Knjige.club Books

Knjige.Club Books

~1~

Knjige.Club Books Naslov izvornika:

Everything But The Truth

Gillian McAllister

Same

LAŽI S engleskoga prevela

Andrea Marić

~2~

Knjige.Club Books

Tati. Rekli smo da se nikad nećemo rastati. A sad su naše ideje zauvijek ukoričene zajedno.

~3~

Knjige.Club Books

Naš karakter pokazuje se u onome što radimo dok mislimo da nas nitko ne gleda. H. JACKSON BROWN, ML.

~4~

Knjige.Club Books

Ali počelo je s ljubavlju. Taj dio bio je lagan. Sviđalo mi se kako uvijek ispada na fotografijama na Facebooku, uhvaćen kako se skriva iza drugih na zabavi, poput mrzovoljna merkata što zuri u kameru. Voljela sam njegovu hipohondriju. Koliko bi puta samo nazvao ambulantu i rekao: “Ja sam”, na svoj sramežljivi, škotski način. Voljela sam osobu kakva je pokušavao biti: uredan, ranoranilac, čovjek koji povremeno baci svu svoju odjeću u ime minimalizma, a onda pokunjeno odlazi kupiti još pari čarapa. Voljela sam i osobu kakvom je pokušavao ne biti: čovjek koji uvijek kasni, gura majicu u hlače dok čeka na stanici vlaka, pokušavajući rukama zagladiti pramenove kose koji bi mu ostali zaležani ako nije stigao staviti gel. Voljela sam stvari koje je radio bez razmišljanja: kako bi pružio ruku sprječavajući mlađega brata da istrči na cestu, kako je zadnje kapi mlijeka stavljao u moj čaj, a ne u svoj. Voljela sam kakav je bio kad bi se vraćao iz teretane, sav isprepadan zbog “divovskih muškaraca”. I voljela sam, naravno, njegovo tijelo. Njegove malene uši. Zakrivljene krajeve njegovih usana, koji su izgledali kao ucrtani olovkom. Kako su lijepo izgledale njegove podlaktice u košulji zavrnutih rukava. I ostalo. Sitne, nevažne stvari. To što nije znao zviždati. Voljela sam njegove poglede na politiku i religiju (“Ne vjerujem da postoji Bog, ali ga se bojim”) i to što nije nikad mogao sjediti mirno. Voljela sam što je jedini na svijetu i dalje kupovao kekse Wagon Wheels i voljela sam način na koji ih je umakao u čaj i to nazivao doručkom. I voljela sam kako me je gledao. Poluspuštenih vjeđa. I onaj posebni osmijeh, s rupicama. Samo za mene. To sam voljela više od bilo čega drugog. Taj pogled je i došao prije svega ostalog. Prije djeteta. I prije laži.

~5~

Knjige.Club Books

Prvi dio Tko?

~6~

Knjige.Club Books

1 Sadašnjost

S

koro smo zaspali. Tada smo bili kao jedno biće; naša tijela bliska koliko tijela mogu biti. Ali odsjaj je tako jarko rasvijetlio sobu, pretvarajući sivu u plavkastobijelu, da sam ga vidjela i sklopljenih očiju. Sjela sam, poplun mi je spuznuo, ostavljajući za sobom naježenu kožu. Jackova kuća uvijek je bila tako hladna. Pokušala sam odrediti izvor svjetla. Dopiralo je od iPada ostavljenog na stoliću pokraj kreveta. Ne znam zašto sam pogledala. Može biti da sam još napola spavala, jer izvukla sam se ispod pokrivača i ispružila se dohvatiti ga, a moj goli torzo sablasno se odražavao u velikom prozoru i nisam zapravo promislila što radim. Stavka 1 Šalje: Charlie Masters Prima: Jack Ross Naslov: Fwd: Douglasova opačina ponovno diže glavu Hej, ispričavam se što kopam po tvojoj prošlosti, ali mislim da bi ti ovo htio vidjeti... da bi htio znati. Charlie Masters. Charlie - ja njega ne znam. Upoznala sam samo Jackovu obitelj, ni jednog od njegovih prijatelja. Zastala sam, prsta iznad e-poruke. Jedan potez prstom i mogu je pročitati. Bit će da sam predugo čekala, jer ekran se zacrnio i vratila sam iPad na stolić, ne misleći više na e-poruku i na svoj trenutak ludosti. Vani je noć nad Newcastleom bila potpuno crna. Znala sam da je iza prozora seoski krajolik, ali nisam ga mogla vidjeti. “Rachel? Što radiš?” zijevnuo je Jack. Voljela sam taj njegov škotski naglasak; blagu žurbu s kojom je izgovarao riječi. Štradiš? Bio je tako dubok, njegov glas. Ljudi bi mu to komentirali već pri upoznavanju. ~7~

Knjige.Club Books Prevrnuo se na bok i upalio lampu. Njegova crna kosa bila je rasuta po jastuku. I dok se pridizao, otkrivajući bradu, a onda i svoja dlakava prsa, pomislila sam kako malo podsjeća na pećinskog čovjeka. “Nešto je bljesnulo”, rekla sam. “Vjerojatno mačak nešto izvodi”, promumljao je. “Može biti. Bio je tu”, slagala sam. Pogledala sam po sobi. Nije ju uredio zapravo ne; ne na način na koji sam ja htjela da je uredi - ali jedna je stvar bila na zidu. Jedna jedina, na zidu od gole cigle, u sobi bez zavjesa, u sobi bez ičega, stajala je zrnata sličica s ultrazvuka, blago uvijena na rubovima. Vidio je u što gledam. “Što radi Wally?” rekao je. Zvao je bebu Wally, jer ga nijedno od nas nije uspijevalo vidjeti na ultrazvučnoj snimci. Sakrio nam se. “Spava”, rekla sam smiješeći se. Povukla sam pokrivač brzo do brade, naglo na svjetlu lampe svjesna plavih vena koje su mi se tako reći preko noći pojavile na grudima i pružile se preko kože poput korijenja, prekrivši moje ružičaste i nabrekle bradavice. Jack mi se nasmiješio pa ustao i otišao iz sobe. Gledala sam kako njegovo dugačko tijelo odlazi niz hodnik, kako se njegova maslinasta koža bjelasa na mjesečini što je dopirala kroz prozore. Hodao je zabacujući stopala van, od čega se meni topilo u grudima. U preponama sam osjetila vrućinu promatrajući kako mu se stražnjica miče, ponovno željna iako smo vodili ljubav prije koji sat; nezajažljivi apetit novih ljubavnika. Vratio se nekoliko sekundi poslije noseći termofor u jednoj ruci i Howarda, svog narančastog mačka, u drugoj. Počeo je to raditi u posljednje vrijeme. Pripremati vrući termofor. Vidio je mene kako to radim prošloga tjedna i bez riječi preuzeo na sebe taj zadatak. Svaku noć, bez obzira na to spavamo li kod mene ili kod njega, donio bi mi topao termofor i pružio mi ga s osmijehom. “Rekla sam ti da je tu negdje”, kazala sam pokazujući na mačka. Howard se okrenuo i pogledao me, glavom naopačke, iznenađenih očiju. “Koji gnjavator”, rekao je Jack, a Howard se izmigoljio i skočio na krevet. Jack je privremeno radio u Newcastleu za časopis City Lights. Doselio se iz Škotske, na neko vrijeme. Kad sam prvi put bila kod njega, pitala sam ga zašto je nabavio mačku. “Samac, kojemu društvo pravi jedino mačka?” zezala sam ga. “Svakoj je kući potrebna mačka”, rekao je. “Ali baš svakoj. Tko god misli drugačije, griješi.” Jack je sada sjeo do Howarda i gledao me, usana izvijenih u smiješak.

~8~

Knjige.Club Books Pitala sam se kad će me taj njegov pogled prestati opijati. Bila sam doslovno opčinjena njime, često sam se zatjecala sa sretnim, deliričnim osmijehom u ogledalu njegove kupaonice, dok bih skidala šminku s lica njegovim sapunom marke Nivea. “Kad ćeš nabaviti zavjese?” rekla sam, umjesto da kažem bilo što od svega toga; osjećala sam se glupo vireći iz popluna pokrivena do brade. Jack je ozbiljno shvatio moje pitanje, iako njemu samom, bez sumnje, zastori nisu bili važni. “Kad se preselimo. Ovi susjedi su ionako već sve vidjeli”, rekao je podižući obrvu. To je bila jedna od naših zezancija. Na račun toga koliko se seksamo. Kako nam to dobro ide. Toliko dobro da smo napravili bebu. “Kakve bi ti htjela?” “Neke lijepe. Debele”, rekla sam. “Svjetlo me budi.” “Smatraj to riješenim.” Pokazao je prstom iza mene. “Dodaš mi ga?” Trepnula sam i pravila se da sam tek sad primijetila njegov iPad, da ga nisam maloprije držala u ruci, prsta podignuta nad njegovu e-poštu. Bio mi je vruć u ruci dok sam ga dodavala. Gledao ga je na trenutak, ne paleći ekran. “Ragbijaška sezona počela je u subotu”, rekao je. Okrenula sam se i legla na svoju stranu, oslonjena na lakat. Howard se smjestio na moje noge i nije bio topao i svilenkast poput većine mačaka, nego debeo i težak, kao uteg. “Nikad nisam upoznala ragbijaša”, rekla sam smijuljeći se. “Ni u školi?” Posprdno sam otpuhnula. "Ti to ozbiljno?” “Oh, zaboravio sam da si išla u školu u Bronxu”, nasmijao se Jack, i ruka mu je nestala pod pokrivačem da bi se smjestila na mome boku. Cijela lijeva strana mi je oživjela toplinom; osjetila sam trnce i vrtlog vatrometa zaplesao mi je u trbuhu. Pokušala sam se usredotočiti, ali nije bilo jednostavno. “Samo najbolje od Newcastlea”, rekla sam. “Ne možemo svi ići u škole koje imaju vlastitu himnu i poslugu. Reci mi opet, što ste ono znali imati za ručak?” To je bila jedna od naših omiljenih igara i stalno sam tjerala Jacka da priča o tome mojim prijateljima i obitelji. Uvijek bi se uspio sjetiti nekog novog pretencioznog jela. Pognuo je glavu u glumljenoj posramljenosti. “Tigraste kozice s kineskom raštikom?” rekao je s krotkim smijehom. Bio je dubok i tih, zvučalo je više kao nasmijani uzdah. Kao glazba. Pokrio je lice rukama. “I službeno, duboko se ispričavam zbog toga.” “Kineska raštika”, rekla sam uz salvu smijeha. “Kineska raštika?” “Čovjek jednostavno ne može igrati lacrosse ako prethodno nije nahranjen izdašnom porcijom kineske raštike”, rekao je. ~9~

Knjige.Club Books “Naši učitelji nosili su pancirke”, rekla sam. “Ma nisu.” “Ali samo tijekom jednog polugodišta, nakon što je Jonny Steel donio u razred pušku.” “Vau”, zadivljeno je rekao. Pomaknuo je ruku prema mojoj preponi, prsti su mu lagano plesali, kao po klaviru. Njegova ruka opušteno mi je milovala tijelo, ali izraz njegova lica na trenutak je postao zabrinut. “U svakom slučaju, moraš doći. Jedne subote. Ne na utakmicu. To je dosadno. Ali poslije. Tamo se i pije.” “Dobro”, rekla sam, dok mi se novi proplamsaj sreće penjao uz kralješnicu. Od našeg sjajnog početka, od pogleda koje smo počeli razmjenjivati u kafiću, od naših ljubljenja pred restoranima, kad nismo marili za konobare jer smo previše bili zaokupljeni sobom do zajedničkog trenutka straha, onog šokantnog popodneva kad smo stajali pred pozitivnim testom za trudnoću i nismo znali što bismo rekli jedno drugom, i evo nas ovdje, na pragu jeseni, i ja ću ići u njegov ragbijaški klub, kao prava pravcata djevojka. “Hoćeš reći da ću zapravo susresti ljude s kojima se ti družiš?” rekla sam. Zezala sam se, ali Jackova ruka je na meni stala i povukao ju je k sebi. “Ako želiš”, rekao je. I dalje je gledao u mene. Oči su mu bile blago naborane na krajevima. Zajedno smo već sedam mjeseci, a još nisam upoznala njegove prijatelje. Bila sam trudna tri mjeseca i Wally je iz dviju stanica narastao na četiri, na osam, i postao fetus veličine mandarine. I eto, napokon smo došli do ovoga. Bolje ikad nego nikad. “Ima tamo jedan klub u kojem svi poslije piju. Ali znaju biti malo razuzdani, znaš.” “Od previše kineske raštike?” rekla sam. Jack se tiho nasmijao. “Uglavnom su ženomrsci. Ignoriraj ih.” “Oh, dobro.” Nasmiješio mi se. Brzo, kratko, ali iskreno. Uzvratila sam mu osmijeh i gledali smo se netremice, jedan tren predugo. Prvi je maknuo pogled i gledala sam kako mu jagodica prsta postaje bijela dok kažiprstom pritišće tipku “home” na iPadu. Nešto u njegovu izrazu se zatvorilo. Ne, ne zatvorilo, zapravo. Otvorilo pa zatvorilo, kao kad netko naleti na dvoje stranaca u stražnjoj kupaonici na tulumu pa opet zatvori vrata. Njegovi u bradu zarasli obrazi su se uvukli pa napuhali, dok je prstom prelazio po ekranu. I onda je odbacio obavijest o poruci. Nema je više, namjerno nepročitana. Otvorio je Kindle aplikaciju i ponovno čitao Austin stalno mi se činilo da čita samo knjige koje su napisale žene, i zbog toga sam ga samo voljela još više - njegova koža tamna i osunčana na bijelim jastucima, ~ 10 ~

Knjige.Club Books izraz lica potpuno neutralan. Pogledala sam njegove pune, tamne usne i okrenula se na drugu stranu. Zurila sam pred sebe, očiju u visini prozora bez zastora, pitajući se što je značio taj izraz koji mu je prešao preko lica. I dalje sam ga mogla točno zamisliti, kao da ga vidim očima: nešto je bilo, a onda je namjestio lice u neutralan izraz. Zar nije? “Dobio si e-mail?” rekla sam. “Mislim da je to ono što je bljesnulo.” I dalje sam bila okrenuta prozoru. “Ne, ne”, rekao je Jack. I to je bilo to, mislim. To je bio trenutak iz kojeg se sve razgranalo. Nisam mu ništa odgovorila. Što sam mogla reći? Bilo je to nešto što je stiglo pogreškom. Ili spam. On je to već i zaboravio. Ili je bio tek neki e-mail s posla. Obični e-mail s posla. A njemu se sad nije razgovaralo o poslu. “Gledaj ovo”, rekao mi je Jack nekoliko sekundi poslije. Okrenula sam se pogledati ga. Jedan od njegovih prsnih mišića je titrao. “Palpitacija”, rekao je, oči su mu kliznule nalijevo i zaustavile se na mojima. Dah mu je mirisao na zubnu pastu i kavu koju je popio deset minuta prije odlaska u krevet. To mu je bila večernja rutina. Kava i čokolada, pa u krevet; njegova metoda da produlji posljednji i najslađi dio noći. “Ne - nego mišićna fascikulacija”, rekla sam pospano. “Tikovi. Previše kofeina. A možda si posve onemoćao.” Tiho sam se nasmijala. I to je bila jedna od naših internih šala. Bavio se političkim novinarstvom i izvještavao sa suda, u Škotskoj, a onda se prebacio na turističke tekstove, što mu je bilo puno draže. Sam je priznavao da se nema od čega umoriti. Dizao se u deset i radio stvari koje jedino samozaposleni ljudi mogu raditi ujutro; stavio bi prati rublje, napravio si pravu filtar-kavu, otvorio poštu. S poslom je završavao oko četiri popodne, i onda bi gledao kviz, uz čaj i kekse. Dok se Ben, moj bivši dečko koji je radio kao učitelj, uvijek pozivao na ocjenjivanje i pripreme sata i roditeljske sastanke, Jack je spremno prigrlio svoj status lijenčine. “Aha, mogu uzeti slobodnu srijedu, ako baš želim”, rekao bi uz večeru. “Najbolji posao na svijetu.” Ali nije bio lijenčina, ne zapravo. Tjednima je znao raditi svaki dan do ponoći, brada bi mu postupno rasla sve dulja i dulja, i poprimao bi obrasce ponašanja noćne zvjerčice. A onda bi iz toga proizišlo nekoliko predivnih članaka, prekrasne proze, pa bi se opet vratio svojoj rutini. “Uzmi nešto za opuštanje mišića, ako želiš”, rekla sam. “Buscopan.” “Hoće li djelovati?” upitao je, gotovo ozareno.

~ 11 ~

Knjige.Club Books Bila je to reakcija klasičnog anksioznog tipa. Iz udžbenika. Želio je nešto što djeluje, rješenje, i malo uvjeravanja od liječnika. Ali bio je moj klasični anksiozni tip. “Pa, titranje mišića nije ništa ozbiljno”, rekla sam. “Ali da, hoće.” “Znači, neću uskoro morati odbaciti ovu smrtnu ljusku?” rekao je, i ruka mu se prokrala oko mojih ramena da mi blago promrsi kosu. “Nećeš”, rekla sam. “Ali baš si pravi hipohondar.” “Znam. Ali zgodno je što poznajem doktoricu.” “Hmmm”, tiho sam rekla, i on je uzdahnuo. Zauzeli smo opet svoje pozicije u krevetu, kao dvije žlice umetnute jedna u drugu, s Howardom smještenim između nas poput omanje teglenice. Jack je odmah zaspao, ali ja nisam; nikad ne zaspim brzo. To se dogodilo opet, kao što se uvijek dogodi, kada sam napokon zaspala. Sanjala sam dječaka kako sjedi ispred mene, na podu, nazalna kanila protezala mu se od nosa poput prozirnog crva. Pružio je ruke prema meni, ali moje su ruke prošle kroz njegove. Nestao je, kao i uvijek, kad sam se probudila.

~ 12 ~

Knjige.Club Books

2

N

astavila sam uzaludno razmišljati o e-mailu. Ne, ne o e-mailu. O onom izrazu. I o laži; toj maloj, nedužnoj laži. O tome da sam ga prvi put uhvatila u laži, ma kako beznačajnoj. Bila sam na poslu, okružena prašnjavim pravnim spisima, kad sam je potražila. Trebala sam pretipkavati odvjetničke bilješke. Audrey, moja najbolja prijateljica, pomogla mi je da dobijem posao pretipkavanja za jednog od partnera u njezinoj tvrtki. Mrzila sam to, naravno, ali on je bio odvjetnik specijaliziran za propuste u zdravstvu i uživala sam čitati bilješke, bila sam jedina koja je mogla dešifrirati liječnički rukopis. Izvukla sam obiman rječnik i potražila definiciju. Stavka 2 opàčina ž opačina > imenica (množ. opačine) - iznimno okrutan, izopačen čin, koji obično uključuje fizičko nasilje ili ozljedu SINONIMI: barbarstvo, brutalnost, divljaštvo, izopačenost, zvjerstvo Kimnula sam glavom i zatvorila rječnik. Bilo je to samo iz znatiželje. Tek toliko.

~ 13 ~

Knjige.Club Books

3

P

robudilo me blago drmanje po ramenu. Bila je subota ujutro, soba u sivkastoplavom svjetlu. “Rach, Rach”, dozivao me je Jack. Taj duboki glas i njegova ruka na mojoj koži podsjetili su me na rane dane. Prije trudnoće. Kako me je nazvao pet minuta nakon našeg prvog službenog spoja i rekao da mi želi skuhati nešto. Kad imam vremena? Sutra, odgovorila sam. Nismo igrali igre. Došla sam k njemu ravno s posla, u radnoj odjeći, sa šminkom koja nestaje; pripremao je tortilje s piletinom, stojeći bos u kuhinji. Upoznao me je sa svojim mačkom. “Mislim da ćete se slagati”, rekao je. Nakon toga me poljubio, odmah, pravim, dubokim poljupcem, stojeći u hodniku. Onda je rekao: “Rado bih nastavio, ali Howard će nam pojesti piletinu.” Otvorila sam oči u njegovoj spavaćoj sobi. “Molim?” rekla sam, dok su uspomene od prije nekoliko mjeseci nestajale. “Moramo krenuti.” “Kamo?” “Sastanak uz doručak. Intervju. S onim glazbenikom - o njegovu festivalu.” Jackove riječi nisu bile razlog što sam se razbudila, nego njegov ton. Zvučao je kao da je žurno. Takvog ga vjerojatno još nikad nisam čula. Pogledala sam na digitalni sat, koji je zeleno sjajio preko polutamne sobe. “U sedam ujutro?” “On je tako htio...” zastao je, gledajući me netremice. “Volim te”, rekao je. Često mi je to govorio; nije se sramio reći. Bilo je to takvo osvježenje, to koliko je volio pokazivati ljubav. Pridigla sam se na jastucima, svjesna svoje raščupane kose, i pogledala ga. Bilo mi je jako teško buditi se, stvarno, u tim danima rane trudnoće. Sve mi je bilo mutno otprilike do podneva. Zaustila sam reći neka ide i pusti me da spavam, ali zatvorila sam usta. Jesmo li mi već u toj fazi? Nisam znala. To nije bila moja kuća. Kupili su je njegovi roditelji, da mu bude privremeni dom u Newcastleu. Nas dvoje još nismo živjeli zajedno. Možda bi bilo čudno predložiti takvo što - možda bih ispala lijena i nametljiva. Otresla sam glavom. Pa mi čekamo dijete. Uskoro ćemo živjeti zajedno, uostalom. Znači da jesmo u toj fazi, svidjelo se to nama ili ne. “Idi ti”, rekla sam. “Ja ću paziti na Howarda i napravit ću ti sendvič sa slaninom.” Uputila sam mu osmijeh. Zastao je; nije se smiješio. Nije rekao ništa.

~ 14 ~

Knjige.Club Books Oči su mi se postupno navikle na prigušeno svjetlo i vidjela sam da mu je izraz panike prešao preko lica. Vidjela sam mu bjeloočnice ispod i iznad crnih šarenica, kao u psa koji začuje zvukove na ulaznim vratima usred noći. “Ne, ne”, rekao je. “Ne možeš tako.” “Kako ne mogu?” upitala sam. “Molim te, ustani”, rekao je. Sad mu je ton zvučao bizarno; kao da se ulaguje. Namrštila sam se. “Treba mi prijevoz, znaš”, rekao je. Ne riječi, nego prije govor njegova tijela ponukao me je da spustim stopala na pod: on je stajao nada mnom, požurujući me gestikulirajući rukama. Otpuhujući. Pomalo je poskakivao na mjestu, poput osobe koja nekamo jako kasni. “Jack, moraš opet početi voziti. Imaš vozački, a uopće ne voziš - bez ikakva razloga.” Ne znam zašto sam to rekla. Nije bio trenutak za to. “Znam. Ali dugo je prošlo otkad sam vozio, trebao bih opet nekoliko sati instrukcija”, promrmljao je. “Daj, hajde.” “Dobro.” “Tvoje stvari”, rekao je. Skupio je moju odjeću na hrpu, pokupio moje prljave čarape s poda i gurao mi sve to u ruke. Jedva sam sve uzela. Grudnjak mi je pao na pod i on je uzdahnuo. “Ostavi ga tu gdje jest, nema veze”, rekla sam. “Ne.” Našao je moju torbu i počeo trpati u nju sve, uzimajući odjeću od mene. Lice mu je bilo mirno. Ali ruke su mu drhtale. Od panike, tako mi se činilo. “Što se dogodilo?” upitala sam, gledajući njegove ruke. “Kasnim. Uvijek kasnim”, rekao je. Tu sam se povukla. U redu, to je istina. Odjenula sam se. On je sve vrijeme stajao, čekajući pokraj vrata spavaće sobe. Samo jedno čudno subotnje jutro, mislila sam. “Što je bilo?” upitala sam ga. “Čudno se ponašaš.” “Ne, ne ponašam se. Samo kasnim”, ustrajao je. Što sam mogla reći? Mogla sam se usprotiviti, ali nisam, zbog Wallyja. Zbog mira u kući, ali i zbog toga što sam ja bila odgovorna, tako sam bar osjećala, za trudnoću. Nisam htjela raditi nešto što bi nam dodatno otežalo stvari. Obuo je cipele i oprao ruke nad sudoperom, onako kako je uvijek činio. “Prljave su”, rekao mi je s osmijehom, kad je vidio kako gledam. “Cipele su prljave.” ~ 15 ~

Knjige.Club Books “Mogla bih i ja to početi raditi”, rekla sam. “Zapravo je savršeno logično. Probaj.” Stajao je oslonjen na kuhinjski pult, leđima prema sudoperu. Pružio je ruku prema meni, dlanom nagore, blago ispružena kažiprsta. Prišla sam mu. Prsa su mu bila topla i mišići čvrsti pod mojim prstima. Zagrlio me je, kratko, zaigrano gurajući glavu u moj vrat i duboko udišući miris. Obula sam cipele i otvorio je slavinu za mene. Nisam ni primijetila da to radim. Zavrnula sam rukave do lakata, istisnula tekući sapun na ruke i propisno ih oprala. Između prstiju. Nadlanice. Dlanove. Pa podlaktice, gotovo do lakta, uspravno podignutih šaka. “Ti to radiš baš kao u Anatomiji za početnike”, rekao je Jack. “Ah”, rekla sam, samouvjereno se smješkajući. “Kad te jednom pošteno nauče kako prati ruke, nikad se ne vraćaš na staro.” Dohvatila sam kuhinjsku krpu i obrisala ih, pokušavajući ignorirati Jackov pogled. I tako sam, manje od pet minuta od buđenja, bila u svome hladnom autu, bez truna šminke i u trapericama koje su me za subotnje jutro previše stiskale. Trebala je to biti pidžama. Trebao je biti kauč, Jackov krevet. Ne ovo. “Kamo?” upitala sam. “Govorit ću ti putem - samo nastavi ovom cestom”, rekao je. Vozila sam možda petsto metara kad mi je rekao da skrenem lijevo i stanem na parkiralištu. Bio je to poznat bistro, u koji smo više puta planirali otići na rani ručak, ali to još nismo dospjeli. Bili smo u autu ukupno tri minute. Mogao je ovamo doći i pješice, za manje od deset minuta. Zavalio se u naslon suvozačkog sjedala, naočigled smireniji. “Oprosti”, rekao je. “Stvarno kasniš?” Brzo mi se osmjehnuo, izlazeći. “Uvijek”, rekao je. Pogledala sam na sat. Bilo je sedam i petnaest. “Hvala.” Gurnuo je glavu natrag u auto, kroz otvoren prozor. “Dođem do tebe poslije, može?” rekao je. Držao je ključeve svoje kuće u ruci, uz prsa. “Može”, rekla sam. Zastao je na trenutak, lakata na prozorskom okviru. Obrve su mu bile dignute. Grickao je donju usnicu. Zubi su mu bili bijeli i ravni. Izgledao je kao da me želi poljubiti, ali kasnio je i bilo mu je nezgodno nagnuti se još više u auto. Umjesto toga, pružio mi je ruku, prstima mi dotaknuo rame. Gledala sam za njim. Na vratima, okrenuo se i poslao mi poljubac. Oblio me je val zadovoljstva, ali u glavu mi je navro nemir dok sam sjedila u autu. Čudno se ponaša, pomislila sam, ali onda sam odbacila svoju sumnjičavost. Nije ništa. ~ 16 ~

Knjige.Club Books Jack je gurnuo ulazna vrata, ušao u bistro i sjeo za stol, prazan. Nitko ga nije čekao. Sam je ušao u moj stan poslije tog popodneva. U zgradu je uvijek netko ulazio i izlazio, pa je uspio doći gore ne zvoneći na portafon. Nije mi smetalo. Ostavila sam vrata otključana za njega. Podigla sam glavu kad je stigao. Nije izgledao ni pokunjeno ni pokajnički. Lice mu je bilo vedro, osmijeh širok. Držao je u ruci voćnu pitu iz Waitrosea. “Nosim ti nešto”, trijumfalno je objavio, držeći je na dlanu kao da glumi konobara. Nisam ništa rekla. Vadila sam rublje iz perilice kad je stigao, ali sam zastala, mokra ručnika oko ruke. Vidio je kako ga gledam i osmijeh mu je nestao. “Jutros”, počela sam. Misli su mi se na to vraćale cijeli dan i do sad su se pretvorile u prekuhani, gorki čaj. “Probudio si me.” Počela sam nabrajati na prste. “Natjerao si me da spakiram stvari. Natjerao si me da te vozim na udaljenost koju si vrlo lako mogao proći pješice.” Čekao je da završim, još uvijek s pitom u zraku. “I bio si... pa eto, bio si grub prema meni. Kao da si bio ljutit”, rekla sam, ozlojeđena što mi glas zvuči tako piskutavo. “A onda te tamo nitko nije ni čekao. Vidjela sam kroz prozor. Bistro je bio prazan.” “Oh”, rekao je, okrećući se načas od mene ostaviti pitu na kuhinjski pult. “Oprosti.” Njegov pogled, kad se opet okrenuo, bio je miran i izravan. “I?” rekla sam. “Najbolje je iskreno se ispričati. Inače isprika nema smisla.” “Ali zašto si?...” “Samo sam se uspaničario. Žao mi je. Nisam te trebao gnjaviti da me voziš. Počet ću i ja voziti, uskoro.” “Ne radi se o vožnji. Radi se o tome da si se ponio... tako kako si se ponio.” “Oprosti”, ponovio je. Slegnula sam ramenima, vraćajući se vađenju veša. Ispričao se. Ne možemo vratiti vrijeme. Prišao je kako bi mi pomogao s rubljem, uzeo naramak i odnio do sušila. “Uskoro će tu biti malecka Wallyjeva odjeća”, rekao je. “Red sićušnih čarapica za bebe.” Čarapice za bebe. Već mi je to jednom rekao. Onog dana kad smo napravili test na trudnoću. Tog čudnog, šokantnog, gorko-slatkog popodneva. ~ 17 ~

Knjige.Club Books Kupili smo digitalni test u Sparu. Jack je tvrdio da je digitalni najbolji, rekao je da bi on lako mogao zamisliti tanku ružičastu crtu i tamo gdje je nema, da moramo biti posve sigurni. Ja sam bila sigurna, ali sam ignorirala znakove. Vruće mučnine. Kašnjenje mjesečnice. Neobične, prolazne vrtoglavice. Sjećanja na noć kad nismo upotrijebili prezervativ. Bila sam sigurna, ali nisam htjela priznati. Otišli smo skupa k meni i sjedili na rubu kade dok je test ležao na prozorskoj dasci, kao tempirana bomba. Provjerili smo nakon dvije minute; oboje zavirujući, kao da će se rezultat, ako ga ne pogledamo polako, promijeniti. Trudnoća 1-2. Pisalo je samo to. On je prvi progovorio. “Ah.” “I te kako ah”, rekla sam. Tad sam ga letimice pogledala. U tom trenutku koji je mijenjao sve. Poslije, moguće je da sam mu kazala kako razlog što ne bih ni pomišljala na abortus počiva na mojoj medicinskoj obuci. Na tome što znam kako to izgleda, što sam to gledala. Uređaj sa sisaljkom. Ono što ostane, bolnice to kremiraju. Ali ne. Nije bilo to. A svakako nije bilo ni zato što bih mislila da ću biti dobra majka. Nisam to mislila. Ne nakon moje mame i ne nakon dječaka. Još uvijek se noću budim zbog toga. Pitajući se može li se meni vjerovati. Hoću li ikad biti dovoljno dobra. Dakle, ne. Nije se radilo ni o čemu od toga. Nego o Jackovu licu. Zurio je u test izraza lica koji se nije mogao protumačiti drugačije nego radost. Prinio je šaku zubima, poput uzbuđenog dječarca, i kad me je pogledao, oči su mu blistale. “Znam... situacija nije idealna”, rekao je. “Znam da smo tek počeli. Ali...” Pokazao je dolje na test, na kojem je i dalje pisalo Trudnoća 1-2. “Ovo smo ti i ja.” “Tako je”, rekla sam, i nisam se mogla prestati smiješiti. “I gle kako smo briljirali”, nastavio je. “Jesmo.” “A onda - čarapice za bebe. Najbolji argument za bebu, ikada.” “Čarapice za bebe?” “Malecne čarapice za bebe”, rekao je. “Postoji li išta slađe na svijetu?” Dok je uspomena na to popodne nestajala, prišla sam mu i bez riječi počela vješati plahtu. ~ 18 ~

Knjige.Club Books “Mogu otići ako želiš”, rekao je. “Ako si ljuta? Znam da nije bilo fer... nisam te smio buditi. Stvarno mi je žao.” Razmislila sam na trenutak i o tome. Ali bilo je preteško. Iskušenje njegove blizine, ovdje, dok mi pomaže vješati veš, voćna pita koju ćemo jesti i smijati se. Njegovo toplo tijelo uz moje, poslije, u krevetu. Bilo je suviše teško odoljeti. Osim toga, isprike su mu uvijek sjajno išle.

~ 19 ~

Knjige.Club Books

4 Godinu prije

D

ječak i ja smo odmah kliknuli. Imao je šesnaest kad je inicijalno zaprimljen u moju kliničku bolnicu. Bila mi je to prva klinička bolnica otkako sam postala svježe promovirana specijalizantica; zapala me je odgovornost, prvi put. Dlanovi su mi se znojili. Volio je skupljati Toppsove nogometne sličice; imao ih je na stotine. Ispale su mu iz džepa dok se premještao na stolici. U kaskadi su poletjele na pod i on se brzo sagnuo pokupiti ih, pažljivo ih slažući po redoslijedu koji je bio samo njemu poznat. Izgledao je mlađe od svojih šesnaest godina, doimao se kao dijete. Skupljanje sličica. Djetinje opsesije. “To je Ralph Callachan”, promumljao je sebi u bradu, tamne šiške padale su mu preko očiju. Njegova mama me je pogledala. “Oprostite”, rekla je. “On još živi u ludim sedamdesetima.” Pokazala je prema jednoj od sličica u dječakovu krilu. Na njoj je bio plavokosi igrač ošišan na fudbalerku. “Skuplja stare sličice nogometaša.” “Vrlo retro” rekla sam, kimajući prema sličicama. “Vrlo hipsterski.” Dječak se nasmiješio. Imao je blijedu put i tamnu kosu, crne trepavice. Rumene obraze. Mogao bi prodavati to rumenilo, samo kad bi se dalo nekako upakirati. Imao je problema s trčanjem, rekao je. Školsko trkalište postajalo bi neravno, koljeno ga je boljelo dok se igra. Blago je šepao kad je ulazio u naš odjel i u glavi sam mu, nažalost, odmah postavila dijagnozu. Šesnaest, tek navršio. Nema ranijih ozljeda. Gotovo stalna bol u koljenu. Previše jaka da bi se ambulantno tretirala. Osteosarkom. Rak kostiju. Skinuo je traperice i navukao bolnički ogrtač. Jedno koljeno bilo je veće od drugoga, znatno, i u tom trenutku već sam bila sigurna. Poslala sam ga na snimanje i gledala za njim, šepanje je bilo izraženije kad je s ružičasto-sivog tepiha našeg odjela prešao na linoleum bolničkog hodnika. Tu se njegovo putovanje nastavilo - od nije to ništa, brzo će proći, strpi se tri tjedna do onoga ipak nešto jest. Nisam ga vidjela ostatak dana. Audreyn muž, Amrit, i ja popili smo kolu tog popodneva. Ispričala sam mu za dječaka. Oči su mu bile pune sućuti. A ~ 20 ~

Knjige.Club Books onda sam zaboravila na njega. Morala sam; uvijek sam imala previše pacijenata, previše posla. Ali on se pojavio ponovno, kasnije, oko sedam navečer. Čistač je glancao linoleum ispred prostorije za CT. Hodnik je mirisao na vosak i limun. “O, bok”, rekla mi je dječakova mama. Gurala je pismo u svoju torbu. Izgledala je iscrpljeno. Frizura joj je bila neuredna na vrhu glave, kao da je često prolazila rukom kroz kosu. Nosila je velike naušnice u obliku obruča, a blijedo sjenilo na očima bilo je u jakom kontrastu s crnim tušem za oči. “Mislila sam da ste dosad već kod kuće”, rekla sam. “Zvali su nas da ostanemo nakon snimanja...” Namrštila se, zbunjena mojim nepoznavanjem situacije. I u tome sam vidjela potvrdu. Bila je zapisana negdje u borama na njezinu čelu, u crvenilu oko svježe oguljene kožice kod nokta kažiprsta, u pismu koje je držala u ruci. Ne dobivaš pismo ako te otpuštaju. I znala sam da ona zna. “Vaš kolega. Mlađi doktor. Primio nas je. Nakon snimanja”, rekla je. “Nije imao dobre vijesti.” Kratko sam kimnula. Dječak nije gledao u nas. Miješao je svoje sličice. “Žao mi je”, rekla sam. Pružila sam ruku. Htjela sam joj kazati sve što znam: da je rak kostiju jedan od boljih, da će sve ovo za dvadeset godina možda biti tek događaj iz prošlosti koji će on tek mirno spomenuti pred šokiranom djevojkom, da ovo sada neće ostati ovako kaotično, šokantno i izvan kontrole. Umjesto toga, nažvrljala sam svoj broj mobitela na praznu uputnicu koju sam imala uza se i dodala joj. “Što god vas zanima. U svako vrijeme”, rekla sam. Nije izgledala zahvalno. Nije još shvaćala što se zbiva. Nije bila spremna. Dječak je podigao pogled k meni. Plave oči su mu blistale. “Doktor... onaj muški”, rekao je. “On ima doma Alana Gowlinga.” “Alana Gowlinga?” rekla sam, gledajući ga znatiželjno. Dječak je mahnuo rukom u kojoj je držao kup sličica. “Prednji vezni Newcastlea. Donijet će mi ga na sljedeći pregled.” Zastao je i pogledao me. “Je li ovo ozbiljno?” upitao je, manje djetinjasto, manje nadureno. Pogledala sam u njegovu mamu. “Vidjet ćemo”, rekla je ona.

~ 21 ~

Knjige.Club Books

5 Sadašnjost

S

usreli smo se u Newcastleu. Pokraj Spomenika. Bio je hladan ožujak. Mjesec nakon mog prekida s Benom i samo koji mjesec iza najgore zime u mom životu. Ja, lokalna cura, i Jack, Škot na privremenom boravku. Bilo je štosno: koliko sam samo puta prošla pokraj Spomenika? Vjerojatno na tisuće. Prolazila sam pokraj kad bih išla kupiti časopis Smash Hits i slatkiše kad mi je bilo jedanaest i kad su me prvi put pustili samu u grad. Prolazila sam tuda kad bih išla navečer van u klub The Boat. Prestala sam prolaziti kad sam se zbog studija preselila u Manchester, ali opet sam počela kad sam se vratila. Meni je bio više kao neka osoba, a ne kip. I onda sam srela Jacka točno pokraj njega - najboljeg frajera kojeg sam ikada srela, oca moga djeteta. Kad sam poslije razmišljala o tome, ne bih mogla ni zamisliti bolje mjesto da sretnem muškarca s kojim ću provesti život. Ben i ja sreli smo se u srednjoj školi i naš je odnos zrcalio svoje ishodište: bili smo provincijalni, povučeni i sramežljivi. Ali Jack i ja bili smo neobuzdani, uvijek smo se ljubili nasred Sainsbury sa i smijuljili se. Bili smo kao Spomenik: blistavi, visoki i ponosni pod nebom. Jack je došao za City Ligths istraživati što je najbolje raditi u Newcastleu. “Oprosti”, rekao mi je, nervozno mašući rukom sa strane. U tom trenutku moj život dobio je novi smjer, iako to tada nisam shvatila. Bila sam sama, bez Bena, i zabrinuta za svoju budućnost, a onda je ta budućnost stajala tu, točno preda mnom, najednom izvjesna. “Ovo je taj Spomenik, je li tako?” Mahnuo je ispred mene svojim mobitelom. Slika Spomenika s Google Imagesa. Pridržao je da pogledam. Izgledao je drugačije na mobitelu: blistav, sav osvijetljen nasuprot tamnom nebu. U stvarnosti je izgledao manji i otrcaniji. “O, da”, rekla sam. Potapšala sam spomenik rukom, kao da je pas kojeg dobro poznajem. “To je taj.” “Učinilo mi se da moram provjeriti. Ne izgleda kao na fotografiji.” “Ne”, rekla sam. “Ali to je taj.” Kad razmišljam o tome, bilo je to nešto tako tipično za Jacka. Volio je sve provjeriti, čak i kad je bio siguran. Stalno je nešto provjeravao: simptome na ~ 22 ~

Knjige.Club Books Googleu, jesu li prekidači doista isključeni, je li kupaonski prozor uistinu zatvoren. Često sam se pitala zašto to radi. “Bez brige”, rekla sam sa smiješkom. “Ti nisi odavde?” Prepoznala sam njegov naglasak. Znala sam da je škotski, ne ovdašnji engleski, ali nisam ga znala točnije smjestiti. Ne znam što me je navelo da nastavim razgovor koji je bio na svom prirodnom kraju i preusmjerim ga na novo područje. Nisu to bile njegove smeđe oči, toliko tamne da su gotovo crne, sa šarenicama koje se gube u tami. Nisu to bila njegova široka ramena ni neobrijana brada, iako mi se i to svidjelo. Mislim da je ono što me je odmah privuklo k njemu bila njegova smetenost. Tamo gdje bi se Ben pravio važan - pretvarao se da zna sve o Spomeniku, čak i ako ne zna - Jack je bio samozatajan, skroman. Zanimljivo. “Ne, hoću reći, da”, rekao je. “Ovdje sam na tri mjeseca. Radim za City Lights.” I tu je počelo. Od tog trenutka, vrijeme se počelo dijeliti na ono s Jackom i ono bez Jacka. Potonje je bilo vrijeme koje samo treba potrošiti, preživjeti, pa da opet mogu biti s njim. Srce mi je lupalo u prsima dok bih vozila prema njegovoj kući nakon posla. I tih nekoliko prvih minuta bilo je najbolje. Ne zato što me je uvijek pozdravljao poljupcem, pritišćući me cijelu uz svoje tijelo, nego zato što su se tada sati činili izdašnim i protezali se daleko ispred mene, kao doze lijeka. Pet sati Jacka. Za mene nije bilo bolje medicine. Bili smo u Obanu, Jackovu rodnom gradiću, kasno navečer u petak, spremni za ragbi u subotu. Naši posjeti počeli su manje nalikovati posjetima, a više isječcima svagdanjeg života: nestali su odlasci u restorane i šetnje prirodom, i polako su ih zamijenili svjetovniji zadaci - Jack koji preslaguje svoje stare školske knjige na tavanu, moja četkica za zube koju trajno ostavljam u kupaonici. U Obanu je gotovo uvijek bila magla. Brodovi u luci izgledali su kao da postoje tek napola; vidjeli su im se samo trupovi, a jarboli nestajali u mliječnom zraku. Činilo se kao da komadi oblaka stoje, zaustavljeni, iznad kuće Jackovih roditelja, kao da su otrgnuti od glavnine oblaka na nebu i postavljeni da tu stoje. Njegov ragbijaški tim imao je komemorativnu utakmicu, za prijatelja čiji je vrat ostao previše ozlijeđen da bi mogao igrati. Nisam gledala utakmicu. Jack mi je rekao neka se ne zamaram. “Dođi nakon sedam,” rekao je, “kad utakmica završi, a slavlje počne.”

~ 23 ~

Knjige.Club Books Umjesto na utakmicu, otišla sam u šoping, prstima opipavala opravice i dječje čarapice u Mothercareu, i pojavila se u klubu nakon što je odigrana. Jack mi je poslao opširnu poruku s uputama kako ću ući, što me je natjeralo na smiješak. Ipak je bio autor, a tekst njegov medij. Kada dođeš do kluba, parkiraj ispred, s lijeve strane od niza hrastova, pa prođi okolo i kroz bijela bočna vrata - ne ona tamnoplava. Tako ćeš zaobići garderobe i ući ravno usred uzbudljivih zbivanja u improviziranom baru. Potraži me; visok sam, taman i nevjerojatno zgodan. xx Stajala sam vani dobrih deset minuta. Trebala sam odmah ući, ali bila sam previše nervozna. Imat ću dijete s Jackom, ali susret s njegovim prijateljima nekako me je strašio. A to je donekle bilo i zbog toga što nam je do toga trebalo toliko dugo. Doslovno mjeseci. Nisam upoznala ni jednog jedinog od njegovih prijatelja. Bezbroj smo puta bili u Obanu, ali prijatelji su uvijek bili zauzeti. I tako sam prestala pitati za njih, ne zbog straha, nego zato što je već postalo neugodno. A evo, sada sam bila tu i sad ću ih vidjeti. Ragbijaški klub sastojao se od jarko osvijetljena terena i trošne bijele drvene barake. Jesenska magla vrtložila se ispred reflektora i para se dizala iz grijača na verandi. Bilo je tu pedesetak ljudi, uvidjela sam, kad mi se vid navikao na tamu. Stajali su, pili, pušili, pogledavali preko travnjaka. “Halo?” Duboki Jackov glas razlegnuo se tamom dok sam još stajala kod bijelih vrata, jedne ruke u rukavici nad kvakom. “Hej”, rekla sam mu. Pojavio se, mirisan od tuširanja, mokre kose, usana koje su mojima najednom donijele vrućinu usred večernje hladnoće. S verande se začulo navijanje i on mi se nasmiješio, ruke čvrsto oko mojih ramena. Ruka mu se kretala. Uvijek je bilo tako, prsti koji nježno grebuckaju po mom kaputu, druga ruka prelazi po mojim leđima, gore-dolje. Voljela sam to. “Dođi da te upoznam sa svima”, rekao je. Poveo me je uz četiri klimave stube na balkon. Mirisalo je na kraj ljeta, na pokošene travnjake i travu što se suši na vrućini. Na cedrovo drvo i cigarete. Podsjetilo me je na prijašnja ljeta; kada smo Kate, moja sestra i ja slobodno jezdile na svojim biciklima. “J. D.!” rekao je nabijen, plavokos muškarac. “Pa konačno da upoznamo damu.” Osjetila sam kako se Jack kraj mene ukočio. “Rach, ovo je Pricey”, rekao je. Mahnuo je rukom između nas i Pricey mi je protresao ruku. “Pricey: ovo je Rachel.” ~ 24 ~

Knjige.Club Books Moje ime izgovorio je s ponosom, značajno. Oko Priceyjevih očiju pojavile su se bore kad se nasmiješio. “Čuo sam puno o tebi”, rekao je. Možda to i jest nešto što svi uvijek kažu, ali nisam bila uvjerena da je istina. Jack je objesio ruku preko mojih ramena. Prijala mi je njezina topla težina i smiješila sam se samoj sebi. Kakvo pompozno predstavljanje. Ovo je Rachel. “Idemo po pića?” rekao je Jack. Pogledala sam prema ragbijaškom terenu, u blagu, prohladnu listopadsku večer koju će uskoro zamijeniti beskonačna zima, kiša i snijeg. “Ja ću limunadu”, rekla sam. “Da se otkačim do kraja.” Rado bih popila čašu vina, u doba prije Jacka i prije Wallyja. Ali Jack nije pio, a ja nisam smjela piti, pa smo zato radili druge stvari: dok su moja ranija ljeta prolazila na terasama u vrtovima pivnica, ovo smo proveli kuglajući, igrajući minigolf, odlazeći u duge večernje šetnje. Opojno je bilo to naše ljeto. “Dođi”, kazao je Jack. Tek tad mi je zapravo došlo do glave kako je Pricey nazvao Jacka. Zastala sam, pa rekla Priceyju: “J. D.?” Nisam mogla povezati. Njegovo ime je Jack Ross - nema srednjeg imena. “Zašto ne J. R.?” “To mi je bilo omiljeno piće”, objasnio je Jack. Pricey ga je pogledao i tad ga je netko udario po leđima, a on se okrenuo na tu stranu. Jack je pokazao prema šanku i ja sam krenula tamo. Sve vrijeme bio mi je točno za leđima, bokovima naslonjen na mene. Netko je putem prolio kapljicu hladnog piva po mojoj ruci. Kad smo stigli do šanka, okrenula sam se Jacku. “Ali ti ne piješ,” rekla sam, “J. D.” “Rekao sam da je bilo”, odgovorio je. “Prije sam pio Jack Daniels. U priličnim količinama.” Pogledao me. “Bio sam prava sramota. Teški idiot perolake kategorije.” Primaknula sam se bliže k njemu. Upoznavati nekoga u toj ranoj fazi bilo je kao razgledati predivan engleski vrt: željela sam otkriti novi zakutak, novi puteljak koji vodi do sljedećeg iznenađenja. Nikad mi nije bilo dosta. Nisam to rekla, međutim. “Stvarno? Bio si pijanac?” rekla sam. “Ne mogu to zamisliti.” “Da, da. Ali sad imam mačka”, rekao je, povlačeći me k sebi. “Moram misliti na njega.” Usta su mi se razvukla u osmijeh. Rado smo pričali o Howardu kao da je Jackov potomak. Hvalili smo ga kako čvrsto spava. Pravili se da žurimo

~ 25 ~

Knjige.Club Books odvesti ga u vrtić. Bila je to jedna od naših mnogobrojnih zezancija, jedna od mnogih stvari s kojima smo se šalili. “Zamisli samo kakve bi navike usvojio da je vidio taticu kako pije”, rekla sam. “Točno. Počeo bi cugati prije svoje desete godine.” Nacerio se, naslonivši se unatrag na šank. Ruke su mu bile ružičaste, izgledale su hladno, iako je bilo toplo. Poljubio me je i ljubio me sve dok nam se nisu pridružila dva muškarca. Govorili su s naglaskom tipičnim za visoko društvo, baš kao i mnogi liječnici s kojima sam tijekom godina radila. Uvijek mi se činilo da je kod tih ljudi i govor tijela drukčiji. Kao da su i svojim držanjem poručivali ja ovdje pripadam, bez obzira na to gdje se nalazili. “Ja sam Roger”, rekao je jedan od ljudi pokraj nas. Bio je visok i imao je nevjerojatno jak vrat. Drugi, Ian, predstavio se, i onda je nastupila neugodna šutnja. “Roger je klasični alfa-mužjak”, rekao mi je Jack. “Ma ne”, rekla sam. Jack je bio visok i širih ramena od ostalih. “Ti si beta-muškarac, duboko u duši, zar ne?” rekao je Roger. Jack je kimnuo glavom, sramežljivo se smješkajući, i voljela sam ga još više nego trenutak prije. “Ja bih u prirodi bio sramežljivi, preplašeni gorila”, rekao je Jack. “Onaj kojeg svi drugi zlostavljaju.” Spustio je glavu i svi su se nasmijali. “Otkad poznaješ J. D.-ja?” upitao je Ian. “Oh, ne dugo”, rekla sam. “Upoznali smo se u ožujku.” “A otkad ga mi znamo?” rekao je Ian Rogeru. “Dvadeset godina? Dvadeset pet? I gledali smo ga sve te godine, sve dok nije zbrisao u Newcastle.” “To je bilo u juniorskoj ligi, kad smo se upoznali”, rekao Roger. “Znači, dvadeset godina. Isuse! Ja još uvijek mislim da mi je dvadeset jedna.” “Što je tebi tad bilo napeto?” upitao me je Jack. Često me ispitivao o meni. Činilo se da se - nimalo sramežljivo - zanimao za svaki aspekt moje prošlosti. “Ambulanta St. Johns”, rekla sam ozareno. “Iako su bili jako neorganizirani i išli su mi na živce.” “Ti si htjela biti glavna, ha?” rekao je Jack. “Apsolutno.” “Meni je bio napet nogomet, jednako kao i ragbi”, rekao je Roger. Ali Jack ga je ignorirao. Uvijek je u društvu pratio što govorim, pa sam se osjećala kao da smo samo nas dvoje važni, kao i kada smo sami. U trbuhu sam osjetila leptiriće od njegova intenzivna pogleda. ~ 26 ~

Knjige.Club Books “Znači, tako si otišla na medicinu”, rekao je. “Aha... a voljela sam se i igrati doktora, s lutkama”, rekla sam. Raširio je usne u osmijeh i kimnuo. “Daj, ponudi ženi piće”, ubacio se Roger. “Ja ću limunadu”, rekao je Jack. Okrenuo je glavu unatrag i napola kimnuo prema šanku iza sebe. “Kavalirština je izumrla, ha?” rekao je Roger. Jack se nevoljko okrenuo od nas. Čak i dok je bio okrenut na drugu stranu, laktima u svom sivom iznošenom puloveru naslonjen na šank, s novčanicom od deset funta među prstima, stalno se okretao pogledavati nas. “Onda, kad su došle godine Jack Daniel’sa?” rekla sam. Jackova glava naglo se okrenula, iako je baš počeo govoriti narudžbu barmenu. “Dvije limunade”, rekao je nama umjesto njemu, besmisleno. “Godine čega?” rekao mi je Roger. “Jack Danielsa. Pijančevanja.” Roger i njegov kompanjon razmijenili su poglede, očigledno zbunjeni, i pogledali opet u mene. Jack je zakoračio od šanka i stvorio se pokraj mene. Nije imao naša pića u rukama. Pogledala sam ga, zbunjeno, ali on je to ignorirao. Trenutak je prošao. Ali nije mi promakao pogled koji je uputio njima, pogled koji nije bio namijenjen meni. Napola upozoravajući, napola upitan. Obrve dignute, oči raširene. Ne znam zašto sam to napravila, ali namjerno sam se okrenula cijelim tijelom na drugu stranu, kao da se divim pogledu na klub, ali iskosa sam opet pogledala Jacka. Napravio je neku gestu rukom. Nisam je vidjela dobro, ali vidjela sam ono bitno. Ispruženim dlanom napravio je kratku kretnju preko svog vrata: rez po zraku, ne prstom, cijelom rukom. Značenje je bilo jasno: prekini. Okrenula sam se pogledati ga, mršteći se, da mu dam do znanja kako sam vidjela, ali njegov izraz bio je neutralan, oči jednako tople i srdačne kao i uvijek. “Gdje su nam pića?” upitala sam. “Stižu”, opušteno je rekao Jack. Taj ležerni ton nije se slagao s izrazom na njegovu licu, koji me je podsjetio na kolač od dizanog tijesta kad po vrhu puca. Ispričala sam se na minutu, praveći se da mi zvoni mobitel, i otišla van stati pokraj svoga auta. Što je ovo bilo? Odjednom sam samo htjela biti sama; zapravo, željela sam razgovarati s nekim tko me poznaje. Trava je pod nogama bila spužvasta. Gljive su virile iz trave. Gledala sam reflektore, maglu, mnoštvo silueta na balkonu, povremeno iskrenje ~ 27 ~

Knjige.Club Books narančaste koja se u mraku giba od usta pušača i natrag, dim koji potom ispuhuju. Ruka mi je sama opet dodirnula trbuh. Nije to bio smireni, majčinski dodir. Bilo je to hvatanje. Ova beba. Muškarac kojeg slabo poznajem. Morala sam se čuti s Audrey, svojom najboljom prijateljicom. Odrasle smo zajedno, išle na isti fakultet, kao zadnje luzerice, govorile smo. Onda je upoznala mog prijatelja Amrita, koji je tad bio na primaljstvu. Sad ga gotovo uopće ne viđam. Nazvala sam njezin broj. Čula sam kako utišava Supertalent i govori Amritu da sam to ja. “Hej, veliki dečko”, rekla je; tako smo zvale jedna drugu već dugo. Onoga dana kad je digla kredit za kuću s Amritom, rekla mi je kako je sad napokon odrasla i nas dvije smo u isti glas kazale: “Sada smo veliki dečki.” Bila je to jedna od onih veselih koincidencija koje potvrđuju prijateljstvo. “Nešto mi je čudno”, ponovila sam. Zakoračila sam naprijed. Kukovi su me boljeli. To su samo ligamenti koji se prilagođavaju trudnoći, ali nisam mogla uzeti ibuprofen. Činilo se da postoji mnogo toga što sad ne mogu. “Što hoćeš reći?” “Stojim ispred ragbijaškog kluba. U Obanu.” Zabacila sam glavu, pokušavajući se smiriti. Pokušavala sam gledati u škotsko nebo, još uvijek blijedoplavo u ovo doba dana u listopadu - predivne bijele noći - ali svjetlost mi je smetala za oči i zažmirila sam. Mamino lice bljesnulo mi je u mislima u tom trenutku mraka, kao što je često bivalo. Pitala sam se gdje je sad ona. “Aha, naravno. I, kako ide?” “Stvarno čudno.” “On ili ti?” “On. Njegovi prijatelji. Ovdje ga zovu drugačije. J. D.” “J. D.? Zašto?” “Kaže da mu je to bilo omiljeno piće.” “I što onda? Je li s tobom sve u redu?” “Jest, ali... ne znam.” Audrey je oklijevala. Čula sam to, kao što na ekranu svog iPhonea vidim one točkice kad mi netko piše poruku, pa se povlače i opet pojavljuju, kako već pošiljatelj piše i briše. “Možda je to... nešto povezano s trudnoćom”, predložila je. “Sama si rekla da ne spavaš najbolje. Da plačeš na reklame za pelene. Ne želim sad ispasti kao grozni seksist, ali...” Šutnula sam kesten preko trave. Blizu mene, neki je par ulazio u auto i njihova svjetla prešla su preko mene dok su odlazili. “Nemam pojma”, rekla sam nakon nekoliko sekundi. “Kad je bio za šankom, pitala sam ih kad je to ~ 28 ~

Knjige.Club Books bilo kad je on puno pio i bilo je... atmosfera je postala čudna. Izgledalo je kao da ne razumiju.” Naslonila sam se na poklopac motora svog auta, još topao, iako sam se ovamo dovezla prije petnaest minuta, onako puna nade. “Što su rekli?” Audreyn glas zvučao je zbunjeno, tiše. “Ništa. Jednostavno nisu kužili što ih pitam”, rekla sam. Zvučala sam kao da me netko davi. To je pobudilo njezinu pozornost. Nisam je nazvala tek tako, skoknuvši van samo da se malo napričamo. “Rachel. Govori. Što se događa?” “Samo se bojim da bi me jednoga dana moje dijete moglo pitati nešto o svom ocu, a ja neću imati pojma. Ništa od...” Glas me je izdao pri kraju. Čak joj nisam ni spomenula ostalo: one stvari za kojima žalim kasno noću. Za uzbuđenjem oko toga hoćemo li napraviti bebu na medenom mjesecu, za odobravanjem koje bi nam donijele zaruke nakon više godina hodanja. A ne ovo što gledamo. Dignute obrve. I što ljudi znaju da je bilo slučajno, što riječ neplanirano možda razumiju kao neželjeno. “O, ne, nemoj tako”, rekla je Audrey. “Beba ti daje devet mjeseci da se pripremiš. Još malo i ti ćeš jako dobro poznavati Jacka. Pogotovo do vremena kad će te Wally moći nešto pitati.” “Ma znaš... napravio je ono rukom.” Mahnula sam rukom ispred svog vrata, tu na parkiralištu, i ostala mi je stajati u zraku kod grla. Popravila sam kosu i stresla se, grančica mi je krenula pod nogom kako sam zakoračila prema klubu. “Kao da im pokazuje neka zašute.” “Stvarno?” Sklopila sam oči na hladnom noćnom zraku. Otvorila sam ih opet i pogledala u nebo. Samo sam nekoliko stotina kilometara od kuće, a osjećala sam kao da je milijun. “Gotovo sam sigurna.” “Jesi li?” U glasu sam joj čula sumnju. Već smo to prošle. Onda nakon mame. I s Benom. Ponovno sam razmišljala o gesti koju je Jack napravio. Bila sam sigurna, ali ipak. Jesam li doista mogla vidjeti što radi rukom? Možda si je samo popravljao pulover. Govorio je da mu ne paše, komentirao je da izgleda kao kreten, kad se u njemu pojavio na nekoj fotki na Facebooku. Možda samo nije čuo. Možda samo nije mario. Možda sam ja... možda mi je to od tugovanja. Možda sam počela ludjeti. “Kladim se da nije. Kao da bi to napravio pred tobom. On je tako... fin” rekla je Audrey. “Možda je to prije poput onoga s Benom.” “Možda”, promrmljala sam. Poznavala je mog bivšeg dečka, Bena, jako dobro. Ona je jedina i znala što se točno dogodilo, ona je razumjela nijanse. Da su ga, na kraju, moje optužbe ~ 29 ~

Knjige.Club Books otjerale, ali da je ipak tu bilo nečega. Da je tako, naposljetku, bilo najbolje; nas dvoje nismo bili zaljubljeni jedno u drugo, zapravo nismo. Meni je on bio više neka sigurnost nego dečko. Jacka nije poznavala uopće. “Paranoja”, rekla sam. “Stara ludost.” U glasu sam joj čula olakšanje. “Isto kao i prije. Strah te je da osoba nije onakva kakvom se predstavlja. Ali to nije realnost.” “Možda imaš pravo”, rekla sam. “Pa sigurno ne bi tako nešto napravio tebi pred nosom. Hoćeš malo porazgovarati s Amom?” upitala je. Glas joj je bio pun nade. Sigurno i ja njemu nedostajem, pomislila sam. “Moram ići”, rekla sam. “Žao mi je.” Kad smo se pozdravile, ušla sam natrag unutra i stala uz Jacka, njegova topla ruka stegnula me je oko struka, njegova noga dodirivala me cijelom duljinom. Atmosfera je i dalje bila nelagodna. Ništa konkretno. Ništa opipljivo. Prije bi se reklo da se poklopio niz sitnih naznaka: tišina kad sam se pojavila, ne ona ugodna ni prirodna, nego nagla i zategnuta, kao kad netko isključi ton usred rečenice. Pogled koji su razmijenila dvojica Jackovih prijatelja. Priceyjevo nakašljavanje. “Jesam li nešto pogrešno rekla?” našalila sam se, ali glas mi je zazvučao šuplje i tanko. “Ne, ne”, rekao je Jack, smiješeći mi se. Razgovor se ponovno poveo. Ili, kako se to meni prije činilo, započeo je iznova - jedan od Jackovih prijatelja pričao je o novom psu svoje djevojke - i u zraku se opet osjetila promjena; atmosfera je opet bila ugodna, prijateljska i topla. Što je mene, ipak, samo nagnalo da usporedim kakva je bila prije nekoliko minuta: ne mogu reći neprijateljska, zapravo. Ali onako, kao kad se nešto skriva iza zavjese, u nadi da se neće razotkriti. Okrenula sam se Priceyju, da malo porazgovaram izravno s njim. “Što je bilo s onim... što znači taj nadimak, J. D.?” rekla sam. Primijetila sam reakciju prije nego što ju je uspio prikriti. Bjeloočnice su sijevnule, obrve se podigle. Šok. “Kako misliš, što je bilo?” rekao je. “Pa znaš - sav se promijenio... kad si ga nazvao J. D. I onda poslije, kad sam pitala.” Osjećala sam Jackov pogled na sebi, ali namjerno ga nisam htjela pogledati. Ionako imam samo nekoliko sekundi prije nego što se ubaci, pomislila sam. “Ne, nisam to vidio”, rekao je Pricey. Nije maknuo pogled. A onda jest, dižući obrve. Mislio je da sam čudna. Jackova paranoična djevojka. ~ 30 ~

Knjige.Club Books Sve sam to umislila. Pogledala sam ga iskosa. Jack nije gledao prema nama, uopće nije obraćao pozornost na nas. I to sam, dakle, umislila. Otišli smo brzo nakon pola deset. Jack me izveo van stražnjim putem - kroz gužvu promumljanih komentara - i pokraj garderobe gdje je uzeo svoju torbu; mišići su mu se isticali dok ju je dizao. “Okej”, rekao je visoki muškarac s afrofrizurom iz kuta svlačionice. Stajao je s torbom za opremu preko ramena, držeći mobitel. “O, pa tebe nismo ni vidjeli”, rekao je Jack, puštajući moju ruku. “Ovo je Rachel. Rachel, ovo je Charlie.” “Da”, rekao je Charlie, pružajući mi ruku. “Masters. Drago mi je što te vidim.” Bio je to jedan od onih trenutaka kad mi ne dopre do glave ono što je izgovoreno, sve dok ne prođe nekoliko minuta, a ni tada još nisam to registrirala, nego tek kad sam uključila pokazivač smjera na izlasku s parkirališta. “Kako se osjećate ti i Wally?” rekao je Jack, ruke na mom bedru, nemirnih prstiju. Tako nas je odlučio oslovljavati. “Mogli bismo do zaljeva na curry. Nije tako kasno?” Jack je uvijek predlagao takve stvari. I dalje su mi zvučale dekadentno, gotovo raspusno, nakon odrastanja uz oca koji je kuhao vlastito pivo da uštedi novac. Tata je bio sitničav i štedljiv. Uvijek je čuvao kojekakve kupone. Provjeravao bi tlak u gumama svakoga tjedna, iako se nikad nije uopće mijenjao, i to bez ikakva pravog razloga - osim što se tako radilo u sedamdesetima. Mama je neko vrijeme bila tolerantna, a onda je bila samo frustrirana. Kad smo prvi put išle na njezin pregled u bolnicu, prvo što je rekla jest da će se tata ljutiti što zbog liječenja toliko troši na parkiranje. Naravno da se nije ljutio. Ali ona je bila takva. Duhovita, ali oštra, i uvijek je ciljala na tatu. Način na koji su živjeli Jack i njegovi roditelji; to je bilo nešto sasvim drugo. Svi bi još bili budni kad smo se mi vraćali izvana. Jeli su sir i kolačiće. Ispijali vino. Naručivali filmove preko Sky Box Officea kao da Božić traje cijele godine. Bili su veseli i sretni. Bez jetkih opaski. “Okej”, rekla sam. Okrenula sam volan i u glavi mi je nešto kliknulo. Iskočilo je Charliejevo ime, kao da se sve vrijeme prosijavalo kroz sito mog uma, sve otkako sam se rukovala s čovjekom u svlačionici. Charlie Masters. Čovjek se zove Charlie Masters. Ponukana naletom znatiželje, progovorila sam. “Ti s njim radiš?” rekla sam, pokazujući palcem iza leđa, na klub. ~ 31 ~

Knjige.Club Books Jack se zavalio u suvozačko sjedalo, gledajući me djetinjasto. “Zamisli da živimo ovdje”, rekao je, prateći pogledom svjetla luke kad su se pojavila sa strane. “Ah”, rekla sam. “Mi smo kao ljudi s dvojnim državljanstvom.” “Ti, ja i Wally?” “Aha”, rekao je. “Hoće li on biti Škot ili Englez?” Smiješio mi se, oči su mu bile tamne u polumraku automobila. Jack je često otvarao tu temu. Razvlačio je i odugovlačio svoj posao za City Lights, ali morali smo donijeti odluku. Okolišali smo oko bitnoga, spominjali smo to u trenucima kao što je bio ovaj: u autu, dok ulazimo na tulum ili netom pred san. Nikad u pravo vrijeme. “U Obanu je mirno. Osim toga, u Škotskoj su recepti besplatni”, rekao je Jack. Nisam mogla drugo nego nasmijati se na to: Jack je vječito bio na antibioticima koji mu nisu trebali, obavljao snimanja koja nisu bila nužna, dobivao uputnice za specijaliste kojih se bojao. “Istina”, rekla sam vedro, a u mislima sam bila negdje daleko. Pustila sam da prođe trenutak, čekajući da on nastavi, ali nije nastavio. “Dakle, Charlie?” ponovila sam, baš kad se iza mene stvorio auto i zaslijepio me svjetlima u retrovizoru, prije nego što me pretekao. “Ne, s njim samo igram ragbi.” Ostala sam šutjeti, zamišljena. I što s tim, Rachel? Znači, e-poruku mu je poslao prijatelj iz ragbijaškog kluba? Odmahnula sam glavom, pokušavajući se usredotočiti. Nisam ga mogla pitati za mail za koji nisam trebala ni znati, pa sam umjesto toga pitala za nadimak. “Učinilo mi se da ti nije bilo drago kad sam pitala za tvoj nadimak?” rekla sam. “Stvarno? Kako to?” rekao je Jack. Voljela sam to njegovo kakto. Naslonila sam se na naslon, ponovno udobno smještena. Moja znatiželja došla je na svoje. “Ne znam, samo si imao taj izraz lica...” “Bio sam idiot. Pijana mlada budala. Tip koji se voza u kolicima po supermarketu. Takve budalaštine.” “Mmmhm”, rekla sam. To je imalo smisla. Bih li ja htjela da on stvarno zna što sam sve radila kao tinejdžerica? Kako smo Audrey i ja s devetnaest, u našem hodniku, izvodile pravi vještičji obred dok su svi bili vani na piću? “Mislim da te razumijem. Ja nisam bila pijanica, doduše. Ali bila sam pravi bandit.” ~ 32 ~

Knjige.Club Books “E to ne mogu zamisliti”, rekao je Jack, bljeskajući smiješkom. “Ne možeš?” “Ne, definitivno ne mogu. Ti si najkul cura u gradu, znaš”, rekao je, ali njegov ton glasa nije pratio te žovijalne riječi. Zvučalo je kao da je napet. Preplašen. Nakon toga, do kraja vožnje nismo razgovarali.

~ 33 ~

Knjige.Club Books

6 Godinu prije

B

ila sam kod kuće, ujutro nakon noćne smjene, jela hladni rižoto koji je ostao od večere, kad mi se u misli vratio dječak i sinulo mi je da bih ga mogla potražiti. Dosad nisam nikad pokušala pronaći pacijenta, ali bilo je nešto u vezi s ovim slučajem i ovim pacijentom što me je tjeralo na to. Morala sam doznati više o njemu. Lako sam ga pronašla na Twitteru. Od prve. “#Lovinglyf ”, volim život, nedavno je tvitao, uz fotografiju svoje bolničke oznake. Imao je trinaest retvitova; očito su ga prilično pratili. Ben se pojavio u dovratku. Njegova je bila jutarnja, a moja noćna, kao da živimo svatko u svojoj hemisferi. Sjeo je teško na kauč do mene, trbuh mu je bio okrugao pod majicom koja se zadigla. Mirisao je kiselkasto, od spavanja. “Što radiš?” upitao je. Sigurno sam izgledala kao da nešto krijem. Pokušala sam zatvoriti laptop da ne vidi ekran, ali uzeo mi ga je i stavio na svoje krilo. Dijelili smo računalo, a on je ujutro volio čitati forume o gamingu. “Što je ovo?” rekao je, skrolajući niz ekran. Dječak se prijavio na Foursquareu na lokaciju moje bolnice, samo nekoliko objava niže, i Ben je podigao svoje svijetle obrve. “Oh”, rekao je. “Je li ti to pacijent?” “Aha.” “Zar to nije... zar to nije nedopušteno?” “Profil je javni”, rekla sam sliježući ramenima, praveći se da sam zauzeta jelom. “Ne bi trebala to gledati”, nastavio je, pokazujući na selfie s golim torzom koji je dječak stavio uz jedan post, pokazujući svoje tijelo bez dlačica. Prije sam imao dlake na prsima, kunem se, pisalo je ispod fotografije. “Zašto to gledaš?” U glasu mu se čula poruga. “Ne znam”, promumljala sam. Nisam pokušala objasniti. Mami su postavili dijagnozu prije nekoliko godina. Možda je bilo to. Možda sam htjela otvoriti prozor u tuđu bol, da je pokušam razumjeti. Izliječiti. “Stvarno mislim da ne bi trebala to raditi”, rekao je opet i sklopio laptop tako da je tiho škljocnuo. Ništa mu nisam odgovorila. ~ 34 ~

Knjige.Club Books

7 Sadašnjost

O

dlučila sam pitati Jacka za e-poruku. Jednostavno me mučilo. Samo sam htjela znati da to stvarno nije ništa. Kao kad ponavljam krvne pretrage da se uvjerim kako je problem prošao, iako znam točno da jest. Nisam ga pitala te večeri u krevetu. Sobe su bile hladne i odzvanjale, mogli smo čuti čak i kuckanje sata iz sobe njegovih roditelja, pojačane kamenom i prazninom. Nisam ga pitala ni idući dan, dok smo šetali s golemim psima njegovih roditelja, Mozartom i Sebastienom, ni kad su nas zbog kiše svi drugi ostavili za sobom, a mi konačno ostali sami kao što nismo bili dotad u Obanu. Pitanje mi je stalno bilo navrh jezika, tog vikenda; mučila sam samu sebe jer nisam znala je li pravi trenutak i jer mi se u trbuhu stalno javljala mučnina, ali nisam ništa pitala. Bila sam takva i s Benom, svaki put kad bih bila uvjerena da me vara. Uvijek sam tražila pravi trenutak da otvorim temu. Pretraživala njegovu torbu za tjelovježbu, pitajući se hoću li naći otvoren paketić prezervativa. Zavirivala u njegove poruke na mobitelu. Ludilo, tako je on to zvao, a i bilo je. Problemi s povjerenjem, tako je to Audrey obzirno formulirala. Možda to ima veze s tvojom mamom? dodala je nato, a ja sam odvratila pogled, nesposobna gledati je u oči. Jer, mama je umrla. I nije bila to što smo mislili. Sve odjednom. Sve u isto vrijeme. Kuća obitelji Ross bila je golema, usađena u škotske brežuljke. Izvana, izgledala mi je kao da skriva toplinu, kauče s mekim ukrasnim dekama, kamin s pravom vatrom i divlje vrtove, ali iznutra nije bilo tako. Nije bila udobna, a nije bila ni moderna. Bila je hladna, trošna i zastarjela, s ružičastom kupaonicom iz osamdesetih godina prošloga stoljeća i smeđim kaučom utonula naslona. Tanak sloj prašine bio je gotovo na svemu i nije bilo neobično pronaći prljave čaše na policama. Nije to bilo zbog manjka novca. Bilo je to nešto drugo. Neka vrsta snobizma. Oni su htjeli da izgleda tako, neodržavano, mislila sam. Tako da se vidi koliko je stara. I tako sam ga na kraju pitala dok se sendvič tostirao u divovskoj Jackovoj kuhinji, kasno navečer. Trebalo mu je tri minute. Njegova mama je ulazila i izlazila, noseći rublje, lupajući vanjskim vratima i slažući obuću u ormariću. Svi redom bili su noćne ptice. ~ 35 ~

Knjige.Club Books “Zapravo si mi nedostajala”, rekao je Jack dok sam ulazila u kuhinju. Bila sam samo pod tušem, prikupljajući hrabrost. Na sebi je imao traperice, bez čarapa, i mekanu sivu majicu. Njegova bosa stopala proizvodila su tih, šljapkav zvuk dok se kretao kuhinjskim podom. “Zar to nije komično?” Okrenuo se i pogledao me. “Ne prilazi bliže”, rekao je. “Oh, kako šarmantno.” Otvorila sam usta upitati ga za mail. Ali onda sam stala. Čula sam korake po stubama. Bio je to Davey, Jackov mlađi brat. Imao je teškoća u razvoju. Imao je čudan bioritam, pojavljivao bi se obično tek popodne. Sviđale su mu se svemirske misije i igra World of Warcraft. Sviđala sam mu se i ja, iako smo se vrlo rijetko susretali. Ponekad bi me ispitivao kako sam provela dan, iako se činilo da ga to čini nervoznim. Nije mogao baš puno komunicirati. Kad bi govorio, bili su to izljevi: okolišni, nelogični, nasumični. “Ozbiljno ti kažem, ne miči se s mjesta”, rekao je Jack. I onda sam ih ugledala, u urednom nizu na podu s narančastim pločicama. Drvene daščice sa zakvačenim oprugama. Na njima utisnuta crvena slova Vs, štakorsko lice u sredini. Klopke. “Uf...” Nisam znala što učiniti. Tata je imao hvatalicu koju je upotrebljavao kako bi ulovio paukove koji su se zatekli u kući i povremeno bumbare, a onda bi ih puštao van, oprezno. “Imamo problem.” “S čim?” rekla sam, iako sam već vidjela odgovor. “Sa štakorima. Golemim seoskim štakorima.” Iscerio se vučjim osmijehom. “Oprosti. Odvratno, znam.” “Oh”, rekla sam. Audrey je jednom imala dečka, na našoj prvoj godini fakulteta, koji je držao dva štakora u kavezu u hodniku kod sebe kod kuće. Nakon što je prekinula s njim, zvali smo ga Roland, po Štakoru Rolandu iz emisije za djecu, i smijale bismo se svaki put kad bismo ga vidjele u prolazu. Bila su to sretna vremena, kad smo jele uglavnom špagete i žalile se koliko imamo za učiti i zajedno lakirale nokte. Sad se to čini kao neki drugi život. “Počelo je s muhama.” “Muhama?” “Aha. Bilo je oko dvadeset muha ovdje neki dan. Onda su našli jednog mrtvog - štakora - iza frižidera. Pa smo sad ponovno spustili mišolovke s tavana. To se događa krajem svakog ljeta. U jesen. Ne možeš ih zaustaviti. Previše zakutaka i prolaza. Blokiraš jedan, oni nađu drugi.”

~ 36 ~

Knjige.Club Books Nikad nisam živjela na selu, provela sam tinejdžerske godine slušajući metro i gradske minibusove u prolazu. Imao je u sebi nešto jezivo, magloviti obanski krajolik. Pomisao na štakora koji umire iza njihova hladnjaka. Klopke. Ta čudna kamena kuća. “Mama i tata čekaju da ja dođem i postavim ih jer se oni boje.” “Ti se bojiš pektoralnih tikova, a ne bojiš se štakora”, kazala sam. “Točno.” Jack je izvukao petu mišolovku, otvorio je i rasklopio kao knjigu, zatežući oprugu. Postavio ju je na pod kraj moje noge. “Oni su noćna bića”, rekao je. “Što će im ovo napraviti?...” Pokazala sam prstom prema klopkama. “Zdrobit će im lubanje.” Stajao je, oslonjen na kukove, pregledavao klopke. Pomaknuo je jednu malo nogom. Svaka je sadržavala grudicu nečega. “Maslac od kikirikija”, rekao je Jack, vidjevši što gledam. To vole. “Joj, moj Bože”, rekla sam, gledajući klopke i zamišljajući prizor ujutro. “Zar ne bi mogao jednostavno?...” Jack nije završio moju rečenicu, nije mi pružio ruku niti me je tješio. Umjesto toga, gledao me znatiželjno. “Mislim... pa tako ćeš ih ubiti.” Voljela bih da me ovo nije toliko smelo, pomutilo u mojoj namjeri da ga pitam za e-poruku, ali jest. Nisam si mogla pomoći. “Rach. A što drugo da radimo. U suprotnom ćemo imati najezdu.” “Hmm.” Nisam mogla maknuti pogled s mišolovki, zamišljajući štakorske vratiće polomljene i smrskane do jutra. Hoće li umrijeti brzo ili u mukama? Hoće li prije vidjeti kako pogibaju drugi štakori? Hoće li razmisliti o tome što su te klopke; prepoznati da ih se ovdje pokušava uloviti i ubiti? “Sigurno mi je to od... ma valjda je od hormona trudnoće”, rekla sam. Glas mi je zapeo u grlu. Često sam ostajala zaprepaštena silinom vlastitih osjećaja. Bilo mi je čudno. “Oh, ne, ne, ne, nemoj plakati”, rekao je Jack. I onda je pružio ruku prema meni. Jednom me rukom obgrlio oko pasa, druga se popela u moju kosu. Prsti su mu plesali i ja sam se naslonila na njegove grudi, disanje mi je odmah postalo mirnije. “Život na selu, ha?” rekao mi je, blago, na uho. “Brutalno”, rekla sam. “Za osobu koju preplavljuju majčinski hormoni.” Na trenutak sam se zapitala je li se i moja majka osjećala ovako. Nikad nije pokazala ništa slično. Nikad me nije htjela dodirnuti, zagrliti. Uvijek se držala ukočeno i kruto. Nikad neću zaboraviti trenutak kad je umirala i pružila se da ~ 37 ~

Knjige.Club Books me uhvati za ruku. Šaka joj je bila hladna i koščata, ali svidio mi se osjećaj dodira. Njezin stisak ruke. “Mmm”, mumljao je Jack u moje uho, tiho, umirujuće. Stajali smo tamo, u slabom kuhinjskom svjetlu, okruženi mišolovkama, cijelu vječnost. “Hoćeš da prestanem s tim? Prestat ću ako želiš”, rekao je. On bi sve napravio za mene. “Ne”, rekla sam. “Kad sam ovo posljednji put radio, prošle jeseni, bio sam samac”, promrmljao je. “A sad ćeš imati cijelu obitelj.” “Da”, rekao je vedro, s osmijehom koji se širio licem. “Ne mogu vjerovati koja me je sreća snašla.” Stavio je kruh i sir u toster. “Koji si ti lik”, rekla sam, iako sam zapravo bila oduševljena. “Jesi li kad čuo da ljudi mogu biti i opušteni?” “Ne. S tobom nikako.” I onda je njegova mama, Cynthia, iz druge prostorije doviknula Jacku da treba nahraniti pse, i ja sam tada pitala, dok mi je bio okrenut leđima. Držao je vreću s hranom za pse i psi su nestrpljivo skakutali. Izgleda da su navikli izbjegavati zamke. On im je stalno nešto govorio. “Večeras, moja gospodo, poslužujemo bujon od rekonstruirane govedine s prilogom od kartonskih kolačića”, rekao je. “Jesu li vaše milosti za malo vina?” Psi su ga gledali, a on se okrenuo k meni i nasmijao, ali meni nije bilo do šale. “Vidjela sam nešto na tvom iPadu”, rekla sam. “Kad smo bili u krevetu, prošli vikend. Bio je mail... od Charlieja Mastersa.” Nisam se mogla natjerati da kažem riječ opačina. Pseće oči zagledale su se u mene dok sam govorila. Bili su posve tihi. Pozorni. Jack je, pak, gledao u njih. “Ja sam htio mačke”, rekao je, pokazujući na pse. “Psi su jednostavno tako...” Nisam rekla ništa. “... previše jednostavni. Daj ih pogledaj”, rekao je cerekajući se, dok su njihove oči pratile njegove ruke. “Njima je stalo samo do hrane. Mačke, s druge strane, više mare za filozofiju.” Nisam se mogla suzdržati, nasmijala sam se. I on se smijao, ignorirajući moje pitanje. Probala sam ponovno. “Onda... taj mail?”

~ 38 ~

Knjige.Club Books Pažljivo sam gledala Jacka, ali nije se imalo što vidjeti. Nije se crvenio ni zamuckivao. Ruke mu se nisu ukočile u mjestu. Nije ispustio pseću hranu niti se okrenuo na drugu stranu. “Što s tim?” Sagnuo se i počeo puniti zdjelice hranom. Mozart je liznuo Jackovu ruku, ostavljajući mu blistav, tanak trag sline na prstu. Jack je coknuo jezikom pa obrisao ruku o Sebastienova leđa. Mozart je gurnuo njušku u vreću, a Jack se počeo glasno smijati. A onda su njegove crne oči bile na meni. “Ja... nisam mogla prestati misliti o tome”, rekla sam. Misli su mi navirale u žurbi, spotičući se jedna preko druge kao leminzi preko ruba litice. “Samo sam se pitala... pisalo je nešto u vezi s Douglasom?” “Matt Douglas je naš stari prijatelj”, rekao je Jack. “Napao je nekoga. Šakom. Ispred bara.” “Oh. Stvarno?” rekla sam, ali već sam osjećala kako napetost nestaje iz mojih ramena i vrata. “Aha. Bilo je otkačeno.” Uspravio se, ostavljajući vreću s hranom na mjesto. Uhvatila sam dašak Olabsova ulja - bio je malo prehlađen - i slatkasti miris natjerao me da stanem, sjetivši se kako sam ga znala kapati na svoj jastuk kad sam bila dijete. Uvijek su mi od njega suzile oči. Kate je mrzila taj miris u našoj zajedničkoj sobi. “Spominjala se opačina”, rekla sam. “U tom mailu. Jaka riječ.” I Charlie se ispričavao, pomislila sam ne izgovorivši to naglas, što kopa po tvojoj prošlosti. “Bilo je prilično nasilno”, rekao je Jack, praveći grimasu ustima i slegnuvši ramenima. “Eskaliralo je. Taj tip udario je Matta bocom, pa je Matt odalamio njega. Prejako. Napravio mu je frakturu lubanje.” “Kako to da je Charlie to tebi javljao mailom?” “Ne znam”, rekao je Jack. “Htio je da vidim novinski članak, valjda.” “Pisao je da se ispričava. Što kopa. Po tvojoj prošlosti.” “Da. Bilo je to... ah, nije bilo lijepo. To vrijeme. Ni za koga od nas.” Ispričavanje nije značilo da se radi o njemu, razmišljala sam. Ali ipak: u eporuci pisalo je po tvojoj prošlosti. Pokušavala sam ne gledati ga previše pomno, ali bilo je fascinantno. Izgledao je kao da uopće ne mari. Kao da mu je posve normalno. Ili to ih je bio apsolutno izvrstan lažljivac. Lice mu je bilo posve neutralno, mirno. A ipak se nisam mogla otrgnuti sjećanju na to kako mu se izraz lica zatvorio kad ju je čitao. Možda mi se samo učinilo?

~ 39 ~

Knjige.Club Books Pogladio je Mozarta po glavi, pogledao me brzo, nasmiješio se. I onda se oglasio toster - miris otopljenog sira izazvao mi je mučninu; to mi je ostalo od prvog tromjesečja - i u trenutku se razgovor maknuo dalje od te teme. Osjetila sam to, kao kad se čamac polako odvaja od obale. Užad mi je promicala kroz prste i bivali smo sve dalje, i uskoro ćemo biti previše daleko da se opet vraćam na to. Zato sam to onda rekla. Bacila sam sidro, da se zadržimo tu. “Ali to onda nije imalo nikakve veze s tobom, ha?” rekla sam glumeći smijeh. “Ti nisi bio uključen?” Nisam mogla a da ga ne pitam. Dok sam govorila, Jack se polako okrenuo k meni. Tost ga je opekao po prstima i naglo ga je ispustio na pripremljeni tanjur. Otvorila sam sve svoje karte tom rečenicom, ali on je to ignorirao. “Idemo u krevet?” rekao je. Nije mi namjeravao odgovoriti. Ni riječi. Nije ni trebao odgovoriti, zar ne? Na retoričko pitanje, na nešto što je zvučalo kao loša šala. Šutnja je zijevala sve više i više. Možda je on i tvrdio da nije bilo čudno, ali bilo je. Znala sam to na isti način kao što znam kakvo je vrijeme kad se budim. Ili kao što znam kad će pacijent zapasti u arest. Znala sam. Duboko u sebi. Jack se bavio tosterom, ne gledajući više u mene. Pokušala sam ispuniti prazninu. “Ne znam, samo sam...” “Jack, kad se budeš ponovno selio gore,” rekla je njegova mama, ulazeći u kuhinju s hrpom knjiga u naručju, “možeš li ponijeti i ove? Ovdje samo skupljaju prašinu.” Na sebi je imala vesticu i dolčevitu od identičnog pletiva. Nisam vidjela da to itko ikada nosi, osim u američkim komičnim serijama iz pedesetih godina. Zašutjela sam kad je ona ušla, kao što sam uvijek i činila. Ignorirala me je, kao što je uvijek činila. Prihvatila je snimku s ultrazvuka, ali to je bilo sve. Nije znala čak ni imam li braće i sestara, gdje sam studirala. Ništa. Uvijek je nosila istu ružičastu nijansu ruža za usne. Jednom sam je ujutro vidjela bez njega i izgledala mi je gotovo sablasno. “Nismo još isplanirali što ćemo”, rekao je Jack. “Oboje živimo u Newcastleu”, rekla sam, gotovo nehotice. Vidjela sam kako se njegova majka lecnula od mog naglaska: oni svi kažu New-castle. A svatko tko se ovdje rodio zna da se kaže New-castle. “Pa, vidjet ćemo”, rekla je. Opet sam pogledala u Jacka. On je mirno rezao tost, pogleda spuštena na radnu plohu, ali znala sam - koliko god sam malo dotad o njemu znala - da po glavi premeće to što je njegova majka upravo rekla. ~ 40 ~

Knjige.Club Books Tri dana nakon što sam ga upoznala, uhodila sam ga po Facebooku. Tko nije sklon tome da malo uhodi po internetu? Svi to radimo. Pretraživala sam po Facebooku - a onda i po Googleu, iako su se tu dizali jedino tekstovi koje je pisao za novine, i spominjao se neki njegov humanitarni rad - spremna istražiti fotografije i lajkove na fotografije čovjeka čije su usne poljubile moje prvi put na Mostu Tyne dva dana prije toga. Jackova Facebook stranica bila je gotovo posve zaključana i bilo je prerano da mu pošaljem zahtjev za prijateljstvom, ali mogla sam gledati stranice njegovih prijatelja. Na kraju sam završila pomno pregledavajući Facebook profil njegove mame, kao opčinjena nakon nedavne smrti vlastite mame. Tad sam formirala svoje mišljenje o njoj, točno tada i tako. Jack je sad pogledao u nju. “Ne bih rekao da se Rach stvarno želi doseliti ovamo”, rekao je. “Ali zar ne želiš ti?” pitala je. “Ne, ako ona ne želi”, odgovorio je, bacajući pogled prema meni. Nije spomenuo moju mamu i bilo mi je drago zbog toga. Kad je izišla, okrenula sam se Jacku, s izrazom iščekivanja na licu. Nije gledao u mene i konačno sam rekla: “Zar smo završili? O Douglasu?” “Što želiš znati? Pitaj što te zanima.” Kombinacija njegova izraza i njegove spremnosti da govori ugasila je moju tjeskobu, kao kad puhneš u svijeću. U e-poruci radilo se o njegovu prijatelju. To je bilo toliko malo važno, da mi nije čak ni odgovorio onda kad sam pokušala pitati. Nije bilo ništa. Baš ništa. Ali, kako to već biva, jednu tjeskobu zamijenila je druga: Oban. “Dobro”, rekla sam. “A što je s tvojom mamom? Zašto misli da?... Ja se ne mogu seliti. Moj tata. Sve je previše svježe.” “Znam.” Nagnuo se preko kuhinjskog pulta i otvorio prozor. Hladan, maglovit seoski zrak je ušao. Pogled van izgledao je sablasno, paukovu mrežu razapetu preko prozora osvjetljavalo je mutno vanjsko svjetlo i na njoj kapi nanizane od večernje kišice. Prava pravcata jesen. Sjećala sam se kako sam mu prvi put pričala o svojoj mami. Pričala sam mu stvari malo-pomalo. Na djeliće. Prvo o Benu pa onda o mami. Nisam htjela da pobjegne od mene pomislivši da imam problem. Slušao me je pozorno, gledajući me u oči. Drugi put kad sam mu pričala o njoj, plakala sam, dok sam mu objašnjavala jezgru istine koja je ležala u podlozi svega toga: da mi nije uvijek bila draga. Kako je jednom vikala na Kate što nije pobijedila u teniskom meču, kad je Kate još tek pokušavala postati profesionalka. Kako je meni govorila da se okanim pedijatrije jer nije dovoljno prestižna. Kako je stalno omalovažavala tatu i kako nas je zbog toga bilo sram. Kako je, nakon njezine ~ 41 ~

Knjige.Club Books smrti, on otkrio da ga je varala sa zajedničkim prijateljem. I kako je to promijenilo sve. Njihovu prošlost. Našu budućnost. Jedna istina, i sve se oko nje raspalo. “Komplicirano”, rekao je Jack. “Bila ti je mama i voljela si je i ona je umrla. I bila je nevjerna i nije uvijek bila ljubazna prema tebi.” Držao je dlanove ispružene kao vagu. Tad sam vidjela, prvi put. Obje strane mogu biti u redu. Istina je komplicirana. Moguće je da je volim i da mi nedostaje i da mi ne nedostaje, sve u isto vrijeme. Sada, u svojoj obanskoj kuhinji, Jack mi se nasmiješio. “Pustimo Wallyja da odluči. Ovdje užasno smrdi po spaljenom tostu.” Uzeo je veliki griz sendviča pa ga pružio meni. Odgrizla sam zalogaj, odjednom jako gladna, iako mi je tako grozno mirisao prije samo nekoliko minuta. Pažljivo je pridržavao kriške, pokupio nit sira s moje brade, oblizao prst. A onda je rekao, mirno kao da govori bilo što drugo: “Zašto si gledala moj mail?” Uzmucala sam se, nisam mu znala odgovoriti, i on je promijenio temu. Poslije, u krevetu, nakon što je e-poruka o Mattu Douglasu pala u zaborav, osjećala sam izbočinu na svom trbuhu. Još je bila majušna, ali počela sam je osjećati jače, koža se počela čudno zatezati. Nisam dobro spavala. Razmišljala sam o Obanu. Nisam znala ništa o tome kako je biti Škot. Nisam znala ni što znači kratica SNP, nikad nisam posjetila Edinburgh Fringe, voljela sam vedre proljetne dane u Newcastleu, zalazak sunca iznad Mosta Tyne i pjevni lokalni naglasak. Ali opet, mislila sam, dok sam slušala zvukove noći Obana, mogu naučiti voljeti i ovo, na neki svoj način. Osjećaj da je stalno jesen. Udobnost. Suvenirnice u kojima sve ima uzorak tartana i smiješne plavkaste novčanice od pet funti. Tišinu Obana. Osluškivala sam je. Nema automobila. Nema aviona. Tu i tamo hukanje sove. I tad sam ga čula. Udarac. Kao od divovske klamerice. Kao od oštrenja noža. Uspravila sam se u krevetu i Jackova ruka krenula je za mnom, u snu, nesvjesno. Dok sam tako sjedila i napeto osluškivala, s poplunom nagužvanim oko struka, čula sam i drugi. Bile su to zamke. Dolje u prizemlju, štakori su umirali.

~ 42 ~

Knjige.Club Books

8

U

ponedjeljak navečer stigli smo u Jackov privremeni dom u Newcastleu. Roditelji su mu kupili tu kuću kad je potpisao ugovor s redakcijom City Lightsa, pa mu je trebalo nešto u centru na nekoliko mjeseci. Bio je tu tek privremeno, ali davat će je u najam kad on ovdje završi s poslom. Imaju toliko novca da im nije ni važno hoće li tko htjeti unajmiti. Kupit će i jednu za nas dvoje u Obanu, rekli su. Oni će pokriti sve troškove, samo neka se mi doselimo. Taj dio mi je bio privlačan: prava kuća, a ne stan, čiji zidovi podrhtavaju kada prođe kamion. Stajali smo u njegovoj kuhinji. Audrey je trebala doći po mene za pet minuta, išle smo u kino i to je postao naš ritual, uveden nakon što mi je mama umrla. Da bih imala što raditi, umjesto da gledam u telefon i mislim kako mi nedostaju njezini pozivi. Gledale smo bilo što; što god je taj dan bilo na rasporedu. I svaki film koji smo pogledale - i svaka porcija sladoleda koju smo pojele - dodao je novu internu šalu u naš repertoar. Imale smo pošalice na račun filmova iz franšize Toy Story i Mad Max, na film nezavisne produkcije o izvanzemaljcima na koji smo naletjele. O svemu. “Puno bolje spavam u Obanu”, rekao je Jack. Sve češće je to spominjao, u to vrijeme. Gotovo svaki dan. Oban. Preseljenje. “Ako ne računamo štakore”, odgovorila sam. Jack je bez riječi ujutro uklonio tijela. Nisam vidjela ni jedno. “Tebe budi Howard, a ne Newcastle”, dodala sam. Howard je bio opsjednut Jackom. Čekao je da se on probudi u osam ujutro svaki dan i počeo bi glasno mijaukati ako ne ustaje. “Ma jesi li tako cijeli vikend stajao ispred automatske hranilice?” viknuo je Jack prema dnevnoj sobi, gdje je Howard spavao na kauču. Jack se nasmijao pa izvadio čašu iz kuhinjskog ormarića i napunio je vodom iz slavine. “Nedostajao ti je”, rekla sam. Stavila sam dlan na Jackovu ruku. “Uvijek mi nedostajete ili ti ili on. Osim kad ste oboje sa mnom. U mom krevetu.” “Howard. Tvoja druga ljubav.” “Možemo živjeti bilo gdje. Zajedno.” “Možda... Samo...” Nisam znala objasniti zašto oklijevam. Bilo je to sve što sam željela. Upoznala bih njegove prijatelje, njegovu obitelj. On me je puštao u svoj svijet. Trebala sam biti radosna.

~ 43 ~

Knjige.Club Books Jackov kućni telefon zazvonio je na kuhinjskom pultu. Bacio je pogled na broj pozivatelja pa pogledao u mene. “Ne moram se javljati, mislim”, rekao je Jack, više sebi nego meni. Uključila se automatska sekretarica. Ja nikad nisam imala automatsku sekretaricu. Doći kući i provjeravati poruke na telefonu, to mi je bilo previše nalik na Seks i grad: “Dobili ste Jacka. Nema me doma. Ostavite poruku za mene i Howarda.” Nasmiješila sam se na to, ali onda je počela poruka. Dubok uzdah. Glas Jackove mame. “Bok. Samo sam...” Jack se trznuo. Pritiskao je tipke na telefonu, ali majčin glas je i dalje dopirao kroz zvučnik. .. htjela čuti jesi li...” Napokon, podignuo je slušalicu, iako nije isključio vanjski zvučnik. “Bok, tu sam s Rachel”, rekao je. Brzo je to izgovorio. “Družimo se malo”, rekao je, iako se nismo “družili”, ja sam se baš spremala krenuti iz kuće. Stajali smo u kuhinji, pili vodu. Teško se to može nazvati druženjem. Namrštila sam se na njega. Je li to moja mašta ili... ne. Normalno je reći s kim si. Ili, ako ništa drugo, nije nenormalno. Zar ne? Prestani, Rachel, ti grozna osobo, rekla sam sebi. Ben me nikad nije varao. Jack nije ništa napravio. Sve je to samo u mojoj glavi. Kate bi se s time složila. Tati je rekla da je zabrinuta za mene nakon što smo Ben i ja prekinuli. Prenio mi je to, na svoj diplomatski način. Nisam reagirala, ali nisam ni zaboravila. Zabrinuta. Tako neobičan izbor riječi, opterećen značenjem. “Lijepo, Jack. Drago mi je što je sve okej”, rekla je. “Aha”, rekao je. Napokon je isključio zvučnik i brzo završio razgovor. “Samo provjerava jesmo li sretno stigli”, dobacio je preko ramena idući prema dnevnoj sobi i sjeo pokraj Howarda. Gledala sam za njim. Dnevni boravak je s kuhinjom bio spojen širokim lučnim prolazom i bio vidljiv u potpunosti. Zbog ovakvih stvari nisam željela živjeti s njim. Smiješne sitnice. Ali sitnice koje su u mojoj utrobi budile pozornost i govorile što je sad ovo. Osjećaj koji me je tjerao da pogledam mati usred noći i da analiziram poglede razmijenjene u ragbijaškom klubu. Uvijek sam imala taj osjećaj u trbuhu, cijelu sam karijeru temeljila na njemu. Mogla sam na njega računati kao i na druge pokazatelje tijekom svoga radnog dana. Rezultati testova. Snimke. I moj osjećaj u trbuhu. Sve se trebalo uredno poklapati. Opet sam pomislila na bebu Grace.

~ 44 ~

Knjige.Club Books “Krvna slika joj je dobra”, rekla je prije godinu dana Natalie, specijalizantica na stipendiji. Imala je masnu flekicu na lijevoj nogavici svijetloplave uniforme. Jele smo sendviče kad su nam javili da su stigli rezultati za žensku bebu i njoj je maslac pao na nogu. Zapravo nije trebala asistirati na neonatologiji, ali manjkalo nam je ljudi. Bio je kolovoz i ona je tek završila medicinu. Koža joj je bila siva od stresa, usne raspucane. Ulovila sam njezin pogled i nasmiješila se. “Nećeš se uvijek osjećati ovako”, rekla sam joj dok sam uvodila iglu u Graceinu petu, našla venu i izvukla malo krvi. “Ponavljam krvne pretrage”, rekla sam. “Nije dobro.” “Stvarno?” rekla je Natalie. “I hvala. Nisam zamišljala da će biti tako. Biti doktorica.” Pramen duge crvene kose izvukao se iz njezine punđe dok je ponovno spuštala pogled na rezultate pretraga, pogledom tražeći neku anomaliju, nešto što je propustila. Projurila je kroz medicinsko školovanje. Mislim da nije pala ni jedan ispit. I onda je bila tu, sa mnom. I više nije bilo lako. Došla je na posao gdje je mogla i prije prve jutarnje kave otvoriti vrata i zateći se pred pacijentom kojeg upravo intubiraju, naravno da je bilo šokantno. Pitala se kako će ikad doći kući i mirno pojesti večeru, popiti čašu vina, opustiti se, nakon svega što je vidjela? Kao kad se vraćaš iz rata. Znala sam kako joj je, jer i meni je tako bilo, nekoć. Vrijeme i iskustvo anestezirali su me na sve. Ali onda se, u mome slučaju, neosjetljivost izgubila. “Vidi”, rekla sam. Natalie je furiozno pregledavala papire. “Ne”, rekla sam. Taknula sam je vršcima prstiju po ruci. Još je bila pjegava od ljetnih praznika. “Pogledaj nju.” I pogledala je. Beba je bila siva, sićušne kapljice znoja iznad gornje usne. Koža joj je bila u boji zimskog neba. Bebe se ne bi trebale znojiti. Ni biti takve boje. “Bolesna je”, rekla sam. Bio je jedan od onih ljepljivih kolovoških dana kad se sve čini izokrenutim: unutra hladno, vani toplo, pa čak i noću, i moja gornja usnica se znojila, također. Ti titravi dani i noći bili su tako nestvarni. Doručkovala bih kad dođem kući i otišla ravno na spavanje, a onda bih večerala kada se probudim. Ni druga opcija nije mi se činila nimalo ispravnijom: večera kad dođem kući i doručak navečer. Nikad nisam spavala dovoljno. Benovi psi su me uvijek budili. Graceini drugi nalazi su stigli: bila je u ranoj fazi sepse. Imala sam pravo. I to je bio taj osjećaj, osjećaj kojem sam vjerovala sve te godine. Toga mjeseca, mama je počela pobolijevati, a umrla je u listopadu. Nisam to povezala. Ne bi ~ 45 ~

Knjige.Club Books nijedan doktor: rak gušterače gotovo je asimptomatski. Ali ipak. Zar nisam morala primijetiti? Zar mi nije neki instinkt trebao proraditi, u vezi s vlastitom majkom? Stavila sam sad ruku na trbuh i zarekla se da ću s Wallyjem biti usklađena; da ću primjećivati stvari. Djelovati u skladu s njima. Gledala sam u Jacka u dnevnom boravku, dok sam stajala sama u kuhinji. “Pomalo je nestvarno, zar ne?” dobacio je Jack, glas mu je bio dubok i seksi. Pokušala sam ne dopustiti da me zanese. Ne dopustiti da maskira osjećaj nelagode koji sam imala u njegovoj kući. Howard je mijesio šapama meki materijal Jackova pulovera. Jack je držao mobitel i vidjela sam kako mu je osvijetlio lice. “Nestvarno?” ponovila sam. “To koliko smo mi sretni.” Često smo pričali o našoj sreći, o tome koliko smo dobro prošli, kako je čudno što oboje volimo jesti kandirane višnje ravno iz staklenke i što oboje mrzimo The One Show. “Da”, rekla sam, ne mogavši sakriti osmijeh. Osjećala sam kako me ipak zanosi, kako me odnosi dalje od mojih mračnih osjećaja i natrag u svjetlo. Potapšao je rukom mjesto do sebe na kauču i ja sam prišla. Gledao je u svoj mobitel - vidjela sam da mu je Facebook Messenger otvoren - i brzo ga je zatvorio. I to je bilo to, pretpostavljam. Osjećaj u trbuhu, tako nebulozan, postao je konkretna akcija. Pričekala sam samo sekundu ili dvije prije nego što sam pitala. “Što ima tu?” rekla sam. “Gdje?” Jack se okrenuo prema meni. “U tim porukama.” “Kojim porukama?” “Na Facebooku, u Messengeru. Imao si ga otvorenog. A onda, kad sam došla tako blizu da bih mogla vidjeti - zatvorio si sve.” “Ne, nisam”, rekao je Jack. I dalje sam sjedila uz njega, tako blizu da sam mogla osjetiti miris njegova dezodoransa, miris deterdženta koji je upotrebljavao za odjeću. Mirisao je očaravajuće, ali bilo je čudno sjediti tako blizu kad se već razgovor prebacio u ovaj smjer, kao kad tvrdoglavo ostaješ na ležaljci za sunčanje i nakon što počne kiša. “Zatvorio si poruke”, rekla sam. I onda sam, kao lik iz sapunice, ispružila dlan. “Što ti je?” rekao je Jack, pogledavajući moj dlan pa moje lice i obrnuto. “Želim vidjeti te poruke.” ~ 46 ~

Knjige.Club Books “Ali ja ne želim da ih gledaš”, rekao je. Malo se pomaknuo, sasvim malo se premjestio na kauču, dalje od mene. “Zar nešto kriješ?” pitala sam, i sve sitnice koje su mi zaokupljale pozornost sada su se zbrojile u nešto više od pukog zbroja svojih dijelova: eporuka o opačini, nadimak J. D. “Ne”, rekao je, gledajući me ravno u oči. “Ali ne želim da mi cura pregledava privatne poruke.” “Moram vidjeti te poruke”, rekla sam, odlučno. Zabrinutost koja je trajala nekoliko tjedana sada je erumpirala kao vulkan. Bilo je sada ili nikada. Jack je podignuo mobitel s kauča gdje ga je ostavio, okrenutog ekranom dolje. Otvorio je Facebook Messenger i okrenuo ekran prema meni. Na ekranu se vidjelo sedam poruka. Preletjela sam pogledom. Pripremni turniri sezone ragbija. Njegova mama zahvaljuje na posjetu. Kolega šalje gif pisca koji tipka po pisaćem stroju. I sve tako redom. Ništa. Ništa opasno. Nikakva žena mu ne šalje nizove poljubaca. Nitko mu ne šalje zloslutne članke koje bi svakako morao pogledati. Baš ništa. Olakšanje je bilo golemo. Poput injekcije sreće. Nema ništa. Sve mi je pokazao. “Dobro”, rekla sam, sklapajući oči. “Oprosti, molim te... ja...” Opet se pomaknuo na kauču, gledajući me. Napeto me je motrio. Bio je puno ljubazniji od Bena - jednostavno je bio ljubaznija osoba. Nije se branio, nije rekao ništa, samo me znatiželjno gledao. Očima je pretraživao moje lice, ruke pod bradom. “Sjećaš se Bena”, počela sam. “Odmah nakon što sam dala otkaz, ja... Ne znam. Počela sam ga optuživati za razne stvari. Da me vara. A nikad nije. Bilo je grozno, za što sam ga sve optuživala. Jednom, ponio je rezervne bokserice na trening, a ja sam tvrdila da ih ima jer nekog ševi sa strane. Bila je...” Pogledala sam iskosa u Jacka, da vidim sluša li još. “Bila je to jednostavno ludost. Nešto što smjesta treba liječiti.” Šuplje sam se nasmijala. “Razumijem.” Jackov glas bio je tih. “Misliš da je to zbog tvoje mame?” “Vjerojatno”, rekla sam. “Ne znam. Aha. Sigurno je bilo zbog nje. Ili zbog toga što sam prestala raditi. Sve se poklopilo. Osjećala sam da ne mogu nikome vjerovati, a nisam se imala čime baviti.” Zastala sam, osjećajući peckanje suza u očima. “Dakle, oprosti. Tebe volim daleko više nego što sam ikad voljela njega i...” Jack je stavio ruku na moje koljeno. Radio je to posve prirodno, kao da je njegovo vlastito. “Ššš”, rekao je. Njegove oči opet su pronašle moje. “Nikad te, ali nikada, neću varati”, rekao je. I onda je podignuo dlan s ispružena tri prsta. “Časna izviđačka”, dodao je. ~ 47 ~

Knjige.Club Books

ja.”

Počela sam se smijuljiti. “I ti si bio u malim izviđačicama?” “Ne. Samo u malim izviđačima.” “Naravno”, rekla sam. “Hvala ti... što si mi priznala da si luda”, rekao je. “Mislio sam da sam samo

To sam osobito voljela kod njega - to što je shvaćao i tolerirao neurotičnost. Primaknula sam se bliže njemu. Instinktivno, podignuo je ruku da me pusti k sebi, bliže svojim prsima. “Mogu ti reći još nešto?” upitala sam. Htjela sam samo prijeći most, upoznati ga bolje. Nisam znala kako se nekoga može upoznati bržim putem. Osjećala sam se kao da mi je hitno, da ga moram dobro poznavati, prije nego što dođe Wally. Zato sam htjela s njime podijeliti jedno od svojih najranijih sjećanja. “Bit će mi više nego drago da mi kažeš još nešto”, rekao je. Uvijek je rado slušao o meni. Nikad nije brzo kimao glavom, poput Bena, požurujući me da završim s pričom. Nikad mi nije rekao, znam, to si mi već pričala, ni mislim da pretjeruješ. “Kad sam imala pet godina, mislila sam da svatko tko ima veliki trbuh čeka bebu.” Osjetila sam kako mu tijelo blago podrhtava od smijeha, Howard se na njemu drmusao gore-dolje. “Ti si ozbiljno preslatka”, rekao je i uspio namjestiti ozbiljan izraz lica, iako su mu se pokraj očiju pojavile boriće od smijeha. “Znači, svi su bili trudni, i mame i tate?” “Jedno od njih je moralo roditi. Morali su izabrati koje.” “Kako ravnopravno. I kad si shvatila?” “U srednjoj medicinskoj”, našalila sam se, a on se nacerio. “Jako volim dodavati nove stvari na Rachelinu listu”, rekao je. Tako smo to zvali. Napravio je popis, nakon što smo se poznavali dva mjeseca, i objavio ga umjesto svoje tjedne kolumne. Naslov je glasio 50 stvari koje volim kod svoje djevojke i započinjao ovako: “1. To kako malo zabaci glavu kad se iskreno nasmije.” Čitala sam sa suzama u očima. Nitko mi nikad nije napravio nešto slično. “Idemo to učiniti”, rekao je Jack blago, i ja sam znala na što misli. “Ovo. Mi.” Bilo je nešto u njegovu otvorenom govoru tijela, u jasnom pokazivanju ljubavi prema meni, zbog čega sam pristala. “Stavit ću svoj stan na prodaju.” “Dolaziš živjeti s nama?” Osmijeh mu se razlio po licu, oči se naborale. Tijelo mu se najednom opustilo, kao da je sve vrijeme dosad bilo napeto. ~ 48 ~

Knjige.Club Books I to je bilo ono što je zapečatilo moju odluku: to što je rekao s nama. S njim i Howardom. “Da”, rekla sam. “Ali morat ćemo se preseliti nekamo”, dodao je. “U nešto novo.” Poslije, opet sam mislila na Matta Douglasa. Uzela sam svoj iPhone u kupaonicu i guglala dok sam bila u kadi. Nije se pojavio baš nikakav relevantan rezultat. Nikakav napad. Nikakva opačina. Ali kako sam to mogla kazati Jacku? Utipkala sam kompletan naslov onog članka u Google. Nisam si mogla pomoći. Nije pronađen nijedan rezultat, pisalo je na Googleu. Zadovoljna, zaključala sam ekran i ostavila mobitel na pod pokraj kade.

~ 49 ~

Knjige.Club Books

9 Godinu prije

M

ožemo opet pričekati”, govorila sam dječaku. Noga mu je bila u podupiračima, koža mu je bila šarena i puna modrica, kao da je prekrivena crnom plijesni. “Možemo ostaviti podupirače da još stoje.” “Teški su četiri kilograma”, rekao je. “Stvarno su naporni. A nema nikakvog jamstva da će kost srasti.” “Da”, rekla sam. “Ali alternativa je samo...” “Samo želim da to prestane”, rekao je. “Daj da to jednostavno okončamo. Da ne produljujemo agoniju.” “Razgovarat ćemo s tvojom mamom. Ne bih o tome uopće trebala razgovarati s tobom nasamo.” “Jer sam ja dijete.” Raširila sam ruke. “Da”, iskreno sam odgovorila. “Izvadili ste mi gotovo cijelu kost. Daj samo da završimo s tim”, rekao je, okrećući se od mene. “Vidjet ćemo”, rekla sam. Poravnavala sam posteljinu na njegovu krevetu, iako to nije bio moj posao. Okrenuo se k meni. “Nema ovo smisla”, rekao je. “I samo gubimo vrijeme.” “Gubimo vrijeme?” “Cijela ta gnjavaža oko spašavanja moje noge. Koliko to već traje. Koliko košta. I svi ti lijekovi. Ne trebate mi spašavati nogu. Vidio sam kako izgledaju proteze. Dovoljno su realistične. Daj da prijeđemo na glavno.” “Vjeruj mi. U dobrim si rukama. Nitko ne gubi vrijeme.” “Užasno me je strah, Rach.” “Znam.” “A tebe?” “Je li me strah?” rekla sam. Na prozorskoj dasci bila je vaza sa suncokretima. Nije ih smio imati u svojoj sobi - prevelik rizik od bakterija za imunokompromitiranu osobu - ali sam ih je birao; toliko je bio oduševljen njima da sam zbog njega malo zaobišla pravila. ~ 50 ~

Knjige.Club Books “Za mene. Ozbiljno te pitam.” Oči su nam se susrele. Njegove su bile tamnoplave, gotovo ljubičaste. Iskreno sam mu rekla. “Da. Ne bih voljela da to moraš proći. Voljela bih da ti možemo jamčiti izlječenje. Voljela bih da ti kost bolje zarasta.” “Odrežite mi nogu. Bar će onda sve biti gotovo.” “Drukčije ćeš misliti kad operacija prođe”, rekla sam. “A vratiti je ne možemo.” “Tko ima zašto zbog kojeg živi, može se nositi s gotovo bilo kojim kako.” “Tko je to?” “Nietzsche.” “Sad si postao nihilist, ha?” Lice mu se razvedrilo osmijehom. Otkrio je filozofiju, otkako je u tretmanu. Stalno je nešto citirao. Uživala sam u tome, u zrncima mudrosti koje je rasipao u svakom razgovoru sa mnom. Kao da razgovaram s čudom od djeteta ili s prorokom, kako kad. “Nisam. Samo mi se sviđa ta misao. Kad ova kemoterapija bude gotova, osjećat ću se bolje.” Imao je pravo. Amputirali smo dva tjedna poslije. Kirurg je rekao da je dječak iznenađujuće dalekovidan. Ponekad se činilo kao da zna više od svih nas. Rekla sam Benu da mu je noga amputirana tog dana, nakon operacije. Nije previše pozorno slušao moje priče s posla; najčešće bi samo izgovorio neku frazu kojom izražava bilo žaljenje, bilo radost zbog mene. “Aha, onaj kojeg si gledala na Twitteru”, kratko je rekao Ben. Kao da mu je prvenstveni cilj skratiti naše razgovore. “Aha. Ne znam. To s mamom i sve,” rekla sam, “kao da se s njima stvari odvijaju paralelno.” Mami su postavili dijagnozu neposredno prije nego što sam prvi put vidjela dječaka. Bili su povezani, u mojim mislima. Njezin rak i njegov. Dječakova previše zaštitnički nastrojena majka. Moja, previše nezainteresirana. “Znaš što, Rach”, rekao je Ben, ozbiljna, ali ljubazna lica. “Previše se uživljavaš.” Nakon toga uključio je svoj PlayStation. Nisam više ništa rekla: imao je pravo.

~ 51 ~

Knjige.Club Books

10 Sadašnjost

I

dućeg vikenda bio je rođendan Jackovu tati. Opet smo bili na autocesti. Imala sam dojam kao da se Jack i ja istežemo do stanjivanja, poput tanke prozirne folije za domaćinstvo, ispucale i zgužvane, pokušavajući se više zbližiti jedno s drugim, s našim obiteljima, s prijateljima, sve odjednom, sve, prije nego što dođe beba. Bili smo u vezi koja se razvijala sve većom brzinom, kao da smo uskočili u teretni vlak. Bilo bi mi draže da mi je prošloga tjedna rekao kako opet idemo na put ili da sam sama unaprijed znala. Ali otkud bih znala kad je rođendan njegovu ocu? Morala sam dvaput razmisliti i da bih se sjetila kad je njegov, uostalom. Bila je to vožnja od pet sati i uvijek bi sve zapalo mene. Gotovo bez iznimke, značilo je to pet sati gledanja kroz vjetrobran po kojem se brisači šeću lijevo-desno - pet sati mozganja, koje nije pomagalo. “I opet na cesti M74”, rekla sam tek da nešto kažem. “O, stvarno? Nisam ni znao.” “Kako to ne znaš?” rekla sam, pogledavši kratko prema njemu. Nedužno se smješkao. Bio je tipičan nevozač. Ništa nije znao. Niti je znao koje je koja cesta ni kojim putem trebamo voziti na bilo koje odredište. Audrey i ja imale smo svoj naziv za odrasle koji ne voze. Zvale smo ih nedorasli. Imale smo cio skup kriterija prema kojima se ljudi svrstavaju u skupinu nedoraslih: oni koji ne znaju uključiti stroj za pranje rublja, oni koji nikad ne upotrebljavaju glačalo. Nedorasli, znala mi je šapnuti Audrey dok bismo u kinu gledale film o nekom djetinjastom muškarcu. Nisam je htjela ni pitati što stvarno misli o Jacku. “Ali ti jesi položio vozački?” rekla sam mu. “Aha.” “Pa što se dogodilo? Zar poslije uopće nisi vozio?” Namrštila sam se kad sam to izgovorila. Oban baš i nije London. Morao je voziti. Nije imao drugog izbora. Sve je bilo previše udaljeno. “Uvijek sam bio ljut”, rekao je Jack. Ispružio je noge pred sobom i stavio ruku iza mojih ramena. “A, to”, rekla sam smiješeći se. “Kužim.” ~ 52 ~

Knjige.Club Books “Vozio sam, otprilike do svoje dvadesete. Pomalo. Ali onda sam posve prestao. Prije nekoliko godina. Sad više ne bih ni znao.” “Zašto si prestao?” “Jednostavno sam izgubio naviku.” “Hmm. No, bili smo na cesti M74 i prošlog vikenda, samo sam na to htjela ukazati”, rekla sam. “Dobro, gospodine Mrgude”, nasmijao se on. “Ja?” “Aha.” Lijeno se protegnuo. Šaka mu je ležala na mom ramenu, na leđima sam osjećala njegovu podlakticu. Bilo je lijepo; ugodno, iako mi se iza struka odnedavno stvorio sloj sala. Naivno sam mislila da će mi narasti samo trbuh. “Dalek je to put. Bilo bi lijepo da smo doma. Subotnje jutro. Netflix i izležavanje”, rekla sam, pogledavajući ga iskosa i smijući se. “Jesi li upravo rekla Netflix i izležavanje?” “Da. Jesam.” “Još malo pa će ti biti trideset”, rekao je Jack, ali smijući se, baš kao i ja, mekanim, znalačkim smijehom. “Zar ti uopće znaš što to znači?” “Oh, znam ja dobro što to znači”, rekao mi je. Osjetila sam kako mi iz dna tijela kreće val zadovoljstva i širi se niz moje ruke sve do prstiju što stežu upravljač na kišnoj cesti. Uvijek mi je to radio. “Zašto se ne bismo izležavali uz Netflix u Obanu?” predložio je. “Mmm.” “Tamo smo doma”, jednostavno je rekao, i atmosfera zavodljivog zadirkivanja počela se raspršivati. Razumjela sam ga. On je u Newcastleu živio samo u ovom razdoblju otkad smo se upoznali. Sedam mjeseci. To se teško i može nazvati razdobljem. Nije čak ni znao u kojem se smjeru nalazi Tyne, ne onako kako to starosjedioci znaju, uvijek svjesni je li im rijeka nadesno ili lijevo od točke u kojoj se nalaze. Nije ga odgajao otac koji se tu rodio i koji je od piva uvijek pio samo Newcastle Brown Ale. A nije ga ni zanimalo, zapravo. On je došao ovamo samo na privremeni boravak, a onda je sreo mene i sve se promijenilo. No, nije volio Newcastle, ne onako kao ja, u svakom slučaju. Smatrao ga je prljavim, čudio se lokalnim ljudima. Nikada to nije tako rekao, ali znala sam to po izrazu u njegovim očima dok je promatrao noćni život grada: djevojačke i momačke zabave kojima bi grad proključao svake subote navečer. Zgradu Primarka s grafitom na bočnom zidu - nada, pisalo je - koji se meni zapravo sviđao. Gorljivu mržnju prema Thatcherici. Zgrade socijalnog ~ 53 ~

Knjige.Club Books stanovanja. Oban je bio dalek, bogat i slabo naseljen kraj; sve suprotno od Newcastlea, u biti. “Ja sam u egzilu. Nomad”, rekao je. “Stranac.” “Teško da si ti stranac”, rekla sam. Ali možda je bio. Zapali smo u šutnju nakon toga. Padala je kiša, kao što je uvijek padala na toj cesti. Izvukao je dva Wagon Wheelsa. “Jesi li spreman podijeliti?” pitala sam, mijenjajući temu. “Jesam”, rekao je, polako pružajući jedan. “Ali samo zato što si ti vrlo, vrlo posebna.” “Hvala”, rekla sam ozbiljno, uzimajući keks iz njegove ruke. “Ovi su s marmeladom”, rekao je. “Najbolji. Nije ih lako naći.” “Koliko pakiranja imaš?” Smijuljila sam se, uvijek je odnekud izvlačio Wagon Wheels. “Stotinjak, otprilike”, rekao je, zijevajući. “Postoji u Tescou jedan blagajnik koji misli da stalno organiziram tulume.” Stali smo na crpki. Otišao je unutra po kave i izišao noseći narančasti kolut, koji mi je pružio previjajući se od smijeha. “Za olakšanje tegoba kod trudničkih hemoroida. Vidio sam ovo i pomislio na tebe”, rekao je, rukom skrivajući zločest osmijeh. “Oh, puno hvala.” Uzela sam ga od njega. “Tko uopće kupuje ovakve stvari na benzinskoj crpki?” “Nikad ne znaš kad će ti proraditi hemoroidi”, smijao se. A onda mi je predao papirnatu čašu s kavom bez kofeina - moj omiljeni Starbucksov karamelni makijato - i dok sam je uzimala, okrenuo je čašu tako da vidim što na njoj piše. Rachel je zakon bilo je ispisano na njegovoj strani, crnim flomasterom. “Ti si im rekao da to napišu?” rekla sam smijući se. “Rekao sam im da je to moje ime. Ozbiljno ti kažem”, odgovorio je. Bili smo u Obanu prije deset navečer. Netflix i izležavanje do jedanaest. Jackov otac Tony htio je da za njegov rođendan svi idemo u šetnju. Njegova mama Cynthia žurila je završiti tri različita lima kolačića. Bila je jedna od onih žena koje su uvijek okupirane nevažnim sitnicama. Vrsta osobe kakvoj bismo se Kate i ja potajno smijale dok smo bile pretrpane obavezama u svojim dvadesetima, ja medicinom, ona tenisom. Tad nam se činilo da je naš uspjeh došao prirodno; od toga smo postale arogantne. Naša mama radila je kao javna službenica. Uvijek je bila na poslu. S time smo rasle. Jednom, brzo ~ 54 ~

Knjige.Club Books nakon mamine smrti, Kate me je pitala bih li voljela da je bilo drukčije, da smo imale toplu, brižnu majku koja s nama pravi piknike u vrtu, gradi kolibe od granja. Rekla sam ne. Ne zato što je to bila istina, nego zato što nisam htjela razgovarati o tome, a Kate više nije zapitkivala. “Trebali bismo napokon krenuti, ako nismo odustali od šetnje”, rekao je Tony. “Zašto nisi prije rekao?” obrecnula se Cynthia na njega. “Davey”, dodala je. Užurbano su krenuli. Upitno sam pogledala Jacka. “Ne voli nova mjesta”, rekao je Jack. “Niti nositi jaknu.” “Zbilja?” rekla sam, jer sam željela razgovarati o njemu. Nisam znala čak ni koja mu je točna dijagnoza. Imala sam neke svoje ideje, ali prema onom što sam od njega vidjela, nije mi se uklapala nijedna. “Jednostavno... On voli da je sve uvijek isto”, objasnio je Jack. “Ne voli promjene.” “Je li takav oduvijek?” “Aha.” Jack se laktima naslonio na kuhinjski pult. “Bilo je čudno, dok sam odrastao. Imati tako... posebna brata.” “Uvijek sam pitala svoje pacijente kako se slažu s braćom ili sestrama”, rekla sam. “I oni pate zbog njihove bolesti.” “Kladim se da si bila dobra liječnica. Ja nisam patio, zapravo”, rekao je Jack. “On je divan. Toliko lišen inhibicija. Kad mu je bilo petnaest, zgrabio je mamu za ruku u pošti i pitao zašto ona žena ima brkove.” Na obrazima su mu se pojavile rupice. Isti onaj smiješak koji je uvijek imao za mene, za ljude koje voli. Pružio je ruku i pokrio krpom kolačiće. “A koja je njegova?...” “Autizam, ali nije samo to. Djetinjast je.” Davey se tada pojavio, lupajući nogama po stubama kao i obično. Bio je krakat, dugih, tankih ruku i nogu. Imao je blijed ten, tamnocrvena usta i svijetloplave oči. “Okej”, blago mu se obratio Jack. “Jesi li za šetnju?” “Ne.” “Idemo u misiju. U misiju iz Warcrafta.” Davey ga je sumnjičavo pogledao. “Zbilja?” rekao je, jednoličnim glasom. “O, da, stari moj. Možeš me staviti na raspored svojih misija?” Okrenula sam se pogledati Jacka, ali nije gledao u mene. Ovaj put ga nije zanimalo što ja mislim. Nije ga zanimalo je li World of Warcraft super ili nije. “Dobro”, rekao je Davey. “Dobro. Ako... je li to Garrisonova misija? Vani?” ~ 55 ~

Knjige.Club Books “Naravno”, rekao je Jack. Nasmiješio se Daveyju, a Davey je gledao u pod. “Okej”, složio se Davey, nakon nekoliko trenutaka. “A večeras - znaš što je večeras?” rekao je Jack. “Što?” “Vrijeme za kante”, rekao je Jack. Davey je obožavao iznositi kante za smeće na ulicu. Pravio se da izvodi konje. “Da!” kliknuo je Davey, dižući ruke u zrak. Otišla sam u dnevni boravak i kroz prozore pogledala kakvo je vrijeme. Kroz njih je magla izgledala još gore, izobličeno, kao da je različite gustoće, ovisno o tome odakle gledaš. Cynthia je ušla u dnevni boravak, uzeti svoje čizme koje su stajale u kutu. “Gdje je on?” rekla mi je. “Nije valjda opet otišao gledati onaj madež? Već sam ga dvaput ulovila.” “Jack?” rekla sam. “Da, Jack. Jebeni hipohondar. Kako bi to doktor opisao - je li to histerija?” “Zdravstvena anksioznost. Opsesivno-kompulzivni poremećaj.” Znala sam prepričavati Audrey priče o hipohondrima na koje sam povremeno nailazila dok sam još bila na općoj medicini. Smijale bismo se i jedna drugoj govorile kako smo neprofesionalne. Audrey bi mi prepričavala svoje najsočnije slučajeve; jednom sam joj spomenula pacijenta koji je tvrdio da dolazi zbog “neobjašnjive, raširene boli na koži”, a zapravo je bila riječ o blažim opeklinama od sunca. “Tako dakle. To.” “Je li uvijek bio takav?” rekla sam, pokušavajući se zbližiti s njom, pokušavajući bolje razumjeti Jacka. Anksiozni poremećaji obično imaju svoj uzrok, pogotovo oni koji uključuju višestruko provjeravanje. Neki događaj. Moja anksioznost ga je svakako imala. Nije mi trebao psihijatar da to utvrdim. Mamina afera duboko se primila, negdje u zakucima moje svijesti, kao uporni korov, otrovna biljka. Tjerala me da vidim stvari koje ne postoje. Morala sam se tome odupirati. Nadala sam se da će mi Jack jednom reći nakon kojeg je događaja on postao takav. Mislila sam o tome ponekad, dok bih gledala kako po treći put odlazi provjeriti je li isključio plin. “Jack? Oh, apsolutno ne. Bio je najopuštenije dijete na svijetu”, rekla je. Vrijeme je bilo maglovito i vlažno. Ali umjesto da kvari atmosferu ovoga kraja, takvo vrijeme joj je pridonosilo. Oban je bio još ljepši u magli. Osjećala sam se sigurnije okružena njom. * ~ 56 ~

Knjige.Club Books Otišli smo do jezera Melfort. Bilo je jasno plave boje, čak i u izmaglici, s pramenovima magle tako gustim da su nalikovali na komade šećerne vune rastegnute nad površinom. Škotski vrijesak bojio je travu u ljubičasto; dvije nijanse zelene i ljubičaste koje kao da su treperile u tehnikoloru dok smo prolazili. Mislila sam da ćemo prošetati oko cijelog jezera, dok nismo došli do njega i dok nisam vidjela da je veliko poput mora. U daljini su se nazirala brda, ali jedva, a voda je u niskim valovima zapljuskivala obalu od kamena i šljunka. Mirisalo je, također, kao uz more, pomalo jetko. Velika stara kuća stajala je uz rub jezera. Nije bilo ništa oko nje. Nikakvog vrta. Nikakve ograde. Tlo se jednostavno spuštalo do obale, postajući tanje i niže, dok nije postalo voda. Sviđala mi se neformalnost Škotske. Okrenula sam se na drugu stranu, zapadno od kuće, i iznad brežuljaka preko kojih smo se upravo vozili. Iza nas su se uzdizala crnogorična stabla. Izgledala su skvrčeno, sagnuto, kao da upravo ustaju u magli, viša nego što su stvarno bila. Oblaci su letjeli nebom, poput ubrzanog filmskog kadra, i lice mi se orosilo od sitne kišice dok sam ih gledala. “Predivna Škotska, ha?” rekao mi je Jack, gledajući me kako promatram. Kimnula sam. Bili smo tamo samo mi: Jack, njegovi roditelji, Davey i psi. Oni su otrčali dalje. Nikoga nije bilo na vidiku. Imala sam kabanicu posuđenu od Jackove mame, pružila mi ju je bez riječi dok smo bile u autu. Davey je odlunjao. Volio je biti sam, potiho razgovarati sam sa sobom. Stalno se okretao i gestikulirao prema Jacku, držeći zamišljeno oružje iz Warcrafta i naglo se skrivajući iza stabala. Jack se smijao i vikao: “Pazi, zmajsko leglo!” I: “Beng!” “Igraš Warcraft?” rekla sam. “S Daveyjem?” “Zaboga, ne. On je opsjednut kontrolom. Ali educirao sam se o igri. Zato da - pa eto, da doprem do njega, valjda. Da govorim njegovim jezikom.” “Znači, ako na kraju ispadne da je Wally štreber...” “Ja ću biti spreman.” Zaostajali smo za drugima. Jack me držao za ruku. Bila je topla, iako vlažna od kišice. “Pogledaj”, rekao je, povlačeći me prema travnatom zaravanku. Tu je rasla biljka čiji su plodovi bili tako crveni da su podsjećali na sjemenke nara, blistavi u sivom svjetlu. “Planika”, rekao je. Otrgnuo je list i dodao mi ga. “Rijetka je. I tipično škotska.” Uspravio se ponosno i nasmiješio. “Lijepo”, rekla sam. Zadignula sam kabanicu i spremila list u džep jakne, na sigurno. Površina lista bila mi je gruba pod prstima, kao žuljevit dlan. ~ 57 ~

Knjige.Club Books Neko vrijeme hodali smo u tišini, držeći se za ruke. Uvijek me držao za ruku dok hodamo. Bez obzira na to gdje se nalazili. U prolazu među policama sa sirevima u Tescu. Na deset koraka dugom putu od auta do restorana. Uvijek me držao za ruku. Još jedan par je obilazio jezero, u smjeru suprotnom od nas. Stariji par. Prošli smo pokraj njih. Žena - u ljubičastoj jakni - zagledala se u Jacka, njezine živahne plave oči bile su sjajne i fiksirane na njega. Imala je čudan izraz lica. Nevjerica, možda? Ali onda sam trepnula i oni su već bili iza nas. Ali onda se nešto dogodilo. Nekoliko trenutaka poslije, netko je viknuo. Starija žena okrenula se za nama i vikala, ali vjetar je nosio zvuk u drugom smjeru. Pokazivala je rukom na mene i Jacka. Instinktivno, stala sam i krenula prema njoj, ali Jack me je spriječio uhvativši me rukom. Njegov stisak na mom je ručnom zglobu bio prejak. Ali nije bilo samo to. Bili su i drugi znakovi. Njegovo držanje, kako se zgrbio, kao da očekuje udarac. Govor tijela njegovih roditelja, također. Stali su, u mjestu. Samo je Davey izgledao onako kako sam se ja osjećala: zbunjeno, znatiželjno što se to sad zbiva. Pogledao me, brzo i kratko. Inače je uglavnom izbjegavao kontakt očima. Cynthia je pružila ruku k njemu da ga zaustavi, baš kao što je Jack zaustavio mene. Jackov otac, Tony, koračao je prema nama. Dotad je bio veseo, zadovoljan rođendanskim darovima, uzbuđen zbog šetnje, ali sad mu se držanje posve promijenilo. Oči su mu bile raširene, ruke je pružao prema nama. “Što ona radi ovdje?” tiho je rekao Jacku. Par je još uvijek stajao desetak metara dalje, gledajući nas. Žena je prestala vikati i sad je micala kosu od lica, ljutito. “Ne znam. Ne znam”, rekao je Jack. “Ne znam gdje sada žive. Nisam znao. Ovdje nema nikoga”, rekao je, prelijećući pogledom oko jezera. “Mislio sam da neće biti nikoga.” Nikad još nisam vidjela Jacka takvog. Unezvijerenost, na tu sam riječ došla tražeći pravi izraz da to opišem. Uvrtao je rukama, stiskao i otpuštao šake, i nije skidao pogled sa žene. Jakna joj je bila od flisa, boje vrijeska. Kosa joj je stalno padala preko lica, lijepeći se, mokra od kišice. A onda je, činilo se, nešto odlučila i krenula brzo prema nama. Gotovo trkom. Duga sijeda kosa poletjela je za njom kad se spotaknula o mokru travu i vrijesak. Tlo kao da joj se izmicalo pod nogama, a i meni je bilo tako; bilo je previše spužvasto i nepredvidljivo ispod travnatoga pokrova. Jackov tata opet je progovorio obraćajući se Jacku. Cio svoj život bio je u biznisu - destiliranje viskija - i vidjelo se da se dobro nosi s kriznim situacijama. “Kako su znali?” rekao je. ~ 58 ~

Knjige.Club Books Jackove oči skupile su se. Pogledao je prema ženi koja je i dalje dolazila prema nama. “Nisam znao da znaju”, rekao je. “Peh.” “Daj da se maknemo s ove staze”, Tony je rekao Jacku, pokazujući rukom prema puteljku koji se činio malo bolje ugaženim od drugih. Hodali smo nesigurno uzbrdo, okrenuvši leđa ženi. Činila sam što i oni jer nisam znala što bih drugo. Netko će mi uskoro objasniti. Valjda hoće? Žena je zastala na dnu uzbrdice kojom smo se penjali. Njezin muž vikao je na nju, moleći je da nas pusti na miru. Nije mi se činilo da ju je obeshrabrilo to što se penjemo uzbrdo. Ne, izgledala mi je poraženo na neki drugi način, jer se okrenula od nas, prinijela rukav od flisa ustima i počela jecati lica poluzaklonjena dlanom. I onda, prije nego što je otišla, jednako naglo, viknula je za nama, samo jednu rečenicu, pitanje koje je zvučalo tanko i drhtavo na vjetru i kiši. “Kako možeš noću spavati?” rekla je, s izraženim, škotskim naglaskom. Nisam točno znala kome se obratila. Bacila je pitanje na sve nas, koji smo zbijeni stajali nasuprot vjetru. Okrenula se i otišla, i mi smo nastavili oko jezera gornjom stazom, pazeći da ne ugazimo u izmet divljih životinja i bockave biljke koje su nam se hvatale oko gležnjeva. “Što je ovo bilo?” tiho sam upitala Jacka kad je žena otišla. Još sam je vidjela, u daljini, kako rukama prolazi kroz kosu, odmahuje glavom, nagnuta zbog vjetra. Njegovi roditelji zastali su i oboje se zagledali u mene. Oboje su imali čudan izraz lica, osim ako sam to umislila. Kao da su se začudili ili nešto shvatili, pomislila sam. “Ne brini se ti zbog toga”, rekao je Jack, napeto. “Tko je ta žena?” Jack je pogledao u svoje roditelje. “Samo netko tko je nešto jako zamjerio tati.” Trepnula sam. Nije mi bilo jasno u kakvu ja to obitelj ulazim. Nitko nikad nije imao što zamjeriti mome tati, iako je imao sklonost tome da prije spavanja isključuje iz struje svaki i najmanji uređaj u kući, i onda svako jutro kucka po termostatu. Ulovila sam pogled koji su razmijenili Jack i njegov otac. Nisam znala što znači, ali činio se važnim. “Kupio sam neku zemlju pokraj njezine kuće. Uzeo izvođače. I napravio tvornicu”, rekao je Tony blago dižući ramena. “Tvornička isparenja. Netaknuti škotski krajolik. Zaštita zelenog pojasa. Takve stvari. Otišlo je do suda. Postalo ružno. Nisam mislio da ću ih ikada više vidjeti”, rekao je. ~ 59 ~

Knjige.Club Books Mahnuo je rukom u smjeru u kojem je ona otišla. Glas mu je imao preziran ton, kao da misli da je ona nekakva hipi-luđakinja ili tako nešto. Ali meni se nije tako činilo, uopće. Nisam mogla izbaciti iz glave kako je izgledala. Taj gnjev. Način na koji je rukama micala kosu s lica. Meni je to izgledalo kao očaj, kao tuga. Toga sam se bar nagledala. Cynthia je gorljivo kimala glavom. Nato su se svi okrenuli od mene, a vjetar i kiša su se tako pojačali da mi više nije bilo moguće postavljati pitanja. Samo se Davey nastavio okretati i pogledavati me. Izvijao je vrat da me vidi, njegove žive plave oči hvatale su odbljeske blijedog sunca. Znatno poslije primijetila sam da mi je Jackova ruka na zglavku ostavila modrice. Vidjela sam ih tek pod tušem. “Jesi li je i ti poznavao?” rekla sam Jacku poslije, kad smo ostali sami. Stajali smo na terasi. Sunce se spuštalo iza jezerca. Imaš i opkop oko zamka, zezala sam Jacka kad me je prvi put doveo ovamo, a on se sramežljivo smiješio. “Koga?” rekao je sad, okrećući se k meni. Pio je voćni sok. Prsti su mu ostavili tragove na čaši. Spustio je pogled. “Bože, što je ovo fino”, rekao je. “Sok od jagode.” “Ženu na jezeru.” “Ah. Da.” Čekala sam. Provukao je ruku kroz kosu. “Svi smo bili uključeni u pravnu proceduru. Bilo je zbilja grozno. Tata joj je zapravo upropastio teren. Tvornicom. Bilo je... ona je bila jako emocionalna.” “Imala je i razloga biti”, rekla sam. “Aha. Ali smo stvorili brojna nova radna mjesta. Usred recesije”, nastavio je Jack. “Ali bilo je stvarno grozno. Bilo mi je žao nje.” “Prepoznala je tebe.” “Aha. Tijekom cijele parnice, stalno se obraćala meni. Valjda je mislila da je najbolje razumijem. Što je i bila istina. Bilo je to traumatično iskustvo, za sve nas.” “I zvuči tako”, rekla sam. Nastupila je tišina. “Je li bio samo Ben?” rekao je Jack, pogledavajući me iskosa dok je prinosio čašu ustima. “Samo Ben?” “Tvoji bivši.” Sigurno sam izgledala začuđeno, pa je dometnuo: “Sad sam shvatio da te nikad nisam pitao.” ~ 60 ~

Knjige.Club Books “Aha”, rekla sam. “Zapravo da. Prije njega nisam imala nikakvog pravog dečka. Bili smo vrlo mladi. A ti?” “Teško da sam imao ozbiljnu vezu. Ništa ni nalik na ovo.” “A to je što?” rekla sam, svjesno pokušavajući iznuditi kompliment. Očekivala sam da sada opet spomene bebu, da kaže kako to našu vezu čini ozbiljnijom od bilo koje prethodne. Ali nije. “Ljubav”, rekao je, gledajući me u oči. “Nisi se ni u koga zaljubio prije mene?” rekla sam, nesposobna suspregnuti osmijeh. “Ne ovako.” Pogledao je u pod, nogom u čarapi čačkao po betonskoj ploči. “Ti si divna.” Psi su dotapkali van, na hladno jesensko sunce. “Više voliš pse?” rekla sam, i dalje se smiješeći. “Ne, zapravo ne. Uvijek smo imali mačke. Htio sam samo još više mačaka. Uostalom, love štakore umjesto nas.” “Kako to da ste uzeli pse?” rekla sam, igrajući se prstima po svilenkastom Mozartovu uhu. Nejasno sam razmišljala o Wallyju i hoće li on to voljeti raditi, kad bude imao psa, možda. Ili dva. “Mi... ne znam. Jednostavno smo dobili pse. Prije nekoliko godina. Nije bilo nekog posebnog razloga.” Brzo je to izgovorio. Bilo je to kao da mi je za promjenu, umjesto da uskraćuje informacije, sad rekao previše. Svi smo ostali budni dugo u noć. Meni to nije bio problem; odustala sam od uzaludnih pokušaja da spavam. U krevetu sam se ionako osjećala kao prebijena i budila se gotovo svaki sat. Čak je i Davey bio dolje s nama. Ostavio se svoje misije za večeras, iako je bio uglavnom tih. Nitko nije spominjao stariju ženu s jezera. Završila sam kao posljednja u Trivial Pursuitu. Pomišljala sam na Kate i da je barem ona ovdje, da gledam kako mi se smije, umjesto što promatram ovu zaprepaštenost na licima kad se pokazalo da ne znam kad su bili posljednji izbori u Španjolskoj. Obje smo bile slabo informirane o općim stvarima, Kate i ja. Jednom sam joj priznala da ne bih znala pronaći Irak na karti, a ona mi je rekla da uopće ne zna kako zapravo izlazi sunce. Jack se smijuljio, ali mislim da ga je bilo malo i sram, jer se pozvao na činjenicu da sam ipak bila liječnica. “Koje vrste?” rekao je Tony. Nosio je naočale za čitanje i gledao me preko ruba okvira. ~ 61 ~

Knjige.Club Books Izgledao je strogo, na neki način. Ne bi me začudilo da doznam kako je u životu bio diplomat ili političar. Izgledao je tako ozbiljno i moćno. Prosijeda kosa i bore na čelu kad se mrštio. Bez bora od smijeha. Nije nimalo sličio na Jacka. “Pedijatrica”, rekla sam. “A što si sada?” Zastala sam. Cynthia je upalila svijeće i sad su treperile oko nas, svjetlo se mijenjalo sa svakim pokretom. Što sam bila sad? Žena, djevojka, kći, sestra, prijateljica. “Ništa vezano za struku”, izabrala sam odgovoriti. “Pošteno”, rekao je. “Pošteno.” Ovaj put izgovorio je to sporije, polako kopajući po prozirnoj plastičnoj vrećici kako bi izvukao komad pite. Audrey i ja smo Jackova tatu prozvali Alfa, iako ga ona nije nikad ni srela. Morao je uvijek biti glavni, usmjeravati razgovor. “Nacionalna zdravstvena služba je u krizi?” rekao mi je. To je bila priča koju sam i sama govorila ljudima na zabavama. Duga dežurstva. Sve veći broj ograničenja. Radno vrijeme zbog kojeg ti strada društveni život. Stalni pritisak. Ali, zapravo, ni jedna od tih stvari nije mi ništa značila. “Da”, rekla sam. “Više nisam pronalazila radost u poslu.” Tako bih voljela da sam mogla dodati i sve drugo što me je navelo da podnesem otkaz. Događaje koji su se zbili te čudne, hladne zime. Kako se sve poklopilo. Ali nisam. Nisam mogla pričati o smrti svoje majke dok čavrljamo oko stola uz društvenu igru. Ni objasniti kako se osjećam kad gledam dvoje roditelja koji zajednički nose svoj teret, dok skupa pripremaju čaj. Bol nostalgije. Još sam manje mogla spominjati sve ostalo. Poslije, svi su otišli gore. Otišla sam u hodnik po mobitel koji mi je ostao dolje u torbi. Voljela sam ga ponijeti u krevet, otići malo na internet i pregledati Facebook, odgovoriti Kate preko WhatsAppa - poslala mi je poruku koja je glasila: I, kako je s gorštacima? - i staviti na Instagram fotografiju svojih stopala udobno smještenih u krevet pokraj Jacka. To me je veselilo, kasno noću, uz njega. Davey je još bio u dnevnom boravku, na kraju hodnika. Volio je puhati u svijeće. Bila je to jedna od njegovih zanimacija. U dnevnoj sobi se još vidjelo svjetlo, jantarne boje, dok se kretao okolo, i mogla sam vidjeti kako se njegova sjena miče po suprotnom zidu. Kosa mu se zibala dok se saginjao puhnuti u još jednu svijeću. Imao je ogromnu, čupavu kosu. Toliko je često prolazio kroz nju rukom da mu je uvijek stajala u zraku. ~ 62 ~

Knjige.Club Books U mraku sam vidjela samo njegovu siluetu, crnu naspram narančaste pozadine, ali vidjela sam da podiže ruku, a onda sjenu pokreta. Zagledala sam se još malo i ponovio je kretnju. Pozivao me da dođem. Prošla sam preko hodnika i spustila se niz tri stube u dnevni boravak. Gorjele su još dvije svijeće. Jedna dugačka, tanka, na visokom svijećnjaku na kaminu, i svjećica u Ianterni na prozoru. Soba je bila u gotovo potpunom mraku. Davey je stajao u sredini sobe. Bio je visok, poput Jacka, ali štrkljav, ne snažan. I dalje me je rukom pozivao da priđem bliže. Polako sam prilazila, sitnim koracima, u tami. “Ti ne znaš, ha, ti ne znaš?” rekao je. Oči su mu bile spuštene, gledao je u hrđavocrveni tepih. Držala sam mobitel u ruci pa pritisnula tipku da uključim ekran i malo rasvijetlim prostor, da bolje vidim njegovo lice. Svjetlost ekrana promijenila mu je boju lica iz tople, narančaste od svijeće, u sablasnu, zelenkastoplavu. Iza njega na zidu visio je portret, iznad kamina. Predak. Neki davni Ross. Svi su oni potjecali iz stare, bogate obitelji. Destilerija viskija utemeljena je u viktorijansko doba, a prenosila se i razvijala iz generacije u generaciju. “Što ne znam?” rekla sam Daveyju, pokušavajući ne gledati u jezivi portret iza njega, lica toliko nalik na Jackovo. Debele obrve. Ozbiljne oči. Široka ramena. Daveyjeve oči i dalje su bile uperene u pod. Rijetko je kad ikome gledao u oči, ali ovaj put je to bilo posebno izraženo. “Što se dogodilo”, rekao je. “Zašto se ljutila ona žena.” “Žena na jezeru?” Gledala sam ga, pokušavajući ga pogledom natjerati da digne glavu. Dosad nisam čula da govori ovako povezano. Ignorirao me. Naglo se okrenuo, otišao do kamina i puhnuo u svijeću. Ekran na mom mobitelu se zacrnio i soba je potonula u mrak, jedina svjetlost dopirala je od svjećice na prozoru, u čijem se staklu reflektirala tako da se činilo kao da dva plamička titraju kroz mrak. “Što se dogodilo?” rekla sam. Davey me ignorirao. Otišao je puhnuti u zadnju svjećicu. Sve je potonulo u mrak. “U vezi smrti”, rekao je. “U vezi s onim što je... Jack planirao.” Otišao je iz sobe čim je to izgovorio. Tiho sam ga zazvala, ali nije stao. Čula sam njegove korake po stubama i škripanje vrata njegove sobe, i bila sam sama. * ~ 63 ~

Knjige.Club Books Dojurila sam u Jackovu spavaću sobu kao da me netko goni. Daveyjeva vrata bila su zatvorena; iz sobe su se već čuli zvukovi eksplozija. Jack je bio u krevetu, sjedio je držeći u rukama knjigu Caitlin Moran Kako biti žena. “Davey mi je nešto rekao.” Jack je spustio knjigu, ali nije se doimao zabrinutim. “Da?” rekao je, zatvarajući knjigu. “O onoj ženi.” “Kojoj ženi?” rekao je Jack, ali oblijevalo ga je rumenilo, vrhovi ušiju postali su mu ružičasti. “Rekao je da je ta žena vikala zbog onoga što se dogodilo. Jer je netko umro. A onda je rekao...” Zastala sam. “Da si ti imao neki plan.” Namjerno sam to rekla svojim riječima. Jackove ruke stale su usred pokreta. Knjiga je u njima ostala napola zaklopljena. Zurio je u mene. “Bože”, rekao je. “Oprosti. Ponekad voli plašiti goste. Moje prijatelje.” “Što je... što je time mislio?” “Nije ništa mislio, Rach. Ne zna on... ne zna što govori. Govori besmislice.” “Stvarno?” rekla sam. Vratila sam sliku u mislima. Istina je da je Davey izgledao kao da nije posve pri sebi. Osim toga, koliko je često lucidan? Vrlo rijetko. Skinula sam se i uvukla u krevet. Jack me je privio uza se, ležeći na boku, kao i uvijek, a ja sam ispružila ruku u hladan zrak ugasiti svjetlo. Zaklopila sam oči, praveći se da spavam. Nakon nekoliko minuta, Jackovo disanje postalo je ravnomjerno i duboko. Osim nas, nije se ništa drugo čulo. Ništa. Nije bilo zvukova udaljenog prometa. Nije bilo susjeda. Tišina mi je teško pritiskala uši. A onda sam nešto čula. Krik. Lisica. Zvučalo je kao plač djeteta u noći. Znala sam da moram potražiti Daveyja u njegovoj sobi i pitati ga što je mislio. Nisam mogla odoljeti znatiželji, a drugačije ga nisam mogla vidjeti. Izlazio je iz sobe vrlo rijetko. Tako sam sljedećeg jutra, praveći se da me muči trudnička mučnina, otišla na kat i stala pred vrata Daveyjeve sobe. Čula sam zvukove eksplozija iznutra. Zujanje svemirskih brodova. Njegov grohot. Pokucala sam na vrata i polako ih otvorila. Unutra je bio mrak. Zastori su bili navučeni. Nije čak ni podigao glavu. Nije se ni trznuo. Kao da nije bio svjestan moje prisutnosti. “Davey”, rekla sam, osvrćući se kratko preko ramena. “Davey.” ~ 64 ~

Knjige.Club Books Ignorirao me. Ustuknula sam, stojeći na korak od njega, stisnuta, ruku preko tijela. Soba mu je bila golema i puna stvari. Njegove različite opsesije. Svemir. Računalne igre. Bilo je fotografija, isječaka iz časopisa, posvuda po zidovima. Izgleda da je završio s nečim, jer je njegova igraća konzola utihnula i on je pomaknuo glavu. Nije baš pogledao u mene, ali nije više ni gledao u ekran. Imao je donji dio trenirke, majicu i bose noge, bez čarapa. Nisam ga prije vidjela u tako ležernom izdanju. “Htjela sam te pitati... kad smo sinoć bili dolje... što si mi htio reći?” Pomalo sam mucala. Nije rekao ništa i ja sam se pomaknula korak bliže njemu. “Oprosti, Davey, ali kad si ono rekao da je Jack nešto planirao? Na što si mislio?” Pazila sam da mi glas bude tih i govorila sam brzo. Samo neka mi kaže i odmah odlazim. Kako sam izgovorila Jackovo ime, Daveyjeva glava naglo se okrenula k meni. Na djelić sekunde, oči su nam se susrele. Tada je šapnuo: “Sad sam u nevolji.” “Ne, Davey, nisi. Nisi u nevolji.” “Nevolja”, opet je šapnuo. A onda je ustao, stavio ruke na uši i viknuo: “Neću se moći igrati ako opet pravim nevolje.” “Ne, samo sam htjela...” “Nevolja”, tulio je Davey. Skočio je preko sobe i pokrio konzolu rukama. Tada sam začula ledeno hladan glas iza sebe. “Što radiš?” Okrenula sam se. Jack. “Oh, samo sam... svratila sam mu u posjet”, izvalila sam. Jack je držao u ruci čašu narančastog napitka. Podigao ju je malo prema meni. “Protiv jutarnje mučnine. Vitamini.” Lice mu je bilo ljutito. “Zašto si u ovoj sobi?” Otišao je do Daveyja i kleknuo pokraj njega, pokušavajući mu uhvatiti pogled. “Nisi u nevolji, stari”, blago je rekao. “Ni govora. Ni u kakvoj nevolji.” Davey je brzo kimnuo, naizgled umiren, i sjeo natrag na krevet. Povukla sam se iz sobe polako i tiho prešla hodnikom do Jackove sobe, zažarenih obraza. Jack je došao za nekoliko minuta. Nije rekao ništa, samo je stao kod vrata, odložio sok i raširio ruke ispruženih dlanova, kao da pita: Dobro, što je to? “Stvarno mi je žao”, rekla sam. “Htjela sam samo...” “Ne možeš to raditi”, prekinuo me je. “Ne možeš samo tako ući tamo i razgovarati s njim. Zaći u njegov prostor. On to ne može... Njemu to nije u redu.” ~ 65 ~

Knjige.Club Books “Oprosti”, rekla sam. “Znam.” Premjestio je sok s komode na stolić bliže meni, ne kazavši više ni riječi. Promatrala sam ga sa svoga mjesta na krevetu. Nije ništa čuo. Polako sam ispuhnula zrak. Nije čuo što sam ga pitala. Ne zna da sam išla njuškati. Legla sam, šuteći. Ne smijem to više raditi.

~ 66 ~

Knjige.Club Books

11

O

sluškivala sam kuckanje sata na zidu, tiho zujanje računala dok se uključuje. Završila sam dopis koji sam počela jučer kasno popodne i odložila ga na šefovu stolicu. Mrzio je da mu tu ostavljam papire, ali inače ih ne bi primijetio i sve bi uskoro prekrile knjige, sudski spisi i korespondencija koja mu je uvijek zatrpavala stol. To se ne bi toleriralo u bolnici, takva razina neorganiziranosti. “Rachel”, rekao je, ulazeći. Zvao se Paul, ali tražio je da ga zovem g. Grint. Poskočila sam na stolici. Upravo sam počela slušati medicinski podcast na slušalice i osjećala krivnju iako još nije bilo ni devet. Pogledao me prezirno, podigao dopis i počeo ga čitati. “Ne, ne”, rekao je, podižući papir i prilazeći mi. “Ja sam izdiktirao hiperglikemije.” “Da”, rekla sam. “Napisala si hipo... izvoli to popraviti.” Pogledom sam preletjela po papiru: Oštećena pati od učestalih epizoda hipoglikemije i mora uvijek uz sebe imati čokoladicu. Pogledala sam preko u Paula. Pregledavao je nešto u svom mobitelu, nestrpljivo uzdišući dok je njegovo prastaro računalo oživljavalo. Nikad ga nije isključivao, govorio je da bi predugo potrajalo da se opet uključi. Prodrmao je mišem i opet glasno uzdahnuo. Zurila sam u dopis. Definitivno je bilo ispravno. Ustala sam, pomalo nesigurna na nogama u ovako visokim potpeticama, pa sjela natrag. Ne, Paul je u krivu - opet sam ustala - i moram mu to reći. “Treba pisati hipo”, rekla sam, hodajući prema njemu i tražeći pogledom po stolu prazno mjesto da odložim pismo. “Hipo znači ispod.” “Ne. To je hiper.” Zagledala sam se u njega. “Hipohondar,” obratio se on meni, “to je netko tko je zabrinut za svoje zdravlje - pretjerano zabrinut. Hipo. To znači previše.” “Hipo znači ispod, a hondrija dolazi od riječi trbuh. Hipohondrija se odnosi na nelagodan osjećaj u dnu trbuha. Kad je krvni tlak hipo, to znači da je prenizak, a kad je hiper - isto kao u riječi hiperaktivan - znači da je previsok. Časna riječ, ovdje je ispravno hipo”, rekla sam.

~ 67 ~

Knjige.Club Books Pokušala sam složiti simpatičan izraz lica. Prekoračila sam svoje ovlasti, naravno da jesam, ali bar nitko osim mene neće misliti da je on idiot. “U redu, u redu”, rekao je, trepćući. Obrve su mu bile crne, s tankim sijedim dlačicama tu i tamo. “Ti imaš neko medicinsko obrazovanje, je li tako?” “Jest”, rekla sam, kao da bi pojam medicinsko obrazovanje moglo zbrojiti sve te godine: jutra u kojima mi se činilo da će mi se kiselina razliti iz želuca dok dolazim na najteže ispite koje sam polagala; noćna dežurstva u Prestonu jer on navodno pripada dekanatu Sveučilišta u Manchesteru; rođenja i smrti, i ludi smijeh koji nas je hvatao dok jedemo tost u kuhinji. “Njegovateljica, ha?” rekao je. Namjerno nisam odgovorila. Što manje kažem, to bolje. Vratio mi je dopis. Nije ga potpisao. Namrštila sam se. “Propustila si navesti moju titulu”, rekao je. “Nisi napisala mag. iur.” Suzdržala sam se da ne zakolutam očima. Zar mu je to stvarno važno? “Prepiši ponovno, molim”, oštro je rekao, a onda se posvetio svom računalu. Otišli smo u Hoppings te večeri. Bio je sajam u parku Town Moor. Te godine je kasnio, došli su tek polovinom listopada, ali sunce je grijalo i blistalo; ljetni dan zastrašujuće pomaknut na sredinu jeseni. Kao djeca, Kate i ja smo svake jeseni išle na sajam. Sjećam se mame, jedne godine, kako mi pruža ružičastu šećernu vatu na štapiću. Kate je bila opsjednuta kandiranim jabukama - to je bila jedna od njezinih ranijih opsesija - i kad je imala četrnaest, pokušala ih je sama napraviti, s katastrofalnim rezultatima, kod kuće. Stigli smo kasno, dok se sunce spuštalo, narančaste trake svjetlosti putovale su preko trave. Kasno popodne nakon posla proveli smo u kadi zajedno; to nam je bilo jedno od omiljenih mjesta. Jack je čitao policijski pravilnik. Gutao je takve stvari. Osjećao se miris stare knjige u zaparenom zraku. Ja sam mu naglas čitala iz časopisa i smijali smo se savjetima iz kolumni i netočnim medicinskim preporukama. “Ova knjiga je iritantna”, rekao je. “Policijski djelatnik koji obavlja ispitivanje ne može biti istražitelj.” Otpuhnuo je i spustio knjigu na pod pokraj kade, hrbat je krckao dok ju je zatvarao. Nisam ga začuđeno pogledala zbog toga, nego zbog rečenice koja je uslijedila.

~ 68 ~

Knjige.Club Books “Znam to zbog svih onih izvještaja iz sudnica”, brzo je dometnuo. “U okolici Orbana. Sitne krađe.” Stvar je bila u načinu na koji je to izgovorio. Činilo se, nekako, kao da je toj rečenici prethodila hrpa zbrzanih, paničnih misli. Još mi se po glavi motalo to što je rekao u kadi, kad se, na Hoppingsu, okrenuo k meni i rekao: “Ne izgleda mi sigurno”, pokazujući nagore. Iznad nas je bio veliki vrtuljak. Sjedala su bila pričvršćena na krajeve metalnih šipki, koje su se vrtjele oko središnjeg stupa. Kako je vrtuljak usporavao do zaustavljanja, tako su se sjedala približavala sredini, pa se širila kad opet ubrza, poput kišobrana koji je otvara i zatvara. “Sigurno su ga propisno testirali”, rekla sam. “Hmm.” Jack se mrštio proučavajući vrtuljak. Sjedala su se opet počela širiti i dizati, a on se lecnuo. “Nisam još čula da je netko završio na hitnoj zbog vožnje na vrtuljku”, rekla sam. “Ne?” “Nikada”, nasmiješila sam se. Oči su nam se susrele. Zurili smo jedno u drugo, predugo, stojeći tamo na suncu. Uvijek smo to radili. Usta bi nam prestala govoriti, a oči nastavile. Vlasnik štanda protegnuo se ponuditi nam loptu. Koža mu je bila tamna od dugog, suhog ljeta koje je ostalo iza nas. Izgledao je bezvremeno; negdje između dvadeset pet i pedeset. Jack ga je zaobišao, mahnuvši nevoljko rukom, ali drugom je dohvatio moj zglavak. Dvaput se okrenuo i pogledao iza ramena. “Znači, ne bi se vozio vrtuljkom i ne bi gađao kokose loptom?” rekla sam. Njegovo povučeno ponašanje, međutim, bilo je posve uobičajeno. Bio je sramežljiv, maknuo bi se iz dućana ako ga tamo netko oslovi. Jack je gledao preko polja, jasno zelenih nakon svih onih kiša. “Idemo šetati”, promrmljao je. “To najviše volim. Jednostavno lunjati okolo s tobom.” Uhvatio me je za ruku. Napravila sam selfie nas dvoje. Jack je složio užasnu grimasu, isturivši donju usnu. “I onda se pitaš zašto uvijek na Facebooku ispadneš kao kreten”, rekla sam, zumirajući njegovo lice na fotografiji i pokazujući mu ekran. “Ne mogu drugačije. Moje lice se samo od sebe transformira u čudovište. Pogledaj”, rekao je, vadeći mobitel i otvarajući Facebook. Često ga je upotrebljavao. Volio je pisati opširne statuse. Povremeno bi podijelio neki feministički nastrojen članak i uvijek mi je to bilo drago. Često je označavao mene uz članke o parovima; tajne dugovječnih brakova, što poze ~ 69 ~

Knjige.Club Books spavanja otkrivaju o vama. Bio je tako otvoren u javnosti u vezi s nama. Ponosio se nama. Dodao mi je mobitel i pokazao mi svoju fotografiju. Već sam je vidjela, ranije tog dana, ali nisam mu rekla. Rado sam pregledavala njegove objave na društvenim mrežama, pročitala gotovo svaku njegovu zanimljivu objavu. Bio je s još dvojicom kolega iz City Lightsa. Njih dvojica smiješili su se normalno. Jack je izgledao kao da ima grbu i napravio je grimasu. Maknuo je mobitel od mene čim sam pogledala, ne dopuštajući da ga uzmem u ruke. “Koji ulov, ha. A vidi mene. Pretvaram se u balon”, rekla sam. Čak su mi i ruke postale deblje, u to sam bila uvjerena. Grudi su mi definitivno nabujale; broj grudnjaka mijenjao mi se alarmantnom brzinom. “Prekrasna si. Jednostavno cvjetaš. Možeš me poslati na tečaj smješkanja? Prije nego što stigne Wally?” “Ja volim tvoj osmijeh”, rekla sam mu. “Lijep si.” Dvije žene sjedile su prekriženih nogu, igrajući se divovskim Jenga tornjem na travi. Sjedile su na svojim puloverima. Nebo je poprimilo boju lavande u sumrak i zadrhtala sam kad mi je topao povjetarac liznuo golu kožu na ramenima. Ovo bi mogao biti posljednji topao dan ove godine, pomislila sam, dok sam gledala dječaka koji je pokraj nas protrčao u kratkim hlačama od trapera. A onda jesen pa zima. Uvijek sam bila opsjednuta godišnjim dobima, dok sam išla u školu, uvijek sam znala u koliko sati pada mrak i kad dani postaju ponovno dulji. Ali onda je došao studij medicine i poslije specijalizacija, kad su se moji dani uvijek činili izokrenutima. I evo me sad, jedva se otprve sjetim i koji je mjesec u godini. “Gospojice, kladim se da dobrrro gađate”, zazvao me čovjek pokraj čijeg smo štanda prolazili. Naglasak mu je bio negdje između irskog i ovdašnjeg; grubo “r”, ali pjevni samoglasnici. Jack je odskočio. No dobro, nije baš odskočio. Ali vidljivo se trznuo. “Oh, bojim se da nije tako”, nasmijala sam se, sjetivši se odbojke u školi, kad su me moji iz tima uvijek pokušavali spriječiti da pucam. “Ne možeš pogoditi ni košaru za veš kad bacaš čarape”, dobacio mi je Jack s prepredenim osmijehom. “Ali to je nešto drugo, ipak”, rekla sam. “Pogledaj.” “Ah”, rekao je Jack, ukočeno pogledavajući prema štandu. “Nema šanse.” Pogledom je procjenjivao štand. Izgledao je sportski, otmjeno, u svojoj svijetlosmeđoj majici, s naočalama podignutim u kosu. “Želim probati”, rekla sam. “Nema šanse”, ponovio je, ovaj put grublje.

~ 70 ~

Knjige.Club Books Tad sam ga bolje pogledala. Lice mu je bilo blijedo. Posivio je, rekli bismo na poslu. Vrlo posebna nijansa. “Je li tebi dobro?” upitala sam ga, pogledavajući kapljice znoja koji mu je izbio na gornjoj usni i on ga je brzo obrisao. “Jest, ali ne volim oružje”, rekao je. “Ma da. Anksiozan tip koji ne voli oružje: ne bi se reklo da je to rijetkost”, kazala sam smijuljeći se. “Možda i nije.” “Zašto ga ne voliš?” Zastao je. Bilo je to beskrajno kratko. Primijetila sam da oklijeva samo zato što sam ga pozorno gledala. “Zato što je opasno”, rekao je nakon nekoliko trenutaka. “Ove zračnice baš i nisu”, rekla sam, a on je šutio. “Jesi li ikada probao gađati njima?” “Aha - glinene golubove. Ja sam iz fine obitelji, zar ne?” Napravio je grimasu i slegnuo ramenima. “Oh, da, naravno. Zaboravljam da redovito odlazite u lov s Mallory i psima.” “Mallory? Tko je sad pak Mallory?” pitao je. Usta su mu bila otvorena, ali izvijenih krajeva. Spremna na smijeh. “Netko tko je prava slika i prilika otmjenosti.” “Naravno. Imao sam metu na drvetu za gađanje. Na kraju faksa mogao sam je pogoditi s bilo koje pozicije u vrtu.” “Ali sad se odjednom bojiš zračnice.” “Pa da. A čuj. Mislim da je vježbanje na drvetu bilo pogreška.” Ton mu je bio mračan, gorak i crn poput katrana. “Zašto? Kako to misliš?” “Uvijek je plašilo Daveyja”, kratko je rekao. “Ali zašto je bilo pogreška?” Jack nije odgovorio. I dalje je očima odmjeravao štand, ali više nije bio tako blijed u licu. Namrštila sam se. Nije imalo smisla. “Što se dogodilo?” navaljivala sam. “Da ti se tako zamjerilo?” Stavio je ruku oko mojih ramena, prstima plešući po mojoj goloj koži. Odmah sam se sva naježila i nadala se da neće primijetiti. “Ne znam. Život. Što god. Izaberi neki drugi štand. Što ćemo pokušati osvojiti? Želiš golemog plišanog medu i ribicu u vrećici?” rekao je, okrećući se licem prema meni. “Ne, želim samo tebe”, rekla sam, osjećajući se odvažno. ~ 71 ~

Knjige.Club Books Trebalo je biti romantično, ali on je napravio grimasu kao kad se slika za Facebook. Zgrbio se, iskezio zube. “Ovo hoćeš?” rekao je, i dalje se kreveljeći. “Da”, rekla sam. Otišli smo sa sajma, ne osvrnuvši se. Te večeri ispružila sam se dohvatiti vrećicu čaja, pištanje čajnika prekrilo je zvukove TV-a iz dnevnog boravka, kad su vratašca za mačke lupnula dok je ulazio Howard. Okrenula sam se i ulovila odraz svog lica u zatamnjenom kuhinjskom prozoru. Isti izraz, shvatila sam, gledajući u svoj blijedi odraz, u raširene, uplašene oči. Isti izraz koji je imao Jack kad je pogledao one puške. Strah.

~ 72 ~

Knjige.Club Books

12

B

ili smo kod moje sestre, nedaleko od središta grada. Kate je proputovala cio svijet igrajući tenis, sve donedavno. U svoje najbolje dane, bila je rangirana kao 608., ali prestala je napredovati na ljestvici. Jednostavno više nije pobjeđivala, nakon što je dosegnula određenu razinu. Vratila se kući ovog ljeta, tridesetogodišnjakinja, i već spremna odustati. “Oni koji ne mogu igrati... postanu treneri”, rekla je suho, prve večeri kad se vratila kući. Bila je strašna dok se trudila. Igrala je meč dan nakon mamina sprovoda i pobijedila. Često sam se pitala je li se osjećala loše zato što je toliko izbivala tijekom mamine bolesti, ali nisam se nikad odvažila pitati nju o tome. Televizor u kuhinji bio je uključen, ostavljen na nekom opskurnom sportskom kanalu. Prikazivao se turnir Valencia Open. Kate je imala čudan izraz lica dok je pratila meč na TV-u. Prije je znala sate i sate provesti gledajući svoje mečeve. Tata ih je snimao za nju. Ona i njezin suprug Mez otvorili su farmu gljiva kad se vratila kući; poslovni pothvat koji je moj tata smatrao neizmjerno zabavnim. Mez je bio uvjeren da će im donijeti bogatstvo. Gljive su uzgajali u svojoj garaži. Mama bi se grozila toga, suglasile smo se ja i Kate. Nije voljela nered. Sjedili smo za Kateinim kuhinjskim stolom. “Imam jedan film. Novi James Bond. Onaj koji se sad prikazuje u kinima”, rekao je tata. Pogledao je iskosa mene i namignuo. Uvijek je pokušavao nešto ušićariti. Volio je izbjegavati troškove i govorio da je to njegov način da pobijedi sustav. Jednom mi je gurnuo kupone za McDonald’s ispod vrata, kad su odlazili na praznike, jer bi inače istekli neupotrijebljeni. Otkad je lani umrla mama, postao je još gori. Ponekad, znala sam napola očekivati da će mi ona otvoriti vrata kad svratim do njihove kuće u središtu Newcastlea, s malim crvenim ulaznim vratima i sobama punim njezinih stvari koje tata nije dao baciti. Ponekad sam pomišljala kako bi se ljutila što sam prihvatila tajnički posao, što sam neplanirano ostala trudna. Ali onda, u nekim drugim trenucima, sjećala bih se kako smo obje voljele gledati One Born Every Minute i osjetila bih bol zbog gubitka - kao da me je netko uzeo i prenio na neko nepoznato, pusto mjesto. “Sjajno”, rekao je Jack. Ulovila sam njegov pogled. Mrzio je Jamesa Bonda. Govorio je da je uvredljiv za žene. “Žene završe ili mrtve ili ušutkane”, rekao bi mi. “Koja gomila sranja.” ~ 73 ~

Knjige.Club Books Jackov govor tijela - noga koja se trese, divlje oči - odavale su njegovu anksioznost: bio je, naposljetku, moj novi dečko koji mi je odmah napravio dijete. Tata ga je stalno gledao, veselo. Jack se, doduše, uvijek držao izrazito pristojno na ovakvim okupljanjima. Ili se to tako barem meni činilo. “Sam sam ga skinuo. Nije legalna kopija. Promotivni primjerak”, rekao je tata, dramatično se naginjući. “Još je u kinima.” Bio je oduševljen zbog svojega prijestupa i na trenutak sam se stvarno posramila. Kod Jackovih jedemo fine sireve, pijemo desertna vina, domaće namaze. Kad smo s mojima, gledamo nelegalno skinute filmove i sjedimo za kuhinjskim stolom ispod bijelog svjetla stropnog lustera. Nije to bio neki ugođaj. Pitala sam se što li Jack misli. Pitala sam se kako ćemo mi odgojiti Wallyja, hoće li na kraju još i završiti u nekom internatu negdje daleko, okružen bogatim škotskim zemljoposjednicima. “Nadao sam se da će nam to postati nova tradicija”, izjavio je tata. Tata, Kate i ja stvorili smo običaj da utorkom idemo skupa na kolače. Jedne večeri, nakon što je mama umrla i sve je bilo tako teško, sjedili smo zajedno i donijeli odluku da je utorak najgori od svih dana u tjednu te da moramo učiniti nešto u vezi s tim. Otišli smo van na kolače, tog prvog utorka, i nakon toga smo nastojali činiti to svakoga tjedna. Ali on je bio čovjek navike, naš tata, i uvijek je gledao kako bi nešto pretvorio u rutinu. Hajmo petkom gledati filmove, tako bi rekao, ili nazvao salatu Subotnja salata, a nas dvije bismo prevrnule očima. “Nećemo gledati Bonda”, rekla je Kate tati. “Pa nikad ne razgovaramo. A film sam već gledala.” “Stvarno jest”, rekao je Mez. Mez mi je bio jedan od omiljenih ljudi. On me jedini nikad nije gnjavio zbog svih tih promjena koje su se dogodile nakon mamine smrti: što sam napustila medicinu, prekinula s Benom, preselila se u svoj stan. Nije me nikad osuđivao i zato mi je bio posebno drag. Bio je blijede puti, tamnih očiju koje su se uvijek činile malo namrgođenim. “Može Trivial Pursuit?” rekla je Kate. “Imamo novu igru.” Nasmiješila sam se i protiv svoje volje. Kate je bila opsesivan tip. Bila je fiksirana na tenis, naravno, ali tako ju je neko vrijeme držalo i računarstvo i štrikanje. Pa rezbarenje drva, nakon toga. Joga, tri puta tjedno, puna dva mjeseca, a onda više nikad. Ove jeseni, to su bile igre Words with Friends i Trivial Pursuit. I to će se uskoro promijeniti, preokupacija će joj postati badminton, gumeni čamci ili boćanje. Ili možda aranžiranje cvijeća. Ili biciklizam. “Jesi li sigurna da se baš želiš osramotiti pred samim Jackom Rossom?” rekla sam, pogledavajući u njega. ~ 74 ~

Knjige.Club Books “Došao je taj trenutak”, rekla je Kate. Uvijek je Jacka zvala upravo tako: Jack Ross, novinar. To je rekla i prvi put kad sam ga spomenula. Na ruci je imala hrpu zlatnih narukvica koje su zazveckale dok je dohvaćala ploču. U posljednje vrijeme često je nosila takve stvari. Stvari koje prije nije mogla nositi. “I, još uvijek stoji dogovor da ćemo idući vikend upoznati tvoje roditelje?” rekao je tata. Kockice leda zazveckale su u njegovoj čaši dok ju je dizao. Iza njega na polici stajala je starinska vaga. I dalje je vagao svoju porciju tjestenine prije nego što je stavi kuhati. Kate ga je jednom nazvala utjelovljenjem daveži. Sva sam se stisnula. Nisam zaboravila koliko je tata ustrajao na tome da, nakon što ga prođe prvi šok zbog moje trudnoće, što prije upozna Jackovu obitelj, ali ja sam to stalno pokušavala odgoditi - zar se naše obitelji zaista moraju upoznati? - iako su to, kako se činilo, obje strane željele. Pristojno izrečena rečenica: “Oh, da, morate doći k nama u Oban”, koju je prenio Jack, nekako je odjednom postala čvrst plan. Tata je postao zahtjevniji nego što je bio. Mama je bila sav njegov društveni život, ma koliko da su jedno drugom išli na živce. I sad je počeo ljude hvatati za riječ, čak i ako bi nešto rekli iz puke pristojnosti. Jack me je pogledao iskosa. “Da”, rekao je. “Još ću jednom provjeriti, ali da. I oni su to spomenuli prošloga tjedna.” Glas mu je bio odviše ljubazan. Zvučao je lažno. Bio mi je rekao, dan prije nego što je trebao upoznati mog tatu: “A što ako sve zajebem?” “Što je najgore što se može dogoditi?” upitala sam ga tad. “Da me mrzi i da izazovemo obiteljski raskol i da svi moraju na terapiju”, brzo je odgovorio. Onda me je pogledao, ispod oka. “Oprosti. Stalno razrađujem najgore scenarije.” “Da, stvarno”, rekla sam mu. “Mislim - ti si ta”, rekao je. “A cijeli pritisak...” “Kako to misliš, ja sam ta?” upitala sam, iako mi je osmijeh već sjeo na lice. Pogledao me izravno. “Tako sam... Nikad nisam bio tako...” “Što?” “Tako sam zaljubljen u tebe. To je suludo”, rekao je, stavljajući ruke pred sebe. “Znam da zvučim kao potpuni idiot, ali eto, tako je.” Sad sam se smiješila prisjećajući se toga, gledajući njega kako ustrajno kima glavom mom tati. ~ 75 ~

Knjige.Club Books “Imaju svašta u planu”, rekao je Jack. “Razgledavanje Obana. Svašta.” Nervozno je kuckao prstima po stolu. “Najbolje da onda obučeš svoje hlače za planinarenje”, rekla je Kate smijuljeći se. To nam je bila omiljena obiteljska zgoda - ono kad je tata kupio hlače za planinarenje koje su se mogle posve otkopčati ispod koljena, a on donio kući samo gornji dio. Morao se vratiti u Matalan po ostatak nogavica, na našu veliku zabavu. Dali su mi ih badava, ali morao sam im pokazati račun, ponosno je izjavio. “Hoćeš li ti ići?” upitala sam Kate. Pogledala sam je značajno. Pazile smo da se tata ne osjeća previše usamljenim, da ne bude jako sam. “Kvragu, naravno”, rekla je, postavljajući ploču i vadeći kockicu. “Moram svojim očima vidjeti taj roditeljski sastanak”, dometnula je i nasmijala me. Jedna od Kateinih dugotrajnih opsesija bili su ljudi. Voljela je promatrati ljude. Tenis je kao stvoren za popularnu psihologiju, jednom je rekla. “Ipak si ti moja obeščašćena sestrica”, rekla je. “Obeščašćena?” “Aha, znaš već. Nezakonito, slučajno dijete i tako to.” Pogled je spustila na moj trbuh. Znala sam da se samo šali. Stvar je bila u tome što smo mi svima rekli da je to bilo slučajno, ali nije. Ja sam ipak liječnica. Bilo je to onih dva i pol posto. To je postotak u kojem se trudnoća javlja ako se ne koristi zaštita: previsok za osobu koja ne želi ostati trudna. Ali svejedno, nismo bili glupi i nepromišljeni. Mi smo odlučili isprobati sreću. Tada, u lipnju, Jackov jezik klizio je mojim bedrom; bio je najdulji dan u godini. Nebo vani bilo je još uvijek blijedoružičasto, iako je prošlo pola jedanaest. Noć je bila topla, Jackov dah vruć i škakljiv. Trebali smo se zaustaviti. Mumljao je nešto o prezervativima, ali nismo baš bili posve svoji. I tako sam rekla ono što ću uvijek pamtiti. Onu rečenicu koja je napravila Wallyja: “Imati dijete s tobom ne bi bila najgora stvar na svijetu.” Toliko sam ga voljela, da mi se činilo kako se sve u meni prelijeva. Jack se pomaknuo poviše na mome tijelu, oči su nam se susrele. “U potpunosti se slažem s tim”, rekao je. I to je bilo to. Ne, nismo bili glupi. Ili možda jesmo, ali ne na onaj način na koji su ljudi mislili. “Nezakonito. Znači, morat ću je oženiti”, rekao je Jack, pružajući ruku da uzme moju. ~ 76 ~

Knjige.Club Books Kate se široko nacerila s druge strane stola. Vidjela sam koliko joj je drago, po tome kako diže obrve, po tome kako joj osmijeh otkriva i gornje i donje zube. Jack me je volio. To je bilo očito. Bilo je tako jednostavno; njegova ljubav prema meni bila je tako jednostavna. “Mami bi se ti jako svidio”, rekao je tata, podižući čašu prema Jacku, i ja sam osjetila kako mi se toplina razlijeva u prsima. “Tako je”, rekla je Kate, nasmiješeno. Izvukla je pitanje i ispalila ga na Jacka. “Gospodine Rosse.. “Čekaj, pa još nismo počeli”, rekla sam, pokušavajući joj ukrasti kartu iz ruke. “Gospodine Rosse”, ponovila je, izbjegavajući moje prste. “Povijest, geografija...” “Daj žute”, rekao je. “Volim one žute.” “Koja je država pretrpjela veliki potres u siječnju 2010.?” “Bože... ovaj...” Zastao je. Okrenula sam se prema Jacku, u čudu. Ja sam ona koja ne čita vijesti. Nisam ih čak ni pratila na televiziji. Nakon posla pogledala bih reprize Prijatelja. Ali čak sam i ja znala odgovor. A Jack je bio turistički novinar. Pa valjda zna ovo? Kako ne bi znao? I Kate je zurila u Jacka. “Dat ću ti naznaku... počinje s h i završava slovom i...” Jack je gledao dolje, u svoje ruke. Pogledala sam Kate. Usnama sam oblikovala Haiti? a ona je brzo kimnula. “Imaš kratkotrajnu amneziju?” blago sam upitala Jacka. Meni se to događalo sve vrijeme od početka trudnoće. Vratili su mi ček koji sam ispisala jer sam ga datirala na 1995. Imala sam zakazan sastanak sa šefom, a nisam se mogla sjetiti u vezi s čim, morala sam pitati. Bilo je to kao da gubim razum. Stvorila sam veliko razumijevanje za one koji se nečega ne mogu sjetiti, kao nikada prije. Jack me je pogledao. Očekivala sam pogled pun srama ili zahvalnosti. Ali u njegovim očima bila je ljutnja. Nestala je čim su mu se oči srele s mojim očima, ali bila sam sigurna da sam je vidjela. “Bio sam...”, počeo je, ali se prekinuo. “Bio si?” “Ne znam odgovor”, rekao je ukočeno. “Žao mi je.” “To je Haiti”, rekla je Kate. “Bio sam...”, opet je rekao. “Što?” rekla sam, okrećući se Jacku. ~ 77 ~

Knjige.Club Books Stavio je ruku na stol. Ne. Nije ju stavio. Udario je o stol. Tresnuo. Tatina čaša s džin-tonikom je poskočila, vrlo malo, ali čulo se zveckanje stakla o podmetač. “Ja...”, počela sam, ali nisam se mogla sjetiti što bih rekla. “Što je tebi?” rekao je Mez Jacku. Oči su mu bile stisnute. Imao je pod očima sjene, kao da uvijek ima razmazanu maskaru. Izgledao je više kao ostarjela rock-zvijezda nego kao uzgajivač gljiva. Bio je čovjek od principa, ali onaj nervoznog tipa. Svađao se zbog politike na Facebooku. Suprotstavljao se navijačkoj pristranosti kada se gleda Newcastle United. Često se dovodio gotovo do ruba tučnjave. Takve stvari. I naravno da je Mez onda to pokrenuo. A to je baš bilo najgore. Tata i Kate zurili su svatko u svoje krilo, posramljeni. Tata je prelazio prstom preko ruba čaše džin-tonika dok nije počela tiho i visoko odzvanjati. “Ništa”, rekao je Jack. “Ništa.” “U redu. Dakle - nema potrebe za grubošću.” “Aha.” “Haiti. Najveća katastrofa te godine”, rekao je Mez, ponesen Jackovim natmurenim odgovorom. “Najbolje ti je da potražiš i pogledaš.” “Ne znaš ti,” rekao je Jack Mezu, “iz kojeg razloga netko nešto ne zna.” “Okej, čovječe, nema potrebe da se vrijeđaš.” “Nitko se ne vrijeđa”, rekao je Jack, udarivši o stol ovaj put objema rukama. Sljedećih nekoliko sekundi nitko nije progovorio. Trajalo je cijelu vječnost. Mobitel mi se javio kratkim zvukom, razbijajući tišinu. Poruka od Amrita: kad ćemo se malo čuti, baš mu nedostajem? Ignorirala sam je. Nije to njegova krivnja, ali svaki put kad vidim njegovo ime, toga se sjetim. Izraza na licu šefice odjela. Mraza koji mi je škripao pod nogama dok sam mislila, opet i opet, što sam napravila. Vožnje od bolnice, posljednji put. Jack nas je sve ignorirao, popio je do kraja svoju limunadu i ustao natočiti još. Tatine oči pratile su ga dok se kretao po kuhinji. Pokušala sam uloviti tatin pogled. Ispričati se. Za sve. Za to što je mama umrla. Što sam napustila medicinu. Zbog Bena. Što sam ostala trudna. Bio je osoba kojoj sam se povjeravala, cijele protekle godine, ali previše sam mu toga stavila na pleća; izazvala sam mu previše trauma. Nije me pogledao u oči, činilo se da namjerno izbjegava moj pogled. Nakon toga smo igrali kao da je sve normalno. Atmosfera je izgubila naboj, ali nije posve nestao; ostao je u zraku poput uvijek prisutne magle u Obanu. ~ 78 ~

Knjige.Club Books * Mez je nakon igre rekao da mora zaliti gljive. Ja sam pošla s njim. Uvijek mi je bio drag. Možda i draži od Kate. Njih dvoje su još uvijek bili pravi golupčići, Mez i Kate. Još uvijek su se smijali vicevima koje ispriča ono drugo, nikad se nisu podbadali u društvu. Nekoliko tjedana prije nego što sam prekinula s Benom, išli smo u kineski restoran sve četvero. Dok smo nas dvoje pokušavali odlučiti hoćemo li zapečene kozice ili hrskavu patku, Mez se nagnuo naprijed i usadio poljubac Kate u vrh ramena. Bila sam opčinjena, ostala sam gledati u mokri sjajni trag na njezinoj koži, posramljena što svjedočim takvoj gesti. To je bila jedna od stvari koje su me privukle Jacku: i ja sam željela, besramno sam željela, imati isto što imaju oni. “Bože”, rekla sam. “Nisam ih vidjela otkako ste ih posadili.” Izgledale su spektakularno. Rasle su u njegovoj garaži, koju je još uvijek proširivao. Svjetlo je bilo prigušeno i gljive su rasle u šest nasada, naslaganih jedan nad drugi poput kreveta na kat. Njihovi bijeli klobuci virili su iz podloge poput očnih jabučica, stapke im se nisu vidjele u polumraku. Uzgajali su ih na talogu od kave. Viši stupanj reciklaže, tako je to zvao Mez. Potom bi ih prodavali za daljnji uzgoj. “Znam, da, moje bebice. Šteta što ih se treba stalno zalijevati. To je prilična obaveza”, mumljao je. “Kate je rekla da imaš neki trik sa špricom.” “Ja? Aha, da”, rekla sam. Dodao mi je špricu koju sam ja njoj dala prije više godina, da ubaci dodatni limun u pitu od limuna. Igle više nije bilo, ali ostatak je bio isti kakav sam zapamtila. Plavi rub. Mililitri u crnoj boji. Napunila sam je vodom iz slavine, okrenula je gore, kvrcnula prstom i istisnula višak zraka s vrha. “Čovječe, ovo je kao u Trainspottingu”, rekao je Mez. “Samo istiskujem zrak”, promrmljala sam. Potom sam prišla podlozi na kojoj su rasle gljive i injektirala malo vode sa svake četiri strane oko gljiva. “Jednostavno je”, rekla sam. “Lakše će prodrijeti u podlogu.” Mez me je gledao onako kako su me ljudi katkad gledali kad bih napravila nešto “medicinsko”, kad bih zašila rupu na kaputu načinivši savršen neprekinut šav, jer sam dan prije na isti način nekom šivala ruku. Kad bih pitala Kate širi li joj se bol u ramenu zvjezdasto i prati li ga mučnina. Kad bih pregledavala madeže ljudima na tulumima, izbliza, tražeći nepravilne rubove. Kad bih znala točne doze svih maminih lijekova napamet. “Ti si obični hipster”, rekla sam, pružajući ruku da dotaknem prstom posebno izduljenu gljivu čiji je klobuk virio van preko ruba kutije. Bio je svilenkast, topao. Garaža je mirisala na treset i vlagu. ~ 79 ~

Knjige.Club Books “Znam. Sljedeći potez bit će mi proizvodnja piva”, rekao je Mez, okrećući se k meni sa širokim, bijelim osmijehom. “A da staviš i pčelinje košnice na krov?” “Možda i to”, rekao je. Upalio je crveno svjetlo. “S tobom je sve u redu, inače? Došla si samo zato što je zalijevanje gljiva ovako zabavno?” Uzeo je metalnu kantu i počeo u nju nalijevati vodu. Zvučalo je ugodno i meko, kao da su brzaci u blizini. “Ja… rekla sam i zastala. Pogledala sam Meza. Prestao je lijevati vodu, samo me je gledao. Mogla sam jedino nazreti njegove bjeloočnice. “Stvari s Jackom su...” I to je sve što sam uspjela reći. Da kažem i riječ više, sve to postalo bi stvarno. Nisam mogla nastaviti. Ali nisam ni morala. “Znam”, rekao je. “Vidim i sam.” “Ja njega ne poznajem”, rekla sam. “A njegova beba je... već tu, zapravo.” Mez je kimnuo. I dalje me je promatrao istim, izravnim pogledom. “Drago mi je što si mi uopće i spomenula”, rekao je. “Vjeruješ li ti njemu?” Namrštila sam se. Zašto me to sad ovako pita? “Ne znam”, rekla sam. “Zašto?” “Pitam zato što mu ja ne vjerujem.” “Oh.” Nisam mogla reći ništa drugo, Suze, strah i tuga skupljali su mi se u grlu, rasli i širili se poput gljiva oko nas. Eksponencijalno su se umnažali. Ispunjavali sve praznine. Audrey je mislila da sam osjetljiva. Luda, čak. Da umišljam stvari. Ali Mez je potvrđivao moje sumnje. Tko je imao pravo? Mislila sam o tome, tamo u crvenom svjetlu garaže. Audrey je bila blaža, nježnija. Manje usijana glava. Njoj sam više vjerovala. “Zato što...” Glas me izdao. Mez nije rekao ništa, ali je tiho, kratko uzdahnuo. Prišao je i stao bliže meni, njegova hladna ruka bila mi je na ramenu. “Što je?” rekla sam. Intimna slutnja koju sam čuvala duboko u trbuhu, negdje pokraj Wallyja, ponovno se budila. Promjena je tutnjala u mome smjeru. Sve što se te jeseni dogodilo, dogodilo se tako brzo. Veza. Trudnoća. Kao da je moj život crnobijeli film koji se ubrzano odmotava. “Ne bih ti to nikad ni govorio da ti nisi prva spomenula, ali vidio sam ga”, rekao je Mez. “On je... vikao je na nekoga.” “Molim? Kada?” “Prošli tjedan. Bio sam na Mostu Millenium. On je bio u onom Starbucksu tamo. Izjurio je naglo.” ~ 80 ~

Knjige.Club Books “Na koga je vikao?” “Na nekog muškarca.” “Zašto ga nisi pitao?” “Nisam bio toliko blizu”, rekao je Mez. “Vidio sam ga kroz dvostruke prozore.” Rukama je oblikovao kvadrat. “Ja sam prolazio. Nisam ga dobro vidio. Ne znam. Bilo je stvarno čudno, Rach. Volio bih da si to mogla vidjeti.” “Koji je bio datum? Pitat ću ga.” “Otkud znam koji je bio datum, jebote”, rekao je smijući se pa ublažio ton, na čemu sam mu bila zahvalna. “Prošli tjedan. Valjda će on znati, zar ne bi trebao? Koliko često inače galami na ljude?” Vrata na stražnjem dijelu garaže otvorila su se zaškripavši i vidjela sam plavu Kateinu kosu na svjetlu iz hodnika. Otvorila je vrata do kraja. “Jeste li dobro?” rekla je. “Nema vas dugo.” “Pričam joj o Jacku”, rekao je Mez, okrećući se zaliti idući red. “Oh - a što je bilo ono prije, ha?” rekla je Kate, pokazujući palcem iza sebe. Imala je debeo srebrn prsten. Vrata su se polako zatvorila i mi smo opet bili u tami. “Stvarno ne znam”, rekla sam ukočeno. “Govorim joj što sam vidio kod mosta”, rekao je Mez. “Mislila sam na ono drugo”, rekla je Kate i prišla mu, uhvativši ga za ruku. Dignula sam obrve. “Na koje drugo?” “Malo smo opsesivni”, rekla je Kate sa smiješkom. “Ima tu nešto. Ne znam.” “Opsesivni?” ponovila sam. “Bože, ne daj da vučna zraka Kateine opsesije padne na Jacka, molim te. Nije ti on Brody iz Domovine. Nije došao uništiti sve.” “Vučna zraka?” rekla je ona, mršteći se. Uvrijedila sam je. “Ma znaš već... kakva si. Kad te primi neka opsesija.” Ignorirala me je. “Pogledaj mu u mobitel”, rekla je. “Kako to misliš?” “Pogledaj što radi s njim.” “Što god”, rekla sam. Trbuh mi se stiskao od pomisli da mu se usprotivim. Zbog Wallyja. Zbog toga što je bilo toliko ključno da se svi lijepo slažemo. Pomislila sam na onaj put kad sam zahtijevala da mi pokaže mobitel. Ležao je ekranom okrenut prema kauču. I on mi ga je dodao; uslijedilo je olakšanje. Ali zar nije otvorio jedino Facebook Massenger, da samo to vidim? Nikad nisam imala pristup sadržajima njegovog mobitela, zapravo.

~ 81 ~

Knjige.Club Books “Samo oprezno”, rekao je Mez. “U međuvremenu. Još ga slabo poznaješ, uostalom.” Tome nisam mogla proturječiti. Na kaju smo pogledali film. Sjedila sam pokraj Jacka. Stisnuo se uz mene, tako da su nam se noge dodirivale, ruke oko mog tijela. Uvijek je tako sjedio sa mnom. Sve vrijeme zveckao je svojim ključevima. Nervoza kao da je navirala iz njega, ali ne u valovima, nego više kao fina obalna magla koja se uvlači u sve. Uzdisao je, nezadovoljno, pri svakoj seksističkoj replici u filmu. Sat od početka filma, mobitel mu je zavibrirao. Ležao je, ekranom nadolje, na naslonu za ruke Kateine tamnocrvene sofe. Podignuo ga je i nešto utipkao. Soba je bila osvijetljena jedino od televizije i njegova mobitela, i svi su to primijetili. Okrenula sam glavu, samo nekoliko stupnjeva, prema njemu, a on je odmah zakrenuo ekran prema sebi. Da ne vidim. Bila je to sitnica, ali očita. Namrštila sam se i on je spustio mobitel. Kad je film bio gotov, on se protegnuo dok je Kate palila veliko svjetlo. “Trebali bismo krenuti”, rekla sam pogledavši na ručni sat. “Moram na zahod” rekao mi je tiho. “Previše limunade. Razulario sam se.” Nisam si mogla pomoći, prasnula sam u smijeh. “Totalno si divlji”, rekla sam. Odmaknuo se dva koraka od mene. Tad je stao, kao da se sudario s pragom, zidom, neočekivanim poljem energije ispred sebe. “Ah”, rekao je, okrećući se. Ton mu je bio glumljeno nehajan. Čula sam razliku u nijansi. Da je nisam tražila, ne bih je prepoznala. Lijeva ruka već mu je bila pružena dok se okretao, ispružena prema naslonu kauča, kao da je tamo ostavio nešto dragocjeno. Zar nije? Brzo je uzeo mobitel i nestao iz sobe. U hodu ga je gurnuo u stražnji džep traperica. Gledala sam njegov četvrtasti obris. Da ga bar mogu sad izvaditi odande, mislila sam. Kad sam podigla glavu, primijetila sam da me Mez gleda preko sobe, podignutih obrva. Nisam mu mogla vidjeti oči. Kate je još uvijek stajala kod prekidača za svjetlo, gledajući oprezno prema nama. Njih dvoje nisu ni razmijenili pogled. Oboje su zurili u mene. Da budem iskrena, nisu me samo razmišljanja o njegovu mobitelu navela na to da ga opet istražujem na internetu. Bile su to druge stvari; periferne stvari. Njegov čudni ranojutarnji sastanak u kafiću. To što je vikao na nekoga. Ako

~ 82 ~

Knjige.Club Books postoji bilo što grozno u vezi s njim, Google će mi reći. Ako ga je možda ta njegova narav ikad dovela u ozbiljne probleme. Radila sam to i prije, naravno. Kad smo tek počeli. Kad sam bila znatiželjna, a ne paranoična. Ništa. No, jesam li tad pročitala baš sve poveznice koje su se otvorile? Jesam li dovoljno obraćala pozornost? Otišla sam ravno u kupaonicu čim smo ušli u kuću, odlučna to napraviti odmah. Čak ni kaput još nisam skinula. I tamo, naslonjena na njegov besprijekorno čist umivaonik, utipkala sam njegovo ime. Jack Ross. Prvih nekoliko poveznica bile su o obitelji. Sponzorska stranica na kojoj se vidi da je donirao Britanskom društvu za Parkinsonovu bolest, lani. Trčao je u sklopu akcije. Nasmiješila sam se na ideju o njemu i trčanju: mrzio je to. Koja je svrha? govorio bi. Završiš tamo gdje si počeo. Ali ipak je istrčao dobrotvornu utrku. Pogledala sam fotografiju. Bila je mutna i sitna. Ali nije izgledalo kao da je na njoj Jack. Napravila sam snimku zaslona pa zumirala fotografiju. Bilo je nešto čudno u vezi s njom. Držanje tijela nije bilo njegovo. Možda je istina da pretražujem internet o njemu, raspravljam o njemu sa svojom obitelji, kopam po njegovoj prošlosti, ali istina je i to da poznajem njegovo tijelo bolje i od koga. Noge nisu odgovarale. Njegova stopala uvijek su stajala u malom otklonu prema van. Noge ovog čovjeka bile su poravnate. Odmahnula sam glavom. Sigurno griješim. Pogledala sam i ostalo. Članak za člankom. Uglavnom pisani za manje portale o putovanjima, jedan za Guardian. Još toga za City Lights. Romantični članak o tome kako me je sreo, u Newcastleu, koji mi je još onda poslao mailom. Nije bilo ničega drugog.

~ 83 ~

Knjige.Club Books

13

M

orat ću se dokopati tog mobitela. Jools Oliver bila je u Telegraphu prošloga vikenda i izjavila je da povremeno provjerava Jamiejeve SMS poruke. Zatekla sam se u razmišljanju: ako ta otmjena, zdravlju posvećena dama u lepršavim haljinama ponekad padne na tako niske grane da provjerava mužu mobitel, zašto onda ne bih i ja? Možda mi se činilo da to nije tako strašno, jer je to samo mobitel, komad elektronike, a ne dnevnik ni ladica s donjim vešom, i nije kao da ga špijuniram vireći kroz ključanicu. Ili je možda u meni prevladala znanstvena strana, doktorica koja uživa kopati, istraživati s pomoću pretraga krvi, biopsije, zalaziti sve dublje dok ne dođe do pravog odgovora. Ili je to možda sve bilo zbog načina na koji se on ponašao s tim mobitelom. Tih dana pokušavala sam zatomiti svoje nagone, ali nisu se dali tako lako odbaciti. Gledala sam dok je upisivao zaporku, praveći se da ne gledam u njegovu smjeru, pomičući samo oči, ne i glavu. Trebalo mi je tri dana. Lovila sam jedan po jedan broj: 6865. Zapamtila sam ga onako kako sam prije pamtila doze i interakcije lijekova: s lakoćom. Noć je bila jedino vrijeme kad sam to mogla izvesti. Sve ostalo vrijeme nije se odvajao od mobitela. Ili mu je bio u džepu traperica, ili u ruci, ili ekranom nadolje, uvijek ekranom nadolje - na naslonu za ruke kauča, odmah pokraj njega. Držao ga je u ruci dok je otvarao konzerve za Howarda, nosio ga u kupaonicu, ostavljao na prozorskoj dasci dok se tušira i spremao ga u džep jakne kad bi izlazio iz kuće. Ostavljao bi ga na kuhinjskoj radnoj plohi dok je kuhao, iako ga je tu mogla pošpricati koja kapljica masnoće iz tave. Ali tijekom noći, mobitel je ostajao bez nadzora. Ostao bi na punjenju, blizu njega, ali bez nadzora. Te noći, brzo je zaspao. Uvijek bi brzo zaspao; zbog te činjenice ću se tek poslije početi čuditi. Bilo je lako. Imao je isti iPhone kao i ja, tako da mi je prst spremno pritisnuo tipku “sleep” kad sam ga isključivala s punjača, kako ne bi zasvijetlio. Odlučila sam ga ponijeti, unatoč riziku da se on probudi i vidi kako ga nema, i odšuljala se niz hladan hodnik, pokraj velikog prozora bez zavjesa, ~ 84 ~

Knjige.Club Books u kupaonicu. Reći ću mu da mi je bilo slabo. Svalit ću krivnju na Wallyja, pomislila sam, i trenutno me zapekla savjest. Bio mi je u rukama i stajala sam, naslonjena na umivaonik. Vrata su bila zaključana. Prešla sam prstom preko ekrana, upisala zaštitnu zaporku i počela čitati. Stavka 3 Marsha; Hej J, samo javljam da ti je ček (napokon!) poslan poštom. OPROSTI na kašnjenju! X Jack; Nema problema. Puno hvala. Jesi poslala i porezni obrazac? Marsha: Ne, sorry. Odmah ću. X Mama: Davey ima temperaturu. Jack: O, ne! Mama: Da. Malo je više povučen, ali ništa strašno. Jack: Dobro. Veterinarska ambulanta Bijeli križ: Howard Ross ima termin za cijepljenje. Mike: Ruggersi u sub ili si zauzet, J. D.? Jack: Dolazim. Ja otvaram? Ili me ne želite zbog poodmakle dobi i nesigurnog statusa? Mike: Moramo vidjeti kakva ti je izvedba. Komisija će zasjedati. Javit ću ti odluku. Jack: Opa! Hvala. Gavin Kelly: Bok, možeš li idući tjedan doći u moj ured? Jack: Da. Zašto? Gavin: Moramo razgovarati. Moram braniti tvoju poziciju. Jack: Još si u Lornu? Gavin: Da, ista adresa. Može subota popodne? Jack: Mislim da mogu. U pet? Gavin: Vidimo se onda. Pozdrav. Jack: Možda malo zakasnim. ~ 85 ~

Knjige.Club Books * Zatvorila sam SMS poruke i otvorila Safari. Tražila sam Lorn. Blizu Obana je. Zatim sam istraživala Gavina. On je odvjetnik. Te poruke su razmijenjene uoči vikenda koji smo proveli tamo, prije nekoliko tjedana. Je li... je li se našao s njim? Promislila sam o tome danu. Bila sam u trgovini Mothercare. Zašto? Dođi poslije sedam. To mi je Jack rekao. Zato mi je rekao neka propustim ragbijašku utakmicu. A možda je baš to bio razlog što smo se uopće tamo našli. Pa on uopće nije igrao ragbi. Samo se pravio. Išao je naći se s odvjetnikom. Prije nego što smo se našli na piću. Činilo se očitim. A onda - progutala sam knedlu, osjetivši mučninu zbog njegove dvoličnosti kad sam se sjetila da mu je kosa bila mokra i sav je mirisao na mentu - onda se on istuširao. Istuširao se kako bi izgledalo kao da je igrao, a nije. I, naravno, prokleta Jools Oliver nije spomenula glavni problem u kojem se zatekne osoba koja čita tuđe poruke: ako ne pronađeš nešto što je sigurno inkriminirajuće, onda ništa nisi ni dobio. Ne možeš se postaviti. Ruke su ti umrljane.

~ 86 ~

Knjige.Club Books

14

U

Starbucksu, Audrey je gurnula šalicu prema meni. Mliječna tekućina prelila se preko ruba. “Šanker kaže da je to hit jeseni”, rekla je, prevrćući očima. Pile smo Pumpkin Spice Lattes i sjedile na propuhu kraj automatskih vrata, koja su se otvarala i zatvarala kao da vode vlastiti život, dok su ih najbliži prolaznici nehotice aktivirali. Vani je padala kiša. Bilo je na vijestima, nešto o tome kako je ove jeseni puno kiše. Rekordne količine. “Kako je prošao Alfin rođendan u Obanu?” pitala me. “Nepodnošljivo”, rekla sam, i ona je napravila grimasu. “Uz obilje demonstracija nadmoći.” “Joj, draga”, rekla je. Tek tad me je pogledala u oči, pogledom najbolje prijateljice, onim koji me poziva da govorim. Rekla sam joj sve. Slušala je, širom otvorenih očiju - imala je pogled odvjetnice, sračunat, katkad obziran - dok sam joj nabrajala izgrede kao da slažem kuću od karata. Papirnati toranj mojih sumnji. “Pa, sigurna sam da je većina toga bila samo stjecaj okolnosti”, rekla je, samosvjesno se smiješeći. “To kako se ponaša s mobitelom. Odlazak odvjetniku - moguće da je išao zbog povrata poreza. Pa to što se malo izvikao na nekog u gradu. Vjerojatno je naletio na nekoga tko ga je napao ili što ja znam što. To sve skupa ništa ne znači. Zar ne?” Okretala je prsten na palcu, koji joj je ležao visoko, gotovo kod srednjeg zgloba. Uvijek je više od mene pazila na modu. “Ne znam, ja...” Nisam to znala artikulirati. Znanost - dokazi - govorili su jedno: bio je nedužan. Ništa se nije dogodilo. Stjecaj okolnosti. I trebala sam se pomiriti s tim. Trebala sam ignorirati intuiciju, taj varljivi osjećaj u mom trbuhu. Već me je prije dovodio u nevolje. Osim toga, nije bio logičan, moj instinkt. Nije mario za nedostatak čvrstih dokaza, mario je za neke druge stvari. Ne za sam e-mail, nego za njegov izraz lica, kako je napuhao i ispuhao obraze. Nije čudan bio ni njegov nadimak u ragbijaškom klubu, nego samo njegova reakcija na njega. Bio je nelogičan, ali nije se dao ignorirati. Bio mi je bitan, ranije. Spašavao je živote, uz podršku medicinskih nalaza. Nikad nisu proturječili jedno drugom, instinkt i znanost. Sve dok jednom ipak jesu. S Benom i na poslu. Moji instinkti su popustili. Nisam se više smjela oslanjati na njih, baš poput alkoholičara koji zna - bez obzira na to što mu govore misli - da zaista ne smije popiti to jedno piće. Sad sam trebala, što bolje mogu, ignorirati vlastite misli. ~ 87 ~

Knjige.Club Books Prešla sam na najopipljiviji primjer. “Onaj mail koji sam vidjela. Spominjala se Douglasova opačina, ali tako nešto ne postoji. Nema dokaza da je on stvarno nekoga napao. I poruka, način na koji je bila sročena. Zvučalo je kao da se tiče izravno njega. Pisalo je tvojoj prošlosti.” “Pa dobro, to je njegova prošlost. Prošlost njegova prijatelja. A nisu uvijek svi registrirani. Napadi.” “Ali opačine obično jesu.” Audrey je slegnula ramenima, miješajući svoje piće drvenim štapićem. “U novinama će bilo što nazvati opačinom.” Zavalila sam se u naslon. “Istina”, rekla sam joj. To nisam mogla ne uvažiti. Imala je pravo. Takve naslove viđala sam praktički svakoga dana. Ponijelo me, bila sam brzopleta. “A nije li on prije bio izvjestitelj sa suda? Možda nije htio prijaviti prijatelja.” “Da. Možda...” Zastala sam. Vjerojatno sam luda. Sve je to bilo neutemeljeno. “Probudio me sutradan u rano jutro i naveo da ga vozim petsto metara. Petsto metara”, dodala sam. Bilo je još dokaza. Bilo je. “Predstavio je to kao da je nešto hitno. Samo da me makne iz svoje kuće. Ponašao se kao da kasni. Ali nije kasnio, sigurna sam da nije.” “Tako dakle. Znači, vas dvoje ste bili kod njega?” “Da.” “I misliš kako nije želio da ostaneš tamo sama?” odmah je pitala. Odmaknula sam stolicu. Nije mi to palo na pamet. Nisam imala pojma. Doslovce. “Zar misliš da je to bio razlog?” rekla sam. Imao je sastanak. Ali nije kasnio ni na što. Rekao je da kasni, kako bi me požurio da izađemo iz kuće. Pobrinuo se da ne ostanem tamo, čekati njega. “Možda. Ali hoću reći - to je normalno. Zar nije? Ja nisam ostajala sama u Amritovoj kući, ni on kod mene, godinama. Okej, možda godinu dana”, rekla je. “Ja doma još uvijek piškim zatvorenih vrata.” Nasmiješila sam se. “Nadam se da to radim i ja”, rekla sam. I onda je srušila moju kulu od karata. “Sve to... to je sve skupa jedno veliko ništa, nije li?” rekla je. “To da se boji oružja. Nekakva luđakinja koja viče na njih u Obanu. To što nosi mobitel na zahod, vjerojatno zato da odigra Candy Crush. Mail o njegovu prijatelju. Što tu zapravo ne valja? Događa li se između vas nešto drugo?” “Što?” rekla sam. Ali naravno, ona nije vidjela neobičnu ljutnju koja je protutnjala njegovim licem poput strašne ljetne oluje. Nije vidjela paniku u njegovim očima dok je igrao Trivial Pursuit s mojom rodbinom i nije znao - neobjašnjivo - za ~ 88 ~

Knjige.Club Books globalnu katastrofu koja se dogodila ne tako davno. Nije poznavala njegove usne kao ja i ne bi ni primijetila kako su problijedjele kad je čitao e-poruku u kojoj se netko ispričava što mu kopa po prošlosti. Očito po nečemu što su svi htjeli zaboraviti. Kimnula je glavom. “Baš si imala ludu godinu.” “Kako to misliš?” rekla sam, iako sam točno znala kako to misli. “Prvo mama, pa Ben, pa si ostala bez posla... i onda novi dečko. I beba.” Kimala sam brzo, vlažnih očiju, trudeći se ne osjetiti se povrijeđenom. Audrey je bila uz mene sve to vrijeme, tiho šokirana zbog moje mame i uglavnom mi dajući podršku kad je bila riječ o Benu. Sve je znala. Znala je kako sam se zbog mame ponekad osjećala bezvrijednom, kad bi mi govorila kako je svi pitaju zašto se još nisam udala. Znala je da je nazovem samo iz osjećaja dužnosti, da odlazim vidjeti tatu onda kad znam da nje neće biti doma. A ipak me je Audrey držala za ruku na maminu pogrebu, čvršće nego što ju je Ben ikada držao. Zato što je i to mogla razumjeti. Gubitak. Bila je druga osoba kojoj sam rekla za svoju trudnoću. Našle smo se i otišle prošetati uz Tyne. Rekla sam joj i nije izgledala ni iznenađeno, ni začuđeno, ni bilo što loše. Obožavala sam je jer je reagirala na taj način. Na licima smo osjećale toplinu ljetnog sunca dok smo šetale okružene obiteljima i ljudima koji su lizali sladolede iz automata. Rekla mi je da ja sad to ne smijem jesti, jer su puni kemikalija koje sprječavaju trovanje hranom, a ja sam prasnula u smijeh. “Bit ću grozna majka”, izlanula sam, ničim izazvana. “Teško da se imam na koga ugledati.” Slegnula je ramenima i liznula svoj sladoled. Obožavala sam je i zbog tog slijeganja ramenima. Nehajnost s kojom se odnosila prema mojim najgorim strahovima, kao da to nije ništa, tek prolazan hir. “Daleko je gore kad neke stvari propustiš, zapravo”, rekla je tad. Razmislila sam o tome, misleći o ženama koje sam sretala dok sam imala dežurstva na porodništvu i ginekologiji. Nijedna mi nije rekla da žali što je rodila djecu. Ali mnoge su se kajale što nisu. Što su predugo čekale. Bila je to tužna činjenica u životima žena. “Možeš čekati da sve bude savršeno,” nastavila je ona, “ili to jednostavno - napraviti. Mislim, sad ti i jest vrijeme. Nemaš šesnaest godina. Voliš Jacka. Ostalo ćete nekako riješiti.” “Da”, kazala sam. “To je istina.” Nisam htjela riskirati. I to je bila istina. Viđala sam žene po bolnicama, dok sam stažirala. Njihova prazna naručja. Tijelo je čudna stvar, a stvaranje djeteta još čudnija; daleko najmističnije područje u medicini. Ovo je bila moja šansa i kanila sam je iskoristiti. ~ 89 ~

Knjige.Club Books Ali... dječak. Nismo razgovarale o tome, iako sam ja htjela. Pitati Audrey što ona misli. Dokučiti znači li ono što se dogodilo da više nisam dobra u tome što radim. Ali nešto me zaustavilo i nisam mogla. Jednostavno to nisam mogla izgovoriti. “Nakon svega što se dogodilo,” sad je nastavila, “možda si jednostavno... ne znam. Izgubila samopouzdanje.” “Samopouzdanje?” lecnula sam se, ali znala sam na što misli. Ona, Amrit, Ben i ja posvuda smo išli zajedno, prije - jednog Uskrsa u bungalov u Walesu, gdje smo ostajali budni dugo u noć igrajući Cards Against Humanity. A onda sam napustila medicinu i nakon toga sam postala sumnjičava i grozna, i Audrey me uvijek pokušavala spriječiti da se posvađam s Benom, ali nije išlo. I onda me je Ben ostavio i ja sam prebrzo upoznala Jacka, i sve se - sve - promijenilo. “Misliš da opet izvodim ludosti”, bezizražajno sam rekla. “Ne. No, dobro, možda. Pa reci - osjećaš li se racionalno?” “Da.” “Gle, to je sve normalno. Ja obično na godišnjem odmoru, kao onaj put kad smo išli na Bali, potpuno poludim”, rekla je. “Stvarno?” “Da, zato što nisam... ne znam. Zato što nisam zatrpana poslom, valjda. Što ne radim na svojim predmetima. Kao da mi je mozak već formirao te svoje neke putanje, a ondje se nije imao čime baviti, pa sam počela sama izmišljati brige. Glupe stvari. Tipa, da ću doći kući i zateći naš dom spaljen do pepela.” “Hmm.” “I onda smo se vratili kući i opet sam radila i sve je bilo u redu. Možda i tebi sad samo.. “Nedostaje stimulacije?” “Aha. Možda ti treba bavljenje medicinom u životu. Da bi ti bila ti. Jer si nalazila sebe u istraživanju raznih stvari. Rješavanju problema. I možda ti je spoznaja da tvoja mama nije... bila to što vam je govorila da jest - samo još pojačalo tu potrebu. Potrebu da rješavaš stvari.” “Što - bez medicine ću poludjeti?” “Ne! Samo hoću reći, možda tvoj mozak ne podnosi najbolje besposlenost. Iza tebe je teška godina. Jednostavno uživaj u Jacku.” Pružila je ruku i nakratko dotaknula moju. Bio je lijep, taj izraz osjećaja, i dodir koji ga je pratio. Možda je Audrey bila u pravu. To što sam napustila medicinu, i ono kakva sam zbog tog postala, već je otjeralo jednog muškarca od mene. Možda se to sad opet ponavlja, a ja sam previše izvan sebe da bih to uočila. Možda je to ~ 90 ~

Knjige.Club Books zbog tuge. Mamine smrti. To je bilo tako golemo, a prije samo godinu dana. Možda bih trebala otići nekome. “Misliš da je to stvarno zbog mame?” rekla sam. Slegnula je ramenima. “Moguće. Nije to mala stvar.” “Sad ipak ne bih rekla da je to bilo tako važno. Ne znam. Mislim da mi... ne nedostaje toliko koliko bi trebala”, rekla sam, priznavši nešto što bih ikada mogla priznati samo i isključivo Audrey. “To je u redu, Rach. Stvarno. Nije ti s njom bilo... lako. Uvijek je nalazila način da te povrijedi. Ali nemoj se sad iskaljivati na Jacku.” “Znači, ne bih ga trebala pitati?” “Pitati ga?” “Ono, otvoriti karte. To bih ja htjela napraviti. Iznijeti činjenice”, rekla sam, predstavljajući to sebi u glavi kao medicinski slučaj. Nije bilo konkretnih rezultata pretraga, snimke nisu potvrđivale, nije bilo biopsije kanceroznog tkiva, ali sve drugo upućivalo je na to: indicije. Kvrga. Sivilo u licu. Anemija. Hropac. Ne, Rachel, ne, rekla sam sebi. Ništa od toga ne postoji. “Definitivno, nemoj to napraviti”, rekla je Audrey, poprimajući glas i izraz kojim se koristi kad da je odvjetnički savjet. “To bi bilo luđački.” “Misliš? Ali taj osjećaj u trbuhu, ja...” Ruka mi se sama spustila na trbuh i pritisnula sloj sala koji se tu smjestio. Bilo mi je neugodno što sam na rubu suza. “Joj, ne”, promrmljala je Audrey vidjevši izraz moga lica. Pogledala sam je i izgledala je zabrinuto pa brižno, i neko vrijeme je šutjela. “Gle, Rach, ima nešto što možeš napraviti”, rekla je napokon. “Hmm?” Vrata su se otvorila i ušao je hladan zrak. Audrey se zaogrnula svojim kaputom. “Ako je napravio nešto mimo zakona. Takve stvari mogu se doznati. Ima načina da se to obavi diskretno. Nitko neće znati.” “Kakvih načina?” “Ako je ikad zbog bilo čega bio prijavljen”, rekla je. “Ima način da to doznaš. Nema dugo da je to omogućeno.” Glas joj je poprimio zavjerenički ton. “Clarein zakon.” Namrštila sam se. Negdje sam čitala nešto o tome. Neko ubojstvo. Kampanja koju su pokrenuli roditelji žrtve. Ubijanje, obiteljsko nasilje, podzemlje. Ni nalik na moj prosječni građanski život uz ispijanje kava u Starbucksu. ~ 91 ~

Knjige.Club Books “Svodi se na to da ga se progugla”, nastavila je. “Ali to onda obavi policija. U svojoj bazi podataka. Jednostavno nazoveš i podneseš zahtjev. I dobit ćeš informaciju o tome je li bio kažnjavan. Nitko ne mora doznati da si pitala.” Podigla je ramena. “Ovisi o tebi.” “Što bi ti učinila?” upitala sam. Izgubila sam hrabrost. Nije bilo dokaza baš ništa. Ali ovo je bilo ozbiljno. Sad kad mi je Audrey predložila ovo, postalo je ozbiljno. “Izgleda mi malo... kako bih rekla, ekstremno.” Podigla je ruke prema meni. Njezin vjenčani prsten bljesnuo je na svjetlu. Ja sam joj držala govor na svadbi, kao njezina kuma. Bio je pun naših internih šala - nitko drugi nije ništa shvaćao - a ona je plakala i smijala se, na opću zbunjenost gostiju. “Za dvadeset godina svi će to raditi. Zašto ne?” rekla je. Pogledala sam je. Vjerojatno ne bi provodila svoje slobodno vrijeme dajući mi pravne savjete u Starbucksu samo zbog mog osjećaja u trbuhu. No njezin pomalo nervozan, nestrpljiv izraz lica podsjetio me na Jackov, onda u Kateinoj kući. Samo što je njezina razdraženost bila deset puta manja; ne, tisuću puta manja. Miješala sam svoj Pumpkin Spice Latte štapićem, promatrajući kako se pjenasta tekućina penje uz drvo, upija se u njega, čini ga tamnijim. Možda nikad neću znati. Možda nikad neću doznati jesu li sve te sitnice ipak imale neko značenje. A trebala bih znati. Ponovno sam je pogledala. “Napravit ću to”, rekla sam. Čim sam došla kući, na internetu sam našla Clarein zakon i zatražila obrazac. I odmah potom izbrisala svoju povijest pretraživanja.

~ 92 ~

Knjige.Club Books

15

B

io je vikend u kojem su se naše obitelji trebale upoznati. Mi smo krenuli u petak. Tata i Kate trebali su stići idući dan i ostati do utorka kako bi najbolje iskoristili putovanje na sjever. Prvog dijela putovanja teško da sam izgovorila i riječ. Jack je djelovao hladno i držao je ruke prekrižene na prsima. Nisam ga prije viđala da tako sjedi. Putovanje autom do Obana uvijek je predugo trajalo. Kao da smo u kapsuli. Vrijeme bi se razvuklo, sporo i nepomično, i misli su polako kapale kroz moju svijest, poput kave kroz filtar. Nakon nekoliko sati tišine, već sam tisuću puta pomislila na to kako mi je Mez opisao da je vidio Jacka kako viče na nekog i morala sam ga pitati. “Mez je nešto rekao u vezi s tobom”, počela sam. “Da?” “Aha. Dok smo zalijevali gljive.” “Što?” Jack je prstima petljao po radiju, pokušavajući pronaći novu stanicu jer smo izgubili signal. “Na kraju ćemo završiti na prognozi vremena za pomorce”, promrmljao je. “Rekao je kako te je vidio da vičeš na nekoga.” Jack me začuđeno pogledao, gotovo zabavljenim pogledom. “Vičem?” “Da. Rekao je da te je vidio u centru grada. Kako vičeš.” “Ja?” Zabavljen izraz lica sad se pretvorio u širok osmijeh. “Nisam siguran da sam ikada na nekoga viknuo.” “Nisi?” “Bojiš se da hodam okolo i teroriziram lokalno stanovništvo? Ha, možda je to bilo onda kad je pao Twitter, pa sam skroz poludio.” “Ne, bez zafrkancije - stvarno te vidio.” “Kad je to bilo?” “Prije nekoliko tjedna.” “Stvarno ne znam... Što sam uopće radio pretprošli tjedan?” Zastao je, razmišljajući. “Imao sam rok za predaju teksta. Uopće nisam ni bio u gradu.” Razmislila sam i ja. Živio je na tostu i kavi i puno tipkao, toliko sam se mogla sjetiti. “Nisi”, potvrdila sam. “Da sam vikao”, tiho je ponovio, sam sebi. Ja sam pomislila na Bena, nakon što sam ga počela optuživati. Odmah nakon mame. Odmah nakon napuštanja medicine. Prvo je samo frktao

~ 93 ~

Knjige.Club Books nosom. Rugao mi se. Nije Ben bio kao Jack. Nikad me nije shvaćao ovako ozbiljno kao Jack. Ali to ipak nije značilo da Jack ne laže, pomislila sam, pogledavajući ga. I on je pogledavao mene, krajem oka, sa svoga sjedala. Pomislila sam na to da sam se pozvala na Clarein zakon i poslala zahtjev za pretragu, prije dva dana. Bilo je previše rano nadati se da ga je netko dosad stigao pogledati. Kiša se slijevala, prava listopadska. Kad smo kretali, vjetrobran je bio pun lišća i jedan je sve dosad ostao zalijepljen, brisač ga je nemilosrdno prebacivao naprijed-natrag, naprijed-natrag, i stalno je malo nedostajalo da se izmakne, a onda bi se opet zaglavio na staklu. Na kraju, poderao se na dva dijela i jedan je odlepršao, na autocestu. Bila je subota ujutro. Sunčan, bistar jesenski dan, i bilo je čudno. Bili smo u krevetu i Clarein zakon bio je zaboravljen. “Pogodi što uvijek prvo pomislim ujutro?” rekao je. “Što?” upitala sam. Mislila sam da će reći: nije li subota ujutro apsolutno najbolje vrijeme u tjednu? “Pomislim - zbog čega se ja zapravo brinem?” rekao je Jack. “To ti je prva misao?” “Aha. I kad se sjetim zbog čega se brinem, onda sam opet sretan.” “To je ludo. I nekako tužno”, rekla sam, ali moje srce je pjevalo. “Voljela bih da nisi uvijek tjeskoban. Ali volim kad mi otkrivaš stvari o sebi.” Pogledao je na zidni sat. “Oho, svi će uskoro biti tu. Mislit će da smo lijenčine.” “Mi jesmo lijenčine.” “To je kao neka važna stvar u mojoj obitelji. To što uvijek kasnim.” “I kasniš”, rekla sam. Nisam više mogla ni prebrojiti koliko sam puta Jacku prijetila, tvrdeći da ću otići bez njega, sjedeći u autu upaljena motora na prilazu ispred kuće, dok bi se on još uvijek motao unutra. “Čitao sam nešto o tome. Ljudi koji kasne zaborave uračunati vrijeme koje prođe između dvaju zadataka. Tako mislimo da nam za izlazak iz kuće ne treba vremena. Ili da šetnja od stanice vlaka do kafića traje dvije minute.” “To sam vidjela. Na tvom Twitteru.” “Pratiš me na Twitteru, ha?” rekao je. Pokušao je podignuti samo jednu obrvu pa prasnuo u smijeh. “Ne znam složiti zavodljivu facu”, rekao je. “Baš sam papak.” Naravno da su moje sumnje bile tisuću kilometara daleko dok smo ležali u krevetu. ~ 94 ~

Knjige.Club Books Jackovi roditelji bili su vani. Nabavka, rekli su. Sir, fini keksi i vino. Kate mi je slala poruke sa svakog skretanja na putu. Mogli smo ići svi skupa, ali Jack je htio da mi stignemo prije nego što oni dođu. Uvijek je htio što je moguće dulje biti u Obanu. Naposljetku, Jack je ustao i otišao istuširati se. Ostala sam ležati koju minutu u toplom krevetu, osluškujući zvukove koje je proizvodio. Tuširao se u tišini. Nikad nije pjevao. Previše bi se sramio, bio je suviše kritičan prema sebi. Izvukla sam se iz kreveta i krenula kroz hladnu kuću prema kuhinji, skuhati kavu. Umor mi je nalegao na tijelo, kao magla. Opet nisam dobro spavala. Možda me trudnoća samo priprema za neprospavane noći koje će uslijediti s ranim majčinstvom. Osjetila sam kako me oblijeva val zadovoljstva dok pomišljam na malu, pospanu bebu u svom naručju, na našu bebu. “Uzela sam tvoj ogrtač, oprosti”, viknula sam kroz vrata kupaonice iz koje je dolazila mirisna para, miris mente svjež i sladak, kao da smo u parnoj kupelji. “Sigurno ti stoji bolje nego meni”, viknuo je kroz vrata. “Kad stižu?” “Za jedan sat”, rekla sam. “Možda i prije.” Iako sam bila zadovoljna, jednostavno sam odbijala misliti na skorašnji susret, i kad me je Jack podsjetio, zadrhtala sam od nervoze. Kao da mi je klupko zmija bilo u želucu. U najboljem slučaju, umarale su me. U najgorem, budile su se, plazile jedna preko druge i tjerale me na povraćanje. Nisam znala točno odrediti što ih uzrokuje. Možda strah od toga kako će proći prvi susret naših obitelji; napetost od iščekivanja razgovora koje ćemo forsirati, dok se svi trudimo predstaviti u najboljem svjetlu i nemamo mogućost pobjeći u neki hotel, da se sami opustimo. Možda me mučila zabrinutost jer su naše obitelji toliko različite; možda sam se bojala kako će se moj tata, preglasno kao i uvijek, hvaliti poznavanjem akcijskih cijena u Aldiju, pred Jackovim ocem koji će pričati o odležavanju finog viskija. Nisam znala što me točno muči. Ušla sam u kupaonicu i pogledala Jacka koji je upravo utrljavao gel za tuširanje na ruke. “Mozart me probudio usred noći. Došao je i stavio mi glavu na prsa. Mogao sam dobiti infarkt”, rekao je. Nasmijala sam se. Zatvorila sam za sobom vrata kupaonice i krenula niz stube. Savršeno pogođeno vrijeme, pomislila sam. Čula sam bubotak kod ulaznih vrata, poštar je ostavio poštu, upravo kad mi je noga bila na zadnjoj stubi. Davey je bio u svojoj sobi. Nitko me nije gledao.

~ 95 ~

Knjige.Club Books Bila je to odluka donesena u djeliću sekunde - otišla sam do ulaznih vrata, grubi otirač bockao mi je stopala, i podigla omanju hrpu pošte. Ruka mi se zaustavila na omotnici prije nego što je moj mozak shvatio u što gledam. “J. Douglas”, pisalo je debelim slovima na mjestu namijenjenom za adresu. Cijelo mi je tijelo protrnulo od šoka. Douglas. Douglas. Douglas.

~ 96 ~

Knjige.Club Books

16 Godinu prije

I

mam riječ od sedam slova za otvaranje”, rekao je dječak. Moja smjena službeno je završila prije sat vremena. “Ozbiljno?” rekla sam. “Ja imam četiri A.” Počeo je stavljati pločice na ploču za Scrabble. Bio je to spor proces. Podloga za slova mu se ljuljala na prsima, nagnuta na stranu gdje mu je preko tijela stajala cjevčica. “BREGOVI”, poslagao ih je preko zvjezdice u sredini. Zakašljao se. U tijeku mu je bio posljednji ciklus kemoterapije. Držali smo da se dobro odvija. Postavila sam po jedan A iznad i ispod slova G iz njegove riječi BREGOVI. “Jako otmjeno”, rekao je sa smiješkom. “Vrsta štednjaka ili osmanski vojni čin?” “Vojni čin.” Izgledao je bolje kad se smiješi. Dobio je one prepoznatljive crvene podočnjake. Nestajali su kad bi se smijao i tad je više sličio na sebe: na dječaka koji je dobar u dijeljenju velikih brojeva i koji voli Toppsove nogometne sličice i kad mu mama donese Nando petkom navečer, unatoč negodovanju sestara. Ne na ovog dečka kojem život visi o koncu. Već se promijenio, iako je ciklus tek započeo. Bio je samosvjestan. Ironičan, katkada. Počeo je istraživati koja mu je glazba najdraža, koju bi zanimljivu knjigu mogao pročitati. Opet se nasmiješio, njegovi od steroida napuhani obrazi čudno su se podigli, i onda je moju riječ AGA promijenio u AGASTAČE. Pustio je da mu ruke klonu kraj tijela, očigledno izmoren od uzimanja pločica i stavljanja slova na podlogu koja mu balansira na trbuhu. “Ne nosi puno bodova, ali mi se jako sviđa”, rekao je. “Uf, za ime Božje”, rekla sam. “Morat ću dati otkaz. Ako je ovo dio mojih liječničkih dužnosti, očito mi ne ide za rukom.” “Što možeš kad sam ja, eto, jako, jako pametan”, rekao je dječak. Šalio se, ali bio je tako pun samopouzdanja. Objektivno je pristupao svojim vještinama: dobar sam u matematici i loš u raku, znao je reći. “Što je agastače? Bolje da nije neki medicinski pojam.” ~ 97 ~

Knjige.Club Books “Ne kaže se što je, nego što su agastače. I ne. To je cvijeće iz porodice usnača. Mirisna kopriva.” “Previše znaš”, rekla sam. “Fizika, matematika, latinski nazivi za cvijeće.” “Naziv je iz grčkog.” “U tehničkom smislu, nisu dopuštene strane riječi.” “Ne kažnjavaj me što sam pametan.” Nasmijala sam se, i on je, ali njegov se smijeh pretvorio u jak napad kašlja. “Otkad ovako kašlješ?” rekla sam. “Nekoliko dana. Ništa ozbiljno. Mama je prehlađena.“ “Točno.“ “Gdje ti živiš?” rekao je, gledajući me znatiželjno. Ta mi je znatiželja bila dobro poznata. Često sam se i sama pitala o vlastitim sveučilišnim profesorima i konzultantima koji su me nadgledali. Tko su oni zapravo? razmišljala bih dok ih gledam kako zure u svoje mobitele na izlasku i ulasku u aute sa šašavim osvježivačima zraka što vise s unutarnjeg retrovizora. “Malo dalje niz cestu. Desetak minuta vožnje”, rekla sam. “Blizu.” “Jesi li oduvijek željela biti doktorica?” Pogledi su nam se susreli. “Zašto - zar ti želiš biti?” “Ne. Malo mi je previše... Ne znam.” “Previše što?” “Rudimentarno? Onaj kirurg koji mi je odrezao nogu imao je Black and Decker.” Pomislila sam kako je to poštena procjena. Medicina je često više prtljanje nego precizna znanost. Ponekad lijekovi djeluju ondje gdje smo mislili da neće djelovati i mi na to samo slegnemo ramenima. Pogledala sam niz krevet. Pokrivač je padao strmo kao po litici na mjestu gdje mu je završavao batrljak. Tu je trebalo biti živo tkivo, a umjesto toga nije bilo ničega. Nadala sam se da će mi to uvijek biti čudno; da će mi to uvijek izgledati uznemirujuće, čak i nakon što on - prvi teški slučaj otkad sam postala specijalizantica - bude otpušten kući. “Da”, rekla sam mu. “To je umijeće, a ne znanost, zapravo.” “Jesu li ti roditelji liječnici?” “Ne. Bože, ne, nisu”, rekla sam smijući se, zamišljajući koliko bi moj otac izgnjavio redom sve u bolničkom sustavu. “Tata je IT tehničar. Mama...” Progovorila sam ne razmišljajući i radije bih da nisam. Svjetlost s parkirališta dopirala je kroz prozor i išla mi u oči, pa sam se okrenula spustiti roletu. Dječak se premjestio u krevetu, ne skidajući pogled s mene. ~ 98 ~

Knjige.Club Books “Tvoja mama?” “Umrla je. Od raka”, brzo sam rekla. “Nema tome dugo.” Posramila sam se koliko je nedavno to bilo, prošlog mjeseca. Možda će se pitati zašto već radim, ali život je išao dalje, pa i uz taj teški teret na mojim prsima, pa i tijekom mojih posjeta tati svake večeri. “Prokleti rak”, promrmljao je i zvučao kao odrasli. “Svuda je.” “Da”, blago sam rekla. “Znam.” Podignuo je ruku, tad, počešati se po ćelavoj glavi, i izgledao je toliko nalik na moju mamu onda kad je umirala - premršava, ćelava - da sam morala okrenuti glavu na drugu stranu. “Nije lako, dakle? Liječiti ljude od raka?” Trepnula sam. Mislim da me to nitko nije nikad ni pitao. Ljudi su vjerojatno suzdržani, ali on nije bio. “Da”, rekla sam tiho. “Ali ujedno i pomaže.” Slegnula sam ramenima, posramljena u maloj polumračnoj sobici. On se kratko nasmiješio pa promijenio temu. “Onda, Rach, želiš vidjeti nešto stvarno otkačeno?” Pomaknuo se opet, pa zadigao svoju crnu pamučnu majicu. Otkrio je Toppsovu nogometnu sličicu tetoviranu na svojim rebrima. Onu Newcastle Uniteda. “Naprijed naši”, nasmijao se. Ustala sam, nagnula se bliže, iznenađena. “Kad si to napravio?” pitala sam. “Prošloga tjedna. Da proslavim što sam došao do pola, kad sam dolazio ovamo.” Njegov ciklus kemoterapije bio je dug. Dulji nego što ga je imao ijedan od mojih dosadašnjih pacijenata. “Kako te mama pustila?” Bila sam zaprepaštena; tetoviranje može izazvati svakovrsne posljedice kod ljudi oslabljena imuniteta. “Sad jako dugo nećeš smjeti davati krv drugima. Da vratiš dobiveno.” Korila sam ga i morala sam stati. Nisam mu ja majka. “Ona, naravno, ne zna.” Iscerio se i pustio majicu da padne na mjesto. Nisam mogla izbjeći stereotipne misli: kako će to izgledati kad mu bude šezdeset i kad ga više ne budu zanimale nogometne sličice? Što ako bude želio zaboraviti da je ikad imao rak? “Nemoj joj reći”, brzo je dometnuo. “Molim te.” U mislima sam obavila brzinsku provjeru. Je li utjecalo na njegov oporavak? Vjerojatno nije. “Dobro”, rekla sam. “Čuvat ću tajnu.” Nagnula sam se opet. On je zadigao majicu. Nije izgledalo inficirano. Svejedno sam zakolutala očima. Nešto u mojoj grimasi ga je nasmijalo i preraslo u napad smijeha, a onda napad kašlja. ~ 99 ~

Knjige.Club Books Bilo je nešto čudno u zvuku tog kašlja. Zvučao je previše produktivno, kao da ima sluzi više nego što bi trebalo biti. “Čekaj”, rekla sam, stavljajući naprijed stetoskop koji mi je visio iza vrata i prinoseći ga njegovim prsima. “Diši”, rekla sam. Još je kašljao, pokušavajući usporiti disanje. Nije mi se svidio taj kašalj. “Što je ovo?” pitala sam Bena čim je došao kući. Ispred mene na stolu stajala je stara Nokia. Ben je imao traperice i majicu. Bio je u pubu. Odlazio je tamo svakog četvrtka bez iznimke, sa svojim prijateljima informatičarima. Pogledao je mobitel, zbunjeno. “Moj stari mobitel”, rekao je, kao da je posrijedi nekakav trik. “Našla sam ga u kauču”, rekla sam. “Da?” “Zašto? Što je tamo radio? Je li ti to drugi mobitel?” Izgledao je zatečeno, a onda ljutito, između obrva stvorila mu se bora. “Ne, nije”, rekao je. “Molim?” “Imaš drugi mobitel.” “Izvadio sam stari mobitel da vidim koje su mi lozinke. Sve sam ih spremio na memoriju uređaja.” Zurila sam u njega, procjenjivala pogledom. Mobitel je bio zaguran između dva jastuka na kauču. Kao da je skriven. Uključila sam ga, ali bio je zaštićen lozinkom. “Možeš li mi pokazati?” rekla sam. “Što da ti pokažem?” odvratio je Ben, i izraz lica promijenio mu se iz ljutitog u povrijeđeni, kao da mu nanosim fizički bol. Tad mi se preokrenuto u glavi. Sumnja se preobrazila u ništicu. Vidjela sam, odmah, da mi on ne laže. Zašto sam ga morala pitati? “Oprosti”, rekla sam. “Žao mi je...” “Zar si mislila da te varam?” rekao je, još uvijek stojeći u dovratku. “Oprosti.” “Je li ovo možda posljedica?...” Pogledao je iza ramena, kao da na nešto ukazuje. Odmah sam znala što je mislio. Mama. Tata je našao e-poruke prije samo nekoliko tjedana. Ne samo mailove nego i poruke u mobitelu. Eksplicitne poruke koje je moja mama slala njihovom zajedničkom prijatelju. Prljave poruke kojima je izdala sve nas. ~ 100 ~

Knjige.Club Books “Ne”, rekla sam. “Vidjela sam mobitel i pomislila - nešto.” Ali bilo mi je jasno da ima pravo. Nije ovo sličilo na mene. Zaključivati tako brzopleto. Obično bih pokušala sagledati sve mogućnosti. Što mi je bilo? “Rach, možda bi trebala otići nekome. To s tvojom mamom? Sve se dogodilo tako naglo.” “Nemoj mi ti glumiti psihijatra”, rekla sam. “Molim te.”

~ 101 ~

Knjige.Club Books

17 Sadašnjost

P

ogledala sam iza sebe stube i nakratko osluhnula. Čula sam slavinu kako cvili dok on isključuje tuš. Morat će se obući; imam minutu. Morala sam pogledati to pismo. Neobjašnjivo pismo Douglasu. Morala sam vidjeti što je, morala sam nastaviti, kao trkač maratona. Otvorila sam omotnicu i izvadila pismo. Bio je tako lak, kao kupiti bocu mlijeka, taj čin, taj nedopušteni čin. Stavka 4 www. scottishreview. co. uk J. Douglas The Pine Needles Gallanach Road Oban PA344PG NATJEČAJ ZA ROMAN Poštovani g. Douglas! Želimo Vas obavijestiti da se naš natječaj za roman otvara u siječnju iduće godine. Željeli smo da, kao autor koji je već objavljivao svoje radove u The Scottish Review, budete prvi koji će to doznati. Žirijem nagrade predsjeda vrhunski književni agent i pobjednik će dobiti 500 funti. Dopuštena je duljina teksta od 50 000 do 100 000 riječi, a rok za predaju istječe 31. ožujka. S radošću očekujemo Vaš prilog! Detaljnije informacije možete pronaći na našoj mrežnoj stranici. The Scottish Review * ~ 102 ~

Knjige.Club Books Prstom sam prešla preko pisma. Preko mjesta s njegovim imenom. Možda nije za njega. Možda je neka stara pošta, za bivšeg stanara. Ali... Douglas. Pisanje. Čitala sam od početka do kraja više puta, misleći da mi je nešto promaklo. Naravno da znam kako mi se dečko zove; naravno da znam kako će glasiti Wallyjevo prezime. Ne znam li? Na Facebooku je Jack Ross. Na Twitteru je @jrosswriter. Čak je u šali spominjao kako su ga tamo jednom zamijenili za Jonathana Rossa, pa je dobio salvu uvreda. Prezime njegovih roditelja je Ross: ostale omotnice, koje sam i dalje stiskala u ruci, bile su naslovljene na g. i gđu Ross. Davey je Davey Ross. Ma što ja to uopće razmatram? Daj se priberi. Te nevažne, beznačajne misli o imenu mog dečka kružile su kao lešinari, ali u središtu njihove pozornosti bila je druga misao: leš iznad kojeg su kružili, na koji su se zalijetali, otkidali komadiće. Jack je primio bizaran mail o Douglasu, a čini se također da on sam sebe katkad naziva Douglasom. Vratila sam pismo u omotnicu. U kuhinjskoj ladici bilo je selotejpa i njime sam zalijepila rubove. Vratila sam kup pisama natrag na otirač pokraj ulaza. I onda sam zastala, čekajući u hodniku, iščekujući Jackove stope na stubama. Čim sam ih začula, dala sam se u akciju. Sjetila sam se iste navale adrenalina i kako je ona korisna, kako hipotalamus govori nadbubrežnim žlijezdama da odrade svoj posao. Nisam mislila o ovom što sam našla niti sam se o tome brinula. Ja ću to riješiti, kao kad liječnik juri s opremom za hitnu pomoć k pacijentu u potrebi. Odlučno sam krenula prema sredini hodnika. “Dobio si poštu”, dobacila sam mu preko ramena dok se on počinjao spuštati niz stube. Uspjela sam to izgovoriti s osmjehom, iako mi se učinio previše ukočenim. Jack je oklijevao i to me je učvrstilo u nakani. Usporio je, objema nogama na jednoj stubi, i onda pružio desnu ruku prema meni, kao kad me zaustavlja da ne izletim na prometnu cestu. Stajala sam s poštom u rukama, pregledavajući omotnice, kao da ih vidim prvi put. “Oh, samo malo”, rekla sam s hinjenom opuštenošću. “Dvije za tvoje roditelje, jedna za Daveyja i - što je ovo? Nije za tebe?” Podigla sam u zrak spornu omotnicu. “O, ne, jest, za mene je”, rekao je Jack, ali nije objasnio. Umjesto toga, otišao je u kuhinju i napunio čajnik, leđima okrenut meni. “Jesi li za malo kofeina? Ili si već premašila svoj limit?” rekao je. Bio je tako brižan; znao je da više volim pravu kavu i pravi čaj, ali pazim zbog Wallyja. “Mislim da tu negdje ima nekog šminkerskog biljnog čaja”, rekao je otvarajući ormariće i tražeći. ~ 103 ~

Knjige.Club Books “Ali piše da je za nekog po imenu J. Douglas?” rekla sam, nastojeći da mi glas zvuči veselo dok idem za njim u kuhinju. Smijem li ja postavljati ovakva pitanja? Nisam se više mogla sjetiti kako je to biti u normalnoj vezi. Je li ovo što radim pretjerano ispitivanje ili je u okvirima prihvatljivog? Zadržavala sam dah, čekajući da se ova mala zavrzlama razriješi. Čekajući da vidim kamo vodi. Hoće li strvinarske ptičurine odletjeti ili ostati. U tom trenutku zazvonio mi je mobitel. Bio je to tata. Uvijek me je zvao, nije baš priznavao zasade 21. stoljeća i komuniciranja SMS porukama. Javila sam se jer sam morala. “Sad smo na tlu Argylea”, rekao je. “Dobro”, odvratila sam suho. “Trebamo li upute za dalje? Jako je vjetrovito na cesti”, rekao je tata. “Nazovi me ako nešto trebaš.” “Imam ja i Kate.” “Znam.” Počela sam mahati rukom kao da mu dajem znak da što prije završi, iako me nije mogao vidjeti. “Oh, i nismo znali bismo li donijeli vino ili što. Mislim, oni su nekakvi poznavatelji viskija, ne? A opet, što ako im donesemo viski koji nije njihov i onda...” “Vidimo se uskoro”, rekla sam, prstom udarila crvenu tipku na mobitelu i okrenula se ponovno Jacku. Omotnicu sam i dalje držala u ruci, ali, nažalost, on je iskoristio situaciju - ili jedva dočekao da ga ovaj poziv omete - i okrenuo se od mene. “Je li to on rekao da su uskoro ovdje?” upitao je Jack. “Toliko glasno govori da sam ga i ja čuo.” Osmjehnuo mi se. Pogledala sam u mobitel, kao da ću tu naći odgovore na svoja pitanja, i onda opet u njega. Promatrao me s izrazom očekivanja. Oči su mu bile prijateljske, ne oprezne. Tople i sigurne. “Aha, mislim da jest”, rekla sam. “Ne znam gdje su mama i tata”, kazao je. “Ali ti bi se vjerojatno trebala obući, ipak.” Okrenuo se k meni. Raširio je ruke gledajući u kućni ogrtač na meni, dlanova okrenutih gore i ispružena kažiprsta. Bilo je nešto intimno u toj gesti. Izgledao je nekako posjednički. No onda se okrenuo i otvorio perilicu posuđa pa stavio u nju tanjur i nož za putar koji su stajali na kuhinjskoj radnoj plohi. Psi su dotrčali, što su radili svaki put kad čuju zveckanje pribora za jelo, i Jack im se obratio, govoreći: “Dečki, dečki, dečki. Večera vam je tek za deset sati. Da, tek za deset sati. Da, tek za decet

~ 104 ~

Knjige.Club Books cati.” Podignuo je glavu i pogledao me zbunjeno. “Vidiš ti njih, stalno bi papali, ha?” rekao je. Wally se ritnuo, bio je to jedan od ranih pokreta. Ne prvi, ali jedan od prvih. Nije to bilo ritanje, zapravo, više kao da mi je netko pomilovao trbuh iznutra perom, ali bilo je jako ugodno. Samo što nisam htjela na to obraćati pozornost, u tome času, a poslije sam to protumačila kao izvor unutarnjega znanja, kao da mi je Wally poručio: Ne, u pravu si, i meni se čini da je ovo čudno. “Mislim da nismo baš završili”, rekla sam, pružajući mu omotnicu, kao da je tvrdoglav pacijent koji odbija terapiju. Bacio je pogled i uzeo je od mene. Odlijepio je selotejp - prsti su mu nad njim malo zastali, samo na trenutak, pa sam pomislila da zna - i izvadio pismo. Prebacio je nogu preko druge dok je stajao naslonjen na kuhinjski pult; poza tako ležerna da sam se zapitala misli li on da nas dvoje ovdje vodimo neku posve drugačiju konverzaciju od ove koju vodimo. Uzdahnuo je, oči su mu ostale uperene u pločice na podu. Ali ja sam gledala u njegovu ruku. U kretnje prstiju. Micao je brzo vrhovima prstiju, kao što radi kad napeto razmišlja. “Potpisivao sam svoje tekstove s dva prezimena, godinama”, napokon je rekao, nakon stanke koja mi se učinila beskonačnom. “Douglas za vijesti i politiku, a Ross za putopise. Tako da se mogu jasno razdijeliti. Ali prestao sam pratiti politiku. Više volim pisati o putovanjima. Sve ti je to samo dobri stari - marketing.” Držao je list papira između kažiprsta i srednjaka. Iako su riječi zvučale ležerno, njegov ton nije bio takav. Je li trenutak da ga pitam za Matta Douglasa? Gledao je u mene dok je gužvao pismo, podizao poklopac kante za papir i gurao ga unutra. Uključio je prekidač na električnom čajniku i on je zazujao. Psi su poskočili i otišli iz kuhinje. “Onda, može beskofeinska? Ne mogu naći biljni čaj.” Podignuo je šalicu prema meni. Kimnula sam, jer nisam znala što bih drugo napravila. U glavi su mi se misli rojile, slijetale brzinom muhe na kojekakve činjenice i odmah letjele dalje. “Zašto Douglas?” rekla sam. “Majčino djevojačko prezime. O, ne, sad znaš odgovoriti na sva moja sigurnosna pitanja”, rekao je. Nije napravio ništa od stvari koje sam pomislila da bi mogao napraviti: nije me gledao ispod oka ni nervozno. Jasno je odgovorio na temu Douglasa. Gotovo kao da mi je na taj način poručio neka gledam svoja posla. Možda mi se samo učinilo, sjećam se da sam pomislila. Možda sam posve poludjela, posve zaglavila u slijepoj ulici svoje imaginacije. “Ali Douglas... Matt Douglas”, rekla sam. Nisam mogla odoljeti.

~ 105 ~

Knjige.Club Books “Aha, da?” rekao je opušteno. “Matt Douglas je napao nekoga. Dobro ga izmlatio šakama.” Okrenuo se k meni, smiješeći se. Taj smiješak bio je vedar, zlokoban samo zbog konteksta. Da je posrijedi bio netko drugi, a ne on, bila bih rekla da je bio prijetnja, taj osmijeh. Dao mi je objašnjenja za sve. Poruka je bila o Mattu. I jedan i drugi bili su Douglas. Zurila sam u njega, tražeći bilo kakav znak da laže. Moja znatiželja pretvorila se u sumnju, kao što se glineni ćup polako suši i skrutnjava. Nisam mogla dalje navaljivati. Sve će mi uništiti, te moje optužbe. I prije su. Sjetila sam se Benova pogleda koji mi je dobacio kad sam na njega istresla svoju posljednju optužbu, kad je kasno došao kući. “Ja ovako više ne želim”, rekao je tada. Nije bio ljutit ni uzrujan. Samo tužan. Optužbe imaju moć promijeniti zdrav odnos. Kao što sjekira sa šiljkom može promijeniti blok leda. Promatrala sam govor njegova tijela. Bio je otvoren. Pun povjerenja. Sretan. Normalno subotnje jutro tijekom kojega jednostavno doznajem ponešto o svome dečku i njegovim autorskim pseudonimima. Zar ne? Jack je natočio kavu. Zamolio me je da dohvatim mlijeko, pa sam to učinila i dodala ga njemu, sve vrijeme vrteći u glavi pitanje: Kako se ti zapravo zoveš? “Gdje su točno oni?” rekao je. Pogledao je na mjesto gdje je inače stajao njegov ručni sat, iako mu je ruka bila gola, još uvijek vlažna i blistava od tuširanja. “Ne znam”, rekla sam, svjesna da sam jednako sposobna sudjelovati u sastanku naših roditelja koliko i voziti avion ili otplesati Labuđe jezero. “Douglas je najčešće prezime u Škotskoj. A Ross je drugo po učestalosti”, rekao je Jack smiješeći se opet. “Ja sam ti posve običan čovjek.” Blago me štipnuo, aludirajući na jedan naš interni vic koji se sad činio prastarim. “Oh, ti bijedo iz radničke klase”, automatski sam se nadovezala. Nakon toga sam se ispričala da moram ići. Ostavila sam kavu da se hladi na kuhinjskom pultu.

~ 106 ~

Knjige.Club Books

18

I

mala sam manje od pet minuta. I, ovisno o onome što ću naći, još manje vremena da opozovem cijelu stvar. Da kažem ocu neka okrene auto i vozi natrag kući. Moj mobitel ležao je ostavljen na krevetu. Otišla sam gore po njega i ponijela ga u dnevnu sobu, gdje sam sjela ispred prozora tako da mogu nadzirati kolni prilaz. Otvorila sam futrolu mobitela kao da otvaram škrinju s blagom, u namjeri da postavim pitanja Googleu, umjesto Jacku. On se i dalje motao kuhinjom. Trebala sam smisliti neku ispriku. I otići kući. Ali nisam mogla a da ga time ne uzrujam, osramotim sebe, iživciram sve. I nisam mogla riskirati. Ne, u slučaju da u svemu tome zapravo nema ništa. Sve ću pogledati sada i odmah, u ovih pet minuta, i onda ću znati. Nedostajalo mi je samo malo. Izvučena nit je visjela, bivala sve dulja, samo ju je trebalo povući. Utipkala sam u tražilicu Jack Douglas. “Zaboravili ste svoju kavicu, mlada damo. Najbolja beskofeinska kava za najljepšu trudnu damu”, rekao je Jack. Donio ju je k meni i, srećom, odmah otišao. Namjeravala sam mu reći da moram pogledati na internetu što se sve može raditi u Obanu, ali zaustavila sam se na vrijeme. Dobar lažljivac ne nudi nepotrebna objašnjenja. Pogledala sam opet u ekran dok je on ulazio u kuhinju. Utipkala sam “Jack Douglas opačina”. Ništa. Maknula sam navodnike i dobila odmah milijun rezultata. Najčešće prezime. Douglas. Nije bilo nade da ću doznati tko je ovaj čovjek i što je napravio. Počela sam se probijati kroz ponuđene linkove, svejedno. Stalno sam pogledavala prema kuhinji, za slučaj da se pojavi Jack. Jack Douglas (glazbeni producent) - Wikipedia, besplatna internetska... Jack Douglas | LinkedIn Jack Douglas - Microphone Lab * ~ 107 ~

Knjige.Club Books Uzdahnula sam od frustriranosti, kliknuvši na zadnji link, koji me je odveo na mrežnu stranicu o glazbenom producentu Jacku Douglasu. Gledao me je s fotografije držeći par mikrofona, nasmiješen. “Koliko bi blizu mogli biti?” rekao je Jack, ponovno se pojavivši. Pogledao je mene, i dalje umotanu u njegov kućni ogrtač. “Slobodno ostani u tome ako ti se baš sviđa”, rekao je. Oči su mu zastale na mobitelu u mojim rukama, koji sam držala malo bliže grudima nego što bih inače, ali nije ništa rekao. “Zašto ne nazoveš mog tatu?” rekla sam. I tu mi je laž pobjegla; nisam se uspjela suzdržati. “Gledam na brzinu što se može raditi u Obanu.” “Ma da?” rekao je cerekajući se. “Nije ti dovoljan posjet Londisu i jedinom ovdašnjem tajlandskom restoranu?” “Nije”, rekla sam. Izvadio je svoj mobitel, odabrao broj i opet odšetao iz dnevne sobe. “Ovdje Jack”, rekao je, i do mene se od njegove slušalice čulo kako se moj tata glasno javio. Vratila sam se svojoj pretrazi i utipkala “Douglasova opačina ponovno diže glavu” u tražilicu. Nisu pronađeni nikakvi rezultati. Ovaj put, Google mi je sugerirao nešto, iako je bilo beskorisno. Jeste li mislili Religija ponovno podiže svoju ružnu glavu? Gledala sam u tražilicu, mršteći se. Onda sam utipkala Jack Douglas opačina. Jedan rezultat. Otvorila sam brzo članak iz Herald Scotlanda. Prozorčić s pozivom na pretplatu pojavio se posred ekrana i pokušala sam čitati oko njega. 9. SIJEČNJA 2001. POROTA je proglasila... opačina Jacka Douglasa (41), rekla je sutkinja Benson, je nešto što... Četrdesetjednogodišnjeg? Članak je bio iz 2001., što je značilo da je dotični g. Douglas sada u srednjim pedesetima. Zakolutala sam očima. A što sam uopće očekivala naći? Strašan zločin? Dakle, znao se koristiti majčinim prezimenom kao pseudonimom, pa što onda? Dakle, njegov prijatelj je nekoga napao; dovraga, pa što? Douglas je najčešće prezime u Škotskoj; i sam Jack je to rekao. ~ 108 ~

Knjige.Club Books Jack se opet pojavio u dovratku. “Kakve boje treba biti sluznica ispod oka?” rekao mi je. Izgledao je zabrinuto. “Molim?” “Kakvu boju trebaš vidjeti ispod oka kad povučeš očni kapak nadolje?” “Pa, ružičastu”, rekla sam, i dalje gledajući u mobitel. “Kako je kod tebe?” “Vrlo blizu tome. Uzimao sam puno željeza u posljednje vrijeme i moja je bijela.” “Stvarno? Bijela?” rekla sam. Jackovo tijelo ispravilo se i otklonilo torzom unatrag, kao što uvijek čini kad je u panici, poput pastuha kad se propinje. “Da. Zašto to kažeš? Je li to nešto ozbiljno?” Bilo je to kao da postoje dva Jacka: onaj Jack u mojoj glavi i ovaj nježni, ranjivi, tjeskobni, duhoviti muškarac koji stoji ispred mene. “Zar želiš reći da ti manjka željeza? A pritom se osjećaš savršeno zdravim?” “Možda.” “Je li bijela ili malo ružičasta?” “Pa, sad...” “Bijela - da ili ne?” “Ne.” “Onda ti nije ništa.” “Da. Da.” Ali Jack se nije micao s mjesta. “Hvala ti”, rekao je, gledajući me. “Naj si bolja.” Inače bih se na ovo nasmiješila. Često se ovako igrao jezikom. Izmišljao novi sleng. Ali ovaj put sam ga ignorirala. Opet je otišao uz stube. Psi su išli za njim. Posvuda su ga slijedili. Jack je doviknuo odozgor: Tvoji dolaze za pet minuta. Ruke su mi bile vlažne i hladne, i u trbuhu mi se stezalo. Ponovno sam utipkala novu pretragu, ovaj put stavljajući “Jack Douglas” i “opačina” u odvojene navodnike. Dodala sam i zvjezdicu. To je način da kažeš Googleu kako nisi siguran u neku riječ. Naučila sam to dok sam na poslu pretraživala rijetka stanja koja nisam znala ni točno izgovoriti, kao mlada i neiskusna liječnica. Jeste li mislili John Douglas? Zurila sam u riječi na ekranu. John? John? Naravno. John i Jack se često zamjenjuju, uostalom. Pogotovo u Škotskoj. ~ 109 ~

Knjige.Club Books Zvono na vratima je zazvonilo. “Stigli su!” doviknuo je Jack, sjurio se niz stube i otvorio vrata srdačno pozdravivši: “Dobro došli.” Psi su dotapkali za njim i mutno sam primjećivala neko komešanje: psi istrčavaju iz kuće, tata izražava blago čuđenje. “Rach, pa nisi se još ni obukla”, rekla je Kate, ulazeći u dnevnu sobu. Podigla sam glavu kako bih je pogledala. “Ja sam trudnica”, rekla sam blijedo se smješkajući. “Pusti me na miru.” “Ne izgledaš kao trudnica. Više kao nezaposlena”, rekla je. “Ovo mjesto je nenormalno. Izgleda kao palača Nacionalne zaklade. Daj se obuci, u svakom slučaju. Radim ti uslugu što sam ovdje. Čuvam ti tatu.” Inače bih barem kimnula i zahvalila joj, ali nisam. Umjesto toga, približila sam ekran mobitela licu i kliknula na prijedlog koji mi je izbacio Google. Gledala sam kako se množe rezultati. John Douglas. Pun pogodak.

~ 110 ~

Knjige.Club Books

19

S

tvarno, zašto nisi odjevena?” rekla je Kate. “Gdje su Jackovi roditelji?” “U dućanu. Uranili ste.” “Aha - tata ti je rekao da smo krenuli kasnije nego što jesmo. Malo ti je muljao. Mislio je da će nam trebati sto godina dok stignemo. Pođi se odjenuti. Toliko se veselio cijelim putem.” “Samo malo. Samo moram još...” rekla sam. Sumanuto sam listala kroz stranice na Googleu. Kliknula sam na link koji je sadržavao riječi “John Douglas” i “zločin”. Google je vjerojatno umjesto riječi “opačina” izlistao slične riječi. Bio je to neki tabloid. Sporo se učitavao. Stavka 5 Pogreška 404: Stranica nije pronađena. Stranica koju ste tražili nije pronađena. Stranicu nije moguće pronaći jer je možda privremeno nedostupna, uklonjena ili joj je promijenjeno ime. Molimo pokušajte ovo: Provjerite jeste li u pregledniku točno napisali adresu stranice... Bez riječi sam ustala i otišla gore pa sjela na rub Jackova kreveta, sa svojim iPhoneom u krilu. Ovaj put, utipkala sam John Douglas Scotland. Pojavili su se drukčiji rezultati. Članci o dobrotvornim priredbama. Članci koje je na temu politike napisao John - trpke, inteligentne opaske o kvantitativnom olakšanju, Škotskoj nacionalnoj partiji, laburistima, torijevcima. Izvješća sa suđenja, javljanja ispred zgrade obanskoga suda. Još dobrotvornih zabava. To je bio on. Prepoznala sam fraze koje on upotrebljava. Znala sam. Tu je bila fotografija Jacka, potpisana riječima Mladi pisac J. Douglas. Bila je zrnata i mutna, ali definitivno je na njoj bio on. Držao je - što je to? Književnu nagradu. Za J. Douglasa. Moj Jack. ~ 111 ~

Knjige.Club Books Preletjela sam pogledom preko rezultata. Na dnu pete stranice bio je članak o “Douglasovu pojavljivanju pred kaznenim sudom”. Članak nije pronađen, pisalo je. Isto je pisalo i kod sljedećeg. Kliknula sam na šestu stranicu. Još jedan članak ugnijezdio se između onih o dobrotvornom radu i politici, točno na dnu. Pohlepno sam kliknula na poveznicu i opet dobila Pogrešku 404. Bilo ih je još četiri takva, sve skupa, na prvih deset stranica Googlea. Pretresala sam ih, kao što provalnik pretresa sobu. A nisam li radila upravo to, samo u virtualnom smislu? Nijedna se nije učitala. Sve su javljale pogrešku 404. Pažljivo sam, ipak, iščitala nazive linkova. Stavka 6 Škotska zvijezda - Vijesti na Twitteru - Douglas: pozitivac ili ne? @ScottishStarNews: John Douglas bio je u svome domu u Obanu tog prosinca kad... Katastrofa u Obanu - što se doista dogodilo? – arhiva članaka_Guardian/Stumble Upon Sve je počelo kao posve obična večer u životu g. Douglasa, no završilo je ipak na klupi za svjedoke... John Douglas: Profil čovjeka koji je... Gostujući blog: John Douglas je politički dopisnik i sudski reporter sa sveučilišnom diplomom. Ljevičar. Ali sada, on je jednako tako... Neprijatelj u magli - arhiva vijesti John Douglas počinio je zločin koji nitko ne misli da će počiniti. Ali kako... Blogerov komentar na drugi dan suđenja Douglasu: Što je samoobrana? John Douglas pozvao se na primjenu razumne i opravdane ~ 112 ~

Knjige.Club Books sile pred Visokim kaznenim sudom u Glasgowu... “Što ti radiš?” rekao je Jack. “Izgledaš kao da si uznemirena.” Samo se pojavio niotkuda. “Nisi se još obukla.” Pogledala sam ga. Tko je ovaj čovjek? “Rach?” “Nema veze.” Zaključala sam mobitel. Morala sam pročitati članak. Ima previše ljudi s prezimenom Douglas. Što ako sam u krivu? Što ako se radi o nekom drugom Johnu Douglasu? Nisam znala je li on taj. Nisam vidjela nijedan članak ni fotografiju gdje bi on bio na optuženičkoj klupi. To je sve mogla biti grozna koincidencija, to njegovo drugo ime; njegovo obično ime. “Jesi li spremna?” upitao je. Ukočeno sam se odijevala, kao da sam lutka iz izloga, gurajući ruke u rukave veste potpuno automatski. “Dobro, hoćeš li napokon doći dolje?” čula sam tatu sa stuba. “Evo”, rekla sam. Nisam znala što bih drugo uradila. Možda sam mogla ukrasti još koju minutu, nastaviti tražiti, ali nisam. Bila sam nemoćna. Samo sam se trudila sačuvati mir. Njegovi roditelji došli su upravo kad sam dizala kosu u visoki rep. Čula sam kako se dolje svi predstavljaju jedni drugima. Stigla sam na dno stuba i Jack je zurio u mene, namrštena lica. Mrštenja je nestalo čim su nam se oči susrele. “Napokon si ti ta koja kasni”, rekao je Jack. “Je li to tvoja tajna osobina?” Oči su mu se borale na krajevima dok me je gledao. “Ne”, rekla sam. Morat ću mu reći, morat ću ga pitati. Ali bilo je tu još nešto, ispod površine, nešto što sam se sramila samoj sebi priznati. To da sam htjela biti s njim, praviti se kao da ništa nisam otkrila. Još malo uživati u osjećaju zaljubljenosti. Zato sam ostala, pretpostavljam. Jer sam ga voljela; zbog načina na koji je stajao na dnu stuba u svojim otrcanim konversicama. Što su mu ruke bile mokre, bez sumnje zato što ih je upravo oprao kako bi se riješio prljavštine s cipela. “Kad se dvoumiš između dviju mogućnosti,” rekao je Kate njezin trener jednom, “nemoj pokušavati uraditi nešto između. Izaberi jednu opciju.” Ali ja to nisam učinila. Mogla sam sve ignorirati ili pak suočiti njega s tim, ali umjesto da napravim jedno ili drugo, zatekla sam se u sredini. Pravit ću se da nije bilo ništa, čekati da ostanem nasamo s njim i onda ću mu reći. A nakon toga ću odlučiti što dalje. ~ 113 ~

Knjige.Club Books Vježbala sam u glavi što ću mu kazati. Držat ću se ležerno, praviti se nezabrinutom. Izbjegavati detalje koji bi dali naslutiti koliko mi je onaj mail o opačini bio na pameti, do mjere da sam zapamtila cijeli naslov poruke. Do mjere da sam samo čekala da mi se pojavi riječ Douglas pred očima, nedužno ispisana na omotnici na podu u hodniku njegovih roditelja. Detalji su se u mojim mislima mutili kao što je kiša zamućivala obanske prozore dok sam vrtjela u glavi idealiziranu, filmsku verziju našega budućeg razgovora. I na kraju će ispasti da nije bilo ništa. Uopće ništa. Jedino, nisam mogla zamisliti kako.

~ 114 ~

Knjige.Club Books

20 roditelji vadili su vino iz vrećica u kuhinji. Tata i Kate nelagodno su Jackovi sjedili za stolom. Sebastien je položio glavu u tatino krilo. “Osjećam se kao g. Darcy”, rekao je Jack. “G. Darcy?” ponovila je Kate. “Znaš ono, nas dvoje upoznajemo naše obitelji”, rekao je. Smiješio se, ležerno oslonjen na zid. Činilo se da ga boravak u Obanu opušta; postajao je više nalik samome sebi. “Kao u devetnaestom stoljeću.” Njegovi roditelji proveli su nas uokolo. Svi zajedno sišli smo kamenim stubama koje su se pružale cijelom prednjom stranom kuće. Primijetila sam trenutak kad je tata stvarno postao svjestan da su Rossovi uistinu bogati. Oči su mu se podigle, kao kod djeteta koje prati balon koji mu je pobjegao iz ruke u nebesa. Gore, od prilaza kući, preko stuba, prednjeg pročelja, i onda na sve drugo što je bilo iza. Šumoviti predio iza kuće - njihov. Ljudi navikli na bogatstvo - novi novcati automobili parkirani na prilazu. Kamena skulptura žene u četvrtom prozoru slijeva na drugom katu, koja zuri van u nas. Moderna traktorska kosilica, ostavljena na travnjaku ispred kuće. “Pa, inače bismo se upoznali na vjenčanju”, rekla je sada Jackova mama. Nasmijala se, ali usiljeno. U njezinu smijehu čulo se nešto. Nešto loše. Ne samo neodobravanje nego i klonuli pogled preko mog trbuha. Jackov tata popratio je u što je pogledala i atmosfera je postala gora. Pretpostavila sam da je njima dosad već poznato, tim njegovim uštogljenim roditeljima, sve o našem nimalo opreznom seksualnom životu, jer sam postala samim simbolom toga. “U idealnom slučaju”, rekao je Jackov otac. “Ja mislim da je nama prilično dobro, zapravo”, rekao je Jack, smiješeći mi se. “Meni i mojoj djevojci”, promrmljao je, uhvativši moj pogled. Njegovi roditelji završili su raspakiravanje vrećica i stajali su uspravno, ponosno kao par lavova, gledajući tatu u oči. Tata ih je i dalje gledao ispod obrva, plašljivo, poput antilope spremne na bijeg. Prošlo je dugo prije nego što smo Jack i ja napokon ostali sami. Bila je već blizu ponoć. Vani je bio potpun mrak i nije se vidio prst pred nosom. Bili smo u dnevnom boravku. Vatra je blago gorjela, hrpa žara tinjala je narančastim sjajem, ali više nije plamsala.

~ 115 ~

Knjige.Club Books Svaki put kad bih ostala na trenutak sama, pokušavala sam ponovno učitati članke; svaki put kad sam išla na zahod ili se maknula dalje od obiteljskog skupa s izlikom da idem svima spraviti čaj. I nijednom ih nisam uspjela učitati. Mogla bih pitati njega, mislila sam. Ali to bi onda sve zauvijek promijenilo. Za mene i za Wallyja, ako mu oca optužim za nešto. Rastat ćemo se. Sto posto. A vjerojatno sam od početka nešto pogrešno shvatila. Katastrofalno pogrešno. I prije mi se događalo. Kate je ušla u dnevni boravak. Jack se prenuo. Stajao je kod prozora. Ja sam bila u naslonjaču. “Jesi li dobro?” upitala sam, sad više ne toliko potresena onim što sam našla da ne bih mogla pričati. “Znaš što, mislila sam se izvući od ovoga. Nije mi se išlo. Oprosti. Normalno da sam ih htjela upoznati, ali dalek je to put. A onda sam se posvađala s Mezom. Tako da sam zapravo pobjegla ovamo.” Okrenula sam se k njoj u čudu, istrgnuta iz svoje preokupacije samom sobom. “Molim?” rekla sam. Mislila sam da se Kate i Mez nikad ne svađaju. Nikad nije ništa spomenula. Nijednu svađu. Među njima atmosfera nikad nije bila zategnuta, nisu se obrecavali jedno na drugo, ništa. Ne sad još i to, pomislila sam. Dosta je više drame u našoj obitelji. Bar neko vrijeme. “Ponekad je tako bahat i bezobrazan”, rekla je. S tim sam se slagala, koliko god mi je on inače drag. Nije bio tip muškarca kakvog bih ja za sebe izabrala. Bio je ozbiljan, žestok - ne samokritičan ni šaljiv, poput Jacka. Jack nije imao stajališta. “Nije mi poslao ni poruku”, rekla je, mahnuvši mobitelom kroz mrak. “Napiši ti njemu”, rekla sam, tonući natrag u svoje misli. Zurila sam u zamagljene prozore. U njima se nazirao sjaj žara vatre. Kate je nestala, njezine noge u čarapama tapkale su po kamenom podu i Jack i ja smo opet bili sami. “Kako su moji Wallyji?” blago je rekao. Nisam mogla ne nasmiješiti se, i još dok sam se smiješila, oči su mi se napunile suzama. “Osjećam se čudno”, rekla sam mu, brišući suze. Istoga je trena došao k meni i sjeo u naslonjač sa mnom. Nije bilo mjesta za oboje i njegovi bokovi neudobno su stiskali moje. “Jesi li ti trenutačno samo luda trudna žena?” nježno je pitao. “Ponekad mi se čini da uopće ne znam tko si”, rekla sam, i tu su me suze svladale. Počela sam jecati, tresući se kao čamac kad mu motor ne uspijeva upaliti. “Što je bilo? Što?” blago je rekao Jack, s tim svojim škotskim naglaskom, ruku oko mene. Nisu bile na mome trbuhu, na Wallyju; držale su me oko ~ 116 ~

Knjige.Club Books ramena, bodrile samo mene i na tome sam mu bila zahvalna. Nije se radilo o Wallyju. Nego o nama. “Ma samo je... sve je to tako brzo.” “Jest, brzo je”, mumljao mi je u uho. “Zaista jest.” “Bili smo malo blesavi”, rekla sam, dižući pogled k njemu. Njegove oči nisu bile na meni. Zurile su prema prozorima. Škiljio je na nešto u daljini. “Nekad se jednostavno pitam - tko si ti?” rekla sam. “Ja?” Okrenuo je lice k meni. Pogled mu je bio tako taman i izravan. Taman kao ugljen u kaminu. Jednako taman kao i obanska noć vani. “To sve s Douglasom. Uopće nisam znala da je to prezime kojim si se prije koristio. Je li ti ime uopće Jack?” Zastao je, gledajući me. “John”, rekao je konačno. “Koristio sam se imenom John Douglas.” Osjećaj koji me preplavio bio je sladak i gorak u isti mah. Govorio je istinu. Ali on jest bio John Douglas. “Eto vidiš, ni to nisam znala”, slagala sam. Obrisao je suzu s mog obraza. Koža prstiju bila mu je gruba. Oči su mu bile zagledane u moje. Polako je trepnuo. Njegova bedra grijala su me. Ruka mu se odmarala, blago svinuta oko moje brade. Moje su ruke bile na njegovim toplim, čvrstim prsima. Bili smo jedno tijelo, u tom naslonjaču, u tami. Bilo je tako istinito i stvarno, sjediti s njim ovako. Dah mu je bio topao i blago mi je draškao lice. “Kunem ti se, nema ničega što bi trebala znati”, rekao je. Oči su mu i dalje netremice gledale u moje. Njegove crne trepavice bile su duge, ali ne zavrnute. Guste i ravne. Umalo sam mu tada rekla. Za dječaka. Možda bi on trebao znati, pomislila sam, uz žalac krivnje. Možda bi trebao znati, s obzirom na to da će imati dijete sa mnom. Da možda nisam osoba kojoj se to može povjeriti. Uloga roditelja. Ali nisam mu rekla. Poljubio me je, isprva lagano, a onda s više strasti. Žeravica se rastresla u mome trbuhu. Izmaknula sam se od njega i pogledala ga u oči. Ništa nije krio. Stavka 7 Osobno i povjerljivo ~ 117 ~

Knjige.Club Books Isključivo e-mallom: [email protected] Vaš ref. br.: AK/46248/JR 197 Poštovana gđo Anderson Povjerljivo: Zahtjev prema Zakonu o prevenciji obiteljskog nasilja Nastavno na vaš zahtjev od 29. listopada, a po gore navedenom Zakonu, pregledali smo relevantnu dokumentaciju i možemo potvrditi ovo: Jack Ross: Aberdeen, Velika Britanija: nije osuđivan Jack Ross: Birmingham, Velika Britanija: nije osuđivan Jack Ross: Cornwall, Velika Britanija: nije osuđivan Jack Ross: Cardiff, Velika Britanija: nije osuđivan Jack Ross: Edinburgh, Velika Britanija: nije osuđivan Jack Ross: Enfield, Velika Britanija: nije osuđivan Jack Ross: London, Velika Britanija: nije osuđivan Jack Ross: Orkney, Velika Britanija: nije osuđivan Jack Ross: Preston, Velika Britanija: nije osuđivan Jack Ross: Somerset, Velika Britanija: nije osuđivan Jack Ross: Suffolk, Velika Britanija: nije osuđivan Ako imate dodatnih pitanja, molimo nazovite nas na telefonski broj naveden u potpisu i navedite svoj broj. Također, dodatne obavijesti možete potražiti na našoj mrežnoj stranici. Ako u roku 28 dana ne budete imali daljnjih pitanja, vaš zahtjev smatrat će se riješenim. Srdačan pozdrav, Nicola Smith Službenica Informacijske uprave Izbrisala sam mail čim sam ga pročitala. Ionako je ime bilo pogrešno.

~ 118 ~

Knjige.Club Books

21

Š

etali smo duž povišenog dijela obale i prema Obanu u nedjelju, na ručak. Pokušavala sam sakriti da me noge bole čak i od ovako blage vježbe. Kate i ja smo se odvojile od ostalih. “Trudnoća je sranje”, rekla sam. “Ali kosa ti izgleda fenomenalno, ipak”, rekla je. “Stvarno?” “Aha. Baš ti je gusta i sjajna.” Nato sam se nasmiješila. “Kompliment na račun kose je izravan put u žensko srce”, rekla sam, pa se i ona počela cerekati. Prošli smo pokraj McCaigova tornja, strukture nalik na rimski Kolosej s pogledom na luku, s golemim lučnim otvorima umjesto prozora. Bile smo odmaknule toliko ispred ostalih, da smo sjele u jedan od njih. Otvori su bili dovoljno široki da se obje udobno smjestimo, jedna pokraj druge, nogu koje su nam se klatile niz kameni zid ispod nas. “Moram ti priznati, Oban je lijep”, rekla je Kate. Nije padala kiša, ali u zraku je bila sitna omaglica. Možda je to bila omaglica od mora. Nije uvijek bilo lako procijeniti je li vrijeme takvo kakvo jest zbog meteoroloških okolnosti ili zbog trajnog atmosferskog stanja na zapadnoj obali. Nebo je bilo blijedo, gotovo bijelo, i more je to zrcalilo; svijetlo sivilo protezalo se dokle i pogled. “Mami bi se svidjelo ovdje”, rekla sam. “Da” blago je potvrdila Kate. “Voljela je dvorce i takve stvari, zar ne?” Potapšala je kamen pokraj sebe. “O, da. Tata je mrzio kad ga je vukla na takva mjesta.” Kate nije ništa govorila koji trenutak. Tuga je čudna stvar. Izdaleka izgleda tako golemo. Ali izbliza, radilo se samo o tome da preživiš dan po dan. “Ti se cijeli vikend stvarno čudno držiš”, rekla je Kate. “Sad sam malo bolje”, rekla sam. I stvarno sam bila. Razgovor s Jackom je pomogao. Već to što sam pred njim naglas artikulirala svoju tjeskobu nekako ju je olakšalo, kao da sam ja bila ta koju muči šutnja o mračnoj tajni ili kao da sam bolesnica iz viktorijanskog doba kojoj se morala pustiti krv. Gotovo me više nije bilo briga za one članke, za one polučlanke, toga popodneva dok sam sjedila s Kate na kamenom spomeniku. Jack je bio iskren prema meni. Ne bi mi lagao. ~ 119 ~

Knjige.Club Books “Baš me zanima bih li mogla ubaciti lopticu kroz ove otvore”, rekla je Kate zamišljeno. Imala je ugodan način ophođenja. Pomirljiv. "Ako to itko može, onda si to ti”, rekla sam. Pogledala sam je. Imala je rukavice s licem sove na nadlanicama. “Kladim se da nisi godinama obukla rukavice.” “Pa i nisam”, rekla je, kimnuvši glavom. Teniski turniri održavali su se u toplim krajevima. Po cijele godine je nosila kratke hlače i neobjašnjivo bi se pojavila na aerodromu Newcastle u ljetnoj odjeći. “Nema šanse da bih mogla. Loše gađam.” “Za jednu tenisačicu”, rekla sam. “Što je i dalje daleko bolje od većine.” Kate je slegnula ramenima. To je bila njezina vizija sebe - da nije uspjela. Svatko drugi njezin bi životni put smatrao uspjehom. I ona i ja doživljavale smo sebe kao promašaj, kao ljude koji su pokušali, ali nisu imali petlje. Tata je uvijek tvrdio da smo uspjele, ali u nečemu što možda nismo izvorno planirale, međutim, nas dvije se s time nismo slagale. “Što je Mez napravio, onda?” rekla sam. “Bio je samoživ.” “Na koji način?” “Ponio se kao šupak.” “Nemoj tako o njemu. Pa vi ste vjenčani”, rekla sam, kao da je to razlog za biranje riječi. Kate me pogledala začuđeno. “Pa što onda?” “Pa eto.” “Mez se često ponaša kao teška šupčina”, rekla je. “Ne znaš ti. Nemaš pojma kakav je ponekad. Ratoboran. Ne kuži ništa u vezi s mojim tenisom. Sad sam kod kuće i sve je potpuno drugačije i pokazalo se - unatoč onome što su svi očekivali - da ja neću nikad biti teniska zvijezda. I on to ne razumije. Misli da jednostavno moram gledati pozitivno i krenuti dalje.” “Nemoj tako. Ti i Mez ste moj...” Nisam mogla prihvatiti to što govori. Mislila sam kako je njihov brak savršen, nisam htjela čuti da nije tako. “Što?” “Moj Patronus”, nacerila sam se. Kate i ja obožavale smo Harryja Pottera. Jednom je izjavila: “On je vrlo važan dio moga života, u redu?” jednom kolegi, koji joj je rekao da je djetinjasta. Ali onda sam se sjetila onih zgoda kad bih pratila kako Mez mami ljude drugačijih političkih stajališta na svoj Facebook. Meni je bio drag takav kakav je. Čovjek s principima. Uvijek bi napravio ispravnu stvar. Imao je ~ 120 ~

Knjige.Club Books uvjerenja. Meni se to sviđalo. Ali stvarno je znao pretjerivati, držati ljudima lekcije. Najčešće sam se slagala s njim, ali nije u tome bila stvar. Bila sam uvjerena da onaj kojeg je vidio kako viče uopće nije bio Jack. Zašto bi Jack vikao na nekoga? Jesam li ga ikad čula da je uopće podigao glas? “Ali nismo”, rekla je ona. I onda, nakon toga, nakon što sam doznala da su i njih dvoje ponekad nesretni, da nisu baš savršeni - eh. Sve je postalo malo gore. “Posvađali smo se oko školovanja hipotetskog djeteta”, rekla je Kate. Čupkala je grudicu mahovine na zidu pa prstom počela prelaziti preko grubog uleknuća na kamenu. Pitala sam se što ga je napravilo. “I tko je što htio?” Kate je odmahnula rukom. “Nije važno”, rekla je. “Jedino što je važno jest to - da me je napao.” “Kako te napao?” “Vikao je na mene.” Brzo me pogledala. “Ništa više od toga. Znam da ti voliš Meza. Ali nekad se ponaša kao glupi balavac koji bi se najradije potukao. Hoda po kući za mnom. Viče na mene pravdajući svoja prokleta stajališta.” Izgovorila je to s gađenjem. Vjerojatno je to riječ koja se u njihovoj kući često potezala, kao objašnjenje i opravdanje njegova ponašanja. Meza su njegova stajališta zapravo posve definirala. Možda mi je zato i bio toliko drag; mogla sam ga razumjeti. I sama sam, svakoga svog radnog dana, morala imati stajalište o raznim stvarima: što ćemo sljedeće učiniti? Je li pacijent iz kreveta C septičan? Hoćemo li primijeniti ciljanu ili radioterapiju cijele glave? Ali činilo se da čak i moj uzor, sam Mez, nije bez mane. Napao me. “Dobro”, rekla sam. “To je strašno.” Privukla sam koljena pod bradu i sjedila skvrčena kao puž na hladnom kamenu pokraj Kate. Stražnjica mi je postajala mokra, ali nije me bilo briga. Meni Jack to ne bi nikada napravio, mislila sam. Nikada ne bi tako hodao za mnom i vikao na mene, bio agresivan. “Što ćeš uraditi?” “Ništa. Ne znam. Ja ga volim”, rekla je. “I stvarno mi se, ali stvarno sviđa. Ne postoji nitko tko bi mi bio draži.” Neko vrijeme sjedile smo šuteći. Što može bilo tko od nas napraviti? Svi činimo kompromise zbog ljubavi. “Mrzim one glupe gljive”, rekla je naposljetku. “Oh”, rekla sam, smijući se. Pogledala me je, smijući se očima. “Čak ih ne volim ni jesti.”

~ 121 ~

Knjige.Club Books “Sad si se toga sjetila. Malo prekasno”, rekla sam. “Definitivno. Ali razumijem te. Ja to razumijem. Kad voliš nekoga. Kad ti ne postoji nitko draži.” S Benom sam mislila kako ljubav znači da se dvoje ljudi uvijek lijepo slažu. Sviđalo mi se kako on izgleda. Sviđalo mi se kako se ponaša. Uživala sam slušajući kako govori. I tako smo počeli živjeti zajedno, stvarati zajednički život, kao da je to ples i samo moramo pratiti zadane korake. Ali poslije, kad je Jack ušao u moj život, sve se promijenilo. Bila sam luda od ljubavi, tih prvih tjedana. Doslovno sam imala mučnine u želucu. Izazivao mi je oduševljenje, ali ono prenaporno, kao kad promatraš porod ili operativni zahvat. Nije bilo ničega boljeg na svijetu od čitanja i ponovnog čitanja SMS poruka koje mi je slao, u to rano vrijeme, ni od ležanja u krevetu nakon što ugasim svjetlo, i prisjećanja i ponovnog zamišljanja svih naših dotadašnjih poljubaca. Tako su bile slatke, te fantazije, cijelo to razdoblje moga života. Usprkos svemu što je prethodilo. Toga ću se zauvijek sjećati. “Ja te dobro razumijem”, rekla sam. “Puna sam starih ožiljaka.” Kate je uzdahnula. “Trpjet ću njegova sranja. Jer ga volim. Eto, toliko jednostavno. I glupo.” Sjetila sam se kako je srela Meza. “Upoznala sam dečka”, rekla je, dan nakon vjenčanja. Bila je preplanula, sretna, pomalo tajnovita. Svratio je k nama idućeg dana i nakon toga je išao s njom na svaki turnir. “Znam”, rekla sam joj sada. Znala sam to i previše dobro. I sve bismo učinile za taj osjećaj. I ona i ja. I svatko od nas. Dignula sam glavu i pogledala u nebo. Da me je netko pitao prije nekoliko tjedana, ja bih tvrdila da je njihova veza ono čemu težim u svom životu, da su njih dvoje savršeni jedno za drugo. Neobično je to kako se stvari mijenjaju kad ih pogledaš iz druge perspektive, kao da se radi o optičkoj iluziji. Svatko drugačije doživljava istu priču. “Kako se osjećaš u vezi s bebom?” tiho je upitala. Razmislila sam o tom pitanju dok mi je obanski vjetar vitlao kosom oko lica. Mirisala je na Jackov šampon koji sam upotrijebila. Jeftina stvar. S mirisom jabuke. Sviđao mi se. “Zabrinuta sam.” “Nismo imale najbolji uzor”, rekla je. Kimnula sam. “Da. Nije bila osobito majčinski nastrojena. Teško mi je to reći čak i sada”, povjerila sam joj se, prinoseći ruku licu da odmaknem natrag zamršenu kosu. “Komplicirano je”, rekla je. “Nitko nije savršen.” ~ 122 ~

Knjige.Club Books “Mislim da ću biti ili previše suzdržana, poput nje. Ili pak onaj tip majke koja te guši prevelikom pažnjom. Osjećam kao da bih... kao da bih trebala poraditi na tome. Nekako. Ne znam. Osjećam se kao da sam malo luda.” “Luda?” “Aha. Kao onda kad sam bila previše sumnjičava. Prema Benu.” “Znam”, rekla je, jedva sam je čula od vjetra koji je nosio glas na drugu stranu. “To ti je sigurno bilo zbog mame.” “Vjerojatno. Sve je povezano jedno s drugim. Mislim da sam počela umišljati neke stvari.” “U vezi s Jackom?” “Da...” Ukratko sam joj ispričala o njegovu imenu, rekla da postoje neki čudni članci na internetu, a ja nisam sigurna jesu li o njemu. Ali su, u svakom slučaju, nestali s interneta. “Oh, pa onda moraš isprobati Wayback Machine”, rekla je. Tako izravno. Ona je bila takva. Nešto bi je zaokupilo do opsesije u minuti, ali onda bi zaboravila da smo ikada razgovarale o tome. Ona i Mez bili su u svađi i to je nju mučilo, nije obraćala punu pozornost na mene. “Molim?” “Wayback Machine. Bože dragi, koliko sam puta to upotrijebila. O, da - ili dark web” “Dark web?” “Pa da. Tenisači to puno koriste. Zbog savjeta o stimulansima, mislim. Treba ti pretraživao koji se zove Tor. S njim možeš pretraživati stvari kojih više nema na drugim tražilicama. Ilegalna mreža. Izgleda da samo pet posto interneta vidimo preko Googlea. Ostatak otpada na dark web. Podzemni svijet.” “Uh, jebote.” “Ja ga nisam upotrijebila. Ali probaj zato Wayback Machine. To je legalno”, rekla je nasmijavši se. “Za što je to tebi trebalo?” rekla sam. “Da vidim što su objavljivali prije moji protivnici”, lakonski je rekla. “Twittove koje su obrisali.” “O čemu se točno radi?” “Ti članci su izbrisani, je li tako?” “Da.” “To je kao internetska kanta za smeće. Sačuvane snimke zaslona sa sadržajem koji je poslije uklonjen.” Utipkala je naziv u svoj mobitel i dodala mi ga. ~ 123 ~

Knjige.Club Books Stavka 8 Wayback Machine: upute za upotrebu Wayback Machine naziv je internetskog alata koji omogućuje pristup skrivenim dijelovima interneta. Većina objavljenih sadržaja povremeno se arhivira tijekom godina. Jednostavno otvorite mrežnu stranicu Wayback Machinea i u tražilicu prenesite URL stanice koja je uklonjena. Potom odaberite datum na koji se želite vratiti kako biste pogledali tu stranicu, kakva je bila na taj dan. Zanima vas mrežna stranica koju ste kreirali kad vam je bilo četrnaest? Dostupna je. Ili vaše fotografije koje ste učitavali na stari Livejuornal? Također dostupne. Sve za što mislite da je izbrisano s interneta - da je zauvijek nestalo - zapravo nije. Spremljeno je upravo ovdje i možete to vidjeti - i potpuno je besplatno. “Dakle, samo upiši URL nekog od tih članaka ili što već jest”, rekla je. “Neki od njih sigurno je spremljen.” Nije izgledala nimalo zabrinuto. Nije znala cijelu priču. Ali njezina indiferentnost se prenijela i na mene. Pod velikim obanskim nebom, s obećanjem koje mi je sinoć dao Jack i pritom me onako gledao u oči, nije mi se više činilo osobito važnim što piše u tim člancima. “Ali ipak. Nemoj postati paranoična”, nastavila je ona. “Kladim se da ti je to samo zbog mame i tih stvari. Meni je također teško. Fali mi tenis. Fali mi ona.” “Aha”, rekla sam, s onim teškim osjećajem u grlu dok sam mislila kako me je uvijek - bez iznimke - zvala svakog ponedjeljka. Iako mi nije imala što reći. “Bit ćeš ti super majka. Vjeruj mi. Ti si vrlo savjesna osoba. Prakticirala si medicinu. To je teško.” Kimnula sam. Međutim, nisam joj kazala o čemu razmišljam. O tome kako to moje prakticiranje medicine nije bilo dovoljno dobro. O tome da o bebi u svom trbuhu češće mislim u muškom rodu. Da ću možda morati platiti za ono što sam učinila. Učiniti pokoru. Da ću se možda iskupiti s ovim djetetom. Mojim djetetom.Srce mi je počelo kucati brže dok sam mislila o tome. Evo me tu, u nedoumici s Jackom, pokušavam doznati više o njemu, a sve vrijeme tu je i jedna velika tajna, ugniježđena u samo središte naše veze, a on nema pojma o njoj. On čak ne zna da postoji tajna. Ne bi je ni naslutio. ~ 124 ~

Knjige.Club Books

22

P

olako mi je došlo do svijesti da ću ipak morati nastaviti potragu. Kao da je kasnonoćno Jackovo obećanje bilo injekcija protiv bolova koja je postupno prestajala djelovati. Kate i ja nastavile smo šetnju, u tišini, i ja sam mislila o tome kako me je Jack gledao, u oči, kako me je taj pogled uvjerio. Ali, kao i sva uvjeravanja, i ovo je s vremenom izgubilo moć. Mogla bih samo malo poviriti, pomislila sam. Neće nikad ni doznati. A meni će biti lakše. I nakon toga možemo se maknuti s mrtve točke. Nisam promislila o tome što će biti ako u tim člancima piše nešto što ne bih voljela vidjeti. Ja sam već odlučila. Ali nisam se mogla izvući nakon šetnje. Išli smo na večeru. Nakon toga Jackov otac ustrajao je da svratimo do viski-puba uz more. Davey nije želio ići, na parkiralištu restorana vikao je kako hoće kući, ali Jack ga je smirio s nekoliko rečenica. A sve vrijeme imala sam mobitel uza se. Mogla sam se iskrasti u zahod, kopirati URL jednog od onih članaka, prenijeti ga u minijaturni pretraživao na Wayback Machineu, ali nešto me je priječilo. Pub u koji nas je Tony odveo bio je prekrasan. Preko cijeloga stropa bila su postavljena svjetalca nalik na vilinsku mrežu. Nalazio se u zaljevu, ali na visokoj poziciji, tako da smo mogli gledati kako se magla s mora penje po vrhovima klisura i preko prema nama. Bilo kojeg drugog dana, mogla bih sjediti satima i promatrati te magle, ali ne i taj dan. Jedva sam čekala da budem sama. Sjeli smo unutra, iako su neki hrabriji gosti izabrali sjediti vani, trljajući ruke i grijući ih iznad svijeća koje su treperile kad bi zapuhalo od mora. Prozori su sezali od poda do stropa, s pogledom na uzburkane, uskomešane valove. Zalazak se sa zapada reflektirao po moru, i sve je dobilo čudan, poput vrijeska ljubičast ton. Sjedila sam pokraj Jacka, nervozna. Stavio je ruku oko mene. Pulover mu je s vanjske strane bio hladan. More se polako dizalo i vidjela sam kako se mokri tragovi u pijesku pojavljuju sve više i više uz plažu, što smo dulje gledali. “Lijepo što smo upoznali tvoju rodbinu”, rekao mi je Tony, dižući čašu. “Što je suđeno, nije izgubljeno!” Nasmiješila sam mu se, ali u sebi sam se mrštila. Molim?! ~ 125 ~

Knjige.Club Books Cynthia je dignula čašu, smijući se. Stalno su radili takve stvari. Zbijali neke svoje interne šale. Jackovi roditelji počeli su čavrljati s tatom, Kate je bila za šankom, a Jack, Davey i ja sjedili smo jedno do drugog. Davey je besciljno pogledavao po svom mobitelu. Često je to radio. Nije se činilo da čita. Izvadio bi mobitel iz džepa, pretraživao i spremio ga natrag. I tako sto puta. Primao je poruke, ali nikad nije odgovarao na njih. Ne koristi se pismom, rekao je Jack. Zna pisati ali neće. Daveyjeva glava naglo se podigla nakon minute. “Hoću puhnuti u onu svijeću”, rekao je. Pogled mu je bio fiksiran preko prostorije. “Uh, oh”, rekao je Jack tiho. “Ne sada.” Slijedila sam Daveyjev pogled. Samo jedan stol od ovih unutra imao je svijeću, visoku, tanku svijeću čiji je vosak kapao po staroj vinskoj boci. Daveyjevo držanje se promijenilo. Sjedio je ravnih leđa, napeto, kao pas koji čeka da mu se baci loptica. “To je njihova svijeća. Njima paše da je upaljena”, blago je rekao Jack. “Sad ću ja nju”, rekao je Davey. Počeo je ustajati. Jack ga je pogledao, pa pogledao mene, pa onda par na drugoj strani puba. “Čekaj”, rekao je. Otišao je do njih. Nisam mogla ne gledati u njegov uzak struk, široki trokut njegovih leđa, u to kako su mu veliki dlanovi okrenuti naprijed. Volim njegov hod, pomislila sam. Volim kako hoda i kako se oblači i volim kako pruža ruku naprijed, sad prema tom paru, koji ga gleda začuđeno. Nisam mogla čuti što im je govorio, ali pokazao je natrag, prema nama, i oni su se nasmiješili, kimnuli glavama i izgledali kao da razumiju. Jack se vratio sa svijećom. “Bila je njihova”, rekao je Daveyju. “Dakle evo, uživaj.” Davey se nasmiješio Jacku - širokim, iskrenim osmijehom koji vidimo rijetko - duboko udahnuo i puhnuo u svijeću. Polako je udisao, promatrajući dim koji se polako uvrtao. Taj miris mene će uvijek podsjećati na mise u Christingleu dok sam bila mala; svjećice umetnute u naranču, stotine svjećica utrnutih u isti čas. Davey je tapkao prstima po vosku koji se hladio, pravio od njega kuglice, a Jack se okrenuo k meni. “Za godinu dana,” rekao mi je tiho, “gdje ćemo mi biti?” Izračunala sam u glavi, kao što uvijek činim. Vrijeme više nije bilo vrijeme. Vrijeme je značilo koliko još do Wallyja ili koliko će Wally tada imati? “Wally će imati sedam i pol mjeseci”, rekla sam. “Brzo računaš”, osmjehnuo se Jack. “A što bebe rade sa sedam i pol mjeseci?” ~ 126 ~

Knjige.Club Books Razvlačio je riječi, posebnim glasom koji je čuvao samo za mene. Bio je dubok, tih, privatan. “Smiju se, sjede, ponekad već pojedu i malo krute hrane.” “Pitaš li se kakav će biti?” “Nije li čudno, ha? Sve te mogućnosti. Od boje kose i građe tijela do toga koju će hranu voljeti, kojim se poslom baviti, hoće li biti duhovit ili osjetljiv ili oboje.” “Znam. I bit će ti i ja. Kombinirani. Pitam se kad će on probati svoj prvi Wagon Wheel?” “Možda će biti curica”, rekla sam, iako sam osjećala da će Wally biti muško. “Osim toga, dotad će ih već prestati proizvoditi.” Jack je živio u stalnom strahu da će se keksi Wagon Wheel prestati proizvoditi. Napravio je prestravljenu grimasu. “Nemoj me plašiti.” “Nadam se da će više sličiti na tebe”, rekla sam. U tom sam trenutku to i mislila. Jackove ravne, crne trepavice. Gotovo crne oči. Njegov nenametljiv humor. Njegova anksioznost. Njegova razmetljivost. Navika da ponese svoju kavu u kupaonicu kad se ide tuširati. Bilo je toliko stvari koje mi se kod njega sviđaju. “Nikako. Ti si bolja”, rekao je. Počeo je nabrajati na prste. “Pametnija si od mene. Ljepša si od mene. Više si otkačena nego ja.” “Ja uopće nisam otkačena.” “Itekako jesi”, rekao je. Podigao je ruku i maknuo vlas kose koja mi je padala preko očiju. “Ti si superotkačena.” Bio je to tako intiman trenutak da se nisam mogla suzdržati a da ga ne upitam, samo još jednom, prije nego što odemo u kuću njegovih roditelja i ja napokon pročitam one članke. “Reci mi, stoji li i dalje sve što smo sinoć rekli?” pitala sam. “U vezi s tobom i sa mnom?” “Naravno”, odvratio je Jack, ne trepnuvši. Preklopio mi je ruku svojom. Dlan mu je bio hladan i pomalo mokar od kole koju je držao. Pogledao me u oči i nasmiješio se. Bio je posmrtno zvono, taj osmijeh. Počelo je odzvanjati te večeri i nije prestalo do jutra.

~ 127 ~

Knjige.Club Books

23 Godinu prije jako mi je žao što to moram reći, ali rak se proširio”, rekla sam. Jako, Rečenica koju ni jedan liječnik nikad ne želi izgovoriti i koju nijedan pacijent nikad ne želi čuti. Dječakove oči raširile su se i on se nagonski okrenuo svojoj mami, baš kao što sam se i ja okrenula svojoj u jednoj sličnoj ordinaciji, prije ne tako dugog vremena. “Što to znači?” rekla je ona. “Bojim se da se više ne može izliječiti”, rekla sam. “Metastaze su mu u plućima - zato kašlje.” Postao je metar i osamdeset visok zaljubljenik u glazbu, šesnaestogodišnji dečko koji se izjašnjava kao socijalist, koji može odsvirati gotovo svaku melodiju na gitari i koji te porazi u šahu za manje od petnaest minuta. Ali bio je i smrtno bolestan. Neće doživjeti sedamnaestu, bila sam sigurna u to. Njegov rak opirao se kemoterapiji, metastazirao je čak i tijekom tretmana. Primarna dijagnoza bila mu je postavljena prije samo tri mjeseca. Pogledala sam u njih. Izgledali su krajnje zaprepašteno. Povrijeđeno, gotovo, kao da je ta vijest bila silan zapah vjetra koji ih je srušio na tlo i upravo pokušavaju ustati. Nikad je neće uspjeti potisnuti u zaborav. Jednom kad nešto znaš, ne možeš više prevariti svoj mozak. Nikad više. “Ali doslovno ste mi odrezali nogu”, rekao je, kimnuvši prema svojoj crnosivoj protezi, koja se gotovo nije ni primjećivala u trapericama. “Išao sam na kemoterapiju. Kako se mogao proširiti?” “Raspršio se”, rekla sam, gledajući ga ravno u oči. I jest. Kao kad puhneš u glavicu zrelog maslačka. Bio je opak, agresivan, i bio je u njemu dugo prije nego što smo ga pokušali izrezati van i pronaći lijek koji bi djelovao. Kad znaš kako to ide, zapravo je nevjerojatno ono kad lijek uspije odraditi svoje, spriječiti ga da se proširi. Dovoljna je jedna jedina odlučna sjemenka, koju posvuda raznesu vjetrovi tijela. “Kako... kako ću na završne ispite? I na Foalse?” Spustila sam pogled na svoje krilo. Foals je bio bend. Bilo mi je tek dvadeset osam godina i napola sam još bila svjesna koji su bendovi nastupali.

~ 128 ~

Knjige.Club Books Nisam mu odgovorila na pitanja. Nisam mogla. Sve te stvari jednostavno će nestati, kao kad utrneš svjetlo. Život će se okrenuti od gledanja prema budućnosti - fakultetu - i polako se osipati. Još malo i on više neće ni razmišljati o tome koji bend nastupa negdje za mjesec dana. Postat će mu mnogo planirati i tjedan unaprijed. A tada neće planirati koncert, nego eventualno odlazak k prijatelju na pola sata. A onda ništa. Ništa, ništa, ništa. Zauvijek. “Trudit ćemo se držati ga na odstojanju, koliko god bude moguće”, mrmljala sam, tiho se prebacujući u liječnički modus, skrivajući se u automatski izgovorene fraze. “Ali zar ne postoje?... Postoje razne terapije koje se još mogu isprobati, zar ne? Radioterapija, još kemoterapije? Zar ne možete to... zar ne možete to samo izrezati van iz njega?” rekla je njegova mama. “Definitivno ima načina da se nosimo s ovim”, rekla sam i vidjela kako se dječak razvedrio. “Sve to jesu opcije. Ali želim da razumijete kako se ovo nikada neće povući.” Pokušala sam biti što je moguće jasnija. To je bilo bolje, dugoročno milosrdnije prema pacijentu, iako se svaki liječnik ne bi složio s tim. “Znači, to je terminalno”, rekla je ona. “Mi radije kažemo neizlječivo. Tko zna koliko kome od nas vremena predstoji?” rekla sam. I dječak me je pogledao, tako izravno, tamnoplave oči sjajile su se na traci sunca koja je padala po njemu. “Što ćemo sad?” izravno me upitao. Pomislila sam na sve one večeri tijekom kojih sam mu pravila društvo dok je bio neutropeničan, na igranje Scrabblea, na razgovore o koječemu, i osjetila kako mi se ledena kocka tuge smješta u trbuh. Nagnuo se naprijed, spustio glavu između koljena, na trenutak, i ispustio neki gotovo životinjski zvuk. Onda se ispravio, uzeo s moga stola tešku staklenu kuglu za držanje papira i bacio je u kut sobe. Ostavila je udubljenje na zidu i smirila se na kraju kod pregrade za presvlačenje. Mama ga je u šoku gledala. On je i dalje gledao u mene, kao da ništa nije bilo. “Neki ljudi godinama žive s neizlječivim rakom”, rekla je njegova mama. “Je li tako?” I tako je počelo hvatanje ravnoteže, između medicine i suosjećanja, između kvalitete i kvantitete života. Kakvog smisla ima produljiti život za dvije godine, ako ti je svaki dan toga života tek patnja i trpljenje muka od kemoterapije. To mi je sve bilo jasno, a ipak je jedan dio mene želio kupiti što više vremena za njega, kao da se želim nagoditi s vragom. ~ 129 ~

Knjige.Club Books “Da, žive”, rekla sam, glasom koji je zazvučao kao kriještanje. Ali ne s rakom kao što je ovaj. Ili kao što je bio mamin. Agresivan. Odlučan. Mogla sam izgovoriti mnoštvo praznih fraza: da se na to danas već može gledati kao na kroničnu bolest. Da ima ljudi koji postanu iznimka. Ali smatrala sam da ne bi bilo ispravno nuditi njemu takvu nadu, jer, u njegovu slučaju, nisam vjerovala da je ima. Vidjela sam ih oboje, znatno poslije, kad sam zaključavala svoju sobu te večeri. Polako su šepali jedno uz drugo, dječak je kašljao. Nisu me primijetili. Dječakova medicinska sestra im je prišla. “Pazi da popiješ ovo”, rekla je pružajući mu njegove recepte za oralnu kemoterapiju. “Od toga će ti biti puno bolje.” “Doktori znaju što pomaže, je li tako?” rekla je njegova mama. “O, da”, potvrdila je sestra, križajući ruke na svojim zamašnim prsima. “Apsolutno. Znam jednoga koji je imao metastaze u kostima petnaest godina. Nije to više kao nekada.” Pružila je ruku i dotaknula dječakovo rame. Vidjela sam kako mu je olakšanje oblilo lice. Oči su mu se sklopile u polaganom treptaju i kad ih je opet otvorio, smiješio se. Najradije bih se bila umiješala. Rekla im koliko je agresivan Ewingov sarkom. Koliko su već sada visoki njegovi tumorski markeri. Ali nisam. Ostala sam stajati, promatrati. Razmišljati.

~ 130 ~

Knjige.Club Books

24 Sadašnjost

B

ila je ponoć i napokon sam bila sama, u jednoj od kupaonica Rossovih. Nisam se ni presvukla pa je mobitel bio sa mnom, skriven u džepu traperica. Jack je bio u krevetu. Nadala sam se da će zaspati, kao što je često znao, i prije nego što dođem u krevet. Svi su već pošli na spavanje. Ja sam čekala. Mobitel mi je bio pun i znala sam šifru za WiFi. Bila sam spremna. Jedna od slavina u kupaonici - bile su mjedene, možda bakrene - kapala je. Ona za hladnu vodu. Grane drveta udarale su o bok kuće. Mogla sam čuti nečije hrkanje i osjetiti miris viskija koji kao da se uvukao u zidove Jackove kuće. Pogledala sam dolje u ekran svog mobitela i pripremila se. Stavka 9 Ne moram ti ni govoriti koliko slabo policija reagira na prijave provala. Vidi samo slučaj Johna Douglasa. (Tekst redigiran - nedostaje poveznica - U načelu, on je osoba kojoj su nekoliko puta provalili. Policija je ignorirala učestale pozive za pomoć iz njihove kuće, sve dok jedne noći, kad su se provalnici vratili, John Douglas nije jednog od njih upucao u glavu.) Sjedila sam na rubu kade dugo nakon što sam pročitala blog. Okej, Rachel, misli, stalno sam si ponavljala. Samo što nisam mogla. Nisam mogla razmišljati. Zašto sam uopće išla to čitati u ponoć? Zašto sam to išla čitati u Obanu? Zašto baš vikendom tijekom kojega tata i Kate spavaju u gostinskim sobama Rossovih? Upucao je nekoga. I ja to pronađem među zagradama na nekom starom blogu. U cijelom tekstu više se nije nijednom spominjalo. Nastavila sam čitati komentare. Nisam mogla prestati. Jedan je bio i od autora bloga: “Uspio sam naći snimku zaslona s člankom o Douglasu”, napisao je. Sam članak priložio je u komentare, zakopan duboko u crijevima interneta. Kliknula sam na njega da ga uvećam i pročitala svaku riječ. ~ 131 ~

Knjige.Club Books * NOVINAR OSLOBOĐEN NAKON ŠTO JE UBIO DIJETE

The Flying Scotsman 10. travnja 2010. ŠKOTSKI novinar oslobođen je krivnje za ubojstvo zbog kojeg mu se sudilo na Visokome kaznenom sudu u Glasgowu. Presuda po kojoj se... [Kako biste pročitali ovaj i sve naše članke, pretplatite se ovdje. Ako već imate pretplatu, molimo prijavite se ovdje.] Ubojstvo. Jack je nekoga ubio. Je li to moguće? Nije mi se činilo mogućim. Svijet mi se promijenio. Nisam mogla vjerovati da je sve i dalje na istome mjestu. Da tu i dalje stoji kada, da slavina jednako kapa. Da moj mobitel i dalje svijetli. Da svi ostali i dalje spavaju. Prozor je bio zamagljen i obrisala sam ga da vidim van. Jezero iza kuće bilo je zelenkastocrno, poput ploče od oniksa. Pitala sam se je li se to dogodilo ovdje. Pucnjava. Ubojstvo. Smrt. I točno tada, u toj kupaonici, doživjela sam svoj prvi napad panike ikada. Čitala sam o tome tijekom školovanja. Razumjela sam mehanizam: naglo otpuštanje adrenalina, kao kad dokraja otvoriš slavinu. Amigdala prelazi u modus borbe ili bijega. Ali nikad ga nisam iskusila, do tada. Moj dečko. Ubio je nekoga. Moja beba. Ja. Što ćemo mi sad? Nisam mogla udahnuti. Moj Bože. Nisam mogla udahnuti. Ostala sam budna cijelu noć. Ne znam kako mi je to uspjelo. Kad sam prije znala probdjeti noć, uvijek je to bilo zbog posla, rascjepkani sati dežurstva brzo su prolazili, u zbrci i zbunjenosti. Ovo je bilo nešto posve drugačije. Sati su odlazili sporo kao kaplje meda sa žlice. Beskrajno dugo je bilo dva u noći, pa onda tri. Jack je hrkao pokraj mene i sve to vrijeme gledala sam samo u njega. Najgore od svega bilo mi je to što ležim pokraj njega i jedina misao koja mi je ostala u glavi, do kraja noći, bila je: dakle, ipak jesi izvrstan lažljivac. Sve te nade koje sam imala. ~ 132 ~

Knjige.Club Books Sve situacije u kojima sam racionalno opravdavala njegovo ponašanje. Svaka nedosljednost koju sam uočila i odbacila kao paranoju. Bila sam potpuno u krivu. Slijepa. Sljedećega dana nisam se uspjela naći nasamo s njim, ne dovoljno dugo. Koljena su mi drhtala svaki put kad bismo sjedali za stol s ostalima. Nisam jela. U želucu sam osjećala nemir i kiselinu. Kad me je Jack uhvatio za ruku dok smo se vraćali kući s ručka, ja sam poskočila. Vrijeme se razvlačilo, kao obanska magla, tako polako da se ponekad činilo kao da je potpuno stalo. “Mi ćemo se malo iskrasti” konačno sam kazala tati. Pio je čaj s Jackovim roditeljima, za kuhinjskim stolom. Na stolu su stajala dva roga. Duga i tanka. Koštali su cijelo bogatstvo, bez sumnje. Njihova kuća bila je takva. Nije bilo naslaganih novina, šačice sitniša koja skuplja prašinu ni otvorenih paketića keksa. Samo čudni ukrasi, visoki kipovi, umjetnine. “Iskrast ćemo se?” iznenađeno me upitao Jack. Nije izgledao kao da mu se ide van. Kosa mu je bila u neredu i bose noge virile su mu iz stare sive trenirke. Već je bilo kasno popodne - često se nije oblačio ako baš nije morao. Govorio da je to prednost njegova posla. “Da, hoćemo. Do onih čamaca u zaljevu”, rekla sam. Niže u luci bili su čamci na vesla, na mjestu do kojeg se iz kuće njegovih roditelja lako moglo doći pješice. Ranije smo bili planirali otići tamo, ali nikad nije bilo dovoljno suho vrijeme. “Dobro”, rekao je. Uvijek je rado pristajao na sve što sam htjela raditi; htio mi je ugoditi. Trebala sam otići, pomislila sam. Svatko na mom mjestu dosad bi već otišao, ostavio taj pucanj iz obanske noći da odzvanja u daljini, praćen šištanjem laži. Ali ja nisam. Ostala sam. Morala sam od njega čuti što se dogodilo. Dati mu priliku da se brani i učini to stvarnim. Da bih mogla povjerovati. Kapci su mi bili teški od nespavanja. Kukovi su me boljeli. Jackov otac izašao je zajedno s nama. Rossovi su stalno održavali svoju kuću. Bilo joj je to i potrebno, to se moglo vidjeti, ali činilo se da svakoga dana netko nešto radi: boji drvene prozorske okvire, skuplja jabuke u voćnjaku, ispire kolni prilaz aparatom za pranje pod pritiskom. Počeo je grabljati lišće koje se nakupilo uz travnati rub dugačkog, zavojitog prilaza. “Strašno društveno”, rekao je zajedljivo Jack. I on je mislio kako je nepristojno da njegov otac grablja lišće dok moj tata sjedi u njegovoj kuhinji i ne zna što bi sa sobom. On je bio kao ja. Čitao je Guardian, gledao Netflix i previše često pregledavao nešto na svom iPhoneu. ~ 133 ~

Knjige.Club Books Bio je vrlo uredan, ali ne bolesno uredan. Duhovito je “prenosio” unutarnje monologe svoga mačka. Slagao se s tim da je kupnja kave u Starbucksu neetičan i financijski neopravdan čin, ali oboje smo to svejedno radili. Nije mu se dalo odijevati vikendom, ali nije bio lijen. Je li njegova prošlost bila zaista tako važna? To naposljetku nije bilo tako, iako sam ja željela da bude. Bila je važna. Naravno da je bila važna. Bila je važnija od svega. “Daj da se maknemo odavde”, rekao mi je Jack, podižući obrvu. Dan je bio topao, ugodan početak tjedna, i ja sam ga uhvatila za ruku. Ruke su mu uvijek bile hladne, ali meni se to sviđalo; voljela sam njihovu čvrstoću. Razgovarat ću s njim za minutu, samo još minutu. Kad bude trenutak. Mi smo još uvijek zaljubljeni jedno u drugo i željela sam uživati u posljednjim tračcima naše umiruće veze, kao u babljem ljetu ujesen. Još malo, i dalje sam bila dio para Rachel i Jacka i nisam znala kako bih sad trebala prestati zbijati šale s njim, prestati se privijati onoj točki između njegova vrata i ramena, hvatati njegov pogled. “Znači, ti ćeš veslati?” rekao je Jack. “Ne mogu održati ovu mlitavost mišića ako nešto radim rukama.” Uvijek je to činio, govorio o sebi pogrdno, iako je imao vrlo široka ramena i izgledao, barem meni, prilično mišićavo. “Gdje je nestala kavalirština?” rekla sam smiješeći se. “Nestala je zajedno sa snagom u gornjem dijelu mog tijela, eto gdje.” Napravio je svoju Facebook-grimasu i ja sam se tiho nasmijala. Hodali smo polako kroz šumarak, noge su nam udarale u korijenje drveća i ja sam pogledala unatrag, prema kući. Je li se to tamo dogodilo? “Kad ste vi doselili ovamo?” upitala sam. “Prije nekoliko godina.” “Oh”, rekla sam. Može biti da su se preselili poslije toga. Zbog loših sjećanja. Luka je imala oblik potkove, okružene pubovima i restoranima iz kojih je kuljala para u prohladni jesenski zrak. Plaža je bila šljunčana i visoki ribar je stajao, uzevši novčanicu od pet funti u zamjenu za to da pogura naš mali, klimavi drveni čamac u more. Dok smo čekali u redu, smišljala sam kako ću načeti temu i postaviti pitanje. Popodnevno jesensko svjetlo padalo je u kosim zrakama, bacajući jantarno svjetlo na dok. Osjećala sam okus soli na jeziku, u ustima. Kosa mi je odmah postala čvršća i kovrčavija; moja morska frizura. Nisam htjela krenuti s uvodom, onakvim kakvim bih se koristila s roditeljima čija djeca ne reagiraju na terapiju. Mogla sam. Mogla sam upotrijebiti naznake kao što su samo da možemo to sa sigurnošću odbaciti, ~ 134 ~

Knjige.Club Books dok sam testove radila upravo zato da potvrdim dijagnozu na koju sam sumnjala. Mogla sam mu reći kako sa mnom može o svemu razgovarati, da ga želim bolje upoznati, da i ja imam prošlost. To bi bilo najbolje. Ali umjesto toga rekla sam: “Htjela sam pročitati što si pisao kao Douglas.” Smjestili smo se u čamcu. Sjedala su bila mokra, hladna voda odmah mi je probila kroz traperice na stražnjici. “O politici?” rekao je dižući obrve. Točno je pretpostavio da mene politika nije zanimala, da u normalnim okolnostima ne bih nikad osjetila poriv pročitati te članke na internetu. Jedva sam čitala i one turističke koje je potpisivao s Jack Ross. Nije to bio on, nisu to bile njegove uspomene ni duhoviti osvrti. Nisu živjeli i disali pred mojim očima. Bilo je to jednostavno nabrajanje barova, restorana, i tu i tamo kroz tekst bi bljesnula iskra Jackova uvrnutog humora, kao kad u nekom portretu ugledaš neobično veliku sličnost, koja nestane trenutak poslije. Ti tekstovi bili su samo njegova kopija. Mislila sam kako će mu dovoljno uvjerljivo zvučati da želim pročitati njegove tekstove, ali to dizanje obrva pokazalo mi je da sam bila u krivu. “Ma da, malo sam te uhodila po internetu”, rekla sam. Ta izjava ipak je bila puno bliže istini. Ribar nas je odgurnuo i poprimili smo bestežinsko stanje. Jack je dohvatio veslo, ne gledajući me. Držači za vesla s obiju strana počeli su hrđati po rubovima. “Je li ti se svidjelo to što si vidjela?” rekao je, ali glas mu je zvučao stisnuto. “Vidjela sam neke druge stvari, zapravo”, počela sam. I to je bilo sve. Nisam čak ni završila rečenicu. Njegovo držanje u potpunosti se promijenilo, napeo se kao zec kad čuje lovačku pušku.

~ 135 ~

Knjige.Club Books

25

R

ekao sam ti da rabim dva pseudonima kad pišem”, rekao je, ignorirajući moje mrmljanje i upadajući mi u riječ. Zvučao je kao da se brani, pokunjeno. Znao je da ću ga otkriti. Igrao je igru. “Našla sam jedan članak o tebi na internetu.” “Dobrotvorni rad?” pitao je. “Kao što sam ti rekao, kad pišem o politici...” “Ne. Radi se o nečemu drugom.” “O, aha. Čekaj, možda...” Ovaj put nije bio posrijedi ton, čak ni to što se pravi da se prisjeća, a točno je znao. Nije mi se svidjelo, ali nije me to kosnulo. Nego to kako je ustuknuo. Nije me gledao u oči i rekao je: “Znači, čitala si o pucnjavi?” Dat će mi informacije kap po kap. A to mi je bilo još gore. “Oh?” rekla sam i zvučala kao idiotkinja. Naišao je veći val i čamac se neugodno izdignuo. Poprskala nas je voda. “Ono je Balliemore”, rekao je Jack, pokazujući na uzvisinu koja se nazirala preko mora. “Aha”, rekla sam. Ono je Balliemore. “Kako glasi tvoje stvarno, puno ime?” nastavila sam. “Ono koje ti je u rodnom listu.” Izbjegavao je moj pogled. “John Ross”, rekao je. “A Douglas je djevojačko prezime tvoje mame?” Pogledao me je. “Da.” “Ja mislim da se zoveš John Douglas.” Stanka. “Ulovila si me”, rekao je. “Istina je. Mamino djevojačko prezime je Ross. Zar je to važno?” “Da”, tiho sam rekla. Nije ništa odgovorio. Njegovo ime nije Jack Ross. Lagao mi je od prvog trenutka. Pokušala sam prijeći preko toga. “Ono što sam našla. Bilo je sa suda. Radilo se o suđenju”, rekla sam. Bilo me je sram što u meni nema ljutnje, što sam tako nesigurna. Zašto je meni bilo važno što će on pomisliti, u ovoj fazi? Ali, oh, da, bilo mi je važno. U ustima sam osjetila metalan okus. Znači, to je to. Razgovor se sada odvija i više ne mogu napraviti ništa da to spriječim. “Molim?” rekao je. ~ 136 ~

Knjige.Club Books Namrštila sam se i nabrala nos, pokušavajući pokazati zbunjenost komičnom grimasom, da ne vidi koliko mi je očajno - apsolutno očajno - bilo potrebno čuti od njega istinu. Maknuo je pogled. Gledao je na sve strane, samo ne u mene. Iza mene, u trgovine i pubove na obali, pa gore prema nebu, pa dolje u vesla. Počeo je cupkati vlakno vune iz svojih rukavica, ali nije se dalo. “Pisalo je... pisalo je da si ti... da si nekoga upucao.” Voda je pljuskala oko nas, čeličnosivo more s trakovima plavih odraza neba koji ga šaraju poput mramora. Do nas je došao miris iz restorana na obali: svježa, pečena riba, ocat, miris maslaca na vrućoj tavi. Osjećala sam i slani miris školjaka koje su rasle po stijenama uz more, tračak Jackova dezodoransa i miris pljesnivog, trulog drva čamca. “Jesi li to bio ti?” nastavila sam. Gledao me ravno u oči. Imala sam osjećaj da mogu vidjeti njegov strah, baš kao da mu je istrgnut iz prsa i postavljen točno između nas. Ne. Nisam mogla. I to sam samo zamišljala. Bilo je to pogrešno. Daj Bože da se varam, mislila sam. Bio je to možda neki drugi John Douglas. On je samo izvještavao sa suđenja, pa se zato njegovo ime našlo uz članak. Bilo je izmišljeno. Teorije su mi samo izranjale, ali nijedna se nije činila uvjerljivom. Ali, kao pacijent koji čeka rezultate biopsije, molila sam se u sebi. “Rach”, rekao je. “Što si vidjela?” Možda sam sve nekako uspjela pogrešno shvatiti, možda sam zapamtila samo razne djeliće informacije i sve ih pobrkala i spojila netočno, onako kako pobornici teorija zavjere uvjeravaju da nismo nikad sletjeli na Mjesec i da izvanzemaljci žive u Području 51. Mora postojati logično objašnjenje, kao onda kad sam liječila pacijenticu od učestale pojave modrica i kad smo bili sigurni da je zlostavljaju u obitelji, a zapravo je imala Ehlers-Danlosov sindrom, koji joj je uzrokovao masnice na koži. Nisam vidjela očito, jednostavno rješenje koje objašnjava sve, ali to nije značilo da ono ne postoji. Gledala sam ga i čekala. Ali nisam mogla zaustaviti suze koje su mi se počele nakupljati u očima ni osjećaj vrućine i stezanja u grlu. “Jesi li stvarno... jesi li nekoga ubio?” rekla sam. I tu je, spremna iskočiti iz krajolika, bila moja druga ja, prošla ja, ona koja nikad nije ni srela Jacka i sasvim sigurno nije s njim ostala trudna. Stajala je na obali i vikala: Kako si se dovela u ovu situaciju? Kako je došlo do toga da ~ 137 ~

Knjige.Club Books moraš postaviti takvo pitanje? A onda je pak fanatično mahala rukama. Stani, jaukala je. Opet ćeš sve upropastiti svojom paranojom. Sad više nikad nećeš moći povući to pitanje. Otvorila sam usta, spremna izgovoriti ispriku, povući sve što sam rekla. Znači, on ima dva imena. Znači netko - možda - tko se slično zove, ubio je nekoga, prije puno godina. Nije to ista osoba. Ne može biti. Ja znam da je Jack dobar. Ali kad sam htjela progovoriti, Jack me je pogledao. Oči su mu bile crvene na rubovima. “Jesam”, rekao je.

~ 138 ~

Knjige.Club Books

Drugi dio Što?

~ 139 ~

Knjige.Club Books

26

B

io je prosinac”, rekao je, nisko sunce zamračivalo mu je obris tijela. Spustila se magla i narančastu svjetlost pretvorila u bijelu. Oči mi je zasljepljivalo sunce koje je više sličilo na jak reflektor, na duga svjetla auta koji juri u susret. “Okrali su nas već tri puta. Uzeli su mamin laptop. Ostala je bez svih fotografija. I Daveyjeve stvari također. Uzeli su mu igračke...” Jack je zastao pa dometnuo s gorkim osmijehom: “Zgodne spravice.” To je bilo točno u njegovu stilu. Bio je vrlo svjestan da većina tinejdžera ne posjeduje igračke koje su vrijedne toliko da ih ukradu. “Nismo bili... ovdje gdje smo sada. Preselili smo se, nakon nekog vremena. Bilo je to gore, u brdima, u prirodi. To vjerojatno znaš”, rekao je. “Novinari su napravili cijelu senzaciju od toga što je to bila palača. Trebali smo pustiti da nam provaljuju, jer smo bogati.” Usta su mu se iskrivila, jedan kraj gore, drugi dolje, u preziran smiješak. “Nisam baš toliko toga pročitala”, rekla sam. Nisam rekla da sam pokušala, da sam rovala po internetu, pokušavajući to iskopati. “Kako si došla do toga?” “Na internetu.” Namrštio se, i na moje razočaranje, nije na tome stao. “Ali tamo ne bi ništa smjelo biti”, rekao je ukočeno. “Ali jest. Jedan članak. Nekoliko njih. Ali samo djelići.” “Dobro.” Zastao je, gledajući u more, pa opet progovorio. “Uglavnom, to je bila naša kuća, zvala se Thornfield. Ja sam bio doma, s Daveyjem. Bilo mi je dvadeset pet. I bio sam... a ne znam, Rach. Bio sam živčan. Jesu li tebi ikada provalili?” “Ne.” “Pa, to ti je kao... u pravu su, ono što kažu. To osjetiš kao ozljedu. Bude puno gore nego što izgleda. Bez problema bih im predao svoja materijalna dobra. Ali radi se o drugim stvarima. Drugi put, mamina komoda s donjim rubljem bila je otvorena. Ništa nije odneseno. Ali sve su pregledali. Neke stvari premještene su u kupaonicu. U jebenu kupaonicu. Naslućivali smo tko to radi. Bila je tamo jedna obitelj čiji su članovi često bili pred sudom, kad sam tamo izvještavao. Na njih smo sumnjali. I onda ih je, sljedeći put, mama zatekla na djelu. Zapamtila je lice tog tipa. Aldrige. I tako je treći put odmah znala da je to opet on.” ~ 140 ~

Knjige.Club Books Namrštila sam se. Bilo mi je razumljivo što su provalnici htjeli pregledati cijelu njihovu kuću: bilo je umjetnina u svakoj prašnjavoj sobi, bilo je suvenira s putovanja, naslijeđenih stvari, lukovi i strijele visjeli su po zidovima. Ali nisam to naglas rekla, naravno da nisam. “Aldridge je bio,” Jack je napravio gestu rukom iznad mora, na možda pola metra od vode, “prepoznatljiv. Stvarno sitan i žilav. Nismo mi njih znali samo iz viđenja - mi smo ih poznavali. Oban je malen. Viđali smo ih na glavnoj ulici. Smijali bi nam se u lice. Izvodili gluposti.” Odmahnula sam glavom, zbunjena. Nije bilo lako slijediti njegovu struju svijesti. Da je barem Audrey bila sa mnom: ona bi ga natjerala da nam dade kronološki pregled događaja. Oh, kako mi je nedostajala Audrey. Stisnula sam svoj kaput čvršće oko sebe, oko Wallyja, osjećajući se tako nevjerojatno samom uz tog stranca - Jacka? Johna? - u čamcu. Postajalo je hladnije. Čamac se sve vrijeme vrtio u krug dok je pričao, besciljno veslajući jednim veslom. A i njegova priča stalno se vrtjela u krug, dok mi je prepričavao što se dogodilo. “Prijavili smo ih. I 2008. i 2009. godine. Dvaput, 2009. Najprije nismo znali tko je počinitelj, pa nismo imali koga tužiti. Drugi put, mama je već znala, i identificirala ga je na policiji. I ja sam joj pomogao. Pokazao sam joj fotografiju iz novina. Možda to nije bilo u redu, ali to sam učinio, u svakom slučaju. On - Lee Aldridge, ali svi su ga zvali samo Aldridge - bio je priveden, ali i pušten jer je imao alibi. Onda poslije, 2009., nakon treće provale, i to samo dan nakon što su uhićeni, prišli su mami na ulici i pitali je nedostaju li joj neki ukrasi iz kuće. Ali jedan drugome su pružali alibi. Bilo ih je hrpa, na tom imanju. Uvijek bi samo rekli da su bili zajedno. Za treći put smo već imali spremne i nadzorne kamere. Ali nije se moglo neosporno utvrditi tko je snimljen. Slika je previše zrnata, rekli su, a oni imaju alibi. I opet su se izvukli. Uvijek su se nekako izvukli. Nije da imam pravo prigovarati, doduše”, rekao je, i usne su mu zatitrale sjenom žalosnog smješka. “Što je onda bilo?” upitala sam, iako sam ga zapravo željela pitati: Kako je bilo što od navedenog dovelo do toga da mu prisloniš pušku uz glavu? Ali nisam ga to pitala. Zanimljivo, mislila sam kako svatko od nas drugačije vidi stvari. Kako je za Jacka priča počinjala 2008., a za mene tek toga dana, u tom malom čamcu na moru. Ili radije, kako je počela s onim mailom koji sam vidjela usred noći. Jack je šutio prije nego što je odgovorio. “Da. Svi su bili na putu. Davey je spavao gore. Bio je doma i bio je silno preplašen zbog svega toga. Stalno je provjeravao brave. Nabavili smo pse. Da čuvaju kuću. Ali bili su previše umiljati. Beskorisni.”

~ 141 ~

Knjige.Club Books Počeo se hvatati mrak. Čovjek s obale mahao je da se vratimo, ali Jack ga je ignorirao, podigao oba vesla i odmakao nas još dalje. Izašao je Mjesec, izgledao je prljav i rošav na čistom nebu. “Jednostavno su nam opet upali u kuću, Rach. Znao sam da su oni čim sam čuo buku. Uvijek su bili oni. Kuća je bila na osami, bez ikakvih susjeda kilometrima uokolo. Potpuno izolirana, što su oni dobro znali. Lee Aldridge... i Dominic Hull. Bio je tek tinejdžer.” Od slike koju sam zamislila, sva sam se naježila. Nisam mogla zamisliti kako bi meni bilo da mi dva čovjeka upadnu noću, kao da se vraćaju doma sa stvarima iz dućana; koliko bi me to uplašilo. Kako bi meni bilo da se to događa već četvrti put; osjetila bih se kao da me progone. “I stvarno su bili isti ljudi?” “Da.” Isti ljudi. Isti ljudi. Svaki put. To bi bilo... nisam mogla razmišljati o tome. Ali ne bih napravila to što je napravio Jack. Ne, nikada, nikada. Bili smo daleko od obale u svom malom čamcu. More pod nama bilo je čeličnosivo, svjetla s obale sve manja i bljeđa. A onda sam pomislila na ono što sam ja napravila. Moj mozak pokušao je napraviti usporedbu, ali nisam mu dopustila, prekinula sam slijed misli. Ne. Ne. “Rekao sam im da se gone na neko mjesto. Vikao sam na njih. Oni su me gađali nečim. Onom maminom statuom s Tajlanda.” Rekao je to ležerno, kao da ljudi inače okolo drže statue, ali nisam zagrizla mamac. Nije dignuo obrve i nije se smiješio, ipak. Koža mu je izgledala blijedo, a kosa previše tamno. Doimao se umornim. “Je li došlo do naguravanja?” upitala sam, toliko nevična takvim situacijama da sam počela upotrebljavati riječi koje sam dosad samo slušala na vijestima. Naguravanje. Sukob. Optužba. “Da”, rekao je Jack. Zurio je u vesla, potom trepnuo, ispuhao zrak iz obraza i opet pogledao u mene. “Naša puška stajala je na polici u radnoj sobi. Obična zračnica. Uvijek sam je tamo stavljao nakon gađanja. U vrtu je bilo jedno drvo na kojem je od nje ostalo stotinu rupica. Novinari su ga vidjeli kad su došli. Uvježbavanje, tako su to nazvali.” “Bože”, rekla sam, ali učinilo mi se da je bilo nešto čudno u njegovu tonu. Sve je zvučalo kao da je naučeno napamet. Uvježbano. “Učinio sam to bez razmišljanja. Potpuno nepromišljeno.” Nisam mu rekla što sam mislila u tom trenutku: da nisam sigurna kako se tako nešto može učiniti nepromišljeno i kako je uopće jedna zračna puška mogla počiniti takvu štetu, da mi se još uvijek vrti u glavi od transformacije koju je pred mojim očima doživljavao moj dragi dečko. Što sam dulje šutjela, imala sam ~ 142 ~

Knjige.Club Books više pitanja. Ako je Jack bio tako dobar strijelac, kako je onda slučajno mogao pogoditi dečka u glavu? Kako je usred naguravanja uspio otići u radnu sobu po pušku? Jack je bio visok, ali ne pretjerano. Pitanja su mi se množila u mislima, kao ljudi u ambulanti hitne pomoći subotom noću. “Ja... ne znam što bih rekla”, kazala sam umjesto svega toga. “Što si... kako si uspio?” “Upucati ga? Objasnit ću ti”, rekao je. Nije zvučao drsko ni živčano. Zvučao je kao političar kojem u emisiji postave pitanje koje je sve vrijeme čekao. “Kopao je po našim stvarima. Isključivao je kabele u radnoj sobi. Vadio iz utičnica. Zgrabio sam ga. Njegov kompanjon je pobjegao. Zamahnuo je na mene. U ruci je imao statuu. Dohvatio sam pušku bez gledanja. I opalio.” “Bez gledanja?” ponovila sam kao jeka. Pustila sam da mi se informacije slegnu u glavi, kao kad rezimiram sve pacijentove simptome. “Mislila sam da su je bacili na tebe... statuu.” “Ne.” “Maloprije si rekao da su je bacili na tebe.” “Bila su dvojica.” Nakon toga dugo sam ga samo gledala. “Jednostavno sam opalio u njega. U Dominica Hulla”, rekao je poslije nekog vremena. “Brzo. Nisam imao vremena za procjenu, za koju je tužiteljstvo tvrdilo da sam morao prethodno obaviti. Bila je to samoobrana. Tužiteljstvo je trebalo dokazati, i to izvan svake sumnje, da sam ja imao namjeru ubiti, ili da sam bio namjerno nesmotren. A time što sam se u pravnom smislu pozvao na samoobranu, po određenim stavcima zakona prinudio sam tužiteljstvo da pokuša srušiti tu obranu. I ako ne uspije izvan svake sumnje osporiti da je posrijedi bila samoobrana - porota te jednostavno mora osloboditi. Takav je zakon.” Sve je to rekao s prevelikom lakoćom; njemu su pravni termini i procedure bili vrlo bliski. “I nije bilo vjerojatno. Rizik je bio malen. Nikad nisam ni pomislio da bi zračnica mogla nekoga ubiti. Ali sam ispalio hitac u njega, prije nego što mi je išta stigao učiniti.” “A onda je on...” Nisam mogla prestati misliti o toj frazi. Namjerno nesmotren. Nisam mogla prestati misliti ni o drvetu za vježbanje gađanja. To vježbanje nazvao je pogreškom onda nakon Hoppingsa. “Ljudi to uvijek pitaju.” “Što?” “Što je onda bilo? Kako je umro? Kako sam znao da je mrtav?” “Koji ljudi?” pitala sam, zaboravivši što sam ga zapravo htjela pitati.

~ 143 ~

Knjige.Club Books Još više pitanja naguralo se u čekaonicu; nastajala je gužva. Tko je sve znao? Jesam li ja posljednja doznala? I posljednje pitanje, najmanje važno, ali koje je tako puno govorilo: kako to da je cijela obitelj promijenila imena? Bih li ga sad trebala zvati John? “Policija. Odvjetnici. Mama. Tata. Ostali. Novine. Bez komentara”, rekao je. “Samo sam govorio da nemam komentara.” “Pa, jesi li znao?” upitala sam. “Kako si znao da si ga ubio?” Pristupila bih tome znatno opreznije da se u meni već nije počeo komešati gnjev, sve jači i uporniji. Poslije, on će zaključati, početi mahnitati i kipjeti preko rubova kao lava, ali tad još nije došlo do te faze. “Kad sam ga pogodio,” rekao je, “pružio je ruku prema meni.” Nije mi odgovorio na pitanje. Kao i obično. Pokušavala sam ga usmjeriti, ali nije mi dopuštao, bilo svjesno ili nesvjesno. Osjećala sam se kao da sam bačena nasred mora protiv svoje volje. Nehotice sam pomislila na dječaka i onaj njegov pogled dok mi je ruka bila na kvaki. Ali to je bilo drugačije, drugačije, drugačije. Jack je nastavio. “Nazvao sam hitnu. Ali bilo mi je jasno. Probao sam mu puls. Bilo je kao u filmu. Nije mi uopće prodrlo do svijesti, još dugo... koliko je to strašno i što sam učinio. Bilo mi je jasno, iako se još micao. Vidjelo se na njemu. Bilo je malo krvi, ali nije bila stvar u tome. Ušlo mu je u mozak. To ga je ubilo.” Naravno, pomislila sam. Zrno je, znači, prošlo ravno u sljepoočni režanj. Naravno da je prošlo kroz kost. Najmekši dio lubanje. Najopasniji. “Podigli su optužnicu protiv mene. Iste noći. Optužili me za ubojstvo.” Pogledao me izravno u oči tek tada, prvi put otkako je započeo svoju ispovijest. Sad je bio licem okrenut prema posljednjim zrakama sunca. Uska pruga svjetla pala mu je preko smeđih očiju, osvijetlila ih i pretvorila gotovo u zlatne, pozorne oči lava. Oboje smo razumjeli; kodirana poruka prešla je iz njegovih u moje oči. Točno sam znala što misli. Čak i u situacijama kada su vidljivi pokazatelji normalni i rezultati krvnih pretraga u redu, smrt je dolazila uvijek u prepoznatljivom izdanju: negdje između nedostatka topline i rumenila u koži i poznatog sivila u licu. Ponekad bi umarširala, uzimajući život u hipu, u drugim prilikama bi se prikrala: tiho i sporo, kao mačka koja se šulja. Razlika je, naravno, bila u tome što sam ja pokušavala spasiti živote, a on je nekome uzeo život. Ali ostalo je bilo otprilike isto. Jack me upitao što mislim, nakon pet minuta šutnje u našem čamcu. Rekla sam da ne mislim ništa. ~ 144 ~

Knjige.Club Books Ispričao mi je ostatak: da se pravim imenom zove John Michael Douglas, da je, naravno, lagao o prijatelju koji je nekoga napao, da je stvarna opačina bio taj njegov čin, da je oslobođen jer je porota zaključila kako je bila samoobrana. Da je ta presuda i tada iritirala medije, a da ponekad i danas u novinama njegova davna opačina podigne glavu. Da je, na svoj način, on na zlu glasu. “Došlo im je kao naručeno”, dometnuo je Jack, poslije, kad je već postalo tako mračno i hladno da smo oboje drhtali, a njegova usta poplavjela. Njegov mi je ton, nekako, pokazao da je to nešto što je čuo od drugih. Možda od nekog dobronamjernog ujaka ili tete. Ili od vlastitog odvjetnika. “Dogodilo se to točno u vrijeme kad su im takve stvari bile u središtu pozornosti. Amerikanci s oružjem, a bez pameti.” “Da, tako je”, rekla sam bezbojno. “Puno odluka o sudskom gonjenju zasniva se na politici”, nastavio je ozbiljno. Doimao se ozbiljnijim nego ikada; ne prilikom objašnjavanja svog zločina, nego u njegovoj obrani. Očekivala sam kajanje, a nisam ga dobila. “Bila je to najnesretnija od svih nesretnih nezgoda”, dometnuo je. “Koji pehist moraš biti da bi ubio nekoga zračnom puškom?” Ton mu nije bio razigran kao riječi; bio je natopljen tugom, gotovo jednoličan. Ali nisam u njemu prepoznala kajanje. Gledala sam kako petlja s veslom, u njegove mokre cipele, u noge prekrižene kod gležnjeva. Vidjela sam da ima čarape koje sam mu kupila prije nekoliko tjedana. S narančastim mačkama. Nikad nije nosio ozbiljne čarape. “Zašto su te onda uopće tužili?” rekla sam. “Da obave formalnosti”, rekao je mračno. “To zvuči kao da si samo imao peh.” “Ne znam. Politika, kao što sam rekao.” “Ali, Jack,” rekla sam, izgovarajući to ime iako sam znala da nije pravo, “otkud ja mogu znati da ne lažeš i ovaj put?” Oči su mu potamnjele. Počešao se po čelu, gledajući u dno čamca. “Ne znam što bih ti mogao reći a da mi povjeruješ kako je to sad sve.” Podigao je pogled k meni. Cijelo mu je lice bilo u sjeni. Raširio je ruke, širom, a onda ih oslonio na vesla. “Ne znam. Nadam se da znaš da ne lažem. Nadam se da znaš da te volim.” Otišla sam prošetati malo sama, čim smo se vratili na obalu. Bio je mrak, ali nije me bilo briga za to. Završila sam sjedeći, nogu obješenih preko ruba litice, u obanski zrak. Razmišljala sam. A onda sam prestala razmišljati i nazvala Audrey. ~ 145 ~

Knjige.Club Books “Jack je upucao provalnika”, rekla sam. “Oslobođen je na sudu.” Audrey je pošutjela pa rekla: “Uh, jebote.” Nije pitala kako sam doznala. Samo je još jednom rekla: “Jebote, čovječe.” I onda smo obje šutjele. “Jesi li dobila odgovor na upit po Clareinu zakonu?” napokon je upitala. “Vjerojatno neće biti ništa. Kad je oslobođen.” “Da. Ali rezultata nije bilo zato što je promijenio ime.” “Je li ga ubio? Provalnika?” “Da.” “Ubojstvo? Ili ubojstvo na mah? U Škotskoj bi to bilo ubojstvo iz nehaja.” “Ubojstvo.” Ponovno smo šutjele. “Ali oslobođen je. Barem, eto, nije udario ženu. Ili uhodio nekoga. Ili silovao”, dodala je Audrey. “To je... ne znam. Tko zna što bi učinila i sama da ti netko nepozvan uđe u kuću.” Obožavala sam njezinu otvorenost. Iako mi je srce poskočilo od nade i iako sam rekla: “Stvarno?” nisam bila spremna za sve to. Nešto me je drugo u svemu tome mučilo. Ne samo zločin, sam po sebi. Nego druge stvari: način na koji je Jack pričao o tome. Njegova reakcija na to. Njegova nevoljkost. Njegove laži. Uvijek je bilo tako. Problem nikad nije bio u osobi koja se našla upletena u paukovu mrežu, nego mreža sama i sve ono oko nje. Otuda je dolazio moj gnjev. “Stvarno”, rekla je. Zbrka u mojoj glavi odmah se razbistrila. Ako moja najbolja prijateljica ujedno odvjetnica - može to prihvatiti, možda onda mogu i ja. Ali ipak, Audrey je i sama voljela zagaziti u sive zone, spavala je s drugim muškarcem dok smo još studirale, a njezina veza s Amritom bila u ranoj fazi, o čemu on još uvijek ništa ne zna. Toliko sam mu puta to htjela reći dok bismo zajedno radili noćnu smjenu, ali nisam. Audrey je na to gledala posve drugačije od mene. Rekla bi da tad još nisu sasvim ozbiljno hodali i da, uostalom, nitko neće ni biti povrijeđen ako to ne dozna. A onda sam opet počela misliti na beživotno tijelo u radnoj sobi njegovih roditelja i kako ga odnose u vreći, razmišljajući da ja preko toga možda nikad neću moći prijeći, pa čak ni ako ga ostavim. Nikada. Moje dijete će zauvijek biti vezano za tog čovjeka. Wally će imati njegove gene. Prvi put ikada, u tom trenutku, o Wallyju sam mislila kao o svome djetetu, a ne o našem. Željela sam pobjeći daleko sa svojom bebom, na sigurno. Nove misli počele su mi navirati: Što da je Wally bio taj provalnik? Mladić koji je zastranio? Stresla sam se i spustila ruku na trbuh. Ubijen, pokošen metkom, zato što je provalio u nečiju kuću da ukrade PlayStation. Je li to bilo pošteno? Kako ću ikad moći to procijeniti? U bolnici, ja bih provalnika liječila. Liječila bih ubojicu. Terorista. Ja bih im pomogla. ~ 146 ~

Knjige.Club Books Otresla sam glavom. “Ima nešto stvarno čudno u vezi s tim”, rekla sam nakon nekoliko sekundi. “On je... ne znam. Drži se kao da nešto mulja u vezi s tim.” “Mulja? Pa lagao ti je u lice. Zar te nije trebao preklinjati da mu oprostiš?” Pogledala sam gore, u nebo. Trebao je, da. Suglasila sam se s njom. Možda je tu bilo još nečega. Možda je to Davey učinio? Možda je sve ovo radio zbog Daveyja? Možda je zato Davey rekao da je sad opet u nevolji? Da sam barem mogla nekako znati. Željela sam znati. “Rachel”, obratila mi se poslije Jackova mama. “Da?” odgovorila sam. Stajala sam u kuhinji, sama. Svi ostali bili su u dnevnoj sobi. Nisam se mogla natjerati reći tati i sestri da krenemo kući dan ranije. Ne samo zbog neugodnosti koju bih svima time prouzročila nego zbog Jacka i zbog Wallyja. Zbog njih dvojice zažmirila bih na puno toga. Zbog toga što ih toliko volim. Zbog toga što sam željela da se Wally iz škole jednog dana vraća kući u kojoj su oba roditelja. I zbog Jacka. Zapravo: samo zbog Jacka. Jackova je mama u rukama imala metlu i počela mesti pod. Metodično je prelazila metlom po narančastim kuhinjskim pločicama. “Mi ovdje ne volimo izvlačiti stare kosture iz ormara”, tiho je rekla. Zbunilo me što to govori, dok nisam shvatila: ona zna da ja sad znam. Sigurno joj je rekao. Pitala sam se je li ovo prolazila sa svakom djevojkom koju je Jack doveo doma. Možda bi njegove bivše djevojke prvo vrijeme bile u blaženom neznanju, a onda bi možda doznale i onda bi možda radile ovakve stvari: ljutito stajale u kuhinji, mičući se s puta, zamišljeno tumarale, izgledale čudno. “Ne?” rekla sam, ustajući. Primaknula se bliže meni i vidjela sam da me ne gleda prijeteći: izgledala je ljubazno. “Jack je napravio nešto strašno. Ali mi želimo to ostaviti iza sebe. Gledati naprijed. Ne natrag.” Namrštila sam se. “Dobro”, rekla sam, malo prebrzo, previše pokorno, prije nego što sam zaista shvatila značenje njezinih riječi: o tome više nećemo razgovarati. Taj strašni čin trebao bi tiho sjediti u središtu naše veze, sve više se nadvijajući nad nas, dok više ništa drugo ne budemo mogli vidjeti. Bila sam sama u spavaćoj sobi. Još jedan veliki portret na zidu nekog pokojnog Rossa - ili Douglasa - zurio je u mene dok sam ležala u krevetu. ~ 147 ~

Knjige.Club Books “Kako si sad?” tiho je upitao Jack, tužno, ulazeći u sobu i zatvarajući vrata za sobom. Ostavio me je samu gotovo sat vremena i sad je došao vidjeti kako sam. “Rekao sam svima da si bolesna.” “Još laži. Znam. Znam da si im rekao.” “Da. Znaju. Ali rekao sam i da nisi dobro. Oni neće... neće htjeti o tome razgovarati, kako bilo.” “Trebala bih se maknuti. Od tebe”, rekla sam, pogledavši ga brzo krajičkom oka. “Ja...” Jack je raširio ruke, bespomoćno. “Ne želim da to napraviš”, zvučeći jadno i škotski. “Kako se on preziva?” upitala sam, rukom mahnuvši prema portretu na zidu. Ispružila sam ruku prenaglo, zaboljelo me u ramenu. U licu sam osjećala vrućinu. Glas mi je bio prejak. “Douglas. Svi smo promijenili prezime. Poslije. Kad nam je bilo već stvarno previše novinara.” “Ma je li.” Nisam ga mogla pogledati. Jedva sam mogla govoriti. “Koliko si mi laži servirao?” viknula sam, gledajući ga. Sjedio je prekriženih nogu na krevetu, prtljao prstima po rubu popluna. Izgledao je neobično djetinje. “Pa...” “Koliko?” “Zapravo samo jednu”, rekao je. “Samo... tu veliku.” “Koješta. Neku večer u fotelji si me gledao u oči. I zaklinjao mi se u nešto.” Glas mi je napukao. Ta laž nije značila više od ostalih laži. Ali meni se svaki put kad bih pomislila na taj njegov duboki, iskreni pogled, želudac grčio. Maknuo je pogled u stranu, grizući donju usnicu, drhtavom rukom prolazeći kroz kosu - onako kao što je Davey gotovo stalno činio. “Znam. Stvarno mi je žao. To je bilo refleksno, iz samoodržanja, ali za to ne može biti isprike.” Bila je to prava, iskrena isprika, za razliku od njegova priznanja zlodjela. “Nije u redu”, rekla sam. “Rach, ne znaš ti kako je to. Ne znaš kako je bilo. Prokleti reporteri bili su posvuda...” Napravio je gestu rukom prema prozoru, prema crnoj obanskoj noći. Njegovo škotsko “r” kotrljalo se kao grmljavina u riječi reporteri. “Kampirali su vani. I dandanas ponekad dolaze. Svako malo to opet odnekud izroni. Preselili smo se. Svi smo uzeli mamino djevojačko prezime. Bio je to lov na vještice.” “Zar si mislio da nikada neću saznati?” ~ 148 ~

Knjige.Club Books “Ne, samo...” Ustao je u svojoj punoj visini, provlačeći obje šake kroz kosu. “Trebao sam...” “Wally i ja - mi smo zaslužili znati.” “Znam. Ali sve je postalo tako ozbiljno u tako malo vremena...” Glas ga je izdao. Čak i tad, dok smo se svađali, osjetila sam trnce zadovoljstva kad bih uhvatila njegov pogled. Nasmiješio mi se, nesigurno. “Ne Wally”, dometnuo je. “Samo ti. To kako se osjećam u vezi s tobom. To je uvijek bilo ozbiljno. Osjećam da smo stvoreni jedno za drugo. Mi smo jednostavno pravi, ti i ja, zar ne? Zajedno.” Maknula sam pogled. “Lagao si mi o svom imenu. O svojoj prošlosti. O tome što si prošao. Imao si odvjetnika. Sudilo ti se. Jesi li bio i u zatvoru? To još ni ne znam.” “Nisam. Časna riječ, Rachel. To je bilo sve.” “Nisi?” “Možeš li zamisliti mene u zatvoru? Kako bih uopće preživio?” “Istina”, rekla sam. “Nisam to planirao. Dogodila mi se ružna stvar. Samo sam na nju reagirao. I cio moj život u trenu se promijenio. Ali ja sam i dalje ja”, rekao je. I onda, tišim glasom: “I dalje sam tvoj.” “To znaš ti. Ali ti znaš sve. Svoju prošlost. Što je bilo. No, ja ne znam”, rekla sam. “Ja ne znam ništa.” Pogledala sam ga. Uzvratio mi je pogled. Bila je to istina. Bila je to naša priča, ali bila je više njegova nego moja. Počela je godinama i godinama unatrag, a za mene tek nedavno. Gdje li će završiti? Hoćemo li svatko svojim putem danas, sutra, iduće godine? Hoću li postati jedina djevojka kojoj je to priznao ili tek jedna od mnogih na dugoj listi onih koje se nisu mogle pomiriti s njegovom prošlosti? Čija je verzija bila točna? Moja: moj dečko imao je užasnu prošlost. Ili njegova: moja djevojka ne želi da prošlost ostane u prošlosti. Sišli smo zajedno, nakon nekog vremena. Jack mi je nasmiješen pružio čaj dok smo gledali film, ali naše držanje bilo je ukočeno, kao da glumimo u lošoj predstavi. I sve vrijeme, dok je film odmicao ispred nas, bojeći dnevnu sobu plavim i bijelim treptavim svjetlom, ja sam razmišljala: možda je to i bio lov na vještice, ali ne znači da zato nisi vještica.

~ 149 ~

Knjige.Club Books

27

G

lavni je problem bio u tome što se nisam mogla suzdržati od daljnjeg istraživanja. Ne nakon što sam doznala za Wayback Machine, iako gotovo nikad nije imao ništa za mene. Ne nakon što sam doznala ime žrtve. Radila sam to noću, kad nisam mogla spavati. Nije pomagao, manjak sna. Amrit me dvaput nazvao jedne noći, prilično kasno, ali nisam se mogla natjerati da mu se javim, iako sam bila budna. Bit će mi lakše ako se više nikada ne vidim ni s kim od ljudi s kojima sam radila. Tako je bolje. Nekoliko noći poslije, iza deset navečer, otvorila sam računalo i počela čitati. Našla sam još dva snimka novinskih članaka. Jedan je sadržavao i Jackovu fotografiju. To je bio ulov, nakon tolikog prekopavanja. Uskoro, bila sam upoznata sa svim permutacijama male količine odsječaka teksta koji sam uspjela pronaći: nekoliko zrnatih fotografija koje su upotrijebili. Fotografija Dominica s Facebooka, na kojoj stoji pred okićenim božićnim drvom, visoko podignutih ruku. Fotografija Jacka s gađanja, na kojoj drži pištolj i ceri se. Relikti, zakopani duboko u skrivenim slojevima interneta. U potpunosti očuvani. Stavka 10 JOHN DOUGLAS: POZITIVAC ILI NE? The Guardian 9. travnja 2010. Te noći u prosincu, dvadesetpetogodišnji John Douglas nalazio se u svom obanskom domu. Nije mogao ni slutiti što će se uskoro dogoditi. Kako i bi? Čuo je, kaže, da provalnici ulaze u njegovu kuću, po četvrti put u dvije godine, i reagirao je. TKO JE BIO DOMINIC HULL? The Daily Mail 8. travnja 2010. ~ 150 ~

Knjige.Club Books Obitelj Hull živjela je skromno, u sumornoj zgradi u istočnom dijelu Obana. Dominicova majka uvela me je u stan s dvjema spavaćim sobama, provela pokraj izlizanog smeđeg tepiha i sivog kauča, ravno u Dominicovu sobu. U njoj je sve sačuvano točno kako je bilo, kao da nikad nije otišao. Posvuda tekstovi pjesama. Uglavnom rap. Hip-hop. Pažljivo ih je složio po zidovima, uokvirio ih. Sve drugo u sobi posve je obično. Igrao je igrice na PlayStationu. Volio je automobile, na nekoliko mjesta u sobi ležale su stranice s najnovijim modelima, istrgnute iz časopisa. Ali ono što nije bilo obično i što ne mogu zaboraviti, bile su riječi. Pisao je pjesme, to je sve njegov rap, rekla je Dominicova majka. Pokopali su ga s notesom u koji je zapisivao rime. Eto, takav je bio Dominic Hull. I takvoga ćemo ga pamtiti. http://thenewsinbrief.blogspot.com Douglas: Live Blog Dan četvrti 8. travnja 2010. 09:23 Upravo je pokraj mene prošao John Douglas. Nisam mislio da ovako Izgleda. Da, visok je I mišićav, a onaj oštri pogled koji smo vidjeli na policijskoj fotografiji imao je i dok je išao na ročište gdje su mu odbili jamčevinu. No dok se proguravao pokraj mene, ruku dignutih kao u obrani, u njegovim sam očima vidio još nešto: smireno samopouzdanje. - Redigirano Svaki put kad bih naišla na članak o njemu, trgnula bih se kad pročitam John. Ne znam zašto mi je to od svega bilo najgore, ali jest. Bilo je tako lako, istraživati ga na internetu. Nitko nikad neće ni znati. Audrey i Kate odvele su me na plivanje jedan dan, predvečer. Organizirale mi intervenciju. Rekla sam im da Jack i ja nismo prekinuli, ali one su samo kimale glavama. Audrey je znala zašto. Kate nije. Kate je plivala, ali Audrey i ja smo stajale u plitkom dijelu bazena, u vodi do struka. “Stvarno je dobra”, rekla je Audrey. Kate je plivala cijelu dužinu bazena pa natrag, i tako više puta, bez stanke. Tijelo joj je bilo graciozno i mišićavo. ~ 151 ~

Knjige.Club Books “Prije je jako puno plivala. Zbog tenisa”, rekla sam. “Oh, da. Sjećam se toga. Čekaj, dizala se u pet zbog toga, je li tako?” “Jest”, rekla sam. Obožavala sam što pamti sve iz mog života. Što imamo zajedničku prošlost. Nešto ju je sigurno moralo podsjetiti, jer nakon kratke šutnje rekla je: “Zar ti ne nedostaje Amrit? I sve ono što si radila s njim? Uvijek ste se tako... znali ste stvarno umirati od smijeha.” “Da”, rekla sam tužno, prisjećajući se koliko smo samo puta podijelili dijetnu kolu. Nedostajalo mi je čak i ono što sam tada mrzila, onaj stalni, rastrzani umor od rada u noćnim smjenama. Nemogućnost da se držiš bilo kakva čvrsta plana, i kasni dolasci kući, i kašnjenja od po sat vremena na večere. I sve ostalo. Kaprici liječničke profesije. Ono kad sjediš na zabavi za Noć vještica, a prije sat vremena si nekome šivao kožu. Slušanje drugih kako pričaju priče iz ureda, a moj je posao sa sobom nosio same krajnosti ljudskog iskustva: rođenje, umiranje, posljednje želje na samrtnoj postelji, gledanje kako srce čovjeka kuca u otvorenim prsima tijekom operacije; uključivao je ljude koji čuju glasove i one koji ne žele više biti živi. Pogledala sam iskosa Audrey. Zrak u dvorani s bazenom bio je topao i ljepljiv, i vene su joj iskočile, debele i plave pod kožom. Čak mi je nedostajalo i kanuliranje, pogotovo odraslih pacijenata. Onaj otpor, pa popuštanje kad nađeš venu. To je valjda kao vožnja bicikla, razmišljala sam. Bilo bi mi tako jednostavno vratiti se. Ali neću. Audrey je promijenila temu. “Htjela sam čuti kako ste ti i Jack. Znam da ne izgleda dobro. Znam da ti misliš da se meni najviše sviđao Ben, ali... ni s kim te nisam vidjela takvu kakva si sa Jackom. Kao da sva zasvijetliš kad je on blizu.” “Ah”, rekla sam, smiješeći se. “Lijepo. To je stvarno lijepo. Stvarno ti se sviđao Ben.” Napravila je nekoliko koraka, prolazeći rukama kroz vodu. Sjetila sam se večeri kad je napokon otišao. Bilo je grozno, ali ne onako kako sam očekivala. Nedugo prije ostavila sam se medicine, a tad je i moja sklonost da ga za koješta optužujem dosegnula svoj vrhunac. On se povlačio u sebe, a ja sam osjećala samo grižnju savjesti. Znala sam otvoriti hladnjak i samo tupo zuriti u bocu vode, zamjećujući kako su joj se stijenke zamaglile. I onda se, idućeg dana, polako počelo uvlačiti olakšanje. Jer ne moram trpjeti nekoga tko neprestano samo igra igrice na Xboxu ili čeprka po autu. Jer imam cijeli krevet samo za sebe. Jer se mogu preseliti. Imati stan. Imati kućnog ljubimca. To nije bila ljubav, shvatila sam treći dan. Bilo je to ~ 152 ~

Knjige.Club Books tako lako. Stvarni život bio je kompliciran: otjerala sam ga od sebe svojom paranojom, ali zapravo je tako bilo najbolje. Mi nismo voljeli jedno drugo. Ne kako treba. “Ponekad razmišljam o njemu, znaš”, rekla je Audrey. Ton joj je bio čudan. Važan. “O Benu?” rekla sam, zbunjeno. “Ne. O Chrisu. Znaš.” Znala sam. Dečko s kojim je spavala. Gotovo nikad nije pričala o njemu. Čini se da je sad odlučila govoriti, kako bi me podsjetila da nitko nije savršen. Kimnula sam, prisjetivši se točno trenutka kad je izlazila iz njegove sobe, točno preko puta moje, u kampusu. Ja sam je nedavno bila upoznala s Amritom. Bili su oduševljeni jedno drugim, jednostavno obuzeti, mislila sam. Već su pet puta imali spoj. Nije bilo potrebe da joj išta govorim, dovoljan je bio moj upitan pogled preko hodnika. “Nema veze”, rekla je, zatvarajući vrata Za sobom. “Amrit je na putu.” Jedva smo progovorile riječ o tome, otada. Ali počela sam je gledati drugačijim očima, donekle. O tome sam razmišljala na njihovu vjenčanju, dok sam držala govor, i puno puta nakon toga, dok sam radila s Amritom. “Kaješ li se zbog toga?” sad sam je upitala. Audrey se ispravila u leđima. Bila je visoka i obično se držala pogrbljeno. Uopće ne izgleda kao odvjetnica, znala sam pomisliti. “Naravno. Grozno se osjećam zbog toga. Pogotovo sad kad mislim o tebi i Jacku. Kad si ti ta strana koja laže, nekako je... opravdano.” “Opravdano?” ispalila sam. “Ne - nije opravdano. Ali, to je... ja sam znala koliko volim Ama. I zato mi je bilo posve jasno koliko je malo ono značilo. Ja sam to znala. Da sam mu rekla, on ne bi znao. Ne bi mogao shvatiti koliko je to bila beznačajna stvar.” “Možda je još i gore ako je bilo beznačajno”, predložila sam. “Možda.” Pogledala sam je pažljivo. Zahvaćala je vodu dlanovima i puštala da joj pada niz ruke. Nastupio je trenutak tišine, teške i nelagodne, i onda je Audrey podigla pogled k meni. “No, što ćeš sad napraviti u vezi s Jackom?” rekla je. “Ništa. Ostat ću. Ja njega volim. I bebu”, rekla sam. Glavni je bio Wally. Razlog što sam dopustila da to prođe tek tako. Što nisam ponavljala mjerenja i snimanja, kad već nisam bila sigurna, onako kao što sam radila na poslu. Razlog zbog kojega sam pokušala samo zataškati sve, ~ 153 ~

Knjige.Club Books pokriti zavojem ranu koja je zapravo bila tako duboka da joj je trebalo šivanje.

~ 154 ~

Knjige.Club Books

28 Godinu prije

D

ječakova mama prišla mi je dok sam navlačila zastor oko kreveta djevojke koja se dobro oporavljala od meningitisa. “Bok”, rekla sam joj. Gledala me napeto, kao osoba koja se sprema otvoriti pitanje za milijun funti. Podigla sam obrve i pokazala joj da me slijedi malo dalje, u sobu. Bila je to sobica u kojoj sam često spavala, na kauču do zida, tijekom noćnih dežurstava. “Došao je na kemoterapiju”, rekla je. “Palijativnu.” “Da. Znam.” “Ali jučer smo razgovarali s konzultantom na odjelu.” “S Danielom Curisom?” rekla sam. “Da. Mislim da se tako zove. Baš nas je obodrio - rekao je da je u međuvremenu terapija jako uznapredovala. Da nema razloga da on, ako mu stanje uspiju zadržati na stabilnoj razini, ne poživi još godinama. Desetljećima.” “To je istina”, rekla sam. “Ako uspijemo stanje zadržati na stabilnoj razini.” “Možemo li to? Možete li?” “Učinit ćemo sve što možemo.” “Ja želim konkretno znati što kanite učiniti za njega. Što ćete poduzeti da spriječite širenje.” Oklijevala sam. “Pa... taj tip sarkoma teško ide u remisiju. Važno je da budete svjesni kako je tipična stopa preživljavanja u njegovoj kategoriji samo dvadeset posto. Tu govorim o petogodišnjem preživljavanju.” Rekla sam joj to izravno, jer sam joj željela dobro. Bolje je kad sve čuješ odmah. Tako da se stigne pomiriti s time. Da uspije iskoristiti vrijeme koje mu je preostalo. “Dvadeset ipak nije nula!” Podigla je ruku do rebrastog sjenila, malo raširila dvije plastike i povirila van. Nije gledala u mene, a htjela sam da me gleda u oči, da razumije što joj govorim. Svi smo željeli da je drukčije, ali nije bilo. Prognoza za dječaka bila je loša. Lošija nego u slučaju drugih pacijenata u sličnoj fazi bolesti. Za njegovu mamu bilo bi najbolje da joj to bude jasno, da njemu možemo ~ 155 ~

Knjige.Club Books pomoći. Da se pripravi za smrt, prije nego što ona dođe. Da bude u miru. To je ono što sam željela za njih. To je bilo najviše čemu smo se mogli nadati. “Da, ali postoje neke stvari koje su specifične za njegov slučaj. On ima temperaturu. Općenito je loše. Kad smo ga prepoznali, već je bio u uznapredovaloj fazi. U takvom slučaju... Jako mi je žao. Ali želim da toga budete svjesni. Koliko još imate zajedno. I u kojem će smjeru najvjerojatnije ići.” Ispustila je čudan, jecav zvuk. Bio je strašan, životinjski, dok je shvaćala kakva je istina. “Znači, kemoterapija možda neće ništa promijeniti?” Kimnula sam. Činilo se da trenutak razmišlja. “Izgleda kao da je to nešto jednostavno. Zaustaviti rast tumorskih stanica.” “Nije jednostavno”, rekla sam. “Iako bih jako željela da jest.” “On je tako veseo, otkako nam je savjetnik ono rekao. Znam da će vas uskoro i sam pitati o tome.” Pokazala je palcem iza sebe. Nokat joj je bio izgrižen. “O prognozama za sebe?” “Da.” Prstima sam se igrala stetoskopom. Na njemu sam imala prikopčanog majmunčića. Mojim mlađim pacijentima bio je izvor zabave dok bih ih pregledavala. “Dobro” rekla sam. “Bit će mi drago porazgovarati s njim.” Opet ću malo pogledati njegovu stranicu, malo poslije, pomislila sam. Da vidim kako se osjeća. Zavirim mu u dušu. Gledala sam kroz prozor, između traka sjenila. Vidjela sam ga kako sjedi u jednoj od ležaljki za kemoterapiju. Njegova mama me netremice gledala. Imala je trajnu iz osamdesetih i oči obrubljene debelim crnim tušem za oči. Opet je šutjela. A onda je rekla: “Tko će ovdje pobijediti?” U njezinu glasu mogao se prepoznati ton osobe koja je godinama morala zastupati svoga sina. On je i dalje bio njezino dijete, u očima zakona i u medicinsko-pravnome smislu. Još uvijek je bio maloljetnik. “Kako to mislite?” “Ako mu kažete.” Pogledi su nam se sreli. U njezinim očima bila je prijetnja, u tome kako su se blago suzile. “Pa, potreban mi je vaš pristanak da bih mogla s njim razgovarati na taj način”, rekla sam zamišljeno. To je li sposoban primiti tu vijest ovisilo je o mnogočemu: njegovoj dobi, njegovoj zrelosti, o tome koliko on sam želi znati, i u kojoj mjeri to želi ~ 156 ~

Knjige.Club Books njegova majka. No, u konačnici, odluka je bila na njoj, sve dok on ne navrši osamnaest. “Ne želim da mu govorite koliko mu je još preostalo. To nije dobro za njega”, rekla je. “Molim vas da dobro promislite o tome”, polako sam odgovorila. “Ako me on bude pitao, ne želim mu lagati. Pitat će druge, koji idu s njim na kemoterapiju. Tražit će na internetu. Ako želi znati, znat će.” Oči su joj nervozno zatreperile. “Slušajte...”, rekla je, uhvativši me za ruku. Ruka joj je bila hladna kao led. Osjetila sam to čak i kroz svoju bijelu kutu. “... uputa za vas glasi: nećete mu reći ni riječ.” “Mislim da bismo trebali održati sastanak stručnog kolegija. Sa savjetnikom. I bolničkim pravnikom”, rekla sam. “Samo izvolite. Ali njemu nećete reći ni riječ. Sretniji je ovako. Misli da su pred njim godine.” Pogledala sam opet kroz prozor prema dječaku. Prelazio je prstom po svom mobitelu. Osobno, bila sam sigurna da pred njim nisu ni mjeseci. Bio je čudan, neugodan, taj razgovor toga jutra; bio je utorak. Poslije, na sastanku kolegija, morala sam ga u cijelosti ponoviti, što sam detaljnije mogla. Navela sam što se dogodilo, ali nisam uspjela predočiti kontekst. Ono što nije bilo izrečeno riječima. Parkirnu kartu koju je držala između palca i kažiprsta. Kako je stalno prstom listala po rubu. Do kraja razgovora već je bio ofucan. Niti sam mogla predočiti njezine suze crne od šminke koja se razlila. Umjesto toga samo sam ponovila riječi, opisala razgovor kao emocionalan. Bez konteksta. “Ne dopuštam da mu kažete kada će umrijeti”, rekla je. Nije moglo biti jasnije. Nema pristanka. Nema razgovora. Okrenula sam se vratima. Bio je to klasičan slučaj nijekanja. Nije se htjela suočiti s tim i nije dopuštala ni njemu da se suoči. Uprava Bolničkog centra Newcastle BROJ ZDRAVSTVENE ISKAZNICE: 0246503/6 SAŽETAK POVIJESTI BOLESTI: Važno: Pacijentu ni pod kojim okolnostima nije dopušteno prenijeti bilo kakve podatke vezano za prognozu ishoda bolesti.

~ 157 ~

Knjige.Club Books

29 Sadašnjost

N

azvala sam Audrey u pet do deset navečer, dva dana poslije. Izdržala sam ne provjeravati po internetu točno jedan dan. Bilo je jednostavno previše lako, istraživati na taj način. Kopati po informacijama. Nekako mi to nije bilo isto kao da se skrivam u grmlju pred Jackovom kućom ili kao da se polako vozikam autom ispred njegove redakcije, iako je vjerojatno ipak bilo. “Baš sam mislila na tebe”, rekla je toplim glasom. “Ja sam na jebenom poslu. Baš sam ti htjela poslati poziv u pomoć.” “Još si na poslu - zašto?” rekla sam. Često mi se činilo da ona ima dulje smjene na poslu nego što sam ih ja ikad imala, i još bez plaćenih prekovremenih. Audrey je često - dok sam se još bavila medicinom - za sebe znala reći kako je imala i noćnu i dnevnu, sve u isti dan. “Pripreme za raspravu”, rekla je. “Za Adama. Ima pripremno ročište.” Adam je bio njezin šef, jedan od dvojice vlasnika odvjetničkog ureda. Nikad nije razgovarao sa mnom. “Nisam znala”, rekla sam. “Neću te zamarati time. Što ima novo s tobom? Kako Jack?” “Našla sam još članaka”, priznala sam. “Zašto to radiš?” upitala je. “Samo pokušavam doznati što više mogu o onom što se dogodilo. Od njega sam čula samo nešto općenito. Ne znam. Čini mi se da mi jednostavno ne govori sve.” “To nije fer”, rekla je blago. “Nije.” “Htjela sam te već pitati - s čime se točno izvukao?” “Zvučiš skroz odvjetnički. Izvukao se...” rekla sam polako, pregledavajući tekst na ekranu da ga mogu doslovno citirati. “Samoobrana, mislim? Zapravo nisam sigurna. Ne vidim ovdje. Ovo su samo snimke zaslona s člancima. Ne rade poveznice. Ne znam kako bih našla cijeli članak.” ~ 158 ~

Knjige.Club Books “Ali to bi sigurno pomoglo. Da to doznaš”, rekla je. “Ako nađeš presudu, znat ćeš zašto je pušten. Čekaj malo...” Čula sam vrata kako se otvaraju, tup, tih udarac pa korake. Potpetice po mramoru. Bila je u foajeu - sama, pretpostavljam. Mrzila sam taj foaje. Uvijek mi se želudac stiskao dok bih hodala njime. Bilo je toliko drugačije od bolnice. “Pronađi ovo”, rekla je. “Što?” “Utipkaj točno ovo što ću ti reći.” “Dobro.” “Odvjetnik NJ. V. vs Douglas, 2010.” “Dobro”, rekla sam tipkajući po računalu. “Ništa.” “U redu, onda idi na izvješća, škotski zakoni. To utipkaj. Kad ti se otvori stranica, tamo na tražilicu upiši istu referenciju. Prijavi se na moje ime. Imamo pristup svim izvješćima o pravnim slučajevima.” Spustila je glas i rekla: “Audrey Kapur, lozinka je Amritsunshinel.” “Jesam”, rekla sam. Stranica se učitala. Bio je to gusti blok teksta. Sitna slova, bez ulomaka. “Tu ćeš vidjeti samo glavni zaključak. Ne obrazloženje presude. Što piše odmah pokraj riječi presuda?” Pročitala sam s ekrana. “Nije dokazano”, rekla sam. Nastupila je tišina. Bremenita šutnja. Bremenitija čak i od mene. Rastezala se unedogled. “Nije dokazana?” ponovila je Audrey. “Da, tako ovdje piše. Audrey, plašiš me već. Daj nešto reci. Što se događa?” “Znaš što znači kad presuda nije dokazana?” “Zapravo ne.” “To je drugačija kvalifikacija od one kad nije kriv.” “Što hoćeš reći?” “To je nejasna presuda, Rach”, tiho je rekla. Tijelo mi se napelo. “Molim?” “To ti je... uglavnom nije uobičajena”, rekla je. “Je li ti on što rekao, zašto? Jer obično...” “Molim?” ponovila sam. “To ne znači da nije kriv, Rach. To postoji samo u Škotskoj. Potraži na Googleu.” Učinila sam što mi je rekla, drhtavim prstima. * ~ 159 ~

Knjige.Club Books Stavka 11 Presuda nije dokazano postoji samo u škotskome pravnom sustavu. Postupak završava izricanjem presude koja može biti formulirana na tri načina: presuda nije kriv/kriva rezultira sudskim odbacivanjem tužbi; presuda kriv/kriva rezultira izricanjem kazne; treća mogućnost je da presuda glasi nije dokazano. Kad je izrečena na taj način, presuda u tehničkom smislu završava oslobađanjem, ali ne treba je zamijeniti s presudom nije kriv/kriva. Najčešće se primjenjuje u okolnostima kada sudac ili porota nisu uvjereni u optuženikovu nevinost u mjeri dovoljnoj da bi ga oslobodili krivnje, ali jednako tako nemaju ni dovoljno čvrstih dokaza temeljem kojih bi ga osudili. “Što to znači?” rekla sam, osjećajući kako me strah preplavljuje, kako mi se kotač straha vrti u trbuhu kao veliko brodsko kormilo. “Ja to ne razumijem.” “Dakle, znači da je ipak oslobođen”, brzo je dometnula. “Laku noć, Same. Poslat ću ti punomoć na potpis čim nam stigne”, rekla je nekom drugom, pa se vratila meni. “U Škotskoj se možeš izvući na dva načina. Ili nisi kriv ili ti nije dokazano. Kad nije dokazano, to znači... a čuj. Znači da nisu baš bili sigurni.” “Znači, nisu ga oslobodili zbog toga što bi mislili da nije kriv?” rekla sam, shvaćajući. “Točno.” “Čovječe.” “Da, znam. Grozno.” Razlika između presude “nije kriv” i presude “nije dokazano” u tom mi se trenutku činila većom od Atlantika, važnijom više nego što sam mogla pojmiti ili naslutiti i osjetila sam se kao da pipam rukama po mraku u sobi, pokušavajući prepoznati oblike, ali nagonski svjesna gdje se nalaze zidovi. “Nejasna presuda”, glupo sam ponovila. Preplavila me vrućina, obrazi su mi se počeli žariti kao da sam zaronila u vruću vodu. Sudac ili porota nisu uvjereni u optuženikovu nevinost. Pokušala sam se sjetiti što mi je točno rekao Jack. Je li rekao da su odbacili optužbe? Ne, mislim da nije. Rekao je da su ga oslobodili, što je u tehničkom smislu bilo korektno. Ali neće mi se sa svojim laganjem izvući na tehnikalije. Pregledala sam svoje fotografije s računala. Zadnja fotografija bila je njegov selfie s Howardom. Njih dvojica, u krevetu, Howard mu leži u naručju. Sam mi ju je poslao e-poštom. Nazvao je fotografiju “#budi_kao_Howard”. ~ 160 ~

Knjige.Club Books “Kad mi se barem ne bi toliko sviđao”, promrmljala sam. “Tako je zabavan.” “Nema ništa opasnije od muškaraca koji su zabavni”, rekla je Audrey. “Istina”, uzdahnula sam. “Reći će mi da je sada prošlost. Ako ga išta pitam.” “Znaš li točno zašto je oslobođen?” “Ne. Zapravo ne znam puno detalja. U jednom od članaka spominjalo se da je bilo upitno je li primijenio opravdanu silu, ali mutno se sjećam. I on je posve mutan, u vezi s tim. Spominjao je politiku.” “Znaš što sad možemo napraviti?” rekla je Audrey. Obožavala sam je zbog tog mi. “Ne. Što?” Legla sam na krevet, odmaknula malo zavjesu i zurila u noćno nebo Newcastlea. Wok Bar preko puta obojio je moju sobu u crvenkastu. Baš sam voljela taj stan u centru. “Možemo naručiti da nam pošalju transkripte sa suđenja”, rekla je. “To svatko može. To je javna dokumentacija.” Pogledala sam u nebo, blijedo od gradskih svjetala. Nije utvrđeno da on nije kriv. A to mi nije rekao. Još laži, pa čak i dok mi je priznavao istinu. Zar je mislio da neću doznati? “Napravi to”, rekla sam joj. Stavka 12 Iz Wikipedije: Zbog toga što sa sobom nosi implikaciju krivnje, ali ne i formalnu kaznu, presuda "nije dokazano" dovodi do toga da javnost optuženog doživljava kao krivca u etičkom smislu... jedino što povezuje sve slučajeve oslobađanja na temelju nedokazane krivnje jest potpuna višeznačnost koja leži u samoj srži tumačenja, bilo glede identiteta optuženika ili samih dokaza. Ubojica iz Adlamonta: Monson je radio kao tutor kada je, u kolovozu 1893., poveo svog štićenika, mladoga gospodina Hamborougha, na dnevni trening iz gađanja. Popodne, pucanj je odjeknuo imanjem, i Monson je viđen kako se vraća s puškom. Kasnije, Monson je viđen kako čisti pušku. Dva tjedna prije svoje smrti, Hamborough je uplatio dvije različite police životnog osiguranja na ime Monsonove supruge. Monson je posvjedočio da se Hamborough ubio nenamjerno. Monson je oslobođen na temelju nedostatka dokaza. ~ 161 ~

Knjige.Club Books * Madeleine Smith: Smith je početkom 1855. bila u vezi s Francuzom, što se tada smatralo kontroverznim, a njezini roditelji toj su se vezi protivili. Francuz, po imenu L'Angelier, naprasno je prekinuo tu vezu. Smith je viđena kako naručuje arsen u ljekarni, gdje se i potpisala kao M. H. Smith. L'Angelier je umro 23. ožujka 1857. od trovanja arsenom. Na njezinu suđenju, porota je donijela oslobađajuću presudu jer "nije dokazano" da je Smith bila u društvu L'Angeliera neposredno prije njegove smrti. Pretražite Google ili unesite URL: nedavne presude nije dokazano Dave Grimes: Zbog nedostatnih dokaza, Grimes je sa svoga suđenja za silovanje u ožujku 2013. otišao kao slobodan čovjek. Catrina Evans, koja je protiv njega podigla tužbu, izjavila je: "Ovaj zakon krajnje je okrutan prema žrtvi. Ovakva je presuda siva zona između nevinosti i krivnje. To je okrutno za sve." Poslala sam SMS Audrey: Nisam uspjela naći nijedan slučaj nedokazanog zločina u kojem mi oslobođeni ne izgleda kriv. Odgovor je stigao odmah. Znam, napisala je.

~ 162 ~

Knjige.Club Books

30

R

ano sam zaspala i sanjala Dominica Hulla. Ustala sam usred noći, prenuvši se od sna u kojem on pada niz klimave stube u nekoj improviziranoj kući, i utipkala njegovo ime na Facebook. Profil mu je još bio otvoren. Bilo je puno oproštajnih poruka. Ljudi su pisali fališ mi i nadam se da se sad zabavljaš tamo gore, frende. Pregledala sam stranicu do kraja, sve do 2010., kada su počinjali njegovi postovi. Samo tako, od smrti do života, običnim pomicanjem miša. Ne znam što sam očekivala zateći u njegovim objavama. Gunđanje o ljudima i dramu, možda. Javno priznanje da pljačka ljudima kuće. Ili ništa. Facebookove igrice i polupismene objave. Nisam očekivala ono što sam našla: jezgrovite, duhovite opaske, sve u stihovima. Vidiš me na socijalnom Ne vidiš kak’ pišem Kako svoje rime bacam Ja ti rap udišem. Pogledala sam niže. Na nekim mjestima bili su gotovo poetični. Neću više, mala, ja u suton hrliti Ako mi ti dođeš i daš mi se zagrliti. Prešla sam na njegove fotografije. Pozirao je, pokazujući bicepse, s cigaretom u ustima, na mnogima. Ali uvijek je sa sobom imao svoj notes. Mali. Smeđ i iskrzan. Penkala zataknuta za hrbat. Bio je pisac, pretpostavila sam. Možda je bio i provalnik, i nasilnik, ali bio je također i nešto još. Živio je život ispunjen stvarima koje voli. Njegova obitelj, prijatelji. Imao je rime kojima je skupljao lajkove. Onda sam prešla na njegove roditelje. I njihovi profili bili su javni. Vodili su kampanju, to je bilo očito. Ne samo za uklanjanje mogućnosti obrane opravdanom primjenom sile nego i za napuštanje sudske prakse koja dopušta oslobađanje temeljem nedostatka dokaza da se utvrdi krivnja, iako nigdje nisu izričito spominjali Jacka ni sam slučaj. Tvrdili su da se takvim presudama povećava nesigurnost. Pokretali su peticije i Kickstarter projekte ~ 163 ~

Knjige.Club Books s tim ciljevima. Pretpostavljam da je to bio razlog što je Jackova opačina opet podigla glavu. Lobirali su u škotskom parlamentu. Označili su svog pokojnog sina uz svaku objavu. Promatrala sam njihov gubitak, njihovu privatnu tragediju i ipak nisam ustuknula posramljena što to uopće radim. Sve je to bilo javno, i zbog toga se - nekako - činilo ispravnim. Sigurno je bio i sprovod. Možda je lijes bio bijel. Bio je dijete, naposljetku. Baš kao i moj pacijent, moj dječak. Jack mi je poslao poruku dok sam ležala u krevetu i pokušavala ponovno zaspati. Bio je to selfie. Bio bi seksi, s tim mrakom oko sebe, tih napetih ramena, da nije bilo glumljenog, samodopadnog pućenja usta, koje je očito postalo opći simbol pomirbe na Instagramu. Nisam mogla ne nasmijati se na to, uživajući što gledam te njegove tamne oči gotovo u realnom vremenu. Odmah je uslijedila i poruka: Je li bolje nego za Facebook? A onda me je nazvao, gotovo odmah - čim je vidio da sam otvorila poruku, vjerojatno. “Hej”, rekao je. Glas mu je bio dubok i na neki je način nosio u sebi onaj meki, gusti, tihi obanski zrak. “Ovo je sranje.” “Koje?” “To što smo skupa, a nismo. Čudno je. Ni kao prijatelji. Ni kao najbolji prijatelji.” “Mi smo još uvijek prijatelji”, rekla sam s tihim smijehom. “Samo mi je sve to bio šok. To da si mi lagao.” I to je bila jedina prilika koju sam mu dala da mi kaže. Trebala sam mu ih dati više, kao kad postavljaš mišolovke. Vidjeti hoće li mi ipak kazati. Ali nije. “Pročitala sam još toga”, rekla sam. “Nisu te oslobodili krivnje.” Jack je šutio. Trajalo je to tek trenutak, ali stvarno je zastao. I to je bilo značajno. Poput oklijevanja prije nego što nagaziš kočnicu kada pješak prelazi cestu ili stižeš na peron u trenutku kad se vrata vlaka zatvaraju. Malena, ali važna stanka; trenutak koji mijenja život. “Nije dokazana krivnja”, rekla sam. “Što to zapravo znači?” “Aha.” “Kako to misliš, aha?” Ležala sam na krevetu sklopljenih očiju i sad sam ih opet otvorila. Sve je bilo na istome mjestu kao i prije nego što se sve ovo dogodilo. Moji pamučni zastori koji nisu uspijevali zakriti gradsko svjetlo. Moja uredna posteljina. Hipokratova zakletva na zidu, urezana u metalnu pločicu. Ali sve se promijenilo. Ponovno. “Pa - postoje tri vrste presude u Škotskoj.” ~ 164 ~

Knjige.Club Books To znam. “Nije to ništa posebno, Rach. I jedna i druga znače da nisi kriv.” “Stvarno?” Jack je uzdahnuo, tužno je uzdahnuo. Teško je uzdahnuo. Nije mi bilo krivo, međutim, ovaj dio je bar bio istinit. “To ne znači ništa. Ne znam - sve.” “Hmm”, rekla sam, želeći da nastavi, moleći se u sebi da mu nitko ne javi kako je netko naručio da mu se dostave transkripti sa suđenja. “To znači da je postojala opravdana sumnja u vezi s tvojom nevinošću”, rekla sam. Na moje iznenađenje, Jack se nasmijao. “Da, i ja bih tako rekao”, kazao je. “Zato je i bilo suđenje.” Njegov smijeh odzvanjao je od neprimjerenosti. “Zašto nije dokazano?” “Zaista ne znam”, rekao je. Glas mu je zvučao zabavljeno. “Mislim da je takva politika.” “Kako?” “Pa, bio sam uplašen. Rekli su da se u situacijama samoobrane prag dopuštenog spušta kad si... kad ti netko provali u osobni prostor. Kad si uplašen.” “Da”, promrmljala sam, i prvi put osjetila iskricu suosjećanja, kao kad ugledaš prvu zraku sunca ujutro ili vatromet kako se rasprskava u daljini, iskrenje kroz tanko jesensko lišće. Da, stvarno je strašno kad ti uljezi učestalo upadaju u kuću. Pokušala sam zamisliti, ležeći tako u svom krevetu, kako bih se ja osjećala da sada čujem tup udarac vratima dolje. Adrenalin bi mi skočio. Možda bih krenula suprotstaviti se uljezu. I onda bismo vikali, borili se. Znakovi borbe. Tko zna što bih učinila? Zar itko može unaprijed znati? “Htjeli su me osloboditi. Ali nikad nije u redu nekoga ubiti. Pa kakav god ti imao peh. Pa su odlučili, oslobodit ćemo ga, ali tako da izgleda kao da je kriv. Da pošaljemo poruku javnosti. Ne znam. Ne znam, Rach. Molim te nemoj... Ja te volim. Mogu te učiniti sretnom. Bit ćemo tako sretni zajedno. .. Molim te, nemoj...” “Zašto mi nisi rekao? Zakleo si se... zakleo si se da nema ništa.” “Zato što... zato što nisam htio da sumnjaš u mene”, rekao je tužno. “Kako bih sad trebala znati da govoriš istinu? Možda opet lažeš.” Nato nije rekao ništa, osim: “Oprosti.” Još jedna isprika. Još smo malo razgovarali. Pogledala sam van, niz ulicu, i vidjela ćelava muškarca s naušnicom u majici nogometnog kluba Newcastle United - lokalac prve klase, rekao bi Jack. ~ 165 ~

Knjige.Club Books U Wok Baru, u ovom trenutku bez prometa, jedan od kuhara počinjao je čistiti pod. Imao je karirane hlače i slušalice na ušima. “Kako je Wally?” pitao je Jack. “Dobro.” “Išao sam na hitni prijam i osjećao se kao pičkica”, rekao je. “Na koji?” “U Lorneu. Nemoj se smijati”, rekao je. “Stvarno sam se prepao.” Glas mu je bio nježan. “Što se dogodilo?” “Osjetio sam stvarno jake bolove u trbuhu. S desne strane.” “Zašto me nisi nazvao?” “Jer bi mi ti rekla da ne idem.” “Gdje točno desno u trbuhu?” “Sprijeda, iznad kuka. U mekom tkivu.” “Znači, imao si akutni abdominalni bol i pomislio da je apendicitis”, rekla sam. “Da. Zapravo, mislio sam da mi je puklo slijepo crijevo.” “Vjeruj mi, da ti je puklo, ne bi samo mislio. Znao bi.” Riječi su mi same poletjele s jezika i bilo je nečega lijepog u tome koliko su bile automatske. Medicina je i dalje tu, u meni. “Je li bol popustio kad si ustao?” upitala sam. “Jest, bilo mi je bolje, da.” “Pa ja sam ti već samo po tome mogla reći da nije apendicitis. Prvi pokazatelj je to da se ne možeš uspraviti.” I dalje sam bila s njim na telefonu, ali u mojoj glavi, bili smo u sobi za konzultacije. Mogla sam osjetiti peckav miris dezinfekcijskog sredstva i vidjeti tastaturu na kojoj su slova a i p gotovo izbrisana s tipki od upotrebe. Ležao bi na uskom krevetu, odgovarao na moja pitanja i ja ne bih pogledavala na sat niti bih se trudila ne zavirivati u Huffington Post barem do ručka, niti bih se nagrađivala keksićem jer sam završila još jednu rundu tipkanja. Bila bih potpuno posvećena tome trenutku. Nalazila se u onoj točki u kojoj se umijeće dijagnosticiranja susreće s umjetnošću - pacijentovom interpretacijom vlastitih simptoma. Njihov bol uvijek se filtrirao kroz prošla iskustva. Deset od deset na nečijoj skali jednako je onom četiri od deset drugoga. Toliko mi je to nedostajalo u tome trenu, da sam sklopila oči i iz sve snage poželjela, kao nikad u životu, da mogu vratiti vrijeme. Ne da se vratim medicini, nego da se vratim u određeni trenutak u vremenu. “Ali - bolovi u desnoj strani”, rekao je Jack. “Upala crvuljka može se pojaviti na bilo kojoj strani, znaš. Samo je malo učestaliji bol s desne strane.” ~ 166 ~

Knjige.Club Books Preplavile su me uspomene iz liječničkih dana kad sam to izgovorila. Kako pokušavam pomoći ljudima. Sinulo mi je da strah nije opravdan razlog za ono što je Jack učinio. I mene je bilo strah: kad mlada osoba ne bi reagirala na oživljavanje. Kad bi stariji pacijent postali blijedi i mršavi i kad bismo ih morali prebaciti u hospicij. Kad bi se pacijent na kemoterapiji prehladio. Kad bi me prožeo strah, ja bih im pokušala pomoći. Ne bih napravila ono što je napravio on. “I onda, kakvu su ti dijagnozu postavili?” rekla sam, pokušavajući odbaciti misli u podlozi. Jack je na trenutak ušutio. “Malo zraka u crijevima.” U glasu sam mu čula poniženje i nisam mogla sakriti smijeh. “I rekli su ti da popiješ Imodium i dobro se isprdiš?” rekla sam. “Otprilike.” Malo smo šutjeli. Čula sam kroz slušalicu njegovo disanje. Kao da ležim pokraj njega, u njegovu naručju, osjećam toplinu njegova torza uz sebe, osjećajući se toliko sretno. Toliko sigurno. Pomislila sam na dječaka, koji mi je uvijek u mislima. “Sanjaš li ga ponekad... Dominica? Ja sanjam, katkad... pacijente koje sam izgubila.” To je bilo najbliže što sam ikad došla razgovoru o dječaku s Jackom. Bila sam previše uvjerljiva sa svojim gunđanjem protiv dugih dežurstava, propalog zdravstvenog sustava, pošasti parničenja pod kojom smo bili prinuđeni raditi. Nikad me nije pitao zašto sam zapravo otišla. On mi je vjerovao. “Sanjam?” rekao je. “Ne.” Tad sam se namrštila, ali hvatao me san, s mobitelom toplim na uhu, i nisam mogla analizirati svoje osjećaje kako treba. “Ne?” rekla sam pospano. “Ne”, ponovno je rekao Jack. Završili smo razgovor koju minutu poslije.

~ 167 ~

Knjige.Club Books

31 Godinu prije

M

ogle bi biti i godine, tako je rekao”, ozareno je kazao dječak. “Godine i godine. Čak desetljeća. Rekao je da to zapravo gotovo ništa ne mijenja. Pa ljude može zgaziti autobus, rekao je. Nitko ne zna koliko još ima.” Pristojno sam se nasmiješila dok sam prelazila preko njegove sobe. Opet je dobio temperaturu, zadržali smo ga preko noći. Vani je bilo mračno. Prozor mu je bio širom otvoren, iako je bila zima. Njemu posljednja, bila sam sigurna u to. Ponovno sam gledala njegov profil na Twitteru. Bio je veseo. Bilo je to lijepo za vidjeti, ali bilo je gorko-slatko. Jer nije bio u pravu. “Ali sada me zanima,” rekao je gledajući u mene, “što misliš ti. A ne neki onkološki savjetnik koji me nikad nije liječio.” Nije to mogao reći jasnije. Bili smo sami. Znao je odabrati trenutak. “Nisam sigurna da bih ja htjela znati,” slagala sam, “da sam na tvome mjestu.” “Da, ali ne umireš ti”, rekao je. Trepnuo je, progutao i primijetila sam da su mu oči sjajnije. Nikad ga nisam vidjela da plače. Nijednom. Dotad. “Ja ga mogu osjetiti, znaš”, rekao je. Stavio je ruku na prsa. “Ja ga osjetim. Rak na prsima. Težak je. Htio bih znati kad je kraj.” To je bio stav s kojim sam se u potpunosti slagala. Da se radi o meni, htjela bih znati. “To je veliko pitanje. Zašto ne razmisliš još malo o tome?” rekla sam. “Porazgovarat ćemo još s tvojom mamom i s tim savjetnikom, svi ćemo se lijepo naći i prodiskutirati o tome što je najbolje za tebe.” “A da ti i ja jednostavno porazgovaramo o tome što je za mene najbolje ovdje i sada?” rekao je. “Možda bolje da ne čekamo dok budem imao osamnaest da porazgovaramo o tome hoću li ili neću doživjeti osamnaestu.” Kako je bio rječit. Mogao je postati što god poželi. Matematika, fizika, engleski. Mogao je biti pisac, liječnik, odvjetnik. “Znaš da ne smijem reći ništa dok nije prisutna tvoja mama - a ni bez njezina pristanka”, rekla sam. “Ti si...” “Znam, znam. Ja sam maloljetan, a ti si punoljetna. Točno.” ~ 168 ~

Knjige.Club Books “Mogu ostati bez posla ako ti kažem.” “Ovo je važnije od tvoga posla.” Nato mu nisam ništa rekla. Uvijek je znao doprijeti do mene, postavljati probna pitanja tijekom kemoterapija. Tretirati me kao osobu, a ne liječnika. Glas mu je postao blaži. “Rach, moram znati kad završava ova vožnja. Inače ne mogu u njoj uživati. Imam osjećaj da ludim. To je moj život.” Zastao je i s mukom progutao. “Čak i nije tako pozitivno kao što je rekao savjetnik. Želim znati. Bolje je za mene da znam.” “Žao mi je”, rekla sam. “Molim te, reci mi.” “Znaš da ne mogu. Tvoja mama odlučila je... i to i dalje stoji.” “Ali... neću joj reći.” Ton mu je bio molećiv. “Samo želim znati koja je prosječna prognoza. Da mogu isplanirati život. Malo se opustiti, ako su godine. Dovesti svoje stvari u red, ako su mjeseci. Napisati neke blogove, napisati pisma nekim ljudima. Odabrati si glazbu za sprovod. Imam pravo znati. To je moje tijelo. To sam ja.” Nervozno se nasmijao. “Radi se o meni, ne o tebi.” Zurio je u mene i konačno sam ga pogledala u oči. Vani, tama se spustila, ali je nebo još bilo svijetlo gore, u visini. “Zašto ne bi prespavao pa onda odlučio o tome?” rekla sam.

~ 169 ~

Knjige.Club Books

32 Sadašnjost

T

ata je dočekao mene i Kate u kafiću odmah iza ugla svoje kuće, zbog našeg tradicionalnog utorka, iako je mrzio to mjesto. Stalno je rogoborio na račun osoblja - Pa imaju ih tu sedmero, a samo četvero tu i tamo nešto radi! - i njihov stil - Kako ljudima dođe da kupe ovako lijep prostor, a onda postave četrdeset ogledala na zidove? - ali svejedno smo se našli tu. Nasmijavao nas je. “Moram primijetiti,” rekao je tata, “da mi je ljepše sad kad ste obje prestale ganjati karijeru. Iako vašoj mami to ne bi bilo drago.” “Baš krasno, hvala”, rekla je Kate, ali smiješila se. “Stvarno ne bi.” Bio je dobar osjećaj malo se nasmijati na taj račun. Biti otvoren u vezi s tim. Kako se osjećamo. Ne dopustiti da smrt baci svoj pokrov, opterećen značenjem, na naša sjećanja na nju. Kate je ispružila nogu ispred sebe. Još je bila u sportskoj opremi, ali radni dan trenerice završavao je zajedno s dnevnim svjetlom, pa je danas to značilo da je bila gotova do pet popodne. Što se mene tiče, uvijek sam završavala do pet, na sadašnjem poslu. “Znali su nam proći mjeseci da se ne vidimo, dok ste bile onako zauzete.” “Znam”, rekla sam, i koliko god mi je nedostajala medicina, u tom trenutku bila sam sretna što njega više ne ostavljamo dugo samog. “Rach će se vratiti, vidjet ćeš”, rekla je Kate. Tata je izbečio svoje okrugle oči na mene, kao sova. “Hoćeš stvarno?” rekao je iznenađeno. On je znao više od drugih, o dječaku. Manje nego Amrit i moji kolege, ali više od većine drugih. Više od Kate. “Ne”, rekla sam. “Ne znam. Ne vidim se tamo ponovno. Ne.” I onda me je obuzeo osjećaj koji katkada imam kad se sjetim što se dogodilo. Kao da navlačim košulju straha. Žmarce na leđima kad se sjetim posljednjeg puta kada sam vidjela dječaka i svega što je uslijedilo poslije. Stresla sam se pod prigušenim svjetlima kafića. “Idem nam naručiti”, rekla je Kate. “Na šank. Sladoledne kupove?” Kimnula sam, nesposobna progovoriti. ~ 170 ~

Knjige.Club Books “Mislim da je sve to bilo previše povezano s mamom”, rekao je tata. “Brinuti se za nekoga s rakom. To ti je bilo prvi put da je sva odgovornost na tebi. Prvi tvoj teški pacijent.” Bila sam dirnuta. “I sve si morala odlučiti sama, mislim. Tako brzo nakon nje. “Mame”, tiho sam potvrdila. “Oprosti”, rekao je. “Ali ja mislim da je moralo biti jako teško odlučivati o liječenju osobe koja umire od raka. Provoditi toliko vremena s njim. Promatrati kako prolazi kroz sve ono što je već prošla mama. Bilo je to teško i slušati.” “Da.” “Mislio sam zato da bi možda trebala otići s nekim porazgovarati o tome.” “Nije mi potrebno”, rekla sam. Bakrena lampa njihala se iznad njegove glave i on se počeo osvrtati oko sebe. “Ovo je stvarno glupo mjesto”, rekao je. “Ova prokleta lampa me napada.” “Ali to nije više bila... nije više bila ona ista mama. Poslije.” Svi smo imali što razmišljati u vezi s njom, onih tjedana koji su uslijedili. Ja to još uvijek nisam mogla razumjeti. Ponekad sam mislila kako bih više voljela da nam tata nije rekao. Da je tu aferu sačuvao za sebe. “Zar nije i to bio gubitak?” Tužno je slegnuo ramenima, uzdahnuvši polako. “Komplicirano je to”, rekao je. “A onda, tako brzo potom, ono s dječakom, pa prekid s Benom... Bilo je to malo previše promjena za tebe.” “Sretnija sam ovako. Medicina je bila prava noćna mora. Nespojiva s normalnim životom.” Kratko je kimnuo glavom, podignuo ruku do svoje čupave brade. “A Jack?” “Što s Jackom?” rekla sam. “Pa, očito nešto nije kako treba. U Obanu si se činila jako tužnom.” “I jesam tužna”, rekla sam, stisnuta grla. Nisam njemu i Kate rekla što se točno dogodilo. Ali bilo je očito da im je jasno kako se nešto jest dogodilo. “Znaš, onda sam mislila da me Ben vara.” Riječi su sad bile vani, na stolu između nas. Tata je pomno promislio o njima. “I? Je li te varao?” “Ne znam. Mislim da nije. Ali ja sam ga otjerala... svojim optužbama.” Tata se naslonio, i dalje kimajući. “I onda...” “I onda sve ostalo. A sad to ponovno činim. Optužujem Jacka za... štošta.” “Ah. Nemoj tako, Rach. Ne smiješ misliti da je on... da je on kao ona.” ~ 171 ~

Knjige.Club Books “Nitko od nas nije imao najblažeg pojma”, rekla sam. “O tome što je mama radila.” “Ne. Ljudi su komplicirani. Ali to ipak neće zasjeniti lijepe uspomene na nju.” “Stvarno? Tebi ih nije zasjenilo?” upitala sam. “Ne. Ne potpuno. Samo djelomično.” Nisam ga mogla pogledati u oči. Umjesto toga zurila sam u kockasti stolnjak dok su me suze peckale u očima. Vidjela sam Kate za šankom, kako promatra sve oko sebe očima tenisačice. Pitala sam se što tata sad stvarno misli o nama. Smatra li nas i dalje uspješnim kćerima? Mene, trudnu s muškarcem kojeg ne poznajem ni godinu dana. “S Jackom je sve u redu” izvalila sam. “Dobro smo mi.” Glas mi je zvučao mirno, nije odavao sumnje koje su me izgrizale iznutra. Vratila sam se u stan i opet se zatekla kako pretražujem internet. Stvarno bih trebala uskoro prestati s ovim, razmišljala sam, dok sam otvarala članak o Jacku Rossu, nadolazećem piscu koji je osvojio nagradu za svoj članak u časopisu Vrijeme za vas. Mrštila sam se čitajući. Nešto mi je tu bilo čudno. Odmahnula sam glavom. Nisam uspijevala dokučiti što. Prešla sam prstom preko ekrana. Počeo se potpisivati kao Jack Ross od 2010. godine. To je imalo smisla: promijenio je ime, naposljetku. Ali bilo je nešto drugo. Isto ime. Naziv časopisa. Zvučalo mi je nekako generički. Upisala sam u Google: časopis Vrijeme za vas. Ništa. Ništa konkretno, u svakom slučaju. Iskočio je link na časopis koji izdaje tvrtka AIESEC UK. Naveden je dio teksta - “pravo je vrijeme za vas da postanete prosvijetljeni” - ali to nije bio časopis Vrijeme za vas. Pretražila sam ga u kombinaciji s Jackovim imenom, onda sam tražila njegove tekstove pa točan naziv članka za koji je navodno dobio nagradu: “Restorani s Michelinovom zvjezdicom na Sjeveru”. Ništa. Jack nije napisao takav tekst. Pomaknula sam se na dno stranice s tekstom o njegovoj nagradi i vidjela naziv tvrtke. White Wash, pisalo je. Potražila sam to ime i našla ono što sam i strahovala naći. White Wash, tvrtka za dubinsko čišćenje reputacije. Platio je nekome. Platio je nekome da napravi taj tekst i da ga tražilica na Googlu odmah izbacuje. Sjetila sam se onog drugog članka, s humanitarnom utrkom: fotografije u niskoj rezoluciji, na kojoj on ne sliči na sebe. Odmah sam nazvala njegov broj. “Jesi li platio nekome da piše lažne članke o tebi?” ~ 172 ~

Knjige.Club Books “Da”, rekao je Jack, ne upitavši zašto mu postavljam takvo pitanje u deset navečer. “ORP, da.” “ORP?” “Optimizacija rezultata pretraživanja. Znaš ono, da budeš visoko rangiran na Googleu?” “Znači, dao si nekom novac da napiše lažni članak i da ga plasira visoko na tražilicama - jer nisi htio da ljudi misle kako si drukčiji od onog za kojeg se predstavljaš?” Kad naknadno razmišljam o tome, sigurna sam da me je htio prekinuti. Naslućivala sam to: ne u nekom mrmljanju ili pokušajima da me prekine, zapravo, nego u njegovu usporenom disanju, u njegovoj apsolutnoj šutnji. “Tako da misle da si mladi novinar, koji je tek počeo pisati?” Ton mi je bio molećiv, čak žalostan. Još je malo šutio. “Da”, polako je rekao, poput strpljiva učitelja. “Ali i zato da makne druge članke. To je bio glavni razlog što smo ih angažirali. Međutim, znam kako si to otkrila”, rekao je, nasmiješeno. “Stavili su prokleti oglas za svoje usluge u dnu stranice.” To sam ignorirala. “Glavni razlog?” rekla sam. “Da, taj članak bio je besplatan dodatak, aha. Htio sam da Jack Ross izgleda stvarno. Da ima fotografiju, neku prošlost. Da se doima kao cjelovita osobnost.” Fotografija s utrke. Fotografija nagrađenog mladog pisca. Sve namješteno. Sve lažno. “Ali...” “Ali glavni razlog što sam ih angažirao bio je taj da uklone druge stvari. Da maknu moje tekstove sa suđenja, ako ikako mogu. Da uklone Johna Douglasa. Ili bar ono što je on učinio.” On. O samome sebi govori u trećem licu. “Znaš već,” nastavio je, “pokušavao sam nastaviti pisati kao John Douglas, još neko vrijeme. Mislio sam da će se nekako riješiti svog zločina. Ali nije to mogao. Ne u cijelosti. Vidjela si, pretpostavljam. Nije lako izbrisati nekoga nešto - u potpunosti. Ostanu djelići. Stvari se arhiviraju, iako smo to pokušali spriječiti koliko god smo mogli. Ali stalno su izranjale iste stvari. Zamoliš nekoga da makne članak sa svoje stranice, ali već je netko prije napravio snimku zaslona ili podijelio tekst, i dok trepneš, eto ga opet na Twitteru. Pa sam promijenio ime. To mi je bila posljednja nada.” “Kako su oni mogli ukloniti te članke?” rekla sam, prisjećajući se bezbrojnih pogrešaka 404: nije pronađeno na koje sam nailazila tijekom ~ 173 ~

Knjige.Club Books svojih pretraga. “Zar nisu to... Zar to nije samo novinarstvo?” Usne su mi se nehotice iskrivile, koliko je bilo to licemjerje - da je Jack novinar, koji pokušava cenzurirati druge novinare, ali nisam ništa rekla. Jack nije pisao udarne članke. Nije se bavio privatnim stvarima drugih ljudi. Pisao je o restoranima i o najljepšem pogledu na Rim i o tome kako je šetati po mostu Agios Sostis u Zakintosu. Nije on bio paparazzo. “Ako nisi osuđen, onda se dio tekstova može dati skinuti. To se može tretirati kao kleveta. Nisam upoznat s pravnim aspektima tužbe za difamaciju i slično”, rekao je. “Ali kad im zaprijetiš time, najčešće sami uklone. Pa je tata angažirao nekoga da to radi. A znaš ga. Ima on utjecaja. U Obanu. U poslu.” “Da”, rekla sam. “A ono što ne možeš ukloniti, možeš potisnuti niže na rezultatima pretraga.” “Niže?” “Nanižeš nove sadržaje koje će potisnuti stare članke, tako da nisu na vrhu. I da se ne pojave na Googleu. White Wash zna sve o Googleovim algoritmima. Čak i sad mi je drago što sam to napravio. Sad se opet mogu baviti novinarstvom. Bez mrlja iz prošlosti.” Tu je zašutio. Svjestan da je rekao dovoljno. Zlokobnija, međutim, od prijetnji novinama činila mi se manipulacija algoritmima za pretraživanje: kao remećenje prirodnog reda stvari. S ciljem da ljudi poput mene - nedužni ljudi koji samo žele znati što se dogodilo - nađu tekstove povezane s tim ili da im to bude previše komplicirano pa odustanu. Da se zbune, da misle da je to bio netko drugi. Bilo je to kao da on misli kako je sad, zbog promjene imena, netko drugi počinio zločin. Možda je to njemu bilo nužno, nekako se pomiriti s nečim tako strašnim. Ali ja sam mislila da je to pogrešno. Manipulativno. Hladno. Oni članci koje sam na kraju pronašla nisu se pojavljivali u prvih desetak stranica ponuđenih rezultata na Googleu. Ja sam samo bila jako uporna. Nije to bilo samo zbog mutnih zakonskih odredbi vezanih za primjenu opravdane sile: ovo je bilo namjerno. Jack se potrudio izazvati zabunu, uložio je trud u lažno predstavljanje. I to je, opet, stvari činilo samo još gorim. “Rach?” rekao je. “Aha. Sve mi to izgleda tako... ne znam. Ljigavo.” Zvučala sam kao moj otac. Ljigavo. Ali bilo je ljigavo. Nije postojala bolja riječ za to. “Znam”, blago je rekao Jack, i glas mu je bio pun kajanja, tih, empatičan. Posramljen, možda. “Čovjek misli da će imati toliko integriteta da stane pred sud i izgovori istinu. Misliš da ćeš reći, to sam ja, takav sam, uzmi ili ostavi. ~ 174 ~

Knjige.Club Books Misliš da bi ostavio članke na mreži, da ćeš pisati pod istim imenom. Ali neki od njih, neki koje ti nisi mogla vidjeti...” Pustila sam ga neka misli da nisam vidjela toliko koliko jesam. Na koji sam mu način mogla kazati da sam upotrijebila pretraživač koji nasumce stalno arhivira mrežne stranice, bez znanja njihovih autora, bez znanja ljudi koji se spominju na tim stranicama? A tek ostalo: da sam za njega zatražila pretragu po Clareinu zakonu? Da sam dala naručiti transkripte s njegova suđenja? I, uostalom, što ako je toga bilo još? Tekstova koji su bili još gori? “Raščetvorili su me. Novinari. Nisam mogao pustiti da se to nastavi. Ne znam. Izgledalo je kao da stalno moram čistiti nered. I onda je prijatelj mog odvjetnika ponudio pomoć. To je izgledalo lakše, bolje nego ostati pod tom paljbom i više nikad ne raditi. Ili da ih sam pokušavam maknuti. Mama i tata su platili.” Zurila sam kroz prozor. Bio je onaj dio jeseni kad lišće neprestano pada, poput divovskih pahuljica, ostavljajući mrlje na pločniku, poput ogromnih otisaka dlana. On je kupio novi identitet. Privatnost. Nevinost. Da se meni dogodilo takvo što, ja si to ne bih mogla priuštiti. “Moram ići”, rekla sam mu. Poslije toga poslao mi je dugu poruku. Klasični Jack, uvijek je radije birao komunikaciju u pisanom obliku, u preobilju riječi. Samo ne licem u lice, izravnim govorom. Znam da to sad sve izgleda suludo, usrano i mutno. Dajem ti riječ da nisam neki narkobos ni član mafije. Samo tvoj Jack, kojem se prije nekoliko godina dogodilo nešto grozno. Obećavam da ću uvijek biti tvoj Jack. Odgovorila sam odmah. Vjerovala sam mu. Željela sam mu vjerovati.

~ 175 ~

Knjige.Club Books

33

Z

ašto si uopće vježbao gađanje?” upitala sam. Ponekad bih to radila. Usredotočila se na sitne detalje dok sam pokušavala stvoriti širu sliku. Bilo je sunčano popodne sredinom studenog. Drveće je bilo u svom najboljem sjaju, zaogrnuto kovrčavim plaštevima jesenskog lišća. Još nekoliko dana i sve će opasti. Nalazili smo se u turističkoj atrakciji o kojoj je Jack pisao tekst. Bilo je to lažno viktorijansko selo, opremljeno autentičnim starinskim biciklima, s pedalama u sredini velikog prednjeg kotača, starim mlinom i pravim trgovinama u kojima je osoblje bilo kostimirano. “Kako to misliš?” rekao je. Tračak nervoze preleti mu preko lica. Kao da je prešla sjena, povlačeći crtu ispod njegovih jagodičnih kostiju. Uvukao je usne, ali kad je pogledao u mene, namjestio je osmijeh. “Zar si počeo vježbati iz čista mira? Kad si počeo?” Zanjihao se na petama, nagnuvši se k meni. Oči su mu na suncu izgledale jantar ne. Žena u viktorijanskoj kapi sa širokim šiltom pojavila se iz zgrade pokraj nas. “Dobro vam jutro želim”, rekla je. Ignorirali smo je. Nebo je bilo vedro i jesenski plavo. Zrak hladan i čist. “Misliš da sam vježbao zato da bih preciznije mogao pucati u ljude?” rekao je. Odgurnuo je kosu unatrag. Narasla mu je. Uhvatio me je za ruku i ušli smo u staru zgradu škole. Bila je prazna, razredi zaštićeni staklenim stijenkama, pa smo mogli samo zuriti unutra u redove starih, tamnih stolova i klupa, u čudnovatoj, očuvanoj, napuštenoj učionici. Stresla sam se. Bilo je hladno i tiho. Nije bilo nikoga osim nas. “Ne”, rekla sam. Jack me je i dalje držao za ruku. Osjećala sam se, taj dan, kao da bih mogla točno povući crtu posred sebe. Jedna polovica mene uživala je, gledajući njegovu valovitu kosu, čvrst struk, slušajući njegove duhovite opaske, udišući njegov blagi, čist miris. Druga je bila u grču, ljuta zbog njegove otresitosti, kao da nemam pravo razmišljati o njegovu zločinu, kao da zabadam nos gdje ne trebam. “Bio je to hobi, Rach”, kratko je rekao. Samo sam se nadala da me neće pitati otkud ja znam te stvari. Da nije nikad pogledao moju povijest pretraživanja na računalu. Jer to što sam radila, bilo je u najboljem slučaju uvredljivo, a u najgorem alarmantno. ~ 176 ~

Knjige.Club Books Što god sam tih dana krenula pisati u tražilicu, Google bi mi odmah sam izbacivao prijedloge koji su imale veze s Johnom i nedokazanom krivnjom i Dominicom. Sjeli smo na klupu u školskoj garderobi. Đačke torbe iz viktorijanskog doba visjele su ispred nas. Žena u kostimu prošla je blizu i kimnula nam. “Sve u redu?” rekao je Jack njoj. To je bio njegov uobičajeni pozdrav bilo kome. Izgovarao ga je sa škotskim, otegnutim naglaskom. “Vikanje u kafiću. Kad me je Mez vidio”, ponudio je temu. Okrenula sam se pogledati ga u čudu. Gotovo nikad nije ništa nudio da objasni. “Da”, promrmljala sam. “Novinar me prepoznao. Htio je ekskluzivu.” “Prepoznao te je?” rekla sam. “To je, znači, bio tako poznat slučaj? Ja nikad nisam čula za njega.” “On je Škot. U Škotskoj je to bila velika stvar.” “U vezi s čim je tražio ekskluzivu?” “Moja strana priče”, rekao je. “Prokleti tabloidi. Jednostavno sam izgubio živce. Stvarno su pijavice. Hrane se našom nesrećom.” Sjećam se novinara koji su znali stajati ispred patologije, kad je bilo ono s dječakom. U potpunosti sam ga shvaćala. Sjedili smo šuteći nekoliko sekundi. “Otkrij mi nešto”, rekla sam mu. “Nešto što ne znam o tebi.” Zvučalo je nehajno, kao obično čavrljanje zaljubljenih, ali nije bilo. Bio je to samo očajnički pokušaj. Htjela sam ga poznavati. Opet sam bila na tim pokretnim stubama, pokušavajući ubrzati stvari, natjerati neživu tvar da oživi; poput kompanije koja je pet puta izvršila spajanje pokušavajući pomiješati sve djelatnosti i onda se praviti da je to bio prirodan razvoj. “Što želiš znati?” rekao je. “Koliko te volim? Daj da nabrojim načine na koje... “Nešto o tebi. Što bi izabrao za svoj posljednji obrok?” rekla sam. “Onaj prije izvršenja smrtne kazne?” “Kinesku raštiku”, ispalio je kao iz topa. I ona je postala jedno od stalnih mjesta u našim zafrkancijama, u igri riječima koje smo voljeli govoriti jedno drugom i smijuljiti se zbog njih. “Filetirani odrezak? Ne znam”, rekao je. “Kakva su pravila?” “Tri slijeda, nešto od onog što voliš jesti.” “Ali uskoro će me pogubiti. Ne jede mi se ništa.” Pogledao me iskosa. Točno, pomislila sam; on je bio baš takav. Ako bi zbog bilo čega bio imalo uzrujan, jednostavno ne bi jeo ništa. ~ 177 ~

Knjige.Club Books “Dobro, ali hipotetski”, rekla sam. “Možeš ignorirati taj dio. Pravi se da sam te pitala koje ti je omiljeno jelo.” Jack je malo pošutio. Naposljetku, rekao je: “Porciju od 48 pilećih medaljona iz McDonald sa, ali moram prvo imati teži mamurluk.” “Mislim da ćeš mi morati dodatno objasniti.” “Moj najbolji obrok ikada bio je onaj koji sam pojeo dan poslije svog osamnaestog rođendana. U školi. U Fettesu. Jedan prijatelj koji je mogao voziti odvezao nas je u McDonald’s kad smo se tog popodneva probudili u pet. Bio sam najednom gladan kao vuk. Naručio sam porciju s 48 komada. I pojeo sve do zadnjega.” Nisam mogla ne nasmijati se i dala sam sve od sebe da ne mislim kako me automatski morao podsjetiti kamo je išao u školu. Kako smo oboje svjesni da ne znam to. “I to ti je bio najbolji obrok? Rekonstruirana piletina?” “Aha. A tebi?” Mobitel mi je javio da imam poruku. Bila je od Amrita. Na ekranu se pokazao cio niz poruka na koje nisam odgovarala i Jack je to vidio. “Nikad mu ne odgovoriš”, rekao je. Slegnula sam ramenima i on je pustio tu temu. Bila je preteška. Nisam mu mogla objasniti samo jedan dio. Morala bih mu ispričati sve. O dječaku. O svojoj pogreški. “Bojim se da ne možeš dobiti nikakav mamurluk dok čekaš izvršenje smrtne kazne”, rekla sam. “Možda si u pravu.” “Osim toga, ti gotovo uopće ne piješ alkohol.” "Ne.” “Je li to zato što si možda pio one noći?” rekla sam. U njegovu čast, moram priznati da je odmah znao na koju noć mislim, i nije se pravio da ne razumije. Ali je, svakako, podignuo oči prema stropu. “Mrzim pričati o tome.” Znam. Tvoja mama... “Što?” “Pa, ona ne želi da o tome razgovaramo, zar ne?” Pomislila sam na nju dok je stajala s metlom, u kuhinji, kad mi je govorila da pustim na miru tu temu, i brzog objašnjenja koje je njegov tata lukavo ponudio na jezeru. Da i ne spominjem ostalo: plaćanje računa tvrtki za čišćenje reputacije, plaćanje odvjetničkih troškova. “Nije važno što misle tvoji roditelji. Meni možeš reći. Ne moraš ih slušati.” Bilo je to malo previše. ~ 178 ~

Knjige.Club Books “Moji roditelji?” rekao je, i tom trenutku bio je iskreno ozlojeđen. Smrknut. “Oprosti”, rekla sam. “Ali na jezeru - on je jednostavno govorio umjesto tebe.” “Da, jest. To je bila Dominicova baka. Što si dosad sigurno već i sama shvatila. Planiraš me unakrsno ispitivati na svakom izletu?” “Ne.” Šutio je. “Pomalo jesam”, rekao je konačno. “Volio sam popiti. Te večeri sam popio pivo. Nisam bio pijan.” “I?” tiho sam pitala, pazeći da ne poplašim njegovu ispovijest, kao mačku lutalicu koju pokušavam namamiti iz mračne ulice. “Radi se o okusu.” “Čega?” “Bilo čega”, rekao je. “Pivo, vino. Imaju drugačije okuse, ali sve je to alkohol. Onaj osjećaj peckanja na jeziku. Osjećaj da se opuštaš.” “Misliš na onaj ugodni osjećaj?” rekla sam. Jedva sam ga se mogla i sjetiti. Postao je teorijski već do sada. Pitala sam se što će biti moje prvo sljedeće piće. Možda pjenušac? U zdravici za Wallyja? “Za mene, posljednji put kad sam imao taj osjećaj, završilo je s mrtvim tijelom ispred mene”, rekao je. “Ne znam. Išao sam doktorici zbog toga. Na kognitivno-bihevioralnu terapiju. Koji gubitak vremena. Rekla je da mi je to sjećanje ostalo vezano za traumu. Tako da sad čak i jedan gutljaj alkohola u meni izaziva panične misli. Zato i ne vozim. Iz istog razloga. Ne, ne iz istog razloga. Nego zato što postoji rizik. Što ako nekoga pogazim, jer ga nisam vidio? Opet bih mogao završiti u istoj situaciji. A spreman sam učiniti sve da to izbjegnem.” Kimnula sam. PTSP. Vjerojatno. Bilo mi je to olakšanje, na mnogo načina. To što je traumatiziran. Što se pod površinom njegovih smirenih objašnjenja krije nešto drugo. Kaos, kajanje. Čudilo bi me da osoba koja je prošla to što je prošao Jack ne bude traumatizirana. Viđala sam to stalno kod oboljelih od raka. Došli bi u remisiju i onda bi im se razina tjeskobe povećala. Njima je to uvijek bilo nejasno; kako to da im se to događa tek nakon što je kriza prošla. “Kako je bilo nakon toga?” Odgovorio je bez oklijevanja. “Čudno. Kao da se sve okrenulo.” “Tvoj život?” “Pa da. Sve. Ne samo tijelo. Zakon. Baš sve. Mediji. Ljudi koji me napadaju na Facebooku. Čak mi je i naša kuća izgledala drugačije. Jednostavno - sve se promijenilo.” ~ 179 ~

Knjige.Club Books Pružio je ruku i udario starinsku đačku torbu. Zanjihala se. Kuka na kojoj je visjela zaškripala je. “Tad nisi bio na Facebooku”, rekla sam automatski, nehotice mu pokazujući karte koje mu nisam željela pokazati. Pridružio se Facebooku kasno. Bila je 2010. godina. Sjećam se da mi se to činilo baš čudno. “Bio sam, pod imenom John Douglas”, rekao je. “Taj profil je izbrisan.” Nije mi bilo lakše što to čujem. Doslovno brisanje cijeloga jednog života. “Aha”, rekla sam. “A onda je bio Božić. Neposredno poslije. I sad se više nismo morali bojati - ne bi vjerovala koliko je to nama tada značilo. I premda je bio plaćen velikom cijenom, dobili smo svoj mir. Nismo više morali osluškivati petlja li nam netko izvana po bravi. Nismo više morali plaćati troškove pretvaranja starinske palače u zgradu s dvostrukim staklima i natezati se s prokletim konzervatorima zbog toga. Bilo je toliko besmislica u vezi s tim provalama i odjednom je sve to prošlo.” Stresla sam se u školskoj garderobi. Te riječi. Te riječi. Olakšanje. Pa njemu je bilo drago što je ubio nekoga. Na nekoj razini, bio je zadovoljan zbog toga. Bilo je praktično. Je li moguće da je ovo istina? Što ako je to sve vrijeme i planirao? Što ako je imao namjeru ubiti? Pomislila sam na Wallyja u sebi. Spojenog sa mnom. Stvorenog od nas dvoje. Pomislila sam na to kako sam se osjećala zbog Jacka. Dragocjenom, zbog načina koliko je cijenio sitnice koje zna o meni. Na njegovu ruku koju prebaci oko mene dok spava i privuče me bliže uz sebe. Morat ću to prihvatiti. Morat ću krenuti naprijed. Zbog Wallyja. Strašno je kad ti netko stalno provaljuje u kuću. Bio je napadnut. Bilo je to slučajno. Bila je izvanredna situacija. Olakšavajuće okolnosti. Nije on zla osoba. Nas dvoje moramo krenuti dalje. Pozorno sam ga pogledala. “Kako je bilo za Božić?” “Mirno. Bez ikakvih zbivanja. Sipila je kiša. Išli smo u šetnju. Nismo razgovarali. Pravni procesi već su bili započeli, ali su zbog praznika stali. Nama to nije odgovaralo. Samo smo htjeli znati. Daveyju je bilo jako teško. Iako je dobio Rubikovu kocku, koja mu se svidjela.” Jack mi je stisnuo ruku. Zastao je pa upitao: “Jesi li zadovoljna?” “Da”, rekla sam, i činilo se da ga je to umirilo. Lijeva ruka dolutala je gore do prednjeg dijela moga kaputa. Otkopčao je dugme i uvukao ruku. Bila je hladna, ali svejedno mi je prijala. “Kako je on?” rekao je. “Nećemo čuti kojeg je spola, drugi tjedan, zar ne? Želim da mi to bude iznenađenje.” ~ 180 ~

Knjige.Club Books Trbuh mi je bio napet pod njegovom rukom. Počinjao se primjećivati. Uskoro će se zaokružiti i vidjet će se da sam trudna. “Ja znam čitati snimke.” “Stvarno?” “Aha. Izgleda ili kao kornjača ili kao hamburger” rekla sam. “Što je od toga dečko?” “Kornjača.” Nacerila sam se. “Oh”, rekao je. Lice mu se promijenilo, iz nadurenog u sretno, na obama obrazima pojavile su mu se rupice. Taj osmijeh. Ti ravni zubi. Šiljati očnjaci. “Kako će se Wally preživati?” tiho sam pitala. Jack je zastao. Osmijeh je nestao. Kao kad zađe sunce. Ja... “Eto vidiš”, rekla sam. Spustila sam pogled na svoje ruke. Nokti su mi bili izgriženi. “Wally Ross Douglas Anderson?” napokon je rekao Jack. “Možda bismo sve mogli spojiti. Dougrosson.” “Odlično, može. Još jedno novo ime”, rekao je. I to je bio njegov smijeh, ono što mi je tad zasmetalo. Kao prva sitna napuklina na ljuski jajeta. Nije bilo smiješno. Nimalo. Hoćemo li reći svom djetetu da mu je otac nekoga ubio i onda promijenio ime kako bi to prikrio? Ili ćemo to pred njim skrivati? Nisam se mogla odlučiti što je gore. “Uopće nije smiješno”, rekla sam. Moje riječi presjekle su zrak između nas i Jack se odmah malo odmaknuo od mene. Od nas. “Toga sam posve svjestan”, rekao je. Nisam bila poštena, znam da nisam. Ja sam se na taj račun šalila kad meni odgovara, a obrecnula sam se na njega kad je on napravio isto. “Što se događa?” rekao je. “Ništa. Ništa. Samo se ponekad osjećam...” Zastala sam, gledajući ga. Godinu prije, ja njega ne bih nigdje ni srela. Na današnji dan prošle godine živio je svoj život u Obanu, a ja svoj u Newcastleu i nisam znala da on uopće postoji. Ponekad mi se znalo činiti kao da je moj život roman koji sam pogreškom uzela u knjižnici, zamijenivši ga za drugi. Bila sam liječnica, imala dečka po imenu Ben. A onda sam postala trudna tajnica s dečkom o čijem imenu trebam dvaput promisliti. Bilo nam je potrebno vrijeme. Kad bismo barem sebi mogli kupiti vrijeme, mislila sam promatrajući drvene vješalice ispred sebe. Bar dva-tri ljeta i zime. Da se naviknemo. “Ponekad mislim da te uopće ne poznajem”, rekla sam. ~ 181 ~

Knjige.Club Books “Poznaješ me.” Premjestio se bliže. Bedro mu je bilo toplo pokraj mojega. “Što želiš znati?” Gotovo sam ga poljubila od sreće: imala sam još dosta pitanja u pripravnosti, o pravnim tekstovima. Ali nisam ih postavila. Nisam htjela stvarati pritisak - na našu novu, opreznu normalu - tako brzo nakon što mi se ipak povjerio, kao da je njegovo povjerenje jaje koje bih mogla razbiti u dlanu. Zabacila sam glavu. Što trebaš znati kako bi mogao nekoga poznavati? Nisam imala što reći. “Tvoja omiljena knjiga”, napokon sam ispalila. Nije mi to bilo važno, zapravo ne. Bilo je to jadno pitanje, kao kad pitaš nekoga koji mu je omiljeni keks ili koja mu je omiljena boja. Odgovor mi neće pomoći da odlučim ono što moram znati: Je li on dobar? Je li on dobra osoba? Što mu se vrzma po glavi? Kako bi reagirao kad bih ga jako razbjesnila? Koliko je spreman opraštati? Što bi uradio suočen sa situacijom u kojoj je teže postupiti ispravno? To su bila pitanja koja su mi bila važna, ali nisam ih mogla postaviti. A i da jesam, on bi mi rekao ono što ja želim čuti, kao kandidat koji na razgovoru za posao kaže da mu je jedina slabost perfekcionizam. “Hm. Mogu li biti nepretenciozan?” “Dapače”, rekla sam. Tad me preplavila radosna energija, kao gazirani sok kad šišti iz boce. Ja njega volim. To je ono što je važno. A ne prošlost. Neću uopće čitati onaj prokleti transkript sa suđenja. Zašto bih to čitala? “Bridget Jones”, rekao je. “Nije. Pa uspio si do kraja pročitati Wolf Hali. Sigurno nije”, rekla sam. Raširio je dlanove. “Znam, znam. Ali ne mogu se sjetiti kad sam proveo ugodniji vikend uz knjigu nego onda kad sam to čitao: Umro sam od smijeha.” Zasmijuljila sam se. “A meni Harry Potter”, rekla sam. “Onda smo nas dvoje jedan nezahtjevan čitateljski par”, rekao je. “Drago mi je što nisi rekla Shakespeare ili tako nešto. Još jedna stvar koju volim kod tebe. Nepretenciozna si.” Znači, doznala sam koja mu je najdraža knjiga. Ne ona o kojoj bi raspravljao u društvu za večerom, nego ona u kojoj je stvarno uživao. Mislila sam da je to važno, da smo se uspeli još jednu letvicu na ljestvici uzajamnog poznavanja. Ali nismo, naravno. Usprkos svemu, znati koja mu je najdraža knjiga nije uopće bilo važno.

~ 182 ~

Knjige.Club Books

34

T

og dana u studenom imali smo drugi ultrazvuk, zakazan za dvadeseti tjedan. Bilo je jutro i bila sam u kadi. Cijelo mi je tijelo bilo uronjeno u vodu. Hladnom zraku ostali su izloženi samo lice i koljena. Jackova kuća je i dalje uglavnom bila hladna. On to jednostavno nije osjećao. Meni su se, ipak, ti kontrasti na neki način sviđali. Topao krevet, naši hladni nosovi. Hladan zrak i moji vrući udovi pod vodom koja se isparava. “Hej”, rekao je Jack, ulazeći u kupaonicu oprati zube. “Opa”, rekao je. “Što?” Na sebi je imao sivu majicu dugih rukava. Smijao se. “Nisam nikad vidio da netko tako leži u kadi. Samo ti oči vire. Kao vodenkonju.” “O, vodenkonj, pa krasno”, rekla sam, smijući se zajedno s njim. “Jedva čekaš opet vidjeti Wallyja?” rekao je Jack. “Čovječe, upravo je polizao dno moje šalice za čaj!” rekao je, pokazujući na Howarda, koji je, kao i uvijek, hodao za njim. “Polizao je tvoje feromone”, rekla sam. “Tvoje sokiće.” Podigla sam obrve. Jack se nasmijao, onim svojim dubokim, podrugljivim osmijehom koji sam tako voljela. “Vidi, sad mu je neugodno”, rekao je Jack. Pokazao je opet na Howarda. “Šepa.” Pogledala sam ga. Da, malčice je šepao. Nagnula sam se preko ruba kade i podigla Howarda k sebi. Palpirala sam mu bokove i abdomen. I bilo je isto kao kad bih opipavala meko tijelo pacijenta pod prstima. Pokreti su mi bili brzi, učinkoviti, dok sam to radila, moje tijelo imalo je vlastitu memoriju. Vrijeme kao da se usporilo dok su se moji prsti pipajući spuštali niz njegovu nogu. Howard uopće nije reagirao, samo je preo u mom naručju. U dlanu sam držala njegovu stražnju lijevu šapu. “Ako je to kao kod ljudi,” rekla sam, “onda je dobro. Nema mekih točaka na metatarzalnim kostima ni na falangama.” Pritisnula sam mu petu. “Nema prekida u petnom tkivu. Tibija i fibula su dobre. Iako se vjerojatno kod njega drukčije nazivaju”, promumljala sam, puštajući Howarda na pod. “I ti to sve znaš?” rekao je Jack. “Aha. Bila bih prilično loša doktorica kad ne bih razlikovala tibiju od fibule”, rekla sam. Jack je i dalje zurio u mene, čudna, pomalo tužna lica. ~ 183 ~

Knjige.Club Books Pažljivo sam se odijevala, kao da se spremam na prvi spoj. Odmotala sam veliki ručnik i stavila grudnjak, promatrajući se u ogledalu. Kao da zna da je danas snimanje, trbuh mi je jutros, prvi put, izgledao velik. “Vidi”, rekla sam. “Vidim.” “Izgledam kao da sam progutala loptu”, promrmljala sam. “Izgledaš prekrasno.” “Trudnoća je čudesno razdoblje”, rekla sam, vadeći nekoliko gaćica iz ladice. “Ali većinu gaća više ne možeš navući na sebe.” Jack je podignuo prst u zrak. “Ne mogu vjerovati da sam zaboravio”, rekao je. Počeo je kopati po svom ruksaku. Posvuda ga je nosio, kada piše. Njegov McBook Air. Njegova Starbucks šalica za višekratnu upotrebu. Rokovnik. Bio je hodajući klišej - predivni klišej. Čula sam šuškanje i on je izvadio vrećicu iz TopShopa. “Dar za majku moga djeteta”, nasmiješio se. Dodao mi ga je. Gurnula sam ruku u vrećicu i osjetila pod prstima zgužvan papir. “Zamotao si ga”, rekla sam. “Da, ali moram te upozoriti”, rekao je. “Nemaš više selotejpa u kući. Namjeravao sam ti ovo dati kad smo bili kod tebe, nakon što smo se vratili iz Obana. Pa sam iskoristio što sam našao.” Pogledala sam zamotuljak. Bio je malen, uredno umotan. Prešla sam prstima preko rubova. Bio je zalijepljen onim što sam i sama uvijek upotrebljavala, čega sam uvijek imala pri ruci: ljepljivom trakom marke Transpore. “To je medicinska traka”, rekla sam. “Antialergijska.” “Joj. Oprosti.” “Ne, ne”, rekla sam, smješkajući se unatoč navali sjećanja. Kako kupujem božićni dar za Kate na Badnjak uvečer, dok idem u noćnu, umatam ga u plavi bolnički papir i lijepim bijelom trakom. “Oh, kako krasno od tebe”, rekla bi Kate sarkastično, ali svi bismo se smijali. Znali su što mogu očekivati od mene. Zauzvrat, ona je meni iduće godine darovala set od pet teniskih loptica. Razmotala sam paketić. Dvoje gaće. Raširila sam ih. Na jednima je pisalo Beefcake. Na drugima slova PUGLYF, s mopsom na stražnjoj strani. “Opala”, nasmijala sam se. “Nisu imali posebne trudničke, pa sam ti samo uzeo veliki broj”, rekao je. “Beefcake.”

~ 184 ~

Knjige.Club Books “Samo želim da ti bude udobno.” Posegnuo je za gaćicama s natpisom Beefcake i okrenuo ih. Na drugoj strani - na pozamašnoj stražnjoj strani - bio je veliki hamburger, kao u crtićima. “Mislim da ih moram nositi na snimanje” rekla sam, smijuljeći se dok sam ih navlačila uz bedra. Jack je otkinuo etiketu, nježno, stojeći mi za leđima, ruke su mu bile hladne na mojim bokovima. “Mislit će da smo huligani. Zvat će nam socijalnu službu”, rekao je. Okrenula sam se i pogledala se u ogledalu. Okrugao trbuh. Stari grudnjak. Goleme gaće sa slikom hamburgera. “Izgledaš kao osoba koja je posložila prioritete u svom životu”, rekao je Jack, skrivajući prstima zločest osmijeh. “Ali bez šale, ovo je ozbiljno udobna stvar”, rekla sam. Navukla sam traperice. Pomogao mi je da navučem majicu preko glave i otišli smo. Na suvozačkom sjedalu čekalo me pismo. Sama sam ga ostavila u autu. Namjeravala sam ga otvoriti dok idem na posao, ali zaboravila sam. Jack mi ga je dodao, bez riječi. Tad još nisam znala, ali unutra se skrivao poznati mutnoplavi logo. Otvorila sam omotnicu, prije nego što sam pokrenula motor. Bio je od Liječničke komore. Već je prošla gotovo cijela godina. Izgubit ću licenciju ako ne učinim ništa do proljeća. Odjednom mi je postalo hladno. Zubi su mi počeli cvokotati. Mislila sam da neće doći do ovoga. Plaćala sam sve pristojbe. Mislila sam da će proći puno dulje prije nego što cijela stvar ode u vjetar. A evo gad sad tu. Plavo na bijelom. Još malo i sve će biti gotovo. Sve za što sam se cijeli život trudila. Svi oni prokleti stručni ispiti. Sve vještine koje sam usvojila. Sposobnost da postavim dijagnozu. Automatizam s kojim palpirajući abdomen lako pronađem bolnu točku. Sposobnost da kanuliram čak i najslabije vene; svi su htjeli da ih baš ja kanuliram. To je bio moj poseban dar. Sve će biti poništene, te vještine. Odbačene u stranu, kao životinja što umire pokraj ceste. “Licencija ti istječe?” rekao je Jack, čitajući mi preko ramena. “Aha, ako propuštaš svoj profesionalni razvoj. I ako ne plaćaš članarinu.” “Izgubit ćeš je?” “Da.” Nisam ga mogla pogledati.

~ 185 ~

Knjige.Club Books Svi moji osjećaji bili su mi ispisani na licu, kao da se od mene traži da zauvijek bacim nešto za što sam najsentimentalnije vezana ili da pošaljem Howarda novom vlasniku. “Isuse, Rach. Jesi li sigurna?” “Vrlo”, rekla sam preklapajući pismo i ispružila se da ga stavim u pretinac za rukavice. Da ga ne vidim. Nisam mogla razgovarati o tome. Ne u tom trenutku. “Hoćeš li opet morati u medicinsku školu? I sve ispočetka?” “Ne”, rekla sam. “Uf, onda dobro.” “Zato što nemam namjeru opet biti liječnica.” “Ali da imaš, ipak bi morala?” “Ne znam točno, da budem iskrena. Ne znam kakva je procedura.” Gurnula sam ključ u bravicu i pokrenula motor. Htjela sam promijeniti temu, maknuti i njemu i sebi misli od toga. Nisam bila u stanju suočiti se s perspektivom da se sljedećih trideset godina bavim pretipkavanjem odvjetničkih bilježaka. “Gledaj”, rekla sam, pokazujući na prozor alatnice. Stražnja vrata bila su obojena zeleno. Pokraj njih je stajala kanta za zalijevanje, a na prozoru je bio Howard, zureći u nas velikim zabrinutim očima. “Isuse, stvarno je debeo”, rekao je Jack smijući se. Howardov je vrat doista izgledao masivno. “Ma to ti se čini jer se tako namjestio”, rekla sam. “Malo se brinem zbog tog pisma” rekao je Jack, zakapčajući jaknu. Bila je dugačka, tamnozelena. To je bio prvi dan da ga vidim u zimskoj jakni, jer sam ga upoznala u proljeće. Izgledao je dobro. Opušteno. Nekako otmjeno. Kao hipster. Neodoljivo. “Nemoj”, rekla sam. “Vjeruj mi, u ovom trenutku nitko ne bi poželio posao u javnom zdravstvu.” Šutio je, dugo nije ništa rekao. Mislila sam da neće više komentirati, ali onda je dometnuo: “Ako ti tako kažeš.” Ali pogled mi je bježao prema pretincu za rukavice. Kad smo došli pred bolnicu, malo sam ga otvorila, samo nakratko, dok je Jack uzimao parkirnu karticu na automatu. Izvukla sam pismo iz omotnice i gurnula ga u džep. Možda bih mogla odraditi malo profesionalnog usavršavanja. Na nekoj zamjeni. Možda. * ~ 186 ~

Knjige.Club Books Znala sam kuda se ide do sobe za moj ultrazvučni pregled. Srećom, bila je u drugom bloku. Nisam morala vidjeti nikoga od svojih bivših kolega ni svoj stari Blok BI, ili treću sobu lijevo, u kojoj se to dogodilo. “Čovječe, petaka za dva sata”, rekao je Jack, ubacujući kovanicu po kovanicu u automat. “Za to možeš okriviti jedino Vladu”, rekla sam. “Pa i krivim ih”, rekao je podižući obrve i gledajući me. Atmosfera je između nas postala malo čudna nakon pisma. Osjećala sam popriličnu krivnju. Krivnju koju je počela zamjenjivati ljutnja. Nije on znao moju priču. Malotko ju je znao. Ali to je bilo drugačije, ponavljala sam sebi. Nije usporedivo. Definitivno nije kao ono što je on napravio. Liječnica na ultrazvuku zvala se Sandra. Mislim da sam je viđala u bolničkoj kantini. Imala je tamnu kosu i puno pjegica. Svjetlo u ordinaciji bilo je prigušeno. Na prozorima je bilo isto rešetkasto sjenilo kakvo je bilo u sobama u kojima sam viđala dječaka. Moja bolnica, Klinika Royal Victoria, imala je prepoznatljiv miris. Prestala sam ga osjećati, ranije, kad sam tu boravila toliko dugo da mi je predstavljala dom. Ali sad sam ga opet mogla osjetiti, dok sam prolazila hodnikom. Limunski miris izbjeljivača i antiseptika, kakvim odiše svaka bolnica; i drugi mirisi, također. Miris kave iz kafeterije kod glavnog prolaza. Miris tapisona u sporednim sobama u kojima bih spavala nakon što prođu čistačice s usisavačem. Suhi, prašnjavi vonj koji ispuštaju stara računala. Liječnica je prtljala po računalu. “Smrznuo se.” Micala je mišem goredolje, skrušeno mi se smješkajući. Proradio je. “Ah. Rachel Anderson”, rekla je. “Baš sam i mislila da ste to vi.” Okrenula se k meni i nasmiješila. Jack je podignuo obrve. “Zato vas, znači, ne viđam u posljednje vrijeme”, rekla je. Slabašno sam kimnula, umjesto da je ispravim. Puno liječnica rano odlazi na rodiljni dopust. Posao je previše fizičke naravi da bi ga mnoge od nas mogle raditi u trudnoći. Bolovi i grčevi nakon dežurstava koja traju i po petnaest sati bili su i bez toga sasvim dovoljni. A tu su, u trudnoći, i mučnine. Za medicinu moraš imati jak želudac. I tako sam je pustila da vjeruje ono što je vjerojatno mislila: da sam se udala, da sam ovo planirala, da nisam prvo ostavila posao, pa onda, koji mjesec poslije, ostala trudna, dovodeći se tako u poziciju da imam točno nula prava na plaćeni rodiljni dopust. No, to nije bilo važno - iako jest. Meni je bilo jako važno. Pogledala sam Jacka. Gledao je u ekran. Ovako nešto njemu se nikad neće dogoditi, pomislila sam gledajući ga. Nitko ga neće zaustaviti i reći, o, pa to je ~ 187 ~

Knjige.Club Books Jack Ross. Jer je promijenio ime. Promijenio identitet. Pitala sam se odaziva li se sad prirodno na ime Jack, a ne na John. “Oprostite zbog ovoga”, rekla je Sandra jer računalo opet nije radilo. “Samo moramo malo pričekati. U ovom trenutku je jako sporo.” “Sjećam se dobro”, rekla sam. “Znači, nije se ništa puno promijenilo?” “O, ne, Bože moj. Vi ste doktorica pedijatrije, zar ne?” “Da”, rekla sam. Unatoč sebi samoj, osjetila sam ponos. Unatoč onomu kako je završilo, unatoč činjenici da je završeno, to je ipak bila moja povijest. Ja sam i dalje bila Rachel Anderson, MB ChB, BMedSc, MRCPCH. Sandra je opet micala mišem po stolu, ali ništa se nije događalo. Pružila je ruke ispred sebe i protegnula prste, pa rastvorila tanke metalne letvice prozorskog sjenila. “Izgleda da se sprema snijeg”, rekla je, pokazujući prstom na tamno jesensko drveće, golo kao da je uhvaćeno pod tušem. Već mi je mozak prerađivao i obrađivao ono što je rekla, kao da traži u tome neku naznaku, makar nisam znala koju. Pogledala sam u nebo. Bilo je bijelo i teško, imalo je tipičan hladan sjaj. Ali vani nije bilo tako hladno, jutros. “Ne bih rekao”, odgovorio je Jack. “Nije još dovoljno hladno, zar jest?” “To sam i ja htjela reći”, rekla sam mu. “Sjećate se kad je zadnji put pao pravi, veliki snijeg?” rekla je Sandra. “Bilo bi vrijeme da opet malo padne, ha? Prošlo je već nekoliko godina. Kad je to bilo, 2009.? Da - to je bila 2009., tako je, Julia se baš rodila...” Računalo je ispustilo glasan pisak. “Evo nas, sve opet radi”, rekla je Sandra. Legla sam na ležaljku i otkopčala traperice. Gel mi je bio hladan i mokar na trbuhu. “Jedva čekam vidjeti Wallyja”, šapnuo mi je Jack. Sjedio je na dnu uske ležaljke, nagnut naprijed, pun očekivanja. Ja sam još zurila u komadiće neba kroz horizontalne rešetke sjenila. Prostor između trakica bio je tako uzak da se nije vidjelo gotovo ništa. Snijeg. Sprema se snijeg. A onda, kad prođe zima, Wally će biti tu. Naša beba. Sandra je prislonila ručicu doplera na moj trbuh i sobu je ispunio karakterističan prigušen šum. I tad smo ga čuli prvi put. Njegovo srce, kako kuca brzo poput jurećeg vlaka. Jack je skočio na noge i uhvatio se rukama za glavu. “Pogledaj!” viknuo je. I ja sam poželjela ustati, također, zagrliti ga i gledati s njim u čudesnu bebu koju smo napravili. “Predivno”, rekla sam. ~ 188 ~

Knjige.Club Books Nisam mislila da ću biti toliko dirnuta - vidjela sam toliko ultrazvučnih snimaka da ih se ne može prebrojiti - ali bila sam. To je bio Wally. Napola ja, napola Jack. Imala sam osjećaj kao da nam se naša budućnost pokazuje pred očima. Pokazivat ćemo mu Oban. I on će imati pomalo škotski naglasak, makar malo, i kosu tamnu kao Jack. Ja ću ga učiti osnovama anatomije, a Jack će mu pokazivati slova. A onda, dok Wally bude u svom krevetu, Jack i ja ćemo sjediti pokraj njega, jedno do drugog, i diviti mu se. Bila sam toliko sretna, toliko se veselila budućnosti, da sam se osjetila lakom kao balon od helija. Očito, i Jack se osjećao jednako, jer me je pogledao odozgo suznim očima i rekao: “Imati dijete s tobom zapravo je najbolja stvar ikad.” “Znam”, rekla sam, razdirana između želje da pregled što prije završi i da osjetim njegove ruke oko sebe, i želje da nikad ne završi, da ostanemo ovako zauvijek zagledani u ekran, ja i Jack, u našega Wallyja. “Nadam se da će biti isti kao ti”, rekao je. Sandra se smiješila i ja sam se osjetila ponosnom. Na Wallyja. Na Jacka. Na nas. Na naš život. “Dođi”, rekla sam Jacku. Sandra se maknula s puta i Jack je došao s ove strane ležaljke, stao pokraj moje glave i držao me za ruku. “Jedva čekam da prođe dvadeset tjedana”, mumljao je, s uzbuđenim smiješkom. “To će nam samo proletjeti”, rekla sam, gledajući gore u njega. Wallyjevo srce i dalje je jurilo. Zurili smo u ekran, u njegove ruke i noge, u to kako leži na leđima. Zar on to drži palac u ustima? Pomno smo gledali njegovu tanašnu kralješnicu i majušna stopala. Oblik njegova nosa. Ni jedno od nas nije željelo prestati s tim i nakon nekog vremena Sandra je podigla obrve i rekla da je čeka iduća pacijentica. Jack i ja smo se hihotali i napadno ljubili u dizalu na putu van, priljubljenih tijela. Gel koji mi je smočio majicu preslikao se na njega pa smo se smijali i on je rekao da sad izgleda kao da je i on imao ultrazvuk.

~ 189 ~

Knjige.Club Books

35

S

jećaš se tog snijega?” rekla sam tek tako, razgovora radi, kad smo se vozili prema kući. “Je li tako bilo i u Škotskoj?” “Ne, mislim da nije”, rekao je Jack. “Ma daj. Moralo ga je biti”, rekla sam. “Ovdje je bilo strašno.” Bilo je to 2009., je li tako rekla Sandra? Pa da. Nanosi su bili ogromni. Ceste zatvorene. Svaki dan samo je to bilo na vijestima. Cijeli sjever države promijenio se. Nismo znali gdje su pločnici, a nije bilo ni važno jer automobili nisu vozili, u svakom slučaju. Argos je rasprodao sve sanjke. Tata i ja sanjkali smo se na kuhinjskim poslužavnicima na Town Mooru. Mami je to silno išlo na živce. Nismo mogli otvoriti garažna vrata, koliko je snijeg bio visok. Tako je bilo sve do polovine siječnja. Ljudi su počeli skladištiti hranu. I onda se sve otopilo i svima je bilo lakše. Čak i sad, činilo se da nitko više ne priželjkuje snijeg onako kao prije; svi pamte kako je snijeg tog Božića zatrpao sjever. Otada ga nikad nije napadalo toliko. “Možda? To je moralo, dakle, biti odmah poslije”, rekao je Jack. “Ah”, rekla sam. “Ali ti si rekao... da je tog Božića sipila kišica?” Zbunjeno sam ga pogledala. On je problijedio. Zar nije rekao tako? Da je bila kišica, bez ikakvih posebnih zbivanja. Da su išli u šetnju. Ovdje kod nas bile su silne mećave. Kako bi zaboravio takvo što? Kako da on to ne zna? Kako je moguće da u Škotskoj nije bilo još gore? Bila sam posve sigurna da je cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo bilo zahvaćeno snježnom ciklonom. Sve bijelo. Haiti. Tad se dogodio i Haiti. A ni za to nije znao. “Oh, ja...” Jack se nelagodno promeškoljio, vadeći mobitel. “Gdje si ti bio?” rekla sam. Izraz na njegovu licu rekao mi je sve što sam trebala znati. Bio je u zatvoru. Ta misao pogodila me poput lavine. Nije se pogodio za jamčevinu. I tu me je preplavio novi val ljutnje, kao kad se kada prelije. Skupljala se kap po kap, ispočetka, sporo, a onda je se nakupilo toliko da se prelila na sve strane. Vjerovala sam mu jednu laž za drugom. Kišica. Višak detalja. Trebala sam odmah primijetiti. Tko bi ti opisivao kakvo je bilo vrijeme, uostalom, kad ga pitaš o tome kako je proveo taj Božić? Bože. Lagao je. Opet mi je lagao. Možda ovaj put ne izravno, ali zar nije to još i gore? Izbjegavao je istinu, okolišao. Podmuklo. Poput dima koji postaje ~ 190 ~

Knjige.Club Books sve gušći i gušći a da ga i ne primijetiš, sve dok u jednom trenutku više ne možeš disati. Snimanje je bilo uništeno. Taj savršeni osjećaj pouzdanja da naša lijepa budućnost čeka na nas. Nismo mogli provesti ni dan - ovako važan dan - a da neka laž ne izroni na površinu. Gdje je tome kraj? To mi je bilo najgore. Laganje. Mislila sam da smo konačno došli do toga da smo iskreni jedno prema drugom. Da znam sve. Da smo nas dvoje na istoj strani. Ali ja očito nisam bila osoba u koju on ima povjerenje. Ja sam netko od koga krije neke stvari. Između nas je postojala barijera, a ta barijera bio je on sam. Ali bilo je tu još nešto. Gotovo neshvatljivo. Možda mi je bilo lakše prihvatiti činjenicu da je jedne noći u prosincu prije nekoliko godina on počinio strašnu pogrešku nego činjenicu da je bio u zatvoru. Možda nisam znala što se točno dogodilo te noći, ali, u trenutku kad mi je postalo jasno da je bio u zatvoru, shvatila sam da jednako ne znam za cijelo razdoblje u njegovu životu. Gdje je bio? U kojem zatvoru? Koliko dugo? Kako je bilo? Bio je zatvorenik. Osuđenik. Onamo ga je poslao pravosudni sustav. Procijenili su da je to najbolje što mogu učiniti s njim. I onda sam se sjetila. Retka iz jednog od dostupnih članaka koji sam nehotice zapamtila, jer sam ga toliko puta pročitala. Dok je išao na ročište gdje su mu odbili jamčevinu. Bože, pa to mi je bilo pred nosom. Neko vrijeme nisam ništa rekla. Razmišljala sam. Majica mi se ulijepila od gela i samo sam htjela ući, presvući se, a ne razgovarati s Jackom. Dovezla sam nas do mog stana. Jack je šutio. “Moram se presvući”, rekla sam ukočeno. “Ovaj gel je odvratan.” “Kladim se da jest”, rekao je. I opet, zatekla sam se u mislima o tome kako bi bilo da se nismo našli u ovoj situaciji. Da je on stvarno bio Jack i da nije nikada nikoga ubio. Da smo pričekali koju godinu. Zaručili se. Vjenčali. Da sam ostala trudna tijekom medenog mjeseca na Maldivima. Možda bismo se sad vozili prema svojoj kući u predgrađu, koju smo kupili zajedničkim sredstvima. Dječja soba već bi bila spremna. U neutralnim bojama. S drvenom zipkom. Naslonjač za dojenje, preko kojeg je prebačena mekana bijela dekica. Jack bi predlagao nečuvena imena za bebu. Ja bih se zalagala za nešto običnije. On bi predložio da dijete nazovemo Maldiv po mjestu na kojem je začeto, a ja bih ga opalila po ramenu plišanom žirafom koja čeka u starinskoj kolijevci pokraj našeg kreveta. Ne bismo bili ovdje gdje jesmo. Ne bi bilo ovako. Ovako nešto ne bih nikome poželjela.

~ 191 ~

Knjige.Club Books

36

P

ratio me unutra. Bila sam previše ljuta da mu kažem neka me sad ostavi na miru i nisam se htjela svađati vani, trudna, pred zgradom. Zatvorila sam vrata za nama. Jack se naslonio na ormar. Imao je traperice zavrnutih nogavica i bijelu majicu dugih rukava. Izgledao je predivno, stojeći tamo jakne prebačene preko ruke, ispred tijela, čudnovato. “Jesi li bio u zatvoru?” rekla sam. Gledao me je. Glava mu je bila malo spuštena, ali oči su mu bile uperene u mene. Izraz lica uopće mu se nije mijenjao, ali ja sam mogla vidjeti da mu se, iza tih očiju, misli utrkuju. Pogledao me otvorenije. A onda je rekao: “Odao me snijeg, zar ne?” i to je bio taj trenutak. Čuo se jedino zvuk kvrckanja iz mog bojlera. “Ne, nego reakcija na moje pitanje.” “Da, bio sam... bio sam u zatvoru.” “Rekao si mi da nisi. Kad sam te pitala.” Sjetila sam se točno te laži: Nisam. Časna riječ, Rachel. Stresla sam se. Gdje treba podvući crtu? U kojem bih trenutku trebala zaključiti da je sve ovo otišlo predaleko? Mislila sam da je taj trenutak došao kad se pokazalo da ne znam njegovo ime. A onda sam to mislila kad mi je lagao gledajući me onako, izbliza, u oči. I evo me sad, kako opet pomičem svoje granice. To ovdje mora prestati. Pod mojom kožom uskipio je gnjev kao vulkanska lava. Žao mi je. Nisam to mogla zamisliti. Taj čovjek ispred mene, sa svojom skupom jaknom i mačkom koju obožava. Njegov slobodnjački ritam, njegov normalni građanski život, i kako voli liker od bazge. I druge stvari, također. One stvari koje su bile tipične za njega. Kako je držao Howardov šampon protiv buha zajedno sa svojim medikamentima, u kupaonskom ormariću s lijekovima. Kako je objavio na svom Twitteru feministički govor Emme Thompson. Kako je uvijek govorio da sam toliko pametnija od njega. Taj čovjek - moj dečko - bio je u zatvoru. Lagao nam je, stalno iznova, meni i Wallyju. Mi to nismo zaslužili. “Sramio sam se priznati”, rekao je, gledajući i dalje u mene. “One fotografije. Dao sam ih maknuti - na njima sam bio u lisicama. Kao da sam nekakav razbojnik. Ljudi su me se bojali. I bojali su se biti viđeni u mojoj ~ 192 ~

Knjige.Club Books blizini. To je uvijek nešto što se događa nekim drugim ljudima. Znaš? Kriminalcima. A onda sam ja postao taj. Razmišljao sam o tome da se odselim nekamo daleko, ali Davey...” “Ne mogu zamisliti”, rekla sam. Stvarno nisam mogla. Ali nisam mogla shvatiti ni kako mi je to mogao prešutjeti. Stajao je tu, u mojoj kuhinji, u potpunosti uronjen u moj svijet, njegovo dijete bilo je u meni. A ja uopće nisam imala pristup njegovu svijetu. Nisam znala ništa. Namjerno me je isključio, iako je sigurno znao koliko će me to povrijediti. “Odatle moja hipohondrija. Nitko mi nije čuvao leđa, tada. Curila mi je krv iz nosa i nikoga nije bilo briga, pa čak i ako to traje satima. Vjerojatno je bilo od stresa, ali tamo nitko ne mari ni za što, dok ne počneš stvarno umirati. Sam si u svemu.” Kimnula sam. To sam mogla razumjeti. Zdravstvena anksioznost gotovo uvijek se može povezati s nekim traumatičnim životnim iskustvom; trenutkom kad ti se radi o glavi, a nema ti tko pomoći. “Svi su samo gledali televiziju. Ja sam gledao u sat. Još uvijek ponekad sanjam o tome. Kad sam već bio vani, znao sam primijetiti kako, čak i mjesecima poslije, i dalje živim na zatvorskom jelovniku. Pire od krumpira utorkom. Primijetio bih takve stvari kad bih, posve automatski, od svega što sam mogao naručiti, uzeo baš to. Ili to da ne mogu izići iz svoje sobe do devet ujutro. Takve gluposti.” Tužno me pogledao. Mislim da je odmah znao. “Trebao si mi reći. Kad sam te pitala”, rekla sam. “Znam.” “I je li sad to sve?” “O da, jest. Sve”, rekao je Jack. Ali zvučalo je šuplje. I ona lava tad je erumpirala. “To si rekao već više puta”, kazala sam. Najednom sam jecala, glasno, kao da sam preskočila početak plakanja i odmah se našla na sredini. “A ja te nisam ostavila. Nisam te nikad ostavila. Ni kad sam doznala da ne znam kako se zoveš, ni kad sam doznala što si uradio i da si mi lagao, opet i opet, o toj presudi, i ja...” Jack mi je prišao, pokušao me zagrliti, ali ja sam ga otresla od sebe. “Ne, ne, ne, ne mogu”, rekla sam. “Ja tebe volim. Ja sam te voljela. Ali ne mogu...” Mislila sam da će mi prsa prsnuti od bola. “Ne, Rach, nemoj”, rekao je.

~ 193 ~

Knjige.Club Books “O čemu se radi?” viknula sam, njegove ruke još su me pokušavale zagrliti. Izmaknula sam se i pogledala u njegove crveno obrubljene oči. “Što se zaista dogodilo te noći, da mi radije stalno lažeš nego to priznaš?” Nato je Jack spustio pogled, izbjegavajući moje oči. Pričekala sam odgovor, ali nisam ga dobila. Ali nešto sam dobila - jasnoću. Nisam se kajala što sam spavala s njim, što sam ga ljubila, otkrivala s njim ljepote Škotske. Nisam se kajala što sam s njim ostala trudna. Nije mi bilo žao ni zbog čega od tih stvari, pojedinačno. Ne. Ja sam požalila što sam ga ikad uopće srela. Da sam bar samo pristojno odgovorila nepoznatom Škotu da je to Spomenik i otišla svojim putem, onda. S tim mislima u glavi, zamolila sam ga da ode. Polako je zatvorio za sobom, čulo se kako donji rub vrata tiho struže po tepihu.

~ 194 ~

Knjige.Club Books

Treći dio Zašto?

~ 195 ~

Knjige.Club Books

37

P

okucala sam na Mezova vrata. Izišla sam iz svog klaustrofobičnog stana i noge su me, opet, kao same od sebe, dovele k njima. Trebalo mi je društvo, trebao mi je razgovor. Čula sam kako mi dovikuje iznutra. Kate je vjerojatno u teniskom klubu. Bila je subota navečer - klupska večer, i uvijek je bilo nekih juniorskih mečeva. “S gljivama sam!” viknuo mi je. To me je natjeralo na osmijeh. Ušla sam u kuću, prošla preko hodnika drvenog poda i u garažu kroz unutarnja vrata. Opet je bio mrak, gljive su bile veće, bijeli klobuci nalik na oči nepoznatih bića u tami. “Dobro”, rekao je. Prošla su dva dana od prekida. Prvi dan provela sam uglavnom povraćajući i razmišljajući o izgubljenom vremenu, o našem divnom proljeću i ljetu, o glupostima koje sam radila. Silno sam željela, dan nakon prekida, da nisam nikad vidjela onu prvu e-poruku. Da barem ništa nisam ni naslutila. Razmišljala sam o tome kako ne bih, da sam se bavila svojim medicinskim istraživanjima, postala tako opsjednuta potrebom da istražujem njega. Ili da sam barem bila više posvećena žalovanju za mamom. Da sam izbjegla naučiti od nje lekciju da ljudi često nisu ono što za sebe kažu da jesu. Možda bih tada još uvijek bila s Benom, ni ne znajući koliko sam nesretna. Razmišljala sam također i o stvarima koje je izgubio Jack. Kako je sve to mogao izbjeći, jednostavno tako da me je posjeo kod Spomenika i ispričao mi sve o tome. U tom slučaju mogla bih sama odlučiti što ću. Ili možda malo poslije toga; onaj prvi put kad sam ga izravno pitala ili čak onaj drugi put. Ali, ako se već razbacujem željama, moglo se sve otpočetka izbjeći da su se odselili iz te kuće. Da su bili uporniji s policijom. Da nisu bili doma te noći. Da on bar nije imao zračnicu. Bilo kako, zapravo. Nedostajalo mi je toliko toga u vezi s Jackom. Način na koji je skrivao rukom usta dok se smije, kao da čini nešto zločesto. Njegovi glupi selfieji. Howard. I oplakivala sam budućnost, naravno. To što Wally svoje božićne večeri neće provoditi uz oboje roditelja, odjeven u Djeda Mraza, niti ćemo na božićno jutro svi zajedno pretjerati sa slatkišima. Što neće praviti gadljive grimase vidjevši kako se mama i tata ljube pokraj igrališta. Rođendane će provoditi rastrgan između nas dvoje ili u zategnutoj atmosferi ako smo prisutni oboje. I to što će svaku anegdotu, svaki događaj iz škole morati prepričati dva puta i što će se za jedno od nas dvoje svaka ta sitnica razvodniti ~ 196 ~

Knjige.Club Books prepričavanjem. Što će se osamostaliti prije svojih vršnjaka, postati svjestan krhkog emocionalnog stanja svoje majke kad god se nađe u blizini njegova oca. Što nikad neće osjetiti kako je lijepo biti malen i zaštićen uz svojih dvoje roditelja. Razmišljala sam o stvarima koje će mi biti oduzete. Polovina njegovog vremena, ako podijelimo skrbništvo. Prvi koraci? Prvi smijeh? Od suza nisam više vidjela i teško sam hvatala zrak. Moja je bol bila dvostruka. Ja sam ga voljela. I Wally ga je volio. To je bilo najgore. “Sve u redu?” upitao je Mez, provirujući glavom iza jedne od polica s gljivama. I njegov sjevernjački naglasak, taj sve okej? tako je podsjećao na Jacka da sam se rasplakala otvoreno, jecajući na sav glas. Mez me zagrlio. Mirisao je kao obitelj. Na Katein deterdžent za rublje i na njihovu kuću, na osvježivač zraka iz hodnika, na svijeće iz njihove kupaonice. Na sebi je imao majicu dugih rukava. Rukavi su mu bili prekratki. Uvijek su mu prekratki. “Nema više mene i Jacka”, rekla sam. “Znam”, rekao je. “Znam.” Nato sam još jače zaplakala. On zna. Naravno. Svi znaju. Bili smo od samog početka osuđeni na propast. “Napravio je nešto i nismo mogli prijeći preko toga. Na kraju.” “Žao mi je”, mumljao je Mez. “Upropastila sam Wallyju život”, jecala sam. “Ne, nisi. Uvijek je slojevito, zar nije? Jack možda i jest loš kao dečko samo nagađam - ali sigurno nije loša osoba.” “Hmm?” rekla sam. “Pa znaš već. Imaš povjerenja da te tata voli i znaš da ti želi najbolje, a isto katkad misliš da je pedantni idiot”, rekao je Mez. Odmaknuo se korak od mene, šakom mi taknuo rame u gesti prijateljskog udarca pa uzeo opet svoju kanticu za zalijevanje. “Ali budi bez brige, jer i dalje možeš imati povjerenja u Jacka. Možda ne kao svom dečku, u smislu da ti ne laže ili da ti je vjeran, ali kao ocu svojega djeteta, to da. Da će biti dobar Wallyju. Zar ne?” rekao je, opet se okrenuvši pogledati me. “Slojevita stvar, zar ne? Povjerenje.” “Ne”, rekla sam, ne razumijevajući baš posve kako to misli. “Sve je krivo. Sve je jednostavno potpuno pogrešno.” “Ni Kate i ja nismo baš u najsavršenijoj fazi, ovih dana”, rekao mi je Mez. Bučno je spustio kanticu i počeo petljati nešto po klizavim vrećicama s dohranom za biljke. “Znam”, rekla sam. ~ 197 ~

Knjige.Club Books “Prešao sam granicu. Nije mi oprostila. Bilo je - ne znam, valjda je to sve nakon vaše mame bilo teško.” “Znam. Baš je... komplicirano. To kako se osjećamo u vezi s tim. Smrt sve zakomplicira.” “Mhm” “Kako si prešao granicu?” “Ona tvrdi da sam je zlostavljao”, rekao je. Na licu mu se vidjelo da on to svakako ne misli. Ah. Dakle, zato mu nije oprostila. “I jesi li?” upitala sam. “Ni govora. Bila je to obična, kako bih rekao, svađa. O obrazovanju. Politici. Gluposti. Malo sam pao u vatru, možda.” “Što si napravio?” “Ne znam. Puno sam vikao, valjda.” “Hmmm”, rekla sam ja. Jednom sam obrađivala pacijenticu, na hitnoj, koju je udario partner. Pogledala me, oko jednoga oka stvarala joj se modrica, i rekla: “Muškarci ne shvaćaju kako je to živjeti pokraj nekog koga se konstantno bojiš.” “Vikanje je također vrsta zlostavljanja”, rekla sam. “Pogotovo ako si jedino ti taj koji viče. I pritom je uopće ne slušaš.” Mez je slegnuo ramenima. Ni ja to ne bih mogla trpjeti, pomislila sam. Možda sam glupa. Umišljena. Možda su moji standardi previsoki. “Mi smo u braku”, rekao je odsječno. Čudan je bio osjećaj, polako shvaćati da i moj šogor ima svojih mana. Nagle je ćudi, ne sluša, ne razumije da nije u redu vikati na ženu. I Kate ima svojih mana. Namjerno bi ga provocirala. Izazivala svađe. Vidjela sam svojim očima. Nisu bili savršen par. Imali su svojih pukotina. Tko zna hoće li i oni trajati? Može li itko od nas komunicirati kako treba? Činilo mi se da ne može. Stresla sam se stojeći u garaži, u tresetnom mirisu gljiva. Svi smo tako strašno nesređeni. “Moraš imati više razumijevanja za nju”, rekla sam. “Upravo je za sobom ostavila cijelu svoju karijeru.” “Ali bila je dobra. Trebala bi biti zadovoljna što je bila tako dobra.” Samo sam ga gledala. Sekundu poslije čuli smo škripanje šarki na vratima. Bila je to Kate. Uranila je. Bila je u sportskoj opremi, znojnik joj je bio stegnut oko čela. Takva

~ 198 ~

Knjige.Club Books je ona, takva će uvijek i biti, bar meni. Izgleda čudno kad se obuče u normalnu odjeću i pusti kosu da slobodno pada oko lica. Kao balerina u civilu. “Jesi li pobijedila?” rekla sam joj. Opet je imala boju u licu. Posao trenerice očito joj je pristajao. “Aha”, rekla je. “Moje cure jesu.” Prošla je pokraj Meza bez riječi i stala kraj mene. Pružila je ruku i dotaknula klobuk gljive. “Uskoro nam je berba”, rekla mi je. “Mogla bi nam pomoći. Znaš kako je ludo. Korjenčići im izgledaju poput meduza.” “Ne, hvala lijepo”, rekla sam. Nasmiješila mi se. “Što kaniš raditi?” upitala je. “Plakati”, rekla sam. “Fali mi Jack.” “Znam.” Njezin neonskoružičasti znojnik sjajio je u polutami. Nekoliko trenutaka je šutjela. “Gubitak, zar ne? U kakvom god obliku se pojavio, uvijek je to bol zbog gubitka.” “Ne. Ne u mom slučaju”, rekla sam. “Meni je od slomljenog srca.” “I to je isto gubitak”, rekla je blago Kate. “Taj je najgori.” Progutala je s mukom i pogledala Meza. Tada sam vidjela da njih dvoje čak i kad su ljuti jedno na drugo imaju čvrst zajednički temelj. Mez je znao, bolje i od koga, kako se Kate osjećala jer nije uspjela u svijetu tenisa, iako je on na njezin sportski put gledao pozitivno, a ona negativno. Jack i ja nismo imali takvo što. Mi to nikad nismo imali. On nije znao za dječaka, za najveću pogrešku moga života. Nas dvoje nismo se poznavali. I kako je njoj moralo biti, priznati poraz i vratiti se kući? Jednostavno nije bila dovoljno dobra. Morala se prebaciti na nešto drugo. Odložiti žezlo i početi učiti druge kako da igraju, umjesto da igra sama. To je moralo biti teško, moralo se usjeci kao giljotina u njezin doživljaj vlastite vrijednosti. “Ali bar je moj trener o tome uvijek imao što reći - o gubitku”, rekla je Kate. “Rodi svoje dijete. Vrati se medicini. Ne znam. Glavu gore i samo naprijed.” Pogledala sam Meza koji je zalijevao gljive i ponovno se sjetila kako je Jack otišao. “Wally će biti dijete iz razorene obitelji”, rekla sam. U garaži je bilo tako tiho da se čulo kako voda polako kapa kroz slojeve podloge, dok i to nije utihnulo. “Što je razorena obitelj?” rekao je Mez. “Ona u kojoj se roditelji stalno svađaju, ali ostaju skupa? Ili ona u kojoj mama i tata ne žive zajedno, ali su oboje sretni, možda i s drugim ljudima? Što je tu razoreno?” Možda je u pravu. Možda će Wallyju biti dobro. Ali mislim da meni neće. Nikad više. Nikad, nikad više. ~ 199 ~

Knjige.Club Books Kad sam došla kući, otišla sam ravno u krevet, iako je bilo rano. Osjećala sam to kao bol; težinu na prsima, koliko mi je nedostajao. Provjerila sam mobitel. Ništa. Nedostajala mi je mama, u tom trenutku. Samo na trenutak. Poslala sam poruku tati. Sve je tako usrano, napisala sam mu, plačući. Sjeti se mene, odmah je odgovorio, dok ručno zbrajam izvatke s računa iako je 21. stoljeće. Nasmiješila sam se malo njegovoj poruci i zaspala, Wally je u mom trbuhu radio kolutove. Moja jedina utjeha: nisam bila sama.

~ 200 ~

Knjige.Club Books

38 Godinu prije

P

respavala sam tu odluku i zbog toga je bilo gore. Da se to dogodilo spontano, da sam to napravila nepromišljeno, možda bi bilo lakše. “Rachel, rekao je dok sam ulazila u njegovu sobu idućeg jutra. Izgledao je vedrije, ali znala sam da to neće dugo trajati, poput umjetno uzgojenog cvijeta koji cvate u stakleniku. Vani je padao snijeg, u velikim, božićnim pahuljama. Prvi snijeg ove godine. Padao je samo nekoliko minuta, tog dana, a onda prestao. “Bok”, rekla sam. “Jesi li razmislila?” Oči su nam se susrele. Kosa mu nikad nije opet posve narasla i glava mu je bila ćelava, sa samo malo mekih čuperaka na sljepoočnicama. Oči su mu još uvijek bile iste, njegove - mačkaste i izduljene - ali sve drugo na njemu postalo je neprepoznatljivo u odnosu na ono kako je izgledao kad je došao na prvi pregled. “Zašto želiš znati?” rekla sam. “Moram znati.” “Nikad to nećeš moći povući. Kad jednom čuješ, uvijek ćeš to imati na umu. Promijenit će sve što radiš.” “Rach, preklinjem te. U ovom trenutku život mi nije vrijedan življenja. Nije me briga kako glasi. Nije me briga je li drugačije od onog što je rekao savjetnik. Ti znaš o mom raku više od bilo koga drugoga. Želim znati što ti misliš. Molim te, reci mi. Samo mi jednostavno reci, molim te. Osjećam se kao da gubim razum.” Oklijevala sam. “Rach?” ponovio je. Bolest je već ušla u posljednju fazu. Samo on to još nije znao. Ja sam znala. I vidjela znakove. On je bio ovisnik o svom iPhoneu, a više ga nije često provjeravao. Obožavao je Coca-Colu, popio bi je naiskap, unatoč svemu što su mu o štetnosti za zdravlje govorile dobronamjerne medicinske sestre, a sada mu je polupuna bočica samo stajala kraj kreveta. Prošle subote nije čak ni gledao omiljenu nogometnu emisiju, jer nije bio budan. ~ 201 ~

Knjige.Club Books Hladan povjetarac ušao je kroz otvoreni prozor. Još malo pa je dolazio najkraći dan u godini. Vani, sve je izgledalo kao zimska razglednica, bijelo i smrznuto. Bila je to čudna večer. Ležao je sam u sobi s dvama krevetima. Drugi je bio prazan. Bilo je mračno, svijetlila je samo lampa za čitanje. Jedva sam ga mogla pogledati; to je još jedan razlog zašto nisam bila dobra liječnica. Smrt se prikrala, praktički mu je već sjedila u krilu. U najboljem slučaju, sjedila je na stolcu za posjetitelje odmah pokraj kreveta. “Daj, Rach. Znaš da za to imam potreban kapacitet ili kakav god već usran termin rabiš za to.” Slegnula sam ramenima, bespomoćno. “Ali kad to zapravo nije do mene”, rekla sam. “Znači, u svemu ovome,” rekao je dječak, pokazavši mršavom rukom oko sebe, “postoji bolnička birokratska hijerarhija i svi koji trebaju odlučivati u moje ime - zakon, sudovi, liječnici, sestre, moja mama - i onda...” Lakat mu je stršao, dlanovi su mu bili crveni. Izgubio je na težini. Nagnuo se iz kreveta, spuštajući crveni dlan nisko, gotovo do poda. Taj trud ga je koštao, to se vidjelo. “Tek onda sam tu ja. Ovdje dolje. Na dnu. Kad je riječ o prognozama koje se tiču mene.” Nisam ništa rekla. Nisam znala što bih rekla. “Je li to točno?” pitao je on. “Da”, rekla sam. Nisam mogla prigovoriti njegovoj logici ni njegovoj rječitosti. Stvar je bila u tome što sam i ja mislila da on ima pravo znati. Da ljudi imaju pravo znati, ako to žele, da im je vrijeme ograničeno. Osjećala sam kako nije ispravno lagati mu. Zasluživao je znati kada za njega sve postaje posljednji put; posljednji put da vidi najboljeg prijatelja, posljednji put da gleda koncert uživo. Posljednja partija Scrabblea. Imao je pravo znati. Ali također sam mislila da on to može podnijeti. Instinkt mi je govorio da može. Da je njegova mama previše zaštitnički nastrojena. I ja sam vjerovala svome instinktu. Naškubio je usta. Pobijeljela su, od manjka željeza ili od ljutnje, nisam bila sigurna. “Molim te, Rachel”, rekao je. “Moram znati.” “Mjeseci” rekla sam. “Mjeseci.” Pogledao me je. Izgledao je smireno. “Koliko mjeseci?” “Prodrlo ti je u pluća i u koštanu srž. U krv, da tako kažem. Trebao bi... trebao bi dovesti svoje stvari u red.” “I kako će... što će me ubiti?” rekao je, gledajući me široko otvorenim očima. ~ 202 ~

Knjige.Club Books “Ne trebamo ići u tom smjeru”, rekla sam. “Ali želim znati. Moram znati s čime se borim. Koliko će od tih mjeseci biti dobro?” “Nekoliko. Dva. Tri. Nakon toga će voda dospjeti u pluća.” “To je ono što će me ubiti?” “I tumori. Na plućima. Pretpostavljam.” “Znači, ja ću... na kraju ću se utopiti?” Zurio je u mene oštrim pogledom. “Rachel - moram znati. Moram znati prepoznati kad dolazi. Da se mogu pozdraviti sa svime.” “Da”, rekla sam. “Sranje”, rekao je. “Mjeseci. Do utapanja. Mjeseci.” Lice mu se izduljilo. Izgledao je prestravljeno dok se upinjao sjesti u krevetu. Nisam mogla prestati gledati ga. Bio je potpuno šokiran. To sam ja napravila. Osjećaj strepnje oblio me kao hladan tuš. Ne mogu povući natrag svoje riječi. Onda je zurio u svoje ruke, a ja sam čvrsto stisnula oči i poželjela, prvi put u karijeri, da se mogu vratiti u prošlost. Samo nekoliko minuta. Samo par sekundi. I poništiti ovo. Grlo mi se stisnulo. To je bio nemapirani teritorij. Učinila sam nešto protivno liječničkoj etici. Napravila sam nešto što savjetnik nikada ne bi. Samo zato što mi se to učinilo ispravnim. Gledajući dječaka ispred sebe - bio je tek dijete, ne još muškarac - sad više nisam mogla shvatiti što mi je došlo. Nisam mogla shvatiti kako sam mu to mogla reći. Kako ću to tek ikome drugom objasniti? Moj biper se javio. Pogledala sam u uređaj. Srčani zastoj, niže niz hodnik. “Jesi li ti dobro?” rekla sam dječaku. “Hvala ti”, rekao je, sklapajući dlanove ispred brade, kao u molitvi. Njegove cjevčice pratile su tu kretnju. “Hvala ti što si riskirala posao zbog mene. Da mi kažeš. Sad se mogu posvetiti planiranju. Hvala ti, Rach.”

~ 203 ~

Knjige.Club Books

39 Sadašnjost

N

ekako se, nakon prekida s Jackom, moja potreba da ga istražujem intenzivirala. Sjedila bih u kadi, ili ležala u krevetu, ili jela žitarice za doručak, i samo bih se sjetila nečega što još nisam probala. Jesam li pošteno pokušala naći ugašeni Facebook profil Johna Douglasa preko Wayback Machinea? Palo bi mi to na pamet dok pristavljam čaj. Ili, što bi bilo da potražim njegovo korisničko ime s Twittera i vidim je li se koristio i nekim drugim stranicama? Zapravo je bilo smiješno. Sve vrijeme naše veze bilo je više komplicirano nego zabavno. Ubio je nekoga. Lagao mi je o tome. Ali to nisu bile stvari o kojima sam najviše mislila. Više sam mislila na neke druge. Na to kako bi upleo svoje noge između mojih, na njegova hladna stopala na mojim listovima. Na to kako piše prekrasne tekstove. Kako sam njegovu vruću čokoladu zamijenila za Bovril i kako je on nato rekao da je polaskan što ga vidim kao alfa-mužjaka koji pije Bovril.1 Na to kako je uvijek bez kucanja ulazio u moj stan. Jer je znao da je on meni poseban. Jer je znao da ima neograničen pristup mome životu. Da ga nikad ne bih isključila. Da nisam nikad imala nikakvu potrebu isključiti ga iz svoga života. Mislim da je to bio razlog zašto nisam prestala pretraživati po internetu. Ne zato što zagonetka još nije bila riješena, nego zato što sam ja njega toliko jako voljela. Prekinuli smo, ali ja sam ga i dalje voljela. I željela sam mu biti blizu. Tako sam i nastavila. Trebala sam se baviti nečim drugim. Nazivati prijatelje. Plakati. Pa čak i patetično iščitavati po stoti put njegove stare SMS poruke, umjesto da ga kriomice pratim po internetu. A i osjećala sam se onako. Kao pola čovjeka. Kao nedovršeno biće koje nastavlja sa svojim bez njega posve besmislenim životom. Hrana mi više uopće nije imala okus. Kao kad naglo ostaneš bez signala. Kad prekineš bez razrješenja. Ili, bolje rečeno, kad prekineš a da se nisi ni pozdravio. Osjećala sam se kao usred prekida programa. Ništa mi nije objasnio, ne kako treba. Bila sam napola duh, 1

Slani goveđi ekstakt; nap. prev

~ 204 ~

Knjige.Club Books poluproziran, kao da se ni automatska vrata preda mnom neće otvoriti ili kao da bih kroz kauč mogla propasti bez zaustavljanja. Možda su me drugi vidjeli kao ženu koja je sama prekinula vezu, pod svojim uvjetima, jer joj je lagao, ali to je bilo daleko od istine. Ništa slično onome kad smo prekinuli Ben i ja. Jedne večeri, tjedan nakon što sam prekinula s Benom, vraćala sam se pješice kući s posla. Odugovlačila sam, snimala fotografije zimskoga neba, i polako postajala svjesna svog novog, neobičnog osjećaja slobode. Bio je oprezan, pomalo prestrašen, ali neporeciv osjećaj. Bez Jacka, nisam osjećala ništa. Više se nisam mogla ni sjetiti što sam prije voljela raditi. Osjećala sam se kao pola čovjeka. I manje od toga. Moje razrješenje bio je internet. Zurila sam u Jackovu vremensku crtu na Facebooku. I dalje smo bili prijatelji - ne bi mi napravio nešto toliko neprijateljski kao što je blokiranje ili prekid prijateljstva - i spuštala se stranicom sve do prve objave ikada. Radila sam to i prije, ali ovaj put kliknula sam na opciju “sve objave”, a ne samo “najvažnije”, i otvorilo se znatno više toga. Pozornost mi je privukla objava nekog Duncana Jamesa na njegovu zidu. Znamo se s SOS foruma. Kako ide? Jack mu nije odgovorio. Potražila sam “SOS forum”. Nije bilo relevantnih rezultata, ali na drugom forumu našla sam obavijest koja je govorila: SOS forum bio je prinuđen otići u ilegalu nakon što su podignute određene optužnice na temelju nekih objava s tog foruma 2008. godine. Oni koji trebaju, znat će ga naći. I tu sam počela razmišljati, prisjećajući se onoga što mi je rekla Kate. O dark webu. Kako se ono zvao pretraživač? Tor. Tako je. Bila sam zahvalna svom dobrom pamćenju, pamćenju koje me je uspješno provelo kroz medicinsko obrazovanje i pomoglo spašavati živote. Mogla bih samo pogledati. Nitko nikad neće znati. Otišla sam na Torovu mrežnu stranicu. Anonimnost na internetu, pisalo je na oglasnoj traci na vrhu. Skinula sam Tor - predstavljao se kao glavica luka druge generacije; internet zna biti jako zagonetan - potražila forum, a ostalo je bilo lako. Dobila sam pristanak da se pridružim forumu. Bez razmišljanja, pritisnula sam “prijava” i tek se tad sjetila da se ne mogu registrirati sa svojom pravom e-adresom. Otišla sam na Gmail i otvorila novu otkrivanjestvari1986 - i potom se prijavila upotrijebivši kao zaporku broj svoje bankovne kartice. Prijavila sam se i odmah me prebacilo natrag na forum. Potražila sam pojam “zračnica”, pronašla objavu korisnika koji se nazvao Sprat9 i počela čitati. ~ 205 ~

Knjige.Club Books * Stavka 13 Sprat9: I ja isto, Rolleru. I dalje mislim na njega svaki, baš svaki dan - ne prođe mi ni jedan. U doba godine kad se to dogodilo, razmišljam o svemu što je bilo u danima koji su prethodili i u onima koji su slijedili. Godišnjica mi je najgora. Isto kao i njegov rođendan. Zamisli, a nisam ga ni poznavao niti sam ikad slavio s njim. U drugim prilikama, razmišljam o tome kako bi mu život izgledao danas. U međuvremenu, povremeno me zaskoče i preplave te misli, nasumce; dok naizgled zadovoljno sjedim u restoranu i spremam se naručiti, odjednom pomislim na to kako su mu se oči raširile u onom trenutku, netom prije nego što se to dogodilo. Nevjerica. Bila je to nevjerica. Ponekad, kad krenem gasiti svjetlo, padne mi na pamet kako su javili njegovim roditeljima - taj telefonski poziv kasno u noć, identificiranje tijela, gruba rana koju je ostavila zračnica - i moram ostaviti svjetlo upaljeno još neko vrijeme. Tako, nažalost, nemam nikakvih odgovora za tebe, ali znaj da ovdje, s druge strane oceana, postoji netko tko te u potpunosti razumije. Odmah do korisničkog imena stajalo je: objava: 120. Sto dvadeset objava na forumu? Jack mi nikad nije spomenuo ništa slično, katkada je znao prezirno govoriti o forumašima. “Svi se ponašaju kao ista klika i, u konačnici, jednako pretjeruju”, jednom mi je rekao dok smo sjedili uz predjelo u restoranu. “To je tako sve čudno. Kao neka posebna, luda supkultura.” Nikad se nisam ni upitala otkud mu to. Sada sam nastavila čitati. Sprat9: Ovaj tjedan sam mučio sam sebe čitajući stare objave moje žrtve. Mislim da sam ga našao. Pisao je stihove. JonnyJ19: Kako znaš da je to bio on? Sprat9: Jednostavno znam. JonnyJ19: Možeš nam pokazati što je pisao? Sprat9: U jednoj pjesmi govorio je o tome što planira za Božić. Kako namjerava pisati pjesmu. Rap. JonnyJ19: Ne možeš tako, stari. Moraš prestati s tim i okrenuti se svom životu. Postoji uzročno-posljedična veza između tvojih postupaka i njegova života, ali ne znači da si ti bio odgovoran za njegov život. Jer nisi. ~ 206 ~

Knjige.Club Books Sprat9: Stvarno to misliš? JonnyJ19: Sjećam se kakve su bile okolnosti u kojima se to dogodilo i mislim da znam tko si. Znam kako ti je teško. Meni je prijatelj bio u autu kad smo se sudarili i on je poginuo. Tvoja situacija bila je daleko kompliciranija. Možda bi trebao otići nekom stručnjaku? Nije se radilo toliko o stvarima koje je tu rekao. Nego o tome kako je to rekao, kakvim tonom. Bio je natopljen tugom, kajanjem koje preda mnom nikad nije pokazao. A ovdje, u sigurnom zaklonu dark weba, ponašao se iskreno.

~ 207 ~

Knjige.Club Books

40

M

oja susjeda izašla je iz stana baš kad sam se te hladne subote vraćala kući od Kate. Provele smo dio popodneva razgovarajući o mami. O stvarima koje smo voljele u vezi s njom. O stvarima koje se nisu promijenile u smrti, nakon što smo otkrili njezinu nevjeru. Kako je skupljala magnetiće za hladnjak, opsesivno, s turističkih destinacija. Hladnjak je bio pokriven njima, opločen magnetićima kao priljepcima. Sviđalo nam se što je s nama uvijek bila iskrena kad je riječ o majčinstvu. Pitala sam se što bi mi danas rekla, kakav bi mi savjet dala. Kako me uvijek nazivala u šest popodne, ponedjeljkom, bez iznimke. Točno u minutu. Kao da mi pokazuje da je pouzdana, da me voli, tom gestom, kad već nije to mogla pokazivati riječima. “Rachel, potpisala sam nešto za tebe”, rekla je susjeda. Bila je nervozan tip osobe, pretjerano zabrinuta zbog svega što se zbiva u zgradi, i bilo je gotovo nemoguće s njom završiti razgovor u razumnom vremenskom roku. Voljela je sumirati i rekapitulirati i diskutirati o razlozima zbog kojih se opće održavanje zgrade mora obaviti dvaput, umjesto jednom godišnje. “Hvala”, rekla sam joj. Pružila sam ruke i uzela od nje debelu omotnicu. Na prednjem dijelu bila je srebrna naljepnica Odjela za posebne isporuke Kraljevske pošte. Okrenula sam je u rukama, znatiželjno, i tad sam ga vidjela... i shvatila što je. Plavi sudski pečat. Glasgow nešto. Bio je to transkript sa suđenja. Gurnula sam ga u torbu. Bio je pozamašan i težak. Otišla sam u svoj stan, bez riječi. Čula sam kako me iza leđa susjeda doziva, ali ignorirala sam je. Pokušala sam ne čitati. Znala sam da je to nešto grozno, tako upadati u Jackovu privatnost. A sad više nije ni bilo razloga da to radim. On je otišao. Gotovo je. Ali ako sam naučila nešto o sebi te duge, hladne, depresivne jeseni, onda je to činjenica da ne posjedujem nimalo snage volje. Kad treba donijeti odluku i koliko god to puta ponovila opet i opet, ja sam bez iznimke popuštala iskušenju, poput pušača koji se ne može suzdržati kad pred njega stave svjež paketić cigareta i upaljač. Jednostavno nisam mogla izdržati. Toliko se sustezati.

~ 208 ~

Knjige.Club Books Uostalom, koja bi žena izdržala gledati u transkript suđenja za ubojstvo koje je počinio njezin bivši dečko a da ga ne počne čitati? Ja, uglavnom, nisam izdržala. Doduše, skuhala sam čaj, napunila kadu, odigrala dvije runde Words with Friends s Kate. Nakon toga poslala sam Audrey poveznicu na BBC-jevu vijest o čovjeku koji skuplja reklame u kojima se pojavljuju merkati, naslovljenu “Ludi Richard Drugi”. Ali, unatoč otezanju, bilo je jasno da ću otvoriti taj paket i pročitati svaku riječ u njemu. Mjehurićasti najlon kojim je omotnica iznutra bila obložena razvlačio se i rastezao, i na kraju sam ga morala poderati zubima. Transkript je bio predebeo za spajalice, pa je podijeljen u tri kupa učvršćena elastičnim vrpcama. Jedan svežanj nosio je naslov Okružni tužitelj/optužba, jedan Obrana, a jedan Presuda. Raširila sam ih ispred sebe po podu, pokraj dviju starih šalica i para čarapa koje sam skinula dok sam gledala film neku noć. Zurila sam u pismo. Poštovana gđo Anderson! U prilogu se nalazi transkript suđenja u procesu Odvjetnik Njezina Veličanstva protiv Johna Michaela Douglasa koje se održalo u razdoblju od 5. do 9. travnja 2010. Cijena ove usluge iznosi 312 £. Molimo platite poštanskom uplatnicom u roku 14 dana od primitka, s naznakom za Scottish Courts and Tribunal Service. Ako imate bilo kakvih dodatnih pitanja, bez oklijevanja nas nazovite na broj... Na dnu se nalazio telefonski broj i e-adresa i ništa drugo. Počela sam čitati transkript. Stavka 14 OPTUŽNICA ODVJETNIK NJEZINA KRALJEVSKOG VELIČANSTVA protiv JOHNA MICHAELA DOUGLASA ~ 209 ~

Knjige.Club Books VISOKI SUD PRAVDE 5. - 9. travnja 2010. Odvjetnik tužiteljstva: Nina Smith Odvjetnik obrane: Michael Fitzpatrick Predsjeda: Časni sudac lord Orwell Izvaci iz spisa Okružnog tužitelja/optužbe Detektiv istrage Burr, izjava Nina Smith: Možete li, molim vas, za zapisnik potvrditi svoje ime i adresu? Charlotte Burr: Voditeljica istrage Charlotte Elizabeth Burr, broj značke 9630 pri Policijskoj upravi Strathclyde, Policijska postaja Oban, ulica Albany, Oban, Škotska. NS: Koja je bila vaša uloga u istrazi optuženika Johna Douglasa? CB: Obavljala sam procjenu svih dokaza koji su dostavljeni u opruženikovu slučaju. NS: I što su oni uključivali? CB: Snimku optuženikova poziva upućenog hitnim službama 999, njegovih izjava u kojima izjavljuje kako nema komentara te izvješća s mjesta događaja. NS: Recite nam najprije za poziv. Kakvo je bilo optuženikovo držanje tijekom tog telefonskog razgovora? CB: Mirno. Bio je jako smiren. NS: Tužiteljstvo će sad pustiti snimku tog poziva. Snimka - dokaz CB1 JD: Policiju i hitnu pomoć, molim. Ja... Dogodio se incident. S provalnikom. Dogodila se nesreća. On krvari. Malo. 999: Dispečer: Polako. Molim vas, recite svoju adresu. JD: The Highlands, Oban. Velika kuća na brijegu. 999D: Hitna pomoć i policija su pozvani. O čemu je riječ? JD: Dominic Huli. On je... ustrijeljen je. 999D: Gdje? JD: U glavu. U glavu. 999D: Krvari li? JD: Da. Malo. 999D: Morate ga postaviti u položaj za unesrećenoga. Na kojoj strani je rana? JD: Desnoj. ~ 210 ~

Knjige.Club Books 999D: Molim vas polegnite ga na lijevu stranu. U položaj za unesrećene. Imate li nešto čime biste mogli povezati ranu? Pritisnite koliko možete. Anna Willey, unakrsno ispitivanje Nina Smith: I možete li nam opisati vaš odnos s optuženikom? Anna Wiley: Ja sam njegova psihijatrica. NS: A je li vaš pacijent sklon ljutnji? Ispadima bijesa? Ima li naglu ćud? AW: Ne bih rekla da je sklon tome. NS: Ali biste rekli... da ima svoje trenutke ljutnje? AW: Ah, očito je da je izgubio kontrolu u jednoj vrlo stresnoj situaciji u svojoj kući u Obanu, ali... NS: Da ili ne. AW: Da. NS: Dakle, može se zaključiti da je optuženik sklon ispadima? Da je nagle naravi? Michael Fitzpatrick: Prigovor. Moja uvažena kolegica, čini se, pokušava sudu podastrijeti neke svoje dokaze. NS: Preformulirat ću. Prema vašemu mišljenju, pokazuju li dosad prikazani dokazi da optuženik ima naglu narav? AW: Pretpostavljam da se može i tako reći. U jednakoj mjeri kao i svatko drugi. NS: Nemam daljnjih pitanja. Lee Aldridge, ispitivanje Nina Smith: Možete li potvrditi da ste bili prisutni u kući Douglasovih u noći kad je ubijen Dominic Huli? Lee Aldridge: Da, bio sam prisutan, nakratko. NS: I je li Dominic Huli ikada prije provalio u kuću Douglasovih? LA: Ne, koliko ja znam. NS: A je li ikada prije uopće bio u toj kući? LA: Ne. Neki od nas jesu. Ali on nije. Nikada. Bio je premlad. NS: Možete li nam prepričati što se dogodilo? LA: Ušli smo u kuću Douglasovih. [duga stanka] NS: Slobodno recite, g. Aldridge. Optužnica protiv vas je odbačena. Kako ste ušli u kuću? LA: Vrata su bila širom otvorena. Ne samo nezaključana. Otvorena. ~ 211 ~

Knjige.Club Books NS: Kao što je i naš drugi svjedok, koji živi u najbližoj kući, potvrdio. LA: Da. NS: Jeste li mislili da je kuća prazna? LA: Ne. Nismo znali. Samo smo vidjeli da su vrata otvorena. Mislim, obilazili smo tu kuću, u svakom slučaju. Izviđali. NS: Što ste vidjeli? LA: To su stražnja vrata, prema zimskom vrtu, a on je na vrhu kuće na brdu. Moglo se vidjeti iz daljine. Bilo je blizu ponoći. NS: I što ste vi uradili? LA: Vidjeli smo da je otvoreno pa smo pošli. Nismo baš puno razmišljali. Poveli smo Dominica, njemu je to bio prvi odlazak. Lagan zadatak. NS: I što se onda dogodilo? LA: Ušli smo na stražnja vrata. Unutra je bilo mračno. Mislili smo da je g. Douglas negdje drugdje. Ali onda se svjetlo upalilo. I izgledalo je kao... Pa eto. NS: Kako je izgledalo? LA: Izgledalo je... NS: Možete li, molim vas, dovršiti rečenicu? LA: G. Douglas je znao da dolazimo. Michael Fitzpatrick: Prigovor. Svjedok ne može znati što je naš klijent znao ili mislio. Časni sudac Orwell: Prihvaća se. LA: Što sad da napravim? Časni sudac Orwell: Porota će odbaciti ovo pitanje i odgovor koji je na njega dao svjedok i neće mu pridati nikakvu važnost prilikom razmatranja ovog slučaja. NS: Što je radio optuženik - gospodin Douglas? LA: Ostavio je svjetlo upaljeno negdje drugdje u kući. Da nas namami. Da pomislimo da je u drugom krilu. Otvorio je vrata. I čekao. Čovječe, čekao nas je tamo u mraku. Spreman. NS: I što se onda dogodilo? LA: Upalio je svjetlo. I bio je tamo. Sjedio je na stolcu, držeći zračnu pušku. U pripravnosti. NS: I onda? Što se dogodilo? LA: Dominic... Dominic je bio previše uzbuđen. Ušao je, protrčao kroz kuću, prema knjižnici, mislim. Ja sam ostao kao zaleđen, u hodniku, gledajući Johna. NS: I je li vam g. Douglas nešto rekao? LA: Da. NS: Što? ~ 212 ~

Knjige.Club Books LA: Rekao je... rekao nam je neka ne idemo dalje. NS: Što se dogodilo sljedeće? LA: Ja sam pobjegao. Otrčao sam. Usro sam se od straha, gospojice. NS: I što ste čuli? LA: Zračnu pušku. Dok sam jurio nizbrdo, proklizavao i padao po mokroj travi, čuo sam pucanj. Ali nisam se vratio. Bilo me je previše strah. NS: I što biste rekli, prema vašemu mišljenju, je li bilo naguravanja? MF: Prigovor. Kako bi to svjedok mogao znati? ČSO: Odbija se. Odgovorite na pitanje, molim vas, g. Aldridge. LA: [šutnja] Ne. NS: Da morate procijeniti vrijeme, što biste rekli, koliko je prošlo od trenutka kad ste otišli i trenutka u kojem se čuo pucanj? LA: Petnaest sekundi. NS: Petnaest sekundi? LA: Da. Otprilike. John Douglas, unakrsno ispitivanje John Douglas: Kunem se da će iskaz koji ću ovdje dati biti istina i samo... i samo istina, tako mi Bog pomogao. Nina Smith: Dobro jutro, gospodine Douglase. JD: [tišina] NS: Jesu li vrata bila otključana, gospodine Douglase? JD: [tišina] NS: Gospodine Douglase? Jeste li ih pokušavali namamiti u kuću? JD: Da, vrata su bila otključana. Da, bila su otvorena. NS: Jeste li ih pokušavali namamiti unutra? JD: Da. NS: Jeste li ih čekali? JD: Da. NS: U mraku? JD: Da. NS: Jeste li upalili svjetlo i nanišanili puškom u njih? JD: Da. NS: Jeste ih namjeravali ubiti? JD: Ne. Ne.

~ 213 ~

Knjige.Club Books NS: Zašto ste onda pritisnuli okidač, gospodine Douglase? Molim vas, ispričajte nam svojim riječima. JD: Ja... [kratka stanka] John Douglas, unakrsno ispitivanje: nastavak nakon stanke radi smirivanja g. Douglasa John Douglas: Oprostite, nisam... pogriješio sam, zar ne? Bilo je naguravanja. Jest. Zamahnuo je na mene statuom. Mislio sam da će me udariti. I zato sam pucao. Bilo je to u samoobrani. Bila je samoobrana. Bili su u mojoj kući. Nisu smjeli biti u mojoj kući. Bez obzira na to što ih jesam namamio unutra. Bez obzira na to što je sve otišlo ukrivo. Izvadak iz zaključka presude Časni sudac Orwell: Budući da je porota jednoglasno utvrdila kako namjera nije dokazana, Johne Douglase, vi ste slobodni. Nažalost, već ste proveli četiri mjeseca u zatvoru. Međutim, od iznimnog je značaja da se ovako važni slučajevi pomno istraže i da pravda bude zadovoljena.

~ 214 ~

Knjige.Club Books

41

U

dnu trbuha osjetila sam istinu, kao da je materijana stvar, kao da je kamen bačen u bunar moje utrobe i kao da tu stvara koncentrične kružnice koje se šire prema van. On je to planirao. Dugo sam samo sjedila na podu, nakon što sam pročitala transkript. Bila je hrpa toga. Pet dana. Osam sati dnevno. Sve transkribirano, riječ za riječ. Pročitala sam sve. Nisam bila svjesna koliko je vremena proteklo. Doista nisam. Sunce se spustilo iza prozora, svjetlost je dopirala posve slijeva. A onda se pojavio i Mjesec, kao da ga lovi. Prostor oko mene potamnio je iz plave u sivu pa u crnu. Nevoljko sam upalila svjetlo, prekasno, kad su mi oči već bile umorne od naprezanja u polumraku. Ja više nisam postojala. Nisam više bila Rachel. Nisam jela. Nisam pila. Sjedila sam u sredini dnevne sobe, s papirima poslaganim oko sebe u puni krug, i kretala se sporo poput sata, kao da sam kazaljka, od stranice do stranice, dok je vrijeme promicalo. Ja sam bila te stranice i te stranice bile su ja. Uskoro, one su imale izvijene krajeve, kao listovi stare knjige; svjedoci su pred mojim očima oživljavali poput duhova dok sam ponovno i ponovno iščitavala njihove riječi izgovorene na klupi za svjedoke. Kukovi su me boljeli. Oči su me pekle. Nisam se tako osjećala još od noćnih smjena. Možda čak ni od studentskih dana. Čak sam duboko u trbuhu osjećala čudnu nelagodu. Naravno; pa nisam nahranila Waljyja. Nije dovoljno spavao. “Dobro”, rekla sam samoj sebi, pregledavajući dokazne stavke po podu. Doslovno. Dokazi su bili naslagani oko mene, u pun krug. Kao da sam zagovornik teorije zavjere koji se upravo sprema doživjeti živčani slom. Bože. Izgledalo je kao gnijezdo. Kao brlog divlje životinje. Ukočena od sjedenja prekriženih nogu u turskom sjedu, previše ugrijana od mirovanja na mjestu gdje su se ispod tepiha i parketa križale cijevi podnog grijanja, polako sam ustala. Dlačice tepiha bile su zaležane na mjestu gdje sam sjedila, i dok sam ustajala, vraćale su se u početni oblik. On je to planirao. Sjetila sam se kako je ono rekao Davey. Što je Jack planirao. Svi su oni to znali. Svi. Otvorio je vrata širom, sjeo u mrak i čekao ih s puškom u krilu. ~ 215 ~

Knjige.Club Books Ruke su mi se naježile. Pa ja sam s tim čovjekom bila nasamo. Bila sam toliko puta s njim u kući, na osami, kod Obana. Taj čovjek je... pa taj čovjek je isplanirao ubiti dječaka. Nije ni važno ono drugo. Sve što mi je rekao, od trenutka kad smo se sreli, bila je laž. Njegovo ime. Kakva je bila presuda. Kakva je bila priroda zločina. Rekao je da nije nikad bio u zatvoru. Da su mu provaljivali u kuću više puta, a zapravo mu Dominic nije nikada bio u kući. Rekao je da to nije planirao. Same laži. Što se doista dogodilo: on ih je namamio kako bi im održao lekciju. I onda je nekoga ubio.

~ 216 ~

Knjige.Club Books

42

N

etko bi pomislio da ću tu stati. Da je tu bio kraj. Bombastična informacija o tome da je planirao počiniti ubojstvo, koja me je ostavila bez zraka i bez ravnoteže. Ali ne. Htjela sam još. Poput alkoholičara koji se odlučio opiti, htjela sam otkriti sve, sve što se o tome dalo otkriti, kako bih bila sigurna da znam što je najgore učinio otac mog djeteta, kao da sam detektiv koji nalazi tijelo i sad pretresa cijelu kuću da vidi ima li još koje. Očajnički sam morala provjeriti nema li tu možda i nešto još gore. Ali moja žeđ se odnosila i na jednu drugu stvar. Otkrića sa suđenja bila su tako šokantna, tako grozna, da sam morala hitno vidjeti i nešto drugo. Nešto u njemu. Neko pokajanje. Htjela sam pronaći još kajanja koje sam vidjela na forumu. Bilo je opojno, toliko dugo sam za njim žeđala. Prekoračila sam onu granicu. Onu koju nitko ne prelazi. Zakoračila sam u nešto što je, sasvim moguće, posve protuzakonito. Bilo je nevjerojatno lako prijaviti se u njegovu e-poštu. Počelo je eporukom, a jednako je tako i završilo. Zaboravili ste lozinku? Odgovorite na dva od ova tri sigurnosna pitanja: Koje je mjesto vašeg rođenja? Kako glasi djevojačko prezime vaše majke? Kako se zove vaša srednja škola? Umalo sam se grohotom nasmijala. Tako je lako bilo. Možda ja njega ipak poznajem, pomislila sam s ironičnim osmijehom na licu. Utipkala sam odgovore. Kako se zove mjesto vašeg rođenja? Kako glasi djevojačko prezime vaše majke? Ross Kako se zove vaša srednja škola? Fettes Hvala, pisalo je. Unesite novu lozinku. Utipkala sam nešto, neku krajnju besmislicu. Nije bilo važno. Morat će je opet promijeniti, u svakom slučaju; mislit će da ga je netko hakirao. Počela sam čitati. Žurila sam, iako za to nije bilo stvarne potrebe. ~ 217 ~

Knjige.Club Books Počela sam od vrha. Elektronička pošta koju je razmjenjivao sa svojim urednicima - nizovi i nizovi poruka i odgovora uredno zgusnutih u redovima jedan ispod drugog. Otvorila sam još poruka - opet o poslu - pa raspored igranja iz ragbijaškog kluba i dogovori s dečkima za curry idućeg četvrtka. Utipkala sam u tražilicu elektroničke pošte: Dominic, i pritisnula traži. Promijenio je svoju e-adresu. Ali nije otvarao novi račun. Sve je i dalje bilo tu. Objave iz prošlosti. Povijesna građa. Stavka 15 Nije bilo onako kako ljudi pričaju da je bilo. Naravno da nije. Moj mlađi brat, Davey, koji ima teškoće u razvoju, bio je gore. To u dijelu medija nisu ni spominjali, jer njega zbog manjka sposobnosti nisu mogli zvati na sud kao svjedoka. Ali bio je tamo. Htio sam ga zaštititi. Dijelom. Međutim, to nije cijela priča. Ali možda je sve zapravo počelo dvije godine prije. Nova obitelj doseljava u Oban. Naš grad je od one vrste maloga mjesta u kojem svi znaju kad se netko doseli. Toliko je malen. Toliko zatvoren u sebe, pretpostavljam. To su bili Hullovi. Nisam znao ni koliko ih je sve skupa. Osam ili devet. Ni sada točno ne znam. Nihova su mi se lica iz sudnice stopila u jedno. Odvjetnik mi je sugerirao da ih ne gledam. Tijekom prve provale ukrali su nam ključeve koji su - naivno - stajali u hodniku pokraj vrata. Razbili su staklo na ulaznim vratima, gurnuli ruku i odvrnuli ključ u bravi s unutarnje strane, a potom jednostavno ušli, poput kurira koji raznosi pošiljke ili prijatelja iz susjedstva. Uzeli su tri snopa ključeva i odvezli se autima. Auti su nam bili osigurani, naravno. Naravno da smo imali osiguranje. Poslani su nam novi auti. Staklo na vratima popravljeno je. Ali nakon toga, sve se promijenilo. One noći kad se to dogodilo, rupu na vratima zatvorili smo daskom. Nismo uspijevali naći staklo kakvo nam je trebalo, trajalo je tjednima dok je stiglo. Vjetar je noću prolazio oko daske, fijukao i tresao je. Davey, moj brat, stalno je silazio provjeriti vrata. A onda, nekoliko mjeseci poslije, kad smo htjeli kupiti novo računalo, odjednom smo osjetili da je sad sve drukčije. Kako da kupimo bilo što - Apple Mac ili televizor velikog ekrana - kad znamo da takve stvari privlače takve ljude? Ali, ipak. Rečeno nam je neka živimo svoj život, i to smo učinili. Drugi put, stvari su opet uzele drugačiji smjer. Ušli su kroz stražnji dio. Još jedno razbijeno staklo. Ovaj put prozorsko. Bilo je još četrdeset drugih prozora. Davey je prebrojio. Hoće li nam provaliti još četrdeset puta? Ovaj ~ 218 ~

Knjige.Club Books put uzeli su novo računalo i iPad. Gradsko vijeće nije nam odobrilo da stavimo neprobojna stakla na prozore. Kuća je na popisu zaštićenih dobara, rekli su, i ne mogu nam odobriti postavljanje takvih prozora. Bili smo sigurni da će se provale nastaviti. Novinari su mislili da se trebamo odseliti. Ali nije sve tako jednostavno, zar ne? Nikad nije. Davey je tu navikao živjeti, tu mu je sve već bilo prilagođeno, a usto, u nama se probudio prkos. Mislili smo: zašto bismo se mi selili? A vjeruj mi, i ti bi se slično osjećao nakon što ti nekoliko puta provale u kuću. Nismo znali što će se sve poslije dogoditi. Kako smo mogli znati? Treći put, mama ih je zatekla na djelu. Prepoznala je Aldridgea. Četvrta provala je ona koja je pošla po zlu. Za sve. Za Dominica. Ne podcjenjujem ulogu ljutnje koja se nastanila u meni nakon takvih događaja. Nosio sam je sa sobom, ispod površine, posvuda. Ne samo u situacijama u kojima se nađeš dok rješavaš posljedice provale u kuću beskonačne formulare i dokumentaciju za osiguranje, mijenjanje prozora, policijska ispitivanja - nego i u svim drugim situacijama. Istina je ono što ljudi kažu, da je to nalik na silovanje. Dom, na neki način, doista jest dio nas i nad nama je bilo počinjeno nasilje. Nismo uspijevali naći način da to prestane. Čak i ako se odselimo na drugu adresu, oni će nas odmah naći. Mi smo najbogatija obitelj u Obanu, i to su svi znali. Da samo vidiš koliko mailova, koliko poziva policiji, koliko smo izvještaja dali. A ništa nije pomoglo. “Što bismo uopće trebali učiniti?” rekla mi je mama, zgrožena, one noći nakon što se to ponovno dogodilo. Ali, naravno, nisam trebao napraviti ono. No, postojao je problem i nije se rješavao. I tako je došao prvi prosinca. Otvorila sam idući mail. Dragi g. i gđo Hull! Nikada ne bih ni pomislio da ću morati pisati ovako nešto. Kakav klišej, odmah za početak, ha? Ali istina je. Klišeji najčešće to jesu. Znam da sam posljednja osoba na svijetu koju biste željeli čuti, ali osjećam potrebu obratiti vam se, pa to činim pismom. Neću objašnjavati - vi nikako to ne biste shvatili, niti biste trebali - ali želio sam vam reći da Dominic nije patio. Nije umro prestrašen i umro je brzo. Nije rekao ništa posebno, bojim se. Nije puno govorio dok je umirao. Metak * ~ 219 ~

Knjige.Club Books Bilo mi je drago što je taj mail ostao nedovršen. Pitala sam se što su ove objave zapravo predstavljale. Je li mu to možda bio dio terapije? Isprobala sam novu riječ u tražilici: provala Otvorilo se oko sto e-poruka. Stavka 16 [email protected] Žao mi je što čujem da se provala dogodila i drugi put... Čini se da je riječ o problematičnoj obitelji. Svakako ću potražiti podatke o njima s ranijeg prebivališta. Doći ćemo i uzeti otiske prstiju, ali, nažalost, moram vam reći da se ne može jako mnogo učiniti u situaciji kada članovi obitelji daju alibi jedan drugom. [email protected] Hvala vam na upitu vezanom za narudžbu sustava nadzornih kamera sa sigurnosnim svjetlima i vrlo nam je žao što ste već pretrpjeli više provala. Sustav je svakako osjetljiv na kretanje. Želite li nastaviti s narudžbom? [email protected] Treba mi bravar, bila je provala. Imate nekog hitno? [email protected] Nažalost, moram vas obavijestiti kako je vaš zahtjev za ugradnjom neprobojnih prozora odbijen, usprkos činjenici da je u objekt izvršena provala. Svi objekti koji se nalaze na popisu zaštićene povijesne baštine Obana moraju u potpunosti očuvati svoj izvorni karakter i stoga se ne dopušta ugradnja... Ako se želite žaliti na ovu odluku, molimo obratite se... I tako je išlo i išlo. Pogotovo mailovi s policijom. Cio niz e-poruka nakon propale identifikacije na policiji, prvi put, ali postalo je gore nakon drugog puta. Ton policijskih odgovora - A što vi mislite da bismo mi trebali? zaprepastio me je, kao i količina dopisa od Douglasovih. Naručili su nadzorne kamere. Sigurnosna svjetla. Senzore. Promijenili brave. Mijenjali su i mijenjali i mijenjali stakla, a ona bi opet bila razbijena. Nisu smjeli ugraditi neprobojna. Nisu kompatibilna sa starinskim drvenim okvirima. Došlo mi je da se sažalim na njih. Na trenutak. ~ 220 ~

Knjige.Club Books Pronađene su sigurnosne teškoće, pojavio se natpis u prozorčiću preko ekrana. Upravo ste odjavljeni sa stranice. Nisam imala pojma zašto.

~ 221 ~

Knjige.Club Books

43

O

dgurnula sam računalo i privukla koljena, okružena ostacima svojega uhođenja. Transkripti sa suđenja i dalje su bili razbacani po dnevnom boravku, kao da je zapah vjetra podigao kupove papira i razbacao ih u krug. Prijenosno računalo i dalje je stajalo otvoreno, ekrana “zamrznuta” na njegovoj e-pošti. Tako bi vjerojatno izgledao stan luđakinje. Zurila sam u to i mislila samo na jedno, kako se naša predivna veza - ono kako smo se smijali kad se Howard u punom trku zaleti po kući usred noći i ono držanje za ruke ispod popluna - kako se to pretvorilo u ovo. Moja vrata otvorila su se deset minuta poslije. Nisam zaključala. I tu je bio on. Skočila sam. Taj čovjek koji je namjerno namamio klince u kuću. Kao ubojica. Kao psihopat. Jack je znao ulaznu zaporku za moju zgradu. Ja u njegov svijet nisam mogla ući drukčije nego da provalim, ali on je u moj mogao kako god hoće, pomislila sam. Naslonio se na rub ormara, obasjan svjetlom male svjetiljke s police, balansirajući na petama. “Što?” započela sam. “Što se tu događa?” prekinuo me je. Izgledao mi je krupnije nego prije, prijeteće, stojeći tako u mojoj kuhinji. Zamislila sam još jedan novinski naslov za njega. Trudna žena pronađena... Odmahnula sam glavom. Ne. On mene ne bi nikad ozlijedio. Ali kako mogu biti toliko sigurna? “Što hoćeš?” upitala sam. Pogledala sam oko sebe, iako nisam željela. Stigao je prerano da bih stigla ukloniti tragove. Prvo sam pomislila da neće primijetiti. Nije tako strašno. Samo nekakvi papiri. Ali onda sam ih vidjela kroz njegove oči i počeli su mi izgledati zastrašujuće. Stranice na sve strane. Njegov pretinac elektroničke pošte na mom ekranu. O, Bože, njegovi mailovi. “Rach?” rekao je. Napravio je još nekoliko koraka i ušao u dnevni boravak pa kleknuo na tepih, poput arheologa koji se sprema otkriti nešto od povijesnog značenja. ~ 222 ~

Knjige.Club Books Koliko god mirno, njegovo držanje pokazivalo je da puca od ljutnje i nisam mogla maknuti pogled s njega. Podigao je pogled. Oči su nam se srele. “Jesi li mi ti ulazila u e-poštu?” upitao je. I s tim pitanjem, njegov je pogled sletio na stranicu sudskog transkripta ispred njega. Podigao je papir pa uzeo još nekoliko već prilično raskupusanih listova. “Što je ovo?... Je li to... zar je ovo moj dosje?” Gledala sam kako mu oči prekapaju po papirima. Stranice i stranice s njegova suđenja. Najgoreg tjedna u njegovu životu. O, Bože. Ustao je i uspravio se pa pogledao ravno u mene. “Što je ovo? ponovio je. Pogledavši listove u njegovim rukama, ponovno sam osjetila ljutnju. Sjetila sam se koliko me je puta gledao u oči i lagao. Da je sve ono planirao. Da mu se nije činilo prikladnim obavijestiti me o tome, biti pošten prema meni. “Dovraga, pa ti si namjerno namamio one provalnike”, rekla sam. “Pripremio si im klopku.” Jackove oči postale su okrugle. “I ne bi mi rekao”, nastavila sam, bespotrebno odmah prelazeći u obranu. “Ništa mi ne bi objasnio.” “Znači ti... je li ovo s mog suđenja?” Ponovno je bacio pogled na papire. Naravno da nije odmah primijetio. Bile su to nerazumljive stranice i stranice unakrsnog ispitivanja svjedoka. Vjerojatno dosad nije ni vidio kompletno suđenje u obliku zapisa. “Da”, rekla sam, i više me nije bilo strah. Bila sam hrabra od bijesa. “Pa kako si to?...” Na moje čuđenje, Jack je bio zbunjen. Zatečen time što sam se sama uhvatila toga, naručila sve iza njegovih leđa. Imao je i pravo biti. A sad sam i ja morala živjeti s činjenicom da nisam ni sama svjesna za što sam sposobna. Što je bilo prilično slično onome s čime je i Jack morao živjeti. Čudno je bilo, i strašno, kako su se stvari posložile. Trepnula sam. Je li moguće da sam prije svega nekoliko trenutaka opravdavala svoj upad u elektroničku poštu svoga dečka? Samu sebe nisam mogla prepoznati. Kako sam grozna postala. “Naručila sam poštom. Reci mi što je bilo s tim dječacima, Jack.” “Jesi li se ti prijavila u moj mail? Google kaže... Vidio sam IP adresu s koje je napravljena prijava. Pisalo je ime tvog pružatelja usluga. B. T. Central Newcastle. Jesi li to bila ti? Zato sam ovdje. Želio sam znati.” “Dakle, ti si planirao namamiti Dominica i ubiti ga? Jesi li ga stvarno čekao? Ako je to istina, kako si se, dovraga, izvukao?” zlobno sam rekla. “Sigurno si imao sjajnog odvjetnika. Zmijurinu.” ~ 223 ~

Knjige.Club Books Jackov izraz lica smračio se. Pogledao je u pod, udahnuo kroz zube i ponovno me pogledao. “Reci ti meni kako je bilo. Čini se da ti je bilo lakše podnijeti službeni zahtjev i pozvati se na slobodu informacija umjesto da pitaš mene.” “Da pitam tebe?” zagrmjela sam. “Ne moram se pred tobom braniti zbog nečeg od čega me je sud oslobodio”, odvratio je Jack. “Nije te baš oslobodio. Nisu rekli da nisi kriv” Usta su mu se uz krajeve pretvorila u crtu. Ako se usredotočim samo na ta usta, a ne na njegove ruke, ukočene pokraj bokova, ili na njegove noge, raširene u agresivan stav, mogla bih se praviti da smo sretni i da on samo vlaži usne pripremajući se poljubiti me. Zurila sam i zurila u ta usta. “Oslobođen sam, Rachel. A ako to ne možeš prihvatiti, onda mislim da nemamo još puno toga za reći jedno drugom, nije li tako? Naručuješ podatke o meni. Upadaš u moju privatnu e-poštu.” “Da”, rekla sam. “Ja... da.” U očima su me peckale suze. “Ti nisi ono što sam mislio da jesi”, tužno je rekao. Oči su mu bile zakrivene sjenom obrva. “Nisi ni ti”, rekla sam. Krajevi usta izvili su mu se nadolje. Prinio je ruku licu i protrljao čelo. “Bože, kako sam te volio”, rekao je. Ta rečenica slomila mi je srce kao nijedna dotada. Više nego sve njegove laži kad bi se stavile na kup. “Što s Wallyjem?” rekla sam. “Ne kažem da... ne kažem da te neću više nikada vidjeti”, rekao je Jack, otpuhnuvši sa smiješkom koji je zvučao gotovo prezirno. Izgledao je okrutno, taj njegov smiješak. Toliko različito od onog tihog, dubokog hihotanja koje sam toliko voljela. “Ali?...” “Ne znam, Rach. Podijeljeno skrbništvo? Podjela pola-pola? Ne znam. Nemojmo sad.” Duboko je udahnuo, a potom izdahnuo dugo, na usta, poput pušača. “Moram najprije znati gdje smo. Onda sve drugo.” “Dobro.” “Novinari su radili to što ti radiš”, rekao je. “Oni ti hakiraju i glasovnu poštu na mobitelu. Zaporka mi je 6865, ako im se želiš pridružiti.” Pocrvenjela sam. Ista kao i zaporka za otključavanje mobitela, koja mi je bila poznata. Ništa nisam rekla. “Ili bi možda željela zaporku moga bankovnog računa?” nastavio je. Korio me je. Žalosno, ali moram priznati da se postavio na mene kao nakostriješena mačka. Malo me je prožeo strah u tom trenutku. Zbog toga što ~ 224 ~

Knjige.Club Books bi mogao učiniti. Zbog toga što je učinio. Možda ću ja jednoga dana ući u njegovu kuću ovako kao on u moj stan i on će dignuti pušku na mene, to sam pomislila. Lagao mi je o svemu do sada. Zašto mi ne bi lagao i o tome, također? Možda on jest u stanju nanijeti nam zlo. “Ti si ubio nekoga” blago sam izgovorila. “A sad sam ja kriva što pokušavam otkriti više o tome? Ti si sve vrijeme bio zatvorena knjiga.” “Nemaš ti pojma o meni”, zagrmio je, u punoj raskoši svoga škotskog. Tad sam ustuknula jedan korak. Moje ruke su se, instinktivno, spustile na trbuh. “Nemaš ti pojma o meni”, rekao je opet, ovaj put nježno. Pogledao je u moj trbuh, a onda opet u moje oči. “Zašto bih ja mislila da si ti dobar čovjek kad si nekoga ubio?” rekla sam. “Ja cijeli život spašavam druge. Ti si nekoga ubio. I to si planirao unaprijed. Jebote, planirao si to. Davey mi je rekao dovoljno, a ti si rekao da je lud. Išla sam ga pitati da mi objasni, a onda si me opet ti spriječio. To je bilo promišljeno. Zločin s namjerom!” viknula sam, riječi koje su mi izronile iz transkripta. “Zločin!” Pogledao me je tako, tada, da sam pomislila kako mi više nikada neće uputiti ni riječ. “Ja ovo ne moram slušati”, rekao je. “Onda nemoj!” viknula sam. “Odlazi!” Ali usprkos mojoj ljutnji, u meni se budilo nešto važnije. Provalila sam u njegovu e-poštu. Postoji li uistinu ikakvo opravdanje za takvo što? “Jesi li našla što si tražila?” rekao je, okrećući se dok je odlazio prema vratima. Oči su mu bile hladno kamenje. Možda zbog tih mailova, ali prije mislim da je bilo zbog toga što sam priznala da sam o tome ponovno pitala Daveyja. Izraz mu se promijenio kad sam to izgovorila. “Zapravo nisam”, odgovorila sam. Najtužnije je od svega bilo to što jesam. Ti mailovi, sa svojim tužnim tonom, ti ponovljeni zahtjevi policiji: sve je to meni bilo gotovo dovoljno. Počela sam imati osjećaje koje sam i prije trebala imati prema svom dečku: razumijevanje, naklonost, ljubav. “Pa, ako želiš podrobnije znati još nešto, samo se obrati sudu”, rekao je Jack. “Ti misliš da sam ja jebeni ubojica?” Psovka kao da je zagrizla do krvi u njegov meki škotski naglasak. “Ako je tako, odjebi.” Prešao je sobu u nekoliko koraka, otvorio vrata i otišao. I to je bilo to.

~ 225 ~

Knjige.Club Books

44 Godinu prije

P

onovno sam uzela dežurstvo zbog dječaka, sljedeće noći. Htjela sam ga vidjeti, provjeriti kako je, iako ću mu možda time dodijavati. “Jesi li dobro?” upitao me je. Sjedio je u krevetu, čitajući knjigu. Pogledala sam korice: Bili smo lažljivci. “Suvremeni roman za mlade odrasle”, rekla sam pokazujući rukom na knjigu. Htjela sam započeti nekakav razgovor, da se uvjerim da je dobro. Htjela sam da mi priča o Freudu i Marxu i svim onim stvarima kojima se volio razmetati. “Aha.” Stavio je knjigu na krevet, otvorenu, i pogledao me. “Jesi li ti dobro?” upitao je opet smiješeći se, i tada sam znala da je dobro. “Moram potrošiti noćne smjene.” Smješkala sam se, motajući se pokraj dovratka. Prozor je i dalje bio otvoren i kroz njega je prodirao hladan zrak. “Aha”, rekao je. Dohvatio je daljinski. “Nema ništa u ovo doba.” “Vjerujem. Nisi umoran? Nije ti hladno?” Pogledala sam prema prozoru. “Uvijek sam bio noćna ptica”, rekao je. Pogledao je u mene, pa opet u televizor, pa opet u mene. “Bi li mi mogla ovo namjestiti?” Pokazao je prema sipki koja je držala televizor. Bila je to robusna, dugačka ručka, s pregibom od četrdeset pet stupnjeva na sredini. “Mogu”, rekla sam. “Ali mislim da to definitivno ne ulazi u okvire moga posla.” “Vidiš kako si dobra”, blago je rekao. “Kako se danas osjećaš u vezi s našim jučerašnjim... s onim o čemu smo razgovarali?” Pogledao me ravno u oči. “Dobro. Hvala ti”, rekao je. “Hvala ti što si mi rekla. Neću to nikad zaboraviti.” Kimnuo je glavom, jedanput, odvratio pogled na ćudljiv tinejđžerski način i vidjela sam da mu se oči pune suzama, iako je to pokušao sakriti. “Je li ovako bolje?” upitala sam namjestivši držač. Procijenio je pogledom. “Digni malo više”, rekao je. “Htio bih ležati i gledati u ekran dok sam ispružen. Umoran sam.” Pogoršava mu se, pomislila sam. Ja mu namještam držač za ~ 226 ~

Knjige.Club Books televizor, da mu bude udobnije, dok njegov rak grabi naprijed. Držač je sad bio na gotovo dva metra od poda i činilo se da je on zadovoljan time. Moći će gledati u ekran ležeći. Dok drijema. Dok sve češće i češće zapada u san. Pogledao me očima punim zahvalnosti dok sam odlazila. Zastala sam na dovratku, još malo. I otišla iz sobe.

~ 227 ~

Knjige.Club Books

45 Sadašnjost

N

apravila sam to iz nekoliko razloga. Zbog Jackova odlaska. Zbog otkrića da je cijelu stvar planirao. Zujalo mi je u glavi. Htjela sam preispitati sebe, kao pod povećalom. Jack nije bio savršen. Mez i Kate nisu bili savršeni. Brak mojih roditelja nije bio savršen. Moja mama vodila je dvostruki život. A ni ja nisam bila savršena, naravno. Htjela sam ponovno provjeriti svoje dosadašnje korake. Htjela sam izići sebi u susret, naći se i napokon vratiti kući. Kao da slijedim upute za traženje nestale osobe, otišla sam na mjesto na kojem sam izgubila svoj put. Rachel Anderson. Dob: 29 godina. Niska. Težina prosječna. Posljednji put viđena pred Klinikom Royal Victoria. Pretpostavljam kako me je to što sam se tamo vratila i natjeralo da se svega točno prisjetim. Nisam nogom stupila u onaj dio bolnice od dana kad se to dogodilo. Od onda sam jako pazila da ne kročim na linoleumom obložene podove Bloka B1 gdje sam radila. Odjel G. Nikad neću zaboraviti. Bilo je kasno i odvezla sam se ravno onamo. Moje tijelo pamtilo je put lijevo na kružnom toku, odmah desni žmigavac i silazak s ceste. Osjetila sam uzbuđenje prelaska puta koji poznajem tako dobro; njihanje od skretanja za ugao točno određenom brzinom, gibanje volana koji se pod mojim prstima vraća glatko kao šal od svile. Znala sam da nikoga neće biti; patili su od kroničnog nedostatka osoblja. Odvezla sam se do stražnjeg ulaza u svoj blok. Sva moja omiljena mjesta za parkiranje bila su prazna. Ono u sjeni velikog drveta. I ono široko u kutu. Parkirala sam se ispod drveta, vretenastog i tankog bez lišća, i ostala sjediti u autu, zureći u vrata bolnice. Nikad nisam ulazila na glavni ulaz. Kao ni većina drugih liječnika. Svi smo imali svoja omiljena vrata, u blizini vlastitog odjela, i ulazeći obavljali radnje koje smo već posve prepustili automatizmu tijela. Upisala bih zaporku - C2578Y - i povukla vrata da se otvore, gurnula sljedeća vrata, istisnula alkoholnog gela iz spremnika na svoje ruke i potom gurnula i zadnja vrata. Ponekad, nakon dugih smjena i strke od posla, pružila bih ruku prema nepostojećem spremniku u vlastitoj kući, korijenom dlana pritisnula bih zid prije negoli se i sjetim gdje se nalazim.

~ 228 ~

Knjige.Club Books Takve stvari događale su se sve vrijeme. Tad mi se to razdoblje činilo jako stresnim, ali sad ga se sjećam s ljubavlju. Zar nije sa svime tako, naposljetku? Jedan od rijetkih slučajeva na kojima sam radila zajedno s Amritom bio je onaj kad se beba po imenu Adam rodila nakon dvadeset četiri tjedna trudnoće. Praktički smo živjeli u bolnici. Raspored dežurstava je napušten. Kad je na kraju s intenzivne njege premješten na odjel, otišla sam u dvorište sa svojom šalicom čaja, proslaviti. Stalno su mi se u misli vraćale najgore scene - kako smo ga oživljavali opet pa opet, kako lijekovi nisu djelovali, pa srčani defekt koji se nije dao zatvoriti. Punih mjesec dana, ni u zahod nisam išla bez bipera. Nisam imala pojma kakvo je vani vrijeme. Donosila sam sve više i više čarapa i rublja na posao, i bila doma sve manje i manje. Ali tada, dok sam pijuckala čaj u dvorištu, počele su mi se vraćati i lijepe stvari. Radosti koje postoje u životu liječnika, a za koje nisam ni znala dok mi se nisu dogodile. Zajednički usklik, od oduševljenja, s Adamovim roditeljima na intenzivnoj, kad je prvi put samostalno udahnuo zrak. A onda, znatno poslije, bilo je još lijepih trenutaka. Kad smo svi otišli van na curry i nazdravljali mu. Ili ono, godinu poslije, vidjeti ga kako stabilno korača, ne ispuštajući iz ruke svoju slikovnicu s Gruffalom. Osjećaj da je sve to vrijedilo: toliki profesionalci. Svi ti mjeseci. Toliki napori da se spasi jedan život. I sve bih to učinila ponovno da vidim njegovo lice dok mi ozbiljno nudi zrno pečenoga graha preko stola, za svoj rođendan. Dovršila sam taj čaj, osjetila bogat okus tanina i zaspala na travi. To mi je bio najslađi san ikad. Zaspala sam potrbuške, na travnjaku, ispod balkona, i sestra mi je pozvala hitnu. Mislili su da sam skočila. Svi smo se dobro nasmijali na taj račun dok sam trljala oči rukama da odagnam san. Sada sam zurila u ta ista vrata, na bolničkom dvorištu u kasnom studenom, sama. Nitko nije ulazio ni izlazio, ali bilo je već gotovo devet navečer. I onda sam ga vidjela: Amrit. Često je znao izaći van nakon poroda, pribrati se. Bio je tako osjećajan. I bio je toliko dobar u svom poslu da nikome nije padalo na pamet prigovarati zbog njegovih povremenih nestanaka. Mjesec je bio nisko na nebu. I tad su me spopale misli, kao lavina, sve odjednom, tako važne, tako tjeskobne, da bih se presavila na pola samo da sam mogla. Wally je dotad već bio tako velik. Da je to bilo prije nekoliko tjedana, dok još nisam znala detalje u vezi s Jackovim zločinom, one o ozljedi žrtve, možda bih - ako bi trenutak bio dobar, između traženja rezultata na Googleu i otkrivanja što je Jack napravio, možda bih, možda - otišla unutra, upotrijebila svoje stare pristupne lozinke i potražila podatke o žrtvi. Bilo bi lako. Možda bih proučila putanju metka i vidjela gdje je točno ušao i s kolikom silom. Možda bih naručila izvješće ~ 229 ~

Knjige.Club Books patologa i sve bih razumjela. I, da je to bilo koji tjedan prije, možda bih stvarno tako postupila. Kako bih se tek tada grozno osjetila. Osjećala sam, u ovom trenutku, da moj um pokušava opravdati i razumjeti. On je to krio od mene. A imala sam pravo znati. Ali ništa nije moglo opravdati to. Prešla sam svaku granicu. Sjetila sam se onda kako sam i dalje provjeravala ono što je dječak objavljivao na Twitteru. Nisam bila takva samo prema Jacku. Za mene nije bilo isprike. Previše sam zabadala nos. Previše istraživala, da se blago izrazim. Sve kao da se dogodilo odjednom. U jednom trenu bila je tišina mjesečina je obasjavala stupice pare koja je izlazila iz jednog od ventilacijskih otvora bolničke kantine, prozori duž hodnika bacali su žuto svjetlo - a onda je Amrit gledao ravno u mene. Prije negoli sam postala svjesna što činim, izišla sam iz auta i krenula prema njemu, podižući ruku kao da se ispričavam. Bio je u svojoj uniformi. Bolničke uniforme su najudobnije pidžame. Voljela sam ih zbog više razloga. Zbog medicinskog mirisa. Mekoće vlakana. Udobnosti i širine. Ali sve svoje bacila sam u smeće. Uzvratio mi je pozdrav. “Dobro došla natrag”, jednostavno je rekao. “Znao sam da ćeš doći.”

~ 230 ~

Knjige.Club Books

46 Godinu prije

N

isam bila pozvana u njegovu sobu. Nije se oglasio nikakav alarm ni biper. Nikakvog upozorenja, niotkuda. Jednostavno sam svratila vidjeti ga, kasnije te noći, bez posebnog razloga osim pogledati ga, provesti vrijeme s njim i provjeriti je li dobro. Vidjeti, možda, je li uspio malo odspavati. Mogla bih sad reći kako sam nešto slutila dok sam prilazila njegovoj sobi, ali nisam. Istina je da nisam imala pojma. Hodala sam punim korakom kad sam otvorila njegova vrata. Imala sam spremnu rečenicu, namjeravala sam mu reći kako bi mu bilo bolje čitati Rat i mir, a ne literaturu za mlade, ako namjerava obogatiti rječnik i pobjeđivati me i dalje u Scrabbleu. Otvorila sam vrata i stala kao ukopana. Upotrijebio je navijački šal Newcastle Uniteda, onaj koji je uvijek imao uza se. Visio je s televizijskog držača, a na podu je bila lokvica urina. Oko mene je počela strka. Pozvan je konzultant. Spavao je, oči su mu bile natečene kad je stigao. Sestre su stajale uokolo, drhteći, dok ga je konzultant pregledavao. I naravno, pozvana je dječakova majka. “Bit će istraga, zar ne”, pitala je jedna od sestara. Stajala sam, dalje od svih njih, sama u kutu, u najtamnijem kutku sobe, gledajući u ono što je ostalo. U šal. Šipku držača televizije, koju sam ja namjestila. U pod koji su čistili. Nisam gledala u njegovo tijelo, koje je bilo položeno natrag na krevet kao da je i dalje živ. Čula sam glas njegove majke s hodnika. Okrenula sam se na drugu stranu, prema zidu, stisnuta, uvrćući rukama. Bio je to najgori trenutak u mojemu životu. “Što je bilo, što se događa?” govorila je ona. “Pustite me unutra!” viknula je. Daniel, konzultant, prestao je pregledavati dječaka, kratko me pogledao i otišao do vrata. Od mene se očekivalo da pođem s njim. Oh, kako ću ja to, kako ću joj moći pogledati u lice i reći što sam učinila? “Ostavio je poruku”, rekao mi je konzultant tiho. ~ 231 ~

Knjige.Club Books “Stvarno?” Instinktivno, pružila sam ruku prema njemu. Ali on me čudno pogledao. “Za nju”, rekao je, mršteći se zbunjeno. Ona je bila vani u hodniku, stajala je sama, držeći u rukama torbicu koja se njihala na remenčiću, nisko, gotovo uz pod. Sklopila sam oči, polako trepnula i skupila snagu. “Moramo prvo porazgovarati s vama”, rekao je Daniel. “Što se događa? Gdje je on? Je li dobro? Imao je temperaturu, ali bio je dobro, igrali smo Minesweeper.” “Dajte da sjednemo ovdje, u sobu”, rekao je Daniel. Morala sam se diviti njegovu držanju. Pokraj njega, ja sam se tresla cijelim tijelom. Pogledala nas je, očajno, očiju zacakljenih od suza i tad sam vidjela da ona već zna. Samo se trudi ne priznati to sebi. Ne usuđuje se znati. “Žao mi je, jako, jako mi je žao”, počeo je Daniel. Crte njezina lica urušile su se i prije nego što je završio. Zagrizla sam nokat i okrenula glavu. Nisam to mogla gledati. “Ne”, rekla je ona. “Kako? Kako?” Napela sam cijelo tijelo, kao da ću time lakše podnijeti njezine emocije, dok je Daniel bio na crti prvog udara. “Jako mi je žao što vam to moram reći, ali oduzeo si je život. Noćas. Tijekom noći”, rekao je Daniel. “Jako, jako mi je žao.” Isprva nije rekla ništa. Lice joj je ostalo isto. A onda se zakašljala, kao da se guši. Pokrila je lice dlanovima i kriknula, baš onako kao što je on kriknuo onda, u mojoj sobi. Misli su mi skakale natrag, na detalje iz prošlosti. Njegova tetovaža. Kako baca držač papira u kut sobe. Kako mi citira Marxa kao kakav odrastao čovjek. Ali zapravo, samo se pretvarao. Nije mogao imati taj kapacitet. Bio je premlad. Nestabilan. Nespreman. Trebala sam ga držati u neznanju. Biti manje brutalna u svojoj iskrenosti. Moja intuicija bila je pogrešna. Potpuno pogrešna. Katastrofalno pogrešna. Ja sam ga ubila. Moje su ruke možda bile čiste, bez krvi, ali ja sam ubila tog dječaka. To sam bila ja. Lice mi je postalo vruće dok sam ustajala pa opet sjela. Daniel me je pogledao, razdraženo. Majka se okrenula k meni, trepćući u nevjerici. I onda je to rekla. Spojila je smrt svoga djeteta i moju reakciju na nju. “Vi ste mu kazali”, rekla je meni. Glas joj je bio tih, ali oči su joj bile spojene s mojima. Nisam mogla ništa drugo nego reći istinu. “Da”, rekla sam. Htjela sam dodati da mi je žao, da sam pogriješila, ali nisam više ništa mogla reći. ~ 232 ~

Knjige.Club Books Odvratila je pogled od mene. “Zašto?” rekla je gledajući u prozor. “Pa rekla sam vam... pa rekla sam da to ne radite.” “Rekla mu što?” uključio se Daniel. “Njegovu prognozu.” Čelo mu se nabralo. “Kako si ti mogla znati koja je njegova prognoza?” “Rekla sam mu ono što sam znala.” “Ali to su uvijek samo pretpostavke. Rak je suviše nepredvidljiv.” Jauk njegove majke postao je glasniji na te riječi. Danielovo lice smrknulo se. “Moramo porazgovarati nasamo” rekao mi je, podižući obrve. Davao mi je znak da nestanem, shvatila sam. Ustala sam i pošla, zadržavši se na vratima, čekajući da mi ona nešto kaže, ali dječakova mama nije me htjela pogledati. “Učinila sam za njega sve što sam mogla”, rekla sam, stisnuta grla. “Sve što se ikako moglo s tim rakom. Sve sam radila samo u njegovu najboljem interesu... mislila sam da postupam ispravno.” “Da, ali ste bili u krivu. I pogledajte sad što je napravio...” Zastala je. “Kako?” Daniel je odmah znao što pita. Bio je daleko bolji od mene u razumijevanju nedorečenog, u razumijevanju ljudi. “Objesio se. Jako mi je žao.” Tada sam otišla. Nisam imala pravo otići, ali ne bi bilo u redu ni da sam ostala. I nije bilo u redu što sam rekla dječaku, ali nisam sigurna ni da bi bilo ispravno nastaviti mu lagati. U ovakvim situacijama, ništa ne valja. Ništa nije ispravno. Kratko nakon što je dječakova mama otišla u sobu vidjeti tijelo, Daniel me suspendirao. Nisam ga vidjela sve do istrage, na kojoj me je u ime bolnice ispitivao i rešetao neki snob od odvjetnika. Moje posljednje riječi Danielu, dok sam odlazila, otrgnuta od pacijenata, glasile su ovako: “Pazi da onaj tko pregledava Maisie iz kreveta tri ima majmunčića na stetoskopu dok je sluša. Njoj je to važno. Bude joj lakše.”

~ 233 ~

Knjige.Club Books

47 Sadašnjost

S

jedili smo na rubniku parkirališta u hladnoj noći. “Što ćeš napraviti?” upitao je Amrit. Imao je nove tenisice; bile su blistavo bijele. “Što? Ništa”, rekla sam. “Pa dobro, ne možeš nastaviti samo šuljati se po bolničkom parkingu”, rekao je. Okrenula sam se pogledati ga. Naslonjen unatrag na ruke, gledao je u nebo. “Jednostavno mi je nedostajalo.” Mislila sam na Jacka dok je Amrit tiho sjedio pokraj mene. Bila sam ista kao i Jack. Uzela sam pravdu u svoje ruke, mislila da zakoni medicinske etike za mene ne važe. No je li tko od nas dvoje bio uistinu loš? Ja nisam. Mislila sam najbolje. Samo sam pogriješila. A jesam li ja bila iskrena prema njemu, kad je o mojoj prošlosti riječ? Nisam, naravno. Jack ipak nije zato kopao po mojoj elektronskoj pošti. Stresla sam se od pomisli. Ne može nikada biti u redu tako nasrnuti na nečiju privatnost. Ja sam to, nekako, zaboravila uračunati u svojoj očajničkoj želji da otkrijem istinu. Ali bila sam u krivu. Potpuno u krivu. Sad su mi se obrazi žarili od srama. Gledala sam i dalje u mali prozor, na suprotnoj strani, gdje se to dogodilo, gotovo kao da očekujem da će se na prozoru pojaviti dječak. Ili Dominic Huli. Podignuti ruku i kucnuti o prozor, s notesom u drugoj ruci. Mogao je to biti isti dječak. Bili su otprilike iste dobi. Čak su i izgledali donekle slično: tamne kose, šašava držanja, uvijek malo pogrbljenih leđa. Podignula sam kamenčić s parkirališta i prevrnula ga u prstima, pa pustila da padne. Sve je bilo tako zapetljano. Tko bi više znao što je bilo pravo, a što krivo? Okrenula sam se Amritu. “Jack i ja smo prekinuli. Jednostavno sam imala potrebu doći ovamo. Kući.” “Medicina nije stvar izbora”, rekao je Amrit. “To je poziv, zar ne? I mislim da upravo pokušava iz tebe izvući reakciju. A znaš da neće prihvatiti ne kao odgovor.” ~ 234 ~

Knjige.Club Books “Ali što da uradim?” upitala sam, okrećući se k njemu, jednom od rijetkih ljudi koji su znali sve. “Ne mogu se vratiti.” “Zašto ne?” blago je rekao. “Pogriješila si. Isuse, pa svi griješimo. Sjećaš se kad sam ja onoj ženi napunio dozer za morfij trostruko većom količinom od smrtonosne?” “To je bila pogreška u računanju”, rekla sam. “Ovo je bilo namjerno. Osim toga, mi smo provjerili tvoj dozer na vrijeme.” Ponovno sam podigla kamenčić s tla i počela njime ocrtavati nekakav obris. Majica mi je bila rastegnuta na trbuhu, kao da ispred sebe imam veliku loptu. “Ja sam ga zapravo ubila.” “Ali ne namjerno”, rekao je. “Ljudi te razumiju... da, htjela si pomoći u nekom trenutku, učiniti nešto, ali to svejedno može biti pogreška. Nitko ne misli loše o tebi, Rach. Dala si otkaz prije nego što ti je itko išta stigao reći.” Ponovno sam ispustila kamenčić. Otkotrljao se desetak centimetara dalje, točno izvan mog dosega. Mislila sam na Jacka, na ono kako je sjedio s puškom. Je li moguće da je i to bila samo pogreška? I bih li ja to mogla jednom tako shvatiti, unatoč tome što sam svoju karijeru posvetila spašavanju ljudskih života, a ne njihovu uništavanju? Nisam znala. Ali mogla bih naučiti opraštati. Počevši od sebe same. “Istraga - ono ispitivanje s odvjetnicima. Onaj zaključak. Mrtvozornik je pročitao što se točno dogodilo. Što sam ja učinila. Što je dječak učinio. Odvjetnik je rekao da će Kraljevsko odvjetništvo možda podnijeti tužbu.” “Ali nisu. Niti je to učinio itko drugi. Ne bi to trebala ponoviti - da se razumijemo”, rekao je. “Ne na taj način. Ne tako impulzivno. A potrebna si ovdje. Dobri liječnici uvijek se traže.” “Ne znam bih li to mogla”, rekla sam. “Vratiti se na posao i ne slediti se.” Počela sam plakati, krupnim, teškim suzama. Gotovo nikad nisam plakala u odrasloj dobi. Medicina mi je uzela suze. Kako plakati zbog normalnih sitnica kad svakodnevno viđaš stvari koje mi viđamo? “Ja sam voljela tog dječaka”, tiho sam rekla kroz suze. Amrit me zagrlio jednom rukom preko ramena, primaknuvši se malo bliže. Mirisao je na dezinficijens, jetki vonj alkohola što isparava s kože. “Moja prva smrt bio je čisti užas”, rekao je. “Sjećaš li se kako je bilo poslije? On je bio beba. Zvali su ga Sam. Bio je minijaturan. Ali savršen. Posve savršen. Nije bilo nikakvog razloga za to. Nije se zapravo ni rodio previše rano. Prsnuće placente. Izišao je - iskliznuo je van - posve bijel. Nije se micao. I ja sam odmah znao. Radili smo na njemu, s njim, četrdeset pet minuta, i sve to vrijeme njegova mama je vrištala i vrištala. Poslije sam izašao. Udario glavom o stup lampe. Ostala mi je ogromna modrica. Nezahvalan je, ovaj ~ 235 ~

Knjige.Club Books posao. Na drugim poslovima nikad ne vidiš tako jasno koliko život nije pošten - koliko je besmislen i koliko je beskrajno vrijedan, sve u isti čas.” “Sjećam se Sama”, rekla sam. Sjećala sam se svake smrti, a posebno kad su u pitanju bebe. “Njegovi roditelji dogodine su dobili drugo dijete, zar ne?” “Da, jesu”, rekao je Amrit. “Kako da se vratim?” upitala sam. Amrit se nije doimao začuđenim što pitam. Samo je rekao: “A kako se ne bi vratila?” “Ali ako želim ponovno postati liječnica...” “Postati? Pa nisi ni prestala.” “Ne?” rekla sam. “Nisi. Nije to nešto što samo radiš. To ili jesi ili nisi.” Nisam mogla ne nasmiješiti se na te riječi. “Tebi je samo previše stalo”, dometnuo je Amrit. Napola sam se nasmijala. Ben mi je govorio isto. I bilo je istina. Moglo se na sve pogledati i drugačije. Možda ipak nisam previše zabadala nos u tuđe stvari. Možda sam samo nehotice zgriješila. Možda mi je bilo previše stalo do ljudi. Do toga da se izliječe. Da se problem riješi. Dječak. Pa čak i Ben. Iskupljenje za dječaka vlastitim djetetom. Iskupljenje zbog mame dječakom. Zbog mamine afere upala sam u paranoju da me Ben vara, ali bilo je nešto u vezi sa mnom, urođeno, ispod svega toga. Možda mi je stvarno samo bilo previše stalo. Možda sam previše htjela znati. Previše ispitivala. Previše analizirala. Zaboravila na granice. Zaboravila primijeniti na sebe ograničenja koja očekujemo od drugih. Možda me ta moja narav učinila boljom liječnicom, a možda i gorom, u isti mah. Zar je bilo važno? Sad sam naučila svoju lekciju. Nema više. Nema više kopanja po tuđoj privatnosti. “Audrey me prevarila”, rekao je Amrit nakon nekoliko minuta. Pogledala sam ga iskosa. “Na faksu”, dometnuo je. “Na početku veze.” Šutjela sam. Kad doznaš nešto grozno, još gore ti je ako vidiš da su drugi to već znali ili naslućivali. “Volio bih da se to nije dogodilo. Ostavilo je traga na svemu. Ali što možeš? Moraš se nositi s tim kako znaš”, rekao je kroz tih smijeh. “Ona ti je rekla?” upitala sam. Odmahnuo je glavom. “Ne, on. Gad.” “Hmm.” “Čudno je kad ti najdragocjenija stvar u životu ima takvu mrlju. Razumijem to”, rekao je, gledajući me. “Ali nećeš zbog toga odmah pobjeći. Nego izdržiš. Nastaviš dalje.” ~ 236 ~

Knjige.Club Books “Možda i hoću”, rekla sam tiho. “Ali znaš za poruku o kojoj su raspravljali tijekom istrage. Znaš što je u njoj napisano.” “Da”, rekla sam, prisjećajući se. Stavka 17 Ne krivite nikoga drugog, jedini je krivac, rak. Ja sada samo preuzimam kontrolu, kao što je Hume jednom rekao: moć djelovanja ili nedjelovanja; vlastito određenje volje. Uvijek ću vas sve voljeti.

“Njegova mama opet je došla. Poslije. Znatno poslije. Nakon istrage. Pitala je za tebe. To sam ti pokušavao javiti”, rekao je Amrit. Pomislila sam na sve neodgovorene pozive i poruke od njega. “Oh.” “Držala se više filozofski. Zna da nisi mislila loše.” “Ta žena me mrzi.” “Možda. Uskratila si joj mogućnost da se pozdravi s njim. Ali sad zna. Zna da bi on svakako umro i da je - očito - sam odlučio da će radije otići na taj način.” “Smrt vješanjem sigurno je bila grozna”, rekla sam, pokušavajući ne plakati. “Sigurna sam da se pokajao. Zato se i pomokrio. Od straha. Više nije mogao povući odluku, kad je nogom odbacio stolac. Požalio je. Postupio je impulzivno. Poput djeteta.” “Ne, Rach, ne”, mrmljao je Amrit, ali onda je prestao govoriti, i samo sjedio pokraj mene i gledao nebo. I to je, nekako, bilo dovoljno. To je trenutak kad sam promijenila svoju perspektivu - od odlučne uvjerenosti da činim pravu stvar do izvjesnosti da sam pogriješila i znanja kako sada, s ovim iskustvom, to ne bih nikad uradila - a možda je tako bilo i s njom. Svi mi sebi stalno prepričavamo svoju priču. Mijenjamo narativ. Način na koji gledamo stvari. Tragedije i uspjehe. Sve se mijenja, kao oblici u pijesku, kad se promotri s drugačije točke u životu. Pogledaj samo Jacka. Pogledaj Kate. Pogledaj mene. Jack je branio Daveyja, zbog njega je pretjerano reagirao prema provalnicima. A jednako tako i majka svog dječaka. Jednako tako i ja, istoga

~ 237 ~

Knjige.Club Books dječaka, samo na drugačiji način. Sve nas je djelomice pokretala briga za druge i možda smo svi bili u krivu. “Koliko tragedija izazovemo tijekom svoga života?” upitao je Amrit, kao da mi čita misli. “Ne znam”, rekla sam. “Puno. Samo se neke vide bolje od drugih.” Uvijek je bio tako mudar, Amrit. U trenucima kad se nije sprdao na račun posla i ispijanja gaziranih pića. Zaboravila sam koliko mi je bio drag. Pomislila sam na Jacka, kako se zatekao s druge strane zakona, pa na sebe. Oboje smo bili u krivu, to je sigurno. I on i ja bili smo presudan čimbenik u smrti naših žrtava. Oboje podjednako kobni. Liječnica koja postupa protivno željama djetetovih roditelja. Muškarac koji čeka provalnike u zasjedi. Stresla sam se. Istina je, zapanjeno sam shvatila, da problem nije bilo moje povjerenje u Jacka. Nego u sebe. Nakon svega. Mame. Bena. Dječaka. I na sve to onda dođe i Jack. A kad ne vjeruješ samome sebi, naravno da onda ne možeš vjerovati ni drugima.

~ 238 ~

Knjige.Club Books

48

R

adije sam razgovarala s Mezom o svome prekidu. Kate me puštala na miru, tiho bi nestala svaki put kad bih se pojavila kod njih. Mez i ja smo otišli prošetati, jednoga hladnog popodneva u prosincu, do parka Jesmond Dene. Mirisalo je opojno, po trulom lišću, plijesni i raskopanoj zemlji. Mez je kupio bijelu kavu za mene i u maniri starijeg brata odbio dodatni sirup s aromom cimeta. “Očito je Božić”, rekao je, pružajući mi kavu. “I meni se čini”, rekla sam i osjetila kretanje u trbuhu. Još malo pa nova godina, a onda još malo pa stiže Wally. Tiho sam se pripremala. Košara za bebu već je stajala pokraj mog kreveta. Stalno sam ponavljala da ću obavljati sve dan po dan, da će sve biti u redu, ali nije me trebalo dodatno podsjećati, stvarno. No neke druge stvari su me tištale. Poruke od Jacka, u poslovnom tonu, o planovima vezano za porod i skorašnjim pregledima. To mi je bilo najgore. Dok sam nekad imala bogat izbor u kojemu sam mogla uživati - Jackov humor, njegovi poljupci, pa čak i njegova mačka - sad sam imala samo tih nekoliko suhoparnih poruka. Umjesto da pogledom iščitavam njegov govor tijela, njegove izraze lica, ja sam zurila u dvostruke prorede nakon točaka pravopisno pravilo u koje je bio spreman zaklinjati se do smrti - u njegovim SMS porukama. Sadržavale su fraze kao što je nadam se da si dobro i javi ako se nešto promijeni. Lunjala sam kao duh vlastitim stanom, nesposobna primiti se bilo čega, nesposobna smiriti se na mjestu. I dalje sam zamišljala kako me ljubi, dok bih navečer bila pod tušem. “Kako je g. Ross?” rekao je Mez. “Ne znam. Valjda dobro. Malo više boravi u Obanu nego prije”, rekla sam. “Ali još uvijek radi za City Lights.” “A što će biti s Wallyjem?” Mez je vrhom tenisice odbacio suhi list. Pogladila sam trbuh dlanom. Bio je tvrd, poput dobro napuhana balona. Neobično je bilo misliti o bebi koja se ugnijezdila tu među mojim organima. Nisam mogla to točno zamisliti. “Ne znam.. ”, rekla sam. “Moramo tek razgovarati o tome.” Ali, naravno, nismo bili u stanju razgovarati ni toliko da održimo vezu. Kako bismo tek prevladali najteži komunikacijski zadatak: uljudan odnos ~ 239 ~

Knjige.Club Books nakon ljubavnog prekida? Zajedničko skrbništvo nad djetetom? Nije da nismo imali vlastitu povijest, svoje osjećaje, ljubav, sve ono. Kasno noću, i dalje sam plakala dok bih se prisjećala najljepših detalja - dana kad smo se prvi put sreli, našega prvog izlaska - i svih onih trenutaka koji su uslijedili, blistavi i prštavi poput iskrica vatrometa. Imala sam tako puno uspomena, iz tako kratke veze. Ne one obične stvari kakve sam imala s Benom: njegove košulje u ormarima, nekoliko zimskih čizama na tavanu, zajednički bankovni račun. Jack i ja smo imali nešto drugo. Nešto mnogo dirljivije. Kako je svjetlo izgledalo na Mostu Tyne one noći kad smo se prvi put poljubili, s okusom češnjaka i pašte na usnama. Udubina u obliku Howarda na dnu mog dijela kreveta. Praznina u mojoj jutarnjoj rutini, u vrijeme kad bih se inače prijavila pročitati što je objavio na Twitteru. Na mjestima koja su pripadala njegovu tijelu: njegovim prstima koji su se zavlačili među moje u krevetu, njegovim grudima uz moja leđa dok spavamo. To što se uvijek činilo da ništa ne traži od mene. To što se nikad nije zabrinjavao zbog Wallyja i kako ćemo se mi nositi s tim. To što me nikad nije pitao zašto sam se odrekla medicine. Što nije radio nikakav pritisak na mene da potražim bolji posao. Nisam se usuđivala čak ni približavati Spomeniku; izbjegavala sam tu rutu, čak i ako je to značilo da ću morati hodati dulje. “Trebaš to riješiti”, rekao je Mez. “Takvo što ne bi bilo lako čak ni meni i Kate. Ali morate to riješiti.” “Čak ni tebi i Kate”, rekla sam, ali sa smiješkom. “Znači, opet je sve u redu?” “Da. Lijepo sam se ispričao. Šteta što Jack to ne može.” “Ali on se ispričao.” “Oh.” “Ne radi se o tome. Znam da nije pizda. Sve će učiniti da mi bude lakše. Znam da hoće.” Doista sam bila uvjerena da će se on ponašati korektno. Biti pristojan. Ljubazan. Naravno da hoće. Svaka njegova gesta bila je prožeta tim osobinama. Kad bi postavljao večeru za nas, uvijek bi prvo postavio moj tanjur, zajedno s pićem. Pa ono kako je bio pažljiv sa svojom reakcijom na pozitivni test na trudnoću, jer je znao da ću to uvijek pamtiti. I način na koji je pisao o feminističkim temama i slao svoje članke u Independent, iako ih oni nikad nisu objavljivali. Kako nije zaboravljao da je vrijeme za Howardovo cijepljenje. Da je želio samo najbolje za Wallyja. Bio je dobar na toliko mnogo različitih načina. Zar nisam, još tamo pred bolnicom, zaključila kako nitko od nas nije loša osoba? Našli smo se u ekstremnim situacijama i to je bilo sve. I premda Hipokratova zakletva i dalje visi na mome zidu, je li moguće primijeniti je baš uvijek? Zar ljudi ne griješe? I da, ponekad te pogreške mogu biti ~ 240 ~

Knjige.Club Books katastrofalne. Kao što je bila moja i kao što je bila Jackova. Ali što ako sam ja bila toliko zaokupljena pokušajem da shvatim što je Jack napravio, da to nekako opravdam, da mi je promaklo nešto najočitije? A to je da to jednostavno moram kao takvo prihvatiti i onda oprostiti. Zbog Wallyja. Zbog našega budućeg roditeljstva. “Misliš da će biti dobar u podjeli skrbništva?” “Da”, rekla sam. “Ne samo to. Ja imam potpuno povjerenje u njega. Mislim, dobar je čovjek.” Riječi su izletjele iz mojih usta prije nego što sam postala svjesna što govorim. Ali ja njemu zaista vjerujem, pomislila sam. Znam da je dobar čovjek. Pokajao se za ono što je učinio. Ne bi on nikada, ali nikada, počinio zločin da nije silom doveden u tu situaciju. To je bilo jednom i više nikada. Toliko je jasno. Ili se, možda, radilo o tome da sam odlučila vjerovati Jacku. “Vjeruješ Jacku?” upitao je Mez, polako odmičući kavu od usta. Njegove oči bile su na mom licu. Kosa mu je bila raščupana, presijavala se plavo-bijelim sjajem na slabom zimskom suncu. “Da”, rekla sam. Nije to bilo raspoloženje. Nije to bilo nešto što jest ili nije, bila je to odluka. Trebali smo više poraditi na tome. Nije to bilo nešto što se dalo riješiti hakiranjem njegove e-pošte, nego nešto što se moglo postići s vremenom i s iskustvom. “Ako ti Jacku vjeruješ,” rekao je Mez, kao da je jeka mojih misli, “što dovraga radiš ovdje sama, bez njega?” “Ne znam”, rekla sam Mezu. “Stvarno nemam pojma.” Te večeri otišla sam do mamina groba. Prepoznala sam njezin nadgrobni spomenik onako kako bih uvijek prepoznala nju u prostoriji punoj ljudi: odmah. Sve sam joj rekla, sjedeći na hladnoći, i pričala dok mi glas nije promukao. Kazala sam joj kako je umirala. Kako sam je gledala dok kopni pred mojim očima, sve mršavija i tanja, dok naizgled nije posve nestala među jastucima. Rekla sam joj što je bilo nakon toga. Rekla sam joj kako me je svaki put zaboljelo kad bi mi se narugala. I mislim da me je čula. I da mi se čak i ispričala. Rekla sam joj kako je bilo lijepo što me je svakog ponedjeljka zvala. Da znam da je marila. Mislim da je i to čula.

~ 241 ~

Knjige.Club Books Rekla sam joj za Bena. O stvarima za koje sam njega optuživala. Najvjerojatnije neutemeljeno, ali to nikad neću znati sa sigurnošću. I onda sam joj ispričala za dječaka. O pogrešci koju sam počinila. Gotovo sam je mogla vidjeti. Njezine oči, toliko nalik na moje, njezin govor tijela, napet i zatvoren, kakav je uvijek i bio, dok me pozorno sluša. “Ma baš te briga za Bena”, rekla bi ona. “Ionako biste se razišli.” Prije nego što sam otišla, sklopila sam oči i pokušala zamisliti kako bi to bilo da sad negdje susretnem Bena. Ja bih mu se ispričala. Pokušala bih mu objasniti da to nije bilo zbog njega. Da se radilo o maminoj smrti. Da se radilo o dječaku. Da sam postala paranoična od previše loših vijesti i od toga što se moj svijet - moji roditelji, moja karijera - počeo izmicati pod mojim nogama poput živoga pijeska. Shvatio bi, mislila sam. Uvijek je bio logičan čovjek. Za ono što mu je jasno, imao je dovoljno empatije. Ne znam što bi mi mama rekla na sve ostalo. Sve se činilo previše zamršenim da bih to uopće počinjala raspetljavati. Ali, kad sam odlazila, osjećala sam se bolje u vezi s Benom. A riješiti jednu stvar ipak je bolje nego ne riješiti ništa.

~ 242 ~

Knjige.Club Books

49

B

io je dovoljan jedan seminar, jedan tjedan, i bila sam tu. Ovdje sam se osjećala vrlo mladom. Naravno da jesam. Moja pogreška, vrijeme koje sam provela ne radeći, promjena specijalizacije: sve to imalo je svoje posljedice. Sada sam opet bila mlada liječnica, a ne specijalizantica. Ali nije mi to bilo važno. Zdravstveni sustav prigrlio me natrag poput dobre majke, bez postavljanja pitanja, iako sam trebala roditi već za tri mjeseca. Tata mi je jutros poslao poruku: Sretno, pisalo je. Mama bi bila ponosna. Treptanjem sam otjerala suze. Da, bila bi. Znala sam da bi. Hospiciji imaju miris drugačiji nego bolnice. Zapah mirisa pečenog mesa, ili parfema, mirisi vanjskog svijeta. Manje dezinficijensa, manje medicinski. Pogledala sam po sebi, u svoju uniformu; čak i najšira koju su imali bila mi je tijesna u trbuhu. Prstima sam opipala svoj stetoskop. Metal mi je bio hladan na grlu. “Bok, Jamese”, rekla sam čovjeku u krevetu broj sedam. Ležao je na leđima, gledajući preko vrta hospicija, koji je bio pun krošanja i fontana. Tu i tamo čulo bi se i kako voda kaplje, kad bi sve utihnulo, noću, i za popodnevnog drijemeža. Bilo je tu stvari kojih nije bilo u bolnicama: hranilice za ptice visjele su vani, slatkiši za medicinske sestre na ormarićima. Nehigijenske stvari, također, kao što su jastuci, i životinje koje dolaze u terapijske svrhe. Svi u hospiciju znali su što ih čeka; ovamo su došli umrijeti. Nije bilo tako depresivno koliko sam očekivala. Bilo je puno smirenije od umiranja u bolnici. Lijekovi su služili da pruže utjehu, a ne brutalne nuspojave. “Od ovoga mi se piša”, rekao je James, pokazujući rukom vodoskok u parku. Imao je cističnu fibrozu. Uvijek je znao da bi mu život mogao biti kratak, ali, kako je rekao, nadao se da će imati smisla. Zanimale su ga razne stvari, ipak. Volio je čokoladice M&M toliko da je otišao posjetiti Svijet M&M-a u Londonu. Bio je daltonist. Volio je igrati hokej i svirati bendžo. Na sebi je imao blijede traperice i bijelu majicu. Iznad ruba majice kod grla virilo je nešto dlaka. Ovamo je doselio tek jučer. Njegov iPad ležao je odbačen na krevetu. “Nisam nikad mislio da će biti ovako”, rekao je. Sjeo je na krevet, prekriženih nogu. Izgledao je malo umorno, neznatno blijed, ali savršeno zdravo. Međutim, za njega više nije bilo nikakvog liječenja. Neće dugo. ~ 243 ~

Knjige.Club Books “Kako?” rekla sam, smiješeći se. Pogledala sam u njegov karton, koji je stajao na zidu, ne na podnožju kreveta. Nije to bolnički krevet. Nego drveni. Razlika je velika. “Tako da me sve podsjeća na dane u studentskom domu. Imamo i bilijar. Ne smrdi na... u bolnici je sve smrdjelo na smrt.” “Ne”, rekla sam. “Palijativna skrb ne znači odmah prestati sa životom. Ona podrazumijeva neke krasne stvari.” Osjetila sam žalac tuge. Moja mama nije doživjela ništa krasno. Odnijelo ju je previše naglo. Prije koju godinu, nipošto ne bih poželjela raditi u hospiciju. Ali upravo je to spoj u kojem se sredstva protiv bolova susreću s ljudskim smijehom, stvaranjem ugode. Dok su ovdje u svojim posljednjim trenucima, da su konačno na miru. Da sami odluče hoće li nastaviti liječenje ili jednostavno pustiti sve. Tu se može biti posve iskren. Dopustiti pacijentima da imaju kontrolu. Ali veći dio vremena se uopće ne bavimo medicinom. To može biti partija šaha s tinejdžerom koji se smije toliko jako da se mora presamititi na pola. To može biti šetnja vrtom, uz prepričavanje posljednje epizode Homelanda. To može biti donošenje porcije prženih jaja sa slaninom jer se pacijent baš toga zaželio, a i pomalo je smršavio. James je pritisnuo “home” na svom iPadu. Ekran je oživio. Vidjela sam obavijest o prispijeću e-poruke. Poput maila koji sam ugledala onda, puno mjeseci unatrag. Podigao je glavu i vidio da gledam. “Što je?” rekao je, sa zabavljenim smiješkom. “Ništa”, odvratila sam. James me je gledao, obrve su mu se micale, čudnovat smiješak na usnama. “Daj... što je bilo?” rekao je. “Nema veze”, rekla sam. “Podsjetio si me na nekoga koga sam poznavala. Na nešto što se dogodilo. Davno.” Dodala sam mu malu papirnatu čašu s dvjema tabletama i on ih je iskapio. Sva sam se stisnula pod njegovim intenzivnim pogledom. “Očito je to bio netko važan”, rekao je. “Povjeri mi svoje tajne - ionako umirem.” Nasmijala sam se, kratko i glasno. “Ne govori takve stvari”, rekla sam mu. Nisam imala etičkih dvojbi s kojima sam se morala hrvati dok sam radila u bolnici, pod nadzorom konzultanta. Ovdje, mogla sam formirati odnose kakve god sam htjela. To se i ohrabrivalo. “I je li bio važan?” “Jest, bio je”, rekla sam. ~ 244 ~

Knjige.Club Books “Onda... pa znaš već. Moraš napraviti ono što moraš napraviti”, rekao je. “Na kraju je ispalo da smo malo previše različiti. Ili možda previše slični. A onda još i vrijeme, znaš kako to ide”, rekla sam. I to sam i mislila. Naša veza nije uspjela podnijeti brzinu kojom se sve u njoj odvijalo. Kao na pokretnoj traci koja ubrzava. Ne bi to podnijeli ni mnogi drugi. Naša prtljaga pritiskala nas je svojom težinom, ali ono što nas je posve izbacilo s trake bila je brzina. “Gotovo je”, rekla sam, dižući glavu kako bih ga pogledala. “Čuj, imaš samo jedan život. Znaš to?” Mjerila sam Jamesu tlak i zurila kroz prozor u vrt. Krošnje su se polako pomicale na povjetarcu. Imala sam prste u samoubojstvu pacijenta. Jack je ubio provalnika kojeg apsolutno nije smio ubiti. Naši životi bili bi lakši da smo postupili drukčije u danim trenucima. Naša su djela polučila katastrofalne rezultate. I što smo zaslužili? Grozomorno suđenje? Potpun prekid karijere? Griješili smo. Ljudi griješe. Što s ljudima kojima nije toliko puta provaljeno u kuću ili s ljudima koji nisu morali toliko često lagati dječacima na samrti? Bili smo na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, Jack i ja. Svi griješimo. Ali samo su neki od nas bili toliko loše sreće. Da Jacku nisu provaljivali, on u životu ne bi možda ni mrava zgazio. Nije on bio nagao ni opasan. Barem ja tako mislim. Uzeli su jedan izoliran trenutak, oni odvjetnici, mrtvozornik koji je davao izvješće o dječakovoj smrti, i oko toga sklopili cijelu sliku, uzimajući samo ono što je za njih bilo relevantno - samo ono inkriminirajuće - iz naših života, iz naših priča, ono što im se uklapalo. Odbacili su sve ostalo, kao da kidaš ostatak slike, kao da zacrnjuješ sve izvan određenog fokusa na slici. A nisu znali. Nisu bili ondje. Mogli su samo pokušati rekonstruirati što se dogodilo. U najboljem slučaju, to je bila kopija. Loš otisak istine. Mogli su pozvati stručnjake za putanju metka i posljednje poruke samoubojica, za nasilan ulazak u kuću i za uznapredovao slučaj Ewingova sarkoma. Ali nisu znali. Nisu bili ondje. Nisu bili prisutni kad sam odlučila biti iskrena prema dječaku, nisu bili prisutni kada je Jack u djeliću sekunde odlučio pucati. Jack nije bio ondje kad sam ja ono učinila. A ja nisam bila ondje kad je on učinio ono. Jedino što uopće možemo pokušati jest shvatiti, nastaviti dalje i oprostiti. On je njih namamio unutra. Ali zar ne mogu to nikako shvatiti? Namjeravao ih je zastrašiti, natjerati da prestanu. Ono što ga je do toga dovelo bio je očaj. Nije ni mislio da sve može poći toliko krivo. Izgubio je prisebnost. Ali ne u tren oka. Već nakon niza ~ 245 ~

Knjige.Club Books ponovljenih upada. I moj i njegov čin bili su promišljeni. Ja sam svoju odluku čak i prespavala, naposljetku. Konačno, zar doista ne mogu shvatiti stanje zbog kojeg je Jack tako reagirao? Tjeskobu, zaštitnički poriv? Pa čak i ako ih ne mogu shvatiti, bih li ih mogla oprostiti? Možda. Možda, ako stvarno volim osobu, možda bih mogla. “Jedan život”, rekla sam Jamesu. “Moj je gotov. Ali tvoj nije, Rach”, kazao je. “Rach”, ponovila sam. “To mi se sviđa.” Dječak je bio jedini moj pacijent koji me tako zvao. James mi se nasmiješio, namignuo, i ja sam otišla iz njegove sobe idućem pacijentu. Povjerenje. Samo povjerenje. I opraštanje. Shvatila sam prekasno, ali barem sam napokon shvatila.

~ 246 ~

Knjige.Club Books

50 Dva mjeseca poslije

N

ije pozvonio na vrata. Nikad nije zvonio. Čula sam zvukove u hodniku i već sam bila na pola svog zakrčenog dnevnog boravka - u kojem su stajale pumpice za izdajanje, plastične kadice za kupanje i druge stvari za koje nisam zapravo ni znala što će mi - kad je samo otvorio ulazna vrata. Jackova donja usna podrhtavala je kao u djeteta i drhtavom rukom dizao je kosu s čela. Narasla je, dosta, njegova kosa, i uvijala se na krajevima, u male spirale. Sa stražnje strane glave bila je raščupana, stršeći u zrak, kao i inače. “Trebali su me osuditi”, rekao je. Zvučao je škotski puno više nego što sam se sjećala, riječi su mu bile gotovo neraspoznatljive. “Ja jesam kriv. To je ono što sam htio sakriti.” Držao je malu plastičnu kutiju i podigao je pred sebe. “Što?” rekla sam. A onda je drhtanje donje usnice postalo još izraženije i suze su mu se pojavile u očima. Ustuknula sam, uznemirena, i nagazila na hrpicu pamučne odjeće koja je stajala na podu. “Kako to misliš?” rekla sam. Jack je korijenom dlana obrisao suzu s obraza. Ugasila sam medicinski podcast koji sam slušala. Pričali su o utjecaju kofeina na srčani ritam i nisam htjela da se Jack još i zbog toga zabrine. Trudila sam se uživati u posljednjim danima koje ću još provesti sama, čitajući knjige, gledajući važne filmove koji su mi nekako uspjeli promaći. Ali zapravo ni u čemu nisam uživala. Samo sam bila usamljena. To je bio problem. Nisam mogla ni pozvati nekog od znanaca van na piće. Deprimirajući pogledi puni osude bili su mi previše; valjda ne bih smjela ni piti limunadu u Lloyds Baru subotom navečer. Žena u ovakvoj fazi trudnoće trebala bi uživati kod kuće sa svojim mužem, čitati knjige o majčinstvu, jesti valjda ljuti curry s ananasom i pijuckati jebeni čaj od listova maline. Audrey je često dolazila k meni. Knjige.club.Poruke mi je slala svaki dan; ponekad zapravo svaki sat. Pričala mi je o novom kolegi. Slutim da je i ovaj nedorasli, napisala mi je. Donosi dječja pakiranja jogurta i naivno ih ostavlja u frižideru na poslu (???). ~ 247 ~

Knjige.Club Books Uvijek me nasmijavala, ali poput bloka leda, mojoj su usamljenosti trebali sati da se odledi, a zamrznula bi se opet istoga trena čim prestane kontakt. Nije to čak bila ni usamljenost, zapravo. S tim bih se znala nositi. I prije sam bila sama. Ne, bile su to druge stvari. To što je istodobno s mojim trenutačnim nevoljama postojao neki usporedni život u kojem smo Jack i ja ostali zajedno. U kojem smo bili radostan mlad par u Robnoj kući John Lewis, onakav koji na Facebooku odbrojava dane do datuma poroda i svima ide na živce. Onakav koji noću ne spava od brige što će im se život uskoro stubokom i zauvijek promijeniti. Bile su to stalne usporedbe između dviju mene - ove same, poput kita nasukanog u kadi u ponedjeljak uvečer, utorak uvečer, srijedu uvečer - i one kakva je mogla biti, sretna i nasmijana, dok joj Jack nježno masira trbuh. To me je najviše mučilo. Nikad više neću biti u svojoj prvoj trudnoći, čekati svog prvijenca. Jedno smo drugome oteli tu čistu radost života - baš kao što su Lee Aldridge i njegovi dečki upadali i otimali što im se svidi. Jack je odmahnuo rukom, frustrirano. “Lagao sam na sudu. Sve je bilo gore nego što si pročitala.” Ispustio je kutiju na tepih. A onda se, poput čovjeka koji je uspio iz sebe iščupati demona, nagnuo naprijed, lakata na koljenima, i počeo jecati. “Samo sam htio da to prestane.” Stajala sam nad njim, ne znajući što bih rekla. Vani se upravo mračilo. Do prije pet minuta, nisam ga vidjela puna tri mjeseca. A sad je odjednom bio tu, u mojoj dnevnoj sobi. Ispravio se pa sjeo bez razmišljanja na trudničku loptu pokraj sebe. “Zašto ne bi počeo od početka?” rekla sam mu blagim glasom, kao da se obraćam teškom pacijentu s dugom povijesti bolesti. I bili smo samo nas dvoje u mom slabo osvijetljenu stanu, s tihim zujanjem hladnjaka iz majušne kuhinje. Na mjestu gdje možemo razgovarati, bez pritiska, sami nas dvoje. Uskoro troje. “Bio je prosinac, večer u Obanu...” rekao je. I tako je počela njegova priča. Njegova, a ne ono što sam ja sama ispripovijedala sebi na temelju izvadaka iz medija. Na temelju kopanja po njegovoj elektroničkoj pošti. Nego iz prve ruke. “Davey je bio gore. Htio sam... ne znam. Ponekad se osjećam kao da sam mu ja roditelj. Te provale njega su toliko uznemiravale. Imao sam potrebu djelovati u njegovo ime. Riješiti ih se. Otjerati ih kao što lavica razjuri sve ostale predatore.” Grlo mi se stisnulo. Nije više važno, nije više važno, ponavljala sam sebi. Mi smo prekinuli. Već smo osuđeni, u svakom slučaju. Ali bilo je važno. Važnije od gotovo svega. I bit će važno Wallyju, također. ~ 248 ~

Knjige.Club Books “Vidio sam ih. Ne Dominica. Druge. Aldridgea. I njegovu mamu, Pauline. Ranije tog dana. Tamo na promenadi, u luci.” Mahnuo je rukom iza sebe, kao da stojimo u Obanu. “Točno pokraj čamaca za iznajmljivanje, sjećaš se gdje smo...” Sjećam. “I on mi je nešto rekao, u vezi s Daveyjem.” “Molim?” rekla sam. Sjela sam na pod, točno ispred Jacka, kao da mu se molim. Odsutan duhom, pružio je ruku i dotaknuo mi rame, samo na tren. Njegov kažiprst ostao je u zraku, na trenutak. Pogledala sam ga dobro. Očima sam prelazila preko njegovih tamnih crvenih usana, smeđih očiju, njegove raskuštrane, kovrčave kose. Opet je pustio bradu. Pitala sam se bliži li mu se rok za predaju teksta ili je samo tužan, poput mene. “Aldridge je rekao kako misli da će, idući put - to je rekao tako uvjereno, kao da nema nikakve sumnje da će postojati idući put - da bi mogao jednostavno zamoliti Daveyja da mu dodaje stvari. Jer je on potpuni...” Nije dovršio rečenicu, a nije ni bilo potrebno. Najtužnije od svega jest to što je Aldridge vjerojatno bio u pravu. Daveyja bi se dalo nagovoriti da im preda sve što posjeduje. A to se onda možda ne bi ni smatralo krađom, ne znam. Odvratan je bio, taj osjećaj. “Rekao je da drugi put nećemo dobiti ništa od osiguranja. Jer bi im Davey to jednostavno poklonio. Kao darove.” Jacku su opet potekle suze, jedna je kapnula na nogu, jedna na plavu gumenu loptu na kojoj je sjedio. “Ne mogu sjediti na ovome, jebote”, rekao je, kliznuvši dolje na pod, pokraj mene. I jednostavno tako, njegova desna ruka smjestila se na moje koljeno. Ugodno, vrckavo: tako se osjećalo koljeno. Kao da je cijelo moje koljeno neizmjerno sretno i širi mi radost kroz tijelo. Sjedili smo prekriženih nogu, gledajući jedno drugo. Jack je nastavio. “Sjećam se da su božićne lampice bile upaljene, a Aldridge je stajao točno ispred jako blistavog znaka pa mu nisam mogao vidjeti oči. Ja njemu nisam rekao ništa. I, na kraju, nisam nikome to ni ispričao. A očito nije ni Aldridge.” “Zašto nisi? Zar to nije bila provokacija? Policija bi možda imala razumijevanja.” “Za što - da sam ubio nekoga zato što se narugao na račun moga mlađeg brata? Da sam spomenuo to, bilo bi samo gore. Ne znaš ti kako je to. Policija, njih stvarno nije bilo briga. Provokacija ne bi opravdala obranu. A on bi to ionako zanijekao. .. bilo je jednostavno - nemoguće. Cijela obitelj pružala bi alibi kad je kome trebalo, tako da nitko od njih nije ni za što osuđen. Imali su ~ 249 ~

Knjige.Club Books sve unaprijed dogovoreno i ako bi nešto dospjelo pred sud, porota im je svaki put povjerovala. Bili su do te mjere samouvjereni da mi se usudio govoriti takve stvari na cesti.” “I što je bilo onda?” “Onda sam napravio plan. Te noći ostavit ću otvorena vrata. Ne pritvorena, nego širom otvorena. Mame i tate taj dan nije bilo doma. Davey je bio gore, zabavljen svojim stvarima. Ostavit ću otvoreno cijele noći, mislio sam, i ja ću ih otjerati. Dobro im priprijetiti.” Čekala sam, ali Jack je šutio dobrih nekoliko minuta. Slušala sam kako diše. Duboko i ravnomjerno. Nije plakao, ali ruke su mu još bile drhtave. “Oprosti”, rekao je. “Teško mi je... to sve opet proživljavati. To je bio dan kad se moj život zauvijek promijenio. Pokvario se - zauvijek.” “Ne zauvijek” blago sam rekla. “Ne mora biti tako.” Zurili smo jedno drugom u oči nekoliko trenutaka. Njegove oči bile su mirne na mojima. Nisu bježale. Nisu lagale, možda. Premjestili smo se na kauč. “Nisam se ja njih bojao", rekao je Jack, smještajući se na kauč. Skinuo je cipele, izuvši ih nogom o nogu. To mi je bilo lijepo. Osjećao se kao kod kuće. Imao je čarape s narančastim mačkama. “Nisam ni mislio da bi mi mogli nauditi. Ono čega sam se bojao bilo je da će se tako nastaviti unedogled. Da će nam stalno provaljivati - kad god požele. Naš dom više nije bio naš. Davey ih se bojao i sve je to bilo jedno, ne znam, dugotrajno zlostavljanje. Toga sam se bojao.” “Dakle.” “Dakle, otvorio sam vrata. Ona koja se vide izdaleka. Pokazat ću ti ih jednom, ako budeš htjela. Kuća je visoko na brijegu.” “Vidjela sam fotografiju.” “Naravno da si je vidjela”, rekao je, ali s naznakom smiješka. “Dakle, vidjelo se da su vrata otvorena. Sjeo sam...” Zastao je, razmišljajući. “Jebem ti sve”, rekao je, pogledavši me. “Evo što sam napravio: taj dan, nakon što sam ih sreo u gradu - a bio je mrak već u četiri popodne - upalio sam svjetlo u sobi na drugoj strani kuće. Malo svjetlo. Uključio TV. Otišao sam van, spustio se niz brijeg i provjerio kako izgleda. Lijepo se vidjelo. Vidjelo se svjetlo. Izvana.” Namrštila sam se, nisam razumjela što govori. Krivo me shvatio i pružio ruku k mojoj. “Nisam mislio da će se to tako dogoditi. Isplaniraš nešto glupo. Odeš van vidjeti bi li to funkcioniralo. Dakle, bio je to sami prvi korak plana. Prva točka u nizu. Ali dok sam bio dolje, dok sam gledao, vidio sam njih. Imali su one... naglavne lampe. Kakve stavi automehaničar kad radi u kanalu. Prvo sam pomislio da mi se pričinja, bio je ~ 250 ~

Knjige.Club Books to samo bljesak u tami. Ali onda sam ga vidio opet. Približavao se. I onda je krenuo, moj plan.” “Tvoj plan?” Udahnuo je duboko, polako izdahnuo, zastao. “Ulovio sam ih u klopku”, rekao je. Glas ga je izdao. “Od normalnog dečka u sjebanoj situaciji pretvorio sam se u... ne znam... Čudovište. U prokleto čudovište.” Ruke su mi postale hladne. “Ulovio si ih u klopku?” “Ne na taj način. Ali napravio sam tako da oni definitivno prođu pokraj mene. Da ih uhvatim na prepad. Tamo je bio hodnik koji vodi u zimski vrt, gdje su bila ta otvorena vrata, kroz cijelu kuću, do stuba. Znao sam da moraju tuda proći. Mislit će da sam u drugom krilu, sasvim otraga. I samo sam ih čekao. U mraku. U tom hodniku kroz koji su morali proći. Čekao sam. S puškom.” “Nastavi.” “Stigli su. Trebalo im je manje od pet minuta. Sjećam se kako sam pomislio: Ne mogu vjerovati da se ovo događa. Bio je to jednostavno glup plan. Ali je upalio. No, naravno, na kraju nije, očito. Prošli su pokraj mene. Dominic je žurio, bio je uzbuđen. Upalio sam svjetlo - tamo je bila lampa, kraj stolice, u hodniku - i rekao: Napravi još korak i pucat ću” “To si rekao?” Osjetila sam kako me obuzima hladnoća. Počela sam se tresti. “Joj, ne, ne, ne”, rekao je vidjevši kako mi se izraz lica promijenio. “Nisam mislio - nisam to ozbiljno mislio. Isuse! Samo sam ih htio uplašiti.” Pogledao me opet pa zakolutao očima. “Znam kako to zvuči. Bio sam očajan, Rach. Znam da zvuči luđački,” rekao je, sjeo uspravnije, postao pokretljiviji, “ali nisam stvarno razmislio o mogućem riziku. Kako može završiti. Preuzeo sam kontrolu i nisam mislio nikoga ozlijediti. Nisam znao čak ni to da je zločin već tako nekome i prijetiti. Namjeravao sam ih samo dočekati, s puškom u rukama, i potjerati ih. Bili su to samo mladi dečki. Svi smo bili. Tako sam htio to s njima riješiti, prije nego što se vrate moji roditelji. Obavijestiti ih da je s provalama gotovo.” “Znala sam”, rekla sam. “Drugačije si to ispričao. Prvo si rekao da su bacili nešto na tebe, a poslije da je on to držao u ruci.” “Znam. Lagao sam ti. Nisam htio da znaš kako sam ih namamio. Omaklo mi se.” “Ali kako je pošao po zlu? Tvoj plan?” “Poveli su njega, zbog obuke. Da mu pokažu kako se to radi. Bilo mu je šesnaest. Aldridge je rekao da mu je to bila prva provala. Izabrali su mene, te večeri, jer je bilo lako, pa čak i kad su vrata bila zaključana. Tako je Aldridge rekao. Pobjesnjeli su kad su vidjeli da ih čekam u pripravnosti. Jednostavno, ~ 251 ~

Knjige.Club Books ozračje je bilo naelektrizirano. A ja nisam mogao izbaciti iz glave ono što je Aldridge rekao o Daveyju. Stali su. Kao ukopani na mjestu. Dominic mi je rekao da sam lud. To je bilo... to je bilo zadnje što je rekao. Njegove posljednje riječi... Okrenuli su se, potrčali niz hodnik. Stigli do zimskog vrta. Gotovo su već bili vani. Aldridge je otrčao. Dominic je ostao sam.” Sklopila sam oči. Molim te, ne daj da ga je ubio dok je ovaj bježao, molim te. “Problem je bio i u tome što sam već bio nervozan. Držao sam prokletu pušku. Gledao ih preko nišana. Puška je bila uperena u njih dok su odlazili. Nikad nisam držao pušku uperenu u čovjeka. Nikada. Nemam pojma kako sam to mogao. I onda. Ah. Onda se to dogodilo.” “Zašto?” Glas mi je zvučao promuklo. “Dominic - on... on se okrenuo. Trznuo je tijelom prema meni. Samo malo. I izraz na njegovu licu izgledao je demonski. Podrugljivo.” “I tu si se slomio? To je bilo to?” “Mislio sam da će krenuti na mene”, rekao je gledajući me molećivo, podignutih obrva. “Ali istina je da nije bilo naguravanja”, rekao je, klonuvši cijelim tijelom, poput rastopljenog voska, na kauč. “Jesi li ga htio ubiti?” upitala sam. “Sjećam se da sam pomislio kako je sve propalo, da će ovako nastaviti zauvijek, da će se Davey ostatak života bojati i neće htjeti iznositi kante sjećaš se koliko mu je to važno? I samo sam opalio. To je sva istina. Mjeseci agonije i zlostavljanja, sve se skupilo, i najednom sam vidio izlaz. I samo sam povukao okidač. Nije bilo naguravanja. Nije bilo statue”, tužno je rekao. “To je bila moja priča za sud. A poslije, i za tebe. Ali stavio sam statuu u njegovu ruku poslije, nakon što sam ga ubio, i vidio da nema dokaza da me je kanio napasti. Tako su njegovi otisci bili na njoj. A ciljao sam mu sljepoočnicu. Da barem nisam. Ali jesam.”

~ 252 ~

Knjige.Club Books

51

Z

urila sam u svoje krilo. Očajna. I on je bio očajan. Baš kao što je onda bio i dječak. Tražeći bilo kakav izlaz, a izlaza nigdje. “Kaješ li se?” upitala sam. Jackova glava naglo se podigla. “Svakoga dana i svakoga sata.” Kimnula sam. Meni je to bilo dovoljno. Ma kakvi bili naši etički stavovi, naša gledišta, naš poziv - svi griješimo. “Mislila sam da ćeš mi reći da je Davey to učinio. Da si umjesto njega preuzeo krivicu.” Jack je opet odmahnuo glavom. “Ne. Ne, nije bilo tako”, rekao je. “Ali... ono što je bilo najgore - osim, naravno, činjenice da sam nekom oduzeo život,” rekao je, “bilo je to što nisam više znao tko sam. Svaku noć nakon toga, kad bih otišao u krevet, osjećao sam se kao da je u meni neki stranac. Nisam znao kakav sam čovjek. Za što sam sve sposoban.” “Znam”, rekla sam. “I meni je bilo tako.” Pogledao me, podigavši glavu. “Stvarno?” “Nisam ja napustila medicinu zbog politike Jeremyja Hunta, zbog zdravstvenog sustava ni zbog količine posla ili plaće”, rekla sam. “Otišla sam jer sam počinila strašnu, stravičnu pogrešku.” “Molim?” rekao je. Oči su mu bile oprezne. Mogla sam i misliti zašto. Sve to vrijeme koje sam provela baveći se njegovim slučajem, čitajući o njemu, opsesivno obuzeta njegovim zločinom, kao da sam sama bez mane. I evo me sad, mjesecima poslije, napokon mu priznajem da nisam. “Svom mladom pacijentu, tinejdžeru, rekla sam kakva mu je prognoza, unatoč zabrani njegove mame. Poznavala sam ga jako dobro, ali nisam to smjela učiniti, jer je bio mlad i nestabilan. Priznala sam mu da su pred njim tek mjeseci, a ne godine. I rekla sam mu na koji će način umrijeti. I onda se objesio. Nakon razgovora sa mnom.” Jack je šutio, gledajući me. “Vidim”, kazao je. “Dječak.” “Da. Dječak.” “Ponekad razgovaraš s njim u snu. Elijah. Nisam te htio pitati...” I to me je rasplakalo. Tek to. Nije me tjerao da mu govorim dalje o svome zločinu. Jer je dobar čovjek. “Da. Elijah.” ~ 253 ~

Knjige.Club Books “Pa, što ja tu mogu reći?” rekao je. “Nije to ni blizu onome što sam ja napravio.” “Ponekad mi se čini da jest”, rekla sam. I osjetila sam kako se svaki mišić u meni počinje opuštati. Moji deltoidi. Moj rectus abdominis. Gluteusi. Znala sam da mu trebam vjerovati. On je razuman čovjek. Uravnotežen. Nije iskoristio dječaka kao izliku da izjuri van, da me optuži što nisam bila iskrena s njim, a mogao je. On je pravi čovjek. Za mene. “Oprosti što sam te... uhodila po internetu”, rekla sam. “Nisam ja takva. Uopće nisam. Samo sam bila, ne znam. Očajna? Očajnički sam htjela znati tko si. Ali stvari koje sam radila...” “Nemoj dalje govoriti”, rekao je. “Ne želim znati. Zbog toga sam i otišao, doduše”, rekao je. “Zbog toga što te nisam poznavao. Jednostavno te nisam dobro znao. Nismo se dovoljno dugo poznavali. I zato, kad si počela navaljivati na moju privatnost i tjerati me da ti govorim kojekakve stvari, nisam mogao razlučiti jesi li to ti, koja se ponaša kao ti ili je to nešto što nije nalik na tebe. Ja zapravo nisam imao nikakav kontekst u koji ću te smjestiti. Bilo mi je potrebno milijun trenutaka s tobom prije nego što budem siguran da si... dobra osoba.” “I meni je bilo isto”, rekla sam. “Pokušala sam nadoknaditi te trenutke tako što sam čitala o tebi. A trebala sam jednostavno - oh, Bože. Samo pričekati da se bolje upoznamo. S vremenom. Meni se žurilo jer je Wally već bio na putu i sve mi se činilo tako žurnim. Ali trebala sam se samo smiriti. Vjerovati ti. Ne, ne vjerovati ti. Vjerovati da ćeš mi jednom reći.” “Nikad nisi spomenula baš ništa”, rekao je. “O dječaku.” “Znam. Žao mi je. Jednostavno...” I to je bilo sve dokle smo došli. Moja rečenica ostala je nedovršena. Ostali smo šutjeti neko vrijeme. “Dakle”, rekao je Jack. “Dakle.” Napokon sam znala. Sve mi je rekao, bila sam posve sigurna u to. Bilo je očito. Vidjelo se po njegovim drhtavim rukama, očima punim suza, u njegovoj otvorenosti. U priznanju da je pogriješio. Napokon je bio iskren. To mi je bilo jasno. Ono najgore sada se zna. Tužiteljstvo je bilo u pravu. Jack je njih namamio gore. I imao je namjeru pucati. Nije bilo naguravanja, nije bilo nikakve nužne obrane. On je ciljao. Trebali su ga proglasiti krivim, a ne zaključiti da “nema dokaza”. Bio je ubojica, u tim vrlo specifičnim okolnostima, i lagao je o tome. Izmislio je naguravanje. Ali, je li zao? Nikada više neće napraviti ništa slično, u to sam ~ 254 ~

Knjige.Club Books bila sigurna. Ne samo zato što se više neće dovesti u takve grozne okolnosti, nego zato što je naučio svoju lekciju. Jesu li ga trebali poslati doživotno u zatvor? Uzeo je nekome život, pa možda i jesu. Ali kome bi to pomoglo? Iako se najgore već dogodilo, sad se to činilo nekako izvan pitanja. Rekao mi je istinu i ja sam mu vjerovala. A to je bilo važnije od prošlosti, zločina, namjere. “Sad znaš i ti”, rekao je. “Mama, tata i, pretpostavljam, Davey znaju. Dogovorili smo se da ću lagati na sudu. Ali osim nas - nitko drugi ne zna.” Svidjelo mi se kako je rekao “nas”. Poslije sam mu ispričala što je bilo nakon dječakova samoubojstva, kakav je bio sprovod, kako sam ostavila posao i sve vezano za njega. On je meni ispričao kako su Hullovi roditelji pokušali osporiti presudu na temelju Zakona o ukidanju zabrane obnove kaznenoga postupka na štetu oslobođene osobe, i to je bilo onda kad ga je njegov odvjetnik Gavin nazvao. Žalba je odbačena i sad više nemaju prava na žalbu. Ispričao mi je kako ponovno uči voziti, da je nedavno čak uspio popiti pivo. Pitala sam ga je li bio u napasti uopće ne zvati 999, nego sakriti Dominicovo tijelo. Rekao je da nije; bio je zgrožen tom idejom. Pokazao mi je što ima u plavoj kutiji. Bila je puna novinskih članaka. Ponudio mi ih je. Rekao je da ih mogu pročitati, ali ja sam zaključila da ne moram. To su njegove stvari. Privatne. “Možeš ih pročitati kad god poželiš”, rekao je. “Nema potrebe”, rekla sam, iako mi je bilo drago što to kaže; što me pušta u svoj svijet. “Gdje je to bilo?” “Donio sam to iz Škotske. Ne znam zašto. Ne mogu se toga riješiti. Smiješno, zar ne? Platili smo tisuće funta da se riješimo svega s interneta. Promijenili smo prezime. A ja se ne mogu odvojiti od ove kutije. Da je bacim, to bi mi nekako bilo kao da ništa nisam naučio. Potrebna mi je.” “Dobro, ali gdje je bila?” “U mom ormaru. Prepao sam se da ćeš je pronaći - onog jutra kad sam te natjerao da me odvezeš u kafić. Koji kreten”, rekao je, odmahujući glavom. “Jednostavno sam uvrtio u glavu da ćeš, ako ostaneš sama u mojoj kući, sve doznati. Naći u mom računalu. U ormaru. Znao sam da sumnjaš nešto. Mislio sam da ćeš sve pregledati.” Slegnula sam ramenima. “Možda i bih.” “I onda, kad sam se probudio i sjetio da imam sastanak, pravio sam se da kasnim - tako da me ti odvezeš. Zapravo sam sjedio tamo sam skoro sat vremena, nakon što si me dovezla, i osjećao se kao totalni šupak. Bila si tako ~ 255 ~

Knjige.Club Books blijeda i izgledala umorno u tom autu. Kakav bi čovjek natjerao svoju trudnu djevojku da to napravi?” “Pizda od čovjeka”, rekla sam, cerekajući se. Tada se on okrenuo meni na kauču, tako blizu, i samo me gledao. Onda je podigao ruku pa nježno, nježno maknuo vlas kose s moga lica. I nijedno od nas više nije imalo straha.

~ 256 ~

Knjige.Club Books

52

B

ili smo u krevetu s Howardom u subotu ujutro kad je počelo. Tup bol. Uzela sam paracetamol, okrenula se Jacku i rekla: “Trudnoća ti najprije oduzme struk pa uske gležnjeve i, na kraju, kralježnicu.” “Čudno je, pojavi se pa prođe”, rekla sam mu poslije. Oboje smo čitali. Howard je ležao između nas, na leđima. “Ovo je možda naša posljednja tiha subota”, rekao je Jack i okrenuo se k meni, odloživši Bijele zube na krevet. Termin mi je bio prije tjedan dana. “Nema šanse - idućeg tjedna, Wally će biti točno ovdje”, rekla sam, pokazujući na mjesto između nas na krevetu. “Odmah do Howarda. I morat ćemo objasniti Howardu što to znači imati velikog bracu. Ali još uvijek će biti tiho.” Jack se nasmiješio, oči su mu se raširile, rasvijetlile. Pružio je ruku prema Howardovu trbuhu. Polako. Howardu se to nikad nije sviđalo, bio je sklon ščepati šapama bilo čiju nametljivu ruku. “Dobit ćeš bracu ili seku”, rekao je Jack Howardu. “Ali mamica i tatica te i dalje jednako vole.” “Starijem bratu navodno se mora kupiti nekakav simboličan dar”, rekla sam. “Što misliš da bi mu se svidjelo? Svečano pakiranje hrane za mačke iz Waitrosea?” “Definitivno”, rekla sam, protegnula se i lecnula kad su me leđa opet zaboljela. “Meso i žele njegove su istinske ljubavi.” “Pojavljuje se i nestaje, tako si rekla?” rekao je Jack. “O, ne, uzbunila sam hipohondra”, rekla sam odmahnuvši rukom i premjestila se u sjedeći položaj. “Ignoriraj me.” “Pojavljuje se i nestaje, poput valova?” rekao je. “Ili, možda, poput trudova?” “Ja... ja... joj”, rekla sam. “Ja sam mislio da si ti doktorica”, rekao je. “Totalno jesam”, rekla sam, osmjehnuvši mu se. Uslijedila je sljedeća kontrakcija, bol je sijevnuo iz donjeg dijela leđa preko slabina u trbuh. “Dolazi Wally”, rekla sam. “Sranje”, kazao je Jack. “Je li mi to sad rađamo?” ~ 257 ~

Knjige.Club Books “Itekako”, rekla sam. Ščepala sam ga za ruku, sretnija nego što sam ikad bila u životu, pa i usred trudova. “Pitam se hoće li mi dati malo Valiuma?” rekao je Jack dok smo sjedili jedno pokraj drugog u krevetu. Udarila sam ga blago šakom u rame i smijala se, nisam mogla prestati. “Neće još neko vrijeme”, rekla sam. “Imamo vremena.” Jack me je pogledao podignutih obrva. "Zar ne bismo trebali sad pojuriti naglavce?” rekao je. “Nee. Čekaj. Moramo pričekati da se počnu javljati svakih pet minuta. Sad bi me samo poslali natrag kući.” “Stvarno?” rekao je Jack. Oči su mu bile razrogačene. “Ali ti... pa znaš. Imaš trudove. To je opasno.” Tiho sam se nasmijala. “Idem se okupati”, rekla sam, otišla gola preko hodnika u kupaonicu i pustila vodu nad kadom. Koraci su mi postali teški. Nisam navikla na svoj sadašnji opseg i stalno sam se sudarala s dovratcima, a lakti su mi često zapinjali za golemi trbuh. Nisam se mogla sagnuti dohvatiti gel u tuš-kabini. Mogla sam se sagnuti desetak centimetara i tu bih zaglavila. Bilo je baš čudno, to razdoblje, to neobično tijelo. Preselila sam se u Jackovu kuću u Newcastleu. Potpisao je ugovor na neodređeno s redakcijom City Lightsa. Nije više bio slobodnjak, dizao se svako jutro u 7:30. Stavili smo zastore, napokon. Ja sam preuzela nadzor nad termostatom. “Howie kaže da si mu nedostajala”, rekao je Jack, unoseći mačka u kupaonicu. Howard je izgledao namrgođeno, narančasta dlaka bila je malo nakostriješena. “Nedostajala mu je njegova noćna rutina.” “A meni je nedostajao Howie”, rekla sam. Glas mi se promijenio. Bio je opet visok i piskutav. Sretan. Opet sam bila s Jackom i opet sam bila liječnica; tu kombinaciju nisam prije iskusila. Jack bi mi slao SMS poruke dok sam na poslu, smiješne sličice koje sam morala pogledati, zanimljive članke o liječničkoj etici, zabrinuta pitanja u vezi s raznim simptomima. Sve sam ih čitala i smiješeći se odgovarala uz šalicu čaja i čokoladicu tijekom stanke. Kad bih stigla kući, on je kuhao, dok mu se Howard mazio o noge. Howard je pružio šapu i udario me po licu. “Hej!” viknula sam. I Jack se smijao. “Ljuti se na tebe, jer si čitala moje mailove ”, rekao je. ~ 258 ~

Knjige.Club Books Zvučalo je kao da me kori. Vjerojatno će mi to uvijek tako zvučati. Često je to spominjao, postavljao mi pitanja u vezi s mojim upadima u njegov sustav. Ja bih obično pocrvenjela i odgovorila na pitanje. Ponekad mi se znalo učiniti da me gleda nekako tužno. Kao da sam ga i ja na neki način pokrala, provalivši mu usred noći. Ali opet, i ja sam njega znala pogledati tužno, u nekim prilikama. Misleći kako je ipak ubojica. Pa i jest. Pitajući se kako mi je mogao izgovoriti tolike laži. Tisuće njih. “Ljut je na tebe jer ti je trebalo šest mjeseci da mi kažeš istinu”, rekla sam. Pogledali smo se. Nitko nije ništa rekao. Jack je pročistio grlo i nagnuo se poljubiti me. Stvari nisu bile savršene, ali bile su to naše stvari.

~ 259 ~

Knjige.Club Books

53

W

alter Douglas rodio se 2. travnja. Proljetno lišće počelo je nicati po vrhovima grana, kao da je drveće tek stalo sa sebe svlačiti zimske rukavice. I, nakon što sam osjetila posebno topao, klizav osjet nakon posljednjeg istiskivanja, postupka kroz koji sam prije provela tolike druge žene, moj svijet se preokrenuo. Kao da se upalio reflektor, usmjeren na Wallyja, a sva ostala svjetla u mom životu prigušila su se. Bili smo samo Wally, Jack i ja, osvijetljeni jarkim svjetlom u središtu pozornice. I sve što sam dotad mislila o majčinstvu bilo je netočno. Naravno da se meni može vjerovati. Bila je to najprirodnija stvar na svijetu. Instinkti su preuzeli sav posao. Nije bilo kao s dječakom. Wally je bio - zaista - moj. Voljela bih da je mama mogla biti tu i vidjeti nas. Vidjeti kako sam na kraju ja ispala. Zbog nje, i unatoč njoj. Nijedan od klišeja koje sam očekivala nije se dogodio. Nisam se trudila ni znati njegovu točnu težinu: bili smo gotovo pijani od umora. Nije bilo fotografija Wallyja kako se odmara na mojim prsima, kožom uz kožu, s Jackom koji pozira iza nas. Ništa nismo objavili na Facebooku. Umjesto toga, roditeljstvo je postalo neka nova vrsta blaženstva, meni posve neočekivana. Bilo je mirno i toplo. Ugnijezditi se u svježe opranim pidžamama na Jackovu kauču. Stalno smo dremuckali, sve troje naizmjence. Wally na Jackovim prsima; prizor koji vrijedi tisuće trudova. Wally je mirisao predivno, na toplo mlijeko, lavandu i kupke. Bila sam opčinjena njime: sićušnim noktima, obrvama - dobio je Jackove ravne obrve - i njegovim malčice duljim drugim prstom na nozi. To je dobio od Kate i mame. Nismo nikoga vidjeli cijelu vječnost. Bili smo samo mi. Fini obroci. Ležanje na kauču. Gledanje u Wallyja. Samo smo to radili. “Kako smo patetični”, rekla sam proučavajući Wallyjevo stopalo. “Doslovno ništa drugo ne radimo.” Moje prijenosno računalo oglasilo se zvukom. Zahtjev za misiju od Daveyja. “Ti si vrlo povlaštena osoba”, rekao je Jack. “On gotovo nikad ne igra s nekim drugim.” Pomislila sam na onaj trenutak koji smo Davey i ja imali u dnevnoj sobi. Bez njega, možda nikada ne bih sve uspjela doznati. Bila sam mu zahvalna i nadam se da je to znao. Njegovi roditelji nisu se ni za što ispričali, ni jedno, ali to je bilo u redu. Nisu ni trebali. ~ 260 ~

Knjige.Club Books Jack se nagnuo preko mene. Wally je spavao, mršteći svoje malo lice u snu, mičući nogama poput male gusjenice. Jack mu je zagladio tamnu košiću iznad čela i osjetio se predivan miris bebe. “Nije još radio ovakvu grimasu”, rekao je Jack. Howard je skočio s poda na kauč i smjestio se Jacku u krilo. “I ti si nam jako, jako važan”, rekao je Jack Howardu. Oboje smo se nasmijali, a Wally je zijevnuo. Audrey mi je poslala poruku: Čestitam! Konačno si postala pravi veliki dečko! Ne daj da ikad postane Čudnjaković ili Nedorasli, on smije biti jedino savršen!!! Xxx Plakala sam nad tom porukom, jer sam bila puna hormona i luda, i Jack mi je spravio šalicu pravoga čaja, u kojem ima i kofeina. “Idem malo posjetiti vanjski svijet”, rekla sam poslije, ustajući. Wally se promeškoljio, ali nastavio je spavati. Tijelo sam ponovno počela osjećati kao svoje, iako mi je trbuh još uvijek bio nekako tuđ: mekan, napuhnut, čudan. Ali sve će doći na svoje mjesto. “Stvarno?” rekao je Jack. “Samo malo u vrt”, rekla sam. Nisam mogla točno artikulirati potrebu da odem van. Bilo je to kao da je svijet opet postao mjesto u kojem sve doživljavam prvi put, kroz iskustvo Wallyja. Naš prvi izlazak u vrt. Njegovo prvo pranje kose. Prvo kihanje. Život je za mene ponovno započinjao u proljeće. Odnijela sam ga do stražnjih vrata da prošećemo na zraku ranog proljeća. Držala sam ga u naručju i premjestila ga tako da mi je desna ruka slobodna. Okrenula sam ključ, ali vrata se i dalje nisu mogla otvoriti. Osvrnula sam se oko sebe. “Dolaziš li i ti na Wallyjevu prvu šetnju vrtom?” upitala sam. Jack je sjedio naslonjen na kauču, gledajući u mobitel. Više ga nije držao zaklonjenog, sad kad sam sve znala. Vidjela sam da mu je na ekranu bljesnula igra Words with Friends, plavim i žutim bojama. Igrao je s Kate, iako sam slutila da Mez ponekad igra umjesto nje. “Naravno”, rekao je Jack, skačući na noge. Stopala u čarapama klizala su mu po drvenom podu. Bile su na pande, te čarape, što mi je mamilo osmijeh. “Aha, pričekaj malo”, rekao je. “Znam da to nije u skladu sa zakonom o zaštiti od požara, ali ugradio sam dodatne brave još kad su je mama i tata kupili.” Zastao je i pogledao me. Bio je to isti onaj pogled kakav mi je uputio bezbroj puta do sada. Težak pogled, koji sam naučila prepoznavati kao dokaz da misli na Dominica i provalnike i sve što se dogodilo. I tada sam shvatila. ~ 261 ~

Knjige.Club Books Prekapao je po velikoj drvenoj škrinji u dnevnom boravku. Pojavio se sa snopom od četiri ključa i nakon toga povukao dodatni zasun. “Sad si slobodna”, rekao je smijući se. “Imam osjećaj kao da nikad nisam bila u tvome vrtu”, rekla sam, ne komentirajući ključeve i brave, nego gledajući u Wallyja. Otvarao je oči i škiljio. Bile su plave, duboke plave boje. Noge su mi se u balerinkama brzo smočile od proljetnih lokvica i gledala sam u sunce koje se spuštalo iza vrta. Privukla sam čvršće kaput oko sebe i pogledala u narančasto nebo na zapadu. Te brave. One su mi to učinile. Sve moje kopanje, proganjanje, uhođenje, pretraživanje, i onda mi to napravi običan niz bravica na Jackovim stražnjim vratima. Ne želi da mu ikada opet provale u kuću. To je očito. A, za divno čudo, ti mali hrđavi ključevi koje je tako ležerno držao u ruci dok se smiješio Wallyju i meni bili su posve dovoljni. Za nas. Učinio bi sve za svoje roditelje, rekao mi je jednom, onda dok je postavljao mišolovke. Učinio bi sve za Daveyja, da bude na sigurnom. I učinio bi sve za nas, za Wallyja i mene. To je bila njegova najveća slabost i njegova najveća snaga. I ja sam griješila. Jack je griješio. Naposljetku, tko nije? Svi smo mi krivi za nešto. Svi smo prouzročili nekakvu bol. Neko trpljenje. Vratili smo se u kuću nakon nekoliko minuta. Bilo nam je hladno. “Jesmo li sad obavili izlaske za danas?” rekao je Jack. Kimnula sam, i dalje šuteći. Zaključao je brave na vratima, jednu po jednu. Navukao je zasun preko vrata, uz škripu metala, i to je bilo to. Bili smo zaključani unutra, s njim. Unatoč svemu što smo znali o njemu. Unatoč svim njegovim slabostima. Svijet je ostao zaključan s druge strane vrata, a nas troje smo unutra, zajedno. Sigurni.

~ 262 ~

Knjige.Club Books

Zahvale Bože mili, zar nisam cio život sanjarila o tome kako pišem zahvale na kraju svog romana? A vidi me sad, sjedim i um mi je prazan. Dobro, počnimo od početka: Clare Wallace. Hvala ti. Što si me pokupila s dna hrpe. Što si odnjegovala moj roman. Što si ga uredila. Što si dijelila sa mnom avokado na tostu diskutirajući o stravičnim zločinima i točkama zapleta. Za kasne noćne WhatsApp poruke, beskrajne igre Words with Friends i, naravno, za ugovor s izdavačem. Istina je da ja to ne bih mogla bez tebe. Ali još je veća istina da nisam nikad ni pomislila da ću usput steći takvu prijateljicu. Naomi Perry, hvala ti što si uskočila, uložila trud i uvijek superbrzo odgovarala na moje e-poruke. Hvala izvrsnom timu za autorska prava Darley Anderson, za njihov beskrajni entuzijazam i posebno za onaj mail. “Prodali smo ti prava za rusko tržište!” Cijelom timu u Michael Josephu: Kim, jer je prihvatila Same laži i učinila jedan hladni dan u veljači najboljim danom u mom životu. Hvala ti za promišljene uredničke zahvate i značajne izmjene (nisam odbila ni jednu jedinu sugestiju za izmjene - zapravo mislim da si, od nas dviju, ti bolji pisac). Maxine - hvala za redakturu, što si me prihvatila i dijelila sa mnom svoju mudrost. Imala sam nevjerojatnu sreću i čast raditi s tobom. Hvala mom sjajnom uredniku izdanja, Shanu Morleyju Jonesu, koji je stvarno istražio na internetu Valencia Open. Hvala odjelima za prodaju, marketing i odnose s javnošću u Michael Josephu za predan rad i entuzijazam. Same laži ne bi bile roman kakav jesu da nije bilo nekih uistinu posebnih ljudi. Darin Millar, koja je cio rukopis pročitala proučavajući istodobno udžbenike iz kriminalnog prava i dala mi savjete (ni manje ni više nego iz škotskoga prava; kladim se da sam bila tvoj najteži slučaj!). Ne znam kako ti zahvaliti za sve. Sami Saba-Davis, koja je čitala rukopis u ranoj fazi i tako ljubazno ispravljala moje mnogobrojne pogreške iz medicine i što je ostala uz mene do kraja. Hvala ti što si uvijek žurno odgovarala na moje krajnje nejasne i često vrlo zabrinjavajuće upite. Chris Priddle, jer je satima sa mnom uz roštilj razgovarala o svojoj teniskoj karijeri. Oprosti, ali sve što si rekla završilo je u mojoj knjizi. Tvrtki Espresso Mushroom Company što su trpjeli moja apsurdna pitanja o uzgoju gljiva (do te mjere da su mi poslali poštom micelije da ih sama pokušam uzgojiti). Postoji još cio niz ljudi koji su odgovarali na moja pitanja iz područja kriminalno-kaznenog prava, policijskih procedura, zračnih pušaka, ~ 263 ~

Knjige.Club Books medicinskih nalaza i tako dalje - previše vas je da se svakom pojedinačno zahvalim, ali vi znate koji ste. A sada zahvale iz privatnoga kruga. Hvala mami i tati, koje sam prve nazvala onoga dana kada sam postala autor koji će biti objavljen. Ne znam postoji li ljepša zahvala od te. Mojoj sestri Suzanne, na beskrajnom strpljenju s mojim beskonačnim porukama koje su uvijek počinjale s: “Što bi se dogodilo kad bi...” Silno sam sretna što si postala liječnica! Tati, još jednom, na bezbrojnim šalicama čaja i šetnjama. Hvala ti što si stalno pitao: “Ali kakav je čovjek taj lik?” i komentirao: “Ne, to ne bi išlo tako.” Zaista, trebao bi biti potpisan na ovitku romana zajedno sa mnom. Mojim prijateljima i članovima obitelji koji su podnosili moje krajnje depresivne i krajnje ushićene telefonske pozive tijekom godina uspona i padova, prije nego što sam potpisala svoj prvi ugovor. I, naravno, svim autorima skupine Pisci sudnjeg dana, za sve držanje za ruke, smijeh i drame dok smo zajedno tražili svoj put na teritoriju izdavaštva. Mojim beta-čitateljima, Valerie i Tomu. Hvala vam za ohrabrenje i taktične sugestije o potrebnim izmjenama. Autoricama koje su posvetile svoje vrijeme čitanju i redigiranju prvih skica: nikad me neće prestati oduševljavati činjenica da su ljudi u zajednici pisaca toliko puni podrške i lijepih riječi, posebno za autorice koje tek počinju. Hvala vam. Na kraju, i najvažnije, Davidu. Ne bih znala pisati o ljubavi da ne poznajem tebe.

Scan i obrada: Knjige.Club Books

~ 264 ~