Georg Bihner - Dantonova Smrt

  • Uploaded by: AletheiaToo
  • 0
  • 0
  • February 2021
  • PDF

This document was uploaded by user and they confirmed that they have the permission to share it. If you are author or own the copyright of this book, please report to us by using this DMCA report form. Report DMCA


Overview

Download & View Georg Bihner - Dantonova Smrt as PDF for free.

More details

  • Words: 25,559
  • Pages: 79
Loading documents preview...
Dantonova smrt

L IC A Zorž Đanton Ležandr Kam ij Demulen Ero-Sešel poslanici Lakroa Filipo Fabr d'Eglanten Mersije Tomas P ejn Robespjer Sen Zist Barer članovi Odbora javnog spasa Kolo d’Erboa B ijo-Varen Somet, prokurator Komune Dilon, engleski general Fukje-Tanvil, javn i tužilac Erman \ Dima I Pređsednici Revolucionarnog tribunala Pariš, Dantonov prijatelj Simon, sufler Laflot Julija, Dantonova supruga Lusila, supruga Kam ija Demulena Rozalija \ Adelaida > grizete M arión > Ljudi i žene iz naroda, grizete, poslanici, dšelati i drugi.

P R V I ClN

I, 1 Ero Sešel, nekoliko dama (za kartaškim stolom). Danton, Juli ja (nešto dalje; Danton na stoličici do Julijinih nogu) D ANTO N: Gledaj kako vešto vrti karte ona lepa dama! Da, ta zaista zna zanat. Pričaju da mužu uvek da­ je h e r c a svima ostalima k a r o. V i biste navele čoveka da se zaljubi ii u samu laž. JU LU A : Veruješ li ti u mene? D AN TO N: Ah, šta ja znam! Zar mi poznajemo jedni druge! Mi smo debelokošci, ispružamo jedno ka drugom ruke, ali zalud je sva muka, samo rapava koža tare rapavu kožu — mi smo veoma usamljeni. JULIJA: Mene poznaješ, Dan tone. D AN TO N: Da, onako kako se to obično kaže. Ti imaš tamne oči i kovrdžavu kosu i nežan ten i uvek mi govoriš ,dragi Zorž’. A li pokazuje na njeno čelo i oči tu, tu, šta leži iza toga? Ostavii, gruba su naša čula. Da se poznajemo? Morali bismo jedno drugom da smrskamo lohanju i iščupamo misli iz moždanih vlakana. JEDNA D AM A Erou: Da mi je znati šta smerate s tim prstima! ERO: Verujte, ništa! D A M A : Ne uvijajte tako taj palac, to se ne radi pred ljudima. ERO: Gledajte samo! Đavolak ima prilično sugesti­ van oblik. D AN TO N: Ne, Julija, volim te kao grob. JULIJA okreće glavu: O! 4 Gcorg Bihncr

49

D ANTON: Ne, saslušaj me! Ljudi kažu da je u gro­ bu mir, i mir i grob da su jedno. Ako je tako, ja u tvom krilu već ležim pod zemljom. Slatki grobe, tvoje usne su posmrtno zvono, tvoj glas je zvono o pogrebu, a tvoje srce — moj kovčeg. D AM A: Izgubili ste! ERO: Bila je to ljubavna avantura. I ona košta, kao i svaka druga. D AM A: Znači, i vi se, kao gluvonemi, služite prsti­ ma kad .izjavljujete ljubav. ERO: Tja, a što da ne? Neki čak tvrde da je n j i h najlakše razumebi. Spetljao sam se s jednom tref-kraljicom; moji prsti bili su prinčevi prerušeni u pauke a vi, madam, bili ste vila; ali, nije valjalo, dama je nepresta­ no ležala u babinjama, svaki čas je rađala male pubbve. Ja ne bih dozvoliio svojo'j kćeri da igra ovu igru, dam e.i gospoda tako nepristojno padaju jedno na drugo, a od­ mah potom, eto malih pubova. Ulaze Kam ij Demulen i Filipo. ERO: Kakve nevesele oči, Filipo! Da nisi pocepao svoju crvenu kapu? Ili te je Sveti Jakov popreko pogle­ dao? Ili je možda lila kiša dok su giljotinirali, ili si pak dobio rđavo mesto pa nisi uspeo ništa da vidiš? KAM IJ: Parodiraš Sokrata. Sigurno znaš i šta je Bo­ žanstveni! pitao Alkiibijada našavši ga jednoga dana mra­ čnog i potištenog? „Da ti nije štit ostao na bojnom polju? Da te nisu pobedili u trčanju ili mačevanju? Da nije ne­ ko drugi lepše pevao ili svirao na citri?” Ah, ti klasični republikanci! Isprobaj jednom, kao protivotrov, romanti­ zam naše giljotine. FILIPO : Danas je opet palo dvadeset žrtava. Preva­ rili smo se, ebertiste su poslali na gubilište samo zato što nisu postupali dovoljno sistematično, a može biti i zbog toga što decemviri misle da bi bili izgubljeni ako bi se ljudi makar samo nedelju dana plašili nekog drugog više nego njih. ERO: Hteli bi da nas pretvore u prepotopske krea­ ture. Sen Žist se ne bi malo obradovao da nas vid i kako odjednom ponovo puzimo na sve četiri samo da bi advo­ katu ,iz Arasa pružio mogućnost da nam — prema meha­ nici ženevskog sajdžije — izradi vatirane kapice, skamije i jednog gospoda na nebesima. FILIPO : Ne bi se oni libili ni da toga radi okače Maraovom računu još koju nulu. Dokle treba da budemo

50

ulepljeni krvlju kao novorođenčađ, dokle da nam kolevka bude mrtvački sanduk a ljudske glave igračka umesto lopte? Moramo se pokrenuti. Moramo izboriti odbor za pomilovanje, izbačeni poslanici moraju biti vraćeni u Konvent. ERO: Revolucija je stigla do prelomne tačke. Revolucija mora da stane da bi počela Republika. U našem ustavu pravo mora da zameni dužnost, blagosta­ nje vrlinu, odbrana kaznu. Mora da bude mesta za sva­ koga i svako mora dobiti mogućnost da izrazi svoju pra­ vu prirodu. Može čovek biti razuman ili nerazuman, učen ili neuk, dobar ili zao, nije posao države da o tome brine. Svi smo mi lude i niko nema pravo da drugome nameće sopstveni oblik ludosti. Svako mora dobiti mogućnost da užiiva na svoj na­ čin, ali tako da to ne ide na štetu drugoga i da ne ometa drugoga da uživa kako se njemu sviđa. K A M U : Država mora da bude kao prozirna haljina koja se priljubljuje uz telo naroda. Svako bubrenje žila, svako zatezanje mišića, svako trzanje tetiva mora se ocr­ tati na njoj. Telo koje ta haljina obavija može oblikom biti lepo ili ružno, njegovo je pravo da bude takvo kakvo je: nije naše da mu krojimo haljetak po svojoj meri. Ko god poželi da preko nagih ramena najdraže grešniice Francuske prebaci monaški veo, dobiće od nas po prsti­ ma. Mi hoćemo nage bogove, bahantkinje, olimpijske ig­ re, a s milozvučnih usana — ah, opaku ljubav koja dreši udove! Nećemo braniti Rimljanina da sede u zapećku i kuvaju repu, ali neka ne pokušavaju da nam opet prire­ đuju glađijatorske igre. Umesto svetog Maraa i svetog Salijea, vratari republike moraju biti božanski Epikur i miloguza Venera. Dantone, ti ćeš izvršiti napad u Konventu. D AN TO N: Ja ću, ti ćeš, on će. Stare žene kažu, ako poživimo. Kroz jedan sat proteći će šezdeset minuta. N i­ je li tako mladiću? K A M U : Cemu sad to? Ta to se podrazumeva. D A N T O N : O, sve se podrazumeva. A ko će ostvari­ ti svu tu divotu? K A M U : Mi i časni ljudi. D ANTO N: To ,,i” što stoji između dugačka je reč, drži nas podalje jedne od drugih. Put je dug, poštenje će izgubit dah pre no što se približimo. Pa i budemo li

51

se približili! — Časnim ljudima možeš da zajmiš novac, da im budeš kum i za njih udaješ svoje kćeri, ali više od toga — ne! KAM IJ: Kad sve to znaš, zašto si počinjao borbu? DANTON: Ljjiud'i ,su mi se zgad ili Nisam mogao da ih gledam kako se šepure, ti naši Katom, morao sam da ih pričepim. Priroda mi je takva, eto. Ustaje. JULIJA: Ideš? D ANTO N J u liji: Moram da idem, satreće me tom svojom politikom. Izlazeći. Evo mog proročanstva između vrata i dovratka: statua slobode još nije izlivena, peć se žari, svi­ ma nam se još može desiti da opečemo prste. Izlazi. K A M U : Pustite ga! Zar vem jete da će ostati skršteniih ruku kad diode trenutak da se dela? ERO: Neće, alii tek da bi ubio vreme, kao što se igra šah.

I, 2 U L IC A

Simon. Njegova žena. SIMON udara ženu: Podvodačice prokleta, zbrčkana kalomelko, crvljiva jabuko greha! ŽENA: Upomoć! Upomoć! Dotrčavaju LJUDI: Razdvojite ih! Razdvojite ih! SIMON: N e! Pustite me, Rimljani! Smrviću ovaj ko­ stur! Vestalko! ŽENA: Ja vestalka! Da mi je to da vidim! Ja! — SIMON: Haljinu ću ti strgnuti s ramena, Bacit’ na sunce tvoje go'lo truplo!

Hi, kurvinsko krilo, u svakoj bori tvoga tela gnezdi se razvrat. Razdvajaju ih. P R V I G R A Đ A N IN : Sta se događa? SIMON: Gde je devica? Ne, šta rekoh! Devojka! Ne, ni to ne valja! Žena, ženka! Ah, ne, nii to, ni to! Postoji još samo jedno ime! O, to me ime guši! Nemam daha da ga izgovorim. DRUGI G R A Đ A N IN : Sva sreća, inače bi i ono bazdilo na rakiju!

52

SIM O N : Stari Virginije, pokrij svoju ćelavu glavu gavran zvani sram sedi na njoj i kljuca ti oči. Rimljani, nož mi dajte! Pada. ŽEN A: On je inače mekan k’o pamuk, ali kad po­ pije — drugi čovek! Rakija mu začas podmetne nogu. DRUGI G R A Đ A N IN : Pa ide na tri. ZEN A: Jok, padne. DRUGI G R A Đ A N IN : Sasvim tačno, najpre ide na tri, onda spadne na treću, dok i treća ne padne. SIMON: Pijavica si ti, pijavica što siše najbolju krv moga srca. ŽEN A: Ostavite ga; u ovo doba dana na sve je osetljiv; proći će ga to već. P R V I G R A Đ A N IN : A u čemu je stvar? ZENA: Eh, u čemu! Posadih se maločas na onaj ka­ men, tek koliko da me sunce ogreje, jer u kući — šta da vam pričam — večito kuburimo s drvima . . . DRUGI G R A Đ A N IN : A tu potpali nosinu svoga mu­ ža ! ŽEN A: Za to vreme moja kćer skrete onamo za ugao; — valjana devojka, prehranjuje roditelje. SIMON: Ha, znači priznaje! ŽENA: Judo prokleti! Koje bi čakšire navlačlio svakog dana kad ih mlada gospoda ne bi svakog dana kod nje svlačila? Bure rakijsko, hoćeš li da potočić presuši pa da crkneš od žeđi, šta li? Mi se, radeći, služimo svim delovima svoga tela, pa zašto ne bismo i ovim? I majka joj se njime služila kad ju je donosila na svet; a to je, boga mi. bolelo; pa što ne bi i ona mogla time da poradi za svoju majku, a? I zar je to boli, šta li? Tikvo prazna! SIMON: Ha, Lukrecija! Nož, Rimljani, dajte mi nož! Ha, A pije Klaudije! P R V I G R A Đ A N IN : Da, nož, al:i ne za sirotu bludni­ cu! Sta je skrivila? Ništa! To njena glad bludniči i pro­ si. Nož za one koji kupuju tela naših žena i kćeri! Teško onima koji bludniče sa kćerima naroda! Vama stomaci krče jer su prazni, njih tište jer su prepuni; vaši kaputi .su puni rupa, oni idu u toplim koporanima; vaši dlanovi su puni žuljeva, njiihovi su meki kao somot. Ergo, vi radi­ te, dok oni sede skrštenih ruku; ergo, v i ste mukotrpno sticali, dole su oni krali; ergo, ako hoćete da povratite toj i talir od otetog vam imetka morate da bludničite i prosite; ergo, oni su lopuže i treba ih umlatiti!

53

TREĆI G R A Đ A N IN : U njihovim žilama nema krvi osim one koju su nama isisali. Rekli su nam: pobijte aristokratirju, sve su to vuci! Povešali smo aristokrati]u na ulične fenjere. Rekli su: Veto ždere vaš hleb! Umlatili smo veto. Rekli su: žirondinci su krivi što gladujete! Oterali smo žirondince na giljotinu. Ali, oni su skinuli odeću sa mrtvih, a mi i dalje idemo bosih nogu i mrznemo se. Ogulićemo im kožu s bedara i od nje skrojiti sebi čakšire, pustićemo im mast i njome začiniti svoju čorbu. Napred! Smrt svakome ko nema kaput pun rupa! P R V I G R A Đ A N IN : Smrt svakome ko ume da čita i piše! DRUGI G R A Đ A N IN : Smrt svakome ko putuje u strane zemlje! SVI: Smrt! Smrt! Smrt! Nekolicina dovlači jednog mladića. G LASO VI: Ima maramicu! Aristokrata! Na fenjer! Na fenjer! DRUGI G R A Đ A N IN : Sta? On ne istresa nos prsti­ ma? Na fenjer! Spuštaju konopac s jednog fenjera. M LADIĆ: Ah, gospodo moja! DRUGI G R A Đ A N IN : Nema ovde gospode! Na fe­ njer! N E K O LIC IN A peva: Lešu što ga zem lja krije Crv je glavni gosa sad; Vetar nek’ mi telo vije, Ja sam tome vaše rad.

M LADIĆ: Milost! TREĆI G R A Đ A N IN : Ta u pitanju je samo kudeljna omčica oko vrata! To traje koliko jedan tren, mi smo mi­ losrdniji od vas. Nas čitavog života ubija argatovanje; šezdeset dugih godina koprcamo se na užetu, ali kucnuo je čas da ga presečemo! Na fenjer! M LADIĆ: Neka vam bude! Od toga vam neće zasi­ jati pred očima. PO SM ATRAĆ I: Tako je! Bravo! GLASO VI: Pustite ga! Mladić beži. Pojavljuje se Robespjer, praćen ženama i sankilotima.

54

ROBESPJER: Šta je građani? TREĆI G R A Đ A N IN : A šta bi bilo? Nekoliko kapi krvi iz avgusta i septembra nije moglo da zarumeni ob­ raze naroda. Giljotina je suviše spora. Hoćemo da krv pljušti! P R V I G R A Đ A N IN : Naše žene i deca vapiju za hlebom. Nahrandćemo ih mesom aristokrata. Umlati svakog ko nema kaput pun rupa! SVI: Umlati! Umlati! ROBESPJER: U ime zakona! P R V I G R A Đ A N IN : Sta je zakon? ROBESPJER: Volja naroda. P R V I G R A Đ A N IN : Mi smo taj narod i naša je vo­ lja da nema zakona; ergo, ta volja je zakon; ergo, u ime zakona — zakon više ne postoji, ergo — umlati! G LASO VI: Čujte Aristida! Oujte Nepodmitljivog! JEDNA ŽENA: Čujte Mesiju koji je poslan da bira i da sudi; on će po zlotvorima udarati oštricom mača. N je­ gove oči su oči izbora, njegove ruke su ruke suda. ROBESPJER: Siroti, vrh narode! Činiš što ti je duž­ nost, žrtvuješ svoje neprijatelje. Narode, ti si veliki! P o­ kazuješ se na sev munje i na udar groma. Ali, narode, tvoji udarci ne smeju da rane tvoje vlastito telo; u svo­ me gnevu, ti ubijaš samoga sebe. Tebe može da obori sa­ mo tvoja sopstvena snaga i tvoji neprijatelji to znaju. Ali, tvoji zakonodavci bdiju, oni će voditi tvoju ruku; njihove se oči ne mogu prevariti, kao što se ni tvojoj ru­ ci ne može umaći. Priđite jakobincima! Vaša braća dočekaće vas raširenih ruku, krvavo ćemo suditi našim ne­ prijateljima ! M NOŠTVO G LAS O V A: Priđimo jakobincima! Živeo Robespjer! Svi odlaze. SI1VION: Teško meni, napuštenome! Pokušava da se uspravi. ŽEN A: De! Pomaže mu. SIMON: Ah, Baukido moja! Ugljevlje ognjeno skup­ ljaš na glavu moju. ŽENA: Stani tu! SIMON: Napuštaš me? Ah, možeš li mi oprostiti, Porcijo? Udario sam te? To nije bila moja ruka, ni moja šaka, moje ludilo te je udarilo. Ludost je đušman jadnog Hamleta, Pa nije Hamlet što to učini.

55

Gde nam je kćer, gde je moja Suzanica? ŽENA: Onamo iza ugla. SIM O N: K n jo j! Hodi, vrla ženo m oja! Odlaze. I, 3 J A K O B IN S K I K L U B

JEDAN LIO N AC : Lionska braća šalju nas da u vaše grudi izlijemo njihovo gorko nezadovoljstvo. Mi ne zna­ mo jesu li taljige na kojiima je Ronsan odvezen na giljo­ tinu bile mrtvačka kola slobode, ali znamo da od onoga dana Salijeove ubace koračaju tako sigurnim korakom kao da grob za njih ne postoji. Jeste li zaboravili da je Lion mrlja na tlu Francuske, mrlja koja se mora pokriti kostima izdajnika? Jeste li zaboravili da ta drolja što je bludničila s kraljevima može da spere svoju kugu samo u vodi Rone? Jeste li zaboravili da reka revolucije mora do Sredozemlja odneti leševe aristokrata na koje će se nasukati Pitova flota? Vaše milosrđe ubija Revoluciju. Svaki dah života jednog aristokrate skriva u sebi ropac slobode. Samo kukavica umire za Republiku, jakobinac za nju ubija. Znajte, ne budemo li više u vama nalazili žestinu ljudi od desetog avgusta, lod septembra, od tride­ set prvog maja, preostaće nam, kao patrioti Gajaru, još samo Katonov mač. Aplauz i zbrkana vika. JEDAN JAK O B IN AC : Ispićemo sa vama Sokratov pehar! LEŽAND R skače na govornicu: Nije potrebno da upiremo pogled u Lion. Ljudi koji oblače svilene haljine, voze se kočijama, sede u pozo rasnim ložama i u govoru koriste Rečnik Akademije nose odnedavno glavu čvrsto na ramenima. Oni se diče svojom duhovitošću govoreći kako Marau i Šalijeu treba pomoći da postanu dvostruki mučenici i giljotinirati ih in effigiie. Snažno uzbuđenje medu delegatima. GLASO VI: To su mrtvi ljudi. Njih giljotinira njihov jezik! LEŽAND R: Neka ih stigne krv ovih svetaca! Pitam prisutne članove Odbora javnog spasa otkad su im uši tako gluve —

56

KO LO D’ERBOA prekida ga: A ja pitam tebe, Ležandre, čiji glas daje daha tim mislima te one oživljavaju i usuđuju se da progovore? Vreme je da se strgnu ma­ ske. Oslušnite! Uzrok optužuje svoju posledicu, zov svoj eho, pobuda svoj ishod. Odbor javnog spasa bolje zna lo­ giku, Ležandre! Budi spokojan. Biste svetaca ostaće ne­ dirnute; kao Meduzina glava, pretvoriće izdajnike u ka­ men. ROBESPJER: Tražim reč. JAKO B IN CI: Cujmo, čujmo Nepodmitljivog! ROBESPJER: Čekali smo samo na krik srdžbe koji sad dopire sa svih strana, pa da progovorimo. Naše oč!i bile su otvorene, videli smo kako se neprijatelj naoružava i diže, ali nismo dali znak za uzbunu; pustili smo narod da sam motri na sebe. I narod nije spavao, latio se oruž­ ja. Pustili smo neprijatelja da izađe iz svoje zasede, pu­ stili ga da se približi; sada on stoji otkriven i svima v i­ dan iu punoj svetlosti dana; svaki udarac će ga pogoditi, biće mirtav onog časa kad ga pogledate. Jednom sam vam već rekao: unutrašnji neprijatelji republike pocepali su se na dva krila, kao na dve vojske. Pod zastavama različitih boja, idući različitim putevima, oni hitaju istom cilju. Jedne od ovih stranaka više nema. U svom neprirodnom bezumlju pokušala je da osvedočene rodoljube odbaci kao islužene slabiće, kako bi repub­ lici odrubila njene najsnažnije ruke. Objavila je rat bo­ žanstvu i svojini da bi izvela prepad u korist kraljeva. Parodirala je uzvišenu dramu Revolucije hoteći da smi­ šljenim preterivanjem Revoluciju izvrgne ruglu. Eberov trijumf pretvorio bi Republiku u haos i des.potizam bi bio zadovoljen. Mač zakona pogodio je izdajnika. Ali, šta ma­ re stranci za to kad im za postizanje istog cilja preostaju zločini drugoga soja? Nismo postigli ništa ako ne uni­ štimo i drugu stranku. Ta druga stranka je sušta suprotnost prethodnoj. Ona nas tera na mekuštvo, njen bojni poklič je: Milost! Ona hoće da izbije narodu iz ruku njegovo oružje i sna­ gu koja to oružje vodi, kako bi ga golog i obeshrabrenog prepustila na milost i nemilost kraljevima. Oružje Republike je strah, snaga Republike je vrlina — vrlina zato što je strah bez nje koban, strah zato što je vrlina bez njega nemoćna. Strah je korito kojim teče vrlina, on nije ništa drugo do brza, stroga i neumoljiva pravičnost. Oni kažu da je strah oružje despotske vlasti, te da je dakle naša vlast ravna despotizmu. Dabogme!

57

A li onako kao što je m.ač u rukama vojnika slobode ra­ van sablji kojom je naoružan sluga tiraninov. Ako despot koristi strah da bi ovladao svojim podanicima koji su toliko nalik životinjama, on kao despot ima pravo na to; smrvite strahom neprijatelje slobode, kao utemeljiiivači Ripublike nećete imati ništa manje pravo. Revolucionarna vlast je despotizam slobode uperen protiv tiranije. Milost za rojaliste! uzvikuju neki ljudi. Milost za zlo­ čince? Ne! Milost za nevine, milost za slabe, milost za nesrećne, milost za oovečanstvo! Samo miroljubiv građa­ nin ima pravo na zaštitu od strane društva. U Republici su samo republikanci građani — rojalisti i stranci su neprijatelji. Kazniti ugnjetače čovečanstva — to je milost; oprostiti im — to je varvarstvo. Svi ti znaai lažne osetlijiivosti za mene su uzdasi koji lete put Engleske i Austrije. No neprijatelj, kome nije dovoljno što hoće da razo­ ruža ruku naroda, pokušava još i da porokom zatruje najsvetije izvore njegove snage. To je najprefinjeniji, naj­ opasniji i najgnusniji napad na slobodu. Porok je Kainov beleg ariistokratije. U Republici on nije samo moralni ne­ go i politički zločin; poročan čovek je politički neprija­ telj slobode, on je za nju utoliko opasniji ukoliko su veće usluge koje joj je na izgled učinio. Najopasniji građanin je onaj koji lakše pohaba tuce crvenih kapa no što učini jedno dobro delo. Lako ćete me razumeti ako se setite ljudi koji su donedavno živeli na mansardama a sada se voze kočija­ ma i s nekadašnjim markizama i baronicama šire razvrat. Kad vidimo kako narodni zakonodavci paradiraju ogrez­ li u poroku i raskoši nekadašnjih dvorana, kako se ovi markizi i grofovi Revolucije žene bogatim ženama, prire­ đuju raskošne gozbe, kockaju se, drže sluge i nose skupocene haljine, mi ne možemo a da se ne upitamo: je li to od pljačke naroda ili od zlatnog stiska kraljevske ru­ ke? Moramo se čuditi kad čujemo njihove dosetke, senti­ mentalna prenemaganja i priče o pristojnosti. Nedavno je na bestidan način parodiran Tacit; ja bih mogao od­ govoriti Salustovim recima i dati travestiju Katiline; no, mislim da više ne moram da povučem nijedan potez, por­ treti su završeni. Nema saveza, nema primirja sa ljudima koji su mi­ slili jedino o tome kako da opljačkaju narod, koji su se nadali da će ta pljačka ostati nekažnjena i za koje je Re­ publika predstavljala špekulaciju a Revolucija zanat! Za­

58

strašeni silovitom bujiicom primera, oni ispotiha pokuša­ vaju da umanje žar pravičnosti. Covek bi pomislio da svaki od njih sebi kaže: „Nas vrlina ne krasi dovoljno da hismo bili toliko surovi. Zakonodavci-fiilozofi, sažalite se nad našom slabošću! Ne usuđujem se da vam kažem da sam poročan; radije ću vam reći: budite m ilostivi!” Umiri se, vrli narode! Umirite se, rodoljubi! Recite svojoj braći u Lionu: mač pravde neće zarđati u rukama ornih kojima ste ga poverili! — Daćemo Republici primer veličine. Opšti pljesak. MNOŠTVO G LASO VA: Zivela Republika! Ziveo Robespijer! PREDSEDNIK: Sednica je završena.

I,

4

U L IC A

Lakroa, Ležandr. LA K R O A : Šta si to uradio, Ležandre! Znaš li kome će odrubiti glavu te tvoje biste? LEZAND R: Nekolicini kicoša i elegantnih žena, to je sve. L A K R O A : Ti si samoubica, senka koja ubija svog gospodara, pa tako i sebe samu. LEŽAND R: Ne razumem. L A K R O A : Mislio sam da je Kolo bio sasvim jasan. LEZAND R: Zar su važne njegove reči? Opet je bio pijan. L A K R O A : Deca, luđaci i — no? — pijanci! govore listinu. Sta misliš, koga je Robespjer imao u vidu govo­ reći o Katilim? LEZAND R: Da? L A K R O A : Stvar je prosta. Ateisti i ultrarevolucionari otišli su pod giljotinu; ali, narodu to nije mnogo po­ moglo, on i dalje bosonog luta ulicama maštajući da od kože aristokrata načini sebi cipele. Ziva u termometru giljotine ne sme pasti; još nekoliko stepeni, i Odbor jav­ nog spasa može sebi da namešta postelju na Trgu revo­ lucije. LEZANDR.: U kakvoj su vezii s tim moje biste? L A K R O A : Još ne shvataš? Zvanično si obznanio kontrarevoluciju, prisilio si decemvire da budu energični,

59

vodio si im ruku. Narod je Mdnotaur koji svake nedelje mora dobiti nove leševe da ne bi počeo njih da proždire. LEŽANDR: Gde je Danton? LA K R O A : Šta ja znam! Traži, deo po deo, Veneru Medici među grhsetama Pale Roajala; sastavlja mozaik, kako sam kaže. Zaista je žalosno što je priroda — kao Medeja svoga brata — raskomadala lepotu .i svakom telu dala samo jedan deliić. Hajđimo u Pale Roajal! Odlaze. I,

5

SOBA

Danton, Mar ion. M ARIO N: Ne, pusti me! Ovako, kraj tvojih stopala. Hoću da ti pričam. DANTO N: Mogla bi bolje da upotrebiš svoje usne. M ARIO N: Ne, pusti me jednom ovako. Moja majka je bila pametna žena; uvek mi je go­ vorila: čednost je najveća vrlina. Kad su u kuću dolazili ljudi i zapodevali razgovor o nekim stvarima, ona me je terala da izađem iz sobe; ako bih je posle pitala šta su hteli, odgovarala je da treba da me bude stid. Kad mi je davala neku knjigu da čitam, uvek je tražila da pre­ skočim po nekoliko stranica. Ali, Bibliju sam smela da čitam od korica do korica, u njoj je svako slovo bilo sve­ to; nešto tu ipak nisam razumela, a nisam htela nikog da pitam, mozgala sam sama za sebe. Dođe proleće; svud oko mene nešto se događalo a ja u tome nisam imala ni­ kakvog udela. Nekako sam se čudno osećala, kao da me je nešto gušilo. Posmatrala sam svoje ruke, svoje noge; u nekim trenucima mi se činilo da su u meni dva bića, a onda bi se ona opet stapala u jedno. U to vreme, u ku­ ću poče da navraća jedan mlad čovek; bio je lep i često je govorio šašave stvani; nisam razumela njegove reči, ali što god bi rekao teralo bi me na smeh. Majka poče češće da ga poziva a nama to oboma bi milo. Prođe neko vreme; i mi počesmo da se pitamo zašto da i dalje sedimo jedno pored drugog na dvema stolicama kad bismo isto tako lepo mogli ležati jedno kraj drugog između dva čaršava. Ja sam u tome uživala više nego u njegovim pri­ čama i nisam razumela zašto mi se uskraćuje veće zado­ voljstvo a dopušta manje. I tako smo to radili tajno. V re­ me je prolazilo. Aid, ja postadoh kao more koje sve guta

60

i sve se dublje i dublje uzburkava. Znala sam samo za jednu suprotnost, svi muškarci stopili su se u jedno telo. Moja priroda je takva, ko može protiv nje? Najzad je I on to primetio. Došao je jednog jutra i stao da me ljubi, mislila sam — hoće da me udavi; ruke su mu se vezale oko mog vrata, uhvatio me je neizreciv strah. On me on­ da pusti, nasmeja se i reče: umalo da načini glupost, ne­ ka ja slobodno i dalje nosim svoju halju, ona će se već sama od sebe pocepati; njemu nije želja da mi pre vre­ mena pokvari radost — ta to je jedino što imam. I onda ode; opet nisam razumela njegove reči. Uveče sedoh uz prozor; ja sam jedno klupko nerava, samo me neko uz­ buđenje vezuje za ono što se oko mene zbiva. Utonuh u talase večernjeg rumenila. U jedan mah, niz ulicu naiđe neka gomila, napred su trčala deca, žene su izvirivale s prozora. Pogledah dole: nosili su ga u korpi, mesec mu je obasjavao bledo čelo, kovrdže su mu bile mokre, uto­ pio se. Nisam mogla da zadržim suze. Tada se, jedan je­ dini put, nešto u meni prekinulo. Drugi ljudi imaju nedelje i radine dane, šest dana rade, sedmog se mole, svake godine jedanput, na dan rođenja, obuzima ih ganuće i svake godine jedanput, o Novoj godini, razmišljaju o sta­ roj. Ja to ne razumem: ja ne zmam nii za kakav prekid, ni za kakvu promenu. Ja sam uvek samo jedno; nepre­ stana čežnja i neprestano primanje, neprestana užarenost i neprestana bujica. Majka mi je umrla od jada, ljudi na mene pokazuju prstom. Glupo je to. Na isto izađe u če­ mu oovek nalazi radost, u muškim telima, Hristovim sli­ kama, cveću ili dečjim igračkama; isto je osećanje: ko najviše uživa, najusrdnije moli. D AN TO N: Zašto ne mogu da primim u sebe svu tvo­ ju lepotu, da je potpuno upijem? M A R IO N : „Tvoje usne imaju oči, Dantone. D A N T O N : Voleo bih da sam deo etera, pa da te pre­ plavljujem svojom plimom, da se razbijam o svaki talas tvog lepog tela. Ulaze Lakroa, Adelaida, Rozalija. L A K R O A zastaje u dovratku: Bože, ala je to smešno, ala je to smešno. D ANTO N preko volje: No? LA K R O A : Pade mi na pamet ulica. D ANTO N: I? L A K R O A : Na ulici, sam video dva psa, jednu dogu i jednog bolonjezera, kako mrcvare jedno drugo.

61

DANTON: Čemu ta priča? LA K R O A : To mi je evo sad paLo na pamet i morao sam da se nasmejem. Prizor koji podiže dušu! S okolnih prozora izvirivale su devojke; treba biti obazriviji, zabra­ niti im čak i da sede na suncu. Inače će mušice početi da im se pare po rukama, a to navodi na misli. Ležandr i ja obigrali smo sve ćelije, male monahinje putenog otkrovenja vešale su nam se o skute i nisu htele da nas se okanu dok ne dobiju blagoslov. Ležandr jednoj upravo daje oprost grehova, ali će zato sam imati da po­ sti mesec dana. A ja vam, evo, dovodim dve sveštenice njihovog reda, koje vam nose svetu hostiju. M ARIO N: Dobar dan, gospođice Adelaida, dobar dan, gospođice Rozalija. R O ZALIJA: Odavno nismo imale zadovoljstvo. M ARION: I vi ste meni nedostajale. AD E LAID A: Ah, bože, radi se dan i noć. DANTON Rozaliji: Aj, mala, gle kako su ti bedra postala vitka kao vreteno. R O Z A L IJ A : O, da, čovek se usavršava iz dana u dan. LA K R O A : U čemu je razlika između antičkog i ne­ kog modernog Adonisa? DANTON: A naša Adelaida dobila je neki zanimljiv čedan izraz! Pikantna pramena. Ona koristi svoje lice kao Eva smokvin list. Zaista, smokvino stablo na tako prometnoj ulici daje prijatnu hladovinu. A D E LAID A: Ja bih bila drum za stoku ako gospo­ din . .. DANTON: Razumem; samo bez ljutnje, lepa gospo­ đice. LA K R O A : De, saslušaj me! Modernog Adonisa ne rastrže divlji vepar nego svinje; nije ranjen u bedra nego u prepone i iz njegove krvi ne niču ruže nego prskaju cvetovS živinog hlorida. D A N T O N : Gospođica Rozalija je restaurirani torzo na kojem su od antike ostali samo bokovi i stopala. Ona je magnetna igla: što odbije pol „glava” , to privuče pol „stopalo” ; struk je ekvator — ko pređe liniju, doživljava živino krštenje. LA K R O A : Dve milosrdne sestre; svaka služi u svom lazaretu, a lazaret je — njihovo vlastito telo. RO ZALIJA: Nek’ vas je stid što nam naterujete cr­ venilo u uši! AD E LAID A: Malo više stila ne bi bilo na odmet! Adelaida i Rozalija odlaze.

62

D AN TO N: Laku noć, lepa deco! L A K R O A : Laku noć, jame živinog hlorida! D A N T O N : Žao mi ih je, računale su na večeru. L A K R O A : Slušaj, Dantone, dolazim od jakobinaca. D ANTO N: Samo k>? L A K R O A : Lionci su izdali proglas; misle da im nije preostalo drugo do da se uviju u togu. Svaki je namestio grimasu kao da poručuje onome do sebe: Ne boli, Paetuse! Ležandr je urlao kako neki hoće da razbiju biste Maraa i Šalijea. On kao da bi želeo da svom licu povrati rumenilo; sasvim se odvojio od terora, deca ga na ulici vuku za peševe kaputa. D ANTO N: A Robespjer? L A K R O A : Mahao je sa govornice ispruženim kaži­ prstom i izjavio: Vrlina mora da vlada uz pomoć straha. Od tih reči zaboleo me je vrat. D A N T O N : Te reči tešu daske za giljotinu. L A K R O A : A Kolo je kao mahnit vikao da se moraju strgnuti maske. D ANTO N: Sa njima će se zguliti i lica. TJlazi Pariš. L A K R O A : Ima 1’ šta novo, Febricije? PA R IŠ : Od jakobinaca sam otišao Robespjeru; tra­ žio sam objašnjenje. Trudio se da izgleda kao Brut koji žrtvuje svoje sinove. Govorio je uopšteno o dužnostima, rekao je, kada je sloboda u pitanju, on ne zna za obzi­ re, žrtvovao bi sve, sebe, svog brata, svoje prijatelje. D AN TO N: Veoma jasno, zaista; treba samo da obrnemo redosled pa da vidimo da on stoji na donjem kra­ ju i pridržava les.tve svojim prijateljima. Dugujemo za­ hvalnost Ležandru, naterao ih je da progovore. L A K R O A : Ebertisti još nisu mrtvi, narod je zapao u bedu, ta poluga ima užasnu moć. Ako krvavi tas iz­ gubi od svog tereta, odskočiće dovoljno da posluži kao fenjer za Odbor javnog spasa; Robespjer traži čime će ga otežati, treba mu jedna masivna glava. D ANTO N: Znam ja to — revolucija je kao Saturn, ždere sopstvenu decu. Posle izvesnog razmišljanja. Ipak, neće se usuditi. L A K R O A : Dantone, ti si mrtav svetac, a revolucija ne zna za svetinje, istresla je na ulicu kosti kraljeva, po

63

crkvama je porušila svete kipove. M'isliš li da će tebe ostaviti da stojiš kao spomenik? DANTO N: Štiti me moje ime! Narod! LA K R O A : Tvoje ime! T1 si umerenjak, kao i ja, kao i Kamij, Filipo, Eno. A za narod su umerenjaštvo i sla­ bost jedno isto, on ubija zaostale vojnike. Krojači iz sek­ cije Crvenih kapa pomisliće da u njihovim iglama pulsi­ ra čitava rimska M orija, samo li utvrde da je septembar­ ski heroj u odnosu na njih postao umerenjak. D A N T O N : Sasvim tačno, a osim toga, narod je kao dete, mora sve da polomi da bi video šta se krije unutra. LA K R O A : A zatim, mi smo, kako reče Robespjer, puni poroka; drugim rečima, volimo da uživamo; dok je narod oličenje vrline, drugim rečima — ne uživa jer mu argatovanje ubija svaki osećaj za uživanje; ne opija se jer nema čime da kupi rakiju i ne odlazi u bordel jer mu iz usta bazdi na haringu i sir, a devojkama se to gadi. DANTO N: Narod mrzi epikurejce kao što evnuh mr­ zi muškarce. LA K R O A : Nazivaju nas podlacima i naginjući se ka Dantonovom uhu među nama budi rečeno, ima u tome zrno istine. I tako, Robespjer i narod će i dalje biti oli­ čenje vrline, Sen Žist će napisati roman, a Barer skrojiti karmanjolu, natopiti je krvlju, obući Konventu krva­ vi kaputić i . . . — sve vidim. DANTO N: Ružan san. Nlikada nisu imali hrabrosti bez mene, neće je imati ni protiv mene; Revolucija još nije završena, još im ja mogu zatrebati, čuvaće me u svo­ joj oružarnici. LA K R O A : Moramo se baciti na posao. D A N T O N : Biće i toga. L A K R O A : O, da, kad budemo izgubljeni M AR IO N Dantonu: Usne su ti postale hladne; tvoje reči ugušile su tvoje poljupce. D AN TO N Marion: Izgubiti toliko vreme! Zaista, vredelo je truda! Lakroau. Sutra idem Robespjeru; naljutiću ga, neće moći da ćuti. Sutra, dakle! Laka vam noć, prijatelji, laka vam noć! Zahvaljujem vam! L A K R O A : Kupite se, dragi prijatelji, kupite se! La­ ku noć, Dantone! Tebe će giljotinirati bedra ove lepe go­ spođice, Venerin breg biće tvoja Tarpejska stena. Od­ lazi s Parisom.

64

I, 6 SOBA

Robespjer. Danton. Pariš. ROBESPJER: Kažem ti, ko mi zadrži ruku u tre­ nutku kada izvlačim mač,‘ moj je neprijatelj — svejedno kakva mu je nam era; ko me sprečava da se branim, ugrožava mi život kao da me je sam napao. D A N T O N : Gde prestaje samoodbrana, počinje ubistvo; ne vidim nijedan razlog koji bi nas terao da i dalje ubijamo. ROBESPJER: Socijalna revolucija joiš nije završe­ na; revolucionar koji stane na pola puta sam sebi kopa gnab. Aristokratija još nije mrtva, na mesto te klase, u svakom pogledu istrošene, moraju stati zdrave narodne snage. Porok mora biti kažnjen, vrlina mora vladati uz pomoć straha. D A N T O N : Ne razumem reč „kazna” . Ti i tvoja vrlina, Maksimilijane! Ti nisi uzimao no­ vac koji su ti nudili, nisi se zaduživao, nisi spavao s tuđim ženama, uvek si nosio pristojan kaput i nikad se nisi na­ pio. Maksimilijane, ti si p r o s to jieprijatno ispravan. Ja bih se stideo da trideset godina nosam između neba i zemlje tu uvek istu moralističku facu samo radi mizer­ nog zadovoljstva da druge smatram gorima od sebe. Zar ti neki glas u dubini duše nikada nije šapnuo — potajno, tiho — lažeš, lažeš? ROBESPJER: Moja savest je čista. D A N T O N : Savest je ogledalo pred kojim se ače maj ­ muni; svako od nas gleda da se nakiti kako najbolje ume pa da krene da traži sebi zabavu. Zar zbog toga ima smi­ sla “skakati drugome za vrat? Nek, svako brani svoj pro­ vod od onoga ko hoće da mu ga kvari. Ali, zar zato što sam uvek nosiš uredno iščetkan kaput misliš da imaš pra­ vo da daske giljotine pretvaraš u korito za prljavo rublje drugih ljudi a njihove odsečene glave u vešplav za ski­ danje fleka s njihovih prljavih haljina? Da, treba da se braniš ako ti po njemu pljuju ili ti ga cepaju; ali, šta te se tiču dok te ostavljaju na miru? Zar to što se ne stide sebe takvih kakvi su .tebi daje pravo da ih zatvaraš u grobnu rupu? Jesi li ti policajac kojeg šalju nebesa? Ako nisi u stanju da na to gledaš isto onako spokojno kao tvoj goapod bog, a ti stavi maramicu na oči. 5 Georg Dihncr

65

ROBESPJER: T i poričeš vrlinu? DANTO N: Isto koliko i porok. Postoje samo epikurejci, i to sirovi i profinjeni. Isus je bio jedan od najpro­ finjenijih. Ja jedino tu razliku uočavam medu ljudima. Svako postupa u skladu sa sopstvenom prii-ođom, što znači — čini ono što njemu čini dobro. Je li, Nepodmitljivi, surovo je kad ti neko ovako odlubi petu s cipela? ROBESPJER: Dantone, u nekim vremenima porok je ravan veleizdaji. D A N T O N : Ne smeš da ga zabraniš, ni za boga ne, to bi bilo nezahvalno; suviše mu duguješ — zbog kon­ trasta, naime. A inače, da se zadržim u okviru tvojih pojmova, naši udarci treba da koriste Republici, a ne da pogađaju ne­ vine zajedno s krivima. ROBESPJER: A ko ti kaže da je pogođen i neko nevin? DANTO N: Čuješ li, Fabricije? N ije stradao nijedan nevin čovek! Polazi; izlazeći, Parisu. Ne smemo da izgubimo ni tren, moramo se pokazati! Danlon i Pariš odlaze. ROBESPJER sam: Srećan put! Hteo bi da vrance revolucije zaustavi ispred bordela, kao da je on njen kočijaš a oni njegove dresirane rage; ima u njima dovoljno snage da ga odvuku do Trga revolucije. Odlubio mi petu s cipela! Da se zadrži u okviru mo­ jih pojmova! Polako! Polako! Da li mi stvarno to smeta? Ljudi će reći da je njegova divovska prilika bacala na mene suviše veliku senku pa sam ga zato oterao sa sunca. A ako su u pravu? Je li to zaista neophodno? O, jeste. Republika to tra­ ži! On mora da nestane. Smešno je kako moje misli nad­ ziru jedna drugu. ora da nestane. Ko stoji u mestu usred mase koja . hrli napred pruža isti otpor kao da juriša protiv nje; i biva zgažen. Nećemo dati da se brod Revolucije nasuče na plitke proračune i mulj interesa ovih ljudi; moramo odseći ruku koja se drznula da ga zaustavi — i samu glavu, ako se izdajnik zubima zakačio za nj. Dole s bratijom koja je poskidala odeću s mrtvih ari­ stokrata a sa njom pokupila i njihovu kugu! Nema vrline! Vrlina je samo peta na mojim cipela­ ma! Da se zadrži u okviru mojih pojmova!

ivi

66

Kako se to neprestano vraća. Zašto ne mogu da se oslobodim te misli? Krvavim prstom neprestano upire tamo, tamo! Mogu da obavijem zavoja koliko mu drago, krv ipak i dalje probija. Posle pauze. Ne znam šta u meni laže ono drugo. Prilazi prozoru. Noć hrče nad zemljom i valja se u pustom snu. Misli i želje, jedva naslućene, zbrkane, bez­ oblične, koje su se plašljivo skrivale pred svetlošću dana, sada đobijaju oblik, navlače odežđu i prokradaju ¡se u tihu kuću sina. Otvaraju vraita, gledaju s prozora, pretvaraju se u živo meso, udovi se protežu u snu, usne mrmljaju. — Zar i naše bdenje mije samo svetliji san? Zar mi nismo mesečari? I nisu li naši postupci slični omima u snu, samo jaismlij'i, određeniji, dosledni'ji? Ko može zbog toga da nas kudi? U jednom kratkom satu duh u mlislima uradi više nego li naše tromo telo tokom mnogih godina. Misli kriju greh. Hoće li misao postati delOj hoće li telo pratiti misao, o tome odlučuje slučaj. Ulazi Sen Žist. ROBESPJER: Hej, ko je to u mraku? Svetlost! Svetlost! SEN ZlST: Poznaješ li moj glas? ROBESPJER: Ah, ti si, Sen Ziste! Služavka unosi svetlost. SEN Z lS T : Sam si? ROBESPJER: Danton je upravo otišao. SEN Z lST: Sreo sam ga u Pale Roajalu. Mrštio je čelo na svoj revolucionarni način i izbacivao epigrame; bezgaćanima se obraćao sa „ti” , grizete su ga pratile u stopu, a ljudi zastajalli i jedini drugima šaputali na uvo šta je rekao. Ako ovako nastavimo', izgubićemo prednost koju bi nam dao napad. Koliko još misliš da oklevaš? Radićemo bez tebe. Odlučili smo. ROBESPJER: Sta nameravate? SEN ZlST: Sazvaćemo svečanu sednicu Zakonodav­ nog odbora, Odbora javne bezbednosti i Odbora javnog spasa. ROBESPJER: Suviše formalnosti. SEN ZlST: Veliku lešinu moramo da sahranimo pri­ stojno, kao popovi a ne kao ubi.ce; ne smemo da je osa­ katimo — kad bude odlazila pod zemlju, svi udovi mo­ raju biti na svome mestu.

67

ROBESPJER: Govori jasnije. SEN ZIST: Moramo da ga pokopamo u punoj bojnoj opremi i da na njegovom grobu zakoljemo njegove konje i njegove robove: Lakroa ■ — ROBESPJER: Preispoljna hulja, nekada advokatski pisar, danais general-lajtnant Francuske. Dalje! SEN ZIST: Ero-Sešel. ROBESPJER: Lepa glava. SEN ZIST: On je bio ono ukrasno početno slovo na­ šeg Ustava; takvi ukrasi više nam nisu potrebni, brišemo ga. Filipo, Kamij — ROBESPJER: I on? SEN ŽTST pruža mu jedan list: Mislio sam da ćeš to reći. Evo, čitaj! ROBESPJER: Aha, „Stari kordeljerac” , ništa drugo? On je đete, smejao vam se. SEN 2 1S T : Čitaj ovde, ovde! Pokazuje mu jedno mesto. ROBESPJER čita: „Taj krvavi Mesija Robespjer iz­ među dvojice razbojnika, Kutona i Koloa, na svojoj Gol­ goti, gde on nije žrtva nego onaj koji žrtvuje. Pobožne kćeri stoje podno giljotine kao Marija i Magdalena. Sen Zist mu je prirastao za srce kao Jovan; obznanjuje Konventu učiteljeva apokaliptična otkrovenja, a i sam nosi glavu kao monstrancu.” SEN ZIST: Ja ću mu pomoći da svoju ponese kao sveti Dionisije. ROBESPJER čita dalje: „Da li da poverujemo da Mesijin čist frak predstavlja posmrtnu košulju Francuske a njegovi tanki prsti što se grče sa govornice nož giljotine? A ti, Barere, ti koji si rekao da se na Trgu revolucije kuje novac! A li — neću da rijem po staroj vreći. To je udovica koja je imala pola tuceta muževa d svakome po­ mogla da siđe u grob. I ko tu šta može? On ima Hipokratov talenat da na licima ljudi pola godine pre smrti vidi znake raspadanja. A ko bi seo pored leša i udisao njegov smrad?” Dakle, i ti, Kam ij! Nek’ svi nestanu! Smesta! Satno se m rtvi ne vraćaju. Jesi li spremio optužnicu? SEN ŽIST: Ništa prostije. Ti si kod jakobinaca što­ šta već nagovestio. ROBESPJER: Hteo sam da ih uplašim.

68

SEN Z lST: Na meni je samo da razvijena tvoje nagoveštaje. U našem meniju krivotvorci će poslužiti kao jaja, a stranci kao voće. Taj obrok će .ih ubiti, dajem ti reč. ROBESPJER: Onda što pre, sutra. Ne želim da ropac traje! Odnedavno sam vrlo osetljiv. Samo brzo! Sen Zist odlazi. ROBESPJER sam: Tako je, krvavi Mesija, dželat a ne žrtva. — On ih je spasao svojom krvlju, ja ću ih spasti njihovom sopstvenom. On ih je naveo na greh, a ja greh uzimam na sebe. On je imao nasladu u bolu, mene je sna­ šla muka dželata. K o je sebe više porekao, on ilii ja? — A ipak, ima nečega suludog u toj misli. — Zašto večito gledamo za onim Jednim? Istina je, sin čovečiji biva iznova raspet u svakom od nas, svi se mi obliveni krvavim znojem borimo u Getsimanskom vrtu, ali nijedan svojim ranama ne spasava drugoga. — Moj Kamij! — Svii odlaze od mene — sve je pusto, prazno — sam sam.

69

DRUGI ClN II, 1 SOBA

Danton, Lakroa, Filipo, Pariš, Kam ij Demulen K A M IJ : Brzo, Dantone, ne smemo gubiti vreme. DANTO N oblačeći se: A li vrem e gubi nas. Kako je to dosadno, neprestano prvo oblačiti košulju a preko nje čakšire i uveče se uvlačiti u krevet a ujutru se opet izvlačiti iz njega ,i neprestano jednu nogu stavljati ispred druge, a ne videti da bi ikada moglo biti drukčije. Kako je to tužno. I što su milioni već činili sve to i milion>i će tek činiti, i što se mi— povrh svega — sastojimo od dveju polovina od kojih svaka čini isto pa se sve do­ gađa u dva puta, kako je to tužno. K A M U : Govoriš sasvim detinjalsto. DANTO N: Samrtnici često postaju nalik deci. LA K R O A : Zahvaljujući svom oklevanju. ti se sunovraćuješ u propast i vučeš za sobom sve svoje prijatelje. Objavi strašljivcima da je kucnuo čas, neka se okupe oko tebe; zahtevaj kako od Bare tako i od Montanje da us­ tane! Zavrišti o tiraniji decemvira, progovori o maču iz potaje, pozovi se na Bruta i zaplašićeš tribune, čak ćeš privući i one kojima prete zbog saučesnašitva s Eberom. Pusti na volju svome gnevu! Dajte da bar ne umremo razoružani i poniženi kao sramni Eber! DANTO N: Ne služi te pamćenje. Jednom si me na­ zvao mrtvim svecem. Imao si pi-avo više no što si i sam mislio. Bio sam u sekcijama; prim ili su me sa strahopoš­ tovanjem, ali pogrebničkim. Ja sam relikvija a relikvije se izbacuju na ulicu, imao si pravo.

70

L A K R O A : Zašto si pustio da dođe dotle? DANTO N: Dotle? Da, priznajem, na kraju mi je do­ sadilo. Neprestano ići u istom kaputu i mrštiti se na isti način! To je bedno. Ne biti ništa drugo do kukavni in­ strument na kojem jedna jedina struna neprestano daje jedan jedini ton! Ne može se to izdržati. Hteo sam da ugodim sebi. Us­ peo sam; Revolucija mi sad daje zasluženi pokoj, ali na nešto drukčiji način nego što sam ja zamišljao. Uostalom, na šta da se oslonimo? Jedino bi naše bludnice mogle da se uhvate u koštac s pobožnim kćerima giljotine; za drugo ne znam. Evo, sve ću na prste izbrojati: jakobinci su ob­ javili da je došlo vreme vrline, kordeljeri su me nazvali Eberovim dželatoim, Komuna ispašta grehe, Konvent — Konvent bi još mogao da posluži! Ali, ponovio bi se 31. maj, oni ne bi dobrovoljno uzmakli. Robespjer je dogma Revolucije, a sme li dogma da se bniše? Uostalom, ne bi ni išlo. Nismo mi stvorili revoluciju, revolucija je stvo­ rila nas.' Pa čak i kada bi išlo — više volim da sam stanem na giljotinu nego da druge šaljem na nrju. Dosta je bilo; šta ljude tera da večito ratuju među sobom? Trebalo bi da sednemo jedni kraj drugih i smirimo se. Ima neka greška u tome kako smo napravljeni; nešto nam nedostaje, ne­ mam imena za to — ali šta god da je, nećemo ga naći kopajući po tuđim utrobama; i zar je onda potrebno da jedan drugom komadamo telesa? Ostavite, mi smo bedni alhemičari! K A M IJ : Dokle će oovečanstvo, da se izrazim patetičriije, u svojoj večnoj gladi proždirati vlastite udove? Ili: dokle ćemo mi, brodolomci na olupini, u neutaživoj žeđi isisavati jedan drugome krv iz žila? Ili: dokle ćemo, mi koji se bavimo algebrom tela, u svome traganju za nepo­ znatim, večno skrivenim X ispisivati svoje račune rasko­ madanim udovima? D AN TO N: Kako moje reči odzvanjaju u tvojim ! K A M IJ : Pucanj pištolja razleže se jednako kao udar groma, je li? Utoliko bolje po tebe, treba da me uvek držiš uza se. F ILIPO : A Francuska ostaje njenim dželatima? DANTO N: Pa šta? Ljudima to, može se reći, prija. Nesreća ih je uzela pod svoje; šta više mogu poželeti kad tako postaju meka srca, plemeniti, puni vrline ili duha, •ili prosto — zaboravljaju dosadu? Zar je uopšte važno od čega će umreti — od sečiva giljotine, od groznice ili od

71

sitarosti? Čak je i bolje uputiti se ka kulisama dok su kosti još gipke, čovek bar može da izvede poneki zgodan gest i čuje publiku kako mu pljeska dok odlazi. To dopadljivo držanje je kao stvoreno za nas; mi smo uvek glumci u drami, makar nas na kraju istinski proburazili. Dobro je to što se životni vek malo skraćuje; kaput je bio predug, naši udovi nisu mogli da ga ispune. A sada, život postaje epigram i savršeno nam je po meri; ta ko bi imao duha i daha za ep u pedeset-šezđeset pevanja? Došlo je vreme da se ono malo esencije više ne pije iz bačve nego iz čaše za liker; no, tako se usta ipak napune, a onako bi se iz kabastog suda slilo jedva nekoliko kapi. Najzad — morao bih da vrisnem; suviše je to muke za mene, život nije vredan truda koji ulažemo da bismo ga održali,. PARTS: Daimtone, beži! D ANTO N: Hoće li se otadžbina zalepiti za donove cipela i poći sa mnom? I najzad — a to je i najvažnije: neće se usuditi. Kamiju. Hajd’mo, mladiću; kažem ti, neće se usuditi. Zbo­ gom! Danton i K am ij odlaze. FILIPO : Ode. LA K R O A : I ne veruje ni reč od svega što je rekao. Lenjost, samo lenjost i ništa drugo! Lakše mu je da stane po giljotinu nego da održi govor. PAR IŠ: A šta mi da radimo? LA K R O A : Da pođemo kući i da se, kao Lukrecija. pripremamo za pristojan pad. II, 2 ŠETALIŠTE

Šetači. JEDAN G R A Đ A N IN : Moja dobra Zaklina — hoću da kažem: Korn . . . ta znate: K or . .. SIMON: Kornelija, građanine, Kornelija. G R A Đ A N IN : Moja dobra Kornelija obradovala me je jednim dečkićem. SIMON: Rodila je sina Republici. G R A Đ A N IN : Republika, to nekako zvuči suviše uopšteno; moglo bi se r e ć i. . . SIMON: U tome i jeste stvar, pojedinačno se mora prepustiti opštem . . .

72

G R A Đ A N IN : Da, da, to kaže i moja žena.

ULIČNI PEVAC: Kaži, bela, kaži, bela, Sta je radost sveta cela?

G R A Đ A N IN : Ali, što se imena tiče, nikako da se od­ lučim.

SIMON: Krsti ga Kopljanik-Mara! U LIČ N I PEVAC: Uz sve brige, uz sve jade Uzmi što ti Gospod dade Od beloga danka.

G R AĐ IN IN : Da m i je da nađem tri — ima neki đavo u tom broju — i tO: jedino korisno ,i jedno pravedno; ah, evo, našao sam: Plugar-Robespjer. A šta ću za treće? SIMON: Kopljanik. G R A Đ A N IN : E, hvala, komšija; Ropljanik-Plugar-Robespjer; lepa imena, lepa, zaista. S IM O N : Ja ti kažem, grudi tvoje Kornelije biće kao vime rimske vučice. Ne, to boga mi ne ide, Romul je bio tiranin, to ne ide. Odlaze. PROSJAK peva: Pregršta zemlje, M alo mahovine . . .

Draga gospodo, lepe dame! P R V I G R A Đ A N IN : Prihvati se nekog posla, momče, izgledaš sasvim lepo uhranjen! DRUGI GOSPODIN: Evo! Daje mu novac. Ruka mu je kao somot. N ije te stid! PROSJAK: Gospodine, odakle vam taj kaput? DRUGI GOSPODIN: Rad, rad! I ti bi mogao da imaš isti, takav; dođi k meni, daću ti posao; stanujem — PRO SJAK: Gospodine, zašto ste radili? DRUGI GOSPODIN: Da bih imao kaput, budalo! PRO SJAK: Mučili ste se da biste sebi priuštili zado­ voljstvo; jer takav kaput je zadovoljstvo, inače biste mirine duše mogli navući i neku prnju. DRUGI GOSPODIN: Mučio sam se, nego šta, druk­ čije ne ide.

73

PROSJAK: I zar sam onda ja budala! Pa to jedno drugo potire! Toplo sunce greje ovo ćoše i tu je svaka muka izlišna. Pera. Pregršta zemlje, Malo mahovine ...

R O ZALIJA Adelaidi: Hajde brže, idu vojnici! Od juče ništa toplo nismo progutale. PROSJAK peva: T o me čeka Kad sve lepo mine!

Moje dame, moja gospodo! VOJNIK: Stoj! Kuda vi, deco moja? Rozaliji. Koliko ti je godina? RO ZALIJA: Koliko i mom malom prstu! VOJNIK: A la si oštra! R O ZALIJA: A ti, ala si tup! VO JNIK: Zaito ću se na tebi izbrusiti! Peva. Kristini«), slatka Kristinko, Žališ li zbog štete još, Zbog štete još?

R O ZALIJA peva: Ne. bogme, delijo vojnice, Ravan je z'latu tvoj groš, Zlatu tvoj groš.

P oja vljuju se Danton i Kam ij DANTON: Zar ovde nije veselo? Osećam nešto u vazduhu, kao da se pod toplim sun­ cem leže razvrat. Zar da oovek ne poželi da uskoči medu njih, smakne čakšire i spari se odostrag, kao psi na sokaku? Prolaze. M LADIĆ: Ah, gospo, zvuk zvona, večernja svetlost na krošnjama, treperenje zvezda . . .

74

GOSPA: Miriiis cveta, te prirodne radosti, to čisto uživanje u prirodi! Čerci. Gledaj, Evgenija, samo vrlina ima oko za ovu divotu. EVGENIJA ljubi majci ruku: Ah, mama, ja vidim samo vas. GOSPA: Dobro dete! M LAD IĆ šapuće piskavo Evgeniji na uvo: Vidite li onu zgodnu damu sa onim starcem? EVGENIJA: Poznajem je. M LAD IĆ: Kažu da ju je frizer nafrizirao a l’enfant. EVGENIJA smeje se: Zli jezici! M LAD IĆ: Stari gospodin ide priđe; on vidi kako pupoljčić pupi i izvodi ga na sunce, sve misleći da je on taj pljusak pod kojim se pupoljčić začeo. EVGENIJA: Kako ste nepristojni! Gotovo da pocr­ venim ! M LAD IĆ: Ja bih od vašeg crvenila pobledeo. Prolaze. D AN TO N K am iju: Samo me ne teraj ni na šta oz­ biljno! Ne mogu da razum em zašto ljudi ne zastanu na­ sred ulice i ne nasmeju se jedni drugima u lice. Morali bi da se smeju i prema prozorima i prema grobovima, nebo bi moralo da prsne a zemlja da se valja od smeha. Prolaze. P R V I GOSPODIN: Uveravam vas, izvanredno otkri­ će! Zvahvaljujući tome, sve tehničke veštine dobijaju drukčiji lik. Ćovečanstvo džinovskim koracima hita da is­ puni svoju uzvišenu svrhu. DRUGI GOSPODIN: Jeste li videli novi komad? Vavilonska kula! Lavirint svodova, stepeništa, hodnika, i sve se to tako lako i smelo uzvinulo u vazduh. Vrtoglavica vas hvat? na svakom koraku. Bizarna glava. Zbunjen, zastaje. P R V I GOSPODIN: Šta vam je? DRUGI GOSPODIN: Ah, ništa! Dajte mi ruku, gos­ podine! Preko bare — tako! Hvala vam. Jedva pređoh; to je moglo biti opasno! P R V I GOSPODIN: Niste se valjda uplašili? DRUGI GOSPODIN: Da, zemlja — to vam je jedna tanka kora; uvek mislim da bih mogao da propadnem kad naiđem na neku takvu rupu. Treba hodati oprezno, tle bi moglo da se provali. Ali, idite u pozorište, to vam je moj savet!

75

II, 3 SOBA

Danton, Kamij, Lusila. K A M U : Kažem vam, bez kopija u drvorezu, razasu­ tih po požarištima, koncertima i izložbama slika, oni niti šta vide niti šta čuju. Ako neko isteše marionetu i okači je o konopce koje cimaju tako da joj udovi pri svakom pokretu krčkaju u petostopnom jambu, svi viču — kakav karakter, kakva doslednost! Uzme li neko jedan tričavi osećaj, jednu sentencu, jedan pojam, i navuče mu kaput i čakšire, načini ruke i noge, oboji lice i pusti tu krea­ turu da puna tri čina muči i sebe i druge dok se na kraju ne oženi ili ne ubije — to je ideal! Ako neko odškripi neku operu koja liči na trepet ljudske duše kao zemljana lula s vodom na slavuja, — ah, to je umetnost! Izveđite ljude iz pozorišta na ulicu: žalosna stvarnost! Zahvaljujući rđavim imitatorima, zaboraviće i samog gospoda na nebesima. Od one tvorevine koja se, užarena, uz brujanje i bljesak u svakom trenutku rađa u njima i oko njih oni ne vide i ne čuju ništa. Oni idu u pozorište, čitaju pesme i romane, krive lica da što više liče na spo­ dobe u njima, a za božja stvorenja kažu: kako su obični! Nisu Grci uzalud rekli da je Pigmalionova statua do­ duše oživela ali decu nije dobila nikad. D A N T O N : Umetnici postupaju s prirodom kao Da­ vid, koji je hladnokrvno crtao septembarske žrtve dok su ih iz Forsa izbacivali na ulicu i govorio: hvatam poslednje trzaje života u ovim zlikovcima. Dantona pozivaju da izađe. K A M U : Šta ti kažeš, Lusila? LU SILA: Ništa, volim da te gledam dok govoriš. K A M U : A čuješ li me? LU SILA: O, svakako. K A M U : Kaži, jesam li u pravu? Znaš li šta sam rekao ? LU SILA: Ne, istina je, ne znam. Danton se vraća. K A M U : Šta ti je? DANTON: Odbor javnog spasa doneo je odluku o mom hapšenju. Došlii su da me upozore i ponude mesto kuda mogu da odem.

76

Hoće moju glavu. Molim. Sit sam petljavine. Neka je uzmu. Šta smeta? Umeću da umrem hrabro, to je lakše nego živeti. K A M I: Dantone, još ima vremena! D AN TO N: Nemoguće —■ ali nisam mislio . . . K A M IJ : Ta tvoja tromost! D AN TO N: Nisam ja trom, ja sam umoran; i donovi me peku. K A M U : Kuda ćeš? D AN TO N: Tja! Ko bi to znao? K A M U : Ozbiljno pitam, kuda? D AN TO N: U šetnju, mladiću moj, u šetnju. Odlazi. L U S ILA : Ah, Karnij! K A M U : Umiri se, dete drago. LU S ILA : Kad pomislim da hoće ovu glavu! — Moj K a m ij! To je besmisleno, zar ne, ja sam luda? K A M U : Smiri se, Danton i ja nismo isto. LU S IL A : Zemlja je široka i toliko je toga na njoj — pa zašto onda baš ovu? Ko hoće da mi je uzme? Kako bi to bilo strašno. A i šta bi s njom? K A M U : Ponavljam ti, možeš da budeš mirna. Juče sam govorio s Robespjerom. Bio je ljubazan. Ima neke uzdržanosti između nas, istina je, ali to su samo različiti pogledi i ništa više. LU S ILA: Potraži ga! K A M U : Sedeli smo u istoj klupi. Uvek je bio usam­ ljen i mračan. Ja sam mu jedini prilazio i ponekad uspevao da mu izmamim osmeh. Uvek mi je bio veoma privr­ žen. Idem sada. L U S ILA : Tako brzo, prijatelju? Idi! Hodi! Samo ovo ljubi ga — i ovo! Idi! Idi! Kam ij odlazi. Kako je zlo ovo vreme. I to ponekad biva. Ko može mimo toga? Treba se pribrati. Peva. Rastanak, rastanak navek, Č ije je delo to?

Zašto mi baš to pada na pamet? Nije dobro što mi te reči same dolaze na usta. Kada je izašao, bilo mi je kao da više ne može da se vrati, da mora sve dalje i dalje od mene. Kako je prazna soba; prozori su otvoreni, kao da je mrtvac ležao u njoj. Neizdržljivo mi je ovde. Odlazi.

77

II, 4 PO LJE

DANTO N: Ne idem dalje. Neću da brbljavost mojih koraka i hripa moga daha razbijaju ovu tišinu. Seda, po­ sle pauze. Čuo sam da postoji bolest od koje se gubi pamćenje. Smrt, po svoj prilici, ima slično dejstvo. Ponekad me čak obuzme luda nada da ona deluje još jače, da uz njenu pomoć čovek gubi s v e . Kad bi tako bilo! A ja sam, kao pravi hrašćanin, jurio da spasem ne­ prijatelja — svoje pamćenje. Mesto je, kažu, sigurno; da za moje pamćenje, za mene samog ne; meni grob daje veću sigurnost, on mi bar pruža z a b o r a v . Grob ubija moje pamćenje. Dok tamo moje pamćenje živi i ubiija mene. Ono iM ja? Lako je od­ govoriti. Ustaje i polazi natrag. Koketiram sa smrću; zaiista, prijatno je namigivati joj ovako izdaleka, kroz lornjon. A cela priča mi je zapravo smešna. Ima u meni neki osećaj nepokretnosti koji mi ka­ že: sutia će biti isto kao danas, i prekosutra, i sve što dođe posle toga opet će biti kao do sada. To je prazna graja, hoće da me uplaše. Neće se usuditi. Odlazi.

II, 5 SOBA

Noć je. DANTON pored prozora: Zar to nikada neće prestati? Zar svetlost nikada neće zgasnuti, ni odjek zamreti, zar nikada neće nastupiti tišina i tama, da viiše ne moramo da slušamo i gledamo svoje gnusne grehe! — Septem­ bar! — JULIJA zove iznutra: Dantone! Dantone! DANTO N: Da? JULIJA ulazi: Šta to vičeš? D A N T O N : Vikao sam ? JULIJA: Govorio si o gnusnim gresima i zaječao: Septembar! DANTON: Ja, ja? Ne, ja nisam govorio, jedva sam i pomislio, to su bile samo sasvim tihe, potajne misli.

78

JULIJA: Drhtiš, Dantone! D AN TO N: Zar mogu da ne drhtim kad zidovi ovako brbljaju? Kad mi je telo tako smrskano da moje misli, nemirne, lutalice, progovaraju usnama kamena? Čudno je to. JULIJA: Zorž, moj Zorž! D AN TO N : Da, Julija, to je veoma čudno. Ne želim više da mislim ako ta misao mora odmah da progovori. Julija, postoje misli koje ne smeju da nađu nijedno uvo. Nije dobro škTone već na^porodaju zavrište kao deca; to nije dobro. JULIJA: Neka ti bog sačuva prisebnos.t. Zorž, Zorž, znaš li ko sam ja? D AN TO N: O, kako da ne! Ti si čovek, a potom žena, i najzad moja žena, i zemlja ima pet kontinenata, Evropu, Aziju, Afriku, Ameriku i Australiju, i dva puta dva su četiri. Priseban sam, vidiš. Zar neko nije kriknuo Sep­ tembar? Zar nisi rekla da si čula nečiji krik? JULIJA: Da, kroz sve sobe. D ANTO N: Kako sam prišao prozoru — gleda napolje — grad je miran, svetlosti pogažene. . . JU LIJA: U susedstvu plače neko dete. D A N T O N : Kako sam prišao prozoru — kroz sve ulice poče da odjekuje: Septembar! JU LIJA: Sanjao si, Dantone. Priberi se. D AN TO N: Sanjao? Da, sanjao sam; ipak, to je bilo nekako drukčije — odmah ću ti reći — jadna moja glava je slaba — odmah! No, evo: poda mnom je dahtala zemlja besno se vrteći; zgrabih je kao divlju kobilu, zarih ogrom­ ne udove u njenu grivu i pritisnuti joj rebra, glave nag­ nute nastranu, kose razlepršale nad ponorom. I tako me je nosilo. Onda vrisnuh od straha i probudih se. Priđoh prozoru i čuh to, Julija. Šta hoće ta reč? Zašto baš ona? Sta imam ja sa njom? Zašto ispruža k meni krvave ruke? Nisam je udario. O, pomozi mi, Julija, um md je utrnuo! Zar to nije bilo u septembru, Julija? JULIJA: K raljevi su bili samo četrdeset sati udaljeni od Pariza . . . D A N T O N : Utvrđenja pala, aristokrati u gradu . . . JULIJA: Republika je bila izgubljena. D AN TO N: Da, izgubljena. Nismo mogli ostaviti ne­ prijatelja da nam rovari iza leđa, bili bismo budale; dva

79

smrtna protivnika na istoj dasci; mi ili oni, ja'či istiskuje slabijeg — zar to nije po pravdi? JULIJA: Da, da. DANTO N: Udarili smo na njih — ne kao ubice nego kao vojnici u građanskom ratu. JULIJA: Spasao si otadžbinu. D ANTO N: Da, jesam. Bila je to samoodbrana, morali smo. Covek sa krsta umeo je sebi da olakša: „je r je po­ trebno da dođu sablazni; ali teško onom čoveku kroz koga dolazi sablazan” . „Potrebno” ; eto, otuda to „potrebno” . Ko će da prokrnie ruku na koju je pala kletva ovog „potrebno” ? K o je izgovorio „ p o t r e b n o ” , ko? Šta je to u nama što blud­ niči, laže, krade i ubija? Ah, mi smo samo lutke na koncu koji vuku nepoznate sile; mi sami nismo ništa, ništa! Mačevi u rukama aveti — samo se ruke ne vide, kao u bajci. Sada sam miran. JULIJA: Sasvim miran, dušo? DANTO N: Da, Julija; hodi, idemo u postelju.

II, 6 U L IC A PRED D A N TO N O V O M KUĆOM

Simon, vojnici narodne garde SIMON: Koliko je odmakla noć? PR V I G R A Đ A N IN : Odmakla, a od čega? SIMON: Dokle je noć stigla, to pitam. PR V I G R A Đ A N IN : Stigla je tačno do onog mesta što leži između zaranka i uranka. SIMON: Koliko je sati, rđo jedna? PR V I G R A Đ A N IN : Pogledaj na svoj brojčanik; ovo je sat kad klatna odbijaju pod pokrivačem. SIMON: Hajdemo gore! Napred građani! Stavili smo na kocku svoje glave. Mrtav ili živ! On ima snažnu ruku. Ja ću prvi, građani. Mesta za slobodu! Pobrinite se za moju ženu! Ostaviću joj krunu od hrastovog lišća! PR V I G R A Đ A N IN : Ili od hrastovih plodova?! Kažu da njoj žirovi izobilno padaju u krilo svakog dana. SIMON: Napred, građani, zadužićete otadžbinu!

80

DRUGI G R A Đ A N IN : Ja bih radije da otadžbina za­ duži nas; sve rupe koje smo izbušili u telima drugih ljudi nisu zakrpile nijednu u našim vlastitim čakširama. P R V I G R A Đ A N IN : A ti bi hteo zakrpu na gaćama, ha, ha, ha! O STALI: Ha, ha, ha! SIM ON: Napred! Napred! Upadaju u Dantonovu kuću. II, 7 N A C IO N A L N I K O N V EN T

Grupa poslanika LEŽAND R: Zar nema kraja klanju poslanika? Ko je još siguran ako Danton padne? JEDAN P O S LA N IK : Sta da činimo? D RUGI: On mora biti saslušan pred Konventom. Us­ peh tog sredstva je siguran. Sta bi mogli da suprotstave njegovom glasu? TREĆI: Nemoguće, postoji dekret koji to ne dozvo­ ljava. LEŽAND R: Taj dekret moramo opozvati ili se mora napraviti izuzetak. Podneću zahtev. Računam na vašu po­ dršku. PREDSEDNIK: Otvaram sednicu. LE ŽA N D R penje se na govornicu: Noćas su uhap­ šena četiri člana Konventa. Znam da je jedan od njih Danton, imena ostalih ne znam. Ali, ko god oni bili, zahtevam da budu saslušani pred sudom. Građani, izjavlju­ jem: smatram Dantona čistlim koliko i sebe samog, a ne verujem da se meni može uputiti ijedan prigovor. Ne že­ lim da napadnem nijednog člana Odbora javne bezbednosti ili Odbora javnog spasa, ah osnovani razlozi bude u meni strah da bi lična mržnja i lična strast bile kadre da s neđara slobode otrgnu ljude koji su joj učinili najveće usluge. Ćovek koji je 1792. svojim energičnim delanjein spasao Francusku zaslužuje da bude saslušan; on mora dobiti mogućnost da se izjasni kada ga optužuju za vele­ izdaju. Veliko uzbuđenje. G LASO VI: Podržavamo Ležandrov predlog. JEDAN P O S LA N IK : Mi smo ovde u ime naroda; ne mogu nas udaljiti s naših mesta mimo volje naših birača. 6 G corg B ihncr

81

JEDAN D RUG I: Vaše reči zaudaraju na leševe; uzeli ste ih žironđincima iz usta. Hoćete privilegije? Sekira za­ kona visi nad svim glavama. JEDAN DRUGI: Ne možemo dopustiti našim odbo­ rima da zakonodavce otržu od zaštite zakona i šalju ih na giljotinu. JEDAN D RUG I Za zločin nema zaštite; samo kruni­ sani zločinci nalaze je na tronu. JEDAN DRUGI: Samo lopuže zabtevaju pravo na za­ štitu. JEDAN DRUGI: Samo ubice ga ne priznaju. ROBESPJER: Nered kakav ova Skupština odavno nije videla dokaz je da se radi o velikim stvarima. Danas se odlučuje hoće li neki ljudi odneti pobedu nad otadž­ binom. Kako možete toliko poreći svoja načela da danas odobravate nekolicini pojedinaca ono što ste juče uskra­ tili Šabou, Deloneu, Fabru? Šta znači ta razlika u korist nekih ljudi? Marim li ja za pohvale koje neko izriče sa­ mome sebi i svojim prijateljima? Nebrojena iskustva su nam pokazala šta o tome ti’eba misliti. Mi ne pitamo je li ovaj ili onaj čovek izvršio ovo ili ono' patriotsko delo; mi pitamo za njegov politički ži­ vot u celini. Ležandr navodno ne zna imena uhapšenih; čitav Konvent ih zna. Njegov prijatelj Lakroa je među njima. Zašto Ležandr navodno to ne zna? Zato što zna da Zama Pransoa Lakroa može braniti jedemo bestidnost. Iz­ govorio je samo Dantonovo ime je r veruje da to ime uživa nekakve privilegije. Ne, mi ne želimo privilegije, mi ne želimo nikakve lažne bogove! Aplauz. Po čemu je Danton bolji od Lafajeta, Dimurrjea, Br.isoa, Šaboa, Ebera? Šta od onoga što se govori o njima ne bi moglo da se kaže i o njemu? Jeste li njih pošteđeli? Cime je on zaslužio da bude ispred svojih sugrađana? Da li time što su se izvesni obmanuti pojedinci i neki drugi, koji misu podlegli obmani, sjatili oko njega da bi, prateći ga, potrčali u naručje sreći i moći? Što je gore prevario patriote koji su mu poklonili poverenje, to jače mora osetiti strogost prijatelja slobode. Hoće da vam uliju strah od zloupotrebe jedne sile čiji ste izvršitelji v i sami. Viču kako odbori postupaju despotski, kao da poverenje koje vam je narod poklonio i koje ste v i preneli na te odbore nije sigurno jemstvo njihovog patriotizma. Prave se da drhte od straha. Ali, ja vam kažem, ko u ovom trenutku drhti, kriv je, jer nev.i-

82

nost nikad ne drhti pred budnim okom javnosti. Opšti aplauz. Hteli su i mene da uplaše; dali su mi do znanja da talas opasnosti koji se približava Dantonu može zahvatiti i mene. Pisali su mi, Dan tonovi prijatelji nisu mi dali mira misleći da bi sećanje na jednu staru vezu, slepo verovanj :• u pritvorne vrline moglo da me navede da ublažim svoju revnost i strast svoje borbe za stvar slobode. Zato izjavljujem, ništa me neće zaustaviti, makar se i oko mene stegao obruč opasnosti koji se danas steže oko Dantona. Svima nam je potrebno nešto hrabrosti i nešto duševne veličine. Samo se zločinci i proste duše plaše kad vide kako pada njihova rojta jer znaju da će, ne bude li saučesničkog jata da ih sakrije, svetlost istine pasti na njih. Ali, ako u ovoj Skupštini postoje takve duše, u njoj isto toliko postoje i herojske. Broj zlikovaca nije veliki; treba da pogodimo samo nekoliko glava i otadžbina je spasena. Pljesak. Zahtevam da se Ležandrov zahtev odbije. Poslanici ustaju u znak opšteg odobravanja. SEN ZlST: Izgleda da u ovoj Skupštini ilma osetljivih ušiju koje ne podnose reč k r v . Neka ih nekoliko opšti h razmatranja uveri da mi nismo nimalo okrutniji od prirode i toka vremena. Mirno i nepokolebljivo sledi priroda svoje zakone; oovek koji se s njima sukobi biva uništen. Jedna promena u sastavu vazduha, jedno ras­ plamsavanje telurne vatre, jedno kolebanje u ravnoteži vodene mase, jedna epidemija, jedna vulkanska erupcija, jedna poplava usmrćuju hiljade. Šta je rezultat? Bezna­ čajna promena fizičke prirode, jedva primetna ako se ima u vidu velika celina, promena koja bi protekla gotovo bez traga da na njenom putu ne ostaju leševi. Ja sada pitam: zar duh u svojim revolucijama treba da postupa s više obzira nego priroda ? Zar ne sme i ideja, baš kao i zakon fizike, da uništi ono što joj se suprot­ stavlja? Zar se događaj koji menja čitavo obličje moralne prirode, dakle čovečanstva, ne sme kupati u krvi? Svetski duh se u duhovnoj sferi služi našim rukama isto onako kao što se poslužio vulkanima i poplavama u fizičkoj. Od kakvog je značaja da li je uzrok čovekove smrti epidemija ili revolucija? Koraci čovečanstva su spori, mogu se meriti samo vekovima; iza svakoga od njih podižu se grobovi genera83 ........ ..... .V lIM lirp J M T C rn iU

............1 (iM flJIH O Tri.N

„1111 KOJI A I I (. 'I ' .M i l il i

oiija. Otkrivanje osnovnih zakona, elementamlih načela, koštalo je života milione koji su pomrli usput. N ije li samo logično da u vreme kada je hod istorije brži veći broj ljudi, izgubi dah? Zaključak je jednostavan i odmah sledi: pošto su svi stvoreni pod istim uslovima, svi su jednaki, da ostavimo po strani razlike koje je stvorila sama priroda; zato svi moraju imati iste prednosti i niko ne sme imati privile­ gije, nli jedan čovek, ni manja ili ve'ća grupa pojedinaca. Primenjena na našu stvarnost, ova rečenica svakim svo­ jim delom ubija određeni broj ljudi. Četrnaesti juli, de­ seti avgust, trideset prvi maj — ti datumi su njeni inter­ punkcijski znaci. Bile su joj potebne četiri godine da stekne primenu u realnom, telesnom svetu, dok bi pod uob'ičajnrm okolnostima bili potrebni vekovi, a njenu inter­ punkciju činile generacije. Treiba li se onda toliko čuditi što reka revolucije na svakom ođmorištu, na svakom no­ vom zavijutku izbacuje svoje leševe? Mi ćemo našoj rečenici morati da dodamo još neko­ liko sporednih; treba li da odustanemo od toga zbog ne­ koliko stotina leševa? Mojsije je vodio svoj narod preko Crvenog mora i kroz pustinju dok se stara, iskvarena ge­ neracija nije zatrla a on mogao da osnuje svoju državu. Zakonodavci! Mi nemamo ni Crveno more, ni pustinju, ali imamo rat i giljotinu. Revolucija ie nalik Pelijinim kćerima; ona komada čovečanstvo da bi ga podmTaciila7~Kao zemlia iz talasa po­ topa/ talio^cTse^čovečanstvo elementarnom snagom svojih udova'podići iz krvavog kotla, kao da se prvi put rađa. Dugotrajan pljesak. Neki poslanici, ispunjeni oduševljenjem, ustaju. Pozivamo sve potajne neprijatelje tiranije koji širom Evrope i širom čitave zemaljske kugle nose pod svojom odorom Brubov mač da podele sa nama ovaj uzvišeni tre­ nutak. Posmatrači i poslanici počinju da pevaju Marseljezu.

84

TREĆI ČIN III, 1 LUKSEMBURG. Z A T V O R E N IČ K A ĆELIJA.

Somet, Pejn, Mersije, Ero-Sešel i drugi zatvorenici. ŠOMET vuče Pejna za rukav: Slušajte, Pejn, moglo bi biti tako, maločas mi se činilo da ste u pravu; muči me danas glavobolja, dajte da čujem neki od vašiih argume­ nata, to će mi pomoći; strašno mi je pri duši. PEJN: Hajde, dođi, filozofe Anaksagora, daću ti lek­ ciju iz veronauke. N i k a k v o g b o g a n e m a , jer ili je bog stvorio svet, ili ga nije stvorio. Ako ga nije stvorio, onda svet ima svoj razlog u sebi i boga nema jer bog po­ staje bog samo zahvaljujući tome što u sebi nosi razlog svekolikog postojanja. — Ali, bog nije mogao stvoriti svet; jer, ili je tvorevina večna kao bog, ili ima početak. Ako je ovo poslednje slučaj, bog ga je morao stvoriti u odre­ đenom trenutku, znači — bog je, pošto je celu večnost mirovao, u jednom trenutku morao postati delatan, znači morao je pretrpeti neku promenu zahvaljujući kojoj se na njega može primenti pojam v r e m e n a , a i jedno i drugo je u suprotnosti sa božjim bićem. Bog, dakle, nije mogao stvoriti svet. Ali, pošto mi veoma jasno znamo da svet, ili bar da naše Ja postoji, i da taj svet, u skladu s onim što smo već rekli, svoj razlog mora imati u sebi ili u nečem drugom što nije bog, onda bog ne može posto­ jati. Quod erat demonstrandum. SOMET: Da, uistinu, to mi ponovo daje svetlosti, hval« vam, hvala.

85

MERSIJE: Stanite, Pejn! A šta ako je tvorevina večna? PEJN: Onda više nije tvorevina, onda je isto što i bog ili njegov atribut, kako kaže Spinoza; onda je bog u svemu, u vama, dragi moj, u filozofu Anaksagori i u .me­ ni. To možda i ne bi bilo tako rđavo, ali morate pri­ znati da od nebeskog veličanstva ne ostaje mnogo ako dragi bog kroz svakoga od nas može da dobije zubobolju, da se zarazli triperom, da bude živ sahranjen, idi bar da stekne veoma neprijatnu predstavu o svemu tome. MERSIJE: Ali, neki uzrok ipak mora da postoji. PEJN: Zar neko to poriče? K o vam, međutim, kaže da je uzrok ono što mi zamišljamo kao boga, odnosno kao savršenstvo? Smatrate li vi da je svet savršen? MERSIJE: Ne. PEJN: Kako' onda na osnovu nesavršene posledice zaključujete o savršenom uzroku? Volter je dobro pazio da se ne pokarabasi sa bogom, baš kao ni s kraljevima, zato je tako govorio*. K o nema ništa osim razuma, pa ni njime ne ume ili ne sme dosledno da se koristi, taj je najobičnija šeprt'lja. MERSIJE: Ja, nasuprot tome, pitam: može li savršen uzrok imati savršenu posledicu, to jest, može li nešto sa­ vršeno stvoriti nešto savršeno? N ije li to nemoguće, jer ono što je stvoreno ipak nikada ne može imati razlog u sebi, a to je, kao što kažete, uslov savršenstva? SOMET: Ćutite, ćuti te! PEJN: Um iri se, filozofe. Imate pravo; ali, ako bog hoće da stvara a može da stvori samo nešto nesavršeno, bolje mu je da se odmah mane ćorava posla. N ije li to samo veoma ljudska osobina, zamišljati boga isključivo kao delatnika? Zar zato što sami uvek moramo da se mr­ damo i drmamo kako bismo sebi mogli da kažemo: mi je­ smo! — zar zato tu istu bednu potrebu moramo pripisi­ vati i bogu? Moramo li, kada nam duh utone u misli o blaženstvu koje harmonično miruje u sebi, odmah da pret­ postavimo kako ono ne sneva ni o čem drugom do da protegne prste i počne od hleba da mesi male ljude? I to iz prevelike potrebe za ljubavlju, kako jedan drugom tajanstveno šapućemo na uvo. Zar zaista moramo sve to, samo zato da bismo od sebe načinili sinove božje? Ja više volim da imam nekog beznačajniljeg oca; bar neću moći da kažem kako mi je dao vaspitanje ispod svojih moguć­ nosti, u svtojcu ili na galijama.

86

Uklonite nesavršenstvo, tek tada ćete moći da dokažete božje postojanje. Spinoza je to pokušao. Moguće je poreći, zlo, ali ne i bol; samo razum može dokazati da bog postoji, osećanje se protiv toga buni. Upitaj se, Anaksagora: zašto patim? To je stena ateizma. I najmanji bolni drhtaj, makar samo u jednom atomu, stvoriće naprslinu duž čitave tvorevine. MERSIJE: A moral? PEJN: V i najpre dokazujete boga na osnovu morala a onda moral na osnovu boga! Sta v i hoćete s tim vašim moralom? Ja ne znam postoji li nešto što je po sebi zlo ili po sebi dobro, pa ipak ne vidim da zbog toga treba da menjam svoj način ponašanja. Ja se ponašam u skladu sa svojom prirodom; što njoj odgovara za mene je dobro, što je njoj oprečno za’ mene je zlo i to ne činim nego se od toga branim kad mi se ispreči na putu. Covek može da bude veran takozvanoj vrlini i da se opire takozvanom poroku a da zbog toga ipak ne mora da prezire svoje pro­ tivnike, jer prezir je zaista žalosno osećanje. ŠOMET: Istina, cela istina! ERO: O, filozofe Anaksagora, moglo bi se, međutim, reći i ovako: da bi bog bio sve, on bi morao da bude i svoja sopstvena suprotnost, što znači savršen i nesavršen, zao i dobar, blažen i napaćen; rezultat bi, naravno, bio ravan nuli, jedno bi potiralo drugo, ne bismo došli ni do čega. Raduj se, srećno si prošao, možeš i dalje mirno da obožavaš madam Momoro kao remek-đelo prirode, ona ti je bar ostavila ružin venac u preponama. ŠOMET: Najljubaznije vam zahvaljujem, gospodo. Odlazi. PEJN: Još nije uveren, na kraju će tražiti miropomazanje, okrenuti stopala prema Meki i zahtevati da ga obrežu, samo da ne promaši pravi put. Uvode Dantona, Lakroa, Kamija, Filipoa. ERO pritirčava Dantonu i grli ga: Dobro ti jutro! Trebalo bi da kažem: laka ti noć. Ne mogu da te pitam kako si spavao. Kako ćeš spavati? D ANTO N: O, dobro, čovek treba s osmehom da leže u postelju. MERSIJE Pejnu: Doga s krilima golubice! On je zli gendge Revolucije; usudio se da udari na svoju maJkuTali 0~na~7eT5niflača od njega.

87

PEJN: I njegov život i njegiova smrt su jedna velika nesreća. LA K R O A Dantonu: Nitsam mislio da će tako brzo doći. DANTON: Ja jesam, upozorili su me. LA K R O A : I ništa nisi rekao? DANTO N: Cemu? Udar u potiljak je najbolja smrt; ili bi ti više voleo da prethodno boluješ? A zatim — ni­ sam verovao da će se usuditi. Erou. Bolje je leći u zemlju nego izranjaviti noge trčeći, po n jo j; više volim da mi ona bude jastuk nego šamlica. ERO: Bar nećemo žuljevitim prstima milovati obraze lepe gospe smrti. K AM IJ Dantonu: Ne trudi se uzalud! Možeš da plazilš jezik do mile volje, ipak nećeš uspeti da njime oližeš samrtnički znoj sa čela. 0, Lusila! Kakav je to jad! Zaverenici se guraju oko novodošavših. DANTON Pejn u: Pokušao sam da za svoju zemlju učinim ono što ste v i učinili za dobro svoje. Imao sam manje sreće, šalju me pod sekiru; neka im bude, neću posrnuti. MERSIJE Dantonu: Daviš se u krvi dvadeset dvojice. JEDAN Z A T V O R E N IK Erou: Moć naroda i moć ra­ zuma su jedno. DRUGI K a m iju : Ej, general-prokuratore svih fenje­ ra, tvoja popravka uličnog osvetljenja nije Francuskoj donela mnogo svetlosti. DRUGI: Ostavite ga! Te usne izgovorile su reč m i1o s t. G rli Kamija, neki zatvorenici slede njegov primer. FILIPO : Mi smo sveštenici koji su otišli da se pomole zajedno sa samrtnicima; zaraza je prešla na nas, umiremo od iste bolesti. G LASO VI: Udarac koji će vas pogoditi sve nas ubija. K A M U : Gospodo, veoma žalim što naši napori nisu doneli ploda; leći ću pod sekiru zato što mi je kob neko­ licine nesrećnika naterala suze na oči.

88

III, 2 SOBA

Fukje-Tanvil, Erman. FUKJE: Sve je spremno? ERM AN: Boga mi, teško će to ići; bez Dantona bi bilo mnogo lakše. FUKJE: Njega treba prvog na tapet. ERM AN: Prepašće porotu, on je strašilo Revolucije. FUKJE: Porota mora da pokaže čvrstu volju. ERM AN: Znam ja pravi način, ali time bismo prekr­ šili zakonska formu. FUKJE: Cujmo! ERM AN: Ne vući kocku nego izabrati nekoliko tvrdih. FUKJE: Ta ti vredi. Tako ćemo dobiti jednodušno „seci” za sve. Ima ih devetnaest. Dobro je što su na go­ mili. Četiri krivotvorca, nekoliko bankara i stranci. P i­ kantno' jelo. To treba narodu. Dakle, pouzdani ljudi! Ko, na primer? ERM AN: Leroa. Gluv je i neće razabrati ni reč od onoga što optuženi budu iznosili. Danton može da promukne deruđi se, ništa mu neće pomoći. FUKJE: Vrlo dobro. Dalje! ERM AN: Vilat i Lumije. Jedan je večito u krčmi, drugi večito spava; i jedan i drugi otvorrće usta samo da izgovore: k r i v ! 2'irar se drži načela da onaj ko jednom dođe pred tribunal vi'še ne sme da mu umakne. Renoden .. . FUKJE: I on? Jednom je pomogao nekim popovima. E RM AN: Nemaj brige. Bio je kod mene pre neki dan. Kaže, osuđenima treba pre pogubljenja malo pustiti krv, da ih prođe volja za busanjem u grudi; ne može da pod­ nese što su tako pun.i prkosa. FUKJE: Vrlo dobro, vrlo dobro. Dakle, uzdam se u tebe. ERM AN: Nećeš se pojakati!

89

III, 3 KONSJER2ERIJA. h o d n i k .

Lakroa, Danton, Mersije i drugi zatvorenici hodajit gore-dole. LA K R O A jednom zatvoreniku: Šta je ovo, toliki nesrećnici i još u ovako jadnom stanju? ZATV O R E N IK : Zar vam tandrkanje talj'iga što voze na giljotinu nikada nije kazalo da je Pariz klaniea? MERSIJE: Jednakost zamahuje svojom kosom nad svim glavama, lava revolucije teče, giljotina republikanizuje! Da li tačno citiram, Lakroa? Na to se sa galerije razleže pljesak, a Rimljani trljaju ruke; ali, oni ne čuju da je svaka od tih reči ropac jedne žrtve. Pođite jedan­ put za svojim frazama do tačke u kojoj se materijalizuj u Osvrnite se oko sebe, sve ste to v i govorili; to je mimika koja prati vaše reči. T i jadnici, njihovi dželati i giljotina — to je krv i meso vaših tirada. Gradili ste svoje si­ steme kao Baja7.it. svoje kule, od ljudskih glava. DANTON: U pravu si — od svih sirovina danas je najtraženija ljudsko meso. To je prokletstvo našeg doba. I moje telo stiglo je na red. Evo, navršila se godina dana otkako sam stvorio Re­ volucionarni tribunal. Molim boga i ljude da mi oproste, hteo sam da sprečim nova septembarska ubiistva, nadao sam se da ću spasti nevine, ali ovo sporo ubijanje sa svim njegovim formalnostima još je užasnije a isto je toliko neizbežno. Gospodo, nadao sam se da ću vam svima pomoći da izađete odavde. MERSIJE: O, izaći ćemo, i joiš kako. D ANTO N: Sada sam s vama; nebo zna kako će se ovo završiti. III, 4 R E V O LU C IO N A R N I T R IB U N A L

ERMAN Dantonu: Vaše ime, građanine. DANTON: M oje ime izgovoriće Revolucija. Moj stan uskoro će biti u ništavilu a moje ime u Panteonu istorije. ERMAN: Dan tone, Konvent vas okrivljuje da ste ko­ vali zaveru, zajedno sa Miraboom, Dimurjeom, Orleanom,

90

sa žirondincima i strancima, kao i s pripadnicima frakcije Luja X V II. D ANTO N: Moj glas, koji sam toliko puta podizao u koifst narodne stvari, bez muke će odbaciti klevetu. Ne­ ka se pokažu bednici koj.i me optužuju i ja ću ih zasuti sramom. Neka dođu ovamo članovi odbora, odgovaraću samo pred njima. Potrebni su i kao tužioci i kao svedoci. Neka se pokažu. Uostalom, šta je meni do vas i vaše presude? Rekao sam vam već: moje utočište uskoro će biti ništavilo — život mi je postao teret, neka mi ga slobodno oduzmu, ja čeznem da ga stresem sa sebe. E R M A N : Dantone, smelost je svojstvena zločincu, ne­ vinome spokojstvo. D AN TO N: Privatna smelost bez sumnje zaslužuje po­ kudu, ali smelost koja se poklanja naciji, ona smelost koju .sam toliko puta pokazao, kojom sam toliko puta izborio slobodu, najveća je od svih vrlina. To je moja smelost i njome se ja ovde služim za dobro Republike a protiv mo­ jih beđnih tužilaca. Mogu li da budem miran kad vidim kako sam oklevetan na najniži način? Od revolucionara kao što sam ja ne može se očekivati hladna odbrana. Ljudi moga kova su od neprocenjive vreeknostl za svaku revo­ luciju, na njihovom čelu lebdi genije slobode. Znaci odo­ bravanja u publici. Optužuju me da sam s Mersijeom, sa Dimurjeom, s Orleanom kovao zaveru, puzao uz stopala beđnih despota; od mene se traži da odgovaram pred neumoljivom, neuumitnom pravdom. Bedni Sen Žiste, odgovaraćeš potomstvu za ovu kle­ vetu ! ERM AN: Pozivam vas da mirno odgovarate; setite se iVlaraa, on je sa strahopoštovanjem stao pred svoje sudije. D AN TO N: Položili ste ruku na čitav moj život, pa neka se on sad uspravi i suprotstavi vam se; svaki od mo­ jih postupaka smrviće vas svojom težinom. Ne, nisam na to ponosan. Sudbama vodi našu ruku, alii samo snažne prirode mogu da budu njeni organi. Ja sam na Marsovom polju objavio rat kraljevstvu; ja sam desetog avgusta udario na njega, ja sam ga dva­ deset prvog januara dotukao i bacio kraljevima kraljev­ sku glavu kao rukavicu. Ponovo se čuje pljesak. Danton uzima akte optužnice. Kad god pogledam ovaj sramni spis, osetim kako čitavo moje biće drhti. Ko su ti koji su onog znamenitog dana, desetog avgusta, morali terati Dan-

91

tona da se pokaže? Ko su ta privilegovana bića od kojih je on zajmio svoju energiju? Neka istupe moji tužioci! Sasvim sam priseban kad to zahtevam. Razotkriću bedne nitkove i sunovrati ti ih natrag u ništavilo iz kojeg nikada nije ni trebalo da ispužu. ERMAN zvoni: Zar ne čujete zvono? DANTON: Glas čoveka koji brani svoju čast i svoj život mora nadjačati tvoje zvono. Ja saim u Septembru nahranio mladli nakot revolucije raskomadanim telim a aristokrata. Moj glas je od aristo­ kratskog i bogataškog zlata iskovao narodu oružje. Taj glas bio je orkan koji je lakeje despotizma sahranio pod talasima bajoneta. Glasan pljesak. ERMAN: Dantone, glas vam je iscrpljen, suviše ste uzbuđeni. Zaključićete svoju odbranu idući put. Potreban vam je mir. Zasedanje je završeno. D A N T O N : Sada znate ko je Danton — još nekoliko časova i on će usnuti u naručju slave. III, 5 Dilon, Lajlot, tamničar. DILON: Momče, prestani da mi svetliš tom nosinom pravo u lice. Ha, ha, ha. LAFLO T: I prestani da zevaš, tvoj truli dah stvara mirisnu koronu oko tvog srpa. TA M N IČ A R : Ha, ha, ha! Šta mislite, možete li da čitate pri njegovoj svetlosti? Pokazuje cedulju koju drži u ruci. DILON: Daj ovamo! T A M N IČ A R : Gospodine, usled mlade mesečine kod mene je nastupila oseka. LAFLO T: T voje čakšire izgledaju kao da je plima. T AM N IČ AR : Ne, nije, one su samo upile ono malo vode. Dilonu. Moj srp je, gospodine, zašao kad se poja­ vilo vaše sunce; dajte malo kresiva a'ko hoćete da se po­ novo zažari, pa da možete čitati. DILON: Na, gubi se! Daje mu novac, tamničar odla­ zi, Dilon čita. Danton je uplašio tribunal, porotnici se ko­ lebaju, publika gunđa. Gužva je velika. Saka novaca, sna­ žna ruka — hm, hm! Hoda gore-dole i povremeno naliva sebi iz boce. Samo da mi je da stanem nogom na ulicu.

92

Ne dam da me teik tako preko Iju. Samo da stanem na ulicu! LAFLO T: I na taljige, to ti je ista stvar. D ILO N: Mislilš? Do njih iipak ostaje još nekoliko ko­ raka, dovoljno dugačkih da se izmere leševima đecemvira. — Došlo je vreme da čestiti ljudi podignu glave. LA F LO T za sebe: Utoliko bolje, lakše će ih pogoditi. Samo napred, stari; još nekoliko čaša i ja ću moći da propevam. D ILO N: Hulje, glupači, na kraju će giljotinirati i sa­ mi sebe. Hoda gore-dole. LA F LO T za sebe: Čovek bi. boga mi, mogao opet da zavoli život, kao dete koje sam sebi poklanja. Niisi često u prilici da teraš incest sa slučajem, pa da postaneš svoj sopstveni otac. Otac i dete u isti mah. Zgodan oblik edipovštine, nema Šta! D ILO N: Ne može se narod nahraniti leševima; tre­ balo bi da Dantonova i Kam.ijeva žena bace u narod asignate, to vredi više nego glave. L A F L O T za sebe: Jedino što ja sebi posle svega ne bih iskopao oči kao Edip; mogle bi da mi zatrebaju da oplačem dobrog generala. DILO N: Ruku na Dantona! Ko je onda uopšte sigu­ ran? Strah će ih ujediniti. L A F L O T za sebe: Ama, general je ionako izgubljen. Sta mari ako se popnem na leš da bih se ispentrao iz groba? D ILO N: Samo da stanem na ulicu! Naći ću dovoljno ljudi, stare vojnike, žirondince, bivše plemiće — provalićemo zatvore — moramo se sporazumeti sa zatvore­ nicima. L A F LO T za sebe: Tja, naravno, to pomalo miriše na nitkovluk. Pa šta? Što i to da ne probam? Dosad sam bio suviše jednostran. Savest će početi da me grize, i to je neka promena. Kao da je baš toliko neprijatno udisati sopstveni smrad! Dojadilo mi je da stojim u redu pred giljotinom; če­ kam i nikako da dočekam! U mislima sam je već sto puta isprobao. Izgubila je svaku pikanteriju, čak ni pomisao na nju nema više nikakav ukus. D ILO N: Dantonovoj ženi treba doturiti propusnicu. LA F L O T za sebe: A onda — ne bojim se ja smrti, ali se boj:im bola. Moglo bi opako da zaboli, ko mi jamči da neće? Kažu, doduše, da sve traje samo kratak tren; ali bol ima precizniju računicu, on i jednu terci ju razloži

93

na sastavne đelove. Ne! Bol je jedini greh, patnja.jedini porok ; ostaću veran vrlini. DILON: Slušaj, Laflot, kuda je otišao onaj momak? Imam novaca, moramo to da izvedemo. Vreme je da se gvožđe kuje, .moj plan je gotov. LAFLO T: Odmah, odmah! Poznajem ključara, govo­ ri ću s njim. Osloni se na mene, generale, izaći ćemo iz ove rupe, za sebe, izlazeći, ali tek da bismo kročili u dru­ gu, ja u onu najprostramiij'U, koju zovemo svet, on u onu najtešnju, za koju kažemo — grob.

III, 6 ODBOR JAVNO G S PA S A

Sen Zist, Barer, Kolo d’Erboa, Bijo-Varen. BARER: Sta piše Fukje? SEN ŽIST: Drugo saslušanje je prošlo. Zatvorenici zahtevaju da se pred sudom pojave članovi Konventa i Odbora javnog spasa; pozivaju narod da se pobuni zbog odbijanja svedoka. Čujem da je uzbuđenje neopisivo. Danton parodira Jupitera i trese kovrdžama. KOLO: Utoliko lakše će ga Samson ščepati za njih. BARER: Ne smemo da se pokazujemo, .prodavačice ribe i sakupljači starih krpa mogli bi da pomisle kako smo manje impozantni. BIJO: Narod po nekom instinktu pušta da ga gaze, pa makar samo pogledom. Njemu se dopadaju takva be­ stidna lica. Takva čela gora su od plemićkih grbova, u njih je utisnut prefinjeni aristokratski prezir prema lju­ dima. Svako kome su dojadili ti oholi pogledi s visine trebalo bi da nam pomogne da raspalimo po njima. BARER: Danton je kao rožnati Zigfrid, postao je ne­ ranjiv zahvaljujući krvi septembarskih žrtava. Šta kaže Robespjer? SEN ZIST: Gradi se kao da ima nešto da kaže. Porotnici moraju da izjave da su se dovoljno upo­ znali sa slučajem i da prekinu raspravu. BARER: Nemoguće, to neće ići. SEN ŽIST: Oni moraju nestati, po svaku cenu, ma­ kar ih mii zadavili vlastitim rakama. Smelo! Nlije nas Danton uzalud učio toj reči. Revolucija se neće spotaći o njihove leševe; ali, ostane li Danton u životu, on će

94

je zgrabiti za haljine, a nešto u njegovoj pojavi govori da bi bio kadar da siluje slobodu. Sen Žista pozivaju na­ polje. Ulazi ključar. K LJU Č AR : U Svetoj Pelagiji zatvorenici leže na samrti, traže lekara. BIJO: Nije potrebno, bez njega će dželat imati, ma­ nje posla. K LJU Č AR: Ima i trudnih žena. BIJO: Utoliko bolje. Njihovoj deci neće biti potre­ ban sanduk. BARER: Svaki sušicavi aristokrata uštedi revolucio­ narnom tribunalu jednu sedmicu. Svaki lek bio bi kontrarevolucionaran. KO LO uzima jednu harliju: Neka molba, s ženskim potpisom. BARER: To je sigurno jedna od onih koje bi volele da mogu da biraju između dasaka giljotine i krevetskih dasaka nekog jakobinca. Te gospe umiru pošto .izgube svoju čast, kao Lukrecija, jedino možda ne tako rano kao Rimljanka, nego na porođaju, od raka, ili pak od stara­ čke slabosti. Ne bi moralo da bude neprijatno izgoniti ne­ kog Tarkvdnija iz koje vrle devičanske republike. KO LO : Ova je prestarela. Madam traži da je ubije­ mo. Kako se samo lepo izražava: tamnički zidovi pritiskaju je kao poklopac mrtvačkog kovčega. Sedi tek čet­ vrtu nedelju. Odgovor je prost. Piše i čita. „Građanko, nisi dovoljno dugo želela smrt.” Ključar odlazi. BARER: Dobro rečeno! Ali, nije dobro, Kolo, da gi­ ljotina počne da se kikoće, ljude će proći svaki strah. Treba se čuvati tih prisnih odnosa. Sen Žist se vraća. SEN ŽIST: Upravo sam primio jednu dostavu. U zatvorima se kuju zavere, sve je otkrio neki mladić po imenu Laflot. Seđeo je s Dilonom u istoj ćeliji. Dilon se izbrbljao u piću. BARER: Preseći će mu grkljan njegov polić rakije. Neće biti prvi put. SEN ŽIST: Piše da Dantonova i Kamijeva žena ba­ caju novac u narod, dok se Dilon sprema da krene u oslobađanje zatvorenika i r.amerava da rasturi Konvent.

95

BARER: Bajka! SEN ZlST: Ali, mi ćemo ih tom bajkom uljuljkati u san. U rukama imam dostavu, dodajmo tome drskost op­ tuženih, gunđanje naroda, zaprepašćenje porote — i izveštaj je gotov. BARER: Da, pođi, Sen Žiste, i iispredi svoje rečeni­ ce u kojima svaka zapeta znači jedan pad sekire a svaka tačka jednu odsečenu glavu. SEN ZlST: Konvent mora izdati dekret da tribunal nastavi proces bez prekidanja i iz rasprave isključi sva­ koga ko sudu ne ukaže dovoljno poštovanja ili napravi neki ispad i time izazove nered. BARER: Imaš nepogrešiv revolucionarni instinkt. To zvuči sasvim umereno a ipak će postići cilj. Neće moći da ćute. Danton će morati da vrisne. SEN ZlST: Računam na vašu podršku. U Konventu ima ljudi koji su bolesni od iste bolesti kao Danton i bo­ je se da ih ne pođvrgnemo istoj terapiji. U poslednje vreme su se ohrabrili, povikaće da su povređene forme . .. BARER prekida ga: A ja ću im reći: u Rimu je kon­ zul koji je otkrio Katalininu zaveru i zločince na mestu kaznio smrću optužen za povredu forme. Ko su oni koji su ga optužili? KOLO patetično: Idi, Sen Ziste! Lava Revolucije te­ če. Sloboda će svojim zagrljajem ugušiti slabiće koji su htel' da oplode njeno moćno krilo, njegovo veličanstvo narod ukazaće im se kao Jupiter Semeli, praćen gromom i munjom, i pretvoriće ih u pepeo. Idi, Sen Ziste, pomo­ ći ćemo ti da koplje groma hitneš na glave strašljivaca. Sen Zist odlazi. BARER: Jesi li čuo reč t e r a p i j a ? Na kraju će giljotinu pretvoriti u specijalni lek protiv sifilisa. Ne bo­ re se oni protiv umerenjaka, bore se protiv poroka. BIJO: Putevi nam se još uvek ne razdvajaju. BARER: Robespjer hoće da od revolucije načini učionicu morala, u kojoj će giljotina služiti kao katedra. BARER: Ili klupica za molitvu. KOLO: Samo što on na nju neće kleknuti nego po­ ložiti glavu. BARER: I to će doći samo od sebe. Svet bi bio po­ stavljen naglavce kad bi takozvane poštenjačine zaista mogle da vešaju takozvane nitkove. KOLO Bareru: Kad ćeš ponovo navratiti u Kliši? BARER: Kad doktor više ne bude navraćao k meni.

96

KO LO : Nad tim mestom, izgleda, lebdi vatrena ko­ meta čiji zraci sažižu tvoju kičmu? BIJO: A kada je potpuno sprže, ljupki prsti draže­ sne Demali izvući će je iz futrole i obesiti niz njegova leđa, kao repić. BARER podiže ramena: Pst! Pravozastupnik vrline ne sme o tome ništa da zna. BIJO: Imoptentni Muhamed! Bijo i Kolo odlaze. BARER sam: Čudovišta! „Nisi dovoljno dugo želela smrt!” Te reči morale bi da sprže jezik onoga ko ih je izgovorio. A ja? Kada su septembarski krvnici provalili u zat­ vore, jedan zatvorenik zgrabio je nož, progurao se među ubice i zario ga u grudi nekog sveštenika. Spašen! Ko može da ga osudi?! Da se umešam među ubice ili da sednem u Odbor javnog spasa, da posegnem za sečivom gi­ ljotine ili, za svojim džepnim nožićem? Ista je to stvar, samo nešto malo zapletenija, a u osnovi nema razlike. A kad je već ubio jednoga, sme li i dvojicu, trojicu i viiše? Gde je kraj? To ti je kao sa zrnevljem ječma. K o ­ liko čini gomilu? Dva, tri, četiri, koliko? Hodi, savesti moja, hodi, petliou moj, pi-pi-pi, eto ti hrane! A l i — zar sam ja bio zatvoren? Bio sam pod sum­ njom, to izlazi na isto; smrt mi je bila sigurna. Odlazi. III,

7

KONSJERŽERIJA

Lakroa, Danton, Kamij, Filipo. L A K R O A : Dobro si vikao, Dantone. Da si malo ra­ nije hteo tako da se pomučiš za svoj život, sada bi mno­ go štošta izgledalo' drukčije. Vidiš kako se sve može kad ti nametljiva gospa smrt priđe tako bestidno blizu da osetiš kako joj bazdi iz usta. K A M IJ : Bar kad bi silovala i krvavom borbom oti­ mala svoj plem iz vrelih udova! A li ovako-, sa svim for­ malnostima, kao na svadbi s nekom staricom — sklapa se bračni ugovor, prozivaju svedoci, izgovara amin, a on­ da se pokrivač podigne i ona polako uvuče u postelju svoje ledene udove! 7 Goorg Bihner

97

DANTO N: Kad bH to bila borba u kojoj se udara i grize! A li meni se čini da sam pao' pod vođenični točak pa mi hladna fizička sila sistematski otkida udove. Jezi­ va, mehanička smrt! K A M U : I onda ležiš sam, hladan, ukočen, u vlažnom .isparenju truleži: a smrt polako isteruje život iz tvojih vlakana; možda trulimo pri punoj svesti! FILIPO : Umirite se, prijatelji. Mi smo kao mrazovac koji nosi seme tek pošto zima prođe. Između nas i cveća koje se presađuje razlika je samo u tome što mi, kad nas presade, malo zaudaramo. Zar je to toliko strašno? DANTO N: Perspektiva koja krepi dušu! S jednog đubništa na drugo! Teorija o božamsikion klasama, je li.? Iz prime u sekundu, iz sekunde u terciju, i tako redom? Ja sam sit školskih klupa, dobio sam plikove od sedenja, kao majmun. FILIPO : A šta bi ti? D ANTO N: Mir. FILIPO : M ir je u bogu. D A N T O N : U ništavilu. Uroni u nešto još mirnije od ništavila i ako je najviši mir u bogu, nije li ništavilo taj bog? Ali, ja sam ateist. Prokleta rečenica: nešto ne može postati ništa! A ja sam nešto, to je nevolja! Tvorevina se toliko razuzurila, nigde nema nijednog praznog mesta, svuda samo vrvi'. Ništa je ubilo samo sebe, tvorevina je njegova rana, mi smo kapi njegove krvi, a svet je grob u kojem ono truli. Zvuči šašavo, ali u tome ipak ima istine. K AM IJ: Svet je večni Jevrejin, ništavilo je smrt, ali smrt nije moguća. O, strašno je ne moći umreti! Ne moći umreti, kao što kaže pesma. D A N T O N : Svi smo mi živi zakopani i kao kraljevi sahranjeni u trostrukim, četvorostrukim kovčezima — pod nebom, u naišim kućama, u našim kaputima i košu­ ljama. Pedeset godina grebemo po poklopcu kovčega. Da, spasen bi bio onaj ko bi mogao da poveruje u nestanak. Smrt ne daje nadu, ona je samo jednostavniji oblik truljenja, dok je život zamršeniji, organizovaniji, u tome je sva razlika! Ali, ja sam na ovo truljenje navikao*; vrag zna kako ću se snaći u nekom drugom. O, Julija! Kad bih išao s a m ! Kad bi me pustila sa­ mog! I kada bih se sav raspao, sav razložio u šaku izmož-

98

dene prašine — svaki moj atom mogao bi da nađe mir samo kod nje. Ne, ne mogu da umrem, ne mogu. Moramo da zavrištimo; moraće da mi cede život iz udova, kap po kap.

III,

8

SOBA

Fukje, Amar, Vulan. FUKJE: Više ne znam šta da odgovorim, oni zahtevaju komisiju. A M A R : Uspeli smo da stanemo nitkovima na rep: evo ti onoga što si tražio. Pruža Fulcjeu jednu hartiju. V U L A N : To će vas zadovoljiti. FUKJE: Zaista, to nam je trebalo. A M A R : A sad se potrudi da se ta stvar i nama i nji­ ma skine s vrata. III, 9 R E V O LU C IO N A R N I T R IB U N A L

D A N T O N : Republika je u opasnosti a on nema in­ strukcije! Mi apelujemo na narod, moj glas još uvele je dovoljno jak da decemvirima održi posmrtni govor. Po­ navljam, zahtevamo komisiju, imamo da otkrijemo važne činjenice. Povući ću se u tvrđavu razuma, raspali ću to­ pom istine i smrviti svo|je neprijatelje. Znaci odobrava­ nja. Ulaze Fukje, Amar i Vulan. FUKJE: U ime Republike — mir, poštovanje zakonu. Konvent je zaključio: S obzirom na to da su u zatvorima otkriveni nagoveštaji pobune, s obzirom na to da Dantonova i K am ijeva žena bacaju novac u narod, dok se general Dilon spre­ ma da krene i stavi se na čelo pobunjenika kako bi oslo­ bodio optužene, s obzirom — najzad — i na to da su se sami optuženi potrudili da svojim istupanjima unesu ne­ red i pokušali da uvrede sud, sud je dobio ovlašćenje da istragu nastavi bez prekidanja i da iz rasprave isključi

99

svakog optuženog koji izgubi iz vida poštovanje koje du­ guje zakonu. DANTO N: Pitam prisutne jesmo li se mi rugali tribunalu, narodu ili Nacionalnom konventu? G LASO VI: N e! Ne! K AM IJ: Bednici, hoće da ubiju moju Lusilu! DANTON: Jednoga dana znaće se šta je istina. V i­ dim kako se nad Francuskom nadvija velika nesreća. Njeno ime je diktatura. Strgla je veo, visoko podigla če­ lo, korača preko naših leševa. Pokazujući na Amara i Vulana. Pogledajte strašljive ubice, pogledajte gavranove Odbora javnog spasa! Optužujem za veleizdaju Ro'bespjera, Sen Zista i nji­ hove dželate. Oni hoće da uguše Revoluciju u krvi. Tragovii taljiga što voze na giljotinu obeležavaju drum kojim stranci tre­ ba da prodru u srce otadžbine. Dokle da grobovi obeležavaju svaku stopu slobode? Vi hoćete hleb, a oni vam bacaju glave! Vama se usta suše od žeđi, a oni vam daju da ližete krv sa stepe­ nica giljotine! Snažno uzbuđenje među prisutnima, povici odobravanja. MNOŠTVO G LASO VA: Ziveo Danton! Dole decem­ viri! Zatvorenike silom izvode.

III, 10 T R G PRED P A L A T O M PRAV D E

Narod. GLASO VI: Ziveo Danton! Dole decemviri! PR V I G R A Đ A N IN : Da, istina je, glave umesto hleba a krv umesto vina! NEKO LIKO ZENA: Giljotina je rđava vodenica, a SamsO'n rđav pekarski sluga. Hoćemo hleba, hleba! DRUGI G R A Đ A N IN : Danton je pojeo vaš hleb. N je­ gova glava ponovo će vam ga dati, imao je on pravo. P R V I G R A Đ A N IN : Danton je bio sa nama desetog avgusta, Danton je bio sa nama u Septembru. Gde su tada bili oaii koja ga sad optužuju?

100

DRUGI G R A Đ A N IN : I Lafajet je bio s vama u Versaju, a ipak je bio izdajnik. P R V I G R A Đ A N IN : Ko kaže da je Danton izdajnik? DRUGI G R AĐ AN IN : Roibespjer. ' P R V I G R A Đ A N IN : Pa, Robespjer je izdajnik! DRUGI G R A Đ A N IN : K o to kaže? P R V I G R AĐ AN IN : Danton. DRUGI G R A Đ A N IN : Danton ima lepe haljine, Dan­ ton ima lepu kuću, Danton ima lepu ženu. Kupa se u burguncu, jede divljač iz srebrnih tanji'ra i spava s vašim ženama i kćerima kad je pijan. Danton je bio siromašan kao i vi. Otkud mu odjednom sve to? To mu je veto ku­ pio, ne bi li mu spaisao krunu. Vojvoda Orleanski mu je to kupio, ne bi li mu ukrao krunu. Stranac mu je to dao ne bi li mu izdao sve vas. A šta ima Robespjer? Vrli Robespjer! Svi ga znate. SVI: Živeo Robespjer! Dole Danton! Dole izdajnik!

101

Če t v r t i Ci n iv

, i

SOBA

Julija, dečak. JULIJA: Gotovo je. Drhtali su pred njim. Ubijaju ga iz straha. Idi! Videla sam ga poslednji put, reci mu da ovako ne mogu da ga vidim. Daje mu kovrdžu. Evo, nosi mu ovo i kaži da neće otići sam — on će me razumeti. A onda brzo natrag, hoću iz tvojih očiju da čitam njego­ ve poglede. IV,

2

U L IC A

Dima, jedan građanin. G R AĐ AN IN : Kako mogu posle ovakvog saslušanja da osude tolike nevine na smrt? DIM A: To je zaista neobično, ali revolucionari ima­ ju instinkt koji drugim ljudima nedostaje i taj instinkt nikada ih ne vara. G R A Đ A N IN : To je instinkt gladnog tigra. — I ti imaš ženu. DIM A: Još malo, pa ću moći da kažem da sam je imao. G R AĐ AN IN : Tako! Znači, istina je! DIMA: Revolucionarni tribunal proglasiće naš raz­ vod, giljotina će nas rastaviti od stola i postelje.

102

G R A Đ A N IN : Ti si čudovište! D IM A : Tupoglavče! Diviš se Brutu? G R A Đ A N IN : Svom dušom. D IM A: Mora li čovek da bude rimski konzul, glave skrivene u togu, da bi mogao otadžbini da žrtvuje ono što mu je najdraže? Obrisaću oči rukavom svog crvenog fraka; u tome je sva razlika. G R A Đ A N IN : Užasno. D IM A: Ostavi, ti me uopšte ne shvataš. Odlaze.

IV,

3

KONSJER2ERIJA

Lakroa i Ero (na jednom krevetu), Danton i K am ij (na drugom) L A K R O A : Kosa raste li, raste, nokti takođe; prosto da se čovek zastidi. ERO: Pripazite malo, zaboga! Kad god kinete, zaspe­ te mi lice peskom. L A K R O A : A v i probajte da me malo manje gazite, dragi moj, imam kurje oči. ERO: Imate vi i vaške. L A K R O A : Ah, kad bih sam« mogao da umaknem crvima. ERO: A sad, prijatan san. Moramo se potruditi da nekako izađemo na kraj jedan s drugim, ovde je vrlo tesno. Nemojte da me grebete noktima u snu. Tako! I ne cimajte toliko ovaj mrtvački pokrov, hladno je ovde dole. D A N T O N : Da, Kamij, sutra ćemo biti iznošene cipe­ le koje bacaju u krilo prosjakinji zemlji. K A M IJ : Goveđa koža od koje su, kako kaže Platon, anđeli pravili sebi nazuvke, da u njima tapkaju po zem­ lji. Ali, biće života i posle nas. Draga Lusila! D AN TO N: Umiri se, mladiću. K A M IJ : Zar mogu da se umirim? Šta misliš, Dantone? Zar mogu? Ne mogu da podignu ruku na nju! Svetlost lepote koja se lije iz njenog slatkog tela neuga­ siva je. Zemlja se neće usuditi da je zaspe, na čin i će luk nad njom, grobna vlaga blistaće na njenim trepavicama

103

kao rosa, kristali će nicati oko njenih udova kao cveće, a sveži izvori će joj svojim žuborom prizivati san na oči. D ANTO N: Spavaj, mladiću, spavaj. K A M U : Slušaj, Dantone, neka oistane među nama — tako je bedno morati umreti. I beskorisno. Ukrašću životu i poslednji pogled iz njegovih lepih očiju, držaču oči otvorene. D A N T O N : I ostaće ti otvorene, Samson ih nikome ne sklapa. San je milosrdniji. Spavaj, mladiću moj, spa­ vaj. K A M U : Lusila, tvoji poljupci sanjare na mojim us­ nama. Svaki poljubac pretvara se u san, moje oči se sklapaju i čvrsto ga zatomljuju. DANTO N: Zar taj sat ne može da stane? Svakim udarom sabija zidove sve tešnje oko mene, dok se ne suze koliko za mrtvački kovčeg. Kao dete čitao sam priču o tome, kosa mi se dizala na glavi. Da, kao dete! Zaista je vredelo truda hraniti me da porastem veliki, čuvati me da ne nazebem. Tek da bude vilše posla za grobara! Čini mi se da već zaudaram. Telo moje drago, zapušiću nos i zamisliti da si ti neka žena koja se u besnom ritmu igre znoji i širi oko sebe taj ne­ prijatni miris, i govoriću ti mile reči. Toliko smo već pu­ ta ubjali vreme jedno s drugim. Sutra ćeš biti slomljena violina, odsvirana je melo­ dija. Sutra ćeš biti prazna boca, ispijeno je vino. Ali, ja ne osećam pijanstvo i trezan idem u postelju. Srećni su ljudi koji još mogu da se napiju. Sutra ćeš biti par iznošenih čakšira; baciće te u garderobu i moljci će te gri­ sti, pa zaudaraj koliko ti drago. Ah, ništa to ne pomaže. Bedno je, zaista, morati um­ reti. Smrt, kao majmun, imitira rođenje, na umoru smo bespomoćni i goli kao novorođenčad. Pa dobijamo mrt­ vački pokrov umesto pelena. Kakva korist od toga. I u grobu se plače, kao i u kolevci. Kamij! Spava. Naginje se nad njim. Među njegovim trepavicama igra san. Neću da mu brišem zlatnu rosu snova s očiju. Ustaje i prilazi prozoru. Neću otići sam, hvala tii, Julija. Ali, voleo bih da sam mogao drukčije da umrem, bez muke, kao što zvezda pada, kao što iščezava ton kojim usne daju poljubac smrti, kao što zrak svetlosti sahranjuje sebe u talasima vedrine. Zvezde su kao blistave suze rasute kroz noć. Mora da je veliki jad u oku iz kojeg kaplju.

104

K A M IJ : O! Uspravlja se i pruža ruke prema tava­ nici. D AN TO N : Sta ti je, Kamij? K A M U : O, o! D AN TO N drmusa ga: Sta hoćeš? Da svučeš tavanicu ovamo dole? K A M U : Ah, ti si to, ti, o, drži me, reci mi nešto! D AN TO N: Svi udovi ti drhte, čelo ti je oznojeno. K A M U : To si ti, ovo sam ja — tako! Ovo je moja ruka! Da, sada se sećam. O, Dantone, bilo je strašno. D AN TO N: Ah šta? K A M U : Ležao sam tako između sna i jave. Onda je krov iščezao i mesec se spustit) unutra, sasvim blizu, sa­ svim tu, moja ruka ga je uhvatila. Nebeski svod sa svo­ jim svetlostima spustio se ovamo, udarao sam o njega, dodirivao zvezđe, povodio sam se kao utopljenik pod po­ krivačem od leda. Bilo je strašno, Dantone! D AN TO N: Svetiljka baca snop svetlosti na tavani­ cu, to si video. K A M U : Ah, neka je i tako. Nije mnogo potrebno da čovek izgubi ono malo razuma. Ludilo me je ščepalo za kosu. Ustaje. Neću više da spavam, ne želim da poludim. Uzima knjigu. D AN TO N: Sta si to uzeo? K A M U : „Noćne misli” . D AN TO N : Hoćeš pre vremena da umreš? Ja ću se zabaviti „Devioom” . N e želim da se iz života iskradam kao iz ispovedaonice, hoću da iz njega izađem kao iz kre­ veta neke milosrdne sestre. Život je bludnica, tei'a razvrat s celim svetom. IV, 4 TRG PRED KONSJERZERIJOM

Ključar, dva kočijaša s taljigama, žene. K LJU Č AR : K o vas zove ovamo? P R V I KOCIJAS: Ne zovem se ja „ovamo” , niti znam da postoji takvo ime. K LJU Č AR : Budalo, ko ti je dao nalog? P R V I KOCIJAS: Boga mi, n'isu mi dali nikakav na­ log, nego samo deset sua po glavi. DRUGI KOCIJAS: Hoće da mi uzme hleb, nikogo­ vić.

105

PR V I KO ClJAŠ: Sta ti zoveš svojim hlebom? Poka­ zujući na prozore tamnice. Ono je hrana za crve. DRUGI KO ClJAS: I moja deca su crvi, i ona traže svoj deo. O. našem gazdi loše ide, a ipak smo mi najbo­ lji kočijaši. PR V I KO ClJAS: To jest, kako? DRUGI KO ClJAS: Kaži, ko je najbolji kočijaš? P R V I KO ClJAS: Onaj koji vozu najdalje i najbrže. DRUGI: A, ko, magarče, vozi dalje od onoga koji vo­ zi sa ovoga sveta i ko vozi brže od onoga koji je kadar da to učini za svega četvrt časa? Jer odavde do Trga re­ volucije ima tačno četvrt časa. KLJUČAR: Hajde brže, nikogovići! Bliže kapiji! Mesta, devojke, mesta! PR V I KOČIJAS: Dajte pristupa tom svetom mestu, devojke! Kad je devojka u pitanju, ne vozi se okolo nao­ kolo, nego pravo u sred srede! DRUGI KO ClJAŠ: Ta ti valja! Unutra se može i s konjima i kolima, put se uvek nađe; ali, napolje ni po­ misliti pre nego što prođeš kroz karantin. Voze napred. DRUGI KOČIJAS ženama: Sta ste zinule? JEDNA ZEN A: Čekamo stare mušterije. DRUGI KO ClJAS: A, je li! Valjda su moje taljige burdelj, šta li! Ama, to su pristojne taljige, vozile su na posleđnju večeru i kralja i svu otmenu parišku gospodu. LU SILA dolazi i seda na kamen ispod tamničkih pro­ zora: Kamij! Kamiij! Kamij se pojavljuje na prozoru. Slu­ šaj, Kamij, zasmejavaš me tim predugim kaputom od ka­ mena i gvozdenom maskom na licu. Zar ne možeš da se sagneš? Gde su ti ruke? Namamiću te, ptico lepa. Peva. Na nebu blistaju đve zvezđice, Od meseca su sjajnije, Jedna na draganovom prozoru, Druga nad kućnim vratim a . ..

Hodi, hodi, prijatelju! Popni se tiho uz stepenice, svi spavaju. Mesec mi je pomogao da istrpim ovo dugo čeka­ nje. Ali, u toj nemogućoj odeći nećeš moći da uđeš kroz kapiju. Ne sviđa mi se ta šala, dosta je bilo, prestani. Pa ti se uopšte ne pomeraš, zašto nećeš ništa da kažeš? Pla­ šiš me. Slušaj! Ljudi kažu da te čeka smrt i prave tako oz­ biljna lica. Smrt! Kako da :im se ne smejem? Smrt! Kak­

106

va je to reč? Kaži mi, Kamij. Smrt! Moram da razmi­ slim. Eno je, eno! Potrčaću za njom. Dođi, slatki prijate­ lju, pomozi mi da je uhvatimo, dođi, dođi! Otrči. K AM IJ viče: Lusila! Lusila! IV

5

KONSJERŽERIJA

Danton na prozoru koji gleda u susednu sobu. Kamij, Filipo, Lakroa, Ero. D A N T O N : Miran si, Fabr. G LAS iznutra: Samrtnički. D AN TO N : Znaš li šta ćemo sada da činimo? G LAS : Šta? D AN TO N: Ono što si ti činio čitavog života — des vers. K A M IJ za sebe: Iz njenih očiju virilo je ludilo. I do sada su ljudi ludeli, tako to biva u svetu. Šta mi tu mo­ žemo. Peremo ruke. I bolje je tako. D ANTO N: Ostavljam za sobom jeziv haos. U uprav­ ljanje se niko ne razume. Nešto bi još možda i moglo da se spase ako bih Robespjeru zaveštao svoje kurve, a Ku~ tonu kolena. L A K R O A : M i smo, kaže on, slobodu pretvorili u kurvu! D AN TO N: Pa i da je tako! Sloboda i kurve su najkosmopolitskije stvari pod suncem. I tako će se sada slo­ boda, uz svu dužnu pristojnost, prostatuisati u bračnoj potelji s advokatom iz Arasa. Ali, ja mislim da će ona nje­ mu biti Klitemnestra, ne ostavljam mu ni šest meseci, povući ću ga za sobom. KAMI.J za sebe: Neka joj bog pomogne da nađe ne­ ku lepu opsesiju. Obične opsesije koje zovemo porodom zdravog razuma nepodnošljivo su dosadne. Najsrećnijii čovek bio je onaj koji je uobrazio da je Bog Otac, Sin i sveti Duh. L A K R O A : Dok budemo prolazili, magarci će vikati ,,Da živi Republika!” D AN TO N: Pa šta? Neka talasi revolucije nose naše leševe kud im drago; čak i kada se sasuše, naše kosti još uvek će moći svakom kralju da razbiju lobanju. ERO: Da, ako se i za naše vilične kosti nađe neki Simson.

107

D A N T O N : Svi su oni Kainova braća. LA K R O A : Nema boljeg dokaza da je Robespjer Neron od činjenice da prema Kamiju nikada nije bio lju­ bazniji nego dva dana pred njegovo hapšenje. Je Li tako, Kamij ? K A M IJ : A šta je mene briga za sve to? Za sebe. Kakvo je ljupko dete njeno ludilo! Zašto moram da idem? Smejali bismo se zajedno s njim, lju­ bili ga, ljuljali. DANTO N: Kad istorija jednoga dana otvori svoje grobnice, vonj naših leševa još uvek će biti toliko ja^da može da udavi despotizam. ERO: Dovoljno smo zaudarali i za života. To su fraze za potomstvo, zar ne, Dantone; nemamo mi od njih nikakve koristi. K A M U : Na licu mu je izraz kao da je rešio da se skameni i pretvori u starinu koju će potomstvo jednog dana iskopati. T o zaista vredi truda, skupljati ustašca i mazati ih crveno i negovati akcenat; trebalo bi jednom da skinemo maske; svuda bismo, kao u sobi s ogledali­ ma, videli samo tu jednu prastaru, večitu, neuništivu ov­ ci ju glavu; samo nju, ništa više i ništa manje. Nevelike su to razlike — svi smo mi i lupeži i anđeli, i glupači i genli'jii, i sve to u isti ma'h. U telu ima dovp'ljino mesta za sve četiri stvari, nisu one tako kabaste kao štio ljudi za­ mišljaju. Spavati, hranu variti, decu praviti s v i to ra­ de; ostalo su samo varijacije na istu temu, u različitim tonovima. I čemu onda propinjati se na prste i aaiti se, čemu cifrati se pred drugima! Svi smo se mi prejeli za istom trpezom, pa sad imamo grčeve; i zašto onda zakla­ njate lica salvetama? Vrištite, cmizdrite koliko vam dra­ go! Jedino nemojte praviti te tako čestite i duhovite i herojske i genijalne grimase, ta mi se poznajemo, ušte­ dite sebi truda! ERO: Da, Kamij, da sednemo jedan kraj drugog i zavrištimo: nema ničeg glupljeg nego stisnuti usta kad te nešto boli. Grci i bogovi su vrištali, Rimljani i stoici pravili he­ rojska lica. DANTO N: I jedni i drugi bili su epikurejci. I pri­ uštili su sebi jedno sasvim prijatno osećanje samozado­ voljstva. Nije to tako loše, nabrati svoju togu i osvrnuti se da vidiš koliko ti je dugačka senka. Zbog čega da se kavžimo? Zbog toga da li da na stidno mesto stavimo

108

lovorov list, venčić od ruža, ili list vinove loze, ili pak da tu ružnu stvar nosimo nepokrivenu i pustimo da nam je ližu psi? F ILIP O : Prijatelji moji, ne mora čovek da stoji mno­ go iznad zemlje pa da mu s vidika iščezne sve ovo sme­ teno klimanje i svetlucanje i da mu oči ispuni samo ne­ koliko velikih, božanskih linija. Postoji jedno uho za koje su vriska i cika koje nas zaglu'šuju tek talasi harmonije. D AN TO N: Ali, mi smo ubogi muzikanti a naša tela siluže kao instrumenti. Da li ti ružni tonovi koji se iz njih s mukom izvlače postoje samo zato da bi, penjući se sve više i više, i najzad tiho iščezavajući, kao požudni dah zamrli u nebeskim ušima? ERO: Jesmo li mi prasad koju šiibaju tankim pruto­ vima kaiko bi im na kneževskim večerinkama meso bilo ukusnije? D AN TO N: Jesmo li deca koja se peku u užarenim Molohovim rukama dok ih svetlosni zraci golicaju a bo­ govi uživaju u njihovom smehu? K A M IJ : Da li je zlatooki eter činija sa zlatnim ša­ ranima, koja stoji na trpezi blaženih bogova a blaženi bo­ govi se večno srneju i ribe večno umiru i bogovi se večno vesele igri boja što nastaje u borbi na život i smrt? D AN TO N : Svet je haos. Ništavilo je božanstvo koje tek treba da se porodi. Ulazi ključar. K LJU Č AR: Gospodo, vreme je da pođete, kola su pred vratima. F ILIP O : Laku noć, prijatelji moji. Položimo mirno preko sebe veliki pokrivač pod kojlim staju sva srca i sklapaju se sve oči. Grle se. ERO uzima Kam ijevu ruku: Raduj se, Kami] imaćemo lepu noć. Oblaci vise na mirnom večernjem nebu kao likovi bogova što blede i gasnu na Olimpu koji polako prestaje da se žari. IV, 6 SOBA

JU LIJA: Narod je jurio ulicama, a sad je sve m ir­ no. Neću da me čeka ni tren. Izvlači fijolu. Dođi, najmi­ lija sveštenice Čiji nas blagoslov vodi u postelju.

109

Prilazi prozoru. Tako je prijatno oprostiti se; treba još samo da zatvorim vrata za sobom. Ispija. Čovek bi poželeo da ovako stoji večito. Sunce je za­ šlo, obrisi zemlje bili su tako oištri pod njegovom svetlošću, ali sada je njeno lice tiho i ozbiljno kao lice umi­ rućeg. Kako lepo večernja svetlost igra po njenom čelu i obrazima. Sve je bleđa, pliva nizvodno riilz eter, kao leš. Zar je nijedna ruka neće uhvatiti za zlataste kovrdže i izvući iz reke i sahraniti? Odlazim t'iho. Neću je poljubiti, da je ni dah ni uz­ dah ne bi probudio iz sna. Spavaj, spavaj. Umire. IV, 7 TRG REVOLUCIJE

K ola stižu i zaustavljaju se pred giljotinom. Muškarci i žene pevaju i igraju karmanjolu. Zatvorenici započinju Marseljezu. ŽENA S DETETOM: Mesta! Mesta! Deca plaču, gladna su. Pustite ih da Vide, da se umire. Mesta! ŽENA: Ej, Dantone, teraj sad blud sa crvima! DRUGA ZEN A: Napraviću periku od tvoje lepe ko­ se, Ero! ERO: Nemam ja dovoljno šume za toliko iskrčen V e­ nerin breg. K AM IJ: Proklete veštice! Joiš ćete vi vikati „Bregovi, srušite se na nas!” JEDNA Z E N A: Breg je pao na vas, ili bolje reći vi ste pali poda nj. DANTON K am iju: Smiri se, mladiću, promukao si od vikanja. K A M U daje novčanicu kočijašu: Na, stari Harone, tvoje taljige su solidan poslužavnik. Gospodo, neka mene prvog serviraju. Ovo je klasi­ čna gozba; ležaćemo svako na svom mestu i proliti malo krvi za libaciju. Zbogom, Dantone. Penje se na giljotinu, zatvorenici idu za njim jedan iza drugog. Danton se pe­ nje poslednji. LA K R O A narodu: N a s ubijate na dan kad ste iz­ gubili razum; n j i h ćete ubiti na dan kad ga budete ponovo stekli.

110

G LASO V I: T o smo već čuli! Dosadno! L A K R O A : Tirani će lomiti vratove pokušavajući da preskoče naše humke. ERO Dantonu: On misli da je njegov leš đubrivo za slobodu. F IL IP O na giljotin i: Opraštam vam; želim da vaš smrtni čas ne bude gorči od moga. ERO: To sam i mislio! Morao je još jednom da ot­ krije grudi i svetini pod giljotinom pokaže svoje čisto rublje. FAB R : Zbogom, Dantone! Umirem dvostruko. D AN TO N: Zbogom, prijatelju! Giljotina je najbolji lekar, ERO hoće da zagrli Dantona: Ah, Dantone, ne umem više ni da se našalim. Trenutak je došao. Dželat ga od­ gurne. D AN TO N dželatu: Iioćeš da budeš suroviji od smrti? Možeš li da sprečiš da nam se glave poljube na dnu kor­ pe? IV, 8 U L IC A

LU S IL A : U tome kao da ima nešto istine. Razmisliću jednom. Počinjem pomalo da shvatam. Umreti — umreti — . Sve srne da živi, sve, ona mala muva, ona ptica. Zašto on ne? Reka života morala bi da stane kada se prospe makar samo jedna kap. Zemlja bi morala da bude ranjena tim udarcem. Sve je u pokretu, satovi rade, zvona zvone, ljudi ho­ daju, voda teče, i sve to ide tako do one tačke, donde — ne, to ne srne da se dogodi, ne, sešću na zemlju i zavrištaću da se, uplašeno, sve zaustavi, sve stane, prestane da se kreće. Seda, pokriva oči rukama, krikne. Posle pau­ ze ustaje. Ne pomaže, sve je kao što je bilo: kuće, ulice, vetar duva, oiblaći plove.,— Moramo da trpimo. Ulicom dolazi nekoliko žena. P R V A ŽENA: Lep čovek, onaj Ero. DRUGA ŽENA: Kad je ono na proslavi Ustava sta­ jao na Kapiji pobede, mislila sam, ovaj će se isticati na giljotini; baš sam tako mislila. Eto što ti je slutnja.

111

TREĆA Z E N A : Da, da. Treiba ljude videti u svim prilikama; dobro je što je pogubljenje javna stvar. Prolaze. LUSILA: Moj Kam lj! Gde sada da te tražim?! IV,

9

TRG REVOLUCIJE

Dva dželata posluju na giljotini. PR V I D ŽELAT: stoji na giljotin i i peva: Kući žurim, mesec jurim . . .

DRUGI D ZELAT: Ej: pobro! Jesi 1’ skoro gotov? PR V I D ZELAT: Evo, evo! Peva. A kad stihog, rezu đligoh . . . Deda kaže, gde si, vraže . . .

Tako! I kaput! Odlaze pevajući. Kući žurim, mesec jurim . ..

LU SILA pojavljuje se i seda na stepenice giljotine: Sešću u tvoje krilo, tihi anđele smrti. Peva. Gde stane smrt, tu pada večna noć, Bog sam joj dade najstrašniju moć ...

Ti, lepa kolevko, koja si uljuljkala u san moga Kamija, ugušila ga ispod svojih ruža. Ti, posmrtno zvono, koje si ga, pevajući svojim slat­ kim jeziikom, ispratilo u smrt. Peva. Ne zna se broja niti puta Zlosretnom rodu što ga noć guta.

Pojavljuje se patrola. JEDAN G R A Đ A N IN : Ej, ko je to tamo? LU SILA: Ziveo kralj! G R AĐ AN IN : U ime Republike! Straža opkoljava i odvodi Lusilu. 1*12

Lene

8 G eorg B ihner

D AN TO N O VA SMRT I, 1 Ero-Seš.el-=^_ Žan M ara (1759— 1794), potomak stare plem ić­ ke porodice; pravnik: predsednik Nacionalnog konventa; zaslužan za formulišanje Ustava iz 1793; zbog nastojanja da događa­ je usmeri blažim putem uhapšen 17. 3. 1794, pre Dantona, ali pogubljen zajedno s njim, B." 4.J794; smatran jednim od najlepših muškaraca Francuske. Danton — Zorž Zak (28. 10. 1750— 5. 4. 1794), jedan od vo­ da Francuske—revolucije; u vreme izbijanja Revolucije živi kao advokat u P a rizu l izvanredan govornik; 14. 7. 1789. podstiče na­ rod na obananie Rastilie ; 1790. zajedno sa Kam ijem Demulenom, Fabrom d’Egjkuitenom i Žan Pol Maraom osniva Klub kordeljeraca, koji fanatizmom ubrzo nadmašuje jakobince; posle pada monarhije (lOT-#. 17927 postaje ministar pravde; u septembru (2— 6. 9. 179.2), d o k..nep r i j a te 1j ske vojske nadiru ka Parizu, odo­ brava revolucionarnom -građanstvu dia na čelu s Maraom provali u pariške zatvore i pobije zatvorene sveštenlike i plemiće (ukup­ no 1400 — ozloglašena „septembarska ubistva”), s namerom da ov*im činom zaplaši rojaliiste i zbije redove revolucionara; 30. 11. 1792. odlazi sa Lakroalom u Belgiju da- i tamo širi revoludiju; 10. 3. 1793. osniva Revolucionarni tribuna!, sud zadužen za kažnja­ vanje političkih zločina; na njegovu sugestiju Robespjer 6. 4. 1793. osniva revolucionarnu vladu pod nazivom Odbor javnog spasa; istovremeno,~DanJ>pn. pomaže da se sruše žirondiinoi, koji su odbili njegovu jio nudu na tešnju saradniu.lali ne želi njihovo pogubljenje p tivil' njegova _nova. umereniia politika razlog je što se u Konventu prema n jemu budi izvesna sumnjičavost; da bi sprečio daljlT~facHhaMziaciju revolucije, u novembru se okreće protliv radikalnih ebentnsta. koiii su se zalagali da sva vlast pre­ đe na Komunu; posle Robespjerovog govora u ođbranu radikal­ ne revolucionarne politike, održanog 25. 12. 1793. u Konventu, tenzija između Dantona i Robespjera počinje da raste; u noći između 31. '3. i 1. 4. 1794. Danton i njegovi najbliži prijatelji. Demulen, Lalcroa L-Filipo bivaju uhapšeni i izvedeni pred R e­ volucionarni M bu jial; optužnica ih je teretirala za povezivanje sa inostraijstvom; pfema svojim sudijarna Danton se odnosio s prezrenjem; narodu koji mu je pljeskao dok se 5. aprila 1794 peo na giljotinu- doviknuo je: ..Kužui. nezahvalni narode!”

269

Julija — druga žena istorijskog Dantona zvala se Luiza (1777— 1856) i, za razliku od Bihnerove Julije, nije pošla za Dantonom u smrt, već se 1797. udala za izvesnog barona Dipena. Kamij__Demulen — (1760— 1794), Robespjerov školski drug i prijatelj; 1785f advokat u Parizu; inicijator napada na Bastilju, vodeći propagandist revolucije, urednik dantonističkih publi­ kacija među kojima su najvažnije novine „Stari kordeljerac” (ja­ nuar 1794), u kojim a je kroz vic i satiru napadan Robespjerov teror i propagirana umeren'ija politika, istinska sloboda i razum­ na primenia zakona; oduševljeni helenist; uhapšen zajedno sa Dantonom, 31. 3. 1794. i pogubljen sa njlim, 5. 4. 1794. Filipo — P je r (1754-—1794); kao i Danton i Demulen, pravnlik, član Nacionalnog konventa, dantonista. Crvena kapa — kapa jakobinaca, radikalnih republikanaca koji su dobili ime po mestu svoga okupljanja, manastiru svetog Jakova u Parizu. Dvadeset žrtava — ebertisti, pripadnici partije koju su os­ novali ‘ Somet (v. dole) i Zak Rene Ebar (1757— 1794), nadikali, htelii svu vlasit da prenesu na Komunu i da uvedu_kult -boginje razuma;, giljotinirani 24. marte 1794. Decem viri — jakobinska revolucionarna vlada, Odbor ja v ­ nog spasa (9— 12 člianova), obrazovan po uzoru na starorlimski kolegij od 10 članova. Advokat — Robeispjer. Ženevski sajdžija — 2,an Zak Ruso (1712— 1778), filo zof i prfosvetitelj, sin sajdžiije; Robespjer ga je izuzetno poštovao. Maraov račun — Žan Pol Mara (1744— 1793), radikalni pređsednik jakobinskog kluba, protivnik žironddnaca; saodgovoran za septembarska ubistva, omiljeni narodni tribun s nadimkom „pri­ jatelj naroda” ; poginuo od ruke Sarlote Korde; izraz „M a­ raov račun” odnosi se na njegovu izjavu iz 1790. godine: „Pet ili šest stotina odsečenih glava osigurali bi vam mir, slobodu i sreću” ; na to je K am ij Demulen 1791. godine odgovorilo: „G o­ spodine M a ra ... 5— 600 odsečeniih glava! Vi ste najveći drama­ tičar među žurnalistima. (...) Vi biste hteli da podavite sve lič­ nosti u drami, uključujući i suflera. Vi, dakle, ne znate da tra­ gaka, kada je preterana, više nema života” . Izbačeni poslanici — 22 žiilrondinca (pripadnika umerenih republikanaca) izbačena su iz Konventa 15. 4. 1793, mnogi su početkom juna uhapšeni i u oktobru pogubljeni. Ljubav koja dreši udove — aluzija na jednuu Sapfdnu pesmu. ' Salije — Žozef (1747— 1793), vođa revolucije u Lii-onu; gradansko-rojalistička parllija osudila ga je na smrt i pogubila 17. juna 1793. godine; Salijeova bista postavljena je na jedan pari­ ški crkveni oltar; kao i Lapeltje i Mara, i on je slavljen kao svetac i mučenik revolucije. Rašepureni Katoni — aluzija na strogog moralitetu Marka Porcija Katona, rimskog republikanca (234--149. stare ere), koji je bio Robespjerov uzor.

I, 2 Kalomel — živin hlorid, u 18. veku kordšćen za lečenje pol nih bolesti. Vestalka — rimska svešten'ica boginje Vesie, obavezana na čednost; zajedno s drugim sveštenicama održavala večitu vatru.

270

Virainiie, — legendarni Rimljanin, plebejac, koji je usmrtio svoju kćer Virginiju kako bi spaisao njenu slobodu i čast pred nasrtajima tiranskog đecemvira Apija Klauđija; ovaj čin doveo je do pada vlade A pija Klaudija. Lukrecija — pijani sufler brka Virginiju s Lukrecijom, koja se ubila jer ju je obeščastio Sekst Tarkvinije, sin tiranina Tarkvunija Superba. R o be&vier — Maksim ilijan Fransoa-Isidor (1758—94); prvo­ bitno advokat u Arasu; marljivost, istrajnost, nepotkupljivost i asketski život đonela su mu poštovanje i uticaj; 1790. postaje predsednik Jakobinskog kluba; posle bekstva kralja Luja X V I ogorčeni je protivnik monarhije; od kraja 1791. jedan je od naj­ popularnijih ljudi Revolucije i strasni zastupnik radikalne montanjarske struje; juna 1793. obara umerene žirondince, marta 1794. radikalne ebentiste, a odmah za njiima Dantona i kordeljerce; njegov apsolutistički teror uzima maha; juna 1794. dovodi u pitanje imunitet poslanika; jula zahteva čistku Odbora javnog spasa, ali ga njegovi protivnici smesta hapse i zajedno sa Sen Žistom giljotiniraju 27. 7. 1794. Avgust i Septembar — ubistva do kojih je došlo prilikom napada na Tiljerije, 10. 8. 1792. i prilikom upada u pariške zat­ vore, 2— 6. 9. 1792. A ristid — atinski držajmik (530— 467 stare ere), čuven sa svoje nepoclrrufliivo sti; nadimak „nepodm itljivi” dobio je i Robespjer.* Oštrica mača — Četvrta knjiga Mojsijeva, 21, 24: „ A li ga isiječe Izrailj oštrim mačem, i osvoji zemlju n jegovu . .. ” Na sev munje i na udar groma — Druga knjiga Mojsijeva, 19, 16: „ A treći dan kad bi u jutru, gromovi zagrmješe i munje zasijevaše. . Druga knjiga Mojsijeva, 20, 18: „1 vas narod vid ­ je grom i munju i trubu gdje trubi i goru gdje se dimi.” Bakuida — uzorna _suoru-ga:_prema grčkoj legendi, Filemon i Baulyda^5S3š±aSja3iI_uzoiL_bračneJjubaM,_VfimQS:ti i gosto­ primstva. Ugljevlxe_ ognjeno — Rimljanima poslanica, 12, 20: „A k o je dakle gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga; ako je žedan, napoj ga; jer čineći to, u gljevlje ognjeno skupljaš na glavu njegovu” . V. i Poslovice, 25, 22. Porcija — ćerka Katona iz Utike; poznata kao verna su­ pruga Cezarovog ubice Bruta, posle smrti svog supruga oduzela sebi život. Ludost je duSman jadnog Hamleta — citat iz Šekspirovog Hamleta, V, 2. I, 3 Jakobinski klub — mesto okupljanja jakobinaca, domini­ kanski manastir Svetog Jakova u Parizu, zatvoren posle Robespjerovog pada 11. 11. 1794. L ion — aluzija na kontrarevoluciju u Ličnu 1793, koju su jakobinci, međutim, brzo uništili. Ronsan — Sari Filip Anri (1751— 1794), vrhovni komandant revolucionarne armije koja je 1793. ugušila kontrarevoluciju u Lionu; 1794. pogubljen zajedno sa ebertistima. Pitova flota — V ilijam Pit mladi (1759— 1806), od 1783. eng­ leski državnik, inicijator pomorske blokade Francuske.

271

10. avgust, Septembar, 31. maj — tri ključna događaja Fran­ cuske revolucije: 10. avguista 1792. pale su Tliljerije, uhapšen kralj d osnovana Komuna (to je početak radikalne faze Revolu­ cije); 2— 5. septembra 1792. revolucionari su uz Dantonovu saglasnost provalili u pariške zatvore i pobili 1400 plemića i sveštenika; 31. maja 1793. radikalni montanjari odneli su pobedu nad umerenijim žironđindlma. Patriota G ajar — ebertist, izvršio samoubistvo kao Marko Porcije Katon, Cezarov protivnik, posle konačne Cezarove pobe de u Utici. Ležandr — Luj 1752— 1797), prvobitno mesar; pripadao i .nkobinskom 'i kordeljertskom klubu; stajao na strani dantonistn ali je uspeo da preživi njihov pad: kasnije aktivan u obaran ju Robespjera. Tn_eJiigie_— po starim pravnim knjigama, nad nrestupnici-

h o v o ^ slik o m ^ ^ "^

K olo d'Erboa — Žan Mari (1750— 1796), prvobitno glumac i pozorišni pisac; 1793. postaje predsednik Nacionalnog konventa: član Odbora javnog spasa; kao sudija, naredio masovna po­ gubljenja u Lionu; najpre na Robesp jer ovoj strani, ali kasnije zajedno sa Bijo-Varenom i Barerom učestvuje u njegovom obaranju; 1795. prognan u Gvajanu; alkoholičar. Jedna od ovih stranaka — eberfiisti. Ta druga stranka — dantondsti Nedavno je parodiran Tacit — aluzija na Kamija Demulena koji je u svojim novinama „Stari kordeljerac” upotrebio Tacitov opis tiranske vladavine kralja Tiberija radi poređenja sa strahovladom vlastitog doba. Salust i . . . Katilina — Salust (rimski istoričar, 86— 36. sta­ re ere) napisao je o „Katiildndnoj zaveri” : Katilina — rimski pa­ tricije (108— 62), bezuspešno pokušavao da prigrabi vlast; ako je Demulen govoreći o Tiberiju aludirao na Robespjera, Robespjer je pominjući Katilinu aludirao na Dantona.

I, 4 Lakroa. — Zan Fransoa (1754— 1794). pravnik, dantonista; žirondinci su ga optužili za utaju novca; pogubljen 5. 4. 1794. zajedno sa Dantonom. T r n j i .evoluc.iip. — jedan od centralnih pariških trgova, na kojefir ^ e M la postavljena giljotina. ~Pale Roajal — četvrt za uživanje; prvobitno „kraljevski dvo­ rac” k o jf je Rišelje sagradio za sebe; pre Revolucije plemstvo se u njemu kockalo i priređivalo orgije. I, 5 Paetus — Rim ljanin Cecina Paetus. 42. godine stare ere osumnjičen za učešće u zaveri protiv cara Klaudija i osuđen na smrt; oklevao je da se sam ubije, pa se njegova žena probola mačem, izvukla ga iz svojih grudi i pružila mu ga s recima ,Paete, non dolet’ (ne boli, Paetuse). U v iti se u togu — aluzija na Cezarovu smrt; u značenju: ne preostaje im drugo do da umru. Pariš — koristio je i ime Fabricije, porotnik u Revolucio­ narnom tribunalu pokušao da pomiri Dantona i Robespjera, pra-

272

»

vovremeno upozorio Dantona na hapšenje i hteo da mu pomog­ ne u bekstvu. TRrn.t. — T.nrijp .Tundje Brut, jedan od dva prva konzula R i­ ma (olT9. .¿tare e re ); osudio na smrt oba svoja sina zbog učešća u usta-nku p r o t iv ’ republike." Sekcija crvenih kapa — jedan od 48 revolucionarnih rejona Pariza; pored toga, jakobinske kape bile su crvene boje. Septembarski heroj — Danton. Sen Zist će napisati roman a Barer skrojiti karmanjolu — roman, u značenju: krivotvorenje stvarnosti; skrojiti karmanjo­ lu, u značenju: dati lažan izveštaj o pobedi; karmanjola je isto­ vremeno i revolucionarna nošnja i revolucionarna narodna pesmica. TarpeAska stena — stena na rimskom Kapitolu, sa koje su bacani oni koji su se ogrešili o državu.

I, 6 Pa sam ga zato d e ra o sa sunca — aluzija na Diogena i Aleksandra Velikog. Sen Žist — Luj Antoan Leon (1767— 1794), žurnalist i romansijer; oduševljeni pristalica republikanizma, častan, ali jed ­ nostran i 'neunToIj^TanaUk';' 1792. postaje član Nacionalnog konventa, 17937~clah ~o3bora~javnog spasa; jedan od najbližih Robespjerovih sa radni ka; borio se za pogubljenje kralja i protiv žirondinaca; pružio izrazitu podršku Robespjeru u borbi protiv Dantona i n iego vfo "p ristalica:■ pogubljen zajedno s Robespjerom 28. 7. 1794. Stari kordeljerac — list Kamija Demulena; ime „kordeljerac" potiče od franjevačkog manastira u Parizu, gde su zasedali kordeljerci, članovi „Društva prijatelja prava čoveka i građani­ na” ; nasuprot sekciji kordeljeraca, Demulen je u svojim novina­ ma propagirao epikurejski, hedonistički, helenski ,estetički, indivudualistički orijentisan program dantonista a kritikovao radikalne struje; ovo mesto nije autentičan citat iz „Kordeljerca” . K rv a vi Menija Ro besvier — aluzija na Ilrista i Golgotu. K uton —. y?orz_.Ogist (1755-—1794). invalid, član Odbora ja v­ nog spasa, Robespjeto v isjoroišljemlt, pogubljen zajedno s njim. Monstranca — jiuTpni predmet u kojem je pokazivana ho­ stija. (.. .) da svoju ponese kao Sveti Dionisije — Sveti Dionisije, prvi pariški biskup; 273. godine na Monmartru mu je odrubljena glava, ali je on, po legendi, uzevši je pod ruku. Sišao sve do pred­ građa Sen Deni. Barer — Bertran Barer de Vjozak (1755— 1841), prešao od žirondinaca montanjarima; Demulen ga označava kao kameleona koji „m enja uverenja kao boje” : član Odbora javnog spasa; na­ izgled, pripadao Robespjerovoj partiji, ali je po «hvatanjim a pre b'io dantonista; zajedno sa Bijo-Varenom i Kolo đ’Erboaom bitno đoprineo Robespjerovom padu. Stara vreća — aluzija na Barerovo prezime ,,Vieuxsac” . Hipokratov talenat — u spisu Proynostikon grčki lekar Hipokrat (460— 377. stare ere) opisao je lice na kojem se vide znaci sm rti; otada se takva pojava zove „hipokratsko lice” . K rivo tv orci — Šabo. Dek/ne, Fabr, Bazir, Španac Gusman, Austrijanci Juni je i Imanuel Fraj i Danac Diđerihs krivotvorili ¿u

18 Gcorg Bihnur

273

dekret o ukidanju velikog trgovačkog preduzeća Compagnie des Indes, kako bi se obogatili. K rivotvorci će poslužiti kao jaja, a . stranci kao voće — st.arorimski redosled jela: počinjalo se jajim a, a završavalo v oćem. II, 1 Zahtevaj kako od Bare tako i od Montan je — imena stra­ naka prema mestu u Nacionalnom konventu: montanjari, pnipadnici radik^Jne Js-vLce^sedeli ¿u na_ „brdu” tj. 'ría uzdignutim klu­ pama, a politički umerenjaci delili su mesta u parteru, tj. u „b a ri” . Brut — Marko Junije (85—42. stare ere), jedan od organi­ zatora zavere protiv Cezara i učesnik u njegovom ubistvu. Komuna ispašta grehe — posle hapšenja svog vođe Someta. II 2 K o m . .. — u skladu sa opštim podražavanjem Rimske re­ publike, karakterističnim za Francusku revoluciju, francuska im e­ na menjana su u rimska. K rsti ga Kopljanik, M a ra . . . Plugar-Robespjer — koplje i plug biili su simboli revolucionarnog. duha: u Našem dobu pominje se da je hiljadu očeva svojim novorođenim sinovima dalo im e Mara. TI, 3 Pigm alionova statua — ti grčkoj legendi Pigmalion, kralj Kipra, vajar, ženomrzac, načinio ie statuu—device. lepše od bilo koje žive žene; kada se u nju zaljubio, A fro dita iu ie ožiivela. David — ” Žak Luj (1748— 1825), francuski slikar, jakobinac, radikalna član Konventa; slikao političke martiire (čuvena slika: „U bijeni Mara” , 1793) i scene iz revolu cije; kasnije, Napoleonov dvorski slikar. Fors — pariški zatvor. II, 5 K ra ljevi su b ili samo četrdeset sati daleko od Pariza — ar­ m ije savezničkih monarhija — Engleske, Pruske, Austrije i Španije — opasno su se približile Parizu 'i pretile da će ga osvojiti. Jer je potrebno da. dođu sablazni — Jevanđelje po Mateju, 18, 7. II. 3 Kruna od hrastovog lišća — odlikovanje koje je rimski se­ nat davao zaslužnim građanima. II, 7 Odbor javnog spasa ili Odbor javne bezbednosti — u to vreme, Robespjer i njegove pristalice već su ih uzeli pod svoje; Od­ bor javnog spasa, osnovan 6. 4. 1793, bio je nadležan za sva pi­ tanja bezbednosti, ali je odgovarao Nacionalnom konventu.

274

1 Lafajet — M ari Žozef Motije, markiz xLe/Lafajet (1757— 1834), francuski političar, general i pisac; (1977( aktivan učesnik u američkom ratu za nezavisnost; 1789. podnosa Nacionalnoj skup­ štini, čiji je član, nacrt Deklaracije o ljudskim pravima; vrhovni komandant pariške Nacionalne garde; 1792. morao je da pobegne u inostranstvo zbog osnovane sumnje da se zalaže za ponovno uspostavljanje ustavne monarhije; za Bihnerova života i sam je još bio živ. D im urje — Šari Fransoa (1739— 1823), francuski general, pre­ šao od jakohinaca žirondincima, 1792. ministar vojni i ministar spoljnih postova, potom general; posle neuspeha kontrarevolucije pobegao u'Austriju. Briso — 2ak P je r (1754— 1793), politički voda žirondinaca, protivio se svrgavanju kralja, Robespjerov protivnik, giljotiniran 1793. 14. ju li — napad na BastilluL kojim je počela Francuska _revolubija; M ojsije — sen Žistova interpretacija Druge knjige Moj.sijeve, glava 14, otkriva njegovu ideologiju. P elijin e kćeri po grčkoj legendi. Pelnu su kćeri r astrgls u nadi da će ga podmladiti — ravnale su _s_e prema podmuklom M edejinom savetu: Sen Zist u svom poređeniu zanemaruje ishod (i pozadinu) ovog pokušaja. III, 1 Luksemburg — građen 1615— 21. po želji M arije M ediči; ka­ snije, vlasništvo Gastona Orleanskog; revolucionarna vlada ko­ ristila ga je kao državni zatvor. Somet — Pjer Gaspar (17G3— 1794), 1792. prokurator Kom u­ ne, zastupao socijalne interese naroda; ateist, zbog čega je navu­ kao Robespjerovu zlovolju; uzeo nadimak Anaksagora, prema grč­ kom filozofu (500— 428. stare ere); kao ebertistu uhapsili su ga još dantonisti. P ejn — Tomas (1737— 1809), Englez, jedan od najpoznatijih pobornika Američke revolucije i autor čuvenog dela „Prava čoveka” ; posle bekstva iz Engleske postaje član Nacionalnog konventa; Robespjer ga 1793. hapsi kao žirondinca; u zatvoru za­ vršava delo The Age of Reason, u kojem pledira protiv crkve, ali ne poriče božju egzistenciju. M ersije — Luj Sebastijan (1740— 1814), dramski pisac, značaj­ no uticao na nemački Sturm und Drang; aktivni učesnik u R evo­ luciji, 1793. uhapšen kao žirondinac. Spinoza — Baruh de Spinoza (1632— 77), holandski filozof. V o lte r — književnik i filozof (1694— 1778), glavna predstav­ nik racionalističkog mišljenja u francuskom prosvetiteljstvu; na­ padao crkvu d religiju, ali nije pobijao postojanje boga. Madam M om oro — glumica, supruga jednog knjižara, po­ gubljenog zajedno sa Eberom; čuvena sa svoje lepote, na Šometovoj „Svečanosti razuma” predstavljala boginju razuma. Ružin venac — ironična, metaifora za natečene lim fne žlezde kao simptom sifilisa. K rv dvadesetdvojice — odnosi se na žirondince giljotinirane 30. oktobra 1793. Generalprokurator svih fenjera — Karnij Demulen je bitno popravio ulično osvetljenje u Francuskoj.

275

F ukje-Tanvil — Antoan Kentin (1746— 1795), prvobitno sud­ ski ptilsar, ođ 1793, javni tužilac Revolucionarnog tiribunala; pod maskom nepodmitljivosti s užasnom surovošću sprovodio krvave naredbe Odbora javnog spasa; po njegovom nalogu giljotinh’ani su i Danton d Robespjer; sam je pogubljen 1795. Erman — M arcijal Zozef Arman (1749— 1795), predsednik R e­ volucionarnog tritiunala; pogubljen_posle smrti svog zaštitnika Robespjera. Bankari — Austrijanci .¿unije i Imanuel Fraj, koji su preko žena bili u srodstvu sa Saboom; osuđeni zajedno s ostalim krivotvorcima. Stranci — Španac Gusman i Danac Diderihs, upetljani u skandal s krivotvorenjem. Leroa — nagluvi prorotnik Revolucionarnog tribunala. Vilat, Lum ije, Ž irar, Renoden — porotnici Revolucionarnog tribunala. III, 3 K onsieržeriia----istražni zatvor u neposrednoj blizini Palate pravde, nazvan i .'.predvorje ¿iliotine” . Bajazit — (1389— 1403), turski sultan. III, 4 M irabo — Onore Gabriel de Riketi, gnolf od Miraboa (1749— 1791), umereni revolucionarni voda u prvoj fazi Revolucije; po­ kušao da posreduje ¡između revolucionara i kralja i da uvede mo­ narhistički ustav; 1791. predsednik Nacionalnog konventa: tajno šurovao s kraljevskom kućom, što je izišlo na videlo tek posle njegove smirti, 1793. godine, pa su njegovi posmrtni ostaciuklo­ njeni liz Pj«ii£ona_ (od 1790. grobnica čuvenih Francuza). Orlean — Luj Filip, vojvoda Orleanski (1747— 1793), po boč­ noj lin iji u srodstvu sa kraljevskom kućom; učesnik u Revolu­ ciji, u Konvenfu glasao zčrpog'ubljenje Euja X V I, giljotini ran 1793. zbog sumnje da i sam prefenduie na krunu. Stranci — ovde: inostrani neprijatelji Republike, s kojlima su rojalisti bili u dosluhu. L u i X V II — (1785^1795). rojalistička stranka proglašava ga kraljem 21. januara 1793; umro 8. juna 1795. u zatvoru. Setite se Maraa — Mara je 1793. optužen, ali ga je Revolucionarni triBunal oslobodio optužbe. Marsovo polje — Danton je savetovao Brisou da 17. 7. 1791. na Mansovom_polju_organizuje sakupljanje potpisa za svrgavanje kralja i uvođenje Republike, što je dovelo do krvavog obračuna. 21. januar — pogubljenje Luja X V I. III, 5 Dilon — Artur (1750— 1794), engleski general, 1794. pogubljen kao žirondinac. Lailot. — zatvoren sa Diionom, izdao njegov plan za oslo­ bađanje' Dantona.

Asignati — papirni novac za vreme Revolucije (povučen iz opticaja 1796). Tercija — šezdeseti deo sekunde. III, 6 B ijo-V a re n — Žak Nikola (1756— 1819), Robespjerov prista­ lica, kasnije doprineo njegovom padu; đeportovan u Kajen, umro u progonstvu u -Santo Domingu. Samson — zapravo Sanson, Anri (1767— 1840), posle očeve smrti postao pariški dželat. Bojsnati Z ig frid — prema legendi _nacanjdv zahvaljujući ku­ panju u zmajevoj krvi, izuzev jednog malog m e s t a na l e đ i m a. Sveta_ PelagijcL—iženskiLmanastir, u vrem e R evolu cije za tv or. *K onzul koji je otkrio zaveru — Marko Tu lije Ciceron (106— 43. stare ere), od 63. godine konzul, prisilio Katilinu da napusti Ram i naredio pogubljenje vođa zavere. gem ela — Zevs se. prema legendi, pojavio Semeli n v idu munje i groma; vatra groma ju je sažegla. K liši — gradić severno od Pariza, poznat po orgijanju vođa Revolucije. Dem ali — Barerova ljubavnica. Muhamed — ovde: sanjar, fanatik, vizionar. V ečn i Jevrejin — A h asfer iz Jerusalima. kojii je oterao H rista sa svoga praga kad je ovaj penjući se na Golgotu, stao da pre­ dahne';~ Hrisi mu j e ^ia~fo rekao: „Ja ću mirovati, a ti ćeš ići” . Otad A h a sfer neprestano luta svetom ne mogući da umre.

III, 8 A m a r — Žan Batist Andre (1755— 18161. s početka odušev­ ljen i- Robespjerov pristalica, kasnije učestvuje u njegovom obaranju. " '--------- -----------------Vulan — član Odbora javne bezbednosti. IV, 2 Dima — Rene Fransoa (1758— 1794), verni Robespjerov pri­ stalica, jedan od predsednika Revolucionarnog tribunala; kao i njegov kolega Erman pogubljen zajedno s Robespjerom 27. jula 1794. IV, 3 Noćne misli — poučna poema u 1000 stihova od Eđvaa'đa Janga (1683— 1765), objavljena 1742— 45, pod naslovom The Com­ plaint, or Night Thoughts on Life, Death and Immortality. Devica — Volterov satirično-dronični ep La pucelle d Orléans, kojd ironično prikazuje povest Jovanke Orleanke. Milosrdne sestre — bludnice. IV, 5

_de_s vers — igra reči; t>g£s_su i stihovi i crvi. _yaïilûiis]si_bQÊ—kome su na žrtvu prinošeni ljudi (neretko i deca).

277

S a m s o n — jjrem a K n jizi o sudliama. 15. 15, Samson je uz pomoć' magareće čeljusti pobio hiljadu ijudi. Bihner koristi bib­ lijsko ime aludirajući na pariškog dželata. Bregovi, srušite se na nas — Jevanđelje po Luci, 23, 30; istovremeno, aluzija na montanjare. Libacija — tečna žrtva,, podnošena u antici pre početka gozbeT IV, 8 Proslava Ustava •— 24. juna 1793. prihvaćen je, po nalogu Ero Sešela, novi ustav, obznanjen na velikoj svečanosti, uz zvuke Marseljeze.

278

LENC Jakob M ihael Rajnhold Lenc (1751— 1792) — književnik, au­ tor i danas izvođenih drama „Domaći učitelj” i „V ojnici” , kao i estetičke rasprave „Napomene o pozorištu” ; važi za tipičnog pred­ stavnika epohe genija, ili književnog pokreta Sturm -und-Drang koj/i je između 1765. i 1780. okupljao socijalno svesnu građansku mladež; pokret je dsticao značaj snažne emgcionalnosti nasuprot racionalistiekim tendencijama prosvetiteljstva, značaj fantazije i strasti, kult prijateljstva, ljubavi i seksualnosti; uz novo, prisnije osećanje prirode, usvojio je i izrazito politički motiviisan pojam slobode, usmeren protiv socijalne nepravde koliko i protiv domi­ nacije apstraktnog uma; značaj Sturm -und-Drang-a ne leži to­ liko u književnim dellima nastalim pod njegovim okriljem koliko u uticajima na klasiku, romantizam i pokret Mlada Nemačka. Posle studija teologije, Lenc 1771. odlazi u Strazbur, za do­ maćeg učitelja u jednoj plemićkoj porodici; tu upoznaje Herdera i Getea; po Geteovom odlasku, neuspelo se udvara Geteovoj dra­ gani Frideriki Brion, a kasnije i Geteovoj sestri Kornelijđ Šloser; u Strazburu piše najpre drame „Domaći učitelj” , „V o jn ic i” i „N o vi Mendoza” , a onda i druge dve — „P rijatelji prave filo ­ zofa” i „Englez” . Marta 1776. odlazi Geteu u Vajmar, gde mu ubr­ zo uskraćuju gostoprimstvo zbog neobuzdanog ponašanja i paškvile na vojvotkinjin račun. Putuje u Svajcarsku, Lafateru, a za­ tim natrag u Elzas. P rvi znaci duševnog oboljenja javljaju se 1777. godine; sta­ nje se pogoršava 1779. tokom boravka kod Geteovog zeta, takođe pisca, Johana Georga Šlosera (1739—99) i sveštenika i filan ­ tropa Johana Fridriha Oberlina (1740— 1826). Jedan od braće od­ vodi ga porodici u Ragu, gde umire 1792. godine. Na Lencov način mišljenja uticali su Johan Georg Haman (1730— 1788), koji je osporavao strogi racionalizam prosvetitelj­ stva i isticao istorijsku i antropološku ulogu fantazije i duše, i Englez Edvard Jang (1683— 1765), pristalica poetike genija i ori­ ginalnosti nasuprot književnosti zasnovanoj na učenosti i erudi­ ciji. Lencov veliki uzor bio je Šekispir, po njegovom uverenju najznačajniji svetski pesnik i istinski pesnički genije. Lencove drame neguju za njegovo vreme atipičnu dramsku formu i sadrže elemente socijalne satire. Valdbah — mesto u kojem je živeo i delovao sveštenik Jo­ han Fridrih Oberlin.

279

Related Documents


More Documents from "neskic86"