Jednom, kad su im se bedra dodirnula, pomislio je da će Starkey pasti sa stolice. Pell se tome čudio, misleći da možda osjeća odbojnost prema muškarcima ili mrzi da je se dira, ali zaključio je da je to malo vjerojatno. Kad je imao onaj prokleti napadaj u Atascaderu, pokazala je iznenađujuću toplinu koju je smatrao dirljivom... iako mu je natrljala nos zbog Tennanta. “Zemlja zove Pella.” Starkey i Bergen su zurili u njega. Shvatio je da nije obraćao pozornost, da je razmišljao o Starkey. “Oprostite.” “Za Boga miloga, Pell, obratite pozornost. Ne želim provesti noć ovdje.” Bergen im je pokazno kako upotrebljavati maleno računalo, kako da ga upale i ugase, i pribavio im internetsku adresu preko anonimnog poslužitelja koji je posjedovala i kojim se služila Vlada. Zatim im je pokazao kako da dođu do Claudiusa kad se spoje na internet. Dogovorili su se kako će postupati i odlučili se za nešto što je Bergen zvao ‘podbadanje’. Pišući pod nadimkom Vrući Naboj, poslali su tri poruke I o Gospodinu Crvenom na forum: dvije koje su Vrući Naboj definirale kao obožavatelja i jednu koja je dojavljivala o glasini da je Gospodin Crveni ponovno napao u Los Angelesu, raspitujući se zna li tko je li to istina. Bergen je objasnio da je cilj isprovocirati odgovor i objaviti svoju prisutnost na forumima. Kad su završili, Pell je rekao Bergenu da će se vratiti za nekoliko trenutaka, a zatim ispratio Starkey van. Starkey upita: “Zašto se moraš vratiti?” “Tiče se odjela. Ne brini se o tome.” “Ma jebite se, Pell.” “Ta ljutnja. Jel’ to stalno tako?”

Starkey se namršti, ne odgovorivši. Izvukla je cigaretu i zapalila. Pell je razmišljao o njezinu pušenju i piću, pitajući se je li oduvijek takva ili se öva Starkey rodila onog dana na terenu za prikolice. Uz oštre riječi i tvrdoću. Ponekad, kad bi se vozio gradom ili ležao u svojoj bijednoj hotelskoj sobi, Pell ju je to htio pitati, ali znao je da ne bi bilo prikladno. A znao je i previše iz vlastitog iskustva, recimo, da nešto poput terena za prikolice može promijeniti osobu, da slabu unutrašnjost prekrivaš tvrdom vanjštinom. Prisilio se da prestane o tome misliti. Mahala je cigaretom kao da nije zadovoljna njezinim žarom, a zatim se zagledala pokraj njega. “Moram se vratiti u Spring Street. Trebala bih poći s Marzikovom tražiti ljude koji su vidjeli našeg tipa.” “Uzmi računalo. Možemo se poslije naći kod tebe da vidimo je li tko odgovorio.” Pogledala ga je i slegnula. “Može. Možemo to raditi kod mene. Čekat ću u autu.” Pell je gledao kako se Starkey udaljava dok nije nestala, a zatim se vratio u Bergenov ured. Ponovno je pokucao, a Bergen se pokraj njega navirio u hodnik kao i prije, provjeravajući je li zrak čist. Pell je mrzio raditi s takvim ljudima. Kad je zatvorio vrata, Bergen reče: “Nadam se du nisam nešto pogrešno rekao pred njom.” Pell izvadi omotnicu s tisuću dvjesto dolara, a zatim je gledao kako ih Bergen broji. “Tisuću dvjesto. U redu je. Ovo je prvi put da mi plaćaju gotovinom. Obično pošaljem vaučer, ali Jerry mi je ovaj put rekao da ne moram.” “Ako je Jerry rekao da ne moraš, onda ne moraš.” Bergen nervozno slegne ramenima. “U redu. Hoćeš li potvrdu?” “Hoću drugo računalo.” Bergen se zagleda u njega. “Hoćeš još jedno? Poput onoga koje sam vam dao?” “Da. Namješteno tako da mogu na Claudiusa.” “Zašto ti treba ovo drugo?” Pell pristupi bliže i zagleda mu se u oči tako da se mišićavko lecne. “Možeš li mi srediti drugo računalo ili ne?” “To je još tisuću dvjesto.” “Vratit ću se poslije. Sam.”

8.

Nakon što je Starkey ostavila Pella u motelu, ona i Marzikova provele su poslijepodne neuspješno ispitujući stranke iz praonice u Silver Lakeu. Nitko se nije sjećao da je vidio muškarca s bejzbolskom kapom i košuljom dugih rukava kako telefonira. Starkey se bojala obavijestiti Kelsa da će izgled osumnjičenika ostati neriješen. Na kraju dana navratila je do cvjećarnice da pokažu Lesteru Ybarri tri slike koje je Starkey dobila od Pella. Lester je promotrio tri slike, a zatim odmahnuo glavom. “Izgledaju kao tri različite osobe.” “To je isti tip, ali maskiran.” “Možda je i onaj kojeg sam vidio bio maskiran, ali izgledao je stariji od ove trojice.” Marzikova je zamolila Starkey za jedan Tagamet. Starkey se odvezla kući te večeri naumivši uzeti odmor od džina. Natočila je velik bokal ledenog čaja. Pijuckala ga je dok je pokušavala gledati televiziju, ali najveći dio večeri provela je misleći na Pella. Pokušala se usredotočiti na istragu, ali misli su joj se stalno vraćale na Pella i na njihov prvi razgovor tog dana, kad je Pell rekao da će preuzeti odgovornost ako Tennant uloži tužbu, da će primiti metak. Ugasila je svjetla, pošla u krevet, ali nije mogla spavati. Čak ni ona uobičajena bijedna dva sata. Napokon je uzela Sugarovu sliku s komode, donijela je u dnevni boravak i sjedila pred njom, čekajući da noć dođe kraju. Jedan je muškarac već primio hitac umjesto nje. Nikad više nijednom muškarcu neće dopustiti da to ponovo učini. Sljedećeg jutra, u devet i deset Buck Daggett nazvao ju je u Spring Street. “Uh, Carol, ne želim daviti, ali pitao sam se imaš li kakvih novosti.” Starkey osjeti navalu krivnje. Znala je kako je biti na Buckovu mjestu, osjećati da te zaobišlo nešto tako razorno. Tako se osjećala nakon kampa za prikolice. Još uvijek. “Nemam, Buck. Žao mi je.” “Samo me zanimalo, znaš.” “Znam. Slušaj, trebala bih te zvati i obavještavati o ovome. Samo sam bila vrlo zauzeta.” “Čuo sam da su na krhotini našli neki natpis. Kakav to?” “Nismo sigurni što smo našli. Radi se o broju 5 ili slovu S, ali da, bilo je urezano u cijev.” Nije bila sigurna koliko mu smije reći o Gospodinu Crvenome, pa je na tome stala. Buck je oklijevao. “5 ili S? Što li je to, dovraga, dio poruke?”

Starkey je htjela promijeniti temu. “Ne znam, Buck. Javit ću ti ako bude promjena.” Santos joj mahne, pokazujući telefon. Treptalo je svjetlo za dojavu druge linije. “Slušaj, Buck, imam drugi poziv. Nazvat ću te čim nešto doznamo.” “U redu, Carol. Ne želim te gnjaviti.” “Znam. Vidimo se poslije.” Starkey se učini da zvuči razočarano i osjećala je još veću krivnju što ga izbjegava. Drugi je poziv bio John Chenov. “Ovdje imamo transfer dokaza u tvoje ime od laboratorija Odjela za vatreno oružje u Rockvilleu.” “Radi li se o sastavnim dijelovima bombe iz Miamija?” “Da. Trebala si mi reći da to stiže, Starkey. Ne volim kad se nešto samo tako pojavi. Danas imam suđenje, a sad se moram pobrinuti za svu tu dokumentaciju o dokazima. U jedanaest moram biti na sudu.” Starkey pogleda na sat. “Doći ću prije nego što odeš. Hoću to pogledati.” Za održavanje ažurnosti dokumentacije o lancu dokaza, Chen ili neki drugi kriminalist morali su osobno unijeti u zapisnik dijelove bombe koje je Starkey naručila. “Imam suđenje, Starkey. Obavimo to kasnije danas ili sutra.” U glasu mu se čulo cendranje koje ju je izluđivalo. “Sad krećem, Johne. Doći ću za dvadeset minuta.” Tek što je krenula, otvore se Kelsova vrata i sjeti se Tennanta. Na nekoliko je kratkih trenutaka zaboravila Atascadero. “Starkey!” Kelso je projurio prostorijom odreda noseći šalicu kave s natpisom NAJBOLJI LJUBAVNIK NA SVIJETU. Tupo ga je promatrala, misleći, jebemu, ako je Olsen nazvao i uložio tužbu, prekasno je za brigu. “Pomoćnik šefa Morgan ovog poslijepodneva želi sastanak. U jedan u mojem uredu.” Starkey osjeti da gubi tlo pod nogama. “U vezi s čim?” “Što misliš, detektivko? Želi znati što poduzimamo u vezi s Riggiom. Doći će i Dick Leyton. Obavijestit ćeš ih o napredovanju istrage i zaista se nadam da imaš što reći.” Starkey osjeti kako panika popušta; kako se činilo, nitko se nije žalio Unutarnjim poslovima. Kelso raširi ruke. “Dakle? Bi li me možda uputila?” Starkey mu reče za Claudiusa, objasnivši da je Tennant ondje doznao za Gospodina

Crvenog i da osjeća kako je to mogući izvor podataka. Kelso je slušao, donekle umiren. “Pa dobro, i to je nešto. Barem se doima kao da nešto radimo.” “I radimo nešto, Barry.” Čak i bez pića, od njega bi je zaboljela glava. Starkey je još uvijek drhtala kad je napustila DKZ, u nadi da će stići do Chena prije nego što ovaj ode na sud. Uspjela je, uhvativši ga pri silasku niz stube s jaknom preko ruke. Nije bio sretan što je vidi. “Rekao sam ti da imam suđenje i rekla si da ćeš doći za dvadeset minuta.” “Samo me uputi, tada možeš ići.” Više je voljela raditi sama. Bit će lakše usredotočiti se ako joj Chen ne gleda preko ramena ponašajući se muževno i nudeći joj pomoć. Chen je prigovarao, ali okrenuo se i krenuo uz stube, grabeći po dvije odjednom, vodeći je hodnikom natrag u laboratorij. Dvojica tehničara jela su sendviče među plastičnim vrećama u kojima su, kako se činilo, bili dijelovi ljudskog tijela. Osjećao se jak miris formalina. Chen reče: “Poslali su dvije naprave, Starkey, a ne samo napravu iz knjižnice kako si rekla.” To je iznenadi. “Očekivala sam samo napravu iz knjižnice.” “Dobili smo to, ali također i krhotinu iz eksplozije koja se ondje dogodila. U izvještajima piše da je bila uglavnom istog dizajna, samo što je jedna zaista bila bomba, a druga ne.” Starkey se sjeti što joj je Pell rekao o eksploziji u skladištu, koja je opisana u jednom od sedam izvještaja koje joj je dao. Već je pročitala izvještaj iz okruga Dade o toj napravi i mislila je da bi mogao biti koristan. Chen ju je odveo do kuta laboratorija gdje su na crnom laboratorijskom stolu ležale dvije bijele kutije. Obje su bile otvorene. Chen reče: “Sve je spremljeno, obilježeno i uneseno u zapisnik. Moraš se ovdje potpisati i nakon toga, prema Odjelu za vatreno oružje, možeš s tim činiti sve što želiš, pa čak i razorno testiranje.” Razorno testiranje nekad je bilo nužno za odvajanje sastojaka ili dobivanje uzoraka. Nije očekivala da će to morati činiti i namjeravala se držati nalaza koje su napravili stručnjaci u Miamiju. Potpisala je četiri savezna obrasca o dokazima gdje je Chen pokazao, a zatim mu ih vratila. “U redu. Mogu li raditi za tvojim stolom?” “Samo nemoj napraviti nered. Znam gdje se što nalazi, pa vrati na predviđeno mjesto. Mrzim kad mi netko sve ispremješta.”

“Ništa neću micati.” “Hoćeš li da kažem Russu Daigleu da si ovdje? Vjerojatno će htjeti ovo pogledati.” “Radije bih sama obradila bombu, Johne. Otići ću po njega kad završim.” Kad je Chen konačno otišao, Starkey duboko udahne, sklopi oči i osjeti kako se napetost topi polako poput leda. Ovaj je dio posla oduvijek voljela. Bila je to njezina tajna. Kad je dodirivala bombu, kad su joj njezini dijelovi bili u rukama, kad su joj se utiskivali u meso prstiju i dlanova, bila je dio nje. Osjećala je to od prvih obuka u pirotehničkoj školi Redstone Arsenal. Bomba je bila slagalica. Ona bi tako postajala dijelom veće cjeline koju je ona vidjela na način na koji drugi nisu mogli. Možda je Dana imala pravo. Prvi put u tri godine bila je sama s bombom i osjećala se spokojno. Starkey navuče gumene rukavice. Odjel za vatreno oružje poslao je obje naprave uz izvještaje o njima, od Odreda za eksplozivne naprave okruga Dade i Nacionalnog laboratorijskog centra odjela za vatreno oružje iz Rockvillea u Marylandu. Odložila je izvještaje. Htjela je pristupiti predmetu svježim pogledom i sama zaključivati. Poslije će pročitati njihove izvještaje da usporedi zaključke pirotehničara iz Marylanda i Miamija s vlastitima. Detonirana je naprava bila, kao i obično, spaljena i uvijena, a krhotine su se nalazile u dvadeset osam zatvorenih vrećica od kojih je svaka bila obilježena brojem slučaja i evidencijskim brojem uz opis. #3B12:104/pocinčana cijev #3B12:028/detonator i čep #3B12:062-081/razne cijevi Pogledala je sadržaj svake vrećice, ne otvorivši ih jer nije bilo potrebe; zanimala ju je neoštećena naprava. Najveća je krhotina bila uvijen komad cijevi od deset centimetara spljošten u savršen pravokutnik, tako savršenih kutova kao da je izrezan alatom. Eksplozija je mogla izmijeniti oblike u neobične i neočekivane, često nisu imali smisla jer je svaka deformacija bila rezultat eksplozije, ali i ishod napora materijala koji se mijenja. Vratila je vrećice u kutiju i gurnula je ustranu. U drugoj su kutiji bili rastavljeni dijelovi naprave iz knjižnice. Položila ih je na klupu, slažući ih prema komponentama. U jednoj je vrećici bila sirena koja se oglasila da privuče pažnju, u drugoj tajmer, a u trećoj baterije za sirenu. Sirena je bila zdrobljena, a dvije od tri AA baterije pukle su kad su u okrugu Dade deaktivirali napravu vodenim topom. Pomisli kako ne bi prepoznala sirenu da vrećica nije označena. Kad su svi elementi bombe ležali na stolu, Starkey otvori vrećice. Dva cilindra pocinčanih cijevi otvorila su se poput cvjetova, ali nisu bili jače oštećeni. Ljepljiva vrpca koja je spajala cijevi bila je prerezana škarama, ali još uvijek

se držala. Miris ljepila koje su u okrugu Dade upotrijebili u pokušaju da pronađu otiske prstiju još se osjećao na metalu. Znala je da su forenzičari iz okruga Dade očekivali da će naći djelomične otiske, makar možda i ne pripadali Gospodinu Crvenom. Prodavačima, skladištarima, prodavaču. Ali nisu pronašli ništa. Gospodin Crveni očistio je elemente, ništa ne prepuštajući slučaju. Starkey je spojila dijelove s vrlo malo napora. Neki od njih nisu se više poklapali jer su bili izobličeni deaktivacijom, ali Starkey je otprilike znala gdje je što. Gledano izvana, jedina je razlika između ove naprave i one koja je ubila Charlieja Riggia bila dodatak tajmera. Crveni je smjestio napravu, a zatim, kad je bio spreman, pritisnuo prekidale da započne odbrojavanje. Iz izgleda naslutila je da je tajmer vjerojatno vrijedio sat vremena, dok je odbrojavao šezdeset minuta. U policijskom će izvještaju, ako je potpun, biti rekonstruiran rok prema pričanju svjedoka u nastojanju da se ustanovi koliko je vremena prošlo od trenutka kad je Crveni zadnji put viđen blizu stola do oglašavanja sirene. Starkey to nije zanimalo. Položila je ruke na sastavnice, osjećajući njihovu materiju. Rukavice su uvelike skrivale teksturu, ali zadržala ih je. Te je iste komade metala, žice i trake dirao Gospodin Crveni. Nabavio je sastavnice, izrezao ih, oblikovao i spojio. Grijala ih je toplina njegova tijela. Njegov se dah spuštao na njih poput dima. Masnoća njegove kože ostavila je na njima nevidljive sjenke. Znala je da se mnogo može doznati o osobi iz načina na koji se brine za automobil ili dom, iz redoslijeda kojim nabrajaju događaje iz života ili prekrivaju platno bojom. Bomba je bila odraz osobe koja ju je sastavila, jedinstvena kao njezino lice ili otisci prstiju. Starkey je vidjela više od cijevi i žica; vidjela je petlje, lukove i vrtloge njegove osobnosti. Gospodin Crveni bio je bahato ponosan na svoj rad. Bio je pedantan, čak i opsjednut. Osobno je bio uredan, kao što mu je bio i dom. Razdražljiv je i nestrpljiv, iako možda skriva te osobine od drugih ljudi, često se praveći da je netko drugi. Kukavica je. Bijes iskaljuje kroz savršene naprave koje sastavlja. Naprave vidi kao sebe samog, kao ono što želi biti - moćan, nezaustavljiv. Robuje navikama jer mu njihova ustaljenost pruža smirenje. Proučila je žice, opazivši da su na spojevima pričvršćene spojnicom, od onih kakve se mogu dobiti u svakoj trgovini opremom za hobije. Navlaka spojnice bila je crvena. Žice su bile crvene. Htio je da ga ljudi vide. Htio je da se za njega zna. Očajnički je tražio pažnju. Pogledala je spojnice pod povećalom i kliještima uklonila kvačice. Otkrila je da je žica tri puta omotana oko spojnice u suprotnom smjeru od kazaljke na satu. Svaka žica. Nisu pronađene spojnice iz Riggiove bombe, pa ih nije imala s čime usporediti. Na njegovu je preciznost odmahnula glavom. Svaka žica, tri puta, suprotno od smjera kazaljke na satu. Struktura mu je pružala smirenje.

Proučila je navoje na krajevima cijevi i bijelu teflonsku traku što se ogulila. Nije odstranila vrpcu s Riggiove bombe jer to nije smatrala potrebnim, ali sad je shvatila da je pogriješila. Ljepljiva je vrpca bila potpuno neupotrebljiv dio bombe i upravo je zato možda najviše toga mogla otkriti. Palo joj je na pamet da, ako Gospodin Crveni voli pisati poruke, možda ih ispisuje na vrpci koja je isprva bila čista bijela površina. Ispitala je komadiće vrpce koje su ogulili djelatnici odjela za vatreno oružje ali nije ništa našla. Vrpca, čvrsto stegnuta da bi spoj cijevi bio nepropusan za zrak, razderala se pri uklanjanju. Ako je ondje što i pisalo, vjerojatno to neće moći pronaći. Odlučivši ispitati vrpcu s preostalih spojeva, Starkey prenese cijevi do škripa na kraju Chenova stola. Prekrila je škrip gumenom navlakom da se cijev ne ošteti, a zatim posebnim kliještima presvučenim gumom odvila poklopac. Nije bio osobito jako stegnut pa nije trebalo mnogo napora. Ljepljiva se vrpca usjekla duboko u navoje. Prinijela je povećalo i iglom obrađivala bazu navoja dok nije pronašla kraj vrpce. Oči su je boljele od prevelike blizine predmeta. Odmaknula se trljajući oči nadlanicom. Opazila je kuko joj se crni tehničar smiješi, pokazujući na vlastite naočale za čitanje. Starkey se nasmije. Uskoro će joj naočale i zatrebati. Skoro je dvadeset minuta radila na vrpci prije negoli ju je odlijepila. Nije našla zapise ni bilo kakva obilježja. Stavila je u škrip drugu cijev i obradila drugu vrpcu. Ovaj je put išlo lakše. Kad je deset minuta kasnije gulila traku, shvatila je da su oba spoja omotana na isti način. Gospodin Crveni pritisnuo je vrpcu na vrh cijevi, a zatim motao od sebe, omatajući cijev prema dolje i opet nazad do vrha. U smjeru kazaljke na satu. Baš kao što je omatao žicu oko spojnice svaki put na isti način, omotao je na isti način i ljepljivu vrpcu oko navoja. Starkey se pitala zašto. Oči su je ubijale, a u čelu je osjećala bolne trzaje početka glavobolje. Skinula je rukavice, uzela cigaretu i izašla na parkiralište. Pušeći, naslonila se na jedan od plavih Suburbana odreda. Zagledala se u garaže od crvene cigle na kraju ustanove gdje su pirotehničari vježbali ciljanje i uporabu deaktivatora. Sjetila se kad je prvi put koristila deaktivator, koji je zapravo bio samo vodeni top od .729 kalibara. Buka ju je dobrano preplašila. Gospodin Crveni razmišljao je o svojim bombama i pažljivo ih sastavljao. Sumnjala je da omotava vrpcu oko navoja cijevi u smjeru kazaljke na satu iz nekog razloga. Opterećivalo ju je što ne zna zašto. Ako je on imao razlog koji ona nije mogla shvatiti, značilo je da je bolji od nje, a Starkey to nije mogla prihvatiti. Bacila je cigaretu, a zatim se pravila da drži cijev i omotava je. Sklopila je oči i pravila se da zateže čep. Kad je otvorila oči, opazila je da joj se smiju dvojica policajaca koji su krenuli prema automobilima. Pokazala im je srednji prst. Kad je treći put sastavljala svoju zamišljenu

cijev, shvatila je razlog. Omotavao je vrpcu u smjeru kazaljke na satu zato da se, kad zategne čep - isto u smjeru kazaljke na satu - vrpca ne odmota i zgužva. Ako je sve pratilo smjer kazaljke na satu, lakše će zategnuti čep. Bila je to sitnica, ali Starkey osjeti navalu divljeg ponosa kakvu dugo nije. Počinjala je shvaćati ustroj njegova uma i to je značilo da ga može pobijediti. Vratila se unutra, u želji da provjeri vrpcu na bombi iz skladišta, ali pronašla je samo krhotinu čepa. U navojima vjerojatno je bio uzorak vrpce sa spoja, ali nedovoljan da iz njega otkrije smjer motanja. Spustila se u prostorije odreda, tražeći Russa Daiglea. Bio je u odjeljku za narednike i jeo sendvič od jetrenice. Nasmiješio se kad ju je spazio. “Hej, Starkey. Što radiš ovdje?” “Gore sam s Chenom. Slušaj, imamo čep s Riggiovc bombe, zar ne?" Spustio je noge sa stola i gutao dok je kimao. “Da. Imamo jedan neoštećen i komad drugoga. Pokazao sam ti vrpcu sa spoja, sjećaš se?” “Bi li zamjerio ako rastavim onaj neoštećeni?” “Hoćeš reći da ga želiš odvrnuti?” “Da. Hoću vidjeti vrpcu.” “Možeš činiti s njim što želiš, ali bit će teško.” Poveo ju je do svojeg radnog stola gdje su komadi bombe iz Silver Lakea bili zaključani u ormariću. Kad bi ih Chen pregledao, pripali bi Daigleu da ih koristi u rekonstrukciji. “Vidiš? Cijev je još spojena za poklopac, ali raširili su se od pritiska pa ga ne možeš odviti.” Vidjela je na što misli i nada joj splasne. Cijev nije bila okrugla; od pritiska postala je jajolika. I nije bilo načina da se poklopac odvrne. “Mogu li to odnijeti gore i igrati se?” Daigle slegne ramenima. “Samo izvoli.” Odnijela je poklopac gore, uglavila ga u škrip, a zatim ga prepolovila pilom. “Čeličnim je štapićem kao polugom odvojila cijev od čepa, a zatim škripom ponovno spojila polovice cijevi. Daigle će se vjerojatno ljutiti što je prerezala čep, ali nije mogla smisliti drugi način da dođe do vrpce. Trebalo joj je gotovo četrdeset minuta da pronađe kraj vrpce, radila je jednim okom pogledavajući sat sa sve jačim osjećajem nemoći. Poslije je shvatila da je trebalo toliko vremena jer je mislila da će biti omotana iznutra prema van kao i vrpca na napravi iz Miamija. Nije bilo tako. Vrpca na ovom spoju bila je omotana izvana prema unutra. Suprotno od smjera kazaljke na satu.

Starkey se odmakne od stola. “Isuse.” Prelistala je izvještaj poslan iz Rockvillea i otkrila da ga je pisala kriminalistkinja po imenu Janice Brockwell. Ponovno je provjerila vrijeme. Tri sata poslije u Washingtonu značila su da su se svi vratili s ručka, ali još nisu otišli s posla. Tražila je telefon u laboratoriju, našla ga, nazvala Nacionalni laboratorij odjela za vatreno oružje i tražila Brockwellicu. Kad se javila Junice Brokwell, Starkey se predstavila i dala broj slučaja miamijske lažne naprave. “O, pa da, nedavno sam vam to poslala.” “Tako je. Stigla je ovdje.” “Kako vam mogu pomoći?” “Je li vam poznato prvih sedam naprava?” “Bombe Gospodina Crvenog?” “Tako je. Pročitala sam te izvještaje, ali ne sjećam se da sam vidjela išta o vrpci na spojevima cijevi.” Starkey objasni što je našla na napravi iz knjižnice. “Uspjeli ste odmotati vrpcu?” Starkey osjeti ukočenost u Brockwelličinu glasu. Osjećala je da je Starkey kritizira. “Odvila sam jedan od čepova s krajeva cijevi i namotaj se trake sam odmotao. To me navelo na razmišljanje pa sam olabavila i drugi. Tada sam se počela pitati o čepovima drugih bombi.” Starkey pričeka, nadajući se da će laž ublažiti uvredu. Obrambeni ton u Brockwellicinu glasu popusti. “To je prilično dobra ideja, Starkey. Mislim da nismo obratili pažnju na vrpcu.” “Možete li mi učiniti uslugu i provjeriti? Želim znati poklapaju li se.” “Rekli ste da prati smjer kazaljke na satu, zar ne?” “Da. U oba slučaja. Želim vidjeti poklapaju li se s njima i drugi.” “Ne znam koliko imamo neoštećenih pokrovaca.” Starkey ne reče ništa. Pustila je Brockwellicu da o tome razmisli. “Znate što, Starkey? Ja ću pogledati, a zatim vam se javiti, u redu?” Starkey dade Brockwellici svoj broj, a zatim vrati sastavne dijelove bombe u njihove kutije i zaključa ih pod Chenov radni stol. Starkey se vratila u Spring Street deset minuta prerano. Bila je uznemirena žurbom da se vrati pa je stala na stubama popušivši pola cigarete ne bi li se umirila. Kad se sabrala, pošla je gore i našla Marzikovu i Jogurta u prostoriji odreda. Marzikova podigne obrve. “Mislili smo da si otpilila sastanak.”

“Bila sam u Glendaleu.” Zaključila je da im nema vremena pričati o bombi. Čut će kad to bude prepričavala Kelsu. “Je li Morgan već stigao?” “Unutra je s Kelsom. Ondje je i Dick Leyton.” “Zašto ste vi još uvijek vani?” Marzikova se durila. “Kelso nas je zamolio da ne budemo nazočni.” “Šališ se.” “Pizda. Vjerojatno misli da će mu ured izgledati manji ako nas unutra bude previše.” Starkey pomisli kako je Marzikino nagađanje vjerojatno točno. Vidjela je da još uvijek ima minutu vremena pa je zamolila Marzikovu i Santosa da joj kažu znaju li što novo. Marzikova je izvijestila da su razgovori i dalje gubitak vremena, ali Santos je razgovarao s osobljem iz postprodukcije i imao je dobre vijesti. Reče: “Među svim snimkama imamo snimku pogleda od tristo šezdeset stupnjeva na područje oko parkirališta. Ako je naš pozivatelj bio ondje, trebali bismo ga moći vidjeti.” “Kad možemo dobiti snimku?” “Najkasnije prekosutra. Morat ćemo vidjeti snimku na njihovu uređaju jer se na njemu vidi najbolje moguće, ali rekli su da izgleda prilično dobro.” “U redu. I to je nešto.” Marzikova joj se približi, ogledavajući se kako bi se uvjerila da nitko ne može prisluškivati. “Želim te na nešto upozoriti.” “Stalno čuješ nešto na što me želiš upozoravati.” “Samo ti želim reći što sam čula, može? Morgan razmišlja o predavanju istrage Odjelu za pljačke-umorstva.” “Sereš.” “Ima smisla, zar ne? Čovjek je poginuo. To je umorstvo. To istražuje Odjel za umorstva. Gle, samo ti govorim što sam čula. Ja, kao ni ti, ne želim izgubiti ovu istragu.” Iz Santosova je izraza mogla zaključiti da i on to smatra ozbiljnim. “U redu, Beth. Hvala.” Starkey ponovno pogleda na sut. Cijelo se vrijeme brinula da će izgubiti slučaj zbog savezne radne skupine, a sad ovo. Odlučila je ne razmišljati o tome jer nije imala što reći. Ili će uvjeriti Morgana da je dorasla slučaju, ili neće. Ubacila je u usta pepermint i Tagamet, a zatim ohrabrila samu sebe i pokucala na Kelsova vrata točno u jedan sat. Kelso se javio namjestivši najljigaviji smiješak, priređujući predstavu za glavnog

pomoćnika. Dick Leyton se nasmiješi dok ju je pozdravljao. “Zdravo Carol. Kako si?” “Dobro, poručnice. Hvala.” Dok se s njim rukovala, dlanovi su joj bili mokri. Zadržao joj je ruku trenutak duže, stisnuvši je da bi joj iskazao podršku. Kelso ju je predstavio pomoćniku šefa policije Christopheru Morganu, napetom, vitkom čovjeku u odijelu boje ugljena. Kao i većina policajaca, Starkey nikad nije upoznala Morgana ili bilo kojeg od drugih šest pomoćnika iako je za njih znala po pričama. Morgan je bio na glasu kao zahtjevan rukovoditelj koji je vodio svoje područje uz pomoć žestoke naravi. Trčao je u dvanaest uzastopnih losangeleskih gradskih maratona i zahtijevao da trče i njegovi kadrovi. Nitko od njih nije pušio, pio ili bio predebeo. Poput Morgana, svi su oni bili besprijekorno dotjerani, nosili odijela boje ugljena i, izvan ureda, istovjetne vojne sunčane naočale. Policajci nižih činova nazivali su njega i njegove kadrove ljudima u crnom. Morgan se s njom rukovao ne pokazujući osjećaje, preskočivši ljubaznosti pitanjem da ga informira. Leyton reče: “Carol, budući da tvoja istraga počinje s tim, zašto ne bi počela s opisom naprave?” Starkey je ukratko izvijestila Morgana o ustroju bombe iz Silver Lakea, o njezinoj aktivaciji i kako su doznali da je tvorac bio na mjestu događaja na udaljenosti do devedeset metara. Poslužila se tim opisima da ga izvijesti o Gospodinu Crvenom. Dok mu je tumačila kako upotrebljava daljinsko aktiviranje i zašto vjeruju da se nalazio na nekih devedeset metara od bombe, Morgan je prekine. “U tome bi vam mogle pomoći TV-postaje. Mogli bi vam dati videosnimke.” Starkey mu je rekla da je već pribavila snimke i da se trenutno nalaze na izoštravanju. Činilo se da je Morgan time zadovoljan, iako je to bilo teško zaključiti jer mu se izraz lica nije mijenjao. Trebalo joj je manje od pet minuta da opiše sve učinjeno, uključujući proučavanje Claudiusa kao mogućeg izvora informacija o ciklonitu i Gospodinu Crvenom. Sve u svemu, osjećala je da je obavila prilično dobar posao. “Bomba nije mogla biti postavljena u Silver Lake kao prijetnja nekoj od trgovina koje su ondje?” “Ne, gospodine. Detektivi iz Ureda okruga Orange i Ramparl provjerili su porijeklo svih radnji u trgovačkom centru i ljude koji u njima rade. Nisu pronašli ništa sumnjivo. Nikome nisu prijetili i, zasad, nitko nije preuzeo odgovornost za eksploziju.” “Cime se vodite u istrazi?” “Sastavnim dijelovima bombe. Modex hybrid elitni je eksploziv, ali nije ga teško

napraviti ako imate sastojke. TNT i amonijev pikrat lako je naći, ali ciklonit je rijedak. Trenutačna je zamisao upotrijebiti ciklonit da bi se ušlo u trag onomu tko je sastavio bombu.” Činilo se da Morgan razmatra njezine riječi. “Što znači ‘onomu’? Mislio sam da se podrazumijeva da je bombu sastavio Gospodin Crveni.” “Pa, radimo s pretpostavkom da je to njegovo djelo, ali također moramo uzeti u obzir da je to mogao učiniti i netko drugi.” Dick Leyton pomakne se na kauču, a Kelso se namršti. “O čemu govoriš, Starkey?” Starkey opiše uspoređivanje vrpce sa spojeva obaju čepova s miamijske naprave i pronađeni čep s naprave iz Silver Lakea. “Svaka bomba povezana s Gospodinom Crvenim je osmišljena i sastavljena na jednak način. Na isti način spaja žicu spojnicama, tri namotaja u smjeru kazaljke na satu. Svaki put na jednak način. Stručnjak je, vjerojatno se čak smatra umjetnikom. U bombi iz Silver Lakea postoji razlika. Malena je, ali takvi ljudi robovi su navika.” Dick Leyton se zamislio. “Je li primijećeno kod sedam prethodnih bombi?” “Nazvala sam Rockville i raspitala se. Nitko se prije nije sjetio provjeriti smjer omatanja.” Morgan prekriži ruke. “A vi jeste?” Starkey ga pogleda u oči. “Treba provjeriti sve, šefe. Tako to ide. Ne kažem da imamo oponašatelja; istraga je bila pod strogim nadzorom. Samo želim reći da postoji razlika. To treba razmotriti.” Starkey poželje da nikad nije to spomenula. Morgan se mrštio, a Kelso se doimao razd ražen im. Osjećala se kao da samoj sebi kopa jamu. U cijeloj je prostoriji jedino Dick Leyton izgledao zaintrigirano. “Carol, da je to djelo oponašatelja, kako bi utjecalo na tvoju istragu?” “Proširilo bi je. Ako pretpostavimo da bombu nije sastavio Gospodin Crveni, moraš se zapitati tko je onda. Tko zna dovoljno o Gospodinu Crvenome da bi oponašao njegove bombe i odakle im sastavni dijelovi? Zatim bi se pojavilo pitanje zašto. Zašto oponašati Gospodina Crvenog? Zašto ubiti pirotehničara ili bilo koga drugoga, osobito ako za to ne primaš zasluge?” Morgan ju je saslušao, izraz njegova lica bio je neprobojna maska. Kad je završila, pogledao je na sat, a zatim Kelsa. “Barry, ovo zvuči kao istraga odjela za umorstva. Mislim da bismo slučaj trebali prepustiti odjelu za umorstva i pljačku. Oni imaju iskustva.” Eto ga. I uz Marzikino

upozorenje, Starkey je zastao dah. Odjel za umorstva otet će im slučaj. Kelso nije bio sretan time. “Pa, ne znam, šefe.” Dick Leyton reče: “Šefe, mislim da bi to bilo pogrešno.” Njegova je izjava iznenadi. Leyton raširi ruke pozivajući ih na razumijevanje, ostavljajući dojam smirenog i samopouzdanog profesionalca. “Istraživanjem bombe može se doći do tog tipa. Prateći ciklonit, upravo kako čini detektivka Starkey. To treba činiti istražitelj bombi, a ne policajac iz umorstva. Starkey obavlja dobar posao. Što se tiče razlike koju je pronašla, moramo je uzeti u obzir i ne dopustiti da nas skrene s puta. Serijski zločinci poput Gospodina Crvenog prolaze evoluciju. Da, robovi su navike, ali također uče i mijenjaju se. Ne možemo znati što mu je na pameti.” Starkey ga pogleda, osjećajući kako je obavija toplina, koja je posrami. Morgan se doimao zamišljenim, zatim ponovno provjeri sat i kimne. “U redu. Imamo posla s ubojicom policajca, detektivko Starkey.” “Da, gospodine. Pronaći ćemo ga. Riješit ću ovaj slučaj.” “Nadam se. Bavite se dobrim pitanjima. Siguran sam da bi vam moglo trebati mnogo vremena da pronađete odgovore. Ali, uzevši u obzir ono što znamo, čini se da se radi o maloj vjerojatnosti. A male vjerojatnosti golem su utrošak vremena. Čini se da svi dokazi ukazuju na Gospodina Crvenog.” “Ljepljiva vrpca samo se nije uklapala, to je sve.” Glas joj je poprimio obramben i cendrav ton. Mrzila se jer je to izgovorila. Morgan pogleda Kelsa. “Pa, dobro je sve dok ne zastranjujemo u traženju teorija koje ne donose rezultate. Savjetujem vam ovo, detektivko. Slušajte poručnika Leytona. Neka se vaša istraga kreće naprijed. Istrage su poput morskih pasa. Ako se prestanu kretati, potonu.” Kelso kimne. “Napredovat će, šefe. Zatvorit ćemo mi tog kujinog sina. Uhvatit ćemo Gospodina Crvenog.” Morgan zahvali svima na dobrom izvršenju zadaća, a zatim ponovno pogleda na sat i ode. Dick Leyton joj namigne, a zatim krene van za Morganom. Starkey je htjela trčati za njim i izljubiti ga, ali Kelso je zaustavi. Pričekao je da Morgan i Leyton odu, a zatim zatvorio vrata. “Carol, zaboravi oponašatelja. Išlo ti je dobro dok to nisi rekla. Zvuči besmisleno.” “Bila je to samo primjedba, Barry. Zar ste htjeli da to zanemarim?” “Zbog toga si zvučala kao amater.”

Južnjačka utjeha John Michael Fowles kupio je Chevelle SS 396 iz 1969. u trgovini rabljenim automobilima po imenu Rabljeni automobili Dagoa Crvenica u Metairieu u Louisiani. SS 396 imao je izdignut stražnji dio, glomazne Goodyearove radijalne gume s izbočenim slovima i hrđu duž blatobrana i zaštitne plastike na vratima. Hrđa je bila iznimka; John ga je kupio jer je vražji automobil bio crven. Crveni automobil Dagoa Crvenica za Gospodina Crvenog. John Michael Fowles mislio je da je to fora. Upotrijebio je novac iz Miamija, plativši u gotovini i koristeći lažnu louisiansku vozačku dozvolu na kojoj mu je ime bilo Clare Fontenot, a zatim se odvezao u trgovački centar gdje je kupio novu odjeću i novi novcati Appleov iBook, također plativši gotovinom. Uzeo je narančastog. Preko jezera Pontchartrain odvezao se do Slidella u Louisiani gdje je ručao u restorančiću po imenu Irmina zalogajnica. Jeo je rižoto od plodova mora, ali nije mu se svidio. Škampi su bili maleni i smežurani od cjelodnevnog krčkanja. John Michael Fowles bio je prvi put u Louisiani. Nije mu se osobito svidjela. Bila je kišovita kao Florida, ali ni upola tako lijepa. Većina je ljudi bila debela i izgledali su maloumno. Previše pržene hrane. Irminu je zalogajnicu od striptiz-bara po imenu Irmin pariški klub dijelila uska cesta s dvije trake. John se ondje u osam sati navečer trebao naći s čovjekom koji je sebe nazivao Peter Willy, što je bila igra riječi prema nazivu Willy Peter, kako su vojnim žargonom nazivali bijeli fosforni eksploziv. Peter Willy nudio je na prodaju četiri Claymoreove protupješačke mine. Ako je to istina, John bi kupio mine za tisuću dolara po komadu da bi iz njih izvukao 25 dekagrama ciklonita. Bilo je vraški teško naći ciklonit, koji mu je trebao za izradu Modex hybrida koji je upotrebljavao u svojim bombama, pa je vrijedilo truda doći po njega u Louisianu iako je Peter Willy vjerojatno samo srao. John je ‘upoznao’ Petera Willya, kao i mnoge znance, u internetskoj brbljaonici. Peter Willy tvrdio je da je nekoć bio bajker i komandos koji sé susretao sa smrću, a da sad radi za Exxon na naftnim platformama na otvorenom moru. Dva tjedna radi, dva tjedna je slobodan i povremeno provodi slobodno vrijeme kao plaćenik u Južnoj Americi. John je znao da sere. Upotrebljavajući program zvan ‘Creeper’, John je pratio Willyev nadimak i pronašao člana Earthlinka 2 po imenu George Parsons, kao i broj Visa kartice kojom je Parsons platio račun. Kad je imao broj Vise, bilo je lako ustanoviti Parsonsov pravi identitet, radio je kao kontrolor leta u upravi za zračni promet na Međunarodnom aerodromu u New Orleansu. Bio je oženjen, imao tri kćeri, nikad nije bio osuđen za zločin i nije bio ratni veteran, a još manje bivši komandos koji se susretao sa smrću ili plaćenik na pola radnog vremena. Možda će se večeras

pojaviti, ali možda i neće. Ljudi poput Petera Willya često bi se ustrtarili. Na internetu su se hvalisali, ali u stvarnom se svijetu nisu usuđivali učiniti ništa. To, znao je John, razlikuje grabljivce od plijena. John je sjedio u restorančiću pijući ledeni čaj dok šest žena nije ustalo iz separea u uglu i otišlo. Alfa-ženka, propala izblajhana plavuša rošave kože i guzice široke kao kamp-prikolica platila je račun kreditnom karticom. Sada, dok su se u stadu kretale van, John je opušteno prošao pokraj njihova stola. Provjerio je gleda li tko, a zatim skrio u dlan potvrdu kreditne kartice i gurnuo je u džep. Kako su tek prošla dva sata poslijepodne, John je imao viška vremena i pitao se što je Odjel za vatreno oružje poduzelo u vezi s njegovim ljubavnim pisamcem u knjižnici okruga Broward. John se otada stalno kretao, obrađivao je Claudius u potrazi za novim izvorom ciklonita, ali sad je žudio za čitanjem onoga što su o njemu napisali u izvješćima Odjela za vatreno oružje i FBI-a. Znao je da ga maleni podvig u knjižnici neće smjestiti na popis deset najtraženijih, ali očekivao je da će u podružnicama ureda diljem zemlje zavladati opći metež. Pri čitanju toga dobio bi ozbiljnu erekciju. John se nasmija tom apsurdu. Ponekad je bio tako prokleto nastran da je i samog sebe zapanjio. Platio je obrok ne ostavivši napojnicu (usrani škampi), osedlao veliki 396 i otutnjao niz cestu natrag u motel Blue Bayou gdje je uzeo sobu za dvadeset dva dolara. Kad se našao u sobi, uključio je iBook u priključak za telefon i spojio se na AOL. Obično bi otišao na Claudius da čita što su čudaci o njemu napisali, a ponekad se čak pravio da je netko drugi i davao opaske o Gospodinu Crvenom uživajući u svojem mitskom statusu. To ga je ispunjavalo toplinom: John Michael Fowles, Urbana legenda, Bog rokanja. Ali večeras ne. Upotrijebivši ukradenu potvrdu Vise na ime izblajhane plavuše, priključio se na AOL, spojio na internet, a zatim upisao URL-adresu za mrežnu stranicu koju je održavao pod imenom Kip Russell. Mrežna stranica, koja se nalazila na poslužitelju u Rochesteru u Minnesoti, bila je predstavljena samo brojem i nikad se nije pojavljivala na tražilicama. Nije ju se moglo naći na Yahoou!, AltaVisti, Hot-Botu, Internet Explorern ili igdje drugdje. Johnova je mrežna stranica bila skladište raznih programa. John Michael Fowles putovao je s lakom prtljagom. Često se selio, ostavljajući imovinu i identitete po kojima bi mu se moglo ući u trag te je sa sobom često nosio samo torbu novca. Nije imao bankovni račun, kreditne kartice (osim onih koje bi ukrao ili kupio za privremenu uporabu) ni nekretnine. Kamo god išao, kupovao je potrebne stvari, plaćao gotovinom, a zatim ih ostavljao kad bi se selio. Ali programe je često trebao, a nikad ih nije nosio sa sobom. Programi su mu bili neophodni. Prije negoli je John počeo sastavljati bombe, radio je programe. Upadao je u računalne sustave, mrežno se povezivao s drugim hakerima i bio je uronjen u taj svijet

i njegove tajne kao što je sad bio u eksplozive. Nije u tome bio dobar kao u sastavljanju bombi, ali bio je prilično dobar. Pomoću programa koji su ga čekali u Rochesteru mogao je provjeravati pozadinu nespretnjakovića poput Petera Willyja i pomoću njih otkrivao je što saveznici znaju o Gospodinu Crvenom. Programi koji su čekali u Rochesteru otvarali su mu vrata kartičarskih kuća i banaka, telefonskih sustava i Nacionalnog telekomunikacijskog sustava, kao i FBI-eva Centra podataka o bombama, Nacionalnog arhiva Odjela za vatreno oružje i nekih ogranaka Ministarstva obrane, koje je često pretraživao u potrazi za izvještajima o krađama streljiva. Kad je John ušao na svoju mrežnu stranicu, skinuo je ofenzivni program po imenu Oscar i program za kloniranje po imenu Mrvica. Skidanje je potrajalo desetak minuta, nakon čega je John otipkao telefonski broj ogranka američke banke u Kalamazoou u Michiganu i uporabio Oscara da se probije u njihov sustav. Mrvica je bio vezan na Oscara i, kad se našao u sustavu američke banke, klonirao se u slobodan entitet koji je postojao samo u ogranku američke banke u Kalamazoou. Mrvica se zatim iz Kalamazooa spojio na Nacionalnu arhivu Odjela za vatreno oružje. Prema očekivanju, Mrvicu je zaustavio zahtjev za unosom kodirane zaporke. Tada je Mrvica ubacio Oscara da premosti zaporku. Od početka do kraja procesa prošle su dvije minute i dvanaest sekundi, nakon čega je John Michael Fowles, poznat i kao Gospodin Crveni, imao pristup svemu unutar vladine baze podataka o bombama i bombašima. John se nasmiješio samom sebi, kao i uvijek, te rekao: “Ništa lakše.” Najnoviji je unos bio iz Los Angelesa, što ga je iznenadilo. Trebao je biti iz Miamija, ali nije. John Michael Fowles nije bio u Los Angelesu skoro dvije godine. Nekoliko je trenutaka radoznalo gledao unos, a zatim otvorio dosje. Letimično je pogledao sažetak, doznavši da je losangeleski pirotehničar po imenu Charles Riggio poginuo na parkiralištu u Silver Lakeu. Pregledao je sažetak, čije su ga zadnje rečenice pogodile poput udara nuklearne naprave. ... analizom su pronađeni ostaci trinarnog eksploziva Modex hybrida... prvi dokazi daju naslutiti da je počinitelj anonimni bombaš poznat kao ‘Gospodin Crveni’. John je otišao do druge strane sobe, naslonio se na zid i zagledao u prazno. Sada je teže disao, a leđa su mu bila ljepljiva. Vratio se do iBooka. Pogledom je prelazio sastavne dijelove bombe dok nisu narasli preko cijelog zaslona. MODEX HYBRID U jednom se trenutku ludila upitao nije li možda sastavio bombu i nekako na to zaboravio, glasno se na to nasmijao i bacio iBook svom snagom, napravivši u zidu pukotinu od sedam centimetara i smrskavši plastično kućište. John vikne: “Jebem ti mater!”

John Michael Fowles zgrabio je torbu s novcem i istrčao iz motela. Peter Willy provest će dugu noć u striptiz-baru, čekajući nekoga tko se neće pojaviti. John je odjurio velikim crvenim SS 396 do obale jezera, forsirajući stroj koji je gutao benzin i tjerajući debele jeftine gume da škripe. Zaustavio se na nasipu da baci iBook u vodu, a zatim se odvezao natrag na aerodrom kao da ga gone svi vrazi. Smjestio je automobil na dugoročno parkiralište, obrisao unutrašnjost i vrata da bi otklonio otiske prstiju, a zatim gotovinom platio jednosmjernu kartu za Los Angeles. Nitko nije znao bolje od Johna Michaela Fowlesa što treba za pravljenje Modex hybrida ili kako pronaći sastojke u bombaškoj zajednici. John Michael Fowles imao je svoje izvore i znao je pratiti tragove. Netko mu je ukrao rad, što je značilo da mu netko pokušava oteti slavu. John Michael Fowles to nije namjeravao tolerirati. Naumio je pronaći tog kujinog sina.

Drugi dio

Volim L.A. John Michael Fowles iskrcao se iz aviona s dvadeset šest tisuća dolara, tri vozačke dozvole i četiri kreditne kartice od kojih su se dvije poklapale s imenima na dozvolama. Također je imao telefonski broj dvadesetosmogodišnje stjuardese čije su jamice na obrazima bile dovoljno duboke da se u njima utopiš i čija je put bila toplija od zlatnog sutona. Živjela je u Manhattan Beachu. Zvala se Penny. Od samog dolaska u Los Angeles John se smiješio. Volio je suho sunčano vrijeme, palme, zgodne komade u oskudnoj odjeći, kul ljude, ušminkane automobile, čežnju za bogatstvom, usrane filmske zvijezde, cijeli grad koji je bio tako velik i ravan, širio se do pakla, katranske jame La Brea, tezge za prodaju hot-doga što su izgledale kao hot-dog, golemi natpis “Hollywood” koji se protezao preko one jebene planine, potrese i požare, lude klubove na Sunset Stripu, suši, preplanule puti, Meksikance, autobuse za razgledavanje pune Iowljana, blistave bazene, ocean, Arnolda Schwarzeneggera, gangstere s pištoljima i Disneyland. Divno razaralište. Najprije je kod Hertza unajmio kabriolet, skinuo majicu, stavio sunčane naočale i provezao se po Sepulveda Boulevardu izgledajući dobro. Prošao ga je bijes, prebrodio je razdraženost; sad je bilo vrijeme za proračunatost i gnjevnu osvetu. U grad je stigao Gospodin Crveni. Odbacio je seljačku ličnost i pretvorio se u crnca. Volio je bijelce koji su se ponašali kao crnci. Kao M&M bomboni. Svijetli izvana, a tamni iznutra. E, stari, što ima? Los Angeles bio je savršen za ovo. Svi su se stalno pretvarali da su ono što nisu. Kupio je preveliku odjeću u trgovini rabljenom robom dva bloka udaljenosti od plaže u Veniceu, novi iBook i druge potrepštine, a potom unajmio sobu u malenom motelu po imenu Flamingo Arms. Mirisao je na strance. John je obrijao glavu, omotao se lancima od lažnog zlata, a zatim se spojio na internet. Ovaj se put nije trudio provaliti u sustav nacionalne komunikacije. Tražio je članke o bombi iz Silver Lakea i našao tri. Prva dva pisala su uglavnom o istome: losangeleski Odred za eksplozivne naprave izašao je na teren ispitati sumnjivi paket pri čijoj je eksploziji poginuo policajac Charles Riggio, star trideset četiri godine, veteran koji je u odredu radio devet godina. Nijedan od članaka nije nudio detalje o napravi, iako je naveden citat Carol Starkey, detektivke koja je vodila istragu, prema kojem je bomba bila “sirova, loše sastavljena naprava” koju je pripisala “djetinjastoj osobnosti”. John se nasmijao kad je to pročitao. Znao je da Odjel za vatreno oružje sumnja na njega pa ga je stoga sumnjičila i losangeleska policija. John reče: “Glupa kuja me pokušava navući.” Posebno ga je zaintrigirao treći članak, navezak o samoj Starkey, koja je nekoć bila

pirotehničar dok nije stradala u eksploziji. U članku je pisalo da je zapravo umrla, ali su je oživjeli na samom mjestu događaja. To ga je očaravalo. Bila je priložena fotografija Starkey i još nekih murjaka na mjestu eksplozije, ali bila je malena, a rezolucija je bila slaba. John se zagleda u Starkey, nastojeći vidjeti kroz maglu i dirne zaslon. “Dakle.” U zadnjem se odlomku Starkey zaklinjala da će naći osobu ili osobe odgovorne za Riggiovu smrt. Na to se John nasmiješi. “Nećeš, ako ja pronađem tog šupka prije tebe.” John se ostavio članaka i otišao na svoju mrežnu stranicu u Rochesteru da pregleda popis telefonskih brojeva, elektroničke adrese i još toga što mu je često trebalo, ali nije nosio sa sobom. Kopirao je telefonski broj čovjeka kojeg je poznavao kao Clarencea Jestera, koji je živio u Veniceu. Jesteru je mala zalagaonica bila glavni izvor prihoda, ali bio je piroman. Sad je bio u kasnim pedesetim godinama, a svojedobno je odležao dvanaest godina u zatvoru zbog podmetanja požara i bio je povremeni pacijent psihijatrije. Za razonodu udomljavao je pse iz prihvatilišta, zalijevao ih benzinom i gledao kako gore. Nekoć je Johnu služio kao izvrstan izvor podataka o ljudima iz bombaške zajednice. “Clarence. Ovdje LeRoy Abramowicz, stari moj. U L.A.-u sam.” “Da?” Clarence Jester govorio je oprezno oklijevajući poput paranoika, što je i bio. “Namjeravao sam navratiti i malo poslovati. Može?” “Valjda.” Željan akcije, ali gladan, John je usput smazao hamburger iz Big Kahune, doklativši se u Jesterovu zalagaonicu nekoliko trenutaka kasnije. Jester je bio malen, živčan čovjek, vrlo rijetke kose. Nije se htio rukovati, objasnivši da se boji klica. “Hej, Clarence. Ajmo u šetnju.” Clarence, koji ga je čekao, bez riječi zatvori radnju. Vani ga je Clarence oprezno razgledao. “Izgledaš drukčije.” “Postao sam crnac. Svi to rade.” “Mhm.” Poslovi su se uvijek dogovarali vani, jer je John znao da bi Clarence rado trampio mušterije za kraću zatvorsku kaznu. Prije je dvaput kupio amonijev pikrat od Jestera. Osim što je bio piroman, Jester je kupovao i prodavao eksplozive, ekstremnu pornografiju, a povremeno i automatsko vatreno oružje. John je znao da je onaj koji je

oponašao njegovu bombu morao načiniti vlastiti Modex hybrid, što je značilo da je morao nabaviti ciklonit. “Clarence, tražim malo ciklonita. Možeš li mi pomoći?” “Ha.” “Što znači to 'ha', stari moj?” “Ne zvučiš kao crnac. Zvučiš poput bijelca koji se trudi govoriti kao crnac.” “Drži se ciklonita, Clarence. Učini mi tu uslugu.” “Nitko nema ciklonit. Vidim malo ciklonita svakih nekoliko godina, to je sve. Ipak, imam nešto TNT-a i pentrita. S tim pentritom možeš razvaliti sve.” Clarence je dlanom prekrio usta dok je to izgovarao, mrmljajući. Vjerojatno je mislio da je John ozvučen. “Mora biti baš ciklonit.” “Tu ti ne mogu pomoći.” “Ti ne možeš. Mora postojati još netko. Dovraga, pa ne živiš u vukojebini. Ovo je Los Angeles. Ovdje imate sve živo.” Prošla je djevojka na rolicama u fluorescentnom zelenom bikiniju, ušiju prekrivenih slušalicama. Imala je tetovažu sunca koja je izlazila iz gaćica i na uzici vodila žutog koker-španijela. John primijeti da Clarence gleda psa. “Samo mi daj upute, Clarence. Naći ću ono što tražim i platit ću ti. Neću te ostaviti na suhom.” Pas nestade iza ugla. “Ciklonit me na nešto podsjeća.” “Eto vidiš.” “Nemoj se još uzbuđivati. Kad kažem da ga je teško pronaći, to i mislim. Prije nekoliko su godina u unutrašnjosti uhitili tipa jer je aute dizao u zrak. Upotrebljavao je ciklonit. Možda te mogu povezati s njim.” John živne. Veze su vodile vezama. “Bio je tvoja stranka?” “Mogu ti reći da ciklonit nije nabavio od mene.” Clarence mu nastavi pričati o čovjeku po imenu Dallas Tennant, koji je sad u zatvoru. John ga razdraženo zaustavi kad je došao do dijela o zatvoru. “Čekaj. Kakvu korist imam od njega ako je u vražjem zatvoru?” “Možeš razgovarati s njim na Claudiusu.” “U zatvoru?” “Kao da zatvor išta znači. Ne bi vjerovao što sam radio kad sam bio u zatvoru. Slušaj, nekako je taj tip pribavio dovoljno ciklonita da raznese tri auta. Ako ti ne može pomoći, možda te može spojiti s nekime tko može.” Razdraženosti nestane, a John ponovno osjeti uzbuđenje. Znao je da ovako mora biti, još od New Orleansa. Pitao se je li detektivka Starkey dovoljno pametna da uđe u

trag ciklonitu. I hoće li im se putovi ispreplesti. “Znaš li nadimak gospodina Tennanta?” - “Imam ga u računalu. Znaš li doći na Claudius?” “Znam.” John ga potapše po leđima samo da bi vidio kako će se lecnuti. “Hvala, Clarence.” “Ne diraj me. Ne volim to.” “Oprosti.” “Hej, jesi li čuo za ovdašnju veliku glasinu?” “Nc. Kakvu?" “Gospodin Crveni došao je u grad. Kažu da je raznio nekog policajca u Silver Lakeu.” Narušena raspoloženja, John ponovno pljesne Clarencea Jestera po leđima.

Atascadero Kad je zadnji zatvorenik otišao iz knjižnice, Dallas Tennant skupi časopise i knjige sa stolova, stavivši ih u kolica. Knjižnica nije bila osobito velika, samo šest stolova, ali izbor štiva bio je raznovrsan i aktualan. Neki od zatvorenika u Atascaderu bili su milijunaši koji su se pobrinuli za velikodušne donacije knjiga da bi imali što čitati. Knjižnica u Atascaderu izazivala je zavist u cijelom kalifornijskom zatvorskom sustavu. Gospodin Riley, civilni djelatnik koji je vodio knjižnicu, ugasio je svjetlo u svojem uredu. Bio je umirovljeni profesor povijesti. “Hoćeš li uskoro završiti, Dallase?” “Moram samo odložiti ove, a zatim obrisati police. Neće dugo potrajati.” Gospodin Riley oklijevao je pred vratima ureda. Nije se osjećao lagodno ako bi ostavio zaposlene zatvorenike bez nadzora, iako pravila nisu nalagala ništa protiv toga. “Pa, možda bih trebao ostati.” Dallas se blago nasmiješi. Prije je načuo kako gospodin Riley govori da mu sin i snaha dolaze na večeru, pa je znao da jedva čeka da ode. “Bit će sve u redu, gospodine Riley. Danas smo dobili novu pošiljku knjiga. Namjeravao sam ih večeras unijeti u računalo da bih sutra imao više vremena za dopunu polica. To bi moglo potrajati duže nego što sam mislio.” “U redu, ali do devet treba biti gotovo, a vrata zatvorena. U devet moraš doći u ambulantu ili će te doći tražiti.” Zatvorenici Atascadera uživali su golemu slobodu, ali i dalje su bili pod nadzorom. Dallas je, na primjer, mogao dokasna raditi u knjižnici, ali morao je navratiti do ambulante po noćne lijekove. Ako se ne bi ondje prijavio do devet navečer, medicinska bi sestra obavijestila dežurnog čuvara koji bi za njim pokrenuo potragu.

“Znam, gospodine. Hoću. Molim vas, možete li reći čuvaru da ću biti u vašem uredu, u slučaju da prođe i vidi me ondje?" “Hoću. Ugodna ti večer, Dallase.” “I vama, gospodine.” Ne želeći odugovlačiti, gospodin Riley ode, zahvalivši Dallasu na dobrom obavljanju posla kao što mu je zahvaljivao svake večeri. Dallas Tennant bio je dobar momak. Uvijek bio i ostao, čak i u Atascaderu. Bio je ljubazan, pristojan i smiren. Također je bio bistar, dovoljno bistar da miješa kemikalije i sastavlja složene naprave, ali i manipulira drugima. Čim je Dallas stigao u Atascadero, pobrinuo se da dobije posao u kuhinji, gdje nije imao samo pristup sastojcima kao što su soda bikarbona ili glavice šibica, već i neograničenoj zalihi grickalica. Tada je mogao razmjenjivati grickalice sa zatvorenicima koji su radili u kućepaziteljstvu za određena sredstva za čišćenje od kojih su se, miješanjem s drugim sastojcima ukradenim u kuhinji, mogli načiniti zgodni mali eksplozivi. Njegova mala nezgoda i gubitak palca to su narušili, zbog čega je protjeran iz svakog područja gdje su se nalazile zalihe kemikalija, ali posao u knjižnici bio je gotovo jednako dobar za drukčiji pristup. Bilo je ironično što su ga istjerali iz kuhinje i zabranili mu da čisti jer Dallas nije načinio onaj eksploziv od sastojaka koje je pronašao u zatvoru. Razmjenjivao je dobra za taj eksploziv s nekim izvana. Dallas se još uvijek smiješio kad bi se toga sjetio, iako je izgubio palac. U nekim se slučajevima isplatilo žrtvovati sitnice. Dallas je pospremio preostale časopise i knjige, ali nije se potrudio staviti ih na odgovarajuće mjesto. Izašao je u hodnik i uvjerio se da je gospodin Riley otišao, a zatim pogledao koliko je sati. Čuvar će proći za dvadeset minuta da bi provjerio je li Dallas ondje gdje treba biti. Dallas je otišao u Rileyjev ured, otvorio kutiju knjiga koju je čuvar trebao vidjeti, a zatim uzeo programsku disketu koju je skrivao iza Rileyjeva ormarića sa spisima. Iako je Atascadero bio moderna ustanova i bio je povezan internetom s kalifornijskim zatvorskim sustavom, nijedno računalo koje su upotrebljavali zatvorenici nije smjelo imati pristup internetu; to su mogla samo sigurnosna računala u uredima i računala koja su pripadala administratorima. Dallas je nabavio vlastiti program, dogovorivši da mu odvjetnik plaća račune za internet od najamnine. Prebacio je program mi Rileyjev tvrdi disk, priključio modem u telefonsku utičnicu i spojio se. Kad bi za tu večer završio, deinstalirao bi program i gospodin Riley ne bi ništa znao. Za nekoliko je trenutaka Dallas Tennant ponovno bio kod kuće.

Claudius. Jedino se ondje Tennant osjećao lagodno, u bezimenom svijetu gdje mu nisu sudili niti ga ismijavali, nego su ga prigrlili kao jednog od svojih. Ondje su bili jedini njegovi prijatelji, drugi nadimci bez imena s kojima je razmjenjivao poruke na javnim forumima i često brbljao u tajnoj brbljaonici. Na popisu brzih kontakata bili su trenutačno aktivni na internetu sljedeći: ACDRUSH, koji je volio slati složene kemijske formule koje su, kako je Tennant vjerovao, uvijek bile pogrešne; MEYER2, koji se kao i Tennant divio Gospodinu Crvenome; COVJEK- -STAKOR, koji je napisao traktat od četrnaest stranica o tome kako je bomba iz Oklahoma Cityja mogla proizvesti četrdeset posto više eksplozivne snage uz nekoliko manjih poboljšanja; i DEDTED, koji je vjerovao da Theodore Kaczynski nije Unabomber. Tennant je pisao pod nadimkom BOOMER. Oprezno prateći čuvara, pregledao je podforum koji je pokrenuo u vezi s pojavljivanjem Gospodina Crvenog u Los Angelesu. Nešto je dopisivao, kad mu se na zaslonu pojavi prozor za razmjenu brzih poruka. ŽELITE LI PRIMITI NEOVU PORUKU? Tennant nije poznavao nikakvog 'Nea', ali bio je radoznao. Kliknuo je na dugme prihvaćanja i otvorio se prozor za razmjenu brzih poruka. NEO: Ne poznaješ me, ali ja poznajem tebe. Tennant ponovno baci pogled na hodnik, živčan jer je znao da će čuvar uskoro doći, a vrijeme boravka na internetu bilo je kratko. BOOMER: Tko si? Neov je odgovor stigao brzo. NEO: Netko tko se divi tvojoj uporabi ciklonita. Želim o tome razgovarati. Tennant je, kao i svi redovni korisnici Claudiusa, znao da policija često nastoji namamiti ljude u klopku navodeći ih da kažu nešto inkriminirajuće. Pazio jc da nikad ne piše tako nešto izvan sigurne zone brbljaonice. BOOMER: Laku noć. NEO: Čekaj I Želiš me upoznati, Dallase. Večeras ti nudim priliku o kakvoj drugi samo sanjaju. Tennant osjeti navalu straha pri spomenu svojeg pravog imena. BOOMER: Kako mi znaš ime? NEO: Znam mnogo toga. BOOMER: Imaš visoko mišljenje o sebi. NEO: Ti imaš visoko mišljenje o meni. Dođi u brbljaonicu. Tennant je oklijevao. Ovo je mijenjalo mnogo toga. Ako je Neo imao zaporku za brbljaonicu, to je značilo da netko za njega jamči. Bio je siguran koliko se može biti na

ovom nesigurnom svijetu. BOOMER: Imaš li zaporku? NEO: Imam. Trenutačno sam u brbljaonici. Čekam. Tennant upotrijebi svoju zaporku i otvori prozor brbljaonice. U njoj je bio samo Neo. BOOMER: Tko si? NEO: Ja sam Gospodin Crveni. Imaš nešto što želim, Dallase. Podatke. Tennant je zurio u ime... ne vjerujući... sumnjajući... nadobudan. Zatim otipka: BOOMER: Što nudiš u zamjenu?

9. ČIM JE STARKEY TE VEČERI UŠLA U KUĆU, POŽALILA JE ŠTO JE PRISTALA na to da Pell dođe k njoj. Pokupila je časopise i novine s poda, pospremila kutiju od kineske hrane i pobojala se da zrak smrdi. Pokušala se sjetiti kad je zadnji put očistila kuhinju i kupaonicu, ali nije mogla. U kući nije bilo ničega za piće osim džinu, tonika i vode iz slavine. U prašini na televizoru moglo se ispisati ime. Na brzinu se istuširala, odjenula traperice i crnu majicu, a zatim ovlaš pokušala dovesti kuću u red. Zadnji joj je gost bio Dick Leyton, prije gotovo godinu dana. Navratio je da s njom porazgovara i zadržao se na piću. Zaista bi trebala pronaći nekakav život, Starkey. Možda ih prodaju u supermarketu. Što god da Kelso mislio, Starkey je imala dobar osjećaj u vezi s istragom. Polaganje ruku na miamijsku bombu na nju je dobro djelovalo; bila je konkretna i stvarna, od nje je doznala nešto novo o bombi iz Silver Lakea, što drukčije ne bi doznala. Možda Kelso i ostali to nisu mogli vidjeti, ali Starkey je bila pirotehničarka; vjerovala je da se dijelovi zbrajaju, a sad je imala još jedan. Čeznula je za time da vidi hoće li Claudius donijeti nešto korisno, a hrabrio ju je i Jogurtov izvještaj iz postprodukcijske tvrtke. Također je osjećala da će dobiti još toga od Dallasa Tennanta. Položila je prijenosno računalo na stol u blagovaonici, smatrajući ga najboljim mjestom za rad. Uključila ga je i upalila kad je čula kako Pellov automobil skreće u prilaz. Kad je otvorila vrata, vidjela je da drži pizzu i bijelu vrećicu. “Vrijeme je večere, pa sam odlučio nešto donijeti. Ovdje imam pizzu i predjelo. Nadam se da niste kuhali.” “Sranje. Stavila sam patku da se peče.”

“Valjda sam trebao prije nazvati.” “Pell, šalim se. Obično večeram tunu i čips. Ovo će biti odlično.” Donijela je hranu u kuhinju, dvostruko se stideći što nema ništa za piće. Čak nije bila sigurna ima li čistog posuđa. “Ne pijete džin i tonik, zar ne?” “Možda malo tonika bez džina. Gdje je računalo?” “Na stolu u blagovaonici, ondje. Želite li prvo jesti?” “Možemo jesti dok radimo.” Starkey je mislila da vjerojatno žudi za odlaskom. Otkrila je da su joj čaše umrljane i ponadala se da neće primijetiti. Napunila je dvije čaše ledom i tonikom. Osjetila je neodoljivu potrebu da u svoju čašu doda džin, ali othrvala se. Kad se okrenula da mu pruži čašu, otkrila je da je gleda. “Nisam znao što volite pa sam uzeo pola vegetarijansku, pola sa salamom i kobasicom.” “Može i jedno i drugo, ali hvala. Vrlo obazrivo.” Čim je to izgovorila, došlo joj je da zastenje. Zvučali su kao par društveno neprilagođenih osoba na nezgrapnom prvom spoju. Podsjetila se da je ovo posao, a ne spoj. Nije izlazila na spojeve. I dalje nije imala život. Još ga nije nabavila. Dok je izvlačila tanjure i pribor, razmišljala je o tome da mu kaže što je doznala o ljepljivoj vrpci, ali odlučila je da neće. Čekat će da joj se javi Janice Brockwell. Govorila si je da će tada znati ima li što ili ne, ali dio nje nije htio da Pell odmah odbaci njezino otkriće kao što je učinio Kelso. Podijelili su predjelo i pizzu, a zatim donijeli tanjure i čaše u blagovaonicu. Približili su dvije stolice, kao u Bergenovu uredu, pa se Starkey spojila na Claudius. Sjedila je, neugodno svjesna Pellove blizine, a zatim odmaknula stolicu. “Možda bismo prvo trebali jesti. Da ne zamastimo tipke.” “Ne brinimo se za tipke. Želim vidjeti je li tko odgovorio.” Starkey ponovno primakne stolicu njegovoj i uđoše na Claudius. S Bergenom razmijenili su tri poruke, dvije koje su izražavale ushićeno divljenje Gospodinu Crvenom i jednu u kojoj su pitali je li glasina da je Gospodin Crveni opet napao u Los Angelesu istinita. Ova je zadnja poruka izazvala više odgovora, od kojih je jedan ponavljao priču iz Los Angeles Timesa, ali većina ih je sumnjala u pojavljivanje Gospodina Crvenog, navodeći njegovu nedavnu kriminalnu eksploziju u Miamiju i rastući status 'urbane legende'. Jedan je korisnik usporedio Gospodina Crvenog s Elvisom, nagoviještajući da će ga se uskoro moći vidjeti kako radi u svakom Denny'su 3 u Americi. Mišem se kretala od jedne poruke do druge, čitajući, čekajući Pellovo gunđanje, a zatim klikajući sljedeću. Kako se usredotočila na bizarnu prirodu poruka, postajala je

sve manje svjesna Pella sve dok nije posegnuo i naglo joj oduzeo miša. “Čekajte. Hoću ponovno pročitati ovu zadnju.” U trenutku kad je njegova ruka prekrila njezinu, naglo se povukla kao da ju je stresla struja, a zatim osjetila kako se crveni od srama. Prikrila je to ponovno preuzevši miša i postavivši pitanje. “Što ste vidjeli?” “Pročitajte.” TEMA: Re: Istina ili posljedice OD: AM7TAL ID-PORUKE: >9777721.04@selfnet< »Istina ili glasina?« Moj me izvor obavještava da je Naš čovjek nedavno haračio Južnom Floridom i to je potvrđeno. Povijest nas uči da on čeka između dva angažmana. Praktična je stvarnost da nitko ujutro ne sere Modex. Nudi li ga tko na prodaju? Ha ha. Samo se šalim, savezne pizde! Am7 Starkey ponovno pročita poruku. “Mislite li da je to Gospodin Crveni?” “Nije. Šali se na temu Modexa, ali Gospodin Crveni sam pravi svoj. Crveni ga ne bi kupovao, nego bi kupio sastojke. Kako bi bilo da odgovorimo ovom tipu, uz vlastitu šalu, javljajući da nemamo Modex, ali vjerojatno bismo mu mogli pomoći ciklonitom?” “Baciti mamac u vodu.” “Za njega i bilo koga drugoga tko ovo čita.” Pell okrene tipkovnicu i pomakne se u stolici. Koljeno mu dodirne njezino, a njegova desnica njezinu ljevicu. Ovaj put nije odskočila; pustila je da dodir potraje. Pogledala je Pella, ali činilo se da je izgubljen u sastavljanju poruke. U mislima joj bijesnu slike: ona mu dodirne ruku, pogledi im se sretnu, poljube se. Kad je na to pomislila, srce joj divlje zakuca. Uzima ga za ruku, vodi u spavaću sobu, on vidi njezine ožiljke. Starkey osjeti mučninu u želucu i odmakne se. Nisam spremna za to. Zurila je u pizzu, ali nije mogla jesti. Pell, ništa ne sluteći, upita: “Što mislite?” TEMA: Re: Istina ili posljedice OD: VRUĆI NABOJ

ID-PORUKE: >6821721.04@treenet< »nitko ujutro ne sere Modex. Nudi li ga tko na prodaju?« Ciklonit je najbolji laksativ! Možda ću ga htjeti podijeliti za pravu cijenu. Ha ha i ja tebi! VRUĆI NABOJ “Izgleda dobro.” Starkey ga pogleda i opazi da trlja oči i škilji. “Jeste li dobro?” “Uskoro će mi trebati naočale za čitanje, a zatim i štap.” “Imam kapi za oči, ako želite.” “Ureduje.” Poslali su poruku. “Još nešto?” “Pretpostavljam da sad moramo čekati, pa što bude.” Pell zatvori prijenosno računalo. “Ne želim da pomislite da vam govorim što da radite, ali mogu li vas zamoliti da pokrenete još jednu potragu na Nacionalnom telekomunikacijskom sustavu za ciklonitom? Da vidimo hoćemo li pronaći još nekoga osim Tennanta.” “Već jesam, i nismo. Pojavljuje se samo njegovo ime.” “Od njega smo već doznali sve što smo mogli.” “Možda od Tennanta, ali ne i od njegova slučaja.” “Što to znači?” “Ponovno sam pročitala Muellerove bilješke o slučaju. Jasno je da nije morao pronaći Tennantovu radionicu ili dodatne eksplozive da bi riješio slučaj, pa je pustio da mnogo toga promakne. Bilješke njegovih razgovora pokazuju da nije proveo mnogo vremena s Tennantovom najmodavkom ili njegovim poslodavcem. Imao je slike triju automobila koje je Tennant uništio i izjavu klinca koji ih je ukrao; to je bilo sve što mu je trebalo. Ako je zanemario druge svjedoke, možda se još ima što pronaći.” “Izvrsno razmišljanje, Starkey. To bi se moglo isplatiti.” Shvatila je da mu se smiješi i da joj Pell uzvraća osmijeh. Kuća je bila tiha. Uz ugašeno računalo, Starkey je bila još svjesnija da su ona i Pell sami. Pitala se osjeća li to i on, poželjevši odjednom da se čuju drugi zvukovi: televizija, radio, automobil na ulici. Ali ovdje su bili samo njih dvoje i nije znala što da čini. Naglo se prihvatila pospremanja tanjura, noseći ih u kuhinju. “Još jednom hvala na pizzi. Sljedeći put ja častim.”

Kad su svi tanjuri bili u sudoperu, vratila se u blagovaonicu, ali nije ponovno sjela. Nije nudila još tonika i nadala se da je očito kako želi da ode. Pell je izgledao kao da nešto želi reći, ali mu nije dala priliku. Gurnula je ruke u džepove. “Pa, provjerit ćemo opet sutra. Nazvat ću vas.” Pell napokon ustane. Otpratila ga je do vrata, a zatim stala na pristojnu udaljenost. “Vidimo se, Pell. Uhvatit ćemo tog gada.” “Laku noć, Starkey.” Čim je izašao, zatvorila je vrata. Nije se osjećala bolje uz zatvorena vrata; osjećala se glupo i zbunjeno. I dalje se tako osjećala kad je pošla u krevet, gdje je u mraku zurila u strop i pitala se zašto se osjeća tako izgubljeno. Imala je samo posao. Imala je samo istragu. Zadnje tri godine to joj je bio život. I to je sve što će ikad biti.

Pell Kad su se čudovišta pojavila, Pell je u svojem motelu zurio u računalo. Doplutala su iz tipkovnice poput migoljavih crva oko kojih se roje krijesnice. Sklopio je oči, ali i dalje ih je vidio kako plutaju u tmini. Oteturao je u kupaonicu po led i mokre ručnike koji su još uvijek bili u umivaoniku, a potom legao na krevet, s mokrim ručnikom na licu, dok ga je glava tako boljela da je ubrzano disao i bio prestravljen. Htio je nazvati Starkey. Prokleo se zbog toga i umjesto toga usredotočio se na bol, na svoju okolinu. Slušao je večernji promet vani, buku kretanja i zaustavljanja ljudi koji su se borili protiv težine grada i prometa; kočnice su cviljele, motori ubrzavali, prekrcani kamioni tutnjali. Bilo je poput samog ruba pakla. Zbližavali su se, što je bilo loše. Svaki put kad su bili zajedno opažao je njezinu dublju stranu, iznenađujuću stranu, i zbog toga je u njemu rastao osjećaj krivnje. Predobro je čitao ljude, predobro je vidio skrivena lica koja svi ljudi potajno nose, njihova prava lica. Davno je naučio da su svi zapravo dvije ličnosti: osoba koju prikazuju javnosti i tajna osoba u njoj. Pell je uvijek znao čitati tajnu osobu, a tajna osoba unutar Starkeyine tvrde vanjštine bila je djevojčica koja se žestoko trudi biti hrabra. U djevojčici bilo je ratničko srce koje je pokušavalo ponovno izgraditi život i karijeru. Nije računao na to da će mu se svidjeti. Nije računao ni na to da će se on svidjeti njoj. To ga je izjedalo. Raslo je. Ali nije mogao učiniti ništa. Nakon nekog vremena bol je prošla, a vid se razbistrio. Pogledao je na sat. Sat vremena. Prekrio je lice rukama. Pet minuta, možda deset, ali nije moglo proći sat vremena. Sišao je s kreveta i vratio se računalu. Sa zaslona gledala ga je glava u plamenovima. Pell potisne krivnju koju je osjećao zbog Starkey i otvori vrata

Claudiusa. Njezino je ime bilo na bombi. Gospodin Crveni htio je nju. Mogao je djelovati po tom pitanju. Pell upotrijebi drugi nadimak, onaj za koji Starkey nije znala i počne pisati o njoj.

10. SLJEDEĆEG JE JUTRA, KAO I OBIČNO, STARKEY BILA PRVI DETEKTIV U UREDU. Pretpostavila je da Mueller ne dolazi u ured u šest sati ujutro, pa je kratila vrijeme baveći se administracijom. Jogurt je stigao u sedam i pet, a Marzikova se pojavila nekih dvadeset minuta kasnije. Nosila je kavu iz Starbucksa. Kad je podigla pogled, Marzikova je slagala nešto u aktovku. “Kako je prošao veliki sastanak s glavnim pomoćnikom?” “Rekao mi je da slučaj mora napredovati. To je bio njegov doprinos.” Marzikova se sruši u stolicu pijuckajući kavu. Starkey nanjuši čokoladu. Moka. “Čula sam da ti je Dick Leyton spasio guzicu.” Starkey se namršti, pitajući se što je to Marzikova čula. “Što to znači? Što si čula?" Marzikova skine poklopac sa Šalice da bi puhanjem ohladila kavu. “Kelso je rekao Giadonni. Rekla je da si natuknula da bi ono u Silver Lakeu moglo biti djelo oponašatelja. Voljela bih znati kad si to namjeravala reći meni i Jogurtu.” Starkey je bila ljuta što je Kelso sve izbrbljao i ljuta jer je Marzikova mislila da im nešto taji. Objasnila im je sve o miamijskoj napravi i razlici koju je pronašla u smjeru omatanja vrpce. “Nije to tako bitno kako tebi zvuči. Htjela sam o tome danas porazgovarati s vama. Jučer nisam bila u prilici.” “Što god. Možda si bila prezauzeta razmišljanjem o Pellu.” “Što to znači?” “Pa, zgodan je. Za jednog saveznika.” “Nisam primijetila.” “Pribavio ti je vezu na Claudius, zar ne? Kažem samo da, kad ti tip učini takvu uslugu, trebala bi mu uzvratiti. Popuši mu.” Jogurt se osovi na noge i ode. Marzikova se nasmije. “Jorge je tako jebeno ukočen.” Starkey se razdraži. “Ne, Beth. On je gospodin. A ti si prostakuša.” Marzikova privuče stolicu bliže i stiša glas.

“A sad ozbiljno, može? Prilično je očito da te privlači.” “Sereš.” “Svaki put kad ga netko spomene izgledaš na smrt uplašena. A to nije zato što bi nam mogao oduzeti slučaj.” “Beth? Kad si zadnji put nešto prešutjela?” Marzikova znalački digne obrve, a zatim odvuče stolicu natrag do stola. Starkey je otišla po još kave, zanemarivši Marzikovu koja je sjedila na debeloj guzici samodopadno se smiješeći. Jogurt, još uvijek posramljen Marzikinom primjedbom, motao se po udaljenom kutu prostorije odreda, previše ponižen da bi sreo Starkeyin pogled. Starkey se vrati za stol, podigne slušalicu i nazove Muellerov broj. Još je bilo rano, ali morala je birati hoće li ga nazvati ili upucati Marzikovu među oči. Kad se Mueller javio, zvučao je užurbano. “Moram ići, Starkey. Neki je kreten stavio ručnu granatu u poštanski sandučić.” “Imala bih samo nekoliko pitanja, naredniče. Razgovarala sam s Tennantom, a sad mi morate pomoći da to upotpunim.” “Prava je mustra, zar ne? Ako izgubi još prstiju s ruku, uskoro će morati brojiti na nožne prste.” Starkey to nije smatrala smiješnim. “Tennant i dalje poriče da je imao radionicu.” Mueller je prekine, ljut što mu troši vrijeme. “Čekajte malo. Razgovarali smo o tome, zar ne?” “Tako je.” “Nema ništa novo o čemu bismo trebali raspravljati. Ako ima radionicu, nismo je mogli naći. Razmišljao sam o tome otkad ste me zvali. I moram vam reći da mislim da tip vjerojatno govori istinu. Takav luzer ne bi imao muda šutjeti kad bi mogao to mijenjati za smanjenje kazne.” Nije se trudila istaknuti da bi za luzera kao što je Tennant radionica bila nešto najvažnije na svijetu. Umjesto toga, rekla mu je da ima razloga vjerovati da Tennant ima radionicu i još ciklonita. Kad je ponovno progovorio, glas mu je bio opor. “Kakvog razloga?” “Tennant nam je rekao isto što je rekao vama, da je iščeprkao ciklonit iz sanduka protupješačkih mina Raytheon GMX. To je šest mina.” “Da. Toga se sjećam.” “Dobro. Potražila sam GMX u našoj knjizi specifikacija. Piše da svaka GMX ima naboj od nekih devedeset dekagrama ciklonita, što znači da bi imao malo manje od pet i pol kilograma. Dakle, gledam slike ova tri auta koje ste poslali. To su prilično lagana vozila, ali čini se da je najveći dio oštećenja nanijela vatra. Napravila sam energetski proračun o ciklonitu, i čini mi se da bi, ako je upotrijebio trećinu naboja na

svakom autu, šteta bila mnogo veća od ove.” Mueller ne odgovori. “Zatim sam vidjela u vašim bilješkama iz razgovora s Robertom Castillom da ga je Tennant tražio da ukrade četvrti auto. Što upozorava da Tennant ima još ciklonita.” Kad je Mueller konačno progovorio, glas mu je imao obrambeni ton. “Pretražili smo jazbinu u kojoj je živio. Pretražili smo svaku prokletu kutiju i pukotinu u stanu. Zaplijenili smo mu auto na tri mjeseca, pa čak i skinuli jebene branike. Istražili smo staričinu kuću i garažu, čak sam natjerao FBI-eve da dovedu prokletog psa da onjuši cvjetnu lijehu, i zato ne pokušavajte tvrditi da sam zajebao.” Starkey osjeti kako joj glas postaje stroži i požali zbog toga. “Ništa ne pokušavam tvrditi, Muellere. Zvala sam samo jer nema mnogo bilježaka iz razgovora s njegovom najmodavkom ili poslodavcem.” “Nije se imalo što bilježiti. Stara vještica nije htjela s nama razgovarati. Brinula se samo da joj ne gazimo po cvjetnim gredicama.” “A što je s poslodavcem?” “Rekao je ono što kažu svi, da je iznenađen jer Dallas je bio tako normalan momak. Starkey, ovdje nosimo kaubojske čizme, ali nismo glupi. Samo se sjetite da taj kujin sin sjedi u Atascaderu zbog mene. Riješio sam svoj slučaj. Kad vi riješite svoj, nazovite me.” Spustio je slušalicu prije negoli je stigla odgovoriti, pa i ona bučno spusti svoju. Kad je digla pogled, otkrila je da Marzikova zuri u nju. “Lijepo izvedeno.” “Ma nek' se jebe.” “Danas si stvarno bijesna. Što ti je?” “Beth. Ne pitaj ništa.” Starkey je ponovno prelistala dokumentaciju o slučaju. Tennantova je najmodavka bila starica po imenu Estelle Reager. Poslodavac je bio čovjek po imenu Bradley Ferman, vlasnik trgovine naziva Robbie's Hobbies. Pronašla je njihove telefonske brojeve i oboje ih nazvala, doznavši da Robbie's Hobbies više ne radi. Estelle Reager pristala je s njom razgovarati. Starkey uzme torbicu i ustane. “Dođi, Beth. Idemo porazgovarati s tom ženom.” Marzikova se doimala šokiranom. “Ne želim ići u Bakersfield. Povedi Jogurta.” “Jogurt je zauzet snimkama.” “I ja sam. Još uvijek razgovaram s ljudima iz praonice.” “Uzmi svoje stvari i dovući guzicu u auto. Krećemo.” Starkey ode, ne pričekavši. Autocesta Golden State vodila je sjeverno iz Los Angelesa, presijecajući državu duž

velike ravnice Central Valley. Starkey ju je smatrala najboljom cestom u Kaliforniji ili uopće; duga, ravna, Široka i glatka. Mogao si namjestiti kontrolu brzine na osamdeset milja, staviti mozak na pašu i stići do San Francisca za pet sati. Do Bakersfielda trebalo je manje od devedeset minuta. Marzikova se durila, čvrsto vezana pojasom na suvozačkom mjestu, prekriženih ruku i nogu poput namrgođene šiparice. Starkey nije bila sigurna zašto je natjerala Marzikovu da dođe, požalivši zbog toga čim su se udaljile od Spring Streeta. Nijedna nije progovorila prvih pola sata, sve dok nisu stigle do klanca Newhall na vrhu doline San Fernando, a s lijeve strane pojavile su se velike pruge vlakića smrti i tornjevi zabavnog parka Magic Mountain. Marzikova se nelagodno promeškolji. Progovori prva. “Moja djeca žele tamo ići. Stalno to odgađam jer puno stoji, ali Isuse, stalno gledaju te proklete reklame, ljude na vlakićima smrti. U tim reklamama nikad ne kažu koliko to košta.” Starkey je pogleda očekujući da će Marzikova izgledati ljuto i ogorčeno, ali nije. Izgledala je umorno i nesretno. “Beth, želim te nešto pitati. Ono što si rekla za mene i Pella, zar je zaista tako očito?” Marzikova slegne ramenima. “Ne znam. Tek tako sam rekla.” “U redu.” “Nikad ne govoriš o svojem životu. Nekako sam mislila da ga nemaš.” Marzikova sada pogleda nju. “Mogu li ja sad tebe nešto pitati?” Starkey osjeti nelagodu, ali reče joj da može pitati sve što želi. “Kad si zadnji put bila s muškarcem?” “Kakvo strašno pitanje.” “Rekla si da mogu pitati. U redu je ako ne želiš o tome govoriti.” Starkey postade svjesna da su joj zaglavci pobijeljeli od stiskanja upravljača. Duboko udahne prisilivši se da se opusti. Nevoljko prizna da je htjela o tome razgovarati, iako nije znala kako. Možda je zato natjerala Marzikovu da dođe s njom. “Prošlo je mnogo vremena.” “Što čekaš? Misliš li da postaješ mlađa? Misliš li da ti dupe postaje sve manje?” “Ne znam.” “Ne znam što želiš jer nikad ne razgovaramo. Tu smo, jedine dvije žene u odjeljenju i nikad ne razgovaramo ni o čemu osim o prokletom poslu. Evo što ću ti reći, Carol: radiš ovaj prokleti posao, ali treba ti još nešto jer ovaj je posao sranje. Mnogo uzima, a ništa ti ne daje. Jednostavno je sranje.” Starkey je pogleda. Marzikine su oči bile mokre, treptala je. Starkey shvati da se

odjednom sve promijenilo; razgovarale su o Marzikovoj, a ne o Starkey. “Pa, reći ću ti što ja želim. Želim se udati. Želim razgovarati s nekim tko je viši od mene. Želim još nekoga u toj kući, pa makar provodio sve vrijeme na kauču, a ja mu budem morala donositi pivo i slušati kako prdi u tri ujutro. Dosta mi je samoće u kojoj mi je jedino društvo dvoje djece koja jedu krekere. Jebemu, toliko se očajnički želim udati da me vide na kilometar udaljenosti i pobjegnu.” Starkey nije znala što reći. “Žao mi je, Beth. Ideš na spojeve, zar ne? Naći ćeš nekoga.” “Nemaš ti pojma o tome. Mrzim ovaj jebeni posao. Mrzim svoj šugavi život. Mrzim to dvoje djece. Jesi li ikad čula nešto strasnije? Mrzim to dvoje djece i ne znam kako ih odvesti u Magic Mountain.” Marzikovoj ponestade snage pa utone u tišinu. Starkey je vozila, osjećajući se nelagodno. Vjerovala je da Marzikova nešto želi, kad je sve to rekla, ali nije znala što. Osjećala je da ju je iznevjerila. “Beth, slušaj.” Marzikova odmahne glavom, ne gledajući je, očito posramljena. I Starkey se sramila. “Ne idu mi dobro ženski razgovori. Žao mi je.” Zatim je zavladala tišina, svaka se izgubila u svojim mislima dok su se autocestom spuštale niz planine u veliki Central Valley. Kad se Bakersfield pojavio na praznoj zaravni, Marzikova napokon ponovno progovori. “Nisam mislila ozbiljno, ono u vezi s djecom.” “Znam.” Malo poslije napustile su autocestu, slijedeći upute koje im je dala Estelle Reager, dok se nisu našle ispred predratne ožbukane kuće između sporedne željezničke postaje južno od Bakersfielda i aerodroma. Gospoda Reager otvorila je vrata u trapericama, kariranoj košulji i radnim rukavicama. Naborana, isušena koža odavala je ženu koja je mnogo vremena provodila na suncu. Starkey je pretpostavila da je Mueller ušetao poput kauboja, misleći da može biti grub prema starici, koja se naljutila. A kad se naljuti, teško ju je udobrovoljiti. Starkey predstavi sebe i Marzikovu. Reagerova ih je gledala. “Dvije žene, ha? Vjerojatno se nijednom od lijenih muškaraca nije dalo voziti ovamo.” Marzikova se nasmije. Kad je Starkey opazila iskricu u Estellinim očima, znala je da će uspjeti. Gospođa Reager povela ih je kroz kuću i van kroz stražnja vrata u malo unutarnje dvorište, prekriveno prozirnom zelenom nadstrešnicom. Nadstrešnica je hvatala

sunčevo svjetlo, kupajući sve u zelenom sjaju. Prilaz je vodio uz kuću do garaže iza koje se nalazila uredna gostinjska kućica. Dobro održavani povrtnjak ispunjavao je vrt između unutrašnjeg dvorišta i gostinjske kuće. “Zahvalne smo vam što nas ovako primate, gospođo Reager.” “Pa, drago mi je što mogu pomoći. Iako ne znam što bih vam rekla. Ništa što već nisam rekla i prije.” Marzikova ode do ruba dvorišta pogledati gostinjsku kuću. “Ovdje je živio?” “O, da. Četiri je godine živio ondje, a boljeg mladića nisam upoznala. Vjerojatno to zvuči čudno, uzevši u obzir ono što sad znamo o njemu, ali Dallas je uvijek bio vrlo uviđavan i plaćao je stanarinu na vrijeme.” “Doima se praznom. Živi li sad tko u njoj?” “Prošle sam godine imala mladića, ali oženio se učiteljicom i trebalo im je nešto veće. Znate, vrlo je teško naći kvalitetne ljude u tom rasponu cijene. Mogu li pitati što pokušavate naći?” Starkey objasni svoje vjerovanje da Tennant još uvijek ima skladište sastojaka bombi. “Pa, ovdje nećete naći ništa slično. Policija je sve pretražila, to vam moram reći. Pretražili su mi cijeli vrt. Rado sam pomogla, ali nisu bili baš ljubazni.” Starkey je znala da su slutnje u vezi s Muellerom bile točne. “Ako želite pregledati njegove stvari, slobodno to učinite. Sve je ondje u garaži.” Marzikova se okrene, pogledavši Starkey. “Još uvijek imate Tennantove stvari?” “Znate, zamolio me da mu ih čuvam jer je u zatvoru.” Starkey pogleda garažu, a zatim gospođu Reager. “Te su stvari bile ovdje kad je policija pretraživala?” “O, da. U garaži su, ako želite pogledati.” Objasnila je da je Tennant nastavio plaćati najamninu za gostinjsku kuću tijekom prve godine koju je proveo u zatvoru, ali da joj je napokon pisao, ispričavši se što će morati prestati i pitajući bi li mogla sačuvati njegove stvari. Nije ih bilo mnogo. Samo nekoliko kutija. Starkey je zamolila staricu da ih ispriča i s Marzikovom otišla do garaže. “Ako kaže da možemo ući u garažu, to je u redu jer je u njezinu vlasništvu. Ali ako prekopamo kutije i nešto nađemo, moglo bi nam stvoriti probleme.” “Misliš li da nam treba nalog za pretres?” “Naravno da nam treba.” Trebat će im nalog za pretres, ali također su bile izvan svog područja djelovanja, losangeleska policija u gradu Bakersfieldu. Najlakše bi bilo nazvati Muellera i zamoliti

ga za telefonski nalog. Starkey se vrati gospođi Reager. “Gospođo Reager, želim da mi nešto objasnite. Je li policija već pregledala te stvari u vašoj garaži?” “Pa, bile su u gostinjskoj kući kad je došla policija. Rekla bih da su ih pregledali.” “U redu. Onda, rekli ste da vas je Tennant zamolio da mu spremite stvari. Jeste li ih vi upakirali?” “Tako je. Nije imao mnogo, samo odjeću i nešto onih filmova za odrasle. Njih nisam upakirala. Bacila sam ih kad sam ih pronašla. Namještaj je bio moj. Tada sam stan iznajmljivala namješten.” Starkey zaključi da pretraživanjem kutija neće postići ništa. Zapravo se nadala da će identificirati osobe kod kojih je Tennant možda spremio svoje sastojke prije uhićenja. “Jeste li poznavali neke njegove prijatelje ili poznanike?” “Nitko nikad nije došao ovamo, ako to pitate. Zapravo, povlačim to. Nekoliko je puta navratio jedan mladić, ali bilo je to mnogo prije Dallasova uhićenja. Mislim da su zajedno radili. U onoj hobističkoj trgovini.” “Koliko prije?” “O, davno. Prije barem jednu godinu. Mislim da su gledali one filmove, znate.” Marzikova izvuče tri crteža osumnjičenika. “Sliči li netko od ovih tom čovjeku?” “O Gospode, bilo je to tako davno i nisam obraćala pažnju. Ne bih rekla.” Starkey odustane, misleći da je vjerojatno u pravu. Marzikova upita: “Posao u hobističkoj trgovini bio je jedini kojim se Tennant bavio?” “Tako je.” “Je li imao djevojku?” “Ne. Barem koliko ja znam.” “A što je s Obitelji?” “Znala sam samo za njegovu majku. Znam da je umrla. Tennant je došao k meni i to mi rekao. Znate, srce mu je bilo slomljeno. Popili smo kavu i siroti je momak samo plakao.” Starkey nije razmišljala o majci. Mučilo ju je nešto u vezi s kutijama. “Tennant vam je nastavio plaćati stanarinu tijekom godine dana, čak i nakon što je završio u zatvoru?” “Tako je. Znate, mislio je da bi ga mogli pustiti i htio se vratiti. Nije htio da iznajmim kuću nekomu drugomu.” Marzikova podigne obrve. “Zamisli ti to. Je li trenutačno iznajmljena nekomu?”

“Ne. Nisam imala stanara još od zadnjeg mladića.” Starkey pogleda Marzikovu, a ova kimne. Obje su mislile isto, pitajući se zašto Tennant nije htio odustati od stana, iako ga nije mogao upotrebljavati. Ako Tennant sada nije plaćao najamninu i nije bio službeni stanar, mogle bi zakonito ući i pretražiti prostorije uz dopuštenje vlasnika. “Gospođo Reager, biste li nam dali dopuštenje da pogledamo unutra?” “Ne vidim zašto ne bih.” Gostinjska je kuća bila vruća, a zrak u njoj ustajao, sastojala se od velike glavne prostorije, kuhinjice, kupaonice i spavaće sobe. Namještaj je odavno uklonjen, osim kuhinjskog stola i stolica. Pod od linoleuma bio je izblijedio i prljav. Starkey se nije mogla sjetiti kad je zadnji put vidjela linoleum. Gospođa Reager stajala je na otvorenim vratima, objašnjavajući da jc njezin mu?, upotrebljavao prostoriju kao ured, dok su Starkey i Marzikova prolazile sobama, tražeći u podovima i lajsnama tajne pretince. Gospođa Reager gledala ih je zabavljeno. “Mislite li da je imao tajno skrovište?” “To se znalo događati.” “Policajci koji su bili ovdje tražili su isto. Pokušali su gledati ispod poda, ali ispod je betonska ploča. Nema ni podruma.” Nakon deset minuta ubadanja i gurkanja, Starkey i Marzikova složiše se da se nema što pronaći. Starkey je bila razočarana. Činilo se da je vožnja do Bakersfielda bila uzaludna, a trag koji je vodio do ciklonita došao je kraju. Marzikova reče: “Znate, gospođo Reager, ovo je zaista lijepa gostinjska kuća. Mislite li da bih mogla poslati svoje dvoje djece da žive s vama? Mogli bismo staviti metalne rešetke na prozore.” Starica se nasmije. Starkey upita: “Beth, možeš li se sjetiti još čega?” Marzikova odmahne glavom. Sve su pokrile. Starkey je i dalje mučilo pitanje Tennantova plaćanja najamnine, samo nije znala zašto. Nakon što su zahvalile gospođi Reager na suradnji, dok su prolazile kroz kapiju, Starkey se sjeti. Zaustavi se. Marzikova upita: “Što je?” “Taj je tip radio u hobističkoj trgovini. Nije mogao mnogo zarađivati. Što misliš, kako sije mogao priuštiti plaćanje stanarine dok je u zatvoru?” Vratile^su se uz kuću do stražnjih vrata. Kad se gospođa Reager ponovno pojavila, postavile su joj to pitanje. “Pa, ne znam. Majka mu je umrla baš godinu dana prije nego što se sve to zakuhalo. Možda je dobio nešto novca.”

Starkey i Marzikova vrate se u automobil. Starkey pokrene motor upalivši klimatizaciju. Sjetila se da je Mueller zabilježio da su Tennantovi roditelji pokojni, ali ništa više o tome nije napisano. “Dakle, ovo je propalo.” “Ne znam. Nešto mi pada na pamet, Beth.” “Opa. Svi u stav 'pozor'.” “Ne, slušaj. Kad je Tennantova majka umrla, mogao je naslijediti imanje, ili iskoristiti novac za najam drugog stana.” “Kad je moja majka umrla, dobila sam drek mi šibici." “To si ti, ali recimo da je Tennant nešto dobio. Kladim se u desel dolara da Mueller nije istražio vlasništvo.” Provedba istrage vlasništva mogla bi potrajati dan ili dva, ali gradski tužitelj mogao je to riješiti preko tužilačkog ureda okruga Bakersfield. Ako se nešto otkrije, ovi iz Bakersfielda pobrinut će se za nalog. Starkey se osjećala bolje dok su se vozile u Los Angeles, vjerujući da je pronašla nešto što će istragu održati na životu. Glavni pomoćnik rekao joj je da slučaj mora napredovati; sada, ako Kelso upita, mogla bi ga uputiti na smjer. Ako ona i Pell uspiju pronaći trag na Claudiusu, odlično, ali sad im nije trebao. Kad su stigle u Spring Street, Starkey je odlučila nazvati Pella. Rekla si je da je to zato što mora dogovoriti vrijeme za večerašnji posjet Claudiusu, ali na kraju shvati da se želi ispričati za svoje sinoćnje ponašanje. Zatim pomisli da se, ne, ne želi ispričati, nego želi drugu priliku da mu pokaže da je ljudsko biće. Još jednu priliku za život. Možda je pomogao razgovor s Marzikovom, iako su uglavnom razgovarale o Marzikovoj. Starkey je već s vrata vidjela da je na stolu čeka smeđa omotnica. Ležala je ondje poput znaka, privlačila joj pogled i vukla je k sebi. Krupnim slovima na adresnoj naljepnici pisalo je KROK-TV. Starkey osjeti čvor u želucu. Znala je da se radi o videosnimci po izbočinama na omotnici. Nakon što ju je naručila, smetnula ju je s uma. Odbijala je o tome misliti. A sad je bila tu. Starkey razdere omotnicu i izvuče kazetu. Na naljepnici je pisao datum. Ništa drugo, samo datum prije tri godine, kad je umrla. Bučno je i hrapavo disala, koža joj se ohladila i postajala još hladnija. “Carol?” Trebala joj je cijela vječnost da podigne pogled. Marzikova je stajala pokraj nje, nelagodna izraza lica. Mora da je vidjela datum i prepoznala ga. “Je li to ono što mislim da jest?”

Starkey bi odgovorila, ali nije nalazila glas. “Što ćeš s njom?” Njezin je glas dolazio s udaljenosti od milijun kilometara. “Pogledat ću je.” Marzikova joj dodirne ruku. “Želiš li da netko bude s tobom?" Starkey nije mogla odvojiti pogled od kazete. “Ne.” Dok se vozila kući iz Spring Streeta, u automobilu je osjećala prisutnost snimke. Ležala je na suvozačkom sjedalu poput uskrsla trupla, tako duboko dišući u želji da zrakom ispuni pluća što su dugo bila prazna da je prijetila opasnost da će potrošiti sav zrak u automobilu i ugušiti Starkey. Kad ju je promet prisilio da stane, pogledala ju je. Činilo se da joj snimka uzvraća pogled. Prekrije je aktovkom. Nije se odvezla ravno kući. Zaustavila se u kafiću, naručila veliku crnu kavu i popila je oslonjena na maleni pult koji je gledao na ulicu. Vrat i ramena bili su joj napeti poput metalnih vrpca; glava ju je boljela tako jako da joj se činilo da joj se oči drobe. Razmišljala je o lošim stolicama u Barrigan'su i kako bi joj dupli džin olakšao pritisak u očima, ali odbila je poći tamo. Rekla sije da neće; ovu će snimku pogledati trijezna. Svjedočit će trijezna događajima tog trenutka i svojim posljednjim trenucima sa Sugarom Boudreauxom. Bez obzira koliko strašno boljelo ili koliko bilo teško. Tog je dana bila trijezna. I sada će biti trijezna. Zaključila je da je najbolji način da to izvede ne žuriti kući i baciti se na gledanje vrpce, nego se ponašati kao da joj je život normalan. Bit će odmjerena. Bit će mehanička žena s mehaničkim osjećajima. Bila je istražitelj; ovo je bilo istraživanje sebe same. Bila je policijska detektivka; obavi svoj posao, ostavi ga u uredu, pođi kući i živi svoj život. Starkey se zaustavila u Ralphovoj samoposluzi. U kući nije bilo hrane pa je odlučila da je vrijeme za nabavku zaliha. Gurala je kolica duž prolaza, puneći ih hranom koju nikad nije jela i niti će vjerojatno ikad jesti. Lososom u limenci. Kukuruzom u gustom sosu. Prokulicom. Dok je stajala u redu na kasi, izgubila je tek, ali svejedno je kupila hranu. Kojeg će joj vraga kukuruz u gustom sosu? Počela se boriti protiv moćne čežnje za pićem čim je stupila kroz vrata. Rekla je sebi da je to navika, naučeni uzorak ponašanja. Dođeš kući, popiješ piće. U njezinu slučaju, nekoliko njih. Reče: “Poslije.” Ponijela je aktovku i tri vrećice namirnica u kuhinju. Opazila je da na sekretarici ima dvije poruke. Prva je bila Pellova, koji je pitao zašto se nisu čuli i ostavio broj

svojeg dojavljivača. Isključila ga je iz misli; sada joj nije trebao ovdje. Drugi je poziv bio Marzikovin. “Hm, Carol, ja sam. Hm, slušaj, mmmm, zovem samo da vidim jesi li dobro. Hm, da. Dobro. Hm, vidimo se.” Starkey ju je preslušala dvaput, duboko dirnuta. Ona i Beth Marzik nikad nisu bile prijateljice niti su imale mnogo toga zajedničkog u osobnim životima. Pomislila je da će je poslije nazvati i zahvaliti joj. Poslije. Spustila je kazetu na kuhinjski stol, a zatim počela slagati namirnice. Popila je čašu vode, pritom pogledavajući kazetu, zatim oprala čašu i stavila je na pult. Kad su i zadnje namirnice bile pospremljene, uzela je kazetu i odnijela je u dnevnu sobu te stavila u videorekorder. Naglo se prisjeti Marzikine ponude da bude uz nju. Ponovno je razmislila, ali znala je da je to samo još jedan trik da izbjegne gledanje snimke. Pritisnula je dugme za pokretanje. Na zaslonu se pojaviše šarene pruge. Sjedila je prekriženih nogu na podu pred televizijom. Još je uvijek bila u odijelu; nije skinula jaknu niti izula cipele. Nije se sjećala trenutka kad su na mjesto događaja stigli snimatelji KROK-a; kad su počeli snimati ili koliko su dugo snimali. Možda su snimili sve, a možda i samo kraj. Sjetila se da je snimatelj stajao na njihovu kombiju. To je bilo sve. Kamera je bila na kombiju i imala pogled na sve. Snimka počne. Pritezala je remene na Sugarovu zaštitnom odijelu. Ona je već bila potpuno odjevena, osim kacige. Buck Daggett i drugi nadzorni narednik Win Bryant, koji je sad bio u mirovini, bili su u stražnjem dijelu kamioneta i pomagali im. Starkey otad nije nosila zaštitno odijelo, ali sada je osjećala njegovu težinu, debljinu i vrućinu u njemu. Čim bi ga navukli, vraćalo bi vam tjelesnu toplinu, kuhajući vas. Starkey, visoka i atletski građena, težila je šezdeset kilograma; zaštitno odijelo težilo je četrdeset tri kilograma. Bilo je pravi teret. Njezina je prva misao bila: Zašto izgledam tako mrgodno? Izraz lica bio joj je mračan, gotovo prijeteći. Sugar se, naravno, smiješio osmijehom filmske zvijezde. Jednom, nedugo nakon što su počeli spavati zajedno, priznala mu je da se nikad ne boji dok obrađuje bombu. To je zvučalo tako nalik na macho sranja da je morala smoći hrabrosti da to kaže, ali bila je istina. Mislila je da s njom nešto nije u redu jer se tako osjeća. Sugar je, sa svoje strane, priznao da je tako užasnut da, čim prime poziv, proguta sredstvo za zatvaranje da se ne usere u odijelo. Dok je gledala snimku, Starkey pomisli kako Sugar izgleda opušteno, a ona uplašeno. Čudno kako ono što vidiš nije uvijek ono što jesi. Razgovarali su. Iako se na snimci čuo zvuk, mogla je čuti samo zvukove iz okoline oko mikrofona. Što god da su si ona i Sugar govorili, bilo je predaleko da bi mikrofon to uhvatio. Mora da je Sugar rekao nešto smiješno; vidjela je da se smije.

Daggett i Bryant pomogli su im staviti kacige, a zatim Sugaru pružili real-time. Sugar ju je pljesnuo po kacigi, ona njega isto, a zatim su oteturali prema prikolici poput dvojice astronauta što hodaju svemirom. Vidno polje pružalo joj je pun pogled na prikolicu, drveće što se nad nju nadvilo i odličan pogled na guste azaleje koje su sačinjavale neprobojan, isprepleten zid oko prikolice. Sugar je odsjekao dio grmlja na prethodnom izlasku, ostavivši prolaz za probijanje. Sada dok je gledala, vidjela je da svatko od njih pokazuje na drugi dio grma, odlučujući kako da priđu napravi. Plan je bio da Starkey drži grane da bi Sugar mogao snimiti real-timeom. Starkey je gledala događaje uz osjećaj odvojenosti koji ju je iznenadio. Sugaru je preostalo manje od trideset sekundi života. Prva se nagnula u grm, koristeći se težinom odijela da joj pomogne razgrnuti grane. Gledala je samu sebe kako odstupa, a zatim se ponovno vraća da zauzme bolji položaj. Nije se toga sjećala i čudila se tomu. Prema svojem sjećanju, nije učinila taj drugi pokret. Sugar se nagnuo pokraj nje s real-timeom i u tom je trenutku kamera poskočila zbog potresa, ne jakog, već prokleto slabog prema losangeleskim standardima, 3,2 sa središtem sjeverno od njih, u Newhallu. Slika je poskočila i čula je kako snimatelj mrmlja. “Hej, je li to bio -?” Zvuk detonacije bombe nadglasao je njegove riječi. Na televiziji se začuo oštar prasak, poput hica iz puške. Dogodilo se tako brzo da je Starkey vidjela samo bljesak svjetla i real-time kako se lijeno vrti oko svoje osi u zraku. Ona i Sugar ležali su na tlu. Iza kamere čuli su se uzvici i grozničavi krici. “Moraš ovo snimiti! Nemoj zajebati! Nastavi snimati!” Slika je bila malena i udaljena. Kao da gleda nekoga drugoga. Pritrčali su im Daggett i Bryant, Daggett k njoj, a Bryant Sugaru. Buck ju je odvukao od prikolice. U školi za obuku pirotehničara neprestano su tupili o sekundarnoj eksploziji. Kad bi došlo do eksplozije, moglo je doći i do druge, pa je bilo nužno ukloniti ozlijeđene iz te zone. Starkey nije imala pojma da su je micali. Bila je mrtva kad se to dogodilo. Snimka je trajala još devet minuta. Pritrčali su bolničari, skinuli im zaštitna odijela i radili na oživljavanju. U svojim snovima, Starkey se nalazila ispod svoda od grana i lišća koje joj je poput čipke prekrivalo lice, ali sad je vidjela da iznad nje nije bilo ničega. U snovima je bila dovoljno blizu Sugaru da ga može dodirnuti. Sada je vidjela da su bili udaljeni desetak metara, zgnječeni poput pokidanih lutaka, a dijelio ih je zid od znojnih bolničara koji su psovali i očajnički ih nastojali spasiti. U tom trenutku nije bilo ljepote. Snimka je naglo završila kad su u kadar ušla kola hitne pomoći.

Starkey premota snimku do mjesta gdje ona i Sugar leže na zemlji i pritisne dugme stanke. Dotakne ekran gdje je ležao Sugar. “Siroti mali. Siroti moj mali.” Nakon nekog vremena premota snimku, izvadi je iz videorekordera i ugasi televizor. Tijekom te večeri dvaput je zazvonio telefon. Oba je puta pozivatelj ostavio poruku. Nije se potrudila provjeriti ih. Pošla je u krevet bez pića i čvrsto spavala bez snova.

Nedvojbena sudbina “A vi ste?” “Alexander Waverly, odvjetnik. Telefonirao sam u vezi s Dallasom Tennantom.” Čuvar prouči iskaznicu Kalifornijske odvjetničke komore i vozačku dozvolu, a zatim mu ih vrati zabilježivši nešto u dnevniku. “Dobro. Vi ste Tennantov novi odvjetnik.” “Da, gospodine. Zvao sam da dogovorim razgovor.” “Jeste li i prije posjećivali klijente u Atascaderu, gospodine Waverly.” “Ne. Nikad prije nisam bio u ovakvoj ustanovi. Moja specijalnost su nesavjesno liječenje i psihički poremećaji.” Čuvar se nasmiješi. “Mi ovu 'ustanovu' zovemo zatvorom. Ali ako pitate mene, više sliči ladanjskom klubu. Pitat ćete Tennanta zašto je lud?” “Pa, tako nešto, ali ne bih smio o tome razgovarati s vama, zar ne?” “Ne, čini mi se. U redu, trebate se potpisati ovdje i ovdje u evidenciji. Morat ću vam pregledati aktovku, a onda ćete proći kroz detektor metala, može?” “U redu.” “Imate li oružje ili kakve metalne predmete?” “Danas ne.” “Mobitel?” “Da. Smijem li unijeti mobitel?” “Ne, gospodine. Dojavljivač smijete, ali mobitel ne. Pričuvat ćemo vam ga ovdje. A magnetofon?” “Da. Imam ovaj mali magnetofon. Smije ga se imati, zar ne? Vrlo loše pravim bilješke.” “Magnetofon može. Samo ga moram pogledati, ništa više.” “U redu, ali što se tiče mojeg mobitela, što ako mi jave na dojavljivač da moram obaviti poziv? Suradnik mi je na sudu.” “Javite nam, i odvest ćemo vas do telefona. Neće biti problema.” Potpisao se u evidenciju kako mu je rečeno, pazeći da rabi svoju kemijsku, da ne

dira stol, dnevnik ili išta drugo s čega bi se mogli laserom uzeti otisci prstiju. Nije se trudio gledati dok mu je čuvar pregledavao aktovku i magnetofon. Umjesto toga prošao je kroz detektor metala, smiješeći se čuvaru koji je čekao s druge strane. Zamijenio je mobitel aktovkom i magnetofonom, a zatim krenuo za drugim čuvarom kroz dvostruka staklena vrata i kroz hodnik do druge zgrade. Znao je da ga je snimila sigurnosna kamera. Videosnimku će pregledati i reproducirati njegovu sliku, ali uzdao se u svoju sposobnost maskiranja. Neće nikad uspjeti prepoznati njegov pravi lik. John Michael Fowles doveden je u sobicu za razgovor gdje je već čekao Dallas Tennant. Sjedio je za stolom, prekrivajući zdravom rukom ozlijeđenu kao da se srami. Tennant se stidljivo nasmiješi, zatim se zaboravi i spusti zdravu ruku na debelu bilježnicu s izrescima. Čuvar reče: “Vaš je na pola sata, gospodine Waverly. Ako nešto trebate, bit ću za stolom u hodniku. Samo se navirite na vrata i viknite.” “U redu je. Hvala vam.” John je čekao da se vrata zatvore, a zatim spustio aktovku na stol. Široko se nasmiješio Tennantu, raširivši ruke. “Ta-dam! Gospodin Crveni vama na usluzi.” Tennant polako ustane. “Ovo je... počast. Tako je, prava počast. Jedino se tako može opisati.” “Znam. Svijet je čudesan, zar ne, Dallas?” Tennant mu pruži ruku, ali John je ne prihvati. Smatruo je Tennantovu osobnu higijenu nedovoljnom. “Ne rukujem se, stari moj. Koliko ja znam, upravo si se igrao sa samim sobom, dirao pišu, družio se sa svojom zvijeri, znaš na što mislim.” Kad je Tennant shvatio da se John neće rukovati, gurnuo je tešku bilježnicu preko stola. Njegovo nespretno, traljavo ponašanje u Johnu probudi želju da ga šutne. “Htio bih ti pokazati svoju knjigu. U njoj si, znaš?” John zanemari bilježnicu. Skinuo je sako, presavio ga preko naslona stolice, a zatim otkopčao pojas. Stopalom je odmaknuo stolicu. “Doći ćemo do knjige, ali najprije mi moraš reći o ciklonitu.” Tennant je gledao Johna poput psa koji čeka da mu gospodar zagrabi hranu. “Jesi li ga donio? Jesi li donio ono o čemu smo razgovarali?” “Ne moraš sliniti, Dallas. Misliš li da se razodijevam jer ti želim pokazati pišu?” “Ne. Ne, žao mi je.” “Gospodin Crveni je čovjek od riječi. Upamti to. Očekujem da ćeš i ti biti čovjek od riječi, Dallas. To mi je vrlo važno, kao i za naš budući odnos. Nećeš se zanijeti i hvaliti svima da te Gospodin Crveni došao posjetiti, zar ne?” “Ne. O, ne, nikad.”

“Učini to, Dallas, i vraški ćeš požaliti. Samo te upozoravam, dobro? Želim da to bude jasno.” “Razumijem. Kad bih rekao, više me ne bi mogao doći posjetiti.” “Tako je.” John se nasmiješi, potpuno siguran da Dallas Tennant neće moći izdržati do kraja tjedna, a da nekome ne kaže za njihov susret. John se za to pripremio. “Policija je već bila ovdje, i, znaš, mogli bi se vratiti. Ne želim da za to doznaš i pomisliš da sam im nešto rekao. Ne mogu ih spriječiti da dolaze.” “U redu je, Dallas. Ne brini se za to.” “Došli su zbog ciklonita. Ništa im nisam rekao.” “Dobro.” “Jedna je od njih bila žena. Zove se Carol Starkey. I ona je u mojoj knjizi. Bila je pirotehničarka.” Tennant gurne bilježnicu preko stola, očajnički želeći da je John pogleda. “Nije bila sama. Dovela je agenta Odjela za vatreno oružje po imenu Pell ili Teli, tako nekako.” “Jack Pell.” Tennant iznenađeno pogleda. “Poznaješ li ga?” “Moglo bi se tako reći.” “Bio je zao. Zgrabio me za ruku. Ozlijedio me.” “Ma, jednostavno ih zaboravi. Ti i ja imamo ovdje svojih poslića.” John spusti hlače, povuče gaće i s prepona odlijepi dvije plastične vrećice. U jednoj je bila rijetka siva masa, a u drugoj fini žuti prah. John ih stavi na Tennantovu knjigu. “Kad ovo eksplodira, probudit će se svi u okolici.” Tennant je ispipao svaku vrećicu, proučavajući sadržaj kroz prozirnu plastiku. “Što je to?” “Trenutačno je to samo nekoliko kemikalija u vrećicama. Kad ih smiješaš s malo amonijaka, onako kako ću ti reći, Dallas, dobit ćeš ono što mi u svojem zanatu nazivamo vrlo opasnim eksplozivom: amonijev pikrat.” Tennant je približio dvije vrećice kao da zamišlja kako se miješaju. John ga je pažljivo gledao tražeći pokazatelje da Tennant zna što drži u rukama. Vjerovao je da je Tennant čuo za amonijev pikrat, ali vjerojatno nije s njim imao iskustva. Računao je s tim. “Nije li to ono što nazivaju eksplozivom D?” “Da. Dobar je i stabilan, ali vraški moćan. Jesi li ikad prije radio s D-om?” Dallas ponovno razmisli o kemikalijama, a zatim odloži vrećice. “Ne. Kako ga aktiviram?”

John se široko nasmiješi, zadovoljan Tennantovim neznanjem. “Lako je, kao upaliti šibicu, Dallas. Vjeruj mi, nećeš se razočarati.” “Neću im reći odakle mi. Obećajem. Neću reći.” “Ne brinem se zbog toga, Dallas. Nimalo. Sada mi reci tko ima ciklonit, a ja ću ti onda reći kako da ovo smiješaš.” “Neću zaboraviti ovo, Gospodine Crveni. Pomoći ću ti kako god mogu. Ozbiljno to mislim.” “Znam da hoćeš, Dallas. Sada mi reci za ciklonit, a ja ću ti dati moć nad životom i smrću koja se nalazi upravo u tim vrećicama.” Dallas Tennant ugurao je obje vrećice sprijeda u hlače, a zatim rekao Gospodinu Crvenom tko ima ciklonit. Kasnije se John polako odjavio, ali kad se našao u automobilu i kad je prošao ulaz s osiguranjem, počeo je juriti prema autocesti. Natjerao je Tennanta da obeća da neće miješati sastojke barem dva dana, ali nije u to vjerovao, kao što nije vjerovao da Tennant neće nikome reći za posjetu. Znao je da će Dallas izmiješati proklete tvari čim bude moguće; luđak poput Tennanta nije se mogao suzdržati. John je na to i računao jer je lagao o kojim kemikalijama se radi i kako će reagirati. Nisu bile eksploziv D i bile su sve samo ne stabilne. Jedino je tako mogao biti siguran da će Tennant šutjeti.

11. STARKEY SE PROBUDILA RANO, KAO I OBIČNO, ALI BEZ ONOG UČESTALOG osjećaja tjeskobe. Spravila je šalicu instant kave, a zatim sjedila u kuhinji pušeći, pokušavajući shvatiti kako se osjeća u vezi sa snimkom. Znala je da se osjeća drukčije, ali nije bila sigurna kako. Nije bilo otkrivenja, iznenađenja ni skrivenih istina koje treba pronaći. Nije svjedočila svojoj ili Sugarovoj greški koja bi zapečatila prokletstvo krivnje, ali ni junačkom činu koji bi je otklonio. Napokon shvati. Svaki dan tijekom tri godine teren za prikolice visio joj je za vratom poput jarma, bio joj je izravno u mislima. Sad se teren za prikolice udaljio. Starkey se istuširala, odjenula isto odijelo koje je nosila jučer, a zatim izašla i namjestila automobil tako da su farovi osvjetljavali grm gardenija pokraj njezine kuće. Odrezala je tri cvijeta. Losangelesko nacionalno groblje u Westwoodu nije se otvaralo prije šest sati ujutro, ali Starkey je pronašla čuvani, pokazala mu iskaznicu i rekla da mora ući. Bio je to starac, nesiguran i kolebljiv, ali Starkey ga je gledala tupim murjačkim pogledom dok nije popustio.

Starkey nije bila prava osoba za posjećivanje mrtvih. Imala je problema s pronalaženjem Sugarova groba, svjetlost njezine baterijske svjetiljke skakutala je preko jednoličnih bijelih spomenika poput izgubljenog psa koji pokušava pronaći gospodara. Dvaput je prošla pokraj njega, zatim se vratila, pronašla ga i položila gardenije pod njegovo ime. Sugar je odrastao uz miris gardenija u Louisiani. Htjela mu je reći nešto o tome da život teče dalje, ali nije znala ima li se zaista što reći. Ipak znala je da će to reći više sebi nego njemu. Takav je život. Konačno, Starkey duboko udahne. “Bili smo baš dobri, Shug.” Stari čuvar bez riječi ju je gledao iz svoje kućice dok je odlazila s groblja, vozeći se u početak dana. Starkey je provela prvih sat vremena u Spring Streetu dovodeći u red svoj dnevnik slučajeva, a zatim je sastavila popis poslova koje mora obaviti s Marzikovom i Jogurtom. Jogurt je stigao prije Marzikove, prilazeći joj oprezno kao da očekuje da će ured zasuti paljbom. Starkey je iz izraza njegova lica pogodila da mu je Marzikova rekla za snimku. Osjećala se razočaranom, ali takva je bila Marzikova. “Jutro, Carol. Hm, kako si?” “Dobro sam, Jorge. Hvala.” “Je li sve u redu?” “Vidjela sam snimku. Dobro sam je podnijela.” Jogurt nervozno kimne. “Pa, ako mogu što učiniti...” Starkey ustane i poljubi ga u obraz. “Drag si čovjek, Jorge. Hvala ti.” Jogurt pokaza goleme bijele zube. “A sad se gubi i pusti me da radim.” Jogurt se nasmije i vrati se za svoj stol. Još uvijek se smijao kad zazvoni Starkeyin telefon. “Detektivka Starkey.” “Warren Mueller pri telefonu, iz Bakersfielda.” Starkey se iznenadila i to mu je rekla. Upita ga zašto zove. “Vaši su ljudi naložili našem gradskom tužilaštvu da provede istragu vlasništva Tennantove majke, žene po imenu Dorthea Tennant.” “Tako je.” “Bili ste u pravu, Starkey. Htio sam vam osobno to javiti. Upravo stojim pred njezinom kućom. Stara je gospođa umrla i ostavila dvoetažnu kućicu koja još uvijek glasi na njezino ime. Tennant vjerojatno nikad nije sudski ovjerio oporuku.”

Starkey osjeti golemu navalu energije. Marzikova je ušla dok je Mueller to govorio. Starkey je pozove kretnjom, prekrivši rukom slušalicu da bi joj rekla vijest. “Zovu iz Bakersfielda. Pogodile smo, Beth. Tennant ima vlasništvo.” Marzikova likujući stisne šaku. Mueller reče: “Što? Nisam vas čuo?” “Govorila sam ljudima oko sebe. Slušajte, Mueller, morate poslati na teren svoj Odred za eksplozive. Na mjestu događaja možda ima eksplozivnih materijala -” Mueller je prekine. “Lakše malo, detektivko. Preduhitrili smo vas. Ne samo da ste pronašli vlasništvo, nego ste pronašli i radionicu. Tu je čuvao svoju robu, Starkey. Naši pirotehničari sada čuvaju lokaciju.” Jogurt i Marzikova širili su ruke, htjeli su znati što se događa. Zamolila je Muellera da pričeka i rekla im što je doznala, a zatim se vratila Muelleru. “U redu narednice, slušam vas. Što mi imate reći?” “Njegova je majka živjela u dvoetažnoj kućici. Jedan je stan prazan, ali u drugom žive neki ljudi.” “Isuse! Zar mu je radionica bila pokraj njih?” Starkey pomisli kako je Tennant na taj način pribavljao novac da bi nastavio plaćati najamninu za vlastiti stan čak i iz zatvora. “Ne, nije tako. Ima preuređenu garažu iza kuće, koju je držao zaključanom. Tu je čuvao robu.” “Jeste li našli ciklonit?” “Nismo, ali smo pronašli nešto TNT-a i desetak kilograma salitre.” “Nadamo se dokazu koji povezuje Tennanta s izvorom ciklonita. Ovo se nadovezuje izravno na istragu o Silver Lakeu, Muellere. Ako pronađete nešto poput dokumenata, korespondencije, slika, bilo kakav trag, želim da se to čuva. Odvest ću se tamo da to pregledam.” “Može, ali ima još toga. Ljudi koji žive u kući rekli su da se prije nekih mjesec dana netko motao naokolo.” “Čekajte. Netko je ušao u radionicu?” “Nisu vidjeli da ulazi ili napušta zgradu. Vidjeli su samo da se neki tip mota uokolo. Starac koji živi u kući viknuo je za njim, ali tip je pobjegao preko ograde. Svjedok kaže da je izgledao kao da nešto nosi.” “Mislite da je to bio ciklonit?” “Pa, ako je ciklonit bio unutra, mogao ga je uzeti.” “Jeste li dobili opis?” “Bijelac između četrdeset i pedeset godina, visine između sto sedamdeset pet do sto osamdeset centimetra s bejzbolskom kapom i sunčanim naočalama.”

Prekrila je slušalicu da to prenese Marzikovoj i Jogurtu. Na vijest o muškarcu s bejzbolskom kapom pljesnuše se rukama. “Naredniče, imamo sličnog osumnjičenika iz Silver Lakea. Ako vam faksiramo crtež, biste li ga mogli pokazati tim ljudima i vidjeti što će reći?” “Naravno.” “Možete li mi dati broj svojeg faksa?” Starkey proslijedi broj Marzikovoj, a zatim se vrati Muelleru. “Još samo nešto. Je li bilo tragova nasilnog ulaska? Je li tip morao provaliti da bi ušao?” “Znam što hoćete reći. Ne. Tennant je zaključao prostoriju s nekoliko jakih lokota marke Yale. Morali smo ih presjeći armiračkim škarama. Nije bilo provaljeno. Pa, ako je taj tip ušao i uzeo ciklonit, imao je ključ.” Starkey se nije mogla sjetiti što da još pita. “Mueller, znam da me niste morali nazvati. To pokazuje da imate stila.” “Pa, bili ste u pravu, Starkey. Možda sam tvrdoglav, ali sam i kavalir.” “Jeste. Ovo je dobro obavljen posao, naredniče. Bit će nam od pomoći ovdje.” Mueller se nasmija. “Pa zar nije? Mislim da smo vi i ja najbolji policajci koji su ikad kročili zemljom.” Starkey se smiješila dok je spuštala slušalicu. Marzikova reče: “Jebote! Nismo li opaki detektivi?” Starkey zamoli Jogurta da im dogovori gledanje izoštrene snimke. Htjela ju je vidjeti čim prije jer je sličan opis muškarca s bejzbolskom kapom povećavao vjerojatnost da je bombaš pozivatelj broja 112. Imala je snažan osjećaj da će na snimci biti muškarac u košulji dugih rukava. Ako je Jogurt bio u pravu u vezi s pogledom od tristo šezdeset stupnjeva, morao je biti. Morao je biti u krugu od devedeset metara da aktivira bombu. Čim je Jogurt to riješio, Starkey obavijesti Kelsa, a zatim pozove na dojavljivač Jacka Pella. Osjetila je snažni nagon da podijeli vijest s njim, što je iznenadi. Zauzvrat mu je ostavila broj svojeg dojavljivača. Zgrada postprodukcije bila je blok južno od Melrosea, u zoni punoj japanskih turista i trgovina rabljenom odjećom. Starkey i Santos zajedno su se odvezli onamo, a u predvorju ih je dočekao mršavi mladić po imenu Miles Bennell. Starkey reče: “Hvala vam što ste pronašli vremena za nas.” Bennell slegne ramenima. “Pa, pokušavate riješiti zločin. To je vjerojatno važnije od montaže reklame za toaletni papir.” “Ponekad jest.” Razmišljala je kako želi da i Lester vidi snimku, a vjerojatno i Buck Daggett. Upitala

je Bennella bi li mogli dobiti kopiju snimke kad odu. “Mislite, za gledanje na kućnom rekorderu?” “Tako je.” Bennell je izgledao povrijeđeno. “Pa, mogu snimiti takvu kopiju, ali izgubit ćete rezoluciju. Zato ste je morali doći pogledati ovamo. Znate li uopće kako izoštravamo?” “Ja ne znam programirati ni svoj videorekorder.” “TV-slika sastavljena je od točkica koje se zovu pikseli. Kad uvećamo slike na snimci, zamute se jer se pikseli, koji sadrže zadanu količinu podataka, rašire i podaci se raspu. Uzmemo taj piksel, razbijemo ga u manje piksele, a zatim računalom dopunimo sadržaj koji nedostaje. Pomalo sliči pravljenju televizora visoke rezolucije u obrnutom smjeru.” “Hoćete reći da računalo jednostavno bojom popuni prostor?” “Pa, zapravo ne. Računalo izmjeri razliku između svjetla i tame, odredi gdje su linije sjena i zatim rasvijetli svijetla mjesta, a tamna zatamni. Dobijete zaista oštre linije i koncentrirane boje.” Starkey nije shvaćala što govori, a nije niti marila. Zanimalo ju je samo djeluje li. Prošli su dugim hodnikom pokraj drugih odjeljaka za montažu snimki, iz kojih je mogla čuti glasove s popularnih TV-serija, a zatim ušli u mračnu prostoriju gdje se pred skupinom televizijskih monitora nalazila upravljačka ploča. Soba je mirisala na tratinčice. “Koliko snimke imamo?” “Osamnaest minuta.” Starkey se iznenadi. “Od skoro šest sati dobili smo samo osamnaest minuta?” Bennell je sjeo za upravljačku ploču i pritisnuo jedno od zelene svijetleće dugmadi. Na središnjem TV-zaslonu bljesne slika šarenih pruga. “Ako su u kadru bila samo dvojica pirotehničara, izrezali smo ga. Takav je bio veći dio snimke. Vidjet ćemo samo promatrače kad kamera promijeni kut ili kad se helikopteri pomaknu s položaja.” Starkey se sjećala da je to vidjela kad je sama pregledavala snimke. “U redu. Što ćemo onda vidjeti?” “Kratke isječke. Kad god se u kutu snimke pojavilo mnoštvo ili ljudi koji se skrivaju iza zgrada, izrezivali smo takve kadrove. To smo izoštrili. Također, imali smo sreće s uglovima. Jorge je rekao da ste uglavnom željeli vidjeti cijeli vidokrug.” “Tako je.” “Mislim da nam je to uspjelo, zbog snimanja iz različitih helikoptera. Tražite muškarca s bejzbolskom kapom i sunčanim naočalama, zar ne?”

“Tako je, u košulji dugih rukava.” Starkey stavi crtež fotorobota na upravljačku ploču da ga Bennell vidi. “Hej, pa izgleda kao moj sustanar.” “Je li vaš sustanar nedavno bio u Miamiju?” “Nije. Ne ustaje iz kreveta.” Bennell nastavi namještati upravljačku ploču. “Imamo dva tipa s kapama, to vam odmah mogu reći. Da vidimo kako izgledaju. Mogu usporavati i ubrzavati kako želite. Možemo zaustaviti kadar. Kad ga zaustavimo, činit će se da je izgubio na jasnoći, ali mogu to riješiti.” Pritisne drugo dugme i snimka počne. Slika je bila hiperrealistične kvalitete pa Starkey pomisli kako predmeti na slici izgledaju metalno. Modra je boja bila blistava; siva je gotovo sjala; Njene su bile jasno definirane poput sjena na Mjesecu. Santos reče: “Izgleda poput slike Maxfielda Parrisha.” Bennell se nasmiješi. “Tako je, stari. U redu, ostavio sam nekoliko uvodnih sekundi da vam se oči stignu naviknuti na švenkanje. Vidite, trenutačno nema nikoga osim murjaka -” “Zove se Riggio.” “Oprostite, policajca Riggia. Sad, gledajte, kamera će se pomaknuti.” Kut snimanja naglo se pomakne, prikazavši nekoliko ljudi što su se okupili iza policijske trake sjeverno od Sunset Boulevarda pokraj gvatemalske samoposluge. Starkey prepozna orijentire koje je zabilježila kad je koracima mjerila udaljenosti. Ljudi koje je vidjela bili su unutar te udaljenosti i stoga je ondje mogao biti i bombaš. Tehničar zaustavi snimku, a zatim upravljačkom ručicom izoštri sliku. Santos pokaže neki lik. “Evo ga. Muškarac s kapom.” Starkey izbroji osmero ljudi u tom dijelu mnoštva. Kvaliteta slike i dalje je bila nejasna, ali mnogo oštrija od one na njezinom televizoru kad je bila pripita od previše džina. Čovjek kojeg je Santos pokazao nosio je smeđu ili crvenu kapu sa štitnikom prema naprijed. Lester Ybarra opisao je čovjeka s plavom kapom, poput one Dodgersa, ali Starkey je imala dovoljno iskustva s očevicima da bi znala da to malo znači. Bilo je lako sjetiti se pogrešne boje. Zbog kuta snimanja bilo je nemoguće vidjeti nosi li muškarac sunčane naočale ili košulju dugih rukava. Starkey upita: “Zadržava li se kadar dugo na ovim ljudima?” Bennell provjeri fascikl s bilješkama. “U kadru su šesnaest sekundi.” “Ubrzajmo ga da vidimo što će se dogoditi. Želim vidjeti ruke tog tipa, ako ih imamo.”

Bennell joj pokaza velik brojčanik na upravljačkoj ploči za kontrolu tijeka kadra. “Evo, možeš ubrzati i usporavati kako želiš okrećući ovaj brojčanik. U smjeru kazaljke na satu je ubrzanje. Ako se hoćeš vratiti, okreni u drugom smjeru.” Pri prvom pokušaju Starkey okrene previše i snimka se ubrza, zamutivši se. Tehničar je vrati i ponovno joj prepusti ručicu. Drugi je put išlo bolje. Nakon dvanaest sekundi kadra, čovjek s kapom se okrenuo da pogleda čovjeka iza sebe i vidjelo se da nosi košulju kratkih rukava. Skoro sat vremena premotavali su i ubrzavali snimku, izolirajući svakoga u vidokrugu. Napokon, Santos je morao mokriti. Starkey najavi puš-pauzu i dok je pušila na parkiralištu, zazuji joj dojavljivač. Osjeti navalu uzbuđenja kad vidje da je to Pell. Na vratima se pomoli Santosova glava. “Spremni smo za pokret, Carol.” “Dolazim za minutu.” Nazvala je Pella s prednjeg sjedala svojeg automobila i rekla mu što je Mueller našao u Tennantovoj radionici. Kad mu je to prenijela, zavladala je tišina dok nije rekla: “Pell, slušaj, prošli put si donio pizzu. Danas ću se ja pobrinuti za večeru.” Mislila je da će odbiti ili spomenuti ono što je rekla sinoć, ali neko je vrijeme vladala mukla tišina dok je on konačno ne prekine. “Kad hoćeš da dođem?” “Može oko sedam?” Kad su završili razgovor, Starkey se zapita kojeg to vraga čini. Nije namjeravala spominjati večeru niti se naći s Pellom; izgovaranje toga ju je iznenadilo koliko je vjerojatno iznenadilo i Pella. Starkey popuši cigaretu do kraja, a zatim se vrati u odjeljak za montažu snimki. Gledanje osamnaest minuta izoštrene snimke potrajalo je skoro dva sata. Dok su obrađivali isječke, Starkey je nacrtala kartu preostalih orijentira u vidokrugu i, kad su završili, bila je zadovoljna što imaju pogled od tristo šezdeset stupnjeva na mjesto zločina i prilično potpunu sliku svakoga unutar maksimalnog dometa radioodašiljača. Ali bila je i razočarana jer nisu našli čovjeka s bejzbolskom kapom. Završili su sa širokim kadrom koji je prikazivao najveći dio tog područja. Riggio se sagibao nad bombom trenutak prije detonacije. Buck Daggett stajao je pokraj Suburbana. Parkiralište je izgledalo prostrano i prazno. Starkey je prekrižila ruke i zaključila da ih ova potraga nije dovela nigdje. Santos je izgledao snuždeno. “Bio sam siguran da će biti ondje. Morao je biti.” “I jest, Jorge. Negdje. Ako je skinuo kapu i zavrnuo rukave, mogao bi biti bilo koji od ovih ljudi, a mi ne bismo znali, ali mora biti tu negdje.” Bennell je izgledao razočarano koliko i Santos. Trudio se da izoštri snimku i htio je

sudjelovati u rješavanju slučaja. “Mogao bi biti s druge strane neke od ovih zgrada. Mogao bi sjediti na pločniku iza jednog od ovih auta i ne bismo ga vidjeli." Starkey slegne ramenima, ali znala je da to nije vjerojatno. Predstavnik proizvođača daljinskih upravljača rekao je da odašiljač mora 'vidjeti' prijamnik, što je značilo da prostor pred njim mora biti čist. Bennell upita: “Želite li ipak kopiju snimke?” “To bi bilo dobro. Možda ću je poslije ponovno pogledati.” “Neće biti tako jasna na kućnom uređaju.” “Trenutačno nam oštrina i nije od pomoći.” Bennell svakome napravi kopiju. Starkey i Santos u tišini su se odvezli u Spring Street, ushit od prije samo tri sata smanjio se, ali nije nestao. Gospodin Crveni morao je negdje biti. Jedino je pitanje bilo... gdje?

Starkeyino ogledalo Johnu Michaelu Fowlesu sviđala se knjižnica u Beverly Hillsu, jedino su mu Arapi smetali. Nije bilo važno što su sebe nazivali Arapima, Irancima, Perzijancima (što je bio samo drugi naziv za proklete Irance), Iračanima, Saudijcima, pustinjskim crncima, pješčanim Ciganima, krpoglavcima ili Kuvajćanima; muslić je jednostavno muslić. John je mrzio te proklete jahače deva jer tako su lako dospijevali na popis deset najtraženijih. Arapu je bilo dovoljno da prdne i saveznici bi ga stavili na popis. Pravi Amerikanac poput Johna morao se gadno namučiti da se ondje nađe. Beverly Hills vrvio je od Arapa. John je sklopio oči i meditirao, nastojeći se nositi sa stresom. Pravio se da se Arapi ne roje među policama poput skakavaca odjevenih u Guccijevu odjeću. Nije lako biti najopasniji čovjek na svijetu i kretati se slobodno na otvorenom. Morao si s time izlaziti na kraj. John je sada znao gdje će pronaći ostatke ciklonita i uskoro će otići po njega, iako će to potrajati dan ili dva. Tennant, taj jezivi tupan, bio je tu od pomoći. John je mrzio društveno odbojne, neprilagođene tipove bez prstiju poput Dallasa Tennanta koji nastanjuju ovaj svijet. Takvi su dovodili ozbiljnog hobista koji se bavi eksplozivima na zao glas. Nakon što je John doznao ono što je trebao znati o ciklonitu, uživao je u razgovoru o Carol Starkey. Tennant ju je opisao kao neslomljivu osobu, što se Johnu jako svidjelo. Tennant je toliko pričao o njoj da je John počeo postavljati pitanja, pa čak je i pogledao u Tennantovu knjigu da vidi članke o Starkey. Kad je završio s Tennantom, odvezao se natrag u Los Angeles, a zatim u knjižnicu. Proveo je nekoliko

sati u čitanju starih novinskih članaka o Starkey, tražeći njezinu sliku i pitajući se je li bila tako dobra pirotehničarka kako su članci opisivali. Prava smola, taj potres. John se glasno nasmijao kad je to pročitao, privukavši poglede nekoliko Iranaca. Čovječe, pomislio je John, ako Bog postoji, onda je podmukli kujin sin. Prokleti potres. Samo u Kaliforniji. Johna je očaravalo to što je Starkey zapravo ubila bomba, a zatim se vratila iz mrtvih. Divio se tom iskustvu i nije mogao prestati misliti o tome. Bila je tako blizu eksploziji, oprala ju je energija, osjetila je kako joj pritišće cijelo tijelo poput nekog ludog poljupca, kako je podiže i miluje. Pomislio je kako bi on i Carol Starkey mogli biti srodne duše. Kad je otišao iz knjižnice, vratio se u svoju sobu u hotelu Bel Air, bio je to romantični ljetnikovac koji je unajmio za osam stotina dolara na noć, zahvaljujući svojoj najnovijoj zlatnoj American Express kartici i lažnom identitetu. Ušao je na Claudius. U posljednjih je nekoliko dana primijetio povećan broj poruka o sebi i o ciklonitu. Nekoliko je članova širilo istu onu glasinu koju je spomenuo Jester, da iza onoga u Silver Lakeu stoji Gospodin Crveni. Johnu se to nije sviđalo. Sad kad je John znao da je Tennant rekao Starkey i Pellu za Claudius, shvatio je što se događa: Starkey je mislila da je ubio Riggia i mamila ga je. Pala je na priču o oponašatelju. John je bio istovremeno ljut i ushićen. Uživao je u pomisli da Starkey o njemu razmišlja, da ga pokušava uhvatiti. Pročitao je posljednjih nekoliko poruka i otkrio da više nisu samo o njemu. Mnoge su bile o Starkey, u nekima je pisalo da je bivša pirotehničarka i uzor cijele hrpe čudaka što su se bavili bombama zadužena za istragu. Činilo se da ima vlastitu obožavateljsku rubriku. John je preskočio niz poruka i došao do zadnje: TEMA: Završnica OD: KIA ID-PORUKE: 136781.87 @ lippr Uhvatili su Unabombera. Uhvatili su Hicksa, McVeya i ostale. Ako itko može uhvatiti Crvenog, onda je to Starkey. Čuo sam da ju je već pokušao skinuti, ali nye uspio. Hal Imaš pravo samo na jedan hitao. Zbogom, Gospodine Crveni. John se pitao što je to Kia čuo da je pomislio da je Gospodin Crveni pokušao ubiti Starkey. Zar su ti ljudi ujutro srali tračeve? John sklopi računalo i naduri se. Ti su

ljudi sišli s jebenog uma. Starkey je postajala zvijezda, a on je postajao... onaj drugi. Nakon što se umirio, ponovo upali iBook i otipka broj svoje stranice u Minnesoti. Kad je dobio program koji je htio, provalio je u lokalnu telefonsku kompaniju i doznao adresu Carol Starkey. Prozor kupaonice bio je od mutnog stakla, tamnozelen i hrapav, jedan od onih uskih prozora koji se protežu od stropa do poda i koji otvoriš da bi ispustio paru. Vjerojatno se nalazio na kući još od pedesetih. Polugom je otkvačio reze okvira, stavio ga ustranu, a zatim obradio prvi komad stakla. Prvi je išao najteže; učvrstio je okno labavom izolacijskom vrpcom da ne ispadne, a zatim ga oslobodio odvijačem i vrhovima prstiju. Kad je izvadio prvo staklo, posegnuo je unutra, pipao dok nije pronašao kvaku, a zatim otvorio prozor. Nakon toga, druga okna išla su lako. John Michael Fowles izvadio je dovoljno okana da napravi otvor visok sedamdesetak centimetara, a zatim je ušao kroz prozor i našao se u domu Carol Starkey. Udahne. Mogao ju je nanjušiti. Sapun i cigarete. Dopustio si je da na trenutak uživa u osjećaju bivanja u njezinu osobnom prostoru. Bio je u njezinoj kući, u njezinu domu. Eto ga, njušio je njezine mirise, udisao zrak koji udiše ona; kao da je u njoj. Najprije je John na brzinu obišao kuću, uvjerivši se da nema pasa, gostiju ili nečega što nije predvidio. Nervirao ga je zvuk klimatizacije; od njega nije mogao čuti zaustavljanje automobila ili ključ kako ulazi u bravu. Morat će požuriti. Otključao je stražnja vrata u slučaju da mora brzo otići, a zatim se vratio u kupaonicu. Vratio je okvir na staro mjesto, povukao reze, a zatim vratio okna na mjesto. Obavivši to, dao si je nešto više vremena; dublje je udahnuo. Na kupaonskom ormariću bile su nagomilane bočice i kutijice: losion Alba botanica, blazinice vate u staklenoj posudi, kuglice sapuna, košarica prašnjavih češera, plava kutijica tampona, šalica s logom losangeleske policije u kojoj je stajala četkica za zube i zgnječena tuba zubne paste. Ogledalo iznad umivaonika bilo je umrljano i isprugano; fuge među pločicama tamne od plijesni. Carol Starkey, pomisli John, nije obraćala pažnju na satovima domaćinstva. To ga razočara. Pogledao se u Starkeyinu ogledalu. Osmjehnuo se široko, poput majmuna i proučio zube, a zatim razmotrio njezinu četkicu. Stavio ju je u usta, osjetivši zubnu pastu. S okusom metvice. Četkao je zube i desni, iščetkao jezik, a zatim je vratio u šalicu. Otišao je u dnevni boravak, bacivši brz pogled kroz prozor da provjeri je li ondje njezin automobil. Sve je bilo čisto. Sjeo je na kauč, prošavši dlanovima preko tkanine. Zamislio je da Starkey čini isto, dok im se dlanovi skladno kreću. Dnevna soba nije bila čišća od kupaonice. John je sitničavo pazio na osobnu higijenu i smatrao je da se njezino zanemarivanje loše odražava na karakter osobe.

Na kuhinjskom je stolu pronašao računalo, s modemom uključenim u telefonsku utičnicu. Računalo je bilo upravo ono što je tražio, ali sada ga je zanemario i kroz kuhinju uputio se u spavaću sobu. Spavaonica je bila mračna i svježija od ostatka kuće. Stajao je u podnožju raspremljenog kreveta, plahta i pokrivač bili su nabacani poput gnijezda. Ta kuja živi kao svinja. John je znao da je to ludo. Znao je da je nerazumno, da će je, ako sada dođe kući, morati ubiti ili platiti golemu cijenu, ali Isuse Kriste, stajao je pred njezinim JEBENIM KREVETOM. John se razodjene. Protrljao je tijelo o njezine plahte, lice o njezin jastuk. Mahao je rukama i nogama kao da pravi anđela u snijegu. Bio je tvrd, ali nije sad htio gubiti vrijeme na to. Ustao je iz kreveta, namjestio gnijezdo od plahti kakvo je bilo, zatim se odjenuo i vratio u kuhinju. Bio je spreman za PC i Macintosh, ali ipak se razočarao kad je otkrio da rabi PC. Bilo je to poput neuredne kuće; govorilo je loše o njoj. Upalio je prijenosno računalo, očekujući da će se na zaslonu pojaviti uobičajeno mnoštvo ikona, ali iznenadio se kad je pronašao samo jednu. Tada mu sine i glasno se nasmije; Starkey o računalima nije znala ama baš ništa. Kad im je Tennant rekao za Claudius, Pell ju je vjerojatno opskrbio preko saveznika. Vjerojatno nije znala ni kako raditi na toj prokletoj stvari. Priključio je vanjski tvrdi disk na prijenosno računalo, instalirao programe potrebne za kopiranje njezinih datoteka, a zatim ih deinstalirao da ukloni sve tragove onoga što se dogodilo. Poslije, kad bude u hotelu, otvorit će njezine datoteke da potvrdi nadimak koji je koristila na Claudiusu. Sada joj je ušao u kuću. Kad bude imao njezin nadimak, ući će joj

12. STARKEY JE OSTAVILA JOGURTA U SPRING STREETU, A ZATIM KRENULA kući. Stala je kod Ralphove samoposluge gdje je kupila pečeno pile, pire-krumpir i gazirano dijetno piće. Dok je čekala u redu, palo joj je na pamet da Pell možda ne pije ni gazirano, pa je uzela i litru mlijeka, bocu merlota, a zatim dodala i hljeb francuskog kruha. Nije pamtila kad je zadnji put imala gosta na večeri. Kad je Dick Leyton navratio one večeri prije godinu dana, samo je popio piće. Promet koji se kretao izvan centra grada bio je surov. Starkey se u njemu koprcala, osjećajući se glupo. Nije namjeravala pozvati Pella pa nije sve domislila. Riječi su jednostavno izletjele i sada se osjećala previše očiglednom i posramljenom. Jednom, kad je imala šesnaest godina, dječak kojeg je jedva poznavala, po imenu James Masters, pozvao ju je na maturalni ples. Na dan plesa, Starkey je odjenula večernju haljinu koju je posudila od starije sestre i mislila da je tako debela i ružna da je bila uvjerena da će James Masters vrišteći pobjeći. Dvaput je povraćala i cijelog dana nije

mogla ništa jesti. Sada se osjećala tako. Starkey je mogla deaktivirati sanduk dinamita spojen na senzor pokreta, ali ovakva zbivanja imala su drukčiji potencijal uništenja. Kasno je stigla kući. Pell je već bio ondje, parkiran na ulici pred njezinom kućom. Izašao je iz automobila kad je skrenula u prilaz i krenuo joj ususret. Kad mu je vidjela izraz lica, poželjela je uzeti Tagamet. Izgledao je kao da nije siguran želi Ubiti ondje. Izašla je s vrećicama. “Hej.” “Da vam pomognem s tim?” Dala mu je jednu od dvije vrećice pričajući mu o Bakersfieldu dok je otvarala vrata. Kad mu je rekla da su u Tennantovoj radionici vidjeli tipa koji je možda bio onaj koji je nazvao 112, Pell se doimao zainteresiranim, ali kad je opisala osumnjičenika kao čovjeka u četrdesetim godinama, on slegne ramenima. “To nije naš tip.” “Kako znate da nije?” “Gospodin Crveni je mlađi. Ovo je Los Angeles; svi tu nose sunčane naočale i bejzbolske kape.” “Možda naš tip nije Gospodin Crveni.” Pellovo se lice smrkne. “Gospodin Crveni je.” “A što ako nije?” “Jest.” Starkey osjeti kako je razdražuje Pellova sigurnost, kao da ima povjerljive podatke ili tako nešto. Ponovno je pomislila da mu kaže o izolacijskoj vrpci na spojevima, ali ipak je htjela pričekati Janice Brockwell. “Slušajte, možda ne bismo trebali o tome razgovarati. Mislim da ovdje imamo nešto dobro, a vi po tome serete.” “Onda možda ne bismo trebali o tome razgovarati.” Spustili su dvije vrećice na pult pokraj sudopera. Starkey duboko udahne, zatim se okrene prema njemu, zauzevši stav kao da se sprema zatražiti ga da joj pokaže osobne isprave. Zaključila je da je jedini način za preživljavanje večeri taj da budu otvoreni. “Večeras imamo spoj.” Osjećala se glupo. Eto, stoje u njezinoj kuhinji, a ona to izvali kao da je na ispovijedi. Činilo se da je Pellu tako neugodno da poželje otpuzati u pećnicu. Pogledao ju je u oči, a zatim se zagledao u vrećice. “Ne znam što da kažem na ovo, Carol.” Sad je osjećala poniženje; kao da je visoka sedam centimetara i samu sebe tuče što je takva budala.

“Razumijem ako želiš otići. Znam da ovo izgleda glupo. Moram ti reći da se sada osjećam zaista glupo, pa ako misliš da sam glupa onoliko koliko mislim da jesam, žarko želim da odeš.” “Ne želim otići.” “Pa to je samo spoj, zaboga. Samo to.” Zurila je u pod pokraj njega, misleći kako je ovo najveći promašaj koji itko može zamisliti. Pell poče vaditi namirnice iz vrećica. “Mogli bismo ovo raspremiti pa večerati.” Nekoliko je minuta raspremao dok je ona samo stajala. Napokon se pridružila vađenju namirnica i stavila mlijeko u hladnjak, a zatim izvukla svježe oprano posuđe i pribor iz perilice. Kakav spoj. Nitko nije govorio ništa. Starkey odloži pile i pire-krumpir ustranu, pitajući se što da s njima čini. Izgledali su jadno u foliji i plastičnim posudama. “Možda bismo ih trebali podgrijati.” Pell položi dlan na karton s piletom. “Čini se dovoljno toplo.” Starkey izvuče tanjure i nož za rezanje pileta, razmišljajući kako je trebala nabaviti i sastojke za salatu. Osjećala se potpuno obeshrabrenom i činilo se da Pell to opaža. Činilo se da mu je zbog toga još neugodnije. Reče: “Mogao bih pomoći. Prilično sam dobar kuhar.” “Ja očajno kuham.” “Pa, kako je već kuhano, vjerojatno ga ne možete previše pokvariti. Moramo ga samo staviti na tanjure.” Starkey se nasmije. Smijeh joj potrese cijelo tijelo i pobojala se da bi mogla zaplakati, ali nije si to dopuštala. Uvijek si bila žilava djevojka. Pell odloži hranu i priđe joj, ali ona podigne ruku, zaustavivši ga. Znala je da se vrata otvaraju. Možda zbog onoga što se dogodilo Charlieju Riggiu; možda jer je vidjela snimku događaja na terenu za prikolice; a možda i zato što su prošle tri godine i bila je spremna. Tada pomisli kako nije važno zašto. Jednostavno je bilo tako. “Pell, ovo mi ne ide baš dobro. Pokušavam si dopustiti da opet nešto osjećam, ali nije lako.” Pell je zurio u pile. “Prokletstvo, zašto nešto ne kažeš? Osjećam se kao da sam ovdje zaglavila, potpuno sama, a ti me samo gledaš.”- , Pell pristupi bliže i zagrli je. Ukočila se, ali samo ju je grlio. Dopustila mu je to. Polako se opustila, a kad je ovila ruke oko njega, uzdahnuo je. Bilo je kao da se predaju jedno drugomu. Dio nje htio je da to preraste u nešto više, ali nije bila za to

spremna. “Ne mogu, Jack.” “Psst. Ovo je dobro.” Poslije su odnijeli hranu u blagovaonicu i razgovarali o nebitnim temama. Ispitivala ga je o Odjelu za vatreno oružje i slučajevima na kojima je radio, ali često je mijenjao temu ili pretvarao odgovor u pitanje. Poslije, kad je suđe raspremljeno i odloženo, odmaknuo se, i dalje nespretno i rekao: “Mislim da bih morao ići.” Kimnula je, isprativši ga do ulaznih vrata. “Nadam se da ti nije bilo prestrašno.” “Nije. Nadam se da ćemo to ponoviti.” Starkey se nasmije. “Čovječe, ti kao da uživaš u kazni.” Pell se zaustavi na vratima, činilo se da se bori s nečim što je htio reći. Borio se cijelo vrijeme koje su proveli zajedno, pa se sada pitala zašto. “Sviđaš mi se, Starkey.” Osjetila je da se smiješi. “Zaista?” “Ni meni ovo nije lako. Iz mnogo razloga.” To ju je ohrabrilo. “I ti se meni sviđaš, Pell. Hvala ti što si večeras svratio. Žao mi je što je ispalo nekako čudno.” Pell izađe i ode. Starkey je slušala kako se njegov automobil udaljava, misleći kako malo čudaštva ljudima čini dobro. Starkey je završila s pospremanjem kuhinje, a zatim se vratila u spavaću sobu, u namjeri da se svuče i otpuže u postelju. Zaključila je da je krevet zaista neuredan, pa je skinula plahte i jastučnice, bacila ih u pranje i stavila svježu posteljinu. Cijela je prokleta kuća bila u neredu i trebala je čišćenje. Umjesto toga, istuširala se. Nakon tuširanja, provjerila je poruke na poslu i otkrila da je zvao Warren Mueller. Bila je to jedina poruka. “Hej Starkey, Warren Mueller je. Pokazao sam starcu iz Tennantova Stana onu usranu sliku koju si poslala. Ne zna je li to on ili nije, ali misli da si nekako sliče, bijelac u četrdesetim godinama, sa šeširom i naočalama. Naložit ću našem crtaču da radi s njim, da vidimo možemo li poboljšati sliku. Ako nešto postignemo, poslat ću je faksom. Pazi na sebe.” Starkey izbriše poruku, a zatim spusti slušalicu, misleći kako njihova slika možda i jest usrana, ali svi viđaju nekoga tko više ili manje sliči tom tipu, a nimalo Gospodinu

Crvenom. Starkey pomisli da bi mogla provjeriti Claudius. Vratila se u blagovaonicu, upalila računalo i ušla na stranicu. Ponovno je pročitala forum, opazivši da je AM7 odgovorio na njihovu poruku o ciklonitu dugom, zapletenom pričom o vremenu koje je proveo u vojsci. Odgovorilo je još nekoliko ljudi, iako se nitko nije ponudio da proda ili kupi ciklonit, čak niti natuknuo da zna kako. Mnogo je ljudi pisalo o njoj. Čitala je, kad se na zaslonu pojavi prozor za poruke. ŽELITE LI PRIMITI PORUKU GOSPODINA CRVENOG? Niz leđa projure joj trnci straha. Zatim se nasmiješi jer je to morala biti šala, ili nekakva internetska gluparija koju nije mogla razumjeti. Prozor je i dalje bio ondje. ŽELITE LI PRIMITI PORUKU GOSPODINA CRVENOG? Starkey otvori prozor. GOSPODIN CRVENI: Tražila si me. Starkey je znala da se mora raditi o šali. VRUĆI NABOJ: Tko je to? GOSPODIN CRVENI: Gospodin Crveni. VRUĆI NABOJ: To nije smiješno. GOSPODIN CRVENI: Ne. Opasno je. Starkey posegne za aktovkom. Potražila je broj Pellova hotela i nazvala ga. Ne dobivši odgovora, zvala je na njegov dojavljivač. GOSPODIN CRVENI: Zoveš li pomoć, Carol Starkey? Zurila je u riječi, a zatim provjerila vrijeme, znala je da to ne može biti Pell; nije imao računalo. To je morao biti Bergen. Bergen je vjerojatno pervertit i jedini je osim Pella znao za nadimak VRUĆI NABOJ. VRUĆI NABOJ: Bergen, seronjo, jesi li to ti? GOSPODIN CRVENI: Sumnjaš u mene. VRUĆI NABOJ: Točno znam tko si, SERONJO. Reći ću Pellu za ovo. Imat ćeš sreće ako te Odjel za vatreno oružje ne otpusti. GOSPODIN CRVENI: HAHAHAHAHA! Da, reci gospodinu Pellu. Neka me otpusti. VRUĆI NABOJ: Sutra se nećeš smijati, glupane. Starkey razdraženo se zagleda u poruku. GOSPODIN CRVENI: Nikad ti ne znaš tko je tko, Carol Starkey. Ja nisam Bergen, ja sam Gospodin Crveni. Starkeyin telefon zazvoni. Pell je uzvraćao poziv. Reče mu: “Mislim da imamo problem s Bergenom. Na Claudiusu sam. Samo mi je iskočio taj prozor, i tko god to bio, zna da sam ja Vrući Naboj. Kaže da je on

Gospodin Crveni.” “Zanemari ga, Carol. Mora da je to Bergen. Sutra ću vidjeti što s njim.” GOSPODIN CRVENI: Gdje si, Carol Starkey? Kad je Starkey prekinula razgovor, poruka je i dalje čekala ondje. Zurila je u nju, ali nije pokušala odgovoriti. GOSPODIN CRVENI: U redu, Carol Starkey, ne želiš me slušati pa ću otići. Ostavljam te u Svjetu po Gospodinu Crvenome. GOSPODIN CRVENI: Nisam ubio Charlesa Riggia. GOSPODIN CRVENI: Znam tko jest. GOSPODIN CRVENI: Moje je ime Osveta.

Gradska svjetla John Michael Fowles odjavio se sa stranice. Prekinuo je internetsku vezu koju je ostvario mobitelom i naslonio se, odloživši iBook. Sjene pod mjesečinom bile su ugodne nakon dnevne vrućine, dok je sjedio u tihoj ulici. Njegov je automobil bio parkiran na blok udaljenosti od Starkeyine kuće, u gustoj sjeni brijesta punog ljetnog lišća. Odavde je mogao vidjeti njezinu kuću. U prozorima je vidio svjetla. Promatrao je. Sumpor. Dallas Tennant nosio je amonijak u papirnatoj šalici praveći se da je kava. Puhao je u njega i pravio se da pijucka, dok su mu oštra isparavanja pekla nos, tjerajući mu suze na oči. “Noć, gospodine Riley.” “Laku noć, Dallas. Vidimo se sutra.” Gospodin Riley još je sjedio za stolom, dovršavajući dokumentaciju za taj dan. Dallas pred njim podigne šalicu. “Je li u redu ako odnesem kavu u svoju ćeliju?” “Ma naravno. U redu je. Je li ostalo još u loncu?” Dallas je izgledao tužno, pružio je šalicu. “Ovo je bila zadnja, gospodine Riley. Žao mi je. Oprao sam lonac. Želite li da skuham drugu prije nego što odem? Hoćete li ovu?” Riley odmahne rukom i vrati se poslu. “U redu je. Uskoro ću otići. Samo ti uživaj, Dallas.” Dallas ponovno poželje Rileyu laku noć, a zatim ode. Skrio je amonijak u ormarić kad je svratio u ambulantu po lijekove, a zatim produžio u svoju sobu, hodajući brže jer je žudio za pravljenjem eksploziva. Istina, obećao je Gospodinu Crvenome da će pričekati nekoliko dana, ali Dallas bi još jučer smiješao eksploziv D, čim je Gospodin Crveni otišao, da je imao amonijak i sustav za detonaciju. Nije imao, pa se zato ranije

jutros, kad je gospodin Riley otišao na ručak, spojio na internet i otisnuo pornografske slike s mrežnih stranica u Amsterdamu i Tajlandu. Fotografije kurvi koje opće s konjima i Azijatkinja koje jedna drugu jebu šakom mijenjao je za amonijak, glavice šibica i cigarete koje će upotrijebiti kao detonator. Kad je to nabavio, proveo je ostatak dana u tolikom nestrpljenju da smiješa novu igračku da je došao do ćelije skoro trčeći. Dallas je nekoliko dugih trenutaka čekao pokraj vrata, provjeravajući da nitko ne dolazi niz hodnik, a zatim se skupio u podnožju postelje s dvije plastične vrećice i šalicom amonijaka. Upute Gospodina Crvenog bile su jednostavne: izlij amonijak u vrećicu s praškom, dobro ga izmiješaj dok se prašak ne rastopi, a zatim ulij tu mješavinu u vrećicu sa smjesom. Gospodin Crveni upozorio ga jc da će se druga vrećica zagrijati kad se dva sastojka pomiješaju, ali će se mješavina skrutiti i pretvoriti u ljepljivu masu, nalik na plastičan eksploziv, a eksploziv će tada postati aktivan. Dallas izlije amonijak u prvu vrećicu, zatvori je i izmijesi da bi rastopio prašak. Namjeravao je napraviti eksploziv, zatim provesti ostatak noći maštajući o tome kako će ga aktivirati u jednoj od metalnih kanti za smeće iza intendanture. Uzbuđivala ga je već sama pomisao na to kako se kanta raspada, na zvuk grmljavine koji će odjeknuti dvorištem. Kad se prah rastopio, Dallas se spremao preliti otopinu u drugu vrećicu, ali začuje kako se približava čuvar. “Tennant? Jesi li uzeo lijekove?” Dallas gurne vrećice pod noge, sagnuvši se kao da razvezuje cipele. Čuvar je zurio u njega kroz rešetke. “Naravno, gospodine Winslow. Možete provjeriti kod njih, ako želite. Prošao sam onuda.” “Nema problema, Tennant. Navratit ću do njih kasnije večeras. Samo sam htio provjeriti jesi li se sjetio.” “Jesam, gospodine. Hvala vam.” Čuvar krene, zatim se zaustavi i namršti. Dallasovo srce divlje zakuca; niz leđa mu izbije znoj. “Jesi li dobro, Tennant?” “Jesam gospodine. Zašto?” “Stisnut si i zgrbljen.” “Moram kakati.” Stražar o tome promisli, a zatim kimne. “Pa, nemoj zasrati gaće, Dallas. Imaš otprilike sat vremena do gašenja svjetla.” Dallas je slušao kako se koraci udaljavaju, a zatim otišao do vrata da se naviri i pogleda niz i uz hodnik prije negoli je nastavio s radom. Otvorio je drugu vrećicu,

držao je među nogama, a zatim dodao otopinu praška. Zatvorio je vrećicu i mijesio je. Baš kao što je rekao Gospodin Crveni, vrećica se zagrijala. Gospodin Crveni nije mu rekao da će sadržaj postati svijetloljubičast. Tennant je bio uzbuđen i zabrinut. Ranije tog dana, kad je završio sa skidanjem pornografije, potražio je na mreži nekoliko stranica o eksplozivima i čitao o amonijevom pikratu. Doznao je da je to jak, stabilan eksploziv, jednostavan za skladištenje i uporabu i siguran (koliko nešto takvo može biti) zbog svoje stabilnosti. Ali oba su članka također opisala amonijev pikrat kao bijeli, kristalni prašak, a ne ljubičastu masu. Vrećicu je postajala toplija. Tennant prestane mijesiti. Pogledao je smjesu u vrećici. Bubrila je poput peciva s kvascem i punila se sitnim mjehurićima plina. Tennant otvori vrećicu i ponjuši. Miris je bio grozan. Dvije su misli bljesnule u umu Dallasa Tennanta. Prva, da Gospodin Crveni nije mogao pogriješiti; ako je rekao da je ovo amonijev pikrat, tada je morao biti amonijev pikrat. Druga, da nekim eksplozivima ne treba detonator. Jednom je o tome čitao, o tvarima kojima je za eksploziju dovoljno da ih se samo izmiješa. Postojala je riječ za takve reakcije, ali Dallas se nije mogao sjetiti. Još se pokušavao sjetiti riječi kad je ljubičasta tvar eksplodirala, raznijevši mu ruke i potresavši Atascadero tako jako da su se aktivirali svi alarmi i prskalice za vodu. Riječ je bila “hipergoličan”.

13. STARKEY POKUŠA ZANEMARITI MARZIKINO BULJENJE. MARZIKOVA JE završila s ispitivanjem ljudi iz praonice, ne pronašavši nikog drugoga tko je vidio pozivatelja broja 112 i trebala je pisati izvještaj o tome, ali eto, zavalila se i prekriženih ruku škiljila prema Starkey. Promatrala je Starkey veći dio jutra, vjerojatno se nadajući da će Starkey upitati zašto, ali ova nije na nju obraćala pažnju. Napokon Marzikova više nije mogla izdržati, pa privuče stolicu bliže. “Vjerojatno se pitaš zašto te gledam.” “Nisam primijetila.” “Lažeš. Divila sam se tom osmijehu Mona Lise koji te danas krasi.” “O čemu govoriš?” “O osmijehu pod tvojim nosom koji govori da si zagrizla metak i priuštila si savezni kebab.” “Uvijek pronađeš nešto slatko i učiniš to odvratnim.”

Marzikova provali u zločest smijeh. “IMALA SAM PRAVO!” Svi detektivi u prostoriji odjela je pogledaše. Starkey obamre. “Nemaš pravo. Ništa takvo se nije dogodilo.” “Nešto se moralo dogoditi. Nisam te vidjela ovako razdraganu otkad te poznajem.” Starkey se namršti. “Ljudi se mijenjaju. Probaj i ti.” Marzikova se nasmije i odvuče stolicu natrag do stola. “Voljela bih probati ono što ti je na lice donijelo taj osmijeh. Probala bih to dvaput.” Starkey zazvoni telefon dok se Marzikova još uvijek hihotala. Bila je to Janice Brockwell, zvala je iz laboratorija Odjela za vatreno oružje u Marylandu. “Bok, detektivko. Zovem u vezi s onim o čemu smo razgovarale.” “Da, gospođo.” “U sedam bombaških napada koje pripisujemo Gospodinu Crvenom, imali smo šest upotrebljivih poklopaca od dvadeset i osam za koje smo procijenili da su se upotrebljavali u napravama. Otvorila sam ih šest i otkrila da je ljepljiva vrpca omotana svaki put u smjeru kazaljke na satu.” “Jesu li sve bile omotane u istom smjeru?” “U smjeru kazaljke na satu. Tako je. Moram vam reći da je tih šest poklopaca iz pet različitih naprava upotrijebljenih u tri grada. Smatram to važnim, detektivko. Uklopit ćemo to u signaturu Gospodina Crvenog u Nacionalnom arhivu i proslijediti ga kao upozorenje u podružne urede. Poslat ću vam poštom kopiju za arhivu.” Starkey su se dlanovi ohladili, a srce lupalo. Ako je Gospodin Crveni motao ljepljivu vrpcu svaki put u istom smjeru, zašto je na bombi iz Silver Lakea motao u suprotnom?” Starkey je to htjela doviknuti Jogurtu i Marzikovoj. Brockwellova reče, “Obavili ste dobar posao, detektivko Starkey. Hvala vam na pomoći.” Starkey je spustila slušalicu, nastojeći smisliti što da radi. Bila je uzbuđena, ali htjela je biti oprezna i ne pretjerivati. Sitnica poput smjera u kojem je omotana vrpca mogla je biti nebitna, ali sada je značila sve. Nije se uklapala u uzorak. To je bila razlika i to je značilo da je bomba iz Silver Lakea drukčija. Starkey ode do automata za kavu ne bi li sagorjela energiju, a zatim se vrati /a stol. Gospodin Crveni je pametan. Znao je da se naprave restauriraju i da se rezultati analize dijele s ostalima. Znao je da će savezni, državni i lokalni istraživači bombi to proučiti i napraviti njegov profil. Dio njegova uzbuđenja proizlazio je iz vjerovanja da je pametniji od muškaraca i žena koji ga pokušavaju uhvatiti. Zato je urezivao imena i lovio pirotehničare, zato je u Miamiju ostavio lažnu napravu. Uživao je u igri s

njihovim umovima, a nema boljeg načina za igru od izmjene sitnice kao što je signatura tek da bi navukao sumnju, da bi ispitivači poput Carol Starkey sumnjali. Ako je bomba bila drukčija, morao si pitati zašto. A najočitiji odgovor bio je također najstrašniji. Jer ju je sastavila druga osoba. Starkey je htjela o tome razmisliti. Htjela je biti potpuno sigurna prije nego što to prenese Kelsu. “Hej, Beth!” Marzikova pogleda. “Moram izaći na nekoliko minuta. Dostupna sam na dojavljivaču, u redu?” “Kako god.” Starkey je otpješačila pušeći nekoliko blokova do Philippe'sa. Poznavala je bombe i poznavala je bombaše. Zaključila je da Gospodin Crveni ne bi mijenjao svoj profil, pa čak ni da bi se narugao policiji. Previše mu je stalo do toga da bude poznat; nije htio da sumnjaju u to s kim imaju posla; htio je da to znaju. Sama činjenica da je upotrebljavao signaturu vrištala je da želi da policija bude potpuno sigurna s kim se bavi. Gospodin Crveni htio je da njegova pobjeda bude jasna. U Philippe'su Starkey je naručila kavu, sjela sama za jedan od dugačkih stolova i zapalila cigaretu. U restoranu je bilo zabranjeno pušenje, ali mušterija je bilo malo i nitko nije rekao ništa. Nisam ubio Charlesa Riggia. Saveznici iz miamijske knjižnice dobili su višestruke opise osumnjičenika, kao i rezultate ranijih viđenja i u svima je Crveni opisan kao muškarac kasnih dvadesetih godina. Ipak, Lester Ybarra opisao je čovjeka četrdesetih godina, kao i starac iz Tennantova stana. Ako ovu bombu nije sastavio Gospodin Crveni, tada ju je sastavio netko drugi, netko tko se zaista potrudio da bomba izgleda kao djelo Gospodina Crvenog. Starkey konačno izgovori tu riječ sama za sebe: oponašatelj. Oponašatelji su bili vrlo uobičajeni kod serijskih ubojstava i serijskih silovanja. Slušanje čestih medijskih izvještaja o takvim zločinima navode potencijalne počinitelje na pomisao da će proći nekažnjeno oponašanjem umorstva radi prikrivanja motiva mnogo prizemnijih od bolesne želje za ubijanjem ili nesavladivog gnjeva prema ženama. Počinitelj je gotovo uvijek vjerovao da će drugi zločini prikriti njegovu pravu namjeru koja je obično bila osveta, novac ili uklanjanje konkurencije. U gotovo svim takvim slučajevima oponašatelj nije znao sve pojedinosti zločina jer ti detalji nisu bili objavljeni. Oponašatelj je znao samo ono što je pročitao ili pročitala u novinama, što je obvezno bilo pogrešno. Pa ipak, ovaj je oponašatelj znao sve pojedinosti o tome kako Gospodin Crveni sastavlja svoje bombe, osim jedne sitnice koja se nikad nije pojavljivala u izvještajima o analizi bombe: smjer u kojem je gospodin Crveni motao ljepljivu vrpcu.

Starkey je promatrala kako dim lebdi s cigarete u sporom otpuhivanju, osjećajući se nelagodno zbog tijeka svojih misli. Popis osumnjičenika koji su znali točne sastojke bombi Gospodina Crvenog i kako ih je sastavljao bio je malen. Murjaci. Murjaci-pirotehničari. Starkey uzdahne. Bilo je teško o tome razmišljati. Osoba koja je ubila Charlieja Riggia bila je na devedesetak metara udaljenosti. Vidio je kako Riggio stiže na mjesto zločina, gledao ga kako pričvršćuje zaštitno odijelo, čekao je da se približi napravi. Znao je koga ubija. U dvije i pol godine koliko je bila u službi istražitelja eksplozivnih naprava obradila je točno dvadeset osam slučajeva od kojih nijedan nije bio protiv ljudi s pristupom detaljima o bombama Gospodina Crvenog ili sa sposobnošću da to provede u djelo. Starkçy baci cigaretu u kavu, ugasivši joj život uz oštro šištanje. Izvuče mobitel i uhvati Jacka Pella u hotelu. “Pell? Moramo se vidjeti.” “Baš sam se spremao nazvati te. Jutros sam razgovarao s Bergenom.” Dogovorili su se za susret u Barrigan'su. Starkey je žudila za time da ga vidi i to je iznenadi. Palo joj je na pamet kasno sinoć i rano jutros da se možda zaljubljuje u njega, ali nije bila sigurna i htjela je biti oprezna. Protekle tri godine u njoj ostavile su prazninu koja je vapila za ispunjavanjem. Rekla je samoj sebi da je važno ne pobrkati tu žudnju s ljubavlju i ne dopustiti da ta potreba iskrivi prijateljstvo i ljubaznost u nešto šio nisu. Jutarnje mnoštvo u Barrigan'su sastojalo se od uobičajenog asortimana wilshircskili detektiv«, izmiješanih s policajcima koji su pripadali za stol rampartske jedinice i društvom agenata tajne službe koji su se držali krajeva bara. Čak i u deset ujutro lokal je bio pun murjaka. Starkey se progura kroz vrata i, kad je vidjela da Pell sjedi za istim stolom gdje su sjedili prije, osjeti navalu topline. “Hvala ti. Zaista sam se morala s tobom naći u vezi s ovim.” Nasmiješio se, očito zadovoljan što je vidi. Izgledao je sretno. Nadala se da je to zato što je vidi. “Jack, vrijeme je da preuzmeš slučaj.” Nasmiješio se onako kako se ljudi smiješe kad misle da se radi o šali, ali nisu sigurni. “O čemu govoriš?” Bilo je teško to reći. “Govorim o tome da ti - odnosno Odjel za vatreno oružje - preuzmeš istragu o umorstvu Charlieja Riggia. Ne mogu je voditi dalje, Jack. Ne djelotvorno. Sad vjerujem da ono što se Charlieju dogodilo u Silver Lakeu uključuje losangelesku

policiju.” Pogledao je prema baru, vjerojatno da provjeri sluša li tko. “Misliš li da je netko od tvojih ljudi Gospodin Crveni?” “Mislim da iza ovoga ne stoji Gospodin Crveni. Mogla bih ići Kelsu ili Parkeru, ili u Unutarnje poslove, ali ne mogu to učiniti dok ne budem imala više dokaza.” Pell se nagne naprijed i uhvati je za ruku. To ju je ohrabrilo. Smiješno je kako možeš dobiti snagu od nekoga do koga ti je stalo. “Čekaj malo. Polako. Jutros sam s nekim ljudima razgovarao o Bergenu. Bergen je sinoć točno u doba kad si me zvala bio s drugim strankama. Ono sinoć bio je Gospodin Crveni, Carol. Pronašli smo gada. Možemo to upotrijebiti da ga privedemo.” Pell je bio tako uzbuđen da je mislila da će pasti sa stolice. “To je nemoguće. Znao mi je ime. Znao je da je Vrući Naboj Carol Starkey. Kako je to mogao znati?” Pell polako odgovori. “Ne znam.” “Rekao mi je da nije ubio Riggia. Rekao je da zna tko jest.” Pell se zagleda u nju, “O tome se radi? Kaže ti da nije ubio Riggia, a ti mu povjeruješ?” “Nije sastavio bombu iz Silver Lakea." “Je li ti i to rekao?” “To mi je rekao laboratorij Odjela za vatreno oružje iz Rockvillea u Marylandu.” Ispričala mu je o pozivu Janice Brockwell i kako je bomba iz Silver Lakea drukčija od svih drugih pripisanih Gospodinu Crvenom. Pell je postajao sve ljući i zurio je u agente tajne službe dok nije završila. “To je samo vrpca.” Pellov je glas poprimio notu nestrpljenja. I njezin je glas zazvučao grublje. “Pogrešno, Jack, to je forenzički dokaz i pokazuje da je ova bomba drukčija. Drukčija je samo po onome za što nitko nije znao jer toga nije bilo ni u jednom izvješću o analizi bombe. Svi drugi sastojci kopirani su iz policijskog izvješća. Urezao je Riggiovo ime na bombu da bismo mislili da je to bio Gospodin Crveni.” Pell se ponovno zagleda u bar. Zbog tog njegova jednog okretanja glave osjetila je trnce samoće, uplašila se i zbunila. “To je Gospodin Crveni. Vjeruj mi, Starkey, Gospodin Crveni je. Sve što po tom pitanju činimo funkcionira. Istjerujemo kujinog sina. Nemoj zastraniti. Usredotoči se.” “Ljudi iz miamijske knjižnice opisali su muškarca dvadesetih godina. Drugi opisi koje si dobio također su se ticali muškaraca u dvadesetima. Ali ovdje u Los Angelesu dobili smo dva opisa muškaraca u četrdesetim godinama.”

“Gospodin Crveni mijenja izgled.” “Dovraga, Pell, moraš mi pomoći s time.” “U svakoj istrazi pojavljuju se proturječni dokazi. Nikad nisam vidio slučaj u kojem se to nije dogodilo. Naletjela si na nekoliko sitnica i sad pokušavaš preokrenuti cijelu istragu. To je Gospodin Crveni, Carol. Njega moraš imati u glavi. Njega ćemo uhvatiti. Gospodina Crvenog.” “Nećeš mi pomoći, zar ne?” “Želim ti pomoći, ali ovo je pogrešan smjer. Gospodin Crveni je. On je ovo učinio. Molim te, vjeruj mi.” “Tako si usredotočen na Gospodina Crvenog da ne želiš ni pogledati činjenice." “Gospodin Crveni je. Zato sam ovdje, Starkey. O tome razmišljam. O Gospodinu Crvenome." Topli osjećaji koje je gajila, nestali su. Trebalo je pomoći, pomislila je poslije, to što se činilo da jednako pati kao i ona, ali nije. Bila je sama u tome. Rekla sije da je to u redu; tri je godine bila sama. “Pell, griješiš.” Starkey je izašla i odvezla se natrag u Spring Street. “Jogi, imaš li knjigu slučajeva?” Jogurt je pogleda, očiju mutnih od rada na dokumentaciji. “Mislio sam da si otišla.” “Vratila sam se. Moram vidjeti knjigu slučajeva.” “Marzikova ju je imala. Mislim da je na njezinu stolu.” Starkey pronađe knjigu na Marzikinu stolu i odnese je do svojeg. Na jednoj od stranica bio je popis svih policajaca koji su bili na parkiralištu u Silver Lakeu na dan Riggiove smrti. Osjećala se nestvarno dok je gledala popis. Ti su ljudi bili prijatelji i suradnici. “Jesi li je našla?” Jogurt je zurio u nju. Njegov ju je glas prenuo, zatvorila je knjigu, a zatim pokušala prikriti nelagodu. “Jesam. Hvala.” “Bila je kod Marzikove, zar ne?” “Da, bila je na njezinu stolu. Hvala.” U knjizi su bila imena policajaca iz odjela prisutnih u vrijeme izlaska na teren i onih koji su se prijavili na mjestu događaja. Buck, Charlie, Dick Leyton i pet drugih članova dnevne smjene odreda. Osmorica od četrnaest članova osoblja odreda. Ona sama, Jogurt, Marzikova i Kelso. Policajci u uniformama i detektivi iz Ramparta. Ono što popis nije mogao prenijeti, a u što nije mogla biti sigurna, bio je podatak kad su ti

ljudi stigli i tko je još mogao biti na mjesta događaja, skriven iza maske ili zaklona. Starkey je izvukla stranicu iz fascikla, kopirala je, a zatim vratila knjigu na Marzikin stol. Vožnja sjeverno u Glendale protekla je kao na usporenoj snimci. Starkey je stalno ispitivala svoja djela i zaključke, o Riggiu i o Pellu. Nije bila istražitelj umorstava, ali znala je prvo pravilo svake istrage o umorstvu: traži vezu između žrtve i ubojice. Morat će obratiti pažnju na Charlieja Riggia i nadati se da će je nešto u njegovu životu dovesti do ubojice. Bilo joj je žao zbog Pella. Htjela ga je nazvati; htjela je da je on nazove. Bila je sigurna da nešto osjeća prema njoj, ali više nije vjerovala svojem osjećaju sigurnosti. Starkey se zaustavila na policijskom parkiralištu, ali nije izašla iz automobila. Zagledala se u modernu ciglenu zgradu Odreda za eksplozive, dan je bio vedar i vruć. Parkiralište, veliki tamni Suburbani, nasmijani pirotehničari u crnim radnim hlačama; sve je bilo drukčije. Odjednom se našla u percepcijskoj zagonetki koju joj je Dana opisala, iz jedne je perspektive vidjela sliku policajaca, a iz druge lica ubojica i osumnjičenika. Starkey je zurila u zgradu i pitala seje li sišla s uma kad tako misli, ali možda je bila u pravu u vezi sa značenjem ljepljive vrpce, a možda i nije. Nadala se da je u krivu. Sjedila je pušeći u automobilu, zagledana u zgradu gdje se osjećala najživljom i kao kod kuće, gotovo dijelom nečega i znala je da, ako je u krivu, mora sebi to dokazati. “Kako se držiš, mala?” Starkey skoro iskoči iz kože. “Uplašio si me.” “Vidio sam te kako sjediš unutra i pomislio da me vidiš. Ako misliš ući, možeš sa mnom.” Dick Leyton smiješio se uobičajenim ljubaznim osmijehom, poput visokog, dobrohotnog starijeg brata. Izašla je i krenula s njim jer nije znala što bi drugo. “Je li Charliejev stol već raščišćen?” “Buck je svratio i spremio stvari u kutije da ih preda Obitelji. Charlie je imao dvije sestre. Jesi li to znala?” Nije htjela razgovarati o Riggiovim sestrama ili hodati uz Dicka Leytona, koji ju je dolazio posjetiti svake večeri kad je bila u bolnici. “A, ne, nisam. Slušajte, Dick, jesu li Charliejeve stvari još ovdje?” Leyton nije znao, pitao je zašto je to zanima. Bilo joj je tako neugodno lagati da je mislila da je sigurno to opazio, ali nije. “Nisam znala za sestre. Radiš na nečemu takvome, upoznaš slučaj, ali nikad ne upoznaš čovjeka. Nekako sam se nadala da ću vidjeti njegove stvari i malo bolje ga upoznati.” Leyton ne odgovori. Zajedno su ušli u prostoriju odreda gdje je Russ Daigle

pokazao na kutiju s Riggiovim stvarima ispod njegova stola. I Riggiov ormarić bio je raščišćen, njegova trenirka, zamjenska odjeća i higijenske potrepštine bile su spremljene u vrećice i pohranjene u kutiju. Ondje su čekale njegove sestre. Starkey je odnijela kutiju u garderobu gdje je mogla biti sama. Buck je bio savjestan i pažljiv pri spremanju Riggiovih utvari: kemijske i olovke bile su povezane gumenom vrpcom, a zatim odložene u šalicu losangeleskog Odreda za eksplozivne naprave gdje su vjerojatno i inače stajale; dva časopisa o gliserima i knjiga Jamesa Pattersona s mekim koricama štitile su nisku hrpicu fotografija. Starkey prouči fotografije, jedna je prikazivala Riggia na motociklu, druga Riggia kao marinca u bijeloj odori, na trima Riggio je pozirao s trofejnim jelenom. Starkey se sjetila da je Riggio bio lovac koji se često hvalio da je bolji strijelac od dvojice prijatelja iz specijalne jedinice s kojima je svake godine lovio. Sumnjala je da i jedan od njih krije razlog Charliejeve smrti. Civilna odjeća koju je Riggio tog dana vjerojatno nosio na poslu bila je uredno složena i položena preko svega ostalog. Mobitel Motorola bio je omotan u crnu majicu kratkih rukava da ga zaštiti. Starkey je među odjećom potražila novčanik, nije ga našla i pomislila je da ga je Riggio vjerojatno imao u radnim hlačama kad je umro. Vjerojatno je još bio u mrtvozornikovu uredu ili će ga isporučiti izravno najbližoj rodbini. Starkey je završila s pregledom kutije u manje od deset minuta. Nadala se stolnom kalendaru ili rokovniku koji bi joj mogli dati uvid u zadnjih nekoliko mjeseci njegova života, ali ničeg takvog nije bilo. Bila je iznenađena kako je malo osobnosti Riggio unio u posao. Vratila je kutiju u prostoriju odreda i spremila je pod, sada, prazan stol. Russ Daigle joj kimne, umorna izraza lica. “Prilično tužno, zar ne?” “Uvijek, Russ. Je li obitelj već odredila datum pogreba?” “Pa, znaš, mrtvozornik im još nije predao tijelo.” Nije znala. Bila je tako zauzeta istragom da nije obratila pažnju. Daigle se okrenuo radu na svojoj dokumentaciji, teških ramena povijenih nad crnim stolom. Siva mu je kosa bila kratko podšišana, a zatiljak naboran i čekinjav. Najstariji od nadzornih narednika, u odredu je bio duže od svih ostalih. Prošle je godine policajac po imenu Tim Whithers premješten k njima iz gradske policije, elitne jedinice u odorama. Whithers je bio čvrst, drzak mladić, koji je Russa uporno zvao 'Tatice', iako ga je Russ stalno molio da prestane. Whithers ga je zvao Tatice dok ga Russ Daigle jednog jutra nije onesvijestio na parkiralištu. Jednim udarcem šake ispod uha. Nokautirao ga je. Whithers se vratio u gradsku policiju. “Hej, Russ?” Pogledao ju je. “Jesi li bio u Silver Lakeu kad se to dogodilo?”

“Bio sam kod kuće. Ipak, kad se ovako nešto dogodi, uvijek poželiš da si bio ondje. Misliš da si možda nešto mogao učiniti. Osjećaš li se tako i ti?” “Aha. I ja se tako osjećam.” “Jesi li dobro, Carol? Izgledaš kao da ti je nešto na pameti.” Starkey ode ne odgovorivši, osjetivši nagli napadaj panike, kao da je uhvaćena u leglu ubojica, mrzila je samu sebe zbog toga. Russ Daigle bio je u sretnom braku, imao je četvero odrasle djece i devetero unučadi. Njihove su mu slike na stolu tvorile šumu. Misliti da je on mogao ubiti Charlieja Riggia bilo je apsurdno. “Carol?” Nije se osvrnula.

14. STARKEY JE OTIŠLA IZ GLENDALEA NE ZNAJUĆI KAMO DA IDE ILI ŠTO da radi. To je bilo loše. Raditi na istrazi bilo je jednako obrađivanju bombe. Morao si ostati usredotočen. Morao si imati jasan cilj i raditi u tom smjeru, čak i ako si pio znoj i pišao krv. Da je ovo bila normalna istraga, Starkey bi ispitala Riggiove suradnike o njegovim prijateljima i vezama, ali sad to nije mogla. Razmišljala je o tome da kontaktira dvojicu njegovih prijatelja lovaca iz specijalne jedinice, ali bojala se da bi glasine o tome mogle stići u Odred za eksplozive. Leyton je rekao da je Riggio imao dvije sestre. Starkey odluči početi od toga. Svaka knjiga slučajeva uključivala je stranicu s podacima o žrtvi. Imenom, adresom, fizičkim opisom i sličnim. One večeri kad je Riggio poginuo, Starkey je Jogurtu dala zadatak da prikupi te podatke, a on je po običaju temeljito obavio posao. Pregledala je stranicu i vidjela da je Riggio srednje dijete uz dvije sestre, Angelu Wellow i Marie Riggio. Starija od sestara, Angela, živi u Northridgeu, što jc bilo nedaleko od Charliejeva stana u Canoga Parku. Druga je sestra živjela južno od Los Angelesa, u Torranceu. Starkey je nazvala Angelu Wellow, predstavila se i izrazila sućut. Angelin je glas bio jasan, ali umoran. Jorge je zabilježio da ima trideset dvije godine. “Radili ste s Charliejem?” Starkey objasni da jest, ali sada je istražiteljica u Odjelu za kriminalnu zavjeru. “Gospođo Wellow, ima nešto što -” “Angela, molim vas. Dosta mi je što me djeca tako zovu. Ako ste bili Charliejeva prijateljica, ne želim da me zovete gospođom.” “Živite blizu Charliejeva stana, zar ne, Angela?”

“Tako je. Vrlo blizu.” “Je li netko iz odjela razgovarao s vama?” “Ne, ne sa mnom. Netko je zvao naše roditelje u vezi s Charliejem, a zatim su mama i tata nazvali mene. Žive u Scottsdaleu. Morala sam zvati svoju sestru.” “Sada vas zovem jer živite tako blizu Charlieja. Mislimo da je Charlie imao neke spise koje trebamo za druga dva slučaja. Držimo da ih je odnio kući. Sada nam ponovno trebaju. Bismo li se mogle naći u njegovu stanu pa da mi dopustite da ih pokušam pronaći?” “Charlie je imao spise?” “Izvještaje o bombama iz starijih slučajeva. Ništa povezano sa Silver Lakeom. Sada nam ponovno trebaju.” U Angelinu se glasu pojavi prizvuk ljutnje. “Već sam bila ondje. Bila sam ondje svakog dana i pokušavala spremiti njegove stvari. O, zaboga.” Starkey prisili sebe na tvrdoću i udaljenost, iako se zbog laži osjećala užasno. “Poštujem vaše osjećaje, Angela, ali zaista nam trebaju ti spisi.” “Kada to morate obaviti?” “Dostupna sam odmah. Što prije, to bolje za nas." Dogovorile su susret za sat vremena. Uz gužvu u prometu, Starkey je trebalo skoro toliko vremena da stigne do Northridgea, smještenog daleko u dolini San Fernando. Riggiova se stambena zgrada nalazila na prometnoj ulici tri bloka južno od kampusa Kalifornijskog sveučilišta. Bila je to veličanstvena zgrada, skupocjeno ožbukano čudovište, vjerojatno renovirana nakon velikog potresa 1994. Starkey je ostavila automobil u zoni zabrane parkiranja, a zatim otišla do staklenih sigurnosnih vrata gdje su ona i Angela dogovorile susret. Dvije djevojke koje su se zaputile van s torbama punim knjiga pridržale su vrata, ali Starkey im odmahne, objasnivši im da se s nekim nalazi. Starkey je gledala kako odlaze prema kampusu i nasmiješila se. Bilo je to upravo onakvo mjesto na kakvom bi Charlie Riggio živio. Unutra će biti bazen i jacuzzi, vjerojatno igraonica sa stolom za biljar, svake večeri roštilj i mnogo djevojaka. Mršava mlada žena izmučena izgleda jedne majke otvorila je staklena vrata i pogledala van. Nosila je malenog dječaka koji nije mogao imati više od četiri godine. “Jeste li vi detektivka Starkey?” “Gospođo Wellow? Oprostite, Angela?” “Tako je.” Angela Wellow vjerojatno je parkirala ispod zgrade i ušla iznutra. Starkey joj je pokazala iskaznicu, a zatim pošla za njom kroz unutarnje dvorište i uz stubište do stana na drugom katu. Maleni se dječak zvao Todd.

“Nadam se da neće predugo potrajati. Moj se stariji sin vraća kući iz škole u tri.” “Ne bi trebalo, Angela. Cijenim vaš trud.” Riggiov je stan bilo lijepo dvosobno potkrovlje s visokim zasvođenim stropom i skupim televizorom velikog zaslona. Preparirana jelenja glava zurila je u nju sa zida. Starkey se upita je li to isti onaj'jelen kojeg je vidjela na fotografijama. Uz naslonjač bile su poredane velike kutije, a u kuhinji je bilo još kutija. Mora biti da je pospremanje imovine umrlih tužan posao. Angela spusti sina koji otrči do televizora kao da je to blizak prijatelj od povjerenja. “Kako izgledaju ti vaši spisi? Možda sam ih vidjela.” Starkey se posrami zbog laganja. “Izgledaju poput fascikla s tri prstena. Vjerojatno su crni.” Angela je zurila u kutije kao da se pokušava sjetiti što je u njima. “Mislim da ih nema. Ovo su uglavnom njegova odjeća i kuhinjske potrepštine. Charlie nije imao ništa uredsko. Gore je njegova spavaća soba. U drugoj sobi ima jednu od onih naprava s utezima.” “Smijem li pogledati?” “Smijete, ali zaista nemam mnogo vremena.” Starkey se nadala da će imati Riggiovu spavaću sobu za sebe, ali Angela podigne dječaka i povede je uz stepenice. “Ovuda, detektivko.” “Jeste li vi i Charlie bili bliski?” “Vjerojatno je bio bliži s Marie, ona je najmlađa, ali naša je obitelj u dobrim odnosima. Jeste li ga dobro poznavali?” “Ne onoliko dobro koliko bih željela. Kad se ovako nešto dogodi, uvijek poželiš da si iskoristio to vrijeme.” Angela nije odgovorila dok nisu stigle do vrha stepenica. “Bio je dobar momak. Imao je glup smisao za humor, ali bio je dobar brat.” S kreveta je već bila skinuta posteljina. Na podu je čekalo još kutija, neke prazne, a neke napola pune. Uz jedan je zid stajala komoda, u okvir ogledala bilo je uglavljeno mnoštvo slika. Većina njih prikazivala je stariji par za koji je Starkey vjerovala da su njegovi roditelji. “Ovo je vaša sestra?” “Da, to je Marie. A ovo su naši roditelji. Još nismo maknuli slike. Jednostavno je preteško.” Maleni je dječak preokrenuo kutiju i uspentrao se unutra. Angela sjedne na krevet promatrajući ga. “Mislim da možete pregledati ove kutije. U njima je uglavnom odjeća, ali sjećam se nekih papira, knjiga i sličnih stvari.”

Starkey je tijelom zaklonila Angeli pogled dok je pretraživala kutije. Prisutnost Riggiove sestre na pola metra iza nje davalo joj je osjećaj da, ako i nečega ondje ima, neće to pronaći. Bio je ondje teški album fotografija koji je htjela pregledati, bilježnica i, u kutu sobe, računalo Macintosh u kojem je moglo biti svašta. Bilo je previše toga, a ona je to pretraživala uz lažnu izliku dok joj je pokojnikova sestra zurila u leđa. Kako nedomišljen, bijedan način provođenja istrage. Angela upita: “Vi ste pirotehničar kao i Charlie?" “Nekad sam bila. Sad sam istražitelj eksplozivnih naprava.” “Mogu li vas pitati nešto o tome?” Starkey reče da može. “Ne žele nam predati Charliejevo tijelo. Čak nam nisu dopustili da ga vidimo. Stalno imam te slike u glavi, znate? O razlogu zbog kojeg nam ga ne žele predati.” Starkey se okrene, osjećajući se neugodno, suočena sa ženinom nelagodom. “Je li Charlie, znate, raskomadan?” “Nije u takvom stanju. Ne morate se brinuti.” Angela kimne, a zatim skrene pogled. “Znate, počnete o tome razmišljati. Nitko vam ništa ne kaže pa počnete sami sve to zamišljati.” Starkey promijeni temu. “Je li Charlie pričao o svojem poslu?” Ona se nasmije i obriše oči. “O Bože, a kad o tome nije pričao? Nije ga se moglo ušutkati. Svaki izlazak na teren bio je ili atomska bomba ili neslana šala. Volio je pričati o zgodi kad su izašli na teren zbog sumnjiva paketa koji je netko ostavio ispred brijačnice. Charlie je pogledao unutra i vidio da se radi o ljudskoj glavi, samo o glavi. Kad je Charliejev nadređeni pitao što je u kutiji, Charlie mu je rekao da mu se čini da je brijač ošišao malo prekratko.” Starkey se nasmiješi. Nikad nije čula tu priču i pomislila je da ju je Riggio vjerojatno izmislio. “Charlie je volio raditi s odredom. Volio je te ljude. Govorio je da su poput Obitelji.” Starkey kimne, sjeti se tog osjećaja i osjećaja izgubljenosti koji se pojavio kad je osjećaj nestao. A sada je sumnjičila tu obitelj za umorstvo. Starkey završi s kutijama, a zatim pretraži komodu i ormar ne našavši ništa korisno. Izgubila je uvjerenje da će, radeći sama, otkriti nešto što će uputiti na razlog Riggiove smrti. Možda nije imala što naći, i nikad toga nije niti bilo. “Pa, možda sam pogriješila u vezi s tim spisima. Izgleda da ih Charlie nije odnio kući."

“Žao mi je." Starkey se nije mogla sjetiti drugih pitanja i spremila se za odlazak. Angela je govorila kako se žuri kući zbog sina, ali sad je odugovlačila na krevetu. “Detektivko, mogu li vas pitati još nešto?” “Naravno.” “Jeste li vi i Charlie bili momak i djevojka?” “Ne. Nisam znala da je Charlie imao djevojku.” Starkey pogleda slike na ogledalu: Riggio s roditeljima, Riggio sa sestrama, nećakinjama i nećacima. “Imao je djevojku, ali nikad nas s njom nije upoznao. Kad ste dobar talijanski dečko, od vas se očekuje da se oženite i imate hrpu djece. Roditelji su ga stalno progonili, znate, u smislu kad ćeš se oženiti, kad ćeš se skrasiti, kad ćemo upoznati tu djevojku?” “Što je Charlie rekao?” Činilo se da je Angeli opet neugodno. “Pa, zbog nekih njegovih izjava stekla sam dojam da je udana.” “Joj.” Angela kimne. “Da. Joj.” “Žao mi je. Nisam mislila tako.” “Ne, razumijem. Ali to se događa, zar ne? Mislim da je Charlieju bilo teško. Bio je mlad, naočit, ali i iskren. Mislim da je udana za nekoga s kim je Charlie radio.” Angela pogleda Starkey u oči kao da očekuje reakciju, ali zatim skrene pogled. “Vjerojatno vam to nisam trebala reći, ali ako to niste vi, mislila sam da je možda poznajete. Voljela bih s njom razgovarati. Ne bih joj stvarala probleme s mužem ili nešto takvo. Mislila sam da bismo jednostavno mogle razgovarati o Charlieju. Moglo bi biti dobro.” “Žao mi je, ne znam ništa o tome.” Starkey se zapita jesu li možda u albumu fotografije koje je Riggio htio skriti, slike žene udane za nekoga drugoga koje nije mogao držati na ogledalu. Angela odjednom pogleda na sat i skoči. “O, sranje. Sad zaista kasnim. Žao mi je, ali moram ići. Moj će se sin uskoro vratiti kući.” “U redu jc. Razumijem.” Starkey pođe dolje za Angelom, ali sud joj jc um munjevito tražio način da pregleda Riggiov fotoalbum. Kad su stigle do vrata, Todd se meškoljio u majčinu naručju. Bio je umoran, razdražen i kasnio je na poslijepodnevni odmor. Kad je Starkey vidjela da se Angela

na vratima bavi dječakom, uzme njezine ključeve. “Evo, ja ću se pobrinuti za vrata. Teško ćete s dječakom izaći na kraj.” “To je kao da pokušavate držati ribu.” Starkey pridrži vrata da Angela prođe. Pravila se da zaključava vrata, ali ih je zapravo otključala. Zatvorila ih je, a zatim pritisnula kvaku kao da provjerava je li dobro zatvoreno. Kako je Angela još uvijek u naručju držala migoljavo dijete, Starkey joj stavi ključeve u torbicu. “Još jednom vam hvala na pomoći, Angela. Osjećam se malo glupo što sam vas dovela ovamo, a nisam uspjela naći spise. Bila sam sigurna da ih je Charlie odnio kući.” “Ako se pojave, zvat ću.” Angela otprati Starkey do staklenih vrata i pusti je van. Starkey ode do automobila, sjedne za upravljač, ali ne upali motor. Srce joj je divlje kucalo. Govorila si je da je ono što se sprema učiniti ludo. Još i gore, protuzakonito. Okružni tužitelj mogao bi je pravno goniti zbog provale i ulaska kako bi poslužila za primjer ostalima. Pet minuta kasnije Angela Wellow pojavila se na prilazu uz stambenu zgradu u bijeloj Hondi Accordu, skrenula južno i odvezla se. Starkey je kvrcnula cigaretu kroz prozor, zatim se vratila do stambene zgrade upravo u trenutku kad se mladić s naprtnjačom za knjige borio da progura brdski bicikl kroz staklena vrata. Starkey mu pridrži vrata. “Nemoj zakasniti na predavanje.” “Uvijek kasnim. I na svoje rođenje sam zakasnio.” Starkey mirno odšeće do drugog kata gdje uđe u stan Charlieja Riggia. Grabila je po dvije stepenice odjednom, uputivši se ravno prema kutiji s fotoalbumom. Sad kad je temeljila razmišljanje na zabranjenoj vezi, htjela je vidjeti Riggiove telefonske račune i potvrde plaćanja, ali nije imala pojma u kojoj se kutiji nalaze i previše se bojala da bi odugovlačila s njihovim traženjem. Starkey se gorko nasmiješi; možda je i bila neustrašiva pirotehničarka, ali je bila kukavički lopov. Pronašla je fotografski album, ali ga se nije usudila razgledavati ondje. Bio je predebeo i sadržavao jc previše fotografija. Uzela je album, ovaj put zaključavši vrata za sobom i odjurila do automobila. Odvezla se ravno kući i unijela fotoalbum pod jaknom kao da je to pornografija. Sjedila je s albumom za stolom u blagovaonici, polako okrećući stranice, uvjeravajući samu sebe da je vjerojatnost tako mala da je nezamisliva, da je Angela Wellow u krivu i da će sutra opet biti na početku i sama u uvjerenju da iza Charliejeve smrti stoji netko drugi, a ne Gospodin Crveni. Stranicu za stranicom redale su se slike koje su bilježile Charliejev život: Charlie u srednjoj školi igra nogomet, Charlie s prijateljima, Charlie s lijepim djevojkama koje

nimalo nisu izgledale poput murjačkih supruga, Charlie u lovu, Charlie na policijskoj akademiji, Charlie s Obitelji. Bile su to sretne slike; one koje ljudi čuvaju jer im izmamljuju osmijeh. Tek pri kraju albuma pronašla je sliku snimljenu prošle godine na chili roštiljanju odreda. Pronašla je drugu sličnu njoj snimljenu na božičnoj zabavi, a zatim, dvije stranice dalje treću, snimljenu na OKZ roštiljanju koje je Kelso pripremio četvrtog srpnja. Starkey je izvukla slike iz albuma i stavila ih na stol jednu pokraj druge, pitajući se znače li možda doista ono što misli da znače. Uvjeravala se da ne može biti; da je u krivu, da traži previše značenja u njima, ali ono što je rekla Angela Wellow visjelo joj je nad glavom poput sjekire. ... udana je za nekoga s kim je radio. Sve su slike bile jednake, muškarac i žena, zagrljeni, nasmiješeni, malo prebliski, preprisni, malo previše prijateljski. Charlie Riggio i Suzie Leyton. Žena Dicka Leytona. Starkey si natoči dupli džin i tonik, iskapivši veći dio. Bila je ljuta, osjećala se izdano. Leyton kao osumnjičenik bio je prevelik zalogaj. Već samo razmišljanje o tome ju je iscrpljivalo. Odlučila je nositi se s time kao da je Leyton samo još jedan dio istrage. Nije bilo drugog načina. Otišla je po svoju zbirku slika i pronašla fotografiju Leytona koju je snimila na ljetnom festivalu za mladež losangeleske policije. Bila je to izoštrena fotografija izbliza na kojoj je Leyton bio odjeven u civilnu odjeću uz sunčane naočale. Odnijela ju je fotografu i napravila nekoliko kopija, namještajući kontrast dok nije dobila onu s najboljim detaljima, a zatim se vratila kući odakle je nazvala Warrena Muellera. Nije očekivala da će biti u uredu, ali svejedno je pokušala. Na njezino iznenađenje, javio se na prvu zvonjavu. “Naredniče, zamolila bih vas za uslugu. Imam fotografiju koju želim da pokažete starcu koji živi u Tennantovu stanu.” “Je li to tip sa šeširom?” “Mogao bi biti. Još nešto, ne želim da itko drugi vidi tu sliku. Želim da to ostane između nas dvoje.” Mueller je oklijevao. “Ne sviđa mi se kako to zvuči.” “Radi se o traganju za Tennantovim ciklonitom. Ne želim vam reći više od toga, i molim vas da ne pitate.” “Zbog svega toga moram se zapitati tko je na slici.”

“Gledajte, Mueller, ako vam je to preteško, doći ću ondje i obaviti to sama.” “Hej, polako.” “To je netko tko bi mogao biti jako povrijeđen ako sam u krivu, a možda jesam. Dovraga, molim vas za uslugu, dakle hoćete li ili nećete?” “Tip na vašoj slici iz losangeleske je policije, zar ne?” Starkey nije mogla prozboriti ni riječ. “U redu, u redu. Pobrinut ću se za to. Znate li što činite, Starkey? Hoćete li moći to podnijeti?” “Dobro sam.” “U redu. Pošaljite sliku faksom. Ja ću čekati pokraj stroja. Ako namjeravate upotrijebiti tu identifikaciju na sudu, morat ću sastaviti album od šest slika.” Nikad se svjedocima nije pokazivala samo jedna slika osumnjičenog; sudovi su to smatrali upućivanjem na krivca. Detektivi su morali pokazati niz slika, nadajući se da će svjedok prepoznati onu pravu. “Dobro. Još samo nešto. Ako dobijemo potvrdu vašeg svjedoka, htjet ću o tome porazgovarati s Tennantom. Voljela bih to učiniti sutra.” Mueller se nakašlje, oklijevajući. “Dovraga Starkey, izgleda da niste čuli. Tennant je mrtav. Danas sam zvao Atascadero da bih dogovorio mali razgovor o njegovoj radionici, znate. Glupi kujin sin raznio si je proklete ruke i iskrvario.” Starkey nije znala što da kaže. “Raznio si je ruke? U komade?” Snaga potrebna za to bila je strašna. “Da. Čovjek s kojim sam razgovarao rekao je da je bilo zaista krvavo.” “Što je upotrijebio, Muellere? Zaboga, ne možeš učiniti nešto takvo od proizvoda za čišćenje.” “Serifov Odjel za eksplozive provodi analizu. Vjerojatno ćemo znati za dan ili dva. O čemu god da se radilo, možete zaboraviti na ispitivanje Tennanta. On je sad samo uspomena.” Starkey je trebalo dugo da odgovori. “Sada ću faksirati sliku. Ako ne ispadne potpuno jasna, nazovite i pokušat ću ponovno.” Dala mu je broj kućnog telefona. “Dugujem vam uslugu, narednice. Hvala.” “Iskoristit ću to, budite sigurni, makar u naturi.” “Mueller, vi ste najšarmantniji muškarac kojeg poznajem.” “Nekako vam prirastem srcu.” “Da, kao masne naslage.”

Starkey je pričekala minutu, a zatim provuče Leytonovu fotografiju kroz faks. Čekala je njegov poziv, ali nakon nekoliko trenutaka tišine shvatila je da je slanje prošlo u redu. Više nije znala što bi. Mogla je odnijeti fotografiju Lesteru Ybarri, ali ako bi to rekao Marzikovoj, morala bi objasniti. Morala je smjestiti Ley tona u Silver Lake u trenutku detonacije, ali to bi značilo da mora ispitati još ljudi koje nije mogla ispitivati. Znala je da je Leyton bio na mjestu događaja kad je stigla, ali je li bio ondje u trenutku kad je netko detonirao napravu? Starkeyin je pogled uporno bježao prema računalu koje je tiho čekalo na stolu u blagovaonici. Nije ga palila od sinoć. Sad joj se činilo da je gleda. Nisam ubio Charlesa Riggia. Znam tko jest. Starkey upali cigaretu, a zatim ode u kuhinju i pripremi si još jedno piće. Trezvenost je potrajala cijela dva dana. Vratila se u blagovaonicu, upalila računalo i ušla na Claudius. Gospodin Crveni ju nije zaskočio. Brbljaonica je bila prazna. Pijuckala je piće, pušila i čitala poruke na forumu. Bilo je novih, ali ništa osim banalnog naklapanja poremećenih osoba. Popije drugo piće pa si pripremi još jedno. Ostavila je računalo da radi, Claudiusova zapaljena glava bila je poput slike na zidu. Popušila je drugu cigaretu. Starkey je hodala kućom, jednom izašavši pred stražnja vrata i dvaput pred ulazna. Razmišljala je o Pellu i kako bi jednog dana voljela imati stablo japanske jabuke. Nije znala kakve su, ali to je nije priječilo u tome da ga želi. Vani je nebo na istoku postajalo grimizno, a vrijeme je prolazilo. Starkey je tako sanjarila skoro dva sata dok se grimizna boja razvodnila u sivu, a zatim je bila nagrađena. ŽELITE LI PRIMITI PORUKU GOSPODINA CRVENOG? Otvorila je prozor. GOSPODIN CRVENI: Jesam li ja Bergen? Starkey se zagleda u redak, a zatim otipka odgovor. VRUĆI NABOJ: Ne. Ti si Gospodin Crveni. GOSPODIN CRVENI: Hvala ti!!! Konačno se razumijemo. VRUĆI NABOJ: To ti je važno? Da se razumijemo? Oklijevanje Crvenog izazove u njoj mračno zadovoljstvo. GOSPODIN CRVENI: Jesi li sama? VRUĆI NABOJ: Mali, u sobi sam punoj murjaka. Ovo je sport za gledatelje. GOSPODIN CRVENI: A, znači da si gola.

VRUĆI NABOJ: Ako počneš kenjati, odlazim. GOSPODIN CRVENI: Ne, nećeš otići, Carol Starkey. Imaš pitanja. I imala je. Duboko je povukla dim, a zatim napisala svoje pitanje. VRUĆI NABOJ: Tko je ubio Riggia? GOSPODIN CRVENI: Nisam li ja? VRUĆI NABOJ: Rekao si da nisi. GOSPODIN CRVENI: Ako ti kažem, pokvarit ću iznenađenje. VRUĆI NABOJ: Već znam. Samo želim vidjeti poklapaju li se naši odgovori. GOSPODIN CRVENI: Da znaš, uhitila bi ga. Možda sumnjaš, ali ne znaš. Rekao bih ti da smo ti i ja ovdje sami... ali ne pred sobom punom murjaka. Starkey se nasmije tomu kako je preokrenuo razgovor ne bi li je prisilio da prizna. VRUĆI NABOJ: Otišli su. Sad smo sami. Ponovno je oklijevao pa osjeti dašak nade da će joj doista reći. GOSPODIN CRVENI: Jesmo li? Zaista smo sami? VRUĆI NABOJ: Ne bih lagala. GOSPODIN CRVENI: Onda ću ti odati tajnu. _ To je samo između nas dvoje. VRUĆI NABOJ: Što? Čekala je, ali nije stizalo ništa. Pomislila je da možda tipka dug odgovor, ali minute su se otegle dok konačno nije shvatila da želi da ga moli. Njegova potreba za manipulacijom i kontrolom bila je Školski primjer. VRUĆI NABOJ: Koja je to velika tajna, grimizni momče? Moj sat otkucava. GOSPODIN CRVENI: Ne radi se o Riggiu. VRUĆI NABOJ: O čemu onda? GOSPODIN CRVENI: Uplašit će te. VRUĆI NABOJ: ŠTO??? Ponovno je zastao, a zatim se pojavi njegova poruka. GOSPODIN CRVENI: Pell nije ono što se čini da jest. Iskorištava te, Carol Starkey. Huška nas jedno na drugog. Ta je izjava pogodi poput malja. Pojavila se ni od kuda, potresavši je poput udarca u glavu. VRUĆI NABOJ: Kako to misliš? Nije odgovorio. VRUĆI NABOJ:Što to znači, da Pell nije ono što se čini da jest? Nije bilo odgovora. VRUĆI NABOJ: Kako to da poznaješ Pella? Ništa. VRUĆI NABOJ: Odgovori!

Nije bilo odgovora. Prozor je stajao ondje, ne mijenjajući se. Progonila ju je njegova izjava da Pell nije ono što se čini. Prvi joj je nagon bio da nazove Pella, ali osjećala se razapeto između njih dvojice poput broda na olujnom moru, s jedne strane Gospodin Crveni, a s druge Pell. U doba kad je Starkey službovala u Odredu za eksplozive, Odjel za vatreno oružje održavao je kontakt s losangeleskom policijom preko saveznog agenta čiji se ured nalazio u sklopu OKZ-a. Tri tjedna nakon što se Starkey vratila iz pirotehničke škole u Alabami, Sugar ju je upoznao s Regalom Phillipsom, saveznim agentom Odjela za vatreno oružje. Phillips je bio pretio čovjek ljubazna osmijeha, otišao je u mirovinu pri kraju Starkeyine prve radne godine; te su godine samo povremeno radili zajedno, ali Sugar je volio tog čovjeka u godinama, a Starkey je osjećala da su osjećaji obostrano duboki. Phillips je dvaput posjetio Starkey u bolnici, a oba posjeta završila su Phillipsovim plačem nakon prepričavanja priča o Sugarovim podvizima u odredu. Pri posljednjem posjetu Starkey je zadnji put vidjela Regala Phillipsa, prije skoro tri godine. Nije ga nazivala nakon bolnice jer nije mogla podnijeti njegovu prisutnost nakon Sugarove smrti, previše je boljelo. Sad, nakon svih tih godina, osjećala se posramljeno dok je slušala kako telefon zvoni. Kad se Regal javio, rekla je: “Reege, Carol Starkey pri telefonu.” “Zaboga, djevojko, kako si? Pomislio sam da više ne razgovaraš s crncima.” Zvučao je kao onaj isti stari Reege, jedino se u toplom glasu čula natruha iznenađenja. “Prilično dobro. Radim. Sad sam u OKZ-u.” “Čuo sam za to. Još uvijek ondje imam prijatelje. Pratim te.” Rekavši to tiho se nasmije, glas mu je bio tako pun ljubavi da se sramila sebe same. “Reege, hm, slušaj, zaista mi je žao što se nisam javljala. Teško mi je.” “Ne brini se, Carol. Tog dana na terenu za prikolice mnogo se toga izmijenilo za sve nas.” “Znaš za Charlieja Riggia?” “Znam onoliko koliko vidim na vijestima. Radiš na tome?” “Tako je. Reege, vrlo mi je neugodno pitati te ovo.” “Pitaj.” “Radim s agentom Odjela za vatreno oružje i, hm, sumnjam u njega. Pitala sam se bi li mi ga mogao provjeriti. Razumiješ li na što mislim?” “Ne, Carol, mislim da ne razumijem.” “Želim znati tko je on, Reege. Zapravo te pitam mogu li imati povjerenja u njega.” “Kako se zove?” “Jack Pell.”

Phillips joj je rekao da bi to moglo potrajati dan-dva, ali da će je uskoro nazvati. Starkey mu zahvali, a zatim spusti slušalicu i ugasi svjetla. Nije pošla spavati. Čak nije otišla u postelju. Ostala je u naslonjaču, pri slabašnom svjetlu čekajući jutro i pitajući se kako joj je čovjek kojem sada tako malo vjeruje mogao značiti tako mnogo.

Pell Ranije tijekom dana, kad je Pell otišao iz Barrigan'sa, žmirkao je pod žarkim kalifornijskim suncem. Svjetlost je bila tako blještava da ju je osjećao poput sjekire zabijene među oči. Nisu pomagale ni sunčane naočale. Sjeo je u automobil, nastojeći smisliti što da radi. Zbog bolnog izraza njezina lica osjećao se loše. Znao je da je bila u pravu: bio je tako opsjednut Gospodinom Crvenim da nije mogao vidjeti ništa drugo, ali imao je krhotinu s njezinim imenom. Htio je posegnuti rukom preko stola i reći joj sve, reći joj istinu. Htio se otvoriti jer je i sam bio zatvoren, mislio je da je ona jedina koja bi ga mogla razumjeti, ali nije mogao biti siguran. Htio joj je govoriti o svojim probuđenim osjećajima prema njoj, ali postojao je samo Gospodin Crveni. Više nije znao gdje završava Gospodin Crveni, a počinje on sam. U glavi mu poče pulsirati. “Isuse! Ne opet.” Svijetlosivi likovi doplutaše iz upravljačke ploče, iz prozora, iz poklopca motora. To mu se događalo sve češće. I bit će još gore.

15. STARKEY JE OTIŠLA IZ KUĆE PRIJE ZORE. DOSADILA JOJ JE PRAZNINA TIHIH prostorija, sukobljene misli o Pellu, Dicku Leytonu i njezinu usranom životu. Rekla je samoj sebi da se mora posvetiti slučaju, pa je ostavila misli i prazninu i odvezla se kroz grad. Morala je odrediti gdje se Dick Leyton nalazio u vrijeme eksplozije i pomislila kako je Jogurt možda zabilježio Leytonovo vrijeme dolaska u knjigu slučajeva. Nije se potrudila istuširati. Preodjenula se, zapalila cigaretu i krenula. Spring Street bio je poput grobnice. Njezin je automobil bio jedini na parkiralištu. Čak se ni oni iz Odjela za bjegunce nisu još pojavili na poslu. Starkey pomisli 'jebi ga' i pođe u ured s cigaretom. Uvijek je mogla okriviti čistačice. Knjiga slučajeva nalazila se na Marzikinu stolu, kako se i sjećala, ali Jogurt nije zabilježio vrijeme Leytonova dolaska, već samo njegovu nazočnost. Starkey izvuče

kutiju videosnimaka ispod Jogurtova stola. Pronašla je kopiju poboljšane snimke koju im je Bennell načinio uz snimku vijesti, a koje se sjećala jer je snimljena pod najširim kutom i odnijela ih gore u prostoriju za gledanje. Toliko je puta pogledala te proklete snimke da ih je znala napamet, ali uvijek je tražila muškarca s bejzbolskom kapom; nikad još nije gledala policajce. Kvaliteta slike na izoštrenoj snimci bila je loša na videorekorderu, baš kako je Bennell upozorio, ali svejedno ju je pogledala tražeći Dicka Leytona na rubu kordona. Sjećala se da je nosio polo-majicu, izgledao je kao da je upravo izašao iz kuće. Pogledala je snimku, zatim je ponovno pogledala, ali uvijek je bilo isto: Riggio bi se približio kutiji, eksplozija, a zatim bi Buck istrčao da skine partnerovu kacigu. Starkey je odustala od pronalaženja Leytona u razdoblju prije eksplozije jer videoizresci su bili prekratki i nejasni. Usredotočila se na vrijeme nakon eksplozije smatrajući da bi Leyton, ukoliko je bio na mjestu događaja, istrčao naprijed da se pobrine za svojeg čovjeka. Premotala je snimku do eksplozije i ponovo gledala. Bum! Tijekom skoro dvanaest sekundi u stvarnom vremenu nakon eksplozije Buck i Charlie bili su sami u kadru. Zatim su djelatnici hitne pomoći dojurili do njih iz dna kadra. Iskočila su dvojica bolničara losangeleskih vatrogasaca i zamijenili Bucka. Četiri sekunde kasnije dotrčao je s lijeve strane kadra policajac u uniformi, a još dvojica uniformiranih policajaca ušla su s desne strane. Doimalo se kao da policajac slijeva pokušava navesti Bucka da sjedne ili se makne, ali Buck ga je otjerao. Još su trojica policajaca došla iz dna kadra gotovo se odmah okrenuvši da bi spriječili ulazak dvoje ljudi u civilnoj odjeći. S desne je strane ušlo još ljudi u civilnoj odjeći. Sada su u kadar ušla druga kola hitne pomoći, za kojima je stiglo još pješaka. Činilo se da dvojica od njih nose polo-majice, ali nije ih prepoznala. Zatim snimka završi. “Sranje!” Nešto ju je kopkalo u vezi s trakom, ali nije bila sigurna što. Vidjela je nešto, a opet nije vidjela. Odgovor je bio na vrpci. Stakey prokune obavijesni program što nije duže snimao, a zatim se vrati u OKZ. Odlučila je upitati Bucka. Otišla je iz OKZ-a prije negoli su stigli drugi detektivi i pošla u Glendale. Nije znala je li Buck tog dana na dužnosti ili nije, pa se zaustavila u zalogajnici da pričeka dolazak Louise Mendoze, vratarke Odreda za eksplozive. Mendoza, koja je poznavala popis dužnosti, obično je dolazila prije pirotehničara. Pet minuta prije sedam Starkey nazove. “Louise, Carol Starkey pri telefonu. Je li Buck danas na dužnosti?” “Straga je u radionici. Želiš li da te spojim?” “Samo sam htjela znati je li ondje. Na putu sam k njemu.” “Javit ću mu.” “Još nešto, Louise. Hm, je li Dick ondje?”

“Da, ali ako želiš s njim razgovarati bilo bi bolje da te spojim. Danas ujutro mora ići u Parkerov centar.” “U redu je. Može čekati.” Starkey se deset minuta kasnije zaustavi na parkiralištu glendaleske policije. Pronašla je Bucka i Russa Daiglea u radionici, zgradi od cigle u najudaljenijem dijelu parkirališta gdje je odred vježbao s deaktivatorom i robotima. Stajali su mû Andros robotom, pili kavu i mrštili se. Obojica se nasmiješe kad ju opaziše. “Ta prokleta stvar skreće desno. Pokušaš usmjeriti tu prokletinju ravno, a ona skrene desno. Znaš li možda što ne valja?” “Desničar je.” Daigle, tvrdokorni desničar, glasno se nasmije. “Buck? Mogu li malo s tobom porazgovarati?” Buck joj priđe na vratima, a zatim oboje izađu. Rekla mu je da je došla zbog izoštrene snimke, željeli su da je pogleda. To joj je poslužilo kao izlika za razgovor. “Pogledat ću ako želite, ali nisam vidio ništa na onim drugim snimkama. Isuse, ne znam mogu li podnijeti da opet vidim Charlieja na taj način.” Htjela je skrenuti razgovor na Leytona. “Bez žurbe. Možda bih trebala upitati Dicka je li što vidio. Možda bi mogao nekoga prepoznati.” Daggett kimne. “Trebala bi. Stajao je iza kordona.” Starkey osjeti mučninu. Naredi samoj sebi da se ponaša profesionalno. Zato je i bila ondje. Zato je bila policajka. “Kad je stigao na mjesto događaja?” “Ne znam, možda dvadeset minuta prije nego što je Charlie izašao, tako nekako.” “Razgovarat ću s njim o tome.” Starkey se vrati preko parkirališta osjećajući se kao da na nogama ima goleme štule, tako dugačke da joj se od visine zavrtjelo u glavi. Jedva je ušla u automobil, trebala joj je cijela vječnost da savije štule kao što bogomoljka svija hvataljke. Ništa se više nije uklapalo. Zurila je prema zgradi odreda. Ondje je bio Leytonov ured. Kutija s Riggiovim stvarima još je bila pod Daigleovim stolom. Pomislila je na njegov mobitel koji se nalazio u njoj. Ako su Riggio i Susan Leyton bili ljubavnici, smatrala je da ju je vjerojatno često nazivao. Vjerojatno joj je krišom telefonirao po danu, dok je Dick bio na poslu i to je ostalo zabilježeno na njegovim telefonskim računima. Iznenadila ju je ravnodušnost koju je osjetila pri toj misli. Možda je to bio samo još jedan korak u slučaju. Kao da više nije bilo važno ništa osim pronalaženja dokaza koje bi mogla podnijeti Kelsu i dokazati da je Pell u krivu.

Izvadila je privatni mobitel i nazvala Angclu Wellow. Ovaj joj je put rekla istinu. Starkey je sjedila s Angelom Wellow u tišini njezina doma na rubu izlizanog kauča. Riggiov fotografski album ležao je između njih; Todd je spavao ležeći potrbuške na podu. Angela je neprestano pogledavala album kao da u njemu leže neka objašnjenja ponad onih koje je dala Starkey. Protrlja bedro dlanom. “Ne znam što bih. Ne znam što bih mislila kad mi netko kaže nešto ovakvo. Hoćete reći da je Charlie ubijen?” “Istražujem tu mogućnost. Zato trebam Charliejeve telefonske račune, Angela. Moram vidjeti koga je zvao.” Angela se zagleda u nju. Starkey je znala što nailazi. Kad joj je vratila album i objasnila da je ušla u Charliejev stan pod lažnim izgovorom, Angela ju je saslušala ne rekavši ni riječ. Sad se spremala progovoriti. “Zašto ste mi jučer morali lagati? Zašto mi niste jednostavno rekli?” Starkey ju je pokušavala gledati u oči, ali nije mogla. “Jednostavno nisam znala što bih drugo. Žao mi je.” “Isuse!” Angela ode do malenog sina i zagleda se u njega kao da nije sigurna tko je on. “Što da kažem svojim roditeljima?” Starkey to zanemari. Nije htjela razgovarati o pojedinostima onoga što se događa. Nije htjela zastraniti. Htjela je napredovati dok ovo ne bude riješeno, pa da zatim to može iznijeti Kelsu. “Trebam njegove telefonske račune, Angela. Molim vas, možemo li poći potražiti njegove telefonske račune?” Angela reče: “Todd? Todd, probudi se, dušo. Moramo izaći.” Angela podigne usnulog sina na rame, a zatim se okrene prema Starkey, ljutitog pogleda. “Možete sa mnom dotamo. Ne želim da ponovo ulazite u Charliejevu kuću.” Starkey je čekala pred Riggiovom zgradom skoro sat vremena dok Angela Wellow nije izašla kroz staklena vrata s pregršti bijelih omotnica. “Trebala mi je cijela vječnost da ih pronađem. Žao mi je.” “U redu je. Cijenim vaš trud, Angela.” “Ne, ne cijenite. Ne znam što radite ni zašto, ali ne poznajete me dovoljno dobro da biste cijenili to što činim.” Angela ode ne rekavši više ni riječ, ostavivši je s omotnicama. Starkey pripali cigaretu, izdahnuvši oblak dima koji se raziđe po automobilu iako su prozori bili otvoreni. Sviđao joj se taj okus i osjećaj koji je pratio pušenje. Nije

shvaćala čemu sve ono zanovijetanje. Pa što ako dobije rak. Otvorila je Riggiove telefonske račune i otkrila nešto tako očito da se samo od sebe isticalo. Nije znala broj Leytonova kućnog telefona, ali niti ga je trebala znati. Charlie je zvao isti broj istog predbroja dva ili tri puta svakog dana, ponekad i šest ili sedam poziva, što se ponavljalo mjesecima unazad. Starkey odloži račune, popuši cigaretu, a zatim izvuče privatni mobitel. Ponovno provjeri broj, a zatim nazove. Poznati ženski glas. “Halo?” “Zdravo, Susan.” Starkey osjeti umor. “Molim? Tko?” Starkey zastane. “Susan?” “Žao mi je, dobili ste krivi broj.” Starkey ponovno pogleda broj, provjerivši je li točno otipkala. Jest. “Ovdje Carol Starkey. Trebala bih Susan Leyton.” “O, zdravo detektivko Starkey. Nazvali ste krivi broj. Ovdje Natalie Daggett.”

16. NATALIE DAGGETT REČE: “JESI LI JOŠ TU? HALO?” Starkey ponovno provjeri brojeve telefona. Bio je to isti broj; mnogostruki pozivi svakog dana, mjesecima. “Ovdje sam. Oprosti, Natalie. Očekivala sam nekog drugoga. Treba mi trenutak da se prilagodim.” Natalie se nasmije. “I meni se to događa. Staračka zaboravnost, neprekidno.” “Hoćeš li biti kod kuće sljedećih sat vremena ili tako nekako?” “Buck nije kod kuće. Vratio se na posao.” “Znam. Navratit ću da te vidim. Neće dugo potrajati.” “O čemu se radi?” “O Bucku. Radim na malenom iznenađenju za njega. Zbog onoga što se dogodilo Charlieju. Na nekoj vrsti zabave dobrodošlice.” “Zato si zvala Susan?” “Tako je. Dick je to predložio.” “O. Pa dobro. Valjda je to u redu.”

“Vidimo se za nekoliko minuta.” “Dobro.” Starkey sklopi mobitel i odloži ga. Ne Dick, već Buck Daggett. Stalno je na snimkama tražila ubojicu, a on je svaki put bio savršeno vidljiv, skrivao se na otvorenom i čekao da se njegov partner sagne nad bombom. Starkey ponovno pomisli na Danu i optičku varku. Sve je bilo u načinu gledanja. Tada shvati što joj je smetalo na snimci. Buck nije raščistio područje za slučaj sekundarne eksplozije. Trebao je odvući Riggia s mjesta nesreće prije negoli mu je skinuo oklop, kao što je odvukao Carol od prikolice; vidjela je to na snimci svoje smrti, ali Riggia nije odvukao. Svi su pirotehničari bili obučeni da raščiste područje za slučaj sekundarne eksplozije, ali Buck je znao da sekundarne neće biti. Ta joj je činjenica bila pred očima, a previdjela ju je. Starkey se prilično brzo dovezla do udaljenog Monterey Parka. Nije žurila. Bila je uvjerena da Natalie ne zna da joj je muž ubio ljubavnika. Buck je preoprezno isplanirao umorstvo da bi riskirao priznavanje ženi, pa makar to bilo samo da bi je kaznio. Starkey je osjetila još veće olakšanje kad je skrenula u prilaz Daggettovih i vidjela da nema Buckove Toyote 4-Runner. Potrudila se poprimiti policijski izraz lica prije nego što je otišla do vrata, isti onaj izraz koji je upotrijebila kad je suočila oca iz Venicea s palcem njegove kćerkice. Starkey pozvoni. Natalie je izgledala iscrpljeno kad je otvorila vrata. Starkey pomisli da vjerojatno nije spavala. “Bok, Natalie. Hvala ti što si me primila.” Starkey pođe za njom u malenu blagovaonicu gdje su sjele za prazan stol. Kosilica je još ležala u stražnjem dvorištu. Buck nije pokosio travnjak. Natalie joj nije ponudila ništa za piće, kao ni zadnji put kad je bila ondje. “Kakvo to iznenađenje imaš na pameti?” Starkey izvuče telefonske račune iz torbice i položi ih na stol. Natalie ih pogleda bez razumijevanja. “Natalie, žao mi je, ali ne dolazim zbog zabave. Pretražila sam Charliejeve stvari i pronašla nešto o čemu bih te trebala pitati.” Starkey opazi rast straha pri spomenu Charliejeva imena. “Mislila sam da se radi o Bucku.” Starkey gurne račune preko stola, okrenuvši ih tako da ih Natalie može pročitati. “Ovo su Charliejevi mobitelski računi. Vidiš li na njima svoj broj? Vidiš li koliko je to poziva? Dakle, već i sama znam odgovor, ali moram to čuti od tebe, Natalie. Jeste li ti i Charlie bili u vezi?” Natalie je zurila u papire ne dodirnuvši ih. Sjedila je potpuno mirno dok joj se nos

crvenio, a iz očiju tekle suze. “Natalie, jeste li? Jeste li ti i Charlie bili zaljubljeni?” Natalie kimne. Izgledala je poput dvanaestogodišnjakinje i Starkeyino se srce ispuni nelagodnom boli i sramom. “Koliko ste dugo bili u vezi?” “Od prošle godine.” “Molim te, govori glasnije.” “Od prošle godine.” “Zna li Buck?” “Naravno da ne zna. Bio bi vrlo povrijeđen.” Starkey uze telefonske račune i vrati ih u jaknu. “U redu. Žao mi je što sam morala pitati, ali gotovo je.” “Hoćeš li reći Bucku?” Starkey pogleda ženu, a zatim slaže. “Neću, Natalie. To nije nešto što bih rekla Bucku. Ne moraš se brinuti o tome.” “Samo sam pogriješila s Charliejem. Bila je to samo greška. Svi imamo pravo na grešku.” Starkey je ostavi u tom stanju, otišavši do automobila po žestokoj vrućini, a zatim se odvoze u Spring Street.

Buck Bucku Daggettu nije se sviđalo što Starkey provodi toliko vremena u Glendaleu. Od njezinih mnogih pitanja o onom gadu Riggiu hvatala ga je nervoza. Osobito kad je čuo za njezinu želju da upozna Riggia sad kad je umro. Koji je to bio vrag? Starkey nikad nije nimalo marila za Riggia ili bilo koga drugoga još od one jebene bombe u kampu za prikolice. Pretvorila se u pijanicu i osobu koja živi u prošlosti, a sada je izigravala melodramatiku. Buck je bio ponosan na sebe što je ubacio poveznicu između Gospodina Crvenog i Starkey. Htio je što više odmaknuti istragu od Riggia, ali zbog njegove loše sreće jedini dio njezina imena koji je pronađen bilo je prokleto S, zbog kojeg su mislili da je to dio imena Charles. Ipak, pomislio je da će sve proći u redu kad su se uključili saveznici i svi su počeli uzaludnu potragu za Gospodinom Crvenim, ali sad se činilo da je ona kuja Starkey svejedno naletjela na istinu. Ili barem u nju sumnjala. Buck Daggett još se uvijek zajebavao s Andrus robotom kad je nazvala Natalie. Glupa krava nije se mogla suzdržati, a da mu ne kaže da će navratiti Starkey jer namjeravali su mu prirediti zabavu iznenađenja. Da ga razvesele. Ha. Buck je prekinuo razgovor i jedva stigao do zahoda prije negoli je povratio, a zatim pohitao kući da i sam vidi.

Dok je Starkey odlazila od njega, Buck je čučao u susjedovu dvorištu i promatrao je. Nije znao koliko već zna o njemu, ali znao je da sumnja u njega i to mu je bilo dovoljno. Buck je odluči ubiti.

17. STARKEY JE NAZVALA MUELLERA IZ AUTOMOBILA, NASTOJEĆI GA UHVATITI u uredu, ali otišao je. Ostavila mu je poruku na glasovnoj pošti da muškarac na slici više nije osumnjičen, i da će poslati faksom novu sliku. Zatim nazove Beth Marzik. “Beth, želim da sastaviš album od šest slika i da se nađemo u cvjećarnici. Nazovi Lestera i provjeri je li ondje. Ako obavlja dostavu, reci im da ga zovu nazad.” “Baš sam se spremala ići na ručak.” “Prokletstvo, Beth, ručak može čekati. Želim mješavinu Anglosaksonaca i Latina u četrdesetim godinama, onako kako je opisao Lester. Nemoj reći nikome, Beth. Samo ti to skupi pa se nađemo kod Lestera.” “Čuj, ne možeš to samo tako prebaciti na mene. Za koga sastavljam album? Imaš li osumnjičenika?” “Da.” Starkey prekine razgovor prije negoli je Marzikova uspjela pitati koga. Vrijeme je sad bilo presudni čimbenik. Nije mogla imati povjerenja u to da Natalie neće reći Bucku za posjet ili za njezino zanimanje za Charlieja Riggia. Nije se bojala da će Buck pobjeći; brinula se da bi mogao uništiti dokaze koji bi mogli biti potrebni u optužbi protiv njega. Sada je vozila brže, navrativši do svoje kuće po fotografiju Bucka Daggetta prije negoli je skrenula prema Silver Lakeu. Kao i Leytonova, bila je to fotografija Bucka u civilnoj odjeći. Kad je stigla do cvjećarnice, Marzikova i Lester razgovarali su na pločniku. Marzikova ostavi Lestera i priđe Starkey dok je izlazila iz automobila. U ruci je imala album sa šest slika u žutoj omotnici. “Hoćeš li mi reći što se to događa? Lesterov stari histerizira.” “Da vidim album.” Album sa šest slika bio je papirnati sendvič s pretincima za šest fotografija, poput stranice iz fotografskog albuma. Detektivski uredi imali su datoteke koje se temelje na dobi, rasi i tipu osobnosti, većina slika bile su fotografije policajaca. Starkey izvuče jednu od šest slika, a na njezino mjesto umetne sliku Bucka Daggetta. Marzikova zgrabi Starkey za ruku.

“Reci mi da se šališ.” “Ne šalim se, Beth.” Starkey odnese album Lesteru. Objasnila mu je da želi da pažljivo promotri svaku sliku prije negoli donese odluku, a zatim upitala je li neki od tih ljudi muškarac kojeg je vidio da telefonira. Marzikova je tako napadno gledala Lestera da ju je upitao što ne valja. “Ništa, prijatelju. Samo pogledaj slike.” “Nijedan od ovih tipova ne nosi kapu.” “Gledaj im lica, Lestere. Prisjeti se tipa kojeg si vidio na telefonu. Bi li ijedan od ovih mogao biti on?” “Mislim da je ovaj." Lester pokaza Bucka Daggetta. Marzikova se udalji. “Je li joj dobro?” “Dobro je, Lestere. Hvala ti.” “Jesam li izabrao pravoga?” “Nijedan od odgovora nije pravi, Lestere. Samo su neki više pogrešni od drugih.” Kad joj je Starkey prišla, Marzikova je zurila u pločnik. “Hoćeš li mi sada reći?” Starkey joj je objasnila, a zatim su nazvale Kelsa, rekavši mu da dolaze. Starkey je upitala hoće li moći vidjeti Jogurta. Kelso je htio znati zašto ih želi vidjeti zajedno. “Imam dodatne dokaze za ovaj slučaj, Barry. Trebam tvoj savjet kako da nastavim.” Smicalica traženja pomoći je upalila. Kelso joj je rekao da će on i Santos čekati. Marzikova se još uvijek naslanjala na automobil kad je Starkey okončala razgovor. Marzikova reče: “Ovo će zvučati glupo, Carol, ali možemo li ići jednim autom? Ne želim se voziti natrag sama.” “Ne zvuči glupo.” Kad su stigle u Spring Street, Starkey se nije potrudila ugurati automobil u parkirališnu garažu. Ostavile su ga ispred, u zoni zabrane parkiranja i odvezle se dizalom. Prvi put otkad je pamtila, Kelsovo je računalo bilo ugašeno. Čekao je za stolom isprepletenih prstiju, kao da je u tom položaju otkad je zvala. Santos je sjedio u njegovu naslonjaču, izgledajući poput dječaka kojeg je pozvao školski ravnatelj. Carol pomisli kako joj izgleda umorno. Vjerojatno su svi izgledali umorno. Kelso upita: “Što je, Carol?” “To nije Gospodin Crveni, Barry. Nikad to nije bio on.” Kelso digne ruke, odmahujući glavom još dok je govorila. “Pokrili smo to, zar ne? Obilježja su identična -”

Marzikova prasne, “Barry, slušajte!” Santos iznenađeno digne obrve. Kelso se zagleda u nju, a zatim raširi ruke. “Slušam.” Starkey nastavi. “Barry, obilježja nisu identična. Gotovo jesu, ali ipak nisu. Ako mi ne vjerujete, zovite Rockville i upitajte Odjel za vatreno oružje.” Santos upita: “Što će mu reći?” “Da je bomba iz Silver Lakea drukčija. Natuknut će da je osoba koja je sastavila napravu iz Silver Lakea radila prema analizi bombe iz Odjela za vatreno oružje jer je jedino odstupanje od drugih naprava bio jedan element koji nije bio spomenut u tim izvještajima.” Starkey je objašnjavala korak po korak, ne spominjući Bucka Daggetta do samog kraja. Objasnila je razlike između eksplozivnih naprava, zatim sličnosti, a zatim to da je tvorac trebao pronaći izvor ciklonita da bi smiješao Modex hybrid koji upotrebljava Gospodin Crveni. “Od svih sastojaka najteže je pronaći ciklonit, Barry. Jedina osoba na ovom području koja ga je nedavno imala bio je Dallas Tennant. Ako ste ga tražili, išli ste njemu. Beth i ja pronašle smo njegovu radionicu. Muškarac sličan onomu koji je zvao 112 viđen je ondje prije mjesec dana. Vjerujem da je tražio Tennantov ciklonit. Ne znam kako je doznao za Tennantovu radionicu. Ne znam je li ju otkrio onako kako smo je otkrile Beth i ja, pretragom vlasništva, ili je s Tennantom imao neku vrstu dogovora. Ne možemo pitati Tennanta jer je mrtav.” “Koji muškarac?” Starkey nastavi ne odgovorivši. Smatrala je da će se, ako optuži Bucka Daggetta prije negoli predoči potkrepljujuće dokaze, sastanak pretvoriti u natjecanje u vikanju. Starkey je držala albumčić, ali još mu ga nije predala. “Pokazale smo ovaj album od šest slika Lesteru Ybarri. Lester je prepoznao jednog od ovih ljudi kao muškarca koji je uputio poziv. Morat ćemo pokazati sličan album svjedocima iz Bakersfielda da vidimo hoće li potvrditi.” Pružila je stranicu Kelsu i pokazala sliku Bucka Daggetta. “Lester je prepoznao ovog čovjeka.” Kelso odmahne glavom i podigne pogled. “Pogriješio je. I to je sve.” Starkey položi na album Riggiove telefonske račune. “Ovo su mobitelski računi Charlieja Riggia. Pogledajte svaki telefonski broj koji sam obilježila. To je broj kućnog telefona Bucka Daggetta. Riggio i Natalie Daggett bili su u vezi. Natalie Daggett potvrdila mi je to prije manje od sat vremena. Vjerujem da je Buck to otkrio i zato ubio Charlieja.”

Jogurt glasno uzdahne. “O, gospode Bože.” Kelso je stiskao čeljust. Otišao je do prozora, pogledao van, a zatim se vratio i naslonio na stol prekriženih ruku. “Tko još zna za to, Carol?” “Samo ljudi u ovoj prostoriji.” “Jesi li rekla Natalie da sumnjičiš Bucka za umorstvo?” “Ne.” Kelso ponovno uzdahne, potom ponovno sjedne za stol. “U redu, ne možemo ostaviti ovo neriješeno. Ako Buck ima objašnjenje za ovo, može ga dati i riješiti problem.” Marzikova zagunđa, a Kelsove oči bijesno zasjaše. “Misliš li da je ovo lako, detektivko? Poznajem tog čovjeka deset godina. Nije to samo obično jebeno uhićenje.” Starkey nikad još nije čula da Barry Kelso psuje. Jorge reče: “Ne, gospodine. Nije.” Kelso pogleda Santosa, zatim ponovno udahne i nasloni se. “Morat ću obavijestiti glavnog pomoćnika Morgana. Starkey, bit ćeš sa mnom. Možda će nas htjeti vidjeti i vraški sam siguran da će imati pitanja. Užasno je to da je policajac losangeleske policije upleten u takvo što. Morat ćemo obavijestiti Dicka Leytona. Nećemo samo doći onamo i uhititi jednog od njegovih ljudi ne upozorivši ga što se događa. Obavit ćemo to čim porazgovaram s Morganom i Leytonom.” Starkey otkrije da joj se sviđa Barry Kelso. Htjela je nešto reći. “Poručnice, žao mi je.” Kelso protrlja lice. “Carol, nema ti zašto biti žao. Htio bih ti reći da si obavila dobar posao, ali nekako mi ne zvuči dobro.” “Da, gospodine. Razumijem.”

Pokora Buck se nije vratio u Glendale. Nazvao je Dicka Leytona i rekao mu da će tog dana otići ranije i neće se vratiti. Pravi razlog poziva bio je da dobije sliku o onome što Leyton zna. Kad bi Leyton sumnjičio Bucka, Buck bi unajmio najboljeg dostupnog odvjetnika i nadao se najboljem. Ali Leyton je bio opušten i ljubazan, a Buck bi se okladio u sve što ima da je Starkey zadržala sumnje za sebe. Upravo to je činio, kladio se u sve što ima. Još je uvijek imao gotovo tri kilograma Modex hybrida uz sastojke koji su mu preostali od oponašanja bombe Gospodina Crvenog. Uvjerio je samog sebe da Starkey

još nije skupila dovoljno dokaza da bi povukla svoj potez, što mu je davalo nadu. Ako bude djelovao dovoljno brzo i smaknuo je prije negoli stigne razviti svoj slučaj, možda se još stigne izvući. Nakon razgovora s Leytonom, Buck sastavi složeni popis poslova da bi udaljio Natalie iz kuće, a zatim pođe doma. Doimala se napetom, vjerojatno zbog Starkeyina posjeta i pitanja, ali pravio se da ne primjećuje. Dao joj je popis, izbacio je van, a zatim samog sebe prisilio da se smiri i ponovno razmisli. Bio je očajan i uplašen; znao je da očajni i uplašeni ljudi griješe. Kad je Buck osjetio da je staložen i kad je sebe uvjerio da je Starkeyina smrt jedini način da se izvuče, reče: “Pa, onda prioni na posao.” Držao je Modex hybrid i preostale sastojke u velikoj hladnjači Igloo u garaži. Izvezao je svoju Toyotu da bi dobio više prostora, a zatim zatvorio garažna vrata da ga tko ne bi vidio s ulice. Otvorio je bočna vrata koja su vodila u stražnje dvorište da bi imao zraka i upalio ventilaciju; sublimirana isparavanja Modexa bila su otrovna. Buck izvuče hladnjaču s najviše police, gdje je Natalie nije mogla doseći i spusti je na radnu plohu. Preostali Modex bio je u velikoj staklenci koja je štitila od reakcija. Bio je tamnosiv i izgledao poput staklarskog kita. Nosio je vinilne rukavice dok je slagao sastojke, da ne bi ostavio otiske prstiju, ali i da bi izbjegao dodir Modexa s kožom. To te je sranje moglo ubiti samo ako si njime rukovao. Od glasa što se naglo začuo u stražnjem dvorištu gotovo se upiša u gaće. “Hej, hej, hej što ima? Ima li koga kod kuće?” Buck baci ručnik preko radnog stola i pođe do vrata. Po glasu je pomislio da se radi o crncu, ali taj je malac bio bijel. “Što hoćeš?” “Pa, stari, recimo da pokušavam zaraditi džeparac. Vidio sam da je dvorište, reći ćemo, u neredu. Htio sam ponuditi vrtlarske usluge.” “Sam ću pokositi, hvala u svakom slučaju. A sad se moram vratiti na posao.” “Kako se čini, to ti nije prvo na popisu poslova, ako shvaćaš što hoću reći. Pomozi prijatelju koji želi zaraditi za život, umjesto da se bavi zločinom.” Buck osjeti pulsiranje u glavi. Kad ga je bolje pogledao, vidio je da taj malac i nije malac. Činilo se da je u kasnim dvadesetim godinama. “Pomozi si odlaskom odavde, seronjo. Rekao sam da sam zauzet.” Malac korakne unazad, ali nije izgledao uplašeno. “Opa! Pa ti me otpisuješ! Ajde noge, pokrenite se!” “Jebote, jesi li lud?” “Nisam, gospodine Daggett, samo se pokušavam zabaviti. Oprostite ako sam vas omeo.” Buck odmah primijeti svoje ime.

“Kako to da mi znaš ime?” “Rekao mi je Kinez s druge strane ulice. Najprije sam pokušao pokositi kod njega, ali rekao mi je da dođem ovamo. Rekao je da vam dvorište uvijek izgleda usrano.” “Pa, nek' se i on jebe. A sad me pusti da se vratim poslu.” Buck je gledao kako malac odlazi, a zatim se vratio u garažu, mrzeći Kineza s druge strane ulice. Buck nije vidio da se malac vraća, nije vidio tvrdi predmet koji ga je oborio na koljena. Čak i da je vidio, ne bi bilo važno. Već je bilo prekasno. Buck se nije potpuno osvijestio. Znao je da ga je nešto udarilo i da je dobio još dva udarca nakon što je pao. Vidio je klinca iznad sebe, ali nije mogao podići ruke da se obrani. Klinac ga je lisicama vezao za radni stol, a zatim nestao s vidika. Buck je pokušavao govoriti, ali usta mu nisu bila ništa djelotvornija od ruku i nogu. Uplašio se da je ostao oduzet i zaplakao je. Nakon nekog vremena klinac se vrati i potrese ga. “Jesi li budan?” Zagleda mu se u oči, a zatim ga pljusne. Imao je mršavo, ispijeno lice poput lasice. Buck tek sada primijeti da mu je vlasište vrlo blijedo; tek je nedavno oćelavio. “Jesi li budan? Hajde, znam da te nisam udario dovoljno jako da te ubijem. Jebote, saberi se.” “Nemam novca.” “Ne želim tvoj novac, budalo. Nemaš ti toliko sreće da želim samo tvoj novac.” Buck je u ušima čuo trajnu, visoku zvonjavu koja nije prestajala. Jednom se tijekom bejzbolske utakmice u srednjoj školi sudario s drugim igračem i dobio potres mozga. Sjećao se da se osjećao ovako. “Što onda želiš? Ako želiš džip, ključevi su mi u džepu. Uzmi ga.” “Uzet ću ostatak ovog Modexa. A ono što želim jest naučiti te lekciju.” Buck nije baš najjasnije razmišljao. Iznenadilo ga je što ovaj klinac, udešen poput crnog repera, uopće zna za Modex ili što je to. “Ne razumijem.” Malac uze Buckovo lice u ruke i približi se. “Ukrao si mi rad, pizdo. Pravio si se da si ja. Znaš li što je greška u prosudbi?” “Dovraga, ne znam o čemu govoriš?” “Možda će ti ovo pomoći da shvatiš.” Klinac ode do drugog kraja stola. Kad se vratio, nosio je jednu od cijevi. Žice su vodile u šuplji kraj; druga je strana bila začepljena. Mahne njome pod Buckovim nosom da bi osjetio oštar miris Modexa u njoj i u tom trenutku Buck se uplaši. “Znaš li sad tko sam?” Buck je znao, i osjetio je takav strah u trenutku shvaćanja da je mokraća istekla iz

njega u toplom mlazu. “Molim te, nemoj me ubiti. Molim te. Uzmi jebeni Modex i idi. Molim te, nemoj me ubiti. Žao mi je što sam se pravio da sam ti, ali znaš, morao sam ubiti onog gada koji mi je jebao ženu i -” Gospodin Crveni rukom mu poklopi usta. “Smiri se. Samo ostani hladnokrvan. Opusti se.” Buck kimne. “Jesi li sad dobro?” Buck kimne. “Dobro. Slušaj.” Gospodin Crveni sjedio je prekriženih nogu na tvrdom betonu pred njim, držeći bombu u krilu kao da je to razigrano mače. “Slušaš li me?” “Da.” “Neću te zavaravati, ozbiljno sam ljut što si sve uvjerio da sam ja ubio onog tipa, ali evo ti prilike. Imaš jednu priliku, evo je.” Buck je čekao, ali gospodin Crveni čekao je da ga pita. “Kakvu? Kakva je to prilika?” “Reci mi što zna Carol Starkey.” John ode do ukradenog automobila koji je ostavio na ulici. Kineza nije nigdje bilo na vidiku. Ostavio je Bucka kod radnog stola, živog, ali bez svijesti. John ga je zalio vodom i pljusnuo ga po licu da mu vrati svijest. Kad je vidio da se Buck budi, otišao je. John je sjeo za upravljač, upalio automobil i odmahnuo glavom. Bilo je vruće na usranoj ulici usred Drekvillea u Sjedinjenim Državama. Kako ljudi mogu tako živjeti? John pusti da automobil gmiže niz ulicu dok je brojao do sto. Kad je došao do sto, zaključi da je Buck potpuno budan. Tada pritisne srebrno dugme.

Spring Street Marzikova i Santos zvali su kući, Santos je javio ženi, a Marzikova svojoj majci da će doći kasno. Starkey je shvatila iz Marzikine reakcije da joj majka nije baš sretna zbog toga. Nakon tih poziva, troje detektiva sjedila su svaki za svojim stolom, baveći se svojim mislima. U jednom je trenutku Jorge upitao želi li tko svježi lončić kave, ali ni Starkey ni Marzikova nisu odgovorile. Nije skuhao kavu. Marzikovoj prvoj dojadi čekanje pa izrazi svoju ljutnju.

“Zašto to, dovraga, toliko traje? Ne treba nam Parkerov centar to odobriti. Jednostavno pođimo uhititi tog pasjeg skota.” Santos se namršti prema njoj. “On samo želi da Morgan to odobri. Takva su načela.” “Kelso je takva kukavica.” “Možda Morgana nema. Možda ne može doći do poručnika Leytona.” “O, zajebi to.” Starkey odluči izići na stubište s cigaretom, kad je nazove Reege Phillips. Ton njegova glasa bio je oprezan i odmjeren, što je odmah uznemiri. Nije htjela da Jogurt i Marzikova čuju. Starkey reče: “Mislim da ne mogu sad razgovarati, Reege. Može li to pričekati?” “Mislim da ne može, Carol. Morat ćeš riješiti problem.” “Hm, mogu li ja tebe nazvati?” “Želiš promijeniti telefon?” “Tako je. Imam tvoj broj.” “U redu. Čekam.” Starkey spusti slušalicu, reče Santosu i Marzikovoj da ide pušiti i ponese torbicu. Kad je bila na stubištu, nazvala je Phillipsa s osobnog mobitela. Već pri samom biranju brojeva osjetila je mučninu. “Kako to misliš da imam problem?” “Jack Pell nije agent Odjela za vatreno oružje. Nekad je bio, ali više nije.” “To ne može biti točno. Pell je imao izvještaje o analizi bombe iz Rockvillea. Imao je tajnog agenta u Institutu za tehnologiju koji je radio za nas.” “Samo me slušaj. Pell je bio terenski agent Odjela za vatreno oružje i radio je za odjel nasilnog kriminala pridružen jedinici za organizirani kriminal pri odjelu za pravdu. Prije dvadeset mjeseci bio je u skladištu u Newarku, u New Jerseyu i pokušavao doznati povjerljive podatke o nekim kineskim kalašnjikovima koji su stizali s Kube. Pročitala si izvještaje koje ti je dao?” “Jesam.” “Sjeti se Newarka.” “Prva bomba Gospodina Crvenog.” “Pell je bio u tom skladištu kad je odletjelo u zrak. Potres mozga izazvao mu je nešto u očima što se zove odvajanje mrežnice. Ako to opaziš na vrijeme, može se liječiti laserom. Pellova se pojavila tek poslije, a tad je bilo prekasno.” “Što znači prekasno?” “Postaje slijep. Čovjek mi je objasnio da se mrežnice odvajaju od očnih živaca i ne mogu učiniti ništa da to spriječe. Pa ga je odjel poslao u mirovinu. A sada mi kažeš da se ponaša kao da je još uvijek na zadatku. Imaš posla s odmetnutim agentom, Carol.

On lovi gada koji mu je oduzeo vid. Nazovi podružni ured i uključi ih u ovo prije negoli Pell nekoga ozlijedi.” Starkey se nasloni na zid osjećajući se obamrlo. “Carol? Jesi li ondje?” “Pobrinut ću se za to, Reege. Hvala ti.” “Želiš li da uključim ured u ovo?” “Ne. Ne, ja ću to obaviti. Slušaj, moram ići, Reege. Imamo nešto ovdje.” “Čuvaj se tog tipa, Carol. Pokušava ubiti onog kujinog sina. Ne zna se što je u stanju učiniti. Mogao bi ubiti i tebe.” Nakon što je završila poziv, Starkey dovrši cigaretu, a zatim se vrati u prostoriju odreda. Mora da je izgledala čudno. Marzikova upita: “Što ti je?” “Ništa.” Konačno se Kelsova vrata otvore i on izađe. Starkey je vidjela da nešto s njim ne valja, ali Marzikova je već stigla na pola puta do stubišta, mrmljajući: “Već je bilo i vrijeme.” “Beth, čekaj.” Kelso se zagleda u njih. Nije govorio; vrlo se dugo nije niti pomaknuo. Santos upita: “Što je, poručnice?” Kelso pročisti grlo. Stiskao je čeljust kao da pokušava potaknuti pljuvačku. “Detektivi, policija u San Gabrielu obaviještena je da je u Buckovu domu došlo do eksplozije. Proglašen je mrtvim na licu mjesta.”

18. KAD SU STIGLI DO DAGGETTOVE KUĆE, VATROGASCI IZ SAN GABRIELA već su ugasili požar. Iz garaže i stražnjeg dijela kuće još se vio dim, ali šerifovi istražitelji eksploziva već su obilazili mjesto događaja. Starkey je htjela ići s njima, ali zapovjednik šerifova Odreda za eksplozive odbio ju je pustiti na mjesto zločina dok ne maknu tijelo. Samo je Kelso smio doći straga. Dick Leyton stigao je nekoliko trenutaka prije njih. Starkey, Marzikova i Santos stajali su zbijeni u prednjem dvorištu, a Santos je govorio ne bi li ublažio nervozu. “Mislite li da se ubio? To se događa kad dođeš blizu, znate?” “Ne znam.” “Čest je to slučaj kod policajaca. Shvate da će propasti i bum, ubiju se.” Starkey se udalji, osjećajući se loše.

“Pitam se je li ubio i ženu.” Marzikova mu stavi ruku na rame. “Jorge? Jebote, zašuti.” Starkeyina prva misao također je bila da se radi o samoubojstvu, ali to možda nikad neće doznati, osim ako je Daggett ostavio poruku. Ako nije, pretražit će ruševine, skupiti krhotine i rekonstruirati napravu, kao i kod bilo koje druge bombe. Pokušat će odrediti trenutak detonacije i je li bila slučajna ili namjerna. Starkey je znala da će se uglavnom raditi o nagađanju. Dok je čekala na ulici, misli joj se vratiše k Pellu. Razmišljala je o tome da mu se javi na dojavljivač, ali nije znala što da kaže ako joj uzvrati poziv. Izbacila je tu misao iz glave. Postajala je sve bolja u izbacivanju misli. Nakon nekog vremena Kelso prođe prilazom uz Buckovu Toyotu i mahne im da mu se pridruže. “Koliko ima tijela?” “Samo Buckovo. Izgleda da Natalie nije bila kod kuće. Još uvijek ne znamo je li otišla prije ili nakon što se to dogodilo, ali njezina auta nema.” Starkey osjeti kako dio napetosti popušta, ali ne mnogo. Brinula se da su Buck i Natalie zajedno poginuli. Kelso pogleda Starkey. “Trenutačno mislimo da se radi o samoubojstvu. Želim da budeš spremna na to, Carol. Još ne možemo biti sigurni, ali tako izgleda.” Marzikova upita: “Zašto?” “Napisao je nešto na zidu iznad radnog stola. Boja iz raspršivača još je uvijek ljepljiva. Nismo sigurni je li to samoubilačka poruka, ali mogla bi biti.” Starkey duboko udahne. “Spominje li mene?” “Ne. Piše samo: istina boli. I to je sve.” Sangabrijelski mrtvozornici dovezoše do kombija kolica s plavom plastičnom vrećom za tijelo. Bila je izobličena i mokra. Kelso krene natrag uz prilaz. “Dođite. Sada možemo doći straga. Želim vas sve upozoriti da je krvavo. Tijelo mu je razneseno. Također, želim da upamtite da ovo nije naše mjesto zločina. Šerifovi istražitelji sad razgovaraju s Dickom Leytonom i htjet će razgovarati i s nama. Ostanite u blizini.” Santos je djelovao tužno. “Dakle, Carol je bila u pravu.” Marzikova se namršti prema njemu. “Naravno da je bila, idiote.”

“Nadao sam se da... čak i uz sve ono što smo znali, nadao sam se da je u krivu.” Marzikova stane, i mahne im da prođu naprijed. “Jebi ga. Ne želim vidjeti svu tu krv. Ostat ću ovdje.” Prilazom su prošli pokraj vatrogasaca i sangabrijelskog Odreda za eksplozive. U drugim okolnostima, na nekom drugom mjestu zločina, Starkey bi s njima razgovarala, ali sad ih zanemari. Dick Leyton bio je u stražnjem dvorištu s nekoliko sangabrijelskih agenata za koje je Starkey pretpostavila da su šerifovi istražitelji. Kelso i Santos im se pridruže, ostavivši Starkey samu. To joj je bilo drago. Nije htjela to gledati i misliti ono što je mislila, nije htjela ni s kime razgovarati. Voljela bi da nije čula sve ono sranje o samoubojstvu jer sad se osjećala krivom zbog toga. Prilaz i zgrade bili su mokri. Vatrogasci su namotavali šmrkove, krećući se u skupinama oko Buckove Toyote i napuštajući garažu. Starkey se maknula s prilaza da bi im olakšala prolaz i osjetila je kako joj voda šljapka pod cipelama. Vatrogasni odred iščupao je aluminijska garažna vrata iz okvira. Mogla je zaključiti da su za vrijeme detonacije bila spuštena jer aluminijske su ploče bile svijene prema van. Vatrogasci su ih htjeli dići da bi zalili plamenove, ali nisu mogli; vjerojatno su ih izvukli kukama. Unutar garaže šerifovi istražitelji prosijavali su i fotografirali ruševine upravo onako kako su to činili Starkey i njezini ljudi u Silver Lakeu. Zrak u garaži bio je vlažan i težak od mirisa spaljenog drva. Riječi ispisane raspršivačem bile su iznad njegova radnog stola. ISTINA BOLI Bile su crvene. “Vi ste losangeleska ekipa?” Starkey pokaže iskaznicu. “Da. OKZ. Smijem li pogledati?” “Samo nam recite prije nego nešto dodirnete, u redu?” Starkey kimne. Eksplozija je s Buckova radnog stola otkinula komad u obliku polumjeseca poput nazubljene krune od iverja. Krhotine drva stršale su iz unutrašnjih zidova garaže poput dikobrazovih čekinja. Veći dio stola bio je opržen vatrom, ali ne i područje razneseno eksplozijom. Nešto je udarilo o udaljeni zid i ostavilo crvenu mrlju. Starkey se usredotoči na riječi ispisane bojom. ISTINA BOLI. Moglo je značiti bilo što ili ništa. Koja istina? Istina koja je trebala izaći na vidjelo? Istina da mu žena voli drugog čovjeka? Da je Pell lagao Starkey i iskoristio je? Starkey upita: “Kako biste rekonstruirali događaj?” “Prerano je još za to.” “Znam da je prerano, ali nisam vidjela tijelo. Vi jeste, pa vjerojatno imate neku ideju.”

Istražitelj nije prestao s poslom da bi joj ponudio svoje mišljenje. Kao i svaki istražitelj, htio je završiti zadatak i maknuti se odande. “Sudeći po načinu na koji je raznesen, rekao bih da je bio točno na njoj, ondje za radnim stolom. Donji su mu udovi u dobrom stanju, osim drvenih krhotina koje su se u njih zabile. Najveći je dio oštećenja na grudima i trbuhu. Gotovo mu je izletjela utroba, što će reći da mu je naprava bila uz trbuh kad je eksplodirala. Ako se radi o samoubojstvu, pa, vjerujem da je smatrao da je pritisnuti bombu uz trbuh pravi način. Ako je bilo slučajno, vjerojatno je postavljao provodne žice u detonator i uzrokovao iskru. Ja bih pretpostavio da je bilo tako.” Starkey pokuša zamisliti da je Buck Daggett bio dovoljno glup da žicom spaja naboj uz spojene baterije, ali nije mogla. Naravno, isto tako nije mogla zamisliti kako Buck sastavlja bombe da bi nekoga ubio. Starkey se vrati na prilaz da razmotri mjesto događaja. Pokušala je steći ideju o otpuštanju pritiska. Garažna su se vrata iskrivila, bočna vrata izletjela, a Buck Daggett bio je ozbiljno ozlijeđen, ali strukturalna šteta bila je manja. Slutila je da je oslobođena energija bila jaka kao dvije ručne granate. Dovoljno velika, ali ne i nalik na ono što je ubilo Charlieja Riggia ili ono čime se Tennant koristio za uništavanje automobila. Kelso je pozove. “Starkey, dođi ovamo.” “Samo malo.” Bočna su vrata bila izbijena iz šarki i napukla zbog promjene pritiska, što je značilo da su bila zatvorena. Shvaćala je zašto je Buck htio da garažna vrata budu zatvorena, da susjedi ne vide što radi, ali nije imalo smisla to što je zatvorio bočna vrata. Znala je da je radio s Modexom ili ciklonitom, a oba su eksploziva ispuštala gadna isparavanja. Starkey se vrati unutra do istražitelja. “Je li vaš odred pronašao kakav neaktivirani eksploziv?” “Ne. Eksplodiralo je sve što je bilo ovdje. Pregledali smo i sa psom prije nego što su pustili unutra mrtvozornikove ljude. Malo prije je otišao. Te pse treba vidjeti.” “Što mu je s rukama?” “Mislite na ozlijede?” “Da.” “Neoštećene su. Opazili smo nešto razderotina i gubitka tkiva, ali u komadu su. Znam što mislite, da su ruke trebale biti raznesene, ali ako je bio povijen nad njom, donekle ovisi o tome što je radio kad je naboj eksplodirao.” Starkey nije mogla shvatiti. Ako je Buck počinio samoubojstvo, smatrala je da je trebao stiskati bombu, držeći je čvrsto uz tijelo kako bi bio siguran da će umrijeti brzo. Ruke bi mu bile raznesene. Ako je postavljao detonator u naboj, a eksploziv se slučajno aktivirao, i dalje ne bi imao ruku.

“Starkey.” Osjećala se nelagodno dok je prilazila Kelsu i ostalima u dvorištu. Stalno je pomišljala na crvenu boju i kako je Gospodin Crveni tvrdio da zna tko ga je oponašao. Kako bi Gospodin Crveni to mogao doznati? Od Tennanta? Dva čovjeka u odijelima bili su šerifovi detektivi za umorstva po imenu Connelly i Gerald. Connelly je bio krupan, ozbiljan čovjek; Gerald je imao prazan pogled čovjeka koji se predugo bavi tim poslom. Starkey se nije sviđalo biti u njegovoj blizini. Nakon upoznavanja Kelso joj je rekao da je Connelly i Gerald žele ispitati. Razmijenili su posjetnice, Connelly je rekao da će je kontaktirati unutar sljedećih nekoliko dana. Gerald reče: “Možda ima nešto s čime bi nam odmah mogli pomoći.” “Ako mogu.” “Jeste li danas ranije tijekom dana posjetili narednika Daggetta?” “Danas nisam. Jučer sam ga posjetila.” “Jeste li primijetili modrice ili ozljede na njegovu licu ili glavi?” Starkey pogleda Kelsa koji je zurio u nju. “Nisam primijetila ništa takvo. Ne mogu reći za danas, ali jučer nije bilo ničega nalik na to.” Gerald dodirne lijevu stranu čela. “Daggett ovdje ima kvrgu s otokom i modricom. Pitamo se kad ju je zadobio.” “Ne znam.” Nije joj se to sviđalo. Najprije Tennant odleti u zrak, a sad Daggett samog sebe raznese. Gospodin Crveni tvrdi da zna tko je oponašatelj, a kako bi drukčije doznao nego preko Tennanta? Starkey ponovno pogleda garažu. “Nije to bio osobito jak naboj.” Gerald se zacereka poput zlog morskog psa. “Nisi vidjela tijelo. Raznio je jadnog seronju u mrvice.” Starkey zaboravi na Geralda i obrati se Kelsu. “Barry, dobila sam opis od onog istražitelja unutra. Daggett ima ozlijede zbog blizine, ali ne mislim da se radilo o jakoj eksploziji. Ne mogu znati sigurno koliko je ciklonita Tennant imao, ali sigurno je bilo više od ovoga.” Kelso zaškilji. “Želiš li reći da nedostaje nešto eksploziva?” “Ne znam.” Starkey se vrati na ulicu da bi pušila. Sve je došlo kraju koji zapravo i nije bio završetak. Stalno je pomišljala na modricu na Buckovoj glavi i na njegove ruke. Ne bi smio imati ruke. Pitala se što je Tennant upotrijebio da se raznese i kako je do toga

došao. Potrebna je golema energija da bi se raznijele ruke. Nije voljela sitna pitanja koja nisu imala odgovore. Bilo je to kao da rekonstruiraju bombu da bi otkrili kako postoje žice koje nikamo ne vođe. Ne možeš se praviti da ne postoje. Žice uvijek nekamo vode. Kad se baviš bombama, žice uvijek vode do nečega lošeg. Pomisli na Pella. Pojavi se Marzikova, odmahujući glavom. “Je li bilo loše?” “Ne jako. Obje smo vidjele i gore od toga.” “Mora da je bilo prilično gadno. Plačeš.” Starkey se okrene. Marzikova s nelagodom pročisti grlo. “Nisam htjela vidjeti sav taj cirkus. U životu imam dovoljno cirkusa da mi potraje do sljedećeg. Daj mi cigaretu.” Starkey je iznenađeno pogleda. “Ne pušiš.” “Nisam pušila šest godina. Hoćeš li mi dati jednu ili ie moram otkupiti?” Starkey joj dade kutiju. Čule su Nataliene krikove prije negoli su je vidjele, pojavila se iza kordona na kraju ulice. Pokušala se probiti kroz policajce, boreći se da stigne do kuće. Starija žena, vjerojatno susjeda,'primila ju je u zagrljaj, a Dick Leyton dotrčao je k njoj iz prednjeg dijela kuće. Poslije će je, Starkey je znala, ispitati detektiv iz San Gabriela, pitat će je o eksplozivima i je li Buck govorio o samoubojstvu. Starkey je osjećala olakšanje što joj neće ona morati postavljati ta pitanja i osjećala je krivnju što osjeća olakšanje. Marzikova odmahne glavom. “Može li biti gore od ovoga?” Starkey je znala da može. Smrvi cigaretu. “Beth, vrati se s Kelsom, može? Ja ću uzeti auto.” “Kamo ideš?” Starkey ubrza korak. Sada su sve one neobične sitnice o Pellu imale smisla; usrani motel, njegova potreba da ona pretraži Nacionalni telekomunikacijski centar i sredi prijenos dokaza, način na koji je planuo na Tennanta. Vozeći se prema njegovu motel, Starkey je pokušala doći u ono stanje uma u kakvom je bila pri deaktivaciji bombi. Nekad je u njoj to budilo osjećaj svojevrsne odijeljenosti. Kao da je u nekoj drugoj dimenziji, na sigurnom, odakle je pomoću svojeg tijela, kao da je to robot od krvi i mesa, rukovala bombom lišena osjećaja. Pokušala je otići ondje, ali nije uspjela. Više se nije bilo tako lako odvojiti od osjećaja.

Starkey je parkirala pred motelom i nazvala ga s mobitela. Telefon je zazvonio deset puta prije negoli se javio hotelski telefonist, umoran muški glas i upitao je želi li ostaviti poruku. Starkey je prekinula. a zatim ušla, prošavši kroz predvorje kao da zna kamo ide. Znala je broj Pellove sobe jer ga je ondje nazivala, pronašla je sobu, a zatim po hodnicima potražila domaćicu. Starkey je pokušala izgledati ljubazno, iako nije imala mnogo vjere da će joj to uspjeti. “Bok, ja sam gospođa Pell. Moj muž ima oba ključa, ali trenutačno nije ovdje. Možete li mi otvoriti vrata?” “Kak' se zovete?” “Pell. P-E-L-L. Soba je 112.” Domaćica, mlada Latinoamerikanka, provjeri sobu u fasciklu. “Može. Otvorim vam.” Domaćica otključa bravu, a zatim se makne kad je Starkey ušla. Riječi Gospodina Crvenog odjekivale su joj u glavi. Iskorištava te, Carol Starkey. Huška nas jedno na drugo. Računalo je stajalo na klimavom stoliću pokraj zida. Identično njezinu računalu. Isto. Uključila ga je. Iste ikone na zaslonu. Otvorila ih je. Isti ulaz na Claudius. Okrenula se prema krevetu. Bio je razbacan i mirisao je na znoj. Pojavi se misao: mogla sam spavati u tom krevetu. Riječi se izgubiše poput šapta na povjetarcu. Pretražila je sobu. Nije znala što traži ni što bi mogla naći, ali pretresla je kupaonicu, komodu, pisaći stol i njegovu aktovku ne našavši ništa. Ponovno se našavši u središtu sobe, pokuša odlučiti treba li čekati ili otići. Kretala je prema vratima kad se okrenula prema ormaru i pretražila džepove odjeće koja je bila ondje. U unutrašnjem džepu kožne jakne bila je plastična vrećica sa zatvaračem. Komadić krhotine. Otvorila je vrećicu, istresla krhotinu na dlan i vidjela slova: TARKEY Dlanovi i podlaktice utrnuše joj kao da je krvotok stao. Nije bilo važno što je Buck Daggett urezao njezino ime da bi ih obmanuo; Pell je mislio da je bombu sastavio Gospodin Crveni. Dok su sjedili kod Barrigan'sa, znao je to. One večeri kod nje, dok ju je grlio, vjerovao je da je ona meta. I skrio joj je to. Iskoristio ju je. “Što ćeš ti ovdje?” Pell je stajao na vratima. Blijeda, upala lica. Izgledao je kao stogodišnjak koji čeka drugi srčani udar. Sad kad je znala da je on žrtva, kao i ona, jedan dio duboko u njoj čeznuo je za time da ga tješi. Reče samoj sebi da je budalu. “Gade.” Nije ga pljusnula. Udarila ga je šakom. Snažno ga je udarila u usta, do krvi. Starkey podigne komadić crnog metala. “Odakle ti ovo? Od patologa? Prvog prokletog dana kad si došao?”

Pell se nije pomaknuo. Činilo se da nije ni osjetio udarac. “Carol, žao mi je.” “Što sam to bila, Jack? Mamac? Cijelo si vrijeme mislio da me traži, a nisi me upozorio?” Pokazala je prstom na računalo. “Na toj prokletoj stvari mamio si ga da dođe po mene, a nisi me upozorio!” On odmahnu glavom, a njegova ju je šutnja još jače ljutila. “NIJE GOSPODIN CRVENI! Buck Daggett je ubio Riggia i sad je mrtav!” “Gospodin Crveni je.” Ponovno ga udari. “PRESTANI TO GOVORITI!” U hodniku se pojavi domaćica, zureći raširenim očima. Starkey se prisili da se smiri. “Charlie je bio u vezi s Buckovom ženom, pa ga je Buck ubio. Očevidac iz Bakersfielda prepoznao ga je kao osobu iz Tennantove radionice. Ondje je nalazio materijale da napravi bombu. Krenuli smo ga uhititi kad je ubijen u vlastitoj garaži, tim istim materijalima. ONO NIJE BIO GOSPODIN CRVENI.” Pell prođe pokraj nje i sjedne na rub kreveta. “Zato si došla? Da mi to kažeš?” “Ne. Znam da više nisi na dužnosti i znam zašto. Žao mi je zbog tvojih očiju. Zaista mi je žao, Jack, ali već si slijep. Čak ne vidiš ni da ubijamo ljude.” “Dallas Tennant. Buck Daggett. Ako to nisu učinili sami, onda im je to učinio netko drugi. Ako smo privukli ovamo Gospodina Crvenog, jesu li mrtvi zbog nas?” “Ako je ovdje, možemo ga uloviti.” Starkey ga je žalila. “Ne ti, Jack. Taj je dio gotov. Reći ću Barryju. Nazvat će podružnicu ureda Odjela za vatreno oružje. Sam ćeš odlučiti što ćeš učiniti po tom pitanju. Htjela sam da znaš da će biti tako.” Pell krene prema njoj, ali Starkey odmahne glavom. “Nemoj.” “Nisam te namjeravao zatražiti da to ne učiniš.” “Nije bitno što si namjeravao učiniti. Bitno je ono što si učinio. Tako dugo trudila sam se ne osjećati ništa, ali tebi sam se otvorila i iskoristio si me. Tri godine, konačno učinim korak, a ispadne laž.” “Nije istina.” “Ne govori to. Nije važno ako si osjetio nešto prema meni. Nemoj mi reći ako jesi, jer će to samo otežati sve ovo.” On kimne, što je bilo za pohvalu. “Znam.” Bilo je teže reći mu to nego što je mislila da će biti. Još i mučnije jer je očekivala da

će se prepirati s njom, ili braniti, ali nije. Izgledao je povrijeđeno i zbunjeno. “Vjerujem da svi imaju tajno srce, duboko u sebi, gdje čuvaju tajnu osobnost. Mislim da naša tajna srca vide ono što oči ne mogu. Možda je moje vidjelo da si povrijeđen kao i ja. Kao da smo srodne duše. Možda sam si zato dopustila da ponovno nešto osjećam. Samo bih voljela da je moje srce vidjelo da mi lažeš.” Kad ga je ponovno pogledala, oči su mu bile suzne. Morala se okrenuti od njega. Sve ovo bilo je mnogo teže negoli je trebalo biti. “To sam ti došla reći. Zbogom, Jack.” Starkey stavi na stol krhotinu sa svojim imenom, a zatim ode. Čim je stigla kući, prijavila se na Claudius. U brbljaonici je brojilo prikazivalo četvero ljudi od kojih nijedan nije bio Gospodin Crveni. Nije se trudila čitati što pišu. Otipkala je tri riječi. VRUĆI NABOJ: Razgovaraj sa mnom. Drugi odgovore, ali nije bilo njegove poruke. VRUĆI NABOJ: Znam da si ondje. RAZGOVARAJ SA MNOM. Pojavi se prozor. Čekao ju je. ŽELITE LI PRIMITI PORUKU GOSPODINA CRVENOG? Starkey mišem otvori prozor za poruke. Razgovor će biti samo između njih dvoje. Privatno. GOSPODIN CRVENI: Zdravo, Carol Starkey. Čekao sam te. Starkey sklopi oči ne bi li se smirila. Čekala je dok nije bila spremna. VRUĆI NABOJ: Jesi li ga ti ubio? GOSPODIN CRVENI: Mnogo sam ih koknuo svojedobno. Budi preciznija. VRUĆI NABOJ: Znaš na koga mislim, pizdo. Daggetta. GOSPODIN CRVENI: Oooo. Volim kad prostačiš. VRUĆI NABOJ: JESI LI GA TI UBIO? GOSPODIN CRVENI: Sad i vičeš. Ako ti uzvratim vikanjem, neće ti se svidjeti, mala. Moj je glas EKSPLOZIVAN. Starkey pođe u kuhinju i izmiješa dugo piće. Progutala je liva Tagameta govoreći samoj sebi da ostane mirna i kontrolira razgovor. Vratila se do računala. VRUĆI NABOJ: Jesi li ga ubio? GOSPODIN CRVENI: Želiš li istinu, Carol Starkey? Ili želiš da ti kažem ono što želiš čuti? VRUĆI NABOJ: Istinu. GOSPODIN CRVENI: Istina je stvarnost. Stvarnost je roba. Ako odgovorim na pitanje, ti moraš odgovoriti na moje. Slažeš li se? VRUĆI NABOJ: Da.

GOSPODIN CRVENI: Istina boli. Znala je da je odgovorio. Napisao je to na zidu Bucka Daggetta. Istina boli. Smireno otipka: VRUĆI NABOJ: Jebi se. GOSPODIN CRVENI: U mojim snovima, ti to činiš. VRUĆI NABOJ: Zašto si to učinio? GOSPODIN CRVENI: Spomenuo je moje ime uzalud, CS. Dovoljno si pametna da znaš da je ubio Riggia, zar ne? VRUĆI NABOJ: Znam što je učinio. GOSPODIN CRVENI: Znaš li ovo: kad sam ga pronašao, sastavljao Je drugu bombu. Namjeravao ti je učiniti upravo ono što je učinio Riggiu. VRUĆI NABOJ: Ne možeš to znati. GOSPODIN CRVENI: Priznao je. Nekoliko trenutaka prije negoli sam ga onesvijestio, položio ga preko naprave koju je sastavio i aktivirao je. Starkeyine suze zamutile su zaslon. Popila je još pića, a zatim obrisala oči. VRUĆI NABOJ: Jesam li ja kriva? GOSPODIN CRVENI: Osjećam li ja to blag miris... krivnje? VRUĆI NABOJ: Je li to bilo zbog mene i Pella? Jesmo li te mi dovukli ovamo? GOSPODIN CRVENI: Postavila si svoje pitanje. Sada je vrijeme za moje. Starkey se sabere. VRUĆI NABOJ: U redu. GOSPODIN CRVENI: Do sada si morala doznati da Pell nije ono što tvrdi da jest. Znaš da je jedna od mojih, prvih žrtava. Znaš da je izvan zakona. VRUĆI NABOJ: Znam. GOSPODIN CRVENI: Znaš da te iskorištavao. Starkey je trebao trenutak da se sabere. VRUĆI NABOJ: Postavi pitanje. Pustio ju je da čeka. Starkey je znala da želi da ga ponovno pita, ali nije. Odlučila je da će sjediti ondje do kraja života i neće ga pitati. Bila je umorna od toga da njome upravljaju. Napokon, više nije mogao izdržati. GOSPODIN CRVENI: Kakav je osjećaj kad te iskoristi muškarac kojeg voliš? Starkey pročita pitanje i ne osjeti ništa. Znala je da želi reakciju, ali nije mu namjeravala pružiti to zadovoljstvo. VRUĆI NABOJ: Uhitit ću te. GOSPODIN CRVENI: Smijem se. Ha ha. VRUĆI NABOJ: Sad se smiješ, a poslije ćeš plakati. GOSPODIN CRVENI: Moj posao ovdje je gotov, Carol Starkey. Uživao sam u tebi.

Doviđenja. Starkey je znala da te večeri neće više biti poruka. Ugasila je računalo i pušeći sjedila u tihoj kući. Otišla je do automatske tajnice i puštala poruke koje je ostavio Pell. Pustila ih je nekoliko puta, slušajući njegov glas. Boljelo je.

19. NAJVEĆI DIO NOĆI STARKEY JE PILA, PUŠEĆI BESKRAJAN LANAC CIGARETA od čega joj je kuća bila zadimljena i siva. Dvaput je zaspala i oba puta opet sanjala Sugara i dan na terenu za prikolice. San je bio mučan, trajao je samo nekoliko trenutaka. Onda se probudila kad je vidjela prikolicu s crvenim natpisom sa strane: ISTINA BOLI. I tu je spavanje završilo. Odlučila je reći Kelsu odmah ujutro. Više se ništa nije moglo učiniti. Istraga se morala vratiti na Gospodina Crvenog i to brzo, ako su htjeli imati ikakvu priliku da ga uhvate. Mislila je da zna kako. Tog jutra u pet i deset nazvala je na dojavljivač Warrena Muellera. Bila je prepijana da bi marila za doba dana. Telefon joj je zazvonio dvanaest minuta kasnije, s druge strane linije čuo se ošamućeni glas. “Dovraga Muellere, mislila sam da ćete me zvati tek poslije. Valjda spavate s dojavljivačem pokraj kreveta.” “Starkey? Znate li koliko je sati?” “Slušajte, znam kako je Tennant dobio eksplozive kojima se raznio. Dobio ih je od Gospodina Crvenog. Crveni mu je došao u posjet.” Mogla je čuti kako se Mueller nakašljava. “Kako znate?” “Rekao mi je.” “Tennant?” “Ne, Warrene, Gospodin Crveni. Morate obaviti dvije zadaće. Prvo ćete provjeriti videozapise svakoga tko je došao k njemu u posjet prošlih nekoliko dana. A evo i druge, važna je: znate li za Tennantovu bilježnicu s izrescima?” “Nemam pojma o čemu govorite.” “Nikad niste posjetili Tennanta u zatvoru?” “Za kojeg bih ga vraga trebao posjećivati?” “Imao je bilježnicu s izrescima, Muellere. Zbirku izrezaka iz novina i smeća o bombaškim nesrećama. Svatko tko bi ga došao posjetiti morao je gledati prokletu bilježnicu. Nabavite je. Potražite na njoj otiske prstiju i provjerite svaki otisak koji pronađete. Nije moguće da ga je Crveni došao posjetiti, a da nije dodirnuo tu

bilježnicu.” Detaljno je opisala bilježnicu, rekavši Muelleru ostale činjenice. Nakon toga se istuširala, odjenula i spakirala računalo. Trebat će joj kad Kelsu bude objašnjavala o Claudiusu. Zadnje što je učinila prije izlaska iz kuće bilo je da napuni plošku i u torbicu stavi novu kutijicu Tagameta. Starkey je došla u Spring Street u vrijeme kad je znala da će Kelso već biti u uredu. Nije htjela prva stići u ured i razgovarati s Marzikovom i Jogurtom. Ugurala je automobil na parkiralište pokraj Marzikinog, uzela računalo i ponijela ga sa sobom. Jogurt je bio za svojim stolom. “Hej, Jogi. Je li došao Kelso?” “Jest.” “Gdje je Beth?” “U damskom toaletu.” Starkey je voljela Jorgea. Bio je posljednji muškarac u Americi koji je to nazivao damskim toaletom. Starkey pođe do zahoda gdje nađe Marzikovu kako puši. Marzikova je rukom rastjerala dim prije negoli je shvatila da je to Starkey i izgledala je kao da se osjeća krivom. “To je tvoje maslo.” “Zašto jednostavno ne odeš na stubište?” “Ne želim da itko zna. Već šest godina nisam ovisnu o tim prokletinjama.” “Baci je pa idemo unutra. Moram ići do Kelsa i želim da ti i Jogurt budete sa mnom.” “Isuse, pa tek sam zapalila.” “Zaboga, Beth, molim te.” Čak i kad je Starkey voljela Marzikovu, mrzila ju je. Nije čekala da se Jogurt i Marzikova saberu; nije htjela da mu sve troje nahrupe u ured. Pokucala je, a zatim se probila unutra s računalom. Kelso ga je napadno gledao jer je znao da Starkey ne posjeduje računalo i ne zna ništa o njima. “Barry, moram s vama razgovarati.” “Ti i ja poslije imamo sastanak s glavnim pomoćnikom Morganom. Želi da ga ukratko izvijestimo prije konferencije za novinare. Želi ti i čestitati, Carol. Rekao mi je to. Svi su osim tebe bili unezvijereni zbog Gospodina Crvenog i ti si riješila ovaj slučaj. Mislim da će te promaknuti u viši čin.” Starkey odloži računalo na njegov stol. Marzikova i Jogurt uđu za njom. “U redu, Barry, možemo to izvesti. Ali najprije vam moram nešto reći, želim da to čuju i Beth i Jorge. Buck se nije ubio. Nije to bila nezgoda. Ubio ga je Gospodin Crveni.”

Kelso pogleda Marzikovu i Santosa, a zatim se namršti na Starkey. “Možda sam zbunjen. Nisi li upravo ti rekla da Gospodin Crveni nije upleten u sve to?” “Gospodin Crveni nije ubio Charlieja Riggia. To je učinio Buck. Buck je oponašao Crvenog da bi prikrio umorstvo, baš kako smo dokazali.” “Onda o čemu dovraga govoriš?” “Gospodinu Crvenom nije se svidjelo što"se netko pravi da je on. Došao je ovamo pronaći tu osobu. I uspio je.” Santos upita: “Carol, kako to znaš?” Starkey pokaza na računalo. “Priznao mi je to na Claudiusu. Gospodin Crveni i ja u osobnom smo kontaktu već skoro tjedan dana.” Kelsovo se lice skupilo u neprobojnu grimasu dok im je pričala o cijeloj grani istrage koju je držala u tajnosti i kako ju je, preko Claudiusa, dovela u dodir s gospodinom Crvenim. Kelso ju je zaustavio samo jednom, kad im je pričala o Jaeku Pellu. “Koliko dugo znaš da Pell nije predstavnik Odjela za vatreno oružje?” “Od jučer. Sinoć sam ga suočila s time.” “Jesi li sigurna? Jesi li sasvim sigurna da taj čovjek djeluje bez ovlasti?” “Da.” Kelso je stiskao čeljust. Nosnice su mu se raširile kad je duboko udahnuo. Kad je Starkey pogledala Jogurta i Marzikovu, oboje su zurili u pod. Reče: “Barry, žao mi je. Bila sam u krivu što sam ovako igrala i ispričavam se. Ali još uvijek imamo priliku uhvatiti Gospodina Crvenog. Buck je imao još Modexa. Sigurna sam da je imao još i mislim da ga je Crveni uzeo.” “Je li ti Crveni to rekao?” “Ne vodimo razgovore. Nije da jedan drugomu povjeravamo tajne; bocka me, zadirkuje me. Imamo tu, ne znam kako biste to nazvali, vezu. Zato smo se Pell i ja ovako spojili na mrežu, da ga pokušamo izvući. Sigurna sam da ponovno mogu stupiti s njim u kontakt. Možemo ga obraditi, Barry. Možemo uhvatiti tog kujinog sina.” Kelso kimne, ali nije to bilo kimanje u znak slaganja. Mogla mu je to vidjeti na licu. Bio je ljut i vjerojatno je kimao zbog nečega što je pomislio. “Izgledamo poput budala.” Starkey udahne. “Vi ne; Barry, nego ja.” “Tu griješiš, detektivko. Nazvat ću Morgana. Želim da čekaš vani. Ne idi nikamo. Ne čini ništa. Marzikova, Santos, to se tiče i vas.” Kimnuše.

“Je li netko od vas znao za ovo?” Starkey reče: “Ne.” “Prokletstvo, nisam pitao tebe.” Marzikova reče: “Ne, gospodine.” “Ne, gospodine.” “Čekajte vani.” Dok je Starkey izlazila, Kelso je zaustavi. “Još nešto. Tijekom tih vaših, kako da ih nazovem, razgovora, jesi li bilo kad u razgovoru s tim ubojicom otkrila ili odala bilo kakav, mislim doslovno bilo koji podatak o ovoj istrazi?” “Ne, Barry, nisam.” “Starkey. Nikad me više nemoj zvati po imenu.” Vani se Starkey ispričala Santosu i Marzikovoj. Santos je tmurno kimnuo, a zatim otišao za stol i utonuo u tišinu. Marzikova je bila gnjevna i nije to pokušavala prikriti. “Ako si me stajala promaknuća, razbit ću ti tu pijanu glavu. Znala sam da se jebeš s tim gadom.” Starkey se nije trudila prepirati. Sjela je za stol i čekala. Kelsova su vrata ostala zatvorena skoro četrdeset pet minuta. Kad su se otvorila, Starkey, Marzikova i Santos ustadoše, ali Kelso zaledi Marzikovu i Santosa pogledom. “Ne vi. Starkey, unutra.” Kad je ušla, zatvorio je vrata. Nikad ga nije vidjela ljutog kao sad. Reče: “Gotova si. Suspendirana si i bit ćeš pravno gonjena zbog neprofesionalnog ponašanja kao i za kompromitiranje istrage. Već sam razgovarao s Unutarnjim poslovima. Odmah će stupiti s tobom u kontakt i pokoravat ćeš se njihovim naredbama. Ako iz posljedične istrage uslijede ikakve kriminalne optužbe, bit ćeš u potpunosti pravno gonjena. Savjetovao bih ti da se danas čuješ s odvjetnikom.” Starkey se ukoči. “Barry, znam da sam zajebala, ali Gospodin Crveni još je uvijek vani. Ima još Modexa. Ne možemo samo odustati; ne možemo tek tako završiti.” “Završit ćeš samo ti. Gotova si. Mi ostali nastavit ćemo obavljati svoje poslove.” “Dovraga,y'fl sam istraga. Mogu doći do njega, Barry. Ako me želite otpustiti, u redu, otpustite me nakon što uhvatimo tog kujinog sina.” Kelso polako prekriži ruke, promatrajući je. “Ti si istraga? To je najbahatija, najsebičnija izjava koju sam ikad čuo na ovom odjelu.” “Barry, nisam mislila tako. Znate da nisam tako mislila.” “Znam da si preuzela na sebe vođenje istrage, nezavisno od mojeg ureda. Znam jer si mi ti tako rekla - da si potajno počela mamiti ubojicu kojeg smo svi trebali

pokušavati naći. Možda bismo, da si došla k meni, ionako to učinili, ali to ne znamo. A sada, prema tvojim riječima, znam da je Buck Daggett poginuo od ruke tog čovjeka. Kakav je to osjećaj, Carol, znati da si možda Bucka stajala života?” Starkey je čvrsto stiskala oči, nastojeći zadržati suze koje su joj ispunile oči. Istina boli. Ali eto je. “Upravo onakav osjećaj kakav mislite da jest. Barry, molim vas, nemojte. Molim vas, dopustite mi da ostanem i pomognem uhvatiti tog tipa. Moram to učiniti.” Kelso duboko uzdahne, ustade, a zatim ode za stol i sjedne. “Možeš ići.” Starkey krene prema računalu. Trebalo joj je da dođe do Gospodina Crvenog. “To ostaje.” Starkey ostavi računalo na stolu i izađe.

20. MARZIKOVA JE SJEDILA ZA STOLOM; SANTOS NIJE bio U PROSTORIJI odreda. Starkey je razmišljala da kaže Marzikovoj što se dogodilo, ali pošalje tu misao do vraga. Poslije, kad se svi smire, mogla bi nazvati. “Zbogom, Beth.” Marzikova ne odgovori. Koliko je Starkey vidjela, nije niti pogledala. Starkey je izvela auto iz garaže i krenula u grad, ne znajući što da čini ili kamo da ide. Očekivala je da će je Kelso kazniti, da će biti suspenzije i obustave plaće, ali nije niti pomislila da bi je mogao maknuti s istrage. Bila je njezin preveliki dio, previše je sebe uložila u nju. Sve što je imala uložila je u to. U Gospodina Crvenog. Pomislivši to, osjetila je suze i ljutita ih potisnula. Pell je vjerojatno samom sebi govorio isto to. Starkey ispod sjedala izvuče bočicu, uglavi je između nogu. Zapali cigaretu otpuhujući km/, pro/.or gejzir dima. Bočica je bila stvarna. Željela je piće. Čvrsto stisne bočicu između nogu i pomisli, O, zaboga. Gurne je natrag pod sjedalo. Odvezla se do vrha parka Griffith. Po njemu su gmizali turisti. Bilo je vruće; smog je bio tako gust da je poput magle skrivao zgrade. Gledala je kako turisti pokušavaju vidjeti grad kroz zavjesu smeća u zraku. Vjerojatno nisu mogli vidjeti dalje od tri ili četiri kilometra u dolinu. Bilo je to kao zuriti u rak pluća. Starkey pomisli: Evo, evo vam još malo. Zapali novu cigaretu. Rekla si je da prestane. Ponašala se poput budale. Znala je da je to zbog Bucka Daggetta. Što god da je Buck učinio, izjedalo ju je to što je možda odigrala ulogu u

njegovoj smrti. Bilo je to zbog Pella, jer joj je taj prokleti gad nešto značio, čak i više negoli je htjela priznati. Kupila je na štandu dijetnu Coca-Colu i pošla prema vrhu zvjezdarnice kad joj je zazujao dojavljivač. Po pozivnom broju prepoznala je Muellerov broj. Kad je stigla do vrha, nazvala ga je. “Starkey je.” “Biti ćete FBI-eva djevojka s naslovnice.” “Bilježnica?” “O, mala. Pun pogodak! Pun, puncat pogodak! Dobili smo jasnu zbirku, osam od deset otisaka prstiju, oba palca. Znate li da je gad ušao praveći se da je Tennantov odvjetnik? Možete li vjerovati da ima takva muda?” “Warrene? Ima li snimka nadzorne kamere?” “Da. I to smo dobili. Podružni ured u San Luis Obispu bavi se time. Starkey, policajci ovdje svršavaju od sreće. Identificirali smo ga. Slušajte ovo: John Michael Fowles, dvadeset osam godina. Nema nikakvu kaznenu evidenciju. Njegovi otisci postoje u saveznoj arhivi jer se sa osamnaest prijavio u mornaricu, ali izbacili su ga kao nesposobnog za službu. Palio je vatru u jebenim barakama.” Starkey je teško disala, poput konja koji se želi uključiti u trku. “Warrene, slušajte, želim da nazovete ovdašnji OKZ i prenesete im te podatke, može? Ja sam isključena iz istrage.” “O čemu vi to govorite?” “Sjebala sam. Ja sam kriva. Pričala bih vam o tome, ali ne mogu sad. Možete li ih nazvati, molim vas? Trebat će im to.” “Slušaj, Starkey, što god da ste učinili, oni mora da su luđi. Samo želim da to znate. Vrhunska ste policajka.” “Hoćete li ih nazvati?” Starkey se osjećala kao da joj svijet bježi ispod nogu, klizi u more i ostavlja je za sobom. “Je, je. Hoću, sigurno ću to učiniti.” “Poslije ću s vama o tome razgovarati.” “Starkey?” “Što je?” “Slušajte, čuvajte se, u redu?” “Zbogom, naredniče.” Sklopila je mobitel i promatrala kako turisti stavljaju kovanice u teleskope da bi bolje mogli vidjeti smog. John Michael Fowles. Vidjela je Johna Michaela pogrbljenog nad računalom, kako čeka da se Vrući Naboj prijavi. Vidjela je kako sastavlja bombu s preostalim Modexom Bucka Daggetta. Vidjela je kako vreba drugog pirotehničara i

čeka da pritisne dugme koje će nekoga raznijeti. Htjela je biti s njim na tom računalu. Htjela je dovršiti posao koji je započela, ali Kelso ju je iz toga isključio. Ne. Postojao je drugi način. Ponovno je otvorila mobitel i nazvala Pella.

Pell Pell je otišao iz motela. Znao je da čim lokalni Odjel za vatreno oružje obaviještena agent protupravno vodi slučaj, brzo će djelovati da bi to istražili. Pretpostavljao je da će Starkey navesti ime njegova hotela, pa se selio. Nije znao što će ili kamo će, ali bio je siguran da je njegova potjera za Gospodinom Crvenim došla kraju. Sad kad je otkriven, lokalni će policajci diljem zemlje biti upozoreni, kao i svi odjeli za eksplozive svake policije u Americi. Bio je gotov. Odlučio je da ne bježi. Njegove će se mrežnice uskoro potpuno odvojiti, neizlječivo - i to će biti to. Mislio je da bi mogao pričekati dan ili dva u nadi da će Starkey i losangeleski policajci uhititi Gospodina Crvenog, a zatim se predati. Jebemu. Za drugo mjesto ne dobiva se nagrada. Nije osjećao gubitak zbog neuspjeha s Gospodinom Crvenim. To ga je iznenadilo. Skoro dvije godine privatna mu je potjera bila žestoka strast. Pa, sada jednostavno više nije bila važna. Osjećao je gubitak Starkey. Zalio je zbog boli koju joj je nanio. Pell se prijavio u drugi hotel, a zatim se besciljno vozio dok se nije našao u restoranu uz more u Santa Momci. Otišao je ondje vidjeti ocean. Smatrao je da bi vjerojatno trebao pokušati vidjeti što je više toga moguće dok još može, ali kad je stigao ondje, nije se potrudio niti dobiti stol s pogledom prema vani. Sjedio je za šankom, razmišljajući kako bi mogao pokušati ostati u Los Angelesu. Barem dovoljno dugo da se pomiri sa Starkey. Možda bi se mogao ispričati. Ako već nije mogao popraviti, možda se mogao potruditi da ga manje mrzi. Kad mu je zavibrirao dojavljivač, prepoznao je njezin broj i pomislio da ga možda zove da im se preda. Pomislio je da bi i to mogao učiniti. Uzvratio joj je poziv. “Zoveš li da me uhitiš?” Iznenadilo ga je ono što je rekla. “Ne. Zovem te da ti dam zadnju priliku da uhvatiš tog gada.” Starkey ga je pronašla u prljavom restorančiću kako čeka u odjeljku. Kad ga je vidjela, zaboljelo ju je srce, ali potisnula je to. “Samo da znaš: nisi jedini s krive strane zakona.”

“Što to znači?” Rekla mu je što se dogodilo. Bila je kratka. Osjećala se nelagodno uz njega. “Ovakav je dogovor, Pell, i moraš pristati na njega. Ako uhvatimo tog tipa, nećemo ga ubiti, nego ćemo ga uhititi. Ovo više nije tvoja osobna osveta. Slažeš li se?” “Da.” “Ako nam ovo uspije, vratit ćemo se Kelsu. Nisam prokleti kauboj kao ti. Želim ovo učiniti na pravi način i želim Biti sigurna da će uspjeti.” “Želiš sačuvati svoj posao.” “Da, Pell, želim sačuvati svoj posao. Svejedno mogu dobiti otkaz, ali želim otići kao policajka, što i jesam, a ne kao nekakav nepromišljeni kreten koji je ubio Bucka Daggetta.” Pell je zurio kroz prozor. Mislila je da pokušava zapamtiti ono što vidi vani. “Ako pođem s tobom, mogli bi me staviti u pritvor.” “Ne moraš ići. Ako želiš, dođi, ili nemoj. Samo ti govorim kako se to mora odigrati.” Pell ponovo kimne. Znala je da mu je to teško. Samog će sebe izbaciti iz igre. “Za što me onda trebaš?” “Gospodin Crveni čeka mene. Ima tu... fiksaciju. Mogu to iskoristiti. Ali trebam tvoje računalo da se vratim na Claudius. Kelso je uzeo moje.” Pell ponovno skrene pogled. “Trebao sam ti reći što radim. Žao mi je što nisam.” “Prestani. Ne želim to čuti.” “Već dugo živim s jednim ciljem u životu. Navikneš se na određen način ponašanja.” “Time se baviš dvije godine, Pell? Potucaš se od grada do grada za tim tipom?” Pell slegne ramenima kao da se srami. “Imam iskaznicu i identifikacijski broj. Poznajem postupak i imam prijatelje. Većina ljudi ne dovodi iskaznicu u pitanje. Murjaci je nikad ne dovode u pitanje.” “Slušaj, nije me briga i ne želim o tome razgovarati. Želiš li to učiniti ili ne?” Pogledao ju je. “Želim to učiniti.” “Onda krenimo.” Počela se izvlačiti iz odjeljka. Uhvatio ju je za ruku, zaustavivši je. “Carol?” “Što? Ne diraj me tako, Pell. Ne sviđa mi se.” “Zaljubio sam se u tebe.” Ponovno ga je udarila, tako brzo da nije bila ni svjesna da to čini. Ljudi za okolnim stolovima ih pogledaju. “Ne govori to.”

Pell dodirne lice. “Isuse, Starkey, to je već treći put.” “Ne govori to.” Izvukao se iz odjeljka. “Računalo mi je u autu.” *** Otišli su k njoj. Bilo je teško gledati Pella. Bilo je teško biti s njim u istoj prostoriji, ali naredila si je da bude jaka. Zajedno su krenuli ovim putem. Nije bilo drugog načina da to izvedu, ali bila je neugodno svjesna osjećaja koji su se pojavili kad su prije bili u ovom položaju. Postavili su računalo na stol u blagovaonici i Starkey se upisala na stranicu kao i prije. Bilo je to ranije nego prethodnih puta kad je kontaktirala s Gospodinom Crvenim, ali nije mogla samo sjediti i čekati. Kad se u nju zagledala glava u plamenovima, ušla je u brbljaonicu koja je bila prazna. Pell upita: “Što ćeš reći?” “Ovo.” VRUĆI NABOJ: John Michael Fowles “Tko je John Michael Fowles?” “Gospodin Crveni. Warren Mueller skinuo je njegove otiske s Tennantove bilježnice. Znala sam da će ga, ako Crveni bude ušao onamo, Tennant natjerati da pogleda prokletu bilježnicu.” Pell je zurio u zaslon. Starkey je gledala kako mu se usne miču, kao da tiho u sebi čita ime i utiskuje ga u moždane stanice. Nije očekivala da će je Fowles čekati, ne ovako rano. Mogao se pojaviti bilo kad, ili nikad; možda će ga dugo čekati. Zapalila je cigaretu i rekla Pellu da ako želi nešto iz kuhinje, neka se slobodno posluži sam. Ni jedan ni drugi nisu napustili računalo. Fowles se pojavio gotovo odmah. ŽELITE LI PRIMITI PORUKU GOSPODINA CRVENOG? Starkey se nasmiješi. Pell se nagne naprijed, a Starkey pomisli da bi mogao pasti na računalo. “Brzo.” “Čekao je.” Otvorila je prozor. GOSPODIN CRVENI: Odlično, detektivko Starkey. Opaki ste. VRUĆI NABOJ: Rumenim se od tvoje pohvale. GOSPODIN CRVENI: Kako si doznala moje ime? VRUĆI NABOJ: O... pitanje. Želiš li istinu ili želiš da ti kažem ono što želiš čuti?

GOSPODIN CRVENI: Smijem se, Carol Starkey. Dobra fora. Starkey ne odgovori. Pell upita: “Zašto mu ne odgovaraš?” “Neka čeka. Tako se on igra.” Napokon se pojavi druga poruka. GOSPODIN CRVENI: Istina je roba. Što ćeš htjeti u zamjenu? VRUĆI NABOJ: Morat ćeš odgovoriti na moje pitanje. Slažeš li se? GOSPODIN CRVENI: Razumno. Neću ti reći gdje sam ili odgovarati na pitanja te prirode. Sve je ostalo otvoreno. VRUĆI NABOJ: Dogovoreno. GOSPODIN CRVENI: Dogovoreno. VRUĆI NABOJ: Iz Tennantove bilježnice. Kad sam shvatila da si ga posjetio, znala sam da te natjerao da pogledaš bilježnicu. Fowles je ponovno ušutio. Prošlo je nekoliko trenutaka prije negoli je odgovorio. GOSPODIN CRVENI: Jebote. VRUĆI NABOJ: Jedino u snu. “Pobogu, Starkey, koliko ste bliski vas dvoje?” “Ušuti.” GOSPODIN CRVENI: Znaš li zašto sam razgledao njegovu bilježnicu, Carol Starkey? VRUĆI NABOJ: Da pročitaš članke o sebi? GOSPODIN CRVENI: Da pročitam članke o tebi. Pell se ponovno pomakne. Starkey je gledala zaslon, razmislila, a onda otipkala: VRUĆI NABOJ: A sad ide moje pitanje. GOSPODIN CRVENI: Da. Starkey je oklijevala. Prsti su joj drhtali i opet je pomislila na plošku. Zapalila je novu cigaretu. Pell je vidio da drhti. “Jesi li dobro?” Nije mu odgovorila. VRUĆI NABOJ: Ponovno te pitam: Bi li došao u Los Angeles da te nismo namamili? GOSPODIN CRVENI: Istinu, ili ono što želiš čuti? VRUĆI NABOJ: Odgovori mi na pitanje. Fowles ponovno zastane. “Što radi?”

“Razmišlja. Hoće nešto. Pokušava smisliti kako da do toga dođe.” “Što hoće?” “Usredotoči se, Pell. Hoće mene.” GOSPODIN CRVENI: Osobno ću ti odgovoriti na pitanje. Daj mi svoj telefonski broj. VRUĆI NABOJ: Mora da si lud. GOSPODIN CRVENI: JA SAM GOSPODIN CRVENI! NARAVNO DA SAM LUD! VRUĆI NABOJ: Nemoj pomahnitati, Johne. GOSPODIN CRVENI: Ne zovi me John. Ja sam Gospodin Crveni. VRUĆI NABOJ: Svejedno ti neću dati broj. Ne mislim ići tako daleko. GOSPODIN CRVENI: Više od jednom maštao sam o tome da idemo do kraja, Carol Starkey. VRUĆI NABOJ: Sjeti se osnovnih pravila, Johne. Počneš li se izražavati previše intimno, odjavit ću se i otići pod hladan tuš. GOSPODIN CRVENI: Zauzvrat dobivaš... istinu. VRUĆI NABOJ: Istina boli. GOSPODIN CRVENI: Ali Istina te može i osloboditi. Naslonila se i pustila da riječi odleže. Morala je razmisliti. Znala je da će im se pružiti samo jedna prilika da ga privedu; ako shvati što pokušava učiniti, prilika će nestati, kao i on. Pell reče: “Budi slaba.” Starkey skrene pogled i vidje da je Pell promatra. Reče joj: “Muškarac je. Ako ga želiš, pokaži da ga trebaš. Neka se pobrine za tebe.” “Nisam takva.” “Pravi se da jesi.” VRUĆI NABOJ: Bojim se. GOSPODIN CRVENI: Istine? VRUĆI NABOJ: Želiš biti medu deset najtraženijih. Bojim se da ćeš me iskoristiti da to postigneš. GOSPODIN CRVENI: Ima toga što želim više nego biti na tom popisu. VRUĆI NABOJ: Kao? GOSPODIN CRVENI: Želim ti čuti glas, Carol Starkey. Želim razgovarati. Ne ovako. Želim vidjeti tvoje izraze lica. Želim čuti tvoju intonaciju. VRUĆI NABOJ: Shvaćaš li koliko je to čudno? Ja sam policajka. Ti si Gospodin Crveni. GOSPODIN CRVENI: Oboje smo u Tennantovoj bilježnici. Nije odgovorila. GOSPODIN CRVENI: Isti smo.

Ponovno je oklijevala. Znala je što želi, ali nije to mogla predložiti. On je to morao predložiti. To je morala biti njegova zamisao ili on to nikad neće učiniti. VRUĆI NABOJ: Neću ti dati svoj telefonski broj. GOSPODIN CRVENI: Onda ću ja tebi dati broj. VRUĆI NABOJ: Smijem se. Ako mi daš broj, znat ću gdje se nalaziš. GOSPODIN CRVENI: Možda to i jest moja ideja. Možda bih htio da, hm, svršiš uz mene. VRUĆI NABOJ: Ne budi sirov. GOSPODIN CRVENI: Sirov, ali ne i glup. Učinimo ovako: Upiši se na Claudius danas točno u tri poslijepodne. Bit ću ovdje. Dat ću ti telefonski broj. Ako mi telefon ne zazvoni za petnaest sekundi, otići ću i nikad me više nećeš ponovno čuti. Ako nazoveš, razgovarat ćemo točno pet minuta i odgovorit ću ti na pitanje. Ne više od pet minuta. Volio bih da razgovor bude duži, ali oboje znamo što ćeš raditi. VRUĆI NABOJ: Da. Pratit ću poziv. GOSPODIN CRVENI: Možda. Ali možda te mogu uvjeriti da smo stvoreni za nešto bolje. VRUĆI NABOJ: Ne računaj na to. GOSPODIN CRVENI: Pošteno. Pobijedit ću te, znaš. Nećeš me uloviti. VRUĆI NABOJ: Vidjet ćemo. “Imaš ga, Starkey.” “Možda.” Imala je ono što joj je trebalo da se vrati Kelsu, ali sve je ovisilo o Gospodinu Crvenom. Velik dio nje bojao se da se on, ako se sada odjavi, neće vratiti. Neće ga biti ondje u tri sata. Znala je da joj je bolje to ne napisati, ali nešto u njoj htjelo je znati. Rekla si je da će, ako ga dovede do ove točke, biti njezin. Neće ispariti, neće nestati. Vratit će joj se, a ona će ga uhvatiti. Bilo je to tako intimno da joj je bilo neugodno ta napisati pred Pellom. VRUĆI NABOJ: Kad maštaš o meni, o čemu razmišljaš? Oklijevao je tako dugo da se uplašila da je otišao. Kad je stigao njegov odgovor, požalila je što je pitala. GOSPODIN CRVENI: O smrti. Starkey nije odgovorila. Odjavila se s Claudiusa, a zatim ugasila računalo. Pell je zurio u nju. Reče mu: “Prestani me tako gledati. Imamo mnogo posla.”

Gospodin Crveni John Michael Fowles bio je parkiran na manje od dva bloka udaljenosti od Starkeyine kuće. Zatvorio je iBook i nasmiješio se.

“Prokletstvo, tako sam dobar! Tako sam jebeno dobar da bi mi netko trebao istetovirati 'Gospodin Neodoljivi' na oba guza.” Gurnuo je iBook ustranu i potapšao staklenku Modexa. Sviđalo mu se nositi sa sobom taj sivi eksploziv u staklenci poput velike grude zubne paste; Bio je bolji od zlatne ribice. Nije ga trebalo hraniti. Čekao je da Starkey i Pell odu, a zatim se odvezao natrag u hotel da radi na novoj bombi. Ovaj je put sastavljao drukčiju vrstu bombe, samo za Carol Starkey. Nije imao mnogo vremena.

21. STARKEY JE HTJELA NAVESTI JOHNA MICHAELA FOWLESA DA OTKRIJE svoj položaj kako bi ga mogla uhititi. Da bi to učinila, trebalo je postaviti telefonske lokatore u slučaju da razgovaraju putem fiksne linije i da tvrtke mobilne telefonije budu spremne za triangulaciju u mnogo vjerojatnijem slučaju da njegov broj vodi do mobitela. Kad jednom utvrde njegov položaj, trebat će joj ljudi da zatvore to područje. Budući da je meta bila John Michael Fowles, poznat i kao Gospodin Crveni, bojala se da će na sebi nositi eksplozive, što je zahtijevalo pozivanje Odreda za eksplozive. Sve je to značilo da joj treba Kelsova pomoć. Nazvala je Dicka Leytona. Kad se javio, zvučao je rezervirano, ali zabrinuto. Iz tona njegova glasa znala je da je čuo novosti. “Dick, trebam tvoju pomoć.” “Ne znam jesam li u poziciji da ti je pružim. Razgovarao sam s Barryjem. Gdje ti je, dovraga, bila pamet, Carol?” “Je li vam Barry rekao da sam bila u kontaktu s Gospodinom Crvenim?” “Naravno, rekao mi je. U ozbiljnoj si nevolji zbog toga. Iskreno, mislim da se nećeš izvući samo sa suspenzijom.” “Dick, znam da sam u nevolji. Molim vas, slušajte me. Još uvijek sam u kontaktu s Gospodinom Crvenim. Upravo sam razgovarala s njim preko interneta.” “Dovraga. Carol, samo si pogoršavaš situaciju. Trebaš -” Starkey ga prekine. “Znam da me Barry otpustio i znam da nisam dio ekipe, ali mogu uhvatiti tog tipa, Dick. Imam vezu s njim, sviđalo se to Barryju ili ne i možemo to upotrijebiti da uhitimo tog gada. Smjestila sam mu, Dick. Smjestila sam tom tipu.” Leyton ne reče ništa. Znala je da razmišlja, pa je navalila da ga uvjeri. “Točno u tri sata ponovno će biti na internetu. Dat će mi telefonski broj da zovem.

Nazvat ću ga. Dick, mislim da mogu dogovoriti susret licem u lice. Ako ne budem mogla, možda ipak uspijemo locirati poziv. To je Gospodin Crveni, zaboga, mislite li da bismo trebali odustati od ovakve prilike? Odvedite me Barryju, Dick. Molim vas.” Razgovarali su o tome još deset minuta, Leyton je postavljao pitanja, a Starkey odgovarala. Oboje su znali da će Leyton morati nazvati Morgana. Morao je uvjeriti glavnog pomoćnika prije nego što Kelso odluči odobriti akciju. Također će im trebati Morganov autoritet da sve prirede na vrijeme. Starkey je odmah požalila što se složila s Fowlesom da to učine danas; predbacivala je sebi što nije to odgodila za sutra, ali sada je bilo prekasno za to. Leyton je konačno pristao to učiniti, rekavši Starkey da dođe do njega u Spring Street do dva sata. Kad je spustila slušalicu, pogleda Pella. “Čuo si.” “Učinit ćemo to.” “Ako Morgan pristane, rekla bih da će upozoriti Odjel za vatreno oružje i specijalne agente. Mogli bi doći ondje.” “Vjerojatno hoće. Ti momci ne vole prosjediti ples.” “Možda ne bi trebao doći.” “Nisam došao ovako daleko da bih odustao, Starkey.” “Pa, idemo. Želiš li nešto pojesti?” “Mislim da ne mogu.” “Hoćeš li Tagamet?” Pell se nasmije. Odvezla ga je natrag do restorančića i njegova automobila, a zatim su se razišli. Starkey je ostavila automobil u zoni zabrane parkiranja ispred Spring Streeta u pet minuta do dva i pošla gore s drugim računalom. Leyton je već bio ondje, kao i Morgan i njegovo dvoje “Ljudi u crnom”. Pell još nije stigao. Starkey se nadala da se predomislio u vezi s dolaskom. Kelso je bio izvan ureda s dva čovjeka u odijelima za koje je Starkey mislila da su savezni agenti. Marzikova je razgovarala s jednim od “Ljudi u crnom” i ignorirala ju. Svi su u prostoriji prestali s poslom i pogledali je. Dick reče: “Carol, hajdemo u Barryjev ured.” Starkey je pošla za njim u Kelsov ured, gdje joj je Morgan ljubazno kimnuo. “Čini se kao da ste u nevolji, detektivko.” “Da, gospodine.” “Pa, da vidimo kako će ovo ispasti.” Kelso nije bio zadovoljan ničime od toga, ali nije bio ni glup. Htio je Gospodina Crvenog i ako im je ovo bila jedina prilika, bio ju je spreman iskoristiti. Trojica

predstavnika telefonske tvrtke namjestila su vlastito računalo spojeno s Barryjevim telefonskim priključkom. Leyton reče: “Carol, ukratko sam iznio naš razgovor glavnom pomoćniku Morganu i poručniku Kelsu. Slažu se s ovim. Obavijesni ured spremanje pružiti sigurnu komunikaciju s ophodnjom. Specijalne jedinice su obaviještene, a Odred za eksplozive je, kao i uvijek, spreman za izlazak na teren.” Starkey kimne, nasmiješivši se na 'kao i uvijek'. “U redu.” Sigurna komunikacija značila je da će se sve naredbe jedinicama ophodnje prenositi kroz računala u policijskim automobilima. Nitko nije htio upotrebljavati radiovezu jer mogli su ih prisluškivati mediji i civilno stanovništvo. “Gdje želite da to učinimo?” Kelso reče: “Ovdje, u mojem uredu. Trebaš li nešto posebno za računalo?” “Samo telefonski priključak. Za poziv upotrijebit ću svoj mobitel.” Jedan od “Ljudi u crnom” reče: “Ne bi li trebala upotrebljavati fiksnu liniju za lociranje poziva?” Jedan od ljudi iz telefonske tvrtke reče: “Nije tako. On daje broj. Po tome ćemo naći adresu, osim ako ne zove s mobitela. Ako je on mobilan, nije bitno s čega ona zove.” Kelso je raščistio stol da bi Starkey mogla smjestiti računalo. Opazila je Pella u prostoriji odreda kako razgovara sa saveznim agentima. U deset minuta do tri Starkey je čekala da se prijavi na Claudius s gledateljstvom koje se natiskivalo oko nje. Leyton joj priđe straga i protrlja joj ramena. “Još imamo nekoliko minuta. Odi si po šalicu kave.” Starkey ode u prostoriju odreda, sretna zbog stanke. Pell je još uvijek bio ondje s dvojicom agenata, ali nije imao lisice. Nije otišla po šalicu kave. Otišla je k Pellu. “Jesu li to ljudi iz Odjela za oružje?” Niži od dvojice predstavio se kao pomoćni specijalni agent Wally Coombs, a viši kao specijalni agent Burton Armus, obojica iz losangeleske podružnice ureda. “Je li gospodin Pell uhićen?” “Trenutačno nije. Postavili bismo vam nekoliko pitanja o svemu ovome.” “Morat ćete me pitati poslije.” “Razumijemo.” “Trebat će mi pomoć gospodina Pella u drugoj prostoriji.” Dvojica agenata izmijeniše pogled, a zatim Coombs slegne ramenima. “Naravno.” Pell je pošao za njom natrag u Kelsov ured, hodajući vrlo, vrlo blizu iza nje. “Hvala.” U dva i pedeset devet Starkey je ponovno bila pred računalom.

Upita: “Jesmo li spremni?” Morganov se pogled susretne s pogledima voditelja odsjeka i ljudi iz telefonske tvrtke. Jedan od ovih potonjih promrmlja nešto na privatnu liniju, a zatim podigne palčeve. Morgan joj kimne. “Kreni.” Starkey otvori ulaz na Claudius. Skoro odmah pojave se riječi. ŽELITE LI PRIMITI PORUKU GOSPODINA CRVENOG? Kelso reče: “Isuse!” Morgan se namršti. “Bez govora.” Kad se prozor pojavio, nije bilo onako kako je itko od njih očekivao. GOSPODIN CRVENI: Žao mi je mala. Predomislio sam se. Kelso reče: “Prokletstvo!” Morgan ga ušutka. Kimne Starkey, hrabreći je. “Odigrajte onako kako bi inače, detektivko Starkey. Znate kako kažu, sranja se dešavaju.” Starkey ga pogleda, a “Čovjek u crnom” se nasmiješi. Starkey otipka. VRUĆI NABOJ: Ti si seronja. GOSPODIN CRVENI: Razmišljao sam. VRUĆI NABOJ: Pazi da se ne ozlijediš. GOSPODIN CRVENI: Razgovor mi neće biti dovoljan. Ja sam muškarac VELIKIH apetita, ako me shvaćaš. VRUĆI NABOJ: Imali smo dogovor. GOSPODIN CRVENI: Što time misliš reći? VRUĆI NABOJ: Rekao si da ćeš mi odgovoriti na pitanje. GOSPODIN CRVENI: Rekao sam da ću ti osobno odgovoriti na pitanje. I dalje želim to učiniti. VRUĆI NABOJ: Mislim da me zafrkavaš. Znaš da se ne želim naći s tobom. Nema šanse da to učinim. Kelso reče: “O, Carol -” Pell reče: “Zna što radi.” GOSPODIN CRVENI: Onda nikad nećeš doznati zašto je Buck Daggett poginuo. Starkey se naslonila i čekala. Mogla je osjetiti kuko se Kelso, Leyton i ostali meškolje iza nje i nije joj se to sviđalo. GOSPODIN CRVENI: Nađimo se, Carol Starkey. Neću te ozlijediti. VRUĆI NABOJ: Gdje? GOSPODIN CRVENI: Nemoj ispitivati ako ne misliš ozbiljno.

VRUĆI NABOJ: Gdje? GOSPODIN CRVENI: U parku Echo. Znaš onaj veliki vodoskok. Morgan tiho reče svojim pomoćnicima da narede jedinicama u civilnoj odjeći da se razmjeste oko parka Echo. Čula je kako Dick Leyton tiho razgovara mobitelom, upozoravajući odred. Zanemari ih. VRUĆI NABOJ: Da. GOSPODIN CRVENI: Parkiraj s južne strane jezerca i hodaj prema štandu s hranom. Pođi sve do štanda i samo iz tog smjera. Ja ću te promatrati. Ako dođeš sama, naći ćemo se. Ako ne, neću te više cijeniti. VRUĆI NABOJ: Ti si budala. GOSPODIN CRVENI: Jesam li, Carol Starkey? Ja sam Gospodin Crveni. Istina je negdje vani. Sve su sređivali u hodu. Uskladili su da se specijalne jedinice i Odred za eksplozive sretnu na parkiralištu šest blokova istočno od parka Echo. Promatrači u civilu, latinoameričkog porijekla, bili su raspoređeni po ulicama oko parka i opremljeni radioprijamnicima. Povučeni su svi policajci u uniformama i crno-bijeli policijski automobili. Ljudi iz telefonske kompanije ozvučili su Starkey ondje u Kelsovu uredu, još dok su se izdavale zapovijedi. Starkey se trebala odvesti do parka u svojem automobilu i učiniti točno onako kako ju je uputio John Michael Fowles. Kad bude u parku, ako i kad joj se približi i predstavi se, zona će biti zatvorena. Snajperi će biti na pozicijama, u slučaju nužde. Pell upita. “Slažeš li se s ovime?” Događalo se tako brzo da je htjela povratiti. “Naravno.” Odgurali su je do automobila u manje od osam minuta nakon gašenja računala. Odvezla se u park Echo, praveći se da se ništa od toga ne događa. Znala je da je to najbolji pristup. Zaboraviti na sve djelatnosti u svrhu njezine podrške, baš kao da pristupa bombi. Ako tako učini, neće joj se dogoditi da je uhvati kako pogledava snajpere ili ljude u civilnoj odjeći te se tako oda. Trebalo je dvanaest minuta za vožnju od Spring Streeta do parka Echo. Parkirala je s južne strane, kako je rekao, boreći se protiv nagona da povrati. Neće je dočekati s osmijehom i hot-dogom u ruci. To je Gospodin Crveni. Bit će iznenađenja. “Provjera ozvučenja.” “Jedan dva tri, tri dva jedan.” “Jasno te čujemo.” “Izvlačim slušalicu.” “Prijam.”

Izvukla je slušalicu iz uha. Ako je vidio, znat će da je ozvučena. Mikrofon prilijepljen između grudi prenosit će njezin glas. Ako kaže: “Zdravo, Gospodine Crveni,” oni će je čuti. Plan je bio jednostavan. Pokazati ga, baciti se na tlo i prepustiti ostalima da obave svoj posao. Starkey je zaključala automobil i krenula prema štandu s hranom. Bilo je ljetno poslijepodne, vikend. Park je bio pun Obitelji, djece s balonima, ljudi na rolama, skejtbordima i mnogo sladoleda. Bilo je tako vruće da joj je asfalt pod nogama bio mekan. Nadala se da neće postati još toplije. Dugačak se red protezao pred štandom. Morala je prijeći šezdesetak metara, što je učinila polako da bi mogla proučiti svako lice u okolici. Nije je bilo briga hoće li Fowles misliti da je oprezna, ali nije htjela da misli da odugovlači kako bi drugim policajcima dala priliku da zauzmu položaje. Kad je stigla do štanda, zaustavila se. Nitko joj nije pristupio i nitko čak nije izgledao kao da bi mogao biti Gospodin Crveni. Mnoštvo se uglavnom sastojalo od Latinoamerikanaca, izmiješanih s grupicama crnaca i Azijaca. Ona je bila jedna od ono malo Angloamerikanaca koje je vidjela. Starkey izvuče cigaretu i zapali. Minute su se otegle. Mogao je hiti bilo gdje ili nigdje. Pitala se je li se opet predomislio. Niska, zdepasta žena s djecom stala je u red. Podsjetila je Starkey na žene koje je vidjela s Danina prozora, na žene koje su pokušale stići na autobus. Ova je imala četvero djece, male, dječake, niske, zdepaste i tamne poput majke. Najstariji je stajao blizu uz majku, ali druga trojica trčala su naokolo u krugovima, loveći se i vrišteći. Starkey poželje da umuknu. Sve to vrištanje išlo joj je na živce. Dvojica najmanjih dječaka otrčala su iza štanda, izašla s druge strane i kližući se zaustavila. Pronašli su vrećicu. Isprva Starkey nije bila sigurna što rade ili što to imaju, ali zatim joj se izmaknulo tlo pod nogama i znala je. Dva su najmanja dječaka gledala u vreću. Pridružio im se stariji brat. Obična papirnata vrećica za kupovinu koju je netko ostavio pokraj ugla štanda. Starkey poželje da je progutala više Tagameta. “Mičite se odande.” Nije vrisnula niti pojurila. To je bio Gospodin Crveni. Vjerojatno ima daljinski upravljač. Promatrao je i mogao je detonirati naboj kad god mu se prohtje. Starkey baci cigaretu i zgnječi je. Morala je maknuti tu djecu odande. Krenula je prema vrećici. “Moguća prisutnost naprave. Ponavljam, moguća prisutnost naprave. Moram maknuti tu djecu.” Kad je prišla bliže, povisila je glas, dajući mu oštar i ljutit prizvuk.

“Hej!” Dječaci pogledaše, vjerojatno nisu govorili engleski. “Odjebite od toga.” Dječaci su znali da govori njima, ali zurili su u nju ne shvaćajući. Njihova majka reče nešto na španjolskom. Starkey reče: “Recite im da se maknu od toga.” Majka je brbljala na španjolskom kad Starkey stigne do vrećice i vidje cijevi. “BOMBA!” Zgrabila je dvojicu dječaka, mogla je dohvatiti samo dvojicu i skočila unazad, vrišteći: “BOMBABOMBABOMBA! JA SAM POLICAJKA RAZIÐITE SE, BRZO BRZO BRZO!” Dječaci su vrištali, majka je napala Starkey poput mačke koja brani mačiće, a ljudi iz reda zbunjeno su lutali. Starkey ih je gurala i probijala se u pokušaju da natjera ljude da se miču čak i kad su policijske jedinice preskočile rubnik i dotutnjale k njoj preko parka - i ne dogodi se ništa. Mokar od znoja, napeta izraza lica kakav može imati samo onaj koji obrađuje bombu, Russ Daigle reče: “U cijevima nema naboja.” Starkey je to naslutila prije četrdeset minuta. Da ju je Gospodin Crveni htio detonirati, učinio bi to kad je stajala ondje. Sada je sjedila na stražnjem sjedalu Daigleova Suburbana, kao što je običavala sjediti kad je još bila u odredu i primirivala se nakon deaktivacije bombe. Daigle je poslao naprijed Andrus robota s deaktivatorom da raznese cijevi. “Ostavio je poruku.” Daigle joj pruži crvenu registarsku karticu formata A6. S njim su došli Dick Leyton i Morgan. Poruka je glasila: Provjeri popis. Starkey ih pogleda. “Koji kurac to znači?” Leyton joj stisne ruku. “Da je na popisu deset najtraženijih. Čim su savezni agenti doznali njegov identitet, dodali su ga.” Starkey se nasmije. “Žao'mi je, Carol. Bio je to dobar pokušaj. Zaista dobar pokušaj.” Bilo je gotovo. Bilo kakva veza koju je imala s Gospodinom Crvenim bila je prošlost. Vidio je što su pokušali učiniti. Gdje god da bio, bez sumnje se slatko smijao. Mogla bi se ponovno prijaviti na Claudius i možda bi bio ondje, ali nestala je svaka nada da će ga namamiti

u klopku. Dobio je što je htio. Kelso joj je prišao i rekao više-manje isto. Čak je uspio izgledati posramljeno. “Slušaj, Carol, i dalje ćemo se morati nositi s onime što se dogodilo, ali, pa, možda možemo izvesti nešto da zadržiš posao. Nećeš moći ostati u OKZ-u, ali vidjet ćemo.” “Hvala, Harry.” “Čak me smiješ zvati po imenu.” Starkey se nasmiješi. Dvojica agenata Odjela za vatreno oružje kružila su oko Pella poput tjelohranitelja. Starkey sretne Pellov pogled. Pell porazgovara s agentima, a zatim joj priđe. “Kako si?” “Bila sam i bolje. Ali vidjela sam i gorih stvari. Jesi li čuo da su ga stavili na popis?” “Da. Možda ode u mirovinu. Taj kujin sin.” Starkey kimne. Nije znala što da misli o tome. Hoće li Gospodin Crveni ostati u Los Angelesu? Hoće li nastaviti ubijati ili će jednostavno nestati? Pomislila je na ubojicu Zodijaka iz San Francisca, koji je ubio niz ljudi, a zatim jednostavno prestao. Pogledala je dvojicu saveznika. “Što će biti s tvojim prijateljima?” “Neće me odvući u lancima. Žele da dođem u podružni ured na razgovor, ali savjetovali su me u vezi s mojim pravima i rekli mi da nađem odvjetnika. Što ti to govori?” “Da si najebao?” “Tako se lijepo izražavaš.” Starkey se nasmiješi iako joj nije baš bilo do smiješenja. “Lijep osmijeh.” “Nemoj.” “Moram s tobom razgovarati, Carol. Moramo o ovome porazgovarati.” Starkey se odgurne od stražnjeg dijela Suburbana. “Ne želim razgovarati. Želim samo nekamo otići i ozdraviti.” “Ne mislim razgovarati o onome što će se dogoditi meni. Htio bih razgovarati o nama.” “Znam na što si mislio. Zbogom, Jack. Akoli budem mogla pomoći nakon što obave obavijesni razgovor sa mnom, hoću.” Starkey se zagleda duboko u dva oka što su gasnula, a zatim ode da ne bi vidio koliko joj je stalo do tog vremena s njim.

22.

STARKEY SE NIJE VRATILA U SPRING STREET. LJETNO JE SUNCE JOŠ UVIJEK bilo visoko na zapadu, ali zrak je bio čist i vrućina je bila ugodna. Vozila je spuštenih prozora. Zaustavila se u non-stop samoposluzi, kupila veliki ledeni čaj, a zatim krenula u odjel Rampart. Gledala je građane i uživala u igrokazu prometa. Svaki put kad bi vidjela policijski automobil, kimnula bi im glavom. Dojavljivač za pojasom jednom joj je zavibrirao, ali ugasila ga je ne provjerivši broj. Pell, pretpostavljala je. Ili Kelso. U svakom slučaju, nije bilo važno. Završila je s bombama. Mogla je otići i sasvim dobro živjeti ne baveći se bombama i ne radeći kao istražitelj za eksplozive. Ohrabrile su je Kelsove riječi. Pomislila je da bi joj se moglo svidjeti raditi na odjelu za umorstva, ali većina je detektiva željela ondje raditi. Ondje je bilo teško dobiti zaposlenje, a nije se baš proslavila pri OKZ-u. Nakon što se pročuje da je skrila informacije od vlastitih detektiva, imat će sreće ako nađe radno mjesto na odjelu za imovinske prekršaje. Razmišljala je o tome dok nije shvatila da to čini da ne bi mislila na Pella, a zatim ga više nije mogla izbaciti iz misli. Čaj je odjednom postao gorak, a spoznaja da ju je Gospodin Crveni izigrao rezala joj je grlo poput 'zaglavljene tablete. Bacila je čaj, ubacila u usta dva Tagameta, a zatim krenula kući osjećajući se prazno, ali ne tako prazno da bi poželjela ispuniti prazninu džinom. I to je bilo nešto i možda je za to trebala zahvaliti Pellu, iako nije bila raspoložena za to. Kad je Starkey stigla do kuće, nadala se da će zateći Pella kako je čeka na prilazu, ali nije. I to je dobro, pomisli, ali u istom trenu grudi joj ispuni bol gubitka kakvu nije osjetila od Sugarove smrti. Shvativši to, nije se oraspoložila, ali potisnula je tu misao i njezino značenje. Sada je bila bolje. Narasla je. Provest će ostatak dana nastojeći spasiti posao ili odlučujući kako ga najbolje napustiti, kao i uspomenu o Jacku Pellu. Starkey ugasi motor i uđe u kuću. Svjetlo je na automatskoj sekretarici bljeskalo, ali nije ga vidjela niti bi joj bilo bitno da jest. Prvo i jedino što je vidjela, ono što joj je privuklo pogled kao da ga je zgrabilo kandžama bila je naprava na stoliću za kavu. Neočekivan pogled na dvije pocinčane cijevi pričvršćene ljepljivom trakom za crnu kutijicu s crvenim, plavim i žutim žicama uredno složenim uzduž djelovao je kao udarac. Strana i mehanička, ogoljena i upadljiva počivala je na hrpi časopisa Glamour i Američko mjesto zločina; sve vezano uz nju vrištalo je BOMBA na takav način da je u Starkeyinu dušu navalila kiselina u istom trenutku kad joj je svijet eksplodirao bijelim gnjevom. “Čuješ li me?” Glas mu je bio iznenađujuće blag. Jedva ga je mogla razumjeti od prodorne

zvonjave u ušima. “Vidim da ti se miču oči, Carol Starkey.” Čula je korake, teške potplate na tvrdom podu, a zatim nanjušila prodoran miris nečega za što je mislila da je benzin. Koraci se udalje. “Osjećaš li to? To je tekućina za potpalu roštilja koju sam pronašao u tvojoj ostavi. Ako se ne probudiš, zapalit ću ti nogu.” Osjećala je vlagu na nozi, na lijepim hlačama Donne Karan i cipelama Bruno Magli. Oštro pulsiranje iza desnog uha boljelo je poput uboda šiljkom, od čega joj zasuziše oči. Mogla je ondje osjetiti otkucaje srca, snažne i užasne. Kad je otvorila oči, vidjela je dvostruku sliku. “Jesi li dobro, Carol Starkey? Vidiš li me?” Pogledala je u smjeru glasa. Kad su im se pogledi sreli, nasmiješio se. Iz desne mu je ruke stršala crna metalna poluga od oko pola metra dužine. U ormaru je pronašao njezin pendrek. Teatralno je raširio ruke i predstavio se. “Ja sam Gospodin Crveni.” Sjedila je na ognjištu, široko razmaknutih ruku i lisicama privezanih za metalnu ogradu koja je okruživala kamin. Noge su joj bile ispružene, osjećala se kao dijete. Ruke su joj utrnule. “Čestitam, Johne. Napokon si dospio na popis.” Nasmija« se. Imao je lijepe pravilne zube i nije izgledao onako kako je zamišljala niti je sličio zrnatim fotografijama koje je vidjela. Izgledao je mlađi od dvadeset osam godina, ali nije bio otrcani izopćenik kao većina bombaša. Bio je naočit muškarac; imao je sve prste. “Pa, sad kad sam ondje, vidim da to i nije nešto, znaš? Imam važnijeg posla.” Namjeravala ga je navoditi da priča. Dok je govorio, rasle su joj šanse za preživljavanje. Naprava više nije bila na stoliću za kavu. Sada je ležala na podu, nekoliko centimetara od njezinih nogu. Pokušavala ju je ne gledati. “Pogledaj je, Carol Starkey.” Čitao joj je misli. Prišao je i sjeo na pod prekriženih nogu, tapšući napravu kao da je to prijatelj. “Posljednji Daggettov Modex hybrid. Nije to mješavina koju najviše volim, ali poslužit će svrsi.” Pogladio je napravu, ponosan na nju. “A ova je zaista za tebe. Ima na sebi tvoje ime i sve to.” Pogledala je samo da bi mu promotrila ruku; prsti su bili dugi, vitki i precizni. U nekom drugom životu možda bi pripadali kirurgu ili uraru. Pogledala je bombu. Dvije

su cijevi bile iste, ali crna kutija bila je drukčija. Na vrhu joj je bio prekidač s dvije tanke žice koje su vodile do svežnja baterija. Ova je bomba bila drukčija. Nije bila na daljinsko upravljanje. Reče: “Odbrojavanje.” “Da. Morat ću biti negdje drugdje kad ova eksplodira. Slavit ću svoj uzlazak među Desetoricu. Nije li to divno, Carol Starkey? Nisu me htjeli staviti na popis dok mi nisu doznali ime, a ti si me identificirala. Ostvarila si mi san.” “Baš sam sretna.” Ne rekavši ništa drugo, posegnuo je za kutijom, pritisnuo sa strane i pojavio se zeleni LED-brojač, koji je odbrojavao petnaest minuta. Nasmiješio se. “Znam, pomalo je kičasto, ali nisam mogao odoljeti. Htio sam da gledaš tu prokletu stvar.” “Lud si, Fowles.” “Naravno, ali nisi li mogla smisliti nešto originalnije?” Potapšao ju je po nozi, a zatim otišao do naslonjača i vratio se sa širokim namotajem ljepljive vrpce. “Gle, nemoj se ustrtariti i zatvoriti oči, može? Mislim, zašto potratiti taj trenutak? Ovo je moj dar tebi, Carol Starkey. Vidjet ćeš trenutak svojeg uništenja. Samo gledaj kako sekunde protječu do one zadnje kad prestaneš postojati. Ne boj se da ćeš biti ozlijeđena ili takvo što. Smrt kakvu poznajemo snaći će te u manje od tisućinke sekunde. Zaborav.” “Jebi se.” Otkinuo je komad vrpce, ali zastao je klečeći i nasmiješio se. “Na jedan način, to ti i činim.” “Želim istinu o nečemu.” “Istina je roba.” “Odgovori mi, gade. Je li se sve ovo dogodilo... je li Buck umro jer sam te dovela ovamo?” Sjeo je na pete da bi je bolje pogledao, a zatim se nasmiješio. “Hoćeš li istinu?” “Da.” “Morat ćeš mi odgovoriti na pitanje.” “Reći ću ti što god želiš.” “U redu. Dakle, evo istine. Možeš trošiti krivnju na nešto drugo, detektivko Starkey. Doznao sam za bombu iz Silver Lakea preko Nacionalnog telekomunikacijskog sustava prije nego što ste ti i Pell uopće počeli sa svojom igricom. Daggett me doveo ovamo, a ne ti.” Starkey osjeti kako popušta velik dio napetosti. “A sada ti odgovori na moje.”

“Što?” “Kakav je bio osjećaj?” “Kakav je bio koji osjećaj? Biti iskorištena?” Prignuo se bliže, poput djeteta koje viri u akvarij. “Ne, ne, ne. Na terenu za prikolice. Bila si baš na njoj. Iako se radilo samo o salitri i dinamitu, morala te odbaciti pritiskom od gotovo trideset tisuća kilograma.” Od tog su mu opisa oči živnule. Tada je shvatila da je ovo ono što je htio, osobno doživjeti taj trenutak, osjetiti njegovu snagu. Ne samo nadzirati je, nego je osjetiti, primiti u sebe i biti njome spaljen. “Fowles. Osjećaj je bio... nikakav. Izgubila sam svijest. Nisam osjećala ništa do poslije.” Zurio je u nju kao da još uvijek čeka odgovor, a ona osjeti kako u njoj bijesni gnjev. Svi su činili isto od dana kad se dogodilo; prijatelji, stranci, policajci, a sad i ovaj manijak. Starkey je bilo dosta. “Što je, Fowles? Misliš li da se otvori prozor pa vidiš Boga? To je jebena eksplozija, kretenu. Dogodi se tako brzo da ne stigneš niti shvatiti što se događa. Mistično je koliko i udarac koji si mi zadao kad sam ušla.” Fowles je zurio bez treptanja. Pitala se je li u stanju transa. “Fowles?” Ljutito se namrštio. “To je zato što si imala posla samo s jeftinim smećem. Sranjem iz kućne radinosti koje je sastavila nekakva neznalica. Sad imaš posla s Gospodinom Crvenim. Dva kilograma Modem koji kuhaju na dvadeset osam kelvina. Pritisni će ti udar raznijeti noge u desettisućinki sekunde sabijajući ti krv u torzu kao da te od kukova prema gore gazi valjak. Hidrostatički šok raznijet će ti svaku kapilaru u mozgu u tisućinki sekunde. Trenutačna moždana smrt nastupit će otprilike u istom trenutku kad ti se razlete noge. Ipak, bit ćeš mrtva pa nećeš osjetiti.” “Trebao bi ostati da uživaš u prizoru. Mogao bi mi sjediti u krilu.” Fowles se nasmije. “Sviđaš mi se, Starkey. Šteta što te nisam upoznao kad si radila na bombama. Već prvi put učinio bih kako treba.” Zgrabio ju je lijevom rukom za kosu, povukao joj glavu unazad i pritisnuo joj ljepljivu vrpcu na usta. Pokušala se izvući, ali snažno je pritisnuo vrpcu, a zatim dodao drugi komad. Otvorila je usta koliko je mogla, povlačeći kožu. Osjetila je kako se vrpca olabavljuje, ali nije se odlijepila. Brojač je stigao do trinaest minuta i četrdeset dvije sekunde. Fowles provjeri na svojem satu.

“Savršeno.” Pokušala mu je reći da se jebe, ali čulo se samo mrmljanje. John Michael Fowles čučnuo je pokraj nje i nježno je pomilovao po glavi. “Sačuvaj mi mjesto u paklu, Carol Starkey.” Uspravio se, a zatim otišao do vrata, ali nije ga vidjela. Gledala je brojač, zelene LED-brojeve kako odbrojavaju prema vječnosti.

Pell Coombs i Armus ponijeli su se kao prava gospoda. Mogli su ga privesti kao bilo koju drugu budalu, ali odigrali su pravedno. Zatražili su njegovo oružje i iskaznicu, koje je ostavio u motelu i htjeli su s njime razgovarati. Pitao je mogu li se naći u podružnom uredu i rekli su da može. Pomoglo je što im je Dick Leyton rekao da je Pell omogućio da se toliko približe Gospodinu Crvenome. Pell se odvezao natrag u motel, uzeo iskaznicu, veliki Smith 10 i odjavio se. Dugo je sjedio u automobilu osluškujući kako mu kuca srce i osjećajući kako mu znoj teče niz grudi. Nije razmišljao o Johnu Michaelu Fowlesu ili o Armusu i Coombsu; razmišljao je o Starkey. Pell upali automobil i krene za njom, ne znajući što će reći ili učiniti, znajući samo da je neće ovako olako pustiti. Coombs i Armus mogu čekati. Pell je parkirao na ulici pred njezinom kućom, osjetivši olakšanje kad je vidio njezin automobil na prilazu. Smiješno je, pomisli, kako mu srce sada kuca jednako jako kao kad se suočava s nekim kretenom u situaciji koja odlučuje o životu i smrti. Kad Starkey ne odgovori, prva mu je misao bila da ga je vidjela kako dolazi i sada ga ignorira. Pokucao je i viknuo kroz vrata. “Carol, molim te. Želim razgovarati.” Pokušao se naviriti kroz malena okna koja su u okomici pratila vrata, ali na njima je bila skorena prašina. Protrljao ih je i pogledao bolje. Pomislio je da sjedi pokraj kamina, ali tada vidje vrpcu, njezina zapešća i lisice. Zatim spazi napravu do njezinih nogu. Pell tresne vrata nogom, a dok je ulazio, nešto ga teško udari straga i svijet se zamuti. Posrnuo je naprijed, vidjevši eksplozije blistave svjetlosti. Starkeyine su oči bile divlje. U glavi mu prasne svjetlucava eksplozija. Iza njega stajao je čovjek i udarao ga. Vikao je. “Ti pizdo! Pizdo jedna!” Pri sljedećem udarcu Pell izvuče Smith. Osjećao je kako gubi svijest, ali Smith mu se našao u ruci, povukao je osigurač i pucao prema sjeni nad sobom čak i kad se

svjetlost već pretvorila u tamu. Kad je Pell stigao do vrata, Starkey je pokušavala vikati kroz vrpcu, odmahujući glavom. Udarala je petama o pod, pokušavajući ga upozoriti bukom. Trljala je lice o ramena guleći vrpcu i trzala lisicama, ne mareći što joj se urezuju u zapešća. Fowles je skočio iza vrata s pendrekom upravo kad se Pell probio unutra. Pell je vidio samo nju i iako ga je Starkey pokušavala upozoriti pogledom, Fowles ga je tresnuo pendrekom. Udarci pendreka tvrdog poput betonskog bloka pljuštali su po njemu. Pell je pao, ošamućen i blijed. Starkey je vidjela kako je posegnuo za oružjem, čudovišno ružnim automatskim pištoljem, a zatim zapucao gore prema Fowlesu koji se trgne unatrag, padne na bok i otpuže prema naslonjaču. Starkey je trljala lice o ramena osjećajući kako se vrpca olabavljuje dok je promatrala brojač. Tako je brzo odbrojavao da su brojevi izgledali mutno. Fowles se pokušao dići, ali nije mogao. Pell zastenje. Starkey se oslobađala vrpce pomičući čeljust i stružući licem dok se konačno jedan kraj vrpce nije odlijepio i mogla je viknuti. Starkey vrisne: “Pell! Pell, ustani!” 6:48.47.46. “Pell. Ustani i donesi ključeve! Probudi se, Pell, prokletstvo!” Pell se preokrenuo na leđa. Zurio je u strop, trepćući kao da vidi nešto predivno. “Prokletstvo, Pell, imamo šest minuta, ovo će eksplodirati! Dolazi ovamo!” Pell se prebacio na bok i još treptao, a zatim protrljao lice. “Ne vidim te. Više ne vidim. Vidim samo svjetlo i sjenu.” Starkey protrne. Znala je što se dogodilo. Borba je privela kraju njegov vid, oštećene mrežnice odvojile su se i presavile, prekinuvši posljednju krhku vezu s očnim živcima. Osjetila je da hiperventilira i prisilila se da zadrži dah, da prestane disati upravo toliko koliko joj je trebalo da se obuzda. “Ne vidiš, Jack? A izbliza? Možeš li vidjeti svoju ruku?" Stavio je ruku pred lice. “Vidim sjenu. Samo to vidim. Tko me udario? Je li to bio on?” “Nastrijelio si ga. Na naslonjaču je.” “Je li mrtav?” “Ne znam je li mrtav ili nije, Jack, ali zaboravi ga! Ova bomba ima brojač. Prokleti brojač odbrojava, shvaćaš li?” “Koliko vremena imamo?” “Šest minuta, deset sekundi.”

Nedovoljno da policija stigne reagirati. Znala je da će najprije pomisliti na to. “Ne vidim, Carol. Žao mi je.” “Prokletstvo, Jack, vezana sam lisicama za ovaj jebeni kamin. Oslobodi me i moći ću deaktivirati tu bombu!” “NE VIDIM!” Vidjela je kako mu znoj teče iz kratke kose niz lice. Prebacio se na bok i osovio se na ruke i koljena. Okrenut od nje. Na drugoj strani prostorije Fowles se ponovno pokušao dići, nije uspio i činilo se da iz njega ističe sav preostali život. “Jack.” Pell se okrene. Silom je ujednačila disanje. Kad radiš na bombi, moraš biti miran. Panika ubija. “Jack, a sada brzo, može? Okreni se prema mojem glasu.” “Ovo je bijedno.” Ali učinio je tako. 6:07.06.05. “Ravno ispred tebe dvanaest je sati. Fowles je na osam sati, u redu? Baš na drugoj strani prostorije. Na neka četiri i pol metra udaljenosti. Leži na naslonjaču iza stolića za kavu i mislim da je mrtav. Ključevi su mu možda u džepu.” Na licu mu je vidjela tračak nade. “Prokletstvo, KRENI!” Puzao je na koljenima, podupirući se rukom, dok je drugom pipao tražeći stol. “Tako je, Jack. Gotovo si kod stola, a on je iza njega.” Kad je Pell stigao do stola, gurnuo ga je ustranu. Pronašao je naslonjač prije Fowlesove noge, a zatim rukama prešao preko nogu u potrazi za džepovima. Fowlesova je košulja bila mokra, a krv mu je tekla niz bedra. Pellove su se ruke obojile u crveno dok je tražio. 4:59.58.57. “Jack, nađi ih! Pronađi te proklete ključeve!” “Nisu ovdje! Nisu mu u džepovima!” “Previdio si ih!” “NEMA IH!” Promatrala ga je kako kopa po prednjim i stražnjim džepovim hlača, a zatim prelazi prstima oko Fowlesova pasa kao da pretražuje osumnjičenika. “Čarape! Provjeri mu čarape i cipele!” Pretražila je prostoriju pogledom, misleći da je Fowles možda bacio ključeve. Za zaključavanje lisica nisu potrebni ključevi, već samo za njihovo skidanje. Nije ih namjeravao skinuti. Nije ih vidjela i samo je gubio vrijeme pipajući po sobi i tražeći nešto tako maleno.

“NE MOGU IH NAĆI!” Fowles jednom zastenje i pomakne se. “Još je živ!” 3:53.52.51. Pogled joj se opet vrati na bljeskavi brojač, gledala je kako sekunde ističu. * “Je li naoružan? Ima li pištolj?” “Ne, nema pištolj.” “Onda ga zaboravi! Sada, na pet sati. Skreni na pet sati.” Pell nastavi kidati Fowlesovu odjeću. “JACK, PROKLESTVO, UČINI TO! NA PET SATI!” Pell se okrene prema njezinu glasu. 3:30.29.28. “Vrata su na pet sati. Gubi se odavde!” “Ne.” “Romantično, Jack. Vrlo romantično.” “NEĆU TE OSTAVITI!” Otpuzao je prema njoj, napredujući bez obzira na prepreke, skrenuvši previše desno “Ovamo.” - promijenivši smjer da bi pronašao njezino stopalo, jedva izbjegavši napravu, a zatim krenuvši rukama uz njezine noge. “Govori mi, Carol. Za što si privezana?” “Za željeznu ogradu kamina. Okvir je uglavljen u cigle.” Rukama je kliznuo preko njezina tijela, skrenuo na ruke i pronašao desnu, opipao lisice i njezino zapešće prateći ih do metalnog okvira. Zgrabio je okvir objema rukama i povukao, lice mu je pocrvenjelo. Okrenuo se i odupro nogama o zid povlačeći još jače dok mu na licu nisu nabrekle vene. “Jack, čvrsto je. Šipke su duboko usađene.” Sagnuo se preko nje i pokušao s drugom šipkom. Začudo, osjetila je kako se primiruje. Zapitala se što bi joj na to rekla Dana. Prihvaćanje? Pomirenost. Pellov glas bio je grozničav. “Poluga. Možda je mogu iščupati polugom. Mora postojati nešto što mogu upotrijebiti.” “Pendrek.” Pendrek se otkotrljao do udaljenog zida. Izgubili su skoro minutu dok ga je usmjeravala do njega, a zatim nazad. Uglavio ga je iza šipke i povukao. Pendrek se savio na spoju i ispao, beskoristan. “Slomio se.”

Pell ga baci u stranu. “Onda mi treba nešto jače! Žarač! Cjepanica!” “NEMAM NIŠTA OD TOGA, PELL!! U MOJOJ PROKLETOJ KUĆI NEMA NIČEGA!!! GROZNA SAM KUĆANICA! A SAD SE GUBI ODAVDE!” Tada je stao i pogledao prema njezinu licu tako nježnim i otvorenim pogledom da je bila uvjerena da vidi. “Gdje su vrata, Carol?” Nije oklijevala, voljela ga je jer odlazi, voljela ga je jer će je poštedjeti one konačne tri minute krivnje što je uzrokovala i njegovu smrt. “Iza tebe, na sedam sati.” Dodirnuo joj je lice, zadržavši prste na njemu. “Povrijedio sam te, Carol. Žao mi je zbog toga.” “Zaboravi, Jack. Opraštam ti. Kvragu, čak te i volim. A sad molim te idi.” Prateći njezinu nogu, spustio se do naprave, uglavio je pod ruku i počeo tražiti put prema vratima. Starkey shvati što smjera i bijesno vrisne. “PROKLETSTVO, NE!!! PELL, DA SE NISI USUDIO!!! NEMOJ SE UBITI ZBOG MENE!!! Puzao je prema vratima noseći napravu pod lijevom rukom, skrenuvši poprilično udesno od vrata kao da je izgubio orijentaciju. “Činiš mi uslugu, Starkey. Ispast ću junak. Ginem za ženu koju volim. To je najviše što može postići tip poput mene.” Bubnuo je u stolić za kavu, izgubio ravnotežu i ispustio bombu. Vidjela je kako se svjetlost brojača zamutila. Dok je petljao da je podigne, znala je da će to zaista učiniti. Namjeravao je odnijeti van tu prokletu stvar i raznijeti se, a nju ostaviti ovdje da nosi to breme kao što je nosila Sugarovo i onda, tek onda, oči su joj se ispunile suzama i sjetila se jedinog mogućeg načina da ih oboje spasi. “Pell, slušaj.” Ponovo je držao bombu i pipajući tražio vrata. “Pell, SLUŠAJ! Možemo deaktivirati bombu. Znam kako deaktivirati jebenu bombu!” Zaustavio se i pogledao je. “Koliko vremena imamo?” “Ne vidim. Okreni je desno i okreni nastranu.” 2:14.13.12. “Donesi je ovamo, Jack. Daj da je vidim izbliza i reći ću ti što da učiniš.” “Ovo je sranje, Starkey. Samo želiš umrijeti.”

“Želim živjeti, Pell! Proklet bio, želim živjeti i želim da živiš, a ti gubiš vrijeme! Možemo ovo učiniti!” “NE VIDIM!” “MOGU TI GOVORITI ŠTO DA RADIŠ! Pell. mislim ozbiljno. Još uvijek imamo malo vremena, ali gubimo ga. Donesi je ovamo.” “Sranje!” Pell je pratio njezine upute dok nije stigao do nje, teško dišući i znojeći se toliko da mu je košulja bila mokra. “Spusti je na pod. Pokraj mene. Još malo dalje.” Učinio je kako je rekla. “Sada je okreni. Hajde. Želim vidjeti vrijeme.” 1:56.55.54. “Koliko još?” “Odlično nam ide.” Još jednom se prisilila da zadrži dah. To ju je podsjetilo na prvi put kad je rastavljala bombu prema uputama, a zatim se sjetila da ju je tog dana nadzirao Buck Daggett i poučio je triku zadržavanja daha dok su je zakopčavali u odijelo. “U redu. Sada je preokreni. Da vidim donji dio.” “Nemam škare. Nemam kliješta. Mislim da imam nož.” “Ušuti i pusti me da razmislim.” Sama donosiš odluke. Odluke te mogu zauvijek progoniti ili te mogu osloboditi. “Reci mi što vidiš, Carol. Opisi.” “Imamo crni brojač Radio Shack pričvršćen za poklopac prozirne posude za hranu Tupperware. Čini se da je u poklopcu probušio rupe da provuče provodne žice. Svojstveno Gospodinu Crvenome... struktura je skrivena.” “Svežanj baterija?” “Vjerojatno je unutra, sa svim ostalim. Poklopac nije prilijepljen. Samo je pritisnut.” Promatrala je kako mu prsti lagano prelaze preko brojača, a zatim oko rubova poklopca. Znala je da misli isto što i ona: da je Crveni mogao ugraditi dodirnu poveznicu u poklopac koja će automatski detonirati eksploziv ako se poklopac makne. Sama donosiš odluke. Odluke te mogu zauvijek progoniti ili te mogu osloboditi. “Otvori je, Jack. Počni od kutova. Samo podigni kutove. Polako.” Osjećala je kako joj iz kose curi znoj. Pell je treptao prema Tupperwareu pokušavajući ga vidjeti, ali tada ovlaži usne i kimne. I on je mislio na to. Mislio je da bi to moglo biti to, ali ako jest, nijedno od njih neće znati. Desettisućinka sekunde prođe prebrzo da bi išta primijetili. 1:51.50.49.

Pell otvori poklopac. “Olabavi sva četiri kuta, ali nemoj odići poklopac od posude. Hoću da ga odigneš tek toliko da provjeriš napetost žica.” Promatrala ga je kako prati njezine upute, znoj joj je sada tako jako tekao u oči da je morala okrenuti lice do ramena i obrisati ga. Treptala je skoro koliko i Pell. “Osjećam da žice povlače ono što je unutra.” “To je eksploziv i upaljač. Jesu li žice labave?” Odigao je poklopac nekoliko centimetara od posude. “Da.” “Podiži poklopac dok se žice ne zategnu.” Učinio je tako. 1:26.25.24. “Dobro. Sada nagni posudu prema meni. Želim vidjeti unutra.” Kad je nagnuo Tupperware, vidjela je kako sadržaj klizi, što je bilo dobro. Značilo je da nije pričvršćen za posudu i može ga se ukloniti. Unutra je bio debeli metalni cilindar obujma od jedne litre, nalik na limenku od boje, zatvoren električnim detonatorom koji je virio kroz poklopac. Crvene i bijele provodne žice vodile su od zatvarača do sporednog priključka iz kojeg je još jedan komplet žica vodio kroz poklopac do brojača i lijevo do nekoliko AA-baterija koje su žicom bile pričvršćene za limenku. Ljubičasta žica vodila je izravno od baterija do brojača, obilazeći sporedni priključak, ali povezujući crvenu kutijicu iz koje je vodila još jedna žica natrag do upaljača. Nije joj se sviđao taj dio. Sve je drugo bilo jednostavno i izravno, vidjela je to stotinama puta prije, ali ne i crvenu kutijicu, ne i bijelu žicu koja vodi natrag do upaljača. Otkrila je da zuri u to. Otkrila je da se boji. “Reci mi što da radim, Carol.” “Pričekaj, Pell. Razmišljam. Izvuci sve to, može? Čini se da je unutra sve povezano ljepljivom vrpcom pa se ne moraš brinuti da će se raspasti. Samo obuhvati dlanovima s donje strane i podigni. Spusti na pod.” Učinio je kako ga je uputila, držeći nježno kao da je od stakla. “Možeš li je dobro vidjeti?” “U redu je.” 1:01.00. 0:59. “Kako stojimo s vremenom?” “Imamo sve vrijeme svijeta, Pell.” “Hoćemo li uspjeti ovo izvesti?” “Bez problema.” “Nemaš pojma o laganju, Starkey.”

Kad je bomba ležala na podu, mogla je jasnije vidjeti veze i žice, ali još uvijek nije znala namjenu crvene kutijice. Mislila je da bi to mogao biti senzor napona i to ju je plašilo. Senzor napona osjetio bi jesu li baterije odspojene ili žice presječene i premostio bi sporedni priključak i brojač. Moglo ga se nazvati ugrađenim okidačem za obranu da se spriječi deaktivacija bombe. Ako presjeku žice ili povuku brojač, sporedni priključak automatski će pokrenuti detonator. Bilo joj se ubrza. Opet je morala okrenuti glavu da obriše znoj. “Ima li problema, Carol?” U glasu mu je mogla čuti napetost. “Nipošto, Pell. Živim za ovo.” Pell se nasmija. “Isuse Kriste.” “Voljela bih da je i On ovdje, prijatelju.” Pell se opet nasmija, ali zatim smijeh zamre. “Što da radim, Carol? Nemoj odustati, mala.”- Pomislila je kako i on može čuti napetost u njezinu glasu. “U redu, Pell, evo što gledamo. Mislim da je u strujni krug umetnut senzor napona. Znaš li što je to?” “Da. Samouništenje.” “Ako bilo što pokušamo otpojiti, osjetit će promjenu u nečemu što se zove otpor i detonirati bombu. Brojač neće biti važan.” “Što ćemo onda?” “Riskirat ćemo, prijatelju. Stavi prste na brojač, a zatim pronađi žice koje vođe dolje kroz poklopac. Želim da opipaš donju stranu poklopca, da budeš najbliže napravi.” Učinio je tako. “Dobro.” “Iz poklopca vodi pet žica. Uhvati jednu. Bilo koju.” Uhvatio je crvenu žicu. “Dobro, to nije ona koju trebamo, odvoji je od drugih i uhvati drugu.” Sasvim slučajno uhvatio je ljubičastu. “Tako je, mali. To je ona prava. Sada je prati i doći ćeš do kutijice.” Promatrala je kako mu prsti nježno prate žicu i pomislila kako bi bio jednako nježan da mu prsti prelaze njezinim ožiljcima. “Stigao sam. S druge strane izlaze dvije žice.” “Tako je, ali ne brini se za to. Prije negoli deaktiviramo brojač, moramo deaktivirati ovo, a ne znam kako to učiniti. Sad ti govorim istinu, Jack. Ne znam s čime imamo posla, pa mogu samo nagađati.” Kimnuo je ne rekavši ništa. “Sada moraš biti vrlo nježan jer ne želim da slučajno izvučeš neku žicu, želim da

odvojiš senzor napona od ostataka naprave. Jednostavno povuci žice ustranu tako da se kutija izdvoji i položi je na pod.” “Što želiš da s njom učinim?” “Nagazit ćeš na nju.” Nije trepnuo niti joj rekao da je luda. “U redu.” Dok je to činio, reče mu: “Mogla bi eksplodirati, Jack. Žao mi je, ali jednostavno bi se mogla razletjeti.” “Ionako će eksplodirati.” “Da.” “Oboje smo to već prošli, Carol.” “Dakako, Pell. Ljudima poput nas to nije problem.” Kad je na podu odvojio senzor od drugih žica, jednom ga je rukom pridržavao, a zatim čučnuo iznad njega i položio petu na senzor. “Jesam li iznad te proklete stvari?” “Učini to, Pell.” Desettisućinka sekunde. Pell snažno spusti petu. Starkey osjeti kako joj zrak uz šištanje izlazi iz pluća, kao da su omotana željeznim trakama. Ništa se ne dogodi. Kad je Pell podigao stopalo, plastični je kvadrat bio smrskan. I još su bili živi. “Smrvio sam ga, zar ne, Starkey? Jesam li ga?” Zurila je u slomljene komade. Među krhotinama ležali su srebrni ključići. Ključevi lisica. Taj je gad stavio ključeve u bombu. “Starkey?” Pogledala je brojač. 0:36.35.34. Nešto u njoj željelo mu je doviknuti da pokupi ključeve, odveže je i da zatim oboje pobjegnu. Ali znala je da ne može. Ne bi mogao naći ključeve, petljati oko lisica i otključati ih na vrijeme. Nije bilo ni izdaleka dovoljno vremena. “Što da radim? Carol, govori mi. Reci mi što da radim!” Nije htjela da razmišlja o ključevima. Nije mu htjela odvratiti pozornost. “Pronađi baterije.” Prsti su mu pretraživali napravu dok nisu pronašli malenu bateriju od devet volti prilijepljenu vrpcom za limenku od boje. “Našao sam je.” “Osjećaš li žice koje izlaze iz vrha? Pričvršćene su kvačicom za vrh baterije.” “Našao. Što sad?”

Da je obrađivala ovu bombu na terenu, bila bi u oklopu te bi postavila deaktivator i raznijela bombu iz sigurnosti Suburbana s udaljenosti od pedeset pet metara. Ne bi dirali bombu jer se nikad ne zna što bi ih moglo aktivirati, koliko su stabilne ili čime ih je graditelj opremio. Sigurnost je bila u udaljenosti. Sigurnost je ležala u sigurnoj igri, u izbjegavanju rizika i razmišljanju prije nego nešto učiniš. “Skini je.” Pell se ne pomakne. “Da je samo skinem?" 0:18.17.16. “Da, skini je. Samo otkvači tu prokletinju. To je jedino što možemo učiniti. Moramo prekinuti strujni krug, a nemamo drugog načina za to pa ćemo isključiti bateriju i moliti se da ne bude zaostalog elektriciteta koji će aktivirati detonator. Možda taj kujin sin nije ugradio drugi senzor napona koji ne možemo vidjeti. Možda neće eksplodirati.” Neko vrijeme nije rekao ništa. 0:10.09.08. “Dakle, to je valjda to, zar ne?” “Povuci ga jednim potezom. Nemoj dopustiti da se kontakti ponovno dodirnu nakon što ih odvojiš.” “Naravno.” “Nemoj to učiniti polovično, Pell. Jedan jedini potez. Prekini vezu kao da ti o tome ovisi život.” “Koliko vremena imam?” “Šest sekundi.” Nagnuo je glavu prema njoj, dok su mu oči gledale previše udesno. Nasmiješio se. “Hvala, Starkey.” “I tebi, Pell. A sad povuci prokletu kvačicu.” Povukao je. 0:05.04.Q3. Brojač je nastavio žurno odbrojavati. “Je li sigurno, Starkey?” Brojač se nastavio okretati, a Starkey osjeti kako joj oči preplavljuju suze. Pomislila je, O prokletstvo, ali nije rekla ništa. “Žao mi je, Jack.” 0:02.01. Sklopila je oči i napela se da osjeti nešto Slo nikad neće osjetiti. “Starkey? Jesmo li dobro, Starkey?” Otvorila je oči. Brojač je pokazivao 00:00, ali nije bilo eksplozije. Pell reče: “Mislim

da smo još uvijek živi." *** John Michael Fowles nije htio umrijeti. Glava mu je postala lagana, iako se činilo da mu prsa otiču. Čuo je Starkey in i Pellov glas. Shvatio je da rade na deaktivaciji bombe i u tom trenutku htio se nasmijati, ali nasmrt je krvario. Mogao je osjetiti kako mu krv puni pluća. Ponovno se onesvijestio, a zatim opet čuo njihove glasove. Podigao je glavu tek toliko da ih može vidjeti. Vidio je bombu. Učinili su to. Deaktivirali su je. John Michael Fowles tada se nasmije, puhnuvši crvene mjehuriće iz usta i nosa. Mislili su da su spašeni. Nisu znali da su u krivu. Fowles skupi svu snagu da se digne. “Pell, bole me ruke.” Pell ju je držao. Dopuzao je do nje kad je trenutak prošao, zagrlio je i stisnuo uz sebe. Sad se podigao na koljena. “Reci mi kako da dođem do telefona. Nazvat ću 112.” “Najprije uzmi ključeve i oslobodi me. Ključevi su bili u senzoru napona. Mislim da vjerojatno pripadaju lisicama.” Pell sjedne na pete. “Ključevi su tu, a nisi mi rekla?” “Nismo imali vremena, Jack.” Pell duboko uzdahne, kao da napetost tek sad istječe iz njega. Pratio je njezine upute do ključeva, a zatim natrag do nje. Kad su joj ruke bile slobodne, Starkey protrlja zapešća. Ruke su je pekle dok se krvotok vraćao. Iza Jacka, s naslonjača, Fowles ispusti zvuk nalik na mokro grgoljenje, a zatim se skotrlja na pod. Pell se okrene. “Što je to?” Starkey nije bila uznemirena. Fowles je bio mlohav poput mokre plahte. “To je Fowles. Pao je s naslonjača.” Starkey mu dovikne. “Fowles? Čuješ li me?” Fowles ispruži ruku prema blagovaonici. Polako je radio nogama kao da pokušava otpuzati, ali nije se mogao osoviti na koljena. “Što radi, Carol?” “Zvat ću 112 i hitnu pomoć. Još uvijek je živ.” Starkey ustane, a zatim pomogne Pellu da se podigne na noge. Na drugoj strani prostorije Fowles se centimetar po centimetar provlačio pokraj stolića za kavu,

ostavljajući crveni trag. Starkey reče: “Fowles, samo ostani ležati. Zvat ću pomoć.” Ostavila je Pella pokraj ulaznih vrata, a zatim se vratila Fowlesu baš kad je dogmizao do udaljenog kraja naslonjača. Stala je usporedo s njim kad je posegnuo iza naslonjača, leđima okrenut njoj. “Fowles?” Polako se prevalio na leđa, ponovno se suočivši s njom. Ono što je tada vidjela podsjetilo ju je kao vrisak na sve što je naučila kao pirotehničarka: Sekundarna eksplozija! Uvijek raščisti za slučaj sekundarne eksplozije! Trebala je raščistiti područje za slučaj sekundarne eksplozije, baš kako je uvijek propovijedao Buck Daggett. Fowles je na prsima stiskao drugu napravu. Pogledao je gore prema Starkey uz krvav osmijeh. “Istina boli.” Starkey je odskočila od njega, snažno se odgurnuvši od poda koji ju je pokušao zadržati ondje, uhvaćena u trenutku iz snomorice dok su joj se noge odbijale pokrenuti, a srce poput grmljavine odjekivalo u ušima dok je u bolnom, paničnom, užasnom skoku pokušavala doseći Pella i vrata kad John Michael Fowles zurio je kroz crveni objektiv vlastite krvi u grimizni svijet, a zatim pritisnuo srebrno dugme koje ga je oslobodilo.

Poslije Starkey je stajala na otvorenim vratima kuće koju su unajmili, pušeći dok je promatrala kuću s druge strane ulice. Ljudi koji su živjeli ondje, a čije ime nije znala, imali su crnu čivavu. Bila je debela i, smatrala je Starkey, ružna. Sjedila bi u dvorištu lajući na svakoga i sve što bi prošlo ili stajala nasred ulice lajući na automobile. Automobili bi trubili, ali prokleta čivava nije se htjela maknuti i silila je automobile da je sporo zaobilaze u širokom luku. Starkey je to smatrala smiješnim dok prije dva dana čivava nije došla preko i posrala joj se na prilaz. Pokušala ju je otjerati na drugu stranu ulice, ali pasje samo stajao ondje i lajao. Sada je mrzila tu malu gaduru. “Gdje si?” “Pušim.” “Dobit ćeš rak.” Starkey se nasmiješi.

“Tako si romantičan.” Starkey nije mogla dočekati da se vrati u svoju kuću iako će popravci potrajati još mjesec dana, što zbog zamjene svih vrata i prozora, a što zbog radova na temeljima, novom podu i na dva nova elastična zida. Ni jedan prozor ili vrata nakon eksplozije nisu ostali pravokutni, zbog pritiska. Moglo je biti i gore. Starkey je stigla do Pella i ulaznih vrata kad je naprava eksplodirala. Tlačni val preplavio je sve poput nadzvučnog plimnog vala, bacivši nju na Pella, a zatim oboje kroz vrata. To ih je spasilo. Izletjeli su kroz vrata, preko verande i u dvorište. Oboje su bili posječeni staklom i drvenim iverjem, i nijedno od njih tjedan dana nije čulo, ali moglo je biti i gore. Dovršila je cigaretu, a zatim kvrcnula opušak u dvorište. Nastojala je ne pušiti u kući jer to mu je nadraživalo oči. Dvadeset tri dana nije pila. Kad riješi to, možda će pokušati ostaviti pljuge. Promjena nije bila samo moguća, već i potrebna. Nisu namjeravali tužiti slijepca. Ured za alkohol, duhan i vatreno oružje u početku je oko toga digao veliku graju, ali Starkey i Pell uhvatili su Gospodina Crvenog i to je puno vrijedilo. Čak su dopustili Jacku da zadrži zdravstveno osiguranje: nitko neće oduzeti zdravstveno čovjeku koji je na poslu izgubio vid. Starkey je još uvijek čekala da čuje što će biti s njom. Imala je dobrog odvjetnika iz policijskog sindikata i Morganovu podršku, pa će biti dobro. Dobila je slobodan mjesec, a zatim će na saslušanje. Morgan joj je rekao da će se pobrinuti za to i vjerovala mu je. Barry Kelso povremeno bi nazvao i pitao kako je. Otkrila je da ga voli čuti. Beth Marzik nije zvala. Pell reče: “Dođi. Želim da ovo vidiš.” Uvijek je govorio tako, kao da će on uživati ako ona nešto vidi. Otkrila je da i ona to voli. Jako je to voljela. Jack jc po spavaćoj sobi razmjestio svijeće. Postavio ih je na malene zdepaste svijećnjake, tanjure i tanjuriće, svjetlucale su na komodi, ormaru i na dva noćna ormarića. Promatrala ga je kako postavlja zadnju, prati stijenj prstima, pali ga jednim od njezinih upaljača Bic, kaplje vosak koji je tako precizno usmjeravao prstima na tanjurić i na njega polaže svijeću. Nikad nije ni za što tražio pomoć. S vremena na vrijeme ponudila bi mu, ali nikad nije navaljivala. Čak je i kuhao. Nasmrt ju je plašio kad bi kuhao. “Što misliš?” “Lijepe su, Jack.” “Za tebe su.” “Hvala.” “Ne miči se.”

“Tu sam.” Pratio je njezin glas, polako napredujući oko kreveta prema njoj. Promašio bi je za pola metra, pa mu je dodirnula ruku. Pell je živio s njom otkad je izašao iz bolnice. Izgubio je vid. To je bilo to. Nijedno od njih nije znalo hoće li njegov boravak ovdje biti trajan, ali nikad se ne zna. Starkey ga je privukla blizu i poljubila. “Hajde u krevet, Jack.” Nasmiješio se dok se polagano uvlačio u krevet. Obišla ga je i navukla sjenila. Vani je još uvijek bilo svijetlo, ali uz sjenila, svijeće su ih obavijale bakrenim sjajem. Ponekad, nakon što su vodili ljubav, radila bi sjene raznih bića na zidu i opisivala mu ih. Skinula je odjeću, pustila je da padne na pod i kliznula u njegov zagrljaj. Dopustila je njegovim rukama da se kreću njezinim tijelom. Prsti su mu prešli preko njezinih starih i novih ožiljaka. Dodirivao ju je ondje gdje je voljela da je dodiruje. Kad su prvi put bili zajedno, bojala se čak i u mraku. Vidio je rukama. “Lijepa si, Carol.” “Ako tako kažeš.” “Daj da ti dokažem.” Dahnula je od njegova dodira i od onoga što je za nju činio. Starkey je daleko stigla; mogla je stići još i dalje. Put onamo bit će mnogo bolji ako Pell bude prisutan.

Zahvale Pisac želi zahvaliti sljedećima na pomoći: detektivu Johnu Petievichu iz losangeleske policije (umirovljen); detektivu Paulu Bishopu iz losangeleske policije; detektivu Bobu Nelsonu iz losangeleskog odjela za kriminalne zavjere (umirovljen); poručniku Mikeu DeCoudresu, zapovjedniku iz losangeleskog Odreda za eksplozivne naprave; naredniku Joeu Pauu, nadzorniku iz losangeleskog Odreda za eksplozivne naprave; poručniku Anthonyju Albi, losangeleski odred policije za javne poslove; specijalnom agentu Charlesu Hustmyeru, Odjela za vatreno oružje; Stephenu B. Scheidu, stručnjaku za eksplozive iz Odjela za vatreno oružje; Marcu Scottu Tayloru iz Technical Associates Inc.; Stevenu B. Richlinu; Dr. Jane Bryson; Dr. Angeli Donahue, iz jedinice za behaviorističke znanosti losangeleske policije; Patriciji Crais; Ćeliji Gleason; Clayu Fourrieru; Leslie Day; Tami Hoag; Geraldu Petievichu; Shawnu Coyneu; Steveu Rubinu; Gini Centrello; Aaronu Priestu; Normanu Kurlandu; Emileu Gladstoneu; Tricii Davey; Jonathanu Kingu i Laurenceu Marku. Stručnjaci za bombe i pirotehničari s kojima sam razgovarao bili su opravdano zabrinuti hoće li ova knjiga davati upute ili otkriti one vještine pomoću kojih pirotehničari vrše svoj posao. Zato sam izmijenio određene činjenice i postupke ili ih prepustio mašti. Stručnjaci koji se razumiju u ovo područje trebaju znati da su tehničke i proceduralne netočnosti koje ovo djelo sadrži odgovornost autora i samo njega.

1 Babylon 5 američka je znanstveno-fantastična serija iz 90-ih godina prošlog stoljeća. 2 poslužitelj internetskih usluga 3 Lanac restorana u Americi

Sadržaj Prolog Prvi dio 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. Drugi dio 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. Zahvale