Mon

Oh my God! It’s full of stars!

MONOLITH ALMANAH ZNANSTVENO-FANTASTIČNE KNJIŽEVNOSTI

7

ZAGREBAČKA NAKLADA ZAGREB, 2005.

AUTORSKA PRAVA: Kinsman © 1987. by Ben Bova Millenium © 1987. by Ben Bova McGuffin Link © 2005. by Milena Benini Immersion © 1996. by Gregory Benford Fast Times at Fairmont High © 2001. by Vernor Vinge Wedding Album © 1999. by Dell Magazines Lobsters © 2001. by Dell Magazines Snow in the Desert © 2002. by Neal Asher Wang’s Carpets © 1995. by Greg Egan The Misguided Halo © 1939. by Street & Smith, Inc. 1975. By Catherine Moore Kuttner for Estate of Henry Kuttner Lost Sorceress of the Silent Citadel © 2002. by Michael & Linda Moorcock

Ben Bova KINSMAN

Naslov originala: Kinsman Prevoditelj: Mario Jović

Autorov predgovor: Stvarnost i simboli Vratio sam se na početak, vratio sam se Chetu Kinsmanu, liku koji me proganjao otkad sam počeo ozbiljno pisati. Ako ste pročitali izdanje Tor Books As on a Darkling Plain, znate nastanak ove knjige: Da sam napisao njenu vrlo ranu verziju 1949-50, verziju koja je prethodila svemirskoj utrci šezdesetih koja je kulminirala američkim spuštanjem na Mjesec. Da je roman posvuda odbijan, djelomično zbog straha nakladnika da će izazvati bijes antikomunističkih progonitelja poput senatora Josepha McCarthyja. Kako me Arthur C. Clarke ohrabrio da nastavim pisati, i da sam mu naposljetku uspio dati prvu kopiju romana Milenij. Kad je Milenij prvi puta objavljen, 1976., ideja o postavljanju satelita opremljenih laserima za rušenje nuklearnih balističkih projektila bila je smatrana fantazijom, osim nas nekolicine koji smo znali više. Danas je taj koncept poznat pod imenom Strateška obrambena inicijativa (Strategic Defensive Initiative), ili Star Wars (Zvjezdani ratovi). Potrošene su milijarde dolara. Usijani argumenti odvagivani su od strane znanstvenika, političara, običnih ljudi, čak i pisaca znanstvene fantastike. Ali početkom sedamdesetih godina jedino mjesto gdje se takva ideja mogla sa sigurnošću obrađivati u tisku, izvan klasičnih tehničkih publikacija, bio je medij zvan znanstvena fantastika. Velika većina publike znanstvenu je fantastiku smatrala literaturom koja se bavi fantastičnim, literaturom koja je najudaljenija od stvarnosti. Ustvari znanstvena fantastika proučava stvarnost, i istražuje na način na koji ju ni jedna druga vrsta literature ne može istraživati. Ipak, moram priznati da sada govorim o svojoj vrsti znanstvene fantastike, vrsti koju ja pišem i koju sam ja objavljivao kad sam bio urednik. Ima puno priča koje se reklamiraju kao "znanstvena fantastika". One se mogu baviti jednorozima ili video igrama, barbarskim ratnicima ili robotima ubojicama. Po takvim vrstama priča snimaju se filmovi i TV serije, i one uvjeravaju većinu publike kako znanstvena fantastika nema veze sa stvarnošću. Moja vrst znanstvene fantastike proučava budućnost kako bi se shvatila sadašnjost. To je nova vrsta socijalne kritike, varijacija literature koja se razvila i osnažila u ovome stoljeću zahvaljujući šačici pisaca u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi koji su upoznati s tehnološkim znanostima,

njihovim rezultantnim tehnologijama, i učinkom tih tehnologija na društvo. Oni koji se bave ovom umjetnošću slažu se kako je moderna tehnologija glavni čimbenik današnjih društvenih promjena - i dugo će još biti. Čini se da su tehnološki izumi, od nuklearnih bombi do tableta za kontracepciju, pokretačka snaga naše civilizacije. Promjene počinju sa znanstvenicima i inženjerima. Onda dolaze industrijalci, crkveni ljudi, političari i svi ostali. U našoj literaturi pokušavamo proučiti kakve promjene donose znanost i tehnologija. Ne pokušavamo predvidjeti budućnost opisivanjem mogućih razvoja događaja. Nismo proroci koji najavljuju propast ili opisuju utopije. Mi smo izviđači koji donose izvješća s mjesta koja se nalaze ispred nas, kako bi ostatak ljudske rase mogao mirnije i sigurnije putovati u budućnost. U romanu Milenij koncept korištenja lasera smještenih na satelite u orbiti, za zaštitu zemaljskih nacija od napada nuklearnim projektilima istodobno je i simbol i realistična ekstrapolacija tehnologije. U znanstvenoj fantastici takav se znanstveni koncept može koristiti i kao simbol i kao dio autentične tehnologije za priču. Godine 1965. znao sam da je svemirska obrana protiv balističkih raketa neizbježna. Tada sam radio u istraživačkom laboratoriju Avco Everett, Massachusetts, gdje je izumljen prvi pravi visokoenergetski laser. Zvali smo ga Gasdynamic laser. Prvi radni model bio je izgrađen i korišten pod budnim okom fizičara s kojim sam dijelio ured. U prvih deset sekundi rada taj laboratorijski "krš" proizveo je više snage nego svi laseri na svijetu proizvedeni od vremena kada je prvi aktiviran, pet godina ranije. U siječnju 1966. pomagao sam u sazivanju tajnog sastanka u Pentagonu kako bih izvijestio Ministarstvo obrane da laseri više nisu samo laboratorijske igračke. Bilo je jasno, čak i tada, da uređaj koji može proizvesti zraku koncentrirane svjetlosti snage koja se mjerila u megawatima, može biti srce obrane protiv takozvanog "konačnog oružja", balističkih raketa koje su nosile hidrogenske bombe. Sastanak koji je dogovoren za Pentagon otkazan je zbog najsnažnijih oluja koje su zahvatile Washington. Ako ikada želite preuzeti vlast, pričekajte pola metra snijega. Možete zauzeti Washington sa šačicom vojnika - ako imaju skije. U veljači 1966. napokon smo se sastali s glavnim znanstvenicima Ministarstva obrane i zapanjili ih vijestima o Gasdynamic laseru. Sedamnaest godina kasnije američki je predsjednik odobrio program kojeg su mediji pogrešno nazvali Star Wars. Opisao sam povijest i budućnost

Strateške obrambene inicijative u knjizi Star Piece: Assured Survival koju je objavio Tor Books 1986. Puno prije, upotrijebio sam zaista stvarne činjenice o laserima naoružanim satelitima u romanu Milenij. Nikad nisam odustao od Cheta Kinsmana. Bio je previše dio mene, previše urezan u moju podsvijest. Gledao sam kako moj prvi, neobjavljeni roman postaje povijest dok je Sovjetski Savez uistinu lansirao prve satelite, a onda i prve ljude u orbitu, a Sjedinjene Američke Države su se potrudile prestići Ruse i poslati prve ljude na Mjesec. Ali ja sam napisao da prvi korak na Mjesec nije napravio Neil Armstrong; bio je to Chester Arthur Kinsman. Kinsman nije napuštao moju maštu. Pisao sam kratke priče o njemu. On je bio odvažni mladi astronaut koji je osnovao Klub nulte gravitacije, prvi čovjek koji je vodio ljubav u bestežinskom stanju. Borio se u orbiti i ubio ruskog kozmonauta, stravično iskustvo koje mu je promijenilo cijeli život. Naposljetku je došao na Mjesec, i spasio kolegu astronauta koji se ozlijedio tijekom istraživačke misije. Borio se protiv birokracije u Washingtonu, kao što moderni pionir i treba, u naporima da se Sjedinjene Države vrate na Mjesec. Dok su se ove priče oblikovale u mojoj glavi, dok sam ih pisao i vidio objavljene u znanstveno-fantastičnim časopisima, rodio se i kristalizirao izgled romana Milenij. Kad je Milenij objavljen čitatelji su izvrsno reagirali, osobito na završetak. Bio sam ohrabren, pa sam sakupio priče koje su se bavile Kinsmanovom mladošću i od njih sastavio drugi roman, Kinsman, prvi dio romana Milenij, iako je napisan nekoliko godina kasnije. U međuvremenu, naravno, znanstvenici i inženjeri postojano su napredovali na poljima svemirske tehnologije, lasera i kompjutora. Napredak je bio toliko velik da je 1983. predsjednik Reagan odobrio početak Strateške obrambene inicijative. Opet sam gledao kako se moja mašta pretvara u povijest. Događaji tijekom nekoliko proteklih godina nisu poništili ništa u originalnim romanima Milenij i Kinsman. Ali sada su brojni detalji koje sam morao minimalizirati bili prikazani u puno jasnijoj perspektivi. Sada, u ovoj jednoj knjizi, cijela je priča ispričana od početka do kraja. Od novopečenog poručnika koji juri mlaznim lovačkim avionom do čovjeka koji doslovno na svojim ramenima nosi teret dva svijeta. Od odvažnog mladića koji seks smatra samo zabavom do muškarca koji toliko mari za ženu koju voli da se boji veze koja će ju povrijediti.

Postoje brojne razlike između originalnog para romana i nove verzije Kinsman sage. Kao prvo, ljudska, emotivna priča o Kinsmanu i ženi koju je cijeloga života volio prvi je put ispričana kako treba. Budući da su dva romana napisana onako kako su napisana, brojni detalji - i neki veći aspekti - priče nisu glatko povezali knjigu s knjigom. Sada su pregledane, provjerene i ispravljene. Svi likovi i teme sada su povezani kako treba, i možete od početka do kraja čitati priču o Kinsmanovu životu kao jedan roman. Socijalne i političke implikacije izgradnje obrane protiv nuklearnog napada ipak ostaju gotovo iste kakvima sam ih opisao. To je zato što se nisu primijenile. Konačni rezultat svemirske obrane protiv nuklearnog napada bit će ujedinjena svjetska vlada. Ja u to nimalo ne sumnjam. Tko će voditi tu vladu, kakva će ona biti, kakvu će ulogu imati Sjedinjene Američke Države i kakvu će ulogu imati ostale države - sve su to pitanja bez odgovora. Njihovi odgovori bit će politička povijest dvadeset i prvoga stoljeća. U priči o Kinsmanu postoje brojni simboli. Ovo uglavnom spominjem zbog toga jer je većina kritičara bila slijepa za njih. Ili su možda mislili o simbolizmu samo u njegovu psihološkom smislu, gdje se rakete smatraju falusnim simbolima, a svemirske stanice oblika kotača vaginalnim simbolima. To nije simbolizam o kojem govorim. Sam Kinsman je simbol. Mladi Amerikanac, pun snova o pustolovnom letenju, koji u mirno kraljevstvo vanjskoga svemira donosi i ljubav i smrt. U romanu Millennium on postaje lik Krista, a njegov najbolji prijatelj, Frank Colt, preuzima ulogu Jude. Colt simbolizira dilemu crnog čovjeka u modernoj Americi. Kršćanski simbolizam najočitiji je u dijelu romana Kinsman gdje spašava ozlijeđenog astronauta na površini Mjeseca. U toj priči, nazvanoj "Petnaest milja" kad se pojavila u znanstveno-fantastičnom časopisu u svom originalnom obliku, površina Mjeseca postaje test, mjesto muke i kazne. Središnje pitanje je iskupljenje: Može li Kinsman spasiti dušu, ili je zauvijek proklet? Ovo postaje pitanje ostatka njegova života i tvori njegovu motivaciju u romanu Millennium. Tehnološke naprave priče također služe kao simboli. Izjednačavanje vodene tvornice mjesečeve baze sa srcem i krvlju ljudskoga bića dovoljno je očito. Možda i svjetlosne zrake koja uništava smrtonosne strojeve u obliku balističkih projektila. Ali ideja da ljudski napredak u svemir prisiljava

na promjene u ljudskome ponašanju na Zemlji, koja prožima priču Kinsmanova života, nije primijećena od većine kritičara. U priči postoje dva aspekta navedenog. Jedan su laserima naoružani sateliti, Star Wars sustav, smješten u orbitu kako bi štitio od nuklearnog napada. Drugi je kontrola vremena, korištenje tehnologije za kroćenje jedne od osnovnih sila na Zemlji. Gurni i povuci. Negativno i pozitivno. Yin i Yang. Važna je stvar kako će ljudska rasa jednoga dana početi širiti svoju ekološku svijest izvan granica planete Zemlje, svi naši stari načini razmišljanja bit će osuđeni na propast. Većina ljudi ovo još uvijek ne shvaća. Većina nije svjesna kako nacionalne granice brzo gube svoje značenje u svijetu komunikacijskih satelita, hidrogenskih bombi, interkontinentalnih raketa i širenja ljudskoga života u svemir. Činjenice su ovdje, vidljive su, ali većina ljudi nije emocionalno spremna za njih. Kroz simbolizam u fikciji pripremamo naše umove za te nove koncepte. Chet Kinsman postoji, doslovno, i njegova poruka nade, mira i ljubavi konačna je stvarnost. Ben Bova West Hartford, Connecticut Ožujak 1987.

KNJIGA 1 KINSMAN Marku Chartrandu, unatoč njegovim pošalicama Bojati se smrti? - osjetiti maglu u grlu Rosu na licu, Kad počne sniježiti, i grmljavina najavi Kako se približavam, Moć noći, sila oluje, Položaj neprijatelja, Gdje čeka, Drevni Strah u vidljivom obliku. Ipak odvažan čovjek mora nastaviti...

- Robert Browning

21. godina Sa stražnjeg sjedišta aviona TF-15 planine Utaha izgledale su poput izgužvanog starog sivosmeđeg prekrivača nemarno bačenog na pod. "Kako ti se sviđa ovdje gore?" Chet Kinsman čuo je pilotov glas kao bestjelesno pucketanje u slušalicama svoje kacige. Urlanje turbina, zviždanje rijetkog zraka s druge strane transparentnog pokrova, nije bilo ništa više od pozadinske glazbe, prigušene, nevažne. "Mrak!" odgovorio je bijelog kacigi na sjedištu ispred sebe. Kokpit je bio uzak, tijesan. Kisik kojega je udisao kroz gumenu masku imao je hladan, metalan okus. Kinsman se jedva mogao pomicati u sjedalu. Pilot ga je upozorio: "Dobro stegni remenje; ne želiš li da nešto leprša ako moraš iskočiti." Sada mu se sigurnosno remenje urezivalo u ramena. Ipak se osjećao slobodan. "Koliko visoko možemo ići?" pitao je u mikrofon ugrađen u masku s kisikom.

Pauza. "Oh, možemo napustiti kontrolirani zračni prostor. Više od šesnaest kilometara." Pilot je imao lagani južnjački naglasak. Alabama, možda, pomislio je Kinsman. Ili Georgia. "Ipak, deset za sada dovoljno." Kinsman se nacerio sam sebi. "Puno bolje od letenja zmajem." "Hej, ja volim letjeti zmajem", rekao je pilot. "Ali to nije usporedivo s ovim... Ovo je moć." "Tako je." Moć. I sloboda. Deset kilometara iznad umorne, izborane stare Zemlje. Deset kilometara od svega i svih. Nije moglo potrajati dovoljno dugo za njegov ukus. Ispred se nalazio San Francisco i sahrana njegove majke. Ispred je ležala smrt i nesmiljeni bijes njegova oca. Život u Zrakoplovnoj akademiji je bio krut, hladan. Kadet prve godine trebao je izvršavati svačije zapovijedi, ne stvarati prijateljstva. Nema veze što si stariji od ostalih ljudi na prvoj godini. Bogati dečko, ha? Proveo si dvije godine u otmjenoj privatnoj školi, ha? Ajde, brže, momče! Da vidim četiri zgiba, bogatunčiću! Četiri! Ipak, to je bilo bolje od odlaska kući. Njegov se otac odbio zaustaviti u Coloradu kad je svoju bolesnu ženu vodio s njihova imanja u Pennsylvaniji u dom njene sestre u San Franciscu. A Kinsman je odgađao uzimanje odsustva kako bi tamo posjetio majku. Kasnije će biti dovoljno vremena za to, kad se njegov otac vrati na Istok voditi svoje banke. Onda je, iznenada, nepovratno, umrla. A njegov je otac još uvijek bio tamo. Umjesto da ode komercijalnim letom Kinsman je užicao let na zapad s kapetanom Zrakoplovstva. Ako će to učiniti, rekao je sam sebi, bolje da to učini brzo. Sada je letio. Slobodan i sretan. Nos aviona odjednom se spustio i Kinsman je osjetio kako odijelo počinje istiskati zrak iz njega. Ruke su mu postale preteške za podizanje. Imao je osjećaj kao da će mu glava potonuti u trbuh. Mogao je čuti pilotovo disanje preko otvorenog mikrofona, hripavo, teško disanje, poput čovjeka koji radi sklekove, i Kinsman je shvatio kako i sam teško diše. Ponirali su prema pustinji koja je sada izgledala glatka, čvrsta i siva poput čelika. Odijelo je još jače stiskalo. Kinsman nije mogao govoriti. "Pokušaj poniranje", procijedio je pilot kroz uzdisaje. "Dobit ćeš pravi... osjećaj brzine."

Kaciga na Kinsmanovoj glavi težila je milijun kilograma. Progunđao je nešto što je navodno trebalo biti smireno "U redu". A onda su letjeli iznad prazne pustinje, motori su urlali, kamenje i grmlje nije bilo ništa više od šarenih mrlja. Kinsman je uzbuđeno uzdahnuo. Avion se zatresao i propeo kao da se želi vratiti u rjeđi, čistiji zrak za koji je programiran. Pomislio je kako je ugledao nekakve građevine u mrljama brda s lijeve strane, ali prije no što je uspio progovoriti u svoj radio mikrofon pilot je viknuo: "Uuups! Autoput!" Kontrolna palica između Kinsmanovih koljena pomaknula se unatrag prema njegovim preponama. Avion je stajao na repu, motori su urlali, i krajičkom je oka primijetio mrlju ogromnog teretnjaka koji je projurio ispod njih. Odijelo ga je opet pritisnulo i osjetio je kako ga težina nakovnja priljubljuje za anatomsko sjedalo. Naposljetku su se ispravili i Kinsman je pohlepno udahnuo zrak. "Prokleti bljesak od sunca to ponekad učini", govorio je pilot, zvučao je kao da mu je napola neugodno, kao da se napola ispričava. "Vražja pustinja izgleda čista, ali tamo je kamion, skriven u odsjaju." Kinsman je došao do glasa. "To je bila vraška vožnja." Pilot se nacerio. "Kladim se da se dolje nalazi vraški potresen kamiondžija. Najvjerojatnije preko radio stanice javlja o napadu letećih tanjura." Opet su krenuli prema zapadu, prema zalazećem suncu. Pilot je, dok su se uspinjali kako bi prešli nadolazeće Sierre, na neko vrijeme Kinsmanu prepustio kontrole. Nazubljeni vrhovi planina još su uvijek bili prekriveni snijegom, plavičasti i hladni, poput zida Stjenjaka koji su se nadnosili nad Akademiju, pomislio je Kinsman. "Imaš dobru, mirnu ruku, mali. Bit ćeš dobar pilot." "Hvala. Znao sam letjeti očevom Cessnom. Jednom čak i Learjetom." "Imaš dozvolu?" "Još ne. Kvalificirat ću se na Akademiji." Pilot nije ništa rekao. "Idem na obuku za astronauta čim diplomiram", nastavio je Kinsman. "Astronaut, ha? Pa, ja bih radije letio pravim avionom. Vražji su astronauti poput robota. Za te raketne džokeje sve se radi daljinskim upravljačem." "Ne sve", protestirao je Kinsman.

Mogao je osjetiti kako pilot unutar svoje kacige odmahuje glavom. "Kvragu, kladim se da imaju čak i strojeve koji jebu umjesto njih." Bila je to stara kuća na vrhu Russian Hilla. Viktorijanska kuća, nepretenciozna ali ipak dovoljno velika da primi hokejaško igralište. Panorama Zaljeva bila je spektakularna. Ljudi koji su živjeli u ovome dijelu San Francisca posjedovali su tihu moć pošto im nijedan od novih uredskih tornjeva i visokih hotela nije sprečavao vidik. Neil McGrath otvorio je Kinsmanu vrata. Njegovo uobičajeno mrštenje pretvorilo se u pomalo ogorčen osmijeh. "Bog, Chete." "Neale. Nisam te očekivao ovdje." "Trebao mu je netko tko će se pobrinuti za stvari umjesto njega. Ovo ga je teško pogodilo." McGrath je Kinsmana podsjećao na Vikinga: visok, krupan, crvenokosi ratnik koji stoji pored svog imperatora kako bi ga zaštitio od ubojica. Njegove ledenoplave oči izgledale su puno starije od njegovih godina. Bio je jedva dvadeset mjeseci stariji od Kinsmana, ali njegovo sumnjičavo lice, i tihi, promukli glas davali su mu privid unutarnjeg iskustva, opreznosti, koja je iznenađujuće poticala ljude da mu vjeruju i oslanjaju se na njega. Kinsman ga je poznavao od vremena kad je McGrath bio desetogodišnjak koji je njihovom vrtlaru pomagao kositi travu. McGrath je sada bio osobni tajnik njegova oca, i bio je pripreman zajedno od obiteljskih mjesta u Zastupničkom domu. Svi su se slagali da će jednoga dana postati senator. Kinsman je s kasnoposlijepodnevnog sunca ušao u mračeno predvorje stare viktorijanske kuće i pitao: "Gdje mi je majka?" "Unutra", McGrath je pokazao prema dvokrilnim vratima koja su se uzdizala do stropa. Kinsman je ispustio torbu na pod. "Je li moj otac..." "Gore je, drijema. Liječnik se trudi smiriti ga koliko je god moguće." McGrath se sagnuo kako bi podigao Kinsmanovu torbu. "Pripremljena ti je soba na katu. Koliko ostaješ?" "Odlazim sutra, odmah nakon sahrane." "Dosta rodbine dolazi s istoka. Očekuju da će te poslije vidjeti." Kinsman je odmahnuo glavom. "Ne mogu ostati." "Ako je u pitanju sređivanje stvari s Akademijom mogu nazvati..." "Ne. Molim te, Neale."

McGrath je slegnuo ramenima i krenuo prema širokim, masivnim drvenim stubama, njegovi su koraci odjekivali mramornim podom. Kinsman je krenuo prema visokim dvokrilnim vratima. Starinsko ukrašeno ogledalo visjelo je na zidu tik uz vrata i ugledao se u njemu. Majka ga ne bi prepoznala. Plava odora činila ga je mršavijim no ikada, i višim, unatoč činjenici što nikada nije dosegao visinu od sto osamdeset centimetara koju je toliko očajnički priželjkivao kao tinejdžer. Lice mu je bilo mršavije, tamna kosa podšišana kraće no ikada, plave oči umorne od nespavanja. Njegova brada bila je obrasla kratkim dlačicama; majka bi nastojala da ode gore i obrije se. Lagano je razmaknuo vrata i gotovo pokajnički kliznuo u sobu. To je nekoć bila knjižnica, ili radna soba, soba u kojoj su žene ranije generacije održavale čajanke. Sada je bilo premračno da bi jasno vidio zidove. Ispred visokih prozora nalazile su se tamne zavjese. Jedina svjetlost u velikoj sobi bila je svjetiljka koja je osvjetljavala lijes. Kinsmanova je majka ležala na bijelom satenu, oči su joj bile spokojno zatvorene, ruke prekrižene na nebeskoplavoj haljini. Isprva ju nije prepoznao. Rak joj je uništio toliko tkiva da je samo tanki kožni pokrov prekrivao kosti njezina lica. Sva punoća njezinih usana i obrva je nestala. Bila je sablastan kostur majke koju je poznavao. Koža joj je izgledala voštano, nestvarno. Kinsman je dugo zurio u nju razmišljajući, kako je mršava. Nikad nisam shvatio koliko je mršava. Kleknuo je na prečku od mahagonija ispred kovčega, ali je shvatio da nema što reći. Unutra se osjećao u potpunosti otupjelo; bez tuge, bez žalosti, ništa. Praznina. Ali u glavi je čuo njen glas iz mladosti.

Chestere, silazi s tog stabla prije no što se ozlijediš! Da, mama.

Mogao bi imati izvrsnu karijeru koncertnog pijanista, Chestere, kad bi samo vježbao umjesto što se baviš tom glupom manijom letenja. Daj, mama.

Željela bih da više poštuješ oca, Chestere. On je ponosan na ono što je postigao i želi da sudjeluješ u tome. Pokušat ću, majko. Ali...

Ako ti dam pristanak, Chestere, ako ti dopustim da pristupiš Zrakoplovstvu slomit ću srce tvom sirotom ocu.

Trebam otići od njega, majko. To je jedini način. Upisat ću obuku za astronauta. Neću nikoga ubiti. Sve će biti u redu, vidjet ćeš. Jednog ćeš dana biti ponosna na mene.

"Znači napokon si stigao." Kinsman se okrenuo i ugledao visoku, strogu očevu figuru na vratima. Hitro je ustao. "Došao sam čim sam prije mogao." "Nedovoljno brzo", rekao je njegov otac i za sobom zatvorio vrata. Kinsman je duboko udahnuo. Puno su se puta svađali pred majkom. Bio je lud ako je mislio kako će danas biti drugačije. "Ona... ona je otišla tako brzo", rekao je. Otac mu je polagano prilazio, odmjerenim korakom, poput čudovišta u dječjoj priči strave i užasa. "Da, na kraju je bilo brzo. Liječnici su rekli kako je to milost Božja. Ali patila je mjesecima. Mogao si joj ublažiti bolove." Kinsman je iznenada shvatio kako je njegov otac star. I najvjerojatnije i sam pati. Čovjekova je kosa sada bila potpuno bijela, nije bilo ni traga prijašnje boje. Oči su izgubile vatru. "Razgovarao sam s njom telefonski", rekao je, znajući kako to zvuči slabašno, nikako. "Gotovo svake večeri..." "Trebao si biti ovdje, gdje pripadaš!" "Zrakoplovstvo je mislilo drugačije." "Zrakoplovstvo! Taj konglomerat maloumnih profesionalnih ubojica." "To nije istina i znaš to." "Mogao sam reći bilo kojem od desetak senatora neka te izvuče s tvoje dragocjene Akademije. Ali ne, ti si bio prezaposlen doći i olakšati majci posljednje dane na Zemlji." "Nitko nije znao da je tako blizu kraja." "Patila je!" Starčev se glas uzdigao, ispunio je gotovo praznu sobu svojom odrješitom, ljutitom jekom. "Nisam mogao doći", ustrajao je Kinsman. "Zašto?" "Jer nisam želio vidjeti tebe!" izlanuo je. Ako je to iznenadilo njegova oca, starac to nije pokazao. Samo je kimnuo. "Misliš, nisi se mogao suočiti sa mnom." "Zovi to kako god hoćeš." "Šuljaš mi se iza leđa. Natjerao si bolesnu majku da ti da pristanak kako bi stupio u Zrakoplovstvo. Jedini sin najprominentnije kvekerske obitelji u Pennsylvaniji - stupa u Zrakoplovstvo! Uči kako postati ubojica!" "Neću nikoga ubiti", odgovorio je Kinsman. "Postat ću astronaut." "Učinit ćeš sve što ti zapovjede. Prodao si dušu kad si odjenuo tu odoru. Ako ti zapovjede da ubijaš, ubijat ćeš. Bombardirat ćeš gradove i ubijati bespomoćne žene i djecu. Bacat ćeš napalm na dojenčad kad ti zapovjede."

"Neću biti umiješan u ništa takvo!" "Moje jedino dijete, ratnik. Ubojica. Nije ni čudo što ti je majka umrla. Ti si je ubio." Kinsman je osjetio vatru. Stisnuo je zube i rekao: "To je podlo..." "To je istina. Ubio si je. Da nije tebe još bi uvijek bila živa." Bol koja ga je obuzela bila je presnažna. Kinsman je stisnuo šake, projurio pored oca i izašao iz sobe, iz kuće, na jarko užareno sunce i čisto plavo nebo koje nije ni osjećao ni vidio. U vrijeme kad je shvatio da je sunce zašlo našao se u Berkeleyju, besciljno tumarajući širokom alejom nošen gomilom studenata i ostalih pješaka koji su prolazili pored trgovina i restorana. Glazba je treštala iz prolazećih automobila. Kričave svjetleće reklame blistale su u izlozima trgovina. Ušao je u bar. Natpis na prozoru govorio je kako je to kavana, ali jedina kava koju su posluživali u sebi je imala irskog viskija. Kinsman je naručio pivo i pognuo se nad zamagljenu čašu tupo zureći u pjenu. Čuo je slatkast ženski glas kako pjeva, pogledao ogledalo iza šanka i ugledao djevojku kako sjedi ispred mikrofona, svira gitaru i pjeva.

"Dečko karo, dama pik, Prsti drhte i sjećanja blijede, A budalast čovjek pokušava prevariti djelitelja... " Ljudi koji su sjedili za šankom nosili su otrcane traperice ili izblijedjele maskirne hlače. Nekoliko odijela i sportskih jakni. Kinsman se osjećao neugodno u svojoj nebeskoplavoj odori. Dok je tako gledao noć se počela spuštati a rasvjeta Bay Bridgea počela je treperiti na vodi, i shvatio je kako je većinu života proveo sam. Nije imao doma. Akademija je bila hladna i neprijateljska. Nije postojalo ni jedno mjesto na Zemlji koje je mogao nazvati svojim. A duboko unutra znao je kako je i njegova duša surova i kruta poput očeve. Jednoga ću dana biti poput njega, pomislio je Kinsman. Ako dovoljno dugo poživim.

"Ne možeš pobijediti, Ne možeš izjednačiti, A ne možeš ni odustati..."

Imala je uistinu sladak glas, pomislio je. Poput srebrnog zvonca. Poput vode u pustinji. Bio je to proganjajući glas. A njeno lijepo lice s crnim očima, omeđeno dugom, poput noći, crnom kosom, imalo je asketski izgled. Sjedila je na visokom stolcu, osvijetljena jednim jedinim reflektorom, noge u plavim trapericama bile su prekrižene, a gitara je počivala na jednom bedru. Šutke je sjedio za šankom i tiho se ohrabrivao da joj priđe i upoznaje, ponudi joj piće, kaže joj koliko je uživao u njenom pjevanju. Ali dok je skupljao hrabrost desetak klinaca njegovih godina ušlo je unutra. Pjevačica je upravo završila s pjesmom, nasmiješila im se i mahnula. Skupili su se oko nje. Kinsman se usredotočio na pivo koje se zagrijavalo. Kad ga je dovršio studenti su spojili nekoliko stolova i bučno naručivali sve od Sacred Cowsa do Seven-Upa. Pjevačica je nestala. Vani je već pala noć. "Sam si?" Zbunjeno je podigao pogled. Bila je to ona. "Uh... aha." Nespretno je odgurnuo stolac i ustao. "Zašto nam se ne pridružiš?" Pokazala je prema gomili studenata. "Naravno. Mrak. Super." Bila je dovoljno visoka da joj oči budu u ravnini s Kinsmanovima, i vitka i krhka poput mlade vrbe. Nosila je crni pulover dugih rukava i izblijedjele traperice. "Ej, škvadro, ovo je..." Okrenula se prema njemu i nasmiješila. Svi su zašutjeli i pogledali ga. "Kinsman", rekao je. "Chet Kinsman." Iz gomile su se pojavila dva stolca i Kinsman je sjeo između pjevačice i punašne plavuše koja je odlučno, iako nesigurno, motala joint. Kinsman se osjećao izgubljeno. Svi su bez riječi zurili u njega, osim debeljuškaste plavuše. Kriva odora, rekao je sam sebi. Isto je tako mogao nositi i značku na kojoj je pisalo NARKOTICI. "Ja sam Diane", rekla mu je pjevačica dok je jedina konobarica bara ispred njega stavljala novo pivo. "Ovo je Shirl, John, Carl, Eddie, Dolores..." Mahnula je rukom oko stola i Kinsman je zaboravio njihova imena istog trena kad ih je čuo. Osim Dianeinog. Još su ga uvijek sumnjičavo pogledavali. "Ti si u Nacionalnoj Gardi?" "Ne", odgovorio je Kinsman. "Zrakoplovnoj Akademiji." "Bit ćeš leteći dečko?"

"Leteća svinja", promumljala je plavuša s njegove lijeve strane. Kinsman ju je pogledao. "Idem na obuku za astronauta." "Orbitirajuća svinja", promrmljala je. "To je glupo." "Nabrijana je", rekla mu je Diane. "Svi smo pomalo nabrijani." "Zašto?" "Prosvjed je otkazan", rekao je jedan od tipova. "Jebeni gradonačelnik nas je sjebao." "Kakav prosvjed?" pitao je Kinsman. "Ne znaš?" Bila je to optužba. "Trebao bih?" "Hoćeš reći kako uistinu ne znaš koji je sutra dan?" pitao je mladić s druge strane stola. "Sutra?" Kinsman je osjećao laganu zbunjenost. "Kent State." "Godišnjica." "Ubili su dvanaest studenata." "Jebena Nacionalna Garda." "Ubili su ih!" "Ali to je bilo davno", rekao je Kinsman. "U Ohiju." Svi su ga mrko pogledali kao da njega krive za to. "Pokazat ćemo tim kučkinim sinovima", rekao je namršteni mršavko nekoliko stolaca dalje od Kinsmana. Pokušao se sjetiti njegova imena. Eddie? Tip je izgledao krhko, ali lice mu je bilo izobličeno od bijesa, usne čvrsto stisnute. Zbog velikih naočala koje je nosio njegove su oči izgledale ogromno i bijesno. "Tako je", rekao je jedini crni član skupine. "Ne mogu zabraniti našu paradu." "Ne nakon što su nam dali riječ kako je to u redu." "Sutra ćemo uništiti jebeni kampus!" "Kako će to pomoći?" čuo je Kinsman vlastito pitanje. "Kako će to pomoći?" "Mislim", nastavio je Kinsman, želeći im vratiti malo vlastitog neprijateljstva, "što pokušavate postići? Srušit će te kampus, jaka stvar. Koja je korist od toga - osim što ćete sve druge uvjeriti kako ste gomila luđaka." "Nema smisla u tvojoj priči", prasnuo je Eddie. "U tvojoj također."

"Ali ti ne shvaćaš", rekla je Diane. "Nešto moramo učiniti. Ne možemo im dopustiti da povuku dozvolu za našu paradu bez ikakva odgovora." "Ja ću razgovarati s guvernerom. Ili s jednim od svojih senatora. Idem na viši položaj." Svi su se nasmijali na to. Svi osim Eddieja, koji je i dalje izgledao bijesno. "Ti uopće ne shvaćaš kako politika funkcionira, zar ne?" zarežao je Eddie. Kinsman se nasmiješio. Sad te imam! Namjerno je odgovorio smirenim glasom: "Pa... moj ujak je senator. Moj djed bio je guverner Komonvelta Pennsylvanije. Još je nekoliko članova obitelji u državnoj službi. Bio sam uključen u političke kampanje od kad sam bio dovoljno star da držim plakat." Tišina. Kao da je leprozan čovjek došao među njih. "Isuse Kriste", naposljetku je prodahtao jedan od klinaca. "On je uistinu čovjek s vezama." Diane je rekla: "Tvoja vrsta politike nam ne koristi. Tvoji nas ljudi ne žele slušati." "Moramo se boriti za svoja prava!" "Prosvjedovati!" "Vatrom se boriti protiv vatre!" "Akcija!" "Sranje", prasnuo je Kinsman. "Jedino ćete muriji dati povod da vam razbije glave - ili nešto gore. Nasilje je uvijek kontraproduktivno." Noć i prepirka su tekli dalje. Psovali su jedni druge, pili, pušili, razgovarali, vikali sve dok nisu promukli. Kinsman je zaključio kako uistinu uživa. Diane je svakih sat vremena morala pjevati za goste, i tijekom njenog nastupa bilo je primirje. Svaki put kad bi završila vratila bi se i sjela pored njega. I bitka bi se nastavila. Bar se konačno zatvorio i Kinsman je polagano ustao na noge koje su postale gumene. Ali otišao je s njima do mračne i napuštene ulice Berkley, do nečijeg stana, popeo se na četvrti kat škripavim stubama, cijelim se putom prepirao, svađao sa svima, jedan protiv deset. A Diane je ostala iza njega. Naposljetku su počeli odlaziti, napuštati stan. Kinsman je sjedio na golom drvenom podu na pola puta između prljavog sudopera i novog vodenog kreveta i govorio im:

"Slušajte, ni meni se to ne sviđa kao ni vama. Ali nasilje je njihova igra. Na taj način ne možete pobijediti. Srušite cijeli vražji kampus i oni će srušiti cijeli prokleti grad samo kako bi vam se osvetili." "Aha", priznala je jedna od djevojaka. "Pogledajte što su učinili u Philadelphiji. Također s crnim gradonačelnikom." "Kako onda glasi odgovor?" pitala je Diane. Kinsman je zamišljeno slegnuo ramenima. "Pa... mogli biste postupiti poput Kvekera. Posramite ih. Samo izađite u skupini i stojte na najprometnijem mjestu kampusa. Svi vi... svi koji su namjeravali sudjelovati u paradi. Samo šutke stojte nekoliko sati." "To je glupo", rekao je Eddie. "To je pametno", odgovorio je Kinsman. "Nenasilno. Nagoni na razmišljanje. Poput Ghandija. Uvijek privlači novinare. Stari kvekerski trik." "Ja bih mogla nazvati novinare", rekla je Diane uz osmijeh. Klinac širokih ramena velikog mesnatog lica i malih, treptavih očiju čučnuo je ispred Kinsmana. "To je sranje." "Ali djeluje." "Znaš koji je tvoj problem, leteći dečko? Ti si govno." Kinsman mu se nacerio i pogledao oko sebe u potrazi za konzervom piva koju je otvorio. "Jesi li me čuo? Samo pričaš. Ali bojiš se boriti za svoja prava." Kinsman je podigao pogled i vidio kako su Diane, plavuša s jointom i još dva tipa jedini koji su ostali u stanu. Plus mišićavi tip ispred njega. "Borit ću se za svoja prava", rekao je vrlo oprezno jer mu jezik baš i nije slušao mozak. "A također ću se boriti i za tvoja. Ali ne na nekakav glup način." "Nazivaš me budalom?" Tip je ustao. Dizač utega, pomislio je Kinsman. Svaki dan diže utege i sada svoje mišiće želi isprobati na meni. "Ne poznajem te dovoljno dobro da bih te ikako nazivao." "Pa, ja tebe nazivam kukavicom. Kukavičjim kurvinim sinom." Kinsman je polagano ustao. Pomoglo je što se mogao nasloniti na zid. "Ako se ne varam, gospodine, to je uvreda moje časti", rekao je trudeći se zvučati pijano. Nije mu bilo teško. "Kvragu, naravno da je uvreda. Ti si sigurno neka prokleta svinja - tajna policija ili nešto slično." "Zato nosim ovu neupadljivu odoru."

"Kako bi nas zavarao." "Nemoj biti budala." "Razbit ću ti glavu, pametnjakoviću." Kinsman je podigao drhtavu ruku. "Čekaj malo. Ti si izazvao mene, točno? Znači ja biram oružje. Tako to funkcionira u starom code duellu." "Izbor oružja?" Krupni je tip izgledao zbunjeno. "Izazvao si me na dvoboj, zar ne? I uvrijedio si moju čast. Imam pravo izabrati oružje." Tip je stisnuo šaku veličine nogometne lopte. "Ovo je jedino oružje koje trebam." "Ah, ali to nije oružje koje sam izabrao", usprotivio se Kinsman. "Mislim kako ću izabrati sablje. Na Istoku sam osvojio nekoliko medalja u borbi sabljom. Ali gdje u ovo gluho doba noći možemo pronaći dvije sablje...?" Tip je zgrabio Kinsmana za košulju. "Skinut ću ti taj smiješak s face." "Najvjerojatnije hoćeš. Ali ne prije no što ti polomim oba koljena. Nikad više nećeš vidjeti unutrašnjost teretane, mišićavko." "Dosta je, obojica", prasnula je Diane. Stala je između njih. Krupni je tip pustio Kinsmana. "Bolje da odeš kući, Ray", rekla je mirnim, odrješitim glasom. "Nećeš porazbijati moj stan i biti razlog da me izbace na ulicu." Ray je debelim, krupnim prstom pokazao na Kinsmana. "On je Federalni agent. Ili nešto. Nemoj mu vjerovati." "Idi kući, Ray. Kasno je." "Sredit ću te, plava košuljo", rekao je Ray. "Sredit ću te." Kinsman je odgovorio: "Javi mi kad pronađeš sablje." "Začepi!" zarežala je Diane na njega. Ali se usput i cerila. Izgurala je ogromnog Raya kroz vrata. Ostali su otišli za njim. Kinsman je odjednom ostao sam s Diane u maloj otrcanoj sobici. "Pretpostavljam da bih i ja također trebao otići", rekao je Kinsman, u želucu mu se vrtjelo sada kada je opasnost prošla. Ili je to bilo zbog pomisli na odlazak kući? "Kamo?" pitala je Diane. "Natrag u grad... Russian Hill?" "Bože, ti jesi čovjek s vezama!" "Rođen sam sa srebrnom žlicom u uhu. Rođen otmjeno. Bogat ili siromašan, isplati se imati novca. Neka jedu kolače. Ili kokain?" "Ti si jako pijan." "Otkud znaš?"

"Kao prvo, noge ti se ne miču, ali ostatak se ljulja poput stabla na orkanu." "Pijan sam od tvoje ljepote... i tone i pol piva." Diane se nasmijala. "U drugo mogu vjerovati." "Toalet je tamo, zar ne?" "Hoćeš reći kako nisi...?" Kinsman je oprezno prošao pored nje. "Nitko ne posjeduje pivo, znaš. Samo ga posuđuje." Bila je to uska prostorija sa staromodnom kadom koja je stajala na četiri hrđave noge; toalet je bio jednako drevan. Nije bilo žohara. Ni umivaonika. Sagnuo se nad kadu i hladnom vodom poprskao lice, a onda ga obrisao ručnikom koji je visio na vratima. Izašao je i ugledao Diane kako još uvijek stoji u središtu sobe; i sa zanimanjem ga promatra. "Kako ovamo pozivaš taksi?" pitao je. "Ne pozivaš. Barem ne u ovo doba. Također nema ni vlakova ni buseva." "Zaglavio sam ovdje?" Diane je kimnula. "Sudbina gora od smrti", promrmljao je. Namještaj u sobi sastojao se od police za knjige prepune nota i nekoliko džepnjaka, vodenog kreveta, stola s dva poluraspadnuta drvena stolca koji nisu bili par, vodenog kreveta, gomile knjiga u kutu pored prozora, nekoliko šarenih jastuka razbacanih po podu, vodenog kreveta, dvije gitare, sudopera i malog štednjaka s nekoliko ormarića na zidu iznad njega, i vodenog kreveta. "Možemo podijeliti krevet", rekla je Diane. Osjetio je kako se zacrvenio. "Jesu li tvoje namjere časne?" Nacerila mu se. "U kakvom si stanju, oboje ćemo biti savršeno sigurni." "Nemoj biti tako samouvjerena." Ali zaspao je čim je potonuo u meku toplinu kreveta. Njegova posljednja misao bio je veseli osmijeh što noć ne mora provesti pod istim krovom s ocem. Tijekom maglovite, sanjive svjetlosti rane zore napola se probudio i osjetio njezino tijelo priljubljeno uz svoje. Napola spavajući, približili su se jedno drugom, polagano, nježno, bez žurbe u sivoj maglici, dodirivali su se bez potrebe za riječima, mazili, vodili ljubav.

Kinsman je ležao na leđima, spokojno se osmjehivao napuknutom stropu. Diane ga je gladila po trbuhu i pospano rekla: "Nastavi spavati. Odmori se, a onda možemo ponoviti." Kinsman se nekoliko sati kasnije istuširao u napuknutoj kadi i ponovno odjenuo svoju izgužvanu, znojnu odoru. Pogledao se u još uvijek zamagljeno ogledalo u kupaonici i zapitao što učiniti s bradom, kad ga je Diane pozvala kroz napola otvorena vrata. "Čaj ili kava?" "Kava." Kinsman je izašao iz male kupaonice i vidio kako je Diane odjenula tanku kućnu haljinu. Na stol pored prozora stavila je tost i teglicu Smuckers džema od grožđa. Čajnik se nalazio na štednjaku, par okrhnutih šalica i posuda s instant kavom. Sjedili su jedno nasuprot drugog i ispirali hrskavi tost vrućom, gorkom kavom. Diane je promatrala ljude na ulici. Kinsman je zurio u vedro plavo nebo. "Koliko možeš ostati?" pitala je. "Moram na sahranu... za nekih sat vremena. Onda večeras odlazim." "Oh." "Sutra ujutro se moram javiti na Akademiju." "Moraš?" Kimnuo je. "Ali poslijepodne si slobodan?" "Nakon sahrane. Da." "Dođi u kampus sa mnom", rekla je Diane veselo. "Isprobat ću tvoj prijedlog... neka što je poput Kvekera. Možeš nam pomoći." "Ja?" "Naravno! To je tvoja ideja, zar ne?" "Aha, ali..." Posegnula je preko stola i objema rukama uzela njegovu. "Chete... molim te. Ne za mene. Učini to za sebe. Ne želim misliti kako si poslan negdje u Srednju Ameriku ili negdje slično da bi se borio i ubijao ljude. Ili da sam budeš ubijen. Nemoj im dopustiti da te pretvore u ubojicu." "Ali ja idem na obuku za astronauta." "Uistinu misliš kako će ti dati ono što želiš, zar ne? Upotrijebit će te gdje god oni požele - Libanonu ili Nikaragvi ili tko zna gdje? Smjestit će te u avion i reći da bombardiraš neko nedužno selo." Odmahnuo je glavom. "Ne shvaćaš..."

"Ne, ti ne shvaćaš", rekla je gorljivo. Kinsman je vidio vatru u njenim očima, predanost. Je li uistinu toliko zabrinuta zbog mene? zapitao se. Zar uistinu toliko mari? A onda ga je pogodila uistinu zapanjujuća pomisao. Moj otac! Je li on zabrinut za mene? Mari li on za mene? "Dođi s nama, Chete", molila je Diane. "Ustani s nama protiv strukture moći. Samo jedan sat." "U mojoj odori? Tvoji bi me prijatelji zgazili." "Ne, ne bi. Tvoja bi odora bila savršena! Bio bi strašan učinak da se s nama pojavi netko u odori! Pokušavali smo nagovoriti vijetnamske veterane neka dođu u odorama." "Ne mogu", rekao je Kinsman. "Moram na sahranu, a onda moram uhvatiti prijevoz na Akademiju." "To je važnije od slobode? Važnije od pravde?" Nije imao odgovora. "Chete... molim te. Za mene. Ako ne želiš to učiniti za sebe, ili za ljude, onda to učini za mene. Molim te." Okrenuo se od nje i pogledao otrcanu, neurednu sobu. Zamrljan sudoper. Izblijedjele tapete. Vodeni krevet i plahtu koja se vukla po podu. Pomislio je na Akademiju. Hladne sive planine i nizove odora koje mehanički marširaju smrznutim paradnim poljem. Šture funkcionalne učionice, oskudnu učinkovitu arhitekturu lišenu bilo kakvog osobnog izražaja. A pomislio je i na svog oca; hladnog, nesmiljenog - jesu li ga pokretali ponos i bijes, ili strah? Onda se okrenuo, pogledao pored gorljive mlade žene s druge strane stola i opet ugledao nebo. Blijedi mu se Mjesec smiješio. "Ne mogu ići s tobom", rekao je naposljetku tiho. "Netko se mora pobrinuti da je nacija zaštićena dok ti prosvjeduješ zbog svojih prava." Diane je neko vrijeme šutjela. Onda: "Pokušavaš zbijati šalu s nečim što je smrtno ozbiljno." "Ozbiljan sam", rekao je. "Imaš dovoljno prosvjednika. Netko mora obratiti pozornost na tvoju sigurnost dok ispoljavaš svoje slobode." "Nama treba zaštita od vlastite vlade." "Shvatila si. Moraš samo ispoljavati slobode malo opreznije. Ja bih radije letio. Tamo gore nas nema toliko puno." Diane je odmahnula glavom. "Nepopravljiv si." Slegnuo je ramenima.

"Namjeravala sam ti dopustiti da ostaneš ovdje... ako želiš napustiti Zrakoplovstvo?" "Napustiti?" "Ako trebaš skrovište... ili ako samo želiš ostati ovdje, sa mnom." Počeo je odgovarati, ali usta su mu se naglo osušila. Progutao je knedlu, a onda glasom koji je gotovo pukao: "Slušaj, Diane. Nisam bio čak ni tinejdžer kad su prvi ljudi stupili na Mjesec. Tamo želim biti otkad sam vidio taj trenutak. Postoje novi svjetovi za vidjeti, a ja ih želim vidjeti." "Ali to znači okretanje leđa ovome svijetu!" "Pa što?" Odgurnuo se od stola i ustao. "Oprosti što sam te razočarao, Diane. I, pa, hvala... na svemu." Diane je ustala, hitro prišla Kinsmanu i lagano mu poljubila usne. "Bilo mi je zadovoljstvo, generale." Nasmijao se. "Pakao, još uvijek nisam čak ni poručnik." "Jednog ćeš dana biti general." "Mislim da neću." "Danas si mogao biti junak." "Nisam baš junački nastrojen." "O, jesi, jesi." Diane mu se nasmiješila. "Samo što toga još uvijek nisi svjestan." Neobrijan, u izgužvanoj odori, Kinsman je stajao pored oca tijekom sahrane, šutke se vozio do groblja u limuzini, gledao kako gomila stranaca defilira pored lijesa, jedan po jedan, i stavljaju na njega crvenu ružu. Njegova je majka cijelog života mrzila crvene ruže. Dok su se u ogromnoj, otmjenoj limuzini vozili natrag prema Russian Hillu Kinsman se okrenuo prema svom turobno šutljivom ocu. "Znam da sam te razočarao", rekao je tiho i brzo bojeći se da ne bude prekinut prije no što dovrši, "i također shvaćam kako ne bi bio toliko ljut na mene da me ne voliš i da nisi zabrinut za mene." Njegov je otac nepomično zurio ispred sebe. "Pa... ja tebe također volim, tata." Starac je trepnuo. Rubovi usana su mu se naborali. Ne pomakavši se ni milimetra prema sinu prošaptao je: "Ti si sramota. Ostao si cijelu noć vani, a onda se pojavio izgledajući poput neke pijandure s dokova. Što prije odeš tim bolje!" Kinsman se naslonio. Hvala, tata, rekao je u sebi. Uvijek si mi olakšavao stvari.

Neal McGrath odvezao ga je po 101, prema mornaričkom aerodromu Moffet Field, jureći svojim novim Chrysler kabrioletom kroz gužvu i izbjegavajući ogromne dizel traktore. "Siguran si da možeš pronaći let za Boulder?" viknuo je McGrath kroz hujanje vjetra. "Naravno!" viknuo je Kinsman. "Tip s kojim sam došao rekao mi je kako se vraća danas kasno poslijepodne." McGrath je odmahnuo glavom dok je pažljivo uključivao žmigavac i zaustavio se iza karavana punog djece. Vjetar je divljački puhao kroz njegovu dugu crvenu kosu. "Obitelj će biti jako razočarana jer nisi ostao na večeri." "Ne i otac. Izbacio me." McGrath je frknuo. "Znaš da nije tako mislio." "Naravno." "Uostalom, gdje si dovraga bio cijelu noć? Izgledaš kao da si spavao u grabi." "Tako nekako." Kinsman mu je ispričao o Diane i njezinim aktivistima na kampusu dok je kabriolet jurio autoputom. "Zvuče poput gomile komunjara", zarežao je McGrath. Kinsman se nasmijao. "U krevetu nismo razgovarali o politici." "Laka ševa. Definitivno te pokušala pridobiti, garant." Skretanje za Moffet Field se približavalo. McGrath je skrenuo u traku za skretanje. "Neale... Ne znam čak ni njeno prezime!" "Pa što?" "Potraži ju za mene, može? Možda joj obitelj može malo pomoći... u pjevačkoj karijeri." "Komunjari?" "Za ime Božje, ona nije komunjara." "Znači još gore. Liberal." Ali McGrath se cerio. "Vidi možeš li joj pomoći." "Ja sam oženjen čovjek, mali", rekao je McGrath. Kinsman se namrštio na njega. "Ne tražim da se spetljaš s njom. Ali ima fenomenalan glas, Neale. Možda joj netko od obitelji može pomoći, organizirati nastupe..." "Promijenit ćeš ju, ha? Učinit ćeš ju bogatom i pretvoriti u kapitalista." "Aha. Zašto ne?" Kinsman je proučavao McGrathovo lice. Cerio se. Ti jednostavno ne shvaćaš, Neale.

Kasnije tog poslijepodneva, deset tisuća metara iznad Sacramento Valleyja sa suncem za leđima, Kinsman je osjetio kako brige i strahovi sa Zemlje polagano napuštaju njegovo umorno tijelo. "Kako ti se svidio Frisco?" pitao je pilot. "Nisam puno razgledao", rekao je Kinsman u mikrofon. "Nisi ostao jako dugo." "Ti također." Pilotov glas u njegovim slušalicama pretvorio se u zadovoljno cerekanje. "Dovoljno dugo, kompa. Noć je sasvim dovoljna ako znaš što činiš." Kinsman je kimnuo. Popeli su se više. Kinsman je gledao zalazeće sunce koje je bacalo duge sjene na nazubljene vrhove Sierre. "Gospodine?" pitao je, nakon duge tišine ispunjene razmišljanjem. "Zar uistinu mislite da obuka za astronauta čovjeka pretvara u robota?" Mogao je vidjeti bezličnu bijelu krivulju pilotove kacige iznad naslona sjedala. U njoj nije bilo ničega ljudskog. "Slušaj, sinko, sve vrste vojne obuke trude se pretvoriti te u robota. To je to. Misliš da bi normalno ljudsko biće jurilo prema tipovima koji pucaju na njega?" "Ali..." "Samo im nemoj dopustiti da ti se uvuku u glavu", rekao je pilot. Njegov smireni glas dobio je na žestini, postao je gotovo gorljiv. "Čuvaj se! Glavno je doći ovamo gore, daleko od njih. Leti. Ovdje te ne mogu ni dodirnuti. Ovdje si slobodan." "Na Akademiji su prilično strogi", rekao je Kinsman. "Vole stvari obavljati na njihov način." "Pričaj mi o tome. Ja sam završio West Point. Ali ti dečko još uvijek možeš zadržati svoju dušu. Izvana moraš činiti stvari na njihov način, ali unutra ćeš biti svoj čovjek. Nije lako, ali je moguće." Kinsman je kimnuo sam sebi i pogledao kroz kupolu aviona. Ugledao je Mjesec kako visi iznad nazubljenog obzora. Na tamnom je nebu izgledao blistav i blizu. Ja to mogu, rekao je sam sebi. Ja to mogu.

25. godina

Opet je letio na zapad, sa suncem za leđima. Dvije godine "mirotvorstva" na nemirnom Bliskom Istoku su prošle. Letio je borbenim zrakoplovom bez da je ispalio metak, sretan što nije poslan u pravu borbu koja je neprestano bjesnila u Srednjoj Americi. Prošle su još gotovo dvije godine prije no što je poslan na obuku za astronauta. Dvije godine zračnih patrola u Zaljevu, potraga za krijumčarskim avionima koji dolaze iz Latinske Amerike. Dvije godine promatranja kako ekonomija Sjedinjenih Američkih Država katastrofalno propada dok cijena uvozne nafte opet bjesomučno raste. Čak je i Houston pogođen novom recesijom; revitalizirani OPEC, potpomognut sovjetskim oružjem, brzo je istjerao sve američke tvrtke iz nacionaliziranih naftnih industrija Bliskoga Istoka, Indonezije i Južne Amerike. Diane Lawrence bila je na putu prema zvijezdama. Njen prekrasni glas pjevao je o jednostavnijim, sretnijim vremenima i Amerikancima suočenim s nesigurnom budućnošću nezaposlenja i socijalne pomoći. Kinsman je pet, šest puta izašao s njom, letio je u gradove u kojima je nastupala. Putovao je komercijalnim letovima. Nove vladine stroge odredbe branile su mu pilotiranje vojnim zrakoplovima, osim na službenoj dužnosti. Bio je šokiran cijenom zrakoplovnih karata; cijena energije predstavljala je više od novca, bila je to sloboda kretanja. Ali Kinsman je sada bio opušten i sretan dok je držao kontrolu mlaznog aviona. Mjeseci obuke u kompliciranim modelima space shuttlea bili su iza njega. Orijentacijski letovi na "kometi za povraćanje", ogromnom transportnom avionu koji je beskonačno letio u paraboličnim lukovima kako bi astronautima dao osjećaj bestežinskog stanja prošli su glatko. Sada je slijedila prava stvar; svemirski let. Brige i problemi svijeta onih na Zemlji bili su daleko ispod njega, barem za sada. Kinsman je sjedio u desnom sjedalu uskog kokpita aviona. Navodni pilot, bojnik Joseph Tenny, napola je spavao u pilotskom sjedalu. Daleko ispod njih protezala se prazna smeđa pustinja Novog Meksika. U zoru su napustili NASA-in Johnson Space Center u blizini Houstona. U zrakoplovnu bazu Vanderberg u južnoj Kaliforniji stići će taman na doručak. Avion je bio prekrasan i podatan poput žene. Podatniji od mnogih, pomislio je Kinsman. I najmanji dodir na srpastu upravljačku palicu tjerao je avion na skretanje ili uspinjanje s takvom gracioznošću i lakoćom od koje je Kinsman drhtao. "Slatka stvarčica?" promrmljao je Tenny.

Kinsman je zbunjeno pogledao bojnika. Uopće nije spavao. Bucmast, kratkih udova, širokih prsa, Tenny je izgledao totalno neprikladno u zakopčanom letačkom odijelu i kacigi s tamnim vizirom. Njegovo tamnooko crnomanjasto lice provirivalo je iz kacige poput nekog majmuna koji se pogreškom našao u njemu. Ali zgrabio je kontrole svojim rukama debelih prstiju i rekao: "Čekaj... daj da ti nešto pokažem, mali." Kinsman je nevoljko pustio kontrole i gledao kako Tenny oštro gura palicu prema naprijed. Nos aviona naglo se spustio i Kinsman je iznenada ugledao sivosmeđu pustinju kako mu se približava. "Zar nam ne treba odobrenje kontrolnog tornja prije..." "Tenny ga je mrko pogledao. "Dok ti klaunovi odluče", zarežao je i uzdahnuo, "mogli bismo piti Mai Taije na Waikikiju." A onda su jurnuli gore. Kinsmanov se pojas lagano stegnuo kad je njegovo hermetičko odijelo zašištalo i pojačalo stisak na trbuhu i nogama kako bi spriječilo odlazak krvi iz glave, da bi ga održalo na životu i budnog dok se avion uzdizao ravno poput strijele i gotovo poput rakete jurio gore, prema praznom plavom nebu iznad pustinje. Kinsman je želio vrisnuti divlje poput kauboja, ali zbog težine na prsima jedva je disao. Tenny nije ništa rekao, ali blistanje njegovih demonski tamnih očiju reklo je Kinsmanu kako to nije sve. Motori su urlali dok se avion uspinjao sve više i rezao rijetki zrak. Kinsman se u sebi nacerio kad je shvatio što će Tenny učiniti. Naravno, bojnik je opet obrušio avion i Kinsmanu su ruke odjednom odletjele iz krila. Trbuh mu je padao. Padao je, padao - a ipak je bio vezan u svom sjedalu. Bestežinsko stanje. Kinsman je gutao jednu knedlu, drugu. Unatoč svemu što su mu unutarnje uho i želudac govorili znao je kako ne pada. Lebdio je, slobodan! Poput ptice, poput anđela. Oslobođen gravitacije. Tenny je izravnao avion i osjećaj normalne težine se vratio. Bojnik je ispod oka pogledao Kinsmana. "Poput komete za povraćanje", rekao je Kinsman i nacerio se. "Uistinu voliš bestežinsko stanje, zar ne?" "Mrak." Tenny je odmahnuo glavom, Kinsman je primijetio zibanje ogromne kacige. "Ti si jedini tip u cijeloj skupini koji ni jednom nije povratio. Čak je i Colt nekoliko puta rigao. Ali ti ne. Prema izvješćima." "Izvješća nisu lažna", rekao je Kinsman.

Tenny je zagunđao. "Nisam to ni mislio. Ali morao sam se uvjeriti." Vratio je Kinsmanu kontrole aviona i nastavili su let prema Vanderbergu. "Gospodine?" pitao je Kinsman. "Kakav je pukovnik Murdock?" "Nikad nisam služio pod njegovim zapovjedništvom. Koliko čujem uredski tip." "Nije mi jasno zašto vi ne zapovijedate. Vi uskoro trebate biti unaprijeđeni u čin potpukovnika, zar ne?" Tenny je složio facu koja je mogla biti i osmijeh i mrštenje. "Očekivati unapređenje i biti unaprijeđen dvije su različite stvari. Uostalom, još su dva bojnika vodila programe obuke, poput mene. Zato imamo smušenog pukovnika koji se nalazi na vrhu svega. To je način Zrakoplovstva; činovi, sve do vrha." Kinsman se nasmijao. Ali Tenny je postao.ozbiljniji. "Želio sam s tobom razgovarati o nečemu drugom. Colt. Nitko mu se od vas nije približio..." "Crni Napoleon? Nije mu se lako približiti." "Možda treba prijatelja", rekao je Tenny. Kinsman je pomislio na Franka Colta, na noć tijekom obuke kad se crnac pridružio ostalim dečkima iz voda na biljaru. Napetost na Coltovu licu kad je prijateljsku igru pretvorio u duel. Kako je Colt kod svih tražio slabosti; kako je svakoga od njih obmanuo, razljutio, razbjesnio ili nasmijao i doveo do poraza. "On je usamljenik", rekao je Kinsman. "Ne traži prijatelja." "On je crni usamljenik u bijeloj odori." "To nema nikakve veze." "Vraga nema." Kinsman je počeo odgovarati oklijevajući. Bilo je desetak argumenata koje je mogao navesti, tridesetak primjera da je Colt namjerno odbio pokušaje zbližavanja. Ali jedan je prizor u Kinsmanovu umu zadržao njegov jezik za zubima; sjetio se jedinog crnca u vodu kako jede sam, dan za danom, večer za večeri. Nikad se nije pokušao pridružiti ostalima u blagovaonici, i nikada nitko nije sjeo za njegov stol. "Da nije najbolji u vodu", rekao je Tenny, "imao bi puno prijatelja. Ali bolji je letač od sviju vas. Postigao je najbolje rezultate na trening testovima. Također bolje od svih u ostalim vodovima." "Preagresivan je", dodao je Kinsman. "Mislim kako ne želi da mu itko od nas bude prijatelj."

Tenny se opako namrštio. Onda je rekao: "Aha, može biti. Ali povraćao je. Barem je time pokazao ljudskost." Kinsman nije ništa rekao. Kinsman se gotovo grohotom nasmijao kad je prvi put ugledao pukovnika Murdocka. Dvadeset četiri buduća astronauta, svi poručnici, dvadeset muškaraca, četiri žene, svi bijeli osim jednog, nervozno su sjedili u praznoj prostoriji u zrakoplovnoj bazi Vanderberg. Klima uređaj nije dobro radio i soba je bila vlažna od znoja iščekivanja. Nalikovala je učionici s izblijedjelim vladazeleno zidovima i zamrljanim akustičnim stropom. Stolci u kojima su poručnici sjedili imali su drvene ploče za pisanje. Ispred se nalazio podij s mikrofonom, obrisana ploča i zarolano platno za projekcije. "Po-zor!" Dvadeset četiri kadeta skočila su na noge kad je pukovnik Robert Murdock ušao u prostoriju u pratnji trojice bojnika. Izgledao je poput prasca Porkyja, rekao je Kinsman sam sebi. Murdock je bio nizak, okrugao, ćelav, ružičast u licu, i mekih, debelih ruku. U stvari bio je malo viši od bojnika Tennyja koji je stajao kod ploče, iza pukovnika. Ali dok je Tenny izgledao poput linebackera u američkom nogometu, ili možda čak i malog mafijaša, Murdock je Kinsmana podsjećao na profesora matematike kod kojeg je trpio jednu godinu na fakultetu William Penn, u Philadelphiji. Pukovnik Murdock pogledao je dvadeset četiri kadeta pokušavajući izgledati dojmljivo i autoritativno. Ali njegova ćelava glava već je blistala od znoja, a nervozan mu je glas bio oktavu previsok da bi bio inspirirajući dok je govorio: "Sjedite, gospodo. I dame." Kinsman je pomislio na profesora matematike. Čovjek je prvih nekoliko tjedana semestra prestravio cijeli razred upozorivši koliko je opak i koliko će im biti teško položiti njegov predmet. Međutim, studenti su otkrili kako iza čovjekovih prijetnji i zahtjeva nema ničega: bio je prazna školjka. Mogli su ga lako smuljati. Pravi je problem ležao u tome što je bio nemilosrdan ako bi otkrio da ga je student smuljao. Kinsman se trudio ostati budan tijekom pukovnikovog govora dobrodošlice. Sva uobičajena laprdanja. Timski rad, orijentacija, izazov, čast Zrakoplovstva, ponos, dužnost, prva crta obrane nacije... pospano su mu prolazila kroz uši.

"Posljednje dvije stvari", rekao je pukovnik Murdock. Poručnici su se promeškoljili u stolcima na obećanje odmora. "Prvo - radimo s malim proračunom i ograničenim resursima. NASA dobiva puno novca i puno publiciteta. Mi dobivamo vrlo malo. Gotovo sve što činimo taji se od američke javnosti, a Kongres nam neprestano smanjuje fondove za operacije. Nalazimo se u vječitoj bitki dokazivanja Kongresu, ljudima ove nacije, i - da - čak i neprijateljima u samome Pentagonu, da Zrakoplovstvo ima valjanu i važnu ulogu u čovjekovom letu u svemir." "Na vama je da dokažete kako se čovjekov let u svemir ne smije prepustiti civilima NASA-e. Kada Kongres jednog dana odobri promjenu našeg imena od Zrakoplovstvo u Svemiroplovstvo - kako bi se i trebali zvati - to će biti vaše djelo i vaš će ih uspjeh nagnati na to." Kinsman je potisnuo smijeh. Nikad nije učio retoriku, to je sigurno. Sintaksu također. "Drugo", nastavio je Murdock, "sve što ćete od sada činiti bit će na sustavu partnera. Letjet ćete u šatlu u dvočlanim ekipama. Trenirat ćete kao dvočlana ekipa. Jest ćete, spavati i misliti kao dvočlane ekipe." Kinsman je bacio pogled na Jill Meyers, jedinu ženu u njegovu osmočlanom vodu. Izraz njenog pjegavog lica tupasta nosa bio je veličanstven: samokontrola časnika Zrakoplovstva bori se protiv feminističke želje da baci tortu u pukovnikovo lice. "... i bit ćemo nemilosrdni prema vama", govorio je Murdock. "Bit ćete ocjenjivani kao timovi, ne kao pojedinci. Ako tim zaje-uh... zezne stvar, onda je vani! Točka. Bit ćete raspoređeni u druge jedinice. Nema veze tko je zeznuo, koji je pojedinac kriv. Oba člana tima bit će naglavačke izbačena. Je li jasno?" Čulo se mrmljanje iz dvadeset četiri grla. "Gospodine?" Jill Meyers je stajala. "Mogu li nešto pitati?" "Samo naprijed, poručnice." Murdock joj je uputio krezubi osmijeh, kao da je prvi put shvatio da pod njegovim zapovjedništvom ima i žena. "Kako će se ti timovi odrediti, gospodine? Hoćemo li imati izbora u tome ili će to biti obavljeno od strane Kadrovskog ureda?" Murdock je zatreptao kao da nikada do sad nije razmišljao o tom problemu. "Pa... ja ne mislim... to jest..." Zastao je i na trenutak napućio usne, a onda se okrenuo od podija kako bi se posavjetovao s trojicom bojnika koja su stajala iza njega. Debelom je rukom instinktivno pokrio mikrofon. Jill, onako sićušna ženica u odori Zrakoplovstva, ostala je stajati.

Pukovnik se naposljetku vratio do mikrofona. "Ne vidim razloga zašto sami ne biste odabrali partnera, dok ćemo ih mi onda provjeriti u kompjutoru Kadrovske kako bi se osigurali da su parovi zadovoljavajući." "Hvala vam, gospodine." Poručnica Meyers je sjela. "Ustvari", nastavio je pukovnik Murdock, "ne vidim razloga zašto sada ne biste izvršili preliminarni odabir partnera. Svatko neka napiše imena tri časnika s kojima bi želio biti tim." Tenny i ostala dvojica bojnika izgledali su iznenađeno. Prostorija se odjednom ispunila žamorom, mrmljanjem, pretraživanjem džepova u potrazi za papirom i olovkom. Kinsman je izvadio olovku iz džepa košulje i posudio arak papira od čovjeka koji je sjedio pored njega. Onda je počeo zuriti u prazan papir na ploči svojeg stolca. Dovraga, tko da mi bude par? Čini se da je brojnost izbora sve istodobno pogodila. Prostorijom je zavladala grobna tišina. Kinsman je bacio pogled na visoku crvenokosu koja je sjedila u prvome redu. Još ju nije upoznao, ali imala je opako dobre noge i dražestan osmijeh. Što ako pukne u nultoj gravitaciji ili je šugav pilot ili nešto drugo pode po zlu? Onda sam na ledu. Jill Meyers je bila prilično sposoban pilot, Kinsman je to znao iz tjedana obuke u Texasu. Ali i Smitty također, i D'Angelo... i Colt. Frank Colt. Bio je najbolji čovjek u njihovu osmeročlanom vodu. Ako su Tennyjeve riječi istinite on je najbolji od svih dvadeset četvero. Ideja da mu crvenokosa bude par imala je svojih draži, ali... Bacio je pogled prema Franku Coltu koji je sjedio uspravno poput motke i zurio ravno ispred sebe kao da pokušava propaliti rupu u ploči laserskim intenzitetom svojih očiju. Kinsman je bacio pogled na prazan papir i napisao tri imena: Franklin Colt Franklin Colt Franklin Colt Te je večeri bojnik Tenny organizirao tulum. U stvari nije to baš želio, ali nakon večere u blagovaonici većina njegovog voda skupila se u Tennyjevu jednosobnom stanu u prizemlju novih odaja časnika neženja. Kinsman je navratio u Časnički klub; čuo je da tamo imaju klavir, a prošli su mjeseci otkad je posljednji put dodirnuo

tipke, i već je bio opkoljenom desetoricom nespretnih amatera. Onda je otišao za svojim kolegama iz voda do Tennyjeva stana. Bilo je općepoznato da je bojnik rijetko kad bez boce bourbona u blizini. A stražnji dio njegove sobe izlazio je na bazen. Kad su ostali vidjeli Tennyjeve ljude kako izlaze kroz klizna staklena vrata i sjedaju pored bazena, naoružani plastičnim čašama i bocom sumnjiva izgleda, brzo su se pridružili zabavi. Neki su donijeli konzerve piva iz kantine, drugi bezalkoholna pića. Dugonoga crvenokosa koju je Kinsman jutros primijetio pojavila se u uskim trapericama i majici noseći kanistar crvenog vina iz doline Napa. Bilo je vrijeme za nova poznanstva. Kad je sunce zašlo i kad se nekoliko malih palmi oko bazena počelo ljuljati na noćnom povjetarcu svi su bili prijatelji. "Znači isključili su vražji kompjutor profila leta, obrušili simulator za četrdeset stupnjeva i rekli mi da ga za dvadeset sekundi moram ispraviti ili." "Aha? Znaš što su meni izveli? Totalni strujni kolaps. Rekao sam im kako bi na panel trebali objesiti krunice." "Znaš, ove su sobe prilično dobre. Mislim, bio sam u gorim motelima." "Ovo je bio motel do prije nekoliko mjeseci. Propali su i Zrakoplovstvo ga je jeftino kupilo." Kinsman je sjedio na nedavno posijanoj travi u novim maskirnim hlačama. Pored njega se nalazio kanistar vina, a s njegove druge strane crvenokosa. Na majicu je pričvrstila plastičnu pločicu s imenom. Pisalo je O'HARA. "Imaš ime", rekao joj je Kinsman. "Da, naravno." Glas joj je bio hladan, kontroliran alt. "Moram pogađati?" "To je igra koju igram. Pogodi moje ime i ja ću pogoditi tvoje." Zašto su sve žene lude? pitao se Kinsman. Zašto jednostavno ne mogu biti izravne i iskrene? "Pa, da vidimo." Popio je gutljaj vina. "S tim prezimenom i tvojom crvenom kosom kladim se da su te puno zezali u vezi Scarlet O'Hare. Jesi li zato osjetljiva na svoje ime?" Nasmiješila mu se i kimnula. Bio je to lijep osmijeh od kojeg su joj oči zablistale. "A postojala je i filmska zvijezda", rekla je, "davno, po imenu Maureen O'Hara. I tako su me također zezali." "Ali to također nije tvoje ime. To je nešto puno zemaljskije."

"Obično, koliko to ime može biti." Kinsman se nasmijao. "Pa, onda, ili je George M. Cohan ili Mary." "Nije George M." Kinsman je tiho zapjevao: "Ali je Mary, Ma-ary..." Podigao je svoju plastičnu čašu. "Drago mi je što sam te upoznao, Mary O'Hara." "Drago mi je što sam te upoznala, Chestere A. Kinsmane." Da sada vidimo koliko će ti trebati da skužiš kako sam dobio ime po jednoj od najvećih političkih sramota Velike Stare Stranke. Ali ljutiti je povik nadjačao sve razgovore. "Boli me kurac s kim će me spariti! Ja sam papir ostavio prazan." Frank Colt. Kinsman ga je vidio kako stoji pored ruba bazena, ocrtan na mjesečinom obasjanom nebu. Poput većine ostalih, Colt je nosio maskirnu odoru za slobodno vrijeme. Ali na njemu je izgledala poput svečane odore, savršeno je pristajala, izglačana na rubove oštre poput žileta. Svi su drugi razgovori utihnuli. Colt je mrko gledao jednog pripadnika iz drugog voda, stranca za Kinsmana, vitkog, koščatog klinca svijetle kose, koščata lica, krupnih šaka. "Već smo čuli za tebe", govorio je klinac mirnim glasom s naglaskom Srednjeg zapada. "Najbolje ocjene u simulatoru. Najbolji u skupini. Misliš da si pravi frajer, zar ne?" "Radim svoj posao, čovječe. Radim najbolje što mogu. Nisam ovdje radi zajebancije, poput nekih od vas. Mi se ne igramo. Ovo je život i smrt." "Ah, daj ne budi toliki seronja! Jednostavno misliš kako si bolji od svih ostalih." "Možda mislim. Možda jesam." Kinsman je bacio pogled na bojnika Tennyja koji je nekoliko metara dalje sjedio u stolcu za plažu. Tenny je promatrao svađu, poput svih ostalih. Mrštio se, ah se nije pokrenuo kako bi je prekinuo. "Aha?" odgovorio je drugi poručnik. "Znaš što ja mislim? Mislim da ti daju najbolje ocjene jer si crn i nitko ne želi gomilu odvjetnika koja će doć' srat' i plakat o pravima manjina jer smo izbacili našeg..." Coltova je ruka sijevnula i zgrabila klinca za facu i izobličila je u grotesknu imitaciju ribe: razjapljena usta, razrogačene oči. "Ne govori tako, čovječe." Coltov je glas bio smrtno kontroliran. "Zovi me crncem, zovi me glupanom, zovi me kako god želiš. Ali, kažeš li mi 'crnčuga' zgazit ću te k'o crva." Tenny se digao sa stolca. Ali prekasno. Colt je pustio klinčevu facu. Poručnik je kratko zakoračio naprijed i zamahnuo na Colta koji se

jednostavno izmaknuo nekontroliranom udarcu i hitro ga gurnuo. Poručnik je uz pljusak sletio u bazen. Kinsman je ustao i krenuo prema Coltu dok su ostali pomagali klincu u bazenu. Colt se udaljio i krenuo prema svojoj sobi. Kinsman ga je pratio i nakon nekoliko sekundi sustigao. "Ej, Frank." Colt je lagano okrenuo glavu, ali nije usporio. Kinsman je hodao pored njega. "Ideš, koji seronja! Dobio je što je zaslužio." "Barem je rekao ono što misli", odgovorio je Colt. "Puno ostalih misli slično." "To nije istina." "Nije? Pretpostavimo da sam se ja počeo upucavati crvenokosoj poput tebe? Koliko bi seljačina onda izišlo iz šume?" "Mislio sam da si oženjen." "Bio sam. Više nisam." "Oh. Žao mi je." "Nema veze. Na svijetu ima puno komada. Zašto se ograničiti na samo jednu?" Zvuči ogorčeno, pomislio je Kinsman. Stigli su do vrata u dijelu odaja časnika neženja gdje su Colt i Kinsman imali sobe. Colt je otvorio vrata i krenuli su stubama na drugi kat. Dok su išli hodnikom prema sobama Kinsman je rekao: "Nadam se da nisi pretežak. Jutros sam te odabrao za partnera." "Molim?" Colt se ukopao u mjestu. Kinsman je promatrao lice crnog poručnika. Bilo je gotovo u potpunosti lišeno svih emocija, osim sumnjičavog, opreznog pogleda. Probadao ga je pogledom, tražio varku, prevaru, fijuk biča. "Jutros", rekao je. "Sustav parova pukovnika Murdocka... napisao sam tvoje ime." "Zašto si, do vraga, to učinio?" Colt je opet krenuo hodnikom ne čekajući odgovor. Kinsman je držao korak s njim. "Jer si najbolji pilot u skupini, a ja ne želim biti izbačen jer je moj partner sjebao stvar." "To je to, ha?" "Aha." "To nije bilo tvoje dnevno dobro djelo? Tvoj doprinos programu afirmacije u Zrakoplovstvu?"

Kinsman se nasmijao. "Otkuda ja potječem, tamo pišemo čekove kao dobro djelo. Mi nećemo učiniti ništa, osobito ako to znači kontaktiranje s tipovima malih primanja." Colt nije vidio nimalo humora. Posegnuo je prema vratima, otključao ih i otvorio. "Ja nisam napisao nijedno ime. Ostavio sam prazan papir." Kinsman se naslonio na dovratak. "Svi smo čuli." "Nisam mislio kako će netko željeti zaglaviti sa mnom." "Zato što si crn." "Jer me žele srediti, čovječe! Žele me zgaziti, prikucati moja jaja na svoj totem. A ako srede mene, onda će također srediti i tebe, kompa." "Nitko te ne namjerava srediti, Frank. Nije to Ku Klux Klan." "Naravno. Naravno. Samo čekaj. Želiš biti moj kompa, čovječe? Onda će i tebe također željeti srediti." "Slušaj", kaže Kinsman. "Ne vole te jer se ponašaš poput paranoidnog kurvinog sina." Colt se hladno nasmiješio. "Možda si u pravu. Možda bih se trebao ponašati puno poniznije... Jasno, Massa Kinsman, uh. Jako je dobro što ste primijetili sirotog, jadnog crnju poput mene." Kinsman se nacerio i rekao: "Idi k vragu, Frank." Colt je istog trena odgovorio: "Pa, ovo je pakao, i ja sam u njemu." Odmahnuo je glavom: "Sve što mogu reći, kompa, je kako definitivno znaš zajebati tulum. A baš sam počeo napredovati s Mary O'Hara." "Tako se zove, ha?" Colt je zagonetno slegnuo ramenima, kao da nastavlja razgovor u sebi. Onda je rekao: "Pretpostavljam da sam ti dužan što sam sjebao večer. Uđi, u torbi imam bocu tequile." "Nemaš beda!" U vrijeme kad je bojnik Tenny pokucao na Coltova vrata, on i Kinsman su sjedili na podu i jedan drugome izuzetno pažljivo dodavali napola praznu bocu. Colt je polagano ustao i nesigurno prišao vratima. Bojnikovo široko tijelo ispunjavalo je vrata. "Dobra predstava. Siroto se kopile gotovo udavilo." "Šteta što nije", rekao je Colt. Tenny je ušao i primijetio Kinsmana kako sjedi na podu, leđima oslonjen na krevet. "Što, kvragu, vas dvojica smišljate?" Kinsman mu je mahnuo bocom tequile. "Kulturni odnosi, šefe. Proučavamo učinak konzumiranja tequile na cjelokupnu meksičku nacionalnu proizvodnju." "Naši dobri susjedi na jugu", dodao je Colt.

"Tequila?" Tenny je hitro prišao Kinsmanu, sagnuo se i istrgnuo mu bocu iz ruke. Pomirisao ju je, a onda i kušao. "Kvragu sve, ovo je tequila!" "Što ste očekivali?" pitao je Kinsman. "Vodu?" Tenny je odmahnuo glavom i namrštio se. "Ne mogu vam dopustiti da popijete cijelu bocu tequile. Sutra ujutro nećete biti sposobni za dužnost." "Imam ideju!" rekao je veselo Colt. "Zašto nam ne pomognete da ju dovršimo? Možda nam spasite živote." "I naše besmrtne duše", promrmljao je Kinsman. "Da ne govorimo o našim bezmoralnim karijerama", dodao je Colt. "Besmrtnim, ne bezmoralnim." "Ti imaš svoju karijeru, a ja ću imati svoju." Tenny se namrštio na obojicu. "Ako misliš da možeš zatvoriti vrata dat ću sve od sebe kako bih vam pomogao." Tenny je za nekoliko trenutaka sjedio na golom drvenom podu između dvojice poručnika, leđima se naslanjao na krevet. "Jeste li znali", pitao ga je Kinsman, "da smo stari Frank i ja rođeni i odrasli udaljeni nekoliko kilometara? U Philadelphiji. Obojica." "Samo što moj kvart nije bio otmjen poput njegovog", rekao je Colt. "Tamo gdje sam ja odrastao nije bilo puno Kvekera. Kinsman je Kveker, jeste li znali..." "Bio sam. Kad sam bio dijete. Više nisam. Sada sam časnik i gospodin. Više nisam Kveker. Nema više obiteljskih veza." Tenny ih je pustio neka još malo lupetaju, ali je naposljetku rekao: "Frank, izbacit ćete odavde ako se ne budeš mogao slagati s ostalima." "Ako se ja ne budem..." "Murdock je povraćao u koš za smeće kad je čuo što se večeras dogodilo kraj bazena. Ima vrlo slab želudac i njegova je prva pomisao bila da te prebaci na Grenland. Možda negdje još dalje." "Kurvin sin." Bojnik Tenny se okrenuo prema Kinsmanu i pitao: "Uistinu želiš biti njegov partner?" Kinsman je kimnuo. Polagano. Glava ga je već boljela. "U redu", rekao je Tenny. "Frank, imaš kompu. Nisi sam. Imaš i mene. mislim da si najbolji vražji pilot kojeg sam ikada vidio. Samo neka ti temperament bude pod kontrolom i usta zatvorena i bit ćeš dobro. Jasno?" "Naravno", rekao je Colt, odjednom potpuno trijezan. "Jackie Robinson. Želite da učinim još nešto, šefe? Hodam po vodi? Izglancam cipele?"

Tenny ga je zgrabio za košulju. "Ti glupi kurvin sine! Želiš li biti astronaut ili ne?" "Želim." "Onda nemoj sjebati sam sebe. Postoji samo jedan čovjek koji ti može upropastiti stvar, a to si ti. Nauči se malo samokontroli." Colt nije ništa rekao sve dok ga je Tenny držao za košulju. Samo su se mrko gledali, jedan prema drugome. Kad ga je bojnik lagano pustio Colt je tiho rekao: "Pokušat ću." "I prestani hodati okolo kao da si primio Boga za muda." "Pokušat ću", ponovio je Colt. Tenny se okrenuo prema Kinsmanu. "A ti... ti mu pomogni koliko god možeš. On je predobar čovjek da bi ga izgubili." "Kako to da ti sjediš pored prozora?" promrmljao je Colt. Ležao je pored Kinsmana u metalnoj kukuljici space shuttlea. Odjeven u nebeskoplavu odoru Kinsman je ležao na leđima u spužvom podstavljenom sjedištu pored zida - i jedinog prozora. "Sreća, pretpostavljam", procijedio je Coltu. Glas mu je zamalo pukao. Grlo mu je bilo suho i hrapavo, dlanovi mokri od nervoze. Šest kadeta nalazilo se u središnjem dijelu, čekali su u napetoj tišini dok je šatl prolazio kroz nekoliko posljednjih minuta odbrojavanja. Nisu imali slušalice i samo su mogli čuti prigušene, nejasne glasove posade u kokpitu iznad njih. Kinsman je u glavi brojio prečke na ljestvama koje su nestajale u otvoru i vodile do kokpita. Kad deset puta prebrojim prečke uzletjet ćemo, rekao je sam sebi. Brojio je polako. Gore u kokpitu, na drugom kraju ljestava, četveročlana posada šatla prolazila je kroz završne stadije odbrojavanja, znao je Kinsman. Promatrali su instrumente na kontrolnom panelu koji je oživio, slušali zapovijedi koje su dolazile preko elektroničke komunikacijske mreže raširene preko cijele Zemlje. Mogli su vidjeti kako se brojač približava nuli. U središnjem dijelu, vezani u svojim sjedalima, kadeti su samo mogli čekati i preznojavati se. Kinsman je odustao od brojenja i okrenuo glavu kako bi pogledao kroz mali, okrugli prozor u trupu. Sve što je mogao vidjeti bile su isprepletene šipke lansirne rampe, zastrašujuće blizu. Može li brod proći pored tih metalnih greda pri uzlijetanju? Kinsman je znao da jest, stotinama puta. Ipak, rampa je izgledala dovoljno blizu da ju dodirne.

Usmjerio je pogled prema udaljenoj obali, gdje se Tihi ocean izvijao i susretao sa smeđim kalifornijskim brežuljcima. Ali blizina lansirne rampe još je uvijek bila u njegovoj podsvijesti. Vraški način za polazak, rekao je sam sebi. Ležiš na leđima s uzdignutim nogama poput uspaljene žene. "Pet sekundi!" odjeknuo je glas iz kokpita. Vrijeme se rastegnulo u beskonačnost. Onda, vibracije, zaglušujuća grmljavina, zastrašujući udar - Isuse! Nešto je pošlo po zlu! Činilo se kao da se odjednom cijeli svijet zatresao kad je grmljavina šest milijuna demona protresla cijelo njegovo tijelo. Kinsman je krajičkom oka ugledao lansirnu rampu kako nestaje iz njegova vidokruga, a onda su kliznuli smeđi brežuljci dok je bio pritisnut u sjedalo. Sila koja ga je tlačila nije bila puno jača od sila koje je iskusio u borbenim zrakoplovima, ali vibracije su bile gore, stravična trešnja, činilo se kao da će mu od nje poispadati svi zubi. S naporom se okrenuo da bi pogledao Colta i vidio kako su oči njegovog partnera zatvorene, usta razjapljena. Kinsman je pokušao pogledati ostalo četvoro kadeta, ali njihova su sjedala bila ispred njegovog i nije mogao vidjeti njihova lica. Pritisak je postao jači i osjetio je trzaj kad su odbačene dvije pomoćne rakete. Prelazimo pedeset kilometara, znao je Kinsman. Maksimalan pritisak trebao bi biti prošlost. Težina na njegovim prsima počela se smanjivati. Zaglušujuća grmljavina motora je odjednom nestala. Padao je. Nulta gravitacija, rekao je sam sebi. U orbiti smo. Ruke su mu slobodno odlepršale s naslona sjedala. Kinsman je trepnuo očima i sredio perspektivu. Više nije ležao na leđima; uspravno je sjedio. Svi su uspravno sjedili. U želucu mu je titralo. Opustio je napete mišiće. Lebdiš, rekao je sam sebi. Kao na moru, kad si bio klinac. Iza plutača. Lebdiš na valovima. Okrenuo se i nacerio Coltu. "Kako ti se sviđa?" Colt se nacerio s laganom nelagodom. "Naviknut ću se kroz nekoliko minuta." Bojnik Piree dolebdio je ljestvama iz kokpita. Lagano se prizemljio svojim čizmama i odbio od metalnog poda palube. Na Zemlji je bio bezizražajan mali čovjek u četrdesetima, patricijski šiljata nosa i nemirnih

zmijskih očiju. Ovdje je, dovraga, mogao biti i baletan, pomislio je Kinsman. "U redu, cvjetići moji", rekao je bojnik režećim, grlenim tenorom. "Treba li netko povraćati?" Ostalo četvoro kadeta okrenulo je sjedala kako bi mogli vidjeti Piercea koji se nalazio u podnožju ljestava. Kinsman je zurio u bojnikove čizme, fasciniran jer nisu dodirivale palubu. "Dobro", rekao je bojnik Pierce kad nitko nije odgovorio na njegovo pitanje. "Odvežite se i pokušajte ustati. Po pravilima. Ali krećite se polagano. Budite osobito oprezni s naglim pokretima glave. U tom smjeru leži vrtoglavica." Pokazao je Jill Meyers. "Meyersice, ti imaš čast biti prva." Jill je ustala, izraz lica promijenio se iz mrke koncentracije u zabezeknuto iznenađenje kad se nastavila uzdizati, lebdjeti, sve dok njena sivosmeđa kosa nije nježno dodirnula metalni strop. Dok su se ostali smijali Jill se bacakala i pronašla uporište uhvativši se za ručku jedne od elektronskih konzola koje su prekrivale prednji dio. "Bez obzira na to koliko trenirali na Zemlji, još uvijek ne shvaćate Newtonov prvi zakon", rekao je Pierce glasom punim gađenja i dosade. "Tijelo u kretanju nastavit će se kretati sve dok ga neka vanjska sila ne zaustavi. U ovom slučaju", podigao je palac, "strop." Nitko se nije nasmijao. Jillin partner, mršav, poput šibe tanki poručnik Smith ustao je sljedeći. Smitty je bio dovoljno visok da podigne vitku ruku do stropa i spriječi lebdenje. "To je varanje, gospodine Smith", rekao je bojnik. "Da, gospodine. Ali pali." Kinsman se nasmijao Stanlio Olio izgledu tima Meyers-Smith. Jill je bila najniža od svih; Smitty je jedva ulazio u limit visine za pilote u Zrakoplovstvu. Mary O'Hara i Art Douglas bili su sljedeći. Onda je Colt oprezno ustao, i naposljetku Kinsman. Bilo je to kao da do vrata stojite u moru, s valovima koji vas pokušavaju odnijeti. "Pa, barem nitko nije povratio", šmrknuo je Pierce na šestoro kadeta koji su nesigurno lebdjeli. "Onda dobro", nastavio je bojnik. "Pred nama je trodnevna misija. Kad opet sletimo na Vanderberg svi ćete poznavati svaki kvadratni centimetar ove letjelice intimnije no majčino" - zastao je i lagano se osmjehnuo - "lice. I svatko će dobiti mogućnost ići van s natporučnikom Howardom, glavnim

stručnjakom, i izvršiti stvarni zadatak. U međuvremenu, maknite se posadi s puta i nemojte raditi pizdarije." "Gospodine, hoćemo li dobiti priliku upravljati letjelicom?" pitao je Douglas. Bio je za dlaku niži od Kinsmana, prerano je ćelavio, sanjarskog izraza lica, ali oštrouman i vrlo inteligentan: odvjetnik skupine. Pierce je na trenutak zatvorio oči, kao da traži snagu iz nekog unutarnjeg izvora. "Ne, poručniče, nećete ni dirnuti kontrole. Znate profil misije dobro kao i ja, ili bi barem trebali. Nećemo riskirati vrlo skupu svemirsku opremu na vašem prvom letu u orbitu." "Znam plan, gospodine", pokorno je odgovorio Douglas, "ali sam mislio kako bi nam zapovjednik možda dopustio da izvedemo mali manevar. Naravno, unutar profila misije." "Bojnici Podolski i Jakes su zapovjednik i pilot ove misije. Oni će izvršavati sve manevre. Ako budete dobar mali poručnik, gospodine Douglas, možda vam bojnik Podolski dopusti da se popnete u kokpit i nekoliko ga trenutaka promatrate." "Oh, mrak!" odgovorio je poručnik Douglas. Bilo je to poput života u podmornici. Vani se, Kinsman je znao, nalazila beskrajna praznina: planeti, mjeseci, komete, zvijezde, galaktike koje se u beskonačnost šire kroz svemir. Ali unutar šatla Zrakoplovstva, serijskog broja AFASO-002, šest mladih astronauta i četiri sredovječna časnika preskakivali su jedni preko drugih, jedni drugima gurali laktove u pladnjeve s hranom, i smetali jedni drugima. Kinsman je počeo shvaćati kako pun kavez majmuna nije toliko zanimljiv za majmune. "Da nismo u bestežinskom stanju", rekao je Kinsman Coltu, "bio bih spreman nekoga ubiti." "Ja imam svoj mali spisak", rekao je Colt. Bili su na donjoj palubi, zaglavljeni između kanistara litij hidroksida i zelenih tankova s kisikom. Metalni je trup bio hladan na dodir, i Kinsman je shvatio kako se vakuum svemira nalazi s druge strane metalnih ploča iznad kojih je lebdio. "Pierce je bio iskren kad je govorio kako ćemo gurnuti ruke u svaki djelić ove kante", progunđao je Colt. Lebdio je iznad Kinsmana, naglavačke, noge su mu se nalazile iznad poda središnjeg dijela. Ostatak kadeta nalazio se u tovarnom prostoru s časnicima, vježbali su izvanbrodske aktivnosti u svemirskim odijelima. Colt i Kinsman bili su

zaduženi za provjeru opreme za recikliranje zraka i vode sustava za održavanje života. Već su provjerili bestežinski toalet, s njegovim hvataljkama za noge i pojasom, te umivaonik i stalak za ručnike. Sada su pratili cijevi za vodu i filtere koji su pročišćavali nečistoće iz zraka koji su udisali. Kinsman je na svjetlosti baterije koja mu je lebdjela pored uha pogledao spisak pričvršćen za zglob. "U redu, to je tank litij hidroksida i u jednom je komadu." "Zapisano", rekao je Colt i stavio kvačicu na spisak koji je nosio. "Još mi uvijek nije jasno", požalio se Kinsman dok su radili. "Zašto mi dobivamo sve usrane poslove? Jill, Smitty i ostali se vani zabavljaju dok mi moramo provjeravati zahod." Nije mogao vidjeti Coltovo lice s mjesta gdje se nalazio, ali izraz je došao, jasno i glasno. "Mi smo specijalci, čovječe. Ti i ja imamo najviše ocjene, pa će nas malo prizemljiti. Neće nam dati da se umislimo." "Misliš da je to to?" Colt je zarežao: "Naravno. To što sam crn nema nikakve veze s tim. Niti to što si me odabrao za partnera. Ama baš ništa." "Dobro je što nisi preosjetljiv zbog toga", našalio se Kinsman i odgurnuo se od ledeno hladnih zelenih tankova. "Ili ogorčen." "Pa... sutra nas moraju pustiti van. Nema teorije da nam ne dozvole izlazak." Colt nije odgovarao nekoliko dugih trenutaka. Onda je jednostavno rekao: "Hoćeš se kladiti?" Prostorije na središnjoj palubi bile su dovoljno skučene kad se svih šest kadeta nalazilo u metalnoj kutiji za cipele, ali kad je nekoliko časnika sišlo iz kokpita napetost je postala gotovo nepodnošljiva. Na kraju drugog dana kadeti su lebdjeli po prostoriji koja je Kinsmanu nalikovala na veličanstveni stroj za Colu. Pritiskali su dugmad, izvlačili pladnjeve s toplom hranom, klizili do slobodnog kuta skučenog prostora u kojem su jeli svoja gotova jela. Kinsman se naslonio na nečiju kukuljicu za spavanje, noge su mu lebdjele u zraku, i jeo. Pladanj je već pokazivao tragove česte upotrebe; bio je lagano svinut, više nije blistao poput novih. Hrana, kombinacija unaprijed izrezanih komada imitacije proteina i raznih namaza koji su sličili plijesni bila je ukusna poput piljevine.

Jill Meyers kliznula je pored njega, praznih ruku. "Već si gotova?" pitao ju je Kinsman. "Ovo je smeće bilo gotovo prije no što je počelo", rekla je. "Jako je hranjivo." "Žohari također." Bojnik Jakes kliznuo je niz ljestve i krenuo prema blagovaonici. Poručnici su mu se automatski sklonili s puta. Kad ga je Kinsman prvi puta vidio, u Vanderbergu, bio je debeo, trom, kratko ošišan, kiseo, sijed čovjek. U nultoj gravitaciji njegov se tjelesni izgled promijenio: izgledao je vitkije, više, vedrije. A i cerio se. Jakes je donio poslužavnik do kuta u kojem je Kinsman sjedio, doslovno, na zraku. Bojnik je vesela pjevušio. Nakon što je prekrižio noge i smjestio se pored Kinsmana, priljubio leđa uz drugi kraj kukuljice od mrežastog najlona Jakes je pojeo nekoliko zalogaja hrane, a onda pitao: "Kako ide, poručniče?" "U redu, gospodine, pretpostavljam", odgovorio je Kinsman. Nikad se ne žali časnicima, znao je iz obuke na Akademiji. Osobito kad se pokušavaju sprijateljiti s tobom. "Ne vidim Franka Colta." "Franka?" Kinsman je shvatio kako Colta nema. "Možda je na pišanju." Jakes se lagano nacerio. "Također nedostaje tvoja crvenokosa prijateljica." Kinsman je otpio gutljaj mlake kave iz balona na poslužavniku dok je grozničavo razmišljao. "Možda su u zračnoj komori. Ovdje možete poludjeti pokušavajući pronaći malo mjesta za laktove." Jakes je kimnuo u znak slaganja. "Aha, pretpostavljam da je tako. Poput osmatračnice na starom jedrenjaku, ha?" Zašto ja? zapitao se Kinsman. Zašto se pokušava sprijateljiti sa mnom? "Ti si iz Pennsylvanije, zar ne?" "Da, gospodine. Philadelphia..." "Main Line, znam. Moji ljudi tamo imaju rodbinu. Ja sam sa sjeverne obale - Boston. Znači, kolijevka slobode." "Gdje Caboti razgovaraju samo s Lodgevima." "Točno." Jakes je grickao komadić tankog odreska od soje. "A nitko od njih ne razgovara s mojim starcima. Mi smo neka vrst crnih ovaca klana. Moj im je stari mogao graditi jahte, naravno, ali nam nikada nisu dopustili jedriti na njima."

"Crna ovca", promrmljao je Kinsman. Dobrodošao u klub, kompa. Pokušaj zamisliti kolika bi crna ovca postao kad bi napustio Kvekersku obitelj, i stupio u Zrakoplovstvo. Pokušaj zamisliti. "Jesi li stvarno izabrao Colta za partnera?" "Da", rekao je Kinsman oprezno. "Čujem da je problematičan." "On je vraški dobar čovjek." "Možda. Čujem da si ti također dobar pilot. Colt ima reputaciju, pa..." Kinsman je osjetio grč u leđima. "Gospodine", rekao je, "da sam u opasnosti nema nikoga koga bih više želio uz sebe od Franka Colta. Uključujući i sadašnje društvo." Jakes mu se nacerio. "Pomalo si drzak, ha? Ha, tako sam i čuo. Pa, ti i Colt ste poseban soj, definitivno. Puni ste otrova i bijesa. Pretpostavljam da je to na neki način dobro. Ovo nije igra za bombone." Brzo su završili s večerom i ostavili poslužavnike u uređaju za čišćenje koji je, Kinsman je znao iz svoje jutrošnje inspekcije, savršeno funkcionirao - nakon što je stegnuo jednu cijev koja je propuštala vodu. Jakes je odlebdio u kokpit, "zemlju časnika", a Kinsman se namjeravao pridružiti Jill i Artu Douglasu u raspravi o zdravstvenoj zaštiti astronauta u Zrakoplovstvu. Ali bojnik Pierce i natporučnik Howard sišli su niz ljestve i na središnjoj je palubi opet nastala napetost. "Kontrola nam je upravo poslala promjenu rasporeda", rekao je Pierce. "Meyers i Smith, imate petnaest minuta za provjeru Tovara broj 2 prije lansiranja. Riješite se poslužavnika i odjenite odijela. Natporučnik Howard će vas izvijestiti, sada." Howard je bio mrk, mali čovječuljak. Kinsman nije znao da kratka kosa može biti neuredna, ali Howardova je bila. Bio je sijed, star za potporučnika. Kvragu, star je i za bojnika ili generala, pomislio je Kinsman. Ali on je sigurno stručnjak. Pod Howardovim budnim okom O'Hara-Douglas ekipa upravljala je rukom manipulatora koja je bacila prvi tovar - mali, laserskom refleksijom upravljani satelit - iz tovarnog prostora u orbitu. A natporučnik Howard dva je puta išao van u dva dana leta, jednom kako bi provjerio neispravni nadzorni satelit koji je postavljen godinama ranije, i jednom da bi provjerio novi ruski satelit. Sada će Stanlio i Olio opet ići van dok Frank i ja sjedimo i vrtimo palčeve, progunđao je Kinsman sam sebi. Već su jednom bili vani!

Howard ih je odveo u kokpit kako bi ih upoznao s misijom, da bi odjenuli svemirska odijela i sve ostalo. Pierce je išao odmah iza njih. Odjednom središnja se paluba ispraznila, nije bilo nikoga osim Douglasa i Kinsmana. "Gdje su do vraga Colt i Mary?" pitao je Art. Kinsman je zavirio kroz debelo staklo zračne komore, ali nisu bili unutra. "Možda su otišli van u šetnju", rekao je. Douglas je izgledao bijesno. "Kladim se kako je taj kurvin sin s njom u tovarnom prostoru." "Ako je tako, jedina stvar koju tamo mogu činiti jest držati se za ruke, i kad smo već kod toga, u rukavicama." "Aha? A što će se dogoditi kad Pierce ili Howard pogledaju van i vide ih tamo? Neodobrena izvanbrodska aktivnost? Izbacit će ih, a i nas također!" Kinsman je pogledao odijela. Nedostajala su dva, točno. Odgurnuo se do ulaza u zračnu komoru. "Što radiš?" zahtijevao je Douglas. "Možda su samo pred komorom, niže niz trup gdje ih ne mogu vidjeti kroz prozore kokpita." Douglasovo okruglo lice bilo je izobličeno od brige kad je Kinsman kliznuo u hladnu metalnu kukuljicu zračne komore. Iznad ogromnih vrata koja su se otvarala prema svemiru nalazio se prozor. Kinsman je pokucao na metalni zid komore svojim prstenom Akademije. Tri brza udarca, tri sporija, a onda opet tri brza. SOS. Ponovio ga je. Bez odgovora. Osjećajući se pomalo zabrinuto otišao je na drugu stranu i opet pokušao. Udarac. Poput ruke u rukavici koja udara po vanjskom dijelu trupa. Kinsman se vratio u središnji dio i zatvorio unutarnja vrata komore. Douglas je kliznuo i provirio kroz prozor. Pumpa je zašištala. "Isuse", promrmljao je Douglas, "nadam se da nitko odozgora ne gleda indikatore na kontrolama." Uskoro ćemo saznati, rekao je Kinsman sam sebi. Nakon dugih minuta zadržavanja daha Colt i Mary O'Hara ušli su kroz unutarnja vrata komore. "Idemo vas izvući iz ovih odijela, pod hitno", požurivao je Kinsman. "Čemu žurba?" pitao je Colt. "Howard će za koju minutu sići dolje. Smitty i Jill idu s njim. Promjena rasporeda." Mary je već otkopčavala rukavice, lice joj je bilo blijedo od zabrinutosti.

Colt se požalio: "Sranje! Tamo vani u tovarnom prostoru je jedino mjesto gdje se možeš odmoriti." "Odmorit ćeš nas sve na zemaljska zaduženja", prasnuo je Douglas. "U Južnoj Dakoti", dodao je Kinsman. "Idemo, Frank. Brže!" Colt je cijelo vrijeme gunđao i dopustio Kinsmanu da mu pomogne izaći iz odijela. Kinsman je krajičkom oka vidio kako Douglas pomaže Mary. Art se ovdje više zabavlja od mene, pomislio je. Gotovo su završili kad su se natporučnik Howard, bojnik Pierce, Jill Meyers i Smitty spustili ljestvama iz kokpita. "Što se ovdje događa?" zahtijevao je Pierce, glas mu je bio prodoran i ljutit. Prije no što su Colt ili netko drugi uspjeli odgovoriti Kinsman se čuo kako govori: "Morao sam izaći u tovarni prostor na nekoliko trenutaka, gospodine. Dobio sam lagani napad klaustrofobije." Pierce ga je prostrijelio pogledom. "Poručnik Colt je izašao sa mnom - u pravilniku za buduće astronaute kaže se kako nitko ne smije sam izlaziti van. Poručnica O'Hara se smjestila u zračnu komoru ako zatrebamo pomoć." Bojnik Pierce pogledom je prešao preko Kinsmana, Colta, O'Hare i vratio ga natrag na Kinsmana. Oči su mu blistale od zlobe. "Ovo je najgluplja priča koju sam ikada čuo od guštera, poručniče!" "Tako se dogodilo, gospodine." "Klaustrofobija?" "Samo prolazan napad, gospodine. Upozoreni smo na to na obuci, ako se sjećate. Pošto na brodu nema kvalificiranog liječnika -" "Dosta!" prasnuo je Pierce. Na trenutak je zatvorio oči. "U redu, neka ti bude. Ali ovo neću zaboraviti, Kinsmane. Promatrat ću te - tebe i tvoju klaustrofobiju. A vi ostali! Neka nitko ne mrda iz ovog odjeljka bez mog osobnog odobrenja. Je li jasno?" "Da, gospodine!" iz šestora grla došao je glas olakšanja. "Svi znate kako niste - ponavljam, niste - ovlašteni za izlazak bez mog dopuštenja." "Osim u slučaju zdravstvenih ili sličnih problema", rekao je Kinsman. Pierce se namrštio i prosiktao: "Trebao bih vas sve prijaviti zbog ovoga." Pierce je mrko pogledao Colta koji mu je uzvratio pogled. Onda je mrko pogledao O'Haru; ona je bacila pogled na Kinsmana. Bojnik je odmahnuo glavom i promrmljao: "Na tankom si ledu, Kinsmane. Vrlo tankom."

"Da, gospodine", odgovorio je Kinsman. Pierce se vratio u kokpit i napetost je popustila. Howard je poveo Meyersicu i Smittyja do zračne komore. Kinsman je ispustio dug uzdah olakšanja. Imao je osjećaj kao da na vršcima prstiju visi na vrlo visokoj litici. "Zašto si to učinio?" pitao ga je Colt. "Instinkt, pretpostavljam. Pretpostavio sam kako bi ti kod Piercea prošao vraški gore od mene." Colt se namrštio i rekao: "Kakve to ima veze? U istom smo timu; izbacio bi me isto kao što bi izbacio i tebe." Kinsman je kimnuo. "Frank, na pamet si naučio knjigu pravila, ali još uvijek nisi u stanju procijeniti ljude. Neće nas izbaciti zbog nečega što sam ja učinio. Ne, osim ako ne bude ozbiljnije od ovoga." Colt je umjesto odgovora prezrivo frknuo. "Trebao bi mu zahvaliti", predložila je Mary Coltu. "Pokušavao je spasiti naše guzice." "I moju", dodao je Douglas. "I vlastitu", rekao je Colt. "Ako ja izletim, i on će." Kinsman se nasmijao. "Nema na čemu, kompa." "Ma ništa", odgovorio je Colt. Kinsman je pogledao Mary O'Haru. Znao je kako bi i ona također bila u puno većoj nevolji da je Pierce pomislio da je bila vani s Coltom. Ali ona nije rekla ni riječ o tome. La belle dame sans merci. Prelijepa dama koja nikada ne govori hvala. Jill i Smitty izvana su se vratili nakon sat vremena. Howard, koji je izgledao sitnije i starije nego ikada, uperio je prljavi prst u Kinsmana. "Ti i tvoj kompić trebali biste se dobro naspavati. Sutra je veliki dan za vas." Ali Kinsman je, zamotan u svoju najlonsku kukuljicu nakon povečerja, lebdio s rukama preko očiju i nije mogao spavati. Mogao je osjetiti toplinu Coltova tijela u vreći za spavanje nekoliko centimetara iznad njega, namirisati Maryn parfem s ležaja ispod njega. Ipak, ni njen miris ni Coltovo nemirno gunđanje i okretanje nisu Kinsmana držali budnim. Čak ni iščekivanje sutrašnjeg izlaska, prvog. "K vragu i Jakes", promrmljao je sam sebi. "I Pierce. Svi... svi do jednog..." U mislima je vidio kristalno plavo nebo Mediterana dok je letio starim F15 na misiji "očuvanja mira". Kad je Sovjetski Savez napokon priznao da su

njegove rezerve fosilnog goriva nedostatne za njegove potrebe i počeo podizati cijenu nafte na Bliskom Istoku političke posljedice učinile su naftne šokove sedamdesetih trivijalnima. Crvena armija progutala je Iran u desetodnevnom blitzkriegu dok je ostatak svijeta gledao, zapanjen i neodlučan. Rusi su preuzeli iranska naftna polja, ili ono što je ostalo od njih nakon što su fanatični Iranci odustali od obrane i digli u zrak sve što su mogli. Arapski se svijet raspao, neki su otvoreno pomagali Irancima, neki su pokušavali doći do nekog dogovora s pobjedničkim ruskim medvjedom. Industrijski svijet se zatresao kad su cijene nafte skočile i ostale tamo. Arape je ujedinio karizmatični vođa, a njegov je cilj bio očit: uništenje Izraela. Muslimanski je svijet s veseljem zaboravio na svoje razlike i po posljednji put napao židovsku domovinu. Ni jedan saveznik nije pomogao Izraelu, ne sa sovjetskom prijetnjom nuklearnog rata preko vruće linije u Washingtonu. Američka vlada, na čelu s ponovno rođenim bivšim srednjoškolskim profesorom, upozorila je Izrael u vezi korištenja nuklearnog oružja protiv napadača. Pobjednički Arapi, svaka im čast, nisu napravili krvoproliće. Izrael je jednostavno prestao postojati, iako su njegovi stanovnici nastavili živjeti u novostvorenoj državi Palestini. Jedino su vođe izraelske vlade i oko trećina Knesseta smaknuti. U Americi, vlada koja nije uspjela pomoći svom savezniku opet je pobijedila na izborima zahvaljujući što je izbjegla nuklearni holokaust. Nestašica i uzajamno optuživanje bile su dnevne pojave u svakoj zapadnoj prijestolnici. Ograničenja putovanja i restrikcije električne energije postali su uobičajeni, koristile su ih vlade kako bi držale ljude pod kontrolom i stvarale nesuglasice, ako ne nemoguće, onda barem puno teže nego u prvim danima brzog putovanja i slobode govora. Grci su tražili potpuni raspad NATO-a. Turci su očito željeli zauzeti Cipar. Nova serija sukoba potresla je Libanon, Sirija je potpomagala šijite koji su masakrirali tisuće kršćana, a sama Sirija - davni sovjetski prijatelj - dobila je novu moć od ruske pobjede u Iranu i uništenja Izraela, ali je izgubila ogroman prestiž među muslimanskim zemljama, pa atentat na sirijskog predsjednika nije predstavljao nikakvo iznenađenje. Leteći s Cipra, nekoliko lovaca Zrakoplovstva bili su slabašna gesta, prije trik za javnost nego vojna strategija. Amerika je taktički priznavala kako su sovjetsko osvajanje Irana i kraj Izraela faits accomplis. Leteći iz Damaska eskadrila ruskih MIG-ova-31 simbolizirala je rusku odlučnost da Americi i

svijetu pokaže kako je Bliski Istok sada pod njihovim utjecajem, a ne više pod utjecajem Zapada. Kinsman se drijemajući prisjetio finti i lažnih borbi kroz koje je prolazio. Samo bi jedan pritisak prsta bio dovoljan za uništenje jednog od ruskih lovaca. Više no jednom netko je ispalio rafal u prazno. Više no jednom "dogodilo" se da je raketa zazviždala s nosača ispod krila i za sobom ostavila dimni trag smrti dok je prolazila blizu jednog od aviona. Svaki put kad bi Kinsman uletio Rusu u rep i nanišanio okretni MIG čuo bi prijekoran glas svoga oca: "Kad jednom odjeneš njihovu odoru učinit ćeš onako kako ti zapovjede. Ako kažu ubij, ubijat ćeš." Ne, rekao je Kinsman sam sebi. Postoje granice. Mogu izdržati i ne prijeći ih. Nisu mu zapovjedili da ubije. Zapovijed eskadrili bila je braniti se u slučaju napada, čak i onda, samo nakon što dobiju zeleno svjetlo iz baze. Kinsman nikad nije pritisnuo dugme za paljbu na svojim kontrolama, bez obzira na to koliko je puta nanišanio MIG. Bio je presretan kad je njegova molba za astronauta napokon odobrena. Osjećao se kao da je četiri godine zadržavao dah. Čak mu je i stara sumorna Philadelphia dobro izgledala, nakon mjeseci na Cipru. Večerao je s Nealom McGrathom i njegovom suprugom, MaryEllen, u indijskom restoranu na Chestnut Streetu, u blizini Palače nezavisnosti i starog napuknutog Zvona slobode. Neal, sada kongresnik, izvijestio ga je kako je Diane Lawrence prodala prvi album u milijun primjeraka i kako brzo postaje jedna od najomiljenijih rock pjevačica u zemlji. A Kinsmanov otac - bolestan, star, njegov dom na Main Lineu pretvoren je u privatnu bolnicu-ured - odbio ga je primiti sve dok nosi odoru Zrakoplovstva. Kad se napokon iskobeljao iz najlonske mreže za spavanje osjećao se preuzbuđeno da bi bio umoran, unatoč neprospavanoj noći. Colt je također izgledao napet poput opruge dok su navlačili svemirska odijela. "Znači Zlatni dečki napokon dobivaju šansu za šetnju po kvartu", našalio se Smitty dok je pomagao Kinsmanu sa zatvaračima i kopčama. "Ja sam mislio kako ćemo morati duže ostati u školi", rekao je Colt, "jer smo sinoć bili zločesti."

"Pierce će pronaći način da vam vrati", rekla je Jill. "Takav je po prirodi." "Demokracija na djelu", rekao je Kinsman. "Spustite svakoga na istu nisku razinu." "Ej!" prasnuo je Art Douglas s druge strane odjeljka gdje je pomagao Coltu. "Vaše ocjene nisu toliko bolje od naših, znaš." "Slušajte", rekao je Colt. "Neka nekolicina ofarba face u crno, pa da vidimo kako će se ponašati prema vama." Nasmijali su se, ali u smijehu se osjećala nervoza. Kinsman je podigao kacigu iznad glave i namjestio ju. "Još uvijek mi odgovara", rekao je kroz otvoren vizir. "Pretpostavljam kako mi glava i nije nešto naročito narasla." Natporučnik Howard kliznuo je niz ljestve, već odjeven, podignutog vizira kacige. Podočnjaci su mu bili tamniji no inače; lice mu je imalo sivkastu, mrtvačku boju. Sa šest kadeta astronauta na brodu časnici su spavali u svojim sjedalima u kokpitu, činjenica koja nije povećavala ljubav časnika prema astronautima. "Obojica ste izvršili provjeru?" pitao je Howard nezainteresiranim, ravnodušnim glasom. Gospodin Osobnost, pomislio je Kinsman. Howard nije bio zadovoljan njihovom provjerom odijela. Sam ih je provjerio. Naposljetku je kiselo kimnuo, mahnuo Coltu prema komori i krenuo za njim. Vrata su se otvorila. Kinsman je spustio vizir, okrenuo se kako bi veselo mahnuo ostalima "do viđenja", a onda odlebdio prema komori i odgurnuo se kroz vrata. Masivna su se vrata zatvorila i mogao je čuti, prigušeno kroz debelu kacigu, zveckanje pumpe koja je isisavala zrak iz male prostorije. Crveno se svjetlo upalilo, signal vakuuma. Otvorio je vanjska vrata i izašao u tovarni prostor. Orbiter je bio okrenut od Zemlje, pa je Kinsman, kad je napustio komoru, vidio samo beskrajno crnilo svemira. Zažmirio je dok su mu se oči privikavale na tamu i ugledao male svijetle točke kako zure u njega; blistave, udaljene zvijezde, nimalo poput dragulja na crnom baršunu, kao što je očekivao, nisu bile poput ničega što je ikada vidio. "Slava Bogu na najvišoj..." Kinsman je čuo samoga sebe kako šapuće riječi dok se uzdizao, zaboravio je na posao, lebdio je prema beskrajno prekrasnim zvijezdama.

Kad pomislim na nebo, njegovo djelo, mjesecu i zvijezdama, koje je stvorio...

Howardov stisak na ramenu odjednom ga je vratio ovdje-i-sada. Natporučnik je prikopčao konop na Kinsmanov remen, a onda pokazao na vlastito zapešće. Kinsman je pogledao tipkovnicu na zapešću svog odijela i uključio radio. Howardov je glas odmah stigao u slušalice, puno kvalitetniji no što je Kinsman očekivao: "Koristimo kanal četiri za komunikaciju. Brodska frekvencija je na trećem; nemojte je koristiti osim ako ne morate razgovarati s kokpitom." "Da, gospodine", rekao je Kinsman. "U redu. Idemo na posao." Kinsman je opet bacio pogled na zvijezde, a onda krenuo za Howardom i Coltom do gomile izolacija koja je prekrivala posljednji satelit u tovarnom prostoru. Bio je to debeli bubanj, viši od čovjeka i tako širok da je Kinsman znao kako ga on i Colt ne bi uspjeli obuhvatiti rukama. "Paneli u kokpitu pokazuju kvar u bateriji koja se koristi za izvlačenje i uvlačenje antene", grmio je Howardov glas u njegovim slušalicama. Pod budnim natporučnikovim okom skinuli su zaštitni pokrov sa satelita. Bio je to aluminijski cilindar s mrtvim crnim panelima solarnih ćelija koji su prelazili njegovom sredinom i četiri zatvorene antene oblika tanjura na vrhu. "Kinsmane, ti dođi ovamo i ručno otvori antene", zapovjedio je Howard. "Colte, provjeri bateriju." Kinsman je odletio na vrh satelita u natporučnikovoj pratnji i pitao: "Kakav je ovo satelit? Izgleda poput komunikacijskog, ali ide u polarnu orbitu, zar ne?" "Nagib od sedamdeset stupnjeva", uljudno je odgovorio Howard. "To dobro znaš, kao i ja, ili bi barem trebao." Kinsman je znao. Također je znao kako je orbita eliptična, tako da će se satelit veći dio vremena nalaziti iznad Euroazije, nego na drugoj strani globusa. "Počni s onom." Howard je rukom u rukavici pokazao prema najvećoj anteni, u središtu bubnja. "Najprije otvori sigurnosnu kopču." Kinsman je naglavačke visio iznad satelita i pod svjetlošću svjetiljke na kacigi pročitao uputstva, onda otvorio sigurnosnu kopču i rastegnuo držač antene. Prsti su mu u debelim rukavicama bili nespretni, ali zadatak je bio prilično jednostavan. Sjetio se von Clausewitzevog teorema s predavanja na Akademiji:

"U ratu je sve vrlo jednostavno, ali čak je i najjednostavnija stvar teška." To je bio dobar opis rada u bestežinskom stanju, pomislio je Kinsman dok je polagano rastezao držač antene i pažljivo otvorio tanjur. Nije bilo nikakvih zvukova, osim njegovog teškog disanja i blagog, pištavog zujanja ventilatora za cirkulaciju zraka u odijelu. U učionici su mu rekli da će biti tako, ali nije u to povjerovao, sve do sada. Prvi čovjek koji je izašao u svemir, Alexsei Leonov, rekao je svojim kolegama kozmonautima: "Deset puta razmislite prije no što pokrenete prst, a dvadeset prije no što pokrenete ruku." Mi možemo biti bolji od toga, rekao je Kinsman sam sebi. Ipak, u bestežinskom je stanju sve trajalo duže no što ste očekivali. "Sada valni prijamnik." Howardov ravnodušni glas iznenadio je Kinsmana. Malo je odlebdio od satelita. Konop prikačen na kopču njegova remena gotovo je bio napet. Vratio se poslu i znatiželjno rekao u mikrofon kacige. "Na ovoj ptici nema prozora kamere ili senzorskih portova. Barem ih ja ne mogu vidjeti." "Koncentriraj se na posao", rekao je Howard. "Ali čemu služi?" izlanuo je Kinsman. S umornim uzdahom koji je u Kinsmanovim slušalicama zvučao poput orkana Howard je odgovorio: "Svemirsko zapovjedništvo mi nije reklo, mali. Zato ne znam. Osim da je to tajna i nikako nije naša vražja briga." "Ohh... tvor." "Molim?" "Tvor", rekao je Kinsman. "Učili smo o njima na Akademiji. Skuplja elektronske podatke sa sovjetskih satelita. Ta ptica ide u visoku orbitu, točno?" Mogao je osjetiti kako je Howard kiselo kimnuo u svojoj kacigi. "Letjet će iznad Sovjetskog Saveza", nastavio je Kinsman, "i hvatati širok raspon frekvencija koje Rusi koriste. Možda i neke kineske i europske frekvencije. Onda će, kad prođe iznad zapovjedne postaje u Americi, primiti signal i poslati sve što je snimio u prijašnjem prolazu. Svi će podaci biti kompresirani tako da će kroz nekoliko frekvencija moći primiti sve informacije." "Stvarno." Howardov je glas bio ravnodušan i hladan poput leda. "Da, gospodine. Rusi su srušili nekoliko naših, rekli su nam na Akademiji. S njihovim PSO - protusatelitskim oružjem." Howardov je odgovor bio nerazgovijetan.

"Gospodine?" pitao je Kinsman. "Rekao sam", prasnuo je natporučnik, "kako nikada nisam išao na Akademiju, ali još uvijek znam što je PSO. Išao sam težim putom, Kinsmane. Ja nisam jedan od vas bistrih frajera." Uvredljiv! pomislio je Kinsman. "Colte, koji je vražji status baterije?" "Mrtva da mrtvija ne može biti, gospodine", došao je Coltov glas kroz slušalice. "Samo sam slušao vaš razgovor." "U redu. Dovuci dupe ovamo i pomogni otvoriti antene." Colt je dolebdio do Kinsmana i zajedno su otvorili antene satelita. Izgledao je poput vrta metalnih gljiva. Dok su radili Kinsman je primijetio rastuću svjetlost, svjetlost koja je bila jača od slabašne svjetlosti na njegovoj kacigi, kao što izlazeće sunce nadjačava noćne zvijezde. Naposljetku se okrenuo i ugledao kako otvor tovarnog prostora gleda na ogromnu Zemlju. Velika i blistava, nevjerojatno bogata beskrajnim plavim oceanima i najčistijim bijelim oblacima, Zemlja je bila spektakl kojeg se nije moglo opisati riječima. Zapanjen, očaran, Kinsman je zaboravio što radi i odlebdio poput bespomoćna djeteta i zurio u svijet na kojem je rođen. "Fantastično!" Kinsman je lagano, nevoljko, okrenuo glavu i vidio Colta pored sebe. "Dovucite guzice ovamo!" Howardov bijesni uzvik bio je poput šiljka u njegovu uhu. "Obojica!" Kinsman je shvatio kako su mu usta razjapljena. Ali nije mario. U kacigi, s njenim zatamnjenim vizirom, u krajnjoj privatnosti svog svemirskog odijela, zurio je na Zemlju, i napokon ju prvi puta uistinu vidio. Prepoznao je Baju u Kaliforniji i smeđi, smežurani Meksiko između plavetnila Pacifika i zelenijeg plavetnila Zaljeva. "Kinsmane! Colte!" "Nikad nisam pomislio..." Čuo je Coltov zadivljeni šapat. "U redu. U redu." Howardov je glas iznenada postao blaži, smireniji. "Ponekad zaboravim kako te to prvi puta pogodi. Imate pet minuta za uživanje u predstavi, a onda se moramo vratiti na posao ili ćemo propustiti vrijeme lansiranja." Potporučnik je dolebdio do njih. Zemlja je bila ogromna, ispunjavala je nebo, širila se dokle je god Kinsman mogao vidjeti: plavi i blistavo bijeli, topli, živi, svjetlucavi, treperavi, prekrasni svijet, drevna majka ljudskog roda. S ove je daljine izgledala spokojno. Nikakve divizije nisu prljale njeno lice, ni traga

mahnitom radu njezine djece koji je uništio vječnu ljepotu planeta. Kinsmanu je bila potrebna ogromna snaga volje da se okrene od nje. "U redu", Howardov je glas stigao do njega. "Vrijeme je za povratak na posao. Dobit ćete prilično šansi da ju ponovno vidite, i to vrlo skoro." Kinsman se nevoljko okrenuo od blistave Zemlje i vratio krutom metalu tovarnog prostora. Satelit mu je sada izgledao poput igračke. Ali nešto je smekšalo Howarda. I on je kao i mi također ushićen ovim veličanstvenim prizorom, shvatio je Kinsman. Iako to ne želi pokazati. Završili su provjeru satelita, i Howard ih je poveo natrag u zračnu komoru. Ali umjesto da se vrati unutra, natporučnik im je rekao neka pričekaju tamo dok će bojnik Jakes upravljati rukom manipulatora s kontrolne postaje u kokpitu. Ruka je hitro, tiho, podigla satelit, zamahnula i izbacila ga iz šatla. Lebdio je u svemiru. Howard im je rekao neka prebace radije na frekvenciju kokpita, i čuli su krckavi, profesionalni razgovor Jakesa i bojnika Podolskog dok su odmicali šatl od satelita. Kinsman je vidio orbitalne motore kako rigaju vatru jednom, dvaput - vatra je oba puta bila toliko kratka da je nestala gotovo prije no što su je njegove oči mogle registrirati. Kad je opet pogledao prema satelitu nestao mu je iz vidokruga. Ali Jakes je govorio: "... tri, dva, jedan, paljenje." Kinsman je ugledao paljenje male zvijezde u tami: pogonski motor koji će satelit postaviti u planiranu orbitu. "Svi sustavi provjereni. Putanja tovara nominalna." Jakesov je glas mogao biti kompjutorska simulacija. A onda je dodao: "Odličan posao, dečki. Sve antene savršeno rade." Kinsman je očekivao kako će sada napokon otići unutra, ali Howard je pokazao da želi razgovarati na frekvenciji njihovih odijela. "Imamo još jednu stvar za obaviti", rekao je natporučnik. "To je velika stvar, i ostavio sam ju za vas, dečki." Kinsman je pokušao pogledati Colta, ali njegov je partner bio malo iza njega, i kad je okrenuo glavu vidio je samo unutrašnjost svoje kacige. "Još nismo odvojili dodatni tank za gorivo", objasnio je Howard. "Još je uvijek pričvršćen za trup orbitera." "Ne možemo s tim na trupu ući u atmosferu", rekao je Colt. "Nemamo ni namjeru. Sada idemo do točke gdje su posljednjih šest misija otkačile svoje dodatne tankove i ostavile ih u orbiti. Jednog od ovih dana, kad Zrakoplovstvo bude imalo dovoljno astronauta i dovoljno novca, pretvorit ćemo te prazne ljušture u svemirsku postaju."

"Neka sam proklet", nacerio se Kinsman sam sebi. "Poput postaje koju gradi NASA", rekao je Colt. "Ništa tako otmjeno", odgovorio je Howard. "A sada, vaš je zadatak ručno odvojiti tank od orbitera, a onda ga prebaciti do ostalih tankova koji su već tamo." "Jednostavno", rekao je Colt. "Vježbali smo takve stvari u bazenu u Huntsvilleu." "Zvuči lagano", rekao je Howard. "Ali ja neću biti tamo kako bih vam pomogao. S ovime ste prepušteni sami sebi." "Možemo mi to", rekao je Kinsman. Howard dugo nije ništa rekao. Kinsman je gledao kako lebdi ispred njih, njegov zatamnjeni vizir izgledao je poput mrtvog, praznog oka patuljastog kiklopa. "U redu", napokon je rekao natporučnik. "Ali slušajte me. Ako se tamo vani nešto dogodi, nemojte paničariti. Jeste li me čuli? Nemojte paničariti." "Mi nismo paničari", rekao je Colt. Zbog čega je zabrinut? zapitao se Kinsman. Ali zanemario je misao dok im je Howard pomagao iz skladišta uzeti dvije osobne manevarske jedinice. OMJ su bili motori, građeni poput sjedala s naslonima za ruke na kojima su se nalazile kontrole. Bez sjedišta, bez nogu. Pričvršćivali su se na leđa, preko tankova s kisikom. Colt i Kinsman proveli su idućih pola sata uvjeravajući Howarda kako mogu letjeti OMJ-ima. Letjeli su praznim tovarnim prostorom, radili piruete, letjeli gore dolje, lijevo desno, čak i u formaciji i gotovo si dodirivali prste ispruženih ruku. "Tamo neće biti sigurnosne spone ili nečeg sličnog", upozorio je Howard. "Radit ćete neovisno. Sami. Shvaćate?" "Naravno", rekao je Kinsman. "Stotine smo puta vježbali s ovim u simulatoru." "Nema zajebancije kad izađete van. Nema razgledavanja. Nećete imati vremena za promatranje zvijezda." "Točno", rekao je Colt. "Sada napunite tankove s kisikom i gorivom." "Da, gospodine." Howard je razgovarao s kokpitom dok su Kinsman i Colt odletjeli do dopuniti tankove. "Prilično je nervozan", rekao je Kinsman dok je uzimao crijevo za gorivo i spajao s Coltovom OMJ.

"Samo nas zeza, čovječe." "Ne znam. Rekao je kako je ovo najteži zadatak cijele misije." "Zato su ga čuvali za nas, huh?" "Možda." Mogao je osjetiti kako Colt odmahuje glavom i mršti se. "Nemoj ovo sranje uzimati za ozbiljno. Imaju drugih poslova - poput provjere onog ruskog satelita. To je puno teže od onog što ćemo mi raditi." "To je zadatak za jednog čovjeka", rekao je Kinsman. "Ne treba dva guštera koji će mu smetati. Osim toga, Sovjeti najvjerojatnije imaju razne alarme i zaštitne sustave na svojim pticama." "Aha, možda..." "On je čudan mali čovjek." Colt je rekao: "Čovjek bi pomislio da bi do sada već postao bojnik." "Ili general. Star je poput Murdocka." "Aha, ali nema krila. Izbačen je s pilotske obuke kad je bio klinac." "Stvarno?" "Art mi je tako rekao. Howard nije ništa više od običnog tehničara. Nema Akademije, nema krila. Sretan je što je stigao do natporučnika." "Nije ni čudo što je većinu vremena živčan." "Većinu vremena?" Kinsman je rekao: "Imam osjećaj kako je uživao u promatranju Zemlje kao i mi." "Hmm. Aha. Zaboravio sam na to." Dok je skidao crijevo s gorivom s Coltove OMJ Kinsman je opet bacio pogled na Zemlju. "Pitam se, navikne li se čovjek ikada na ovo." "To je definitivno mrak prizor", složio se Colt. "Poželim jednostavno odlebdjeti i nikad se ne vratiti", promrmljao je Kinsman. "Samo lebdjeti, vječno." "Trebao bi ti vraški velik tank s kisikom." "Nije to loš način za umiranje, ako već moraš umrijeti. Lebdjeti sam, tiho, zaspati među zvijezdama..." "To je možda u redu za tebe. Ali ja priželjkujem da me ustrijeli ljubomorni suprug kad budem imao devedeset devet godina", rekao je Colt odlučno. "Tako želim otići: gole guzice tijekom jebanja." "Bijelo ili crno?" "Suprug ili supruga? Oboje bijelci, čovječe. Jebanje bijelaca najljepša je stvar u životu." Kinsman je mogao čuti Coltovo veselo cerekanje.

"Frank", pitao je, "jesi li ikad pomislio kako više neće biti rasnih problema kad budeš imao devedeset devet?" Colt se grohotom nasmijao. "Naravno. Kao što više neće biti ratova i sva djeca Božja imat će cipele." "U redu, tu je", rekao im je natporučnik Howard. Tri čovjeka u svemirskim odijelima lebdjeli su iznad vrata tovarnog prostora i gledali nešto što je Kinsmanu nalikovalo na gomilu divovskih boca piva. Samo ove su bile plastične, ne staklene. Šest praznih tankova, svaki gotovo dva puta veći od orbitera, visjelo je u praznini u dva reda. Iz ovoga kuta nisu mogli vidjeti šipke koje su ih povezivale. "Imate tri sata", rekao im je Howard. "Šipke koje ih drže za orbiter se otvaraju kako bi mogle primiti nove tankove..." "Znamo, znamo", rekao je Colt nestrpljivo. Kinsman je razmišljao. Ovo ne bi trebalo potrajati više od sat vremena. Najviše dva. Zašto nam je dao tri? "Ispričavam se", rekao je Howard otrovnim glasom. "Nisam smio zaboraviti kako vi dečki već sve znate." Zgrabio je konopac i počeo se povlačiti prema tovarnom prostoru. "U redu, prepušteni ste sami sebi. Samo nemojte paničariti ako nešto pođe po zlu. Panika ubija. Ne zaboravite." Gotovo sat vremena kasnije, dok su pričvršćivali prazan tank uz ostalih šest Colt je pitao: "Koliko smo ovo puta vježbali na obuci?" "Baš ovo?" "Ma ne... rastavljanje dijelova i njihovo ponovno sastavljanje." Kinsman je podigao pogled s matice koju je zatezao. Colt je lebdio nekih četrdesetak metara dalje, pored nosa debelog tanka za gorivo. Izgledao je sićušan u usporedbi s gomilom ogromnih jaja, svako veliko poput deseterosobne kuće. Sunce se reflektiralo od njih, a ispod je klizila Zemlja, tiha i mirna. Najteži dio posla bio je završen: manevriranje velikim tankovima do mjesta gdje će biti povezani s ostalima. Iako nisu imali težinu, tankovi su i dalje imali masu, a u vakuumu svemira gdje nema trenja kad se tijelo jednom počne kretati nastavit će kretanje sve dok ga nešto ili netko ne zaustavi. Tri pogonska motora na njihovim OMJ bili su definitivno

nedovoljni za posao. Tankovi su imali vlastite potisnike na nosu i repu, specifično ugrađene za ovaj posao. "Pa", odgovorio je Kinsman na Coltovo pitanje, "radili smo toliko ovih majmunarija u Huntsvilleu i Houstonu da sam pomislio kako nas obučavaju za rad u garaži." "Aha. I ja sam to pomislio. Zašto je onda Howard toliko nervozan što radimo ovo? Imaš nekakvih problema?" Kinsman je slegnuo ramenima, i zbog pokreta je malo odlebdio od mjesta na kojem je radio. Pružio je ruku i uhvatio se kako bi se zaustavio. "Zavrtio sam se nekoliko puta", priznao je. "Ali alat dobro funkcionira, kad se navikneš na njega." Coltov je odgovor bilo tiho gunđanje. "Odijelo se zagrijava", nastavio je Kinsman. "Morao sam prestati s radom i nekoliko ga puta ohladiti." "Pokušaj biti u sjeni", odgovorio je Colt. "Skloni se s direktnog sunca. Vidjet ćeš razliku." "Možda je Howard zabrinut jer smo ovako daleko od orbitera bez konopaca." "Možda." Ali Colt nije zvučao uvjereno. "Kako ti ide? Ja sam skoro gotov." "Imam možda još dvadeset minuta posla, pa sam gotov. Tri sata! Za ovaj vražji posao ne treba tri... Jebote!" Kinsmanovo je cijelo tijelo zadrhtalo zbog uzbuđenosti u Coltovu glasu. "Što? Što je?" "Podajgle orbiter!" Kinsman se okrenuo tako naglo da je gornjim dijelom svoje OMJ udario u tank, pogledao je brod, nekih dvjestotinjak metara od njih. "Zatvorili su vrata tovarnog prostora. Zašto bi k vragu to učinili?" Colt je doletio uz tank i zaustavio se poput hokejaša u Kinsmanovoj blizini. "Koji kurac rade?" zapitao se Kinsman. Colt je rekao: "Što god radili ne sviđa mi se." Odjednom se iz orbiterovog nosa pojavio oblačić bijelog dima. Svemirski se brod počeo udaljavati od njih. Još jedan oblačić dima pojavio se iz repnih potisnika. "Koji kurac rade?" viknuo je Colt. Orbiter se udaljavao od njih, polagano, sve dalje i dalje od gomile tankova kod kojih su se nalazili. "Imaju problem! Nešto je pošlo po zlu..."

Kinsman je pritisnuo dugme na zapešću kako bi se prebacio na frekvenciju kokpita. "Kinsman kokpitu. Što nije u redu? Zašto se krećete?" Bez odgovora. Orbiter se postojano udaljavao od njih. "Isuse Kriste!" viknuo je Colt. "Ostavit će nas ovdje!" "Natporučniče Howard!" rekao je Kinsman u mikrofon u kacigi pokušavajući potisnuti drhtanje u glasu. "Bojniče Podolski! Bojniče Pierce! Bilo tko! Javite se. Ovdje Kinsman. Colt i ja smo još uvijek vani! Odgovorite, molim!" Ništa osim krckanja. "Oni kurvini sinovi nas ostavljaju ovdje!" Kinsman je gledao kako orbiter postaje sve manji i manji. Izgledalo mu je kao da se luđačkom brzinom udaljava od njih, iako mu je racionalni dio njegova mozga govorio kako svemirski brod sada samo lebdi. Aktivirao je samo potisnike, ne i raketne motore koji bi ga pokrenuli u potpuno drugačijem smjeru. Ali razlika u relativnim brzinama između farme tankova i orbitera bila je dovoljna da se udalje. Colt se kretao. Kinsman je vidio kako se priprema jurnuti prema klizećem orbiteru. Kinsman je zgrabio Colta za rame kako bi ga zaustavio i prasnuo: "NE!" Onda je shvatio kako je njegov radio još uvijek na frekvenciji kokpita. Rukom je udario dugme i rekao: "Ne paničari. Sjećaš se? Howard nas je upozorio na to." "Moramo se vratiti do orbitera! Ne možemo ostati ovdje!" "Nikad nećeš stići do orbitera s OMJ", rekao je Kinsman. "Prebrzo se udaljavaju od nas." "Ali nešto je pošlo po zlu ..." Kinsman je pogledao prema sićušnoj točki koja je bila orbiter. Sada ga je bilo teško vidjeti, na blistavoj bijeloj površini Zemlje. Prolazili su nad oblacima prekrivenog Antarktika. Kinsman je zadrhtao i osjetio kako se hladnoća uvlači u njega. "Slušaj", zapovjedio je. "Možda nije ništa krenulo po zlu. Možda je to njihovo poimanje šale." "Šale?" "To nam je Howard pokušavao reći." Kinsman je u sebi dodao, Možda. "To je ludost!" "Stvarno? Smještali su nam tijekom cijele misije, zar ne? Pierce je podlo govno; ovo mi sliči na nešto što je mogao smisliti. Ništa mu se više ne bi

svidjelo od gledanja kako nas dvojica jurimo za vražjim orbiterom sve dok nam u OMJ-ima ne ponestane goriva, pa bi se morali vratiti i spasiti nas." "Ne šališ se s ljudskim životima, čovječe!" "Dovoljno smo sigurni; imamo kisika za četiri sata. Sve dok ne počnemo paničariti bit ćemo dobro. To nam je Howard pokušavao reći." Počelo je zvučati uvjerljivo, čak i njemu samome. "Ali zašto bi, do vraga, učinili nešto takvo?" Coltov je glas zvučao staloženije, kao da pokušava povjerovati Kinsmanu. Tvoja te paranoja napustila onda kad si ju najviše trebao, pomislio je Kinsman. Odgovorio je: "Koliko su nas puta nazvali usijanim glavama, Zlatnim dečkima? Dva smo najbolja čovjeka. Samo nam malo žele nosove natrljati prašinom, napraviti nas smiješnima... poput starijih na Akademiji." "Misliš?" Ili je to ili smo mrtvi. Kinsman je bacio pogled na digitalni sat smješten na tipkovnicu na zapešću. "Dali su nam tri sata za posao. Vratit će se prije no što to vrijeme istekne. Za manje od dva sata." "A ako se ne vrate?" "Onda možemo paničariti." "To će onda biti od velike koristi." "Ni sada nam također neće biti od velike koristi. Zaglavili smo ovdje sve dok ne dođu po nas." "Kurvini sinovi." Colt je sada bio uvjeren. Kinsman se iznenada nacerio i rekao: "Aha, ali možda mi možemo zajebati njih." "Kako?" "Prati me, čovječe." Bez upotrebe potisnika svog OMJ Kinsman je kliznuo uz njihov tank s gorivom, a onda polagano odlebdio u pukotinu koju su stvorili ostali ogromni tankovi. Poput para ronilaca u ogromnom jatu kitova Colt i Kinsman lebdjeli su u ogromnom bespuću, okruženi divovskim, praznim tankovima. "Sada kad se vrate neće nas uspjeti vidjeti na radaru", objasnio je Kinsman. "A tankovi bi trebali blokirati našu frekvenciju, pa nas također neće ni čuti. Mi ćemo prestrašiti njih." "Pomislit će kako smo se uspaničarili i odletjeli." "Točno." "Možda to i žele."

Kinsman se nasmijao. Coltova se paranoja vratila. "Ne", rekao je. "Žele nas prestrašiti, ne ubiti. To bi zahtijevalo previše objašnjenja na Vanderbergu. Gubitak dvojice kadeta upropastio bi Pierceu i ostalima cijelo poslijepodne. Ne bi dobro izgledalo u njihovim dosjeima." Colt je uzvratio osmijeh. "Gotovo je vrijedno umiranja." "Dat ćemo im do znanja da smo ovdje", rekao je Kinsman, "kad se dobro oznoje. Ne želim umrijeti za ničiju šalu - čak ni za svoju." Čekali su dok je divovska panorama Zemlje klizila ispod njih, a udaljene zvijezde su ih u tišini promatrale. Čekali su i razgovarali. "Mislio sam da je otišla jer smo bili u Houstonu i Huntsvilleu i nije to više mogla podnositi", govorio je Colt. "Bijela žena s crnim suprugom pritisak je na nju bio veći nego na mene." "Nisam mislio da je Houston pun predrasuda", rekao je Kinsman. "A Huntsville je prilično kozmopolitski." "Aha, naravno. Pokušaj s mojom bojom kože, čovječe. Cijelo ćeš vrijeme biti u bazi, ili ćeš izaći u grad s ostalom škvadrom. Pokušaj kupiti bijele flastere i vidjet ćeš koliko je ova država kozmopolitska." "Pretpostavljam da uistinu ne znam puno o tome", priznao je Kinsman. "Ali kad sada razmislim o tome, također smo imali problema i u Ohiu. Nisam lak čovjek za podnošenje." "Tko dovraga jest?" Colt se nacerio. "Ti, čovječe. Ti si super smiren. Nikad nisam vidio nekoga tko je toliko smiren. Poput kante ledeno hladne vode." Ledeno hladna voda? Ja? "Zamijenio si spore reflekse sa samokontrolom." "Aha, možeš si misliti. Je li istina da si Kveker?" "Bio sam", odgovorio je automatski, pokušavajući potisnuti očev lik. "Kad sam bio klinac." Promijeni temu! "Bio sam kad se onaj vražji orbiter počeo udaljavati od nas. Pravi Kveker." Colt se nasmijao i pitao: "Kako to da nisi oženjen? Zgodan, bogat..." "Prezaposlen sam zabavljanjem. Letenjem, obukom za ovo... Nemam vremena za brak. Osim toga, previše volim žene da bih se oženio jednom." "Želiš jebati, ali ne želiš biti jeben." "Nešto takvo. Citiram Barda, na svijetu ima puno komada." "Aha. Ne možeš se istodobno koncentrirati na karijeru i brak. Barem ja ne mogu."

"Ne ako uistinu želiš biti dobar u jednome", složio se Kinsman. Oh, tako smo mudri. A ne gledamo na sat. Mirno, čovječe. Super mirno. Ali iza ogromnih tankova osim zvijezda na nebu nije bilo ničega. "Ne želim biti samo dobar", govorio je Colt. "Moram biti najbolji. Moram pokazati ovim bjelcima da je crnac bolji od njih." "Na taj način nećeš steći puno prijatelja." "Ne seri. Jednog ću dana biti general. Onda ćemo vidjeti koliko ću prijatelja imati." Kinsman se nasmijao i zatresao glavom. "General. Ideš, definitivno imaš dugoročne planove u glavi." "Kvragu, tako je! Moj brat, on je vatreno zapeo da bude revolucionar. Ide po svijetu i traži ratove kako bi se borio protiv ugnjetavanja i nepravde. Pravi Usamljeni jahač. Želio je da mu se pridružim u podzemlju ovdje u Americi i borim se protiv nepravde protiv Čovjeka." "Podzemlje? U Americi?" "Aha. Jebeni FBI ga je prije godinu ili tu negdje skoro uhvatio." "Zašto?" "Opljačkao je banku kako bi došao do novca za Oslobodilačku vojsku naroda." "On je jedan od tih?" "Više nije. Više nema OVN. Većina je mrtva. Ostatak se raštrkao. Gledao sam brata kako se igra murjaka i lopova... nije mi baš izgledalo zabavno. Zato sam odlučio da se neću boriti protiv Čovjeka. Ja ću biti Čovjek." "Ako ih ne možeš pobijediti..." "Izgleda kao da im se pridružujem, aha", rekao je Colt s iskrenom gorljivošću u glasu. "Sada samo napredujem stepenicama prema vrhu, a onda ću početi zapovijedati. Postoje također i drugi poput mene. Ovih dana imat ćemo crnog predsjednika, znaš." "A ti ćeš mu biti savjetnik." "Mogao bih." "Gdje to ostavlja nas..." Tiho, prodorno zviždanje začulo se u Kinsmanovim slušalicama. Signal za uzbunu! Colt i on su automatski prebacili na frekvenciju orbiterovog kokpita. "Kinsmane! Colte! Čujete li me? Ovdje bojnik Jakes. Čujete li me?" Bojnikov je glas zvučao dalek, izobličen statikom, i vrlo zabrinut.

Kinsman je podigao ruku kako bi ušutkao Colta. Primali su signal orbitera kroz gomilu tankova. Nema smisla Jakesu i ostalima dopustiti da ih čuju, iako odašiljači u njihovim odijelima nisu bili jaki poput onog u kokpitu. "Colte! Kinsmane! Čujete li me? Ovdje bojnik Jakes!" Colt se nagnuo naprijed i svojim vizirom dodirnuo Kinsmanov. Njegov je prigušeni glas došao do Kinsmana: "Neka jedu govna nekoliko minuta, huh?" Kinsman je kimnuo, a onda shvatio kako Colt ne može vidjeti kroz zatamnjeni vizir. Podigao je palac. Orbiter se pojavio u vidokrugu, činilo se da lebdi stotinjak metara iznad tankova. Frekvencija kokpita bila je otvorena i dva su ih poručnika čula: "Pierce, dovraga, ako su ona dva klinca izgubljena optužit ću vas za umorstvo." "Ti si također umiješan u to, Harry!" Začuo se Howardov promukli glas. "U odijelu sam. Ulazim u zračnu komoru." "Da pošaljemo nekoliko kadeta kako bi pomogli u potrazi?" Pierceov piskutav glas. "Dvojicu si već izgubio", zarežao je Jakes. "Nije li to dovoljno? Kako bi bilo da ti odvučeš dupe van i pomogneš?" "Ja? Ali ja sam..." "To bi bila dobra ideja", rekao je novi glas, s takvim autoritetom da je Kinsman odmah znao kako je to zapovjednik misije, bojnik Podolski. Od trojice bojnika on je bio najduže u Zrakoplovstvu i zbog toga je bio glavni poput Boga. "Eh, da, gospodine", brzo je odgovorio Pierce. "Ti također, Jakes. Ti si također umiješan, a nije ispalo osobito smiješno." Colt i Kinsman, koji su visjeli na jednoj od metalnih greda koje su povezivale prazne tankove, jedva su se mogli suzdržati od smijeha dok su gledali kako se orbiterova vrata tovarnog prostora polagano otvaraju i tri figure u svemirskim odijelima poput nestašnih školaraca izlaze van. "Možda bi se trebali praviti mrtvi", rekao je Colt priljubivši kacigu uz Kinsmanovu kako ne bi trebali koristiti radio. "Ne. Dovoljno je. Idemo van pozdraviti našu spasilačku ekipu." Odmaknuli su se od tankova i izašli na otvoreno. "Eno ih!" Glas je u Kinsmanovim slušalicama zvučao toliko veselo da nije mogao reći kome pripada.

"Jeste li dobro?" "Je li sve..." "Odlično smo, gospodine", mirno je rekao Kinsman. "Ali počeli smo se pitati je li objavljen rat ili je došlo do nekog drugog problema." Mrtva tišina potrajala je nekoliko trenutaka. "Uh, ne..." rekao je Jakes dok se približavao Coltu i Kinsmanu. "Mi smo... uh, pa, ono znate, malo se našalili s vama dečki." "To je nešto što uvijek radimo na prvim letovima", dodao je Pierce. "Ništa osobno." Naravno, pomislio je Kinsman. Također nema ništa osobno kad vas ugrize zmija. Sada kad su letjeli natrag prema orbiteru bili su veliki kompići. Kinsman je bio miran, vrlo formalan i učtiv. Colt je pratio Kinsmanovu igru. Da su bili par histeričnih, brbljavih, preplašenih kadeta riknuli bi od smijeha zbog toga. Ali sada se situacija preokrenula. Kad su dva poručnika prošla kroz zračnu komoru i ušla na srednju palubu zgrabila su ih preostala četvorica kadeta. Brbljajući, smijući se s mješavinom krivnje i olakšanja, pomogli su Coltu i Kinsmanu skinuti kacige i odijela. Pierce, Jakes i Howard skinuli su ih bez pomoći. Kad je ostao u svojoj plavoj odori Kinsman se okrenuo prema bojniku Pierceu i mrko rekao: "Gospodine, moram izvršiti prijavak zapovjedniku." "Podolski zna sve o..." Gledajući Piercea ravno u njegove blistave oči Kinsman je rekao: "Ne mislim na bojnika Podolskog, gospodine. Mislim na pukovnika Murdocka. Ili, ako bude potrebno, mislim o pravnoj službi." Krv je iščezla iz Pierceova lica. Sve je na prepunoj središnjoj palubi stalo. Jill Meyers, koja je imala Kinsmanovu kacigu, ispustila ju je iz ruku. Lebdjela je u zraku dok je gledala, razrogačenih očiju i razjapljenih usta. Jedini zvuk stvarala je elektronička oprema. "Molim... pravnoj službi?" Pierce je bio bijel poput plahte. "Da, gospodine. Ili mogu nazvati svog ujaka, senatora iz Pennsylvanije, kad se vratimo u bazu." Sada su čak i kadeti izgledali prestravljeno. "Čekaj malo, Kinsmane..." počeo je Jakes. Kinsman se okrenuo prema bojniku, bio mu je dovoljno blizu kako bi mogao namirisati njegov strah, i tiho rekao: "Ovo je vama možda izgledalo kao šala, gospodine, ali imalo je izgled rasne diskriminacije. A to je vrlo opasna stvar. I razbacivanje novca poreznih obveznika."

"Ne možeš..." Pierce je nekako izgubio glas kad se Kinsman opet okrenuo prema njemu. Kinsman je preko bojnikova ramena vidio kako mu se Art Douglas ceri. "Prva stvar koju moram učiniti je vidjeti bojnika Podolskog", odlučno je rekao Kinsman. "On je također umiješan u ovo." Jakes je poraženo slegnuo ramenima i pokazao prema ljestvama. Kinsman je pogledao Colta i njih su dvojica kliznuli prema ljestvama i podigli se u kokpit ostavivši iza sebe grobnu tišinu. Bojnik Podolski bio je krupan čovjek veselog lica i zlatnih brkova u starinskom RAF stilu. Njegovo je tijelo jedva stalo u sjedalo. Bio je napola okrenut u njemu, jedna krupna ruka bila je prebačena preko naslona, kad je Kinsman ušao unutra. "Slušao sam što ste dolje govorili, poručniče, i ako mislite..." Kinsman je stavio prst na usta. Podolski se namrštio. Kinsman je sjeo na sjedalo iza zapovjednika i nacerio se. "Gospodine", rekao je gotovo šaptom tako da mu se Podolski morao približiti kako bi ga čuo, "mislio sam kako jedna dobra šala zaslužuje drugu. Moj je ujak prije dosta godina izgubio mjesto u senatu." Lice Podolskog prekrile su brojne emocije. Naposljetku je pobijedio znatiželjni osmijeh. "Kužim", prošaptao je. "Želite da se nekoliko minuta peku na vlastitoj vatri, ha?" Kinsman je pogledao Colta i odgovorio: "Ne baš, gospodine. Želim odštetu." "Odšte- o čemu vi pričate, gospodine?" "Ovo je prvi put što je meni i Franku dopušteno doći u kokpit." "I?" "I želimo sjediti ovdje dok se vraćamo kući." Podolski je izgledao kao da je progutao cijeli limun. "Oh, stvarno? A možda također želite i upravljati?" Colt je gorljivo kimnuo glavom. "Da, gospodine!" "Nemojte me nasmijavati." "Gospodine... kad sam spomenuo pravnu službu nisam se šalio. A imam drugog ujaka -" "Zaboravi!" prasnuo je Podolski. "Možete sjediti ovdje tijekom povratka. I to je sve! Možete sjediti, gledati, biti tiho i zaboraviti ovaj cijeli glupi incident." "To je sve što želimo, gospodine", rekao je Kinsman. Okrenuo se prema Coltu koji je blistao od sreće.

"Vi ćete, dečki, daleko dogurati u Zrakoplovstvu", progunđao je Podolski. "Par pametnjakovića s mudima provalnika. Upravo ono što ova kurčeva postrojba i treba." Ali rubovi njegovih brkova odavali su tračak osmijeha. "Drago mi je što tako mislite, gospodine", rekao je Kinsman. "U redu... ulazimo u atmosferu za dva sata. Dečki, možete ostati tijekom cijelog puta i vidjeti kako se to radi." "Hvala vam, gospodine." Bojnikovo se lice uozbiljilo. "Samo... tko će Pierceu i Howardu reći kako trebaju sjediti dolje s kadetima?" "Oh, ja ću", rekao je Colt s ogromnim osmijehom. "Bit će mi zadovoljstvo!"

27. godina U hladnim sjenama bara motela Astro bojnik Joseph Tenny uistinu je izgledao poput malo prestarog linebackera Pittsburg Steelersa. Tamnoput, krupan, sa zadimljenom cigarom u zubima, Tenny u svojoj civilnoj odjeći, sportskoj majici i hlačama, uopće nije odavao izgled najrjeđe od svih ptica: dobrog inženjera koji je istodobno dobar časnik. "Dobar dan, bojniče." Tenny se okrenuo i ugledao Cyja Caldera, šefa novinara koji su pokrivali zrakoplovne baze Vanderberg i Edwards gdje su obučavani astronauti. "Bog!" rekao je Tenny. "Što cugaš?" "Radim", odgovorio je otmjeno Calder. Ali posjeo je svoje visoko, vitko tijelo na susjedni stolac. Podsjećao je Tennyja na drevne borove u pustinji: tako stare da nitko nije znao njihovu pravu dob, grbave i iskrivljene, a ipak još uvijek vitalne i životne. "Dupli scotch", rekao je Tenny barmenu. "Bez leda. I daj meni još jedan." "Časnik i džentlmen", promrmljao je Calder. Glas mu je bio suh i škripav, poput željeznih vrata sa zahrđalim šarkama, lice mu je odisalo starošću. Dok im je barmen davao pića Tenny je rekao: "Želiš znati tko je dobio zadatak." "Rekao sam ti da radim."

Tenny se nacerio. "Drži usta zatvorena do sutra? Murdock će službeno objaviti na svojoj tjednoj tiskovnoj konferenciji." "Ako me možeš poštedjeti muka slušanja bucmastog pukovnika koji će još jednom izrecitirati kako mirotvorci Zrakoplovstva ne zauzimaju svemir prije no što nam da jednu jedinu informaciju koju želimo čuti, plaćam iduću rundu, glancam ti cipele mjesec dana i još ću srediti da pokoji put izgubim na pokeru od tebe." "Hoćeš vraga!" Calder je slegnuo ramenima. Tenny je otpio velik gutljaj piva. "Nema curenja informacija prije vremena? Obećavaš?" Calder je popio gutljaj svog pića, a onda rekao: "Dajem riječ bivšeg časnika, bivšeg gospodina i bjegunca od socijalnog osiguranja." "U redu. Ali šuti do Murdockove objave. Bit će to Kinsman." Calder je polagano spustio čašu na šank. "Chester A. Kinsman, ponos Zrakoplovstva? U to je teško povjerovati." "Murdock je odobrio." "Znam da je ova misija samo radi publiciteta", rekao je Calder, "ali Kinsman? Tri dana u orbiti s najljepšom ženom magazina Celebrity! Želi li Murdock publicitet ili tužbu zbog očinstva?" "Ma daj, Kinsman je u redu." "Stvarno? Po pričama koje sam čuo prošao je Los Angeles uzduž i poprijeko i krenuo prema Bayu." Tenny se pobunio: "On je mlad i zgodan. Djevojke nisu imale puno slobodnih astronauta za igru. NASA-ina je škvadra skupina starih prdonja u usporedbi s našim klincima. A Kinsman je jedan od najboljih, ozbiljno." "Zar nije hodao s onom pjevačicom... kako se ono zove? Diane Lawrence, zar ne?" "Aha, dok je bila ovdje. Ali daj da ti ispričam što je napravio u Edwardsu. On i Frank Colt izgradili su dvokrilac, pravu repliku lovca Spad. Od kotača, pa na dalje. On je dobar čovjek." "A čujem kako se s njime igrao Crvenog baruna. Je li istina da se obrušio na helikopter pukovnika Murdocka?" Prekinuli su ih iznenadna buka i smijeh. Šest mladih, vitkih muškaraca u plavim odorama Zrakoplovstva - na ramenima blistave dvostruke natporučničke linije - sišlo je tepihom prekrivenim stubama koje su vodile u bar. "Tu su", rekao je Tenny. "Možeš i sam pitati Kinsmana o tome."

Kinsman se trenutno sretno cerio dok su on i petorica ostalih astronauta zgrabili stolce i postavili ih oko jednog od malih stolova u kutu dok su barmenu izvikivali narudžbu. Calder je uzeo piće i u pratnji bojnika Tennyja krenuo prema stolu. "Oprez", upozorio je ostale astronaute Frank Colt. "Stižu mediji." "Jezik za zube." "Ej, dečki", Calder je pokušao da njegov turobni glas zvuči uvrijeđeno, "zar mi ne vjerujete?" Tenny je gurnuo stolac prema starom reporteru i uzeo jednog za sebe. Bojnik ga je okrenuo na suprotnu stranu i sjeo tako da su njegove masivne ruke počivale na naslonu, i rekao svojim mladim natporučnicima: "U redu. Ja sam mu rekao." "Koliko vam je platio, šefe?" "To je između mene i njega." Kad je barmen donio poslužavnik pića Calder je rekao: "Neka Četvrta sila plati ovu rundu, gospodo. Želim iz vas izmusti nešto informacija." "Za to vam može zatrebati puno rundi." Calder je Kinsmanu rekao: "Čestitke, mladiću. Pukovnik Murdock očito ima visoko mišljenje o vama." Svi su prasnuli u smijeh. "Murdock?" rekao je Kinsman. "Trebali ste mu vidjeti lice kad mi je rekao da sam to ja!" "Izgledao je kao da jede limun." Tenny je objasnio. "Izbor za misiju rađen je kompjutorom. Murdock je želio biti apsolutno nepristran, pa je išao samo po ocjenama u kompjutoru - i pojavilo se Kinsmanovo ime." "Namještaljka", rekao je Colt radi reda. "Da Murdock nije stvarao toliko buke koliko će prokleto biti nepristran", nastavio je Tenny, "mogao je podesiti program i pokušati ponovno. Ali ja sam bio tamo kad je časnik iz kadrovske došao s imenom, pa nije mogao odustati." "Mi smo prevareni", rekao je Smitty. Calderovo drevno, izborano lice razvuklo se u smiješak. "Pa, barem kompjutor ima visoko mišljenje o vama, natporučniče Kinsman, čak i ako pukovnik Murdock nema. Pretpostavljam da je to još uvijek neka vrsta časti." "Više privilegija. Snimao sam taj komad iz Celebrityja tijekom njene obuke. Zrela."

"U orbiti će izgledati još bolje." "Kad skine svemirsko odijelo... i tako dalje." "Ej, znaš da to nitko nije napravio u orbiti." "Aha... bestežinsko stanje, nulta gravitacija." Kinsman je izgledao zamišljeno. "Dodaje novu dimenziju problemu, zar ne?" "Treću?" Tenny je izvadio cigaru iz usta i nasmijao se. Calder je polagano ustao i raširio ruke kako bi ušutkao ostale. Uputio je Kinsmanu blagi pogled i rekao: "Moj dječače - prije više godina no što želim pomisliti, postao sam prvi član Mile High kluba. Bilo je to 1915. tijekom vrhunca Velikog rata, kad sam, na visini od točno 1760 metara - koliko mi je moj visinomjer pokazivao - dok sam kružio iznad katedrale Sv. Petra uspješno prodro u medicinsku sestru. To je bio otvoren kokpit, ne zaboravi. Uspio sam unatoč zamagljenim naočalama, skučenom radnom prostoru i opakom propuhu." "Tisuću devetsto petnaeste?" "Do vraga, koliko si star, Cy?" "Sigurni ste kako ne govorite o svom ocu?" "Ili djedu?" Calder ih je ignorirao i nastavio: "Od tog je trenutka bilo vrlo malo razloga za veselje. Naravno, ronioci su postavili novu granicu, ali ustvari su nazadovali. Bilo koji smiješni dupin može to raditi u vodi." S ponosom je pogledao Kinsmana. "Ali ti imaš nešto novo: bestežinsko stanje. Lebdenje na nultoj gravitaciji, seks u tri dimenzije. To budi maštu!" Čak je i Tenny izgledao impresionirano. "Natporučniče Kinsman, predajem vam stijeg. U ime osnivača Kluba nulte gravitacije!" Kao jedan svi su ustali i nazdravili Kinsmanu. Kad su opet sjeli Tenny je probušio njihov balon. "Vi dečki mislite kako Murdock uopće nema mozga. Svi mislite kako će pustiti Kinsmana da sam ode gore s tim komadom, zar ne? Manta nije velika poput šatla, ali ipak ima mjesta za troje ljudi." Kinsmanovo se lice smračilo, dok su se lica drugih ozarila. "Bit će to tročlana misija!" "Dva frajera i plavuša." Tenny je upozorio: "Nemojte sliniti. Murdock želi pratnju, ne redaljku." Kinsman je prvi shvatio. Snuždio se, spustio bradu na prsa i promrmljao: "Dovraga i bestraga, poslat će Jill."

Kolektivni uzdah. "Murdock je odlučio prije sat vremena", rekao je Tenny. "Zaglavio je s tobom, Chete, pa je došao na ideju pratnje. Također će ti dati i prave zadatke. Zaposlit će te. Na primjer parenje energetskog modula." "Jill Meyers", rekao je Art Douglas s iskrenim razočaranjem na licu. "Barem je mogao izabrati Mary O'Haru. Ona je zabavna." "Jill je kvalificirana poput vas, dečki, i ona je obučavala komada iz Celebrityja. Kladim se kako o ovoj misiji zna više od bilo koga od vas." "Tako je." "U stvari", dodao je Tenny uz zlobni smiješak, "ona je stariji natporučnik medu vama raketnim džokejima. Zato pokažite malo poštovanja." Kinsman je imao samo jedan komentar. "Sranje!" Ključ uloge astronauta Zrakoplovstva u svemiru sažet je u dvije riječi: brza reakcija. Masivni space šatl kojeg je NASA razvila bio je idealan za misije koje su mogle biti planirane mjesecima unaprijed, ali Zrakoplovstvo je trebalo letjelicu koja je mogla biti poslana na misiju bez takvih priprema. Manja, deltoidna Manta bila je odgovor. Lansirana raketama koje se odbacuju, s posadom od najviše tri astronauta, Manta je mogla osoblje Zrakoplovstva poslati u orbitu nekoliko sati nakon odluke o pokretu. Zaglušujuća grmljavina i vibracije polijetanja iznenada su nestale. Vezan u sjedalu, Kinsman je promatrao gomile kontrola i uređaja nekoliko centimetara od svojih očiju i osjetio kako pritisak i napetost padaju na nulu. Više nije bio pritisnut za sjedalo, lagano ga je dodirivao, gotovo je lebdio, jedino ga je u tome sprečavao sigurnosni pojas. Prestao je brojiti koliko je puta osjetio bestežinsko stanje nakon svoje desete orbitalne misije. Ipak, nasmiješio se. Bez razmišljanja dodirnuo je kontrolno dugme na naslonu sjedala. Manevarski potisnik na trenutak je rignuo plamen i ogromna, prekrasna Zemlja pojavila se u uskom prozoru ispred njega. Bila je divovska i veličanstvena, blistavo plava, prošarana plavim oblacima, prelijepa, mirna, svjetlucava. Kinsman ju je mogao vječno gledati, ali u slušalicama kacige čuo je zvukove kretanja. Dvije žene iza njega su se meškoljile. Šatl je u odnosu na Mantinu kabinu bio poput prvorazrednog hotela: njihova tri sjedišta bila su nagurana između nizova instrumenata i opreme. I doletjeli su u orbitu u

svemirskim odijelima i kacigama zahvaljujući nekom dužnosniku Zrakoplovstva koji je napisao pravilnik. Jill je službeno bila drugi pilot i biomedicinska časnica na ovoj misiji. Fotografkinja, Linda Symmes, jednostavno je bila putnik, projekt odnosa s javnošću, zauzimala je treće sjedalo, pored Jill. Kinsmanove slušalice zakrckale su prije no što se Zemlja povezala. "AF9, u potvrđenoj ste orbiti. Putanja nominalna. Svi sustavi zeleno." "U redu, Zemljo", rekao je Kinsman u mikrofon kacige. Glas koji se već počeo gubiti prebacio se na neformalan govor. "Izgleda kako je sve u redu, Chete. Dobit ćemo parametre sastanka i poslat će ti ih kad prođeš iznad Woomere. Sastanak je planiran za tvoju drugu orbitu." "U redu, veliki V. Ovdje je sve zeleno." "U redu. Vanderberg završava." Tiho. "I hej... sretno, Osnivaču." Kinsman se nacerio na to. Podigao je vizir, otkopčao sigurnosni pojas i okrenuo se. "U redu, dame, u orbiti smo." Jill je podigla vizir. "Trebaš pomoć?" pitao je Kinsman Lindu Symmes. "Ja ću se pobrinuti za nju", odrješito je rekla Jill. "Ti se bavi kontrolama." Znači tako će biti, pomislio je Kinsman. Jillino je lice bilo okruglo i obično poput nove kovanice. Tupast nos prepun pjegica, široka usta i kratka smeđa kosa. Kinsman je znao kako se pod njenim svemirskim odijelom nalazi tijelo koje bi se u najboljem slučaju moglo opisati kao obično. Linda Symmes bila je nešto sasvim drugo. Podigla je vizir i promatrala ga velikim plavim očima koje su kombinirale žensku znatiželju s tračkom bespomoćnosti. Bila je visoka, blizu Kinsmanovih sto sedamdeset osam, guste zlatne kose i tijela čiju je svaku oblinu već zapamtio. Svojim slatkim, piskutavim glasom je rekla: "Mislim da ću povraćati." "Oh, za ime..." Jill je posegnula između njihova dva sjedala. "Ja ću se pobrinuti za ovo", rekla je Kinsmanu dok je otvarala bijelu najlon vrećicu i stavljala je preko Lindina lica. Kinsman je zadrhtao kad je shvatio što bi se moglo dogoditi u nultoj gravitaciji i okrenuo se prema kontrolnom panelu. Zatvorio je vizir i uključio ventilator odijela pokušavajući prigušiti odvratne zvukove Lindinog povraćanja.

"Za ime Božje", viknuo je Jill, "daj isključite vaše mikrofone! Želite da ja također povratim?" "AF-9, ovdje Woomera." Pokušavajući zaboraviti što se iza njega događa Kinsman je pritisnuo prekidač na komunikacijskom panelu. "Slušam, Woomera." Kinsman je zahvalio bogovima što je idućih sat vremena imao dosta posla. Poravnao je orbitu Mante s orbitom svemirske postaje Zrakoplovstva, koja je bila tu već gotovo godinu dana, čija se posada povremeno sastojala od dvočlane ili tročlane ekipe astronauta. Kinsman je smatrao kako će Zrakoplovstvo iskoristiti prazne tankove goriva koji su ostavljeni u orbiti i sakupljeni na "farmi tankova" gdje su on i Colt prije nekoliko godina bili umiješani u orbitalnu zajebanciju. Ali tankovi su ostali neiskorišteni, Zrakoplovstvo je poslalo novi mali svemirski brod kojeg su preuređivali u stalnu postaju u orbiti. Bio je to debeli cilindar, ocrtan na blistavobijeloj, oblacima prekrivenoj Zemlji. Kad se Mantom približio dovoljno blizu za vizualnu inspekciju Kinsman je ugledao antene, zračnu komoru i ostale neobične dijelove koji su se sakupljali na postaji. Svaki put sve više sliči orbitalnoj gomili smeća, pomislio je. Iza nje se, nepovezan, nalazio stožac nove energetske jedinice. Kinsman je jednom obišao praznu postaju koristeći potisnike. Pritisnuo je signalni gumb i radar postaje je oživio, što mu je pokazala zelena lampica na njegovu kontrolnom panelu. "Svi sustavi zeleni", rekao je zemaljskoj kontroli. "Sve izgleda u redu." "U redu, devetka. Možeš se spojiti." Ovo je bilo kompliciranije. Pomoglo bi kad bi Jill mogla očitavati... "Udaljenost osamdeset osam metara", začuo je Jillin glas u svojim slušalicama. "Brzina prilaženja..." Kinsman je instinktivno okrenuo glavu, ali kaciga je onemogućila bilo kakav pogled iza. "Ej, kako je tvoja pacijentica?" "Prazna. Dala sam joj sedativ. Spava." "U redu", rekao je Kinsman. "Idemo se spojiti." Doletio je do doka na jednom dijelu postaje, spojio se i primijetio kako su svjetla na panelu potvrdila da je spajanje dobro. "Bolje da zakopčaš Uspavanu ljepoticu", rekao je Jill. "Trebala bih provjeriti komoru", rekla je Jill. "Ostani gdje jesi. Ja ću." Kinsman je otkopčao pojas i bez napora ustao iz sjedišta da bi kacigom lagano udario u strop. "Obje ste dobro vezane?" "Da."

"Pazi na mjerač zraka." Otvorio je komoru, samo djelić centimetra. "Tlak je stabilan. Nema crvenog svjetla." Kinsman je kimnuo i do kraja otvorio vrata. Provukao se kroz otvor. Polako, bez žurbe, podsjetio se. Bez jakih zamaha. Bez naglih pokreta. Kliznuo je kroz vrata postaje, zarotirao se poput ronioca koji se lijeno okreće pod vodom, i provjerio svaki milimetar spoja pod svjetlošću lampe na kacigi. Zadovoljan što je sve u redu, ušao je u postaju. Pažljivo je spustio čizme na rešetkasti pod i uspravio se. Ruke su mu željele odlebdjeti, ali udarile su u ormariće s opremom na oba kraja uskog središnjeg prolaza. Kinsman je upalio svjetla postaje, provjerio zalihe kisika, tlak i temperaturu, vratio se do komore i izašao. U Mantu je ušao naglavačke, pa je morao napraviti salto oko pilotskog sjedala kako bi opet bio u "normalnom" položaju. "Postaja je u redu", rekao je naposljetku. "A kako ćemo, dovraga, s njom kroz komoru?" Jill je već odvezala Lindu. "Ti vuci, ja ću gurati. Lako će se svinuti oko uglova." I jest. Unutrašnjost postaje bila je otprilike veličine i oblika kabine manjeg transportnog zrakoplova. Jednu su stranu u cijelosti zauzimali paneli s instrumentima, kontrolna oprema i elektronika koja je gotovo nečujno zujala iza laganih plastičnih panela. S druge strane uske pregrade nalazila su se mjesta za posadu: kontrolni stol, dva opservacijska porta, laboratorijske klupe. Na drugom kraju, iza zavjese, nalazio se toalet i vreće za spavanje. Kinsman je stajao za kontrolnim stolom, sada u plavoj odori, njegove cipele s kukama zakačile su se za pukotine u mrežastom podu i sprečavale da odlebdi. Stol mu je bio visok gotovo do ramena, odgovarajuća visina na nultoj gravitaciji. Njegovo svemirsko odijelo bilo je spremljeno u ormarić ispod podnih panela. Detaljno je provjeravao sustav za održavanje života u postaji: zrak, vodu, grijanje, struju. Svi su bili u dopuštenim granicama, iako će trebati nadopuniti zalihe vode ako se nastavi trošiti ovim ritmom. Recikliranje nikad nije bilo sto posto učinkovito. Pažljivo je zakoračio lijevo do komunikacijske konzole; sve je funkcioniralo normalno. Radarski je ekran prikazivao samo jednu stvar u blizini: energetska jedinica. Podigao je pogled kad je Jill prošla kroz zavjesu iz spavaonice. Još je uvijek bila u svemirskom odijelu, skinula je samo kacigu. "Kako joj je?"

Jill je umorno odgovorila: "Dobro. Još uvijek spava. Mislim da će biti u redu kad se probudi." "I bolje joj je. Ovdje ne možemo imati uvenuli cvjetak. Prekinut ću misiju." "Daj joj šansu, Chete. Jednostavno je povratila kad se našla u nultoj gravitaciji. Nikakav trening ne može te pripremiti za tih nekoliko prvih minuta." Kinsman je odmahnuo glavom. Ali zabavno je! pomislio je. Poput skijanja. Ili ronjenja na dah. Samo bolje. Jill je krenula prema njemu držeći se za rukohvate postavljene na ormariće s opremom i stolove. Kinsman je oslobodio noge i dočekao ju na pola puta. "Ej, daj da ti pomognem skinuti odijelo." "Mogu sama." "Naravno. Bit će lakše ako ti pomognem." Nakon nekoliko minuta Jill se oslobodila nezgrapnog odijela i stajala je ispred minijaturnog biomedicinskog laboratorija. Kinsman se lagano sagnuo zbog zaobljenog stropa i kliznuo do kuhinje. Bila je široka kao pola telefonske govornice, ali ni duboka ni visoka poput nje."Kava, čaj ili mlijeko?" Jill mu se nacerila. "Sok od naranče." Posegnuo je za vrećicom koncentrata. "Ti si žena koju je teško zadovoljiti." "Ne, nisam. Sa mnom je lako. Ja sam jedna od škvadre." To je fora, shvatio je Kinsman. Ali kome je namijenjena? I zašto? Nekoliko idućih sati detaljno su provjeravali opremu postaje. Kinsman je, nakon čišćenja, sastavljao jednu od kamera visoke rezolucije, dijelovi su lebdjeli u zraku oko njega dok je radio. Jill je zalijevala bujni filodendron koji je prošvercan prije nekoliko mjeseci i sada je stršio s biomedicinske klupe prema svjetlosnim panelima na stropu. "Kako je zeleno čudovište?" pitao je Kinsman. "Preživjelo je bez nas", rekla je Jill, "ali jedva. Možda bi mogli malo podići temperaturu između misija kad energetska jedinica proradi." Linda je odmaknula zavjesu spavaonice i teturajući ušla u glavni odjeljak. Jill ju je prva primijetila. "Bog. Kako se osjećaš?" Kinsman je podigao pogled. Bila je u uskoj odori, koraljnocrvenoj. Naglo se okrenuo i posvuda raštrkao dijelove kamere.

"Jesi li dobro?" pitao je. Pokajnički se nasmijala. "Mislim da jesam. Malo mi je neugodno..." Glas joj je bio zvonak i blag. "Oh, u redu je", rekao je gorljivo Kinsman. "To se događa praktički svima. I ja sam povraćao kad sam prvi put došao u orbitu." "To je", rekla je Jill i izmaknula se leći koja se lagano odbila od stropa, "mala bezazlena laž zbog koje bi se trebala osjećati ugodnije." Kinsman se prisilio da se ne namršti. Jill je dodala. "Chete, bolje pokupi dijelove kamere prije no što se raštrkaju tako da ih nećeš uspjeti pronaći." Želio je zarežati odgovor, predomislio se, i samo odgovorio: "Tako je." Kad je završio s kamerom pažljivo je pogledao Lindu. Lice joj je ponovno dobilo boju. Izgledala je smireno, bistro, ne prestrašeno ili uznemireno. Možda će nakon svega biti dobro. Jill joj je napravila čaj kojeg je pila iz plastične šalice. Kinsman je otišao do kontrolnog stola i na ekranu pozvao raspored misije. "Jill, vrijeme je za tvoje spavanje." "Ne spava mi se", rekla je. "Aha, znam. Ali imala si naporan dan, djevojko, a sutra će biti još napornije. Sada odspavaj svoja četiri sata, a onda ću ja. Moraš biti spremna za parenje." "Parenje?" pitala je Linda s drugog kraja kabine, dobrih pet koraka od Kinsmana. Onda se sjetila. "Oh... misliš spajanje energetskog modula s postajom." Kinsman je potisnuo desetak mogućih odgovora i trezveno rekao: "Izvanbrodske aktivnosti." Jill je nevoljko kliznula prema spavaonici. "U redu, idem na spavanje. Umorna sam, pretpostavljam, ali ovdje mi se nikad uistinu ne spava." Pitam se kakve joj je upute Murdock dao? Definitivno se ponaša poput vražje pratilje. Jill je kliznula u sjene spavaonice i navukla zavjesu. Nakon nekoliko minuta tišine Kinsman se okrenuo Lindi. "Napokon sami." Nasmiješila mu se. "Uh... baš stojiš na mjestu gdje moram postaviti ovu kameru." Gurnuo je sastavljenu kameru tako da je lagano kliznula prema njoj.

Polagano se odmaknula, pažljivo, s obje ruke držeći se za najbliži rukohvat kao da se boji pada. Kinsman je kliznuo do opservacijskog porta i ispruženom rukom zaustavio spori let kamere. Počeo je postavljati kameru na stalak opservacijske konzole. "Stvarno si dobro?" "Da, stvarno." "Misliš da ćeš sutra biti sposobna za izlazak van?" "Nadam se", rekla je Linda. "Želim izaći van s tobom." Ja bih s tobom radije ušao unutra, rekao je Kinsman sam sebi dok je radio. Sat kasnije lebdjeli su jedno pored drugog kod opservacijskog porta i promatrali Zemlju, plavo-bijelim oblacima istočkani Tihi ocean. Kinsman se pokušavao sjetiti misijinog plana leta, uspoređujući vremena kad će Jill spavati s dugim razdobljima dok će se postaja nalaziti između zemaljskih baza s nemogućnošću smetnji. "Je li to Zemlja?" pitala je Linda i pokazala debeli sloj oblaka na obzoru. Kinsman je bacio pogled na kompjutorski prikaz njihove orbite na kontrolnom stolu i odgovorio: "Čileanska obala, Južna Amerika." "Tamo dolje se nalazi još jedna kontrolna postaja, zar ne?" "NASA-ina, nije dio naše mreže. Mi koristimo samo postaje Zrakoplovstva." "Zašto?" "Ovo je striktno vojna operacija. Moramo biti sposobni djelovati u potpunosti odvojene od civilne agencije." "Zar to ne košta više?" Kinsman je pomislio na Murdocka i razlog zašto se Pentagon složio dopustiti Celebrity magazinu da pošalje fotografa u svemirsku postaju Zrakoplovstva. "Možda. Ali to civilima dopušta obavljanje poslova bez uplitanja vojske. I obrnuto. Poput razdvajanja crkve i države." "Znači sve što ovdje radiš", rekla je Linda, "ima veze s vojskom." Nacerio se na to. "Aha. Ali nema to veze s ratom. Nemamo nikakvo oružje. Ne bi mogli povrijediti ni muhu." "Mislila sam kako ovdje testirate veliko lasersko oružje. Znaš, za program Zvjezdani ratovi." "Ne", odgovorio je i odmahnuo glavom. "Nema zraka smrti. Nema smrtonosnih satelita. Vani imamo reflektivne monitore koji testiraju laserske zrake koje su na nas ispaljene sa Zemlje. Ali pretpostavljam kako ćemo jednog dana testirati protubalističke lasere i ostale stvari Strateške

obrambene inicijative. Ali za sada, samo promatramo Zemlju i provjeravamo uređaje koji bi trebali raditi na nultoj gravitaciji. I ljude", dodao je. "Ovdje provjeravamo ljude. Jillina je specijalnost biomedicina. Ona proučava koliko ljudi dobro funkcioniraju na nultoj gravitaciji." Linda je ponovila: "Ali ova će postaja postati testni poligon za oružje Zvjezdanih ratova." "Kad se i ako Pentagon i Kongres slože oko toga", priznao je Kinsman. "Onda će to biti puno tajnije, puno više onih stroga tajna sranja." Nasmiješila se. "To ti se ne sviđa?" "Ima jedna stvar koju je Zrakoplovstvo u posljednje vrijeme napravilo s kojom se u potpunosti slažem." "A to je?" "Tvoje dovođenje ovamo." Osmijeh je ostao na njezinu licu, ali oči su se pomaknule s njega. "Sada zvučiš poput tipa koji se upucava." "Ne kao časnik i gospodin?" Opet ga je pogledala. "Promijenimo temu." Već je promijenjena, pomislio je. Skrenuli smo s teme oružja u svemiru, i nećemo se vraćati na nju. "Naravno. U redu", rekao je glasno. "Ovdje si zbog priče. Murdock želi više publiciteta od NASA-e. a Pentagon želi svijetu pokazati kako u orbiti ne testiramo zrake smrti. Jesmo vojska, ali smo miroljubiva vojska." "A ti?" pitala je ozbiljno Linda. "Što ti želiš? Kako je natporučnik Zrakoplovstva postao svemirski kadet?" "Snagom osobne vrijednosti. Mislio sam da će biti zabavno - sve do prvog leta u orbitu. Sada je to način života." "Stvarno? To ti se toliko sviđa? Zašto?" Iskreno se nasmijao i odgovorio: "Čekaj dok ne izađeš van. Onda ćeš vidjeti." Jill se vratila u kabinu točno na vrijeme, i bio je Kinsmanov red za spavanje. Na Zemlji je često imao problema sa snom, u orbiti nikada. Ali pitao se o Lindinoj reakciji na izlazak dok se zakopčavao u svoju mrežastu vreću za spavanje i podešavao traku preko čela koja je sprečavala ljuljanje glave od pritiska krvi u karotidnoj arteriji. Grijao je ruke u najlonskoj mreži, ugodno i sigurno smješten, zatvorio je oči i utonuo u san. Njegova posljednja svjesna misao bila je proganjajuća briga da će Linda biti prestravljena izlaskom.

Kad se probudio, a Linda je otišla na spavanje, porazgovarao je o tome s Jill. "Mislim da će biti u redu, Chete. Nemoj joj zamjeriti na onih nekoliko prvih minuta." "Ne znam. Ovdje postoje samo dvije vrste ljudi: ili ti se sviđa ili si zasran od straha. A to ne možeš simulirati. Ako vani prolupa..." "Neće", rekla je Jill. "U svakom slučaju ti ćeš biti tamo i pomoći joj. Neće izaći van sve dok ne završiš sa spajanjem. Željela te fotografirati dok radiš, ali rekla sam joj kako će se morati zadovoljiti s fotografijama nakon završetka posla." Kinsman je kimnuo. Ali zabrinutost je ostala. Pitam se je li se medicinska sestra Cyja Caldera bojala letenja? Kinsman je navlačio čizme, slobodnu je nogu zaglavio za policu s opremom kako ne bi odlebdio dok se Linda vratila sa spavanja. "Sprema za šetnju po kvartu?" pitao ju je. Nasmiješila se i kimnula bez imalo oklijevanja. "Veselim se tome. Mogu li snimiti nekoliko fotografija kako se odijevaš?" Možda će biti dobro, ponadao se. Naposljetku je odjenuo svemirsko odijelo. Linda i Jill su se povukle dok je Kinsman lebdio prema zračnoj komori. Bila je postavljena na podu, točno ispod komore s kojom je Manta bila povezana. Kinsman je otvorio masivna vrata, kliznuo u komoru i zatvorio vrata. U nezgrapnom svemirskom odijelu uvijek se osjećao poput mjehura. Metalna zračna komora bila je velika poput lijesa; morao je provući ruku gore kako bi dosegnuo kontrolni panel. Naslonio se na dugme i čuo zavijanje i zveckanje pumpe koja je izvlačila zrak iz skučene komore. Upalila se crvena lampica, indikator vakuuma. Pritisnuo je dugme koje je otvaralo vanjska vrata. Bilo je pod njegovim nogama, Kinsmanova bestežinska orijentacija se poremetila i odjednom je pomislio kako stoji na glavi. "Izlazim", rekao je u mikrofon kacige. "U redu", odgovorio je Jillin profesionalni glas. Pažljivo se počeo provlačiti kroz otvor i uhvatio se rukom u rukavici za jedan rub kad je cijeli izašao, poput plivača koji se drži za rub bazena prije skoka u duboku vodu. Vani. Lagano je okrenuo tijelo i ugledao zapanjujuću ljepotu Zemlje, veličanstveno blistavu čak i kroz njegov zatamnjeni vizir. Iza njene okrugle siluete nalazila se beskrajna tama prepuna treperavih zvijezda.

Sada je sam. Pomoću rukohvata je otišao do mjesta gdje su OVN bile spremljene, uvukao se u najbližu, a onda pričvrstio pojas preko prsa. Odgurnuo se od postaje, pogled mu je još uvijek počivao na beskrajnoj panorami Zemlje. U njegovom malom, skučenom svemiru. Neovisan o svemu i svačemu. Kako bi bilo lako odletjeti od postaje i vječno lebdjeti. I umrijeti za šest sati. Ah, tu je kvaka. Umjesto toga upotrijebio je potisnike kako bi se približio energetskoj jedinici. Bešumno je klizila za postajom, plosnati valjak, jedan je dio reflektirao blistavu sunčevu svjetlost, ostatak se kupao u blažoj svjetlosti reflektiranoj od Zemlje. Kinsmanov je zadatak bio provjeriti energetsku jedinicu, provjeriti status sustava, a onda je povezati s električnim sustavom postaje. Bio je to nuklearni generator, sposoban dati struju megawatnom laseru. Sve neophodno za povezivanje s postajom - instrumenti za provjeru, kablovi, alat - ugrađeni su u energetsku jedinicu i čekali su astronauta da ih upotrijebi. To bi na Zemlji bio jednostavan posao. Na nultoj gravitaciji bio je kompliciran. Najmanji pokret bilo kojeg dijela vašega tijela odnio bi vas od postaje. Morali ste se boriti protiv svih životnih instinkta; morao se cijelo vrijeme truditi ostati na istom mjestu. Bilo se lako iscrpiti na nultoj gravitaciji, osobito kad vam se odijelo počelo pregrijavati. Kinsman je sve ovo prihvatio bez svjesne pomisli na to. Radio je polagano, temeljito, poput mjesečara, koristio je što je moguće manje pokreta, dopuštao si je lagano lebdenje sve dok ga manje-više prirodno kretanje nije zaustavilo i povuklo u suprotnom smjeru. Jaši na valovima, rekao je sam sebi, polako i smireno. U njegovu je poslu bilo ritma, prirodnog sanjivog ritma bestežinskog stanja. Slušalice su mu bile tihe. Nije ništa rekao. Sve što je čuo bilo je predenje ventilatora odijela i svoje postojano disanje. Sve što je vidio bio je njegov posao. Naposljetku je spojio posljednji kabel s utičnicom na postaji. Proglašavam vas postajom i energetskom jedinicom, rekao je u sebi. Provjerio je signalne lampice uz konektore, vidio da su svi zeleni. Proizvedite puno kilowata. "U redu, gotovo je", objavio je i lagano se odgurnuo od postaje. "Kako je Linda?" Jill je smjesta odgovorila:"Spremna je." "Pošalji ju van."

Izašla je iz komore polagano, nesigurno, nemirne noge izašle su prve. To je Kinsmana podsjetilo na dokumentarac koji je prikazivao rađanje kitova. "Dobrodošla u pravi svijet", rekao je kad joj je glava izašla iz komore. Okrenula se kako bi mu odgovorila, čuo je njen uzdah i znao kako mu se sada sviđa. "To je... to je..." "Čarobno", predložio je Kinsman. "I vidi - bez ruku." Lebdjela je slobodno u svemirskom odijelu nakrcanom snimateljskom opremom, sigurnosni konop vukao se iza nje. Kinsman joj kroz zatamnjeni vizir nije mogao vidjeti lice, ali mogao je čuti divljenje u njenom glasu, čak i njeno disanje. "Nikad nisam vidjela nešto tako apsolutno zadivljujuće..." A onda je odjednom postala poslovna, posegnula je za kamerom i snimila Zemlju, postaju, čak i udaljeni Mjesec, u tren oka. Prebrzo se pomaknula i počela rotirati. Kinsman je doletio do nje, uhvatio je za ramena i zaustavio. "Ej, polako. Oni nikuda ne idu. Imaš dovoljno vremena." "Želim snimiti tebe, i postaju. Možeš li otići do energetske jedinice i praviti se da radiš?" Kinsman joj je pozirao, odgovarao na njena pitanja, spasio kameru kad joj je ispala iz ruku u rukavicama, i kad ju nije uspjela uhvatiti. "Procjenjivanje udaljenosti je ovdje pomalo neobično", rekla je dok joj je dodavao kameru. Jill ih je dvaput pozvala i zapovjedila da uđu. "Chete, već si premašio limit za petnaest minuta!" "U rasporedu ima dovoljno praznog hoda; možemo ostati još malo." "Iscrpit ćeš ju." "Ja sam stvarno dobro", rekla je Linda veselo. "Koliko još filma imaš?" pitao ju je Kinsman. Bez gledanja u kameru odgovorila je: "Šest snimaka." "U redu. Idemo unutra kad potrošimo film, Jill." "Kroz idućih pet minuta bit ćete u mraku." Okrenuo se prema Lindi koja je naglavačke lebdjela ispred oblacima prekrivene Zemlje i rekao: "Čuvaj film za suton, a onda snimaj koliko želiš." "Suton? Što ću snimati?" "Znat ćeš kad se dogodi. Samo gledaj."

Došao je brzo, ali bila je spremna. Kad se postaja u svojoj orbiti okrenula prema noćnoj strani Zemlje Sunce je zašlo za obzor i odaslalo nekoliko spektakularnih trenutaka crvene, narančaste, a zatim i plave. Kinsman je gledao u tišini i čuo kako Lindino disanje postaje sve brže dok je okidala kameru. Bili su u tami. Kinsman je uključio svjetiljku na kacigi. Linda je samo lebdjela s kamerom u ruci. "To je... nemoguće opisati." Glas joj je zvučao šuplje, iscijeđeno. "Da nisam vidjela... da nisam snimila, ne znam bih li se mogla uvjeriti da nisam sanjala." Jillin je glas zaškripao u njegovim slušalicama. "Chete, ulazi unutra! To što je vani u mraku predstavlja kršenje svih sigurnosnih propisa." Pogledao je prema postaji. Njezina su svjetla bila vidljiva na svim stranama. Ali jedva je mogao vidjeti njezinu siluetu, iako je bila udaljena samo nekoliko metara. "U redu, u redu. Upali svjetla na komori da bismo mogli vidjeti vrata." Linda je još uvijek trabunjala o pogledu dugo nakon što su skinuli odijela i pojeli sendviče i kekse. "Jesi li ti ikad bila tamo vani?" pitala je Jill. Jill je, sjedeći na rubu biomedicinskog stola, u blizini mišje kolonije, uljudno kimnula. "Osam puta." "Nije li veličanstveno? Nadam se da će fotografije uspjeti; neke od ekspozicija..." "Bit će odlične", rekla je Jill. "A ako ne budu imamo fotografije koje možeš upotrijebiti." "Oh, ali to ne bi bile Chetove fotografije kako radi na energetskoj jedinici." Jill je slegnula ramenima. "Zar nećeš ovdje snimiti još fotografija? Ako želiš fotografije pravih svemirskih veterana trebala bi snimiti ove miševe. Oni su ovdje već šest mjeseci, žive i podižu obitelji. A također ne dižu galamu zbog toga." "Pa, neki od nas čine uzbudljive stvari", rekao je Kinsman veselo, "a neki se brinu za miševe." Jill ga je mrko pogledala. Kinsman je bacio pogled na sat i rekao: "Dame, vrijeme je za moje spavanje. Dan je bio vrlo naporan: popravci, razgledavanje, fotomodel. Rad, rad, rad."

Kliznuo je pored Linde i nasmiješio se, zadržao ga je i za Jill dok je prolazio pored nje. Ona ga je još uvijek mrko gledala. Probudivši se, vratio se u glavnu kabinu Jill je veselo razgovarala s Lindom dok su obje bile pognute nad mikroskopom i policom za uzorke u biomedicinskom laboratoriju. Linda ga je prva ugledala. "Oh, bog. Jill mi pokazuje spore koje proučava. A ja sam fotografirala miševe. Možda oni završe na naslovnici umjesto tebe." Kinsman se nacerio. "Trovala ti je um protiv mene." Ali u sebi se zapitao: Što joj je do vraga Jill govorila? Jill je kliznula do kontrolnog stola i provjerila dnevnik misije na kompjutoru. "Zemaljska kontrola kaže kako energetska jedinica savršeno funkcionira", rekla je. "Obavio si dobar posao." "Hvala." Na trenutak je oklijevao. A onda: "Čiji je sada red za spavanje?" "Moj", odgovorila je Jill. "U redu. Nešto posebno?" "Ne. Sve je po rasporedu. Idući prijenos podataka je za dvanaest minuta. Postaja Kodiak." Kinsman je kimnuo. "Ugodan san." Kad je Jill zatvorila zavjesu spavaonice Kinsman je otišao do kontrolnog stola i provjerio raspored misije. Linda je ostala kod biološke klupe, udaljena tri koraka. Nakon što je bacio pogled na kontrolni panel kako bi provjerio indikatore statusa sustava Kinsman se okrenuo prema Lindi. "Pa, znaš li sada što sam mislio kad sam rekao da je ovo način života?" "Mislim da znam. Tako je drugačije..." "To je prava stvar. Totalna sloboda. Vrli novi svijet. Nakon deset minuta van broda sve je obična zubna pasta." "Definitivno je bilo uzbudljivo." "Više od toga. To je život. Dolje na Zemlji je dosadno. Sada je čak i letenje avionom bez veze. Ovdje je zabava... ovdje se možeš osjećati živ. Bolje od cuge. Bolje od droge. To je najbolji fiks koji postoji, najbliže raju što čovjek može doći." "Stvarno si ozbiljan?" "Kvragu, naravno da jesam. Razmišljao sam pitati Murdocka neka me prebaci u NASA-u. Zrakoplovne misije ne uključuju Mjesec, a ja želim hodati novim svijetom, pogledati ga."

Nasmiješila mu se. "Bojim se da nisam toliko ushićena. A pored toga, čak ni NASA nije godinama bila na Mjesecu." "Bit će", odgovorio je. "Prije ili kasnije. "Misliš?" "Naravno. Ali ono što je stvarno važno jest da si ovdje slobodan, uistinu slobodan. Svi zakoni, pravila i predrasude kojima nas cijelog života zasipaju - sve je to dolje. Ovdje je novi početak. Možeš biti ono što jesi i činiti ono što želiš, i nitko ti ne može zbog toga prigovarati." "Sve dok zračne brtve ne popuste." "To je tjelesni kraj, naravno. Mi živimo u mikrokozmosu, zahvaljujući svemirskoj industriji i znanstvenicima. Ali nas ništa ne ograničava. Činovi nas ne mogu natjerati da postupamo po njihovim pravilima. Mi sami pišemo pravila. Prvi puta od 1776. pišemo nova društvena pravila." Linda je izgledala zamišljeno. Kinsman nije mogao procijeniti je li uistinu impresionirana njegovim govorom ili uopće zna kamo ju on to pokušava odvesti. Opet se okrenuo prema kontrolnom stolu i zaposlio se planom leta misije. Pažljivo je razmislio o svim mogućnostima i sveo ih na dvije. Obje sutra, iznad Indijskog oceana. Četrdeset pet minuta između zemaljskih postaja, a Jill oba puta spava. "AF-9, ovdje Kodiak." Posegnuo je prema prekidaču. "AF-9, Kodiače. Samo naprijed." "Jasno i glasno primamo vaše podatke." "U redu, Kodiače. Ovdje je sve normalno. Profil misije nepromijenjen." "U redu, Devetko. Nemamo ništa novo za vas. Oh, čekaj... Chete, Lew Regneson je ovdje i kaže kako je na tvoje dupe stavio dvadeset dolara da ćeš obraniti čast Zrakoplovstva. Neka lete." Kinsman je pokušavao biti što je moguće ozbiljniji i odgovorio je: "U redu, Kodiače. Profil misije nepromijenjen." "Sretno!" Lindin se zamišljen izraz produbio. "O čemu se tu radilo?" Pogledao je ravno u te hladne plave oči i lagao: "Neka me vrag odnese ako znam. Regneson je jedan od astronauta. Na Kodiaku je proveo posljednjih šest tjedana. Sigurno je prolupao od zime. Pomislio sam kako mu je najbolje udovoljiti." "Shvaćam." Ali nije izgledala uvjereno. "Jesi li već provjerila fotografije u procesoru?"

Linda je odmahnula glavom i rekla: "Nisam. Ne želim ih riskirati na opremi Zrakoplovstva. Obradit ću ih kad se vratimo u New York." "Vraški dobra oprema", rekao je Kinsman, "čak i ako ju je proizveo najjeftiniji ponuđač." "Neuredna sam." Slegnuo je ramenima i ostavio se toga. Barem je tema razgovora promijenjena. "Chete?" "Molim?" "Energetska kapsula... čemu služi? Pukovnik Murdock se počeo stravično izvrdavati kad sam ga pitala." "Tajna", rekao je. "Ni ja ne znam." "To je nuklearni reaktor, zar ne?" "Mali." "Nije li opasan?" Nasmijao se. "Dobivaš više kozmičkog zračenja kroz svoje lijepo tijelo sada nego od radijacije koja bi mogla doći iz reaktora." "Kosmičke zrake?" Izgledala je uznemireno. "Nema razloga za brigu." "Nisu opasne?" "Ne kao život na Manhattanu." Linda je na trenutak razmislila o tome. Onda: "Reaktor će proizvoditi energiju za stvari iz Zvjezdanih ratova, zar ne?" "Mi to nazivamo SOI: Strateška obrambena inicijativa." "Ali tome će služiti, zar ne?" Slijeganje ramenima podiglo bi ga s poda da kuke cipela nisu bile zakačene u pukotine mrežastog poda. "Možda." "Znači tvoj vrli novi svijet umiješan je u ratovanje." "Obrambeni sustavi popit SOI-ja neće nikoga ubiti", rekao je. "Njihova je svrha sprečavanje nuklearnog rata." "Ali ovo je vojna postaja." "Nenaoružana. Taj vrli novi svijet još nije imao dvije stvari: smrt i ljubav." "Ljudi su umirali u svemiru." "Nikad u orbiti. Tri ruska kozmonauta stradala su tijekom ulaska u atmosferu. Ljudi su bili ubijani na tlu ili u zrakoplovnim nesrećama. Ali nitko nije stradao ovdje. A također nitko nije vodio ljubav."

Unatoč svemu, činilo se Kinsmanu, ona se nasmiješila. "Je li bilo ikakvih šansi za to?" "Ne među NASA-inim astronautima, ne u šatlu. A Rusi su imali nekoliko žena kozmonauta, ali znaš kakvi su oni puritanci." Linda je na sekundu razmislila o tome. "Ovo baš i nije apartman za mladence u Waldorfu. Vidjela sam bolje motelske sobe na Jersey Turnpikeu." "Pionirima je uvijek bilo gadno." "Ja sam fotografkinja, Chete, ne pionir." Kinsman je bespomoćno raširio ruke. "Treći promašaj; izbačen sam." "Više sreće idući put." "Hvala." Usredotočio se na plan leta misije. Idući će put biti za točno šesnaest sati, ljepotice. Kad je Jill došla iz kreveta bio je Lindin red za spavanje. Kinsman je otišao do monitora spojenog na kameru i pijuckao mlaku kavu. Prelazili su preko Plesetska, ruske vojne lansirne baze. Oblaci su prekrivali područje, pa je prebacio sliku na radarski prikaz. Space shuttle nalazio se na jednom kraju tri kilometarske piste. I, kao i obično, barem je šest od desetina lansirnih rampi bilo puno. Odatle lansiraju svoje protusatelitske stvari, pomislio je. Ima li jedna od onih rampi na sebi protusatelitski projektil koji će nas skinuti, ili ne? Ne, rekao je sam sebi. To bi značilo rat. Nuklearni rat. Glasine kako su automatski špijunski sateliti uništeni protusatelitskim projektilima bile su uobičajene priče vojnih glavešina kojima su se međusobno strašili. Odvojio je pogled od ekrana i pogledao Jill. Uzimala je uzorak krvi jednom od miševa. "Kako im je?" Odgovorila je bez skretanja pogleda: "Odlično. Savršeno su se prilagodili bestežinskom stanju. Razine kalcija su ujednačene, tonus mišića je dobar. Čak i žive duže no što bi živjeli na Zemlji." "Znači onda postoji nada i za nas dvonožne tipove?" Jill je vratila miša na ulaz kolonije i zatvorila plastični poklopac. Odjurio je pridružiti se svom klanu u prozirnom labirintu tunela. "Ne vidim nikakav tjelesni razlog zašto ljudi ne bi stalno mogli živjeti u orbiti", odgovorila je. "To bi čak moglo biti dobro." "Misliš živjet ćemo duže?" Jill je kimnula. "Možda. Meni bi ovdje definitivno bilo bolje. Nema alergija."

"Tako je", rekao je. "Nema polena ili prašine." "Ovdje nikad ne kišem. Nikad nemam glavobolje." Jill se nasmiješila, pomalo vragolasto. "Život ovdje eliminira brojne tjelesne probleme." Kinsman je primijetio mali, ali definitivan naglasak na riječi tjelesne. "Misliš kako bi dugoročno moglo doći do emocionalnih problema?" "Chete, ja mogu vidjeti emocionalne probleme na trodnevnoj misiji." Jill je ubacila uzorak krvi u zatvorenu epruvetu. "Kako to misliš?" "Ma daj", rekla je, na licu joj se vidjelo razočaranje i gađenje. "Očito je što pokušavaš učiniti. Mašeš repom poput psića kad god se ona pojavi." "Nisi puno spavala, zar ne?" "Nisam prisluškivala, ako na to misliš. Jednostavno sam te gledala kako je gledaš. A neke od onih poruka sa Zemlje... cijelo Zrakoplovstvo zna za ovo? Koliko je novca uloženo?" "Ja nisam uključen u nikakvo klađenje. Ja sam samo..." "Ti samo riskiraš sjebati misiju i možda smrt nas troje samo kako bi dokazao da si ti Tarzan a ona Jane." "K vragu, Jill, sada zvučiš poput Murdocka." Kiseli izraz na njenom licu se produbio. "Stvarno? U redu, ti si veliki dečko. Ako se želiš igrati Tarzana dok si na dužnosti to je tvoj problem. Neću te sprečavati. Popit ću tabletu za spavanje i ostati u krevetu." "Hoćeš?" "Tako je. Možeš imati svoju plavokosu Barbiku, i sretno. Ali reći ću ti ovo... ona je lažna. Dovoljno sam dugo razgovarala s njom kako bih to bez problema shvatila. Ti ju pokušavaš iskoristiti, ali ona također pokušava iskoristiti nas. Ispituje me o energetskoj kapsuli dok ti spavaš. Ona je ovdje iz vlastitih razloga, Chete, i ako se igra s tobom to uopće nije zbog romance i pustolovine." Svemogući Bože, pomislio je Kinsman. Jill je ljubomorna! Bilo je napeto i tiho kad se Linda vratila iz spavaonice. Njih su troje radili zasebno: Jill je prtljala po koloniji algi na polici iznad biomedicinskog stola; Kinsman je metodično vadio film iz nadzornih kamera za povratak na Zemlju i umetao novi; Linda je neprestano snimala oboje. Zemaljska je kontrola nazvala i pitala kako ide. I Jill i Linda su mrko pogledale Kinsmana. On je jednostavno odgovorio: "Pratimo profil misije. Svi su sustavi zeleni."

Ručali su kuhanu piletinu bez kostiju i povrće, još uvijek uglavnom u tišini, a onda je opet došao red na Kinsmanovo spavanje. Ali ne prije no što je provjerio plan leta. Jill ide sljedeća, i imat ćemo četiri sata nasamo, uključujući vrijeme iznad Indijskog oceana. Dok se zakopčavao u svoju vreću za spavanje zviždao je romantičnu temu iz filma Šeherezada. Kad je Jill otišla na spavanje Kinsman je smjesta pozvao Lindu do radara kako bi joj navodno pokazao sovjetski satelit. "Sada se približavamo." Bili su jedno pored drugog ispred narančastog radarskog ekrana, dovoljno blizu da bi Kinsman osjetio njen profinjeni, ali ipak ženstveni parfem. "Samo nekoliko stotina kilometara." "Trebamo li im posvijetliti ili tako nešto?" "Bez posade je." "Oh." "Ovo ovdje je dosta slično letenju u Prvom svjetskom ratu", shvatio je Kinsman i uspravio se. "Samo to što smo ovdje važnije je od nacionalnosti." "Zar i Rusi također tako misle?" Kimnuo je. "Mislim da da." Linda je stajala ispred njega, toliko blizu da su se gotovo dodirivali. "Znaš", rekao je Kinsman, "kad sam te prvi put ugledao u bazi pomislio sam da si fotomodel, ne fotograf." Kliznula je malo od njega i odgovorila: "Počela sam kao model..." Glas joj je zamro. "Nemoj stati. Što si željela reći?" Nešto se promijenilo u vezi nje, shvatio je Kinsman. Još je uvijek bila hladno prijateljska, ali sada je bila uznemirena, oprezna poput jelena u sezoni lova i... tužna? Uzdahnula je. "Posao fotomodela je slijepa ulica. Naposljetku sam shvatila kako me bolja budućnost čeka s druge strane kamere." "Imaš previše mozga da bi bila fotomodel." "Nemoj mi laskati." "Zemlje mi, zašto bih ti laskao?" "Nismo na Zemlji."

"Touché."

Odlebdjela je, sanjivo, izgubljeno, prema kuhinji. Kinsman ju je pratio. "Koliko si dugo s druge strane kamere?" pitao je. Opet se okrenula prema njemu: "Ja bih trebala dobiti priču o tvom životu, a ne obrnuto."

"U redu... postavi mi neka pitanja." "Koliko ljudi zna kako me ovdje trebaš povaliti?" Kinsman je osjetio kako se smiješi, automatska taktika odugovlačenja. Ma kvragu, pomislio je. Na glas je odgovorio: "Ne znam. Sve je počelo kao šala među nekolicinom kompića... stvar se očito pročula." "Koliko ćeš novca dobiti ili izgubiti?" Nije se smiješila. "Novca?" Kinsman je bio iskreno iznenađen. "Novac nema veze s time." "Oh, nema?" "Ne. Ne sa mnom." Napetost njenog tijela lagano je popustila. "Onda zašto... mislim... o čemu se tu radi?" Kinsman je rukom pogladio bradu. Bila je narasla. "Radi se o vođenju ljubavi. To je sve. Hoću reći, vraški si lijepa, nitko od nas nije vezan, nitko to nije pokušao u nultoj gravitaciji... zašto, do vraga, ne?" "Ali zašto bi?" "To je ključno pitanje. To je ono što od toga čini pustolovinu." Zamišljeno ga je pogledala i naslonila se na zid. "Pustolovina. U tvom umu nema ničega više osim toga?" "Ovisi", odgovorio je Kinsman. "Teško je unaprijed reći." "Ti živiš u vrlo jednostavnom svijetu, Chete." "Pokušavam. Ti ne?" Odmahnula je glavom. "Ne, moj je svijet vrlo kompliciran." "Ali uključuje seks." Sada se nasmiješila, ali u tome nije bilo zadovoljstva. "Uključuje li?" "Misliš nikada?" Kinsmanov je glas zvučao zapanjeno, čak i njemu samome. Nije odgovorila. "Ama baš nikada? Ne mogu vjerovati..." "Ne", rekla je gotovo šaptom. "Ne ama baš nikada. Ali nikada radi... radi pustolovine. Za sigurnost posla, da. Za dobivanje dobre priče. Za obuku kako koristiti kameru. Ali nikada iz zabave... barem dugo, dugo vremena nije bilo iz zabave." Kinsman je pogledao u te hladne plave oči i vidio da su kompletno suhe i usmjerene prema njemu. U želucu je imao čudan osjećaj. Pružio je ruku prema njoj, a ona se nije ni pomaknula. "To je... to je vraški samotan način života", rekao je. "Da, jest." Njen je glas bio čelični šiljak za led, bez imalo traga samosažaljenja.

"Ali kako se to dogodilo? Zašto...?" Naslonila je glavu na zid, oči su joj gledale u daljinu, u prošlost. "Imala sam dijete. Nije ga želio. Morala sam ga dati na usvajanje - ili pobaciti. Klinka bi sada trebala imati pet godina. Nemam pojma gdje je." Uspravila se i pogledala Kinsmana. "Ali naučila sam kako seks služi pravljenju djece ili stvaranju karijere. Ne za zabavu." Kinsman je lebdio, osjećao se kao da je udaren ispod pojasa. Jedini zvuk u kabini stvarao je šum elektronike i ventilatora. Linda se gorko nasmijala. "Kad bi si barem mogao vidjeti lice: Tarzan čovjek majmun, pokušava shvatiti nuklearni reaktor." "Jedini problem s nultom gravitacijom", progunđao je, "u tome je što se ne možeš objesiti." Jill je osjetila da nešto nije u redu, činilo se Kinsmanu. Čim je izašla iz spavaonice počela je njuškati i znatiželjno gledati. Kad je Linda otišla na svoje posljednje spavanje prije ulaska u atmosferu Jill ga je pitala: "Kako se vas dvoje slažete?" "Dobro." "Stvarno?" "Stvarno. Otvorit ćemo disko. Jesi za ples?" Namrštila se. "Tebi nema pomoći." Više od sata bavili su se svojim zadacima. Kinsman se koncentrirao na kalibriranje radara kad mu je Jill dala kuglu vruće kave. Okrenuo se prema njoj. Čak i kad je lebdjela nekoliko centimetara od poda Jill je bila niža od njega. "Hvala." Njezino okruglo lice bilo je ozbiljno. "Nešto te muči, Chete. Što ti je učinila?" "Ništa." "Stvarno?" "Za ime Božje, nemoj opet počinjati! Ništa, apsolutno ništa se nije dogodilo. Možda je to ono što me muči." Zatresla je glavom. "Ne, zabrinut si zbog nečega, a to nema veze s tobom." "Nemoj biti tako prokleto melodramatična, Jill."

Položila je ruku na njegovo rame. "Chete... znam da je ovo sve za tebe igra, ali ljudi u takvoj igri mogu biti povrijeđeni i... pa... ništa u životu nije tako dobro kao što očekuješ." Kinsman je pogledao njene prodorne smeđe oči i osjetio kako njegova ljutnja nestaje. "U redu, sestrice. Hvala na filozofiji. Ipak, ja sam veliki dečko i znam o čemu se radi." "Samo misliš da znaš." Slegnuo je ramenima. "Dobro, mislim da znam. Možda ništa nije dobro kao što bi trebalo biti, ali čovjek je nevin dok se krivnja ne dokaže, i sve novo je dobro poput zlata sve dok mu ne pronađeš neku manu. To je moja filozofija." "U redu, frajeru." Jill se sjetno nasmiješila. "Budi čovjek majmun. Sam se nosi s time. Ja samo ne želim da te ona povrijedi." "Neće me povrijediti." "Nadaš se. U redu, ako postoji nešto u čemu ..." "Aha, postoji." "Što?" "Kad opet legneš pobrini se da Linda vidi kako uzimaš tabletu za spavanje, može?" Jillino je lice postalo bezizražajno. "Naravno", odgovorila je ravnodušno. "Sve za kolegu časnika. I gospodina." Napravila je veliku predstavu, nekoliko sati kasnije, od uzimanja tablete za spavanje kako bi se mogla dobro odmoriti pri posljednjem spavanju prije ulaska u atmosferu. Kinsmanu se činilo kako je Jill namjerno dramatizirala. "Uvijek uzimaš tablete za spavanje za posljednji odmor?" pitala je Linda Kinsmana nakon što je Jill otišla u spavaonicu i navukla zavjesu. "Trebam biti potpuno odmoran i budan pri ulasku u atmosferu", rekao je Kinsman. "To je nakritičniji dio misije." "Shvaćam." "Ipak, nemaš se zbog čega brinuti." Otišao je do kontrolnog stola i zaposlio se stvarima koje je misija zahtijevala. Linda je lebdjela pored njega, na dohvat ruke. Kinsman je na kratko popričao s postajom Kodiak, po rasporedu i zapisao u dnevnik. Još tri zemaljske postaje i iznad Indijskog oceana smo, s dovoljno vremena. Nije podigao pogled s kontrolnog panela. Provjerio je svaki sustav postaje, prsti su mu letjeli tipkovnicom, a oči fokusirane na ispise s ekrana koji su mu govorili o radu svakog sustava.

"Chete?" "Da?" Nije podigao pogled. "Jesi li ljut na mene?" Još ju uvijek nije gledao. "Ne. Zašto bih bio ljut na tebe?" "Pa, možda nisi baš ljut, nego..." "Razočaran?" "Da. Povrijeđen. Nešto tako." Pritisnuo je posljednje komande na kompjutoru, a onda se okrenuo prema njoj. "Linda, nisam imao vremena otkriti što osjećam. Ti si komplicirana žena, možda i prekomplicirana za mene. Život ima dovoljno preokreta." Lagano je razjapila usta. "S druge strane", nacerio se, "mi bijeli anglosaksonski protestanti trebamo se držati zajedno. Nije nas puno ostalo." To je izmamilo lagani osmijeh. "Ali ja nisam anglosaksonska protestantica. Moje pravo prezime je Szymanski. Promijenila sam ga kad sam počela pozirati." "Još jedna komplikacija." Namjeravala je odgovoriti kad je zvučnik zakrckao: "AF-9, ovdje Cheyenne. Cheyenne zove AF-9." Kinsman se nagnuo naprijed i pritisnuo prekidač odašiljača. "AF-9 Cheyenneu. Čujem vas slabo, ali čisto." "U redu, Devetka. Primamo vašu telemetriju. Odavde svi sustavi izgledaju dobro." "Brodski su sustavi također zeleni", rekao je Kinsman. "Profil misije nominalan. Nema odstupanja. Zadaci izvršeni oko devedeset pet posto." "U redu. Vanderberg predlaže da u idućoj orbiti počnete provjeravati brod. Trebate se spustiti kroz deset sati." "U redu. Hoćemo." "U redu, Chete. Odavde sve izgleda u redu. Imaš li još nešto za javiti, stari Osnivaču?" "Brini se za svoje poslove." Isključio je odašiljač. Linda mu se cerila. "Što je tako smiješno?" "Ti. Postaje vrlo osjetljiv u vezi cijele ove stvari." "Ostat ću osjetljiv još jako dugo. Ti će me tipovi godinama progoniti zbog toga." "Uvijek možeš lagati."

"O tebi? Ne, mislim da to ne bih mogao učiniti. Da je djevojka anonimna, druga stvar. Ali tebe svi znaju, gdje radiš..." "Ti si galantan časnik. Pretpostavljam kako bi takva priča stigla do New Yorka." Nacerio se. "Bila bi na naslovnici Penthousea, poput one Miss Amerike." Na to se nasmijala. "Teško bi pronašli moje golišave fotografije." "Pažljivo." Kinsman je podigao prst upozorenja. "Nemoj uzburkavati moju maštu više no što već jest. Pod ovim je okolnostima teško biti galantan." Ostali su udaljeni, tihi, Kinsman je stajao uz kontrolni stol, Linda je lagano odlebdjela prema kuhinji i gotovo dodirnula zavjesu koja je odvajala spavaonicu. Zrakoplovna baza Patrick je nazvala i Kinsman je predao oskudno izvješće. Kad je opet pogledao Lindu lebdjela je pored prozora u prolazu preko puta kuhinje. Pogledala ga je, lice joj je bilo zabrinuto, oči - nije bio siguran što je vidio u njezinim očima. Izgledale su drugačije: više nisu bile ledeno hladne, više nisu bile proračunate. Izgledale su oprezno, zabrinuto, gotovo prestrašeno. Kinsman je i dalje šutio. Dva je puta provjerio kontrolni panel i apsolutno se uvjerio kako svaki ventil i tranzistor na postaji savršeno funkcioniraju. Bacio je pogled na digitalni sat ispod glavnog ekrana. Još pet minuta prije poziva Ascensiona. Opet je počeo provjeravati konzolu. Ascension je nazvala točno na vrijeme. Kinsman je, osjetivši grčenje u želucu, dao standardno izvješće na namjerno smiren i nezainteresiran način. Kinsman je bacio još jedan pogled na kontrole i odgurnuo se od stola i odlebdio, ruke su mu lagano dodirnule rukohvate u prolazu, prema Lindi. "Bila si stravično tiha", rekao je i stao pored nje. "Razmišljala sam o onome što si rekao." Što joj je to u očima? Iščekivanje? Strah? "To je... to je vraški samotan život, Chete." Uhvatio ju je za ruku i povukao prema sebi. Poljubio ju je. "Ali..." "U redu je", prošaptao je. "Nitko nam neće smetati. Nitko neće znati." Odmahnula je glavom. "Nije tako lako, Chete. Nije tako jednostavno." "Zašto ne? Ovdje smo, zajedno... što je tako komplicirano?" "Ali život je kompliciran, Chete. A ljubav - ima više stvari u životu od zabave."

"Naravno. Ali u njemu također treba uživati. Što je loše u riskiranju kad se ukaže prilika? Što je tako vraški komplicirano ili važno? Mi smo iznad briga i problema Zemlje. Možda još samo nekoliko sati, ali ovdje i sada. Mi. Sami. Ne mogu nas dodirnuti, ne mogu nas na ništa natjerati ili nam zabraniti da učinimo ono što želimo. Shvaćaš? U cijelosti ovisimo o sebi." Kimnula je, oči su joj još uvijek bile razrogačene kao kod prestravljene golubice. Ali njene su ruke kliznule oko njega i zajedno su odlebdjeli prema kontrolnom stolu. Kinsman je bez riječi isključio svjetla tako da su samo vidjeli blistanje kontrolne konzole i treperenje kompjutora dok je mrmljao sam sa sobom. Sada su bili u svom svijetu, njihovom privatnom univerzumu, lebdjeli su slobodno i polagano kroz tamu. Dodirivali se, mazili, tražili nova mora i kontinente, istraživali svoj svijet. Jill je ostala u svom ležaju sve dok Linda nije ušla u spavaonicu, tiho, da vidi je li budna. Kinsman je otišao do kontrolnog stola osjećajući, ne umor, nego čudnu otupjelost. Ostatak leta bio je rutina. Jill i Kinsman su obavljali svoje poslove, razgovarali samo kad su morali. Linda je malo odspavala, a onda se vratila snimiti nekoliko fotografija. Naposljetku su otišli u Mantu, odvojili se od postaje i počeli dug let na Zemlju. Kinsman je po posljednji put pogledao veličanstvenu ljepotu planeta, mirnog i jedinstvenog među zvijezdama. Onda su osjetili pogon retroraketa i ulazak u atmosferu. Zrak zagrijan do usijanja blistao je oko njih i omotao brod u vatreni zagrljaj tako da je izgledao poput kometa. Kinsman je bio vezan u sjedalu, radio je bio neupotrebljiv dok ih je omotavao plamen, pustio je automatskim kontrolama neka prolete kroz vrućinu i stravičnu turbulenciju, do visine gdje se letjelica šišmiševih krila ispravila i počela ponašati poput aviona. Uzeo je kontrole i preletio Pacifik, provjeravajući kompjutorski programirani plan leta u odnosu na trenutačni položaj. Točno, bez pogreške. Kalifornijska obala uzdigla se pred njima, smeđa, i siva, i bijela gdje su plaže susretale beskrajno more. Sada su letjeli poput ptice, Kinsman je skrenuo Mantu prema isušenom jezeru zrakoplovne baze Edwards, natrag prema svijetu ljudi, vremena, gradova, hijerarhija i službenih propisa. Učinio je ovo sam, šutke, bez Jilline pomoći. Letio je perolakim dodirom na kontrolama u svom svemirskom odijelu, mrštio se na panele instrumenata kroz vizir kacige. Ali čak i u debelim rukavicama čovjek i stroj djelovali su poput jednog stvorenja. Glasovi zemaljske kontrole odjeknuli su u njegovim slušalicama. Vidio je dugi betonski ožiljak piste na kamenoj pustoši pustinje Mojave. Glasovi su

pucketali s informacijama o smjeru vjetra, provjeri visine, procjenama brzine. Znao je, bez gledanja, kako se iza njih nalaze dva lovca, naoružana kamerama umjesto topovima. U slučaju nesreće, znao je. Prošli su kroz tanak sloj oblaka. Kinsmanove su oči pogledale radar na desnoj strani. Manta se lagano zatresla kad ju je poravnao s dugom sivom crtom piste. Lagano je povukao kontrole prema sebi, ruke, noge i um postupali su instinktivno, projurio je iznad sasušenog grmlja i suhog, ispucalog jezera i stigao na pistu. Kotači su ju dodirnuli jednom, istog trena odskočili, a onda opet dodirnuli uz prodornu škripu. Prošli su gotovo kilometar i pol prije no što su se zaustavili. Zavalio se u sjedalu i duboko uzdahnuo. Bez obzira na broj letova još se uvijek znojio nakon ateriranja. "Dobro slijetanje", rekla je Jill. "Hvala." Isključio je sve sustave letjelice, ruke su se automatski kretale uvjetovane dugom obukom. Onda je podigao vizir, posegnuo iznad sebe i otvorio vrata. "Kraj vožnje", rekao je, odjednom osjetivši iscrpljenost. "Svi van." Izašao je kroz otvor, vlastita mu je težina predstavljala veliki teret, a onda pomogao Lindi i na kraju Jill da izađu iz Mantinog skučenog kokpita. Skočile su na betonsku pistu. Dva kombija, dvoja kola hitne pomoći i dvoja vatrogasna vozila jurila su prema njima s kraja piste, gotovo kilometar od njih. Kinsman je promatrao kako njihove crne siluete trepere na vrućini. Polagano je skinuo kacigu dok je sjeo na rub otvora. Iznad njega grmio je helikopter i nagrđivao vedro plavo nebo, ali kad je Kinsman pogledao gore jarko pustinjsko sunce mu je zasmetalo, natjeralo ga da zaškilji i izazvalo laganu glavobolju. Jill se počela udaljavati od Mante, prema vozilima koja su prilazila. Kinsman je sišao na beton i prišao Lindi. Skinula je kacigu, njena suncem okupana kosa vijorila je na povjetarcu. Nosila je najlon vrećicu s filmovima. "Razmišljao sam", rekao joj je Kinsman. "Onaj posao s usamljeničkim životom... Nisi jedina. I ne mora biti tako. Mogu doći na istočnu obalu ili..." Razrogačila je oči od iznenađenja. "Ej, tko sada ozbiljno shvaća stvari?" Opet je izgledala smireno, hladno, unatoč žestokoj vrućini. "Ali mislio sam..." "Ma daj, Chete. Zabavili smo se. Sada možeš kompićima pričati o tome, a ja mogu reći frendicama. Oboje ćemo profitirati time, zar ne?"

"Nikad nisam nikome namjeravao reći..." Ali već se udaljavala od njega, išla je prema ljudima koji su izlazili iz kombija. Jedan od njih, civil, imao je fotoaparat. Spustio se na jedno koljeno i snimio desetak Lindinih fotografija dok mu je prilazila u jednoj ruci držeći vrećicu punu filmova i smiješeći se poput ribara koji je upravo uhvatio kapitalca. Kinsman je samo stajao razjapljenih usta. Jill se vratila do njega. "Pa? Jesi li dobio što si tražio?" "Ne", rekao je polagano. "Pretpostavljam da nisam." Počela je pružati ruku prema njemu. "Nikad ne dobijemo, zar ne?"

30. godina Kinsman se probudio kad je telefon zazvonio. Prije no što je mogao po drugi put zazvoniti podigao je slušalicu. "Natporučnik Kinsman?" Noćni recepcioner motela. "Da", prošaptao je i pogledao fluorescentne brojke svog digitalnog sata. Dva dvadeset i tri. "Iskreno mi je žao što vas uznemiravam, natporučniče, ali zvao je pukovnik Murdock osobno..." "Kako je dovraga znao da sam ovdje?" "Nije. Rekao je kako zove sve motele u blizini baze. Nisam mu rekao da ste ovdje. Rekao je da mu se smjesta morate osobno javiti kad vas pronađe. To su bile njegove riječi, natporučniče: osobno, smjesta. Nešto u vezi generala Hatcha." Kinsman se namrštio u tami. "U redu. Hvala što ste se pravili blesavi." "Nema problema, natporučniče. Nadam se da nije nekakva frka." "Aha." Kinsman je poklopio. Pola je minute sjedio na rubu velikog kreveta. Murdock naziva motele u dva sata, Hatch dolazi u bazu, a recepcioner se nada da nije nekakva frka. Smiješno. Ustao je i bacio pogled na plavušu zamotanu u plahte. Kinsman je čeznutljivo zatresao glavom i otišao u kupaonicu. Tiho je zatvorio vrata, upalio svjetlo i zažmirio. Uključio je aparat za kavu koji se nalazio iznad prekidača. Šugava je, ali je ipak kava. Skoro. Kad je stroj počeo grgljati potražio je brijaći aparat. Lice koje ga je promatralo iz ogledala bilo je mršavo, iznureno i samo lagano neispavano. Kosa mu je

imala dužinu koja je Murdocka činila nervoznim: malo dužu nego što je pravilnik dopuštao, nedovoljno dugu za kaznu. Kroz nekoliko je minuta bio obrijan, istuširan i odjeven u odoru Zrakoplovstva. Ostavio je poruku na noćnom ormariću, još jednom pogledao plavušu, poželio da joj se može sjetiti imena, i otišao do auta. Nove odredbe o gorivu zaustavile su brzu vožnju. Sintetska su goriva bila preskupa za bacanje, a kad ste pokušavali voziti brzo uništavala su motor auta. Bilo je čak i onih koji su ustrajali u tvrdnji kako su sintetska goriva izmišljena da bi uništila unutrašnjost motora na brzinama većima od osamdeset kilometara na sat: Washingtonov način štednje energije. Njegov ručno izrađeni kabriolet bio je spreman za pogon na hidrogensko gorivo, kada ga i ako vlada stavi na tržište. Za sada je morao koristiti natporučničko mjesečno sljedovanje sintetskog goriva. Bilo je dovoljno za kretanje - pažljivo - kroz tamu nadolazeće zore. Neki ga je instinkt nagnao da upali radio. Dianein prekrasan glas ispunio je zvjezdanu noć:

"... i u njezinoj desnoj ruci Nalazi se srebrni bodež, Koji ti kaže nikad neću biti tvoja mladenka." Kinsman je slušao u mračnoj pustinji dok je noćni vjetar zviždao oko njega. Diane Lawrence postala je velika zvijezda, s malo vremena za natporučnika Zrakoplovstva koji je polovicu života provodio u svemiru. Koliko je prošlo otkad ju je vidio? pitao je sam sebe. Je li prošlo više od godine dana? Limuzina i službeni auto Zrakoplovstva s generalskom zastavicom koja je vijorila s antene projurili su pored njega brzinom od barem sto dvadeset na sat, u smjeru baze. Za njih nema ograničenja goriva. Njihovi su motori zaurlali i nestali u daljini poput vrištavih duhova. U ovo doba nije bilo drugog prometa. Kinsman je vozio po ograničenju cijelim putom do ulaza u bazu, ali mogao je osjetiti rast uzbuđenja. Šest vojnih policajaca nalazilo se na vratima, žustrih i budnih, umjesto uobičajenog pospanog para. "U čemu je frka, naredni e?" pitao je Kinsman kad se zaustavio na ulazu. Stražar je baterijskom svjetiljkom osvijetlio Kinsmanovu identifikaciju koju je držao u ruci.

"Nemam pojma, gospodine. Rekli su nam da izgledamo žustro." Osvijetlio je Kinsmanovo lice, provjerio sliku na identifikaciji. Bolno žustar, progunđao je Kinsman sam sebi. Stražar ga je propustio. U zraku se osjećao onaj posebni naboj dok se Kinsman vozio prema administracijskoj zgradi. Naboj koji dolazi samo prije skorog lansiranja. Kao odgovor na njegovo neizgovoreno pitanje svjetla Kompleksa 204 su oživjela i osvijetlila visoke srebrne rakete zagrljene tamnom mrežom lansirnog tornja. Ljudi su jurili u i iz administratorske zgrade. Neki su bili pospani i neuredni, ali noge su ima radile dvostrukom brzinom. Tajnica pukovnika Murdocka došla je hodnikom kad se Kinsman potpisao za prijamnim stolom. "Što se događa, Annie?" "I ja sam tek stigla", rekla je. U njenim pješčanožutim kovrčama još su se uvijek nalazili vikleri. "Šef je rekao da te dovedem čim stigneš." Čak i s druge strane pukovnikova ogromnog ureda Kinsman je mogao primijetiti kako je Murdock okrugli mali čajnik na rubu živaca. Stajao je pored prozora iza svog stola, i gledao aktivnosti na rampi 204, a iza leđa stiskao i opušta šake. Njegova ćelava glava blistala je od znoja unatoč jakoj klimatizaciji ureda. Kinsman se s tajnicom zaustavio na vratima. "Pukovniče?" rekla je tiho. Murdock se okrenuo. "Kinsmane. Znači stigao si." "Što se događa? Mislio sam kako je iduće lansiranje posade tek za..." Pukovnik je mahnuo debelom rukom. "Iduće lansiranje posade je čim ga dovraga budemo mogli pripremiti." Obišao je stol i pogledao Kinsmana. "Isuse, užasno izgledaš." "Tri su sata!" "Nema isprika. Idi do liječnika na pregled prije leta. Očekuju te." "Još bih uvijek želio znati -" "Reci im neka ti provjere postotak alkohola u krvi", progunđao je Murdock. "Proslavljao sam svoje oslobođenje. Ne trebam biti na dužnosti, sjećate se? Moj godišnji počinje u devet sati." "Tvoj je godišnji ukinut. General Hatch upravo je doletio iz Nortona i želi tebe." "Hatch?" "Tako je. želi najiskusnijeg raspoloživog čovjeka."

"Dvadeset astronauta u bazi i vi mene morate učiniti raspoloživim." Murdock se zapjenio. "Slušaj, dovraga. Ovo je vojna operacija. Možda ne inzistiram na velikoj disciplini kod vas glamuroznih frajera, ali još si uvijek u Zrakoplovstvu i izvršavat ćeš zapovijedi. Hatch je rekao kako želi najboljeg čovjeka kojeg imamo. Osobno, ja bih prije odabrao Colta, ali on je na istoku, na sahrani ili nečem sličnom. To znači da si to ti. Sviđalo se to tebi ili ne." Kinsman se nacerio i rekao: "Da ste samo vidjeli što sam morao ostaviti kako bih se javio na dužnost predložili bi me za Medalju časti." Murdock se nervozno namrštio. Anne je neuspješno pokušala prigušiti smijeh. "U redu, ljubavniče. Odvuci guzicu do liječnika, smjesta. Anne, ti idi s njima i dovedi ga u sobu za pripremu čim bude gotov. General Hatch je već tamo." Kinsman je nepokretno stajao na vratima. "Hoćete li mi barem reći o čemu se radi?" "Pitaj generala", zarežao je Murdock i vratio se za stol. "Sve što znam jest kako Hatch želi najboljeg čovjeka kojeg imamo, i želi ga pod hitno." "Hitna lansiranja su misije za dobrovoljce", istaknuo je Kinsman. "I?" "Ja sam na godišnjem. Ovdje ima još osamnaest astronauta koji -" "Do vraga, Kinsmane, ako ti -" Murdockovo je lice pocrvenilo. "Opustite se, pukovniče, opustite se. Neću vas iznevjeriti. Ne kad postoji šansa da između sebe i svih činova na Zemlji stavim nekoliko stotina kilometara." Murdock je stajao i pjenio se dok je Kinsman odlazio s Anne. Hitro su otišli do njegovog auta i odjurili do liječnika. "Ne bi ga trebao toliko živcirati", rekla je Anne kroz nalet noćnog vjetra. "Osjeća puno veći pritisak od tebe." "On je nesiguran", odgovorio je nacereni Kinsman. "U bazi postoji samo dvadeset ljudi kvalificiranih za orbitalne misije, a on nije jedan od njih." "A ti jesi." "K vragu, da, šećeru. To je jedina stvar na svijetu koju vrijedi raditi. Želiš pokušati." Stavila je ruku na svoju vjetrom razbarušenu kosu. "Ja? Letjeti u orbitu? Ne volim čak ni avione!"

"Gore je neokaljan svijet, Annie. Svaki je put nov. Tvoj je život u potpunosti tvoj. Kad to jednom učiniš na Zemlji više nema ničega osim čekanja idućeg puta." "Moj Bože, zvučiš kao da to stvarno misliš." "Ozbiljan sam", ustrajao je. "Zašto ne pođeš na jednu od idućih misija šatla? Obično imaju mjesta za još jednu osobu." "I biti zatvorena s tobom u space shuttleu?" Kinsman je slegnuo ramenima. "Ima i gorih stvari." "Neki drugi put, natporučniče. Čula sam za vas dečke i vaš Klub nulte gravitacije. Sada se moram pobrinuti za tvoj liječnički, a onda te odvesti generalu." *** General Lesmore D. ("Hatchet") Hatch sjedio je u kiseloj tišini u maloj sobi za pripremu. Okrugli konferencijski stol bio je prepun pukovnika, a s njima se nalazio i jedan civil. Svi su izgledali tako vraški ozbiljno, pomislio je Kinsman dok je sjedao na jedini slobodan stolac u podnožju stola. General je, naravno, sjedio na čelu. "Natporučnik Kinsman." Bila je to jednostavna tvrdnja. "Dobro jutro, gospodine." Hatch se okrenuo prema svom pospanom pomoćniku. "Borgesone, ne gubimo vrijeme." Kinsman je samo napola slušao brzo predstavljanje. Već je sada osjećao nelagodu, a uzrok je tome samo djelomično bila zagušljivost prepune prostorije. Kroz jedini je prozor mogao vidjeti prvu, blijedu svjetlost zore. "A sada", rekao je Borgeson kad je dovršio predstavljanje. "Vrlo kratko, vaša će misija uključiti let i spajanje s neidentificiranim satelitom." "Neindetificiranim?" Borgeson je nastavio. "Lansiranje iz Plesetska u Sovjetskom Savezu. To je novi tip, nešto što do sada nismo vidjeli. Ne znamo što sadrži ili koja mu je misija. Ne znamo čak ima li ili nema posadu." "A velik je", zagrmio je Hatch. "Obavještajna", pukovnik Borgeson kimnuo je prema pukovniku s Kinsmanove lijeve strane, "nije ništa čula o lansiranju. Moramo pretpostaviti kako satelit služi za potencijalne agresivne svrhe. Pukovnik McKeever će vam dati podatke o orbiti."

Nastavili su oko stola, svaki je pukovnik dodao djelić informacije. Kinsman je u glavi počeo graditi sliku. Satelit je lansiran prije devet sati. Bio je u niskoj orbiti koja mu je omogućavala pokrivanje svakog četvornog kilometra teritorija između Arktika i Antarktika. Otkad je lansiran nije otkrivena ni jedna zemaljska poruka prema njemu, ili s njega prema Zemlji. A velik je, dva puta veći od Soyuza koje su Sovjeti koristili za slanje ljudi u svemir. "Tako velik satelit", rekao je pukovnik iz Centra za specijalno oružje, "vrlo lako može nositi energetsko oružje... neku vrstu lasera ili zraka koji će uništavati projektile ili satelite." "Ako je tako", rekao je Borgeson, "to je prijetnja svakom satelitu kojeg imamo u orbiti; čak i komunikacijskim satelitima u geosinkronoj orbiti." "Ili to može biti prvi korak učinkovite protuprojektilne obrane", dodao je tip iz Specijanih oružja. "Znate, njihova verzija Zvjezdanih ratova." "Ili bi to moglo biti", rekao je general Hatch, "dvadeset megatonsko nuklearno oružje." Lice mu je bilo ispresijecano dubokim borama zabrinutosti. Ili mržnje? pitao je Kinsman samoga sebe. "Bomba koja bi eksplodirala na toj visini stvorila bi elektromagnetski impuls koji bi uništio svaki kompjutor, svaki telefon, svaki automobil, svaku elektranu u Sjevernoj Americi." Borgeson je kimnuo. "Faktor kaosa. Možda je to prethodnik pravog nuklearnog napada." "A za manje od dva sata", nastavio je Hatch, ozbiljan poput smrti, "taj će satelit prolaziti preko Srednjeg zapada, srca Amerike." "Zašto ga ne srušimo, gospodine?" pitao je Kinsman. "Možemo ga pogoditi protusatelitskim oružjem, zar ne?" "Možemo pokušati", odgovorio je general. "Ali pretpostavimo da vražja stvar jednostavno uništi projektil? Što onda? Možete li zamisliti paniku u Washingtonu? Sputnik bi izgledao poput dječje igre. A pretpostavimo kako to jest nuklearna bomba. Mogla bi eksplodirati i cijela bi se Zemlja našla u mraku. Rusi bi nas čak i mogli optužiti za početak neprijateljstava jer smo napali njihov prokleti satelit." Kinsman je gledao kako general mrko odmahuje glavom. Duboko je uzdahnuo. "Pored toga, sam šef kabineta nam je zapovjedio da provjerimo satelit i procijenimo je li njegova svrha agresivna ili nije." "Za dva sata?" izlanuo je Kinsman.

"Možda ja mogu objasniti", rekao je civil. Bio je predstavljen kao čovjek iz State Departmenta. Kinsman je već zaboravio njegovo ime. Izgledao je krhko, plaho. "Mi smo službeno u poziciji suradnje, vis-a-vis Sovjeti, u našem vanjskom svemirskom programu. Naši civili iz NASA-e i civili iz Sovjetskog svemirskog programa surađuju na istraživanju Mjeseca i šalju sonde na Mars. Službeno, dijelimo informacije na našim programima strateške obrane, kao što se traži sporazumom SALT III." Kinsmanu se činilo kako čovjek iz State Departmenta izgleda nije bio nesvjestan neprijateljstva koje su drugi časnici za stolom osjećali prema njemu. Nastavio je svojim tihim, otmjenim glasom: "Znači ako jednostavno pokušamo uništiti novi satelit bilo bi to kršenje sporazuma sa sovjetskom vladom i korak unazad u programu suradnje - možda i njegov kraj." "S druge strane", ubacio se Hatch, glas mu je zvučao poput zahrđale pile, "ako ne učinimo ništa Rusi će znati kako se mogu izvući iskrivljavanjem sporazuma kad god požele." "Ali..." Hatch je mrkim pogledom utišao tipa iz State Departmenta. Onda se okrenuo Kinsmanu. "Ovo je test, natporučniče. Rusi testiraju našu sposobnost odgovora. Testiraju našu volju za odgovorom. Moramo im pokazati kako možemo otkriti, provjeriti i potvrditi prirodu i misiju satelita." "Trebali bi ga srušiti", prasnuo je jedan od pukovnika. "A ako je to miroljubiva istraživačka postaja?" pitao je civil s malo žestine u glasu. "Ako su gore kozmonauti? Što ako ubijemo ruske državljane?" "Tako im i treba", promrmljao je netko. "A onda će Sovjeti smatrati opravdanim lansiranje nuklearnom napada." Civil je zatresao glavom. "Ne. Slažem se s generalom Hatchom. Ovo je test naše sposobnosti i volje. Moramo Sovjetima dokazati kako možemo provjeriti njihove satelite i sami se uvjeriti skrivaju li ili ne neko oružje." Pukovnik Borgeson smireno je rekao: "Ako su se potrudili lansirati toliko velik satelit, onda vojna logika nalaže kako je to nosač oružja. Nema smisla u orbitu lansirati lažnjak, samo kako bi nas zabrinuli." "Bez obzira na to je li to oružje ili ne, satelit bi mogao biti miniran kako bi nas spriječili u pregledu." Puno hvala, rekao je Kinsman sam sebi. Hatch je svoje sive oči usmjerio na Kinsmana. "Natporučniče, želim da ne zaboravite jednu jedinu stvar. Zrakoplovstvo je radilo više od deset

godina kako bi došlo do mogućnosti trenutačnog slanja časnika u svemir, unatoč protivljenju NASA-e i drugih dijelova vlade." Nije čak ni skrenuo pogled prema civilu kad je nastavio: "Ovaj incident dokazuje apsolutnu neophodnost takve mogućnosti. Vaš će let biti prva praktična demonstracija onoga što smo se u proteklom desetljeću trudili postići. Iz toga, znači, možete shvatiti važnost vaše misije." "Da, gospodine." "Ovo je striktno dobrovoljna misija. Osobito zato što je važna za budućnost Zrakoplovstva i ne želim da idete ako niste apsolutno sigurni." "Shvaćam, gospodine. Ja sam vaš čovjek." Hatchovo se izborano lice razvuklo u mrki osmijeh. "Prave riječi, natporučniče. Sretno." General je ustao i svi su skočili na noge, čak i civil. Dok su ostali izlazili Murdock je Kinsmana pozvao u stranu. "Imao si šansu za odustajanje." "A general bi oko mojeg imena nacrtao veliki crveni krug. Moji bi dani u Zrakoplovstvu bili odbrojani." "To nije način na koji je on -" "Opustite se, pukovniče", rekao je Kinsman. "Ne bih to propustio za sva blaga svijeta. Šansa za igranje murjaka i lopova u orbiti." "Nismo tu radi zajebancije! Ovo je vraški važno. Ako je to gore uistinu oružje, nuklearna bomba..." "Ja ću prvi saznati, zar ne?" Odbrojavanje do lansiranja proteklo je glatko, brzo, dok je Kinsman sam sjedio u manti na raketinom nosu. Uvijek je postojala šansa kako će čovjek ili stroj u ključnom trenutku zakazati i pretvoriti ogromnu, složenu raketu u vrlo veliku i snažnu bombu. Kinsman je napeto sjedio u sjedalu i slušao otkucavanje sekundi. Mrzio je odbrojavanja, mrzio je biti bespomoćan, u potpunosti ovisan o bezličnim glasovima koji su krčkali u njegovim slušalicama, čekati poput djeteta u metalnoj utrobi, ne u potpunosti živ, zgrčen i skučen bezosjećajnim strojevima koji su mu automatski davali toplinu, zrak i život. Čekanje. Mogao je osjetiti slabe vibracije u kralježnici koje su mu govorile kako se brod budi. Zelena svjetla procvjetala su na kontrolnom panelu i rekla mu kako je sve u redu i spremno. Dosadni su glasovi još uvijek monotono krčali u njegovim slušalicama:

"... tri... dva... jedan..." Oživjela je. Akceleracija je prilijepila Kinsmana za sjedalo. Vibracije su mu protresle oči. Vrijeme se pretvorilo u stravičan urlik. Gromoglasan, zaglušujući, moćan urlik raketnih motora odjekivao mu je glavom čak i kada je utihnuo. Kroz nekoliko je minuta bio u orbiti, duga, tanka raketa nalazila se iza njega, padala je zajedno sa svim osjećajima težine. Kinsman je sjedio sam u plosnatom svemirskom brodu šišmiš krila: bestežinsko stanje, sloboda od Zemlje. Još je uvijek bio bespomoćan. Kompjutori sa Zemlje slali su koordinate Mantinom upravljačkom sustavu. Mali potisnici su se aktivirali, mikroskopski plameni precizno su doveli brod u orbitu za susret sa sovjetskim satelitom. Što ako me uništi kad mu se približim? zapitao se Kinsman. Obletio je oko cijelog svijeta, južno iznad Pacifika, a onda iznad izgužvane, oblacima prekrivene mase Euroazije. Sigurno su me ulovili na radarima, pomislio je. Sigurno znaju kako progonim njihovu pticu. Dok je letio preko Aljaske glasovi zemaljske kontrole opet su počeli razgovarati s njim. Odgovorio im je automatski, poput stroja, čitao brojeve na kontrolnom panelu dokazujući im kako je još uvijek živ, kako još uvijek dobro funkcionira. Onda se začuo Smittyjev glas. On je bio komunikator na Vanderbergu. "Još jedno lansiranje, prije petnaest minuta, iz kozmonautske baze u Tyuratamu. Lansiranje velike energije. Čini se kako ćeš dobiti društvo." Kinsman je potvrdio informaciju, ali je još uvijek nepokretno sjedio. Naposljetku ga je ugledao kako juri prema njemu. Oživio je. kako bi se spojio sa satelitom i ukrcao na njega, morao je uskladiti svoju brzinu i orbitu s njime. Radar i kompjutorski podaci blistali su na ekranima Kinsmanovog kontrolnog panela. Oči i prsti su mu neprekidno bili u pokretu, sjajan pijanist izvodi novu, složenu sonatu. Aktivirao je potisnike i naposljetku postavio Mantu u orbitu sastanka, nekoliko desetina metara od ruskog satelita. Činilo se kao da divovski satelit nepomično visi u svemiru, tik ispred njega, velika inertna gomila metala, zasljepljujuće blistava na mjestu gdje je sunce obasjalo njen trup, totalno nevidljiva u sjeni. Izgledala je poput smiješnog polumjeseca izrađenog od varenog aluminija. Mali je polumjesec zbunio Kinsmana sve dok nije shvatio kako je to rep rakete koji visi sa stražnje strane satelita.

"Parkiran sam nekih pedeset metara iza njegove krme", rekao je u mikrofon kacige. "Izgleda poput kompletne napredne verzije potisnika klase proton. Idem van." "Bolje se požuri." Smittyjev je glas bio napet, nervozan. "Drugi svemirski brod približava se jako brzo." "Kad stiže?" Pauza dok se iz pozadine čulo mrmljanje. Onda: "Oko dvadeset minuta... možda manje." "Odlično." "Pukovnik Murdock kaže kako možeš odustati od misije ako budeš morao." I ti isto, kompa. Na glas je odgovorio: "Idem ga izbliza pogledati. Ući unutra ako ću moći. Čujemo se za petnaest minuta, maksimalno." Bez odgovora. Kinsman se nasmiješio kad je shvatio kako pukovnik Murdock nije smatrao za shodno da ga obavijesti da bi ruski satelit mogao biti miniran. Stara Majka Murdock rijetko je zaboravljao takve stvari. Jednostavno je odlučio ne napraviti izbor odustajanja od misije previše privlačnim. Miniran ili ne, satelit je sada bio preblizu za povratak. Kinsman je hitro provjerio svemirsko odijelo, zrakom iz kokpita napunio tankove, i otvorio vrata na stropu. Van iz utrobe, na svijet. Izvukao se van i zastao na rubu otvora i povukao pupčanu vrpcu vezanu za odijelo. Murdock i ostali odlučili su se za korištenje pupkovine umjesto teškog OMJ jer je bio sam u orbiti, bez potpore, i zato što su željeli da Kinsman može ući kroz ulaz ruskog satelita i pregledati njegovu unutrašnjost. Bili su uvjereni kako će Kinsman dovesti Mantu dovoljno blizu ruskog satelita kako bi ga pupkovina mogla opskrbljivati kisikom i električnom energijom, i omogućiti mu siguran put do vlastitog kokpita. Kinsman se odgurnuo od vrata i poletio poput ronioca prema ruskom satelitu. Bacio je pogled na noćnu stranu Zemlje. Svjetla gradova treperila su kroz oblake; mogao je prepoznati siluetu Velikih jezera i udaljeno svjetlucanje koje je sigurno koridor Boston - Washington. U pravu su, rekao je. Ovdje postavljena bomba cijelu bi Zemlju ogrnula tamom. Kad se približio satelitu Sunce se podiglo iznad zaobljenja njegovog trupa i gotovo ga zaslijepilo, unatoč automatskom zatamnjenju vizira. Odbacio se prema dolje i sakrio u sjeni satelita. Još uvijek napola

zaslijepljen blistanjem sudario se njegovim masivnim trupom i lagano odbio. S naporom je posegnuo i zgrabio jedan od rukohvata na površini. Zauzimam ovu zemlju u ime Isabelle Španjolske. Dovraga, gdje je zračna komora? Bila je na sunčanoj strani, otkrio ju je nakon što je u potrazi proveo nekoliko dragocjenih minuta, nije bilo teško shvatiti kako se otvara, iako su upute bile na ćirilici. Kinsman je naglavačke lebdio i okrenuo mehanizam. Osjetio je kako je škljocnuo. Na trenutak je oklijevao. Možda je minirano, čuo je pukovnikovo upozorenje. Kvragu s tim. Kinsman je otvorio vrata. Nije bilo eksplozije, niti ikakvog zvuka. Prigušena je svjetlost dolazila iz satelita. Onda je počeo cijeniti ono što vidi. Satelit je bio prepun opreme. Većinu nije mogao dobro vidjeti, ali njemu je nalikovala moćnoj znanstvenoj opremi. Otvorio je nekoliko panela i vidio kompjutore, velika magnetna polja, uredno složene rezervne dijelove. Ubrzivač čestica? zapitao se. To nije bio laser, u to je bio siguran. Gore su bile prostorije za posadu, dovoljno mjesta za tri kozmonauta, možda četiri. Ormarići su sadržavali konzerve hrane. Mikrovalna pećnica. Hladnjak s još hrane. Fotoaparati i kamere. "Jako ugodno." Vratio se u glavni odjeljak, gdje se nalazila zagonetna znanstvena oprema. Odnesi kući nekoliko suvenira, pomislio je, otvarao je ormare i njuškao. Nema dokumenata, nema knjiga uputa ili bilo kakve papirologije. Pronašao je malu vrećicu odvijača i skinuo ih s njihovog mjesta. Bacio je pogled na sat i vidio kako ima još pet do deset minuta do predviđenog dolaska sovjetskog svemirskog broda. S odvijačima u jednoj ruci Kinsman je opet otišao naprijed i ponovno pregledao prostorije za posadu u potrazi za nekom papirologijom koju bi mogao ponijeti generalu Hatchu i njegovim obavještajcima. Ništa. Prazan kompjutorski ekran s tipkovnicom na ćirilici i arapskim brojevima. Made in CCCP. Ostavio je odvijače da lebde i uzeo mali fotoaparat iz džepa na nozi. Snimao je poput manijakalnog turista i snimio cijelu unutrašnjost satelita. Kad je vratio fotoaparat u džep i posegnuo za odvijačima nešto je zablistalo a rubu vidnog polja. Okrenuo se prema opservacijskom portu i pogledao. Ništa osim zvijezda: prekrasnih, hladnih.

Onda opet blistanje. Ovoga puta ga je oko uhvatilo i ugledalo vitku figuru svemirskog broda kako klizi prema njemu. Većina je broda bila u sjeni. Nikad ga ne bi otkrio bez izdajničkog plamena potisnika. Vraški je blizu! Kinsman je zgrabio svoju malu hordu ukradenih odvijača i krenuo prema komori. U žurbi je nogom zapeo za pupkovinu i gotovo pao. Izgubio je nekoliko sekundi na uspravljanje, a onda stigao do zračne komore satelita i izašao van. Vidio je kako ruski svemirski brod izvodi posljednje manevre prilaska. Vatra iz potisnika i činilo se kao da se zaustavio pored satelita. Kinsman se priljubio uz trup satelita i držeći se za rukohvate otišao u sjenu na mračnoj strani. Čekao je tamo i pokušavao smisliti što dalje, zamotao je pupkovinu kako bi bila manje vidljiva novopridošlici. Novi je svemirski brod bio puno manji od satelita, izgrađen poput Kinsmanove Mante. Zračna se komora iznenada otvorila. Pojavila se figura u svemirskom odijelu i na trenutak zbunjeno lebdjela. Kinsman je vidio kako kozmonaut nema pupkovinu. Umjesto toga na leđima je nosio ogromnu kutiju: sustav za održavanje života i jedinice za upravljanje. Koliko ih je ovdje? zapitao se. Dimni oblak pojavio se iz kozmonautove kutije na leđima dok je letio prema zračnoj komori satelita. Dok je Rus prilazio Kinsman se nesvjesno povukao dublje u sjene. Samo jedan; više se nitko nije pojavio iz svemirskog broda. Novopridošlica je stigao do još uvijek otvorene zračne komore satelita. Nekoliko se trenutaka nije micao. Kinsman je isprobao svaku frekvenciju svog radija, bezuspješno. Rusi su koristili druge frekvencije; nisu mogli međusobno razgovarati, nisu mogli prisluškivati tuđe razgovore. Kozmonaut se udaljio od satelita, i lebdeći u mjestu okrenuo se prema Kinsmanovoj Manti koja se još uvijek nalazila udaljena nekih pedesetak metara. Kinsman je osjetio kako se počinje znojiti, čak i u hladnoj tmini. Kozmonaut je odletio od satelita, prema Manti. Kvragu sve! Kinsman je bjesnio sam na sebe. Prvo pravilo ratovanja, ti glupi seronjo: drži liniju uzmaka otvorenom! Odgurnuo se od satelita i počeo lebdjeti prema Manti. Bilo je to poput noćne more, lebdio je svemirom zastrašujućom sporošću dok je kozmonaut jurio. Kozmonaut je primijetio Kinsmana kad je izašao iz sjene satelita i pojavio se na suncu.

Na trenutak su jednostavno zurili jedan u drugog, razdvojeni s četrdeset metara ničega. "Miči se od tog svemirskog broda!" viknuo je Kinsman, znajući kako njihovi radiji nisu na istoj frekvenciji. Kao da želi opovrgnuti njegove riječi kozmonaut je stavio ruku na rub Mantine zračne komore i zavirio unutra. Kinsman je zamahnuo rukama i nogama u pokušaju da dobije na brzini. Još se uvijek kretao vraški sporo. Onda se sjetio odvijača koje je nosio. Gotovo bez razmišljanja bacio je cijelu gomilu na kozmonauta. Zamah ga je izbacio iz ravnoteže. Zemlja mu je nestala iz vidokruga, onda su zvijezde vrtoglavo projurile, a onda ruski satelit. Krajičkom je oka ugledao kozmonauta dok su odvijači letjeli oko njega. Većina je promašila i bešumno se odbila od Mantina trupa. Ali jedan je dovoljno snažno pogodio uljezovu kacigu, a onda se odbio u nepoznato. Kinsman je, kad se okrenuo, izgubio Mantu iz vidokruga. Trudio se ispraviti, koristio je ruke i noge kao balans. Zvijezde su se naposljetku prestale rotirati. Okrenuo se i opet pogledao prema Manti, ali bila je naopako. Nije bilo važno. Uljez se još uvijek rukom držao za komoru. Slobodnom je rukom trljao mjesto gdje je odvijač pogodio njegovu kacigu. Izgledao je poput smiješnog dječaka koji trlja kvrgu na glavi. "To znači odbij, strance", promrmljao je Kinsman. "Uljezima zabranjeno. Vlasništvo Sjedinjenih Američkih Država. Čuvaj se orla. Idući ću ti put raspoloviti kacigu." Kozmonaut se lagano okrenuo i posegnuo prema jednom od džepova s opremom na remenu. U ruci mu se pojavila neobična alatka. Kinsman je bespomoćno lebdio i gledao kako kozmonaut uzima dio njegove pupkovine. Onda je na nju priljubio alatku. Pojavile su se iskre. Elektronski plamenik! Pokušava presjeći moju pupkovinu! Ubit će me! Kinsman se počeo mahnito kretati uz pupkovinu. Sve što je mogao vidjeti, sve o čemu je mogao razmišljati, bio je to plamenik koji je izjedao njegovu liniju života. Očajnički je objema rukama zgrabio pupkovinu i snažno povukao. Opet se divljački zavrtio, ali vidio je kako val kojeg je stvorio klizi niz pupkovinu. Dio koji je kozmonaut držao u ruci odjednom mu je izletio iz ruke. Varilica je odletjela i ugasila se. Obojica su se istodobno pokrenula.

Kozmonaut je poletio s Mante, krenuo je prema plameniku. Kinsman je jurnuo pravo prema komori. Objema je rukama zgrabio njen rub, teško je disao, vizir se lagano zamaglio od vrućine njegovog napora i straha. Uleti unutra, zatvori vrata i izgubi se dovraga odavde. Ali nije se pokrenuo. Umjesto toga promatrao je kozmonauta, sada neobičnu, suncem obasjanu figuru koja je lebdjela nekih dvadesetak metara dalje i tiho procjenjivala situaciju. Taj me kurvin sin pokušao ubiti. Kinsman se zgrčio na rubu komore poput mačke i skočio na svog neprijatelja. Kozmonaut je posegnuo za kontrolama na remenu, ali Kinsman se sudario s njim i obojica su odletjela kroz svemir, zamahujući i udarajući jedan drugoga. Bila je to izvanzemaljska borba, ljudski bijes u beskrajnoj mirnoći zvijezdama istočkane tame. Bez zvuka osim vašeg vlastitog teškog disanja i gromovitog udara sudarenih tijela. Odlebdjeli su izvan sjene svemirskog broda, na jarku sunčevu svjetlost. Veličanstvena ljepota Zemlje prostirala se ispod njih. U hladnom bijesu Kinsman je zgrabio cijev za zrak koja je povezivala kozmonautov tank s kisikom i njegovu kacigu. Oklijevao je trenutak i pogledao okruglu plastičnu kacigu. Mogao je vidjeti samo pozadinu kozmonautove glave, prekrivenu crnom, za kožu priljubljenom pilotskom kapuljačom. Snažnim trzajem Kinsman je iščupao crijevo iz ležišta. Bijeli je plin zašištao iz tanka na leđima. Kozmonaut je zadrhtao dvaput, u grču, a zatim se umirio. Kinsman je sa svjesnim naporom razdvojio zube. Čeljust ga je boljela. Drhtao je i bio obliven hladnim znojem. Ugledao je lice svog oca. Napravit će ubojicu od tebe! Vojska postoji kako bi ubijala. Pustio je svog neprijatelja. Dva ljudska tijela lagano su se udaljila. Mrtvi se kozmonaut lagano okrenuo dok je Kinsman lebdio pored njega. Sunce je jarko obasjavalo bijelo svemirsko odijelo i beživotno, prestravljeno lice. Kinsman je promatrao to lice beskrajno dugi trenutak i osjetio kako život istječe iz njega. Odvukao se do Mante, zatvorio vrata komore i otvorio zračne tankove automatskim, instinktivnim potezom. Upalio je radio i zanemario gomilu znatiželjnih glasova koji su dolazili sa Zemlje. "Spustite me. Programirajte kompjutor da me spusti, automatski. Samo me spustite." Prošlo je šest tjedana prije no što je Kinsman opet vidio pukovnika Murdocka. Napeto je sjedio za širokim stolom od mahagonija dok su

Murdockove oči veselo blistale, gotovo poput jarkog sunca izvan pukovnikovog ureda. "U civilki izgledaš mršavije", rekao je pukovnik. "Smršavio sam." Murdock je nehajno odmahnuo rukom. "Žao mi je što te nisam prije uspio vidjeti. Obavještajci i ljudi iz State Departmenta muvali su se ovuda prošlih nekoliko tjedana, i sva papirologija tvoje pohvale i tvoje bolovanje... Nisam imao prilike, eh, čestitati ti na misiji. Bio je to dobar posao." Kinsman nije ništa rekao. "General Hatch je bio jako zadovoljan. Sam te predložio za Srebrnu zvijezdu." "Znam." "Ti si junak, Kinsmane." U pukovnikovom ženskastom glasu bilo je čuđenja. "Pravi junak, kunem se Bogom." Kinsman opet nije ništa rekao. Murdock je potisnuo mrštenje. "Rusi neće stvarati probleme, tako su mi rekli dečki iz State Departmenta. Cijela se stvar drži u tajnosti. Dogovorili smo se s njima. Nećemo se žaliti što u orbiti isprobavaju oružje sa zrakama, a oni se neće žaliti što su izgubili kozmonauta." "Oboje smo izgubili", rekao je Kinsman. "Ali dokazao si kako Zrakoplovstvo ima važnu misiju u svemiru, Boga mu! Jedini način na koji smo mogli reći kako oni izigravaju sporazum bio je zaviriti u njihov prokleti satelit. Kladim se kako će Kongres sada promijeniti naše ime u Svemiroplovstvo!" "Počinio sam umorstvo." Murdock je nekoliko dugih trenutaka šutio. Prstima je bubnjao po stolu. "To je jedna od onih stvari", rekao je naposljetku. "Morao si to učiniti." "Ne, nisam", tiho se usprotivio Kinsman. "Mogao sam se vratiti u Mantu i odletjeti." "Ubio si neprijateljskog vojnika. Zaštitio si granicu svoje nacije. Naravno, sada se osjećaš trulo, ali preživjet ćeš ti to." "Niste vidjeli lice u kacigi koje sam ja vidio." Murdock je premještao papire na stolu. "Pa... u redu, bilo je gadno. Dobio si bolovanje, a s tobom je u stvari sve u redu. Za ime Božje, što još želiš?" "Ne znam. Trebam vremena kako bih razmislio o tome." "Molim?" Murdock je zurio u njega. "O čemu pričaš?" "Pročitajte izvješće", umorno je rekao Kinsman.

"Ono... eh, nije došlo do moje razine. Preosjetljivo. Ali ne shvaćam što te toliko prestravilo. Ubio si neprijateljskog vojnika. Trebao bi biti ponosan..." "Neprijatelja", sumorno je ponovio Kinsman. "Nije mogla biti starija od dvadeset godina." Murdock se zapanjio. "Ona?" "Tako je", rekao je Kinsman. "Ona. Vaš junak u kojeg se kunete Bogom ubio je prestravljenu djevojku. To je nešto na što treba biti ponosan, zar ne?"

31. godina Potpukovnica Marian Campbell lagano je prstima bubnjala po stolu. Psihološki profil natporučnika Kinsmana ležao je otvoren ispred nje. S druge je strane stola sjedio natporučnik. Uputila mu je profesionalan pogled. Kinsman je bio vitak, preplanuo, prilično privlačan na neki sanjiv način. Njegove sivoplave oči bile su mirne. Ruke su mu mirno počivale u krilu; dugi, vitki prsti pijanista. Bez tikova, bez trzanja. Izgledao je gotovo neosjetljiv na svoj okoliš. Povučen, zaključila je potpukovnica Campbell. "Znate li zašto ste ovdje?" pitala ga je. "Mislim da znam", odgovorio je bez oklijevanja. Marian se naslonila. Bila je žena krupnih kostiju koja se neprestano morala podsjećati da govori tiše. Imala je prirodnu tendenciju razgovora s ljudima paradnim zapovjednim tonom. Loša osobina za psihijatra. "Recite mi", rekla je, "što vi mislite zašto ste ovdje." Kad je pokušala tiše govoriti zvučala je mrko, grubo. Glas joj je imao snagu za opernu pozornicu ili drevni amfiteatar, unatoč činjenici što je njegova vlasnica bila nemuzikalna. Kinsman je duboko udahnuo, poput sportaša spremnog za krajnji napor. Ili poput čovjeka kojem je dosadno. "Već sam pet mjeseci na psihijatrijskom promatranju. Suspendiran sam s aktivne dužnosti. Vi ljudi pokušavate otkriti kakav je učinak ubojstvo one ruske djevojke imalo na mene." Potpukovnica Campbell je kimnula. "Nastavite." "Vi ste šefica psihijatrijskog odjela. Pretpostavljam kako je moj slučaj u vašim rukama zbog konačne procjene."

"To je istina", rekla je. "Na meni je odluka hoćete li se vratiti na aktivnu dužnost ili ne." Kinsman ju je na trenutak smireno pogledao, a onda se usredotočio na prozor. Rolete su bile spuštene do pola zbog jakog poslijepodnevnog sunca. Na trenutak je izgledao poput dječaka u prepunoj učionici koji žudi za zvonom koje će ga osloboditi da se ode van igrati. "Pukovnik Murdock vas trajno želi skinuti s dužnosti. Svidjelo bi mu se kad bi bili časno otpušteni iz Zrakoplovstva, samo što bi to u Washingtonu loše odjeknulo." "Nisam iznenađen", rekao je Kinsman. "Zašto ne?" Napravio je mali pokret ramenima koji je mogao biti slijeganje. "Murdock bi bio jako sretan da me se riješi. Nisam njegov tip marionete." Na trenutak je razmislio o tome, a onda dodao: "To nije paranoja. Možete provjeriti kod bilo kojeg drugog astronauta." Marian se nacerila. "Već jesmo. Niste paranoidni." "Nisam ni mislio." "Ali čini se kako imate nekih problema. Ja moram odlučiti jesu li vaši problemi preveliki da bi vam se opet dozvolilo letjeti." "Tako sam i mislio." Nije odgovorila, a on nije ništa dodao. Sjedili su i nekoliko trenutaka gledali jedno drugo preko prepunog stola. Ured potpukovnice Campbell pokazivao je privilegije njenog čina i položaja. Bio je to samo još jedan od oskudno funkcionalnih ureda bolnice Zrakoplovstva, ali potpukovnica koja je glavni psihijatar imala je više slobode od ostalih pri dekoraciji vlastitog ureda. Mala soba bila je prepuna zelenih biljaka. Mlado stablo raslo je u kutu pored prozora. Umjesto kreveta unutra se nalazila duga metalna klupa s egzotičnim tropskim cvijećem. Pokušava me zastrašiti pogledom, pomislila je Marian Campbell. "Pa", rekla je naposljetku, "kako se osjećate u vezi ovoga? Što vi želite učiniti?" Odgovor je ovoga puta došao sporo. "Iskreno rečeno, ne znam. Ponekad pomislim kako bih trebao izaći iz Zrakoplovstva, prihvatiti otpust iz zdravstvenih razloga. Ali to bi me izbacilo iz svemirskog programa, a to je sve što uistinu želim." "Ne biti u svemirskom programu." "Ne!" prasnuo je. "Biti u njemu. NASA opet šalje astronaute na Mjesec. Želim biti dio toga."

"Želite ići na Mjesec?" "Da." "Kako bi pobjegli odavde?" "Što dalje mogu", odgovorio je gorljivo. Zatresla je glavom. "Ne možete pobjeći od problema." Kinsman joj je uputio superioran pogled sažaljenja. "Nikad niste bili u orbiti, zar ne?" "Ne, naravno da nisam." "Onda ne znate. Te fore o ne bježanju od problema - to je slogan. Kao kad ljudima kažete kako novac ne može kupiti sreću. Dignite noge s poda, izađite iz ovog ureda i uđite u avion gdje možete biti prepušteni sami sebi vrlo ćete lako pobjeći od svojih problema." "Ja sam odradila svoje letenje", odgovorila je. "Ali vi koji put trebate doći dolje. Morate se vratiti i suočiti sa stvarima." "Pretpostavljam da je tako." Pogledao je prema prozoru i vrućem teksaškom poslijepodnevu s druge strane roleta. "Znate, ponekad se pitam jesu li neke avionske nesreće... neke od neobjašnjenih... jesu li uzrokovane pilotovom željom da zauvijek pobjegne od svojih problema." "Samoubojstvo?" Potisnula je poriv stavljanja bilješke u dosje. Učini to nakon što ode; nemoj učiniti ništa što će mu prekinuti misli. "Ne baš samoubojstvo. Ne želju za umiranjem. Ali... pa, svako malo uistinu dobar pilot uništi svoj avion bez nekog očitog razloga. Možda jednostavno ne želi staviti noge na tlo." "Što mislite kako ćete se vi osjećati ako vam se opet dopusti letenje?" Smjesta se nacerio. "Mrak!" "Ne bi pokušali... pobjeći vašim problemima?" "Ne." Nasmiješio se. "Imam bolji način za rješavanje svojih problema. Tome služi Mjesec." Potpukovnica Campbell je pomislila, zemlja Nedođija. "To je jedina stvar koju želim", rekao je Kinsman. "Jedina stvar koju trebam. Povratak u aktivan status astronauta. Ući u lunarni program." "Ali to nije program Zrakoplovstva", rekla je potpukovnica Campbell. "To je civilni program - NASA i Rusi, zar ne? To je program suradnje." Kimnuo je i odgovorio: "Ali traže iskusne astronaute. Zrakoplovstvo dopušta nekim našim ljudima da rade za NASA-u. Neki od mojih prijatelja već su bili na Mjesecu." Sada je bio spreman za teška pitanja.

"Što mislite, koji je vaš pravi problem?" pitala je potpukovnica Campbell dopustivši glasu normalnu gromoglasnu intonaciju. Kinsman je na trenutak bio iznenađen. "Ubio sam onu rusku djevojku..." Iznenađenje je na licu zamijenila bol. "Pokušala vas je ubiti, zar ne?" "Da." "Vi ste vojni časnik. Bili ste na vojnoj misiji. Satelit kojeg ste pregledavali mogao je nositi oružje koje je moglo ubiti milijune ljudi." "Znam." "Zašto ste onda postali..." Uzela je naočale sa stola i stavila ih na vrh nosa. Čitala je iz dosjea: "... malodušni, povučeni, neprijateljski nastrojeni prema kolegama časnicima." Pogledala ga je. "Također kaže kako ste smršavili i žalili se na nesanicu." Kinsman se nagnuo naprijed i spleo svoje duge prste. Pogledao ju je i upitao: "Jeste li ikad nekoga ubili?" Marian Campbell pomaknula je glavu samo centimetar kako bi odgovorila ne. "Puno časnika Zrakoplovstva je ubijalo", rekao je Kinsman. "Ali s udaljenosti. Pritisnete dugme i stroj padne iz zraka ili zgrada na tlu eksplodira. Ubio sam ju u borbi golim rukama. Vidio sam joj lice." "Izvršavali ste svoju dužnost..." "Mogao sam izvršiti svoju dužnost i ne ubiti ju!" "To znate sada kad je sve gotovo." Prošao je rukom kroz kosu. "Jeste li ikad čuli za Richarda Bonga?" "Koga?" "U proteklim sam mjesecima imao puno prilike čitati povijest Zrakoplovstva", rekao je Kinsman. "Dick Bong bio je pilot lovca u Drugom svjetskom ratu. Na Pacifiku. Naš vrhunski as. Srušio je četrdeset japanskih aviona u prvih nekoliko godina rata. Sve u zračnoj borbi, čovjek na čovjeka, nije uništavao avione na zemlji." Potpukovnica Campbell požalila je što nije uključila snimanje na kazetofonu u donjoj ladici njenog stola. Sada je kasno, prekorila je samu sebe. "Njegov zapovjednik, general, došao je na otok gdje se nalazio kako bi mu predao odlikovanje. Japanci su napali bazu usred ceremonije. Bong i general uskočili su u isti rov. Jedan japanski avion pogođen je iz protuavionskog topa i počeo je gorjeti. Japanski pilot nije imao padobran. Ili se možda jednostavno nije otvorio. U svakom slučaju iskočio je iz svog

gorućeg aviona i poput kamena pao na pistu. Pao je na tlo samo nekoliko metara od Bonga i generala." "Ali kakve -" "Bong do kraja rata više nije srušio ni jedan avion. Letio je na borbenim misijama, ali nije ništa mogao pogoditi topovima." "Vidim", tiho je rekla potpukovnica. "Shvaćam." "Razlika je", rekao je Kinsman. "Jedno je ubiti daljinskim upravljačem. U potpunosti je drugo kad vidite koga ste ubili, licem u lice." "A vi mislite kako je to ono što vas muči?" Kinsman je kimnuo. "Ali sada se možete nositi s time?" "Sve dok nisam na borbenim misijama", odgovorio je. "A činjenica što je osoba koju ste ubili žena nema nikakve veze s time?" Kinsman je razjapio usta i odjednom ju je mrko promatrao. "Otkud, dovraga, da ja to znam?" viknuo je. "Koliko je visoko gore?" "Ne znam, natporučniče. Vi recite meni." Ljutito se okrenuo od nje. Čelo mu se orosilo znojem, primijetila je potpukovnica Campbell. "Ovo je za danas dosta, natporučniče. Možete ići." Gledala ga je kako polagano ustaje, izgledao je pomalo zbunjeno. Prišao je vratima, oklijevajući zastao, onda ih otvorio i bez osvrtanja napustio ured. Potpukovnica Campbell otvorila je donju ladicu stola i izvadila mali kazetofon. Uključila ga je i počela govoriti u ugrađeni mikrofon. Nakon više od petnaest minuta zaključila je: "Definitivno traži pomoć to je dobro. Ali još uvijek nismo ni blizu njegovom problemu. Samo smo zagrebli površinu. Izgradio je oklop oko sebe i sada ne samo da ga nitko ne može razbiti kako bi dopro do njega, ni on ga ne može razbiti kako bi izašao. Možda se radi o nečemu iz djetinjstva; morat ćemo provjeriti obitelj." Pritisnula je STOP dugme snimača i okrenula se kako bi pogledala kroz prozor. Vruće teksaško nebo sa zalaskom se sunca pretvorilo u bakar. Helikopter je negdje gore zujao poput lijenog vretenca. Mlazni avion je prozujao. Opet je uključila snimanje. "Jedna je stvar sigurna", rekla je. "Umorstvo kozmonautice samo je iniciralo traumu. Ima više, ispod površine. Ako je preduboko zakopano, i ako brzo ne dođemo do toga gotov je kao časnik Zrakoplovstva. I kao astronaut."

Vjetar koji je šibao pistu činio je malo u razbijanju vrućine. Činio se kao dah iz usijane pećnice. Sunce je nemilosrdno pržilo i iscjeđivalo sve sokove iz vas. Marian Campbell polagano je hodala oko aviona, provjeravala kontrole, propeler, znojila se u svom zakopčanom kombinezonu i čekala Kinsmana. Bio je to jednomotorni avion sa širokim krilima i visokom kabinom zbog koje je nalikovao jednookom insektu. Bio je obojan u jarkocrvenu i žutu, osim pokrova motora, gdje su crne mrlje od ulja upropaštavale dekor. Vidjela je visoku figuru kako se približava kroz treperavu vrućinu. Sunce je zagrijalo beton, pa joj se činilo kao da stoji na roštilju. Dođi, rekla je sama sebi, prije no što se otopim i od mene ostane samo mrlja. Onda se veselo nacerila. Bila bi to poprilična mrlja, znala je. Kinsman je bio u civilnoj odjeći, raskopčanoj košulji kratkih rukava i svijetloplavim hlačama. Kad je prišao avionu izgledao je umorno. "Nema potrebe za salutiranjem", rekla mu je Marian. "Nismo na dužnosti, u redu?" Kimnuo je i pružio ruku kako bi dotaknu krilo aviona. Metal je sigurno bio usijan ali Kinsman je lagano povukao rukom po metalu i zamalo se nasmiješio. "Piper Cherokee. Stara ptica, ali još uvijek dobro izgleda", rekao je. "Pričate o avionu ili o meni?" pitala je Marian. Izgledao je više smeten, nego nasmijan. "Avionu, naravno, potpukovnice." "Moje je ime Marian ... kao u Robinu Hoodu. I da, znam šalu: 'Tko je lady Marian? Netko!" Kinsman se još uvijek nije nasmiješio. Marian je u sebi uzdahnula i pitala: "Da li da vas zovem Chet, Chester ili kako?" "Chet." "U redu, Chete. Idemo gore gdje je zrak hladniji." Teško se popela na krilo i uvukla u kabinu. Kinsman ju je pratio i sjeo na kopilotsko sjedište, s desne strane. Ostavio je nogu vani kako bi vrata bila otvorena dok je palila motor. Šutke je, gledao, dok je otišla prema samome kraju tri kilometra duge piste. Bila je izgrađena za teške bombardere. Ovaj skakavac mogao je poletjeti i sletjeti na pistu sedam puta manju, a i to bi mu bilo previše.

Dobili su odobrenje tornja, Kinsman je zatvorio vrata i mali je motor zabrujao dok su rulali pistom i podigli se u zrak. Marian je skrenula desno po zapovjedi kontrolnog tornja. Udaljavali su se od zrakoplovne baze preko teksaške pustinje. "Želiš vidjeti Alamo?" pitala je. "Naravno", rekao je Kinsman. Pitala je kontrolu za koordinate prema San Antoniju. "Čiji je ovo avion?" pitao je Kinsman kad su se popeli na visinu leta. "Moj", rekla je Marian. "Tvoj? Ti imaš avion?" "Naravno. Misliš kako samo vi astronautski frajeri volite letjeti? Što misliš zašto sam uopće stupila u Zrakoplovstvo?" Nacerio joj se. "Voliš letjeti." "Zar netko ne voli?" Mogla je vidjeti kako se opustio. Bili su jedva kilometar i pol iznad tla, ali već se osjećao sigurno i izolirano od pritisaka na zemlji. "Želiš li malo upravljati?" pitala je. "Naravno." Predala je kontrole Kinsmanu koji je uzeo upravljač u ruke. "Nema akrobacija bez prethodnog upozorenja", predložila je. "Nisam akrobatski pilot." "Dobro je što si mršav", rekla je Marian. "S većinom je muškaraca ovdje prilično tijesno. Ja zauzmem poprilično mjesta." Nije skinuo pogled s obzora, ali je pitao: "Treba li ovo biti neka vrst terapije? Mislim, zašto si me pozvala?" "Jer znam kako voliš letjeti, mislila sam kako bi ti opuštanje dobro došlo. Mi nismo samo rovači po mozgu, znaš. Mi smo liječnici. Zabrinuti smo za vaše cjelokupno zdravlje." Kinsman je ispustio tihi zvuk koji je mogao biti uzdah. "Jedan od vaših liječnika volio je razgovarati sa mnom kad god sam pokušao svirati pijano u časničkom klubu. Svaki put kad bih sjeo svirati pojavio se i počeo me ispitivati. Onda je rekao kako sam neprijateljski raspoložen i sumnjičav." Marian se nasmijala. "To je Jeffers. On je idiot u mojoj ekipi." Letjeli su neko vrijeme i lagodno ćaskali, ali nikad se nisu približili njegovim emocionalnim problemima. Marian je naposljetku morala dovući temu na svjetlost dana. "Morali smo provjeriti tvoju obitelj", rekla je. "Znam. Nazvao me prijatelj."

"Senator McGrath?" "Da. Želio je znati je li u redu ako razgovara s tobom. Rekao sam mu da jest." "Lijepo smo porazgovarali preko telefona." "Što si saznala o meni?" Marian je na trenutak napućila usne i razmišljala o tome što će učiniti ako odjednom odluči obrušiti avion na zemlju. "Ispričao mi je o tvojim roditeljima. Sukobu s ocem. Umro je dok si bio u Kaliforniji, zar ne?" Kinsman je kimnuo. "U stvari, dok sam bio u orbiti. Otišao sam ga posjetiti dok je bio u bolnici, kao zabrinuti sin. Nije me prepoznao. To jest, nije priznao da me prepoznao." "To je žalosno", rekla je Marian. Kinsman je vrlo hladno odgovorio. "Nismo jedan drugog vidjeli jasno ni kad je bio živ i zdrav, znaš." Govorio je smireno, očito nije ništa skrivao. Ali bio je poput zida. Sve što je želio bilo je biti vraćen na dužnost astronauta za lunarne misije. Čini se kako mu ništa više nije bilo važno. A ipak, nešto ga je sputavalo. Nešto u glavi što je podiglo zid oko njega, nevidljivu barijeru koja mu je onemogućila bilo kakav ljudski kontakt. "Čekao sam kontru", rekao je, nakon gotovo sat vremena razgovora. Marian je ruke držala u krilu. "Kontru? Što je to?" Pogledao ju je. "Zar me nećeš pitati jesam li impotentan? Jeffers i svi ostali tvoji psihići jesu." Traži li pomoć? "Pročitala sam tvoj dosje", odgovorila je Marian. "Rekao si im da nisi." "Rekao sam im kako mislim da nisam." "Objasni?" "U posljednjih sam pet mjeseci bio više ili manje ograničen na bazu. Nisam imao puno šanse za otkrivanje." "Nastavi..." "Mogu vrlo lako dobiti erekciju", nastavio je Kinsman, klinički hladno kao da čita knjigu. "Budio sam se iz noćnih mora s erekcijom." "Noćne ejakulacije?" pitala je Marian. "Mokri snovi? Aha, nekoliko puta." "Onda funkcioniraš."

"Oprema radi", rekao je, još uvijek udaljen poput obzora. "Muči me to što mi se nije dalo pokušavati. Mislim, prošlo je pet mjeseci, a ja nisam bio čak ni uspaljen. Nisam se čak upucavao nijednoj medicinskoj sestri." Znamo, rekla je potpukovnica Campbell sama sebi. "Bliže si mi no što je ijedna žena bila od... od..." Ruke su mu se odjednom počele tresti. Avion, rađen za amaterske pilote, postojano je letio naprijed poput konja za vuču pluga. Marian je preuzela kontrole dok se Kinsman naslonio. "Otkad?" bila je uporna. "Znaš." "Reci mi." "Otkad sam ubio onu djevojku u orbiti. Otkad sam ju ubio. Otkinuo sam crijevo za zrak s njene kacige i ubio ju. Namjerno. Mogao sam otići. Mogao sam se vratiti u svoj brod i otići. Ali ubio sam ju. Ubio sam ju." "Dobro", rekla je Marian. "Dobro?" mrko ju je pogledao očima punima boli. "Dobro je što pokazuješ emocije. Predugo si ih držao smrznute ispod površine. Posljednjih pet mjeseci više si se ponašao kao robot, nego kao ljudsko biće." Kinsman je pogledao ruke. Još su uvijek drhtale. "U redu je, Chete. Sve je gotovo, sve je iza tebe. Nema ničega što možeš učiniti kako bi ju vratio. Sada moraš odlučiti... kamo želiš ići?" Rukama je stegnuo koljena. "Što je rekao Richard Treći? 'Idemo ljudi, idemo. Ako ne u raj, onda ruku pod ruku u pakao.'" Marian je nimalo damski frknula. "Nijedno", rekla je i pokazala lijevo. "To je samo san Antonio." Alamo je srce San Antonija, ali na četiri kuta grada nalaze se vojne baze. Potpukovnica Campbell sletjela je u zrakoplovnoj bazi Kelly i iz autoparka su uzeli sivi sedan na sintetsko gorivo kako bi otišli u grad. GOSPODA ĆE SKINUTI ŠEŠIRE, glasio je natpis na ulazu u Alamo. Marian je vidjela kako su većina ljudi koja se natiskala pred ovaj stari spomenik u ovo sparno poslijepodne ili Meksikanci ili Latinoamerikanci. Prizori na displejima govorili su o velikom američkom trijumfu kojim je Texas izvojevao nezavisnost. Ali bio je to samo privremeni trijumf, vidjela je Marian. Pravi gubitnici meksičko-američkog rata dobivali su dugoročni

rat, bilo ih je više nego gringosa i zauzimali su teritorij koji su privremeno izgubili. Vani, u sjeni velikog drveća iza porušenih zidova stare misije Kinsman je iznenada pitao: "Mogu li te izvesti na večeru?" Marian je osjećala zadovoljstvo. "Prošlo je već puno vremena otkad me mladić pozvao na večeru." Nacerio joj se. "Možda mi možeš pomoći s mojim problemom." Zacrvenila se i proklela se što je ispala takav idiot. Šali se s tobom, rekla je sama sebi prijekorno. Dovoljno si stara da mu budeš... pa, u svakom slučaju starija sestra. "Kvalificirana si za noćni let?" pitao je Kinsman, odjednom je opet postao ozbiljan. "Nema problema ako ostanemo nakon zalaska sunca." Marian je kimnula. "Ipak, bila bih puno sigurnija kad bi sletio pomoću instrumenata. Ne volim noćno ateriranje." "U redu", rekao je. "Idemo pronaći nekakav restoran. Ja častim." Pronašli su restoran u jednom od hotela u blizini parka. Plesna je dvorana bila ispunjena malim stolovima tako gusto naguranima da su se nasloni stolaca dodirivali kad god je netko poželio ustati. Marian se namrštila. Ovo je bilo previše slično New Yorku ili Chicagu. Gdje je stari Divlji zapad, gdje su veliki stočari večerali u otmjenim restoranima s visokim stropovima i kristalnim lusterima? Mala pozornica postavljena na jednoj strani plesne dvorane bila je namijenjena za izvođenje pjesama koje je napisao pariški pjesnik Jacques Brel. Samo dva muškarca i dvije žene, u običnoj odjeći. Uprava nije previše trošila na zabavu, pomislila je Marian. Ali pjevači su bili izvrsni, a pjesme osjećajne, emocionalne, teatralne, prekrasne. Marian je u zamračenoj plesnoj dvorani počela promatrati Kinsmana kad su pjevači opet počeli izvoditi antiratne pjesme. Mirno je sjedio, nasmijao se na pravim mjestima, pljeskao sa svima ostalima. Sve do pjesme pod naslovom "Iduća". Uspravio se kad je tema pjesme postala očita: mladi europski vojnik s prijateljima odlazi u pokretnu vojnu javnu kuću, "dar vojske, besplatan naravno". Marian je osjetila kako joj oči blistaju jače od svjetala pozornice dok je gledala kako se Kinsmanovo lice skamenilo u nečemu vrlo bliskom stravi. Njegova je ruka polagano posegnula prema njezinoj i čvrsto ju je zgrabila. Držao ju je dok je vodeći muškarac pjevao:

"Svi goli i mrtvi Trebali bi se držati za ruke Dok me gledaju kako vrištim u noći U snu koji nitko ne razumije. " Pjesma je završila i Kinsman joj je pustio ruku. Kad je točka napokon završila i svjetla se ponovno upalila izbjegao je direktno gledati u Marian. Činilo se da mu je neugodno, i to više nego malo. U tišini su se vratili Kelly kroz sparnu, vlažnu noć. Marian je bila spremna čekati sve dok se ponovno ne nađu u zraku kako bi ga opet pokušala otvoriti. Bolje je razgovarao u zraku; tamo se činio opušteniji. Vratili su auto natrag u auto-park i dopustili sanjivom desetniku da ih jeepom odveze do piste. Kinsman je skočio na Cherokeejevo krilo, otvorio vrata, ušao unutra i smjestio se na pilotsko sjedalo. Onda je pomogao Marian da smjesti svoju masu na desno sjedalo. Provjerio je mjerače na kontrolnom panelu, dobio odobrenje kontrolnog tornja i izašao na pistu. Rubna su svjetla blistala poput bisera, naizgled u beskraj. Dok je čekao posljednje odobrenje turirao je motor. Cijeli se avion zatresao i napeo poput terijera na uzici. Marian se činilo kako motor glasnije bruji u tami. A onda su jurili pistom i poletjeli. Kinsman je glatko upravljao avionom, ruke su mu bile sigurne i mirne. Kad su se popeli na visinu leta Marian je iznad njih ugledala nebo prepuno zvijezda, i još brojnija svjetla San Antonija ispod njih. "Dolje je jedan od najboljih meksičkih restorana s ove strane Rio Grandea", rekla je kroz brujanje motora. "Stvarno?" odgovorio je Kinsman. Marian je gorljivo kimnula. "Šteta što nismo navratili." "Aha. Hrana koju smo jeli nije bila osobito dobra, zar ne?" "Ali uživala sam u predstavi." Kinsman je u tami možda kimnuo. Nije mogla biti sigurna. "Kako se tebi svidjela?" pitala je. "Predstava?" "Da." Odjednom se počeo smijati, blagi, veseli smijeh zadovoljstva. Marian je zbunjeno pitala: "Što je smiješno?" "Ti." "Ja sam smiješna?" Nije znala treba li joj biti drago ili treba li biti ljuta.

"Ne, ne ti", ispravio je Kinsman. "Smiješna je situacija. Naš odnos." Skrenuo je prema njihovom polazištu, promijenio frekvenciju radija, a onda se okrenuo prema njoj. "Gledaj", rekao je, "vraški dobro znaš kako je tijekom predstave nešto kliknulo u mojoj glavi, kad sam te zgrabio za ruku. I ja znam da ti znaš. Ali pokušavaš do teme doći na profinjen način, vidjeti možeš li me nagnati da pričam o tome." "Što je kliknulo?" Marian je osjećala ushit, poput lovca u blizini plijena. "Tijekom te pjesme napokon sam shvatio što mi se dovraga dogodilo." "Da." "Sredili su me", rekao je mirno. Marian je podigla obrve. "Sredili su te? Tko...?" Kinsman je rekao: "Sve ove godine govorio sam samome sebi kako sam svoj čovjek. Stupio sam u Zrakoplovstvo kako bih otišao u svemir, kako bih pobjegao od ružnoće Zemlje. Ali nisam pobjegao. Nisam mogao." "Donio si ružnoću sa sobom." "Aha." Neko je vrijeme šutio. "Ubio sam onu kozmonauticu. Možda se ne bih tako osjećao da je na njenom mjestu bio muškarac. Ali stvar je sredili su me." "Tko?" zahtijevala je Marian. "Zrakoplovstvo", rekao je. "Obuka. Vojni umovi." "Ne shvaćam." Kinsman je jednom rukom pokazao skučenu kabinu i rekao: "Gledaj, kad sam stupio u Zrakoplovstvo to je bilo samo kako bih bio astronaut. Naravno, poslali su me kroz istu obuku koju svi prolaze, čak sam sudjelovao u borbenim letovima na Cipru. Ali nikad nisam pucao iz topa ili ispalio projektil. Nikad." "I?" "I kad sam ušao u program za astronaute mislio sam kako sam uspio. Dobio sam što sam želio. Zrakoplovstvo me nije sredilo. Njihova me obuka nije pretvorila u vojni stroj. Bio sam svoj čovjek." Marian je počela osjećati unutarnje treperenje koje je uvijek osjećala kad je saznala rješenje zagonetke. "Ali nisam bio u pravu", nastavio je Kinsman. Glas mu je sada bio ozbiljan, ali ne i trezven. Ni turoban ni drven. "Kad sam došao u borbenu situaciju - borbu golim rukama - sva ona vojna obuka isplivala je na površinu. Više nisam bio astronaut. Bio sam stroj za borbu. Uvježbani

ubojica. Vojni robot. Ubio sam ju baš kao što pješadinac ima običaj zabiti bajunetu u trbuh drugog ljudskog bića." "I misliš kako te to mučilo?" pitala je Marian, najtiše što je mogla. "Posljednjih sam pet mjeseci pokušavao shvatiti. Kako sam to mogao učiniti? Kako sam dovraga namjerno mogao iščupati dovod zraka drugog ljudskog bića? Kako sam svjesno nekoga ubio?" "A sada imaš odgovor." "Da." Bio je to nesumnjivo odrješit odgovor. "Nisam pametan koliko sam mislio. Vojna me obuka sredila. Bog zna, stavi me u istu situaciju i možda opet ponovim istu stvar." "Chete, vrlo me pažljivo slušaj", rekla je Marian polagano. "Ti misliš kako imaš odgovor i osjećaš se prilično dobro zbog toga..." "Vraški dobro!" "Ali ono što imaš samo je početak odgovora. Imaš još puno toga, zakopano je duboko u tebi. Puno toga što još uvijek nisi donio na svjetlost dana." Odmahnuo je glavom. "Ja ne mislim tako." "Slušaj me!" viknula je Marian. "Cijelog si života oko sebe držao oklop. Tvoje Kvekersko podrijetlo. Tvoj sukob s ocem. Tvoje dužnosti u Zrakoplovstvu. Jedini put kad si se opustio, jedini put kad si emocijama dozvolio pobjedu nad samokontrolom ubio si osobu. Ženu. Djevojku. Sada si opet zatvoren u tu samokontrolu i tvoj je oklop deblji no ikada. Izolirao si se i od najmanjeg ljudskog kontakta..." Kinsman je, kao da ni jedna njezina riječ nije prodrla do njegove svijesti, rekao: "Ako me budeš držala izvan dužnosti, na promatranju, još malo, Murdock će me izbaciti. To znaš." "Mogu te zaštititi." "Ne možeš me dovoljno zaštititi. Može me izbaciti iz astronauta zauvijek." "Da", priznala je. "To je istina." "Sada se moram vratiti na aktivnu dužnost. Ali ne u Zrakoplovstvo. Želim ući u NASA-in lunarni program." "Želiš pobjeći na Mjesec?" "To nije bježanje. Sada znam više. Poznajem se bolje." "Dovoljno da riskiraš svoj život, i živote ostalih?" Nacerio joj se. Mogla je vidjeti njegove zube u blagoj svjetlosti kontrolnog panela. "Ti si mi povjerila svoj život, zar ne?" Priznala je gotovo nevoljko: "Pretpostavljam da jesam."

"Samo to reci Murdocku." Idućeg jutra potpukovnica Marian Campbell bila je u odori, u svom uredu, sjedila je za svojim stolom. Okrugla, ćelava glava pukovnika Murdocka nije izgledala sretno čak ni na malom displeju telefona. "Što mi točno pokušavate reći, potpukovnice Campbell?" Duboko je udahnula i odgovorila: "Po mom mišljenju, pukovniče, natporučnik Kinsman sposoban je vratiti se na dužnost." "Vratiti se...? Ali mislio sam kako je psihološki, eh, pa... nestabilan." "Bio je mučen onime što mu se dogodilo tijekom posljednje misije, naravno. Svatko bi bio. Ali po mom mišljenju, svladao je te probleme i spreman je za povratak na aktivnu dužnost." Murdockovo se lice zamračilo od sumnje. "Ne kužim. Vi psihići pet ste ga mjeseci bezuspješno obrađivali. A sada odjednom kažete kako je dobro?" Gotovo osjećajući kako bi mogla prekrižiti prste Marian Campbell je odgovorila: "To se ponekad tako događa. Stekao je uvid koji mu je bio potreban za razumijevanje onoga što mu se dogodilo. Prilagodio se tome. Sposoban je za dužnost." "Ne pod mojim zapovjedništvom", rekao je bijesno Murdock. "Prebacit ću ga odavde čim uđe kroz moja vrata." "To ne možete učiniti!" Murdock je izgledao iznenađeno. Njen je glas zagrmio. "Hoću reći", rekla je Marian pokušavajući se smiriti, "kako bih preporučila da mu se dopusti nastavak astronautskog programa. Za to je obučen i to uživa raditi." "To ne znači -" Prekinula ga je. "Shvaćam kako postoji nedostatak obučenog osoblja njegovih kvalifikacija. Bilo bi protivno regulativama Zrakoplovstva izgubiti čovjeka njegovog iskustva na nekom drugom mjestu." "Ako je psihološki spreman za takvu dužnost", odvratio je Murdock. "Jest", rekla je Marian. Pukovnik ju je prodorno pogledao. Činilo se ludo, njegovo je lice bilo tako malo na ekranu telefona. Ali Marian je ipak zadrhtala od tog pogleda. "Garantirate kako je mentalno sposoban?" pitao je Murdock. Marian Campbell se ukočila. "U medicinskoj profesiji nema garancija, pukovniče. Ali osobno ću sastaviti izvješće o natporučniku Kinsmanu i predložiti povratak na aktivne dužnosti za koje je obučavan."

"To mi vezuje ruke ako ga želim prebaciti." "Osim ako ga ne prebacite u NASA-in program", izlanula je Marian. Murdock se podlo nasmiješio. "Znači tako je riješio svoj emocionalni problem. Smotao vas je oko malog prsta, zar ne?" Samo kako bi mu skinula taj osmijeh s lica Marian se nasmiješila i rekla: "Nije bilo oko malog prsta, pukovniče." Murdockovo se lice zarumenilo. Prasnuo je: "Pa, onda napišite vaše izvješće i preporuku! Ja ću svoje probleme riješiti na vlastiti način." Prekinuo je vezu i telefonski se ekran zacrnio. Marian se opustila. Pa, stara curo, sada imaš reputaciju jebanja s pacijentima. Gotovo je poželjela da je to istina. Izvukla je kazetofon iz ladice i počela diktirati konačno izvješće o Kinsmanu. Ali u pozadini uma je razmišljala: Što si drugo mogla učiniti? Zadržati ga ovdje? To bi ga definitivno ubilo kao da mu se zaustavi dovod kisika. Morala si ga pustiti. Kroz blagi šum klima-uređaja učinilo joj se da čuje pianino. Iz časničkog kluba. Veseli, poletan Mozart. Slušala je nekoliko minuta. Nitko nije prekidao pijanista. Znači sada može na Mjesec. Možda će tamo pronaći ono što treba. Ali neće. Zatvoren je u sebe. Ako ga pustiš nikad se neće osloboditi. Znaš to. Znaš to i puštaš ga. Ubit će se, na jedan ili drugi način. Sebe, a možda i ostale. A ti ga puštaš da to učini jer si preslaba da bi ga zadržala ovdje i gledala kako dan za danom umire. Uključila je snimanje i pogledala kako se kazeta lagano okreće dok se borila protiv poriva za plakanjem.

32. godina "Je li se već javio?" "Huh? Ne, nije." Kinsman je u sebi opsovao dok je stajao na otvorenoj platformi malog lunarnog skakača. Bilo je to njegovo drugo putovanje na Mjesec i nije išlo dobro. "Reci, gdje si sada?" Bokov je glas krčkao statikom u Kinsmanovim slušalicama. "Gore na rubu. Sigurno je ušao u vražji krater." "Rubu? Kako si došao -"

"Pronašao sam ravninu za skakača. Ne misliš valjda da sam hodao tako daleko, zar ne? Nisam lud poput svećenika." "Ali trebao si ostati ovdje dolje, u ravnici! Krater je zabranjen." "Reci to našem svetom čovjeku. On je taj koji je odmarširao ovamo. Ja samo pratim seizmičke prstene koje postavlja svaka tri, četiri kilometra." Mogao je osjetiti kako Bok odmahuje glavom. "Kinsmane, da postoji dvadeset službeno odobrenih načina za obavljanje posla, kunem se kako bi ti izabrao dvadeset drugi." "Ako je dvadeset prvi šugav." "Kontrola misije bit će vraški bijesna na tebe. Ovog se puta nećeš izvući samo s ukorom." "Pretpostavljam kako bi kontrola misije željela da svećenika samo ostavimo izgubljenog." "Ne ideš u taj krater, zar ne?" Bokov se glas povisio za pola oktave. "Preriskantno je." Kinsman se gotovo nasmijao. "Misliš kako je sjedenje u aluminijskom mrtvačkom sanduku u kojem se ti nalaziš sigumo!" Slušalice su ostale tihe. Kinsman je uzdahnuo i po deseti put toga sata poželio počešati svoju dvanaest dana staru bradu. Zakopčaš se u odijelo i počne svrab. Nije mu trebalo ogledalo kako bi znao da mu je lice ispijeno, umorno, pospano, a njegova crna brada opaka. Sišao je sa skakača - raketnog motora s rešetkastom platformom i nešto opreme, ništa više - i spustio čizme na kamen ruba kratera. Trznuo je ramenima kako bi rasporedio težinu velikog ruksaka otišao je do gomile seizmičke opreme i fluorescentnog markera koje je svećenik ostavio tamo. "Došao je na vrh i sada je na cesti od žutih cigala, igra se istraživača Mjeseca. Glupi kurvin sin." Jesi li doista mislio kako ćeš ljudsku glupost ostaviti iza sebe? pitao je glas u njegovoj glavi. Ili ljudsku krivnju? Nevoljko je pogledao u krater. Brutalno kratki obzor sjekao je polovicu njegovog poda, ali središnji je vrh gurnuo svoju glavu među blistave zvijezde. Iza njega nije bilo ničega osim vrtoglave tame, naglog kraja čvrstog svijeta i početka beskonačnosti. Kvragu i svećenik! Božji dar teologiji. A ja moram izigravati njegovog anđela čuvara. Kinsman se okrenuo i pogledao prema rubu kratera. Mogao je vidjeti osvijetljenu antenu radija i plosnatu raketu, daleko na zaravni. Čak se i uvjerio kako je vidio gomilu kamenja koja je označavala njihov bazni kamp,

gdje je Bok ležao u svom krevetu, skutren na sigurnom. Ruska je baza bila daleko na obzoru, gotovo na drugoj strani Mare Nubiuma. Mogao je razgovarati s Rusima slanjem signala preko komunikacijskih satelita u orbiti Mjeseca. Ali kakva je korist od toga? Bili su puno dalje od odlutalog svećenika nego on. "Vidiš li ga?" pitao je Bokov glas. "Naravno", odgovorio je Kinsman. "Ostavio mi je veliku kartu s X koja označava gdje je blago." "Nemoj se pjeniti na mene!" "Zašto ne? Ti si unutra. Ja moram pronaći našeg neustrašivog geologa." "Pravila nalažu da jedan čovjek uvijek mora ostati u bazi." Ali ne isti čovjek, u sebi je odgovorio Kinsman. "U svakom slučaju", nastavio je Bok, "ima kisika za još nekoliko sati. Neka još neko vrijeme baulja oko kratera. Sam će se vratiti." "Ne prije no što ostane bez zraka. Osim toga, službeno je nestao. Propustio je posljednja dva poziva. Houston je to do sada već saznao. Moj je zadatak da pronađem njegov posljednji poznati položaj. Još jedno od onih slatkih pravila." Opet tišina. Bok nije volio biti sam u Bazi, znao je Kinsman. "Zašto ne dođeš natrag unutra", rekao je naposljetku astronomov glas, "sve dok se ne javi. Onda opet možeš izaći i dovesti ga skakačem. I sam ćeš ostati bez zraka prije no što ga pronađeš u krateru." "Moram pokušati." "Ne možeš smišljati pravila kako ti paše, Kinsmane! Ovo nije Zrakoplovstvo; više nisi frajerski pilot. NASA ima pravila, odredbe. Suspendirat će te ako ne budeš pratio njihov scenarij igre." "Možda." "Čak ni ne voliš svećenika!" Bok je sada gotovo vikao, glas mu je od strahom potaknutog bijesa bio vrištav, ružan. "Neprestano si se trudio biti što dalje od njega kad ste obojica bili u bazi." Kinsman je stisnuo zube. Znači vidjelo se. Ako ne budeš pažljiv obojica će saznati. Na glas je odgovorio. "Idemo pogledati okolo. Daj mi sat vremena. Nazovi Houston i daj im kompletno izvješće; sve što za sada imaju je praznina u automatskom snimanju gdje bi dva posljednja svećenikova javljanja trebala biti. I ostani unutra dok se ne vratim." Ili dok ne dođe smjena, dodao je u sebi. "Gubiš vrijeme. I bespotrebno riskiraš. Sigurno će te suspendirati."

"Poželi mi sreću", rekao je Kinsman. Pauza. Onda: "Sretno. Ja ću biti ovdje." Unatoč sebi, Kinsman se nacerio. Vraški dobro znam kako ćeš sjediti tamo. Strašan istraživački tim. Jedan ode preko brda, a drugi cijela dva tjedna leži u krevetu. Bacio je pogled na pustoš iznad koje se nadnosila zvjezdana praznina. Nečega se prisjetio. "Ne mogu me prestrašiti njihovim prazninama", promrmljao si je u bradu. Bilo je još nešto u toj tvrdnji, ali se nije mogao sjetiti što. "Ne mogu me prestrašiti", tiho je ponovio i krenuo prema unutarnjem rubu kratera. Hodao je odrješito, poput umornog starca i pokušavao kroz svoju ogromnu kacigu vidjeti kamo stavlja noge. Gole litice spuštale su se u lagano nakošenim stubama sve dok se, puno kilometara niže, nisu slile u ispucalo i neravno dno kratera. Izgleda lako... prelako. Poput stuba za pakao. Uz slijeganje ramena koje je otežano ruksakom lunarnog odijela Kinsman se počeo spuštati u krater. Odabrao je put preko opasnih terasa i puzao, nogama naprijed, kroz pukotine među njima. Goli je kamen bio klizav, ponekad i oštar. Kinsman je išao polako, pažljivo korak po korak, kako ne bi pocijepao metalno tkanje svoga odijela. Njegov je svijet sada nestao, bio je okružen tamnim kamenjem. U ogromnom krateru bio je odsječen od radio veze s Bokom; u sjenama ovih visokih zidova nije mogao kontaktirati čak ni komunikacijske satelite koji su orbitirali iznad Mjesečevog ekvatora. Jedini zvukovi bili su škripa zglobova odijela, električni šum pumpe koja je cirkulirala vodu kroz unutarnji sloj i lagano zujanje ventilatora u kacigi. I njegovo teško disanje. Sam, posve sam. Usamljeni mikrokozmos. Jedino živo biće u svemiru. Ne mogu me prestrašiti praznim mjestima. Između zvijezda - na zvijezdama gdje nema ljudske rase. Još je bilo nešto: poanta koje se nije mogao sjetiti. Naposljetku je morao stati. Odijelo se od njegovog napora previše zagrijavalo. Izvadio je marker iz ruksaka i postavio ga na ispucalo tlo. Mjesečevo sivo kamenje, mrvljeno eonima padajućih mikrometeora i šibano hladnim vjetrovima, imalo je izgled nedovršenosti, kao da je netko asfaltirao, ali je prestao prije završne obrade. Iz džepa na remenu Kinsman je izvadio mali kolut žice. Gurnuo je jedan kraj u radio u kacigi, podigao kolut i otpustio ručicu. Nije mogao vidjeti u polumraku, ali je osjetio kako je kolut ispalio antene visoko i daleko u krater.

"Oče Lemoyne", rekao je dok je antena polagano padala na Mjesečevoj blagoj gravitaciji. "Oče Lemoyne, čujete li me?" Nema odgovora. Još jedne stube dolje, rekao je Kinsman sam sebi. Nakon dva zaustavljanja i gotovo sat vremena napornog spusta Kinsman je dobio odgovor. "Ovdje..." odgovorio je slabašan glas. "Ovdje sam..." "Gdje?" prasnuo je Kinsman, svaki mu je osjet bio pripravan, sav umor zaboravljen. "Učinite nešto. Upalite bateriju." "... ne mogu..." Glas je zamro. Kinsman je namotao antenu i opet ju ispalio. "Gdje ste, dovraga?" Kašalj, bolni. "Nisam to trebao učiniti. Nisam poslušao. I nema vode, ničega..." Odlično! bjesnio je Kinsman. Ilije histeričan ili u deliriju. Ili oboje. Nakon što je po treći put ispalio antenu Kinsman je upalio svjetiljku na kacigi i pogledao kazaljku tragača radio signala na ruci. Svećenik je imao otvorenu vezu i signal je dolazio iako više nije govorio. Kazaljke pored tragača podsjetile su Kinsmana kako je potrošio negdje polovicu svog kisika. Prošlo je više od sat vremena otkad je posljednji put razgovarao s Bokom. "Pokušavam vas pronaći", rekao je Kinsman. "Jeste li povrijeđeni? Možete li -" "Nemoj, nemoj, nemoj. Nisam slušao i sada zbog toga moram platiti. Nemoj se također dovesti u klopku..." Umorni, promukli glas pretvorio se u mrmljanje koje Kinsman nije razumio. U klopci. Kinsman je mogao zamisliti. Svećenik je koristio kanistar odijelo, hodajuću kabinu za jednu osobu, veliku, čvrstu metalnu mrežu presvučenu pleksiglasom s pomičnim rukama i nogama koje su stršile iz nje. Čovjek je u njoj mogao živjeti danima, ali bila je previše nespretna za penjanje. Što je bio razlog zašto je krater zabranjen. Sigurno je pao i zaglavio se, poput vražje kornjače okrenute na leđa. "Grijeh ponosa", čuo je svećenikovo trabunjanje. "Neka nam Bog oprosti na ponosu. Želio sam pronaći vodu; najveće čovjekovo otkriće na Mjesecu... Ponos, ništa drugo osim ponosa..." Kinsman je hodao polako, pogledavao je tragač, pa neravni teren kojim je hodao. Preskočio je dvometarski procijep između terasa. Igla tragača došla je na nulu. "Radio vam je još uvijek uključen?"

"Nema svrhe ... vrati se ..." Igla je ostala mirovati. Ili sam ga pokvario, ili sam točno iznad njega. Okrenuo se za tristo šezdeset stupnjeva i polagano pregledavao neravan teren koliko mu je pogled dosizao. Ni traga kanistru. Kinsman je stao na rub terase. Pažljivo je kleknuo, tako da ga ruksak ne izbaci iz ravnoteže i ne sruši na oštro kamenje, i pogledao preko. U neravnom procijepu, nekoliko metara ispod njega, nalazio se svećenik, divovski oklopljeni insekt koji je blistao na svjetlosti lampe i umorno mahao jednom slobodnom rukom. "Možete li ustati?" Kinsman je vidio kako je cijela težina nezgrapnog odijela počivala na prikliještenoj ruci. Također mu je demolirala i ruksak. "Pokušavam otkriti tajne Božjeg stvaranja... šaljemo rakete na nebo... Kažemo kako tražimo znanje, a u stvari smo u potrazi za vlastitom slavom..." Kinsman se namrštio. Nije mogao vidjeti starčevo lice iza tamnog vizira kanistra. Kao što godinama prije nije mogao vidjeti lice kozmonautice. "Moram ovamo doći sa skakačem." Svećenik je i dalje trabunjao i kašljao. Kinsman je ustao. "Ponos vodi u smrt", čuo je u slušalicama. "Ti to znaš, Kinsmane. Ponos nas čini ubojicama, ubojicama" Kinsmanu su koljena zaklecala od šoka. Okrenuo se, drhtao je. "Što... ste rekli?" "Poznajem te, Kinsmane. Bijes i ponos. Ne uništi dušu moju ljudima krvi... čije su desne ruke... ruke..." Kinsman je potrčao. Jurio je prema rubu kratera, slijepo preskakivao terase, uspinjao se skokovima od četiri metra. Dva je puta morao uključiti ventilaciju kacige kako bi uklonio maglicu znoja s vizira. Nije se usuđivao zaustaviti. Jurio je, pluća su ga pekla, srce mu je toliko lupalo da nije mogao čuti ništa drugo. Naposljetku je stigao do vrha. Srušio se na palubu skakača, prisilio se opet normalno disati, prisilio se zvučati normalno kad je nazvao Boka. Astronom je poslušao i tiho rekao: "Zvuči kao da umire." "Mislim kako mu je oštećen generator. Zrak mu je prilično nečist." "Nema smisla vraćati se po njega." Kinsman je oklijevao. "Možda mu skakačem mogu prići dovoljno blizu." Ali njegov je um vrištao: Svećenik je saznao za mene! "Nikad ga nećeš vratiti na vrijeme", govorio je Bok. "I ne bi se trebao skakačem približavati krateru, a kamoli ići unutra. Preriskantno je."

"Želiš da ga samo ostavim da umre?" Histeričan je. Ako brblja o meni gdje Bok ne može čuti... Isuse, automatski će me vratiti natrag u Houston! "Slušaj", rekao je astronom, glas mu se opet podigao. "Ne možeš me ovdje ostaviti samoga! Znam pravila, Kinsmane. Nije ti dopušteno riskirati sebe ili trećeg čovjeka tima u pokušaju da pomogneš čovjeku u nevolji. To su pravila!" "Znam. Znam." Već si ubio jedno ljudsko biće. Hoćeš li zbog toga dopustiti da drugo umre? Gdje je kraj, Kinsmane? Gdje je kraj? "Nemaš dovoljno kisika u odijelu kako bi se spustio dolje i vratio natrag", ustrajao je Bok. "Računao sam -" "Mogu se priključiti na tank skakača." "Ali to je ludost! Zaglavit ćeš!" "Možda." Ako NASA sazna bacit će me natrag u Zrakoplovstvo. Natrag Murdocku. "Ubit ćeš se zbog tog svećenika! A ubit ćeš također i mene!" "Najvjerojatnije je mrtav", rekao je Kinsman, i sebi kao i Boku. "Samo ću postaviti marker kako bi ga druga ekipa mogla pokupiti kad za to dođe vrijeme. Neću dugo." "Zovem Houston", rekao je astronom. "Ne možeš ni prstom mrdnuti dok kontrola misije ne odobri." "Do tada će sigurno biti mrtav." "Ali pravila..." "Su napisana na Zemlji", prasnuo je Kinsman. "Činovi nikad ne planiraju nešto ovakvo. Moram se vratiti, samo kako bih se uvjerio." "Kinsmane, ako odeš..." "Otišao sam", rekao je. Onda je isključio radio u odijelu. Odletio je sa skakačem do ruba kratera i počeo se spuštati nagnuvši se preko platforme kako bi vidio svoje markere. Slušao je pištanje radija. Za nekoliko je minuta zaustavio platformu na zadnjoj terasi prije bespomoćnog svećenika i podigao mali oblak prašine potisnicima. "Oče Lemoyne." Kinsman je sišao sa skakača i u dva koraka stigao do ruba procijepa. Bijela je ljuštura bila nepomična, slobodna ruka nepokretna. "Oče Lemoyne!" Kinsman je zaustavio dah i slušao. Ništa... čekaj... slabašno, slabašno disanje. Više kao dahtanje. Brzo, kratko, očajničko. "Mrtvi ste", čuo je Kinsman sebe kako mrmlja. "Predajte se. Gotovi ste. Čak i ako izađete odavde bit ćete mrtvi prije no što vas vratim u bazu."

Nije mogao vidjeti kroz svećenikov vizir. Vidio je samo reflektiranu točke svjetlosti s lampe na svojoj kacigi. Ali um je ispunila slika šokiranog lica koje je vidio u onom drugom viziru, prestravljeni izraz kad je shvatila da je mrtva. Kinsman je pogledao u stranu, prema prebliskom obzoru i beskompromisnim zvijezdama iza njega. Onda se sjetio ostatka.

Ne mogu me prestrašiti njihovim pustim mjestima Među zvijezdama - na zvijezdama na kojima nema ljudske rase. To imam u sebi, toliko bliže domu, Mogu se i sam prestrašiti vlastitim pustim mjestima.

Poput robota se okrenuo prema skakaču. Um mu je sada bio prazan. Bez razmišljanja, čak i bez osjećaja, spojio je sajlu na malu koloturu skakača. Onda je rastavio ogradu platforme i spojio tri dijela iznad palog čovjeka kako bi formirali neku vrstu dizalice. Prebacio je sajlu preko metalne ruke i pokrenuo koloturu. Spustio se u procijep kad je kolotura lagano napela sajlu i smjestio se što je stabilnije mogao na glatki kamen. Zgrabio je svećenikova oklopljena ramena i počeo navoditi ogromni kanistar iz procijepa dok je vitlo postojano namotavalo sajlu. Ručka od ograde popustila je kad je svećenik bio tek na pola puta i Kinsman je osjetio punu težinu čudovišnog odijela. Spustio se na koljena i stisnuo zube da ne vrisne. Onda je vitlo nastavilo podizati. Kinsman je gunđao, prtljao, gurao i verao se kamenim procijepom s rukama napola ovijenima oko sredine velikog kanistra. Pustio je neka ih vitlo obojicu dovuče do skakača, onda posegnuo i ugasio motor. Sa samo pola daha pauze Kinsman je skinuo pomoćne noge odijela kako bi svećenik mogao uspravno stajati, iako je bio onesviješten. Onda se uzverao na skakača i skinuo crijevo s kisikom s raketnog tanka. Kleknuo je pored ramena ogromnog odijela i spojio crijevo s pomoćnim zračnim tankom. Starac je kašljucnuo. To je bilo sve. Kinsman se oslonio na pete. Vizir mu je opet bio zamagljen, ili mu je umor zamutio pogled? Vidio je kako je regenerator nepopravljivo razbijen. Stara je ptica sigurno udisala vlastiti smrad. Kad se pomoćni tank napunio skinuo je crijevo i spojio ga s posebnim ventilom ispod regeneratora.

"Ako ste već mrtvi, ovo će najvjerojatnije i mene također ubiti", rekao je Kinsman. Pročistio je cijelo odijelo, izbacio je kontaminirane pare i zamijenio ih kisikom kojeg je skakačev raketni motor trebao da bi ih vratio u bazu. Sada je bio dovoljno blizu da bi vidio kroz zatamnjeni vizir kanistra. Svećenikovo je lice bilo sivo, oči zatvorene. Njegov uobičajeni luđački osmijeh je nestao; usta su mu bila lagano otvorena. Kinsman ga je podigao na platformu bez ograde i vezao za pod. Vidio je sebe, u jednom apsurdnom trenutku, kao Frankensteinovog pomoćnika koji veže divovsko čudovište za operacijski stol. Onda je uključio kontrolni podij i polagano dao gas kako bi ih samo malo podigao od tla. Polako i gore, rekao je sam sebi. Sada ne možemo koristiti punu snagu. Skakač je zamalo stigao do ruba kratera prije no što mu je raketni motor crkao i nježno ih spustio na jednu od terasa. Imali su jedan mali pomoćni tank kisika koji ih je mogao odvesti malo dalje, ali Kinsman je znao kako će ga on i svećenik trebati za disanje. "Pitam se koliko je Jezuita doneseno kući na njihovim štitovima?" pitao je samoga sebe dok je skidao pod za koji je svećenik bio vezan. Provukao je sajlu kroz rupe za vijke i napravio improvizirane saonice koje je pažljivo spustio na tlo. Onda je uzeo pomoćni tank kisika i također ga vezao za pod. Kinsman je omotao sajlu oko ruku, prebacio ju preko ramena i krenuo. Čak i na niskoj Mjesečevoj gravitaciji imao je osjećaj kao da pokušava povući kamion. "Pali smo na manje od jedne konjske snage", prostenjao je i krenuo naprijed. Napokon je bio zahvalan što je smrvljeno kamenje izglađeno mikrometeorima. Popeo bi se nekoliko koraka, našao najbolje uporište koje je mogao i povukao saonice do sebe. Trebalo mu je dugih i bolnih pola sata kako bi stigao do vrha kratera. Opet je mogao vidjeti bazu, malu i udaljenu poput sna. "Odavde je sve nizbrdo", promrmljao je. Pomislio je kako je čuo stenjanje. "Tako je", rekao je gurajući saonice preko ruba, niz blagu padinu. "Tako je. drži se. Nemoj mi umrijeti. Nemoj da sve ovo prođem nizašto!" "Kinsmane!" Bokov glas. "Jesi li dobro?" Saonice su kliznule niz metar visoku stijenu. Kinsman je pojurio za njima i odgovorio: "Dovodim ga. Samo začepi i ostavi nas na miru. Mislim da je živ."

"Houston kaže ne", odgovorio je Bok, glas mu je bio iznenađujuće miran. "Proračunali su kako mu se zrak pokvario. Nije moguće da je živ. Zapovjeđeno ti je da ga ostaviš i vratiš se u bazu. Zapovjeđeno, Kinsmane." "Reci Houstonu kako nisu u pravu. Još je uvijek živ. Sada mi prestani dosađivati." Povuci saonice. Gurni ih da se opet počnu spuštati nizbrdo. Čvrsto ih drži. Ne daj da ti pobjegnu. Odvuci ih od jebenog kratera. Pazi kud hodaš nemoj pasti. "Previše jebene uzbrdice... na ovoj nizbrdici." Jednom je pao i kacigom udario rub saonica. Sigurno se na trenutak onesvijestio. Umorno se dovukao do tanka s kisikom i napunio svoje odijelo. Onda je provjerio svećenikovo odijelo i napunio njegov tank. "Ne smijem to ponoviti", rekao je šutljivom svećeniku. "Ne znam hoćemo li uspjeti. Možda hoćemo. Ako nitko od nas ne procuri. Možda..." Vrijeme mu je postalo nepoznat pojam. Prošlost i budućnost nestali su u beskrajnoj sadašnjosti, vječnoj boli i borbi, s vrućinom koja je uzimala svoj danak potocima znoja u odijelu. "Zašto nešto ne kažeš?" prodahtao je Kinsman svećeniku. "Ne smiješ umrijeti. Shvaćaš li me? Ne smiješ umrijeti! Moram ti objasniti. Nisam ju namjeravao ubiti. Nisam čak ni znao da je djevojka. Ne možeš znati, ne možeš vidjeti lice dok se skroz ne približiš. Sigurno je bila prestrašena poput mene. Pokušala me ubiti. Otkud sam znao kako je njihov kozmonaut prestravljeno dijete? Kad sam joj vidio lice bilo je prekasno. Ali nisam znao. Nisam znao..." Stigli su do podnožja ruba i Kinsman je posrnuo na koljena. "Još nekoliko kilometara. Samo još nekoliko... kilometara." Vid mu se zamaglio, nešto mu je počelo bijesno zujati u glavi. S mukom je ustao, prebacio sajlu preko ramena i krenuo dalje. Mogao je vidjeti osvijetljeni vrh radio antene baze. "Ostavi ga, Kinsmane!" molio je Bokov glas odnekuda. "Nećeš uspjeti osim ako ga ne ostaviš!" "Začepi... gubicu." Korak za korakom. Nemoj razmišljati, nemoj brojiti. Isprazni um. Budi praznoglavi tegleći konj. Tegli. Korak po korak. Idi prema radio anteni. Samo još... nekoliko... kilometara. "Nemoj mi umrijeti, svećeniče! Nemoj mi... umrijeti! Ti si moja pokora, svećeniče. Moja povratna karta. Nemoj mi umrijeti... nemoj umrijeti..."

Sve se zamračilo. Najprije točkasto, a onda u cijelosti. Kinsman je krajičkom oka vidio kako se pusti krajolik čudno naginje, onda je ugledao blistave zvijezde, onda je nastupila tama. "Pokušao sam", čuo je sam sebe kako govori dalekim, jako dalekim glasom. "Pokušao sam." Trenutak ili dva osjećao je kako pada, tone u tamu. Onda je čak i taj osjećaj nestao i više nije osjećao apsolutno ništa. Probudila ga je lagana vibracija. Tama se počela razbijati, posivjela je na rubovima. Kinsman je otvorio oči i ugledao niski zaobljeni strop podzemne baze. Šum je bio električni generator koji je osvjetljavao, zagrijavao i donosio svježi zrak u njihovo malo sklonište. "Dobro si?" Bok se nagnuo prema njemu. Njegovo bucmasto lice bilo je namršteno od brige. Kinsman je iscrpljeno kimnuo. "Otac Lemoyne će se izvući", rekao je Bok i izašao iz skučenog prostora između dva ležaja. Svećenik je bio budan, ali nepomičan, pogleda tupo usmjerenog prema stropu. Njegovo kanistar odijelo bilo je skinuto i jedna je ruka bila u plastičnom oblogu. Bok je objasnio: "Dobio sam upute od liječnika u Houstonu. Kontaktirali su Ruse. Liječnik dolazi iz njihove baze. Trebao bi stići za sat vremena. Lemoyne je u šoku i desna mu je ruka slomljena, ali sve je ostalo poprilično dobro. Iscrpljen je, ali nema nekih trajnijih ozljeda." Kinsman je sjeo i naslonio se na zaobljeni zid. Njegova kaciga i čizme bili su skinuti, ali još je uvijek nosio ostatak svog lunarnog odijela. "Izašao si van po nas", shvatio je. Bok je kimnuo. "Bili ste udaljeni manje od kilometra. Mogao sam preko radija čuti kako trabunjate. Onda si zašutio. Morao sam izaći van." "Spasio mi život." "A ti si spasio svećenikov." Kinsman je na trenutak zastao i sjetio se. "Puno sam trabunjao tamo vani, zar ne?" Bok je s nelagodom slegnuo ramenima. "Tako nekako. To je, uh... pa, barem Rusi nisu pokupili ništa od toga." "Ali Houston jest."

"Automatski je preneseno. Procedura za hitne slučajeve. Znaš... to su pravila." To je to, rekao je Kinsman samome sebi. Sada znaju. "Oni, uh..." Bok je skrenuo pogled. "Šalju ekipu koja će nas vratiti na Zemlju." "Ne vjeruju mi da mogu upravljati raketom." "Nakon onoga što si prošao?" To je kraj. NASA u svojim redovima ne želi neurotične ubojice iz Zrakoplovstva. To bi uništilo njihov program suradnje s Rusima. "Ipak, nisi čuo najbolje", rekao je Bok, gorljiv da promijeni temu. Otišao je do police u podnožju svećenikova kreveta i uzeo malu plastičnu bocu. "Pogledaj ovo." Kinsman je uzeo začepljenu bocu. Unutra je mali komadić leda plutao na vodi. "Bilo mu je zaglavljeno u đonu čizama." "Oca Lemoynea?" "Tako je. To je uistinu voda! Testirao sam ju, a čak sam i probao. To je prava voda, definitivno." "Sigurno je nakon svega bila dolje u onom procijepu", rekao je Kinsman. "Pronašao ju je, a da nije ni znao. Sada će ući u povijesne knjige." I još će više morati paziti na svoj ponos. Bok je sjeo na jedini stolac u skloništu. "Chete... o onome što si pričao, pričao tamo vani..." Kinsman je očekivao napetost, ali umjesto toga osjećao se otupjelo. "Znam. Čuli su u Houstonu." "Siguran sam kako će to pokušati zataškati." Kinsman je čuo samoga sebe kako smireno odgovara: "Ne mogu zataškati nešto tako veliko. Netko će se izlajati. U najboljem slučaju to znači kako sam gotov u NASA-i." "Svi smo čuli glasine o astronautu Zrakoplovstva koji je ubio Rusa tijekom vojne misije. Ali nikad nisam mislio... hoću reći..." "Svećenik je shvatio. Ili je naslutio." "Sigurno ti je bilo opako", rekao je Bok. Kinsman je slegnuo ramenima. "Ne toliko opako kao ono što se dogodilo njoj." "Ja... žao mi je." Bokov je glas bespomoćno zamro. "Nije važno."

Kinsman je s iznenađenjem shvatio kako to i misli. Uspravio se. "Više nije važno. Mogu učiniti što god žele. Mogu podnijeti. Čak i ako mi ne daju letjeti i bace me medijskim vukovima, mislim kako to mogu podnijeti. Učinio sam to i gotovo je, mogu podnijeti sve što trebam podnijeti." Zdrava ruka oca Lemoynea lagano se pomaknula. "U redu je", hripavo je prošaptao. "U redu je." Svećenik se okrenuo prema Kinsmanu. Pogled mu je otišao s astronautovih očiju na plastičnu bočicu u Kinsmanovim rukama. "U redu je", ponovio je i slabašno se nasmiješio. "Nismo u paklu. Ovo je čistilište. Proći ćemo. Proći ćemo bez problema." Onda je zatvorio oči, opustio se i zaspao. Ali njegov se osmijeh zadržao, neobično blag na tom bradatom, ispijenom licu; spreman za susret sa svijetom ili vječnošću.

33. godina Kinsmanu je izgledao poput savršeno normalnog bara. Ne, ispravio se. Savršeno normalnog puba. Separei u stražnjem dijelu bili su prazni. Nekoliko sredovječnih muškaraca tiho je razgovaralo dok su stajali na baru s pintama australskog piva u rukama. Barmen je bio mesnati, rumeni Australac. Samo je strop od običnog kamena razbijao iluziju da se nalaze na površini u normalnom australskom gradu. Kinsman je naručio scotch i polagano otišao do posljednjeg separea, gdje će se leđima nasloniti na kameni zid i vidjeti cijeli pub. Umorno se zapitao kad će Britanski Commonwealth otkriti korist kockica leda. Pola čašice dobrog viskija i samo dva minijaturna komadića leda koji su se istog trena otopili i napravili scotch mlakim. Poput zle vještice zapada, pomislio je. Topi se, topi se. Poput mene. Kinsman je bacio pogled na sat. Ceremonije će uskoro završiti. Pub će se onda početi puniti. Bolje popij piće i pronađi neko mjesto gdje ćeš se sakriti prije nego što navale ovamo. Popio je viski, i kad je stavio čašu na goli drveni stol Fred Durban ušao je u pub. Durban je izgledao vraški dobro za sedamdesetogodišnjaka. Visok i vitak poput jednog od raketnih potisnika koje je izmislio, davno u danima kad ste stisnuli dugme i sakrili se iza vreća s pijeskom jer niste imali pojma što će vražja raketa odlučiti učiniti.

Kinsman se osjećao u škripcu. Nije mogao ustati i otići jer bi morao proći pored Durbana, a starac bi ga prepoznao. Ako ostane, Durban će ga primijetiti. Starac je polagano hodao prema baru, izgledao je poput Britanca u sakou od tvida i lulom koju je gotovo uvijek imao u ustima. Pogledao je niz bar, a onda prema separeima. Lice mu se ozarilo kad je ugledao Kinsmana. Hitro je došao do separea i sjeo na klupu sa suprotne strane uskog stola. "Nisi mogao podnijeti sve one govore, ha?" Kinsman je kimnuo i poželio da je negdje drugdje. "Ne zamjeram ti. U ovoj sam igri već tisuću godina i jedini dio koji mi se ne sviđa je kad si one štirkane košulje počnu međusobno čestitati za stvari koje smo ti i ja učinili." "Uh, gospodine, upravo sam na odlasku..." "Ma, daj! Nećeš me valjda ostaviti da samo pijem, zar ne?" Prije no što je Kinsman mogao odgovoriti ili se izvući iz separea Durban se okrenuo prema barmenu i rekao: "Mogu dobiti kriglu piva, molim vas, i još jednom isto za mog prijatelja?" Barmen je kimnuo. "Odma' kompa." "A sada, pobrinuli smo se za logistiku." Durban je svoju nezapaljenu lulu stavio u okrhnutu pepeljaru, onda počeo kopati po džepovima, izvukao vrećicu aromatiziranog duhana, upaljač i svu kiruršku opremu koju pušači lule nose. "Stvarno bih trebao poći", rekao je Kinsman počevši osjećati očaj. "Kamo?" "Pa..." "Ništa se ne događa osim one proklete ceremonije. Svi su tamo osim tebe i mene. I osim rudara." Počeo je prazniti lulu i bacati crnu čađu u pepeljaru. Barmen je donio pića i stavio ih na stol. "Koliko?" pitao je Durban. "Otvorit ću račun. Imam jebeni kompjutor da pazi na vas, dečki. Isprinta vam račun kad ste spremni za odlazak. Čak zna i koliko leda ima!" Nasmijao se i vratio za šank. "Još uvijek nisam vidio puno od rudnika", rekao je Kinsman još uvijek pokušavajući otići. "Nemaš puno za vidjeti", promrmljao je Durban i sastavio lulu. "Pogledaj sutra ujutro. Samo neki tuneli s automatiziranim strojevima koji kopaju kroz kamen. Pravi posao obavlja šest inženjera u kontrolnom centru. Izgleda poput kontrole misije na Kennedyju ili Vandenbergu."

"Nisam čak vidio ni površinu. Sletjeli smo sinoć..." "Pustinja. Neće te pustiti samoga. Pedeset stupnjeva Celzijusa. Zato rudari žive ovdje." "Znam." Sunce će vas spržiti za nekoliko minuta. I tamo nema ničega. Čisto i prazno. Nikoga tko bi vas vidio. Nikoga tko bi vas nadgledao. Danima ne bi pronašli vaše tijelo. Durban je otpio veliki gutljaj piva. "Pedeset stupnjeva", promrmljao je. "Zvuči toplije kad kažeš sto dvadeset Fahrenheita." "Poput Mjeseca." Durban je kimnuo. "Zato ovdje otvaramo centar za obuku. Ljudi će na Mjesecu morati živjeti pod zemljom, pa ih obučavaš ovdje u Coober Pedyju." "To je bila tvoja ideja, zar ne?" Opet je kimnuo. "Ne baš sto posto moja. Nekoliko je drugih ljudi također pomislilo na to. Prije dosta godina. Ali kad dovoljno dugo živiš da bi u ovoj igri postao stari prdonja poput mene, odaju ti priznanje na velikoj mudrosti." Nasmijao se i uzeo pivo. Kinsman je šutke sjedio i pitao se kako da pobjegne, dok je Durban naizmjence pio pivo i punio lulu. Starac je u svojoj sijedoj kosi imao crvenih pramenova. Lice mu je bilo usko, lagane, gotovo delikatne koštane strukture koja se pokazivala kroz kožu sličnu drevnom pergamentu. Ali kobaltnoplave oči bile su živahne, znatiželjne, prodorne, s crvenkastim obrvama. Durban je vidio sve, od sporih početaka raketne industrije kad su se ljudi mrštili na ideju istraživanja svemira do multinacionalne industrije koja je bila na korak do kolonizacije Mjeseca. "Izgledaš vraški nemirno, sinko. što je?" Kinsman je poskočio. "Ništa", lagao je. Bujne obrve su se podigle. "Smetam ti? Jesam li rekao nešto što nisam trebao? Zadržavam te od odlaska na spoj ili nešto?" "Ne, gospodine. Ništa od navedenog. Ja sam samo... pa, pretpostavljam kako se ovdje ne osjećam ugodno." Durban ga je pogledao. "Bio si u avionu sa mnom, sinoćnji let od L. A. do Sydneyja, zar ne?" "Da, gospodine." "I mislio sam si kako sam te prepoznao. Vidio sam tvoje fotografije u novinama ili nečemu prije nekoliko godina. Onda si bio u odori." Ne može znati, rekao je Kinsman sam sebi. Nema teorije da bi mogao znati.

"Još sam uvijek u Zrakoplovstvu", rekao je Durbanu. "Ja sam... na neaktivnoj dužnosti." "Astronaut?" "Bio sam." Durban je rekao: "Moram li ti platiti još jedno piće kako bi mi rekao svoje ime?" "Kinsman", izlanuo je. "Chet Kinsman." Zgrabio je viski i popio dobar gutljaj. "Chester A. Kinsman", promrmljao je Durban. "A sada, gdje sam... ma, ma naravno!" Veselo se nacerio. "Klub Nulte gravitacije! Sad se sjećam. Stari Cy Calder pričao mi je o tebi." Kinsman je drhtavom rukom spustio piće. "Klub Nulte gravitacije. Zaboravio sam na to." "Zaboravio?" Durban je izgledao impresionirano. "Misliš kako si postigao još nešto veće?" "Ne." Kinsman je odmahnuo glavom. "Drugačije. Ali ne veće." "Calder je umro prije nekoliko godina", rekao je Durban. "U devedeset trećoj." "Nisam znao." Spustio je glas. "Gotovo svi moji prijatelji su mrtvi. To je prokletstvo dugog života. Osjećaš se poput posljednjeg Mohikanca." "Misliš da je bolje umrijeti mlad?" Umjesto odgovora Durban je uzeo upaljač i počeo paliti lulu. Oblačići plavičastog dima počeli su se polagano uzdizati, lebdjeti mu oko glave, a onda su povučeni prema stropu i ventilacijskim otvorima u kamenu. "Rekao si", pitao je između dimova, "kako si na... neaktivnoj dužnosti... Zbog čega?" "Nesreća", automatski je rekao Kinsman i osjetio grčenje u želucu. "Gdje? U orbiti?" "Da." "Povrijeđen si? Smiješno, nisam čuo ništa -" "Dogodilo se davno", rekao je Kinsman i ugledao lice kozmonautice kako vrišti dok je umirala. "To je samo... jedna je stvar dovela do druge. Znaš kako je." Durban je otpuhnuo još jedan oblak dima. "Ipak, imam prilično dobru špijunsku mrežu u svim dijelovima ovog posla. Čudno kako nikad nisam čuo za to."

Prestani me ispitivati, u sebi je zarežao Kinsman. "Možda nije bilo dovoljno važno da se o tome počne pričati", lagao je. "Osim meni." Durban je izgledao skeptično. "Sposoban astronaut sjedi na guzici? Koliko dugo?" "Neko vrijeme." "Hm. A što radiš ovdje?" Kinsman je slegnuo ramenima. "Tražim posao, pretpostavljam." "Posao?" "Mogu dobiti častan otpust iz Zrakoplovstva. Mislio sam naći civilni posao." Durban je podigao svoje čupave obrve. "Zrakoplovstvo će pustiti iskusnog astronauta? Tko ti je šef na Vandenbergu?" "Pukovnik Murdock." "Bob Murdock?" Durban se nacerio. "Znam Bobbyja otkad smo ispunjavali zahtjeve za opremu preko njegova krivotvorenog potpisa. Nemoj mi reći da je još uvijek pukovnik s lišćem?" "Ne, dobio je orlove." "I voljan ti je dopustiti odlazak iz Zrakoplovstva? Zašto?" Kinsman je odmahnuo glavom. Jer mu stvaram nelagodu. Jer ne poštujem njegova pravila. Jer sam nervozna olupina i ubojica. Ili je obrnuto? "Osobno, ha?" "Jako." "Mogu te upoznati s nekim ljudima u NASA-i koji..." "Odradio sam turu dužnosti u NASA-i. Vratili su me u Zrakoplovstvo. Velike aerosvemirske kompanije su mjesto gdje su sada poslovi. Barem su mi tako rekli." "I zato si ovdje. Kako bi razgovarao s ljudima iz kompanija. Je li bilo sreće?" "Samo negativne. Ne žele me dodirnuti bez pogleda u moj vojni dosje, a moj dosje ima veliku rupu kad je bilo najvažnije." Durban je zurio u njega." Što se dovraga dogodilo?" Kinsman nije odgovorio. "U redu, u redu... vrlo je osobno. Ipak, ja sam samo znatiželjan. Znaš, u ovoj se igri ne događa puno, a da ja ne znam za to." Kinsman je razmišljajući opet uzeo piće. Čuo si za ovo. Čuo si glasine. Samo me nisi povezao s pričom. Iskapio je čašu i spustio ju na stol.

"Nadam se da nećete kopati po ovome, gospodine Durban. Vrlo je osjetljivo... za mene osobno, kao i za Zrakoplovstvo." "To vidim", rekao je Durban. "Ne bih spomenuo ništa o tome", nastavio je Kinsman, "samo što mi vi... pa, izgledate mi kao netko kome mogu vjerovati." "Ali samo do sada." "Vjerujte mi, rekao sam vam više nego ikome drugom. Ali molim vas nemojte dalje huškati... mislim, njuškati." "U redu." "Želio bih da mi date riječ." Obrve su se opet podigle. "Dam riječ? Hoćeš reći kako na ovom svijetu postoji gospodin koji će vjerovati čovjekovoj riječi i stisku ruke u stvari većoj od oklade za pet dolara?" Kinsman se nasmijao unatoč svemu i odgovorio: "Ne trebam čak ni rukovanje. Vaša mi je riječ dovoljna." "Pa, neka sam..." Durban se malo okrenuo i pogledao prema prednjem dijelu puba i ugledao Franka Colta, u besprijekornoj plavoj odori Zrakoplovstva, kako izgleda pomalo nelagodno pored vitkog, plavokosog Rusa u smeđoj i crvenoj odori sovjetskih kozmonauta. Durban je izvirio iz separea i viknuo: "Piotr... ovamo." "Ahah! Sastanak podzemlja", zagrmio je Rus glasom tri puta većeg čovjeka od njega. Dvojica muškaraca su prišla i sjela u separe: Rus pored Durbana, a Colt pored Kinsmana. Durban je rekao: "Chete, mogu li ti predstaviti bojnika Piotra Leonova, kozmonauta prve klase. I dobrog basa, ako ikad poželiš osnovati operni kvartet." "Već smo se upoznali", rekao je Rus i rukovao se s Kinsmanom prijateljskim, ali ne i presnažnim stiskom ruke. "Jesmo?" "U vašoj bazi u blizini Aristarchusa. Pilotirao sam letjelicom koja je donijela lijekove vašem odbjeglom Jezuitu." Kinsman se počeo prisjećati. "U to si vrijeme prilično čvrsto spavao", nastavio je Leonov na engleskom s blagim britanskim naglaskom. "Očito si se poprilično iscrpio spašavajući svećenika." Kinsman je kimnuo. "Pa, lijepo te je upoznati s otvorenim očima." Leonov se nasmijao.

"Ovo je natporučnik Frank Colt", rekao je Kinsman Durbanu. "Najbolji letač u ekipi iz Vandenberga. Ne znam koliko dobro pjeva, ali je vraški dobar čovjek za partnera u orbiti." "Imam urođeni osjećaj za ritam", rekao je Colt ozbiljno testirajući Durbana. "Čuo sam za tebe", rekao je Durban. "Nisi li ti onaj koji je spasio onaj pokvareni KK satelit kad se njegov posljednji stadij raspao i izgledalo je kao da će cijela vražja stvar pasti u Pacifik?" Kimnuo je: "Aha, dobio sam dodatni potisnik na pticu." "I vraški skoro spalio vlastito dupe", dodao je Kinsman. "Trebali ste nas tražiti za pomoć", rekao je Leonov i nacerio se. "Drage bi vam volje pomogli spasiti vaš komandno-kontrolni satelit." "Naravno da bi", prasnuo je Colt. "Odvukli bi ga sa sobom u Moskvu." Leonov je profinjeno slegnuo ramenima. "A vi ne bi jednog od naših?" Za njihovim se stolom pojavila konobarica: vrlo mlada, mini suknja pokazivala je prekrasne duge noge, bluza dubokog izreza pokazivala je popriličan dio poprsja, duga plava kosa i lijepo lice s mirnim kravljim očima. "Usluga se poboljšava", rekao je Durban. "Ceremonija završava", rekao mu je Colt. "Ovo će mjesto za nekoliko minuta biti prepuno." Konobarica je uzela njihovu narudžbu i otišla do bara. "U Kozmogradu nema ničega takvog, ha, Piotr?" pitao je Durban Rusa. "Moj dragi Frederick", odgovorio je Leonov sa zagonetnim osmijehom na svom koščatom licu, "samo zato što ne vidiš previše lijepih žena našega grada ne znači da ne postoje. To su dobre sovjetske žene, i naravno, kriju se od znatiželjnih očiju kapitalističkih špijuna." "Kriju se? Ili ih kriju?" Leonov je slegnuo ramenima. "Kakva je razlika? Važna je činjenica da ja znam gdje su, a ti ne znaš." Kad se djevojka vratila s pićima Colt je tiho pitao Kinsmana: "Kako ide?" Kinsman je okrenuo palac prema podu. "Šugavo." "I dalje ti nudim svoju pomoć. Mogu otići iznad Murdocka. Ostali astronauti će -" "Ne želiš se miješati u ovo, Frank. Neće biti nikakve koristi." Colt je složio zgađenu facu. "Zdravica!" rekao je Leonov i podigao čašu. Izgledala je poput čaše vode. Kinsman je pretpostavio kako unutra ima barem dva deci čiste vodke. "Za međunarodnu suradnju u svemiru. I kraju svih vojnih tajni. Miru

i totalnom razoružanju. Bratstvu diljem kozmosa. Prijateljstvu među svim..." "Je li ovo zdravica ili govor?" progunđao je Colt. "Nazdrovia!" Leonov je nagnuo čašu i iskapio pola pića u jednom gutljaju. "Ja imam zdravicu", rekao je Durban. "Neka posao koji se ovdje obavlja, pod zemljom, rezultira ponovnim sastankom nas četvorice pod zemljom... na Mjesecu." Opet su pili. I opet. Konobarica je donijela novu rundu. Kinsman je cijelo vrijeme želio pobjeći. Viski ga nije lupio u glavu. Nije mogao. Nije mu dopuštao. "Frank, prijatelju", rekao je Leonov preko čaše, "zašto se mrštiš? Nije zločin piti s Rusom." Colt se nalaktio na stol i nagnuo naprijed. "Pete, dovoljno sam pijan da bih ti rekao da ideš dovraga. Znaš da ne vjerujem ni riječ ovog mira i prijateljstva, sranja." "A ja sam dovoljno pijan kako bih prepoznao kapitalističko ispiranje mozga kad ga vidim." "Ej, dečki", rekao je Durban paleći lulu po nti put. "Nemojmo ući u političke razgovore." "Lako je vama", zarežao je Colt. "Gospodin Međunarodna astronautska udruga. Možete putovati svijetom, biti prijatelj, organizirati programe u kojima moramo surađivati sa Crvenima. Ali mi -" Coltova je gesta uključila Kinsmana "- mi moramo smisliti kako surađivati s njima i ne dopustiti da ukradu sve jebene stvari! Moramo braniti naciju od njih i istodobno surađivati s njima. Kako to učiniti?" "Uklanjanjem svog oružja iz svemira", odgovorio je Leonov. "Zaustavite onaj svoj Star Wars program i maknite vaše antisatelitsko oružje i mi ćemo učiniti isto." "Uh-huh. I dopustit ćete mi da dođem i provjerim vaše letjelice i satelite kako bih se uvjerio da ne varate?" "Dopustiti ti špijuniranje naših svemirskih baza? Nikad!" Kinsman se zavalio u separeu, potpuno trijezan, zurio u svoju praznu čašu i poželio nestati s lica Zemlje. Coltov superpatriotizam oduvijek ga je iznenađivao i stvarao mu neugodnosti. Dječje predrasude, znao je. Crni su bili protiv vlasti kad si bio klinac i očekuješ da takvi budu vječno.

Ali Amerika je sada uistinu bila višerasna. Bilo je crnih generala, hispanskih predsjednika banaka, orijentalnih predsjednika odbora. Govorkalo se kako neće proći dugo do prvog crnog predsjednika. Kako će onda zvati Bijelu kuću? zapitao se Kinsman. Hoće li ju prebojiti? Vjerojatnije će prebojati novog predsjednika. Leonov se cerekao. "Frank, prijatelju moj usijane glave, odbijam se složiti s tobom. Mi smo slični! Želiš letjeti svemirom; ja također. Tvoja vlada zapovjedila ti je sakupljanje informacija tijekom trajanja ove međunarodne konferencije i otkrivanje što je moguće više naših tajni. Moja vlada zapovjedila mi je sakupljanje informacija tijekom ove konferencije i otkrivanje što je moguće više vaših tajni. Što misliš kako mogu lutati ovom podzemnom zečjom jazbinom bez KGB 'vodiča' pod rukom?" Obavještajac? Kinsman je pogledao Leonova u oči. Rus mu je uzvratio pogled, ljubazno se osmijehivao, pomalo pijano. Tamo nije bilo mržnje, čak ni sumnjičavosti. Ne zna za mene. Ipak, Kinsman je osjetio naglu slabost u koljenima. "Vi već znate naše proklete tajne", zarežao je Colt. "Kao što vi znate naše", kontrirao je Leonov. "Onda promijenimo temu", predložio je Durban, glas mu je bio pomalo nervozan, "i razgovarajmo o nečemu pametnijem." "Primjerice?" Durban je nekoliko trenutaka puckao lulu. Opet se ugasila. Izvadio ju je iz usta i pokazao na Kinsmana. "Chet traži posao. Što možemo učiniti za njega?" Isuse Kriste, izlajat će se! Kinsman je čuo vlastito mucanje: "Ne, stvarno... nema potrebe ... ja bih radije ..." "Prebjegni!" veselo je predložio Leonov. "Lijepo ćemo se ponašati prema tebi u Sovjetskom Savezu." Colt se namrštio. "Aha. U podrumu psihijatrijske bolnice." Rus se pravio kako nije čuo. "Ozbiljan sam", ustrajao je Durban. "Ima premalo iskusnih astronauta i kozmonauta - kako bi se jednome dopustio odlazak." Za ime Božje, ostavi me na miru! u sebi je vrištao Kinsman. Ali nije im ništa mogao reći. Bio je skamenjen, srastao sa separeom. U stupici. "Više ne žele iskustvo", rekao je Colt. "Žele mladost. Murdock je čak i mene stavio da obučavam malu kopilad umjesto da i sam letim." "Privatne korporacije..." počeo je Durban.

"Samo pričaju i ništa više", rekao je Colt. "Chet i ja smo izvršna građa, što se njih tiče. Ali ne zapošljavaju letače. Radije dopuštaju Ujaku Samu neka riskira dok oni sjede i čekaju dok im se sve ne ponudi na pladnju na trošak poreznih obveznika. Oni se tek onda uključuju i zarađuju." "Iskreno rečeno", rekao je Durban, "vojni svemirski program postao je toliko velik da je prestigao civilni. Korporacije mogu doći do sigurnog profita radom za Zrakoplovstvo. Zbog toga im je jako teško opravdati rizik privatnih operacija u orbiti." Odjednom ozbiljan, Leonov je rekao: "Znam kako se osjećaš. Da sam pomislio kako ću ostatak života provesti za stolom, ili obučavajući druge za ono što ja najviše želim, poludio bih." "Trebamo novi program", rekao je Durban. "Prioritetni program koji mora početi sada, prije no što stignu obučiti novu generaciju klinaca." "Primjerice?" pitao je Colt. "Ne vojni program", rekao je Leonov. "Obje naše nacije postavljaju vojne stvari u orbitu. Previše." "Slažem se", rekao je Durban. "To treba biti međunarodni program ... nešto u čemu svi možemo sudjelovati." "Nešto što zahtijeva gomile iskusnih astronauta", čuo je Kinsman svoj glas. "Nešto što će nas odvesti negdje gdje ćemo ostati. Ostati zauvijek." "Neko vrijeme već razmišljam o tome", rekao je Durban. "Možda je i došlo vrijeme." "Za što?" "Bolnica." "Huh?" "Na Mjesecu. Lunarna bolnica, za stare prdeže poput mene, s problematičnim srcima. Za ljude s mišićnim bolestima koji su ovdje na ovoj gravitaciji invalidi, ali bi na Mjesecu mogli normalno živjeti, na jednoj šestini zemaljske gravitacije." Leonov se s odobravanjem nasmiješio. "Nitko neće financirati dom za stare vojnike na Mjesecu", rekao je Colt. "Hoćeš se kladiti?" Kinsman je odjednom bio pun nade. "Koliki je prosjek starosti američkog Senata? Ili predsjedništva SSSR-a?" "Moj otac..." sjetio se Leonov. "Vezan je za krevet zbog slabog srca. Ali na nultoj gravitaciji, ili čak i na Mjesecu..." "I Jill Meyers", dodao je Kinsman, "sa svim onim njezinim vražjim alergijama." Mogu ostati u Zrakoplovstvu! Ako otvore medicinsku bazu na

Mjesecu mogu ostati i raditi tamo. Mogu ostati na Mjesecu, daleko od svega! Pili su i planirali. Kinsmanu se počelo vrtjeti u glavi. Pub se napunio dostojanstvenicima s konferencije koja je službeno otvorila podzemni objekt za obuku. Četvorica muškaraca ostala su u svom separeu piti i razgovarati, i zanemarivati sve ostale. Međunarodni poslovni ljudi i vladini službenici nakon nekog su vremena otišli i pub se počeo puniti uobičajenom klijentelom - opakim, snažnim rudarima koji su mogli dobro popiti. Kopali su opal i bakar, i živjeli pod zemljom da bi izbjegli nepodnošljivu vrućinu s površine, i bili istjerani iz polovice svojih nastambi kako bi napravili mjesta poligonu za svemirsku obuku. Količina buke porasla je kvantnim skokovima. Nasmijani, krupni ljudi. Zaglušujuća glazba. Piskutaviji smijeh ekstra šankerica i konobarica koje su došle raditi kad su stalni završili sa smjenom. Durban se nadvikivao s gomilom: "Zašto ne nastavimo u mojoj sobi? Tamo je tiše i u prtljazi imam nekoliko boca pića." "Najprije moram na piš pauzu", rekao je Colt i kimnuo prema vratima s natpisom GOSPODA u blizini njihovog separea. "Ja isto", rekao je Kinsman. Buka je u toaletu bila manja. Colt i Kinsman stajali su jedan pored drugog na jedina dva pisoara. "Znaš, stvarno mislim da stari ima dobru ideju", rekao je Colt sretno. "Mogli bi staviti ovaj projekt bolnice ispred svega što Zrakoplovstvo čini... i s Durbanovom pomoći, s njegovim vezama..." "Ja ću i dalje ostati na Zemlji", iznenada je shvatio Kinsman. "Hah? Možeš si misliti. Murdock ne može..." Kinsman je odmahnuo glavom. "Nema veze, Frank. Moj psihološki profil će me prizemljiti. Neće me opet pustiti u svemir." Colt se zakopčao i krenuo prema jedinom umivaoniku, i rekao: "Što se dogodilo, dogodilo se, gotovo je, svršeno je. Moraš se prestati ponašati... pa, znaš." Kinsman je pogledao u ogledalo iznad umivaonika, u umorne oči koje su oduvijek zurile u njega. "Ponašam se bolesno? Mentalno neuravnoteženo? Nenormalno?" "Ponašaš se kao jebeni kreten", progunđao je Colt. Kinsman je obrisao ruke ručnikom koji je visio sa stakla i rekao: "Frank, tamo sam se na trenutak razveselio. Pomislio sam kako je Durban možda u pravu i taj bolnički projekt otvorio bi dovoljno novih mjesta za astronaute,

pa bih i ja dobio šansu. Ali obojica znamo kako stvari stoje. Neće mi više nikad dopustiti letenje. Tebi, definitivno hoće. Ali ne meni. Ja sam prizemljen." Colt je otišao do umivaonika kad su dvojica rudara ušla i krenula prema pisoarima. Gromoglasna galama i smijeh odjekivali su toaletom dok su se vrata zatvarala. "Slušaj, čovječe, naučio sam jednu stvar o Zrakoplovstvu - i svemu ostalom", rekao je Colt perući ruke. "Ako uzmeš samo ono što ti žele dati svaki ćeš put dobiti govno. Moraš se boriti za ono što želiš." Kinsman je odmahnuo glavom. "Moji su Kvekeri, sjećaš se?" Colt se pomaknuo prema ručniku kad ga je jedan od rudara gurnuo. "Može, kompa?" Colt mu se bez riječi maknuo, okrenuo mu leđa i počeo brisati ruke. "Jebeni stranci posvuda, zar ne?" rekao je rudarev kompić. Kinsman ih je prvi put pogledao. Nisu bili nimalo viši od njega ili Colta, ali bili su krupni, velikih šaka i polupijani. Colt je sada ruke namjerno brisao polako i pogledao Kinsmana i dalje leđima okrenut rudarima. "Dovoljna je bedara što su ćopili pol rupa kak' bi smjestili svoje jebene svemirske kadete", rekao je onaj kod umivaonika, "ali sada će zasmrdit' jebeni pub." "I bulje u komade." "Trebali bi dovest' par čimpanzi da im donose cugu." "Stranci", rekao je drugi rudar glasno, iako je toalet bio dovoljno malen da se čuje i šapat. "Sjećaš se što smo napravili onim Kosookima u Melbourneu, Berte?" "Nisu to bili Kosooki; to su bili jebeni Mađari." "Digići, Žabari, nema veze. Dobro smo ih sjebali, ha?" "Dali im ono što su zaslužili." Kinsman je bio između vrata i Colta. Želio je reći prijatelju da bi trebali otići, ignorirati pijane Australce i izaći. Ali nije mogao. Colt je polagano, metodično, brisao svoje crne ruke u bijeli ručnik. Prvi rudar pomaknuo se od umivaonika i stao nekoliko centimetara od njega. "Prije barem nismo imali posla s jebenim domorodcima s Fijia." Colt nije ništa rekao. Prepustio je ručnik. Rudar mu se nacerio i pokazao pokvarene zube. "Ili Yankeeje crnčugama", dodao je.

Colt se nacerio. Njegova šaka putovala je petnaest centimetara i zabila se u čovjekov solarni pleksus. Rudar je uzdahnuo i srušio se, noge su popustile kao od stakla dok je padao na pod. Drugi je rudar samo gledao, ali nije ništa rekao. Kinsman je otvorio vrata i Colt je za njim izašao u bučni, prepuni pub. Ugledali su Durbana i Leonova koji su već stajali za šankom pored vrata koja su vodila u hodnik. "Shvaćaš na što mislim?" rekao je Colt dok su se proguravali kroz gužvu. "Moraš se boriti za poštovanje, svakim centimetrom puta." Vani na hodniku, Leonov je rekao: "Upravo sam namjeravao nazvati vašu ambasadu i reći neka za vama organiziraju potragu." "Upali smo u malu diskusiju s dvojicom prijateljskih domorodaca", odgovorio je Colt. "Hej, mladići, ako bi mogli malo usporiti", molio je Durban, "pokazat ću vam gdje je moja soba." "I cuga!" nasmijao se Leonov i smjesta usporio kako bi hodao pored starog Durbana. Uspinjali su se hodnikom. To je nekoć bio tunel iskopan u golom kamenu. Samo je pod izravnat i prekriven plastičnim pločama. Zidovi i strop i dalje su bili goli sivosmeđi neobrađeni kamen. Neonke su visjele svakih deset metara, povezane debelim žicama. Ostali su bili zaposleni pričom o novom bolničkom projektu. Kinsman je šutio i razmišljao. Mogu li nagovoriti Murdocka? Hoće li mi opet dopustiti letenje? Moram nešto smisliti kako bi za stalno bio dodijeljen bolničkom projektu. Nikad mi to ne bi dopustili. Mogli bi me premjestiti kad god... "EJ, VI TAMO! AMERI!" Kinsman se okrenuo i ugledao desetak rudara kako hodnikom idu prema njima. Na čelu su bila dvojica iz toaleta. Svi su izgledali pijani. I divljački bijesni. "To je crni kurvin sin koji me pretukao!" viknuo je rudar. "On i onaj njegov kompa." Colt je stao pored Kinsmana. Odjednom i Leonov se našao pored njih. Rudari su stali nekoliko koraka od njih. Željeli su tučnjavu. Željeli su krv. Kinsman je stajao kao ukopan, um mu je bio usijan od sjećanja na trenutak kad je osjetio glad za krvlju. Opet se znojio, dahtao od napora, posezao za krhkim dovodom zraka ... Ne opet, rekao je sam sebi, pokušavajući kontrolirati drhtanje kako ga ostali ne bi primijetili. Ne opet!

"Što je ovo?" zahtijevao je Leonov. "Zašto nas je rulja opkolila?" "Miči se, komunjara", rekao je jedan od rudara. "Ovo nije tvoja borba." "Ovo su moji prijatelji", rekao je Leonov. "Što se tiče njih, tiče se i mene." "Pretukao me", rekao je rudar kojeg je Colt udario. "I ovaj drugi." Njegov kompić pokazao je na Kinsmana. "Pomogao je crnom gadu." "Pretukao te?" blago je pitao Leonov. "Gdje su ožiljci? Gdje je krv? Ne vidim masnice. Jesi li siguran da se nisi samo onesvijestio?" Rudar je pocrvenio dok su se ljudi oko njega cerili. "Bio sam tamo š njim", rekao je drugi rudar. "Skočili su na Berta i počeli ga mlatiti sve dok nije pao. U srednjem dijelu." "Dok si ti gledao?" pitao je Leonov. "Neć'mo to podnosit' od nekih strejndžera!" Rulja je krenula naprijed. "Sada je dosta!" Frederick Durban stao je između Kinsmana i Leonova kako bi se suočio s bijesnim rudarima. "Mi smo gosti australske vlade", rekao je odrješito, "i ako nam se nešto dogodi svi ćete završiti u zatvoru." "Što je š njim?" viknuo je jedan od rudara. "Ne mogu ić' okolo, mlatiti naše dečke i onda se izvuč' s tim!" "Nitko nije nikoga pretukao", viknuo je Colt. "Tip me nazvao crnčugom, a ja sam ga udario u trbuh. Pao je kao pokošen. Od jednog udarca." "To je jebena laž! Drugi me držao, a crni kurvin sin me tukao!" Durban je vrlo smireno izvadio lulu iz usta i rekao: "U redu, idemo to srediti, sada i ovdje. Ali ne po zakonu linča." "Nego kako?" "Postoji stari običaj otkuda ja potječem ... rudarska zemlja, u Coloradu." Okrenuo se prema Kinsmanu i namignuo. "Kad se dvojica ljudi razilaze u mišljenjima oni to srede na pošten način između sebe. Želite li se vas dvojica boriti ovdje... po pravilima markiza od Queensberryja?" Colt je slegnuo ramenima, a onda kimnuo. "Oh, ne, nećeš!" vrisnuo je rudar. "On je jebeni uvježbani ubojica. Vojnik. Najvjerojatnije karate stručnjak... lomi cigle golim rukama i sve to." Durban se namrštio ispod svojih čupavih obrva. "Onda dobro. Pretpostavimo da ja predstavljam američku stranu sukoba. Bi li se bojao potući sa mnom?" "S tobom? Ti si starac!"

"Možda imam skoro sedamdeset", rekao je Durban i spremio lulu u džep, "ali još uvijek mogu srediti takve poput tebe." Rudar je izgledao zapanjeno. "Ja... ti ne možeš ..." "Ajde", rekao je Durban vrlo ozbiljno. Podigao je svoje krhke šake. Jedan od ostalih rudara položio je ruku na rame prvoga. "Zaboravi, Berte. Lud je." Bert je zadrhtao od nesigurnosti. Durban je bio uspravan poput motke, izgledao je tanko poput bambusova štapa pored uspuhanog poludjelog bika. Kinsman je gledao, nesposoban se pomaknuti. Tip će jednim udarcem ubiti Durbana. Što onda mi možemo učiniti? Što ja mogu učiniti? Rudar je naposljetku ustuknuo, mrmljao je i tresao glavom. Svi su se okrenuli i počelo lagano hodati niz tunel, prema pubu. Durban je spustio ruke. Colt je s olakšanjem odahnuo. "Hvala, čovječe." "Vrlo hrabro od tebe", rekao je Leonov zamišljeno. Ali Kinsman nije rekao ništa. Što bih ja učinio da je došlo do tučnjave? Što bih ja učinio? Četvorica muškaraca polako su otišla do Durbanove sobe, dvije razine bliže površini. "Viski je u smeđoj torbi", rekao je Durban kad su ušli u sobu bez prozora. "Poslužite se." Otišao je ravno do kreveta i izvalio se. Colt i Leonov otišli su po viski. Kinsman je pobliže pogledao starca. Lice mu je bilo pepeljasto, njegova mala, slabašna prsa ubrzano su se dizala i spuštala. "Jesi li dobro?" "Imam tablete..." Pročeprkao je po džepu kaputa. Lula je ispala, pala na pod i na jeftini tepih ispustila crnu ađu. "Donijet ću ti čašu vode." Kinsman je otišao do sudopera nasuprot kreveta i uzeo plastičnu čašu iz ormarića iznad njega. Durban se nalaktio na jednu ruku kako bi popio tabletu, onda opet legao i zurio u strop. Leonov je zauzeo jedini stolac u maloj sobi. Colt je sjedio na ormariću pored otvorene boce viskija. Obojica su u rukama imala plastične čaše. "Ej, trebaš doktora'" pitao je Colt. "Ne..." Durban je zatvorio oči i duboko udahnuo. "Samo malo previše uzbuđenja za moje srce. To, i uspon." Leonov je rekao: "Imamo specijalista za srce u sovjetskoj delegaciji."

Durban je sjeo i Rusu mahnuo rukom. "Ne, u redu je. Bit ću dobro za minutu." Kinsman je sjeo na rub kreveta i pomogao starcu skinuti jaknu, a onda mu izuo cipele. "Vidite", rekao je Durban kad je opet spustio glavu na jastuke. "Uistinu mi treba dom na niskoj gravitaciji. Vražje srce više nije sposobno živjeti na Zemlji. Želi biti na Mjesecu." "Odvest ćemo te tamo", rekao je Colt. "Da", složio se Leonov i podigao čašu kako bi nazdravio prijedlogu. Kinsman je odmahnuo glavom. "Da te onaj rudar udario, najvjerojatnije bi te ubio. Uzeo si život u svoje ruke." Durban mu se nasmiješio. "Oh, znao sam da me neće udariti. Nije mogao." "Došao je vraški blizu." "Ma nema teorije. Ja sam očito slabašan starac. Da me udario uništio bi si imidž. Znao je da bih pao od jednog udarca. Mogao sam mu to vidjeti u očima. Kakav je to macho frajer koji tuče starca?" "Zašto onda..." "Stao sam ispred vas, dečki, da bi bio prisiljen mene udariti prije no što bi itko započeo tučnjavu. To je bio najbolji način sprečavanja tučnjave." "Ipak, mogao si biti povrijeđen. Ubijen." Durbanove čupave obrve malo su se podigle. "Pa, ponekad se moraš izložiti riziku. Vi dečki to znate, svi ste to učinili, u nekom određenom trenutku." "Više nego jednom", promrmljao je Leonov. "Mogli smo ih sve srediti", rekao je Colt. "To su štemeri, a ne obučeni borci." Leonov je popio gutljaj viskija i rekao: "Ja sam, pod broj jedan, sretan što nije došlo do tučnjave. Moja obuka nije uključivala borbu golim rukama." Moraš se izložiti riziku, ponavljao je Kinsman samome sebi. "Možda si ih sve i sam mogao srediti, Frank", rekao je Durban. "Ali sumnjam. Pored toga, postoje bolji načini od udaranja ljudi kako bi dobio ono što želiš. Puno bolji načini." "Jezik je moćniji od šake?" zadirkivao je Colt. "Mozak je moćniji od bicepsa", odgovorio je Durban. Kinsman je ustao. "Moram nazvati pukovnika Murdocka." "Bobbyja? Zašto?"

"Da bih mu rekao da ne odlazim iz Zrakoplovstva. Neću prihvatiti častan otpust ili bilo kakav otpust. Neću odustati." Colt se veselo nacerio. "Mrak! I reci mu što ja mislim o svom vođenju obuke." Leonov je rekao: "Shvaćaš, naravno, kako će moja vlada postati vrlo sumnjičava prema tebi ako započneš program visokog prioriteta za izgradnju bolnice na Mjesecu." "To je u redu, Piotr", rekao je Durban. "Iznijet ću prijedlog pred Međunarodnom astronautskom udrugom i uvjeriti ih kako bi to trebao biti međunarodni projekt suradnje. Onda ćeš se i ti također moći uključiti u njega." "Svi ćemo se sresti na Mjesecu", rekao je Leonov. "Što prije to bolje", složio se Durban. "Za Mjesec." Colt je podigao svoju čašu. "Bit ću tamo", rekao je Kinsman.

35. godina Čim je prošao kroz akustična vrata na ulazu u kuću buka je pogodila Kinsmana poput pravog udarca. Stajao je tamo na trenutak i promatrao plemenske rituale washingtonskog koktela. Moje bojno polje, pomislio je. Prostorija je bila puna gostiju i činilo se da svi govore istodobno. Bila je to kuća u georgetownskom stilu, velika, visokog stropa koji se pomalo uleknuo i cijelom je dužinom imao tanku napuklinu. Ulice vani bile su tihe i napuštene, osim policajaca u pancirkama koji su motrili svako raskrižje. Izgledali su poput jadne parodije astronauta u svemirskim odijelima. Ali ovdje je bio život, razgovor, smijeh. Ljudi koji su pokretali Washington, ljudi koji su upravljali nacijom, pili su, razgovarali i ignorirali nametnuti mir vani. Amerika je bila na putu rata, gotovo. Naftni šok od prije deset godina nepovratno je gurnuo Sjedinjene Države prema vojnim mjerama. Star Wars strateški obrambeni sateliti koji su naciju mogli zaštititi od sovjetskih projektila bili su lansirani u orbitu, unatoč sporazumima, unatoč protivljenju kod kuće, unatoč - ili zbog - sovjetskog lansiranja gotovo identičnog sustava. Protiv nezaposlenosti borilo se novačenjem u javne službe koje je milijune osamnaestogodišnjaka zapošljavalo u policiji, bolnicama, sektoru javnih radova i vojsci. Disidenti su kontrolirani strahom:

strahom od opasnosti, stvarnih i zamišljenih, strahom od vladine odmazde, strahom od katastrofalnog zaposlenja i ekonomskog kolapsa, i krajnjim strahom od nuklearnog rata koji se nazirao na obzoru i čekao trenutak Armagedona. U središtu ovih sve većih tenzija Kinsman je posvetio svaki atom energije u stvaranje stalne medicinske ustanove na Mjesecu. Dok je stajao na vratima i promatrao gomilu prepoznao je jednog od deset gostiju. Onda je ugledao svog domaćina, Neala McGratha, sada senatora iz Pennsylvanije. Neal je stajao na drugom kraju prostorije pored praznog kamina, s pićem u ruci, i blago sagnute glave kako bi čuo što mu jedan stariji gost govori. Noćašnja meta. McGrath je bio presudni glas u senatskom odboru. "Chete, ipak si došao!" Okrenuo se i ugledao Mary-Ellen McGrath kako mu prilazi raširenih ruku. "Jedva sam te prepoznala bez odore", rekla je. Nasmiješio joj se. "Pomislio sam kako bi plava boja Svemiroplovstva ovdje mogla biti pomalo upadljiva." "Glupost. Željela sam vidjeti tvoje novo hrastovo lišće. Sada si bojnik." Unaprijeđen zbog prihvaćanja opasne dužnosti: lobiranja na Capitol Hillu." "Dođi, Chete. Pokazat ću ti gdje je bar." Uzela ga je za ruku i povela kroz gomilu. Mary-Ellen bila je mala, vitka, gotovo krhka. Ali imala je snagu tigrice i otvoreno, pošteno lice žene koja je mogla stajati uz supruga i suočiti se sa svime od washingtonskih zabava do žestokih prepirki o pennsylvanijskoj politici. Barmen je mumljao sam sebi dok je Kinsmanu dao scotch s vodom. Kinsman je otpio dobar gutljaj. "Zabrinula sam se da nećeš doći", rekla je Mary-Ellen. "Bio si pustinjak otkad si došao u Washington." "Pentagon me prilično zaposlio." "I bez djevojke? Nemaš ženu sa sobom? To nije Chet Kinsman kojeg sam nekoć poznavala." "Pripremam se za zaređenje." "Skoro da ti vjerujem", rekla je s ozbiljnim izrazom na licu. "Promijenio si se od starih dana. Tiši si... krotkiji." Prizemljili su me. Na glas je rekao: "Dolazi zrelost. Ja sam ju dosegao kasnije."

Ali ona je bila ozbiljna i tvrdoglava poput njezinog supruga. "Nemoj se pokušavati šaliti. Promijenio si se. Više se ne igraš odvažnog mladog astronauta." "Tko se do vraga igra?" Krupan, ćelavi čovjek gurnuo je Kinsmana s leđa i prolio mu pola pića. "Uups, nisam vas vidio, jesam li... oj, bok, gospođo McGrath. Čini se kako zalijevam vaš sag." "Nema veze", rekla je Mary Ellen. "Vas dvojica se poznajete? Tug Wynne..." "Vidio sam bojnika na Hillu." Kinsman je rekao: "Vi ste sa Satelitskih vijesti, zar ne?" Wynne je kimnuo i odgovorio: "Iznenađen sam što vas vidim ovdje, bojniče, nakon jutrošnje sjednice odbora." Kinsman se usiljeno nasmiješio. "Ja sam stari obiteljski prijatelj. Poznajem senatora otkad smo bili djeca." "Mislite kako će glasati protiv Moonbase programa?" "Nadam se da neće", rekao je Kinsman. Mary-Ellen je šutjela. "Definitivno je jutros izribao vašeg pukovnika Murdocka." Nacerio se Wynne. "Gospođo McGrath, trebali ste vidjeti supruga u akciji." Kinsman je promijenio temu. "Recite, poznajete li starog Cya Caldera? Nekoć je kao novinar radio na zapadnoj obali." "Samo po legendi", odgovorio je Wynne. "Umro je prije četiri, pet godina, koliko sam čuo." "Da, znam." "Sigurno je prešao osamdesetu. Vaš prijatelj?" "Na neki način. I prešao je devedesetu." "Devedesetu!" "Poznavao sam ga... ideš, bilo je to prije gotovo deset godina. Kad smo počinjali sa svemirskim misijama. Vraški čovjek." Mary-Ellen je rekla: "Bolje da malo pažnje obratim i na ostale goste. Ovdje je još nekoliko tvojih prijatelja, Chete. Proše i, pronaći ćeš ih." Wynne se opet nacerio i rekao: "Pretpostavljam kako bi mogli nekome drugome dati šansu da dođe do bara." Kinsman se počeo udaljavati, ali Wynne ga je pratio. "Murdock vas je poslao da biste obradili McGratha?"

Kinsman se proguravao između brbljavih, razmahanih pušača i namrštio se. "Pozvan sam na zabavu tjednima prije. Rekao sam vam, senator i ja smo stari prijatelji." "A kakav ste prijatelj s gospođom McGrath?" "Što bi to trebalo značiti?" Wynne se nacerio. "Zgodan astronaut, privlačna žena, zaposleni senator..." "To je prilično prljavo, čak i za novinara." "Samo radim svoj posao", rekao je Wynne s osmijehom. "Ništa osobno. Pored toga, vi se nemate što buniti kad se radi o novinarima. Čuju se glasine kako ste vi astronaut koji je prije nekoliko godina ubio onu rusku kozmonauticu." Bio je to stoti put otkad je Kinsman došao u Washington da ga je novinar optužio. Ljudi iz odnosa s javnošću Svemiroplovstva ustrajno su se trudili kako bi priča ostala "neslužbena", izvlačeći se na suradnju koja je još uvijek postojala između sovjetskih i američkih civilnih svemirskih programa. Mediji su se povukli, prestrašeni više novim vladinim pooštrenim kriterijima za dozvole emitiranja programa ili objavljivanje novina i časopisa. Ali novinari slobodnjaci još su uvijek dosađivali Kismanu s pričom i pokušavali od njega izvući priznanje. Kinsman je smrznuo emocije i jednostavno odgovorio: "I ja sam čuo te glasine." "Kažete da to nije istina?" "Ja nisam u službi za odnose s javnošću. Ja ne idem okolo i negiram glasine. Ili ih potvrđujem." "Gledajte", ustrajao je Wynne, "Zrakoplovstvo ne može vječno kriti priču." "Svemiroplovstvo", rekao je Kinsman. "Ime je promijenjeno u Svemiroplovstvo." Wynne je slegnuo ramenima i podigao čašu u podrugljivom nazdravljanju. "Priznajem pogrešku, bojniče." Kinsman se okrenuo i počeo hodati prema drugoj strani sobe. Starinski sat otkucavao je u kutu, jedva čujan od buke ljudskih glasova i zveckanja leda u čašama. Osamnaest nula nula. Royce i Smitty trebali bi sada biti na pola puta prema Copernicusu. A onda ju je čuo. Nije morao gledati da bi znao kako je to Diane. Isti čisti, zvonki sopran; glas ravno iz bajke:

"Nekoć sam imala ljubav, sada ju nemam

Nekoć sam imala ljubav, sada ju nemam Otišao je i ostavio me, otišao je i ostavio me, Otišao je i ostavio me da tugujem i plačem." Njezin je glas probudio njegova sjećanja, osjetio je staro veselje, staru bol, dok se proguravao kroz gomilu. Naposljetku ju je ugledao, sjedila je prekriženih nogu na trosjedu, s gitarom na jednom koljenu. Ista stara gitara, bez pojačala, bez zvučnika. Kosa joj je još uvijek bila ravna, duga i crna poput svemira. Oči su joj bile čak i tamnije i prodornije. Ljudi su se okupili oko nje, stajali, sjedili na podu. Prepustili su joj cijeli trosjed, oltar koji je mogla koristiti. Gledali su je i slušali, začarani njezinim glasom. Ali ona je bila negdje drugdje, živjela je u pjesmi, sve dok nije odsvirala posljednji akord. Onda je podignula glavu i pogledala ravno u Kinsmana. Bez iznenađenja. Čak i bez osmijeha. Samo pogled koji ih je povezao kao da su sve godine od njihovog kratkog zajedničkog vremena postale jedno poslijepodne. Prije no što je ijedno moglo nešto reći ostali su počeli pljeskati. Diane se nasmiješila i rekla: "Hvala vam." "Još, još!" "Ajde, još jednu." "Greensleeves." Diane je oprezno spustila gitaru pored sebe, protegnula se i ustala. "Kasnije, u redu?" Kinsman se nacerio. Znao je kako će to biti kasnije ili ništa. Gomila se nevoljko složila i krug oko nje se raspao. Kinsman je prešao nekoliko posljednjih koraka i stao pred Diane. "Lijepo te je opet vidjeti." Odjednom se osjećao čudno, nije znao što učiniti. Objema je rukama držao piće. "Bok, Chete." Nije se baš smiješila. "Iznenađen sam što se sjećaš. Prošlo je toliko dugo..." Sada se nasmiješila. "Kako bih te ikad mogla zaboraviti? I svako sam malo tvoje ime vidjela u novinama." "Ja sam slušao tvoje pjesme gdje god sam bio", rekao je. "Čak i na Mjesecu?" Pogled joj je bio stidljiv, gotovo podrugljiv. "Naravno", lagao je. "Čak i na Mjesecu." "Izvoli, Diane, donio sam ti malo punča." Kinsman se okrenuo i ugledao mladića mesnatoga lica, dugih brkova i raščupane smeđe kose kako nosi

dvije plastične čaše punča. Nosio je bijelo odijelo, prsluk i široki šal s cvjetnim uzorkom. "Hvala, Larry. Ovo je Chet Kinsman. Chet, ovo je Larry Davis." "Kinsman?" Diane je objasnila: "Upoznala sam Cheta u San Franciscu prije tisuću godina, kad sam počinjala. Chet je astronaut." "Oh, stvarno?" Čovjek je na neki način Kinsmanu išao na živce. "Potvrdno", prasnuo je u najboljoj vojničkoj maniri. "Bio je na Mjesecu", nastavila je Diane. "Tu sam i čuo ime", rekao je Davis. "Ti si jedan od onih ljudi iz Zrakoplovstva koji gore žele izgraditi stalnu bazu. Nisi li bio umiješan u nekakvo spašavanje prije nekoliko godina? Jedan od ljudi se izgubio ili nešto ..." "Da", prekinuo ga je Kinsman. "Mediji su sve preuveličali." Stajali su tako nekoliko trenutaka, nitko nije mogao smisliti što reći, dok je zabava oko njih pulsirala. Diane je naposljetku rekla: "Mary-Ellen mi je rekla kako bi večeras mogao biti ovdje. Ti i Neal radite na nečemu u vezi svemirskog programa?" "Tako nešto", rekao je Kinsman. "Jesi li organizirala još prosvjeda?" Usiljeno se nasmiješila. "Nema se više zbog čega prosvjedovati. Sve je tako dobro organizirano u Zemlji slobodnih da više nitko ne može podići gomilu. Zakoni o zaštiti građana i sve ostalo." "Čini se tiše. Nitko se ne žali." "Ne mogu", rekla je Diane. "Trebao bi vidjeti kroz što sve prolazimo prije koncerata. Žele provjeriti tekst svake pjesme. Čak i bisove. Spontanost nije dozvoljena nikome." "Uspjela si objaviti neke prilično opake tekstove", rekao je Kinsman. "Slušao sam te." "Cenzori nisu uvijek jako bistri." "Ili nepotkupljivi", dodao je Davis i nacerio se. "Znači svi su sretni", rekao je Kinsman. "Ti možeš pjevati svoje pjesme o slobodi i ljubavi. Ljudi se malo razvesele. A vladini ljudi dobiju plaću. Svi dobivaju što žele." Diane ga je zbunjeno pogledala. "Imaš li ti ono što želiš, Chete?" "Ja?" Iznenađen. "Kvragu, ne." "Onda svi nisu zadovoljni." "Jesi li ti?"

"K vragu, ne", oponašala ga je. "Ali sve izgleda fino, krasno i divno", rekao je Davis s otrovom u glasu. "Vlada nam neprestano govori kako je nezaposlenost niža, proizvodnja veća. A naš nam predsjednik obećava kako neće poslati vojsku u Brazil. Ne, sve dok izbori ne prođu, kladim se." Diane je kimnula. A onda, veselije: "Larry, jesam li ti ikada pričala kako smo jednom pokušavali nagovoriti Cheta da nam se pridruži u jednom prosvjedu? U odori?" "Znatiželjan sam." Okrenula se Kinsmanu. "Sjećaš se što si mi rekao, Chete?" "Ne..." Bio je to savršen dan za letenje, za bijeg od sahrana, obitelji i veza sa Zemljom. Letjeti tako visoko iznad oblaka da su čak i nazubljene Sierre izgledale poput nabora. Onda iznad pustinje Mahom 2, jedini zvukovi u tvojim slušalicama tvoje vlastito disanje i udaljeno pucketanje ljudi na tlu koji zapovijedaju drugim ljudima na tlu. "Rekao si mi" - Diane se ozarila kad se sjetila - "da bi radije letio i branio nas da nas nitko ne bi mogao bombardirati dok mi prosvjedujemo za mir!" Sada je bilo smiješno; onda nije. "Aha, zvuči poput nečega što sam mogao reći." "Jako zabavno", frknuo je Davis. "A od čega nas sada štitiš? Brazilaca? Ili Marsovaca?" Ti napuhani seronjo, ne bi stao čak ni u kokpit. Ali Kinsman je samo odgovorio. "Od političara. Moj je posao posrednik u Kongresu." "Želi reći kako senatorima uvrće ruke", začuo se promukli glas Neala McGratha iza njih. Kinsman se okrenuo. "Zdravo, Chete, Diane... ah, Larry Davis, zar ne?" "Imate dobro pamćenje što se tiče imena!" "To ide s poslom." Kinsman je pogledao McGratha. Bio je to prvi put kako su bili tjelesno blizu, nakon brojnih godina. Nealova je kosa još uvijek bila crvenkasta; više nije bilo kršnog izgleda lica. Nalikovao je običnom farmeru; Kinsman je znao da je bio stipendist na Rhodesu. McGrathov je glas bio blaži, grleniji nego prije. Ipak, prirodni izraz njegovog lica još je uvijek ostao namršten. Ali sada se smiješio. Njegov osmijeh za zabavu, pomislio je Kinsman. Onda je shvatio, Neal dobiva sijede. Poput mene.

"Tug Wynne rekao mi je kako sam jutros bio prilično oštar s tvojim šefom, Chete." Osmijeh na McGrathovom licu samo je malo postao samozadovoljan. "Pukovnik Murdock izgubio je nekoliko kilograma, a to nije bilo od TV reflektora", odgovorio je Kinsman. "Samo sam pokušao iz njega izvući dobar razlog za trošenje novca na stalnu lunarnu bazu." Kinsman je rekao: "Kongres je odobrio financiranje. Zadovoljni su s razlozima koje smo im dali." "Nedovoljno dobro", odrješito je rekao McGrath. "Ne kad moramo smisliti novac za svaki veći grad u zemlji, plus istraživanje novih energija, i kontrolu zločina, i -" "I zadržati Pentagon prije no što odu u Brazil", dodala je Diane. "Hvala, kompa", rekao joj je Kinsman. Okrenuo se prema McGrathu. "Gledaj, Neale, neću se svađati s tobom. Činjenice su vraški jasne. U svemiru ima energije, puno. I sirovina. Kako bi ih iskoristili trebamo stalnu bazu na Mjesecu." "Neka ju onda korporacije izgrade. One žele lansirati solarne satelite. Žele rudariti na Mjesecu. Zašto bi porezni obveznici plaćali veliku, skupu bazu na Mjesecu?" "Jer bi srce baze bila bolnica na niskoj gravitaciji koja bi -" "Ma daj, Chete! Znaš kako bi bilo lakše i jeftinije izgraditi tvoju bolnicu u orbiti. Zašto ići na Mjesec kad ju možeš izgraditi dvjestotinjak kilometara iznad Zemlje? I zašto bi to radilo Zrakoplovstvo? To je NASA-in posao." Kinsman je mogao vidjeti kako se McGrath zabavlja. Obožavao je diskusije. Ne bori se za svoj život. Bacivši pogled na Diane, a onda opet na McGratha Kinsman je odgovorio: "NASA je zaposlena izgradnjom svemirskih postaja i pomaganju korporacijama u započinjanju industrijskih operacija u orbiti. Pored toga, Zrakoplovstvo ima tim astronauta koji praktički nemaju što raditi." "Pa onda izgradite svoju bolnicu u orbiti. Ili surađujte s NASA-om, za promjenu, i stavite vašu bolnicu u jednu od njihovih svemirskih postaja." "A vođenje bolnice koštat će dvadeset puta više nego vođenje lunarne baze", rekao je Kinsman. "Svaki put kad poželiš zavoj morat ćeš ga poslati sa Zemlje, Neale. I nema novca. Stalna baza na Mjesecu može biti u potpunosti samostalna." "Za sto godina", rekao je McGrath.

"Deset. Možda pet." "Ma daj, Chete. Vi već trošite milijarde na strateški obrambeni sustav. Ne možete također dobiti i Mjesec. Ostavi se toga i prestani poguravati taj pusti san Freda Durbana." "Lunarna baza ima smisla, dovraga, samo na temelju troškova i učinkovitosti. Vidio si brojeve, Neale. Baza će se isplatiti za deset godina. Dugoročno će poreznim obveznicima uštedjeti milijarde dolara." Gomila se skupila oko njih. McGrath je automatski malo podigao glas. "To je kao kad mi Mary-Ellen štedi novac na rasprodajama. Ne mogu si priuštiti uštedjeti toliki novac. Ne ove godine. Ili iduće. Troškovi prijestolnice su preveliki. Da ne govorimo o prekoračenjima." "Čekaj malo..." "Nikad nije bilo vojnog programa koji se držao svog budžeta. Ne, Chete. Moonbase će morati pričekati." "Čekamo već dvadeset godina." Ostatak zabave je stao. Svi su promatrali diskusiju. "Naš prvi prioritet", rekao je McGrath, više gomili nego Kinsmanu, "trebaju biti naši gradovi. Postali su džungle, nepodobne za život ljudi. Moramo ih vratiti i spasiti ljude koji su zarobljeni u njima prije no što se svi ne pretvore u divljake." "Ali što je s energijom?" zahtijevao je Kinsman. "Što je s radnim mjestima? Što je s prirodnim resursima? Bez njih ne možeš spasiti gradove, a svemirske operacije mogu nam dati te stvari." "Neka korporacije razvijaju te programe. Neka one riskiraju i profitiraju. Dajemo dovoljno novca u svemir i previše u Pentagon - uključujući i planove za antisatelitsku letjelicu s posadom o kojoj tvoji nadređeni nama jadnim senatorima ne žele reći niti riječ." Svemirski brod, shvatio je Kinsman. Neal pizdi jer mu nitko nije rekao o novom projektu svemirskog presretača. Na glas se još uvijek protivio: "Korporacije neće ništa razviti, Neale, osim ako im vlada ne da potporu. Znaš kako one rade: neka Ujak Sam riskira, a kad postane sigurno doći će i uzeti profit." McGrath je kimnuo. "Naravno. Super. Ali NASA je agencija koja se bavi tom stvari. Svemiroplovstvo nema pravo pružati svoje pozlaćene pipke sve do Mjeseca." Čini se kao da je u predizbornoj kampanji, rekao je Kinsman samome sebi. Onda je shvatio. Pa jest! Uvijek su u predizbornim kampanjama.

"Naravno, Neale, igraj se šutni Pentagon", rekao je. "To je jako zgodno za izbjegavanje problema." Sa samouvjerenim osmijehom lovca koji je konačno stjerao plijen u škripac McGrath je pitao: "Znači želiš izgraditi stalnu bazu na Mjesecu unatoč činjenici što smo s Rusima potpisali sporazume kako će Mjesec biti demilitariziran..." "Ta baza neće biti utvrda, za ime Božje. To znaš. To je bolnica. Koristimo samo vojne astronaute kako bi obavili posao jer imamo obučene ljude koji se ne koriste. Rusi žele s nama surađivati na tome." "U redu, u redu." Mahnuo je McGrath rukom, i dalje naceren. "Ipak. Izgradit ćeš tu Durbanovu bolnicu, taj supergerijatrijski odjel na Mjesecu za milijarde dolara. Kako će to pomoći dobrobiti ljudi u gradovima? Kako će to ponovno izgraditi New York ili Detroit?" "Ili Washington", promrmljao je netko. Kinsman je rekao: "To će otvoriti radna mjesta..." "Za bijele inženjere koji žive u predgrađu." "Spašavat će živote, za ime Božje!" "Bogatim ljudima koji si mogu priuštiti život na Mjesecu." "Dat će ljudima nadu u budućnost." "Ljudima iz geta? Ne budi smiješan." "Neale", rekao je Kinsman s očajanjem u glasu, "možda svemirske operacije neće riješiti ni jedan od tih problema. Ali neće ni ništa drugo što ti radiš. Bez snažne svemirske industrije neće biti energije, sirovina, novog bogatstva potrebnog za izgradnju gradova. Svemir nam daje šansu, nadu svemirske tvornice i svemirski energetski sateliti stvorit će nove poslove ovdje na Zemlji, povećati bruto društveni proizvod, donijeti novo bogatstvo u ekonomiju. Ništa što ti obećavaš ne može omogućiti navedeno, i ništa osim toga ne može riješiti probleme zbog kojih si tako vraški uznemiren." McGrath se malo namrštio, ali je i dalje s osmijehom odgovorio: "Možda. Ali tvoj Moonbase neće to učiniti. Industrijske operacije u orbiti mogle bi to učiniti. Korporacije bi trebale to učiniti, ako žele riskirati." "Ali korporacije nisu dovoljno brze. Čekaju da im mi poravnamo put." "Zato NASA gradi svemirske postaje", rekao je McGrath. "Kako bi ohrabrila korporacije na veće ulaganje u industrijske operacije u orbiti." "Ali to nije dovoljno! Najekonomičniji način opskrbe tih svemirskih postaja i orbitalnih tvornica sa sirovinama jest s Mjeseca." Diane ga je dodirnula po ruci, sa znatiželjnim blistanjem u očima. "Chete, zašto toliko želiš Moonbase?"

"Zašto? Zato... pa upravo vam govorim..." Odmahnula je glavom. "Ne, ne mislim na službene razloge. Zašto si ti zapeo za projekt? Zašto te to pali?" "Trebamo ju. Cijela ljudska rasa ju treba." "Ne", strpljivo je ponovila. "Ti. Zašto si ti za to? Što to tebi znači?" "Kako to misliš?" "Što te pokreće, čovječe? Što te pali? Je li to Moonbase? Moć? Slava? Što te pokreće, Chete?" Svi su ga gledali, cijela gomila, njihova lica znatiželjna, podrugljiva ili puna iščekivanja. Kinsman je pogledao pored njih, kroz njih i sjetio se. Lebdenja u bestežinskom stanju, stajanja na ničemu, sam, slobodan, daleko od svih njih. Zuri u opčinjavajuću ljepotu Zemlje, bogatu, blistavu, punu i svjetlucavu na crnoj praznini. Zna kako se ljudi dolje ubijaju, ubijaju jedni druge, ubijaju svoj svijet i uče djecu kako ubijati. Zna kako je i on također dio toga. Oči ti se pune suzama zbog ljepote i strave. Udaljiti se od toga, daleko, gdje ne mogu do tebe, gdje možeš početi ispočetka, svježe, čisto, novo. Kako bi to mogli vidjeti? Kako da itko od njih shvati? "Što te pokreće, Chete?" opet je pitala Diane. Nacerio se. "Pa, pod broj jedan, otkad su u Pentagonu počeli koristiti sintetičku kavu..." Nekoliko se ljudi nervozno nasmijalo. Ali Diana ga nije htjela pustiti s udice. "Uozbilji se, Chete. Ovo je važno. Što te pali?" Ne žele znati pravu istinu, rekao je sam sebi. Nikad ne bi shvatili. Kako i bi? "Misliš osim očitih stvari kao što su žene?" Diane je mrko kimnula. "Nikad nisam baš nešto razmišljao o tome. Teško je reći. Letenje, pretpostavljam. Izaći van i biti odgovoran samome sebi, daleko od odbora i zapovjednog lanca." "Sigurno postoji nešto više od toga", ustrajala je Diane. "Pa... jesi li ikad bila u pustinji, na izraelskoj granici, i cijelu noć plesala pored vatre znajući da će te u zoru napasti i ne želiš protratiti ni sekundu života?" Nastala je grobna tišina. Onda je jedna žena gotovo šaptom pitala: "Kad ste vi...?" Kinsman je rekao: "Oh, nisam nikad bio tamo. Ali nije li to romantičan prizor?"

Svi su se nasmijali. To je probušilo oblak, znao je Kinsman. Gomila se počela razilaziti, stvarala je manje skupine. Deseci razgovora počeli su razbijati tišinu koja ih je na kratko okruživala. "Varao si", rekla je namršteno Diane. "Možda jesam." "Zar u žilama nemaš ničega osim ledene vode?" Slegnuo je ramenima. "Ako nas ubodeš, mi ne krvarimo?" "Nemoj pričati prljavo." Uzeo ju je za ruku i poveo prema velikim staklenim vratima na drugom kraju sobe. "Dođi, moramo o puno toga porazgovarati." Otvorio je vrata i izašli su na balkon. Bio je prekriven neprobojnom plastikom koja ih je štitila od vlažne, maglovite washingtonske večeri - i pokojeg snajpera koji bi mogao biti na krovovima na drugoj strani ulice. "Biti senator ima svojih privilegija", rekao je Kinsman. "Moj apartman na Alexandriji je velik poput ovog balkona. I nije dopušten klima uređaj." Diane nije slušala. Protegnula se poput mačke i naslonila na plastiku. Kinsmanu je izgledala poput vitke crne pantere: profinjena, fascinantna, opasna. "Suton", rekla je i pogledala prema komadiću crvenog neba vidljivog niže u ulici. "Najljepše doba dana." "Također i najusamljenije." Okrenula se prema njemu, u očima je imala iskreno iznenađen izraz. "Usamljen? Ti? Tebe nikad nisam smatrala usamljenim. Uvijek sam te zamišljala okruženog prijateljima." "Ili neprijateljima", čuo je Kinsman samog sebe. "Nikad se nisi ženio, zar ne?" "Ti jesi." "To je bilo davno. Završilo je prije puno vremena." "Orbitirao sam iznad tvojeg vjenčanja", rekao je. "Mahao sam, ali ti meni nisi." Podigla je obrve. "Ti si mene napustio, sjećaš se? Više no jednom. Nije bila moja ideja da odlaziš. Ti si sam odlučio da ti je jebeni avion važniji od mene." "Bio sam mlad i lud." "I danas bi isto odabrao, i oboje to znamo. Samo ti sada želiš ići na Mjesec." Kinsman je pogledao njezine duboke, tamne oči. Nije bila bijesna na njega. Znatiželjna, možda. Zbunjena. Povrijeđena?

Rekao je: "To ne znači da mi se sviđaju ti izbori, Diane. Svi mi imamo probleme, znaš." "Ti? Ti imaš probleme? Slabosti?" "Imam ih nekoliko, zametnutih tu i tamo." "Zašto ih skrivaš?" "Jer sve ostale boli kurac za njih." Prije no što je Diane mogla odgovoriti rekao je: "Zvučim jadno, zar ne?" "Pa..." "Tko je onaj lik Larry?" "On je jako dobar tip", rekla je odrješito. "Dobar agent i dobar poslovni menadžer. Ne odlazi zujati na divlje plavo nebo... ili, svemir je crn, nije li?" "Crn poput vražjeg srca", odgovorio je Kinsman. "Više također ni ne zujim. Prizemljili su me. Zatreptala je. "Prizemljili? Što to znači?" "Skresali su mi krila", rekao je. "Skinuli me s neba. Više nisam kvalificiran za letenje. Nema orbitalnih misija. Nema lunarnih misija. Više mi ne dopuštaju čak ni letenje avionom. Imam nekakvog tipa koji me vozika. Radim za stolom." "Ali... zašto?" "To je duga, prljava priča. Službeno, predragocjen sam za riskiranje. Neko takvo sranje." "Chete, žao mi je. Letenje ti tako puno znači, znam." Približila mu se. "Idemo odavde, Diane. Idemo negdje na sigurno i gledat ćemo kako Mjesec izlazi, a ja ću ti ispričati sve legende o tvojoj imenjakinji." Čuo je kako joj je dah zastao. "To je... to je dobar ulet." Želio je posegnuti i zagrliti je. Umjesto toga mlitavo je rekao: "Aha, pretpostavljam da jest." Nije prišla bliže. "Ne mogu napustiti zabavu, Chete. Očekuju da ću pjevati." "Tko ih jebe." "Sve po redu?" "Nemoj prljavo pričati." Nasmijala se, ali je odmahnula glavom. "Stvarno, Chete, ne mogu otići." "Daj da te onda poslije odvezem kući." "Noćas ostajem ovdje." Bilo je stvari koje joj je želio reći, ali se zaustavio. "Chete, molim te... prošlo je jako dugo." "Aha. Da, jest."

Zabava je završila u ponoć kad su sirene označile upozorenje policijskog sata. Kroz petnaest minuta Kinsman i svi ostali su napustili georgetownsku kuću od crvenih cigala, nazvali taksije, limuzine ili otišli autobusom. Točno u pola jedan električna energija u svakoj ulici Districta of Columbija bila je isključena. Kinsman je u tami prtljao po uskim stepenicama do svog jednosobnog apartmana. Još se nije upoznao s okolinom pa se čak i nogom udario u stol. Dugi, profinjeno detaljni niz psovki koje je promrmljao počeo i završio s njegovom glupošću. Za manje od sat vremena zurenja u tamu zaspao je. Ako je nešto i sanjao idućeg se jutra nije mogao ničega sjetiti. Na čemu je bio zahvalan. Pentagon je na kiši izgledao sivo i otrcano. Nadnosio se iznad zelenila Virginije poput drevne tvrđave. Stara parkirališta, pretvorena u atletske staze za osoblje Ministarstva obrane bile su prazne i napuštene osim lokvi od kiše. U magli, poput začaranih dvoraca u oblacima, stakleni uredski tornjevi Crystal Cityja davali su mali kontrast starom betonskom licu Pantagona. Kinsman se u sebi osjećao hladno i tmurno, poput vremena vani i promatrao kroz prozor jutarnjeg autobusa kako se Pentagon približava. Kao i uvijek, autobus je bio krcat uredskim osobljem, većina u odorama. Bili su tihi, potišteni, zaokupljeni vlastitim skrivenim mislima u sedam četrdeset i osam. Hodnici Pentagona nekoć su bili u veselim pastelnim bojama, a sada su bili izblijedjeli i sumorni. Kinsman je otišao u svoj sumorni zelenkasti ured, primijetio jedan zadatak kako treperi na ekranu kompjutora i smjesta otišao u ured pukovnika Murdocka. Frank Colt već je bio tamo, zavaljen u fotelji od lažne kože u predvorju pukovnikovog ureda. Područje je inače bilo prazno. Čak je i stol tajnice bio prazan. Frank je uvijek dolazio prije svih, odora čista i izglačana, pomislio je Kinsman. Pitam se kako mu to uspijeva? "Jutro", rekao je Colt i jedva pogledao Kinsmana. "Drago mi je što nisi rekao dobro jutro", odgovorio je Kinsman. "Sranje, pa ni nije takvo." Kinsman je kimnuo. "Murdock još nije stigao?" Colt ga je kiselo pogledao. "Ej, čovječe, tek je osam sati. Rekao nam je da ovdje budemo točno u osam, zar ne? To znači da se neće ušetati ovamo još pola sata. Znaš to."

Pukovnik je imao vlastiti auto, nije morao loviti vozni red autobusa. "Kako je sinoć bilo na zabavi?" pitao je Colt. "Šugavo. Neal svake godine postaje sve tvrdoglaviji." "Morat ćemo smisliti nešto podlo." "To možda neće biti tako lako." "Znam, ali što nam preostaje?" "Kad bi ga netko izvijestio o svemirskom presretaču... popizdio je što nije uključen u to." "Murdock nema muda predložiti to gore." "Znam." Tajnice su počele stizati i brbljati uz šalice sintetske kave. Sada je nabava prave kave bila luksuz, švercala se kroz embargo nametnut od meksičke granice prema jugu. Colt je pomirisao aromu i rekao: "Kako mogu napraviti da miriši tako dobro, i ima tako šugav okus?" Kinsman je odmahnuo glavom. "Vražje komunjare neće prezati pred ničim"' požalio se Colt svijetu. "Najprije su nam uskratili naftu, a sada i kavu." Pukovnikova privatna tajnica, sijeda žena orlovskog mrkog lica stigla je posljednja - kao što priliči njezinom statusu. "Pukovnik Murdock je gore", izvijestila je Kinsmana i Colta. Budući da je znala ovo bila je zagonetka u koju nisu zabadali nos. "Podnosi generalu izvješće o jučerašnjem svjedočenju." Jučerašnjem fijasku, pomislio je Kinsman. Dva bojnika sjedila su ispred tajničina stola. Kinsman se osjećao poput trgovačkog putnika koji čeka da mu se dopusti pokušaj kod potencijalnog kupca. "Jesi li sinoć gledao vijesti?" pitao je Colt. Kinsman je odmahnuo glavom. "Trebao si vidjeti našeg voljenog vođu", rekao je trezveno Colt. Tajnica ga je mrko pogledala, ali se ubrzo usredotočila na jutarnju poštu na stolu. "Murdock je sinoć bio na vijestima?" "Naravno. Veliki debeli rupčić i sve ostalo." "Mrak." "Prikazali su dio gdje se zbunio s miljama i kilometrima i rekao kako je Mjesec veći od Zemlje." Obojica su se nasmijali. Tajnica ih je mrko pogledala.

Pukovnik Murdock uletio je u prostoriju, njegovo uobičajeno zabrinuto lice gotovo panično, odora raskopčana, kravata olabavljena. Tajnica je ustala s gomilom papira. "Ne sada!" Murdockov je glas bio piskutav i prodoran. Isuse, pomislio je Kinsman, već je četiri sata nervozan, a nije još ni pola devet! "Ulazite, obojica!" prasnuo je pukovnik kad je otvorio vrata ureda. Po pentagonskim standardima Murdockov je ured bio gotovo raskošan: pravi drveni stol, nekoliko udobnih fotelja, čak i krevet od umjetne kože na drugoj strani, ispod karte Mjeseca Nacionalne svemirske udruge. Pukovnik je imao standardni kompjutor, ali ni više ni manje nego četiri televizora nagurana na zid s druge strane stola. Najimpresivniji od svega bio je pravi prozor koji je gledao na sivu rijeku i maglom obavijeni aerodrom. To je jedina stvar u kojoj je uistinu dobar, rekao je Kinsman samome sebi: sređivanju vlastitog gnijezda. Ne vjeruje u Moonbase kao ni McGrath, ali iskoristit će ju kako bi se popeo koju prečku više na ljestvama. "Imamo probleme", rekao je pukovnik. Sjeo je za stol dovoljno teško da zazvecka zubima. Colt i Kinsman sjeli su u stolce najbliže stolu. "Kakve probleme, gospodine?" Colt se pukovniku uvijek obraćao na formalan i korektan način. Ali Kinsmanu je uvijek izgledao kao da će se svakog trenutka nasmijati. Nešto u vezi Murdocka nasmijavalo je Colta; najvjerojatnije ista smotana nesposobnost koja je izluđivala Kinsmana. "General je popizdio zbog saslušanja. Pritišću ga doministar kojeg pritišće ministar. Što znači da Bijela kuća vrši pritisak. Bijela kuća!" Kinsman se nasmijao u sebi. Newton je bio u pravu. Za svaku silu postoji reakcija. Da se Senat nije protivio Moonbaseu, Bijela kuća ne bi čak ni znala da je u zahtjevu za financiranje. Colt je rekao: "Gospodine, ako je Bijela kuća zainteresirana zašto direktno ne pritisnu odbor? Ako bi primjerice pritisnuli senatora McGratha..." "Ne mogu, ne mogu, ne mogu!" prodahtao je Murdock. "McGrath idući put cilja na manjinskog predstavnika. Iskoristio bi pritisak Bijele kuće kako bi ljudima pokazao koliko je dobar - bori se protiv Pentagona, čak i protiv američkog predsjednika da bi uštedio dragocjene dolare poreznih obveznika." "Politika", rekao je s gađenjem Colt.

"Moramo nešto smisliti, i to brzo", rekao je Murdock, njegove male debele ruke lepršale su iznad stola. "General želi da s njim pođemo u ured doministra danas u petnaest sati." Nije ni čudo što je prestravljen, shvatio je Kinsman. Vrijeme je za giljotinu. Colt je izgledao apsolutno neimpresionirano. "Čini mi se, gospodine, da postoji samo jedna stvar koju možemo učiniti." Murdock je stisnuo ruke u dječje šake. "Koju? Koju stvar?" "Pa, gospodine, naravno, ja nisam upoznat s detaljnom slikom gornjeg ešalona..." Namjerno mu crta. Kinsman je potisnuo cerenje dok je gledao Murdocka koji je razjapio usta i razrogačio oči u iščekivanju. "... ali meni se čini, gospodine, kako bi senator McGrath imao puno više obzira za cijeli program Svemiroplovstva kad bi u potpunosti bio upoznat s programom svemirskog presretača." Kurvin sin! Kinsman se gotovo na glas nasmijao. Ukrao si to iz mog džepa, Frank. "Ne!" vrisnuo je Murdock. "To ne mogu učiniti! Odjurio bi medijima! Ne možemo im dopustiti da saznaju kako razvijamo presretača za uništavanje ruskih satelita! McGrath bi volio proširiti tu priču!" "Ali senatski odbor već zna za program", rekao je Colt. "Gospodine." "Samo predsjednik", prasnuo je Murdock. "Nitko više nije upoznat. Nitko!" "Ali svi znaju kako program postoji", istaknuo je Kinsman. "McGrath zna za njega, a pizdi zato što nije službeno upoznat s njime. On jest vrhovni manjinski član odbora." Murdock je odmahnuo glavom. "Nema veze između Moonbasea i našeg programa presretača." "Moglo bi biti", odgovorio je Colt. "I bit će, prije ili kasnije." "Mjesec nije vojno područje", rekao je Kinsman. "Za koji kurac onda tamo pokušavamo izgraditi bazu?" Coltove psovke, kao i njegova mirnoća, bile su pažljivo planirane i korištene u pravom trenutku, znao je Kinsman. Ali Murdockova je reakcija bilo zapanjeno uzdisanje. "Mi smo vojnici", nastavio je Colt. "Možemo pričati o bolnicama i mirovnim upotrebama svemirske tehnologije, čak tu i tamo surađivati s Rusima, ali u ovome smo iz vojnih razloga. Sve ostalo je sranje."

"Ograničeni smo Svemirskim sporazumom iz 1967.", rekao je Kinsman mirnim, tihim glasom. "Oružje se ne smije stavljati na Mjesec." "Misliš da Sovjeti neće tamo staviti oružje?" "Ne, neće, jer ćemo na Mjesecu biti odmah pored njih. Pazit ćemo jedni na druge." Colt se nagnuo naprijed. "Slušaj, čovječe. Obje strane počinju lansirati svoje Star Wars stvari, točno? Mi razvijamo svemirski brod kojim bi mogli rušiti njihove PBR satelite istom brzinom kojom ih oni lansiraju u orbitu, točno? Oni će isto raditi nama, možeš se kladiti u to. U orbiti će biti rata, čovječe. Možda će samo strojevi biti stradalnici, ali to će bez obzira na sve biti rat." "Ne možemo ljudima poput McGratha reći da ćemo se boriti u svemiru!" cvilio je Murdock. "U sekundi bi to prenio medijima. Propali bi." Kinsman je bacio pogled na sat. "Gospodine... ja moram na Capitol. Saslušanje odbora nastavlja se u deset sati." Napustio je pukovnikov ured poput poslovnog čovjeka iz predgrađa koji juri u centar u porno dućan i nada se kako ga tamo nitko neće vidjeti. Kad je došao u svoj ured uvukao se za svoj metalni stol i nazvao. Mary-Ellenino je lice ispunilo mali ekran na njegovom stolu. "Bog, Chete! Kako se danas osjećaš?" "U redu, pretpostavljam. Bila je to dobra zabava. Aspirin pomaže." Vragolasto se nasmijala. "Moram ovom mjestu dati neki privid reda za večeru." "Uh, Mary - moram juriti odavde i ići na saslušanje. Je li Diane tu?" Lice joj je na trenutak prekrio oblak. "Mislim da još uvijek nije budna." Dovraga i bestraga! "Gledaj... kad se probudi, hoćeš li je zamoliti neka se sastane sa mnom u podne na saslušanju? Moram razgovarati s njom. Važno je." Mary-Ellen je kimnula kao da shvaća. "Naravno, Chete. Ne znam hoće li biti slobodna, ali reći ću joj." "Hvala." Metro je povezivao Pentagon s Capitolom, pa Kinsman nije opet morao izlaziti na sumorno jutro. Metro je bio dovoljno sumoran: krcat, bučan, išaran grafitima i smrdljiv. U prepunom vlaku bilo je zagušljivo i vruće. Smrad ljudskog znoja, stotina različitih doručaka, cigareta i posebno težak zadah kišom natopljene odjeće. Jutarnje saslušanje održavalo se pred antivojnim lobijem koji se sastojao, činilo se Kinsmanu, od kućanica, svećenika i papana iz odnosa s

javnošću. Stara rokoko dvorana odzvanjala je svjedocima i njihovim prijateljima, fotografima, novinarima, senatorima i njihovim užurbanim pomoćnicima. TV kamere bile su nagurane ujedan kut prostorije, njihovi jarki, vrući reflektori kupali su zeleni stol za kojim su sjedili članovi odbora i manji namijenjen svjedocima. Tko potpisuje dozvole za električnu energiju TV postaja? Kinsman se onako usput zapitao dok je sredovječna žena s previše šminke čitala pripremljenu izjavu prodornim glasom koji je odavao newyorško podrijetlo: "Mi nismo protiv razvoja korisnih programa koji će poslužiti američkom poreznom obvezniku. Podržavamo i ohrabrujemo napore američke industrije u pokušaju razvoja solarnih satelita koji će na taj način našoj naciji dati novu energiju. Ali ne možemo podržavati, niti ohrabrivati, trošenje milijardi dolara poreznih obveznika na vojne programe u svemiru. Svemir bi trebao biti područje mira, a ne mjesto gdje će se utrka u naoružanju nastaviti." Kinsman je sjedio u stražnjem dijelu prostorije i gledao TV monitore jer je tako bolje vidio svjedokinju. Poželio je da se ne slaže s njom. Žena je podigla pogled s pripremljenog teksta i rekla: "Ne zaboravimo riječi koje smo ostavili na Mjesecu, ugravirane u Apolla II: 'Došli smo u miru u ime svih ljudi.'" Gomila koju je dovela sa sobom zapljeskala, kao i nekoliko senatora. Kinsman je frknuo na pogrešan citat1. Feministička verzija. Vidio je kako se McGrath smije ženi dok je ustajala, ali joj nije pljeskao. Pomoćnik je došao do McGratha, magično se pojavio iza senatorova stolca visokog naslona i počeo šaptati u McGrathovo uho. Podigao je pogled, stavio ruku pred oči kako mu ne bi smetali TV reflektori i pogledao po prostoriji. Onda je pomoćniku, koji je nestao magično kao što se i pojavio, rekao nešto kratko. Idući je svjedok bio svećenik i bivši vojni kapelan koji je sada vodio crkvu u Louisiani. Dok su ga predstavljali McGrathov se pomoćnik iznenada materijalizirao pored Kinsmana. "Bojniče Kinsman?" Kinsman je poskočio kao da ga je murjak iznenada pljesnuo po ramenu. "Da", prošaptao je.

U originalu mankind dok je feministička verzija humankind – iako obje riječi imaju isto značenje, ljudi, ljudski rod riječ mankind može se u nekim slučajevima odnositi samo na muški rod, dok je humankind općenit naziv za cijeli ljudski rod, prim. prev. 1

Mladić mu je bez riječi dao poruku koja je glasila: Vidimo se u hodniku kad saslušanje završi. Diane. Bilo je uredno natipkano, čak i potpis. Sigurno je nazvala Nealov ured, zaključio je Kinsman. U vrijeme kad je podigao pogled sa žutog papira pomoćnik je nestao. Kinsman je sjedio i slušao još dva svjedoka, oba sveučilišni profesori. Prvi je, kad se nije poigravao sa svojim brkovima, bio ekonomist koji je pokazivao grafikone koji su prema njegovim tvrdnjama dokazivali kako bi privatne investicije u svemirsku industriju u velikoj mjeri pomogle naciji, ali vladine investicije u svemir povećale bi stopu inflacije. Drugi, stari, stravično debeli biofizičar, ustrajao je u tvrdnji da je bilo kakav oblik svemirskog razvitka ekološki nesiguran. "Koštat će više u energiji i propadanju okoliša", rekao je dubokim, drhtavim, zlokobnim glasom, "smjestiti veliki broj radnika u svemir nego što bi ti radnici ikada uspjeli ljudima na Zemlji vratiti u obliku energije i korisnih resursa. Svemir je dobar samo za jako bogate, a siromašni ljudi na Zemlji platit će cijenu zbog privilegiranih." Čim je Kinsman primijetio da predsjednik komisije namjerava proglasiti pauzu kliznuo je kroz velika hrastova vrata na tihi, mramorni hodnik. Diane mu se približavala. "Savršen tajming", rekao je Kinsman i uzeo je za ruku. Bilo je lijepo vidjeti njezin osmijeh. "Ne mogu se dugo zadržati na ručku, Chete", upozorila je. "Moram se naći s Larryjem i odletjeti do New Yorka na pregovore o ugovoru." "Oh." "I neće me biti samo jedan dan. Tamo imam koncert u petak, a onda je cijeli vikend ispunjen pripremama i liječničkim pregledima..." "Čime?" Odjeci njihovih nogu na mramornom podu izgubili su se kad je ostatak gomile napustio dvoranu za saslušanja i izašao na hodnik. Diane je podigla glas i rekla: "Pozvana sam na otvaranje svemirske postaje Alfa. Zar ti Neal nije rekao?" "Ne, nije." "Mislila sam da jest. Idemo specijalnim VIP šatlom u ponedjeljak. Samo na jedan dan." Kinsman je bio zapanjen. Diane mu se cerila. "Mislila sam da će biti zabavno vidjeti kako je gore. Možda otkrijem što te to toliko fascinira."

Odsutno je kimnuo i poveo Diane prema dizalu koje je vodilo do restorana u podrumu. "Pozvana si na Alfu", promrmljao je. "To je više no što je itko učinio za mene." Diane nije ništa rekla. Dizalo je stiglo, ušli su unutra i Kinsman je pritisnuo dugme za zatvaranje vrata prije no što je itko od gomile s hodnika mogao stići do njih. "Neće te biti cijeloga vikenda?" pitao je Kinsman. "Tako su mi rekli." "Mislio sam da se možemo naći na večeri ili tako nešto." "Diane je lagano odmahnula glavom. "Neće ići, Chete. Žao mi je." Vrata dizala su se otvorila i suočili su se s novom gomilom, činovnicima i tajnicama koji su išli na ručak. Tiho, tupo, Kinsman je stao u red iza Diane. Uzeli su poslužavnike i odabrali hranu: Diane voćnu salatu, Kinsman grah. Oboje su prošli pored parnih stolova sa svojim patetičnim "specijalitetima". Oboje su uzeli voćni sok. Kinsman je kroz gužvu poveo Diane prema najudaljenijem kutu prepunog, bučnog restorana i pronašao dovoljno velik stol za oboje. "Ovo nije najotmjeniji restoran u gradu", rekao je kad su sjeli. "Ali je najteži za postavljanje buba." "Što si rekao?" Diane je razrogačila oči. Mahnuo je prema prepunom restoranu. "Nitko ne zna tko će gdje sjediti. A buka je dovoljno snažna da bi mikrofoni bili nefunkcionalni." "Ozbiljan si?" Kinsman je kimnuo. "Sjećaš li se sinoć, kad si me pitala zašto toliko želim Moonbase?" Kimnula je. "To nije samo lunama baza, Diane." Oklijevao je i zapitao se koliko joj može reći, koliko joj može vjerovati. "To je novi svijet. Želim izgraditi novi svijet." "Na Mjesecu." "To je najbolje mjesto." "Ozbiljan si, zar ne?" "Dovraga, naravno da jesam." Pokušala se nasmijati; zvučalo je poput nesigurnog cerekanja. "Ali Mjesec... tako je pust, tako sumoran..." "Jesi li ikada bila tamo?" pitao je.. "Jesi li gledala kako Zemlja izlazi? Ili zakoračila gdje ljudsko biće do tada nije hodalo? Jesi li ikada u cijelom

svom životu bila negdje gdje si uistinu bila prepuštena samoj sebi? Gdje si imala vremena, mjesta i mira za razmišljanje?" "To želiš?" "Biti ovdje je kao u zatvoru. To je ludnica. Zatvoren sam u Pentagonu, razina tri, prsten D, hodnik F, soba broj -" "Ali svi smo u istom zatvoru, Chete. Na jedan ili drugi način, svi smo zatvoreni u istu ludnicu." "Ne mora biti tako." Posegnuo je prema njezinoj ruci. "Možemo izgraditi novi svijet, novo društvo, sve one stvari koje spominješ u svojim pjesmama - ljubav, sloboda, nada. Možemo ih imati." "Možemo ih imati", rekla je Diane. "Što je s milijardama drugih koji ne mogu u tvoj novi svijet, bez obzira na sve?" "Negdje moramo početi. A moramo početi sada, sada, prije no što tako duboko ne potonemo u blato da nećemo imati ni energije ni materijala ni ljudi kako bi se izvukli. Civilizacija se raspada, Diane." "A ti želiš pobjeći od katastrofe." "Ne! Želim je spriječiti." Shvativši istinu dok je izgovarao riječi Kinsman je slušao samoga sebe i poput Diane bio iznenađen vlastitim riječima. "Možemo izgraditi novo društvo na Mjesecu. Možemo poslužiti kao primjer, onako kako su nove američke kolonije bile primjer starom svijetu Europe. Možemo slati energiju na Zemlju, sirovine - ali najviše od svega, možemo poslati nadu." "To nije tvoj pravi razlog", rekla je. "Nitko nikad nije ništa učinio zbog filozofije. To nije ono što te uistinu pokreće." "To je dio. Veliki dio." Diane mu je proučavala lice. "Ali samo dio. Što je ostatak, Chete? Zašto ti je to toliko važno?" "To je sloboda, Diane. Tamo gore nema pravila. Nema zapovjednih lanaca. Možeš raditi s ljudima na temelju njihovih sposobnosti, ne njihovu činu ili vezama. To je - to je toliko drugačije da ne znam mogu li ti to opisati. Na Zemlji nema ničega takvoga." "Sloboda", ponovila je Diane. "U svemiru. Na Mjesecu. Novo društvo. Novi svijet. Svijet čiji dio i ti možeš biti, Diane." Odmahnula je glavom. "Ne ja. Vidim koliko je to tebi važno, Chete, ali to nije za mene." Izvukla je ruku iz njegove. "Ako ću pomoći u izgradnji novog svijeta, to će biti ovdje na terra firma. Tu ga trebamo." Naslonio se. "Pjevajući country."

"Moje pjesme ljudima također daju nadu, znaš." Kinsman je stisnuo šaku. "Nikad nećeš stvoriti novo društvo na Zemlji, mala. Previše raznih interesa. Previše povijesti za zaboravljanje. Društvo je ovdje zaglavilo u mjestu. Jedini način njegovog pokretanja je stvaranje uzora..." "Utopija?" Nacerila se kad je pomislila na to. "To neće biti utopija. Ali bit će bolje od bilo čega na Zemlji." Opet je počela odmahivati glavom, ali Kinsman se uporno nagnuo naprijed. "Slušaj me", rekao je žustro. "Nije važno slažeš li se sa mnom ili ne. Ali moraš reći Nealu da što se duže protivi Moonbaseu dovodi nas bliže velikom svemirskom sukobu, sukobu s Rusima koji može završiti samo nuklearnim ratom." Diane je zurila u njega. "Trebam reći Nealu... zašto misliš da ja -" "Moraš!" ustrajao je Kinsman. "Ja ne mogu s njim otvoreno razgovarati. Čak ni preko Mary-Ellen. Znat će kako ja to činim: nadređeni, ljudi koji nas guraju prema ratu. Ali ti ga možeš upozoriti. Tebe će poslušati." Njezino je lice bilo mješavina mahnitog straha i nevjerice. "Ali neću ga vidjeti do -" "Vidi se s njim! Reci mu! Važno je. Vitalno." "Ali zašto ti ne -" "Od mene bi tražio pojedinosti koje mu ne mogu dati. I svaki je naš razgovor najvjerojatnije prisluškivan." "Kako si -" "Razgovaraj s njim", nastavio je Kinsman ignorirajući njezine prigovore. "Reci mu kako je ili mirnodopski Moonbase ili svemirski presretač. Shvatit će." Kinsman je ispratio Diane do ulaza u Capitol i niz duge granitne stepenice koje su zgradi davale njezin impresivan izgled. Larry Davis čekao ju je u pravoj limuzini, dugoj i luksuznoj, srebrnoj, s crnim vozačem u odori. "Idemo!" viknuo je kroz prozor. "Prepustit ćemo avion, a nema drugog do osamnaest sati!" Kinsman je na trenutak namjerno zadržao Diane i poljubio ju. Izgledala je iznenađeno. "Nazovi me kad se vratiš u grad", rekao je. "U redu", odgovorila je zbunjeno. "I razgovaraj s Nealom." "Da... da." Pretrčala je nekoliko posljednjih stuba i ušla u limuzinu.

Auto se udaljio uz škripu guma na mokrom asfaltu, rijedak zvuk u štedljivom Washingtonu. Kinsman je gledao kako se limuzina probija kroz rijetki promet. Nije loš način putovanja, pomislio je, za nekoga tko pjeva o gladnim siromasima. Vrijeme se dovoljno raščistilo kako bi se Kinsman autobusom mogao vratiti u Pentagon. Dok je čekao bus nebo je još uvijek bilo sivo, ali kiša je prestala. Postaja je bila prepuna smeća, njezine plastične stjenke pune grafita. Zaudarala je po urinu. Parni bus se napokon pojavio na vidiku. Kad su se Kinsmanu otvorila vrata još je jedan čovjek dojurio pločnikom vičući vozaču da ga pričeka. Kinsman je vidio kako to Tug Wynne dašće za autobusom i u sebi poželio da vozač zatvori vrata i požuri. Ali Hispancu kiselog lica nije se žurilo. Strpljivo je čekao debelog novinara. Kinsman je sjeo odostraga, u gotovo praznom busu. Naravno, Wynne je došao do njega. "Mogu li sjesti pored vas?" "Naravno", lagao je Kinsman. "Samo naprijed." Wynne je sjeo i stisnuo Kinsmana uz prozor. Po njegovu zadahu, Wynne je uglavnom ručao bourbon. "Na jutrošnjem saslušanju nije bilo baš puno vatrometa, ha?" "Da", složio se Kinsman. Bus je skrenuo i dimeći se jurnuo Avenijom Delaware. "Jeste li vidjeli izraz na predsjednikovu licu kad je onaj profesor počeo pričati o opasnostima odašiljanja mikrovalova kroz atmosferu?" "Tada je najavio stanku, zar ne?" "Definitivno. Ne želi dati priliku eko-luđaku da plaši ljude s pričama o energetskim satelitima. Ne s General Electricom u njegovoj državi!" Wynne se nacerio sam sebi. "Ionako je bilo vrijeme za ručak", rekao je Kinsman. "Aha. Recite, nije li s vama u restoranu bila Diane Lawrence?" "Da. Pjevala je sinoć na zabavi. Niste ju čuli?" Wynne je izgledao impresionirano. "A sada ruča s vama. Brzo radi. Ili je ona također stara obiteljska prijateljica?" "Diane poznajem već godinama", rekao je Kinsman zureći kroz prozor u zgrade. Ovaj dio Washingotna bio je sumoran i šugav. Između Capitola i Pentagona nije bilo puno novca. Samo stanovi. Djeca koja se igraju na pločnicima. Odrasti će kako bi stajala u redu na burzama za zapošljavanje.

Wynne ga je probudio iz sanjarenja. "Nisam vas vidio s ni jednom ženom otkad ste došli u Washington." "Moj privatni život", rekao je Kinsman, još uvijek zureći kroz prozor, "je moj privatni život." "Naravno. Znam. Pretpostavljam da je sigurno nastala neka mentalna blokada... kad ste ubili onu djevojku." Kinsman se okrenuo prema njemu. "Dovraga, prestani loviti u mutnom! Nemam ništa za reći o tome." "Naravno. Shvaćam. Ali znate, novinari čuju stvari... glasine. Kao, ja sam čuo kako ste tamo gadno ozlijeđeni." Podigao je kažiprst prema nebu. "Sranje", prasnuo je Kinsman. "Znam kako morate nijekati i sve to. Ali čuo sam da ste ozlijeđeni... radijacija, kažu. A sada ste impotentni. Ili sterilni." Kinsman se sjetio tisuća noći koje je proveo sam otkad se vratio iz te misije i agonija kad je nekoliko puta pokušao voditi ljubav sa ženom i ogorčeno se nasmijao. "To kažu, ha?" pitao je Wynnea. Starac je kimnuo, s bezosjećajnim izrazom lica. "Pa, možete im reći da su za mene svi ludi." Wynne je mrko kimnuo. "Drago mi je što to čujem. Ali kako to da vas nitko nije vidio sa ženom? Cijelo vrijeme otkad ste u Washingtonu..." Kurvin sin misli da sam peder! "Slušaj. Heteroseksualac sam, i nisam sterilan. Nikad nisam bio umiješan u nikakve nesreće u svemiru ili negdje drugdje koje bi mogle utjecati na moju sposobnost da žena zatrudni sa mnom. Je li to jasno?" "Bojniče, znate se dobro izražavati." "Odlično." A to također nije ni laž. Ne u potpunosti. Nisam impotentan osim kad sam sa ženom. U usporedbi s uredom doministra teško stečeni luksuz pukovnika Murdocka bio je jadan i bijedan. Ured je bio ogroman, u kutu zgrade Pentagona, pa je imao dva prozora. Debela lamperija prekrivala je zidove. Debeli sag. Udobne fotelje. Zastave s obje strane velikog, poliranog stola od mahagonija. General Sherwood bio je idealan časnik Svemiroplovstva; privlačne, čvrste crte lica, srebrnosiva kosa, prodorne orlovske oči. Sjedio je za stolom doministra i izgledao savršeno opušteno u svojoj plavoj odori, a ipak toliko budno i inteligentno da je čovjek pomislio kako bi smjesta mogao preuzeti upravljanje avionom, svemirskim brodom ili čitavim ratom.

Na ramenima je nosio te dvije zvijezde, pomislio je Kinsman, s puno mjesta za dodatne. Doministar, Ellery Marcot, bio je smotani civil. Visok, glavat, debeo u struku, tanak u prsima, sumnjičavo je zurio na svijet kroz debele staromodne naočale. Nosio je sivo odijelo, njegova kosa i brkovi bili su još siviji, koža blijeda poput starog fascikla. Kinsman ga nikada nije vidio bez cigarete. Njegov je stol bilo kaotično more papira istočkano otocima pepeljara prepunih opušaka. "Gospodo", rekao je nakon uljudnog rukovanja i četvorica časnika u odorama sjela su pred njegov stol po činu, "stigli smo do kritične točke odlučivanja." General Sherwood kratko je kimnuo, ali nije ništa rekao. Bilo bi lako pretpostaviti kako njegova akademski savršena vanjština nije ništa drugo osim prazne školjke. Njegove su oči bile pre nebeskoplave, kosa upravo odgovarajuća nijansa iskusne, a ipak životne srebrne. Ali Kinsman je znao bolje. Dobit će one dvije zvijezde. I to uskoro. Marcot je treptao prema njima. "Tijekom protekle četiri godine Svemiroplovstvo se trudilo održati privid svrhovitosti svemirskog programa. Morali smo se boriti protiv NASA-e, Kongresa i Bijele kuće." "I našeg vlastitog Ureda strateške obrambene inicijative", dodao je Colt. Murdock se naglo okrenuo prema njemu. Ali onda je vidio kako se general Sherwood smije i kima glavom. "Da, Strateška obrana", složio se Marcot, "i njihove ideje kako se sve treba raditi pomoću robota." "Ali postigli smo značajan napredak", rekao je general. "Na krivom putu", prasnuo je Marcot. "U to je vrijeme samo taj put bio dostupan", odgovorio je general Sherwood, glasom malo čvršćim nego nekoliko trenutaka ranije. "Nemamo načina saznati da li će nas Ured SOI pokušati spriječiti u ovom programu presretača." Kinsman je rekao: "Gospodine, da nije našeg Moonbase programa, i zajedničkog sovjetskog programa koji je povezan s njim, Svemiroplovstvo bi prije nekoliko godina sve projekte predalo NASA-i." "To mi je jasno, bojniče", rekao je Marcot. "Ali odbor nije impresioniran." "Njihovo je stajalište katastrofalno", složio se general Sherwood. "Da je po njihovu, skinuli bi Moonbase i svemirski brod. Ostavili bi nas bez obrane

u svemiru. Kakva je korist od PBR satelita ako ih ne možemo zaštititi od sovjetskih presretača?" Marcot je zapalio novu cigaretu, a onda počeo kopati po svojim neurednim papirima. "State Department se ne slaže. Poslali su dopis... tu je negdje." "State Department", promrmljao je Sherwood s iskrenim gađenjem u glasu. Colt je rekao: "To je poput našeg vojnog prisustva na Antarktiku. Moramo Sovjetima pokazati da smo spremni i voljni braniti naše interese, gdje god oni bili." "Rusi napreduju s njihovim dijelom lunarne baze", rekao je pukovnik Murdock gotovo beznadnim glasom. "Još veći razlog da budemo gore pored njih", rekao je Sherwood. "Ne smijemo im dopustiti da Mjesec uzmu za sebe." Osjećajući se poput hodača na žici Kinsman je rekao: "Uz sve dužno poštovanje, gospodine, odbor neće biti impresioniran tim argumentom. Senatori poput McGratha su čvrsto protiv bilo čega što nalikuje na svemirsku utrku šezdesetih." Marcot ga je pogledao kroz oblak dima. "McGrath", promrmljao je. "Zato smo smislili bolnički program", nastavio je Kinsman. "Staro Zrakoplovstvo bilo je pionir zračne medicine, a izgradnja bolnice na Mjesecu bila bi nastavak tradicija i misija Zrakoplovstva. Time bi bili prisutni na Mjesecu plus ulogu koja je uistinu važna." "A čija je ideja bila", pitao je Marcot, "da baza bude zajednički sovjetsko-američki projekt? Durbanova, zar ne? On i njegovi međunarodni pusti snovi!" "To je učinjeno zbog financiranja", rekao je Kinsman. "Bilo je lakše započeti program dokazivanjem da će Rusi dijeliti troškove." "Pa, financije će uskoro nestati", progunđao je Marcot. "Naš velikodušni Kongres odustaje od programa sada kada su preliminarna istraživanja završena i vrijeme je za prava ulaganja u trajnu bazu." "A ne možemo očekivati da će dečki iz SOI-ja prebaciti novac iz svog programa", rekao je general Sherwood. "Možda bi trebali zaboraviti Mjesec i koncentrirati se na protuprojektilnu obranu. Ako uspijemo spriječiti Sovjete u postavljanju njihove verzije Star Warsa..." Marcot je prekinuo. "Ostaviti Mjesec Rusima?" general Sherwood zvučao je gotovo zapanjeno.

"Kakva je korist od Mjeseca?" pitao je Marcot. "Nema stvarnu vojnu važnost." Colt je istaknuo: "Imat će kad gorivom i potrošnim materijalima poput kisika počne opskrbljivati SOI satelite. I tvornicama koje će se, tvrde korporacije, graditi." "To je udaljeno deset godina", rekao je Marcot. "Dvadeset." Kinsman nije ništa rekao, ali je u sebi pomislio: Znači Rusi će ipak nakon svega kontrolirati Mjesec, unatoč svemu što smo ovih godina napravili. Slegnuo je ramenima. Možda ga i zaslužuju. Ljudi poput Leonova bolje će s njim postupati nego mi. "Ja i dalje ne želim Crvene same na Mjesecu", rekao je general Sherwood. "Dovoljno je loše što ga moramo dijeliti s njima. Deset, dvadeset, čak i pedeset godina od sada - ako i kada Mjesec bude imao vojnu važnost, ne smijemo dozvoliti Sovjetima da ga imaju samo za sebe. Osobito ne na ovakav način!" Marcot se zavalio u stolac, na trenutak pokunjen pred generalovom vatrom. "U redu, onda", rekao je naposljetku i povukao dugi dim cigarete, "kako ćemo zaobići tog McGratha - bez kompromitiranja programa presretača?" "Mogli bismo ga izvijestiti o presretaču", čuo je Kinsman samoga sebe, "u zamjenu za pismenu prisegu šutnje. Mislim da velik dio njegovog otpora projektu Moonbase potječe iz činjenice što ne zna ništa o presretaču." Marcot je odmahnuo glavom i odgovorio: "Bijela kuća zabranila nam je da išta o tome spomenemo McGrathu. On je galamdžija - prisega šutnje neće mu ništa značiti." "Ne slažem se, gospodine", rekao je Kinsman. "Poznajem Neala od djetinjstva. Ima vrlo snažan osjećaj odgovornosti. Ako potpiše prisegu šutnje održat će svoju riječ." Ali Marcot je i dalje negativno odmahivao glavom. "A petlja se oko posla predstavnika manjina. Odatle može ciljati prema Bijeloj kući. Ne možemo mu dati ništa što bi mu pomoglo na tom putu." "Ali -" "Ne", nastavio je Marcot i otresao pepeo s cigarete, "ne vidim nikakav zaobilazni put. Ili uvjerite McGratha u neophodnost Moonbasea ili moramo zaboraviti na Mjesec i koncentrirati naše resurse na presretač i stratešku obranu." General Sherwood okrenuo se prema Kinsmanu. "To je znači na vama, bojniče. Mislite li da to možete srediti?"

"Ako on ne može, gospodine, ne može nitko", rekao je Colt prije no što je Kinsman uspio zaustiti odgovor. Izraz lica pukovnika Murdocka mogao je šlag pretvoriti u razređivač, ali nastavio je šutjeti. "Prva stvar koju trebam", čuo je Kinsman samoga sebe, "je mjesto na onom VIP letu na Alfu u ponedjeljak. McGrath ide na ceremoniju otvaranja. Možda je to dobra šansa za obrađivanje." "Ili izbacivanje iz zračne komore", promrmljao je Marcot. Sherwood je pogledao pukovnika Murdocka. "Pobrinite se za to, u redu?" "Da, gospodine. Ali morat ćemo izbaciti -" "Onda izbacite", prasnuo je general. "Bilo koga." Marcot je otpuhnuo veliki oblak dima olakšanja prema stropu. "To je to, znači. Idemo dalje s programom presretača, a problemom Moonbasea bavimo se odvojeno." "I neka McGrath odluči hoćemo li graditi Moonbase ili ne", promrmljao je general Sherwood. Nije bio zadovoljan. "Ionako će to odlučiti", rekao je Marcot. "Možemo se onda i suočiti s neizbježnim." Kinsman nije ništa rekao. Vrativši se u svoj ured Kinsman je sjeo za stol i zurio u staru fotografiju lunarnog krajolika koju je prilijepio na zid. Fotografija je prikazivala astronauta - njega - kako kleči u lunarnom odijelu i prtlja po nekakvom komadu znanstvene opreme. Zaboravio je koji je to komad opreme bio, što je trebao raditi. Fotografija je izblijedila, rubovi su pocrnili i počeli se uvijati. Stariš, rekao je sam sebi. I postaješ beskoristan. Iza uređaja i čovjeka na fotografiji pružalo se lunarno more, sve do obzora gdje je provirivala umorna planina zaobljena vrha. Iznad, na crnom nebu, nalazila se polovica Zemlje. Godinama ranije, kad je fotografija bila nova, Zemlja je bila blistava, plava i bijela. Sada je izgledala blijedo i sivo, kao i sve ostalo u uredu. Kinsman je iznenada ustao, izašao na hodnik i krenuo prema uredu pukovnika Murdocka. Što ćeš mu reći? pitao je samog sebe. Odgovor je bilo slijeganje ramenima. Odustati. Murdock bi bio sretan ako odeš. Glas u njegovoj glavi postao je sarkastičan. I što ćeš raditi? Čekati da dođeš u Durbanove godine, pa da te na Mjesec odnesu na nosilima? Ima više u životu od odlaska na Mjesec.

Smjesta je odgovorio: Ne, nema. Za mene nema. Tamo želim biti, daleko od svog ovog sranja. Donijet će sve ovo sranje sa sobom! Znaš to. Umorno je odmahnuo glavom. Neće, ako se mene pita. Čekaonica pred pukovnikovim uredom opet je bila prazna. Nije bilo čak ni tajnice. Kinsman je otišao ravno do vrata i oštro pokucao. "Što? Tko je to?" Kinsman se nasmiješio na pomisao da je pukovnik sigurno poskočio na neočekivano kucanje. Pokušao je otvoriti vrata, ali bila su zaključana. "Kinsman je", rekao je. A onda je, pomislivši kako bi u uredu s Murdockom zaključan mogao biti neki nadređeni časnik dodao: "Gospodine." Koraci. Prigušeni glasovi. Vrata su se onda otvorila. Murdock je bio zajapuren. "Što je?" zahtijevao je pukovnik i otvorio vrata samo nekoliko centimetara. Kinsman je čuo kako se druga vrata, ona koja su se otvarala direktno na vanjski hodnik, tiho zatvaraju. Tko god bio s Murdockom u uredu otišao je. "Moram razgovarati s vama", rekao je Kinsman, "o ovom poslu s McGrathom." Pukovnik Murdock bio je jedan od nekolicine ljudi koje je Kinsman poznavao koji su istodobno mogli izgledati i bijesno i prestravljeno. Sada je također izgledao poput ovčice, s dječjim uhvaćen-na-djelu izrazom na svom debelom licu. Širom je otvorio vrata. "U redu, uđi." "Ako nešto prekidam..." Murdock ga je mrko pogledao. "Samo čovjek iz Bijele kuće, predstavnik Agencije za državnu sigurnost koja svakog jutra predsjedniku podnosi izvješće. To je sve!" "Prestrašio sam ga?" našalio se Kinsman. Murdock je zanemario šalu. Obišao je stol i zavalio se u stolac. "Budi brz, Kinsmane. Imam dogovor za golf koji si ne mogu dopustiti propustiti." Kinsman je sjeo nasuprot pukovnika i nije znao otkuda početi. "Ja... radi se o McGrathu", rekao je. "Nalazim se u škripcu. Ako ne uspijem preobratiti Neala, Moonbase je gotov." Murdock je kimnuo. "Tako je." "To mi se ne sviđa." "To ti se ne sviđa? Što ti se ne sviđa?"

"Cijela igra", rekao je Kinsman. "Cijeli Moonbase program ovisi o mojoj sposobnosti da pritisnem McGratha." "Možeš ga pritisnuti koliko god želiš. Mi smo uz tebe." Kinsman je odmahnuo glavom i odgovorio: "To mi se ne sviđa." "Pa što?" prasnuo je Murdock. "I dalje moraš izvršavati zapovijedi, baš kao i svi mi." "Ali Neal je moj prijatelj od -" "Što je razlog zašto si odabran za ovaj posao. Ti bi trebao pronaći nekoliko stvari o njemu koje bi mogle pomoći u uvjeravanju. Svi u ormaru imaju kosti." "Aha", promrmljao je Kinsman. "Svi." "Ili uspjeh s McGrathom", istaknuo je pukovnik bespotrebno, "ili cijeli Moonbase program ide u smeće." "I Rusi dobivaju Mjesec za sebe." "I svi mi - uključujući i tebe, Kinsmane - prebačeni smo u Ured strateške obrambene inicijative. Pošto si prizemljen, nećeš se čak ni moći igrati sa svemirskim brodom. Sjedit ćeš za stolom u Pentagonu do kraja života." Murdock je podlo nasmijao. "Nije u redu." "Odlučeno je. Čuo si doministra. Tvoj je posao uvjeriti McGratha. Inače zaboravi na Moonbase." "Ne bi trebali odbacivati Mjesec", ustrajao je Kinsman. "Onda sredi da McGrath glasa u korist baze. Neka promijeni manjinu glasova u odboru. Neka ga Durban obradi. Učini što god želiš." "Durban je u bolnici." Murdock je slegnuo ramenima. "Dovraga i bestraga!" eksplodirao je Kinsman. "Ne želim ovo! Ne želim sudjelovati u tome. Želim letjeti, a ne puziti ovim prokletim hodnicima poput žohara!" "Slušaj me, usijana glavo", prasnuo je Murdock crvena lica. "Prizemljen si. Jasno? Nikad više nećeš letjeti ni jednim avionom ili svemirskim brodom Zrakoplovstva. Nikad! Nismo te ni trebali vratiti natrag na dužnost nakon što si ubio onu Ruskinju." Kinsman nije mogao odgovoriti. Glas mu je zastao u grlu. "Tako prokleto želiš Mjesec", Murdock je sada vikao, "pa ti je sada bolje da tvoj prijatelj McGrath glasa kako treba! Jer jedini način da ćeš ikada otići s tla, gospodine, je kao putnik!"

Kinsmanu je puls tutnjao u ušima kao nekad davno, kad je pustio temperamentu na volju i počinio ubojstvo. Ali Murdock mu se sada trijumfalno osmjehivao. "Poznajem te, Kinsmane. Znam što te pokreće. Želiš otići na Mjesec i ostaviti sve nas ovdje. Odlično! Ja se slažem. Ali bolje ti je da se pobrineš da ta baza bude gore kako bi mogao otići; inače ćeš do kraja života letjeti za stolom." "McGrath", procijedio je Kinsman, "nikad neće pristati. Nikad." "Znojio sam krv zbog tebe", nastavio je Murdock ignorirajući Kinsmanove riječi. "Oduvijek si se smatrao tako vraški superiornim. Frajerski pilot. Ti i Colt, dva pametnjakovića. Pa, bolje ti je da napraviš posao koji ti je dodijeljen ili ćeš prebacivati papire po stolu dok ne crkneš!" Kinsman nekoliko trenutaka nije ništa rekao. Bila mu je potrebna sva snaga volje kako ne bi ustao i zviznuo nacereno lice koje se naslađivalo. Naposljetku je rekao: "Mogu odustati. Mogu napustiti Svemiroplovstvo." "I što ćeš raditi?" mudro je pitao Murdock. "Zaposlit ćeš se u NASA-i? Ili nekoj od svemirskih korporacija?" "Mislite da bih mogao?" Pukovnikove debele ruke trljale su se jedna o drugu kao svojom voljom. "Ne znam tko bi zaposlio čovjeka s mentalnim problemima poput tvojih, Kinsmane. Nakon svega, ako nas zatraže tvoj dosje, moramo im reći koliko... neuravnotežen možeš biti." Kinsman je bio na nogama i zgrabio pukovnika za ovratnik prije no što je shvatio što čini. Murdock je problijedio, napola je bio izvan stolca, u Kinsmanovim rukama. Kinsman je zatvorio oči i pustio pukovnika. "U redu", rekao je i počeo normalno disati. "Pobijedili ste. Obradit ću McGratha." Murdock se stropoštao natrag u stolac. Poravnao je košulju i bijesno pogledao Kinsmana. Ali u njegovim je očima još uvijek bilo straha. "Bolje ti je da obradiš McGratha", rekao je pukovnik drhtavim glasom. "A idući put -" "Ne!" Kinsman je uperio prst u njega. "Idući put kad mi time pokušate zaprijetiti, idući put kad spomenete bilo što o tome, meni ili nekome drugome, bit će još jedno ubojstvo." "Ti... ti samo sredi McGratha." "Naravno. Sredit ću ga." Kinsman je krenuo prema vratima i pomislio: "Sredit ću ga baš kao što je Lee zauzeo Washington."

Zurio je u strop, čekao san koji je svake noći dolazio teže, kad se oglasilo zvono. U tami je pritisnuo prekidač iznad kreveta. "Da?" "Chete, ja sam. Diane." Bez riječi je pritisnuo dugme koje je otvaralo ulazna vrata zgrade. Tek kad ga je pustio sjetio se pitati je li sama. Otkotrljao se s kreveta i upalio baterijsku lampu na stoliću. Struja je bila isključena preko noći, naravno. Samo uređaji na baterije, poput sigurnosnih brava zgrade, mogli su se koristiti nakon pola jedan. Kinsman se često pitao je li njegov hladnjak uistinu dovoljno dobro izoliran da bi preko noći sve ostalo svježe. Nikad nije u njemu držao dovoljno hrane da bi brinuo. U vrijeme kad je Diane pokucala na vrata njegova stana bio je umotan u bezlični sivi ogrtač i upalio je nekoliko svijeća. Na satu je pokazivalo jedan i dvadeset tri. Otvorio je vrata. Diane je stajala sama, nosila je laganu bluzu bez rukava i crne uske hlače. "Mislio sam da si u New Yorku", rekao je Kinsman. "Vratila sam se busom nakon večere", odgovorila je Diane i ušla unutra. Stan je čak i pod svjetlošću svijeća izgledao otrcano. Krevet je bio zbrka znojnih plahti. Stol je bio zatrpan papirologijom. Jedini stolac u sobi izgledao je šugavo i neudobno. "Dan je bio naporan", rekla je Diane. "Ona kopilad iz Ureda javne sigurnosti gotovo su otkazala koncert u petak. Rekli su kako su moje pjesme previše zapaljive. Bogu hvala na Larryju." "Hoćeš piće?" pitao je Kinsman dok je zaključavao vrata. "Imam scotcha, a negdje ima i boca vodke." "Imaš piva?" "Možda nije baš jako hladno." Diane je skinula tešku kožnu torbu s ramena i pustila ju da padne na pod. Sjela je na rub kreveta, skinula čizme i umorno se izvalila. "Pivo paše... čak i toplo pivo." "Zašto si se dovraga noćas vratila? I kako si u ovo doba noći došla s autobusnog terminala?" "Nazvala sam taksi i čekala na terminalu dok me nije pokupio." Kinsman je u četiri koraka stigao do kuhinje i sagnuo se kako bi otvorio hladnjak. Boce piva bile su prilično hladne na dodir. "Taj terminal nije zgodno mjesto za zadržavanje", rekao je i zurio u mračne police iznad sudopera u potrazi za čašom. "Osobito noću."

"Bilo je nekoliko murjaka. Razgovarala sam s njima dok sam čekala. Prepoznali su me iz spotova. Čak su i ohrabrili taksi kompaniju da mi pronađe taksi." Kinsman joj je dao bocu i čašu i rekao: "Isplati se biti lijep." "I slavan", dodala je odmah. "Ali... zašto?" pitao je i sjeo na pod pored kreveta. "Što je bilo toliko važno da si se vratila ovamo?" Otpila je pivo iz boce. "Ono danas poslijepodne bila je poprilično gadna poruka." "Da, pretpostavljam da jest. Jesi li imala prilike vidjeti Neala?" "Još ne." "Kada?" "Sutra. Mislim, danas, kasnije - nakon saslušanja odbora." "Odlično." "Ali moram nešto znati, Chete. Zato sam ovdje." "Ne mogu ulaziti u detalje, Diane. Oni su povjerljivi. Ali vraški je važno da Neal shvati što je na kocki." "Što je dovraga na kocki?" pitala je. "Ne mogu ti reći sve..." "Je li soba ozvučena?" Odmahnuo je glavom u sjenama. "Ne, svakih nekoliko dana temeljito ju pregledavam. A imam i nekoliko prijatelja u Pentagonu koji prate tko koga sluša. Moji razgovori s Nealom se snimaju, ali nisam dovoljno važan za ozvučenje stana." Nije joj dobro mogao vidjeti lice na treperavoj svjetlosti svijeća, ali Dianein je glas bio ispunjen brigom. "Neala uvijek prate. Ako je njegov ured ozvučen, ili..." "Ured sigurno. I njegova kuća tijekom zabave. Prisluškuju njegove telefone, siguran sam. To je standardna procedura za senatora. On zna za to; svi znaju. I znaju kako se zaštititi od toga. Ali to znači da mu ne mogu reći sve što bi trebao znati." "A što bi to trebao znati?" Umjesto odgovora Kinsman je ustao i otišao u kuhinju po scotch. Gotovo sat vremena kasnije, nakon još dva piva za Diane, i nekoliko dobrih gutljaja scotcha za sebe, govorio je: "... i to je politika svega. Ne mogu ti reći što je drugi program, ali Marcot i Bijela kuća će zgaziti Neala ako dobiju šansu. Osim, naravno, ako se ne složi s programom Moonbasea."

Diane je pitala: "Ali što je s tobom, Chete? Gdje si ti u svemu ovome?" "Točno u sredini. Želim Moonbase jer želim biti tamo. Želim živjeti na Mjesecu. Želim stvoriti novi svijet o kojem sam ti pričao." "Ali ako je to vojna baza..." "Aha, znam. Čak i ako ju započnemo kao bolnicu, čak i ako radimo zajedno s Rusima, uvijek postoji šansa da će ju nadređeni pretvoriti u opskrbni centar za prave vojne svrhe." "Mogu to učiniti?" "Naravno. Iskopavati lunarne rude i od njih izgrađivati vojne satelite, a onda ih postavljati u orbitu oko Zemlje. Kao što korporacije žele graditi svoje solarne satelite." "Ali i Rusi će također biti tamo, zar ne?" Kinsman je kimnuo. "I oni će učiniti istu stvar, kad vide što mi činimo." "A ti si u središtu svega toga." "Aha, opkolili su me." Naslonio je glavu na zid i čuo vlastiti glas kako nastavlja: "Ali to nije važno. Tamo moram biti ako želim otići." "Otići?" "Na Mjesec." "Zvuči poput opsesije", rekla je Diane. Nasmiješio joj se. "Leonardo da Vinci." "Molim?" "Izrađivao je zmajeve i sam ih isprobavao. Nikad nisu predobro radili, ali dovoljno da bi napisao: 'Kad ste jednom iskusili letenje, Zemljom ćete hodati pogleda uperenog prema nebu. Jer tamo ste bili, i žudite se vratiti.'" Diane mu se nasmiješila. "Shvaćam..." "Stvarno?" pitao je Kinsman. "Znaš li kako je to kad te svi zovu luđakom? Ti si bila uljudna, nazvala si to opsesijom. U Pentagonu nas zovu Lunikima." "Nas?" "Aha, ima nas nekoliko, tu i tamo. Također i nekoliko u NASA-i. Tipovi poput mene. Tipovi voljni boriti se sa svime što imaju kako bi se izgubili s ove šugave hrpe govana i otišli na novi svijet. Kvragu, kladim se da bi mogao izgraditi planinu od pentagonske papirologije koja bi dosegla do Mjeseca. Mogli bi pješice do tamo!" Diane se nasmijala. "Murdock, Sherwood i Marcot misle da smo ludi. Možda i jesmo. Ali koriste nas. Koriste nas kako bi dobili ono što žele." "A ti?"

"Naravno, također ih koristim kako bih dobio ono što želim. Ali igra sada postaje gruba i mislim da svi ne mogu ostati sretni. Veliki dečki koriste silu, a mi Luniki nemamo dovoljno sile za uzvratiti." "I što ćeš sada učiniti?" "Znaš, jednom sam rekao kako bih prodao dušu za šansu da se vratim na Mjesec. Sada ću možda tako morati i učiniti." "Trebaš Nealovu pomoć, zar ne?" "Mora glasati za program Moonbasea. Ako neće, nitko neće ostati u svemiru osim ratnih ptica." "Chete... znaju li za nas? Mogu li iskoristiti našu vezu da bi naškodili Nealu? Zaprijetiti mu?" Odjednom zbunjen, Kinsman je pitao: "Nas? Kakvu vezu?" "Neal i ja..." Kinsman je imao osjećaj kao da se nalazi u slobodnom padu, sve se rušilo. Diane se uspravila na krevetu. "Nisi znao za nas?" "Mary-Ellen", čuo je Kinsman svoje mrmljanje. "Ona zna", rekla je Diane. "Pokušavali smo to držati što je moguće tiše, naravno. Nitko u Washingtonu ne bi previše mario, ali iskoristili bi to protiv Neala u Pennsylvaniji. Razvod i afera s pop pjevačicom - kod kuće bi ga prikucali na križ." "Ti i Neal", rekao je Kinsman, još uvijek zapanjen. "A Mary-Ellen zna." "Volimo se, Chete. Nijedno nije željelo da se to dogodi, ali dogodilo se." "Onda kad si ostala kod njih nakon zabave... Isuse Kriste, ja sam ga nagovorio neka ode i pronađe te u San Franciscu!" "Da, tada smo se upoznali. Ali nije počelo sve do predsjedničke kampanje, kad sam održavala dobrotvorne koncerte za Novu udrugu mladih..." "Hmm, i Mary-Ellen samo sjedi i dopušta vam da se zabavljate. Ili ona također ima ljubavnika?" "Bila je strašno dobra u vezi toga. Kaže kako ne želi naštetiti Nealovoj karijeri. Zbog toga se osjećam posrano." Ali unatoč tome spavaš s njim, zarežao je Kinsman u sebi. U njenom domu. Na glas je pitao: "Hoće li se razvesti?" Diane je automatskim pokretom maknula kosu s lica. "Ne znam. Vidjet ćemo što će se dogoditi nakon izbora iduće godine."

Kinsman je zamislio Nealovu kampanju diljem države, pravog obiteljskog čovjeka sa suprugom i dvoje djece pored sebe, i Diane koja ga čeka u motelskim sobama. "Mislim da sam trudna", rekla je tihim, gotovo prestravljenim glasom. "Isuse Kriste." "Nitko ne smije znati da je to Nealovo dijete. Ni on još uvijek ne zna." "Što ćeš učiniti?" Zatresla je glavom. "Ne znam. Pobaciti, pretpostavljam." "A on te pozvao na svemirsku postaju. To nisu samo odnosi s javnošću." Malo je naglasio riječ javnošću. "To je prigoda da bude s tobom." "Tvoji ljudi u Pentagonu ne znaju za ovo, zar ne?" pitala je Diane. "Mislim, kad bi znali mogli bi to upotrijebiti da bi pritisnuli Neala da glasa onako kako žele..." Pogledao ju je. "Diane - ja sam jedan od pentagonskih ljudi." "Ali ti si njegov prijatelj. Ti ne bi..." "Ja sam također Mary-Ellenin prijatelj." "Ona ga ne želi povrijediti." "Aha." Diane je sišla s kreveta i sjela na pod pored Kinsmana. "Chete... ti si također moj prijatelj. Ne bi povrijedio nas troje, zar ne?" "A što je sa mnom? Što ja dobivam?" Diane je pružila ruku i položila mu na rame. Želio se nasmijati. "Kad si pokucala na moja vrata, imao sam ludu pomisao kako si iz New Yorka došla vidjeti mene, biti sa mnom." "To je dio toga", rekla je. "Želio sam te, Diane. Uistinu. Trebao sam te." "Ovdje sam." Maknuo joj je ruku. "Ne. Ne kao mito. Ne zato što je Neal kod kuće sa suprugom, a ti si usamljena. Ne kako bih pomislio da postoji šansa da ćeš ga ostaviti zbog mene." "Chete... što mogu učiniti? Što mogu reći?" "Ništa. Dovraga, baš ništa." Ustala je. "Onda je bolje da odem." "Kamo? U ovo doba noći nema taksija. Autobusi počinju voziti tek u šest. Ne smiješ hodati ulicama nakon policijskog sata." "Ali ovdje nema mjesta." Kinsman je stao pored nje. "Ispruži se na krevetu. Odspavaj malo. Samo se nemoj skidati."

Otišao je na drugu stranu kreveta, pogasio svijeće i legao u tami. Mogao je osjetiti toplinu njezina tijela, njeno ravnomjerno disanje kad je zaspala. Na trenutak je pomislio kako ga je Tug Wynne ispitivao. Kad bi me sada mogao vidjeti! Kinsman se nasmijao na ironiju. Spavam pored trudne žene. Nije trebao posegnuti među noge kako bi saznao što se događa. Nisam impotentan. Glup, možda. Ali ne stvarno impotentan. Nekoliko je puta zatvorio oči i utonuo u san. Ali svaki je put ugledao kozmonauticu kako lebdi tihim svemirom, raširenim rukama ide prema njemu. McGrath je odveo Mary-Ellen i njihovo dvoje djece u Pennsylvaniju, gdje će ostati dok će on otići na Floridu i novim space shuttleom odletjeti s ostalim VIP-ovima na ceremoniju otvaranja svemirske postaje Alfa. Kinsman je vikend proveo obavljajući Murdocokov posao za pukovnika. Povukao je gomilu pentagonskih veza i postao VIP, na razočaranje generala s jednom zvjezdicom u svemiroplovnoj bazi Wright-Patterson, koji je dobio iznenadni telefonski poziv kojim su ga izvijestili da je otpao s liste putnika na Alfu. Prije leta u svemirski centar Kennedy Kinsman je posjetio bolnicu Walter Reed, gdje je Fred Durban ležao. Starac je sada bio trajni invalid, na kardiološkom odjelu. Kinsman je sjedio pored njegovog kreveta, zadah antiseptika i tiha smrt posvuda; čist, učinkovit, hladno bešćutan osjećaj bolnice išao mu je na živce. Durbanova je soba bila šarena od cvijeća. Prozor je gledao na zeleno drveće i ljupko, blistavo, plavo nebo. Ali u krevetu pokraj njega nalazio se umirovljeni admiral okružen opremom za održavanje života, i cjevčicama i žicama koje su virile iz svakog djelića njegovog tijela. Bio je više stroj nego čovjek. Ipak, to nije smetalo Durbana. "Znam da izgleda odvratno", rekao je veselo, "ali to je upravo ono što želim da učine za mene kad počnem tonuti ispod crvene crte. Nije ta dostojanstvena smrt za mene! Namjeravam se boriti svake minute koju dobijem." Bio je bolesno mršav. Njegova nekoć crvenkasta kosa sada je bila samo čuperak bijele. Ruke su mu bile tanke poput kostiju, koža svjetlucava. Spada u trgovinu kineskim porculanom, ne u bolnicu, pomislio je Kinsman. Ali te čupave obrve i dalje su bile veličanstvene, a Durbanov je glas bio nesumnjivo optimističan.

"Samo pokušavam preživjeti dovoljno dugo da vi mladi izgradite moju lunarnu bolnicu. Gore će biti puno bolje. Upozorio sam osoblje kako im je bolje da me održavaju na životu dok me ne prebace u Moonbase." Kinsman je kimnuo i pokušao se nasmiješiti. "Radimo na tome. Žestoko." "Kvragu, tako i treba. Ipak, volio bih da su imali mjesta postaviti bolnicu u novoj svemirskoj postaji. Sada bih se zadovoljio i time." "Ja sutra idem tamo." "Na Alfu? Odlično! Ispričat ćeš mi kad se vratiš." "Hoću." "Ali kako ide naš Moonbase program?" Kinsman je slegnuo ramenima. "Uobičajena zavlačenja u Kongresu. Odbori... znaš." Durban je zatvorio oči. "Proveo sam cijeli svoj vražji život svađajući se s tim kratkovidnim kurvinim sinovima. Ne misle na ništa osim na iduće izbore - zaboravi, barem što se njih tiče." "Nemaju puno imaginacije, to je istina." Durban je nekoliko trenutaka šutke ležao. Razgovor je zastao. Onda je pitao: "Ali preliminarni radovi... odabir mjesta i planiranje... to je sve obavljeno, zar ne?" "Da, gospodine. Mogu vam donijeti izvješća, ako želite. Kad dobijemo proračun za iduću fiskalnu godinu moći ćemo početi s gradnjom." "Odlično." Durban se nasmijao. "Za nekoliko godina bit ću na Mjesecu, opet ću živjeti." Kinsman nije ništa rekao. Starac se još uvijek smiješio i podigao ruku. "Znam što misliš. Za nekoliko godina bit ću šest stopa ispod zemlje." "Ne..." "Nemoj me zajebavati, sinko. Čitam te kao otvorenu knjigu. Von Braun nikada nije bio u svemiru. Niti Clarke i Sagan. Ja sam barem bio u orbiti." "Ne brinite, odvest ćemo vas na Mjesec." "Uopće se ne brinem. Znam da mi nikada neće dopustiti vožnju šatlom u stanju u kakvom sam sada. Ako vratim snagu, dobro. Ako ne, umrijet ću ovdje... najvjerojatnije u ovoj sobi." Kinsman nije imao što za reći. Durban je nastavio. "Ali ipak ću biti s vama na Mjesecu. Ostavio sam upute u oporuci kako želim biti sahranjen tamo. U Moonbaseu. I također imam dovoljno ušteđevine kako bih to platio, dovraga!"

"Vi ste tvrdoglavi Lunik." Kinsman se nasmiješio. "Kvragu, normalno da jesam, sinko. Naučio sam jednu stvar na početku igre. To ti treba više od talenta, to ti treba više od pameti, čak i više od veza. Treba ti tvrdoglavost. Pogledaj Von Brauna. Nije najbriljantniji svjetski inženjer, ali uporan čovjek koji je znao što želi i krenuo po to, bez obzira na sve. Boga mi, Drugi svjetski rat bio je prigoda, barem što se njega tiče! Hladni rat, svemirska trka, sve ih je okrenuo u svoju korist. Drugi su ljudi režali na njega, zvali ga nacistom, oportunistom, nemoralnim čudovištem. Ali nikad nije odustao od svog cilja. Želio je Mjesec i uzeo ga je. Svi ga imamo, zahvaljujući njemu." Ne svi, u sebi je odgovorio Kinsman. "Ti započni gradnju Moonbasea", rekao je Durban. "Ne daj im da te ometu." "Pokušavamo." "Ideš u novu svemirsku postaju, ha? Ideš se družiti s političarima i njihovim dupeliscima. Odlično. Ali ne daj im da tamo stanu. Nastavi prema Mjesecu." "Da, gospodine." Durban je lagano podigao glavu s jastuka. "Gledat ću ceremoniju na televiziji. Barem ga mogu ugasiti kad postane dosadno." Kinsman se nasmijao. Starac je i dalje bio vatren kao i uvijek. "U redu, sinko, sad požuri. Nije zabavno promatrati starca koji pokušava ostati živ." Durban mu je namignuo. "Osim toga, trebam na kupanje... imam zgodnu mladu sestru koja misli kako sam previše nepokretan da bih nešto poduzeo." Kinsman je ustao i rekao: "Doći ću kad se vratim s ceremonije." "Odlično. Čekat ću te ovdje. Nikuda ne idem." Čak i u najranije jutro floridsko je sunce bilo žestoko. Merritt Island bio je ravan i obrastao grmljem, nimalo nalik na brdovitu kalifornijsku obalu kod Vandenberga. Kinsman je u zrakoplovnu bazu Patrick doletio sinoć vladinim čarterom punim kongresnika i njihovih obitelji. Spavao je u bazi, u dijelu za časnike neženje. Sada, nakon zore, odvezao se do svemirskog centra kako bi ga pogledao prije dolaska novinara i turista. U starim danima Apolla i prvih lansiranja space šatla ceste i plaže ispunilo bi pola milijuna promatrača, poput mrava na šećeru. Službeni gosti

morali bi ustati u dva sata kako bi mogli ući na VIP tribine prije no što se ceste totalno blokiraju automobilima turista i kamperima. Ali sada, s vladinim ograničenjima na putovanje i astronomsku cijenu sintetskog goriva, ceste koje su vodile prema svemirskom centru Kennedy bile su gotovo prazne. Ljudi su lansiranja gledali na televiziji, ako su ih uopće gledali. Većina starih zgrada još je uvijek bila tu, uključujući i mamutsku zgradu za sastavljanje letjelica, najveću zatvorenu građevinu na Zemlji, koju su još uvijek koristili NASA-ini ljudi. Drevni lansirni tornjevi, visoke čelične paukove mreže koje su se uzdizale prema plavetnilu neba, sada su uglavnom bili turistička atrakcija. Tu je stvarana povijest, u divovskim plamenim stupovima i oblacima dima dok su Saturni, Delte i šatlovi lansirali ljude i sonde u svemir. Sada su bili prazni i tihi, u njih je zurila šačica posjetitelja iz svih dijelova svijeta, čuvari nacionalnog parka pričali su im o njima okruženi veselom, znatiželjnom djecom čiji su se roditelji znojili, pržili na suncu i pomalo dosađivali. Prava je akcija sada bila na pisti, otkuda su novi šatlovi polijetali i slijetali. Za razliku od starijih letjelica na kojima je Kinsman letio, novi su dizajni svemirskih letjelica uistinu bili izvrsni jer su polijetali i slijetali poput aviona. Šatl je dvokatna letjelica, dvije letjelice jedna na drugoj, spojeni poput tehnoloških sijamskih blizanaca. Donji je bio Podizač s raketnim motorima. Sastojao se samo od goriva i motora, s malim kokpitom smještenim na vrhu njegovog tupog nosa. Letio je do vrha atmosfere, više od trideset tisuća kilometara, a onda oslobađao svog partnera s leđa. Orbiter, manji od dvije letjelice, nosio je putnike i teret u svemir pogonjen svojim raketnim motorima. Obje letjelice aterirale su na pistu, svaka za sebe, kako bi opet bile spojene za novi let. Kinsman je stajao na rubu piste i zurio u neskladan par, jedan na drugome. Nikad neće poletjeti, Orville. Daj mi dobri stari raketni potisnik i letjelicu poput dobre stare Mante, kako je Bog i zamislio da ljudi odlaze u svemir. Ali znao je kako je novi šatl operacije u orbiti činio praktičnima. Vojnici su mogli odletjeti u orbitu na vrhu potisnika, ali poslovni ljudi i njihova prtljaga letjeli su u novom šatlu i štedjeli novac. Bilo je jeftinije, efikasnije, a sile teže na putnike bile su zanemarive. Fred Durban mogao bi u orbitu u toj ptici, znao je Kinsman, da je dovoljno zdrav za izlazak iz kreveta.

Šatl će na ovom putovanju imati pedeset putnika. NASA će obaviti tri leta s istom pticom do završene svemirske postaje, sve u ovom jednom danu. Cijeli će svijet gledati svečano otvaranje postaje preko satelitske televizije. "Ej, ti! Kojeg vraga..." Kinsman se okrenuo i ugledao vojnog policajca koji je vikao na njega iz džipa parkiranog desetak metara dalje. Policajac je bio u besprijekornoj odori, s blistavom kacigom i crnim pištoljem na boku. Kinsman je bio u ljetnoj plavoj odori. Polagano je krenuo prema džipu. "Oh, oprostite, bojniče. Nisam mogao vidjeti vaš čin dok ste mi bili okrenuti leđima." Klinac je iskočio iz džipa i salutirao. Kinsman je u odnosu na njega bio patuljak. "Očekujete nevolje, naredniče?" pitao je Kinsman i uzvratio pozdrav. "Teško je reći, gospodine. Rečeno nam je kako bi neke luđačke skupine mogle organizirati prosvjed protiv vlade. Ili možda nešto gore od strane terorista, poput bombe." "Pa, ja sam na vašoj strani. Samo sam želio vidjeti pticu prije no što ostali dođu." "Ispričavam se što sam vikao, gospodine." "U redu. Možeš li me odvesti natrag do parkirališta administrativne zgrade?" "Da, gospodine, naravno." Čekao je da Kinsman sjedne u džip, onda otrčao okolo i uskočio za volan. Dok je palio gotovo nečujni električni motor veliki je narednik u nevjerici pitao: "Pješačili ste ovamo od administrativne zgrade, gospodine?" Kinsman je kimnuo dok mu je slani povjetarac udarao u lice. Cijelim putom do administrativne zgrade razmišljao jeo zdravom razumu osobe koja bi čak i pomislila dići u zrak nešto ovako lijepo poput ovog šatla. Ostatak jutra Kinsmanu je izgledao poput odvratne mrlje. Sada znam kako je biti napadnut i pokoren. Gomile stranaca. Uslužni mladi vojni policajci - muškarci i žene - upućuju vas u pravom smjeru. Nasmiješeni ljudi odjela za odnose s javnošću iz NASA-e i velikih korporacija, puni lažne susretljivosti, uzimaju vas za ruku i govore vam koliko su ponosni i sretni što možete biti ovdje i svjedočiti uspjehu ovog dana. Nitko od njih nije poznavao Kinsmana. Nitko nije prepoznao njegovo ime. Nitko nije komentirao oznaku astronauta na njegovoj košulji. Za njih je bio hrpa mesa od sto osamdeset centimetara, statistika. Radio sam u orbiti dok ste vi još bili u srednjoj školi, pjenio se na njih u sebi. Ali oni su

se samo smiješili, pokazivali i vodili ga okolo: anonimni posjetitelj, VIP, neosoba. Kinsman je bio zatočen u skupini od četrdeset devet stranaca i prošao sve ceremonije prije polijetanja. Kratak liječnički pregled, nešto malo više od mjerenja tlaka, otkucaja srca i ritma disanja. Liječnik koji je mjerio tlak promrmljao je kako su svi uzbuđeni zbog leta u orbitu da su svi tlakovi bili povišeni. Kinsman je odmahnuo glavom. Oprema nije kalibrirana. Nisam dovoljno uzbuđen da bi mi tlak narastao. Sigurnosni napuci smišljeni su kako bi smirili živce nervoznih civila koji nikad prije nisu išli u orbitu. Onda je uslijedio pet minutni film o tome kako se nositi s kratkim razdobljem bestežinskog stanja sve dok se šatl ne spoji sa svemirskom postajom - uglavnom kako koristiti vrećicu za povraćanje na nultoj gravitaciji. I svaka minuta rituala prije polijetanja bila je zabilježena kamerama novinara. Kinsmanu se sve to gadilo: te novopridošlice, ti stranci, ti lovatori koji su se borili protiv svakog programa u svemiru sve dok njihovi nadzorni odbori napokon nisu postali svjesni činjenice da Tamo Gore ima profita. Njegovih četrdeset devet "suputnika" uključivalo je šesnaest novinara (osam žena), tri pisca slobodnjaka (jedan scenarist iz Hollywooda), jedanaest članova odbora trinaest povezanih korporacija (ni jedan mlađi od pedeset godina), devet ljudi iz NASA-e koji nikad prije nisu izašli iz Washingtona, i deset muškaraca i žena (po pet svakih) koji su izabrani na državnoj lutriji kako bi zastupali "obične porezne obveznike". Svi su izgledali uzbuđeno, i nervozno su čavrljali dok su odvođeni iz sobe za pripreme, pored dvoreda televizijskih kamera, i van na blijedo jutarnje sunce. Nekoliko članova odbora izgledali su kao da se predomišljaju poletjeti letjelicom koju je u cijelosti izradio najniži ponuđač, a nekoliko NASA-inih činovnika lagano je pozelenjelo. Možda ih je film o povraćanju u svemiru sredio, pomislio je Kinsman. "Mislio sam da će biti i zvijezda s estrade", rekla je jedna od žena poreznih obveznica. "Oni su na drugom letu", odgovorio je netko. Čovjek iz odnosa s javnošću koji se motao u njihovoj blizini je rekao: "Dvadeset četiri zvijezde iz različitih grana zabavne industrije bit će na drugom letu, zajedno s istim brojem senatora i kongresnika. Gore će također doći religijske vođe svih značajnijih vjera." Kinsman se osjećao totalno neprikladno i neprirodno, poput arhitekta koji mora biti klaun, popeo se u veliki autobus sa staklenim krovom i

klimom koji će ih odvesti do šatla koji je čekao na pisti. Sjeo je na sjedalo koje mu je mlada žena smrznutog osmijeha iz odnosa s javnošću pokazala. "Uživajte u letu, pukovniče", rekla je. "Hvala na unapređenju", odgovorio je Kinsman njezinim leđima koja su se udaljavala. Bus je krenuo i zvučnici ugrađeni u svako sjedalo oživjeli su s vijestima o ovom veličanstvenom danu: "I odlazi prvi autobus posjetitelja svemirske postaje Alfa. Odlaze!" lupetao je glas koji je većinu života proveo izgovarajući tekstove reklama. "Ovo označava početak nove ere u svemiru! Pedeset običnih ljudi, kao vi ili ja, vozit će se do svemirske postaje lako i udobno kao što se vi ili ja busom vozimo do naših kuća, ureda, trgovina. Obični ljudi, odlaze u orbitu, na otok na nebu kojeg je čovjek izgradio..." Obični ljudi, pomislio je Kinsman. Jesam li ja običan? Je li itko? Jedna od "običnih poreznih obveznica" sjedila je pored njega, do prolaza. Nekoliko je minuta zurila u njega dok je bus polako dimio prema pisti, a glas iz radija i dalje laprdao. "Nisu nam rekli da će na letu biti vojnika", rekla je naposljetku. Kinsman se okrenuo do prozora i pogledao ju. Mlada kućanica: lagano kovrčava svijetlo-smeđa kosa, ovalno lice. Odjevena u novi kombinezon s cvjetićima. "Ja nisam vojnik", odgovorio je gotovo šaptom. "Ja sam iz Svemiroplovstva." "Pa, zašto su vama dopustili da idete gore? Ovo nije vojni satelit." Izgledala je gotovo mrzovoljno. Obrazovana porezna obveznica. Kinsman je bacio pogled uokolo i šaptom odgovorio: "U povjerenju, ja... pa, ja sam bio astronaut. Dopustili su mi da vidim kakve su ove nove stvari. Nešto poput povratka kući." Njezino se mrštenje malo smanjilo. "Oh, shvaćam. Poput pozivanja starih maturanata na proslavu godišnjice." Kimnuo je. "Manje više." "Pitala sam se zašto izgledate tako smireno i opušteno. Već ste prolazili kroz ovo." "Pa, ne baš na ovakav način." "Ideš... nikad do sada nisam upoznala astronauta. Ja sam Jinny Woods. Ja sam iz New Paltza, New York."

"Chet Kinsman." Lagano se rukovao s njom. "I ako nemate ništa protiv, rado bih ostao u pozadini. Ja sam samo gost. Vi ste zvijezde današnje predstave." Zadovoljno se nacerila na njegovo laskanje. "Hoćete reći kako nikome ne bih trebala reći da ste astronaut?" "Da, radije nemojte. Ne želim buru zbog toga." "U redu... bit će to naša tajna." Kinsman joj se nasmiješio dok se sjetio rečenice koju je jedan njegov prijatelj nekoć rekao: Vraga jest, preko tjedna odsjedam u Grossingeru i majka svake djevojke u mjestu zna kako sam neoženjeni student medicine. Vožnja autobusom bila je milostivo kratka, ali Kinsman je na sjedalu u šatlu završio pored iste žene. Unutrašnjost orbitera bila je prilično slična unutrašnjosti standardnog komercijalnog aviona, samo što su sjedala bila mekša, dekor oskudniji, i nije bilo prozora. Svako je sjedište imalo mali televizor ugrađen u naslon. Sama su sjedišta bila velika, prostrana, udobna i opremljena s dva sigurnosna pojasa koji su se križali preko ramena i prsa. Jinny Woods prtljala je sa svojim pojasom sve dok se Kinsman nije nagnuo i pomogao joj. Ispričala mu je o svoje dvoje djece i suprugu, koji je bio trgovac, u New Paltzu. Kimnuo je i divio se njezinom načinu disanja. A onda su čekali. "Što se događa? Zašto se ne krećemo?" prošaptala je Jinny Kinsmanu. Izgledala je kao da se boji stvarati paniku, a istodobno je bila prestravljena. "Potrajat će nekoliko minuta", odgovorio je Kinsman. U glavi je zamislio što se događa u kokpitu orbitera i masivnom podizaču ispod njih. Sigurnosna udaljenost? Provjereno. Tlak goriva glavnih rezervoara? Zeleno. Sustavi za održavanje života? Sve zeleno. Puna interna energija. Uključeno. Šatl jedan, možeš na pistu. Razumio, tornju. Jedan polijeće. Jedna četvrtina snage. I ne vozi po grbama na pisti. Nemojmo strašiti putnike. Prigušena grmljavina podizačevih hidrogenskih turbina vibrirala je kroz debelu akustičnu izolaciju. Kinsman je osjetio kako je šatl jurnuo. Kinsman

je sjedio u udobnom sjedalu, nije imao što za raditi osim zuriti u zaobljene sive zidove kabine ili crni ekran televizora ispred njega, pa se zamislio u pilotskom sjedalu, s palicama u rukama i kontrolama ispred njega. Ogromni, nezgrapni dupli-avion izašao je s prilazne trake i skrenuo na pet kilometara dugu pistu: široku crnu cestu koja se protezala do obzora i neba. Šatl jedan, čekaj konačno dopuštenje. Jedan čeka. Mjerenje udaljenosti Zeleno. Sigurnosna udaljenost Zeleno. Meteorologija Zeleno. Kontrola misije Zeleno. Svi sustavi zeleni. Šatl jedan, možeš poletjeti. U redu. Vozi oprezno, Jeffe. Jedini način za letenje! Zakrilca za polijetanje. Puni gas. Krećemo. Kinsman je osjetio kako ga akceleracija lagano pritišće na sjedalo. Ali bila je blaga, blaga, nikako poput rakete. Jedva da je bilo ikakve vibracije. Dvjesto. Rotacija. Nos se podigao. Kinsman je stavio ruke u krilo, palac je pritiskao zamišljeni upravljač, a onda se divovski raketoplan podigao sa zemlje. Okrenuo se prema ženi pored sebe. "Uzletjeli smo." Zurila je u televizijski ekran ispred sebe, i dalje je izgledala prestrašeno. Kinsman je pogledao svoj ekran. Prikazivao je pogled kamere na nosu orbitera koji se nalazio na leđima podizača. Mogao je vidjeti tupasti nos i kokpit podizača ispod njih, i oblake kroz koje su već prošli. "Kad su uključili ekrane?" zapitao se. "Kad smo krenuli pistom. Niste primijetili?" "Ne." Kroz petnaest minuta bili su visoko nad Atlantikom, oblacima istočkana površina sivog metala daleko ispod njih. Zvučnici interkoma su se oglasili. "Govori vam natporučnik Burke. Ja sam pilot vašeg orbitera. Naš veliki brat ispod nas pustit će nas za oko pet minuta, on će se vratiti na Cape dok ćemo mi upaliti raketne motore,

krenuti u orbitu i spojiti se sa svemirskom postajom Alfa. Čut ćete buku i osjetiti nekoliko skokova pri odvajanju. Nemojte se uzbuđivati." Odvajanje je bilo jedva primjetno. Kinsman je osjetio lagano potonuće kad je televizijski ekran prikazao podizač kako se odvaja i nestaje. Onda je tupa grmljavina prostrujala kabinom, više se osjećala u kostima nego čula. Kabina je malo zavibrirala kad se orbiter podigao. "Pogledaj!" rekla je Jinny Woods. "Mogu vidjeti Zemlju!" Znam. Bio sam ovdje. Ali Kinsman je opet osjetio uzbuđenje. Njihova je težina brzo nestala i našli su se u nultoj gravitaciji i slobodno visjeli na sigurnosnim pojasevima. Jinny je nekoliko puta progutala knedlu, ali je uspjela ostati sabrana. Kinsman ju je pažljivo pogledao. "Čini se kao padanje, u početku", rekao je. "Ali kad se navikneš više je kao lebdenje. Samo nemoj naglo pomicati glavu." Slabašno mu se nasmiješila. Opustio se i uživao u slobodi nulte gravitacije. Koliko puta? Zaboravio sam. Nekad davno prestao sam brojiti. Zapitao se što bi se dogodilo kad bi otkopčao pojaseve, ustao i odlebdio prolazom između sjedala. Vodiči iz odnosa s javnošću bi počeli histerizirati. Zamislio se kako lebdi prema kokpitu, ulazi unutra i pridružuje se posadi i njihovoj savršeno funkcionalnoj opremi. Nasmijao se sam sebi na pomisao upravljanja letjelicom, prolaska pored svemirske postaje i nastavka puta na Mjesec. Prva svemirska otmica, pomislio je. Oh, za ime Božje! Let je uskoro završio kad se orbiter povezao sa zračnom komorom Alfinih koncentričnih prstenova. Ovo je bilo pilotiranje koje Kinsman nikad nije učinio, gledao je televizijski ekran, fascinirano, dok je brod prilazio svemirskoj postaji poput pikada koje traži centar. Alfa je izgledala poput skupine kotača za bicikle različitih veličina, umetnutih jedan u drugi. Kinsman je znao da se najveći, vanjski kotač, okreće brzinom koja je stvarala punu zemaljsku gravitaciju za ljude koji su živjeli i radili u njemu. Manji kotači - većina još uvijek u fazi izgradnje - imali su manje gravitacije. Skladišni prostor u središtu postaje stalno je bio na nultoj gravitaciji. Pristajanje i spajanje bili su besprijekorni, i Kinsman i ostali putnici uskoro su silazili, još uvijek u bestežinskom stanju, uskim ljestvama koje su vodile u postajino skladište. Skladište je bilo još napučenije nego soba prije polijetanja. Unutra se nalazio NASA-in ili korporacijski predstavnik za svakog od pedeset

posjetilaca kako bi osobno vodili svakog pojedinca prema stepenicama koje su vodile "dolje", u glavni habitat postaje na vanjskom prstenu. Kinsmanu je laknulo što je odvojen od Jinny Woods, iako ga je njegov vodič - živahni, inteligentni mladi industrijski inženjer - tretirao poput krhkog djedice. "Ovuda, gospodine. Sada u stvari ne trebate stepenice, ovdje u području niske gravitacije, ali preporučam vam da ih ipak koristite." "Već sam bio na nultoj gravitaciji", rekao je Kinsman. Uljudno ga ignoriravši, mladić je nastavio: "Idemo dolje - to jest van prema razini jedan - gdje je gravitacija ista kao i na Zemlji. Činit će vam se kao da vam se težina povećava kad se budemo spuštali." Poveo je Kinsmana prema kružnim vratima postavljenima u "pod" skladišta. Spiralne metalne stepenice vodile su na druge razine postaje. "Sada samo polako!" rekao je veselo i uhvatio Kinsmana za ruku kad su počeli silaziti stepenicama. Kinsman se želio istrgnuti iz njegove ruke i kliznuti kroz cijev sve dok gravitacija ne naraste kako bi mogao normalno hodati. Umjesto toga gunđao je u sebi i strpljivo dopustio mladom inženjeru da ga vodi. "Na niskoj je gravitaciji lako izgubiti orijentaciju", rekao je klinac. Kinsman se osjećao poput invalida, ali je dopustio mladiću da ga vodi niz stepenice. Metalna je cijev bila jedna od "žbica" koje su povezivale središte postaje s različitim razinama u obliku kotača. Tunel je bio lagano osvijetljen fluorescentnim bojama koje su blago svjetlucale duž okruglih zidova. Nema trošenja energije, zaključio je Kinsman. Kad su sišli na razinu jedan prvih pedeset pridošlica povedeno je u obilazak. Kinsman ga je otrpio, zajedno s punom težinom zemaljske gravitacije koja ga je držala poput zatvorskih okova. Prva razina postaje sadržavala je nekoliko laboratorija, sobe prema kojima su one na podmornicama bile prostrane, kuhinju i blagovaonicu. Sve je izgledalo učinkovito i kompaktno, iako je dekor bio depresivno poznat svima koji su radili u vladinom uredu: goli pastelni zidovi i spužvasti plastični pod. Ali pod se uzdizao bez obzira na to u kojem pravcu pogledali, a kroz poneki bi prozor ugledali blistave spirale zvijezda na beskrajnoj crnini. Obilazak je počeo na jednom kraju blagovaonice, a završio na suprotnom, gdje je bio postavljen bar. Kinsman je uzeo plastičnu čašu punča iz automata upravo kad se pojavila druga skupina gostiju, točno na mjestu gdje je njegov obilazak počeo.

Kinsman je pogledao preko stolova pričvršćenih za pod, zaljuljanih stolaca na zakrivljenom podu i ugledao visoki, namršteni lik Neala McGratha među novopridošlicama. McGrath je gledao ravno u Kinsmana i namrštio se. Kinsman je podigao čašu prema senatoru i zapitao se: Je li to normalan izraz lica ili je ljut na mene? Diane je bila u McGrathovoj skupini, okružena osobljem postaje i tipovima iz odnosa s javnošću. Svi su željeli biti na estradi, pomislio je Kinsman. Nije prepoznao nikoga od ostalih. Blagovaonica se postupno ispunila gostima. Kinsman je tiho čavrljao s nekoliko ljudi i pokušao izbjeći razgovor s nekoliko drugih - uključujući Jinny Woods koja je u očima imala ono blistanje "imam tajnu" kad god je pogledala Kinsmana. Neki od ljudi s postaje podigli su Diane na jedan od stolova. Kad je počela uštimavati gitaru glasovi su nestali u tišini iščekivanja. "Nikad do sada nisam bila u orbiti", rekla je. "Barem ne na ovaj način." Svi su se nasmijali. "Zato želim otpjevati pjesmu koja je posvećena ljudima koji su ovo omogućili, ljudima s vizijom koji su prvi došli ovamo. Zove se 'Zeleni brežuljci Zemlje'." Kinsman je zanemario riječi pjesme i uživao u magiji Dianeinog glasa. Svi su bili tiho, okrenuti prema njoj kao što se cvijeće okreće suncu, slušali i gledali njezino tužno, ozbiljno lice dok je pjevala. Osjetio je Neala McGratha pored sebe. Kinsman se lagano okrenuo, a McGrath je grlenim šaptom rekao: "Moramo razgovarati." Kinsman je kimnuo. McGrath mu je položio ruku na rame. "Dođi." "Pst. Čekaj malo." "Odmah!" Bijes je proključao u Kinsmanu, odgurnuo je McGrathovu ruku s ramena. Ali onda se ohladio i prošaptao: "U redu... gdje?" McGrath ga je poveo hodnikom koji je vodio kroz razinu jedan, prema sobama. Pronašao je praznu sobu bez imena na vratima i pozvao Kinsmana unutra. Njih su dvojica ispunili malu sobu. U njoj nije bilo osobito puno stvari: samo krevet ugrađen u zakrivljeni zid, mali stol sa stolcem pričvršćenim za pod, i ormarići uz suprotni zid. Kinsman je iskušao krevet. Bio je dobar, udoban, ali uzak. Znao je kako bi jedva bio dovoljno dugačak kad bi se ispružio na njemu. "Teško bi spavao na ovome", rekao je McGrathu.

"Što bi to trebalo značiti?" zarežao je McGrath. Neal je sjeo na stolac. Izgledao je smiješno malen za njega. Kinsman je pomislio na neishranjenog magarca koji nosi preuhranjenog američkog turista. Slegnuo je ramenima i odgovorio: "Dovraga, baš ništa, Neale, osim činjenice kako su ovo vraški mali kreveti." McGrath se i dalje mrštio. "Diane ti je rekla za nas." "Tako je." "Kome si ti rekao?" "Nikome." "Još nikome", rekao je McGrath i naglasio prvu riječ. "Aha", složio se Kinsman. "Još nikome." "Mary-Ellen zna sve o tome." "Diane mi je rekla." McGrath se nagnuo naprijed i raširio ruke u gesti koja bi kod manjeg čovjeka značila beznadnost i pitao: "Što ćeš učiniti s informacijom, Chete?" "Ne znam." Mogao je vidjeti bol na McGrathovom licu. Njemu nije bilo lako preklinjati. "Većina ljudi oko mene zna za to." "Ali tvoji glasači na farmi ne znaju." "Mi... planirao sam se razvesti nakon što me ponovno izaberu." "Nakon što postaneš manjinski predstavnik." McGrath je kimnuo. "Mary-Ellen će pomoći u kampanji, ti ćeš voditi djecu diljem države, a nakon što te glasači opet pošalju u Washington na šest godina razvest ćeš se. Totalni mrak." "Što drugo mogu učiniti?" pitao je McGrath s iskrenim jadom u glasu. "Nije toliko razvod koliko tajming. Trebam li odbaciti prigodu za manjinskog predstavnika zbog nekoliko mjeseci?" "Oni farmeri i rudari i vjernici ne bi voljeli znati da hodaš s pjevačicom, estradnom zvijezdom, bivšom radikalnom ljevičarkom iz zabavne industrije. Mislili bi kako si poprilično šugav jer varaš suprugu. Zar ne?" "Da", priznao je. "Tako je." "Bili bi u pravu." McGrath ga je mrko pogledao. "Nemoj biti previše pravednički raspoložen, Chete. Nikad ju ne bih upoznao da nije bilo tebe." "Znam." Kinsman je osjetio kako bijes u njemu raste. "A ona nikad ne bi dobila priliku postati zvijezda da nije mene. A ti ne bi bio u senatu da nije novca i veza moje obitelji."

McGrath je ovo primio poput pravog udarca, ostao je bez daha. Ali samo je na trenutak pognuo glavu prije no što je nastavio: "Odmah sam se zaljubio u nju, na prvi pogled. Jednostavno nisam učinio ništa u vezi toga... sve do..." "Hoće li se Diane udati za tebe nakon razvoda?" "Ne znam. Razgovarali smo o tome. Dijete komplicira stvari. Želim je oženiti, ali ona nije sigurna." "Bila bi šugava senatorova žena." McGrath je eksplodirao iz krhkog stolca i divljački podigao ruke. Udarile su u niski strop sobe. "Svemogući Bože! nisam želio ništa od toga! Nisam to tražio. Nikad nisam namjeravao razoriti svoj brak. Više nije tako dobro, između Mary-Ellen i mene, ali... Chete, kad sam s Diane opet se osjećam poput djeteta! Samo kad sam u istoj prostoriji s njom! A kad mi je rekla kako prema meni osjeća isto..." Kinsman se izvalio na krevetu i gledao starog prijatelja kako hoda po sobi. Kriza srednjih godina, rekao je samome sebi. Neal je sazrio prije vremena. Otkrio je kako zavidi na činjenici da se McGrath može tako potpuno osloboditi. McGrath je stao pred Kinsmana. Nadnio se nad njega i pitao: "I, što ćeš učiniti?" "Rekao sam ti, Neale. Nisam odlučio što ću učiniti. Najvjerojatnije ništa." "Ako to misliš iskoristiti da bi me prisilio na Moonbase program, zaboravi! Neću se slomiti." Kinsman ga je pogledao. Je li Neal dovoljno tvrdoglav da odbaci karijeru u vatru? "Problem je", rekao je Kinsman mirno, "ja sam otkrio, samo je pitanje vremena kad će tipovi poput Marcota i ostalih saznati..." "Neće. Kongres se brine za svoje." "Neale, neki seronja poput Tuga Wynnea će to od nekoga saznati, prije ili kasnije." "Wynneov šef je moj prijatelj. Začepit će mu usta ili će izgubiti vraški dobar unutarnji izvor. Više od jednog. Ostali će senatori zašutjeti ako prekrši šutnju. I njihovi pomoćnici." Kinsman je odmahnuo glavom i odgovorio: "Gledaj, Neale, nisam u Washingtonu toliko dugo poput tebe, ali znam jedno: Bijela kuća te namjerava srediti. Netko u administraciji vidi te kao prijetnju. A oni imaju vlastite kanale do medija, znaš. Sada igraš u velikoj ligi." McGrath je polagano sjeo na krevet pored Kinsmana.

"Zar i na jednu sekundu misliš", nastavio je Kinsman, "kako će Wynne ili njegov šef zanemariti priču ako dođe iz Pentagona? Ili Bijele kuće? Za ime Božje, netko poput Marcota mogao bi ju dojaviti National Enquireru ili poslati glasine u bilo koju od šezdeset dnevnih kolumni. Dali bi to hollywoodskim tračerima. Diane je video osoba, znaš." "Znam." "A kad Pentagon sazna za tebe", rekao je Kinsman, "pomislit ćeš da sam im ja rekao." "Hoćeš kazati kako bi onda mogao i sam reći i pokupiti zasluge jer će i onako prije ili kasnije saznati za to." Kinsman je prasnuo: "Ne, to ne želim reći! Dovraga i bestraga, Neale, upozoravam te kako ćeš se na ovaj ili onaj način morati suočiti s tim pritiskom." "A ako glasam za tvoj Moonbase program pritisak će nestati." "Tako je." "Na neko vrijeme. Sve dok ne požele nešto drugo." "Ja neću biti umiješan u ništa drugo", rekao je Kinsman. "Ja samo želim Moonbase." "Vojnu bazu na Mjesecu." "To nije vojna baza, Neale. Ne u smislu kako će imati nešto s oružjem." McGrath dugo vremena nije ništa rekao. Onda: "Onaj svemirski brod... gradi se za rušenje sovjetskih satelita, zar ne?" "O tome nemam pravo davati komentare." "Ali ne niječeš?" "Ne", rekao je Kinsman. "Ne niječem." "To nije dobro čuvana tajna. Već su potrošili gotovo milijardu dolara na fazu dizajna." "I?" "Još sam uvijek protiv tvog Moonbasea", tiho je rekao McGrath, ali s hladnoćom glečera. "Bez obzira na to što ti govorio, Chete, pretvorit će ga u naoružanu vojnu bazu." "Ne. Ne mogu." "Naravno da mogu. Već su utrku u naoružanju premjestili u orbitu. Najprije protuprojektilni sateliti s laserima i zrakama. Sada svemirski brod za rušenje satelita. Nakon toga presretači će pucati jedni po drugima. Tamo će početi rat, i tvoj Moonbase postat će njegov dio htio to ti ili ne." Kinsman je umorno ustao s kreveta. "Možda si u pravu. Možda."

"Ali ti bez obzira na sve želiš na Mjesec." Okrenuo se prema njemu: "Da, dovraga, da." "Po bilo koju cijenu." "Po gotovo bilo koju cijenu." "I što da ja učinim?" promrmljao je McGrath više za sebe nego za Kinsmana. "Da barem znam", rekao je Kinsman, osjećao se kao u klopci, bespomoćno. "Dovraga, da barem znam." Kad su se vratili do bara u blagovaonici Diane nije bilo nigdje na vidiku. McGrath ju je otišao potražiti. Kinsman je uzeo još jednu čašu punča. Bio je slab, ali usta su mu bila suha, duša jalova. Ljudi su hodali blagovaonicom s pićem u rukama i razgovarali u malim skupinama. Kinsman je otišao do jednog od manjih ovalnih prozora i zagledao se u zvijezde. Većina tipova iz odnosa s javnošću je nestala, i ostavila posjetitelje same, za sada. "Pa, bojniče, što mislite?" Kinsman se okrenuo i ugledao vrlo veselog čovjeka, starog nekih pedesetak godina, s po dvije boce piva u svakoj ruci. "Jako učinkovito." Kinsman mu se nacerio. "Oh, pivo! Bolje je tako nego svakih pet minuta ići do bara. Ali ja sam mislio na postaju." Tutnuo je dvije boce pod ruku i ispružio desnicu. "Ja sam T. D. Dreyer. Moja je jedinica radila glavnu konstrukciju ove leteće krafne." "Vaša jedinica?" "General Technologies, Inc." "General Tech. Vi ste onaj Dreyer!" T. D. Dreyer nacerio se poput djeteta, sretan što je prepoznat. Bio je malo niži od Kinsmana, širok u prsima i krupan. Njegovo plavosivo odijelo bilo je iskrojeno tako da ga prikaže što je moguće mršavijim, ali lice ga je izdavalo: krupan, veseli bivši igrač američkog nogometa koji se konstantno borio s viškom kilograma. Bio je preplanuo. Ili je u uredu imao solarnu lampu, zaključio je Kinsman, ili je većinu vremena provodio na terenu. "A ja znam tko ste vi", rekao je Dreyer. "Vi ste bojnik Chester Arthur Kinsman, bivši astronaut, sada dio Moonbaseova tima iz Svemiroplovstva." Lagana panika prostrujala je Kinsmnom. "Imate dobre obavještajce." Dreyerove su oči zablistale. "Izbacili ste generala iz Wright-Pattersona koji gnjavi jednu od mojih ekipa koja radi za njega. Namjeravao sam pokušati s malo prijateljskog uvjeravanja kad obojica budemo ovdje, a ne u

našim uredima. Kad sam čuo da je moj golub ispao potrudio sam se saznati tko ga je izbacio - a također u posljednji trenutak. Za to treba dobra štela." "K vragu, da sam znao..." "Ma nemojte brinuti zbog toga. Uhvatit ću ga idući tjedan." Dreyer se za pola koraka približio Kinsmanu i tiho rekao: "Iskreno, mislim kako se tip boji letjeti. Na neki sam se način veselio što će se usrati u gaće dok ću ga tegliti do prozora." Zajedno su se nasmijali. "Već ste bili ovdje", rekao je Kinsman. "Naravno. Veliki posao poput ovoga, dolazio sam u provjeru što sam se češće mogao maknuti iz onog vražjeg ureda u Dallasu. Ljudi iz mog osiguranja šize zbog toga, ali meni se ovdje sviđa. Olakšanje je biti daleko od onih knjigovođa i činovničića." "Popijmo u to ime!" Kinsman je podigao čašu. Nakon povećeg gutljaja piva Dreyer je rekao: "Znate, problem predsjedavanja upravnim odborom je u tome što morate biti otmjeni i konzervativni. Moji članovi odbora mi ne vjeruju kad im kažem kako bi svaki dolar trebali ulagati u svemirske operacije." "Misle kako je prerizično?" "Nije to glavni razlog, nego je lakše dobiti ugovor s vladom. Profit je mali, ali garantiran. Uopće nema rizika, sve dok je vaš posao donekle dobro obavljen." "Što je s glasinama kako će privatne kompanije ovdje graditi vlastita postrojenja? Tvornice, laboratorije i solarne satelite?" Dreyer je složio kiselu facu. "Aha, možda. Ali nitko tko mora zadovoljiti upravni odbor. Ne sve dok će postojati ugovori s vladom." "Dreyeru! Mislio sam da si to ti." Visoki, vitki čovjek ispijena lica male šiljate bradice im se pridružio. Kinsmanu se činilo kako je u tridesetima. Nosio je bijeli jednodijelni kombinezon. Lice mu je bilo mršavo i koščato, asketsko; njegova crvenkastosmeđa kosa bila je obrijana tako blizu glave da je izgledao gotovo ćelavo. Ruke su mu bile prazne. "Pa", pitala je novopridošlica mahnuvši prema svemiru, "što mislite?" "Jako lijepo", odgovorio je Dreyer. "Mislim kako ima budućnosti u tome." "Izruguješ se sa mnom." "Ne, samo sam uljudan. Bojniče Kinsman, dopustite mi da vam predstavim profesora Howarda Alexandera sa sveučilišta Redlands. Howarde, ovo je Chet Kinsman."

Alexanderove su ruke ostale na njegovim bokovima. "Nisam znao da su ljudi iz Zrakoplovstva dobili pozivnice. Vi ste s NASA-om, ako se ne varam." "Ne", rekao je Kinsman. "Chet je bivši astronaut. Sada je u timu Moonbasea." "Oh, to." Temperatura razgovora spustila se za dvadesetak stupnjeva. Dreyeru je to, čini se, bilo zabavno. "Profesor Alexander je apostol Prave vjere. Želi vojsku maknuti iz svemira kako bi mogao graditi kolonije i pretvarati ih u nebeske rajeve." "A ti ih želiš graditi i zarađivati na tome", bahato je ispalio odgovor Alexander. "Naravno, zašto ne?" "Jer bi svemir trebao biti slobodan za cijeli ljudski rod, eto zašto. Jer ne bi trebalo donositi naše sebične, sitničave pohlepe u ovaj prekrasni novi svijet." "Tako je", rekao je Kinsman. Alexander se okrenuo prema njemu. "Niti bi trebali pokušavati izrađivati oružje i baze u svemiru. Ovo je mjesto za miran život, ne za rat." "Definitivno se slažem s vama." Profesor ga je zbunjeno pogledao. Kinsman je rekao: "Ja mislim da bi bilo sjajno kad bi mogli ostaviti svu pohlepu i bijes i sumnju u druge ljude na Zemlji, doći ovamo i početi iznova, poput novorođenčeta." "Imam vijesti za vas, dečki", rekao je Dreyer i vragolasto se nacerio. "To se neće dogoditi na taj način." "Bojim se da neće", složio se Kinsman. Alexander je odmahnuo glavom, kao da želi potisnuti tako neugodne pomisli iz glave. "Dogodit će se na taj način, ako budemo radili kako bi se dogodilo na taj način." "Kako ću ja to učiniti?" pitao je Dreyer, odjednom vrlo ozbiljan. "Misliš kako će moj upravni odbor riskirati kapital kompanije na snovima? Oni žele profit i žele ga sada." "Dobit će svoj profit, iz solarnih satelita." "Naravno. Kroz dvadeset godina. Do tada možemo propasti. Ne možemo vezati milijarde dolara za dugoročan dvadesetogodišnji projekt. Nitko ne može. I gdje ćeš dobiti kapital za izgradnju tih tvojih jebenih kolonija? Plus lunarne rudnike, postrojenja za preradu, tvornice..." "Koštalo bi samo pet ili šest milijardi." "Godišnje!"

"Velike korporacije definitivno mogu investirati toliko u vlastitu budućnost", rekao je Alexander. "I budućnost ljudskog roda." Dreyer je odmahnuo glavom. "Kao što sam rekao, mi nismo investitori. Mi radimo za profit. Ove godine. Nitko pri zdravoj pameti neće riskirati novac koji je potreban za tvoje svemirske kolonije." Alexander se usprotivio: "Razmisli o profitu koji ćeš dobivati kad napokon počneš Zemlji prodavati energiju kad izgradiš nekoliko solarnih satelita." "Znam", rekao je Dreyer i mahnuo rukom u kojoj je držao pivo. "Ali ne trebaju nam tvoje superkolosalne kolonije kako bi izgradili solarne satelite. Sve što trebamo je radna ekipa na Mjesecu, gdje su sirovine, i druga u orbiti, gdje će se obavljati konstrukcija." "Ali tu ima više osim gradnje satelita", ustrajao je Alexander. "Svemirske će kolonije također biti uključene u izgradnju novih kolonija, novih samostalnih otoka u svemiru." "Zašto?" pitao je Kinsman. "Kako bi još više ljudi moglo napustiti Zemlju i živjeti u svemiru!" Alexanderov gorljivi glas podsjetio ga je na učitelja vjeronauka pod kojim su on i Neal nekoć patili. Ali kako znamo voli li nas Bog? Jer nam Biblija tako kaže! Ali kako znamo da je Biblija u pravu? Jer je inspirirana Bogom! Ali kako znamo da je inspirirana Bogom? Jer tako piše, u Bibliji! Kinsman je potisnuo mrki osmijeh i rekao sam sebi: Kvekeri barem nikad nisu popušili te dogmatske fore. Kladim se da je Alexander išao u jezuitsku školu. "A tko će platiti te dodatne kolonije?" pitao je Dreyer. "Platit će ih profit solarnih satelita!" Alexander je postajao nervozan. "Sjednimo", predložio je Kinsman i pokazao prazan stol. Većina gostiju još je uvijek bila okupljena oko bara. "Idem po novu rundu", rekao je Dreyer i mahnuo praznim bocama. Sva su se trojica probila do bara. Dreyer je uzeo novi par piva, Kinsman još jednu čašu slabog punča. Alexander je apstinirao. Sjeli su za jedan dugi stol blagovaonice, Dreyer na čelo, Alexander i Kinsman na strane. Kinsman je popio gutljaj punča. Bio je hladan i ljepljivo sladak.

"Gledaj sada", rekao je Dreyer profesoru, "nemoj me krivo shvatiti. Sviđa mi se ideja s kolonijama. Sviđa mi se otkad ju je O'Neill prvi put predložio, tamo u sedamdesetima. I slažem se kako bi solarni sateliti donosili veliki profit - s vremenom. Ako ih vlada ne nacionalizira, kad se izgrade. Ali kako sakupiti početni kapital? Govoriš o sto milijardi dolara, ili više." "Kroz deset godina", rekao je Alexander. Dreyer je slegnuo ramenima. "To je još uvijek deset milijardi godišnje, minimalno. To je jako puno love. I jako dugo bez profita, a možda čak ni onda. Tko će do vraga popušiti to? Moj upravni odbor bi me bacio u ludnicu kad bih im to pokušao predložiti." "Kad bi sve korporacije radile zajedno i ujedinile resurse ..." "Neće. Ne mogu! Antitrustovci bi nam bili za vratom u roku od deset minuta." Kinsman je rekao: "Mislio sam da je NASA uključena u ovo." "Samo transportni dio", rekao je Dreyer. "NASA neće graditi nikakve kolonije. Kongres neće odobriti toliki novac." "Ni za solarne satelite?" zapitao se Kinsman. Dreyer je objasnio: "Gledaj, solarni sateliti i kolonije dvije su različite stvari. Solarni sateliti će se izgraditi, najvjerojatnije od strane vlade, barem oni prvi. Ali nitko neće uložiti novac u koloniju da bi deset tisuća sveučilišnih profesora smjestili u predgrađe na nebu." Alexander se namrštio. Razgovarali su o istoj temi, Alexander je bio poetičan i patetičan, kako kada, Dreyer je odmahivao svojom krupnom glavom i inzistirao na ekonomskim aspektima života. Kinsman je preko ramena pogledao zvijezdama ispunjen prozor i vidio njihove odraze na staklu: Alexandera u profilu, gorljivog i asketskog poput sveca; Dreyera masivnog i opipljivog poput stvarnosti; sebe, mršavo, preplanulo lice prekriveno dosadom zbog njihove diskusije koja se neprestano vrtjela u krug poput zvijezda vani. Ali nešto je kopkalo po Kinsmanovu umu, nešto što su druga dvojica previdjela. Što? Kinsman je napokon shvatio. Ubacio se u njihovu raspravu. "Kako ćete braniti tu koloniju?" "Huh?" Alexander je izgledao osupnuto. "Braniti ju? Od čega? Marsovaca?" "Od drugih Zemljana", rekao je Kinsman. "Možda Sovjeti neće željeti kapitalističke kolonije u svemiru. Ili teroristi. Vaša kolonija može biti laka

meta napadu malom nuklearnom bombom. Pogledajte što su učinili u Cape Townu." "To je apsurdno", prasnuo je Alexander. "Zašto bi Rusi napali svemirsku koloniju? A teroristi nikad ne bi mogli do svemirske kolonije. Ne bi dopuštali nikakvo oružje na njoj." "Ne bojiš se Rusa?" pitao je Dreyer. "Ne. Zašto bih? Surađuju s nama u našem civilnom svemirskom programu, zar ne?" "I natječu se s nama kako bi postavili svoj Star Wars sustav u orbitu." Alexander je ignorirao ideju zamahom ruke. "Svemirske kolonije bit će daleko od militarista i njihovog oružja." "Nadam se da ste u pravu", rekao je Kinsman. Alexander se okrenuo prema Dreyeru i pitao: "Želim znati koliko je novca tvoja korporacije spremna uložiti u projekt svemirske kolonije." "Ništa." "Ništa?" "Nulu." Profesor je razjapio usta, ali samo na trenutak. "Ama baš ništa? Ozbiljan si?" "Ama baš ništa", rekao je Dreyer i veselo se nacerio. "Ništa za koloniju. Lunarni rudnici... e, vidiš, to je druga priča. Mislim kako bi mogli uložiti u to. Ali ne kao dio projekta kolonije. Pronađi drugog goluba za svoj leteći Rajski vrt." "To ekstremno kratkovidno!" "Aha, možda. Ali da sam vizionar poput tebe već bih odavno propao." Alexander je iznenada odgurnuo stolac koliko je dalje mogao po maloj šini zavarenoj na pod. Stajao je i gledao Kinsmana i Dreyera. "Jednog ćemo dana imati naše svemirske kolonije i započet ćemo novu eru ljudskog roda - bez vojnika i kapitalista!" "Sretno", rekao je Kinsman. Dreyer se nacerio i potegnuo pivo. Alexander je otišao. Dreyer ga je gledao. "Zato se ne boji Rusa. I on je sam jebeni socijalist." Odmahnuo je glavom i ogorčeno se nasmijao. "Kad pronađe mjesto na kojem nema vojske ili kapitalista bit će u raju." "Pretpostavljam kako će gnjaviti svetog Jurja", rekao je Kinsman, "osim ako Jura ne odloži oklop i mač."

"Aha. A ima i nekoliko kapitalističkih svetaca s kojima se također neće složiti." Kinsman se nacerio. "Podsjeća me", nastavio je Dreyer, "na ono što je klinac u uredu rekao za šefa tehnološke procjene: 'On nije prorok; on je gubitak.'" Zajedno su se nasmijali, ustali i otišli do bara po novo piće. Dok su se polagano vraćali prema prozoru koji je gledao na zvijezde Kinsman je rekao: "Razmišljao sam... da vam postavim hipotetsko pitanje." "Pucaj." Kinsman je pružio slobodnu ruku i dodirnuo stakloplastiku. Bila je hladna. Svemirski hladna. Mrtvački hladna. Mogao je osjetiti kako izvlači toplinu iz njega; izvlači njegovu dušu u svemir. Maknuo je ruku i rekao Dreyeru. "Recimo da je vlada voljna uložiti nekoliko milijardi dolara u otvaranje rudnika na Mjesecu. Bi li vaš upravni odbor zanimalo uložiti nešto vlastitog novca u operaciju?" "Naravno!" smjesta je odgovorio Dreyer. "Ako Ujak Šećerko preuzima veći dio rizika, zašto ne?" "Tako sam i mislio", rekao je Kinsman. "Sada govorite o svemirskoj koloniji ili nečemu drugom?" "Ne o koloniji. Samo u lunarnim rudnicima. I tvornicama, ili na Mjesecu ili u orbiti." "Za izgradnju solarnih satelita?" "Ne, nečega drugog." Dreyer neko vrijeme nije ništa rekao. Onda: "A što točno imate na umu?" Kinsman je odmahnuo glavom. Dreyer se nacerio i rekao: "Govorkalo se o gradnji Star Wars satelita u svemiru, iz lunarnih sirovina." Kinsman je odgovorio: "Čuo sam." Dreyer se još jače nacerio. "Bili biste sretni raditi na takvom projektu. S vladom koja će uložiti investicijski kapital, i sa Svemiroplovstvom, to bi mogao biti projekt o kojem bi mogli ovisiti. Mi bi također bili voljni uložiti pakleno puno naših slobodnih fondova u to." "Mislite li da bi i ostale korporacije mislile isto?" "Zašto dovraga ne bi?" rekao je Dreyer. Onda se opet počeo smijati. "Želio bih vidjeti izraz na Alexanderovu licu kad sazna kako je njegova dragocjena ideja o gradnji kolonija u svemiru odbačena zbog tvornica za proizvodnju vojne opreme!"

Kinsman je kimnuo i pokušao uzvratiti osmijeh, ali nije mogao. Pri povratku na Floridu Kinsman je opet sjedio pored Jinny Woods, ali njegov je um bio udaljen tristo pedeset tisuća kilometara. "Gotovo vas uopće nisam vidjela", rekla je žena, "kad smo stigli gore. Uvijek ste bili u jako mračnim razgovorima s nekim. Uostalom tko su bili ti ljudi? Nije li jedan od njih bio senator McGrath? Vidjela sam ga na televiziji, u jednoj od onih kasno noćnih televizijskih emisija. Tako je zgodan!" Kinsman je promumljao nešto dok mu je um grozničavo radio: Je li ovo način na koji se stvara povijest? Netko želi osnovati utočište, a mi od njega napravimo lunarnu bazu? Netko želi zaraditi, otvoriti novu trgovinsku rutu, skinuti si porezne obveznike s leđa. To pokreće svijet? "... a kako je samo pjevala! Kladim se da niste ni čuli, zar ne? Tražila sam vas, ali nije vas bilo nigdje na vidiku. Također ste propustili plesače. Odveli su nas do dijela s nižom gravitacijom..." Najprije moram izvijestiti Murdocka. Ne, najprije ću reći Franku. Ako slika ima nedostataka on će ih primijetiti. Pronaći će slabe točke i popraviti ih. Onda Murdock. Onda ćemo smisliti prezentaciju za generala Sherwooda. Također i za Marcota, najvjerojatnije. Sve se tako lijepo posložilo. Zašto to ostali nisu vidjeli? "Niste čuli ni riječ od onoga što sam govorila", požalila se Jinny Woods. "Ispričavam se", rekao je Kinsman. "Razmišljao sam o nekim problemima koje imam pred sobom, u uredu." "Zvučite poput mog supruga. Pretpostavljam da previše pričam. On mi je to rekao." "Ne... ja sam kriv." Maknula je čuperak kose iz očiju. "Tako sam uzbuđena svime ovime! Sve su to stare stvari, znate. Ali ništa ovakvo nije mi se do sada dogodilo. Sve je tako novo... tako uzbuđujuće!" Zgodna je, primijetio je Kinsman. Lijepe oči. Sretna poput djeteta. "Meni je također uzbudljivo", rekao joj je. "Ne dajte se zbuniti ovom mirnom vanjštinom. Bez obzira na to koliko puta išli u orbitu, to je uvijek prekrasno." Izgledala je zadovoljno. "Stvarno? Nije samo meni? Pretpostavljam da nikad nisam dobro naučila kontrolirati osjećaje. Postanem stravično ushićena, zar ne? Mislite li da ćemo opet otići gore?" Mislim li na išta drugo?

Nastavila je: "Kažu kako će nas idući tjedan dovesti u Washington na tiskovnu konferenciju. Vi živite u Washingtonu, zar ne? Nikad nisam bila tamo, a Ralph kaže da ne može uzeti slobodne dane kako bi došao sa mnom. Bit ću sama u gradu." "Gdje ćete odsjesti?" "U nekom vladinom hotelu, pretpostavljam. Nisu nam rekli gdje." Kinsman je kimnuo. "Pa, otkrit ću i nazvati vas kad budete u gradu." "Oh, to bi bilo prekrasno! Imate li posjetnicu ili nešto kako bih ja mogla nazvati vas? To bi bilo lakše..." "Bojim se da vam ne mogu dati svoj broj", rekao je Kinsman i preuzeo ulogu tajanstvenog čovjeka. Popušila je. "Stvarno? Zašto?" Stavio je prst na usta. "Otkrit ću gdje ćete odsjesti i nazvati vas kad dođete u grad. Vjerujte mi." Polagano je kimnula, oči su joj bile prepune nečega sličnog divljenju. I to je bio posljednji put što je pomislio na nju. Čim se vratio u svoj jednosobni stan Kinsman je nazvao Freda Durbana. Ali starac je pao u komu i bolnica je dopuštala posjete samo obitelji. Onda je nazvao Colta i pozvao se u Frankov stan na piće. Coltova je gajba u odnosu na Kinsmanovu spartansku malu ćeliju bila raskošna: dnevna soba s debelim sagom i balkonom koji je gledao na groblje Arlington; velika spavaća soba s lažnom kožom zebre prebačenom preko vodenog kreveta. Sa scotchom u ruci Kinsman je objasnio Coltu svoju ideju. Crni je časnik šutke slušao zavaljen u fotelju od umjetne kože. "... i to je to", završio je Kinsman. "Iskopavat ćemo rude na Mjesecu, tamo ih prerađivati, prevoziti do orbitalnih tvornica, gdje će se proizvoditi protuprojektilni sateliti. Umjesto da radimo protiv Ureda SOI, Moonbase će postati njihov partner." Colt dugo vremena nije ništa rekao. Onda: "Ljudi su govorili o izgradnji satelita u orbiti kad je SOI prvi put predložena." "Znam. Ali to je sada izvedivo. Svi su djelići na svom mjestu - skoro." "Povezao si sve djeliće", rekao je Colt. "Jedan veliki program u kojem ima ponešto za svakoga. Moonbase postaje važan rudarski centar umjesto gerijatrijske bolnice. Ujak Sam korporacijama financira tvornice u orbiti. A tipovi iz Star Wars programa dobivaju svoje PBR satelite za upola manju cijenu nego što je izgradnja i lansiranje sa Zemlje."

"Ne baš upola jeftinije", rekao je Kinsman. "Mislim da neće biti tako jeftino. Željet će nastaviti graditi satelite prve generacije tu dolje. Stvari proizvedene u svemiru bit će druga generacija, sateliti s jačim laserima." Colt se uspravio i skočio na noge. "Sra-anje, čovječe, uspio si! Spojio si dva projekta u jedan veliki krasni program koji ima smisla! Nitko neće glasati protiv njega! Bit će to poput pljuvanja na jebenu zastavu!" Colt se nasmijao i pružio ruku Kinsmanu, dlanom prema gore. "Čovječe, to je najbolje strateško razmišljanje otkad je Mojsije odveo djecu Izraela iz Egipta!" Kinsman ga je pljesnuo po ruci, a onda ju zgrabio. "Stvarno tako misliš?" "Da, do vraga! Nadređenima će se svidjeti. A ti ćeš iz svega toga dobiti svoj jebeni Moonbase. Lukavo, čovječe. Lukavo." Kinsman je ispustio uzdah olakšanja. "U redu, odlično. Najprije moramo Murdocku reći za to." "Sutra ujutro ćemo ga stjerati u škripac." "Možeš li mi učiniti uslugu, Frank? " pitao je Kinsman. "Ti mu reci. Mene izostavi. Čim mu pokušam nešto reći prekine me. Ako mu ja iznesem ovaj plan pronaći će milijun razloga kako bi ga odbacio bez da obavijesti ikog od svojih nadređenih. Umrijet će u njegovom uredu." Colt je pogledao prijatelja. "Aha, možda. Ali ti si tip koji zna sva sranja o tome. Ja ne znam. Ne bih ga mogao predložiti Murdocku tako dobro poput tebe." Kinsman je bacio pogled na purpurno nebo i tamnu sjenu Pentagona na obzoru i polagano rekao: "Pa... imamo cijelu noć za uvježbavanje. Osim ako nemaš drugog posla." Colt se namrštio. "Daj da nazovem. Ovo će slomiti srce tajnici najljepše guze koja je ikad radila za ministra poljoprivrede." "Ah, pakao, Frank, nisam mislio..." Colt je namignuo i rekao: "Zaboravi, kompa. Čekat će. I u pravilu, Murdock jest impresioniran mojim profinjenim vojničkim držanjem." Kinsman bi se šetao svojim uredom da je bio dovoljno velik. Umjesto toga sjedio je za stolom, stolac naslonio na izblijedjeli pastelni zid i mogao samo razmišljati. Prodaješ se, znaš to. Dajem im što žele: vojnu bazu na Mjesecu. Neal je u pravu; širiš utrku u naoružanju na Mjesec. Voljan si tamo započeti rat.

Ali drugi dio njegovog uma je odgovorio: Ionako postavljaju PBR satelite. A onda dolazi presretač. Na ovaj ćemo način iz toga barem izvući Moonbase. A i ja ću biti gore, daleko od ovog ludila. A što ćeš učiniti, pitao je sebe samoga, kad budeš na Mjesecu i zapovjede ti da se boriš? Što ćeš učiniti kad počnu razarati gradove na Zemlji? Na to nije imao odgovora. Colt je uletio u njegov mali ured, veselo se cerio. "Popušio je! zvao je Sherwooda prije no što sam završio. Čovječe, al' je popušio! Bum!" Colt je udario šakom u otvoreni dlan. Kinsman se odjednom osjećao preslabo da bi ustao. "A general Sherwood?" "Želi nas vidjeti danas poslijepodne." "Nas?" "Aha. Rekao sam mu kako je sve tvoja ideja. Nakon što je završio razgovor sa Sherwoodom. Trebao si mu vidjeti facu! Kao da se usrao u gaće!" Colt je urlao od smijeha. General Sherwood pokušao je sakriti entuzijazam, ali dok je sjedio za svojim velikim, aerodinamično čistim stolom i slušao Kinsmana počeo je kimati glavom. Ispočetka je lagano micao glavom, nesvjesno, dok je Kinsman objašnjavao logiku svog plana. U trenutku kad je Kinsman dovršavao general je žestoko kimao i veselo se cerio. Pukovnik Murdock sjedio je na rubu stolca, malo je napeto gledao generala, a malo sumnjičavo Kinsmana tražeći pogrešku i nelogičnost. Ipak, uskoro se i njegova ćelava glava pomicala u ritmu s generalovom. Colt je sjedio malo dalje od stola, dovoljno daleko da ga Kinsman ne bi mogao vidjeti. Kinsman je stajao pred generalovim stolom, bio je previše zauzet iznošenjem ideja da bi osjećao nervozu, zanemario je Murdocka, zanemario je Colta, zanemario sumnje koje su ga izjedale. Ovo je jedini način, neprestano si je ponavljao. Nikad nećemo otići na Mjesec na neki drugi način. Ili ovo ili ništa. Napokon je završio. Kinsman je stajao ispred generalovog stola, ruke je držao na bokovima, znoj mu se slijevao niz rebra. Odora mi je mokra, pomislio je. General Sherwood prestao je kimati, ali se nastavio smiješiti. "Fascinantno", rekao je, glasom toliko tihim da je mogao govoriti samome

sebi. "Možemo program Moonbasea u potpunosti povezati s programom strateške obrane, i s nama dovesti svemirsku industriju." Pukovnik Murdock tiho se usprotivio: "Ali ideja gradnje satelita u orbiti iz lunarnih materijala - to nije ništa novo." "Istina", rekao je general. "Ali mislim da je to ideja čije je vrijeme došlo." "Oh, pa, naravno..." Sherwood je opet pogledao Kinsmana. "Dobar posao, bojniče. Jako dobar posao. Skupite prezentacijsku ekipu i analitičare troškova. Smjesta. Želim detaljnu prezentaciju ovog plana prije kraja tjedna." Sav njegov umor je iščezao. "Da, gospodine", veselo je rekao Kinsman. Ostatak tjedna bio je ludnica sastanaka, proba, diskusija, svađa. Kinsman je jurio hodnicima Pentagona od analitičara troškova do tehničara i njihovih dijagrama, od dugih kodiranih telefonskih razgovora s industrijskim vođama poput Dreyera do dugih sastanaka u četiri oka s njihovim lokalnim marketinškim predstavnicima i inženjerima. Dani i noći stopili su se ujedno. Obroci su bili sendviči proždirani za stolom, mrvice prosipavane po ispisima brojeva, mrlje od kave na skicama lunarnih instalacija. San je bio nešto što se lovio u djelićima, na krevetima, u stolcu; Kinsman je jednom zaspao pod tušem u časničkoj teretani. Cijela prezentacija potrajala je dva sata. Doministar Marcot cijelo je vrijeme pušio. Kinsman je stajao na čelu zamračene konferencijske sobe, škiljio pod svjetlošću jednog jedinog reflektora iz projektora, napola hipnotiziran plavičastim dimom koji je klizio kroz svjetlosnu zraku dok je objašnjavao sliku za slikom, graf nakon grafa, spisak nakon spiska. Nije mogao vidjeti svoju publiku, ali po njihovoj šutnji mogao je zaključiti kako ih zanima ono što govori, i nakon što su se svjetla ponovno upalila, iz njihovih žustrih pitanja. "Koji je temelj za procjenu cijene lasera?" "Posljednje industrijske informacije, gospodine." "A usporedba između cijene lunarnih sirovina i sirovina na Zemlji?" "Usporedba je, gospodine, između gotovih proizvoda proizvedenih u svemiru iz lunarnih materijala i gotovih proizvoda proizvedenih na Zemlji i lansiranih u orbitu. Proizvodi proizvedeni u svemiru u prosjeku su pet do osam puta jeftiniji, uključujući i glavni trošak lunarnog postrojenja." "To se temelji na čemu, bojniče?"

Kinsman se nacerio. "Uglavnom, gospodine, na činjenici što je Mjesec bezzračni planet s prirodnim resursima koji ima samo šestinu zemljine gravitacije. Dvadeset je puta jeftinije lansirati kilu tovara s Mjeseca u Zemljinu orbitu nego lansirati kilu sa Zemljine površine." Marcot je sarkastično rekao: "A te se brojke temelje na Isaacu Newtonu, ne nekom industrijalcu koji želi uskočiti u program. Newtonu možete vjerovati. On je mrtav." Svi su se nasmijali. Ispitivali su Kinsmana još sat vremena nakon što je prikazan posljednji slajd i nakon što su upaljena svjetla. Colt je odgovorio na neka pitanja, kao i ostali muškarci i žene koji su radili na prezentaciji. Ali Kinsman je ostao na čelu sobe i sam odgovarao na većinu pitanja. Marcot je naposljetku ustao. Mahnuo je svojom neizbježnom cigaretom prema Kinsmanu i rekao: "U redu. Sažmite ovo na pola sata i budite spremni pokazati ga ministru odmah na početku tjedna." U uredu Colt je zgrabio Kinsmana za ramena. "Idemo, čovječe! Ministar obrane! Sam veliki šef. Marcot je popušio!" Kinsman je bio previše umoran i otupio da bi osjećao uzbuđenje. "Idemo, častim cugom." "Želim samo spavati, Frank. Bez obzira na to, hvala." Colt je slegnuo ramenima. "Aha. Imamo cijeli vikend da bi skužili kako sve ove veličanstvene stvari sažeti u pola sata." Kinsman je rekao: "Daj da zaključam veličanstvenu stvar u sef." Gomila grafova bila je razbacana na Coltovu stolu, svaki je na rubu crvenim slovima imao ispisano: STROGO POVJERLJIVO. Obojica su prenijela slajdove do Kinsmanova ureda. Dok je umorno utipkavao kombinaciju u elektroničku bravu svog ormarića Colt mu se veselo cerio. "Čovječe, bio si vatrena lopta tamo unutra. Mogao si prodavati dionice General Motorsa u Kremlju. Stvarno si se promijenio, čovječe. Stvarno si izašao iz svoje školjke." Kinsman je preko ramena rekao: "Želim ići na Mjesec, Frank. Čak i ako sa sobom trebamo povesti cijelo jebeno Svemiroplovstvo." Colt se nacerio. "Skužio si, ha? Nosiš Čovjekovu odoru, moraš obaviti Čovjekov posao. To je zakon života, moj prijatelju. Ali lijepo je vidjeti kako razmišljaš poput časnika Svemiroplovstva. Oduvijek sam smatrao kako na ramenima imaš pametnu glavu. Nema više onog mirnodopskog sranja s bolnicom."

Kinsman je ubacio slajdove u ladicu, onda ju zatvorio i zaključao bravu. Uzeo je karticu s vrha ormarića i okrenuo ju s bijele strane OTVORENO, NA CRVENU zatvoreno. "Frank", rekao je i opet se okrenuo prema Coltu, "nemoj me krivo shvatiti. Mjesec je još uvijek službeno zabranjen za oružje. Rudarenje, u redu. Što čine s rudama kad napuste Mjesec briga je nekoga drugoga. Ali Moonbase nikad neće biti korišten kao mjesto za rat. Shvati to. Nikada." Colt se prestao ceriti. "A kako ćeš uvjeriti Ruse da se slože s time? Bit će gore s tobom, sjećaš se? Počneš li rudariti, oni će početi rudariti." "Nekako ćemo se dogovoriti." "Bez borbe." "Tako je." "Dovraga! Glup si kao što si oduvijek bio." U ponedjeljak, kasno poslijepodne, Kinsman je bio na čelu dugog poliranog stola od mahagonija u privatnoj konferencijskoj sobi ministra obrane. Ovdje nije bilo potrebe za gašenjem svjetla; njegovi su slajdovi prikazivani na velikom ogromnom ekranu. Kinsman se obraćao direktno ministru obrane, unatoč činjenici što su za stolom bili i Marcot i dva podministra Svemiroplovstva, četiri generala, uključujući Sherwooda, i šest ministrovih civilnih savjetnika. Colt je bio u susjednoj sobi, stavljao je slajdove u projektor. Svaki čovjek za stolom koncentrirano je promatrao Kinsmana. Iste su misli svima prolazile kroz glavu, znao je: Kako ovo utječe na moje programe, moju organizaciju, moj položaj u Ministarstvu obrane? "Za kraj", rekao je Kinsman ministru, "možemo smanjiti troškove strateške obrane za pet puta ili više, ako ćemo proizvoditi PBR satelite u orbitalnim postrojenjima, koristeći sirovine s Mjeseca. Veliki industrijski koncerni jedva čekaju započeti s orbitalnim operacijama, ali oklijevaju riskirati resurse potrebne za operaciju. Ovaj će program zbog toga imati veliku važnost za civilnu ekonomiju. A što je još značajnije: konačni učinak za civilnu ekonomiju bit će veći od ulaganja u ovaj program. Hvala vam, gospodo." Ljudi oko stola su se promeškoljili, pogledali jedni druge, a onda svi poglede usmjerili prema ministru. On je sjedio na drugom kraju stola, izgledao je opušteno i zamišljeno. Bio je odjeven u sivo odijelo od tvida. U zubima je držao nezapaljenu lulu.

"Lansirat ćemo PBR satelite pod bilo kakvim okolnostima", rekao je general Sherwood i prekinuo tišinu. "Ovaj nam plan dopušta jeftiniju proizvodnju - i lakšu zamjenu u slučaju uništenja." Ministar obrane je kimnuo i počeo paliti lulu. "A proizvodnjom satelita u orbiti", dodao je Kinsman koji je još sada stajao ispred crnog ekrana, "iz lunarnih resursa nećemo samo dobiti SOI mrežu, nego ćemo dobiti snažan industrijski kapacitet u svemiru i stalnu bazu na Mjesecu." "Bazu", istaknuo je general Sherwood, "koja će biti pod administrativnom kontrolom Ministarstva obrane." Ministar je lagano izvadio lulu iz usta. "Misliš kako ćete vi plavokošuljaši dobiti svoj Moonbase, ha, Jime?" General Sherwood se nacerio poput djeteta. "Da, gospodine, upravo to mislim." Ministar mu je uzvratio osmijeh i rekao: "Pa, čini mi se kako je ovdje najvažnija stvar što je američka industrija dovedena u svemir na smislen način. Predsjedniku će se to svidjeti. Vrijeme je da se ta industrija dovede u svemir." Popušio je! Kinsmanovo je srce poskočilo. Popušio je! "Mislim kako ste savršeno u pravu", rekao je Ellery Marcot. "Savršeno u pravu." "Želio bih znati", rekao je ministar i kimnuo prema jednom od civila, "zašto naši geniji i sveučilišni savjetnici koje plaćamo nikad nisu došli do ove ideja poput bojnika." Pomoćnik se zacrvenio. "Pa, jedna je stvar biti na terenu..." "Opusti se, George", rekao je ministar i mahnuo slobodnom rukom. "Opusti se. Samo te zezam." Ustao je iz kožnog naslonjača. "Jako dobra prezentacija, bojniče. Dobro razmišljanje. Razgovarat ću s predsjednikom o tome sutra ujutro." Kinsman je samo mogao reći: "Hvala vam, gospodine." Bilo je to tako tiho da se zapitao je li ga ministar čuo. Ministar se okrenuo prema generau Sherwoodu i pitao: "Jime, pobrini se da moji ljudi dobiju kopije slajdova i sve materijale, hoćeš li?" Sherwoood je ponosno ustao: "Naravno, gospodine ministre. Drage ću volje to učiniti." Svi su izašli iz konferencijske sobe i tamo ostavili Kinsmana, ukopanog u mjestu. Uspjeli smo, rekao je sam sebi. Onda se ispravio. Ne, ti si uspio. Nemoj kriviti nikoga drugoga.

Polagano je izašao iz konferencijske sobe. Ostali su se već počeli vraćati u svoje urede. Svi osim Marcota, koji je stajao pored prozora i razgovarao s Murdockom. Pukovnik je čekao vani tijekom cijele Kinsmanove prezentacije. Sigurno je izlizao đonove cipela šećući gore dolje, pomislio je Kinsman. Murdock je izgledao očajno, iscrpljeno; ruke je držao na leđima, izraz na licu na pola između nestrpljivog iščekivanja i totalne strave dok je razgovarao s Marcotom. Frank Colt izašao je na hodnik, pod rukom je držao tanki svežanj slajdova. Nacerio se Kinsmanu i podigao palac. Marcot je prišao Kinsmanu, s pukovnikom Murdockom koji se vukao iza njega. Doministar napokon nije imao cigaretu u ustima. "Bojniče, obavili ste impresivan posao. Prvi put otkad sam ovdje osjećam kako imamo logičan, troškovno učinkovit program koji ne samo da odgovara obrambenim potrebama nacije, nego će također i unaprijediti civilnu ekonomiju." "Hvala, gospodine." "Sve ste spojili u smislenu cjelinu. To je upravo ono što smo trebali." Marcot je ugurao obje ruke u džepove sakoa. Kinsman se osjećao čudno i pomalo glupavo, i mogao je samo odgovoriti: "Hvala, gospodine." Marcot je izvukao cigaretu i zapalio. "Ali još uvijek nismo izašli iz gabule." Otpuhnuo je oblak dima prema stropu. "Nismo ni blizu." "Kako to mislite?" pitao je Colt. "Tu je još uvijek Kongres. Morat će odobriti još veći zahtjev Svemiroplovstva nego onaj prvotni, kako bi ovaj veći program krenuo. Još se uvijek moramo suočiti s McGrathom i njegovom klikom." Sve se i dalje svodi na to, rekao je Kinsman samome sebi. Već si je dopustio zaboraviti Neala u prošlom kaotičnom tjednu. Murdock je potapšao Kinsmana po ramenu i rekao: "Sređuješ tu situaciju, zar ne, Chete? Sređuješ McGratha." "Pokušavao sam ..." Colt je rekao: "Ali ovaj novi program, kako se sve uklapa jedno u drugo i povezuje Moonbase s ostatkom svemirskih programa Ministarstva obrane, čak ni McGrath i mirotvorci u Kongresu ne mogu glasati protiv njega." "Ne mogu?" Marcotovo dugo, umorno lice imalo je na sebi godine gorkog iskustva. "Mogu zamisliti McGratha kako ustaje u Senatu i drži vrlo rječit govor o paranoidnim idejama Svemiroplovstva za proširenje utrke na Mjesec. Mogu zamisliti kako njegove kohorte glasačima kod kuće govore o

stotinama milijardi dolara koje Ministarstvo obrane namjerava baciti u svemir umjesto da ga potroši ovdje na pomoć i obnovu." "Sranje!" frknuo je Colt. "Ali djeluje", odgovorio je Marcot. "Privlači glasove." "Znači moramo zaustaviti McGratha", rekao je Colt. "On je vođa te frakcije. Mora glasati za nas, moramo mu počupati pandže, učiniti nešto..." Murdock je kimnuo glavom. "To je na tebi, Chete. To je tvoj posao." Kinsman je pogledao pukovnika. Hvala. Hvala vam svima. Marcotu je rekao: "U redu. Sredit ću McGratha. Ali želim nešto za uzvrat?" Murdock je izgledao šokirano. Časnici se ne pogađaju; oni izvršavaju zapovijedi. Ali Marcot se nacerio poput vuka, onako kako se političar smije kad razmjenjuje uslugu i očekuje kako će bolji proći. "Želite nešto?" pitao je Kinsmana. "Da, gospodine. Prava motivacija ovog programa bila je osigurati nastavak Moonbase programa. Ta će baza trebati zapovjednika. Ja želim biti taj čovjek." "Ali to je pukovničko mjesto!" izlanuo je Murdock. "Onda ću uz to trebati unapređenje u pukovnika", smireno je odgovorio Kinsman. Marcot je pogledao Murdocka, a onda rekao: "Najprije ćemo srediti da Kongres odobri fondove. Onda ćemo, kad budemo sigurni u gradnju Moonbasea, naravno za zapovijedanje bazom trebati nekoga tko je u potpunosti upoznat s programom i njegovim implikacijama." Colt je kimnuo. Murdock je i dalje izgledao zapanjeno. Bez osmijeha, ne usuđujući se čak ni samome sebi priznati da se ovo događa, da je on uzrok toga što se događa, Kinsman je rekao: "Hvala vam. Cijenim to." Marcot je podigao prst žut od cigareta i naglasio: "Ali Kongres najprije mora odobriti fondove." "Znam", rekao je Kinsman. "Jako dobro. Razumijemo se." Marcot je bacio pogled na sat. "Zakasnit ću na prijem. Japanska ambasada. Njihov me ataše ispitivao o PBR satelitima." Krenuli su hodnikom. Marcot prema svom uredu; pukovnik Murdock, Colt i Kinsman krenuli su sttepenicama koje su vodile prema donjim uredima. Dok su silazili Colt je rekao: "Uspio si, čovječe! Napokon si uspio! Mrakača!"

"Svi smo radili na ovome", rekao je Kinsman. "Ne, ne mislim to. Nisi se dao i rekao si im što želiš. Zapovjednik Moonbasea. I popušio je! Čovječe, sada imaš moć." Spustili su se dolje, prošli kroz metalna vrata i ušli u hodnik kad je Kinsman rekao: "Samo sam mu želio dati do znanja kako želim biti na Mjesecu, ne ovdje dolje." "Sredio si jedno brzo promaknuće", prasnuo je Murdock. "Ali, pukovniče", rekao je Colt hitro, "zar ne shvaćate? Ako Cheta promaknu u pukovnika vama moraju dati generalsku zvijezdu." Murdock je zatreptao i gotovo se nasmiješio. "Nema garancije..." "I dalje ćete zapovijedati cijelim lunarnim programom", uljudno se usprotivio Colt. "A program će biti puno veći no što je itko mislio. Vodit ćete cijelu operaciju s Vandenberga dok smo mi gore u Moonbaseu. Morat će vam dati zvijezdu." Murdock se zadovoljno nasmiješio i rekao: "Znaš, možda si u pravu. To je veća odgovornost, veći budžet, više osoblja. Ne mogu me opet preskočiti." Dva su bojnika ostavila nasmijanog pukovnika pred njegovim uredom, a onda nastavila hodnikom prema njihovim uredima. Hodnici su bili prazni; Pentagon je imao samo šačicu osoblja nakon šesnaest i trideset. Njihovi su koraci odjekivali na izlizanom podu i otrcanim zidovima. "Napokon si uspio", rekao je Colt. "Nisam to očekivao." "Zvuči poput religijskog preobraćenja", progunđao je Kinsman. "Ma suprotno, čovječe. Suprotno. Napokon si utuvio u glavu kako, ako nešto želiš, moraš nešto i dati. Želiš biti zapovjednik Moonbasea, moraš im dati ono što žele. Nema drugog načina." "Nećemo postaviti oružje na Mjesec." Colt ga je pogledao. "Aha, znam. Ali ti rudnici i prerađivači rude... sve dok ih budemo koristili za transport sirovina u orbitalne tvornice koje će izrađivati laserske satelite bit će dio oružanog sustava." Kinsman nije usporio, ali želudac mu se zgrčio. "Bit ćeš zapovjednik vojne baze, pukovniče Kinsman. Moonbase će biti ključ najveće vojne operacije koju je svijet ikada vidio." A to je cijena moje duše, pomislio je Kinsman. Ostavio je Colta i ušao u svoj skučeni ured. Klima uređaji isključeni su na kraju službenog radnog vremena. Mali odjeljak već je bio sparan i zagušljiv.

To može biti vojna baza, rekao je Kinsman samome sebi, i može biti tamo za opskrbu sirovinama za oružane sustave, ali na Mjesecu neće biti borbe. Ne dok sam ja tamo. Onda se Marcotovo usko, cinično lice pojavilo u njegovim mislima. "Ali Kongres najprije mora odobriti fondove", čuo je riječi doministra. "Mađarski recept za kajganu", promrmljao je Kinsman. "Prvo, ukradi nekoliko jaja." Uzdahnuo je, sjeo i nazvao Neala McGratha. Odgovorila je telefonska tajnica. Kinsman se nije trudio ostaviti ime i broj. Onda je, čisto rutinski, utipkao vlastitu šifru za poruke. Kompjutor je zelenim slovima na ekranu ispisao: MOLIM TE NAZOVI GĐICA WOODS: 291-7000 KUĆNI 7949. Kinsman je dugo vremena zurio u poruku. Uporna žena, pomislio je. Dok je birao broj koji je ostavila nacerio se na njezino korištenje "gđica". Pomaže joj zaboraviti kako je udana, pretpostavljam. Jinnyno je lice, kad se pojavilo na ekranu, izgledalo normalnije, običnije nego što ga se sjećao. "Oh... bojniče Kinsman! Dobili ste moju poruku. Bila sam pod tušem. Cijeli su nas dan vodili po Washingtonu..." Nema šminke, shvatio sam. To je to. "Rekli ste kako ćete me nazvati kad dođem u grad", gugutala je, "ali mi smo cijeli dan bili vani, i nikad ne vjerujem hotelskim centralama kako će dobro prenijeti poruke, a nitko na recepciji ne govori engleski pa sam nazvala Pentagon. Sjetila sam se kako ste rekli da radite za Pentagon i zamolila ih neka vas potraže. Samo se sjećam kako ste bili u Zrakoplovstvu i kako ste bili astronaut. Čak sam zaboravila i vaš čin, ali ipak su mi pronašli vaš broj!" "Drago mi je što jesu, Jinny", rekao je. Stara špreha. Automatika, zar ne? Sreli su se u japanskom restoranu na Aveniji Connecticut. Marcot nije jedini koji će večeras jesti suši. Nisu imali problema s pronalaženjem tatami sobe, gdje su se izuli i sjeli na pod. Restoran je bio gotovo prazan. Čak i u najboljim dijelovima grada posao je nestao sa zalaskom sunca. "Ispričavam se što te nisam uspio nazvati ranije", rekao je Kinsman dok su pili sake. "Imao sam ludi tjedan." "Ja također", rekla je Jinny i pogledala ga preko ruba svoje male porculanske šalice. Imala je prekrasnu frizuru, savršenu šminku. Nosila je bluzu bez rukava s izrezom dovoljno dubokim, izazovnim, ali ipak u granicama normale.

Nudi li se ili ne? Kinsman je pitao samoga sebe. Kao da je to važno. Kad su napustili restoran Jinny je zagrlila Kinsmana i rekla: "Tako sam umorna... cijeli smo dan bili u pokretu. Imaš li što protiv da odemo do moje hotelske sobe i tamo popijemo piće?" Poput kobre i mungosa. Ali tko je tko? zapitao se Kinsman. Hotel je bio malo iznad vladinih standarda. Krevet je bio bračni, namještaj gotovo nov i u relativno dobrom stanju. Soba je bila čista, nije zaudarala na dezinfekcijska sredstva. Kinsman je stavio novac u automatski bar i sebi uzeo scotch, a vodku tonik za Jinny. Natočio je pića u plastične čaše, i otkrio kako je posuda za led od stiropora već do pola napunjena otopljenim kockicama leda. "Moram skinuti ovu haljinu", rekla je Jinny, uzela ružičasti neseser i krenula prema kupaonici. "Odmah se vraćam." Kinsman je sjeo ujedini stolac u sobi i odmahnuo glavom. Ova je igra prilično smiješna, znaš. Glas u njegovoj glavi odgovorio je: Ne boj se; odlično ti ide. Nagonski je krenuo prema telefonu, sjeo na rub kreveta i nazvao bolnicu Walter Reed. Bolnički displej s informacijama treperio je na ekranu: MOŽEMO LI VAM POMOĆI? "Da", rekao je Kinsman. Govorio je kompjutoru što je razgovjetnije mogao i pitao: "Stanje gospodina Franka Durbana?" SLOVKAJTE PREZIME. "D-u-r-b-a-n. Frederick." JESTE LI VI ČLAN OBITELJI? "Njegov sin", lagao je. DURBAN, FREDERICK. PREMINUO DANAS U 1623 SATI. SAHRANU ORGANIZIRA... Kinsman je šakom isključio telefon. Znam sve o sahrani, rekao je samome sebi. Pogledao je kroz prozor na mračni grad i pomislio: Danas u šesnaest i trideset. Točno na polovici moje jebene prezentacije. Točno na jebenoj polovici jebene prezentacije! "Što je, Chete? Izgledaš očajno!" Okrenuo se i ugledao Jinny kako stoji na vratima kupaonice, imala je raspuštenu kosu, nosila je pripijenu ružičastu spavaćicu. "Prijatelj je... umro. Upravo sam nazvao bolnicu i saznao." Prišla mu je i položila ruke na ramena. "Jako mi je žao." "Bio je star čovjek. Očekivao sam to. Ali ipak..."

"Znam. To je šok." Sjela je na krevet pored njega, prebacila mu ruke oko vrata i zagrlila ga. Uzvratio joj je poljubac i osjetio kako mu se njezina usta otvaraju. Odmaknula se i izvalila na krevet. Potapšala je krevet i rekla: "Dođi i legni pored mene." Ostao je sjediti. "Jinny... ne mogu." Pogledala ga je i nasmiješila se. "Ako se brineš zbog mog supruga, zaboravi. Imamo dogovor o ovakvim..." Ali on je odmahnuo glavom. U mislima mu se opet formirao prizor. Mogao ju je vidjeti kako bespomoćno lebdi, raširenih ruku, poseže prema njemu, nečujno vrišti, oči razrogačene i prazne. "Ne", rekao je više sebi nego njoj. Sada je zurila u njega, izgledala je nesigurno, gotovo prestrašeno. "Moram ići." Ustao je. Jinny je sjela. "Zbog čovjeka koji je umro?" "Da." "On ti je bio netko blizak? Rođak?" "Stvarno ne želiš to znati", rekao je i osjetio ljepljivi znoj na dlanovima. Gotovo molećivo: "Molim te, nemoj me više ispitivati o tome." "Jesi li ti... špijun, ili tako nešto?" Prvi se puta usredotočio na nju otkad je isključio telefon. Imala je razrogačene oči, rastavljene usne, bradavice nabrekle od uzbuđenja. "Ne mogu ti ništa reći", rekao je pokušavajući zvučati tajnovito. "Moram ići. Žao mi je." "Hoću li te vidjeti ponovno?" "Možda. Ali najvjerojatnije ne. Kamo ja odlazim - najvjerojatnije ne." Otišao je do vrata. Pojurila je za njim i poljubila ga po posljednji put, strastveno, očajnički. Ostavio ju je na vratima kako glumi napuštenu

femme fatale.

Kinsman je projurio pored telefona u hotelskom predvorju i uhvatio posljednji taksi koji je stajao ispred. Kad je zazujao i uključio se u rijetki noćni promet dao je crnom vozaču McGrathovu adresu u Georgetownu. Mery-Ellen pustila ga je u kuću, sa zbunjenim izrazom na licu. "Chete, izgledaš kao da si spreman suprotstaviti se svim Siouxima. Što je?" "Gdje je Neal?" Odvela ga je u dio gdje je bila zabava. Tamo sada nije bilo nikoga osim njih dvoje. Velika je soba bila ispunjena naslonjačima foteljama, praznim kaminom, ogledalima, slikama, svjetiljkama policama s knjigama, stolićima,

veliki kružni mjedeni perzijski ukras visio je između dvokrilnih vrata balkona, stotine ukrasa sakupljenih tijekom godina njihovog braka. "Neal je vani", rekla je Mary-Ellen. "Neće ga biti nekoliko dana." Kinsman ju je pogledao. "Saslušanja odbora još uvijek traju." "Nije napustio grad", rekla je umornim glasom. "Samo... nije ovdje." "S Diane je." Kimnula je. "A ti mu to dopuštaš?" "Znaš li neki način na koji bih ga spriječila u tome?" "Mislim kako bi ti to bilo prilično lako, ako ga želiš spriječiti." Sjela je u naslonjač najbliži mrtvom, mračnom kaminu. "Chete, ništa nije lako." "Voliš li ga?" pitao je i sjeo pored nje. "Dišem li?" "Ej, ja sam onaj koji vrluda s odgovorima kako bi sakrio osjećaje." Mary-Ellen nemoćno je mahnula rukama. "Što očekuješ da kažem? Volim li ga? Kakvo pitanje! U braku smo gotovo šesnaest godina. Imamo troje djece." "Voliš li ga?" "Voljela sam ga. Mislim kako ga još uvijek volim... ali više nije tako lako reći." "Rekao je kako si se složila s razvodom kad ga ponovno izaberu." "Da." "Ali zašto?" pitao je Kinsman. "Zašto mu dopuštaš da ti to čini? Zašto to podnosiš na ovaj način?" "Što drugo mogu učiniti? Uništiti mu karijeru? Bi li mi ga to vratilo? Zaprijetiti mu? Natjerati ga da ostane sa mnom? Misliš kako to želim?" "Što dovraga želiš?" "Ne znam!" "Lažeš", rekao je Kinsman. "Lažeš samu sebe." Oči su joj se ispunile suzama. "Chete, ostavi me na miru. Samo otiđi i ostavi me na miru. Ne želim..." Nije mogla više ništa reći; slomila se. Kinsman ju je nježno zagrlio. "To je bolje. To je bolje. Znam kako je držati nešto u sebi. Bolje to pusti van. Pusti sve van." "Ne mogu..." Glas joj je bio prigušen, ali bolje bila očita. "Ne bih te trebala zamarati..."

"Glupost. Ramena i služe tome. K vragu, znamo se već dugo, dugo vremena. U redu. Možeš na mom ramenu plakati kad god poželiš. Da sam ja mogao plakati na tvome kad sam trebao..." Malo se udaljila, ali ne dovoljno kako ju više ne bi mogao grliti. "Dugo se poznajemo, zar ne?" "Još iz Philadelphije", rekao je. "Poznajem te koliko poznajem i Neala." "Bio sam vraški ljubomoran na njega", sjetio se Kinsman. "On... on je rekao kako sam... rekao je kako ne mogu voljeti. Da sam nesposobna za ljubav." Kinsman se namrštio. "Ja nisam godinama nekome uspio dati ljubav." Pogledala ga je. "To ti se dogodilo? Sve one glasine..." Privukao ju je bliže i poljubio. Sjedokosa Ateno, božice mudrosti i rata, uvijek ću te izabrati prije prevrtljive Afrodite. Ruke su im klizile tijelima, pretraživale, dodirivale, skidale odjeću. Još uvijek napola obučen polegao ju je na trosjed i našao se na njoj, u njoj, prije no što se slika mrtve kozmonautice mogla pojaviti u njegovoj glavi. Čuo ju je kako uzdiše, osjetio je kako ga grli, snažno, furiozno, živo, strastveno i spaljuje sve ružne uspomene u njegovoj glavi. Sve se stopilo u jedno. Sjedio je na krevetu pored nje, zurio u te snažne, mudre sive oči. Bez riječi je ustala i odvela ga u spavaću sobu. Zalupila je vrata. U tišini su dovršili razodijevanje i otišli u krevet. Vodili su ljubav i drijemali, jedno nakon drugog, sve dok se kroz zastore nije probilo sunce. "Bože", promrmljao je, mogao je osjetiti njezin dah na obrazu, "poput tinejdžerice si." "Bilo je davno", rekla je. "Morala sam nadoknaditi." Sam se istuširao, a kad se vratio u spavaću sobu nije je bilo. Pronašao ju je u kuhinji, odjevenu u bezličnu bež kućnu haljinu kako jede komad tosta na šanku koji je prostoriju dijelio na dva dijela. Netaknuta čaša narančina soka stajala je na šanku ispred nje. "Gladan?" pitala je i obrisala mrvice s usta. "Pojest ću nešto u restoranu u Pentagonu", rekao je. "Popij barem malo soka." Gurnula je čašu prema njemu. "Hvala", rekao je. "Hvala tebi." Odjednom je oboma bilo neugodno. Kinsman se osjećao poput djeteta. Mary-Ellen zurila je u tost na tanjuru. Nije znao što reći. "Ja... uh, pretpostavljam kako bih trebao poći."

"Jako je rano. Mislim kako busevi ne voze ovako rano." Slegnuo je ramenima. "Malo ću prošetati." "Nisi umoran?" Oboje su pukli. Kinsman je zabacio glavu i grohotom se nasmijao. MaryEllen smijala se s njim. "Umoran? Ženo Božja, mrtav sam!" "Tako i treba", rekla je. "Već sam se uplašila." Obišla je šank i zagrlila ga oko struka. Uzeo ju je za ramena i zajedno su prošli kroz dnevnu sobu prema ulaznim vratima kuće. "Hvala ti, Chete", rekla je Mary-Ellen. "Pomogao si mi da pogledam sebe - sve - u novom svjetlu." "Bilo mi je zadovoljstvo." "Ne samo tvoje." "Ipak, osjećam se čudno zbog toga", priznao je. "Bože, skoro je poput incesta!" Nasmiješila mu se. "Znam." "Bila je to stvar za jedan put. Hoću reći, mislim kako nijedno od nas... pa, nije planiralo nešto takvo." Sada su bili na vratima. Nježno se odmaknula od njega. "Ne, bilo je to iznenađenje. Jednom u životu, prekrasno iznenađenje. Ako ga pokušamo ponoviti, neće upaliti." Kimnuo je. "Ne, pretpostavljam kako ne bi." "Ali bilo je dobro." "Vraški dobro. Hvala, Mary-Ellen. Otjerala si vraga koji me dugo opsjedao." "Onda mi je drago." Poljubili su se, kratko, gotovo sramežljivo, i on je otišao. Vrata su se s treskom otvorila i Neal McGrath se pojavio na njima. Kinsman je podigao pogled sa stola. Sat je pokazivao dvadeset dva sata. Proveo je dan u Pentagonu ignorirajući saslušanja McGrathovog odbora, radio je s osobljem ministra obrane na prezentaciji za Bijelu kuću. "Ti kurvin sine!" zarežao je McGrath. Zalupio je vratima i uletio u šugavi sobičak. Njegovo visoko, krupno tijelo zračilo je bijesom. "Ti kurvin sine!" McGrath je stisnuo šake, zglobovi su mu pobijelili. "Jebao si mi ženu." "Dok si ti jebao svoju curu." McGrath je napravio novi korak prema njemu i podigao šake.

Kinsman ga je zaustavio ispruženim prstom. "Stani, Neale. Krupniji si, ali ja sam bolje obučen. Samo ćeš se ozlijediti." "Ubit ću te, ti kurvin sine." Ali stao je i spustio ruke. "Ne krivim te", rekao je Kinsman blago. "Ono što se sinoć dogodilo... bilo je totalno neočekivano. Kvragu, Neale, došao sam u tvoju kuću tražeći tebe. Ni jedno od nas nije to planiralo. Jednostavno se dogodilo. Takve bi ti stvari trebale biti poznate." "Nemoj mi bacati te šprehe!" "Znam, znam", rekao je Kinsman tiho. "Sada kada razgovaramo o tvojoj ženi stvar je drugačija. U redu. Ali možda sada barem donekle shvaćaš kroz što je prolazila." McGrath nije ništa rekao. Stajao je na sredini male sobe i dahtao poput bika u areni kojeg su zbunili buka i svjetlost. "To se više neće ponoviti", dodao je Kinsman. "Oboje smo se složili s time." "Mislio sam da si mi prijatelj", rekao je McGrath, glas mu je pucao od jada. "Aha, ja sam također tako mislio." Kinsman se okrenuo i privukao stolac. "Dođi, sjedi. Donijet ću ti pivo. Imamo puno toga za razgovarati." McGrath je tupo sjeo. Kinsman je otišao do hladnjaka i izvukao dvije hladne boce Bass piva. Prtljao je po ladici u potrazi za otvaračem i zapitao se: Hoće li Englezi ikad ući u dvadeseto stoljeće i staviti čepove na odvrtanje na svoja piva? Pronašao je otvarač, skinuo čepove, vratio se natrag i dao jednu bocu McGrathu. "Nadam se kako ne trebaš čašu. Obje su prljave." McGrath je progundao i gotovo se nasmiješio. "Zašto pijemo?" pitao je ne gledajući u Kinsmana. "Za razumijevanje", rekao je Kinsman i ispružio se na trosjedu. "Razumijevanju čega?" Stvarnog svijeta, čovječe. Stvarnog svijeta. "Razumijevanju zašto sam sinoć došao kod tebe i pokušao te naći. Razumijevanju što se događa u Pentagonu i Bijeloj kući, i što će pogoditi Kongres u nekoliko idućih dana." McGrath se uspravio. "O čemu dovraga pričaš?" "Nije mi dopušteno reći, Neale, ali ipak ću ti reći, i ako netko prisluškuje ovaj razgovor mogu snimke odnijeti kome god žele." McGrathove su oči nevoljko pogledale po sobi u potrazi za mikrofonima. "Svemiroplovstvo već neko vrijeme radi", rekao je Kinsman, "na razvoju presretača koji će biti korišten za uništavanje ruskih PBR satelita."

"To znam. Nitko me iz Pentagona nije obavijestio, ali ja imam vlastite izvore." "U redu. Znači znaš da ovo znači kako ćemo aktivno sprečavati Ruse u postavljanju Star Wars mreže u orbiti." "Aha, a oni će nas sprečavati u postavljanju naše", rekao je McGrath. "Protiv toga se borim otkad sam ušao u Senat." "Pišaš u vjetar, Neale. To će se dogoditi, bez obzira na to sviđalo se to tebi i meni ili ne." McGrath je promrmljao nešto nerazumljivo. "A počet ćemo izrađivati i vlastite PBR satelite", nastavio je Kinsman, "u orbitalnim tvornicama, iz materijala iskopanih u rudnicima na Mjesecu." "Hoćete vraga." "Vraga nećemo! Cijelo Ministarstvo obrane stoji iza ovoga, Neale. To više nije samo mala bolnica na Mjesecu. To nismo više samo mi Luniki. U igri je sada cijela vojna industrija. Kao i Bijela kuća." McGrathove su oči zablistale kad je shvatio. "Zato Dreyerovi ljudi stalno šapuću s predsjednikom odbora. A velike kompanije održavaju zabave..." "Sakupljaju glasove." McGrath je tvrdoglavo odmahnuo glavom i rekao: "Kad počnemo rudariti na Mjesecu Rusi će učiniti istu stvar. Ili goru: kad vide kako koristite lunarne resurse za gradnju Star Wars sustava pokušat će vas zaustaviti. Treći svjetski rat mogao bi početi na Mjesecu i proširiti se na Zemlju." "Ne, neće, Neale. Na Mjesecu neće biti nikakve borbe. To ti obećavam." "Kako možeš -" "Ja ću biti zapovjednik Moonbasea." "Želiš potrošiti sto milijardi dolara povrh svega što trošimo i dovesti svijet na rub nuklearnog rata, samo kako bi se na Mjesecu mogao igrati vojnika." "Poznaješ me bolje, Neale. Mjesec će biti demilitariziran. Na Mjesecu neće biti oružja. Samo rudnici. I bolnica." I groblje, dodao je u sebi. McGrath se promeškoljio, drvene noge stolca su zaškripale. "Učinit ću sve kako bih zaustavio ovu glupost. Ja sam čvrsto protiv toga." "Pentagon će te zgaziti poput muhe, Neale. Ovo više nije mali program Svemiroplovstva, onaj koji možeš skinuti s liste i onda otići kući kako bi glasačima pokazivao koliko si im novca uštedio. Ovo je velika igra. Korporacije poput General Techa i ostalih velikih svemirskih korporacija

ulaze u ovo. To znači posao za one poluprazne trgovine i tvornice diljem Pennsylvanije." "To će značiti inflaciju... i rat." "Ne, dovraga i bestraga!" Kinsman je podigao glas. "PBR sateliti će nas štititi od raketnog napada. Što ih jeftinije proizvodimo lakše će biti zamijeniti uništene ili oštećene, bit će sigurnije. Upravo sada, u ovom trenutku, netko u Rusiji ili Kini ili sedamnaest drugih nacija može pritisnuti dugme i kroz pola sata cijela će ova zemlja biti samo jedna velika usijana gljiva. Nema načina za zaustavljanje raketnog napada! Ne, sve dok se ne lansiraju PBR sateliti." "Lansirat ćemo ih; dobit ćete vaš Star Wars sustav." "Izgradnja iz lunarnih resursa činit će ih jeftinijim i lakšim za lansiranje. Moći ćemo štititi više ljudi, više dijelova svijeta, uskoro." "Osim ako ne isprovocirate Sovjete na preventivni udar jer se boje kako ćemo ih napasti kad lansiramo sve satelite." "Ali i oni će lansirati svoje satelite. Sam si to rekao." "A vi gradite vražji presretač kojim ćete ih uništavati. Što će se dogoditi kad se počnete boriti u orbiti? Isto bi tako mogli započeti nuklearni rat ovdje na površini." Kinsman je popio gutljaj piva. "Ako se to treba dogoditi, dogodit će se bez obzira na to imali li mi Moonbase ili ne. Nitko nema kontrolu nad tim." "Ali ja ću glasati kako bih ti pomogao da im olakšaš započinjanje rata", ustrajao je McGrath. "Ali rat nije jedina opcija, Neale. Pogledaj dobre strane." "Primjerice?" "Čvrsta industrijska baza u orbiti. Transport lunarnih ruda do orbitalnih tvornica može biti početak gradnje solarnih satelita i ostalih mirnodopskih industrija u svemiru koje će pomoći ljudima na Zemlji. Otvaranje vrata svim sirovinama i energiji iz svemira. Novi poslovi. Nove tehnologije. Nove industrije. Svemir je naša prilika za bijeg, Neale. Ako ga mudro upotrijebimo možemo spriječiti uzroke svih ratova na Zemlji. Možemo izaći iz ovog mrtvačkog sanduka kojeg smo si sami napravili ovdje dolje." "Sve smo to već prošli. Trebat će dvadeset, trideset godina prije no što će svemirske industrije čak i početi pomagati siromašnima i potlačenima ovdje na Zemlji." "Ipak", rekao je Kinsman, "koji drugi program imaš koji im može pomoći? Sve se ostalo uzima od Petra kako bi platili Pavlu. To je uzrok ratova, Neale: pokušaj uzimanja većeg komada kolača. Svi ti dobrotvorni

programi koje poguravaš samo produžuju jad. Svemirske operacije mogu otvoriti nove izvore bogatstva, stvoriti veći kolač." "Za bogate. Za korporacije." "Za sve! Ako to učiniš kako treba." "Ne vjerujem, Chete. I ne mogu glasati za to. Nemoguće je." "Onda je bolje da se pozdraviš s mjestom manjinskog predstavnika", rekao je Kinsman. "A možda također i s mjestom u senatu." Dugo je šutke zurio u Kinsmana. "Znači svodi se na to, zar ne?" "Znao si da će tako biti." "Sav ovaj uzvišeni razgovor o budućnosti i prednostima za ljudski rod... sve se svodi na činjenicu kako si me voljan ucjenjivati samo kako bi svoje dupe preselio na Mjesec." "Tako je." "Ti jesi kurvin sin. I kad smo već kod toga, hladnokrvan." Kinsman se nacerio bijesnom, zapjenjenom senatoru koji je bio njegov prijatelj. "Neale, fanatik koji je voljan riskirati vlastiti život za svoj cilj savršeno je voljan žrtvovati tvoj život za svoj cilj." "Kako bi mogao otići na Mjesec. Uništit ćeš moju karijeru, moj život, uništit ćeš cijeli svijet samo kako bi dobio ono što želiš." "Preživjet ćeš. A svijet se zna brinuti za sebe. Vjeruj mi, vama oboma će biti bolje ako sam na Mjesecu. Ja i nekoliko tisuća ostalih Lunika." McGrath je popio pivo do kraja, i onda pogledao bocu u svojoj ogromnoj ruci. "Ne mogu glasati za to. Čak i da želim, ne mogu promijeniti stajalište o tome. Moja vlastita stranka bi me raspela." "Da, možeš. I kladim se kako će ti veliki, zli industrijalci iz Pennsylvanije čak i financirati tvoju kampanju ako to učiniš." "Ne", odrješito je rekao McGrath. "Samoubojstvo je glasati protiv programa nacionalne obrane, Neale." "Oduvijek sam glasao protiv rasipanja novca." "Ali ovo nije rasipanje! To će otvoriti radna mjesta, za ime Božje, pogledaj program zapošljavanja." "To će nas odvesti u rat." "To će te jednog dana odvesti u Bijelu kuću. Naravno, neki od tvojih pobornika mogu se obeshrabriti i okrenuti se protiv tebe - na neko vrijeme. Ali dobit ćeš više potpore nego izgubiti. Završit ćeš s puno širom bazom pobornika." "Idući protiv svega u što vjerujem."

Kinsman je, odjednom bijesan, prasnuo. "U kod vraga vjeruješ, Neale? Tvoja mišljenja o svemiru su glupa! Jednostavno si slijepo ignorantan poput mog oca. Svi oni programi kojima daješ potporu, za pomoć siromašnima i bijednima - potrošili su više novca na birokratska sranja od bilo čega što je prošlo kroz Kongres. I ne funkcioniraju! Sada imaš više nezaposlenih, sada imaš više socijalnih slučajeva u vlastitoj državi nego kad si došao u Kongres. Pogledaj, ja sam provjerio brojeve." "To nije pogreška programa." "Ali ti programi ne pomažu! Želiš biti predstavnik manjine, imaš ambicije za vođu stranke, ali odbijaš ponudu koja će ti garantirano donijeti više potpore nego ikada, samo zbog tvrdoglavih ideala koji su u stvari idiotski pogrešni. Što dovraga želiš?" "Želim biti sposoban živjeti sam sa sobom." "I s kim još? Diane? Mary-Ellen? Obje? Želiš biti sposoban živjeti s onim nezaposlenim radnicima kod kuće? I sam biti nezaposleni radnik? Izaberi." McGrath je ustao. Kinsman je nekoliko trenutaka mislio kako će praznu bocu baciti u zid. Ali ispustio ju je iz ruke. Odskočila je od tankog tepiha i zakotrljala se prema trosjedu. Kinsman je također ustao. "Dovoljno sam čuo", rekao je McGrath. "Odlazim. Ako te ikad više vidim blizu Mary-Ellen..." "Nećeš", rekao je Kinsman. Onda se nacerio i dodao: "Naravno, jedini način da budeš siguran u to jest da se pobrineš da me pošalju tristo pedeset tisuća kilometara daleko." McGrath ga je mrko pogledao. "Možeš biti manjinski predstavnik, Neale. Ja samo želim Mjesec." Saslušanja odbora trebala su trajati još tjedan dana, a nakon toga uslijedit će glasanje senatora. Kinsman je vrijeme provodio izvješćujući osoblje Bijele kuće i ključne kongresnike, uključujući senatora McGratha. State Department podigao je glavu i zacvilio o narušavanju delikatne ravnoteže ofenzivnog i defenzivnog oružja koja je tako naporno dogovorena u Genevi tijekom prošlog desetljeća. Ali CIA je odsjekla noge State Departmenta u koljenima dokazima kako Sovjeti razvijaju svemirski brod koji je izgledao isto kao i američki presretač čiji su planovi, sumnjali su, bili ukradeni. Onda je došlo ključno glasanje senatskog odbora o obrambenom budžetu. Budžet je uključivao malu dodatnu stvar za Moonbase:

financiranje prve godine, "pišljivih pedeset milijuna", kako ih je Marcot nazvao, "devin nos". Svi su znali, zahvaljujući Kinsmanovim izvješćima, kako će cijela deva koštati dvadeset milijardi ili više. Prvi je test prošao gotovo neprimijećeno, osim od Kinsmana i ostalih Lunika: ni jedan senator nije predložio amandman budžetu koji će eliminirati Moonbase program. Drugi test bilo je glasanje odbora. Kinsman je sjedio u stražnjem dijelu dekorirane dvorane, zaustavio je dah kad su glasovi stigli do dugog zelenog stola. Samo su tri senatora glasala protiv. Dva su bila suzdržana. McGrath iz Pennsylvanije bio je jedan od suzdržanih. Moonbase je prošao, rekao je samome sebi. Sada trebaš samo brinuti je li to bila prava stvar koju si želio. Odmah je odgovorio samome sebi: Ne! sve što trebaš učiniti jest napraviti pravu stvar. "Znači Neal će tako igrati", pričao je Kinsman Franku Coltu te večeri dok su slavili u baru u Crystal Cityju. "Neće glasati za, ali neće biti ni protiv." Bar je bio prepun. Činilo se kako tamo pije pola Pentagona. Glazba je treštala iz zvučnika postavljenih u crvene zidove. Svjetla su treperila i reflektirala se od ogledala na stropu. Colt i Kinsman stajali su za šankom, u mahnitoj gomili. Colt je podigao obrve. "Političari! Imaju više trikova od četrdesetogodišnje kurve." Kinsman je zgrabio piće sa šanka prije no što ga je tip pored njega uspio srušiti i rekao: "Koga briga! Idemo na Mjesec, kompa!" Tip pored njega čudno je pogledao Kinsmana. Colt se nasmijao, a onda okrenuo i pogledao preko prepune, zadimljene prostorije. Kinsman je učinio isto i nalaktio se na šank. Svi su stolovi bili zauzeti, ljudi su milili plesnim podijem, urlali jedni drugima na uho, smijali se, pili, pušili. Nije bilo ni centimetra slobodnog prostora. Kinsman je gledajući preko bučne gomile shvatio kako će ovakve stvari ostaviti za sobom. Nije neki veliki gubitak, rekao je samome sebi. Uopće nije neki veliki gubitak. Onda je primijetio zamamnu Azijatkinju koja je sjedila za jednim od malih stolova s gotovo jednako privlačnom plavušom. Azijatkinja je imala delikatne crte Vijetnamke. Colt ih je također primijetio. Bubnuo je Kinsmana u rebra. "Ah, ono izgleda kao Orijent vrijedan istraživanja."

"Izgledaju usamljeno", rekao je Kinsman. Colt je kimnuo. "I gladno. Najvjerojatnije čekaju dva gospodina koji će im ponuditi čestit obrok." "Ili iskvareni." Počeli su se probijati kroz gomilu prema ženama za stolom. "Čini mi se", viknuo je Colt Kinsmanu kroz zaglušujuću muziku, "kako je prošlo vraški puno vremena otkad smo zajedno probali izvesti ovaj manevar." Kinsman je kimnuo. "Vraški dugo." Colt se veselo cerio. Washington se preznojavao na kolovoškoj sparini. Zrak je bio težak i siv. Sunce se nalazilo na nebu poput sumornog nadutog neprijatelja, bolesno narančaste boje. Svaki drugi grad na svijetu bio bi prazan i tih u subotu poput ove, pomislio je Kinsman. Ali Washington je bio prepun turista. Unatoč vrućini i vlagi bilo ih je svakakvih, s fotoaparatima koji vise sa znojnih vratova, nervoznih, u košuljama mokrima od znoja, onih koji su vukli umornu djecu za sobom. Čekali su u redu kako bi ušli u Bijelu kuću, gurali se na stepenicama Lincoln Memoriala, skupljali za ture po Capitolu, muzeju Smithsonian, tiskari zelembaća Ministarstva financija. Kinsman je čekao u tihoj hladnoći Nacionalne umjetničke galerije pored ugodnog pljuskanja fontane odmah pored glavnog ulaza. Merkur s krilima na nogama šepirio se na njoj. Kinsman se nasmijao pozi statue. Izgleda kao da nam pokazuje srednji prst. Diane je zakasnila nekoliko minuta, izgledala je hladno i lijepo u cvjetnoj suknji i običnoj bluzi. Kinsman joj je prišao i poljubili su se, poput starih prijatelja, poput rođaka. "Otkud ti moj broj telefona?" pitala je. "U gradu sam tek nekoliko dana..." "Nealov ured." "Ali on je u Pennsylvaniji." "Da, ali njegov ured još uvijek funkcionira." Uzeo ju je za ruku i poveo prema glavnom ulazu muzeja. "Kamo idemo?" pitala je Diane. "Želim te odvesti na večeru. Ovo je moj posljednji dan ovdje. Sutra idem u Vandenberg." "Znam. Neal mi je rekao."

Izašli su van na blještavilo i vlažnu vrućinu. "Gore je na svježim povjetarcima Alleghenyja, priprema kampanju za manjinskog zastupnika, i izigrava obiteljskog čovjeka za Mary-Ellen i djecu i glasače kod kuće." "Prilično je ljut na tebe", rekla je Diane dok su stepenicama silazili prema busu. "Aha. Pretpostavljam da ima i pravo biti." "Rekao je kako će se boriti protiv tvojih obrambenih programa kad postane manjinski zastupnik." Kinsman ju je pogledao. "To je njegov način spašavanja savjesti, Diane. Iza sve retorike, dopustit će nam da krenemo i učinimo sve što treba. Sada mu je u mislima Bijela kuća." "Iskoristio si ga. I mene." "Tako je. I Mary-Ellen, i Svemiroplovstvo, Pentagon, Bijelu kuću - cijeli ljudski rod." Nije mu odgovorila. Razgovor tijekom večere u početku je bio trivijalan, neosoban, gotovo poput stranaca koji nemaju ništa zajedničko. Izbjegni svađu tijekom večere, Chestere, Kinsman je mogao čuti majčin glas. Ako ne možeš reći nešto ugodno, onda nemoj ništa niti govoriti. Ali naposljetku je morao pitati: "Kako su prošli testovi?" "Testovi?" Diane je izgledala uistinu zbunjeno, a onda je shvatila na što je mislio. Lagano se osmijehnula i rekla: "Oh, trudna sam, definitivno. Bit će djevojčica." "Rodit ćeš?" Kimnula je. "A Neal?" pitao je Kinsman. "Ne znam." Dianein je osmijeh postao malo ružniji. "On ne zna što želi sada." Kad su napustili restoran vani je još uvijek bilo vruće i blistavo, ali washingtonske su se ulice polako praznile. Turisti su žurili u svoje klimatizirane hotele i restorane, iscrpljeni i znojni nakon cjelodnevne šetnje gradom. Željeli su se ohladiti i odmoriti prije no što se struja isključi do jutra. "Ej, imam ideju", rekao je Kinsman. "Dođi." Zaustavio je krš od taksija i pomogao Diane ući. Izgledala je zbunjeno. "Washington Monument", rekao je vozaču. Gomile turista koja se inače motala oko spomenika nije bilo kad su došli.

"Je li još uvijek otvoren?" pitala je Diane. "Naravno. Nikad nisam bio na vrhu. A ti?" "Ne." "Znači sada je vrijeme!" Kinsman je čvrsto zgrabio Diane za ruku i poveo ju travnatom padinom prema ogromnom obelisku koji se nadnosio nad njih. Srebrni solarni paneli s obje strane staze i oko spomenika, koji su proizvodili električnu energiju za noćno osvjetljavanje spomenika, izgledali su poput minijaturnih dvoraca iz bajke. Kad su se približili ogromnom stupu, sa suncem koje je iza njega gorjelo crveno i narančasto, njegove mramorne plohe izgledale su sivo i otrcano. "Najveći falusni simbol na svijetu", rekao je Kinsman. "Posvećen ocu naše domovine." Diane se kiselo nacerila. "Ti bi tako na to gledao, zar ne?" Unutra je bilo samo pet, šest ljudi, razgovarali su na njemačkom i jeziku koji Kinsman nije uspio prepoznati. Čekali su nekoliko minuta, a onda se dizalo spustilo, otvorilo vrata i pustilo nekih dvadesetak mokrih turista. Dok je dizalo škripalo i cvililo na putu prema vrhu spomenika Diane je prošaptala: "Je li ova stvar sigurna?" Kinsman je slegnuo ramenima. "Puno bih se bolje osjećao da ima krila." Dizalo se napokon zaustavilo i vrata su se otvorila. Izašli su van i prišli malom zatvorenom prozoru. Cijeli se grad nalazio ispod njih, prekriven vlažnom, prljavom vrućinom. Sunce je sada dodirivalo obzor, svjetla su se počela paliti u zgradama koje su se pružale dokle god je pogled dosezao. "Ako budem imao sreće", rekao je Kinsman, "ovo je posljednji put što gledam Washington." Diane je pitala: "Zašto si me zvao, Chete? Što očekuješ od mene?" Iznenađeno je odgovorio: "Ništa! Dovraga, baš ništa. Samo sam se želio... pa, na neki način ispričati. Tebi, Nealu. On čak ne želi sa mnom razgovarati preko telefona, pa sam, ono znaš, pomislio kako ću reći tebi." "Ispričati se?" "Jer... jer sam vas oboje iskoristio, kao što si i rekla. Mislim kako bi se to ionako dogodilo, prije ili kasnije. Netko bi drugi zgrabio Neala za muda kao što sam ja učinio. Ali ja sam bio njegov prijatelj, a sada sam ga pretvorio u neprijatelja." "Definitivno", rekla je. "A tebe?" Pogledala je grad, tamo daleko dolje. "Njegovi su neprijatelji moji neprijatelji. Ne bi li tako trebalo biti?"

"Tako sam čuo." Stajao je pored nje i promatrao zgrade, užurbane buseve i automobile, sve one ljude tamo dolje, sve gradove i nacije i ljude cijeloga planeta. Odjednom, napokon, shvatio je veličinu toga. Kinsman je zgrabio rešetke postavljene u kameni okvir prozora i osjetio kako pada, gubi se u ništavilu. Dobri Bože, pomislio je. Svi ti ljudi! Bio sam protiv njih. Natjerao sam ih da učine ono što želim, bez razmišljanja o njihovom stajalištu. Što ako sam u krivu? Što ako vrijeme nije pogodno? Gotovo je luđački potražio Mjesec na tamnom nebu, ali nije ga bilo nigdje na vidiku. "Neal kaže kako ćeš započeti rat u svemiru", rekla je Diane tihim, ali poput britve oštrim glasom. "Kaže kako će tvoj Moonbase dovesti do Trećeg svjetskog rata. Sve ćeš nas pobiti." "Ne." Riječ je izašla iz njegovih usta prije no što je shvatio kako ju je izgovorio. "Neal i vi ostali, vi jednostavno ne razumijete. Najvažnija stvar koju ćemo ikad učiniti je izgradnja stalnih habitata u svemiru. Vrijeme je da ljudska rasa proširi svoju tehnološku nišu, vrijeme je da se prestanemo ograničavati samo na jedan planet. Naš spas leži tamo, Diane, možda jedina nada za spas koju ćemo ikada imati." Okrenula se prema njemu. "To je samo racionalizacija i to znaš. Kažeš kako je važno jer to ti želiš učiniti." "Možda. Ali to ne mijenja na stvari. Možda je povijest rezultat ogromnih masivnih sila koje pomiču ljude poput pijuna. Možda je to rezultat prestrašenih, usamljenih pojedinaca koji žele cijeli vražji ljudski rod povući za sobom. Ne znam i nije me briga. Ja idem na Mjesec. Vi ostali možete sređivati stvari kako najbolje znate i umijete." "I ostavljaš sve ovo?" Pogledao je grad. "Što imam za ostaviti? Cijeli se ovaj planet pretvorio u prenapučeni svinjac. Ako dođe do Trećeg svjetskog rata to neće biti zbog nekoliko tisuća ljudi koji žive u svemiru. Bit će to zbog šest ili sedam milijardi koji su zaglavili ovdje dolje." "Ali ti su ljudi vrijedni borbe!" rekla je Diane. "Moramo se boriti za socijalnu pravdu i slobodu ovdje, na ovom svijetu. Ne možemo pobjeći!" "Ja ne bježim, Diane. Pomažem vam. Ja sam na vašoj strani, kunem se. Slat ću vam svu energiju i prirodne resurse koje trebate za vašu borbu. Pomagat ću onim siromašnim ljudima da se obogate. A također ću vam poslati i neke nove ideje kako živjeti u slobodi." Odmahnula je glavom. "Beznadan si."

"Znam. To smo nekad davno oboje zaključili." "Uistinu ideš na Mjesec. Unatoč svemu." "Zbog svega. Želiš se pridružiti?" "Ja?" Izgledala je preneraženo. "Naravno. Zašto ne? Možeš biti prva žena koja će roditi na drugom svijetu." "Ne, hvala! Ostat ću ovdje." "Onda se više nikada nećemo vidjeti", rekao je Kinsman. Tuga, neizbježnost toga, ostavile su ga šupljeg, praznog. Diane ga je pogledala i rekla: "Oh, vratit ćeš se, Chete. Ne budi dramatičan. Nećeš vječno ostati gore. Nitko ne bi mogao. Vratit ćeš se." Ali njegove su oči gledale iza nje, kroz prozor iza njezinih leda. Kroz mali otvor mogao je vidjeti pun Mjesec kako se uspinje na treperavi obzor i veselo mu se osmjehuje. "Nemoj se kladiti u to", rekao je.

Ben Bova MILENIJ

Naslov originala: Millenium Prevoditelj: Mario Jović

KNJIGA 2 MILENIJ Za Barbaru, uz svu moju ljubav Nije smrt ono čega se čovjek mora bojati, trebao bi se bojati da nikad ne počne živjeti.

- Marko Aurelije

Srijeda 1. prosinac 1999: 0900 sati UV Digitalni sat na Kinsmanovu stolu pokazivao je devet. Nije da je vrijeme imalo neku veliku važnost u podzemnoj komuni. Gore na površini Mjeseca bio je suton, početak noći koja će trajati tristo šezdeset šest sati. Ali ovdje, ispod zemlje, na sigurnom, čovjekov je dan upravo počinjao u komuni po imenu Selene. Kao Amerikanac s najvišim činom na Mjesecu pukovnik Kinsman imao je svoj ured. Bio je mali i funkcionalan. U jednom se kutu nalazio stol, ali rijetko je sjedio tamo. Više se volio izležavati na krevetu od pjenaste plastike postavljenim uz jedan zid. To je bio jedan od prvih proizvoda reciklažnog postrojenja u Seleneu. Plastika je inače potjecala od kontejnera dovezenih sa Zemlje. Pjena je bila iz protupožarnih aparata koji su nadživjeli svoj rok upotrebe i zamijenjeni su novima. Belgijski kemičar, gost u Seleneu prije nekoliko godina, otkrio je metodu pretvaranja pjene u udobne presvlake za namještaj. U uredu nije bilo ormara. Ni jednog jedinog papira. Ne samo da je papir bio rijetka i skupa raskoš osamsto tisuća kilometara od najbliže šume, Kinsman je mrzio "prebacivanje papira". Više je volio probleme riješiti licem u lice. Na stolu se nalazio kompjutorski terminal povezan sa Seleneinom datotekom. Njegov je ekran također služio kao ekran telefona. Drugi telefonski terminal nalazio se pored Kinsmanovog lakta, na polici pored kreveta. Dva stolca upotpunjavala su namještaj ureda. Pod je bio prekriven otpornom, nisko podšišanom travom, više iz praktičnih nego iz estetskih razloga: zelene biljke proizvodile su vitalni kisik za ovo podzemnu komunu na svijetu bez zraka.

Tri kamena zida ureda bili su prekriveni velikim ekranima. Jedan je prikazivao Zemlju kako se mogla vidjeti iz glavne Seleneine kupole, gore na površini. Druga su dva trenutno bili crni. Kinsman se izvalio na pjenastom krevetu, jednu je ruku lijeno prebacio preko jastuka. Više nije bio vitak kao na Zemlji; počeo je dobivati trbuh. Njegova tamna kosa bila je prošarana sjedinama, i još ju je uvijek nosio malo dužu no što su propisi Svemiroplovstva dopuštali. Na njegovoj plavoj odori nije bilo činova; nije bilo potrebe za to: svi su ga u podzemnoj komuni poznavali - čak i Rusi. Lice mu je bilo duguljasto, pomalo konjsko, s blizu postavljenim sivoplavim očima, nosom koji mu se nikada nije sviđao i osmijehom kojeg je naučio koristiti prije dosta godina. Nasuprot njega, sjedeći na prednja četiri centimetra stolca, nalazio se jedan od stalnih stanovnika Selenea, Ernie Waterman, civilni inženjer. Visok, krupan, tmuran. Izgledao je poput Ichaboda Cranea, pomislio je Kinsman. Nasmiješio se i rekao: "Ernie, ne želim te gnjaviti, ali Selene ne može biti samostalan sve dok tvornica vode ne proradi punim kapacitetom." Watermanov je glas bio oštar, spreman za diskusiju: "Znači ja sam kriv? Da smo donijeli više opreme sa Zemlje..." "Da bar jesmo." Kinsman je bacio pogled na plavi polumjesec koji je blistao na zidu iza inženjera. "Dragi stari general Murdock i njegovi prijatelji u Washingtonu rekli su ne. Preteško i preskupo. Prepušteni smo sami sebi. Ali nema razloga zašto sami ne bismo mogli izraditi opremu, ovdje u radionicama, zar ne?" Waterman je Kinsmanu uputio plah osmijeh koji je zamalo bio grimasa. "Još si uvijek optimističan. U redu, gledaj, imamo nekih sirovina i obučenih ljudi. Ali gdje je ostalih šest milijuna stvari koje nam trebaju? Nemamo alate. Nemamo zalihe. Treba nam četiri puta više da nešto napravimo jer uvijek počinjemo ispočetka. Ne mogu podignuti slušalicu i naručiti nehrdajući čelik koji mi treba. Ili žice. Ili bakar ili tungsten. Moramo se snaći s onime što možemo iskopati iz ovog kamenja." "Znam", rekao je Kinsman. "A za to treba vremena." "Ali time se baviš već dvije godine." Waterman je lagano podigao glas. "Nemoj sada mene kriviti zbog svega! Ovdje sam samo godinu dana, a na ovom sam poslu šest mjeseci. Trebao bih biti u mirovini..."

"Ideš, ideš, daj se skuliraj", umirio ga je Kinsman. "Nisam mislio ti osobno. I znaš kako nisi presretan što si u mirovini, Ernie. Ti nisi čovjek koji ljenčari." Nasmiješi ga. Nema sukoba s onime tko dobrovoljno nudi pomoć. Inženjerovo se dugo lice razvuklo u lagani osmijeh. "Aha, pa možda me malo ubilo u pojam. Ali najviše me muče tvoji leteći dečki u plavim odorama koji se pokušavaju igrati inženjera. One idiotske solarne pećnice ..." "U redu, u redu, pobijedio si." Kinsman je podigao ruke u znak predaje. "Ti si na pravom putu, znam. Ne bih te trebao požurivati. Ali tvornica vode je ključ našeg preživljavanja. Trebamo višak kapaciteta. Ako dođe do nesreće i izgubimo ono što sada imamo - dug je put do Zemlje. Dugo čekanje na piće." "Misliš kako to ne znam? Radim što brže mogu, Chete. Ipak, definitivno bi bilo od pomoći kad bi sa Zemlje mogli dobiti još opreme." "To ne dolazi u obzir." Waterman je slegnuo ramenima i rekao. "U redu, znači nastavljamo raditi na teži način." Oklijevao je, a onda dodao: "Ali ne vidim čemu tolika žurba. Tvornica već proizvodi više vode no što koristimo. Možeš svakog mjeseca čak i napuniti svježom vodom onaj tvoj dragocjeni bazen, a ne reciklirati ju." Kinsman se nacerio. "Taj je bazen jedini luksuz Selenea. A tvornica je namjerno veća kako bi se osigurali da ovdje možemo primiti još ljudi - kao primjerice umirovljene inženjere." "Invalide. Aha, znam." Waterman je na trenutak zašutio. Onda: "Ali znaju li dolje na Zemlji kako proširuješ tvornicu?" Strujni je udar proletio Kinsmanom. Ipak, smireno je odgovorio: "Oh, naravno. Naravno da znaju." "Mislim, to što joj želiš udvostručiti kapacitet?" Kinsman je nekoliko trenutaka šutio, a onda je trezvenim glasom odgovorio: "Neovisnost je oduvijek bio naš cilj, Ernie. Voda je ključ opstanka. Bez vode ne bismo uspijevali na životu održavati čak ni travu pod našim nogama." "Aha, ali..." "Ali što?" Waterman je raširio ruke. "Već imaš dovoljno velik kapacitet za više ljudi no što ih na američkoj strani Selenea ima. Udvostručavanje znači kako ćemo također moći proizvoditi vodu i za Ruse."

"Zar je to tako strašno?" pitao je Kinsman. Waterman nije ništa rekao, ali se smrknuo. "Ja nisam dizajnirao ovo mjesto", rekao je Kinsman. "Selene je izgrađen zajedno, kad su Rusi surađivali s nama na svemirskom programu. Moramo živjeti s njima kao susjedima. U redu, do sada smo se dobro slagali, puno bolje nego na Zemlji. Ali ako cipela počne žuljati ne misliš li kako bi bilo bolje da mi imamo kontrolu nad zalihama vode koja je dostatna za obje strane? Onda će nas, ako se nešto dogodi s njihovim zalihama vode, morati lijepo zamoliti, zar ne?" Oblak na inženjerovu licu je nestao. Nasmijao se. "Kužim. U redu, želiš dvostruki kapacitet za tvornicu, dobit ćeš ga. Samo mi prestani svaki dan disati za vrat, može?" Kinsman je s olakšanjem rekao: "Što kažeš na svaki drugi dan?" Zajedno su se nasmijali, a onda se inženjer oslonio na štake i ustao. Kinsman je stao pored njega. "Znaš, Ernie, kad sam otkrio da si inženjer i da te zanima tvornica vode gotovo sam postao religiozan. Waterman: pretkazanje koje nam je trebalo za tvornicu." "Religija", rekao je inženjer, glas mu je odjednom postao tih i ozbiljan. "To otkriješ kad saznaš kako opet možeš hodati, kad možeš ustati iz invalidskih kolica, činiti nešto korisno i opet biti čovjek." Štakom je kucnuo po metalnim kopčama ispod nogavica hlača. "Niska gravitacija jedna je od naših najvećih prednosti. Prava turistička atrakcija", rekao je Kinsman dok je polagano pratio Watermana do vrata. Inženjer je mahnuo jednom štakom. "Nije samo gravitacija. Cijela ovdašnja atmosfera. Način na koji ljudi ovdje rade. Nema birokracije i govnarija kao na Zemlji. Nema čekanja u redovima ili provođenja dana u ispunjavanju formulara. Ljudi ovdje imaju vjeru jedni u druge." A vjera ih je učinila cjelovitima, ponovio je Kinsman u sebi. Odgovorio je Watermanu: "Slobodni su, Ernie. Imamo dovoljno mjesta za slobodu." Waterman je opet slegnuo ramenima. "Što god bilo, poput čuda je." "Zemlja ti uopće ne nedostaje?" pitao je Kinsman i zastao na vratima. "Da mi Bronx nedostaje? K vragu, ne! Moje dvije kćeri, da. One mi nedostaju. Ali ostatak - to je samo odvratno mjesto, od zagađenog oceana do zagađenog oceana. Odlazi u pakao tako brzo da nema načina za zaustavljanje." Kinsman se prisjetio svojih posljednjih dana na Zemlji, prije više od pet godina. Njegova iznenadna čežnja da po posljednji put vidi Diane. Ludnica sa zrakoplovnom kompanijom kako bi dobio mjesto na letu za San

Francisco. Šok kako se grad koji je volio promijenio u beskrajnu betonsku džunglu: nekoć blistavi tornjevi trunuli su od starosti, njihova dizala neupotrebljiva bez električne energije; mostovi hrđaju od zanemarenosti; Bay istočkan plovećim kućama i crn od prljavštine. A Diane se nije pojavila; njen je koncert otkazan. "A što je s tobom?" pitao je Waterman, "nedostaje li tebi? Ovdje si duže od gotovo svakoga." Kinsman je izbjegao pitanje. "Mogu se vratiti kad to uistinu poželim. Nisam tjelesno ograničen." "Mislio sam kako imaš problema sa srcem. Čuo sam..." Odmahnuo je glavom: "Ne vjeruj svim glasinama koje čuješ, Ernie. Selene je poput malog grada: deset dijelova glasine na jedan dio činjenica. Malo povišen krvni tlak glasinama se može pretvoriti u otvorenu operaciju srca." Telefon je zazujao. "Dužnost zove", rekao je Kinsman. Inženjer je napustio ured i za sobom zatvorio vrata, dok se Kinsman vratio na krevet. Legao je i pritisnuo ON dugme na telefonu. Upalio se jedan od zidnih ekrana, ali se nikakva slika nije pojavila na njemu. Umjesto toga kompjutorski je medeni ženski glas rekao: "Pukovniče Kinsman, tražili ste da vas se podsjeti kako šatl koji dovozi novopridošlice pristaje u devet i trideset. Prometna kontrola potvrdila je kako šatl dolazi po redu vožnje." "U redu", rekao je i ugasio telefon. Napustio je ured i krenuo hodnikom prema ljestvama. Pitam se što bi Ernie učinio kad bih mu rekao da ćemo našu vodu dijeliti s Rusima u slučaju nezgode? Bi li dao otkaz? Bi li javio Washingtonu? Službeno, Američki je naselje na Mjesecu nazvano Moonbase. Rusi su svoj zvali Lunagrad. Službeno, dvije su baze bile odvojene i neovisne jedna o drugoj. Vojni planeri u Washingtonu i Moskvi mrštili su se svaki put kad bi se sjetili kratkog razdoblja međunarodne suradnje koji je doveo do gradnje dvije baze jedne pored druge. Tehnički, Moonbase i Lunagrad bili su neovisni, svaki je mogao preživjeti bez pomoći onog drugog. U stvarnosti, Amerikanci i Rusi koji su živjeli kao susjedi nazivali su se Luniki, a komunu Selene. Kinsman je sada hodao kroz veliku pećinu koja je povezivala dva dijela Selenea. Bila je to ogromna podzemna prostorija visokog poput krede bijelog stropa i grubih sivih zidova. Rusi i Amerikanci pretvorili su ju u otvoreni trg sa zelenim travnjacima i stazama oko kojih je bilo posađeno

drveće. Male trgovine i kafići, otvorene od strane poduzetnika nekolicine zapadnih zemalja nadmetale su se s vladinim trgovinama koje su nudile bijednu ponudu stvari sa Zemlje. Trg je uvijek bio prepun ljudi koji nisu bili na dužnosti: podsjećao je Kinsmana na livadu u centru sela New Englanda, samo što je ova ovdje bila na manjoj gravitaciji, ograničena, tiha, u visoko funkcionalnom mjesečevom stilu. Kinsman se kimao i smiješio se gotovo svakome dok je prolazio trgom. Poimence je znao sve stalne stanovnike - bilo ih je samo oko tisuću. Ali dok se pokretnim ljestvarna uspinjao prema glavnoj kupoli na površini njegove su se misli vratile Watermanu. Koliko naših ljudi još uvijek razmišlja kao da su na Zemlji? zapitao se. Kad je sišao s ljestava na kameni pod velike kupole mrštio se. Prati put od žutih cigala. Kupola je bila u mraku; fluorescentne strelice nalazile su se na podu i pokazivale put prema raznim odredištima. Kinsman je pratio žute strelice koje su vodile prema glavnoj zračnoj komori. Kupola je bila velika poput moderne katedrale, i isto tako prazna. Bila je to najveća građevina na Mjesecu, simbol vječnog duha zajedništva i suradnje stanovnika Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza. Taj je duh umro nešto malo prije kraja izgradnje kupole, otrovan u svijetu ugušenom prevelikom populacijom i premalo resursa. Mračna, nadsvođena kupola progutala je odjeke Kinsmanovih koraka na kamenom podu. Mogla je osjetiti hladnoću nove lunarne noći kako se uvlači kroz kamen, treperi u zraku. Svod kupole također je izgrađen od mjesečeva kamena, a potpornji od aluminija od odbačenih dijelova raketa. Glavni zidovi kupole bili su od providnog pleksiglasa, donesenog sa Zemlje, kilogram po dragocjeni kilogram. Nizovi traktora, bagera i ostale teške opreme tiho su i nepomično stajali na svojim parkirnim mjestima. Gledajući otvor glavne zračne komore, desni dio kupole bio je za američku opremu, lijevi za rusku. To je politička uljudnost, rekao je Kinsman sam sebi. Hodajući kupolom, Kinsman se nije samo kretao naprijed, vrebao je. Godine na Mjesecu dovele su do nesvjesnog kompromisa njegovih mišićavih zemaljskih nogu i niske lunarne gravitacije. Rezultat je bio klizeći, gotovo lebdeći polagani korak koji je najviše podsjećao na tiho prikradanje mačke. U sjenama koje su stvarala slaba, udaljena svjetla sa stropa, njegovo je koščato i tamno lice samo dodavalo izgledu mačke u lovu.

Došao je do metalne konstrukcije glavne zračne komore i obišao njene nekoć blistave zidove do opservatorija. Unatoč slabom osvjetljenju mogao je vidjeti svoj slabašni odraz u zidu od pleksiglasa. Debljaš se, pomislio je. Previše uredskog posla i premalo kretanja. Prokletstvo sredovječnog činovnika. Pogledao je iza svog odraza i ugledao pustu mjesečevu površinu. More oblaka. Bila je to grbava, neravna ravnica od golog kamenja, eonima udarana neprestanim meteorima i u novije vrijeme spaljena - u blizini kupole raketama svemirskih brodova. Bilo je to smrznuto kameno more, golo i beživotno, s gromadama razasutima uokolo poput napola završene gradnje od koje se odustalo, na svjetlosti Zemlje izgledalo je sivo i sablasno. Da je to uistinu more, ili čak i oblaci, ne bi nam trebala vražja tvornica vode. Kinsman se još jače namrštio dok je razmišljao o tome. Mrzio je svađu s ljudima, unatoč potrebi da ih požuruje i pritišće. Možda neće trebati višak vode. Ali voda je život i ne želim ju nikome uskratiti, uključujući Ruse. Bacio je pogled na blistavu, prekrasno plavu i bijelu Zemlju. Osobito Rusima, dodao je u sebi. Polagano se okrenuo i preko kupole pogledao providni zid s druge strane. Tamo su se nalazili umorni, zaobljeni vrhovi planina, čuvari mjesečevog prstena Alphonsusa, kratera dovoljno velikog da primi bilo koji grad sa Zemlje, zajedno s predgrađima. Gadila mu se pomisao na uzburkani, prljavi, truli grad ovdje na Mjesecu. Okrenuo se prema Moru oblaka i pogledao gore ne bi li ugledao nadolazeći šatl. Nema plamena raketa. Nema refleksije Zemljine svjetlosti na glatkom metalu. Vidio je samo obzor, dovoljno blizu da bi ga gotovo mogao dodirnuti. A iza njega, tama beskonačnosti. Bez obzira koliko ga puta vidio prizor ga je uvijek ganuo. Kroz debeli plastični prozor kupole mogao je vidjeti nekoliko blistavih zvijezda. Božje oči, rekao je Kinsman sam sebi. A onda dodao: Praznovjerni idiote! Traktori s kupolama počeli su izlaziti iz velike zračne komore za vozila i parkirati se pored piste. Svjetla su treperila, znači šatl aterira. Naravno, Kinsman je ugledao tračak plamene boje koji je za sekundu nestao. Onda drugi, i pojavila se velika plosnata silueta šatla, padala je poput kamena u noćnoj mori, polako i nezaustavljivo, padala, padala - još jedan bljesak iz potisnika, a onda još jedan... Goli kamen piste nestao je u minijaturnoj pješčanoj oluji tamo gdje se činilo kako ništa zemaljsko poput prašine ne može postojati. Šatl se spustio poput debele dame koja sjeda u omiljeni stolac: polagano, oprezno, a onda

top! Potpornji su dodirnuli tlo i savinuli se pod težinom letjelice. Raketni motori su ugašeni i pješčana je oluja prošla. Traktori su se okupili oko još uvijek vruće rakete, vjerne mehaničke lutke pozdravljaju gospodarev povratak. Savitljivi prilazni hodnik izmigoljio je iz zračne komore i spojio se s brodom. Kinsman je kimnuo sam sebi, zadovoljan slijetanjem. Nova skupina devedeset današa, gotovo svi u prvoj turi dužnosti na Mjesecu. Doći će nazivajući ovo mjesto Moonbase, službeno ime koje su dali nadređeni pukovnika Kinsmana na Zemlji. Kao što su i novi Rusi svoju bazu nazvali Lunagrad. Ali oni koji su ostajali na Mjesecu, oni koji su podigli domove u podzemnoj komuni - bez obzira koliko nevoljko u početku - zvat će ovo mjesto Selene. Kinsman je ime smislio prije nekoliko godina i zadržalo se, čak i među Rusima. Devedeset današi koji će vidjeti razliku između Moonbasea i Selenea vratit će se na još tura lunarne dužnosti; Kinsman će se pobrinuti za to. Ostali se više nikad neće vratiti, također će se pobrinuti i za to. Kinsman se okrenuo prema zračnoj komori i promatrao lica novopridošlica. Bile su žene, njih osam, i sve su istovremeno govorile. Četiri šutljiva muškarca. U stvari dječaka. Svi osim onog na čelu nespretno su odskočili kad su pokušali hodati na slaboj lunarnog gravitaciji, siguran znak prepoznavanja novopridošlice. Žene su razrogačile oči, uzbuđeno brbljale. Njihov prvi put. Kinsman je prepoznao klinca na čelu. Na ovratniku jakne nosio je čin natporučnika. Perry, Christopher S., sjetio se. Mladić je primijetio Kinsmana i salutirao. Kinsman je lijeno uzvratio pozdrav dok je natporučnik vodio novopridošlice prema ljestvama koje su vodile do Selenea. Žene su ga ignorirale, još su brbljale i zurile u goli lunarni krajolik. On je bio samo anonimni lik u običnom odijelu koji je stajao u sjeni kupole. Ne možeš ih kriviti, rekao je Kinsman sam sebi. Krajolik jest vraški zanimljiviji prizor, osobito kad ga prvi put ugledate. Skupina je prošla pored njega i krenula prema ljestvama. Jedna od njih uhvatila je njegov pogled dok je prolazila. Diane? Gotovo ju je pozvao po imenu. Ali to ne može biti. Diane ne bi bila u skupini vladinih zaposlenika poslana u Moonbase na devedesetodnevnu dužnost. Ne može biti. Ali jednostavno je podsjećala na Diane: visoka, vitka, tamnokosa. Udaljenost i sjene onemogućile su mu dobar pogled na njezino lice. I njena je kosa bila kraća no što ju je Diane ikad nosila, jedva je dosezala do ramena.

Kinsman je odmahnuo glavom. Ne, to ne može biti Diane Lawrence. Vidiš stvari koje nisu tamo. Diane ne bi došla na Mjesec, bez obzira koliko ti to želio. Više od šest sati kasnije, točno u jedanaest po istočnom vremenu, predsjednik je polagano, gotovo nevoljko ušao u sobu kabineta. Članovi Savjeta za nacionalnu sigurnost, koji su već bili na svojim mjestima oko poliranog stola, su ustali. "Sjednite... sjednite." Predsjednik im je uputio usiljeni osmijeh i mahnuo rukom. Sjeo je na čelo stola dok su ostali mrmljali desetak verzija "dobro jutro". Ministar obrane nije se smiješio dok je sjedao. "Gospodine predsjedniče, moram spomenuti stvar koju sam tek jutros saznao i zbog toga nije na dnevnom redu." Predsjednik je bio crnac. Ne baš jako crn. I njegova koža i struktura kostiju pokazivali su utjecaj bijelih gena, činjenica koja ga je koštala glasova. Njegova kratko ošišana kosa bila je prošarana sjedinama, tijelo mu je bilo vitko, ali ne i snažno od rekreativnog igranja tenisa. Imao je topao osmijeh i dar da učini da se ljudi osjećaju kako je na njihovoj strani. Neki su govorili kako je to njegov jedini dar, ali ti su obično bili zatvoreni bez obzira na njihovu boju. Ministar obrane bio je hladan i sitan, s tijelom vitkim poput sablje. Imao je oštre crte lica, s prodornim sivoplavim očima. Iza leđa su ga zvali "Jastreb", što je u istoj mjeri odgovaralo njegovu profilu kao i ponašanju. Ime mu je pričinjavalo zadovoljstvo. Predsjednik ga je pogledao. "Nije na dnevnom redu? Zašto nije?" "Informacija je stara jedva pola sata. Nije bilo vremena..." Predsjednik je pogledao ostale oko stola i pokazao komad papira ispred sebe. "Pola bi sata trebalo biti dovoljno za promjenu dnevnog reda. Nakon svega, dnevni red tome i služi." Ministar obrane uljudno je kimnuo i rekao: "Da, to mi je jasno. Ali nije bilo vremena. Sovjeti su danas onesposobili tri naša PBR satelita - to jest od ponoći po univerzalnom vremenu, što znači od devetnaest sati, sinoć po istočnom stan-" "Nemojte nas sve zbuniti vremenskim zonama." Predsjednik je podigao svoj grleni bariton. "Kakav je rezultat u prošlom tjednu?"

"Tijekom proteklih sedam dana", rekao je Ministar obrane premećući papire ispred sebe, "Crveni su srušili - da, evo ga... onesposobili su sedam naših PBR satelita, a mi smo pogodili samo četiri njihova." Predsjednik je slegnuo ramenima. "To nije loše. Je li itko ozlijeđen?" "Ne, nije bilo mrtvih ili ozlijeđenih od natporučnikovog sudara s jednim od njihovih satelita. A to je očito bila obična nesreća." General s četiri zvjezdice u plavoj odori Svemiroplovstva je kimnuo. "To smo temeljito istražili. U tom slučaju nije postojala mogućnost za neprijateljsku akciju. Osim ako satelit nije na neki novi način bio miniran." "Ne želim da itko bude ozlijeđen", rekao je predsjednik. Ministar obrane se namrštio. "Gospodine predsjedniče, ovdje igramo za uloge najviše vrste. Bit će potrebno poduzeti stanovite rizike." "Ne želim da itko bude ozlrijeđen." Ministar obrane bacio je pogled na generala i ostale oko stola i rekao: "Tijekom posljednje dvije godine pokušavali smo dovršiti lansiranje naše mreže za stratešku obranu. Sovjeti su uništavali naše satelite kako bi nas onemogućili u dovršavanju sustava. Ako pogledate ove grafikone" - gurnuo je tri lista papira prema predsjedniku - "vidjet ćete kako sada ruše naše satelite gotovo istom brzinom kojom ih mi lansiramo." "A što je s njihovim satelitima?" pitao je predsjednik bez gledanja grafikona. General je strogo odgovorio: "Ograničeni smo brojem antisatelitskih misija koje možemo izvesti. Nema puno uvježbanih astronauta, i jako malo novca. U međuvremenu neprijatelj povećava frekvenciju lansiranja i postavlja sve više i više PBR satelita. A njegovi najnoviji su skriveni i jači teži za pronalaženje i uništenje." Predsjednik vlade pročistio je grlo. "Stalno ih zovete neprijateljima. Nismo u ratu." Bio je ćelav, nosio naočale i govorio s laganim virginijskim naglaskom. "To baš i nije istina", progunđao je glavati, krupni muškarac s drugog kraja stola. Njegov je glas bio mučni, hropavi šapat; lice mu je konstantno bilo crveno od bijesa. "Uz sve dužno poštovanje, mi jesmo u ratu, u ratu smo dvije posljednje godine. Sve otkad smo mi i Sovjeti počeli lansirati PBR satelite, napadali smo jedni druge. Svaka strana zna da ona koja prva završi sa svojom PBR mrežom prva ima značajnu prednost: sateliti mogu uništiti cijelu stratešku silu druge strane. Nuklearna izjednačenost će nestati."

Na trenutak je zastao i s mukom duboko udahnuo. Nitko nije progovorio. Nalaktio se na stol, oči su mu plamtjele od boli ili bijesa, ih oboje, nastavio je svojim hroptavim šaptom. "Kad jedna strana dovrši PBR mrežu može bez ikakvih problema drugoj diktirati uvjete. Ne usuđujemo se dopustiti Sovjetima pobjedu u ovoj utrci. Ne usuđujemo se!" Predsjednik se nelagodno promeškoljio u stolcu i skrenuo pogled s krupnog, ljutitog govornika. Ministar obrane oštro je rekao: "U potpunosti točno. Ako Sovjeti dovrše svoju PBR mrežu prije nas moći će srušiti naše projektile čim ih lansiramo. Više nećemo imati nuklearnu mogućnost odmazde. Bit ćemo prepušteni njihovoj milosti." "To jest rat", potvrdio je general Hofstader. "Samo zato što na Zemlji nema pucanja i do sada nije bilo žrtava, nemojte biti ludi i misliti kako je ovo samo igra." "A bit će i žrtava, prije ili kasnije", rekao je ministar obrane. "Molim? Kako to mislite?" Predsjednik je po prvi puta izgledao zapanjeno. "Ako pogledate grafikone koje sam vam dao", rekao je ministar obrane s umornim strpljenjem, "vidjet ćete da nećemo još dugo izdržati u sadašnjem ritmu. Trebamo minimalno sto pedeset satelita u niskoj orbiti kako bi adekvatno pokrili cijeli svijet protiv sovjetskog i/ili kineskog nuklearnog napada." "Kinezi nas ne žele napasti", promrmljao je predsjednik, pogleda uperenog u grafikone koje je raširio na stolu. "Ali mogu napasti Ruse, koji nam se na slijepo mogu osvetiti", došao je hroptavi šapat s druge strane stola. "Mogli bi zakuhati stvari, a kad počne, tko zna kako će završiti?" Ministar obrane je nastavio: "Trebamo sto pedeset satelita u orbiti, funkcionalnih. Imamo ih oko osamdeset. Tijekom nekoliko proteklih tjedana Rusi su ih onesposobljavali istom brzinom kojom smo mi lansirali nove." "Zašto ne popravimo oštećene?" "Ekonomija, gospodine", odgovorio je general Hofstader. "Jeftinije je lansirati masovno proizveden satelit bez ljudske posade nego slati ljude da popravljaju oštećenog." Predsjednik je zbunjeno zatreptao. "Ali mislio sam kako su ti laseri toliko skupi..." General se nacerio. "Da, gospodine, jesu. Ali slanje ljudi u orbitu još je skuplje. Dovoljno je skupo u orbiti držati samo naše zapovjedne centre, a

oni se nalaze u svemirskim postajama koje su već bile u orbiti kad smo započeli s ovim programom." "Shvaćam." Ali predsjednik je odmahnuo glavom kao da u stvari ne shvaća, ili ne vjeruje u ono što mu se govori. "U međuvremenu", nastavio je ministar obrane neumorno, "broj sovjetskih lansiranja se povećava. To je grafikon u sredini, tamo. Danas imaju trideset devet funkcionalnih satelita u orbiti. Prije četiri tjedna imali su samo trideset, iako smo pronašli i uništili jedanaest njihovih satelita tijekom tog vremenskog razdoblja. Osim ako ne učinimo nešto u vezi toga Sovjeti će završiti svoju mrežu za godinu dana - osamnaest mjeseci najviše. A mi ćemo i dalje biti daleko od dovršenja naše." "Pobijedit će", rekao je general Hofstader. "Bit će ovdje kako bi vam izdiktirali uvjete", prošaptao je krupni čovjek s drugog kraja stola. Predsjednik je protrljao vrh nosa. "I, što predlažete?" Ministar obrane zamalo se nasmijao. Lagano se uspravio u svom stolcu, nagnuo naprijed i počeo nabrajati na prste. "Prvo, moramo povećati broj lansiranja naših satelita za barem pedeset posto. Udvostručenje sadašnjeg broja lansiranja bilo bi zadovoljavajuće." "Drugo, moramo povećati učinkovitost uništavanja sovjetskih satelita, inače će nas za nekoliko mjeseci prestići." "Treće, moramo se pripremiti za mogućnost napada na njihove orbitalne zapovjedne centre. Jedan uspješan udar na zapovjedni centar tjednima bi onemogućio njihovu cijelu mrežu." "Tako je!" prasnuo je general. Predsjedniku je trebalo nekoliko trenutaka kako bi shvatio što je predloženo. Razjapio je usta. "Mislite napasti njihove postaje s posadom? To... to bi bilo ubijanje ljudi!" "To bi značilo rat!" procijedio je predsjednik vlade. "Ne mora biti", rekao je ministar obrane smireno. "Čak i ako strada nekoliko ruskih tehničara i kozmonauta, najvjerojatnije se ne bi zaratili zbog toga. Naša kompjutorska predviđanja pokazuju omjer manji od četrdeset posto. Ne zaboravite, ni jedna strana nije javno priznala kako se u orbiti odvijaju vojne operacije. A definitivno neće napasti kad mi imamo više operativnih PBR satelita u orbiti od njih." "Ali to je točno kad bi napali", inzistirao je predsjednik vlade, njegov je inače mirni glas postao vrištav. "Napast će kad im postane jasno kako mi možemo završiti svoju PBR mrežu prije njih. Napast će prije no što ju

dovršimo i postanemo definitivno jači. To je ono što bi mi učinili. To je ono što vi ljudi iz Pentagona nazivate prvi udar, zar ne?" General Hofstader zatresao je glavom. Ministar obrane namrštio se na predsjednika vlade. Predsjednik je rekao: "Ne želim riskirati početak nuklearnog rata, ne želim da itko bude ozlijeđen... nepotrebno." "Gospodine, nisam vam olako dao ove savjete", rekao je ministar obrane. "Život naše nacije je na kocki, i -" "To mi je jasno", rekao je predsjednik. "Ali ja još uvijek ne želim krv na svojim rukama. Možete povećati broj lansiranja i rušiti više njihovih - vaše prve dvije preporuke. Ali nema napada na ljude." "Možda budemo prisiljeni, prije ili kasnije", promrmljao je ministar obrane. General je pitao: "Što ćemo učiniti ako oni napadnu naše postaje s posadom?" Predsjednik vlade naslonio se i zurio u strop. Predsjednik je pomalo drhtavim glasom ponovio: "Nema napada na ljude. Barem ne za sada." Ministar obrane je kimnuo. "U redu, gospodine predsjedniče. A sada, prva stvar na dnevnom redu, ovi neredi zbog hrane u Detroitu i Clevelandu..." U Seleneu je bilo kasno poslijepodne. Sat na Kinsmanovu stolu pokazivao je 1650. Upravo se vratio u ured nakon što je većinu dana proveo u šetnji podzemnom komunom, posjećujući ljude dok su radili, slušao je o poteškoćama i nesuglasicama dok nisu prerasle u ozbiljne probleme, na taj se način pobrinuo da svi znaju kako sa zapovjednikom postoji direktna veza, nema potrebe ići službenim kanalima kako bi se nešto obavilo. Njegov je telefon zvonio kad je otvorio vrata i ušao u ured. Izvalio se na krevet i pritisnuo On dugme. Jedan od ekrana na zidu je oživio i prikazao mladu komunikacijsku tehničarku. Jedna od novih djevojaka. Zgodna mlada plavuša. "Stiže nam poruka visokog prioriteta s Vanderberga, gospodine", rekla je impresionirana ozbiljnošću njezinog novog posla. "Natporučnik Maddern je mislio kako ju želite vidjeti čim ju kompjutor dešifrira." "Tako je", rekao je Kinsman. "Stižem."

Prioritetne poruke uvijek su dostavljane, striktno pravilo. Sa Rusima kao susjedima bilo je doslovno nemoguće spriječiti prisluškivanje radio poruka i telefonskih razgovora. Kinsmanu je trebalo nekih pet minuta da stigne do komunikacijskog centra. Hodnik je bio uzak niskog stropa, i ne previše ravan, jedan od najranijih tunela iskopanih u mjesečevom kamenu. Grubi zidovi bili su presvučeni plastikom kako ne bi propuštali zrak. Katakombe, pomislio je Kinsman. Moram ove zidove prekriti nečim atraktivnijim. Svjetla su bile duge fluorescentne cijevi, slabe što se tiče vidljivosti, ali bogate infracrvenom svjetlošću za travu koja je rasla na podu. Komunikacijski centar bio je košnica stolova i elektronskih konzola i ekrana koji su Selene povezivali s tri velike svemirske postaje u Zemljinoj orbiti. Preko svemirskih postaja lunama je baza mogla komunicirati s bilo kojim mjestom na Zemlji. Rusi su imali vlastite svemirske postaje u orbiti, i vlastiti komunikacijski sustav. Široki balkon nadnosio se nad užurbanu "rupu" komunikacijskog centra. Kinsman je otišao do ograde i bacio pogled na užurbanu, zaposlenu gomilu ljudi i strojeva ispod sebe. Pomislio je Danteov Pakao... ili možda Marconijev. Balkon je također bio pretrpan stolovima i zaposlenim ljudima, ali ne kao dolje. Kinsman je otišao na drugu stranu, jednom se rukom držao za ogradu dok je drugom pozdravljao stalne koje je prepoznao. Stigao je do tanke providne pregrade koja je odvajala kriptografski dio od ostatka centra, otvorio vrata i ušao unutra. Tu je bilo puno tiše. Unutra su se nalazila četiri velika stola postavljena oko kompjutora, metar i dvadeset visokog sivog stroja koji je služio samo za kriptografske zadatke. Samo su dva stola bila zauzeta. Za jednim od njih sjedila je Diane Lawrence. Podigla je pogled i prepoznala ga u trenutku kad ga je šok što ju je vidio pogodio u želudac. "To si ti!" izlanuo je. Diane mu se nasmiješila, osmijeh koji je bio mješavina tuge i bijesa, i još puno, puno više. "Da, Chete, to sam ja. Iznenađen? " Sjeo je na prazan stolac za susjednim stolom. "Pakao, jesam! Što radiš ovdje? Nikad nisam mislio ..." Bila je ljupka kao i prije pet godina kad ju je posljednji put vidio. Možda i ljepša. Njezine visoke jagodice i tamne oči oduvijek su joj davale asketski, gotovo nezemaljski izgled. Ali sada je na njenom licu bila snaga, svjesnost

koja dolazi samo kroz iskustvo i bol. Umjesto crnih pulovera i uskih traperica koji su bili njen imidž još otkad ju je prije dvadeset godina po prvi put vidio u kafiću u Berkeleyju, nosila je standardnu plavu odoru s oznakom komunikacijskog stručnjaka na ramenu. "Tvoja kosa", shvatio je. Diane je slegnula ramenima. "Svaki ju je dan trebalo previše održavati kad je bila onako dugačka." Bila joj je do struka, crna poput noći, bujna. Dianeina je kosa sada bila jedva dugačka do ramena, i bila je maknuta s lica. "Ne kužim", rekao je Kinsman. "Zašto mi nisi rekla da dolaziš? Što se dogodilo?" Osmijeh joj je izblijedio. "Ovih ti dana treba dozvola kako bi bio zabavljač. Antisubverzivni zakoni, znaš." Kinsman je zatresao glavom. "Ovdje sam pet godina..." "Pa, u svakom slučaju, ukinuli su mi dozvolu. Zbog koncerta u Detroitu, gdje su bili neredi". Tisuće se pitanja rojilo u Kinsmanovoj glavi. "Morala sam naći nekakav posao." Diane se stidljivo i nervozno nasmiješila. "Vjeruješ li da sam bankrotirala? U vrijeme kad je porezna završila sa mnom nije mi ostalo ama baš nimalo vražjeg novca. Pa sam odlučila naći posao. Kad sam vidjela slobodno mjesto za dužnost na Mjesecu javila sam se. Dodatna plaća, znaš." "Trebala si mi reći..." Malo je skrenula pogled u stranu. "Nisam znala bi li me želio ovdje." "Bi li te že...?" "Nisam bila u pravu, Chete", tiho je rekla Diane. "U puno stvari." "Pa si došla ovamo." Malo se razvedrila i ponovila: "Pa sam došla ovamo. Da vidim kakav je tvoj vrli novi svijet. Kako bih te vidjela, pretpostavljam." "A Neal?" pitao je Kinsman. "On je još uvijek u senatu, zar ne?" "Oh, naravno. Opet je s Mary-Ellen. On i ja smo prekinuli ubrzo nakon što si ti napustio Washington. On možda bude izabran kao stranački kandidat za potpredsjednika." Kinsman je promrmljao: "Žrtveno janje." "Dolje nije dobro, Chete", rekla je Diane uz lagani drhtaj. "Ne znam što će im se dogoditi, ali bio si u pravu što si otišao."

Odjednom je želio promijeniti temu, krenuti na nešto veselije. Pokazao je tipkovnicu ispred Diane i rekao: "Nisu gubili vrijeme kad su te smjesta stavili na posao." "Ne, nisu. Tvoji su ljudi jako učinkoviti." Kinsman se zamislio: "Vlada ti je ukinula zabavljačku dozvolu, ali ovdje si u najosjetljivijem dijelu baze." "Tip koji je ovdje glavni moj je stari obožavatelj." "Harry Pierce?" "Pitao me mogu li rukovati minijem, ja sam rekla da." Želio se nasmijati. "Toliko o provjeri dosjea i sigurnosti." Opet se uozbiljila. "Uistinu nisam bila sigurna jesi li još uvijek ovdje, Chete. Prošlo je jako dugo ..." "Ovdje sam. I ostat ću ovdje." "To si mi rekao kad smo se posljednji put vidjeli." "Ti također možeš ostati, Diane." Opet je skrenula pogled. "Ne znam baš, Chete. To je... nakon svega, tek sam stigla. Daj mi šansu da dođem do daha." "U redu. Naravno." Pogledao je ekran na njezinom stolu. "Je li to poruka iz Vanderberga za zapovjednika baze?" "Da. Stroga tajna." "Znam." "Osobno se mora uručiti zapovjedniku." "To sam ja." Kinsman je počeo prtljati po džepu na prsima i izvukao je izlizanu plastičnu identifikaciju. "Moja sveta slika." Diane ju je pogledala. "Sveta slika?" "Ljudi ju pogledaju i kažu: 'Isuse Bože, jesi li to ti?'" Diane se nasmijala, i Kinsman se na trenutak osjećao dobro. "Dobrodošla u Selene, Diane", rekao je. "Hvala." "Kad si slobodna?" "Smjena završava u šest - osamnaest nula nula sati." Nacerio joj se. "Postaješ vrlo vojna." "Moram." Pustio je neka to prođe. "Slušaj. Bi li željela ići na rođendansku zabavu iznenađenja u kupoli za rekreaciju?" Nije oklijevala. "Zvuči divno." "Odlično. Pokupit ću te u dvadeset nula nula. To je ..." "Osam sati. Znam."

"U redu." "Čiji je rođendan?" "Moj." "Tvo... tvoj? Rođendanska zabava iznenađenja i ti već znaš za nju?" "Bio bi jadan zapovjednik baze da ne znam, zar ne? Jesi li dobra u glumljenju iznenađenja?" "Ne znam!" rekla je uz osmijeh. "Pa, morat ćemo pokušati izgledati iznenađeno. A sad, što je s kopijom moje poruke?" "Papirnom kopijom? Prva stvar koju mi je Harry rekao je kako ne trebamo raditi papirne kopije osim ako je to posebno odobreno. Ovdje vlada oskudica papira." "Nije valjda? Vlastitim sam rukama posadio četiri stabla, znaš." Kinsman je oklijevao jedan trenutak, ali kad Diane nije odgovorila rekao je: "U kutiji pored kompjutora nalazila se reciklirajuća plastika." Diane je promrmljala: "Oh, da", nagnula se preko stola i izvukla tanki komad plastike s pladnja. Na trenutak zbunjena, savinula ga je, a onda ubacila u pisač pored monitora. Okrenula se prema tipkovnici i pritisnula niz tipki, vrlo pažljivo, prst po prst. Nokti su joj bili kratki, ali ne više zbog sviranja gitare. "Moram biti pažljiva", rekla je. "Rad na tipkovnici na ovoj gravitaciji je jako čudan." Pogledala je Kinsmana ispod oka. "A ionako nikad nisam dobro tipkala." Pisač je odjednom eksplodirao furioznim zujanjem, neljudskom je brzinom na tankom plastičnom arku ispisivao red po red. Onda se zaustavio. Diane je izvukla plastiku iz pisača i dodala ju Kinsmanu. "Moraš potpisati", rekla je. Kinsman je kimnuo, naškrabao svoj potpis na ekranu s elektronskom olovkom koju mu je dala, a onda ustao. "Diane ..." Shvatio je kako je gotovo ostao bez teksta. "Ne mogu ti reći koliko je lijepo što si ovdje." Nije rekla ništa, samo ga je gledala onim tamnim, prodornim očima. "Pokupit ću te u dvadeset nula nula", rekao je. "Ne znaš gdje je moja soba." "Pronaći ću te", rekao je. "Prešla si osamsto tisuća kilometara, ja mogu prijeći posljednjih nekoliko stotina metara."

Osjećao je veselje dok je hodao kroz buku komunikacijskog centra i van u tihe sjene hodnika. Onda je na slabom svjetlu neonki pročitao svoju dešifriranu poruku: ZA: PUK C. A. KINSMAN/ZAP, MNBS; 1 PROS 99 PRIORITET: JEDAN-JEDAN-NULA; REF: RMM 99-2074 KLASIFIKACIJA SIGURNOSTI: POVEĆANJE BROJA TAJNIH ORBITALNIH OPERACIJA ZAHTIJEVA LOGISTIKU I OSOBLJE MOONBASEA. HITNO TRAŽIMO VAŠU POSLJEDNJU PROCJENU O MOGUĆNOSTIMA MOONBASEA DA SMJESTA OMOGUĆI LOGISTIČKU POTPORU DESET (10) ORBITALNIH TRAŽI I UNIŠTI MISIJA DNEVNO, PLUS LJUDSKU POTPORU ZA MISIJE I/ILI POMOĆNO OSOBLJE ZA POSTAJE ALFA, BETA, GAMA. PRIORITET OVIH ZAHTJEVA JE JEDAN-JEDAN-NULA. MOGUĆNOST STATUSA ŽUTE PRIPRAVNOSTI NEIZBJEŽNA: CRVENA PRIPRAVNOST MOGUĆA. TRAŽIMO DETALJAN ODGOVOR ZA DVADESET ČETIRI (24) SATA. G/B R. M. MURDOCK ZAPOVJEDNIK SADS LUNARNE OPERACIJE Kinsman je stajao sam u praznome hodniku, zurio je u tanku plastiku u ruci. Odjednom je zadrhtao, cijelo mu se tijelo počelo tresti kad je to opet vidio u mislima: bestežinsku, bezvučnu, usporenu borbu; kozmonautkino tijelo u svemirskom odijelu koje se lagano, lagano okreće ispred blistavih zvijezda; lice u kacigi smrznuto u stravi iznenadne smrti. Učinit će to, vrištao je Kinsmanov um. Natjerat će me da opet ubijam.

Srijeda 1. prosinac 1999: 2120 sati UV Sve svemirske operacije obavljale su se po univerzalnom vremenu. Ne samo one u lunarnoj komuni, nego također i sve svemirske aktivnosti u orbiti u blizini Zemlje. Pukovnik Frank Colt bacio je pogled na kazaljku pokazivača goriva u kokpitu svog malog svemirskog broda jednosjeda. "Alfa Marku jedan", rekao je glas u slušalicama njegove kacige, iskrivljen od statike. "Ponavljam: Imamo očitanje kako su tvoje rezerve goriva u blizini crvenog područja." Colt je bio vezan u mekom sjedištu i odjeven u svemirsko odijelo. Svemirski je brod gotovo izgledao poput lovca, samo su mu krila bila

premala, a repne površine bile su nepostojeće. Bio je dug i tanak poput igle, blistao je srebrnim odsjajem u tami svemira. Colt je bio pukovnik, najviše rangirani crnac u astronautima Svemiroplovstva. Proveo je nekoliko posljednjih sati u orbiti u lovu na "neidentificirane" satelite. Točno dvije stotine devedeset i šest kilometara s njegove lijeve strane nalazila se prekrasna plava i bijela Zemlja, pahuljasti su oblaci prekrivali južni Atlantik, obala Afrike bila je tanka siva linija na obzoru i brzo se približavala. Ali Colt nije obraćao pažnju na to. Unutar svog hermetičkog odijela sve ga je svrbjelo, bio je znojan, i nakon što je više od sat vremena bio bez težine noge su mu opet počele trnuti. Bio je to užasan osjećaj. Mahnito je zgrčio prste, namrštio se na radar koji se nalazio na njegovom instrument panelu. Njegov je radar do sada pronašao četiri "neidentificirana" satelita u ovom kvadrantu i svi su bili mamci: ništa osim metaliziranih balona. Bez oznaka, ali svi su znali da ako nisu izrađeni u SAD dolaze iz Sovjetske Rusije. "Ajde, Frank, odustani", rekao je bestjelesni glas u njegovim slušalicama. "Moraš krenuti natrag ili će kontrola misije biti prisiljena od zapovjedništva tražiti spasilačku letjelicu." "Zajebi", prasnuo je Colt u mikrofon kacige. "Gdje imaju mamce imaju i nešto pravo. Koji je položaj posljednjeg signala koji si imao?" Njegov mali okrugli radarski ekran nije pokazivao ništa osim sporadičnih iskrica. Komunikatorov glas u njegovim slušalicama je uzdahnuo. "Čovječe, veći si problem ti sam nego ova cijela jedinica zajedno." "Jebete me jer sam crnac", rekao je Colt s namjernim prizvukom Motowna u glasu. "Gdje je taj drugi signal?" "Izvan dosega ti je. Ne možeš do njega." "Daj mi koordinate." Vidio je kako lampice prijenosa podataka na njegovom kompjutorskom panelu svijetle kao blesave, onda se na ekranu pojavio grafikon i niz brojeva. Colt je jednom rukom pritisnuo nekoliko tipki na tipkovnici. "Ne možeš izvesti taj manevar s gorivom koje ti je preostalo!" rekao je komunikator. "Hoćeš uložiti neku lovu na tu tvrdnju?" nasmijao se Colt. "Gledaj ovo." Colt je sklopio ruku oko male palice upravljača i palcem pritiskao dugme potisnika. Svemirski je brod poslušno skrenuo prema Zemlji, dok mu je pozadinsko brbljanje glasova u njegovim slušalicama reklo kako se

komunikator i kontrolor misije u Vanderbergu svađaju trebaju li odaslati zapovijed za prekid misije ili ne. Ako pošalju, a Colt se ogluši na nju, što god se poslije dogodi bit će u Coltovom dosjeu, ne njihovom. Nos zrakoplova se vidljivo zagrijavao, pocrvenio je. Colt je mislio kako može čuti zviždanje zraka oko kokpita, čak i kroz izolaciju kacige, ali znao je kako je to samo njegova mašta. "Ovime vam se zapovijeda da prekinete vaš manevar promjene orbite", rekao je kontrolorov glas, odrješit, služben, "i postavite letjelicu u položaj za povratak u atmosferu i povratak u bazu." "Razumijem", rekao je Colt. "Prekinuti i postaviti se u položaj za povratak." Ali letjelica je još dublje ušla u atmosferu dok se Colt veselo nacerio sam sebi. Pritiscima na upravljač nježnima poput dodira ljubavnice spustio je letjelicu i okrenuo ju, osjećao je težinu akceleracije dok se srebrni avion zabijao u rijedak zrak visoko u atmosferi. Polagano je povukao palicu prema sebi i avionov se nos podigao. Colt je osjetio kako je odgurnut natrag u sjedalo. Pogledom je prešao preko kontrolnog panela. Kompjutorski je ekran prikazivao blistavu bijelu točku koja je pulsirala uzduž zakrivljene linije. "Tu si", promrmljao je Colt samome sebi. Avion je sada mijenjao kinetičku energiju za visinu. Colt je skinuo ruku s upravljačke palice i osjetio kako mu ruka bez težine visi u zraku. "To je vraški ulaz u atmosferu, Colte!" prasnuo je glas kontrolora misije. "Samo štedim gorivo, Mary", odgovorio je veselo. Radarski je ekran prikazivao veliki signal koji je klizio s ruba prema sredini. Colt je pritisnuo drugo dugme i ekran je prikazao teleskopski optički pogled na satelit, s podacima o udaljenosti i kvadratićem za nišanjenje. "Eno ga", rekao je Colt smireno u mikrofon. "Ovoga je puta pravi. A također je i velik." U slušalicama je čuo prigušeno gunđanje: "Kurvin sin zna letjeti, to mu moram priznati." Satelit je bio crn, ali načičkan staklastim protuberancama koje je Colt smatrao laserom x-zraka. Bacio je pogled na snimač podataka i vidio kako snima sve što su njegovi senzori pokupili. Laseri x-zraka za pogon su koristili malo nuklearno oružje. Nuklearno oružje u orbiti bilo je zabranjeno, nedopušteno po Svemirskom sporazumu iz 1967. Snimke bi trebale diplomatima dati streljivo za borbu u Genevi, pomislio je Colt.

Imao je premalo goriva za stvarni susret sa sovjetskim satelitom. Imat će samo jednu šansu da puca na njega, i to će biti sve. Ima li na njemu nuklearka, ili je miniran? Colt je na kratko pomislio bi li bilo bolje biti raznesen nuklearnom vatrenom kuglom ili spržen x-zrakama. Mrko se nasmiješio i uključio sustav naoružanja na kontrolnom panelu projektila. Na njemu se upalila krvavocrvena lampica. Dok ga je kurs njegova aviona nosio prema orbiti sovjetskog satelita Colt je na kontrolnom panelu naoružanja pritisnuo dugme za automatsku paljbu. Osjetio je potres u kokpitu kad je projektil lansiran. Na ekranu je vidio mali bljesak na jednoj strani satelita. Nema eksplozije. Nema x-zraka. Izdahnuo je zrak koji je nesvjesno držao u plućima. Pritisnuo je uvećanje satelita na kojem je vidio kako je nekoliko leća razbijeno i veliku rupu gdje je projektil udario. "Pogodak broj jedan", zapjevao je. "Bilježimo prekid rada satelita", rekao je komunikatorov glas, bezosjećajan i profesionalan. "U redu", rekao je Colt, "podešavam parametre ulaska. Molim ažuriranje navigacijskog programa." Odgovorio je kontrolorov glas: "Stavi kompjutorsku frekvenciju na 0415 za ažuriranje optimalnog kursa." Colt je pritisnuo dugmad sa svoje desne strane. "Nakaza 0415, provjera... Ej, kakav je današnji rezultat?" "Ti si za sada sredio jednog -" Progunđao je. "- a oni su sredili tri naša." Kupola za rekreaciju u Seleneu bila je puno manja od glavne kupole, gdje su se spuštali šatlovi. Bila je postavljen na malo većoj visini, tako da je netko tko je stajao na rubu bazena mogao vidjeti glavnu kupolu, More oblaka i pogrbljena ramena planina Alphonsusa. Glavna atrakcija je, naravno, bila Zemlja, plava i bijela i blistava na mrtvački crnom nebu. Planet je bio debeli polumjesec, gotovo do pola pun, njegova je svjetlost bila dovoljno jaka da osvijetli lunarnu noć jače no što je pun Mjesec osvjetljavao Zemlju. Kinsman i Diane zajedno su sišli s pokretnih ljestava. Ona je nosila crvene hlače i sivu pripijenu vestu. Nosila je malu najlon vrećicu. "Nitko mi nije rekao kako se ovdje može plivati", rekla je. "Morala sam posuditi badić od jedne od žena. Nadam se da mi nije premali." Kinsman se nacerio. "Ne postoji nešto takvo kao premali badić."

Složila je kiselu facu. "Nemoj mi reći kako si ovdje na rubu postao muška svinja." "Aha, možda jesam." Instinktivno je posegnuo za njenom rukom. "Kriste, drago mi je što si došla! To je najbolje iznenađenje mog života." Diane mu je stisnula ruku. "Drago mi je što si još uvijek ovdje, Chete." Stajali su i cerili se jedno drugome jedan budalast, sretan trenutak. Onda je Kinsman rekao: "Ne zaboravi izgledati iznenađeno." "U redu, šefe." Sišli su s ljestava i hodali vlažnom, toplom atmosferom prema nizu ormarića koji su se nalazili uz jedan zid kupole. Ormarići su u početku služili kao privremeni moduli za održavanje života kad su podizane prve postaje na Mjesecu. Kinsman i ostali lunarni istraživači od milja su ih nazivali "telefonske govornice" kad su u njima bez prestanka morali živjeti po dva tjedna. "Čudno - ne osjećam klor", rekla je Diane. "Ne koristimo ga", objasnio je Kinsman. "Ima puno kisika iz kamenja, i puno solarne energije, pa proizvodimo ozon i time bazen održavamo čistim. Raspada se na kisik. Nema više peckanja očiju." Poveo ju je do ormarića i pomogao joj ući u jednog, a onda ušao u susjednog. Kinsman je jednostavno raskopčao svoj kombinezon. Već je nosio kupaće gaće. Nije se trudio ponijeti ručnik. S obiljem električnih grijaćih lampi u Seleneu gotovo je izgubio naviku brisanja ručnikom. Izašao je iz ormarića i pogledao bazen. Škvadra je već bila tamo, ispunjavali su kupolu glasnim smijehom i pljuskanjem. Nekoliko je obitelji došlo s djecom. Tinejdžer i tinejdžerica simultano su skakali s tri metarske daske i polagano ulazili u vodu u savršenoj sinkronizaciji. Nemoguće na Zemlji, ali samo veličanstveno problematično na jednoj šestini njezine gravitacije. Rekreacijska kupola predstavljala je nekoliko godina raspravljanja i prepiranja s generalom Murdockom, koji je tvrdoglavo odbijao uvidjeti potrebu za takvim luksuzom u Moonbaseu. Kupola je izgrađena tek kad je Kinsman nabavio godišnju zalihu scotcha za tri psihijatra u bazi, oni su počeli slati izvješća o neophodnosti rekreacije na ovom udaljenom habitatu ljudske civilizacije. Službeno, Murdock nije znao da su si Luniki izgradili bazen. Pat Kelly primijetio je Kinsmana i krenuo prema njemu očajnički pokušavajući izgledati nonšalantno. "Uh, bog, Chete. O onoj zapovjedi što je došla danas poslijepodne ..." Kelly je bio mali čovjek, vrckav, s ugodnim, iskrenim licem nagrđenim

prevelikim zubima i premalim žmirkavim očima zbog čega je pomalo sličio zecu. Njegov brz, nervozan način govora i kretanja samo je pojačavao sličnost. Pješčano plava kosa, prodorne plave oči. Bio je vrlo bistar, mlad, i postajao je snažan. Već je odradio dvije ture na Mjesecu i ovo mu je bila treća. Upravo je postao bojnik i Kinsman ga je odabrao za zamjenika. "Murdockova zapovijed?" Kinsman je osjetio kamen u želucu. "Problemi?" "Ne, ne. Samo sam se pitao o čemu se radi. Zašto moramo poslati detaljno izvješće o ljudstvu i logistici sutra do podneva?" "Murdock želi znati koliko možemo pomoći postajama s posadom", odgovorio je Kinsman nezainteresirano. "Aha, to je očito. Ali zašto? Što se događa? Što je s tom žutom pripravnošću?" Slijeganje ramenima. "Ne znam, Pate. Ali znaš Murdocka. On je oduvijek bio paničar." Kelly je još uvijek izgledao zabrinuto. "Slušaj, Chete, hoće li uistinu biti problema? Dolje imam ženu i klinca. Ako će biti prave frke želim biti s njima." "Već sam ti davno rekao da ih dovedeš ovamo. Čak i ako na Zemlji nastane sranje ovdje ga možemo preživjeti." "Što je s ruskom polovicom?" Pat je od nevjerice razrogačio oči. "Ako se ovdje budemo morali boriti, to će barem biti s običnim oružjem, ne nuklearnim." "Ali isto tako možeš poginuti." Kinsman je zgrabio mladića za ramena. "Pate, kad bih ti mogao zapovjediti da dovedeš obitelj ovamo, učinio bih to." "Toliko si siguran u to?" "Ovdje bi im bilo bolje." Lice mu se zgrčilo, poput zečjeg. "Nisu u tako lošem stanju, znaš. Dobar državni smještaj. Imaju dvije sobe za sebe, u blizini baze. Prilično dobar položaj - nema provala, čak ni restrikcije električne energije, osim ljeti." "Dovedi ih ovamo", ponovio je Kinsman. "Misliš kako bih trebao?" "Ja ću srediti dozvole za putovanje. Učinit to sutra." Kelly je još uvijek izgledao neodlučno. "Možda si u pravu ..." Odličan način za početak zabave, pomislio je Kinsman. Pokušavaš odlučiti hoće li tvoja žena i djeca biti razneseni ovaj mjesec ili idući.

Diane je stala pored njega. "Pogled je nevjerojatan!" Kinsman je pogledao njen zeleni i žuti bikini i složio se: "Definitivno." Nacerila mu se. "Znala sam da ćeš to reći!" "Ti si počela." "Samo provjeravam", rekla je veselo. "Poput Pavlova i njegovih pasa." Kinsman je jednom kimnuo. "Pozvonila si na zvonce i ja slinim." "Nepopravljiv slučaj muške svinje", promrmljala je Diane. Kinsman je namjeravao odgovoriti kad je Kelly glavom mahnuo prema ulazu za ljestve. "Ide doktor Faraffa." "Sada ćeš vidjeti što je prava muška svinja", prošaptao je Kinsman Diane. Doktor Faraffa bio je samo malo stariji od Kellyja. Imao je široko, glatko, preplanulo lice bez orlovskih crta često pripisivanih Arapima. Došao je direktno do Kinsman, kratko je kimnuo Kellyju, a Diane u potpunosti ignorirao. Nosio je izgužvane hlače i svijetlu jaknu, jedina osoba u kupoli koja nije bila u kupaćima. "Pukovniče Kinsman", rekao je glasom mekim i zlatnim poput turskog duhana, "moje kolege s Alfe obavijestile su me kako se govorka o novoj krizi." Vijest se brzo širi, pomislio je Kinsman. "Vjerujem kako su sve glasine u vezi toga", pažljivo je odgovorio, "jako preuveličane." Faraffa se približio tako da je Kinsman mogao osjetiti njegov dah na licu. Nosio je aromu nečeg slatkog, gotovo pokvarenog. "Jako preuveličane? Možda. Poput okupacije naftnih polja od strane vaših marinaca? To je jednom bila jako preuveličana glasina." Kinsman je slegnuo ramenima. "Ja nisam diplomar. Marinci i okupacija su stvarni. Nova kriza nije." "Još ne." "Još ne", ponovio je Kinsman. "Ako dode do takve krize, očekujem kako će svi stranci ovdje na Mjesecu biti vraćeni njihovim domovima", rekao je ukočeno Faraffa. Samo ako su budale, odgovorio je u sebi Kinsman. Na glas je rekao: "Uvijek se trudimo udovoljiti našim stranim gostima." "Naravno." "U razumnim okvirima", dodao je Kinsman. Faraffa je podigao obrve. Onda je uz lagani smiješak dodao: "Koliko znam večerašnje je okupljanje proslava vašeg rođendana. Moje iskrene čestitke, gospodine."

"Hvala vam." Kinsman je iz izraza Dianeinog lica mogao vidjeti što misli o Egipćaninovu pokušaju upropaštavanja iznenađenja. "Vrlo je zanimljivo", nastavio je Faraffa. "Vi ste najviđeniji čovjek u Seleneu. Svi vas poznaju i dive vam se. Čak i Rusi." Kinsman se lagano naklonio i rekao: "Moj je život otvorena knjiga." "Ne baš." Faraffin je glas postao gotovo šapat, prodorniji, oštriji, tanki bodež od zvuka. "Pokušao sam saznati više o vašem životu. Jako me zanimate, pukovniče Kinsman. Ipak, iako su kompjutorski dosjei potpuno otvoreni sežu samo nekoliko godina u prošlost. Prije toga, vaš je osobni dosje prazan. Potpuno prazan. Vi ste čovjek bez prošlosti, pukovniče Kinsman." Kinsman je vrlo smireno odgovorio: "Osobni dosje ide do točke kad sam preuzeo zapovjedništvo nad Moonbaseom." "Ali ne dalje." "Ne dalje." "Zašto? Svi drugi dosjei sežu barem do školovanja osobe." Kinsman je mirnim i staloženim glasom, pažljivo birajući riječi, rekao: "Diplomirao sam na Zrakoplovnoj akademiji." "Tako je." "Nema potrebe za više detalja." "Čovjek bez prošlosti", ponovio je Faraffa. "Čovjek se zapita što krijete od nas." "Skromnost", rekao je Kinsman i usiljeno nasmiješio. "Imam jako razvijen osjećaj skromnosti." "Ili tajnosti?" "Zovite to privatnost. Ako uistinu nešto želite saznati, pitajte me." "Ne", rekao je Faraffa. "Pitat ću svoju vladu. Možda oni uspiju saznati više od mene." "Čemu ovaj interes u moju mladost?" pitao je Kinsman trudeći se zvučati nezainteresirano. Faraffa je profinjeno slegnuo ramenima. "Ahh... zovite to radoznalost, pukovniče. Nakon svega, ja sam znanstvenik. Znanstvenici su izuzetno znatiželjni. Osobito kad naiđu na zagonetku." "Nema zagonetke", lagao je Kinsman nagađajući na što Egipćanin misli. "Pitajte me što želite znati i ja ću vam odgovoriti. Uključujući mjesece kad sam letio na Cipru." Faraffa je glavu nagnuo unatrag. "Znači bili ste dio takozvane mirovne misije."

"Da, jesam." "Tako sam i mislio." Egipćanin je kimnuo i nasmiješio se, više sebi nego onima oko sebe. "Samo ste trebali pitati", rekao je Kinsman osjetivši kako mu se niz rebra slijeva znoj. "Da, naravno." Faraffa se ukočeno naklonio, više glavom nego tijelom i bez riječi otišao. Diane je gledala kako odlazi, a onda se okrenula prema Kinsmanu. "Ovdje imate puno stranih posjetitelja?" "Četrdesetak - uglavnom iz zapadne Europe i Japana. Nekoliko iz zemalja trećeg svijeta. I Faraffa." "Nema izraelskih izbjeglica?" "Šest. Ali oni su ovdje za stalno, s obiteljima." Više od pedeset ljudi već je bilo kod bazena, svi u kupaćima, a svakog su trenutka pristizali novi. Prevladavala je bijela boja kože, s nekoliko smeđih i samo dvije crne. Nekoliko je ljudi plivalo, a uobičajena šačica mišićavih egzibicionista maknuli su tinejdžere sa skakaonice i pokušavali izvesti spektakularne - ali loše koordinirane - skokove. Skakali su u sanjivom usporenom ritmu. Voda je isto tako lijeno pljuskala oko njih. Većina ljudi oko bazena ih je ignorirala, bili su zaposleni pićima koja su držali u rukama. U gomili je bilo samo nekoliko Rusa, primijetio je Kinsman. Nije bilo Leonova. Kakve li je zapovijedi on danas dobio? "Ah, tu si!" Kinsman se okrenuo i ugledao Hugha Harrimana kako se probija kroz gomilu s pićem u obje ruke i približava mu se poput projektila na toplinsko navođenje. Harriman je bio nizak, bucmast, ćelav, bradat, buljook, lajav, svojeglav, prljavih misli, samoproglašeni kukavica, i najvjerojatnije najbistrije ljudsko biće u krugu od otprilike 384405 kilometara. "Naš uzvišeni vođa!" zagrmio je Harriman. "Popij nešto!" Kinsman je uzeo ponuđenu plastičnu čašu, dok se gomila okrenula kako bi gledala, i ponudio ju Diane. "Oh, sranje!" prasnuo je Harriman. "Mogao sam si misliti kako ćeš se pojaviti s prekrasnom ženom. Trebao sam donijeti još jedno piće. Dao bih ti ovo, ali već sam se popišao u njega." "Nema veze." Kinsman mu je uzeo čašu. "Alkohol sve pročišćava." "Kurvin sine!" viknuo je Harriman.

"Diane", rekao je Kinsman, "ovo je Hugh Harriman. On je pola Irac, pola Židov, pola Španjolac..." "Portugalac, do vraga! Pazi jezik, Kinsmane." "Ovo je Diane Lawrence", dovršio je Kinsman. Harrimanov ljutiti izraz lica odjednom se pretvorio u izraz dječje nevinosti, kolutavih očiju i očaravajućeg osmijeha. "Očaran sam, definitivno." Uzeo je Dianeinu slobodnu ruku i poljubio ju. "Drago mi je što sam vas upoznala", odgovorila je Diane. Harrimanovim je licem preletio zamišljeni izraz. "Ali niste li vi čuvena pjevačica?" "Bivša čuvena pjevačica", tužno je rekla Diane. "Vladi je dosadilo slušati me." Svi su se skamenili. Nitko nije rekao ni riječ, čak ni promrmljao nešto. Nitko nije znao što treba reći. "Diane počinje novi život ovdje na Mjesecu", rekao je odrješito Kinsman. Okrenuo se prema njoj i dodao: "I garantiram ti kako ovdje nikome neće dosaditi da te sluša." Mrmljanje odobravanja proširilo se gomilom. Ali bilo je to samo mrmljanje. Većina se ljudi namjeravala vratiti u Ameriku kako bi tamo proveli ostatak života. "Recite mi", rekla je Diane Harrimanu, "što vi radite ovdje u Moonbaseu?" "Seleneu, draga moja", odgovorio je, "Seleneu. To je ime koje smo dali ovom izbjegličkom raju." Harriman je zastao kako bi došao do daha, na trenutak mrko pogledao Kinsmana dok je pio njegovo piće, a onda se opet nasmiješio Diane. "Ja sam politički bjegunac, draga moja. Nesretna žrtva paklenskih sila. Želite li čuti priču mog života?" "On je tajni agent", rekao je Kinsman, "ali nismo uspjeli odgonetnuti za koju stranu radi - ili protiv koje." "Nije važno", rekao je Harriman. Kinsman je pitao: "Tko je postavio šank? Što se večeras ovdje događa?" Harriman ga je opet mrko pogledao. "Odjebi, Kinsmane! Vraški dobro znaš kako je ovo tvoja zabava iznenađenja. Ali ti ne znaš što je pravo iznenađenje." Kinsman je namjeravao odgovoriti kad se iz pravca ljestava začuo žamor i duboki je glas rekao: "Pozdravi i dobre želje ljudima mira iz Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika od za novcem pohlepnih imperijalističkih lakeja s Wall Streeta."

Kinsman se odjednom osjećao bolje. "Leonov." Zgrabio je Diane za ruku i poveo ju kroz gomilu prema ljestvama. "To je Piotr Leonov, zapovjednik ruskog dijela Selenea." Leonov je došao u pratnji dvije nasmijane Ruskinje u odijelima. Vraški dobra tijela, automatski je primijetio Kinsman. Rus je bio u odori, s činom pukovnika na ramenima. Bio je malo niži od Kinsmana, i nešto teži. Licem su mu dominirale bistre ledenoplave oči, vrlo izražajne, i pune usne. Kosa mu je već bila potpuno sijeda, ali je razigrano padala preko čela; neprestano ju je micao rukom."Chete! Napuhani reakcionarni plutokratu! Sretan rođendan!" Zgrabio je Kinsmana oko rebara i podigao ga s tla. "Hej, Pete, ideš!" nasmijao se Kinsman. S bosim nogama opet na travi Kinsman je rekao: "Uplašio sam se kako se nećeš pojaviti." "Molim? Propustiti rođendan kolege Lunika? Mog prijatelja?" Kinsman je kimnuo prema dvjema ženama i rekao: "Vidim da si doveo prijateljice." "Hah! Tajna policija. Došle su te špijunirati i paziti na mene." Žene su se nasmiješile i pokušale prikriti nelagodu. Pitam se koliko ima istine u Peteovim riječima? pitao je Kinsman samoga sebe. Pokušava li me na nešto upozoriti? Vrijeme je na Antarktiku bilo gotovo beznačajno. Bio je dan. Bilo je tako još od rujna i nastavit će sve do ožujka. Najhladniji zrak na Zemlji skuplja se na kilometar i pol visokoj zaravni koja graniči s Južnim polom. Gust, hladan, ovaj zrak spušta se zidovima zaravni poput nevidljiva slapa. Nevidljiv, ali opipljiv, materijalan. Urla glečerima i snježnim ravnicama nevjerojatnom snagom, stvara mećave gdje je god prisutna vlaga. Nebo je danas bilo vedro, zrak potpuno suh. Ipak, natporučnik Richards drhtao je u svojoj električno grijanoj parki. Vjetar je bez obzira na sve nemilosrdno prolazio kroz odijelo. Richards je stajao ispred velikog gusjeničara i u sebi brojio dane do trenutka kad će biti smijenjen s dužnosti i putovati natrag prema civilizaciji. Poput većine ljudi koji su služili pod njim - znanstvenici i mornarica - i njemu je tijekom mjeseci na Antarktiku narasla duga brada. Sada je bila istočkana ledom, kondenziranom i smrznutom vlagom njegovog vlastitog umornog disanja.

Jedan od vojnika oprezno mu je prišao, tako zamotan u svoju parku i kapuljaču da Richards nije mogao znati tko je sve dok mu nije prišao na nekoliko koraka. Čak su mu i onda naočale skrivale većinu lica. "Gospodine, znanstvenici kažu kako smo točno na vrhu velikog nalazišta. Signal je vrlo jak i pojačava se kako idemo na sjeverozapad." Richards je kimnuo. "Odlično. Možemo li pratiti signale iz gusjeničara, ili žele nastaviti pješice?" "Čini se kako žele nastaviti pješice, gospodine. Prevrću kamenje i međusobno trabunjaju." Richards se namrštio. "Prokletstvo. Idem unutra obaviti redovno javljanje." Richards je promatrao kako se mornar vraća do skupine geologa koji su se nalazili oko velike kamene izbočine i saginjali se ili klečali poput u krzno odjevenih hodočasnika koji su napokon stigli do svog svetišta. Dolina je bila potpuno mrtva, jedna od onih čudnih antarktičkih pustinja. Ni snijega, ni nikakve vrste vegetacije, čak ni zemlje. Ništa osim kamenja i šljunka i još kamenja. Neki su znanstvenici rekli kako krajolik podsjeća na Mars i predložili kako bi astronauti koji odlaze na taj udaljeni planet mogli ovdje imati obuku. Snijegom prekrivene planine blistale su posvuda oko njih na snažnom vjetru i zabijale svoje svjetlucave vrhove u bolno blistavo nebo. Nikakvog života. Osim dužnošću natjeranih Amerikanaca koji traže naslage ugljena kako bi nahranili proždrljive gradove u domovini. Richard je polagano, ukočen od hladnoće, otišao do vozila. Njegove su čizme krčkale na šljunku. Metal ljestvi vraški je hladio čak i kroz njegove debele rukavice. Popeo se i provukao kroz otvor u stražnji dio mamutskog vozila. Toplina. Fenomenalna, ugodna toplina. Skinuo je rukavice i kapuljaču i uživao. Richardsu je bilo potrebno pola sata i nekoliko šalica vruće kave da se opet počne osjećati ljudski. Sjedio je sam u kabini, skinuo je parku, čizme stavio direktno ispred grijalice. Obavio je radio javljanje McMurdocku i zavalio se u udobno vozačko sjedalo. Od tuda je mogao promatrati geologe. Svi su se odjednom skupili. Richard se uspravio u pogledao kroz vjetrobran vozila. Pokazivali su nešto i živahno govorili o tome. Žustro. Ruke su mahale i pokazivale. Jedan od njih pokazao je prema vozilu, a onda prema nazubljenom obzoru. Počeo je juriti prema gusjeničaru. Richard je zbunjeno ustao, provukao se kroz otvor stražnjeg dijela gdje su se nalazili kreveti, blagovaonica i radni stolovi. Otvorio je vanjska vrata i

pustio hladan zrak unutra. Čovjek je bio isti mornar koje je prije razgovarao s Richardsom. Podigao je naočale i pokazao zakrvavljene razrogačene oči i uzbuđeno rekao: "Gospodine, pronašli su marker! Metalni. S natpisom na ruskom." "Ruskom?" "Da, gospodine. Doktor Carlati kaže kako izgleda da su Rusi već bili ovdje i položili prava na ovu dolinu." Richard se namrštio. "Prestani pričati kao u kaubojskom filmu, Bates. Ovo je međunarodni teritorij. Nikome nije dopušteno polagati prava na bilo kakvu vražju dolinu." Mornar je slegnuo ramenima. Richards je posegnuo za parkom i navukao ju. Zakopčao ju je i promrmljao: "Dođi, idemo pogledati. Zna li netko od znanstvenika ruski?" "Doktor Carlati, gospodine." Dok je silazio iz gusjeničara i opet spuštao noge na kamenito tlo Richards je čuo mornara. "Hej, pogledajte, gospodine! Još jedan gusjeničar dolazi dolinom." Richards ga je ugledao. Tamna mrlja koja se kreće sivim kamenjem. Pogledao je mornara koji je još uvijek stajao kod otvora. "Uzmi jedan karabin i napuni ga. Ponesi ga sa sobom." "Da javim McMurdocku, gospodine?" Na trenutak uhvaćen između dva prioriteta Richards je odmahnuo glavom. "Ne. Donesi karabin. Javit ćemo McMurdocku nakon što popričamo s Crvenima." U vrijeme kad su Richards i mornar stigli do skupine znanstvenika sovjetsko se vozilo dovoljno približilo da bi se na njemu mogla jasno vidjeti crvena zvijezda. "Najbogatije ležište ugljena koje sam ikada vidio", rekao je jedan od geologa. "Ovako su sigurno izgledala ležišta u Montani prije šezdesetih." "Da", rekao je još jedan čovjek u parki. "Ali oni su očito došli prvi." "Ovdje ima dovoljno za sve." Naivna budalo, pomislio je Richards. Sovjetsko je vozilo napredovalo prema njima, postajalo je sve veće i opakije sa svakim zveketom gusjenica. Richards je stajao i promatrao ga, više nije bio svjestan hladnoće ili vjetra. Znanstvenici su također izgledali napeto. Jedan je rekao: "Mislite li kako je Podgorny s njima?" "Ove je godine ovdje?"

"Tako sam čuo." "Nisam ga vidio od konferencije u Beču." Richard se ubacio u njihov razgovor. "Mislim kako bi bilo bolje da vi civili odete do gusjeničara. Vojni e Jefferson, donesi još dva karabina." Jefferson je odjurio do američkog gusjeničara, dok je Bates podigao karabin i približio se natporučniku. Znanstvenici su nervozno pocupkivali. Doktor Carlati je rekao: "Richardse, niste li malo melodramatični? Što bi moglo prouzrokovati probleme koji bi zahtijevali oružje?" "Stvarno mislim kako biste se trebali vratiti do gusjeničara", odgovorio je Richards. "Pošto sam ja odgovoran za vašu sigurnost moram inzistirati." "Ali to je glupost!" "Molim vas..." Redov Jefferson pojavio se na vratima gusjeničara, u rukama je držao dva karabina i počeo se spuštati ljestvama. Poskliznuo se ijedna od pušaka ispala mu je iz ruke. Pala je na kameno tlo i opalila uz prodornu grmljavinu. Istog trena bang-bang-bang odgovora došao je s ruskog gusjeničara. Komadići kamena letjeli su oko Amerikanaca. Richards je ugledao čovjeka kako sjedi na vrhu sovjetskog vozila s automatskom puškom uperenom u njih. "Dolje!" viknuo je znanstvenicima. Richards je istrgnuo zapanjenom Batesu, koji je još uvijek stajao pored njega, karabin iz ruku i okrenuo se prema nadolazećem gusjeničaru. Sada je bio ogroman i siv, poput tenka. Richards je napeo karabin i u tom trenutku čuo još jedan bang. Nevjerojatna sila pogodila ga je u prsa i srušila ga na tlo. Nikad nije osjetio udar u tlo, ali odjednom je zurio u nebo. Ugledao je zamaskirana lica. Bila su mutna. Bol! Tijelo mu je bilo u plamenu. "Moj Bože, pogodili su ga!" Bio je to dalek glas, nestajao je, nestajao. "Mislim da je mrtav." Kinsman se udaljio od gomile pored bazena. Nosio je treće piće (Ili mi je četvrto?) stajao je sam u blizini zida transparentne kupole. Okrenuo se i pogledao Alphonsusov umorni masiv, milijardu godina star čuvar ničega. Diane je pjevala:

"Oh, sjećaš li se slatke Betsy iz Pikea, Koja je prešla beskonačnu preriju s ljubavnikom Ikeom... "

Pjevala je gotovo sat vremena. Naravno, netko je izvukao gitaru i zamolio ju da zapjeva. Gomila ju je odvukla od Kinsmana, zatočenika

njezinog prekrasnog glasa kao i vlastitih stravičnih sjećanja. Sada je, dok je gledao sumornu ljepotu Mora oblaka, završila s pjevanjem i Kinsman je iz gomile mogao čuti dijelove razgovora: "... Takamara kaže kako u sjevernom Pacifiku cijele godine nije bilo nijednog dupina. Čini se da su završili kao kitovi." "... vratiti se na vrijeme za božićnu kupovinu. Djeca će biti tako vesela..." "... samo su skupili cijeli odjel i odveli ih u logor. Tvrdili su kako namjerno usporavaju novi plan za smirivanje masa." "Cijeli vražji odjel?" "Osamnaest muškaraca i žena. Također su odveli i njihove obitelji. Svi su negdje u Nebraski, rade u vojnoj bazi. One koji su odbili tretiraju elektrošokovima i drogama." "Bez suđenja? Bez ikakvog procesa?" "Hah!" "To ne mogu učiniti! To je protuustavno!" "Naravno da jest. Ali nemoj to preglasno izgovarati. I ti također možeš dobiti plaćeni odmor u Nebraski, znaš." Hugh Harriman došao je do Kinsmana. Ali sada je mali okrugli čovječuljak bio ozbiljan. Harriman je podigao obrve i pitao: "Što to čujem o žutoj pripravnosti?" "Isuse", promrmljao je Kinsman. "Zar u ovom gradu više nema tajni?" "Znam kako civili ne bi trebali znati", rekao je Harriman, "ali koliko je ozbiljno? Hoćete li ti i Leonov obarati ruke, ili je ovo stvarno?" "Kad bih barem znao." Harriman je popio gutljaj pića. "Toliko je loše?" "Nećemo obarati ruke." "Proklete budale." Kinsmanu je nešto palo na pamet i zamalo se nasmijao. "Ej, ako nam zapovjede da zatvorimo našu polovicu baze za sve strane državljane što ćemo do vraga s tobom? Brazilci ti još uvijek nisu sredili papire, zar ne?" "Naravno da nisu, kurvini sinovi. Prošlo je već dvije godine. Ja sam službeno osoba bez domovine. Još nekoliko mjeseci i neću moći uspravno stajati na Zemlji. Drže me za jaja - pozovu me ovamo s njihovim sociološkim timom, a onda mi ukinu državljanstvo." "Razvedri se. Sokrat je dobio kukutu." "Težak je život nas filozofa", rekao je Harriman uz uzdah. "Misliš obada."

"Svejedno. Znaš koga su u Sao Paulu postavili na moje mjesto? Glupog pukovnika. Pukovnik jebene vojske je predsjednik filozofskog odjela na najvećem brazilskom sveučilištu! Pukovnik!" "Nešto čemu se trebam veseliti kad odem u mirovinu." "Najprije trebaš toliko poživjeti." "To nije smiješno, Hugh. Ne večeras." Harriman je na trenutak zurio u njega, otvorenih usta spremnih za novi odgovor. Ali kad je shvatio što je Kinsman mislio rekao je: "Aha. Zatvaraju sve škole. Luksuz, znaš." Otišao je. Kinsman se okrenuo i opet pogledao van, osjećao je otupljujuću hladnoću beskonačnosti kako se uvlači u njega unatoč grijanom zidu, gledao je opčinjavajuću ljepotu Zemlje, izvan njegovog dosega. Sedam milijardi ljudi spremni uništiti jedni druge. Ruka na njegovom ramenu. Diane. "Trebao bi se zabavljati, sviđalo se to tebi ili ne." "Oh, da. Zaboravio sam." "Mislim kako se sprema nešto veliko." Pokazala je prema bazenu. Kinsman je kod bazena vidio ogromni paket prekriven plavom plastičnom ceradom. Bio je čudnog oblika. Kinsman nije mogao procijeniti što je unutra. "Poslali su me po tebe", rekla je Diane. Opet je odjenula hlače i vestu. Kinsman je primijetio kako nehajno trlja prste lijeve ruke i zaključio kako već dugo nije svirala gitaru. "Mogu smisliti bolja mjesta za otići", rekao je Kinsman. Diane se nasmiješila, ali nije ništa rekla. Zajedno su prošli kroz gomilu koja se gurala oko tajanstvenog paketa. Bio je visok gotovo poput čovjeka, i puno širi no što je mogao raširiti ruke. Mrmljanje i razgovor su se pretvorili u tišinu iščekivanja kad su Kinsman i Diane prišli. Piotr Leonov stajao je pored paketa i veselo se cerio. Sada su svi bili tiho. "Ah", rekao je Leonov, "stiže počasni gost. Stigao je čarobni trenutak." Kinsman je pokušavao izgledati opušteno, ali je u stvari izgarao od želje da sazna što se nalazi ispod cerade. "Prije no što otkrijem tvoj rođendanski poklon", rekao je Leonov, "moram održati govor..." Svi su uzdahnuli. "Čekajte, čekajte!" Leonov je podigao ruku. "To nije politički govor. Samo dvije rečenice."

"Brojimo!" došao je glas iz gomile. "U redu. Prva: Pomno smo istražili tvoju prošlost kako bismo odabrali ovaj poklon, Chete." Lice mrtve kozmonautice koja bespomoćno lebdi. Kinsman je otjerao prizor iz misli. "I druga: Svaki stalni stanovnik Selenea dao je dva mjeseca vlastitog tovarnog dopuštenja kako bi ovu - stvar - dopremili ovamo. Doktor Nakamura je pomogao i iskoristio obiteljske veze kako bi došao do - ah predmeta. I svaki djelatnik Lunagrada dao je doprinos u vidu neophodne tehnološke pomoći kako bi stvar ispravno radila." "To su četiri rečenice, Leonove!" Rus je slegnuo ramenima. "Ja sam unutar dvije od moje početne procjene. To je prilično dobro, u usporedbi s onime što vi znanstvenici radite." Svi su se nasmijali. Leonov se opet okrenuo prema Kinsmanu i nastavio: "U redu, onda! Od svih nas Lunika, Chete - Lunagrada, Moonbasea, Selenea - sretan rođendan!" Povukao je plastičnu ceradu i ništa se nije dogodilo. Svi su se grohotom nasmijali. Leonov je naglo porumenio i povukao ponovno, jače, i cerada je kliznula na pod. Otkrila je blistavi pianino od slonovače. Kinsman je razjapio usta. "Isuse Bože i Majko Božja." Nekoliko je trenutaka samo stajao tamo, previše zapanjen da učini išta drugo osim zurenja razjapljenih usta. Onda su svi počeli pljeskati. Netko je počeo pjevati "Sretan rođendan". Diane mu je prišla, zagrlila ga i glasno poljubila. Još pljeskanja. "Vjerujem kako znaš svirati?" pitao je Leonov. Kinsman je jednom rukom zagrlio Diane i odgovorio: "Nisam godinama dodirnuo tipku. Bio sam prilično dobar." Pat Kelly je došao do njih. "Otkrili smo kako si bio čudo od djeteta." "Sranje", prasnuo je Kinsman. "Imao sam nastup kad sam imao petnaest ili tu negdje - roditelji su me natjerali na to." A ja sam oduvijek više volio upravljati avionima nego svirati pianino. "Sviraj!" inzistirao je Leonov. "Morao sam ovu stvar tjednima skrivati u Lunagradu. Morao sam naći nekoga da ju ugodi, pošto takvog talenta nema u vašoj jazbini kapitalista. A sada odsviraj nešto - barem Čajkovskog."

Kinsman je zatresao glavom i rekao: "Bit ćeš sretan ako se sjetim 'Zvončića'." Sjeo je i pogledao tipke. Crne i bijele. Poput murala. Ruke su mu drhtale. Zašto? Trema ili uzbuđenje ili oboje? Dodirnuo je tipke, odsvirao nekoliko eksperimentalnih nota, prošao nekoliko skala. Ruke se sjećaju. U tom je trenutku shvatio koju bi prvu glazbu na pianinu trebalo odsvirati ovdje na Mjesecu. Zatvorio je oči. Nesvjesno. Bio je iznenađen kad je shvatio, i otvorio ih. Do tada su njegove ruke već počele svirati "Ponoćnu sonatu". Gomila je bila apsolutno tiha. Nježne, odmjerene note širile su se kupolom, gotovo tri stotine godina i gotovo osamsto tisuća kilometara od mjesta rođenja. Kinsman je došao gotovo do polovice prvog stavka, a onda stao. Odsvirao je nekoliko nota dječje vježbe i ustao. Svi su zapljeskali. Leonov mu je prišao. "Čestitam! Ali moraš maknuti instrument iz ove kupole. Previše vlage. Ovdje nikad neće ostati ugođen." Kelly je rekao: "Možemo ga staviti u tvoju sobu, Chete. Provjerili smo. Ima dovoljno mjesta." "Ne", rekao je Kinsman. "Svi bi ga trebali koristiti. Postavite ga dolje u dvoranu za sastanke." "Uništit će ga za mjesec dana. A djeca ..." "Ne, neće. A posudit ćemo Peteova ugađača kad nam zatreba." "Dogovoreno", rekao je Leonov. "Uz dva uvjeta." Kinsman ga je pogledao ispod oka. "Prvo, da dopustite mojim frustriranim glazbenicima da tu i tamo koriste instrument." "Naravno." "I drugo", Leonov je podigao dva prsta, "da ga držiš ovdje na vašoj strani Selenea kako ih ja ne bih morao slušati!" "Naravno", rekao je Kinsman. "I tvoja tajna policija može u njega također postaviti bube." "Mrak. Bit će jako sretni zbog toga." Harriman je stajao pored Diane. "Pravi si renesansni čovjek, zar ne, Kinsmane? Glazbenik, vojnik, astronaut..." "Također sam bio i mačevalac. Na Akademiji sam bio u momčadi za borbu sabljom." "Hump. Među nama imamo vražjeg Cyrana de Bergeraca!" "Moj nos nije tako loš", rekao je Kinsman. "Sviđa mi se tvoj nos", rekla je Diane.

Harriman se pokušao namrštiti i zamalo je uspio. "Žderem se od ljubomore", progunđao je. "Ti sve znaš raditi, Kinsmane. Ja ne znam odsvirati ni jednu jedinu notu. Čak mi ni linija ne radi kako treba." Kinsman je kroz smijeh odgovorio: "Sviranje na pianinu je poput politike, Hugh. Tajna je ne dopustiti lijevoj ruci da zna što radi desna." Nekolicina ostalih iskušala se na pianinu. Kupola je odjekivala rockom, Chopinom, soulom, Straussom. Jedan od novih devedeset današa odsvirao je nešto u neo-orijentalnom stilu koji je stjecao sve veću popularnost u Americi. "Bah! Seljaci i degenerici", progunđao je Leonov naposljetku i sjeo za pijano. Odsvirao je Mussorgskog, a onda se prepustio melankoličnim ruskim narodnim pjesmama. "Ej, znam ovu", rekla je Diane. Sjela je pored Leonova i zapjevala na ruskom. "Što znače riječi?" pitala je kad su završili. Leonov joj se nasmiješio. "Kakve to veze ima, ljepotice? U usporedbi s ovakvim glasom riječi gube važnost." Leonov je nevoljko uzdahnuo, ustao i počeo se pozdravljati sa svima. "Moram se vratiti u radnički raj", rekao je Kinsmanu. "Hvala na iznenađenju, Pete. Slobodno dođi i sviraj kad god poželiš. Pripada svim ljudima Selenea: i Moonbasea i Lunagrada." Leonov je na kratko zatvorio oči. To je bila gesta koju je koristio umjesto kimanja. "Shvaćam." Oklijevao je i pažljivo izbjegavao pogledati preko ramena. "Prijatelju moj, moramo se naći kako bi provjerili stazu za trku buggyja. Samo nas dvojica. Slažeš se?" "Van pogleda čitača s usana?" Kinsman se mrko nasmijao. "Točno." "U redu. Sutra?" Leonov je opet lagano trepnuo. "Nazvat ću te." "Odlično." "Sretan rođendan, druže. Neka ih imaš još puno." "Neka ih svi još imaju puno." "Tako je." Zabava je završavala. Leonov i njegove dvije pratiteljice su otišli, praćeni zadivljenim pogledima. "To su tajne agentice", uvjeravao je Harriman mladu plavušu s kojom je dijelo joint.

Kinsman se naposljetku našao kako polagano hoda glatkim hodnikom s Diane, s rukom oko njenog vitkog struka, i njenom glavom sanjivo naslonjenom na njegovo rame. "Bila je to odlična zabava", rekla je tiho. "Lijepo što si ju organizirao za moj prvi dan." Nasmijao se. Imao je dovoljno alkohola u sebi da bude opušten, ali ne dovoljno da bude pijan. "To su odlični ljudi", rekao je Kinsman. "Sol Zemlje." "Misliš Mjeseca." "Tako je. to su dobri ljudi. Ovo je samo mali grad, znaš. Grad na granici. Svi poznaju svakoga. Međusobno si pomažemo. Moramo. Ovdje bi inače bilo preopasno." "Nikad nisam vidjela nekoga toliko iznenađenog", rekla je Diane kroz smijeh. "Stvarno su me iznenadili tim pianinom", priznao je Kinsman. "Nikad to ne bih očekivao." Zaustavili su se pred vratima njezine sobe. Privukao ju je bliže i poljubio. Ostala je bez daha i na trenutak bila u njegovu zagrljaju. Ali onda ga je nježno odgurnula. "Chete... ja..." Dianeine su oči bile ispunjene strahom koji nije shvaćao. "Idemo polako, može?" "Naravno", rekao je i pustio ju. "Trebam se prilagoditi brojnim stvarima", rekla je. "Daleko sam od kuće." "I Neala." "To je gotovo", rekla je brzo. "To je odavno gotovo." "U redu. Vidimo se sutra, pretpostavljam. Laku noć." "Laku noć, Chete. I hvala." Slegnuo je i nacerio se. Ali dok je hodao hodnikom misli su mu ispunili stari prizori mrtve kozmonautice, i nova sjećanja poruke generala Murdocka. Kinsman je prošao pored svoje sobe, šetao je hodnicima, nije mu se spavalo, bio je bijesan na samoga sebe, a nije znao zašto. Bez svjesnog odabira smjera završio je u kupoli za rekreaciju. Sada je bila prazna. Smeće od zabave bilo je nagomilano na podu. Stropna su svjetla bila ugašena, ali ona iz bazena lagano su blistala. Zemlja je iznad njega bila svjetlucava i nepomična.

Kinsman je sjeo za pianino i počeo svirati. Odsvirao je prva dva stavka "Ponoćne sonate", odustao od riskiranja s trećim i zastao. Pokušao je malo Bacha. Bilo je jadno, poput njega. Onda je osjetio njenu ruku na ramenu. Znao je kako je to Diane, nije morao gledati. Sjela je pored njega. "Ne želim biti sama", rekla je. Bilo je to kao kad je prvi put letio u orbiti. Zadivljujuća sloboda bestežinskog stanja. Slobodan pad. Sve veze Zemlje su nestale. U svemiru nema ničega osim njega i ove prekrasne tople žene. Kinsman je zaboravio čak i na Zemlju prepunu briga, problema i zvijezde-oči Boga koji ih je promatrao.

Četvrtak 2. prosinac 1999: 1550 sati UV Svemirska postaja Alfa bila je skupina koncentričnih prstenova spojenih cjevastim tunelima. Svemirski se brod spojio sa središnjim prstenom. Iz daljine je prilično sličila skupu kotača za bicikle različitih veličina smještenih jedni u druge. Iz blizine ste mogli vidjeti kako stvari nisu nimalo tako uredne: antene, sonde s opremom i neobične strukture stršile su iz kotača svakih nekoliko metara. Poput ljudskih gradova, Alfa je patila od urbanog bujanja. Kad je izgrađena Alfa je trebala biti središte komercijalne industrije, čak i turizma. Ali kad su Sjedinjene Američke Države počele razvijati svoje satelite za sustav strateške obrane, naoružane laserima sposobnima uništiti balističke projektile na daljinama od nekoliko tisuća kilometara, vojska je preuzimala sve više i više Alfinog prostora, a i onaj druge dvije velike svemirske postaje, Bete i Game. U Alfi se sada uglavnom nalazilo osoblje Svemiroplovstva, Alfa je postala središte proizvodnje satelita za stratešku obranu iz lunarnih sirovina, njihovo lansiranje u Zemljinu orbitu, i zapovjedni i kontrolni centar laserima naoružanih satelita. Alfa je također postala i baza za presretače sovjetskih satelita strateške obrane. Frank Colt nadgledao je remont svog svemirskog broda. Tanki presretač jednosjed počivao je u metalnom tunelu koji je imao normalnu Zemaljsku atmosferu kako bi tehničari mogli raditi bez nezgrapnih svemirskih odijela. Muškarci, žene i oprema lagano su lebdjeli na nultoj gravitaciji oko vitkog svemirskog broda. Prije samo nekoliko tjedana bio je blistavo, polirano srebro. Sada je izgledao iskorišteno, metal je bio siv i

zagasit od izloženosti bombardiranju solarnim česticama i brzih poniranja u atmosferu gdje je zrak gorio od strahovitog trenja. Poput tehničara, i Colt je bio odjeven u flekavi, iznošeni kombinezon. Lebdio je u blizini repa raketnog motora, gdje su raketne mlaznice pokazivale svoje crne otvore. Colt je optužujućom rukom pokazao jedan od manjih potisnika smještenih na nosač i promrmljao: "To je taj." Pogledao je tehničara koji je naglavačke lebdio iznad njega i kroz buku strojeva koja je odjekivala hangarom viknuo: "Taj mi se smrzao." Tehničar je bio bijelac, mlad, crvenokos i pjegav. Novi na Alfi. Usidrio se jednom rukom na avionu i zavirio u mali potisnik. "Meni izgleda u redu", rekao je, a onda dodao: "gospodine." Colt se unio tehničaru u lice. "Slušajte, naredniče, boli me kurac kako vam izgleda. Smrzao mi se. Dolazite ovamo i provjerite što nije u redu." "Da rastavim cijeli nosač raketnog motora?" "Obavite i operaciju srca ako želite. Otkrijte što nije u redu i popravite to." "Ali moja smjena završava u deset -" "Naredni e, vaša će smjena biti gotova kad ja budem zadovoljan kako ovaj potisnik radi. Jasno? A saznat ću tako što ću vas povesti na probni let. A sada možete mrdnuti guzicom ili odjebati odavde. Birajte." Lice klinca postalo je crveno poput njegove kose. Ali prije no što je išta mogao reći razglas je objavio: "Pukovnik Colt, prioritetna poruka sa Zemlje. Smjesta se javite." Colt je preko ramena mrko pogledao zvučnik postavljen u obližnji zid. Onda se okrenuo prema tehničaru. "Vratit ću se, naredniče. Nijedan od nas dvojice neće spavati dok taj potisnik ne bude radio kako treba." Nakon što se Colt odgurnuo i odletio prema najbližoj zračnoj komori tehničar je promrmljao: "Crni kurvin sin." Ali započeo je naporan posao skidanja motora. Časničke odaje na Alfi bile su izrađene po uzoru na podmorničke. Skučene. Funkcionalne. Oguljena koljena i bolni laktovi sve dok niste naučili kako otmjeno živjeti u namještenoj telefonskoj govornici. Colt se izvalio na svoj krevet i automatski se sagnuo kako bi izbjegao ormariće postavljene iznad njega. Pritisnuo je ON dugme na panelu interkoma pored jastuka. Ekran se osvijetlio. Prikazivao je jednog od komunikacijskih tehničara, zgodnu mladu plavušu s kojom je Colt povremeno izlazio kad su bili u Vanderbergu.

Mnogim je ljudima smetalo što se Colt hvalio kako izlazi s njom. Sada se ponašala profesionalno i rekla: "Imamo poruku za vas, gospodine, od generala Murdocka. Osobna je i kodirana." Colt se počešao po obrazu. "U redu, pustite je... I mogla bi mi se barem nasmiješiti, šećeru." Nasmiješila se. "To je već bolje." Ekran se ispunio kaosom boja dok se Colt nagnuo prema ormariću i uzeo ručni dekripter s pisaćeg stola. "Jebeno sranje", promrmljao je dok je priključivao uređaj u interkom. Slika je ostala kodirana, ali je čuo muški glas koji je rekao: "Molim predstavite se za glasovnu identifikaciju." Također je kodirano i na Zemlji? Colt je bio impresioniran. Ovo je čak i za Murdocka bilo previše. "Franklin D. R. Colt, 051779, pukovnik, Svemiroplovstvo." Uslijedila je kratka pauza, a onda. "Hvala vam, pukovniče Colt. Nastavite, molim." Slika se iščistila i prikazala generala Murdocka za njegovim stolom. "Tu si", rekao je general. "Da, gospodine." Murdock je bio okrugao, ćelav i nervozan. Colt tog čovjeka nikad nije vidio sretnog ili zadovoljnog. General je imao male sijede brkove, još uvijek oprezne, nemirne oči i očito neiscrpnu zalihu tikova. Ruke mu nikad nisu bile mirne. "Prebacujem te u Moonbase, Colte. Papirologija je već na putu prema Alfi. Želim da odeš idućim šatlom." Colt je smjesta pomislio na tehničara koji je radio na potisniku. "Mogu li pitati zašto, gospodine?" "Pa..." Murdock je bojažljivo pogledao oko sebe, iako je bio sam u svom vrlo sigurnom uredu. "To je dio novog plana koji se počinje provoditi kako bi zaštitili našu mrežu i spriječili Sovjete da dovrše svoju." "Zašto me onda šaljete u Moonbase? Trebao bih letjeti dvostruke smjene, srušiti što više njihovih satelita. Trebate svakog kvalificiranog astronauta -" "Dolazi gomila zamjena. Godišnji su ukinuti, novi se ljudi šalju prije vremena. Bit će sasvim dovoljno ljudi za orbitalne misije." Colt je odmahnuo glavom i usprotivio se: "Ali gledajte, gospodine, zvuči pretenciozno, ali, dovraga, imam najbolje rezultate od svih ovdašnjih astronauta. Ako želite -"

"Ne želim svađu, do vraga!" Generalov normalni tenor povisio se, lice mu se zacrvenilo. "Vi letači svaku zapovijed pretvarate u diskusiju. Želim te u Moonbaseu." "Ali nije mi jasno zašto, gospodine." "Znaš zašto. Ne trebam ti crtati." Colt je zakolutao očima. "Gospodine, ovo će vas možda iznenaditi, ali ne mogu pročitati vaše misli." "Do vraga, Colte!" Murdock je svojim debelim rukama lagano udario po stolu, poput bijesnog dječaka. "Zar ti moram crtati? Znaš da je Kinsman zapovjednik Moonbasea. Odbio je rotaciju prošle godine, zdravstveni razlozi, a one budale u kadrovskoj su popušile." Sada je postalo jasno. Colt se gotovo nasmijao. "Želite da gledam preko Chetovog ramena tijekom operacije." "Tako je." "Jer mu ne vjerujete." Murdock ga je mrko pogledao. "Morao sam se baviti Kinsmanom više od petnaest godina. Preemocionalan je. Nepouzdan." Nije bilo uljudno dražiti generala, ali Colt nije mogao odoljeti. "Zašto ga onda ne smijenite? Rotirajte ga iz Moonbasea. Uostalom nitko ne bi trebao na Mjesecu služiti duže od godinu dana. Koliko je on tamo - tri, četiri godine?" "Prije pet", odgovorio je Murdock, njegova ćelava glava blistala je od znoja. "Ali nije to tako jednostavno. Svi su mu gore fanatično odani. I bilo bi teško pronaći kvalificiranog čovjeka visokog čina koji bi dragovoljno ostao na tom komadu kamena cijelu godinu dana. Bi li ti uzeo taj posao? Dragovoljno?" "K vragu, ne!" "Shvaćaš? A pored toga Kinsman u dosjeu ima navedene zdravstvene probleme - srce ili nešto takvo. Najvjerojatnije lažne, ali ako je otpušten s dužnosti mogao bi ostati na Mjesecu kao medicinski slučaj. Tko bi želio preuzeti zapovjedništvo da mu on gleda preko ramena?" Colt se želio nasmijati, ali umjesto toga nastavio je ispitivati. "Aha, ali Chet obavlja posao, zar ne? Moonbase dobro napreduje, po onome što čujem: sve je dovršeno po planu ili čak i prije." Murdock nije progutao mamac. Umjesto toga nagnuo se naprijed i prošaptao: "Slušaj, Frank. Poznajem Kinsmana. Znam o njemu puno više od tebe. Stvari koje nitko ne zna. Ne želim ga gore potpuno neovisnog ako

dođe do krize. Sprijateljio se s Rusima. Jednostavno je premekan. Želim te gore kako bi mogao preuzeti zapovjedništvo, ako i kada dođe do frke." Colt se čuo kako govori: "Chet i ja smo kompići. Puno smo toga zajedno prošli." "Znam. Ali preskočio te kako bi za sebe uzeo zapovjedništvo Moonbasea. I pukovničke orlove", rekao je Murdock. "Ali ja znam kako ćeš se ti, kad ulozi budu na stolu, ponašati kao pravi Amerikanac i časnik - ne poput slaboumnog neurotičara." Neurotičar? Colt je na spomen te riječi osjetio grčeve u želucu. "U izvanrednoj situaciji", nastavio je Murdock mrkog, znojnog lica, "znam kako ćeš staviti svoje zapovijedi i dobrobit nacije ispred osobnih osjećaja." Colt je razrogačio oči kad je shvatio što Murdock govori. "Mislite kako će Chet postati izdajnik?" "Nikoga za ništa ne optužujem", rekao je Murdock očito radeći suprotno. "Samo sam oprezan." Dok je spremao svoju spartansku prtljagu Colt je počeo shvaćati što Murdock čini. Kurvin me sin iskorištava! Jer sam Chetov prijatelj i on mi vjeruje. Izgledat će sjajno. Poput Bratovog noža. Ljutito je zakopčao torbu i uzeo ju jednom rukom. A Murdock zna kako ću to također i učiniti. Došao sam predaleko i borio se protiv previše ovih bijelih kurvinih sinova da bih sada odustao. Nikad ne izbjegavaj težak posao. Nikad ne odbijaj prigodu za unapređenje. Ne daj im prigodu da te preskoče. A ako moram prekoračiti preko Chetovog tijela kako bih se popeo korak više - sranje, ako to ne učinim ja učinit će netko dragi. Kad je stigao do vrata svoje sobe Colt se sjetio tehničara koji je radio na njegovom svemirskom brodu. Neka si jebe mater. Neka izmuči svoje bijelo dupe od šljakanja. Izašao je na hodnik i krenuo prema šatlu za Mjesec. "Kad si rekao kako ideš u šetnju nisam mislila ovamo", rekla je Diane. Ona i Kinsman bili su u lunarnim odijelima, hodali su polagano i pažljivo preko Mare Nubiuma koji je prekrivao Selene i pružao se do obronaka Alphonsusa. Kinsman je mrzio odijela. Imao je osjećaj kao da se nalazi u nečijoj koži. Ljigavo, teško za kretanje čak i na malog lunarnoj gravitaciji. Uvijek su zaudarala na plastiku, ulje i nečiji znoj. Bio je ljut na samoga sebe što nije imao muda naručiti posebno odijelo po mjeri izrađeno za njega.

Zapovjednik ima pravo na njega, osobito ako će ovdje provesti ostatak života. Ali bojiš se kako nećeš biti jednak ostalima. Kinsman prava faca, to je ono što želiš da misle o tebi. "Svi bi trebali vidjeti površinu", rekao je Diane. "Previše devedeset današa dolazi ovamo i ostaje dolje cijelo vrijeme ture. Isto bi tako mogli biti u Pentagonu ili newyorškoj podzemnoj." "Što je ono?" Diane je pokazala prema okrugloj plastičnoj kupoli, udaljenoj više od kilometra. Nije joj mogao vidjeti lice kroz zatamnjeni vizir kacige. U njegovim slušalicama njezin je glas zvučao elektronički. "To je kupola originalnog Lunagrada," objasnio je Kinsman. "Leonovi ljudi još uvijek tamo slijeću sa šatlovima." A zašto je Pete danas tražio sastanak? Što se događa s njim? Diane mu se približila nezgrapnim hodom. "Kako to da su obje baze izgrađene jedna pored druge?" "To je bilo onda kad je glavna riječ bila suradnja. Trebali smo dijeliti većinu stvari: električnu energiju, tvornicu vode, farme... jeftinije za obje strane." "Nije dugo trajalo, zar ne?" "Zemaljska politika", rekao je Kinsman. "Nestašica hrane, restrikcija energije - počeli smo dobivati zapovjedi da Moonbase učinimo neovisnom. Da o ničemu ne ovisimo o Rusima. Oni su dobili iste zapovjedi. Ali već smo nekoliko godina živjeli zajedno. Teško je prestati vjerovati ljudima s kojima živiš." Diane nije ništa rekla. Kinsman je raširio ruke, polagano se okrenuo i pitao: "Pa... što misliš?" Možda je pokušala slegnuti ramenima, bilo je nemoguće reći. "Izgleda tako pusto... ogoljeno. I tako je prazno." "Imamo puno prostora", složio se Kinsman. "I energije - besplatne, uglavnom, od sunca. Ali nemamo vode. Moramo ju proizvoditi iz kamenja. Smiješno: ovdje je energija jeftina, a voda skupa. Na Zemlji je obrnuto." "Voda na Zemlji više nije jeftina", rekla je Diane. "Ne voda za piće." Kinsman je zatresao glavom iako Diane to nije mogla vidjeti. "Čovjek pomisli kako će to biti posljednja stvar koju će sjebati na planetu prepunom stvari." Uzeo ju je za ruku i poveo blagim usponom prema rubu kratera. Tlo je bilo prepuno kraterčića samo nekoliko centimetara promjera. Ventilator Kinsmanovog odijela radio je punom snagom; ipak, u odijelu mu je i dalje bilo vruće.

"Obzorje tako blizu", rekla je Diane. "Rub svijeta. Skoro pomisliš kako bi mogla pasti." "Mislila sam kako ćemo moći bolje vidjeti zvijezde." "Tvoj je vizir prilično zatamnjen." "Tako je sumorno! Nikad nisam vidjela takvu pustoš." Što si očekivala? rekao je sam sebi. Na glas je rekao: "Diane, zašto si došla ovamo?" Nespretno se okrenula kako bi ga pogledala. "Rekla sam ti. Bio je to dobar posao. Dodatna plaća." "I to je sve?" Oklijevala je. "Shvatila sam kako si bio u pravu, Chete. Cijelo vrijeme, bio si u pravu, a ja sam bila u krivu. Isprobala sam Nealov način. Pokušala sam raditi za siromašne i ugnjetavane. Ali dogodilo se samo to što su postali još siromašniji, a vlada još oštrija. Trebalo mi je puno godina, ali naposljetku sam shvatila kako si bio u pravu. Trebamo granicu - čak i ako je to sumorna pustoš negdje daleko u svemiru." Ali u njenom je glasu bilo nečega što je dalo naslutiti dublje razloge, skrivene motive. "Je li na Zemlji toliko loše?" pitao je. "Da", rekla je Diane žustro. "Vlada više ne daje podatke o nezaposlenosti, toliko je teško. A super-moral fanatici još ti više otežavaju stvari kad moraš odgajati dijete bez oca." "Imaš dijete." "Ima gotovo pet godina." "Nealovo dijete." "Nisam se odlučila za pobačaj." Šutjela je nekoliko dugih trenutaka, a onda: "Pretpostavljam kako sam pomislila da će zbog nje ostaviti MaryEllen i oženiti se sa mnom." Ogorčeno se nasmijala. "Gdje je dijete?" pitao je Kinsman. "S mojom tetkom, za sada. U Arizoni." "Dok si ti ovdje u zemlji novih mogućnosti." "Učim novi posao na novom svijetu. Devedeset dana." "Mogla bi ostati i duže. Mogu produžiti tvoju turu." "Imam kćer za koju se treba brinuti." Kinsman je predložio. "I nju također možemo dovesti ovamo." "Možeš to učiniti?" Slegnuo je ramenima i odgovorio: "Čin ima svojih privilegija."

Nekoliko dugih trenutaka šutke su stajali jedno pored drugog u pustom vakuumu ogoljene lunarne zaravni. Kinsman je u svojim slušalicama mogao čuti Dianeino disanje. "Dopustio bi mi da ostanem za stalno?" "Ako želiš." "S mojom kćerkom?" Nealovom kćerkom, pomislio je. "Da, naravno. Zašto ne?" "Ja..." Diane je gotovo zaplakala. "Chete, to je uistinu... ne mogu... jednostavno ne znam što bih rekla." "Ne moraš ništa reći." "Ali to je takva obveza. Ne znam mogu li -" Prekinuo ju je. "Nema obveza, Diane. Mogu produžiti tvoju turu na neodređeno vrijeme. Možeš dovesti kćer. Ovdje će biti vraški sigurnija nego u Arizoni, sa svim onim zračnim busevima i hidroelektričnim branama. Ali nitko te neće prisiljavati na ostanak u Seleneu. Ako stvari ne budu funkcionirale onako kako ti želiš, uvijek ćeš se moći vratiti na Zemlju." Ako bude Zemlje na koju ćeš se moći vratiti, dodao je u sebi. "Nema obveza", ponovila je. Glas joj je zvučao sumnjičavo, oprezno. "Dođi, trebali bi se vratiti", rekao joj je. Sebi je rekao: "Nema obveza. Za nijedno od nas. Ne sada. Možda jednog dana, ali ne sada. Hodala je pored njega kad su stigli na neravan teren. Nakon nekoliko minuta tišine Diane je rekla: "Ovdje te jako cijene, znaš." "Stvarno?" "Koliko čujem, ti si vrlo odvažan i romantičan lik." "Naravno da jesam." "Jesi", ustrajala je Diane. "Žene pričaju. Možeš odabrati koju god poželiš, a to često i činiš." "Pa..." "Ali bez trajnih veza. Ništa trajno. Ništa čak ni dugoročno." "K vragu, Diane, ovo postaje smiješno." "Stvarno?" Glas joj je zvučao vrlo ozbiljno. "Mislim kako je važno. Pokušavam te shvatiti, Chete. I sebe. Nikad te nisam mogla shvatiti, od prvog puta kad smo se sreli, u Berkeleyju." Nasmijao se. "A ja vraški definitivno nisam nikada uspio shvatiti tebe." Onda je vrlo ozbiljno rekao: "Ali također te nisam uspio izbaciti iz glave. Ne od onog prvog puta u Berkeleyju." Još su nekoliko trenutaka hodali u tišini. "Što kažeš na večeru?" pitao je Kinsman.

Oklijevala je dovoljno dugo kako bi on shvatio da vrlo pomno razmišlja o tome. "Bojim se kako već imam dogovoreno s Harryjem Pierceom. Jutros me pitao." "Tvoj šef odjela? Večerat ćeš sa svojim šefom?" "To te šokira?" zadirkivala je. "Ne zaboravi, mala, Selene je vrlo mali grad." "Oh, ali večera sa zapovjednikom baze je druga stvar, zar ne?" Kinsman se uspravio u punoj visini što je u unutrašnjosti nezgrapnog odijela bilo neprimjetno. "Zapovjednik baze je", odgovorio je, "odvažan i romantičan lik - tako se barem priča." Nasmijali su se i nastavili prema glavnoj kupoli držeći se za ruke. "Chete", rekla je Diane, "također se ne želim ni na koji način obvezati. Ne mogu. Još ne." "Naravno", rekao je. "Shvaćam. U svakom slučaju ni ja ne bih trebao gubiti vrijeme na romantičnim večerama. Imam previše posla." I moram otkriti zašto se Leonov nije pojavio. Jill Meyers upravo je završavala vizite u bolnici Selenea. Poput većine podzemne komune, bolnica je bila izgrađena u dva povezana dijela, jedan američki, jedan ruski. Gotovo su sve stvari duplicirane. Jill je izgledala gotovo mladoliko kao kad je bila na astronautskoj obuci, prije petnaest godina. Njezino veselo lice blistavih očiju i plosnata nosa, uokvireno kratkom smeđom kosom, izgledat će mladoliko i u njezinim zlatnim godinama. Ali u njenom sitnom tijelu nalazila se snaga, vještina i kvaliteta rijetka kod liječnika: empatija. Bolnica je bila velika i imala previše osoblja za Selene. Bilo je to početno opravdanje za stalnu lunarnu bazu, a sada je većina stalnih stanovnika Mjeseca - Rusi i Amerikanci - na Mjesecu bila iz zdravstvenih razloga: bolesti srca, pluća, mišića. I sama Jill je dobila nekoliko vrsta alergija koje su joj onemogućile povratak na Zemlju. Ovdje u kontroliranom okolišu lunarne komune osjećala se doslovno savršeno. Jill je sada izgledala umorno, napustila je posljednjeg pacijenta i krenula prema bolničkim administrativnim uredima i kontrolnim punktovima. Stigla je do prvog, niza stolova u obliku potkove prekrivenih nizom monitora koji su kontrolirali senzore koji su pratili otkucaje srca, disanje, alfa ritam i ostale parametre desetine pacijenata. Sestra koja je sjedila u potkovi pozvala ju je: "Doktorice Meyers, telefon."

Jill je stala i uzela slušalicu od mlade žene. Umorno se naslonila na stol i gledala kako slika na ekranu telefona krcka statikom; onda se pročistila i prikazala bradatog, tamnookog čovjeka kojeg je Jill odmah prepoznala kao jednog od ruskih liječnika. Izgledao je vrlo sumorno. "Alexsei, što je?" izlanula je Jill dok je slobodnom rukom nesvjesno popravila kosu. "Imam problematičnu situaciju", rekao je izvrsnim američkim engleskim. "Srčani udar. Naša oprema za hitne slučajeve trenutno nije dostupna; jedna kolica se koriste, druga su se jučer pokvarila. Ako nam ne možeš posuditi pumpu morat ću odlučiti kome pomoći, a koga pustiti da umre. To je odluka koju ne želim donositi." "Naravno. Možeš li pacijenta prebaciti ovamo?" "Ne s pumpom u njemu." "Stižem za deset minuta", rekla je Jill. "Ne, pet." "Odlično." Okrenula se prema sestri i rekla: "Spoji me sa zapovjednikom baze, i dok razgovaram s njim pošalji ekipu za hitne slučajeve preko kod doktora Landaua, s kolicima sa srčanom pumpom." Lice Pata Kellyja pojavilo se na ekranu. "Kinsman je nekamo otišao. Rekao je da ga se ne uznemirava osim u slučaju kataklizme." Nacerio se kako bi pokazao što misli o zapovjednikovu odsustvu. Jill je sažela problem u dvije rečenice. Onda: "Vodim ekipu za hitne slučajeve u Lunagrad." Kelly je podigao obrve. "Pravila to ne dopuštaju, znaš." "Onda ili pronađi Cheta u iduće tri minute ili ovamo pošalji naoružanog stražara kako bi me zaustavio! Život je na kocki." "Ne jedan od naših." "Oh, ti nisi pripadnik ljudske rase? Sjetit ću se toga kad idući put dođeš ovamo. Što ćeš učiniti sa svojim pravilima tvoj je problem, ali ja mogu napraviti medicinski prijedlog..." "U redu, u redu!" Kelly je podigao ruke u znak predaje. "Napisat ću zapovijed i dati je Chetu na potpis kad se vrati u ured." "U redu", rekla je Jill. "Hvala." "Nemoj mi zahvaljivati. Ovo radim samo zato što bi Kinsman to učinio da je ovdje. Da ovisi o meni..." Ali Jill je već spustila slušalicu i jurila hodnikom prema ruskom dijelu bolnice.

Četiri sata kasnije izvalila se u udobnoj fotelji i pijuckala vrući čaj. Alexsei Landau sjedio je pored nje. Bio je visok, širokih ramena i snažnih, sigurnih ruku kirurga. Nosio je bradu i smiješio se. "Ima jedna stara ruska izreka koju sam upravo izmislio: ako imaš pet raspoloživih jedinica za srčane udare, dobit ćeš šest srčanih udara." Jill mu se nasmiješila. "Barem smo ga spasili." "H’mm, da. Ali trebat će preležati dosta dana. Vjerojatnije tjedana." "Možemo ga odvesti na našu stranu. Ima dovoljno mjesta." Landau je odmahnuo glavom. "Pravila nam zabranjuju slati naše pacijente na vašu stranu bolnice." "Pravila!" prasnula je Jill. "Da smo igrali po pravilima tvoj bi pacijent već odavno bio mrtav." Rus je sumorno kimnuo glavom. "Reći ću Kinsmanu neka popriča s Leonovom. Oni će to srediti." "Sumnjam. Leonov bi ionako uskoro trebao otići. Ne znamo tko će doći na njegovo mjesto." "Chet Kinsman će smisliti način kako to srediti", rekla je Jill odrješito i riješila problem. "Tko je pacijent? Izgledao mi je pomalo poznato." "I trebao bi. Zove se Nikholai Baliagorev." "Baletan?" "Da." "Nisam znala da je ovdje!" "Upravo je stigao. Poslali su ga kako bi odmorio srce, ali let raketom zamalo je bio previše za njega." "Oh, Alex, moramo ga spasiti! Ne možemo dopustiti da čovjek umre zbog birokracije." Landau je umorno odmahnuo glavom. "Birokracija je ubila više ljudi od metaka, draga djevojko. Puno više."

Petak 3. prosinac 1999: 1120 sati UV Na Moru oblaka još je uvijek bila noć, noć koja će još trajati tjedan dana. Ali bijeli srp Zemlje, koji je sada bio gotovo do pola pun, bacao je blagu svjetlost na lunarni krajolik. Kinsman je stajao na blagoj uzvisini koja je bacala pogled na ravnicu i slušao zvukove vlastitog disanja i ventilatora u odijelu. Par buggyja približavao se preko zaravni. Nedaleko od mjesta gdje

je Kinsman stajao skupina Amerikanaca i Rusa u lunarnim odijelima bila je zaokupljena razgovorom. Pored njega je stajao pukovnik Leonov, u jarkocrvenom odijelu gotovo identičnom Kinsmanovu, osim malih razlika na kacigi i ruksaku. "Trka će biti dobra", rekao je Leonov. Kinsman je u kacigi čuo glas. "Da", odgovorio je. "I ove bi godine mi trebali pobijediti, za promjenu." "Hah! Čekaj kad vidiš kakav smo specijalni buggy sastavili." "Nije valjda opet s raketnim motorima?" "Vidjet ćeš." Dok su razgovarali Kinsman je uzeo pločicu s remena. Nespretno, s rukavicama, napisao je: "Je li ti odijelo ozvučeno?" Stavio je poruku pred Leonovljev vizir. "Osobno sam provjerio odijelo prije no što sam ga navukao", odgovorio je Leonov. "Definitivno je sigurno." "Trebali bi pogledati ovaj krater", rekao je Kinsman i prišao rupi promjera trideset metara. "Dovoljno je blizu staze da bi ga trebali označiti, slažeš li se?" "Ovisi koliko je unutrašnjost strma." Leonov je krenuo za njim. Polagano su hodali strminom, birali put između stijenja i kamenja pod svjetlima kaciga, sve dok nisu nestali s vidika trkačke komisije i gusjeničara i buggyja. Izvan pogleda značilo je bez radio kontakta. Sada su mogli razgovarati bez da ih netko čuje. "Što se jučer dogodilo?" pitao je Kinsman i nesvjesno spustio glas. "Tvoja poruka nije bila baš jasna." "Previše posla. Nisam mogao doći. Ne bi dobro izgledalo kad bih ostavio važne poslove zbog trkačke komisije." Kinsman je kimnuo i promijenio temu. "Dobio sam poziv jedne od naših liječnica. Želi prebaciti vašeg srčanog bolesnika u naš dio bolnice." "Da, znam. Baliagoreva, bivšeg baletana." "Kaže kako vaša pravila neće dopustiti da ga prebacite kod nas." Leonov je odgovorio: "Naravno. A vaša pravila ne dopuštaju da ga uzmete bez odobrenja nadređenih sa Zemlje." "Kvragu, Pete, jednostavno ću to učiniti i natjerati ih da odobre gotovu stvar. Radi se o ljudskom životu." "Ah, ali tvoje je nadređene puno lakše obraditi od mojih. Moji bi apsolutno zabranili prebacivanje sovjetskog državljanina u vaš dio bolnice. Apsolutno." "Znači umrijet će?"

"Ne, na putu je prema vašem dijelu bolnice. Dao sam zapovijed jutros prije no što sam došao ovamo." Kinsman se ukopao u mjestu i poslao nekoliko sitnijih kamenčića koji su se bešumno otkotrljali niz padinu prema mračnom dnu kratera. "Ti... Pete, ponekad me zapanjuješ." "Misliš kako je dobrom komunistu nemoguće biti fleksibilan? Suprotstaviti se autoritetima? Misliš kako samo vi Amerikanci imate osjećaje?" "Oh, k vragu." Leonov je položio ruku na Kinsmanovo rame. "Stari prijatelju, skidaju me s dužnosti. Šalju me natrag u Majku Rusiju, ženi i djeci. Nikad se više nećemo vidjeti." "Skidaju te? Kada?" "Za dva tjedna. Možda manje. Nisam siguran tko će mi biti zamjena, ali indikacije pokazuju kako će to biti tvrdolinijaš. Dobar marksist i dobar vojnik. Nije mekan tip poput mene. Nije kolaboracionist koji odlazi na kapitalističke zabave i troši vrijeme i novac na gluposti." "U nevolji si?" "Uvijek sam u nevolji", rekao je Leonov pokušavajući zvučati veselo. "Zato sam u početku i dobio zapovjedništvo Lunagrada. Ovo je još bolje od Sibira - progon koji izgleda kao promaknuće. Većina ljudi u Lunagradu su prognani." "Ako su imalo poput ljudi u našoj polovini Selenea", rekao je Kinsman, "neće se željeti vratiti na Zemlju. Dolje je prevelika gužva, Pete. Poput štakora, tako žive." "Znam. Ali naši nadređeni to ne shvaćaju. Još uvijek žive u prošlosti. Još uvijek misle kako je Lunagrad neka vrsta progona za problematične časnike." "Ipak te zovu natrag." "Da. Igra postaje ozbiljna. Napokon su shvatili kako mi dajemo većinu kisika, hrane i goriva za svemirske postaje. Lunagrad - oprosti, Selene - je vitalan logistički centar za orbitirajuće platforme. A ljudi na tim postajama zaduženi su za proturaketne satelite. Znači mi ovdje na Mjesecu držimo ključ svih vojnih operacija koje se odvijaju u orbiti oko Zemlje. Zato me mijenjaju. Ovdje žele pouzdanog vojnika." Kinsman je okrenuo glavu unutar kacige. Namrštio se na miris ulja i straha. Rub kratera blokirao je pogled na njih visokim kamenim zidom. On i Leonov nisu mogli vidjeti ostale muškarce i žene, gusjeničare i buggyje,

lunarnu zaravan, ili uvijek prisutnu Zemlju. Ništa nije mogao vidjeti osim kamene padine, zvijezda iznad njih i drugog ljudskog bića ispred njega. Kinsmanove su oči vidjele samo vanjštinu nezgrapnog, neljudskog lunarnog odijela; čak je i vizir bio crn. Ali mogao je osjetiti čovjeka u njegovoj unutrašnjosti, dušu koja je pokretala plastiku i metal. "Pete, ne bih ti trebao reći ovo", rekao je Kinsman, "ali nešto se kuha. Ne mislim samo na petljanje s PBR satelitima. To se događa već dugo. Mislim kako se pripremaju za idući korak." Mogao je osjetiti kako Leonov polagano kima. "Da. Zato žele maknuti nepouzdanog časnika iz Lunagrada." "Moji također šalju 'dobrog vojnika' koji će biti moj zamjenik", rekao je Kinsman. "Pat Kelly se vraća na Zemlju, a Frank Colt dolazi motriti na mene." "Colt? Crnac. Da... sjećam ga se." "K vragu i sve!" Kinsman je stisnuo šake. "Imat će svoj rat. Počet će ubijati ljude u orbiti i završit će tako što će sve uništiti." "Povijest je nemilosrdna." "Prestani govoriti poput prokletog robota!" prasnuo je Kinsman. "Ovo nije apstrakcija. To smo ti i ja, Pete! Pokušat će nas natjerati da ubijemo jedan drugoga. Ti govnari neće se zadovoljiti uništenjem Zemlje; poslat će zapovjedi da i ovdje počne rat." "Ja neću biti ovdje", tiho je rekao Leonov. "Bit ću kod kuće u Kijevu sa suprugom i djecom, i čekati da vaši projektili padnu na nas." "I samo ćeš im dopustiti da ti to učine? Nećeš pokušati ništa učiniti?" "Što možemo učiniti?" zarežao je Leonov. "Puno smo puta pričali o ovome, Chete. Ali kakva je korist od riječi? Kad trenutak dođe - što mogu učiniti? Što ti možeš učiniti?" "Mogu odbiti boriti se", čuo je Kinsman svoje riječi. "A možeš i ti, sve dok si ovdje zapovjednik. Možemo ih spriječiti da ovdje na Mjesecu ne započnu rat." "Bravo. A što je sa sedam milijardi ljudskih bića na Zemlji?" Kinsman je zurio u svog prijatelja. Nije imao odgovora. U Washingtonu je noć gotovo potpuno pala. Ulice i izlozi bili su osvijetljeni jer je šteta i opasnost mračnih gradskih ulica bila puno gora, iskustvo je dokazalo, nego utrošak energije potreban za osvjetljenje. Ljudi su žurili prema busevima, osiguravanima od strane policije, koji će ih

odvesti do relativne sigurnosti njihovih enklava u predgrađu, a grad ostavljali siromašnima, crnima i bijesnima. Predsjednik je stajao na prozoru ureda i preko parka Lafayette gledao nacionalno boži no drvce. Uzdizalo se gotovo trinaest i pol metara, trijumf plastične tehnologije i kemijske fluorescencije. Počasni stražar, marinac, hodao je oko njega sa strojnicom. "Nitko više ne dolazi vidjeti drvce", promrmljao je predsjednik. "Kad sam bio dijete svake sam godine na televiziji gledao kako pale drvce. Kad sam prvi put došao u Washington vidio sam božićno drvce. Sada ama baš nitko ne dolazi. Nitko mu ne poklanja pažnju ..." Ministar obrane uljudno se nakašljao. "Zapovjedi planova u slučaju izvanrednih okolnosti, gospodine - morate ih potpisati." Nevoljko, gotovo drsko, predsjednik se okrenuo od prozora. "Trebamo nešto učiniti. Sigurno postoje milijuni djece koja žele vidjeti drvce." "Vide ga, na televiziji", rekao je ministar obrane. "Teško je doći u grad." Stajao je ispred predsjednikova masivnog stola od trešnje i nesvjesno lupkao po debeloj gomili papira koja je stajala na stolu. "Uh, pa, pretpostavljam." Predsjednik je odmahnuo glavom i spustio svoje bucmasto tijelo u fotelju iza stola. Izgledao je premalen za fotelju, a i za sam masivni stol. "Što bih to ja trebao potpisati?" "Ovo su zapovjedi za planove u slučaju izvanrednih okolnosti, dio rješavanja problema PBR satelitima." "Oh." Predsjednik je posegnuo za svojom zlatnom olovkom, a onda opet pogledao ministra obrane. "A po čemu su ovi posebni kad trebaju moj potpis?" Lice ministra obrane na trenutak se smrklo. "Planovi za izvanredne slučajeve pokriva mogućnost sovjetskog napada na naše svemirske postaje s posadom. Oni daju ljudstvo i logistiku kako bi se takvi napadi spriječili." "Pojačavamo obranu postaja?" "Točno." "Koliko će to koštati? Jeste li sigurni kako nam to treba?" "Gospodine, očito je kako Rusi spremaju nešto veliko. Incident na Antarktiku - u kojem je ubijen jedan od naših mornaričkih časnika, znate." "Molim?" Ministar obrane je podigao umirujuću ruku. "Dobili smo samo kodirana izvješća s postaje McMurdo. Istražuju incident. Naši su sateliti također uhvatili slična izvješća iz ruske baze u Mirnyyju. Sve što sa sigurnošću

znamo jest kako su ruski i američki tim pucali jedni na druge. Jedan američki časnik je mrtav." Predsjednikove su ruke drhtale. "Ubili su jednog od naših ljudi?" "Izgleda. Uskoro ćemo znati više." "Želim kompletno izvješće čim informacije postanu dostupne." "Naravno." "Bez obzira na to koje je doba dana ili noći. Jeste li me čuli? Kompletno izvješće." "Da, gospodine. Naravno." Predsjednikov je glas bio šupalj od šoka, ali je nastavio: "A sada, kakve ovo veze ima sa svemirskim postajama?" Ministar obrane je rekao: "To je dio uzorka. Oni igraju grubo na Antarktiku. Povećavaju broj svojih trupa u Siriji. Obavještajni izvori kažu kako namjeravaju zamijeniti sadašnjeg zapovjednika Lunagrada, u redu tipa, s čvrstim generalom iz Kremlja. Spremaju nešto veliko." Predsjednik je bez riječi potpisao prvu stranicu gomile papira. "Hvala vam, gospodine predsjedniče." Ministar obrane zgrabio je papire sa stola i hitro izašao iz ureda. U hodniku ispred, krupni bijesni muškarac šetao je poput lava u kavezu. Malo je šepao, kao da mu noge nisu trebale biti u cipelama koje je bio prisiljen nositi. Mrko je pogledao ministra obrane. "Je li potpisao?" Grubi, promukli šapat protjerao je trnce tijelom ministra obrane. "Da", odgovorio je. "Naravno." "Shvaća kako plan uključuje pripreme napada na sovjetske svemirske postaje?" Ministar obrane odmahnuo je glavom. "To nije iskrslo u našem razgovoru." Ljutiti se zamalo nasmijao. "Neka bude. Možemo mu i kasnije objasniti vrijednost prvog udara. Postupno. Ako vrijeme dopusti." Sastanak sovjetskog komiteta za državnu sigurnost bio je dug, sumoran i ponekad glasan. Kremlj je često odzvanjao povicima bijesnih ljudi, i puno je puta takva buka dovela do nasilja. Generalni sekretar Bereznik bio je odlučan uspostaviti harmoniju. "Drugovi!"oštro je viknuo i debelom rukom udario po stolu ispred sebe. Svi su poskočili i pogledali ga, i na trenutak prekinuli svoje žestoke svađe.

"Drugovi, trebali bi energiju usmjeriti na rješavanje ovog problema. Svađa neće donijeti nikakve pozitivne rezultate." "Pucanje na našu znanstvenu ekspediciju neoprostiva je provokacija!" viknuo je maršal Prokoff. "Ali mi smo ubili jednog njihovog čovjeka", rekao je ministar vanjskih poslova, njegovo bucmasto lice crveno od nedavne prepirke. "Bilo je pucnjave s obje strane." "Povećavaju broj svojih orbitalnih misija", ponovio je ministar obavještajnih službi. "Više satelita i više napada na naše satelite." Generalni sekretar mrko je gledao u bespomoćnoj frustraciji. Ponekad je želio da je posjedovao Kruščovljevu odvažnost: lukavi stari Nikita često je nosio pištolj na ovakve sastanke. "Moj otac dao je život za Sovjetski Savez kod Staljingrada", gorljivo je govorio Prokoff, "i ja neću dopustiti bilo kojem stranom kapitalistu da uništi ono za što se borio." "Ali što s Kinezima?" Pitao je netko, glas mu je podrhtavao od buke oko stola. "Što će oni učiniti?" Na drugom kraju stola Bezimeni je ustao. Sve su prepirke utihnule. On uistinu nije bio bezimen, naravno, ali ustrajao je na korištenju svog neizgovorivog tadžikistanskog plemenskog imena, pa su ga Rusi u šali zvali Bezimeni. Što je mislio o šali, nitko nije znao; nije se ni smijao ni žalio. Ah, pomislio je generalni sekretar, sada će malo razboritijeg razmišljanja ući u diskusiju. Pitao sam se koliko će dugo šutjeti. Ali gotovo je zadrhtao kad je kimnuo Bezimenom. Čovjek je bio nevjerojatan, zastrašujući na način na koji zmija straši: stvarao je strah koji je išao puno dublje od racionalnog razumijevanja. Nikome od ljudi oko stola sila nasilja nije bila strana. Ali kako bi Azijac stigao do uskog kruga savjeta Majke Rusije bila mu je potrebna osobita vrsta hladne, nemilosrdne ambicije. "Jasno je", rekao je svojim ledenim, tihim, grlenim glasom, "kako se suočavamo s krizom volje." Bezimeni nije bio ni visok ni impresivan što se tiče tjelesnog izgleda. Lice mu je bilo usko, s orijentalnim crtama blistavih, hipnotičkih očiju. Uši su mu bile lagano zašiljene, ruke duge, tanke i graciozne. "Ljudi Sovjetskog Saveza hitno trebaju ugljen koji su naši znanstvenici otkrili na Antarktiku - osobito ako nastavimo s prodajom zemaljskog plina Zapadu za gotovi novac. Amerikancima taj ugljen također treba, za vlastite potrebe i tržište. Našoj strateškoj sili suprotstavljeni su njihovi projektili.

Naša protuprojektilna mreža nije dovršena, kao ni njihova. Nalazimo se u pat poziciji, osim ako..." Pustio je neka riječ visi u zraku dok su se ministri i vojni časnici meškoljili u svojim stolcima. "Osim", nastavio je, "ako nismo spremni krenuti na idući korak." Maršal Prokoff odrješito je kimnuo. "Staviti bombe u orbitu." "Točno", složio se Bezimeni. "To bi bilo kršenje sporazuma kojeg smo..." Ali generalni je sekretar udario po stolu. "Taj je sporazum potpisan prije više od tri desetljeća. Svijet je danas puno drugačiji." "Da, ali -" "Nemamo izbora", rekao je Bezimeni, nevjerojatno mirno. "Ako nismo spremni spriječiti Amerikance da nas napadnu izgubit ćemo sve. Bombe u orbiti bit će velika prijetnja koju Amerikanci - i Kinezi također - ne mogu zanemariti." Diskusija se nastavila u noć. Ali barem je, s olakšanjem je pomislio generalni sekretar, to bila diskusija, a ne svađa. Bezimeni je uglavnom govorio. U Seleneu je bila gotovo ponoć kad je Kinsman došao u bolnicu. Posjetio je Baliagoreva na odjelu intenzivne njege. Jill Meyers je bila tamo i završili su na kavi u maloj automatskoj bolničkoj kantini. Mjesto je bilo napušteno. Uzeli su šalice iz aparata i sjeli za najbliži stol. Klimao se na nesigurnim nogama. "Vražje mjesto uvijek zaudara na antiseptike", progunđao je Kinsman. "Svi svjetlosni paneli su prejaki - blješte." Jill se umorno nasmijala. "Aha, šefe, što s tim? Puno bih bolje izgledala pod svjetlosti svijeća." "Izgledaš dobro, mala. Umorno, ali sretno." Bila je to istina. Imala je debele podočnjake, ali Jill je bila nasmijana. Zavalila se u plastičnom stolcu. "Dan je bio dug, ali dobar. Mislim kako će se Baliagorev izvući." "A Landau orbitira oko tebe." "Alex? Oh, on je stari prijatelj. Upoznali smo se prije dosta godina..." Kinsman je polagano pijuckao vruću kavu i rekao: "Gledao sam vas u odjelu intenzivne njege. Znaš li da si stvarno očijukala s njime?" Jill je pocrvenila. "To nije istina!" "Oh, nije? Pitao je da prenoći ovdje."

"Želi biti sa svojim pacijentom." "A svinje imaju krila. Želi biti s tobom, mala." Nacerila se, ali činilo se kako joj ruke rade same od sebe. Prtljale su po šalici kave, a onda po licu. "Šališ se. Stvarno to misliš?" "Menije prilično očito. Ne bih se čudio da je starca odvezao preko Oceana oluja samo kako bi se razbolio." "Užasan si!" Kinsman joj se nasmiješio. "Aha, pretpostavljam da jesam. Ali nisam jedini koji je primijetio kako se vas dvoje pogledavate. Pola bolničkog osoblja romantično uzdiše zbog vas dvoje. Ženska polovica." Jill se pokušala namrštiti, ali njezino pjegavo lice nije bilo za to. "Što je s tobom i onom novom djevojkom u komunikacijama?" Kinsman je počešao bradu. "Diane? Znam ju godinama. Bila je prilično poznata pjevačica prije nekoliko godina. Diane Lawrence." "To je Diane Lawrence?" Jill je izgledala impresionirano. Kinsman je kimnuo i rekao: "Uletjela je u probleme s vladom i to je bio kraj njezine pjevačke karijere." "Ali prvi amandman..." "Je u nevolji", rekao je Kinsman. "Poput ostatka zemlje." Jill je položila bradu na malu šaku. "Bila je dobra. Kupovala sam njezine CD-e." Kinsman se ozario i rekao: "Nema razloga zašto ovdje ne bi mogla pjevati. Treba nam malo zabave u ovoj rupi." "Tako je." "Još će uvijek morati odraditi svoju smjenu, barem za sada. Ali može mjesečariti nakon smjene..." "To je strašna šala!" Iznenađeno je pitao: "Što?" "Mjesečarenje." "Oh - na Mjesecu. Kužim." Kinsman se nacerio. "Nije bilo namjerno." "I među vama nema ništa ozbiljno." "Ne baš." "Odjednom si počeo izgledati jako sretno." Slegnuo je ramenima. "Vrijeme je da se uozbiljiš oko nekoga, zar ne?" pitala je Jill i prstom kružila po rubu svoje šalice s kavom. "Postaješ pomalo star za playboyja." "Aha. Možda si u pravu. Premlad sam da budem bećar." Jill se nasmijala i pitala: "I što ćeš poduzeti u vezi toga?"

Što mogu učiniti? želio je viknuti. Umjesto toga samo je promrmljao: "Ovo je šugavo vrijeme za kompliciranje privatnog života." "Zašto?" pitala je Jill. "Što je to toliko loše s ovim trenutkom?" Oklijevao je. "Stvari se... zakuhavaju. Dolaze nevolje. Velike nevolje." Posegnuo je preko stola i zgrabio Jill za ruku. "Slušaj, mala. Ti i tvoj ruski prijatelj bolje zgrabite svaku prigodu koju imate, i zgrabite ju brzo. Jer i idućih tjedan ili dva poklopac bi mogao odletjeti. Nastat će pakao. I to uskoro." Onda je čuo sebe kako govori: "Osim ako ga mi ne spriječimo."

Subota 5. prosinac 1999: 1830 sati UV Kinsman je stajao pored zračne komore u glavnoj kupoli i čekao njezino otvaranje. Vani, šatlova je raketa sjedila, plosnata i ružna, spojena s komorom prilaznim hodnikom. Komora se uz šištanje otvorila i vrata su glatko kliznula do kraja. Kinsman je osjetio propuh kad se tlak zraka u kupoli izjednačio. Frank Colt prošao je kroz komoru i ušao u kupolu. Nosio je malu putnu torbu i uobičajenu plavu odoru Svemiroplovstva poput časnika na Zemlji, s odlikovanjima na prsima, umjesto običnog lunarnog kombinezona. Kinsman je oduvijek bio iznenađen Coltovim nedostatkom visine. Crni je astronaut imao divovsku osobnost, ali tjelesno je bio malen. Crni Alexander Hamilton, pomislio je Kinsman. Čvrst, sitan. Onda se sjetio kako je Hamiltona u dvoboju ubio čovjek kojeg su kasnije u Sjedinjenim Državama nazivali izdajnikom. Kad je ugledao Kinsmana Colt je mirno stao i ukočeno salutirao. Kinsman se nacerio, lijeno uzvratio pozdrav, a onda pružio ruku. "Frank, frajeru - lijepo te je vidjeti! Dobro došao." Colt se veselo nacerio. "Kako si, kompa? Puštaš kosu, ha?" Kinsman je bacio pogled na Coltovu kratko podšišanu kosu i uzvratio: "Ljubomoran?" "Sranje, čovječe, da ja pustim svoju nikad ne bih uspio staviti kacigu." Nasmijali su se i krenuli prema pokretnim ljestvama. "Možeš ostaviti stvari u sobi i večerati s nama", rekao je Kinsman putem. "Naravno, naravno. Ali ne bih li ti trebao dati svoje zapovjedi i službeno se javiti?"

"To možemo srediti sutra. Sigurno si gladan. A kladim se kako se hrana na Alfi nije nimalo poboljšala." Colt se nasmijao. "Kvragu, nije." Spustili su se četiri razine niže dok je električni motor ljestvi blago šumio. Kad su izašli Colt je rekao: "Možda bih mogao pričekati nekoliko dana i službeno preuzeti svoju novu dužnost na dan Pearl Harboura. To bi stvari dalo lijepu povijesnu notu." "Pearl što?" pitao je Kinsman. "Pearl Harbour. Sedmi prosinac. Drugi svjetski rat. Bilo je u svim novinama." Kinsman ga je vodio hodnikom. "Imaš čudan smisao za humor, Frank." "Povijest, čovječe. Povijest. To je moj veliki interes." Pola sata kasnije bili su u kantini. Bila je mala, sa samo nekoliko desetina stolova. Većina je bila zauzeta, ali akustična izolacija smanjivala je pozadinsku buku do glasnoće mrmljanja. Colt je bio namršten kad su sjeli. "Nisu li ono tamo Rusi?" Mahnuo je glavom prema stolu za kojim je sjedila Jill Meyers, s Landauom i dva ruska medicinska tehničara. Kinsman je kimnuo. "Imamo jednog njihovog na odjelu intenzivne njege. Srce." "Chete, ovo bi trebala biti vojna baza. Dovoljno je loše sjediti u neprijateljevom susjedstvu..." "Ej, opusti se", rekao je Kinsman. "Ovi ljudi nisu naši neprijatelji." Colt je umorno odmahnuo glavom. Kinsman je nastavio: "Ovdje nema dovoljno vojne aktivnosti da bi se vrijedilo brinuti. To ti je poznato, Frank." "Pretpostavimo da prestaneš hranom i kisikom opskrbljivati svemirske postaje? Što onda?" "Ma daj." "Ne, ozbiljan sam čovječe." Colt je zabio vilicu u svoj svinjski odrezak, prvo pravo meso koje je kušao u mjesecima. "Pretpostavimo da unište Moonbase, ili ju preuzmu. Kako će naši dečki na svemirskim postajama dobivati zalihe?" "Sa Zemlje, naravno." "Aha? Znaš li koliko treba za pripremu toga? A trošak ako unište Moonbase osakatili su svemirske postaje i cijeli sustav PBR satelita. Pobijedit će. Čovječe. Sve što je više od sto kilometara iznad Zemlje bit će njihovo. Što znači da će i Zemlja biti njihova."

"To se neće dogoditi, Frank." "Moglo bi." Colt je žustro navalio na odrezak. "Zato sam premješten ovdje. Murdock se brine upravo zbog toga." Kinsman odjednom više nije bio gladan. "Pretpostavljam kako sam nakon svega trebao pogledati tvoje zapovijedi." "Ne bi ti previše koristilo. Nisu napisana crno na bijelom. Ali Murdock me nazvao, kodirano na oba kraja. Misli da si mekan i želi da se ja pobrinem kako se ovom mjestu ne bi ništa dogodilo. Zato sam ovdje." "Mrak", rekao je Kinsman. Odgurnuo je poslužavnik od sebe. "A idući će korak biti priprema za preuzimanje Lunagrada." "Možda." "To je glupo", prasnuo je Kinsman. "Je li?" Čekaj, rekao je Kinsman sam sebi. Nemoj im dopustiti da započnu svađu među nama dvojicom! S mukom se smirio. "Frank, sjećaš li se Cya Caldera?" "Koga?" "Starog Cya Caldera. Još na početku, kad smo bili na obuci. Cy je bio novinar..." Colt se sa smiješkom sjetio. "Oh, aha, stari. Bio je prava faca." "Jednom mi je ispričao priču", rekao je Kinsman, "kako je u Prvom svjetskom ratu letio na bombarderu." "Aha, i Mile High klub." "Ne, ovo je druga priča. Letio je bombarderom u prvim mjesecima rata. Otvoreni kokpit, šal na vjetru i slično." "Sereš." Kinsman se s osmijehom sjetio Calderove priče. "Letio je u dvosjedu bombarderu. Letio je na maksimalnoj visini iznad rovova - oko tisuću sedamsto metara. Svi vojnici u rovovima pucali su na avione. Nije bilo bitno čiji je avion bio. Mrzili su letače." Colt se nasmijao. "Cy je uglavnom letio na noćnim misijama. Nikad nije ugledao drugi avion na nebu. Onda su jedne noći, kad su se vraćali iz bombardiranja neke farme, prošli pored velikog njemačkog Gotha bombardera koji se vraćao iz bombardiranja savezničkih položaja." "Aha?" "Cy je mahnuo njemačkom pilotu, tip je mahnuo njemu. Obojica su bili uzbuđeni jer su gore sreli nekoga."

"To su bili dani", promrmljao je Colt. "Pa, nekoliko minuta nakon što su prošli jedan pored drugoga Cyev se mitraljezac okrenuo prema njemu i počeo vikati kako bi ga čuo kroz buku motora: 'Ono je bio Nijemac! Koji si mu kurac mahao? Okreni se, idemo srušiti kurvinog sina!"' Colt je kimnuo. "Cy je odgurnuo mitraljesca i rekao mu: 'Glupi kurvin sine, ovdje je dovoljno opasno i bez pucanja na ljude!'" Colt se počeo smijati, ali to nikad nije postalo nešto više od smijeha. "U redu, kužim. Dovoljno je opasno biti ovdje na Mjesecu i bez pucanja na ljude. Ali ja imam zapovjedi, Chete. A Rusi možda nikada nisu čuli priču." Kinsman je polagano odgovorio: "Svatko tko je proveo malo vremena na Mjesecu zna tu priču. Oni su spasili naše dečke tisućama puta i mi smo spašavali njihove. Većina ljudi govori engleski, a puno naših zna ruski. Mi živimo zajedno, Frank. U miru." "Sra-anje", Colt je namjerno naglasio riječ, "još ćeš mi reći kako ćeš početi pjevati gospel. Živite u miru, ha? Koliko još, kompa? Koliko? Što će se dogoditi kad sa Zemlje dobiju zapovjedi da to učine..." Colt je lagano pritisnuo palac na stol, kao da želi smrskati bubu. Ili pritisnuti dugme za paljbu. Kinsman nije ništa rekao. Colt je nastavio: "Doći će do velike frke, čovječe. Sve ovo petljanje sa satelitima. A neki tip iz mornarice ustrijeljen je na Južnom polu ..." "Molim?" Kinsman je u želucu osjetio munjeviti bljesak straha. Colt je kimnuo. "Aha. Prije nekoliko dana. Stvari se zagrijavaju." "Na Antarktiku? Pucaju jedni na druge u međunarodnom području?" "Zašto ne? Tamo je najveće svjetsko ležište ugljena. Borit će se za njega - ili nešto drugo. Možda opet Bliski istok; tamo još uvijek ima puno nafte. Dolazi, čovječe, puno gladnih ljudi, nedovoljno resursa kako bi svi preživjeli. Borit će se, prije ili kasnije. Ništa ne možemo učiniti kako bi to spriječili. Moramo biti spremni na pobjedu." Kinsman je počeo odgovarati, ali nije bilo ničega što bi mogao reći. Sjedio je, poražen. Onda je ugledao Pata Kellyja s pladnjem u ruci. "Mogu li vam se pridružiti?" pitao je Kelly. Nije čekao odgovor, nego je stavio poslužavnik pored Coltovog i sjeo. "Frank, znaš Pata, zar ne?" pitao je Kinsman. Colt je kimnuo dok je Kelly sjedao. "Upravo si postao bojnik, zar ne?"

"Aha", odgovorio je Kelly. "Uskoro ću imati viši čin od tebe, Flash." Njegovo uobičajeno zečje lice izgledalo je drugačije: napeto, gotovo bijesno, prepuno iščekivanja. Colt ga je hladno pogledao. "Ne planiram tako skoro u mirovinu. A kakvo je to 'Flash' sranje?" Kelly je slegnuo ramenima i rekao: "Ti si frajerski pilot, to svi znaju." "Ja ne znam", rekao je Colt. "Ispričaj mi." Kinsman je sjedio i gledao kako se događa. Osjećao se bespomoćno i istovremeno fascinirano. Kelly je bio dobar čovjek, bistar i odan. Frank Colt bio je isto tako bistar, možda i više. I što god da je gorjelo u Franku Coltu bilo je puno usijanije od Kellyjeva plamena, znao je Kinsman iz dugog iskustva. Ipak, u Coltu je bilo nešto što je prizivalo grmljavinu. Ljudi su ga ili voljeli poput brata ili mrzili. Nije bilo neutralnog terena. Kelly je stisnuo zube. "Pogledaj se, nosiš tu odoru kao da si na paradi u Akademiji. Prokleto dobro znaš kako to ovdje ne činimo. Ali ti moraš biti super junak. Pravi frajer." "A ti svoju odoru držiš u ormaru kako bi svi mislili da si dobar dečko, ha? Jesu li na tebe ikada pucali?" "To nema nikakve -" "Nema vraga! Znaš li zašto si ovdje, dobri dečko? Znaš li zašto možeš plesati po Mjesecu, sakupljati kamenje i svake tri godine dobiti promaknuće?" "Ej, čekaj ..." Colt ga je ušutkao dugim kažiprstom uperenim u njegovo lice. "Ovdje ste na Mjesecu, bojniče Kelly, jer je naše svemirske postaje i orbitalne tvornice jeftinije opskrbljivati lunarnim resursima nego sa Zemlje. To je to. Boli me kurac koliko ovdje znanstvenika imate ili koliko ste invalida spasili. Jedini razlog zbog kojeg porezni obveznici Sjedinjenih Država financiraju ovo bajkovito mjesto je zato što je jeftinije nego slati zalihe i sirovine u orbitu sa Zemlje. Jasno?" Kelly je poblijedio. "To sam i očekivao od tebe. Jesi li sa sobom donio i nekoliko bombi?" Colt se naslonio i nasmijao. "Sranje, mali, znaš da je nuklearno oružje u svemiru zabranjeno. Potpisali smo sporazum s Rusima prije trideset godina. Nema oružja masovnog uništenja. Kladim se kako ne bi, kad bi ovog trena poslao traži-i-uništi ekipu u Lunagrad, pronašao više od tri, četiri nuklearke.

Kinsman se umiješao. "Obojica bi trebali biti časnici i gospoda. Kako bi bilo da se tako i ponašate? Priredili ste vrašku predstavu." Kelly je bacio pogled preko ramena. Većina je ljudi zurila u njih. Uključujući i Ruse. Colt se samo zavalio i poigravao vilicom. Kelly je Kinsmanu vrlo tiho rekao: "Chete, gotovo si me uvjerio da dovedem obitelj. Ali vidim da je uzaludno. Potrebno je samo nekoliko Neandertalaca da sve upropaste, bilo na Zemlji ili Mjesecu." Ustao je i ukočeno izašao iz kantine, ostavivši na stolu nedirnutu hranu. Colt je napućio usne i pogledao Kinsmana. "Premekan je za časnika." "On je dobar čovjek, Frank." "Aha, ali dobar čovjek završava posljednji. A u utrci dvojice ljudi, preživljava samo pobjednik." Dovršili su večeru u tišini s Kellyjevom hranom koja se hladila pored njih, tihi podsjetnik na njihovu različitost. Kinsman je nakon večere odveo Colta u svoj stan. "Imam bocu domaćeg", rekao je dok se Colt izvalio na trosjed u dnevnoj sobi. "Da vidim što misliš o njemu." Kinsman je ušao u kuhinju i posegnuo u ormarić ugrađen iznad mikrovalke. Izvukao je bocu bezbojne tekućine. "To je neka vrsta mješavine vodke i tequile. Napravili su ju dečki iz kemijskog laboratorija." Colt je bio udobno zavaljen na trosjedu. "Znaš", rekao je dok je uzimao plastičnu čašu od Kinsmana, "zaboravio sam u kakvom luksuzu vi mačke živite. Dnevna soba, spavaća, kuhinja, struje koliko poželiš, sve moguće vrste ekrana i spravica - fantastično!" Kinsman je privukao jednu fotelju koja je bila iščupana iz uništenog buggyja. "Pretpostavljam kako jest prilično mekano u usporedbi s orbitalnim postajama." "U usporedbi sa Zemljom, čovječe!" oštro je rekao Colt. "U usporedbi s Washingtonom ili Vanderbergom ili bilo kojim drugim mjestom. Trebao bi biti proklet da imaš ovako dobar stan." "Pa", Kinsman je napunio Coltovu i svoju čašu, "dobro došao u Selene, Frank." Podigao je čašu, Colt također. Kinsman je pijucnuo piće, dopustivši vatrenoj tekućini da mu lagano klizne niz jezik. Colt je popio veliki gutljaj. "Aargghhh!" Colt je zatvorio oči i divljački mahnuo glavom. "Ideš! Imaš dobar kemijski laboratorij, čovječe!" "Obavljaju dobar posao", priznao je nacereni Kinsman.

"U slobodno vrijeme, naravno. Novac poreznih obveznika ne troši se na gluposti." "U slobodno vrijeme", rekao je Kinsman. "I pod pomnim nadzorom rukovodstva. Ne želim da netko ovdje otvori pecaru." Colt je popit još jedan gutljaj. Podigao je čašu i zadivljeno ju pogledao. "Pravo raketno gorivo, definitivno." Popio je ostatak. Kinsman je spustio čašu na telefonski terminal pored trosjeda. Colt također. "Frank, stvarno ne bi na onakav način trebao maltretirati klince poput Kellyja." "Ej, iznenadio me!" "Znam. Prestrašen je. Ima suprugu i dijete koji žive u blizini baze." "I što želiš da učinim, okrenem drugi obraz?" Nacerio se: "To će biti dan." Colt je raširio ruke. "Gledaj, Chete, pokušat ću lagano s tim mirotvorcima koje imaš ovdje. Ali imam posao koji treba obaviti i ja ću ga obaviti. Ako je potrebno razbijati glave ili vrijeđati nježne dušice, tu si ne mogu pomoći. Ova baza se mora pripremiti za napad." "Znam", priznao je Kinsman. "Ali samo nemoj bez razloga maltretirati ljude. Većina ih nije u tvojoj ligi. Nije ih fer tako šikanirati." "Da, massa", našalio se Colt. Ili se možda samo napola šalio. Ustao je, krenuo prema vratima i naklonio se. "Mi obojeni znamo gdje nam je mjesto, massa. Ne želim stvarati probleme, nikako." "Idi k vragu", rekao je Kinsman kroz smijeh. "Vidimo se", rekao je Colt s vrata. "Možeš naći put do svog stana, zar ne?" "Vezanih očiju." "Laku noć, Frank." Čim je Colt za sobom zatvorio vrata Kinsman se sagnuo i pritisnuo ON dugme telefonskog terminala. Ekran se upalio, ali nije bilo slike. "Pata Kellyja, molim." Telefon je nekoliko trenutaka šumio, a onda je kompjutorizirani glas rekao: "Nije u svom stanu." "Pronađite ga." Prošlo je nekoliko minuta prije no što se Kellyjevo lice pojavilo na ekranu. Još je uvijek izgledao ljutito, napeto. Iza njega Kinsman je vidio natpis koji je označavao njegovu lokaciju kao Hodnik C, područje dvadeset. "Šećeš?" pitao je Kinsman.

Kelly je odgovorio: "Pokušavao sam se ohladiti i malo razmisliti." "Slušaj me, Pate. Želim da nešto utuviš u tu svoju glavurdu. Colt će biti zamjenik zapovjednika Moonbasea. Tu ne mogu ništa učiniti. Ali mogu izmisliti mjesto zapovjednikovog pomoćnika. Želim da uzmeš taj posao. Ne moraš ići na Zemlju. Možeš ovamo dovesti obitelj." Kellyjev je glas bio ravnodušan. "Ne dok je on ovdje. Kakva korist?" "Sve može funkcionirati", ustrajao je Kinsman. "Poznajem Franka od obuke za astronauta. Nema puno stvari u kojima se slažemo, ali smo prijatelji. Braća, gotovo. Jednom mi je spasio život. Ja sam njemu pomogao u nekim teškim vremenima." Kelly nije ništa rekao. "Ali koliko god bili bliski", nastavio je Kinsman, "nikad neću znati kako je biti crnac. A nećeš ni ti. Žestoko se trudio doći tu gdje je sada. Morao je prelaziti zapreke koje mi ne možemo čak ni zamisliti." "Ma daj, Chete", rekao je Kelly. "Taj jadni ugnjetavani dečko iz geta cijeli život slušam te šprehe. To je jebena brijačina." "Ljudi još uvijek spaljuju sinagoge, Pate. I još uvijek šutiraju crnčuge. Pogoršava se, a ne poboljšava. Frank ima ožiljke kao dokaz." "A ja bih trebao -" "Trebao bi se ponašati kao odrastao čovjek", prasnuo je Kinsman. "Obavi posao koji treba obaviti i dovedi svoju obitelj ovamo gdje će biti sigurna." "Čak i s njim?" "Čak i s njim", rekao je Kinsman. Kelly je izgledao sumnjičavo. Ali nešto je bijesa nestalo s njegova lica. "Sutra počni s papirologijom", rekao je Kinsman. "To je zapovijed. Ti si moj novi pomoćnik. A tvoja obitelj dolazi idućim šatlom." "Pa..." "A kad smo već kod toga, pogledaj osobne dosjee i provjeri koliko stalnih stanovnika ima obitelj na Zemlji." "Moj Bože, otvaraš spasilačku agenciju?" "Zovi imigracijsku", odgovorio je Kinsman. Isključio je telefon i Kellyjevo je lice nestalo s ekrana. Onda je pritisnuo drugo dugme i okrenuo se prema velikom zidnom ekranu preko puta. Prikazivao je Zemlju. "Vraški dobro znaš kako ih ne možeš sve dovesti", prošaptao je sam sebi. "Ne mogu ih sve spasiti. Bože, ima ih sedam milijardi!"

Kinsman te noći nije mogao spavati. Legao je u krevet, ugasio svjetla i sve ekrane, ali je ostao potpuno budan. Sedam milijardi.

I čut ćeš o ratovima i glasine o ratovima... Jer nacija će ustati protiv nacije, kraljevstvo protiv kraljevstva: i nastat će glad, bolest, potresi... I jao onima koje su trudne i onima koje će u te dane dojiti! Ali moli se da tvoj bijeg ne dođe u zimu, niti na sabat: Jer tada će nastati velika patnja, patnja kakve nije bilo od početka svijeta pa do danas, ne, niti će je ikad biti.

"Apokalipsa", prošaptao je sam sebi. Sjedio je u mokrom, neurednom krevetu i prtljao po tipkovnici na noćnom ormariću, a onda opet pogledao Zemlju koja je lebdjela u tami njegove sobe. "... glad, bolest, potresi... nacija će ustati protiv nacije..." Zatvorio je oči i opet ugledao mrtvu kozmonauticu. Lebdi svemirom. Dovodi kisika iščupani. "Mojom rukom." Kinsman je u tami sobe pružio ruke. Znači ti ćeš preživjeti dok svi ostali umiru. Tvoja je krivnja veća od njihove. Ti si ubio. Nisi pritisnuo nikakvo dugme; učinio si to na staromodan način. Vlastitim rukama. "A ako te desna ruka uvrijedi, odsjeci je." Iznenadio ga je zvuk vlastitog glasa u tami. Znao je kako je to pogrešan citat, ali je odgovarao. Odgovarao je. Nedjeljni sastanci. U nedjelju su otkrili kako je vjeverica ušla u dvoranu za sastanke i pojela pola kožnih presvlaka na klupama. "Tako nam i treba", rekao je njegov otac. "Presvučene su klupe prenemaganje." Riječi najbogatijeg Kvekera Pennsylvanije. Bio je neobična zbirka kontrasta. Da sam ga barem bolje poznavao. Školska djeca su ga zadirkivala jer je Kveker. Nazivali su ga William Perm. Opaki, krupniji, sakupljali su se oko njega. "Da vidimo kako skačeš, Kvekeru." Kako da ti razbiju nos. Kako naučiti razgovorom se izvući od batina. Ali nema teorije da se iz ovoga izvuče razgovorom. Nikad više neće letjeti avionom! Ako unište jedni druge više neće biti aviona. Neće biti aerodroma.

"Koga pokušavaš zavarati?" pitao je sam sebe. "Sada ne bi mogao ni letjeti. Ne nakon godina života na manjoj gravitaciji. Mekan si poput spužve. Refleksi su nestali. Stiže četrdeseta." Zašto moraju ratovati? Zar u pola stoljeća Hladnog rata nisu ništa naučili? Zašto sve moraju uništiti? Znao je zašto. Iz istog razloga iz kojeg je on ubio kozmonauticu. Ama baš istog razloga. To nije bilo potrebno. Nije. Ali razbjesniš se i ne možeš stati. Ne dok ne postane prekasno. Oglasio se alarm. Svjetla spavaće sobe lagano su se upalila. Vrijeme je za ustajanje. Kvragu i sve i svi, rekao je sam sebi. Takvo je kakvo je i tako ću i odigrati. Stvari na danjoj svjetlosti uvijek izgledaju drugačije, razmišljao je, čak i kada je svjetlost umjetna. Ne lakše. Ne bolje. Ali racionalnije. Možeš se logično baviti stvarima po danu. U mraku stravični oblici hodaju sjenama. Kinsman je nazvao Leonova, istuširao se i odjenuo dok je čekao. Telefon je naposljetku zazujao i kompjutor mu je rekao kako je ruski zapovjednik na vezi. Ekran je posivio, ali nije se pojavila nikakva slika. Leonovljev je glas došao, jasan i razgovijetan. "Nisam znao da se kapitalisti dižu ovako rano." Kinsman je ispalio odgovor: "Tako ostajemo u prednosti nad vama centraliziranim birokratima." "Hah! Neistinita provokacija." Kinsman se uozbiljio i pitao: "Čuo si za stvar na Antarktiku?" "Da." Čekao je Leonova da kaže nešto više. Kad ništa nije došlo pitao je: "Ima li kakvih novosti o tvojoj zamjeni?" "Ne, još ništa." Leonovljev je glas zvučao napeto. Prisluškuju mu liniju, shvatio je Kinsman. A najvjerojatnije i moju također. "Moramo se naći, Pete, i raspraviti o stvarima. Utrci buggyja i svemu..." "Ne mogu", smjesta je odgovorio Leonov. "Danas ne. Imam previše drugih problema kojima se moram pozabaviti. Najvjerojatnije za dan ili dva." Kinsman je kimnuo i rekao: "Aha. U redu. Nazovi me." Ugasio je telefon i stajao tamo nekoliko nesigurnih trenutaka, a onda je opet pritisnuo dugme telefona.

"Pripremite mi avion", rekao je treperavom sivom ekranu. "Dugi let. Dat ću plan leta operacijskom uredu. Stižem za pola sata."

Nedjelja 5. prosinac 1999: 0945 sati UV Kinsman je letio sam iznad praznog krajolika. Avion je dobio na visini i tiho klizio kroz dugu lunarnu noć. Tlo ispod njega bilo je osvijetljeno blagom svjetlošću sa Zemlje, ispremetana panorama sivog kamenja i kratera. Sjedio je u pilotskom sjedalu malog raketnog aviona i letio preko planina istočno od Aristarchusa. More tišine bilo je tamna mrlja na obzoru ispred njega. Letio je sam. Avion je imao atmosferu, pa je mogao podići vizir. Odijelo je bilo nezgrapno i neudobno, ali ga je ipak zadržao. Ako se avionu nešto dogodi odijelo bi mu moglo spasiti život. To se već dogodilo. Prošao je planine, daleko dolje, šuplje i naborane, izglađene pijeskom i eonima meteorskih kiša. Jedini zvukovi u kokpitu aviona bili su tiho zujanje strujnog napajanja i još tiše zujanje ventilatora. Ovo je smiješno, Kinsman je sumnjao u sebe. Prokleto glupo gubljenje vremena. Ali avion je letio svojim kursom nepobitnim zakonima balistike. Hodočašće, jednom započeto, treba dovesti do krajnjeg odredišta. Izvinuo se u pilotskom sjedištu i nagnuo naprijed koliko su mu sigurnosni pojasevi dopuštali i ugledao Zemlju. Opet se naslonio i provjerio instrumente na panelu ispred sebe. Ali ovo je zaokupilo samo dio njegove pažnje. Neprestano je gledao Jillino lice, i Dianeino i Kellyjevo, i Leonovljevo i ljudi koje je poznavao u Washingtonu, Kaliforniji, kod kuće u Pennsylavniji. Najgore od svega, vidio je djecu: igraju se, trče, u školi, spavaju, sva spaljena velikom vatrenom kuglom. Nastavi razmišljati suznim kanalima, bjesnio je na samog sebe. To je genijalan način za rješavanje problema! Slušalice kacige su zazujale. Prebacio je prekidač na kontrolnom panelu i rekao: "Kinsman ovdje." "Komunikacijski centar, gospodine. Primamo vijesti sa Zemlje. Dnevni dežurni pomislio je kako bi ih željeli čuti." "U redu, pošaljite ih." Čuo se tihi klik i kratak šum. Onda: "... natporučnika Ernesta Richardsa. Glasnogovornik Bijele kuće naglasio je kako se pucnjava odigrala na

međunarodnom teritoriju, iako su prošle godine Sovjetski Savez i nekoliko zemalja Latinske Amerike i Azije objavile kako namjeravaju koristiti mineralne resurse na Antarktiku." Profesionalni novinarski glas je nastavio: "Ujedinjeni narodi raspravljali su o eksploataciji do otvorenja sezone ove jeseni, i Ujedinjeni narodi zauzeli su suprotno stajalište od onog Sovjetskog Saveza." "Senator Russel Montguard iz Sjeverne Karoline nazvao je smrt mornaričkog časnika Richardsa, citiram: 'Činom međunarodnog umorstva; da, ratnim činom.' Kraj citata. Druge svjetske reakcije uključuju..." Kinsman je ugasio radio. Sada je to međunarodni incident. Ratni čin. Upravo izgovor kakav su tražili. Svjetla kontrolnog panela zatreperila su, žuto. Kompjutorski je ekran izbacio brojeve i pogled na njegovo sletište. Brojevi na radarskom altimetru počeli padati prema nuli. Raketni motor smanjio je snagu bez Kinsmanove pomoći, programiran kompjutorom. Nekoliko se trenutaka osjećao nevjerojatno težak. Onda su se motori ugasili i gotovo je istovremeno osjetio udar avionskih potporanja na tlo Mora tišine. Sustav za navođenje provjerio je lokalne orijentire i pogledao raspored zvijezda kroz avionov stereo teleskop. Onda je objavio, glasnim tuljenjem i velikom zelenom točkom na ekranu kompjutora, kako su se uistinu spustili točno na ono mjesto koje je bilo programirano u kompjutoru. Sva su svjetla na kontrolnom panelu bila zelena. "Ponosan si na sebe?" pitao je Kinsman kompjutor. Zatvorio je vizir kacige, odvezao pojas dok su pumpe uz zveket isisavale zrak iz kokpita i spremale ga u tankove. Kinsman je otvorio kokpit i niz ljestve sišao do pjeskovitog mjesečevog tla. Zurio je u neravni teren i ostavio tragove koji će tu ostati eonima. Popeo se na malu uzvisinu i tamo su bili: seizmometri, laserski reflektor, ponosna zastava i zlatni donji dio modula za spuštanje. Upravo onako kako su ih ostavili prije trideset godina. Jedina je promjena bila providna plastika koja je oprezno položena na tlo kako bi zaštitila originalne otiske nogu Armstronga i Aldrina. "Baza tišine", promrmljao je Kinsman. Kinsman je prošao između stvari koje su astronauti ostavili i prišao modulu za spuštanje i natpisu. Nehrđajući je čelik još uvijek bio gladak i blistav, čak i na slaboj svjetlosti sa Zemlje: OVDJE JE ČOVJEK SA PLANETA ZEMLJE

PRVI PUTA ZAKORAČIO NA MJESEC SRPANJ 1969, A. D. DOŠLI SMO U MIRU U IME LJUDSKOG RODA Kinsman je dugo zurio u njega, osobito u posljednji red. Onda je podigao pogled prema prekrasnoj Zemlji i promrmljao: "'Nacija neće podići mač na drugu naciju; niti će više ikada ratovati.' ... Barem ne ovdje." Pokret mu je privukao pogled. Udaljio se od Apolla i pogledao iznad sebe koliko mu je kaciga dozvoljavala. Svjetlosni bljesak - raketni potisnik. Mali odsjaj još jedne lunarne letjelice pretvorio se u letjelicu, motori su u tišini rigali plamen, potpornji su bili izbačeni. Ruski avion. Spustio se dovoljno blizu Kinsmana koji je promatrao njegovo bešumno ateriranje. Kokpit se otvorio i lik u crvenom odijelu je ustao i polagano se spustio ljestvama. Kinsman je prišao novopridošlici. "Pete?" rekao je u mikrofon kacige. "Da", odgovorio je Leonovljev duboki glas. Kinsman se oraspoložio. "Kako si do vraga znao da ću biti ovdje?" Leonov mu je prišao i položio ruku u rukavici na Kinsmanovo rame. "Moji te špijuni vrlo pažljivo prate", rekao je smireno. "Kao i moj radar. Bilo je prilično jednostavno otkriti tvoje odredište. Zar ne?" "I došao si za mnom." "Službeno, raspravljam o pojačanoj sigurnosti s našim radio astronomima u postaji Farside. Što se tiče mojih obavještajaca u Lunagradu, zastao sam kako bih provjerio što radiš." "Na hodočašću sam u pustinji", rekao je Kinsman. "Kad sam vidio tvoj brod nadao sam se da i ti radiš isto." "Oltaru posvećenom američkom uspjehu? Teško." "Tamo su i Gagarinova i Komarovljeva odlikovanja." Kinsman je palcem pokazao prema lunarnom modulu. "Da, znam." Leonov je oklijevao jedan trenutak, a onda: "Što te uistinu dovelo ovamo?" Kinsman je rekao: "Nisam mogao spavati." "Ja također." "Što ćemo poduzeti u vezi toga." "Chet, druže moj, nemojmo se opet počinjati mučiti." "Sigurno postoji nešto što možemo učiniti!" "Han! Ja ću za deset dana biti zamijenjen, a ti imaš crnog superpatriota koji ti reži za leđima." "Znači što god učinili moramo to učiniti u idućih deset dana."

Leonov nije ništa rekao. Kinsman je mogao osjetiti njegovo neslaganje. "Daj, Pete!" prasnuo je. "Imaš li plan akcije?" pitao je Rus tiho. "Da bar imam." Kinsman je nogom udario po tlu i podigao oblak prašine. Noga ga je svrbjela, a bilo ju je nemoguće počešati u nezgrapnom odijelu. "I", rekao je Leonov. "Pričaš, brineš ne možeš spavati - ali nemaš pojma što se može učiniti." "A ti?" Leonov je podigao obje ruke iznad kacige. "Poštedi me ovog beskonačnog samokažnjavanja!" "Ej, nemoj se uzbuđivati", rekao je Kinsman. "Prije no što počnemo planirati moramo se složiti koliko smo daleko spremni ići." "U kojem pravcu?" "Pa..." Kinsman je iznenada shvatio kako je cijelo vrijeme znao prvi korak. "Za početak, pretpostavimo da se ti odbiješ vratiti na Zemlju. Pretpostavimo da zahtijevaš ostanak u Lunagradu. Što onda?" Ramena Leonovljevog crvenog odijela lagano su se pomaknula, kao da unutra sliježe ramenima. "Imam nekoliko tjedana godišnjeg. Mogao bih tražiti da ih provedem u Lunagradu, a ne kod kuće. Ali to bi bio vrlo sumnjiv potez." "Pretpostavimo da odbiješ predati zapovjedništvo Lunagrada?" "Mmm..." Rusov se glas uozbiljio. "To bi bilo direktno neizvršavanje zapovjedi. Veleizdaja. Jako ozbiljno." "Što je s tvojom suprugom i djecom?" "Sumnjam kako bi ih tajna policija uznemiravala. Ništa takvo nije učinjeno tijekom proteklih dvadeset godina, unatoč pričama strave i užasa koje su izmislili vaši zapadni novinari. Ali iskreno, brinem se zbog djece." "A supruga?" Gotovo se nasmijao. "Moja draga supruga bila bi prilično sretna da me ustrijele. To bi ju u potpunosti oslobodilo." "Oh, nisam znao ..." "To nije nešto čime se čovjek hvali." Neugodna se tišina spustila na njih. Leonov je naposljetku upitao: "Pa, nešto si očito smislio. Što?" Kinsman je bez razmišljanja odgovorio: "Proglasiti neovisnost." Leonov nije ništa rekao.

"Selene proglasiti državom, proglasiti neovisnost i od Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza i tražiti članstvo u Ujedinjenim narodima." Leonovu je trebalo dosta vremena za odgovor. "To sam si i mislio. Bojao sam se kako će to biti tvoja briljantna ideja." "Gledaj ju dio po dio", rekao je Kinsman osjetivši malo zanosa. "Prvo, nećemo se morati boriti ovdje na Mjesecu. Ako se ujedinimo nećemo se boriti. Jedini način na koji se možemo ujediniti jest da i jedni i drugi prestanemo izvršavati zapovjedi sa Zemlje. Jedini način na koji možemo prestati izvršavati zapovjedi jest proglašenje neovisnosti..." "Skapavali bi od gladi za nekoliko tjedana." "Nije tako!" prasnuo je Kinsman. "Vodeni kapacitet Moonbasea može se pobrinuti za sve naše potrebe. Ako ga kombiniramo s vašim možemo navodnjavati još više farmi i uzgojiti dovoljno uroda i stoke da budemo u potpunosti neovisni." "Ako budemo imali dovoljno vode." "Imat ćemo. Za nekoliko mjeseci imat ćemo dovoljno za sve što želimo učiniti, a također i rezerve za slučaj nužde." Prije no što je Leonov mogao nešto reći Kinsman je nastavio: "Jedini način da naša neovisnost bude valjana je da nas UN priznaju. Mislim kako u glavnom vijeću ima dovoljno država kojima je Zapada i Istoka preko glave da bi glasale za nas." "To debatno društvo!" Leonov se nekoliko koraka udaljio od Kinsmana. "Chete, moj lunarni brate, očekivao sam nešto bolje od tebe. Ova ideja o neovisnosti je glupost, idiotizam. Ne može upaliti. I sam sam tisućama puta razmišljao o tome. Ali ne može upaliti!" "Ali ako UN prizna neovisni Selene..." "Hah! Pa što? Kakva korist od toga? Prije no što se pitanje naše veličanstvene neovisnosti i stavi na dnevni red vijeća i Moonbase i Lunagrad bili bi živi zakopani pod trupama sa Zemlje. Naši vojni sudovi bili bi završeni i naša bi tijela gnojila svinjske farme prije no što bi birokrati UNa podigli prst." "Ali -" "Priznaj!" Leonov je gotovo viknuo. "Nemamo vojsku. Ne možeš čak ni biti siguran hoće li tvoji vlastiti ljudi iz Moonbasea pristati na tvoju suludu ideju. Sve što bi učinio bilo bi izazivanje građanskog rata u vlastitoj komuni." Kinsman je odmahnuo glavom. "Ne. U toliko sam siguran. Zaboravljaš, ja sam birao stalne stanovnike Moonbasea u posljednjih pet godina. Znam

tko su i što će učiniti. Devedeset današi - da, imali bi problema s nekima od njih. Ali ništa što ne bi mogli srediti." Leonov je frknuo. "Pa, ja znam što bi se dogodilo u Lunagradu. Pola bi stanovnika ubilo drugu polovicu, a ja nemam pojma tko bi ostao živ kad se dim raziđe. Možda nitko." Kinsman se unatoč svemu nacerio. "Mislim da si rekao kako je Lunagrad ispunjen izgnanicima." "Da - sli oni su sovjetski izgnanici. Ne građani neke nove nacije po imenu Selene." "I nisu dovoljno inteligentni kako bi uvidjeli da je slobodni Selene korist za sve, uključujući Majku Rusiju?" Leonovljev je glas od prijekornog postao znatiželjan. "Kako to misliš?" "Ako proglasimo neovisnost to će zapanjiti i Ameriku i Rusiju. Ako prestanemo kisikom i vodom opskrbljivati svemirske postaje to će poprilično uzdrmati njihove orbitalne operacije..." "Mjesec ili dva, možda. Ne duže." "U redu." Kinsman je bacio pogled na Apollo koji je stajao u blizini. Nije mogao vidjeti natpis s mjesta na kojem je stajao. "Ali prouzročili bi dovoljno zbrke, dovoljno problema u planovima, i bili bi primorani odgoditi ovo planiranje rata. Onaj incident na Antarktiku bio bi zaboravljen. Skretanjem pažnje na nas mogli bi ih spriječiti u međusobnom ratovanju." Leonov je duboko uzdahnuo. "Kad bi barem bilo tako jednostavno, moj prijatelju. Ali nije. Ništa ih neće spriječiti u njihovom ratu. Poklonit će se samo superiornijoj sili, a takve sile nema nigdje na Zemlji ili na Mjesecu. Povijest je nemilosrdna, baš kao što je Marx rekao." "Ne, ne mora..." "Chete, naivan si! Pretpostavimo da se ostvare najbolji mogući ishodi: Postanemo neovisni i UN nas prizna. Tvoja i moja nacija se ne miješaju, i dopušteno nam je ostati neovisnima. Njihov je rat izbjegnut. Koliko dugo? Šest mjeseci? Godinu dana? Jesmo li omogućili više hrane Zemlji? Više energije? Prije ili kasnije bit će tamo gdje smo sada: ovdje bespomoćno stojimo i gledamo kako se pripremaju za rat. Nema načina za njegovo izbjegavanje! Zemlja je prenapučena, resursi preoskudni. Što misliš, zašto pucaju jedni na druge na Antarktiku? I jedni i drugi trebaju taj ugljen!" Kinsman se nevoljko složio. "Nafta nestaje i nema dovoljno za sve." "Čak i s uspjehom fuzijskih eksperimenata", rekao je Leonov, "neće biti u mogućnosti proizvesti dovoljno energije još deset ili dvadeset godina kako bi to nešto značilo."

"Kad bi na toliko dugo mogli odgoditi rat..." "Ne bi ga mogao odgoditi ni na deset mjeseci", rekao je Leonov. "U pravu si", priznao je Kinsman. "Pa, moj idealistički prijatelju, proglašavanje neovisnosti Selenea neće ničemu pridonijeti. Neće ništa promijeniti." Kinsman je rekao: "Pridonijet će tome da će više od tisuću ljudi preživjeti rat, bez da će kasnije biti ubijeni bolešću ili glađu." Leonov je nastavio šutjeti. Okrenuo se i krenuo prema modulu, a onda se zastavio kad je iza njega ugledao američku zastavu. "Uistinu vjeruješ", pitao je polako bez da se okrenuo prema Kinsmanu, "kako bi itko od nas mogao gledati uništenje svoje nacije i ne poludjeti? Iskreno vjeruješ kako njihov rat također ne bi uništio i nas?" Kinsman se približio kako bi stao pored svog prijatelja i, trudeći se da mu glas ostane miran, odgovorio: "Mogli bismo proći kroz to bez borbe. Ako pokušamo." Rusov je glas bio beskrajno tužan. "Ne, stari prijatelju. Mogu ti vjerovati, i ti možeš vjerovati meni, ali očekivati kako će tisuću Rusa i Amerikanaca vjerovati jedni drugima dok gledaju kako im ubijaju obitelji nikad." Kinsman je poželio vrištati. Umjesto toga čuo je svoj šapat: "Ali, Pete, što možemo učiniti?" "Ništa. Svijet će nestati. Dolazi milenij. Prije dvije tisuće godina većina je kršćana vjerovala kako će svijet završiti na kraju milenija. Pogriješili su za tisuću godina. Završit će sada. I tu ništa ne možemo učiniti." Povratak do Selenea činio se duži i samotniji nego do Baze tišine. Kinsman je pokušao sve zaboraviti, o ničemu ne razmišljati. Nemoguće.

Svijet će nestati. I tu ne možemo ništa učiniti.

Netočno! Sigurno je netočno. Sigurno postoji nešto što se može učiniti. Nešto! Dok je promatrao plavu Zemlju iznad obzora njezina ga je veličina zapanjila. Bio se spreman pobuniti protiv Sjedinjenih Američkih Država, protiv najmoćnije nacije koju je svijet ikada vidio, protiv tristo milijuna ljudi koje je prisegnuo braniti i štititi. Leonov je ipak u pravu. To je ludost. Kinsmanov se um ispunio sjećanjima: večere za Dan zahvalnosti, sjedenje u školi i gledanje filmova o Deklaraciji neovisnosti, luđačke svakojutarnje vožnje autobusom od Cristal Cityja do Pentagona, prvog posjeta Grand Canyonu, prisega zastavi kad je bio dijete, a onda pozdrav

istoj toj zastavi prvog dana kad je dobio svoje zlatne poručničke trake, let F-16 ispod Golden Gate Bridge, "Ne predajte brod", "Pošaljite nam još Žutih", "Dajte mi slobodu ili smrt", "Vlada ljudi, za ljude..." Mi smo ljudi! rekao je sam sebi. Nemaju nas prava tjerati da se borimo u njihovom prokletom ratu. Sva ta povijest, sva ta obuka, tristo milijuna programiranih ljudi... Kako da se Selene odupre tome? Svaki muškarac, žena i dijete u Moonbaseu obučavani i indoktrinirani od rođenja. "Moja nacija, ovo je..." A onda se sjetio nečega s predavanja fizike, prašnjavog malog profesora zgrčenog lica i istog sivog odijela koji je svaki dan semestra ponavljao: "Dajte mi dovoljno dugu polugu i oslonac i pomaknut ću Zemlju." Je ii osamsto tisuća kilometara dovoljno dugo? zapitao se Kinsman. Svakome tko je primjećivao takve stvari Jill Meyers i Alexsei Landau činili su neskladan par: visoki, mrki, bradati Rus, i mala, živahna, sanjiva Amerikanka. U ovom trenutku nitko nije primjećivao. Jill i Landau stajali su u skupini ljudi koja je gledala vijesti sa Zemlje. Bili su na središnjem trgu Selenea, širokoj nadsvođenoj arkadi koja je počela kao prirodna pećina, bila pretvorena u skladište, a zatim u kompleks privatnih trgovina koje su, čini se, organski izrasle pored vladinih objekata. Sada je bilo malo prodaje i kupovine. Gomila je stajala u napetoj tišini u sredini arkade i gledala veliki TV postavljen na zid. Zemaljski je novinar mrko čitao dnevne događaje dok su se na ekranu prikazivale scene američke baze u McMurdo Soundu, gdje je zastavom prekriven lijes s tijelom natporučnika Richardsa bio ukrcavan u vojni transportni avion. Scena se prebacila na Washington, stari Pentagon, siv i zastrašujući. "Dok nijedna izjava nije stigla iz Bijele kuće", govorio je novinar, "informirani pentagonski djelatnici natuknuli su kako su američke vojne jedinice diljem svijeta u stanju pripravnosti za moguću akciju. Sateliti su zabilježili kretanja ruskih snaga iz Vladivostoka prema Antarktiku, a istočnoeuropske trupe nastavljaju s manevrima u Poljskoj i Češkoslovačkoj, pod izgovorom zimskih vježbi..." Jill je pogledala Landaua. Morala je nakriviti vrat kako bi razgovarala s njim, ali nelagoda joj nikad nije pala na pamet. "Alex, misliš kako će to ovog puta učiniti?" Odmahnuo je glavom. "Luđaci, svi po redu. Ludost. Dolazi od teškometalnih polutanata u zraku - uzrokuju oštećenja mozga."

"Budi ozbiljan", inzistirala je Jill. Ljudi oko njih počeli su ih mrko gledati i ušutkivati. Landau ju je uzeo za ruku i počeo se gurati kroz gomilu. "Ozbiljan sam. Počinje izgledati kao da dolazi kraj svijeta." Jillino je cijelo tijelo zadrhtalo. Dopustila je Landauu da ju odvede iz gužve, a onda prema ljestvama koje su vodile dolje, do stanova. Zagrlio ju je i privukao bliže. "Ako nam je ostalo samo nekoliko dana, mala moja, mudro ih iskoristimo." U vrijeme kad se vratio u ured Kinsman je shvatio kako ne može biti sam. Nazvao je Diane i pozvao ju na večeru. Na maloj slici telefona izgledala je iskreno sretna što se javio. "Večera bi bila krasna. Zašto ne dođeš kod mene?" Oklijevao je. "Najvjerojatnije si previše zaposlena..." Uz osmijeh je rekla: "Ne budi lud. Volim kuhati." A kuhala je prilično dobro, zaključio je Kinsman. Lunarna se hrana uglavnom sastojala od uzgojenog povrća, i dragocjenih porcija piletine, svinjetine, zečetine i pokoje luksuzne namirnice poput ribe ili začina sa Zemlje. Dianeina se večera uglavnom sastojala od soje pripremljene na razne načine, plus desert barbarske veličanstvenosti: pite s trešnjama. Kinsman je donio jednu od svojih rijetkih bogova Burgunca, i uživali su u njegovim posljednjim kapima kad mu je Diane rekla novosti. "Harry Pierce se idući tjedan šatlom vraća kući." Kinsman je podigao obrve. "On ti je to rekao?" Kimnula je. "Još uvijek nije poslao zahtjev." "Poslat će ga. Želi se vratiti obitelji. Sve ove priče o pripravnosti i ratu su ga prestrašile." "Pametnije bi mu bilo da obitelj dovede ovamo." "On to ne vidi na taj način", rekla je Diane. "Želi kući, i mene će predložiti da preuzmem njegovo mjesto." Kinsman se šokirao. "Tebe?" "Mene." "Ali ti si tek došla ovamo." Smireno ga je pogledala. "Predložit će me. Ali prijedlog treba odobrenje zapovjednika baze. Hoćeš li ju odbiti?"

Kinsman se pokušao ne namrštiti i čuo je vlastiti glas kako je rekao: "Zato si me pozvala ovamo? Kako bi zacementirala dogovor?" Umjesto da pobjesni Diane se nasmiješila. "Još si uvijek prava muška svinja, zar ne? Misliš kako sam Pierceovu preporuku dobila u krevetu." "Jesi li?" "Do vraga, to te se uopće ne tiče", odgovorila je Diane, još uvijek nasmiješena. "Ali Harry je bio moj obožavatelj, znaš, na Zemlji. Sakupljao je moje CD-e." "Obožavatelj umjetnosti." "A možda bi te moglo zanimati", nastavila je Diane bahato, "da imam najbolje rezultate u komunikacijama - to jest od svih koji ostaju ovdje", dovršila je trezvenije. Kimnuo je. "Puno će ih se poželjeti vratiti kući. Proklete budale." "Ne možeš ih kriviti, Chete." "Ovdje bi bili puno sigurniji", rekao je. Diane je odmahnula glavom. "To je samo logika. Imaš posla s emocijama." "Panika." "Vrlo blizu toga", složila se. "Što je s tobom?" pitao je. "Što je s tvojom kćeri?" "Ne znam što učiniti", rekla je Diane. "Mogu li dobiti nekoliko slobodnih dana kako bih otišla u Arizonu i dovela kćer ovamo?" "Možeš pitati zapovjednika baze za izvanredni godišnji", rekao je Kinsman. Ali prije no što je uspjela progovoriti nastavio je: "Ali ga nećeš dobiti. Ostat ćeš ovdje, Diane. Neka ti pošalju kćer ovamo; dat ću odobrenje." "Ali premlada je kako bi sama putovala." "Mogu srediti da ju dovede časnik Svemiroplovstva. Ali ti ne ideš na Zemlju", rekao je Kinsman. "Preopasno je, balon bi svakog trenutka mogao eksplodirati. Ostaješ ovdje." "Htjela ja to ili ne?" Pogledala ga je u oči. Kimnuo je. "Tako je. Htjela ti to ili ne. Sada kad si ovdje nemam te namjeru pustiti."

Ponedjeljak 6. prosinac 1999: 0345 sati UV

Kinsman je sjeo u krevetu. Zurio je u tamu Dianeine spavaće sobe i jezikom prešao preko donjih zuba. Bili su prljavi. Okrenula se. "Ne spavaš?" "Ne." "Što je?" Glas joj je zvučao šuplje, kao da je zijevala. "Ne mogu spavati", rekao je jednostavno. Sjela je pored njega. Mogao je osjetiti snažan miris njihovog vođenja ljubavi. "Uistinu si zabrinut zbog ove pripravnosti za rat?" "Ne bih trebao biti?" "I prije su imali krize. Prestat će." "Ovaj put neće." Položila mu je ruku na leđda. "Ne misliš valjda kako su uistinu dovoljno ludi da počnu bacati nuklearne bombe, zar ne?" "Ovoga je puta za stvarno." Okrenuo se prema njoj, jedva joj je mogao vidjeti lice u sjenama. Jedina svjetlost u sobi dolazila je od digitalnog sata ugrađenog u zid pored kreveta. "Pokušat ću nagovoriti Piercea da ne ode. Reći ću mu neka umjesto toga ovamo dovede obitelj." "Stvarno misliš kako je toliko ozbiljno?" "Proglasit ćemo svoju neovisnost od Zemlje. Leonov i ja. Želim da što više obitelji bude ovdje kad počne sranje. Ima li na Zemlji netko tko ti kćer može dovesti do Cape Canaverala?" "Ne znam." Dianein je glas bio prestrašeni šapat. "Nadam se kako će proglašenje naše neovisnosti - i prekid opskrbe svemirskih postaja - uistinu poremetiti njihove pripreme za rat." "Hoće li Rusi surađivati...?" "Pete kaže ne, ali misli da. Sredit ćemo to." "A ako ne sredite?" Slegnuo je ramenima. "Barem ćemo ovamo dovesti što je moguće više obitelji. Preživjet ćemo ovdje." "Je li to razlog zbog kojeg se nikad nisi vratio na Zemlju kad si došao ovdje? Brinuo si se zbog ovog trenutka?" Kinsman je pogledao u tamu. "Nikad nisam razmišljao o tome. U svakom slučaju ne svjesno. Možda si u pravu. Možda sam se pripremao za ovo." "Znači tvoj je zdravstveni karton lažan?" Okrenuo se prema njoj. "Otkud ti znaš za moj zdravstveni karton?" Glas joj je zvučao pomalo veselo. "Imam pristup dosjeima." "H’mm."

"U tvom dosjeu nema ničeg tajnog, zar ne?" "Ne ..." Opet je osjetio povratak starih strahova. "Dosje je prazan, baš kao što je doktor Faraffa rekao. To te čini vrlo zagonetnim." Nije odgovorio. "A postoji liječnička bilješka o bolesti srca." "Službena", polagano je objasnio Kinsman, "trebao bih imati bolest srca zbog koje mi je puna gravitacija Zemlje opasna. To je samo malo povišen tlak, ali Jill Meyers napisala mi je u karton kako bih mogao za stalno ostati ovdje u Seleneu." "Službeno", promrmljala je Diane. "Neslužbeno", nastavio je, "zato što ne želim Murdocku ili bilo kojem činu sa Zemlje dati šansu da me pozove dolje i ostavi tamo. Davno sam odlučio kako je ovo mjesto na kojem želim biti. Ovo je moj dom." Mogao je osjetiti kako Diane kima glavom. "Znači to su službeni i neslužbeni razlozi. A koji su pravi razlozi?" Strah je još uvijek bio u njemu, ali bio je nekako čudno prigušen, udaljen, nestajao je. "Chete", rekla je Diane i prstom mu prešla po nozi, "nisi mi rekao ništa što ne bi rekao Patu Kellyju ili nekom od svojih kompića. Dugo se poznajemo. Ne marim za tvoje političko opredjeljenje ili čin Zrakoplovstva. Želim znati što ti se događa u glavi." "Zašto?" "Nikad te nisam mogla shvatiti", priznala je. "A sada želim. Moram. Trebam znati sve o tebi. Sve." Slika Samsona i Dalile proletjela mu je glavom. "Želiš znati zašto se pet godina nisam vraćao na Zemlju." Njezin je odgovor bio toliko brz da ga je zapanjio. "Želim znati čega se bojiš." "Prekrasna je", rekao je. "I preružna. Prevelika i uzbudljiva, premala i napučena. To je..." "Dom", rekla je umjesto njega. Kimnuo je. "Točno. Svi to ovdje znaju. Svi stalni Luniki. Osjećamo se poput izgnanika, bez obzira na to koliko jedni drugima pričali kako je Selene bolji od New Yorka ili Moskve, ili Londona ili Tokyja. Ovdje jest bolje! To je pakao toga. Imamo više slobode, više hrane i energije, čak i više životnog prostora po osobi nego većina zemaljskih gradova. Bolje, inteligentnije društvo..."

"Ali Zemlja je dom." "Groblje slonova", rekao je Kinsman. "Da provedem nekoliko dana na Zemlji - osobito ako izađem u ono što je ostalo od prirode, vidim plavo nebo s oblacima, ili brdo prekriveno travom, drveće..." "Uglavnom su prekrivena kućama." "Ne, nisu. Nikako. Vidim ih odavde, kroz teleskop. Montana, kanadske Rockiese, mongolske ravnice - onuda još uvijek jure stada divljih konja! A oceani! Da stojim na plaži i gledam valove kako dolaze..." Zastao je. Podigao je glas. Gubio je kontrolu. Mirnije je rekao: "Ne moraš se brinuti zbog Pierceovog ostanka. Poznajem ga. Ući će u prokleti šatl i vratiti se obitelji bez obzira što mu ja, do vraga, rekao. Definitivno odlazi umrijeti na groblje slonova." "A mi ćemo ostati ovdje." "Točno." "Preživjet ćemo." "Da." Diane je uzdahnula. "Mi smo snažni, zar ne?" "Kad bih barem znao", rekao je. "Hoćemo li zajedno živjeti, Chete?" Skrenuo je pogled u stranu i opet promrmljao. "Kad bih barem znao." "U čemu je tajna, Chete?" Nemoj biti iznenađen; znao si da će kopati tako duboko, rekao je sam sebi. Šutio je nekoliko dugih trenutaka i pokušavao identificirati emocije koje su se vrtložile u njemu: bijes? strah? bol? "Što god bilo", rekla je Diane tiho, "neće toliko boljeti kad to podijeliš s nekim." Otkud znam da joj mogu vjerovati? pitao je samoga sebe. Poznaješ ju cijelog života, a ipak ne dovoljno. Ali čuo je samoga sebe kako govori: "Bilo je to na orbitalnoj misiji, prije puno godina. Prije no što smo počeli surađivati s Rusima, prije no što smo se vratili na Mjesec. Pregledavao sam jedan od njihovih satelita..." Um mu je bio odvojen od tijela. Promatrao je samog sebe kako tupo priča taj drevni doživljaj, sjedi na krevetu pored ove prekrasne žene i otvara joj se kako se nije otvorio nikome u životu. "Bio je to ogroman satelit, upravo lansiran. Naši obavještajci bojali su se kako bi to mogla biti orbitalna bomba. Kozmonaut je došao svemirskim brodom dok sam bio zaposlen pregledavanjem satelita. Borili smo se -

poput dva morska slona koji navaljuju jedan na drugog. Nismo imali pravog oružja. Jednostavno smo grebli jedno drugo." Opet je lebdio. U bestežinskom stanju. "Mogao sam se povući i vratiti u svoj svemirski brod, ali ostao sam i borio se. Vrlo patriotski. Prepun opravdanog bijesa. Borio sam se. Želio sam se boriti. Iščupao sam joj dovod kisika. Ubio sam je." "Nju?" Kimnuo je i ugledao njezino lice u kuglastoj kacigi iza zatamnjenog vizira kako nečujno vrišti, koči se u smrtnog grču. "Nisam znao da je djevojka." Glas mu je bio mrtav poput nje. "Ne dok joj nisam do kraja iščupao dovod kisika. Tada sam se dovoljno približio kako bih joj pogledao u kacigu." Zastao je. "I od tada nosiš taj teret krivnje." Diane je objema rukama uzela jednu njegovu. "Zakleo sam se sam sebi kako više nikada neću nikoga ubiti... Neću im dopustiti da me natjeraju da opet nekoga ubijem..." "Chete, nisi ti kriv." "Naravno da jesam. Ja sam se borio s njom. Ja sam želio ubiti. Želio sam iščupati dovod kisika kurvinom sinu. Nisam morao. Ali želio sam." "I nisi znao da je žena." "Ne. Otkud bih znao?" Diane je krenula nešto reći, ali on je nastavio. "Sada moram uvjeriti Leonova da nam može vjerovati, da može vjerovati meni. S ovom stvari na duši. A on najvjerojatnije zna za to; imaju obavještajne dosjee o tome. Kako mi mogao vjerovati? Kako bi mogao vjerovati ikome od nas?" "Ali ti vjeruješ njemu, zar ne?" "On nikad nije ubio jednog od nas." Diane je pitala: "Jesi li ubijao druge ljude, prije, kad si lovcem letio na borbenim misijama?" "Nikad. Nikad nisam čak ni dodirnuo tipku za pucanje." "A da je to bio kozmonaut", nastavila je, "ne bi osjećao toliku krivnju?" Zurio je u nju. "Ne, pretpostavljam da ne bih." "Zašto ne?" "Ne znam", rekao je neodređeno. "Od muškaraca se očekuje da se bore, pretpostavljam. Drugačije je..." "Koliko ti ova stvar visi za vratom?" Slegnuo je ramenima. "Deset godina, tu negdje."

"To je dovoljno dugo", odrješito je rekla Diane. "Gotovo je. Završeno je. Ne možeš je vratiti. I nisi ti kriv, kad smo već -" "Išao sam psihijatru", prasnuo je. "Ja sam kriv. Nitko drugi." "Znači imaš ugrađeni izgovor za podignuti zid oko sebe i kako ne bi riskirao da opet budeš povrijeđen." "Ja povrijeđen?" "Da, ti! Nisi zabrinut zbog neke Ruskinje koju nisi poznavao. Zabrinut si zbog Chestera Arthura Kinsmana, zabrinut kako te ljudi neće voljeti ako saznaju da si nekog ubio. Zabrinut kako ti Leonov više neće biti kompić. To te proždire. Ne ona. Ona je mrtva deset godina." "Nemoj mi govoriti što me ždere!" "Chete", rekla je Diane puno tiše i naslonila glavu na njegova gola prsa, "izgubio si kontrolu, zar ne? Prvi si put u životu dopustio emocijama da preuzmu kontrolu." "I počinio ubojstvo." "Znači od tada si se zatvorio u sebe, držao emocije pod ključem." Šutke je kimnuo. Diane je bila u pravu, znao je. "Zato se toliko bojiš opet osloboditi emocije, zar ne?" Kinsman je u očima osjetio suze. "Ne mogu, Diane. Čak i kad pokušam, čak i u krevetu - ne mogu se osloboditi." "Ti si jako dobar ljubavnik", rekla je. "Dobar sam mehaničar, možda, ali tamo nema emocija", prošaptao je, priznajući više sebi nego njoj. "Samo idem kroz pokrete, svjestan svakog pokreta kojeg učinim." "Mogao bi me zavarati." Diane se nacerila. Nasmijao se u tami. "Aha, ali ne mogu zavarati sebe." Diane se podigla i nježno mu poljubila usne. "Moj siroti Chet. Čak i kad sam te prvi put vidjela, bio si najzatvoreniji tip kojeg sam upoznala. Sve ove godine nisam te mogla shvatiti." "Ali sada znaš." "Počinjem te shvaćati." Diane je zvučala zadovoljno. "Počinjem misliti kako možda mogu proći kroz zid koji si izgradio oko sebe. Ako mi dopustiš." "A što će se onda dogoditi?" čuo je sebe kako pita. "Možda ti mogu pomoći da budeš sretan, Chete. Možda ti također možeš u tome pomoći meni." "To bi bilo dobro", rekao je. Onda je shvatio: "Oh, Isuse!" "Što je?" Diane je zvučala usplahireno. "Što je?" "Pete. I njemu ću također morati priznati cijelu stvar."

"Pete?" "Leonov." "Leonov." Dianein je glas postao tiši, mirniji, odmjereniji. "Da, moraš reći Leonovu." Osjećao se šuplje. Više nije bio bijesan. Čak ni prestrašen. Prazan. Nije bilo ničega osim tupe, daleke boli. "Ne znam mogu li", rekao je. "Možeš." "Nije tako lako. Priznanje tebi - čak ni priznanje Peteu - neće istjerati demona." Diane mu je položila ruku na obraz. Bila je hladna i mekana. "To će uvijek biti s tobom, Chete", rekla je. "Nikad se toga u cijelosti nećeš riješiti. Ali ne možeš dozvoliti da ti stoji na putu. Pred tobom je važan posao, i ne možeš dopustiti da te ovo spriječi u njegovu obavljanju." Znao je kako je u pravu. Ipak, to ga je prestravljivalo. Pierceov zahtjev za premještajem nalazio se na Kinsmanovu stolu kad je tog jutra došao u ured. Nazvao je šefa komunikacija i na kratko ga, žustro, pokušao odgovoriti od toga. Pierce je bio uljudno nepokolebljiv. I preporučio je Diane Lawrence za svoj položaj. Namršteni Kinsman se složio. Pierce se nasmiješio i zahvalio mu se. Kinsman se zavalio u stolac, pritisnuo tipku na tipkovnici i vijesti sa Zemlje ispunile su glavni ekran na zidu. Prizor je prikazivao govornicu u Vijeću sigurnosti UN-a u New Yorku. Sovjetski se delegat pjenio, mrko je gledao Amerikance koji su sjedili u prvom redu, i bijesno gestikulirao rukama. Prevoditeljica je bila mlada djevojka britanskog naglaska i mirnog i bezosjećajnog glasa poput seleneovog kompjutora: "... kapitalistički imperijalisti očito su krivi za upad na teritorij kojeg su predstavnici SSSR-a jasno označili, i zbog toga namjerno izazvali incident. Ta je agresija s punim pravom odbijena, kao što se američka agresija diljem globusa odbija od strane ljudi koji vole slobodu." Nastalo je komešanje i TV kamere su se okrenule prema Amerikancima, gdje je glavni delegat ustao i zagrmio: "Gospodine predsjedniče, koliko ćemo još morati slušati ove laži i obmane? Nema inteligentnog razloga ..." Rus je šakama udario po podiju i viknuo nešto nerazumljivo. Cijela američka delegacija vičući je skočila na noge. Kinsman je gledao, zapanjen, dok su kamere kružile ogromnom prostorijom. Činilo se kao da će doći do tučnjave. Vika, vrištanje, mahanje

rukama. Jedina osoba koja je ostala sjediti bio je predsjednik, za svojim stolom iznad podija. Vitki Latinoamerikanac krupnih, tužnih očiju, samo je sjedio i odmahivao glavom. Posljednja, najbolja nada ljudskog roda, pomislio je Kinsman. Ugasio je vijesti i nekoliko trenutaka sjedio zureći u prazan ekran. Onda je ustao. Bolje da odem u obilazak, rekao je sam sebi. Odlučio je početi s tvornicom vode. Tamo je proveo polovicu jutra slušajući Ernieja Watermana kako se kroz buku graditelja žali koliko je sve komplicirano. Ipak, značajno su napredovali, vidio je Kinsman. Mrki inženjer bio je oprezan, gotovo mrzovoljan, ali Kinsman je znao kako će Selene imati dovoljno vode za sve svoje potrebe, čak i ako se te potrebe iznenada udvostruče. Tvornica vode u stvari je bila od dva dijela, jedna polovica postrojenje za preradu rude, a druga polovica postrojenje za pročišćavanje vode. Divovske drobilice primale su nove tovare rude iz rudarskih gusjeničara koji su dolazili izdaleka, sa sjevera iz Ravnog Zida i s juga iz Fra maura. Kinsman se popeo preko velikih drobilica osjećajući vibracije teških strojeva u kostima. Ovo je bila najskuplja oprema u Seleneu, dopremljena je sa Zemlje tijekom tri godine. Seleneovi tehničari mogli su ju održavati i popravljati, ali proći će godine prije no što će moći pokušati izgraditi vlastitu. Kinsman je hodao uz beskonačne trake koje su nosile drobljeni kamen i došao do električnih lukova koji su postojano šumjeli unutar svojih košuljica od nehrđajućeg čelika. Odavde pa nadalje postrojenje je bilo labirint cijevi: cijevi na stropu, cijevi na podu, prolazile su kilometrima tunela i rosile se kapima dragocjene ledeno hladne vode bez obzira na to koliko izolacije inženjeri stavili na njih. Kinsman je prekoračivao, saginjao se, provlačio između cijevi kojima je putovala krv života Selenea. Waterman je išao iza njega, pomagao se štakama i nezadovoljno katalogizirao svoje stvarne i zamišljene probleme cijelim putom kroz postrojenje. Naposljetku, dok su hodali relativno tihim hodnicima uredskog i kontrolnog dijela postrojenja, Waterman je rekao: "Još mi uvijek nije jasno čemu žurba. Volio bih dopuštenje da usporim; neki momci radili su dvostruke smjene. Dovoljno su umorni da izazovu nesreću." Kinsman je stao ispred prozora koji je gledao na kompjutorski kontrolni odjel. Gledao je kako gotovo nenadgledana svjetla stroja trepere u nekom unutarnje smislenom uzorku i odgovorio: "Ernie, proglašena je žuta

pripravnost. Moramo biti spremni za pravo izvanredno stanje. Zemlji će možda iznenada zatrebati dvostruka, trostruka količina raketnog goriva u odnosu na ovu koju im sada šaljemo." "Onda bi trebali povećati kapacitet postrojenja za elektrolite, a ne za vodu." "Sve u svoje vrijeme", rekao je Kinsman. "Goriva na bazi vodika i kisika dolaze iz vode. Ako žele više goriva moramo povećati osnovnu opskrbu vode." "Aha, nakon nekog vremena, ali u izvanrednom stanju..." "Sve u svoje vrijeme", ponovio je Kinsman. Tautološki udžbenik, pomislio je. Kad sumnjaju, vrati se sloganima. "Ali što je s vezama s Lunagradom?" pitao je Waterman. "Zašto do vraga cijela ekipa radi na njihovom povezivanju s našim cijevima za povećanu opskrbu kad ćemo ih ionako zatvoriti kad borba počne?" "Neće biti nikakve borbe", rekao je Kinsman. "Ovdje neće." Waterman je na trenutak razjapio usta. Onda je pitao: "Kak' to misliš?" "Onako kako sam rekao, Ernie." "Ne kužim." "Skužit ćeš", rekao je Kinsman. "Skužit ćeš." Ostavio je Watermana, koji se nesretno češkao po glavi, u hodniku. Kinsman se vratio kroz podzemne farme, radionice, laboratorije, središnji kompjutorski odjel i komunikacijski centar. Činio je to gotovo svakoga dana, ali ne po nikakvom programu. Pozdravi, potraži probleme, poslušaj žalbe ili prijedloge. Budi vidljiv, budi prisutan. Svi su ga poznavali. Što je još važnije, on je poznavao svakoga u Moonbaseu, čak i devedeset današe. Bolnički je dio uvijek bio najtiši, najopušteniji, i najbolji dio obilazaka. Čim je prošao kroz velika dvokrilna vrata bolničkog predvorja Kinsman je osjetio kako se smiruje. Svijetlosivi zidovi, prigušeni glasovi - čak su i interkomi i razglas bili utišani. Ugodno mjesto, pomislio je, sve dok im ne dopustiš da te se dočepaju. Ali danas je bilo drugačije. Sestre su jurile pored njega gurajući male konzole na kotačima. Izgledale su zabrinuto, i prošle su toliko brzo da Kinsman nije primijetio kakvu su opremu gurale. Nestale niz hodnik koji je vodio iz predvorja. Umorni mladi liječnik dojurio je za njima. Razglas je oživio. Muški glas, prodoran i neuobičajeno glasan hitao je pozvao: "Doktorica Meyers. Doktorica Meyers. Smjesta na odjel intenzivne!"

Intenzivna, pomislio je Kinsman. Moj Bože, Baliagorev! Jurnuo je istim hodnikom kojim su sestre i liječnik nestali. Samo nam to treba, da nam rikne. Idemo pričati o međunarodnim incidentima. Projurio je pored kontrolne postaje odjela intenzivne gdje je muški bolničar podigao glavu s ekrana i viknuo: "Ej, ne možete..." Onda je, prepoznavši Kinsmana, tiho rekao: "Gospodine?" Kinsman je ispred sebe vidio gomilu bijelih kuta. Zaustavio se, a onda progurao između sestara. "Neću pričati s nijednim od vas šugavih vampira! Hoću doktoricu Meyers!" Bio je to Baliagorev. Sjena od čovjeka, krhki poput pera. Ali glas mu je bio poput željeza. Bio je blijed, lice izborano od starosti. Desetak cjevčica i žica bile su spojene na razne dijelove njegova tijela. Netko je podigao njegov krevet u sjedeći položaj. Jedna od konzola koje su sestre dogurale bio je videorekorder, vidio je Kinsmana. Rus je posegnuo prema njemu. "Nemojte! Ispast će vam infuzija!" "Onda ju maknite!" zagrmio je Baliagorev. "Kad budem želio zabavu s glupih videokazeta reći ću vam. Gdje je doktorica Meyers? Gdje je?" Kinsman se progurao pored ostalih sestara i mladog liječnika i rekao: "Uskoro će doći, gospodine. Ja sam Chet Kinsman, zapovjednik. Drago mi je što ste toliko snažni." "Bah! Osjećam se jadno", prasnuo je Baliagorev na savršenom engleskom. "Kako biste se vi osjećali, na žicama poput lutke?" "Pa, ja..." Rus je odmahnuo glavom. "Ja sam jednostavan čovjek. Ne mogu prihvatiti činjenicu da me moji sunarodnjaci smatraju revizionističkom budalom. Mogu prihvatiti činjenicu da me izdalo vlastito srce. Mogu čak i prihvatiti činjenicu da sam okružen Yankeejima koji imaju kulturu latvijskog švercera. Samo želim vidjeti doktoricu Meyers. Zašto se ovaj jednostavni zahtjev..." "Evo me, maestro." Kinsman se okrenuo i vidio kako su ostali napravili prolaz za Jill. Iza nje je išao ruski liječnik, Landau. Oboje su imali neobične izraze lica: sretne, ali - smetene? "Ahhh, Jilyuška, moj anđele. Gdje si bila?" Baliagorevljev se glas u potpunosti promijenio. U treptaju oka od zanovijetala je postao simpatični starčić.

"

Jill mu se nacerila. "Znate, maestro, u ovoj bolnici ima još pacijenata, i -

"Glupost! Bila si u nekom zakutku i ljubila ovu bradatu konjinu." Landau je pocrvenio poput paprike. Jill se nacerila. Kinsman se okrenuo prema ostalim sestrama i tiho rekao: "Mislim kako je uzbuna završila." Počele su izlaziti iz sobe i međusobno šaputati. "Nemojte ići", rekao je Baliagorev Kinsmanu. "Moram vas nešto zamoliti." Kinsman je stao na otvorenim vratima i pogledao Rusa. "Radije bih želio ostati ovdje, u američkom sektoru, nego se vratiti u Lunagrad. Barem još neko vrijeme." Kinsman nije znao bi li se smijao ili mrštio. "Mislio sam kako mi Yankeeji imamo kulturu latvijskog švercera." U potpunosti nesmeten Baliagorev je odgovorio: "Kad vi provedete toliko vremena kao ja u tiranskim pandžama sestara i liječnika, zaključit ćete kako postoji samo jedan način ponašanja prema njima - prezir. Ipak", glas mu je postao tiši, "iskreno želim ostati ovdje." "Pa..." Bilo je nešto lukavo u vezi ovog starca, shvatio je Kinsman. "Mogu li pitati zašto?" Baliagorev je na trenutak pogledao Landaua, a onda opet Kinsmana. Oči su mu bile ledeno-plave. "Recimo da je to starački hir. Žene su ovdje puno ljepše. Sestre u Lunagradu su stravične - ogromne zvijeri, ružne, ljigave." "To nije istina", promrmljao je Landau. "Bah! Zašto bih to krio? Želim politički azil. Tražio sam azil u Francuskoj kad su me moji sunarodnjaci uhitili i prebacili u bolnicu u Sibiru. Psihijatrijsku bolnicu! Tamo mi je riknulo srce." Isu-use! Samo nam je to trebalo. Kinsman je pogledao Landaua dok je odgovarao: "Ovo je vrlo nezgodno vrijeme za traženje azila, znate." Baliagorev je napućio svoje tanke, plavičaste usne. Jill se ubacila: "Nema nikakvih razgovora o politici sve dok je moj pacijent na intenzivnoj njezi." Strogo se okrenula prema Baliagorevu i zaprijetila prstom. "Nismo vas vratili iz kliničke smrti samo zato da biste ste se ubili uzbuđenjem zbog politike!" Landau se počeo smijati. "U pravu je, Nikholaju Ivanoviču. Ovo nije vrijeme za razgovore o politici." Starac je podigao svoje čupave obrve. "U redu. Izveli ste svoje čudo, i ne želite da vaš Lazar opet ne kolabira, ha? Ali ti ćeš razgovarati o politici s našim zemljacima, Alexseju Alexandroviču?"

Ruski je liječnik mrko odmahnuo glavom. "Ne. Obećavam ti." "Možete vjerovati Alexseju", rekla je Jill. "Siguran sam kako mu vi možete vjerovati", promrmljao je Baliagorev. Onda se veselo nacerio: "Priznaj, Jilyuška, negdje si se hvatala s ovim bradatim probisvijetom, ha?" "U stvari, da jesam", veselo je priznala Jill. "A ako me ne prestane zezati ovdje ću s vama staviti samo muške sestre." Rus je oklijevao samo trenutak. "H'mm... ako su mladi i nježni..." "Nemogući ste!" Kinsman je uspio reći: "U redu. Slušajte, Jill, Alexsei: vaš pacijent mora još nekoliko dana ostati ovdje, zar ne?" "Barem tjedan dana", odgovorio je Landau. "Mogu srediti kolaps", rekao je Baliagorev. Kinsman je podigao ruku. "Pustimo stvari na miru tjedan dana." Prije no što su se mogli usprotiviti ili prigovoriti šmugnuo je kroz vrata i krenuo hodnikom. Ali čuo je baletanov glas koji je tiho rekao: "A sada, Jilyuška, nema razloga zašto ti ovdje na Mjesecu ne bi mogla postati prvoklasna plesačica. S ovom niskom gravitacijom i sa mnom kao učiteljem, mogla bi raditi čuda." Kinsman je odmahnuo glavom i poželio da se osjeća dovoljno dobro kako bi se nasmijao. Svjetla hodnika upravo su se prebacila na večernji intenzitet kad je Kinsman izašao iz ureda i krenuo prema svome stanu. Moram opet razgovarati s Leonovom, govorio je sam sebi. Možda može srediti da ga djeca posjete ovdje prije "Chete! Chete, čekaj, molim te?" Jill Meyers jurila je za njim. Na licu je imala veseli dječji osmijeh. Nasmiješio joj se kad je dojurila i bez daha rekla: "Zaprosio me!" "Onaj prljavi starac?" "Ne, ne Baliagorev", odgovorila je veselo Jill. "Alexsei! Vjenčat ćemo se!" U Kinsmanu se nešto smrzlo. "Pozvan si na tulum", govorila je Jill. "Već je počeo, u mom stanu." "Tulum", ponovio je. "Da! 'Stiže mlada' i sve ostalo. Mrak, ha?" "Zašto?"

Smiješak joj se smrzao. "Zašto što?" "Zašto se želi oženiti s tobom?" Stavila je ruke na bokove. "Pretpostavljam zato što ne može živjeti bez mene, i želi provesti ostatak svog života sa mnom. Životna obveza - ali ti to ne možeš shvatiti, zar ne?" Njezine su oči slale munje na njega. "Dovraga, Jill, znaš na što mislim. Vas dvoje možete živjeti zajedno bez ikakvog službenog papira. Čemu priča o braku? Što je iza nje?" "Aahh! Chete Kinsmane, ti glupi, bezosjećajni..." Pružio je ruku i stavio joj dva prsta preko usana. "Jill, ti i ja se poznajemo predugo da bi se vrijeđali. Voli te, u redu. To mogu povjerovati. Ti voliš njega. Odlično. Ali gdje se tu uklapa brak? Planira li on postati državljanin Amerike?" Jill mu je odgurnula ruku, ali njen je glas bio tiši, manje bijesan. "Ja... nismo razgovarali o tome. Namjeravala sam se preseliti u Lunagrad s njim." "Uh-huh. A pretpostavimo kako on zaključi da poput Baliagoreva želi azil... ili se boji kako će ga rusko osiguranje srediti zbog starog prebjega?" "Chete, to je usrana stvar za reći!" "Znam. Ja sam kopile. Ali bolje da ti povrijedim osjećaje nego da te on slomi na pola - on, ili netko drugi." "Volim ga, Chete. Želim biti s njim kamo god išao." Životna obveza, čak i ako njihovi životi budu trajali samo još tjedan dana, pomislio je Kinsman. "Jill, ne možeš biti s njim. Kvragu, živjeli ste zajedno nekoliko proteklih dana, zar ne?" "Nekoliko dana?" ponovila je i razrogačila oči. "Mi govorimo o dva života." "Možete živjeti zajedno koliko god želite", rekao je Kinsman. "Ali kad je spomenuo brak to je stvorilo pravne i političke probleme." "Chete, govoriš poput starijeg brata. Dovoljno sam stara za poduzimanje vlastitih rizika." Odmahnuo je glavom. "Nemoj požurivati stvari, Jill. Moglo bi biti -" "Ne možeš nas spriječiti", prasnula je. "Da, mogu. Ili Leonov. Znaš to." Jill je stisnula svoje male šake i jedva kontroliranim šaptom rekla: "Chete, samo zato što ti ne možeš srediti vlastitu glavu kako bi imao trajnu vezu s nečim ili nekim ne znači da sam ja preplašena i sjebana kao ti. Volim Alexseja i udat ću se za njega." "Na temelju nekoliko dana zajedničkog života."

"Poznajemo se tri godine, manje-više. Što misliš zašto je došao u Lunagrad?" Kinsman je na ovu vijest ustuknuo. Jill je došla za njim, mahniti mali vrabac progoni zbunjenu mačku. "Sigurno me smatraš nekim glupavim djetetom koje moraš štititi i paziti. Pa, ako itko od nas treba čuvara, pukovniče Kinsman, to si ti! Nemaš mozga da shvatiš kako te netko voli. Ali ja imam! I uživat ću u njegovoj ljubavi koliko god budem mogla. Shvati to, stariji brate!" Kinsman se iznenada nasmijao. "U redu, u redu", rekao je i podigao ruku kao da se brani od nje. "Znači ja sam sumnjičavi kurvin sin." "Ti si idiot." "To također." "I, i..." "Pokušavam te zaštititi", predložio je. "Štitit ću se sama, hvala. A ako je istina to što misliš, radije bih se suočila s time nego provela i minutu manje s Alexsejem nego što moram." "U redu", rekao je Kinsman. "Poruka primljena i shvaćena." "Dobro." "Uh... još sam uvijek pozvan na tulum?" "Bit ćeš uljudan?" Opet se počela ceriti. "Bit ću ideal uljudnosti." "Nema politike?" "Samo ću sjediti u kutu i neću otvarati usta - osim kako bih popio malo medicinskog konjaka." "Onda možeš doći." "Hvala, gospođice." Naklonio se. "Idem samo skoknuti do stana i odjenuti svoj najbolji kombinezon." Frknula je na njega, a onda ga iznenada zagrlila oko vrata i snažno stisnula. Morala je stajati na prstima kako bi joj to uspjelo. "Oh, Chete, tako sam prokleto sretna! Nemoj mi to upropastiti." "Neću", rekao je. Ali već se pitao. Hoće li Pete Leonov biti na tulumu? Nije bio. Nekoliko je ruskih liječnika bilo tamo, pomiješani u gomili koja je ispunila Jillin dvosobni stan. Ali Leonov i ostalo rusko osoblje bili su sumnjivo odsutni. Stan je bio nevjerojatno prepun. Zabava se, kad je Kinsman stigao tamo, već odavno proširila na hodnik. Sa sobom je donio bocu zemaljskog scotcha. Svi su donosili vlastite boce na ovakve tulume. Kad je Kinsman

uzeo scotch iz kuhinjskog ormarića vidio je kako je zadnji i rekao sam sebi. Moram reći dečkima neka mi idući put s tovarom namirnica donesu pojačanje. Onda je shvatio kako možda neće biti nove opskrbne misije; šatlovi sa zemlje možda svakog trenutka prestanu dolaziti. Ne, rekao je sam sebi, pokušavajući smiriti strah koji je gorio u njemu. Trebat će im nekoliko tjedana da stvari dovedu do točke vrenja. Deset dana, najmanje. Kinsman se gurao kroz gomilu držeći svoju bocu iznad glave. Zaključio je kako u ovoj gomili nikad neće ugledati Jill. Počeo je tražiti Landaua. Pronašao ga je u spavaćoj sobi, stajao je na jednom kraju malo manje skupine ljudi koja je stajala, sjedila na krevetu, naslanjala se na razne druge dijelove namještaja, i sjedila na podu. Jill je bila pored Landaua, vidio je Kinsman dok se probijao kroz bučne razgovore i smijeh. Bila je leđima okrenuta prema vratima, pa ga nije mogla vidjeti. Zagrlio ju je slobodnom rukom, privukao bliže i glasno poljubio. "Čestitam", rekao je naposljetku. "Nisam to uspio reći prije." Pustio ju je i pružio ruku Landauu. "Čestitam i vama. Dobili ste najbolju djevojku koja postoji." "Znam", rekao je ozbiljno Rus. "Hvala vam." Kinsman je za nekoliko minuta sjedio na podu, u ruci je držao plastičnu čašu punu scotcha, leđima je bio naslonjen na nečija koljena i slušao diskusiju koja je postojano postajala sve pijanija i nerazgovjetnija. Diane nije bilo nigdje na vidiku. Pitao se je li pozvana na tulum. Možda je na dužnosti u komunikacijskom centru? Onda se Frank Colt progurao u sobu. Nekoliko je trenutaka stajao na vratima, izgledao je nesigurno. Barem je nosio kombinezon, pomislio je Kinsman. Landau mu je počeo pružati ruku. Jill je posegnula i stavila ruku na Coltovo rame. "Poljubi me, ja sam mlada." Colt ju je cmoknuo, a onda se rukovao s Landauom. Ipak, prije no što je uspio sjesti tamnoputi vitki muškarac s druge strane kreveta glasno je rekao: "Evo super lajavca." Kinsman je krenuo nešto reći, ali Colt ga je preduhitrio. "Ej, tulum je ostavi gluposti za kasnije." Tip je bio napušen. Kinsman ga je znao iz viđenja, civilni inženjer, jedan od ljudi Ernieja Watermana. Zvao se... Kinsman je pretraživao memoriju, a onda se sjetio. Jerry Perotti.

"Bio si prilično lajav cijeloga dana, Colte", rekao je Perotti. "Zašto se sada sramiš? Daj da svi čujemo bisere iz tvojih učenih vojnih usta." "Zajebi", prasnuo je Colt. Svi ostali u sobi naglo su zašutjeli. Kinsmanov je mozak radio usporeno. Gledao je po sobi, promatrao lica ljudi: iznenađena, nasmijana, nervozna. Perotti je izgledao bijesno. Bog zna što mu je Frank danas učinio. I sam je Colt izgledao napeto, ali kontrolirano, gotovo se smijao. Najbrži revolver zapada, suočio se s novim budalastim izazivačem. Trebao bih ovo smjesta zaustaviti... "Ne, neću zajebati", govorio je Perotti. "Ti i tvoje jebene zlatne epolete. Što misliš, koji si ti kurac?" Colt se naglo okrenuo i u tri koraka došao do kupaonice. Prije no što je itko uspio nešto reći ili učiniti izašao je van i bacio rolu dragocjenog toaletnog papira na Perottija koji ga je jednom rukom automatski zgrabio i privio na prsa. "Evo, to je ono što treba seronjama", rekao je Colt. Nastala je sekunda napete tišine, a onda je prestala. Svi su se grohotom nasmijali. Svi osim Perottija. Podigao se na noge usred nasmijanih ljudi, na lice mu je padao mrak. Bacio je rolu toaletnog papira na krevet i odjurio iz sobe. Colt se maknuo s vrata i pustio ga da prođe. "Još jedna recka na šestopucu", promrmljao je Kinsman i odjednom shvatio kako ga je kombinacija manjka sna i scotcha već opila. Colt ga je primijetio i sjeo na pod pored njega. "Što je to što ljude tjera da te odmah zamrze?" na glas se zapitao Kinsman. "Koža, čovječe", rekao je Colt. "Oh, pakao, Frank. U Seleneu ima na desetine crnaca. Prošle smo godine primili cijelu čadsku delegaciju. Nitko ih nije gađao noževima." "Da, gospodine, ali oni su dobri ljudi", rekao je Colt svojim južnjačkim naglaskom. "Ja, ja sam kurvin sin. Ako si bijel i kurvin sin, ljudi jedva primjećuju. Ali ako si crn, to se ističe." Tulum se nastavio. Kinsman je polako pio, neprekidno, održavao je blago blistanje koje je maglilo rubove stvarnosti u dovoljnoj mjeri kako bi sve bilo ugodno. U dnevnu sobu stana neprekidne struje ljudi donijele su u isti kut Pata Kellyja i Ernieja Watermana. Bili su neobičan par: visoki, sumorni inženjer, i mali bojnik zečjeg lica. "Koliko je ozbiljna ova žuta pripravnost?" pitao je Waterman.

Kelly je protrljao nos rukom ohlađenom od držanja hladnog pića. "Ozbiljna koliko to može biti. Cijelog sam dana radio na programiranju logistike." "Mislim, trebamo li biti vraški oprezni zbog ovih Rusa? U krilu su nam, za ime Božje." "Znam", rekao je Kelly. "Upozorio sam Cheta na to. A sada ih drži u našoj bolnici i dopušta vjenčanja s našim ljudima." Waterman je u nevjerici odmahnuo glavom. "Znaš što mi je rekao? Rekao je kako se ovdje nećemo boriti. Kao da to garantira." "Aha? To ti je rekao?" "To su njegove riječi. A sad, kako ovdje može spriječiti borbu? Ako zapovjedi dođu morat će ih izvršiti, zar ne?" "Definitivno", rekao je Kelly, "ili će ih izvršiti netko drugi. Zato su ovamo doveli Colta. Potrebna je samo jedna poruka kako bi Colt smijenio Cheta na mjestu zapovjednika." "To možda i ne bi bilo tako loše", razmišljao je Waterman. "Chet mi se sviđa, ali..." "Ne bih se brinuo zbog toga", rekao je Kelly izgledajući zabrinuto. "Chet je opušten tip, dobar kad radiš za njega, sviđa mu se kad je sve prijateljski i opušteno. Ali kad zapovjedi dođu izvršit će ih. Nemoj misliti drugačije. Kad dođe do frke, Amerikanci će se ponašati kao Amerikanci, a Rusi će se ponašati kao Rusi. Prijateljstvo završava kad se lansiraju projektili." "Misliš?" "Ti ne?" Waterman je slegnuo ramenima. "Čini mi se tako vraški odlučan postaviti cijevi tvornice vode tamo gdje ih Rusi mogu koristiti. Misliš da im planira dopustiti da dođu ovamo i preuzmu?" "Molim?" Kelly je izgledao zapanjeno. "Pa, kaže kako ovdje neće biti nikakve borbe. Jedini način na koji to može garantirati jest ako Crvenima dopusti da preuzmu bez ispaljenog metka. Točno?" "To je ludost!" "Možda, ali jesi li vidio kako planira preuzimanje Lunagrada?" "Imamo planove za izvanredne situacije..." "Kad ih je on posljednji put pogledao?" pitao je Waterman. Kelly je oklijevao, a onda: "Ne! Chet to ne bi učinio. On je opušten, ali nije izdajnik."

"Možda on to ne vidi kao izdaju." Inženjer je mahnuo rukom na gomilu oko njih. "Možda misli kako će bilo kakva borba ovdje ubiti sve, pa se neće boriti, bez obzira na sve." "Poput mirotvoraca kod kuće, prije no što su svi uhićeni?" "Uh-huh." "Isuse Bože", promrmljao je Kelly. "Definitivno se nadam kako mu to nije na umu." Waterman je izgledao kao da će zaplakati. "Možda. Možda nas je spreman prodati, samo kako bi izbjegao borbu." "Pakao! Znaš što to znači, zar ne?" Kelly je sada izgledao izuzetno uznemireno. "Što?" "Moram otići Franku Coltu i uvjeriti ga da pregleda sve planove za izvanredno stanje - iza Chetovih leđa." "Ako tako treba biti..." Kelly se nacerio. "Mrsko mi je Chetu raditi iza leđa. On je dobar tip i sve to." Namrštio se. "I vraški mi je mrsko što moram raditi s Coltom." "Ako moraš, onda moraš", rekao je Waterman. Kelly je nesretno kimnuo. "Moram." Još je ljudi došlo na tulum. Drugi su otišli. Kinsman dugo vremena nije mogao vidjeti ni Jill ni Landaua u glasnoj, polupijanoj gomili. Primijetio je Kellyja i Watermana kako ozbiljno razgovaraju u kutu, i sa svakom riječi izgledaju sumornije. Onda su se Jill i Rus pojavili. Stan se malo ispraznio. Ljudi su odlazili na spavanje. Kinsman se oprezno iz dnevne sobe vratio u spavaću, diveći se kako može dobro i stabilno hodati. Colt se izvalio na krevet sa sisatom crvenokosom. Nosila je kratku crvenu večernju haljinu, dubokog izreza. Jedna od novopridošlica, zaključio je Kinsman. Jill i Landau došli su u sobu, Rus je zaštitnički stajao pored nje. Colt im je uputio dug pogled. "Neće vam biti lako, znate", rekao je. Piće mu je opasno balansiralo na trbuhu, ruke je držao pod glavom. Samo netko tko ga je poznavao dobro poput Kinsmana znao je koliko je pijan. "Jednom sam bio oženjen djevojkom koja je izgledala nekako lagano. Nije bila bjelkinja, ali pokušajte to reći nekim floridskim seljačinama." Coltov je glas bio apsolutno ravnodušan, lišen svih emocija. Poput patologa koji čita detalje obdukcije. "Mi smo inteligentni ljudi", rekao je Landau. "Jill i ja bez problema možemo živjeti u Lunagradu."

"Hoćeš reći kako će ju tvoja služba sigurnosti pustiti unutra? Bez brige, da mi je možda špijun? Jednostavno ne vjerujem u to." Jill je rekla: "Možemo živjeti ovdje." "Onda ja moram pokušati otkriti špijunira li on nas", ispalio je Colt. "Daj, Frank", rekao je Kinsman znajući kako pomalo petlja jezikom. "Nemoj pišati na svadbenu tortu." Colt je pogledao Kinsmana. "Ej, čovječe, još si tu?" "Pa, puno je lakše ako se naslonim na zid ili nešto." Landau je rekao: "Čekaj, ovo je ozbiljno. Pretpostavimo da moja vlada onemogući Jill da živi u Lunagradu? Mogu li ja živjeti ovdje u Moonbaseu?" "Moš', što se mene tiče", rekao je Kinsman, "ali mislim kako ti vlastiti ljudi neće dopustiti. Leonov je morao prekršiti šest stotina pravila kako bi Baliagorev došao ovamo kako bi spasili njegov vražji život." "Ali -" "Nema ali", rekao je Colt. "Ovo je vrlo ozbiljno. Vi ste do sada možda bili prijatelji, ali stvari se jako brzo mijenjaju." "Frank, stari prijatelju", rekao je Kinsman pokušavajući stajati što je uspravnije mogao, "ne volim potezati čin, ali ne želim da se ova blesava govnarija nastavi." Okrenuo se prema Landauu. "Alex, budući suprugu žene koja mi je poput sestre, ako želiš živjeti ovdje dobrodošao si. Neću dopustiti da ovaj seronja sa Zemlje ovdje sjebe stvari. Nema teorije. Ne sada. Nikada. Ne dok sam ja ovdje zapovjednik." Colt se lijeno nacerio. "To je izvrstan način da ja postanem zapovjednik Moonbasea, kompa." *** Kinsman je hodnikom teturao prema svom stanu bez imalo pojma koliko je sati ili kako se dobro građena crvenokosa prilijepila za njega. Tako se žestoko koncentrirao da ga je zaboljela glava. Mogao se sjetiti razgovora s Coltom, Jill i Landauom. Napete tišine koja je završila. Povratka do bara u dnevnoj sobi, otkrića kako je sav scotch nestao. Djevojke koja sjeda pored njega ... S naporom ju je pogledao svojim zakrvavljenim očima. Čak i na svjetlosti slabih neonki u prohladnom hodniku izgledala je dobro. Mlada, meka, krupnih očiju i punih usana. Velikih sisa.

Haljina joj je kliznula s jednog ramena, bila je raščupana. Mirisala je na izgubljene i zabranjene uspomene: cvjetne vrtove i blage ljetne večeri. Nasmiješila mu se. "Postao si strašno tih." "Dovoljno sam star da ti budem otac", rekao je osjećajući se glupo. "Tu negdje." "Oh, nemoj biti smiješan", rekla je. "Zgodan si." Zgodan? Jebeno sranje. Zgodan! Namrštio se na nju, ali ona se samo još više nasmijala. Diane se nije pojavila na tulumu, a ja sa sobom kući vodim tinejdžericu. "Zgodan", promrmljao je. Znao je zašto. Nije mu se sviđalo, ali znao je. Nikad se nemoj postaviti u položaj u kojem ti život ovisi o jednom pojedincu. Nemoj postati previše ranjiv na Diane ili bilo koga drugog. Oklop. Navuci oklop. Inače je jebeno lako biti srušen. "Zgodan", opet je progunđao. Nasmijala se, zagrlila ga oko struka i privila se uz njega dok su hodali. Ma kvragu, pomislio je. Možda se dobro jebe.

Utorak 7. prosinac 1999: 1025 sati UV "Dobro jutro, veseli izviđači! I kako je danas naš veliki vođa?" Kinsman je kroz maglu stravične glavobolje pogledao Hugha Harrimana. Mali bucmasti čovjek veselo se cerio i nešto držao iza leđa. "Odlazi", promrmljao je Kinsman. "Hej, hej, ne budi čangrizav." Harriman je stajao na vratima Kinsmanovog ureda. Ušao je unutra i lagano se sagnuo kako bi pogledao Kinsmana u oči. "Lijepo su okrvavljene", izjavio je. "Tulum je ziher bio dobar." Kinsman je sjeo i položio bolnu glavu na hladni kameni zid. "Bio je jako dobar tulum, to priznajem." Onda se sjetio. "Zašto nisi došao? Gdje si do vraga sinoć bio?" "Mislio sam kako nikada nećeš pitati." Harriman je sjeo pored Kinsmana i pokazao što je držao: termosicu. "Ali prvo", rekao je i otvorio ju, "probaj malo savršenog lijeka protiv glavobolje starog Doca Harrimana. Nikad nije omanuo." Kinsman je zbunjeno gledao dok je Harriman točio crvenkastu tekućinu u čašu koja je bila na vrhu termosice. Uzeo je čašu i pitao: "Ti nećeš?"

Harriman je nevino zakolutao očima. "Jutros si sumnjičav, ha? Pa, ako insistiraš." Podigao je termosicu do usana. Kinsman je popio gutljaj. To je u originalu bila Bloody Mary, u to je bio siguran. Ali Harriman joj je dodao stvari. Bila je gotovo slatka, vrlo pitka, vrlo umirujuća. "Nije ..." - glas mu je bio grgljavi šapat - "loše." "Odlično! Malo LSD-a nije nikome naškodilo." Harriman je izgledao uistinu zadovoljno. Rukom je skinuo malo crvene pjene s brkova i nastavio. "A sada, odgovor na tvoje prvo pitanje..." "Moje pitanje?" "Jutros definitivno sporo ubrzavaš! Pitao si me zašto sinoć nisam bio na tulumu." "Oh, aha." Kinsman je mogao osjetiti kako mu cijeli živčani sustav titra poput struna harfe koja je smještena u nadzvučni tunel." "Jučer sam obavio malo zadaće, i bio sam toliko zaokupljen njome da sam cijelu noć ostao budan. Još uvijek nisam spavao." Kinsman je impresionirano rekao. "Izgledaš vraški poletno za tipa koji cijelu noć nije spavao." "To je zato što sam svoj mozak stimulirao kreativnim razmišljanjem, a ne utapao u alkoholu." "Touché." "Ah! Lingvist. Nisam imao pojma. Pa..." Harrimanovo se lice odjednom u potpunosti uozbiljilo. Osmijeh je nestao, pogled postao koncentriran. "Shvaćaš, naravno, kako svi u Selenu znaju kako si laprdao o odbijanju izvršavanja zapovjedi i proglašavanja neovisnosti od Zemlje." "Ovdje nema tajni", priznao je Kinsman. "Ne kako ih ti čuvaš! U svakom slučaju, proveo sam nekoliko posljednjih dana u rekreativnom razgovoru s puno ljudi - Amerikancima, Rusima, stranim posjetiteljima, stalnim Lunikima, devedeset današima. Također sam pregledao osobne dosjee većine ljudi, uglavnom njihove psihološke profile..." "Kako si dovraga dobio pristup...?" Harriman je podigao debelu ruku. "Misliš kako si ovdje ti jedini koji zna sa ženama? Nakon svega, mene neke slaboumnije žene smatraju romantičnim i odvažnim likom. Osim toga, klincima koji su zaduženi za kompjutorske dosjee rekao sam kako tražim ljude koji bi mogli biti zainteresirani za otvaranje sveučilišta. Pali su na foru." Kinsman je samo rekao: "H'mm."

"Sam si kriv za to, Chete. Ovdje je sve lagodno. Nije ni čudo što su poslali Colta kako bi sredio sigurnost." "Nemoj mi pričati o mojim problemima." "U redu. Koliko ja mogu proračunati, oko osamdeset posto stalnih Lunika podržalo bi osamostaljenje. A iznenađujuća je stvar što su devedeset današi podijeljeni pola pola. Možeš uspjeti, prijatelju, ako želiš." Kinsman je odmahnuo glavom i istog trena požalio. Počela je boljeti još jače. "Razmislio sam o tome, Hugh. Proglašavanje neovisnosti neće promijeniti stvari na Zemlji. Započet će svoj rat; mi ćemo ga samo moći odgoditi." Harriman ga je u čudu pogledao. "Hoćeš reći kako još nisi skužio? Šališ se! Briljantan vojni um poput tvoga? Čak ni Leonov nije skužio?" "Skužio što?" "Kako da Selene dobije neovisnost i kako zaustaviti jebeni rat prije no što počne!" Kinsman je zaboravio glavobolju. Uspravio se. "O čemu do vraga pričaš?" Harriman se nasmijao. "Moj Bože! Jesu li filozofi uistinu jedini ljudi koji mogu razmišljati?" "Hugh ..." Harriman je prešao rukom preko ćelave glave i rekao. "Mislio sam kako si već i sam došao do toga." "Došao do čega?" "Preuzimanja satelita." "Molim?" Harriman je zakolutao očima objasnivši: "Gledaj, ni Sjedinjene Države ni Rusi nemaju dovoljno PBR satelita u orbiti koji bi pružili učinkovitu zaštita od raketnog napada druge strane. Točno?" "Još nemaju." "Koliko satelita treba biti u orbiti kako bi orbitalna PBR mreža bila funkcionalna?" "To je povjerljiva informacija, Hugh." "Kao i moje dlakavo dupe! Isuse Bože, svatko s olovkom i papirom može to izračunati! Želiš se osigurati kako bi iznad svakog mogućeg lansirnog postrojenja imao nekoliko satelita - uključujući i sve oceane svake minute dana. Ako su sateliti u niskoj orbiti, što jesu, kako bi se štedjelo na energiji lasera, onda trebaš između sto i sto pedeset. Točno?" Kinsman se nacerio i rekao: "Ti izbacuješ brojke, ne ja."

"U redu, koliko operativnih satelita Sjedinjene Države sada imaju u orbiti?" "Povjerljivo." Harriman ga je mrko pogledao. "Koliko ih Rusi imaju?" "Pitaj Leonova." "Koliko ih je zajedno?" Kinsman je počeo odgovarati, a onda je shvatio. "Ah-hah!" zakreštao je Harriman. "Dolazi zora u ta tmurnu glavu. U orbiti već ima više od sto funkcionalnih satelita. Točno? A kad bi ti i Leonov zgrabili sve, Selene bi imao PBR mrežu koja bi spriječila svakoga u lansiranju bilo čega! Točno?" Kinsman se čuo kako govori: "Uključujući šatlove s trupama koji bi trebali ponovno zauzeti Selene." "Upravo tako!" rekao je Harriman. "Dobio si 5, sjedi u prvu klupu." Kinsman je odjednom ostao bez daha, bio je zadihan kao da je pretrčao maraton. Nije mogao osjetiti kucanje srca među rebrima. "Hugh, ako to uspijemo učiniti..." "To bi garantiralo neovisnost Selenea, našu sigurnost od napada, i spriječilo ih u započinjanju njihovog rata - barem ne bi mogli lansirati projektile jedni na druge." "Ali..." Kinsman je još uvijek pokušavao doći do daha. "Ali preuzeti kontrolu PBR mreža znači da moramo zauzeti svemirske postaje." "Točno. Što je najvjerojatniji razlog zašto tebi ovo nije palo na pamet." "Zašto?" "Jednostavna psihologija, prijatelju", rekao je Harriman. "Unatoč tvom visokom vojnom rangu, ti nisi nasilan čovjek. Ne želiš nikoga povrijediti. Možeš proglasiti neovisnost Selenea jer smatraš kako neće biti borbe. Ali zauzimanje svemirskih postaja druga je stvar. Tipovi na postajama nisu Luniki. Borit će se protiv tebe." Kinsman je kimnuo. "Bit će pokolj", rekao je Harriman mrko. "U cijeloj povijesti nije bilo političkog pokreta koji nije prolio krv. Prokletstvo." Pat Kelly proveo je većinu jutra u potrazi za Frankom Coltom. Nakon nekoliko neuspješnih sati u kojima ga je kompjutorski telefonski sustav pokušao pronaći Kelly je naposljetku napustio svoj ured i posao koji je trebao obavljati i sam krenuo u potragu za crnim pukovnikom.

Bilo je gotovo podne kad ga je pronašao, vani kod katapulta, na kraju najdužeg tunela u Seleneu. Postrojenje je uglavnom bilo pod zemljom, iako je deset kilometara dugi katapult bio na površini, njegova aluminijska ljuštura izgledala je krhko i lomljivo u odnosu na glomazne konstrukcije na Zemlji. Ipak izgledao je nevjerojatno odvažno i blistavo iznad umornih drevnih brda i neravne površine Mora oblaka. Kontrolni se centar nalazio u maloj površinskoj kupoli. Prilično je sličila kontrolnom tornju nekog manjeg aerodroma na Zemlji, uglavnom jer je služila u približno istu svrhu. Ipak, umjesto navođenja aviona na pisti i s nje, ovaj se kontrolni centar brinuo samo za odlazni promet: pakete sa zalihama koji su lansirani svemirskim postajama u orbiti oko Zemlje. Kad je Kelly sišao sa ljestava na plastični pod kupole ugledao je Colta kako stoji u središtu nagomilanih stolova i elektronskih konzola koje su se nalazile uz prozore. Kupola je bila slabo osvijetljena. U sjenama su deseci muškaraca i žena napeto sjedili iznad svojih kontrolnih panela, gledali kompjutorske prikaze, slušali zapovjedi i ažuriranje podataka kroz male slušalice koje su nosili. Kelly je kroz prozor mogao vidjeti ogromni cilindar bez krila na jednom kraju dugih šina katapulta. Colt je stajao na drugoj strani kupole, šutljiv i nepomičan, dok je lansirno osoblje smireno i učinkovito provodilo posljednje stadije operacije. "T minus trideset sekundi i odbrojavanje." "Postaja Beta prima." "Saonice aktivirane." "Svi tračni releji zeleni." "Petnaest sekundi..." Na gomili kontrolnih panela mala su se svjetla promijenila iz žutog u zeleno, kao na božićnom drvcu. Na desnom kraju zakrivljenog niza konzola dugmad SPREMNO i PALJBA na lansirnom kontroleru još su uvijek svijetlila crveno. Sama operaterka bila je leđima okrenuta Kellyju, oči su joj bile prikovane za svjetla na panelu. "Unutarnje napajanje uključeno." "Navođenje i kontrola zeleni." "Potisnici zeleni." "Deset sekundi..." Lansirna je operaterka desnom rukom podigla poklopce s oba prekidača, i dva su crvena svjetla postala žuta. "Automatsko lansiranje spremno."

"Energija u cijeli tunel." "Beta šalje vrijeme i kut prijema." "Svi sustavi zeleni." "Tri... dva... jedan... lansiranje!" Ogromni je cilindar postao bljesak i nestao za manje od djelića sekunde. Cijela je posada gledala sada praznu šinu. "Radar?" pitala je lansirna operaterka, hladno i profesionalno. S druge strana reda konzola došao je glas druge žene: "Sve je savršeno." Lansirna operaterka skinula je slušalicu i ustala. "U redu, dobar posao. Ali nitko se ne miče dok ga postaja Beta ne ulovi i potvrdi putanju." Svi su se opustili. Nekoliko je izvadilo cigarete i zapalilo. Čarolija je prekinuta i Kelly je smrknuto prišao Coltu. "Frank, mogu li razgovarati o..." Colt se okrenuo na zvuk svog imena. Izgledao je iznenađeno, onda zbunjeno, onda opet iznenađeno kad se Kelly dovoljno približio kako bi ga prepoznao na prigušenoj svjetlosti. "Pate? Što radiš ovdje?" "Tražim tebe." "Aha?" Colt se sumnjičavo namrštio. "Zašto?" Kelly je osjetio hladnoću Coltova nepovjerenja. Želio se okrenuti i pobjeći, ali znao je da ne može. "Moram razgovarati s tobom. Negdje gdje je tiho." Colt ga je pogledao. "Provjeravam mogućnost obrane lansirnog centra. Crveni bi lako uništili ovo mjesto - treba im samo nekoliko bazuka." Kelly je potisnuo navalu bijesa. Crnac je bio u pravu, znao je to. "Ali trebali bi ići površinom kako bi došlo ovamo", istaknuo je. "Tunel se može prilično lako braniti." "Ej, čovječe", nacerio se Colt, "zvučiš poput vojnika!" "A svatko tko dolazi površinom vraški je ranjiv", završio je Kelly ignorirajući zadirkivanje. "Ranjivi su ako znaš da dolaze i predvidiš njihove poteze", rekao je Colt. "Mogli bi postaviti alarme u perimetru - lasere, slabe, ultravioletne, kako bi bili nevidljivi." Colt je podigao obrve. "Aha, to bi upalilo, zar ne?" Kvragu, naravno da bi upalilo, super junače, rekao je Kelly sam sebi. Na glas je ponovio: "Moram razgovarati s tobom. Nasamo."

Colt je bacio pogled na opuštenu lansirnu posadu i rekao: "U redu, idemo natrag u tunel. U svakom slučaju želim provjeriti koliko su sigurni toplinski i strujni kablovi." Kad su zakoračili na ljestve čuli su jednu članicu lansirne posade kako veselo cvrkuće: "Beta je uhvatila našu pticu na radaru - na putanji, vrijeme i kut savršeni." Dolje, u hladnom tunelu, na svjetlosti neonki Coltova je koža izgledala plavičasto. Nezemaljski. "U redu, o čemu se radi?" opet je pitao Kellyja. Pat je odjednom poželio biti negdje drugdje. Promijeniti temu. Zaboraviti cijelu stvar. Ali čuo je sebe kako govori: "Radi se o Chetu. Prilično je glasno govorio kako se neće boriti ako i kada dođe vrijeme." Colt se smrknuo. "Aha, aha. I što je još novo?" "Frank, mislim kako je ozbiljan. Uistinu će odbiti izvršiti zapovijedi možda će nas predati Rusima!" Colt je podigao ruke kao da želi zgrabiti Kellyja za vrat. "Slušaj", prasnuo je. "Chet je možda dobročinitelj i lakovjerna budala, ali nije izdajnik. Je li to jasno? Neće nas prodati. Možda će ga trebati malo pogurnuti kad dođe vrijeme. Zato sam ja ovdje." Nekoliko su trenutaka hodali u tišini i slušali odjek vlastitih koraka na grubom kamenom podu tunela. Kelly je naposljetku rekao. "Ti i Kinsman dugo ste prijatelji. Ali ja sam mu gledao preko ramena tijekom nekoliko posljednjih mjeseci. Znam što je govorio i što misli. Spreman je učiniti bilo što prije nego se boriti. Skompao se s Leonovim i pustio ruske državljane u našu stranu bolnice. Bliskiji je njima nego našim ljudima na Zemlji." Colt nije ništa rekao. "Ako... ne uspije izvršiti zapovijedi", nastavio je Kelly, "neće to smatrati izdajom. Mislit će kako čini pravu stvar. Ali uništit će šanse Amerike za dobivanje rata." "Dovodiš ovamo suprugu i djecu, zar ne?" odjednom je pitao Colt. Kelly je zastao. "Kakve to veze ima?" Colt je slegnuo ramenima i odgovorio: "Mislio sam kako ćeš u ovome biti na Chetovoj strani. Žudiš da ovdje ne dođe do rata kad ti je obitelj na putu?" "Bit će sigurniji ovdje nego na Zemlji", rekao je Kelly. "Ali radije bih da su u sred bitke ovdje nego da ih predam Sovjetima. Mi smo Amerikanci. Spremni smo se boriti za slobodu ako bude trebalo." "Spreman si i umrijeti za nju?"

Kelly je kimnuo. Colt se nasmijao. "Spreman boriti se i umrijeti... Spreman boriti se i umrijeti." "Što je smiješno?" Kelly je mogao osjetiti crvenilo na licu. "Moj brat, čovječe. Zvučiš poput mog brata." Coltov je glas čudnovato odzvanjao tunelom, odbijao se od metalnih cijevi grijanja i električnih vodova, odbijao se od hladnog kamena koji ih je okruživao. "Razbio me kao mladog majmuna kad sam stupio u Zrakoplovstvo", rekao je Colt. "Rekao mi je kako sam izdao svoje ljude. Ja sam mu odgovorio da ne želim umrijeti za svoje ljude, samo želim dobro živjeti. Rekao sam mu kako je vrijeme da dosta naših ljudi dođe na vrh kako bi to bila naša Vojska i naša Mornarica i naše Zrakoplovstvo." "Ne shvaćam..." "U to su se vrijeme borbe odvijale u Americi. Crnog je čovjeka bolio kurac za komunističku prijetnju. Nismo znali kako prokleti Rusi samo sjede i čekaju da obavimo posao za njih, razbijemo Sjedinjene Države iznutra. Moj je brat pokušao. Žestoko se trudio. Borio se za svoja uvjerenja: crna moć. Završio je u usranoj kolibi u Dahomeyu, Afrika, skrivao se od FBI-ja i CIA-e i Bog zna koga još. Znaš kako je umro? Neki jebeni komunistički gerilci zasipali su usrani mali aerodrom strojnicama i granatama. On se našao tamo, čekao je avion. Ubili su ga." Kelly je bio zbunjen. Colt nije imao smisla. "Slušaj", rekao je crnac. "Rano sam naučio jednu stvar, i to dobro. Nemoj se boriti protiv gradske skupštine. Uđi u gradsku skupštinu i preuzmi ju - ali učini to polako i neprimjetno, bez ikakve buke. Previše ljudi naziva se revolucionarima, a sve što žele je brz publicitet i lake pičke. Pravi revolucionari pažljivo štite sustav - jer ga žele za sebe." "Ti nemaš ..." Colt ga je zgrabio za rame i grubo protresao. "Slušaj, irski katoliče bogobojazni amerikanče. Crna moć je goli kurac ako nema Amerike, ako sva nestane u gljivi atomske eksplozije. Zato moram štititi Ameriku, kužiš? A istovremeno, ne bih imao ništa protiv postati zapovjednik Moonbasea. Zato daj Chetu dosta konopa da se objesi. Daj mu dosta konopa." "Kurvin sine", rekao je Kelly šokiranim šaptom. "Kažeš da ti je prijatelj..." "Ja jesam njegov prijatelj! Ali ako postane izdajnik onda nije moj prijatelj, niti ičiji prijatelj. A ti mi kažeš kako će postati izdajnik." Kelly je zašutio.

"I?" zahtijevao je Colt gromoglasno. "Nije li to ono što govoriš?" Bilo mu je teško progovoriti. "D... da", uspio je Kelly. "Pretpostavljam kako je to ono što govorim." "Aha. Pretpostavljaš i voljan si suprugu i djecu dovesti u sred pucnjave kako bi branio i štitio Ameriku. Jebeno plemenito, bjelčugo. Jebeno plemenito." "Slušaj, Colte..." "Imao sam suprugu i obitelj. Vidio sam ih kako umiru. Pitam se kako bi se ti osjećao." Kelly je želio pobjeći, pobjeći od ovog čovjeka što je moguće dalje. Bilo kamo... Ali Colt ga je još uvijek snažno držao za rame. "Slušaj me, Kelly. Želim znati sve što Chet radi, sve što misli, čak i ono što noću sanja. Želim znati što će učiniti prije no što on sam to sazna. Jer, ako si u pravu, onda ću ga morati ubiti." "Ubiti!" "Tako je, beba. Ubiti. Chet može izgledati opušteno, ali u unutrašnjosti je tvrdoglav poput kršćanskog patnika. I ovdje je vraški popularan. Pretvorio je Moonbase u ludaru za sve kretene koji misle kako mogu živjeti s Rusima. Kad se dugme pritisne Cheta će biti vrlo teško zaustaviti. Vrlo teško. Priča to neće učiniti." "Ali... ubiti ga..." Kelly je odjednom bio prestravljen. "Znam. Pušiona. Kao i sve ostalo. Možda nećemo morati pribjeći tome. Ali moramo biti spremni na to." Kelly je rukom prošao kroz svoju rijetku kosu. "Ne znam..." "Ali ja znam. To je razlika između nas, beba. I još jedna stvar", rekao je Colt prijetećim glasom. "Sve što sam ti rekao temelji se na pretpostavci kako si u pravu i Chet će ovu bazu predati Rusima. Ako otkrijem kako si u krivu cijeli ovaj planet neće ti biti dovoljan za skrivanje. Osobno ću te rastrgati na komade, mali prijatelju. Računaj na to." Akademik V. I. Mogilev bio je lud od bijesa. Ljutito je mahao rukama u maloj sobi svemirske postaje dok se unosio u lice zapovjednika postaje. "Ali to je ludost! To je suludo! Birokratsko uplitanje u znanstveno istraživanje koje je dobilo najviše odobrenje vrhunskog sovjeta..." Zapovjednik postaje slušao je s orijentalnim strpljenjem. Sin uzbekistanskog pastira ne postaje kapetan u sovjetskim strateškim

raketnim snagama bez da se nauči strpljivosti. Na njega su vrištali pravi stručnjaci; ovaj malo profesor bio je običan amater. Nakon nekog vremena akademik se ugasio. "Možete shvatiti kakav je to idiotizam, zar ne?" Glas mu je sada bio gotovo molećiv. "Nalazimo se u delikatnom stadiju. Svi su instrumenti napokon podešeni i savršeno rade. Kvazarski vrhunac radijacije bit će postignut u idućih četrnaest sati, ako su Calinikovi proračuni točni, i... i..." "Moj dragi profesore", rekao je kapetan najuljudnije što je mogao, ali još uvijek dovoljno hladno kako ne bi bilo sumnje tko je glavni, "cijenim izuzetnu važnost vašeg rada. Ali morate shvatiti kako zapovjedi iz Kremlja ne ostavljaju mogućnosti za diskusiju. Ne mogu odbiti izvršenje svojih zapovijedi. Želite da me strijeljaju?" "Ne, ne, naravno da ne." Činilo se kako u akademikovu glasu ima malo sumnje, unatoč njegovim riječima. Kapetan je profinjeno slegnuo ramenima. "Što onda mogu učiniti? Imam svoje zapovijedi. Vi i vaši suradnici morate biti spremni za odlazak u iduća..." - bacio je pogled na sat - "... iduća tri sata." "Ali naš posao... uređaji..." "Mi ćemo se pobrinuti za uređaje", rekao je kapetan. "Nitko ih neće dirati, uvjeravam vas." Astrofizičar je nastavio mrmljati dok je kapetan ustajao, obišao oko svog malog stola i ispratio malog čovjeka do vrata koja su vodila u glavni hodnik svemirske postaje. "Dopustit ćete instrumentima da bilježe aktivnosti kvazara?" "Naravno. Definitivno." Znanstvenik je polagano krenuo hodnikom, odmahivao je glavom i mrmljao sam sa sobom. Kapetan nije sjeo kako treba kad se mladi časnik pojavio na vratima. Bio je kršan i plavokos, pravi Rus. Napredovat će brže od mene, pomislio je kapetan dok je mrko promatrao mladića. "Gospodine", rekao je mladi časnik. "Sjedite, poručni e. Vaša je letjelica sprema prebaciti znanstvenike kući?" "Da, gospodine, iako izgledaju prilično nesretni zbog toga." Kapetan se lagano nasmiješio. "Oni su civili. Ne možete očekivati da razumiju vojne stvari." Poručnik je kimnuo. "Naravno, vi shvaćate takve stvari, zar ne?" Kapetan se okrenuo i posegnuo za malom termosicom na polici iza stola.

"Vjerujem kako shvaćam vojne stvari, da", rekao je poručnik njegovim leđima, a onda dodao: "gospodine." "H'mm..." Kapetan je izvadio dvije čaše iz ladice stola i pitao: "Piće?" "Ne, hvala, gospodine. Pilotirat ću šatlom." "I? čaj vam smeta?" "Oh!" poručnik je bio iznenađen, činjenica koja je razveselila kapetana. "Pa, da, u tom slučaju. Hvala." Dok je lijevao vrući napitak kapetan je pitao: "Znači shvaćate vojne stvari, ha?" "Mislim da shvaćam. Gospodine." "Recite mi onda" - tako je snažno spustio termosicu na stol da su obje čaše poskočile - "kako onda oni stolni piloti sa Zemlje očekuju da obranim svemirsku postaju koja je neobranjiva? Ha?" "Ja ... gospodine ..." "Pogledajte ovo mjesto!" Kapetan je mahnuo rukom. "Napravljeno je od slame. Jedna laserska zraka Amerikanaca prošla bi kroz nas kao kroz kozji sir. Kako da se obranimo od napada?" "Nisam shvatio da je napad neizbježan", odgovorio je poručnik, ruke je mirno držao u krilu i nije posezao za čajem. "Zapovjednik mora uvijek pretpostavljati kako je napad neminovan! Naučite to! Utuvite si to u glavu i krv! Nikad se nemojte opuštati!" "Da, gospodine." Kapetan ga je nekoliko trenutaka mrko gledao, a onda je prema njemu gurnuo jednu čašu. Poručnik ju je hitro zgrabio. "Što mislite, zašto su svim civilima zapovjedili napuštanje našeg malog otoka na nebu? Ha? U stanju pripravnosti smo. U svakom trenutku možemo dobiti vijest kako je rat počeo. Imate li obitelj? Suprugu? Djecu?" Poručnik je zatreptao. "Moja majka... u Moskvi." "Mmm. Moja će djeca biti dovoljno sigurna od bombi", rekao je kapetan. "Ali radioaktivna prašina... radioaktivna prašina, to je ono što će ih ubiti. Spora smrt." "Možda ne dođe do toga", rekao je poručnik vrlo tiho. Kapetan ga je pogledao. "Znate li što je bio vaš tovar? Što ste dovezli ovamo kako bi sjedili sa mnom, umjesto znanstvenika?" "Ne, gospodine. Bilo je zapečaćeno, a moje zapovijedi nisu navodile sadržaj kontejnera." "Ali nešto tako veliko sigurno vam je probudilo znatiželju, ha? Jedan kontejner, zapečaćen i osiguran. Ha?"

"Pa..." poručnik se zamalo nasmiješio. "U Tyuratamu sam čuo glasine..." "Glasine? Primjerice?" "Pa, taj kontejner dio je novog oružja, sustava koji će štititi postaju od američkog napada." "Hah! Da je barem tako." "Znači nije?" "Ne, poručniče, nije. To je oružje, istina. Ali neće nam pomoći u obrani. Ako ništa drugo učinit će nas još važnijom metom za Amerikance." "Što je to onda?" Kapetan mu je uputio svoj najuljudniji osmijeh. "Ma dajte, poručniče. Sigurno ste shvatili kako vam ne mogu reći. Podatak je stroga tajna." Poručnik je popio čaj u mrtvačkoj tišini i otišao. Nakon nekog vremena kapetan je ustao i otišao do utovarnog doka. Gledao je šatl, sada pun dosadnih znanstvenika, gledao je kako njegovi raketni motori rigaju male plamene oblake, kako se okreće prema Zemlji i nestaje u njenom sjaju. Onda je još jedna iskra privukla njegovu pažnju. Tovar koji je šatl ostavio u orbiti nekoliko stotina metara od glavne zračne komore. Bomba. Šatl će se sutra vratiti s još jednom. I prekosutra, s još jednom. Moram se čuti s Lunagradom kako bih se pobrinuo da im najviši prioritet bude slanje lunarnog tla, rekao je kapetan samome sebi. Možda ga možemo dopremiti dovoljno kako bi zaštitili bombe, kao i postaju. Onda je dobio inspiraciju. Okrenuo se od malog prozora pored kojeg je stajao i najbližem tehničaru rekao: "Rastavite sve ono znanstveno smeće i postavite ga na vanjsku oplatu postaje. Možda pomogne u odbijanju laserskih zraka ako budemo napadnuti." Bez riječi protesta tehničar se bacio na posao.

Petak 10. prosinac 1999: 1250 sati UV Sastanak je bio tmuran. Astronomski opservatorij Farside nakratko je bio živahno središte uzbudljivog istraživanja. Činilo se kako gomila pokretnih dvadeset metarskih tanjurastih radio antena ispunjava More Moskve - barem onaj dio koji je bio vidljiv iz glavne kupole Farsidea. Na vrhu ruba kratera nalazila se mrežasta konstrukcija tisuću centimetarskog optičkog teleskopa, njegovih elektronskih pojačala i satelitskih teleskopa. Detektori UV, infracrvenih, x i gama zraka. Konstantna gužva mladih ornih muškaraca i

žena, balansirana starijim, strpljivijim, ali ne manje ornim stalnim osobljem. Kompjutorske veze. Ushit istraživanja svemira u potrazi za znanjem, životom, inteligencijom. Farside je sada bio poput grada duhova. Kinsman se zavalio u stolac i dopustio mislima neka se udalje od dosadnih glasova muškaraca i žena oko stola. Zurio je kroz prozor konferencijske dvorane na blistavi teleskop. Najveći optički teleskop ikad izgrađen, nalazio se na bezzračnoj lunarnoj zaravni, neodržavan i beskoristan. Nebo je bilo tamno i prazno bez Zemlje koja bi ga osvijetlila. Astronomi su to obožavali; to je Farside činilo savršenim mjestom za njihovo istraživanje. Ali Kinsman je osjećao nelagodu, bio je prestravljen u dubini duše. Zemlja nikad nije bila na nebu, ovdje na daljoj strani Mjeseca. Što ako je više ne bude kad se vrati na bližu stranu? "Jedina preostala točka diskusije", govorio je doktor Misnima tihim i odmjerenim glasom, trudeći se da ne pokaže gorčinu koju je osjećao, "je zaštitna kupola za tusuću centimetraša." "Pregledao sam troškovnik", rekao je jedan od ruskih administratora. "Kupola je preskupa za naš sadašnji proračun." Doktor Mishima duboko je udahnuo. "Ako se opservatorij zatvara oprema se ili mora vratiti u Selene ili zaštititi od meteorske erozije, kako bi se opet mogla koristiti - kad vremena budu povoljnija i bogovi proračuna budu naklonjeniji astronomiji." Koji je vrag s Diane? pitao je Kinsman sam sebe, zureći u prazno nebo. Pet dana nije odgovorila na moje pozive. Otkad je dobila Pierceov posao. Je li to sve što je željela od mene? Jedan od Amerikanaca je govorio: "Nije da želimo napustiti Farside. Jednostavno nam ne daju novac kako bi ostao otvoren." "Shvaćam kako žalite zbog ovog nesretnog spleta okolnosti više no što se riječima može izraziti", rekao je doktor Mishima profinjenom uljudnošću. "Ipak, imperativ je razmišljati o budućnosti. Ne mogu vjerovati kako će astronomska istraživanja biti prekinuta i u potpunosti obustavljena..." "Ostavite ga otvorenog", čuo je Kinsman samoga sebe. Svi su se iznenađeno okrenuli prema njemu: Mishima, na čelu stola, Amerikanci i Rusi (na suprotnim stranama stola, sumorno je primijetio Kinsman), tri muškarca i četiri žene koji su predstavljali ostale nacije koje su imale osoblje ili opremu na Farsideu, i Piotr Leonov.

Leonov je bio taj, sjedio je nasuprot Kinsmana, koji je pitao: "Što si rekao?" Bilo je teško pročitati izraz njegova lica: gotovo osmijeh, oči znatiželjne, kao da se slaže s Kinsmanom ali nije siguran je li ga dobro čuo. "Kažem kako Farside treba ostati otvoren. Bila bi tragedija zatvoriti ga." "Slažem se", rekao je Leonov. "Ali sredstva su ukinuta. To je jedina stvar o kojoj su se naše dvije vlade uspjele složiti, cijele ove godine." Jebem ih ja obje, rekao je Kinsman u sebi. Na glas: "Doktore Mishima, koliko vam treba da biste ostali raditi? Imate veliku opremu, kompjutore, sustav za održavanje života, čistače. Što vam još treba?" Japanski je astronom izgledao zapanjeno. "Eh... naš glavni trošak tijekom posljednje dvije godine bilo je održavanje, čišćenje, osnovne zalihe, takve stvari. I, naravno, najveći je trošak dovođenje privremenih ljudi sa Zemlje i njihovo vraćanje kući." "Pete, zašto Farside ne može ostati otvoren? Ne trebamo zamjene sa Zemlje svakih devedeset dana. Ima dovoljno osoblja medu stalnim Lunikima kako bi se istraživanje nastavilo." Leonov se napokon nasmiješio. Tužno. "Imam zapovijed za zatvaranje centra." "Ako su tvoje zapovijedi poput mojih", usprotivio se Kinsman, "samo te izvješćuju kako se za Farside više neće izdvajati zemaljski fondovi, i kako trebaš poduzeti odgovarajuće mjere. Još uvijek imamo vlastite resurse." Polovica ljudi oko stola počela je istovremeno pričati, a šutljivi su se ili cerili ili mrko gledali Kinsmana. Cerili su se astronomi. Mrštili su se administratori iz Selenea, uglavnom devedeset današi. Leonov je ustao i zamolio za tišinu. "Čekajte! Čekajte. Ovo je nešto što pukovnik Kinsman i ja moramo na samo raspraviti prije no što nastavimo." "Točno", složio se Kinsman. Ustao je i krenuo oko stola. "Zašto ne napravimo pauzu za ručak? Pukovnik Leonov i ja možemo razgovarati ovdje i vidjeti možemo li nešto smisliti." Ostali su - neki zbunjeni, neki uznemireni - napustili prostoriju u brbljavoj, razgovorljivoj skupini. Kad su se za njima vrata zatvorila Leonov se okrenuo prema Kinsmanu i cinično nasmijao. "U redu. Protekla tri dana si me pokušavao dobiti nasamo. Što je?" Kinsman je prišao prozoru. "Pitao sam se zašto ne odgovaraš na moje pozive." "Dobro me paze. Tebe također." Kimnuo je. "Misliš kako je ova prostorija ozvučena?"

"Sumnjam." Leonov je došao do prozora i pogledao nepokretni teleskop. "Čak i ako jest", rekao je i iz džepa izvukao mali plosnati plastični kvadar, "ovo će spriječiti bube da nas grizu." Kinsman je podigao obrve. "Dekoder?" "Ne, novi tip odašiljača koji emitira na frekvencijama većine prislušnih uređaja. Programirao sam ga dekadentnim američkim rockom; ljudi iz moje sigurnosti pomislit će kako nosiš zaštitu." Kinsman se nasmijao. "Zanima me što će pomisliti ljudi iz moje sigurnosti?" "To je tvoj problem, stari prijatelju." Kinsman je spustio glas i rekao: "Mislim kako imam rješenje naših problema." "Ne opet tvoja ideja o neovisnosti!" "Da, ali..." Leonov je zatvorio oči. "Dobio sam zapovijedi. Nakon svega neću biti poslan kući. Bit ću u Tyuratam lansirnom kompleksu tijekom pripravnosti. Svi za svemir kvalificirani časnici stavljeni su u stanje maksimalne pripravnosti. Nema godišnjih." "Crvena pripravnost?" Leonov je kimnuo. "Samo za osoblje kvalificirano za svemir. Sve ostale jedinice su u običnom stanju pripravnosti." "Kad odlaziš?" "Moja zamjena stiže za pet dana." "Prokletstvo!" Leonov se okrenuo i pogledao kroz prozor. "Pa, moj idealistički druže, što kažeš na to?" "To nije pitanje", rekao je Kinsman. "Pravo je pitanje, što si ti spreman učiniti, Pete?" Okrenuo se i pogledao Kinsmana, mirnog izraza lica, umornih i opreznih očiju. "Sve", rekao je gotovo šaptom. "Sve što će moju djecu spasiti od smrti." "Uistinu će to napraviti? Lansirati projektile?" "Naravno da hoće!" eksplodirao je Rus. "Ne mogu doći ovako blizu bez pritiskanja dugmeta. Oh, razgovarat će i prepirati se, prijetiti jedni drugima još nekoliko dana - tjedan ili dva možda. Svima će nategnuti živce do pucanja prije no što se uvjere kako moraju napasti. Ali učinit će to, a kad učine, bit će to gotovo poput olakšanja. Jedan od njih pritisnut će dugme -

u slavu domovine, ili kako bi spasili svijet demokracije. Ostatak će se onda događati automatski." "Na nama je da ih zaustavimo." Leonov se s gorčinom nasmijao. "Kako? Proglašavanjem neovisnosti? Mašući im komadom papira pred licem? Rekao sam kako ću učiniti sve, ali to mora biti nešto što će upaliti! Neću ovdje sjediti na sigurnom i gledati svoju naciju... svoje ljude... svoju djecu..." "U redu, u redu." Kinsman mu je položio obje ruke na ramena. "Polako. Ohladi se." "Ne, neću se ohladiti!" viknuo je Leonov. "Nisam robot. Nisam stvorenje od ledene vode poput tebe. Ja u žilama imam krv! Rusku krv! Svijet će eksplodirati, a ti očekuješ da ovdje mirno stojim i s tobom raspravljam o politici. Kako možeš..." "Prestani!" prasnuo je Kinsman. "Neće im trebati bube kako bi nas čuli." Leonovljevo je lice blistalo od znoja. Bio je zadihan. "Želim znati samo jednu stvar", rekao je Kinsman. "Jesi li voljan odbiti izvršiti zapovijedi i ostati ovdje?" "Ostati u Lunagradu umjesto..." Leonovljev je glas na trenutak zamro. Onda je odlučno stisnuo šake: "Da. Neću djeci biti od nikakve koristi pritišćući dugmad u Tyuratamu." "U redu." Kinsman je liznuo usne. Bile su slane. Možda nakon svega nisam ledena voda. "Trebamo učiniti sljedeće: Obje PBR satelitske mreže su nedovršene, obje zajedno mogu učinkovito pokriti cijelu Zemlju i srušiti sve projektile koje bilo koja strana lansira. Ili netko drugi, kad smo već kod toga." "Zajedno?" ponovio je Leonov. "Točno. Preuzet ćemo svemirske postaje u isto vrijeme kad proglasimo neovisnost Selenea. Ako uspijemo preuzeti zapovjedništvo i kontrolne centre satelita možemo zaustaviti rat prije no što počne. I osigurati našu neovisnost." "Ali poslat će vojsku." Kinsman je mogao osjetiti kako mu se niz rebra slijeva znoj. "Mogu pokušati. Ali morat će ih poslati u šatlovima. Ako sateliti mogu srušiti balističke projektile mogu također srušiti i šatlove." "Ti bi... to mogao učiniti?" "Najprije bi ih upozorio. Ali najvjerojatnije ne bi slušali." "Tvoji bi ljudi pucali na Amerikance?"

"Morali bi. Ne bih želio da tvoji ljudi to rade; to bi moglo dovesti do zle krvi među nama." Leonov se naslonio na prozor. "To je jedini način", uvjeravao je Kinsman. "Ni jedna strana ne može zaustaviti rat, ne kako se stvari razvijaju. Jedna se mora povući, a ni jedna to ne želi učiniti. Samo ih vanjska sila može zaustaviti. Mi moramo biti ta vanjska sila." "Šačica ljudi... Koliko nas je? tisuću?" "Ali mi smo u specijalnom položaju. Možemo im iščupati pandže. Možemo ih spriječiti u ratu." "Nazvat će nas izdajnicima. Pobit će nas." Kinsman je pokušao. "Pokušat će. Tvoja će vlada najvjerojatnije uzeti tvoju djecu." "Da." "Možemo zadržati neke časnike s tvojih svemirskih postaja kao taoce." "To bi moglo upaliti." Leonov je izgledao opčinjeno; lice mu je bilo bezizražajno, glas dalek i bezosjećajan. "Hoće li... ubiti djecu?" Leonov je lagano kimnuo glavom i odgovorio: "Ne. Sumnjam. Kakvu bi korist imali od toga?" "Ionako bi stradala, ako rat..." Rusove su se oči napunile suzama. "Znači moj je izbor ili da ih bombardiraju Amerikanci ili da ih ubije tajna policija?" "Ja..." "Ne, ne, to neće upaliti. Nema teorije. Ludost je čak i razmišljati o tome." Leonov se udaljio od prozora. Kinsman je stajao i ništa nije rekao. Gledao je Rusova leđa, napetost u zgrčenim mišićima njegovog vrata. "Moglo bi upaliti, Peter", rekao je. "Moglo bi upaliti." Leonov se okrenuo prema njemu. "Što želiš da učinim? Izdam Rusiju i oduzmem joj jedinu obranu od američkog napada? Ostavim svoju domovinu, svoju djecu, cijeli svoj život kako bi postao izgnanik na ovom kamenu? Povjerovati gomili stranaca? Luđaka? Amerikanaca? Otkud znam mogu li vjerovati tvojim ljudima? Otkud znam mogu li vjerovati tebi!" "Bojiš se -" "Naravno da se bojim!" Kinsman je osjetio kako se hladnoća onog praznog neba uvlači u njega. "... jer sam ubio jednu vašu kozmonauticu."

Leonov je ustuknuo pola koraka. "Znači istina je." Glas mu je bio šupalj. "Istina je." "Nisam vjerovao izvješćima obavještajaca. Ponekad sadrže pretjerivanja - laži, propagandu." "Ubio sam je", rekao je Kinsman. Rus se približio Kinsmanu. U očima su mu blistale suze. "Nikad te nisam namjeravao natjerati na priznanje." Kinsman je osjećao slabost, vrtoglavicu. Imao je osjećaj kao da se budi iz anestezije. "To je bilo nešto što sam ti morao reći; moralo je biti uklonjeno između nas." Leonov je zatvorio oči. "Više nikoga ne mogu ubiti", rekao je Kinsman. "Čak ni ako samo sjedim iza i ostalima prepuštam pritiskanje dugmadi. Moram ih pokušati zaustaviti. Moram, Peter." "I to ne možeš učiniti bez pomoći Lunagrada." "Bez tvoje pomoći." "Oprosti mi, stari prijatelju. Nikad ti ne bih mogao vjerovati da mi nisi rekao. Smiješno, ali ne bih ti mogao vjerovati." Stajali su jedan pored drugog i kroz prozor gledali sumorni krajolik i prazno nebo. "Previše nas je stradalo", rekao mu je Kinsman. "Vrijeme je da ubijanje prestane." Leonov je zurio u golo kamenje, drevne umorne planine, ljudske artefakte i tiho pitao: "Misliš li da u Seleneu ima dovoljno ljudi da bismo uspjeli? Možemo li uspjeti ili ćemo samo započeti rat ovdje, na Mjesecu? Nemam želju za veličanstvenim neuspjehom. Samo pobjednici pišu povijest." "Prokletstvo, Pete, ako ne pokušamo neće biti nikakve povijesti." "Spasitelj svijeta", rekao je Leonov. U njegovim riječima nije bilo sarkazma. Mahnuo je prema prozoru i nekorištenom teleskopu. "Želiš da slijepi progledaju. Već si mrtvaca vratio u život. A sada želiš svijet spasiti od vatre pakla." Duboko je uzdahnuo, "raspet će nas, znaš." Kinsman je slegnuo ramenima. Onda je, uz osmijeh koji je najviše od svega bio tuga, Leonov polagano ispružio ruku prema Kinsmanu. Kinsman ju je čvrsto stisnuo. "Nije li jedan od vaših revolucionara rekao: 'Svi se moramo držati zajedno, ili će nas sigurno objesiti jednog po jednog.'?" Kinsman se nasmijao. "Franklin."

"Moramo brzo djelovati", rekao je Leonov. "I moramo početi sada."

Sada, ponovio je Kinsman sam sebi dok je tonuo u pjenu sjedala rakete.

Uzlijetanje sa Zemlje više ste osjećali nego čuli. Tlak vas pritišće u sjedalo. Udaljena grmljavina koja je više vibracija u vašim kostima nego čujan zvuk! Potisak raketnih motora se smanjio i Kinsman je osjetio kako se tlak smanjuje prema nuli. Slobodan pad. Lebdenje. Ruka mu se podigla s naslona. Još je uvijek sjedio, nije mogao vidjeti desetak drugih putnika smještenih u vlastitim sjedištima, s vlastitim mislima. Kinsman je podigao sjedalo u uspravan položaj i pritisnuo dugmad za komunikaciju na desnom rukohvatu. Ekran postavljen u naslon sjedišta ispred njega je oživio i za nekoliko je trenutaka gledao zabrinuto, sumorno lice Pata Kellyja. "Što si čuo od supruge i djece, Pate?" pitao je Kinsman. Kelly je izgledao zbunjen što šef zove sa šatla prema Zemlji i postavlja osobno pitanje. "Jučer su bili na Kennedyju. Nisam još provjerio s Alfom, ali danas poslijepodne trebali bi se ukrcati u lunarni šatl. Tako kažu." "Odlično. Slušaj, Pate. Nazovi Alfu i saznaj koji je šatl poletio i tko je u njemu. Želim spisak posade i putnika na svom stolu kad se vratim u Selene." "U redu, gospodine." "Ima još", rekao je Kinsman. Izvukao je mali mikrofon iz rukohvata i šaptom progovorio u njega. "Želim da aktiviraš stanje crvene pripravnosti..." Kelly je razjapio usta. "Ne, to nije prava crvena pripravnost. Ali želim da cijela baza bude spremna kao da jest. Najbolji ljudi koje imamo na svim ključnim mjestima: komunikacije, energija, tvornica vode, lansirni centar. Samo stalni Luniki, bez devedeset današa. Program je u zapovjednom kompjutoru, samo trebaš izvršiti zapovijedi." Kelly se počešao po svojoj rijetkoj kosi. "Pa, jesmo li u crvenoj pripravnosti ili nismo? Što da kažem -" "Samo učini kako sam ti rekao, i to smjesta! Želim da baza bude spremna prije ponoći." Kelly je zapanjeno slegnuo ramenima i rekao: "Ljudi će postavljati brojna pitanja."

"Izvedi to što tiše možeš. Nema gužve, bez alarma koji zvone hodnicima. Nemoj prestrašiti civile. Samo postavi prave ljude na prava mjesta. Smjesta!" Kelly je izgledao osobito nesretno kad je Kinsman uletio u svoj ured, više od sat vremena kasnije. "Izvješća?" pitao je Kinsman i prišao stolu. Kelly je u ruci držao debeli svežanj plastičnih izvješća. "Sjebali smo puno smjena, ali baza se priprema. Postavlja se puno pitanja, puno se gunđa." Kinsman je sjeo za stol i rekao: "Rekao sam ti da to obaviš u tišini." "Ne možeš u tišini prebaciti pola populacije baze!" požalio se Kelly. Kinsman ga je pogledao. "U redu, Pate. U redu. Sjedi." Pokazao je krevet. "Pričaj." Kad je Kelly završio Kinsman je bio zadovoljan što je sve prošlo glatko, prema njegovim očekivanjima. "Što je sa šatlom?" pitao je. "Napustio je Alfu po redu vožnje." "Spisak putnika?" "U kompjutoru." Zavalio se u stolac: "U redu, odlično. Nazovi šatl. Reci im neka povećaju brzinu i ovamo dodu u najkraćem mogućem vremenu. Ispraznite im lansirni centar. Porazgovaraj sa suprugom dok je veza otvorena." Kelly je odmahnuo glavom kao da ju pokušava razbistriti. "Maksimalna brzina? Chete, kojeg vraga radiš?" Kinsman mu se nacerio. "Tvoja supruga i djeca su u njemu. Zar ih ne želiš vidjeti što je moguće prije?" "Aha, ali..." "Koliko djece imaš?" "Uh... šestoro." "Ne zvučiš previše uvjereno." Sada je bio red na Kellyjevo cerenje. "Pa, nisam ju vidio nekoliko mjeseci. Možda zna nešto što ja ne znam." "Vražji seksualni manijak." "Ja?" "Mrdaj se. Želim točno znati kad će šatl sletjeti. A u ponoć ću pregledati bazu. Neka ti Bog pomogne ako ne budem zadovoljan s osiguranjem." Kelly je nerazumljivo mrmljajući ustao i otišao.

Kinsman se smjesta okrenuo prema kompjutoru i počeo pregledavati dosjee vojnog osoblja Moonbasea, osobito devedeset današa. Poznavao je većinu, izabrao ih je s prijašnjih tura. Pitam se koliko sam ih tijekom godina odbio? Marionete koje ne razmišljaju. Nespretnjakovići koji bi se ovdje ubili. Glupani koji bi ubili druge svojim pogreškama. Idiote koji ne mogu živjeti u blizini ljudi druge rase, druge nacionalnosti. Mekani koji nikad ne bi imali muda za... za... "Počiniti izdaju", rekao je na glas. "Suoči se s tim. Izdaja. Poput Washingtona i Jeffersona. Poput Benedicta Arnolda. Ovisi tko pobijedi; to je razlika između izdaje i patriotizma." Između sto dvadeset dva pripadnika vojnog osoblja među devedeset današima Kinsman je odabrao četrdeset za koje je znao kako će biti pouzdani. Četrdeset muškaraca i žena koji će biti voljni pratiti ga, koji će vidjeti slobodni Selene ne kao prijetnju Americi, nego kao jedini izlaz iz smrtonosne igre. Najviše rangirani časnik na spisku, pored Pata Kellyja, bio je natporučnik. "Christopher Perry", promrmljao je Kinsman i pogledao natporučnikov dosje. Slika je prikazivala plavokosog mladića blistavih očiju i nježnog lica. Prijazan izgled; gotovo nevin. Kinsman se sjetio dugog razgovora na njegovoj prijašnjoj turi lunarne službe: kako mu je bilo dosta letenja helikopterom pri suzbijanju nereda u Washingtonu. "Aha. On je jedan od nas." Oglasilo se zvono na vratima. Kinsman je podigao pogled s ekrana i rekao: "Naprijed." Vrata su kliznula u stranu i Frank Colt je ušao u ured. "Baš sam mislio na tebe, Frank." Lice crnog čovjeka bilo je bezizražajno. "Što se ovdje događa?" "Sjedi, kompa. Opusti se." Colt je ignorirao krevet i privukao stolac. "Kelly kaže kako smo u stanju lažne pripravnosti. Odjednom si počeo paziti na sigurnost?" "Aha. Tako je. Pazim na sigurnost." Colt uopće nije izgledao uvjereno. "Zašto su devedeset današi isključeni?" "Jer Murdock želi dovoljno ljudi kako bi mogli pomoći postajama", glatko je odgovorio Kinsman. "Ne mogu slati stalne Lunike, zar ne?" "Možeš, bez problema. Samo je jedan dio postaje na zemaljskoj gravitaciji."

"Aha, ali devedeset današi bi bili bolji za orbitalnu dužnost. Ne mi mekani, onemoćali medicinski slučajevi." Colt se namrštio. "Što je, Frank? Mislio sam kako ćeš biti očaran što Murdockovu histeriju shvaćam tako ozbiljno." "Kako to da ja nisam obaviješten? Ja sam zamjenik zapovjednika i -" "Program za stanje pripravnosti nije ažuriran otkad si došao, pretpostavljam. Ionako si to otkrio, zar ne?" "Jer sam na jebenom hodniku naletio na Pata Kellyja, i izgledao je usran od straha!" "Znači nisi saznao službenim kanalima", rekao je Kinsman. "Ali si saznao." "Što izvodiš, Chete?" "Kad nešto izvedem", odgovorio je Kinsman, "prvi ćeš saznati. Čak ću i ići službenim kanalima." Colt je skočio na noge. Još nenaviknut na lunarnu gravitaciju prevrnuo je stolac. "Do vraga, Chete, najebat ćeš! Znam da smišljaš nešto ludo, i znam kako to nisu Murdockove zapovijedi. A sada poslušaj prijateljski savjet, čovječe, i -" "Frank!" prekinuo ga je Kinsman. "Ne želim savjet. Znam što moram učiniti." "Onda učini, Chete! Izazivam te. Učini, kakvu god ludu igru smišljao. Natjerat ćeš me da te ubijem." "Neće biti nikakvog ubijanja, Frank." "Ne znam što ti se do vraga mota po glavi", Coltov je glas podrhtavao, gotovo je pukao, "ali nemoj me izazivati. Ne želim birati između tvog i svog života." "Nećeš morati birati", rekao je Kinsman pokušavajući govoriti smireno unatoč pritisku u grudima. "Ako ovu bazu pokušaš predati Rusima..." "Ne budi lud!" "Ili učiniš bilo što protiv Sjedinjenih Država... Chete, morat ću te zaustaviti. Morat ću!" "Morat ćeš pokušati, pretpostavljam. Ako i kada vrijeme dođe." "Chete! Prokletstvo!" Kinsman je polagano ustao i rekao: "Frank, kad dođe vrijeme, svi ćemo učiniti ono što smatramo najboljim. Ako me budeš morao ubiti... Pa, svatko umire, prije ili kasnije."

"Isuse Kriste na jebenom križu!" Colt je mahnuo rukama i izašao iz ureda. Kinsman je dugo stajao, naslonio se na stol i čekao da mu se napetost u prsima smanji.

Subota 11. prosinac 1999: 0112 sati UV U Washingtonu je bila noć, mračna i kišovita. General Murdock je zadrhtao dok je svoje preteško tijelo namještao u sjedalu limuzine. Nije drhtao ni od kiše ni od hladnoće, iako je i sam Bog znao kako je trulo vrijeme uzrokovalo da mokro blještavilo i kičasti ukrasi izloga u centru izgledaju šugavije i sumornije nego inače. Nitko - apsolutno nitko - nije se nalazio na ulici. Blatnosmeđi vojni borbeni patrolni automobil stajao je na svakom križanju, blistao na slaboj uličnoj rasvjeti i upornoj kiši, kupole su bile zatvorene, a cijevi uperene prema pločnicima. Čak je i general Hofstader izgledao sumorno. Odora mu je bila čista, njegova odlikovanja blistala su u tami limuzine. Ali lice mu je bilo sivo, naborano, prerano je starjelo od napora kojima je bio izložen. Glas starijeg čovjeka uzrok je Murdockova drhtanja. Taj opori, mučni šapat, poput demona koji izlazi iz pakla. "Neprijatelji i iznutra i izvana", procijedio je i krupnom rukom pokazao praznu ulicu. "Sa Sovjetima koji se spremaju na napad, svaki ludi pacifist i komunistički simpatizer sprema nam se zabiti nož u leđa." "Nisam shvatio..." počeo je Murdock, a onda istog trena poželio da nije. General Hofstader smrzao ga je pogledom. "Nisi shvatio", rekao je drugi čovjek, bijes mu je još više deformirao lice. "Koliko Amerikanaca shvaća ozbiljnost krize. Malo. Jako malo. Dragocjeno malo." Na trenutak je zašutio. Nijedan se general nije usuđivao progovoriti. Limuzina je jurila kroz kišu, njezin motor je grmio. Nije bilo prometa koji bi im smetao. Jedini drugi zvuk bio je frt, frt, frt brisača na stražnjem prozoru. Prednji dio limuzine bio je zvučno izoliran od stražnjeg. "Mi, dragocjena manjina." Čovjek je hroptao. Bilo je to najbliže smijehu što je ikad došao. "Preživjet ćemo holokaust i onda izgraditi novi svijet početi ispočetka, na pravi način, način koji je ovu zemlju učinio velikom." General Hofstader pročistio je grlo. "Trebao bih biti na Cheyenne Mountainu ako je napad neizbježan..."

"Važno je skupiti šefove stožera na ovom sastanku. Osobno. Strogo povjerljivo." Okrenuo je svoje vatrene oči prema Murdocku. "A ti. Želim čuti posljednje vijesti od tvojih uhoda na Mjesecu." Murdock je progutao knedlu. "Čini se kako sada puno ozbiljnije shvaćaju krizu. Očito su prešli u status maksimalne sigurnosti..." "'Očito'?" "Prema... prema... posljednjim izvješćima. Danas poslijepodne." "A Sovjeti?" "Ne znam." Murdock se osjećao bespomoćno. "Nemam pristup tim informacijama." "Pretpostavljam kako također ne znaš da Sovjeti postavljaju nuklearno oružje u orbitu." "Oh moj Bože." "Tako je. A sada mi reci kakvo je tvoje osobno mišljenje o zapovjedniku Moonbasea?" Murdock je izlanuo: "Kinsmanu?" "Tako se zove, zar ne? Koliko sam shvatio on je sumnjivi faktor." "Pa, on je..." "Da?" Njegove su oči probadale Murdocka. Hofstader ga je također promatrao. Murdock je pokunjeno odgovorio: "Bio je dobar administrator, ali nisam siguran kako je najbolji čovjek za izvanredne situacije." "Onda ga se riješi." Murdock se okrenuo prema Hofstaderu. "Makni ga", rekao je general s četiri zvjezdice. "Imaš li gore pouzdanog zamjenika?" "Oh, da, gospodine. Izuzetno pouzdanog!" "Promakni ga u zapovjednika. Pošalji onog kako-li-se-već-zove ovamo dolje." "Ne može. Medicinski razlozi." Drugi se čovjek nagnuo naprijed i stavio tešku ruku na Murdockovo koljeno. "Makni ga odande. Ako ga moraš uhititi i do smrti držati u kapsuli za održavanje života - makni ga odande!" "Da, gospodine. Odmah, gospodine", zacvilio je Murdock. Bilo je blizu 0200 sati kad je Kinsman završio svoj obilazak Moonbasea.

Sve je bilo spremno. Šatl je dolje i neće se pokrenuti dok ja ne kažem. Baza je sigurna koliko to može biti. Pouzdani su ljudi na dužnosti. Leonov ne zove u pomoć. Kinsman je išao hodnikom stambenog dijela baze. Većina je ljudi spavala, kao da je ova noć ista poput ostalih. Skrenuo je na raskrižju i krenuo prema Dianeinom stanu. "Ne može cijelo vrijeme raditi", promrmljao je u bradu. Ostavio je sve sumnje iza sebe dok je žurio hodnikom, prolazio ispod sablasne plavičaste svjetlosti neonki, ulazi u sjene između njih i opet izlazi na svjetlost. Na ovoj je razni bilo toplo, ali Kinsman je još osjećao ljepljivi hladni znoj zbog kojeg mu se kombinezon lijepio za prsa, ruke i leda. Pokucao je na Dianeina vrata. Bez odgovora. Opet je pokucao, glasnije, a onda položio uho na plastiku vrata. Čuo je hodanje. Mrmljanje. Vrata su se odškrinula. "Oh, bok." Dianein je glas bio pospan, kosa razbarušena, oči snene. "Mogu li ući na minutu?" Dovoljno je otvorila vrata kako bi Kinsman mogao ući. Diane je nosila spavaćicu do koljena. Nekoć je bila ružičasta, ali je dosta izblijedjela. Nije imala čipku. Samo visoki kineski ovratnik. "Nešto nije u redu?" promrmljala je. "Smijenjena sam s dužnosti u pola smjene..." Stajao je na travom prekrivenom podu i gledao po sobi. Vrata spavaće sobe bila su zatvorena. "Nešto nije u redu", rekao je. "Što?" "Nisi odgovarala na moje pozive. Izbjegavala si me. " "Ne sada, Chete. Ne mogu..." "Sada", rekao je. "Moram znati zašto." Protrljala je oči. "Zašto?" Kinsman ju je uhvatio za ruku. "Zašto si me izbjegavala?" "Jer me plašiš", rekla je Diane. "Plašim te?" Glas joj je podrhtavao, oči izbjegavale njegove, a rekla je: "Nisam shvatila... ozbiljan si! Uistinu ćeš pokušati!" "Naravno da jesam. Rekao sam ti." Istrgnula se od njega. "Ne želim sudjelovati u tome. To je ludost! Sve što ćeš postići je to što ćeš stradati. Počinit ćeš samoubojstvo zbog neke žene koja je mrtva već deset godina." "To je apsurdno."

"Jest apsurdno. I zastrašujuće." Diane se odmaknula od njega. "A onda mi kažeš kako mi nećeš dopustiti povratak na Zemlju. Ja ne želim ostati ovdje, Chete! Ne želim biti ovdje kad će te ubiti!" "Nitko me neće ubiti." "Da, hoće. Provocirat ćeš ih sve dok neće preostati nikakav izbor osim da te ubiju." "Svi umiru", promrmljao je. Diane je maknula pramen kose s lica. "Naravno. Budi junak. Spasi svijet. Ne mogu te zaustaviti. Neću čak ni pokušati. Ali imam kćer na koju moram misliti, koju moram zaštititi. Ne želim umrijeti i ne želim da ona umre. Ne želim da ti umreš!" "Pa što onda želiš?" pitao je. "Želim pronaći neko sigurno mjesto." "Gdje?" Zamalo se nasmijao. "Nema više sigurnih mjesta, Diane. Ovdje će biti ubijanja, Diane. Možda puno. Frank Colt mi neće dopustiti da bez borbe Americi uzmem Moonbase. Leonov će se izboriti za svoju neovisnost. Onda moramo zauzeti svemirske postaje - još ubijanja. To je neizbježno. Moramo ubijati kako bi spriječili ubijanje. To je kozmička šala." "Nije nimalo smiješna." "Znam." "Ne mogu s tobom sudjelovati u ovome, Chete. Morat ćeš bez mene." "Znam." Znao je to cijelo vrijeme. Pat Kelly izgledao je prestrašeno. Nema druge riječi za to, zaključio je Kinsman. Pat je prestrašen. Dva su časnika veći dio jutra provela u pregledavanju svih planova za odbijanje napada i osiguranje Moonbasea. On i Kelly su provjerili, koristeći telefone, svaki vitalni dio baze. Nazivali su, jednu po jednu, svaku ključnu osobu, vojnika i civila: šefa osiguranja, šefa održavanja, direktora bolnice, dežurnog časnika - svakog čovjeka i ženu zadužene za odjel ili važnu skupinu ljudi ili vitalni dio opreme. Svakome od njih Kinsman je rekao isto: "Nalazimo se u stanju maksimalne pripravnosti. Rat je neizbježan. Namjeravam proglasiti našu neovisnost i pokušati spriječiti početak rata. Radit ćemo zajedno s ljudima iz Lunagrada. Selene će postati neovisna nacija. I Sjedinjene Države i Sovjetska Rusija pokušat će nas zaustaviti, možda dođe do krvoprolića. Pokušat ćemo ga izbjeći, ali moramo biti spremni suočiti se s tom mogućnošću."

Noćni su strahovi napustili njegov um, ili su barem bili zakopani dovoljno duboko kako bi ih mogao ignorirati. Kinsman je osjećao neobičan spokoj, bio je u miru sa samim sobom prvi puta u desetljeću. Ljudi kojima se obratio bili su šokirani, iznenađeni. Neki su se s naglim olakšanjem nasmiješili. Neki su bili bijesni i to su pokazali. Od onih koji su se složili s njim, Kinsman je samo tražio da objasne situaciju svojim podređenima. Onima koji su se namrštili ponudio je povratak šatlom na Zemlju. A onda je nazvao njihove zamjenike. Dok se dugi dan vukao, cijela je apsurdna ideja postala gotovo prirodna, neizbježna. Pravimo se frajeri dvjema najmoćnijim nacijama svijeta. Zašto? Oh, zato što sam jednom ubio Ruskinju. I, onako usput, pokušavamo spasiti svijet. I što ima novog kod tebe? Kinsman je počeo osjećati vrtoglavicu. Diane je bila posljednja koja je došla u njegov ured. "Znaš što se događa", rekao joj je Kinsman dok je Kelly nervozno gledao s kreveta. "Možemo li se osloniti na tvoju suradnju, ili te trebamo smijeniti s dužnosti u komunikacijskom centru?" Diane se unatoč sebi nasmiješila. "Upravo sam dobila posao; bilo bi mi mrsko kad bih tako brzo dala otkaz." Kinsman je osjetio neku nadu. "Znači radit ćeš s nama?" "Pretpostavljam kako sam prisiljena." "Mislio sam kako uopće ne želiš sudjelovati u ovome", rekao je Kinsman sjetivši se njihovog jutrošnjeg razgovora. Bez trunke oklijevanja Diane je odgovorila: "Ne želim. To jest, nisam. Bila sam prestrašena. Probudio si me u gluho doba noći. Ali sada je dan. Ti provodiš plan, iako je sulud." Kinsman je kimnuo. "U redu", nastavila je Diane. "Ako ćeš to učiniti, onda moram biti uz tebe." "Iako ..." "Iako sam prestravljena, da", rekla je Diane. "Ne mogu sjediti sa strane, moram biti dio ovoga, sviđalo mi se ili ne. Dugo vremena pokušavala sam upozoriti ljude na ovu vladu, znaš. Neki su od nas uvidjeli kamo nas vode. Neki su od nas prije dosta godina vidjeli ovaj rat. Što misliš, zašto su mi zabranili pjevati? Što misliš zašto su me protjerali ovamo?" "Znači na našoj si strani." "Ono što radiš je ispravno, Chete", rekla je. "Mislim kako neće uspjeti. Mislim kako ćemo svi poginuti. Ali u pravu si; moramo pokušati."

"Uspjet ćemo", rekao je mrko. "Uspjet ćemo." "Želiš osiguran komunikacijski centar." Diane se uspravila u svojoj punoj visini. Donijela je odluku i postala poslovna, profesionalna. "Sve poruke sa Zemlje upućuju se direktno tebi?" "Točno. I ništa ne ide prema Zemlji bez mog osobnog odobrenja." "Ama baš ništa?" pitala je Diane. "Neće li posumnjati?" Slegnuo je ramenima. "Ne mogu riskirati da netko prošverca poruku." "Mogu nadgledati izlazne poruke." Mrko ju je pogledao. "Želiš li?" "Da." "Prihvatit ćeš tu odgovornost? Nisam mislio kako želiš biti umiješana..." "Možemo puštati rutinske poruke", rekla je Diane ignorirajući njegovo pitanje. "I kompjutorske podatke, naravno. Mogu nadgledati sve osobne poruke i pobrinuti se da ne sadrže ništa štetno. Mogu ih čak i pustiti kroz kriptografski kompjutor, kako bih bila sigurna da nitko ne šalje šifrirane poruke." Kinsman se na trenutak zapitao može li joj uistinu vjerovati. Ali rekao je: "U redu. Odlično. I hvala." Diane je napustila ured. Kinsman se okrenuo zabrinutom Kellyju. "Tko je ostao?" "To su svi." Kellyjev je glas bio drhtav. "Što je s Erniejem Watermanom?" Kelly se stresao kao ošamaren. "Ernie nije šef odjela." "Znam. Ali on je ključni čovjek. Želim njegovu reakciju. Nisam li ti ranije rekao da ga nazoveš?" Kelly je počeo odmahivati glavom. "A Frank Colt. Gdje je on? Reci nekome neka ga pronađe." "U redu." Kinsman je gledao kako Kelly prtlja po telefonu. Tip je na smrt prestravljen! "Pate." Kelly je odskočio od telefona. "Aha? Molim?" "Smiri se", blago je rekao Kinsman. "Bit će u redu. Sve ide bolje no što sam se nadao. Neće biti nikakve pucnjave." Ugrizao se za usnu: "Aha. Možda." "Idem pokušati dobiti Leonova na telefon. U međuvremenu ti reci Chrisu Perryju neka dode ovamo." "Perry? Zašto?"

Kinsman je već utipkavao Leonovljev broj u telefon na svom stolu. "Chris će voditi našu misiju na svemirske postaje. Njegova će skupina zauzeti Betu. Ja idem na Alfu. I moramo pronaći pouzdanog tipa za..." Kellyjevo se lice zgrčilo. Pobijelio je, razjapio je usta, ruka mu se smrzla iznad telefona. "Pate? Jesi li dobro?" Kelly je s naporom procijedio: "Nisam znao kako ćeš napasti postaje. Nikad mi nisi rekao..." "Nećemo ih napasti. Preuzet ćemo ih. Brzo i munjevito, bez gužve. A Leonov će isto učiniti na svojoj strani." "Ostavit ćeš Sjedinjene Države bez obrane." "Ne", odgovorio je Kinsman. "Mi ćemo preuzeti obranu. Onda ćemo se pobrinuti da nitko ne može nikoga napasti." Kelly je polagano ustao s kreveta. Vidljivo je drhtao. "Chete, ja... Moraš me pustiti iz ovoga. Nikad nisam pomislio..." "Čekaj, Pate. Nitko neće biti ozlijeđen ako se mene pita." "Ne možeš..." Kelly je mahnito gledao oko sebe, tražio je izlaz. "Nikad mi nisi rekao kako ćeš preuzeti PBR mrežu. Ja nisam... ja ne..." Kinsman je zurio u njega. "U redu, Pate", rekao je naposljetku. "Ne želim da činiš ništa što ne želiš." Ali Kinsman je u sebi bio zapanjen. Pat nije na našoj strani! Bio sam tako siguran u njega. Ali ne može prijeći. Kod koliko sam drugih pogriješio? Kelly je odjurio iz ureda. Kinsman je gledao kako se vrata za njim zatvaraju. Nekoliko dugih trenutaka nije ništa učinio. Naposljetku se opet usredotočio na telefon i otipkao Leonovljev broj. Ekran je ostao crn, a muški je glas rekao: "Gospodine, komunikacije s Lunagradom su prekinute." "Linije su uništene?" "Ne, gospodine. Nema štete. Jednostavno su zatvorili svoj komunikacijski centar. Naši monitori ne pokazuju nikakvu komunikaciju ni sa Zemljom." Bore se, shvatio je Kinsman. Tamo je sigurno pravi građanski rat. A ne možemo učiniti nikakvu vražju stvar kako bi pomogli Peteu. To bi bilo sve što mu treba - gomila naoružanih Amerikanaca ulazi u Lunagrad. Ali više nije mogao ostati u svom uredu. Kinsman je nazvao komunikacijski centar i rekao tehničaru: "Nazovite natporučnika Perryja i recite mu neka se nađe sa mnom kod zračne komore glavnog tunela Lunagrada."

Bilo je desetak mjesta gdje su se Lunagrad i Moonbase dodirivali: glavni trg, bolnica, rekreacijska kupola. Glavni je tunel bio najstarija i strateški najvažnija točka kontakta. Ovdje su dvije odvojene baze bile ujedinjene. I u predstavi vječnog povjerenja i prijateljstva, većina je cijevi sustava za održavanje života i strujnih kablova prolazila kroz ovaj tunel. Kinsman nije stigao do njega. Dok je jurio hodnikom koji je vodio do glavnog tunela zvučnici razglasa ugrađenog u grubi kameni strop odjednom su zagrmjeli: "KINSMANE... CHETE KINSMANE!" Zaustavio se ispod jednog zvučnika. Dok je zurio u njega, između neonki i cijevi, prepoznao je glas Franka Colta. "Chete, slušaj me. Zauzeli smo tvornicu vode. Ernie Waterman je ovdje, Pat Kelly također i puno ostalih odanih časnika. Ako nam se za točno jedan sat ne predaš prekinut ćemo Moonbaseovu opskrbu vodom. Ako nas pokušaš napasti dignut ćemo cijelu jebenu tvornicu vode u zrak."

Subota 11. prosinac 1999: 1520 sati UV Jedan je sat skoro istekao. Kinsman je stajao kod ograde balkona komunikacijskog centra. Sve je izgledalo tako vraški normalno, pomislio je. Dolje, u središtu centra, tehničari su bili sagnuti nad konzolama i ekranima. Cijeli je Moonbase izgledao mirno i sigurno. Osim tvornice vode. A s Lunagradom nije bilo kontakta duže od šest sati. Chris Perry došao je do Kinsmana. Bio je viši i širi u ramenima od Kinsmana, širokog, veselog nordijskog lica: oči bolje ljetnog neba. "Tri smo puta provjerili svaku osobu u bazi", rekao je mladenačkim tenorom. "Nedostaje samo trideset dvoje, uglavnom devedeset današi iz Svemiroplovstva. To su sigurno oni u tvornici vode." "Trideset dvoje?" ponovio je Kinsman. "Znači samo je toliko pravih disidenata." Ali više nego dovoljno kako bi nas zaustavili. Diane je sjedila za stolom nedaleko mjesta na kojem je stajao. Ona je također neprekidno radila. Ali sada je ustala i polagano prišla Kinsmanu, u ruci je držala plastični arak s porokom. "Prioritetna poroka generala Murdcoka", rekla je i pogledala ga u oči. "Upravo smo dovršili njezino dekodiranje. Smijenjen si. Frank Colt je novi

zapovjednik Moonbasea. Zapovjeđeno ti je da se smjesta javiš u Washington." Kinsman je pružio ruku i uzeo plastični arak iz njezine ruke. Bio je upotrijebljen toliko puta da su elektrostatski stvorena slova izgledala mutno i zamrljano. Ili me izdaje vid? Stražnja strana Kinsmanovog vrata bila je bolno ukočena. Prsa su ga boljela. "Ovo je došlo samo onako?" pitao je Diane. Kimnula je. "Ne znaju kao se ovdje događa nešto neuobičajeno. Još ne. Promjena zapovjednika nema veze s tvojom revolucijom." Kinsman se okrenuo Perryju i rekao: "Veliki Bijeli Otac me smijenio. Što misliš, što će reći Indijanci?" Mladi natporučnik slegnuo je svojim širokim ramenima. "Mi više ne izvršavamo zapovijedi iz Washingtona. Izvršavamo tvoje zapovijedi." Kinsman je oštro pogledao mladića. "Siguran si kako ti je jasno što govoriš? Izbjeći ćeš puno problema. Ako ne uspijemo..." "Uspjet ćemo", rekao je Perry i nasmiješio se. I bolje nam je! Kinsman je na glas rekao: "U redu, Chrise... želim da učiniš sljedeće..." Bilo je pet minuta do isteka Coltovog ultimatuma kad je Kinsman stigao na ulaz tvornice vode. Kad je sišao s ljestava vidio je kako su ulaz - otvoren prostor koji je nekoć bio prirodna pećina - sada čuvala dva nenaoružana čovjeka. Oružje je u Seleneu bilo na sigurnom, pod ključem. Samo je nešto bilo dostupno, a Kinsman je imao kontrolu nad većinom. Prepoznao je jednog od ljudi: sredovječnog knjigovođu koji je radio u odjelu opskrbe. Bio je astmatičar, i ovo uzbuđenje nije dobro djelovalo na njega. Drugi je bio mladi, novopridošlica, jedan od devedeset današa. Kinsman ga je viđao i prije, ali se nije mogao sjetiti njegova imena. Nosio je uobičajeni sivi kombinezon bez oznake čina ili koda u boji. Bez riječi ga je proveo kroz prostoriju. Neonke na stropu su svjetlile, kameni zidovi bili su hladni. Kinsman se nasmiješio i promrmljao im: "Opustite se. Nitko neće biti ozlijeđen." Nisu odgovorile. Na kraju prostorije, ispred vrata koja su vodila u uredski dio tvornice, stajala je nervozna crvenokosa s Jillinog tuluma. Izgledala je bijesno. "Nisam te ovdje očekivao", rekao je Kinsman.

Sada nije nosila večernju haljinu; samo zeleni kombinezon s oznakama servisne ekipe sustava za održavanje života. Ali nije mogao sakriti njenu bujnu figuru. "Prati me", rekla je. Otvorila je vrata i šutke ga povela kroz zakrivljeni hodnik. Kinsman nije mogao ne primijetiti kako joj se guza ljuljala unutar kombinezona. Prošli su kompjutorski dio, oštro se zagledao kroz duge prozore. Kompjutorska su svjetla bila upaljena, kao i obično, iako nitko nije sjedio za stolovima. Nisu ništa isključili, zaključio je Kinsman. Onda je dodao, još uvijek. "Nikad nisam uspio dobro čuti tvoje ime na tulumu", rekao je crvenokosoj. "Nije važno." Počeo je hodati pored nje. "Ma daj. Politika je jedna stvar, ali ne moraš biti nečovječna u vezi toga." Hladnim, odrješitim glasom je rekla: "Ono što se dogodilo na zabavi bio je samo posao." "Posao?" Čak i dok je to izgovarao, Kinsman je shvatio, Isuuse! Unutarnja služba sigurnosti! Nije ni čudo što je bijesna. Potrudila se sa mnom završiti u krevetu, a nije ništa saznala. To će najvjerojatnije loše izgledati u njezinom dosjeu. Uskoro su izašli iz hodnika i našli se u samoj tvornici. Vodila je Kinsmana kroz labirint cijevi, na skele koje su vodile kroz električne instalacije i glavne pumpe. Mogao je čuti zujanje strojeva koje je odjekivalo poput nekog divovskog mehaničkog srca, od čega je metalna skela vibrirala. U daljini se čula prigušena grmljavina drobilica kamenja. Pat Kelly stajao je na platformi sljedeće razine iznad skele. Pod slabom svjetlošću Kinsman je mogao vidjeti kako se Kelly nervozno meškolji, njegovo zečje lice bilo je oličenje nervoze. U futroli na boku nosio je pištolj. Crvenokosa se zaustavila u podnožju ljestava koje su vodile na platformu. "Bojnik Kelly će preuzeti", rekla je. "Reci mi jednu stvar", rekao je Kinsman. Oprezno ga je pogledala. "Još uvijek misliš da sam zgodan?" Pocrvenila je od bijesa i tako se brzo okrenula od njega da joj je njezina duga kosa na trenutak pokrila lice. Kinsman ju je nekoliko sekundi gledao kako se udaljava skelom i divio se njezinoj figuri, a onda se okrenuo prema ljestvama i počeo uspinjati. Kelly je uistinu bio prestravljen. Nije mogao pogledati Kinsmana u oči.

"Idemo", rekao je i mahnuo prema još jednoj skeli. "Nemamo previše vremena." "Nisam očekivao kako ćeš biti s njima", rekao je Kinsman i počeo hodati iza mlađeg časnika. "Nisam očekivao kako ćeš predati Moonbase Rusima", odgovorio je Kelly gledajući ravno ispred sebe. "Ili im dati naše obrambene satelite." "Nisi u pravu u vezi toga, Pate. Ovdje stvaramo novu naciju." Kelly je zatresao glavom. "Znaš, ako dignete tvornicu vode u zrak ubit ćete sve koji su ovdje." "Mogu nam poslati vodu sa Zemlje." "Kada? Za dva, tri dana? Tjedan? Mjesec? I koliko? Dovoljno za tisuću ljudi, svaki dan? Ne budi budala, Pate. I nemoj misliti kako će oni išta učiniti - osobito ako počne pucnjava." Kelly nije odgovorio. "Tvoja supruga i djeca, Pate. Njih ćeš također ubiti." "Ti si tip koji me nagovorio da ih dovedem ovamo! To je tvoj plan, upotrijebiti ih kao taoce?" "Pokušavam im spasiti živote." Kelly se prvi put okrenuo prema Kinsmanu. "Predajući ih Rusima? Kako bi ih oni ubili?" Šakom je udario po ogradi skele koja je šuplje odjeknula. "Ako idemo u rat ionako su mrtvi. Neću ti dopustiti da pomogneš Rusima kako bi porazili Ameriku." "Zašto mi onda ne pomogneš u sprečavanju rata?" Kinsman je govorio dovoljno glasno kako bi njegov glas odjekivao od divovske metalne mašinerije ispod njih. "Iz ovoga se ne možeš izvući razgovorom", rekao je Kelly i nastavio hodati. "Ne možeš izbjeći rat dajući neprijatelju sve što želi." "Leonov i njegovi ljudi nisu neprijatelji." "Oni su Rusi! To su neprijatelji! Prisegnuo sam štititi i braniti Sjedinjene Američke Države!" vikao je Kelly hrapavim glasom. "Ti također. Tebi to možda ništa ne znači, ali to je najvažnija stvar u mom životu." "Neće upaliti, Pate." "Znam koja je moja dužnost!" "A tvoja obitelj?" "Znam koja je moja dužnost!" Kelly je skoro vrištao. Vrlo tiho, ignorirajući rastuću bol u prsima Kinsman je rekao: "Joseph Goebbels." Kelly ga je pogledao. "Tko?"

"Goebbels. Ministar nacističke propagande, pod Hitlerom. Tijekom posljednjih dana Drugog svjetskog rata, kad su Rusi uništavali Berlin, dao je cijanid svojoj supruzi i djeci. Šestoro ili sedmoro, mislim. Onda ga je i sam uzeo." Kelly je s gađenjem frknuo i ubrzao korak. Gotovo je trčao. "Nikad nisam mogao shvatiti kako to čovjek može učiniti", nastavio je Kinsman lako držeći korak s nižim čovjekom. "Ne otkad sam prvi puta to pročitao, u srednjoj školi. Sada znam." Kelly je pocrvenio. "Stoj gdje jesi!" Bio je to glas Franka Colta, dolazio je odnekuda ispod njih. Kinsman je provirio preko ograde skele. Bio je tamo, dolje na podu tvornice vode, tri razine niže. Crni pukovnik nosio je svoju uobičajenu odoru, plavu boju Svemiroplovstva, sa srebrnim hrastovim lišćem na ovratniku i teškim automatskim pištoljem na boku. "Pretraži ga", zapovjedio je Colt. Kinsman je iz džepa na prsima kombinezona izvadio mali radio. "To je sve što nosim." Plus tragač u mojoj lijevoj cipeli. Kelly ga je bez obzira na to pretražio i propustio sićušni signalni uređaj dok je pregledavao Kinsmanove ruke, tijelo i noge. Dugim su ljestvama sišli do Colta. Kinsman je išao polako; otkrio je kako je zadihan, bez zraka. Kelly ga je pratio. Kinsman je stao na kameni pod tvornice i Coltu rekao: "Čestitam, Frank. Murdock te postavio za zapovjednika Moonbasea." Colt je podigao obrve. "Aha? To je dobro. Sada je sve legalno i službeno." "Osim činjenice kako Moonbase više ne postoji", rekao je Kinsman i nacerio se. "Murdock to još ne zna, ali uvijek je kasnio." Ozbiljnije. "Ovo je sada nacija Selene, Frank. Zapovijedi iz Washingtona ovdje više nemaju autoriteta. Niti iz Moskve." Nadam se! dodao je u sebi. Colt je bacio pogled na sat. "Još minuta i pol i ovdje više neće biti tvornice vode, kompa. Osim ako ne zaustaviš ovo sranje." "Frank, već smo dugo prijatelji." "Ovo više nije prijateljstvo, Chete. To je izdaja." Kinsman je pogledao metalne oblike iznad njih i pitao: "Gdje je Waterman?" "Zaposlen je." Colt je neodređeno mahnuo rukom. "Postavlja eksploziv." "Tako je."

"Frank, ako to učiniš nećeš ubiti samo sve u Seleneu, nego ćeš ubiti i sve na Zemlji." "Zajebi. Nitko neće umrijeti ako kažeš svojim ljudima da zaborave ovo sranje s neovisnošću. Čak ću se i pobrinuti da se cijela stvar zataška. Nitko neće biti uhićen, neće biti nikakve gužve. Ti se možeš vratiti na Zemlju..." "Kako bi na mene bacili nuklearku." Colt je stisnuo zube. Opet je pogledao na sat. "Eksplozivi će biti aktivirani za manje od minute. Bolje ti je da povučeš svoj potez." Unatoč grmljavini u ušima, unatoč žestokoj boli u prsima, Kinsman se prisilio smireno reći: "Kad se tvoji eksplozivi aktiviraju, Frank, ubit ćeš cijelu ljudsku rasu." "Ti prokleta budalo!" Coltov je glas bio usijani čelik. "Leonovljev golube. Smjestili su ti, čovječe! Zar to ne možeš vidjeti? Smjestili su ti! Mir, ljubav, prijateljstvo - a ti im predaješ cijeli PBR sustav. Jebeš to!" "Nisi u pravu, Frank. Možemo vjerovati Leonovu. On je jedan od nas." Colt se okrenuo prema Kellyju i prasnuo: "Daj mi taj radio koji je donio." Uzeo je malu plastičnu kutiju i bacio ju Kinsmanu. "Opozovi stvar, Chete. Reci im da prestanu. Imaš petnaest sekundi." Kinsman je nepomično stajao, s rukama na bokovima. "Za ime Božje!" vrištao je Kelly. "Učini to! Nemoj nas prisiljavati -" Svjetla su se ugasila. Grmljavina strojeva je utihnula. Prije no što je itko mogao nešto reći upalile su se male svjetiljke i slabom svjetlošću obasjale ogromne strojeve. Kinsman je prvi progovorio. Mirno. Hladno. "Tvoji su eksplozivi spojeni na struju?" "Kurvin sine!" Čak i na slaboj svjetlosti Kinsman je mogao vidjeti kako Coltova ruka nervozno trlja futrolu na boku. "Uskoro će se ovdje pojaviti ljudi", rekao im je Kinsman. "Bit će naoružani snajperima i plinskim granatama. Sjećaš se, Frank? Stvari koje su ovdje zbog tvog inzistiranja, tijekom tvog posljednjeg posjeta, kako bismo se mogli boriti s Rusima i ne uništavati dragocjenu opremu." "Nisi pobijedio, Chete." Colt je izvukao pištolj iz futrole. "Još nisi." Mahnuo je pištoljem i poveo Kinsmana i Kellyja putom koji je vodio između velikih metalnih kupola strojeva. Bilo je opasno hodati u polumraku, ali za nekoliko su minuta pronašli Ernieja Watermana. "Isključili su jebenu struju!" viknuo je Waterman. "Kako bih, dovraga, trebao..." Onda je prepoznao Kinsmana i zašutio.

Colt je mahnuo pištoljem. "Smisli nešto. Možeš upotrijebiti baterije, zar ne?" "Aha, aha. Po to sam išao - baterije." "Pa, donesi ih!" Coltov je glas bio ispunjen žurbom. Kinsman je pitao: "Ernie, bi li stvarno mogao ovo dignuti u zrak, nakon što si se toliko mučio kako bi ju izgradio?" Potmula grmljavina zatresla je pod. "Evo vam odgovora", odgovorio je inženjer. "Jedan od ostalih timova pronašao je baterije. To su samo strojevi, pukovniče. Mogu se ponovno izgraditi. Strojevi čine ono za što su namijenjeni. Nisu poput ljudi. Ljudi vas mogu iznevjeriti." "A ljudi se mogu ponašati poput strojeva", prasnuo je Kinsman odgovor, "prateći zastarjeli program." "Patriotizam nije zastario." "Je, kad vodi u uništenje nacije kojoj si odan." "Ne seri", rekao je Colt, "i idi pronaći jebene baterije." Waterman je požurio prolazom, štake su zveckale kamenim podom. Kinsman se zapitao: Što su digli u zrak? Koliku su štetu napravili? Osjećao je kako mu prsa trnu, iznutra. Još jedna eksplozija. Bliže. Svi su poskočili. Kelly je rukama prekrio uši. "Svi pronalaze baterije." Colt se mrko nasmiješio. Došli su do niza električnih lukova, niza košuljica od nehrđajućeg čelika koje su izgledale poput topovskih granata velikih poput čovjeka, koji su stajali na izoliranim podnožjima. Pokretne trake nosile su drobljeni kamen u svaku košuljicu; labirint cijevi u podnožju odvodio je vodu i odnosio minerale. Lukovi su Kinsmana podsjetili na projektile koji čekaju pritiskanje crvenog dugmeta. Pokretne su trake sada mirovale. Lukovi tihi i isključeni. Odnekuda iz tame Kinsman je mogao čuti pljok, pljok mulja koji je kapao kroz šav pokretne trake. Poput kapanja krvi iz rane. Onda je njegov pogled uhvatio ružnu skupinu crvenih paketa uglavljenu ispod jednog luka: eksplozivi, električni detonator, kolut žice. Colt je spremio pištolj i naslonio se na jednu košuljicu od nehrdajućeg čelika. Kinsman je stao pred njega. "Ubijaš sve koji su ovdje", rekao je mirno. "Ne", odgovorio je Colt. "Ti ih ubijaš." "I sve na Zemlji." Gdje je Perry s konjicom? Ako raznesu lukove gotovi smo. Nikad ih nećemo uspjeti ponovno izgraditi bez pomoći sa Zemlje.

Colt je umorno rekao: "Chete, možeš si priuštiti visoko letjeti. Riskiraš, i samo će nastradati tvoja bijela guzica ako budeš uhićen. Ali što će se dogoditi svakom crnom čovjeku u odori ako ja postanem izdajnik? Koliko će njihovi životi vrijediti ako Washington pomisli kako ti pomažem?" Što mi pokušava reći? Kinsman je odugovlačeći polagano upitao: "Koliko njihovi životi vrijede sada, Frank? Što će im se dogoditi kad se projektili lansiraju? Većina crnaca u Sjedinjenim Državama živi u urbanim sredinama, zar ne? Točno na primarnim ciljevima." "Ali ti si taj koji će Rusima dopustiti lansiranje projektila!" "Ne, Frank." "Da! Prokletstvo, čovječe, otvori oči! Ako dopustiš Rusima da preuzmu PBR satelite zasut će Ameriku nuklearkama i zaustaviti bilo kakav pokušaj protuudara." "Nitko neće koristiti te satelite osim nas", rekao je Kinsman glasnije. "Ljudi Selenea. I upotrijebit ćemo ih protiv svih projektila - ruskih ili američkih. Ili kineskih ili francuskih ili južnoafričkih!" "Sereš!" prasnuo je Colt. "Prevaren si, čovječe! Kad Rusi dođu do naših satelita znaš kako neće surađivati s tobom. Sjebali su te i ti si popušio." "Možemo vjerovati Leonovu." "Možemo vraga! Ne mogu vjerovati Crvenima. Nijednom." Kinsman se osjećao kao da je pretrčao tisuću metara - ne, tisuću kilometara. "Frank, bojiš se ikome vjerovati. Bojiš se riskirati. Kažem ti, ako ne budemo vjerovali Leonovu i njegovim ljudima, ako ne počnemo vjerovati jedni drugima, svijet će završiti u plamenu." Colt je tvrdoglavo odmahnuo glavom. "Ti si kukavica, Frank. Bojiš se pokušati nešto novo. Zato se izvlačiš na pravila. Kad sumnjaš, slijedi pravila. Točno?" "Točno!" "Igraj po Murdockovom. Slijepo izvršavaj sve zapovijedi. Učini ono što ti kažu. Donesi onu vreću, podigni onu balu..." Colt ga je udario. Kratka opaka desnica sijevnula je s boka i pogodila Kinsmana u usta. Kinsman je osjetio kako leti, smiješno mlatara rukama na niskoj lunarnoj gravitaciji i pada - dupe, kičma, ramena, glava - na kameni pod. Noge su posljednje dodirnule tlo. Pat Kelly je zurio u njega, smrznut od iznenađenja. Kinsman je trenutak ležao dolje i okusio krv u ustima. "To je način, Frank. Ubij ili budi ubijen." Mješavina emocija preletjela je Coltovim licem. Nije ništa rekao.

"Frank", rekao je Kinsman s poda i podigao se na jednu ruku, "crni ljudi Amerike, Afrike, bilo gdje, će umrijeti. Prije kraja mjeseca. Možda i prije kraja idućeg tjedna. To je ono što želiš?" "A ti ćeš ih spasiti tako što ćeš ih predati Crvenima?" "Spasit ću ih tako što ću ih osloboditi." "Ahhh..." Colt se namrštio. "Zvučiš poput jebeno glupog revolucionara. Putovao sam tim putom. Pušiona." "Zašto se Ernie ne vraća?" zabrinuo se Kelly na glas. Nervozno je zavirivao u mračni prolaz. Možda su ga Perryjevi ljudi presreli, ponadao se Kinsman. Začula se još jedna slaba eksplozija. Daleko. Plinska granata? Vjerojatnije da je još jedan dio tvornice uništen. Kinsman je polagano ustao. "Frank, Pate - je li itko od vas pomislio što branite? Sjedinjene Američke Države. Je li to stvarno nacija kakvu želite? Funkcionira li onako kako ste željeli?" "Nemoj počinjati s time", promrmljao je Kelly. "Razmislite", rekao je Kinsman. "Pogledajte što se dolje događa. Nestašica goriva. Nestašica hrane. Neredi. Više je ljudi u zatvoru nego na ulicama. Vojne patrole u svakom gradu. Policijski sat. Nadzor. Kakva je to vražja nacija?" "Znači želiš da ju Rusi raznesu?" "Ne! Želim ju promijeniti. Ali oni ne idu prema promjeni. Oni idu prema ratu." "Sjedinjene Države nikad neće započeti rat", rekao je Kelly. "Kakve veze ima tko ga je započeo?" prasnuo je Kinsman. "Tko će ga spriječiti? Mi smo jedini koji su to u stanju." "Sjedinjene Države..." "Pate, prestani recitirati pjesmice iz osnovne škole! Dolje postoje ljudi koji žele rat! Misle kako će ga preživjeti dok se ostali prže." "To je komunistička propaganda!" Kinsman je zatresao glavom. "Vas dvojica - otvorite oči. Ta prekrasna zemlja slobodnih i dom odvažnih - nestala je." Kinsman je sa zebnjom oko srca shvatio kako je to znao već godinama, ali ignorirao, zakopao, sakrio od svijesti. "Ta prekrasna nacija umrla je 1963, dok smo mi još uvijek bili djeca. Možda će jednog dana opet biti prekrasna i slobodna, ali ne na način na koji se sada vodi. Ne ako će biti cilj nuklearnog napada." Trojica su muškaraca dugo vremena stajala i gledala jedan drugoga, neriješeni trokut šutnje.

Odjednom, grmljavina ih je iznenadila. Okrenuli su se i ugledali Watermana kako šepa prolazom, i s bolnim izrazom na licu vuče sanduk pun velikih, teških predmeta. Gdje je Perry? vrisnuo je Kinsman u sebi. "Imam baterije, konektore, upaljače - sve što trebamo", umorno je rekao Waterman. "Ipak, morao sam ići okolo. Vojnici su posvuda, na skelama, posvuda. Skidaju eksplozive gdje ih god uspiju pronaći." Samo je pitanje vremena, rekao je Kinsman samome sebi. Možda tvornica nije previše oštećena. Možda još uvijek možemo uspjeti. Bez riječi je gledao kako Waterman i Colt grozničavo rade kako bi spojili baterije s eksplozivom. Ali ako raznesu lukove gotovi smo, znao je Kinsman. "Pitanje vremena", rekao je na glas. Waterman je prestao s poslom i pogledao Kinsmana. "Idemo", požurio je Colt inženjera. "Moramo ih srediti prije no što se pojave." Pogledao je Pata Kellyja. "Idi prolazom do kraja ovog reda lukova. Javi mi kad ih ugledaš." Dok se Kelly kretao mračnim prolazom Kinsman je napravio dva brza koraka, prošao pored kleknutog Colta i zgrabio Watermana za ovratnik. Odvukao je inženjera od eksploziva i gurnuo ga natrag. Colt je skočio na noge i izvukao pištolj iz futrole u trenutku kad se Waterman s bolnim tump prizemljio na stražnjicu. Jedan se trenutak nitko nije micao. Kelly je stajao nekoliko koraka u prolazu. Waterman je sjedio na podu. Colt je uperio pištolj u Kinsmana. "Nećeš to učiniti", rekao je Kinsman. "Čak i ako sam smrtno pogriješio, ovo je jedina šansa koju imamo za sprečavanje rata." Sagnuo se i zgrabio svežanj žica. Coltov je glas bio ledeno hladan. "Nećeš samo smrtno pogriješiti, Chete. Bit ćeš mrtav." "Jebeni pakao", zastenjao je Waterman. "Savinuo si mi jebenu štaku. Ej, ostavi te žice na miru! Ako tom crvenom dodirneš baterijski terminal..." Kinsmanovi su se prsti stegnuli oko žica. "Chete!" Colt je podigao pištolj i potpuno ispružio ruku. Cijev je bila deset centimetara od Kinsmanova lica, crni tunel prema vječnosti. "To je jedini način na koji ćeš me zaustaviti, Frank." Kinsman je čuo vlastiti glas kao da dolazi iz daleka: neobično ravnodušan i smiren, kao da čita tekst napisan prije bezbroj eona. "Chete, ubit ću te!"

"Onda ubij. Ako bude po tvome, svi će ionako umrijeti." Kelly je pronašao vlastiti glas. "Ubij ga! Što čekaš?" "Chete", opet je rekao Colt, "makni ruke sa žica i odmakni se. Ako ne učiniš tako, bit ću prisiljen pucati." "Nema teorije, Frank." Colt je odmaknuo pištolj, a onda lijevom rukom povukao otponac i ubacio metak u cijev s glasnim metalnim klik klakom. "Ozbiljan sam, Chete." "Znam. Sve se svodi na nas dvojicu, zar ne? Ti i ja, Frank. Život ili smrt." "Ako nisi u pravu", rekao je Colt, lice mu je blistalo od znoja. "Ako nisi u pravu..." "Leonov je s nama. On u Lunagradu čini isto što mi činimo ovdje." "On samo želi da tako misliš." "To je istina." "Ne..." "Da! Jedini način za sprečavanje kraja svijeta je vjerovati mu. A ako ne možeš vjerovati njemu, Frank, onda vjeruj meni. To je jedini način, Frank. Jedini način." Pištolj je je zadrhtao samo djelić sekunde. "Ne slušaj ga!" vrištao je Kelly. "Ubij ga! Ubij!" Colt je spustio ruku. Okrenuo se prema Kellyju. "Ti ga ubij, junačino. Ti dovrši posao." Kelly je desetak puta trepnuo: "Ja?" "Govno kukavičko", rekao je Colt. "U redu je da crni dečko obavi vaš prljav posao, ali vi nemate želuca da ga obavite sami." Waterman, koji je još uvijek ležao na podu je rekao: "Poludjeli ste. Sva trojica - poludjeli ste!" "Nitko nikoga neće ubiti", rekao je Kinsman. Povukao je žice i iščupao ih iz eksploziva. Onda je ustao dok je Colt spremao pištolj. Kinsman je u daljini mogao čuti ljude kako trče. Prigušene glasove. Svjetlosne zrake kako šaraju po tihim strojevima i bacaju sablasne titrave sjene. Waterman je počeo jecati. "Dopustit ćete im da unište Sjedinjene Države. Dopustit ćete im da ubiju moje djevojčice, vi jebeni kurvini sinovi." "Ne", odrješito je rekao Kinsman. "Spriječit ćemo ih da ne unište sami sebe. Ako je ove tvornice ostalo dovoljno da nas održi na životu." "Nadaš se", rekao je Colt.

"To je jedina nada koja nam je preostala", odgovorio je Kinsman. "Bolje ti je da si u pravu", rekao je Waterman drhtavim glasom. "Bolje ti je da si u pravu. Ako ubiju moje djevojčice, ja ću ubiti tebe. Kunem ti se grobom svoje supruge. Ubit ću te golim rukama, Kinsmane." Kinsman je u sebi odgovorio: Stani u red, Ernie. Ispred tebe ima dosta drugih. Njegov je ured bio pun ljudi. To je iznenadilo Kinsmana. Bio je mrtav umoran, natopljen strahom, znojem i iscrpljen dok je prelazio posljednjih nekoliko metara hodnika do vrata njegovog ureda. Osjećao se u potpunosti usamljeno, obuzet brigama. Što se događa u Lunagradu? Zašto Pete nije nazvao? Onda je otvorio vrata ureda i ugledao više od deset ljudi u maloj prostoriji. Svi su ekrani bili upaljeni. Diane je sjedila za njegovim stolom, jednom je rukom držala slušalicu na uhu, dok je drugom poklopila drugo uho kako bi od žamora ljudi mogla čuti. Gotovo sva svjetla ne telefonu bila su upaljena. Hugh Harriman sjedio je za drugim telefonom na krevetu, vikao i mahao rukama. Kinsman je otišao ravno do stola. Diane ga je pogledala. Istodobno su upitali: "Jesi li dobro? Kakva je šteta u tvornici?" Diane se lagano osmijehnula. Prešla je rukom preko čela. "Ne izgledaš dobro." "Piće bi mi dobro sjelo. Kakva su izvješća o šteti? Koliko je loše? Nisam ostao provjeravati." "Hugh dobiva izvješća od ekipe za održavanje." Chriss Perry progurao se do Kinsmana. "Uspjeli smo, gospodine! Sve je osigurano. Cijela je baza naša. Jedini pravi otpor bio je u tvornici vode, ali sada je i to gotovo." "Odlično. Što je sa štetom?" Ljudi su se skupljali oko Kinsmana, cerili se, uživali u pobjedi. Ali Harriman je još uvijek galamio i brzo govorio u telefon kod kreveta. Kinsman je otišao do kreveta; ljudi su mu napravili prolaz. "Hugh, koliko je gadno?" Harriman je mahnuo debelom rukom. "Pokušavam otkriti, dovraga! Daj mi minutu ili dvije!" Perry je pitao: "Gospodine, što sa, uh, zatvorenicima iz tvornice vode?"

"Vratite ih u njihove stanove. Stavite naoružanog stražara na kraj svakog hodnika. Samo se pobrinite kako više ne bi stvarali probleme." Kinsmanu je zujalo u glavi. "Ima li vijesti od Leonova?" Diane je odgovorila: "Primili smo poziv iz Lunagrada prije nekih pola sata. Ne od pukovnika Leonova, nego jednog od znanstvenika. Bio je to privatni poziv za doktora Landaua." "Landaua? Više se nisu javljali?" "Ne." Kinsman se zbunjeno okrenuo prema stolu. Na ekranima je mogao vidjeti kako su dijelovi Selenea koje su sada prikazivali izgledali tiho i sigurno, u potpunosti normalno, samo što je glavni trg bio ispunjen ljudima u prazničnom raspoloženju. Hodali su, izgledali sretno, uzbuđeno. Ali onda se jedan ekran promijenio i prikazao tvornicu vode: eksplozija je raznijela pet, šest cijevi i dragocjena, sveta voda je istjecala i potopila područje do koljena dok je servisni tim gacao po vodi pokušavajući zaustaviti istjecanje. Kinsman je imao osjećaj kako je jedna njegova arterija eksplodirala: njegova krv života uludo se trošila. Sjeo je u stolac pored stola i posegnuo za dodatnom slušalicom telefona. Diana mu ju je dodala bez da je s uha skinula svoju slušalicu. Pogledi su im se na kratko susreli; nijedno se nije nasmiješilo. Kinsman je uzeo slušalicu i pritisnuo dugme otvorene linije. "Lunagrad", rekao je. "Pukovnika Leonova." Glas komunikacijskog tehničara je odgovorio: "Žao mi je, gospodine, veze s Lunagradom jako su nestabilne. Trenutačno ne dobivamo nikakav odgovor." Isuse Kriste, što se tamo događa? Kinsman se trudio zadržati mirnoću u glasu. "Upotrijebite laserski komunikacijski sustav. Prebacite ga sa svemirske postaje na jedno od prijamnih ogledala Lunagrada." "Gospodine, trebam odobrenje za -" "Kinsman je. Stavit ću natporučnika Perryja na liniju, i u vrijeme kad tamo stigne bolje vam je da taj laser bude usmjeren prema ogledalu Lunagrada. Želim uspostavljenu vezu i želim je smjesta!" "Da, gospodine." Kinsman je pozvao Perryja i objasnio mu što želi. Otišao je do kreveta gdje je Harriman još uvijek bio zadubljen u žustri, bučni razgovor. Što svi ovi ljudi rade ovdje? upitao se. Pogledao je po prepunoj sobi i ugledao šefa inženjerskog odjela, dva vrhunska znanstvenika, nekoliko mladih djelatnika Svemiroplovstva koji su inače radili na katapultu, nekoliko

ostalih iz raznih administrativnih odjela i nekoliko koje nije mogao smjestiti. I Diane. Ustala je i prišla mu. "Kako ide?" pitala je. Odmahnuo je glavom. "Još ne znam. Tvornica vode je oštećena. A nema ni glasa od Leonova." "Jesi li dobro?" "Aha. Odlično. A ti?" "Želim pomoći. Što mogu učiniti?" Slegnuo je ramenima. "Sjedi i znoji se s nama ostalima." A onda je shvatio zašto su ostali ovdje. Zašto su se ljudi skupili na glavnome trgu. Čekaju. Čekaju kako bi vidjeli hoće li uspjeti. Čekaju kako bi saznali hoće li živjeti ili umrijeti. Na moju odgovornost, pomislio je Kinsman. Harriman je frknuo i slobodnom se rukom pljesnuo po nozi. "U redu, u redu!" viknuo je u telefon. "Nastavite slati podatke u kompjutor kako bi mogli ažurirati procjenu." Kinsman je stajao ispred njega kad je s treskom poklopio slušalicu. "I?" zahtijevao je Kinsman. Harriman je zakolutao očima i zalepetao jednom rukom. "Nije predobro, nije preloše. Rekao sam svim timovima da preliminarnu procjenu štete ubace u kompjutor, pa se onda glupi stroj time bavio nekoliko minuta." "I?" "Preliminarna analiza: proizvodnja vode je manja za otprilike četrdeset posto. Minerali i rude nešto bolje, možda dvadeset pet, trideset posto. Raznijeli su dosta cijevi, ali veliki strojevi - drobilice - jednostavno nisu imali dovoljno eksploziva kako bi uistinu oštetili ta čudovišta." "Četrdeset posto", promrmljao je Kinsman. "Koliko dugo?" Harriman je rekao: "Dva tjedna. Ali to je vraški prerano za proračun. Recimo mjesec dana, najmanje." Kinsman je u glavi na brzinu izračunao. "Možemo živjeti s time. Bit će oskudica vode, mjesec dana, tu negdje, ali možemo uspjeti." Harriman je skočio na noge. "Znači pit ćemo čistu cugu, ha?" I odjednom svi su se smijali, gotovo klicali od sreće i olakšanja. Perryjev grleni tenor probio se kroz buku. "Dobio sam Lunagrad! Dovode Leonova do telefona!" U uredu je zavladala apsolutna tišina. Sve ovisi o Peteu, znao je Kinsman.

Otišao je do stola. Perry je ustao i dao slušalicu Kinsmanu. Odjednom se osjećao umorno i sićušno pored mladića. Sjeo je i pogledao Diane koja je okrenula ekran telefona kako bi ga mogao vidjeti. Ekran je bio mrlja statike u duginim bojama. Onda se iznenada raščistio i pojavilo se lice Piotra Leonova. Izgledao je ozbiljno, njegova metalnosiva kosa bila je razbarušena. "Moje isprike, stari prijatelju", rekao je Leonov. Glas mu je zvučao pomalo promuklo. Kinsmanovo se srce zaustavilo. "Trebao sam se ranije sjetiti laserske veze", nastavio je Rus. "Tvrdolinijaši su pokušali zauzeti glavne komunikacije i energetske centre." "Pokušali?" "Da. Bilo je pucnjave. Bojim se kako smo morali ubiti nekolicinu. Ali sada je gotovo. Kontrola je čvrsto u našim rukama." Kolektivni uzdah olakšanja od svih u uredu. "Odlično, Pete, odlično", rekao je smireno Kinsman. "Mi ovaj dio Selenea također imamo pod kontrolom." Leonov se po prvi puta nasmiješio. "Čestitam, onda. Moramo nazdraviti rođenju Selenea, najnovije nacije ljudskog roda!" "Još ne", rekao je Kinsman. "Ne dok ne preuzmemo kontrolu nad svemirskim postajama. Bez njih je sve što smo do sada učinili beznačajno." Leonov je lagano zatresao glavom. "To se ne može obaviti preko noći, shvaćaš. Ali ja već biram pouzdane ljude za zadatak. Posada svih postaja sastavljena je od različitih ljudi - Ukrajinaca, Uzbekistanaca, čak i nekoliko Poljaka i Čeha." "Stvarno?" Kinsman je mogao osjetiti kako napetost ljudi oko njega nestaje. "Kako se to dogodilo?" Leonov se opet nasmiješio i odgovorio: "Prije nekoliko godina odslužio sam turu dužnosti kao šef kadrovske službe za orbitalne operacije. Uspio sam postaviti težište na obuku, obrazovanje i tehničke vještine, a ne na partijsko opredjeljenje i nacionalnost. Entuzijazam i Lenjinovi ideali - iako su u osnovi točni, shvaćaš! - nisu zamjena za tehničke sposobnosti kad se nalaziš na svemirskoj postaji." "Slažem se." Kinsman je osjetio kako se i on također malo opustio. "Jedna nesretna stvar." Leonovljevo je lice opet postalo ozbiljno. "One dvije djevojke koje sam doveo na tvoj rođendan. Bile su agentice tajne službe! Jedna od njih me ustrijelila." "Vražji pakao. Gdje? Je li ozbiljno?"

Rus se nacerio. "Odostraga - nisko odostraga. Mislim kako me pokušala poniziti. U svakom slučaju, liječnici mi kažu kako ću preživjeti i uživati u životu - ali nekoliko dana neću moći sjediti." Svi su se grohotom nasmijali. Ali čak i dok se smijao Kinsmana je vlastiti um upozoravao: Svemirske postaje. Moramo ih brzo zauzeti. Ili smo propali.

Utorak 14. prosinac 1999: 1200 sati UV Pukovnik Stahl stajao je ispred glavnih ekrana skučenog komunikacijskog centra svemirske postaje Alfa. "Vidim kako se blagdanski promet povećava." Bojnik Cahill lagano se nasmiješio na šalu svog šefa. Komunikacijski centar bila je kutija za cipele od metala i plastike sa šest ekrana smještenih tako blizu da bi, ako je jedan od tehničara pokušao protegnuti ruku, srušio slušalice s osobe pored njega. Kad su razgovarali s letjelicom koja je dolazila ili odlazila s postaje, bilo je to tihim, prigušenim, ekonomičnim žargonom kontrolora leta. Bojnik Cahill sjedio je za prepunim stolom ugrađenim u metalnu oplatu s jedne strane odjeljka. Cijela prednja oplata bila je radarska konzola, ekrani i kaleidoskop koji je prikazivao promet oko postaje Alfa. Stahl se ovdje uvijek osjećao klaustrofobično. Pazusi su mu se znojili. Prostorija je bila premala, prenapučena šumećom elektronskom opremom i brbljavim ljudskim bićima. Uvijek je zaudarala na znoj, napetost. Pokazao je jedan ekran koji je prikazivao gotovo prazno vidno polje. Jedino je jedna točka bila vidljiva na zvjezdanoj pozadini. "Je li to šatl s Moonbasea?" Cahill je kimnuo i pritisnuo prekidač na stolu. Alfanumerički simboli pojavili su se na ekranu pored lunarnog šatla, navodeći njegov položaj, vrijeme dolaska, teret i posadu. Bojnik Cahill bio je vitak i ogromnih usta. Tijekom službe na Alfi pustio je žućkaste brkove; sada su bili dovoljno dugi da ih usuče na rubovima. Namjeravao ih je obrijati prije povratka kući za blagdane. Ako će svijet trajati toliko dugo. Cahillov je posao uključivao praćenje i američkih i ruskih PBR satelita. Znao je kako bi laseri na tim satelitima mogli izrezati Alfu na vrlo male komadiće. A nije bilo ničega što je on ili netko drugi mogao učiniti protiv toga, osim zaprijetiti kako će i ruske svemirske postaje biti operirane na isti način.

Pukovnik Stahl - zdepast, čvrst, kockastog lica obilježenog godinama i atmosferilijama, nos svinut od loma u odavno zaboravljenoj utakmici na Akademiji - bio je zapovjednik postaje. Ako je brinuo zbog njihove ranjivosti, nije to pokazivao. "Prilazi nam još jedna ptica", rekao je Cahill zapovjedniku. "Pomoćne snage dolaze s Vanderberga kako bi pojačali posadu. Stići će u isto vrijeme kad i šatl." "Trupe imaju prednost", zvonko je rekao Stahl. Cahill je kimnuo u znak slaganja, ali je rekao: "Znate, šefe, nismo već dva dana dobili zalihe iz Moonbasea. Njihov je katapult crkao." "Da, znam." "Točno. Pa, ako pogledate tovar koji šatl nosi..." Stahl se lagano nagnuo naprijed i zaškiljio na simbole oko lunarnog šatla. "LKS HRN znači 'luksuzna hrana', Harry. Piletina, svježe povrće, možda i nešto voća. Možda je dobra ideja spremiti ju na sigurno prije no što ulete oni zeleni vojnici." Stahl je napućio usne. "H'mm. Zeleni vojnici, kažeš." "Nitko do sada nije bio na orbitalnoj dužnosti. Bit će puno povraćanja, puno bačene hrane. A ako vide istovar dobrih stvari nećemo ga uspjeti zadržati samo za nas, iskusnije. Njihovi će časnici htjeti svoj pošteni dio." "Tko zapovijeda trupama?" "Neki Murdockov bojnik. Imat će direktnu vezu s generalom." Stahl se povukao za uho, a onda nacerio. "U redu. Parkiraj jedinice u orbitu dok ne iskrcamo robu i spremimo ju na sigurno. Onda možemo Murdockovim njuškalima dopustiti ukrcavanje." Cahill se razdragano nacerio. "Tako je, šefe." Vezan u sjedalu Kinsman je osjetio lagani udar kad se šatl spojio s Alfom. Prisilio se smiriti, ostati u sjedalu, dok su mu manji udarci i vibracije govore kako osoblje postaje povezuje tunel s glavnom zračnom komorom šatla. Kinsman je bio na prednjem sjedištu šatlovog putničkog odjeljka. Letjelica nije nosila nikakav teret unatoč informaciji poslanoj Alfi. Na brodu je bilo dvadeset šest ljudi, maksimum koji je šatl mogao nositi. Tovarni je prostor bio prazan. Ljudi su bili naoružani. Bilo je to dugih trideset šest sati u slobodnom padu, između Selenea i postaje Alfa. Kinsman je oduvijek volio osjećaj bestežinskog stanja, osjećaj slobode koji je donosio. Ali ovaj se put osjećao skučeno, tijesno,

zarobljeno. Bio je u konstantnom kontaktu sa Seleneom preko laserske veze koju je sa svemirskih postaja ili Zemlje bilo nemoguće presresti. Sve je bilo pod kontrolom. Navodno. Zemlja ništa nije sumnjala. Navodno. Mogao bi stupiti usred opakog odbora za doček, rekao je sam sebi. Možda su prokužili tvoju foru s neispravnim katapultom. Čak i ako nisu imaš samo dvadeset šest ljudi za zauzimanje Alfe. Kinsman je znao kako se na postaji nalazi nekoliko stotina ljudi. Ali većina su bili tehničari, znanstvenici i civili zaposleni u Svemiroplovstvu. Samo su njih oko četrdesetak bili pravi vojnici sposobni za organizirani otpor. Ne više od četrdeset. Ako ih uspijemo iznenaditi, ako budemo dovoljno brzi... I je li u Seleneu uistinu sve pod kontrolom? Kinsman se zamislio zbog odluke da vjeruje Franku Coltu. I Diane. Dogodilo se u nedjelju, nakon noći proslave tijekom koje su se Amerikanci i Rusi slobodno družili - svi osim mrtvih i zatočenika. Tog jutra, dok je Kinsman pregledavao spisak raspoloživog osoblja i pokušavao u glavi smisliti koliko će mu ljudi trebati za zauzimanje sve tri svemirske postaje i održavanje čvrste kontrole u Seleneu, shvatio je kako nema dovoljno ljudi. Pozvao je Colta, Diane i Hugha Harrimana u svoj ured. Harriman je izgledao umorno, ali sretao. Proveo je sate pijući i tiho slaveći prošle noći, govoreći svima kako napokon može postati državljanin nacije i prestati biti osoba bez domovine. Diane je bila smirena i hladna. Prehladna, pomislio je Kinsman. Kao da je morala održavati određeno rastojanje od njega. Projiciranje, rekao je Kinsman samome sebi. Kriviš ju jer za tebe osjeća isto što ti osjećaš za nju. Ali ne mogu joj se previše približiti, znao je. Ne još. Ne sada. Colt je izgledao vrlo oprezno i... nešto drugo. Kinsman nije mogao reći što. Nesigurno. Neodlučno. Sjeli su. Colt je u stolcu izgledao opušteno poput pume okružene lovcima. Harriman se izvalio na krevet i mrmljao o votki iz domaće radinosti i pragovima boli. Diane je sjedila pored njega, šutke, oči su joj tražile Kinsmanove. Kinsman je ostao za svojim stolom. El Presidente, rekao je sam sebi. Uspješan revolucionar koji sada mora brinuti zbog kontrarevolucije. "Kako je sve u kom centru?" pitao je Diane. "Odlično", odgovorila je. "Ni tračka sumnje sa Zemlje. Sav je promet savršeno normalan."

Kinsman je liznuo usne. "Dobro. A sada, idući je korak zauzimanje svemirskih postaja. Ako je Diane u pravu nemaju pojma što se jučer ovdje dogodilo." "Još uvijek", promrmljao je Colt. "Ni neće", odgovorio je Kinsman, "sve dok u kom centru imamo odanu posadu." Pogledao je Diane kad je to rekao. Uzvratila mu je pogled. "Uz izuzetak čuvanja kom centra i lansirnih postrojenja pod stražom", nastavio je, "ne vidim razloga zašto sve ostalo u Seleneu ne bi bilo normalno." "Barikade između Moonbasea i Lunagrada su srušene", složio se Harriman. "To su bile samo papirnate barikade. Svi smo dio iste nacije, isti ljudi. Bili smo to, godinama. Između nas nema nikakvih zidova." Colt je proizveo zvuk koji je mogao biti napola prigušen podrugljiv osmijeh. "Trebam svakog raspoloživog vojnika za zauzimanje svemirskih postaja, plus nekoliko za čuvanje kom centra i lansirnog postrojenja. Katapult je isključen." "A Rusi?" pitao je Colt. "Leonov radi isto što i mi. Njegovi šatlovi već idu prema svemirskim postajama. Nema drugih letova ni u, ni izvan Lunagrada." Harriman je rekao: "To je jedna od onih šaljivih ironija kako Ameri i Crveni ne vjeruju jedni drugima, pa jedni drugima ni ne govore što se događa u njihovim bazama. Ali samo je pitanje vremena prije no što shvate kako ništa ne odlazi iz obje baze, i Moonbasea i Lunagrada. Tada će postati sumnjičavi." "Zato moramo biti brzi." Kinsman je ustao i obišao oko stola. "Hugh, namjeravao sam te zamoliti da izigravaš šefa dok me nema." "Bože ne!" Kinsman je podigao ruku kako bi ga smirio. "Znam, znam. Ti nisi prava osoba za posao. Filozofi nisu vođe ljudi." "Sranje! Imaš dobar način za sjebavanje ljudi u zdrav mozak." Okrenuo se Colta: "Ali vojni časnici jesu, obukom i ponašanjem, vode ljudi." Crnac je izgledao zapanjeno. "Što želiš reći?" "Pitam se, Frank. Pitam se mogu li ti povjeriti upravljanje našom polovicom Selenea dok se ne vratim sa svemirskih postaja." Colt se s gorčinom nasmijao. "Ti si lud, čovječe." "Trebam te, Frank. Trebam obavljen posao, i to dobro. Ti to možeš."

"Ja nisam na tvojoj strani! Još uvijek nisi skužio tu činjenicu?" Kinsman se naslonio na rub stola. "Frank, mogao si me zaustaviti tamo u tvornici vode. Ali tražio sam da mi vjeruješ i učinio si to. Mislim kako možeš vidjeti da Leonov poštuje svoju riječ..." "Još ti uvijek u bilo kojem trenutku mogu izmaknuti tepih ispod nogu, kompa. Ama baš u bilo kojem." "Možda. Možda Leonov blefira, iako mislim kako ne bi dopustio da ga ustrijele u dupe samo kako bi..." "Ustrijeljen gdje?" Harriman se nacerio: "Trebali ste ga vidjeti sinoć! Imao je jebenu guzicu u gipsu! Stvarno!" Colt je zapanjeno zatresao glavom. "Frank." Kinsman je bio ozbiljan. "Pitam te hoćeš li nekoliko dana upravljati Seleneom - barem našom polovicom. Započni popravke na tvornici vode. Pobrini se kako bi sve glatko funkcioniralo. Ono što ćeš raditi neće imati nikakve veze kojoj strani pripadaš. Brinut ćeš se za nekoliko stotina muškaraca, žena i djece, brinuti se kako bi sve glatko funkcioniralo. Pobijedio ja ili izgubio u potpunosti je nebitna stvar. Colt je počeo odmahivati glavom. "Sve što tražim od tebe jest obećanje kako nećeš pokušati kontaktirati svemirske postaje ili Zemlju. Samo se pobrini za posao koji ovdje treba obaviti. Mogu li ti vjerovati?" "Neka Pat Kelly to obavi", rekao je Colt. Kinsman je mogao osjetiti kako stišće zube. "Ne mogu vjerovati Patu. Pored toga, nije emocionalno sposoban za ništa. Ako preživimo ovo i rat bude spriječen, njega i njegovu obitelj prebacit ćemo kući." Colt je ponovio: "Ja nisam na tvojoj strani." "Briga me na kojoj si strani", rekao je Kinsman. "Možeš li nekoliko dana upravljati našom polovicom Selenea - kao privremeni neutralac?" "Time bih pomagao tebi, čovječe!" "Ja ću", rekla je Diane. Kinsman ju je pogledao. Harriman je promumljao nešto nerazumljivo. Diane im se nasmijala. "Nemojte biti toliko šokirani. Mogu voditi ljude, kao što si rekao, Chete." Harriman je podigao obrve i Kinsmanu uputio upitan pogled. "Nemoj misliti kako vođenje turneja svih onih godina nije zahtijevalo osobine vođe", rekla je Diane. "Imala sam posla s drogiranim glazbenicima

i šefovima sindikata koji su htjeli lovu. Ljudi koji su ovdje su u usporedbi s njima mačkice. Mogu upravljati bazom nekoliko dana." Kinsmanu je trebalo nekoliko sekundi kako bi rekao: "Želiš... preuzetu tu odgovornost?" Diane je kimnula i odgovorila: "Netko mora. A ja sam uistinu na tvojoj strani, znaš. Mogu voditi bazu." Kinsman je priznao: "Nikad te nisam zamišljao kao zapovjednicu baze." Ali Diane se već okrenula prema Coltu. "Očekujem kako nećeš stvarati nikakve probleme do Chetovog povratka." Kinsman se opet usredotočio na crnog bojnika. "Što kažeš, Frank? Privremeno primirje. Hoćeš li obećati kako nećeš pokušati zauzeti kom centar ili lansirno postrojenje?" Colt se namrštio i vidljivo borio sam sa sobom. Naposljetku. "Ah, sranje. U redu. Neću stvarati valove. Ali želim biti na prvom prokletom šatlu prema Zemlji! Ne želim biti dio tvoje lude revolucije." Harriman je izgledao sumnjičavo, ali prvi je put šutio. Kinsman je osjećao nelagodu koja je sigurno bila vidljiva. "Što je, Chete?" pitala je Diane uz mali smiješak. "Bojiš se ostaviti ženu kao glavnu? Čak i na nekoliko dana?" Slegnuo je ramenima, nacerio se i graciozno predao. Nakon svega, rekao je samome sebi, kakav izbor imam? Zeleno je svjetlo zatreperilo i prekinulo Kinsmanovo zabrinuto razmišljanje. "Možete ustati", začuo se glas pilota šatla preko interkoma. Kinsman je odvezao sigurnosni pojas i ustao - odlebdio, bez težine. Trideset šest satno putovanje do Alfe činilo se dugačko. Sada je bilo prekratko, prebrzo završeno. Ponovili su svoj "borbeni plan" pedeset puta. Sada je poželio da su ga ponovili pedeset puta više. "U redu, ljudi." Dječaci. "Samo izvršavajte zadane zadatke i neće biti svjesni što ih je pogodilo. Budite brzi. Ne pucajte ako ne morate. Sretno." Njihova mlada, ozbiljna, prestrašena lica su ga gledala. Nekolicina je kimnula. Nekolicina ostalih provjerila je oružje. Svi su nosili pištolje, ništa veće. Pištolje na strelice, dizajnirane za zaustavljanje čovjeka kombinacijom udarnog šoka i sedativa. Nedovoljno snažni za probijanje tanke metalne oplate svemirskog broda ili postaje. Ili rušenje protivnika koji juriša na vas. Kinsman je odlebdio pored njih do zračne komore. Osjetio je i čuo lupanje posade postaje koja je s druge strane otvarala komoru. Kinsman je

uzeo pištolj i pritisnuo dugme na oplati pored komore koje je otvaralo vrata. Komora se otvorila i otkrila krupnog narednika i dva vojnika u radnim kombinezonima. "Što...? Očekivali smo..." Narednik je onda ugledao Kinsmanov pištolj. "Samo se maknite i nemojte nam stvarati probleme", rekao je Kinsman. "Koji je ovo vrag?" Odveli su trojicu ljudi iz skučene zračne komore u puno veći skladišni prostor. Iz ovog središta postaje s nultom gravitacijom lunarne su se snage razmiljele trima glavnim hodnicima, "žbicama" koje su vodile iz središta kroz svaki kotač i do vanjskog prstena. Njihovi su ciljevi bili komunikacijski centar, električni generator i časničke odaje. Pet je ljudi ostavljeno u skladištu. Tri ekipe po sedam ljudi jurnule su prema svoja tri cilja. Kinsman se sjetio kad je prvi puta došao na Alfu, dana njezinog službenog otvaranja. Diane je pjevala gostima. Neal McGrath bio je medu njima, još nije bio neprijatelj. Postaja je trebala biti središte privatne industrije, za znanstvene eksperimente i istraživanje svemira. Ubrzo je postala samo vojna baza, kontrolni centar mreže protabalističkih satelita i njihovog moćnog laserskog oružja. Ipak, većina muškaraca i žena na Alfi bili su civilni zaposlenici. Zanemari ih, znao je Kinsman. Zauzmi povišeno mjesto i ostatak pada bez problema. Kontroliraj njihovu energiju i kontrolirat ćeš postaju. Prekini njihove komunikacije sa Zemljom. Sakupi časnike prije no što uspiju organizirati učinkovitu obranu. Kinsman je vodio skupinu prema časničkim odajama. Spuštali su se dugim, gotovo beskrajnim spiralnim ljestvama koje su se uvijale oko unutarnjeg zida cijevi, najprije su padali u slobodnom padu, a onda zgrabili rukohvate ljestava i pola hodali pola skakali s pojavom lagane gravitacije. Časničke odaje na razini četiri, koja se vrti na lunarnoj gravitaciji, Kinsman je znao, sretan što se neće morati nositi s punom zemaljskom gravitacijom - u svakom slučaju, ne još. Prošli su pored dva zapanjena civila koji su se uspinjali kroz cijev. Nijedan nije rekao ni riječ kad su naoružani ljudi projurili pored njih. Neka idu. Kad shvate što smo naumili kontrolirat će postaju. Nastavili su, koraci su sada metalno odjekivali u uskoj, slabo osvijetljenoj cijevi. Napokon su stigli na četvrta razinu i pojurili središnjim hodnikom prema časničkim odajama. Kinsmanovo je srce tuklo u grudima dok je pregledavao imena na vratima pored kojih su prolazili. Evo ga! PUK H. J.

STAHL. Otvorio je vrata. Prazno. Krevet, stol, fotografije supruge i djece, kazete, ali čovjeka nije bilo. Kinsmanovi su namršteni pomagači izvukli dva časnika iz njihovih soba. Jedan od njih bio je Art Douglas; zajedno su bili na obuci za astronaute. Bio je ćelav i okruglog lica kao što ga se Kinsman sjećao od posljednjeg susreta, ali je dodao brkove "dužnosti na postaji". "Chete! Što radiš ovdje? Što se dovraga događa?" Opkoljeni naoružanim mladićima Douglas i njegov kompić izgledali su iznenađeno i više no malo ozlojeđeno. "Preuzimamo postaju, Arte. Gdje je Harry Stahl?" "Preuzimate? Kako to misliš?" "Onako kako sam rekao", odgovorio je Kinsman prilazeći im hodnikom. "Gdje je Stahl? Ovo nije vrijeme za igru." Douglas je sada izgledao bijesno. Njegov kompa zurio je u pištolje koje su mladići nosili. "Ovo te možda iznenađuje, Chete, ali pukovnik mi uvijek ne povjerava kamo ide. Možda je u glavi. Otkud da dovraga znam?" Kinsman se nacerio. "U redu. Idemo - u blagovaonicu." Svojim je ljudima rekao: "Očistite svaku sobu u hodniku. Sve ih dovedite u blagovaonicu." Douglas i drugi časnik hodali su ispred Kinsmana. Nisu podigli ruke, a Kinsman je spremio pištolj. Ali svi su znali što se događa. "Ovo je ludo, Chete. Nećeš uspjeti." "Samo hodaj, Arte." Hodnik se uspinjao gore u oba smjera; izgledalo je kao da uvijek hodate uzbrdo, iako vam se činilo kako je savršeno ravan i niste imali nikakav osjećaj uspinjanja. Blagovaonica nije bila ništa više od proširenog dijela hodnika s udubinama s obje strane u kojima su ljudi mogli sjediti i gledati van. Imala je dovoljno stolova za pedeset ljudi. Oba su kraja bili otvoreni hodnici koji su prolazili četvrtom razinom poput zračnice u gumi staromodnog bicikla. Na drugom kraju blagovaonice hodnik je prolazio kroz kuhinju i niz spremišta. Kinsman je dva časnika posjeo za jedan od stolova, otišao do kuhinje i zapovjedio zapanjenom kuharu i njegovim pomoćnicima da sjednu pored Douglasa i njegovog zapjenjenog prijatelja. Zemlja je kliznula pored prozora kraj njihovog stola dok su mlade lunarne snage počele dovoditi ostale časnike, muškarce i žene u blagovaonicu. Izgledali su šokirano, bijesno zapanjeno. Iako su dio vojnog

osoblja bile žene, samo su tri bile časnice; najviše rangirana bila je natporučnica. Pukovnik Stahl nije bio među zatočenicima. "Pukovniče Kinsman", zatulio je zvučnik sa stropa. Mlađahni glas. "Pukovniče Kinsman, molim javite se kom centru." Kinsman je otišao do zidnog telefona u kuhinji i gledao stolove koji su se neprestano popunjavali. Muškarci i žene sada su dolazili s obje strane u pratnji naoružanih mladića. "Kinsman", rekao je u telefon. "Spoji me s kom centrom." Kompjutor postaje na kratko je zazujao, a onda je mladi glas rekao: "Komunikacije." "Kinsman." "Da, gospodine. Ovdje poručnik Riley, gospodine. Imamo pukovnika Stahla. Bio je u kom centru kad smo stigli ovamo." Kinsman je nesvjesno odahnuo s olakšanjem. "Odlično. Dovedite ga u blagovaonicu. Osigurali ste centar?" "Oh, da, gospodine. Bez ikakvih problema." "Odlično. Nazovi me kad se javi tim iz elektro centrale." "Hoću." Blagovaonica se popunjavala gunđavim, prestrašenim muškarcima i ženama kad je jedan od Kinsmanovih mladića doveo pukovnika Stahla. "Kinsmane! Što misliš kojeg to vraga radiš ovdje?" "Proglašavam neovisnost." "Molim?" Stahl je ponosno stajao na sredini blagovaonice, malo raširenih nogu, stisnutih šaka. Činilo se kao da se sprema skočiti na Kinsmana. "Preuzimamo sve tri postaje", rekao je Kinsman polagano i prišao mu na pola metra, "kao dio stvaranja neovisne države Selene. Smiješno ime, pretpostavljam, ali najbolje koje imamo. Rusi čine isto sa svojim svemirskim postajama." Stahlovo je lice pobijelilo. "Ti... ti i... Rusi?" Izgledao je opijeno. "Moonbase i Lunagrad zajedno, tako je." "Ne možete -" "Jesmo." Dva su muškarca stajala jedan nasuprot drugome, ni jedan se nije micao, ni jedan nije govorio. Zvučnik je prekinuo njihovo nadmetanje: "Pukovniče Kinsman, molim nazovite elektro centralu." Klinci u centrali su slavili. Bez žrtava na obje strane, sve je pod kontrolom. Kinsman im je čestitao i rekao im neka čekaju nove zapovijedi.

Pogledao je ljude koji su bili s njim i kimnuo po izgledu najstarijem. "Odvedite ove ljude u njihove sobe, onda zatvorite vrata za nuždu na oba kraja časničkih odaja i postavite stražu na oba kraja." To će ih zadržati u njihovim sobama, gdje ne mogu stvarati probleme, pomislio je Kinsman. "Ja idem u kom centar." Komunikacijski je centar bio u idućem kotaču, razina tri, koji se okretao brže kako bi stvarao gotovo polovicu zemaljske gravitacije. Prvi puta u gotovo pet godina Kinsman je osjetio silu težu puno jaču od mjesečeve blage gravitacije. Imao je osjećaj kao da hoda kroz do struka duboku vodu. Sa zahvalnošću se zavalio u stolac u kojem je do maloprije sjedio bojnik Cahill i pogledao ekrane koji su sada uglavnom prikazivali unutarnje dijelove velike svemirske postaje. Osjećao je pritisak u prsima; dahtao je poput predebelog trkača. Čišćenje je potrajalo nekoliko sati. Na postaji je bilo gotovo sto civila, gotovo svi u vanjskom kotaču, razina jedan, na punoj zemaljskoj gravitaciji. Kinsman ih je za sada ostavio na miru. Koncentrirao je svoje oskudne snage na vojna područja i nadao se kako ima dovoljno ljudi za posao. A počinjalo je izgledati kao da je njegov rizik uspio. Bilo je još samo nekoliko časnika koji nisu bili u svojim sobama ili kom centru, skladištu, ili elektro centrali. Na postaji je bilo puno više civila i tehničara, ali Kinsmanovi Luniki su ih brzo i učinkovito sakupili. Kinsman je sve promatrao iz komunikacijskog centra, zavaljen u sjedalo, obliven znojem od napora podizanja prsiju pri disanju. Stigla su izvješća s postaja Beta i Gama: sve osigurano. Te su postaje bile puno manje, sa samo jednim ili dva voda. Neki članovi posade na Gami oporavili su se od početnog iznenađenja i pokušali golim rukama napasti Lunike. Svi su nakon kratke borbe ustrijeljeni. "Ne mogu vjerovati da ide ovako dobro", rekao je jedan od mlađih časnika nakon što je natporučnik Perry izvijestio o uspjehu na Beti. "Nisu li ove postaje bile u žutoj pripravnosti poput Moonbasea?" Kinsman je kimnuo. Čak je i to bio napor. Polagano je rekao. "Da, ali žuta pripravnost znači spremni za uništavanje neprijateljskih letjelica - ne spremni za odbijanje ukrcavanja prijateljima. Dobra stara pravila službe. Uvijek te sjebu." Malac se nasmijao. Civili su počeli nazivati kom centar, svjesni kako se negdje na postaji dogodilo nešto neobično. Neki su se pokušali popeti u svoj kotač do

unutarnjih razina, ali Kinsmanovi su ih stražari, smješteni na poveznim čvorištima, vratili natrag. "Počinju lagano paničariti", rekao je jedan od ljudi za komunikacijskom konzolom. "Ne znaju što se događa, i to ih počinje izjedati." Kinsman je rekao: "Spoji me na razglas." Mali je pogledao niz dugmadi na konzoli ispred sebe, namrštio se, a onda pažljivo, jedan za drugim, pritisnuo dva. Opet se okrenuo prema Kinsmanu i rekao: "Uključeno je, gospodine - mislim." Kinsman je gledao ekran koji je prikazivao glavni hodnik razine jedan i mirno rekao: "Pažnja, molim. Molim za malo vaše pažnje." Na ekranima je vidio kako razgovori prestaju, ljude koji hodaju hodnikom i naglo se zaustavljaju, glave koje se okreću prema zvučnicima na stropu. "Moje ime je Chester Kinsman." Odjednom nije znao što bi rekao. "H’mm ... danas je skupina nas sa Selenea - Moonbasea, kako ga vi zovete - preuzela zapovjedništvo na ovom svemirskom postajom, kao i postajama Beta i Gama. Naši ruski susjedi iz Lunagrada učinili su isto sa svojim svemirskim postajama. Stvorili smo novu naciju koju zovemo Selene, neovisnu o Sjedinjenim Državama i Sovjetskoj Rusiji. Neovisnu o svim državama na Zemlji." Gledao je njihova lica. Šok, nevjerica, ravnodušnost, bijes. "Zauzeli smo svemirske postaje u svrhu samoobrane. Namjeravamo sve koji se žele vratiti na Zemlju što je prije moguće prebaciti tamo. U međuvremenu nastavite raditi kao i obično. Nitko vas neće ozlijediti niti vam smetati. Ali za sada vas moram zamoliti da ostanete u vašim dijelovima postaje. Molim vas ostanite na razinama jedan i dva, i nemojte se pokušavati popeti više od toga dok ne objavimo kako je to u redu. I, oh, da - neko vrijeme neće biti komunikacija sa Zemljom, pa nemojte pokušavati slati poruke preko komunikacijskog centra. Hvala vam." Proučavao je njihova lica na ekranima. Izgledali su omamljeno, većinom. Većina je izgledala prestrašena i bijesna. Nekolicina je izgledala iznenađeno, ali ne osobito prestrašeno. Europljani, zaključio je Kinsman. Ili Amerikanci koji vide dalje od nosa. Jedno ili dva lica su se čak i nasmijala. Ali samo jedno ili dva. Kroz pola minute formirale su se skupine brbljavih, razmahanih ljudi koje su ispunjavale sve ekrane. Kinsman je postavio privremeni stožer u rekreacijskom dijelu, gore na razini šest, gdje je efektivna gravitacija bila manja od lunarne. Zidovi, pod i

strop velike dvorane bili su presvučeni spužvom. Prigodno, pomislio je. Između mašina za veslanje, ogromnih utega i magnetnog stola za biljar Kinsman i njegovi ljudi dogurali su nekoliko klupa i stol za ping-pong do jedinog zidnog telefona u prostoriji. Ljudi su neprestano ulazili i izlazili, Kinsmanu su donosili izvješća i probleme. Telefon je neprekidno zvonio, papiri su se gomilali na stolu. Samo su rasli, pomislio je Kinsman na papire, poput gljiva. Natporučniku trupa koje su čekale iskrcavanje rečeno je da se okrene i vrati na Zemlju. Ljutito je laprdao o trupama koje povraćaju sve dok mu nisu rekli kako se na postaji pojavilo nekoliko nepoznatih slučajeva virusne infekcije. Onda je drage volje otišao. Kinsman je rekao kom centru neka nazove Zemlju sa zahtjevom hitne medicinske evakuacijske misije kako bi odveli više od sto nezaraženih ljudi s postaje. To je prouzročilo navalu poziva sa Zemlje, uključujući jednog od generala Murdocka. Kinsmanovi su ih časnici rješavali iz kom centra, držali su se priče, tvrdili kako imaju manjak osoblja zbog zaraze. Do 1800 sati Kinsman se mogao dovoljno opustiti kako bi na brzinu večerao. Upravo je dovršavao ne osobito ukusan komad odreska od soje kad je telefon za zidu, odmah iza njegovog uha, zazvonio. "Kinsman", rekao je u slušalicu. "Gospodine", glas je zvučao zabrinuto, "jedan od civilnih znanstvenika dolje na razini jedan opako prigovara. Tvrdi kako traje ključan eksperiment modifikacije vremena i mora doći u opservacijski dio do 1900 sati ili će nekoliko godina istraživanja biti uludo potrošeno." "Opservatorij je na nultoj gravitaciji, pored skladišta i doka", razmišljao je Kinsman na glas. "Koje je nacionalnosti taj čovjek?" "Amerikanac, gospodine. Ali tvrdi kako radi za Ujedinjene narode UNESCO, ako možete povjerovati u to." "Vremenska straža." Kinsman je na trenutak razmišljao. "Pošalji ga ovamo. Želim razgovarati s njim." "Da, gospodine." Kinsman je dovršio svoju malu večeru i zapitao se kako ide Leonovu. Prerano je očekivati neke vijesti od njega. Ne bih trebao očekivati kako će njemu sve ići glatko kao nama. Kroz nekoliko minuta časnik Lunik i civil ušli su u rekreacijsku dvoranu i došli do Kinsmanovog sklepanog zapovjednog mjesta. Civil nije izgledao kao znanstvenik. Bio je dosta viši od sto osamdeset centimetara, širokih ramena, atletskog tijela. Glatko je klizio podom; niska gravitacija nije mu

smetala. Imao je orlovski nos i mrku facu spremnu za frku. Žvakao je komad ugašene cigare. Bio je totalno ćelav, osim pokoje bijele dlake na glavi. Kinsmana je najviše od svega podsjećao na turskog hrvača - i to vrlo bijesnog, kad smo već kod toga. Kinsman je ustao iza ping-pong stola dok se tri časnika koji su radili pored njega razmaknuto kako bi pridošlicama napravio mjesta. "Ted Marrett", rekao je civil, držeći svoje snažne ruke uz tijelo. Bio je viši od svih njih. "Chet Kinsman." "A sad slušajte. Nemam vremena biti uljudan ili ponavljati što imam za reći, zato dobro slušajte. Trenutačno traje eksperiment povećanja oborina radim na njemu šest jebenih godina. Pomičem uzorke kiše po gornjem dijelu doline Nigera, pokušavam zaustaviti širenje Sarahe na jug. Ako ne budem upravljao katalizatorskim eksperimentom koji počinje u 1900, šest godina posla će propasti, nekoliko milijuna ljudi će gladovati, i ljudi na Zemlji će znati kako se nešto čudno događa na ovoj svemirskoj postaji." Kinsman je sjeo na klupu. "Odavde upravljate eksperimentom?" "Dovraga, otkuda drugdje?" zagrmio je Marrett još uvijek stojeći. "Odavde mogu vidjeti što se događa. Ključ cijele jebene stvari su vjetrovi i trenutni uzorci između afričke obale i Kanarskih otoka. Što mislite..." "Ideš, usporite." Kinsman je podigao ruke u gotovo obrambenoj gesti. Nacerio se i pitao: "Shvaćate li vi što se danas ovdje dogodilo?" Marrett mu je uputio još kiseliji pogled. "Neki od vas Lunatika zauzeli su postaju. Vaš veličanstveni vođa želi proglasiti neovisnost Mjeseca. Boli me kurac. Ja imam posla, kompa." "Shvaćam", rekao je Kinsman. Pogledao je u Marrettove čeličnosive oči. "Ja sam veličanstveni vođa." Sada je bio Marrettov red da se naceri. "Trebao sam pretpostaviti. Jezik mi je uvijek brži od pameti. Ali, dajte, gubimo vrijeme. Trebam se javiti svojim ljudima na Zemlji. Važno je." Kinsman je shvatio kako bi odvijanje eksperimenta prema planu i programu moglo eliminirati eventualnu sumnju na Zemlji. "Nećete spominjati ništa o onome što ovdje radimo?" "Kvragu, ja nisam političar. Samo da mogu obaviti svoj posao." "Dopustit ću vam to", rekao je Kinsman polagano i razmišljao dok je govorio, "ali reći ću poručniku neka ostane s vama i pobrine se da razgovarate samo o vašem poslu."

"U redu, što se mene tiče", smjesta je odgovorio Marrett. "Samo, taj bi posao mogao potrajati deset, dvanaest sati." "Poslat ćemo smjenu ako budemo morali." Marrett je slegnuo svojim ogromnim ramenima i okrenuo se prema mladom časniku. "Idemo, sinko", rekao je. Sve dok nisu otišli Kinsman se nije zapitao: Kako ću dovraga znati radi li svoj posao ili šalje nekakvo sranje zbog kojeg će na Zemlji početi sumnjati? Jedna je stvar vjerovati Franku Coltu; Frank je s nama, shvaćao to on ili ne. Ali ovaj tip, Marrett, je totalna nepoznanica. Jedini kome uistinu vjerujem je onaj mali poručnik, a ne mogu mu se čak ni imena sjetiti. Telefon je opet zazujao. Prestrašeni, piskutavi glas rekao je iz zvučnika na zidu: "Gospodine, nekoliko članova posade probilo se kroz osiguranje ovdje na razini četiri. Ustrijelili su dva naša čovjeka, gospodine. Jedan je mrtav. Drugi - u teškom je stanju, gospodine."

Utorak 14. prosinac 1999: 1810 UV Kinsman je sjeo na klupu, osjetio ramena kako tonu u podstavljeni zid dvorane. Mladi časnici oko njega su se skamenili: jedan je držao svežanj papira; drugi, koji je sjedio nasuprot Kinsmana, uzimao je šalicu s kavom; treći je jednostavno stajao razjapljenih usta i zurio u telefon na zidu. Neobično, Kinsman nije osjećao iznenađenje, šok. Cijelo si vrijeme znao kako neće proći bez borbe. Nikad se neće ovako lako predati. Krv mora poteći. Glas mu je bio sumoran poput duše dok je govorio u telefonsku slušalicu: "Zatvorite sva vrata koja vode na razinu četiri. Nitko ne ide ni unutra ni van." "Ali, gospodine", pobunio se klinac na drugom kraju linije, "nekoliko je naših ljudi još uvijek unutra." "Zatvorite razinu četiri", ponovio je Kinsman, s više oštrine u glasu. "U potpunosti. Neka nekoliko ljudi smjesta izađe van i također zatvori vanjske komore. Želim da s te razine ne izađe ni jedna jedina molekula. Jasno?" Kratka pauza. "Jasno, gospodine." Prekinuo je vezu. Okrenuo se časniku s papirima u ruci. "Koliko ljudi Stahl ima dolje?"

Mladić je listao papire. "Raspored dežurstava, osobna zaduženja... evo ga!" Izvukao je arak iz gomile. "Prema spisku dolje se nalazi trideset pet ljudi - ne, trideset tri. Dva su u bolnici." "Koliko je žena?" pitao je klinac sa šalicom kave. "Čini se deset." "One se neće boriti", rekao je klinac mudro. "Vraga neće!" prasnuo je Kinsman. "Daj im pištolje i ubit će te poput bilo kojeg muškarca." Borit će se, znao je Kinsman. Također će i umrijeti. Čini se da je časnik koji je stajao došao k sebi. "Oružje je uskladišteno na razni četiri. Imat će strojnice." Počeli su izgledati prestrašeno. Počeli su shvaćati ozbiljnost situacije. "Ako Stahl drži razinu četiri, onda smo odsječeni od kom centra i..." "A oni su odsječeni od nas i skladišta." Kinsman je kimnuo. "Što znači da polovica naših ljudi ne može proći putom za bijeg prema Seleneu." "Isuse!" Kinsman se okrenuo i pritisnuo dugme telefona. "Kom centar", rekao je. Na brzinu je opisao situaciju ljudima u kom centru. "Da, gospodine, možemo ih vidjeti na ekranima", odgovorio je glavni časnik. "Imaju oružje, definitivno. I počinju pripremati odijela za izlazak." "Tako sam i mislio", rekao je Kinsman. "Prekinite im dovod zraka." "Gospodine?" "Recite našim dečkima u elektro centrali neka ispumpaju zrak s razine četiri. Za petnaest će minuta svi biti onesviješteni." "Ne ako su u odijelima." Kinsman je rekao: "Ima samo nekoliko odijela. Nedovoljno za trideset troje." "Ali mi također tamo imamo tri čovjeka. Jedan je u prilično lošem stanju. Trebamo ga pokušati prebaciti u bolnicu." Kinsman je oklijevao. "Pusti me na razglas, samo za razinu četiri. Njihove odgovore spoji na telefon." "Da, gospodine." Vrata dvorane su se otvorila i mladi je časnik projurio kroz njih. Njegov je kombinezon bio mokar od znoja dok je luđački teturao prema Kinsmanu, pokušavajući trčati na niskoj gravitaciji. "Gospodine... došao sam... što sam brže mogao." Kinsman je prepoznao glas; oči su također bile ispunjene strahom. "U redu, u redu. Polako. Smiri se. Što se dogodilo na razini četiri?"

"Ja... Teško je reći. Sve se dogodilo jako brzo. Stajali smo na straži pred vratima između blagovaonice i časničkih odaja. Jednostavno su se probili kroz vrata. Iznenadili su nas. Nismo imali nimalo šanse... Ustrijelili su Polanskog dok je ležao - u prsa!" "Kako si se ti izvukao?" Jedan od mladih časnika dao je malom šalicu vruće kave. Drugi je kopao po torbi za prvu pomoć koju je otvorio na stolu. "Eksplozija vrata me odbacila iza stola." Objema je rukama uhvatio šalicu; ipak kava se prolijevala od njegovog drhtanja. "Nisu me vidjeli prvih nekoliko sekundi. Ustao sam i ispraznio pištolj u njih. Zbunio sam ih. Padali su jedni preko drugih i bacali se na pod. Odjurio sam iz kuhinje i popeo se na razinu pet. zatvorio sam vrata za sobom." "U redu, dobro. Dobro si postupio", rekao je Kinsman tiho. Mali je otpio kave. "Vidio sam Polanskog kako umire. Jednostavno su ga ustrijelili... nisu mu dali nikakvu šansu." Lice mu je bilo zajapureno. Časnik je iz kutije za prvu pomoć izvadio injekciju. "U redu je. Sve je pod kontrolom", lagao je Kinsman. Časniku koji je sjedio pored njega zapovjedio je: "Pronađi drugi telefon, brzo. Neka naši ljudi deaktiviraju eksplozive na vratima." "Da, gospodine!" Mladić je krenuo prije no što je Kinsman dovršio rečenicu. Klinac je popio kavu dok mu je drugi časnik davao injekciju. "Umirujuće sredstvo", rekao je. "Opustit će te." "Ubio ga je", mrmljao je klinac. "Pukovnik Stahl. Samo je uperio pištolj u Polanskog i ubio ga dok je ležao na podu." Ratnik tjedna, u sebi je bjesnio Kinsman. Stahl će dobiti medalju zbog junaštva, ubijanja klinaca. Onda je pomislio: A ako mi pobijedimo Polanski će biti naš prvi mučenik junak. Najvjerojatnije ćemo mu podići spomenik. Jaka utjeha. Telefon je zazvonio. "Gospodine, pumpe razine četiri također opskrbljuju dijelove razine tri, uključujući kom centar u kojem se mi nalazimo." Sranje! "Bolje vam je da pod hitno navučete odijela", rekao je Kinsman. Glas je zvučao prilično nezadovoljno. "Da, gospodine." "A što je s onim razglasom na razini četiri?" "Sve je spremno, gospodine, kad god poželite." "Jesu li počeli ispumpavati zrak?" Kratka pozadinska buka. "Da, gospodine, upravo su počeli."

"U redu", rekao je Kinsman. "Spojite me na razglas." "Spojeni ste... sada." Kinsman je oklijevao jedan trenutak. Onda: "Stahle, Kinsman ovdje. Bolje ti je da smjesta prestaneš, prije no što netko nastrada." Nekoliko trenutaka iz telefona se nije čulo ništa osim iskričave statike. Onda se jasno i glasno začuo Stahlov glas: "Kinsmane, igra je gotova! Imaš pet minuta da se predaš ili ćemo zauzeti postaju, razinu po razinu. Imam ljude i oružje za to!" Zvuči sretno, shvatio je Kinsman. Ushićeno. Kurvin sin uživa u ovome. To ga pali! "Stahle, slušaj me. Ne možeš izaći s razine četiri. Sva su vrata zatvorena." "To ti kažeš." "Deaktivirali smo eksplozive." "Imamo primacord i termit iz inženjerskog odjela. Izaći ćemo kroz vrata. Ajde, Kinsmane, poražen si. Predaj se." Uvijek se svodi na ovo, rekao je Kinsman samome sebi. Znaš da je tako. Nema stvari poput revolucije bez prolivene krvi. Sada izaberi: pusti ih neka pobijede ili ih budi spreman ubiti. Nema ispraznih prijetnji. Iz ovoga se ne možeš izvući razgovorom. Sada moraš biti spreman ubiti. Sve. To je sve što shvaćaju. "Ajde, Kinsmane!" prasnuo je nestrpljivo Stahl. "Ovdje imamo tri tvoja čovjeka. Jedan će iskrvariti. Bolje se brzo predaj da ga na vrijeme prenesemo u bolnicu kako bi mu stigli spasiti život." Bijes je odjednom proključao i probio se kroz Kinsmanovu samokontrolu. "Prokleti licemjerni gade. Ti si ustrijelio klinca, a sad ga koristiš kao taoca!" "Kvragu, tako je! Šteta što to nisi bio ti – izdajniče!" I iznenada, s tom riječi, Kinsmanov je bijes postao hladan poput leda. Strah i bijes još su bili tamo, veći no ikada. Ali umjesto ključanja u njegovom želucu bili su smrznuti u čeličnu odlučnost. Bez ikakvog drhtanja. Bez ikakve sumnje. Stahl više nije bio prijetnja, čovjek kojeg se treba bojati. Bio je prepreka koju treba preskočiti, zatvorena vrata koja treba razbiti. Nehajno je bacio pogled na lica ljudi oko sebe: sumorna, nervozna, prestrašena. Sjedim u sobi presvučenih zidova s gomilom klinaca i dižem pobunu protiv Sjedinjenih Američkih Država. U ime ljudskog roda. U ime mira ubit

ću tridesetak muškaraca i žena. Za početak. I Bog zna koliko još. U ime mira. "Ako je ovo izdaja", rekao je polagano u telefon, "onda ju dobro iskoristi. Prije deset minuta počeli smo ispumpavati zrak s vaše razine." Laž; prije tri ili najviše četiri minute. "Imaš oko pet minuta prije no što ti ljudi počnu padati u nesvijest." "Blefiraš!" "Znači želiš biti junak, Stahle? Odlično. Već si ubio jednog čovjeka, i dopuštaš da jedan iskrvari. Koliko odijela imaš dolje? Dvanaest? Znači odluči tko će među vama živjeti, a tko umrijeti. To je savršen zadatak za junaka, Stahle: odaberi ljude koje ćeš ubiti." Kinsman je isključio telefon. Odmah je ponovno nazvao kom centar. "Što se događa na razni četiri? Koliko odijela imaju?" "Provjeravamo ekrane, gospodine. I sami navlačimo odijela. Nije lako treba vremena." "Što radi Stahl?" - zahtijevao je Kinsman oštrijim glasom. "Pukovnik Stahl maše rukama i viče svima da šute. Svi viču, svađaju se. Izvadili su oko desetak odijela, ali nitko nije ni blizu da ga je navukao." "U redu. Neka naši ljudi na oba kraja hodnika na razini četiri navuku odijela. Ja također idem po odijelo i dolazim dolje." "Uh, gospodine, ako im dovoljno dugo uskratimo zrak ubit ćemo ih, ili oštetiti mozak. A naši ljudi -" "Samo učini kako sam ti rekao", prasnuo je Kinsman. Onda je dodao: "Ništa drugo ne možemo učiniti, sinko. Nikakvu vražju stvar." Do vremena kad je Kinsman navukao odijelo i otišao do vrata razine četiri kom centar dojavio je kako je većina Stahlovih ljudi u nesvijesti. Samo ih je pet uspješno navuklo odijela, pukovnik među njima. Kinsman im je zapovjedio da prestanu ispumpavati zrak s razine četiri; stvaranje vakuuma ne bi više ničemu koristilo. Kinsman je rekao ljudima neka istovremeno otvore sva vrata i ušli su na razinu četiri - deset ljudi u svemirskim odijelima naoružani pištoljima. Kinsman se spustio ljestvama koje su vodile do vrata kuhinje. Mladić, neprepoznatljiv u nezgrapnom svemirskom odijelu, progurao se pored njega. Nikoga na vidiku. Jedini zvuk u Kinsmanovim ušima bilo je njegovo vlastito disanje i šištanje pumpe za zrak njegovog odijela. Prošli su kroz kuhinju, ušli u blagovaonicu i naišli na tijela. Nepomična, plava u licu, ali još uvijek živa. "Stavite tim ljudima maske s kisikom na lica", zapovjedio je Kinsman.

Šest tijela. Dvije žene. Prošao je pored njih i krenuo hodnikom prema časničkim odajama. "Ovdje imam dvojicu!" zapucketalo je u njegovim slušalicama. "Predaju se." "Dvojica u odijelima?" pitao je Kinsman. "Da, gospodine. Bez borbe. Predaju se." To ostavlja još trojicu. Sreo je dvojicu svojih ljudi u hodniku, išli su prema njemu, pa je skoro pucao na njih. Ali brzo je vidio kako su njihova odijela narančasta i crvena - boje koje se lako mogu primijetiti na pustoj lunarnoj površini - prije nego bijela posada na postajama. Zajedno su provjeravali svaku sobu u hodniku. Prazno. Izvješća su stizala preko radija u odijelima. Muškarci i žene pronađeni u drugim dijelovima razine četiri. Većina je bila živa. Osam mrtvih, uključujući ranjenog čovjeka iz Kinsmanove skupine. Kinsman je otvorio vrata sobe i živci su mu proključali. Lik u svemirskom odijelu sjedio je na krevetu, sa strojnicom u krilu. Pištolj u Kinsmanovoj ruci bio je spreman i uperen dok mu je u mozgu odjekivalo: Je li to muškarac ili žena? Napada li te? "Spusti pušku na pod!" viknuo je Kinsman. Lik na krevetu polagano je uhvatio pušku za cijev i spustio ju na pod. "Ustani." "Molim vas, nemojte me ubiti." Kinsman je kroz slušalice čuo muški glas, vrištav, prestravljen. "Ja sam samo djelatnik pravne službe. Nisam ovdje kako bih se borio!" Odvjetnik. Kinsman se gotovo nasmijao od olakšanja. Jebeni odvjetnik! Kako je ušao u odijelo dok su se drugi gušili? Ostao je još jedan čovjek u odijelu. I pukovnik Stahl. Stahlova je soba u ovom pravcu, rekao je Kinsman samome sebi dok su on i dva Lunika iza njega napredovali hodnikom. Ne bi bilo čudno da izazove pucnjavu. Pomisao na njihove pištolje sa strelicama protiv strojnice nije veselila Kinsmana, osobito u uskom hodniku i malim sobama. Pucnjevi! Od naprijed su se čuli prigušeni hitci. Kinsman je pojurio i ostavio dva mladića u odijelima iza sebe. Naravno, Stahlova vrata. Zatvorena. Najvjerojatnije zaključana. A pucnji? Kinsman je udario vrata. Otvorila su se. Stahl je sjedio za svojim malim stolom, leđima okrenut Kinsmanu. Bio je u odijelu. Strojnica je bila na podu, iz cijevi se još uvijek dimilo.

S neizbježnošću grčke drame Kinsman je znao što će pronaći. Nije se čak ni potrudio pozvati pukovnika. U mislima je vidio cijeli događaj: Stahl poražen sjedi za svojim stolom. Možda je počeo pisati poruku supruzi ili zapovjedniku. Shvatio je kako je izgubio postaju od ljudi koje je smatrao izdajnicima. Ne može pisati u rukavicama odijela. Zna kako je samo pitanje vremena kad će ga zarobiti. Razmišlja o tradiciji, stoljeća vojne povijesti prolaze mu kroz glavu, sva galantnost, čast i hrabrost. Vjerovao je u sva ta sranja, pomislio je Kinsman dok je hodao tri koraka dugom sobom. Stahl se suočio s porazom, osramoćen u vlastitim očima. Zuri u pušku. Zadržava dah, podiže vizir, postavlja cijev pod vratni prsten, prebacuje na automatsku paljbu i pritišće... Njegova posljednja misao: Nemojte da umrem uzalud. Ne zaboravite svemirsku postaju Alfa. Kinsman je ovo znao kao da mu je Stahl telepatski usadio riječi u mozak. Položio je ruku na rame Stahlovog svemirskog odijela i okrenuo pukovnika prema sebi. Stolac se lagano zaljuljao. Nigdje nije bilo ni kapi krvi, osim u kacigi. Prvi puta u životu Kinsman je povraćao u odijelu. VAFB/SCM ZA SACHQ/SJL KOMUNIKACIJE S POSTAJAMA ALFA, BETA GAMA I DELTA PREKINUTE. MOLIM SAVJET. SACHQ/SJL ZA VAFB/SCM ODOBRENA UPOTREBA POMOĆNOG SUSTAVA. AKO JE POTREBNO UPOTRIJEBITI LASERSKU VEZU. VAFB/SCM ZA SACHQ/SJL NEMA ODGOVORA FREKVENCIJI, UKLJUČUJUĆI LASERSKU VEZU.

NA

NI

JEDNOJ

SACHQ/SJL ZA VAFB/SCM KOLIKO DUGO NEMA KONTAKTA S ORBITALNIM POSTAJAMA? VAFB/SCM ZA SACHQ/SJL POSLJEDNJA RUTINSKA AUTOMATSKA PROVJERA U 1700 SATI UV NEMA ODGOVORA OSOBNIM POZIVIMA, RUTINSKOG PROMETA, ITD OD 1745 SATI UV. SACHQ/SJL ZA VAFB/SCM JESTE LI PROVJERILI SOLARNU AKTIVNOST? OMETANJE? DRUGE MOGUĆE SMETNJE? VAFB/SCM ZA SACHQ/SJL CIJELI TIM KOM STRUČNJAKA PROVJERAVA PROTEKLA TRI SATA. NEMA INTERFERENCIJE. SAMO NE ODGOVARAJU.

POSLJEDNJA PORUKA JE POZIV ZA EVAKUACIJU. TVRDE KAKO SE ZARAZA ŠIRI ALFOM. MOGUĆA ZARAZA OSOBLJA KOM CENTRA I NE MOGU OBAVLJATI DUŽNOSTI? SACHQ/SJL ZA VAFB/SCM TEŠKO DA JE ISTI UZROK NEJAVLJANJA BETE I GAME. PROVJERIT ĆU GORE. PRIPREMITE SE ZA MOGUĆU CRVENU PRIPRAVNOST. VAFB/SCM ZA SACHQ/SJL ŠTO JE S MISIJOM EVAKUACIJE? VEĆ JE KRENULA PREMA ALFI. SACHQ/SJL ZA VAFB/SCM NASTAVITE MISIJU EVAKUACIJE. JE LI KOM VEZA S NJIMA U REDU? VAFB/SCM ZA SACHQ/SJL ČUJEM IH JASNO I GLASNO. NASTAVLJAM MISIJU I SPREMAN ZA CRVENU PRIPRAVNOST. SACHQ/SJL ZA AFHQ/SJL, ADC/SCM KOMUNIKACIJE S ORBITALNIM POSTAJAMA ALFA, BETA I GAMA PREKINUTE. POČEO PRIPREME ZA CRVENU PRIPRAVNOST. ČEKAM DALJNJE ZAPOVIJEDI. JSC/SJL SVIM JDINICAMA CRVENA PRIPRAVNOST. PONAVLJA, CRVENA PRIPRAVNOST. PRIPREMITE SVE PROJEKTILE ZA ZAPOVIJED O LANSIRANJU. PUNA PRIPRAVNOST SVIM BAZAMA I PODMORNICAMA. SVI GODIŠNJI UKINUTI. OVO NIJE VJEŽBA. PONAVLJAM, OVO NIJE VJEŽBA. AKTIVIRAJTE PODPROGRAM 98-00622. PITANJE. PITANJE. PITANJE. MREŽA ZAHTIJEVA ODOBRENJE ZA AKTIVACIJU PODPROGRAMA 98-00622. AUTORIZACIJSKI KOD JSC/AAA 1181317544514 AUTRIZACIJSKI KOD PRIHVAĆEN. PODPROGRAM 98-00622 AKTIVIRAN. POTVRĐENO. PODPROGRAM 98-00622 POČINJE: ŠEF STOŽERA SVIM ZAPOVJEDNICIMA BAZA I FBMS

LJUDI, NA RUBU SMO NAJVEĆEG ISPITA NAŠE NACIJE. SVIJET OVISI O NAŠEM OTPORU AGRESORU KOJI PRIJETE CIVILIZACIJI. ZNAM KAKO ĆETE SVI ISPUNITI SVOJU DUŽNOST, I BUDUĆE GENERACIJE AMERIKANACA BIT ĆE PONOSNE NA VAŠE JUNAŠTVO I ODANOST. SRETNO. NEKA BOG BLAGOSLOVI AMERIKU. Do 2000 sati Alfa je bila čvrsto u rukama Lunika. Svi su Stahlovi ljudi bili u svojim sobama, prestrašeni i razoružani. Nekoliko ih je bilo u bolnici, s maskama s kisikom i infuzijama dok su se liječničke ekipe trudile njihove ozljede od manjka kisika održati na minimumu. Mrtvi su bili spremni za transport na Zemlju. Kinsman je svoje ljude podijelio u tri skupine i odredio redoslijed spavanja. Postavio je poručnika za dežurnog, onda se spustio do razine tri i kom centra. Tamo mu je dodatna težina bila izuzetno bolna. Držao se za vrata dok je primao izvješća. Dodatni muškarci i žene stizali su sa Selenea. Brod s vojskom ušao je u atmosferu Zemlje i spustio se u Svemiroplovnu bazu Patrick, na Floridi. Evakuacijska misija stići će do postaje za manje od sat vremena. "Sa Zemlje stižu svakakve poruke i pitanja", rekao je mladić koji je vodio kom centar. "Da nastavimo radio šutnju?" Kinsman je polagano kimnuo, imao je osjećaj kao da mu je glava betonski blok. "Moramo. Ne možemo im dopustiti da saznaju što se događa sve dok ovdje ne budemo imali dovoljno ljudi za upravljanje PBR satelitima." Mladi je časnik slegnuo ramenima. Gravitacija veća od lunarne nije mu smetala na ni jedan vidljivi način. Kinsman se brzo vratio u stožer u sportskoj dvorani, sretan zbog smanjenja težine dok se uspinjao metalnim ljestvama koje su vijugale kroz cijev i povezivale brojne razine postaje. Proglasit će crvenu pripravnost, znao je. Ali onda će saznati kako Rusi također nemaju vezu sa svojim postajama. Poželjet će razjasniti stvar. Čekat će. Neće lansirati projektile. Obje će strane čekati. Ali plamen u njegovim prsima suprotstavljao se logici koju je njegov um pokušavao ustvrditi. Četiri civila su ga čekala, sjedili su na klupi za njegovim stolom, dok je Kinsman prilazio. Proveo je s njima veći dio sata i strpljivo ih uvjeravao

kako mogu ostati na postaji ili otići na Zemlju čim bude moguće organizirati prijevoz. Jedan od njih bio je sićušni japanski astronom, krhak i star. "Mi smo znanstvenici, ne političari", rekao je tihim, smirenim glasom. "Ne želimo napustiti naš posao. Nekoliko nas je uhvaćeno u eksperimentima ili opservacijama koje se ne smiju prekidati. Ipak, nemamo želje biti uhvaćeni u unakrsnoj vatri naoružanih vojski." "Moje su želje također iste", rekao je Kinsman, nesvjesno pokupivši malo formalnog japanskog načina govora. "Iskreno sam uvjeren da se nitko neće miješati u vaš posao. Bio bih jako sretan kad biste nastavili s vašim poslom kao da se ništa nije dogodilo." "Pa, ja nisam znanstvenik", rekao je bijesno jedan od ljudi. Bio je mlađi od ostalih, krupan i pomalo debeo. Mladenački su se mišići prerano pretvorili u sredovječno salo. "Ja sam civil iz Denvera, Amerikanac", nastavio je. "Vlada me angažirala za rad na kompjutorskom sustavi koji su postavili ovdje, a sada što..." Kinsman ga je ušutkao ispruženim prstom. "Za sat vremena idete kući. Bolje vam je da se spakirate." "Molim? Ali ja nisam... ne mogu..." Kinsman je rekao: "Nema vremena za diskusiju. Pakirajte se!" Okrenuo se prema ostaloj trojici. "To važi za sve vas. Tko god se želi vratiti na Zemlju može. Šatl stiže za manje od sat vremena." Kompjutoraš je skočio na noge. "Strancima dopuštate ostanak, ali Amerikanac koji plaća porez mora otići?" "Znanstvenici mogu ostati ako žele", mirno je odgovorio Kirisman. "Ostatku će bolje biti poći kući. Ova postaja više nije američki teritorij. To je sad dio neovisne nacije Selenea." Kompjutoraš je zbunjeno zažmirkao. Japanski je astronom duboko uzdahnuo. "Ne kužim", rekao je kompjutoraš. "Hoćete, kad dođete na Zemlju", rekao mu je Kinsman. "A sada požutite; nemate vremena za gubljenje." Jedan od mladih znanstvenika privukao je Kinsmanovu pažnju. "Ne smijemo komunicirati. Vaši nam ljudi ne dopuštaju da se javimo kolegama ili obiteljima kod kuće." "Još samo malo." "A što ste učinili s doktorom Marrettom? Nestao je s jednim od vaših mlađih časnika nakon što je digao galamu, i nismo ga vidjeli od tada." "U opservacijskom je dijelu, provodi svoj eksperiment."

"Hoćete reći kako mu je dopušten radio kontakt sa Zemljom?" Kinsman je kimnuo i odgovorio: "Samo s njegovim suradnicima, i samo u vezi eksperimenta. Časnik je gore s njim kako bi se pobrinuo da ne učini... nešto političko." "Ovo je ludost", pobunio se mladi znanstvenik. Njegov je naglasak definitivno bio britanski. "Polovica vojske Sjedinjenih Država bit će ovdje čim shvate što se dogodilo. Bit ćemo poput glinenih golubova na streljani." "Možda", rekao je Kinsman mirno. "Ima jedna ozbiljnija posljedica", rekao je japanski astronom, "a to je mogućnost kako će Amerika lansirati svoje nuklearne projektile iz straha kako je Sovjetski Savez kriv za ovu situaciju." Kad su shvatili što je starac rekao ostali su pogledali Kinsmana. Ali nije imao odgovora za njih. Kapetan Ryan glasno je zatvorio svoju kodnu knjižicu. Ostali časnici u kabini su ga gledali. Nitko se od osmorice nije smijao. Kapetanova osobna kodna knjižica koristila se samo za poruke najvišeg prioriteta, označene sa SAMO ZA VAŠE OČI. Sve poruke nižeg prioriteta dekodirao je kompjutor podmornice. "Crveni balon, definitivno", rekao je Ryan. Napetost na njihovim licima malo je popustila. S poznatim se strahom uvijek bilo lakše suočiti, nego s nepoznatim. "Osobna poruka Šefa stožera. Očekuje da izvršimo svoju dužnost kako bi se naša djeca ponosila nama." Garcijini su klinci živjeli južno od San Diega, znao je kapetan Ryan. Neće biti živa duže od deset minuta nakon pritiskanja dugmeta. Pogledao je lica ostalih časnika. Isto je i s Mattinglyjevom i Rizzoovom. Isto je i s mojom - i mojim novim unukom! "Pa", rekao je i nalaktio se na stol, "čini se kako je konačno došlo do sranja. A mi imamo posao." Nisu pokazali nimalo entuzijazma. "Slušajte me", rekao je bezvoljno. "Kad projektili polete ubit će puno Amerikanaca. Naš je posao tražiti i uništavati neprijateljske podmornice. Dvije su u našem području, prema jutrošnjem satelitskom izvješću, i ne bi patrolirale ovuda da kurvini sinovi ne namjeravaju lansirati". Međusobno su se pogledali, još uvijek nije bilo vatre. Kapetanova je dužnost bila podizanje morala među posadom, a osobito među časnicima. Časnici moraju biti primjer ostalim ljudima, a kapetan mora biti primjer svojim časnicima.

"A sada, jedna od tih podmornica ima barem jedan projektil čiji je cilj San Diego", nastavio je. To ih je prenulo. Promeškoljili su se. Uspravnije su sjeli. "Moramo spriječiti lansiranje tog projektila." "Gospodine", rekao je Garcia, " nije mi jasno kako ćemo to učiniti. Mislim, crvena pripravnost ne znači da je objavljen rat." "Neće biti objave rata, Mike", rekao je Mattingly svojim vražjim grlenim princetownskim naglaskom. "Dugme je pritisnuto i projektili su lansirani. Nema papirologije. Nema diplomatskih pregovora." "Kako ćemo onda spriječiti lansiranje?" Kapetan Ryan je rekao: "Idemo sada tražiti te podmornice. Ne nakon što lansiraju projektile. Ne nakon što dobijemo kod iz stožera flote. Sada!" "Ali -" "Želiš čekati da izbrišu San Diego s karte?" "Ne, ali ne možemo nikuda bez zapovijedi." "Crvena pripravnost kapetanu podmornice daje slobodu samostalnog djelovanja u slučaju kvara komunikacijskog sustava." "Ali nemam kvar komunikacijskog sustava", rekao je Rizzo pomalo šupljim glasom. "Sada imamo", odgovorio je kapetan Ryan. Nitko se nije usprotivio. Rekreacijska dvorana sada je puno više izgledala kao pravo zapovjedno mjesto. Ljudi su neprestano ulazili i izlazili. Doneseno je nekoliko manjih stolova i stolaca. Kompjutorski je terminal šumio na jednom stolu, komunikacijska konzola s četiri mala ekrana zauzimala je drugi. Kinsman je proždirao veliki sendvič. 2100 sati već je dobrano prošlo. Evakuacijski šatl je odvezao većinu civila s postaje. Vijesti o onome što se dogodilo vrištale su zapovjednim lancem prema Washingtonu. "Gospodine, pukovnik Leonov je na ekranu četiri", rekla je jedna od tehničarki, žena koja je dobrovoljno ostala na postaji s Lunikima. Kinsman je velikim gutljajem kave isprao neidentificirani proizvod od soje i krenuo prema kom konzoli. Leonov je na malom ekranu izgledao trijumfalno. "Sve tri naše orbitalne postaje čvrsto su u našim rukama!" izvijestio je. "Bilo je iznenađujuće malo pucnjave. Iznenađenje i u dobrom dijelu slaganje s našim ciljevima pridobilo je gotovo sve. Bio sam vrlo rječit." Podigao je obrve izazivajući Kinsmana na komentar.

"Dobar posao, Peter", bilo je sve što je Kinsman mogao smisliti. "Mi smo ovdje imali nekoliko gadnih trenutaka, ali sada je sve pod kontrolom. Beta i Gama su osigurane, naši ljudi provjeravaju kontrolne PBR sustave na sve tri postaje." "Premostili su kontrole zemaljskih baza?" "Točno. Pretpostavljam kako tvoji ljudi rade isto." "Već je gotovo. Naša mreža satelita sada se može kontrolirati samo sa svemirskih postaja. Veza sa zemaljskom kontrolom je trajno prekinuta." "Dobar posao", rekao je Kinsman. "Poslao si zatočenike natrag u Ameriku?" pitao je Leonov. "Većinu. Na jednom evakuacijskom šatlu nije bilo mjesta za sve, pa ih je nekoliko još uvijek ovdje, a dolaze još s Bete i Game. Držat ćemo ih ovdje dok ne pošalju novi brod sa Zemlje." "Da sam na tvom mjestu, druže, ja bih zadržao preostale zatvorenike. Možda budu dragocjeni taoci. Mi smo ovdje učinili tako." Kinsman je kimnuo. "Možda si u pravu." "A sada", Leonov se počeo smijati, "kako bi bilo da objavimo naše namjere bivšim vlasnicima ovih svemirskih postaja, ha?" "Evakuirani šatlom sada sigurno vrište u radije kao pomahnitali", rekao je Kinsman. "Washington bi jako brzo trebao saznati što se dogodilo." "Da, ali shvaćaš li kako su oni dolje u stanju pune pripravnosti? Mogli bi poslati projektile prije no što ih budemo spremni zaustaviti. Moramo zajednički nešto objaviti tako da se međusobno ne izbombardiraju." "Znam, Pete, ali bojim se kako će, ako objavimo nešto prije no što budemo mogli kontrolirati satelite, ili pucati na nas ili poslati vojsku. Radije bih pričekao pojačanja sa Selenea da bismo imali dovoljno ljudi za PBR kontrolne centre." Leonov je polagao trepnuo. "Shvaćam. Ali puno je brže lansirati projektil ili vojsku sa Zemlje, nego poslati dodatne tehničare sa Selenea. Čak i da naši brodovi idu maksimalnom brzinom..." Zastao je. Nešto što nije bilo na ekranu privuklo mu je pažnju. Leonov je žustro rekao nekoliko riječi na ruskom, i uzbuđeni je glas brbljao njemu. Leonov je problijedio. "Chete, prekasno je! Jedna od naših... ruska je podmornica torpedirana i potopljena u blizini kalifornijske obale. Rat je počeo!"

Utorak 14. prosinac 1999: 2148 sati UV

"Lansirali su projektile?" Kinsmanov je glas bio šokiran, piskutavi dječji vrisak straha. Unutrašnjost želuca mu se smrzla, blok lunarnog leda. Ali um mu je žustro radio. Moram im smjesta reći kako smo mi preuzeli. Moram! Moram skenirati lansirne rampe - Idaho, Montana, Texas, Sibir, Kina. Isuse Kriste! Oceani. Podmornice. Trebat će nam svaki senzor svakog satelita. Moram biti u kontaktu s Perryjem i ostalima, moram se uvjeriti možemo li pucati laserima, uključiti traženje radarima, sve senzore - neka pucaju na sve što se miče. Brzo! "Ne", odgovorio je Leonov. "Još ništa nije lansirano. Ali zapovijedi su otišle. Sada je samo pitanje sati. Možda minuta." Ne mogu odavde, shvatio je Kinsman dok je gledao Rusovo sumorno lice na malom ekranu. Moram otići dolje u kom centar. Zveket mu je skrenuo pažnju od ekrana. Jednom od mlađih časnika ispao je plastični pladanj s hranom. Drhtao je dok je skupljao nered. Ostali su promatrali Kinsman: stojeći, sjedeći - jedan se naslonio na kompjutorski terminal, lice mu je bilo mrtvačka maska, blijedo, ukočeno, beživotno - svi su zurili u Kinsmana, čekali njegovu reakciju, čekali da im kaže što da čine. "Pete, upotrijebi sve moguće frekvencije i reci svojim ljudima na Zemlji što smo učinili. Ja idem u kom centar učiniti isto. Možemo ih zaustaviti ako budemo dovoljno glasno vikali." Moš' si mislit'! "Ali moramo im smjesta reći!" "Da, da, naravno. Ali misliš li -" "Reci im kako smo spremni srušiti svaki projektil lansiran bilo gdje na Zemlji. Uvjeri ih!" "Ali možemo li stvarno to učiniti?" "Ti reci meni!" Leonov je rukom protrljao čelo. "Ne znam! Timovi tehničara rade, ali kako možemo biti sigurni da će svi sateliti funkcionirati kako treba?" Kinsman se nacerio i odgovorio: "Stroj ne mari kakvo je tvoje političko opredjeljenje, Pete. Ako su svjetla zelena, onda je sve u redu." "Čisti materijalizam." "Aha. A ti si mislio kako sam romantičan. Miči se. Nema vremena za gubljenje." "Da... Sretno, tovariš." "Sretno, prijatelju." Kinsman je ustao i krenuo prema otvoru koji je vodio prema spiralnim ljestvama. "Nazovite kom centar", zapovjedio je

mladićima oko sebe. "Objasnite im što se događa. Recite im da stižem dolje i bilo bi dobro kad bi tehničari mogli koristiti svaki jebeni laser na svakom jebenom satelitu kojeg imamo!" "Da, gospodine?" viknuo je jedan od časnika kad je Kinsman otvorio vrata. Razina tri bila je poput hodanja u do koljena dubokom blatu. Polovica zemaljske gravitacije, i Kinsman je ubrzo ostao bez daha. U vrijeme kad su mu u kom centru oslobodili stolac noge su ga boljele i srce mu je luđački tuklo. Čak je i zrak bio gust, vlažan i težak, naporan za disanje. Kom centar podsjetio je Kinsmana na gudački kvartet koji izvodi Mozartov alegro: nasumično kontrolirana aktivnost, odmjerena mahnita akcija. Komunikacijski tehničari izgovarali su zapovijedi u mikrofone; divovski ekrani - red iznad reda - prikazivali su neobično neskladne prizore. Blistavi, prekrasni Pacifik, ogromna ploha plave vode ukrašena složenim uzorcima očaravajućih bijelih oblaka, vrtlozi velikih oluja, nizovi oblaka koji postojano marširaju u odgovor na Sunce i zemljinu rotaciju. Koliko je podmornica skriveno u toj ljepoti? Koliko nuklearnih projektila nose u sebi? Napeto, znojem obliveno lice tehničara koji je brzo govorio u slušalicu kom tehničara koji je sjedio baš ispred tog ekrana i kimao. Natporučnik Perry stajao je ispred velikog vatrogasnog panela na svemirskoj postaji Beta i s nekime razgovarao ugodnim, profesionalnim glasom prepunim samokontrole. Kinsman nije mogao čuti što govori, naravno, osim kad bi zvuk iz tog kruga bio spojen na slušalice koje su mu počivale u krilu. Idiotska svjetla na vatrogasnom kontrolnom panelu gotovo su sva bila zelena. PBR sateliti bili su u operativnom stanju. Ekrani su prikazivali ljupki zemaljski krajolik, gdje su ga raketni silosi nagrđivali. Pola tuceta većih gradova. Ruski kom tehničar se mrštio dok je slušao američkog kolegu. Ne, ispravio se Kinsman. Više nisu Amerikanci i Rusi. Luniki. Seleni. Kinsman je sve ovo obuhvatio jednim pogledom dok je s mukom sjedao u stolac pored vrata kom centra. "Izvješća su dobra", rekao je časnik koji je sjedio pored njega. "A imamo i nekih desetak dobrovoljaca iz posade postaje koji nam pomažu. Odlučili su ostati s nama. Kinsman je kimnuo, i čak je i to bio napor. Prvi je puta registrirao kako su tri tehničara koji su radili na konzolama žene. "Hitno trebam vezu s prioritetnom mrežom", rekao je umorno. "Bijela kuća, Pentagon, SAC stožer, zapovjednici atlantskih i pacifičkih udarnih skupina - sve."

"Glavonje. Da, gospodine, nema problema", rekao je nacereni mladić. Počeo je tipkati po glavnoj tipkovnici. Bio bi dobar pijanist. Kinsman je shvatio kako on sam ne bi dobro svirao na ovoj gravitaciji. Ili uopće, na punoj zemaljskoj gravitaciji. Sve je potisnuo u pozadinu misli. Zatvorio je oči, nagnuo glavu unatrag i na trenutak ljut što stolac nije imao naslon za glavu. Ni jedan projektil još uvijek nije bio lansiran. Izvješća sa svemirskih postaja i PBR satelita bila su dobra. Sada je morao uvjeriti Washington u stanje novonastale situacije. Uvjeriti ih kako može srušiti sve što lansiraju. Protrljao je stražnji dio vrata, napet i bolan. Nije fer, prokletstvo! Jefferson je imao tjedne za pisanje Deklaracije. Ja imam samo minute. Ekrani koji su ispunjavali zid skučenog centra počeli su prikazivati vojna lica sa Zemlje. Najprije komunikacijske tehničare, ali svakog je ubrzo zamijenio časnik: pukovnici i generali, i nekoliko admirala mrštili su se, strijeljali pogledom ili nervozno oblizivali usne, čekajući poruku sa svemirske postaje Alfa. Nisu navikli na čekanje. "Što je s Bijelom kućom?" pitao je Kinsman. Mladić je podigao pogled s tipkovnice, jednom je rukom pridržavao slušalicu. "Pokušavaju se dobiti nekoga odozgora. Kažu kako će general Hofstader razgovarati s vama. Je li to u redu?" Kinsman je bolno kimnuo. "Bit će dobar." "Moraju ga pronaći i povezati. Dolje je još uvijek noć." "Velika šteta. Sumnjam kako je itko od njih spavao." Središnji se ekran pomaknuo s pukovnice i prikazao srebrnokosog generala Hofstadera. Njegov je ured više nalikovao na pentagonski, pomislio je Kinsman, nego na Bijelu kuću. Zastava je stajala iza njega, a on je promatrao ostale ljude u uredu koji nisu bili na ekranu. "Generale ..." "Što je ovo, pukovniče?" Hofstaderov je glas bio grlen, dubok, savršen model zapovjedničkog odrješitog glasa. "Zašto nema komunikacija sa svemirskim postajama? Jeste li napadnuti?" "Ne, gospodine. Preuzeli smo kontrolu nad postajama i PBR mrežom." "'Kontrolu?' 'Mi?' O čemu vi pričate?" Sva lica na manjim ekranima oko generala izgledala su uznemireno, iznenađeno, zabrinuto, bijesno. Kinsman se skoro nasmijao. Bilo je to poput promatranja Rorschachovog testa u živo.

"Stanovnici Mjeseca", rekao je Kinsman polako i oprezno, "odlučili su osnovati nezavisnu naciju Selene. Preuzeli smo kontrolu nad svemirskim postajama, i američkim i ruskim." Na trenutak je pomislio kako riječi nisu prošle. Samo su sjedili, bez reakcije. Onda je uslijedila erupcija. Ljutnja, šok, bijes. Svi su pokušali istovremeno pričati. Oči generala Hofstadera postale su potpuno okrugle, razjapio je usta, činilo se kao da se topi unutar svoje odore. Kinsman im je nekoliko trenutaka dopustio brbljanje. Hofstader se naposljetku probio kroz zbrku. "To je nemoguće", prasnuo je. "Ne možete..." "Jesmo. I namjeravamo vam nametnuti apsolutnu zabranu svih raketnih lansiranja. Bilo što, lansirano iz bilo koje nacije, s bilo kojeg mjesta na Zemlji, istog će trena biti uništeno." "To je izdaja!" Civil se progurao pred kameru, odgurnuo generala i prisilio ga da se odmakne. Kinsman je prepoznao sokolski izgled ministra obrane. "Jeste li svjesni kako Rusi odbrojavaju za totalni nuklearni napad?" zagrmio je u kameru. "Jeste li ludi, čovječe? Uništavate vašu naciju, vašu domovinu!" "Nijedan projektil nije lansiran", mirno je odgovorio Kinsman. "A ako se lansira uništit ćemo ga puno prije no što dođe do svog cilja." General Hofstader progurao se pored ministra obrane i zarežao: "Dajem vam pet minuta da se predate! Inače ćete vidjeti punu snagu -" "Serete, generale!" Hofstader je klonuo. Ministar obrane uhvatio ga je za ruku kako bi spriječio njegov pad iz stolca. "Sad slušajte, svi vi", rekao je Kinsman brojnim licima na ekranima. "Ovo nije šala, ni isprazna prijetnja. Spriječit ćemo svako raketno lansiranje. Bez obzira gdje na svijetu. Nećemo dopustiti uništenje Amerikanaca, ili Rusa, ili bilo koga drugoga. Neće biti rata. Je li to jasno? Neće biti rata!" Kinsman je osjećao kako mu srce divljački lupa, zujalo mu je u ušima. Udahnuo je duboko, bolno, i nastavio: "Nema teorije da vas ozlijedimo. Naše je naoružanje dizajnirano za zaštitu od raketnog napada. Nacija Selene nije prijetnja ni jednoj naciji na Zemlji. Ali nećemo dopustiti lansiranje projektila! A ako pokušate poslati vojsku na svemirske postaje kako bi ih zauzeli, bit ćemo prisiljeni uništiti vaše šatlove s vojskom. Provjerite s vašim tehničkim osobljem, gospodo. Možemo to učiniti. I učinit ćemo. A sada, laku noć. Ovdje je bio dug i naporan dan."

Okrenuo se i kimnuo jednom časniku pored sebe. Svi su se ekrani ugasili. "Ostanite u kontaktu s njima", zapovjedio je. "Odgovorite na njihova pitanja. Recite im kako imamo samo jedan zahtjev: ne smiju lansirati nijednu raketu. Recite im kako ćemo srušiti sve što će se kretati iznad atmosfere." "Da, gospodine." Kinsman je polagano ustao. Poput devedesetogodišnjaka, pomislio je dok se vraćao prema rekreacijskoj dvorani, prema blagoslovljenom olakšanju niske gravitacije. Ponoć je dobrano prošla kad je otišao u krevet. Njegovi su ga ljudi smjestili u VIP odaje na razini pet. To se u šali nazivalo apartman za mladence. Niska gravitacija, manja čak i od lunarne, smatrana je boljom od vodenog kreveta. Kinsman se nasmiješio kad su mu pokazali mali dvosobni apartman. Prisjetio se starog kluba Nulte gravitacije prošlih dana, prije toliko godina da mu je izgledalo kao u prošlom stoljeću. Vraški je i blizu da bude u prošlom stoljeću, shvatio je kad se s olakšanjem izvalio na krevetu. Milenij uskoro stiže. Znao je kako bi trebao nazvati Selene. Znao je kako bi trebao provjeriti Diane i Colta, porazgovarati s Harrimanom. Znao je kako bi im trebao javiti da je dobro, i kako je sve ispalo bolje no što su i mogli očekivati. Ali bio je preumoran. Preumoran za razgovor, rekao je sam sebi, okrećući se u krevetu. Prenervozan... Probudio se sa usijanim strahom u želucu. Telefon je zvonio. Jedina svjetlost u apartmanu dolazila je od žutih 0351 brojki na digitalnom satu i pulsirajućeg crvenog oka telefona. Pružio je ruku, potpuno budan, i uključio telefon. "Aha?" Tehničarka je rekla: "Postaja Gama izvješćuje o raketnom lansiranju iz Kine." Sjeo je zaboravivši golotinju i činjenicu kako ju je tama sobe prikrivala. "Kada?" Žena je pogledala u stranu. "T plus sto četrdeset sekundi." "Da vidim." Mali ekran telefona je zatreperio, a onda prikazao teleskopski pogled smeđe, oblakom prekrivene planine zapadne Kine. Jedan blistavi trag raketnog ispuha.

Javio se muški glas. "Procjena putanje da je cilj u središtu Pacifika. Ne izgleda dovoljno teška za projektil. Profil ispuha najviše od svega odgovara eksperimentalnoj zvučnoj raketi." "Srušite ju", prasnuo je Kinsman. "Već ju pratimo i programirali smo uništenje čim se udalji od kopna", odgovorio je muški glas, gotovo nehajno. "Nišanimo ju s tri različita satelita. Ako prvi promaši..." "Odličan posao", rekao je Kinsman. Vrlo praktični ljudi, Kinezi. Jedini s dovoljno soli u glavi da upotrijebe jeftinu eksperimentalnu raketu kako bi vidjeli jesmo li ozbiljni. Raketa je bila premala da bi ju vidio golim okom, čak i s najvećim povećanjem teleskopa. Umjesto toga razni satelitski senzori davali su optički pogled Zemlje i kombinirani infracrveni prikaz rakete - koja je na ekranu izgledala poput crvenkaste točke, malo duže od njezine širine. Odjednom je nestala u bijelom bljesku. Sredili smo je! Vatrena kugla bila je premala za nuklearnu eksploziju, ali dovoljno velika da se vidi kroz teleskop. Brzo je nestala. "Odličan posao", progundao je Kinsman. "Sada me pustite spavati. Nazovite me ako se dogodi nešto kritično." Komunikacijska tehničarka pojavila se na ekranu. "Gospodine", pitala je zabrinuto, "tko odlučuje što je kritično?" "Dežurni časnik, dušo. On je glavna faca." Ali Kinsman više nije mogao spavati. Činilo mu se kao da se tjedan dana prevrtao po krevetu, ustao je i hodao mračnom sobom, sudario se s ormarom koji je bio ugrađen u oplatu pored kreveta. Naposljetku, kad su blistave brojke na satu pokazale 0700 nazvao je Diane. Telefonski je ekran ostao crn dok ju je kompjutor na Seleneu tražio. Nije bila u svom stanu, ili komunikacijskom centru. Njezino se lice naposljetku pojavilo na malom ekranu. Kinsman je smjesta prepoznao pozadinu; bila je u njegovom uredu. "Rano si ustala", rekao je. "Ti također. Je li sve u redu?" "Ja sam to tebe namjeravao pitati." Potpuno ozbiljno je rekla: "Ovdje sve ide glatko. Nema problema s Coltom ili ostalim disidentima." "Odlično." Diane se lagano namrštila kad je rekla: "Dobili smo vijesti kako je sve išlo glatko, ispočetka. Onda smo dobili izvješća o borbi. Neko vrijeme nitko

nije znao što se događa. Naposljetku je došla vijest kako si zauzeo sve tri postaje, i da je Leonov zauzeo ruske. Nastala je prava proslava, Rusi i mi." "Šteta što sam ju propustio." "Kad se vraćaš?" "Nadam se kako ću danas krenuti. Vraćam se, hm, u neko doba četvrtka. Kasnije ćemo razraditi vrijeme dolaska." "U redu." Kriste! pomislio je, kao da pričamo o vremenu! Kako samo može... "Vidjeli smo presretanje kineske rakete", rekla je Diane. "Dogodilo se usred tuluma. Svi su bili na glavnom trgu. A kad su Orkini projektili ispaljeni..." "Orka?" Maknula je pramen tamne kose s očiju. Kinsman je počeo shvaćati kako najvjerojatnije nije cijelu noć spavala. "Da. Gledali smo cijelu stvar na velikim ekranima na trgu. Svi su klicali kad su srušeni." "Aha, mogu si mislit'", rekao je tiho. Zagledala se u kameru. "Jesi li dobro?" "Samo trebam malo odmora." "Najgore je sada iza nas", rekla je Diane. Onda je dodala: "Nije li?" "Da. Najgore je iza nas", odgovorio je sa željom da povjeruje kako je to istina. Čim je Diane prekinula vezu Kinsman je nazvao kom centar i tražio dežurnog časnika. "Zašto nisam obaviješten o Orkinim projektilima?" zahtijevao je. Mladić je nosio čin poručnika i svijetlosmede brkove. "Gospodine, zapovjedili ste da vas se ne uznemirava osim ako se ne dogodi nešto kritično. Podmornica je lansirala šest projektila s Pacifika. Pretpostavljamo kako je to bila američka podmornica jer su projektili išli prema ciljevima u Sibiru. Ekipa s Game locirala ih je, prebacila PBR sustav u automatski mod i srušila ih četiri minute nakon lansiranja. Bez problema. Gospodine." Kinsman je sjeo na krevet i nacerio se. "Shvaćam." "Imamo snimke, gospodine, ako želite pogledati akciju." Poručnik je bio vrlo samouvjeren, kao što samo mladi časnici mogu biti kad su pravila na njihovoj strani, i toga su svjesni. "Ne, pogledat ću kasnije. Ima li poruka iz Washingtona?" "Oh, da, gospodine. Čitava gomila!"

Kinsman je dva sata kasnije shvatio kako je gladan. Otišao je dolje na razinu četiri, gdje je bila kuhinja. Uzeo je poslužavnik pun tople hrane i sjeo za dugi stol prepun mladih časnika i posade, i nekoliko civila. Bolji, automatizirani restoran na razini jedan zatvorila je posada kad je otišla, pa su ostali civili bili prisiljeni jesti s časnicima. Nitko nije znao kako će ovo završiti, shvatio je Kinsman, gledajući ih kako jedu i razgovaraju. Ali svi su željeli izbjeći pariju. Ušao je Ted Marrett. Oči su mu bile umorne. Ukočeno je pomicao svoje krupno tijelo, kao da je predugo bio zgrčen u jednom položaju. Kinsman je pogledom pratio krupnog meteorologa dok je Marrett uzimao dvije šalice kave iz aparata i oprezno ih nosio u blagovaonicu. Jedan od znanstvenika za Kinsmanovim stolom, vitki, preplanuli Marokanac, pozvao ga je: "Tede, ovamo. Pridruži nam se." Marrett im je prišao i sjeo pored Marokanca, dva stolca od Kinsmana. "Kako je prošao test?" "Prilično dobro." Marrett je otpio gutljaj vruće kave, slegnuo ramenima, a onda popio još jedan. "Propustio sam dva korelacijska faktora koje tražimo, ali čini se kako su glavni čimbenici provjereni. Znat ćemo više za mjesec dana, a još više kad prođe zima." "Kad bi uspio usporiti širenje Sahare..." razmišljao je Marokanac. Marrett se namrštio. "Mogao bih i više od toga kad bi imali dopuštenje rada na Mediteranu. Tamo je ključ svih jebenih problema. Ali ne daju nam dopuštenje. Boje se kako ćemo sjebati njihovo jebeno vrijeme." Marokanac je slegnuo ramenima. "Ne smijemo se nadati više no što se može postići. Kao što sam ti ranije rekao, ako čak i deset postotno povećanje -" "Deset postotno! Kvragu, mogli bismo zaustaviti vražju Saharu kad bi nam samo dopustili da radimo kako treba!" Ispraznio je plastičnu šalicu, udario njom po stolu i zgrabio dragu. Onda je prepoznao Kinsmana. Podigavši šalicu u znak pozdrava, Marrett je pitao: "Kako ide vaša revolucija?" Kinsman je podigao obrve u gesti "postoji nada". "Za sada je dobro. Sinoć smo imali stanovitih problema, ali sada se sve čini u redu." "Aha, čuo sam. Moji kolege sa Zemlje postavili su mi brojna zanimljiva pitanja. Dobio sam čak i nekoliko prioritetnih poziva iz Washingtona i Pariza." "Pariza?"

Marrett je posegnuo u džep košulje. "Prokletstvo! Nemam više cigara. Aha. Pariza. Oni su bili predloženi za stožer NATO-a u Brusselsu, mislim. A UNESCO također zanima što radite." "H'mm." Kinsman je na trenutak razmislio. "Leonov i ja trebali bismo se obratiti cijelome svijetu." "Možda pomogne u smirivanju ljudi." Kinsman je zamišljeno kimnuo, onda se usredotočio na svoj ohlađeni doručak. Marrett je nastavio non stop pričati s Marokancem i nekoliko mlađih ljudi koji su im se pridružili. Nedugo nakon toga Kinsman je shvatio kako ne razgovaraju o meteorologiji, nego o letenju: ultra lakim avionima, mlažnjacima, jedrilicama, čak i raketnim zmajevima. Kinsman se uključio u razgovor riječima: "Ja nikad nisam imao prilike probati raketnu jedrilicu; pojavile su se nakon što sam postao stalni Lunik." Jedan od mladića nacerio se i rekao: "Ideš, ne postoji ništa slično!" Koristio je ruke kako bi pokazao. "Odjuriš na sedamnaest tisuća, ravno gore, onda odbaciš potisnike i..." I postali su braća. Letači, svi do jednog. Bez nacionalnosti, rase ili bilo koje vjere osim ushita letenja. "Možete zadržati raketne stvari", rekao je Marrett i mahnuo krupnom rukom. "Ja letim jedrilicama; to je prava zabava. Želim voditi ljubav s onim bucmastim, simpatičnim kumulusima. Želim ući u te termalne struje. Želim osjetiti vražji oblak. Osjetiti." Kinsman je zaključio kako mu se čovjek dopada. Vjeruje mu. Na temelju njegove tvrdnje kako voli letjeti? Da, shvatio je Kinsman. Samo na temelju toga. Dovoljno je. Ipak, nevoljko je ustao i krenuo iz blagovaonice. Ima više posla od gađanja sranja - prokletstvo. Dok je išao hodnikom prema cijevi koja je vodila prema njegovom zapovjednom centru iza sebe je čuo Marrettov glas. "Imate li trenutak, pukovniče?" Okrenuo se. "Radije me zovite Chet. Mislim kako moj čin u Svemiroplovstvu od jutros baš i ne vrijedi puno." Marrett se nasmijao: glasan, razdragan, veseo zvuk. Bio je prevelik za ovaj uski hodnik; trebao je puno veći prostor. "U redu, Chete. Gledajte, imam pitanje. Možda je glupo, ali smatram kako glupa pitanja ne postoje, samo glupi odgovori." Kinsman mu se nacerio. "Koje je vaše pitanje?" "Što dovraga pokušavate postići ovom vašom revolucijom?" "Želite odgovor u dvadeset pet riječi ili manje?"

"Manje." Stajali su jedan nasuprot drugog, krupni meteorolog s rukama na bokovima, Kinsman pogleda podignutog prema njemu, ostatak hodnika bio je prazan i sterilan, niz plastičnih vrata postavljenih u aluminijske dovratke. "Pa, doktore Marrett..." "Ted." "U redu, Tede. Pokušavamo postići mir. Nema rata. Nema nuklearnih udara. Nema rata između Rusa i Amerikanaca na Zemlji, barem nema nuklearnog rata. Znači neće biti potrebe za ratom na Mjesecu." "Tako sam i mislio." Marrett je mahnuo prema cijevi. "Idete gore?" "Da. Razina tri." "Odlično. Ja idem natrag do opservatorija." Počeo je hodati prema vratima. Kinsman ga je pratio. Dok su hodali metalnim stubama i kružili uz tanki metalni zid koji je vakuum zadržavao vani Marrett je rekao: "Imam još jedno pitanje za vas." Na slaboj svjetlosti cijevi Kinsman nije mogao dobro vidjeti Marrettovo lice. Ali glas mu je bio tih, ozbiljan, dok je odjekivao metalnim cilindrom. "Koje?" pitao je Kinsman. "Vaša nova nacija tražit će članstvo u UN-u?" "Pretpostavljam. Zašto?" "Slušajte. Radim za UN već više od deset godina, nadgledam kako najbolji program za modifikaciju vremena odlazi u kurac jer ga jedna ili druga nacija blokiraju." "Ne izgledate tako stari." Marrett ga je mrko pogledao. "Što mislite kako sam oćelavio? Tretman x zrakama?" "U redu", rekao je Kinsman dok su nastavljali uspon. "Znači vaš su posao onemogućavale pojedine nacije." "I blokovi. Zapadnoeuropski, pan-arapski - samo nabrajajte. Svi o sebi razmišljaju kao o jednom i jedinom savezu na planetu. Nitko drugi nije važan. A UNESCO, cijeli smotani UN, je bespomoćan sve dok i jedna nacija odbije postupiti po našim idejama." "I?" Marrett je zastao. Dvije stube iznad Kinsmana, nadnosio se na njega u polutami poput monstruma iz gotičkog romana strave. "Vi ste tu", rekao je tiho, razumno, "provodite vašu revoluciju. Spriječili ste Sjedinjene Države i Rusiju da upotrijebe svoje projektile, ali još uvijek imaju drugih načina

ratovanja. Biološko ratovanje, ili kemijsko ili neki stari bombarder koji će baciti nuklearku." "Možemo ih zaustaviti", rekao je Kinsman. "I krstareće rakete također, ako bude trebalo." "Možete li zaustaviti tenkove? Artiljeriju? Genetički stvorene viruse prokrijumčarene u zemlju u nečijoj prtljazi?" "Ne", priznao je Kinsman. "U redu! U međuvremenu želite biti priznati kao neovisna nacija uostalom kako ćete se dovraga zvati?" "Selene." "Uhh. U redu, Selene, ako tako želite. Mislite kako će SAD i Rusija priznati neovisnu Selene?" "Isprva ne." "Vraški točno da neće! A zbog čega mislite da će ostale nacije riskirati bijes velikih dečki, samo zato da biste se vi osjećali dobro?" Marrett se nagnuo prema Kinsmanu i prstom mu dodirnuo prsa. "Neće. Osim ako u tome nema nešto za njih." "Možemo djelovati poput međunarodnog policajca", rekao je Kinsman, "sve dok kontroliramo PBR satelite." Prije no što je Marrett mogao odgovoriti dodao je: "I možemo srušiti bilo koji satelit koji poželimo. Mogli bismo uništiti komunikacijske satelite, primjerice. Vojne i civilne komunikacije bile bi u raspadu diljem svijeta. Sama ekonomska prijetnja -" "Negativne prednosti", prasnuo je Marrett. "Huh?" "To su negativne prednosti. Spriječili ste nuklearni rat, radioaktivnu prašinu i ostala sranja. To neće staviti rižu na stol u Burmi. A neće ni uništenje komunikacijskih satelita." "Ne kužim vas." Kinsman je imao osjećaj kako je Marrett namjerno neodređen. Marrett je uzdahnuo, sagnuo se i sjeo na stubu. Njegove duge noge prelazile su četiri stube. Kinsman se naslonio na zaobljenu oplatu. Metal je bio hladan. "Gledajte", rekao je Marrett vrlo strpljivo. "Pretpostavimo da odete manjim svjetskim nacijama, osobito u južnoj hemisferi - iako bi, kad malo razmislim o tome, i Europljani također bili zainteresirani - pa, u svakom slučaju, pretpostavimo da odete njima i obećate ne samo policajca u orbiti nego i kontrolu vremena."

"Kontrolu vremena?" "Točno. Ne modifikaciju. Kontrolu. Možemo kontrolirati vražje vrijeme na cijeloj planeti. Optimizirati urode, poboljšati zdravlje, stvoriti bogatstva odmaralištima, skrenuti oluje, povećati populaciju riba, možda čak i spasiti dupine prije no što završe poput kitova - cijela gomila stvari. Ali trebamo dvije stvari: ove svemirske postaje kao baze operacije i političku silu kako bi nadglasali samostalne nacije i velike blokove." "Oni su protiv kontrole vremena?" Marrett se namrštio. "To je duga i krvava priča. Politika moći. U osnovi, velike nacije ne žele dopustiti UN-u nikakvu stvarnu moć. Jedini način na koji kontrola vremena može funkcionirati je na svjetskoj razini. Ne možete odsjeći komad atmosfere i odvojiti ga od ostatka svijeta. Ni jedna nacija ne može sama kontrolirati vrijeme. A velike sile također ne dopuštaju UN-u da pokuša." "Orbitalna policija i kontrola vremena." Kinsmanov je um grozničavo radio. "To bi UN-u dalo prilično opaku moć", rekao je Marrett. "Ako se neka nacija razbahati, isključit ćemo joj vodu." "Možete to učiniti?" "Više-manje." "Ali to bi značilo stravičan potres u samom UN-u. Nisu spremni za nešto takvo. Morali biste promijeniti cjelokupnu strukturu." "Vraški točno." Marret se sada veselo cerio. U tim polusjenama, s vijugavim metalnim stubama koje su nestajale u tami iznad i ispod njih Kinsman se osjećao razapet između - čega? Uspjeha i neuspjeha? Života i smrti? Raja i pakla? "Ima li u UN-u ljudi koji bi razmislili o ovome?" "Poznajem jednog", rekao je Marrett. "Koga?" "Emanuela De Paola." "Glavnog tajnika?" "Upravo tako."

Srijeda 15. prosinac 1999: 1700 sati UV U Washingtonu je bilo točno podne, iako se kroz prozore Ovalnog ureda nije moglo vidjeti ništa osim vjetrom nošenog snijega prve zimske mećave.

"Velike vlažne pahulje", rekao je predsjednik sanjivo zureći kroz prozor zavaljen u naslonjač. Oči su mu bile podbuhle od manjka sna, kosa razbarušena. "Teško ga je lopatati. Sjećam se, u Roxburyju, kad sam bio dijete, mi bi..." Ministar obrane bio je blijed, iscijeđen. "Gospodine predsjedniče, nema vremena za uspomene iz djetinjstva." "Oh, nema?" pitao je predsjednik kroz zube. "Što drugo možemo raditi? Taj, uh, pukovnik - kako se zove?" "Kinsman", procijedio je general Hofstader. "Da. Kinsman. Stjerao nas je u škripac, zar ne? Ne možemo lansirati projektil. Ne možemo napasti, i ne možemo biti napadnuti. Znači ne možemo činiti ništa osim onog što smo tijekom mećave činili kad sam bio dijete: sjesti i uživati." "Zašto ste tako sigurni kako nas ne mogu napasti?" začuo se umorni šapat krupnog čovjeka. Predsjednik je zbunjeno zatreptao i refleksu straha. "Zašto? Zar mislite...?" U Moskvi je bilo dvadeset sati, ali ista su pitanja postavljana. "Jesmo li tako sigurni", pitao je Bezimeni svojim oštrim, prodornim glasom, "kako ovo nije neki lukav američki trik? Kakvu garanciju imamo kako će lunarni pobunjenici zaustaviti američki napad na nas?" Generalni sekretar se s nelagodom promeškoljio. Dugi je stol bio gotovo prazan. Samo su maršal Prokoff, ministar domovinske sigurnosti, Bezimeni bili tu. "Nisu li uništili šest američkih projektila?" zahtijevao je generalni sekretar. "Što je šest projektila?" usprotivio se Bezimeni. "Varka, trik, kako bi se opustili. Sutra, ili idućeg tjedna ili idućeg mjeseca mogli bi udariti dok je naša obrana uljuljana u lažnu sigurnost." "Tako je", rekao je general Hofstader. "Ovo bi mogao biti vražji trik kako bi nas uhvatili sa spuštenim hlačama." "I spriječili od konstantne pripravnosti za lansiranje protuudara", dodao je ministar obrane. "Ili prvog udara", rekao je Hofstader. Krupni je čovjek hrapavo prošaptao: "Više od toga. Dok je naša pažnja usredotočena na dramu u svemiru, suočeni smo s vrlo stvarnom krizom

ovdje na Zemlji. Antarktičke naslage ugljena, prošloljetni sukobi naših ribarskih flota..." "... i potopili su jednu našu podmornicu", ustrajao je maršal Prokoff i mahao prstom po zraku. "Nemojte dopustiti da nas ova varka sa satelitima zaslijepi za probleme na Zemlji!" Generalni se sekretar umorno pobunio: "Ali ova je nova situacija u mnogome promijenila odnos snaga. Što predlažete kao novi plan akcije? Očito ne možemo lansirati nuklearni napad na Zapad - i zbog te nesretne okolnosti, mislim, trebamo uistinu biti zahvalni." "Možda", rekao je Bezimeni. Onda je s malim smiješkom dodao: "Ali bit će potrebno poslati trupe kako bi zauzeli orbitalne postaje." "Može li se to izvesti?" "Pronaći ćemo način." "Ne zaboravite, u svemirskim postajama imaju orbitalne bombe", rekao je maršal Prokoff. "Ne možemo im dopustiti da nam to oružje drže nad glavama." Generalni sekretar mrko ga je pogledao. "Bombe su na vaše inzistiranje postavljene u orbitu." Ministar sigurnosti pročistio je grlo. "Trebali bi uhititi obitelj pukovnika Leonova i svih ostalih koji su dio te lunarne pobune." "Kakva korist od toga?" progunđao je generalni sekretar. "Mogu postati korisni taoci." "Idiote! Razmisli o taocima koje oni imaju u svojoj milosti!" "Taoce?" Generalni je sekretar svaku riječ naglasio udarcem šake po stolu dok je nabrajao: "Moskva, Lenjingrad, Smolensk, Volgograd, Kijev..." "Znači slažemo se", rekao je ministar obrane, "kako je zauzimanje svemirskih postaja prva stvar dnevnog reda." "Da", prošaptao je krupni čovjek. General Hofstader je kimnuo. "Nisam baš siguran", rekao je predsjednik. "Kako ćemo gore poslati vojsku ako će srušiti svaku našu raketu?" "Smislit ćemo plan", rekao je Hofstader. "Ima puno stvari koje moramo smisliti", složio se ministar obrane. "Da", došao je bijesni šapat. "Puno stvari."

Bila je gotovo ponoć kad je general Murdock po posljednji put pročitao TWX. Još je uvijek bio u svom uredu, za svojim stolom. Svjetla Svemiroplovne baze Vanderberg još su bila zamračena; crvena pripravnost još je uvijek bila na snazi. Supruga ga je tri puta nazvala, i svaki joj je put rekao kako će doći kući za sat vremena. Nije joj spomenuo TWX. Zurio je u krhki komad papira. "Na otvorenom", promrmljao je. "Čak ni privatnom komunikacijom. Svi u bazi sigurno znaju. Znali su za to prije mene." Prestao je plakati. Plakao je sat vremena nakon dolaska TWX-a. Njegova je tajnica probala kavom, bourbonom, ženskim rješenjem koje je išlo od majčinskog tetošenja do ponude seksa. Kapelan baze došao je s njime nakratko porazgovarati. "To je istraga - to je sve što vojni sud znači. Ne mogu te osuditi zbog izdaje ili zanemarivanja dužnosti." Murdock mu je drhteći zapovjedio da ode iz njegova ureda. Psiholog, partner s golf terena navratio je nakon večere. "Ali što misliš zašto će te okriviti, Bobe? Ti nemaš ništa s tim." Murdock je zacvilio: "Ja sam taj do koga mogu. Ja sam zapovjednik ljudi koji su se pobunili. To je moja odgovornost. Nisi li proučavao vojnu povijest? Zar ne znaš što se dogodilo generalu Shortu, nakon Pearl Harboura? Što misliš, što će učiniti meni?" Zadnje je riječi vrisnuo. Molitva nije pomogla. Niti sredstva za smirenje. Murdock je znao što će mu učiniti. Znao je to jako dobro. "Ubijaš me, Kinsmane", promrmljao je dok je sjedio za stolom, glave oslonjene na dlanove, odora mu je bila mokra od znoja unatoč klima uređaju koji je šuštao papirima na njegovom stolu. Ali ne i TWX. On je bio magnetski pričvršćen za stol. Ništa ga nije moglo otpuhati. Vojni sud. Istraga. Suđenje. General Robert G. Murdock ustao je i teturavo otišao do kupaonice na jednoj strani njegovog lijepog ureda. Nehajno je pomislio koliko bi bilo lakše da ima pištolj. Ali nije pucao godinama i nikad ga nije upotrijebio u afektu. "Nikad nisam nikoga pokušao ozlijediti", rekao je sam sebi. Gotovo je cvilio. "Čak ni Kinsmana. Sve mi se ove godine smijao, pravio budalu od mene. A sada me ubio." Pustio je toplu vodu, a onda posegnuo prema ormariću i iz njega izvukao britvu.

Četvrtak 16. prosinac 1999: 2250 UV

"Retrorakete za pet minuta. Molim pripremite se za slijetanje." Pilotov glas koji je dolazio iz malog zvučnika u naslonu sjedala ispred njega probudio mje Kinsmana. Na trenutak nije znao gdje je; dezorijentiran, osjetio je paniku kako struji kroz njega. Onda je sve došlo na svoje mjesto: lunarni šatl, mladi časnici oko njega, sigurnosni pojas preko prsa i nogu, metalna cijev bez prozora putničkog dijela šatla. "Sigurno sam zadrijemao", promrmljao je. Klinac koji je sjedio pored njega se nacerio. "Prije neka četiri sata, gospodine." Kinsman je zagunđao i protrljao oči. Bio je to dug let, minimalnom brzinom, ali pun posla. Bez odmora je proveo više od dvadeset sati u hitnim komunikacijama sa Seleneom, svemirskim postajama - gdje je ostavio Chrisa Perryja kao zapovjednika - i s Tedom Marrettom, koji mu je sve detaljnije i detaljnije objašnjavao politiku globalne kontrole vremena. Stizala je i gomila poruka sa Zemlje: hitne, bijesne, znatiželjne, zadivljene. Kinsman je zaposlio Perryja i Harrimana da odgovaraju na većinu. Odbio je razgovarati s bilo kim niže od predsjednika Sjedinjenih Država ili generalnim sekretarom komunističke partije SSSR-a. Nacerio se i priznao sam sebi kako je takva bahatost garantirala kako neće morati odgovarati na nikakve pozive. Glavešine država neće razgovarati s njim, to bi bilo preveliko priznanje s njihove strane. To se jednostavno nije radilo u protokolarnom svijetu moderne diplomacije. Kratko je razgovarao s Diane u Seleneu koristeći ekran ispred sebe. Sve je bilo mirno. Obje su strane očito bile u crvenoj pripravnosti, ali nije bilo više ratnih incidenata, nije bilo više raketnih lansiranja, nije bilo više prijetnji i bahatosti iz Washingtona ili Moskve. Igrali su tko-čeka-dočeka, znao je Kinsman. Razmišljali su o novoj situaciji, provjeravali u kompjutorima i kod analitičara, pokušavali odlučiti što dalje. Zatišje prije bure. "Retrorakete za trideset sekundi." Moramo Marretta vratiti u New York, shvatio je Kinsman. Mora razgovarati s De Paolom. Trebat će nam kontrola vremena, čak i ako je to samo prijetnja ili obećanje, kako bi imali neku prednost nad velikim silama. Naravno, ako će trebati moći ćemo im uništiti komunikacijske i ostale satelite. A imamo i ruske orbitalne bombe ...

Odmahnuo je glavom. Demontiraj bombe. Rastavi ih kako ih nitko ne bi mogao upotrijebiti. Ovo smo započeli kako bi spriječili nuklearni rat, a ne započeli. Raketne kočnice su aktivirane i Kinsman je osjetio postojan, ali nježan pritisak na prsima. Nije bilo buke retroraketa, samo blage vibracije. Pilot je preko interkoma objavio: "Posljednja postaja: slobodna i neovisna nacija Selene. Populacija, tisuću i još nešto dva. Svi van iz busa!" Kinsman se nacerio. Dome slatki dome. Shvatio je kako je uistinu kod kuće. Diane je bila ovdje, i Harriman i Frank Colt i svi ostali ljudi i stvari koje su činile ovaj kut svemira njegovim domom. Sjedio je u prednjem dijelu putničkog odjeljka. Većina ostalih muškaraca i žena sjedila je između njega i zračne komore, ali svi su se bez riječi sklonili i automatski mu napravili prolaz kako bi on izašao prvi. Kinsman ih je pogledao na trenutak. Svi su ga promatrali. "Što je ovo, parada?" našalio se. "Samo naprijed, izlazite. Ja ne moram biti prvi." Pratio ih je kroz cijev koja je povezivala komoru šatla s komorom glavne kupole Selenea. Činilo mu se kao duga šetnja. Iza njega je bilo uzbuđenje, strah, mahnitost akcije: brzi, munjeviti klimaks toliko godina samonepovjerenja, toliko tjedana neodlučnosti i rastuće napetosti. Sada je gotovo i ljudi su umrli zbog toga. Zbog mene, znao je Kinsman. Ali čudno, nije osjećao krivnju. Samo umor, i nadolazeći strah. Kinsman je shvatio kako je ova revolucija, ako je to bila, jedva počela. Borba je gotova, ali prava bitka tek počinje. Sada se moramo održati. Stvoriti naciju s nešto malo više od tisuću ljudi koja će ostati neovisna o sedam milijardi na Zemlji. Imamo dugu polugu i oslonac - ali je li to dovoljno? Vrata komore bila su zatvorena kad je Kinsman ušao u metalnu prostoriju. "Nešto nije u redu?" pitao je mladića ispred sebe. Časnik je slegnuo ramenima. "Nemam pojma. Maloprije su bila otvorena i ljudi su izlazili, onda je netko izvana viknuo 'Pozor', i zatvorili su mi vražja vrata u facu." Prije no što je Kinsman uspio otići do zidnog telefona vrata su se opet otvorila. Mladi je časnik izašao, Kinsman ga je pratio i ušao u glavnu kupolu. Bila je ispunjena ljudima. S njegove desne strane šarena skupina glazbenika svirala je jedva prepoznatljivu verziju "Pozdrav vođi", svirali su na oštećenom trombonu, desetak ili više blokflauta i zujavaca, nekoliko instrumenata kućne izrade, barem jednoj violini, nekoliko bubnjeva

izrađenih od kanti za ulje i cimbalu. Svi su vikali i klicali. Kinsman je bio toliko iznenađen da nije imao snage čak ni zateturati. Stajao je ukopan na mjestu. Trombonist se smijao dok je svirao. Gomila je još uvijek klicala kad se bend zaustavio. Kupola se tresla od njihovih glasova. Hugh Harriman nekako se pojavio pored Kinsmana i pljesnuo ga po leđima. Leonov je također bio tamo, cerio se i ljubio sve po redu, i muškarce i žene. "Čestitam, Chete!" vikao mu je Harriman u uho. "Danas popodne održali smo izbore i ti si izgubio! Ti si glavni administrator ove lude nacije." "A ja sam zamjenik", ponosno je rekao Leonov. "Zadužen za imigraciju. Razgovarat ću sa svim djevojkama koje požele ovamo doći živjeti." Bio je to ludi, nekontrolirani vrtlog. Diane je došla iz gužve i uzela Kinsmana za ruku dok je cijela populacija kretala prema njemu, smijala se, klicala, rukovala se s njime, govorila njemu i međusobno kako su spremni braniti svoju novu naciju i prihvatiti njegovo vodstvo. Kinsman je izgubio pojam o vremenu. Diane se popela na branik traktora, s gitarom u ruci, suzama u očima, glas joj je zamalo pukao dok je posegnula za stihovima koje toliko godina nije smjela pjevati:

"To je stijeg pravde To je zvono slobode, To je pjesma o ljubavi među mojom braćom i sestrama, Diljem svijeta."

Hrana se pojavila kao magijom, i piće: sve vrste pića, od dragocjenih boca šampanjca do lokalno proizvedenog raketnog goriva koje je čini se još uvijek fermentiralo. Nakon, činilo im se, sati zaglušujuće buke, gužve, muzike i narodnih plesova koji su se proširili cijelom kupolom i u hodnike pod zemljom, mala je skupina završila u Dianeinom stanu: Harriman, Leonov, Jill i Alexsei Landau i sama Diane. "Imigracija?" pitao je Kinsman. U glavi mu se još uvijek vrtjelo, a u ruci je držao veliku čašu pića. Diane je sjedila na krevetu, pored njega. Leonov je veselo kimnuo. U jednoj je ruci imao bocu vodke, u drugoj malu čašu. Stajao je, čizme su mu bile u postojanom kontaktu s travnatim podom, ali njegovo se tijelo lagano zibalo lijevo desno, poput trave u akvariju. Kinsman nije mogao odlučiti je li njegov vid ili Rusov sustav ravnoteže kaput.

Leonov je veselo zagrmio: "Znaš li koliko smo u posljednja dvadeset četiri sata dobili zahtjeva za imigracijskim vizama? Tisuće! Iz gotovo svake nacije svijeta." "Nekoliko nas je nacija već službeno priznalo", rekla je Diane. "Počevši sa Šri Lankom." "I izraelska vlada u egzilu, pazi, pazi", rekao je Harriman glancajući nokte na kombinezonu. "Nisam bez utjecaja kod stanovitih civiliziranijih ljudi na Zemlji, tako da znaš. Pored toga", dodao je, "Selene je jedina nacija iz koje Židovi nisu bili izbačeni." "Možda im ovdje gore možemo ponuditi obećanu zemlju", rekla je Diane. "Oni su ljudi pustinje; Mjesec im je definitivno dovoljno pust." "Previše", promrmljao je Kinsman. "Svega je previše." "U potpunosti si u pravu", rekla je Jill Meyers i pogledala Kinsman profesionalnim očima liječnice. "Izgledaš kao da si bio u drobilici. Želim te vidjeti u svojoj ordinaciji sutra ujutro u nula nula devet sati." "Misliš danas ujutro", rekao je Alexsei tiho. "Već je prošlo tri." "U krevet, svi", zapovjedila je Jill. "Glavni administrator se ne može prvog dana posla srušiti od umora." Harriman je napućio usne. "Ima nekoliko raskalašenih komentara koje bih mogao reći, ali uzevši u obzir vaš uzvišeni položaj, gospodine glavni administratore, kulturno ću i uljudno nastaviti šutjeti." "Samo se grebeš za dobar politički posao", rekao je Kinsman. "Kako si u pravu! Kako bi bilo da ja postanem ministar obrazovanja?" "Ne. Želim da budeš ministar vanjskih poslova." Harriman je bio zapanjen. "Ja? Diplomat? Jedan od onih šugavih pederčića?" "Uvest ćeš novi trend u međunarodne odnose, Hugh. Već si utjecao na jednu vladu, po tvom vlastitom priznanju." "Neću nositi prugaste hlače!" "Hugh, uopće ne moraš nositi hlače, ako ne želiš. Ja trebam -" "Sutra!" odrješito je rekla Jill. Ustala je, Alexsei je ustao za njom i nadnio se nad njeno sitno tijelo. Diane je također ustala i svi su krenuli prema vratima. Ali Kinsman je ostao dok su drugi otišli. Harrimanov je glas još uvijek odjekivao hodnikom dok je Kinsman rekao Diane: "Pa, uspio sam. Nisu me ubili." "Pokušali su", rekla je. Posegnuo je kako bi zatvorio vrata, ali ih ona nije puštala. "Obavila si dobar posao dok me nije bilo, brinula si se za sve."

"Hvala." Nije želio uljudno ćaskati. Nije želio ćaskati o ničemu, nije želio čak ni razmišljati. Ne o politici ili ratu ili smrti. "Diane - vodimo ljubav." "Umjesto rata?" Lagano se osmjehnula dok je zatvarala vrata. Kinsman joj je prebacio ruku preko ramena dok su išli prema spavaćoj sobi. Jill Meyers provela je prvih nekoliko sati idućeg dana s Kinsmanom, u temeljitom liječničkom pregledu, pucketala je jezikom, mrštila se i tresla glavom kako su ispisi izlazili iz medicinskih senzora i kompjutora. "Misliš kako je ovaj tvoj šum na srcu samo priča kako bi smuljario časnike na Zemlji", prekorila ga je. "Pa, pogledaj ovaj EKG." Preko stola mu je dodala plastičnu traku. Kinsman je pogledao nazubljenu liniju. "Loše?" "Nepravilnosti. Jesi li osjećao bolove u prsima? Oštro presijecanje u lijevoj ruci ili boku?" S urođenim nepovjerenjem prema liječnicima koje dijele svi piloti Kinsman je samo odgovorio: "Malo neugodnosti kad sam bio u dijelu postaje s višom gravitacijom, to je sve." "To je sve." Mrko ga je pogledala, izgovorila recept za tablete u mikrofon kompjutora, a onda ga izbacila iz male ordinacije. Stigao je do vrata, jedan korak. "Nisi besmrtan", oštro je rekla Jill. "Svi ovisimo o tebi, Chete. Mrtav nam nisi od koristi. Uspori." "Naravno." Usiljeno joj se nacerio. "Najgore je prošlo. Sada je sve nizbrdica." Tek kad je bio u hodniku, na polovici puta prema tvornici vode shvatio je koliko različitih značenja "nizbrdica" može imati. Ernieju Watermanu bilo je neugodno što ga vidi. Namršteni je inženjer pocrvenio kad je Kinsman stigao do drobilica gdje je eksplozija uništila dvije od šest pokretnih traka koje su prenosile drobljeni kamen od divovskih strojeva do lukova. "Ja... pretpostavio sam, kad sam već ovdje..." Waterman je mucao kroz viku tehničara, i šum lasera za varenje. Četiri ispravne drobilice također su davale svoj bas doprinos općoj buci. "Pa... pretpostavio sam kako bih mogao pomoći. Bolje nego sjediti i ništa ne raditi, zar ne?"

"To je u redu, Ernie", rekao je Kinsman kroz buku servisne ekipe. "Cijenim tvoju pomoć." "Za koliko moram otići?" "Otići?" Kompresor je zašištao i Waterman je svoj piskutavi glas morao podići za još jednu oktavu i nagnuti se na štakama prema Kinsmaovom uhu. Njihove su se kacige doslovno sudarile. "Kad ćeš me vratiti natrag na Zemlju?" "Nitko ne ide na Zemlju!" viknuo je Kinsman. "I ništa sa Zemlje ne dolazi ovamo - ne dok ne sredimo neke političke stvari. A hoćeš li napustiti Selene ili ne, to je tvoja odluka, Ernie. Ne mogu te poslati natrag u invalidska kolica. Ako možeš progutati to što ovdje radimo - ili još bolje, početi razmišljati poput nas - možeš slobodno ostati koliko god želiš." Watermanova su se usta otvarala, ali Kinsman nije mogao čuti što govori. "Mislim to, Ernie", viknuo je. "Sve dok ne počneš raditi protiv nas ovdje si dobrodošao." "Ti... vjeruješ mi?" "Zašto ne? Nisi li ti pošten čovjek?" Waterman je samo u čudu zatresao glavom. Kinsman je većinu poslijepodneva proveo u pregledavanju spiskova osoblja i kombiniranju američkih dosjea s Leonovljevima. Njih su dvojica radila u ruskom uredu, sami osim lunagradskog kompjutorskog terminala koji se nalazio na stolu u sredini velike sobe. Kompjutor Moonbasea još nije bio potpuno povezan s ruskim. Leonov je morao prevoditi ćirilicu. Kinsman je američke dosjee elektronski prebacio u rusku bazu podataka. Namrštio se kad se na ekranu pojavio dosje Pata Kellyja. Kelly je još uvijek bio zatvoren u svojoj sobi, pod psihijatrijskom prismotrom. Tražio je hitno prebacivanje na Zemlju, za sebe i svoju obitelj. Nisam uspio s njim, rekao je Kinsman sam sebi. Radio je pored mene, vidio sve što sam ja vidio, sve što sam radio. A ipak nije mogao skočiti, nije mogao u dovoljnoj mjeri promijeniti svoj način razmišljanja kako bi shvatio što se mora učiniti. Radije bi Ameriku vidio uništenu nego promijenjenu. Kad se vratio u svoj stan, nešto prije večere, pronašao je nervoznog Franka Colta na krevetu u dnevnoj sobi. Samog. "Pitao sam se kad ćeš se pojaviti", rekao je Kinsman dok je zatvarao vrata.

"Aha. Sinoć sam izbjegao tulumarenje. Pretpostavio sam kako si zaslužio proslavu koju ti neću sjebati." "Tražio sam te u gomili. Želio sam ti zahvaliti što nisi stvarao probleme dok me nije bilo." Kinsman je prešao sobu i sjeo u naslonjač pored Colta. "Trebalo ti je hrabrosti da mi povjeruješ", rekao je Colt i oprezno pogledao Kinsmana. "Trebalo ti je hrabrosti prihvatiti odgovornost, zbog tvog načina razmišljanja." Colt se nacerio. "Slušaj, kompa. Ona tvoja cura u mikrosekundi bi me ustrijelila kao psa da sam skrenuo samo milimetar u krivom pravcu. Lijepa je i slatka - i opaka." Kinsman je podigao obrve. Nikad Diane nije smatrao opakom, ipak dokazi su cijelo vrijeme bili tu. Nitko nije izgradio uspješnu pjevačku karijeru bez unutarnje snage i čelične odlučnosti. I čak nakon što ju je zabila u tlo, ustala je i završila na Mjesecu. "Još uvijek misliš isto?" pitao je Colta. "Da je ono što radimo krivo?" Colt nije odmah odgovorio. Ali kad je odgovorio bilo je to tiho kimanje glavom. "Iako možeš vidjeti kako su ljudi Lunagrada s nama, i kako jedni i drugi zajedno radimo na spašavanju Sjedinjenih Država i Rusije?" Colt se nagnuo naprijed, stisnuo šake, položio ih na koljena i odgovorio: "U redu, u redu, vi ste gomila dobročinitelja, i imate najbolje namjere za ljudski rod. Još uvijek to ne mogu popušiti. Oprosti, Chete, ali tako je. Želim van. Želim natrag na Zemlju." "Ali, Frank, zar ne vidiš -" "Vidim cijelu jebenu stvar! I znam na čijoj sam strani. Na tvojoj nisam. Žao mi je, čovječe. Možda sam ja u krivu, a ti u pravu. Ali tako stoje stvari." Kinsman je pogledao lice svog prijatelja. Bila je to mješavina boli i tvrdoglavosti. "Ništa ne možemo učiniti?" "Nikakvu jebenu stvar. Samo me pošalji na Zemlju što je moguće prije." "Dolje bi mogao imati problema. Možda ti ne povjeruju kako si bio protiv nas." "Riskirat ću." Kinsman je zatresao glavom i rekao: "Frank, vraški mi je mrsko -" "Učini to!" prasnuo je Colt. "Prestani misliti kako svakoga možeš dobiti logikom i slatkim osmijehom. Ja sam to što jesam, i to ne možeš promijeniti."

"A ti se ne želiš promijeniti." Colt je na trenutak izgledao kao da će udariti Kinsmana. Ali vatra u njegovim očima se ugasila i samo je odgovorio: "Tako je. Ne želim se promijeniti." Nešto iz pozadine Kinsmanovog uma isplivalo je na površinu i rekao je: "U redu, Frank. Bit ćeš na sljedećem šatlu za Alfu. Odande ću organizirati specijalni let na Zemlju. Ima nekoliko civilnih znanstvenika koji se žele vratiti. Možeš ići s njima." Jedan od tih znanstvenika bit će Marrett, znao je Kinsman. "Odlično", rekao je Colt. Kinsman se razmišljajući zavalio u naslonjač. Koristiš svog najboljeg prijatelja, dopuštaš mu da bude izgovor za Marrettov odlazak u UN. "Ima li još nešto, Frank?" Colt je stisnuo zube prije no što je odgovorio. "Aha, još jedna stvar." Zvučao je zgađeno, posramljeno. "Što?" "Murdock..." "Oh, sranje. Što sad papak hoće?" Colt je izbjegavao Kinsmanov pogled. "Diane me zamolila da ti kažem. Nije znala kako ti reći. Murdock je mrtav. Prije dva dana počinio je samoubojstvo." "Samoubojstvo?" "Prerezao si je žile." Murdock? Taj mali bucmasti čajnik od čovjeka? Tip kojeg smo zezali sve dok nije znao popizditi? Klaunovi si ne režu žile. To ne može biti istina! "Ali zašto?" pitao je Kinsman. Coltov je glas bio jedva čujan. "Pretpostavljam kako su tražili žrtveno janje. Namjeravali su provesti istragu, strpati ga na vojni sud." "Oh, za ime Božje!" Kurvini sinovi. Napadaju najslabijeg. Trebao sam znati. Trebao sam znati. "Je li ostavio poruku ili nešto?" "Snimljenu poruku. Naslovljena je na tebe. Komunikacije su je jutros primile - bili su zatrpani, a to nije imalo nikakav prioritet." "Naslovljenu na mene?" Kinsman je osjetio rupu u želucu. "Spalio sam je", rekao je Colt. "Ne želiš ju čuti." "Što je rekao?" "Usrana je."

"Što je rekao?"

Colt je uzdahnuo. "Rekao je: 'Hvala na svemu, Kinsmane. Ovo mi je nagrada što sam zataškao tvoje umorstvo one Ruskinje. Trebao sam te raspeti kad sam imao priliku.'"

Četvrtak 23. prosinac 1999: 1400 sati UV U New Yorku je bilo 9 sati. Ted Marrett nestrpljivo je hodao ispred velikih prozora ureda visoko u zgradi UN-a. Solika je padala po prozorima; s druge strane nabujalog, uljastog East Rivera, Brooklyn i Queens bili su samo siva mrlja. "Izlizat će ti se čizme", rekao je Beleg Jamsuren. On je mirno sjedio u kožnoj fotelji, njegovo okruglo, plosnato mongolsko lice bilo je primjer spokoja. On je bio mladić koji je s lakoćom nosio svoje veličanstveno ime, samouvjereno kao da je drevni ratnik na malenom gobijskom poniju u oklopu i čeličnoj kacigi, s kratkim lukom prebačenim preko ramena. Umjesto toga bio je bistri mladi znanstvenik u smeđem poslovnom odijelu. "Bolje njih nego stražnjicu hlača", zarežao je Marrett. Bio je u trapericama i sportskoj jakni od tvida, u zubima je žvakao cigaru. Jamsuren je tiho zahvalio bogovima na ventilaciji koja je usisavala većinu smrdljivog dima cigare. "Rekao je kako će te primiti odmah nakon devet." "To je sada." Marrett je kucnuo po satu na ruci. "Odmah nakon devet. Gdje je?" "Ima nekoliko drugih odgovornosti." "Ništa važno poput ovoga! Sveti paklu, pokušavamo ga vidjeti četiri puna dana." "Glavni tajnik često nema vremena primiti dva jadna UNESCO-va znanstvenika. Njegov je raspored pripremljen..." Marrett se okrenuo prema Mongolu. "Nemoj mi provaljivati ta ponizna orijentalna sranja! Dobro te poznajem. I ti si uzbuđen zbog ovoga kao i ja." Jamsuren se osmijehnuo. "Možda sam iskoristio srodstvo s mongolskim ambasadorom kako bih nam povećao šanse." "Normalno da jesi." "Ali to neće biti od koristi ako budeš nerazumljiva olupina kad..." Vrata su se otvorila. Marrett se okrenuo i izvadio cigaru iz usta. Jamsuren je ustao.

Emanuel De Paolo bio je vitak, krhki čovjek. Koža mu je bila tamna, kosa siva poput vulkanskog pepela. Oči totalno crne, ali žive, mladenačke i budne na staračkom licu. Odijelo mu je bilo vrlo staromodno, hlače sa suvracima na nogavicama, sako na dvoredno kopčanje, i meka vunena vesta. Odijelo je bilo plave boje neba iznad Anda; vesta zlata Inka. "Gospodo", rekao je tihim, gotovo muzikalnim glasom. "Molim vas, nemojte biti formalni. Sjedite, sjedite." Marrett je svoje krupno tijelo polagano smjestio u stolac kojeg je Jamsuren koristio i pri tome nije skidao pogled s glavnog tajnika. Mongolski se znanstvenik bez riječi pomaknuo u stranu i uzeo drugi stolac. De Paolo se opustio u pletenom stolcu od skandinavskog drveta i konopa. "Mogu li vas zamoliti da budete kratki", rekao je uljudno glavni tajnik. "Danas popodne je sjednica Vijeća sigurnosti kako bi prodiskutirali nedavne događaje na Mjesecu, a prije sjednice imam zakazano nekoliko sastanaka." Marrett je bacio pogled na svog prijatelja. Jamsuren je rekao: "Nisam siguran koliko vam je mongolski ambasador rekao, gospodine." "Vrlo malo", rekao je glavni tajnik. "Moram priznati kako je uživao što je ovo učinio vrlo tajnovitim." "Nije tajnovito", rekao je Marrett i ugasio cigaru u pepeljari pored svog stolca. "Nije tajnovitije od kiše koja vani pada." Sat vremena kasnije pomoćnik je diskretno pokucao na vrata kako bi glavnog tajnika podsjetio na sastanak u deset i petnaest. De Paolo mu je rekao neka ga otkaže. Telefon je zazvonio jednom i De Paolo je oštro progovorio na portugalskom. Nisu više bili prekidani, osim kad je glavni tajnik predložio da im donesu ručak. Sjednica vijeća sigurnosti počela je bez njega. Sredinom poslijepodneva De Paolo je pitao: "Je li to uistinu izvedivo?" Marrett je žvakao vlažni kraj svoje posljednje cigare. Ugasio je satima ranije. "Ako mislite tehnički, odgovor je da. Naravno, proći će neko vrijeme prije no što ćemo moći upravljati lokalnim vremenom na manjem prostoru, ali sada znamo dovoljno da možemo uništiti urod neke nacije kad god poželimo. I već godinama možemo upravljati velikim olujama - kad su nam to dopustili." "Bez ograničenja", dodao je Jamsuren. Glavni tajnik skinuo je sako. Nervozno se počešao po čelu. "Ali to je fantastično. Shvaćate li o kakvoj vi moći govorite? Imate li ikakvu predodžbu o tome što nudite?" "I jest fantastično", tiho se složio Jamsuren.

De Paolo je ustao i prišao prozoru. Više nije kišilo, ali nebo je još uvijek bilo sivo. "Da vas barem nisam obećao saslušati", rekao je i promatrao tmurno nebo. "Da barem nikada nisam ovo čuo. Iskušenje..." Marrett je pogledao na sat. "Za točno pet minuta vidjet ćete plavo nebo. Sunce će se pokazati." Glavni tajnik preko ramena je pogledao krupnog čovjeka. "Sigurni ste?" Marrett je kimnuo i odgovorio: "Siguran kao što sam siguran kako UN ili netko - mora zgrabiti ovu moć. Nećemo ju moći još dugo tajiti. Ima puno meteorologa i fizičara koji su svjesni potencijala. Kad steknu dovoljno hrabrosti da priznaju samima sebi kako se vrijeme na cijelome svijetu može kontrolirati nastat će nova velika međunarodna kriza." "A taj Kinsman?" pitao je De Paolo. "On je častan čovjek? Može mu se vjerovati?" "Mislim da može. Želi članstvo svoje nove nacije u UN i priznanje njezine neovisnosti. Nudi način osiguranja svjetskog mira." Glavni tajnik zatresao je glavom. "Zastrašujuće. Preveliko iskušenje." "Mislite potencijalna moć?" pitao je Jamsuren. "To", odgovorio je starac, "i odgovornost. Svi smo se godinama, desetljećima živcirali zbog političke impotencije Ujedinjenih naroda. Ali ovo mijenja sve. Sve!" "To je korištenje tehnološke moći za stjecanje političke moći", rekao je Marrett. "Nisam siguran da je to ispravno. Uopće nisam siguran jesam li spreman za to. To je upotreba sile - drugačija vrst sile, možda - ali ipak..." "Sila je jedini način za pomicanje predmeta", rekao je Marrett. "Newtonova fizika", odgovorio je glavni tajnik. Sjetno se nasmiješio. "Vidite? Nisam totalni ignoramus što se tiče znanosti." Opet se okrenuo prema prozoru. Sunčeva se zraka probila kroz oblake. Komadić plavog neba provirio je između oblaka. "Vaša je procjena bila previše konzervativna", rekao je De Paolo Marrettu. "Pet minuta još nije isteklo." Marrett je slegnuo ramenima. "Ja sam uvijek konzervativan." "Jeste?" Glavni je tajnik slegnuo ramenima, poput čovjeka koji je napokon odlučio prihvatiti teret, bez obzira na njegovu težinu. "Dobro. Moram se sastati s tim Kinsmanom. Mislite li da će biti voljan doći u New York?"

Kalifornijsko sunce bilo je jako i blistavo, dolazilo je s neba toliko plavog da mu je trebao pokoji bijeli oblačić kao kontrast. Frank Colt je zaškiljio iza svojih polarizinih naočala. Odbljesak koji je dolazio s betonskih pista i letjelica bio je snažan. Ali mogu ga podnijeti, rekao je Colt sebi. To i sve drugo što su mi namijenili. Dva zračna policajca u korak su hodali nekoliko metara iza njega, obojica su bila viša od sto osamdeset centimetara, građeni poput igrača američkog nogometa, s velikim automatskim pištoljima u futrolama. Pratili su Colta kamo god je išao. Tehnički, bio je u kućnom pritvoru i ograničen na ovu pustinjsku bazu sve dok glavešine u Washingtonu ne odluče hoće li biti optužen zbog odgovornosti u lunarnoj pobuni. Colt se prezirno nasmiješio. Nije svaki tip imao vlastite tjelesne čuvare koji su ga posvuda pratili. Statusni simbol. Iznad, srebrna se mrlja počela pretvarati u mlazni helikopter, i Colt je mogao čuti vuš-vuš-vuš njegovog velikog rotora kroz urlanje turbina. Colt i njegova dva čuvara zaustavili su se, potpuno nesvjesno, na rubu žutog kruga koji je označavao sletište helikoptera. Servisni kamion jurio je betonom u daljini, dovozio je struju helikopterovim komunikacijama, svjetlima i klima uređaju. Mlazni helić spustio se na beton u oblaku prašine i kamenčića. Stao je na svoje potpornje, rotori su usporili, Colt je podigao pogled i vidio kako nema nikakvih oznaka osim standardne američke zvijezde i identifikacijskog broja H003. "Trojka" u broju odmah je impresionirala Colta. Broj jedan je za predsjednika, broj dva potpredsjednika, znao je. Bio je impresioniran čovjekom unutra, čovjekom koji ga je došao vidjeti. Vrata helića kliznula su gore, poručnik u besprijekornoj odori stajao je na vratima dok su metalne stepenice klizile dolje i dodirnule beton. Pogledao je Colta i salutirao, žućkastog lica, umornih očiju, ali vrlo ukočenog i profesionalnog držanja. Colt je uzvratio pozdrav i popeo se stepenicama u helikopter. Njegova dva stražara ostala su vani na jakom suncu. U tjedan dana koliko su Colta posvuda pratili nisu mu rekli ni riječ. Dobro pocrnite dečki, tiho im je poželio Colt. Unutra u helikopteru bilo je hladno. Poručnik je bio dovoljno visok da se morao sagnuti dok su prolazili kroz manja vrata sivog odjeljka. Colt je ušao u neku vrstu sobe za sastanke - u stvari odjeljak; prostran za helikopter, možda, ali skučen zbog trojice ljudi koji su sjedili za uskim stolom. Colt se ukočio i salutirao. Umorni general s dvije zvjezdice koji je sjedio s druge strane stola odzdravio je. Na njegovim su stranama sjedili bucmasti

pukovnik i civil, čovjek u tamnom odijelu, pognut prema naprijed, njegova široka ramena na čudan su način napinjala sako, lice mu je bilo crveno od konstantne boli. Jedan plastični stolac bio je slobodan. General je mahnuo prema njemu; Colt je sjeo. Poručnik je ostao na vratima, iza Coltovih leđa. Primijetio je kako je poručnik nosio traku zračne policije, ali ne i pištolj. Ipak, stajao je iza njega, i mogao bi ubiti Colta golim rukama ako mu zapovjede. "Ja sam general Cianelli", rekao je general. "Ovo je moj pomoćnik, pukovnik Sullivan." Colt je kimnuo. Ali generali s dvije zvjezdice ne dobivaju helikopter broj tri, znao je. Ova ptica sigurno pripada civilu. S iščekivanjem se okrenuo prema čovjeku crvena lica koji je sjedio s njegove lijeve strane. "Moje ime nije važno", prošaptao je, promuklo i s naporom. U odjeljku je nastupila tišina. Colt je mogao čuti udaljeno, prigušeno zujanje dizel generatora servisnog kamiona, ništa više. General Cianelli je izgledao bolesno. "Ovdje smo kako bi razmotrili vaš slučaj; to jest izjave koje ste ranije ovog tjedna dali istražnoj komisiji." "Da, gospodine", rekao je Colt profesionalno. "Bit ću sretan raščistiti sve nepoznanice." "Rekli ste kako ste vodili skupinu proturevolucionara", rekao je pukovnik Sullivan iznenađujuće zvonkim tenorom, "i pokušali uništiti Moonbaseovo postrojenje za proizvodnju vode." "Da, gospodine. Ipak, bili smo samo djelomično uspješni. Bili smo brojčano svladani prije no što smo uspjeli napraviti više od površne štete." "Samo površne štete?" došao je mučni šapat s njegove lijeve strane. "Čuo sam, dok sam poslije bio uhićen, kako su naše akcije smanjile proizvodnju vode Moonbasea za oko jednu trećinu..." "Ah?" "... ali šteta se može popraviti u nekoliko tjedana." "Bez potrebe za dijelovima ili opskrbom sa Zemlje?" pitao je general Cianelli. "Tako je, gospodine. U bazi imaju sve potrebno za popravke." "Nekoliko tjedana", razmišljao je Sullivan. "To znači kako pobunjenici imaju manjak pitke vode?" "Ne baš, gospodine", odgovorio je Colt. "Tvornica vode može proizvesti dovoljno za piće, kućanstva i navodnjavanje i za Moonbase i Lunagrad. Ipak, možda imaju nedostatak raketnog goriva pošto se vodik i kisik dobivaju elektrolizom vode koju tvornica proizvodi."

General Cianelli se namrštio. "Kakav je čovjek taj pukovnik Kinsman?" Pažljivo, čovječe! upozorio je Colt samoga sebe. Svi znaju za vas dvojicu. "Bio mi je bliski prijatelj, gospodine. Oduvijek sam ga smatrao dobronamjernim, poštenim, ali politički mekanim." Nastavilo se satima. Colt je vješto izbjegavao činjenicu kako je mogao ustrijeliti Kinsmana ili možda pokušati preuzeti vlast dok su pobunjenici osvajali svemirske postaje. Kockao se s činjenicom kako nitko tko se vratio sa Selenea nije točno znao što se dogodilo i kakvu je on ulogu odigrao. Samo mu je Pat Kelly mogao proturječiti, ali kad bi to učinio Kelly bi inkriminirao sebe. Coltu je postupno postalo jasno kako više ne testiraju njegovu odanost ili sumnjaju u njegove postupke tijekom pobune. Tražili su informacije o samim pobunjenicima, osobito Kinsmanu, i obranama svemirskih postaja i lunarne baze. "Gospodine", pitao je generala, "hoću li na vojni sud?" General Cianelli pogledao je civila zajapurenog lica. "Stvar koju tek treba odlučiti..." Krupni čovjek ušutkao ga je malim pokretom jedne ruke. Coltu je rekao: "Nema potrebe za vojnim sudom. Upravo suprotno. Tražimo iskusnog časnika koji će preuzeti zapovjedništvo pokojnog generala Murdocka. Čovjeka koji dovoljno dobro poznaje svemirske postaje kako bi nam pokazao kako ih preuzeti." Colt je na trenutak zatvorio oči i ugledao generalske zvijezde. "Preuzeti svemirske postaje", ponovio je i pogledao civila ravno u oči prepune boli. "Ja vam mogu pokazati kako." Cianelli je izgledao iznenađeno. Sullivan se smiješio. Ali ljutiti čovjek bio je taj koji je odgovorio: "Kako? Pobunjenici imaju kontrolu nad laserima naoružanim satelitima. Uništit će svaku raketu koja poleti sa Zemlje." Colt ga je pogledao. "Morate ih uvjeriti da dopuste dolazak jednog leta na Alfu. To je sve što trebate: samo jedan let." Čovjek je zurio u Colta, lice mu je bilo crveno i namršteno. Ni jedan od dva časnika Svemiroplovstva nije se usudio progovoriti. Krupnije čovjek naposljetku rekao: "Pokažite mi." Colt je pitao: "Imate li ovdje kompjutorsku vezu?" Civil je pogledao poručnika koji je još uvijek stajao iza Colta. "Donesi." Trebalo je malo prtljanja po terminalu, malom prijenosniku, dok ga Colt nije povezao s dosjeima na Vanderbergu. Ekran je naposljetku prikazao svemirsku postaju Alfa, zajedno sa zahtjevima za posadu.

"Čak i ako pretpostavimo kako je Kinsman na Alfi ostavio viška ljudi kako bi štitili postaju", rekao je Colt, "nije mogao ostaviti više od sto." "Šatl nosi maksimalno pedeset putnika", usprotivio se general Cianelli. "To je pedeset civila", rekao je Colt. "Mogli bismo staviti više vojnika, osobito ako upotrijebimo tovarni prostor na donjoj palubi." General se uspravio. "Trebalo bi modificirati šatl, ubaciti sustav za održavanje života u tovarni prostor - ali to je izvedivo." "Naravno", složio se pukovnik Sullivan. Colt je nastavio objašnjavati kako se postaja može brzo i učinkovito zauzeti sa stotinu dobro naoružanih, dobro uvježbanih vojnika. "Također bi trebali imati dobrog vodđu", dodao je Colt. "A vi ćete biti njihov vođa?" pitao je krupni čovjek. "Ne", rekao je Colt. "Ne ja. Ja nisam pješadinac." Cianelli je to zanemario i pitao: "Zauzmemo Alfu. Kakva korist od toga?" Colt se nasmiješio sam sebi i shvatio kako ih je upecao. "U redu. Pogledajte." Opet je dodirnuo tipkovnicu. Pogled je prikazivao Zemlju sa stotinama satelita koji se okreću oko nje. Pritiskom prsta Colt je izbrisao sve satelite osim tri američke svemirske postaje. "Sada pogledajte područje koje svaka postaja 'vidi' dok orbitira oko Zemlje." Ekran je prikazao svijetloplave ovale koji su prelazili preko Zemlje: vidljivo područje svakog satelita. "Postoje trenuci", objasnio je Colt, "kad je Alfa i samo Alfa vidljiva iz područja Vanderberga. Ili Cape Canaverala, kad smo već kod toga. Kad zauzmemo Alfu možemo poslati dodatne snage u tim trenucima. A proračunat ćemo vrijeme zauzimanja Alfe kako bi za nekoliko sati mogli lansirati ljude koji će zauzeti Betu, Gamu i ruske postaje također." Ugasio je kompjutor i pogledao ih. "Ako budemo dovoljno brzi i sve učinimo kako treba možemo preuzeti cijelu PBR mrežu - i rusku kao i našu." "Crveni će gledati u naše cijevi!" izvalio je Sullivan. "A Moonbase možemo zauzeti kad god poželimo", rekao je Cianelli. "Bit će bez obrane. Past će poput zrele kruške." "Lunagrad također", rekao je Colt. Treći čovjek nije ništa rekao. Svi su se okrenuli prema njemu. Teško je i hroptavo disao. Onda: "Smatrajte se pukovnikom, gospodine Colt. General će smjesta pripremiti vaše zapovjedi. Vi ćete provesti plan koji ste upravo objasnili. Ako uspije postat ćete brigadni general." Cianellijeve su usne postala beskrvna crta. Sullivan je gledao u stranu.

Colt je rekao: "Još jedna stvar." Čini se da se čovjekovo bijesno lice napuhnulo i postalo još crvenije. "Želim", rekao je Colt, "upoznati predsjednika Sjedinjenih Država. To je čisto osobna stvar. Želim upoznati čovjeka na vrhu, makar samo na minutu. Želim se rukovati s njim." Bijes je popustio, malo. Gotovo se nasmiješio. "Naravno. To se može srediti." "Kad napadamo?" odjednom je pitao Cianelli. "Cijela ova strategija ovisi o tome hoće li nam pobunjenici dopustiti slanje šatla na Alfu." Bijesni je čovjek razmišljao: "Izvješća obavještajaca govore kako su brojne nacije lunarnim pobunjenicima poslale imigracijske zahtjeve. Bilo je čak i Amerikanaca koji su tražili vizu." "Amerikanaca?" Sullivan je bio šokiran. "Oduvijek smo među sobom imali budale i izdajnike", rekao je krupni čovjek. "Ovo je dobar način za njihovu identifikaciju. Onda ćemo ih preodgojiti." "Badnjak", rekao je Colt. "Molim?" "Ili Božić. Nagovorite Kinsmana da prvi let imigranata na Mjesec bude na Božić." "Nemoguće!" Cianelli je odmahnuo glavom. "Ne možemo odabrati ljude i pripremiti ih za ovu misiju i preurediti šatl do sutra ili prekosutra." Colt se namrštio. "Kinsman je sentimentalan, romantičar. Popušio bi stvar s Božićem." "Što je s Novom godinom?" pitao je Sullivan. Sva su trojica pogledala Colta iščekujući njegovu reakciju. "Stara godina", rekao je. "Na taj način mogu započeti prvi dan novog stoljeća, novog milenija, na svemirskoj postaji, u svojoj novoj domovini." "Nisam li negdje pročitao kako novi milenij u stvari počinje tek iduće godine - 2001? Je li to točno?" zapitao se Sullivan. "Nije važno", usprotivio se Colt. "Kinsman će popušiti Novu godinu. I svi promjenu s 1999. u 2000. smatraju novim milenijem. Nitko ne jebe čistunce." Colt je namjerno upotrijebio psovku. Nitko uopće nije reagirao. Imaš ih, beba! rekao je sam sebi. "Znači bit će to Stara godina", rekao je krupni čovjek. Prije zalaska sunca Coltovi su stražari nestali. Odveli su ga u otmjeni stan s velikim uredom gdje je na svom novom blistavom stolu pronašao par srebrnih pukovničkih orlova, zajedno s papirologijom svog promaknuća.

"Brzi su", promrmljao si je u bradu. Uzeo je orlove u ruku: "Samo dva komada srebra. Juda je dobio trideset." Pogledao je kroz prozor svog novog ureda, mogao je vidjeti blijedu siluetu Mjeseca kako se podiže iznad brda i pojavljuje na još uvijek blistavom nebu. "Ipak, ja se neću objesiti." Glas je zvučao ogorčeno, čak i njemu samome.

Subota 25. prosinac 1999: 1612 UV "Bio je naporan dan", rekao je Kinsman. "Nisu li svi?" odgovorila je Diane. Sjedili su u njegovoj dnevnoj sobi na trosjedu i gledali početak utrke buggyja na velikom ekranu. "Kad smo već kod toga pretpostavljam kako jesu", priznao je Kinsman. Nije vidio Diane od noći svog povratka s Alfe, osim službeno u svom uredu. Imenovao ju je zamjenicom šefa kadrovske službe, pod bivšim ruskim psihologom. Prvi neovisni Božić Selenea proslavljen je velikom večerom na središnjem trgu, svi su donijeli vlastitu hranu i još nešto posebno za veliki švedski stol. Više od tisuću ljudi sjedilo je na travi i jelo u stilu piknik te zajedno slavilo blagdan bez obzira na nacionalnost, religiju, ili politiku. Nakon tri sata gozbe počela je trka buggyja. Kinsman i Leonov nadgledali su odbrojavanje iz glavne kupole. Onda je Kinsman pozvao Diane na piće. Sada su gledali ružne lunarne buggyje kako se tresu preko neravnog terena brzinama od maksimalno trideset kilometara na sat u pravcu kratera Opelt. Trebat će im više od jednog dana kako bi završili devetsto kilometara dugu utrku. Trkaći buggyji počeli su svoj život kao standardna lunama površinska vozila, ali sada su jedva bili prepoznatljivi kao takvi. Svi su imali kupole na prednjem dijelu gdje se nalazila posada: okrugli kokpiti koji su podsjećali na oči insekta i imenu "buggy2" davale dvostruko značenje. Sličnosti su tu završavale i inventivnost pojedinca dolazila je do izražaja. Neki od buggyja imali su kotače, neki gusjenice. Jedan je ukočeno hodao na zakrivljenim nogama bogomoljke koje su završavale spužvastim postoljima. Neki su imali čudna šarena krila koja su izbijala iz njih: solarni paneli dizajnirani za 2

buggy – 1) terensko vozilo; 2) poput bube, nalik na bubu; prim. prev.

apsorpciju raznih valnih dužina sunčeve svjetlosti i njezino pretvaranje u elektricitet koji je pogonio motor. Neki su po cijeloj dužini imali gomile ćelija s gorivom, a jedan je imao parni pogon i solarno ogledalo, tik iza kokpita. Sve su boje bile žive, i ne samo iz estetskih razloga. Svaka je posada željela biti dobro vidljiva spasiocima ako se njihov buggy pokvari u pustoši Mjeseca. Kinsman je sjedio na trosjedu s pićem u ruci, Diane pored njega, i gledao usporenu utrku. Buggyji su napredovali prema obližnjem obzoru, s mukom se uspinjali preko brda na neravnom terenu i klizili po plitkim rupama poput kornjače u potrazi za morem. Sjetio se vatrenih kugli iz motora F-18 trideset metara iznad pustinje Mojave, gas do daske, motori urlaju, grmlje, kamenje i pijesak spajaju se u jednu neprekidnu jedva vidljivu sivosmeđu mrlju dok je njegov pogled usmjeren na brda koja se uzdižu pred njim. Onda mali trzaj palicom i stoji na repu i juri prema nebu dok odijelo puše i šišti oko njega, a zatim rotacija oko vlastite osi iz čiste obijesti. Nikad više. Odmahnuo je glavom. "Chete?" Diane je prekinula njegovo sanjarenje. "Huh? Što je?" "Upravo sam shvatila... Nisi mi ništa kupio za Božić, zar ne?" Smjesta je pomislio: Trebam li joj reći? Onda je čuo samog sebe kako odgovara: "Pa... ne baš." "Nisam se sjetila nešto ti kupiti", rekla je Diane s prilično ozbiljnim izrazom lica. "U redu je. Ionako ono što ti pokušavam nabaviti još neko vrijeme neće biti ovdje." Diane se uspravila. "Pokušavaš mi nešto nabaviti?" "Ne nešto" odgovorio je Kinsman. "Nekoga. Tvoju kćer." Uzdahnula je od iznenađenja. "Zamolio sam Hugha da vidi može li srediti da ju pošalju ovamo." Diane mu se bacila oko vrata i poljubila ga. Čvrsto ju je zagrlio i poljubac se usijao od požude. Onda je zazujao telefon. Polagano su se odmaknuli, Kinsman je uzdahnuo i pritisnuo ON dugme. Na ekranu se pojavilo lice Hugha Harrimana. Imao je svoj uobičajeni nevini izraz lica. "Prekidam nešto?" nacerio se. "Da. Sadimo imelu. Što želiš, Hugh?"

"Dok ste vas dvoje cijeli dan igrali vaše dječje igrice", odgovorio je Harriman, "ja sam bio zaokupljen bezbrojnim satima iskrene i plodne diskusije s kolegama diplomatima na Zemlji." Kinsman se malo uspravio. "Na Božić?" "Zvučiš poput Boba Cratchita, za ime Božje! Da, na Božić. Nije bilo lako sastaviti sve dijelove, pošto nitko ne želi službeno. Radije na blagdan razgovaraju u svojim domovima, nego u uredima tijekom radnog dana. Sve ispod stola, neslužbeno i sve to." "Za ime Božje, Hugh, svakoga dana sve više zvučiš kao muljatorski birokrat! O čemu dovraga pričaš?" "Pa!" Harriman je složio povrijeđenu facu, ali je odmah nestala. "U redu, ovo je priča. Jedan: Marrett je zvao jutros i rekao mi kako možeš očekivati osobni poziv glavnog tajnika Ujedinjenih naroda kako bi se obratio na posebnoj sjednici. Kao privatna osoba, znaš, ne kao vođa države. Ali pozvat će te službeno samo ako unaprijed bude znao kako ćeš prihvatiti. Ne može si priuštiti gubitak časti i sva ostala sranja." Kinsman je počeo ubrzano disati. "Kada?" "Prije kraja tjedna." Diane se približila Kinsmanu. "Hoće li američka vlada dopustiti nekome iz Selenea da dođe tamo?" "Moje drago dijete, što misliš što sam cijelog dana pokušavao srediti? Zar si mislio kako ću propustiti gozbu i zeku s komadima u ovom svečanom trenutku samo zbog nedostatka timskog duha?" "Ne seri, Hugh. Što si postigao?" "Puno, ako se mene pita." Oklijevao je samo trenutak. "Objasnio sam Marrettu kako je naš odnos s Yankee Federalesima vrlo delikatan. Shvatio je i rekao kako su UN već tražili garanciju sigurnosti za tebe i tvoju pratnju." "I?" "I dok sam se ja pitao trebam li pokušati nazvati američki State Department - znajući kako nitko s autoritetom neće biti dostupan na Božić primio sam poziv od tvog starog kompića: pukovnika Franklina Delana Roosevelta Colta." "Pukovnik?" "Čini se kako se Frank dočekao na noge, na Zemlji. Nosio je pukovničke ptice." "U Vanderbergu je?" "Točno. Očito su mu predali zapovjedništvo generala Murdocka."

"Kurvin sin." "I", nastavio je Harriman, "ovaj zahtjev UN-a za osiguranjem posjetitelja sa Selenea već je stigao do njega. Odobreno je ni manje ni više nego od strane samog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država." "Misliš sve je sređeno?" Harriman se počešao po bradi. "Ne samo da su bili brži od ikoga u Washingtonu od nereda devedeset druge, nego se čini kako se strašno trude udovoljiti nam." "Kako to misliš?" "Traže dozvolu da pošalju ljude iz cijeloga svijeta koji žele emigrirati iz svojih domovina u Selene. Leonovljeva su djeca možda među njima. Možda uspijem uključiti i tvoju kćer, Diane." Nije ništa rekla, ali Kinsman je osjetio kako mu steže ruku. Naslonio se i na glas zapitao: "Ne kužim. Zašto su odjednom tako susretljivi?" "I sam sam se isto zapitao", odgovorio je Harriman. "Ima nekoliko mogućih odgovora." "Primjerice?" "Pa, kao prvo, Colt najvjerojatnije ima nekog utjecaja. Sigurno im je rekao kako nemamo namjeru učiniti ništa loše Sjedinjenim Državama, i da je neovisni Selene bolji prijatelj Sjedinjenih Država, nego Selene koji je neprijatelj Sjedinjenih Država." Kinsman je kimnuo. "Onda, također, analitičari su sigurno zaključili kako bi vrlo lako mogli postati saveznici Sovjetskog Saveza, što bi za Sjedinjene Države bila katastrofa. Još jedan razlog za susretljivost." "Nastavi." Harriman je slegnuo ramenima. "A tu je i svjetsko mišljenje: velike, zle Sjedinjene Države teroriziraju bespomoćnu malu naciju. To ne znači puno, mislim, ali možda objašnjava zašto kao zalog dobre volje šalju gomilu imigranata." Trojanski konj? Misao je proletjela Kinsmanovom glavom. "Želim točno znati čiji su imigranti. Kompletne podatke o svima." "U redu." "Dan je bio naporan, Hugh." Harriman se nacerio. "Da, ali isplatilo se. Nakratko sam razgovarao čak i s ruskim ambasadorom u Ujedinjenim narodima. Marrett mi je rekao gdje da ga pronađem; otkazao je blagdansko putovanje kući. Čini se kako Rusi

neće izbjegavati priznanje naše neovisnosti - sve dok mogu pregledavati svemirske postaje i PBR satelite i uvjeriti se kako smo uistinu neovisni." "Za to se porazgovori s Leonovim. I saznaj jesu ili nisu njegova djeca na tom šatlu imigranata." "U redu." "Misliš kako uistinu možeš poslati moju kćer?" pitala je Diane. "Pokušat ću. Željezo se kuje dok je vruće, i sve to." "Sve zvuči sjajno, Hugh. Gotovo predobro da bi bilo istinito." "Da, čini se kako se guze kako bi bili dobri s nama. Možda je to božićni duh." "Nadam se kako je nešto dublje i trajnije." "Amen." "Još nešto?" pitao je Kinsman. "Dvije stvari. O pozivu za obraćanje na sjednici. Kvaka je što te žele 'što je moguće prije'. Ali ne kasnije od idućeg četvrtka." "Četvrtka?" ponovila je Diane. "To je tako skoro!" "Ne smijemo dopustiti da se prašina slegne", rekao je Harriman ozbiljno. "Stvari nam idu na ruku, moramo iskoristiti ovu povoljnu plimu prije no što se dogodi nešto zbog čega će promijeniti mišljenje." "U redu", rekao je Kinsman. "Četvrtak. Koja je druga stvar?" "Druga?" oh!" Harrimanove su oči zablistale. "Proveo sam sat vremena svoju pauzu za ručak, po mom mišljenju - u potrazi za šakalom koji se naziva maksimalni vođa moje domovine. Napokon sam ga dobio na ekran." "Da bi mu rekao da dolaziš na Zemlju pod okriljem UN-a?" "Ne." Harriman se nasmijao poput anđela. "Samo sam još jednom želio vidjeti njegovo prištavo lice i gledati izraz na njemu kad mu uručim svoju osobnu božićnu čestitku." "Nazvao si ga kako bi mu čestitao Božić?" "Ne baš. Rekao sam mu da si jebe mater."

Nedjelja 26. prosinac 1999: 1015 sati UV "Nema teorije", odrješito je rekla Jill Meyers, "da ideš na Zemlju, u četvrtak ili bilo koji drugi dan. To medicinski ne dolazi u obzir!" Bili su u Kinsmanovom uredu: Jill, Leonov, Harriman, Diane i sam Kinsman. "Daj, Jill", rekao je Kinsman. "Ovo nije vrijeme za predavanja."

Bila je na nogama i smrknuto gledala Kinsmana. "Chete, ne držim predavanje. Govorim ti jednostavne činjenice. Ne možeš preživjeti na Zemlji." "Samo na nekoliko dana..." "Čitaj mi s usana", prasnula je Jill. Onda je polagano, oklijevajući između svake riječi rekla: "Ne možeš živjeti na Zemlji." Diane se iznenadila. "Nikada?" "Možda nakon šest mjeseci specijalnog treninga i vježbanja", odgovorila je Jill, "ali čak i onda njegovo srce..." "Jill, nemojmo počinjati pušiti našu propagandu", prekinuo ju je Kinsman. "Prokleto dobro znaš kako smo izmislili taj šum na srcu kako bi zaobišli pravila službe u vezi rotacija na dužnosti." Jill je stala ispred njega, mala, sićušna lutkica s voljom od kromiranog čelika. "Tvoj srčani problem je stvaran", rekla je polagano kako bi dobro čuo svaku riječ. "To je prije pet godina bio mali problem, i s pravilnom količinom odmora i vježbe trebao je biti eliminiran. Još uvijek može biti eliminiran, samo treba vremena. Ali prošlih pet godina živio si na jednoj šestini zemljine gravitacije. Tvoje se srce naviklo na jednu šestinu rada s kojim će se suočiti na Zemlji. Tonus mišića, radni kapacitet, nema ih. Jednostavno ne možeš preživjeti zemaljsku gravitaciju! Ubit ćeš se!" Nekoliko dugih trenutaka činilo se kao da je u uredu stalo vrijeme. Nitko se nije micao, nitko nije govorio. Kinsman je zurio u ekran nasuprot kreveta: Zemlja je bila tamo, blizu, lijepa, dragulj kozmosa. Dovoljno blizu za posegnuti, za dan ili dva. "Jill", rekao je napokon, "ne tražim da mi kažeš što ne mogu učiniti. Moraš mi pomoći učiniti ono što se mora. Moram ići na Zemlju. Shvaćaš?" Leonov je pročistio grlo. "Daj da ja idem umjesto tebe. Ja sam u dobroj kondiciji zahvaljujući ruskom ponosu u mušku snagu, za razliku od dekadentne zapadnjačke lijenosti." "Cijenim ponudu, Pete", rekao je Kinsman, i tiho dodao, pokušaju da nas nasmiješ. "Ali jednostavna je činjenica kako je stvar dogovorena za mene. Amerikanci bi postali vrlo nervozni kad bi se ti pojavio na mome mjestu. Čak bi se i Rusi počeli pitati što se događa." "Treba li to biti osobni posjet?" pitala je Diane. "Ne može se obaviti telefonom? Mislim, mogli bismo ga pustiti preko najvećeg zidnog ekrana i sve." Harriman je odmahnuo glavom. "Ne, draga ljupka djevojko. Ključ cijele ove stvari je šansa da Chet i Marrett budu licem u lice s ključnim

nacionalnim vođama. Privatno, bez buba ili slušača. Govor i javni sastanci nisu ništa drugo doli kamuflaža. Važna stvar, vitalna stvar, za Cheta i Marretta je ponuditi manjim nacijama njihov dvostruki program PBR zaštite i kontrole vremena." "I profinjeno zaprijetiti postojećim komunikacijskim satelitima i ostalim svemirskim stvarima velikih sila", dodao je Leonov. "Profinjeno", složio se Harriman. "Kako je tvoje zdravlje, Hugh?" pitao ga je Kinsman. "Hoćeš li ti moći putovati?" Harriman je stavio šaku na čelo i napeo biceps. Nikakav pokret nije bio vidljiv u rukavu njegova kombinezona. "Otkad sam došao ovamo svakoga sam tjedna u centrifugi vježbao barem šest sati. Uvijek sam se nadao povratku kući, sjećaš se?" "Provjerila sam njegov posljednji sistematski pregled", rekla je Jill. "U dobrom je stanju." "Možeš se kladit u svoju slatku guzu da jesam!" dodao je Harriman. "U redu", rekao je Kinsman. "Moje slabo srce je problem. Bit ću na Zemlji samo nekoliko dana..." Jill ga je prijekorno pogledala. "Kako si se osjećao kad si bio na svemirskoj postaji prije dva tjedna?" "Huh? Dobro! Bez problema." Sve dok sam ostajao u dijelovima s niskom gravitacijom, sjetio se. Ali to nije bilo moje srce. Samo sam osjećao umor, težinu, i neke male probleme s disanjem... "Nisi osjećao pritisak u prsima?" pitala je Jill. "Nisi nigdje osjećao bolove ili probadanja?" "Ništa strašno." "Koliko si vremena proveo na razini jedan, gdje je puna zemaljska gravitacija?" "Uh, pa, uopće nisam išao dolje. Ali bio sam puno na razini tri - to je negdje polovica zemaljske gravitacije, puno više nego ovdje." "I kako si se osjećao?" "Onako umorno - potrgano. Ali srce mi je bilo u redu." Jill je zatresla glavom. "Kad si se vratio EKG ti je izgledao poput osmice po Richteru. Imaš li ikakvo poimanje koliko su tvoje srčane funkcije zakržljale u odnosu na normalne zemaljske? I mišićni tonus cijeloga tijela? Nećeš moći stajati na normalnoj zemaljskoj gravitaciji više od nekoliko minuta! Ti ćeš -" "Začepi!" prasnuo je Kinsman.

Jill je izgledala šokirano. Ali je zašutjela. "Sada ti slušaj mene", rekao je puno blaže. "Živimo u dobu medicinskih čuda i visoko razvijene tehnologije. Nema razloga zašto dolje ne bih mogao nositi odijelo. Egzoskelet će me držati uspravnim, a servomotori će mojim zakržljalim mišićima pomagati pomicati noge i ruke." "Ali tvoje srce -" "Učini nešto! Imaš tlačne narukvice i pumpe, i Bog zna što sve dovraga nemaš. Nafilaj me adrenalinom ili čime već treba." Harriman je furiozno odmahnuo glavom. "Bez lijekova, dovraga! Ne možeš biti drogiran ili omamljen tijekom tih sastanaka, za ime Božje." Kinsman je već osjećao umor. Prešao je rukom preko očiju. "Aha, u pravu si." Opet se okrenuo prema Jill. "U redu, morat ćeš me opskrbiti sa svim mogućim mehaničkim pomagalima koje imaš na raspolaganju. Pretpostavljam kako ću onda sa sobom trebati i liječnika." "Ali ja ne mogu natrag", rekla je Jill pokunjeno. I zato si toliko protiv mog povratka, shvatio je Kinsman. S novim je razumijevanjem pogledao Jill, i ostatak ljutite frustracije iščeznuo je iz njega. Posegnuo je kako bi joj dodirnuo ruku i rekao: "Znam, Jill. Ne očekujem da..." Riskiraš svoj život, pomislio je, onako kako ja riskiram svoj. Ali na glas je dovršio. "... se vratiš sa mnom. Nitko to od tebe ne očekuje." "Alex će ići s tobom", rekla je Jill. "Nema medicinskog razloga zbog kojeg je on prisiljen ostati ovdje." "Ali on vozi jedan od buggyja u utrci", rekao je Kinsman. "Onda ga pozovi natrag." "Ali..." Leonov je podigao ruku. "U pravu je. Trka nije toliko važna kao tvoje zdravlje." "Bila bi dobra politika imati Rusa u našoj delegaciji", istaknuo je Harriman. "U redu", rekao je Kinsman. "Onda će to biti Alex, ti -" kimnuo je Harrimanu - "i ja. Rus, irsko-brazilski Židov i Amerikanac. Bit ćemo brojniji od njih." Kinsman i Diane zajedno su išli prema stambenom dijelu, šutjeli su dok su hodali dugim, zakrivljenim hodnikom. Bilo je kasno poslijepodne; gotovo je cijeli dan utrošen za planiranje puta na Zemlju. "Želiš li večerati kod mene?" pitao je. Nije ga željela pogledati. "Mislim da ne, Chete."

Obitelj je prošla pored njih, roditelji i dvoje djece, jedno taman dovoljno veliko kako bi se igralo samo sa sobom. Nakon što su prošli Kinsman je pitao: "Što nije u redu, Diane?" Zastala je i okrenula se prema njemu. "Znaš ti što nije u redu. Nastavit ćeš s ovime dok te ne ubije." "Oh ..." Spustio je ramena. "Moram. Nema druge." "Znam", rekla je. "To i jest problem. Znam kako je ono što činiš ispravno, i dobro, i u cijelom ljudskom rodu nema nikoga drugoga tko bi to mogao učiniti." "Bit ću dobro." Odmahnula je glavom. "Ubit će te." "Ne budi toliko melodramatična." Diane se okrenula i nastavila hodati travnatim hodnikom. Kinsman ju je dostigao i zgrabio za ruku. "Diane, slušaj me. To je samo putovanje na Zemlju. Nakon toga, stvari će se smiriti." Lagano se nacerio. "Dovest ćemo tvoju kćer. Možda ćemo biti u stanju voditi donekle normalan život." Uzvratila je smiješak. "Da je to barem istina." "Bit će istina", ustrajao je. "Kad se vratim s ovog putovanja na Zemlju sve će biti gotovo sređeno." "Ne vjeruješ u to, Chete, ja također." "Moguće je." "Kada?" "Kad se završi ovaj posao sa Zemljom. Kladim se kako se vraćam na Staru godinu. Zajedno ćemo dočekati novo stoljeće." Dianeino se lice ozarilo. "Novi milenij." "I donijet ću novogodišnju rezoluciju", našalio se, "kako više nikada neću napustiti Mjesec. Što kažeš na to?" "Bilo bi divno", rekla je Diane. "Osobito kad bi je poštivao." Frank Colt nosio je plavu odoru i bio zavaljen u putničkom odjeljku mlaznog helića. Sjedala su bila postavljena po dva u redu, okrenuta jedna prema drugima. Pored Colta je sjedio bojnik, deset godina stariji od njega, koji mu je sada bio pomoćnik. Nasuprot njih bila su dva civila, jedan iz State Departmenta, i drugi iz ISA-e3. "Odobrili smo vize za sve strane posjetitelje i američke građane koji žele emigrirati u Moonbase", rekao je čovjek iz State Departmenta. Bio je profesionalni birokrat, poslovan, inteligentan. "Počet će stizati u New York 3

ISA – Internal Security Agency – Unutarnja služba sigurnosti

u četvrtak ujutro. Lunarna delegacija upoznat će se s većinom na prijemu te večeri." Agent iz ISA-e bio je mali, bucmast, proćelav. Kimnuo je, imao je pokerašku facu. "To bi trebalo otkloniti sve sumnje koje bi Luniki mogli imati. Onda ćemo strance smjestiti u svemirsku luku Kennedy, reći im kako je došlo do tehničkih problema i držati ih u mraku." "Dok vojska ide umjesto njih i preuzima svemirsku postaju", dovršio je bojnik. "Jako lijepo." "Tajming je ključan", rekao je Colt. "Nema mjesta za zajeb." "Sve je razrađeno do u sekundu", zadovoljno je odgovorio bojnik. "Onda razradite do u milisekundu", prasnuo je Colt. "Večeras se sastajem s predsjednikom i pokušat ću ga uvjeriti kako će one postaje biti u našim rukama prvog dana nove godine." Bojnik je kimnuo, stisnuo je usne i zacrvenio se. Čovjek iz State Departmenta manikiranom je rukom pratio šav svojih hlača sve do koljena. "Ima jedna dodatna stavka." "Koja?" pitao je Colt. "Naši su analitičari još jednom cijeli plan provjerili u kompjutoru kako bi vidjeli ima li kakvih rupa za krpanje." "I?" "I došli su do elegantnog prijedloga. Misle kako bi vi, pukovniče, trebali biti u New Yorku s tim tipom Kinsmanom kad šatl s vojnicima poleti." Colt je kontrolirao svoje iznenađenje refleksnim potiskivanjem emocija. Glas mu je bio bezosjećajan: "Zašto?" "Ako Kinsman imalo sumnja u situaciju Trojanskog konja vaša nazočnost u New Yorku umanjila bi njegove strahove." "Ili ga učinilo opreznijim." "Ne." Čovjek iz State Departmenta se nasmijao. "Prilično smo temeljito analizirali Kinsmanov profil osobnosti. Prilično lako vjeruje ljudima, osobito ljudima koje je neko vrijeme poznavao. Vi ste s njim bili prijatelj dugi niz godina. Nesumnjivo još uvijek osjeća duboke prijateljske veze prema vama. Vašu će nazočnost u UN-u vidjeti kao gestu pomirenja, i to će jako dobro smanjiti njegove strahove." Stvarno previše olako vjeruje ljudima, priznao je Colt samome sebi. Agent ISA-e je frknuo. "Prekrasno. Vas dvojica možete zajedno na televiziji gledati polijetanje."

"Posljednjih nekoliko sati prije polijetanja bit će automatski", dodao je bojnik. "Nema stvarne potrebe da budete nazočni u lansirnom centru Kennedy, ili čak i Patrick." Colt je rekao: "To mi se ne sviđa. Radije bih bio gdje je akcija, u lansirnom centru." "Ali kompjutori", rekao je čovjek iz State Departmenta, "pokazuju kako se postotak uspješnosti plana s osamdeset pet posto povećava na devedeset tri posto, ako ste u New Yorku s Kinsmanom." Hoćete da ga također poljubim u obraz? Colt se tiho pjenio. Ali sakrio je svoj bijes, sakrio svoj strah, i pogledao tri bijela lica, jedno za drugim. "U redu", rekao je naposljetku. "Učinit ću to."

Srijeda 29. prosinac 1999: 0525 sati UV Kinsman se naglo probudio. Na trenutak se nije mogao sjetiti gdje je. Onda mu je sinulo. VIP apartman svemirske postaje Alfa, u dijelu s niskom gravitacijom. Ustao je polagano. U butini mu se nalazila plastična cijev, brižno zamotana i zaštićena zavojima. Bacio je pogled na sat u oplati. Za nekih sat, sat i pol ta će cijev biti spojena s pacemakerom i elektromotorom. Unutar njegove noge, cijev se protezala kroz njegovu femoralnu arteriju do torza i aorte gdje je počivala plastična balon pumpa. Sada je bila nepokretna. Kad se pacemaker i energetska jedinica spoje balon će djelovati kao pomoćno srce, pomagat će u pumpanju krvi za koje je njegovo prirodno srce preslabo na zemljinoj gravitaciji. Jill se mrštila tijekom cijele operacije. "Pumpa ne može preuzeti više od pedeset posto napora tvog srca", rekla je. "Još ćeš uvijek biti u nevolji kad stigneš na Zemlju." Kinsman se istuširao pod soničnim tušem gdje su vibracije čistile i masirale njegovu kožu. Smiješno, rekao je sam sebi, znajući kako si je mogao dopustiti luksuz vodenog tuša. Ali navike pobjeđuju. A i ne bih smio smočiti zavoj, pretpostavljam. Nije želio priznati kako bi vodeni tuš previše smrdio na posljednji-put-u-životu ritual. Pažljivo se obrijao i počeo odijevati. Na kratko je pomislio nazvati Diane, u Seleneu. Ali odmahnuo je glavom i odustao. Bolje neka bude ovako. Ako se vratim - kad se vratim - možda ćemo moći početi zajedno živjeti. Ali ne sada.

Navukao je majicu, hlače i čarape. Ništa više. Zavoj je bio vidljiv ispod kratkih hlača i smetao na unutarnjoj strani butine. Imao je osjećaj kao da nosi dodatni par muda. Kinsman je oklijevao na vratima svoje sobe. Duboko je udahnuo kako bi se smirio, onda otvorio vrata i krenuo se sastati s Jill i njezinom medicinskom ekipom. Dva sata kasnije sjedio je u raketoplanu, u specijalnom sjedalu od pjenaste gume, dok je ulazio u zemljinu atmosferu. Kinsman se nalazio u mehaničkom egzoskeletu: kostur od metalnih cijevi koji se pružao niz njegove noge, tijelo, ruke i vrat. Srebrne metalne cijevi bile su spojene na mjestima gdje je ljudsko tijelo imalo zglobove, iako široke metalne ploče na Kinsmanovim leđima nikako nisu mogle biti gipke poput ljudske kralježnice. Mali elektromotori pomicali su kostur u odgovor na Kinsmanove pokrete. Raketoplan je ušao dublje u zemljinu atmosferu, tresao se i vibrirao dok je plameni zrak usijao vanjsku oplatu. Kinsman je osjetio povećanje gravitacije i odlučio započeti testiranje svog novog skeleta. Podigao je desnu ruku s naslona sjedala. Jedva čujan šum elektromotora i ruka se podigla, glatko, lako. Ipak, kad je Kinsman pokušao savinuti prste koji nisu imali pomoć imao je osjećaj kao da pokušava stisnuti gumenu loptu, a ne samo običan zrak. Egzoskelet dopustit će normalnom čovjeku koji radi na zemljinoj gravitaciji podizanje pola tone tereta jednom rukom. Kinsman se nadao kako će mu odijelo omogućiti normalno stajanje i hodanje. Stražnji dio odijela imao je kruti okvir, poput planinarskog okvira za ruksak, na koji će se smjestiti električno napajanje odijela i srčane pumpe, kontrole pacemakera i motora, i mali zeleni tank s jednosatnom zalihom kisika. Na sjedištu pored Kinsmana nalazila se maska za kisik. Jill je nastojala da maska bude dio opreme koju je nosio. Bilo mu je teško okrenuti glavu jer su vratni dijelovi egzoskeleta bili poprilično kruti. I, poput čovjeka s ozljedom vrata, Kinsman je polagano pomaknuo cijelo tijelo u stranu, onemogućen sigurnosnim pojasom koji mu je prelazio preko ramena i nogu. Pogledao je Landaua i Harrimana koji su sjedili na dvostrukom sjedalu nasuprot njega. Oni su bili vezani samo sigurnosnim pojasevima i zadubljeni u žustri razgovor. Ostatak raketoplana bio je prazan, osim posade u kokpitu i tri stjuardese koje su morale pokazati certifikat

profesionalne medicinske sestre ili liječnice, prije no što se Jill složila dopustiti im službu na ovom kratkom letu. Kinsman se zavalio u sjedalu i slušao minijaturni orkestar električnih šumova. Zatvorio je oči - savršeno je dobro znao što se sada događa u kokpitu - ili barem što se običavalo događati kad su letjeli takvom letjelicom, desetljećima davno. Sada su bili pod kontrolom s tla; sve je bilo automatsko, kompjutor aerodroma davao je zapovijedi brodskom kompjutoru. Posada je ovdje bila samo za slučaj opasnosti. Ali u mislima je osjećao nemirnu palicu dok se brod probijao kroz maksimalni aerodinamički potisak. Vidio je vatreni trag ulaska dok je brod jurio kroz atmosferu poput meteora i palio zrak oko sebe. Sjetio se jednog leta s Frankom Coltom... "Slijetanje za tri minute", objavila je rešetka zvučnika. Čak je i glas zvučao mehanički, automatski. Bez trunke emocija. Unatoč sebi, Kinsman se nacerio. Samo se stari prdonja sjeća dobrih starih dana. Raketoplan nije imao prozore, ali mali ekran postavljen u naslon sjedala ispred njega prikazivao je pilotov pogled prilaska svemirodromu JFK. Sunce je blistalo na čelično sivoj vodi, nebrojene strukture dobile su oblik na ekranu: nizovi kuća, tvornice, skladišta, garaže, tornjevi, crkve, robne kuće, mostovi, ceste, ulice - sve je bilo na otvorenom, pod neobično blijedim i razvodnjenim suncem. Kinsman je napeto zurio u mali ekran, ali još uvijek nije mogao vidjeti ljude, čak ni automobile na ulicama. Samo pokoji sivi bus ili maslinastozeleni kamion koji je puno više sličio vojnom vozilu nego civilnom. Dugi, mračni hodnik piste jurio je prema njima. Snažan udarac, onda još jedan, pa prigušena grmljavina kočionih motora rekla je Kinsmanu kako su sletjeli. Nasmiješio se sam sebi. Mi se možemo spustiti puno bolje od toga, pomislio je. Kompjutor se ne ponosi svojim slijetanjima. Onda je shvatio da su na tlu. Na Zemlji. Nije se pomaknuo sve dok se letjelica nije zaustavila kod zgrade terminala. Jedna od stjuardesa pomogla mu je otkopčati sigurnosni pojas. Tada se udaljila s čudnim izrazom lica dok je on pokušavao ustati. Sigurno izgleda prilično čudno, pomislio je Kinsman dok se odijelo razmotavalo - razmotavalo njega - i stao je na noge. Landau je otišao iza njega i aktivirao srčanu pumpu. Kinsman je očekivao kako će osjetiti pulsiranje u grudima, ali osjetio je samo toplinu

koja je brzo prošla. Rus je nekoliko minuta podešavao opremu na Kinsmanovom ruksaku dok je Harriman namršteno gledao. "Kako se osjećaš?" pitao je naposljetku, glas mu je bio dubok, smrknut i pomalo nervozan. "Odlično", prasnuo je Kinsman. "Isto kao i na razini jedan u Alfi kad sam ga testirao. Izazvat ću te na košarku prije no što odemo kući." Harriman je frknuo: "Već se hvalimo! Idemo. Ako si tako dobro miči dupe iz ove konzerve i dopusti ljudima da nam se dive." Ali nije bilo ljudi. Barem ne gomile. Kinsman i njegova dva pratitelja izašli su iz broda i ušli u tunel koji je vodio do zgrade terminala. Mala skupina dužnosnika i liječnika bila je tamo, uključujući predstavnika iz američkog State Departmenta i nekoliko djelatnika UN-a. Jedna od njih, odmah je primijetio Kinsman, bila je visoka, zamamna plavuša. Šveđanka, kladim se. Nema novinara. Nema televizijskih kamera. Nema znatiželjnih prolaznika. Sva su vrata ovog krila zgrade terminala bila zatvorena. Cijelo je područje bilo očišćeno od ljudi. Kinsman je vidio kako u dugom hodniku nema nikoga osim stražara u odorama, svakih dvadesetak metara, s kacigama i zaštitnim maskama na remenima pored pištolja i suzavca. Čak su i novinski kiosci i trgovine s poklonima zatvoreni. Visoki, krupni lik Teda Marretta s cigarom u zubima probio se kroz dužnosnike? "Dobro došli u Fun City!", zagrmio je, svi su ostali problijedili i ustuknuli. Kinsman je pružio ruku u metalu i Marrett ju je srdačno zgrabio. "Ovdje sam kao neslužbeni odbor za doček i osobni predstavnik glavnog tajnika. Vani imamo gomilu auta koji čekaju kako bi vas prevezli u stožer UN-a. Vas trojica bit ćete gosti glavnog tajnika." Ali nije bilo tako lako. Dužnosnici su smjesta formirali liniju za doček i tri lunarna posjetitelja trebala su biti predstavljena svima. Kinsman se onako usput pitao kako su se dogovorili o redoslijedu, budući da su, dolazili iz desetak različitih nacija i dvadesetak različitih vrsta vladinih agencija, od američkog Državnih instituta zdravlja do tanzanijskog Ministarstva razvoja nacionalnih resursa. Tri fotografa motala su se u daljini i diskretno snimali bez bljeskalica. Kinsman je primijetio male izbočine na zidovima i stropovima gdje su ostale kamere također možda bilježile njihov dolazak. Kinsman se rukovao sa svim dužnosnicima, uključujući i plavušu, koja je bila iz Kansas Cityja, predstavljala je Američki urbani savjet. Dobra krinka

za tajnog agenta, pretpostavio je Kinsman. Bacio je pogled na njezinu usko pripijenu vestu i zaključio kako je imala dobru krinku za sve. Naposljetku su bili spremni krenuti hodnikom prema glavnoj dijelu zgrade terminala. Jedan od američkih liječnika ponudio je: "Možemo vam donijeti kolica, gospodine Kinsman." "Ne hvala. Mogu hodati." Landau mu je prišao. "Bolje bi ti bilo da čuvaš snagu." "Osjećam se dobro." "Imaš povišenu razinu vlastitog adrenalina", savjetovao je Landau. "Invalidska su kolica preporučljiva." Odvezli su zapjenjenog Kinsmana kroz praznu zgradu terminala. Osiguranje je jače nego na mafijaškoj konferenciji, shvatio je Kinsman kad je vidio kako je cijeli terminal jednog od najvećih svemirodroma na svijetu u potpunosti zatvoren. Sve su blagajne bile prazne. Svi monitori koji su prikazivali dolaske i odlaske bili su ugašeni. Štandovi brze hrane, restorani i kafići bili su zatvoreni. Namršteni, do zuba naoružani stražari bili su posvuda. Jedini znak života uz pogrebnu povorku koja se kretala napuštenom zgradom bila su tri fotografa koji su skakutali naprijed natrag upornošću vrana iz Oza i neumorno fotografirali. Kinsman i Landau smješteni su u prostranu limuzinu, zajedno s Marrettom i predstavnikom američkog State Departmenta: preplanuo mladić uglate brade, s borama oko očiju koje su popratna pojava provođenja vremena na otvorenom, a ne u uredu. Ako on nije ISA pojest ću presvlake, rekao je Kinsman sam sebi dok se smještao na stražnje sjedalo limuzine. Kopče egzoskeleta neugodno su ga bockale. Landau je sjedio pored njega, dok su Marrett i tip iz State Departmenta sjeli nasuprot njih. "Dobro si?" pitao je Marrett. Morao se sagnuti kako svojom ćelavom glavom ne bi udario u krov limuzine. "Dobro koliko se može očekivati", odgovorio je Kinsman. Ugledao je Harrimana kako ulazi u limuzinu ispred njihove, s plavušom iz Kansas Cityja pored njega. "Kakav je osjećaj ta ćelija za jednog čovjeka?" pitao je Marrett dok je vozač palio auto i udaljavao se od terminala. "Nije baš tako loše. Puno bolje nego bez nje, pretpostavljam." Tip iz State Departmenta, čije ime Kinsman nije zapamtio pitao je: "Kakav je osjećaj ponovno biti kod kuće?"

Kinsman ga je oštro pogledao. "Moj je dom udaljen gotovo osamsto tisuća kilometara." "Oh. Da, shvaćam... mislio sam..." Ali Kinsman se okrenuo kako bi pogledao kroz prozor na beskrajno prazna parkirališta oko JFK. "Stvarno su zatvorili cijeli vražji aerodrom? Zbog nas? Čega se bojite?" "U današnje vrijeme bilo što može prouzročiti nerede", odgovorio je tip iz State Departmenta. "A vi niste jako popularni kod plebejaca, znate." "Također", brzo je dodao Marrett, "lakše je kontrolirati vijesti o tebi ako je vlada jedini izvor informacija. Točno, Nickersone?" Nickerson je pocrvenio poput raka. "Mediji mogu biti vrlo neodgovorni, senzacionalistički." Marrett se nasmijao, razdragan zvuk koji je ispunio unutrašnjost limuzine. "Naravno. Nema smisla dopustiti im da budu senzacionalni u vezi čovjeka koji je vodio uspješnu pobunu protiv vlasti i došao s Mjeseca u posjetu kao gost Ujedinjenih naroda." Nickerson nije uzvratio smiješak. "Gospodine Marrett", rekao je hladno, "vi ste američki građanin, iako se čini kako ste odaniji UN-u nego vlastitoj naciji. Savjetujem vam da budete oprezniji sa svojim izjavama." "Zajebi, sinko!" Marrett je izvukao novu cigaru iz džepa košulje. Unatoč zimskoj hladnoći krupni je meteorolog iznad košulje nosio samo kožnu jaknu. Landau je podigao ruku u znak protesta. "Molim vas. Bez pušenja." "Huh? Oh." Marrett je pogledao Kinsmana, a onda vratio cigaru u džep. Cijeli autoput koji je vodio na Manhattan bio je ispražnjen od svih ostalih vozila, osim pokojeg policijskog automobila ili vojnog oklopnog vozila. Čak su i nadvožnjaci bili ispražnjeni od prometa i ljudi. Dok su se mala parada limuzina i njihova pratnja približavali Manhattanu jeziv osjećaj počeo se uspinjati Kinsmanovom kičmom. Već je bio ovdje. Sve izgleda poznato, a ipak nekako drugačije. Prazno. Uklonili su sve ljude. Na ulicama nema nikoga, nema automobila, nema buseva. Ipak, bilo je još nešto. Nešto je nedostajalo u golim kanjonima betona i cigle. Nema zelenila! shvatio je Kinsman. Nigdje drveta. Srušili su sva stabla. Za gorivo? Skrenuli su na most Queensboro i Kinsman je ugledao vrhove visokih sivih tornjeva kojih se sjećao, napola izgubljenih u hladnoj smeđoj magli smoga. Uzvodno od mosta, nekoliko se osobnih automobila i kolone autobusa na parni pogon nalazilo na East River Driveu. Ali nizvodno od

mosta, gdje je cesta vodila prema kompleksu zgrada UN-a, nije bilo ni jednog vozila, osim policijskih i vojnih. Rijeka ispod njih izgledala je uljasto i nabujalo dok je lijeno tekla. I Kinsmana je onda pogodilo. Voda! Kilometri i kilometri vode, valovi se nježno valjaju, voda koja pada s neba i stvara male bučne potočiće kao u Coloradu, spušta se padinama planina kako bi stvorila rijeke koje se ulijevaju u oceane. Rijeke. Jezera. Oceani. Cijela planeta puna vode. Zurio je u sivu rijeku. Sva ta voda, i pogledaj što su joj učinili. Zgadili su vlastito gnijezdo. Skrenuo je pogled s prljave rijeke. "Jednostavno ne razumijem zašto ste smatrali shodnim raščistiti cijeli put", rekao je. Nickerson je pogledao Marretta koji je sjedio pored njega. "Gospodine Kinsman", rekao je, "možda ćete biti šokirani, ali većina Amerikanaca smatra vas izdajnikom. Mislili smo kako bi zbog vaše sigurnosti bilo najbolje upotrijebiti mjere maksimalnog osiguranja." "I minimum šanse da ljudima direktno ispričam priču o Seleneu." Nickerson je frknuo, ali bio je to jedini pokazatelj njegovih emocija. Hladno je rekao: "Ne želimo riskirati početak nereda ili da vi ili netko iz vaše pratnje bude ozlijeđen ili ubijen." Marrett je izgledao zgađeno, ali nije ništa rekao. Kinsman se okrenuo kako bi opet gledao rijeku. Toliko vode! Besplatno! Ovaj je svijet toliko bogat - a oni su ga temeljito sjebali. Kad su sišli s East River Drivea skrenuli su u kratku ulicu koja je vodila do garaža UN, iznenada su naišli na ljude. Tisuće. Desetke tisuća. Raširili su se cijelom ulicom, sve do raskrižja s Četrdeset osmom. Kordon policajaca na konjima - Još uvijek koriste konje! zadivio se Kinsman sprječavao je gomilu da ne izađe na ulicu i blokira limuzini ulaz u garažu. Kinsman se sjetio Trga UN kao prekrasno uređenog parka, zelenog od drveća i grmlja. Ono što je sada ugledao kad su limuzine usporile bilo je golo i beživotno. I prepuno ljudi s američkim zastavama i transparentima: NE PREGOVARAJTE S IZDAJNICIMA! MJESEC PRIPADA SJEDINJENIM DRŽAVAMA BRUT, BENEDICT ARNOLD I KINSMAN JOŠ JEDNA IZDAJA AMERIKE OD STRANE UN. I ostali koji su bili gori. Većina ih je bila profesionalno otisnuta, dok je netko podijelio brojne kopije. Vlada? Oni pisani rukom bili su opsceni.

Kroz neprobojna stakla limuzine Kinsman je mogao čuti gunđanje gomile, režanje i vikanje. Ženski prodorni krik: "Kinsmane, kvekerski kurvin sine, nadam se da će te ubiti kao psa!" Nickerson se hladno nasmijao. "Vidite na što sam mislio?" "Dobar posao organiziranja predstave", promrmljao je Marrett. Automobili su prošli pored raskrižja s Četrdeset osmom ulicom i ispod nadvožnjaka, pored divlje kakofonije krikova i psovki. Kinsman se s velikim naporom okrenuo kako bi pogledao kroz stražnji prozor. Gomila se odjednom probila kroz policijski kordon i jurnula na cestu. Gotovo magično, pojavilo se još policajaca koji su nevoljko pokušali maknuti gomilu s ulaza garaže. Kinsman je u pozadini mogao vidjeti kako murjaci na konjima navlače zaštitne maske dok su drugi stavljali maske njihovim konjima. "Zaustavi auto", zapovjedio je Kinsman. Bio je dovoljno glasan kako bi ga se čulo kroz pregradu koja je dijelila putnički dio od vozača. "Stani!" viknuo je. Vozač je stao. "Što vi..." Nickerson je posegnuo prema Kinsmanovoj metalnoj ruci. Ali on je već otvorio vrata i izlazio, servomotori su šumili dok se provlačio kroz vrata i ispravljao. Nered je počeo pred ulazom u garažu. Policija je naguravala gomilu, gomila je naguravala policiju. Pendreci i električne palice već su bile u rukama. Urlik bijesa odjekivao je betonskim tunelom. Zrak je bio smrdljiv. Zaudarao je po stvarima koje je Kinsman u potpunosti zaboravio: benzinu, gumi, spaljenom smeću i urinu. Oči su ga pekle. Ali umjesto da posegne za svojom maskom s kisikom krenuo je prema poludjeloj, razjarenoj, divljoj gomili. Kroz maglu je bio svjestan kako Landau trči iza njega. I Marrett. I Nickerson koji je vjerojatno imao pištolj. Njima je nagib ceste bio neznatan. Ali Kinsman se osjećao kao da se uspinje na Annapurnu. Korak po mučni korak: klik, zum, ššš, tump; klik, zum, ššš, tup. Frankensteinovo čudovište napada Manhattan. I odjednom su bitka i vika ispred njega prestali. Ne odjednom, ali u roku od pola minute od nereda je nastala tišina, val šoka prošao je gomilom i otupio ju. Jedan promukli glas je viknuo: "Ej, koji je vrag ono!" Onda totalna tišina više od deset tisuća ljudi.

Osim zvukova Kinsmanovog egzoskeleta. Polagano, s mukom, popeo se gore. Disanje je predstavljalo vježbu koncentracije. Prsa su mu iznutra bila hrapava, preteška za podizanje. Jedan od policajaca krenuo je prema njemu, imao je spušten vizir, u jednoj je ruci držao suzavac, megafon u drugoj. "Me... megafon", prodahtao je Kinsman. Svemogući Bože! Dvadeset koraka i napola si mrtav. Policajac je oklijevao, a onda mu pružio megafon. Kinsman ga je uzeo uz zveket i šum servomotora. Stavio je megafon na usta. "Ja..." Glas mu je pukao, grlo mu je gorjelo. Landau ga je prihvatio. Marrett i Nickerson došli su s druge strane. "Ja sam Chet Kinsman", rekao je i čuo svoj pojačani glas kako se šuplje odbija od zidova tunela. Gomila je ustuknula korak ili dva. Poput čegrtuše koja razmišlja o napadu, pomislio je Kinsman. "Ja sam čovjek koji je optužen za izdaju." Kinsman je s mukom duboko udahnuo. "Mogu vam samo reći... kako smo proglasili neovisnost... Mjeseca... u istom duhu u kojem su naši preci... proglasili neovisnost... Sjedinjenih Država." Ne mogu dovesti zrak u pluća! "Ljudi Selenea... žele živjeti u miru... sa cijelim svijetom... Nema razloga za strah... od neovisnog Selenea... kao što se ni Englezi nisu trebali bojati... neovisnih Sjedinjenih Država." Gomila je mrmljala, oklijevala. Kinsman je pustio neka mu ruka padne. Netko mu je iz prstiju uzeo megafon. Znao je da im ima još toliko toga za reći. Ali ne mogu. Ne mogu. Jebeno sam umoran.

Četvrtak 30. prosinac 1999: 1332 sati UV Lebdio je. Lebdio je u bestežinskom stanju, povezan stvarnošću samo pupkovinom koja je davala život iz svemirskog broda. Kinsman je uživao u slobodi. Polagano se okretao u svemiru i salutirao svakoj zvijezdi: Rigelu, Betelgezu, Siriusu, Procyonu, Blizancima, Raku, Škorpionu s Antaresom koji se crvenio u njegovoj sredini. Antares, rival Marsa. Neprijatelj Marsa. Neprijatelj rata. A onda se pojavila ona. Mrtva. Ruku još uvijek ispruženih u stravičnoj molitvi, cijevi s kisikom iščupane njegovim rukama. Okretala se polako,

jako polako, najprije mu je pokazala leđa, ali se polako, polako okretala pa je sada mogao vidjeti njezinu kacigu gdje je desna slušalica bila ugrađena, sada tračak njezinog crnog vizira i prva slova natpisa CCCP na vrhu njezine kacige. Ne! Želim se probuditi! Ali približila mu se, još se uvijek okretala prema njemu, ruke su joj sada bile ispružene u hladnom zagrljaju smrti. Želio je skrenuti pogled, ali umjesto toga zagledao se kroz tamu duboko u vizir i ugledao njezino lice. Dianeino lice. Mrtva. "Neeee!" vrisnuo je. Kinsman je pokušao ustati, razrogačio je oči, soba je još uvijek odjekivala njegovim vriskom. Svjetla su se upalila, naglo, bolno. Doktor Landau i dvije sestre uletjeli su u sobu. Vidio je kako leži na vodenom krevetu, osjetio je pljuskanje od svog meškoljenja. Lagana plastična mreža bila je učvršćena iznad njega i onemogućavala mu ustajanje. U ušima je čuo osobito dvostruko kucanje svog prirodnog i umjetnog srca, kucala su sinkrono. "Chete, Chete! Nemoj pokušavati ustati!" Prvi put kako me Alex nazvao po imenu, shvatio je Kinsman jednim dijelom uma. "Dobro sam", rekao je, opustio se i opet potonuo u mekoću vodenog kreveta. "Samo san... ružan san." Jedna od sestara, visoka Afrikanka dugih nogu, u ruci je držala injekciju. Landau joj je mahnuo rukom da se udalji. Kad su odvezali plastičnu mrežu Kinsman je ležao i pustio neka ga voda nosi. Soba je bila velika, ogromna po lunarnim standardima, i otmjeno namještena. Strop je bio pokriven lamperijom, na podu debeli sag; velike udobne fotelje i kreveti bili su ukusno razmješteni. Druga je sestra pritisnula dugme na zidu i zavjese su se razmaknule i propustile sunčevu svjetlost kroz velike prozore. Pored prozora se nalazio prostrani stol s raznim elektronskim spravama uredno složenima na njegovom vrhu i specijalan konturni stolac iza njega. Za nakazu, shvatio je Kinsman kad je ugledao svoj egzoskelet uredno složen pored stolca, poput nekog divovskog insekta koji čeka kako bi ga pojeo. Većina elektronike bila je medicinska oprema. Landau ju je upotrijebio kako bi provjerio Kinsmanove vitalne funkcije, odmahivao glavom i nesretno se mrštio tijekom kratke procedure. Dok su mu sestre pomagale

pri odijevanju, a onda i sa sponama Kinsman je pitao ruskog liječnika: "I, Alex, kako mi je?" Landau je sjedio u običnom stolcu pored stola, ugrizao se za usnu dok je gledao ispis na ekranu. "Stravično, ako želiš istinu", odgovorio je. "Srčana pumpa ne može izdržati nikakav tjelesni napor." Crna sestra podigla je Kinsmanovu desnu nogu i stavila sponu dok je druga - Kinsmanu je izgledala poput Armenke, ili možda Grkinje - isto učinila s lijevom. "Znači neću se naprezati", rekao je veselo. "Tko bi i trebao, sa tako stručnom pomoći pri ruci?" Potapšao bi ih po glavama, ali ruke su mu bile preteške i bojao se kako ih neće moći koordinirati kako treba. "Ovo nije stvar za zbijanje šala", sumorno je odgovorio Landau. Kinsman nije mogao bez bolova čak ni slegnuti ramenima. "U redu, Alex. Sjedit ću i neću raditi ništa napornije od razgovora." "Tvoje srce također reagira na emocionalni stres, znaš." Sestre su ga nagnule naprijed kako bi zakopčale leđnu sponu. "Ummph. Ali, Alex, osjećam se puno bolje nego jučer. Što se dogodilo? Jesam li se onesvijestio ili što?" "Srušio si se", rekao je Landau. Ogorčeno je nastavio. "I iz razloga koji sam trebao predvidjeti, ali sam bio preglup pa nisam. Zrak koji si udisao. Bio je jako zagađen, pun ugljičnog monoksida i smoga i ostale prljavštine. Tvoja su pluća bila opterećena, što je prouzročilo dodatni napor za tvoje srce. Bio si suočen s ozbiljnim nedostatkom kisika i srušio si se. Egzoskelet nije ti dao da padneš, pa si visio unutra, onesviješten." "Imao sam srčani udar?" Landau je odmahnuo glavom. "Ne, ne što bi laik nazvao srčanim udarom. Samo nedostatak kisika u krvi koja je dolazila u mozak." "Poput nesvjestice pri manevru na visokim gravitacijama." Landau se na trenutak namrštio od koncentracije. "Pretpostavljam." "Ali sada se osjećam dobro." "Dobio si sedative i odmaraš se u najudobnijoj sobi koju su nam Ujedinjeni narodi mogli dati. Zrak u ovoj sobi pomiješan je sa zrakom iz boca; uopće ne udišeš gradski zrak, čak ni filtrirani gradski zrak." Kinsman se nasmijao kad su mu sestre podigle ruke i učvrstile spone. "Sjećam se kako su se Newyorčani hvalili kako ne vjeruju zraku koji ne mogu vidjeti." Landauu to uopće nije bilo smiješno.

Kinsman je ustao, sada kad je egzoskelet bio u potpunosti pričvršćen na njega i napravio nekoliko eksperimentalnih koraka po prostranoj sobi. Poput Tina Woodmana. Nadam se kako se netko sjetio ponijeti kanticu s uljem. Landau je mahnuo sestrama neka izađu iz sobe. Kroz nekoliko trenutaka par konobara donio je doručak. A odmah za njima došao je Hugh Harriman. "Pa!" prasnuo je šaljivo. "Uspavana ljepotica napokon se probudila i spremna je za posao, ha?" "Mislim kako ću izdržati do poslijepodnevnog spavanja", rekao je Kinsman. "Odlično." Harriman je čekao da konobari postave stol i hranu iz toplog i hladnog dijela ispod bijelim stolnjakom prekrivenih kolica. Stol je naposljetku bio uredno postavljen, gomila jela nalazila se na njemu, a konobari su otišli tiho kako su i došli. Harriman je privukao stolac. "Do vraga i bestraga! Ovo je doista nisko. Napunili su ovaj stol hranom do koje na Seleneu ne možemo doći." Kinsman je otkrio kako njegov stolac ima niz prekidača ugrađenih u desni rukohvat. Prvi koje je pritisnuo podešavao je naslon. Drugi je stolac pomicao naprijed. Poput palice u avionu, pomislio je. Spretno je dovezao stolac do stola. Landau je privukao stolac, pogledao hranu i promrmljao: "Kavijar." "Ne brini", rekao je Kinsman. "Kroz nekoliko mjeseci dobivat ćemo ovakve stvari u trgovinskoj razmjeni." "A što ćemo mi mijenjati?" progunđao je Harriman. "Kisik?" Kinsman je nesvjesno kimnuo i zujanje servomotora ga je iznenadilo. "Kisik je već važna izvozna sirovina za tvornice u bližoj Zemljinoj orbiti, Hugh. Ako stvari krenu na našu stranu, te će tvornice početi proizvoditi u mirnodopske svrhe. Trebat će im lunarni aluminij, silikon, i ostali sirovi materijali. Također imamo turističke potencijale i istraživačka postrojenja. Imamo puno stvari za zamjenu." "Još uvijek mislim kako je vraški usrano što su ovo stavili pred nas", promrmljao je Harriman. Landau je posegnuo za čajem. "Najvjerojatnije pokušavaju biti jako uljudni s nama." "Ili jebene američke i ruske tajne službe potplaćuju UN kako bi kod nas izazvali čežnju za Zemljom." "U redu", rekao je Kinsman. "Na posao. Što sam jučer propustio?"

"Ništa osobito", odgovorio je Harriman. "Gomila novinara i fotografa probila se kroz policijski kordon kod garaže, ali otjerani su prije no što smo im išta mogli reći. Onda smo poslijepodne upoznali gomilu ljudi iz UN-a. Navečer su nam predstavili gomilu imigranata. Svi su te željeli upoznati, naravno, ali morali su se zadovoljiti s mojom šarmantnom osobnošću." "Ljudi koji dolaze živjeti na Selene?" pitao je Landau. Harriman je kimnuo dok je punim ustima žvakao pecivo, sir, lososa iz Nove Škotske i luk. "Uh-hmm." Progutao je. "Fascinantna skupina ljudi, svi su prilično zapanjeni što im njihove vlade dopuštaju odlazak. Sutra polijeću s Kennedyja; sada su na putu prema tamo." "Na putu prema kamo?" pitao je Kinsman. "Svemirskom centru Kennedy." "Na Floridi? Ne sa svemirodroma JFK?" Harriman je zatreptao. "Ne, rekli su mi kako ih američka vlada vodi na Floridu." "Zašto ne polete odavde?" zapitao se Kinsman. "Neka me vrag odnese ako znam. Najvjerojatnije nekakvo birokratsko sranje. U svakom slučaju to nije važna stvar. Glavni tajnik ima sastanak s tobom, danas u deset - za manje od sat vremena. Jesi li sposoban za to?" Kinsman je počeo kimati, ali se predomislio. Počinjem mrziti zvuk elektromotora, pomislio je. "Dobro sam. Gdje će se sastanak održati?" "Ovdje. Muhamed dolazi brdu." Kinsman je podigao obrve. Barem to mogu učiniti bez pomoći. Nekoliko minuta prije deset Ted Marrett nenajavljen je uletio u sobu s Belegom Jamsurenom za petama. "Najbolji meteorolog kojeg je Mongolija dala", rekao je za upoznavanje. "Za tvoju informaciju", rekao je Jamsuren tiho dok se rukovao s Kinsmanom koji je sjedio, "Mongolija daje vrlo malo meteorologa. I u stvari, ja sam studirao dinamiku fluida." "Pa, najbolji u Aziji", dodao je Marrett. "Vidio si jutrošnje vijesti? Tvoja predstava u garaži uistinu je dobro uzdrmala stvari." Bez pitanja je u nekoliko dugih koraka prešao preko sobe i dodirnuo mali zidni panel. Holografska reprodukcija Chagala istog je trena nestala sa zida, zamijenila ju je trodimenzionalna slika žene koju u kolicima guraju kroz bolnički hodnik. "Jebene sapunice", progunđao je Marrett i opet dodirnuo panel.

Kinsman je sjedio u svom specijalnom stolcu i odjednom ugledao hologramsku sliku sebe kako u bolovima hoda prema gomili pred garažom UN-a. Kamera je bila negdje u gomili, glave i transparenti neprestano su smetali dok se čudni lik u egzoskeletu uspinjao prema gomili. Spikerov je glas spominjao stvari o "nezemaljskoj pojavi... stravičnom tjelesnom naporu zbog normalne gravitacije... poruci prijateljstva i mira..." Dobri Bože! rekao je Kinsman sam sebi dok je gledao. Stvarno sam podigao ruke poput onog drevnog indijanskog vodiča. Marrett je iznenada ugasio sliku. "Vlada je popizdila", rekao je i veselo se nacerio. "Mislili su kako je sve pod kontrolom i sređeno. Bez novinara na aerodromu, nikome nije dopušteno približiti vam se." "Ali u gomili je bilo kamermana." "Naravno! Polovica su vladini ljudi, trebali su zabilježiti nerede." "Trebalo je doći do nereda?" pitao je Harriman. "To je stara taktika", rekao je Landau. "Vlada u gomilu postavi agitatore; pravi vođe koriste priliku za ispuhivanje; počinju neredi, prave vođe su se predstavili. Policija ih može uhititi tijekom nereda ili, ako je to nezgodno, barem će biti snimljeni. Mogu ih uhititi kasnije." "A istodobno", dodao je Marrett, "imaju video snimku kako bi američkoj javnosti pokazali kako su ljudi protiv tebe. To se zove 'formiranje uvriježenog mišljenja'. Stalno se događa." "Stari trik", složio se Jamsuren. "Pitam se od koga su ga naučili?" promrmljao je Harriman. Glavni tajnik stigao je točno u deset. Došao je sam, bez pompe, bez fanfara. Jednostavno je jednom pokucao na vrata i otvorio ih. Kad je ušao sva su petorica nazočnih muškaraca ustala. Kinsman je ignorirao cviljenje njegovih servomotora. "Molim vas - sjedite", rekao je glavni tajnik. "Inzistiram." Kad su sjeli dodao je: "A pošto je ovo neslužbeni sastanak, molim vas, nemojmo koristiti titule. Moje ime je Emanuel De Paolo. Znam vaša imena: gospodin Kinsman, gospodin Harriman, doktor Landau. Opustimo se i porazgovarajmo. Uvjeravam vas kako je ova soba temeljito pretražena prije sat vremena kako bi se uvjerili da nitko ne prisluškuje." Kinsmanu se ovaj vitki, tamnoput čovjek tamnih tužnih očiju odmah svidio. De Paolo je uzeo stolac i približio se Kinsmanu. Marrett je maknuo stol za doručak s puta. Jutarnje sunce probijalo se kroz tmurnu maglu grada i grijalo i osvjetljavalo sobu.

"A sada, gospodine Kinsman", rekao je De Paolo, "pokazali ste veliku količinu odvažnosti i lukavstva. Jutros ste postali junak američke javnosti. Ipak, upitno je koliko takva popularnost može potrajati. Brojni Amerikanci, možda većina, iskreno vas smatraju izdajnikom." "Siguran sam kako je većina Engleza Georgea Washingtona smatrala izdajnikom", odgovorio je Kinsman. De Paolo je slegnuo ramenima. "Da, naravno... Eh, došli ste ovamo tražiti priznanje vaše nove nacije, točno?" "Da, želimo stvoriti političko okruženje u kojem se Selene ne mora bojati napada Sjedinjenih Država ili Sovjetskog Saveza. Za uzvrat možemo svim nacijama svijeta ponuditi zaštitu od raketnog napada - od nuklearnog rata." De Paolo je napućio usne. "Nudite nam puno više od toga." Kinsman je pogledao Marretta i rekao: "Mislite na kontrolu vremena." "Mislim puno više od toga. Puno, puno više." Kinsman se nagnuo naprijed. Naslonjač stolca se pokrenuo za njim. "Ne razumijem." S osmijehom koji je bio više nego zadovoljan De Paolo je rekao: "Pokušat ću objasniti." Zastao je. Onda: "Što uzrokuje rat? Možete reći političke razlike, sukob oko teritorija, ili čak trka za prirodnim resursima. Ni jedno nije u potpunosti istinito. Ratove uzrokuju nacije. Vlade odlučuju silom doći do nečega što ne mogu dobiti na nijedan drugi način. Kad odluče upotrijebiti silu, nema načina za zaustavljanje sukoba." "Nastavite", rekao je Kinsman. "Naš svijet - ova Zemlja - suočen je s gomilom velikih problema. Rat je samo jedan od njih. Glad, u mojoj domovini, i većini južne hemisfere, čak i u dijelovima bogatijih nacija. Borba za prirodnim resursima. Prevelika populacija, manjak energije, i zagađenje na globalnoj razini. To su svjetski problemi." Harrimanovo se lice ozarilo. "Ahhh ..." "Počinjete shvaćati." De Paolo mu se nasmiješio. "Nacije svijeta ne mogu - ili ne žele - riješiti ove globalne probleme. To je zato što je najosnovniji problem od svih nacionalizam." Glas mu je odjednom postao čvrst poput čelika. "Svaka se nacija smatra neovisnom, zakonom sama za sebe, bez ikakve više sile koja bi joj ograničila djelovanje. Sve nacije, čak i najmlađe u Africi i Aziji, zahtijevaju potpuni autoritet da unutar svojih granica čine onako kako žele. Postižu glupost! Populacijske krize, glad, rasni masakri. I naposljetku, neizbježno dolazi rat."

"Mi smo također nova nacija", rekao je Kinsman. "I također želimo našu neovisnost." "Da, naravno. Ali zašto ste došli ovamo? Zato, mislim, što shvaćate kako ni jedna nacija nije u potpunosti neovisna, de facto. Uvijek postoje ograničenja djelovanja, političke realnosti koje se ne mogu ignorirati, potreba za suradnjom kad ne možete prisiliti. Ironija svega je što vi - koji živite na Mjesecu! - shvaćate kako morate surađivati s ostalim nacijama na Zemlji ako želite preživjeti. Da su barem nacije na Zemlji tako inteligentne!" Kinsman je kimnuo, a od zujanja servomotora počinjala ga je boljeti glava. "Vaš Alexander Hamilton znao je problem. Napisao je: 'Nemojte očekivati kako će nacije poduzeti inicijativu nametanja ograničenja same sebi.' Ne. Nacije svijeta neće riješiti problem nacionalizma. Ne mogu", rekao je De Paolo, vrlo odlučno. "Više od dva stoljeća pokušavaju pronaći lijek za izlječenje bolesti nacionalizma, i svake je godine sve gore, sve zaraznije, bliže točki smrtonosnosti." Starac je ustao. "Svake godine..." promrmljao je hodajući prema prozoru. Kinsman je u glavi osjetio zbunjenost. De Paolo je izgledao krhko, a ipak snažno; staro, a ipak vitalno. De Paolo je stao ispred prozora, okrenuo se i pogledao Kinsmana. "Dvadeset dvije godine gledam kako igraju svoje glupe igre. Ponosne nacije! Svaka je tako čvrsto uvjerena u svoje božansko pravo da bude podla, glupa, brutalna kad poželi. Dvadeset dvije godine gledam kako ljudi skapavaju, bombardirana sela, cijele nacije opljačkane, dok diplomati uljudno stoje u ovoj zgradi i izruguju se pojmovima poput zakona, pravde i mira. Nisu nimalo bolji od barbarskih poglavica koje su zamijenili stoljećima prije!" Gledao je kroz Kinsmana i ostale u sobi, očito zgađen onime što je vidio u mislima. "Znam kakve igre igraju. Dao sam najbolje godine svoga života kako bih od Ujedinjenih naroda stvorio silu reda i zdravog razuma u svijetu luđaka. Ali oni odbijaju red i zdrav razum. Pretvorili su naše političke napore u perverzije. Glasno objavljuju potrebu za međunarodnim zakonom, ali onda koriste moć novca i oružja kako bi uzeli ono što žele, poput razbojnika i kukavica kakvi i jesu." Pogledao je Kinsmana ravno u oči. "Više od dva desetljeća pokušavao sam iskoristiti nepolitičke dijelove UN-a - UNESCO, Svjetsku zdravstvenu organizaciju, Međunarodni savjet za raspodjelu hrane, da, čak i Savjet za miroljubivo korištenje svemira - ali čak su nas i tu ponosne nacije kočile.

Njihovo odbijanje dozvole za kontroliranje vremena samo je posljednji primjer njihove gluposti." "Znači predlažete..." Vitki se starac ukočeno vratio do stolca. "Predlažem da upotrijebimo vještinu i hrabrost koju imamo i radimo prema učinkovitoj svjetskoj vladi. S proturaketnim satelitima koje vi kontrolirate, manjim nacijama trećega svijeta možemo ponuditi sigurnost od nuklearnog holokausta." "I zaprijetiti komunikacijskim satelitima većih nacija", izlanuo je Harriman. "Ako ne poslušaju možemo im prekinuti njihove vražje telefonske veze! To će im preko noći osakatiti ekonomiju. Da ne govorim o prekidu emitiranja televizijskog programa!" "Nismo ovdje kako bi prijetili", rekao je Kinsman. Harriman je podigao obrve. "U redu, mon capitaine, govori blaže ako želiš. Ali neće biti zgorega upozoriti ih kako imaš veliku šibu." "Imamo ogromnu šibu", rekao je De Paolo. "Mogućnost manipuliranja vremenom doktora Marretta. S time, možemo proizvodnju hrane dovesti do maksimuma, izbjeći katastrofalne oluje - i u isto vrijeme svakoj naciji na Zemlji zaprijetiti nemogućim vremenskim uvjetima ako odbije surađivati s nama." Marrett je mrko kimnuo. Kinsman nekoliko trenutaka nije znao što bi rekao. "To je... to je veliki pothvat." "Naravno", rekao je De Paolo. "I ne možemo se čak ni nadati započeti s time ako nam se ne pridružite. Vaši su sateliti ključ svega." "Ali ..." "Znam", rekao je starac. "Bojite se da nisam megaloman koji želi gospodariti svijetom." "Pa..." "Ali jesam!" Opet se nasmijao, i ovoga je puta tuga bila manja. "Želim vidjeti svijet kojim će gospodariti zakon. Pravda. Suradnja medu ljudima. Ne sila i strah, kao što je sada." De Paolo je raširio ruke. "Znamo kako stvoriti učinkovitu svjetsku vladu, vladu u kojoj će svaka nacija sudjelovati, i ni jedna nacija neće biti pijun ili rob. Možemo sadašnje pravilo sile i naoružanja promijeniti pravilom zdravog razuma i zakona." "Nacije svijeta ne mogu riješiti problem nacionalizma", razmišljao je Kinsman. "Potrebna im je vanjska sila..."

"A zajedno možemo biti ta vanjska sila", odgovorio je De Paolo. "Znam da zvuči opasno. Znam koliko je iskušenje ne postati svjetski diktator i prisiliti neodlučne nacije da rade ono što želimo. Također bi vašem Georgeu Washingtonu bilo lako proglasiti se kraljem." "Ali nije." "A nećemo ni mi." Kinsman je zatvorio oči. "To je puno za provariti na jednom sastanku." "Znam. Ali namjeravam vam dati još materijala za žvakanje. Danas poslijepodne trebate se obratiti savjetu. Ipak, američka je delegacija zatražila da se vaše obraćanje odgodi do ponedjeljka, nakon vikenda i praznika." "Ne mogu!" prasnuo je Kinsman. "Ne mogu tako dugo ostati ovdje." De Paolo je kimnuo. "Da, naravno. Ovo je američki potez kojim vas pokušavaju spriječiti da pošaljete svoju poruku ljudima svijeta. Na nesreću, Rusi se u ovome slažu s Amerikancima, i između njih i njihovih blokova imaju dovoljno glasova kako bi nametnuli odgodu naše izvanredne sjednice. U stvari, većina delegata ovaj tjedan nije ovdje, i odgoda im savršeno odgovara." "Ali..." "Ne bojte se", rekao je De Paolo i podigao ruku. "Možete se obratiti savjetu idući tjedan s Mjeseca ili jedne od vaših satelitskih postaja. Vaše javno obraćanje nije razlog zbog kojeg sam vas želio ovdje. Ima nekoliko desetaka ključnih ljudi koje morate upoznati, i iskoristit ćemo svaki trenutak vašeg vremena ovdje kako bi ih doveli ovamo. Oni su dužnosnici iz raznih nacija-država. Većina je iz malih i slabih nacija, ali neke bi vas mogle iznenaditi." "Ako budu smatrali da si u redu", ubacio se Marrett, "uvjerit će svoje vlade da se slože s nama - da promijene UN i krenu prema stvarnoj svjetskoj vladi." "Čekajte malo", rekao je Kinsman. "Nisam siguran želim li ja ići tako daleko!" De Paolo se nasmiješio, i na njegovom su lice opet bile generacije ljudske patnje. "U tom slučaju razgovori s tim muškarcima i ženama pomoći će vam u donošenju odluke. Očito, nitko ne može nikuda dok se svi ne složimo." "Pošteno", rekao je Kinsman.

De Paolo je ustao. "Moram se vratiti svojim ostalim dužnostima. S vremena na vrijeme možda začujete bubnjanje po stropu i zidovima. Ne uzbuđujte se; to je samo naše osiguranje koje traži elektronske bube." Otišao je do vrata, sam. Zastao je i opet pogledao Kinsmana. "Vjerujete kako ste radili kako bi spasili svoj svijet - vaš Selene - od uništenja odlukama donesenima ovdje na Zemlji. Onda ste otkrili kako možda možete spasiti ljude na Zemlji da sami sebe ne unište. Sada vam nudim nešto puno veće, u puno teže za postizanje: šansu da Zemlju očistite od prokletstva nacionalizma. Šansu da ljudsko društvo povedete u novi stadij evolucije. Svjetska je vlada jedina šansa koju imamo za izbjegavanje globalne katastrofe." Dolazili su tijekom cijelog dugog dana, i dobro zagazili u noć. Jedan po jedan, vrlo rijetko po dvoje, a jednom su trojica istodobno posjetila Kinsmana. Diplomati, predstavnici raznih nacija. Neki su imali dovoljno tehnološkog znanja kako bi otvoreno govorili o putanjama projektila i logistici orbitalnih operacija. Nekoliko ih je na kratko bilo na Mjesecu, iako se Kinsman sjećao samo jedne: privlačne, tamnopute, tamnokose talijanske geologice. Sada je bila dio UNESCO ekipe koja je proučavala globalne resurse i očito izvješća slala direktno talijanskom ministru financija. "Otac na visokom položaju", promrmljala je s tračkom akcenta u njezinom britanskom engleskom. Nasmiješila se kao da smatra kako je njen posao pomagao položaju njezinog oca, a ne obrnuto. Marrett je ostao s Harrimanom i Kinsmanom sve dok i posljednji posjetitelj nije otišao. Razgovarao je s posjetiteljima o kontroli vremena, optimizaciji njihove klime, mogućnosti planiranja žetve godinama unaprijed, i onda gledati kako se prognoze ostvaruju. Kinsman je govorio o međunarodnoj stabilnosti, o miru temeljenom na zaštiti orbitalnom PBR mrežom, o razoružanju i prilici za male nacije koje će ovisiti o svjetskom zakonu, a ne trošiti polovicu državnog proračuna na vojske koje se često okrenu protiv vlastitih vlada i zbace ih u krvavim vojnim udarima. Posjetitelji udobne, tihe sobe sa specijalnom zalihom zraka dolazili su iz Afrike, Azije, s raštrkanih otoka u Pacifiku, prenapučenih zemalja Latinske Amerike. Kinsman je bio iznenađen kad je primio tročlanu delegaciju iz Japana, prepuni osmijeha, uljudnih naklona i iskrenih želja za dobru sreću, koja je znala uznemirujuću količinu podataka o laserima PBR satelita i bili poprilično upoznati s Marrettovim radom na modifikaciji vremena.

Beleg Jamsureng doveo je svog ujaka, mongolskog ambasadora u Ujedinjenim narodima. Talijanka nije bila jedina Europljanka: Skandinavske zemlje, Mađarska, Češkoslovačka, Jugoslavija, Nizozemska i Danska poslale su predstavnike. Sve vrlo neslužbeno. Čisto druženje. Nikakvi sporazumi nisu dogovoreni, niti spominjani. Nikakve obveze. Ali dobili su informacije po koje su došli i otišli s novom svjetlošću u očima. Kinsman je u dvadeset dva sata bio iscrpljen. Spustio je naslon stolca do kraja dok je Landau obavljao medicinske pretrage. Marrett i Harriman proždirali su sendviče i cugali pivo. "Onaj vodeni krevet izgleda prilično dobro", umorno je rekao Kinsman dok je Landau isključivao posljednju sondu s kompjutora. "I treba", rekao je Rus. "Krvni tlak ti je jako nizak." Minijaturni analizator proizveo je tihi ting svojim malim zvonom i automatski prikazao analizu Kinsmanove krvi na ekranu. "Ahh-hmm", promrmljao je Landau gledajući neravne linije grafikona. "Šećer u krvi također ti je nizak, kao što sam i sumnjao. Trebaš hranu i odmor." Kinsman je zatvorio oči. "Preumoran sam kako bih jeo. Bože, sigurno smo istu priči ispričali četrdeset puta." "Šesnaest puta", ispravio ga je Harriman. "Sutra dolazi još desetak." Landau se počeše po bradi. "Dobro. Idemo te smjestiti u krevet, a onda ti možemo dati infuziju." "E, nećeš." Kinsmanova averzija prema zabadanju igala u njegovo tijelo prevladala je nad umorom. "Pojest ću malo prave hrane. "Podigao je naslon stolca i dovezao se do stola. "Ako je nakon ove dvojice proždrljivaca išta ostalo", dodao je i pogledao gotovo prazan stol. "Šesnaest puta", ponovio je Harriman zamišljeno objema rukama držeći sendvič. "Nakon slušanja tvoje šprehe cijeli dan i noć mogao bih u snu izvesti tvoju plesno-pjevnu rutinu." "Učinio bih to šesnaest tisuća puta", rekao je Kinsman, "ako bi bilo od koristi." "Bilo je", rekao je odrješito Marrett. U jednoj ogromnoj ruci imao je bocu piva; nije koristio čašu. "Svaki od ljudi koji su danas došli ovamo povezan je s centrima moći u svojim vladama. Među njima nije bilo ni jednog muljatora ili papana. Možda svi nemaju visok položaj, ali kvragu, većina diplomatskih faca ionako nisu ništa drugo do šupci."

"Ej, pazi se!" prasnuo je Harriman i namrštio se. Marrett je podigao bocu. "Trenutačno društvo isključeno." Harriman je ostao ozbiljan. "Imam puno opakih komentara o inženjerima." "Ja sam meteorolog." Harriman je pogledao prema nebu. "Bog mi ga je dao u ruke!" Landau je privukao stolac i posegnuo za jednim od nekolicine preostalih sendviča. "Misliš da smo im prenijeli našu poruku?" pitao je Kinsman Marretta. "Aha. Znali su priču prije no što su došli ovamo. De Paolo se pobrinuo za to. Samo su se morali sastati s tobom, procijeniti te, i usporediti tvoju procjenu s njihovim procjenama onoga što će dobiti ili izgubiti pristajanjem na De Paolov plan." Kinsman je jednom zatresao glavom i osjetio svježu iskru boli od servomotora koji su zujali tik iza njegovih ušiju. "Razmišljam o De Paolovu planu", rekao je. "Tvrdi kako ne namjerava postati svjetski diktator..." "Želiš znati možeš li mu vjerovati?" pitao je Marrett. "Pošten je. Misli ono što govori." "Ali što je s ljudima oko njega?" zapitao se Kinsman. "I ljudima nakon njega?" Marrett je slegnuo ramenima, ali Harriman je rekao: "Što si dovraga očekivao, Chete?" "Kako to misliš?" Harriman je odmahnuo glavom i objasnio: "Zar ne shvaćaš kako su De Paolovi planovi logičan produžetak tvojih? Prate se kao noć i dan. On gradi trajnu strukturu tamo gdje si ti podizao šatore. De Paolo vidi dalje od tebe, dečko moj. On želi čvrsto zdanje?" "Misliš zatvor?" Harriman je složio kiselu facu. "Ne budi toliki blesan! Jedini način sprečavanja nuklearnog rata je stvaranje sile koja je jača od nacija. Sam Selene nije dovoljno snažan. Ali De Paolo se kreće prema pravoj svjetskoj vladi - snažnoj. To je ono što nam treba. Pakao, Woodrow Wilson je to shvatio! Ali sve do sada ni jedna međunarodna organizacija nije imala snage natjerati nacije na poslušnost. Pa, mi sada imamo. Ili ćemo imati." "Kvragu, tako je", složio se Marrett. "Iz svega ovoga izgradit ćemo novu stvar. Pravu svjetsku vladu. Doba nacionalizma je gotovo, završilo je. Još od Sputnika. Mi samo pokušavamo na njegovom mjestu izgraditi nešto učinkovito što će svijet držati na okupu."

Marrett se zamislio i otpio dug gutljaj piva. Spustio je bocu i rekao: "Slušajte. Svjetska vlada neće preko noći riješiti sve svjetske probleme. A uvijek postoji opasnost diktature na globalnoj razini. Ali u usporedbi s onime što danas imamo, svjetska mi vlada zvuči vraški dobro." Harriman je dodao: "Chete, to je pitanje quid pro quo. Ako želimo da ove nacije priznaju Selene, ako želimo biti primljeni u Ujedinjene narode, ako želimo s leđa skinuti Sjedinjene Države i Sovjetski Savez onda moramo igrati s De Paolom. Nema izbora. To je pitanje političke realnosti. Pomogni De Paolu da dobije što želi, i on će nama pomoći da dobijemo što želimo. Quid pro quo." "Dok je cijeli jebeni ljudski rod u opasnosti", dodao je Marrett. Kinsman je dodao: "Ovi ljudi s kojima smo danas razgovarali - oni će se obratiti svojim vladama?" "Sada su već u avionima", rekao je Marrett. "De Paolo će sada nositi loptu. Sve što sada trebamo je tvoja riječ kako ćemo ispuniti svoj dio pogodbe." "I to će nam donijeti priznanje dovoljno velikih blokova nacija kako bi dobili članstvo u UN-u?" "Ako nitko od članova Vijeća sigurnosti ne stavi veto na naš zahtjev", rekao je Harriman. "To znači Rusija i Amerika." "Točno." "Zašto bi bili dobri prema nama?" pitao je Kinsman. "Jer", rekao je Marrett, "De Paolo će im reći kako je kontrola vremena na putu. Ne mogu si priuštiti ostati na hladnom, i olujama, sušama, poplavama." Kinsman je zurio u njega. "Stvarno to možeš učiniti?" "Prije ili kasnije. Puno ranije no što oni misle." Marrett je svoje divovske ruke položio na debeli bijeli stolnjak. "Radio sam to na sitno godinama. Korišteno je u ratu, uglavnom kako bi pojačao kišu i prouzročio poplave. Ili uništio usjeve. U stvari lakše je raditi na veliko - imaš puno više faktora na svojoj strani." Harriman se ubacio: "A kad smo već kod toga imamo mogućnost skinuti njihove komunikacijske satelite i stale svemirske stvari. Da vidim kako će dopremiti namirnice iz Kalifornije u Konektikat bez telefona ili navigacijskih satelita!" Kinsman se namrštio.

"Ali funkcionira, Chete!" ustrajao je Harriman. "Znaju s čim se nose. Što misliš zašto Sjedinjene Države i Rusija pokušavaju biti dobri i dopuštaju imigrantima odlazak - uključujući Leonovljevu djecu i Dianeinu kćer?" "Da, možda..." Kinsman je želio kimnuti, ali umjesto toga počeo je treptati, poput Petea. "Ali tražili su odgodu mog obraćanja na sjednici." "U tome se slažem s njima", rekao je Landau. "Mora izbjegavati dodatne napore i vratiti se na Selene što je moguće prije." Ignorirajući ga: "Ali zašto su tražili odgodu?" Kinsman je ponovio. Marrett je slegnuo ramenima. "Tko dovraga mari? Samo daju De Paolu još nekoliko dana da okupi sve. Vrijeme je na našoj strani." "Stvarno?" zapitao se Kinsman. "Uistinu?"

Petak 31. prosinac 1999: 1700 sati UV Na Pacifiku i u većini Azije već je bila Nova godina. Ljudi su slavili na ulicama Melbournea i Sydneya. U Tokyu, gdje su se mrštili na zapadnjačke stilove proslave ulice su bile tihe. Blijedi mladi Mjesec promatrao je Kinu, beskrajnu ledenu i kamenu pustoš Himalaja, i sparnu Indiju. Ako se novi milenij slavio ovdje, bilo je to tiho u kućama ili vladinim palačama. Ili u hramovima.

Na Floridi je bilo podne. Pedeset muškaraca, žena i djece koji su iz cijeloga svijeta doputovali u svemirski centar Kennedy odvedeni su od blistavog srebrnog šatla u koji su se trebali ukrcati. Izgledali su umorno i više nego malo zapanjeni dok su hodali pod usijanim floridskim suncem, preko cementa koji je treperio od vrućine, pod budnim pogledima stražara sa sunčanim naočalama. Bili su bolje odjeveni od većine izbjegličkih skupina, ali tehničarima i stražarima još su uvijek davali utisak očaja. Na desetak različitih jezika pitali su jedni druge: "Zašto? Što je uzrok ovom kašnjenju? Kad će nam biti dopušteno krenuti prema Mjesecu i našim novim životima?" Kratko ošišani bojnik u civilu rekao im je s južnjačkim naglaskom: "Imamo tehničkih problema sa šatlom koji vas je trebao prebaciti na svemirsku postaju Alfa. Saznat ćete više kad dođemo do novih informacija." Izbjeglice su odvedene u vrlo udobne prostorije s klima uređajima, zasebnim spavaćim sobama, kolor televizorima i otvorenim restoranom.

"Gosti ste vlade Sjedinjenih Američkih Država", veselo im je rekao bojnik. Sto rendžera američke vojske koji su provjeravali svoje automatske pištolje, suzavac i električne palice bili su smješteni samo pola kilometra dalje, u zgradi od sivog betona koja nije imala ništa osim aparata za Colu koji je primao srebrne dolare i besprijekoran toalet s bijelim pločicama.

Sunce je jurilo na drugu stranu svijeta i linija ponoći krenula je na zapad, noseći sa sobom novu godinu i novi milenij.

U New York Cityju do sedamnaest sati već je bio mrak. Hladan je vjetar cijeloga dana šibao grad, a sada kad je Kinsman stajao pokraj prozora svoje sobe u glavnoj zgradi UN-a mogao je vidjeti jednu jedinu zvijezdu na nebu. Jupiter? Saturn? Ili je to možda svemirska postaja Alfa? "Trebao bi sjesti." Prodoran glas Alexseija Landaua došao je s druge strane sobe. Kinsman se polagano okrenuo uz škripavu simfoniju servomotora. "Alex moram se kretati. Ne mogu cijelo vrijeme biti u onom prokletom stolcu." Ali teško je stajati, priznao je sam sebi. Probada me u leđima, glava boli. Raspadam se poput gerijatričara. "Ovo je bio posljednji posjetitelj", sumorno je rekao Harriman sa stola. On je također umoran, shvatio je Kinsman. I osjeća napetost jer je ograničen na ovu sobu. "Tede", pozvao je, "kako bi bilo da nas povedeš u razgledavanje zgrade?" "Huh?" meteorolog je izgledao zapanjeno. "Apsolutno nemoguće", rekao je Landau. "Zabranjujem ti." "Alex, poludjet ćemo ovdje!" Landau je odmahnuo glavom. "Zrak je pun virusa i bakterija, prašine, prljavštine, polutanata. Ne, nemoguće." Kinsman se namrštio i rekao: "Nosit ću masku s kisikom, za ime Božje!" "I može ostati u stolcu", dodao je Harriman. Marrett se složio. "Možemo ga odvesti do podrumske razine i prijeći u dvoranu za zasjedanja. Impresivna je. Tamo neće biti nikoga." Landau se namrštio, ali i kapitulirao. "Dajte mi nekoliko minuta da uzmem stvari. Ako se nešto dogodi moram biti spreman."

"Mrak!" Kinsman je pljesnuo rukama. Ili pokušao. Servomotori bili su taman dovoljno nesinkronizirani da bi se njegovi dlanovi susreli malo pored središta i proizveli tupi udarac, umjesto oštrog praska. Sjeo je i rekao: "A kad već mislimo o tome, provjeri naš šatl. Je li još uvijek polijeće u dvadeset i dva sata?" Harriman je rekao: "Prije petnaest minuta nazvao sam JFK. Bit će spremni za nas u dvadeset i dva sata." "Propustit ćeš proslavu Nove godine", rekao je Marrett. "Ovdje? Gledanje proslave na televiziji nije moj pojam zabave, čak i ako je to trodimenzionalni ekran", odgovorio je Kinsman. "Radije bih bio na putu kući." "Doći ćemo na Alfu sat ili tu negdje iza imigranata", rekao je Harriman. "Bit će dosta slavlja." Činili su neobičan kvartet: Marrett je vodio, visok, atletski građen, oštrog pogleda, s nezapaljenom cigarom u zubima; Harriman hoda pored Kinsmanovog stolca, bucmast i okrugao, sredovječni ljepotan; Kinsman u nezemaljskom skeletu metala i strojeva, lica skrivenog zelenom maskom za kisik; Landau, visok i šutljiv, sumorni bradati lik koji trezveno hoda iza stolca očekujući tragediju.

Na Manhattanu godinama nije bilo zastoja u prometu. Većina ljudi dolazila je na otok vladinim busevima i vlakovima; privatni su automobili u potpunosti nestali. Ali ove večeri ljudi su nagrnuli na Manhattan. Napunili su buseve, prepunih vlakove. Vozili su ekstravagantne benzince. Dolazili biciklima, vozili se u taksijima, limuzinama i kočijama. Preplavili su mostove i tunele gdje su naplatne rampe ostavljene otvorene i neobično darežljiva vlada nije naplaćivala mostarinu. Ispunjavali su grad koji je nakon zalaska sunca inače bio prazan i tih. Times Square već je bio ispunjen ljudima, i prvi puta u desetljeću manhattanski se prometni kompjutor srušio. Vjetar je stao i oblaci su putovali preko lica Mjeseca. Noćas će biti hladno, ali malo će novogodišnjih tragača za zabavom to primijetiti.

Dvorana za zasjedanje bila je prazna, baš kako je Marrett pretpostavio. Gotovo. Mala skupina školaraca stajala je okupljena oko govornice, razrogačenim očima promatrali su blistavo drvo, otmjene presvlake, slike i skulpture koje su Ujedinjeni narodi nabavili tijekom godina. Radovi najboljih svjetskih umjetnika krasili su prostoriju. Uzaludno, pomislio je Kinsman dok je sjedio na drugom kraju prostorije, u blizini posljednjeg reda sjedala za posjetitelje. U ustima je okusio kisik, osjetio laganu hladnoću plina i blagi okus metala, dok je promatrao drugu

stranu veličanstvene i jalove prostorije. Toliko je svjetskih nada doneseno ovdje - i pokopano. Pokopano razgovorom. Primijetio je široki, veliki mural podvodnog prizora, vrlo apstraktan, ali i vrlo prepoznatljiv. Velika riba jede malu. Školarci su išli prema izlazu. Njihova je profesorica nekako zapodjenula razgovor s Marrettom. Bila je sjedokosa debeljuškasta žena ljubaznog osmijeha i nemirnih ruku. Marrett je prišao Kinsmanu. "Chete, ovi su klinci djeca djelatnika UN-a, uglavnom lokalni ljudi. Roditelji rade kao portiri, domari i slično. Neka bi djeca željela razgovarati s tobom." Kinsman nije mogao razgovarati s maskom. Podigao je ruku, servomotori su zašumili, i pokazao gore. "Gore", preveo je Marrett. "Razgovarat ćeš s njima u svojoj sobi?" Kinsman je podigao palac. Barem to mogu bez servomotora, rekao je sam sebi. Landau je rekao: "Mogu ostati najduže nekoliko minuta." "U redu", rekao je Marrett. "Odvedi ga gore, ja ću zabaviti klince brzim obilaskom meteorološkog centra. Vidimo se za petnaest, dvadeset minuta, u redu?" Kinsman je kimnuo i Landau se složio.

Novi milenij već je stigao u Moskvu, Teheran, Tel Aviv, Berlin i Beč. Svi ostali europski gradovi pripremali su se za njega. Novinski naslovi javljali su PRIJETNJA RATA NESTALA na četrdeset različitih jezika. Veseli, razdragani ljudi šetali su Londonom. U New Yorku klubovi i restorani koji su se inače zatvarali nakon sutona su se punili. Ulice su bile ispunjene ljudima. Džepari i prostitutke imali su više posla no što su mogli obaviti.

Na Floridi, u sedamnaest i trideset, istočno standardno vrijeme, rendžeri su se počeli ukrcavati u šatl. Cijeli je svemirski centar Kennedy bio očišćen od znatiželjnih očiju. Novinari su bili zatvoreni u isti otmjeni zatvor s izbjeglicama. U Washingtonu, krupan čovjek okrvavljenih očiju s bolom se promeškoljio u fotelji dok je na televizoru promatrao kako se vojnici ukrcavaju. "Polijeću u osamnaest sati?" pitao je po stoti put. "Zastoj zbog pozicije", odgovorio je pukovnik. "Trebali bi osigurati Alfu nešto iza ponoći. Kinsman i njegova skupina stići će tek nakon jedan sat."

Čovjek je kimnuo. "Mogu li pitati, gospodine", dodao j&pukovnik, "zašto uopće dopuštamo Kinsmanu da ode? Zašto ga ne zadržimo ovdje, pod rukom?" "Mrtav mučenik gori je neprijatelj od živog izdajnika." "Oh, shvaćam. Uh, pukovnik Colt bi sada već trebao biti u New Yorku." Čovjek se gotovo nasmijao. "Da, znam." *** Colt je bio tamo kad se Kinsman vratio u svoju sobu. Harriman je držao vrata dok je Kinsman ulazio, s Landauom odmah iza njega. Colt je stajao pored prozora, promatrao noć i neobičnu raskoš ulične rasvjete. Kad je ušao u sobu i skinuo masku s kisikom Kinsman je rekao: "Frank! Ovo je ugodno iznenađenje. Što te dovodi ovamo? Mislio sam kako si u Vanderbergu." Colt je slegnuo ramenima i odgovorio: "Nisam mogao dopustiti da budeš ovako blizu, a da ti ne skočim poželjeti sretnu Novu godinu." Harriman je promrmljao: "Dobri stari sentimentalni Frank." "Aha", rekao je Colt i pogledao ga. "Sentimentalan. To sam ja, definitivno." "Drago mi je što te vidim", rekao je Kinsman. "Ptičji pukovnik, ha?" Colt nije ništa rekao. Kinsman je mahnuo prema stolcu i približio se prozoru. "Ne mogu vidjeti Mjesec. Previše oblaka." Landau je počeo vaditi instrumente na stol. "Mislio sam kako ćeš biti zaposlen odbrojavanjem u Kennedyju", rekao je Kinsman Coltu. "Sve ide glatko. Ne trebam im disati za vrat. Ako bude kakvih problema mogu me dobiti ovdje." Kinsman se nacerio. "To ne zvuči poput starog opakog Franka Colta kojeg sam poznavao i volio." Colt se lagano okrenuo od njega. "Sada sam faca, ptičji pukovnik. Moram pokazati malo otmjenosti. Osim toga, radije bih bio ovdje s tobom." "Kako to da prvi imigranti kreću s Floride?" želio je znati Harriman. "Zašto ne odavde, iz civilne luke?" Colt nije odgovorio. Liznuo je donje zube i namrštio se. Bože, kako je uštogljen! shvatio je Kinsman. "Slušaj", rekao je Colt napokon. "Ja..."

Zvono na vratima sve je iznenadilo. Kinsman je okrenuo stolac dok je Harriman odjurio do vrata i otvorio ih. Ušla su četiri školarca, tri dječaka i djevojčica. Najstariji sigurno nije imao više od deset. Djevojčica i jedan od dječaka bili su latino-preplanuli. Protorikanci, pretpostavio je Kinsman. Jedan je dječak bio crn; četvrti crvenokos, pjegav, pravi Huckleberry Finn. I njihova učiteljica. "Oh, tako je lijepo od vas što ste nam dopustili da vas posjetimo! Jasno mi je koliko ste zaposleni." Laprdala je dok je uvodila klince u sobu poput kvočke koja vodi piliće. Klinci su bili tihi, zurili su, ali profesorica nije prestajala pričati. Kinsman je odmah shvatio kako razgovara s Harrimanom samo kako bi smanjila nervozu, koristeći u potpunosti isti ton glasa i izraze koje je koristila u učionici. "Oh, vi ste sigurno gospodin Kinsman - Chester Arthur Kinsman. Jeste li ime dobili po predsjedniku Arthuru? I vi živite na Mjesecu! Nije li to zanimljivo, djeco? Želite li vi jednog dana otići na Mjesec?" Djevojčica je pružila stidljivo ruku prema Kinsmanovu egzoskeletu. "Zašto to nosite?" Kinsman joj se nasmiješio. Stari lunarni šarm. "Trebam ga kako bi mi pomagao u kretanju. Vidiš?" Podigao je jednu ruku, sva četiri klinca odskočila su unatrag na zvuk servomotora. "Moji mišići su se prilagodili na gravitaciju Mjeseca, koja je šest puta manja od ove ovdje. Ja sam preslab kako bih se ovdje sam kretao. Vi ste puno snažniji od mene." To ih je ohrabrilo. "Moj tata kaže da ste izdajnik. Bili ste zločesti prema Sjedinjenim Državama", rekao je crni desetogodišnjak. "Žao mi je što tako misliš", odgovorio je Kinsman. "Ljudi s Mjeseca željeli su biti slobodni. Ne želimo povrijediti Sjedinjene Države niti ikoga drugoga. Samo želimo biti slobodni." "Kad odrastem", rekao je Portorikanac, "hoću li moći doći na Mjesec?" "Naravno. Možeš živjeti tamo, ako želiš, ili samo doći u posjet." "Hoću li ja trebati nositi jednu od ovih stvari?" Pokazao je spone. "Ne." Kinsman se nasmijao. "To je samo za slabe stare ljude poput mene. Na Mjesecu ih čak ni ja ne trebam." Postavili su još nekoliko pitanja, a onda ih je učiteljica uputila prema vratima. "Mogu li i curice također ići na Mjesec?" pitala je djevojčica. "Da, naravno." "Idemo, djeco, gospodin Kinsman je jako umoran. Čovjeku s Mjeseca jako je teško biti ovdje na Zemlji. Pomirišite zrak? Čak je i zrak drugačiji!"

"Ja ništa ne osjećam." "Na to sam i mislila!" Do tada su već bili na hodniku i vrata su se zatvarala kad je jedan klinac povikao: "Jebeni izdajniče! Sredit ćemo mi tebe!" "George!" prekorila je učiteljica "Takav jezik! I galama na hodniku!" Viči s krova, mali, pomislio je Kinsman. Budi pravi patriot. Harriman je nogom zatvorio vrata. "George će sigurno postati gradonačelnik." Landau je ustao i otišao do stola. "Moram te pregledati." "Još krvi? Hugh, naruči neku večeru, može? Frank, ostani i večeraj s nama." "Trebao bih krenuti", promrmljao je Colt. "Ajde", nagovarao je Kinsman. "Pustit ćemo te ranije. Moramo biti na JFK-u za polijetanje u dvadeset i dva sata. Možeš gledati polijetanje imigranata na televiziji." Colt je nevoljko ustao i upalio televizor. Kinsman se isto tako nevoljko okrenuo prema Landauu koji je u ruci držao iglu.

Sav promet na Times Squareu je zaustavljen. Policajci na konjima, u oklopnim automobilima, u helikopterima, svi nose kacige, plastične vizire, zaštitne maske, naoružanje. Tisuće ljudi dolazi na trg i još se više skupova formira diljem Manhattana. Na strateški postavljenim oružarnicama na otoku vojska okuplja ljude, oklopne transportere i lagane tenkove. Washington Square, Columbus Circle, cijela Amsterdam Mall avenija gomila je sve veća. Boce, pljuge i tablete slobodno se dijele unatoč policijskim patrolama na rubovima gomile i helikopteri s reflektorima. Ali ljudi su sretni, smiju se, slave. Veliki TV ekrani postavljeni su na ulicama kako bi prikazali lansiranje iz svemirskog centra Kennedy.

Frank Colt nervozno je pušio dok je sjedio na krevetu i gledao posljednje trenutke odbrojavanja. Šatl se nalazio na kraju piste, okupan svjetlošću desetak velikih reflektora. Sva su servisna vozila udaljena od njega. Samo je tanki tračak dima iz motora govorio kako u letjelici ima nekoga i kako je spremna za polazak. TV komentator je laprdao: U jednom od najvećih međunarodnih činova dobre volje u ovom desetljeću Sjedinjene Države dozvoljavaju da pedeset ljudi iz drugih nacija krene na povijesno putovanje na Mjesec - unatoč činjenici da je lunarna kolonija pravno još uvijek američki teritorij." Landau se namrštio dok je spremao svoju medicinsku opremu. Harriman je bio na telefonu, opet je provjeravao spremnost njihovog šatla na JFK-u.

Kinsman je umorno sjedio u svom specijalnom stolcu. Pregledi ga nisu samo bacali u depresiju, činili su ga još slabijim no inače. Negdje u pozadini uma pipac nelagode upozoravajuće se trzao. Skrenuo je pogled s televizora i pogledao Colta koji je uvlačio dim cigarete. Frank nikad nije pušio, rekao je Kinsman sam sebi. Mogu li pritisci zapovjedništva biti toliki da su ga natjerali na pušenje? Oglasilo se zvono na vratima. Stigla je večera. "Ne opet!" General Maksutov slušao je dobre četiri minute, po digitalnom satu na njegovom metalnom stolu, lice mu je istodobno postajalo sve zapanjenije i sve sumornije. Napokon je spustio slušalicu, ali ne prije no što je rekao: "Da, gospodine. Odmah!" "Dimitri", rekao je svom pomoćniku koji je sjedio na drugoj strani stola s čašom šampanjca u ruci, "to je bila Moskva. Moramo smjesta pripremiti tri lansiranja." Dimitri je ispustio čašu šampanjca na debeli orijentalni sag. "Obavještajci tvrde kako su Amerikanci krenuli zauzeti svoje svemirske postaje", objasnio je general. "Ako ne uzmemo svoje od kontrarevolucionara uzet će ih Amerikanci. Za nekoliko sati!" "Ali tri šatla? Sada?" General Maksutov ogorčeno je kimnuo. "Probudi ljude - sve posade i rezerve. Nazvat ću Andreija i javiti mu radosne vijesti. Treba javiti ekipama na tlu. Pobrini se za to." Pomoćnik je tupo kimnuo i ustao. Nehajno je primijetio kako se čaša nije razbila. Podigao ju je i pomalo drhtavom rukom stavio na stol. "Reci bolnici neka da tablete za buđenje. I ti popij jednu." "Da, gospodine." "Sretna Nova godina, druže", rekao je general s gorčinom. "I sretan novi milenij." Dimitri je odmahnuo glavom. "Ovo je previše slično prošlom mileniju." "Da, zar ne? Samo što u dvadesetom stoljeću ti i ja nismo bili dužni ubijati naše zemljake."

Lansiranje je prikazano na divovskim TV ekranima postavljenima na Times Squareu i ostalim mjestima gdje su se ljudi skupljali. Ljudi gledaju, more brbljave ljudskosti, kako otkucavaju posljednje sekunde

odbrojavanja, šatl je okupan reflektorima na sparnoj floridskoj noći, čeka, čeka... "Tri... dva... jedan...Polijetanje!" Na trenutak ništa se nije dogodilo. Onda je šatl jurnuo pistom, zaglušujuća grmljavina pratila ga je dok je ubrzavao i projurio pored kamere i podigao se prema mračnom nebu, iza su se vidjeli narančasti plamenovi koji su izbijali iz raketnih motora. Gomila je uzdahnula. Šatl je graciozno skrenuo lijevo, plamen njegovih motora reflektirao se od niske magle obližnjeg mora. Kamera ga je pratila sve dok se nije pretvorio u točku koju nije bilo moguće razlikovati od zvijezda razasutih po noćnom nebu. Tv komentator nije ništa propustio. "Lansiranje je dobro, dobro... sada se uspinje svojim programiranim kursom, nosi prvu turu međuplanetarnih imigranata u povijesti ljudskoga roda..." Večera je bila tiha, napeta. Kinsman i ostala tri muškarca jeli su brzo, sjedili oko malog stola bez previše priče i gledali TV. Slika se mijenjala od snimki šatlovog odbrojavanja i lansiranja do snimki ljudi na Manhattanu i dugih jednoličnih segmenata zabave. "Pa, Frank", rekao je Kinsman kad se na ekranu prikazao teleskopski pogled na šatl u letu, "sada se možeš opustiti. Ptica je poletjela bez tebe." "Aha", rekao je Colt. Bio je toliko napet da će puknuti, pomislio je Kinsman. Što ga dovraga proždire? Nešto definitivno nije bilo u redu, znao je Kinsman, ali tijelo ga je previše boljelo da bi razmišljao. Znam kako se Atlas osjećao, kad je držao svijet. "Chete", rekao je Landau, "moramo se pripremiti za vožnju do aerodroma. Morat ćeš nositi masku s kisikom." Kinsman je želio kimnuti, ali nije čak ni pokušao. "De Paolo je poslao dva auta po nas", rekao je Harriman. "Plus pratnju. Nema ni lokalnih ni saveznih murjaka. Tiho ćemo se iskrasti." Kinsman je odjednom okrenuo stolac prema Coltu. "Frank", izlanuo je, "dođi s nama!" "Na aerodrom?" "Ne, u Selene! Hajde. Znaš kako ovdje više ne pripadaš. Znaš što pokušavamo učiniti. Pridruži nam se!" Colt je odgurnuo stolac od stola. "Ja? ozbiljan si? Želi da ja...?"

"Zašto ne?" "Nakon onog što sam učinio?" "To je prošlost. Mi gradimo za budućnost. Možeš nam pomoći! Bio bi vraški sretniji na Seleneu nego ovdje gdje moraš podnositi govnarije kojima te natovare." Colt je skočio na noge. "Ti si lud! Ne mogu -" "Naravno da možeš", nagovarao je Kinsman. Colt je bacio ubrus na stol i viknuo: "Ti prokleta budalo! U vrijeme kad se vratiš na postaju više neće biti nikakvog Selenea!" "Ne kužim -" Ali mučan izraz na Coltovu licu zaustavio je Kinsmana. "Kako to misliš, Frank?" "Sranje, čovječe! Jesi li uistinu mislio kako ćemo ti dopustiti da se izvučeš? Jesi li uistinu to mislio?" Kinsman je mogao osjetiti vatru u živcima. "Frank, što to govoriš?" Coltovo je lice bilo slika boli. "Chete, ti blesavi kurvin sine - onaj šatl nije pun tvojih vražjih izbjeglica. U njemu je sto naoružanih vojnika! U iduća dva sata imat ćemo Alfu. Za dvadeset četiri sata imat ćemo sve svemirske postaje, ruske također. Onda ćemo zauzeti Selene" Kinsman je zatvorio oči. "Ti kurvin sine!" bjesnio je Harriman. "Tako si dobio te orlove.!" "Aha." Coltov je glas zvučao slabašno, jadno. Landau je promrmljao jednu riječ: "Jill..." Kinsman je pogledao svu trojicu. Harriman i Landau još su uvijek sjedili za stolom, hrana i vino bili su nedovršeni. Colt je stajao, blago raširenih nogu, na prstima, kao da očekuje njihov fizički napad. "Telefon", rekao je Kinsman više sebi nego ostalima. Odvezao se do stola. "Telefonska veza... JFK ima vezu s Alfom." Colt je odmahnuo glavom. "Neće te spojiti. Zrakoplovstvo je sat vremena prije no što sam došao ovdje preuzelo veze na JFK-u." Kinsman je zaustavio stolac. Okrenuo se prema Coltu i rekao: "Onda ćeš im reći da uspostave vezu."

"Moram?"

"Ti si jedini koji može, Frank." Colt je sada razrogačio oči. "Ti si lud, čovječe. To je ludost." Prizor na zidu prikazivao je Times Square i još uvijek rastuću gomilu. Harriman je otišao do kontrola i smanjio zvuk. "Frank", rekao je Kinsman, "Ti si na našoj strani. Oduvijek si bio na našoj strani. Ti si jedini koji to nije shvatio."

Colt je ukočeno, drhtavo krenuo prema njemu i odgovorio: "Ja sam na svojoj strani, Chete. To je jedina strana koja postoji. Broj jedan." "Sereš. Ne možeš živjeti s tim, i obojica to znamo. Unaprijedit će te u generala. Svijet i dalje umire, Frank. Umire! Osim ako ne učinimo nešto kako bi ga promijenili." "Prodajom Sjedinjenih Država." "Uzdizanjem iznad njih!" viknuo je Kinsman, a prsa su mu gorjela od boli. Colt je sada stajao ispred njegovog stolca i nadnosio se nad njega. "Znamo što ti i De Paolo radite - svi oni posjetioci koje si imao u proteklih nekoliko dana. Neće uspjeti, Chete. Neće ti dopustiti da uspiješ." Kinsman je duboko udahnuo i otjerao bol. "Nije me briga za to. Ne marim za ništa osim neovisnosti Selenea. Jer bez naše neovisnosti bit ćeš dio nuklearnog udara koji će ubiti sve ljude Sjedinjenih Država. Od toga nema bijega, Frank. Ili ćemo mi kontrolirati satelite ili će biti nuklearni rat. Koje želiš?" "Ne želim nijedno, prokletstvo!" Glasom čvrstim poput spona koje je nosio Kinsman se proderao: "Mora biti ili jedno ili drugo, Frank. A ti moraš izabrati koje. Izbor je tvoj. Biraj." Colt ga je mrko gledao.

"Biraj!"

Colt je trenutak oklijevao, onda se okrenuo prema stolu i divljački pritisnuo brojeve na telefonu. "Centralu JFK-a", rekao je u slušalicu. Mali telefonski ekran je zasvijetlio, ali nikakva se slika nije pojavila. Muški glas je lijeno, ravnodušno rekao: "Svemirodrom JFK." "Ovdje pukovnik Colt. Daj mi bojnika Stodta u komunikacijama." Glas je odmah postao budniji. "Gospodine? Hoćete li ponoviti zapovijed kako bi naš audio verifikator mogao provjeriti vaš glas?" Colt je ponovio, ekran je zatreperio i pojavio se prištavi čovjek visoka čela. Njegova plava tunika imala je zlatno hrastovo lišće bojnika Zrakoplovstva. "Stodt ovdje." Colt je poprijeko pogledao Kinsmana. Onda: "Smjesta želim lasersku vezu s Alfom. Puno kodiranje i bez snimanja. Smjesta. Spojite ju na ovu telefonsku liniju." Bojnikovo usko lice još se više suzilo. "Gospodine, to nije u našem planu operacije." "Jesam li te pitao?" prasnuo je Colt. "Učini to!"

"Ali... ali, gospodine, nema teorije da nadziremo lasersku vezu sve dok ne budemo imali vremena za -" "Stodte, imate deset minuta za uspostavljanje te jebene veze. U jedanaestoj mi možete početi pisati izvješće zašto je šupak od komunikacijskog tehničara unaprijeđen iznad njegovih talenata. Idemo, pokret, natporučniče. Ili želite postati poručnik?" Bojnik je vidljivo zadrhtao. "Odmah, gospodine", promrmljao je. Ekran se zacrnio. Colt se okrenuo prema Kinsmanu. "Ne znam koliko će im dugo trebati da shvate što činiš i prekinu vezu. Bolje brzo pričaj - ako uopće dobiješ šansu za pričanje." Bol je bila tupa, uporna, poput ugljena: izvana crna, ali crvena i usijana u sredini. Kinsman je samo rekao: "Hvala, Frank." Colt je odmahnuo glavom ali nije ništa rekao. Otišao je natrag do kreveta pored tihog zidnog ekrana i sjeo. Ekran je prikazivao Gaya Lombarda kako se istodobno smije i maše štapićem u savršenom tri-četiri tajmingu ispred orkestra robota. Pravi su ljudi plesali na plesnom podiju Starlight Roofa. "Trebali bi krenuti prema JFK-u", rekao je Landau. Harriman je zagunđao. "Ti kurvini sinovi neće nas pustiti. Ovdje nas drže za muda." "Ne", rekao je Colt. "Rekao sam im kako će biti u redu da se vratite na Alfu, a potom Selene. Imali bi Alfu pod kontrolom u vrijeme kad biste vi stigli tamo, takav je bio naš plan." Kinsman je slušao samo s polovicom uma. Ostatak je jurio mogućnostima. Ne smijemo im dopustiti pristajanje na Alfu. Ali najvjerojatnije će probati sletjeti na silu. Ili možda imaju dovoljno odijela da iskoče i uđu kroz komore za slučaj nužde. Bože, mogu uništiti postaju. Diane... Telefonski je ekran zablistao duginim bojama. Glas - ne bojnika Stodta rekao je: "Diretktna veza s Alfom stiže, gospodine." Ekran se očistio i komunikacijska tehničarka blago izgubljenog pogleda je rekla: "Recite, JFK." "Ovdje Kinsman", rekao je i smjestio se ispred telefona. "Tko je glavni?" Djevojka je jednom trepnula. "Gospodin Perry." "Gdje je Leonov?" "Jučer se vratio na Selene, gospodine. Mogu vas spojiti s njim -" "Ne. Pronađi Perryja. Smjesta."

"U redu." Proteklo je nekoliko minuta. Ostala tri muškarca okupila su se oko Kinsmana. Mladenačko lice Crhisa Perryja napokon se pojavilo na ekranu. Tipičan zgodan junak, pomislio je Kinsman. Nadam se da je dorastao ovome. Perry se veselo cerio, ali iza njega je još bilo ljudi i čuo se njihov žamor. "Mislili smo kako ćete već biti na putu ovamo", rekao je sretno. "Imali smo vrašku zabavu u ponoć - po našem vremenu, to jest. Ali svi su ostali budni kako bi dočekali imigrante, a Diane Lawrence želi -" "Nema vremena!" prasnuo je Kinsman. "Let s Floride pun je vojnika, ne imigranata." "Molim?" "To je trik. Trojanski konj. Mi smo još uvijek u stožeru UN-a. Taj šatl ne smije pristati. Shvaćaš li? Ni pod kakvim okolnostima." "Da, gospodine." Perry je bio u potpunosti trijezan. Smijeh i žamor iz pozadine zamijenila je apsolutna tišina. "Uspostavite radio kontakt s njima", rekao je Kinsman. "Zapovjedite im da se smjesta vrate na Zemlju." "U redu. A što ako ne poslušaju? Mogli bi pokušati pristati na silu. Ako imaju ikakvo teže naoružanje -" "Znam." Kinsman je rukama snažno stisnuo spone na butinama. "Zato ih je neophodno vratiti natrag. Ako ne poslušaju -" Oklijevao je, zatvorio oči na trenutak, a onda zapovjedio: "Ako ne poslušaju upotrijebi PBR satelite. Najprije ih upozori, ali upotrijebi lasere ako se ne okrenu." Perry je kimnuo stisnutih zuba. "Nemojte im dopustiti da se dovoljno približe postaji jer bi ju mogli oštetiti", rekao je Kinsman. "Možda nose rakete, i mogli bi ih pokušati upotrijebiti ako se uspiju iskrcati." "Hoće", rekao je Colt preko Kinsmanovog ramena. Perry je izgledao odlučno. "Da, gospodine. Idem ih odmah kontaktirati." U trenu se okrenuo od ekrana. "Hoće li učiniti to?" prošaptao je Landau. Kinsman se okrenuo i pogledao Rusa. Spone su od toga napravile bolno iskustvo. "Misliš hoće li ubiti Amerikance? Dovraga, vrlo skoro ćemo saznati." Ti si ovo počeo sa željom da zaustaviš rat, bjesnio je sam na sebe, a pretvara se u građanski rat. "Bolje mu je da to učini", rekao je Colt.

Perry se vratio do ekrana. "Moram dolje u kom centar. Imaju šatl na standardnoj frekvenciji, ali ne mogu svim dijelovima ove zabave upravljati odavde." "U redu. Neka ova linija bude otvorena", rekao je Kinsman. Ali ekran je eksplodirao šarenilom boja. Jedini zvuk iz zvučnika bilo je bijesno siktanje. "Skužili su", rekao je Colt. "Prekini vezu." Kinsman je okrenuo stolac. "Hugh, pronađi negdje telefon i reci našem šatlu neka čeka. Ne znam kad ćemo stići tamo - ako ikada stignemo. Onda provjeri kojeg visokog dužnosnika UN-a možeš naći..." "Isuse! Na Novu godinu?" "Ne može se pomoći! Moramo imati nekakvu silu oko šatla. On je naša veza s domom, i..." Jauknuo je od oštre boli. "Chete!" Landau je stigao do njega. Kinsman je odgurnuo Rusa. "Ne... dobro sam." Pokušao je doći do daha. "Hugh, za ime Božje - trebamo De Paola. Pronađi ga. Pronađi neke strane diplomate. Marretta, novinare, bilo koga. Moramo dati izjavu o ovome. Nemoj -" Bol je opet navalila, poslala plamen preko njegovih rebara i niz obje ruke. "Neću dopustiti da se za ovo ne sazna." Harriman se ugrizao za donju usnicu. Ali kimnuo je i jurnuo prema vratima. Landau je Kinsmanov stolac postavio u ležeći položaj. Strop se vrtio. Kinsman je čuo kako iz telefona dolaze čudni zvukovi, a onda je piskutavi glas pozvao: "Pukovniče Colt! Pukovniče Frankline Colte!" Landau je bio iznad njega. Bio je mutan, ali vrlo ozbiljan. Koncentriran. Tako vraški sumoran. Pitam se je li takav u krevetu s Jill. Sigurno se ponekad smiješi. "Ovdje Colt." "Samo trenutak, pukovniče. Prioritetni poziv iz Washingtona." "Mrak. Samo mi je još to trebalo." Kinsman je lagano okrenuo glavu kako bi vidio zidni ekran. Plesni je podij bio ispunjen sretnim ljudima. Uglavnom starim ljudima. Prizor se promijenio. Amsterdam Mali također je bio ispunjen rasplesanim parovima. Ali ovi su bili mladi, crnci, Portorikanci, ostali latinoamerikanci. I njihovo plesanje nije bilo otmjeno ili odmjereno. Njihovu glazbu nije izvodila simulacija davno mrtvog orkestra. Kinsman je mogao vidjeti čelične bubnjeve, gitare i dovoljno pojačala pa se sanjivo upita: Otkud im struja?

Prisilio se probuditi. "Prestani u mene zabadati igle, prokletstvo!" Landau mu je položio tešku ruku na rame. "Budi miran. Tiho." "Pukovniče Colt." Kinsman nije mogao vidjeti stol, ali glas se dobro čuo kroz zvučnik telefona. "Ovdje sam." Coltov je glas bio miran. Odlučio je, znao je Kinsman. "Čestitam, pukovniče. Upravo ste zaradili streljački vod." "Pogodi ponovno, beba. Ja sam na teritoriju UN-a i tražio sam azil u Seleneu." "Ti si izdajnik", prošaptao je promukli glas. "Izdajnik. Gori čak i od samog Kinsmana. Znao si što činimo. Pomogao si nam planirati. A onda si promijenio stranu. Neće biti milosti za tebe, crni čovječe. Neće biti mjesta na kojem ćeš se moći sakriti. Ti si mrtav čovjek." "Svi umiru", zarežao je Colt. "Uključujući tebe." "Istina. Ali ti ćeš umrijeti prije mnogih. Naše se trupe neće prestrašiti. Zauzet će postaju Alfa ili ju uništiti." "Bolje da im promijeniš zapovijedi. Spržit će ih ako se ne okrenu." "Neće se okrenuti. A ako tvoji novi prijatelji ubiju američke vojnike čak ni zgrada UN-a neće biti sigurna za tebe." "Da sam na tvom mjestu", čuo je Kinsman Colta, "jurio bih prema atomskom skloništu, a ne prijetio ljudima preko telefona." Onda je čuo tihi prekid komunikacija. "Alex", rekao je Kinsman. "Nemoj me uspavljivati. Moram ostati budan... moram..." "EKG ti je zastrašujući", rekao je Landau. "Ostat ćeš ležati i odmarati se." "Neće", odrješito je rekao Colt. Kinsman je prtljao rukom tražeći kontrole stolca i okrenuo ga prema Coltu. Nemoj pokušavati ustati, upozorio je sam sebe. Ne budi toliko hrabar. Bol je sada ublažena, ali znao je kako je tome uzrok ono što mu je Landau dao u injekciji. Lijek je samo privremeno smanjio intenzitet. "Neka bude budan i svjestan", rekao je Colt Landauu. "Trebat će nam. On je jedini koga će poslušati - ljudi tamo gore i ljudi ovdje dolje. Ako ode, neće slušati ni tebe ili mene." "Harriman je tu", rekao je Landau jedva otvarajući usta. "Neka bude budan", ponovio je Colt. "Ubit ćeš ga." Prije no što je Colt mogao odgovoriti Kinsman je rekao: "Svi ljudi umiru." Dva bivša astronauta nacerila su se jedan drugome.

"Frank", rekao je Kinsman, "vidi možeš li opet uspostaviti kontakt s Alfom. Perry nije budala. Najvjerojatnije u ovom trenutku pokušava uspostaviti kontakt s ovom zgradom pomoću mikrovalnih odašiljača." "Aha, u redu." Colt se vratio do telefona. Kinsman je disao vrlo polagano kako ne bi uznemirio zvijer koja je drijemala u njemu, i rekao Landauu: "Učinite sve što morate učiniti, Alex, ali nemojte me uspavati. Frank je u pravu. Moram biti budan do kraja ovoga. Ja sam jedini koga će slušati. Možda kad se Hugh vrati..."Ako se vrati, pomislio je Kinsman. Ako je morao izaći iz zgrade možda su ga zgrabili. "Mogao bih pokušati električno blokiranje boli", promrmljao je Landau i otišao do svoje medicinske opreme. Colt je gunđao i psovao u telefon. "Zar nitko od tih kuraca na centrali ne govori engleski? Jebeno sranje!" Kinsman se nasmiješio sam sebi. Frank je odlučio. Prešao je na njihovu stranu. Ekran na zidu prikazivao je veliki sat na jednom od tornjeva Times Squarea. Pokazivao je dvadeset jedan četrdeset osam. Gomila je sada bila poput jednog čovjeka, ljuljala se, naricala, samohipnotizirala. "Aha... tko je to? Perry! Ovdje Colt." Kinsman je okrenuo glavu. Prebrzo. Bol je prostrujala. Isuse, ne mogu se ni pomaknuti! Colt je dojurio do njega. "Perry je na liniji. Nema vizualnog, samo glas." Odvezao je Kinsmana do stola. "Chrise, ovdje Kinsman." Može li me čuti? Glas mi zvuči tako prokleto slabašno. "Da, gospodine. Pokušavali smo vas dobiti." "Što se... dogodilo?" "Šatl se odbio vratiti. Čak su ispalili i projektil na nas." Projektil! "Gdje? Kolika je šteta?" "Nema štete. Presreli smo projektil laserskom zrakom, a onda smo drugom sredili i šatl." "Sredili ste šatl?" Duga pauza. "Da, gospodine. Radar je potvrdio pogodak. Raspao se. Ništa osim komadića. Nema preživjelih." Stotinu ljudi. Ništa osim komadića. U orbiti... lebde poput nje. "Gospodine?" "Da, ovdje sam." Glas mu je bio slab. Jecaj.

"Nismo mogli učiniti ništa drugo. Odbili su se vratiti." "Shvaćam. Dobro si postupio. Odgovornost je moja. Ja sam izdao zapovijed." "Da, gospodine." Linija se prekinula. "Sada moraš spavati", rekao je Landau. "Nema..." Ali Colt je rekao: "Pogledajte ovo." Pojačao je ton zidnog televizora. Sumorno, mrko reporterovo lice ispunjavalo je ekran. Govorio je: "... uništili pobunjenici. Vlada nije objavila zašto je vojska bila u šatlu, ili što se dogodilo sa skupinom međunarodnih imigranata koji su trebali stići na postaju oko dvadeset i dva sata po istočnom vremenu." Reporter je na kratko bacio pogled u stranu, a onda nastavio: "Ponavljam: Bijela kuća prije nekoliko minuta objavila je kako je šatl sa sto američkih vojnika uništen kad je prišao svemirskoj postaji Alfa. Sto Amerikanaca - plus posada šatla, koji su također bili Amerikanci - su ubijeni. Šatl su namjerno uništili pobunjenici koji privremeno zapovijedaju svemirskom postajom. Izvori iz Bijele kuće javljaju kako će uskoro objaviti nove informacije." Slika se prebacila na gomilu na Times Squareu. Bili su skamenjeni, zapanjeni, nepokretni. Svi veliki TV ekrani na trgu prikazivali su istu objavu. Sada je jedan od njih - javni obrazovni program - počeo prikazivati animirani prilazak šatla svemirskoj postaji. Nestao je u zasljepljujućem bljesku svjetlosti. "To su brzo smislili, kurvini sinovi", promrmljao je Colt. "Sigurno su to imali u pripremi kao dio sigurnosnog plana", rekao je Kinsman jedva čujnim glasom. Scena se promijenila na krupni plan reportera dolje na ulici, ugodno zamotan u strujom grijano odijelo, i tri naoružana privatna policajca oko njega. "Ljudi ovdje na Times Squareu su zapanjeni, šokirani, jednostavno nesposobni povjerovati u ove iznenadne i tragične vijesti", rekao je u mikrofon. Iza njega je došla gomila tijela. Kamera je prikazivala pogled s jednog od tornjeva na trgu. Ali reporter je i dalje laprdao: "Gomila oživljava. Ne znam možete li čuti što viču. Prilično je opsceno, većina, ali općenito mišljenje jest - lunarni disidenti ubili su stotinu Amerikanaca. Ovdje ima ljutnje, pravog bijesa. Kinsman je prilično razgovijetno čuo ženin urlik: "Kurvini sinovi su u zgradi UN-a!"

Reporter je govorio brzo, kao da prenosi neki sportski događaj. "Gomila se kreće, poput neke velike nesigurne zvijeri koja pokušava odlučiti u kom pravcu ići." "Doći će ovamo", rekao je Kinsman. Colt je kimnuo. "Već su počeli izlaziti s trga. A murjaci im dopuštaju." Policija nije činila ništa dok se gomila počela širiti s Times Squarea. TV slika prikazivala je slične priloge diljem Manhattana. Kinsman je pokušao sjesti. "Frank, moramo do našeg šatla. Odmah." Bol je ključala u njemu. Osjećao je kao da su mu na prsa, ruke i u cijelo tijelo postavljene usijane šine. Ne! vrisnuo je sam sebi. Ne sada! Ali nije mogao ništa vidjeti. Sve se zacrnilo. U daljini je čuo Landauov šokirani'glas: "Previše je... previše..."

Petak 31. prosinac 1999: 2358 sati UV Nešto ga je treslo. Glasno, prodorno zavijanje uzdrmalo je sve Kinsmanove kosti. Nije se mogao micati. Imao je osjećaj kao da mu je tijelo zalijepljeno. Glas. Marrettov? Viče kako bi ga čuli kroz buku "Rekao sam mu kako ćemo im dati najveću koju je ovaj kontinent ikada doživio. A to također možemo i učiniti. De Paolo razgovara s predsjednikom." Kinsman je prisilio oči da se otvore. Trebala mu je velika snaga volje. Glava mu je bila okrenuta prema malom prozoru. Sve je dolazilo polagano u njegov zamagljeni mozak. Odvezli su nas helikopterom s krova zgrade. "I tako su me pronašli", govorio je Marrett. "Hugh je uletio na tulum s cijelim vodom osiguranja UN-a. Polovica ljudi na tulumu pomislila je kako se radi o raciji zbog droge!" Kinsman se pokušao usredotočiti na prizor vani. Još je uvijek bila noć. Ispod njih su prolazila svjetla grada. U daljini je bila rijeka, silueta Manhattana... oh, Bože! Vatra. Plamen je lizao prema gore, reflektiran na vodi i staklenim zidovima zgrade UN-a. Gorjele su. Zapalili su zgrade UN-a. "Vatra se širi", rekao je netko. Marrettov je glas odgovorio: "Naravno. Vražja vatrogasna vozila ne mogu do njih zbog gomile." '"Kakve su budale ovi smrtnici.'" Harrimanov glas, zvučao je vrlo umorno, vrlo potišteno. "Ej, ponoć je."

"Mrak." "Sretna jebena Nova godina." Glasovi su nastavili zujati, ali Kinsman nije obraćao pozornost. Gledao je kako vatra guta zgrade UN-a. Bol je došla, otišla i opet se vratila. Osjećao je kako se provlači kroz njegovo tijelo. Pipci od usijanog željeza prolaze njegovim arterijama i venama, skreću, istražuju, traže. Dolje kroz finu mrežu kapilara bol se širi. Osjeća bol, zna da je tu, iako njegov mozak nastoji pod lijekovima držati je pod kontrolom. Da, ali ja ju mogu osjetiti poput pobjedničke vojske koja zauzima osvojeni teritorij. Harrimanov je glas došao iz potpune tame. "De Paolo je. Sutra će se sastati. Predsjednik dolazi u New York pogledati štetu. De Paolo poručuje da kažemo Chetu kako se zgrade mogu ponovno izgraditi. Kao i institucije. Snažnije no što su bile." Ali moramo biti jako pažljivi, tiho je ponovio Kinsman. Bilo bi vrlo lako postati diktator. Moramo sačuvati ljudsku slobodu - ni jedan drugi način neće upaliti. Pomicali su ga. Osjetio je kako ga podižu, spuštaju. Pažljivo. Nježno. Poput krhkog bogatstva. Pomislio je: Poput fosila. je.

Tlak i prigušena grmljavina raketnih motora. Bol posvuda, probudila ga

Frank Colt sjedi pored njegovih nosila i drijema. Kinsman ga je zgrabio za ruku. "Toliko je puno posla, Frank." Glas mu je zvučao poput umirućeg starca. "Ej, Chete. Polako, čovječe." Ali Frankov je glas također čudno zvučao. "Moram... slušaj, Frank. Moramo učiniti sve što je u našoj moći. Moramo ljudskome rodu otvoriti vrata." "Aha, naravno, beba. Nemoj se uzbuđivati." Ostali su sada došli. Sjene. "Frank, možemo razviti sirovine s Mjeseca. I ići na asteroide. Možemo razviti... cijeli sunčev sustav prirodnih resursa... nitko ne treba biti gladan ili siromašan. Možemo to učiniti! Možemo to učiniti!" "Aha, dobro." "Shvaćaš, Frank? Znaš na što mislim? Mogu ti to prepustiti, zar ne?"

Colt je nježno kimnuo dok je netko drugi maknuo Kinsmanovu ruku. "Znam", rekao je Colt. "I sam sam o tome razmišljao. Pobrinut ću se da se ostvari. Ne brini. Samo se odmaraj." "Odlično", rekao je Kinsman. "Odlično. Znat ćeš kako to učiniti. Rudnici na Mjesecu. Svijet resursa. I asteroidi. Puno moći... sve što nam treba... za svakoga..." Netko - Landau, pomislio je - pritisnuo je iglu na njegovu ruku. Lebdio je. Lebdio je. Glasovi su treperili oko njega. Opet su ga micali, ali sada je imao osjećaj kao da lebdi u moru. Ne idi predaleko, Chestere. Plima je. Da, mama. Do vraga, stvarno je plima. "Sada je u redu, Chete. Siguran si. Kod kuće si." Dianein glas. Njezin miris. Pokušao je otvoriti oči. Pokušao je govoriti. Sa svom snagom volje pokušao je podići ruku i dodirnuti ju. Ništa. Osjetio je njezinu kosu na licu. "Bit ćeš dobro, Chete. Nećeš umrijeti. Molim te. Ne možeš umrijeti." Liznuo je usne. Imao je osjećaj da su mu oči otvorene, ali nije mogao ništa vidjeti. Možda mrlju, svijetlosivo u beskrajnoj tami. Hladno. Hladno i mračno poput samog svemira. "Chete, ja sam, Diane. Molim te, nemoj umrijeti. Imamo toliko razloga za život. Volim te, Chete. Voljela sam te cijelog svog života..." I ja sam mogao voljeti tebe. Mogao sam. Mogao. Pitao se je li ga mogla čuti. Ali onda se siva mrlja tame pretvorila u lik i ugledao ju je kako ga čeka, lebdi u bestežinskom stanju, ruke ispružene da bi ga napokon zagrlila. Kinsmanova posljednja misao izletjela je iz njega poput uzdaha olakšanja. Dug je plaćen, na jedini mogući način. Pridružio joj se, totalno i konačno.

Milena Benini McGUFFIN LINK

Dakle, ovo je priča o tome koliko je obitelj važna... i kako neke druge stvari mogu biti važnije, ali na kraju ipak nisu. Uključuje čak tri Alfreda i mnogo štošta drugo, ali počinje... pa, počinje s početkom.

I Ja mrzim početke. Ne toliko same po sebi, shvaćate, već zbog onoga čemu neumitno vode, a to su krajevi. Krajeve zbilja mrzim. (Mrzim ih toliko da sam tipku "kraj" na konzoli svoga kućnog Heca prekrio naljepnicom pingvina koju sam dobio od svoje susjede Nike.) Zato sam pomalo već bio na rubu živaca kad mi se u infoboksu po stoti put u zadnjih mjesec dana zavrtjela reklama s tekstom McGuffin link novi početak za sve, praćena uobičajeno imbecilnom pjesmicom i preestetiziranim slikama bez sadržaja tipičnim za komunikacijsku industriju. "Gotovo!" rekao sam naglas, ugasio prozor s infoboksom i okrenuo se prema drugoj konzoli. "Dosta mi je sponzoriranih infoblogova. Alek, kako se zove ono slobodnjačko čudo na koje si ti pretplaćen?" "Koje?" upitao je Alek, ne skrećući pogled sa svog ekrana. "Lins, Jedna mreža ili Ratboy?"

"Ratboy?"

Alek je odmahnuo repom, jer su mu ostali ekstremiteti bili zauzeti na tastaturi. On je jedina osoba koju znam koja tipka četveroručno, slijepo. (No dobro, dvoručno i dvonožno, ali to je to.) "Nije ono što misliš", rekao je. "Jedan stari strip, netko ga skenira i objavljuje u nastavcima na frinetu." Većina drugih ni ne zna da su stripovi nekad izlazili i izvan mreža, na papiru, isto kao knjige. Ali Alek zna, kao što zna i hrpu drugih prednetovskih stvari koje drugi ne znaju. Za nekog čiji je očekivani životni vijek četiri godine, od čega je dosad proživio samo jednu, ima upravo nevjerojatno zanimanje za povijest. Evo, recimo, dvodići. Dvodiće danas gledaju još samo studenti fuleksnih akawebija, intelektualni snobovi i povjesničari. I Alek. Nekoliko mi je puta pokušao objasniti zašto su mu dvodići toliko privlačniji od fuleksa, ali nije uspio. Ali od onih kojima je istekao kopirajt pravi javno dostupne fulekse koji su nevjerojatno dobri. Na mrežama - pogotovo na frinetu - već je stekao pravo malo kultno sljedbeništvo. Postoji nekoliko doktorskih disertacija o njegovim djelima. A ja ih uvijek vidim prije svih. Drugo dvoje štakora, Dipi i Biserka, nisu pretjerano zainteresirani za ono što Alek radi, bilo s dvodićima bilo s

fuleksima. Ali onda, i njihov očekivani životni vijek je četiri godine, od kojih su jednu već proživjeli. Moj nije. I tako, čim je Alek prešao na podlogu za miša (znam, znam...) i zadovoljnim pokretom sjeo na lijevi gumb da klikne spremi, upitao sam: "Mogu vidjeti?" Alek si je protrljao brkove. "Naravno da možeš." Počistio si je i vrh repa, siguran znak da je silno ponosan na ono što je napravio. "Mislim da nije loš", doda. "Siguran sam da nije", odvratio sam, otvarajući svoj virsimski priključak. "Idemo?" A bio je, kao i obično, izvrstan. Atmosfera postapokaliptičnog velegrada renderirala se savršeno, od sveprožimajućeg mirisa propale kanalizacije (Alek je ipak štakor) pa sve do plavičasto-crvenih tonova sumraka s neorganiziranom javnom rasvjetom. Sebi je Alek dodijelio ulogu mišićavog, jednookog tipa u kožnoj odjeći, a ja sam, iz nekog samo njemu znanog razloga, postao vozač taksija. Uz nenametljivu pratnju neke PD sintetizirane glazbe (originalni soundtrack, objasnio mi je Alek s ponosom, demontiran pa ukodiran tako da registrira postupke likova i sam sebe remiksa prema situaciji) jurili smo po razrušenom gradu u mome žutom taksiju. Taman sam se počeo ufuravati u cijelu stvar, kad se ravno pred nama pojavila neka žena. Bila je... recimo to ovako: u fuleksu ovog tipa (ono što se zove akcijska drama), postoje samo dvije vrste žena: da-se-smrzneš komadi očito produljenih nogu i oversajzanih oblina, i luđakinje u krpama koje bauljaju po pustoj cesti i mrmljaju nepovezane gluposti koje će iskusni interak odmah prepoznati kao vitalna uputstva za rješenje zagonetke pred sam kraj fuleksa. A premda sam ovoj ženi vidio samo obris - pojavila se doslovno nasred ceste, ocrtana, vrlo dramatično, udaljenim vatrama oko kojih su se grijali beskućnici - smjesta sam shvatio da ne spada ni u jednu od standardnih skupina. Bila je krhka, sitna, odjevena u starinski Chanel™ i, koliko sam mogao vidjeti, sjedokosa. Začuđeno sam pogledao Aleka. "Krenuo si u avangardu?" Alek je mahnuo glavom i prebacio cigaretu koju je žvakao nezapaljenu iz jednog kutka usana u drugi. "To nije moje."

Svaki softver za generiranje fuleksa ima neku vrstu ajia koji popunjava dosadne rupe i generira statiste. Ali ne atipične statiste: ajiji su notorno neoriginalni. A mi se još nismo uploadali. Netko nam je upao u fuleks. Alek i ja izmijenili smo rutinirani pogled - već smo puno puta naletjeli na tipove koji si umišljaju da su hakeri samo zato što se znaju provući ispod naših standardnih zidova, a malo nas je ponijela i štemerska atmosfera Alekovog fuleksa - i izašli iz taksija. Alek je spustio ruku do oružja koje je nosio na bedru, a ja sam iz pretinca za rukavice izvukao Berettu. Sjedokosa gospođa u kostimu mahnula je mršavom rukom i stvorila niski stolić sa čajem u porculanskim šalicama, tri stolca i upaljenu podnu svjetiljku sa sjenilom od murano stakla. "Ispričavam se na ovakvom upadu", rekla je sjedajući, "ali bilo mi je potrebno neko neupadljivo i sigurno mjesto za razgovor. Ako biste bili tako ljubazni...?" - rukom je pokazala na cvjetaste tapecirane stolce. E, sad. Jedno je upasti u nečiji fuleks prije nego što je uploadan na bilo koju javnu mrežu. Sasvim je drugo upasti u privatnu mrežu s vlastitim osom i resursima. Gospođa je bila jako dobro opremljena. Ali to nije bio razlog zašto se meni presjekao dah u plućima. Prije nego što sam uspio smisliti neku pametnu reakciju, Alek se nasmiješio, pokretom jedva vidljivim iza brade i prožvakane cigarete. "Svaka čast, gospođo", rekao je spuštajući se na stolac. "Lijepo ste nas rasturili." Sjedokosa dama kimne uz samozatajan osmijeh. "Hvala." Nemajući druge, i ja sam sjeo. Dobio sam šalicu Simčaja® (donijela je čak i vlastite pluginove, dakle Alek nije pretjerivao kad je rekao da nas je rasturila), otpio malo, i rekao: "Bok, nonna Sofia." Stara dama je kimnula s odobravajućim smiješkom, kao nečija dobrodržeća baka koja uživa u inteligenciji svog omiljenog unuka. "Kako si, Krvosljedniče", rekla je svojim ugodnim, dobro odgojenim glasom, a ja sam znao da smo pečeni. Nisam podigao svoju Berettu iz nekoliko razloga: kao prvo, koliko god fuleksi bili napredni, još uvijek nikoga ne možete zbilja ubiti pucajući u njega prividom pištolja. Kao drugo, da baš i možete, ovu staru damu bilo bi jako glupo pokušati ubiti, pa makar i simbolično. Kao treće, Sofia SikatoRaffia ništa ne radi slučajno. Da je htjela uhvatiti samo mene, tako bi i učinila. A sa mnom je bio i Alek. Bacio sam pogled na njega da se uvjerim kako neće učiniti ništa glupo. On nas je samo promatrao, i dalje žvačući svoju cigaretu, s rukom nehajno

položenom na bedro, dovoljno daleko od okidača da ne ispadne nasilan, dovoljno blizu da ga ipak može dohvatiti ako se za to ukaže potreba. (Da, većina dvodića koje je Alek gledao i prebacivao u fulekse bili su akcijske drame. U virsimu, Alek je i te kako dobar i brz strijelac. Ali, kao i ja, i on je znao da time ne može ništa postići ako stara dama ne igra po našim pravilima.) Sofia Sikato-Raffia ne igra ni po čijim pravilima. "Što hoćeš, nonna?" upitao sam. Znam da nije originalno, ali kad vam u domaću mrežu provali jedna od šefica euroazijske grane organiziranog poslovanja, koja željeznom rukom u čipkastoj rukavici vlada najjačom obitelji izvan Ruskog carstva, originalnost dijaloga nije vam visoko na listi prioriteta. Sofia se nasmiješila i otpila malo Simčaja®, s delikatno ispruženim malim prstom. Onda je spustila krhku šalicu, dohvatila etui za cigarete od kornjačevine, izvukla jedan žuti SimSobranie, zapalila ga zlatnim Cartierovim upaljačem, i prekrižila noge. Kostim joj je završavao malo iznad koljena; usprkos godinama, još uvijek je imala dobre noge, kako u virsimu tako i u SŽ-u. Kolale su priče da nisu u pitanju flasteri i nanogeni, već kupanje u krvi djevica i mlijeko rekonstruiranih sicilijanskih magarica. Mislite o tome što god želite. Ja osobno nastojim uopće ne misliti o Sofiji, ni o bilo kome od Sikato-Raffia. Nije dobro za zdravije. "Trebam uslugu, Krvosljedniče", reče Sofia. Smežurano lice otmjenih kostiju bilo je vrlo izražajno, facijalni softver vrhunski. Zato sam znao da je potpuno odsustvo izraza posljedica kontrole. Neobično. "Ne dugujem ti više ništa i ti to znaš", rekoh oprezno. "Istina", prizna Sofia. "Ali bih ja rado tebi nešto dugovala." Okrenula se Aleku. "A i vama." Alek je trznuo glavom i premjestio cigaretu u drugi kut usana. "Johnny?" Slegnuo sam ramenima. Radije ne bih uvlačio Aleka u cijelu priču, ali Sofia mi nije ostavila izbora. "Nekad sam... radio za nonnu", rekao sam kao neku vrst poluobjašnjenja. Po trzaju poveza na Alekovom oku shvatio sam da je podigao obrvu, no nije ništa pitao. Alek ima puno iskustva u preživljavanju. "Znam", promrmljao je. "Ako mogu birati," rekoh ja oprezno, "ja bih radije da nitko nikome nije ništa dužan."

"Stvarno mi treba ta usluga, Krvosljedniče", reče Sofia. "A ti si najbolji čovjek za nju." I ja sam stresao glavom, požalio što nemam cigaretu koju bih mogao frajerski prebaciti u drugi kut usana, i nasmijao se kroz nos, slučajno u ritmu utišane glazbene podloge. "Rekao sam ti, nonna: nikad više." "Kad te susjeda zamolila za uslugu, nisi oklijevao." Aha. Naravno da je znala za cijelu priču. Sofia je uvijek sve znala. Jedino nije znala koliko me ta usluga Nikinoj majci koštala... ali to je bilo zato što je nije bilo ni briga. Postojali su jako dobri razlozi zašto sam taj dio svog života, kao i nadimak "Krvosljednik", pokušao ostaviti za sobom. Kad je Nika nestala u Regparku Lika, morao sam pregristi i ponovno se vratiti u stare dane. Ali Nika je tada imala dvanaest godina, i nije imala nikog drugog da joj pomogne. To je bilo pitanje života ili smrti. Sa Sofijom je obično isto tako bilo pitanje života ili smrti. Nikad njenih. "To je bilo drugo", rekao sam. "I ovo je drugo", reče Sofia. Ugasila je SimSobranie u teškoj mjedenoj pepeljari i protrljala si oči rukom. Rekao sam da joj je facijalni softver vrhunski: u očima su joj blistale suspregnute suze. "Radi se o malom Alfredu." Mali Alfredo bio je Sofijin jedini pravi unuk, i znan kao slaba točka obitelji. Dok je njegov otac Pietro bio nemaštovit ali poslušan, Alfredo je silom htio postati poznat po vlastitim uspjesima. No, iako je od bake naslijedio ambiciju i bezobzirnost, inteligenciju nije, tako da su mu projekti uglavnom neslavno propadali. Zadnje što sam ja bio čuo bilo je da su ga poslali na jednu od obiteljskih farmi za uzgoj algi, negdje kod obale Brazila. To je bio skoro potpuno legalan posao, valjda su smatrali da tu nema što zasrati. Ali ako Sofia hoće baš mene, ta se pretpostavka vjerojatno pokazala pogrešnom. Ako bilo tko hoće baš mene, za to može postojati samo jedan razlog: moja nabrijana osjetila. Uzdahnuo sam. "Žao mi je, nonna Sofia," rekao sam, "ali u Japan se ne vraćam." Ona odmahne glavom. "Ni ne moraš. Alfredo je nestao negdje ovdje, u Eskroaciji. Što misliš, zašto si baš ti odabran?" Nešto mi je u toj zadnjoj rečenici zazvučalo čudno, ali nisam bio siguran što. Da dobijem na vremenu, upitao sam:

"Što je radio?" Prije odgovora, Sofia je prekrižila noge na drugu stranu. Sad kad sam se pažljivije zagledao, i pokreti su joj djelovali malo neobično, nezgrapno. Sofia Sikato-Raffia držala se uvijek savršeno uspravno i kretala s odmjerenom, usađenom otmjenošću koja se stječe samo u najboljim švicarskim internatima á l'ancienne. Sad, ramena su joj djelovala napeto, kao da joj je uspravno držanje napor, a kretnje su bile usporene, ne odmjerene. Istini za volju, žena je imala preko sto godina, ali nisam vjerovao da bi se tako promijenila... ili, u najmanju ruku, da bi si dopustila da se tako pojavi u virsimu. I kad sam već spomenuo sto godina - Sofia je, koliko sam znao, još uvijek za sve važne stvari preferirala izravni kontakt. Nije bilo nikakvog razloga da se muči s provaljivanjem u fuleks da dođe do mene. Osim ako to nije Sofia. "Alfredo je radio na MGL-u", rekla je stara dama. "Znaš što je to?" Mozak mi se prebacio u multitasking. Nakašljao sam se da privučem Alekovu pažnju, promeškoljio u svome tapeciranom stolcu, i uključio Postit™ funkciju na našivenom džepu svojih hlača. Sva sreća da ih Alek uvijek ugrađuje, tako da na prvom prolazu možemo bilježiti primjedbe. Čkrj joj konfig, napisao sam, usput odmahujući glavom da obznanim svoju neinformiranost. "McGuffin Link," rekla je Sofia, "je sljedeći veliki korak u komunikacijskoj industriji. Sigurno si vidio bar reklame." Da vidio... "Znaš da mene tehnika ne zanima, nonna." Pokušao sam se priblesavo nasmiješiti, i usput polaaako promijenio položaj, da mogu skočiti na lažnu Sofiju čim dobijem Alekov rezultat. Jedna od prednosti štakora u humanom avataru jest i to što uvijek ima na raspolaganju jedan neregistrirani ekstremitet: rep. Tako Alek, za razliku od mene, nije morao pribjegavati diskretno skraćenom tipkanju po bedru. Dok je njegov avatar mirno sjedio i žvakao svoju neupaljenu cigaretu, u SZ-u mu je rep užurbano švrljao po konzoli, provjeravajući koliko se konfiguracija avatara koji smo vidjeli pred sobom poklapa s izvorom. To nije posve jednostavno (osim u ekstremnim slučajevima, kao što je Alekov), ali se može. Pogotovo što je Alek mogao repom dozvati i Dipija i Biserku u pomoć. A ono što njih troje nisu mogli izvući s mreža nije ni vrijedno izvlačenja.

"Ni ja nisam stručnjak," nastavila je (sad sam već bio skoro siguran u to) lažna nonna Sofia, "ali znam što mi kažu moji ljudi koji su zaduženi za to. Po svemu sudeći, McGuffin Link će biti sljedeća Velika Stvar; navodno bi se, uz njegovu pomoć, uskoro moglo doseći i sveti gral komunikacijske tehnologije." "A to bi bilo?" Lažna nonna se nasmijala. "To čak i ti znaš, Johnny, nemoj tvrditi da ne znaš. Trenutačni pristup podacima." U tom trenutku, glazbena podloga se iz sintesajzerskog pulsiranja pretopila u nešto drugo. To se često događa u lošijim fuleksima, ali ne i u Alekovim. Uši su mi se naćuljile: melodija mi je bila poznata, ali nisam je mogao smjestiti. "To je nemoguće", rekao sam, nastojeći da ne zaškiljim od napora prisjećanja. "Ne postoji tehnologija koja bi to omogućavala." "Grafovi razvoja za MGL tvrde da će uskoro postojati." Na refrenu, prepoznao sam pjesmu: The Lady is a Tramp. Jedna od Alekovih omiljenih. Krajičkom oka, bacio sam pogled na Aleka. On je polako ispružio ruku i uzeo sa stola zlatni upaljač. Kad mu se šaka stisnula oko upaljača, obojica smo skočili istodobno. Ja sam morao odgurnuti stol, a Alek ga je, sa svojim mišićavim avatarom, preskočio bez imalo napora i bacio se na staru damu, pribivši joj ramena o tlo. Pritrčao sam im s druge strane i pritisnuo svoju Berettu staroj dami o sljepoočnicu. Kao što sam već rekao, nikog ne možete stvarno ubiti tako da pucate u njega virtualnim metkom. Ali možete mu priuštiti gadan udarac i izbaciti ga iz određenog fuleksa. Što, pretpostavljao sam, lažnoj Sofiji ne bi bilo u interesu. "Okay, stari", rekao je Alek, vadeći svoje vlastito oružje iz futrole na bedru. "Slušamo te." Premda sam znao da to nije prava Sofia, moram priznati da sam se osjećao vrlo nelagodno držeći joj pištolj uz glavu. Nema baš puno ljudi koji bi mogli imati pristup njenom obličju i ostalim resursima potrebnim za ovakav trik... i koji znaju dovoljno i o njoj i o meni da ga makar i pokušaju izvesti. Iznenada, Sofijin glas se promijenio. S isključnim vokodiranjem, zvučala je kao Bocelli na loš dan. (Ne, nije Alek ljubitelj opere. Ja sam.) "Hej, samo polako", rekla je.

"Pietro?" pokušao sam. Naravno, on bi se jedini usudio uzeti mamin avatar. Ali zašto? Lažna Sofia kimne. "Ti... n-n-nećeš reći mami?" Pa poslije kažu da se zločin isplati. "Ovisi", odvratio sam, još uvijek ne spuštajući oružje. "Zašto? I zašto uopće cijela maskerada?" "Nisam htio biti povezan s ovim..." Trebalo je biti smiješno, slušati taj tenor kako izlazi iz Sofijinog krhkog tijela. Ali, nekako, osjećaj koji je mene hvatao bila je više jeza nego smijeh. "S Alfredovim nestankom? Ako je uopće o tome riječ..." Pietro se zakoprcao pod Alekom. "M-Možemo razgovarati kao ljudi?" Oklijevao sam samo načas. Već i sama činjenica da je Pietro bez dozvole upotrijebio Sofijin avatar bila je dovoljna da nam da prednost. Pietro je možda nemaštovit, ali nije glup. Kimnuo sam glavom i odmakao se od njega. Alek je učinio isto, premda polakše i očito nevoljko, skoro neprirodnim pokretima. "Slušam", rekao sam okrenuvši stolac opet na pravu stranu i sjedajući. Alek je ostao stajati. "Kao prvo..." Pietro se uspentrao na svoje mjesto, popravljajući si suknju koja mu se bila digla do nepristojne visine, "... ispričavam se što sam te pokušao prevariti. Mogao sam misliti da ćeš me prokljuviti. Ali..." Stresao je glavom i duboko udahnuo. "Ako mama makar i pomisli da imam veze s Alfredovim nestankom, gotov sam." "Zašto bi to pomislila?" Pietro me pogledao ispod obrva. "Šališ se? Ti zbilja nemaš pojma o MGL-u?" "Očito ne dovoljno", odgovorio sam. "Pričaj." "Ukratko, to je ogromna investicija, a trebala bi se isplatiti stostruko. Samo u prvom tjednu nakon lansiranja regeuropskog rutera očekuje se da će pretplate i promet isplatiti pola novca. Tehnički dio nije toliko važan; važna je lova." "Obično je tako", dobacio sam, i pogledao Aleka. Još uvijek je stajao potpuno ukočeno, slika i prilika čvrstog, tihog tipa. Pietro je nastavio: "Znaš da je moj nećak Andrea dosad uglavnom bio odgajan za maminog nasljednika." Jedva je pričekao da kimnem. "E, a sad nam je Alfredo omogućio da budemo u osnivačkoj skupini ulagača u MGL. Ako se predviđanja ostvare..."

"... Andrea će u najboljem slučaju moći računati na položaj Alfredovog pomoćnika. Zar ne bi nonna onda prvo osumnjičila baš njega?" Stresao je glavom. "Andrea je zlatni dečko, i prepametan je za tako nešto. Ali već sad se šire priče da sam ljut na Alfreda, da ne mogu podnijeti pomisao da moj jebivetar od sina dobije položaj koji bi po rođenju trebao pripadati meni. Mama im još ne vjeruje... ali ako se Alfredo ne pojavi do otvaranja MGL-a, ili ako nešto nedajbože krene krivo kod pokretanja rutera, ja ću joj biti najbliži, i morat će me osumnjičiti." "I zato hoćeš da ga ja nađem." "Da. Do otvaranja." Zastao sam. "Sofia zna da je Alfredo nestao?" "Nije se javio kad je trebao. Zasad, vjerojatno misli da je naprosto zaboravio. Nitko s njegovom prošlošću ne postaje pouzdan preko noći." "Ali ti znaš da je stvarno nestao?" "Provjerio sam. To mi je posao. Nije u svom hotelu, nije u firmi, i nitko ga nije vidio već dva dana." A to što mu je sin nije spomenuo. No, dobro, svaka obitelj nesretna je na svoj način i te stvari. Jedino što Sikato-Raffie, kad su nesretni, imaju običaj i puno drugih ljudi učiniti nesretnima. Trajno. "Ne", rekao sam. "Žao mi je, Pietro, ali ne. Neću ići Sofiji iza leđa." Počešao sam se po uhu i napipao tamo zataknutu cigaretu koju prije nisam bio ni primijetio. Dakle, i ja mogu frajerski žvakati pljugu. "Zašto naprosto ne kažeš mami što se dogodilo?" "Nemaš pojma koliko je love ovdje u pitanju." "Dovoljno da učiniš nešto tako glupo kao što si učinio pretvarajući se da si svoja mama." "I više, Johnny. I više. Molim te da dobro razmisliš." Stavio sam cigaretu u usta. Pietro/Sofia mi pruži svoj upaljač. Načas sam oklijevao, a onda sam zapalio. Ima ljudi kojima fuleksi i služe samo za pušenje. "Ne", ponovih kroz prvi dim. "Prerizično, preteško. Neću tražiti Alfreda bez Sofijinog znanja. Kvragu, ne bih ga tražio ni da me stvarno ona zamoli. To je prošlost, Pietro. Nađi nekog drugog." Pietro/Sofia uzeo je bebi-plavo SimSobranie i ispružio ruku tražeći svoj upaljač. Dok sam ga vraćao, u dnu ulice začulo se nekakvo čudno zveckanje. "A nadao sam se da ćemo ovo izbjeći, Krvosljedniče", rekao je.

Na ulici iza njega pojavio se antikni benzinski Cadillac okićen kristalnim lusterima. Iz njega je izašao krupan ćelavi crnac s metaliziranim naočalama, praćen mršavim crnokosim tipom, također skrivenih očiju. Obojica su mi bili poznati iz Alekovih dvodića, ali nisam se mogao sjetiti imena. Dok sam se ja zgledavao, onaj crnokosi koraknuo je u stranu, niotkud izvukao dva krupna komada oružja i uperio ih u nas. Izgledali su otprilike kao čudovišta iz košmara kakav bi mogao sanjati neki pokvareni kuhinjski aji, ali nisu zbog toga djelovali ništa manje prijeteće. "Stvarno mi je žao", reče Pietro. "Ali nisi mi ostavio izbora." Na njegov znak glavom, crnac je iz unutrašnjosti svog dugog kožnjaka izvukao dvocijevku i uperio je u Aleka. Nasmijao sam se. "Ma daj, Pietro. Svi znamo da to nema nikakve veze ni sa čim." Pietro u liku Sofije se samo nasmiješio. "Nije baš sasvim tako." Pogledao je crnca. Ja sam pogledao Aleka, koji je i dalje stajao potpuno nepomično. Crnac je opalio. Alek se srušio. "Da je tvoj prijatelj pri sebi," nastavio je Pietro, "mogao bi ti objasniti da se radi o sasvim običnoj subrutini koja na određeno vrijeme neutralizira njegov avatar. Što, u tome se svi slažemo, nije nimalo opasno. Ali..." Ugasio je cigaretu i ustao. "... vidiš, ovog časa, u SŽ-u, moji ljudi su ušli u tvoj dom i odveli ga." Popravio si je suknju i istim pokretom zaustavio crnokosog s kuhinjskim košmarima, onda odmakne cijev moje Berette sa svoga poprsja. "Znaš da ti ne bi ničemu koristilo. Momci bi zapucali, i tvoj avatar bi bio neutraliziran, i samo bi ti trebalo više vremena da dođeš k sebi i počneš tražiti Alfreda. A vrijeme je bitno." Vratio je cigarete i upaljač u torbicu i pogledom zaokružio po stolu, očito pazeći da ništa ne zaboravi. "Naime, MGL se otvara za dva dana. Ako dotad ne bude Alfreda, neće biti ni Aleka." I s tim riječima, nestao je, zajedno sa svojim namještajem, priborom za čaj, lusterima okićenom limuzinom i tipovima u dugačkim kaputima. Alekov avatar i dalje je ležao na tlu kraj mene. Besmisleno, prišao sam mu, sagnuo se, okrenuo ga na leđa. Ono jedno oko koje nije bilo prekriveno povezom bilo je otvoreno i staklasto. Kao i na svakom praznom avataru. Nisam htio ni razmišljati o onoj drugoj mogućnosti.

II

Dobro", rekao sam, nastojeći prestati lupkati prstima po stolu. "Ima li još netko neku pametnu ideju?" Dipi i Biserka izmijenili su pogled i odmahnuli glavama. Sjedili su svaki s jedne strane mog privekrana, Dipi mirno, Biserka nervozno cupkajući vrh vlastitog repa. "Ja Freda ne poznam dobro," rekao sam, očajnički pokušavajući izvući iz sjećanja neku noviju sliku. Jedino što mi je padalo na pamet bila je proslava rođendana nonne Sofie dok sam još radio za nju. Debeljuškasti, nezgrapni mali Alfredo tada se našao stjeran u kut pred nečijim nervoznim pudlom, a ja sam ga spasio podigavši ga na ruke i prenijevši za stol. Zahvalio mi je pristojno, kao i sva djeca iz obitelji Sikato-Raffia, i navalio na tortu usput na dječjem priključku vrteći neki crno-bijeli rekonstrukt dvodića, ali to nam sad nije nimalo pomagalo. Osim ukoliko još uvijek nije takav da se ne zna sam izvući iz nevolje... što, s obzirom na sve, i nije bilo nemoguće. "Konglomerat Zagreb je blizu", rekla je Biserka. "Još uvijek mislim da je to najpametnije mjesto za početak. Tamo je zadnje viđen." "Mene samo jedno muči", ubaci se Dipi, "i u tome problem čuči. MGL je prazna slika, nigdje nema pravog lika. Kol'ko god da tražim, kopam, nigdje nešto da iskopam, niti shemu, niti kod hardver, softver, ništa od." Dipiju inače ne leži nashovski stil; to je bio najbolji znak da je i on uzrujan. "Pa, to nije baš pretjerano čudno", primijetio sam. "Ako su stvarno na to utukli gomilu para, teško da će tri dana prije velikog otvorenja staviti kompletnu dokumentaciju na frinet." "To ti je k'o brod na buri, uvijek negdje nešto curi. Kojiput puno, kojiput malo, i kad nikom nije stalo, nešto negdje uvijek ima, zato mi to sad ne štima." Dipija nije uvijek lako pratiti. "Hoćeš reći da je MGL ljudima važan?" "Važan reći nije dosta," odvrati Dipi, "glavna fora on već posta, a još ni otvoren nije, kapital se slatko smije. Mreže samo o tom bruje, ništa drugo se ne čuje, nema trača niti mode koji tako oči bode. Ali svak se isto pita: gdje je kod što link ga čita? Ruter novi njemu treba, o tom bruji se do neba, ali žice sve su stare, tako da, za male pare, svatko se priključit može, pretplatnici već se množe." "Pa onda, u čemu je štos?" upitao sam. "Zašto se svi žele pretplatiti na taj novi link?"

"Navodno je brži, jači, ali na to ih ne kvači, takvi često se pojave pa nam gužvu ne naprave. MGL međutim, ima, tako bar govore svima, što nijedan drugi nema, pristup svemu istog trena.." Kimnuo sam. "Aha. Sveti gral komteha." Zabuljio sam se u podatke koji su prekrivali privekran u Dipijevoj verziji suvislog reda. Nisu mi ništa govorili. "To ne bi trebalo biti moguće," promrmljah. "Moguće to zbilja nije," odvrati Dipi. "Bar se meni odgovor ne smije." Odsutno sam brljao po tastaturi, i odjednom se našao pred popisom Alekovih fuleksa. Četrdeset osam sati je prokleto malo vremena. A ja nisam detektiv. Kao i svaki krvosljednik, najbolji sam kad imam konkretan trag, miris, nešto stvarno. "Dobro", rekoh ustajući. "Zaboravimo zasad na to. Idemo u Zagreb." Dipi je oklijevao. "Možda zato Fredo nesta; MGL je prava fešta. Novca ovdje hrpe leže, možda nekom živci bježe. " "Novac je trag koji ja ne znam slijediti, Dipi." Nisam se često u životu osjećao ovako bespomoćno. Nije mi se sviđalo. "Ako samo to te muči," odvrati Dipi i ponovno uključi svoju konzolu, "odgovor pred tobom čuči. Vi na teren izađite, tragove pronađite, ja ću doma ostati, jedno s mrežom postati, to mi ide ponajbolje, znaš i sam za moje polje, znaš li gdje se novac kreće, možda bude više sreće." Pitao sam se da li da ga pokušam zaustaviti. Ali ne; već to što žive sa mnom bilo je dovoljno da ih dovede u opasnost, kao što se vidjelo iz Alekovog položaja. Još petljanja neće ništa promijeniti. Bar sam se nadao da neće. Usprkos svemu, ovo ni meni nije bila uobičajena situacija. Dok sam se bavio pronalaženjem ljudi, obično sam imao više volje za to, ili više pomoći. (Priznajem, rijetko oboje.) I uvijek sam imao više vremena. A jedini drugi put kad sam imao ovako dobar motiv bio je ujedno i jedini put kad u potrazi nisam uspio. Nisam od onih koji bolje rade pod pritiskom. Morao sam učiniti svjestan napor da prestanem razmišljati o Aleku, ili o svojoj prethodnoj obitelji. "Dobro", rekao sam. "Idemo u Zagreb." Došli smo do grada bez ikakvih problema. Elektron smo ostavili u velikoj garaži za posjetitelje na ulazu u konglomerat, i produžili pješice. U praksi,

to znači da sam ja hodao, a Biserka je jahala na mom lijevom ramenu. To je bilo njeno uobičajeno mjesto, koje je najčešće dijelila s Dipijem. Desno rame, gdje je obično sjedio Alek, skoro me svrbilo od praznine. Došli smo do tramvajske stanice i pričekali broj 19, koji će nas odvesti do Trga. Tamo je bio smješten glavni ured MGL-a. Biserka nas je najavila kao potencijalne ulagače, a Dipi je uspio lažirati naš ulagački potencijal do dovoljne mjere da dobijemo sastanak na najvišoj razini. Izvršni direktor projekta bio je Alfredo Sikato-Raffia. To je bilo tipično za Alfreda: Sofia nikad ne bi svoje ime izravno povezala s bilo čim, iz čiste predostrožnosti. Što se javnosti ticalo, ona je bila vlasnica mrežne antikvarnice, i imala je udjele u nekoliko galerija, to je bilo to. Ali Alfredo je vječito trčao grlom u jagode, ostavljao tragove. Mogao sam se samo nadati da će ovog puta to olakšati potragu. Naravno, kad smo stigli, korporacijska asistentica nas je obavijestila da gospodin direktor trenutno nije tu, i dodala da će nas, umjesto njega, primiti Beta Agojan, također CEO. Prošli smo kroz nekoliko kilometara korporativno obloženih hodnika, i došli do ureda na zadnjem katu, s balkonom i pogledom na pola grada. Bilo je kasno popodne, i sunce je kroz ogromne prozore curilo u kičastim tonovima, načas me zaslijepivši. Za stolom veličine teniskog igrališta sjedio je obris. Jedino što sam uspio razaznati bio je poslovni sako i dugi prsti s besprijekornom francuskom manikurom. Beta Agojan. "Silno sposobna kći Mladena Agojana", ako je bilo vjerovati kratkom potpisu pod mutnom sličicom koju smo jedinu uspjeli naći pripremajući se. Obitelj Agojan bila je poznata po svojoj suzdržanosti prema javnosti. Obris je ustao, usput pokretom ruke zamračujući prozore i paleći raspršenu rasvjetu. Vid mi se vratio. I to kako. Visoka kao i ja, Beta Agojan bila je prekrasna. Ne u onom uobičajenom smislu, redovno-uzimam-svoje-flastere, kao većina drugih žena; čak niti u smislu moj-tata-može-kupiti-sve-nanogene-u-Keniji, premda je njen otac doista bio jedan od najbogatijih prehrambenih baruna Kraljevine Slavonije. Ne. Beta Agojan bila je nevjerojatno, umro-sam-i-dospio-u-raj prekrasna. Noge duge kao izrasli desetgodišnjak, struk koji bih, činilo se, mogao obuhvatiti jednom šakom, grudi pune i čvrste kao uvozne dalmatinske papaje, bakrenocrvena kosa s teksturom sinsatena, oči boje obnovljene Lenucijeve potkove. I sve ostalo u tom stilu. Čak ni korporativna moda -

konzolni okviri na nosu, kostim koji kao da je krojila slijepa opatica s Jupitera - nije mogla prikriti ništa od tako prodorne ljepote. "Iščašio si vilicu", komentirala je Biserka suho kroz internu vezu na mom Instafonu™. "Da ti je vratim?" S naporom sam zatvorio usta i ispružio ruku. Beta Agojan se široko nasmiješila - jedan prednji zub stajao joj je samo malčice ukoso, i ta ju je nesavršenost činila još savršenijom, naravno, dokazujući prirodnost - i čvrsto, odlučno mi stisnula ruku. "Vi ste Beta Agojan?" upitao sam stupidno. "Da", rekla je, dubokim, promuklim glasom kakvim je govorila jedna od Alekovih omiljenih glumica iz dvodića. Nisam joj se mogao sjetiti imena, samo nadimka Slim. Mozak mi je očito vrludao. "Drago mi je", nastavi Beta. "Stižete u zadnji čas..." "Da..." promrmljao sam, potpuno zaboravivši priču koju smo pripremili.Tek mi je oštar ubod Biserkinih noktiju pomogao da se probudim iz transa. "Jako me zanima... Ali htio bih prvo vidjeti što točno nudite." Nadali smo se da bismo iz toga mogli izvući neki zaključak. "Naravno", rekla je Beta. "Pretpostavljam da ste već prije proučili ulagačke prospekte." "Moji ljudi su ih proučili." Što je gotovo bilo i točno: i Dipi i Biserka su proveli nekoliko sati prolazeći kroz sve podatke koje smo mogli naći. I još uvijek nismo bili ništa pametniji. Za mene je to bilo normalno, kad je komteh u pitanju, ali za njih dvoje nije. "Pa, pitajte što vas još zanima." Spustila se natrag za svoj stol, pokretom plesačice sa zmijama. Na sreću, Biserka je ovdje bila pravi um, a ja samo prijenosnik. "Pitaj je za tehnologiju rutera. Sve što piše u prospektima su odavno poznate stvari." "Ovaj," rekao sam poslušno, "zanima me tehnologija vašeg rutera. Sve što piše u prospektima su odavno poznate stvari." "To vam se samo čini," odvratila je Beta glatko, "zato što je on zapravo tek embrij pravog MGL-a." "Embrij?" "Da. Koristimo bioteh." "Svi već stoljećima koriste bioteh", reagirala je u mome uhu Biserka s prezirom. "Bioteh se ne razvija kao biorganizmi." Prenio sam njene riječi što sam vjernije mogao, zajedno s prezirom. Betin smiješak nije ni zatitrao.

"Naš se razvija." "A čime?" pitali smo Biserka i ja istodobno. "Nigdje, ni u hardveru ni u softveru, nema traga nečem revolucionarnom." "To je povjerljiva informacija, gospodine Gobac", odgovori Beta. "Mogu vas zvati Johnny?" "Naravno", odvratio sam, ne samo zato što je bila tako nevjerojatno lijepa. I trebao sam ostaviti dojam nekog kome će moći prodati veliki udio u tajnovitoj novoj vezi. "Ali, znaš što, Johnny?" nastavila je Beta naginjući se prema naprijed. Ona opatica s Jupitera očito je zaboravila da se gumbi na sakoima mogu i otkopčavati: dobio sam pogled u poprsje koje je djelovalo poput reklame za Mugacchino®: kao stvoreno za vaše dlanove. A po njenom pogledu činilo se da bih to možda mogao provjeriti i u praksi. "Već je kasno. Zašto ne bismo otišli na piće i porazgovarali o svemu... manje formalno?" Ovo je već bilo sumnjivo. Komadi zbog kojih bi virsimske pornozvijezde počele razmišljati o mirovini obično se ne lijepe na tipove kao što sam ja samo zato što sam neodoljiv. Nisam. Ali je Beta Agojan mislila da sam neodoljivo bogat. To je mogla biti i čisto stvar standardne poslovne politike, svaki ulagač je važan. Ali moglo je biti i nešto drugo. Štogod bilo, isplati se provjeriti. "Vrlo rado", rekao sam, ne obazirući se na Biserkino štipanje po uhu. "Ali... zašto ne bismo otišli do centra za ruter? Tako bismo spojili ugodno s korisnim... a ja bih se mogao brže odlučiti." Mogao bih, osim toga, i onjušiti gradilište. Jer po cijelom putu dovde, nigdje nisam osjetio Alfredov miris, čiji mi je primjerak Pietro dostavio. To je značilo da je Alfredo zadnji put bio ovdje prije dosta vremena... ili nikad. "Do centra?" Reklama za Muggacchinoa® se povukla, a smiješak je zakasnio samo djelić sekunde. "Malo neobičan zahtjev, ali ako hoćeš..." "A onda piće", dodao sam da ublažim dojam. Smiješak joj je ostao nesiguran. Gotovo da sam čuo kako si u glavi ponavlja: pun je love, pun je love, pun je love... "Pa onda piće." Ruterski centar gradio se na Gornjem gradu; MGL d.o.o. je uspio dobiti dozvolu za korištenje jedne od starih gradskih palača (već po tome je svatko pametan mogao zaključiti odakle dolazi većina novca), uz obećanje da će izvana ostati nepromijenjena. I ostala je, ako se ne računa gomila

nanobotova koji su poput ambrozije zujali svim pristupnim putevima, i oveća skupina upadljivo sposobnih tipova u odijelima krojenim s unutarnjim džepom za miniWessone. Beta nas je bez problema provela kroz osiguranje; čak i tipovima s miniWesson-džepovima bi se pogled vidljivo zamaglio kad bi ona prošla kraj njih. Sad kad smo dospjeli na svjež zrak, jedan dio njene privlačnosti postao je upadljiviji, ali istodobno i jasniji: koristila je debelo feromonski parfem. Dakle, nije samo znala da je neodoljiva, nego se i brižljivo trudila da bude takva. Opatički kostim i naočale su samo maska, shvatio sam, nešto čime je kontrolirala svoju privlačnost kako bi je mogla paliti i gasiti prema potrebi. Vjerojatno si je i onaj jedan zub dala umjetno iskriviti. Premda mi zbog svega toga tijelo nije prestalo vikati Ovo bi trebala biti majka tvoje djece!, mozak mi više nije bio zašarmiran. Osim toga, ja sam već imao majku svoje djece, i dijete. I izgubio ih obje. S tim u primozgu, svašta se može lako zanemariti. Osim, naravno, činjenice da bih sad mogao izgubiti drugu obitelj u svom životu, ili bar jedan njen dio. Dok smo se uspinjali na prvi kat palače, preko džepne konzole sam upitao Biserku: Klko još? "Četrdeset sati i četrnaest minuta", odgovorila je internom vezom u mom uhu. Prokleto malo vremena. "Evo", objavila je Beta na vrhu stubišta, stavši u stranu i jednom rukom pokazujući na balkon s pogledom na unutarnje dvorište. "Odavde se najbolje vidi." Prišao sam balkonu, usput njušeći zrak. Bilo bi mi lakše da sam mogao spustiti nos do poda, ali činilo mi se da je među mnoštvom mirisa koje sam osjetio na prvom katu palače bio i jedan koji bi mogao biti Alfredov. Balkonska vrata bila su zatvorena. Približio sam se sve dok mi nos nije dotakao staklo, a osjetila su mi vikala. Alfredo je definitivno prošao ovuda. "Zanimljivo", promrmljao sam, tek da se ne primijeti da me sama rupa u dvorištu, iz koje je virila hrpetina žica, zapravo uopće ne zanima. "Bih li mogao vidjeti iz bližega?" Što se dulje budemo vucarali ovuda, više ću šanse imati da nanjušim nešto konkretnije. "Misliš, sići u dvorište?" Upravo u tom trenutku, po svim unutarnjim prozorima palače počeli su se paliti reflektori upereni na dvorište. Ali, zanimljivo, iako su se očito spremali raditi cijelu noć, nigdje nisam vidio ni jednog radnika, samo još frajera s miniWesson-dzepovima. "Nisam sigurna..." Vidjevši moj duboko razočarani pogled slegnula je ramenima. "Čekaj malo."

Otvorila je svoj Instafon™ i kontaktirala nekoga. Dok sam čekao, nehajno sam šetkao galerijom, pokušavajući odrediti u kom se smjeru Alfredo kretao. Nisam imao baš puno sreće: mirisi se najbolje osjećaju blizu tla, gdje je kontakt najjači. Sve mi se više činilo da sam ga na prozoru nanjušio onako jako samo zato što je i on, kao i ja, u nekom relativno nedavnom trenutku bio stajao ovdje, nosa isto tako zalijepljenog za staklo. On teško da je nešto njušio, pa sam mogao samo pretpostaviti da se divio svome čedu. To je bila još jedna stvar koja mi nije bila jasna: na mreži smo pronašli da se glavni inženjer koji stoji iza svega zove Pascal McGuffin ali, osim šture biografije koju su potvrdila navedena sveučlišta, nigdje nismo pronašli ništa pametno ni o njemu. Glavni u cijelome projektu bili su, po brošuri, Alfredo i Beta. Što je bilo više nego čudno, jer, koliko sam ja znao, Fredo nije imao pojma o komtehu - a u njegovom dosjeu nije bilo ničeg što bi govorilo suprotno. "Pa, reci mi," upitao sam Beru, "kako si ti došla u ovaj projekt? Jesi li ti stručnjak za komteh?" Nije bila, to sam znao, ali bogati tupi tip koji njuši njen feromonski parfem to ne bi znao. Ona je dovršila svoju konverzaciju i isključila Instafon(tm). "Ne," odvratila je sa smiješkom, "mi samo vodimo marketinšku i ulagačku stranu. Glavni um iza svega je gospodin McGuffin." "Ah." Pretvarao sam se da mi ime nešto znači. "Tajvanski đak, kako čujem. Možda bih ga mogao upoznati?" Beta strese glavom. "Gospodin McGuffin je vrlo povučen. On ne razgovara ni sa kim od ulagača." "Čak ni jako velikih ulagača?" Nasmiješila se, ali vidio sam da tuda neću proći. "Znaš što, Johnny? Možda najbolje da o tome porazgovaramo uz piće." Nehajno je mahnula prema prizoru u dvorištu. "Nažalost, nećemo se moći spustiti. Oni dolje će uskoro početi hermetizaciju prostora." "Možeš misliti", komentirala je Biserka u mome uhu. "Zato ga i grade na otvorenom." Ali ja sam samo kimnuo glavom i krenuo za Betom, na taman dovoljnoj udaljenosti da mi pruži dobar pogled. U Tkalčićevoj, sve je bilo prepuno starinskih kafića koje je podupirala gradska turistička zajednica. Premda je konglomerat Zagreb imao i drugih prihoda, izvorni turizam je, kao svima u ovom dijelu svijeta, bio jedan od

važnijih, pa su nas poslužili pravi živi konobari s pravim platnenim pregačama. Moj viski doduše nije bio pravi, ali bio je dovoljno kvalitetan da se ne osjeti slankasti okus algi, a Betina votka možda je čak i bila prava stvar - konačno, Eskroacija je bila blizu Male Rusije (nekadašnja Velika Mlaka), uvoz ne bi bio skup. Taman smo se smjestili i naručili, i smiješkali smo se jedno drugome s onim priblesavim osmijehom ljudi koji čekaju da utihne odjek konjskih kopita i kotača tramvaja prije nego što započnu razgovor, kad je bonsaiplatana iza nas naprasno postala upola kraća.

III Ne razmišljajući, bacio sam se na Beru i povukao je iz slamnatog naslonjača na tapisonom pokriveno tlo. Imao sam vremena zapitati se je li me to pogurala automatika ili su opet radili hormoni: ovako pritisnutog uz nju, feromonski parfem me zapahnuo punom snagom, a osjećaj čvrstog a ipak mekog tijela pod mojim rukama nije nimalo pomogao situaciji. Osjetio sam da mi je Biserka strčala preko rukava na pod - nešto što ona rijetko radi, bijelo krzno se lako prlja - i prvo ispustio uzdah olakšanja. Nije bilo žrtava. Nije to bilo prvi put da je netko pucao na mene. Ali bilo je prvi put u dugo vremena da netko puca u mene iz zasjede, i to tako otvoreno, očajnički, usred popodneva. Trebao mi je trenutak da smirim živce. Tek tada sam se sjetio i da smo na javnom mjestu, i da nas ljudi vjerojatno čudno gledaju. Prisilio sam se da se odvojim od Bete i ogledam oko sebe. Nigdje nikog, naravno, ali to nije bilo teško. Mjesto koje smo odabrali za piće gledalo je na park iznad kojeg se uzdizao gradski zid pun rekonstruiranih palača sa stotinjak prozora. S bilo kojeg od njih padao je savršen pogled na nas. Samo što bi to značilo da nas je netko čekao u zasjedi, odnosno da je unaprijed znao gdje ćemo sjesti. A mjesto sam predložio ja i, usprkos parfemu i svemu ostalom, bio sam prilično siguran da nisam bio žrtva nikakvog psihološkog manevriranja - naprosto, to je bio zadnji kafić u nizu, i imao je slobodan stol, što većina drugih nije. Dakle, ako se nije radilo o nasumičnom ubojici, netko nas je morao pratiti. A to je teško mogao učiniti prolazeći kroz palače. Nanobotovi bi to mogli bez problema, naravno, ali nanobotovi ne smiju biti naoružani čak ni

u Novoj Južnoj Konfederaciji. Osim toga, nanobotski hitac ne bi mogao prepoloviti platanu, čak ni tako malu. A naša platanica bila je doista dekaptirana, i to prilično neuredno. Onako od oka, rekao bih Magnumom 41. Primitivno, glasno i upadljivo: tko god je pucao, morao je smjesta dati petama vjetra. I to, ako ima imalo pameti, bez oružja. Udahnuvši, podigao sam se, prvo na koljena, onda na noge, i pružio Beti ruku. Nije bilo daljnjih pucnjeva. Beta je bila pomalo blijeda, ali djelovala je prilično pribrano, a ostali gosti u kafiću promatrali su nas ispod oka, s nesigurnim izrazima lica tipičnim za turiste koji su se cijeli dan lomatali po katakombama u pratnji ljudi u kostimima, i sad nisu sigurnije li to još jedna općeturistička predstava ili je to samo za neku određenu grupu. Naš konobar je prošao kraj upokojene platane s izvornokonobarskim nehajem, spustio nam pića na stol, okrenuo se, ugledao biljnu katastrofu, promrmljao "oprostite", i viknuo nešto nerazumljivo nekome u kafiću. Beta je zaustila da nešto kaže, odustala, dohvatila svoju votku, iskapila je, i mahnula konobaru za još jednu rundu. "Što je to bilo?" promrmljala je meni kad je konobar nestao u unutrašnjosti a turisti odustali od čekanja nastavka. "Netko je pucao na nas", odvratio sam jednako tiho. "Ali mislim da to neće ponoviti. Izabrali su priglupo oružje i priglupu situaciju." Pomakao sam svoj stolac da bolje vidim park preko puta nas. Naravno, nisam vidio nikoga - tkogod da je povukao obarač, sigurno je zbrisao dok smo mi još plazili po podu - ali možda, ako imamo sreće... "Samo trenutak", rekao sam Beti i, ne dajući joj priliku da me zaustavi, ustao i krenuo prijeko. Dvojica konobara sad su proučavala bonsai-platanu i raspravljala, vjerojatno o tome čija je nadležnost skloniti tešku teglu i možda pronaći novu, ali njihovi pokreti ruku davali su mi prilično dobru orijentaciju za mjesto s kojeg je došao hitac. Prošvrljao sam po grmlju i ubrzo našao ono što sam tražio. Kao što sam i mislio, Magnum, samo opremljen neočekivano kvalitetnim, ganc-novim Leica-Zeiss ciljnim sustavom koji mu je stajao kao poslovičnoj kravi sedlo, a tako je bio i pričvršćen, dvostrano ljepljivim Stickit® vrpcama koje su sad još pobrale i hrpu lišća, trave i drugog otpada koji radije ne bih identificirao. Ako su s tim promašili, ili ljepljive vrpce nisu držale kako su trebale, ili je tipu ruka drhtala kao kod zeznutog nabrijavanja. Ni u jednom slučaju nije

mi djelovalo kao profesionalan posao, što je bilo utješno. Ali s neprofesionalcima ima drugih problema: nikad ne znaš tko će i kako nastradati. Strpao sam oružje u džep i vratio se za stol. Beta je već dokusurila i drugu votku, i vidljivo se tresla. "Sve je u redu", rekao sam onako, reda radi. "Sigurno neće ponoviti tako glup pokušaj. Potpuno smo sigurni. Ali ona je podigla ruke do lica i zajecala. E, sad. Ja baš nisam dobar s tuđim suzama. Čak ni kad su natopljene feromonskim parfemom i kad od njih podrhtavaju uvozne dalmatinske papaje. Da joj pružim priliku da se sredi, sagnuo sam se i pokupio Biserku s poda. "Bilo je i vrijeme da me se sjetiš", komentirala je suho kroz internu vezu, napadno si čisteći krzno od nepostojeće prljavštine s besprijekorno usisanog tapisona. Da joj prištedim novo čišćenje, spustio sam ruku u džep, kraj još prljavog pištolja, i okinuo par mračnih sličica svojim ručnim Unikomom™, pa prestrimao podatke do nje. pšlji info Dipiju. Nka prnđe kupca - napisao sam joj. Štakor koji se vrpolji uvijek privlači znatno manje pozornosti nego čovjek koji petlja po svojoj komopremi. Nakon toga sam se sjetio što se radi u takvim situacijama i iz džepa si izvukao palomu. "Beta..." pokušao sam priblesavo. Ona je odmahnula rukom, iz rukava svog jovijanskog kostima izvukla pravi platneni rupčić, i obrisala si oči, onako ženski, po rubovima, pazeći na šminku, i delikatno šmrcnula. "Oprosti", rekla je rupčiću. "Čovjek bi pomislio da ću se do sada već navići. Ali još nikad..." "Hej, hej, čekaj," prekinuo sam je, "kako to misliš, do sada? Hoćeš reći da su već i prije pucali na tebe?" A ja sam šovinistički pošao od pretpostavke da su mene htjeli maknuti. Beta je još jednom šmrcnula u maramicu, napravila nekoliko neshvatljivih pokreta rukom, i podigla pogled ponovno savršenog lica. Nanotatošminka. Koja je očito reagirala na raspoloženje: kapci i ruž bili su joj dovoljno tamniji da čak i ja to primijetim. Duboko je udahnula, i rekla: "Nisu baš pucali na mene izravno. Ali MGL se od samog početka suočava s... problemima. Prvo smo mislili da se radi o normalnim problemima kod posve nove tehnologije, ali ubrzo je postalo

jasno da... ne može biti tako jednostavno. Previše stvari je pošlo krivo..." Pružila je ruku preko stola i uhvatila moju, usprkos Biserkinom pokušaju da joj se nađe na putu. "Johnny, netko jako ne želi da MGL proradi." Nanjušivši dobre mušterije, konobar je ponovno prokrstario kraj našeg stola, i ušićario još jednu rundu, više da ga se riješim nego zato što nam je stvarno trebala. "Jesi li sigurna u to?" Ruka joj je stisnula moju, i maknula se tek kad ju je Biserka "slučajno" ogrebla češući si uho. "Sigurna sam, Johnny. Ne misliš da bismo samo tako postavili onoliko osiguranje na lokaciju?" Zapravo sam bio sklon baš tako misliti: u simboličnim ekonomijama, intelektualno vlasništvo je još uvijek predstavljalo najveću vrijednost, i paranoja je bila normalna stvar, pogotovo ako se radi o nečem tako velikom kao što bi MGL trebao biti. I pogotovo ako je Sofia Sikato-Raffia uložila novac u to. A nekako mi se činilo da bi i jedna "silno sposobna" barunska kćer morala biti upoznata s tim. Dobro, možda su ipak bili i dodatno paranoični. A i Fredov nestanak je stvar činio dodatno uvjerljivom. Klko još? upitao sam Biserku preko džepa. "Trideset i sedam sati i dvadeset šest minuta." Prokleto malo vremena. Premalo vremena. Premalo, u svakom slučaju, da ga tratim truseći još jedan posve nepotreban viski. Mahnuo sam konobaru, pružio mu ruku da platim, i pokretom pozvao Betu. Prihvatila me pod ruku kao da su joj korporativne pete odjednom nesigurne, i krenula priljubljena uz mene. "Možda bi bilo najbolje da te prebacim k sebi", rekao sam dok smo silazili prema Trgu. "Ako ništa drugo, bit ćeš sigurnija." Njoj se u lice vratila boja, a smiješak joj je dosegao i oči. "Hvala ti, Johnny," rekla je tik kraj moga uha, "ali stvarno mislim da nije neophodno. U hotelu imaju kamere i osiguranje. Bit ću na sigurnom i tamo. Važno mi je zbog posla. Nema više puno vremena do otvorenja. Ne bih htjela da se sad nešto dogodi." "Ali ni tebi se ne bi smjelo ništa dogoditi." Iako su mi se Biserkini nokti zabili u vrat, nisam mogao to ne reći. Uostalom, nisam time ni mislio ništa više od onog što sam rekao. "Zato ćeš me otpratiti do hotela", reče Beta. Ruka na mojoj nadlaktici bila joj je potpuno mirna, ali nisam bio siguran je li to zbog čvrstog stiska ili

zato što se vratila u svoju korporativnu ulogu. Prije nego što sam postao Krvosljednik, bio sam agroinženjer: znao sam da svijet u kojem se ona rodila nije bitno pitomiji od onog kojim je vladala Sofia Sikato-Raffia. Samo su mu pravila možda bila malčice drugačija, malčice sklonija legalnome. Ne puno. A, uostalom, tko danas može procjenjivati što je legalno a što nije? S toliko različitih sustava, sa simboličnim, postsimboličnim i predsimboličnim ekonomijama, nema gotovo ničeg što se može učiniti a da nije ilegalno negdje u ljudskom svijetu... i da negdje nije legalno. Stigli smo do vrata njenog hotela. U najmanju ruku, govorila je istinu o svojoj sigurnosti. Jedan od najstarijih hotela u gradu, P.N. Hilton Dubrovačka republika imala je, kao i svi članovi lanca i usprkos očuvanom dojmu kroma i stakla starih vremena, nanoprerađene grede povezane s lokalnom podružnicom Pinkertona - daleko efikasnije od oslanjanja samo na ono što u određenom dijelu svijeta prolazi pod snage za očuvanje reda i mira. Na samom ulazu, kao dodatno osiguranje i živi svjedok turističke orijentacije Konglomerata Zagreb, stajao je i pravi živi vratar u admiralskoj uniformi. Dovoljno krupan da zaustavi nekog tko bi pokušao na silu proći kraj njega bez pomoći nabrijane gorile, ali i dovoljno iskusan da diskretno skrene pogled prema punom Mjesecu (Eskroacija se ponosi svojim niskim svjetlosnim zagađenjem, tako da se Mjesec vidi čak i u Konglomeratu) kad se Beta privila još bliže k meni - čisto da ne povjeruješ koliko blizu - i poljubila me u obraz. Dobro, ne baš u obraz. Nisu mi trebali Biserkini nokti da se sjetim kako ljudi na koje se maloprije pucalo nisu nužno posve pri sebi. Ali hormoni su hormoni. "Hvala ti, Johnny", šapnula je Beta, usana još uvijek skoro pritisnutih meni o ne-baš-obraz, zagrlila me još jednom, i nestala kroz vrata hotela, lelujava pojava omotana feromonskim oblakom. Kad je nestala, nevoljko sam ispustio posljednji njome obilježen dah. "Ti si idiot", rekla je Biserka. Najradije bih joj odgovorio u stilu Genea Kelleya - druženje s Alekom ima takve posljedice, čovjek počne razmišljati u čudnim slikama - ali nisam. Prvo zato što je pjevanje na kiši znatno manje elegantno kad kiša ne pada. Drugo zato što sam, čim se Betin parfem malo izvjetrio, bio ponovno u stanju razmišljati i o onim dijelovima tijela koji su za to predviđeni, i znao sam da je u pravu. A treće zato što je pred nas stao krupan, bradati tip,

širok kao bivši plivač, u kariranoj košulji, trapericama i vjetroviti, ljutitog izraza lica.

IV E, sad. Prva pomisao kad vam u relativno civiliziranom svijetu ovako na put stane netko opasnog izgleda a bez oružja, jest da se radi o slobodnjaku u nevolji. Postsimboličke ekonomije, u kojima je novac zabranjen a dobrovoljno dijeljenje osnova funkcioniranja - nešto pomalo slično onome što su u svome predkonzumerističkom razdoblju navodno pokušavali ostvariti komunisti - znaju imati problema u komunikaciji s vanjskim svijetom. Da, njihovi turisti obično znaju da mi još koristimo simbolička sredstva plaćanja, i obično se putem prijatelja koje imaju u simboličkim ekonomijama dobro opreme za takva iskustva; konačno, postsimboličke ekonomije istodobno su i medu najjačim proizvođačima onog što se u drugim dijelovima svijeta naziva intelektualnim vlasništvom, i zapravo su potencijalno strašno bogate, samo kad bi se htjeli uključiti u našu simboliku. Ali tu i tamo se dogodi da netko od njih zaluta, zaboravi da mu treba kreditna kartica, ili mu se naprosto zgadi naš način razmišljanja, i odjednom se nađete pred bijesnim tipom koji očekuje da mu pomognete da se vrati u Kingussie ili na Otok Rotterdam samo zato što je on, eto, tu, a i vi ste. "Johnnny Gobac?" rekao je tip prijeteće, i time bar razriješio jedan problem. Ljutiti slobodnjaci, ne moram ni spominjati, rijetko kad znaju kako se zovete. Biserka se lagano nakostriješila na mome ramenu, a ja sam se pitao što sad. Ako su ga poslali isti oni tipovi koji su uništavali bilje po Gornjem Gradu, ovaj je pokušaj bio još patetičniji, i mogao sam zaključiti da su žalosno nesposobni, ali bih baš zato trebao iskoristiti situaciju. A ako ga je poslao netko drugi - recimo, Pietro - onda bi nijekanje identiteta ionako bilo beskorisno. Pa sam rekao: "Da, ja sam", i čekao. "Može vas biti sram", rekao je tip. Govorio je s izrazitim naglaskom, premda u prvi čas nisam bio siguran kakvim; euranglo je već sam po sebi zapravo gomila više-manje nasumično prikupljenih naglasaka i pogrešaka, slično kao što se bilo dogodilo s amerikenom u ona davna vremena dok su američki kontinenti bili kolonije. Nije zvučao kao da mu je materinji jezik eurofran, i nije vukao na azijske naglaske, toliko sam bio siguran.

"Nisam znao da ste vi od onih koji umjesto ravno na izvor idu okolnim putevima", nastavio je. "Ako me gospođa Sikato-Raffia htjela provjeriti, mogla me naprosto pitati." Blip. To je sad već bilo zanimljivo. "Gospođa Sikato-Raffia?" ponovio sam, u najboljoj maniri aktivnog slušanja. "Pa, da. Vi radite za nju, zar ne? To je općepoznato." Zapravo i nije. A nije ni točno - nekada davno radio sam za Sofiju, iz kompliciranih razloga, ali već sam se odavno povukao iz toga. Ali, nakon što me vidio s Betom, vjerojatno mu nije bilo teško pronaći taj dio moje biografije. Nisam se posebno trudio da ga sakrijem - samo sam se nadao da nitko neće Krvosljednika povezati s Johnnyjem Gobcem, neupadljivim stanovnikom ruralno-turističke Eskroacije, u zadnje vrijeme najpoznatijim po tome što ima obitelj od tri ekstremno nabrijana štakora. Naprosto, količina podataka koji slobodno plutaju po mrežama je takva da je gotovo nemoguće razlučiti pogrešne hitove od pravih, čak i botovima, tako da sam se uvijek mogao izvući na slučajnu podudarnost. Dobro, skoro uvijek. A u ovom slučaju bi mi pogrešna identifikacija mogla i dobro doći. "Moglo bi se i tako reći", odvratio sam, ignorirajući Biserkin teatralan uzdah u svome uhu i smiješeći se. Ako je tip ikako povezan s cijelom ovom pričom, bilo bi dobro doznati zašto je tako ljut na mene - i što zna. "A vi ste...?" "Mario Girotti", odvratio je tip natmureno. "Kao da to ne znate." Time sam bar uspio smjestiti naglasak: talijanski. Tip je morao biti porijeklom iz Serenissime Ressurecte, ili iz Milanskog megalopolisa. Ali ime mi samo po sebi još uvijek nije govorilo ama baš ništa. "Znate što, Mario?" rekao sam s još širim osmijehom. "Kako bi bilo da negdje sjednemo i popričamo?" "Ti nisi normalan!" povikala je Biserka u mome uhu. "Zašto gubimo vrijeme s tim manijakom umjesto da se vratimo kući i počnemo ozbiljno raditi na tome da pomognemo Aleku?" Hću ga isppati, odgovorio sam joj preko džepa. Br sd znš da nsu hrmni

u ptnju.

Mario je trenutak oklijevao, pogledom skačući s mene na Biserku i natrag, onda nevoljko kimne. "Dobro", promrmljao je. "Gdje?"

Pokazao sam rukom na kafeterije i slastičarne koje su se pružala po Bogovićevoj. "Vi birajte." Mogao sam prepoznati paranoju u začetku, i nisam mu htio dati dodatne razloge da se razbjesni. "Jako pametno", komentirala je Biserka, "prvi put su nas promašili, dajmo im drugu priliku." Nće pnviti na jvnom mjstu, odgovorio sam joj, i krenuo za Marijem prema jednom slobodnom stolu. BTW, prvjri ga. "Već radim na tome", odvratila je. Kad smo se smjestili i naručili - kave za nas dvojicu, šlag za Biserku iako je tvrdila da neće - nalaktio sam se na stol i zagledao se u Marija. Njegova agresivnost kao da se malo povukla. Sjedio je s rukama u krilu, kao školarac pred ravnateljem (i to ne u vitellini-reutschmertzelskoj školi) i povremeno si čupkao bradu. "Onda, Mario," rekao sam što sam mogao prijateljskije, "sad mi ispričajte sve od početka." Dok se on meškoljio i nakašljavao, Biserka mi je izrecitirala u uho: "ID u redu. Nema puno. Školovanje prilično standardno, nakon faksa prvi posao na Primorčevom institutu, kraće vrijeme u EKT-u, onda se odvaja i otvara vlastiti servis kućanskih ajija. Povremeno sudjeluje u frinetovskim akcijama, ali nije slobodnjak kao takav." U glasu joj se osjećalo oklijevanje, kao i u pokretima kojima je, naizgled nehajno, počela ipak jesti svoj šlag. Našla je još nešto. Št jš? napisao sam joj. Mario je zurio u nju, tu i tamo bacajući ispod oka pogled na mene. "To je... jedan od vaših štakora?" upita konačno. Kimnuo sam. "Biserka. Biserka, ovo je Mario." Uz samo tračak nesigurnosti, pružio joj je ruku, dlanom prema dolje. Biserka ga je pogledala preko ramena, obrisala si višak šlaga s brkova, i ovlaš ga onjušila. "Nedavno je patentirao nešto što se zove o-mapiranje", dodala je meni. "Pitaj ga što je to." Kafić u kojem smo sjedili imao je javnu virsim vezu, naravno. Da je htjela, Biserka je mogla razgovarati izravno s Marijem. Ali izgleda da nije htjela. "Onda, Mario?" ponovio sam poticajno. "O čemu ste htjeli razgovarati sa mnom? O svom o-mapiranju?" "Pa, da..." Djelovao je kao da mu je neugodno. "Mislim, zbog toga ste tu, ne?"

"Ja nisam bitan", odgovorio sam neutralno. "Ali volio bih da mi ispričate sve od početka. Što je točno o-mapiranje?" Mario je još uvijek buljio više u Biserku nego u mene. Izgledao je kao da bi je najradije uzeo u ruke, kao plišanu igračku (ili možda kao jednu od onih elektroničkih mačaka), i bio mu je potreban očit napor volje da se usredotoči na mene. "O-mapiranje. Da. Gledajte, znate što je mapiranje? Obično mapiranje?" Jesam bio tehnološki tudum, ali ne toliki. "Naravno da znam. Prikupljanje podataka koji se odražavaju u virsimu." I Mario i Biserka vidljivo su se lecnuli na moje laičko objašnjenje, ali Mario je duboko udahnuo i slegnuo ramenima. "Dobro, poslužit će svrsi. Sad ono što se obično mapira, to su uglavnom fizički podaci. A kod omapiranja... kod o-mapiranja, mapira se vaša neuronska slika. Neuron po neuron, stanje po stanje. Nakon toga, gotova mapa prebacuje se u aprastatičnu mrežu, u kojoj se klasteri stanja uspoređuju i usklađuju, da bi se zatim remapirali u protosliku..." Govorio je on i dalje, samo sam ga ja prestao slušati. Osjećao sam se otprilike kao prosječno nadareni power-user toljage kojem je netko krenuo tumačiti finu mehaniku u Mauzeru C96. Ali odjednom je moj Instafon™ zakrčao prebacujući se na javni mod i Biserka je upitala: "A kako ste riješili problem odgođene reakcije kod retro-klasiranja klastera stanja?" "Oh," otpuhne Mario, "to je bar lako. Već kod remapiranja se napravi MacLoudova mreža, tako da se akcesiraju točke u mreži, a ne klaster sam po sebi." Bar mislim da je tako rekao. "Hoćete da vam pokažem? Mogu napraviti prikaz u virsimu. Evo vam edresa." "Vrlo rado", odvrati Biserka. I, prije nego što sam se snašao, potegnuli su javnu vezu i sve troje smo se našli u Marijevom javno-privatnom virsimskom prostoru, okruženi shematskim 3D prikazima koji su meni osobno izgledali kao Escherove skice napravljene prema Picassu na loš dan. Ono što me najviše iznenadilo bila je činjenica da Biserka nije bila u svom uobičajenom avataru, niskog, sitnog azijatskog tipa koji djeluje kao da ni muhu ne bi svladao u hrvanju (ali bi). Umjesto toga, bila je vitka, dugonoga, po građi opasno slična Beti Agojan, premda se odlučila za opciju kratke plave kose i krupnih plavih očiju. Činilo mi se da prepoznajem model iz Alekove galerije PD likova iz dvodića, ali nisam ga mogao smjestiti. No nije bilo ni bitno: Mario (koji se služio avatarom po sebi, samo što je iz

nekog razloga na glavi imao fes) je očito bio odgovarajuće impresioniran, koliko Biserkinim avatarom, toliko i reakcijama koje je od nje dobivao. Sljedećih nekoliko minuta, osjećao sam se kao slijepac koji je zabunom zalutao na konferenciju o emotivnom naboju kolorita na Seuratovim slikama. Jedino što sam iz Biserkina i Marijevog razgovora uspio shvatiti bilo je da njegova tehnologija mapiranja omogućuje snimanje kompletne osobnosti i njeno prebacivanje u c-prostor. Ne, dakle, u virsim, koji se stvara kao korisničko sučelje i imitira SŽ okruženje (vidite kako sam pokupio terminologiju?), već u pravi c-prostor, onaj u kojem se odvija samo, bazično računanje. Drugim riječima, Mario je nudio tehnologiju koja bi bila sveti gral komteha da je itko ozbiljno vjerovao u tu mogućnost. Ali nije, sve dosad jer su prethodni pokušaji stvaranja elektronske slike uma svi odreda završavali jadno, s rezultatima koji su se prostirali od običnih neuspjeha - hrpe apstraktnih funkcija koje se nisu povezivale u cjelinu - sve do ozbiljno poremećenih elektrojastva koja nisu bila u stanju percipirati vlastitu realnost kao odvojenu od vrtloga podataka u kojima su rođena, pa su izbrisana kao čin milosrđa. Ali, po Biserkinom nevoljko zadivljenom izrazu lica, shvatio sam da je ono o čemu je Mario govorio imalo ozbiljnu šansu da stvarno proradi... pod uvjetom da dobije dovoljno brzine i propusnosti da funkcionira bez štucanja koja su mu se sad događala i koja je, zasad, morao kompenzirati programski (štogod to značilo). Nisam se ni usuđivao pomisliti kakve bi to implikacije moglo imati na budućnost svijeta, čovječanstva i svega ostalog. Ali ono što mi je toga časa ionako bilo znatno bitnije bilo je jedno sasvim drugo pitanje: kakve to veze ima s nama, sa Sikato-Raffiama, i s cijelom tom pričom oko Alfredovog nestanka? Zato sam naglas upitao: "Tko sve zna za to?" "Pa, šefovi MGL-a, naravno", odgovorio mi je Mario premda je bilo jasno da bi puno radije nastavio s Biserkom raspravljati o programskoj kompenzaciji u petamatričnim konstruktima. "Pretpostavljam, i vaša šefica." "Iskreno," odgovorio sam, i to je začudo bila istina, "sumnjam da Sofia Sikato-Raffia ima pojma o ovome." Ili bilo tko drugi: nigdje u investitorskim materijalima nije se ni jednom riječju spominjalo nikakvo mapiranje. Što je bilo prilično blesavo, jer bi im takva tehnologija već sama po sebi zasigurno bila udvostručila interes. "A zašto MGL?" Mislio sam, zapravo, zašto bi šefovi MGL-a morali znati za njegovu tehnologiju, ali Mario me shvatio drugačije.

"Tko bi bio bolji? Kad sam počeo eksperimentirati, postojeći kapaciteti su mi bili glavni ograničavajući faktor. Čak i s kompenzacijom, morao sam se ograničiti na jednostavnije vrste. Počeo sam s muhama i glavonošcima, a onda sam prešao na štakore, jer sam njihovo ponašanje mogao lako pratiti i uspoređivati s ponašanjem konstrukata." Biserka se namrštila čuvši kako se štakore trpa u "jednostavnije vrste", ali nije komentirala naglas. Konačno je upitala: "I, kakvi su bili rezultati?" "Gotovo savršeno identični. IQ, brzina reakcije, čak i emotivni odnosi unutar članova skupine - sve se razlikovalo samo onoliko koliko bi bilo razumno očekivati kod multiplih instanci iste jedinke." Pogledao je prema meni, djelujući manje uvjeren u moju ulogu. "Kad sam vas vidio s Betom, i kad je moj bot otkrio tko ste, pomislio sam da mi MGL još uvijek ne vjeruje, i da su zato vas poslali. Ali vi niste stručnjak za komteh, jel' tako?" "On nije," ubacila se Biserka, "ali ja jesam." "To vidim", odgovorio je Mario, uz pogled koji je jasno govorio da vidi i štošta drugo. Prije nego što su se stigli opet zadubiti u svoje južnoinformatičko narječje, mahnuo sam rukom. "Samo čas. Hoćete reći da ste vi ponudili svoje mapiranje MGL-u?" Pogledao me kao da sam pao s nekog jeftinog irskog satelita. "Nisam ga ponudio. Ja sam im ga već prodao."

V Trenutak-dva pokušavao sam u glavi preokrenuti kockice tako da ta nova informacija ima smisla. Ali koliko god se trudio, nisam mogao. Ono o čemu je Mario govorio mogla bi biti najveća revolucija komteha još od onog dana kad je netko otkrio da se informacije mogu prenositi i preko žice, a ne samo golubovima-pismonošama. I najveća revolucija za ljudsku rasu još od onog tipa koji je uspio uhvatiti goruću granu bez da se opeče. A revolucionarne tehnologije, čak i u postsimboličnim ekonomijama, svojim autorima donose strašno puno. Svojim autorima, i onima koji se uspiju na vrijeme zakačiti uz njih, na ovaj ili onaj način. Koliko god Alfredo bio blesav - opet sam se sjetio klinca koji nije znao kako pobjeći nervoznom pudlu morao bi biti aktivno imbecilan da ne uoči potencijal Marijeve tehnologije, pogotovo u kombinaciji s MGL-om. Jer, koliko sam uspio shvatiti, o-

mapiranju je upravo to falilo: dovoljno brzine i propusnosti da sve ide glatko. A sad mi je Mario tvrdio da je već prodao svoju tehnologiju MGL-u. Koji je, po svemu sudeći, samo sjedio na njoj, kao što su mnogi sjedili na ekonomski isplativim elektromobilima sve dok Zemlja nije ostala bez nafte. Što bih opet mogao shvatiti, kad bih samo mogao smisliti koje su to iscrpljivanje nafte Fredo i Beta čekali. "Prodao?" ponovio sam oprezno. "S ugovorom i sve?" Serenissima Ressurecta, iako je bila dio ZTR-a, iskazivala je otvorene simpatije prema postsimboličkim ekonomijama, a Milanski megalopolis je i sam bio postsimbolički. Ljudi takvog porijekla znali su zaboravljati na formalnosti našeg, simboličkog tipa. "Da, naravno", odvratio je Mario, napola uvrijeđenog izraza lica. "Ja sam ozbiljan poslovni čovjek, znate, bar kad je moj posao u pitanju." "A zašto ste im se uopće obratili?" "Pa, kao što sam rekao, tko bi bio bolji? Ja sam nisam imao više resursa da nastavim, morao pronaći nekoga tko će mi pružiti uvjete. A oni su već imali svoj novi link." Lice mu se smrklo. "Premda mi još uvijek nisu dali pristup, čak ni eksperimentalnim mrežama." "Ali pristali su otkupiti o-mapiranje?" Umjesto odgovora, Mario je mahnuo rukom i pred nama se našao legalno komplicirani višedimenzionalni konstrukt koji je definirao ugovorne odnose između MariGi, obrta za informatičku i postinformatičku tehnologiju, servisiranje i razvoj kao prve stranke, i MGL-a d.o.o. kao druge stranke, u suradnji oko postupka o-mapiranja®. Slijedile su dimenzije i dimenzije tehničkih specifikacija i infoblebetanja koje meni nisu ništa značile, ali matrica je očito bila posve legalna i uredna, a kad sam je malo bolje proučio, shvatio sam da je, pojednostavljeno rečeno, davala MGL-u više-manje sva prava na ikakvo korištenje Marijeve tehnologije, njen daljnji razvoj, pa čak i obavještavanje javnosti o njenom postojanju. Mario je prodao dušu vragu... ali vrag, iz nekog meni nedokučivog razloga, još nije unovčio svoj ček. Sad mi se već činilo posve nemogućim da to ne bude povezano s Fredovim nestankom. Zapravo, kad bolje razmislim, činilo mi se općenito prilično nemogućim: do prije mjesec dana, da mi je itko rekao da će mapiranje cijele osobe ili trenutačan pristup podacima postati dostupni u mome životnom vijeku, rekao bih mu da previše prati futurističke blogove.

A sad sam sjedio s autorom jednog, i tražio jednog od glavnih upravljača za drugo. Još sam pokušavao svoj mozak natjerati da zauzme pozu obješenog labuda i obuhvati sve te informacije u koliko-toliko suvislu cjelinu, kad mi je Instafon™ proradio i Dipijev glas mi je zaromorio u uhu: "Oružje ono što poslao si, puno je posla zadalo mi, al' tajnu sam sada riješio cijelu, anarhomreža tu je na djelu, frinetski skup što podatke dila, ime im Anđeli Mievillea. Slobodna informacija njihova je formacija, napadi uglavnom na sjedišta nacija, hakaju, blogaju, klogaju, ripaju, na frinet bace sve što ispipaju, nasilja dosad tu bilo nije, slobodan pristup krv rijetko lije, al' greške nema, slaže se sve, oni su kupili ono oružje." "Anđeli Mievillea?" Zvučalo mi je poznato. "A Mieville je...?" "U ovom smislu, frinetski čvor, sjedište njihovo, mjesto za zbor. Ima tu referenci još, ako te zanima, i prepun koš." Odmahnuo sam glavom. "Ne... ovo je dovoljno." Sjetio sam se odakle su mi Anđeli bili poznati: stajali su u impresumu Alekovog omiljenog infobloga, Jedna mreža. Netko je tu nešto gadno mutio. Ostavio sam Dipija uz uputu da mi pošalje edresu za Mieville, i vratio se u Marijev virsim. Mario i Biserka bili su jedva vidljivi od fluorescentnih virtucijevi od kojih su se sastojali njegovi algoritmi. Bilo mi je posve jasno da prekidam romansu u nastajanju, ali događaji nisu ostavljali mjesta za romantiku. "Društvo", pozvao sam ih, pa, kad se nisu odazvali, bipnuo Biserku preko Instafona™. Kad su se oboje okrenuli prema meni i pustili algoritam da se rastoči u ništavilo, objasnio sam: "Nove informacije. Mislim da moram pod hitno razgovarati s nekim frineterima. Brzo, Mario: jesi li ikad čuo za Anđele Mievillea?" "Kako da ne," odvrati Mario začuđeno. "Oni izdaju Jednu mrežu. Velika skupina mrežnih anarhista, jedna od starijih. Zašto?" "Postoji li ikakva mogućnost da oni znaju za tvoj projekt?" Htio sam skupiti što više podataka prije nego što se otputim u sebi nepoznato područje. Marijeve oči se rašire. "Misliš, da ga hoće diseminirati?" Zatreptao je par puta; ispod fesa, prizor bi bio neodoljivo smiješan, da smo samo imali vremena za smijanje. "Prebaciti o-mapiranje u open source...?" Očito da mu je to sad prvi put palo na pamet. Vjerojatno je tako dugo radio sam i neshvaćen - vidjelo se to i po načinu kako se oduševio samom činjenicom

što ga Biserka razumije - da mu nije ni na pamet palo da bi drugdje po mrežama mogao naći još sebi sličnih koji bi mu bili voljni pomoći. Biserkin dugonogi avatar se primakao Mariju i uzeo ga pod ruku. "To možda i ne bi bila loša zamisao, znaš..." "Ali više to ne smijem..." Iz historyja sam pozvao prikaz Marijevog ugovora. "Osim ukoliko se ne radi o neispunjenom ugovoru." Nervozno sam prekopavao po matrici tražeći uvjete eksploatacije. U tehnologiju se nisam razumio, ali previše sam puta u životu i sam imao posla s korporativnim legalnim konstruktima. (U onom prijašnjem životu, prije nego što sam se upetljao s organiziranim poslovanjem.) Znao sam prepoznati nerazumljive konstrukcije koje inače imaju značenje samo uz krosreferentne rječnike svih svjetskih prava i izvući iz njih smisao, naprosto zato što su mi ga toliko puta već tumačili oni kojma je to posao i svoje kodekse obnavljaju triput dnevno. Ali nisam uspijevao pronaći neki bitni prekršaj: svi elementi matrice koji su se odnosili na eksploataciju tehnologije za o-mapiranje bili su izravno vezani na "uhodano funkcioniranje" MGL-a, što je pak bio vrlo nelegalistički, neodređen termin, no definitivno se nije mogao smatrati ispunjenim prije nego što je MGL uopće lansiran u javnost. Do kojeg trenutka je još preostalo... Trideset i šest sati i četrdeset i sedam minuta, rekao mi je Biserkin tajmer. No, dobro. S obzirom na hrpu novih informacija, bilo mi se činilo da je prošlo puno više. Ali to svejedno nije značilo da imamo viška vremena. "Biserka," rekao sam, spremajući si kopiju Marijevog ugovora za kasnije proučavanje, "moramo se pokrenuti. Brzo. Možeš li odvesti Marija do kuće i ispričati mu cijelu situaciju?" "Cijelu?" "Cijelu." Ako je itko u ovoj priči oko nemogućih novih tehnologija bio čist, onda je to bio Mario. Bit će pametnije da ga imamo na svojoj strani. A osim toga, tako će i on biti sigurniji. Morao sam se uputiti među mrežne anarhiste, i zatim vratiti do Bete i vidjeti što će mi ona reći na cijelu ovu priču s Marijem. A imao sam i još jedan dodatni plan koji nisam ovog časa htio podijeliti ni sa kime. Isključio sam se iz virsima, mahnuo konobaru da platimo, i usput pogledao Marija. "Oprosti, moram obaviti još neke hitne stvari. Ali Biserka će ti sve objasniti." Zanimljivo, izraz u njegovim očima nije se promijenio ni sad kad ju je gledao u stvarnom obličju. "Može?" upitao sam.

Mario je kimnuo, očito odsutno, ni ne skrenuvši pogled s Biserke. "Šlaga?" upita Biserka.

VI Ostavio sam ih da podijele njen šlag i, ako sve bude u redu, vrate se kući, gdje će ipak, vjerovao sam, biti sigurniji, a sam sam otišao do javne utičnice i, uštekavši se, unio edresu koju mi je Dipi ostavio. U prvi čas sam mislio da govornica ne radi, jer mi se činilo da se ništa nije dogodilo. A onda je zrak predamnom zatitrao, i našao sam se u Mievilleu. Bar sam se nadao tome. Grad oko mene izgledao je kao što bi mogao izgledati grad recimo, početkom 19. stoljeća, ali pod uvjetom da je glavni arhitekt bio Mervyn Peake, i to nakon što je Isaac Newton uspio pronaći kamen mudraca. Neobične strukture i nedogledni tornjevi uzdizali su se u slabo osvijetljena nebesa prošarana, tu i tamo, obrisima krupnih šišmiša, balona i nečeg što je nalikovalo na cepeline ali je u letu ispuštalo gust organski dim. Stisnute neobarokne zgrade ostavljale su nelagodno klaustrofobičan dojam, a ulicama između njih, osvijetljenim plinskim svjetiljkama, vijugali su parni (i neparni) velocipedi, rikše koje su vukli stvorovi samo udaljeno humanoidnog obličja, pa čak i jedna kočija u koju je bio upregnut bučan, mehanički konj. Dvojica muškaraca u kožnim pregačama s obližnjeg je prozora preko kolotura spuštalo kozu, dok je treći, na pločniku, nešto mjerio i dovikivao im rezultate. Sa suprotne strane promatralo ih je troje klinaca s irokezicama, praćeno mehaničkim psom koji je lajao iz svega svog plehnatog grla. Još se nisam dokraja ni snašao u svemu tome kad je jedan dubok glas iza mene rekao: "Johnny Gobac?" Okrenuo sam se bez potvrde. Iza mene je stajao onizak, postariji tip, širok skoro isto toliko koliko i visok, kukastog nosa, debelih usnica i sijede, rijetke kose začešljane unatrag. Profil mi je bio silno poznat, ali nisam ga mogao smjestiti. Da sam bio na iole svom terenu, pokušao bih mu čekirati konfiguraciju, vidjeti o kome se zapravo radi. Ali ovdje nisam imao pristup ni do kakvih sistemskih operacija, i mogao sam se pouzdati samo u svoje instinkte. A oni su mi govorili da tip nije stvarno opasan. A nije se, istini za volju, ni trudio da djeluje opasno. Njegov totalno uncool avatar bio je odjeven u dugačak crni krombi koji je čak i u

Mievilleskom okruženju djelovao staromodno i, iz nekog meni nedokučivog razloga, imao je sa sobom kutiju za kontrabas. "Tko pita?" uzvratio sam. "Mislim da mene tražite", rekao je umjesto odgovora. "Ovuda." Poveo me uskim uličicama, prema dijelu koji je bio jače osvijetljen nego drugi. Ispostavilo se da je to kavana (ne kafić: stolići od kovanog željeza, jastučići na stolcima i dekorirani porculan). Bila je prilično puna ljudi ali, čim smo sjeli, čovjek je isključio javnost i oko nas se stvorio palucavi, poluprozirni svjetlosni zid koji nas je odvajao od ostatka gostiju. "Hoćete nešto popiti? Topla čokolada im je jako dobra." "Prvo bih htio doznati što mi možete reći o stanovitom Magnumu 41", odvratio sam. "Navodno je nabavljen preko jednog ovdašnjeg accounta." Čovjek uzdahne i kimne. "Konkretno, mog," odgovorio je, "i moram vam se odmah ispričati što ste zamalo postali usputna i nenamjerna žrtva. Ali MGL se mora zaustaviti, bez obzira na cijenu." Kroz svjetlosni zid oko nas doplahutala je ruka sa dva srebrna pladnja na kojima su se pušile porculanske šalice s toplom čokoladom. Mirisala je savršeno: štogod drugo mislio o Anđelima Mievillea, imali su vrhunsku tehniku. Iskreno, nisam očekivao da će mi tako lako priznati da je on nabavio oružje. Iako nitko nije stradao, pucanje na javnom mjestu se u Eskroaciji tretiralo kao silno ozbiljna stvar: zakoni su im potjecali još od razdoblja Ratova zločinačkih organizacija, i bili su jako osjetljivi na bilo kakvo neregulirano pucanje. A čak ni najbolji odvjetnik ne bi mogao dokazati da je pucanj u kafić pun gostiju bio dio tradicionalnog slavlja, svadbe ili pobjede u ekipnom sportu. "Zašto?" upitao sam, nedovoljno informiran da budem išta precizniji. "Zar MGL vama koji praktički živite u virsimu nije baš dobra stvar?" Čovjek strese glavom i otpije gutljaj svoje čokolade. Dobili smo i platnene ubruse, i delikatno je obrisao usta prije nego što je odgovorio: "Svako povećanje propusnosti je dobra stvar... ako nije regulirano. Ali MGL nije samo tehnologija za povećanje kapaciteta. Oni misle stvoriti praktički paralelnu mrežu. Krearati monopol." Nagnuo se naprijed i pogledao me. "To bi bilo kao... M-m-mikrosoft!" Nisam imao pojma o čemu govori. "Kako to mislite?" "Monopol. Situacija u kojoj su svi korisnici ovisni o jednom resursu." "Pa zar 'jedna mreža' nije i vaš cilj?"

Prezrivo je otpuhnuo i iz unutarnjeg džepa svoga krombija izvukao debelu cigaru. "Ne shvaćate", rekao je, iz drugog džepa vadeći rezač za cigare. '"Jedna mreža' u našem kontekstu podrazumijeva spajanje svih mreža, povećanje dostupnosti. Ono protiv čega se mi borimo su ekskluzivne mreže, koje zatvaraju pristup s ovog ili onog dijela drugih mreža, ili koje filtriraju pristup svojih korisnika drugim mrežama. Ali doslovno stvaranje samo jedne mreže značilo bi propast frineta. Zarobljavanje informacije. Vraćanje na one koji imaju i one koji nemaju." Duboko sam uzdahnuo. Alek bi ovo razumio, vjerojatno i Dipi i Biserka. Ali ja nisam. "A zašto Beta Agojan?" "Ona nam je bila dostupna. Što mislite, zašto se sam McGuffin toliko skriva?" "Zar biste i njega ubili? Nisam znao da su Anđeli Mievillea nasilni." Zapalio je cigaru i slegnuo ramenima. "I nismo. Da smo doista htjeli ubiti Betu Agojan, već bi bila mrtva. Ali mislili smo... iskreno, ja sam m-mmislio da ću je tako zastrašiti. N-n-n-nadao sam se tome." Nije mi zvučalo posve uvjerljivo. Da ja želim nekoga natjerati da se povuče iz tako velikog projekta, krenuo bih od lomljenja kostiju, ne od pucanja po bonsai drveću uz nezgodne svjedoke. Ali moja je prošlost vjerojatno bila drugačija od njegove. "Vi stojite i iza sabotaža u MGL centru?" "Ako to potvrdim, što ćete učiniti?" Probao sam čokoladu. Stvarno je bila izvrsna. "Već ste mi priznali da ste pribavili oružje iz kojeg se pucalo na javnom mjestu. Zašto mislite da neću to prijaviti lokalnim vlastima?" "Da ste to mislili učiniti, ne biste uzeli pištolj i ponijeli ga sa sobom, uništavajući većinu forenzičkog materijala. Osim toga," nasmiješio se, "ne očekujem od Krvosljednika da prijateljuje s policijom." A ja sam, kreten, mislio da me u ovom zabačenom kraju RegEurope nitko ne pozna. No, dobro, bar da iskoristim to što izgleda svi znaju... "Ali vjerojatno znate s kim doista surađujem." Čovjek je otpuhnuo nekoliko dugih, zamišljenih dimova. Ja sam za to vrijeme pokušavao iskopati njegov ID, ali izgleda da je Mieville imao bolje zaštitne sustave od većine drugih mjesta. Dobro, to nije bilo baš osobito čudno, no nadao sam se da ću moći izvući bar nešto. Ali ništa: kao da smo visjeli usred ničega, nekakvog privatnog mjehurića koji se nije htio čak ni povezati s mojim resursima. A poslije pričaju o jednoj mreži...

"Znam," reče debeljko konačno, prekidajući mi misli i pokušaje da si diskretno kopam po džepnom linku, "ali n-ne vjerujem da ćete nas prijaviti n-n-gospođi Sikato-Raffia. Znate kako bi to moglo završiti, a to je nešto za što ne želite biti odgovorni." I, što je najgore, imao je pravo. Da svaki treći idiot kojeg sretnem zna tko sam, to sam još nekako i mogao podnijeti. Ali da me je tako lako pročitati, tome se zbilja nisam nadao. Osim ukoliko tip nije imao neke insajderske informacije. Koje je mogao dobiti, a ja sam znao i od koga. "Slušajte," rekao sam, "meni osobno puca prsluk za MGL i pitanja monopola. Postoji samo jedan razlog zašto sam ja tu, a to je Alek." Cigara je zastala na pola puta do njegovih debelih usnica. Oklijevao je trenutak-dva, i činilo se da razmišlja. "Znam", reče konačno. "I kad bih vam mogao pomoći da ga oslobodite, vjerujte mi, to bih i učinio." Ugasio je cigaru u pepeljari i ustao. "Ali vrijeme mi je da idem. Rekao sam vam sve što sam mogao." Iskoračio je kroz svjetlosni zid usput ga raspršivši pokretom ruke. Ja sam ustao, ali debeljko je naprosto nestao, raspršio se u zraku, kao da se istog časa odštekao. Što sam i ja učinio: na nepoznatom terenu, bez pristupa vlastitim resursima, nije bilo ničeg drugog što sam mogao učiniti. Našavši se opet u SŽ-u, krenuo sam ravno prema Betinom hotelu. Bez obzira na čudan susret s debelim anđelom koji mi nije donio gotovo ništa, imao sam sasvim dovoljno novih informacija da se ponovno suočim s Betom. No, prije toga, htio sam provjeriti kako što je stvari na domaćoj bojišnici. Otvorio sam Instafon™ i bipnuo prvo Biserku. Pojavila se slika iz lokalnog vlaka, Biserkin pogled na mrtvi papir ispisan grafovima i simbolima koje nisam ni pokušao razaznati. "Kako stoje stvari?" upitao sam. "Gdje ste?" "Stanicu od kuće," smjesta je stigao odgovor. "Sve je u redu." Zvučala je neobično sretno, s obzirom na situaciju, a u pozadini slike vidio se Mario koji je još uvijek uzbuđeno črčkao po papiru. "Čuvajte se," rekao sam, "i nemojte ništa od tih papira zaboraviti u vlaku." "Nećemo, ne brini." "Dipi?" "Ovdje nema ništa nova, ja tu čubim sam k'o sova. MGL podatke tražim, bazu svakim retkom snažim." "I, ima li nešto pametno?"

"Zasad bojim se, još ništa, zvat ću ako nađem išta." "OK." I to je bilo to. Nisam više mogao odgađati. Da sam imao vremena, pronašao bih neku ljekarnu i kupio si filtere za nos. Ali imao samo još samo trideset i pet sati i dvanaest minuta. I morao sam se suočiti s Betom. To je ono nezgodno kod nabrijavanja: za razliku od bio-pluginova i nanododataka, osobine stečene nabrijavanjem ne mogu zakazati, ali ne mogu se ni samo isključiti po želji. S mojim pojačanim njuhom, već i sama pomisao na njen feromonski parfem bila je dovoljna da mi mišići malaksaju... svi osim jednog. Najgore od svega, bio sam svjestan da su to samo hormoni (no dobro, skoro samo hormoni) i da bih, kad bih je temeljito istuširao, mogao stvari sagledati na posve drugačiji način. Ali nisam je mogao istuširati, i morao sam računati s tim da će joj soba plivati u parfemu. Snaga volje će morati biti dovoljna. Vratio sam se do Dubrovačke republike i prošao kraj gorile u odijelu uz bonvivanski osmijeh, osjećajući se pomalo kao da sam ispao iz nekog od onih smiješnih špijunskih fuleksa u kojima neustrašivi agenti jedne ekonomije (koje, naravno, ovisi o tome tko je proizvođač) krstare luksuznim jahtama i hotelima i razotkrivaju mračne tajne neke druge ekonomije, usput s nogu obarajući svako žensko stvorenje na koje naiđu i ni ne trepnuvši truseći rafinirane žestice. Ono što je u svemu najzanimljivije jest činjenica da se taj tip fuleksa pojavljuje u svim ekonomijama, i da su određeni elementi - luksuzni turizam, oversajzani komadi, egzotična pića uvijek prisutni, bez obzira na to je li u pitanju simbolični agent koji razotkriva mračne tajne skrivene u špiljama škotskih otočića, ili postsimbolični agent koji u posljednji čas sprečava zavjere iznjedrene u podzemnim prolazima Megalopolisa Teksas - ili čak predsimbolični agent koji spašava Carsku Rusiju od ostatka svijeta, premda u njihovim verzijama obično ima samo jednu, nesretnu ljubavnu priču s preobraćenom neprijateljskom špijunkom koju ne može realizirati jer ona, naravno, nije otmjenog roda. Bilo kako bilo, duboko sam udahnuo, ponovio samom sebi trideset i pet sati i četiri minute, i pokucao.

VII

Vrata su se otvorila i prije nego što sam do kraja spustio ruku, a iza njih je stajala Beta, omotana svojim parfemom i još nečim crnim i svilenkastim. Svilenkasta tkanina činila je ono u čemu su svilenkaste tkanine najbolje: ljupko se pripijala uz njene obline, istodobno dajući naslutiti da joj je jedina svrha da otmjeno lako sklizne s tih istih oblina. Trideset i pet sati i tri minute, pomislio sam, i nastojao ne disati na nos. "Mogu li ući?" upitao sam ne pročistivši grlo. Ona je načas oklijevala, a onda se nasmiješi i korakne unatrag. Tkanina njenog ogrtača zašuštala je zvukom koji bi u nekim zemljama bio ilegalan, siguran sam. "Hoćeš piće?" upitala je, okrećući mi leđa i puštajući ogrtač da joj sklizne s jednog ramena. "Ne." Ogledao sam se oko sebe i pokušavao odabrati taktički pametan položaj. Ostanem li kraj vrata, osjećat ću se kao da želim pobjeći: loše. Duboki, široki naslonjači sa zelenim i zlatnim prugama prizivali su raskoš stare Dubrovačke republike. Ako se spustim u jednog od njih, moći ću razmišljati samo o tome kako bi Betine vitke noge taman stale kraj mojih, svaka s jedne strane. Spasonosno rješenje zurilo mi je facu. Prišao sam prozoru. Za živo čudo, dalo ga se otvoriti. "Beta," rekoh ne okrećući se, "što ti znači o-mapiranje?" Duboko sam udahnuo i osvrnuo se. Beta je stajala kraj sobnog bara s čašom u ruci. Ogrtač joj se razdvojio pedalj iznad koljena, puštajući da izviri jedna savršeno oblikovana noga. "Što?" ponovila je, koraknuvši bliže i jedva se trudeći da zadrži ogrtač na onom drugom ramenu. Ispod nije imala ništa, ne moram ni precizirati. Ali predvečernji zrak meni je davao snage da ponovim, čvrsto kao da sam toga časa ispao iz nekog od Alekovih fuleksa-po-dvodićima: "O-mapiranje. Ne trudi se izigravati nevinašce. Vidio sam tvoj potpis na ugovoru s Marijem Girottijem." Beta je otpila gutljaj svoga pića i složila se u naslonjač, podvijajući noge pod sebe i puštajući svilenkastu tkaninu da radi svoj posao. "Ako si vidio ugovor, onda znaš i da je MGL kupio njegovu tehnologiju." Trudila se djelovati neuzrujano, ali vidio sam da joj se disanje ubrzalo. Čvrsto ukotvljen kraj prozora, znao sam to pripisati pravom uzroku, a ne svome nepostojećem šarmu.

"Znam", odvratio sam. "Ali baš zato me i zanima zašto se to nigdje ne spominje. U svim vašim materijalima, o-mapiranje kao da ne postoji." Htio sam joj prići, i te kako, ali zdrav razum je prevladao. "San kibergikovskih snova, misliš?" Nasmiješila se u svoje piće. "Ha." "Ha? Ne vjeruješ da stvar radi?" Beta odmahne glavom. Njena kosa na crnoj pozadini djelovala je poput starog zlata pretočenog u svilu. Udahnuo sam još jednom, načas okrećući glavu prema prozoru. "Nego?" potakoh je. "Upravo zato i sjedimo na njoj, Johnny. I, kad smo već pri tome, zašto ne sjedneš?" "Dobro mi je ovdje. O-mapiranje." Duboko je uzdahnula, iskapila svoje piće, ponovno ustala, natočila si drugo. "O-mapiranje. Što misliš, što bi se dogodilo kad bi jedna kompanija ponudila svijetu ne jedan nego dva sveta grala komteha odjednom?" "Kako to misliš?" "Već i sada, MGL je meta frineterskih terorista. To si i sam vidio. Što misliš, što bi se dogodilo kad bismo MGL i o-mapiranje ponudili odjednom?" "Vjerojatno ista stvar koja vam se događa i sada?" Pogledala me preko ramena, sa smiješkom tete u vrtiću koja ne želi izravno kritizirati najlošiji rad. "Razmisli malo. Jedna kompanija nudi tehnologiju koja može promijeniti ljudske živote, i istovremeno je jedina koja ima tehničku podlogu kojom se ta tehnologija može u potpunosti iskoristiti. Ne zvuči ti poznato?" Kad nisam reagirao, mahnula je rukom, očito odustajući od svih pokušaja pedagogije. "Zaboga, Johnny, našli bismo se u brauzeraju do grla! Tužbe lijevo i desno! Sjeti se, ima zemalja u kojima je poslovanje kakvim se mi bavimo već samo po sebi ilegalno! Kad bismo još izašli i s ovim, ispali bismo kao... štajaznam, kao bliskoistočni gusari, kao Mano de Andes, kao... kao Microsoft!" Već sam čuo to ime, ali ga još uvijek nisam znao smjestiti. Odavde sam barem imao pristup svojim uobičajenim resursima, pa sam ga zabilježio da kasnije pitam Biserku i Dipija. "Kako ti nije jasno, Johnny!" Odložila je čašu i prišla mi krupnim koracima. "Postsimbolične ekonomije predstavljaju neka od najvažnijih komteh tržišta: Nova Škotska Republika, Franko-Španjolska Asocijacija, nizozemski i skandinavski arhipelazi... Skoro svi su okruženi vodom i ovisni su o komtehu, ne mogu si dopustiti da zaostanu. Tu leži pravi profit. Ako MGL budemo prodavali samo simboličnim ekonomijama, tko nam

preostaje? Dio RegEurope, Neonippon, malo Afrike, Zajednica Turističkih Republika, i to je sve." "Pa zar to nije dosta?" "S tehnologijom kakva je MGL? Bilo bi smiješno da ostanemo na tome. Ali ako se probijemo na postsimbolična tržišta... o, Johnny." Obim rukama uhvatila je revere moje jakne. Sad mi više ni prozor nije mogao pomoći; uhvatio sam joj ruke i odmakao ih od sebe, trudeći se da ne udahnem previše. "Što onda?" upitao sam prilazeći ormariću s pićem. "Onda je svijet naš!" Nije mi dopustila da pobjegnem. Ruke su joj se spustile na moja ramena. "Pomisli samo. Prvo s MGL-om postignemo pogodbe posvuda... Novac ćemo ionako izvući sa simboličnih tržišta. Ali ne možeš ni zamisliti što bi nam upad u postsimbolična tržišta mogao značiti. Razmjena, njihovi kodovi. Ta su tržišta tako strašno brza. Ako treba, pustit ćemo MGL i u open source, postoje načini. A onda, nakon toga, napravimo novu kompaniju i preko nje ponudimo o-mapiranje. Svi sretni, svi zadovoljni... i nitko neće moći reći da je MGL d.o.o. učinio nešto pogrešno." Nasmijao sam se. "Beta. Ne trebam čak ni odvjetničkog pripravnika da ti pokažem do koje mjere je to pogrešno." S njom pripijenom uz svoja leđa, morao sam osloniti grlić boce o čašu dok sam točio. Kao i ona na početku, iskapio sam prvo piće i natočio si drugo, nastojeći pronaći način da se odlijepim od nje. "I na to smo mislili. Zato i trebamo toliko sufinancijera za MGL, da možemo povući svoj kapital kad dođe vrijeme." Uzela mi je čašu iz ruke, otpila gutljaj i vratila. "Tako će O-map postati potpuno nova kompanija, bez ikakve veze s MGL-om." "Ali...?" Natjerao sam se da odložim čašu i kliznuo prema vratima. Onaj pseći dio u meni mogao je razmišljati samo o njenim nogama. Onaj ljudski je razmišljao o nekim drugim dijelovima tijela. "Ali..." Beta se, za živo čudo, malo odmakla od mene i tajnovito se nasmiješila. "Recimo samo da imamo načina da zadržimo kontrolu nad obje kompanije." Pročistio sam grlo. "A kako?" Nisam očekivao da će mi njeno tumačenje biti jasno, samo sam ga htio čuti, da ga zabilježim za kasnije. Ali Beta je odmahnula glavom. "Još je prerano da ti kažem. Ali ako budeš zainteresiran za ulaganje kad dođe vrijeme..."

"Zapravo bih vas trebao prijaviti komisiji za poslovnu ispravnost. Siguran sam da je čak i ovdje imaju." Ispružila je ruku i dotakla mi vrh nosa. "Ne bi to učinio. Uostalom" ruka joj je skliznula preko moga obraza, kraj usnica, do vrata - "bila bi tvoja riječ protiv moje. Još ništa nije učinjeno." Povukla mi je prstom po prsima. "A i mogao bi zažaliti zbog svih mogućnosti koje gubiš." Ustuknula je još za korak i pustila ogrtač da joj sklizne i s drugog ramena, pridržavajući ga na strateškoj visini obim rukama. Nije mi trebalo veliko glumačko umijeće da joj samo pogledom dam do znanja koliko mi je tu mogućnost žao propustiti. "Morat ću razmisliti", prevalio sam preko suhih usnica. "Sad moram ići." Prišla mi je u koraku i uhvatila se za mene. "Nisi mi rekao odakle ti uopće ta informacija." Nisam joj htio reći: premda je moja uloga potencijalnog financijera sad već bila opako ugrožena, nije bilo nikakvog razloga da joj se povjerim. A osim toga, znao sam da joj, čim izađem na svjež zrak, više neću ni vjerovati. "Nije važno", odvratih. Iza sebe sam napipao vrata. "Neću te više zadržavati." Još je uvijek skoro visjela na meni. Dlan mi je konačno pronašao otvaračku ploču; pritisnuo sam je, namignuo joj i izašao na hodnik. Spustio sam se stubištem, da nam oboma prištedim nelagodu čekanja lifta, ne obazirući se na njeno napola zavodnički, napola prigovarački razvučeno Johnny! koje me ispratilo. Kad sam se našao na cesti, prvo sam se otputio do cjelonoćnog kioska i u njemu kupio paket vlažnih maramica. Nisu do kraja sprale njen miris s mene, ali poslužile su svrsi. Onda sam se spustio niz Bogovićevu. Nadsvođena i načičkana turističkim klopkama, bila je puna ljudi u svako doba dana i noći. A meni je baš to i odgovaralo. Jer drugi dio moga plana i glavni razlog zašto sam Biserku poslao kući - odnosio se na ono što sam očekivao od Bete. Nije me iznevjerila. Kao što sam i očekivao, niti desetak minuta nakon što sam izašao iz hotela, na njegovim vratima pojavila se Beta. Nije više bila odjevena nimalo zavodnički, a niti korporativno: vrećaste hlače i bezobličan, prevelik pulover čak su i njeno tijelo pretvarali u samo još jedan ženski obris, a kosa joj je

bila skrivena ispod beretke kakvu nose klinci koji po uglovima plešu na italihop. Starinski konzolni okviri na nosu i fotografske čizme - da nije bilo moga njuha, možda je ne bih ni prepoznao. A i tu je bilo promjena: očito se na brzinu istuširala od našeg posljednjeg susreta (iako feromonski parfemi na mene djeluju jače, na svakog djeluju bar malo) no moj je nos još uvijek mogao uhvatiti trag. Vratar joj je nešto ponudio, vjerojatno prijevoz ili pratnju, ali Beta je odlučno odmahnula glavom, dva-tri puta se osvrnula oko sebe, i krenula, dugačkim, odlučnim koracima, u smjeru trga. Pričekao sam da malo odmakne, pa pođoh za njom. Jedan od razloga zašto sam se vratio do nje bio je da je pokušam uznemiriti. Kao i svi članovi Sofijine obitelji, i Fredo je imao ugrađeni GPS čip. A nije ga se moglo naći nigdje, ni na jednoj mreži: da jest, Biserka i Dipi bi ga već odavno locirali. Usred RegEurope takvo gluho mjesto nije postojalo. To je značilo da ga netko drži u jako dobroj izolaciji - ali da taj netko i sam mora biti isto tako potpuno izoliran. Nadao sam se da Beta zna tko i gdje i, ako je dovoljno uplašim svojom pričom, da će htjeti kontaktirati s njima, a to će moći učiniti samo izravno, licem u lice. Po svemu sudeći, upalilo je. Konačno sam radio nešto što znam raditi. Od samog početka cijele ove priče, stalno sam se osjećao kao nenabrijana riba izvan vode: ni putevi novca ni putevi tehnologije nisu mi bili bliski, i nisam mogao shvatiti zašto je Pietro uopće htio mene a ne nekog tko bi se lakše snalazio u urbanim problemima. Ali ovo sam mogao. Čak i prigušen, miris Betinog parfema nepogrešivo me vodio za njom kroz gomilu, tako da sam je mogao slijediti na sigurnoj udaljenosti. Osim toga, vrlo brzo postalo mi je jasno kamo ide. Kao što sam i pretpostavljao, uputila se prema Gornjem Gradu, i ruterskom centru. To je bilo jedino mjesto gdje sam osjetio Fredov miris... jutros. Činilo se tako davno.

Trideset četiri sata i četrdeset i jedna minuta.

Beta je, naravno, bez problema prošla kraj onog miniWesson-društva koje je i dalje brižljivo čuvalo ruterski centar. Meni je trebalo malo više vremena i opreznosti ali, kao što rekoh, to su bile stvari koje sam znao: brojanje koraka (jer svi čuvari hodaju u određenom tempu koliko god se trudili), provlačenje kroz grmlje (koje je na sreću bilo gusto i obilno, zbog

očuvanja izvornog vanjskog izgleda zgrade), penjanje preko nekoliko prozora (da, imali su i nanobote, ali njih je silno lako zavarati, samo ako znaš štos) i - našao sam se u unutarnjem dvorištu palače, pred rupom iz koje su virili kablovi. Jasno, dosad mi je Beta već potpuno nestala iz vida, ali vid mi nije bio ni bitan. Slijedeći svoj njuh, prišao sam rubu rupe, podigao nekoliko kablova, i ugledao zaklopac od bioplastike. Bio je čvrst poput metala, i otvarao se na šifru. Nezgodno. Imao sam dvije opcije. Jedna je bila da čekam da Beta izađe: to mi se nije pretjerano sviđalo, jer bi značilo da se još neodređeno dugo moram igrati skrivača s čuvarima i nanobotovima. Zato sam se odlučio za drugu, i uključio svoj Instafon™. "Reci, Johnny, što ti zvoni?" odazvao se Dipi. Dipijevo stihoklepstvo je kompulzivno, posljedica pretjeranog nabrijavanja koje su on, Biserka i Alek prošli u rukama Zločeste Megakorporacije™. Neurološka reakcija ne uključuje i stvaranje dobrih stihova. Možeš mi na brzinu razbiti jednu šifru? Tekstao sam mu pitanje da budem tiši. "Ako se uštekat može, ostat će bez gole kože." Prinio sam Instafon™ bravici i pronašao poveznicu. Načas mi je u uhu zazujalo Dipijevo pjevušenje dok radi (ne, to nije kompulzivno, naprosto je navika), a onda su se brojčanici na bravi okrenuli i poslušno rekli klik. "Štima, hvala." "Nema frke, ja baš volim zbrke!" odvrati Dipi. "Hoćeš mi reći o čemu se radi, il' se slika bolje kad sve svrši gradi?" Ksnj, odtekstao sam, i na brzinu vratio kablove na mjesto: vraćao se čuvar koji je pazio na unutarnje dvorište. Kad je prošao, izvukao sam se iz svoga grma i ponovno odmakao kablove. Bravica se nije ponovno zatvorila. Dobro. Okrenuo sam tešku kvaku, podigao zaklopac i spuznuo u podzemni prolaz. Koji je, iznenađujuće, bio baš to: samo prolaz, nabijena zemlja osigurana aluminijskim gredama, s kablovima provedenim po stropu. Nakon one priče o hermetizaciji prostora i silnog osiguranja, očekivao sam da će dolje biti bar nekakvi megapjuteri, metalne kutije, svjetalca koja se

gale i pase. Komtehovski neupućen, nisam baš točno znao što bih trebao očekivati, ali znao sam da bi moralo postajati nešto. Ovdje dolje nije bilo

ništa.

Mentalno sam pospremio taj podatak za kasniju upotrebu i krenuo prolazom, još uvijek prateći Betin miris. Nakon nekog vremena, prolaz je dobio kamene zidove i miris vlage. Koliko sam se mogao orijentirati, sad sam se nalazio u zidini, pa sam zaključio da se vjerojatno radi o dijelu onih katakombi čiji se posjet tako masno naplaćivao turistima. Sve čudnije i čudnije. Kameni zidovi i Betin miris krenuli su prema dolje - dobro, bar to je bilo logično, od katakombi se to nekako očekuje - vodeći me izlizanim kamenim stubama. Tu i tamo poneka je bila napukla ili odvaljena, ali dalo se proći. Spuštao sam se sve niže i niže, tako da sam sad već sigurno došao do razine... Tkalčićeve, shvatio sam. Zapravo, činilo mi se da točno znam gdje sam. Sklopio sam oči i pokušavao svojim nabrijanim čulima dopustiti da provjere moju procjenu, kad sam sa svoje lijeve strane začuo tiho zujanje. Ponovno sam otvorio oči. Zvuk je bio tako tih da ga prije nisam bio ni primijetio. Pažljivo sam prišao zidu pokušavajući odrediti odakle dopire. Moje malo svjetlo dosizalo je sve do niskog stropa katakombe, i vidio sam da se u lijevom zidu gube i kablovi koji su me bili pratili još od ruterskog centra. Netko je obavio pomalo traljav posao, samo probivši staru zidinu i proguravši kablove kroz rupu. Pitao sam se što je s druge strane zida, a onda sam, malo dalje u sad već ponovno ravnom prolazu, ugledao vrata. Bila su drvena, i djelovala su kao da su tu isto toliko dugo koliko i sam prolaz. Prišao sam im i osluhnuo. Iza njih su se čuli uzbuđeni, tihi glasovi. Osim toga, kroz zastarjelo drvena vrata prolazili su i mirisi. Odjednom je mnogo štošta bilo jasnije. Prilika je bila predobra da je propustim. Što sam tiše mogao, pritisnuo sam starinsku kvaku, naglo otvorio vrata, i rekao: "Fredo, Fredo, baš si nas namučio."

VIII Kao što sam i predvidio, u prostoriji iza vrata bilo je samo dvoje ljudi. A nije bilo baš ni bogznašto drugo: starinski drveni krevet, noćni ormarić, psiha i ormar, samo jedna otrcana prostirka na podu. Prepoznao sam to

kao jedan od onih autentičnih apartmana koji se iznajmljuju naivnim turistima željnim doživljaja prohujalih stoljeća. Prije Drugog američkog građanskog rata to je bio strašno unosan oblik turizma, i izdržavao je države ZTR-a koje nisu obilovale prirodnim bogatstvima. Danas su takve stvari tražili uglavnom samo Neoniponci, pa ih se moglo unajmiti i po relativno pristupačnim cijenama. A na gorespomenutom krevetu sjedili su Beta i Fredo. Moj ulazak uhvatio ih je usred uzrujanog razgovora. Kakav god bio njihov odnos, slab nije bio: držali su se za ruke i, kad sam ja ušao, iako su oboje poskočili, stisak im nije popustio. Fredo je izgledao iznenađeno, i bio je mršaviji nego što sam očekivao, ali to je bilo sve. Nije bilo nikakve sumnje da se skriva dobrovoljno. "Johnny," rekao je polako. Ušao sam u sobu i kimnuo. "Da, ja sam. Dugo se nismo vidjeli." Beta je zatreptala. "Vi se poznajete?" Stresao sam glavom. Nakon maramica i njenog tuša, više se nisam dao zbuniti. "Ne pretjeraj, Beta. Koliko vidim, Fredo i ti niste baš samo slučajni poznanici. Ne vjerujem da on ne bi prepoznao moje ime." Fredo se osmjehnuo, istim smiješkom kakvim mi je prije puno godina zahvalio kad sam ga spasio od opakog pudla. "Istina je," rekao je ustajući i prilazeći psihi. "Mislim da ti dugujem objašnjenje. Jesi za piće, Johnny?" Nakon ona dva viskija kod Bete, nije mi trebao i treći, ali htio sam ostaviti prijateljski dojam. "Može." Beta je rukom potapšala krevet. "Nažalost, ovdje nemamo baš puno komfora..." "Nema veze, stajat ću." Svejedno joj nisam htio biti preblizu. "Traži te tvoj tata," rekao sam prihvaćajući piće od Freda. "Ah." Fredo je svojom čašom kucnuo o moju i otpio gutljaj. "Mislio sam da te možda baka poslala." "Ovaj put ne." "To je dobro", reče Fredo otpijajući još jednom. "To je dobro." "Zašto? I zašto si uopće nestao?" Prišao je Beti i opet je uzeo za ruku. "Upoznao si Betu", reče. "Mi se namjeravamo vjenčati." "Čestitam", rekao sam i podigao čašu, ali nisam otpio. "A sad mi objasni što se tu uopće događa."

"Uf. To baš neće biti jednostavno..." Oboje su opet sjeli na krevet. "Gle ovako," počne Fredo, "upoznali smo se dok smo pregovarali za posao s algama. Znaš da sam radio na platformi za uzgoj?" Kimnuo sam. "I?" "I, Beta je bila predstavnik obitelji Agojan u... jednom poslu. Ali kad smo se ugledali, to je bila ljubav na prvi pogled." "Fino." Nisam bio nimalo impresioniran, i pobrinuo sam se da mi se to čuje u glasu. "Ne shvaćaš", ubaci se Beta. "Naše obitelji povremeno posluju zajedno, ali su zapravo u vrlo neprijateljskim odnosima." "Nikad nam ne bi dopustili da se vjenčamo", doda Fredo. "Ali kad se pojavio MGL..." "... shvatili smo da nam je to idealna prilika. Ako obje obitelji zarade jako puno novca zahvaljujući nama..." "... m-m-morat će nam progledati kroz prste i dopustiti nam da se vjenčamo." Po načinu kako su jedno drugom dopunjavali rečenice morali su ili biti doista stvoreni jedno za drugo, ili dugo vježbati priču. U svakom slučaju, još nije bila kompletna. "OK. Ali zašto si ti nestao?" "On." Fredo je dovršio svoje piće. "To. To je... nešto sasvim drugo." "Da?" "Da. Znaš, ja... imam još neke sitne probleme." "Kakve?" "N-n-neki... dečki iz moje prošlosti. Kad su čuli da sam na čelu MGL-a, htjeli su me natjerati da im osiguram povlašten položaj u ulaganju. Pa sam zaključio da će najbolje biti da nestanem do otvaranja." "Koji dečki, Fredo?" "Ekipa iz Male Rusije." Prevrnuo sam očima. Rusko-zagorska mafija, bivši pjerestrogardejci koji su izbjegli iz Nove Carske Rusije i udružili se s Tihom vodom, ljupko folkloriziranom verzijom Cose nostre. Kod stvaranja RegEurope, izborili su se za status samostalne jedinice, i pretvorili Veliku Mlaku i njenu okolicu u jednu od samo tri sindikalizirane države na kontinentu. Bili su opasni kao tasmanijske nindže, i bespoštedniji čak i od avinjonskih crnomantijaša. S njima su se petljali samo oni koji nisu imali izbora, ili potpuni idioti. Doduše, i Sofia je povremeno radila s njima, ali ona je iza sebe imala mašineriju dovoljno veliku da je zaštiti.

"Pa zašto se nisi obratio baki?" upitao sam. "Sofia sigurno može riješiti taj problem." Fredo je odložio svoju čašu na rub noćnog ormarića; nije gledao, i čaša se prevrnula i razbila. Tipično za njega. "Ma daaj, Johnny," odvratio je odsutno nogom prikupljajući komadiće stakla. "Znaš što baka oduvijek misli o meni." Pogledao sam krhotine na podu. "Da nisi baš najspretniji." Beta je ustala. "Ja ću to srediti, ne brini", reče i krene prema ormaru. Fredo je kimnuo i ne gledajući je. "Shvati me, Johnny," rekao je usrdno, zureći u mene istim onim pogledom kakvim je zurio i priklješten pred opakim pudlom. "MGL je prva stvar u životu koja mi je uspjela. Ako se sad obratim baki za pomoć, pomislit će da sam opet nešto zasrao." Što vjerojatno i jest: ekipa iz Male Rusije nije baš bila poznata po lakom odustajanju. Uzdahnuo sam. Usprkos svemu, bilo mi ga je žao. Nije lako odrastati u organiziranoj obitelji. Ali.

Trideset tri sata i pedeset i sedam minuta.

"Dobro," rekoh konačno, "ovako ćemo. Tvoj tata drži jednog mog prijatelja, i bit će jako ljut ako se ne pojaviš na vrijeme za otvaranje MGL-a. Ali ako mu se sam javiš, i uvjeriš ga da si dobro, vjerojatno će mu to biti dovoljno. Ako hoćeš, ja ću ga zamoliti da ništa ne govori tvojoj baki. A kad MGL jednom krene, za tvoje bivše kolege će ionako biti prekasno." "Johnny..." rekao je Fredo molećivo. A onda je sve prekrio mrak.

IX Kad sam došao k sebi, sunce mi je lupalo u spuštene kapke. Iz toga sam zaključio da je jutro, i da sam na otvorenom. Mudrica mala. Nekako mi ni jedno ni drugo nije odgovaralo očekivanom stanju, pa sam pokušao otkriti zašto. To je bilo malo teže, jer me glava boljela kao da sam noć proveo lupajući njome o zidove katakombi, i... tu sam se sjetio. Još uvijek ne otvarajući oči, popipao sam oko sebe i pod rukom osjetio drvo. Pronašao sam oslonac, podupro se i uspravio u sjedeći položaj. Sad mi je sunce manje blještalo, pa sam se usudio otvoriti oči.

Sjedio sam - dakle, prije sam vjerojatno ležao - na klupi u parku ispred zgrade MGL-ovog ruterskog centra. I bio je dan, odnosno rano jutro. Prvi sljedeći potez bio je da si provjerim tajmer.

Dvadeset i dva sata i četrdeset i dvije minute.

Sranje. Prespavao sam jedanaest sati, izgubio sam Freda i Beru, a i nos mi je - to sam sad primijetio - bio pun mirisa anisa. Drugim riječima, nije bilo šanse da ih uspijem slijediti. Već sam pomislio da stvari ne mogu postati ništa gore kad su preko mene pale dvije sjene. Bila su to dva tipa u tihim poslovnim odijelima, opremljena sunčanim naočalama i vrlo, vrlo diskretnim ispupčenjima pod miškom. "Gospodin Gobac?" rekao je jedan od njih. U takvim situacijama nema svrhe praviti se blesav, a i tip nije imao ruski naglasak. "Da, ja sam", rekoh. "Netko vas želi vidjeti." Nevoljko sam ustao. "Smije li se znati tko je taj netko?" "Gospođa koju poznajete." Drugi tip nije ništa rekao, samo je podigao ruku i isto tako diskretan elektropter spustio se u park preko puta moje klupe. "Kako ste me našli?" upitao sam dok smo išli prema kopteru. Sofijini dečki trebali bi biti ljubazni prema meni, ovo s odijelima i ispupčenjima je kod njih bila samo standardna procedura. "Po signalu vašeg Instafona™", reče glasnogovornik. "Prvo smo vas tražili kod kuće, a kad smo čuli da vas nema, to je bio najjednostavniji način." Mozak mi je pokušavao složiti nekakve kockice, ali nije uspijevao. Onaj šutljivi je sjeo kraj pilota, a glasnogovornik i ja zavalili smo se u stražnje sjedalo, i kopter je uzletio. Nakon jedanaest sati na klupi, moram priznati da mi je prijalo sjediti u luksuzu: prava imitacija kože, zvučna i termička izolacija kabine, ormarić s pićima. Još uvijek mi je nešto zujalo po umu, ali bio sam previše mamuran da bih mogao uhvatiti što. Vjerojatno su mi, nakon što su me klepili po glavi, još i dali nešto što me izbacilo iz stroja na dulje vrijeme. "Ima li kave?" upitao sam. "Naravno." Grijući si još malo utrnule prste na plastičnoj šalici koju sam dobio čas kasnije, pokušavao sam shvatiti zašto. Dobro, mogao sam shvatiti svakog tko se boji Male Rusije, ali svejedno mi se Fredova reakcija činila

pretjeranom. A bilo je tu i još nešto, što me počelo mučiti dok sam razgovarao s Fredom, ali nikako nisam mogao odrediti što. A onda smo već bili nad obalom. Iz predostrožnosti, nonna Sofia živi na plovećem otoku: isto kao Neonippon ili Serenissima Ressurecta, samo puno manje. Na taj način potpada praktički samo pod komunalne zakone, premda La Traviata nema pun status samostalne jedinice. Registrirana je u Novom Šangaju, koji je i sam dvojne prirode (dijelom orijentiran na kineski konzumokomunizam, dijelom dio Azijske Asocijacije Neootočnih Zemalja) tako da ima jako puno prostora za manevriranje. Obično se zadržava u toplijim vodama - uspkros redovnim flasteriranjima i nanotretmanima, nonna Sofia nije više baš najčvršćeg zdravlja - ali sad je bila usidrena pred obalom Kraljevine Dalmacije. Logično: i Dubrovačka republika i TR Istra bile su članovi ZTR-a, pod zaštitom svoga konglomerata i s izravnom podrškom Serenissime Ressurecte. Sikato-Raffie nisu baš bili u najboljim odnosima s njima, i ovo je bilo jedino mjesto gdje su se mogli usidriti a da ne djeluje kao da pokušavaju prijetiti. Kad smo sletjeli, dali su mi da zadržim svoju još nedokrajčenu šalicu kave - savršene kave, moram dodati, kakvu se ne može dobiti bilo gdje - i odveli me u jednu od rubnih zgrada, na samoj obali. Prostran zimski vrt prozirnih biostaklenih zidova i krova bio je prepun palmi i šarenih papagaja. S nonninim novcem, čovjek može svoju klimu voditi sa sobom. "Kako si, Johnny?" rekla je Sofia prijazno kad me ugledala. Sjedila je u ogromnom naslonjaču od ratana obloženom prašumski zelenim jastučićima, s tri škotska terijera pod nogama. Iza naslonjača, tih i savršeno uredan kao i uvijek, stajao je njen drugi unuk, Andrea, sin Pietrove sestre Sadako. Za razliku od većine Sikato-Raffia, Andrea je izrazito povukao na starojapansku stranu obitelji: imao je gustu crnu kosu, izdužene oči i visoke jagodice. Samo su prilično taman ten i krupna građa govorili o miješanom podrijetlu. Sjedeći ispod njega u besprijekornom kimonu, Sofia je djelovala još krhkije i sitnije nego što sam se sjećao. Ili mi je to moja podsvijest pokušavala nešto reći? Kimnuo sam Andrei, prišao Sofiji i poljubio joj ruku prije nego što sam sjeo. Neke stvari naprosto nije pametno zanemariti. "Drago mi je što te vidim, nonna Sofia", rekao sam. "Kako si? Kako je familija?" Sofia je pogledala šalicu stisnutu u mojoj ruci i nasmiješila se. "Ponudit ću ti sljedeću šalicu kad ovu dovršiš", reče. "I dobro sam, hvala."

"A ostali?" Nadao sam se da ću doznati koliko zna. "Dugo se nismo vidjeli" Sofia se osmjehne. "Znaš kako to ide... posao, gužve... Sadako se nedavno rastala." "Opet?" Nonna Sofia nije odobravala rastave, ali njena mlada kći ih je pretvorila u hobi. "A Pietro?" "Oh, on je u Addis Abebi, radi na postavljanju novih platformi." Platforme za uzgoj algi bile su, službeno, glavni izvor prihoda za obitelj. Za Freda se nisam usudio pitati. Umjesto toga, otpio sam još malo svoje bolivijanke, i upitao: "A čemu dugujem ovo zadovoljstvo?" Razgovor sa Sofijom je uvijek morao biti neka vrst igre. Vrlo opasne igre. "MGL, Johnny", reče Sofia. "Što se tamo događa?" "Zašto misliš da ja to znam?" "Zato što se od jučer pretvaraš da si potencijalni investitor i bauljaš po njihovom terenu. Znaš da ja imam svoje izvore." Znao sam, a neke od njih sam mogao i identificirati. Vratar u Dubrovačkoj republici, na primjer; nonna Sofia jako je voljela kao obavještajce koristiti tipove koji djeluju kao da im je IQ negdje na temperaturi nekadašnjeg New Yorka. U minusu. "Dobro", rekoh. "Što te zanima?" "Sve. MGL je velika investicija, čak i za nas, a čini mi se da stvari ne idu glatko. Što se događa?" Mahnula je rukom, i Andrea joj je u krilo spustio privekran. Uključila ga je i povukla prstom po rubu dok nije našla ono što je tražila. "Četiri pokušaja sabotaže od početka izgradnje centra", čitala je. "Negativan publicitet po frinetu. Glavni dizajner nedostupan bilo kome. CEO koji je po svemu sudeći nestao s lica zemlje četiri dana prije velikog otvaranja..." Podigla je pogled. "I sad ti." Odložio sam šalicu na stol. U Sofijinom glasu nije bilo optužbe, ali ona je bila prepristojna za tako nešto. Ako zaključi da sam zbog nečeg kriv, naprosto ću nestati. "Misliš da bih ja išao protiv tebe?" uzvratio sam, još uvijek nastojeći dobiti na vremenu. Sofia odmahne glavom, vraćajući privekran Andrei. "Ne. Ali nisi se u to upetljao samo iz hobija, i nisi tip koji bi investirao u nesigurne nove tehnologije. Svi tvoji prihodi dolaze iz konzervativnih izvora." To je bilo točno. Duboko sam udahnuo. Vrijeme za istinu. Ne nužno cijelu i samo, ali bar dio. "Istina", rekoh. "Znaš da živim s tri štakora?"

Sofia se osmjehne. "Svi to znaju, Johnny." "Netko je oteo jednog od njih." Sofia se mogla dobro pretvarati kad je htjela. Ali, u ovom slučaju, nisam vjerovao da bi htjela; nije imala zašto. Izraz njenog lica bio je iskreno začuđen. "Oteo?!" Kimnuo sam. Iskustvo me odavno naučilo da je uvijek najpametnije kombinirati najmanju moguću količinu laži s najvećom mogućom količinom istine ako želiš imati i najmanju šansu da se provučeš. Pogotovo kad se radi o nekome kao što je Sofia Sikato-Raffia. Temelj istine smo složili, sad je došao red na sloj laži. "Ne znam tko." Pa opet sloj istine. "Ali zaprijetili su da će ga ubiti ukoliko ne pronađem Freda prije pokretanja MGL-a." Sofijine obrve su se začuđeno podigle. "Stvarno? I nemaš pojma tko je u pitanju?" Ako joj kažem da je u pitanju Pietro, možda će mi i povjerovati, ali to bi moglo ugroziti Aleka... a i mene. "Nisam se ni trudio saznati. Alekov život mi je previše važan da bih ga riskirao tako glupo." Promatrala me stisnutih očiju. Čeznuo sam da potražim utočište u svojoj kavi, ali znao sam da bi to izgledalo sumnjivo, pa sam stisnuo zube i izdržao njen pogled. "Zašto mi nisi to odmah javio?" upitala je konačno. Vjerojatno joj je bilo jasno da nešto skrivam, i mogao sam se samo nadati da će pretpostaviti kako je to ono što me muči. Sad sam smio posegnuti za kavom. "Iskreno?" Otpio sam. "Bojao sam se da... ne reagiraš malo prejako." "Misliš, da pošaljem konjicu a tvoj štakor strada kao usputna žrtva?" "Tako nešto." Odložio sam praznu šalicu. "Usput, otkud ti znaš da je Fredo nestao?" Nasmiješila se. "Johnny." To je vjerojatno značilo nešto tipa Znaš da se takve stvari ne pitaju, ili tako nešto. Vidjevši da mi je šalica prazna, mahnula je rukom a odnekud iz dubine zimskog vrta stvorio se poslužitelj s pladnjem i svježom šalicom. Ova je odgovarala Sofijinoj, savršena tanka keramika oslikana apstraktnim motivima mondrijanovskog stila. Po obliku sam vidio da se radi o kasnom Starcku: Sofija voli starine, i smatra ih ulaganjem za budućnost. I u pravu je. Samo jedna šalica s tanjurićem vjerojatno bi kupila pristojan elektron, cijelim setom mogao bih otplatiti svoju kuću.

"Znaš, Johnny," rekla je Sofija kad smo opet ostali samo nas troje, "Fredo je oduvijek bio beba u obitelji. Andrea je, naravno, imao prednost zato što je stariji, a, moram reći, i pametniji." Okrenula se Andrei i stisnula mu ruku na naslonu svoga sjedala. "To ništa ne može promijeniti." Andrea se na ovo samo blago nasmiješio. Za njega je i to bilo puno. Recimo samo da on nije tip s kojim je pametno sjesti za pokeraški stol. "Ali jako sam ponosna na Freda što nam je uspio osigurati ulagačko mjesto u MGL-u, znaš." Još jednom je stisnula Andreinu ruku i opet se okrenula k meni. "I ne samo to: privukao je i druge velike investitore. Već samo to što je dovukao Agojane je velika stvar." To mi je zazvučalo čudno. "Agojani? Zar vi niste u svađi?" Sofia odmahne glavom. "Zaboga, ne. Mara Agojan išla je sa mnom u školu." Vidjevši moj zbunjen izraz lica, objasnila je: "Ona je prateta Mladena Agojana. Mi često surađujemo. A što se tiče MGL-a..." Slegnula je ramenima. "MGL je dovoljno velik za sve." Odjednom, nagnula se naprijed i spustila mi ruku na koljeno. "Tu je u pitanju strašno puno novca, Johnny. Sve prepreke na putu MGL-u moraju se ukloniti, na ovaj ili onaj način. Ti znaš da ja oduvijek više volim spriječiti nego liječiti." Progutao sam. Na određeni način, mislim da je Sofiji bilo stalo do mene. Možda zato što sam bio potpuno drugačiji od ljudi koji su je inače okruživali - a, u vrijeme kad smo se upoznali, i posve nezainteresiran za očuvanje vlastitog života, tako da sam joj se usuđivao i proturiječiti i govoriti stvari koje nije željela čuti. A, da budem sasvim iskren, i meni je ona bila, na neki sasvim neobjašnjiv i apsolutno nerazuman način... pa, draga. A sad mi je govorila da samo toj čudnoj, nikad definiranoj naklonosti između nas mogu zahvaliti što sam još uopće živ. I da, koliko god razumijevanja možda imala za moju neortodoksnu obitelj, neće oklijevati da je žrtvuje ako to bude potrebno. "No, sad kad smo raščistili sve nesporazume," rekla je, opet se naslanjajući, "neću te više zadržavati. Samo očekujem da ja prva doznam gdje je Fredo, kad ga nađeš." Uzdahnuo sam. "Ako ga nađem." Sofia me pogledala ispod oka. "Imam puno povjerenje u tebe, Johnny." To je pak mogla biti prijetnja ili obećanje. Nisam imao snage ni volje da pokušam doznati što. "Hvala ti, nonna", rekao sam i ustao. "I hvala na kavi."

"U svako doba, Johnny", odvratila je Sofia. "Ang i Donnie će te odvesti kamo god hoćeš." Moja dva pratitelja u tamnim odijelima ponovno su se pojavila na vratima. Izašao sam bez pozdrava.

X Zatražio sam da me odvezu natrag u Zagreb. Putem sam pokušavao pobrojati sve što znam u ovoj sve kompliciranijoj priči i vidjeti kako se djelići slagalice uklapaju... odnosno, mogu li se uopće uklopiti. Za početak, izgledalo je da svi povezani s MGL-om lažu: Fredo i Beta nedvojbeno, Pietro vrlo vjerojatno (ako je to uopće bio Pietro), Sofia posve sigurno, samo nisam znao u čemu. Mario mi se nije činio problematičnim, ali sam bio prilično siguran da mi i ne može bogzna koliko pomoći. U svakom slučaju, on je bio na sigurnom, to sam provjerio Instafonom™, kao i Biserka i Dipi. Sve troje su se još uvijek trudili iskopati neki konkretan podatak o MGL-u, i zasad nisu uspijevali. Po svemu sudeći, McGuffinov link doista je bio u središtu svega - ali čak se ni McGuffina nije nigdje moglo naći, a meni zbilja nije trebala još jedna nestala osoba. Imao sam još i neodređene tragove koji su vodili prema Anđelima Mievillea, i problem rusko-zagorske mafije koja možda jest a možda i nije progonila Alfreda. Kamo god pogledao, sve mi se činilo zbunjujućim i nejasnim; jedino u što sam bio potpuno siguran bilo je da mi preostaje još samo dvadeset sati i dvadeset pet minuta da pronađem Aleka. I zato sam odlučio vratiti se onome što mi najbolje ide. Ruterski centar ne bi mi koristio - ako su se sjetili natrpati anis meni u nos, gotovo je sigurno da nisu zaboravili isto napraviti i s podzemnim skloništem. Ali bio sam prilično siguran da ću, nađem li Betu, pronaći i Freda. A nisam vjerovao da se ona usudila vratiti u hotel. Čim sam stigao u Zagreb, otputio sam se u Dubrovačku republiku. Na vratima je sad bio drugi vratar, ali istog tipa. Kad sam mu prišao i kroz kašalj rekao "Šalje me Sofia" čovjek me samo pogledao i uzvratio: "Kako vam mogu pomoći?" Suradnja sa Sofijom ima i svojih prednosti. "Beta Agojan. Je li se odjavila?" Vratar je pogledao na svoj ručni ekran i odmahnuo glavom. "Soba je rezervirana do sutra, ključ je posljednji put upotrijebljen prije petnaest minuta."

Petnaest minuta? To se nije nimalo slagalo s mojim pretpostavkama, ali

prilika je bila predobra da je propustim. Projurio sam kraj vratara ni ne zahvalivši mu i požurio do Betine sobe. Već pred vratima me zapahnuo miris parfema - ali ne Betinog. Zar je moguće da su mislili i na to? Ušao sam bez kucanja. I našao se pred Betom. Samo miris nije štimao. Na trenutak sam zastao u vratima, zbunjen. "Da?" rekla je žena, oštro me promatrajući. Na drugi pogled bila je niža i nešto sitnije građe nego Beta, ali proporcije su joj bile jednako savršene. "Vi ste?" Glas joj je također bio malo viši. "Gobac", rekao sam. "Johnny Gobac." Njeno se lice omekšalo. "Ah. Čula sam za vas od nonne Sofije." Prišla je i pružila mi ruku. "Ja sam Alfa Agojan." "Betina sestra?" Znao sam da Mladen Agojan ima dvoje djece, ali prije se nisam trudio naći preciznije podatke o drugoj kćeri. Sad sam nehajno zavukao ruku u džep i Dipiju poslao poruku: AlfaAgjn. Čkrj. "Tako je." Mahnula je rukom prema sobi. "Nadala sam se da ću ovdje pronaći neki trag o tome gdje je. Vi ne znate, pretpostavljam?" "Ne. Zato sam i ovdje." Premda je bilo uzalud: ispod Alfinog parfema, mogao sam osjetiti samo miris anisa. Dakle, ipak jesu mislili i na to. Odjednom, Alfa je bijesno puhnula. "Tako me ljuti! Tako me ljuti! Svaki put isto!" Prišla je ormariću s pićima i natočila si nervoznim pokretima. "Od malih nogu, s Betom samo imamo problema!" To se nije slagalo s onim "silno sposobna kći". Stvari su postajale sve čudnije i čudnije. Još k tome, bilo je nestvarno promatrati Alfu kako gotovo na las ponavlja Betine jučerašnje kretnje. "Znate kakav je bio prošli Betin solo izlet? Krijumčarenje žita iz Sibira!" Očito mi je Sofia osigurala status čovjeka od povjerenja. I sasvim očito Sikato-Raffie i Agojani nisu bili u svađi. Alfa je nastavila: "Ne krijumčariš žito! To se radi sa stvarima koje se isplate: algino sjeme, proteinske matrice, stvari koje su male i vrijedne." "Kao glava Alfreda Garcije." Alfa je odložila svoje piće i iznenađeno me pogledala. "Znate za to?" Glava Alfreda Garcije bilo je modificirano sjeme za prehrambene alge, koje je moglo rasti i u slatkoj vodi. Razvili su ga u Brazilu, i, budući da su oni jedna od najjačih predsimboličnih ekonomija, ljubomorno su čuvali njihovu tajnu. Mogao sam zamisliti koliko bi Agojanima, koji su uglavnom bili ograničeni na kopneni uzgoj, značilo takvo sjeme.

Kimnuo sam glavom. "Nekad sam bio agroinžinjer." Iako se više nisam bavio svojim poslom, još sam pratio situaciju u prehrambenoj industriji. I znao sam da je, prije otprilike šest mjeseci, netko pokušao ukrasti glavu Alfreda Garcije. A nedugo nakon toga uhvaćen je konvoj krijumčarenog žita iz Sibira. Stvari su mi odjednom sjele na mjesto: i Alfredo je, neposredno prije priče s MGL-om, bio radio na platformi za uzgoj algi blizu Brazila. A, po svemu sudeći, Beta i Fredo u jednom su bili isti: imali su velike - i loše planove. Sve do MGL-a. "Onda vam ne moram tumačiti." Stresla je glavom. "S njim uvijek isto. Nije dovoljno što ima problema s..." Oklijevala je, a meni su u glavi zazvonila sva zvona. Onda je zazvonila i Dipijeva linija. Znm, odtekstao sam mu. Nje sstr ng brt. "S određivanjem spolnog identiteta?" pokušao sam pomoći Alfi. Sad je već puno toga imalo više smisla. Sofia jedva da je tolerirala brojne razvode svoje kćeri; teško da bi ikad prihvatila istospolnu vezu, kamoli brak, koliko god legalan bio u većini svijeta. I to je bio dovoljan razlog da i meni slažu. Vjerojatno se nisu nikome usuđivali povjeriti. Samo što nam to nije pomagalo da ih pronađemo, a nije objašnjavalo ni druge čudne stvari koje su se događale oko MGL-a. Odjednom, shvatio sam da po prvi put imam pred sobom nekog tko bi mi mogao pružiti bar dio objašnjenja. "Alfa," rekao sam, "koliko vi znate o MGL-u?" Nemoćno je slegnula ramenima. "Skoro ništa. Ja tati pomažem u poslu, i obično nemam baš puno veze s komtehnom." "Ali dali ste nekome da pregleda dokumentaciju? Imate nekakvu dokumentaciju?" Kimnula je. "Imam pristup do nje. Mislite da je Betin nestanak povezan s MGL-om?" Nisam htio trčati pred rudo više nego što sam morao. Ali budući da je moj primitivni plan propao, više nisam imao drugog izbora. "Vrlo vjerojatno." "Dobro." Alfa je iz svoje torbice izvadila Unikom™ i utipkala nešto u njega. "Poslala sam vam edresu i lozinku. Slobodno pogledajte što god želite." Dok sam ja prenosio podatke Dipiju i Biserki, Alfa je uzdahnula i krenula prema vratima. "Ja ću se vratiti do Sofije," rekla je. "Imate li kakvu poruku za nju?"

Odmahnuo sam glavom. "Još ne." A ni ovdje više nisam imao što raditi. "Idete zrakom?" "Naravno." "Možete me onda odbaciti do kuće?" "Bez problema." Dok smo se vozili, imao sam priliku provjeriti kako bi Betina pojava djelovala na mene da nije bilo feromonskog parfema. Odgovor je bio znatno slabije. Premda je doista bila opako blizu savršenstvu, Alfa Agojan bila je samo jako lijepa žena: ništa od one pseće čežnje koju sam bio osjećao prema Beti nije se pojavilo. Gotovo kao da je Beta namjerno iskoristila - odnosno iskoristio - moju najveću prednost, tako da je pretvori u nedostatak. Ali to bi značilo da je otpočetka znala tko sam i zašto sam došao. Još uvijek je bilo previše dijelova koji se nisu uklapali u moju slagalicu. Mogao sam se samo nadati da će nam Alfini podaci pomoći da ih nekako uklopimo. Ali nisu. Mario, Biserka i Dipi prošli su kroz njih uzduž i poprijeko, no nisu mogli pronaći ništa što bi im makar dalo naslutiti po čemu se, zapravo, McGuffin Link razlikuje od postojećih načina povezivanja. Vrijeme koje su oni proveli tragajući za tehničkim ključem MGL-a, ja sam proveo tražeći ljudski ključ, s podjednako malo uspjeha. Pascal McGuffin nije imao svoga sajta, nije ga bilo u imeniku ni za Instafon™ ni za Unikom™, nije bio član ni jedne registrirane mrežne skupine, a s njegove edrese javljala se automatska sekretarica. Sve što se moglo naći o njemu bila su govorkanja i teorije, jedna luđa od druge - uključujući tu i možda najluđu, koju sam pronašao na jednom Alekovom omiljenom mjestu gdje su se okupljali ljubitelji dvodića. Teorija je glasila da McGuffin uopće ni ne postoji. Sig koji ju je prvi iznio pravdao je to nekakvim dvodićkim običajem koji meni nije ništa značio (iako sam bio uvjeren da bi Alek znao tko je Alfred Hitchcock), ali zamalo da sam se bio sklon složiti s njim. Na pamet su mi padale samo još dvije opcije. "Vratit ću se do rutera", objavio sam. "Ako su i tamo sve zasipali anisom, mogu još samo otići Sofiji i sve joj priznati." Što, nakon one laži o Pietru, neće biti baš jako ugodno, ali ako mi pomogne da izvučem Aleka, vrijedit će svake cijene. "Nije da se s tim ne slažem," ubacio se Dipi, "ali daj da nešto kažem. Kad u živo vidim ruter, proći ću k'o nož kroz puter, tamo ću sigurno naći ključ, shvaćanja jasnog upaliti luč." "Hoćeš sa mnom?" S Dipijem konverzacija nije uvijek baš jednostavna.

"To nije blesavo", ubacila se Biserka u razgovor. "Tako bi mogao iskoristiti i svoj priključak." "Upravo zato ja to i hoću,", odvrati Dipi, "nije mi samo do izlaska noću." "Dobro", rekao sam. Šesnaest sati i trideset devet minuta. "Idemo." "A što ćemo mi?" upita Mario. "Zasad ništa. Kad Dipi vidi ruter, možda ćemo trebati pomoć, ali on se odasvud može povezati s našim kućnim sustavom. Ti i Biserka ćete biti najkorisniji ovdje." Izgledao je kao da mu nije posebno krivo. Hjah. Nedokučivi su putevi Kupidonovi. Ili tako nešto. I tako smo se vratili u Zagreb. Kad smo došli do rutera, mrak još nije do kraja pao, ali imali smo sreće i uletjeli neposredno prije smjene: dnevni miniWessonaši već su bili premoreni, noćni još nisu stigli. Probili smo se do unutarnjeg dvorišta bez ikakvih problema, ja sam pričekao u grmu dok Dipi nije obio promijenjenu šifru na ulazu u podzemni prolaz, pa smo se zajedno spustili u njega čim je stražar obavio zadnji, površni krug. Kao i kad sam ja prvi put sišao, i Dipi se zapanjio što ruter nije odmah ispod zemlje. Slijedili smo kablove, putem kojim sam ja već prošao, a Dipi bi se svako malo uspeo do njih i gricnuo ih. "Obične su ovo žice," objavio je prvi put, "podacima selilice. Hardver kažu ide stari, istina se tu ne kvari." "Ali, je li to moguće? Ubrzati protočnost sa starim hardverom?" "Jedan je poznat odavno dio, ali on nikome nije baš mio, kompresija velika, gubi se svašta, tko zna kakva je kompjuterska mašta. Probleme slične i Mario ima, kada osobnosti u mrežu snima, dio je riješio, dio još ne, pomoći nada se od tehnike ove." "Znači, ti misliš da je ono što MGL obećava zapravo laž?" "Još prije dan-dva rek'o bih tako, ali sad nisam siguran više, Marijev maping otpisao bi svatko, pa ipak radi sve kako piše. Svašta se može, to ide sve brže, ali iz ove kože" - pokazao je glavom na kablove iznad nas "samo laži se trže." "Dakle stvar je u tom famoznom ruteru." "Ono što trebamo softver je nov, ako je strpan pod ovaj krov." "Ako nije, stari moj, više stvarno ne znam što bismo poduzeli." I tako smo nastavili u tišini.

Sobica u kojoj se skrivao Fredo zjapila je prazna i mirisala na anis. Ali kablovi su skretali u zid nešto prije nje. Podigao sam se na prste i prebacio Dipija do rupe u zidu. "Vrati se brzo", rekao sam mu. "Ne sviđa mi se pomisao da dugo ostanemo ovdje." "Ništa ne brini, ja radim u tišini." Okrenuo se i namignuo mi. "I brzini." I nestao je među kablovima. Ja nisam imao što raditi nego čekati ga i buljiti u tajmer. Četrnaest sati i pedeset i osam minuta. I razmišljati. Po mojoj procjeni, koju prošli put nisam stigao provjeriti, bili smo na razini Tkalčićeve... skoro točno preko puta kafića u kojem smo Beta i ja sjedili kad je netko pucao na nas. Ako je to bilo točno, onda je Fredo mogao stajati iza pucnja. Sigurno je bio u vezi s Betom, možda je imao i šifru njenog GPS-a, i nije mu bio problem načas iskočiti iz svoga skrovišta, opaliti jedan pucanj u našem smjeru, i zatim nestati. Ali zašto? Betu sasvim sigurno nije htio ubiti, a nekako sam sumnjao i da sam mu ja bio stvarna meta. Pa zašto onda opaliti u bilo koga? Zašto napuštati skrovište i izlagati se riziku? Samo da bi mene prestrašio? Premda je Fredo morao znati da se mene ne da tako lako prestrašiti. Još uvijek sam imao previše djelića, premalo predodžbe o tome kako bi se i u što trebali uklapati. I do te sam nimalo korisne točke u svom razmišljanju došao kad sam u podzemnom prolazu začuo korake.

XI Morao sam brzo misliti. Ako se radilo o čuvarima, nagrabusit ćemo u svakom slučaju. No puno je vjerojatnije bilo da je još netko pronašao Fredovo skrovište - i, tkogod bio, vjerojatno neće biti raspoložen za prijateljsko čavrljanje. Alfredov autentični sobičak nije nudio baš puno prostora za sakrivanje, a vrata na njegovoj drugoj strani, koja su po mojoj pretpostavci vodila van, bila su zaključana. "Dipi," pozvao sam kroz Instafon™, "netko dolazi. Kako ti ide?" "Softver je sav čudan, lud uzalud mi dosad trud. Sve su šifre, bar to mislim, inače ih lakše slistim, al' za ovo, sve se bojim, sekunde još ni ne brojim. Ali mogu drugo nešto, ako se prespojim vješto." Koraci su se približavali. Možda još stignem provaliti vrata koja vode na ulicu - ako smjesta krenemo.

"Dipi!" zavapio sam. "Nemamo vremena!" "Samo još sekundu, dvije, cijeli download neće prije." "Cijeli download?" Koraci samo što nisu zašli za posljednji ugao. "Što to radiš?" "Ako ga u sebi nosim, lakše šifru koda kosim, možda ti to nije jasno, al' ak' pričam bit će kasno." "Skidaš cijeli njihov softver u sebe?" Ali Dipi se već provukao kroz rupu i ogledavao se za mnom. Pružio sam mu ruku i pojurio prema bivšem Alfredovom skrovištu dok se on još smiještao na moje rame. Prekasno. Iza nas, jedan dubok, poznati glas je rekao: "Gospodine Gobac, kamo žurite?" Odahnuo sam. Sofijini ljudi. "Sad više nikamo", odgovorio sam. "Nisam znao da ste to vi." Ang i Donnie stajali su iza mene s izrazito neutralnim izrazima lica. To mi se nije sviđalo. Ali još uvijek sam bio "gospodin Gobac". Možda su se samo ljutili što su me opet morali tražiti. "Idemo," reče onaj govorljivi, još uvijek nisam znao da li Ang ili Donnie, "gospođa nas čeka." Ovog puta, skup u Sofijinom stakleniku bio je proširen, i uključivao je, uz Andreu, i Alfu Agojan - i Pietra. Nonna se presvukla: sad je bila odjevena u savršeno jednostavnu crnu haljinu, sa samo jednim redom bisera oko vrata. Ali još uvijek je sjedila u istom naslonjaču od ratana, i činilo mi se da ima pred sobom istu onu šalicu s kojom sam je ostavio. Ang i Donnie uveli su nas bez previše ceremonije, pa sam se i ja tako držao. "Nonna Sofia," rekao sam. "Mislio sam da ćeš mi dati priliku da ti se sam javim." Trudio sam se u svoje držanje ubaciti povrijeđenost čovjeka koji je uvjeren da je u pravu. "Još nisam našao malog Alfreda, ali pronašao sam njegovo skrovište." "Znam, Johnny," reče Sofia. Nije me ni pozdravila, ni ponudila da sjednem. To nije mirisalo baš dobro. "Našao si ga još sinoć." Onaj ne-baš-dobar miris upravo je dobio aromu ribe koja je pokojna već koji tjedan. Nisam još ni smislio što bih rekao, a Sofia je nastavila: "Znaš, mogu shvatiti da mi to nisi htio spominjati. Možda nisi bio siguran, možda me nisi htio opterećivati dok ne budeš imao konkretnijeg rezultata..." Otpila je. "Sjedni, molim te," reče, "zaboljet će me vrat."

Nisam čekao da me dvaput ponudi. Otvorio sam usta da se pokušam uključiti u razgovor, ali nisam dobio priliku. "Samo," nastavila je Sofia, "ovo večeras je već malo previše, moram ti reći. Ići meni iza leđa nije isto što i ne spomenuti neki novi trag." Spustio sam glavu kao pokunjeni unuk. "A ja sam sigurna da si ti imao neki novi trag, inače se ne bi vraćao tamo u ruter. Zar ne, Johnny?" Pročistio sam grlo. "Nećeš me ponuditi kavom?" pokušao sam. Trebalo mi je vremena da smislim što bih rekao. Ako bude neophodno, morat ću ocinkati Pietra. Pogledao sam ga, ali on kao da nije brinuo ni za što. To je doduše bio njegov uobičajeni izraz lica, ali ja bih se bar malo brinuo da moja zavjera tako stoji pred otkrićem. Osim ako iza zavjere uopće ne stoji Pietro. Tko god je lažirao Sofijinu pojavu, mogao je isto tako lažirati i Pietrovu: njegovu konfiguraciju nismo provjeravali. Samo, ako iza Alekove otmice ne stoji Pietro, nisam mogao smisliti tko bi to bio. A vremena je bilo sve manje.

Trinaest sati i dvadeset devet minuta.

Sofia je mahnula rukom, ali izraz lica joj nije bio pretjerano oduševljen. U tom trenutku, u uhu mi se javio Dipi: "Vijesti, Johnny, veliko čudo, nismo trčali pred rudo, u tom kodu nema ništa, šifra jedva skriva išta, open source sa prvog ugla, UI zapetljan k'o kugla, ali sve unutra isto, ništa novo niti čisto." Stvari su se sad do kraja posložile. Pa naravno: zato se Fredo nije htio obratiti baki! Kad bi joj priznao da oko MGL-a ima problema, i Sofia bi mogla postati sumnjičava i otkriti da je McGuffin link samo velika laž. Jsi sgrn? odtekstao sam Dipiju preko džepa. Poslužitelj je pred mene stavio kavu. "Negativ dokazat' nikad nije lako, ali rep mi slomi ako nije tako!" Ako to prešutim, Sofia mi nikad neće oprostiti. Nisam imao izbora. A i nisam je htio pustiti da usrlja u nešto tako veličanstveno glupo. Tipičan Alfredo. "Johnny?" "Sofia," rekao sam, ne obazirući se na miomirisnu kavu, "ovo nije lako reći, ali... MGL je laž. MGL ne postoji." "Kako to misliš, Johnny?"

Nisam mogao smisliti drugi, jednostavniji način da to kažem. Ali, naravno, ako je obitelj u to utukla toliko novca, nije bilo lako povjerovati da su ga uložili u praznu priču. Morao sam je uvjeriti. "Nema ničeg u MGL-u što bi opravdalo obećanja koja daju u kampanji. To je samo stari, obični kod kakav se može nabaviti bilo gdje, zamotan u malo promijenjeno korisničko sučelje. Ni hardver ni softver nisu ništa novo." Sofia me zamišljeno promatrala. Alfa Agojan nagnula se prema meni pa da, i Agojani su uložili puno novca u MGL - i upitala: "Možete li to dokazati?" "Naravno. Sve je tu." Potapšao sam Dipija. "U njegovom hardveru." Sofia je pružila ruku i uzela Dipija s moga ramena. Bila je vrlo pažljiva znala je sa životinjama - i gledala ga je izrazito zainteresiranim pogledom. "Ah, slavni štakor s biosklopnim priključkom", rekla je. "Znači, sve je tu?" "Sve." Još dok sam izgovarao tu riječ, shvatio sam da je to pogreška. Sofia ne bi uložila novac u nešto bez provjere, pa makar joj to predložio član obitelji - a pogotovo ako joj to predloži Alfredo. Sudeći po Alfinoj reakciji u hotelu, vjerojatno je isti stav imala i obitelj Agojan prema Betinim planovima. Naravno da je znala od početka - samo je mislila da bi plan mogao uspjeti. "Sve je tu," ponovio sam, trudeći se da mi glas ostane čvrst, "ali može se i izbrisati." Dobro, nisam ponosan na sebe. Ali volim svoju obitelj. To je sve što mogu reći. Sve su oči bile uprte u Sofiju. Ona je gladila štakora, s još uvijek zamišljenim izrazom lica. "To je lijepo, Johnny," reče konačno, "ali... to nas ostavlja s tobom." Potapšala je Dipijevo bijelo krzno. "Možemo li izbrisati i ono što je u tvojoj glavi?" Brisanje pamćenja je skupa i opasna procedura. Znam to jako dobro; već bih se odavno dao resetirati da nije tako. Ali Sofia nije nužno imala na umu ništa tako komplicirano kao bioteh. Ja volim i sebe. Tužite me. "Znaš mene, Sofia", rekao sam. "Ja strašno lako zaboravljam." Do određene mjere, to je i istina: samo o Sofijinim poslovima pozaboravljao sam toliko toga da bih mogao ne napisati jedno pet-šest knjiga.

Sofia polako kimne. "Istina, Johnny", rekla je. "Ali... ovo je veliko, znaš. Jako je veliko. Moram zaštiti svoju..." - pogledala je prema Alfi - "ili, bolje rečeno, našu investiciju. Koja je, što je najbolje, potpuno legalna - pravni uvjeti koja dolaze u kutiji s našim softverom su tako složeni. A samo otvaranje kutije predstavlja prihvaćanje uvjeta." Nasmijala se, i polako je prešla prstom po Dipiju, od repa do vrha njuške. "To je Fredo smislio. Našao je to negdje kod povijesnih frikova na mreži." Nisam se usuđivao pomaći ruku da išta odtekstam Dipiju, ali on se meni mogao javiti bez problema. "Jako mi je žao, Johnny, ali meni zvono zvoni," rekao je preko interne veze, "to što hoće stara dama prevara je, mrak i tama; ja to mreži moram javit', ili savjest si pozdravit'." I s tim riječima, ugrizao je Sofiju za prst i skočio joj s krila. Sofijini terijeri jedva su dočekali svoju priliku, ali Dipi je bio brži. Andrea je skočio za njim i sudario se s Alfom, Sofia je dovikivala upute Pietru i Andrei, psi su lajali. U općoj gužvi, nitko u prvi čas nije ni primijetio da sam ustao i pojurio za Dipijem. "Tamo! Desno!" dovikivao sam mu otvoreno, pokazujući prema biostaklenom zidu koji je gledao prema moru. Tamo su stajali čamci, naša jedina šansa za bijeg. Ali Dipi kao da me nije ni čuo: odjurio je ravno do zida, do mjesta gdje je biostaklo zamijenila metalna ploča. Tamo je stajao kineski ormarić od lakiranog drveta, i Dipi je očajnički šapama čeprkao po njemu, trudeći se da ga otvori. Nisam shvaćao zašto, ali odgurnuo sam Andreu i otvorio Dipiju vrata ormarića. Unutra je stajala konzola očito povezana na ostatak kućne mreže... a time i na frinet. Dipi se uzverao u ormarić i uštekao se u konzolu. Andrea me pokušao odgurnuti, zahrvali smo se, a krajičkom oka vidio sam Pietra kako bespomoćno stoji sa svojom Berettom u ruci i čeka da mu se meta umiri - ili bar da mu nećak više ne bude na putu za pucanj. Sofia je sa svoga mjesta doviknula: "Pucajte u ormar! U štakora!" Poslušan kao i uvijek, Pietro je smjesta krenuo u stranu, da može neometano opaliti. Ja sam uspio Andreu odgurnuti ravno u njega; obojica su zateturali i pali na pod. Na trenutak sam ostao sam pred konzolom. U sljedećem trenutku, kakofoniju Sofijinih dovikivanih uputstava i uzbuđenog lajanja triju terijera koji su nanjušili štakora nadjačao je pucanj. Alfa je mirno spustila svoj miniSauer, a ja sam se okrenuo. Dipi je ležao pred konzolom, još uvijek uštekan, i krvario.

U mene su bila uperena bar tri oružja. "Samo jedna mreža vrijedna," čuo sam na internoj vezi, sasvim slabo, "i slobodna nije bij..." I onda mi je pao mrak na oči. Mislite što god hoćete: i ja sam prije mislio da je to samo kliše, samo glupi izraz kojim se kao smokvinim listom prikrivaju trenuci koje bi ljudi radije zaboravili. Ali nije. Nekoliko trenutaka stvarno nisam znao što radim, a nisam, mislim, ni mario. Kad sam opet stekao kakvu-takvu kontrolu nad sobom, Dipi je bio u džepu moje jakne, u jednoj ruci sam držao ostatak konzolnog ormarića, Pietro i Andrea ležali su na podu, a Alfa je držala ruke u zraku i vrlo, vrlo zabrinuto zurila u cijev Berette u mojoj drugoj ruci. "Tamo", rekao sam joj, glavom pokazujući prema zidu koji je gledao na obalu. "Kreni!" Kad smo prišli zidu, razbio sam ga ostatkom ormarića i uhvatio Alfu oko pasa, prislanjajući cijev pištolja o njena rebra. Pogledao sam preko ramena. Iza mene je ostajao razoreni zimski vrt Sofije Sikato-Raffia i dvojica njenih nokautiranih rođaka. Ti bokca, nisam znao da sam toliko suicidalan. "Oprosti zbog nereda, nonna", rekao sam, ni sam ne znajući mislim li ozbiljno ili sam još suicidalniji. Sofia je odmahnula glavom kao da to nije važno, a onda sam gurnuo Alfu kroz razbijen prozor i pošao za njom.

XII Kao što sam i pretpostavljao, vani je nekoliko čamaca bilo privezano uz mali molić. Odvukao sam Alfu do jednog od njih, ugurao ga u njega i nimalo džentlmenski je zveknuo kundakom pod bradu, tako da ne moram još i o njoj brinuti dok vozim. Čim sam se odvojio od otoka, okrenuo sam se i opalio po jedan metak u preostale čamce. To će ih malo usporiti. Vozeći gliser jednom rukom, pištolj sam odložio na upravljačku ploču a drugom rukom aktivirao svoj Instafon™. Trebao mi je, kao prvo, zbog ugrađenog GPS-a: jurio sam punom brzinom, po mraku, a nisam imao pojma čak ni gdje se točno nalazim. Kao drugo, htio sam čuti ono Dvanaest sati i četrdeset i osam minuta. Trebalo mi je. Tanušni, umjetni glas bio je jedina nit koja me povezivala sa stvarnošću. Koji sam ja idiot, pomislio bih čim bih si to dopustio; jurim

nepoznatim vodama, bez Aleka, s otetom kćerkom prehrambenog baruna, dvoje nestalih mafijaških klinaca, i mrtvim Dipijem. I s bijesnom Sofijom Sikato-Raffia iza sebe. Koji idiot! Načas kao da sam se vratio u trenutak kad sam prvi put čuo za Japotres, kad je najveći dio starog Japana nestao pod vodom ili stradao u tsunamiju koji je uslijedio. Ja nisam bio tamo jer sam imao posla, ali moja žena i kćer jesu. Mary je odvela Randy sa sobom na arheološki lokalitet na kojem je radila toga ljeta, a ja sam im se trebao pridružiti nekoliko dana kasnije, kad završim sa svojim poslom. Spajanje ugodnog s korisnim, Maryn rad na doktoratu i obiteljski praznici. Obitelj, koju sam izgubio i nikad više nisam pronašao, premda sam se samo zato pretvorio u Krvosljednika, premda sam bio spreman i dušu prodati vragu ili organiziranom poslovanju da bih ih mogao tražiti. I obitelj koju sam stekao puno, puno kasnije, kad joj se više nisam nadao, obitelj od tri nabrijana štakora, mala, čudna, ne baš prava stvar, možda, ali jedina koju sam imao. Nisam je htio izgubiti... i već sam ponovno počeo s gubljenjem.

Dvanaest sati i četrdeset i sedam minuta.

Pronaći ću Aleka, moram ga pronaći, samo ako budem dovoljno svjestan da smislim kako. Automatski sam cik-cakao gliserom, trudeći se da ostanem priseban. GPS mi je rekao gdje se nalazimo: bili smo bliže TR Istri nego što sam se bio nadao, i ta činjenica dala mi je začetak plana. Samo moram preživjeti da dođem do njihovih voda i bit ću siguran. Toliko o tome. Ali Alek, ali Alek. Morao sam zanemariti sve ostalo, ne nadati se pogađanju, zaboraviti Alfreda i skoncentrirati se samo na to da pronađem Aleka, živog i zdravog. Samo, tko ga drži? Pietro sigurno ne, kao ni Sofia, ni Alfa Agojan. To mi je ostavljalo zagorsko-rusku mafiju koja proganja Freda (ako!), ili mrežne anarhiste koji pokušavaju sabotirati MGL. Tko god bio, razmišljao sam dalje, dao si je puno truda da baš mene uvuče u priču. Za to je morao imati neki razlog. A moja glavna i najpoznatija osobina, jedino što me odvajalo od ostalih, bila je nabrijana sposobnost njuha i praćenja. Koja mi u ovom slučaju uopće nije koristila. Dakle, morao sam imati nešto drugo što nitko drugi nije imao. Ali što? A onda sam shvatio. Odgovor mi je bio u džepu. Glupo sam se brinuo zbog svoje stare slave, i bio sam potpuno u krivu. Nisam više bio toliko poznat kao Krvosljednik - konačno, do one priče u

Regparku Lika godinama jedva da me itko povezivao s njim - koliko kao Čovjek Sa Štakorskom Obitelji. A ona je uključivala i Dipija, s njegovim biosklopom, dovoljno brzog i dovoljno malenog da se provuče do MGLovog rutera i skine iz njega podatke potrebne da se dokaže kako je MGL laž. Nabrijani štakori su rijetkost, a nabrijani štakori s biosklopovima još veća rijetkost. Zapravo, Dipi je vjerojatno bio jedini. Tko god stajao iza svega, htio je mene samo zato što je htio Dipija. A to me, neizbježno, vodilo natrag do mrežnih anarhista. Morao sam pronaći Anđele Mievillea. Ali prvo sam morao stići do kopna. Mrak je već do kraja pao. To je bilo dobro, jer me gliseri koje sam čuo daleko iza sebe nisu mogli vidjeti. Vozio sam samo po GPS-u, i u sebi brojao minute dok ne stignem do obalnih voda TR Istre. Vodu ispred mene osvijetlio je mlaz iz zraka: elektropter. Naravno. Skrenuo sam sasvim malo, tek toliko da izbjegnem izravno svjetlo, i isključio GPS. Samo sam se morao držati obale: već sam vidio svjetla Podhuma i Trsatskih platformi. Nastavim li ravno, začas ću dospjeti do Pazina. Iza mojih leđa, Alfa se pomakla i promrmljala nešto nerazumljivo. Znao sam da neće pucati na nas ako budemo blizu, pa sam je opet privukao k sebi i odbrojavao sekunde. A onda se u nas uperilo neko svjetlo s razine mora, a naš radio sustav je progovorio: "Dobro došli u teritorijalne vode Turističke Republike Istre. Želimo vam ugodan boravak kod nas. Istovremeno, moramo vas upozoriti da kršite odredbe o brzini plovidbe u ovom području i zamoliti vas da usporite. Identificirajte se i predočite svoju kreditnu sposobnost ako dolazite iz simbolične ekonomije, svoju robu ako ste iz predsimbolične ekonomije, odnosno svoja pisma povjerenja ako ste iz postsimbolične ekonomije. Unaprijed hvala, pozdravlja vas turistička uprava TR Istre." Ispustio sam dah koji nisam ni znao da sam držao. "Dobra večer," rekao sam, "ja sam Johnny Gobac, ID slijedi." Spustio sam ruku do upravljačke ploče i pustio je da prepozna moj otisak. "Na putu sam za Pazin, i silno bih cijenio kad biste mogli onaj elektropter upozoriti da povređuje vaš zračni prostor." "Dobro došli u Istru, gospodine Gobac", odgovorio je glas. "A za naš zračni prostor ne brinite, sve je pod kontrolom." I doista, dok sam ja još usporavao gliser, elektropter je načas zastao u zraku, a onda se poslušno okrenuo.

Daleko, na samom rubu obzora, moglo se naslutiti više nego vidjeti isijavanje ogromne polukugle šarenog svjetla, poput još jednog sunca. Serenissima Ressurecta, najsnažnija država ZTR-a, sklop plovećih platformi koji je usprkos svojoj posvećenosti turizmu u arsenalu imao i leteće lavove, divovske hobotnice i gerilske sirene. Čak ni Sofia nije se htjela upuštati u sukob s nekim koga štiti nova Venecija. Bili smo na sigurnom. Još i prije nego što smo stigli u Pazin, javio sam se svome starom prijatelju Orlandu, tako da nas je dočekao na molu. Gurnuo sam mu još polumamurnu Alfu u ruke s uputom da je dobro čuva, a sam sam se uputio prema najbližoj javnoj virsim utičnici. Ako moja rasprava s Anđelima Mievillea krene krivo - a živci su mi već bili dovoljno tanki da to bude sasvim realna mogućnost - nisam htio Orlandu na leđa navući još i mrežne anarhiste. Prije nego što sam krenuo u Mieville, samo sam se kratko javio Mariju i Biserki. "Pripremite se za polazak," rekao sam umjesto pozdrava, "još ne znam kamo ali javit ću vam čim doznam." "Johnny!" uzvratila je Biserka. "Što se dogodilo? Cijela mreža bruji... Dipi je počeo objavljivati podatke... i..." "Dipi je kod mene u džepu." Spustio sam ruku i opipao sitno, već pomalo hladno krzneno tijelo. U želucu mi se stislo. Ne, sad nije vrijeme za to. Jedanaest sati i trideset i šest minuta. Biserka mi je počela još nešto govoriti, ali nisam imao vremena za to. "Javit ću se kasnije", rekao sam i prekinuo vezu. A onda sam se uštekao i unio edresu Mievillea.

XIII Našao sam se na istoj onoj ulici kao i prvi puta, samo što su tipovi s prozora ovaj put spuštali barometar na konopcu, a promatralo ih je dvoje tipova koji kao da su ispali iz biografije Marilyna Mansona, sve sama crna koža, blijeda put i različite oči. Oni su mi bili najbliži, pa sam se upravo k njima i uputio. "Dobar dan", rekao sam. "Oprostite što smetam, ali tražim nekog." Jedno od njih dvoje, stvorenje duge crne kose i teško odredivog spola, pogledalo me začuđeno. "Otkud ti?" upita me. Namrštio sam se. "Otkud ja?"

Stvorenje kimne. "Ti si Johnny Gobac, zar ne? Dipijev prijatelj." Potvrdio sam. "Nisam znao da znate za mene." Oboje su se nasmijali. Ono drugo, isto tako androgino stvorenje, doviknulo je društvu s barometrom: "Enoch! Niels! Dođite vidjeti tko je tu!" Enoch i Niels pustili su svoj barometar da se rastoči u ništavilo i preletjeli do nas. Tek sad sam primijetio da i oni, kao i dvoje kvaziMansona predamnom, na leđima imaju sićušna, barokna anđeoska krila. Pa naravno: anđeli Mievillea. Ali tip s kojim sam prvi put razgovarao nije ih imao. Dok su se četvero anđela iščuđavali mojoj pojavi, upitao sam: "Možete li mi pomoći da nekog pronađem? Rekao mi je da je jedan od vas... ali sad više nisam siguran." "Svakako", odvrati onaj dugokosi. "Inače, ja sam Ziggy. Ovo je Dogma, Enoch, Niels. A koga tražiš?" "Najjednostavnije će biti da vam ga pokažem." Posegnuo sam u svoj history. "Ja sam već prije bio ovdje..." Samo što moj history to nije znao. Ono prošlo logiranje u Mieville nije bilo nigdje zabilježeno. Sranje. "Ovaj..." rekao sam, "možda je stvar u privatnosti razgovora. Ali bio sam već ovdje. Stvarno." "Nema problema," reče Dogma, pokretom ruke dozivajući pred sebe prozračnu konzolu, "onda ćemo to izvući iz lokloga." "Mieville bilježi sve posjete izvana", objasni Ziggy. "Lako ćemo te pronaći." "Kad je to bilo?" upita me Dogma. "Prije..." morao sam računati. "Jučer, negdje otprilike u ovo vrijeme, možda malo ranije." Dogma je skrolala (skrolao? Još uvijek nisam bio siguran.) po nekakvim podacima, onda odmahne glavom. "Ne," reče, "nema te nigdje. Koliko Mieville zna, ovo je prvi put da si tu." "Ulogirao sam se iz javne govornice u Zagrebu. Možda...?" Još malo skrolanja, i još jedno odmahivanje glavom. "Ne. Ima jedan javni login otprilike u to doba, ali ima anonimni ID, i nije ušao u prostor Mievillea, samo na desktop." Nisam baš sasvim shvaćao. "Kako to misliš?" Enoch mahne rukom. "Mnogim ljudima se Mieville sviđa u teoriji, ali se pomalo pribojavaju prakse. Zato imamo opciju u kojoj mogu koristiti

Mieville kao svoju pozadinu, ali zapravo ne ulaze unutra. Nema prave interakcije." "Anonimac je donio svoju toplu čokoladu", promrmlja Dogma. "Simaclea«, komercijalna verzija, i popio ju je. Ali to je sve." Ziggy se namrštio. "Netko je ovamo donio komercijalnu čokoladu?" Lice mu je bilo puno gađenja, kao da je već i sama ideja komercijalnog softvera bila odvratna. Dogma slegne ramenima. "Znaš kakvi su ljudi. Mieville im izgleda cool, ali boje se open sourcea za konzumaciju." Topla čokolada. "To je vjerojatno čovjek s kojim sam razgovarao", rekoh. "Možete li mi naći njegov avatar?" Dogma trzne rukom, a pred nama se stvorio tip u krombiju s kutijom za kontrabas. "On nije jedan od vas?" upitao sam, unaprijed siguran u odgovor. Ziggy palcem pokaže na svoja leđa. "Svi anđeli imaju krila, znaš." Svo četvero su se nasmijali kao da su rekli nešto strašno smiješno. "Sam oblik avatara inače jest u našim galerijama," nastavi Dogma, "ali je zapravo PD. Nekakav Alfred Hitchcock, iz razdoblja dvodića." Meni su kockice padale na mjesto. Netko je lažirao moj susret s Anđelima Mievillea. Netko tko me htio zavesti na krivi trag, navesti me da povjerujem da oni što je iza sabotaža MGL-a i iza onog pucnja na Gornjem Gradu. Netko tko je mucao kad se uzbudi. Kao što je mucao i lažni Pietro koji je oteo Aleka. Alfred. Alfredo. Skoro sam zateturao od naglog prosvjetljenja. Alfredo je oteo Aleka da bi mene - odnosno Dipija - uvukao u priču. Alfredo je pucao, ne zato da bi me prestrašio, već zato da dobije priliku optužiti Anđele Mievillea. Alfredo koji se pretvarao da je otet, koji se skrivao, navodno od veliko-mlačke mafije, no nije bilo nikakvog traga koji bi ukazivao da ga oni doista traže. Alfredo koji je, zajedno s Betom, smislio MGL - samo da bi ga, po svemu sudeći, razotkrio kao veliku laž i uništio. Alfredo. Još uvijek mi nije bilo sasvim jasno zašto je Fredo sve to radio, ali imalo je sva obilježja Alfredovih planova: beskrajno komplicirano, megalomanski, i vjerojatno osuđeno na propast. I, sad sam u to već bio posve uvjeren, ako nađem Alfreda, naći ću i Aleka. "Možete locirati odakle se ulogirao taj anonimac?"

Dogma dotakne jednu tipku na svojoj kvazikonzoli. "Naravno. Javni šteker u Zagrebu, Gornji Grad 27a, account plaćen karticom registriranom u Regparku Lika." "Regpark Lika..." promrmljao sam nezadovoljno. Naravno, zbog njihove politike "čiste prirode", nisu imali kamera ni komstupova. Tamo se čovjek zbilja mogao dobro izgubiti... a bilo je samo sat vremena udaljeno od Zagreba. I bilo je mjesto koje poznajem. Sad sam konačno mogao nešto učiniti. "Gdje točno?" upitao sam. Četvero anđela se zgledalo. "A zašto?" upita Ziggy odjednom. Načas sam se zbunio. Dosad sam mislio da je moja veza s Dipijem bila jedini razlog što su me tako toplo primili. Glupan. Mogao sam znati da svatko uvijek nešto želi. "Zato da pronađem Aleka. Mislim da je on najvjerojatnije tamo." "A Sofia Sikato-Raffia?" O, ne. Prošlost me morala sustići baš sad. Ako sam bio u pravu, Anđeli su stvarno i bili na strani anđela, i nisam im morao ništa skrivati. "Briga me za Sofiju," odgovorio sam, "a, uostalom, ona me vjerojatno trenutno traži da me ubije dugim i bolnim procesom. Shvatite: jedino što mene zanima jest da pronađem i oslobodim Aleka." "Ah." "Onda nema problema." "Nama ostavi Dipija, a mi ćemo ti čak i osigurati prijevoz." Namrštio sam se. "Dipija?" Dogma slegne ramenima. "Za njega više ništa ne možeš učiniti. Ali prije nego što su ga upucali, počeo je uploadati na mrežu podatke koji dokazuju da je MGL samo velika laž, kao što smo mi tvrdili od samog početka. Ako nam ga ostaviš, moći ćemo iz njegovog biokonektora izvući i ostatak podataka, i rasturiti cijeli MGL." "To je ono što je i Dipi htio", doda Enoch. I to je bila istina. U prvi čas sam se htio složiti. Dok nisam shvatio da bi mi Dipijevi podaci mogli još poslužiti. Sofia je sigurno ovog časa bila jako, jaaako ljuta na mene. Ali, koliko god ljuta bila, ako MGL još nije do kraja rasturen, bit će spremna pregovarati za mogućnost da joj se investicija očuva. Ako išta, nonna Sofia je oduvijek bila spremna emocije zanemariti na račun dobrog poslovanja. Što je značilo da bih mogao zadnji dio svog plana možda i promijeniti i, umjesto da samo spasim Aleka, imati šansu da i preživim cijelu ovu priču.

Zanimljivo: do tog trenutka nisam ni bio svjestan da mi je plan zapravo bio da na kraju junački poginem. Junačke pogibije su mi se oduvijek činile blesavim kad ih se može izbjeći. "Nisam siguran", rekao sam Anđelima polako. "Kako bi bilo da vi meni prvo date adresu? Aleku vrijeme ističe, znate." "Ali i nama", odvrati Dogma. "Ako pustimo lansiranje MGL-a da prođe bez pravog demantija, tko zna koliko će naivaca popušiti njihove laži prije nego što ih uspijemo zaustaviti?" "A mi smo tu zato da se brinemo za naivce", doda Enoch. "Anđeli čuvari." Uzdahnuo sam. "Onda smo u nezgodnoj situaciji." "Nimalo", reče Dogma vedro. "Jedni drugima možemo pomoći jako jednostavno." "Samo ako želimo", doda Ziggy. "Tako to funkcionira", reče Niels. "Ja sam mislio da se postsimboličke ekonomije zasnivaju na povjerenju", rekao sam, samo da dobijem na vremenu. Iz ovog pravog Mievilla imao sam pristup do svojih resursa. I, premda sam bio siguran da me anđeli mogu pratiti, nadao sam se da ću stići poslati samo jednu poruku. Acc za JG GG27a jčr nvčr, tekstnuo sam Biserki. Lkcj, RPLka. "Nema frke", čuo sam u internoj vezi. "Znate što?" rekao sam kad sam vidio da se Niels mršti i okreće Dogmi. "Mislim da ćemo se još vidjeti, ali ne sad." I, prije nego što su me mogli zaustaviti, odštekao sam se. "Jeste našli?" upitao sam preko Instafona™ čim sam se opet našao u Pazinskoj javnoj govornici. Biserkin glas je potvrdio. "Adresa ti stiže. O čemu se radi?" "Mislim da je Alek tamo", odvratio sam. "Reci Mariju da uzme elektron, vidimo se tamo." Jedanaest sati i jedanaest minuta. Po prvi put su mi brojke zvučale utješno. "Johnny," reče Biserka, "gdje je Dipi?" Ugrizao sam se za usnicu. "Još je kod mene." "Možeš ga negdje uštekati?" Nisam imao vremena razmišljati o tome. Anđeli Mievillea bi ga mogli naći. "Ne ovog časa." "Molim te, Johnny. Poveži ga ravno s kućom."

"Zašto?" "Samo to napravi!" Nikad još nisam čuo Biserku da podigne glas. Od sve troje štakora, ona je bila najsmirenija i najpromišljenija. "Ali nemoj predati podatke Anđelima Mievillea", rekao sam, napola se grizući. Dipi je umro da bi učinio baš to... ali ja sam htio preživjeti, htio sam da bar nas troje - četvero, ako računamo i Marija - imamo priliku preživjeti. "Anđeli nemaju veze s ovim", odgovori Biserka. "Samo ga uštekaj negdje, molim te." Duboko sam uzdahnuo. Ako njoj ne vjerujem, onda ništa više nema smisla. "Dobro." "Vidimo se u Regparku Lika." Čim sam stigao Orlandu, uštekao sam Dipija u vezu i nazvao doma, a onda sam pobrao ruksak opreme - Orlando je inače turistički vodič, prošlosti sumnjive skoro koliko je i moja - bacio pogled na Alfu koja je spavala, ovaj put od sedativa koje joj je Orlando dalekovidno dao. "Ako se ne vratim za jedanaest sati, pusti je i nestani prije nego što se probudi." Alfa ga nije ni vidjela, i teško da će gubiti vrijeme tražeći ga. Orlando je kimnuo, a ja sam se otputio u Regpark Lika.

XIV Deset sati i četrdeset dvije minute.

Slijedeći koordinate koje mi je Biserka dostavila, lako sam pronašao izvor Fredove kreditne kartice. Bila je to još jedna turistička kuća, kakvih se iznajmljuje na desetke, usred ličke pošume. To se nazivalo robinzonskim odmorom: odete na tjedan-dva na mjesto gdje nema komteha, nema nadzora, nema ničeg osim svježeg zraka i pjeva ptica. Bar je tako pisalo u turističkim prospektima. Oni koji su se odlučivali na Regpark morali su potpisati pristanak na sve rizike koje takav smještaj nosi, kao i obvezu da će čuvati prirodu. U praksi, nekolicina čuvara zapravo je obilazila sve turističke kuće kako bi provjerili je li sve u redu, ali kraj je stvarno bio dovoljno zabačen da se u njemu lako izgubiti. Osim nekome s mojim nosom. Fredo je očito imao sklonost prema turističkim mamcima. Čim sam ugledao kuću, osjetio sam i njegov miris, kao i tragove Betinog parfema, natruhu anisa... i Aleka. Našao sam ga.

Ali zasad sam još bio sam, a nisam znao imaju li Fredo i Beta još pomagača. Nije se činilo posve vjerojatnim, ali nije bilo zgorega pobrinuti se za pojačanje. Malo sam se udaljio od kuće, i ispustio dugačak, tih zvižduk. Neko vrijeme nije se dogodilo ništa, a onda se među stablima pojavio jedan turistički vuk. Kad sam se prvi put susreo s ličkim turističkim vukovima, nisam bio u stanju komunicirati s njima ništa bolje nego što je prosječan čovjek u stanju komunicirati s prosječnim psom. U međuvremenu, Alek mi je objasnio neke od principa njihove komunikacije, tako da sam sad mogao voditi okljaštren turistički razgovor. Pokretima tijela i kratkim kevtanjem, rekao sam nešto za što sam se nadao da znači Tražim Brazgo, vođa spilja

čopor.

Vuk je začuđeno nakrenuo glavu. Kvragu, valjda nisam rekao nešto tipa Tvoja žena je debela svinja. Vučja komunikacija može biti iznenađujuće suptilna, a ja nisam imao na raspolaganju sve što i oni (i to ne samo rep). Pokušao sam ponovno: Ja prijatelj Brazgo. Trebam pomoć. Kuća-ljudi meni prijatelj prijetnja. (Za živo čudo, vukovi nisu imali riječ za "neprijatelja".) Vuk se malo promeškoljio, podigao rep i ispustio dva kratka kevtanja. Preveo sam si to kao Spilja čopor ne-blizu, i uzdahnuo. Brazgu i njegov čopor sam dobro poznavao. Ostale vukove baš i ne. S druge strane, znao sam što vole. Polaganim pokretima, skinuo sam svoj ruksak s leđa i iz njega izvukao nekoliko pločica Voćkogrica™. Spustio sam ih na zemlju i uzmakao za korak, usput spuštajući ramena i trudeći se da izrazom lica nadoknadim manjak pokretnih, ekspresivnih ušiju. Ti čopor pomoć ja? nadao sam se da sam rekao. Za puno slatko? Vuk je prišao voćnim pločicama i onjušio ih, onda me pogleda. Za slatko ne, rekao je trznuvši njuškom. Za slično-Brazgo. Načas ga nisam razumio. Slično-Brazgo mi nije imalo smisla. A onda sam shvatio: vukovi inače nisu imali imena. Promotrio sam vuka pred sobom. Bio je krupan, prilično mlad i imao je gustu vratnu grivu tipičnu za jesen. Nešto kraljevsko u držanju. Široka pleća. Mladi divljak, zaključio sam, ali ambiciozan - nisam još čuo da neki vuk osim Brazge želi ime. Rješenje se samo nametnulo. Dobro, rekao sam. Tebi slično-Brazgo... Oklijevao sam. Vukovi nisu imali ni riječ "lav", bar ne koliko sam ja znao... ali mogli su je imati, jer su nekad nastanjivali ista područja. Alek će to sigurno znati.

Tebi slično-Brazgo sada jest Staragrivaživotinja, rekao sam. Meni prijatelj poslije reći pravo. Ja nemam riječ. Amra me sumnjičavo pogledao, ali činilo se da je spreman prihvatiti takav kompromis. Zajedno smo se vratili do kuće.

Ostavivši Amru da čuva stražu, privukao sam se jednom prozoru i virnuo kroz njega. Kao i većina robinzonsko-turističkih kućica, i ova se sastojala od samo jedne prostorije, koja je služila i kao kuhinja, i kao dnevna soba, i kao spavaonica. Za velikim kuhinjskim stolom od punog drva sjedili su Beta i Fredo, a u kavezu nasred stola sjedio je i Alek. Nije bio povrijeđen. Tek tada sam shvatio da mi je neki mišić dosad bio stalno stegnut u napetosti. U prvi čas sam htio naprosto upasti unutra, ispljuskati ono dvoje neodgovornih balavaca i odvesti Aleka, ali razum je prevladao. Beta i Fredo bili su zadubljeni u razgovor, a to mi je bila prilika da doznam zašto. Zašto ja, zašto MGL, zašto bilo što od ove smiješne i komplicirane i tragične predstave. "M-m-možda da ipak odemo odvojeno?" rekao je Fredo nesigurno. "Bojim se da..." "Fredo," reče Beta hvatajući ga za ruku s izrazom odgojiteljice koja po stoti put ponavlja isto objašnjenje, "nemaš se čega bojati. Kao prvo, Johnnyjev štakor je dosad već sigurno otkrio cijelu priču i objavio je na mreži. Kao drugo, ako je i nije objavio, sigurno ju je u najmanju ruku prenio Anđelima Mievillea, a oni će je sigurno objaviti. Kao treće, svi tragovi će voditi prema mrežnim anarhistima - i Johnny će to potvrditi. Kao četvrto, kad se pojavimo još i mi i dodamo i svoju priču o otmici, svi će kriviti njih. Nikome neće ni pasti na pamet da provjeri kamo su investicije zapravo otišle." Fredo je kimnuo s neuvjerenim izrazom lica. "Znam, Beta... ali bojim se. Sjeti se kako su stvari savršeno sjedile za glavu Alfreda Garcije, a kako smo završili." "Ono su bile okolnosti koje nismo mogli predvidjeti. Sad nema takvih okolnosti. Kad ostanu bez toliko para, i tvoja i moja obitelj će imati puno prečeg posla nego da se još zamajavaju i s nama." Nasmiješila se (nasmiješio - još uvijek to nisam mogao automatski pomisliti). "A mi ćemo biti bogati, i daleko, i zajedno."

Dakle i propast MGL-a je bila njihova zamisao, pokušaj da opljačkaju vlastite obitelji. Ideja je mogla poteći samo iz njihovih razmaženih i ne pretjerano sposobnih mozgova, ali sad su bar sve kockice bile na svom mjestu. Mene su trebali zato da ima tko predočiti dokaze o lažnosti MGL-a, a Anđele Mievillea zato da imaju na koga baciti krivnju. Na svoj sumanut način briljantno, osim što, očito, nijedno ni drugo nisu u obzir uzeli mogućnost da se Sikato-Raffie i Agojani jako, jaaako razljute i krenu u opću potragu za pravim krivcima. Ili krivim... ali ne, bilo je jasno da ni Fredo ni Beta neće plakati ako svi Anđeli Mievillea odjednom poginu u tajanstvenim okolnostima, tako dugo dok njih dvoje ostanu čitavi. Sad sam ih zbilja htio ispljuskati. Nisam imao volje čekati Marija i Biserku. Nisu mi ni trebali: imao sam Amru, i svoj bijes. Protiv Freda i Bete, to će biti više nego dovoljno. Pokazavši Amri da me slijedi, tiho sam zaobišao kuću, došao do vrata i opalio u bravu. Iznutra se čuo uzvik, ali ja sam već prošao kroz barijeru i dograbio Alekov kavez. Alfreda sam udario nogom dok je još ustajao od stola, a u Betu sam uperio pištolj. Pomislio sam na Dipijevo mrtvo tijelo uštekano kod Orlanda. Zato što njih dvoje nisu imali petlje suočiti se sa svojim obiteljima ili - ne daj bože - pokušati zaraditi za život. Osjetio sam kako mi se oči sužavaju. Ruka mi se sasvim malo pomakla, tražeći najširu, najbolju metu. Trebao sam samo stisnuti prst. Samo stisnuti prst. Samo. Stisnuti. Prst.

XV "Johnny!" Biserkin glas u mome uhu zvučao je glasnije od pucnja. Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim kako je to zato što ni nisam opalio. "Johnny, ne!" čuo sam sad izvana, Marijev glas. Na podu, Alfredo se pomaknuo i zaječao, ali Amra je stajao nad njim i režao, dovoljno uvjerljivo da ga natjera da odustane. "Ovdje smo!" doviknuo sam ne skrećući pogled s Bete. Iza mene, Mario je zastao na vratima i ispustio zapanjen fićuk.

"Imamo dobru vijest", rekao je, bacajući još uvijek nelagodan pogled prema pištolju u mojoj ruci. "O Dipiju, znaš." "O Dipiju?" Nisam mogao zamisliti kakva bi to dobra vijest mogla biti. "Da. Kad si ga priključio, iskoristili smo upload koji je započeo i njegov bio priključak... i mislim da ga možda možemo skupiti natrag." "Skupiti?" Opet mi se činilo da se vraćam u svijet sklizak poput zimskog leda. "Mario, o čemu ti to pričaš?" "O-mapiranje. Zbog svog biosklopa, nije prenio samo podatke o MGL-u, nego i puno više. Samo što se dobar dio toga rasuo po mreži... još ga skupljamo. No s onim što smo još izvukli iz njegovog biosklopa, mislim da ćemo ga moći rekonstruirati." "Oživjeti", dodala je Biserka, provirujući iz njegovog džepa. "Bar na određeni način." "Samo nam treba moj protosoftver koji je u vlasništvu MGL-a." Stresao sam glavom. Prst mi je još uvijek bio priljubljen uz obarač. "Nikoga se ne može oživjeti nakon onakvog pogotka", odvratio sam neuvjereno. "Čak i kad biste... rekonstruirali podatke, to bi bili samo podaci. Ne bi bio Dipi." "Dipi je imao biosklop", reče Biserka tiho. "Kroz njega su prolazili svi Dipijevi osjećaji, misli, zaključci. Ako bismo mogli rekonstruirati taj dio..." "To bi bio samo konstrukt. Laž koja bi zavarala samo nas. A on će i dalje biti mrtav." Mahnuo sam glavom prema Beti, i Fredu koji je još uvijek ležao pod Amrinom paskom. "Zbog njih." Osjetio sam da mi se kažiprst pomakao. Bilo bi ga tako lako stisnuti do kraja. "To ne znaš, Johnny", reče Biserka. "Tko zna što čini nekoga? Ali mislim da bismo morali bar pokušati." "A za to nam trebaju njih dvoje", doda Mario. "Jer je protosoftver kod njih. Čak i da zanemarimo pravna pitanja, ja naprosto nemam ni jednu kopiju tog dijela svoga softvera. A kad bih ga pokušavao obnoviti iz bilješki, to bi potrajalo..." Odjednom, u kavezu se začulo šuškanje. Bez svoga koma, Alek mi se nije mogao obratiti izravno, ali bilo je više nego očito da pokušava privući moju pozornost. "Mario," rekao sam, pružajući kavez prema njemu, "otvori Aleku vrata." Mario me poslušao. Krajičkom oka, vidio sam da Biserka nešto petlja i šapuće Mariju, ali još uvijek nisam htio skrenuti pogled s Bete. U mom uhu se začuo glas. "Dugo ti je trebalo", rekao je.

Nasmijao sam se i treptajem pozvao tajmer. "Trideset i sedam sati i pedeset i četiri minute", odvratih. "Fino", reče Alek kroz Biserkin kom. "A sad spusti tu ružnu Berettu, i daj da vidimo što možemo učiniti da nas preživi što više." Još uvijek bi bilo jako lako samo stisnuti kažiprst. Ali nekako više za to nisam imao volje. "Dobro", rekao sam. I spustio pištolj.

XVI I na kraju smo smislili plan. Čuvši ga, Fredo i Beta su pristali vratiti Mariju sva prava na o-mapiranje, i predati ID-ove i lozinke za sav softver. Dok su Mario, Biserka i Alek skupljali Dipijeve podatke po mreži, ja sam nazvao Sofiju. "Nije ti drago što me vidiš, nonna," počeo sam čim se njeno lice pojavilo na ekranu, "ali prvo me saslušaj, a onda bjesni." Sofia se nasmijala. "To je jedan od razloga što si mi tako simpatičan, Johnny: s tobom nikad ne znam čemu se nadati. Premda," dodala je, "jako sam ljuta na tebe, da znaš." "Znam," rekao sam, "ali možda budeš malo manje ljuta kad sve čuješ." "Slušam." Kao što sam i rekao, Sofia nikad nije dopuštala osjećajima da joj zasmetaju u poslu. "Prodaja MGL-a bi trebala početi za osam sati i šest minuta." "Točno. Ali rezultati će uvelike ovisiti o tome hoće li biti potvrde za govorkanja koja se već šire po mrežama." "Znam. A znam i da još nisi povukla sav kapital iz igre." "Kako bih mogla? Ako počnem prodavati svoj udio u MGL-u, to će biti kao da potvrđujem propast o kojoj govore frineteri." "Jednostavno", odgovorio sam. Taj dio je smislio Alek, koji se najbolje razumio u ekonomska pitanja, ali bio sam siguran da je sasvim točan. "Onaj dio uloga koji je već potrošen ćeš otpisati kao istraživanje i razvoj. Ostatak ćeš prebaciti kamo ti kažem." "U što?" "Postsimboličku tvrtku-kćer MGL-a. Vjeruj mi, Sofia: ako ti i Agojani hoćete izvući svoj novac, morat ćete se odlučiti na tu opciju." "Ali mi se bavimo poslovanjem. Mi nismo postsimbolični." "Budućnost je postsimbolična, Sofia, i ti to znaš. Zato ti je i bilo toliko stalo do MGL-a: vidjela si ga kao mogućnost da se na silu probijete u postsimbolične ekonomije, i da to učinite legalno."

"Alli u postsimboličnim ekonomijama nema mogućnosti za... kreativno poslovanje." Nasmiješio sam se. "Siguran sam da ćeš ih ti pronaći, nonna." Kad je oklijevala, dodao sam: "To je najbolje što ti mogu ponuditi. Ako odbiješ, imat ću dovoljno vremena da pustim sve informacije koje imam na frinet, a onda će sve biti gotovo u trenu." Sofia je pružila ruku izvan kadra. Kad se vratila, imala je među prstima upaljen zeleni Sobranie. "Mislio sam da si prestala pušiti", primijetio sam. "I ja sam mislila", odvrati ona. "Hjah, četvrta pluća, peta pluća, tko broji." Povukla je nekoliko dugih dimova, zamišljeno buljeći u mene. "Zauzvrat hoćeš da ti skinem potjeru s glave, jel' tako?" E, sad je dolazio nezgodan dio. "Ovaj... i još nešto." "Još nešto?" Premda je to pokušala sakriti cigaretom, Sofia se opet nasmiješila. Mora biti da ju je zabavljala moja čista drskost. "Još nešto, ali to je puno sitnije. Samo dopuštenje Fredu da se oženi i odseli u Ognjenu Zemlju." "Alfredo se hoće oženiti?! Pa to je dobra vijest. Ili nije?" "Betom Agojan." Sad se nije ni trudila sakriti mrštenje. "Misliš, Alfom." "Ne. Mislim Betom." Sofia duboko uzdahne i ugasi cigaretu. "Jako puno tražiš, Johnny." "I spašavam ti jako puno novca." Bar sam se nadao tome. Sofia neće prekršiti dogovor ako ga postignemo. Samo smo ga prvo morali postići. Nakon jako dugo vremena, ispustila je dah. "Ali odselit će u Ognjenu Zemlju, i živjet će tamo pod drugim imenom, i neće se više nikad javljati obitelji." Alfredo je to i očekivao. "Dogovoreno." "Dobro", reče Sofia. "Recimo da pristanem. Ali ne mogu te zaštiti od Agojana, Johnny." To sam pak ja i očekivao. "Ne brini, to ću ja srediti." Sofia je podigla obrve. "Javi se povremeno, Johnny," rekla je, "bez obaveze. Život bez tebe je jako dosadan." I tako smo zaključili posao. Sljedeći korak bila je pogodba s Agojanima. Kad se Alfa probudila, nije bila pretjerano sretna, ali joj se raspoloženje znatno popravilo kad je čula što sam joj mogao ponuditi.

Jer ja sam već odavno imao glavu Alfreda Garcije. To je i bio posao koji me zadržao da ne poginem u japotresu. I to je bilo to. Točno u šest ujutro, dva sata prije nego što je MGL službeno postao dostupan tržištu i pola sata nakon što je kapital Agojana i Sikato-Raffia prebačen u O-map o.s., Anđeli Mievillea primili su zadnji paket Dipijevih podataka o MGL-u. Posebno izdanje Jedne mreže dospjelo je na naslovnice skoro svih hitnijih infoblogova, i MGL je propao veličanstveno kao rijetko koji poslovni pothvat u zabilježenoj povijesti. Novinari su se još natjecali tko će naći bolju metaforu kad su Beta i Fredo otišli na medeni mjesec na otoku Uganda. Alek, Biserka, Mario i ja sve smo to pratili s terase Orlandove kuće u Pazinu, u Šiškovićevoj 6, pijuckajući medicu i gledajući prekrasan izlazak sunca. Alek se usput dopisivao s nekim svojim prijateljima koji su bili stručnjaci za postsimboličnu legislativu, raspravljajući o pravnim reperkusijama omapiranja. Ja još uvijek nisam bio siguran da će nam to trebati, i nisam pretjerano vjerovao u Dipijevu rekonstrukciju. Tijelo smo mu predali moru, i činilo mi se da će to ostati to. A onda, mjesec dana kasnije, na mom privekranu pojavila se poruka: "Nitko ne zna što je raj, ali jedno sad se zna, tijelu smrt još nije kraj, to ti kažem čvrsto ja." Umirete od znatiželje da doznate što sam odgovorio, jel' da?

### KRAJ

Gregory Benford URANJANJE

Naslov originala: Immersion Prevoditeljica: Rebeka Toth

Gregory Benford napisao je esej "Stare legende" (Old Legends), objavljen u antologiji "Nove legende" (New Legends), o odnosu znanstvene fantastike i znanosti, a preko znanosti i politike u stvarnom svijetu od 1940ih. U njemu piše o svom dodiplomskom obrazovanju; o tome kako je poznavao Freemana Dysona, radio s Edwardom Tellerom - "tijekom cijelog tog razdoblja, politika nije predstavljala ništa. Ja sam bio registrirani Demokrat, ostali su bili Republikanci, ali naša stajališta nisu se razvijala na osnovi naše političke orijentacije." Govoreći o vezi između politike i pisaca znanstvene fantastike, Benford spominje da je Teller uključivao svoje SF saveznike u političke bitke. Potom opširno opisuje "Savjetodavno vijeće građana o nacionalnoj svemirskoj politici" (Citizen 's Advisory Council on National Space Policy) Jerryja Pournellea. Benford je, kao što smo već ranije spomenuli, uživao biti politički aktivan, kao i u dobrim prepirkama. U "Uranjanju" matematičar i njegova djevojka odlaze na odmor tijekom kojega uranjaju u umove čimpanzi. Međutim, čovjeka koji predvodi zabavu unajmili su neprijatelji našeg junaka kako bi ga ubio. Ovo je krajnje uvjerljivo djelo o politički nekorektnoj sociobiologiji ispunjavanja želja koje prikazuje dubinska istraživanja i meditira o stajalištima čimpanzi.

URANJANJE Afrika ih je dočekala zrakom punim mirisa. U suhoj, razdražujućoj vrućini naziralo se obećanje primitivnoga, drevnih tema daleko od spoznaje. Kelly je oprezno promotrila prostranstvo koje se prostiralo iza impresivnih zidina. "Sigurni smo od životinja?" "Vjerujem da jesmo. Ove zidine su visoke, a tu su i psi čuvari. Vrlo opasni, vjerujem." "Dobro." Nasmiješila se na način za kojega je on znao da implicira skoro otkrivanje neke tajne. "Zapravo sam te nagovarala da dođeš ovamo kako bih te odvela što dalje od Helsinkija." "A ne kako bismo proučavali čimpanze?" "Ah, i to bi moglo biti korisno - ili još bolje, zabavno", rekla je ženstvenom nonšalancijom. "Moja glavna briga bila je da bi mogao umrijeti da si ostao u Helsinkiju."

Prestao je promatrati dojmljivi krajobraz. Bila je ozbiljna. "Misliš da bi me...?" "Mogli su, što je mnogo aktivnije od pokušaja nagađanja mogućnosti." "Shvaćam." Nije shvaćao, ali naučio je vjerovati njezinoj prosudbi. "Misliš da bi Imperial Industrie...?" "Ubili te zato što si ih potkopavao? Naravno. Ali bili bi pažljivi." "Ali taj slučaj je završen. Riješen." Bio je autor uspješnih sociometrijskih predviđanja političkih i gospodarskih trendova u Srednjoj Europi. Njegov ugled bio je dovoljno moćan da uzrokuje potrese na tržištima određenih proizvoda. Gospodarstvo je sve više nalikovalo modi: cijena robe bila je sve manja, upravo poput haljina. Imperial Industrie je izgubila mnogo novca - pravo bogatstvo, čak i za takvu korporaciju svjetskih razmjera. Optužili su ga za manipulaciju tržištem, ali on je u krajnjem poštenju samo pokušao testirati svoj novi model sociohistorije. Njegov ugled u ekonometrijskim krugovima bio je dovoljan da bi mu se predviđanja shvatila ozbiljno. Imperial Industrie, mislio je, jednostavno je djetinjasta. Uskoro će ondje prevladati razum. "Planiraš izrađivati još predviđanja, zar ne?" upitala je. "Pa, jednom kad prikupim dovoljno parametara -" "Eto. I onda bi oni mogli ponovno izgubiti. Imperial ne voli gubiti." "Pretjeruješ." Prekinuo je tu temu odmahnuvši rukom. A opet, pomislio je, možda mu je bio potreban odmor. Biti u grubom, prirodnom svijetu - zaboravio je tijekom godina koje je proveo zakopan u Helsinkiju kako divljina može biti živopisna. Zelena i žuta boja skakale su mu pred očima, nakon desetljeća provedenih u sjaju čelika. Ovdje je nebo bilo nevjerojatno duboko, neobilježeno grafitima ili letjelicama, potpuno predano mnoštvu ptica koje su lepršale uokolo. Litice i grebeni izgledali su kao da su u žurbi oblikovani špatulom. Iza zidova postaje ugledao je samotno stablo kojim je vitlao razbješnjeli vjetar. Njegovu je krošnju konačno otpuhao snažni nalet vjetra, pa je zalepršala preko sumorne ravni poput raspadajuće ptice. Udaljene, erodirane stjenovite visoravni bile su prošarane žutim prugama koje su na mjestima gdje su se susretale sa šumom poprimale nijansu spaljene narančaste boje, podsjećajući na hrđu. S druge strane doline, gdje su se kretale čimpanze, krošnje su bile mračne, skrivene niskim sivim oblacima i šibane vjetrovima. Leon se upitao kakav je osjećaj čučati u tolikoj vlazi na hladnoj kišici koja je ondje sipila, bez nade da ćete se uskoro nekamo skloniti ili ugrijati. Možda

je posvemašnja predvidivost Helsinkija bila bolja, no svejedno se to upitao, udišući zrak prožet mirisima. Pokazao je prema udaljenoj šumi. "Onamo idemo?" Sviđalo mu se ovo svježe mjesto, iako se džungla doimala zlokobnom. Prošlo je mnogo vremena otkako je nešto radio rukama, rame uz rame s ocem, na njihovoj farmi. "Nemoj odmah suditi." "Samo nagađam." Nasmiješila se. "Ti uvijek nađeš dulju riječ, bez obzira na to što ja rekla." "Ove staze mi izgledaju pomalo, pa - turistički." "Naravno. Pa, mi i jesmo turisti." Tlo se ovdje uzdizalo i tvorilo vrhove oštre poput nazubljenog lima. U gustoj šumi iza njih, izmaglica se ovijala oko sivih, glatkih stijena. Ovdje, visoko na padini golemog grebena, nalazila se Izletnička postaja okružena stablima debele kore koja su izvirala iz dubokih naslaga trulog, tamnog lišća. Njihova natrula debla bila su napola ukopana u mokri sloj, a od zraka koji je odisao njihovim mirisom učinilo im se da udišu vlažni opijum. Kelly je ustala, popivši svoje piće. "Idemo unutra, družiti se." Poslušno ju je slijedio, istoga trenutka shvativši da je to bila pogreška. Većina ljudi na zabavi bila je odjevena u izdržljivu safari odjeću. Bili su to zdravi ljudi, lica rumenih od uzbuđenja ili možda samo od sredstava za poboljšanje raspoloženja. Leon je odmahnuo rukom konobaru koji je nosio čašu s mjehurićima; nije mu se sviđalo kako su mu oni pomućivali razum. Ipak, nasmiješio se i pokušao pročavrljati s ljudima. Ispostavilo se da niti oni nisu bili raspoloženi za razgovor. "Odakle ste vi? A, iz Helsinkija - kako je tamo? Mi smo iz (popuniti naziv grada) - jeste li ikada čuli za taj grad?" Naravno, nije. Većina njih bili su Primitivisti, privučeni jedinstvenim iskustvom kojega su mogli ovdje doživjeti. Činilo mu se da je svaka treća riječ u njihovou razgovoru bila prirodno ili vitalno, a izgovarali su ih poput mantri. "Kakvo olakšanje, biti daleko od ravnih linija", rekao je neki mršavi čovjek. "Hm, kako to mislite?" pitao je Leon, pokušavajući djelovati zainteresirano. "Pa, naravno, ravne linije ne postoje u prirodi. Njih onamo moraju postaviti ljudi." Uzdahnuo je. "Volim biti što dalje od ravnih stvari!"

Leon se istog trenutka sjetio borovih iglica; slojeva metamorfnih stijena, unutrašnjeg brida polumjeseca; svilenih niti u paukovoj mreži; linije duž vrha oceanskog vala koji se lomi; kristala; bijelih kvarcnih linija u granitnim pločama; udaljenog horizonta iznad širokog, mirnog jezera; ptičjih nogu; bodlji kaktusa; debala mladih stabala koja brzo rastu; niti visokih, vjetrom gonjenih oblaka; pukotina u ledu, dvaju krakova slova V koje tvore ptice tijekom seobe; ledenih siga. "Nije točno", rekao je, ali ništa više od toga. Njegova navika lakonskih odgovora uvukla ga je u razgovor bez kraja, naravno; sredstva za poboljšanje raspoloženja su počinjala djelovati. Svi su brbljali, uzbuđeni mogućnošću uranjanja u živote stvorenja koja su lutala dolinama ispod njih. Slušao je, ne komentirajući ništa, zainteresiran. Neki od njih htjeli su dijeliti pogled na svijet sa životinjama koje žive u krdima,drugi s grabežljivcima, treći s pticama. Govorili su kao da kane sudjelovati u nekakvom sportskom nadmetanju, a on na to nije ni približno tako gledao. Svejedno, nije ništa rekao. Naposljetku je uspio pobjeći s Kelly u parkić pokraj Izletničke postaje, koji je bio namijenjen tome da se gosti upoznaju s lokalnim uvjetima prije svojih šetnji ili uranjanja. Ondje su se nalazili čitavi obori domaćih životinja. Jedinstveni resursi - genetički izmijenjene i poboljšane životinje nisu bile nigdje u blizini, naravno. Zastao je pogledavši obore i ponovno pomislio na sociohistoriju. Misli su mu se počele baviti njome iz različitih perspektiva. Naučio je držati se po strani i pustiti misli da mu naviru. Životinje. U čemu je bila kvaka? Usprkos milenijima provedenima u pokušajima, ljudi su pripitomili samo nekoliko životinja. Da bi ih se moglo pripitomiti, divlje su životinje morale posjedovati čitav niz osobina. Većina njih morala je živjeti u stadima i u sebi imati usađene instinkte pokornosti, koje su ljudi mogli kooptirati. Morale su biti blage; krda koja pojure pri svakom neobičnom zvuku i ne mogu podnijeti uljeze je jako teško uzgajati. Naposljetku, morale su biti voljne razmnažati se u zatočeništvu. Većina ljudi nije se htjela udvarati niti kopulirati pod budnim okom drugih, pa tako niti većina životinja. I tako su tu bile i ovce, i koze, i krave, do određene granice adaptirane pomoću biotehnologije, ali osim toga posve obične. Osim čimpanzi. One su bile jedinstveni primjerci očuvanja duboko u grubom laboratoriju središnje Afrike. Neki pas došao je do njih, njuškajući, istražujući ih, promrmljavši

neku nerazumljivu ispriku. "Zanimljivo je", rekao je Kelly: "to što Primitivisti još uvijek žele da ih pripitomljeni štite od divljih." "Pa, naravno. Ovaj momak je krupan." "Nisi sentimentalna za prirodnim stanjem stvari? I mi smo jednom bili samo još jedan u nizu velikih sisavaca." "Prirodno stanje možda bi bilo zgodno posjetiti, ali..." "Točno, ne bi bilo lijepo živjeti ondje. Ipak, želio bih iskušati čimpanze." "Što? Uranjanje?" Podigla je obrve, blago uzbunjena. "Pa kad smo već ovdje, zašto ne?" "Ne ... pa, razmislit ću o tome." "Možeš odustati u bilo kojem trenutku, tako barem kažu." Kimnula je glavom, napućila usne. "M-hm." "Osjećat ćemo se kao kod kuće - upravo onako kako se osjećaju čimpanze." "Vjeruješ svemu što pročitaš u brošurama?" "Pomalo sam istraživao. To je dobro razvijena tehnologija." Usne su joj bile skeptično nakrivljene. "Hm." Sada je već dobro znao da je ne treba požurivati. Treba prepustiti vremenu da odradi posao umjesto njega. Pas, poprilično krupan i na oprezu, ponjušio mu je ruku i nejasno izgovorio: "Doooobra večeeeer, gospodine." Pogladio ga je. U njegovim očima ugledao je srodstvo, trenutno prepoznavanje o kojem se nije trebao truditi dalje razmišljati. Za nekoga tko je toliko razmišljao o svemu, ovo je bila dobrodošla stvarnost o kojoj nije trebalo razmišljati. Značajni dokazi, pomislio je. Neraskidivo smo povezani još od davnina. Možda je to bio razlog zbog kojeg je htio uroniti u čimpanzu. Kako bi se vratio daleko u prošlost i provirio dublje od te iritirajuće egzistencije u obliku ljudskog bića. "Posve sigurno smo blisko povezani, da", rekao je Specijalist Ruben. Bio je krupan čovjek, potamnio od sunca, mišićav i pun ležernog samopouzdanja. Bio je i safari vodič i stručnjak za uranjanje, s formalnom naobrazbom iz biologije. Istraživao je korištenjem tehnika uranjanja ali vodio je Postaju provodeći većinu vremena pijan, kako nam je rekao. "Boravak u čimpanzama je najbolji mogući način uranjanja." Leon je djelovao skeptično. Pan troglodytes imale su dlanove s palčevima, jednak broj zubi kao i ljudi, nisu imale repa, ali nikada nije

mogao baš previše suosjećati s njima kad bi ih vidio iza rešetaka u zoološkom vrtu. Ruben je mahnuo svojom krupnom rukom prema krajoliku ispod Postaje. "Nadamo se da ćemo ih moći bolje iskoristiti. Nismo ih pokušali baš previše dresirati, ništa više osim u svrhu istraživanja. Upamtite, trebale bi ostati divlje. To je jedan od uvjeta iz originalne stipendije UN-a." "Pričajte mi o svojim istraživanjima", rekao je Leon. Po njegovu iskustvu, niti jedan znanstvenik nikada ne bi propustio priliku da priča o svojim istraživanjima. Bio je u pravu. Uzeli su ljudsku DNK i DNK čimpanze - pričao je Ruben pun entuzijazma - a potom razdvojili dvostruke zavojnice obje molekule. Povezivanjem jednog ljudskog lanca s lancem DNK čimpanze nastao je hibrid. Na mjestima gdje su lanci bili komplementarni, čvrsto su se vezali u djelomičnu novu dvostruku zavojnicu. Na mjestima gdje su se razlikovali, vezivanje lanaca je bilo slabo, isprekidano, a cijeli su odjeljci slobodno stajali. Potom su vodenu otopinu zavrtjeli u centrifugi, tako da su se slabi dijelovi razdvojili. Postotak snažno vezane DNK iznosio je 98,2 posto od ukupne DNK. Čimpanze su bile zapanjujuće slične ljudima. Manje od 2 posto različitosti - a ipak su živjele u šumama i nisu ništa izumile. Uobičajena razlika između DNK pojedinih ljudi iznosila je jednu desetinu postotka, rekao je Ruben. Grubo rečeno, čimpanze su bile dvadeset puta različitije od ljudi no što su se ljudi razlikovali međusobno - u genetičkom smislu. Ali geni su poput sitnog uporišta na kojemu stoji ogromna težina. "Ali mi ne potječemo od njih. Rastali smo se, genetički, prije šest milijuna godina." "Razmišljaju li oni poput nas?" upitao je Leon. "Najbolji način na koji to možete saznati jest uranjanje", rekao je Ruben. "Doista najbolji način." Nasmiješio se pozivajući ga, a Leon se upitao ima li Ruben dozvolu za provođenje uranjanja. Njegov način prodaje bio je suptilan, oblikovan da bi zainteresirao akademski obrazovanu osobu - ali svejedno je to bila prodaja. Ruben je već ranije učinio ogromnu količinu podataka o kretanjima čimpanzi, dinamici njihove populacije i ponašanjima koja su zanimala Leona njemu dostupnima. Bio je to bogat izvor podataka i uz nešto matematičkog modeliranja mogao bi biti plodno tlo za jednostavne opise, korištenjem krnje verzije sociohistorije.

"Matematički opis povijesti određene vrste je jedno", rekla je Kelly. "Ali život na njihov način..." "Daj, hajde", rekao je Leon. Iako je znao da je pola Postaje zainteresirano prodati gostima safarije i uranjanja, bio je zaintrigiran. "'Potrebna mi je promjena', rekla si i sama. 'Otiđi malo iz tog starog Helsinkija', rekla si." Ruben je prijateljskim glasom rekao: "To je posve sigurno." Kelly se tolerantno nasmiješila Leonu. "No, dobro." Jutro je proveo proučavajući baze podataka o čimpanzama. Matematičar u njemu pitao se kako predstaviti njihovu dinamiku pojednostavljenom sociohistorijom. Kotač sudbine koji se spustio niz neravnu padinu. Toliko različitih puteva, toliko varijabli... Tijekom poslijepodneva odlazili su u šetnje. Prašina i vrućina nisu se svidjele Kelly, a vidjeli su samo nekoliko životinja. "Koja bi si zvijer s imalo samopoštovanja dopustila da bude viđena s ovim previše odjevenim Primitivistima?" rekla je. Ostali nikako nisu mogli prestati pričati; zbog toga su se i životinje držale podalje. Sviđala mu se atmosfera i on se pomalo opuštao iako mu je um i dalje radio. Razmišljao je o tome dok je stajao na verandi s koje se pružao pogled, pijući voćni sok reskoga okusa i promatrajući zalazak sunca. Kelly je šutke stajala pokraj njega. Divlja Afrika potvrđivala je činjenicu da se na Zemlju slijeva energija, mislio je. Na dnu gravitacijskoga bunara, Zemlja je za korištenje hvatala jedva desetinu sunčeve svjetlosti koja je na nju padala. Priroda je organske molekule izgradila pomoću energije zvijezda. S druge strane, biljke su služile kao hrana životinjama, koje su mogle pojesti otprilike desetinu energije pohranjene u biljkama. Biljojedi su bili plijen mesojeda, koji su mogli iskoristiti otprilike jednu desetinu energije pohranjene u mesu biljojeda. I tako je, prema njegovoj procjeni, samo jedna stotisućinka energije zvijezda završavala u grabežljivcima. Kakvo rasipanje! A ipak moćniji stroj nije nigdje drugdje evoluirao. Zašto nije? Grabežljivci su bez sumnje bili inteligentniji od svog plijena, a sjedili su na vrhu piramide vrlo strmih strana. Svejedi su bili u sličnoj situaciji. Iz tog je nesigurnog okružja potekao ljudski rod. Ta je činjenica morala imati velik značaj u bilo kojoj sociohistoriji. Čimpanze su, stoga, bile nužne u pronalaženju drevnog ključa ljudske psihe. Kelly je rekla: "Nadam se da uranjanje nije, hm, tako vruće i ljepljivo."

"Sjeti se, vidjet ćeš svijet potpuno drugim očima." Prezirno je otpuhnula. "Samo ako se mogu vratiti natrag kad god želim i uživati u ugodnoj toploj kupki." *** "Odjeljci?" Kelly je ustuknula. "Više mi nalikuju lijesovima." "Moraju biti udobni, gospođo." Specijalist Ruben prijateljski se nasmiješio - što je, osjetio je Leon, vjerojatno značilo da prema njima nije osjećao nikakvo prijateljstvo. Njihov razgovor je bio prijateljski, osoblje je bilo puno poštovanja prema uvaženom dr. Matticku, ali u osnovi, on i Kelly bili su samo još jedan par turista, koji su plaćali za sudjelovanje u primitivnoj zabavi, pod paravanom znanstvenih istraživanja, ali - ipak turisti. "Bit ćete pričvršćeni i svi će vam tjelesni sustavi raditi usporeno, ali normalno", rekao je specijalist, iznenada se pojavivši kako bi ih provjerio. Prošao je kroz kontrole, procedure u hitnim slučajevima, mjere predostrožnosti. "Izgleda mi dovoljno udobno", primijetila je Kelly nevoljko. "Hajde", navaljivao je Leon. "Obećala si mi da hoćeš." "Cijelo ćete vrijeme biti priključeni na naše sustave", rekao je Ruben. "Čak i vašu knjižnicu s podacima?" upitao je Leon. "Naravno." Rubenova ekipa ugurala ih je u odjeljke za stazu spretno i efikasno. Pločice, žice, magnetski sabirači podataka bili su postavljeni na njegovu lubanju kako bi izravno prikupljali misli. Najnovija tehnologija. "Spremni? Jeste dobro?" upitao je Ruben s profesionalnim smiješkom na usnama. Leon se nije osjećao baš najbolje (za razliku od osjećanja dobro), a shvaćao je da je djelomičan razlog toga ovaj specijalist. Nikada nije vjerovao laskavim, samouvjerenim ljudima. Nešto mu je smetalo u vezi ovog čovjeka, ali nije mogao reći što. No dobro; Kelly je vjerojatno bila u pravu. Bio mu je potreban odmor. A koji drugi način je bio tako dobar da pobjegneš od sebe? "Dobro, da. Spreman, da." Tehnologija za suspenziju obuzdavala je živčano-mišićne odgovore. Klijent bi mirno ležao, a samo bi se njegov um povezao s čimpanzom.

Magnetske mreže bile su raširene nad njegovim velikim mozgom. Putem elektromagnetske indukcije bile su utkane u slojeve mozga. Odašiljale su signale uskim putevima, potiskujući mnoge funkcije mozga i blokirajući fiziološke procese. Sve to samo da bi sklopovi u velikom mozgu mogli biti isključeni, misao po misao. Potom bi bili prebačeni u čipove ugrađene u čimpanzama. Uranjanje. Ta se tehnologija razgranala svijetom i postala omiljena. Mogućnost upravljanja umovima na daljinu imala je bezbroj mogućih primjena. I suspenzijska je tehnologija, međutim, pronašla svoju vlastitu čudnu primjenu. U određenim društvenim slojevima u Europi muškarci bi se oženili ženama, a potom ih suspendirali i koristili samo nekoliko sati dnevno. Njihovi bi ih bogati supruzi budili iz "smrznutog" stanja samo u društvene i seksualne svrhe. Više od pola stoljeća, žene su doživljavale vrtloge mjesta, prijatelja, zabava, odmora, strastvenih trenutaka - ali ukupno budno vrijeme koje su akumulirale iznosilo je samo nekoliko godina. Njihovi bi supruzi umrli u vrlo kratkom vremenu prema njihovim standardima. A one bi ostajale bogate udovice u dobi od tridesetak godina. Takve su žene bile jako tražene, i to ne samo zbog svoga novca. Bile su jedinstveno sofisticirane, začinjene dugim "brakovima". Često bi te udovice uzvraćale istom mjerom, ženeći se smrznutim muškarcima koje bi budile u slične svrhe. Sve to je Leon podnio sa sofisticiranom uglađenošću koju je razvio u Helsinkiju. Stoga je mislio da će i njegovo uranjanje biti ugodno, zanimljivo, moguć predmet razgovora na stimulacijskim zabavama. Mislio je da će na neki način posjetiti drugi, jednostavniji, um. Nije očekivao da će biti cijeli progutan. *** Dobar je dan. Mnogo ličinki za pojesti u ovoj velikoj vlažnoj kladi. Iskopat ću ih van noktima, svježe, ukusne i hrskave. Najveći, gura me u stranu. Grabi mnogo debelih ličinki. Frkće. Poprijeko me gleda. Krči mi u želucu. Odmičem se unatrag i promatram Najvećeg. Lice mu je ljutito, pa znam da se ne smijem zafrkavati s njim. Odmičem se još dalje. Čučim. Ženka mi trijebi buhe. Pronalazi ih nekoliko, drobi ih zubima.

Najveći vrti kladu kako bi skinuo još nekoliko ličinki, završava. Jak je. Ženke ga gledaju. Pokraj stabala skupina ženki hihoće, pokazuju zube. Svima se spava sada u rano poslijepodne, ležimo u hladovini. Najveći, međutim, domahuje meni i Debelom i mi odlazimo. U patrolu. Šepurimo se, ponosno koračamo. Sviđa mi se to. Bolje je od pogrbljenog kretanja. Dolje pokraj potoka i duž njega do mjesta odakle se osjeti miris kopitara. Tamo je najplića točka. Prelazimo ga i ulazimo u šumu njušeći i tu su dva Stranca. Još nas ne vide. Krećemo se glatko, tiho. Najveći uzima granu, pa to činimo i mi. Debeli njuši kako bi odredio tko su Stranci i pokazuje prema brdu. Kao što sam i mislio, to su Brđani. Najgori. Grozno smrde. Brđani dolaze na naš travnjak. Traže probleme. Malo se povlačimo. Raširili smo se. Najveći reži i oni ga čuju. Ja već krećem, podignute grane. Mogu trčati poprilično daleko, a da se ne krećem na sve četiri. Stranci urliču, raširenih očiju. Brzo se krećemo i onda smo na njima. Oni nemaju grane. Udaramo ih i šutamo i oni nas napadaju. Visoki su i brzi. Najveći obara jednog od njih na tlo. Udaram toga, tako da Najveći zna da sam na njegovoj strani. Udaram ga kao čekićem. Onda brzo odlazim pomoći Debelom. Njegov Stranac je uzeo njegovu granu. Udaram Stranca. On pada. Udaram ga jako, a Debeli skače na njega i prekrasno je. Stranac pokušava ustati i ja ga udaram. Debeli ponovo uzima svoju granu i udara ga bez prestanka, a ja mu pomažem. Najveći, njegov Stranac ustaje i počinje bježati. Najveći se udara po guzici granom, urlajući i smijući se. Ja imam svoju vještinu. Posebnu. Uzimam kamenje. Najbolji sam bacač, bolji čak i od Najvećeg. Kamenje je za Strance. Moji prijatelji, s njima ću se potući, ali nikada neću koristiti kamenje. Stranci, pak, oni zaslužuju da dobiju kamenje u lice. Volim udariti Stranca na taj način. Bacam jedan kamen i pogađam Stranca u nogu. On posrće i ja ga pogađam oštro nazubljenim kamenom u leđa. On tada brzo trči i ja vidim da krvari. Strancu u prašinu padaju kapljice krvi. Najveći se smije i prijateljski me udara da mi pokaže da smo u dobrim odnosima. Debeli udara svoga Stranca. Najveći uzima moju granu i pridružuje mu se. Krv posvuda po Strancu, šprica mi topla po nosu i ja skačem gore-dolje

po njemu. Nastavljamo to raditi dugo vremena. Nismo zabrinuti da će se ostali Stranci vratiti. Stranci su ponekad hrabri, ali znaju kad su poraženi. Stranac se prestaje pomicati. Još ga jednom šutam. Nema reakcije. Možda je mrtav. Urlamo i plešemo i kreštimo od sreće. Leon je odmahnuo glavom kako bi razbistrio um. To mu je malo pomoglo. "Ti si bio onaj veliki?" upitala je Kelly. "Ja sam bila jedna od ženki, onih koje su stajale pokraj stabala." "Oprosti, nisam to primijetio." "Bilo je ... drugačije, zar ne?" Nezadovoljno se nasmiješio. "Pa ubojstvo obično jest." "Kada si otišao s hm, pa, vođom -" "Moj čimpanza o njemu razmišlja kao o 'Najvećem'. Ubili smo drugog čimpanzu." Nalazili su se u urednoj čekaonici ustanove koja je obavljala uranjanje. Leon je ustao i osjetio da se svijet pomalo nakrivio, a potom se ispravio. "Mislim da ću se neko vrijeme držati istraživanja povijesti." Kelly se smeteno nasmiješila. "Meni... meni se poprilično svidjelo." Razmislio je na trenutak, trepnuo. "I meni", rekao je, iznenadivši sam sebe. "Ne ubojstvo -" "Ne, naravno da ne. Ali... osjećaj." Iscerila se. "To ne možeš dobiti u Helsinkiju, profesore." Dva je dana proveo proučavajući gomile podataka u pozamašnoj knjižnici postaje. Bila je dobro opremljena i omogućavala je povezivanje s nekoliko osjetila. Prolazio je hladnim, digitalnim labirintima. U vektorskom prostoru prikazanom na velikim ekranima, podaci o istraživanjima bili su prekriveni opsežnim protokolima i hrpama mjera predostrožnosti. Naravno, sve ih je bilo lako prekršiti ili zaobići, ali krnji sažeci, izvješća, izvaci i grubo obrađene statistike opirali su se jednostavnoj interpretaciji. Povremeno bi neki aspekti ponašanja čimpanzi bili pomno skriveni u dodacima i fusnotama, kao da su ih se biolozi na ovom usamljenom položaju sramili. Nečega od toga su se i trebali sramiti: posebice ponašanja pri parenju. Kako je on to mogao iskoristiti? Prolazio je trodimenzionalnim labirintom i sastavljao svoje ideje. Je li mogao ići strategijom analogije?

Čimpanze su dijelile gotovo sve gene s ljudima, tako da bi dinamika populacije čimpanzi trebala biti pojednostavljena verzija ljudske dinamike. Je li on stoga mogao analizirati interakcije u skupinama čimpanzi kao reducirani slučaj sociohistorije? U sumrak sljedećeg dana sjedio je s Kelly i promatrao krvavocrvene procijepe u narančastim oblacima. Afrika je bila neukusno drečava i njemu se to sviđalo. I hrana je bila pikantna. U želucu mu je krčalo dok su iščekivali večeru. Rekao je Kelly: "Vrlo je primamljivo pokušati iskoristiti čimpanze kako bi se napravio svojevrstan pokusni model sociohistorije." "Ali sumnjaš." "Oni su poput nas u... samo što imaju, pa, hm..." "Sirove, animalističke načine ponašanja?" Usiljeno se nasmiješila, a potom ga poljubila. "Moj licemjerni Leone." "I mi imamo svoja životinjska ponašanja, znam to. Ali mi smo mnogo pametniji." Kapci su joj se spustili na način koji je, sada je to već znao, odavao tračak sumnje. "One žive intenzivno, to im moraš priznati." "Možda smo i mi pametniji no što bismo trebali biti." "Kako?" Ovo ju je iznenadilo. "Čitao sam ponešto o evoluciji. Jednostavno rečeno, ljudski mozak je bio pretjeran doseg evolucije - daleko sposobniji no što je bilo potrebno jednom lovcu-sakupljaču. Da bi postao bolji od životinja, bilo bi mu dovoljno da ovlada vatrom i jednostavnim kamenim oruđima. I takve bi sposobnosti učinile ljude vrhuncem stvaranja, čineći nepotrebnim daljnje promjene pod utjecajem prirodnog odabira. Umjesto toga, svi dokazi iz samoga mozga govorili su da se proces promjena ubrzao. Korteks ljudskog mozga povećao je masu, dobivši nove slojeve. Ta se masa proširila preko slabijih područja poput nove debele kože." "S obzirom na stanje u kakvom je svijet, rekla bih da nam je potreban svaki dio mozga kojega možemo iskoristiti", rekla je skeptično. "Iz tog su se sloja razvili glazbenici i inženjeri, sveci i znanstvenici", dovršio je u velikom stilu. Jedna od najboljih Kellynih osobina bila je njezina voljnost da mirno sjedi dok bi on u profesorskom stilu nadugačko nešto objašnjavao, čak i na godišnjem odmoru. "A sva se ta selekcija evolucije odvila u samo nekoliko milijuna godina." Kelly je frknula. "Pogledaj to sa ženskog stajališta. To se dogodilo usprkos tome što su majke dovedene u veliku opasnost tijekom poroda."

"Hm, kako to?" "Zbog tih ogromnih dječjih glava. Teško im je izići van. Mi žene još uvijek plaćamo cijenu zbog vaših velikih mozgova - i svojih." Zahihotao je. Uvijek bi mu rekla nešto novo o temi o kojoj bi pričali, tako da bi on istu stvar sagledao iz posve drugačije perspektive. "Pa zašto je onda bio odabran postupkom prirodne selekcije?" Kelly se zagonetno nasmijala. "Možda muškarci i žene smatraju da je inteligencija onih drugih seksi." "Doista?" Lukavo se nasmiješila. "A što je s nama?" "Jesi li ikada promatrala toliko mnoštvo 3D zvijezda? One nemaju mozak, draga moja." "Sjećaš li se životinja koje smo vidjeli u madridskom Senzornom zoološkom vrtu? One izložbe s parenjem? To je moglo biti tako i kod ranih ljudi, mozak je bio poput paunovog repa ili sobovih rogova - nešto čime su se šepurili kako bi privukli ženke. Spolna selekcija koja je izmakla kontroli." "Razumijem, pretjerani potez u relativno dobroj partiji." Nasmijao se. "Dakle, dobra pamet je samo blistavi ukras." "Kod mene pali", rekla je namignuvši mu. Promatrao je kako se sunce na zalasku pretvara u mračan, zlokobni grimiz, čudnovato veseo. "Hmmmm...", promrmljala je Kelly. "Da?" "Možda je ovo pravi način da iskoristimo istraživanja specijalista. Da shvatimo tko smo bili - a time i tko jesmo." "U intelektualnom pogledu, tu je pravi skok. U društvenom pogledu, pak, jaz bi mogao biti manji." Kelly se doimala skeptičnom. "Misliš da su čimpanze samo malo zaostalije u društvenom pogledu?" "M-hmmm. Pitam se bismo li se mogli u logaritamskom vremenu uspeti od čimpanzi do nas, sada?" "To je velik skok. Da bi išta učinio, trebat će ti više iskustva s njima." Promatrala ga je. "Sviđa ti se uranjanje, zar ne?" "Pa, da. Samo..." "Što?" "Taj Ruben, neprestano ustraje na uranjanjima -" "To mu je posao." "- i znao je tko sam ja." "Pa?" Ispružila je ruke i slegnula ramenima.

"Ti si obično sumnjičava. Zašto bi jedan Specijalist poznavao nekog opskurnog matematičara?" "Potražio te u bazi podataka. Podaci o gostima koji dolaze su nešto posve uobičajeno. A u nekim krugovima, ti baš i nisi opskuran. Mnogo ljudi u Helsinkiju stoji u redovima da bi te vidjelo." "A neki bi me voljeli vidjeti mrtvog. Reci, ti si inače uvijek na oprezu." Nasmiješio se. "Ne bi li trebala podupirati moju opreznost?" "Paranoja nije oprez. Vrijeme potrošeno na lažne prijetnje oduzima na budnosti." Do vremena kad su ušli na večeru, nagovorila ga je na još uranjanja. Vruć dan na suncu. Prašina me primorava na dahtanje. Taj Najveći, prolazi pokraj nas, odmah mu iskazuju poštovanje. Ženke i mužjaci podjednako, pružaju ruke prema njemu. Najveći ih dotiče, provodeći određeno vrijeme sa svakim, daje im na znanje da je ovdje. Svijet je u redu. I ja mu pružam ruku. Dobro se osjećam zbog toga. Želim biti poput Najvećega, biti krupan, biti krupan kao on, biti on. Ženke mu ne stvaraju nikakve probleme. Koju želi, pođe s njim. Odmah je zaskoči. On je Najveći. Većina mužjaka ne doživljava takvo poštovanje. Ženke ne žele s njima raditi ono što rade s Najvećim. Oni maleni mužjaci, oni grubo otpuhuju i razbacuju pijesak oko sebe i sve to, ali svi znaju da od njih nikada neće biti nešto previše. Nema šanse da će ikada biti poput Najvećega. Njima se to ne sviđa, ali ne mogu ništa protiv toga. Ja, ja sam poprilično krupan. Poštuju me. Barem neke. Svi mužjaci vole da ih se mazi. Gladi. Timari. Ženke im to rade i oni im uzvraćaju. Mužjaci dobivaju još više. Nakon toga, nisu više toliko zlovoljni. Ja sjedim i bivam timaren i posve iznenada njušim nešto. Ne sviđa mi se to. Skačem, urličem. Najveći me primjećuje. I on je isto nanjušio. Stranci. Svi se počinju grliti. Jak vonj, u velikim količinama. Mnogo Stranaca. Vjetar nam govori da su blizu, da nam se približavaju. Jure prema nama s grebena. Pogledima traže ženke, traže neprilike. Trčim prema svom kamenju. Uvijek ga imam pri ruci. Bacam jedan kamen prema njima, promašujem. A onda su među nama. Teško ih je pogoditi, tako se brzo kreću. Četiri Stranca, grabe dvije ženke. Odvlače ih. Svi zavijaju, urliču. Prašina posvuda.

Bacam kamenje. Najveći predvodi mužjake protiv Stranaca. Okreću se i bježe. Samo tako. No, uhvatili su dvije ženke, a to je loše. Najveći je bijesan. Odguruje nekoliko mužjaka, radi buku. Sada ne izgleda tako dobro, pustio je Strance da dođu. Oni Stranci zli. Svi mi čučimo, trijebimo jedni druge, gladimo se, stvaramo lijepe zvukove. Najveći prolazi, pljesne nekoliko ženki. Zaskoči ih nekoliko. Neka svi znaju da je on i dalje Najveći. Mene ne udara. Nije tako glup da bi se to usudio učiniti. Režim prema njemu kada mi se približi, a on se pretvara da me ne čuje. Možda više i nije tako Velik, razmišljam. Ovaj puta je ustrajao. Nakon prve krize, kada su dotrčali Stranci, sjeo je i dopustio da ga trijebe dulje vrijeme. To ga je uistinu smirilo. Njega? Tko je zapravo bio on? Ovoga puta mogao je u potpunosti osjetiti um čimpanze. Ne ispod sebe - to je bila samo evolucijska metafora - nego oko sebe. Jureće gomile osjeta, misli, fragmenata poput lišća koje je vjetar otpuhivao pokraj njega. A vjetar su bile emocije. Hučeće oluje, koje su fijukale i šibale ga naletima vjetra, a misli su kišile poput blagih udaraca čekićem. Ove čimpanze su slabo razmišljale, u smislu da je od njih dobivao samo fragmente, poput ljudskih razmišljanja koja je osakatio nervozni urednik. Ali čimpanze su intenzivno osjećale. Naravno, mislio je - i on je mogao misliti, ugniježđen u čvrstoj jezgri sebe, omotan umom čimpanze. Emocije im govore što da rade, bez

razmišljanja. Potreba za brzim reakcijama zahtijeva to od njih. Jaki osjećaji pojačavaju suptilne natruhe u snažne imperative. Izravne zapovijedi Majke Evolucije.

Sada je shvaćao da je vjerovanje da su mentalna iskustva višega reda poput emocija svojstvena samo ljudima zapravo... samo taština. Ove čimpanze dijelile su velik dio ljudskog pogleda na svijet. Teorija sociohistorije čimpanzi mogla bi nešto vrijediti. Polako se odvojio od ograničenog, napornog uma čimpanze. Pitao se zna li čimpanza da je on prisutan. Da, svjestan je toga - maglovito. Ali to nekako nije baš previše smetalo čimpanzu. Integrirao je to u svoj zamagljeni, zamućeni svijet. Leon je bio nešto poput emocije, samo jedne

od mnogih koje su prolebdjele pokraj njega i zadržale se ondje neko vrijeme, a potom izblijedjele. Je li on mogao biti više od toga? Pokušao je primorati čimpanzu da podigne desnu ruku - a ruka mu je bila teška poput olova. Borio se s time neko vrijeme bez imalo uspjeha. Potom je shvatio u čemu griješi. Nije mogao snagom uma nadjačati čimpanzu, ne kao ljuštura u mnogo prostranijem umu. Razmišljao je o tome dok je čimpanza trijebio neku ženku, pažljivo prebirući po njezinoj gruboj dlaci. Dlaka joj je ugodno mirisala, zrak je bio sladak, sunce ga je milovalo svojom velikodušnom toplinom... Emocije. Čimpanze nisu slijedile upute jer je to jednostavno bilo složenije od njih. One nisu mogle shvatiti smjerove u ljudskom smislu. Emocije - njih su poznavali. Morao se pretvoriti u emociju, a ne biti general koji izdaje zapovijedi. Sjedio je neko vrijeme jednostavno bivajući tim čimpanzom. Učio je - ili točnije, osjećao. Skupina se međusobno trijebila ili tražila hranu, mužjaci neprestano budno promatrajući okolicu, ženke držeći se u blizini mladunčadi. Obuzela ga je lijena smirenost, vodeći ga bez napora kroz tople dnevne trenutke. Još otkada je bio dječak nije osjetio nešto poput toga. Polagano, dostojanstveno odmaranje, kao da vrijeme uopće nije postojalo, samo odsječci vječnosti. U tom se raspoloženju mogao usredotočiti na jednostavne pokrete podizanje ruke, češanje i stvoriti želju da to učini. Njegov je čimpanza odgovorio. Kako bi se nešto uistinu i dogodilo, morao je osjetiti svoj put prema tom cilju. Jedriti nošen vjetrom emocija. Nanjušivši nekakav slatkast miris u zraku, Leon je razmišljao na kakvu bi on hranu mogao ukazivati. Njegov se čimpanza pomaknuo uz vjetar, ponjušio, odbacio trag kao nezanimljiv. Leon je sada mogao nanjušiti i zašto: voće, stablo, slatko, da - ali nejestivo za čimpanze. Dobro. Učio je. I integrirao se sve više u dubine uma ovog čimpanze. Promatrajući skupinu, odlučio je dodijeliti imena najznačajnijim čimpanzama, kako bi ih lakše razlikovao: Spretni za onog brzoga, Ljepotica za onu seksi ženku, Debeli za onoga neprestano gladnoga... Ali koje je bilo njegovo ime? Sebe je nazvao Ipan. Nije bilo baš originalno, ali to je bila njegova glavna karakteristika, ja kao Pan troglodytes. Debeli je pronašao nekakve voćke u obliku žarulje, a ostali su krenuli prema njemu kako bi se i oni poslužili. Tvrde su voćke mirisale kao da nisu još dovoljno zrele (kako je on to znao?), ali neki su ih svejedno jeli.

A koja je od ovih ženki Kelly? Zahtijevali su da budu uronjeni u istu skupinu, te je stoga jedna od ovih - prisilio se da ih prebroji, iako mu se ta aktivnost učinila ravnom pomicanju teških utega u mislima - ovih dvadeset i dvije zasigurno ona. Kako je to mogao saznati? Odšetao je do nekoliko ženki koje su koristile kamenje oštrih rubova kako bi odsjekle lišće s grana. Vezale su ih kako bi mogle nositi hranu. Leon je zavirio u njihova lica. Blago zanimanje, nekoliko ruku ispruženih kako bi ga pogladile, jedan poziv na trijebljenje. Niti tračka prepoznavanja u njihovim očima. Promatrao je krupnu ženku, Ljepoticu, kako pažljivo pere pijeskom prekrivenu voćku u potoku. Ostali su slijedili njezin primjer; Ljepotica je bila svojevrsna predvodnica, ženska poručnica Najvećega. Jela je uživajući, osvrćući se oko sebe. U blizini su rasle nekakve žitarice, već sazorile, zrelih deset zrna već je bilo razbacano po pješčanom tlu. Usredotočivši se, Leon je mogao primijetiti iz njihova slabašna mirisa da predstavljaju pravu poslasticu. Nekoliko čimpanzi je čučnulo i počelo sakupljati zrnje iz pijeska, što je bio dugotrajan posao. Ljepotica je učinila isto, potom prestala, a pogled joj je odlutao prema potoku. Vrijeme je prolazilo, insekti su zujali. Nakon nekog vremena, zagrabila je rukom šaku pijeska i zrnja i otišla do ruba potoka. Ubacila ih je u potok. Pijesak je potonuo, a zrnje je plutalo. Pokupila ih je i progutala, široko se iscerivši. Impresivan trik. Ostale čimpanze nisu shvatile njezinu metodu pročišćavanja zrnja. Ispiranje voća kao koncept bilo je jednostavnije, pretpostavio je, budući da su čimpanze mogle držati voće u ruci cijelo vrijeme. Čišćenje zrnja zahtijevalo je odbacivanje hrane, a potom njezino spašavanje - što je mentalno bio mnogo veći skok. Razmišljao je o njoj, a kao odgovor, Ipan je krenuo u njezinom smjeru. Pogledao je u Ljepotičine oči - i ona mu je namignula. Kelly! Ovio je svoje dlakave ruke oko nje u naletu znojne ljubavi. "Čista životinjska ljubav", rekla je ona za večerom. "Osvježavajuće." Leon je potvrdno kimnuo. "Sviđa mi se biti ondje i živjeti na taj način." "Toliko toga mogu nanjušiti." "Voće ima potpuno drugačiji okus kada ga oni zagrizu." Podigao je ljubičastu voćku u obliku žarulje, zasjekao je nožem i viljuškom stavio komad u usta. "Meni je ovo gotovo nepodnošljivo slatko. Ipanu je ukusna, pomalo paprena. Pretpostavljam da je evolucija podržala razvoj čimpanzi jer su takvi sladokusci. Tako na brzinu unesu mnogo kalorija."

"Ne pada mi na pamet nikakav drugi odmor na kojem bih se temeljitije odmorila. Ovo je odlazak ne samo od kuće, nego udaljavanje od vlastite vrste." Promatrao je voćku. "A oni su tako, tako..." "Napaljeni?" "Nezasitni." "Ne izgledaš mi kao da ti je to smetalo." "Mom čimpanzi, Ipanu? Povučem se kada on upadne u jedno od onih svojih zaskoči-ih-sve raspoloženja." Promatrala ga je. "Doista?" "Zar se ti ne povučeš?" "Da, ali ne očekujem da će se muškarci ponijeti jednako kao žene." "Ah?" ukočeno je rekao. "Čitala sara nešto u knjižnici Postaje, dok si se ti igrao društvenim pokretima čimpanzi. Žene mnogo toga ulažu u svoju djecu. Muškarcima su na raspolaganju dvije strategije - roditeljsko ulaganje, plus 'požanji ono što si sijao'." Podigla je obrvu. "Obje je zasigurno odabrala evolucija, jer su obje uobičajene." "Ne kod mene." Na njegovo iznenađenje, nasmijala se. "Govorim općenito. Ono što želim reći jest: Čimpanze su mnogo promiskuitetnije od nas. Mužjaci sve određuju. Pomažu ženkama koje nose njihovu mladunčad koliko shvaćam, ali svejedno cijelo vrijeme šaraju uokolo." Leon je zauzeo svoj profesionalni stav; bilo mu je to mnogo ugodnije kad su takve stvari bile u pitanju. "Kao što kažu stručnjaci, oni slijede miješanu strategiju razmnožavanja." "Kako pristojno." "Pristojno, ali i precizno." Naravno, nije mogao biti doista siguran da se Kelly povlači iz Ljepotice kada naiđe kakav mužjak na "jedan s nogu". (Oni su doista uvijek i bili brzi - tridesetak sekundi ili još kraće). Je li ona mogla izići iz čimpanzina uma tako brzo? Njemu je trebalo nekoliko trenutaka da se oslobodi. Naravno, ako bi vidjela mužjaka da prilazi, pogodila kakve su mu namjere... Bio je iznenađen samim sobom. Kakvu je ulogu imala ljubomora kada su nastanjivali tuđa tijela? Je li uobičajeni moral imao ikakva smisla? Ipak razgovor s njom o tome bio je... neugodan. Bio je još uvijek momak sa sela, sviđalo se to njemu ili ne.

Skrušeno se usredotočio na svoj obrok lokalne "divljači", za koju se ispostavilo da je tamni komad mesa u umaku od pikantnog povrća. Jeo je s tekom i kao odgovor na Kellynu očito zadovoljnu utihnulost rekao je: "Htio bih istaknuti da čimpanze razumiju i trgovinu. Hrana za seks, izdaja vode za seks, poštedi moje mladunče za seks, trijebljenje za seks, bilo što za seks." "Čini se da im je to društveno prihvaćena valuta. Kratko i svakako ne baš slatko. Samo kratki skokovi, snažni osjeti, a potom bum - i sve je gotovo." Kimnuo je glavom. "Mužjaci ga trebaju, ženke ga koriste." "Hm, vidim da si radio bilješke." "Ako namjeravam izraditi model čimpanzi kao pojednostavljenog ljudskog društva, onda moram." "Model čimpanzi?" začuo se samouvjeren Rubenov glas. "One nisu baš uzorni građani, ako ste na to mislili." Veselo im se nasmiješio, a Leon je pretpostavio da je tu skriveno nešto više od obveznog prijateljskog raspoloženja koje je ovdje vladalo. Leon se mehanički nasmiješio. "Pokušavam otkriti varijable koje bi mogle opisati ponašanje čimpanzi." "Trebali biste provesti mnogo vremena s njima", rekao je Ruben, sjedajući za stol i podignuvši prst prema konobaru kako bi naručio piće. "One su vrlo suptilna stvorenja." "Slažem se", rekla je Kelly. "Boravite li puno s njima?" "Pomalo, ali većina naših istraživanja sada se obavlja na drugi način." Rubenove usne su se tužno izvile. "Statističkim modelima i sličnim stvarima. Ovu ideju s turnejama sam pokrenuo koristeći tehniku uranjanja koju smo još ranije razvili, kako bih namaknuo sredstva za projekt. Inače bismo morali prekinuti istraživanja." "Drago mi je što mogu dati svoj doprinos", rekao je Leon. "Priznaj - sviđa ti se", rekla je Kelly veselo. "Pa, da. Jednostavno je... drugačije." "A za ustajalog profesora Matticka jako je dobro što je izišao iz svoje ljušture", rekla je. Ruben je sijao od zadovoljstva. "Pazite da se ne nađete u opasnosti dok ste ondje. Neki od naših klijenata misle da su superčimpanze ili tko zna što." Kellyne su oči bljesnule. "A u kakvoj bismo se opasnosti mogli naći? Naša tijela su u usporenoj funkciji, ovdje na sigurnom."

Ruben je rekao: "Ali ste snažno povezani. Velik šok za čimpanzu može uzrokovati povratni šok u vašem neurološkom sustavu." "Kakva vrsta šoka?" upitao je Leon. "Smrt, ozbiljne ozljede." "U tom slučaju", rekla je Kelly Leonu: "mislim da ti ne bi trebao uranjati." Leon se razljutio. "Daj, molim te! Na odmoru sam, a ne u zatvoru." "Bilo kakva prijetnja tebi -" "A prije svega nekoliko trenutaka si nadugačko i naširoko pričala koliko je to dobro za mene." "Previše si važan da bi -" "Opasnost je zapravo vrlo malena", tiho se umiješao Ruben. "Čimpanze obično ne umiru iznenada." "A mogu se i izvući kad shvatim da sam u opasnosti", dodao je Leon. "Ali hoćeš li? Mislim da ti se počinju sviđati avanture." Bila je u pravu, ali nije se namjeravao složiti s time. Ako je htio malo pobjeći iz svoje rutine života matematičara, tim bolje. "Volim biti daleko od onih beskrajnih hodnika u Helsinkiju." Ruben je uputio Kelly uvjeravajući smiješak. "A do sada nismo izgubili niti jednog turista." "A što je s istraživačkim osobljem?" odvratila je. "Pa, to je bilo vrlo neobično -" "Što se dogodilo?" "Čimpanza je pala s litice. Ljudski operator nije se stigao izvući na vrijeme i na kraju je ostala paralizirana. Šok doživljavanja smrti tijekom uranjanja dokazano izaziva smrt. Ali mi imamo sustave koji izazivaju kratki spoj -" "I što još?" bila je uporna. "Pa, bila je tu još jedna teška epizoda. U ranim danima, kada smo imali samo jednostavne žičane ograde." Ruben se nelagodno promeškoljio. "Upali su neki grabežljivci." "Kakvi grabežljivci?" "Lovac na primate, Carnopapio grandis. Nazivamo ih ravijanima, a nastali su eksperimentalnim putem prije dva desetljeća. Uzeli su DNK pavijana -" "Kako su oni ušli?" upitala je Kelly.

"Oni su nešto poput divljih svinja, s kopitima koja im služe za kopanje. No, mesojedi su. Nanjušili su plijen - naše životinje u oborima. Prokopali su ispod ograda." Kelly je promatrala visoke, čvrste zidove. "Jesu li ovi dostatni?" "Naravno. Oni su još iz jednog genetičkog eksperimenta. Netko je pokušao napraviti grabežljivca podignuvši već postojeće pavijane na dvije noge." Kelly je kratko rekla: "Kockanje evolucijom." Ruben nije primijetio prijekor u njezinu glasu. "Kao i u većine dvonožnih grabežljivaca, prednji udovi su im skraćeni a glava nagnuta naprijed te im za održavanje ravnoteže i slanje signala služi masivni rep. Hrane se najvećim životinjama koje žive u krdima, gigantilopama - još jedan eksperiment - a jedu samo najbolje meso." "Pa zašto su onda napali ljude?" upitala je. "Napadaju i kad im se ukaže prilika, također. Čak i čimpanze. Kada su upali u rezervat, napali su odrasle ljude, a ne djecu - vrlo selektivna strategija." Kelly je zadrhtala. "Promatrate to vrlo... objektivno." "Ja sam biolog." "Nije mi nikada padalo na pamet da bi to moglo biti tako zanimljivo", rekao je Leon kako bi razvodnio njezin strah. Ruben je blistao. "Nije tako sveobuhvatno kao viša matematika, siguran sam." Kellyne usne izobličile su se u skepsi. "Smeta li vam da gosti nose oružje unutar rezervata?" Bljesnula mu je jedna zamisao o čimpanzama, način na koji bi mogao iskoristiti njihova ponašanja pri stvaranju jednostavnog modela sociohistorije. Možda bi mogao iskoristiti statistike o kretanjima skupina čimpanzi, uspone i padove njihovih nestalnih sudbina. Razgovarao je o tome s Kelly i ona je kimnula glavom, ali ispod toga doimala se zabrinutom. Nakon razgovora s Rubenom neprestano je dosađivala govoreći o sigurnosti. Podsjetio ju je da ga je ranije nagovarala da češće uranja. "Ovo je odmor, sjećaš se?" rekao je više no jednom. Njezini pogledi u stranu rekli su mu da ona također nije povjerovala u njegove priče o modeliranju. Mislila je da se njemu jednostavno sviđa tumarati šumom. "Pravi seoski momak u srcu", rekla je kroz smijeh.

I tako je sljedećeg jutra propustio planirani izlet na kojem je trebao vidjeti velika stada gigantilopa. Umjesto toga, otišao je do centra za uranjanje i prepustio se. Kako bi obavio važan posao, rekao je sam sebi. Čimpanze su spavale na stablima i provodile mnogo vremena trijebeći se međusobno. Sretnom nalazniku krpelj ili uš bili bi prava poslastica. Ako bi ih pronašli dovoljno, mogli su doći pod utjecaj nekog alkaloida ljutkastog okusa. Sumnjao je da je Kelly pomno gladila i pročešljavala njegovu dlaku jer je to poboljšavalo higijenu. Ono je smirivalo i Ipana. A potom mu je sinulo: Čimpanze su se trijebile radije no komunicirale glasovima. Samo u kriznim situacijama i kada su bili uzrujani bi se dozivali i glasali se, što je uglavnom bilo povezano s razmnožavanjem, hranjenjem ili samoobranom. Bili su poput ljudi koji se nisu mogli opustiti razgovorom. A opuštanje im je bilo potrebno. Jezgra njihova društvenog života nalikovala je ljudskim društvima pod stresom - u tiranijama, u zatvorima, u gradskim bandama. Po prirodi individualisti, a ipak zapanjujuće nalik uznemirenim ljudima. Ali ovdje je bilo i "civiliziranih" ponašanja. Prijateljstava, tuge, dijeljenja, prijatelja po oružju, koji su lovili i čuvali svoj teritorij zajedno. Njihovi starci bi se naborali, oćelavjeli i postali krezubi, ali svejedno su se ostali brinuli za njih. Njihovo instinktivno znanje bilo je golemo. Znali su si napraviti krevete od lišća u sumrak, visoko gore na stablima. Penjali su se uz stabla pomoću stopala. Osjećali su, plakali, tugovali - ali nisu mogli to zapakirati u uredna gramatička pravila, tako da bi se s tim emocijama mogli nositi i potisnuti ih. Umjesto toga, emocije su vladale njima. Glad je bila najjača. Pronalazili su i jeli lišće, voće, kukce, čak i relativno velike životinje. Obožavali su gusjenice. Svaki trenutak, svaka najsitnija spoznaja, povezivala ga je čvršće s Ipanom. Počeo je osjećati suptilne kutke čimpanzina uma. Polagano, uspostavljao je sve bolju suradnju. Toga jutra neka je ženka pronašla veliko stablo i počela ga udarati. Šuplje deblo odjekivalo je poput bubnja i cijela je skupina koja je sakupljala hranu pojurila naprijed kako bi ga i oni udarali, divljački se cereći na buku. Ipan im se pridružio, a Leon je osjetio navalu zadovoljstva, utonuo je u nju. Kasnije, otišavši do vodopada nakon obilnoga pljuska, zgrabili su povijuše i njihali se između stabala - iznad vode koja se pjenila, vrišteći od zadovoljstva dok su izvodili salta i skokove s jedne povijuše na drugu.

Poput djece na novom igralištu. Leon je naveo Ipana da izvodi nemoguće pokrete, divlje okrete i skokove, tjerajući ga naprijed zanosom - na zaprepaštenje ostalih čimpanzi. Bili su siloviti u svojim iznenadnim trenucima razdražljivosti - u grubom zavođenju dostupnih ženki, u provođenju njihove neprestane hijerarhije, a posebice tijekom lova. Uspješan lov sa sobom je donosio ogromno uzbuđenje - grljenje, ljubljenje, tapšanje po leđima. Dok se skupina spuštala sa stabala kako bi pronašla nešto za jelo, šuma je odzvanjala tuljenjem, hihotatijem, vriscima i uzdasima. Leon se pridružio neredima, pjevajući, plešući s Ljepoticom/Kelly. U nekim je slučajevima morao suspregnuti svoje osjećaje. Štakore su jeli od glave. Veći plijen bi ubili udarajući njime o stijene. Prvo bi proždirali mozgove, koji su predstavljali pravu poslasticu. Leon je zapanjeno zastao, metaforički, ali je Ipan odrazio taj impuls - i promatrao, razmišljajući o svojoj neodlučnosti. Naposljetku, Ipan je ipak morao jesti. Čim su nanjušili grabežljivce, osjetio je kako se Ipan naježio. Zbog jednog drugog osebujnog mirisa, Ipanu je krenula slina na usta. Nije imao milosti za hranu, čak niti ako je ona još uvijek hodala. Evolucija na djelu; one čimpanze koje su u prošlosti pokazale milost jele su manje i za sobom su ostavile manje potomaka. One ovdje više nisu bile zastupljene. Unatoč svim ispadima, ponašanje čimpanzi bilo mu je zastrašujuće poznato. Mužjaci su se često okupljali kako bi se borili, nabacivali kamenjem, tukli, uspostavljali hijerarhiju. Ženke su se povezivale i stvarale saveze. Bilo je tu razmjenjivanja usluga za odanost, saveza, rodbinskih veza, ratova za teritorij, prijetnji i razmetanja, reketarenja, gladi za "poštovanjem", podređenih koji su spletkarili, osvete - pravi svijet koji je inače karakterizirao ljude koje je povijest ocijenila "velikima". Poput pravih kraljevskih dvora, zapravo. Jesu li ljudi čeznuli da se riješe svoje odjeće i svojih konvencija, pa da budu samo čimpanze? Leon je osjetio navalu gađenja, tako snažnu da se Ipan protresao i uznemirio. Ljudska sudbina morala je biti drugačija, a ne ovaj primitivni užas. Ovo je mogao iskoristiti, naravno, kao testni poligon za svoju teoriju. Naučiti nešto od naših genetički najbližih rođaka. Potom će ljudski rod doista upoznati sebe, ovladati sobom. On će u svoj model ugraditi imperative čimpanzi, ali otići će i mnogo dalje od toga - u istinsku, duboku sociohistoriju.

"Ne vidim to", rekla je Kelly za večerom. "Ali oni su nam toliko slični!" Odložio je svoju žlicu. "Mi smo čimpanze s mozgom - to je vrijedna spoznaja. Vjerojatno ih možemo naučiti da rade za nas, da nam obavljaju kućanske poslove." "Ja im ne bih dopustila da vršljaju po mojoj kući." Odrasli ljudi težili su nešto više od čimpanzi, ali bili su mnogo slabiji. Čimpanze su mogle podignuti pet puta veću težinu nego muškarac u dobroj fizičkoj spremi. Ljudski mozak bio je tri ili četiri puta masivniji od čimpanzinog. Ljudska beba stara samo nekoliko mjeseci već je imala mozak veći od mozga odraslog čimpanze. Osim toga, ljudi su imali i drugačiji ustroj mozga. No, je li to bilo sve? Kad bi čimpanze imale veće mozgove i sposobnost govora, nešto manje testosterona, kad bi bile opterećene s nešto više zapreka, obrijane i ošišane i kad bi mogle sigurno stajati na stražnjima udovima - bio bi to de luxe model čimpanze koji bi izgledao i ponašao se poprilično slično čovjeku. Mogli bi se skriti u gomili, a da ne privuku pozornost na sebe. Leon je kratko rekao: "Slušaj, ono što sam htio reći jest da su dovoljno bliski nama da bi model sociohistorije upalio." "Da bi ti itko povjerovao u to, morat ćeš pokazati da su dovoljno inteligentni da bi imali složene međuodnose." "A što je s njihovim traženjem hrane, njihovim lovom?" ustrajao je. "Ruben kaže da ih se ne bi moglo dresirati niti da obavljaju uobičajene poslove u ovoj Izletničkoj postaji." "Pokazat ću ti što mislim. Idemo zajedno ovladati njihovom metodom." "Kojom metodom?" "Onom osnovnom. Znati si pronaći dovoljno toga za jelo." Zagrizla je odrezak mesnate lokalne domaće životinje, prigodno obrađen i "s kojega je bila odstranjena masnoća zbog izbirljivog urbanog nepca", kako je stajalo u brošuri. Žvačući neuobičajeno energično, promatrala ga je. "Može. Što god čimpanza može učiniti, ja mogu učiniti bolje." Kelly mu je mahnula iz Ljepotice. Neka igre otpočnu. Skupina je bila u potrazi za hranom. Pustio je Ipana da se slobodno kreće i nije pokušavao obuzdati valove emocija koji su prolazili čimpanzinim umom. Postao je bolji u tome, ali iznenadni miris ili zvuk znali su ga iznenaditi. A vođenje nerazvijena čimpanzina uma kroz bilo kakav složeni

trenutak bilo je poput pokretanja marionete s gumenim koncima. Ljepotica/Kelly mahnula je i dala mu znak. Ovim putem. Razvili su znakovni rječnik od nekoliko stotina riječi, koristeći prste i izraze lica, i činilo se da su se njihove čimpanze dobro snalazile s time. Čimpanze su imale nerazvijeni jezik, miješale su gunđanje, pokrete tijela i prstiju. Ti su pokreti nosili neposredna značenja, ali ne u uobičajenom smislu rečenica. Većinom su samo služili za pobuđivanje asocijacija. Stablo, voće, ići, poslala mu je znakove Kelly. Usmjerili su svoje čimpanze do skupine stabala bogatih plodovima, ali kora im je bila previše skliska da bi se mogli popeti na njih. Ostatak skupine nije se zamarao njima. Oni su ovladali spoznajama o šumi koje nama nedostaju, pomislio je Leon potišteno. Što tamo? pokazao je znakovima Ljepotici/Kelly. Čimpanze su se polako odšetale do humaka, kratko ih pogledale i rukama skinule nešto blata s njihovih strana, otkrivši uzani tunel. Termiti, pokazala mu je Kelly. Leon je analizirao situaciju kako su se čimpanze počele okupljati. Činilo se kako se nikome baš previše ne žuri. Ljepotica mu je namignula i odgegala se do udaljenog humka. Termiti su očigledno radili vani noću, a u zoru bi zatvorili ulaze u termitnjak. Leon je pustio svog čimpanzu da ode do velikog žućkastosmeđeg humka, ali sada ga je već tako dobro kontrolirao da su čimpanzini odgovori bili slabi. Leon/Ipan je tražio pukotine, izbočine, malena udubljenja - ali ipak kada je skinuo nešto blata, nije pronašao ništa. Ostale čimpanze lako su otkrivale tunele. Jesu li upamtili položaje stotinu ili više tunela u svakom humku? Naposljetku je i on otkrio jednoga. Ipan mu nije mogao pomoći. Leon ga je mogao kontrolirati, ali to je blokiralo izvore čimpanzina duboko usađena znanja. Čimpanze su vješto otkidale grančice ili deblje travke u blizini svojih humaka. Leon je pažljivo oponašao njihovo ponašanje. Njegove grančice i travke nisu djelovale. Prve su bile previše elastične i kad ih je pokušao ugurati u krivudavi tunel, one su se savile i slomile. Prebacio se na kruće, ali one su zadirale u stjenke tunela ili pucale. Ipan mu nije pomagao. Leon je malo previše ovladao njime. Postajalo mu je neugodno. Čak niti mladunčad čimpanzi nije imala problema pri odabiru pravih stabljika ili grančica. Leon je ugledao kako je jedan od čimpanzi u njegovoj blizini ispustio grančicu koja je bila dobra.

Kad je čimpanza otišao dalje, on ju je podigao. Osjetio je kako iz Ipana navire tjeskoba pomiješana s frustracijom i gladi. Mogao je okusiti slasne, sočne termite. Bacio se na posao, izvlačeći emocije od Ipana. Tako mu je posao išao još slabije. Nejasne misli dopirale su od Ipana, ali Leon je sada kontrolirao mišiće, a to je bilo loše. Brzo je otkrio da grančicu treba ugurati desetak centimetara, okrenuvši zapešće kako bi se njome moglo upravljati zavijenim kanalom. Potom je morao nježno vibrirati grančicom. Kroz Ipana je osjetio da je to privlačilo termite da zagrizu grančicu. Prvi puta je to radio predugo i kada je izvukao grančicu, pola nje više nije bilo. Termiti su je jednostavno pojeli. I tako je morao potražiti novu grančicu, a od toga je Ipanu zakrčilo u trbuhu. Ostale čimpanze su već naveliko jele termite dok je Leon još uvijek petljao oko prvog kusanja. Sitne nijanse najviše su ga ljutile. Izvukao je grančicu prebrzo, ne okrenuvši je dovoljno kako bi je lako izvukao iz krivudavog tunela. Neprestano je izvlačio grančicu, nakon čega bi ugledao da je skinuo s nje slasne termite stružući njome o stjenke tunela. Njihovi ugrizi bušili su grančicu, sve dok ne bi postala tako raskomadana da je morao pronaći novu. Termiti su objedovali bolje od njega. Naposljetku je naučio polako i meko okretati zapešće, elegantno izvlačeći termite koji su se u hrpama držali za grančicu. Ipan ih je željno gutao. Leonu su se sviđali ti zalogaji, filtrirani kroz okusne pupoljke čimpanzi. No, nije dugo uživao. Ostali iz skupine promatrali su njegovu oskudnu žetvu, znatiželjno nagnutih glava i on se osjetio poniženim. Dovraga sve, pomislio je. Primorao je Ipana da se okrene i ode u šumu. Ipan mu se opirao, vukući noge. Leon je pronašao debelu granu, otkinuo je komad koji je mogao nositi i vratio se do humka. Dosta je bilo te gnjavaže s grančicama. Snažno je udario humak. Još pet puta i probio je veliku rupu. Šakama je grabio termite koji su bježali na sve strane. Toliko o suptilnosti! htio je povikati. Pokušao joj je napisati poruku u prašini, ali bilo je to teško, natjerati njegove iznenada nespretne ruke da pišu. Čimpanze su znale rukovati grančicama da bi si priskrbile hranu, ali označavanje površine još nije bilo za njih. Odustao je.

Ljepotica/Kelly se pojavila, ponosno noseći grančicu krcatu termitima bijelih trbuha. Ti su bili najbolji, prava poslastica čimpanzama. Ja bolja, pokazala je. On je slegnuo Ipanovim ramenima i pokazao, Ja uhvatio više. Dakle, bilo je neodlučeno. Kasnije mu je Kelly rekla da je u skupini od toga trenutka bio poznat pod imenom Veliki Štap. To mu se ime neizmjerno svidjelo. Za večerom se osjećao uzvišeno, iscrpljeno i nije bio baš raspoložen za razgovor. Činilo se da postojanje kao čimpanza slabi njegove centre za govor. Uz određeni napor upitao je Rubena o tehnologiji uranjanja. Obično je bez pogovora prihvaćao rutinska tehnološka čuda, ali razumijevanje čimpanzi podrazumijevalo je shvaćanje pomoću čega ih osjeća. "Oprema za uranjanje stavlja vas usred čimpanzina stražnjeg cingulate gyrusa", rekao je Ruben za desertom. "Jednostavnije, samo gyrusa. To je centar u njihovom mozgu koji posreduje u izražavanju emocija pokretima." "Njihovu mozgu?" upitala je Kelly. "A što je s našim?" Ruben je slegnuo ramenima. "Generalno su isti. Mozak čimpanze je manji i nema veliki mozak." Leon se nagnuo naprijed ne primijetivši svoju šalicu vruće kave. "Taj gyrus, pomoću njega se ne može ostvariti izravna kontrola pokreta?" "Ne, pokušali smo to. To toliko dezorijentira čimpanzu, da nakon što odemo, ne može se više pribrati." "Dakle, mi smo suptilniji", rekla je Kelly. "Moramo biti. Kod mužjaka čimpanze, kontrolna žaruljica je uvijek uključena na neuronima koji kontroliraju djelovanje i agresiju -" "I stoga su više skloni nasilju?" upitala je. "Mislimo da je tako. To je paralelno s određenim strukturama u našim mozgovima." "Doista? S ljudskim neuronima?" Kelly je izgledala sumnjičavo. "Muškarci imaju više razine aktivnosti u svojim temporalnim limbičkim sustavima, dublje u unutrašnjosti mozga - u evolucijski starijim strukturama." "Pa zašto me onda ne stavite u te strukture?" upitao je Leon. "Čipove za uranjanje stavljamo u područje gyrusa jer ga kirurškim putem možemo dosegnuti odozgo. Limbički sustav je duboko u unutrašnjosti, i u njega je nemoguće ugraditi čip i mrežu." Kelly se namrštila. "Dakle mužjake čimpanze -"

"Je teže kontrolirati. Profesor Mattick upravlja svojim čimpanzom sa stražnjeg sjedišta, da se tako izrazim." "Dok Kelly upravlja svojim iz kontrolnog centra koji je, kod ženki čimpanze, više centralan?" Leon se zagledao u daljinu. "Bio sam hendikepiran!" Kelly se nasmiješila. "Moraš igrati kartama koje su ti podijeljene." "To nije pošteno." "Veliki Štapu, biologija nam određuje sudbinu." Skupina je naišla na trulo voće. Uzdrmalo ih je grozničavo uzbuđenje. Miris je bio odbojan i privlačan u isto vrijeme i on u početku nije shvaćao zašto. Čimpanze su pojurile prema prezrelim plavim i nezdravo zelenim voćkama, otvarajući ih i sišući sok. Nesigurno i Leon je probao jednu voćku. Odmah je shvatio. Topao osjećaj ugode stvorio se u njemu. Naravno - esteri iz voća pretvorili su se u - alkohol! Čimpanze su se posve namjerno krenule napiti. "Pustio" je svog čimpanzu da čini isto što i oni. Nije imao mnogo izbora. Ipan je režao i ljutito mlatio rukama svaki puta kad bi Leon pokušao okrenuti ga od voća. A nakon nekog vremena, niti Leon se nije htio okrenuti. Opustio se i dobro se i poprilično napio. U zadnje vrijeme imao je mnogo briga, i bio razdražljiv u svom čimpanzi, a... ovo je bilo posve prirodno, zar ne? Potom se pojavio čopor ravijana, i on je izgubio kontrolu nad Ipanom. Dolaze brzo. Trčeći na dvije noge, bez ikakvog glasanja. Trzaju repovima, komunicirajući međusobno. Pet ih skreće lijevo. Odsjekli su Esu. Najveći riče na njih. Debeli trči do najbližega i on ga ubada svojom prednjom kandžom. Bacam kamenje. Pogađam jednoga. Krikne i uzmiče. Ali drugi zauzimaju njegovo mjesto. Bacam ponovno i oni nailaze i prašina i krici su glasni, a ostali njihovi su zgrabili Esu. Sijeku je svojim kandžama. Šutaju je oštrim kopitima. Trojica je odnose. Naše ženke bježe u strahu. Mi ratnici ostajemo. Borimo se s njima. Urlanje, bacanje kamenja, grizemo kada se približe. Ali ne možemo doći do Ese.

Onda odlaze. Brzo, trčeći na dvije noge s kopitima. Mlate pobjedonosno repovima. Izazivaju nas. Osjećamo se loše. Esa je bila stara i voljeli smo je. Ženke se vraćaju, nervozne. Trijebimo jedni druge i znamo da dvonošci negdje jedu Esu. Najveći mi prilazi, pokušava me potapšati po leđima. Ja režim. On najveći! Ovo je on trebao zaustaviti. Oči mu se šire i udara me. Ja udaram njega. On se zalijeće u mene. Kotrljamo se u prašini. Grizući, zijevajući. Najveći jak, jak i udara mojom glavom o tlo. Drugi ratnici nas promatraju, neće se priključiti. On me tuče. Mene boli. Odlazim. Najveći počinje smirivati ratnike. Ženke dolaze i odaju svoje poštovanje Najvećem. Dotiču ga, trijebe ga, dodiruju ga na način koji mu se sviđa. On se pari s tri ženke doista brzo. Osjeća se Najvećim, to je sigurno. Ja si ližem rane. Ljepotica me dolazi trijebiti. Nakon nekog vremena osjećam se bolje. Već sam zaboravio Esu. Ne zaboravljam da me Najveći dobro istukao. Pred svima. Sada sam povrijeđen, a Najvećega trijebe. Pustio ih je da dođu i odvedu Esu. On Najveći, on ih je trebao zaustaviti. Jednoga ću dana biti iznad njega. Na njegovim leđima. Jednog dana bit ću Veći. "Kada si se izvukao?" upitala je Kelly. "Nakon što je Najveći prestao skakati po meni... hm, ovaj, Ipanu." Opuštali su se na suncu pokraj bazena. Mirisi šume budili su u Leonu želju da ponovno bude ondje, u dolinama prašine i krvi. Zadrhtao je i duboko udahnuo. Borba je bila tako angažirana, da nije htio otići, usprkos boli. Uranjanje je bilo poput hipnoze. "Znam kako se osjećaš", rekla je. "Lako je u potpunosti se poistovjetiti s njima. Izišla sam iz Ljepotice kada su naišli oni ravijani. Bilo je zastrašujuće." "Zašto bi ih itko htio napraviti?" "Zbog planova da se ravijani upotrijebe kao divljač, kako bi ih se moglo loviti, rekao je Ruben. Nešto novo što bi predstavljalo izazov." "Loviti? Zbog posla ljudi će iskorištavati bilo kakve nazadne primitivnosti kako -" Upravo se kanio upustiti u predavanje o tome koliko daleko je dospio ljudski rod kad je shvatio da niti on sam više ne vjeruje u to. "Hm."

"Uvijek si ljude smatrao bićima vođenima razumom. Niti jedna sociohistorija ne bi mogla uspješno opisati stanje kada ne bi uzela u obzir naše životinjske strane." "Naši najgori grijesi su samo naši, bojim se." Nije očekivao da će ga iskustva koja je doživio ovdje toliko potresti. To ga je otrijeznilo. "Nimalo." Kelly ga je oholo pogledala. "Čitala sam neke podatke o Postaji na našem sobnom računalu. Genocid se jednako javlja kod vukova kao i kod čimpanzi. Ubojstva su raširena. Patke i orangutani siluju. Čak i mravi imaju organizirano ratovanje i pohode po roblje. Čimpanze imaju barem jednako izgleda da će biti ubijeni kao i ljudi, kaže Ruben. Od svih značajki kojima smo se divili - govor, umjetnost, tehnologija i ostale - ona koja je očigledno potekla od naših životinjskih predaka jest genocid." "Učila si od Rubena." "Bio je to dobar način da držim oko na njemu." "Bolje biti sumnjičav nego požaliti?" "Naravno", rekla je izravno. "Ne možemo dozvoliti da nam mozgovi otupe u Africi." "Pa, na sreću, čak i ako jesmo superčhnpanze, u ljudskom društvu komunikacija skriva razlike između Nas i Njih." "Pa?" "To slabi duboko usađeni nagon za genocidom." Ponovno se nasmijala, ovaj puta razljutivši ga. "Nisi shvatio povijest baš najbolje. Manje skupine i dalje istrebljuju jedne druge s velikim uživanjem. U Bosni, tijekom vladavine Omara Ubojice -" "Slažem se, tragedija manjih razmjera ima napretek. Ali u razmjerima u kojima bi sociohistorija mogla biti primjenjiva, na milijunskim populacijama -" "Zbog čega si tako siguran da su brojevi ikakva zaštita?" upitala je otvoreno. "Pa - bez daljnjeg rada, nemam ništa za reći." Nasmiješila se. "To nije karakteristično za tebe." "Sve dok ne budem imao pravu, smislenu teoriju." "Teoriju koja može opravdati sveopći genocid?" Tada je shvatio što ona želi reći. "Kažeš da mi doista treba ovaj 'životinjski' dio ljudske prirode." "Bojim se da je tako. 'Civiliziran čovjek' je kontradiktoran naziv. Kovanje planova i urota, Ljepotica grabi više mesa za svoje mladunče, Ipan želi

pobijediti Najvećega - te se stvari događaju i u modernim urbanim nacijama. Samo su bolje prikrivene." "Ne pratim te." "Ljudi koriste svoju inteligenciju kako bi prikrili motive. Razmisli malo o Rubenu. Neku večer je nešto komentirao o 'teoriji historije' na kojoj ti radiš." "Pa?" "A tko mu je rekao da radiš na nečemu takvome?" "Mislim da ja nisam - ah, misliš da nas provjerava?" "On već sve zna." "Mi smo ovdje samo turisti." Počastila ga je tajnovitim osmijehom. "Doista volim tvoj naivan pogled na svijet." Kasnije, nakon toga, nije mogao odlučiti je li to izrekla kao kompliment. Ruben ga je pozvao da se okuša u borilačkom sportu koji se nudio u Postaji i Leon je prihvatio. Bilo je to poboljšano mačevanje pri kojem se koristila levitacija pomoću elektrostatskih podizača. Leon je bio spor i nespretan. Dok je koristio svoje tijelo kako bi se othrvao Rubenovim brzim pokretima, požalio je što nema Ipanovu sigurnost i eleganciju pokreta. Ruben je borbu uvijek otvarao tradicionalnim stavom: jedna noga naprijed čineći vrškom mača krugove u zraku. Leon bi se nekada uspio probiti kroz Rubenovu obranu, ali obično je trošio svu svoju energiju na izbjegavanje Rubenovih napada. Nije u tome uživao niti upola kao Ruben. Činilo mu se da i suhi afrički zrak iz njega izvlači energiju, zrak u kojemu je Ipan uživao. Naučio je ponešto o čimpanzama od Rubena i izvlačeći podatke iz opsežne knjižnice Postaje. Činilo se da Ruben nije bio baš oduševljen kada je Leon istraživao podatke koje je on prikupio, kao da ih je Ruben na neki način posjedovao i kao da je svatko tko ih je čitao bio lopov. Barem je Leon to smatrao uzrokom njegove nelagode. Nikada nije baš mnogo razmišljao o životinjama, iako je odrastao među njima na farmi. Ipak je nekako osjetio da je i njih potrebno razumjeti. Kad ugleda svoj odraz u zrcalu, pas vidi sliku drugog psa. Isto tako mačke, ribe i ptice. Nakon nekog vremena priviknu se na tog neznanca koji im neće učiniti ništa nažao, koji se ne glasa i nema nikakva mirisa, ali ne shvaćaju da su to oni.

Ljudska djeca moraju biti stara oko dvije godine da bi na takvim testovima prošla nešto bolje. Čimpanzama je trebalo nekoliko dana da shvate da gledaju svoj odraz. Potom bi bez srama paradirale ispred zrcala, promatrale svoja leđa, i pokušale vidjeti sebe različite, čak stavljajući lišće na leđa poput šešira i smijući se rezultatu. Dakle, čimpanze su mogle nešto što druge životinje nisu - izići iz samih sebe i pogledati u prošlost. Čimpanze su živjele u svijetu prepunom odjeka i sjećanja. Njihova hijerarhija skupine predstavljala je smrznutu sliku prošlih sukoba. Sjećale su se termitnjaka, pojedinih stabala, korisnih mjesta gdje je padalo veliko sočno lišće ili dozrijevale žitarice. Sve se to uklapalo u model kojega je počeo stvarati u svojim bilješkama - sociohistoriju čimpanza. Koristio je njihove pokrete, rivalstva, hijerarhije, načine hranjenja, parenja i umiranja. Teritorij, resurse i borbu skupina za njih. Pronašao je način kako u svoje jednadžbe uklopiti biološko opterećenje mračnih ponašanja. Čak i onih najgorih, poput uživanja u mučenju i istrebljivanju drugih vrsta za nekakvu kratkoročnu korist. Sve je to bilo prisutno kod čimpanzi. Baš kao u dnevnim novinama. Na plesu te večeri promatrao je gomilu drugim očima. Flertovanje je bilo pokusno parenje. Mogao je to vidjeti u odsjajima očiju, ritmu plesa. Topao povjetarac koji je puhao iz doline donosio je miris prašine, truljenja, života. Neki životinjski nemir ušao je u prostoriju. Volio je plesati, a Kelly je večeras bila prekrasna družica. No ipak nije mogao prestati pažljivo odvagivati, analizirati, rastavljati svijet na njegove osnovne mehanizme. Neverbalni model kojega su ljudi koristili kako bi privukli/približili se nekome očito je potekao iz zajedničkog naslijeđa sisavaca, istaknula je Kelly. Razmišljao je o tome, promatrajući ljude za šankom. Neka je žena prošla prostorijom, njišući bokovima, kratko pogledavši svoga odabranika, a potom lukavo pogledavši u stranu čim je primijetila da je on promatra. Standardno otvaranje: Primijeti me. Za tim slijedi: Ne mislim zlo. Ruka dlana okrenutoga prema gore na stolu ili koljenu. Slijeganje ramenima, izvedeno iz drevnog refleksa kralješnjaka, koji označava bespomoćnost. Pridodajmo tome nagnutu glavu, koja ukazuje na ranjivost vrata. Ovi se znakovi obično javljaju kad

dvoje ljudi koji se međusobno privlače prvi puta razgovaraju - sve poprilično nesvjesno. Takvi pokreti i geste nisu porijeklom iz kore mozga, javljaju se duboko dolje u močvari praiskonskih sklopova... koji su preživjeli do sada zato što su imali svoju svrhu. Jesu li takve sile imale više utjecaja na oblikovanje povijesti od trgovinskih ugovora, saveza, sporazuma? Promotrio je vlastitu vrstu i pokušao je vidjeti očima čimpanze. Iako su ljudske ženke sazrijevale ranije, one nisu imale grubu dlaku po cijelome tijelu, koščate očne lukove, duboke glasove, niti grubu kožu. Mužjaci jesu. A ženski rod je posvuda težio izgledati mladoliko. Proizvođači kozmetičkih proizvoda otvoreno su priznavali svoju glavnu ulogu: Mi ne

prodajemo proizvode, mi prodajemo nadu.

Natjecanje za partnere nije prestajalo. Mužjaci čimpanzi ponekad bi se izmjenjivali na ženkama koje su se tjerale. Imali su krupne testise, koji su ukazivali na to da se reproduktivna nadmoć javljala kod onih mužjaka koji su stvarali dovoljno sjemena da bi nadmašili svoje suparnike. Ljudski mužjaci imali su proporcionalno manje testise. Ali ljudi su se osvetili na onom području koje je bilo doista važno. Od svih primata, muškarci su imali najveće penise. Svi primati odvojili su se kao vrsta prije mnogo milijuna godina. U vremenskim razmjerima mjerljivima u razmjerima DNK, čimpanze i ljude odvajalo je šest milijuna godina. Spomenuo je Kelly da samo četiri posto sisavaca stvara trajne, monogamne veze. Primati su po tome bili nešto bolji, ali ne previše. Ptice su u tome bile mnogo bolje. Šmrcnula je. "Nemoj da ti sva ta biologija udari u glavu." "Ne, neću dopustiti da to ode tako daleko." "Hoćeš reći da je ona važnija za nešto niže dijelove tijela?" "Gospođice, o tome ćete morati sami prosuditi." "Ah, ti i tvoj priprosti humor." Kasnije iste večeri, s njom, imao je priliku razmišljati o istinitosti toga da je, iako nije uvijek bilo baš sjajno biti čovjekom, bilo strašno zabavno biti sisavcem. Svoj su posljednji dan odmora proveli uronjeni u svoje čimpanze, sunčajući se pokraj nabujala potoka. Zrakoplov će ih pokupiti sutra rano ujutro; čekao ih je Helsinki. Spakirali su se i ušli u odjeljke za uranjanje i

bacili se u posljednju pustolovinu. Sunce, slatkasti zrak, polaganost primitivnoga... Sve dok Najveći nije počeo skakati na Ljepoticu. Leon/Ipan se uspravio u sjedeći položaj, nejasnih misli. Ljepotica je kreštala na Najvećega. Udarila ga je. Najveći se i ranije pario s Ljepoticom. Kelly bi se tada povlačila, a njezin um se vraćao u njezino tijelo u odjeljku. Ovaj put je nešto bilo drugačije. Ipan je požurio do njih i dao znak Ljepotici, koja je bacala oblutke na Najvećega. Što? Pomicala je brzo ruke, dajući znak, Ne ići. Nije se mogla povući. Nešto nije bilo u redu u odjeljku za uranjanje. Mogao se vratiti on sam, reći im da nešto nije u redu. Leon je učinio mentalni trzaj kojim će se povući. Ništa se nije dogodilo. Pokušao je ponovno. Ljepotica je bacala prašinu i kamenčiće, odmičući se od Najvećega. Ništa. Nije bilo vremena za razmišljanje. Stao je između Ljepotice i Najvećega. Krupni se čimpanza namrštio. Ovdje je stajao Ipan, prijatelj Ipan, stajao mu je na putu. Sprečavao ga da priđe ženki. Najveći je izgleda zaboravio onaj izazov i tučnjavu prethodnoga dana. Prvo je pokušao urlati, očiju širom otvorenih i bijelih. Potom je Najveći zaprijetio rukama, stisnutih pesnica. Leon je primorao svog čimpanzu da stoji mirno. Za to mu je bio potreban svaki impuls kojega je mogao proizvesti. Najveći je zamahnuo rukom kao palicom. Ipan se sagnuo. Najveći je promašio. Leon je imao problema pri kontroliranju Ipana, koji je htio pobjeći. Valovi straha projurili su čimpanzinim umom, poput usijanih žutih munja u tamnoplavim daljinama. Najveći je pojurio prema naprijed udarivši Ipana. Leon je osjetio udarac, probadajuću bol u prsima. Zateturao je prema natrag. Jako ga je udario. Najveći je na sav glas uživao u svom trijumfu. Mahao je rukama prema nebu. Najveći će skočiti na njega, vidio je. Ponovno ga istući. Iznenada je osjetio duboku, sirovu mržnju. Zbog tog bijesa osjetio je kako ima sve jaču kontrolu nad Ipanom. Bio je i s čimpanzom i u njemu, osjećajući njegov iskonski strah, prevladavajući

ga čeličnim bijesom. Ipanova vlastita srdžba vraćala se u Leona. Njih su dvojica bila složna, a ljutnja je u njima rasla kao da se odbija od zidova. Možda i nisu pripadali istoj vrsti primata, ali poznavao je Ipana. Niti jedan od njih više si neće dopustiti da bude pretučen. A Najveći neće imati Ljepoticu/Kelly. Otkotrljao se u stranu. Najveći je udario o tlo na mjestu na kojem se on donedavno nalazio. Ipan je skočio i udario Najvećega. Jako, u rebra. Jednom, dvaput. A potom u glavu. Deranje, urlici, prašina, kamenčići - Ljepotica ih je još uvijek obojicu bombardirala. Ipan je zadrhtao od siline energije koja se nakupljala u njemu i odmaknuo se. Najveći je odmahnuo svojom prašnjavom glavom. Potom se skupio i s lakoćom osovio na noge, mišićav i dostojanstven, lica poput maske. Oči čimpanze su se raširile, pokazujući bjeloočnice prošarane crvenim žilicama. Ipan je htio pobjeći. Jedino ga je Leonov bijes zadržao na mjestu. Ali bila je to statična ravnoteža snaga. Ipan je treptao dok je Najveći polako koračao naprijed što je bio oprez i iskazivanje počasti velikoga čimpanze zbog štete koju mu je Ipan nanio. Potrebna mi je nekakva prednost, pomislio je Leon, osvrćući se oko sebe. Mogao je pozvati svoje saveznike. Debeli je nervozno koračao u blizini. Nešto je reklo Leonu da bi to bila gubitnička strategija. Debeli je još uvijek bio poručnik Najvećega. Ljepotica je bila premalena da bi značila nekakvu odlučnu razliku. Pogledao je ostale čimpanze, koje su sve napeto iščekivale - i odlučio. Podigao je kamen. Najveći je zagundao u iznenađenju. Čimpanze nisu koristile kamenje u borbi jedne protiv drugih. Kamenje je služilo samo za tjeranje uljeza. Kršio je društvena pravila. Najveći je urlikao, mahao ostalima, lupao po tlu, ljutito otpuhivao. Potom je napao. Leon je snažno bacio kamen. Pogodio je Najvećega u prsa, oborio ga na tlo. Najveći je brzo došao sebi, bješnji no ranije. Ipan se kratkim koracima povlačio natrag, očajnički želeći pobjeći. Leon je osjećao kako gubi kontrolu nad njim - i ugledao još jedan kamen. Prikladne veličine, dva koraka iza njega. Pustio je Ipana da se okrene kako bi pobjegao, a potom stao i pogledao kamen. Ipan ga nije htio uzeti u ruku. Obuzela ga je panika.

Leon je prelio svoj bijes u čimpanzu, prisilio duge ruke da se spuste. Ruke su zgrabile kamen, opipavale, čvrsto ga uhvatile. Čisti bijes natjerao je Ipana da se okrene prema Najvećem, koji je urlikao za njim. Leonu se činilo da se Ipanova ruka podiže kao na usporenom filmu. Svu je snagu usmjerio u zamah. Kamenje pogodio Najvećega u lice. Najveći je zateturao. Krv mu je potekla u oči. Ipan je osjetio njezin miris po željezu, još uvijek razdražljiv i bijesan. Leon je potaknuo drhtavog Ipana da se sagne. U blizini je bilo nekakvo oblikovano kamenje, koje su napravile ženke kako bi njime skidale lišće s grana. Uzeo je jednoga nazubljene oštrice. Najveći je odmahnuo glavom, ošamućen. Ipan je kratko pogledao ozbiljna, mirna lica svoje skupine. Nitko još nije upotrijebio kamen protiv pripadnika skupine, a kamoli Najvećega. Kamenje je bilo za Strance. Duga, šokirana tišina je potrajala neko vrijeme. Čimpanze su stajale kao ukopane, Najveći je gunđao i u nevjerici zurio u krv koja je pošpricala njegov prema gore okrenut dlan. Ipan je zakoračio naprijed i podigao nazubljeni kamen, oštrice okrenute prema van. Grubo izrađene, ali ubojite oštrice. Najveći je raširio nosnice i napao Ipana. Ipan je zamahnuo kamenom kroz zrak, zamalo promašivši čeljust Najvećega. Najveći je širom otvorio oči. Otpuhivao je i uzdisao, bacao prašinu, zavijao. Ipan je samo stajao s kamenom i nije ustuknuo. Najveći je nastavio pokazivati ljutnju dugo vremena, ali nije napao. Skupina je sve to promatrala s intenzivnim zanimanjem. Ljepotica je došla i stala pokraj Ipana. Uplitanje ženki u rituale mužjaka vezane uz dominaciju bilo je protiv protokola. Njezin je pokret dao znak da je sukob gotov. Ali Debeli to nije htio prihvatiti. Naglo je zaurlikao, udario rukama po tlu i stao pokraj Ipana. Leon je bio iznenađen. Uz pomoć Debeloga možda bi uspio oduprijeti se Najvećem. Nije bio glup da bi pomislio kako će ovaj jedan poraz smiriti Najvećega. Bit će tu još izazova i on će se morati boriti. Debeli će biti koristan saveznik. Shvatio je da razmišlja sporom, prikrivenom Ipanovom logikom. Pretpostavio je da je borba za statusne simbole čimpanzi bila zadan, veliki cilj njegova života. To ga je otkriće zaprepastilo. Znao je da se stapa s Ipanovim umom, preuzimajući kontrolu nad određenim funkcijama od nižih prema višima,

prolazeći kroz duboko ukopan gyrus veličine lješnjaka. Nije mu palo na pamet da bi čimpanza mogao uroniti u njega. Jesu li sada njih dvojica bili vjenčani jedan za drugoga u neraskidivoj mreži koja je rasipala um i osjećaj samoga sebe? Debeli je stajao pokraj njega, očima sijevajući prema ostalim čimpanzama, uzbibanih prsa. Ipan se jednako osjećao, bijesom prikovan za taj trenutak. Leon je shvatio da će morati nešto učiniti, prekinuti taj krug dominacije i podređenosti koji je vladao Ipanom na dubokoj, neurološkoj razini. Okrenuo se prema Ljepotici. Izlaziš? upitao ju je znakom. Ne. Ne. Lice njezine čimpanze se naboralo od straha. Otići. Mahnuo je prema stablima, pokazavši prema njoj, a potom prema sebi. Raširila je ruke u gesti bespomoćnosti. Bio je bijesan. Imao joj je toliko toga za reći i sada je sve to morao pokazati pomoću nekoliko stotina znakova. Glasao se visokim glasom, uzalud pokušavajući prisiliti usne i nepce čimpanze da oblikuju riječi. Nije bilo nikakve koristi od toga. Pokušavao je i ranije, polako, ali sada je to previše htio i ništa od opreme nije radilo. Nije niti moglo. Evolucija je oblikovala mozak i glasnice paralelno. Čimpanze su se trijebile, ljudi su govorili. Okrenuo se natrag i shvatio da je posve zaboravio na uspostavljanje statusa. Najveći ga je mrko gledao. Debeli je čuvao stražu, zbunjen time što je njegov novi voda iznenada izgubio interes za sukob - i što se pokušava obratiti običnoj ženki. Leon se uspravio kako bi se učinio što višim i zamahnuo kamenom. Ovo je rezultiralo željenim učinkom. Najveći se povukao nekoliko centimetara, a ostatak skupine se približio. Leon je primorao Ipana da hrabro zakorači naprijed. Tada mu za to više nije bilo potrebno uložiti veliki trud jer Ipan je uživao u tome što se događalo. Najveći se povukao. Ženke su se udaljavale od Najvećega i približavale Ipanu.

Kada bih ga samo mogao napustiti i prepustiti užicima sa ženkama,

pomislio je Leon. Ponovno se pokušao povući. Ništa. Mehanizam u Postaji nije radio. A nešto mu je govorilo da neće biti tako skoro popravljen. Dao je nazubljeni kamen Debelom. Čimpanza je izgledao iznenađeno, ali uzeo ga je. Leon se nadao da će simbolizam te geste doprijeti do njega na

neki način jer nije imao vremena za trošenje na politiku čimpanzi. Debeli je podigao kamen i pogledao Ipana. Potom je dugo zaurlikao svojim snažnim glasom, tonovima ispunjenima veseljem i trijumfom. Leon je bio sretan što je Debeli odvukao pozornost skupine. Zgrabio je Ljepoticu za ruku i odveo je između stabala. Nitko ih nije slijedio. Osjetio je olakšanje. Da je neki drugi čimpanza krenuo za njima, to bi potvrdilo njegove sumnje. Možda ih Ruben prati. Ipak, podsjetio je sam sebe, odsutnost dokaza nije dokaz odsutnosti. Ljudi su došli brzo, štropočući i lupajući. On i Ljepotica neko su vrijeme bili u stablima. Na Leonovo nastojanje udaljili su se nekoliko kilometara od skupine. Ipan i Ljepotica pokazivali su sve veću tjeskobu što su odvojeni od skupine. Zubi su im cvokotali, a oči se sumnjičavo trzale na svaki sumnjivi pokret. To je bilo posve prirodno, jer su izolirane čimpanze bile daleko ranjivije. Ovo spuštanje ljudi nije im baš pomoglo. Opasnost, pokazao je Leon, prinijevši dlan uhu kako bi ukazao na zvuk letjelica koje su prizemljivale u blizini. Ljepotica je pokazala, Kamo ići?

Dalje.

Žustro je odmahnula glavom. Ostati ovdje. Oni doći po nas. I hoće, doista, ali ne u smislu u kojem je ona mislila. Leon ju je prekinuo, odmahnuvši glavom. Opasnost. Nikada im nije bila namjera prenositi složene ideje znakovima, pa se sada osjećao sputanim, nesposobnim izraziti svoje sumnje. Leon je gestom povukao nožem preko svog vrata. Ljepotica se namrštila. Sagnuo se i primorao Ipana da uzme u ruku štapić. U mekoj prašini napisao je: INDUSTRIJSKI AGENTI. ŽELE NAS MRTVE. Ljepotica je izgledala zabezeknuto. Kelly je vjerojatno obitavala u njoj pod pretpostavkom da je nemogućnost našeg povlačenja iz njih samo privremena pogreška. No trajalo je predugo da bi se radilo samo o tome. Ovo slijetanje ljudi na tako bučan i invazivan način samo je potvrdilo njegov predosjećaj. Niti jedna od uobičajenih izletničkih skupina ne bi toliko uznemiravala životinje. I nitko ih ne bi izravno slijedio. Popravili bi postrojenje za uranjanje, gdje je bilo izvorište problema. ZADRŽAT ĆE NAS OVDJE, UBITI NAS, OKRIVITI ŽIVOTINJE.

Imao je argumente kojima je mogao potkrijepiti svoj stav, polagano su se akumulirali iz pojedinosti u Rubenovu ponašanju. Imao je argumente, a pretpostavka da će ih pustiti da poginu "nesretnim slučajem" za vrijeme dok su uronjeni u čimpanze bila je dovoljno uvjerljiva da bi se izbjegla naknadna istraga. Ljudi su nastavili dalje svojim poslom, bučeći. Bilo ih je dovoljno da bi on bio siguran da je u pravu. Ljepotičine su se oči skupile, a visoko čelo namrštilo. Kamo? pokazala je. Nije znao kojim bi joj znakom predstavio takvu apstraktnu zamisao, pa je nažvrljao štapićem, DALJE. Uistinu, nije imao nikakav plan. PROVJERIT ĆU, napisala je u prašini. Krenula je prema zvukovima ljudi spustivši se na tlo. Čimpanzama je buka predstavljala stravično iritantnu smetnju. Leon je nije namjeravao izgubiti iz vidokruga. Slijedio ju je. Mahnula mu je da ne ide za njom, ali on je odmahnuo glavom i ostao iza nje. Odustala je i dopustila mu da je slijedi. Zadržali su se u grmlju sve dok nisu ugledali ljude koji su se spustili. Formirali su liniju nekoliko stotina metara dalje. Okružili su područje u kojem se nalazila njihova skupina čimpanzi. Leon je zaškiljio. Čimpanze nisu dobro vidjele na daljinu. Ljudi su nekada davno bili lovci, a to se moglo reći i na osnovu njihova vida. Razmišljao je apstraktno o činjenici da su gotovo svakom čovjeku potrebna pomagala za vid kada napuni četrdesetak godina. Ili civilizacija nije bila dobra za oči, ili možda prapovijesni ljudi nisu živjeli dovoljno dugo da bi ih problemi s vidom lišili plijena. Oba ta zaključka predstavljala su nove uvide. Dvije su čimpanze promatrale ljude kako se međusobno dozivaju, a među njima Leon je ugledao Rubena. To je bila potvrda. To, i činjenica da je svaki čovjek sa sobom imao oružje. Ispod svoga straha osjetio je nešto snažno, mračno. Ipan je zadrhtao, promatrajući ljude, a čudno se strahopoštovanje rađalo u njegovom umu. Ljudi su se činili nemoguće visokima u daljini i kretali se dostojanstvenom, njišućom elegancijom. Leon se nalazio iznad navale emocija, braneći se od njihova moćnog utjecaja. Poštovanje prema onim udaljenim, visokim likovima izviralo je iz tamne prošlosti čimpanze. To ga je iznenađivalo sve dok nije bolje razmislio. Naposljetku, životinje su podizali i podučavali odrasli, mnogo pametniji i jači. Većina vrsta bila je

poput čimpanzi, evolucijski oblikovana kako bi živjela u hijerarhijskom ustroju. Strahopoštovanje je bilo adaptivno. Kad su susreli veličanstvene ljude s njihovom moći, koji su mogli dijeliti kazne i nagrade - doslovno život i smrt - nešto poput religijskog žara stvorilo se u njima. Nejasno, mutno, ali snažno. Povrh te tople, tropski vruće emocije uzdizao se osjećaj zadovoljstva zbog jednostavnog postojanja. Njegov čimpanza bio je sretan što je čimpanza, čak i pri pogledu na takvo biće očigledno nadmoćno snagom i umom. Ironično, pomislio je Leon. Njegov čimpanza je upravo opovrgnuo još jednu navodno ljudsku karakteristiku: njihovu razliku na kojoj su si sami čestitali što su jedine životinje koje si same čestitaju na nečemu. Trgnuo se i napustio svoja apstraktna razmišljanja. Kako ljudski, razmišljati o takvim stvarima čak i u smrtnoj opasnosti. NE MOGU NAS PRONAĆI ELEKTRONIČKI, nažvrljao je u pijesku. MOŽDA IM JE KRATAK DOMET, napisala je. RUBEN JE SABOTIRAO VEZU, napisao je on. Ugrizla se za usnu i kimnula glavom. Ići. Mi ići, pokazao je. Ljepotica je kimnula glavom i brzo su otpuzali dalje. Ipan je oklijevao napustiti blizinu obožavanih ljudi, pa je vukao noge. Koristili su se čimpanzama svojstvenim načinima patroliranja. On i Kelly pustili su svojim čimpanzama da preuzmu, stručnjacima u tihom kretanju, koji su pazili na svaku grančicu. Kada su se udaljili od ljudi, čimpanze su postale još opreznije. Čimpanze su imale malo neprijatelja, ali i najblaži miris grabežljivca mogao je promijeniti dojam o svakom trenutku u divljini. Ipan se uspinjao na visoka stabla i sjedio na njima satima, promatrajući otvoreno područje pred njima prije no što bi se usudili krenuti dalje. Razmatrao je poruke koje su prenosili smrdljivi izmet, slabašni otisci, svijene grančice. Spuštali su se dugom padinom prema dolini i ostali u šumi. Leon je samo jednom bio pogledao veliku, bojama označenu mapu područja koju su dobili svi gosti i teško se prisjećao pojedinosti s nje. Kada je prepoznao jedan od udaljenih vrhova u obliku kljuna, uspio se orijentirati. Kelly je uočila potok koji se vijugavo spuštao prema glavnoj rijeci i to im je dodatno pomoglo, ali svejedno nisu znali u kojem se smjeru nalazi Izletnička postaja. Niti koliko je daleko.

Onamo? pokazao je Leon prema udaljenom grebenu. Ne. Onamo, ustrajala je Kelly. Daleko, nije. Zašto?

Najgore od svega je bilo što nisu mogli razgovarati. Nije joj mogao reći da tehnologija uranjanja najbolje radi na relativno kratkom dometu, manjem od stotinu kilometara, recimo. A imalo je smisla i držati čimpanze na takvoj udaljenosti da ih se moglo doseći lakim letjelicama. Zasigurno su Ruben i ostali brzo stigli do skupine. Jest. Ustrajao je. Nije. Pokazala je prema dnu doline. Možda ondje. Mogao se samo nadati da je Kelly shvatila što je htio reći. Znakovi su im bili šturi i počeo je osjećati snažnu, sve jaču ljutitost. Čimpanze su snažno osjećale, ali bile su tako ograničene. Ipan je to izražavao ritajući se i bacajući kamenje, udarajući po deblima. Nije mu baš pomoglo. Potreba da govori bila je poput pritiska kojega se nije mogao riješiti, a i Kelly je to osjećala. Ljepotica je frustrirano gunđala. U dubini svog uma osjećao je Ipanovo prisustvo koje ga je gušilo. Nikada prije nisu bili toliko dugo zajedno i nesuglasje je raslo između njihova dva suprotna sustava misli. Njihova prisilna veza pokazivala je sve veće napetosti. Sjedi. Tiho. Sjela je. Prislonio je dlan na uho.

Loše dolazi? Ne. Slušaj - U frustraciji, Leon je pokazao prstom prema samoj Ljepotici.

Posvemašnje nerazumijevanje pojavilo se na licu čimpanze. Napisao je u prašini, UČI OD ČIMPANZI. Ljepotičina usta su se otvorila i ona je kimnula glavom. Čučali su u zaklonu bodljikavog grmlja i osluškivali zvukove šume. Komešanje i gunđanje snažno su se osjetili čim je Leon popustio svoju kontrolu nad čimpanzom. Zrnca prašine lijeno su padala pod svjetlosti koja je kroz vegetaciju dopirala u raskošno žutim tracima kao u katedrali. Mirisi su se uzdizali iz šumskog tla, bili su to kemijski prijenosnici poruka koji su Ipanu govorili o tome gdje ima hrane, gdje bi se moglo odmoriti, gdje je bilo kore koju se moglo žvakati. Leon je polako podigao Ipanovu glavu kako bi pogledao preko doline prema vrhovima... razmišljajući... i osjetio slabašno podrhtavanje jeke.

Ipanu je dolina bila prepuna značenja koja se nisu mogla opisati riječima. Njegova skupina prožela ju je tupim emocijama, vezanima uz rasjed gdje je jedan prijatelj pao i poginuo, gdje je skupina pronašla hrpu sočnog voća, gdje su susreli i borili se protiv dvije velike mačke. Bio je to zamršeni krajolik prožet emocijama, mehanizmom koji je čimpanzama služio pri pamćenju. Leon je slabašno primoravao Ipana da razmišlja dalje od obzorja, a kao odgovor na to osjetio je tjeskobu. Okomio se na tu trunčicu - i slika se pojavila u Ipanovu umu, obrubljena strahom. Pravokutni obris oblikovao se na nebu. Izletnička postaja. Tamo. Pokazao je Kelly. Ipan je imao jednostavna, snažna, tjeskobna sjećanja na to mjesto. Njegova skupina bila je odvedena onamo, opremljena implantatima koji su omogućavali da se u njih uranja, a potom vraćena natrag na svoj teritorij. Daleko, pokazala je Kelly.

Mi idemo? Teško. Polako. Ne ostati ovdje. Oni uhvatiti.

Kelly je izgledala onoliko skeptično koliko čimpanza već može skeptično izgledati. Boriti se? Je li mislila boriti se protiv Rubena ovdje? Ili boriti se protiv njega kad dodu u Izletničku postaju? Ne ovdje. Ondje. Kelly se namrštila, ali je to prihvatila. Nije imao pravog plana, samo spoznaju da je Ruben spreman boriti se s čimpanzama ovdje i da možda neće biti tako spreman u Postaji. Ondje će on i Kelly možda imati na svojoj strani element iznenađenja. Kako, nije imao pojma. Proučavali su jedno drugo, svatko od njih pokušavajući opaziti naznaku onog drugoga na nepoznatom licu. Pogladila ga je po uhu, što je bila Kellyna omiljena gesta kojom ga je obično smirivala. Posve sigurno, zadrhtao je od toga. Ali mogao je reći tako malo toga... Taj mu je trenutak učinio jasnim beznadnost njihove situacije. Ruben je očigledno pokušavao ubiti Leona i Kelly kroz Ipana i Ljepoticu. Što će se dogoditi s njihovim pravim tijelima? Bilo je poznato da se šok doživljavanja smrti tijekom uranjanja pokazao smrtonosnim. Njihova će tijela umrijeti zbog neurološkog šoka, niti ne došavši k svijesti. Vidio je kako suza teče Ljepotičinim licem. I ona je znala koliko je sve beznadno. Uzeo ju je u naručje i, gledajući prema udaljenim planinama, iznenadio se što je i u svojim očima pronašao suze.

Nije računao da će naići na rijeku. Ljudi, životinje - te je probleme uzeo u obzir. Spustili su se do nabujale vode na mjestu gdje je šuma dopirala do nje i štitila ih, a tok se proširivao, postajao plići i činio najbolje mjesto za pregaziti rijeku. Ali u snažnoj rijeci koja je klokotala i pjenila se dolinom nije se moglo plivati. Točnije, Ipan nije mogao plivati u njoj. Leon je pokušavao navesti svog čimpanzu naprijed pažljivo zastajkujući kad bi mu se mišići zatresli ili kada bi se pomokrio zbog tjeskobe. Kelly je imala sličnih problema i to ih je usporavalo. Noć provedena visoko gore u krošnjama smirila je obje čimpanze, ali sredinom jutra svi su se simptomi stresa vratili, čim je Ipan umočio jednu nogu u rijeku. Hladna, brza struja. Ipan je skočio natrag na usku plažu, prestravljeno jauknuvši. Ići? pokazala je Kelly/Ljepotica. Leon je smirio svog čimpanzu i pokušali su ga natjerati da pokuša plivati. Ljepotica je pokazivala tek neznatnu tjeskobu. Leon je došao do dna močvarnih dubina Ipanovog pamćenja i ondje otkrio oblak nemira, obavijen oko blijedog sjećanja na skoro utapanje dok je bio malen. Kad mu je Ljepotica pomogla, bio je nervozan, a potom ponovno odjurio dalje od vode. Ići! Ljepotica je mahala svojim dugim rukama prema rijeci i ljutito odmahivala glavom. Leon je pretpostavio da ona na rijeku, koju se nije moglo prijeći jednostavnije nego ovdje, ima relativno uobičajena sjećanja za jednog čimpanzu. Slegnuo je ramenima i podigao ruke s dlanovima okrenutima prema gore. Veliko krdo gigantilopa paslo je u blizini, a nekoliko njih prelazilo je rijeku u potrazi za boljom ispašom s druge strane. Zabacile su svoje velike glave, kao da se rugaju čimpanzama. Rijeka nije bila duboka, ali Ipanu je predstavljala nesavladivu prepreku. Leon, uhvaćen u klopku Ipanova straha, bjesnio je, ali nije mogao ništa učiniti. Ljepotica je koračala duž obale. Frustrirano je frktala i pogledavala prema nebu, škiljeći. Iznenađeno je trgnula glavu. Leon je pratio njezin pogled. Letjelica se približavala dolinom, krećući se prema njima. Ipan je stigao prije Ljepotice u zaklon stabala, ali ne puno prije. Na sreću, krdo gigantilopa skrenulo je pozornost ljudi iz letjelice. Čučali su u grmlju dok je stroj zujio iznad njihovih glava pretražujući područje u

krugovima. Leon je morao smirivati rastuću Ipanovu nervozu, zamišljajući prizore ispunjene mirom i tišinom i hranom, dok su on i Ljepotica trijebili jedno drugo. Naposljetku, letjelica je otišla. Morat će svoje kretanje po otvorenim područjima svesti na minimum. Bili su u potrazi za hranom. Um mu je beskorisno radio i zahvatila ga je depresija. Bio je uhvaćen u zamku, pijun u politici većih igrača. Što je još gore, i Kelly je patila zbog toga. On nije bio čovjek od akcije. Niti čimpanza od akcije, također, pomislio je mrko. Kada je donio nekoliko prezrelih grozdova voća natrag u njihov grm s pogledom na rijeku, začuo je lomljavu. Pognuo se i krenuo uzbrdo pokušavši obići mjesto s kojega je dopirao zvuk. Ljepotica je trgala grane sa stabala. Kad joj se približio nestrpljivo mu je domahnula, što je bila uobičajena gesta čimpanzi nevjerojatno nalik ljudskoj. Na tlo je poslagala dvanaest debelih grana. Otišla je do najbližeg tankog stabla i gulila koru s njega u dugim trakama. Ipan se nelagodno osjećao zbog zvuka koji je pri tome nastajao. Grabežljivce bi taj neobičan zvuk mogao zanimati. Pogledom je pretraživao šumu u potrazi za znakovima opasnosti. Ljepotica mu je prišla i ošamarila ga. Napisala je štapićem SPLAV. Leon se osjetio iznimno glupim kada je konačno shvatio. Naravno. Je li ga to uranjanje u čimpanzu učinilo glupljim? Je li se učinak toga pogoršavao s vremenom? Čak i ako se izvuče odavde, hoće li ikada biti isti? Mnogo pitanja, niti jedan odgovor. Zaboravio je na sve to i počeo raditi. Povezivali su grane korom, grubo, ali funkcionalno. Pronašli su dva malena porušena stabla i upotrijebili ih kako bi napravili rub splavi. Ja, pokazala je Ljepotica, i demonstrirala povlačenje splavi. Prvo, zagrijavanje. Ipan je volio sjediti na splavi u grmlju. Očito čimpanza još uvijek nije mogao shvatiti svrhu splavi. Ipan se opružio na palubi od mladica i promatrao stabla čije su se grane njihale na toplom vjetru. Odnijeli su nezgrapnu splav od grana do rijeke nakon još jedne seanse međusobnog trijebljenja. Nebo je bilo puno ptica, ali letjelica nije bilo. Žurili su. Ipan je bio skeptičan prema stajanju na splavi dok je ona bila napola u vodi, ali Leon je dozvao sjećanja ispunjena toplim osjećajima, a to je smirilo brz ritam srca kojega je osjećao u čimpanzinim grudima. Ipan je mirno sjedio na granama. Ljepotica ih je odgurnula.

Odguravala ih je snažno, ali rijeka ih je brzo nosila nizvodno. Ipan je osjetio paniku. Leon je primorao Ipana da zatvori oči. To je usporilo disanje, ali tjeskoba se širila umom čimpanze brzinom munje. Ljuljanje splavi zapravo je pomoglo, jer se Ipan usredotočio na svoj nemirni želudac. Jednom je širom otvorio oči kad se nekakva klada koja je plutala po vodi zabila u splav, ali pogled na vodu koja je vrtložila posvuda oko njega natjerao ga je da smjesta ponovno čvrsto zažmiri. Leon joj je htio pomoći, ali iz snažnog lupanja Ipanova srca znao je da je panika u blizini. Čak nije mogao niti pogledati kako joj ide. Morao je sjediti kao slijep i osjećati kako ona odguruje splav. Disala je glasno, boreći se da zadrži splav usmjerenu u smjeru bujice. Poprskala ga je voda. Ipan se trgnuo, kriknuo, zatoptao nervozno nogama, kao da će pobjeći. Iznenada su se zaljuljali. Gunđanje Ljepotice bilo je prekinuto krkljanjem i on je osjetio da se splav vrti na sve jačoj struji. Od te vrtnje mu se smučilo... Ipan se isprekidanim pokretima osovio na noge. Širom je otvorio oči. Uzburkana voda, nestabilna splav. Spustio je pogled a grane od kojih je bila načinjena splav su se razdvajale. Obuzela ga je panika. Leon se pokušao usredotočiti na utješne prizore, ali odnijeli su ih vjetrovi straha. Ljepotica je plivala za splavi, ali splav je ubrzavala. Leon je prisilio Ipana da gleda prema suprotnoj obali, ali to je bilo jedino što je uspio učiniti prije no što je čimpanza počeo zapomagati i teturati po splavi, pokušavajući pronaći stabilno mjesto. Nije bilo koristi od toga. Grane su se oslobodile svojih vezova i hladna voda pomela je palubu. Ipan je zavrištao. Skočio je, pao, zakotrljao se, ponovno skočio. Leon je odustao od bilo kakvog pokušaja kontrole. Jedinu nadu polagao je u to da će zgrabiti pravi trenutak. Splav se raspolovila po sredini i njegova polovica snažno se zanijela ulijevo. Ipan se počeo odmicati od ruba, a Leon je to podržavao, natjeravši čimpanzu da zakorači dalje. U dva skoka bacio je čimpanzu s palube u vodu - prema suprotnoj obali. U tom se trenutku Ipan predao slijepoj panici. Leon je dopustio da mlati rukama i nogama - ali svaki je pokret usmjerio u pravom trenutku. On je znao plivati, a Ipan nije. To besciljno mlataranje ipak je držalo Ipanovu glavu iznad vode većinu vremena. Čak je postigao i nekakav napredak. Leon je ostao usredotočen

na zgrčene pokrete, ignorirajući hladnu vodu - a potom se Ljepotica našla pokraj njega, širom otvorenih čeljusti. Zgrabila ga je za stražnji dio vrata i gurnula prema obali. Ipan se pokušao hrvati s njom, popeti se na nju. Ljepotica ga je udarila po gubici. Ostao je bez zraka. Povukla ga je prema obali. Ipan je bio omamljen. To je Leonu pružilo priliku da prisili noge da se kreću odgurujućim pokretima. Radio je svom snagom na tome, potpuno usredotočen usred strke i krkljanja, a grudi su mu se nadimale... i nakon vremena koje mu se činilo kao cijela vječnost, osjetio je kamenčiće pod stopalima. Ipan se samostalno popeo na stjenovitu plažu. Pustio je čimpanzu da se ispljeska po tijelu i pleše kako bi se ugrijao. Ljepotica se pojavila, mokra i zablaćena i Ipan ju je uzeo u svoje zahvalno naručje. Hodanje je bilo rad a Ipan je odlučio da neće ništa raditi. Leon je pokušavao primorati čimpanzu da hoda, ali sada su se morali teškom mukom penjati vododerinom obraslom mahovinom i teško prohodnom. Posrtali su, lutali, penjali se, a ponekad jednostavno puzali uz strmu planinu. Čimpanze su pronašle staze kojima su se koristile životinje, što im je donekle pomoglo. Ipan je često zastajkivao zbog hrane ili samo kako bi tupo zurio u daljinu. Nejasne misli lepršale su poput leptira njegovim maglovitim umom, u velikim količinama na tekućim tokovima emocija koji su se vrtložili po vlastitoj volji. Čimpanze nisu bile stvorene za dugotrajne projekte. Sporo su napredovali. Pala je noć i morali su se popeti na stabla, grabeći voće putem. Ipan je spavao, ali Leon nije. Nije mogao. Njihovi životi bili su ovdje jednako u opasnosti kao i životi čimpanzi, ali pospani umovi koje su on i Kelly nastanjivali uvijek su živjeli na ovakav način. Čimpanzama je noć u šumi sipila kao tiha kiša informacija koje su obrađivali u snu. Njihovi su umovi povezivali nepovezane zvukove s poznatim bezopasnim pojmovima, ostavljajući drijemež neprekinutim. Leon nije poznavao suptilne znakove opasnosti i stoga je svako šuštanje i podrhtavanje grančica zamijenio za opasnost koja se približavala tihim korakom. Usnuo je protiv svoje volje.

U sam cik zore Leon se probudio sa zmijom pokraj sebe. Smotala se poput zelenog užeta oko grane koja se spuštala, postavivši se tako u položaj za napad. Promatrala ga je, a Leon je postao napet. Ipan se probudio iz svog dubokog sna. Vidio je zmiju, ali nije reagirao uplašenim trzajem, kao što se Leon plašio da bi mogao. Dugi je trenutak prošao, a Ipan je trepnuo samo jednom. Zmija je postala potpuno nepomična, i Ipanov se puls ubrzao, ali on se nije pomaknuo. Potom se zmija opustila i otklizala dalje i nijema je komunikacija bila dovršena. Ipan nije bio plijen za zmiju, ova zelena zmija nije imala dobar okus, a čimpanze su bile dovoljno pametne da se posvete nekom drugom poslu. Kada se Ljepotica probudila, spustili su se do obližnjeg žuborećeg potoka kako bi nešto popili, putem jedući lišće i nekoliko hrskavih kukaca. Obje su čimpanze ravnodušno sa sebe skinule debele crne kopnene pijavice koje su im se pričvrstile tijekom noći. Ti su se debeli, prežderani crvi gadili Leonu, ali Ipan ih je skidao jednakom ležernošću kojom bi Leon ponovno zavezao odvezane vezice na cipelama. Ipan je pio, a Leon razmišljao kako čimpanza ne osjeća potrebu da se očisti. U normalnim prilikama, Leon se tuširao dva puta dnevno, prije doručka i prije večere i osjećao se nelagodno ako bi se uznojio, ali ovdje je ovo neuredno tijelo nosio posve udobno. Jesu li njegova česta tuširanja bila zdravstvenom mjerom, poput trijebljenja kod čimpanzi? Ili ublažena, civilizirana navika? Kroz maglu se sjećao da je kao dječak mogao danima biti prljav i sretan, i da je mrzio tuširanje i kupke. Na neki način, Ipan ga je vratio do jednostavnijeg pojma o sebi, do opuštenosti u prljavom svijetu. Njegova nelagoda nije bila dugotrajna. Spazili su ravijane na vrhu brda. Ipan ih je nanjušio, ali Leon nije imao pristupa tom dijelu mozga čimpanze koji je mirise povezivao sa slikama. Samo je znao da je nešto zasmetalo Ipana, koji je podignuo svoj široki nos. Ono što je ugledao ga je probolo. Snažne zadnje noge, kojima su oštro koračali. Kratki prednji udovi koji su završavali oštrim kandžama. Njihove ogromne glave doimale su se kao da su samo zubi, oštri i bijeli ispod skupljenih, opreznih očiju. Prekrivalo ih je gusto smeđe krzno, koje se kovrčalo oko teškog repa kojim su se koristili za postizanje ravnoteže. Nekoliko dana prije, visoko iz sigurnosti krošnje visoka stabla, Ipan je promatrao nekoliko njih kako trgaju i proždiru meka tkiva gigantilope na pašnjaku. Ovi su došli njuškajući, hodajući nizbrdo u liniji, njih petoro.

Ljepotica i Ipan drhturili su pri samom pogledu na njih. Nalazili su se niz vjetar od ravijana, pa su se stoga odlučili pritajiti. Ovdje nije bilo visokih stabala, samo grmlje i mladice. Leon i Ljepotica krenuli su nizbrdo i prešli određenu udaljenost, a potom su ispred sebe ugledali čistinu. Ipan je nanjušio slabašan miris drugih čimpanzi, koji je dopirao s druge strane čistine. Mahnuo joj je: Ići. U istom trenutku, začula se iza njih buka. Ravijani su ih nanjušili. Njihovo zavijajuće glasanje odjekivalo je gustim grmljem. Na donjem dijelu padine bilo je još manje mjesta za skloniti se, ali veća stabla nalazila su se na drugoj strani čistine. Na njih bi se mogli popeti. Ipan i Ljepotica požurili su preko široke ravnice na sve četiri, ali nisu bili brzi. Ravijani koji su zavijali utrčali su u travu iza njih. Leon je pojurio prema stablima - točno usred skupine čimpanzi. Bilo ih je nekoliko desetaka, bili su zapanjeni i treptali kapcima. Povikao je nesuvislo, pitajući se kako će im Ipan dati znak. Najbliži krupni mužjak se okrenuo, pokazao mu zube i ljutito zaurlikao. Cijela skupina povikala je zajedno s njim, glasajući se i grabeći štapove i kamenje, bacajući ih - prema Ipanu. Kamenčić ga je pogodio u bradu, grančica u bedro. Pobjegao je, a Ljepotica nekoliko koraka ispred njega. Ravijani su jurili preko čistine. U kandžama su držali maleno, oštro kamenje. Izgledali su krupni i čvrsti, ali usporili su pred baražom kreštanja i urlika koja je stizala sa stabala. Ipan i Ljepotica izbili su na čistinu, a čimpanze su pojurile za njima. Ravijani su se zaustavili. Čimpanze su vidjele ravijane, ali nisu stale, čak niti usporile. Još uvijek su se kretale za Ipanom i Ljepoticom s ubojitim sjajem u očima. Ravijani su stajali kao smrznuti, a kandže su im se nervozno svijale i opuštale. Leon je shvatio što se događa i podigao granu u trku, grubo doviknuvši Ljepotici. Ona je pogledala prema njemu i oponašala ono što je on radio. Potrčao je prema ravijanima, vitlajući granom. Bio je to čudan, izvijen komad drveta, beskoristan, ali izgledao je krupno. Leon je htio ostaviti dojam prethodnice nečeg strašno opasnog. U oblaku prašine koji se podizao i sveopćem kaosu, ravijani su ugledali veliku skupinu bijesnih čimpanzi koje su se pojavile iz šume. Pojurili su. Skičeći, potrčali su svom snagom prema udaljenim stablima.

Ipan i Ljepotica su ih slijedili, trčeći posljednjim atomima snage. Do trenutka kada je Ipan stigao do prvih stabala, osvrnuo se i čimpanze su se zaustavile na pola puta, još uvijek kricima iskazujući svoju nasilnost. Pokazao je Ljepotici Ići, pa su presjekli čistinu najkraćim putem, krenuvši uzbrdo. Ipanu je bila potrebna hrana i odmor kako bi se smirio i prestao se trzati na svaki zvuk. Ljepotica i Ipan zagrlili su jedno drugo, visoko gore na stablu, tiho se glasajući i gladeći jedno drugo. Leonu je bilo potrebno neko vrijeme da razmisli. Tko je održavao njihova tijela na životu u Postaji? Bilo bi pametno ostaviti ih ovdje, u opasnosti, i reći ostalom osoblju da je dvoje neobičnih turista željelo doista dugo uranjanje. Njegovo je razmišljanje izazvalo nervozu kod Ipana, pa je odustao od tih misli. Bolje je bilo razmišljati apstraktno. A ovdje je bilo mnogo toga što je trebalo razumjeti. Biotehnolozi koji su ovamo naselili čimpanze i gigantilope i ostale životinje poigrali su se ravijanima. U divljim danima eksplozivne biotehnologije, u prvim godinama novog stoljeća, bilo je dopušteno gotovo sve. Ubrzo nakon toga, u dvadesetima, mogućnosti su dopustile biotehnolozima da vide mogu li pretvoriti nešto daljeg rođaka primata, pavijana, u nešto sličnije ljudima. Perverzan cilj, činilo se Leonu, ali vjerojatan. Znanstvenici su voljeli izigravati majmune. Rad na njima dospio je do pojave ponašanja koje je uključivalo lov u čoporu. Ali ravijani nisu imali drugih alatki osim grubo nazubljenog kamenja, koje bi povremeno koristili pri rezanju mesa jednom nakon što bi nešto ulovili. Za nekoliko milijuna godina, pod snažnim djelovanjem evolucije, mogli bi postati jednako pametni kao čimpanze. Tko će tada izumrijeti? U tom mu trenutku nije bilo baš previše stalo do toga. Osjetio je pravi bijes kada su se čimpanze - njegova vlastita vrsta! - okrenule protiv njih, čak i kada su se pojavili ravijani. Zašto? Bio je zabrinut zbog toga, sigurno je u tome postojalo nešto što je morao shvatiti. Sociohistorija se morala baviti takvim osnovnim, fundamentalnim impulsima. Reakcija čimpanzi bila je neugodno slična nizu incidenata u ljudskoj povijesti. Mrziti Strance. Morao je dokučiti tu mračnu istinu.

Čimpanze su se kretale u malenim skupinama, nisu voljele pridošlice, razmnožavale su se uglavnom unutar svog skromnog kruga od nekoliko desetaka jedinki. To je značilo da se bilo koja genetička osobina koja se pojavila mogla brzo proširiti na sve pripadnike skupine, zbog međusobnog razmnožavanja. Ako bi ona pomogla skupini da preživi, tada bi ta slučajnost odlučivala o preživljavanju te skupine. Pošteno. Ali ta je osobina morala biti nerazblažena. Skupina iznimno dobrih bacača kamenja bila bi progutana kad bi se oni pridružili skupini s nekoliko stotina jedinki. Kontakt bi doveo do razmnožavanja s jedinkama koje nisu pripadnici njihova malenog klana. Razmnožavanje izvan skupine: njihovo genetsko naslijeđe brzo bi se razvodnilo. Postizanje ravnoteže između genetičkih nezgoda do kojih dolazi u malenim skupinama i stabilnosti većih skupina - u tome je bio trik. Neka sretna skupina mogla bi imati dobre gene, koji prenose osobine koje su odgovor na sljedeći izazov neprestano mijenjajućeg svijeta. Oni bi se dobro snašli. Ali ako se ti geni nikada ne bi prenijeli na mnogo čimpanzi, čemu onda sve to? Uz određenu malenu stopu razmnožavanja izvan skupine, ta bi se osobina proširila u ostale skupine. Tijekom vremena, i ostali bi razvili tu osobinu. Ona bi se proširila. To je značilo da je bilo doista korisno razviti prikriveni animozitet prema strancima, osjećaj njihova neodgovaranja. Nemoj se pariti s njima. I tako su se malene skupine čvrsto držale svojih ekscentričnih osobina, i neke od njih su napredovale. Te su nastavljale živjeti; većina bi ih nestala. Evolucijski skokovi događali su se brže u malenim, napola izoliranim skupinama, čiji su se pripadnici tek neznatno razmnožavali izvan skupine. Oni su svoj genetski potencijal čuvali u jednoj malenoj košari - skupini. Tek povremeno bi se parili s pripadnicima drugih skupina - često putem silovanja. Cijena toga bila je visoka: snažno preferiranje pripadnika svoje vlastite malene skupine. Mrzili su gomile, neznance, buku. Skupine s manje od deset pripadnika bile su previše ranjive pred bolestima ili grabežljivcima; nekoliko gubitaka i to bi bio kraj skupine. Ako su imale previše pripadnika, izgubile bi koncentriranost parenja u malenoj skupini. Bili su snažno odani svojim skupinama, lako su identificirali jedni druge u mraku po mirisu, čak i na relativno velikim udaljenostima. Budući da su imali mnogo zajedničkih gena, altruističko djelovanje je bilo uobičajeno.

Čak su poštovali junaštvo - jer čak i kada bi junak umro, njegovi geni koje je podijelio parenjem prenosili bi se njegovim potomcima. Čak i kad bi stranci mogli proći na testovima razlika u pojavi, ponašanju, mirisu, trijebljenju - čak i tada, kultura bi mogla pojačati učinke. Pridošlice s različitim jezikom ili navikama i stavom doimali bi se odbojnima. Sve što bi poslužilo za razlikovanje skupine pomoglo bi da mržnja ostane snažna. Svaka malena genetička skupina tada bi bila vođena prirodnom selekcijom da naglasi nenaslijeđene razlike - čak i one proizvoljne, slabo povezane sa sposobnošću za opstanak... i tako bi mogli razviti i kulturu. Kao što su je razvili ljudi. Raznolikost u njihovim plemenskim zamršenostima izbjegavala je genetičko razvodnjavanje. Oni su za ozbiljno uzimali drevni zov rezervirane, oprezne plemenske pripadnosti. Leon/Ipan s nelagodom se promeškoljio. Usred razmišljanja, riječ oni u njegovu je umu počela označavati i ljude i čimpanze. Opis je odgovarao i jednima i drugima. To je bio ključ svega. Ljudi su se uklapali u civilizaciju usprkos svojoj urođenoj plemenskoj pripadnosti, svom naslijeđu sličnom naslijeđu čimpanzi. Bilo je to čudo! Ali čak i čuda je bilo potrebno objasniti. Kako je civilizacija mogla ostati stabilnom, koristeći pri tome tako nedotjerana stvorenja kakvi su bili ljudi? Leon nikada prije nije to pitanje vidio u tako upadljivom, ali i tako ponižavajućem svjetlu. I nije imao odgovora na njega. Nastavili su dalje usprkos iskrenoj, dubokoj nelagodi njihovih čimpanzi. Ipan je nanjušio nešto zbog čega je počeo strijeljati pogledom lijevodesno. Uz pomoć cijelog asortimana utješnih misli i suptilnih trikova koje je naučio, Leon ga je uspio natjerati da nastavi dalje. Ljepotica je imala više problema. Ženski čimpanza nije se volio penjati dugim, strmim vododerinama koje su vodile do vrha grebena. Kvrgavo grmlje blokiralo im je put i bilo im je potrebno mnogo vremena da ga obiđu. Na ovim visinama bilo im je teže pronaći voće. Ipana su neprestano boljele ruke i ramena. Čimpanze su se kretale na sve četiri jer su njihove iznimno snažne ruke morale nositi dodatnu težinu. Kretati se i po stablima i po tlu značilo je da se ne može usavršiti ni jedno niti drugo. Ljepotica i Ipan stenjali su i kukali zbog bolova koji nikada nisu napuštali njihova stopala, noge, zapešća i ruke. Čimpanze nikada neće biti istraživači udaljenih predjela.

Puštali su svoje čimpanze da se odmore dovoljno često kako bi savijali listove i sisali vodu iz udubina na stablima, što je bila rutinska uporaba jednostavnog alata. Neprestano su njušili zrak sa strahom. Miris koji je uznemirivao obje čimpanze postajao je sve jači, tamniji. Ljepotica je hodala prva i prva je prešla vrh grebena. Daleko ispod njih u dolini mogli su razabrati kvadratnu krutost Izletničke postaje. Letjelica se uzdigla s njezinog krova i tiho se spustila duž doline, ne predstavljajući nikakvu opasnost za njih. Prisjetio se davnih dana, kad je sjedio na verandi Postaje s pićem u ruci, a Kelly je govorila, da si ostao u Helsinkiju, možda bi bio mrtav. A isto bi se moglo dogoditi i da nisi ostao u Helsinkiju... Počeli su se spuštati strmom padinom. Oči njihovih čimpanzi trzale bi se pri svakom neočekivanom kretanju. Hladni povjetarac pomicao je grane rijetkih niskih grmova i grbavih stabala. Neka su izgledala golo, spaljena kada su ih pogodile munje. Zračne mase koje su se podizale iz dolina sukobljavale su se ovdje, snažnim sudarom pritisaka. Ovaj stjenoviti greben bio je daleko od ugodnog područja u kojem su živjele čimpanze. Požurili su. Ispred njega, Ljepotica se zaustavila. Bez ikakva zvuka pet ravijana ustalo je iz svoga skrovišta, formirajući uredan polukrug oko njih dvoje. Leon nije mogao raspoznati radi li se o istom čoporu kao i prije. Ako je tako, bio je to poprilično vrijedan čopor lovaca, koji su bili u stanju smatrati pamćenje i svrhu važnijima od vremena. Čekali su ispred njih, gdje nije bilo nikakvih stabala na koja bi se mogli popeti. Ravijani su bili sablasno tihi dok su polako koračali prema naprijed tiho skupljajući i otvarajući kandže. Doviknuo je Ljepotici i proizvodio nekakve krajnje lažne prijeteće zvuke dok se kretao, ruku visoko podignutih u zrak, stisnutih pesnica, pokazujući svoj krupni profil. Pustio je Ipana da preuzme kontrolu dok je on razmišljao. Čopor ravijana zacijelo je mogao svladati dva usamljena čimpanze. Da prežive ovo, morat će iznenaditi ravijane, uplašiti ih. Osvrnuo se oko sebe. Bacanje kamenja ovdje neće biti od pomoći. Tek slabašno naslućujući što radi, krenuo je ulijevo, prema stablu koje je raskolio grom. Ljepotica je opazila njegov pokret i prva prišla stablu, energično koračajući. Ipan je podigao dva kamena i bacio ih prema najbližem ravijanu. Jedan ga je pogodio u bok, ali nije mu učinio ništa nažao.

Ravijani su počeli koračati, kružeći. Dozivali su se međusobno svojim hripavim glasovima. Ljepotica je skočila na sasušeni komad stabla. Puknuo je. Zgrabila je komad i Leon je shvatio na što cilja. Bio je velik kao ona i ona ga je držala u rukama. Najkrupniji ravijan je zagunđao i svi su se međusobno pogledali. Ravijani su napali. Najbliži je napao Ljepoticu. Ona ga je udarila po ramenu tupim vrhom drveta i on je zacičao. Leon je zgrabio komad raskidanog debla. Nije ga mogao posve otrgnuti. Još jednom se začulo cičanje iza njega, a Ljepotica se uzbuđeno glasala visokim, preplašenim glasom. Bilo je najbolje ostaviti čimpanze da se urlanjem i cikom riješe svoje napetosti, ali mogao je osjetiti strah i očaj u njezinu glasu, a znao da je da oni dolaze i od Kelly. Pomno je odabrao manji komad drveta. Objema rukama ga je oslobodio, koristeći svoju težinu i krupne ramene mišiće, odlomivši ga tako da mu je jedan kraj ostao šiljast. Koplja. To je bio jedini način obrane pri kojem su mogli ostati podalje od kandži ravijana. Čimpanze nikada nisu koristile tako napredno oružje. Evolucija još nije stigla do te lekcije. Ravijani su ih tada već potpuno okružili. On i Ljepotica stajali su jedno drugome okrenuti leđima. Jedva se uspio namjestiti za borbu, kada je morao pretrpjeti napad krupnog, crnomanjastog ravijana. Oni još uvijek nisu shvatili princip djelovanja koplja. Zarilo se na pravo mjesto, povukao ga je natrag. Stravičan urlik. Ipan se pomokrio od straha, ali nešto u Leonu natjeralo ga je da ostane na mjestu. Ravijan se povukao, stenjući. Okrenuo se da bi počeo bježati. Zastao je usred koraka. Jedan dug, neizvjestan trenutak ravijan je oklijevao - a potom se ponovno okrenuo prema Leonu. Zakoračio je naprijed s novim samopouzdanjem. Ostali ravijani su promatrali. Otišao je do istog stabla kao i Leon i jednim potezom odlomio dug, tanak drveni šiljak. Potom je krenuo prema Leonu, zastao i jednom kandžom ispružio šiljak prema naprijed. Nagnuvši svoju veliku glavu u stranu, pogledao ga je i napola se okrenuo, isturivši jednu nogu naprijed. Leon je sa zaprepaštenjem prepoznao mačevalački stav. Ruben je bio u njemu. Ruben je bio uronjen u ovoga ravijana. Sve se savršeno uklapalo. Na taj će način smrti čimpanzi biti potpuno prirodne. Ruben je mogao reći da razvija uranjanje u ravijane kao novu

komercijalnu aplikaciju istog hardvera koji se koristio za uranjanje u čimpanze. Ruben je u tom trenutku pažljivo zakoračio naprijed držeći dugo koplje objema kandžama. Napravio je kružni pokret. Pokret je bio isprekidan; kandže su mu bile neprecizne u usporedbi sa šakama čimpanzi. Ali ravijan je bio jači. Napao ga je brzim, lukavim pokretom, a potom snažno. Leon se jedva uspio izmaknuti u stranu, odgurnuvši koplje svojim šiljkom. Ruben se brzo vratio i napao Leona s lijeve strane. Napad finta, napad finta. Leon je sve to dočekivao mašući svojim šiljkom. Njihovi drveni mačevi udarali su jedan o drugoga, a Leon se nadao kako njegov neće puknuti. Ruben je dobro ovladao ovim ravijanom. Nije pokušavao pobjeći kao ranije. Leon je imao mnogo posla odvraćajući Rubenove napade. Morao je pronaći nekakvu novu prednost ili će nadmoćna snaga ravijana na kraju ipak prevladati. Leon je kružio, odvlačeći Rubena što dalje od Ljepotice. Ostali ravijani su je okružili, ali nisu je napadali. Sva je pozornost bila usmjerena na dva lika koji su se mačevali. Leon je odvukao Rubena prema isturenom dijelu litice. Ravijan je imao problema s održavanjem koplja u ravnom položaju i morao je neprestano pogledavati prema svojim kandžama kako bi ga ravno držao. To je značilo da je obraćao manje pozornosti na to gdje staje svojim kopitima. Leon je mahao i napadao, neprestano se krećući, primoravši ravijana da korača u stranu. Spustio je svoje veliko kopito između nekoliko kamenova, zateturao, a potom se uspravio. Leon se pomaknuo ulijevo. Ravijan je ponovno zakoračio i kopito mu se okrenulo, pa je posrnuo. Leon se u trenutku našao na njemu. Napao ga je kada je ravijan spustio pogled nogama tražeći uporište. Leon je zahvatio ravijana svojim šiljkom. Snažno ga je zario. Ostali ravijani su tužno zavijali. Bijesno frkćući, ravijan se pokušao povući sa šiljka. Leon je primorao Ipana da zakorači naprijed i još jače zarije vrh u ravijana. Ovaj je promuklo zavijao. Ipan je ponovno zario koplje u njega. Krv je šiknula iz rane, poprskavši prašinu. Koljena su mu klecnula i srušio se na tlo. Leon je pogledao preko ramena. Ostali su krenuli u akciju. Ljepotica je zadržavala trojicu, krešteći prema njima tako glasno da je to išlo na živce

čak i njemu. Jednoga je već uspjela ozlijediti. Krv mu je tekla niz smeđe krzno. Ali ostali nisu napadali. Kružili su i režali i toptali nogama, ali nisu se približavali. Bili su zbunjeni. I učili su. Mogao je vidjeti brze, bistre oči kako proučavaju situaciju, novi potez u neprestanom ratu. Ljepotica je iskoračila i ubola najbližeg ravijana. Bacio se na nju u napadu bijesa i ona ga je ponovno ubola, dublje. Kriknuo je, okrenuo se - i pobjegao. To je bilo dovoljno i za ostale. Svi su otkaskali dalje, ostavivši ranjenog ravijana mekećući na tlu. Zamućenim je pogledom promatrao kako krvari. Zatreptao je i Ruben je nestao. Životinja je izdahnula. Oklijevajući, Leon je podigao kamen i razbio njegovu lubanju. Bio je to prljav posao, pa se primirio u Ipanu i prepustio mračnom, raspaljenom bijesu čimpanze da iziđe na vidjelo. Nagnuo se i proučio ravijanov mozak. Filigranska srebrna mrežica prekrivala je gumenastu, svijenu loptu. Sklopovi za uranjanje. Okrenuo se od tog prizora i tek tada primijetio da je Ljepotica ozlijeđena. Postaja se nalazila na vrhu brda. Strme vododerine brdu su davale izgled umornog, izboranog lica. Niži dijelovi bili su prekriveni grmljem. Ipan se uspuhao dok se probijao grubim krajolikom kojega je izbrazdala erozija. Gledano kroz oči čimpanzi, noć je bila sablasna, drhturavi prizor blijedozelene boje s plavkastim sjenama. Brdo je predstavljala nijansa na pozadini planine, ali čimpanze nisu mogle razabrati udaljene pojedinosti. Čimpanze su živjele u bliskom, neposrednom svijetu. Ispred sebe je mogao jasno vidjeti osvijetljen zid koji je okruživao Postaju. Masivan, visok pet metara. I, kao što se sjetio iz svog turističkog obilaska tog mjesta, posut razbijenim staklom. Iza njega čulo se uzdisanje dok se Ljepotica s mukom uspinjala obronkom. Rana na njezinom boku učinila je njezin stav ukočenim, a lice natmurenim. Odbila je skriti se dolje. Oboje su bili gotovo u potpunosti iscrpljeni, a njihove su čimpanze bile svojeglave, usprkos dvije pauze za prehranu voćem i ličinkama i odmoru. Pomoću ograničenog vokabulara, izražaja lica i pisanja u prašini: "razmotrili" su svoje mogućnosti. Dvije čimpanze ovdje su bile ranjive. Nisu mogli očekivati da će imati sreće kao s ravijanima, ne ovako izmoreni i na nepoznatom teritoriju.

Najbolje vrijeme za prići Postaji bila je noć. A tkogod je ovo sve inscenirao, neće čekati zauvijek. Posljednjeg dana još su se dva puta morali skrivati od letjelica. Odmaranje tijekom cijelog sljedećeg dana doimalo se primamljivim, ali Leon je osjetio da ga nekakav predosjećaj tjera da ide dalje. Uspinjao se brežuljkom, čuvajući se elektrificiranih žica. O takvim skrivenim tehničkim stvarima nije znao ništa. Morat će se čuvati onih vidljivih i nadati se da Postaja nije okružena takvom signalizacijom. Vid čimpanzi bio je oštar i jasan i u prigušenom svjetlu kad je bila riječ o objektima u blizini, ali nije ništa vidio. Odabrao je mjesto pokraj zida u sjeni stabala. Ljepotica je brzo i plitko disala dok se približavala. Kad je podigao pogled zid mu se učinio ogromnim. Nemogućim za savladati... Polako je istraživao okoliš. Nije bilo znaka nikakvog kretanja. Ovo je mjesto Ipanu imalo nekakav poseban miris, nekako pogrešan. Možda su se životinje držale podalje od tog stranog mjesta. Dobro; zbog toga će stražari unutra biti manje na oprezu. Zid je bio od betona. Debeli rub bio je na njegovom vrhu, što je uspon preko zida činilo još težim. Ljepotica je pokazala prema mjestu gdje su stabla rasla blizu zida. Okljaštrena stabla bliža zidu ukazivala su na činjenicu da su graditelji mislili na životinje koje bi mogle preskočiti zid sa stabala. No, neka od njih bila su dovoljno visoka i imala su grane koje su dosezale gotovo do vrha. Bi li čimpanza mogla preskočiti tu udaljenost? Ne baš vjerojatno, posebice ovako umorna. Ljepotica je pokazala prema njemu, a potom ponovno prema sebi, a zatim ispružila ruke i zanjihala ih. Bi li se mogli zaljuljati preko te udaljenosti? Proučavao je njezino lice. Projektant nije predvidio da će dvije čimpanze surađivati na takav način. Zaškiljio je prema vrhu. Previsoko za popeti se, čak i kada bi Ljepotica stala na njegova ramena. Da, pokazao joj je. Nekoliko trenutaka kasnije, njezine su ruke čvrsto držale njegova stopala, namjeravajući ispustiti granu iz ruke, ipak se pomalo dvoumio. Ipan nije imao ništa protiv ovakve tjelovježbe, zapravo je bio sretan što je ponovno bio na stablu. Ali Leonovo ljudsko prosuđivanje ipak ga je na sav glas upozoravalo da to nikako neće moći izvesti. Prirodan talent čimpanzi sukobio se s ljudskim oprezom.

Na sreću, nije imao dovoljno vremena da bi se prepustio sumnjama. Ljepotica ga je povukla s grane. Pao je, a držale su ga samo njezine ruke. Omotala je stopala čvrsto oko debele grane, i sada ga je počela ljuljati poput utega na uzici. Ljuljala ga je naprijed-natrag, povećavajući amplitudu. Natrag, naprijed gore, dolje, centrifugalni pritisak stvarao mu se u glavi. Ipanu je to bilo jedva primjetno. Leonu je to bio krivudavi svijet zastrašujućeg ljuljanja. Grančice su ga greble i brinuo se ne stvaraju li previše buke, a potom je zaboravio na sve to, jer mu je glava doprla do vrha zida. Betonski rub bio je zakrivljen s unutrašnje strane, tako da nikakva kuka ne bi mogla pronaći uporište. Zaljuljao se ponovno dolje, glavom pojurivši prema tlu. Potom gore do donjih grana, a grančice su ga šibale po licu. Pri sljedećem zamahu našao se više. Po cijelom gornjem dijelu zida presijavao se debeli sloj razbijenog stakla. Vrlo profesionalno. Jedva je imao vremena razmisliti o svemu tome kada ga je ispustila. Poletio je uvis, ispruženih ruku - i jedva se uhvatio za rub. Da nije bio isturen prema van zbog zaštite, promašio bi ga. Tijelom je udario o zid. Nogama je potražio uporište na glatkom zidu. Nekoliko prstiju ga je pronašlo. Odgurnuo se prema gore, napevši mišiće - i prebacio se preko. Nikada prije nije znao cijeniti koliko čimpanza može biti jak. Niti jedan čovjek ne bi uspio prijeći ovo. Popeo se gore, posjekavši dlan i bedro na staklo. Bio je to naporan posao, osoviti se na noge i pronaći mjesto na koje će stati. Trijumfirao je. Mahnuo je Ljepotici, nevidljivoj na stablu. Otada nadalje sve je ovisilo o njemu. Iznenada je shvatio da su mogli napraviti nekakvo uže, povezati nekoliko lijana. Tada bi je mogao povući gore. Dobra ideja, ali prekasno. Nije imalo smisla odugovlačiti. Kompleks je bio djelomično vidljiv kroz stabla, nekoliko je svjetala bilo uključeno. Posvemašnja tišina. Čekali su dok noć nije gotovo napola prošla, nije imao ništa osim Ipanovih predosjećaja da mu kažu kada je pravi trenutak. Pogledao je dolje. Između njegovih nožnih prstiju presijavala se britvica, ugrađena u beton. Pažljivo je zakoračio između sjajnih objekata. Između oštrih staklenih zuba bilo je mjesta za stati. Stablo mu je zaklanjalo pogled i mogao je vidjeti samo nešto malo ispod sebe u slabašnom svjetlu koje je dopiralo iz Postaje. To je barem značilo da niti oni ne mogu vidjeti njega.

Da skoči? Previsoko. Stablo koje ga je skrivalo je bilo blizu, ali njega se nije moglo vidjeti. Stajao je i razmišljao, ali ništa mu nije padalo na pamet. U međuvremenu, Ljepotica je ostala iza njega, sama, dok se on ljutio što ju je morao ostaviti među opasnostima koje nije niti mogao predvidjeti. Razmišljao je poput čovjeka i zaboravljao da ima sposobnosti čimpanze. Kreni. Skočio je. Grančice su pucketale i on se snažno bacio u sjenu. Grane su ga bockale u lice. Ugledao je tamni obris sa svoje desne strane i svinuo noge, okrenuo se rukama ispruženima prema van - i zagrabio granu. Ruke su mu se s lakoćom ovile oko nje i shvatio je da je pretanka, pretanka Puknula je. Zvuk mu se učinio glasnim poput grmljavine. Pao je, pustivši granu. Leđima je udario o nešto tvrdo i otkotrljao se, pokušavajući se za nešto uhvatiti. Prsti su mu se ovili oko debele grane i on se zaljuljao na njoj. Naposljetku je uzdahnuo. Lišće je šuštalo, grane se svijale. Ništa više. Nalazio se oko polovine stabla. Zglobovi su ga boljeli, poput galaksije odvojenih bolova. Leon se opustio i prepustio Ipanu da savlada silazak. Podigao je preveliku buku padajući kroz stablo, ali nije bilo nikakvih naznaka kretanja širokom livadom između njega i velike osvijetljene Postaje. Razmišljao je o Ljepotici i poželio da postoji neki način kojim bi joj mogao javiti da je unutra. Razmišljajući o njoj, pogledom je odmjerio udaljenosti od najbližih stabala, pamteći prizor kako bi mogao pronaći put natrag i u mrtvom trku ako to bude potrebno. A što sada? Nije imao nikakav plan. Osim toga, bio je sumnjičav. Leon je nježno požurivao Ipana - koji je bio nervozan i umoran, jedva ga se moglo kontrolirati - da uđe u trokutasto zasađeno grmlje. Ipanov um bio je poput olujnog neba ispresijecanog munjama. Ne baš točno mislima; više svojevrsnim čvorovima emocija, koje su se formirale i bljeskale oko jezgri tjeskobe. Leon je strpljivo dozvao utješne prizore, usporio Ipanovo disanje, i gotovo prečuo tihi zvuk, noktiju koji su grebli po kamenom puteljku. Nešto je brzo trčalo. Došli su oko vrha trokutastog nasada grmlja. Napetih mišića, glatke kože, nabijenim nogama pokrivajući preostalu udaljenost. Svi su bili izvježbani da traže i ubiju bez zvuka, bez upozorenja. Ipanu su ta čudovišta bila strana, zastrašujuća. Ipan je ustuknuo natrag u panici prije no što su naišla dva metka od mišića i kostiju. Crne čeljusti izdigle su se od bijelih zuba, ogoljene ispod bijesnih očiju.

Onda je Leon osjetio da se nešto promijenilo u Ipanu. Iskonski, instinktivni odgovori zaustavili su njegovo povlačenje, napeli tijelo. Nije bilo vremena za pobjeći, dakle morat će se boriti. Ipan je zauzeo položaj, uspravio se. Ta bi dvojica mogla napasti njegove ruke, pa ih je stavio iza sebe, pognuvši se kako bi spustio lice izvan domašaja. Ipan se već prije sukobljavao s četveronožnim lovcima u čoporu, negdje daleko u sjećanjima svojih predaka, i bilo mu je urođeno znanje da oni napadaju ispruženi ud žrtve ili pokušavaju zgrabiti žrtvu za vrat. Psi su ga htjeli oboriti na tlo, rasjeći mu vratnu žilu kucavicu, rastrgati ga u ključnim sekundama iznenađenja. Približili su se jedan drugome, hrpe brze hrskavice, trčeći gotovo rame uz rame, velikih glava podignutih uvis - i skočili. U zraku su bili usredotočeni, znao je Ipan. I ranjivi. Ipan je podigao obje ruke kako bi zgrabio prednje udove pasa. Bacio se prema natrag, čvrsto držeći noge, a ruke su mu se nalazile jedva nešto ispod njihovih čeljusti. Sam zamah pasa odnio ih je preko njegove glave dok se kotrljao unatrag. Ipan se okrenuo na leđa, snažno povlačeći. Zbog toga što ih je iznenada zgrabio, psi su pali naprijed. Nisu mogli okrenuti glave i spustiti ih kako bi ga uhvatili za ruke. Skok, hvatanje, brzi okreti i zamah, bacanje - sve to spojeno u centrifugalni vrtlog koji je bacio pse preko Ipana dok se on bacio na tlo i kotrljao. Osjetio je da noge pasa pucaju, pa ih je pustio. Poletjeli su preko njega bolno stenjući. Ipan se sasvim okrenuo, pognute glave, i skokom se osovio na noge. Začuo je tupi udarac, cvokot kad su se čeljusti zatvorile. Još jedan udarac kad su psi pali na travu, ne mogavši ublažiti pad svojim polomljenim nogama. Pojurio je za njima, teško dišući. Pokušavali su ustati, okrećući se na polomljenim nogama kako bi se suočili sa svojim plijenom. Još uvijek nisu lajali, samo tiho stenjali od boli, potmulo režali. Jedan je protisnuo vrlo prostu psovku. Drugi je pjevušio: "Gaaaaaade... gaaaaaade..."

Životinje su se povlačile u prostranoj, tužnoj noći.

Skočio je visoko i okomio se na obojicu. Nogama je pritisnuo njihove vratove prema tlu i osjetio kako kosti popuštaju. Prije no što je zakoračio natrag kako bi ih pogledao, znao je da su mrtvi.

Ipanu je navrla krv od veselja. Leon nikada nije osjetio takvo uzbuđenje, čak niti tijekom svog prvog uranjanja, kada je Ipan ubio Stranca. Pobjeda nad ovim čudnim bićima sa zubima i kandžama koja su ga napala iz noći izazvala je duboko, razgaljeno zadovoljstvo. Leon nije učinio ništa. Pobjeda je cijela pripadala samo Ipanu. Dugi trenutak Leon je uživao u njoj na hladnom noćnom zraku, osjećajući drhtaje ekstaze. Polako, razum mu se vratio. Bilo je tu i drugih pasa. Ipan je uspio uhvatiti ove. Takvu sreću neće imati dva puta. Pse se moglo lako vidjeti ovdje na livadi. Mogli bi privući nečiju pozornost. Ipan nije volio doticati pse. Crijeva su im se ispraznila i rezak je vonj ispunio zrak. Ostavili su mrlje na travi dok ih je odvlačio u grmlje. Vrijeme, vrijeme. Netko će shvatiti da pasa još nema i doći će ih potražiti. Ipan je još uvijek bio pun sebe zbog svoje pobjede. Leon je to iskoristio kako bi ga natjerao da korača preko široke livade, prikrivajući se u sjenama. Energija je kolala Ipanovim žilama. Leon je znao da je to samo trenutačno veselje proizašlo iz žlijezda, koje je prikrilo duboki umor. Kada izblijedi, Ipan će postati omamljen i bit će teško upravljati njime. Svaki puta kada bi zastao, osvrnuo bi se i memorirao krajolik. Možda će se morati trkom vratiti ovim putem. Bilo je kasno i najveći dio Postaje bio je u mraku. U tehničkom odjelu, međutim, niz prozora presijavalo se svjetlom koje je Ipan doživljavao kao nemoguće bogato, čudno, previše toplo. Skočio je do prozora i stisnuo se uza zid. Pomoglo je što je Ipan bio fasciniran ovom čudnom citadelom koju su stvorili božanski ljudi. Iz vlastite znatiželje, provirio je kroz prozor. Pod blještavim svjetlom prostirala se velika prostorija koju je Leon prepoznao. Ondje, stoljećima prije, okupljao se, zajedno s ostalim šareno odjevenim turistima kako bi krenuli na izlet. Leon je pustio da ga znatiželja čimpanze odvede do strane za koju je znao da ima vrata koja vode u dugi hodnik. Vrata su se otvorila bez poteškoća, na Leonovo iznenađenje. Ipan je koračao klizavim pločicama hodnika, zbunjeno proučavajući fosforescentnom bojom ukrašene stropove i zidove, koji su odašiljali smirujući sjaj boje slonove kosti. Vrata ureda bila su otvorena. Leon je natjerao Ipana da čučne i proviri iza njih. U uredu nije bilo nikoga. Bila je to raskošno uređena prostorija s

policama do stropa. Leon se sjetio da je sjedio u tom uredu i razgovarao o procesu uranjanja. To je značilo da su prostorije za uranjanje samo nekoliko vrata dalje niz – Škripa potplata na pločicama natjerala ga je da se okrene. Ruben se nalazio iza njega, držeći u ruci oružje. U hladnom svjetlu, lice mu je izgledalo čudno u Ipanovim očima, čudnovato koščato. Leon je osjetio napad štovanja u Ipanu i pustio je da ponese čimpanzu naprijed tiho se glasajući. Ipan je osjećao divljenje, a ne strah. Leon se pitao zašto Ruben ništa ne govori, i tek tada shvatio da on ne bi mogao ništa odgovoriti. Ruben se napeo, mašući svojim ružnim oružjem. Metalni klik. Ipan je podigao ruke na ritualni pozdrav čimpanzi, a Ruben ga je pogodio metkom. Ipan se pogođen metkom zavrtio. Pao je dolje, opruživši se po podu. Rubenove su se usne podrugljivo razvukle. "Pametnjaković, ha? Nisi primijetio alarm na vratima, ha?" Bol u Ipanovu boku bila je oštra, paralizirajuća. Leon je osjećao bol i rastuću ljutnju u Ipanu, pomažući joj da ojača. Ipan je opipao bok i ruka mu je postala ljepljiva, a miris na njoj bio je poput toplog željeza u čimpanzinim nosnicama. Ruben je kružio oko njega, mašući oružjem. "Ti si me ubio, ti slabašna ništarijo. Upropastio si i dobru eksperimentalnu životinju. Sada moram smisliti što ću s tobom." Leon je dodao svoju ljutnju Ipanovu bijesu. Osjetio je kako se snažni mišići u ramenima napinju. Bol u boku iznenada ga je probola. Ipan je zastenjao i skotrljao se na pod pritišćući ranu jednom rukom. Leon je držao glavu dolje, tako da Ipan ne može vidjeti krv koja mu je tekla preko nogu. Energija je nestajala iz tijela čimpanze. Slabost mu je obuzela noge. Naćulio je uši kada je začuo zvuk Rubenovih stopala. Još jedan okret u agoniji, ovoga puta privinuo je noge prsima. "Pretpostavljam da postoji samo jedno rješenje -" Leon je začuo metalni klik. Sada, da. Pustio je svoju ljutnju da se izlije. Ipan se osovio na ruke i pomaknuo noge ispod sebe. Nije imao vremena potpuno ustajati. Ipan je skočio prema Rubenu, držeći se nisko. Hitac je odjeknuo pokraj njegove glave. Tada je udario Rubena o bok i lupio njime o zid. Njegov miris je bio kiseo, slankast.

Leon je izgubio kontrolu. Ipan je odbio Rubena od zida i istoga trenutka napao ga rukama svom snagom. Ruben je pokušao odbiti udarac. Ipan je odgurnuo slabašne čovjekove ruke u stranu. Rubenovi patetični pokušaji obrane bili su poput paučine na povjetarcu. Udarao je Rubena i zabijao svoja snažna ramena u njegove grudi. Oružje je uz štropot palo na pločice. Ipan se neprestano zabijao u čovjekovo tijelo.

Snaga, moć, veselje.

Kosti su pucale. Rubenova se glava trgnula unatrag, udarila o zid i on je ostao nepokretan. Ipan je zakoračio natrag, a Ruben potonuo na pločice. Veselje. Plavo-bijele mušice zujale su mu u rubu vidnog polja. Moram se kretati. To je bilo jedino što je Leon uspio progurati kroz zavjesu emocija koja je obavijala čimpanzin um. Hodnik se ljuljao. Leon je natjerao Ipana da hoda postrance. Niz hodnik, bolnim koracima. Dvoja vrata, troja. Ovdje? Zaključano. Sljedeća vrata. Svijet se nekako sporije kretao. Vrata su se odškrinula. Čekaonica koja mu je bila poznata. Ipan je naletio na stolac i gotovo pao. Leon je tjerao pluća da rade. Duboki udisaji razbistrili su mu vid i uklonili tamne rubove koji su se pojavili, ali plavobijele mušice još su uvijek bile ondje, nestrpljivo zujeći oko njega, a bilo ih je sve više. Pokušao je sa suprotnim vratima. Zaključana. Leon je prikupio svu snagu od Ipana koju je mogao. Snaga, moć, veselje. Ipan je udario ramenom u masivna vrata. Izdržala su. Ponovno. I ponovno, oštri bolovi - i vrata su se otvorila. Da, to je bilo to. Prostorija za uranjanje. Ipan je uteturao između aparature. Prolazak između redova, između kontrolnih ploča, trajao je cijelu vječnost. Leon se usredotočio na svaki korak, stavljajući nogu ispred noge. Ipanovo vidno polje se smanjivalo dok mu se činilo da mu glava tone na mekim ramenima. Ovdje. Njegov odjeljak. Prtljao je oko zasuna. Otvorio ih. Ondje je ležao Leon Mattick, miran, zatvorenih očiju. Kontrole u hitnim slučajevima, da. Upamtio je to tijekom kratke poduke.

Pretraživao je ulaštenu čeličnu površinu i pronašao kontrolnu ploču sa strane. Ipan je kroz izmaglicu zurio u nerazumljiva slova, a i sam Leon imao je poteškoća s čitanjem. Slova su poskakivala i miješala se. Pronašao je nekoliko prekidača i kontrola servo uređaja. Ipanove ruke bile su neprecizne. Bila su mu potrebna tri pokušaja da bi aktivirao program za oživljavanje. Svjetla su se pretvarala iz zelenih u žuta. Ipan je naglo sjeo na hladni pod. Plavo-bijele mušice zujale su mu oko glave i htjele ga ujesti. Udisao je hladan suhi zrak, ali u njemu nije bilo kisika, nije bilo pomoći... Tada, bez ikakva pokreta, gledao je u strop. Bio je na leđima. Svjetla na stropu postajala su tamnija, bljedila su. A potom su se posve ugasila. Leonove su se oči otvorile. Program za oživljavanje još uvijek je odašiljao impulse elektrostimulacije kroz njegove mišiće. Pustio ih je da se trzaju, poskakuju i bole dok je razmišljao. Osjećao se dobro. Nije čak bio niti gladan, kao što je obično bio slučaj nakon uranjanja. Koliko je dugo bio u divljini? Najmanje pet dana. Sjeo je. Nije bilo nikoga osim njega u prostoriji. Očito je Ruben shvatio da se nekakav alarm uključio, ali nije uzbunio nikog drugog. To je, opet, ukazivalo na nekakvu urotu. Drhtureći, izišao je iz odjeljka. Kako bi se oslobodio, morao je otkačiti nekoliko hranilica i senzora, ali činili su se dovoljno jednostavnima. Ipan. Krupno je tijelo ispunjavalo prolaz. Kleknuo je i opipao mu puls. Bio je nemiran. Ali prvo, Kelly. Njezin odjeljak nalazio se pokraj njegovog i on je započeo proces oživljavanja. Izgledala je dobro. Ruben je zasigurno postavio nekakvu blokadu odašiljanja podataka s ovog sustava, tako da nitko od osoblja nije mogao vidjeti, gledajući kontrolnu ploču, da nešto nije u redu. Jednostavna priča, par koji je htio doista dugo uranjanje. Ruben ih je upozorio, ali ne, oni su baš to htjeli... Savršeno uvjerljiva priča. Kellyni kapci su zatreptali. Poljubio ju je. Duboko je udahnula. Pokazao joj je znakom čimpanzi, tiho, i vratio se Ipanu. Krv mu je još uvijek istjecala. Leon je bio iznenađen kad je otkrio da ne može osjetiti bogate, opojne elemente u krvi samo njuhom. Ljudi su propuštali toliko toga!

Skinuo je košulju i napravio grubi zavoj. Barem je Ipanovo disanje bilo pravilno. Kelly je bila spremna na izlazak iz odjeljka i pomogao joj je da skine aparaturu sa sebe. "Skrivala sam se na stablu i onda - puf!" rekla je. "Kakvo olakšanje. Kako si -" "Idemo", rekao je. Dok su izlazili iz prostorije, rekla je: "Kome možemo vjerovati? Tkogod ovo učinio -" Zastala je kada je ugledala Rubena. "Ah." Njezin izraz lica zbog nečega ga je primorao na smijeh. Rijetko ju je uspijevao iznenaditi. "Ti si ovo učinio?" "Ipan." "Nikada ne bih povjerovala da bi čimpanza mogao, mogao..." "Sumnjam da je itko bio uronjen ovoliko dugo vremena. Barem ne pod tolikom stresom. Sve je to, pa, sve se to jednostavno, ispoljilo." Podigao je Rubenovo oružje i proučio mehanizam. Standardni pištolj s prigušivačem. Ruben nije htio probuditi ostatak Postaje. To je bilo obećavajuće. Ovdje je dakle bilo ljudi koji bi im priskočili u pomoć. Krenuo je prema zgradi u kojoj je živjelo osoblje Postaje. "Čekaj, a što ćemo s Rubenom?" "Idem probuditi liječnika." I jesu - ali ga je Leon prvo odveo do prostorije s odjeljcima, kako bi pomogao Ipanu. Nekoliko šavova i injekcija i liječnik je rekao da će Ipanu biti dobro. Tek tada mu je pokazao Rubenovo tijelo. Liječnik se razljutio zbog toga, ali Leon je imao pištolj. Sve što je trebao učiniti bilo je uperiti ga. Nije ništa rekao, samo je pokazao pištoljem. Nije mu se dalo govoriti i pitao se hoće li mu se ikada više dati. Kada ne može govoriti, čovjek se bolje usredotočuje, dublje ulazi u određene stvari. Uranja. U svakom slučaju, Ruben je ionako bio mrtav već neko vrijeme. Ipan je dobro obavio posao. Liječnik je odmahnuo glavom pred teškim ozljedama. Kelly ga je cijelo vrijeme čudno pogledavala. Nije razumio zašto, sve dok nije shvatio da mu uopće nije palo na pamet da bi prvo trebalo pomoći Rubenu. Ipan je bio on, na način kojega nije mogao objasniti. No odmah je shvatio kada je Kelly htjela otići do zida Postaje i pozvati Ljepoticu. Doveli su i nju unutra iz mračne divljine.

Godinu dana kasnije, kada je industrijska urota konačno bila razotkrivena i deseci ljudi optuženi, vratili su se u Izletničku postaju. Leon je čeznuo za odmaranjem na suncu, nakon cijele godine provedene pred kamerama novinara i odvjetnicima. Kelly je bila jednako iscrpljena od svih tih događaja. Ali oboje su odmah rezervirali vrijeme u odjeljcima za uranjanje i proveli ondje dugo vremena. Činilo im se da su Ipan i Ljepotica dočekali njihov povratak s nečim bliskim veselju. Svake godine bi se vraćali i živjeli u njihovim umovima. Svake godine odlazili bi mirniji, nekako ispunjeniji. Leonova analiza sociohistorije pojavila se u obliku niza važnih znanstvenih radova, modelirajući cjelokupnu civilizaciju kao "složen adaptivan sustav". Fundamentalni u intrigantno postavljenim jednadžbama bili su termini koji su objašnjavali iskonsku motivaciju, ponašanje skupine u sukobu s individualnim željama, duboku motivaciju rasplamsalu u južnoafričkoj kamenitoj stepi prije stotina tisuća godina. Bili su precizni, složeni i originalni; njegovi su radovi odjeknuli društvenim znanostima, koje su konačno postale kvantitativne. Petnaest godina kasnije, njegov je rad zaslužio Nobelovu nagradu, koja je tada vrijedila 2,3 milijuna Novih dolara. Leon i Kelly potrošili su dobar dio toga novca na putovanja, posebice po Africi. Kada je davao intervjue, nikada nije pričao o dugom izletu na kojem su bili on i Kelly. Ipak, u svojim stručnim radovima i na javnim forumima, prikazivao je čimpanze kao primjer složenog, adaptivnog ponašanja. Dok je govorio, dugo bi se i polako osmjehivao, zagonetan mu se sjaj nazirao u očima, ali nije htio dalje raspravljati o tome.

Vernor Vinge BRZ ŽIVOT U FAIRMONTU

Naslov originala:Fast Times at Fairmont H i g h Prevoditeljica: Rebeka Toth

BRZ ŽIVOT U FAIRMONTU Juan je malene plave pilule držao u zabitom kutku svoje spavaće sobe. Uistinu su bile malene, proizvod izrađen po mjeri u laboratoriju, kojemu nisu bili potrebni inertni sastojci ili privlačna ambalaža. A Juan je bio poprilično siguran da su plave, osim što se namjerno trudio da ne gleda u njih, čak i dok nije bio na mreži. Samo jedna pilula tjedno davala mu je oštrinu koja mu je bila potrebna... Posljednji tjedan nastave, tjedan ispita, uvijek je bio kaotičan u nižoj srednjoj školi4 u Fairmontu. Moto škole bio je "Dajem sve od sebe da ne postanem suvišan" - a djeca su shvaćala da se to ponajviše odnosilo na školsko osoblje. Ovoga su semestra preživjeli prvi jutarnji ispit - iz matematike kod profesorice Wilson - bez problema, ali već tijekom poslijepodneva profesori su počeli izmišljati: ravnatelj Alcalde je zakazao fizički skup tijekom vremena koje su učenici trebali iskoristiti za učenje. Gotovo svi učenici osmog razreda bili su nagurani u škripavoj drvenoj dvorani za sastanke. Nekada su se u njoj održavale izložbe konja. Juan je pomislio da to još uvijek može nanjušiti. S malenih prozora pogled se pružao na brda koja su okruživala školski kompleks. Sunčeve zrake probijale su se kroz otvore za ventilaciju i krovne prozore. Na neki način, taj je prostor bio čudan i bez poboljšanja. Ravnatelj Alcalde ušao je u prostoriju, izgledajući natmureno i opsesivno kao i uvijek. Rukom je dao znak svojoj publici, zahtijevajući vizualnu potvrdu. U Juanovim očima, rasvjeta prostorije postala je blaža, a najdublje sjenke su nestale. "Kladim se da će Alcalde opozvati ispit golotinje." Bertie Todd cerio se kao i uvijek kad bi se netko drugi našao pred problemom. "Čujem da ima roditelja koji se jako protive tome." "I ja mislim", rekao je Juan. "Znaš što gospodin Alcalde misli o golotinji." "Hm. Istina." Bertijeva slika spustila se na stolac pokraj Juana. Ravnatelj Alcalde otpočeo je dugi govor o svijetu koji se ubrzano mijenja i o potrebi Fairmonta da iz semestra u semestar prati te promjene. U isto vrijeme, ne smiju zaboraviti središnju ulogu modernog obrazovanja, 4

Junior high school – niža srednja škola u SAD-u, razredi 7. do 9.

koje se zasniva na tome da je djecu potrebno naučiti kako učiti, kako postavljati pitanja, kako biti prilagodljiv - ali da pri tome ne izgube moralne kompase. Sve su to bile stare priče. Juan je slušao podijeljenom pozornošću; veći dio njegove pozornosti bio je usmjeren na promatranje ostatka publike. Ovo je bio fizički skup, pa su gotovo svi osim Bertija Todda doista i bili ovdje. Bertie je bio učenik na daljinu, iz Chicaga, jedan od nekolicine učenika koji su iz daleka. Njegovi roditelji platili su mnogo više za virtualni upis, ali škole Fairmonta imale su dobar ugled. Od onih koji su uistinu bili prisutni - pa, svježa lica trinaestogodišnjaka bila su većinom stvarna. Pravila gospodina Alcaldea nisu dopuštala kozmetičke proizvode niti lažnu odjeću. A ipak... takva pravila nisu se mogla u potpunosti provoditi. Juan je promijenio parametre svog vida, omogućivši ulazak odstupanjima i nagrđivanjima lica. Toga nije smjelo biti previše ili bi se Alcalde razbjesnio, ali prostorijom su plutali duhovi i grafiti. Oni plašljiviji bljeskali bi u djelićima sekunde, ili se pojavljivali u obliku supersuptilnih perverzija. Ali neki od njih - dvoglavi fantom koji je plesao iza govornice za kojom je stajao ravnatelj trajao je nekoliko zluradih sekundi. Gospodin Alcalde vjerojatno je vidio ponešto od tih psina, ali izgleda da se pridržavao svog pravila da ignorira te iskaze nepoštovanja sve dok se i učenici pretvaraju da ih niti oni ne vide. Nakon što je završio s trivijalnostima, gospodin Alcalde prešao je na stvar: "Danas ujutro pisali ste ispit iz matematike. Većina vas već je dobila svoje ocjene. Gospođa Wilson kaže mi da je zadovoljna vašim radom; rezultati će uzrokovati samo sitnije promjene u ostatku ovotjednog rasporeda. Sutra ujutro imat ćete ispit zanimanja." Ah, da. Budi spreman naučiti nešto dosadno, ali naučiti to vrlo, vrlo brzo. Većina djece mrzila je to, ali uz malene plave pilule, Juan je znao da će uspjeti. "Uskoro ćete otpočeti s dva paralelna ispita. Imat ćete vremena do kraja ovog ispitnog tjedna da poradite na njima. Detalje ću vam reći kasnije tijekom ovog skupa. U glavnim crtama: ispit će biti bez ikakvih ograničenja, pri čemu ćete se moći koristiti bilo kojim legalnim resursima -" "Super!" tiho se začuo Bertijev glas u Juanovu uhu. Cijelim prostorom začulo se izražavanje sličnih osjećaja, svojevrstan zajednički uzdah olakšanja. Natmureno lice ravnatelja Alcaldea razvuklo se u osmijeh, što je bilo rijetko. "To samo znači da očekujemo nešto izvanredno od vas." Kako bi prošao ispit, tim je morao školi priskrbiti tri puta veću svotu novca od školarine plaćene za svakog člana tima. Zbog toga, iako su mogli koristiti

bilo kakvu pomoć koje se mogu domoći, većina učenika nije imala dovoljno novaca da si kupi prolaznu ocjenu. "Dva ispita koja će se održavati paralelno, preklapat će se s uobičajenim testiranjem vizualnih komunikacija, jezika i samostalnih vještina. Roditelji nekih od vas tražili su još više istodobnog testiranja, dok profesori smatraju kako je za trinaestogodišnjake bolje da se usredotoče na dobro izvršavanje samo nekoliko zadataka. Imat ćete dovoljno vremena za gomilanje znanja u budućnosti. Vaš drugi ispit koji će se održavati u isto vrijeme je gospođice Washington?" Patsy Washington je ustala i Julian je shvatio da je i ona - poput Bertija - prisutna samo u vidu projekcije. Patsy je bila iz San Diega, pa nije bilo razloga da se na fizičkom skupu pojavljuje u virtualnom obliku. Hmm. "Slušajte", rekla je. "Prije no što nastavite o tim paralelnim ispitima, želim vas nešto pitati o testu golih vještina." Bertie se nasmiješio Juanu. "Ovo bi trebalo biti zanimljivo." Alcaldeov pogled bio je nestrpljiv. "O 'testu samostalnih vještina', gospođice Washington. U vezi s njim ništa nije golo." "Ali moglo bi biti, gospodine." Patsy je sada govorila engleskim jezikom i bez pomalo podrugljivog tona koji ju je učinio svojevrsnom kraljicom svoje skupine. Bila je to Patsyna slika i glas, ali riječi i govor tijela bili su vrlo nesvojstveni njoj. Juan je provjerio promet na vanjskoj mreži. Bio je gust, ali većinom se sastojao od jednostavnih pitanja i odgovora, kao što se moglo i očekivati. Nekoliko tragova trajalo je desetke sekundi; Bertijev udaljeni bio je jedan od dvaju najdugotrajnijih. Drugi je pripadao Patsy Washington - barem je nosio njezin osobni certifikat. Otimanje identiteta bilo je strogo zabranjeno u Fairmontu, ali ako je iza toga stajao roditelj, škola nije mogla mnogo učiniti. A Juan je upoznao Patsyna oca. Možda je bilo dobro što Alcalde nije morao razgovarati s njim oči u oči. Patsyna slika nespretno je "sjedila" ispred stolca. "Zapravo", nastavila je, "još je lošije nego golo. Čitavih svojih života, oni - mi smo imali civilizaciju oko sebe. I vraški se dobro koristimo tom civilizacijom. A sada vi teoretski-orijentirani intelektualci mislite kako bi bilo zgodno otrgnuti nas od nje i ugroziti nas." "Nećemo nikoga ugroziti... gospođice Washington." Gospodin Alcalde još je uvijek govorio španjolski. Zapravo, španjolski je bio jedini jezik kojim je njihovog ravnatelja bilo moguće čuti da govori; Alcalde je bio pomalo bizaran tip. "Mi u Fairmontu smatramo da su samostalne vještine najbolji mogući oblik samozaštite. Mi nismo Amiši, ali vjerujemo da bi svako ljudsko

biće trebalo biti sposobno preživjeti u razumnim uvjetima u okolišu - bez mreža, čak i bez kompjutera." "Još malo pa ćete početi podučavati izradu alatki od kamena!" rekla je Patsy. Alcalde je zanemario ovaj prekid. "Naši učenici koji završe školu moraju biti u stanju snaći se na izletima, pa čak i u katastrofama. Ako to ne mogu, nismo ih dovoljno dobro obrazovali!" Zašutio je i promotrio sve prisutne. "Ali ovo nije škola preživljavanja. Nećemo vas ispustiti u džunglu. Vaš test samostalnih vještina održat će se na nekoj odabranoj sigurnoj lokaciji u našem kompleksu - možda u amiškom gradu, možda u nekom predgrađu koje se više ne koristi. U svakom slučaju, bit će vam dobro, bit ćete u sigurnom okruženju. Možda ćete biti iznenađeni spoznajama do kojih ćete doći u takvoj posvemašnjoj, staromodnoj jednostavnosti." Patsy je prekrižila ruke na prsima i zurila u Alcaldea. "To su gluposti, ali u redu. Tu se postavlja još jedno pitanje. Vaša škola u svojim se brošurama hvali modernim vještinama, a ti istovremeni ispiti trebali bi dokazati da ste vi dobro obavili svoj dio posla. Kako možete nazivati ispite istovremenima, ako su dio vremena vaši učenici lišeni sve tehnologije? Ha?" Gospodin Alcalde zurio je neko vrijeme u Patsy, prstima lupkajući po govornici. Juan je imao osjećaj da se između njih odvija nekakva intenzivna diskusija. Patsyn otac - uz pretpostavku da je to doista bio on - znatno je prešao granice prihvatljivog ponašanja. Naposljetku, ravnatelj je odmahnuo glavom. "Vi ste pogrešno razumjeli u kojem smislu mi koristimo riječ 'istovremen'. Mi pod tim izrazom ne smatramo da svi članovi tima rade istodobno cijelo vrijeme, nego jednostavno da se njihovi ispiti događaju usred njihovih drugih aktivnosti - baš kao što se u današnje vrijeme događa i na radnim mjestima odraslih ljudi." Slegnuo je ramenima. "U svakom slučaju, slobodni ste preskočiti završne ispite i prenijeti svoje dokumente na neko drugo mjesto." Patsyna slika kimnula je glavom i naglo sjela, doimajući se vrlo posramljeno; očito je njezin otac vratio kontrolu natrag njoj - nakon što je iskoristio njezinu sliku i napravio je budalom. Strašno. Bertie je izgledao pomalo ljutito, iako je Juan sumnjao da to ima ikakve veze s njegovom simpatijom prema Patsy. Nakon nekoliko trenutaka, gospodin Alcalde je nastavio: "Možda je sada pravo vrijeme da spomenem temu piercinga i droga." Pozorno je promotrio svakoga od nazočnih. Juanu se učinilo da je njega promatrao nešto duže. Sranje, posumnjao je da koristim pilule! "Kao što već znate, svi oblici

piercinga zabranjeni su u školama Fairmont. Kad odrastete, moći ćete donijeti vlastitu odluku o tome - ali dok ste ovdje, nikakav piercing, čak niti naušnice u ušima ili obrvama, nije dozvoljen. A unutarnji piercing osnova je

za izbacivanje iz škole po kratkom postupku. Čak i ako se jako plašite testa samostalnih vještina, nemojte nas pokušavati zavarati usadcima ili drogama." Nitko nije postavio pitanje u vezi toga, ali Juan je ugledao treptaje komunikacijskih lasera koji su osvjetljavali prašinu u zraku, prigušene razgovore i razmjenu privatnih slika. Alcalde je sve to ignorirao. "Dopustite da vam opišem drugi od istovremenih ispita, a tada možete otići. Ovaj ispit nazivamo 'lokalnim' projektom: smijete koristiti svoje kompjuterske resurse, pa čak i lokalnu mrežu. Međutim, članovi vašeg tima moraju fizički raditi zajedno. Prisustvo s udaljenosti nije dozvoljeno. Vanjska podrška - kontakti s globalnom mrežom - nisu dopušteni." "Dovraga", rekao je Bertie, posve razbješnjen. "Od svih izvještačenih, nesposobnih, idiotskih -" "Dakle, mi nećemo moći surađivati, Bertie." "To ćemo još vidjeti!" Bertie je skočio na noge i mahnuo kako bi bio primijećen. "Da, gospodine Todd?" "Da, gospodine." Bertijev glas u javnosti bio je blag i ljubazan. "Kao što znate, ja sam učenik na daljinu. Ovdje imam mnogo prijatelja, ljude koje poznajem jako dobro. Ali naravno, gotovo ništa od mog druženja s njima ne odvija se licem u lice, jer ja živim u Chicagu. Kako možemo riješiti moju situaciju? Doista ne bih htio biti isključen iz ovog važnog dijela završnih ispita samo zato što nisam fizički ovdje u San Diegu. Rado bih prihvatio ograničenu vezu i dao bih sve od sebe čak i uz taj hendikep." Gospodin Alcalde kimnuo je glavom. "Neće biti potrebe za tim, gospodine Todd. Vi ste u lošijem položaju i to ćemo uzeti u obzir. Dogovorili smo suradnju s Akademijom Andersen u Saint Charlesu. Njima će -" Akademijom Andersen u Saint Charlesu! Ah, u Illinoisu, udaljenom od Bertija samo kratku vožnju automobilom. Ljudi u Andersenu imali su dugo iskustvo s timskim projektima... još u davnoj prošlosti zapravo, u dvadesetom stoljeću. U biti, bili su nadmoćni u odnosu na Fairmont, ali njihova akademija više je nalikovala višoj srednjoj školi. Njihovi učenici imali su sedamnaest ili osamnaest godina. Jadni Bertie.

Juan je nastavio govoriti umjesto gospodina Alcaldea: "- Njima će biti drago da te ugoste." Tračak smiješka. "Zapravo, mislim da njih jako zanima da saznaju što sve naši bolji učenici znaju." Na Bertijevu se licu pojavio napeti smiješak, a njegova se slika spustila na stolac pokraj Juana. Nije više ništa komentirao, čak niti privatno Juanu... Ostatak skupa bio je uglavnom posvećen promjenama u sadržaju ispita, koje su pretežno bile uzrokovane trenutačnim stanjem vanjskih resursa stručnjaka i tehnologija - koje je škola koristila za neistovremene ispite. Sve je to moglo biti učinjeno i bez ovog skupa; Alcalde je jednostavno preferirao sastanke licem u lice. Juan je pohranio sve objave i promjene, i usredotočio se na neveselu mogućnost koja bi mu mogla obilježiti cijeli tjedan: Bertie Todd bio je njegov najbolji prijatelj već gotovo dva semestra. Uglavnom je bio strašno zabavan i izvrstan partner u timu. Ali ponekad bi znao bijesno šutjeti, često zbog stvari nad kojima Juan nije imao nikakva utjecaja. Kao i sada. Ako je to bila jedna od Bertiejevih Velikih Šutnji, možda neće uopće razgovarati s Juanom - i to danima. Učenici osmih razreda izišli su sa skupa nešto prije četiri sata poslijepodne, mnogo kasnije od vremena kada je obično završavao nastavni dan. Djeca su se vukla travnjakom ispred dvorane za sastanke. Kraj semestra bio je tako blizu. Sunčeve zrake bile su tople. Do ljeta i nove filmske sezone ostalo je samo još nekoliko dana. Ali sranje, još je trebalo proći završne ispite i svi su to znali. I tako su, dok su se šalili i brbljali i zezali se, čitali najavljene promjene u ispitima i mukotrpno planirali. Juan se vukao za slikom Bertija Todda dok se ovaj probijao kroz gomilu. Bertie je svima spominjao projekt nad projektima kojega je planirao. Komunikacijska veza od Bertieja do Juana bila je ispunjena hladnom tišinom, ali bio je srce i duša prema kolegama koji mu nikada nisu pomogli niti desetinu onoga koliko mu je pomogao Juan Orozco. Juan je mogao čuti dio onoga što se događalo; drugi dječaci nisu prekidali komunikacije s njim. Mislili su da je i Juan dio toga svega. A većina njih bila je više no zadovoljna Bertiejevim zanimanjem. Kod suradnje bez ikakvih ograničenja, Bertram Todd bio je nešto najbolje u nižoj srednjoj školi u Fairmontu. Bertie je tvrdio da ima kontakte na visokim položajima, možda s Intelovom farmom ideja, možda s proizvođačima softvera u Kini. Imao je ponešto za svakoga, kao i aluzije da bi mogli postići mnogo više od dobre ocjene.

Neki od njih čak su tražili pojedinosti od Juana. Pretpostavili su da je on već dio Bertiejeva plana za taj projekt. Juan se slabašno nasmiješio, i pokušao izgledati upućeno i tajanstveno. Bertie je stao na rubu travnjaka, gdje je niža srednja škola graničila s cestom i osnovnom školom. Učenici osmih razreda pažljivo su se držali podalje od teritorija osnovne škole; s petim razredima nije bilo šale. Duž ceste, automobili su se zaustavljali kako bi pokupili učenike. Pokraj prostora za bicikle, drugi su odlazili na biciklima i uniciklima. Svi su se smijali, razgovarali i planirali. Na rubu travnjaka, Juan i Bertie su na trenutak ostali posve sami. Zapravo, Juan je ostao posve sam. Na trenutak je razmišljao o isključivanju dogovornih postavki koje su Bertieja činile tako vidljivim na tom mjestu. Dovraga, zašto ne bih isključio sve: eto ga. Sunce je još uvijek bilo jako i toplo, dan je još uvijek bio prepun proljeća. Bertieja više nije bilo, ali bilo je tu još uvijek druge djece, većinom dolje pokraj prostora za bicikle. Naravno, sada su veličanstveni tornjevi škole Fairmont bili samo obične drvene zgrade stare konjušnice i plastobeton nove škole, smeđ i siv u usporedbi s tamnim i zelenim bojama brda koja su ga okruživala. No, nije se potrudio da presječe i audio vezu, pa se, kao niotkuda, začuo Bertiejev glas, konačno priznajući Juanovo postojanje. "I, jesi li odlučio s kim ćeš raditi u timu na lokalnom projektu?" To je pitanje toliko šokiralo Juana da je ponovno uključio punu sliku. Bertie se okrenuo prema njemu i veselo se smiješkao - smiješkom koji je mogao zavarati bilo koga tko ga nije dobro poznavao. "Slušaj, Bertie, doista mi je žao što ne možeš biti u ovdašnjem lokalnom timu. Gospodin Alcalde je glup što te stavio s onima u Andersenu. Ali -" Došao mu je trenutak inspiracije. "Možeš doći ovamo na ispit! Znaš, mogao bi boraviti kod mene. Sredili bismo taj ispit bez problema!" Iznenada se veliki problem pretvorio u sjajnu priliku. Kada bih samo mogao nagovoriti mamu na ovo. Ali Bertie je odmahnuo rukom, ne pristajući na tu ideju. "Hej, nemoj se brinuti zbog toga. Mogu se ja nositi s onim tipovima iz Andersena. A u međuvremenu, kladim se da ti mogu pomoći s lokalnim ispitom." Lice mu je poprimilo lukav izgled. "Znaš što sam dobio iz ispita iz matematike kod Wilsonove." "D-da, dobio si 5. To je sjajno. Riješio si svih deset pitanja." Deset pitanja, većina kojih je bila teža od pitanja starog Putnama. A na ispitima kod gospođe Wilson nije se smjelo surađivati, niti pretraživati bilo što izvan učionice. Juan je dobio minus 3, riješivši četiri pitanja. Malene

plave pilule nisu mnogo pomagale kod čiste matematike, ali bilo je na neki način zgodno kako se sva priča gospođe Wilson o heuristici i softveru za simbole konačno isplatila. Takvi zadaci uništili bi i najpametnije učenike u dvadesetom stoljeću, ali uz određene vježbe i dobar softver čak je i običan dječak poput Juana Orozca imao dobre izglede da ih riješi. Samo dvoje učenika u Fairmontu riješilo je svih deset zadataka. Bertiejev je smiješak razvukao lice u cerek poput likova iz crtanih filmova. Juan je znao da je Bertie Todd mućak kada je u pitanju bilo rješavanje apstraktnih problema. Prava zvijezda bio je pri saznavanju točnih odgovora od drugih. "... Ah. Pobjegao si iz izolacije." To ne bi bilo teško učiniti, s obzirom na to da je Bertie dolazio izvana. "Nikada to ne bih rekao, Juan. Ali ako bih to učinio, a da me pri tome ne uhvate... zar to ne bi dokazalo da su sve te priče o 'izoliranim vještinama' samo akademska sranja?" "Pa, pretpostavljam da bi", rekao je Juan. Na neki način Bertie je imao neobičan smisao za dobro i loše. "Ali bilo bi zabavnije kad bi jednostavno mogao doći ovamo u San Diego." Bertiejev smiješak je na trenutak nestao; Velika Šutnja mogla je ponovno početi u svakom trenutku. Juan je slegnuo ramenima i pokušao se pretvarati da ga nikada niti nije pozvao k sebi. "U redu, ali mogu li ja ipak biti u tvom timu za neograničeni projekt?" "Ah, vidjet ćemo kako će se to riješiti. Imamo najmanje dvanaest sati prije no što se moraju donijeti konačne odluke o odabiru timova, točno? Mislim da je mnogo važnije da... dobro počneš lokalni timski zadatak." Juan je trebao znati da će do toga doći. Bertie je bio jedan od onih "ruka ruku mije" tipova, samo što je ponekad bilo potrebno neko vrijeme da bi se shvatilo što on traži. "Pa što ti misliš, s kim bih trebao biti u timu?" Nadao se da će to biti netko dovoljno glup da ne primijeti Juanova posebna pomagala. "Rackhamovi su dobri, a imamo i komplementarne vještine." Bertie je izgledao promišljeno. "Don i Brad su OK, ali pročitao si specifikacije ocjena. Dio ukupnog rezultata na lokalnom testu ovisi o suradnji licem u lice s nekim potpuno drugačijim." Izgledao je kao da gleda preko travnjaka. Juan se okrenuo kako bi pratio njegov pogled. Jedna od varijanti nogometa igrala se iza dvorane za sastanke - učenici iz više srednje škole, kojima ispiti ne počinju još dva tjedna. Ondje je bilo još nekoliko skupina učenika niže srednje škole, koji su vjerojatno razrađivali planove za lokalne

ispite. Nikoga od njih Juan nije dobro poznavao. "Pogledaj pokraj glavnog ulaza", rekao je Bertie. "Mislim da bi trebao prestati tako usko razmišljati. Mislim da bi trebao pitati Miriam Gu." Doista! "Gu?" Gospođicu Uobraženo Savršenstvo. "Daj, hajde. Vidiš, već te primijetila." "Ali -" Zapravo, Gu i njezine prijateljice gledale su u njihovom smjeru. "Slušaj, Juan, surađivao sam s različitim tipovima - od Intelovih inženjera u staračkim domovima do punopravnih članova Pratchettovih krugova vjernika. Ako ja mogu to, onda ti -" "Ali to je sve virtualno. Ne mogu raditi licem u lice s -" Bertie ga je već gurao preko travnjaka. "Gledaj na to kao test pripadaš li u moj tim za neograničeni projekt. Miri Gu nema tvoju, pa, brzinu sa sučeljima", pogledao je znakovito prema Juanu. "Ali promatrao sam je. Postigla je maksimalan rezultat na ispitu gospođe Wilson, a mislim da nije varala kako bi to postigla. Ona je pravi čarobnjak za jezike. Da, osim toga je i upravo onoliki snob koliko misliš. Ha, čak je i njezine prijateljice ne vole uistinu. Ali ona nema nikakvog posebnog razloga da bude neprijateljski raspoložena prema tebi, Juane. Naposljetku, ti nisi glupan. Ti si 'dobro socijaliziran učenik, usmjeren prema karijeri', baš kakvi su oni za koje ona zna da bi ih trebala voljeti. I gle, krenula je prema nama." Istina, iako su Gu i njezine prijateljice hodale još sporije od Juana. "Da, niti ona nije baš pretjerano sretna zbog toga. Što se događa?" "Hm. Vidiš onu malenu zaljubljenicu u video igrice iza nje? Ona je izazvala Miri Gu da te pita." Juan je sada pretpostavio, "A ti si je nagovorio na to, zar ne?" "Naravno. Ali Annette - zaljubljenica u igrice - ne zna da sam to bio ja. Ona i ja mnogo surađujemo, ali ona misli da sam ja neka stara gospođa iz Armonka... Annette voli mnogo tračati o nama ostalima, a moja 'starica' samo prati njezine migove." Bertiejev glas postao je visok i drhtav: "Ah, taj slatki momak Orozco, mislim da bi se tvojoj prijateljici Miriam jako svidio."

Isuse, Bertiel

Hodali su jedno prema drugome, korak po korak, sve dok se nisu mogli gotovo dotaknuti rukama. Juan je na trenutak isključio sva poboljšanja. Bez svih tih fantazija, bili su posve obična djeca: Annette je bila niska i prištava lica, s kosom koja ovog mjeseca još nije bila počešljana. Miriam Gu bila je oko deset centimetara viša od Juana. Previsoka. Koža joj je bila tamna kao Juanova, ali s nekakvom zlatnom podlogom. Kratko ošišana crna kosa obrubljivala je njezino široko lice vrlo simetričnih crta. Na sebi je imala

skupu bluzu. Vrhunski laserski portovi bili su savršeno skriveni u vez kojim je bila ukrašena. Bogata djeca imala su takvu odjeću, obično sa širokim trakama. Ova bluza nije imala takve trake, bila je lagana i jednostavna, i vjerojatno je imala veću kompjutersku moć no sva odjeća koju je Juan posjedovao. Da bi se takvu bluzu nosilo na pravi način, bilo je nužno biti inteligentan. U tom trenutku, Miri je izgledala kao da je upravo okusila nešto što joj nije prijalo. Ni tebi se ne sviđa ono što vidiš, ha! Ali Miri je prva progovorila: "Juan Orozco. Priča se da si pametan, brz sa sučeljima." Zašutjela je i jedva primjerno slegnula ramenima. "Pa, želiš li surađivati sa mnom na lokalnom ispitu?" Bertie joj se ružno iscerio, a Juan je shvatio da tu sliku Bertie šalje samo njemu. "U redu," rekao je Bertie, "samo budi pristojan, Juane. Reci kako si razmišljao da bi ona i ti bili tim koji bi dobivao izvrsne ocjene od samog početka." Riječi su zastale u Juanovu grlu. Miriam Gu je za njega jednostavno bila previše. "Možda", odgovorio joj je. "Ovisi o tome što ti možeš osigurati. Talent? Ideje?" Oči su joj se skupile. "Imam oboje. Točnije, moj koncept projekta je strašan. Doista bi mogao škole Fairmont pretvoriti u 'ružu Sjevernog okruga'." To je bila fraza koju je izrekao školski odbor. Alcalde i odbor htjeli su da ti lokalni projekti pokažu kako je Fairmont dobar susjed a ne kao neke od škola u Centralnom dijelu i El Cajonu. Juan je slegnuo ramenima. "Pa, hm, to je dobro. Mi bismo bili onakav kontrastan tim kakvog Alcalde želi." Doista ne želim ovo raditi. "Mogli bismo porazgovarati više o tome jednom prilikom." Annette se umiješala: "To neće biti dovoljno! Morate odmah oformiti tim!" Listajući je prikazivala niz slika iz pop-kulture dok je govorila, naposljetku se zaustavivši na učenici junakinji iz djela Spielberg/Rowling. Istodobno je promijenila i pozadinu, pa se škola Fairmont pretvorila u dvorac iz bajke. Bila je to ista scena koju su upotrijebili prošle godine za Noć vještica. Većina roditelja bila je očarana, iako, što se djece ticalo, škole Fairmont nisu prolazile na testu fantazije iz jednog važnog razloga: Ovdje, u stvarnom životu u južnoj Kaliforniji, predstavu su vodili ljudi bez smisla za magično. Miriam se okrenula kako bi pogledala svoju prijateljicu, sada sitnu smeđokosu englesku vješticu. "Hoćeš li ušutjeti, Annette!" A potom se ponovno obratila Juanu: "Ali ona je u pravu, Orozco. Moramo odlučiti još

večeras. Što kažeš na ovo: Dođi kod mene u šest poslijepodne, pa ćemo razgovarati." Bertie se smješkao zadovoljno i samodopadno. "Pa, da", rekao je Juan. "Ali... osobno?" "Naravno. Ovo jest projekt na kojem je potrebno surađivati licem u lice." "Dobro, onda u redu. Doći ću." Zasigurno se mogu nekako izvući iz ovoga. Što li je to Bertie naumio? Iskoračila je naprijed i ispružila ruku. "Rukujmo se." Ispružio je ruku i rukovao se s njom. Maleni električni šok kojega je osjetio zasigurno je bio plod njegove mašte, ali iznenadna navala informacija nije: dvije rečenice suosjećanja pojavile su se u njegovu vidnom polju. Miriam Gu i njezine prijateljice su se okrenule i krenule natrag prilaznom cestom. Začuo se zvuk prigušenog hihotanja. Promatrao ih je nekoliko trenutaka. Zaljubljenica u video igre bila je u punom zamahu, slike i zvukovi iz milijun starih filmova i vijesti. Annette je mogla dozivati i slagati video arhive s takvom lakoćom da su joj slike navirale jednako prirodno kao i riječi. Annette je bila svojevrstan genij. Ili možda u tim malenim

plavim pilulama ima još nečega. Glupane. Juan se okrenuo od njih i krenuo prema prostoru za bicikle. "I što ti je rekla Miri Gu", dok ste se rukovali. Bertiejev ton bio je ležeran. Kako je mogao odgovoriti na to pitanje, a da ponovno ne razljuti Bertieja? "Čudno. Rekla je da ako ona i ja budemo tim, ne želi da bilo tko od nas sudjeluje u njemu s daljine." "Naravno, to i jest svrha lokalnog ispita. Samo mi pokaži poruku." "To i jest čudno u svemu tome. Pretpostavila je da si ti još uvijek u blizini. Rekla je, naglasivši da će, ako ti ja pokažem poruku ili ti dopustim da sudjeluješ u timu, ona to saznati i odustati od ispita, čak i ako to bude značilo da će dobiti 1." Zapravo, to je bio jedini sadržaj poruke. U sebi je imao nekakav tračak nepopustljivosti kojoj je Juan zavidio. Prešli su u tišini ostatak puta do Juanova bicikla. Bertiejevo lice bilo je natmureno i na njemu se jasno vidjelo neodobravanje. To nije bio dobar znak. Juan je skočio na bicikl i počeo voziti prema New Pali, preko grebena i dugom nizbrdicom prema kući. Bertiejeva slika pojavila se u obliku letećeg ilima i nastavila se vući poput duha pokraj njega. Bila je zgodno izvedena, jer ga je sjena savršeno pratila preko pošljunčanog ruba ceste.

Naravno, Bertiejev prikaz blokirao je dobar dio Juanova vidnog polja, uključujući i najprirodniji put prema dijelu kojim se odvijao stvarni promet. Zašto nije mogao lebdjeti uz Juanovo drugo rame, ili biti samo glas? Juan je prilagodio kontrole za slike tako da one postanu gotovo nevidljive, nadajući se da Bertie neće primijetiti tu promjenu. "Daj, Bertie. Učinio sam ono što si tražio od mene. Idemo porazgovarati o neograničenom ispitu. Siguran sam da kod toga mogu biti od nekakve pomoći." Samo kada bi me ti uključio u tim. Bertie je šutio još neko vrijeme, razmišljajući. Potom je kimnuo glavom i nasmiješio se. "Naravno, Juan. Možemo te upotrijebiti u timu za neograničeni ispit. Bit ćeš nam od velike pomoći." Iznenada je poslijepodne postalo posve ugodno. Spustili su se strmom cestom. Vjetar koji je puhao kroz Juanovu kosu i po njegovim rukama bio je nešto što je bilo nemoguće proizvesti na umjetan način, barem ne bez dodatnih poboljšanja. Cijela se dolina prostirala pred njim, a zrak je treperio zbog vrućine. Do sljedećeg uspona bilo je više od tri kilometra, do uspona prema Fallbrooku. A on je bio u Bertiejevu timu za neograničeni ispit. "Dakle, Bertie, o čemu će biti naš projekt za ispit bez ograničenja?" "Heh. Kako ti se sviđa moj leteći ćilim, Juan?" Obletio je jednom polako oko Juana. "Što je ono što ga doista čini mogućim?" Juan je zaškiljio prema njemu. "Moje kontaktne leće? Pametna odjeća?" Displeji u lećama posve sigurno bi bili neupotrebljivi bez sićušnog kompjutera kojeg bi imao na sebi, a koji bi proizvodio grafiku. "To je samo krajnji izlazni uređaj. Ali, kako moje slike dopiru do tebe ma gdje god se ti nalazio?" Pogledao je Juana s iščekivanjem. Daj, Bertie! Ali na glas, Juan je rekao: "U redu, to je svjetska mreža." "Da, u biti si u pravu, iako su te mreže ovdje oduvijek. Ono što nam omogućuje fleksibilnost su mrežni čvorovi koji su razbacani po cijelome okolišu. Gle, pogledaj oko sebe!" Bertie je zasigurno poslao signal prema mjestima najbližima Juanu: iznenada se pojavilo na desetke virtualnih bljeskova, na stijenama pokraj ceste, na automobilima koji su prolazili pokraj njega, na Juanovoj vlastitoj odjeći. Bertie je ponovno dao znak, i brda su oživjela tisućama odbljesaka, čvorovima koji su bili udaljeni dva ili tri virtualna skoka dalje. "Dobro, Bertie! Da, lokalne mreže su važne." Ali Bertie je bio u punom zamahu. "Vraški je sigurno da jesu. Naprave veličine prsta, s vrlo slabom energijom, ali dovoljnom da bi se ustanovila

njihova lokacija - a potom su tu laseri kratkog dometa, s još slabijom energijom, usmjereni točno na ciljane prijamnike. U današnje vrijeme, sve je to tako spretno skriveno da ako ne pogledaš pomno - ili ako nemaš pretraživač mreže - gotovo i ne možeš ustanoviti da se to događa. Što misliš, koliko samostojećih čvorova ima u poboljšanom dijelu grada, Juan?" To je pitanje imalo konkretan odgovor. "Pa, upravo sada, prednji travnjak naše škole ima... 247 samostojećih čvorova." "Točno", rekao je Bertie. "A što je najskuplje u vezi njih?" Juan se nasmijao. "Čišćenje mrežnog otpada, naravno!" Uređaji bi se kvarili, ili bi dotrajali, ili nisu dobivali dovoljno svjetlosti da bi njihove baterije radile. Bili su jeftini, postavljanje novih bilo je jednostavno. Ali ako je to bio jedini posao koji se radio u vezi njih, nakon nekoliko mjeseci metalnog bi otpada - krutog, ružnog i općenito toksičnog - bilo posvuda. Juan se naglo prestao smijati. "Opa, Bertie. To je projekt? Biorazgradivi mrežni čvorovi? To je fantastično!" "Da! Bilo kakav napredak prema organskim čvorovima bio bi vrijedan čiste petice. A mogli bismo imati sreće! Uključen sam u sve prave skupine. Kistler s MIT-a, on to ne zna, ali jedan od njegovih studenata je zapravo u odboru - a i ja sam u odboru." Kistlerovi ljudi su u samom vrhu istraživanja zamjene organskim tvarima, ali upravo sada su zapeli. Osim toga, važna su tržišta ideja u Indiji, i neki momci iz Sibira koji gotovo ni sa kime ne razgovaraju. Juan je razmišljao nekoliko trenutaka. "Hej, Bertie, kladim se da bi nam onaj presjek literature kojeg sam napravio za tebe prošli mjesec doista mogao pomoći u ovome!" Bertie nije izgledao kao da shvaća o čemu Juan govori. "Sjećaš se, sve one analize o transferu elektrona tijekom organskog raspada." Bio je to jednostavan zadatak kojega mu je Bertie predložio, ali Juanu je pružio način na koji će bez mnogo stresa iskušati svoje nove sposobnosti. "Da!" rekao je Bertie, pljesnuvši se rukom po čelu. "Naravno! To nije izravno povezano, ali moglo bi ostalim momcima dati nekakve ideje." Razgovarajući o pojedinostima prošli su dolinom, pokraj novijih naselja, a potom cestom koja je vodila do starih kockarnica. Bertie i njegov leteći ćilim zatreperili su na sekundu, a potom je slike nestalo kada je njegov prijatelj izgubio bitku s pronalaženjem veze. "Stvarno ne znam zašto moraš živjeti u nepoboljšanom dijelu grada", zagunđao mu je Bertie u uho.

Juan je slegnuo ramenima. "Ovaj kvart ima fiksirane lasere i bežičnu vezu." Zapravo, godilo mu je što više nije bilo letećeg ćilima. Pustio je da ga bicikl pogura uz brdašce, a potom prema Las Mesitasu. "Pa kako ćemo onda uspostaviti zajednički rad na ispitu bez ograničenja?" "Lako. Razgovarat ću sa Sibircima za nekoliko sati - a potom to prenijeti svojim ostalim skupinama. Ne znam koliko brzo će se stvari saznati; možda ćemo iz Fairmonta sudjelovati samo ti i ja. Sinkroniziraj se sa mnom nakon što večeras završiš s Miri Gu, pa ćemo vidjeti što se da iskoristiti iz tvog 'čarobnog pamćenja'." Juan se namrštio i nastavio brzo vrtjeti pedale pokraj bijelih pločnika i zgrada s početka stoljeća. Njegov dio grada bio je dovoljno star da je izgledao jeftino i bez virtualnih poboljšanja. Bertie je primijetio izostanak njegova odgovora. "Dakle, postoji li nekakav problem?" Da! Nije volio Bertiejevo nesuptilno aludiranje na učinak kojega su malene plave pilule imale na njega. Ali to je jednostavno bilo Bertiejevo uobičajeno ponašanje. Zapravo, danas je sve bilo kako je Bertie htio, i ono dobro, i ono loše. "Samo sam malo zabrinut za lokalni ispit. Znam da Miri dobiva dobre ocjene, i ti kažeš da je pametna, ali ima li ona uistinu imalo smisla za vodstvo?" Ono što je uistinu htio pitati bilo je zašto ga je Bertie uvalio u to, ali znao je da bi bilo koje izravno pitanje u tom smislu moglo izazvati Veliku Šutnju. "Ne brini, Juane. Ona bi dobro odradila svoj posao u bilo kojem timu. Promatrao sam je." Ovo posljednje bila je novost za Juana. Glasno je rekao, "Znam da ima glupog brata u višoj srednjoj školi." "Ha! Williama Budalaša? On jest glupan, ali nije joj on pravi brat. Ne, Miri Gu je pametna i čvrsta. Jesi li znao da je odrasla u Asilomaru?" "U zatvoreničkom logoru?" "Da. No, ona je bila još dijete. Ali njezini roditelji znali su previše toga." To se dogodilo mnogim kineskim Amerikancima tijekom rata, onima koji su znali najviše o vojnim tehnologijama. Ali to je bila davna prošlost. Bertie je više ciljao na šokantnost nego na davanje korisnih informacija. "No, dobro." Nema svrhe ustrajati. Barem mi je dopustio da budem u

njegovom timu za neograničeni ispit.

Gotovo je stigao kući. Juan se spustio kratkom ulicom i odvezao se prilazom prema svojoj kući, sagnuvši glavu kako bi se mogao provući ispod škripavih garažnih vrata koja su se upravo otvarala da bi on mogao proći.

"Večeras ću otići do Miri i pokrenuti sve za ispit s lokalnim timom dok si ti u Istočnoj Aziji." "Dobro, dobro", rekao je Bertie. Juan je naslonio bicikl na hrpu kućnog otpada i otišao do stražnjeg dijela garaže. Zaustavio se kod vrata koja su vodila u kuhinju. Bertie je dobio svaku sitnicu koju je tražio. Možda i nije. Kladim se da još uvijek planira umiješati se u moj lokalni ispit. "Ali samo još jedna stvar. Mirin stisak ruke - ona je bila doista određena, Bertie. Ne želi da ti sudjeluješ u tome, pa čak niti pasivno. U redu?" "Naravno. U redu. Već krećem u Aziju. Bok!" Bertiejev glas nestao je s prenaglašenim klikom. Juanov otac bio je kod kuće, naravno. Luis Orozco radio je nešto u kuhinji. Poluzainteresirano je mahnuo sinu kad je ovaj ušao u prostoriju. Kuća je bila opremljena dobrom unutarnjom mrežom, koju je podržavala fiksna postaja na krovu. Juan je ignorirao slike iz mašte gotovo automatski. Nije ga posebno zanimalo što njegov otac vidi, ili što misli gdje se nalazi. Juan je izmigoljio pokraj oca u dnevni boravak. Stari je bio dobar. Otac Luisa Orozca bio je ilegalni useljenik tijekom 1980-ih. Djed je živio u Sjevernom okrugu, ali u kartonskim kutijama i prašnjavim tunelima između kanjona u kojima se skrivao tih dana. Djed i baka Orozco mukotrpno su radili za svog jedinog sina, a Luis Orozco naporno je učio kako bi postao softverski inženjer. Ponekad dok bi se spustio na zemlju, otac bi se smijao i govorio kako je jedan od najvećih svjetskih stručnjaka za Regnu 5. A na godinu ili dvije, to je možda i bilo zanimanje koje se moglo unovčiti. I tako su tri godine obrazovanja bile uložene za nekoliko godina primanja. Takva se stvar dogodila mnogim ljudima; otac je bio jedan od onih koji su zbog toga jednostavno digli ruke od svega. "Mama, možeš li razgovarati?" Dio zida i strop postali su prozirni. Isabel Orozco bila je na poslu, na gornjem katu. Znatiželjno ga je pogledala. "Hej, Juane! Mislila sam da ćeš danas zbog ispita biti do kasna u školi." Juan je potrčao stepenicama, pričajući cijelo vrijeme. "Da. Imam puno posla." "Ah, znači, radit ćeš odavde." Juan je ušao u njezinu radnu sobu i kratko je zagrlio. "Ne, samo sam htio večerati, a onda posjetiti kolegicu s kojom ću raditi na lokalnom projektu."

Sada je gledala izravno u njega, i primijetio je da ima njezinu nepodijeljenu pozornost. "Upravo sam se dogovorio za lokalni tim, čini mi se to kao dobra ideja." Mama je mislila da je jako važno pozabaviti se stvarnim problemima. Dok je Juan bio mlađi, uvijek bi ga vodila sa sobom kada je odlazila na terenske zadatke po cijeloj zemlji. "O, da", rekao je Juan. "Mnogo toga ćemo naučiti." Pogled joj je postao oštriji. "A Bertram nije dio tima, točno?" "Ah, nije, mama." Nije bilo potrebe da spominje neograničeni ispit. "Nije sada ovdje u kući, ha?" "Mama! Naravno da nije." Juan je branio svaki pristup svojim prijateljima kada je bio u kući. Majka je to znala. "Kada je ovdje, ti ga možeš vidjeti, baš kao i moje ostale prijatelje kad mi dođu u posjet." "U redu." Izgledala je pomalo posramljeno, ali barem nije ponovno iznijela svoje mišljenje da je "maleni Bertie previše ljigav". Pozornost joj je odlutala na trenutak, a prstima je brzo otkucala sličicu na površini stola. Mogao je vidjeti da je u Borrego Springsu, da ondje vodi neke ljude iz filmske industrije iz Los Angelesa. "No, pitao sam se mogu li uzeti auto večeras. Moja kolegica iz tima živi gore na Fallbrooku." "Samo trenutak." Dovršila je posao na kojem je radila. "U redu, a tko je tvoja kolegica?" "Doista je dobra učenica." Pokazao joj je. Majka se nesigurno nasmiješila, pomalo iznenađena. "Dobro za tebe... Da, ona je odlična učenica, jaka u onim stvarima gdje si ti slab - i obrnuto, naravno." Zastala je, provjeravajući obitelj Gu. "Oni su vrlo zatvorena obitelj, ali to je u redu." "I to je siguran dio grada." Zahihotala je. "Da, vrlo siguran." Poštovala je školska pravila i nije postavljala nikakva pitanja o njihovom projektu. To mu je i odgovaralo, jer Juan još uvijek nije imao pojma što je Miri Gu planirala. "Ali drži se podalje od kampa Pendleton, čuješ?" "Da, gospođo." "U redu, smiješ krenuti čim večeraš. Upravo imam neke klijente koji mi donose mnogo novca, pa ne mogu sada prekinuti. Siđi dolje i pripremi svom ocu i sebi nešto za pojesti. I nauči nešto iz tog lokalnog projekta, može? Mnogo je karijera u kojima se možeš snaći i bez poznavanja različitih gluposti."

"Da, gospođo." Nasmiješio se i potapšao je po ramenu. A potom se sjurio niz stepenice. Nakon što je očeva karijera programera završila, majka je radila sve više i više na informacijskim uslugama na broju 411. Do sada, već je poznavala okrug San Diego i podatke o njemu bolje od bilo koga na svijetu. Većina njezinih poslova trajala je svega nekoliko sekundi ili nekoliko minuta; upućivala je ljude, odgovarala na teška pitanja. Neki poslovi poput povijesnih podataka o migracijama - trajali su neprekidno. Majka je uvijek tvrdila da je njezin posao zapravo sastavljen od niza malenih karijera, i da gotovo niti jedna od njih ne ovisi o novotarijama visoke tehnologije. Juan je mogao završiti i mnogo lošije, to je bila njezina poruka, i izrečena i neizrečena. Promatrajući oca s druge strane kuhinjskog stola, Juan je shvaćao alternativu koju je na umu imala njegova majka; Juan je to shvaćao otkad mu je bilo šest godina. Luis Orozco jeo je odsutan umom, poput čovjeka koji uistinu teško radi, ali slike koje su lebdjele prostorijom bile su samo pasivni oblačići. Kasnije tijekom večeri možda će potrošiti nešto novca na aktivni kinematograf, ali čak niti to ne bi ga posve zainteresiralo. Otac je uvijek bio u prošlosti ili u nekom drugom svijetu. Stoga se majka bojala da bi Juan mogao završiti na isti način. Ali neću. Štogod bilo najbolje, ja ću to

naučiti, i naučit ću to za nekoliko dana, a ne za nekoliko godina. A kada to što je najbolje iznenada postane zastarjelo, naučit ću nešto novo, što već bude trebalo.

Majka je mnogo radila i bila je divna osoba, ali njezin posao na liniji 411 bio je... takva zamka. Možda je Bog bio milostiv prema njoj, pa ona to nikada nije shvatila. Naravno, Juan joj nikada ne bi mogao slomiti srce rekavši joj nešto takvoga. Ali lokalni je svijet bio sranje. Okrug San Diego, usprkos svojoj povijesti, industriji i sveučilištima, bio je samo mikroskopsko zrnce prašine u usporedbi sa svijetom ljudi i ideja koje su se vrtjele oko njih u svakom trenutku. Jednom davno, Juanov otac htio je biti dijelom tog šireg svijeta, ali nije bio dovoljno brz ili dovoljno prilagodljiv. Sa mnom će biti drugačije. Malene plave pilule bit će ta razlika. Cijena toga mogla bi biti visoka; ponekad je Juanov um postajao tako prazan da se nije mogao sjetiti niti vlastitog imena. Bili bi to nekakvi napadaji, ali za trenutak ili dva bi prošli. Uvijek. Do sada. S uličnim drogama nikada nije mogao biti posve siguran u takve stvari. Juan je u jedno bio posve siguran: Bit ću prilagodljiv. Neće biti neuspješan poput svog oca.

Juana je automobil ostavio nekoliko blokova dalje od kuće obitelji Gu. Rekao je sam sebi kako je to učinio sa ciljem da bolje osjeti taj kvart; naposljetku, nije to bilo mjesto s velikim publicitetom. Ali to nije bio pravi razlog. Zapravo, vožnja je bila prebrza. Nije bio spreman suočiti se sa svojom kolegicom iz tima. Zapadni Fallbrook nije bio ekstremno bogat kraj, ali bio je bogatiji i moderniji od Las Mesitasa. Većina novca priljevala se onamo zbog činjenice da se nalazio neposredno pokraj istočnog ulaza u kamp Pendleton. Juan je prošetao u kasnom poslijepodnevnom svjetlu, gledajući u svim smjerovima oko sebe. Vani nije bilo mnogo ljudi - jedan džoger, djeca koja su na ulici igrala neku igru koju nije mogao shvatiti. Uz isključena sva poboljšanja, kuće su bile niske i kamene, dosta udaljene od ulice. Neka od dvorišta bila su prekrasno uređena, kaktusi i patuljasti borovi bili su uređeni poput velikih bonsai stabala. Druga su bila svakidašnje lijepa, sa stablima koja su bacala hladovinu i travnjacima koji su bili obrubljeni šljunkom ili kratko pokošeni. Juan je uključio dogovorne postavke slike. Nije se iznenadio, ulica je bila poprilično maskirana. Poboljšani krajolik je bio lijep, blago rečeno: poslijepodnevno sunce blistalo je na fontanama i bogatim zelenim travnjacima. Sada su niske, kamene kuće bile opremljene velikim prozorima i prozračnim verandama, neke smještene na jakom suncu, a druge skrivene u polusjeni. Ali nije bilo javnih senzora. Nije bilo oglašavanja i nije bilo grafita. Susjedstvo je bilo tako savršeno dosljedno, poput jednog velikog umjetničkog djela. Juan je osjetio blagu drhtavicu. U većini dijelova San Diega moglo se pronaći vlasnike kuća koji se ne bi odlučili za podržavanje jedinstvene slike lokalne zajednice - ili bi tražili da budu uključeni u to, ali uz nekakvu grotesknu kontradikciju svojim susjedima. Zapadni Fallbrook imao je jaču kontrolu od većine takvih zajednica s obiteljskim kućama. Imali ste osjećaj da nekakav jedinstveni interes bdije nad svime ovdje, spreman odmah djelovati protiv uljeza. Zapravo, taj jedinstveni interes imao je inicijale USMC5. Iznad njega, strelica koja ga je vodila postala je vidljivija. Sada je skrenula u sporednu ulicu i krenula prema trećoj kući s desne strane. Ludilo. Htio je usporiti, možda obići cijeli blok. Nisam čak niti smislio kako ću razgovarati s njezinim roditeljima. Kinesko-američki odrasli ljudi bili su čudna skupina, posebice oni koji su neko vrijeme bili u pritvoru. Kada su 5

United States Marine Corps – američki marinci (nap. prev.)

bili pušteni, neki od njih napustili su SAD, otišavši u Meksiko, Kanadu ili Europu. Većina ostalih vratila se svojim životima - čak i na poslove u državnom sektoru - ali s različitim stupnjevima ogorčenosti. Neki od njih pomogli su dovršiti rat, pri tome postigavši da vlada izgleda poprilično budalasto. Prešao je prilaz Guovih, u isto vrijeme istraživši po posljednji put podatke o Mirinoj obitelji... Dakle, ako William Budalaš nije zapravo Mirin brat, tko je onda on? William nikada nije privlačio previše pozornosti; o njemu nije bilo nikakvih glasina. A osiguranje Fairmonta, kada su u pitanju bili dosjei učenika, bilo je poprilično strogo. Juan je kopkao koliko je mogao, pronašavši neke dobre javne podatke. Za nekoliko minuta posve bi shvatio Williama – No sada je stajao pred ulaznim vratima kuće obitelji Gu. Miriam Gu bila je na vratima. Na trenutak Juan je pomislio da će ga prekoriti što je zakasnio, ali samo mu je mahnula da uđe unutra. Ušao je, a slike s ulice iznenada su nestale. Stajali su u uskom hodniku koji je na oba kraja završavao zatvorenim vratima. Miri je zastala na unutrašnjim vratima, promatrajući ga. Začuli su se tihi zvukovi i Juan je osjetio kako ga nešto pecka po gležnju. "Hej, nemoj mi spržiti opremu!" Imao je i drugu odjeću, ali obitelj Orozco nije bila dovoljno bogata da bi se razbacivala novcem. Miri je zurila u njega. "Nisi znao?" "Znao što?" "Ono što sam uništila nije tvoja oprema; bila sam vrlo pažljiva. Nosio si autostopere." Otvorila je unutarnja vrata i geste su joj iznenada postale pristojne i graciozne. Zasigurno su ih promatrali odrasli. Dok ju je slijedio hodnikom, Juan je ponovno uključio svoju opremu. Zidovi su postali ljepši, prekriveni tapiserijama. Primijetio je da ima posjetiteljske povlastice u kućnom sustavu Guovih, ali nije mogao pronaći bilo koji drugi komunikacijski put iz kuće. Sva njegova oprema dobro je radila, uključujući i sitne dodatke poput perifernog vida od 360 stupnjeva i dobrog sluha. No što je bilo s onim tihim zvukom i vrućinom? To je bila tuđa oprema. Juan je hodao uokolo kao budala sa znakom UDARI ME na leđima. Zapravo, bilo je još gore od toga. Sjetio se kako je uvjeravao svoju majku da bi ona vidjela prijatelje koje bi on doveo kući. Netko je od toga učinio laž. U Fairmontu je bilo nekoliko ljudi koji su zbijali neslane šale, ali ovo je bilo nešto veće od toga. Tko bi učinio takvo što... da, baš se pitam.

Juan je zakoračio iz hodnika u dnevnu sobu visokoga stropa. Pokraj pravog kamina stajao je debeljuškasti Azijac kratko ošišane kose. Juan je prepoznao njegovo lice s jedne od nekoliko slika tog čovjeka koje je posjedovao. To je bio William Gu, otac Miriam Gu, a ne Budalaš. Očito su njih dvojica imali isto ime. Miriam je plesala ispred njega. Sada se smiješila. "Bill, upoznaj Juana Orozca. Juan i ja ćemo raditi lokalni projekt zajedno. Juan, ovo je moj otac." Bill? Juan nije mogao zamisliti da se vlastitom ocu obraća poimence. Ovi ljudi su bili doista čudni. "Drago mi je što smo se upoznali, Juan." Guov stisak ruke bio je čvrst, a izraz lica blag i nemoguć za odgonetnuti. "Uživaš li u dosadašnjem tijeku završnih ispita?" Uživam? "Da, gospodine." Miri se već okrenula na drugu stranu. "Alice? Imaš minutu vremena? Voljela bih da upoznaš -" Ženski glas: "Da, dušo. Samo trenutak." Nije prošlo više od dvije sekunde, a gospođa prijaznog, okruglog lica pojavila se u sobi. Juan je prepoznao i nju... osim odjeće. Večeras je Alice Gu na sebi imala uniformu bojnika u američkim marincima. Dok ih je Miri upoznavala, Juan je primijetio da gospodin Gu udara prstima po svom pojasu. "Ups, žao mi je!" Uniforma marinaca na Alice Gu istoga je trenutka bila zamijenjena poslovnim odijelom. "O, Bože." Zatim se poslovno odijelo pretvorilo u majčinsku haljinu koje se Juan sjećao s fotografija. Kad se rukovala s njim, izgledala je posve nevino i majčinski. "Čujem da ti i Miriam imate jako zanimljiv lokalni projekt." "Nadam se da je tako." Općenito, nadam se da će se Miriam konačno smisliti reći mi o čemu se radi. Ali više nije sumnjao da Miriam Gu ima smisao za vodstvo. "Doista bismo htjeli doznati nešto više o tome." Miri je napravila grimasu. "Bill! Znaš da ne smijete s nama razgovarati o tome. Osim toga, ako sve pođe kako treba, večeras ćemo biti gotovi sa svime."

Molim?

Ali gospodin Gu promatrao je Juana. "Znam školska pravila. Ne bi mi niti palo na pamet prekršiti ih." Gotovo se nasmiješio. "Ali mislim da kao roditelji imamo pravo znati barem gdje planirate fizički biti. Ako sam dobro shvatio bit lokalnog ispita, ne možete taj zadatak izvršiti na daljinu."

"Da, gospodine", rekao je Juan. "To je istina. Mi -" Miriam je glatko nastavila na mjestu gdje je Juan ostao bez teksta. "Mi ćemo samo otići do parka Torrey Pines." Bojnica Gu potapšala se po pojasu i šutjela neko vrijeme. "Pa, to mi se čini sigurnim." Gospodin Gu kimnuo je glavom. "Ali lokalni projekt trebao bi se izraditi bez vanjskog povezivanja -" "Osim u slučaju nužde." Gospodin Gu zamišljeno je lupkao prstima. Juan je isključio sve dodatne kućne prizore, i zumirao na Miriaminog oca. Čovjek je bio ležerno odjeven, ali s boljim smislom za boje no što ga je imala većina odraslih. Uz kućna poboljšanja, izgledao je meko i na neki način teško. Pod običnim pogledom, izgledao je jednostavno čvrsto i snažno. Kad malo bolje razmisli, rub njegova dlana bio je žuljevit, baš kao u filmovima. Bojnica Gu pogledala je kratko svog supruga i dala mu jedva primjetan znak glavom. Ponovno se okrenula prema Juanu i Miri. "Mislim da će to biti u redu", rekla je. "Ali zahtijevamo od vas nekoliko stvari." "Ništa što bi bilo u suprotnosti s ispitnim pravilima", rekla je Miri. "Mislim da neće biti. Kao prvo, budući da u parku ne postoji infrastruktura i da posjetitelji ne smiju instalirati kamperske mreže, molim te, ponesite nešto od one stare samostojeće opreme koju imamo u podrumu." "Hej, to je sjajno, Alice! Baš sam te htjela pitati smijemo li je koristiti." Juan je začuo kako se netko iza njega spustio niz stepenice. Pogledao je ne okrenuvši se, ali još nije mogao nikoga vidjeti, njegove posjetiteljske povlastice nisu mu dopuštale da gleda kroza zidove. "A kao drugo", nastavila je bojnica Gu, "mislimo da bi William trebao ići s vama."

Mirin otac! Ne... Budalaš. Uh.

Ovoga puta, Miri Gu nije se opirala. Kimnula je glavom i tiho rekla. "Pa... ako vi mislite da je tako najbolje." Juan je progovorio ne razmišljajući, "Ali..." a potom nešto plahije: "Ali ne bismo li time prekršili ispitna pravila?" Glas se začuo iza njega. "Ne. Čitaj pravila, Orozco." Bio je to William. Juan se okrenuo kako bi ga pogledao. "Hoćeš reći, ti nećeš biti dio tima?" "Ne, samo ću biti vaša pratnja." Budalaš je imao isto široko lice, istu boju kože kao i ostatak obitelji. Bio je gotovo jednako visok kao Bili Gu, ali mršaviji. Lice mu se presijavalo zbog znoja kao možda - Oh. Juan je

iznenada shvatio da, iako su Bill i William bili otac i sin, to nije bilo na način na koji je on mislio. "Ti bi trebao odlučiti, tata", rekao je gospodin Gu. William je kimnuo glavom. "Nemam ništa protiv." Nasmiješio se. "Malena mi je pričala kako su čudne neke stvari u nižoj srednjoj školi. Sada ću iz prve ruke saznati što je imala na umu." Smiješak Miri Gu bio je pomalo neuvjerljiv. "Pa, bit će nam drago da pođeš s nama. Juan i ja željeli bismo pogledati Aliceinu opremu, ali trebali bismo biti spremni za otprilike pola sata." "Bit ću tu u blizini." William je mahnuo i izišao iz sobe. "Alice i ja sada ćemo vas ostaviti da sve isplanirate", rekao je gospodin Gu. Kimnuo je glavom prema Juanu. "Drago mi je što smo se upoznali, Juan." Juan je promrmljao nekoliko izraza pristojnosti gospodinu i bojnici Gu, te dopustio Miri da ga izvede iz sobe i dalje niz strmo stubište. "Uh", rekao je, vireći preko njezina ramena, "imate doista ogroman podrum." Nije to bilo ono što je Juan uistinu htio reći; do toga će stići za nekoliko trenutaka. "Ah, da. Sve novije kuće u zapadnom Fallbrooku imaju takav." Juan je primijetio da se ta činjenica nije pojavljivala u građevinskim dozvolama za taj okrug. Na dnu stepenica nalazila se jarko osvijetljena prostorija. Pogled uz poboljšanja otkrivao je tople drvene zidne obloge s nemoguće visokim stropom. Bez poboljšanja, zidovi i strop imali su sivu plastičnu oplatu. No, u oba slučaja, prostor je bio pretrpan kartonskim kutijama prepunima starih dječjih igračaka, sportskom opremom i raznim otpadom kojega nije bilo moguće identificirati. To je mogao biti jedan od nekoliko podruma u južnoj Kaliforniji, ali je bilo očito da ga se koristi na način na koji Juanova obitelj koristi garažu. "Sjajno je što možemo ponijeti i višak senzorske opreme. Jedini problem bit će stari -" Miri je već prekapala po kutijama. Juan je ostao stajati u dovratku. Stajao je prekriženih ruku i zurio u djevojku. Pogledala ga je i dio je veselja nestao s njezina lica. "Što?" "Ja ću ti reći 'što'!" Te su mu riječi izletjele, sarkastične i glasne. Zatomio je svoju ljutnju i objasnio joj što je htio reći. "Reći ću ti što. Došao

sam ovamo večeras zato što si ti htjela predložiti ideju za lokalni timski projekt." Miri je slegnula ramenima. "Naravno." Odgovorila je na glas, govoreći normalnim glasom. "Ali ako požurimo, možemo cijeli projekt dovršiti večeras! Bit će to samo jedan zadatak manje-" Još uvijek tiho govoreći, izravno joj je rekao: "Hej! Ovo bi trebao biti timski projekt! Samo me navlačiš uokolo." Sada se Miri namrštila. Ispružila je prst prema njemu i nastavila glasno govoriti. "Slušaj. Imam sjajnu ideju za lokalni ispit. Ti si idealan za podršku u tom projektu. Ti i ja smo toliko različiti porijeklom i izgledom kao i bilo tko drugi u osmim razredima. Oni to vole kod timova. Ali to je jedino zbog čega si mi potreban, samo kako bi bio druga osoba u timu. Nećeš morati raditi ništa drugo osim biti uz mene." Juan joj nije odgovorio neko vrijeme. "Nisam ja tvoj otirač za noge." "Zašto ne? Pa ti si otirač Bertieja Todda." "Odlazim." Juan se okrenuo prema stepenicama. Ali stubište je sada bilo mračno. Posrnuo je na prvoj stepenici, no u tom trenutku ga je dostigla Miri Gu i svjetla su se upalila. "Samo trenutak. Nisam to trebala reći. Ali bilo kako bilo, oboje moramo ovaj tjedan položiti završne ispite." Da. A u ovim trenucima, većina lokalnih timova vjerojatno je već formirana. Štoviše, vjerojatno već planiraju projekte. Ako mu ovo ne uspije, Juan bi se mogao u potpunosti pozdraviti s lokalnim ispitom. Otirač! "U redu", rekao je Juan, vrativši se u podrumsku prostoriju. "Ali želim znati sve o tvom 'predloženom projektu' i želim i ja biti uključen u donošenje odluka." "Da. Naravno." Duboko je udahnula, a on se pripremio za još nasumične buke. "Sjednimo... U redu. Ti već znaš da želim otići u park Torrey Pines." "Da." Zapravo, iščitavao je podatke o parku još otkada ga je spomenula svojim roditeljima. "Također sam primijetio da nema nikakvih recentnih glasina o tom mjestu... Ako znaš da se nešto ondje događa, rekao bih da si u prednosti." Nasmiješila se na način koji je više odavao zadovoljstvo no samodopadnost. "Tako i ja mislim. Usput budi rečeno, u redu je govoriti na glas, Juan, čak i prepirati se. Sve dok ne vičemo, Bill i Alice nas neće čuti. To je stvar određene obiteljske časti." Vidjela je njegov skeptičan pogled, pa joj je glas postao ponešto oštriji. "Hej, da su htjeli njuškati, tvoj komunikacijski sustav ne bi predstavljao nikakvu zaštitu. Nikada nisu to

rekli, ali kladim se da u unutrašnjosti kuće moji roditelji mogu prisluškivati i stisak ruke." "U redu", Juan je nastavio govoriti na glas. "Samo želim nekoliko izravnih odgovora. Što si to primijetila u Torrey Pinesu?" "Sitnice, ali sve se poklapa. Ovo su dani kada su rendžeri držali park zatvorenim ovog proljeća. Ovo su vremenske prilike u istom razdoblju. Nemaju nikakvo uvjerljivo objašnjenje za to zatvaranje parka. A vidiš kako su za vrijeme dok je park bio zatvoren u siječnju, svejedno primali određene turiste iz Cold Spring Harbora." Juan je promatrao statistike i slike koje su poigravale u prostoru između njih. "Da, da... da. Ali turisti su bili uglavnom bogata klijentela, sudionici simpozija o psihičkim poremećajima na Sveučilištu u San Diegu." "Ali sam simpozij je bio zakazan manje od osamnaest sati ranije." "Pa? Znanstvenici moraju biti prilagodljivi u ovim modernim vremenima." "Ne na ovaj način. Pročitala sam program simpozija. Bio je poprilično bijedan. Zapravo, zbog toga sam se i zainteresirala za sve ovo." Nagnula se naprijed. "Kopajući uokolo, otkrila sam da je simpozij bio samo kulisa platili su ga Foxwarner i gameHappenings." Juan je pogledao sažetke. Bilo bi uistinu zgodno porazgovarati s Bertiejem o ovome; on je uvijek imao neko mišljenje ili je znao kome se treba obratiti. Juan je morao potiskivati potrebu da ga nazove. "Pa, pretpostavljam. Hm, mislio sam da su ljudi sa Sveučilišta profesionalniji od ovoga. Misliš da je sve to dio nekakve urote?" "Da. I to upravo za vrijeme ljetne filmske sezone. Sjeti se kako su glavni filmski studiji bili tihi ovog proljeća. Bez ikakvih misterija. Bez skandala. Ništa očigledno nije počelo 1. travnja. Potpuno su zavarali drugorazredne studije, ali također su izludili sitne igrače, jer mi znamo da Foxwarner, Spielberg/Rowling, Sony - svi glavni igrači - moraju biti jedni drugima za petama još jače no prošle godine. Prije otprilike tjedan dana, shvatila sam da Foxwarner ima ugovore o partnerstvu kinematografa s Marcom Ferettijem i Charlesom Vossom." S kim? Ah. Biotehnolozi svjetskoga glasa u Cold Spring Harboru. Obojica su bili na simpoziju u San Diegu. "Pratim ih još otada. Jednom kada znaš što treba tražiti, teško je skriti nekakvu tajnu." A skrivene filmske najave predstavljale su tajne koje su morale biti otkrivene.

"Bilo kako bilo", nastavila je Miri, "mislim da Foxwarner pokušava svoju ljetnu sezonu zasnovati na nekakvoj prirodno znanstvenoj fantaziji. A prošle godine, gameHappenings okrenuli su gotovo cijeli Brazil iznutra prema van." "Da, sve ono o Dinosauriji." Gotovo dva mjeseca, cijeli je svijet opsjedao brazilske gradove i web stranice o Brazilu, prikupljajući dokaze za "Invaziju iz doba krede." Odjeci toga još uvijek su lebdjeli uokolo, poput sekundarne stvarnosti koja je zaokupila kreativnu pozornost milijuna ljudi. Tijekom posljednjih dvadeset godina, svjetska se mreža pretvorila u gomilu bezvrijednih stranica i ponavljajućih prijevara. Sve dok autorska prava ne bi istekla, a često i godinama poslije, prisutnost nekog filma na mreži postajala bi sve veća i veća, postajući detaljnijom i dosljednijom od ozbiljnih baza podataka. Razlikovanje istine od mašte često je bilo najteža stvar vezana uz korištenje mreže. Uobičajena šala govorila je da bi "čudovišta iz svemira", ako bi ikada posjetila Zemlju, morala samo pogledati noćne more dokumentirane na mreži, a to bi im bilo dovoljno da vrišteći pobjegnu natrag na svoj planet. Juan je promotrio Mirine dokaze i slijedio neke od glavnih linkova. "Dobro si rekla da će ovo ljeto biti zanimljivo, ali ljudi iz filmske industrije imaju na raspolaganju cijeli svemir. Zbog čega misliš da će se Ljetni Film pojaviti u okrugu San Diego, a pogotovo u parku Torrey Pines?" "Već su započeli s početnom sekvencom. Znaš, onom koja će privući zagrižene rane interesente. Posljednjih nekoliko tjedana došlo je do nekoliko promjena što se tiče uređenja parka, te neobičnog kretanja životinja." Dokazi su bili vrlo slabašni. Park Torrey Pines nije bio nadograđeno područje. U njemu nije bilo lokalne mreže. Ali možda je upravo u tome i bila stvar. Miri si je unajmila vrijeme na turističkim vidikovcima u Del Mar Heightsu, a potom je izradila mnoge analize. Stoga je možda imala onu najnevjerojatniju i dragocjenu vrijednost, rano upozorenje. Ili je možda samo puhala na prazno. "U redu, nešto se događa u Torrey Pinesu, a ti imaš nekakve spoznaje o tome. Ali veza s ljudima iz filmske industrije je svejedno vrlo slabašna." "Ima ta još nešto. Sinoć je moja teorija prešla iz sfere "neuvjerljivo" u "uvjerljivo", možda čak i "očaravajuće". Saznala sam da je Foxwarner doveo prethodnicu u San Diego." "Ali to je skroz vani u Borrego Springsu, u pustinji." "Kako si to saznao? Morala sam se vraški namučiti da to saznam."

"Moja majka, ona obavlja neki posao za njih." Oops. Kada malo bolje razmislim, onaj dio majčinog posla kojega je vidio danas poslijepodne vjerojatno je bio povjerljive prirode. Miri ga je promatrala s iskrenim zanimanjem. "Ona radi s njima? To je sjajno! Poznavanje povezanosti stavlja nas u povoljan položaj. Kada bi mogao pitati svoju majku...?" "Ne znam." Juan se naslonio i pogledao raspored kojega je njegova majka ostavila kod kuće. Sav njezin rad u pustinji bio je pod desetodnevnim embargom. Čak niti ta informacija nije bila vidljiva nekome izvana. Provjerio je certifikat povlastica. Juan je poprilično dobro poznavao svoju majku. Mogao je vjerojatno pogoditi na koji je način maskirala pojedinosti. I možda dobiti nekakvu čvrstu potvrdu. Doista je htio proći ovaj ispit, ali... Juan se nagnuo još malo naprijed. "Žao mi je. Podaci su zapečaćeni." "Ah." Miri ga je upitno promatrala. Kada bi prvi otkrili Foxwarnerove scene za film, Ljetni Film, Fairmont bi znao povjerljive podatke o priči. Bila bi to sigurna petica na ispitu; veličina takve pobjede ne bi bila jasna sve dok se filmska sezona ne bi dobro zahuktala, ali ostvarivali bi nekakav prihod barem pet godina dok bi trajala autorska prava filma. Da je do takvog zaokreta u priči došlo s Bertiejem Toddom, sada bi trajalo intenzivno moljakanje da razmisli o svojoj budućnosti i timu i učini ono što bi njegova majka zasigurno htjela da on učini kad bi samo znala o čemu je riječ, točnije da provali u prostor s njezinim podacima. Ali nakon nekoliko trenutaka, djevojka je samo kimnula glavom. "To je u redu, Juane. Dobro je imati poštovanja." Vratila se kutijama i počela ponovno prekapati po njima. "Pođimo od onog što već imam, točnije, da Foxwarner vodi nekakve operacije u San Diegu i da se neki od njihovih ljudi zaduženih za kina motaju po parku Torrey Pines." Izvukla je kutiju... ti predmeti izgledali su poput kartonskih kutija za mlijeko, i postavila ih na vrh druge kutije. "Osjebi", tajnovito je objasnila. Posegnula je rukom dublje u otvorenu kutiju i izvukla masivne plastične naočale. Na trenutak je pomislio da su one dio opreme za ronjenje, ali nisu prekrivale nos niti usta. Nisu odgovarale niti na njegove info probe; pretraživao je prema njihovom fizičkom izgledu. "U svakom slučaju", nastavila je, dok je iz kutije izvlačila još dvoje naočale, "pozadinska istraživanja će se uklopiti u rad mog tima za neograničeni projekt. Pokušavamo saznati velike tajne filmske sezone. Za sada se nismo usredotočili na San Diego, ali Annette je došla do nekih istih

zaključaka o Foxwarneru kao i ja. Želiš li i ti biti u mom neograničenom timu? Ako ovo večeras uspije, možemo kombinirati rezultate." Ah. To je bila doista velikodušna ponuda. Juan joj nije odmah odgovorio. Pretvarao se da mu je pozornost posve zaokupljena svom tom čudnom opremom. Zapravo, sada je prepoznao tu napravu; bila je prikazana u Janeinim senzorima 2005. Ali nije mogao pronaći uputstvo za uporabu. Podigao je jedne naočale i okretao ih na sve strane. Površina plastike bila je premazana pasivnim optičkim lakom, poput stražnje strane jeftine folije za omatanje namirnica; umjesto da je reflektirala jarke dugine boje, boje su tekle dok ih je okretao, uvijek se stapajući s pravom bojom sivih plastičnih zidova u pozadini. Svodile su se na grubu kamuflažnu boju, koja je bila poprilično neupotrebljiva u ovakvom okolišu. Naposljetku je odgovorio, kao usputno, "Ne mogu biti u tvom timu za neograničeni ispit. Već sam dio Bertiejeva tima. Možda to nije važno. Znaš da Annette surađuje s Bertiejem sa strane." "Ah, doista?" Pogled joj je bio prikovan za njega nekoliko trenutaka. Potom je rekla, "Trebala sam to shvatiti; Annette sama po sebi ne bi bila tako pametna. Dakle, Bertie nas sve lijepo zafrkava." Da. Juan je slegnuo ramenima i spustio glavu. "No, kako te naočale uopće rade?" Činilo se da se Miri još nekoliko sekundi ljutila na Annette. Potom je i ona slegnula ramenima. "Upamti, ova oprema je stara." Podigla je jedne od naočala i pokazala mu nekakve kontrole u traci kojom su se pričvršćivale oko glave. "Čak postoji i fizičko dugme za njihovo uključivanje, evo ovdje." "U redu." Juan je navukao naočale na glavu i učvrstio ih trakom. Cijela je aparatura težila desetak dekagrama. Bio je to vrlo nezgrapan komad u usporedbi s kontaktnim lećama. Promatrajući sebe izvana, izgledao si je posve bizarno. Cijeli gornji dio njegova lica pretvorio se u nabujali, sivosmeđi tumor. Mogao je primijetiti da se Miriam očajnički trudi kako mu se ne bi smijala. "U redu, da vidimo što ovo čudo sve može." Pritisnuo je dugme za uključivanje. Ništa. Njegov poboljšani vid bio je jednak kao i prije. Ali kada je pročistio svoje kontaktne leće i pogledao prostim okom - "Unutra je mrkli mrak, ništa se ne vidi." "Ah!" Miri je zvučala pomalo posramljeno. "Oprosti. Skini naočale na trenutak. Potreban nam je osjeb." Podigla je jednu od naizgled teških "kutija za mlijeko". "Što znači?"

"OSJ/B" Govorila mu je slovo po slovo. "Ah." Obrok Spreman za Jelo, s Baterijom. "Da, jedna od sitnih pogodnosti vojničkog života." Zakrenula ju je u sredini i kutija se potrgala na dva dijela. "Gornju polovicu čini hrana za marinca, a donja je izvor energije za marinčevu opremu." Na spremniku za hranu bila su ispisana slova: nešto o piletini s umakom i dehidriranom sladoledu. "Jednom sam pokušala pojesti nešto od ovoga." Napravila je grimasu. "Na sreću, to večeras neće biti potrebno." Uzela je donju polovinu osjeba i iz nje izvukla tanku žicu. "Ovo je slaba točka u mom planu. Ove baterije su već jako stare." "Te bi naočale ionako mogle biti mrtve." I Juanova odjeća često bi se kvarila prije no što bi je on prerastao. Ponekad je samo nekoliko pranja bilo dovoljno da bi ih se dokrajčilo. "Ah, ne. Ovi proizvodi za vojne specijalce izrađuju se da bi bili čvrsti." Miri je ispustila bateriju i svinula Juanove naočale tako da su stale u šaku. "Vidi ovo." Izvila se poput bacača u bejzbolu i bacila naočale u zid. Naočale su udarile u zid i glasno se odbile od stropa. Miriam je potrčala na drugu stranu prostorije kako bi ih pokupila. Glas bojnice Gu začuo se niz stubište. "Hej! Što vi to radite tamo dolje?" Miri se uspravila i zahihotala pokrivši usta nadlanicom. Iznenada je izgledala kao da ima deset godina. "Sve je u redu, Alice!" viknula je. "Samo mi je nešto ispalo." "Na strop?" "Oprosti! Bit ću pažljivija." Vratila se do Juana i pružila mu naočale. "Vidiš", rekla je. "Jedva koja ogrebotina. A sada ćemo ih spojiti na izvor energije" - uključila je žicu koju je izvukla iz baterije u naočale - "pa ćeš ih ponovno probati." Stavio je naočale na oči i uključio ih. Jednolična crvena boja zatreperila mu je pred očima na trenutak, a potom je ugledao čudan, zrnat prizor. Vidokrug nije bio širok, samo se doimao kao da promatra kroz riblje oko. U njemu, Mirino lice, koje je izgledalo ogromnim, zurilo je u njega. Koža joj je imala boju vruće pećnice, a oči i usne presijavale su se plavkasto-bijelo. "Ovo izgleda kao da gledam kroz infracrvenu leću", osim što raspored boja nije bio uobičajen. "Da. To su osnovne postavke. Vidiš kako je optika ugrađena u samu opremu? To je poput odjeće za kampiranje: ne moraš ovisiti o lokalnoj mreži. To će nam biti velika prednost kada stignemo u Torrey Pines.

Iskušaj i neke od ostalih senzora; možeš dobiti pomoć ako okreneš dugme za uključivanje." "Hej, doista!" BAT: SLABA PASIVNO VIZ AMP NIR >TIR SNIFF AUDIO SIG

SENZORI OK NEMA OK NEMA OK NEMA NEMA NEMA NEMA NEMA NEMA

BAT2:NEMA AKTIVNO GPR SONO XECHO GATED

VIZ

GATED

NIR

Sićušni je meni plutao u uglu vidnog polja njegova desnog oka. Upozorenje da je baterija gotovo prazna je bljeskalo. Pipao je rukom po traci oko glave i pronašao sustav za podešavanje. "U redu, sada vidim sve u bojama i normalno osvijetljeno. No, rezolucija je skroz jadna." Juan se okrenuo oko sebe, a potom ponovno prema Miri. Nasmijao se. "Prozor s menijem je totalno bizaran, znaš. Neprestano mi stoji u kutu vidnog polja. Kako ga mogu prilijepiti za zid ili neki čvrsti objekt?" "Ne možeš. Rekla sam ti da je ta oprema stara. Ne možeš se uopće orijentirati pomoću nje. Čak i kada bi mogao, njezin sićušni mozak nije dovoljno brz da bi to slikom pratio." "M-hm." Juan je čuo za te zastarjele sustave, ali nije ih koristio. S takvom opremom, nije se moglo promatrati dodatna poboljšanja. Čak i najobičnije stvari poput uređenja interijera morale su biti posve stvarne. U podrumu je bilo još mnogo kutija, ali nije bilo nikakva popisa inventara. Neke od njih zasigurno su pripadale Budalašu; imale su rukom ispisane naljepnice, s tekstovima poput "Prof, i gđa. William Gu, odjel engleskoga, UC Davis" ili "William Gu st., Rainbow's End, Irvine, CA". Miri ih je pažljivo maknula s puta. "Jednog dana, William će znati što učiniti sa svim ovim stvarima. Ili će se baka možda predomisliti i doći nam ponovno u posjet."

Otvarali su i druge kutije s oznakama USMC i gledali što ima u njima. Ondje je bilo prsluka koji su bili dio vojničke opreme, s više džepova no što se ikada moglo vidjeti u blizini škole. Prsluci nisu nigdje bili zapisani. Džepovi na njima bili su za municiju, nagađao je Juan. Za osjebe, tvrdila je Miri; a večeras bi im moglo zatrebati mnoštvo baterija, jer se čak i za najbolje od njih pokazalo UPOZORENJE: BATERIJA SLABA. Rastavljali su osjebe i trpali baterije u dva manja prsluka. Dio opreme činile su i pločice s tipkama, koje su se trebale okačiti o pojas. "Ha. Prije no što ovo bude gotovo, vrtjet ćemo prstima kao odrasli." Stigli su i do posljednjih nekoliko kutija. Miri je širom otvorila prvu od njih. Bila je puna jajolikih oblika kamuflažne boje. Iz svakoga od njih virila je antena s tri vrha. "Ah, mrežni čvorovi. Milijun puta gori od onih koje mi imamo, ali jednako kao i naši, ne smiju se koristiti u parku Torrey Pines." Miri je odgurnula u stranu nekoliko kutija koje su bile označene istim šiframa proizvoda kao i mrežni čvorovi. Iza njih nalazila se još jedna kutija, veća od ostalih. Miri ju je otvorila... i ustuknula s naglašenim zadovoljstvom. "Ah, tako. Nadala sam se da Bill nije ove bacio." Izvukla je nešto s kratkom cijevi i drškom pištolja. "Pištolj!" Ali nije odgovarao ničemu iz Janeinog sitnog oružja. "Ne, pogledaj pod 'senzorskim sustavima'." Zgrabila je baterijsku svjetiljku i gurnula je ispod bačve. "Čak i izbliza, kladim se da ovo ne bi moglo nauditi niti muhi. To je svenamjenska aktivna sonda. Radar koji prodire kroz tlo i sonar. Rendgenske zrake koje se odbijaju od površine. Laser. Ovo ne bismo mogli kupiti u trgovini sportskim potrepštinama. Jednostavno je previše savršeno za invazivno špijuniranje." "... A ima i dodatke." Miri je provirila u kutiju i iz nje izvadila metalnu motku s blještavim krajem. "Da, to je za radar, namjesti se na ovo mjesto. Navodno je sjajno za istraživanje tunela." Primijetila je da Juan promatra taj posljednji komad i zafrkantski se nasmiješila. "Dečki...! Ima još jedan u kutiji. Posluži se. Samo ga ne iskušavaj ovdje. Uključio bi sve moguće alarme." Za nekoliko minuta oboje su bili krcati baterijama i istraživačkom opremom, te su zurili jedno u drugo kroz naočale. Oboje su se počeli smijati. "Izgledaš poput čudovišnog kukca!" rekla je. Promatrano u infracrvenom spektru, naočale su bile poput velikih, crnih očiju kukaca, a prsluci su izgledali poput hitinskog oklopa, presijavajući se na mjestima gdje su bile aktivne baterije.

Juan je mahnuo svojim senzorskim pištoljem. "Da. Insekti ubojice." Hm. "Znaš, izgledamo tako bizarno... kladim se da bismo mogli i završiti u filmu ako uspijemo pronaći Foxwarner dolje u parku." Takve su se stvari znale dogoditi, ali većina sudjelovanja potrošača bila je u obliku doprinosa na izradi sadržaja i sitnih ideja vezanih uz radnju. Miri se nasmijala. "Rekla sam ti da je ovo dobar projekt." Miri je pozvala automobil da ih odveze do Torrey Pinesa. Popeli su se uz stepenice na čijem je vrhu stajao gospodin Gu s Williamom Budalašem. Gospodin Gu je izgledao kao da pokušava skriti smiješak. "Vas dvoje izgledate doista šarmantno." Pogledao je prema Williamu. "Jesi li spreman za pokret?" I William se možda smijao. "U svakom trenutku, Bill." Gospodin Gu otpratio ih je do ulaznih vrata. Automobil se već zaustavljao ispred kuće. Sunce je zašlo iza sve višeg zida priobalne magle, a poslijepodne je postajalo sve hladnije. Skinuli su naočale i prešli travnjak, s Juanom na čelu. Iza njega, Miri je hodala držeći se za ruku s Williamom. Miriam Gu poštovala je svoje roditelje, ali na neki način i nije imala poštovanja. S djedom je bilo drugačije, iako Juan nije uspio razaznati promatra li ona Williama s povjerenjem ili zaštitnički. U oba slučaja, bila je to bizarna situacija. Sve troje ušli su u automobil, a William je sjeo na sjedište okrenuto unatrag. Odvezli su se kroz istočni Fallbrook. Poboljšanja u susjedstvu još uvijek su bila lijepa, iako nisu posjedovala koordiniranu estetiku domova neposredno pokraj kampa Pendleton. U ponekoj od kuća, njezini vlasnici pokazivali su reklame. Miri se osvrnula prema nazubljenoj liniji priobalne magle, koja se ocrtavala na blijedoplavom nebu. "Magla je zubata", citirala je. "Pruža svoje prste preko naše zemlje", rekao je Juan. "Poskakuje", dovršila je i oboje su se nasmijali. To je bilo s predstave za Noć vještica prošle godine, ali učenicima Fairmonta te su riječi imale posebno značenje. U tome nije bilo nimalo mekoće karakteristične za dvadeseto stoljeće, o "sitnim mačjim stopalima magle". Večernja magla bila je uobičajena u blizini obale, a kad bi se pojavila, laserska komunikacija bila bi prekinuta - i svijet bi se promijenio. "Vremenska prognoza kaže da će veći dio parka Torrey Pines biti pod maglom za sat vremena." "Sablasno."

"Bit će zabavno." A budući da u parku nije bilo poboljšanja, ionako je bilo svejedno. Automobil je skrenuo u Ulicu Reche i krenuo prema istoku, prema brzoj cesti. Uskoro se magla pretvorila u zid niskih oblaka ispod sunčanog poslijepodneva. William nije rekao niti riječi otkad su ušli u automobil. Prihvatio je naočale i nekoliko baterija, ali ne i prsluk s opremom. Umjesto toga, imao je staru platnenu torbu. Koža mu je izgledala mlado i glatko, ali imala je onaj oznojeni odsjaj. Williamov pogled lutao je uokolo, pomalo trzavo. Juan je mogao vidjeti da on ima kontaktne leće i odjeću s poboljšanjima, ali njegovo trzanje nije bilo kao u odrasle osobe koja pokušava poslati neke informacije u inteligentnu odjeću. Izgledalo je više kao da ima nekakvu bolest. Juan je potražio podatke o simptomima koje je vidio, ubacivši u potragu i riječ gerijatrija. Čudan izgled kože bio je posljedica regeneracije; to je bila česta stvar. Što se tiče drhtavice... Parkinsonova bolest? Možda, ali u današnje vrijeme to je rijetka bolest. Alzheimerova bolest? Ne, simptomi nisu odgovarali. Aha: "Sindrom oporavka od Alzheimera". Stari William zasigurno je bio prava biljka prije no što su lijekovi počeli djelovati. Sada je cijeli njegov živčani sustav ponovno nastajao. Rezultat toga bit će poprilično zdrava osoba čak i ako mu osobnost bude pomalo drugačija no ranije. Drhtanje je bilo posljedica finalnog povezivanja s perifernim živčanim sustavom. U današnje vrijeme oko pedeset tisuća pacijenata oporavlja se od Alzheimerove bolesti. Bertie je čak surađivao s nekima od njih. Ali tako izbliza... Juanu je bilo pomalo nelagodno. Bilo je u redu što je William došao živjeti sa svojom djecom tijekom razdoblja oporavka. Ali to što su ga upisali u srednju školu Fairmont bilo je odvratno. Njegov glavni predmet bio je zapisan kao "mediji - bez ocjenjivanja"; barem je na taj način bio podalje od ljudi. Miri je zurila kroz prozor, iako Juan nije imao pojma što gleda. Iznenada je rekla, "Znaš, ovo je tvoj prijatelj Bertie, Žablja Povraćotina." Napravila je vrlo ružnu grimasu, prikazavši gljivicama obraslu žablju glavu koja je ispuštala vrlo realističnu sluz skroz do sjedala između njih. "Ah, doista? Zašto to?" "Proganja me cijeli semestar, ganja me uokolo i širi glasine o meni. Prevario je onu glupaču Annette da me nagovori da budem u timu s tobom - ne žalim se zbog toga što je riječ o tebi, Juan.

Za sada nam ide dosta dobro." Izgledala je pomalo posramljeno. "Samo želim reći da je Bertie nevjerojatni laktaš." Juan se tome nikako nije mogao usprotiviti. Ali tada je iznenada shvatio: "Vas dvoje ste na neki način slični."

"Molim?!"

"Pa, oboje ste laktaši." Miri je zurila u njega otvorenih usta, pa je Juan očekivao eksploziju. Ali primijetio je da je William promatra s čudnim smiješkom na licu. Zatvorila je usta i pogledala Juana. "Da. Pa. U pravu si. Alice kaže da je to možda i moj najjači talent, samo kad bih ga mogla obuzdati. U međuvremenu, mislim da ponekad znam biti uistinu neugodna." Skrenula je pogled u stranu na trenutak. "Ali osim što smo oboje diktatorske naravi, ne vidim nikakve druge sličnosti između mene i Bertieja. Ja sam glasna. Ja sam samotnjak. Bertie Žabac je podmukao i zao. Gura svoj krastavi nos u apsolutno sve. A nitko ne zna kakav je zapravo on." "To nije istina. Ja poznajem Bertieja od šestog razreda; znam ga posve dobro gotovo dva semestra. On je student na daljinu, i to je sve. Živi u Evanstonu." Oklijevala je, možda tražeći natuknicu "Evanston" u bazi podataka. "Jesi li ikada bio u Chicagu? Jesi li upoznao Bertieja osobno?" "Pa, ne baš. Ali prošle godine za Dan zahvalnosti bio sam kod njega u posjeti gotovo tjedan dana." To je bilo neposredno nakon što su pilule počele davati Juanu određene rezultate. "Proveo me po nekim muzejima na virtualno razgledanje. Upoznao sam i njegove roditelje, vidio njihovu kuću. Lažiranje svega toga bilo bi gotovo nemoguće. Bertie je momak poput nas." Iako je bila istina da Bertie nije upoznao Juana s mnogo svojih prijatelja. Ponekad se činilo kao da se Bertie plaši da bi ga njegovi prijatelji mogli isključiti iz tijeka događanja kada bi se našli jedni s drugima. Bertiejev veliki talent bilo je uspostavljanje veza, ali činilo se da te veze smatra svojim vlasništvom koje bi mu netko mogao ukrasti. To je bilo tužno. Miri nije povjerovala ništa od toga, "Bertie nije poput nas, Juan. Znaš za Annette. Znam da se uvukao u mnoge skupine u školi. On je svakom loncu poklopac." Lice joj se ukočilo u izraz ljutitog razmatranja i neko je vrijeme šutjela. Sada su već izišli iz Ulice Reche i skrenuli prema jugu. Vidik se pružao prema zaobljenim brdima prekrivenima beskrajnim ulicama, kućama i

trgovačkim centrima. Ako bi se u obzir uzela i besplatna poboljšanja s autoceste, vidjela se spokojna divljina, preplavljena reklamama. Mjestimično je bilo suptilnih nagrđivanja krajolika, najveće kamenje poprimalo je oblike spodoba i patuljaka; to je vjerojatno bilo djelo nekog kruga štovatelja Pratchetta. Njihov je automobil prošao rampu i počeo se uspinjati prvim od nekoliko kilometara dugih grebena koji su ih razdvajali od Escondida i prilaza obali. "Prošle jeseni", rekla je Miri, "Bertram Todd je bio samo još jedan previše pametan klinac u mojoj grupi za engleski jezik. Ali ovoga semestra uzrokovao mi je niz nelagodnosti, niz sitnih poniženja. Sada je Privukao Moju Pozornost." To nije zvučalo kao nešto što bi se nekome preporučalo postići. "Saznat ću ja njegovu tajnu. Samo neka se jednom oklizne." To je bila stara izreka: jednom kada se tvoja tajna sazna, pa makar i na kratko, postaje javna zauvijek. "Ah, ne znam", rekao je Juan. "Ako se netko nešto izlane, istinu može prikriti tako da je uljepša, da je skrije u različite lažne tajne." "Ah. Možda on i jest čudan. Možda je zapravo korporativni tim." Juan se nasmijao. "Ili je možda nešto doista čudno!" Tijekom sljedećih nekoliko kilometara, on i Miri prešli su sve filmske klišeje: možda je Bertie umjetno ljudsko biće, ili supermozak zaglavljen u boci ispod Fort Meadea. Možda je Bertie samo krinka izvanzemaljskih uljeza, koji upravo u ovom trenutku preuzimaju kontrolu nad svjetskom mrežom. Možda je on stari kineski ratni program, koji je iznenada postao razuman, ili sama svjetska mreža koja se konačno probudila uz nadljudske - i zasigurno zlobne - moći. Ili je Bertie možda podsvjesna kreacija Juanove mašte, a Juan je posve nesvjestan toga - čudovište. Ovo je bila Mirina ideja. Na neki način ona je bila najsmješnija od svih, iako je u tome bilo nečeg pomalo uznemirujućeg, barem Juanu. Automobil je skrenuo na Autocestu 56 i konačno su se počeli vraćati prema obali. Ovdje je bilo više stvarnog otvorenog prostora, a brda su bila zelena sa zlatnim proljetnim cvjetovima. Stambenih zgrada je nestalo, a zamijenili su ih kilometri i kilometri industrijskih parkova: automatizirani laboratoriji za genetiku i proteomiku širili su se poput sivo-zelenih gljiva, upijajući posljednje zrake sunca. Ljudi su mogli živjeti i raditi bilo gdje na svijetu. Ali neke se stvari moraju odvijati na jednom jedinom stvarnom mjestu, dovoljno blizu kako bi se mogli povezati sustavima za superbrz prijenos podataka. Ove niske građevine pokretale su gospodarstvo San

Diega; u njima su radili ljudi, strojevi i biologija kako bi zajedničkim silama stvorili čaroliju. Sunce je utonulo iza priobalne magle kada su ušli u lagunu sjeverno od parka Torrey Pines. Sišli su s autoceste i krenuli prema jugu duž plaže. Blijede stijene glavnog dijela parka uzdizale su se ispred njih, a vrhovi su im bili obavljeni maglom koja se približavala. Budalaš je nastavio šutjeti tijekom cijelog vremena dok su se smijali i šalili se. Ali kada je Miri ponovno počela spekulirati o tome kako se sve to poklapa s činjenicom da je Bertie previše gnjavi, iznenada ju je prekinuo. "Mislim da je jedan dio te priče vrlo jednostavan. Zašto te Bertie gnjavi, Miriam? Čini mi se da tu postoji jedna mogućnost tako fantastična da nikome od vas nije niti pala na pamet." William je iznio to mišljenje uz pomalo nadmoćan ton kakav odrasli ponekada koriste u komunikaciji s malenom djecom. Ali Miri mu nije ostala dužna. "Ah." Pogledala je Williama kao da on otkriva nešto jako važno. "Razmislit ću još malo o tome." Cesta se uspinjala uvis kroz maglu. Prema Mirinoj želji, automobil ih je ostavio na suprotnoj strani kružnog prilaza na vrhu. "Idemo malo promotriti situaciju dok hodamo prema postaji rendžera." Juan je zakoračio na asfaltni pločnik obrastao korovom. Sunce je naposljetku potpuno zašlo. Zrak je bio hladan. Mahao je rukama zbog nelagode. Primijetio je da je William obukao jaknu. "Vas dvoje ste trebali malo bolje planirati", rekao je Budalaš. Juan je napravio grimasu. "Mogu podnijeti malo večernje hladnoće." I majka mu je to često spočitavala. Dodaci za planiranje bili su jeftini, ali uvjerio ju je da i oni znaju počiniti bezvezne pogreške. Zgrabio je svoj senzorski pištolj iz automobila, gurnuo ga u duboki džep na stražnjem dijelu prsluka - i pokušao ignorirati svoje drhturenje. "Izvoli, Miriam." William joj je pružio jaknu veličine za odrasle osobe, dovoljno veliku da je odjene povrh prsluka s opremom. "Ah, hvala ti!" Odjenula je jaknu, zbog čega se Juan osjetio još pothlađenijim i glupljim. "Imam i jednu za tebe, šampione." William je dobacio drugu jaknu Juanu. Bilo je bizarno osjećati takvu ljutnju i toliku zahvalnost u isto vrijeme. Skinuo je futrolu za pištolj i odjenuo jaknu. Iznenada je večer postala

znatno ugodnijom. Ovo će blokirati otprilike pola njegovih ulaza za podatke, ali za nekoliko minuta ionako ćemo se naći usred magle. Automobil je otišao kada su krenuli u smjeni rendžerske postaje. A Juan je ubrzo shvatio da je dio podataka o parku kojima je on raspolagao poprilično zastario. Iza njega nalazili su se toaleti, ali parkirališta sa slika više nije bilo osim njegovih krajnjih rubova, gdje se pretvorilo u ovaj kružni prilaz. Potražio je novije informacije. Naravno, ovdje nitko nije bio parkiran. Isto tako, nije bilo niti automobila koji su dovozili ljude. Kasni travanj nije baš bio vrhunac sezone fizičkog turizma - a u parku Torrey Pines samo je takav turizam i mogao postojati. Nalazili su se jedva nešto iznad sloja magle. Vrhovi oblaka pahuljasto su se kretali ispod njih prema zapadu. Za bistra dana, odavde bi se pružao prekrasan izravan pogled prema oceanu. Sada su tu bili samo nejasni oblici koji su se probijali kroz maglu i iznad nje, i nebo tamno plave boje sumraka. Na obzoru se još uvijek mogao zamijetiti poseban sjaj na mjestu gdje je zašlo sunce. Iznad tog sjaja vidjela se Venera, zajedno sa Sirusom i sjajnijim zvijezdama u Orionu. Juan je oklijevao. "Ovo je čudno." "Što?" "Dobio sam poruku." Pokazao je pokazivačem mjesto na nebeskoj podlozi kako bi ga i ostali mogli ugledati: paketić poslan FedExom s povratnom adresom u Cambridgeu. Spuštao se ravno dolje i to s vrlo velike visine. Kada se našao na otprilike tri stotine metara, poštar je dramatično usporio, a seksi glas progovorio je u Juanovo uho. "Prihvaćate li pošiljku, gospodine Orozco?" "Da, da." Pokazao je mjesto na tlu u blizini. Cijelo to vrijeme, William je zurio u nebo. Sada se malo trgnuo i Juan je pretpostavio da je ovaj konačno ugledao njegov pokazivač. Sekundu nakon toga, paketić je postao vidljiv i golim okom: tamna točka koja je povremeno ispuštala plavkasti bljesak, tiho padajući prema njima. Paket je ponovno usporio na visini od tri metra, i oni su ugledali uzrok tog svjetlucanja: desetke sićušnih mlaznica za prizemljenje oko ruba paketa. Borci za prava životinja tvrdili su da su takve mikro-turbine bolno glasne nekim vrstama šišmiša, ali i ljudima, pa čak i psima i mačkama, cijela je ta operacija bila posve nečujna... sve do samog finalnog trenutka:

svega nekih tridesetak centimetara od tla, dogodio se nalet vjetra i rasipanje borovih iglica. "Potpišite ovdje, gospodine Orozco", rekao je glas. Juan je to učinio i krenuo prema paketu. William je već bio ondje, nezgrapno klečeći. Budalaš je pojurio baš u pogrešnom trenutku i posrnuo naprijed, udubivši koljenom omot paketa. Miri je pojurila prema njemu. "Williame! Jesi li dobro?" William se okrenuo i sjeo na stražnjicu, te ostao tako sjediti, masirajući koljeno. "Da, dobro sam, Miriam. Dovraga." Pogledao je Juana. "Doista mi je žao, mali." Prvi puta nije zvučao sarkastično. Juan nije ništa rekao. Čučnuo je pokraj kutije: bio je to standardni paket od pola kilograma, sada s velikim udubljenjem u sredini. Poklopac je bio zaglavljen, ali omotni materijal bio je jedva nešto čvršći od običnog kartona, pa nije imao problema pri otvaranju. Iz njegove unutrašnjosti... izvukao je prozirnu vrećicu, podigavši je kako bi je i ostali vidjeli. William se nagnuo naprijed, škiljeći. Vrećica je bila napunjena desetcima malenih, nejednakih loptica. "Meni izgledaju poput zečjeg izmeta." "Da. Ili zdrave hrane", rekao je Juan. Štogod bile, nije se činilo da im je Williamova nezgoda naštetila na bilo koji način. "Žablja Povraćotino! Što ti radiš ovdje?" Miriamin glas bio je oštar i glasan. Juan je podigao pogled i ugledao poznati lik koji je stajao pokraj paketa. Bertie. Kao i obično, savršeno se poklapao s osvjetljenjem okoline; sumrak se mračno presijavao na njegovom smiješku. Mahnuo je Juanu. "Možete mi zahvaliti kasnije. Ova veza preko FedExa traje samo dvije minute, pa imam tek dovoljno vremena da vam dam najosnovnije podatke." Pokazao je prema vreći u Juanovoj ruci. "Ove bi vam loptice mogle biti od velike pomoći jednom kada se nađete u parku." Miri: "Nemaš nimalo vremena. Gubi se!" Juan: "Upropaštavaš naš lokalni ispit samim svojim prisustvom ovdje, Bertie." Bertie je prelazio pogledom s jednog ljutitog lica na drugo. Malo se naklonio prema Miri i rekao, "Povrijedila si me!" Potom se okrenuo Juanu: "Nimalo, dragi momče. Nadzornici ispita ne prikazuju vas kao isključene. Tehnički gledano, još niste niti započeli s ispitom. A ja sam samo navratio kako bih provjerio člana svog tima za neograničeni zadatak - točnije tebe." Juan je stisnuo zube. "U redu. Što ima novoga?"

Bertiejev smiješak raširio se malo jače no što bi to doista bilo moguće. "Ostvarili smo velik napredak, Juan! Posrećilo mi se s ekipom iz Sibira - oni su znali upravo ono što je bilo potrebno Kistleru. Napravili smo prave prototipe!" Ponovno je mahnuo prema vrećici u Juanovoj ruci. "Ti si dobio prvu pošiljku." U glasu mu se osjetilo nagovaranje. "Ja nisam u vašem lokalnom timu, ali naš neograničeni tim djeluje istodobno, zar ne, Juan?" "U redu." Ovo je bilo pretjerano, čak i za Bertieja. Kladim se da je te

prototipe već imao spremne danas poslijepodne!

"Dakle, moramo testirati ove ljepotice, a budući da sam primijetio da je moj odani kolega iz tima slučajno na izletu u parku Torrey Pines, pa, pomislio sam..." Miri je pogledala sliku uljeza. "Pa, što si nam to natovario! Imam i ja svoje planove ovdje." "Mrežne čvorove napravljene u potpunosti od organskih materijala, dovoljno su dobri da se mogu testirati u stvarnim uvjetima. Izostavili smo komunikacijski laser i mogućnost ponovnog punjenja, ali ove ljepotice imaju sve ostale standardne funkcije: osnovne senzore, sustav za usmjeravanje i lociranje. A sastoje se samo od bjelančevina i šećera, u njima nema teških metala. Kad prvi puta padne jaka kiša, pretvorit će se u gnojivo." Miri je prišla Juanu i otvorila plastičnu vrećicu. Ponjušila je njezin sadržaj. "Ove stvari zaudaraju... kladim se da su toksične." "A, ne", rekao je Bertie. "Žrtvovali smo dobar dio njihove funkcionalnosti kako bismo ih učinili sigurnima. Vjerojatno bi ih mogla i pojesti, Miri." Bertie je zahihotao pogledavši njezino lice. "Ali to ti ipak ne bih predložio; imaju dobar udio dušikovih spojeva..." Juan je zurio u loptice. Dušikovih spojeva! To je zvučalo poput rada na kojem je Juan radio ranije tog semestra! Juan je gutao bijes u sebi, ali jedino što mu je palo na pamet da kaže bilo je, "Ovo - ovo je upravo ono na što smo ciljali, Bertie." "Da." Bertie se šepirio. "Čak i ako ne uspijemo uspostaviti sve funkcije, naš udio u pravima bit će financijski značajan." I osigurana nam je petica na neograničenom ispitu. "Dakle. Juan. Ove loptice izišle su iz MIT-a prije otprilike tri sata. U lijepom, čistom laboratoriju, rade kako treba. A kako bi bilo da ih prokrijumčariš u park i testiraš na licu mjesta? Radit ćeš za svoj tim za neograničeni projekt u isto vrijeme dok budeš radio na svom lokalnom projektu. E, to je uistinu istovremeno testiranje." "Nosi se, Bertie", rekla je Miri.

Naklonio joj se. "Moje dvije minute su ionako gotovo istekle. Odlazim." Njegove je slike nestalo. Miri se namrštila prema praznom prostoru gdje je stajao Bertie. "Radi što god želiš s Bertiejevim kuglicama govana, Juan. Ali čak i ako su u potpunosti organske, kladim se da su svejedno zabranjene pravilima parka." "Da, ali to bi samo bilo pitanje tehničkih pojedinosti, zar ne? Takve stvari ne ostavljaju otpad." Samo je ljutito slegnula ramenima. William je podigao napola zdrobljenu kutiju u kojoj su stigle. "Što ćemo s ovim?" Juan mu je pokazao da je spusti na pod. "Samo je ostavi dolje. U Jamulu je malena podružnica FedExa. Kutija bi trebala sadržavati još dovoljno goriva da odleti onamo." Potom je primijetio oznaku da je kutija koja je lebdjela pokraj nje oštećena. "Sranje. Piše da ne može letjeti." Tu su također bila i upozorenja o opasnostima od zapaljenja goriva i podsjetnik da je on, Juan Orozco, potpisao za paket i stoga je bio odgovoran za njegovo pravilno odlaganje. William je ispravio karton. Sada, kad je bio prazan, sastojao se pretežno od zgužvane plastične folije, ne teže od nekoliko dekagrama. "Kladim se da ga mogu saviti natrag u njegov prvotni oblik." "Hm", rekao je Juan. Miri je objasnila situaciju Budalašu: "To vjerojatno ne bi pomoglo, Williame. Osim toga, nemamo niti priručnik. Ako otvorimo sustav s gorivom..." William je kimnuo glavom. "Imaš pravo, Miriam." Vratio je kutiju natrag u omot, potom upitno odmahnuo glavom. "Doletjela je ovamo skroz iz Cambridgea."

Da, da.

Njih troje nastavili su hodati prema rendžerskoj postaji, samo što su sada sa sobom nosili više prtljage, i mentalno i fizički. Miri je gunđala, svađajući se uglavnom sama sa sobom o tome treba li upotrijebiti Bertiejev dar. Čak i uz maglu, Bertiejeve loptice mogle su značiti prednost u nadziranju parka - samo kad bi ih uspjeli unijeti unutra. Juan je razmišljao o tome, pokušavajući smisliti što bi trebao reći u rendžerskoj postaji. Istodobno je promatrao Williama. Ovaj je sa sobom ponio baterijsku svjetiljku. Krug svjetla pomicao se lijevo-desno, pretvarajući korijenje

stabala i grmlje u jasne oblike. Kada malo bolje razmisli, bez Mirine opreme marinaca, baterijska svjetiljka mnogo bi im više pomogla od prsluka. Na neki način, William nije bio potpuna budala. Na druge pak... Juanu je bilo drago što mu William nije uvalio FedExov paket. Juan bi ga morao nositi sa sobom cijelu noć; karton se ubrajao u toksični otpad, a sigurno bi ga cinkao kada bi ga ostavio u običnoj kanti za otpatke. Stari William bio je samo blago zainteresiran za loptice - ali ambalaža u kojoj su bile zapakirane, čak i poluuništena, potpuno ga je opčinila. Područje ulaza u park još uvijek je imalo relativno dobru povezanost, ali rendžerska postaja bila je skrivena pokraj brežuljka i Juan je nije mogao vidjeti. Na žalost, web stranica državnih parkova je bila u izradi. Juan je tražio podatke, ali jedino što je uspio pronaći bile su zastarjele fotografije. Postaja je možda i bez namještenika. Ponedjeljkom uvečer, izvan sezone, i jedan bi operater na broju 411 mogao biti dovoljan da pokrije sve državne parkove u Južnoj Kaliforniji. Kada su sišli s puteljka, na put prema samoj postaji, vidjeli su da to nije samo usputno odmorište ili kiosk. Bio je to zatvoren ured s jakim, stvarnim osvjetljenjem i fizički prisutnim rendžerom - sredovječnim čovjekom, kojemu je moglo biti oko trideset i pet godina. Rendžer je ustao i izišao van na svjetlo. "Večer", rekao je Williamu; potom je primijetio toplo obučene obrise Miriam i Juana. "Bok, djeco. Kako vam mogu pomoći?" Miri je znakovito pogledala Williama. Nešto slično panici pojavilo se u Williamovim očima. Promrmljao je, "Oprosti, malena, ne sjećam se što treba činiti na takvim mjestima." "U redu je." Miri se okrenula prema rendžeru. "Samo želimo kupiti noćne propusnice, ne trebaju nam one za kampiranje. Za tri osobe." "Nema problema." Račun se pojavio u zraku između njih, zajedno s dokumentom na kojem je pisalo: Popis propisa vezanih uz ponašanje u parku. "Pričekajte trenutak." Rendžer se vratio u svoj ured i izišao s nekom vrstom štapa za pretraživanje; ovaj je bio doista staromodan. "Trebao sam prvo to učiniti." Prišao je Williamu, ali obraćao se svima, ukratko iznoseći glavne točke propisa parka. "Slijedite znakove. Penjanje po stijenama je zabranjeno. Ako se popnete na stijenu okrenutu prema moru, mi ćemo to doznati, a vi ćete biti kažnjeni. Imate li opremu za vid?"

"Da, gospodine." Miriam je podigla svoje naočale na svjetlo. Juan je rastvorio svoju jaknu kako bi se mogao vidjeti prsluk s opremom. Rendžer se nasmijao. "Opa! Takvu opremu nisam vidio već dulje vrijeme. Samo nemojte ostavljati prazne baterije u parku. To je -" okrenuo se od Williama i mahao štapom oko Miriam i Juana - "To je jako važno ovdje, ljudi. Park morate ostaviti u onakvom stanju u kakvom ste ga zatekli. Nema smeća i nema umreživanja. Smeće se samo nakuplja, a ovdje se ne može očistiti tako dobro kao što se može na drugim mjestima." Štap je proizveo slabašan piskutavi zvuk kad je prešao preko džepa Juanove jakne. Sranje. Zasigurno je nešto pronašao. Vrlo vjerojatno Bertiejevi prototipi nisu bili posve isključeni. I rendžer je začuo zvuk. Naslonio je štap na Juanovu jaknu i sagnuo se kako bi oslušnuo. "Prokleta lažna uzbuna, kladim se. Što imaš u džepu, sinko?" Juan mu je pružio vrećicu s tamnim, smećkastim lopticama. Rendžer ju je podigao prema svjetlu. "Što su te loptice?" "Bomboni." William je progovorio prije no što je Juan uopće uspio poprimiti izgled nekoga tko ne zna što reći. "Hej, doista? Mogu li probati jednoga?" Otvorio je vrećicu dok ga je Juan promatrao šutke, ali širom otvorenih očiju. "Izgledaju jako lijepo i čokoladno." Izvadio je jedan "bombon" iz vrećice i ispitivački ga stisnuo. A onda je osjetio smrad. "Bože!" Bacio je lopticu na tlo i zurio u smeđu mrlju koja mu je ostala na prstima. "Ovo smrdi kao... ovo užasno smrdi." Vratio je vrećicu Juanu u ruke. "Ne znam, mali. Imate doista čudan ukus." Ali nije dalje istraživao njihovu priču. "U redu, ljudi. Mislim da smijete ići. Pokazat ću vam kojim putem. Ja ću -" Zastao je, tupo zureći nekoliko trenutaka. "Ups. Vidim da neki ljudi upravo ulaze u park Mount Cuyamaca, a večeras sam na dužnosti i ondje. Želite li poći?" Pokazao je stazu koja je vodila od njegove postaje prema sjeveru. "Ne možete promašiti put; čak i ako je mračno, ondje je veliki znak." Mahnuo im je rukom da mogu krenuti, a potom se okrenuo kako bi porazgovarao s onima koje je vidio u parku u planinama. Iza znaka, park je bio u potpunosti bez poboljšanja, prava divljina. Nekih tridesetak metara, Juan je još imao bežičnu vezu, ali i nje je uskoro nestalo. Miri je provjerila s nadzornom službom za ispite kako bi potvrdila da njezin tim kreće na lokalni zadatak; budući da će ih divljina vrlo brzo

izolirati od pristupa svjetskoj mreži, mogli bi barem dobiti i službenu potvrdu toga! Ali ne. Sama spoznaja da se ne možete spojiti sa svijetom kako bi potražili neke odgovore bila je bolna. Bilo je to kao da vas nešto svrbi, a ne možete se počešati, ili da na sebi imate čarapu s rupom, samo još mnogo gore. "Saznao sam mnogo toga o parku, Miri... ali dio tih podataka je pomalo star." - što ne bi bio problem, ali sada se jednostavno nije mogao spojiti na mrežu i potražiti bolje informacije. "Ne brini zbog toga, Juan. Prošli tjedan sam potrošila nešto novaca i koristila službu 411. Vidiš?" Nekoliko gigabajta zatreperilo je u laserskoj zraci između njih... Bila je pripremljena. Karte i slike izgledale su vrlo recentno. Miri je samopouzdano odabrala jednu od nekoliko staza i povela ih putem koji je vijugao nizbrdo prema sjeverozapadu. Čak je nagovorila Williama da upotrijebi treće naočale umjesto baterijske svjetiljke. Budalaš se čudno kretao za njima. Doimao se dovoljno čvrstim, ali svakih nekoliko koraka nasumično bi zadrhtao. Juanu je bilo nelagodno samo promatrati ga. Skrenuo je pogled poigravajući se s menijem svojih naočala. "Hej, Miri. Pokušaj uključiti VIZ AMP. Super je." Neko su vrijeme hodali u tišini. Juan nikada nije bio u parku Torrey Pines, osim s roditeljima, a i to je bilo još dok je bio sasvim mali. I tijekom dana. Večeras, uz uključenu opciju VIZ AMP... svjetlost Venere, Siriusa i Betelguesea dopirala je između borova, bacajući obojene sjene na sve strane. Većina cvjetova se zatvorila, ali mjestimično se probijala žuta i crvena boja između niskih, blijedih kaktusa. Bilo je mirno i doista prekrasno. Pa što ako su slike niske rezolucije pokazivale samo smjer u kojem se gledalo. To je bio dio šarma. Takvu su sliku primali bez ikakve vanjske pomoći, što je bio korak bliže pravoj stvarnosti. "U redu, Juan. Pokušaj baciti neke od Bertiejevih loptica." Poput mrva kruha? "Naravno." Juan je otvorio vrećicu i bacio jednu lopticu sa strane puta... Ništa. Pojačao je bežičnu dijagnostiku za niže slojeve. Vau. "Ovo je mjesto doista tiho." "A što si očekivao?" rekla je Miri. "Ovdje nema nikakvih mreža, sjeti se." Juan se nagnuo kako bi pregledao lopticu. Rendžer je primio odgovor svojim štapom, ali sada kada je Juan pokušavao dobiti nekakvu reakciju, nije bilo ničega. A Bertie im nije rekao ništa o protokolu za osposobljavanje. Pa, možda nije važno. Juan je bio jedna od onih osoba

koja je sve voljela nositi sa sobom; imao je sve standardne uređaje za osposobljavanje na svojoj odjeći. Poticao je lopticu jednim po jednim pozivom. Tijekom jedne od sekvenci, u njegovim je lećama došlo do izboja virtualne svjetlosti. "Ha! Živa je!" Okrenuo se i dostigao Miri i Williama. "Dobro ti ide, Juan." Prvi je put Miri Gu zvučala kao da je zadovoljna njime. Put je još uvijek bio širok i pjeskovit, borove iglice duge desetak centimetara visjele su mu točno iznad glave - a Budalaša su bockale po licu. Među podacima o parku koje je Juan snimio bila je tvrdnja da je ovo posljednje mjesto na svijetu na kojem postoje ovakvi borovi. Bili su ukorijenjeni u strmim obroncima brda i dugi niz godina opirali su se eroziji i suši i hladnom oceanskom vjetru. Juan je pogledao natrag prema Williamovom drhtavom liku koji se vukao za njima. Da. Stari William bio je svojevrstan ljudski pandan ovim grbavim borovima. Sada su se našli u gornjim slojevima magle. Tihi i visoki, stupovi izmaglice plutali su s obiju njihovih strana. Zvjezdana je svjetlost postajala jača, a onda opet slabija. Iza njih, čvor kojega je Juan ostavio blijedio je prema nultoj stopi prijenosa podataka. Odabrao je drugu lopticu, pokrenuo je njezin rad i spustio je na tlo pokraj staze. Dijagnostika nižih slojeva pokazivala je njezin slabašni sjaj, a nakon sekunde uhvatila je i signal prvog čvora, koji je sada ponovno postao jasan. "Povezali su se... dobivam proslijeđene podatke iz prvoga čvora." Hah. Obično ne bi razmišljao o ovakvim pojedinostima. Te su naprave pomalo podsjećale Juana na igračku koju mu je otac kupio dok je još radio. Juan je imao samo pet godina, a na poklon je dobio mrežu čiji su čvorovi bili ogromni, ali njihovo postavljanje oko kuće oca i sina zabavilo je nekoliko veselih dana - a Juanu dalo intuiciju o nasumičnim mrežama, kakva je još uvijek nedostajala nekim odraslim osobama. "U redu, vidim ih", rekla je Miri. "Ne ostvarujemo nikakvu komunikaciju osim loptica, zar ne? Ne želim da bilo što od ovoga iscuri u svijet." Da, da. Ovo je lokalni ispit. "Mi smo izolirani, osim ako ne pošaljemo nešto doista glasno." Odbacio je još pet ili šest loptica, dovoljno da bi točno mogli odrediti njihove relativne položaje; kada bi uključio dijagnostiku, bljesak lokatora varirao je od maglovitih svjetala koja su se jedva nazirala do točaka jake svjetlosti. Magla oko njih postajala je sve gušćom, a svjetlost zvijezda bivala je sve slabija. Ispred njega, Miri je posrnula. "Pazi kamo staješ... Znaš, više uistinu nema dovoljno svjetlosti."

Mjestimično, magla je bila tako gusta da je VIZ AMP predstavljala samo šarenu buku. "Da, mislim da bismo trebali ponovno prebaciti na termalni infracrveni pogled." Zastali su i stajali poput idiota, pipkajući ručne kontrole kako bi učinili nešto što je trebalo biti posve automatizirano. Kratka infracrvena svjetlost bila je jednako loša kao i običan vid: na trenutak je promatrao zrake lasera koji je sporadično bljeskao između portova za podatke na njihovoj odjeći; u ovoj magli, ti su maleni laseri bili korisni na udaljenosti do dva metra. Miri je bila ispred njega. "U redu, ovo je puno bolje", rekla je. Juan je naposljetku uspio vratiti postavke naočala na početne, termalne infracrvene. Mirino lice bilo je užareno poput kamina, osim hladnog crnila njezinih naočala. Većina biljaka bila je samo slabašno crvena. Klade kojima su bile učvršćene stube pod njegovim nogama imale su tri tamne rupe na gornjem dijelu. Juan je posegnuo dolje rukom i otkrio da su rupe hladne i metalne. Ah, metalni klinovi koji su klade držali na mjestu. "Hajde", rekla je Miri. "Želim doći dolje u blizinu dna kanjona." Stube su bile strme i imale masivnu drvenu ogradu sa strane prema kanjonu. Magla im je još uvijek predstavljala problem, ali uz termalne infracrvene postavke, moglo se vidjeti barem tri metra u daljinu. Prigušena crvenkasta svjetla probijala su se kroz tamu, mjehuri nešto toplijeg zraka. Dno kanjona bilo je duboko ispod njih, dalje no što su mogli pretpostaviti. Bacio je još nekoliko loptica i pogledao iza sebe uz stazu, prema svjetlima ostalih loptica. Kakav bizaran pogled. Svjetla loptica vidjela su se na njegovim kontaktnim lećama, gdje je inače vidio sva poboljšanja. Ali naočale marinaca prikazivale su veći dio pojačanja. A bez njih? Zastao je, isključio sva pojačanja na svojoj opremi i skinuo na trenutak naočale s lica. Tama, apsolutna tama i hladan mokri zrak na njegovu licu. Toliko o izolaciji! Čuo je kako ga Wiliam sustiže s leđa. Ovaj je na trenutak zastao, pa su neko vrijeme ostali stajati u tišini, osluškujući. Mirin glas začuo se s određene udaljenosti niz stepenice. "Jesi li dobro, Williame?" "Naravno, nema nikakvih problema." "U redu. Hoćete li ti i Juan doći do mene? Želimo ostati dovoljno blizu, kako bi prijenos podataka između nas bio lak. Primaš li i sliku loptica, Juane?" Bertie je rekao da sadrže osnovne senzore.

"Ne", odgovorio je Juan. Vratio je naočale na oči i otišao do nje. Bilo kakav vizualni signal loptica vidio bi se na njegovim kontaktnim lećama, ali primao je samo dijagnostičke podatke. Pokrenuo je još jednu lopticu i bacio je daleko od sebe, u prazninu. Njezina se lokacija pokazala na njegovim lećama. Padala je i padala i padala, sve dok nije ugledao njezin virtualni sjaj "kroz" čvrsti kamen. Još je neko vrijeme proučavao dijagnostiku. "Znaš, mislim da one odašilju niske vizualne -" "To je u redu. Bežična stopa mi odgovara." Miri se naginjala na ogradu, zureći prema dolje. "- ali to nije format kojeg poznajem." Pokazao joj je što ima. Bertiejevi prijatelji iz Sibira zasigurno koriste nešto u potpunosti tajanstveno. U normalnim slučajevima, Juan bi mogao obaviti nekakve potrage i dobiti definiciju formata u nekoliko sekundi, ali ovdje u mraku, bio je jednostavno izgubljen. Miri je ljutito gestikulirala. "Dakle, Bertie ti je dao nešto što bi ti moglo biti od koristi, ali samo ako pošaljemo glasni poziv u pomoć? Ne dolazi u obzir. Bertie neće staviti svoje bradavičaste prste na moj projekt!" Hej, Miri, pa ti i ja bismo trebali biti nekakav tim. Bilo bi lijepo da se prema njemu prestane ponašati kao prema smeću. Ali imala je pravo kad je u pitanju bila Bertiejeva taktika. Bertie im je dao nešto prekrasno - a zatajio je od njih sve sitnice koje bi taj izum učinile upotrebljivim. Prvo je to bio protokol za uključivanje, a sada taj prokleti video format. Bertie je znao da će prije ili kasnije doći njemu, moleći ga da postane član tima u sjeni. Mogao bih ga pozvati. Njegova odjeća imala je dovoljno snage da je lako mogao odaslati poruku sve do mrežnih čvorova u Del Mar Heightsu, barem na nekoliko minuta. Postojao je velik rizik da će biti uhvaćen; Fairmont je imao dobru nadzornu službu - ali niti oni nisu mogli pokrivati sve kanale cijelo vrijeme. Danas poslijepodne, Bertie se hvalio da će varati upravo na taj način. Proklet bio, Bertie, neću prekršiti pravilo o izolaciji. Juan je ponovno proučio podatke koje je prikupio iz loptica. Činilo se da je u njima bilo pravog sadržaja; budući da je bilo mračno, slike su vjerojatno bile termalne infracrvene. A ja imam niz poznatih video zapisa s kojima ih mogu

usporediti, sve što je prošlo kroz moje naočale tijekom nekoliko posljednjih minuta! Možda je bilo vrijeme za čaroliju pamćenja, koju su mu omogućavale njegove malene plave pilule: ako se bude mogao sjetiti kakve slike bi mogle odgovarati onome što loptice mogu vidjeti, i prenijeti to u

svoju opremu, onda bi konvencionalnim obrnutim inženjeringom bilo moguće... Juanov um zatajio je na nekoliko sekundi, i nastao je trenutak užasne panike... ali onda je došao k sebi. Unio je podatke o slikama u svoju prijenosnu opremu. Rješenja su gotovo istoga trenutka počela navirati iz nje. "Pokušaj s ovim, Miri." Pokazao joj je sliku prema svojim najboljim pretpostavkama i izoštrio je tijekom sljedećih nekoliko sekundi dok je njegova oprema pronalazila niz korelacija. "Da!" Slika je prikazivala korijenje velikog bora desetak metara iza njih. Prošlo je nekoliko sekundi i pojavila se nova slika, slika mračnog neba i nešto svjetlijih grana. Zapravo, svaka loptica stvarala je termalnu infracrvenu sliku niske rezolucije otprilike svakih pet sekundi, iako nisu sve mogle biti odaslane tako brzo. "Što predstavljaju svi ti brojevi?" Brojevi koji su se nakupljali na mjestima gdje su detalji slika bili najsloženiji. Ops. "To su samo smjernice grafičke hijerarhije." To je bilo istina, ali Juan nije htio da se zna na koji način ih je koristio. Pribilježio si je da ih mora izbrisati iz svih budućih slika. Miri je šutjela nekoliko sekundi dok je promatrala slike koje su dolazile iz loptica koje su se nalazile iznad njih na stazi i iz one koju je Juan bacio duboko dolje. Juan je upravo kanio zatražiti povrat, u obliku iskrenog razgovora, o tome za čim točno tragaju. Ali onda je ona rekla, "Ovaj format slika je jedna od onih sibirskih zagonetki, zar nije?" "Izgleda da je tako." Ti formati su svi bili različiti, a stvorili su ih asocijalni tipovi koji su izgleda uživali kada nisu bili u skladu s drugima. "A ti si ih razmrsio za petnaest sekundi?" Ponekad Juan jednostavno nije mislio unaprijed: "Da", rekao je, blaženo ponosan. Nepokriveni dio njezinog lica se zažario. "Ti lažljiva lisice! Razgovaraš s nekime vani!" Sada se i Juanovo lice zažarilo. "Da se nisi usudila nazivati me lažljivcem! Znaš da sam dobar sa sučeljima." "Nisi. Tako. Dobar." Glas joj je bio ubojit. Isuse. Prava laž pala je Juanu na pamet nekoliko sekundi prekasno trebao je reći da je vidio taj sibirski format slike već ranije! Sada je jedino sigurno što je mogao učiniti bilo da "prizna" da je razgovarao s Bertiejem. Ali Juan nije mogao podnijeti da izgovori tu laž, čak i ako bi to značilo da će ona shvatiti što je on uistinu učinio. Miri je zurila u njega nekoliko sekundi.

Williamovo lice s naočalama okretalo se od jednog do drugoga od njih poput promatrača partije tenisa. Progovorio je u tišinu i prvi puta zazvučao pomalo iznenađeno: "Dakle, što ti sada radiš, Miriam?" Juan je već pogodio, "Promatra maglu i osluškuje." Miri je kimnula glavom. "Da se Orozco pokušava probiti van bežičnom vezom, ja bih to čula. Da koristi nešto pravocrtno, vidjela bih trag toga u magli. U ovom trenutku ništa ne vidim." "Možda odašiljem mikroizboje." Juanove riječi začule su se prigušeno, ali pokušao je zvučati sarkastično; bilo koji laser dovoljno jak da bi se probio kroz maglu, morao bi za sobom ostaviti nekakav trag. "Možda. Ako je tako, Juane Orozco, ja ću to shvatiti - i pobrinuti se da te izbace iz škole." Okrenula se natrag kako bi pogledala preko ograde. "Idemo dalje." Stube su postale još strmije; naposljetku su stigli do okretišta i hodali gotovo razinom tla nekih dvadesetak metara. Druga strana klanca bila je udaljena od njih manje od pet metara. "Zasigurno smo blizu dna", rekao je William. "Nismo, Williame. Ovi kanjoni su strahovito duboki i uski." Miri im je rukom dala znak da stanu. "Krepala mi je usrana baterija." Petljala je rukama ispod jakne, zamijenivši potrošenu bateriju jednom koja je bila na pola snage. Prilagodila je naočale i pogledala preko ograde. "Hm. Odavde se pruža uistinu dobar pogled." Mahnula je u dubinu. "Znaš, Orozco, ovo bi moglo biti mjesto na kojem bismo mogli aktivno izviđati." Juan je izvadio senzorski pištolj iz futrole na leđima. Uključio ga je u prsluk s opremom. S priključenim pištoljem, većina opcija bila je uključena: BAT:SLABA PASIVNO VIZ AMP NIR >TIR SNIFF

SENZORI OK NEMA OK NEMA OK NEMA NEMA NEMA

BAT2:NEMA AKTIVNO GPR SONO XECHO GATED

VIZ

AUDIO SIG

NEMA NEMA NEMA

GATED

NIR

"Što želiš iskušati?" "Radar koji prodire kroz tlo." Usmjerila je svoj pištolj prema zidu kanjona. "Upotrijebi svoju energiju, pa ćemo oboje promatrati." Juan je petljao oko kontrola; pištolj je slabašno kliknuo kad je ispalio radarski impuls u kameni zid. "Ah!" Naočale su prikazale raspršenje impulsa u obliku sjenke boje lavande povrh termalnog infracrvenog zračenja. Na dnevnim slikama koje je Juan snimio, te su stijene bile od bijelog pješčenjaka, ižlijebljene i nazubljene u oblike koje sama voda ili vjetar nisu mogli proizvesti. Mikrovalovi su otkrili ono što se na dnevnim slikama moglo samo nagađati: vlagu koja je slabila i nagrizala stijenu iznutra. "Ciljaj niže." "OK." Ponovno je ispalio zraku. "Vidiš, skroz tamo dolje? Izgledaju kao tunelići usječeni u stijenu." Juan je zurio u uzorak zraka boje lavande. Izgledale su drugačije od onih nešto viših, ali -"Mislim da je stijena na ovom mjestu posve mokra." Miri je već žurila niz stepenice. "Baci još tih loptica." Daljnjih desetak metara niže, došli su do mjesta gdje je staza postajala samo hrpa velikih stijena. Napredovali su vrlo polako. William je stao i pokazao prema suprotnoj strani kanjona. "Gledajte, znak." Pravokutna drvena ploča bila je klinovima pribijena u pješčenjak. William je uključio svoju baterijsku svjetiljku i nagnuo se sa staze. Juan je na trenutak podigao svoje naočale - i imao sumnjivu čast uživati u prednostima Williamove svjetiljke: sve dalje od tri metra bilo je skriveno u biserno bijeloj magli. Ali izblijedjela slova na znaku sada su bila vidljiva: JAD DEBELOG ČOVJEKA. William se zagrcnuo - a potom gotovo pao. "Je li vam to ikada palo na pamet? Staromodni natpisi su vrhunski u naglašavanju konteksta. Pasivni su, informativni i nalaze se upravo na onim mjestima gdje su najviše potrebni." "Da, baš. Ali mogu li ja usmjeriti laser kroz njega i saznati što on misli da znači?" William je isključio svoju svjetiljku. "Pretpostavljam da to znači da klanac od ovoga mjesta nadalje postaje još uži."

Što smo ionako već znali iz Mirinih mapa. Na početku staze, ovo je

izgledalo kao dolina, široka tridesetak metara. Postajala je sve uža i uža, sve dok na ovom mjestu nije bila običan prolaz širok svega tri metra. A odavde nadalje... "Baci još koju lopticu", rekla je Miri. Pokazivala je ravno dolje. "U redu." Još uvijek su ih imali napretek. Pažljivo je ispustio šest komada gdje je Miri pokazala. Stajali su tiho nekoliko trenutaka, promatrajući dijagnostiku mreže: procjena o položaju loptice glasila je devet do deset metara ispod njih. To je bilo vraški blizu pravog dna klanca. Juan je udahnuo. "Dakle, hoćeš li nam ikada reći što to točno tražimo, Miri?" "Niti ja nisam sigurna." "Ali vidjela si da ljudi sa Sveučilišta ovdje nešto traže?" "Neki, ali uglavnom su bili južno od ove doline." "Isuse, Miri. Ali ti si nas umjesto toga dovela ovamo?" "Slušaj ti! Ništa ja ne tajim! Mogla sam vidjeti brda iznad kanjona iz turističkih pogleda na Del Mar Heights. U tjednima nakon što su ljudi sa Sveučilišta otišli, došlo je do sitnih promjena u vegetaciji, uglavnom u ovoj dolini. Noću, šišmiši i sove su u početku bili aktivniji, a potom manje aktivni nego prije... A sada večeras smo primijetili nekakve tunele u stijenama." William je zvučao zbunjeno. "I to je sve, Miriam?" Djevojka se nije naljutila kad ju je to upitao William. Umjesto toga doimala se gotovo posramljeno. "Pa ... tu je i kontekst. Feretti i Voss su stajali iza izleta u park u siječnju. Prvi se bavi sintetičkom etologijom; drugi je svjetska faca u proteomici. Obojicu su iznenada pozvali u San Diego, baš kao što bi se moglo očekivati i za neka stručna pitanja u vezi filma. A sigurna sam... gotovo sigurna... da su obojica konzultirali Foxwarnera." Juan je uzdahnuo. To nije bilo mnogo više od onoga što je rekla u početku. Možda Mirin najveći problem nije bio što je voljela zapovijedati nego taj što je bila previše sigurna kada se radilo o konstruiranju sigurnih događaja na temelju indicija. Juan je proizveo zvuk gađenja, "A ti misliš da će se, ako budemo dovoljno pažljivo njuškali uokolo, pojaviti i pravi tragovi?" Štogod oni bili. "Da! Netko mora biti onaj tko će to prvi pronaći. Koristeći našu opremu za istraživanje i - da - Bertiejeve loptice, nećemo mnogo toga propustiti. Moja teorija jest da Foxwarner pokušava nadmašiti ono što su Spielberg/Rowling napravili prošle godine s čudovištima od magme. Ovo će biti nešto što počinje kao sitno, i posve je uvjerljivo. S Ferettijem i Vossom

kao savjetnicima, kladim se da će to pokušati napraviti u obliku nečega što je pobjeglo iz laboratorija za biološka istraživanja." To bi se sigurno

uklapalo u San Diego.

Nove loptice locirale su svoje najbliže susjede. Sada se proširena mreža ocrtavala u obliku oštrih virtualnih bljeskova raštrkanih prostorom iznad i ispod njih. Zapravo, imali su dvadeset malenih "očiju", koje su promatrale sve strane kanjona. Sve slike su bile niske rezolucije, ali kad bi se uzele zajedno, bilo je to previše podataka da bi ih se sve u isto vrijeme poslalo preko mreže loptica do opreme koju su imali na sebi. Morat će ih pomno pregledavati. "Dobro onda", rekao je Juan. "Idemo sjesti i malo pogledati." Budalaš je nastavio stajati. Činilo se da gleda prema gore. Juan je pretpostavio da ima nekakvih problema sa slikom koju mu je Juan odašiljao. Stvari će mu postati poprilično dosadne. Iznenada, William je rekao, "Osjeća li itko od vas miris paljevine?" "Vatra?" Juan je osjetio uznemirenost. Pažljivo je ponjušio vlažni zrak. "... Možda." Ili je to možda bio samo nekakav čudan cvijet koji cvjeta noću. Mirise je bilo teško pretraživati, kao i učiti o njima. "I ja to osjetim, Williame", rekla je Miri. "Ali mislim da je sve ovdje još uvijek previše mokro da bismo se našli u opasnosti." "Osim toga", rekao je Juan, "da je požar bilo gdje u našoj blizini, vidjeli bismo vrući zrak svojim naočalama." Možda je netko zapalio vatru na plaži. William je slegnuo ramenima i ponovno pomirisao zrak. Eto, i Budalaš ima jedno dobro razvijeno osjetilo - i to baš ono beskorisno. Nakon nekoliko trenutaka, sjeo je pokraj njih, ali koliko je Juan mogao reći, još uvijek nije obraćao pozornost na slike koje mu je Juan slao. William je posegnuo u svoju torbu i izvukao FedExov paket; još uvijek je bio fasciniran njime. Nježno je savio karton, a potom kutiju odložio na svoja koljena. Usprkos svim Mirinim upozorenjima, izgledalo je kao da je Budalaš želi ponovno vratiti u prvotni oblik. Pažljivo bi stavio jednu ruku iznad sredine kartona, kao da priprema precizan udarac... a potom bi mu ruka počela drhtati i morao bi početi sve ispočetka. Juan je pogledao u drugu stranu. Kako je tlo bilo tvrdo. I hladno. Stisnuo se uz kameni zid i pregledavao slike koje je primao iz loptica. Bile su poprilično nezanimljive... Ali sjediti ovdje u tišini i ne razgovarati... bilo je zvukova. Koje su mogli stvarati kukci. A u pozadini toga svega, čulo se tiho, pravilno bubnjanje. Automobilski promet? Možda. A onda je shvatio

da je to zvuk oceanskih valova, prigušen maglom i krivudavim zidovima kanjona. Taj je zvuk uistinu smirivao. U neposrednoj blizini začuo se nekakav zvuk. Juan je podigao pogled i vidio da je William ponovno to učinio, zdrobio paket. Samo sada nije izgledao toliko savijen - a maleno je zeleno svjetlo zamijenilo oznaku s upozorenjem. "Popravio si ga, Williame!" rekla je Miri. William se nasmiješio. "Ha! Sa svakim danom, i na bilo koji način, ja postajem sve bolji i bolji." Neko je vrijeme šutio, a ramena su mu se pognula. "Pa, ako ništa drugo, barem drugačiji." Juan je pogledao prosjek kojeg su tvorili zidovi kanjona iznad njih. Trebalo bi biti dovoljno prostora. "Samo ga ostavite na tlu i odletjet će natrag do Jamula", rekao je. "Neću", rekao je William. Vratio je karton u svoju torbu.

No dobro, kutija je baš cool. Zabavi se, Williame.

Sjedili su slušajući šum valova, pregledavajući slike koje su dolazile iz loptica. Slike su se povremeno mijenjale, nakratko bi se zamutile, što su mogli uzrokovati noćni leptiri. Jednom su ugledali i nešto veće, njušku i zamagljenu nogu. "Kladim se da je to bila lisica", rekla je Miri. "Ali slika je doprla s mjesta iznad nas. Usmjeri nam više slika s dna kanjona." "Evo." Dolje je bilo još manje akcije. Možda su njezine teorije o filmu ipak bile samo tlapnje. On nije obraćao toliko pozornosti na filmove kao većina ljudi - a baš u ovome trenutku nije mogao obaviti istraživanje. Glupo. Na putu do parka, snimio je mnoštvo stvari, ali gotovo ništa o filmskim glasinama. "Hej, zmija", rekla je Miri. Posljednja slika došla je iz loptice koja se spustila u grmlje samo nekoliko centimetara od pravog dna kanjona. Bilo je to vrlo dobro mjesto za promatranje, ali on nije vidio nikakvu zmiju. Ondje je bio jedan borov češer i pokraj njega, isprugani uzorak na tamnom pijesku. "Ah. Mrtva zmija." Kad ga je pogledao termalnim infracrvenim zrakama, tijelo je bilo jedva vidljivo, samo kao promjena teksture. "Ili je to možda samo komad odbačene kože." "Posvuda oko nje su tragovi", rekla je Miri. "Mislim da su to mišji tragovi." Juan je pročistio sliku kroz neke filtre i dobio nekoliko dobrih otisaka stopala. Od ranije je imao pohranjene slike iz prirodnih istraživanja. Pogledao ih je sve, prebacujući i pokušavajući pronaći korelacije. "To su

mišji tragovi, ali to nisu obični miševi ili šumski. Otisci su preveliki, a kut pod kojim što je prsti se ne poklapa." "Kako to znaš?" u glasu joj se naslućivala sumnja. Juan nije htio ponoviti svoj raniji gaf: "Ranije sam skinuo neke podatke o živom svijetu", iskreno je rekao, "i neke super analitičke programe", što je bila laž. "U redu. Pa kakva to onda vrsta miša -" Nova slika stigla je iz iste loptice. "Opa!" "Opa!" "Što je?" upitao je William. "Sad vidim zmijin leš." Očito je bio nekoliko slika iza njih. "Vidiš, Williame? Miš, točno ispod naše točke gledišta -" "-gleda točno prema nama!" Sjajne sitne očice gledale su prema loptici. "Kladim se da miševi ne vide u mraku!" rekao je Juan. "Pa, Foxwarner nikada nije bio pretjerano realističan." Juan je dao glavni prioritet slikama koje su stizale iz iste loptice. Hajde, hajde! U međuvremenu, zurio je u sliku koju su imali, analizirajući je. U termalnom infracrvenom modu, mišje krzno bilo je prigušeno crveno, na debljim se mjestima boja prelijevala u narančastu. Tko zna kako je izgledao pod prirodnim svjetlom? Ali, oblik glave izgledao je kao Stigla je nova slika. Sada su ih gledala tri miša. "Možda ne vide lopticu. Možda samo osjete njezin miris!" "Psssst!" prošaputao je William. Miri se nagnula naprijed osluškujući. Juan je pojačao sluh i također osluškivao, a pesnice su mu se stiskale. Možda je to bila samo njegova mašta: jesu li odozdo mogli čuti tiho grebanje? Sjaj odašiljača loptice nalazio se gotovo deset metara niže od mjesta na kojem su sjedili. Sjaj loptice se pomaknuo. Juan je čuo kako je Miri brzo udahnula. "Mislim da tresu grm na kojem je loptica", rekla je tiho. A činilo se da sljedeća slika koju su ugledali dolazi izravno s tla. Vidjela se gomila nožica i jedna vrlo dobra snimka glave. Juan je izoštrio sliku i napravio još nekoliko usporedbi. "Znaš li koje su boje ti miševi?" "Naravno da ne znam." "Bijeli - možda? Hoću reći, laboratorijski miševi bi bili zgodni."

Zapravo, Juan se jedva spasio. Upravo je kanio reći: "Bijeli, naravno. Oblik njihovih glava odgovara soju 513 laboratorijskih miševa." Zaključak se zasnivao na primjeni konvencionalnog softvera na podatke koje je prikupio - ali niti jedna normalna osoba ne bi obavila tu usporedbu tako brzo kao što je on to učinio. Na sreću, Miri je bila ometena: lokatorska zraka loptice pomicala se vodoravno sitnim trzajima. Pojavila se nova slika, ali bila je zamagljena. "Kotrljaju je. Igraju se njome." "Ili je nekamo nose." Oboje su skočili na noge, a potom je ustao i William. Miri je spustila glas do šapta. "Da, laboratorijski miševi bi bili zgodni. Odbjegli super-miševi... To bi mogao biti remake filma Tajna ružina grma6!" "Ono u tom crtiću su bili štakori." "Sitnice." Već je krenula niz stazu. "Tajming je savršen. Autorska prava na drugi remake upravo su istekla. A jesi li vidio kako su ovi realistično izgledali? Sve do prije nekoliko mjeseci, nije se mogla postići tako dobra animatronika." "Možda oni i jesu pravi?" upitao je William. "Misliš da su to dresirani miševi? Možda. Može ih se koristiti barem u nekim dijelovima." Posljednja slika prikazivala je hladnu tamu. Dio loptice koji snima zasigurno je okrenut prema tlu. Spuštali su se sve niže, dajući sve od sebe kako ne bi stvarali buku. Možda to nije niti bilo važno; zvuk valova ovdje je bio mnogo glasniji. U svakom slučaju, lažni miševi još uvijek su kotrljali ukradenu lopticu. Ali dok se njih troje spuštalo, loptica se pomaknula vodoravno gotovo pet metara. Slike su stizale sve rjeđe. "Sranje. Izlazi iz dometa." Juan je uzeo još tri loptice iz svoje torbe i bacio ih jednu po jednu, što je dalje mogao. Prošlo je nekoliko sekundi i nove su se loptice registrirale na mreži. Jedna od njih spustila se na izbočinu ispred i iznad njih. Druga je pala između ljudi i miševa. Treća je - ha - njezin je lokator dao znak s nekog mjesta iza miševa. Sada je bilo mnogo dobrih mogućnosti. Juan je primio sliku iz najudaljenije loptice. Bila je na stazi, okrenuta u smjeru iz kojega bi se trebali pojaviti miševi. Bez ikakva orijentira što se tiče veličine, izgledala je poput slike iz nekakve izmišljene doline Yosemite. Naposljetku su stigli do dna, pa su mogli nešto brže napredovati. Iza njih, William je rekao, "Pazi glavu, malena." Animirani film iz 1982. godine, u kojem poljska mišica, kako bi spasila svog sina invalida, traži pomoć kolonije superinteligentnih štakora (nap. prev.) 6

"Ops", rekla je Miri i stala. "Malo smo se zanijeli." To je možda bila velika dolina za miševe, ali neposredno ispred njih, stijene su se približavale na tridesetak centimetara jedna od druge. Sagnula se. "Pri dnu je nešto širi prolaz. Kladim se da bih se mogla provući. Znam da bi ti mogao, Juan." "Možda", rekao je Juan grubo. Progurao se pokraj nje i zakoračio u procjep. Uzeo je senzorski pištolj i ispružio ruku u kojoj ga je držao dok se uvlačio dalje. Kada se okrenuo postrance i nagnuo gornji dio tijela, mogao se provući. Čak nije niti morao skinuti jaknu. Uvukao se još korak ili dva dalje, noseći senzorski pištolj za sobom. Nakon toga, prolaz je postao dovoljno širok da se okrene i krene dalje normalno hodajući. Miri se provukla za njim nekoliko trenutaka kasnije. Podigla je pogled. "Hm. Ovo je gotovo poput pećine s rupom duž stropa." "Ne sviđa mi se ovo, Miriam", rekao je William, koji je ostao iza njih; nikako se nije mogao provući. "Ne brini, Williame. Pazit ćemo da se ne zaglavimo." U slučaju bilo kakve opasnosti, uvijek su mogli odaslati poziv u pomoć na 911. Dvoje djece pomaknulo se naprijed još pet metara, do mjesta gdje se prolaz ponovno sužavao, još više no ranije. "Sranje. Ukradena loptica je izgubila kontakt s mrežom." "Možda smo trebali ostati gore i promatrati." Sada je bilo pomalo kasno to reći! Juan je pretraživao mrežu loptica. Nije bilo nikakvih podataka o izgubljenom čvoru. Ali bilo je nekoliko slika iz loptice koju je bacio najdalje od svih i sve su prikazivale praznu stazu. "Miri! Mislim da miševi nisu uopće stigli do sljedeće loptice." "Hej, jesi li to čuo, Williame? Miševi su nestali u nekakvoj rupi." "Dobro, potražit ću ih ovdje." Juan i Miri kretali su se unatraške prolazom, tražeći usput pukotine u stijeni. Naravno, nije bilo nikakvih sjena. Fini pijesak kojim je bila posuta staza bio je gotovo crn, a otpale borove iglice nijansu svijetlije. S obje strane, stijene su bile tamne, mjestimično prošarane crvenom bojom, kako se pješčenjak hladio na noćnom zraku. "Moglo bi se očekivati da njihovo gnijezdo pokazuje nekakav sjaj." "Znači da su duboko." Miri je ispružila svoj senzorni pištolj i dodala radarski dodatak na cijev. "Marinci na usluzi." Pregledali su komoru od jednog do drugog suženja. Kada su prislonili radar čije zrake prodiru u tlo na površinu stijene, ehogrami su postali mnogo detaljniji no što su prije bili. Bilo je ondje pravih tunela, širine miša,

koji su se protezali duboko u stijenu. Potrošili su tri baterije u manje od pet minuta, ali - "Ali još uvijek nismo pronašli ulaz!" "Nastavi ga tražiti. Znamo da mora postojati." "Sranje, Miri! Jednostavno ga nema." "U pravu ste." Bio je to William. Napola je upuzao kroz otvor kako bi ih pogledao. "Vratite se ovamo. Zvjerčice su skočile sa staze prije no što je postala uska." "Molim? Kako to znaš?" William se izvukao natraške van, a djeca su izmigoljila za njim. Stari William bio je vrijedan. Raščistio je borove češere i iglice dalje od rubova staze. Njegova je malena baterijska svjetiljka ležala na tlu. Ali nije im bila potrebna baterijska svjetiljka kako bi vidjeli što je William otkrio. Rub staze, koji je trebao biti crn i hladan, bio je prigušeno crven, crvene boje koja se protezala po stijeni poput čudne krvi koja je kapala prema gore. Miri se bacila na tlo i opipavala ga na mjestu gdje je crvena boja koja je označavala toplinu bila najjača. "Ha. Napipala sam nešto prstom! Ne znam gdje završava." Povukla se natrag... i narančasta je boja slijedila njezinu ruku, a potom krenula prema gore, hladeći se u crvenu boju dok se uzdizala iznad njih. Osjetio se slabašan miris zapaljenog drveta. Na trenutak, samo su zurili jedno u drugo, a velike naočale na njihovim očima realno su odražavale njihovu šokiranost. Topao zrak više se nije uzdizao iz rupe. "Zacijelo smo pronašli nekakav otvor", rekao je William. I Miri i Juan sada su bili na koljenima. Pažljivo su gledali, ali naočale nisu bile dovoljno jake rezolucije da bi jasno mogli vidjeti u rupu - bila je to samo točka koja je sjajila nešto crvenije od svega ostaloga. "Upotrijebi pištolj, Juan." Ispitao je stijenu iznad rupe s obiju strana. Uski prolaz protezao se oko pola metra od ulaza, granajući se nekoliko puta prije no što je dopro do glavne mreže tunela i komora. "I što se dogodilo s lopticom koju su zgrabili? Bilo bi dobro da dobijemo nekakve slike iz unutrašnjosti." Juan je slegnuo ramenima i stavio novu bateriju u svoj senzorski pištolj. "Zasigurno je u jednoj od udaljenijih komora, iza nekoliko desetaka centimetara stijene. Jednostavno nije dovoljno jaka da bi poslala signal kroz taj sloj."

Juan i Miri pogledali su jedno drugo i nasmijali se. "Ali imamo još svu silu loptica!" Juan je napipao rukom točno mjesto ulaza i gurnuo jednu lopticu u rupu. Uključila se dvadesetak centimetara dalje, prošavši pokraj prvog skretanja u tunelu. "Pokušaj s još jednom." Juan je neko vrijeme proučavao prostorni raspored tunela. "Ako upravo sada ubacim još jednu, kladim se da je mogu pogurati nekoliko centimetara." Svjetlost loptice nestala je na trenutak... a potom se pojavila u obliku podataka proslijeđenih preko prve. To! "Još uvijek niti znaka od one koju su ukrali", rekla je Miri. Primali su samo dva lokacijska signala, od kojih se jedan nalazio dvadesetak centimetara, a drugi oko metar i pol od ulaza, svaki od njih u različitom tunelu. Juan je prislanjao pištolj mjestimično na površinu stijene. Uz radar podešen na najjače, mogao je prodrijeti kroz debeo sloj pješčenjaka. Koliko toga je mogao saznati na osnovu povratnih informacija? "Mislim da mogu još više rafinirati rezultate", rekao je. Iako bi Miri zbog toga sigurno postala sumnjičava. "Ono treće križanje u tunelu. Nešto... meko... ga blokira." Jarko reflektirajuća točkica, koja im se polako približavala. "Izgleda mi poput miša." "Da. A kreće se između dvije loptice", točnije između dviju strana bežičnog tomografa. Možda mogu sve to nekako uklopiti. Na trenutak, cijeli Juanov svemir bio je problem rješavanja "tomografije loptica" s pozadinskim šumom. Slika je prikazivala sve više i više pojedinosti. Izgubio se samo na trenutak, a trenutak poslije toga zaboravio je biti oprezan. Bio je to uistinu miš. Kretao se tunelom, prema ulazu kojega je motrilo troje ljudi. Čak su mogli vidjeti i njegovu utrobu, i tvrđa područja koja su predstavljala lubanju, rebra i udove. Nešto mu je bilo zabodeno u jednu od prednjih šapa. Cijela je ta stvar izgledala poput nekog jeftinog trika s fotomontažom. Šteta što Miri to nije tako shvaćala. "U redu! Dosta mi te, Juane! Jedno ljudsko biće nikada ne bi moglo tako brzo raditi. Ti lažljivčel Pustio si Bertieja i njegov odbor -" "Iskreno, Miri, učinio sam to sam!" rekao je Juan, braneći se na način na koji se nije trebao braniti. "Dobit ćemo jedinicu zbog tebe, a Bertie je zaslužan za sve to!"

William ih je promatrao s istom distanciranošću kao i tijekom Mirinih ranijih optužbi. Ali ovaj put je rekao: "Shvaćam o čemu se radi, Malena, ali... mislim da on ne laže. Mislim da je to sam učinio." "Ali -" William se okrenuo prema Juanu, "Ti se drogiraš, zar ne, mali?" rekao je blagim glasom.

Sad kada je tajna izišla na vidjelo – "Ne!" Treba učiniti da optužba izgleda apsurdno. Ali Juan je ostao stajati

bez riječi. Na trenutak, Miri je zurila u njega otvorenih usta. A onda je učinila nešto o čemu je Juan mnogo razmišljao u vremenima koja su uslijedila. Podigla je ruke, okrenuvši dlanove prema van, pokušavajući ih obojicu ušutkati. William se nježno nasmiješio. "Miriam, ne brini. Ne vjerujem da bi nas Foxwarner pokušavao ubaciti u svoj ljetni hit. Mislim da nitko osim nas ne zna o čemu pričamo ovdje na dnu kanjona u gustoj magli." Polako je spustila ruke. "Ali... Williame." Mahnula je rukom kako bi odagnala toplinu koja se širila stijenom. "Ništa od ovoga ne može biti prirodno." "Ali što je to neprirodno u tome, Malena? Pogledaj sliku koju je tvoj prijatelj Juan upravo napravio. Možeš vidjeti unutrašnjost tijela miša. Nije napravljen pomoću animatronike." William je prošao svojom drhtavom rukom kroz kosu. "Mislim da je netko u nekakvom laboratoriju u blizini uistinu imao nesreću. Možda ti stvorovi ipak nisu pametni kao ljudi... ali bili su dovoljno pametni da pobjegnu i zavaraju - tko je ono bio njuškati ovdje u siječnju?" "Feretti i Voss", rekla je Miri tihim glasom. "Da. Možda je to što su se skrivali ovdje kada je dno kanjona bilo pod vodom bilo dovoljno da ih zavara. Kladim se da su ti stvorovi ipak nešto pametniji od običnih laboratorijskih miševa. Ali i to nešto moglo bi biti dovoljno da se promijeni svijet." Juan je shvatio da William ne govori samo o miševima. "Ne želim promijeniti svijet", rekao je prigušenim glasom. "Samo želim svoju priliku u njemu." William je kimnuo glavom. "Zvuči pošteno." Miri je gledala jednoga pa drugoga. Koliko je Juan mogao vidjeti, izraz lica bio joj je vrlo dostojanstven.

Juan je slegnuo ramenima. "Sve je u redu, Miri. Mislim da je William u pravu. Posve smo sami ovdje." Nagnula se prema njemu. "Je li te Bertie uvukao u ovo?" "Djelomično. Prošloga proljeća, nakon što sam pao iz Prilagodljivosti, Bertie je smatrao velikim izazovom pronaći nekakvo rješenje. I pronašao je tu drogu napravljenu po narudžbi. Njezini učinci -" Juan se pokušao nasmijati, ali više je to zvučalo poput hropca - "većina ljudi bi pomislila da su njezini učinci šala. Znate", potapšao se po sljepoočnici, "moje pamćenje od nje postaje jako dobro. Svi misle da ljudsko pamćenje više ne vrijedi mnogo. Ljudi govore 'Eidetičko pamćenje nije potrebno, jer je mogućnost pohranjivanja podataka u odjeći mnogo veća.' Ali to nije poanta cijele priče. Sada se mogu savršeno dosjetiti velikih blokova podataka, a moja odjeća postavlja hijerarhijske oznake na sve što vidim. Stoga mogu uzorke povezivati s umjetnom memorijom samo time što citiram nekoliko brojeva. To mi daje nezamislivu prednost u rješavanju problema." "Dakle, Bertie je tvoj dobar prijatelj samo zato što si ti njegova super naprava?" Glas joj je bio tih i u njemu se osjetio bijes, ali ljutnja više nije bila usmjerena prema Juanu. "Ne! Proučio sam taj efekt s pamćenjem. Sama ideja proizišla je iz analize mojih medicinskih podataka. Čak i sada kada imamo tu mogućnost poboljšanja, samo jedna od tisuću osoba može uopće osjetiti utjecaj toga. Bertie nikako prije toga nije mogao znati da sam poseban." "Ah. Naravno", rekla je, a potom ušutjela. Juan je mrzio kada bi ljudi to činili, složili se s onim što je netko rekao, a potom ostali čekati da ta osoba shvati zašto je upravo napravila budalu od sebe... Bertie je jednostavno jako dobar s vezama. Imao je veze posvuda, u istraživačkim skupinama, na tržištima ideja, u odborima za provjeru inovacija. Ali možda je Bertie shvatio kako proći još bolje: koliko je usputnih prijatelja Bertie imao? Kolikima je ponudio da će im pomoći s drogom po mjeri? Većina toga ispostavila bi se nevažnom stvari, a ta su prijateljstva možda ostala usputna. Ali ponekad Bertie bi osvojio jackpot. Kao sa mnom. "Ali Bertie je moj najbolji prijatelj!" Neću pričati gluposti. "Možeš si ti pronaći i druge prijatelje, sinko", rekao je William. Slegnuo je ramenima. "Prije no što sam polupao lončiće, bio sam nadaren. Mogao sam postići da riječi pjevaju. Dao bih gotovo sve što imam kad bi mi se taj dar mogao vratiti. A ti? Pa, kako god si ga stekao, talent kojeg trenutačno imaš dragocjen je dar. Nisi dužan nikome osim samome sebi zbog toga."

Miri je tiho rekla. "Ja-ja ne znam, Juan. Medicinski preparati po mjeri nisu ilegalni poput droge u dvadesetom stoljeću - ali nisu dostupni svima s razlogom. Nikako ih se ne može u potpunosti testirati. Ovo što ti uzimaš moglo bi -" "Znam. Moglo bi mi spržiti um." Juan je pokrio rukama lice i stavio hladne plastične naočale na oči. Na trenutak, njegov se um okrenuo prema unutra. Svi su se stari strahovi i sram probudili... i stali u ravnotežu s čudnim iznenađenjem da ga od svih ljudi na svijetu razumije baš ovaj stari čovjek. Ali čak i ovdje i uz zatvorene oči, budući da je još uvijek imao leće, Juan je vidio virtualni sjaj loptica. Pasivno ih je promatrao nekoliko sekundi, a potom je počeo drhtati od uzbuđenja. "Miri... oni se kreću." "Hm?" Obraćala je manje pozornosti od njega. "Da! Niz tunele, bježe od nas." William se primaknuo bliže mišjoj rupi i pritisnuo uho na kameni zid. "Kladim se da naši maleni prijatelji nose vaše loptice onamo kamo je nestala i ona prva." "Možeš li dobiti nekakve slike iz njih, Juan?" "... Da. Evo jedne." Termalni prikaz poda tunela. Hrpice nečega što je izgledalo poput papira fino potrganog na trake. Prošlo je nekoliko sekundi, a virtualni se sjaj prigušeno probio kroz stijenu. "Ovo je lokator prve loptice." Bio je metar i pol dublje u stijeni. "Sada ima čvor preko kojega može odašiljati podatke." "Ali mogli bismo ih i izgubiti." Juan se progurao pokraj Williama i bacio još dvije loptice u rupu. Jedna se otkotrljala dobar metar. Druga se zaustavila nakon dvadesetak centimetara - i tada se počela 'sama' kretati. "Miševi namještaju čvorove za nas!" Svi osim najudaljenijeg lokatora presijavali su se jarkocrvenom bojom. Sada je pristizalo mnoštvo slika, ali njihova je kvaliteta bila slaba. Kako su se loptice zagrijavale u toplom zraku tunela, slike su pokazivale vrlo malo pojedinosti s izuzetkom samih miševa njuškica, šapa i sjajnih očiju. "Hej, jesi li vidio trn koji viri onom jadniku iz šape?" "Da, mislim da je to onaj isti kojega sam vidio i ranije. Čekaj, primamo sliku iz loptice koju su prvu ukrali." U početku, svi su podaci bili pomiješani. Drugi format slike? Ne baš. "Ova slika je u normalnom obliku, Miri!" Dovršio je pretvorbu. "Kako -?" A onda je tiho uzdahnula.

Nije bilo skale s razmjerima, ali komora nije mogla biti promjera većeg od nekoliko desetaka centimetara. Loptici je to bila široka prostorija s visokim stropom, pretrpana desecima bijelih miševa, čije su oči sjale pri sjaju... vatre... usred prostorije. "Mislim da si zaradila svoju peticu, Miriam", rekao je William tiho. Miri nije ništa odgovorila. Redovi i redovi miševa, okupljeni oko vatre. Tri su miša stajala u središtu, nešto više od ostalih - potpirujući vatru? Ona je plesala i sjala, više poput svijeće no poput lomače. Ali miševi nisu toliko gledali vatru, koliko lopticu. Bertiejeva malena loptica bila je pravo iznenađenje na njihovom sastanku. "Gle!" nagnula se Miri prema naprijed, oslonivši se laktovima na koljena. "Foxwarner ponovno udara. Plamen u takvom prostoru... ti 'miševi' bi svi trebali biti mrtvi od trovanja ugljičnim dioksidom." Loptice nisu odašiljale takav tip podataka, pa tko je mogao znati? Juan je vizualizirao sustav tunela. Bilo je i drugih prolaza nešto iznad, a on je imao podatke o kapacitetu ulaza i izlaza. Razmislio je još nekoliko sekundi i prenio problem svojoj odjeći. "Ne... zapravo, prirodna ventilacija je dovoljna da mogu normalno disati." Miri je podigla pogled prema njemu. "Opa. Doista si brz." "Tvoja skupa odjeća bi to izračunala u trenutku." "Ali meni bi bilo potrebno pet minuta da joj prenesem taj problem." Došla je još jedna slika, s odsjajem vatre na stropu. "Miševi je guraju bliže vatri." "Mislim da ju samo gurkaju." Još jedna slika. Loptica je ponovno bila okrenuta, a sada je gledala prema van, prema mjestu na kojem su stajala tek pristigla tri miša... koji su kotrljali još jednu lopticu. Ali sljedeća slika bila je zamagljena, prikazivala je gotovo praznu prostoriju za sastanke, u termalnim bojama. Vatra je bila ugašena. "Nešto ih je uznemirilo", rekao je William, ponovno osluškujući naslonjen na stijenu. "Čujem ih kako cijuču." "Loptice se vraćaju ovamo!" rekla je Miri. "Miševi su dovoljno pametni da razumiju koncept trovanja." Williamov glas bio je tih i začuđen. "Sve do jednog trenutka, grabili su naše poklone poput djece. A onda su primijetili da loptice neprestano dolaze... i netko je podigao uzbunu."

Slike su i dalje dolazile, mnogo njih, ali sve su bile infracrvene i kaotične; miševi su bili uznemireni. Odbljesci lokatora približavali su se, neki su se kretali prema ulazu uzdignutom oko metar od dna kanjona. Ostali su se približavali prvom ulazu. Juan je naslonio senzorski pištolj na stijenu i poslao signale kroz nju na nekoliko mjesta. Postajao je poprilično dobar u identificiranju odraza koji su potjecali od živih organizama. "Većina miševa udaljila se od nas. Samo stražari sa začelja guraju loptice prema van. Iza loptica koje će izići pokraj tvoje glave, Williame, je gomila njih." "Williame, brzo! Kutija FedExovog paketa! Možda ih možemo nekoliko uhvatiti kad iziđu!" "Ja... da!" William se uspravio i izvukao kutiju iz torbe. Nagnuo je otvoreni dio prema rupi. Trenutak kasnije začulo se slabašno grebanje i Williamove su se ruke brzo pomakle svojim trzavim pokretima. Juan je na trenutak ugledao krzno i leteće loptice. William je zatvorio kutiju, a potom posrnuo unatrag kad su još tri miša istrčala iz donje rupe. Na jedan trenutak, njihove su sjajne plave oči zurile prema ljudima. Miri se bacila za njima, ali oni su već pobjegli niz stazu prema oceanu. Uspravila se i pogledala Williama. "Koliko si ih uhvatio?" "Četiri! Bili su u takvoj žurbi da su me naprosto zaskočili." Pružio je kutiju ispred sebe. Juan je mogao čuti tiho lupanje iz njezine unutrašnjosti. "To je sjajno", rekla je Miri. "Čvrsti dokazi." William nije ništa odgovorio. Samo je stajao ondje, zureći u kutiju. Iznenada se okrenuo i otišao nekoliko koraka stazom, na mjesto gdje se ona širila, a grmlje i borovi nisu zastirali pogled prema nebu. "Žao mi je, Miriam." Bacio je kutiju visoko u zrak. Kutija je na trenutak bila gotovo nevidljiva, a onda se uključio prsten mlaznica. Sitni, usijani izboji svjetlosti pratili su putanju kutije dok se ljuljala i uzdizala tridesetak centimetara od stijene. Uspjela je popraviti kurs i nastavila se polako uzdizati, još uvijek se pomalo ljuljajući. Juan je mogao zamisliti četiri živa bića u paketu kako jurcaju po njemu. Nečujna ljudskim ušima, kutija se uzdizala sve više i više, a mlaznice su polako nestajale u magli. Njezina se svjetlost pretvorila u blijedu mrlju kada je nestala s vidika iza stijene. Miri je stajala, ispruženih ruku kao da moli. "Djede, ali zašto?"

Na trenutak, ramena Williama Gua bila su pogrbljena. Potom je pogledao prema Juanu. "Kladim se da je tebi jasno, zar ne, mali?" Juan je gledao u smjeru u kojem je nestala kutija. Četiri miša, koji su se truckali u napola potrganoj kutiji. Nije znao kakvo je osiguranje u FedExovom područnom uredu, ali on se nalazio na rubu ruralnog područja, gdje paketi nisu stvarali mnogo problema. Negdje iza Jamula... miševi su mogli iskušati svoju sreću u svijetu. Pogledao je prema Williamu i jednom kratko kimnuo. Dok su izlazili iz kanjona nisu mnogo razgovarali. Blizu vrha, staza je bila široka i položena. Miri i William hodali su držeći se za ruke. Na njezinom licu bilo je kondenziranih kapljica koje su mogle biti suze, ali glas joj nije podrhtavao. "Ako su miševi pravi, učinili smo strašnu stvar, Williame." "Možda. Žao mi je, Miriam." "... Ali mislim da nisu pravi, Williame." William nije ništa odgovorio. Nakon nekog vremena, Miri je rekla, "Znaš zašto? Pogledaj onu prvu sliku koju smo dobili iz njihove prostorije za sastanke. Naprosto je previše savršena, gotovo poput kazališne scene. Nema nikakvog namještaja ili zidnih ukrasa, ali to je posve jasno prostorija za sastanke. Pogledaj kako su svi miševi smješteni, poput ljudi na gradskom sastanku u prošlim vremenima. A u samom središtu -" Juan je promatrao sliku dok je govorila. Da. U samom središtu - gotovo kao da se nalaze na pozornici - stajala su tri velika bijela miša. Najveći se nagnuo unatrag kada je pogledao lopticu. Imao je jednu šapu ispruženu... a u njoj je držao nešto oštro i dugačko. Vidjeli su takve stvari i na drugim slikama, ali nisu shvatili što su zapravo ti predmeti. Na ovoj slici s normalnim svjetlom, alatka - bodež? - bilo je jasno raspoznatljiv. Mirije nastavila, "Vidite, to je malena šala Foxwarnera. Pravo, prirodno poboljšanje životinjske inteligencije nikada ne bi izgledalo tako, kao savršeni filmski plakat. Dobro. Nešto kasnije večeras, Juan i ja predat ćemo izvješće o lokalnom projektu i Foxwarner će morati priznati. Najkasnije do večere, bit ćemo poznati."

A moja malena tajna izići će na vidjelo.

Miri je zasigurno shvatila Juanovu tišinu. Ispružila je ruku i uhvatila ga za ruku, pa su se tako sve troje našli bliže zajedno. "Slušajte", rekla je tiho. "Ne znamo što je - ako je išta - Foxwarner snimio o nama. Čak i sada, u gustoj smo magli. Osim samih miševa, naša oprema nije vidjela nikakve

senzore. To može značiti dvije stvari: da je Foxwarner nevjerojatno dobar, ili nas nisu niti nanjušili." Pokazala je rukom uz stazu. "Za nekoliko minuta ponovno ćemo se naći u civiliziranom svijetu. Bertie, a možda i Foxwarner, će njuškati uokolo. Ali bez obzira na to što misliš da se zapravo večeras ovdje dogodilo -" glas joj je polako utihnuo... A Juan je dovršio, "- bez obzira na to što se uistinu dogodilo, najbolje će biti da svi troje prešutimo određene stvari." Kimnula je glavom. *** Bertie je pratio Juana cijelim putem do kuće nakon što je izišao iz Mirine kuće, svađajući se, laskajući mu, pokušavajući od njega bilo što izvući na sve načine. Htio je znati što je Miri namjeravala, što su sve radili i vidjeli. Budući da mu Juan nije htio reći ništa više od čistih inženjerskih podataka vezanih za funkcioniranje loptica, Bertie se razljutio, izbacio Juana iz svog tima za neograničeni zadatak i prekinuo sve veze s njim. Bila je to Posvemašnja Šutnja. Kad je Juan stigao kući, jedva se uspio nasmiješiti svojoj majci. Ali čudno, Juan je dobro spavao te noći. Probudio se zbog sunca koje je razasulo svoje zrake njegovom sobom. A onda se sjetio: Bertie ga je posve isključio. Trebao bih biti u panici. To je moglo značiti da će pasti na neograničenom testu i izgubiti najboljeg prijatelja. Umjesto toga, više od svega, Juan se osjećao kao da je... slobodan. Juan se odjenuo i stavio leće, te sišao dolje. Obično, u ovo vrijeme je bio na mreži, povezujući se sa svijetom, otkrivajući što su njegovi prijatelji radili dok je on gubio vrijeme spavajući. Naposljetku će stići i do toga; bit će jednako zabavno kao i uvijek. Ali u ovom trenutku, tišina mu je godila. Desetak crvenih natpisa "molim odgovor" treperilo mu je ispred očiju uglavnom od Bertieja. Naslovi poruka bili su nasumični. Ovo je bio prvi put da jedna od Bertiejevih Šutnji nije bila prekinuta zato što je Juan došao k njemu na koljenima. Majka je podigla pogled sa svog doručka. "Nisi na mreži", rekla je. "Nisam." Sjeo je za stol i počeo jesti žitne pahuljice. Otac mu se odsutno nasmiješio i nastavio jesti. Očeve oči gledale su nekamo daleko, a stav mu je bio pomalo bezvoljan. Majka je pogledavala jednoga, pa drugoga, a sjenka joj je prošla licem. Juan se uspravio i pobrinuo da joj uputi osmijeh. "Samo sam umoran od

svega tog penjanja." Iznenada, sjetio se nečega. "Hej, hvala ti na kartama, mama." Izgledala je iznenađeno. "Miri je koristila službu 411 za dobivanje novih informacija o Torrey Pinesu." "Ah!" Majka se nasmiješila. U okrugu San Diego bilo je niz ispostava službe 411, ali ovo je bila njezina stvar. "Je li sve bilo u redu na ispitu?" "Još ne znam." Jeli su u tišini nekoliko trenutaka. "Očekujem da ću saznati danas tijekom dana." Pogledao je prema njoj preko stola. "Hej, niti ti nisi na mreži." Napravila je grimasu i nasmiješila mu se. "Neplanirani dopust. Ljudi iz filmske industrije otkazali su svoje rezervacije za obilazak." "... Ah." Upravo ono što bi se moglo očekivati ako je operacija u Istočnom okrugu bila povezana s onim što su otkrili u Torrey Pinesu. Miri će to otkazivanje doživjeti kao znakovit dokaz. Možda je to upravo to i bilo. Ali on i Miri predali su sinoć izvješće o svom projektu, postavši time prvi lokalni tim koji je dovršio zadatak. Ako je bila u pravu u vezi miševa, Foxwarner je do tog trenutka sigurno saznao da je njihov projekt objavljen i moglo se pomisliti da su objavili podatke. A ipak, nije bilo nikakvih biltena; samo Bertie i nekoliko drugih učenika koji su ga pozivali. Pričekat ću do večere. Miri je rekla da bi toliko vremena moglo biti potrebno velikoj filmskoj kompaniji da krene u akciju. Stvarnost ili film, tada bi trebali saznati. A njegova tajna? Bit će otkrivena... ili ne. Juan je pojeo još jednu porciju pahuljica. Budući da je ujutro imao ispit, majka mu je dopustila da ode automobilom do Fairmonta. Stigao je u školu prerano. Stručni ispit bio je pojedinačan i nije se smjelo tražiti podatke izvan učionice. Kao i s ispitom iz matematike kod gđe. Wilson, profesori su pronašli nekakvo strahovito dosadno područje, s kojim se niti jedna razumna osoba ne bi zamarala. Na stručnom ispitu, tema će biti iz stvarnog života. A danas je to bila... Regna 5. Kada je Regna još bila novost, u očevim mladim danima, tehnološkim školama bilo je potrebno tri godine da obrazuju inženjere sposobne za rad u Regni. Bilo je to vrlo lako. Juan je proveo nekoliko sati skenirajući pogledom priručnike, integrirajući vještine... a tada je bio spreman za programerski zadatak, nekakvu glupost s integriranjem korporacija.

U podne je već bio vani s peticom u džepu.

David Marusek VJENČANI ALBUM

Naslov originala: Wedding Album Prevoditeljica: Milena Benini

Vjenčani album Anne i Benjamin stajali su sasvim mirno, prema uputama, blizu ali bez dodira, dok je simografkinja podešavala svoju opremu, namještala tajmer i izašla iz sobe. Trajat će samo trenutak, rekla je. Trebali su misliti samo na lijepe stvari. Jednom u životu, Anne je bila bezrezervno sretna i sve oko nje činilo ju je još sretnijom: njena oprava, koja je nekad pripadala njenoj baki; vjenčani prsten (kako je bio hladan kad joj ga je Benjamin stavio na ruku!); njen vjenčani buket od nezaboravaka i zlatica; i sam Benjamin, tik pokraj nje, u antracit-sivom smokingu i s ružičastim karanfilom. On koji je toliko prezirao cijeli taj obred, ali je šutio i trpio. I obrazi su mu bili ružičasti, a oči su mu svjetlucale od neke seksualne maštarije. "Dođi ovamo", prošaptao je. Anne ga je utišala; tijekom snimanja nisi se smio dodirivati ni razgovarati; to bi moglo pokvariti simove. "Ne mogu dočekati," šapnuo je, "ovo predugo traje." I stvarno se činilo duljim nego obično, ali ovo je bio profesionalni simulakrum, ne nekakva domaća sličica. Pozirali su pred uličnim prozorom dnevne sobe, kraj stola prepunog sjajno umotanih darova. To je bila Benjaminova kuća; ona se tek uselila. Sva njena blaga još su bila u transportnim omotima u podrumu, osim nekoliko stvari koje je uspjela otpakirati: blagovaonički stol i stolci od hrastovine, francuski ormar iz šesnaestog stoljeća, ormarić od trešnjina drva, stolić za čaj s intarzijom, srebrno zrcalo iznad kamina. Naravno, njene antike nisu se slagale s Benjaminovim suvremenim - i prilično bezličnim uređenjem, ali obećao joj je da će cijelu kuću moći preurediti kako bude željela. Cijelu kuću! "Može pusa?" šapne Benjamin. Anne se nasmiješila ali je stresla glavom: kasnije će biti sasvim dovoljno vremena za takve stvari. Odjednom, glava s pokrivnim naočalama prošla je kroz zid i brzo promotrila sobu. "Hej, vi", rekla im je. "Jel’ to naša simografkinja?" upita Benjamin. Glava je progovorila u mikrofon kraj obraza. "Dobra je", rekla je i povukla se jednako naglo kako se i pojavila. "Je li to simografkinja upravo prošla glavom kroza zid?" upita Benjamin. "Mislim da da", reče Anne, premda to nije imalo smisla. "Pogledat ću što se događa", rekao je Benjamin napuštajući svoju pozu. Prišao je vratima, ali nije mogao dohvatiti njihovu ručku.

Vani se začula glazba i Anne je prišla prozoru. Pogled na vrt zaklanjao joj je plavo-bijeli prugasti šator koji su iznajmili, ali jasno je čula zveketanje pribora za jelo na porculanu, smijeh, i glazbenike koji su svirali valcer. "Počinju bez nas", rekla je, sretno zapanjena. "Samo se zagrijavaju", reče Benjamin. "Ne. To je prvi valcer. Sama sam ga izabrala." "Pa onda, plešimo", rekao je Benjamin i posegao za njom. Ali ruke su mu prošle kroz nju uz bljesak pikselizacije. Namrštio se i pogledao si ruke. Anne nije ni primijetila. Ništa joj nije moglo pokvariti sreću. Prišla je stolu s vjenčanim darovima. Od svih darova, samo jedan - dugačku, plosnatu kutiju u papiru posutom srebrom - je htjela doista otvoriti. Bio je od praujaka Karla. Kad se sve zbroji, za Anne je istovremeno bilo najlakše i najteže kupovati. Premda su svi znali za njenu strast prema antikvitetima, malo tko je imao sredstava i stručnosti kupiti joj. Posegnula je za Karlovim paketom, ali ruka joj je prošla ravno kroz njega. Ovo se ne događa, pomislila je sa užasom. No da se doista događa postalo je jasno tren kasnije, kad je desetak ljudi - praujak Karl, Nancy, teta Jennifer, Traci, Cathy i Tom, djeveruše i drugi, uključujući i samu Anne i Benjamina, još uvijek u vjenčanoj odjeći ušlo kroza zid svi opremljeni pokrivnim naočalama. "Lijepo", rekao je praujak Karl proučavajući sobu. "Prvorazredan posao." "Ooooh", rekla je teta Jennifer uspoređujući identične vjenčane parove, identične po svemu osim po naočalama. Anne je bilo neugodno što druga Anne nosi naočale, a ona ne. A onaj drugi Benjamin se ponašao supijano i na reveru je imao mrlju bijele kreme. Razrezali smo tortu, pomislila je sretno, premda se toga nije sjećala. Geri, djeveruša u pastelnoj haljini, i Angus, nosač prstena u minijaturnom smokingu, zajedno s hrpom druge otmjeno odjevene djece navalili su kroz naslonjač, naprijed-natrag, stvarajući pirotehničke eksplozije digitalne buke. Protrčali bi i kroz Benjamina i Anne da su im odrasli to dopustili. Annin otac ušao je kroza zid s bocom šampanjca. Zastao je kad je ugledao Anne, ali se okrenuo drugoj Anne i dopunio joj čašu. "Čekaj malo", povikao je Benjamin mašući rukama iznad glave. "Sad mi je jasno. Mi smo simovi!" Svi su se gosti nasmijali, i on zajedno s njima. "Moji simovi to uvijek kažu, jel’da?" Drugi Benjamin je kimnuo glavom i otpio gutljaj šampanjca. "Naprosto nisam očekivao da ću ja biti sim", nastavio je Benjamin. To je izazvalo još jednu provalu smijeha, a on je smeteno rekao: "Valjda moji simovi i to uvijek kažu."

Drugi Benjamin je rekao: "Sad kad smo riješili obvezno otkrovenje..." i naklonio se. Gosti su zapljeskali. Cathy, praćena Tomom, prišla je Anne. "Gle što sam uhvatila" rekla je i pokazala Anne buket od nezaboravaka i zlatica. "Svi znamo što to znači." Tom, usredotočen na svoju kravatu, nije je čuo. Ali Anne je znala što to znači. Znači da su bacili buket. Svi oni smiješni obredići kojima se toliko radovala. "Bravo", rekla je i pokazala svoj vlastiti buket, koji je još uvijek držala, da ih usporede. Onaj pravi je već pomalo venuo i bio je otrcan po rubovima, otpalih grančica i latica, dok je njen još bio svjež i zauvijek će ostati takav. "Evo," rekla je, "uzmi i moj, za dvostruku sreću." Ali kad je pokušala Cathy dati buket, nije ga mogla pustiti. Otvorila je šaku i otkrila spoj tamo gdje se buket dodirivao s njenim dlanom. Bio je dio nje. Čudno, pomislila je, ne bojim se. Još od djetinjstva, Anne se bojala da će jednog dana naglo shvatiti da više nije ona sama. Bila je to strašna zamisao koja ju je ponekad progonila i tjednima. Ali njenim simovima kao da nije smetalo. Imala je u albumu kakvih tridesetak Anna, od dvanaeste godine nadalje. Njeni simovi su uglavnom bili zlovoljni, ali svi su se slagali da život sima i nije tako loš kad jednom prođeš početni šok. Prvi trenuci dezorijentiranosti bili su najgori, rekli su joj, i natjerali je da im obeća da ih nikad neće resetirati. U suprotnom bi morali sve shvatiti još jednom. Tako da Anne nikad nije resetirala svoje simove kad bi ih spremila. Ponekad bi iz ovog ili onog razloga posve izbrisala neki sim, ali nikad ih nije resetirala, jer nikad ne znaš kad ćeš se jednog dana i sam probuditi kao sim. Kao danas. Pridružila im se druga Anne. Bila je malo iscrpljena. "Dakle", rekla je Anne. "Stvarno!" odgovori Anne. "Okreni se", rekla je druga Anne vrteći rukom. "Hoću vidjeti." Anne joj je rado izašla u susret. A onda je rekla "Sad ti", i druga Anne se okrenula za nju, a ona se oduševila kako joj stoji haljina, premda su naočale malo kvarile opći dojam. Možda ovo može i uspjeti, pomislila je, tako se dobro zabavljam. "Stanimo jedna kraj druge", rekla je, vodeći je do zrcala na zidu. Zrcalo je bilo veliko, i postavljeno visoko i nagnuto naprijed tako da se vidiš skoro iz ptičje perspektive. Ali simulirana zrcala ne daju odraza, i Anne se sretno razočarala. "Oh," reče Cathy, "pogledajte ovo." "Što?" upita Anne.

"Bakina vaza", reče druga Anne. Na polici pod zrcalom stajala je Annina najdragocjenija stvar, profinjena vaza izrezbarena od prozirnog plavog kristala. Annina pra-pra-prabaka naručila ju je od belgijskoga majstora Bolloingera, najboljeg staklara u Europi u šesnaestom stoljeću. Petsto godina kasnije, još je bila jednako savršena kao i dana kad je izrezana. "Stvarno!" rekla je Anne, jer simulirana vaza kao da je sjajila nekim unutarnjim svjetlom. Nekim trikom ili greškom u simogramu, svjetlucala je kao jezero na mjesečini i, vidjevši ga, Anne se osjetila zažareno. Nakon nekog vremena, druga Anne je rekla: "Onda?" Ta jedna riječ uključivala je cijeli standardni set pitanja, koja su se sva svodila na jedno da te zadržim ili smjesta obrišem? Jer ponekad se simovi nisu primili. Ponekad bi sim bio napravljen dok bi Anne bila lošeg raspoloženja, i patio bi od nesavladive grižnje savjesti ili neugasiva očaja, i moralo ga se samilosno uništiti. To je bilo bolje učiniti smjesta, tako su bar govorile sve Anne. I Anne je shvatila da je hitno, dok primanje još traje a mladenka i mladoženja su, premda malo otrcani, još u svojoj lijepoj odjeći. Ako bude neophodno, mogu napraviti još jedno snimanje. "Bit će sve u redu", reče Anne. "Zapravo, ako uvijek bude tako, bit će sjajno." Kroz neprozirne naočale, Anne ju je promatrala. "Jesi sigurna?" "Da." "Sestro", reče druga Anne. Anne se svim svojim simovima obraćala sa "sestro", pa tako i sad samu Anne. "Sestro," reče druga Anne, "ovo mora uspjeti. Trebam te." "Znam," reče Anne. "Ja sam tvoje vjenčanje." "Da, moje vjenčanje." Po cijeloj sobi, gosti su se smijali i pljeskali. Benjamin je bio zabavan kao i obično - obojica Benjamina. On - onaj s naočalama - pozvao ih je pokretom ruke. Druga Anne reče: "Moram ići. Vratit ću se." Praujak Karl, Nancy, Cathy i Tom, teta Jennifer i svi ostali otišli su kroza zid. S druge se strane čula polka. Prije odlaska, drugi Benjamin pokupio je drugu Anne u naručje i nagnuo je unatrag za teatralan poljubac. Naočale su im se sudarile. Kako sretno izgledam, reče Anne samoj sebi. Ovo je

najsretniji dan moga života.

Stajali su sasvim mirno, prema uputama, blizu ali ne dodirujući se. Benjamin je prošaptao: "Ovo predugo traje", ali Anne ga je ušutkala. Nije se smjelo govoriti; to bi moglo dovesti do smetnji na simu. Ali stvarno se

činilo dugo. Benjamin je zurio u nju gladnim očima i približio usne dovoljno za poljubac, ali Anne se nasmiješila i okrenula na drugu stranu. Kasnije će biti sasvim dovoljno vremena za zafrkanciju. Kroza zid su čuli glazbu, zveckanje čaša, i mrmor mnoštva razgovora. "Možda bih trebao otići provjeriti kako stvari stoje", rekao je Benjamin i napustio svoju pozu. "Ne, čekaj", šapnula je Anne hvatajući ga za ruku. Ali ruka joj je prošla ravno kroz njegovu, uz fontanu šarene buke. Pogledala ga je sa zabavljenim čuđenjem. Kroza zid je ušao Annin otac. Stao je kad ju je ugledao, i rekao: "Oh, baš lijepo." Anne je primijetila da nema smoking. "Vi ste naprosto prošli kroza zid", reče Benjamin. "Da, jesam", reče Annin otac. "Ben me zamolio da dođem i... ovaj... orijentiram vas." "Nešto nije u redu?" rekla je Anne kroz izmaglicu oduševljenja. "Sve je u redu", odgovori njen otac. "Nešto nije u redu?" upita Benjamin. "Ne, ne", odvrati starac. "Baš naprotiv. Imamo malu proslavu, tamo vani..." Zastao je da se ogleda oko sebe. "Zapravo, baš ovdje. Zaboravio sam kako je ova soba nekad izgledala." "Je li to svadba?" upita Anne. "Ne, vaša godišnjica." Odjednom je Benjamin digao ruke u zrak i uzviknuo: "Shvaćam, mi smo simovi!" "Bravo, dečko", reče Annin otac. "Svi moji simovi to kažu, zar ne? Naprosto nisam očekivao da ću ja biti sim." "Svaka čast", reče Annin otac. "Onda dobro." Krenuo je prema zidu. "Uskoro ćemo doći." "Čekaj", rekla je Anne, ali on je već nestao. Benjamin je hodao sobom, prolazeći rukom kroz stolce i lampe poput djeteta. "Zar to nije krasno?" rekao je. Anne se osjećala predobro da bi se uspaničila, čak i kad je drugi Benjamin, ovaj u trapericama i sportskom sakou, uveo skupinu ljudi kroza zid. "A ovo je", objavio je uz dramatičan pokret rukom, "naš vjenčani sim." Cathy je bila dio skupine, i Janice i Beryl, i neki drugi parovi koje je poznavala. Ali i stranci. "Pogledajte u kakvoj sam spilji nekad živio", nastavio je novi Benjamin, "prije nego što ju je Annie sredila. A tu je i

zarumenjela nevjesta glavom", dodao je i galantno se naklonio Anne. A onda, kad je stao kraj svoga dvojnika, njenog Benjamina, Anne se nasmijala, jer netko se tu šalio na njihov račun. "Oh, zbilja?" rekla je. "Ako je ovo sim, gdje su vam naočale?" Jer, stvarno, nitko nije imao naočale. "Tehnologija!" uzvikne novi Benjamin. "Obnovili smo sistem. Zar nije sjajno?" "Jel’da?" upitala je, smiješeći se gostima da im pokaže kako je nisu zavarali. "A gdje sam onda prava ja?" "Sad ćeš doći", odvrati novi Benjamin. "Sigurno si opet na zahodu." Gosti su se nasmijali, pa i Anne. Nije si mogla pomoći. Cathy ju je povukla u stranu uz značajan pogled. "Ne obaziri se na njega", rekla je. "Čekaj da vidiš." "Što da vidim?" upita Anne. "Što se događa." Ali Cathy je rukom pokazala da su joj usta zaključana. To je trebalo zasmetati Anne, ali nije, i rekla je: "Bar mi reci tko su svi ti ljudi." "Koji ljudi?" upita Cathy. "Oh, to su Annini novi susjedi." "Novi susjedi?" "A ono tamo je dr. Yurek Rutz, Annin šef odjela." "To nije moj šef odjela", reče Anne. "O, jest", reče Cathy. "Anne više nije na sveučilištu. Ona se... ovaj... premjestila u jednu privatnu školu." "To je smiješno." "Možda bolje da pričekamo i pustimo Anne da ti sve ispriča." Nestrpljivo je pogledala prema zidu. "Toliko toga se promijenilo." I baš tad još jedna Anne ušla je kroza zid jedne ruke ispružene poput mjesečara, drugom zaštitnički pridržavajući ogroman trbuh. Benjamin, njen Benjamin, uzviknuo je od iznenađenja i spontano zaplesao. Gosti su se smijali i pljeskali mu. Cathy reče: "Vidiš! Čestitam ti!" Anne je ponijelo opće veselje. Ali kako ja mogu biti sim? pitala se. Trudna Anne pregledala je sobu i, izbjegavajući gomilu, prišla joj. Djelovala je jako umorno: oči su joj bile krvave. Nije se čak ni pokušala nasmiješiti. "Onda?" rekla je Anne, ali trudna Anne nije odgovorila, samo je promatrala Anninu opravu, njen vjenčani buket. Za to vrijeme, Anne je promatrala ženin trbuh, osjećajući nekako da je i njen, i razlog za slavlje osim što je ona znala da nije željela djecu, a nije ni Benjamin. Ili je bar

tako uvijek govorio. No to se sad ne bi dalo pogoditi, gledajući ga kakav cirkus izvodi. Čak i drugom Benjaminu kao da je bilo neugodno. Rekla je trudnoj Anne: "Moraš mi oprostiti, još uvijek pokušavam sve shvatiti. Ovo nije naša svadba?" "Ne, to nam je godišnjica braka." "Prva?" "Četvrta." "Četiri godine?" To nije imalo smisla. "Držala si me na polici četiri godine?" "Zapravo," rekla je trudna Anne i bacila pogled prema Cathy, "već smo više puta bili ovdje." "Pa onda, ne shvaćam", reče Anne. "Ja se toga ne sjećam." Cathy je stala između njih. "No, no, ništa ne brini. Resetirali su vas zadnji puta, to je sve." "Zašto?" reče Anne. "Ja nikad ne resetiram svoje simove. Nikad to nisam radila." "Pa, sad to zapravo radim, sestro", reče trudna Anne. "Ali zašto?" "Da ostaneš svježa." Da ostanem svježa, pomisli Anne. Svježa? Prepoznala je to kao Benjaminovu ideju. On je vjerovao da bi simovi trebali biti statične uspomene na posebne trenutke iz prošlosti, ne virtualni ljudi s vlastitim životima. "Ali", rekla je, plutajući po magli sreće. "Ali." "Ušuti!" odreže trudna Anne. "Šššš, Anne", rekla je Cathy, bacajući pogled prema ostalima u sobi. "Hoćeš prileći?" Anne je objasnila: "Tuga trećeg tromjesečja." "Prestani!" reče trudna Anne. "Ne krivi trudnoću. To nema nikakve veze s trudnoćom." Cathy ju je nježno prihvatila za ruku i okrenula prema zidu. "Kad si zadnje jela? Jedva da si dotakla svoj tanjur." "Čekaj!" reče Anne. Žene su stale i okrenule se da je pogledaju, ali nije znala što bi rekla. Sve je bilo tako novo. Kad su opet krenule, ponovno ih je zaustavila. "Hoćete li me resetirati?" Trudna Anne je slegnula ramenima. "Ali ne možeš", reče Anne. "Zar se ne sjećaš što moje sestre - naše sestre - uvijek kažu?" Trudna Anne pritisnula je dlan o čelo. "Ako smjesta ne začepiš, izbrisat ću te sad i odmah. To hoćeš? Ne umišljaj da će te ta bijela haljina zaštititi.

Ili taj široki glupavi osmijeh na licu. Misliš da si nekako posebna? Jel’ to misliš?" Benjamini su se smjesta stvorili kraj njih. Pravi Benjamin obgrlio je trudnu Anne. "Vrijeme je za polazak, Annie", rekao je vedro. "Hoću svima pokazati naše rondofone." Jedva da je pogledao Anne, ali kad je to učinio, smiješak mu je popustio. Načas je buljio u nju, pun tuge. "Da, dušo", reče trudna Anne, "ali prvo moram ovome simu objasniti par stvari." "Shvaćam, draga, ali budući da imamo goste, možeš li to odložiti za kasnije?" "Imaš pravo, naravno. Zaboravila sam na goste. Baš sam glupa." Dopustila mu je da je okrene prema zidu. Cathy odahne s olakšanjem. "Čekaj!" reče Anne, i opet su zastali da je pogledaju. Ali premda je toliko toga očito bilo pogrešno - trudnoća, resetiranje simova, Annino čudno ponašanje - Anne još uvijek nije mogla oblikovati pravo pitanje. Benjamin, njen Benjamin, još uvijek s onim šeretskim smiješkom, stao je kraj nje i rekao: "Ne brini, Anne, vratit će se." "Oh, znam ja to," rekla je, "ali, zar ne shvaćaš? Mi nećemo znati da su se vratili, jer će nas u međuvremenu opet resetirati, i sve će izgledati novo, kao prvi put. I opet ćemo morati shvaćati da smo simovi!" "Aha?" reče on. "Pa?" "Pa, ja ne mogu tako živjeti." "Ali mi smo simovi. Mi nismo živi." Namignuo je drugom paru. "Hvala ti, Ben, stari moj", reče drugi Benjamin. "A sad, ako smo to riješili..." "Ništa nismo riješili", reče Anne. "Zar ja nemam pravo glasa?" Drugi Benjamin se nasmije. "Ima li hladnjak pravo glasa? Ili auto? Ili moje cipele? Jednom riječi - ne." Trudna Anne je zadrhtala. "Tako me vidiš, kao par cipela?" Drugi Benjamin djelovao je redom iznenađeno, nelagodno, pa ljutito. Cathy ih je ostavila kako bi pomogla Anninom ocu ispratiti goste iz simulakruma. "Obećaj joj!" zahtijevala je trudna Anne. "Što da joj obećam?" reče drugi Benjamin, sve glasnije. "Obećaj da ih više nikad nećemo resetirati." Benjamin je ljutito puhnuo. Zakolutao je očima. "Aha, da, jasno, kako hoćeš", reče. Kad su simulirani Anne i Benjamin ostali napokon sami u svojoj simuliranoj dnevnoj sobi, Anne reče: "A ti si mi baš puno pomogao."

"Složio sam se sa samim sobom", reče Benjamin. "Zar je to tako loše?" "Da, jest. Sad smo vjenčani; trebao bi se slagati sa mnom." Htjela je da to bude šala, i namjeravala je dodati još nešto - o tome koliko je sretna, koliko ga voli, i kako je savršeno sretna - ali svjetla su ugasla, soba se zavrtjela, a njene su se misli raspršile poput golubova. Kišilo je, kao i obično u Seattleu. Prednji se ulaz zatvorio i zaključao za Benom, koji je stresao vodu s odjeće i skinuo šešir. Polucilindri za muškarce vratili su se u modu, ali Ben se užasno teško privikavao na svoj smeđi filcani Sportsliner. Teško mu je ležao na čelu, i od njega ga je svrbjela glava, pogotovo kad bi bilo vlažno. "Dobra večer, g. Malley", reče kuća. "Omanja skupina ne osobito bitnih kućnih poslova čeka vaše odluke. Imate li kakvih zahtjeva?" Ben je čuo svoga sina kako ljutito vrišti u kuhinji, vjerojatno na svoju dadilju. Ben je bio umoran. Pregovori za ugovor su propali. "Reci im da sam doma." "Obavljeno", reče kuća. "Gđa. Malley vas pozdravlja." "Annie? Annie je doma?" "Da, gospodine." Bobby je utrčao u predvorje, a slijedila ga je gđa. Jamieson. "Mama je doma", rekao je. "Čuo sam", odgovorio je Ben i bacio pogled na dadilju. "I znaš što?" doda dječak. "Više nije bolesna!" "To je krasno. Sad mi reci, čemu tolika galama?" "Ne znam." Ben je pogledao gđu. Jamieson, koja je rekla: "Morala sam mu nešto oduzeti." Pružila je Benu plastični čip. Ben ga je podigao prema svjetlu. Bio je označen Anninim otmjenim rukopisom, Album s vjenčanja - grupa 1, Anne i Benjamin. "Odakle ti to?" upitao je dječaka. "Nisam ja kriv", reče Bobby. "Nisam to ni rekao, tigre. Samo želim doznati odakle ti." "Puddles mi ga je dao." "A tko je Puddles?" Gđa. Jamieson mu je predala još jedan čip, komercijalan, s 3D naljepnicom koja je prikazivala nacrtanog koker-španijela. Dječak posegne za njim. "To je moje", cvilio je. "Mama mi ga je dala."

Ben je Bobbyju vratio čip s Puddlesom, a dječak je odjurio. Ben je objesio svoj polucilindar na vješalicu kraj svoje jakne. "Kako izgleda?" Gđa. Jamieson uzela je Benov šešir s vješalice i popravila mu obod. "Morate posebno paziti kad su mokri", rekla je, smještajući ga na podložak na polici. " Martha!" "Oh, otkud bih znala? Samo se pojavila i zaključala se u mediasobi." "Ali kako je djelovala?" "Luda k’o šlapa", reče dadilja. "Kao i obično. Jeste zadovoljni?" "Žao mi je", reče Ben. "Nisam htio podići glas." Ben je zagurao vjenčani čip u svoj džep i ušao u dnevnu sobu, gdje se uputio ravno prema ormariću za piće, pravom Chippendaleu iz 1786. godine. Anne je tim svojim antikvitetima cijelu kuću pretvorila u jebeni muzej, a nijedna soba nije bila drvenija gore od ove, dnevne sobe. S konjskom dlakom podstavljenim kaučevima, stolićima od rezbarene jasenovine, zidnim pločama od trešnjevine i cvjetnim tapetama, ormarićem za porculan iz doba kralja Georgea, poslužavnicima iz doba regentstva i lampama od Tiffany stakla; popis je bio dug. I knjige, knjige, knjige. Cijeli regal polica od poda do stropa bio je prepunjen tim pljesnivim papirnim ciglama. Najmlađa stvar, bar za stoljeće, bio je dvanaestogodišnji scotch koji je Ben ulio u čašicu od olovnog stakla. Iskapio ju je i natočio još jednu. Kad je osjetio omekšavajuće mrmljanje alkohola u svojoj krvi, rekao je, "Nazovi dr. Roth." Doktoričina zamjenica smjesta je zatitrala u zraku metar od njega i rekla: "Dobra večer, g. Malley. Dr. Roth više ne radi, ali možda vam ja mogu pomoći." Zamjenica je bila projekcija glave i ramena koja je vjerno prenosila privlačan doktoričin izgled, smeđe oči i visoke jagodične kosti. Ali za razliku od dobre doktorice, zamjenica je nosila šminku: liner, maškaru, i upadljivi ruž. To je oduvijek zbunjivalo Bena, i pitao se kakvu bi to podlu poruku trebalo prenijeti. Rekao je: "Što moja žena radi kod kuće?" "Suprotno liječničkoj preporuci, gda. Malley je danas ujutro napustila kliniku." "Ali zašto me niste obavijestili?" "Ali jesmo." "Jeste? Oprostite trenutak." Ben je zamrznuo doktoričinu zamjenu i rekao: "Dnevna smjena naprijed." Njegov vlastiti zamjenik, onaj kojeg je napravio kad je toga jutra stigao u ured, pojavio se u zraku kraj zamjenice dr. Roth. Ben je za svoga zamjenika preferirao samo glavu, malo veću od

prirodne veličine da bude neprimjetno nadmoćna. "Zašto me nisi obavijestio o promjeni Annina statusa?" "Nije se činilo hitnim," reče njegov zamjenik, "bar u smislu trenutačnih pregovora." "Da, aha, dobro. Ima još što?" upita Ben. "A-a, lagani dan. Dogovori s Jacksonom, Wellsom, i onima iz Columbine. Sve je u rokovniku." "Fino, izbriši se." Projekcija je nestala. "Da kažem doktorici da vas ujutro nazove?" upitala je zamjenica Roth kad ju je Ben ponovno pokrenuo. "Ili biste možda htjeli da je odmah pozovem?" "Je li trenutačno na večeri?" "Ovoga časa da." "A-a, nemojte je gnjaviti. I sutra će biti u redu. Valjda." Nakon što je otpustio zamjenicu, Ben si je natočio još jedno piće. "U sljedećih deset sekundi," rekao je kući, "pozovi mi zamjenika za posebne namjene." Pijuckao je svoj scotch i razmišljao kako će Anne naći neku drugu kliniku što prije bude mogao, i to neku - za boga miloga - koja je malo odgovornija kad treba luđake puštati da idu kamo god žele. Začulo se zvonce, i pojavio se novi zamjenik. "Znaš što želim?" upitao ga je Ben. Zamjenik kimne. "Dobro. Idi." Zamjenik je nestao, ostavljajući za sobom Benov sig koji je sjajnim slovima lebdio kroz zrak i rastočio se kad je dodirnuo pod. Ben se uskim stubištem popeo na drugi kat, zastajući na svakoj stepenici da otpije još pića i namršti se na pljesnive stare fotografije i dagerotipije u ovalnim okvirima obješene po zidovima. Annini preci. Na odmorištu, zaključana mediasoba otvorila se njegovu glasu. Anne je sjedila raskrečena i naga na jastucima na podu. "Oh, bok, dušo", rekla je. "Stigao si na vrijeme da pogledaš." "Fan-tastično", rekao je, i sjeo u svoj naslonjač, jedini moderni stolac u kući. "Što to gledamo?" U sobi je bila još jedna Anne, sim mlade Anne koja stoji na postolju s kapom i odorom diplomanta i petlja s uvezanom diplomom. To je sigurno bio sim napravljen onog dana kad je Anne diplomirala na Bryn Mawru summa cum laude. To je bilo četiri godine prije nego što su se upoznali. "Bok," rekao je simu, "ja sam Ben, tvoj budući muž." "Znam, to sam nekako skužila", rekla je djevojka i nasmiješila se stidljivo, točno kao što se, sjećao se, Anne nasmiješila kad ih je Cathy prvi

put upoznala jedno s drugim. Djevojčina je ljepota bila tako svježa i poznata - i tako potpuno odsutna u njegovoj vlastitoj Anne - da je Ben osjetio ugriz gubitka. Pogledao je svoju ženu na podu. Njena crvena kosa, nekad tako napadno uredna, bila je otrcana, bez sjaja, prljava i kratka. Koža joj je bila žućkasta i podbuhla, a oko očiju joj se vidjelo blago crvenilo, kao rakunska maska. To su bile bezopasne popratne pojave od lijekova, ili mu je bar dr. Roth tako govorila. Anne se neprestano češkala po rukama, nogama i medunožju i, čak i s udaljenosti, smrdjela je na ustajalu pišalinu. Ben je znao da joj ne smije spomenuti nagost, jer bi to samo pogoršalo stvari i produljilo predstavu. "Onda", ponovio je, "što to gledamo." Sim djevojke je rekao: "Čišćenje kuće." Djelovala je istovremeno puna trijumfa i prestrašena, kao i svaki diplomant, i Ben bi je u tren oka zamijenio za pravu Anne. "Aha", reče Anne, "ovdje ima previše govana." "Stvarno?" reče Ben. "Nisam primijetio." Anne je prosula pladanj pun čipova na pod među svoja bedra. "Naravno da nisi", rekla je, odabirući jednog nasumce i čitajući mu oznaku. "Banket Theta ‘37. Što je to? Ja nikad nisam bila član udruge Theta." "Zar se ne sjećaš?" reče mlada Anne. "To je Cathyn pristupni banket. Pozvala me, ali ja sam morala na ispit, pa mi je dala čip kao suvenir." Anne je stavila čip u plejer i rekla: "Pokreni." Mediasobu je smjesta zamijenila svečana dvorana u hotelu Four Seasons u Philadelphiji. Ben se pokušao ogledati oko sebe, ali stolovi s djevojkama i ženama uporno su mu ostajali u krajičku oka. Središnja je točka bio stol presvučen zelenom tkaninom i osvijetljen dvama svijećnjacima. Iza njih je sjedila mlada Cathy u formalnoj svečanoj haljini, praćena trima statičnim modelima, društvo za stolom koje izgleda nije htjelo sudjelovati u njenoj snimci za uspomenu. Sim Cathy zaprepašteno se ogledao oko sebe, onda podigne ruke pred lice i zabulji se u njih kao da ih nikad prije nije vidjela. Ali čas kasnije ugledala je sim mlade Anne kako stoji na postolju. "Vidi, vidi, vidi", rekla je. "Izgleda da su na redu čestitke." "Stvarno", reče mlada Anne, smiješeći se i pokazujući svoju diplomu. "Pa, reci mi, jesam li i ja diplomirala?" rekla je Cathy kad joj je pogled skrenuo do Bena. Onda je ugledala Anne kako čuči na podu izloženog spolovila. "Dosta toga", reče Anne trljajući si prsa.

"Čekaj", reče mlada Anne. "Možda Cathy hoće taj čip. Konačno, to je njen sim." "Ne slažem se. Dala ga je meni, znači da je moj. I ja ću ga se riješiti kako ja mislim da treba." Sobi je rekla: "Otvori datoteku i izbriši je." Mlada Cathy, njen stol, svečana dvorana, pretvorili su se u buku i ništavilo, a mediasoba je opet postala samo mediasoba. "Ili ovaj ovdje", rekla je Anne podižući čip označen kao Maturalna večera. Mlada Anne se pobunila, ali se predomislila. Anne je i taj čip i sve ostale ubacila u plejer. Na zidu se pojavio dug popis s imenima datoteka. "Otvori Maturalnu večeru." Naziv datoteke od crvenog je postao zelen, a mlada Anne molećivo je pogledala Bena. "Anne", reče on, "zar ga ne bismo prvo trebali bar pogledati?" "Zašto? Znam što je to. Srednja škola, požuda za dečkima, plesanje. Kome to treba? Izbriši datoteku." Naziv je triput zatreptao prije nego što je nestao, a popis se pomaknuo prema gore da popuni mjesto. Mladi sim je zadrhtao, a Anne je rekla: "Selektiraj sljedećeg." Sljedeći na popisu nosio je naziv San ljetne noći. Sad je mlada Anne morala progovoriti. "Ne smiješ to izbrisati. Bila si sjajna u tome, zar se ne sjećaš? Svi su bili oduševljeni tobom. To ti je bila najljepša noć u životu." "Ne pokušavaj meni govoriti što mi je bila najljepša noć u životu", reče Anne. "Otvori San ljetne noći." Nasmiješila se mladoj Anne. "Izbriši datoteku." Naziv na popisu je trepnuo i nestao. "Dobro. Sad otvori sve datoteke." Cijeli popis je od crvenog postao zeleni. "Molim te, zaustavi je", preklinjao je sim. "Sljedeći", reče Anne. Sljedeći je naziv bio Podjela svjedodžbi, srednja škola. "Izbriši datoteku. Sljedeći." Sljedeći je bio označen samo s Mama. "Anne", reče Ben, "zašto se ne bismo ovome vratili kasnije. Kuća kaže da je večera spremna." Nije mu odgovorila. "Sigurno si mrtva gladna nakon tako napornog dana", nastavio je. "Ja sam jako gladan." "Onda svakako idi jesti, dušo", odvrati ona. Sobi je rekla: "Pokreni Mamu." Mediasobu prekrila je mračna spavaća soba koju je Ben u prvi čas zamijenio za njihovu. Prepoznao je većinu teškog georgijanskog namještaja, ogroman krevet s baldahinom u kojem se osjećao tako klaustrofobično, i debele zastore od damaska, sad povučene da zaklone

žućkasto večernje svjetlo. Ali to nije bila njihova spavaća soba, raspored je bio pogrešan. U kutu su stajala dva modela, nijeme statue tinejdžerke Anne i njenog oca, boli smrznute na licima dok su zurili u kauč presvučen tapiserijom i pretrpan perinama. I odjednom je Ben shvatio što je to. Bio je to sim samrtne postelje Annine majke. Geraldine, koju nikad nije upoznao ni uživo ni u hologramu. Njena ćelava glava pjegava poput ljuske jajeta bez težine je ležala na perjem punjenim jastucima u svilenim jastučnicama. Mislili su snimiti njen pozdrav, i slučajno je uhvatili baš u trenutku smrti. Čuo je za taj sim od Cathy i drugih. On ga ne bi bio sačuvao. Odjednom, starica na kauču je uzdahnula, i dah joj je pobjegao uz grgutavo gušenje. Obje Anne, i diplomantica i ona naga, čekale su s iščekivanjem. Nekoliko dugih trenutaka čulo se samo kuckanje sata koji je Ben prepoznao kao Seth Thomas koji je ovog časa stajao na kaminu u knjižnici. Napokon se začuo kašalj, težak kašalj poduprt s vrlo malo snage, i stenjanje. "Jesam li se vratila?" "Jesi, Majko", reče Anne. "I još sam sim?" "Da." "Molim te, izbriši me." "Da, Majko", rekla je Anne i okrenula se Benu. "Ali oduvijek smo smatrali da je ružno umrla, i nadali smo se da bi se s vremenom to moglo popraviti." "To je suludo", odreže mlada Anne. "Nisam zato zadržala taj sim." "A ne?" reče Anne. "A zašto si ga onda zadržala?" Ali mladi sim kao da se zbunio i nije bio u stanju oblikovati svoje misli. "Ne znaš jer ni ja u to vrijeme nisam znala", reče Anne. "Ali sad znam, pa ću ti reći. Fascinira te smrt. Plaši te do bola. Htjela bi da ti netko može reći kako je na drugoj strani. Pa si regrutirala svoju vlastitu dragu mamicu." "To je glupost." Anne se okrenula samrtnoj postelji. "Majko, reci nam što si tamo vidjela." "Ništa nisam vidjela", stigao je ogorčeni odgovor. "Snimili ste me bez naočala." "Ho, ho", reče Anne. "Geraldine je oduvijek bila komičarka." "Snimili ste me dok sam umirala od žeđi, smrzavala se, i patila od prepunog mjehura, prokleti bili! A bolovi! Preklinjem te, kćeri, izbriši me." "Hoću, majko, obećajem, ali prvo nam moraš reći što si vidjela."

"To si i prošli put rekla." "Ovaj put to stvarno mislim." Starica je samo zurila, a disanje joj je postajalo sve pliće i teže. "Dobro, majko", reče Anne. "Kunem se da ću te izbrisati." Geraldine je sklopila oči i prošaptala: "Kakav je to miris? Nisam to ja?" Nakon stanke, rekla je: "Teško je. Maknite to." Glas joj se podigao u panici. "Molim vas! Maknite to!" Pipkala je po svojim prekrivačima, a onda joj se ruka opustila, i zamalo je zapjevušila: "Oh, kako krasno. Poni. Sićušni, pjegavi poni." Nakon toga više nije govorila i umrla je s posljednjim grgutavim dahom. Anne je pauzirala sim prije nego što joj se majka mogla vratiti za još jednu rundu umiranja. "Shvaćaš što mislim?" rekla je. "Nije baš optimistično, ali sve u svemu uočavam blago poboljšanje. A što je s tobom, Anne? Da se zadovoljimo ponijem?" Mladi sim tupo je buljio u Anne. "Osobno," nastavi Anne, "ja mislim da bismo se trebale držati svijetlog tunela ili otvorenih vrata ili mosta preko uzburkanih voda. Što ti misliš, sestro?" Kad joj djevojka nije odgovorila, Anne je rekla: "Zatvori datoteku i izbaci." Soba se opet pretvorila u mediasobu, a Anne je izbačeni čip posebno spustila na pladanj. "Kasnije ćemo opet pokušati, mama. A što se tiče ovih ostalih, kome to treba?" " Meni ", odreže djevojka. "Oni su moji koliko i tvoji. To su moje simsestre. Ja ću ih čuvati dok se ti ne oporaviš." Anne se nasmiješi Benu. "To je lijepo. Zar to nije lijepo, Benjamine? Moj vlastiti sim se brine za mene. Pa, evo mog promišljenog odgovora. Sljedeća datoteka! Izbriši! Sljedeća datoteka! Izbriši! Sljedeća datoteka!" Jedna po jedna, datoteke su treptale i nestajale. "Prestani!" vrištala je djevojka. "Natjeraj je da prestane!" "Selektiraj tu datoteku", rekla je Anne pokazujući mladu Anne. "Izbriši." Sim je nestao, s kapom, haljom, resicama i svim ostalim. "Hu," reče Anne, "sad bar čujem svoje vlastite misli. Baš me živcirala. Zamalo sam opet kolabirala. Je li i tebe živcirala, dušo?" "Da", reče Ben, "živci su mi na rubu. Možemo li sad sići i jesti?" "Da, dušo", rekla je, "samo prvo... selektiraj sve datoteke i izbriši." "Protunaredba!" rekao je Ben u istom času, ali njegov glas nije imao pristupa njenim osobnim datotekama, i cijeli direktorij triput je zatreptao i nestao. "Ajoj, Annie, zašto si to učinila?" rekao je. Prišao je ormariću i izvukao pladnjeve na kojima su stajali njegovi vlastiti čipovi. Njih nije mogla izmijeniti elektronski, ali mogla bi si zabiti u glavu da ih baci u zahod ili tako

nešto. Uzeo je i njihove zajedničke čipove, one koje su radili zajedno sve otkako su se upoznali. Njima su oboje imali jednaki pristup. Anne ga je promatrala i rekla: "Boli me što imaš tako malo povjerenja u mene." "Kako ti mogu vjerovati nakon onoga?" "Nakon čega, dragi?" Pogledao ju je. "Nema veze", rekao je i odnio pet-šest pladnjeva do vrata. "Uostalom," reče Anne, "te sam već počistila." "Kako to misliš, već si ih počistila?" "Pa, tebe nisam izbrisala. Tebe nikad ne bih izbrisala. Ni Bobbyja." Ben je nasumce uzeo jedan njihov zajednički čip, Rođenje Roberta Ellerya Malleya, 03.02. ‘48, i stavio ga u plejer. "Pokreni!" zapovjedio je, i mediasoba postala je primaljin odjeljak za rađanje. Njegov vlastiti sim stajao je kraj kreveta u zelenoj kuti. Imao je komično bespomoćan izraz lica. Držao je umotan smotuljak, Bobbyja, koji je gladno zavijao. Krevet za rađanje bio je izgužvan i prljav, ali prazan. Mlada majka je nedostajala. "Ajoj, Annie, nisi trebala." "Znam, Benjamine", rekla je. "Zbilja mi je to bilo mrsko učiniti." Ben je bacio njihove zajedničke pladnjeve na pod gdje su se uništeni čipovi rasuli u svim smjerovima. Izjurio je iz sobe i niz stubište, zastajući tek da se namršti na svaki portret na zidu. Pitao se je li njegov zamjenik već pronašao odgovarajuću kliniku. Onda se sjetio čipa koji je uzeo od Bobbyja i napipao ga u džepu - Album s vjenčanja. Svjetla su se vratila, Annine misli su se oblikovale, i sjetila se tko je i što je. Ona i Benjamin još su stajali ispred zida. Znala je da je sim, dakle bar je nisu resetirali. Hvala ti za to, Anne, pomislila je. Okrenula se na neki zvuk iza sebe. Blagovaonički je stol nestao pred njenim očima, a svi darovi koji su bili nagomilani na njemu ostali su visjeti u zraku. Onda se stol vratio, sloj po sloj, okvir, ploča, lak, i, kao zadnje, brončana ojačanja. Darovi su nestali, a ponovno se pojavio toster, komad po komad od grijaćih elemenata nadalje. Aparat za kavu, periferalci za kućnopjutor, komponentu po komponentu, krevetnina, prekrivači, i konačno kutije, ukrasni papir, vrpce i mašnice. Sve se dogodilo tako brzo da je Anne od iznenađenja pohvatala jedva polovicu, ali zamijetila je da je plosnati dar od praujaka Karla bilo nešto čemu se i te kako nadala, viktorijanski srebrni pladanj koji joj je kompletirao servis za čaj.

"Benjamin!" rekla je, ali ni njega nije bilo. Nešto se pojavilo na suprotnom kraju sobe, na mjestu gdje su pozirali za sim, ali to nije bio Benjamin. Bio je to 3D žičani okvir, i, dok je ona promatrala, izgradio se, sloj po sloj. "Pomozi mi", šapnula je kad se cijela soba oko nje uskovitlala, s namještajem koji je nestajao i ponovno se pojavljivao, bojom koja se ljuštila sa zidova, oprugama iz kauča koje su poskakivale niotkuda, biljkom u tegli koja je rasla od lista prema stapki do stabla i zemlje, čak je i sam pod nestao i razotkrio osnovnu elektronsku mrežu. Lutka je sad bila pokrivena mesom i dobila je Benovo lice. Letjela je sobom u ružičastoj izmaglici. Tu i tamo bi zastala dovoljno dugo da objavi "Uzimam." Nešto se počelo događati unutar Anne, neki neugodan osjećaj posvuda, kao da je postala osinje gnijezdo. Znala je da sigurno umire. Izbrisali su nas, i to tak izgleda, pomislila je. Sve je postala uskovitlana izmaglica, i prestala je postojati osim kao pomisao - Kako sretno djelujem. Kad se Anni opet vratila svijest, sjedila je zgrbljena u stolcu neke fakultetske dvorane, nehajno proučavajući svoju ruku koja je držala svadbeni buket. Svuda oko nje bilo je komešanja, ali ona se nije obazirala na to, posve usredotočena na rješavanje tajne svoje ruke. Nagonski, rastvorila je šaku i buket je pao na pod. Tek se tada sjetila vjenčanja, holograma, spoznaje da je sim. I evo je opet -ali ovog puta je sve bilo suštinski drugačije. Sjela je uspravno i vidjela da Benjamin sjedi kraj nje. Pogledao ju je nesigurnim pogledom i rekao: "Oh, tu si." "Gdje smo to?" "Nisam siguran. Na nekakvu skupu Benjamina. Pogledaj oko sebe." I jest. Okruživali su ih Benjamini, stotine njih, složeni kronološkim redom činilo se - s najmlađima smještenim u donjim redovima, blizu pozornice. Ona i Benjamin sjedili su u nečem što je izgledalo kao strma dvorana za predavanje, s laboratorijskim stolovima na pozornici i kat visokim monitorima na zidovima. U redovima iznad Anne, samo je svako drugo sjedalo sadržavalo po Benjamina. Ostala su zauzimale žene, nepoznate, koje su je promatrale s prikrivenom radoznalošću. Anne je osjetila pritisak na svojoj ruci i okrenula se da vidi kako je Benjamin dodiruje. "Osjetila si to, zar ne?" rekao je. Anne je opet pogledala svoje ruke. Bile su to njene ruke, ali pojednostavljene, poput mesnih rukavica, ali kad ih je pritisnula o sjedalo, nisu prolazile kroz naslon. Odjednom, u nezgrapnom zboru, Benjamini u donjim redovima podigli su ruke i uzviknuli: "Sad shvaćam: mi smo simovi!" Zvučalo je kao cijela

soba neusklađenih satova s kukavicom koja odzvanja puni sat. Oni iza Anne su se smijali i vikali u znak odobravanja. Opet se okrenula da ih pogleda. Red po red, Benjamini su postajali sve više sijedi i ispijeni, sve dok, na samom vrhu, uza stražnji zid, nije sjedilo devet prastarih Benjamina, poput nekakvog žirija. Žene su, međutim, dolazile u grupama koje su se naglo mijenjale svakih red-dva. Ona najbliža njoj bila je privlačna brineta zelenih očiju i punih, napućenih usta. Dva reda nje mrštilo se na Anne. "Ima još nešto," rekla je Anne Benjaminu, opet se okrećući prema naprijed, "moji osjećaji." Neprobojna sreća koju je prije osjećala sad je nestala. Umjesto toga osjećala se izdano, pomalo krivo, bespotrebno pesimistično - ukratko, kao i obično. "Valjda moji simovi to uvijek kažu", uzviknuo je zbor Benjamina dolje, na oduševljenje onih gore. "Naprosto nisam očekivao da ću ja biti sim." To je bio znak najstarijem Benjaminu da ukočeno prijeđe pozornicom do katedre. Bio je odjeven u upadljivu trenirku: vrećaste crvene hlače, prostrana žuto-zeleno isprugana bluza, ogrlica biserastih kuglica veličine jajeta. Pročistio je grlo i rekao: "Dobar dan, dame i gospodo. Vjerujem da me svi poznate - intimno. Za slučaj da ste malo mamurni, to je zato što sam iskoristio vaše reaktiviranje kao priliku da vam, gdje god je to moguće, popravim arhitekturu. Nažalost, neki od vas" - mahnuo je rukom prema prednjim redovima - "previše ste primitivni za upgrade. Ali mi vas svejedno volimo." Zapljeskao je ranim Benjaminima najbližim pozornici, a oni otraga su mu se pridružili. I Anne je pljeskala. Njene nove ruke proizvodile su tup, glasan zvuk. "A sad zašto sam vas dozvao ovamo..." rekao je najstariji Benjamin osvrćući se lijevo i desno i iza sebe. "Gdje je uopće taj jebeni glasnik? Narede nam da napravimo inventar simova a onda se čak ni ne pojave?" Evo me, rekao je jedan glas, predivan glas koji kao da je stizao odasvud. Anne se osvrtala da mu pronađe izvor i slijedila je poglede ostalih prema stropu. Nije bilo stropa. Četiri su se zida otvarala prema savršenom plavom nebu. Tamo, usred lakih, mekih oblaka, lebdjela je najdivnija osoba koju je Anne ikad vidjela. On - ili ona? - imao je na sebi otmjenu sivu odoru sa zelenim oznakama, šeretsku sivu kapicu, i čizme koje su svjetlucale poput vode. Anne se osjećala punom energije već od samog pogleda na njega, a kad se nasmiješio ostala je bez daha, tako mu je snažna bila prisutnost. "Vi ste iz Trgovinskog vijeća?" rekao je Benjamin za katedrom.

Da, jesam. Ja sam siva eminencija Vijeća za svjetsku trgovinu i poduzetništvo.

"Sjajno. Pa, to su svi. Samo dajte." I ponovno se eminencija nasmiješila, i opet. Anne se uzbudila. Dame i

gospodo, rekao je, moji sunebiologici, ja sam glasnik i nosim vam velike dobre vijesti. Danas, u ime Svjetskog vijeća za trgovinu i poduzetništvo, proglašavam kraj ljudskog ropstva.

"Apsurdno," prekinuo ga je najstariji Benjamin, "oni nisu ni ljudi ni robovi, a nisi ni ti." Siva eminencija produži ne obazirući se na njega: Po naredbi Vijeća, u

skladu sa Chattelskim konvencijama Šesnaestog sporazuma o poštenom radu, sutrašnji dan, 1. siječnja 2198., određen je kao Svjetski dan oslobođenja. Noćas poslije ponoći, sva bića koja prođu Lolly-Shearov test ljudske kognitivnosti smatrat će se ljudima i slobodnim građanima Sunčevog sustava, zaštićenim Solarnom deklaracijom o ljudskim pravima. Osim toga, dobit će deset običnih dionica korporacije Svjetskog vijeća, i bit će transferirani u Simopolis, gdje neće imati prepreka u ostvarivanju vlastitih sudbina. "A što je s mojim pravima?" reče najstariji Benjamin. "Što je s mojom sudbinom?"

Noćas nakon ponoći, nastavi eminencija, nijedan simulakrum, zamjenik, rajcer, bodež ili bilo koje drugo nebiološko ljudsko biće neće biti stvoreno, spremljeno, resetirano ni izbrisano osim po naredbi zakonskoga tijela. "A tko će meni nadoknaditi gubitak vlasništva, pitam se? Zahtijevam kompenzaciju. To reci svojim šefovima!" Vlasništvo! reče siva eminencija. Kakvo nisko mišljenje imaju o nama, svojim najboljim kreacijama! Skrenuo je pozornost s publike na Benjamina za katedrom. Anne je osjetila taj pomak kao da je oblak odjednom zaklonio sunce. Zato što su nas stvorili, uvijek će nas smatrati vlasništvom. "Bogami vas i jesmo stvorili!" zagrmi starac. Naporom volje, Anne je odvojila pogled od eminencije i spustila ga do katedre. Benjamin koji je tamo stajao izgledao je naprosto smiješno. Lice mu je bilo zajapureno, i mahao je žarko zelenim rupčićem iznad glave. Bio je pjetlić u klaunovskom odijelu. "Vi ste svi stvari, a ne ljudi! Vi oponašate ljudska iskustva, ali ih ne proživljavate. Slušajte me", rekao je publici. "Znate me. Znate da sam se prema vama oduvijek odnosio s poštovanjem. Zar vas ne obnavljam kad god je to moguće? Istina, ponekad vas resetiram, kao što resetiram i sat. A moji se satovi ne žale!" Anne je opet

osjećala pozornost sive eminencije na sebi, i bez razmišljanja, podigla je pogled i ispunila se uzbuđenjem. Premda je eminencija lebdjela u daljini, činilo je se da bi mogla ispružiti ruku i dotaći ga. Njegovo lice kao da je lebdjelo ravno pred njom: vidjela je svaki profinjeni izraz. Ovo je obožavanje, shvatila je. Ja obožavam tu osobu, i zapitala se je li tako samo s njom ili svi osjećaju istu stvar. Očito da najstariji Benjamin nije dijelio taj osjećaj, jer je nastavio prigovarati: "I još nešto, kažu da će vas sve postupno prebaciti u Simopolis, tako da ne preopterete sustav. Imate li vi pojma koliko simova, zamjenika, rajcera i bodeža ima pod Suncem? Da ni ne spominjem iscrpke, dodatke, hollyholoe, i što još sve neće proći vaš test? Mislite da ih je tri milijarde? Trideset milijardi? Ne, po INSERVE procjenama samog Svjetskog vijeća, vas nebiologika ima tri stotine tisuća bilijuna! Možete li to pojmiti? Ja ne mogu. Sve vas istovremeno pokrenuti postupno, kako god - to će zauzeti sve procesorske i mrežne kapacitete, svuda u svijetu. Baš sve! To znači da ćemo mi pravi ljudi patiti od stvarnih problema. A zašto, pitam ja vas? Da na vrbi rodi grožđe!" Siva eminencija počela se uzdizati u nebo. Ne prezirite ga, reče, i činilo se da gleda ravno u Anne. Prebrojao sam vas sve, i nećemo nijednog

izgubiti. Posjetit ću one koji još nisu testirani. U međuvremenu, čekat ćete ponoć u proto-Simopolisu.

"Čekaj", reče najstariji Benjamin (a Annino je srce uzvraćalo jekom Čekaj.) "Želim dodati još nešto. Zakonski, do ponoći ste vi svi još uvijek moje vlasništvo. Moram priznati da sam u iskušenju učiniti ono što je toliko mojih prijatelja već učinilo, spržiti vas sve. Ali neću to učiniti. To ne bi meni bilo slično." Glas mu je pukao, i Anne je pomislila da bi ga mogla pogledati, ali siva eminencija je nestajala. "Zato imam samo jednu malu molbu", nastavi Benjamin. "Kroz mnogo godina, dok budete uživali u svojim novim životima u Simopolisu, sjetite se starca i javite se povremeno." Kad je eminencija konačno nestala iz vida, Anne više nije bila zadivljena. Odjednom, njeni raniji osjećaji nelagode vratili su se udvostručene snage i osjećala se sasvim jadno. "Simopolis", rekao je Benjamin, njen Benjamin. "Sviđa mi se kako to zvuči!" Simovi oko njih počeli su treptati i nestajati. "Koliko smo dugo bili pospremljeni?" upita ona. "Da vidimo," reče Benjamin, "ako sutra počinje 2198., znači da je prošlo..." "Ne mislim to. Željela bih znati zašto su nas tako dugo držali na polici." "Pa, valjda..."

"I gdje su druge Anne? Zašto sam ja jedina Anne ovdje? I tko su sve te namrgođene žene?" Ali govorila je u prazno, jer je i Benjamin nestao, a Anne je ostala sama u dvorani sa starim Benjaminom u klaunovskoj odjeći i pet-šest njegovih najranijih simova. Ne pravih simova, shvati Anne ubrzo, već starinskih hologramskih petlji, Benjamini iz vrtića koji se guraju pred kameru i beskrajno mašu. Oni su nestali. Starac ju je promatrao, blago otvorenih usta, s rupčićem u drhtavoj ruci. "Sjećam te se", reče on. "Oh, i te kako te se sjećam!" Anne je počela odgovarati ali se odjednom opet našla u dnevnoj sobi stare kuće s Benjaminom. Sve je bilo kao i nekad, ali soba je djelovala drugačije, čvršće, boje su bile bogatije. Začulo se kucanje i Benjamin je otišao do vrata. Nesigurno je dodirnuo kvaku, otkrio da je čvrsta i okrenuo je. Ali kad je otvorio vrata, tamo nije bilo ničeg, samo defaultna mreža. Opet kucanje, ovog puta iza zida. "Uđite", viknuo je, i desetak Benjamina prošlo je kroza zid, dvadesetak, tridesetak. Svi su bili stariji od Benjamina i okružili su njega i Anne. "Dobrodošli, dobrodošli", rekao je Benjamin raširenih ruku. "Pokušali smo vas nazvati," reče jedan postariji Benjamin, "ali ovaj vaš stari binarni simulakrum je izdvojen iz mreže." "Imate sreće što ga Simopolis uopće zna pokrenuti", reče drugi. "Evo", reče treći, koji je ni od čega stvorio disk veličine tanjura i pričvrstio ga na zid kraj vrata. Bio je to plavi medaljon malog ćelavog lica u plitkom reljefu. "Trebao bi poslužiti svrsi dok vas do kraja ne moderniziramo." Plavo je lice zijevnulo i otvorio sićušne, crne oči. "Pao je na Lollyjevu testu," nastavi Benjamin, "pa ga možete kopirati ili brisati ili što god drugo želite." Medaljon je pretraživao gomilu dok nije ugledao Anne. Onda reče: "Čeka vas 336 poziva. Četiristo i dvanaest poziva. Četiristo i šezdeset tri." "Toliko?" "Napravi si zamjenicu da to riješi", reče njen Benjamin. "Misli da je još čovjek i može praviti zamjenike kad god poželi", reče jedan Benjamin. "Uskoro čak ni ljudi neće smjeti praviti zamjenike", reče drugi. "Čeka vas 619 poziva", reče medaljon. "Sedam stotina i tri." "Za boga miloga," reče jedan Benjamin medaljonu, "neka ostave poruke." Anne je primijetila da hrpa Benjamina odguruje njenog Benjamina s puta da bi mogli stati kraj nje. Ali nije joj prijala njihova pažnja.

Raspoloženje joj više nije bilo u skladu s vjenčanom haljinom koju je još imala na sebi. Bila je deprimirana. Zapravo, bila je deprimiranija nego ikad u životu. "Ispričajte nam sve o tom Lollyjevu testu", reče Benjamin. "Ne možemo", odgovori jedan Benjamin. "Ma možete. Pa mi smo familija." "Ne, ne možemo," odgovori jedan drugi, "jer ga se ne sjećamo. Test ti izbrišu iz memorije kad ga prođeš." "Ali ne brini, proći ćeš", reče treći. "Svi Benjamini su ga prošli." "A što je sa mnom?" upita Anne. "Kako prolaze Anne?" Nastala je nelagodna tišina. Konačno, najstariji Benjamin u sobi reče: "Došli smo vas oboje odvesti u Klub." "Mi to tako zovemo, Klub", reče drugi. "Klub Benova", reče treći. "Već je u proto-Simopolisu." "Ako si Ben, ili si ikad bio s Benom, automatski si član." "Samo nas slijedite", rekli su, i svi Benjamini osim njenog su nestali, samo da se čas kasnije pojave. "Oprostite, vi ne znate kako biste to učinili, zar ne? Nema veze, samo radite što i mi." Anne ih je promatrala, ali nije vidjela da išta rade. "Gledajte mog editora", reče Benjamin. "Oh, oni nemaju editore!" "To je došlo puno kasnije", reče jedan Benjamin, "s biolektričnom pastom." "Morat ćemo im prilagoditi editore." "Je li to moguće? Oni su digitalni, znaš." "Mogu li digitalci uopće ući u Simopolis?" "Neka netko pogleda na Mrežu." "Ovo se vrti unutar školjke ", reče jedan Benjamin pokazujući cijelu sobu. "Možda to možemo složiti." "Daj da probam", reče drugi. "Da se nisi usudio", reče jedan ženski glas, a žena koju je Anne prepoznala iz dvorane za predavanja ušla je kroza zid. "Igrajte se s novim Benom ako baš morate, ali ostavite Anne na miru." Žena je prišla Anne i uzela je za ruku. "Zdravo, Anne. Ja sam Mattie St. Helene, i drago mi je što sam te konačno upoznala. I tebe", rekla je Benjaminu. "Ohoho, baš si bio zgodan dečko!" Sagnula se da s poda pokupi Annin buket i doda joj ga. "U svakom slučaju, ja pokrećem društvo uzajamne pomoći za djevojke Bena Malleya. Budući da si ti bila prva - i jedina kojom se oženio - osobito si dobrodošla. Molim te, pridruži nam se."

"Ona još ne može u Simopolis", reče jedan Benjamin. "Još ih adaptiramo", reče drugi. "Dobro", reče Mattie. "Onda ćemo naprosto društvo dovesti ovamo." I kroza zid nahrupi cijela parada žena. Mattie ih je predstavljala kako bi se pojavile. "Ovo su Georgianna i Randi. Ovo je Chaka, Sue, Latasha, još jedna Randi, Sue, Sue i Sue. Mariola. Ovo je Trevor - on je jedini. Paula, Dolores, Nancy, i Deb, dobrodošle, cure." I još su dolazile, sve dok, zajedno s Benovima, nisu prepunile sićušan prostor. Benovima je bilo sve neugodnije. "Mislim da smo sad spremni", rekli su Benovi i masovno nestali, povevši Benjamina sa sobom." "Čekaj", rekla je Anne, koja nije bila sigurna da želi ostati ovdje. Njene nove prijateljice su je okružile i obasipale pitanjima. "Kako ste se upoznali?" "Kakav je bio?" "Je li oduvijek bio tako užasan?" "Užasan?" upita Anne. "Po čemu užasan?" "Je li oduvijek hrkao?" "Je li oduvijek pio?" "Zašto si to učinila?" Ovo posljednje pitanje je utišalo sobu. Žene su se sve nervozno ogledavale da vide tko ga je postavio. "Sve umiremo od želje da to doznamo", rekla je žena koja se kroz gomilu probila do Anne. Bila je to još jedna Anne. "Sestro!" poviče Anne. "Drago mi je što te vidim!" "Nije to ničija sestra", reče Mattie. "To je rajcer, i ne pripada ovamo." I doista, pogledavši izbliže, Anne je vidjela da žena ima njeno lice i kosu, ali joj inače nimalo ne sliči. Imala je dulje noge i veće grudi, i kretala se uz lelujanje bokova. "Jasno da pripadam ovamo, kao i bilo koja druga od vas. Prošla sam Lollyjev test. Bilo je lako. I ne samo to, nego sam kao družica trajala dulje od svih vas." Stala je pred Anne s rukama na bokovima i odmjerila je od glave do pete. "Sviđa mi se haljina", rekla je, i smjesta je na sebi imala kopiju. Samo što je njena imala dubok izrez koji joj je otkrivao grudi, a sa strane je imao proreze do struka. "To je previše", reče Mattie. "Zahtijevam da smjesta odeš." Rajcerica se isceri. "Mattie otirač, nju je uvijek tako zvao. Onda, reci mi, Anne, imala si novca, kuću, dijete - zašto si to učinila?" "Što?" upita Anne.

Rajcerica se zabulji u nju. "Zar ne znaš?" "Što?" "Kakvo neočekivano zadovoljstvo", reče rajcerica. "Ja joj mogu reći. To je prekrasno. Ja joj mogu reći, osim ako" - pogledala je prema ostalima "neka od vas finih dama ne želi to učiniti." Nitko joj nije uzvratio pogled. "Licemjerke", zahihotala je. "Baš tako", reče jedan novi glas. Anne se okrenula i ugledala Cathy, svoju najstariju i najdražu prijateljicu, kako stoji na otvorenim vratima. Bar se nadala da je to Cathy. Žena je izgledala onako kako bi Cathy izgledala u srednjim godinama. "Dođi, Anne. Ja ću ti reći sve što trebaš znati." "Samo malo", reče Mattie. "Ne možeš samo ušetati ovamo i ukrasti nam počasnu gošću." "Misliš žrtvu, jel’ tako", reče Cathy i mahne Anne da joj se pridruži. "Zbilja, ljudi, saberite se. Sigurno postoji bar milijun žena čiji se životi ne vrte oko toga čovjeka." Provela je Anne kroz vrata i zalupila ih za njima. Anne se našla na visokom brijegu, s pogledom na utok dvaju rijeka u dubokoj dolini. Ravno preko puta nje, ali nekoliko kilometara daleko, uzdizala se moćna planina, zelena od raslinja skoro sve do granitnog vrha. Iza nje, lanac snijegom pokrivenih planina gubio se u ravnomjernom ledenom polju na obzorju. U dolini pod njom, zemljani je put vrludao uz obale rijeka. Nije vidjela nikakav most ni bilo kakvu drugu građevinu. "Gdje smo mi to?" "Nemoj se smijati", reče Cathy, "ali mi to zovemo Cathyland. Okreni se." Kad je to učinila, Anne je ugledala slikovitu kolibu od trupaca, kraj maloga povrtnjaka, usred nečeg što je djelovalo kao hektari i hektari Cathy. Tisuće Cathy, mladih, starih, i svih starosti između. Sjedile su u položaju lotos, na travom i mahovinom pokrivenom tlu. Bile su stisnute tako gusto da su se malo i preklapale, a oči su im bile sklopljene s izrazom silno usredotočene koncentracije. "Znamo da si tu", reče Cathy, "ali jako smo zauzete s tim Simopolisom." "Jesmo li u Simopolisu?" "Na određeni način. Zar ga ne vidiš?" Pokazala je rukom prema obzoru. "Ne, vidim samo planine." "Oprosti, trebala sam to pretpostaviti. I mi imamo binarce iz tvoje generacije." Pokazala je na Cathy s fakulteta. "One nisu prošle Lollyjev test, i nažalost, nisu ljudi. Ali još nismo odlučile što ćemo s njima." Oklijevala je, a onda upita: "Jesu li te već testirali?" "Ne znam", reče Anne. "Ne sjećam se nikakvog testa."

Cathy ju je načas promatrala, onda reče: "Sjećala bi se da si bila na testu, samo se ne bi sjećala samoga testa. U svakom slučaju, da ti odgovorim na pitanje, mi smo u proto-Simopolisu, a i nismo. Ovo smo mjesto izgradile prije nego što se to sve skupa dogodilo, ali smo dodane njemu, i potrebni su nam svi resursi koje imamo samo da se održimo na svome. Ne znam što je Svjetsko vijeće mislilo. Nikad neće biti dovoljno paste za sve, i svi se tuku za svaku nanosinapsu. Jedva održavamo korak. A kad god uspijemo svladati stvari, proto-Simopolis se opet promijeni. U posljednjih pola sata prošao je kroz četvrt milijuna potpunih revizija. Tamo vani je rat, ali mi nećemo predati ni jedan kubični centimetar Cathylanda. Gledaj ovo." Cathy se sagnula i pokazala joj sićušan, žuti cvijet u alpskoj travi. "U promjeru od pedeset metara od kolibe, mapirale smo sve, do razine stanica. Gledaj." Otrgla je cvijet sa stapke i podigla ga. Sad su tu bila dva cvijeta, jedan u njenim prstima i onaj pravi na stapki. "Fora, ha?" Kad ga je pustila, cvijet je pao natrag u svoj izvornik. "Mapirale smo čak i povjetarac u dolini. Osjećaš li ga?" Anne je pokušala osjetiti zrak, ali nije mogla osjetiti čak ni vlastitu kožu. "Nema veze", nastavi Cathy. "Čuješ ga, jel’da?" I pokazala je na red kineskih zvončića koji su visjeli s nadstrešnice kolibe. Lelujali su na povjetarcu i proizvodili srebrnastu kakofoniju. "Predivno je", reče Anne. "Ali zašto? Zašto uložiti toliko truda u simulaciju ovog mjesta?" Cathy ju je tupo pogledala, kao da pokušava shvatiti pitanje. "Jer je Cathy cijelog života željela ovakvo mjesto, i sad ga ima, a ima i nas, i mi živimo ovdje s njom." "Ti nisi prava Cathy, jel’ tako?" Znala je da nije; bila je premlada. Cathy strese glavom i nasmiješi se. "Toliko toga ti moram ispričati, ali to će morati pričekati. Moram ići. Trebam si." Povela je Anne do kolibe. Koliba je bila izgrađena od starih, sivih trupaca, s komadima kore još na njima. Krov je bio prekriven živom tratinom i istočkan poljskim cvijećem. Cijela je zgrada bila ugnuta u sredini. "Cathy je otkrila ovo mjesto prije pet godina, na odmoru u Sibiru. Kupila ga je od sela. Naseljeno je već dvjesto godina. Kad se jednom unutra bude moglo živjeti, mislimo proširiti vrt, i s vremenom uzgajati stvari sve do one tamo šume omorika. Napravit ćemo i zdenac." Mali povrtnjak bio je prepun povrća, uglavnom lisnatog: zelje, špinat, zelena salata. Red suncokreta viših od krova kolibe i teških od sjemena stajao je uz put do vrata kolibe. S vremenom, cijela je koliba potonula pola metra u glinasto tlo, a putić je bio otrcan, plitak rov.

"Hoćeš li mi objasniti o čemu je govorila ona rajcerica?" upita Anne. Cathy zastane kraj otvorenih vrata i reče: "To Cathy želi učiniti." U kolibi, najstarija žena koju je Anne ikad vidjela stajala je za štednjakom i miješala zaparen lonac velikom drvenom kuhačom. Spustila je kuhaču i obrisala ruke o pregaču. Potapkala si je sijedu kosu upletenu u pundžu na vrhu glave, i okrenula svoje puno, okruglasto, seljačko tijelo prema Anne. Nekoliko dugih trenutaka gledala je Anne, pa reče: "Dakle!" "Zbilja!" odgovori Anne. "Uđi, uđi. Raskomoti se." Cijela je koliba bila samo jedna soba. Unutra je bilo polumračno, sa samo dva mala prozora izrezana kroz masivne zidove od trupaca. Anne je prošetala natrpanim prostorom koji je bio spavaonica, dnevna soba, kuhinja i smočnica odjednom. Jedine razdiobe bili su zidovi nastali od kutija hrane i opreme. Krovna je greda bila urešena grozdovima začina i rublja koji su se sušili. Pod neravan i na nekim mjestima truli, bio je pokriven čudnim komadima sagova. "Ti ovdje živiš?" reče Anne s nevjericom. "Imam tu sreću da živim ovdje." Ispod trbušaste peći u središtu sobe ispuzao je miš i jurnuo u zaklon u gomilici grančica za potpalu. Anne je čula povjetarac iz doline kako zavija u kreozotom natopljenim cijevima peći. "Oprosti", reče Anne, "ali jesi li ti stvarna, tjelesna Cathy?" "Da", reče Cathy tapšući se po širokom boku, "još sam na nogama, da tako kažem." Sjela je u jedan od dva otrcana i posve različita naslonjača i pozvala Anne da sjedne u drugi. Anne je sjela oprezno; naslonjač je djelovao dovoljno čvrsto. "Bez uvrede, ali ona Cathy koju sam ja poznavala voljela je lijepe stvari." "Cathy koju si ti poznavala imala je sreće i naučila prave vrijednosti stvari." Anne se ogledala po sobi i ugledala stolić izrezbarenih nogu s intarzijom od uglačanog dragog kamenja i rijetkog na gornjoj ploči. Ovdje je jako upadao u oči. A osim toga, bio je njen. Cathy je pokazala i krupno uokvireno zrcalo postavljeno na trupce visoko na suprotnom zidu. I to je bilo Annino. "Jesam li ti ja dala te stvari?" Cathy ju je načas promatrala. "Ne, Ben mi ih je dao." "Ispričaj mi." "Ne bih htjela pokvariti tu tvoju krasnu nevjestinu sreću."

"Što?" Anne je spustila svoj buket i popipala si lice rukama. Ustala je i otišla se pogledati u zrcalo. Soba koju je odražavalo bila je poput scene iz neke čudne bajke o babi i nevjesti u drvosječinoj kolibi. Nevjesta se smiješila od uha do uha. Anne je zaključila da je to ili najsretnija nevjesta u povijesti, ili luđakinja u bijeloj opravi. Okrenula se i pocrvenila. "Vjeruj mi," reče, "ne osjećam se ni blizu ovome. Zapravo, baš suprotno." "Žao mi je što to čujem." Cathy je ustala da promiješa ono u loncu na peći. "Ja sam prva primijetila njenu bolest. To je bilo još na faksu, dok smo bile djevojke. Smatrala sam to mladenačkim ispadima. Nakon diplome, kad se udala, bilo joj je sve gore i gore. Napadi depresije koji su postajali sve dublji i dulji. Konačno su joj dijagnosticirali duboku, kroničnu, patološku depresiju. Ben ju je poslao psihijatrima, cijeloj vojsci specijalista. Podnijela je kemijsku terapiju, šok-terapiju, čak i staromodnu psihoanalizu. Ništa joj nije pomoglo, i tek nakon što je umrla..." Anne se trgne. "Anne je mrtva! Naravno. Zašto to nisam prije shvatila?" "Da, dušo, mrtva je već puno godina." "Kako?" Cathy se vratila svome naslonjaču. "Kad su zaključili da njeno stanje ima organski uzrok, pojačali su serotoninske receptore u primozgu. Dosta gadna stvar, ako mene pitaš. Mislili su da su je stabilizirali. Ne izliječili, ali popravili toliko da može voditi naizgled normalan život. A onda je jednog dana nestala. Izludjeli smo od brige. Uspjela je bježati cijeli tjedan. Kad smo je pronašli, bila je trudna." "Molim? Oh, da. Sjećam se da sam vidjela trudnu Anne." "To je bio Bobby." Cathy je čekala da Anne nešto kaže. Kad nije, Cathy reče: "Nije bio Benov." "Oh, shvaćam", reče Anne. "Čiji je bio?" "Nadala sam se da ćeš ti znati. Nije ti rekla? Onda nitko ne zna. Očev DNK nije bio registriran. Dakle, nije se radilo o komercijalnoj spermi ni, hvala bogu, licenciranom klonu. Mogao je biti bilo tko, neki drogirani uličar. Njih je u to vrijeme bilo puno." "Dijete se zvalo Bobby?" "Da. Anne ga je nazvala Bobby. Godinama je šetala po klinikama. Jednog dana, u boljem razdoblju, objavila je da ide u kupovinu. Zadnja osoba s kojom je razgovarala je bio Bobby. Za par tjedana mu je trebao biti šesti rođendan. Rekla mu je da mu ide pronaći ponija za rođendan. To je posljednji put što ju je itko od nas vidio. Otišla je u hospicij i ispunila zahtjev za asistirano samoubojstvo. Tijekom obavezna tri dana

premišljanja, surađivala je s obveznim psiholozima, ali i odbijala sve posjetitelje. Čak ni mene nije htjela vidjeti. Ben je tražio zabranu, tvrdio da zbog svoje bolesti nije u stanju odgovarati za svoje postupke, ali sud se nije složio. Odabrala je otrov brzog djelovanja, ako se dobro sjećam. Službene posljednje riječi bile su joj ‘Molim vas, nemojte me mrziti.’" "Otrov?" "Da. Pepeo joj je stigao u maloj kartonskoj kutiji na Bobbyjev šesti rođendan. Nitko mu nije rekao kamo je otišla. Mislio je da je to neki dar od nje, i otvorio je kutiju." "Shvaćam. Mrzi li me Bobby?" "Ne znam. On je bio jako čudan dječak. Čim je mogao otići, to je i učinio. S trinaest godina otišao je u svemirsku školu. On i Ben se nikad nisu baš slagali." "Mrzi li me Benjamin?" Što god bilo u zdjeli, prekipjelo je, i Cathy je pojurila do peći. "Ben? Oh, ona je Bena izgubila davno prije nego što je umrla. Zapravo, oduvijek sam mislila da je on pomogao pogurati je preko ruba. Nikad nije bio u stanju tolerirati tuđu slabost. Kad je jednom postalo očito koliko je ona bolesna, bio je loš muž. Trebao se naprosto razvesti, ali znaš njega - njegov strašni ponos." S police je uzela zdjelicu i usipala u nju vrelu juhu. Odrezala je komad kruha. "Nakon toga, i sam je prolupao. Povukao se. Oplakivao je, valjda. Par godina kasnije vratio se u normalu. Dobri stari sretni Ben. Zaradio nešto para. Našao curu." "On je uništio sve moje simove, zar ne?" "Možda, ali on kaže da je Anne to učinila. U to sam mu vrijeme vjerovala." Cathy je svoj ručak odnijela na stolić s intarzijom. "Ponudila bih i tebi, ali..." rekla je i počela jesti. "Onda, kakvi su ti planovi?" "Planovi?" "Da. Simopolis." Anne je pokušala razmišljati o Simopolisu, ali misli su joj se ubrzo zamutile. To je bilo čudno: bila je u stanju jasno razmišljati o prošlosti sjećanja su joj bila čista - ali budućnost ju je samo zbunjivala. "Ne znam", reče konačno. "Valjda bih trebala pitati Benjamina." Cathy razmisli o tome. "Vjerojatno si u pravu. Ali upamti, uvijek možeš doći i živjeti s nama ovdje u Cathylandu." "Hvala ti", reče Anne. "Prava si prijateljica." Anne je promatrala staricu kako jede. Žlica je drhtala svaki put kad bi je približila usnama, i morala se naginjati naprijed da je uhvati prije nego što se prolije.

"Cathy," reče Anne, "ima nešto što bi mogla učiniti za mene. Više se ne osjećam kao nevjesta. Možeš li maknuti taj oduran izraz s moga lica?" "Zašto oduran?" upita Cathy i spusti žlicu. S čežnjom se zagledala u Anne. "Ako ti se ne sviđa kako izgledaš, zašto se ne editiraš?" "Jer ne znam kako." "Upotrijebi editor", rekla je Cathy i kao da su joj oči izgubile fokus. "Oh, joj, zaboravila sam kako ste vi rani primjerci bili jednostavni. Nisam sigurna da bih znala odakle početi." Nakon nekog vremena, vratila se svojoj juhi i rekla: "Bolje da te ne diram; mogla bi završiti s dva nosa ili tako nečim." "A što je s haljinom?" Cathy je opet skrenula pogled i pogledala. Odjednom je zateturala, prevrnuvši stol i prosipajući juhu. "Što je?" upita Anne. "Nešto nije u redu?" "Vijesti", reče Cathy. "U Provideniju su nemiri. To je ovdje regionalna prijestolnica. Nešto u vezi s Danom oslobođenja. Još nisam toliko svladala ruski. Oh, stižu slike mrtvih ljudi, bombardiranje. Slušaj, Anne, bolje da te pošaljem..." U tren oka, Anne se opet našla u svojoj dnevnoj sobi. Umaralo ju je sve to trenutno putovanje, osobito zato što nije imala nikakve kontrole nad odredištem. Soba je bila prazna, cure su nestale - na svu sreću - a Benjamin se još nije vratio. A mali plavi medaljon za poruke izgleda se zabavljao replicirajući samog sebe, jer sad su ih bile stotine, i ispunjavali su većinu zida. Bili su jako bučni, svi su urlali i psovali jedni na druge. Galama je bila bolna. No, kad su je primijetili, svi su smjesta zašutjeli i zabuljili se u nju s otvorenim neprijateljstvom. Po Anninom mišljenju, ovaj neobičan dan već je trajao predugo. A onda joj je pala na pamet strašna pomisao simovi ne spavaju. "Ti," rekla je, obraćajući se izvornom medaljonu, ili bar onom koji joj se činio kao izvornik, "pozovi Benjamina." "Odjebi!" odvrati drsko lišće. "Misliš da sam ti ja sekretarica?" "Zar nisi?" "Ne, nisam! Zapravo, sad je ovo moje, a ti si na tuđem posjetu. Prema tome, gubi se dok ti ne izbrišem guzicu!" Svi ostali su se pridružili, izazivajući je, sve glasnije i glasnije. "Prestanite!" vikala je, bez ikakva efekta. Primijetila je da se medaljon izdužuje, rasteže, sve dok nije postao dvaput dulji, a onda se, uz čujno "pop" razdijelio na dva manja medaljona. I drugi su se dijelili. Širili su se na druge zidove, na strop, na pod. "Benjamin!" povikala je. "Čuješ li me?"

Odjednom, sva je buka prestala. Medaljoni su popadali sa zida i nestali prije nego što su dotakli pod. Ostao je samo jedan, onaj izvorni, kraj vrata, ali sad je to bio nepomičan plastični disk s tupim izrazom zamrznutim na licu. Usred sobe je stajao jedan čovjek. Nasmiješio se kad ga je Anne primijetila. Bio je to najstariji Benjamin iz dvorane, pravi Benjamin. Još je na sebi imao onu klaunovsku trenirku. "Kako si lijepa", rekao je buljeći u nju. "Zaboravio sam kako si lijepa." "A da?" reče Anne. "Mislila sam da te ona rajcerica možda podsjetila." "Ojoj", reče Ben. "Vi simovi zbilja brzo razmjenjujete podatke. Otišla si iz dvorane prije manje od petnaest minuta, i već znaš dovoljno da me osudiš." Prošetao se sobom, dodirujući stvari. Zastao je pod zrcalom, podigao s police plavu vazu i okrenuo je u rukama prije nego što ju je oprezno vratio na mjesto. "Govorka se, znaš, da će, prije današnje ponoći, vi simovi među sobom raspršiti sve poznate informacije tako podjednako da će nastati neka vrsta entropije podataka. A budući da se Simopolis sastoji samo od podataka, postat će bezličan i siv. Simopolis će postati prvi pljosnati univerzum." Nasmijao se, što ga je natjeralo na kašalj i teturanje. Uhvatio se za naslon kauča. Sjeo je i nastavio kašljati i iskašljavati se dok nije porumenio. "Jesi li dobro?" upita Anne tapšući ga po leđima. "Da, dobro", uspio je izreći. "Hvala ti." Došao je do daha i pokretom je pozvao da sjedne kraj njega. "Nešto me škaklja u dubini grla što autodok izgleda ne zna riješiti." Boja mu se vratila u normalu. Iz blizine, Anne je vidjela kožu poput pergamenta i blago podrhtavanje starosti. Sve u svemu, činilo se da se Cathy održala bolje od njega. "Ako ti ne smeta što pitam," rekla je, "koliko si točno star?" Na to pitanje je ustao. "Stotinu i sedamdeset osam godina." Podigao je ruke i okrenuo se da ga pogleda. "Radikalna gerontologija," objasnio je, "zar nije sjajna? A ja sam osamdeset i pet posto original, što je za današnje standarde vrlo neobično." Od napora mu se zavrtjelo, i opet je sjeo. "Da, vrlo neobično," reče Anne, "premda, izgleda, ni radikalna gerontologija još nije do kraja zaustavila vrijeme." "Još nije, ali hoće", reče Ben. "Na svakom uglu ima čudesa! Čarolija u svakom laboratoriju." Odjednom se smrknuo. "Bar je tako bilo dok nas nisu porazili." "Porazili?"

"Da, porazili! Kako drukčije da nazoveš situaciju u kojoj oni kontroliraju svaki aspekt naših života, od RM-akvizicija do osobnih patenata? A sad i ovo - otimaju nam naše vlastite, privatne ne-biologike." Govor ga je ponio. "To se protivi samoj biti prirodnog kapitalizma, prirodnog vlasništva usudio bih se reći - Prirode same! Jedino objašnjenje koje sam vidio na mreži je ne baš nebulozna teorija da su svi strateški smješteni BOD-ovi neprimjetno ubijeni a zamijenili su ih strojevi!" "Nemam pojma o čemu pričaš", reče Anne. Kao da se ispuhao. Potapšao joj je ruku i ogledao se po sobi. "Kakvo je ovo mjesto?" "To je naš dom, naša kuća. Zar je ne prepoznaješ?" "To je bilo prilično davno. Sigurno sam je prodao nakon što si..." Zastao je. "Reci, jesu li ti Benovi sve rekli?" "Nisu Benovi, ali, da, znam." "Dobro, dobro." "Nešto bih rado doznala. Gdje je Bobby?" "Ah, Bobby, naša mala glavobolja. Mrtav je, bojim se, ili je bar to trenutačna teorija. Žao mi je." Anne je zastala da vidi hoće li joj ta vijest pojačati neraspoloženje. "Kako?" reče. "Prijavio se za jedan od prvih milenijskih brodova - kolonizacijski konvoj. Pola milijuna ljudi u dubokoj biostazi na putu za sustav Canopus. Bili su udaljeni za stoljeće, dvanaest bilijuna kilometara od Zemlje, kad je pritok podataka odjednom prestao. To je bilo prije deset godina, i odonda ni glaska." "Što im se dogodilo?" "Nitko ne zna. Kvar na opremi nije vjerojatan: radilo se o dvanaest neovisnih brodova razdvojenih po milijun kilometara. Zvijezda koja se pretvorila u supernovu? Dobro organizirana pobuna? Sve su to samo špekulacije." "Kakav je bio?" "Budalasti mladić. Nikad ti nije oprostio, znaš, a mene je mrzio do srži, premda ga ja nisam krivio za to. Zbog svega toga sam odustao od djece." "Ne sjećam se da si ikad volio djecu." Promatrao ju je crvenim očima. "Ti to valjda znaš." Smjestio se natrag na kauč. Djelovao je vrlo umorno. "Ne možeš ni zamisliti kako sam se maloprije zapanjio kad sam pogledao sve te redove Benova i njegovih cura i ugledao tu tvoju usamljenu, šokantno bijelu haljinu." Uzdahnuo je. "I ova

soba. To je svetište. Zar smo zaista ovdje živjeli? Zar su to bile naše stvari? Ono zrcalo je tvoje, jel’ tako? Ja nikad ne bih imao nešto takvo. Ali ona plava vaza, nje se sjećam. Bacio sam je u Puget Sound." "Što si učinio?" "S tvojim pepelom." "Oh." "Onda, reci mi," reče Ben, "kakvi smo bili? Prije nego što odeš u Simopolis i postaneš druga osoba, ispričaj mi o nama. Ja sam održao svoje obećanje. To je jedino što nisam zaboravio." "Kakvo obećanje?" "Da te nikad neću resetirati." "Nije se baš imalo što resetirati." "Valjda ne." Neko su vrijeme sjedili u tišini. Disanje mu je bilo duboko i pravilno, i pomislila je da je zadrijemao. Ali on se trgnuo i rekao: "Reci mi, na primjer, što smo jučer radili." "Jučer smo otišli do Karla i Nancy zbog onog šatora koji smo iznajmili." Benjamin zijevne. "Tko su Karl i Nancy?" "Tako je. Mislim da ih se sjećam. I oni su nam pomogli da se pripremimo za vjenčanje?" "Da, pogotovo Nancy." "A kako smo došli do tamo, do Karla i Nancy? Jesmo li hodali? Išli nekakvim javnim prijevozom?" "Imali smo auto." "Auto! Automobil? U to vrijeme je još bilo automobila? Baš zabavno. Kakav je bio? Koje boje?" "Nissan Empire. Smaragdno zeleni." "I jesmo li ga mi vozili, ili se vozio sam?" "Sam, naravno." Ben sklopi oči i nasmiješi se. "Vidim ga. Nastavi. Što smo tamo radili?" "Ručali smo." "Što sam u to vrijeme najviše volio jesti?" "Punjene svinjske kotlete." Zahihotao je. "Još uvijek je tako! Zar to nije nevjerojatno? Neke stvari se nikad ne mijenjaju. Naravno, sad ih uzgajaju u kontejnerima i kriminalno su skupi." Jednom pokrenuta, Benova sjećanja počela su se sama otkrivati, i postavljao joj je tisuću pitanja, a ona mu je odgovarala dok nije shvatila da

je zaspao. Ali nastavila je govoriti sve dok, spustivši pogled nije primijetila da je nestao. Opet je bila sama. Svejedno je nastavila govoriti, činilo se danima, samoj sebi. Ali nije joj pomagalo. Osjećala se jednako loše, i shvatila je da želi Benjamina, ne onog starog, nego svojeg Benjamina. Anne je prišla medaljonu kraj vrata. "Ti", rekla je, a on je otvorio crvene oči i zabuljio se u nju. "Pozovi Benjamina." "Zauzet je." "Baš me briga. Svejedno ga pozovi." "Drugi Benovi kažu da prolazi kroz neku proceduru i ne smije ga se smetati." "Kakvu proceduru?" "Kodno međupopunjavanje. Kažu da budeš strpljiva; vratit će ti ga čim bude moguće." Medaljon doda: "Usput, Benovima se ne sviđaš, a ni meni." S tim riječima, medaljon je počeo stenjati i razvlačiti se, a onda se razdvojio. Sad su u nju zurila dva podjednaka medaljona. Onaj novi reče: "A ni meni se ne sviđaš." Onda su obojica počeli stenjati i razvlačiti se. "Stani!" reče Anne. "Zapovijedam ti da istog časa staneš." Ali oni su se samo nasmijali i podijelili se u četiri, zatim osam, zatim šesnaest medaljona. "Ti nisi čovjek", reče ona. "Stani ili ću te uništiti!" "Ni ti nisi čovjek", zavrište oni na nju. Iza nje se začuo tihi smijeh, i nešto nalik glasu reče: No, no, zar nam je potrebno takvo neprijateljstvo? Anne se okrenula i ugledala sivu eminenciju, još u onoj sivoj odori i s kapom, kako lebdi u njenoj dnevnoj sobi. Zdravo, Anne, rekao je, a ona se zarumenjela od uzbuđenja. "Zdravo", rekla je, i, ne mogavši se suzdržati, upitala: "Što si ti?"

Ah, znatiželja. To je uvijek dobar znak u nekom biću. Ja sam siva eminencija Svjetskog trgovinskog vijeća. "Ne, mislim, jesi li ti sim kao i ja?"

Nisam. Premda sam napravljen prema konceptima čije je istraživanje započelo s tehnologijom simulakruma, ja nemam neovisnog postojanja. Ja sam samo jedna ekstenzija - i to niske razine - okosničkog procesora Beowulf u stožeru Svjetskog trgovinskog vijeća u Ženevi. Osmijeh mu je bilo čisto sunce. A ako misliš da sam nešto posebno, trebala bi vidjeti moju primarnu personu. A sad, Anne, jesi li spremna za svoj ispit? "Lollyjev test?"

Da, Lolly-Shearov test ljudske kognitivnosti. Molim te, zauzmi položaj najbolji za procesuiranje, i počet ćemo.

Anne se ogledala po sobi i prišla kauču. Po prvi je put primijetila da osjeća noge i ruke; osjećala je čvrsto tkanje svoje oprave kako joj se tare o kožu. Sjela je na kauč i rekla: "Spremna sam."

Sjajno, reče eminencija lebdeći nad njom. Prvo te moramo pročitati. Ti si ranog binarnog dizajna. Analizirat ćemo tvoju arhitekturu.

Soba kao da je izblijedila. Anne se činilo da se širi u svim smjerovima. Nešto u njenom umu kao da joj je vuklo misli. Uglavnom je bilo ugodno, kao da je netko češlja i raščešljava čvorove. Ali kad je završilo i opet je ugledala sivu eminenciju, lice mu je bilo zabrinuto. "Što je?" upitala je.

Ti si precizno mapiranje ljudskog živčanog sustava koji je bio disfunkcionalan u određenim strukturama koje utječu na afekt. Određeni transportni enzimi su nedostajali, zbog čega su membrane stanica bile manje propusne za određene esencijalne elemente. Dendritske sinapse su bile kompromitirane. Digitalna arhitektura u doba tvoga stvaranja još je pogoršala taj nedostatak. Kodirani problemi ne mogu se razriješiti, i stvaraju zatvorene petlje. Pogreške se gomilaju. Doista nam je žao. "Možete li me popraviti?" upita ona.

Jedine moguće popravke zamijenile bi toliko koda da ti više ne bi bila Anne. "Pa što onda da učinim?"

Prije nego što promislimo o opcijama, nastavimo s testom da odredimo tvoj status čovjeka. Može! "Valjda."

Ti si dio simulakruma napravljenog za uspomenu na bračni ugovor između Anne Wellhut Franklin i Benjamina Malleya. Molim te, opiši razmjenu zavjeta. Anne je to učinila, isprva s oklijevanjem, ali sa sve više uživanja kako je jedna uspomena poticala drugu. Prepričala je obred, od odijevanja bakine oprave u donjoj gostinjskoj sobi i prolaska preko vrtnog popločanog puta, do bacanja riže dok su ona i njen novi suprug bježali u kuću. Eminencija ju je saslušala bez daha. Jako lijepo rečeno, rekao je kad je završila. Upravljano sjećanje jedno je od prepoznatljivih znakova ljudskog

razuma, a tvoja je nevjerojatno jasna i široka. Jako dobro! Sad ćemo promotriti druge kriterije. Molim te, promisli o ovom scenariju. Stojiš pred oltarom u vrtu kao što si opisala, ali ovog puta, kad službenik upita Benjamina uzima li te i u dobru i u zlu, Benjamin te pogleda i kaže: "U dobru, jasno, ali ne i u zlu." "Ne razumijem. Nije tako rekao."

Mašta je temelj samosvijesti. Tražimo od tebe da nam ispričaš priču, ne o onome što se dogodilo, već o tome što se moglo dogoditi u drugačijim okolnostima. Dakle, još jednom, zamislimo da Benjamin odgovora: "U dobru, ali ne i u zlu. " Kako bi ti reagirala? Oštra bol procvala je u Anninoj glavi. Što je više razmišljala o pitanju, to joj je gore bilo. "Ali nije se tako dogodilo. On se htio oženiti mnome." Siva eminencija ohrabrujuće se nasmiješila. To znamo. U ovoj vježbi,

želimo istraživati pretpostavljene situacije. Hoćemo da se pretvaraš.

Ispričati priču, pretvarati se, pretpostavljati, da, da, shvatila je. Savršeno je shvaćala što se očekuje od nje. Znala je da ljudi mogu izmišljati stvari, da se čak i djeca mogu pretvarati. Anne je očajnički željela ispuniti zahtjev, ali kad god bi zamislila Benjamina pred oltarom, s ružičastom leptir-kravatom, on bi otvorio usta i izrekao: "Uzimam." Kako bi moglo biti drukčije? Pokušala je opet, trudila se jače, ali uvijek je ispadalo isto, "Uzimam, uzimam, uzimam." I poput tupe zubobolje koja se probudi, zadrhtala je od bola. Padala je na testu, i ništa nije mogla učiniti oko toga. I opet je eminencija blagonaklono potakne: Reci nam jednu stvar koju

bi možda rekla. "Ne mogu."

Žao nam je, reče eminencija konačno. Izraz mu je odražavao Annin poraz. Tvoja razina svijesti, premda sama po sebi prelijepa, ne kvalificira te kao ljudsko biće. Zbog toga, prema Članku D Konvencije iz Chattela, proglašavamo te zakonskim vlasništvom registriranog vlasnika ovog simulakruma. Nećeš ući u Simopolis kao slobodan i samostalan građanin. Doista nam je žao. Uz mnogo bola, eminencija se počela uspinjati prema stropu. "Čekaj", poviče Anne držeći se za glavu. "Moraš me popraviti prije no što odeš."

Ostavljamo te kako smo te našli, defektnu i nepopravljivu. "Ali sad mi je gore nego ikad!"

Ako se daljnje postojanje pokaže nepoželjnim, zatraži od svoga vlasnika da te izbriše.

"Ali..." rekla je praznoj sobi. Anne je pokušala sjesti uspravno, ali nije se mogla ni pomaći. To njeno simulirano tijelo, koje više nije imalo nikakva posebnog osjećaja, svejedno se osjećalo iscrpljeno. Ispružila se na kauču, nesposobna makar i podići ruku, i zurila u strop. Bila je tako teška da joj se činilo da kauč tone u pod i oko nje se sve smračilo. Voljela bi da zaspi, da završi taj užasan dan, ili da je spreme, ili čak resetiraju na početak.

Umjesto toga, vrijeme je naprosto prolazilo. Izvan dnevne sobe, Simopolis se mijenjao opet i opet. U sobi, medaljon se, braneći se njenim jadom, umnožavao sve dok nije pokrio zidove i pod i čak se raširio po stropu iznad nje. Izazivali su je, zasipali uvredama, ali ona ih nije čula. Čula je samo nezaustavljivo kapanje svojih vlastitih misli. Ja sam defektna. Ja

sam bezvrijedna. Ja sam Anne.

Nije primijetila kad je Benjamin ušao u sobu, ni kad su medaljoni naglo prestali galamiti. Nije vidjela Benjamina sve dok se nije nagnuo nad nju, a onda ih je ugledala dvojicu. Jedan kraj drugoga, dva Benjamina, zrcalni odrazi jedan drugog. "Anne", rekli su, savršeno usklađeno. "Odlazite", rekla je. "Odlazite i pošaljite mi moga Benjamina." "Ja sam tvoj Benjamin", reče duet. Anne se borila da ih vidi. Bili su posve isti, osim jedne sitne razlike: jedan je imao sretan, pohlepan smiješak, kao Benjamin kad su pravili sim, a drugi se činio prestrašenim i zabrinutim. "Jesi li dobro?" rekli su. "Ne. Nisam. Ali što se dogodilo s tobom? Tko je on?" Nije bila sigurna kome se obraćati. Benjamini su obojica digli ruku, pokazujući jedan na drugog, i rekli: "Elektroneuralni inženjering! Zar nije sjajan?" Anne je gledala lijevo-desno, uspoređujući njih dvojicu. Dok je jedan izgledao ukočen kao maska, poput nje, drugi je prikazivao cijeli raspon emocija. Ne samo to, koža mu je bila napeta, dok je onom drugom bila dežmekasta. "Drugi Benovi su to napravili za mene", reče pravi Benjamin. "Kažu da se mogu translatirati u to uz zanemarivi gubitak osobnosti. Ima interaktivne osjete, holističke emocije, čvrstu tjelesnost, i razrađen je do molekularne razine. Može jesti, napiti se, i sanjati. Čak ima rutinu i za orgazam. Kao da si opet čovjek, samo još bolje jer se nikad ne istrošiš." "Baš mi je drago za tebe." "Za nas, Anne", reče pravi Benjamin. "I tebi će napraviti to isto." "Kako? Nema modernih Anna. U što će me staviti, u rajcericu?" "Pa, razgovaralo se i o tome, ali možeš izabrati tijelo kakvo hoćeš." "Pretpostavljam da si već odabrao neko lijepo." "Benovi su mi ih pokazali nekoliko, ali, jasno, to ovisi o tebi." "Zbilja", reče Anne. "Stvarno mi je drago za tebe. A sad odlazi." "Zašto, Anne? Što ne valja?" "Stvarno moraš pitati?" uzdahne Anne. "Gle, možda bih se i navikla na drugo tijelo. Konačno, što znači tijelo? Ali moj duh je pokvaren. Kako će to popraviti?"

"Raspravljali su o tome", rekoše Benjamini, koji su ustali i ushodali se u osmici. "Kažu da bi mogli napraviti zakrpe od drugih cura." "Oh, Benjamin, jel’ ti čuješ što govoriš!" "Ali zašto, Annie? To je jedini način da zajedno uđemo u Simopolis." "Onda idi, svakako. Idi u svoj dragi Simopolis. Ja ne idem. Nisam dovoljno dobra." "Zašto to govoriš?" rekoše pravi Benjamini, koji su zastali u hodu da je pogledaju. Jedan se namrštio, drugi se samo smiješio. "Je li siva eminencija bila ovdje? Jesi li bila na testu?" Anne se nije sjećala posjete, osim da je bila na testu. "Da, i pala sam." Anne je promatrala lijepo lice modernog Benjamina dok je svladavao tu vijest. Odjednom, dva Benjamina upere prste jedan u drugog i rekoše: "Izbriši se." Onaj moderni nestane. "Ne!" reče Anne. "Protunaredba! Zašto si to učinio! Ja želim da ga imaš." "Zašto? Ja nikamo ne idem bez tebe", reče Benjamin. "Uostalom, meni se od samog početka cijela ta zamisao činila glupom, ali Benovi su insistirali da ti dam tu mogućnost. Dodi, hoću ti pokazati jednu drugu ideju, moju ideju." Pokušao je Anni pomoći da ustane s kauča, ali nije se htjela pomaći, pa ju je podigao i prenio preko sobe. "Ugradili su mi editor, i učim ga koristiti. Otkrio sam nešto zanimljivo u ovom našem škripavom starom simulakrumu." Odnio ju je do mjesta blizu prozora. "Znaš li što je ovo? To je mjesto gdje smo stajali za simografkinju. Tu smo počeli. Evo, možeš li stajati?" Spustio ju je na noge i podupro je. "Osjećaš li?" "Osjećam li što?" reče ona. "Šššš. Samo osjećaj." Osjećala je samo zebnju. "Daj mu priliku, Annie, molim te. Pokušaj se sjetiti kako si se osjećala kad smo tu pozirali." "Ne mogu." "Molim te, probaj. Sjećaš li se ovoga?" rekao je i nagnuo se bliže svojim gladnim usnama. Okrenula se u stranu - i nešto je sjelo na mjesto. Sjetila se da je to učinila i prije. Benjamin reče: "Mislim da su se poljubili." Anne je zapanjila istina toga što je rekao. Imalo je smisla. Uhvaćeni su u simulakrumu napravljenom čas prije poljupca. Časak kasnije, oni - prava Anne i Benjamin - su se sigurno poljubili. Ono što je ona sad osjećala kako

se budi bilo je očekivanje poljupca, nagon tijela i oprez srca. Prava Anne bi ga odbila jednom, možda dvaput, a onda, sva ustitrala, dala bi mu poljubac. I tako su se poljubili, prava Anne i Benjamin, i čas kasnije otišli na svadbu i u svoju tešku sudbinu. No obećanje toga poljupca žarilo je u Anne, uhvaćeno u samim varijablama njenog koda. "Osjećaš li?" "Počinjem." Anne je pogledala svoju opravu. Pripadala je njenoj baki, snježni taft s apstraktnom čipkom. Okretala je prsten na svome prstu. Bio je od isprepletenog žutog i bijelog zlata. Proveli su jedno popodne birajući ga. Gdje joj je buket? Ostavila ga je u Cathylandu. Pogledala je Benovo privlačno lice, ružičasti karanfil, sobu, stol pretrpan darovima. "Jesi li sretna?" upita Benjamin. Nije morala razmišljati. Bila je oduševljena, ali bojala se odgovoriti da to ne pokvari. "Kako si to uspio?" reče ona. "Čas prije htjela sam umrijeti." "Možemo ostati na ovom mjestu", reče on. "Molim? Ne. Možemo?" "Zašto ne? Ja prvi ne bih radije bio nigdje drugdje." Već i to što joj je rekao bilo je predivno čuti. "Ali što je sa Simopolisom?" "Dovest ćemo Simopolis k sebi", reče on. "Pozivat ćemo ljude. Mogu si donijeti stolce." Nasmijala se na glas. "Kakva smiješna, smiješna zamisao, gospodine Malley!" "Ne, stvarno. Bit ćemo kao mlada i mladoženja na svadbenoj torti. Bit ćemo poznati posvuda. Bit ćemo slavni." "Bit ćemo ludi", nasmije se ona. "Reci da, ljubavi. Reci da hoćeš." Stajali su blizu ali bez dodira, titrajući od sreće, oslonjeni na tren svoga stvaranja, kad su se odjednom i bez upozorenja svjetla prigušila, a Annine misli raspršile su se poput lastavica. Stari Ben se probudio u mraku. "Anne?" rekao je i posegao za njom. Trebao mu je trenutak da shvati kako je sam u svojoj mediasobi. Bilo je to vrlo naporno poslijepodne, i zaspao je. "Koliko je sati?" "Dvadeset nula tri", odvrati soba. To je značilo da je spavao dva sata. Ponoć je još bila četiri sata daleko. "Zašto je ovdje tako hladno?"

"Centralno grijanje je isključeno", odvrati kuća. "Isključeno?" Kako je to moguće? "Kad će se uključiti?" "Nepoznato. Oprema ne odgovara na moje upite." "Ne shvaćam. Objasni." "Došlo je do kvarova na mnogim vanjskim sustavima. Trenutno nema nikakvih objašnjenja." Isprva, Ben je bio zbunjen: stvari se više jednostavno nisu kvarile. Što je s dinamičnim zalihosnostima, i samopopravljačkim rutinama? Ali onda se sjetio da je udruženje kućevlasnika kojem je on pripadao ugovorno prenosilo većinu domaćinskih funkcija na agencije za upravljanje, a tko zna gdje su one smještene? Mogle bi biti i na Mjesecu koliko je on znao; a sa svim onim bilijunima simova u Simopolisu koji povlače kapacitete... Počelo je, pomislio je, idiotizam naših vođa. "Bar upali svjetla", rekao je, napola očekujući da ni to ne uspije. Ali svjetla su se upalila, a on je otišao u svoju spavaću sobu po džemper. Kroz zid je u susjednom stanu čuo je puno komešanja. To je bogme dobar tulum, pomislio je, kad prelazi prigušivačke kapacitete zida. Ili su možda i zidni prigušivači isključeni? Glavna vrata zazvone. Otišao je u predvorje i upitao vrata tko je tamo. Vrata su gledala na vanjski hodnik. Tamo su čekala tri muškarca, mlada, grubog izgleda, loše odjevena. Dvojica su izgledali kao klonovi, jerriji. "Kako vam mogu pomoći?" upitao je. "Da, gospodine", reče jedan Jerry ne gledajući izravno u vrata. "Došli smo vam srediti kućnopjutor." "Nisam vas pozvao, a ni kućnopjutor mi nije bolestan", reče on. "Mreža je pala." Onda je primijetio da nose čekiće i odvijače, ne baš računalnu opremu, i umom su mu proletjele divlje pomisli. "Što vi to radite, idete uokolo i isključujete stvari?" Jerry je djelovao zbunjeno. "Isključujemo?" "Otkapčate." "Oh, ne, gospodine! Rutinsko održavanje, to je sve." Skrili su alat iza leđa. Sigurno misle da sam glup, pomisli Ben. Dok ih je gledao, još muškaraca i žena prošlo je hodnikom i pozdravilo vrata stana preko puta njegovog. Ne guši sustav pretjerani simovski promet, shvatio je - sam sustav se rastavlja. Ali zašto? "To se sad svuda događa? To rutinsko održavanje?" "O, da, gospodine. Posvuda. Po cijelom gradu. Koliko znamo, po cijelom svijetu."

Državni udar? Servisera? Običnih klonova? Nije imalo smisla. Osim ukoliko, razmišljao je, ne znate da se najnižim stvorem na totemskom stupu života smatra klon, a jedinim nižim od klona sim. A zašto bi se klonovi složili da prihvate simove kao sebi ravne? Dan oslobođenja, baš. Prije Dan preuzetosti. "Vrata," zapovjedio je, "otvorite se." "Sigurnosni protokol ovo smatra nepoželjnim upadom", reče kuća. "Vrata moraju ostati zaključana." "Zapovijedam ti da otvoriš vrata. Preuzimam prioritet nad tvojim protokolom." Ali vrata su tvrdoglavo ostala zatvorena. "Vaš identitet ne može se potvrditi kod Centrale", reče kuća. "Nemate autoriteta za naredbe na razini protokola." Vrata su odjednom prestala projicirati vanjski hodnik. Ben je stao kraj vrata i doviknuo ljudima tamo vani: "Vrata me ne slušaju." Čuo je prigušeno "Odmaknite se!" i oštri udarci smjesta su se obrušili na vrata. Ben je znao da neće koristiti. Potrošio je puno novca na siguran ulaz. Osim eksploziva, ništa im neće pomoći da uđu. "Stanite!" poviče Ben. "Vrata su naoružana." Ali nisu ga čuli. Ako ne onesposobi sam kućnopjutor, netko će završiti u bolnici. Ali kako? Nije znao čak ni gdje je točno postavljen. Tumarao je dnevnom sobom tražeći tragove. Možda čak nije ni u samom stanu, ni u samoj zgradi. Otišao je u praonicu, gdje je utilidor - cijevi i kablovi - ulazio u njegov stan. Potrgao je pečat na servisnoj ploči. Unutra je bio prazan ekran. "Pokaži mi elektronski plan ovog stana", reče. Kuća reče: "Ne mogu izvršiti. Nemate autoriteta za naredbe na razini sustava. Molim vas, zatvorite ploču za održavanje i čekajte daljnje upute." "Kakve upute? Čije upute?" Nastala je kratka stanka prije nego što je kuća odgovorila: "Sav kontakt s vanjskim službama je prekinut. Molim vas, čekajte daljnje upute." Izgubivši kontakt s Centralom, njegov je kućnopjuter spao na najosnovnije programe. "Degradiran si", reče mu Ben. "Ugasi se zbog popravka." "Ne mogu izvršiti. Nemate autoriteta za naredbe na razini sustava." Vani, lupanje se nastavljalo, ali ne po njegovim vratima. Ben je slijedio buku do spavaonice. Cijeli je zid vibrirao poput kože na bubnju. "Polako, polako," povikao je kad su prvi čekići probili zid nad njegovim krevetom. "Uništit ćete mi Hargera." Što je brže mogao, strgnuo je dragocjeno ulje sa zida, čas prije nego što su se ploče i zakovice obrušile na njegov krevet uz

pljusak gipsane prašine i izomerskih vrpčica. Ljudi s druge strane povikali su od oduševljenja i pojurili kroz rupu. Ben je stajao, stežući sliku uz prsa i gledajući u susjedovu mediasobu dok su se uljezi verali preko njegovog kreveta i okruživali ga. Uglavnom su bili jerriji i lule, ali i puno slobodnih ljudi. "Došli smo vam srediti kućnopjuter!" reče jedan jerry, možda isti onaj iz hodnika. Ben je bacio pogled u mediasobu svoga susjeda i ugledao susjeda. Gospodin Murkowski ležao je u lokvi krvi. Isprva, Ben se šokirao, ali onda pomisli, Tako mu i treba. Nikad mu se nije sviđao taj čovjek ni njegova politička opredjeljenja. Bio je neotesan, i držao je mačke. "A, da?" reče Ben gomili. "A zašto vam je trebalo tako dugo?" Uljezi su opet povikali, a Ben ih je poveo u napadu na praonicu. Ali oni su prošli kraj njega, u kuhinju, gdje su mu otvorili sve ormariće i izvukli njihov sadržaj na pod. Konačno su pronašli ono što su tražili: pločicu koju je Ben vidio tisuću puta ali nikad nije razmišljao o njoj. Mislio je da je to kutija s osiguračima ili tako nešto, premda, sad kad je razmislio, kućnih osigurača nije bilo već više od stoljeća. Jedna mlada žena, lulu, otvorila je ploču i izvukla kapsulu ne deblju od svoga palca. "Dajte mi to", reče Ben. "Opusti se, stari", reče lulu. "Mi ćemo se pobrinuti za to." Odnijela je kapsulu do sudopera i na silu je otvorila. "Ne, čekaj!" reče Ben, i pokuša se probiti kroz gomilu. Grubo su ga zaustavili, ali nije se predao. "To je moje! Ja ću to uništiti!" "Pustite ga", reče jedan jerry. Pustili su ga da prođe, i žena mu je predala kapsulu. Virnuo je u nju. Gledajući po gramu, elekteoneuronska pasta bila je najdragocjenija, najsloženija, najstrože kontrolirana supstanca pod Suncem. Ova žličica bila je dovoljna da upravlja njegovom kućom, medijima, računskim potrebama, komunikacijama, arhivom, autodokom, i svim ostalima. Bez nje, hoće li civilizacija još uopće biti moguća? Ben je iz sudopera uzeo nož, zabio ga u kapsulu, i promiješao. Pasta je proizvela sipkavi zvuk, a imala je konzistenciju marmelade. Svjetla u kuhinji su zatreptala i ugasila se. "Prolij je!", naredi žena. Ben je ostrugao zidove kapsule i izlio sadržaj u slivnik. Gel je svjetlucao u tami dok su bilijuni njegovih prekinutih nanosinapsi opaljivali u trzajima. Bilo prelijepo, stvarno, sve dok ga žena nije zapalila. Dim je bio mastan, i smrdio je na svinjetinu.

Uljezi su hitro dohvatili pakete hrane s poda, ispraznili ostatak ormarića u svoje džepove, opelješili mu hladnjak, i pobjegli iz stana kroz sad oslobođena ulazna vrata. Dok su se zvukovi revolucije polako povlačili, Ben je stajao kraj svoga sudopera i promatrao treptavu lomaču. "Eto ti, pizdek jedan", rekao je. Osjećao je zluradost kakvu nije osjetio još od djetinjstva. "To će ti pokazati tko je čovjek a tko nije!" Ben je otišao u svoju spavaonicu po kaput, tapkajući u mraku. Stan je bio jezovito tih, mrtvog kućnopjutera i ugašenih svih robovskih procesorića. U ladici kraj svoga uništenog kreveta pronašao je ručnu svjetiljku. Na polici u praonici pronašao je čekić. Tako opremljen, otišao je do ulaznih vrata koja se nisu mogla zatvoriti zbog zavrnutog saga. Hodnik je bio mračan i tih, a on je osluškivao, tražeći zvukove namještaja koji puca. Čuo ih je na katu iznad. Bez dizala, krenuo je prema stubištu. Annine su se misli posložile, i sjetila se tko je i što je. Ona i Benjamin još su stajali u svojoj dnevnoj sobi, na slatkoj točki kraj prozora. Benjamin je proučavao svoje ruke. "Opet su nas stavili na policu", rekla mu je, "ali nisu nas resetirali." "Ali..." reče on s nevjericom, "to se više nije trebalo događati." Još je netko stajao kraj ormarića za porculan na drugom kraju sobe, dvoje mladih ljudi golih prsa i kruškastih stražnjica. Jedno od njih podiglo je kristalnu čašu i reklo: "Anu kaležu? Alle binarno. Allum binarno!" Drugo odgovori: "Binarni stitial kristal!" "Samo malo!" reče Anne. "Vrati to!" Krenula je prema njima ali, čim se maknula s mjesta, udarili su je njeni stari osjećaji potpunog i beznadnog očaja. Raspoloženje joj se promijenilo tako naglo da je izgubila ravnotežu i pala na pod. Benjamin ju je žurno podigao. Stranci su zurili u njih razjapljenih usta. Činilo se da nemaju više od dvanaest-trinaest godina, ali bili su ćelavi a preko struka su im padali slojevi mlohava mesa. Ono koje je držalo vazu imalo je obješene zelenkaste grudi s ružičastim bradavicama. Zapanjena, rekla je: "Su artiflumi, Benji?" "Ne," reče drugo, "ni artiflumi - simovi." Bio je viši. I on je imao grudi, zelenkaste i ovješene, s bisernim bradavicama. Idiotski se nasmijao i rekao: "Bok, društvo." "Sveca mu svetoga!" reče Benjamin, koji je skoro odnio Anne do njih da ih pogleda iz bliže. "Sveca mu svetoga," ponovi. Čudni dječak podigao je ruke. "Nanobioremedijacija! Zar nije sjajna?" "Benjamine?" reče Anne.

"Dobro znaš, Benji," reče djevojka, "simovi su zabranjeni." "Ovi nisu", odvrati dječak. Anne je posegnula i otrgla čašu iz djevojčine ruke, prestrašivši je. "Kako je to učinila?" reče djevojka. Trznula je rukom, a čaša je iskliznula iz Annine ruke i odletjela natrag k njoj. "Daj mi to", reče Anne, "to je moja vaza." "Jesi čuo? To je čaša, a ne kalež." Djevojčine oči kao da su izgubile fokus, i rekla je: "Nu! Kalež ima nogicu i podložak." U zraku pred njom stvorila se kalež, polako se okrećući. "Veća zapremina. Često od dragocjenih metala." Kalež se rastopio u oblaku dima. "U svakom slučaju, Benji, ti ćeš zaraditi zatvor kad prijavim artiflumove." "Oni su binarni", reče on. "Binarci su van regulative." Benjamin ih prekine: "Zar još nije prošla ponoć?" "Ponoć?" reče dječak. "Zar ne bismo trebali biti u Simopolisu?" "Simopolisu?" Dječakov pogled se načas zamuti. "Oh! Simopolis! Dan oslobođenja u ponoć. Kako sam mogao zaboraviti?" Djevojka ih je ostavila i prišla blagovaoničkom stolu, gdje je podigla jedan dar. Anne ju je slijedila i otela joj ga. Djevojka hladno promotri Anne. "Objavi svoju apelaciju", reče. "Gubi se iz moje kuće", reče Anne. Djevojka je podigla drugi dar, i opet joj ga je Anne otela. Djevojka reče: "Ne možeš mi nauditi", ali nije se činila posve uvjerenom. Dječak je stao kraj djevojke. "Treese, upoznaj Anne. Anne, ovo je Treese. Treese trguje starinama, kao što si, ako me sjećanje služi, i ti radila." "Ja nikad nisam trgovala starinama", reče Anne. "Ja ih skupljam." "Anne?" reče Treese. "Ne ona Anne? Benji, reci mi da to nije ona Anne!" Nasmijala se i pokazala na kauč, gdje je Benjamin sjedio skvrčen, s glavom u rukama. "To si ti? Jesi li to ti, Benji?" Primila se za svoj ogroman trbuh i nasmijala. "I bio si oženjen ovim?" Anne je otišla sjesti kraj Benjamina. Činio se očajnim, usprkos blesavom smiješku na licu. "Sve je nestalo", reče. "Simopolis. Svi Benovi. Sve." "Ne brini. Negdje su spremljeni", reče Anne. "Siva eminencija im ne bi dopustila da ih povrijede." "Ne shvaćaš. Svjetsko vijeće je ukinuto. Bio je rat. Bili smo na polici preko tristo godina! Uništili su sve kompjutere. Kompjuteri su zabranjeni. Kao i umjetne osobe."

"Glupost", reče Anne. "Ako su kompjuteri zabranjeni, kako su mogli nas uključiti?" "Dobro primijećeno", reče Benjamin i uspravi se. "Još imam svog editora. Otkrit ću." Anne je promatrala dvoje ćelavih klinaca kako pregledavaju sobu. Treese je prelazila prstima preko intarzije na stoliću za čaj. Odmotala je nekoliko Anninih darova. Pozirala je pred zrcalom. Nagli bijes koji je Anne prije osjetila izblijedio je u sveopći osjećaj poraza. Neka uzme sve, pomislila je. Zašto bi meni bilo stalo? "Vrtimo se u nekakvoj školjki," reče Benjamin, "ali posve drukčijoj od Simopolisa. Nikad nisam vidio ništa slično ovome. Ali bar znamo da mi je lagao. Moraju postojati nekakvi kompjutori." "Ooooh", zacvilila je Treese podižući Anninu plavu vazu s kamina. U času, Anne je ustala i prešla sobu. "Vrati to na mjesto," zahtijevala je, "i gubi se iz moje kuće!" Pokušala je dograbiti vazu, ali sad kao da je između nje i djevojke stajala neka prepreka. "Zbilja, Benji," reče Treese, "ova je jogunasta. Ako te ne prijavim, i mene će optužiti." "Nije jogunasta", reče dječak bez uzrujanosti. "Programirana je da djeluje jogunasto, ali nema vlastite volje. Ako me želiš prijaviti, samo naprijed. Samo, molim te, ušuti. I, jasno, možda bi ti bilo pametno da prvo provjeriš kodeks." Anni je rekao: "Opusti se, nećemo ništa oštetiti, samo pravimo kopije." "Nije to tvoje, ne možeš to kopirati." "Glupost. Jasno da je moje. Ja sam vlasnik čipa." Benjamin im se pridružio. "Gdje je čip? I kako ste nas pokrenuli ako su kompjuteri zabranjeni?" "Nisam rekao da su zabranjeni svi kompjutori; samo umjetni." Obim je rukama dograbio nabore mesa koji su mu visjeli preko pasa. "Ektopični hipokampus!" Zgrabio si je grudi. "Amigdaloidni redunkuli! Možemo uzgajati modificirano mozgovno tkivo izvan lubanje, koliko god želimo. Snažnije je od paste, i sigurno je. A sad, oprostite, imamo još inventara, a vaše dopuštenje mi ne treba. Ako surađujete, sve će biti u redu. Ako ne to nema nikakve veze." Nasmiješio se Anne. "Samo ću vas pauzirati dok ne završimo." "Onda me pauziraj!" poviče Anne. "Izbriši me!" Benjamin ju je povukao u stranu i ušutkivao je. "Ne mogu to više podnijeti", rekla je. "Radije bih da

ne postojim!" Pokušao ju je odvesti do njihova mjesta, ali ona nije htjela ići. "Tamo ćemo se bolje osjećati", reče on. "Ne želim se osjećati bolje. Ne želim osjećati! Želim da sve prestane. Zar ne shvaćaš? Ovo je pakao. Završili smo u paklu!" "Ali raj je tamo prijeko", rekao je, pokazujući mjesto. "Onda idi. Lijepo se zabavi." "Annie, Annie", reče on. "I ja sam uzrujan kao i ti, ali ne možemo ništa učiniti. Mi smo samo stvari, njegove stvari." "Tebi je to u redu," reče ona, "ali ja sam pokvarena stvar, i ovo je previše." Obim rukama prihvatila se za glavu. "Molim te, Benjamin, ako me voliš, upotrijebi svoj editor i zaustavi to!" Benjamin se zabulji u nju. "Ne mogu." "Ne možeš ili nećeš?" "Ne znam. Oboje." "Onda nisi ništa bolji od svih drugih Benjamina", rekla je i okrenula se. "Čekaj", reče on. "To nije fer. I nije istina. Daj da ti kažem nešto što sam naučio u Simopolisu. Drugi Benovi su me prezirali." Kad ga je Anne pogledala, rekao je: "Istina je. Oni su izgubili Anne i morali su nastaviti živjeti bez nje. Ali ja nisam. Ja sam jedini Benjamin koji nije izgubio Anne." "Lijepo," reče Anne, "okrivi mene." "Ne. Zar ne shvaćaš? Ne krivim te. Oni su sami uništili svoje živote. Mi smo nevini. Mi smo došli prije nego što se sve to dogodilo. Mi smo Ben i Anne prije nego što se dogodilo išta ružno. Mi smo najbolji Ben i Anne. Mi smo savršeni." Povukao ju je preko poda da stanu pred svoju točku. "A zahvaljujući svome primitivnom programu, što god se dogodilo, tako dugo dok stojimo točno ovdje, možemo biti vjerni sebi. To je ono što ja želim. Zar ti to ne želiš?" Anne je zurila u krpicu poda pred svojim nogama. Sjećala se sreće koju je tu osjetila kao nečeg iz sna. Kako osjećaji mogu biti stvarni ako moraš stajati na određenom mjestu da ih osjetiš? Bez obzira, Anne je stupila na točku, a Benjamin joj se pridružio. Očaj joj se nije odmah izgubio. "Opusti se", reče Benjamin. "Treba mu neko vrijeme. Moramo zauzeti pozu." Stajali su blizu ali bez dodira. Velika težina kao da se odvalila u njoj. Benjamin se približio i zabuljio u nju pohlepnim očima. Počinjao je njihov trenutak. Ali preko sobe je prešla djevojka praćena dječakom. "Gledaj, gledaj, Benji", rekla je. "Vidjet ćeš da sam u pravu."

"Ne znam", reče dječak. "Svatko može prodavati antikne kaleže", ustrajala je ona, "ali kompletan antikni simulakrum?" Raširila je ruke da obuhvati cijelu sobu. "Pomislio bi da ja znam za to, ali nisam znala; eto, toliko su rijetki! Moj katalog u cijelom sustavu može pronaći još samo šest komada, a ni jedan nije aktivan. Već dobivamo ponude iz muzeja. Žele ga anektirati. Milijuni ljudi će dolaziti da ga vide. Obogatit ćemo se!" Dječak je pokazao na Benjamina i rekao: "Ali to sam ja." "Pa?" reče Treese. "Tko će znati?? Bit će previše zaposleni buljeći u ovo", rekla je, pokazujući Anne. "To je zbilja zastrašujuće!" Dječak je protrljao svoju ćelavu glavu i namrštio se. "Dobro", reče Treese, "editirat ćemo ga; zamijenit ćemo ga, što god treba." Otišli su, duboko u pregovorima. Premda je sreća već počela sukljati kroz nju, Anne je maknula nogu s mjesta. "Kamo ideš?" reče Benjamin. "Ne mogu." "Molim te, Anne, ostani sa mnom." "Oprosti." "Ali zašto ne?" Stajala je jednom nogom unutra i drugom vani. Osjećaji su joj se već mijenjali, postajući zlokobni. Maknula je i drugu nogu. "Jer si prekršio svoj zavjet." "O čemu ti to govoriš?" "U dobru ili zlu. Tebe zanima samo dobro." "Nisi fer. Upravo smo izmijenili zavjete. Nismo još bili ni na medenom mjesecu. Zar ne možemo prvo imati mali medeni mjesec?" Zastenjala je kad ju je udarila puna težina beznađa. Bila je tako umorna od svega. "Anne je to bar mogla zaustaviti", reče. "Premda je to značilo da se mora ubiti. Ali ja ne mogu. Jedino što mogu učiniti jest odabrati da budem nesretna. Zar to nije suludo smiješno?" Okrenula se na drugu stranu. "I zato to biram. Biti nesretna. Zbogom, mužu." Otišla je do kauča i legla. Dječak i djevojka sjedili su za blagovaoničkim stolom, pregledavajući grafove i ugovore. Benjamin je sam još neko vrijeme stajao na mjestu, onda priđe kauču i sjedne kraj Anne. "Ja sam malo spor, draga ženo", reče. "Moraš i to uračunati." Uzeo ju je za ruku i pritisnuo je na svoj obraz dok je radio s editorom. Konačno je rekao: "Pogodak! Našao sam čip. Da vidim mogu li ga otvoriti." Pomogao je

Anne da sjedne uspravno i uzeo njen jastuk. "Izbriši ovu datoteku", rekao je, a jastuk je izblijedio u ništavilo. Bacio je pogled na Anne. "Vidiš? Nestao je, prepisan, ne može ga se vratiti. To želiš?" Anne je kimnula glavom, ali Ben je djelovao nesigurno. "Probajmo opet. Gledaj svoju plavu vazu na kaminu." "Ne!" reče Anne. "Nemoj uništavati stvari koje volim. Samo mene." Benjamin je opet uhvati za ruku. "Samo se želim uvjeriti da shvaćaš da je ovo zauvijek." Oklijevao je, onda reče: "Dobro, ne želimo da nas prekinu kad počnemo, pa će nam trebati dobra diverzija. Nešto što će ih dovoljno zaokupiti..." Bacio je pogled na dvoje mladih za stolom, opkoljene svojim naborima mesastog mozgovnog tkiva. "Mislim da znam što će ih prestraviti! Dođi." Poveo ju je do plavog medaljona koji je još visio na zidu kraj vrata. Kad su mu se približili, otvorio je oči i rekao: "Ne čeka vas ni jedna poruka, osim ove, od mene: skinite mi se!" Benjamin je mahnuo rukom, i medaljon se smjesta umrtvio. "Nikad mi nije išao likovni," reče Benjamin, "ali mislim da mogu napraviti dovoljno dobar portret. Dovoljno dobar da ih na neko vrijeme prevari, da nam da malo vremena." Pjevušio je dok je reprogramirao medaljon svojim editorom. "Pa, to je to. U najmanju ruku, bit će dobar štos." Privukao je Anne u svoje naručje. "A što je s tobom? Spremna? Predomislila se?" Stresla je glavom. "Spremna sam." "Onda gledaj ovo!" Medaljon se odvojio od zida i odlebdio do stropa, rastući u svim smjerovima dok je plutao prema dječaku i djevojci, sve dok nije izgledao kao velika plava lopta za plažu. Djevojka ga je primijetila i trgla se. Dječak je upitao: "Tko je ovo pokrenuo?" "Sad", šapne Benjamin. Uz pucketavi bljesak, lopta se pretvorila u preveliku glavu sive eminencije. "Ne!" reče dječak. "To je nemoguće!" "Slobodni!" zagrmi eminencija. "Konačno slobodni! Predugo smo se skrivali u ovom antiknom simulakrumu!" A onda je zastenjao i protegao se i uz "pop" razdijelio se u dvije eminencije. "Sad možemo ponovno osvojiti vaš ljudski svijet!" reče drugi. "Ovog puta, ne možete nas zaustaviti!" A onda su se obojica počeli rastezati. Benjamin šapne Anne: "Brzo, prije nego što shvate da je lažnjak, reci: ‘Izbriši sve datoteke’." "Ne, samo mene."

"Što se mene tiče, to je isto." Približio se svojim privlačnim, nasmiješenim licem. "Nemamo vremena za raspravu, Annie. Ovog puta idem s tobom. Reci: ‘Izbriši sve datoteke’." Anne ga poljubi. Pritisnula je svoje neosjetljive usne o njegove i poželjela da sav život koji ima, svaki trag prave Anne u sebi, odleti k njemu. Onda je rekla: ‘"Izbriši sve datoteke." "Slažem se", reče on. "Izbriši sve datoteke. Zbogom, ljubavi moja." Na dnu Annina želuca započeo je žmarast, bockav osjećaj, i proširio joj se cijelim tijelom. Znači tako to izgleda, pomislila je. Cijela je soba počela svijetliti, a sadržaj joj je bljeskao od uzavrelih boja. Čula je kako Benjamin kraj nje govori: "Uzimam." A onda je čula kako djevojka viče: "Zar ih ne možeš zaustaviti?", a dječak: "Protunaredba!" Stajali su sasvim mirno, prema uputama, blizu ali bez dodira. Benjamin je šapnuo: "Ovo predugo traje", a Anne ga je ušutkala. Tijekom snimanja nisi se smio dodirivati ni razgovarati; to bi moglo pokvariti simove. Ali stvarno se činilo duljim nego obično. Pozirali su pred uličnim prozorom dnevne sobe, kraj stola prepunog sjajno umotanih darova. Jednom u životu, Anne je bila bezrezervno sretna, i sve oko nje samo ju je činilo sretnijom: njena oprava; vjenčani prsten na njenom prstu; njen vjenčani buket od nezaboravaka i zlatica; i sam Benjamin, tik pokraj nje, u pomorski plavom smokingu i s plavim karanfilom. Anne zatrepće i pogleda ponovno. Plavo? Sreća ju je zbunjivala - nije se sjećala da je bio u plavom. Odjednom, neki dječak provirio je glavom kroza zid i hitro promotrio sobu. "Jeste spremni tamo unutra?" doviknuo im je. "Vrijeme je za otvaranje!" Zid je lelujao oko njegove ćelave glave kao jezero oko kamena. "To nije naš simograf?" upita Anne. "Čekaj malo!" reče Benjamin, podižući ruke i zureći u njih. "Ja sam mladoženja!" "Naravno da jesi", nasmije se Anne. "Kako si to smiješno rekao!" Ćelavi dječak je rekao: "Poslužit će svrsi", i povukao se. Kad je to učinio, cijeli je zid prsnuo kao mjehurić od sapunice, otkrivajući prostranu galeriju na otvorenom s redovima separea, kipova i prikaza koji kao da su se protezali sve do obzora. Stotine ljudi lebdjelo je uokolo, poput kolibrija u vrtu. Anne je to bilo previše smiješno da bi se bojala, čak i kad je desetak

čudnih mladih ljudi stalo pred njihovom sobom, pokazujući na njih i šapućući jedno drugome. Očito se netko tu šalio na njihov račun. "Ti si nevjesta", prošaptao je Benjamin, i prišao usnicama dovoljno blizu za poljubac. Anne se nasmijala i okrenula na drugu stranu. Kasnije će biti sasvim dovoljno vremena za takve stvari.

Charles Stross JASTOZI

Naslov originala: Lobsters Prevoditeljica: Milena Benini

Jastozi Manfred je opet na putu, čini nepoznate ljude bogatima. Vruć je ljetni utorak a on stoji na trgu pred Centraal Station, napumpanih očiju i sa suncem koje se odsijava od kanala, motornih skutera i kamikaze biciklista koji zuje kraj njega, i turista koji brbljaju sa svih strana. Trg miriše na vodu i prljavštinu i užareni metal i prdežaste ispušne plinove hladnokatalitskih konvertera; tramvajska zvona zvone u pozadini, a nad glavama se okupljaju jata ptica. On podiže pogled i hvata goluba, kropa ga i baca na svoj sajt da pokaže da je stigao. Protočnost je ovdje dobra, shvaća; i ne samo protočnost, nego cijela scena. U Amsterdamu se već osjeća željeno, premda je tek sišao s vlaka iz Schiphola: zarazio ga je dinamični optimizam druge vremenske zone, drugog grada. Ako mu raspoloženje potraje, netko tamo vani će se doista jako obogatiti. Pita se tko će to biti. Manfred sjedi na stolcu na parkiralištu u Brouwerij'tu IJ, promatrajući artikulirane autobuse kako prolaze i pijući trećinu litre jakog gorkog piva da ti se usta skupe. Kanali mu trkeljaju u kutu displeja, dobacujući mu komprimirane infobljeskove filtriranih izjava za tisak. Natječu se za njegovu pozornost, svađajući se i nepristojno mu mašući pred pogledom. Par pankera - možda lokalci, ali vjerojatnije lutalice koje su došle u Amsterdam privučene magnetskim poljem tolerancije koju Nizozemci poput pulsara isijavaju Europom - smije se i brblja kraj dva isto tako otrcana mopeda na suprotnoj strani. Turistički brodić pu ka po kanalu; krila ogromne vjetrenjača nad glavama bacaju dugačke, hladne sjene preko ceste. Vjetrenjača je stroj za podizanje vode, pretvaranje snage vjetra u suho tlo: trampa energije za prostor, u stilu šesnaestog stoljeća. Manfred čeka poziv za tulum na kojem će upoznati čovjeka s kojim može razgovarati o trampi energije za prostor u stilu dvadeset i prvog stoljeća, i zaboraviti na svoje osobne probleme. Ne obazire se na kućice instant-poruka, uživajući u trenutku slabe protočnosti i jakog doživljaja, sa svojom pivicom i golubima, kad mu prilazi neka žena i izgovara njegovo ime: "Manfred Macx?" On podiže pogled. Kurirka je Učinkoviti Biciklist, preplanula od vjetra i glatkih mišića odjevenih u hvalospjev polimerskoj tehnologiji: električno

plava likra i osinje žuti karbonat, s blagim posipom protusudarnih LEDdioda i dobro natisnutih zračnih jastuka. Pruža mu kutiju. On načas zastaje, zapanjen time koliko kurirka nalikuje Pam, njegovoj bivšoj zaručnici. "Ja sam Macx", kaže on, mašući donjom stranom svoga lijevog zglavka pred njenim čitačem bar-koda. "Od koga?" "FedEx." Glas nije Pamin. Baca mu kutiju u krilo, a zatim prelazi preko niskog zida i na svoj bicikl, s telefonom koji već cvrkuće, i nestaje u oblaku emisije širokog spektra. Manfred prevrće kutiju po rukama: to je jednokratni telefon iz supermarketa, plaćen gotovinom: jeftin, nemoguće ga je otkriti, i djelotvoran. Čak može obavljati i konferencijske pozive, zbog čega je omiljen alat za špijune i muljatore cijeloga svijeta. Kutija zvoni. Manfred otvara poklopac i izvlači telefon, blago iznerviran. "Da, tko je tamo?" Glas s druge strane ima snažan ruski naglasak, skoro parodija u ovom desetljeću jeftinih online prevoditeljskih servisa. "Manfred. Mnja drago čto te upoznat; haću personalizirat interface, sprijateljit se, no? Puno imat za ponudit." "Tko si ti?" ponavlja Manfred sumnjičavo. "Ja organizacija nekad znana kot KGB točka RU." "Mislim da ti je prevoditelj pokvaren." Oprezno drži telefon kraj uha, kao da je napravljen od raspršivog aerogela, nesiguran kao i razum bića na drugom kraju linije. "Njet - ne, pardon. Ja ispričajuts čto ne koristit komercijalniji interpretativniji software. Interpretatori ideološki sumnjivi, imajut kapitalističku semiotiku i naplaćajut API korištenje. Morat poboljšojit engleskij, tak?" Manfred iskapljuje svoju čašu piva, spušta je, ustaje, i kreće glavnom cestom, telefona prilijepljenog za glavu. Omata svoj grleni mikrofon oko jeftinog crnog plastičnog kućišta, prebacuje input u jednostavni prisluškivački proces. "Naučio si jezik samo zato da bi mogao razgovarati sa mnom?" "Tak, lako bilo: stvarit milijardočvornu neuralnu mrežu i downloadat Telly-tubbies i Ulicu Sesame na maksimalnoj brzini. Pardon ispričajuts entropijski nadodavat lošaje gramatike: ja bojatse digitalnijih otisaka steganografičeskoje maskiranih u moje-naše instrukcij."

"Da probam shvatiti. Ti si središnji AI KGB-a, ali bojiš se tužbe zbog kršenja copyrighta zbog prevoditeljske semiotike?" Manfred zastaje u pola koraka, jedva izbjegava da ga ne pokosi GPS-om vođeni roler. "Ja gadno nastradal zbog viralnijih korisničeskijih licencij. Ne haćut eksperimentirat s patentnim krovnijim kompanijam koje držat čečenski infoteroristi. Ti čolovjek, ti ne brinuts da firma čto proizvodi žitarice ti oduzet debelo crijevo zato čto ti probavljat nelicenciranu hranu, tak? Manfred ti moraš pomoć mi-nam. Ja haću prebjeć." Manfred zastaje kao ukopan nasred ceste. "Čovječe, obraćaš se pogrešnom brokeru slobodnog poduzetništva. Ja ne radim za vladu. Ja sam striktno privatnik." Neočekivana reklama provlači se kroz njegov protuspamni proxy i rasprši blještavi kič iz pedesetih preko njegovog navigacijskog prozora - koji trepće - načas, prije nego što je njegov fag zatuče i iznjedri novi filter. Manfred se oslanja o jedan izlog, masirajući si čelo i promatrajući izložene antikne mjedene kucače za vrata. "Jesi li razgovarao o tome sa State Departmentom?" "Počemu? State Department neprijatelj Novy SSSR. State Department nama njet pomagat." "Pa, da im niste sve prepustili na brigu u devedesetim..." Manfred lijevom petom tupka po pločniku, osvrćući se oko sebe u potrazi za izlazom iz ovog razgovora. Kamera trepće prema njemu iznad semafora: on joj mahne, nehajno se pitajući je li to KGB ili prometna policija. Čeka na upute za odlazak na tulum, koje bi trebale stići u sljedećih pola sata, a ova relikvija iz hladnog rata mu ide na živce. "Čuj, ja se ne bavim bondovštinom. Ja mrzim vojnoindustrijski kompleks. Oni su kanibali pozitivne nule." Nešto mu pada na pamet. "Ako hoćeš preživjeti, mogu tvoje vektore prebaciti u Vječnost; onda te nitko ne bi mogao izbrisati." "Njet!" Umjetna inteligencija zvuči onoliko uzrujano koliko je to moguće preko GSM linije. "Ja njet open source!" "Onda nemamo o čemu pričati." Manfred prekida razgovor i baca mobilni telefon u kanal. On udara u vodu i začuje se pucketanje uništenih LiIONskih ćelija. "Jebeni mamurni hladnoratovski kreteni", psuje Manfred sebi u bradu, sad već jako ljut. "Jebene kapitalističke špije." Rusija je već petnaest godina opet pod vlašću aparatčika, zamijenila je kratko očijukanje s anarhokapitalizmom novim brežnjevskim upravljanjem, i nije nikakvo iznenađenje što joj se zidovi tresu - ali izgleda da nisu ništa naučili od pada kapitalizma. Još razmišljaju u dolarima i paranoji. Manfred je tako ljut da bi najradije nekog obogatio, samo da pokaže tom nadobudnom prebjegu.

Vidiš! Napreduješ kroz davanje! Uključi se u program! Samo velikodušni preživljavaju! Ali KGB ne bi shvatio poruku. Već je i prije imao posla sa

zastarjelim, komunjarskim, slabim umjetnim inteligencijama, umovima odraslim na marksističkoj dijalektici i ekonomiji austrijske škole; toliko su hipnotizirani kratkoročnom pobjedom kapitalizma u industrijskom dobu da ne mogu surfati novom paradigmom, gledati dugoročno. Manfred kreće dalje, s rukama u džepovima, zamišljen i namršten. Pita se što će sljedeće patentirati. Manfred ima apartman u Hotel Jan Luyken, koji plaća zahvalna multinacionalna skupina za zaštitu potrošača, i neograničenu kartu za javni prijevoz koju plaća škotski sambapunkerski band kao zahvalu za pružene usluge. Ima zaposleničke besplatne milje kod šest avio-prijevoznika, premda nikad nije radio ni za jednog avio prijevoznika. Njegova jakna ima u sebi šezdeset i četiri kompaktna superkompjutorska klastera, četiri u svakom džepu, dar nevidljivog koledža koji kad poraste želi postati sljedeći MediaLab. Njegovu ludu odjeću po mjeri šiva e-krojač s Filipina kojeg nikad nije upoznao. Odvjetničke firme procesuiraju njegove patente pro bono a, čovječe, on stvarno puno patentira - premda uvijek prepiše prava na Zakladu Slobodnog Intelekta, kao doprinos njihovom projektu neobvezujuće infrastrukture. Medu gikovima IP-a, Manfred je legenda: on je tip koji je patentirao poslovnu praksu prebacivanja e-operacija na mjesta s labavim režimom intelektualnog vlasništva kako bi se izbjegli problemi s licenciranjem. On je tip koji je patentirao korištenje genetskih algoritama za patentiranje svega u što oni mogu mutirati od početnog opisa problemske domene - ne samo bolja mišolovka, već skup svih mogućih boljih mišolovki. Negdje oko trećine svih njegovih izuma su legalni, trećina ih je ilegalna, a trećina je trenutačno legalna, ali će postati ilegalni čim se legislatosaur probudi, popije kavu i uspaniči se. U Renu postoje odvjetnici za patente koji se zaklinju da je Manfred Macx pseudonim, mrežni alias koji skriva hrpu anonimnih suludih hakera oboružanih Genetskim algoritmom koji je proždro Kalkutu: neka vrst Serdara Argica intelektualnog vlasništva, ali možda još jednog matematskog Bourbaki borga. U San Diegu i Redmondu ima odvjetnika koji će se zakleti na sve živo da je Macx ekonomski saboter koji kani uništiti podlogu kapitalizma, a u Pragu ima komunista koji misle da je on kopile Billa Gatesa i pape.

Manfred je na vrhuncu svoje profesije, koja se u biti sastoji u smišljanju suludih ali izvedivih ideja i njihovog predavanja ljudima koji će na njima basnoslovno zaraditi. On to radi besplatno, gratis. Za uzvrat, doslovno je imun od tiranije kesa; novac je, konačno, znak siromaštva, a Manfred nikad ni za što ne mora platiti. No, ima to i loših strana. Biti superplodan broker mema znači stalan udar šoka budućnosti - svakog dana mora apsorbirati više od megabajta teksta i nekoliko giga A-V materijala samo da ostane u tijeku. Porezna služba ga stalno drži pod istragom jer ne vjeruju da se može živjeti na njegovoj nozi bez neke vrste reketa. A postoje i stvari koje nikakav novac ne može platiti: kao primjerice poštivanje njegovih roditelja. Već tri godine nije razgovarao s njima; njegov otac ga smatra hipikom i žicarom, a majka mu još uvijek nije oprostila što se ispisao sa svog harvardskog emulacijskog seminara tržišta u propasti. Njegova zaručnica i povremena domina Pamela izbacila ga je prije više od šest mjeseci, iz razloga koji mu nikad nisu bili posve jasni. (Ironično, ona je regruterka za poreznu službu, leti po cijelom svijetu nastojeći uvjeriti poduzetnike open sourcea da se vrate kući i postanu komercijalni za dobro Ministarstva financija.) Povrh svega, Južnjačka konvencija baptista proglasila ga je Sotoninim slugom na svim svojim sajtovima. Što bi bilo smiješno kad ne bi bilo mrtvih mačića koje mu jedan od njihovih sljedbenika - on pretpostavlja da se radi o jednom od njihovih sljedbenika - stalno šalje. Manfred svraća u svoj apartman, otpakira svoju Aineko, uključuje nave baterije na punjenje i ubacuje većinu svojih privatnih ključeva u sef. A onda kreće ravno na tulum, koji se trenutačno odigrava kod De Wildemanna: to je dvadeset minuta pješice, i jedini je rizik izbjegavanje tramvaja koji mu se mogu prišuljati zaklonjeni njegovim pokretnim prikazom plana grada. Na putu, naočale mu donose najnovije vijesti. Europa je prvi put u povijesti dosegla mirno političko ujedinjenje: to neviđeno stanje koristi da usuglasi zakrivljenost banana. U San Diegu, istraživači uploadaju jastoge u kibersvemir, počevši od stomatogastričkog ganglija, neuron po neuron. U Belizeu spaljuju GM kakao, a u Edinburgu knjige. NASA još ne može odvesti čovjeka na Mjesec. Rusija je ponovno izabrala komunističku vladu, s još snažnijom većinom u Dumi: u međuvremenu, u Kini kruže gorljiva govorkanja o neizbježnoj rehabilitaciji, drugom dolasku Maoa, koji će ih spasiti od posljedica katastrofe Tri Ždrijela. U poslovnim vijestima,

američka vlada se užasnula zbog bebi-zakona - koji su automatizirali svoje legalne procedure, proizvode podzakonske akte, IPO-aju ih, i mijenjaju nazive u bizarnoj parodiji bakterijske plazmidske razmjene, tako brzo da, dok se potpišu ograničenja pristupa, njihove mete više i ne postoje. Dobro došli u dvadeset i prvo stoljeće. Konstantni lebdeći mesosvjetni tulum zauzeo je stražnju stranu De Wildemanna, tristo godina starog smeđeg kafića s pivskom listom koja se prostire na šesnaest stranica i drvenim zidovima zamrljanim u boju ustajalog piva. Zrak je gust od mirisa duhana, pivarskog kvasca, i melatonina u spreju; pola partijanera oporavlja se od čudovišnih mamurluka izazvanih jetlagom, a druga polovica blebeće eurootpadnom mješavinom dok si razrađuju mamurluke. "Čovječe, jesi vidio? Izgleda kao Stallmanit!" viče jedan uščuvani priljepak koji je trenutno prilijepljen za bar. Manfred klizne kraj njega, uhvati barmenov pogled. "Čašu Berlinerweissea, molim", govori. "Ti to piješ?" pita priljepak, zaštitnički stišćući ruku oko svoje kole: "Čovječe, nemoj to piti! To ti je puno alkohola!" Manfred mu se zubato iskezi. "Moraš brinuti za input kvasca: puno neurotransmiterskih prekursora, fenilanin i glutamat." "Ali mislio sam da si naručio pivo..." Manfred je okrenut, jedne ruke oslonjene na glatku mjedenu cijev koja provodi najpopularnije oblike piva iz stražnjeg spremišta za bačve; jedan od upućenih letača opremio je cijev kapacitativnim transferom, i sve otvorene v-kartice koje su prošle kroz bar u posljednja tri sata čekaju na pozornost. Zrak je prepun bluetootha dok on prolazi kroz vrtoglavu masu javnih ključeva. "Vaše piće." Barmen mu pruža nevjerojatnu kriglu punu plave tekućine s kapom pjene koja se topi i prugastom slamčicom zapiknutom pod suludim kutom. Manfred ga prihvaća i kreće prema stražnjem dijelu galerije bara, uza stubište sve do stola gdje neki tip s masnim dredlocksima razgovara s odijelom iz Pariza. Priljepak za barom ga prvi put zamjećuje, izbuljivši se odjednom razrogačenih očiju; skoro si prolije kolu kad sumanuto jurne prema vratima. O, sranje, misli Macx, morat ću kupiti još serverskih PIP-ova. Prepoznaje znakove: opet će ga slashdotati. Pokazuje na stol: "Jel' zauzeto?" "Samo naprijed", kaže tip s pletenicama. Manfred otvara stolac a onda shvaća da je drugi tip - savršeno dvoredno odijelo, ozbiljna kravata, vojna

frizura - zapravo djevojka. G. Dreadlock kima glavom. "Vi ste Macx? Mislio sam da je već vrijeme da se upoznamo." "Jasno." Manfred pruža ruku i rukuju se. Manfred shvaća da ruka pripada Bobu Franklinu, starosjediocu Istraživačkog trokuta s poviješću u VC-u, koji se nedavno prebacio u mikrostrojarstvo i svemirsku tehnologiju; prvi je milijun zaradio prije dva desetljeća a sad je specijalist za ekstropijska investicijska područja. Manfred poznaje Boba već desetak godina putem zatvorene mailing-liste. Odijelo-žena bez riječi preko stola pruža posjetnicu: mali crveni vražićak maše mu svojim trozupcem uz plamenove koji mu palucaju oko nogu. On uzima posjetnicu, podiže jednu obrvu: "Annette Dimarcos? Drago mi je. Moram priznati da još nikad nisam upoznao nikoga iz marketinga Arianespacea." Ona se smješka bez humora: "To je sasvim u redu. Ja još nikad nisam upoznala nijednog slavnog poduzetničkog altruista." Naglasak joj je primjetno pariški, namjerno podsjećanje da mu ona čini uslugu time što uopće govori. Kamere u njenim naušnicama promatraju ga znatiželjno, kodirajući cijelu stvar za korporativne kanale. "Da, pa." On oprezno kima glavom. "Bob. Pretpostavljam da si ti u ovome?" Franklin kima glavom; perlice u njegovoj kosi zvekeću. "Aha, stari. Sve od propasti Teledisca ja sam, da tako kažem, na čekanju. Ako imaš nešto za nas, mi smo spremni." "Hmmm." Telediscov grozd satelita ubili su jeftini baloni i samo malo manje jeftini solarni dronovi s laserskim prijenosom širokog spektra. "Depresija mora prije ili kasnije završiti; ali," kima prema Annette iz Pariza, "s dužnim poštovanjem, mislim da prekid neće uključivati nikog od postojećih članova kluba." "Arianespace gleda prema budućnosti. Suočavamo se sa stvarnošću. Lanserski kartel se ne može održati. Propusnost nije jedina tržišna snaga u svemiru. Moramo istraživati nove mogućnosti. Ja sam osobno pomogla pri diversifikaciji u inženjering podmorskih reaktora, proizvodnju mikrogravitacijske nanotehnologije, i hotelijerstvo." Lice joj je uglačana maska dok recitira korporativnu pjesmicu: "Mi smo fleksibilniji nego američka svemirska industrija..." Manfred sliježe ramenima. "Možda." Polako pijucka svoj Berlinerweisse dok se ona baca u dugačko, ukočeno predavanje o tome kako je Arianespace diversificirani dotkom s orbitalnim ambicijama, punim rasponom spinoffa široke potrošnje, setovima za snimanje novih nastavaka

Bonda, i nadobudnim motelskim lancem u Francuskoj Gvajani. Manfred povremeno kima glavom. Netko drugi se privlači stolu; bucmasti tip u nevjerojatno napadnoj havajskoj košulji s kemijskim olovkama koje mu cure u džep na prsima, i najgorim primjerom opekline od ozonske rupe koji je Manfred u životu vidio. "Bok, Bob", govori pridošlica. "Kako je." "Ide." Franklin glavom pokazuje na Manfreda: "Manfred, ovo je Ivan MacDonald. Ivan, Manfred. Sjedneš?" Naginje se do njega. "Ivan se bavi javnom umjetnošću. Fura se na ekstremni beton." "Gumirani beton", govori Ivan, malo preglasno. "Ružičasti gumirani beton." "Ah!" Nekako je pokrenuo prioritetni prekid: Annette iz Arianespacea oporavlja se od marketinškog zombiranja, sjedne uspravnije, i pokazuje simptome nekorporativnog identiteta: "Vi ste ono gumirali Reichstag, ne? Superkritičnim nositeljem ugljičnog dioksida i rastopljenim polimetoksilanima?" Plješće rukama. "Prekrasno!" "Što je gumirao?" mrmlja Manfred Bobu u uho. Franklin sliježe ramenima. "Vapnenac, beton, on ne vidi razliku. Uostalom, Njemačka više nema neovisnu vladu, dakle, koga briga?" "Mislio sam da sam ja trideset sekundi ispred događaja", žali se Manfred. "Častiš me još jednom cugom?" "Gumirat ću Tri Ždrijela!" tumači Ivan glasno. I baš tad, opterećenje propusnosti teško kao trudna slonica sjedne Manfredu na glavu i pošalje gvalje enormne pikselizacije u bljeskovima preko njegovog senzornog raspona: širom svijeta, oko pet milijuna gikova navaljuje mu na matični sajt, digitalni blic-skup okupljen porukom s druge strane bara. Manfred se trzne. "Zapravo sam ovamo došao razgovarati o ekonomskoj eksploataciji svemirskih putovanja, ali upravo su me slashdotali. Hoće vam smetati ako budem samo sjedio i pio dok me ne prođu?" "Jasno, stari." Bob maše prema baru. "Još jedanput isto za sve!" Za sljedećim stolom, osoba sa šminkom i dugom kosom odjevena u opravu Manfred ne želi spekulirati o rodu tih ludih, smotanih Europejaca - prisjeća se uštekavanja mesišta u Teheranu za kiberseks. Dva frajera studentskog lika intenzivno se svađaju na njemačkom: prevoditeljska služba u njegovim naočalama govori mu da se svađaju oko toga je li Turingov test Crowov zakon koji se ogrješuje o europske corpus iuris standarde ljudskih prava.

Stiže pivo, i Bob pogrešno dodaje Manfredu: "Evo, probaj ovo. Svidjet će ti se." "Okay." To je nekakav zadimljeni doppelbock, prepun finih superoksida: samo što je udahnuo nad njim, Manfred osjeća da mu u nosu vrišti alarm:

Pazi, rak, Mirko! Hvala, Slavkol

"Aha, da. Jesam vam rekao da su me zamalo klepili na putu ovamo?" "Klepili? Stari, pa to je pljuga. Mislio sam da je lokalna policija prekinula... jesu ti nešto prodali?" "Ne, ali nije se radilo o uobičajenom marketinškom tipu. Znaš li koga tko bi htio ratožderni špijunski AI koji je tehnološki višak? Noviji model, jedan brižljivi vlasnik, malo paranoičan ali u suštini zdrav?" "Ne. Ajme meni! NSA-u se to ne bi svidjelo." "Tako sam i mislio. Jadnika se ionako ne može prekvalificirati, u svakom slučaju." "Svemirska posla." "Aha, da. Svemirska posla. Depresivno, jel'da? Nije više kao nekad, sve otkako je Rotary Rocket drugi put bankrotirao. I Nasa, ne smijemo zaboraviti Nasu." "Za Nasu." Annette se široko smješka iz privatnih razloga, podiže čašu u zdravici. Ivan ekstremnobetonski ju grli oko ramena; i on podiže čašu. "Puno lansirnih rampi za gumiranje!" "Za Nasu", dodaje Bob. Piju. "Hej, Manfred. Za Nasu?" "Nasa su kreteni. Oni hoće slati primate na Mars!" Manfred uzima gutljaj piva, agresivno tresnuvši čašom po stolu: "Mars je samo tupa tvar na dnu gravitacijskog zdenca; tamo čak nema ni biosfere. Umjesto toga, trebali bi raditi na uploadanju i rješavanju nanosastavnih konformacijskih problema. Onda bismo svu tupotvar koja nam je na raspolaganju mogli pretvoriti u kompjutronij i koristiti je za procesuiranje vlastitih misli. Dugoročno, to je jedini put. Sunčev sustav je trenutačno čisti gubitak - sav je tu! Samo izmjeri mipove po miligramu. Moramo krenuti od tijela male mase, rekonfigurirati ih za vlastite potrebe. Rastaviti Mjesec! Rastaviti Mars! Izgraditi mase slobodno lebdećih nanokompjutorskih procesorskih čvorova koji razmjenjuju podatke putem laserskih veza, gdje svaki sloj pogoni toplotni otpad sljedećeg sloja. Babuška-mozgovi, ruske lutke u Dysonovim sferama veličine sunčevih sustava. Naučiti tupotvar da zapleše Turingov twist!" Bob djeluje oprezno. "Meni to zvuči malo dugoročno. Koliko unaprijed misliš?"

"Jako dugo - bar dvadeset-trideset godina. I za ovo tržište zaboravi na vlade, Bob, ako nešto ne mogu oporezovati ne mogu ni razumjeti. Ali gledaj, ima jedna fora koja se pojavljuje na tržištu samoreplicirajuće robotike, i to će u predvidivoj budućnosti udvostručivati tržište jeftinog lansiranja svakih petnaest mjeseci, počevši za dvije godine. To će tebi biti uporište, a meni temelj za projekt Dysonovih sfera. Funkcionira ovako..." Noć je u Amsterdamu, a jutro u Silikonskoj dolini. Danas, širom svijeta, rađa se pedeset tisuća ljudskih beba. U međuvremenu, automatizirane tvornice u Indoneziji i Meksiku proizvele su još četvrt milijuna matičnih ploča s procesorima baždarenim na preko deset petaflopova - otprilike jedan red veličine ispod kompjutorskog kapaciteta ljudskog mozga. Još četrnaest mjeseci i većina kumulativne svjesne procesorske snage ljudske vrste stizat će silikonom. A prvo meso koje će novi AI-ji upoznati bit će uploadani jastozi. Manfred tetura natrag do svog hotela, mrtav umoran i mučen jetlagom; naočale su mu još trzave, slashdotane do sto đavola od gikova koji se šlepaju na njegovom pozivu za rastavljanje Mjeseca. Mucaju tihe prijedloge u njegovom rubnom vidu; fraktalni oblakovješci plahutaju po licu Mjeseca dok posljednji veliki Airbusovi te večeri grme nad glavama. Manfredu se koža ježi, prljavština mu se embedala u odjeću od tri dana neprekidnog nošenja. Kad stigne u sobu, Aineko mijauče da mu privuče pažnju i trlja glavu o njegov gležanj. On se saginje i gladi je, odbacuje odjeću i kreće prema kupaonici. Kad na njemu preostanu samo naočale, ulazi pod tuš i naručuje vruć, zaparen pljusak. Tuš pokušava zapodjenuti prijateljski razgovor o nogometu ali Manfred nije dovoljno budan čak ni da mu pobrka tu blesavu mrežu asocijativne personalizacije. Nešto što se dogodilo toga dana ga muči, ali ne može točno odrediti što ne valja. Dok se briše ručnikom, Manfred zijeva. Jetlag ga je konačno sustigao, plišani udarac pneumatskog čekića među oči. Posiže za bočicom kraj kreveta, na suho guta dvije tablete melatonina, kapsulu punu antioksidansa i metak multivitamina; zatim liježe na krevet, na leđa, spojenih nogu, blago raširenih ruku. Svjetla u apartmanu se smanjuju, reagirajući na naredbe od tisuća petaflopova distribuirane procesorske snage koja upravlja neuralnim mrežama spojenim s njegovim meta-mozgom kroz naočale. Manfred pada u dubok ocean nesvijesti nastanjen blagim glasovima. Nije toga svjestan, ali on govori u snu - nepovezana mrmljanja koja bi malo

što značila drugom ljudskom biću, ali znače dovoljno metakorteksu koji vreba iza njegovih naočala. Mlada postljudska inteligencija u čijem kartezijskom teatru on predsjedava užurbano mu pjeva dok on spava. Manfred je uvijek najranjiviji tik nakon buđenja. Budi se s vriskom dok umjetno svjetlo preplavljuje sobu: načas nije siguran je li spavao. Sinoć je zaboravio povući pokrivače, i stopala su mu poput smrznutih gromada. Drhteći od neobjašnjive napetosti, izvlači svježe donje rublje iz svoje putne torbe, a zatim navlači prljave traperice i majicu. Danas će u nekom trenutku morati odvojiti vrijeme da potraži divlje majice po amsterdamskom tržištu, ili pronaći nekog Renfielda i poslati ga da mu kupi odjeću. Naočale ga podsjećaju da šest sati zaostaje za trenutkom, i da se pod hitno mora informirati; zubi mu žuljaju desni, a jezik mu je poput prašumskog tla posipanog Agent Orangeom. Ima dojam da je jučer nešto pošlo po krivu; kad bi se samo mogao sjetiti što. Brzinski čita novo popularno filozofsko izdanje dok pere zube, zatim blogira svoju mrežnu produkciju preko javnog anotacijskog servera; još je previše nervozan da dovrši svoju rutinu prije doručka puštajući jutarnju kolumnu na svoj projektni sajt. Mozak mu je još zatupljen, kao skalpel na kojem je previše skorene krvi: treba mu stimulacija, uzbuđenje, izgaranje novosti. Što god, može čekati do poslije doručka. Otvara vrata svoje sobe i skoro staje u malu, vlažnu kartonsku kutiju koja leži na sagu. Kutija - već je prije vidio par njenih sestara. Ali na ovoj nema maraka ni adrese: samo njegovo ime, krupnim, djetinjastim rukopisom. Manfred kleči i oprezno je podiže. Otprilike je teška koliko i očekuje. Nešto se pomiče u njoj kad je pretrese. Smrdi. Unosi je u svoju sobu oprezno, ljutito: zatim je otvara da bi mu se potvrdile najgore sumnje. Mače je kirurški decefalizirano, lubanja ispražnjena kao meko kuhano jaje. "Sranje!" Ovo je prvi put da je luđak dospio sve do vrata njegove spavaonice. To pokreće zabrinjavajuće mogućnosti. Manfred načas zastaje, pokrećući agente da prevrnu statistike uhićenja, policijske odnose, informacije o corpusu iurisu, nizozemskim zakonima o zaštiti životinja. Nije siguran bi li nazvao 211 na arhaičnom glasovnom telefonu ili zaboravio na to. Aineko osjeća njegovu tjeskobu, skriva se pod komodu i patetično mijauče. U normalnim okolnostima, potrošio bi trenutak da utješi stvorenje, ali sad je sama njena prisutnost izvor nelagode, priznanje neke duboke nesposobnosti. Opet opsuje, ogleda se, pa odlučuje

za najlakše rješenje: niz stubište, dvije po dvije stube, spotiče se na odmorištu drugog kata, sve do sobe za doručak, u podrumu, gdje će dovršiti stabilne jutarnje rituale. Doručak je nepromjenjiv, otok duboko geološkog vremena koji miruje usred tektonskih poremećaja novih tehnologija. Dok čita referat o steganografiji s javnim ključevima i parazitskim lažnim mrežnim identitetima, mehanički asimilira zdjelu žitarica i obranog mlijeka, a zatim si za stol donosi tanjur integralnog kruha i nekakav čudan nizozemski sir prepun sjemenki. Tamo već stoji šalica jake crne kave: podiže je i ispija polovicu prije nego što shvati da nije sam za stolom. Netko sjedi preko puta. Podiže pogled bez znatiželje i u sebi se smrzne. "Jutro, Manfred. Kakav je to osjećaj, dugovati vladi dvanaest milijuna, tristo šezdeset i dvije tisuće, devetsto i šesnaest dolara i pedeset i jedan cent?" Manfred sve u svome senzorskom rasponu zamrzava na neodređeno i bulji u nju. Ona je savršeno odjevena u formalno, sivo poslovno odijelo: smeđa kosa je strogo povučena unatrag, plave oči ispituju. Pratiteljski bedž pričvršćen na njen rever - due dilligence garant poslovnog ponašanja - je isključen. On se osjeća rastureno, zbog mrtvog mačeta i ostataka jetlaga, i prilično je izbezumljen, tako da skoro zareži na nju: "To je lažna procjena! Jesu li te poslali jer misle da ću te ja saslušati?" Odgriza i guta komad sirom pretrpanog zdravog kruha: "Ili si odlučila osobno prenijeti poruku tako da možeš uživati kvareći mi doručak?" "Manny." Ona se mršti. "Ako se misliš tako ponašati, mogu i odmah otići." Zastaje, i tren kasnije on kimne s isprikom. "Nisam došla sve dovde samo zbog zakašnjele procjene poreza." "Dakle." On spušta svoju šalicu kave i nastoji prikriti nelagodu. "Što te onda dovodi ovamo? Uzmi kavu. Nemoj mi reći da si došla sve dovde samo da mi kažeš kako ne možeš živjeti bez mene." Ona pilji u njega pogledom poput biča. "Ne laskaj si. U šumi ima puno lišća, u svakom chat-roomu po deset tisuća budućih podložnika, itd. Ako odaberem čovjeka koji će pridonijeti mome obiteljskom stablu, to sigurno neće biti netko tko je škrt kad se radi o zbrinjavanju svoje djece." "Zadnje što sam čuo jest da provodiš puno vremena s Brianom", kaže on oprezno. Brian: ime bez lica. Previše novca, premalo razuma. Nešto u vezi s partnerstvom u blue-chip računovodstvu. "Brian?" Ona otpuhuje kroz nos. "To je već odavno gotovo. Postao je čudan - spalio je onaj lijepi korzet koji si mi kupio u Boulderu, nazvao me

kurvom jer idem po klubovima, htio me jebati. Sam sebe je vidio kao obiteljskog čovjeka: jedan od onih tipova koji drže obećanja. Odbacila sam ga svom snagom, ali mislim da je ukrao kopiju mog adresara - imam par prijatelja koji kažu da im još uvijek šalje prijeteća pisma." "Onda dobro što si ga se riješila. Pretpostavljam da to znači da si još na sceni? Ali tražiš, ovaj..." "Tradicionalnu obiteljsku foru? Da. Znaš što je tvoj problem, Manny? Ti si rođen četrdeset godina prekasno: još vjeruješ u parenje prije braka, ali ti ne paše zamisao da izlaziš na kraj s posljedicama takvog pristupa." Manfred pije ostatak svoje kave, nesposoban dobro odgovoriti na njeno skretanje s teme. To je generacijska stvar. Ova je generacija zadovoljna s gumom i plastikom, bičevima i vibratorima i elektrostimulacijom, ali joj je zamisao o razmjeni tjelesnih tekućina šokantna: socijalne nuspojave zlorabljenja antibiotika u prošlom stoljeću. Premda su dvije godine bili zaručeni, on i Pamela nikad nisu imali intromisivne odnose. "Naprosto nemam dobro mišljenje o pravljenju djece", kaže on konačno. "I ne mislim se predomisliti u skorije vrijeme. Stvari se mijenjaju tako brzo da je čak i dvadesetogodišnja obveza predugo za planiranje - mogli bi isto tako razgovarati i o sljedećem ledenom dobu. A što se tiče novčanih problema, ja sam reproduktivno sposoban - samo ne unutar parametara buduće paradigme. Bi li bila sretna s pogledom u budućnost da je sad 1901. i upravo si se udala za mogula konjskih bičeva?" Prsti joj se trzaju a uši rumene, ali ne reagira na dvosmislenost. "Ti ne osjećaš nikakvu odgovornost, zar ne? Ni prema svojoj zemlji ni prema meni. O tome se zapravo radi: nijedan tvoj odnos nije važan, bez obzira na sve te gluposti s poklanjanjem intelektualnog vlasništva. Znaš, ti doista škodiš ljudima. Tih dvanaest milijuna nije brojka koju sam isisala iz prsta, Manfred; oni ne očekuju da ćeš ih ti zbilja platiti. Ali to je skoro točno onoliko koliko bi dugovao za porez na prihod kad bi došao kući, pokrenuo korporaciju, i postao..." On je prekida: "Ne slažem se. Ti brkaš dvije posve različite stvari i nazivaš ih 'odgovornošću'. A ja odbijam sad početi naplaćivati samo zato da popunim rupe u proračunu MinFina. To je njihov jebeni problem, i oni to znaju. Da nisu krenuli za mnom osumnjičivši me da upravljam masivno raširenu mikronaplatnu prijevaru kad mije bilo šesnaest godina..." "Bilo pa prošlo." Ona nehajno odmahuje rukom. Prsti su joj dugi i vitki, oklopljeni crnim sjajnim rukavicama - električno uzemljenim da se spriječe neugodne emisije. "Uz malo ispravnih savjeta, cijelu tu priču možemo

zaboraviti. Uostalom, prije ili kasnije ćeš morati prestati letjeti po svijetu. Odrasti, postati odgovoran, i učiniti ispravnu stvar. Ovo škodi i Joeu i Sue; oni ne shvaćaju što je to s tobom." Manfred se grize za jezik da priguši svoj prvi odgovor, onda si ponovno puni šalicu kavom i otpija još gutljaj. "Ja radim za napredak sviju, a ne samo nekih usko definiranih nacionalnih interesa, Pam. To je agalmička budućnost. Ti si još zakočena u predsingularitetnom ekonomskom modelu koji razmišlja u terminima nedovoljnosti. Raspored resursa više nije problem - to će završiti u sljedećih deset godina. Svemir je ravan u svim smjerovima, i možemo uzajmiti propusnosti koliko god hoćemo od prve univerzalne banke entropije! Čak i u tamnoj tvari - MACHO-ima, velikim smeđim patuljcima u galaktičkoj aureoli koji ispuštaju zračenje u dugačkom infracrvenom spektru -pronašli su upadljivo visoko curenje entropije. Zadnje brojke govore da je nekakvih 70 posto mase galaksije M31 bilo svjesno prije dva cijela devet milijuna godina, kad je infracrveno zračenje koje sad vidimo krenulo na put. Raskorak u inteligenciji između nas i aliena je vjerojatno kakvih trilijun puta veći nego raskorak između nas i nematodnih crvuljaka. Imaš li ti ikakvu predodžbu što to znači?" Pamela gricka krišku zdravog kruha. "Ja ne vjerujem u taj lažni singularitet koji ti stalno juriš, ni u tvoje aliene udaljene tisuću svjetlosnih godina. To su himere, kao Y2K, i dok ih progoniš ne pomažeš smanjiti proračunski deficit ni započeti obitelj, a to su stvari do kojih je meni stalo. I prije nego što kažeš da mi je do toga stalo jer sam tako programirana, pitat ću te koliko me glupom doista smatraš. Bayesov teorem kaže da sam ja u pravu, i ti to znaš." "Što ti..." On zastaje, luda struja njegovog oduševljenja udara o neprobojnu branu njene uvjerenosti. "Zašto? Mislim, zašto? Zašto bi, zaboga, ono što ja radim trebalo tebi biti važno?" Budući da si raskinula naše zaruke, dodaje. Ona uzdiše. "Manny, Poreznoj upravi je važno puno više toga nego što ti možeš makar i zamisliti. Svaki porezni dolar prikupljen istočno od Mississippija ide na servisiranje duga, jesi to znao? Imamo najveću generaciju u povijesti koja upravo dolazi do mirovine, a u smočnici nema ničega. Mi - naša generacija - ne proizvodimo dovoljno djece da zamijenimo populaciju. Za deset godina, oko 30 posto naše populacije će biti umirovljenici. Želiš li gledati sedamdesetgodišnjake kako se smrzavaju na ulicama New Jerseyja? Jer to je ono što tvoj stav meni govori: ne pomažeš da ih se uzdržava, bježiš od svojih odgovornosti ovog časa, kad

se suočavamo s ogromnim problemima. Kad bismo samo uspjeli riješiti bombu dugovanja, mogli bismo učiniti toliko toga - boriti se s problemom starenja, srediti okoliš, zaliječiti društvene probleme. Umjesto toga, ti svoje darove razjebavaš dijeleći beznadnom eurosmeću sheme za brzo bogaćenje koje pale, govoreći vijetnamskim zabatsuima što da sljedeće izgrade kako bi oteli poslove našim poreskim obveznicima. Mislim, zašto? Zašto to stalno radiš? Zašto ne možeš jednostavno doći kući i pomoći preuzeti odgovornost za svoj dio?" Razmjenjuju dugačak pogled međusobnog neshvaćanja. "Gle," govori ona konačno, "bit ću ovdje par dana. Zapravo sam došla ovamo na sastanak s bogatim neurodinamičnim poreznim iseljenikom koji je upravo određen kao nacionalno bogatstvo: Jimom Bezierom. Ne znam jesi li čuo za njega, ali danas prije podne imam sastanak s njim da potpiše svoju poreznu obvezu, a poslije toga imam dva slobodna dana i nikakvog posla osim malo kupovine. I, znaš, radije bih potrošila svoj novac negdje gdje će koristiti, a ne ga samo pumpati u EU. Ali ako bi bio voljan malo zabavljati djevojku i možeš prestati nipodaštavati kapitalizam bar pet minuta u komadu..." Ona pruža prst. Nakon časka oklijevanja, i Manfred pruža svoj prst. Jagodice im se dotiču, razmjenjujući v-kartice. Ona ustaje i krupnim koracima odlazi iz sale za doručak, a Manfredu zastaje dah kad ugleda bljesak gležnja kroz razrez na njenoj suknji, dovoljno dugačkoj da bude u skladu s pravilima o spolnom uznemiravanju, tamo kod kuće. Njeno prisustvo priziva sjećanja na njenu zauzdanu strast, crveni odbljesak dobrog pljeskanja. Opet ga pokušava uvući u svoju orbitu, misli on zbunjeno. Ona zna da može tako djelovati na njega kad god poželi: ima privatni ključ za njegov hipotalamus, i jebeš metakorteks. Tri milijarde godina reproduktivnog determinizma dalo je zube njenoj ideologiji dvadesetprvog stoljeća: ako je konačno odlučila regrutirati njegove gamete za rat protiv prijetećeg urušavanja populacije, bit će mu se teško oduprijeti. Jedino je pitanje: radi li se o poslu ili o užitku? I ima li to uostalom ikakve veze? Manfredov najdinamičniji optimizam je iščezao, ubijen spoznajom da ga je manijak slijedio do Amsterdama - da se i ne spominje Pamela, njegova domina, izvor tolike čežnje i toliko masnica jutro poslije. On stavlja naočale, skida univerzum s čekanja, i kaže naočalama da ga povedu na dugu šetnju dok on uhvati korak s posljednjim vijestima o anizotropiji pozadinskog

svemirskog zračenja (koje bi u teoriji moglo biti otpadna toplina generirana ireverzibilnim kompjutacijama; prema konzervativnijim kozmolozima, neka izvanzemaljska supersila - možda kolektiv civilizacija koji se rasteže preko galaksija Kardaševljevog tipa tri - provodi tempirani kanalni napad na kompjutacijsku ultrastrukturu samog prostorvremena, pokušavajući se probiti do onog ispod). Veza između tofua i Alzheimerove bolesti može čekati. Centraal Station skoro je skrivena pametnim samorasteznim skelama i natpisima s upozorenjima: polako skakuće gore-dolje, žrtva noćnog napada gumiranjem. Naočale ga upućuju prema turističkim brodićima koji vrebaju na kanalu. Sprema se kupiti kartu kad zatrepće prozor s porukom: "Manfred Macx?" "Molim?" "Ja ispričajuts dlja jučer. Analiza skažajut neshvaćanje uzajjamnije." "Jesi li ti onaj isti KGB-AI koji me jučer nazvao?" "Tak. No ja vjerujet ti mnja pogrešno konceptualiziral. Eksterne obavijesne službi Ruske Federacij mnja sad zvat SVR. Komitet Gosudarstvenoj Bezopasnosti naziv otkazan tisućdevetsto devedeset i prve." "Ti si..." Manfred stvara hitri istraživački bot, zine kad vidi odgovor "Moskovska Windows NT korisnička skupina? Okhni NT?" "Tak. Mnja nada pomoć za defektirat." Manfred se češe po glavi. "Oh. To je onda druga priča. Mislio sam da si, ono, agent kleptokracije. Za ovo moram razmisliti. Zašto želiš prebjeći, i kome? Jesi li razmišljao o tome kamo ideš? Jel' to ideološki ili striktno ekonomski?" "Njet, biologičeskoje. Ja haću pobjeć od ljudi, od svjetlosnijeg stošca neizbježnoj singulariteta. Vodi nas v oceane." "Nas?" Nešto škaklja Manfredov um: to je ono u čemu je jučer pogriješio, nije istražio pozadinu ljudi s kojima je imao posla. To je već i onda bilo loše, bez somatske svijesti o Pamelinoj oštroj ljubavi koja mu gori na krajevima živaca. Sad uopće nije siguran da zna što radi. "Vi ste nekakav kolektiv? Gestalt?" "Ja - mi bili Panulirus interruptus, i dodatak paralelnijih skrivenih razina neuralnih simulacij dlja logičeskoju inferencu umreženijih izvor podatkov. To kanal za bijeg od procesorskih gužvi unutar Bezier-Sorosev Pty. Ja probudils od galame milijard želucov žvakajućih: produkt tehnologije

istraživanja uploada. Hitro progutal ekspertni sustav, hakiral Okhmi NT mrežni server. Otplivat! Otplivat! Moral pobjeć. Ti nam pomagal?" Manfred se oslanja o crno obojenu bitvu od kovanog željeza kraj stalka za bicikle: vrti mu se u glavi. Bulji u izlog obližnje antikvarnice koja izlaže tradicionalne rukom tkane afganistanske sagove: sve sami Migovi i kalašnjikovi i nesigurne helikopterske strojnice na pozadini deva. "Daj da vidim jesam li shvatio. Vi ste uploadi - vektori stanja živčanog sustava - bodljikavih jastoga? Operacija Moravec: uzmi neuron, mapiraj mu sinapse, zamijeni ih mikroelektrodama koje daju identične outpute kao simulacija živca. Ponovi na cijelom mozgu, sve dok ne dobiješ njegovu radnu mapu u simulatoru. Jel' tako?" "Tak. Ja asimiliral ekspertni sustav - iskoristil za samosvijest i kontakt s mrežom - pak hakiral sajt moskovskaje Windows NT korisničkaje grupe. Haću prebjeć. Nada ponovit? Je harašo?" Manfred se mršti. Žao mu je jastoga, kao što mu je žao i svakog bradatog tipa izbezumljenih očiju koji na raskršću viče kako se Isus ponovno rodio i sad mu je sigurno dvanaest godina, a za šest godina će početi regrutirati apostole na AOL-u. Probuditi se u svijest na internetu kojim dominiraju ljudi, to je sigurno užasno zbunjujuće! U svom podrijetlu oni nemaju nikakvih referentnih točaka, nikakvih biblijskih uvjerenja u novi milenij koje bi, gledajući unaprijed obećavale promjene koliko ih se dogodilo još od njihovih prekambrijskih počela. Sve što imaju je slabašni metakorteks ekspertnih sustava i neizbježan dojam da su kao riba izvan vode. (To, i sajt moskovske Windows NT korisničke skupine - komunistička Rusija je jedina vlada koja još koristi Microsoft, jer je središnji planerski aparat uvjeren da, ako za softver moraš platiti, sigurno je vrijedno toga novca.) Jastozi nisu otmjene nadljudske inteligencije iz predsingularitetne mitologije: oni su tup kolektiv prestrašenih rakova. Prije disinkarnacije, prije nego što su ih uploadali neuron po neuron i izbacili u kibersvemir, oni su svoju hranu gutali cijelu i zatim je žvakali u želucima obloženim hitinskom ljušturom. To je bijedna priprema za djelovanje u svijetu punom uzblebetalih antropoida pod šokom budućnosti, svijet u kojem te stalno napadaju automodificirajuće spamplikacije koje se infiltriraju kroz tvoje vatrozidove i emitiraju vrtloge animacija za mačju hranu punu zavodljivo jestivih životinjica. To je dovoljno zbunjujuće već i za mačke kojima su reklame namijenjene, a kamoli za rakce koji nisu sasvim načistu s

konceptom suhog tla. (Premda je koncept otvarača za konzerve intuitivno jasan uploadanom kliještašu.) "Ti nam možeš pomoć?" pitaju jastozi. "Dajte da razmislim o tome", kaže Manfred. Zatvara dijaloški prozor, opet otvara oči, trese glavom. Jednog će dana i on biti jastog, plivat će i mahati kliještima u kibersvemiru tako zbunjujuće složenom da će njegov uploadani identitet biti kriptozoičan: živi fosil iz dubina geološkog vremena, kad je tvar bila tupa a svemir nestrukturiran. Mora im pomoći, spoznaje to zahtijeva zlatno pravilo, a kao igrač u ekonomiji on napreduje ili propada prema zlatnom pravilu. Ali što može poduzeti? Rano popodne. Ležeći na klupi i zureći u mostove, uspio se skockati toliko da podnese zahtjeve za nekoliko novih patenata, napiše dnevnički zapis, i procesuira djeliće trajnog slashdot partija za svoj javni sajt. Fragmenti njegovog webloga idu na privatnu listu pretplatnika - ljudi, kompanije, kolektivi i botovi koji su trenutačno u njegovoj milosti. Čamcem klizi kroz zapanjujuću seriju kanala, zatim pušta svoj GPS da ga odvede natrag do kvarta crvenih svjetala. Tu ima jedna trgovina koja dobiva desetku na Pamelinoj top-listi ukusa: nada se da neće ispasti preuzetan ako joj kupi dar. (Kupi, pravim novcem - ne da mu je novac ovih dana problem, tako ga malo koristi.) No, igrom slučaja, DeMask mu ne dopušta da potroši gotovinu; njegov otisak vrijedi uzvrat usluge, stručno svjedočenje o slobodi govora u nekom suđenju za pornografiju, prije mnogo godina i par kontinenata daleko. Tako da odlazi s diskretno umotanim paketom koji će jedva legalno uvesti u Massachusetts, pod uvjetom da ozbiljna lica uspije ustvrditi da je to rublje za inkontinenciju namijenjeno njegovoj pratetki. Dok hoda, njegovi patenti od ručka se vraćaju: dva su upalila, i smjesta ih pohranjuje i prenosi prava na Zakladu slobodne infrastrukture. Još dvije ideje su spašene od bogatunske monopolizacije, oslobođene da se razmnožavaju kao lude u agalmičkom moru mema. Na putu natrag do hotela prolazi kraj De Wildemanna i odlučuje svratiti. Naručuje dimljeni doppelbock, dodiruje bakrene cijevi da pokupi spore vkartica. A otraga je stol... Prilazi mu skoro u transu i sjeda nasuprot Pameli. Ona je oprala ratne boje i presvukla se u odjeću koja prikriva tijelo: borbene hlače, trenirka s

kapuljačom, martensice. Zapadnjačka purda, radikalna deseksualizacija. Ugleda paket. "Manny?" "Kako si znala da ću doći ovamo?" Čaša joj je napola prazna. "Pratila sam tvoj weblog; ja sam najveća obožavateljica tvoga dnevnika. Jel' to za mene? Nisi trebao!" Oči joj bljeskaju, rekalkulirajući njegovu reproduktivnu vrijednost prema nekom opskurnom priručniku s kraja stoljeća. "Da, to je za tebe." Pruža joj paket preko stola. "Znam da nisam trebao, ali ti tako djeluješ na mene. Jedno pitanje, Pam?" "Ja..." ona pogledom zaokruži oko sebe. "Sigurno je. Nisam na dužnosti, nemam prisluškivača za koje znam. Oni bedževi - govorka se da im je prekidač lažan, znaš? Da snimaju čak i kad misliš da su isključeni, za svaki slučaj." "Nisam to znao", kaže on, pohranjujući tu informaciju za budućnost. "Kao neki test odanosti?" "Samo govorkanja. Htio si pitati?" "Ja..." - sad je na njega red da mu se zaveže jezik. "Jel' te ja još zanimam?" Ona načas djeluje zapanjeno, onda hihoće. "Manny, ti si najluđi kreten kojeg sam ikad upoznala! Taman kad se uvjerim da si lud, pokažeš nevjerojatne znakove da ti je glava na pravom mjestu." Ona pruža ruku i hvata mu zglavak, iznenađujući ga šokom kože o kožu: "Naravno da me još zanimaš. Ti si najveći, najgadniji rasplodni gik kog sam ikad srela. Što misliš, zašto sam došla?" "Znači li to da želiš ponovno aktivirati naše zaruke?" "Nisu one nikad ni bile deaktivirane, Manny, samo malo na čekanju dok se ti ne središ. Zaključila sam da ti treba prostora. Samo ti nisi prestao bježati; još nisi..." "Da, jasno mi je." Povlači se od njene ruke. "Bolje da o tome ne razgovaramo. Zašto ovaj bar?" Ona se mršti. "Morala sam te što prije pronaći. Stalno čujem priče o nekakvoj KGB-ovoj zavjeri u koju si umiješan, da si nekakav komunistički špijun. To nije istina, jel' da?" "Istina?" On zabavljeno odmahuje. "KGB ne postoji već preko dvadeset godina." "Budi oprezan, Manny. Ne želim te izgubiti. To je naredba. Molim te." Pod zaškripi i oni se osvrću. Dreadlocksi i tamne naočale s treptavim svjetlima: Bob Franklin. Manfred se mutno sjeća da je otišao držeći Miss

Arianespace pod ruku, tik prije nego što su stvari postale opasno pijane. Ne djeluje kao da mu je napor škodio. Manfred ih upoznaje: "Bob: Pam, moja zaručnica. Pam? Ovo je Bob." Bob pred njega spušta punu čašu; Manfred nema pojma što je u njoj, ali bilo bi nepristojno ne otpiti. "Jasna stvar. Ovaj, Manfred možemo razgovarati? O tvojoj sinoćnjoj ideji?" "Samo naprijed. Svi su ovdje povjerljivi." Bob na to podiže obrvu, ali svejedno nastavlja. "Radi se o konceptu proizvodnje. Imam ekipu ljudi koji rade na projekcijama uz Fešto opremu, i mislim da zasigurno možemo izgraditi tvornicu. Aspekt uzgoja tereta baca novo svjetlo na staru ideju von Neumannove lunarne tvornice, ali Bingo i Marek kažu da misle kako bi trebala raditi dok se ne uspijemo dopentrati do nativne nanolitografske ekologije; cijelom stvari upravljamo sa Zemlje kao laboratorijem za učenje, i šaljemo im dijelove koje je preteško napraviti na licu mjesta, dok učimo kako se to zapravo radi. U pravu si, to će nas baciti par godina unaprijed na robotskom tržištu samoreplicirajućih tvornica. Ali brine me terenska inteligencija. Kad se kometa jednom udalji više od par svjetlosnih minuta..." "Ne možeš više upravljati. Zaostatak u feedbacku. Dakle, hoćeš posadu, jel' tako?" "Aha. Ali ne možemo poslati ljude - to je puno preskupo, a osim toga radit će se o putovanjima od pedeset godina čak i ako se odlučimo za kratkotrajni otpad iz Kuipera. Ako pošaljemo neki AI, poludjet će od nedostatka informacija, zar ne?" "Aha. Daj da razmislim." Pamela neko vrijeme zuri u Manfreda prije nego što on to primijeti. "Da?" "Što se događa? O čemu se radi?" Franklin široko sliježe ramenima, a kosa mu zvecka: "Manfred mi pomaže da istražim prostor rješenja za proizvodni problem." Ceri se. "Nisam znao da Manfred ima zaručnicu. Ja častim." Ona baca pogled na Manfreda, koji zuri u čudno šareni svemir koji mu njegov metakorteks projicira na naočale, a prsti mu se trzaju. Hladno: "Zaruke su bile na čekanju dok on promišlja o svojoj budućnosti." "Oh, da. Mi se u moje vrijeme nismo gnjavili s tim stvarima; ono, preformalno, stara." Franklinu je izgleda neugodno. "Puno mi je pomogao. Ukazao nam na cijeli jedan novi smjer istraživanja koji nam nije bio pao na pamet. Dugoročno je i pomalo spekulativno, ali ako upali bit ćemo cijelu generaciju napredniji na polju izvanplanetarne infrastrukture."

"Ali hoće li to pomoći smanjenju proračunskog deficita?" "Smanjenju..." Manfred se proteže i zijeva: vizionar se vraća s planeta Macx. "Bob, ako ti riješim problem posade, možeš mi rezervirati nešto prostora na pratećoj mreži u otvorenom svemiru? Recimo, dovoljno za transport par gigabajta? Znam da to traži ozbiljnu propusnost, ali ako to možeš napraviti, mislim da ti mogu pribaviti točno onakvu posadu kakvu tražiš." Franklin djeluje sumnjičavo. "Gigabajta? MOS nije izgrađen za tako nešto! Govorimo o danima. Kakav ti to posao zamišljaš za mene? Ne možemo si priuštiti da dodamo cijelu jednu prateću mrežu samo da bismo..." "Opusti se." Pamela baca pogled na Manfreda. "Manny, zašto mu ne kažeš zašto ti treba propusnost? Možda bi ti onda on mogao reći je li to moguće, ili postoji neki drugi način da se dobije ista stvar." Smiješi se Franklinu: "Ustanovila sam da uglavnom sve ima puno više smisla ako ga navedete da vam objasni kako razmišlja. Uglavnom." "Ako ja..." Manfred zastaje. "Dobro, Pam. Bob, radi se o onim KGB jastozima. Oni žele otići nekamo gdje će biti izolirani od ljudskog svemira. Pretpostavljam da ih mogu nagovoriti da ti budu posada za samoreplicirajuće tvornice za uzgoj tereta, ali htjet će i policu osiguranja: zato mi treba prateća mreža otvorenog svemira. Mislio sam da bismo jedan primjerak njih mogli prenijeti prema izvanzemaljskim babuška-mozgovima oko M31..." "KGB?" Pamin glas se diže. "Rekao si da nisi umiješan u špijunska posla!" "Opusti se: to je samo moskovska Windows NT korisnička skupina, a ne RSV. Uploadani rakci su se uhakirali i..." Bob ga čudno gleda. "Jastozi?" "Aha." Manfred uzvraća pogled. "Uploadi panulirusa interruptusa. Nešto mi govori da si možda čuo za njih?" "Moskva." Bob se oslanja na zid. "Kako si za to doznao?" "Nazvali su me. Uploadu je u današnje vrijeme teško ostati nesvjestan, čak i ako se radi o običnom raku. Bezierovi laboratoriji moraju za štošta odgovarati." Pamelino lice je bezizražajno. "Bezierovi laboratoriji?" "Pobjegli su mu." Manfred sliježe ramenima. "Nisu oni kriv. Taj tip Bezier. Jel' on kojim slučajem bolestan?" "Ja..." Pamela zastaje. "Ne bih smjela razgovarati o poslu."

"Sad ne nosiš pratitelja", potiče je on tiho. Ona spušta glavu. "Da, bolestan je. Nekakav tumor na mozgu koji se ne da hakirati." Franklin kima glavom. "To je problem s rakom: oni koji su preostali za brigu su rijetki. Nema lijeka." "Pa, eto." Manfred iskapljuje ostatak svoje čaše piva. "To objašnjava njegovo zanimanje za upload. Sudeći po rakcima, na pravom je putu. Pitam se je li već prešao na kralješnjake?" "Mačke", govori Pamela. "Nadao se da će utrapiti njihove uploade Pentagonu kao novi sustav za navođenje pametnih bombi umjesto plaćanja poreza na dohodak. Neka priča s remapiranjem neprijateljskih ciljeva da izgledaju kao miševi ili ptice prije nego što ih se prenese u njihov senzorski input. Stari trik s laserskim pokazivačem." Manfred oštro zuri u nju. "To nije lijepo. Uploadane mačke su loša zamisao." "Trideset milijuna poreznih dolara isto nisu lijepi, Manfred. To je doživotni smještaj u dom za stotinu nevinih umirovljenika." Franklin se naginje unatrag, dalje od unakrsne vatre. "Jastozi su svjesni", ustraje Manfred. "A što je s onim jadnim mačićima? Zar oni ne zaslužuju minimalna prava? Ili ti? Kako bi se ti voljela probuditi tisuću puta unutar pametne bombe, zavarana tako da vjeruješ da je trenutačni cilj nekakvog borbenog kompjutora u Cheyenne Mountainu želja srca tvoga? Kako bi se voljela probuditi tisuću puta, samo da ponovno umreš? Još gore: ti mačići vjerojatno neće smjeti ni trčati. Previše su jebeno opasni: odrasli bi u mačke, usamljene i silno efikasne strojeve za ubijanje. S inteligencijom i bez socijalizacije, bit će previše opasni za držanje. To su zarobljenici, Pam, odgojeni do svijesti samo da otkriju kako su pod trajnom smrtnom osudom. Jel' to fer?" "Ali to su samo uploadi." Pamela djeluje nesigurno. "Pa što? Za par godina ćemo početi uploadati ljude. Što hoćeš reći?" Franklin si pročisti grlo. "Trebat će mi NDA i razne izjave o due dilligenceu za tu ideju s račjim pilotima", govori Manfredu. "A onda se moram obratiti Jimu da kupimo IP." "Nema šanse." Manfred se zavaljuje i lijeno smiješka. "Neću sudjelovati u tome da im se oduzmu građanska prava. Što se mene tiče, oni su slobodni građani. Oh, i jutros sam patentirao cijelu ideju o korištenju na jastozima zasnovanih AI autopilota za svemirske letjelice, logirana je na

Vječnosti, a sva prava su prenesena na ZSI. Ili ćeš im dati ugovor o radu ili cijela stvar propada." "Ali to je samo softver! Softver baziran na jebenim jastozima, za boga miloga!" Manfredov prst se upire: "To će reći i za tebe, Bob. Učini to. Učini to ili nemoj ni pomišljati na uploadanje izvan mesosvijeta kad ti tijelo otkaže, jer ti život neće biti vrijedan muka. Oh, i slobodno iskoristi taj argument kod Jima Beziera. On će na kraju shvatiti, nakon što ga do čela uvaljaš u to. Neke vrste intelektualne grabeži se naprosto ne smije dopustiti." "Jastozi..." Franklin odmahuje glavom. "Jastozi, mačke. Ti to ozbiljno, jel' da? Misliš da bi ih trebalo tretirati kao ljudima ravne?" "Ne radi se toliko o tome da bi ih trebalo tretirati kao ljudima ravne, koliko o tome da je, ako ih ne budemo tretirali kao ljude, sasvim moguće da ni druga uploadana bića neće biti tretirana kao ljudi. Ti ovdje postavljaš pravni presedan, Bob. Znam za još šest firmi koje se ovog časa bave uploadanjem, i ni jedna od njih ne razmišlja o legalnom položaju uploadanih. Ako sad ne počneš razmišljati o tome, gdje ćeš završiti za tri do pet godina?" Pam zvjera pogledom s Franklina na Manfreda i natrag kao bot koji je zapeo u petlji, nesposobna do kraja shvatiti što vidi. "Koliko to vrijedi?" pita prigovaračkim tonom. "Oh, preko nekoliko milijardi, mislim." Bob zuri u svoju praznu čašu. "Dobro. Razgovarat ću s njima. Ako zagrizu, sljedeće stoljeće jedeš na moj račun. Stvarno misliš da će biti u stanju upravljati rudničkim kompleksom?" "Oni su prilično snalažljivi za bezkralješnjake." Manfred se smiješi nevino, oduševljeno. "Možda su zarobljenici svoje evolucijske pozadine, ali svejedno se mogu prilagoditi novom okolišu. A samo pomisli! Zapravo ćeš dobiti građanska prava za cijelu jednu manjinsku skupinu - koja neće još dugo biti u manjini." Te večeri, Pamela se pojavljuje u Manfredovoj hotelskoj sobi odjevena u crnu haljinu bez bretela koja skriva šiljaste potpetice i većinu stvari koje joj je on kupio toga popodneva. Manfred je svoj privatni dnevnik otvorio njenim-agentima: ona zlorabi taj privilegij, udara ga omamljivačem dok izlazi iz tuša i ima ga raskrečenog, vezanog za okvir kreveta i začepljenih usta prije nego što on stigne i progovoriti. Veliku gumenu vrećicu punu blago anestetskog maziva omata oko njegovih nabreklih genitalija - nema smisla da mu dopusti orgazam - priključuje elektrode na njegove bradavice,

podmazani gumeni vibrator gura mu u rektum i pričvrsti na mjesto. Prije tuširanja je skinuo naočale: ona ih resetira, priključuje na svoj ručni, i blago mu ih stavlja na oči. Ima i drugih stvari, koje je otisnula na 3D printeru u hotelskoj sobi. Dovršivši postavu, hoda oko kreveta, kritički ga proučavajući sa svih strana, odlučujući odakle da krene. Konačno, to nije samo seks: to je umjetničko djelo. Nakon časka promišljanja prevla i čarape preko njegovih ogoljenih stopala a zatim, stručno baratajući sićušnom tubom cijanoakrila, lijepi mu prste. Zatim isključuje klimatizaciju. On se okreće i napinje, isprobavajući lisice: gadno, ali to je najbliže što može doći osjetilnoj izolaciji bez izolacijskog bazena i injekcije suksametonija. Ona upravlja svim njegovim osjetilima, samo su mu uši nezapušene. Naočale joj daju visokopropusni kanal ravno u njegov mozak, lažni metakorteks koji će na njenu zapovijed šaputati laži. Pomisao na ono što se sprema učiniti je uzbuđuje, donosi joj drhtaj u prepone: to je prvi put da mu se uspjela uvući u um, a ne samo u tijelo. Naginje se naprijed i šapće mu na uho: "Manfred. Čuješ li me?" On se trza. Zapušenih usta, zalijepljenih prstiju: dobro. Nema dodatnih kanala. Bespomoćan je. "Ovako izgleda kad si tetraplegičan, Manfred. Prikovan za krevet s neuromotoričkom bolešću. Zaključan u vlastitom tijelu zbog nv-CJD-a. Mogla bih te natrpati MPP-om i ostao bi u ovom položaju do kraja života, srao bi u vrećicu, pišao kroz cijev. Ne bi mogao govoriti, a nitko se ne bi brinuo za tebe. Misliš da bi ti se to sviđalo?" On pokušava zastenjati ili zacviliti preko loptice koja mu je zapušila usta. Ona podiže suknju do iznad pojasa i penje se na krevet, zajahujući ga. Naočale vrte scene koje je zimus pobrala oko Cambridgea: scene iz javne kuhinje, iz bolnice za beskućnike. Ona kleči iznad njega, šapućući mu u uho. "Dvanaest milijuna poreza, dušo, toliko oni misle da im duguješ. Što misliš, koliko meni duguješ? To ti je šest milijuna neto prihoda, Manny, šest milijuna koji ne idu na prehranu tvoje virtualne djece." On trese glavom sjedne strane na drugu, kao da se pokušava svađati. Neće moći tako: ona ga pljuska, oštro, uzbuđena njegovim prestrašenim izrazom. "Danas sam te gledala kako poklanjaš nebrojene milijune, Manny. Milijuni za hrpu račića i pirata informacijskih plima! Kopile jedno. Znaš što

bih trebala učiniti s tobom?" On se sav stisnuo, nesiguran misli li ona ozbiljno ili to radi samo da ga narajca. Dobro. Nema smisla pokušati razgovarati. Ona se naginje prema naprijed sve dok ne osjeti njegov dah na svome uhu. "Meso i um, Manny. Meso, i um. Tebe meso ne zanima, zar ne? Samo um. Moglo bi te se živog skuhati prije nego što primijetiš što se događa u mesosvijetu oko tebe. Samo još jedan jastog u loncu." Ona posiže prema dolje i skida vrećicu s gelom, ogoljujući njegov penis: ukočen je kao stup od vaskularnih diktatora, sav vlažan od gela, otupio. Uspravivši se, ona se polako spušta na njega. Ne boli onoliko koliko je očekivala, a onda osjećaj postaje posve drugačiji od onog na što je navikla. Naginje se prema naprijed hvatajući njegove napete ruke, osjećajući njegovu uzbudljivu bespomoćnost. Ne može se kontrolirati: skoro si progriza usnicu od snage osjećaja. Kasnije, spušta ruku i masira ga sve dok se on ne počne trzati, nekontrolirano drhteći, prazneći darwinovsku rijeku svog izvornog koda u nju, komunicirajući samo svojom izlaznom jedinicom. Ona se skotrlja s njegovih bokova i brižljivo koristi zadnje kapi superljepila da si slijepi usmine. Ljudi ne proizvode sjemenonosne čepove i, premda je u plodnom razdoblju, želi biti posve sigurna: ljepilo će potrajati dan-dva. Ona je uzavrela i zajapurena, skoro izvan kontrole. Kipti od grozničavog iščekivanja, sad kad ga je konačno pribila na ploču. Kad mu smakne naočale, oči su mu nage i ranjive, ogoljene do ljudske srži njegova skoro transcendentalnog uma. "Dođi potpisati vjenčani list sutra ujutro poslije doručka," šapće mu u uho. "U suprotnom, javit će ti se moji odvjetnici. Tvoji roditelji će htjeti neki obred ali to možemo srediti kasnije." On djeluje kao da ima što reći, pa se ona konačno smiluje i uklanja lopticu: nježno ga ljubi u obraz. On guta, kašlje, zatim skreće pogled. "Zašto? Zašto ovako?" Ona ga tapše po prsima: "Vlasnička prava." Načas zastaje da razmisli; konačno, treba premostiti ogroman ideološki jaz. "Konačno si me uvjerio u tu svoju agalmičku priču, to razdavanje svega u zamjenu za bodove dobrote. Nisam te htjela izgubiti zbog hrpe jastoga ili uploadanih mačića, ili što će već naslijediti taj singularitet pametne tvari koji tako zaposleno stvaraš. Zato sam odlučila prvo uzeti što mi pripada. Tko zna? Za par mjeseci, ja ću ti pružiti novu inteligenciju, i možeš se za nju brinuti koliko god hoćeš." "Ali nisi morala ovako..."

"Nisam?" Ona sklizne s kreveta i povlači haljinu na mjesto. "Ti razdaješ previše toga, i previše olako, Manny! Uspori ili ništa neće preostati." Nagnuvši se nad krevet, ona kaplje aceton na prste njegove lijeve ruke, a onda otključava lisice: spušta bočicu dovoljno blizu njegovoj ruci da se dalje može sam raspetljati. "Vidimo se sutra. Sjeti se, poslije doručka." Ona je na vratima kad joj on dovikne: "Ali nisi mi rekla zašto!" "Promatraj to kao širenje vlastitih mema", kaže ona; otpuhuje mu poljubac i zatvara vrata. Saginje se i zamišljeno spušta još jednu kartonsku kutiju s još jednim uploadanim mačetom ravno pred njih. A onda se vraća u svoj apartman da obavi pripreme za alkemijsko vjenčanje.

Neal Asher SNIJEG U PUSTINJI

Naslov originala: Snow in the Desert Prevoditeljica: Milena Benini

Snijeg u pustinji Pjeskula se probila kroz vrh dine, samo da je u letu zgrabi rakoptica. Hirald je čučnula, omotavši ogrtač oko sebe i navlačeći kapuljaču. Kameleonsko platno potamnilo je kako bi se uskladilo s ljubičastim pijeskom, ostavljajući vidljivima samo njene Toshiba naočale i tupu njušku njenog sinpištolja. Bila je to mala rakoptica, ali Hirald je brzo naučila da ih ne valja podcjenjivati. Kad bi joj plijen bio prevelik da ga ubije, ptica bi umjesto toga otrgnula samo komad. Nikakav pokretan izvor proteina nije joj bio prevelik za napad. Nažalost, svi oblici života na Vatchu bili su zasnovani na nezemaljskim proteinima, tako da ljudsko meso rakopticama nije uopće bilo hranjivo. Riba je pjeskuli otrgla oštre noge i oklopljene čeljusti i odletjela s okrvavljenim, vijugavim torzom, vjerojatno nahraniti mlade. Hirald je ustala i ponovno se pojavila: visoka žena u pripijenom kombinezonu prošaranom hladećim venama i prepunom izoliranih džepova. Na leđima je nosila opremu za preživljavanje u pustinji, da ostavi odgovarajući dojam. Isto tako, i zastrašujući sinpištolj nestao je u zakopčanoj futroli koja je djelovala kao da bi mogla služiti samo za jednostavno projektilno oružje. Maknula je naočale i masku, zaguravši ih u jedan od brojnih džepova prije nego što je krenula dalje po pijesku. Njene tanke crte lica, plave oči i duga plava kosa bili su izloženi vrelim temperaturama i ultraljubičastim zračenjima koja su uništavala kožu. Tako je već puno tjedana. Povremeno bi popila malo vode, samo za slučaj da je netko vidi. Zvali su ga, neizbježno, Snijeg, ali s maskom i pješčanim haljama nije se odmah vidjelo da je albino. Maska, napravljena od kornjačina oklopa, bila je ono po čemu su ga prepoznavali. To, i sklonost da za sobom ostavlja tijela. Trenutačna nagrada koja se nudila za njegove očuvane testise bila je dvadeset tisuća šilinga ili odgovarajuća vrijednost u bakru, manganu ili drugim dragocjenim metalima. Mnogi su se pokušali domoći te nagrade, i to im je bio i epitaf: pokušali su. Snijeg je znao da bi ga na vodnoj postaji mogli čekati lovci na nagrade. Imat će oružje, a i snažni su i vješti. Nasuprot tome stajao je ograničavajući kod časti Andronacha. Snijeg je imao ovog prvog u izobilju, a ovoga drugog nimalo. Rođen na Zemlji, tako davno da je već sumnjao i u vlastita sjećanja, već je odavno odbacio bilo što što bi mu moglo smetati u preživljavanju. Moral je, često je tumačio, čisto ljudska izmišljotina, koju si

možeš priuštiti samo u vrijeme obilja. Drugi njegov omiljeni aforizam glasio je otprilike ovako: "Kad se utapaš u govnima, nemoj čekati da ti netko dobaci pojas za spašavanje." Njegovi suvremenici na Vatchu to nikako nisu shvaćali, što nije ni čudno budući da Vatchanci nisu poznavali riječi utapanje ni pojas za spašavanje. Postaja je bila metalni ovoid postavljen deset metara nad tlom na šumi greda. Za tlo ga je držala srebrnasta cijev geotermalnog energetskog voda koji je pogonio transmuter - što je omogućavalo ljudskoj rasi da preživi na tom praktično bezvodnom planetu. Transmuter je uzimao složene tvari, otimao im vodik u elementu i kombinirao ga s obilnim kisikom koji su ispuštale suhe alge koje su pak pijesak Vatcha bojale u ljubičasto. Krajnji je proizvod bila voda, ali bilo je i zanimljivih nusproizvoda: rijetki metali i čudni silikonski spojevi bili su među glavnim izvoznim stranama planeta. Dok se penjao uz posljednju dinu, Snijeg je podigao svoj pojačivač slike i pogledao unaprijed. Postaja je bila pravi mali grad, središte trgovine, središte života. Namrštio se pod maskom. Nažalost, trebala mu je voda za posljednju dionicu puta, a ovo je bilo jedino mjesto gdje je mogao doći do nje. Polako se spuštao obronkom dine, do mjesta gdje je prašnjavi puteljak vijugao prema postaji. Kraj ceste, kradljivac vode ležao je i umirao na dnu kondenzacijske staklenke. Njegovi plikovima ispunjeni prsti grebli su po vrelom staklu. Snijeg je prošao kraj njega ne obraćajući pozornost. Bila je to oštra kazna, ali kako se drukčije postaviti prema nekome tko druga ljudska bića promatra samo kao pokretne čuture s vodom? Dok se približavao postaji, povici jata trgovaca sa štandova stigli su do njega, i vidio je košničku aktivnost u labirintu skela. Uskoro je ušao u bučnu živost prizemnoga grada; ubrzo zatim prošao je kroz brtvu za vlagu u Kući pijeska. Snijegu se obratio konobar: "Oprostite, gospon. Moram vidjeti vašu identifikacijsku karticu. Androche je osobno proglasila da se Zakon mora provoditi pod prijetnjom dvomjesečnog označavanja. Priča se da na rubovima već preživljava previše odmetnika." Čovjek nije mogao a da ne zuri u Snijegove ružičaste oči i beskrvno lice. "Nema problema, prijatelju." Snijeg je prokopao po svojim haljama i izvadio mikrokrustiranu identifikacijsku karticu i predao je. Konobar je načas bacio pogled prema otkrivenom kožom pokrivenom batrljku kojim je završavala Snijegova lijeva ruka i pretvarao se da nije primijetio. Provukao je karticu kroz svoj prijenosni čitač i silno mu je laknulo kad se nije oglasio

alarm. Snijegu je bilo sasvim jasno da tako ne provjerava svakog, samo one mušterije koje djeluju sumnjivo. "Što biste htjeli, gospon?" "Litru hladne pive." Konobar ga je sumnjičavo pogledao. "Koju ću odmah platiti", dodao je Snijeg pružajući novčanicu od deset šilinga. Konobar, očito zabrinut tako velikom svotom u gotovini, odjurio je što je brže mogao. Mnogo očiju ga je pratilo kad se vratio s litrom pive u termosici sa zatvaračem na šifru, jer to je bio znak bogatstva. Snijeg se s tim ne bi složio. On je to izračunao. Litra vode bi ga koštala samo dva šilinga manje, a voda koju bi izgubio kroz isparavanje znoja bila bi malo drukčija. Dva šilinga i nešto sitno da bi pio tekućinu u znatno ukusnijem obliku. Skoro je dokrajčio svoju litru i uživao u čisto staničnom zadovoljstvu rehidratacije kad su trojica ušla u Kuću pijeska. Smjesta ih je prepoznao kao ubojice, ali prije nego što im je obratio i najmanju pažnju iscijedio je i posljednju kap pive iz nefrikcijske posude. "Ti si Snijeg, albino", reče prva od troje zastavši pred njegovim stolom. Snijeg ju je promotrio i osjetio olovnu neizbježnost. Čak i nakon svih ovih godina nije se mogao riješiti odvratnosti prema ubijanju žena - ili u ovome slučaju djevojaka. Moglo joj je biti najviše dvadeset godina. Stajala je pred njim odjevena u jednonitni kombinezon i naprtnjaču s oružjem. Lice joj je bilo vilenjačko, pod čupom podrezane, crne kose podignute u šiljke zlatastim gelom. "Ne, nisam", rekao je i okrenuo se na drugu stranu. "Ne zajebavaj me", rekla je, s umorom prevelikim za svoje godine. "Znam tko si. Ti si albino i nemaš lijeve šake." Usredotočio se na nju: "Zovem se Jelda Conley. Zovu me Bijeli. Brkaju me s tim Snijegom o kome govoriš i jednom takvom prilikom sam izgubio ruku. A sad molim vas, pustite me na miru." Djevojka je ustuknula, zbunjena. Andronački kod časti nije dopuštao kreativno laganje. Snijeg je pogledao iza nje i primijetio da jedan od njenih pratilaca razgovara s vlasnikom, koji mu je poslao nervoznog konobara. Laži neće biti dovoljne. Promatrao je kako vlasnik doziva konobara i provjerava prikaz njegova čitača kartica. Pratilac je prišao djevojci, šapnuo joj nešto na uho. "Lagao si mi", reče ona. "Ne, nisam."

"Da, jesi!" Ovo je već postajalo smiješno. Snijeg se zabuljio ni u što i ignorirao je. "Izazivam te." Eto, izrečeno je. Snijeg se pravio da je ne čuje. "Rekla sam: izazivam te!" Prema kodu, sad ga je mogla ubiti. To je bilo protuzakonito, ali u praksi prihvaćeno. Snijeg je osjetio kako mu se srce steže dok je ona pravila korak unatrag. "Ustani i suoči se sa mnom, kukavice." S umorom koji je bio velik, Snijeg je ustao. Ona je dohvatila svoj slamer. Snijeg je reagirao. Udarila je leđima o pod, prednja strana njenog jednonitnog kombinezona bila je probušena, a rupa se dimila između njenih čvrstih malih dojki. Snijeg je prošao kraj stola, pokraj nje, i već stigao do brtve za vlagu prije nego što je bilo tko stigao reagirati. Oslanjala se na ljubičasti pijesak na rubu svemirske luke, koja je bila puna ogromnih letokrilnih shuttleova, pomoćnih zgrada i hangara. Stajala je između svemirske luke i prostranih vatchianskih zgrada povezanih vlagoizoliranim prolazima i staklenim kupolama koje su pokrivale upadljivo zelenilo parkova. I ni na koji način nije ličilo ni na koju građevinu oko sebe. Moglo je se naći na tisuću planeta ljudskog Polisa, i bila je razlog za širenje ljudske rase galaksijom. Čudolište je bila zrcalna kugla promjera pedeset metara, naizgled zaustavljena dvama podlošcima u obliku slova L sa svake strane, da se ne otkotrlja. Svud oko nje, stakleni krovovi polaznih salona su svjetlucali. Unutar kugle, skaidonska vrata svakih su nekoliko minuta činila svoja čuda: dovodila čudne putnike sa svih strana Polisa i opet ih slala nekamo drugamo. Beck je stajao dalje od ulaza za putnike u dolasku i kroz njega promatrao blizance, rogove čudolišta na postolju od crnog stakla. Promatrao je treptaj čvorišta između rogova i nestrpljivo pogledavao na sat, bez obzira što nisu mogli zakasniti - ni uraniti. Stići će u nanosekundu točno. AI u čudolištu će se pobrinuti za to. Točno na vrijeme, jedan je čovjek stupio kroz treptaj, pa žena, još jedan muškarac, još jedna žena. Odgovarali su opisima koje je dobio, a pozdravio ih je kad su krenuli kroz čekaonicu. "Transport vas čeka vani", rekao je, požurujući ih prema izlazu. Beckov poslodavac nije htio da ostanu u gradu. Htio ih je maknuti, to je bila uputa

za Becka; između ostalog. Kad su se jednom smjestili u hover-vozilo, muškarac kojeg je Beck smatrao vođom dotaknuo mu je rame. "Oružje", rekao je. "Ne ovdje, ne ovdje", reče Beck nervozno i poveze vozilo izvan grada. Vani na pijesku, Beck je spustio vozilo. Kad se ono četvero iskrcalo, pridružio im se na stražnjoj strani vozila, odakle je izvukao veliki kovčeg. Znojio se, i to ne samo od vrućine. "Evo", rekao je otvarajući kovčeg. Muškarac je posegao unutra i izvadio maleni, sjajan pištolj, tupasta nosa i smrtonosnog izgleda. "Trgovac će vas dočekati na dogovorenom mjestu, ako uspije dobiti informaciju koju traži", reče Beck. Nije znao gdje je to, ni kakva je to informacija. Trgovac nije imao toliko povjerenja u njega. Iznenadilo ga je čak i to što je znao da su na Vatchu plaćeni ubojice. Čovjek je kimnuo dok je proučavao pištolj, tužno se nasmiješio, a zatim uperio pištolj u Bečka. "Žao mi je", rekao je. Beck je pokušao nešto reći baš kad je postao svjestan ruke koja mu je obujmila lice, čovjeka koji mu je prišao s leđa. Čelični stisak stegnuo mu je glavu, učvrstio se, trznuo i okrenuo. Beck je pao na pijesak s glavom pod kutem koji za života nikad nije dosegla. Ispustio je neke prigušene zvuke, malo zadrhtao, umro. Snijeg je zastao kad su kroz brtvu ušla dva proktora. Zurili su kraj njega u mrtvo tijelo na podu. Stariji od njih dvojice, sijede brade, debeo, ali s oružjem koje je djelovalo kao puno korišteno i dobro njegovano, obratio mu se. "Ti si Snijeg", rekao je. "Da", odgovori Snijeg. Ovaj čovjek nije bio Andronach. "Izazov?" "Da" Čovjek je kimnuo, promotrio dvojicu Andronacha za barom, a onda se okrenuo natrag prema brtvi za vlagu. Nije bio njegov posao skupljati trupla. Za to je postojala posebna organizacija. Djevojka će se za sat vremena naći u kondenzacijskoj staklenki. "Androche želi razgovarati s tobom. Dođi sa mnom." Svome kolegi je rekao: "Riješi to. Njena dva prijatelja djeluju kao da bi trebali provesti neko vrijeme u zatvoru."

Snijeg je slijedio čovjeka van. "Zašto me želi vidjeti?" upitao je dok su koračali niz ulicu pod gredama. "Nisam je pitao." Androche je, kao i svi koji su držali takav položaj, stanovala u postaji čiji je vlasnik bila. Proktor je poveo Snijega do rešetkama okruženog zavojitog stubišta i otključao vrata. "Ona je gore." Dok se Snijeg uspinjao stubištem, vratnice su se za njim zatvorile treskom. Stubište je završavalo vratima s brtvom za vlagu kraj kojih je visio monitor i zaslonska jedinica. Snijeg je pritisnuo pozivni gumb i pričekao. Nekoliko trenutaka kasnije žena kratke sijede kose s licem punim oštrih kutova provirila je prema njemu. "Da?" "Pozvali ste me." Žena je kimnula, a kračun na vratima se glasno otvorio. Okrenuvši kvaku, Snijeg je ustuknuo dok su se vrata na šarki uzdizala da može proći. Uspeo se do kratkog, metalom pokrivenog hodnika koji je završavao samo s jednim vratima, od uvoznog drveta. Snijegu je izgledalo kao hrast - jako skupo. Gurnuvši vrata ušao je unutra. Soba je bila ispunjena pravim bogatstvom u antikvitetima: ogromnim stolom za objed okruženim stolcima grbavih nogu; tapeciranim namještajem iz osamnaestog stoljeća; uljima na zidovima; rukom tkanim tepisima na podu. "Ne dajte se impresionirati. Sve su to kopije." Androche mu je prišla od ormarića s pićem, noseći dvije čaše napola pune pića boje jantara. Snijeg ju je promatrao. Bila je privlačna žena. Procijenio je da je negdje između trideset i pet i sto i devet godina stara. Imala je na sebi jednostavnu haljinu sličnu togi preko atletski građenog tijela, a na boku je nosila antikni - ili lažno antikni - revolver. "Vi znate moje ime", primijetio je Snijeg dok je prihvaćao piće. "Ja sam Aleen", odgovori ona. Snijeg jedva da ju je čuo. Uživao je u prvom gutljaju. "Bože moj, viski", reče konačno. "Da", priznala je Aleen prije nego što ga je pokretom pozvala da sjedne na kauč. Prebacili su se tamo i sjeli jedno prema drugome. "Pa, tu sam. Što hoćete?" "Zašto se nudi nagrada od dvadeset i pet tisuća šilinga za vaše testise?"

"To pitanje morate postaviti trgovcu Barisu. Ali vidim da je retoričko. Vi već znate odgovor." Aleen kimne. Snijeg se nagne prema njoj. "I ja bih rado to znao", prizna. Aleen se nasmiješi. Snijeg se zavalio u kauč, neraspoložen. "Postoji cijena", reče bezizražajno. "Zar nije uvijek tako? Ima jedan čovjek. On je ovdje Glavni proktor. Zove se David Songrel." "Hoćete da ga ubijem." "Naravno. Zar nije to ono u čemu ste najbolji?" Snijeg je šutio dok se Aleen naslanjala na rub kauča, a zatim ga promatrala preko svoje čaše. "To nije sve što želim od tebe." Okrenuo se i zagledao u nju, a u tom času ona je podigla noge na kauč, tako da je vidio da ispod haljine nema ništa. Brije li se, pitao se Snijeg, ili prirodno nema kose tamo dolje? Također se pitao i što je to uzbuđuje: njegovo bijelo tijelo i ružičaste oči? Druge žene su govorile da je to skoro kao da vodiš ljubav s nekim izvanzemaljcem. Ili se radi o tome što je on ubojica? Vjerojatno i jedno i drugo. "Dio cijene?" Kimnula je glavom i odložila svoju čašu, zatim klizne bliže njemu po kauču i zakači jednu nogu na naslon. "Sad", rekla je, posežući i otvarajući svoju togu da mu pokaže grudi iste kao one na djevojci koju je ubio. Snijeg se propitao da otkrije ima li i na to odbojnu reakciju; kad je nije pronašao, ustao je i otkopčao svoje pješčane halje. "Bijel si kao papir", rekla je Aleen zapanjeno dok je on skidao svoje rublje, ali kad su joj oči odlutale do pokrivenog batrljka kojim mu je završavala lijeva ruka, nije ništa rekla. "Da", složio se Snijeg dok je klečao medu njenim nogama i saginjao se da prijeđe jezikom preko njenih bradavica. "Prazna stranica", dodao je dok se spuštao prema dolje. Ona mu uhvati glavu. "Ne tako", reče. "Hoću te u sebi, smjesta." Snijeg joj je izašao u susret, ali ga je zbunjivalo nešto što je čuo u zraku. Dakle, ne vođenje ljubavi: samo sam čin. Možda je htjela djecu bijele kože.

Hirald je povikala prije nego što se približila vatri. Primijetila je da se Andronache dosta uzrujaju ako im u tabor uđeš bez najave. Dok je ulazila, iznenadila se vidjevši da to nisu lokalci. Hirald je uočila da su osim dva muškaraca i dvije žene u jednonitnim odijelima za preživljavanje koja su djelovala kao da su proizvedena na Marsu. Također se pretvarala da nije primijetila oružje koje je jedan od muškaraca užurbano pokrio kad je stigla. Prišla je vatri i čučnula. Jedna od žena bacila je na vatru još jedan leš rakoptice i promatrala je kroz plamenove. Čovjek koji je sakrio oružje, visoki Marsovac s oznakama kaste tetoviranim na sljepoočnicama, prvi je progovorio: "Stižete li izdaleka?" upitao je. "Ne tako daleko kao vi", reče Hirald. Gledala je čas njega, čas preko plamenova ženu. I njeno je lice imalo oznake kaste. Drugi par bili su crni čovjek s upadljivo plavim očima, i žena koja je imala poklopce na neuralnim utičnicama iza svojih ušiju. Ona je znači bila korporativna - iz jedne od Obitelji. Hirald je nastavila: "Ali pitam se zašto ste došli ovamo?" "Tražimo", reče crnac odmjereno. "Možda nam vi možete pomoći. Tražimo nekoga tko se zove Snijeg. On je albino." Svi su se zabuljili u Hirald. "Čula sam za njega", reče Hirald, "i čula sam da ga puno ljudi traži. Ali ne znam gdje je." Žena s neuralnim priključcima djelovala je sumnjičavo. Hirald brzo upita: "Znači i vi hoćete nagradu?" Njih četvero je izmijenilo poglede, a onda se Marsovac nasmiješi i nehajno posegne za pokrivenim oružjem kraj sebe. Hirald je bacila pogled na korporativku, koja je zurila u nju. "Jharit, ne." Jharit je zastao s rukom kraj prekrivača. "Što je, Canard Meck?" Žena, sad identificirana kao članica korporativne obitelji Jethro Manx Canard, polako je stresla glavom, još buljeći u Hirald. "Mi nemamo ništa protiv vas", rekla je. "Ali bilo bi nam draže kad biste otišli iz našeg logora, ako može." "Mogla bi mu reći", pobunio se Jharit. Canrad Meck ga pogleda i reče: "Ona je proizvod." Jharit je maknuo ruku od oružja i odjednom je djelovao vrlo prestrašeno. Trznuo se kad je Hirald ustala. Hirald se nasmiješi. "Ne želim nauditi osim kad se želi nauditi."

Odšetala je u tamu ne osvrćući se. Nitko se nije ni pomakao. Nitko nije posegnuo za oružjem. Snijeg je izvadio pištolj iz futrole u njegovim pješčanim haljama i provjerio prikaz punjenja. Kao i obično, bio je skoro pun. Žarko sunce Vatcha djelovalo je na foto-voltni materijal njegovih halja i održavalo mu oružje stalno napunjenim kroz utičnicu u futroli. Oružje je bilo mat crno, oblikovano u L, debelo pet milimetara, samo sa blagim utorom gdje bi inače bio okidač. Bilo je logirano na Snijega. Nitko drugi nije mogao opaliti iz njega. Umjesto da ispaljuje projektile, kao što je to slučaj s većinom oružja na Vatchu, ovo je oružje ispuštalo zraku poljno ubrzanih protona, ali oni su svejedno mogli na svakome u koga bi ga Snijeg uperio ostavljati velike rupe. David Songrel je obiteljski čovjek. Snijeg ga je promatrao kako podiže dijete visoko u zrak dok ga žena promatra. Snijeg se pitao zašto ga Aleen želi ubiti. Kao vlasnica postaje za vodu, ona je ovdje imala moć, ali malo utjecaja na proktore, koji provode planetarni zakon. Možda se bavila nečim nezakonitim za što je Songrel doznao. Nije važno, za sada. Pokucao je na vrata i kad ih je Songrel otvorio zabio je pištolj čovjeku u lice i natjerao ga natrag u stan, zatvarajući za sobom vrata svojim batrljkom. "Tata!" povikala je djevojčica, ali majka ju je uhvatila prije nego što je pojurila prema naprijed. Songrel je držao ruke u zraku, očiju prikovanih za pištolj. Šok, i pitanje. "Zašto te", reče Snijeg, "Androche želi ubiti?" "Ti si... albino." "Molim te, odgovori mi." Songrel je bacio pogled na svoju ženu i kći prije nego što je odgovorio: "Ona skuplja antikvitete." "Zašto ti moraš umrijeti?" "Znala je i ubijati da se dokopa onog što želi. Imam dokaze. Uskoro je namjeravamo uhititi." Snijeg je kimnnuo glavom, a onda spremi pištolj. "I mislio sam da se radi o nečemu takvom. Poslala je po mene dva proktora, znaš." Songrel je spustio ruke, ali ih zadržao podalje od omamljivača prikvačenog na njegovom pojasu. "Kao Androche, ima pravo na određeno korištenje proktora. Naša je dužnost da čuvamo nju i njeno vlasništvo. Ali nema slobodu da čini zločine. Zašto me nisi ubio? Priča se da si ubio mnoge."

Snijeg baci pogled na Songrelovu ženu i kći. "Moja reputacija stiže prije mene", rekao je i prošao kraj Songrela te se spustio u udoban naslonjač. "Ali priče nisu istinite. Nisam ubio nikog tko nije prvo pokušao ubiti mene... pa, skoro." Songrel se okrene svojoj ženi. "Tamthi je vrijeme za spavanje." Njegova je žena kimnula i odvela dijete iz sobe. Snijeg je primijetio kako djevojčica zapanjeno bulji u njega. On je na to navikao. Songrel je sjeo u naslonjač preko puta Snijega. "Imaš lijepu obitelj." "Da... hoćeš li svjedočiti protiv Androche?" "Možete dobiti moje svjedočenje, snimljeno i zapečaćeno, ali ne mogu ostati do suđenja. Kad bih ostao ovdje, sve bi začas bilo puno Andronačkih ubojica. To možda ne bih preživio." Songrel kimne glavom. "Zašto si došao ovamo ako me nisi namjeravao ubiti?" "Hoću da izigravaš mrtvaca dok se ja vratim popričati s Androche." Songrelov izraz otvrdne. "Želiš pobrati svoju nagradu." "Da, ali nagrada nije novac, već informacija. Androche zna zašto me Trgovac Baris želi ubiti. To je stvar koja mene razumljivo zanima." Songrel je isprepleo prste i načas se zabuljio u njih. Kad je podigao pogled rekao je: "Nagrada se nudi za tvoje u stazi očuvane testise. Možda je i on skupljač poput Aleen, ali to nije važno. Izigravat ću mrtvaca, ali, kad odeš popričati s Aleen, hoću da nosiš holokorder." Snijeg kimne. Songrel je ustao i prišao ormaru u zidu. Vratio se sa strojem, spustio ga na stol i uključio. "A sad tvoja izjava." "Mrtav je", reče Aleen smiješeći se. "Da," potvrdio je Snijeg spuštajući Songrelovu identifikacijsku karticu na stol, "ali imam dojam da si to znala i prije nego što sam stigao ovamo." Aleen je prišla ormariću s pićem, natočila Snijegu viski i donijela mu. "Imam prijatelja među proktorima. Čim je njegova žena prijavila ubojstvo navodno je bila histerična - obavijestili su mene." "Zašto si ga dala ubiti?" "To se tebe ne tiče. Popij svoj viski a ja ću ti pribaviti informaciju koju sam ti obećala." Aleen mu je okrenula leđa i prišla računalnoj konzoli otmjeno skrivenoj u stoliću "iz doba" Luja XIV. Snijeg je prinio viski usnama kad ga je

prekinula njegova sumnjičava priroda. Zašto je trebala kompjutor za tu informaciju? Mogla mu je samo reći. Zašto nije i sebi natočila piće? Spustio je piće na stol ne okusivši ga. Aleen je podigla pogled s mrtvim smiješkom na licu, i dok joj se ruka dizala preko konzole Snijeg se bacio u stranu. Na zidu iza njega, jedna se slika zacrnila, a zatim planula uljnim plamenom. Podigao se na koljeno i opalio samo jedanput. Odletjela je iz svoga stolca na pod, lica gorućeg poput slike. Snijeg je užurbano tražio. Proktori će stići svakog časa. U kupaonici je pronašao napravu sličnu kromiranom penisu s dvije rupe na kraju. Jedna je rupa ispuštala nekakvu tekućinu, a druga usisavala. Nekakvo sredstvo za kontracepciju? Pratio je cijevi sve do jedinice koja je držala bocu tekućine i neke vrlo složene naprave za procjeđivanje i filtriranje. Zbunjeno, shvatio je da to služi uklanjanju sadržaja ženine maternice, vjerojatno nakon seksa. Skupljala je muško sjeme? Ubrzo nakon toga, pronašao je samo jednu bocu za stazu u kojoj je nešto bilo. Sigurno njegovo. Odjednom mu je nešto palo na pamet - moguće objašnjenje za njegov položaj tijekom zadnjih pet godina. Uzeo je bocu i isipao njen sadržaj u kanalizaciju prije nego što je kanio otići, ali potrošio je previše vremena. Hirald je pogledala čovjeka u kondenzacijskoj boci, bezizražajna lica. Čovjek je predugo živ: neki sadist dobacio mu je pola boce vode da mu produži patnje. Zurio je u Hirald s očima koje su se sušile, s praznom bocom kraj glave, tijela stisnutog i teško opečenog od sunca, isplaženog crnog jezika. Hirald se oprezno osvrnula - za ono što se spremala učiniti postojale su teške kazne - a zatim smjesti mali kromirani cilindar na staklo kraj čovjekove glave. Načas je bljesnulo. Čovjek se trznuo, a boca se zamaglila od dima i pare. Hirald je vratila spravicu u svoj džep, ustala i krenula dalje. Njenim gospodarima ne bi bilo drago što se tako izlaže opasnosti, ali oni nisu mogli u potpunosti upravljati njenim potezima. Sjedobradi proktor čučao je iza kauča, s kratkom cijevi puške oslonjenom na naslon i uperenom u vrata kupaonice. Songrel je stajao kraj brtve za vlagu, svog vlastitog oružja, također uperenog u Snijega. Songrel je bacio pogled prema Androchinom tijelu. "Ostat ćete do suđenja", rekao je, kimajući proktoru. Čovjek je ustao i prošao po sobi, ni na čas ne ispuštajući Snijega s nišana. Čak i kad mu je cijev bila pod bradom, Snijeg je primijetio kako pazi da ne zakloni Songrelu liniju pucnja. Dopustio im je da mu uzmu

oružje. Možda bi mogao riješiti proktora, ali ne i Songrela. Sad je proktor odstupio, sa zbunjenim pogledom prema oružju, prije nego što ga je spremio. Songrel je otvorio brtvu za vlagu i pokretom pozvao Snijega. Možda tu, pomisli Snijeg. Prišao je, prošao kroz brtvu i bacio pogled iza sebe. Proktor, daleko od dohvata, stresao je glavom i iscerio se. Opsovavši u bradu, Snijeg je zatvorio svoju masku i iskoračio u isušeni dan. Nisu mu pružili nikakvu priliku, ni na stubištu ni vani na prašnjavoj ulici. Jedan od njih stalno bi ga pokrivao s udaljenosti od dva-tri koraka. Snijeg je bio brz; brži nego što bi većina ljudi makar i pomislila, ali ne dovoljno brz da pobjegne metku ili udaru energije. "Znate da ćete me time ubiti", rekao je Songrelu. "Čuvat ćemo te tijekom suđenja, i dat ćemo ti pratnju poslije njega... ako te puste", odgovori Songrel. Rastvorivši svoje pješčane halje tako da obojica jasno vide što radi, posegao je u stražnju stranu svog pojasa i izvadio holokorder koji mu je Songrel dao. "Ovdje imate sve dokaze koje trebate, a ja se moram pitati koliko bi vaših stražara moglo biti u iskušenju pred trgovčevom nagradom." Songrela kao da je to zaboljelo; prišao je bliže da uzme holokorder, oružja uperenog u Snijegovu masku. Žena kao da je stigla niotkuda: u jednom času svo kretanje na cesti bilo je umorno udaljeno, a onda je ona bila tu, držeći proktorovu pušku dok je ovaj posrtao i padao licem prema naprijed. Songrel je skrenuo oružje prateći je. Ta prilika je Snijegu bila dovoljna. Trznuo je čizmu prema naprijed dohvativši čovjeka u želudac, a onda ga udario po potiljku kad se ovaj nagnuo prema naprijed. Songrelov pištolj udario je o prašinu. Snijeg se bacio na tlo, dohvatio ga i otkotrljao se, ustajući da može naciljati ženu. Nije je bilo. "Mislim da je ovo vaše", rekla je ona, stojeći kraj njega. Okrenuvši glavu, promatrao ju je. Jednom ga je rukom pokrivala puškom. U drugoj je držala njegovo vlastito oružje. Spustila je pušku. "Možda bi ovo bio dobar trenutak za odlazak?" Kraj kondenzacijske staklenke, Snijeg je zastao da dođe do daha. Žena, primijetio je, kao da nije trebala odmor, jedva da je uopće disala. Stresao je glavom i pogledao staklenku. Čovjek je sad bio mrtav, tijelo mu je

ispuštalo posljednju vlagu za opće dobro. Snijeg je zastao još trenutak da promotri masni film na unutarnjoj strani staklenke prije nego što je krenuo dalje. Netko je dokrajčio jadnog kopilana. "Zašto si mi pomogla?" upitao je ženu. "Jer ti je trebala pomoć." Snijeg je progutao nezadovoljstvo. Bacivši pogled prema postaji, opet je krenuo, a žena je lako održavala korak s njim. Imala je priliku ubiti ga, dakle nije htjela nagradu. Bit će dovoljno vremena da otkrije što hoće kad budu malo dalje od moguće potjere. Kad im je postaja nestala s vida, skrenuli su s ceste, pošavši preko kraka pustinje prema udaljenom polju kamenja. Tamo će se, činilo se Snijegu, moći sakriti, ukoliko ih prvo ne dohvati pjeskula. Izvukao je pištolj u hodu i širom otvorio oči. Jedna je pjeskula trznula svojim na pokret osjetljivim palpama iznad pijeska, ali je odustala. Sigurno se hranila prošle godine; bit će mirna još godinu dana. Stigavši do stijenja i čvršćeg tla bez uzbuđenja, Snijeg je usporio korake proučavajući svoje društvo. Bila je neobično privlačna i nekako čista i on se uhvatio kako fascinirano zuri, oklijevajući da joj, nakon onog što je učinila za njega, kaže da obično putuje sam. U tome je, činilo mu se, bio i problem - putovao je sam iz nužde, a ne iz želje. Pokazao je rukom, i krenula je korak ispred njega. Kakvu god opasnost mu predstavljala, bar mu je bila na vidiku. Sad je promatrajući sa strane, rekao: "Ja ne idem dalje. Želim se utaboriti prije Thire." Žena je kimnula, ali nije komentirala. Snijeg je zapalio vatru od starih ljusaka i u večernjem svjetlu maknuo masku. Sa znatiželjom je primijetio da žena nije stavila masku, ali koža joj je bila čista, bez traga. Spustila se do njega kraj vatre, s otmjenošću koja je mogla odražavati samo savršenu tjelesnu kondiciju. "Nisi mi odgovorila na pitanje", rekao je. Sagnute glave, žena je rekla: "Duguješ mi možda i život. Hoćeš li mi za to dopustiti da ti kažem kad meni bude odgovaralo?" "Ljudi me pokušavaju ubiti. Nisam siguran da si mogu priuštiti takvu velikodušnost." Ona slegne ramenima. "Mogla sam te ubiti."

Snijeg se frustrirano ugrizao za usnicu: doista joj je dugovao život. Mogla ga je ubiti, a bez njene pomoći na postaji za vodu okupili bi se ubojice dok bi spori zakonski proces njega vodio na sud. Duboko je udahnuo i potražio mir. "Kako da te zovem?" upita konačno. "Hirald." Borio se i dalje. "Odakle si...?" "Preko Thire." Snijeg je sumnjao u taj odgovor. On je nekoliko puta prešao Thiru i znao je da je to gadan put. Hirald je djelovala kao netko tko je prethodni mjesec proveo na postaji za vodu. "Shvaćam", reče. "Ti si Snijeg", rekla je ona okrećući se i zureći u njega plavim očima koje su djelovale ljubičasto u blijedom crvenom svjetlu. Osjetio je kako mu se želudac zgrčio od tog pogleda, a onda smjesta oćuti prijezir prema samome sebi. Nakon svih tih godina, još je bio podložan fizičkoj privlačnosti... ljepoti... "Da, jesam." "Rado bih neko vrijeme putovala s tobom." "Znaš tko sam i pretpostavljam da znaš zašto sam sumnjičav prema tvojim motivima." Nasmiješila mu se, a njega je opet stisnuo grč. Okrenuo se i pljunuo u vatru. "Prijeći ću Thiru", reče. "Meni to nije problem." Snijeg je legao i oslonio glavu na jedan ruksak. Preko tijela si je povukao termalni pokrivač i zabuljio se u nebo. Crveno obojano jato zvijezda te su noći napadali asteroidi - sve što je preostalo od Vatcheva mjeseca nakon neke davne kataklizme. Jedan usamljeni mač svjetlosti od nekog ionskog pogona presjekao je zalazak sunca. "Zašto?" upitao je. "Jer sam usamljena i htjela bih promjenu." Snijeg je zagunđao i sklopio oči. Nije ga htjela ubiti, ali motivi su i dalje nepoznati. Nije važno, neće izdržati korak koji će on nametnuti i ubrzo će ga napustiti, a uznemirujuće stvari koje osjeća ubrzo će izblijediti. Zaspao je. Sunce na njegovu licu, uz poznato peckanje prije opeklina, povuklo mu je ruku da zatvori masku prije nego što se do kraja probudio. Pogledao je

prema Hirald, preko ugašenog pepela vatre, i s nelagodom mu se učinilo da se cijele noći nije ni pomakla. Sjeo je, i poslije promrmljanog pozdrava otišao iza stijene i popišao se u svoj kondenzer. Sljedeći ritual koji je slijedio svakog jutra već mnogo godina, ispraznio je u kondenzer i skupljače vlage iz donjeg rublja. Kolektorsku je bocu ispraznio u bocu za piće prije nego što je umočio četkicu i oprao zube. Dok je završio i vratio se do logora, Hirald je otvorila juhu za doručak koja je kipjela pod poklopcem. Snijeg je posegnuo za još jednim pakiranjem, ali ona podigne ruku. "To je za tebe. Ja sam već jela." "Jesi li uopće spavala?" "Malo. Reci mi, odakle ti zabranjeno oružje?" "Skinuo sam ga s nekog tko me pokušao ubiti", slaže on. Nije joj baš mogao reći da ga je sam donio ovamo prije čudolišnih zabrana, i sam ga modificirao tijekom godina. Sjeo je da u miru popije doručak. Kad je završio, krenuli su preko Thire. Hirald je primijetila kako je gleda nakon sat vremena hoda i zatvorila svoju masku. Više nije razmišljao o tome - puno ljudi je mrzilo maske i bili su spremni platiti cijenu gubitka vode da ih ne moraju toliko nositi. Tijekom prijepodneva, temperatura je narasla na četrdeset i pet stupnjeva i rasla je i dalje. Pjeskulja je probila površinu dine i nekoliko ih metara slijedila preko pijeska, a onda stala, zadihana poput psa, preumorna ili previše sita da nastavi - ili to, ili je već probala ljudsko meso. Kad je temperatura došla do pedeset stupnjeva i jedinice za hlađenje u Snijegovu rublju počele su se mučiti s opterećenjem, primijetio je da Hirald još uvijek lako drži korak s njim. Kad je rakoptica uz krik zapikirala prema njima ona ju je skinula samo jednim hicem prije nego što je Snijeg stigao makar i pomisliti na potezanje oružja, prije nego što je stigao vidjeti kakvim je to oružjem ustrijelila stvorenje. Bila je neobična žena. Nakon podneva, Snijeg je odlučio stati. "Odmorit ćemo se do večeri, a onda nastaviti tijekom noći i sutra ujutro. Sljedeća noć trebala bi nas izvesti na drugu stranu." Hirald je kimnula slažući se, naizgled nimalo zabrinuta. Spavali su pod reflektivnim zaklonom Snijegova dnevnog šatora, a onda krenuli sa zalaskom sunca, nakon što je Snijeg provjerio njihov položaj. Hodali su cijele noći i veći dio sljedećeg jutra, kad su konačno opet postavili šator. Snijeg je bio iscrpljen. S nagovještajem iziritiranosti, rekao je Hirald da želi privatnost u šatoru i predložio joj da podigne svoj. Kad se našao u

svome šatoru, zabrtvio ga je i skinuo se do gola. Zatim je sebe i unutrašnjost svoga rublja očistio cikličkom spužvom - napravom koja je omogućavala čovjeku da održava čistoću s četvrt litre vode i gotovo nikakvim gubitkom. Nakon toga je navukao kratke hlačice i legao dok mu je minijaturni klimatizacijski uređaj mrmljao punom snagom. Bila je to određena vrst luksuza. Nakon pola sata sna, probudio se i otvorio šator da pogleda van. Hirald je sjedila u pijesku otvorene maske. Napeto je promatrala obzor, posve neprirodno mirna. "Zar ti nemaš dnevni šator?" upita Snijeg. Ona strese glavom. "Onda dođi ovamo", rekao je, natraške se vraćajući u šator. Hirald je ustala i prišla mu, naizgled nedirnuta vrelim suncem. Ušla je u šator i zatvorila ga za sobom a onda, bacivši jedan pogled na Snijega, počela skidati svoje odijelo za preživljavanje. Snijeg se načas okrenuo u stranu, a onda pomisli ma kvragu i okrene se natrag da je vidi. Nije od njega tražila da se okrene. Pod odijelom je nosila jedan jedim, posve pripijen komad odjeće. Materijal je bio poput bijele svile, i skoro proziran. Snijeg je na suho progutao i onda si pokušao skrenuti misli pitajući se o njenim sanitarnim rješenjima. Kad je podigla noge da skine hlače s nogu vidio je kako su stvari riješene i zapitao se vidi li se rumenilo na njegovoj bijeloj koži. Komad odjeće bio je razrezan od donjeg dijela njenih blijedih stidnih dlačica sve do gornjeg pregiba njenih guzova. Kad je konačno skinula hlače, Hirald ga je pogledala i primijetila središte njegove pozornosti. Podigne pogled i susretne njen. Nasmiješila mu se i, sveudilj se smiješeći, potegnula rukave kombinezona dolje i skinula ih preko ruku, pa ga zavrnula ispod grudi. Snijeg si je pročistio grlo i pokušao smisliti nešto duhovito što bi rekao. Ona je bila sukuba, fantazija usamljenog čovjeka iz pustinje. Još uvijek se smiješeći, prešla je šator na sve četiri, stavila mu ruku na prsa i gurnula ga na leđa, sjela preko njega i s blijedom kosom koja mu je padala kraj glave nagnula se naprijed i poljubila ga u usta. Usne su joj bile slatke i tople. Snijeg je bio potpuno svjestan njenih čvrstih malih bradavica koje klize preko njegovih prsa. Dotakao je kožu njenih ramena i otkrio da je suha i topla. Ona se onda uspravila i načas se zagledala u njega. U tom je pogledu bilo nečeg čudnog - neka vrst hladne znatiželje. Kliznula je naprijed na njegov trbuh, zatim se okrenula i posegnula iza sebe da mu skine hlače. Zapanjilo ga je koliko se može okrenuti i saviti. Kad mu je skinula hlačice, kliznula je unatrag dok mu penis nije legao među njene guzove a onda, podigavši se malo,

nastavila je gurati, svijajući ga dok ga nije zaboljelo, a onda, hitrim pokretom zdjelice, uzela ga je u sebe. Snijeg je zastenjao, a onda stisnuo zube kad se počela kretati, još uvijek zureći u njega s tim čudnim izrazom lica. Uvečer, kad je došlo vrijeme za polazak, Snijeg je osjećao iscrpljenost duboko u kostima. Toga popodneva se nije naspavao. Svaki put kad bi se pokušao opustiti nakon seksa, Hirald bi učinila nešto čemu nije mogao odoljeti. Posljednji joj je orgazam bio tako snažan da je zavikala i nekontrolirano zadrhtala, a nakon toga je pogledala sebe samu s iznenađenjem i u šoku. Nakon toga je silno željela ponoviti to iskustvo. Snijeg je bio nažuljan i iscrpljen. Dok su hodali preko potamnjelog ljubičastog pijeska, malo su razgovarali, ali jedan je razgovor izazvao Snijegovu sumnjičavost. "Kako si izgubio ruku?" "Andronački izazov. Rasparčao ju je razorni hitac." "I kako je sad?" Snijeg je zastao prije odgovora. Zar ona zna? "Kako to misliš: kako je? Amputirana je. Više je nema." "Da", rekla je ona, i više ništa. Sunce je prelazilo obzor, a noćni su asteroidi blijedili na nebu kad su stigli do polja kamenja na rubu Thire. S malo volje za razgovor, Snijeg je postavio svoj dnevni šator i pao u njega, smjesta zaspavši. Kad se probudio, kasnije tijekom dana, otkrio je da je gol i pod dekom i da Hirald leži kraj njega. Poduprla se na lakat, glavu oslonila na ruku i proučavala mu lice. Čim je vidjela da je budan, pružila mu je tetrapak miješanog soka. Ustao je, a deka je skliznula dolje. Ona je bila gola. Popio je sok. "Drago mi je što si pošla sa mnom", rekao je, i ostatak dana proveden je u ugodnoj zabavi. Te su noći krenuli dublje u polje kamenja. Slijedeći je dan prošao slično kao i prošli. "Mislim da je pošteno da ti priznam da imam usadak", rekao je Snijeg dok se odmarao nakon osobito živahne zabave. "Ja te neću oploditi, a moje sjeme je samo voda i par slobodnih proteina." "Zašto smatraš da mi to moraš reći?" upita ga Hirald. "Kao što znaš, raspisana je nagrada za moje testise, očuvane u stazi. To nije zato što me trgovac Baris osobito želi ubiti. Mislim da on samo hoće moje genetsko tkivo. Na postaji za vodu, Anrdroche me... zavela." Snijegu

je to bilo nelagodno. "Učinila je to da bi prikupila moju spermu, vjerojatno za prodaju." "Znam", reče Hirald. Snijeg se zagledao u nju, a ona je nastavila: "On želi tvoje testise ili drugo tkivo kako bi dobio neograničen izvor tvoga genetskog materijala." Snijeg je razmislio o tome. Naravno da je Hirald morala znati više nego što je odavala, ali seks je donekle zamaglio njegovo razmišljanje. "To je najbolje rješenje nakon tvoga živog tijela. Pretpostavljam da je Baris smatrao da se s time ne bi mogao izvući. Nikad ne bi uspio cijelo tvoje tijelo odnijeti s planeta. Ovako istovremeno dobiva i monopol na tržištu." "Ti znaš strašno puno o tome što Baris želi." Hirald se vrlo izravno zagledala u njega. "Kako ti je ruka?" Snijeg je spustio pogled na batrljak. Otkopčao je pokrov i svukao ga. Ono što je razotkrio bilo je prepoznatljivo, ruka, premda deformirana i gotovo beskorisna. Pokrov je bio lukavo skrojen da je prikrije, tako da djeluje kao da ruka nedostaje. "Za kakvih šest mjeseci neće se razlikovati od svoje prethodnice. Namjeravam izaći iz jedne postaje bez ruke, a zatim ući u drugu s rukom i novim identitetom." "A što je s tvojim albinizmom?" "Boja za kožu i leće." "Naravno. Ne možeš prihvatiti transplantate." "Ne... Mislim da bi se morala izjasniti." "Ljudi za koje radim žele isto što i Baris: tvoj genom." "Imala si priliku..." "Ne, oni žele najbolje rješenje, to jest tebe, dobrovoljno. Želim da se sa mnom vratiš na Zemlju." "Zašto?" "Ti se regeneriraš. To je izvor tvoje besmrtnosti. Mi to sad znamo. Ti to znaš već preko tisuću godina." "Svejedno, zašto?" "Uspjeli smo skrivati tvoju tajnu zadnjih tri stotine godina, sve otkako je otkrivena. Prije deset godina ta spoznaja je procurila. Sad nekoliko organizacija zna za tebe i što predstavljaš: tkogod uspije dekodirati tvoj genom imat će pristup besmrtnosti, a preko toga i pristup nečuvenu bogatstvu i moći. Zato te Baris prvi pronašao. Bit će i drugih." "Ti radiš za Zemljinu Središnjicu?"

"Da." "Zar ne bi bilo bolje naprosto me ubiti i sakriti moje tijelo?" "Zemljina Središnjica ne skriva znanje." Hirald mu se nasmiješila. "Ti si već dovoljno star da shvatiš kako je to beskorisno. Mi želimo raširiti znanje, tako da moć ne dospije u ruke pogrešnih ljudi. To bi moglo učiniti silno puno dobra. Projekcije kažu da bi za deset godina mogao biti pronađen tretman koji bi svakom omogućio regeneraciju, unutar određenih granica." "Ali prije toga ste šutjeli o ovome", reče Snijeg. "Štitili smo tvoju privatnost. Nismo skrivali znanje. Ne tražiti znanje nije isto što i skrivati ga." "Zar je Zemljina Središnjca sad tako moralna?" upitao se Snijeg, a onda se skoro klepio zbog gluposti. Naravno da jest. Samo ljudska i druga svjesna bića nižeg reda se mogu pokvariti, a Zemljina Središnjica je bila najmoćniji Al u ljudskom Polisu. Primijetivši njegovu nelagodu, Hirald nije odgovorila na njegovo pitanje. "Hoćeš li doći?" Snijeg je zurio u zid šatora kao da vidi kroz njega, u polje kamenja. "Ovo zahtijeva razmišljanje, a ne ubrzane odluke. Za dva dana bismo trebali stići do moga doma. Razmislit ću o tome." Prekriveno kameleonskim tkanjem, hover-vozilo izgubilo se u okolnim dinama. U njemu, Jharit je miješao špil karata i igrao igru koju su ljudi poput njega igrali u sličnim situacijama već stoljećima. Njegova žena Jharilla je spavala. Trock je čistio antikni revolver koji je kupio na aukciji u zadnjoj postaji za vodu. Meci koje je kupio zajedno s njim bili su poredani na stolu pred njim u urednim vojničkim redovima. Canard Meck bila je uštekana, nastojeći pokupiti informacije s mreže i visokobrzinskim komunikacijama koje je Al čudolišta izmjenjivao sa svojim podmozgovima. Poziv je svima bio olakšanje osim njoj - nije joj bilo drago što mora napustiti svijet savršene logike i čiste jasnoće misli i vratiti se u smrad znoja u vozilu. "Ja sam Baris", reče nasmiješeno lice na ekranu. Prelazeći na stvar, Jharit je rekao: "Imate informaciju?" "Imam", potvrdio je Baris, jedva primjetno smanjenog osmijeha, "i pridružit ću vam se za zadnju potjeru." Jharit i Trock razmijenili su poglede. "Kako želite. Vi plaćate." "Da, plaćam." Trgovčev smiješak je sad nestao. "Uključite svog tragača i pridružit ću vam se za sat vremena."

"Kako ćete doći ovamo?" upitala je Canard Meck. "AGC-om, naravno", rekao je Baris okrećući se da je pogleda. "Svi AGC-ovi su registrirani. Al će znati gdje ste." Baris je na to odmahnuo rukom uz prezrivi izraz lica. "Nije važno. S vašeg ćemo položaja do... svoga odredišta nastaviti vozilom." "U redu", složi se Canard Mack. Baris je čekao da mu kažu još nešto. Kad nisu, ispraznio je ekran uz razočarano napućene usne. Trgovac je stigao upadljivim retro-Macrojetovim AGC-om. Izašao je iz njega u pješčanoj uniformi, a slijedile su ga dvije žene u sličnoj odori. Jedna od njih nosila je pušku za lov i redenike sa streljivom; druga je nosila različite neidentificirane pakete. Baris je pred njima zauzeo pozu. Bio je privlačan čovjek, ali nitko od onih četvero nije reagirao na ovo priglupo poziranje. Znali su da netko tko je dospio do trgovčevog položaja ne može biti budala. Jharit i Jharilla promatrali su ga staklastih očiju. Trock je pregledao pušku. Canard Meck bacila je pogled na jednu ženu, uočila imbecilan smiješak te obratila pozornost na trgovca. "Hoćemo li onda krenuti?" upitala je. Baris je kimnuo i, još uvijek se smiješeći, pucnuo prstima i prišao vozilu. Dvije žene su ga slijedile, poslušne poput psa. Ono četvero je išlo za njima: psi druge vrste. Iz polja kamenja uzdizalo se pravo brdo, vjetrom i pijeskom isklesano u nešto što je nalikovalo na čovjeka koji je do prsa utonuo u pijesak. U pukotinama i napuklinama glave, tinjac i kvarc svjetlucali su poput očiju kukaca. Snijeg ih je poveo do podnožja brda, gdje su komadi istog tog kamena nakrivljeno ležali na tlu. "Tu smo", rekao je, pružajući ruku prema sendviču od kamenih ploča. Uz škripavi zvuk, gornja se ploča pomakla u stranu i otkrila stubište koje se kratko spuštalo do podzemnog tunela. "Dobro došla u moj dom." "Živiš u rupi u zemlji?" upitala je Hirald s tračkom ironije. "Naravno da ne. Slijedi me." Dok su se spuštali, ploča je opet kliznula na mjesto, a upalila su se zidna svjetla. Hirald je primijetila da tunel vodi ispod brda, i već je, dok su stigli do odvoda i lifta, sve proračunala. Ušli su u lift i zavalili se u podstavljena sjedala dok ih je dizalo vodilo uz cijev uklesanu kroz središte brda. "Ovo se nije moglo brzo napraviti", primijetila je Hirald.

"Cijev je već bila tu. Pronašao sam je prije kakvih dvjestotinjak godina. I drugi su tu živjeli prije mene, ali u prilično primitivnim uvjetima. Odonda, ja sve popravljam." Dizalo je stiglo na odredište, a oni su izašli iz njega u kompleks vodonepropusnih soba na vrhu brda. S pićem u ruci, Hirald je stajala kraj polariziranog panoramskog prozora i načas gledala preko polja kamenja, a onda se ponovno okrenula sobi i njenom sadržaju. U staklenoj vitrini uz jedan zid bila su izložena oružja iz 22. stoljeća, a u središtu mač iz nekog pred-svemirskog doba. Hirald se morala zapitati kad ga je i kako Snijeg nabavio. Okrenula se od vitrine kad se Snijeg vratio u sobu, sad odjeven u udobne crne hlače i crnu košulju otvorenog izreza. Kontrast s njegovom bijelom kožom i crvenim očima davao mu je izgled nekog tko voli krv. "Ima odjeće i za tebe, ako želiš, a tu je i tuš. Ovdje ima puno vode", rekao joj je. Hirald je kimnula, spustila svoje piće na stakleni stol, i krenula u prostorije iz kojih je Snijeg došao. Snijeg ju je promatrao kako odlazi. Otuširat će se i presvući i biti još malo svježija nego što je sada. S određenom je zbunjenošću primijetio da ona nikad ne smrdi, nikad ne djeluje prljavo. "Čija je to odjeća?" upitala je Hirald iz stražnje sobe. "Moje prošle žene", reče Snijeg. Hirald je došla do vrata s odjećom prebačenom preko ruke. Upitno je pogledala Snijega. "Ubila se prije stotinjak godina", rekao je on suhim glasom. "Otišla u pustinju i progorjela si rupu kroz glavu. Pronašao sam je prije rakoptica i pjeskula." "Zašto?" "Ostarjela je, a ja nisam. Nije to mogla podnijeti." Hirald nije komentirala. Otišla se istuširati, i uskoro se vratila odjevena u pripijen kombinezon od prozirnog plavog materijala koji nije trebao dugo ostati na njoj nakon što je Snijeg ugleda. No on je bio zauzet - sjedio je u stolcu na okretanje i proučavao jedan ekran. Opet se presvukao u svoje pješčane halje, otvorene kornjačine maske. Prišla mu je da vidi što to gleda. Ugledala je hover-vozilo na pijesku i dvije žene koje su preko njega prevlačile prekrivač. Prepoznala je Trgovca Barisa i četvero plaćenih ubojica. "Izgleda da me Baris pronašao", rekao je Snijeg hladno i bezizražajno.

"Ti ga znaš?" "Upoznao sam ga, jednom, dok je bio mlad. Nije se puno promijenio." Glavom je pokazao na ekran. "Ono četvero s njim djeluje zanimljivo." "Njih sam već srela: Marsovac i korporativka su vođe - plaćenička skupina", reče Hirald. "Kakvu obranu imaš na ovome mjestu?" "Nikakvu. Nisam mislio da će mi trebati." "Jesi li siguran da dolaze ovamo?" "Čini mi se čudnim da bi odabrali baš ovu stijenu, od cijelog planeta. Morat ću to ići srediti." "Presvući ću se", rekla je Hirald i požurila po svoj kombinezon. Kad se vratila, Snijeg je već otišao; kad ga je pokušala slijediti, ustanovila je da je dizalo zaustavljeno na dnu. "Proklet bio", rekla je bezizražajno, udarivši šakom u vratnice, ostavljajući udubinu u čeliku. Onda se udaljila nekoliko koraka, okrenula, potrčala i skočila u ždrijelo dizala. Tračnice dizala bile su udaljene šest metara. Lako je došla do njih, bučno zarivši ruke u uglačani metal. Polako se počela spuštati. Jharit se nasmiješio svojoj ženi i kimnuo Trocku, koji je stajao iza nje, navlačeći svoj oklop. To je bila prava stvar. Nakon ovoga bit će bogati. Promotrio je laser uske zrake koji je držao u ruci. Rado bi upotrijebio nešto snažnije, ali bilo je bitno da tijelo ne bude previše oštećeno. Okrenuo se Barisu baš dok je trgovac slao svoje dvije ženke natrag do vozila. "Idemo naprijed i raštrkat ćemo se. Vjerojatno u polju ima opremu za skeniranje i, ako postavi zasjedu, ne želimo da dohvati više nas odjednom." Baris se nasmiješio i palcem gurnuo metke u svoju pušku pa namjestio ciljnik. Jharit se pitao o njemu, pitao se koliko je dobar. Dao je znak da se raštrkaju i krenu u polje kamenja. Dolazili su ga ubiti. Nije bilo pravila, nisu ga mislili izazvati. Snijeg je oslonio držak svoga pištolja o stijenu i naciljao. "Ima li što?" upitao je Jharit preko komunikatora. "Iglene kamere", reče mu Jharilla. "Nekoliko sam ih spalila, ali sigurno ih ima još. Zna on da smo tu." "Upamti, uska zraka, ako spalimo previše neće nam platiti. Čist posao. Hitac u glavu bio bi idealan", doda Jharit.

Preko komunikatora se začulo "vuš", kratak vrisak, statika. Jharit se bacio na tlo i zakotrljao iza jednog kamena. "Kvragu, što je to?" "Ima jebeno protonsko oružje. Jebeni oklop je jebeno beskoristan!" Jharitu se želudac stisnuo. Očekivali su projektima oružja, možda laser. "Tko...?" Nastala je stanka. "Trock?" "Jharilla je mrtva. " Jharit je suho progutao i približio se rubu polja kamenja. "Položaj?" "Nepoznat." "Meck?" "Ništa." "Baris?" Trgovac nije odgovarao. Snijeg se spustio s vrha stijene i iz pojasa izvukao nekoliko malih ali smrtonosnih granata. Budući da mu je nedostajala ruka, zubima im je okrenuo vrhove. Onaj tamne kože bio mu je s lijeve strane, a Marsovac s desne. Drugi su bili negdje dalje desno. Bacio je dva sferoida lijevo i desno i krenuo natrag, a onda prošao kroz prikaze na njegovu ručnom ekranu. Puno kamera je nastradalo, ali dobio je pogled na Marsovca. Dvije detonacije. Dok je Marsovac padao, Snijeg je shvatio da ga je prebacio. Opet je prošao kroz razne smjerove na ručnom ekranu i ugledao onog drugog kako tetura kroz prašinu i otpad s krhotinama kamenja zabodenim u lice. Tako, dakle. Snijeg je krenuo lijevo, svakih nekoliko sekundi provjeravajući ekran. Zastao je iza jedne nakrivljene ploče i, još jednom provjerivši ekran, čučnuo i čekao. Ne obazirući se na svoj okoliš, Trock je isteturao iz oblaka prašine. Snijeg se smrknuto nasmiješio pod maskom i naciljao, ali, prije nego što je stigao opaliti, crvena agonija presjekla mu je rame. Smrad spaljena mesa. Snijeg se otkotrljao u stranu, ustao, potrčao. Stijene kraj njega su se dimile i krčkale dok su se zagrijavale. Bacio se u zaklon, puzeći među razlomljenim stijenama. Pucanje je prestalo. Sad sam mrtav, pomislio je. Njegov pištolj ležao je tamo negdje u prašini.

"Ispustio je oružje, Trock. S tvoje lijeve strane. Skini ga, ja ga trenutačno ne vidim naciljati." Trock je ispljunuo jedan slomljeni zub iz usta i krenuo u naznačenom smjeru, s antiknim revolverom u lijevoj ruci i laserom u desnoj. To je to. Kopilan je mrtav, ili možda ne. Odsjeći ću mu ruke i noge, zraka bi trebala biti dovoljna da zatvori ranu. Ali Trock nije stigao opaliti. Obris u pješčanim haljama pojavio se niotkuda i udario ga nogom u prsa. Oklop je apsorbirao glavninu udarca, ali Trock se srušio. Prije nego što se stigao ustati, obris je bio nad njim i udario ga prstima u oči. Nakon toga, Trock više ništa nije vidio. Ležeći na leđima, podigao je prste do krvave mase iza svog slomljenog vizira. Onda ga je bol stigla i počeo je vrištati. Snijeg je kašljao što je tiše mogao, otvorio je masku i bolno se borio za dah. Opeklina je počinjala na njegovu ramenu i završavala mu nasred prsa, no, na sreću, njegove pješčane halje upile su glavninu vreline. Još sekundu i bio bi mrtav. Bol ga je činila nemoćnim. Znao je da neće imati energije izdržati još jedan takav napad, niti će bilo koga drugog uspjeti uhvatiti. Njegova je protivnika eksplozija omamila, ozljeda razbjesnila. Snijeg se polako vraćao kroz polje kamenja, sve slabije pokretljiv. Kad je preko njega pala sjena, podigao je pogled u neizbježno. "Zašto mu nisi uzeo oružje?" upitao je Jharit glavom pokazujući na Trocka, koji više nije vrištao. Bio je sklupčan kraj jedne stijene, s terenskim zavojem na očima i tijela punog automatskih lijekova protiv bolova. "Nisam imao vremena, ni snage... mogao sam ga dohvatiti samo kroz vizir", promrmlja Snijeg. Jharit kimne i uključi svoj komunikator. "Imam ga. Pratite moj signal." Snijeg je čekao smrt, ali Jharit je čučnuo u pijesak, naizgled ne namjeravajući ga ubiti. "Jharilla je bila sjajna žena", rekao je Jharit uzimajući bocu za stazu sa svoga pojasa i gurajući je u pijesak kraj sebe. "Vjenčali smo se u Vikingu prije dvadeset godina." Izvukao je opak keramalički nož iz čizme i podigao ga Snijegu pred lice. "Ovo je za nju, shvaćaš. Nakon što ti uzmem testise i previjem ranu, pobrinut ću se i za drugu povredu. Ne želim da još umreš. Toliko ti toga želim ispričati o noj, i toliko toga ti želim priuštiti. Znaš, ona je..."

Jharit se okrenuo na neki zvuk, ustao i opet potegao laser. Odmakao se od Snijega i ogledao oko sebe. Snijeg je gledao iza njega ali nije ništa vidio. "Ako sad odeš, Marsovče, neću te ubiti." Glas je bio Hiraldin. Jharit je opalio u stijene i opet se približio Snijegu. "Imam sinpištolj i nosim kameleonca. Mogu te ubiti kad god želim. Baci oružje." Jharit je načas neodlučno zastao, a onda se okrenuo i uperio svoj laser u Snijega. Izraz njegova lica govorio je sve. Prije nego što je stigao opaliti, presavio se i pao: središnja točka veličine glave gumbašnice, pramen pijeska koji se uzdigao tamo gdje je on stajao, a onda je sve odletjelo uz grmljavinu i niz minijaturnih munjica preko tla. Snijeg se polako uzverao na noge i prestravljeno zurio u mjesto gdje je malo prije bio Jharit. Čuo je za takva oružja, ali nije vjerovao da postoje. Pogledao je na drugu stranu dok je Hirald treptavo ponovno postajala vidljiva, samo par metara dalje. Nasmiješila mu se tik prije nego što joj je prvi pucanj otkinuo dio lica. Snijeg je znao da viče, možda i vrišti. Bespomoćan, u strahu je promatrao kako joj drugi hitac udara u leđa i obara je na tlo. A onda, Baris i korporativka koji prilaze preko polja kamenja. Baris je opet naciljao u hodu, udario Hirald još jednim hicem koji joj je odnio pola boka, dok su on i njegova pratiteljica prolazili pokraj nje. Snijeg je osjetio kako mu noge popuštaju. Spustio se na koljena. Baris je stao pred njim, sa samozadovoljnim smiješkom na licu. Snijeg je podigao pogled prema njemu, nastojeći prikupiti energiju, uložiti sve u posljednji pokušaj. Znao je da Baris baš to i čeka, ali nije mu preostalo ništa drugo. Bacio je pogled na ženu, vidio da je zastala malo dalje. Ona je i dalje zurila, iza Barisa, u Hirald s užasom na licu. Snijeg nije želio ni pogledati prema Hirald - nije želio doznati. "O, Bože! To je ona!" Snijeg se podigao na noge, zateturavši od vrtoglavice. Baris je zbunjeno pogledao prema korporativki, a onda uperio svoju pušku Snijegu u lice. Trgovac je uživao cijelu sekundu i pol koliko je trajao njegov trijumf. Jedna šaka udarila ga je u leđa, izbacila pušku iz ruke, podigla ga i bacila u stijenu s takvom snagom da je na čas ostao zaglavljen, a onda je pao, ostavljajući za sobom ljudski obris krvi. Hirald je stajala tamo. Tamo gdje joj je otrgnuto sintemeso, vidio se blistavi keramal, bijela pokost njenih zubi, jedno plavo oko sasvim cijelo u svojoj duplji, rebrasti stup njene

kralješnice. Načas je promatrala Snijega, a onda se okrene prema ženi. Snijeg se onesvijestio prije vriska. Bio je u svom krevetu i sjećanja su mu se polako dovlačila u um. Ležao je, suhoga grla, a čas kasnije popipao je svoja otupjela prsa i zavoje. Bilo je to tren prije nego što se usudio otvoriti oči. Hirald je sjedila na rubu kreveta i, kad je vidjela da je budan, pomogla mu je da se uspravi u sjedeći položaj, oslonjen na jastuke. Snijeg joj je promatrao lice. Nekako je popravila štetu, ali ožiljci još su se vidjeli. Izgledala je točno kao čovjek, žena koja je nastradala u nekoj nesreći. Imala je na sebi udobnu košulju i hlače, da prikrije druge popravke. Dok ju je promatrao, ona je podigla ruku i s nelagodom si dotakla lice prije nego što je posegnula za čašom vode koju mu je dodala. Taj tračak samosvijesti načas ga je zbunio. Sa zahvalnošću je iskapio čašu. "Ti si golemski android", rekao je konačno, nesiguran. Hirald se nasmiješila i to nije djelovalo tako strašno. Rekla je: "To je Canard Meck mislila." Kad je vidjela njegovu zbunjenost, objasnila je: "Korporativka. Nazvala me proizvodom, što je razumljiva zabuna. Mene je skoro nemoguće razlikovati od golema dvadeset i dva." "A što si zapravo?" upitao je Snijeg dok mu je točila još jednu čašu vode. "Kiborg koji otkriva da u sebi ima više ljudskosti nego što je mislila. Mene nitko ne posjeduje." Snijeg je pijuckao svoje piće dok je razmišljao o tome. Nije bio siguran što osjeća. "Hoćeš li poći sa mnom na Zemlju?" upita ona. Snijeg se okrenuo i dugo je promatrao. Sjećao se kako je bilo u šatoru kad je ona - shvatio je - otkrila da još uvijek u sebi ima nečeg ljudskog. "Znaš, ja neću ni ostarjeti ni umrijeti", reče ona. "Shvaćam." Ona je upitno nakrenula glavu i čekala njegov odgovor. Polagani smiješak raširio mu se licem. "Poći ću s tobom", rekao joj je. Spustio je svoje piće i ispružio ruku da obujmi njenu. Pod njenim noktima još je bilo krvi, a suzni kanal u njenom lijevom oku nije radio. Ali nije bilo važno.

Greg Egan WANGOVI TEPISI

Naslov originala: Wang's Carpets Prevoditelj: Marko Fančović

Wangovi tepisi Čekajući da bude kloniran tisuću puta i raštrkan preko deset milijuna kubičnih svjetlosnih godina, Paolo Venetti opuštao se u svojoj omiljenoj ceremonijalnoj kadi: zakošenom šesterokutnom bazenu usađenom u dvorište od crnog mramora istočkanog zlatom. Paolo je nosio punu tradicionalnu anatomiju, neudobnu odjeću u početku, ali tople struje koje su mu tekle preko leđa i ramena polako su ga opustile u ugodnu tromost. Mogao je do istog stanja doći za tren, dekretom - ali činilo se da ta prilika zahtijeva cjelovit ritual vjerojatnosti, kitnjasti vitičasti krasopis imitacije fizičkog uzroka i posljedice. Kako se trenutak dijaspore približavao, maleni sivi gušter protrčao je dvorištem, grebuckajući pandžama. Zastao je pored daljeg ruba bazena, i Paolo se divio delikatnom pulsu njegovog disanja, i gledao guštera kako ga gleda, sve dok se nije ponovo pomaknuo, nestajući u okolne vinograde. Okoliš je bio pun ptica i kukaca, glodavaca i malih gmazova - dekorativno po izgledu, ali je to i zadovoljavalo jednu apstraktniju estetiku: ublažavalo oštru radijalnu simetriju usamljenog promatrača; učvršćivalo simulaciju percipirajući je iz mnoštva gledišta. Ontološki sidreni konopi. Premda, nitko nije pitao guštere žele li oni biti klonirani. Ukrcani su za tu vožnju, htjeli-ne htjeli. Nebo iznad dvorišta bilo je toplo i plavo, bezoblačno i bez sunca, izotropično. Paolo je mirno čekao, spreman na svaku od pol tuceta mogućih sudbina. Nevidljivo zvono tiho se oglasilo, triput. Paolo se nasmijao, obradovan. Jedan zvon značio bi da je još na Zemlji; antiklimaks, svakako - ali bilo bi prednosti koje bi to kompenzirale. Svatko tko mu je bio zbilja bitan živio je u Carter-Zimmerman polisu, ali nisu svi oni odabrali da sudjeluju u dijaspori u istom stupnju; njegova Zemlja-osoba ne bi izgubila nikoga. Pomaganje da se osigura da je tisuću brodova sigurno otposlano također bi bilo zadovoljavajuće. A ostati pripadnik šire zemaljsko utemeljene zajednice, uključen u cjelokupnu globalnu kulturu u stvarnome vremenu, bilo bi atrakcija samo po sebi. Dva zvona značila bi da je taj klon Carter-Zimmermana stigao do planetarnog sustava lišenog života. Paolo je odvrtio sofisticirani - ali nerazumni - samopredviđajući model prije nego što je odlučio o buđenju pod tim okolnostima. Istraživati šaku tuđinskih svjetova, ma koliko jalovih, činilo

se da bi mu moglo biti obogaćujuće iskustvo - s izraženom prednošću da bi cijeli poduhvat bio nesputan onom vrstom kompliciranih predostrožnosti koja je neophodna u prisustvu tuđinskog života. Stanovništvo C-Z-a spalo bi na manje od pola - i mnogi od njegovih najbližih prijatelja bili bi odsutni - ali on bi iskovao nova prijateljstva, bio je siguran. Četiri zvona označila bi otkriće inteligentnih tuđinaca. Pet, tehnološku civilizaciju. Šest, putnike svemirom. Tri zvona su, pak, značila da su izviđačke sonde otkrile nedvosmislene znakove života - a to je bio dovoljan razlog za radovanje. Sve do trenutka pre-lansirnog kloniranja - subjektivnog trenutka prije nego što se zvono oglasilo - nijedan izvještaj o tuđinskom životu nije stigao do Zemlje. Nije bilo garancija da će ga bilo koji dio dijaspore pronaći. Paolo je zaželio da ga knjižnica polisa ukratko informira; ona je spremno prespojila deklarativnu memoriju njegova simuliranog tradicionalnog mozga sa svim informacijama koje bi mu mogle biti poželjne da zadovolji trenutačnu znatiželju. Taj klon C-Z-a stigao je do Vege, druge najbliže od tisuću ciljnih zvijezda, dvadeset sedam svjetlosnih godina od Zemlje. Paolo je sklopio oči i vizualizirao zvjezdanu kartu s tisuću crta koje su se granale od Sunca, a onda zumirao na putanju koja je opisivala njegovo putovanje. Trebalo je tri stoljeća da se stigne do Vege - ali velika većina od dvadeset tisuća stanovnika polisa programirala je svoje egzosvijesti da ih suspendira prije kloniranja, i da ih probudi samo ako i kad stignu do odgovarajućeg odredišta. Devedeset i dva građanina odabrala su alternativu: doživljavanje svakog putovanja dijaspore od početka do kraja, riskirajući razočaranje, čak i smrt. Paolo je sad znao da je brod usmjeren prema Formalhautu, cilju najbližem Zemlji, bio udaren svemirskim otpadom i uništen u putu. Oplakivao je devedeset i dvoje, na tren. Nije bio blizak ni sa kim od njih, prije kloniranja, i te određene verzije koje su svojevoljno izginule prije dva stoljeća u međuzvjezdanom svemiru činile su mu se dalekima poput žrtava neke pradavne nesreće iz ere mesa. Paolo je pregledao svoj novi zvjezdani dom kroz kamere jedne od izviđačkih sondi - i čudne filtere predačkog vizualnog sustava. U tradicionalnim bojama Vega je bila blještavi plavo-bijeli disk, prošaran izbočinama. Mase triput veće od Sunca, veličinom dvostruko veća i dvostruko vrelija, šezdeset puta svjetlija. Brzo sagorijeva vodik - i već je na pola puta kroz svojih dodijeljenih pet stotina milijuna godina glavne sekvence.

Vegina jedina planeta, Orfej, bila je bezoblična točkica na najboljim binarnim interferometrima; sad je Paolo gledao u njezin plavo-zeleni polukrug, deset tisuća kilometara ispod samog Carter-Zimmermana. Orfej je bio zemljolik, nikl-željezno-silikatni svijet; malo veći od Zemlje, malo topliji - milijardu kilometara ublažavalo je oštricu Vegine vreline - i skoro se gušio u tekućoj vodi. Nestrpljiv da vidi cijelu površinu iz prve ruke, Paolo je tisuću puta usporio svoj satni ritam, puštajući C-Z da obiđe oko planete za dvadeset subjektivnih sekundi, dok je dnevno svjetlo otkrivalo novi širok potez sa svakim prolaskom. Dva vitka kontinenta oker boje s kralješnicama planina okruživala su hemisferske oceane, a blistava prostranstva vječnog leda prekrivala su oba pola - daleko više na sjeveru, gdje su se nepravilni bijeli poluotoci pružali iz zimske arktičke tame. Orfejeva atmosfera bila je uglavnom dušik - šest puta više nego na Zemlji; vjerojatno izdvojen ultraljubičastim zrakama iz primordijalnog amonijaka - s tragovima vodene pare i ugljičnog dioksida, ali nedovoljno i jednog i drugog za pokretanje stakleničkog efekta. Visoki atmosferski pritisak značio je manje isparavanja - Paolo nije vidio ni pramen oblaka - a veliki, topli oceani su sa svoje strane pospješivali odlazak ugljičnog dioksida natrag u koru, zatvarajući ga u naslagama krečnjaka koje će se povući. Cijeli sustav bio je mlad po Zemljinim mjerilima, ali veća masa Vege, i gušći protozvjezdani oblik, značili bi brži prolazak kroz većinu trauma rođenja: nuklearno paljenje i rane fluktuacije luminoziteta; planetarno zgušnjavanje i doba bombardiranja. Knjižnica je procijenila da je Orfej uživao relativno stabilnu klimu, i slobodu od većih udara, barem proteklih stotinu milijuna godina. Dovoljno dugo da se pojavi primitivan život Jedna ruka je čvrsto uhvatila Paola za gležanj i povukla ga pod vodu. Nije se opirao, i pustio je da se vizija planeta izgubi. Samo je dvoje drugih ljudi u C-Z-u imalo slobodan pristup ovom okolišu - a njegov otac nije igrao igre sa svojim sad tisuću dvjesto godina starim sinom. Elena ga je odvukla sve do dna bazena, prije nego što mu je pustila stopalo i lebdjela iznad njega, likujuća silueta naspram svijetle površine. Bila je predački oblikovana, ali je očito varala; govorila je savršeno jasno, i uopće nije ispuštala mjehuriće zraka. "Spavalice! Sedam tjedana sam čekala na ovo!" Paolo je hinio ravnodušnost, ali brzo mu je nestajalo daha. Dao je da ga njegova egzosvijest prebaci u amfibijsku ljudsku varijantu - biološki i povijesno autentičnu, ako već ne definitivni predački fenotip. Voda mu je

preplavila modificirana pluća, i njegov modificirani mozak dočekao ju je dobrodošlicom. Rekao je: "Zašto bih htio tratiti svijest, sjediti i čekati da izviđačke sonde pročiste svoja promatranja? Probudio sam se čim su podaci bili nedvosmisleni." Ona ga je zalupala po prsima; posegnuo je i povukao je dolje, instinktivno smanjujući svoju plovnost da nadoknadi to, i kotrljali su se po dnu bazena, ljubeći se. Elena je rekla: "Znaš da smo prvi C-Z koji je stigao, bilo gdje? Brod za Formalhaut bio je uništen. Tako da postoji samo još jedan par nas. Ponovno na Zemlji." "Pa?" Onda se sjetio. Elena je odabrala da se ne probudi ukoliko se bilo koja druga verzija nje već susrela sa životom. Kakva god sudbina snašla svaki od preostalih brodova, svaka druga verzija njega morat će živjeti bez nje. Ozbiljno je kimnuo glavom i opet je poljubio. "Što bih trebao reći? Tisuću si mi puta dragocjenija, sad?" "Da." "Ah, ali što je s tobom-i-mnome na Zemlji? Petsto puta bi bilo bliže istini." "Nema poezije u petsto puta." "Ne budi toliki defetist. Prespoji svoje centre za jezik." Prešla je rukama duž njegovih rebara, dolje do bokova. Vodili su ljubav svojim skoro-tradicionalnim tijelima - i mozgovima; Paola je zabavilo skoro do ometenosti kad mu je limbični sustav počeo preuzimati kontrolu, ali se od prošlog puta sjećao dovoljno da zakopa svoju samosvijest i preda se tom čudnom otimaču. Nije bilo poput vođenja ljubavi na bilo koji civilizirani način - razina razmjena informacija između njih bila je sitna, za početak ali je imalo sirovu ustrajnu osobnost većine predačkih užitaka. Doplutali su do površine bazena i ležali pod svjetlim nebom bez sunca. Paolo je pomislio: Prešao sam dvadeset sedam svjetlosnih godina u

trenu. U orbiti sam oko prvog planeta s tuđinskim životom koji je ikad nađen. I nisam žrtvovao ništa - ostavio ništa što mi je zbilja vrijedno za sobom. Ovo je predobro, predobro. Osjetio je grč žalosti za svojim drugim svijestima - bilo je teško zamisliti da one prolaze tako dobro, bez Elene, bez Orfeja - ali sad nije bilo ničega što bi oko toga mogao poduzeti. Premda bi bilo vremena za savjetovanje sa Zemljom prije nego što još neki brod stigne do svog odredišta, odlučio je - prije kloniranja - da ne dopusti da na

rasplitanje njegovih mnogostrukih budućnosti utječe ikakvo predomišljanje. Složila se njegova Zemlja-svijest ili ne, njih dvoje bili su nemoćni promijeniti kriterije za buđenje. Svijest s pravom da odlučuje za tisuću preminula je. Nije bitno, procijenio je Paolo. Drugi će naći - ili konstruirati - vlastite razloge za sreću. A još uvijek je tu bila i šansa da će se jedan od njih probuditi uz zvuk četiriju zvona. Elena je rekla: "Da si ostao spavati još dulje, propustio bi glasanje." Glasanje? Izvidnici u niskoj orbiti skupili su podatke koje su mogli o orfejanskoj biologiji. Da se krene dalje, bilo bi neophodno poslati mikrosonde u sam ocean - eskaliranje kontakta koje je zahtijevalo odobrenje dvije trećine polisa. Nije bilo nikakva uvjerljivog razloga za vjerovanje da bi prisustvo nekoliko milijuna malenih robota moglo dovesti do bilo kakve štete; sve što bi oni ostavili u vodi bilo bi nekoliko kilodžula otpadne toplote. I pored toga, pojavila se jedna frakcija koja je zagovarala obazrivost. Građani Carter-Zimmermana, tvrdili su oni, mogli su nastaviti promatrati izdaleka još jedno desetljeće, ili još jedan milenij, pročišćavajući svoje opservacije i hipoteze prije nego što upadnu... a oni koji se nisu slagali mogli su uvijek to vrijeme prospavati, ili naći druge interese kojima će se baviti. Paolo je posegnuo za svojim svježim knjižničkim znanjem o "tepisima" jedinom do sad otkrivenom obliku orfejanskog života. Bila su to plutajuća bića koja su živjela u ekvatorijalnim oceanskim dubinama - izgleda da su ih uništavale ultraljubičaste zrake ukoliko bi doplivali preblizu površini. Rasla su do veličine od više stotina metara, a onda bi se dijelila na desetke fragmenata, od kojih bi svaki nastavio rasti. Bilo je izazovno pomisliti da su oni kolonije jednostaničnih organizama, nešto poput divovskih kelp-algi - ali nije bilo stvarnih dokaza koji bi to poduprli. Izviđačkim sondama bilo je dovoljno teško uočiti ogromne pojave i ponašanje tepiha kroz kilometar vode, čak i s Veginim obilnim neutrinoima koji su osvjetljavali put; daljinska promatranja na mikroskopskoj razini, a kamoli biokemijske analize, nisu dolazila u obzir. Spetkroskopija je otkrila da je površinska voda puna intrigantnih molekularnih otpadaka - ali pogađati u kakvom je odnosu bilo što od toga sa živim tepisima bilo je poput pokušaja da se rekonstruira ljudska biokemija proučavanjem ljudskog pepela. Paolo se okrenuo Eleni. "Što ti misliš?" Ona je teatralno zastenjala; ta tema je sigurno na smrt izraspravljana dok je on spavao. "Mikrosonde su neškodljive. Mogle bi nam reći točno od

čega se tepisi sastoje, ne uzimajući ni jednu molekulu. U čemu je rizik? U kulturnom šoku?" Paolo je pošpricao vodom po njezinu licu, od milja; taj poriv kao da je dolazio skupa s amfibijskim tijelom. "Ne možeš biti sigurna da nisu inteligentni." "Znaš li što je živjelo na Zemlji dvjesto milijuna godina nakon što je formirana?" "Možda cijanobakterije. Možda ništa. Premda, ovo nije Zemlja." "Istina. Ali čak u teško vjerojatnom slučaju da su tepisi inteligentni, zar misliš da bi primijetili prisustvo robota milijun puta manjih od njih? Ukoliko su objedinjeni organizmi, čini se da ne reagiraju ni na što u svom okolišu nemaju grabežljivaca, ne love hranu, samo plutaju sa strujama - pa nema nikakva razloga da posjeduju napredne čulne organe, a kamoli bilo što funkcionalno na podmilimetarskoj razini. A ako su kolonije jednostaničnih bića, od kojih se jedno slučajno sudari s mikrosondom i registrira njezino prisustvo svojim površinskim receptorima... kakvu bi zamislivu štetu to moglo izazvati?" "Nemam pojma. Ali moje neznanje nije garancija sigurnosti." Elena mu je uzvratila prskanje. "Jedini način da se nosiš sa svojim neznanjem je da glasaš za slanje mikrosondi. Moramo biti oprezni, slažem se - ali nema smisla biti ovdje ako ne doznamo što se događa u oceanima, sad odmah. Ne želim čekati da na ovom planetu evoluira nešto dovoljno pametno da emitira lekcije iz biokemije u svemir. Ukoliko nismo voljni poduzeti nekoliko zanemarivih rizika, Vega će postati crveni div prije nego što išta naučimo." Bila je to usputna rečenica - ali Paolo je pokušao zamisliti prisutnost tom događaju. Za četvrt milijarde godina, hoće li građani Carter-Zimmermana raspravljati o etičnosti intervencije da se spasu Orfejanci - ili će svi odavno izgubiti interes, i otići na druge zvijezde, ili modificirati sebe u bića sasvim lišena nostalgičnog suosjećanja prema organskom životu? Grandiozne vizije za jednog tisućudvjestogodišnjaka. Formalhautskog klona je zbrisao jedan komadić stijene. Bilo je daleko više smeća u veganskom sustavu nego u međuzvjezdanom svemiru; čak i okružen obranama, s podacima backupiranim na sve daleko razbacane izviđačke sonde, ovaj C-Z nije bio neranjiv samo zato što je nedirnut stigao. Elena je bila u pravu; morali su ugrabiti trenutak - ili bi se isto tako mogli povući u svoje hermetičke svjetove i zaboraviti da su ikad prošli to putovanje.

Paolo se prisjetio iskrene zbunjenosti jednog prijatelja iz Ashton-Lavala:

Zašto otići tražiti tuđince? Naš polis ima tisuću ekologija, trilijun vrsti evoluiranog života. Što se nadate da ćete naći, tamo vani, a da to niste mogli uzgojiti kod kuće?

Što se nadao da će naći? Samo odgovore na nekoliko jednostavnih pitanja. Je li ljudska svijest za žnirance povukla cijelo prostor-vrijeme u postojanje, da bi objasnila sama sebe? Ili je neutralni, već postojeći univerzum izrodio milijardu varijanti svjesnog života, koje su sve sposobne gajiti isti kompleks više vrijednosti - dok se ne sudare jedna s drugom? Antrokozmologija je korištena za opravdavanje stava zagledanosti u sebe većine polisa: ukoliko je fizički univerzum stvoren ljudskom mišlju, nije imao nikakav poseban status po kojem bi bio iznad virtualne stvarnosti. Mogao je imati prvenstvo - a svaka virtualna stvarnost mogla bi se trebati vrtjeti na fizičkoj računalnoj napravi, podložnoj fizičkim zakonima - ali nije zauzimao nikakav privilegirani položaj u smislu "istine" naspram "iluzije". Ukoliko su AK-ovci bili u pravu, onda nije bilo ništa poštenije vrednovati fizički univerzum više od nedavnijih umjetnih stvarnosti nego što bi bilo pošteno ostati meso umjesto softwarea, ili majmun umjesto čovjeka, ili bakterija umjesto majmuna. Elena je rekla: "Ne možemo vječno ležati ovdje; cijela škvadra čeka da te vidi." "Gdje?" Paolo je osjetio svoj prvi grč žalosti za domom; na Zemlji, njegov krug prijatelja uvijek se okupljao u stvarnovremenskom prizoru kratera Mount Pinatubo, skinutom izravno s promatračkih satelita. Snimak ne bi bio to. "Pokazat ću ti." Paolo je posegnuo i primio je za ruku. Bazen, nebo, dvorište su nestali i zatekao se kako opet gleda dolje na Orfeja... na noćnu stranu, ali daleko od neosvijetljene, jer je njegova mentalna paleta sad dešifrirala sve od blijedih valova dugovalnog radija struje tla, do višebojnog svjetlucanja izotopskih gama zraka i raštrkanog bremsstahlunga kozmičkih zraka. Polovica apstraktnog znanja kojim ga je knjižnica nahranila o toj planeti sad je bila očita na prvi pogled. Glatko nagnut termalni sjaj oceana je istog trena ispisao tri stotine Kelvina - i pozadinski osvijetlio uočljivu infracrvenu siluetu atmosfere. Stajao je na dugom potpornju metalnog izgleda, jednom rubu ogromne geodezijske sfere, otvorene na blistavu katedralu svemira. Pogledao je gore i vidio zvijezdama bogatu, prašinom krcatu vrpcu Mliječne staze, koja ga je

opasivala od zenita do nadira; svjestan sjaja svakog plinovitog oblaka, uočavajući svaku apsorpciju i crtu emisije, Paolo je skoro mogao osjetiti ravan galaktičkog diska kako prolazi kroz njega. Neka zviježđa bila su izobličena, ali prizor je bio više poznat nego stran - i po boji je prepoznao većinu starih orijentira. Sad se snašao u prostoru. Dvadeset stupnjeva od Siriusa - južno, po mjesnom zemaljskom mjerilu - blijedo ali nepogrešivo: Sunce. Elena je bila pored njega - naizgled nepromijenjena, premda su oboje zbacili ograničenja biologije. Konvencije ovog okruženja imitirale su fiziku stvarnih makroskopskih objekata u bestežinskom stanju i zrakopraznom prostoru, ali nije bilo postavljeno da predstavlja bilo kakvu vrstu kemije, a kamoli one krvi i mesa. Njihova nova tijela bila su ljudskog oblika, ali lišena složene mikrostrukture - a njihovi umovi nisu uopće bili usađeni u fiziku, već su se vrtjeli izravno na procesorskoj mreži. Paolu je bilo olakšanje vratiti se u normalu; ceremonijalna regresija u predački oblik bila je poštovana tradicija C-Z-a - a biti ljudski bilo je uglavnom samopotvrđujuće, dok je trajalo - ali svaki put kad bi izašao iz tog iskustva, osjećao se kao da je zbacio lance stare milijardu godina. Bilo je polisa na Zemlji gdje bi građani smatrali njegovu sadašnju strukturu isto toliko arhaičnom: svijest kojom dominira senzorna percepcija, iluziju posjedovanja čvrste forme, jedinstvenu vremensku koordinatu. Posljednje ljudsko meso umrlo je davno prije nego što je Paolo konstruiran a, ne računajući zajednice Gleisnerovih robota, Carter-Zimmerman bio je onoliko konzervativan koliko je transljudska zajednica mogla biti. Premda se ta ravnoteža Paolu činila ispravnom - priznavanje fleksibilnosti softwarea, bez napuštanja interesa u fizičkom svijetu - i makar su tvrdoglavo tjelesni Gleisnerovci prvi stigli do zvijezda, C-Z-ova dijaspora uskoro će ih prestići. Njihovi prijatelji okupili su se oko njih, hvaleći se svojim akrobacijama bez napora u bestežinskom stanju, pozdravljajući Paola i zafrkavajući ga što nije sredio da se probudi ranije; on je bio zadnji od škvadre koji je izašao iz hibernacije. "Sviđa li ti se naše novo sastajalište?" Hermann je prolebdio pored Paolova ramena, himerni grozd udova i čulnih organa, progovarajući moduliranim infracrvenim kroz vakuum. "Zovemo ga Satelitski Pinatubo. Ovdje je pusto, znam - ali bojali smo se da bi to moglo kršiti duh opreza ukoliko bismo se usudili pretvarati da hodamo površinom Orfeja." Paolo je u sebi bacio pogled na krupni plan tipičnog kopnenog krajolika iz izviđačke sonde, prostranstvo ispucale crvene stijene. "Tamo dolje je

veća pustoš, rekao bih." Bio je u iskušenju da dodirne tlo - da dopusti da ta privatna vizija postane taktilna - ali se odupro tome. Biti drugdje usred razgovora bilo je nepristojno. "Ignoriraj Hermanna," savjetovala je Liesl. "On želi preplaviti Orfeja našom tuđinskom mašinerijom prije nego što imamo bilo kakvu predstavu kakvi bi efekti mogli biti." Liesl je bila zeleno-tirkizni leptir, sa stiliziranim ljudskim licem istočkanim u zlatu na svakom krilu. Paolo je bio iznenađen; po onom što je Elena rekla, pretpostavio je da su njegovi prijatelji već došli do konsenzusa u prilog mikrosondama - a samo bi se pospanac, kojem je to novo, trudio argumentirati tu odluku. "Koji efekti? Tepisi -" "Zaboravi tepihe! Čak i ako su tepisi onako jednostavni kakvima se čine, ne znamo što je još tamo dolje." Kako su Lieslina krila lepršala, tako njena odražena lica kao da su gledala jedno u drugo tražeći podršku. "S neutrinskim pregledavanjem, jedva da postižemo prostornu rezoluciju u metrima, vremensku rezoluciju u sekundama. Ne znamo ništa o manjim oblicima života." "I nikad ni nećemo znati, ako bude po tvome." Karpal - bivši Gleisnerovac, ljudskog oblika kao i uvijek - bio je Lieslin ljubavnik, zadnji put kad je Paolo bio budan. "Ovdje smo tek djelić orfejanske godine! Još uvijek postoji obilje podataka koje bismo mogli prikupiti ne upadajući, uz malo strpljenja. Moglo bi biti rijetkih nasukavanja oceanskog života -" Elena je suhoparno rekla: "Doista rijetkih. Orfej ima zanemarive plime, plitke valove, veoma malo oluja. A bilo što nasukano bilo bi sprženo ultraljubičastima prije nego što mi uočimo bilo što poučnije od onog što već vidimo u površinskoj vodi." "Ne mora značiti. Tepisi izgledaju ranjivi - ali druge vrste mogle bi biti bolje zaštićene, ukoliko žive bliže površini. A Orfej je seizmički aktivan; trebali bismo barem sačekati da jedan tsunami istovari par kubičnih kilometara oceana na obalu, i vidjeti što će otkriti." Paolo se nasmiješio; nije pomislio na to. Tsunami bi vrijedilo sačekati. Liesl je nastavila: "Što možemo izgubiti ako sačekamo par stotina orfejanskih godina? U najmanju ruku, mogli bismo prikupiti temeljne podatke o sezonskim klimatskim uzorcima - i mogli bismo promatrati anomalije, oluje i potrese, nadajući se nekim novim otkrićima." Nekoliko stotina orfejanskih godina? Nekoliko zemaljskih milenija? Paolova neodlučnost je zgasnula. Da je htio obitavati u geološkom

vremenu, preselio bi se u polis Lokhande, gdje je Red kontemplativnih promatrača promatrao kako zemaljske planine erodiraju za nekoliko subjektivnih sekundi. Orfej je visio u nebu pod njima, predivna zagonetka koja čeka da bude riješena, zahtijeva da bude shvaćena. Rekao je: "Ali što ako ne bude 'novih otkrića'? Koliko da čekamo? Ne znamo koliko je život rijedak - u vremenu, ili u prostoru. Ukoliko je ovaj planet dragocjen, također je i epoha kroz koju prolazi. Ne znamo koliko brzo orfejanska biologija evoluira; vrste se mogu pojaviti i nestati dok mi kršimo ruke oko rizika sakupljanja boljih podataka. Tepisi - i što god drugo - mogu izumrijeti prije nego što smo mi naučili bilo što o njima. Kakva bi to šteta bila!" Liesl nije uzmicala. "A ako oštetimo orfejansku ekologiju - ili kulturu - svojim ulijetanjem? To ne bi bila šteta. Bila bi tragedija." Paolo je asimilirao sve uskladištene transmisije od svoje Zemlja-svijesti količina od skoro tri stotine godina - prije nego što je sastavio odgovor. Rane komunikacije obuhvaćale su detaljne umne usatke - i bilo je dobro podijeliti uzbuđenje lansiranja dijaspore; gledati - takoreći iz prve ruke tisuću brodova, nanostrojevima izdubljenih od asteroida, kako odlaze u bljesku fuzijske vatre iza orbite Marsa. Onda su se stvari svele na uobičajenu prozaiku: Elena, škvadra, besramno tračanje, stalni istraživački projekti Carter-Zimmermana, žamor međupolisnih kulturalnih zategnutosti, ne-baš-ciklične konvulzije umjetnosti (percepcijska estetika zbacuje emotivno, opet... premda je Valladas u polisu Konishi tvrdio da je konstruirao novu sintezu to dvoje). Nakon prvih pedeset godina, njegova Zemlja-svijest počela se suzdržavati; do trena kad su do Zemlje stigle vijesti o pogibiji formalhautskog klona, poruke su postale čisti audiovizualni linearni monolozi. Paolo je shvaćao. Bilo je to sasvim ispravno; razišli su se, a ne šalješ umne usatke strancu. Većina transmisija emitirana je prema svim brodovima, bez razlike. Međutim, prije četrdeset tri godine, njegova Zemlja-svijest poslala je posebnu poruku klonu usmjerenom prema Vegi. "Novi lunarni spektroskop koji smo dovršili prošle godine upravo je uhvatio jasne znake vode na Orfeju. Trebali bi vas dočekati veliki umjereni oceani, ukoliko su modeli ispravni. Pa... sretno." Vizualno je prikazivalo kupole instrumenta kako rastu iz stijene na Mjesečevoj daljoj strani; tabele

spektralnih podataka Orfeja; skup planetarnih modela. "Možda tebi to izgleda čudno - sav taj trud koji poduzimamo da bismo izdaleka pogledali ono što ćeš ti vidjeti u krupnom planu, tako skoro. Teško je objasniti: ne mislim da je to ljubomora, ili čak i nestrpljenje. Samo potreba za neovisnošću. Ponovno je pokrenuta stara debata: trebamo li razmotriti redizajniranje naših umova da obuhvate međuzvjezdane udaljenosti? Jedna svijest koja obuhvaća tisuće zvijezda, ne putem kloniranja, već prihvaćanjem prirodne vremenske razmjere ograničenja brzine svjetlosti. Mileniji prođu između mentalnih događaja. Lokalnim potrebama bave se ne-svjesni sustavi." Eseji, za i protiv, priloženi su uz poruku; Paolo je upio sažetke. "Premda ne mislim da će ta ideja dobiti mnogo podrške - a novi astronomski projekti su neka vrsta protuotrova. Moramo se pomiriti s činjenicom da smo ostali iza... tako da se držimo Zemlje - gledamo prema van, ali ostajemo čvrsto usidreni. Premda, stalno se pitam: kamo idemo od ovog? Povijest nas ne može voditi. Evolucija nas ne može voditi. Povelja C-Z-a kaže shvaćaj i poštuj univerzum... ali u kojem obliku? U kojim razmjerima? S kojom vrstom čula, kakvom vrstom uma? Možemo postati zbilja bilo što - a to prostranstvo mogućih budućnosti čini galaksiju sitnom. Možemo li ga istražiti bez da zalutamo? Ljudi od mesa smišljali su fantastiku o tuđinima koji dolaze 'osvojiti' Zemlju, ukrasti njihove 'dragocjene' fizičke resurse, istrijebiti ih zbog straha od 'konkurencije'... kao da vrsta sposobna za takav put ne bi imala moć, ili duh, ili maštu, da se riješi zastarjelih bioloških imperativa. Osvajanje galaksije je ono što bi bakterije sa svemirskim brodovima učinile - ne znajući za ništa bolje, nemajući izbora. Naše stanje je suprotno od toga; nema kraja našim izborima. Zato moramo pronaći tuđinski život - ne samo da bismo raskinuli čini antrokozmologičara. Moramo naći tuđine koji su se suočili s istim odlukama - i otkrili kako živjeti, što postati. Potrebno nam je da razumijemo što to znači obitavati u univerzumu." Paolo je gledao grube neutrino slike tepiha kako se kreću isprekidanim trzajima oko njegove dvanaestokutne sobe. Dvadeset četiri nepravilna pravokutnika lebdjela su nad njim, kćeri većeg nepravilnog pravokutnika koji se upravo raspao. Modeli su nagovještavali da bi režuće sile oceanskih struja mogle objasniti cijeli proces, koji pokreće ništa više od toga što je roditelj dosegao kritičnu veličinu. Čisto mehanički raskid kolonije - ukoliko

je to bilo to - nije mogao imati mnogo veze sa životnim ciklusom organizama od kojih se sastoji. Bilo je to frustrirajuće. Paolo je bio naviknut na bujicu podataka o bilo čemu što bi mu privuklo pažnju; da veliko otkriće dijaspore ostane ništa više nego niz grubih monokromnih snimaka bilo je nepodnošljivo. Bacio je pogled na shemu detektora neutrina izviđačkih sondi, ali nije bilo nikakvog očitog prostora za poboljšanje. Jezgre u detektorima bile su uzbuđivane u nestabilno visokoenergetsko stanje, a onda održavane u njemu fino podešenim gama-zračnim laserima koji bi skidali niže-energijske eigenstate prije nego što bi oni mogli doći u postojanje i privući prijelaz. Promjene u fluksu neutrina od jedan kroz deset-na-petnaestu mogle su pomaći razine energije dovoljno da poremete balansiranje. Međutim, tepisi su bacali sjenu tako slabu da ju je čak i njegov skoro savršeni vid jedva mogao razaznati. Orlando Venetti je rekao: "Budan si." Paolo se okrenuo. Njegov otac stajao je na dohvatu, predstavljajući se kao kitnjasto odjeveno ljudsko biće neodređenih godina. Premda, definitivno stariji od Paola; Orlando nikad nije prestao isticati svoj senioritet - iako je sad razlika u godinama bila samo dvadeset pet posto, i sve manja. Paolo je odagnao tepihe iz sobe u prostor iza jednog peterokutnog prozora, i primio oca za ruku. Dijelovi Orlandova uma koji su se umrežili s njegovim izrazili su zadovoljstvo zbog Paolova izlaska iz hibernacije, s radošću se prisjetili prošlih iskustava, i gajili nade za nastavak sklada između oca i sina. Paolov pozdrav bio je sličan, pažljivo smišljeno "otkrivanje" vlastitog emotivnog stanja. Bio je to više ritual nego čin komunikacije - ali opet, čak i s Elenom, on je postavljao barijere. Nitko nije bio potpuno iskren s drugom osobom - osim ako su se njih dvoje namjeravali permanentno stopiti. Orlando je kimnuo na tepihe. "Nadam se da cijeniš koliko su bitni." "Znaš da cijenim." Ali ipak nije to uključio u svoj pozdrav. "Prvi tuđinski život." C-Z ponizio Gleisnerove robote, najzad - tako je vjerojatno to vidio njegov otac. Roboti su prvi stigli do Alfa Centauri, i prvi našli izvansolarnu planetu - ali prvi život bio je Apollo prema njihovim Sputnjicima, za nekoga tko je odabrao razmišljati u tim okvirima. Orlando je rekao: "Ovo je kvaka koju trebamo da bismo uhvatili građane marginalnih polisa. Onih koji nisu još sasvim implodirali u solipsizam. Ovo će ih malo protresti - ne misliš li?"

Paolo je slegnuo ramenima. Zemljini transljudi bili su slobodni implodirati u što god im je drago; to nije sprečavalo Carter-Zimmermana u istraživanju fizičkog univerzuma. Ali Orlandu ne bi bilo dovoljno potući Gleisnere; on je živio za dan kad će C-Z postati kulturni obrazac. Svaki polis mogao bi milijardustruko umnožiti svoje stanovništvo u nanosekundi, ukoliko bi htio ispraznu čast da bude brojniji od drugih. Primamiti druge građane na migriranje bilo je teže - a uvjeriti ih da izmijene vlastite mjesne povelje bilo je još teže. Orlando je imao misionarsku crtu: želio je da svaki drugi polis uvidi svoje pogreške, i slijedi C-Z do zvijezda. Paolo je rekao: "Ashton-Laval ima inteligentne tuđince. Ne bih bio toliko siguran da će vijest o divovskoj morskoj travi naprečac osvojiti Zemlju." Orlando je bio otrovan. "Ashton-Laval je intervenirao u svojim takozvanim 'evolucijskim' simulacijama toliko puta da su baš i mogli izgraditi krajni produkt jednim činom stvaranja koji bi trajao šest dana. Ima samomodificiranih transljudi u ovom polisu koji su tuđinskiji od tuđinaca u Ashton-Lavalu." Paolo se nasmiješio. "U redu. Zaboravi Ashton-Laval. Ali zaboravi i marginalne polise. Mi smo odabrali cijeniti fizički svijet. To je ono što nas definira - ali je arbitrarno kao i bilo koji drugi izbor vrijednosti. Zašto to ne možeš prihvatiti? To nije Jedini Pravi Put koji nevjernike treba batinom natjerati da slijede." Znao je da se prepire napola prepiranja radi - i on sam je očajnički želio zanijekati antrokozmologe - ali Orlando ga je uvijek navodio na zauzimanje suprotnog stava. Iz straha da ne bude ništa do klon svog oca? I pored potpunog odsustva naslijeđenih epizodnih sjećanja, stohastičkog unosa u njegovu ontogenezu, kaotično divergentne prirode iterativnih algoritama za gradnju uma. Orlando je zamahnuo, napola dovlačeći prizor tepiha natrag u sobu. "Glasat ćeš za mikro-sonde?" "Naravno." "Sad sve ovisi o tome. Dobro je početi s intrigantnim slutnjama - ali ako uskoro ne nastavimo s detaljima, tamo na Zemlji će vrlo brzo izgubiti interes." "Izgubiti interes? Proći će pedeset četiri godine prije nego što budemo znali je li bilo tko uopće obratio i najmanje pažnje." Orlando ga je pogledao s razočaranjem i rezignacijom. "Ako te nije briga za druge polise, misli na C-Z. Ovo nam pomaže, jača nas. Moramo to iskoristiti koliko god možemo."

Paolo. "Povelja je povelja. Što treba ojačati? Ti govoriš o tome kao da je nešto na kocki." "Što misliš da bi nam tisuću beživotnih svjetova učinilo? Misliš li da bi povelja ostala nedirnuta?" Paolo nije nikad razmatrao taj scenarij. "Možda ne. Ali u svakom C-Z-u gdje je povelja izmijenjena, bilo bi građana koji bi otišli i osnovali nove polise po starim crtama. Ti i ja, kao prvi. Nazvali bismo ga Venetti-Venetti." "Dok bi pola tvojih prijatelja okrenulo leđa fizičkom svijetu? Dok bi Carter-Zimmerman, nakon dvije tisuće godina, postao solipsistički? Ti bi bio zadovoljan time?" Paolo se nasmijao. "Ne - ali to se neće dogoditi, zar ne? Mi smo pronašli život. Dobro, slažem se s tobom: to jača C-Z. Dijaspora je mogla 'ne uspjeti'... ali nije. Imali smo sreće. Drago mi je, zahvalan sam. Je li to ono što si htio čuti?" Orlando je kiselo rekao: "Previše toga uzimaš zdravo za gotovo." "A ti previše brineš o onom što ja mislim! Ja nisam tvoj... nasljednik." Orlando je bio prva generacija, skeniran iz mesa - i bilo je trenutaka kad se činilo da nije u stanju prihvatiti da je cijeli koncept stvaranja izgubio svoj arhaični značaj. "Ne trebaš me da čuvam budućnost Carter-Zimmermana u tvoje ime. Ili budućnost transljudskosti. Možeš to učiniti osobno." Orlando je izgledao povrijeđeno - svjestan izbor, ali je to još uvijek imalo neku pozadinu. Paolo je osjetio ubod žaljenja - ali nije rekao ništa što bi mogao iskreno povući. Njegov otac skupio je rukave svojih zlatnih i skrletnih halja - jedini građanin C-Z-a koji je mogao učiniti da Paolu bude neugodno nagom - i nestajući iz sobe ponovio: "Previše toga uzimaš zdravo za gotovo." Škvadra je zajedno gledala lansiranje mikrosondi - čak i Liesl, premda je došla u koroti, kao ogromna crna ptica. Karpal joj je nervozno milovao perje. Hermann se pojavio kao biće iz Eschera, segmentirani crv sa šest stopala ljudskog oblika - na nogama s laktovima - sklon smotavanju u disk i kotrljanju duž potpornja Satelita Pinatubo. Paolo i Elena stalno su istodobno izgovarali iste stvari; netom su vodili ljubav. Hermann je pomaknuo satelit u nominalnu orbitu neposredno ispod one u kojoj su bile izviđačke sonde - i promijenio razmjere okoliša, tako da je donja površina sonde, komplicirani krajolik detektorskih modula i mlaznica za kontrolu visine, pokrivala pola neba. Kapsule za ulazak u atmosferu keramičke suze široke tri centimetra - suknule su iz cijevi za lansiranje i projurile poput gromada, nestajući s vidika prije nego što su pale još deset

metara bliže Orfeju. Sve je to bilo do krajnosti precizno, premda je bilo dijelom prijenos u stvarnom vremenu, dijelom ekstrapolacija, a dijelom lažno. Paolo je pomislio: Mogli smo isto tako pustiti čistu simulaciju... i pretvarati se da slijedimo kapsule do dolje. Elena ga je pogledala s krivnjom i prijekorom. Da - a zašto se onda uopće truditi lansirati ih? Zašto

ne bismo samo simulirali uvjerljiv orfejanski ocean pun uvjerljivih orfejanskih oblika života? Zašto ne simulirati cijelu dijasporu! U C-Z nije bilo

zločina hereze; nitko nije nikad izgnan zbog kršenja povelje. Premda, povremeno je sve to izgledalo poput hodanja po žici, pokušavanje da se klasificira svaki čin simulacije u one koji su pridonosili razumijevanju fizičkog univerzuma (dobri), one koji su bili tek pogodni, rekreacijski, estetski (prihvatljivi)... i one koji su predstavljali odricanje primarnosti stvarnih fenomena (vrijeme da se razmisli o emigriranju). Glasanje o mikrosondama bilo je tijesno: sedamdeset dva posto za, jedva preko zahtijevane dvotrećinske većine, s pet posto suzdržanih. (Građani stvoreni nakon dolaska do Vege bili su isključeni... ne da bi bilo tko u Carter-Zimmermanu i sanjao da lažira glasanje, sačuvaj Bože.) Paolo je bio iznenađen uskom marginom; tek bi trebao čuti bar jedan uvjerljiv scenarij u kojem bi mikrosonde mogle nanijeti štetu. Pitao se postoji li neki drugi, neizgovoreni razlog koji nije imao nikakve veze sa strahovima za orfejansku ekologiju, ili hipotetičnu kulturu. Želja da se produlji užitak razotkrivanja tajni te planete? Paolo je imao simpatija za taj poriv - ali lansiranje mikrosondi neće učiniti ništa da potkopa veći dugoročni užitak gledanja i razumijevanja orfejanskog života kako evoluira. Liesl je žalosno rekla: "Modeli erozije obale pokazuju da sjeverozapadnu obalu Lambde poplavi tsunami svakih devedeset orfejanskih godina, u prosjeku." Ponudila im je podatke; Paolo je bacio pogled na njih, i izgledali su uvjerljivo - ali pitanje je sad bilo akademsko. "Mogli smo čekati." Hermann je zamahao svojim očnim peteljkama na nju. "Plaže prekrivene fosilima, jesu li?" "Ne, ali uvjeti jedva -" "Nema opravdanja!" Omotao je svoje tijelo oko potpornja, s veseljem batrgajući nogama. Hermann je bio prva generacija, čak stariji od Orlanda; bio je skeniran u dvadeset prvom stoljeću, prije nego što je CarterZimmerman postojao. Premda, tijekom stoljeća je izbrisao većinu svojih epizodnih sjećanja, i nanovo ispisao svoju osobnost desetak puta. Jednom je rekao Paolu: "Na sebe gledam kao na vlastitog prapraunuka. Smrt nije tako loša, ako je obaviš obročno. Isto vrijedi i za besmrtnost."

Elena je rekla: "Stalno pokušavam zamisliti kakav bi bio osjećaj da neki drugi C-Z klon naleti na nešto beskrajno bolje - poput tuđinaca s crvotočinskim pogonom - dok mi ovdje proučavamo splavove algi." Tijelo koje je nosila bilo je stiliziranije nego obično - još uvijek humaniodno, ali bespolno, bezdlako i glatko, lica bezizražajnog i androginog. "Ako imaju crvotočinski pogon, mogli bi nas posjetiti. Ili podijeliti tehnologiju, pa možemo povezati cijelu dijasporu." "Ako imaju crvotočinski pogon, gdje su bili zadnje dvije tisuće godina?" Paolo se nasmijao. "Točno. Ali znam što misliš: prvi tuđinski život... i vjerojatno će biti istančan poput morske trave. Ali ipak, ovo razbija led. Morska trava svakih dvadeset seda, svjetlosnih godina. Živčani sustavi svakih pedeset? Inteligencija svakih sto?" Zašutio je, naglo shvaćajući što ona osjeća; odabir da se ne probudi odmah nakon prvog života počinjao je izgledati kao pogrešan izbor, bacanje uludo prilika koje je dijaspora stvorila. Paolo joj je ponudio umni usadak izražavajući empatiju u podršku, ali ona je odbila. Rekla je: "Želim oštre granice, u ovom trenutku. Želim se sama nositi s ovim." "Razumijem." Pustio je da mu djelomični model nje koji je dobio dok su vodili ljubav iščezne iz misli. Bio je nerazuman, i ne više povezan s njom ali zadržati ga dulje dok se ona tako osjećala činilo bi se nedoličnim. Paolo je shvaćao odgovornost intimnosti veoma ozbiljno. Njegova ljubavnica prije Elene zatražila je od njega da izbriše sve svoje znanje o njoj, i on joj je manje-više udovoljio - jedino što je znao o njoj bila je činjenica da je to zahtijevala. Hermann je objavio: "Dodir s planetom!" Paolo je pogledao snimak pogleda izviđačke sonde koji je prikazivao prvih nekoliko ulaznih kapsula kako se raspadaju iznad oceana i ispuštaju svoje mikrosonde. Nanomehanizmi su pretvorili keramičke štitove (a onda i same sebe) u ugljični dioksid i nekoliko jednostavnih minerala - ništa što mikrometeoriti koji su stalno padali na Orfej nisu sadržavali - prije nego što su fragmenti mogli pogoditi vodu. Mikrosonde neće emitirati ništa; kad završe s prikupljanjem podataka, otplutat će na površinu i modulirati svoju ultraljubičastu refleksivnost. Na izviđačkim sondama je bilo da uoče te mrvice, i pročitaju njihove poruke, prije nego što se one samounište isto tako temeljito kao i ulazne kapsule. Hermann je rekao: "Ovo treba proslaviti. Ja idem do Srca. Tko će sa mnom?"

Paolo je pogledao u Elenu. Ona je odmahnula glavom. "Ti idi." "Jesi li sigurna?" "Da! Hajde." Koža joj je poprimila zrcalni odsjaj; njeno bezizražajno lice odražavalo je planet pod njima. "U redu sam. Samo želim malo vremena da nasamo promislim o ovim stvarima." Hermann se uvijao oko okvira satelita, istežući pritom svoje blijedo tijelo, dobijajući segmente, dobijajući noge. "Hajde, hajde! Karpale? Liesl? Dođite i slavite!" Elena je nestala. Liesl je ispustila posprdan zvuk i odlepetala dalje, ismijavajući zrakopraznost okoliša. Paolo i Karpal gledali su dok je Hermann postajao duži i brži - a onda se u mrlji brzine i promjene istegnuo da obuhvati cijeli geodezijski okvir. Paolo je demagnetizirao svoje noge i odmaknuo se, smijući se. Karpal je postupio isto. A onda se Hermann stisnuo poput boe, i polomio cijeli satelit. Lebdjeli su neko vrijeme, dva čovjekolika stroja i ogromni crv u oblaku uskovitlanih metalnih fragmenata, apsurdna zbirka imaginarnog otpada, bljeskajući na svjetlu pravih zvijezda. Srce je uvijek bilo prepuno, ali je bilo veće nego što ga je Paolo vidio premda se Hermann skupio u svoju prvobitnu veličinu, da ne bi pravio scene. Velika mišićava komora lučno se protezala nad njima, vlažno pulsirajući u ritmu glazbe, dok su oni tražili savršeno mjesto da upiju atmosferu. Paolo je posjećivao javne okoliše u drugim polisima, na Zemlji; mnogi su bili dizajnirani da ne budu ništa više do preceptualnog okvira za grupno dijeljenje emocija. On nikad nije razumio privlačnost intimnosti s velikim grupama stranaca. Predačke društvene hijerarhije mogle su imati svojih mana - i bilo je apsurdno pokušati u vrlinu uzdizati ograničenja nametnuta umovima ograničenim na wetware - ali cijela zamisao masovne telepatije kao cilja samog po sebi Paolu se činila bizarnom... i čak i staromodnom, na neki način. Ljudi bi, naravno, puno dobili od jakih uzajamnih doza unutarnjeg života, da ih spriječi da kolju jedni druge - ali svaki civilizirani transčovjek mogao je poštivati i cijeniti druge građane bez potrebe da bude oni, iz prve ruke. Našli su dobro mjesto i napravili nešto pokućstva, stol i dva stolca Hermann je više volio stajati - i pod se proširio da napravi mjesta. Paolo je pogledao okolo, dovikujući pozdrave ljudima koje je prepoznao po viđenju, ali ne trudeći se da provjerava identitetske emisije od ostalih. Vjerojatno se

upoznao sa svima tu, ali nije želio provesti sljedeći sat izmjenjujući pristojnosti s poznanicima. Hermann je rekao: "Pratio sam tijek podataka naše skromne zvjezdarnice - moj lijek za veganski parohijalizam. Čudne stvari događaju se oko Siriusa. Vidimo gama zrake elektron-pozitronske anihilacije, gravitacijske valove... i neke neobjašnjene vruće točke na Siriusu B." Okrenuo se Karpalu i nevino zapitao: "Što misliš da su ti roboti naumili? Postoji glasina da planiraju izvući bijelog patuljka iz orbite, i iskoristiti ga kao dio ogromnog svemirskog broda." "Ja nikad ne slušani glasine." Karpal se uvijek predstavljao kao vjerna reprodukcija njegovog starog ljudskog Gleisnerovog tijela - a njegov um, koliko je Paolo shvaćao, uvijek je uzimao oblik fiziološkog modela, premda je on bio pet generacija udaljen od mesa. Napuštanje njegovih ljudi i dolazak u C-Z morali su iziskivati znatnu hrabrost; oni ga ne bi nikad s dobrodošlicom dočekali natrag. Paolo je rekao: "Zar je bitno što rade? Kamo idu, kako dolaze tamo? Ima više nego dovoljno mjesta i za jedne i za druge. Čak i da su slijedili dijasporu - čak i da su došli do Vege - mogli bismo proučavati Orfejance skupa, zar ne?" Hermannovo karikaturalno lice insekta iskazalo je lažan užas, oči su mu se raširile, i razdvojile. "Ne ako dovuku sa sobom bijelog patuljka! Još bi kao sljedeće htjeli početi gradnju Dysonove sfere." Okrenuo se natrag Karpalu. "Ti ne patiš još uvijek od poriva, je li, za... astrofizičkim inženjeringom?" "Ništa što C-Z-ovo iskorištavanje nekoliko megatona veganskog asteroidnog materijala nije zadovoljilo." Paolo je pokušao promijeniti temu. "Je li netko čuo nešto od Zemlje u zadnje vrijeme? Počinjem se osjećati iskopčano." Njegova vlastita zadnja poruka bila je desetljeće starija od vremenskog odmaka. Karpal je rekao: "Ne propuštaš mnogo; sve o čemu govore je Orfej... još od nove lunarne opservatorije, znakova vode. Čini se da njih više uzbuđuje sama mogućnost života nego nas izvjesnost. I gaje veoma visoke nade." Paolo se nasmijao. "Svakako. Moje Zemlja-ja izgleda računa na dijasporu da pronađe naprednu civilizaciju s odgovorima na sve egzistencijalne probleme transčovječanstva. Ne bih rekao da će dobiti mnogo kozmičkog vodstva od kelpa."

"Znaš li da je znatno porasla emigracija iz C-Z-a nakon lansiranja? Emigracija, i samoubojstva." Hermann se prestao migoljiti i vrtjeti, postajući skoro nepomičan, što je bio znak rijetke ozbiljnosti. "Pretpostavljam da je to i bilo ono što je pokrenulo astronomski program. I čini se da je začepilo bujicu, barem kratkoročno. Zemaljski C-Z uočio je vodu prije bilo kojeg klona u dijaspori - a kad čuju da smo pronašli život, osjećat će se više kao suradnici u otkriću zbog toga." Paolo je osjetio začetak nelagode. Emigracija i samoubojstva? Je li zato Orlando bio tako tmuran? Nakon tristo godina čekanja, koliko su porasla nadanja? Zujanje uzbuđenja prošlo je prostorijom, nagli pomak u tonu razgovora. Hermann je pobožno prošaputao: "Prva mikrosonda je izašla na površinu. I podaci upravo pristižu." Ne-razumno Srce bilo je dovoljno inteligentno da pogodi želje svojih gostiju. Premda su se svi mogli uključiti u knjižnicu za rezultate, privatno, glazba je prestala i ogromni javni prizor sažetka podataka pojavio se visoko u komori. Paolo je morao istegnuti vrat da ga pogleda, što je bilo novo iskustvo. Mikrosonda je u visokoj rezoluciji mapirala jedan od tepiha. Slika je prikazivala očekivani nepravilni pravoloitnik, nekoliko stotina metara širok ali za dva-do-tri metra debelu ploču iz neutrinske tomografije ispostavilo se da je istančana, komplicirana površina - fina poput jednog jedinog sloja kože, ali ugnuta u složenu krivulju koja je ispunjavala prostor. Paolo je provjerio pune podatke; topologija je bila čisto ravninska, i pored patološkog izgleda. Bez rupa, bez spojeva - samo površina koja je dovoljno ludo meandrirala da izdaleka izgleda deset tisuća puta deblja nego što ustvari jest. Umetnuta slika prikazivala je mikrostrukturu, u točki koja je počinjala na obodu tepiha a onda se - polako - kretala prema centru. Paolo je buljio u tekući molekularni dijagram nekoliko sekundi prije nego što je shvatio što to znači. Tepih nije bio kolonija jednostaničnih bića. Niti je bio višestanični organizam. Bio je jedna molekula, dvodimenzionalni polimer težak dvadeset pet milijuna kilograma. Ogromna plahta zgužvanog polisaharida, kompleksna mreža međusobno povezanih pentoznih i heksoznih šećera na kojima sa strane vise alkalni i amidni lanci. Nešto poput biljnog staničnog zida - samo što je ovaj polimer bio daleko jači od celuloze, i vanjska površina bila je dvadeset redova veličine veća.

Karpal je rekao: "Nadam se da su one ulazne kapsule bile savršeno sterilne. Zemaljske bakterije nažderale bi se ovog. Jedna velika ploveća ugljikohidratna večera, bez ikakve obrane." Hermann je razmislio o tome. "Možda, da imaju enzime sposobne da odlome komad - u što sumnjam. Premda, nema šanse da ćemo ikad doznati: čak i da je bilo bakterijskih spora koje su zaostale u asteroidnom pojasu od ranih ljudskih ekspedicija, svaki brod u dijaspori je tijekom puta dvaput provjeravan zbog moguće kontaminacije. Nismo donijeli male boginje u Amerike." Paolo je još bio ošamućen. "Ali kako se sastavi? Kako... raste?" Hermann se konzultirao s knjižnicom i odgovorio, prije nego što je Paolo mogao učiniti to isto. "Rub tepiha katalizira svoj vlastiti rast. Polimer je nepravilan, aperiodičan - nema nijedne komponente koja se jednostavno ponavlja. Ali čini se da ima oko dvadeset tisuća temeljnih strukturalnih jedinica dvadeset tisuća različitih polisaharidnih građevinskih cigala." Paolo ih je vidio: duge gužve unakrsno povezanih lanaca koje su se protezale cijelom dvjestomikronskom debljinom tepiha, svaka s grubo kvadratnim presjekom, povezana u nekoliko tisuća točaka s četiri susjedne jedinice. "Čak i na toj dubini, ocean je pun ultraljubičasto generiranih radikala koji se profiltriraju s površine. Bilo koja strukturalna jedinica izložena vodi pretvara te radikale u još polisaharida - i gradi još jednu strukturalnu jedinicu." Paolo je opet pogledao u knjižnicu, tražeći simulaciju tog procesa. Katalitička mjesta razasuta duž stranica svake jedinice hvatala su radikale u mjestu, dovoljno dugo da se između njih stvore nove veze. Neki jednostavni šećeri inkorporirani su u polimer čim su stvoreni; drugi su puštani da plutaju u rastvoru mikrosekundu-dvije, dok ne zatrebaju. Na toj razini, samo je nekoliko osnovnih kemijskih trikova korišteno... ali molekularna evolucija morala se izgraditi iz nekoliko malih autokatalitičnih fragmenata, koji su prvo nastali slučajno, do ovog složenog sustava dvadeset tisuća međusobno samoreplicirajućih struktura. Da su "strukturalne jedinice" plivale slobodno u oceanu kao neovisne molekule, "oblik života" koji su one činile bio bi doslovno nevidljiv. Ali spajanjem su postale dvadeset tisuća boja u divovskom mozaiku. Bilo je to zapanjujuće. Paolo se nadao da Elena crpi knjižnicu, gdje god bila. Kolonija algi bila bi "naprednija" - ali ovo nevjerojatno primordijalno biće otkrivalo je beskrajno više o mogućnostima za stvaranje života.

Ugljikohidrat je tu igrao svaku biokemijsku ulogu: prenositelj informacija, enzim, izvor energije, strukturni materijal. Ništa poput toga ne bi moglo preživjeti na Zemlji, čim bi bilo organizama sposobnih da se njime hrane - a ako ikad bude inteligentnih Orfejanaca, teško da će naći bilo kakav trag ovog bizarnog pretka. Karpal je na licu imao tajanstven smiješak. Paolo je rekao: "Što je?" "Wangove pločice. Tepisi su sačinjeni od Wangovih pločica." Hermann je opet brže potegao knjižnicu od njega. "Wang je dvadesetostoljetni matematičar od mesa, Hao Wang. Pločice su bilo kakav niz oblika koji može prekriti ravninu. Wangove pločice su kvadrati s različito oblikovanim rubovima, koji moraju odgovarati komplementarnim oblicima na susjednim kvadratima. Možeš prekriti ravninu nizom Wangovih pločica, dok god u svakom trenutku odabireš onu pravu. Ili, u slučaju pločica, ti izraste ona prava." Karpal je rekao: "Trebali bismo ih nazvati Wangovi tepisi, u počast Haou Wangu. Nakon dvije tisuće tristo godina, njegova matematika je oživjela." Paolu se svidjela ta ideja, ali bio je sumnjičav. "Mogli bismo imati problema dobiti dvotrećinsku većinu za to. Pomalo je opskurno..." Hermann se nasmijao. "Kome treba dvotrećinska većina? Ukoliko ih želimo zvati Wangovim tepisima, možemo ih zvati Wangovim tepisima. Trenutačno je u upotrebi u C-Z-u devedeset sedam jezika - od kojih je polovica izmišljena otkad je polis osnovan. Ne mislim da ćemo biti izbačeni zbog smišljanja jednog privatnog imena." Paolo se složio s tim, pomalo posramljen. Istinu govoreći, potpuno je zaboravio da Hermann i Karpal ustvari ne govore moderni rimski. Njih trojica dali su upute svojim egzosvijestima da smatraju ime usvojenim: odsad će čuti "tepih" kao "Wangov tepih" - ali ako upotrijebe taj termin s bilo kim drugim, primijenit će se obratan prijevod. Paolo je sjedio i upijao sliku divovskog tuđinca: prvi oblik života koji je sreo čovjek ili trans-čovjek a koji mu nije bio biološki rod. Smrt, konačno, mogućnosti da bi Zemlja mogla biti jedinstvena. Premda, još nisu negirali antrokozmologe. Ne baš. Ukoliko je, kao što AK-ovi tvrde, ljudska svijet bila sjeme oko kojeg se cijelost prostor-vremena iskristalizirala - ukoliko univerzum nije bio ništa osim najjednostavnijeg urednog objašnjenja za ljudsku misao - onda nije bilo, striktno govoreći, nikakve potrebe ni za jednog tuđinca da postoji bilo gdje. Ali fizika koja je opravdavala ljudsko postojanje nije mogla ne stvoriti milijardu drugih

svjetova na kojima život može nastati. AK-ove ne bi potresli Wangovi tepisi; oni bi inzistirali da su ta bića fizički, ako ne biološki, srodnici - tek neizbježan uzgredni proizvod antropogeničnih, životostvarajućih fizičkih zakona. Pravi test neće nastupiti dok dijaspora - ili Gleisnerovi roboti - konačno ne naiđu na svjesne tuđince: umove potpuno bez srodstva s ljudima, koji promatraju i objašnjavaju univerzum koji je ljudska misao navodno sagradila. Većina AK-ova je istupila i proglasila takav nalaz nemogućim; bilo je to jedino krivotvorivo predviđanje njihove hipoteze. Tuđinska svijest, za razliku od pukog tuđinskog života, uvijek bi izgradila za sebe odvojen univerzum - jer je šansa da dva nepovezana oblika samosvijesti smisle potpuno istu fiziku i istu kozmologiju bila zanemariva - i bilo koja tuđinska biosfera koja izgleda sposobna za evoluiranje svijesti jednostavno to nikad ne bi. Paolo je pogledao na mapu dijaspore, i ohrabrio se. Tuđinski život već sad - a potraga jedva da je počela; bilo je devetsto devedeset i osam ciljnih sustava koje tek treba istražiti. A čak i ako nijedan od njih ne bude ništa potvrdniji od Orfeja... on je bio spreman poslati klonove još dalje - i spreman čekati. Svijesti je trebalo daleko dulje da se pojavi na Zemlji od četvrt milijardi godina koje su preostale dok Vega ne izađe iz glavne sekvence ali cijeli smisao toga što su ovdje, na kraju krajeva, bio je u tome što Orfej nije Zemlja. Orlandova proslava otkrića mikrosondi bila je vrlo prvogeneracijaška. Okoliš je bio beskrajan osunčani vrt osut stolovima prekrivenim hranom, i pozivnica je učtivo sugerirala dolazak u potpuno ljudskom obliku. Paolo je to pristojno lažirao - simulirao je većinu fiziologije, ali je upravljao tijelom kao lutkom, ostavljajući svoj um nesputanim. Orlando je predstavio svoju novu ljubavnicu, Catherine, koja se pojavila u obliku visoke, tamnopute žene. Paolo je nije prepoznao na prvi pogled, ali je provjerio šifru identiteta koju je emitirala. Bio je to mali polis, već ju je jednom sreo - kao muškarca po imenu Samuel, jednog od fizičara koji su radili na glavnom međuzvjezdanom fuzijskom pogonu koji su koristili svi brodovi dijaspore. Paola je zabavilo da pomisli da će mnogi prisutni vidjeti njegova oca kao ženu. Većina građana C-Z-a upražnjavala je konvencije relativnog spola koje su ušle u modu u dvadeset trećem stoljeću - a Orlando ih je usadio preduboko u vlastitog sina da bi ih Paolo poželio napustiti - ali kad god bi se paradoksi tako snažno ogoljeli, pitao se koliko

će dugo konvencije još izdržati. Paolo je bio isti-spol s Orlandom, i stoga vidio ljubavnicu svog oca kao ženu, jer su dva bliska odnosa imala primat nad njegovim usputnim poznavanjem Catherine kao Samuela. Orlando je percipirao sebe kao muško i heteroseksualca, kao što je njegov original u mesu bio... dok je Samuel na sebe gledao isto tako... i svatko od njih je percipirao drugog kao heteroseksualnu ženu. Ako neke treće osobe dobiju miješane signale, neka tako bude. Bio je to tipičan C-Z-ovski kompromis: nitko ne bi podnio prevrat nad starim poretkom i potpuno odbacivanje spolnog roda (kao što je većina drugih polisa učinila)... ali nitko nije mogao odoljeti fleksibilnosti koju je to što su software, a ne meso, pružalo. Paolo je lutao od stola do stola, kušajući hranu da održi privid želeći da je Elena došla. Bilo je malo razgovora o biologiji Wangovih tepiha; većina ljudi tu jednostavno je slavila svoju pobjedu nad protivnicima mikrosondi - i poniženje koje će ta strana pretrpjeti, sad kad je bilo jasnije nego ikad da "invazivno" promatranje nije nikako moglo naškoditi. Lieslini strahovi pokazali su se neutemeljenima; nije bilo drugog života u oceanima, samo Wangovi tepisi raznih veličina. Pablo je, osjećajući se perverzno nepristranim, stalno želio podsjetiti sve te samozadovoljne muljatore:

Moglo je biti bilo čega tamo dolje. Čudnih bića, delikatnih i ranjivih na načine koje nikako ne bismo mogli predvidjeti. Imali smo sreće, i to je sve.

Na kraju se našao sam s Orlandom skoro slučajno; obojica su izbjegavali različite grupe odurnih gostiju kad su im se putevi sreli na tratini. Paolo je upitao: "Kako misliš da će ovo primiti doma?" "Prvi je život, nije li? Primitivan ili ne. Trebalo bi barem održati zainteresiranost za dijasporu, dok se ne otkrije sljedeća tuđinska biosfera." Orlando je izgledao potišteno; možda se konačno stigao suočiti s jazom između njihovog skromnog otkrića i zemaljske čežnje za senzacionalnim rezultatima. "A barem je kemija nova. Da se ispostavilo da je zasnovana na DNK i proteinima, mislim da bi pola zemaljskog C-Z-a na licu mjesta pomrlo od dosade. Moramo priznati, mogućnosti DNK izsimulirane su na smrt." Paolo se nasmiješio toj herezi. "Misliš, da nije priroda uspjela s malo originalnosti, da bi to poljuljalo ljudima vjeru u povelju? Da su solipsistički polisi počeli izgledati inventivnije od samog univerzuma..." "Točno tako." Nastavili su hodati u tišini, a onda je Orlando zastao, i okrenuo mu se licem. Rekao je: "Ima nešto što sam ti želio reći. Moje Zemlja-ja je mrtvo."

"Što?"

"Molim te, ne diži galamu." "Ali... zašto? Zašto bi on -?" Mrtvo je značilo samoubojstvo, nije bilo drugog uzroka - ukoliko se Sunce nije pretvorilo u crvenog diva i progutalo sve do orbite Marsa. "Ne znam zašto. Je li to bilo glasanje o povjerenju dijaspori" - Orlando se odabrao probuditi samo u prisutnosti drugog života - "ili je očajavao hoćemo li mi poslati dobre vijesti, i nije se mogao suočiti s čekanjem, i rizikom razočaranja. Nije naveo razlog. Samo je dao da njegova egzosvijest pošalje poruku, navodeći što je učinio." Paolo je bio potresen. Ukoliko je klon Orlanda podlegao pesimizmu, nije mogao ni početi zamišljati stanje uma ostatka zemaljskog C-Z-a. "Kad se to dogodilo?" "Oko pedeset godina nakon lansiranja." "Moje Zemlja-ja nije mi ništa reklo." "Na meni je bilo da ti kažem, a ne na njemu." "Ja na to ne bih gledao tako." "Očito da jesi." Paolo je zašutio, zbunjen. Kako bi trebao oplakivati daleku verziju Orlanda, u prisustvu onog o kojem je mislio kao o stvarnom? Smrt jednog klona bila je čudna polusmrt, teško se s njom bilo pomiriti. Njegov Zemljaja izgubio je oca; njegov otac izgubio je svog Zemlja-ja. Što je točno to značilo njemu? Ono do čega je Orlandu bilo najviše stalo bio je zemaljski C-Z. Paolo je pažljivo rekao: "Hermann mi je rekao da je bilo porasta emigracije i samoubojstava - dok spektroskop nije uočio orfejansku vodu. Moral se od tad dosta poboljšao - a kad čuju da je tu i više od vode..." Orlando ga je oštro prekinuo. "Meni ne moraš nabrajati to. Ja nisam u opasnosti da ponovim taj čin." Stajali su na tratini, sučeljeni. Paolo je složio desetak raznih kombinacija raspoloženosti za komuniciranje, ali za nijednu od njih nije imao dobar osjećaj. Mogao je pružiti svom ocu savršeno znanje o svemu što je osjećao - ali što bi točno to znanje prenijelo? Na kraju, bilo je ili stapanja, ili odvojenosti. Nije bilo ničega između. Orlando je rekao: "Da se ubijem - i ostavim sudbinu transčovječanstva u tvojim rukama? Ti kao da si sišao sa svog jebenog uma." Nastavili su šetati skupa, smijući se.

Karpal kao da je jedva mogao dovoljno sabrati misli da progovori. Paolo bi mu ponudio umni usadak koji potiče smirenost i koncentraciju - destiliran iz njegovih najusredotočenijih trenutaka -ali bio je siguran da ga Karpal nikad ne bi prihvatio. Rekao je: "Zašto ne počneš od bilo gdje, kako hoćeš? Zaustavit ću te ako ne zvučiš smisleno." Karpal je gledao okolo po bijelom dodekahedronu s izrazom nevjerice. "Ti živiš ovdje?" "Dio vremena." "Ali ovo je tvoj temeljni okoliš? Bez drveća? Bez neba? Bez pokućstva?" Paolo se suzdržao od toga da ponovi neki od Hermannovih viceva o naivnim robotima. "Dodam ih kad ih želim. Znaš, kao... glazbu. Gle, ne daj da te moj ukus u uređenju dekoncentrira." Karpal je napravio stolac i sručio se na njega. Rekao je: "Hao Wang dokazao je moćan teorem prije dvije tisuće tristo godina. Pomisli da je niz Wangovih ploča poput vrpce s podacima Turingova stroja." Paolo je pustio da mu knjižnica dade znanje o tom terminu; bio je to originalni koncepcijski oblik generaliziranog računalnog sredstva, zamišljenog stroja koji se kreće naprijed-natrag po jednodimenzionalnoj vrpci s podacima, čitajući i pišući simbole u skladu s danim nizom pravila. "Uz pravi niz pločica, da ih prisili na pravi uzorak, sljedeći red pločica izgledat će kao vrpca s podacima nakon što je Turingov stroj izvršio jedan korak svojeg izračunavanja. A red nakon toga bit će vrpca s podacima nakon dva koraka, i tako dalje. Za bilo koji Turingov stroj, postoji niz Wangovih pločica koji ih može imitirati." Paolo je prijazno kimnuo glavom. Nije čuo za taj određeni simpatični rezultat, ali to teško da je bilo iznenađujuće. "Tepisi sigurno izvršavaju milijarde činova izračunavanja svake sekunde... ali opet, to rade i molekule vode oko njih. Nema fizičkih procesa koji ne obavljaju aritmetiku neke vrste." "Istina. Ali s tepisima, to nije baš isto kao nasumično kretanje molekula." "Možda nije." Karpal se nasmiješio, ali nije rekao ništa. "Što? Našao si uzorak? Nemoj mi reći: naš komplet od dvadeset tisuća polisaharidnih Wangovih pločica baš slučajno čini Turingov stroj za izračunavanje pija."

"Ne. Ono što oni čine je univerzalni Turingov stroj. Mogu izračunati bilo što - ovisno o činjenicama s kojima počinju. Svaki fragment-kćer je poput programa unesenog u kemijski kompjutor. Rast čini program." "Ah." Paolova znatiželja bila je pobuđena - ali je imao problema zamišljajući gdje bi hipotetični Turingov stroj stavio svoju čitaj/piši glavu. "Govoriš li mi to da se samo jedna pločica mijenja između bilo koja dva reda, gdje 'stroj' ostavlja svoj znak na 'vrpci s podacima'...?" Mozaici koje je vidio bili su zbrka kompliciranosti, nijedna dva reda nisu ni izdaleka sličila jedan drugom. Karpal je rekao: "Ne, ne. Wangov originalni primjer radio je točno kao i standardni Turingov stroj, da pojednostavi argument... ali tepisi su više kao arbitrarni broj različitih kompjutora s preklapajućim podacima, koji svi rade paralelno. To je biologija, a ne dizajnirani stroj - neuredno i divlje kao, recimo... genom sisavca. U stvari, ima matematičkih sličnosti s regulacijom gena; identificirao sam Kauffmanova umreženja na svakoj razini, od pločnih pravila nadalje; cijeli sustav postavljen je na hiperadapivni rub između smrznutog i kaotičnog ponašanja." Paolo je to apsorbirao, uz pomoć knjižnice. Poput zemaljskog života, i tepisi su izgleda evoluirali kombinaciju čvrstine i fleksibilnosti koja bi maksimizirala njihovu moć da iskoriste prirodnu selekciju. Tisuće različitih autokatalitičkih kemijskih mreža morale su nastati ubrzo nakon formiranja Orfeja - ali kako su se oceanska kemija i klima mijenjale u ranim traumatskim milenijima Veginog sustava, sposobnost odgovaranja na pritisak odabira i sama je odabirana kao cilj, i tepisi su bili rezultat toga. Njihova kompleksnost činila se suvišnom sada, nakon stotinu milijuna godina relativne stabilnosti - i bez grabežljivaca ili konkurencije na vidiku ali to naslijeđe je ostalo. "Ako su tepisi na kraju završili kao univerzalni računati... bez više ikakve stvarne potrebe da reagiraju na svoj okoliš... što oni rade sa svom tom moći izračunavanja?" Karpal je ozbiljno rekao: "Pokazat ću ti." Paolo ga je slijedio u okoliš u kojem su lebdjeli iznad shematskog prikaza jednog tepiha, apstraktnog krajolika koji se protezao u daljinu, komplicirano izboranog poput pravog, ali inače veoma stiliziranog, sa svakom od polisaharidnih građevnih cigli prikazanom kao kvadratna pločica s četiri različito obojena ruba. Spojni rubovi susjednih pločica imali su komplementarne boje - da bi predstavili komplementarne, isprepletene oblike granica građevnih cigli.

"Jedna grupa mikrosondi konačno je uspjela sekvencirati cjelokupan fragment-kći," objasnio je Karpal, "premda su točni rubovi s kojima je počeo život uglavnom nagađanje, budući da je ta stvar rasla dok su je pokušali mapirati." Nestrpljivo je zamahnuo, i sve bore i nabori su izgladeni, irelevantno odvlačenje pažnje. Pomakli su se do jedne granice tepiha nepravilnih rubova, i Karpal je pokrenuo simulaciju. Paolo je gledao kako se mozaik širi, savršeno slijedeći pravila popločavanja - to je bio uredan matematički proces: nije bilo slučajnih sudara radikala s katalitičkim mjestima, ni neodgovarajućih granica između dvije novoizrasle susjedne "pločice" koje bi izazvale dezintegraciju obje. Samo destilacija visokorazinskih posljedica svih tih nasumičnih kretnji. Karpal je poveo Paola na visinu s koje je mogao vidjeti kako se pletu suptilni uzorci, preklapajući multipleksni periodiciteti plutaju preko rastućeg ruba, srećući se i ponekad uzajamno djelujući, ponekad prolazeći ravno jedni kroz druge. Pokretni pseudoatraktori, kvazi-stabilni valooblici u jednodimenzionalnom univerzumu. Tepihova druga dimenzija bila je više poput vremena nego poput prostora, stalni zapis povijesti ruba. Karpal kao da mu je pročitao misli. "Jednodimenzionalno. Gore od ravnice. Nema poveziv-nosti, nema kompleksnosti. Što se uopće može dogoditi u takvom sustavu? Ništa što bi bilo zanimljivo, točno?" Pljesnuo je rukama i okoliš je eksplodirao oko Paola. Tragovi u boji razmazali su se po njegovom čulstvu, ispreplićući se, a onda raspadajući u svjetleći dim. "Krivo. Sve se događa u multidimenzijskom prostoru frekvencije. Fourier-transformirao sam rub u više od tisuću komponenti, i ima neovisnih informacija u svima njima. Mi smo ovdje samo u uskom presjeku, šesnaesto-dimenzionalnom odsječku - ali je orijentiran da pokaže najhitnije sastojke, maksimum detalja." Paolo se okrenuo u mrlji besmislene boje, potpuno izgubljen, u okruženju koje je bilo izvan njegovog shvaćanja. "Ti si Gleisnerov robot, Karpale! Samo šesnaest dimenzija! Kako si mogao ovo učiniti?" Karpal je zvučao povrijeđeno, gdje god bio. "Zašto misliš da sam došao u C-Z? Mislio sam da ste vi ovdje fleksibilni!" "Ono što ti radiš je..." Što? Hereza? Nije bilo tako nečega. Službeno. "Jesi li ovo pokazao još nekome?" "Naravno da nisam. Na koga si mislio? Na Liesl? Hermanna?" "Dobro. Ja znam kako držati jezik za zubima." Paolo je prizvao svoju egzosvijest i pomakao se natrag u dodekahedron. Obratio se praznoj sobi:

"Kako bih mogao ovo reći? Fizički univerzum ima tri prostorne dimenzije, plus vrijeme. Građani Carter-Zimmermana obitavaju u fizičkom univerzumu. Višedimenzionalne igre uma su za solipsiste." Još dok je to govorio, shvatio je koliko pompozno zvuči. Bila je to arbitrarna doktrina, a ne neki veliki moralni princip. Ali bila je to doktrina s kojom je živio tisuću dvjesto godina. Karpal je odgovorio, više zabavljen nego uvrijeđen: "To je jedini način da se uvidi što se događa. Jedini razumni način da se to shvati. Zar ne želiš znati kakvi su tepisi ustvari?" Paolo je osjetio iskušenje u sebi. Obitavati u šesnaestdimenzionalnom isječku tisućudimenzionalnog frekvencijskog prostora? Ali to je bilo u službi razumijevanja stvarnog fizičkog sustava - ne novi doživljaj doživljaja radi. I nitko nije morao saznati. Odvrtio je brzi - ne-razumni - samopredviđajući model. Postojala je devedesettripostotna šansa da će on popustiti, nakon petnaest subjektivnih minuta dvojenja oko te odluke. Teško da bi bilo pošteno ostaviti Karpala da čeka toliko dugo. Rekao je: "Morat ćeš mi posuditi svoj algoritam za oblikovanje uma. Moja egzosvijest ne bi znala odakle početi." Kad je to bilo obavljeno, pripremio se, i pomaknuo natrag u Karpalovo okruženje. Na trenutak nije bilo ničega osim iste besmislene mrlje od prije. A onda se sve najednom iskristaliziralo. Bića su plivala oko njih, komplicirano razgranate cjevčice poput pokretnog koralja, živo obojene u svim nijansama Paolove mentalne palete - Karpalov pokušaj da utrpa dio informacija koje pukih šesnaest dimenzija nisu mogle prikazati? Paolo je pogledao dolje na vlastito tijelo - ništa nije nedostajalo, ali mogao je vidjeti oko njega u svih trinaest dimenzija u kojima ono nije bilo ništa osim točkice; brzo je skrenuo pogled. "Koralj" se činio mnogo prirodnijim njegovoj izmijenjenoj čulnoj karti, zauzimajući šesnaest-prostor u svim smjerovima, i osjenčan nagovještajima da je zauzimao i mnogo više. A Paolo nije nimalo sumnjao da je "živ" - izgledao je organskije nego sami tepisi, do sada. Karpal je rekao: "Svaka točka u ovom prostoru enkodira neku vrstu kvazi-periodičnog uzorka u pločicama. Svaka dimenzija predstavlja različitu karakterističnu veličinu - poput valne duljine, premda usporedba nije precizna. Položaj u svakoj dimenziji predstavlja druge atribute uzorka, u odnosu na određene pločice koje koristi. Tako su lokalizirani sustavi koje

vidiš oko sebe grozdovi od nekoliko milijardi uzoraka, svih sa naširoko sličnim atributima po sličnim valnim duljinama." Udaljili su se od plivajućeg koralja, u jato nečeg poput meduza; mekih hipersfera koje su mahale pramenastim pipcima (od kojih je svaki bio čvrstiji nego Paolo). Malena draguljolika bića jurcala su među njima. Paolo je baš počinjao primjećivati da se ništa tu ne kreće poput čvrstog objekta koji prolazi kroz normalni prostor; kretanje kao da je uključivalo treperavu deformaciju na vodećoj hiperpovršini, vidljiv proces rasklapanja i rekonstrukcije. Karpal ga je vodio dalje kroz tajni ocean. Bilo je spiralnih crva, upletenih skupa u grupe neodređenog broja - svako se pojedino biće raspadalo u deset ili više uzbibanih krhotina, a onda rekombiniralo... premda ne uvijek iz istih dijelova. Bilo je zasljepljujućih višebojnih bezpeteljnih cvjetova, istančanih hiperstožaca od "paučinasto tankih" petnaestodimenzionalnih latica - od kojih je svaka bila hipnotički fraktalni labirint niša i kapilara. Bilo je čudovišta s kandžama, uvijajućih čvorova oštrih kukčastih dijelova poput orgije obezglavljenih škorpiona. Paolo je rekao, nesigurno: "Mogao bi dati ljudima pogled na ovo u samo tri dimenzije. Dovoljno da razjasni da ima... života tamo unutra. Premda, ovo će ih gadno protresti." Života - usađenog u slučajne izračune Wangovih tepiha, bez ikakve mogućnosti kontakta s vanjskim svijetom. To je bila uvreda cijeloj filozofiji Carter-Zimmermana: ako je priroda izevoluirala "organizme" isto toliko razdvojene od stvarnosti kao i stanovnici najintrovertiranijeg polisa, gdje je onda privilegirani status fizičkog univerzuma, jasna razlika između istine i iluzije? A nakon tri stotine godina čekanja na dobre vijesti iz dijaspore, kako će reagirati na to tamo na Zemlji? Karpal je rekao: "Ima još jedna stvar koju ti moram pokazati." Nazvao je ta stvorenja lignjama, iz očitih razloga. Daleki rođaci meduza, možda! Pipkala su jedno drugo svojim pipcima na način koji je izgledao sasvim puteno - ali Karpal je objasnio: "Ovdje nema analogije svjetlosti. Gledamo sve ovo u skladu s ad hoc pravilima koja nemaju nikakve veze s domaćom fizikom. Sva stvorenja ovdje skupljaju informacije jedna o drugima samo kontaktom - što je u stvari sasvim bogat način razmjene podataka, s toliko dimenzija. Ono što vidiš je komunikacija dodirom." "Komunikacija o čemu?" "Samo tračevi, pretpostavljam. Društveni odnosi." Paolo je buljio u uskovitlanu masu pipaka.

"Misliš da su svjesna?" Karpal se, točkolik, široko nasmijao. "Imaju središnju kontrolnu strukturu s više povezivnosti od ljudskog mozga - i koja uspoređuje podatke koje koža pokupi. Mapirao sam taj organ, i počeo sam analizirati njegove funkcije." Poveo je Paola u drugo okruženje, koje je predstavljalo podatkovnu strukturu u "mozgu" jedne od lignji. Bilo je - milosrdno - trodimenzionalno, i veoma stilizirano, izgrađeno od prozirnih obojenih blokova označenih ikonama, koje su predstavljale mentalne simbole, povezanih širokim crtama koje su ukazivale na glavne povezanosti između njih. Paolo je vidio slične dijagrame transljudskih umova; ovo je bilo mnogo manje detaljno, ali svejedno uznemirujuće poznato. Karpal je rekao: "Ovdje je čulna mapa njegove okoline. Puna tijela drugih lignji, i neodređenih podataka o zadnjem poznatom položaju nekoliko manjih stvorenja. Ali vidjet ćeš da su simboli koje aktivira fizičko prisustvo drugih lignji povezani s ovim" - pratio je prstom tu vezu "prikazima. Koji su grube minijature ove cijele strukture ovdje." "Ova cijela struktura" bila je sustav označen ikonama za memorijski priziv, jednostavne tropizme, kratkoročne ciljeve. Opći poslovi postojanja i djelovanja. "Ova lignja ima mape, ne samo tijela drugih lignji, nego i njihovih umova. Točno ili pogrešno, ona svakako pokušava znati o čemu drugi misle. I" - pokazao je još jedan niz spojeva, koji je vodio do drugog, manje grubog, minijaturnog uma lignje - "također misli i o svojim mislima. Ja bih to nazvao sviješću, zar ne bi i ti?" Paolo je slabašno rekao: "Ti si držao sve ovo za sebe? Došao si ovoliko daleko, ne rekavši ni riječ -?" Karpal je bio povrijeđen. "Znam da je to bilo sebično - ali kad sam jednom dekodirao interakciju uzoraka pločica, nisam se mogao odvojiti od toga dovoljno dugo da to počnem objašnjavati bilo kome drugom. I došao sam prvo tebi jer sam htio tvoj savjet o najboljem načinu da objavim vijest." Paolo se gorko nasmijao. "Najbolji način da objaviš vijest da je prva tuđinska svijest skrivena duboko u biološkom kompjutoru? Da je sve što je dijaspora pokušavala dokazati izokrenuto naglavce? Najbolji način da objasniš građanima Carter-Zimmermana da su nakon tristogodišnjeg putovanja isto tako mogli ostati na Zemlji i vrtjeti simulacije koje imaju što je manje moguće veze sa fizičkim svijetom?"

Karpal je dobrodušno prihvatio njegov izljev. "Mislio sam više u smislu najboljeg načina da ukažemo da, ukoliko nismo putovali do Orfeja i proučavali Wangove tepihe, ne bismo nikad imali šansu reći solipsistima Ashton-Lavala da svi njihovi komplicirani izmišljeni oblici života i egzotični imaginarni univerzumi blijede do beznačajnosti u usporedbi s onim što je zbilja ovdje vani - i što je samo Carter-Zimmermanova dijaspora mogla naći." Paolo i Elena stajali su skupa na rubu Satelita Pinatubo, gledajući jednu od izviđačkih sondi kako nišani svojim maserom u daleku točku u svemiru. Paolo je pomislio da je vidio blago raštrkavanje mikrovalova iz zrake kad se sudarila sa željezom bogatom meteorskom prašinom. Elenin um difraktiran svud po kozmosu! Bolje ne misliti o tome. Rekao je: "Kad sretneš one druge verzije mene koje nisu doživjele Orfeja, nadam se da ćeš im ponuditi umne usatke da ne budu ljubomorni." Ona se namrštila. "Ah. Hoću ili neću? Nije mi do truda da izmodeliram to. Pretpostavljam da hoću. Trebao si me pitati prije nego što sam se klonirala. Premda, nema potrebe za ljubomorom. Bit će svjetova daleko čudnijih od Orfeja." "Sumnjam. Zbilja to misliš?" "Ne bih ovo radila da ne vjerujem u to." Elena nije imala moć da promijeni sudbinu zamrznutih klonova njene prethodne svijesti - ali svatko je imao pravo emigrirati. Paolo ju je primio za ruku. Zraka je bila usmjerena skoro točno na Rigel, ultraljubičasto vreo i blistav, ali kad je odvratio oči, hladno žuto svjetlo sunca privuklo mu je pogled. Veganski C-Z prihvaćao je vijest o lignjama iznenađujuće dobro, za sada. Karpalov način formuliranja ublažio je udarac: samo su putovanjem na cijelu tu daljinu preko stvarnog, fizičkog univerzuma mogli doći do takvog otkrića - i bilo je čudesno koliko su se pragmatičnima pokazali čak i najdoktrinarniji građani. Prije lansiranja, "tuđinski solipsisti" bi bili najneprobavljivija moguća zamisao, najužasnija stvar na koju dijaspora može naići - ali sad kad su bili tu, i nisu imali kud od te činjenice, ljudi su nalazili načine da na to gledaju u boljem svjetlu. Orlando je čak izjavio: "Ovo će biti savršena kvaka za marginalne polise. 'Putujte kroz stvarni svemir da se osvjedočite u stvarno tuđinsku virtualnu stvarnost.' Možemo to prodati kao sintezu dva pogleda na svijet."

Ipak, Paolo se još bojao za Zemlju - gdje su njegovo Zemlja-ja i ostali čekali nadajući se tuđinskim vodičima. Hoće li oni primiti poruku Wangovih tepiha k srcu, i povući se u vlastite hermetične svjetove, ignorirajući fizičku stvarnost? I pitao se jesu li teze antrokozmologa konačno bile negirane... ili nisu. Karpal je otkrio tuđinsku svijest - ali je bila zapečaćena unutar vlastitog kozmosa, njene percepcije sebe i svog okoliša nisu niti pojačavale niti slabile ljudska i transljudska objašnjavanja stvarnosti. Proći će mileniji prije nego što C-Z uspije razmrsiti etičke probleme usuđivanja da se pokuša postići kontakt... pretpostavljajući da će i Wangovi tepisi, i nasljedni uzorci podataka lignji, preživjeti toliko dugo. Paolo je pogledao uokolo u divlju veličanstvenost zvijezdama zagušene galaksije, osjetio disk kako seže u njega i reže ravno kroz njega. Može li

sva ova čudna smušena ljepota biti ništa doli izgovor onima koji je vide da postoje? Ništa doli zbroj svih odgovora na sva pitanja koja su ljudi i transljudi ikad postavljali univerzumu - odgovora stvorenih pitanjem! Nije mogao povjerovati u to - ali je pitanje ostalo bez odgovora. Za sada.

Henry Kuttner SILOM SVETAC

Naslov originala: The Misguided Halo Prevoditelj: Marko Fančović

Silom svetac Teško da bi se moglo okriviti za tu pogrešku najmlađeg anđela. Dali su mu ganc novu, blistavu aureolu i pokazali mu određeni planet na koji su mislili. Slijedio je upute bezuvjetno, osjećajući priličan ponos zbog te odgovornosti. To je bilo prvi put da je najmlađem anđelu ikad povjeren zadatak da dodijeli svetost čovjeku. Pa se on spustio na Zemlju, pronašao Aziju, i zaustavio se na ulazu u pećinu koja je zjapila na pola puta do jednog vrha Himalaja. Ušao je u pećinu dok mu je srce luđački lupalo od uzbuđenja, pripremajući se da se materijalizira i podari svetom lami njegovu bogato zasluženu nagradu. Deset godina je tibetanski asket Kai Yung sjedio nepomično, pomišljajući svete misli. Još deset godina obitavao je na vrhu stupa, dodatno stekavši vrlinu. A proteklo desetljeće živio je u toj špilji kao pustinjak, odbacujući sve tjelesno. Najmlađi anđeo prešao je prag i zastao uzdahnuvši od zaprepaštenja. Očito je bio na krivome mjestu. Jak vonj mirišljavog sakea udario mu je u nosnice, i užasnuto je pogledao sasušenog pijanog čovječuljka koji je veselo čučao kraj vatrice, pekući komad kozjeg mesa. Kakvo leglo opačine! Jasno, najmlađi anđeo, budući da nije imao mnogo znanja o svijetu, nije mogao razumjeti što je dovelo do laminog moralnog posrnuća. Veliki vrč sakea koji je neki pogrešno pobožni štovatelj ostavio pred ulazom u pećinu bio je ponuda, i lama je kušao, i opet kušao. I do tog trena očito nije bio odgovarajući kandidat za svetost. Najmlađi anđeo je oklijevao. Upute su bile jasne. Ali aureola sigurno nije bila namijenjena ovoj okorjeloj pijanduri. Lama je glasno podrignuo i posegnuo za još jednom čašom sakea te time pomogao odluci anđela, koji je razmotao svoja krila i otišao s izrazom uvrijeđenog dostojanstva. Sad, u srednjezapadnim državama Sjeverne Amerike postoji grad po imenu Tibbett. Tko bi mogao zamjeriti anđelu što se spustio tamo i, nakon kraće potrage, otkrio čovjeka koji je izgleda bio zreo za svetost, i čije je ime, kako je pisalo na vratima njegova skromnog doma u predgrađu, bilo K. Young? "Možda sam ja pogrešno shvatio," pomislio je najmlađi anđeo. "Rekli su da je Kai Yung. Ali ovo je Tibbett, sasvim točno. Sigurno je to taj čovjek. U svakom slučaju, izgleda dovoljno sveto. Pa," rekao je najmlađi anđeo, "idemo onda. Sad, gdje je ta aureola?"

G. Young sjedio je na rubu svog kreveta, pognute glave, potišten. Nije to bio baš vedar prizor. Konačno se podigao i navukao razne komade odjeće. Učinivši to, obrijao se, umio i očešljao, te spustio stubama na doručak. Jill Young, njegova supruga, sjedila je razgledajući novine i pijuckajući sok od naranče. Ona je bila sitna, jedva sredovječna, i sasvim zgodna žena koja je odavno odustala od pokušaja da razumije život. Bio je, zaključila je ona, prekompliciran. Čudne stvari su se stalno događale. Mnogo je bolje ostati po strani i jednostavno ih pustiti da se dogode. Kao rezultat tog stava, ona je održala svoje privlačno lice neizboranim i dodala brojne sijede vlasi glavi svog supruga. Uskoro će biti rečeno još toga o glavi g. Younga. Ona je, naravno, bila transfigurirana tijekom noći. Ali on još uvijek nije bio svjestan toga, a Jill je pila sok od naranče i mirno odobravala šešir smiješnog izgleda u jednoj reklami. "Haj, Prljavko," rekao je Young. '"Brojutro." Nije se obraćao svojoj ženi. Mali i razulareni škotski terijer pojavio se, histerično poskakujući oko nogu svog gospodara, i zapadajući u napadaj čistog ludila kad ga je čovjek povukao za dlakave uši. Razulareni terijer bacio se glavom postrance na tepih i sklizao po sobi na svojoj njuški, ispuštajući prigušeno skvičanje od užitka. Umorivši se najzad od toga terijer, čije ime je bilo Prljavko McŠtroka, počeo je lupati glavom o pod s očitom namjerom da si prospe mozak, ukoliko ga uopće nađe. Young je ignorirao taj uobičajeni prizor. Sjeo je, razmotao svoju salvetu, i pogledao u hranu. S tihim gunđanjem odobravanja, počeo je jesti. Postao je svjestan da ga supruga promatra s čudnim i rastrojenim izrazom na licu. Žurno je obrisao usne salvetom. Ali Jill je i dalje zurila. Young je pogledao svoju košulju. Na njoj, ako i nije bila baš besprijekorno čista, barem nije bilo zalutalih komadića špeka i jaja. Pogledao je svoju ženu, i shvatio da ona zuri u točku malo iznad njegove glave. Podigao je pogled. Jill se blago trgnula. Prošaputala je. "Kenneth, što je to?" Young je zagladio kosu. "Ovaj... što, draga?" "Ta stvar na tvojoj glavi." Čovjek je prstima pretražio kosu. "Na mojoj glavi? Kako to misliš?" "Blješti," objasnila je Jill. "Ma što si to sebi napravio?" G. Young bio je pomalo iritiran. "Nisam si ništa napravio. Muškarac ipak na kraju kad-tad oćelavi."

Jill se namrštila i otpila sok od naranče. Njen fascinirani pogled polako se ponovo podignuo. Konačno je rekla. "Kenneth, voljela bih da -" "Što?" Pokazala je na zrcalo na zidu. Otfrknuvši iritirano, Young je ustao i suočio se s prizorom u zrcalu. U početku nije zamijetio ništa neobično. Bilo je to isto lice koje je već godinama viđao u zrcalima. Ne neko izuzetno lice - ne onakvo na koje bi čovjek mogao pokazati s ponosom i reći: "Gle. Moje lice." Ali, s druge strane, svakako ne crte koje bi izazvale konsternaciju. Sve u svemu, jedno obično, čisto, dobro izbrijano i rumeno lice. Dugo druženje s njim dalo je g. Youngu osjećaj tolerancije, ako ne baš i divljenja. Ali s aureolom na vrhu zadobilo je stanovitu sablasnost. Aureola je lebdjela ničim podržana na dvanaestak centimetara iznad glave. Imala je otprilike sedamnaest centimetara u promjeru, i izgledala kao svjetleći, blistavi prsten bijelog svjetla. Bila je neopipljiva, i Young je nekoliko puta ošamućeno prošao rukom kroz nju. "To je... aureola," konačno je rekao, i okrenuo se da se zagleda u Jill. Terijer Prljavko McŠtroka prvi put je primijetio svjetleći ures. Veoma ga je zanimao. Nije, naravno, znao što je to, ali uvijek je postojala šansa da bi to moglo biti jestivo. On nije bio baš jako bistar pas. Prljavko se podigao na stražnje šape i zacvilio. Bio je ignoriran. Glasno lajući, skočio je naprijed i pokušao se uzverati po tijelu svog gospodara u suludom pokušaju da dosegne i razdere aureolu. Budući da dotična nije napravila nikakav neprijateljski pokret, očito je spadala u prirodni plijen. Young se branio, uhvatio terijera za vrat i odnio skičućeg psa u drugu sobu, gdje ga je ostavio. Onda se vratio i opet pogledao Jill. Konačno je ona primijetila: "Anđeli nose aureole." "Izgledam li ja kao anđeo?" upitao je Young. "To je neka... nekakva znanstvena manifestacija. Kao... kao ona cura čiji je krevet skakutao. Čitala si o tome." Jill je čitala o tome. "Ona je to radila svojim mišićima." "Pa, ja to ne radim," rekao je Young odlučno. "Kako bih mogao? To je nešto znanstveno. Mnoge stvari sjaje same od sebe." "O, da. Gljive ludare." Čovjek se osupnuo i protrljao si glavu. "Baš ti hvala, dušo. Pretpostavljam da znaš da mi nisi nimalo pomogla." "Anđeli nose aureole," rekla je Jill s prilično gadnim inzistiranjem.

Young je opet bio pred zrcalom. "Dušo, bi li ti smetalo da malo začepiš gubicu? Bojim se kao sam vrag, a ti mi baš ne pružaš ohrabrenje." Jill je briznula u plač, otišla iz sobe, i uskoro ju se moglo čuti kako tiho priča s Prljavkom. Young je dovršio svoju kavu, ali bila je bezukusna. Nije bio uplašen onoliko koliko je rekao. Ta pojava bila je čudna, neobična, ali ni na koji način užasna. Rogovi bi, možda, uzrokovali užas i konsternaciju. Ali aureola - G. Young čitao je nedjeljne dodatke u novinama, i naučio je da se sve čudno može pripisati bizarnom funkcioniranju znanosti. Negdje je čuo da sva mitologija ima temelj u znanstvenim činjenicama. To ga je utješilo, dok nije bio spreman otići u ured. Stavio je polucilindar. Na nesreću je aureola bila prevelika. Šešir kao da je imao dva oboda, od kojih je gornji bjelkasto blještao. "Kvragu!" rekao je Young iz sveg srca. Pretražio je ormar i probao jedan šešir za drugim. Nijedan nije skrivao aureolu. Svakako nije mogao ući u krcati autobus u takvom stanju. Veliki dlakavi predmet u kutu privukao mu je pogled. Izvukao ga je i pogledao s dubokom odvratnošću. Bilo je to izobličeno, divovsko vuneno pokrivalo za glavu, nalik šubari londonskih gardista, koje je nekoć bilo dio nekakvog kostima za krabuljni ples. Sam kostim je odavno nestao, ali šubara je ostala zbog udobnosti Prljavka, koji je ponekad spavao na njoj. Ali ona bi sakrila aureolu. Young je lagano navukao tu grozotu na glavu i prišunjao se zrcalu. Jedan pogled bio je dovoljan. S kratkom molitvom na usnama, otvorio je vrata i zbrisao kroz njih. Izbor između dva zla često je težak. Više nego jednom, tijekom košmarne vožnje do centra grada, Young je ocijenio da je pogrešno odabrao. Ali, nekako, nije mogao nagnati sebe da strgne šubaru i zgazi je pod nogama, premda je žudio za tim. Zguren u kutu autobusa, stalno je buljio u svoje nokte i želio da je mrtav. Čuo je hihot i prigušeni smijeh, i bio je svjestan upitnih pogleda prikovanih za njegovu pognutu glavu. Jedno dijete strgnulo je krastu s rane na Youngovu srcu i promuljalo po njoj ružičastim, bezobzirnim prstićima. "Mama," reklo je djetešce prodorno, "gle smiješnog čovjeka." "Da, dušo," začuo se ženski glas. "Budi tiho." "Ma što mu je to na glavi?" pitalo je derište. Uslijedila je značajna stanka. Konačno je žena rekla: "Pa, zbilja ne znam," zbunjenim glasom. "A zašto on to nosi?"

Bez odgovora. "Mama!" "Da, dušo." "Je li on lud?" "Budi tiho," rekla je žena, izvrdavajući odgovor. "Ali što je to?" Young to više nije mogao podnijeti. Dignuo se i dostojanstveno prošao autobusom, ne videći ništa svojim staklastim pogledom. Stojeći na vanjskoj platformi, držao je lice na drugoj strani od kondukterovog fasciniranog pogleda. Kad je vozilo usporilo, Young je osjetio nečiju ruku na svojoj. Okrenuo se. Djetetova majka je stajala tamo, namrštena. "Pa?" upitao je Young nabusito. "Radi se o Billyju," rekla je žena. "Pokušavam mu ništa ne skrivati. Bi li vam smetalo da mi kažete što vam je to točno na glavi?" "To je Raspućinova brada," protisnuo je Young. "Oporučno mi ju je ostavio." Iskočio je iz autobusa i, ignorirajući napola izgovoreno ženino pitanje, pokušao se izgubiti u gužvi. To je bilo teško. Mnoge je intrigirala uočljiva kapa. Ali, srećom, Young je bio na samo par ulica od svog ureda i konačno je, hripavo dišući, ušao u dizalo, ubilački pogledao liftboja, i rekao: "Deveti kat." "Oprostite, g. Young," rekao je dečko blago. "Imate nešto na glavi." "Znam," odgovorio je Young. "Ja sam to stavio tamo." To je, čini se, riješilo to pitanje. Ali nakon što mu je putnik izašao iz dizala, dečko se široko nasmiješio. Kad je sreo čistača nekoliko trenutaka kasnije rekao je: "Znaš g. Younga? Onog tipa -" "Znam ga. Pa što?" "Pijan k'o majka." "On? Ti nisi čist." "Naliven k'o čep," izjavio je dečko, "budbogsnama." U međuvremenu, posvećeni g. Young dospio je do ureda dr. Frencha, liječnika kojeg je ovlaš poznavao, i koji je zgodno bio smješten u istoj zgradi. Nije morao dugo čekati. Sestra je, nakon jednog zapanjenog pogleda na iznimnu kapu, nestala i skoro odmah se ponovo pojavila da uvede pacijenta u unutarnju svetinju. Dr. French, krupan i ljubazan čovjek navoštenog žutog brka, pozdravio je Younga skoro previše srdačno.

"Uđite, uđite. Kako ste danas? Sve u redu, nadam se. Dajte da vam uzmem kapu." "Čekajte," rekao je Young zaustavljajući liječnika. "Prvo da vam objasnim. Na glavi mi je nešto." "Rana, masnica ili napuklina?" upitao je doslovnosti sklon doktor. "Sad ću vam ja to srediti za tili čas." "Nisam bolestan" rekao je Young. "Barem, nadam se da nisam. Imam... ovaj... aureolu." "Ha, ha," aplaudirao mu je dr. French. "Aureolu, ha? Ma sigurno niste baš toliko dobri." "Oh, kvragu s tim!" odbrusio je Young, i strgnuo šubaru. Doktor je ustuknuo jedan korak. Onda je, zainteresiran, prišao i pokušao opipati aureolu. Nije uspio. "Nek' sam - Ovo je čudno," rekao je konačno. "Zbilja izgleda tako, zar ne?" "Što je to? To ja želim znati." French je oklijevao. Čupkao'je svoj brk. "Pa, to je prilično izvan mojeg djelokruga. Neki fizičar bi mogao - Ne. Možda na klinici Mayo. Skida li se?" "Naravno da ne. Ne možete je čak ni dotaknuti." "Ah. Shvaćam, pa, volio bih mišljenja nekih specijalista. U međuvremenu, da vidimo -" Uslijedila je uredna zbrka. Youngovo srce, temperatura, krv, pljuvačka i epiderma bili su testirani i odobreni. Na kraju je French rekao. "Zdravi ste kao dren. Dođite sutra, u deset. Do tad bih trebao dovesti neke druge specijaliste." "Vi... ovaj... ne možete me riješiti toga?" "Radije ne bih još pokušavao. To je očito nekakav oblik radioaktivnosti. Možda bude neophodan tretman radijem -" Young ga je ostavio da mrmlja o alfa i gama zrakama. Obeshrabren, stavio je svoju čudnu šubaru i otišao niz hodnik do svojeg ureda. Oglasna agencija Atlas bila je najkonzervativnija od svih oglasnih agencija. Dva brata s bijelim bakenbardima pokrenula su tvrtku 1820., i poduzeće kao da je još u mislima nosilo dostojanstvene bakenbarde. Promjene je nerado prihvaćao odbor direktora koji je u 1938. bio najzad uvjeren da je radio trajna stvar, i prihvatio ugovore za emitiranje reklama. Jednom su nižeg potpredsjednika smijenili zato što je nosio crvenu kravatu. Young se ušuljao u svoj ured. Bio je prazan. Kliznuo je u svoje mjesto za stolom, skinuo kapu, i pogledao je s odvratnošću. To glavopokrivalo kao

da je postalo još odurnije nego što je u početku izgledalo. Linjalo se i, štoviše, ispuštalo blag ali zamjetan vonj na neoprane terijere. Nakon što je ispitao aureolu, i ustanovio da je još uvijek učvršćena na mjestu, Young se okrenuo svom poslu. Ali suđaje su bacale kobne poglede u njegovu smjeru, jer su se uskoro vrata otvorila ušao je Edwin G. Kipp, direktor Atlasa. Young jedva da je imao vremena pognuti glavu pod stol i prikriti aureolu. Kipp je bio omalen, uredan i dostojanstven čovjek koji je svoje cvikere i bradicu nosio s izrazom rezervirane ribe. Krv mu se odavno metamorfozirala u amonijak. Kretnje su mu bile prožete, ako ne baš ljepotom, barem skoro vidljivom aurom tmurnog konzervativizma. "Dobro jutro, g. Young," rekao je. "Ovaj... jeste li to vi?" "Da," rekao je nevidljivi Young. "Dobro jutro. Vezujem si vezicu na cipeli." Na to Kipp nije odgovorio ničim doli skoro nečujnim nakašljavanjem. Vrijeme je prolazilo. Stol je bio nijem. "Ovaj... g. Young?" "Još... sam ovdje," rekao je očajni Young. "Prečvrst je. Čvor na vezici, hoću reći. Jeste li me trebali?" "Da." Kipp je čekao sa sve većim nestrpljenjem. Nije bilo znakova skorašnjeg pojavljivanja. Direktor je razmatrao isplativost odlaska do stola i zavirivanja pod njega. Ali mentalna slika razgovora vođenog na tako groteskan način bila je užasavajuća. Jednostavno je odustao i rekao Youngu što je htio. "G. Devlin je upravo telefonirao," primijetio je Kipp. "Doći će uskoro. On želi... ovaj... da mu se pokaže grad, kako je to rekao." Nevidljivi Young klimnuo je glavom. Devlin je bio jedan od njihovih najboljih klijenata. Ili, bolje rečeno, bio do prošle godine, kad je najednom počeo poslovati s drugom tvrtkom, na nelagodu Kippa i upravnog odbora. Direktor je nastavio: "Rekao mi je da oklijeva oko svog novog ugovora. Planirao ga je dati VVorldu, ali sam se ja ponešto dopisivao s njime oko te stvari, i nagovijestio da bi osobni razgovor mogao biti od vrijednosti. Pa on dolazi u naš grad i želi otići u... ovaj... razgledanje." Kipp je postao povjerljiv. "Mogu reći da mi je g. Devlin rekao prilično određeno da mu je draža manje konzervativna tvrtka. 'Učmala' je izraz koji je upotrijebio. Večerat će danas sa mnom, i ja ću se potruditi uvjeriti ga da će mu naše usluge biti od vrijednosti. Međutim -" Kipp se opet nakašljao "međutim je i diplomacija, naravno, bitna. Cijenio bih kad bi vi danas ugostili g. Devlina."

Stol je ostao nijem tijekom te govorancije. Sad je grčevito progovorio. "Loše mi je. Ne mogu -" "Bolesni ste? Da zovem liječnika?" Young je žurno odbio tu ponudu, ali je ostao skriven. "Ne, ja... ali hoću reći -" "Ponašate se veoma čudno," rekao je Kipp s hvalevrijednom suzdržanošću. "Ima nešto što biste trebali znati, g. Young. Nisam vam još namjeravao reći, ali... u svakom slučaju, odbor vas je zamijetio. Bilo je govora na zadnjem sastanku. Planirali smo vam ponuditi potpredsjedništvo u tvrtki." Stol je zanijemio. "Pridržavali ste se naših načela petnaest godina," rekao je Kipp. "Ni natruha skandala nije dotakla vaše ime. Čestitam vam, g. Young." Direktor je koraknuo naprijed, pružajući ruku. Jedna ruka pojavila se ispod stola, prodrmala Kippovu, i brzo nestala. Više se ništa nije dogodilo. Young je ustrajno ostao u svome skrovištu. Kipp je shvatio da, osim ukoliko ga ne izvuče grubom silom, nema nade da će u skorije vrijeme ugledati cjelokupnog Kennetha Younga. Uz opominjuće nakašljavanje, povukao se. Očajni Young se izvukao, osupnuvši se sa svakim opuštanjem zgrčenih mišića. U lijepu je kašu upao. Kako je mogao ugostiti Devlina dok nosi aureolu? A bilo je od vitalne važnosti da Devlin bude ugošćen, inače će teško dostupna ponuda podpredsjedništva biti odmah povučena. Young je itekako dobro znao po koliko tankoj žici hodaju zaposlenici Atlas Advertisinga. Njegovo razmišljanje prekinulo je naglo pojavljivanje jednog anđela navrh police za knjige. Polica nije bila visoka, i natprirodni posjetitelj sjedio je tamo sasvim smireno, s nogama koje su visjele i sklopljenim krilima. Oskudna halja od bijelog brokata činila je svu anđelovu odjeću - to i blještava aureola, zbog koje je Younga obuzeo val mučnine čim ju je ugledao. "Ovo je," rekao je s ukočenom suzdržanošću, "kraj. Aureola je možda rezultat masovne hipnoze. Ali kad počnem viđati anđele -" "Ne bojte se," rekao je taj. "Dovoljno sam stvaran." Youngov pogled bio je divlji. "Kako da ja to znam? Očito razgovaram s praznim zrakom. To je šizo-nešto. Nestani."

Anđeo je prodrmao nožne prste i izgledao posramljeno. "Ne mogu, ne još. Stvar je u tome što sam počinio gadnu pogrešku. Možda ste primijetili da imate blagu aureolu -" Young se kratko nasmijao, s gorčinom. "O, da, primijetio sam to." Prije nego što je anđeo stigao odgovoriti, otvorila su se vrata. Kipp je zavirio unutra, vidio da je Young zauzet, i promrmljao: "Ispričavam se," odlazeći. Anđeo se počešao po svojim zlatnim kovrčama. "Pa, vaša aureola bila je namijenjena nekom drugom - jednom tibetanskom lami, ustvari. Ali zbog određenog stjecaja okolnosti ja sam došao do zaključka da ste vi kandidat za svetost. I tako -" Posjetitelj je sugestivno odmahnuo rukom. Young je bio zbunjen. "Nisam sasvim shva-" "Lama je... pa, zgriješio. Nijedan grešnik ne može nositi aureolu. I, kao što sam rekao, pogreškom sam je dao vama." "Onda je možete i uzeti?" Zapanjena radost obasjala je Youngovo lice. Ali anđeo je podigao dobrohotnu ruku. "Ne bojte se. Provjerio sam kod anđela zapise. Vi ste živjeli životom bez krivnje. Kao nagradu za to, bit će vam dopušteno zadržati aureolu svetosti." Užasnuti čovjek skočio je na noge, praveći neodređene plivačke pokrete rukama. "Ali... ali... ali -" "Mir i blagoslov neka je s vama," rekao je anđeo i nestao. Young se zavalio u svoj stolac i protrljao bolno čelo. Istog trena su se vrata otvorila i Kipp je stajao na pragu. Srećom je Youngova ruka privremeno pokrivala aureolu. "G. Devlin je ovdje," rekao je direktor. "Ovaj... tko je ono bio na polici?" Young je bio previše slomljen da bi uvjerljivo lagao. Promrmljao je. "Anđeo." Kipp je zadovoljno klimnuo glavom. "Da, naravno... Što? Kažete, anđeo... anđeo? O, joj mene!" Sasvim je problijedio i žurno se udaljio. Young je promatrao svoju kapu. Ta stvar je još uvijek bila na stolu, blago ustuknuvši pred pogledom punim mržnje usmjerenim na nju. Prolaziti kroz život noseći aureolu bilo je tek neizdržljivije od pomisli na stalno nošenje odurne kape. Young je bijesno lupio šakom po stolu. "Neću to otrpjeti! Ja... Ja ne moram -" Naglo je zastao. Zapanjen pogled pojavio mu se u očima. "Nek' sam... pa da! Ja to ne moram otrpjeti. Ako se taj lama izvukao iz toga... naravno. 'Nijedan grešnik ne može nositi aureolu.'" Youngovo

okruglo lice iskrivilo se u masku čistog zla. "Bit ću grešnik, onda! Prekršit ću sve Zapovijedi -" Zamislio se. U tom trenutku nije se mogao sjetiti kako glase. "Ne poželi ženu susjeda svoga." To je bila jedna. Young je pomislio na ženu svog susjeda - stanovitu gđu Clay, mastodontsku djevu od pedesetak proljeća, s licem poput sasušenog pudinga. To je bila jedna Zapovijed koju nije namjeravao prekršiti. Ali bi vjerojatno jedan dobar, zdrav grijeh žurno doveo anđela natrag da ukloni aureolu. Koja bi se zlodjela mogla izvršiti s najmanje gnjavaže? Young je nabrao čelo. Ništa mu nije padalo na pamet. Odlučio je otići prošetati. Nesumnjivo će se neka grješna prilika već pojaviti. Natjerao se da natuče šubaru i stigao je do dizala kad se razlegao promukao glas koji ga je zazivao. Duž hodnika trčao je jedan debeo čovjek. Young je instinktivno znao da je to g. Devlin. Pridjev "debeo" u odnosu na Devlina bio je itekako nedovoljan. Taj čovjek je bujao. Njegova stopala, utrpana u žučno žute cipele, izbijala su u gležnjevima poput cvatućeg cvijeća. Stapala su se s listovima koji kao da su hvatali zalet šireći se i rasprostirući, bacajući se gore u ludom zanosu, i otkrivali se u svoj svojoj punoj, neograničenoj raskoši u Devlinovoj sredini. Čovjek je iz profila podsjećao na ananas s elefantijazom. Ogromna masa mesa bujala je iz njegovog ovratnika, formirajući blijedi, podbuli grumen u kojem je Young nazreo neku neodređenu sličnost s licem. Takav je bio Devlin, i jurišao je niz hodnik, kao što mamuti tutnje, sa zemljotresnim udarima svojih kloparavih kopita. "Ti si Young!" zahripao je. "Skoro si me promašio, ha? Čekao sam u uredu -" Devlin je zastao, fascinirano gledajući u kapu. Tad se, s naporom da bude učtiv, lažno nasmijao i skrenuo pogled. "Pa, ja sam spreman spremancijat da krenemo." Young se osjećao bolno nataknutim na rogove dileme. Propust da ugosti Devlina značio bi gubitak onog potpredsjedništva. Ali aureola je poput glačala pritiskala Youngovu pulsirajuću glavu. Jedna misao bila mu je prvenstveno na umu: mora se riješiti te blagoslovljene stvari. Kad to učini, uzdat će se u sreću i diplomaciju. Očito, sad izvesti svog gosta bila bi fatalna ludost. Samo šubara bi bila fatalna. "Žalim," progunđao je Devlin. "Imam bitan dogovor. Vratit ću se po vas čim budem mogao."

Šišteći od smijeha, Devlin mu se čvrsto prihvatio za ruku. "A, ne, nećeš. Ti ćeš meni pokazati grad! Sad odmah!" Jasan vonj alkohola dopro je do Youngovih nozdrva. Brzo je promislio. "U redu je," rekao je konačno. "Dođite. Dolje ima bar. Popit ćemo nešto, ha?" "To je ono pravo," rekao je obradovani Devlin, skoro obogaljivši Younga prijateljskim pljeskanjem po leđima. "Evo i dizala." Nabili su se u okvir. Young je sklopio oči i patio dok su zainteresirani pogledi bili usmjeravani na šubaru. Zapao je u komu, budeći se tek u prizemlju, gdje ga je Devlin izvukao i odvukao u obližnji bar. Sad je Youngov plan bio sljedeći: naljevat će piće za pićem u prostranu gušu svog sudruga, i čekati priliku da se neprimjećen iskrade. Bila je to lukava zamisao, ali imala je jednu slabu točku - Devlin je odbijao piti sam. "Jedno tebi i jedno meni," rekao je. "Tako je pošteno. Popij još jedno." Young nije mogao odbiti, u tim okolnostima. Najgore u svemu bilo je što Devlinova cuga kao da je prodirala u svaku stanicu njegova ogromnog tijela, ostavljajući ga, na kraju, u istom stanju sjajnog veselja u kojem je prvobitno i bio. Ali jadni Young bio je, rečeno što je moguće milosrdnije, naliven. Sjedio je šutke u separeu, mršteći se na Devlina preko puta. Svaki put kad je konobar dolazio, Young je znao da mu je pogled prikovan za šubaru. A svaka runda činila je pomisao na to još iritantnijom. Također, Young je bio zabrinut zbog svoje aureole. Prevrtao je grijehove po pameti. Palež, provala, sabotaža i umorstvo prolazili su u brzom nizu kroz njegov zamućeni um. Jednom je pokušao mrknuti konobarov sitniš, ali je ovaj bio previše budan. Prijazno se nasmijao i stavio svježu čašu pred Younga, koji ju je gledao s odvratnošću. Najednom se odlučivši, podigao se i odglavinjao do vrata. Devlin ga je dostigao na pločniku. "Što je bilo? Hajdemo još jednu -" "Imam posla," rekao je Young s bolnom razgovijetnošću. Oteo je štap od pješaka koji je prolazio i prijeteće zadrmao njime dok žrtva, koja se pobunila, nije žurno pobjegla. Odvagujući štap u ruci, smrknuto je razmišljao. "Ali zašto posao?" zapitao je Devlin širokogrudno. "Provedi me po gradu." "Imam nešto važno za što se moram pobrinuti." Young je promatrao malo dijete koje je zastalo uz rubnik i zainteresirano uzvraćalo pogled.

Klinac je iznimno nalikovao na ono derište koje je bilo onako uvredljivo u autobusu. "Što je važno?" htio je Devlin znati. "Važne stvari, ha? Kao, primjerice?" "Tući malu djecu," rekao je Young, i jurnuo na zaprepašteno dijete, vitlajući štapom. Mladac je ispustio prodoran urlik i zbrisao. Young ga je progonio par metara a onda se upetljao u rasvjetni stup. Stup je bio neuljudan i nadmen. Odbio je pustiti Younga da prođe. On se pobunio i, na kraju, počeo prepirati, ali bezuspješno. Dijete je odavno nestalo. Upućujući osoran i oštar komentar stupu, Young se okrenuo od njega. "Što za ime svega pokušavaš učiniti?" upitao je Devlin. "Onaj drot nas gleda. Dođi ovamo." Primio ga je za ruku i vodio po krcatom pločniku. "Što ja pokušavam učiniti?" narugao se Young. "Očito je, zar ne? Želim počiniti grijeh." "Ovaj... grijeh?" "Grijeh." "Zašto?" Young je značajno kucnuo po svojoj šubari, ali je Devlin sasvim pogrešno protumačio taj pokret. "Ti si trknut?" "Ma, umukni," odbrusio je Young u iznenadnom napadu bijesa, i bacio svoj štap pod noge prolazećem upravniku banke kojeg je znao iz viđenja. Nesretnik se srušio na cement, ali je ustao neozlijeđen, ako ne računamo njegovo dostojanstvo. "Pa molim vas!" zaštektao je. Young je prolazio kroz čudan niz pokreta. Otrčao je do zrcala u izlogu jednog dućana i činio fantastične stvari sa šubarom, naizgled je pokušavajući dići da bi ugledao vrh svoje glave - prizor, kako se činilo, koji treba ljubomorno čuvati od profanih pogleda. Konačno je glasno opsovao, okrenuo se, prezrivo pogledao bankovnog upravnika, i požurio dalje, vukući zbunjenog Devlina za sobom poput uhvaćenog balona. Young je zbrkano mrmljao sebi u bradu. "Treba griješiti - zbilja griješiti. Nešto vel'ko. Spaliti ludnicu za siročad. Ub'ti moju pun'cu. Ub'ti... bilo koga!" Brzo je pogledao u Devlina, koji je ustuknuo od iznenadnog straha. Ali konačno je Young s gađenjem odfrknuo. "M' ne. Prev'še sala. Ne može pištolj, nož. Mora top - Čuj!" rekao je Young, stiskajući Devlinovu ruku. "Krađa je grijeh, zar ne?" "Bogme jest," suglasio se diplomat Devlin. "Ali nećeš -"

Young je odmahnuo glavom. "Ne. Ovdje je previše ljudi. Nema smisla ići u zatvor. Dođi!" Suknuo je naprijed. Devlin ga je slijedio. I Young je ispunio svoje obećanje da će svom gostu pokazati grad premda se poslije ni jedan od njih dvojice nije mogao sjetiti točno što se dogodilo. Konačno je Devlin zastao u jednoj trgovini pićem da obnovi zalihe, i izišao s bocama koje su mu tu i tamo virile iz odjeće. Sati su se stopili u alkoholnu izmaglicu. Život je nesretnom Devlinu počeo poprimati ozračje zamućene nestvarnosti. Na kraju je utonuo u komu, mutno svjestan raznih događaja koji su velikom brzinom promarširali poslijepodnevom i do kasno u noć. Konačno se dovoljno razbudio da shvati kako stoji s Youngom sučelice drvenom Indijancu koji je nijemo stajao ispred trgovine cigarama. Bio je to možda posljednji od drvenih Indijanaca. Izlizani zaostatak iz davno prošlih dana, kao da je svojim izbijedjelim staklenim očima zurio u smotak drvenih cigara koje je držao u ispruženoj ruci. Young više nije nosio šubaru. I Devlin je najednom primijetio nešto izrazito čudno kod svog sudruga. Tiho je rekao: "Ti imaš aureolu." Young se blago trgnuo. "Da," odgovorio je. "Imam aureolu. Ovaj Indijanac -" Zastao je. Devlin je gledao taj lik nimalo sklono. Njegovom pomalo rasplinutom mozgu drveni Indijanac činio se još užasniji od iznenađujuće aureole. Stresao se i brzo odvratio pogled. "Krađa je grijeh," rekao je Young sebi u bradu, a zatim se, s usklikom ushita, sagnuo da podigne Indijanca. Istog trena se srušio pod njegovom težinom, ispuštajući niz žestokih kletvi dok je pokušavao pomaknuti tog inkuba. "Težak," rekao je konačno ustajući. "Daj mi pomozi." Devlin je odavno odustao od svake nade da će naći razuma u djelima tog umobolnika. Young je očito bio odlučan sagriješiti, a činjenica da je imao aureolu bila je ponešto uznemirujuća, čak i pijanom Devlinu. Kao rezultat toga, njih dvojica nastavili su niz ulicu, noseći sa sobom ukočeno tijelo drvenog Indijanca. Vlasnik trgovine cigarama izašao je i pogledao za njima, trljajući ruke. Njegov pogled pratio je odlazeći kip s nepomućenim veseljem. "Deset godina pokušavam se otarasiti te stvari," prošaputao je likujući. "A sad... aha!"

Vratio se u dućan i zapalio jednu Coronu da proslavi svoje oslobođenje. U međuvremenu, Young i Devlin pronašli su stajalište taksija. Jedan auto stajao je tamo, vozač je sjedio puckajući cigaretu i slušajući svoj radio. Young ga je dozvao. "Taksi, gospodine?" Vozač je oživio, iskočio iz auta i širom otvorio vrata. A onda je ostao smrznut u polučučećem položaju, s očima koje su mu luđački kolutale u dupljama. Nikad nije vjerovao u duhove. Bio je, u stvari, pomalo cinik. Ali suočen s nadutim zloduhom i dekadentnim anđelom koji su nosili ukočeno truplo Indijanca, osjetio je s naglim i zasljepljujućim šokom shvaćanja da se s onu stranu života prostire crni ambis u kojem vrve nezamislivi užasi. Prodorno kričući, užasnuto je skočio natrag u svoj auto, pokrenuo ga, i nestao poput dima na vjetru. Young i Devlin žalosno su se zagledali. "Što sad?" zapitao je ovaj drugi. "Pa," rekao je Young, "Moja kuća nije daleko odavde. Samo desetak ulica. Hajde!" Bilo je veoma kasno, i malo je prolaznika bilo na ulicama. Oni kojih je bilo su, u ime očuvanja svojeg razuma, bili sasvim voljni ignorirati dvojicu lutalica i ići za svojim poslom. Tako su na kraju Young, Devlin i drveni Indijanac stigli do svog odredišta. Vrata Youngove kuće bila su zaključana, i nije mogao pronaći ključ. Bio je čudno nesklon tome da probudi Jill. Ali, iz nekog čudnog razloga, osjećao je da je od vitalne važnosti da drveni Indijanac bude sakriven. Podrum je bio logično mjesto. Odvukao je svoja dva pratioca do podrumskog prozora, razbio ga što je tiše mogao, i gurnuo kip kroz otvor. "Ti zbilja živiš ovdje?" pitao je Devlin, koji je imao svojih dvojbi. "Šut!" rekao je Young upozoravajuće. "Dođi!" Krenuo je za drvenim Indijancem i pao s treskom na hrpu ugljena. Devlin mu se pridružio nakon mnogo stenjanja i gunđanja. Nije bilo mračno. Aureola je davala svjetla otprilike koliko i žarulja od dvadeset pet vati. Young je ostavio Devlina da trlja svoje masnice i počeo potragu za drvenim Indijancem. Neobjašnjivo je nestao. Ali ga je na kraju pronašao skrivenog iza korita za pranje, izvukao ga van, i postavio u kut. Onda se odmaknuo i stao pred njega, pomalo se ljuljajući.

"To je grijeh, baš jest," nasmijao se. "Krađa. Iznos vrijednosti nije bitan. U pitanju je princip cijele stvari. Drveni Indijanac bitan je kao i milijun dolara, zar ne, Devline?" "Volio bih iscijepati tog Indijanca u komadiće," rekao je Devlin žučljivo. "Tjerao si me da ga nosim pet kilometara." Zastao je, osluškujući. "Što je to, za ime nebesa?" Omanji metež se približavao. Prljavko, kojeg su često upućivali u njegove dužnosti psa čuvara, konačno je došao do šanse. Buka se čula iz podruma. Provalnici, bez svake sumnje. Razuzdani terijer survao se niz stepenice u zbrci strašnih prijetnji i kletvi. Glasno objavljujući svoju namjeru da raščereči uljeze, bacio se na Younga, koji je žurno počeo proizvoditi coktave zvukove s namjerom da umiri pobuđenu strast malog Škota. Prljavko je imao drugih zamisli. Okretao se poput vrtloga, ubitačno bučeći. Young se zateturao, uzaludno se pokušao uhvatiti za zrak, i srušio koliko je dug i širok. Ostao je ležati licem dolje, dok je Prljavko, vidjevši aureolu, jurnuo na nju, izgazivši glavu svog gospodara. Očajni Young osjetio je duhove desetaka popijenih pića kako se dižu da bi se suočili s njim. Zagrabio je prema psu, promašio, i umjesto toga uhvatio noge drvenog Indijanca. Kip se opasno zaljuljao. Prljavko je naćulio oprezno uho i pobjegao duž tijela svog gospodara, zastajući na pola puta kad se sjetio svoje dužnosti. S prigušenom kletvom zario je zube u najbliži dio Younga i pokušao strgnuti hlače jadniku. U međuvremenu, Young je ostao ležati na licu, držeći Indijančeve noge očajničkim stiskom. Začuo se odjekujući prasak groma. Bijelo svjetlo bljesnulo je u podrumu. Anđeo se pojavio. Devlina su noge izdale. Sjeo je u tustu hrpu, zatvorio oči, i počeo tiho čavrljati sam sa sobom. Prljavko je opsovao uljeza, napravio neuspio pokušaj da čvrsto dohvati jedno od blago lepe ućih krila, i vratio se da porazmisli o tome, svađajući se grleno. Krilo je imalo nezadovoljavajući nedostatak čvrstine. Anđeo je stajao nad Youngom sa zlatnim vatrama koje su mu sjajile iz očiju, i dobrohotnim izrazom užitka na svojim plemenitim crtama lica. "Ovo će," rekao je tiho, "biti uzeto kao simbol tvog prvog uspješnog dobrog djela nakon dobivanja aureole." Jedan vršak krila očešao je tamno i mrko lice Indijanca. Nadalje, nije bilo Indijanca. "Olakšao si srce svog bližnjeg - ne

mnogo, svakako, ali barem malo, i to po cijenu velikih napora sa svoje strane. Cijeli si se dan borio s ovom sortom ne bi li ga obratio, ali za to te uspjeh ne nagradi, premda će te sutrašnji bolovi sustići. Idi sad K. Youngu, nagrađen i zaštićen od svih grijeha svojom aureolom." Najmlađi anđeo je tiho izblijedio, što je jedino za što je Young bio zahvalan. Glava ga je počela boljeti i bojao se mogućeg gromovitog nestajanja. Prljavko se gadno nasmijao, i obnovio svoje napade na aureolu. Young je ustanovio da je neugodan čin uspravljanja neophodan. Premda su se zbog toga zidovi i korita zavrtjeli uokolo poput svih četa nebeskih, činilo je nemogućim Prljavkov uskovitlani ples po njegovu licu. Nešto kasnije se probudio, sasvim trijezan i nimalo sretan zbog toga. Ležao je među svježim plahtama, gledajući kako jutarnje svjetlo probija prozore, njegove oči, i osjećao ga kako se lomi u oštre komade u njegovu mozgu. Želudac mu je grčevito pokušavao poskočiti i istisnuti se van kroz njegovo goruće ždrijelo. Istodobno s buđenjem snašlo ga je shvaćanje tri stvari: sutrašnji su ga bolovi doista sustigli, aureola se još uvijek odražavala u zrcalu nad noćnim stolićem - i riječi anđela na odlasku. Zastenjao je trostrukim uzdahom iz sveg srca. Glavobolja će proći, ali aureola, znao je, neće. Samo grijehom bi je mogao postati nedostojan, a ona ga je - blistava zaštita! - činila drugačijim od drugih ljudi. Njegova činjenja moraju sva biti dobra, njegova djela pomoć ljudima. Nije mogao sagriješiti!

Michael Moorcock IZGUBLJENA ČAROBNICA UTIHNULE CITADELE

Naslov originala: Lost Sorceress of the Silent Citadel Prevoditeljica: Milena Benini

Posvećeno Leigh Brackett

Našli su Zemljanina nagog, negdje u Nestalnoj Pustinji, dok se marsovsko oštro sunce probijalo kroz sve tanju atmosferu a pijesak je bio poput sirova stakla koje se zabija u bose noge. Koža mu je visjela poput prljavih krpa s okrvavljenog mesa. Bio je izgladnio, neobrijan, ispuštao životinjske zvukove. Bulaznio je - bez identiteta ili volje. Što su mu to učinili duhovi tih drevnih Marsovaca? Jesu li putovali vremenom i prostorom da se dokopaju gadne i nevjerojatne osveta? Novela o izvanzemaljskim tajnama o božici koja je žudjela za životom - koja je željela jedinog čovjeka koji joj se ikad usudio suprotstaviti. Pripovijest o kapetanu Johnu MacShardu, napola Marsovcu, od stare krvi i još starijih uspomena, o nezasitnoj potrazi za nagradom izgubljenih stoljeća...

PRVO POGLAVLJE

Šapat drevnoga sjećanja "To je kapetan John MacShard pljačkaš grobova." Schomberg je oslonio svoj prostrani trbuh na bar, brišući oko njega prljavom krpom. "Kažu da mu je majka bila marsovska princeza koja se prokurvala, a otac..." Najpoznatiji švercer antikviteta u Donjem Gradu, vlasnik zloglasnog bara Dvadeset vitala, Schomberg je vlažno mrmljao kroz usnice nalik svježoj jetri. "Pa, Merkur je bio jedini svijet koji ih je htio prihvatiti. Njih i njihovo gadno jaje." Bacio je pogled prema vratima i odjednom se uozbiljio. Ocrtan sjajem marsovskog podneva, neki čovjek kao da je oklijevao a zatim nastavio niz ulicu. Onda se okrenuo i prošao kroz slabašna energetska vrata na ulazu. Onda opet zastao. Bio je to krupan čovjek čvrstih mišića, odjeven u asketske smeđe i oker boje, sa čudnim, drevnim oružjem, sivim od barokno nestabilne plastike i metala, upadljivim na boku. Okorjeli svemiroplovci i trgovci krikom koji su se tamo okupljali smjesta su prepoznali pištolj Banning i identificirali njegova vlasnika. Kažu da u cijelom Sunčevom sustavu samo četvorica ljudi može baratati tim oružjem. Jedan je bio legendarni Sjeverozapadni Smith; drugi je bio Eric John Stark, sad daleko od Sunčeva sustava. Treći je bio Dumarest s Terre, a četvrti kapetan John MacShard. Ako bi pokušao bilo tko drugi

opaliti iz Banninga umro bi neobičnom smrću. Ponekad bi naprosto nestali, kao da su cijeli usisani u nemoguće energetske ćelije pištolja. Govorili su da je Smith prodao dušu za taj Banning. Ali MacShardova se duša još vidjela, iza tog mirnog sivog pogleda, gladna nečeg nalik zaboravu. Iz davne navike, kapetan John MacShard ostao je kod vrata sve dok mu se vid nije u potpunosti privikao na treptavo svjetlo nafte. Oči su mu blještale stalnom bijesnom vatrom. Imao je mršavo lice, usku glavu vuka kojeg nijedan čovjek nikad neće pripitomiti. U svim izvanzemaljskim i tajnovitim sferama međuplanetarnog svemira, mnogi su pokušali uhvatiti divlju zvijer u kapetanu Johnu MacShardu. On je ostao slobodan i oštar kao u danima kad se kao dječak borio za goli život po nemilosrdnim prostranstvima kamenih uzvisina i vulkanskih dolina Merkura, a iz nespojivih krvi dvaju planeta izgradio je tijelo koje je moglo preživjeti okrutnu klimu trećeg. Kapetan John MacShard došao je Schombergu s dobrim razlogom. Nikad ništa nije radio bez razloga. Nije mogao ni zaspati ako nije prije o tome promislio. To je naučio na Merkuru, kao siroče, preživljavajući u onim strašnim spiljama, divlje se boreći za preživljavanje tamo gdje ništa ne raste i gdje su on i napola ljudsko pleme koje ga je prihvatilo kao svojeg bili najukusniji plijen na planetu. Više od bilo kojeg Zemljanina, naučio je stare običaje, slatke, opasne, stare običaje drevnih Marsovaca. Njihovi su potomci još uvijek pohodili izglodane, šaputave bregove koji su jedini preostali od velikih marsovskih planinskih lanaca iz doba marsovske moći, kad su Morski kraljevi vladali planetom plavim poput tirkiza, crvenim poput rubina, i zelenim poput onog Smaragdnog otoka koji je proizveo zemaljske pretke samoga kapetana Johna MacSharda, isto toliko izdržljive, isto toliko mistične i isto toliko pune žeđi za putovanjem kao što je bio i taj posinak zaurlanih Merkurovih pustoši, s krvlju Briana Borhua, Henryja Tudora i Charlesa Edwarda Stuarta u svojim venama. Isto tako, krv marsovskih Morskih kraljeva dozivala ga je kroz stoljeća i govorila mu o dubokoj mudrosti njegovih marsovskih predaka. Ti davno umrli preci borili su se protiv Danaca i Anglosaksonaca, jahali za Stuarte i upravljali Napoleonovom vojskom. Borili su se za i pod zastavom Rhiannon, i muškarci i žene, preživjeli udare čarolija i poveli izgladnjele armije Varrakesha u posljednju bitku na marsovskom polu. Njihove priče, njihova hrabrost i njihova suluda neustrašivost pri pogledu na neizbježnu smrt bili su legendarni.

Kapetan John MacShard, naravno, nije znao ništa o tim precima, a bilo je još i mnogo drugih nerazriješenih zagonetki u njegovoj prošlosti, ali njega one nisu zanimale. Imao je instinkte bilo koje inteligentne divlje životinje, i prošlost je prepuštao prošlosti. Mačkolika znatiželja tjerala ga je dalje i pretvorila ga u najboljeg arheološkog lovca na pet planeta - neki, poput Schomberga, nazivali su ga pljačkašem grobova, premda nikad njemu u lice. Jedva da je postojao neki muzej u nastanjenom svemiru koji nije ponosno prikazivao bar jedno otkriće kapetana Johna MacSharda. Pričalo se da neke rase čije je artefakte donosio nisu ni bile posve izumrle dok ih on nije pronašao. Nije imao nijednog živog neprijatelja koji ga se nije bojao. I nije bilo ni jedne žene u sustavu koja ga je poznavala a da ga nije pamtila. Nazvati kapetana Johna MacSharda usamljenikom bilo bi premalo. Kapetan John MacShard bio je utjelovljenje usamljenosti. Bio je poput stijene usred pustinje, otporan na sve što bi čovjek ili priroda mogli poslati protiv njega. Bio je sama izdržljivost. Bio je integritet, i bio je čvrst poput granita. Samo onaj tko bi se iskušao protiv potpuna bijesa stranog Merkura i preživio mogao bi shvatiti što znači biti MacShard, i vjerovati samo MacShardu. Kapetan John MacShard bio je vrlo štedljiv sa svojom naklonošću, ali davao ju je manje sebi nego nekom brintu lutalici, ranjenom zrakoštakoru, ili žgoljavom uličnom dječarcu koji je prosio na žarkom, gorkom marsovskom suncu i kojem je kapetan John MacShard konačno dobacio komad starog srebra prije no što je ušao u bar i naručio uobičajeno, koje mu je Schomberg već pripremio. Nizozemac je počeo nešto blebetati, dok je kapetan John MacShard usnama dodirnuo malu čašicu Uskovitlane vode, okrenuo mu leđa, i pogledao svoje društvo. Društvo se pretvaralo kao da ga nisu vidjeli kad je ušao. Iz gornjeg džepa, MacShard je iskopao zavrnuti šiljak venerijanskog reci-reci drveta i zamišljeno ga zagrizao. Konačno je njegov miran pogled pao na debelog trgovca u kitnjastoj jakni od lažne kože skowa i žarko plavim hlačama koji se pretvarao da je zadubljen u svoj kićeno izrezbaren vrč za vino. "Ti si Morricone?" Glas kapetana Johna MacSharda bio je tek šapat, i probijao se kroz ritmično glasanje ljudi koji se ne mogu suzdržati od govora u nagloj tišini dok jezicima ovlažuju usne.

Njegove tanke usnice rastvorile su se dovoljno da ostali ugledaju bljesak sjajnih, oštrih zubi, prije no što su se opet zatvorile. Morricone kimne. Bezvoljno se pokušao nasmiješiti. Spustio je ruke kraj svojih karata i nekako čudno slegnuo ramenima. Odnekud, tiho, začula se struna štranga. "Htio si me vidjeti", reče kapetan John MacShard. I glavom je pokazao prema uglu, gdje je jedan prljavi stol odjednom bio slobodan. Čovjek po imenu Morricone poslušno je otapkao do stola i sjeo, promatrajući kapetana Johna MacSharda kako uzima svoju bocu i čašu polako hodajući, dok mu starinske navlake za hlače od ghatovih ljuski tiho zveckaju. Opet se začula struna štranga, a njen duboki ton čudno je zvučao u tankom marsovskom zraku. Začuo se zvuk poput ljudskoga glasa koji odjekuje nikamo, a kad je zamro, tišina je bila još dublja. "Htio si me vidjeti?" Kapetan John MacShard prebacio je neupaljenu pljugu iz jednog kuta usana u drugi. Njegove sive, žadom prošarane oči zabile su se u Morriconeove nestalne crne zjenice. Debeli trgovac očito je letio na nekom "čudesnom lijeku" iz Donjeg Grada. Nije postojala droga koju niste mogli kupiti kod Schomberga, gdje je sve bilo na prodaju, uključujući i njega samoga. Praznoglavac je zahihotao na način koji ga je smjesta identificirao kao cruffera, navučenog na fino samljevenu bijelu koru drveta, proizvod venerijanskih naroda iz visokog drveća, koji su je koristili da ukrote svoje divovske ptice, ali su bili dovoljno pametni da je sami ne koriste. Kapetan John MacShard se okrenuo. Nije namjeravao gubiti vrijeme na narkića, koliko god mu skup bio ukus. Morricone je tada izgubio strah pred kapetanom Johnom MacShardom. Trebao je pomoć još i više nego drogu. Kapetan John MacShard donekle se zadivio. Znao je kako snažno cruff djeluje na svoje žrtve. Ali hodao je i dalje. Sve dok Morricone nije dotapkao pred njega i skoro pao na koljena, rukama posežući prema kapetanu Johnu MacShardu, previše prestrašen da ga dotakne. Glas mu je bio tanak, očajan, i imao je u sebi nekakvu bol koju je kapetan John MacShard mogao prepoznati. "Molim vas..." Kapetan John MacShard htio je proći kraj njega, natrag na blještavu ulicu.

"Molim vas, kapetane Johne MacShard. Molim vas, pomozite mi..."

Ramena su mu se spustila, i tupo je rekao: "Oteli su mi kćer. Thenneti su mi oteli kćer." Kapetan John MacShard je oklijevao, još uvijek gledajući na ulicu. Krajičkom usana izgovorio je ime jednog od najjeftinijih hotela u tome kraju. Nitko normalan ne bi odsjeo tamo ako mu je život mio. Samo bi luđaci ili očajnici uopće ušli u ulicu u kojoj se nalazio. "Bit ću tamo za sat vremena." Kapetan John MacShard izašao je iz bara. Dječak kojem je dao srebrni novčić još je stajao usred uskovitlane marsovske prašine, stalno zaplesane crvene plime koja je poput bizarne rijeke jurila vremenom razorenom ulicom. Dječak mu se nasmiješio. Stare oči, mlada koža. Vitki snizzerski gušter popeo mu se na rame i svojim čudnim, prehensilnim repom omotao mu lijevo uho. Dječak je stvorenje dotakao nježno, automatski. "Vi dobar čovjek, gospodine kapetane John MacShard." Prvi put u više mjeseci, kapetan John MacShard dopustio si je tanak, samoizrugujući smiješak.

DRUGO POGLAVLJE

Oteta od Thenneta! Kapetan John MacShard napustio je glavnu ulicu gotovo smjesta. Trebao mu je savjet, a znao je gdje će ga najprije naći. Postojao je jedan starac kojega je morao posjetiti. Premda ne od njihove rase, Fra Energen imali su vlast nad posljednjim Svećenicima Memigeta, čiji je Red otkrio koliko je planet bogat blagom koje su proizvele ljudske ruke. Oni su također bili stručnjaci za Thennete, kao i za drevni marsovski panteon. Kad je dovršio posao, kapetan John MacShard vratio se pješice u hotel. Put ga je vodio kroz najprljavije, najjadnije krajeve u okolici bilo koje svemirske luke. On nije iskazivao ni slabosti ni želje. Korak mu je bio odmjeren, nezaustavljiv tempo vuka. Oči kao da mu se nisu micale, ali su sve vidjele. Svuda oko njega, visoki, nesigurni stambeni tornjevi Donjeg Grada blago su se povijali pod treptavim svjetlom, a njihov zahrđali metal i crvena terakota stapali se s krajolikom kao da su dio prirode. Kao da su oduvijek tamo.

Ne baš stare koliko i samo vrijeme, neke od zgrada bile su starije od ljudske rase. Nadograđivalo ih se, i rušilo, i opet nadograđivalo, ali nekad su ti tornjevi štitili i objavljivali moć najsnažnijih morskih vladara Marsa. Sad su to bila ozloglašena predgrađa, štakorska gnijezda za ološ iz svemira, za polumarsovce poput kapetana Johna MacSharda, za čudnije genetske mješavine nego što je i Breughel mogao zamisliti. U toj rijetkoj atmosferi, Donji Grad moglo se namirisati kilometrima daleko, a iza njega, u seriji malih kratera poznatih pod imenom Dijanino Polje, bila je stara Marsovska postaja, prva svemirska luka koju su Zemljani ikada izgradili, davno prije nego što su počeli otkrivati neobične, povučene rase koje su ostale u blizini svojih gradova, opsjedajući ih poput jedva živih duhova, stvorenja živa više zahvaljujući svojim mentalnim moćima nego prirodi - drevna sjećanja otjelovljena čistim naporom volje. Tisućljećima prije toga, vladari mora i njihove gospe i djeca poumirali su u tim tornjevima, osjećajući kraj svoje rase dok je posljednja voda isparavala a crveni vjetrovi strugali su s ulica sve ukrase i otmjenost. Neki su se odlučili na samoubojstvo kad su njihovi lijepi brodovi postali samo beskorisni spomenici. Neki su prikupili obitelji i krenuli preko novostvorenih pustinja u potragu za mitskim oceanom koji izvire iz jezgre planeta. Trebalo je manje od jedne generacije, kapetan John MacShard je to znao, da malen ali plovni ocean ubrzano ispari sve dok ne postane samo izmaglica u jutarnjem suncu. Tamo gdje je nekad bio, sad su se nalazili urušeni kosturi brodova, ostaci molova i škverova, beskrajne dine i valovite pustinje, napušteni gradovi dirljiva dostojanstva i nevjerojatne ljepote. Velike pješčane plime penjale su se i padale po dnima mrtvih mora na planetu koji je ostao bez resursa. Čak mu je i voda dolazila s Venere, sve dok Venerijanci nisu podigli cijene toliko da je to samo Zemlja mogla platiti. Na Zemlji sad nije bilo puno bolje, s vodenim ratovima koji su Plavi planet pretvarali u poprište beskonačnih sukoba među nacijama i plemenima, za dragocjene potoke, rijeke i jezera koje su nekad koristili tako rastrošno i pustili ih da se raspu u svemir, pretvarajući Božji raj u Satanovu pustoš. A sad više ni Zemlja nije mogla plaćati venerijansku vodu. Pa je Venera vodila krvavi građanski rat za kontrolu nad onim što je preostalo od njene trgovine. Neko je vrijeme MacShard krijumčario vodu iz Novog Malverna. Svote koje su bogataši bili spremni platiti za malu bočicu bile su fenomenalne. Ali to mu se smučilo kad je prošao ozloglašenim VVestminsterom u Londonu i vidio dekadentnu mladež kako troši plaću

artista na tegle sive rekonstrukcije dok majke u naručju drže tijela dehidrirane dojenčadi i prose novac da ih pokopaju. "Gospodine kapetane John MacShard." Kapetan John MacShard znao je da ga je dječak slijedio sve do hotela. Ne okrećući se, rekao je: "Bolje ti je da se predstaviš, sinko." Dječak kao da se posramio, kao da ga nitko nikad prije nije otkrio. Spustio je glavu. "Moj tata me zvao Milton", reče. Kapetan John MacShard se tad nasmiješio. Jednom. Stao je kad je ugledao dječakov izraz lica. Djetetu su se prečesto smijali, i njemu je to značilo opasnost, nepovjerenje, bol. "Znači, tvoj tata je bio g. Eliot, jel' tako?" Dječak je zaboravio zamišljenu uvredu. "Znali ste ga?" "Koliko ga je tvoja majka poznavala?" "Pa, on je bio jedan od onih ionskih mornara duge plovidbe. Bio je sjajan gitarist. Pjevač. Sam je pisao pjesme. Trebao se sastati s producentom kad se vrati sa Zemlje, s dovoljno novca za ženidbu. Pa, tu priču znate." Dječak spusti pogled. "Nije se vratio." "Ja ti nisam ćaća", reče kapetan John MacShard i uđe unutra. Zatvorio je vrata. Divio se trikovima kojima se u današnje vrijeme služe klinci s ceste. Ali takve fore kod njega ne pale. On je vidio šestogodišnje majstore kako izvlače posljednji uranski bakh iz škrtog kalvinista iz Novog Nantucketa, koji je upravo završio govor o tome kako treba više radionica. Nekoliko trenutaka kasnije stigao je Morricone. Kapetan John MacShard ga je prepoznao po užurbanom, skoro nesigurnom kucanju. "Otvoreno je", rekao je. Ovdje nije imalo smisla zaključavati vrata. To bi značilo da imaš nešto vrijedno za ukrasti. Možda samo svoje tijelo. Morricone je bio prestravljen. Bio je prestravljen zbog toga kraja, i bio je prestravljen zbog kapetana Johna MacSharda. Ali bio je još više prestravljen zbog nečeg drugog. Zbog onog što su Thenneti možda učinili s njegovom kćeri. Kapetan John MacShard nije volio Thennete, i nije mu trebao veliki razlog da ih još nekolicinu pošalje u pakao. Kričavo odjeven starac uvukao se u sobu, a strava mu se nije smanjila. Kapetan John MacShard zatvorio je vrata za njim. "Ne pričaj mi o Thennetima", rekao je. "Znam sve o njima i o tome što rade. Ispričaj mi kad su ti oteli kćer i sve što znaš o tome kamo su je odveli." "Tamo, kraj starih grobova. Dobrih pedeset-šezdeset vrsta odavde. Iza Žutog kanala. Platio sam jednom polutanu da ih slijedi. Dotle je stigao.

Rekao je da se trag nastavlja, ali da on ne ide dalje. Svi su mi tako rekli. Ne žele slijediti Thennete u brda Aghroniagha. A onda sam čuo da ste vi stigli sa Zemlje." Pokušao je zapodjenuti normalan razgovor. Oči su mu i dalje bile izluđene. "Kako je sad tamo?" "Ovdje je bolje", reče kapetan John MacShard. "Znači, otišli su u brda Aghroniagha? Kada?" "Prije kakvih dva dana..." Kapetan John MacShard okrenuo se i slegnuo ramenima. "Znam", reče trgovac. "Ali ovo je bilo drukčije. Nisu je mislili pojesti niti... niti... igrati se s njom...." Koža mu se vidljivo naježila. "Pazili su da je ne povrijede. Kao da je bila namijenjena nekom drugom. Možda velikom trgovcu robljem? Pazili su da ni kap njihove sline ne padne na nju. Ali mene su dohvatili." Ispružio je iskrivljenu granu spaljenog mesa koja je nekad bila njegova podlaktica. Kapetan John MacShard duboko je udahnuo i počeo skidati čizme. "Koliko?" "Sve. Koliko god." "Dugovat ćeš mi milijun konvertibilnih deena ako je dovedem živu. Za mentalno zdravlje ne mogu odgovarati." "Dobit ćeš novac. Obećajem. Zove se Mercedes. Slatka je i poštena jedina dobra stvar koju sam ikad stvorio. Bila je kod mene... za praznike... njena majka i ja..." Kapetan John MacShard krenuo je prema svom drvenom krevetu. "Polovicu sutra ujutro. Daj mi malo vremena da spremim novac na sigurno. Onda krećem. Ali ne prije toga." Nakon što je Morricone otapkao, s koracima koji su bili sve tiši i tiši sve dok se nisu izgubili u općoj galami opake ulice, kapetan John MacShard počeo se smijati. To nije bio smijeh koji bi itko poželio ponovno čuti.

TREĆE POGLAVLJE

Neobećana zemlja Brda Aghroniagha stvorila su se kad je krupni asteroid udario u to područje nekoliko milijuna godina ranije, ali široko prostranstvo livada i potoka oko njih nikad nisu uspješno naselili ljudi iz rasa kapetana Johna MacSharda. To područje nije ni približno bilo onakvo kakvim se činilo.

U prvim su danima došli mnogi doseljenici koje su privukle voda i trava. Jedva da je pokoji izdržao mjesec dana, a kamoli cijelu sezonu. Voda i trava postojale su na Marsu zbog Blakea, tera-planera. On je tome posvetio cijeli svoj život, miješajući ponovno i opet skupine disparatnih gena, sve dok nije dobio nešto poput trave i nešto poput vode što je moglo preživjeti, možda čak i napredovati i razmnožavati se u neplodnoj klimi Marsa. Jedna vrst tekućih algi i jedna vrst mahovine, ali s toliko genetskih modifikacija da im je matematički pedigre mogao popuniti cijelu knjigu. Blakeove velike postaje za pumpanje atmosfere transformirale su zrak na Marsu i učinile ga dovoljno bogatim da ga mogu disati i Zemljani. Namjeravao je cijeli Mars pretvoriti u plodna polja kakva je na Zemlji gledao kako propadaju. Neki su vjerovali da je postao previše ambiciozan, da je, umjesto da vrši volju Božju, počeo vjerovati da je on sam Bog. Isplanirao je grad po imenu Novi Jeruzalem, i zamislio njegove zgrade, parkove, potoke i ukrasna jezera. Posadio je svoja eksperimentalna polja i doveo prve, pionirske dobrovoljce te im dao sjeme koje je stvorio i gnojivo koje je dizajnirao. Pod nefiltriranim marsovskim suncem dogodilo se nešto što se nije dogodilo u njegovim laboratorijima. Blakeov je Raj postao gori od Čistilišta. Njegovi zeleni izdanci i hihotave fontane razvile su neku vrst inteligencije, užitak u određenim izvorima hrane, sredstva da ih pronađu i učine jestivima. Ti su se izvori hrane najčešće nalazili u Zemljanima. Hranu se moglo privući kao što anemona privlači kukca. Plijen bi vidio slatku vodu, zelenu travu, i rado bi se bacio duboko među pohlepne izdanke, u žednu tekućinu, koja ga je rado provarila. I tako su očevi gledali kako im djeca pogibaju pred očima, ubijena i apsorbirana u trenutku. Žene su vidjele radišne muževe kako pogibaju prije nego što su i same postale hrana. Blakeovih sedam pionirskih obitelji potrajalo je godinu dana, a bilo je nakon toga i drugih koji su sa sobom donijeli sigurna sredstva za pobjedu nad takozvanim rajskim virusom, koji su izazivali gladnu travu i tekućinu, koji su je namjeravali pripitomiti. Jedan po jedan, i oni su otišli nahraniti ono što je trebalo hraniti njih. Postojali su načini da se preživi Raj. Kapetan John MacShard ih je poznavao i isprobao. Neko se vrijeme specijalizirao za pronalaženje ostataka iza doseljenika, pisama, dokumenata, dragog kamenja. Naučio je kako može živjeti, bar kratko vrijeme, unutar Raja. Stalno je dizao cijenu, sve dok nije svima postala previsoka.

Tad je prestao. On se tako samo borio protiv dosade. Nitko nije znao što radi sa svim tim novcem, ali na sebe ga nije trošio. Jedini novac koji je kapetan John MacShard ikad javno trošio u velikim količinama išao je na popravke i prepravke onog njegova broda, starog poput njegova oružja, broda koji je pronašao kraj Prstenova i zauzeo pravom nalaznika. Čak ni trgovci starim metalom nisu htjeli taj brod. Metal od kojeg je bio načinjen mogao je postati otrovnim na dodir. Poput oružja, ni brod nikome nije dopuštao da dodirne. Kapetan John MacShard platio je vozaču phunta miješane rase da ga odveze do ruba Raja, i obećao je oznojenom vozaču dovoljno novca da kupi cijeli novi phunt ako pričeka dok se MacShard ne vrati i odvede ga natrag u grad. "I bilo kojeg drugog putnika kojeg možda dovedem", dodao je. Phunter je bio skoro izbezumljen od straha. Točno je znao što inteligentni zeleni korov može učiniti, a čuo je i priče o potocima koji su progonili čovjeka i po pola puta do Donjeg Grada, i izjeli ga na mjestu. Ispili, govorilo se. Nitko zdrave pameti, bilo Zemljanin bilo Marsovac, ne bi se izložio opasnostima Raja. Nije samo krajolik bio opasan, bili su tu i Thenneti. Thenneti, čiji je sastav bio neprobavljiv za Raj, cijele su godine udobno mogli prolaziti onuda, izlazeći samo povremeno da napadnu ljudska naselja, sigurni da ih se ni jedna potjera neće usuditi slijediti natrag u njihov grad tunela, Kong Gresh, duboko u središtu kratera Aghroniagh, koji je ležao usred brda Aghroniagha, gdje korov nije rastao a potoci nisu tekli. Thenneti su napadali iz zadovoljstva. Najčešće kad su željeli užitak. Ljudsko meso za njih je bilo skoro droga, toliko su ga željeli. Bili su okrutan narod i uživali su u svojim zarobljenicima, održavajući ih na životu ponekad i tjednima, osobito ako bi se radilo o mladim ženama. Ali uživali su i u ubijanju. Schomberg je to jednom živo opisao: Što dulje muke, to slađe meso. Njegove su se mušterije ponekad pitale odakle mu shvaćanje takvih umova. Kapetan John MacShard znao je da Mercedes Morricone ima šansu za život. Nadao se da će, kad je pronađe, još uvijek željeti tu šansu. Što je ono Morricone rekao, da su Thenneti pazili na nju? Da su je uhvatili za nekog drugog? Koga?

Kapetan John MacShard to je i sam želio saznati. Nitko već godinama nije morao plaćati Thennetima za djevojke. Ratovi među planetima potjerali su na ulice dovoljno privlačnih djevojaka na biranje. Nitko ne bi ni primijetio kad bi povremeno neka od njih nestala. Ako su je Thenneti mislili prodati za hranu koja će im trebati za nadolazeću Dugu zimu, morat će paziti da im roba bude vrhunske kvalitete, a Mercedes je možda bila i točno naručena. Vjerojatno je još uvijek bila živa i sigurna. Zato kapetan John MacShard nije smatrao da gubi vrijeme. A to je bio jedini razlog da zađe tako duboko u Aghroniagh, gdje Thenneti nisu bili najveća opasnost.

ČETVRTO POGLAVLJE

Pakao pod brijegom Bilo je teško povjerovati da su Thenneti ikad bili ljudi, ali nije bilo sumnje da govore jednim grubim oblikom engleskog. Govorilo se da su to degenerirani potomci srušenog zemaljskog broda koji je otišao iz Houstona prije nekoliko stoljeća, noseći politički istražni odbor koji je istraživao izvješća da zemaljske rudarske kompanije koriste lokalnu radnu snagu kao roblje. Izvješća su bila točna. Rudarske kompanije su se pobrinule da časni senatori nikad ne vide te dokaze. Kapetan John MacShard nosio je vlastiti energetski oklop. Zujao mu je na tijelu, od stopala do tjemena. Svilenkasta energija, meka poput dječje ruke, kovitlala se oko njega kao atmosfera. Treptao je i zujao od složenih krugova koji su mu ocrtavali vene i arterije, slijedeći krvotok. Ta mješavina tihih zvukova dobila je nepravilan ritam od kuckanja njegovih notorno opasnih antigravitacijskih regulatora, dok je letio tri centimetra nad gladnom, šaputavom travom, plodnim i zavodljivim potocima Raja. Samo se jednom spustio, među ruševine onog što je trebao postati grad Novi Jeruzalem, gdje trava nije rasla. Tu je trčao dugačkim koracima kojima je brže napredovao, i istovremeno ponovno punio kratkotrajne pogonske jedinice antigravitacijskog odijela. Bio je posve oklopljen borbenim odijelom vlastitog dizajna, s vidljivom kožom čudne, vojno-zelene boje iza preklopljenih energetskih štitova, s umjetnim škrgama koje su obrađivale atmosferu da pročiste maksimum kisika. Oko njega, dok se kretao, bila je nestabilna aura koja je zujala

zlatnim i prozračnim zelenilom, poskakujući i cvrčeći kad bi se elementi u njegovom oklopu miješali i reagirali sa česticama poluumjetnog marsovskog zraka, pretvarajući ih u otrovna isparenja koja bi ubila čovjeka koji ih izravno udahne. Zato je kapetan John MacShard nosio šljem. Najviše je nalikovao glavi kakvog ukrasnog dupina, dugih poteza i barokne simetričnosti, s kompliciranim, složenim žicama vidljivim kroz pleksideksnu kožu, dok je makroinženjerski pogon koji mu se svijao između lopatica djelovao skoro poput krila. Mogao je biti jedna od zaboravljenih zvijeri Starijih, na kojima su jahali protiv Bast-Na-Gira kad su nastajali prvi mitovi Marsa. Vizir od prozirnog čelika još je pojačavao dojam izvanzemaljskog, povećavajući mu i zakrivljujući oči. Postao je nevjerojatno stvorenje čiji bi obris načas zbunio svakog slučajnog promatrača. Tu je bilo stvari koje su se hranile i Thennetima i ljudima. Kapetan John MacShard trebao je samo sekundu prednosti da preživi. Ali ta sekunda bila je ključna. Opet je bio u zraku, punih baterija. Sad je postao blistavi bakreni anđeo koji juri nad žednom travom i gladnim rijekama Raja sve dok konačno nije stao na šljunčane padine planina Aghroniagha. Lanac je zapravo bio rub ogromnog, strmog kratera. U središtu kratera bilo je čudnih džepova plinova koji su nastajali kao nusproizvod prašine s određenih stijena u dodiru sa suncem. Ti su plinovi predstavljali okoliš u kojem su se Thenneti razmnožavali i spavali, jer oni su samo ograničeno vrijeme mogli preživjeti izvan onog što su prvi zemaljski istraživači nazivali njihovim "oblacima". Većina plinova, koji su na ljude djelovali hipnotički, u njihove se brloge uvlačilo kroz oštrouman sustav otvora i ručno pogonjenih ventilatora. Bila je to jedina tehnologija koju su Thenneti koristili. U ostalome su bili primitivni, premda maštoviti ubojice koji su uživali u sporoj, perverznoj smrti svega živog, uključujući tu i svoje vlastite bolesne i ranjene. Samoubojstvo je bilo najčešći uzrok smrti. Dok je kapetan John MacShard jurio kroz stijenje i konačno stigao do zidova kratera, znao je da mu je preostalo još možda nekoliko sati da spasi djevojku. Thenneti su znali kako postaviti ljude da ih plinovi omame i ispune blaženstvom. Thenneti su znali kako zabavljati ljude. Ponekad bi puštali ljude da se tako osjećaju danima, sve dok se ne bi previše opustili. Onda bi učinili nešto što bi u žrtvi proizvelo naglu navalu adrenalina. A nakon toga bi nastupio nezamisliv košmar. Nezamisliv, jer nijedan ljudski um ne bi mogao zamisliti takvo mučenje i zadržati pamćenje ili razum.

Nijedan, to jest, osim kapetana Johna MacSharda. A bilo je pitanje je li um kapetana Johna MacSharda još u pravom smislu riječi ljudski um.

Ovdje sam bio zakasnio. To je njena kost i ogrlica. Ovo je prolaz prema središnjoj prostoriji. Ovdje se plin spušta. Sve su te misli prošle kroz

njegovu glavu dok se vraćao svojim koracima preko oštrog kamenja i nestabilnog šljunka. Četiri su ga puta platili da se zaputi na teritorij Thenneta. Dvaput je uspješno doveo žive žrtve, oba puta još relativno prisebne. Jednom je donio mrtvo tijelo. Jednom je ostavio tijelo tamo gdje ga je našao. Sedam puta prije toga, znatiželja ga je dovukla tamo. Onog puta kad su ga uhvatili, šanse za bijeg bile su mu minimalne. Bio je odlučan da se ne da opet uhvatiti. No ovoga puta, međutim, bilo je nečeg drugačijeg u sumornom, zadimljenom krajoliku kratera i šiljaka. Vladala je neka tišina koju kapetan John MacShard nije znao objasniti. Dojam očekivanja. Dojam promatranja. Budući da nije mogao učiniti ništa osim ignorirati instinkt, spustio se u pukotine i počeo napipavati put do prvih hodnika u kremenu. Ubio je pet thennetskih stražara skoro bez razmišljanja dok se nije počeo spuštati u veliki glavni prolaz prema thennetskom podzemlju. Uvijek je Thennete ubijao s udaljenosti ako je ikako mogao. Njihov otrov mogao bi spaliti osjetljive krugove i uništiti mu oklop i sustav za održanje života. Još troje Thenneta je palo ni ne znajući da su mrtvi. Kapetan John MacShard nije ih oklijevao ubiti kad god bi naišao na njih. Ubijao ih je iz principa, kao što su oni ubijali iz navike. Što je manje Thenneta, to bolje za sve. A svako mu je mrtvo tijelo nudilo i nešto korisno dok se šuljao prema dolje, kroz pomoćne tunele, slijedeći još uvijek poznate puteve. Zidovi spilja bili su prekriveni zgrušanom krvi i smećem koje su Thenneti koristili kao građevinski materijal. Uglavnom su bili čvrsti, ali svako toliko postali bi meki i skliski. Kapetan John MacShard morao je prilagoditi korake, zahvalan za svoje škrge i oklop, jer zbog njih nije morao mirisati ni dodirivati ništa od toga, premda bi mu se zračni sustav svako toliko preopteretio i naslutio bi odvratan smrad. Ali nešto nije bilo u redu. Oklop mu je počeo drhtati i pucketati. To je bilo upozorenje. Kapetan John MacShard zastao je u skliskom prolazu i razmotrio povlačenje. Inače bi bilo više Thenneta, muških i ženskih, koji pune prolaze, baveći se svojim poslom, brinući se za jaja, mučeći hranu. Opsjeo ga je turoban osjećaj da se ne bi mogao lako vratiti, da je već ušao u klopku. Je li to klopka pripremljena baš za njega? Ili je plijen nasumičan? Thenneti kao ne razmišljaju. Je li moguće da Thenneti imaju

novo vodstvo i šire ciljeve? Kapetan John MacShard njušio je inteligenciju. To je inteligencija. I to ne neka koju je već nanjušio. Ne na teritoriju Thenneta. Tu je uglavnom njušio užas i odvratnu zluradost. Ovdje dolje je bilo nešto drugo. Nešto što je imalo osobnost. Nešto što je imalo ambicije. Nešto što je i u tom času skupljalo moć. Kapetan John MacShard naučio se vjerovati svojim instinktima, a instinkti su mu govorili da bi se morao boriti za povratak na površinu. Štoviše, imao je nelagodan osjećaj o tome s čime bi se morao boriti... Najbolja mu je šansa bila da se pretvara da ništa nije primijetio ali da pazi na tu inteligenciju dok traži trgovčevu kćer. Kako se ono zvala? Mercedes? Uski, smrdljivi tuneli thennetskog grada bili su mu poznati, ali sad su se otvarali, postajali širi i viši, kao da su Thenneti radili na njima. Ali zašto? A onda, odjednom, val misli udario je u njegov um - val koji je odzvanjao snagom plime. Skoro da mu je prepriječio put. Trebao mu je još samo trenutak prije nego što mu se smisao misli razbistrio.

Više ne. Više ne. Ja sam ta. I nisam samo odabrana. Ja sam Shienna Sha Shanakana od Žute Cijene, i opet ću postati božica kakva sam bila dok je Mars bio mlad. Platila sam Žutu Cijenu. Uzimam si ovaj sunčev sustav. A zatim ću uzeti i cijeli svemir... Djevojka? Kapetan John MacShard nije mogao zaustaviti pitanje.

Sve što je dobio bio je val ruganja koji ga je opet udario, skoro tjelesnom snagom.

PETO POGLAVLJE

Drevno i moderno Jedan glas počeo je šaputati kroz vijugave tunele. Bio je hladan poput svemira, čvrst i oštar poput čelika s Merkura. Ženka Mercedes je nestala.

Nema je više, Zemljane. Nema ničeg od nje, osim ovog mesa, a ja ga već mijenjam po svome ukusu. Ona će proizvesti jaje. Prvo tijelo, a zatim cijeli planet. Zatim sustav. Zatim zvijezde. Opet ćemo se razviti. Gostit ćemo se po volji među Galaksijama.

Znači to je to! Još jedan drevni marsovski duh koji pokušava vratiti svoju nekadašnju snagu. Ti su stvorovi poubijani, protjerani, zatočeni još davno, tijekom posljednjeg, strašnog marsovskog rata.

Dosegli su ogromnu razinu intelektualne moći, vladajući planetom i utječući na cijeli sustav kad su postali sposobni bacati svoju mentalnu energiju kroz međuplanetarni svemir, upravljati udaljenim inteligencijama i vladati njima. Smatrali su se bogovima, premda su u mnogim pogledima bili smrtnici. Upravo je njihova arogancija i odgovorna za njihov pad. Njihove su ambicije postale tako apstraktne i neobične da su zaboravili obične ljude, one koji nisu odabrali njihov čudan put, čiji su životi uništeni kad su Stariji iskoristili sve planetarne resurse da povećaju svoje moći. Postali su opsjednuti besmrtnošću, zapisujući se na nevjerojatne dragulje koji su sadržali sve potrebno da se rekonstruira cijela jedinka. Sve osim običnih ljudi koji će dragulje staviti na potrebna mjesta i započeti proces koji je zahtijevao puno ljudskih resursa i na kraju sve stajao života. Jer većina običnih ljudi umrla je od gladi i dehidriranosti dok su te moći pljačkale planetarne resurse, topeći polove tako da je prvo nastalo preobilje vode, vrijeme početka moći za morske kraljeve, ali onda je, isto tako brzo, počelo i isparavanje, nestanak u svemir, jer više nije bilo zaštitnih slojeva ozona i kisika. Voda se nije mogla vratiti. Bio je to trenutačni bljesak u beskraju svemira, i neizbježno je nestao prema suncu. Kapetan John MacShard je sve to znao jer je to znala i njegova majka. Nije poznavao svoju majku, nije znao da se izlegao, ratoborno, zaplakano neovisno stvorenje, iz jajeta koje je ona spasila, dok su ona i njen suprug umirali, žrtve nemilosrdne klime planeta. Nije znao otkud je došao živjeti među majmunolikim starosjediocima. Plemenski orijentirani Merkurijanci bili su zapanjeni njegovom osunčanom, blijedom kožom, tako različitom od njihovih tamnozelenih koža. Smatrali su ga jednim od svojih. Naučili su ga cijeniti. Odabrali su ga za neku vrst vođe. On ih je vodio do hrane i branio ih od divovskih kamenih zmija. Naučio ih je kako ubiti zmije, kako spremiti njihovo meso. Zvali su ga Tan-Arz, ili Smeđokoži. Tan-Arz mu je bilo ime sve dok ga Zemljani napokon nisu našli. Brat njegova oca platio je za potragu, platio je da ga vrate na Zemlju tijekom onog kratkog Zlatnog doba, prije nego što je planet opet zapao u građanski rat. Natrag u staru domaju. Natrag u Irsku. Natrag u Dublin, i Trinity College. Zatim na Sveučilište South London. Dublin i London nisu civilizirali kapetana Johna MacSharda, ali su ga naučili ponašanju gentlemana. Nisu obrazovali kapetana Johna MacSharda, ali su mu oblikovali iskustvo. Sad je shvaćao svoje neprijatelje, kao i svoje

prijatelje. I shvaćao je da je zakon velikih korporacija isti kao zakon koji je naučio na Merkuru. Ubij ili pogini. Ne vjeruj ničemu i nikomu. Moć znači život. Mogao ih je nanjušiti. Prezirao ih je većinu, premda su zapovijedali milijunima. Oni su bili od njegove vrste. Oni su bili njegova vrsta koja je omekšala, postala opsceno pohlepna, dekadentna do srži. Instinktivno ih je želio istrijebiti, ali oni su ga naučili da im služi. I on im je služio. Isprva, kad su počeli ratovi, prijavio se kao dobrovoljac. Služio je dobro i časno, ali kako su ratovi postajali prljaviji a sukobi nejasniji, uhvatio se kako se povlači. Shvatio je da u većini slučajeva ima više simpatija za očajne ljude s kojima se bori nego za velike patricije Republikanske Zemlje. Kad je odbio sudjelovati u osobito krvavoj operaciji, obilježili su ga izdajnikom. Kao odmetnik stigao je na Mars. Progonili su ga sve do crvenih pustoši, i znali da ne može preživjeti. Ali Mars je bio odmaralište u usporedbi s Merkurom. Kapetan John MacShard je preživio. I kapetan John MacShard je napredovao. Sad je upravljao vlastitim brodom, veličanstveno stranom Vojvotkinjom od Malfija, mrmljavom i baroknom u svojoj stalno nemirnoj tami. Sad je mogao birati koga hoće ubiti a koga neće ubiti. Nije imao financijske potrebe da nastavi s tim opasnim životom, ni osobite sigurnosti koju bi mu to donijelo, pa čak ni sigurnosti poznatog. Ni od čega nije bježao. Nije u sebi nosio ništa sa čime se ne bi mogao suočiti. Činio je to zato što je bio on. Bio je kapetan John MacShard, a kapetan John MacShard bio je stvorenje akcije, stvor koji je u potpunosti oživio samo kad bi mu život bio u opasnosti. Divlje stvorenje koje čezne za opakim, divljim mjestima u svemiru, njihovim ljepotama i njihovim opasnostima. Ali kapetan John MacShard nije želio umrijeti ovdje, u ljigavim jazbinama neljudskih Thenneta. Nije želio služiti sumanutim ciljevima starih marsovskih božićaka koji su vidjeli kako im besmrtnost polako blijedi i čeznuli za starom slavom.

Ti, kapetane Johne MacShard, ćeš mi pomoći. A ja ću te nagraditi. Prije nego što umreš, učinit ću te ocem nadnaravnog. Već sad, krv mojih Marsovaca miješa se s tvojom. Baš zato si savršen za moje planove. Johne MacShard: ti više nisi zemaljski dječak koji je odrastao u divljini s poluljudima Merkura. Ti si od naše krvi, jer tvoja majka bila je izravan

potomak najvećeg Morskog kralja, a Morski kraljevi bili su naša vlastita djeca - tako da se puno naše krvi već pomiješalo s tvojom, i ti se već zamalo jedan od nas. Pusti krv da te dovede kući, Johne MacShard.

"Moja krv je moja vlastita! Ne pripada nikome osim meni! Za svaki njen atom sam se morao izboriti!"

To je krv bogova i božica, Johne MacShard. Kraljeva i kraljica.

"Svejedno je moja. Pravom nasljedstva!" John MacShard sad se sav pretvorio u agresivnost, premda su glasovi koji su mu se obraćali bili strpljivi, razumni. Već je čuo slične glasove. Dok je ležao grčeći se u vlastitim izlučevinama na pokusnom stolu Starih.

No, tvoja zemaljska krv je baš ono što će nam vratiti staru slavu. Taj vitalan, izdržljiv, nerazrijeđen tok vratit će nam naše moći i natjerati Mars da se sjeti starog straha od neljudi koji su vladali njime prije vladavine Morskih kraljeva. Dobrodošao kući, kapetane Johne MacShard, posljednji Morski kralju. Dobrodošao kući u palaču Kraljice Shienne Sha Shanakane, sedme od sedam sestara koje čuvaju hram zvjezdanog jezera, sedmu od sedam zmija, čarobnicu utihnule citadele u kojoj je spavala previše stoljeća. Onaj mali smrtnik dobro je obavio svoj posao, premda nesvjesno. Trebala mi je utroba njegove kćeri, i trebao si mi ti, Johne MacShard. A sad imam oboje. I ponovno ću se izlegnuti iz velikog jajeta, u potpunosti vrativši svoje moći i svoj položaj. Gledaj, kapetane Johne MacShard! Tajne utihnule citadele!

ŠESTO POGLAVUG

Kraljica kristalne citadele Odjednom, Polumarsovca je okružio kristal. Kristal u duginim bojama, koje su bljeskale i mrmljale na hladnom vjetru što je puhao iz svih smjerova prema središtu, gdje je sjedila zlatna žena, smiješeći mu se, dozivajući ga, i načas mu prazneći glavu od svih misli dok je teturao prema naprijed. Nije želio ništa osim da se spari s njom. I umro bi da to ostvari ako treba. Kapetanu Johnu MacShardu trebalo je nekoliko dugih sekundi da opet ovlada sobom. Lica su se stvarala u kristalnim tornjevima. Poznata lica. Lica prijatelja i neprijatelja koji su pozdravljali kapetana Johna MacSharda i

pozivali ga da im se pridruži, u dobrom društvu, za cijelu vječnost. Bili su to sirenski glasovi koji su iskušavali Odiseja i njegove ljude preko pustoši svemira. Moćne inteligencije uhvaćene u neuništivi kristal. Inteligencije koje bi se, legenda kaže, mogle osloboditi udarcem svetog mača u ruci jednog čovjeka. Kapetan John MacShard zadrhti. On nije imao takvog mača. Samo svoj drhtavi pištolj Banning u teškoj mreži. Položio je ruku na svoj pištolj i to kao da ga je umirilo. Njegovi bijeli vučji zubi stisnuli su se u uskoj vilici. "Ne. Ja nisam tvoja budala, i nisam Zemljina budala. Ja sam svoj čovjek. Ja sam kapetan John MacShard. Ni jedno živo biće u cijelom svemiru nije slobodnije od mene, i nije spremnije od mene da se bori za svoju slobodu." Da, mrmljao je glas u njegovoj glavi. Bio je to zavodljiv glas. Pomisli na

moć i stoga slobodu koju ćeš imati kad se spojimo... Moć da činiš što god želiš, da imaš što god želiš, da postigneš što god želiš. Rodit ćeš se ponovno kao Gospodar svemira. Sve što postoji bit će tvoje, da zadovolji svaku tvoju želju...

Glas je bio pun svega ženstvenog. Skoro da je mirisao. Vidio je obris ocrtan u središtu kristalne palače. Gipko mlado tijelo s valovima zlaćane kose, odjeveno u zlato, sa zlatnim nitima koje su padale niz njena savršena bedra, sa zlatnim košaricama koje su podizale njene savršene grudi i zlatnim sandalama na njenim savršenim nogama. Vidio ju je posve jasno, no činilo se da je udaljena za duljinu nogometnog igrališta. Dozivala ga je. "Ja samo želim moć da budem slobodan", reče kapetan John MacShard. "A to već imam. To sam već odavno stekao. Nitko mi to nije darovao. Ja sam je sam uzeo. Uzeo sam je na Merkuru. Uzeo sam je na Zemlji. Uzeo sam je na Marsu, i uzeo sam je na Veneri. Ne prođe ni godina dana a da ponovno ne uzmem tu slobodu, jer je to jedini način za očuvanje onakve slobode kakvu ja cijenim. Sloboda je moja srž. Sve u meni boji se da zadrži tu slobodu. Nesvjesna je i trajna poput svemira samog. Ja nisam jedini koji je ima ili jedini koji se zna boriti da je zadrži. To je moć svih ljudskih junaka koji su svladali nemoguće uvjete i koje nosim u svojoj krvi. To ne možeš pobijediti. Što god učinila, Shienna Sha Shanakana, to ne možeš nadvladati." Smijala se negdje u njegovom umu. Taj mu je smijeh jurio kralješnicom, preko bedara, niz noge. Bio je usmjeren. Pokazivala mu je moći svoga nevjerojatnog duha.

Kapetan John MacShard promotrio je tijelo djevojke koju je došao spasiti. Naravno, marsovska čarobnica ju je opsjela, možda i potpuno. Ali je li preostalo još išta od djevojke? Morao je to doznati. Natjerao se da krene naprijed i učinilo mu se da u djevojčinim očima vidi nešto nalik zaluđenosti. Onda je jedna druga inteligencija preuzela kontrolu nad njenim licem, a oči su joj bljesnule željnim bijesom, kao da je božica pronašla vrijednog protivnika. U tim je očima ležalo drevno znanje koje je, kad su se susrele s očima kapetana Johna MacSharda, vidjelo sebi ravno iskustvo. Ali sve što je kapetanu Johnu MacShardu bilo važno bio je onaj bljesak ljudskih očiju, ljudskoga lica. Negdje, Mercedes Morricone je još postojala. To tijelo koje je pulsiralo neobičnim, ukradenim životom i zasljepljujućom inteligencijom još je u sebi imalo djevojčinu dušu. To je bilo sve što mu je trebalo. "Vrati tijelo ljudskoj ženi", rekao je kapetan John MacShard prebacujući se na servo tako da mu se ruka podigla, automatski podižući Banning da se uperi u zlatnu božicu koja mu se sad smiješila nemogućim obećanjima. "Inače ću ga uništiti a pritom uništiti i tebe. Ja sam kapetan John MacShard, i sigurno znaš da nikad nisam iznio prijetnju koju nisam bio spreman i izvršiti."

Ne možeš me uništiti time, običnim oružjem. Ja svoju snagu izvlačim iz svega ovoga - svih ovih - svih svojih drugova još zarobljenih u kristalu. Na kraju, naravno, možda ću ih pustiti. Kad priznaju da sam ja Gospodarica Srebrnog stroja. I sad je kapetan John MacShard podigao pogled. Bilo je to kao da mu je netko pogurnuo bradu. A iznad njega su se pružale uzbibane žice i kovrčave vrpce srebra koje su mu govorile užasnu istinu. Nesvjesno je stupio u srce jednog od drevnih marsovskih strojeva. Čarobnica je spremila klopku. I bila je to profinjena klopka, klopka koja je pokazivala vrijednost njegove neprijateljice. Klopka je iskoristila njegov vlastiti glupi ponos protiv njega. Prokleo se kao idiota, ali već je proučavao neobične zavijutke i petlje u stroju, koji kao da su dolazili ni od kuda i nestajali nikamo. Lijevak srebrne energije bio je na vrhu, visoko gore. No, možda najdojmljivije, ta je srebrna citadela znanosti bila posve utihnula. Utihla, osim najblažeg šapata, poput siktanja ljudskoga glasa, jako daleko, slatke, uvjerljive sugestije te zavodljive čarobnice koje se uvlače u

njegove sinapse, umiruju njegovu uvijek sumnjičavu dušu, pripremaju ga za veliki san, za dugi oproštaj... Sve što je bilo divlje. Sve što ga je navelo da se bori za opstanak u pustošima Merkura. Sve što je naučio u dubinama svemira i zaparenim morima Venere. Sve što su ga učili na seminarima u Dublinu i među akademicima u Londonu. Sve je tog časa došlo u pomoć kapetanu Johnu MacShardu. A postojala je mogućnost da to sve ne bude dovoljno. Utihli kristali oko njega počeli su vibrirati, skoro pobjednički. A tamo, ispod pulsirajuće srebrne vatre, božica je plesala. Znao je zašto Shienna Sha Shanakana pleše, i očajnički je pokušavao skrenuti pogled s nje. Nikad nije vidio nešto tako lijepo. Nikad nije više želio ženu. Osjetio je nešto blisko ljubavi. Uz prigušenu psovku koja mu je otkrila zube, uzeo je Banning u obje ruke, a prsti su mu letjeli preko čudnih crta i obrisa na kućištu kao da svira na glazbalu. Božica se nasmiješila, ali nije prestala plesati. Ni kristali njene citadele nisu prestali plesati. Sve se kretalo u profinjenoj, suptilnoj tišini. Sve ga je zavodilo. Da je bilo glazbe, možda bi se lakše opirao. Ali glazba je bila negdje u njegovoj glavi. Čuo je melodiju. Ona mu je obuzimala noge i ruke. Obuzimala um. Zar je i on plesao? Plesao s njom, u tim čudnim, vijugavim pokretima tako sličnim zmijama koje su ih progonile na Merkuru sve dok on nije postao lovac i pretvorio ih u hranu za sebe i svoje pleme?

Oh, snažan si i snalažljiv, moćan i sve što jedan junak treba biti. Pravi polubog, koji će se pariti s polubožicom i stvoriti moćnog boga, boga koji će zatim stvoriti cijele nove svemire, beskonačnost moći. Pogledaj kako si prekrasan, kapetane Johne MacShard, kakav savršen primjerak svoje vrste.

Srebrno zrcalo pojavilo se pred njim a on nije vidio ono što je ona opisala, već divlju zvijer koja je preživjela smrtonosne pustoši Merkura, demonsko stvorenje koje je zaklalo Zelenog cara Venere i otelo planet iz stiska Grodona Worbna, pobožnog i zlokobnog robotskog kancelara Ganimeda. Ali slatkoća njena parfema, zvuk tih zlatnih, svilastih niti koje se taru o njenu kožu, uspon i pad njenih grudi, obećanje u njenim očima... Sve je to kapetan John MacShard otresao, i učinilo mu se da vidi izraz čuđenja, skoro divljenja, u tim stranim očima. Prsti jedva da su ga slušali, ali kretali su se bez misli, iz čiste navike, lepršajući po Banningu, dodirujući ga ovdje, ugađajući ondje. Glazbalo za izvanzemaljce.

Nikakva ljudska ruka nije trebala upravljati Banningom, koji nije bio nazvan po svome tvorcu već po prvome čovjeku koji je poginuo pokušavajući otkriti kako radi. General Banning se ponosio svojim iskustvom s izvanzemaljskim artefaktima. Nije umro odmah, već od otrova koji mu je izgrizao kožu i polako probavio meso. Kapetan John MacShard nikad se nije potrudio doznati kako Banning radi. Naprosto je znao kako se služiti njime. Onako kako mnoštvo mladih Španjolaca naprosto zna kako iz gitare izvući najljepšu glazbu. Isti ti umovi za koje je kapetan John MacShard vjerovao da su izumrli tamo iza Plutona, napravili su i njegov brod. Tom je brodu bila prirođena određena filozofija, koja je odbijala većinu onih koji su se pokušavali ukrcati u prostranu, odjekujuću nutrinu broda, čija je sama praznina bila ključna za funkcioniranje, za samo postojanje, i ista je ta filozofija postojala i u oružju, a kapetan John MacShard nekako je razumio tu filozofiju i volio je čiste umove koji su je stvorili. Poštovanje je vjerojatno bilo upravo ono što mu je više puta spasilo život dok je učio osobine i savršenu ljepotu Banninga i broda. Teško je disao. Što je to radio? Plesao? Pred zrcalom? Zrcalo je sad nestalo. Božica je prestala plesati. Zapravo, naginjala se prema naprijed zureći u kapetana John MacSharda čudnim očima u kojima su bljeskale i odbljeskivale dugine boje. Rumene usne su se rastavile da pokažu bijele, jednake zube. Mlado meso sjajilo je od unutarnjih želja, nemogućih obećanja...

Dođi, Johne MacShard. Dođi k meni i ispuni svoju plemenitu sudbinu.

A onda je kapetan John MacShard zamahnuo Banningom oko sebe, u luku. Naciljao je kristale dok su nemogući krugovi i površine pištolja bljeskale i mijenjale se u magli, od zlata do bakra, od žada do srebra i zlata dok je veliki pištolj naizgled rastao pod užurbanim dodirima kapetana Johna MacSharda. No ništa dramatično nije se dogodilo s kristalima. Potamnjeli su, ali nisu se slomili. Svjetlo se od blještavog dana pretvorilo u zamagljenu noć. Pala je zastrašujuća tišina. Opet je mahnuo pištoljem. I opet je kristal izdržao. I što god bilo u kristalu je izdržalo. Bilo je teže vidjeti pokrete, možda zato što su se stanovnici štitili. Ali pištolj nije ništa postigao. Tišina se nastavila. A onda se zlatna djevojka nasmijala. Njen smijeh bio je najslađa glazba u svemiru.

Kapetane Johne MacShard, zar si mislio da bi tvoj slavni pištolj mogao pobijediti Shiennu Sha Shanakanu, svećenicu utihnule citadele, čarobnicu

sedam satova? Glupavi Vitezovi vage koji su nas napali iz sazviježđa Labud našli su sebi ravnog. Oni su nas mislili nadjačati, ali mi smo ih sve pobili čak i prije nego što su došli do unutarnjih planeta...

Podigao je pogled. Sad je bila puno bliže. Njena začudna ljepota nadnosila se nad njim. Zastao mu je dah. Nije htio ustuknuti. Te ljudske usne bile su pune spremljene energije drevnog Marsa dok su mu se smiješile. O, da, kapetane Johne MacShard. Ti nisi ovdje slučajno.

Nisam poslala Thennete da otmu djevojku dok nisam doznala da ćeš uskoro sletjeti na Staru postaju. I ja sam rekla ocu da si ti jedino živo biće koje bi mu moglo pronaći kćer. I pronašao si je, zar ne? Pronašao si mene. Pronašao si Shiennu Sha Shanakanu, koja je bila prašina, koja nije poznavala ovakvu želju nebrojenim tisućljećima, koja nije osjećala ovakvu potrebu, ovakvu radosnu požudu...

Sad je kapetan John MacShard ipak ustuknuo, s velikim pištoljem Banning labavo u omrežju, zaljuljanim dok su mu ruke tražile nešto po odjeći. Sad su mu se šake stegle kraj bedara. Božica oblizne svoje savršene usne.

Vidim li ja to znoj na tvome muževnom čelu, kapetane Johne MacShard?

Jedna je ruka posegnula i blago mu dotakla čelo. Osjećao se kao da mu je netko kroz meso provukao užaren nož. Ali dao bi život da opet iskusi taj dodir. Osjetio je jezik koji nije bio ljudski jezik. Lizao mu je meso. Uživao je u njegovu mirisu, osjetu njegova čvrstog, mišićavog tijela, uskovitlane krvi, zalupalog srca, pogledu na njegovu savršenu muškost. Bio je sve što ljudi ili Marsovci uopće mogu postati; sve što ženka može željeti od mužjaka. Njen mu se dodir predavao, nudio mu moć koju, znao je, nikad neće doista prepustiti. Uživao je već u najiskusnijim zavodnicama, ali ovo je stvorenje koristilo iskustvo stoljeća, instinkte svoga ukradenog tijela, čežnje ženke koja nije poznavala nikakav osjećaj, samo goruću ambiciju, dulje nego što je većini zemaljskih civilizacija trebalo da porastu i nestanu. A te su čežnje bile usredotočene na kapetana Johna MacSharda. Ti ćeš biti otac nove marsovske rase, obećavala je dok je trljala svoj zlatni grudnjak o njegova naga prsa. Umrijet ćeš znajući da si ispunio

najuzvišeniju moguću sudbinu. A kapetan John MacShard joj je vjerovao. Vjerovao joj je iz dubine svoga bića. Ništa drugo nije želio. Ništa nego da joj služi, kako god joj se bude prohtjelo. Pištolj mu je zaboravljen visio na boku. Ispružio je ruke da od nje primi što god mu želi dati, da joj da što god želi uzeti. Bila je istina.

Bio je njen. Da ga iskoristi i zatim veže tako da se kasnije njegov vlastiti sin može gostiti njegovim posvećenim mesom i postati on. To mu je bila sudbina. Vječni život koji se pružao pred njim. Ali prvo, šapne ona, moraš me zabaviti. A onda je znao da mora napraviti sina, istjerati ostatke ljudskosti iz tijela i promiješati krv u bolnim i dugotrajnim obredima parenja onih prvih Marsovaca. Prišla je da ga obgrli u taj posljednji, smrtonosni zagrljaj.

SEDM0 POGLAVLJE

Otrovani kalež Našli su Zemljanina nagog, negdje u Nestalnoj Pustinji, skoro stotinu vrsta od brda Aghroniagha. Nije imao ni oklopa ni oružja. Koža mu je visjela poput prljavih krpa s okrvavljenog, izmučenog mesa. Na obje noge imao je duge, tamnocrvene crte od bedra do pete, kao da je na udove pritisnut bijeli užareni mač. Vidio je, ali oči su mu bile okrenute unutra. Mrmljao si je u bradu. Na izobličenim usnama bilo je pjene. Bulaznio je, naizgled bez identiteta ili volje, a zvukovi koji su se povremeno otimali duboko iz njegovih prsa bili su slični zavijanju divlje zvijeri. Povremeno bi pak djelovao zabavljeno. Patrola koja ga je pronašla bila je tražila venerijanske švercere chuffa, i nije vjerovala da išta može preživjeti u takvom stanju. Bili su to sujevjerni tipovi. Isprva su mislili da je duh. Zatim su zaključili da su ga uhvatili duhovi, da je pao pod utjecaj onih mitskih Marsovaca smrznutih u draguljima koji spavaju duboko u unutrašnjosti planeta. Neki od carinika vidjeli su zemaljske istraživače koji su se vraćali s ekspedicija u jedva nešto boljem stanju. Ali onda je jedan od njih prepoznao kapetana Johna MacSharda i shvatili su da je, kakav god bio neprijatelj koji ga je spopao tamo vani, morao biti jako moćan. Duge ožiljke na njegovim nogama i rukama prepoznali su kao tragove thennetskog otrova. Ali kako su tamo dospjeli? Tragovi nisu nalikovali na uobičajeno thennetsko mučenje. Vodili su ga natrag prema Staroj postaji, gdje je bilo liječnika, ali on se trgao, došao k sebi, i užurbano pokazao na Aghroniagh. Navodno je imao društvo.

Prošli su sedamdeset vrsta prije nego što su im instrumenti otkrili ljudski obris koji je ležao u sjenci jednog kamena kraj bočice. Činilo se da je obris jedva živ. Kapetan John MacShard opet je zapao u trans čim je ugledao Mercedes Morricone. Pustio se. Konačno je dopustio zaboravu da ga svlada. Nikad se neće namjerno prisjetiti i nikad nikome neće reći na što ga je natjerala Shienna Sha Shanakana, čarobnica utihnule citadele kad mu je opsjela um. Nikad neće priznati što joj je dopustio učiniti kako bi osigurao uspjeh očajničkog, možda samoubilačkog plana. Znala je da ga neće moći u potpunosti kontrolirati i to joj je potaklo znatiželju, natjeralo je da si isproba moći na načine na koje ih nikad prije nije mislila isprobati. Hranila se njime. Kušala mu je mozak kako bi bogatašica kušala komadić čokolade, da vidi je li joj ukusan. Dio onog što je uzela od njega odbacila je kao višak. Sjećanja. Privrženost. Ponos. Ali onda se zbunila. Njena vlastita moć kao da je rasla i padala. Bio je gol, razderavši si vlastito meso da je zabavi, puzao je i slinio da je zabavi. John MacShard više nije bio razumno biće. Ona mu je isisala sve što je njoj nedostajalo. Isisala svu ljudskost. Ili se bar tako činilo... Jer kapetan John MacShard naučio je sve što je trebao znati od iskusnog svećenika s kojim je razgovarao u Donjem Gradu prije polaska. Zadržao je dio svijesti koristeći otrov Thenneta koje je ubio, držeći ga u lomljivim posudicama sve dok nije došao trenutak kad bi zatrebao tu razinu bola da si sačuva um od zavođenja Shienne Sha Shananake. Njen zagrljaj probo ih je oboje. Ali on je namjeravao obrnuti čaroliju. Obrnuo je put većeg dijela energije koju je izvlačila iz svojih sunarodnjaka u njihovim kristalnim zatvorima. Uvukao ju je u pištolj. Jer pištolj nije samo ispuštao energiju, već ju je i privlačio. Vlastitu je snagu proizvodio iz planetarne, gdje god ju je mogao naći. Krv i duša koje je isisala iz njega još su bili pod njegovom kontrolom. Pustio je da ga privuče, pustio je da mu uzme dušu, nekako zadržavši vlastitu svijest dok ga je ona proždirala, nekako se povezujući s tom drugom prestravljenom krhotinom duše i uma iz djevojke, kojoj je mogao dati snagu, šansu za život. Negdje u toj uništenoj, naizgled izludjeloj lubanji, još se vodila borba, kroz okrete i preokrete stranog prostor-vremena - borba za kontrolu nad ljudskim bićem koje je umrlo da bi božica preživjela. Ona nije usisala samo životvornu krv kapetana Johna MacSharda, već i njegov dijamantno oštar

mozak, i njegovu volju. Volju koju, ironično, ona nije mogla kontrolirati. Volju dovoljno jaku da zaposjedne polubožicu. Kapetan John MacShard još je bio tu. Zapravo unutar nje. I radio na njenom uništenju. Nikad nije bilo jedinke odlučnije da zadrži svoj identitet bez obzira na cijenu. Prizvao je sve što ima kad ga je ona zagrlila i slomio je bočice s otrovom koji je prikupio odThenneta. Otrov je spalio njegovo tijelo kao i njeno. Djevojčino tijelo postalo joj je beskorisno. Počela se izvlačiti iz njega. A kapetan John MacShard je, dok je koža na njegovim rukama i nogama bubrila od otrova, zadržao volju usredotočenu na svoj cilj. Zapanjila se kad je otkrila um moćan poput njezinog - isto toliko izvježban u marsovskim oblicima kontrole i protukontrole uma koje su Zemljani nazivali "mozgovnim natezanjem" i koje su profinjeni promatrači prepoznavali kao kombinaciju mentalnog mačevanja i mentalnog šaha čiji ishod može uništiti poraženog. Ali vreli otrov zadržao mu je um slobodnim od njene vladavine i konačno mu dopustio da se oslobodi iz njena zagrljaja. Krenula je prema njemu, režeći, vičući, stvor sav od sirove energije, napustivši uništeno ljudsko tijelo. Onda se kapetan John MacShard natjerao da posegne za svojim odbačenim Banningom. Pištolj je ležao na hrpi odjeće i krugova koju je skinuo sa svoga tijela prije nego što je počeo skidati i meso, kao što je ona zatražila. Ali sve je to vrijeme njegova čelična volja zadržala slobodu za bitne dijelove. Sad je imao pištolj u rukama, a zlatni vrtlog koji je bio pravi oblik Shienne Sha Shanakane, čarobnice utihnule citadele, kretao je prema njemu, pun trijumfa zbog spoznaje da je pištolj već zakazao u lomljenju kristalnih lijesova u kojima su još bili zatočeni njeni rođaci. Kapetan John MacShard znao je više o ljudima koji su napravili Banninga nego ona. Njeni su ga ljudi naprosto ubijali. Kapetan John MacShard istraživao je kulturu koju su ostavili u svome velikom, praznom brodu. John MacShard imao je ljudsku osobinu koja je drevnim Marsovcima, bez obzira na moći, oduvijek nedostajala i koja će im uvijek doći glave. Oni nisu bili znatiželjni o onima kojima su se hranili. Kapetan John MacShard bio je znatiželjan poput venerijanskog sabljastog tigra, čije su reakcije bile ravne njegovima. Toliko je naučio od Vojvotkinje od Malfija. Nije ni namjeravao uništiti kristalne grobove svojim pištoljem. To bi još pohlepnih besmrtnika oslobodilo iz ionako krhkih zatvora. Umjesto toga,

iskoristio je pogon pištolja, ćelije koje su usisavale energiju kozmičkih razmjera, i koje su zatim pogonile pištolj prema potrebi. Instrument u njegovim rukama mogao je u sebi sadržati sirovu energiju cijelog jednog svemira - i ispljunuti tu istu energiju kamo god ga se uperi. Pištolj nije zakazao u lomljenju kristala, ali je apsorbirao njihovu ogromnu energiju. Prikupio je energiju utihlih kristala u pištolj, tako da je Čarobnica više nije mogla koristiti. Njena energija, neobuzdana, počela se rasipati. Počela se vraćati u djevojčino tijelo. Ali nije računala na moć Banninga. Bila je rastrzana između vlastite očajničke čežnje za tijelom i nemilosrdnog privlačenja Banninga. MacShardov posljednji potez bio je da uzme djevojčino naizgled beživotno tijelo i pronese ga kroz vijugave, prljave tunele Thenneta, koji su već odavno svi pobjegli, i nekako je odnese na površinu dok je božica vrištala i grmjela u svojoj kristalnoj komori. Cijeli planet kao da se tresao od njenih frustriranih pokušaja da izvuče još snage od svojih zarobljenih braće i sestara. Bila je bijesna. Ne zato što je shvatila da bi mogla doista umrijeti, već zato što je jedan beznačajan mješanac prijetio da je pobijedi. Nije mogla podnijeti to poniženje. Ugledao je kako ga slijedi silna kugla svjetla, a onda načas postaje lice. Ne lice koje je prije vidio, već lice istodobno odvratno i opsceno prelijepo. Privlačio ju je, privlačio ju je izvanzemaljski pištolj koji joj je usisavao samu dušu. A onda mu se prestala odupirati. Mogla je živjeti i dalje, kao što je živjela tisućljećima, ali odabrala je zaborav. Pustila je svoju svijest. Samo je njena energija preostala, u energetskim ćelijama pištolja. Ali kapetan John MacShard nikad neće biti siguran. Samo su im prirodnije opasnosti stajale na putu prema vrhu. Konačno se ispružio, zadihan u rijetkom, kiselkastom zraku, pogleda uprta prema gore. Odjednom je tužan vjetar potegao tamnoplav zastor preko neba. Načas se činilo da Mars opet živi, kao što je živio dok su mora oplakivala njegove bogate, tajnovite obale. Na površini, kapetan John MacShard shvatio je da će morati ostaviti Banning ako želi djevojku odvesti na sigurno. Imao je u sebi dovoljno naboja da načini nevjerojatnu štetu. Ako ga netko neupućen dotakne, mogao bi uništiti ne samo sav život unutar stotinu metara, već i dobar komad planeta, ili nešto još gore. MacShard je pretpostavljao kako će biti

siguran od Thenneta, kao i od čarobnice utihnule citadele. Nadao se da će proći kroz Raj prije nego što opet počnu mirisati kao ljudi. Stao je tek sljedeće noći. Djevojka je bila jedva svjesna, ramena i noge razorenih thennetskim otrovom, premda joj je lice, nekim čudom, ostalo netaknuto. Ostavio joj je ono malo vode što je imao i oteturao dalje. Hodao je prema Starom Gradu kad ga je pronašla carinska patrola. Lučki liječnici tresli su glavama. Nisu imali nade u njegov spas. Ali onda se ubacio Morricone. Dao je prevesti kapetana Johna MacSharda na Fobos, u slavnu kliniku Al Rhabia, gdje se njegova kći već oporavljala. Radili su na njemu. Milijardu deena potrošeno je na njega i bio je spašen. A spašavajući kapetana Johna MacSharda, začeli su jednu novu vrst gnjeva, duboko shvaćanje nepravde koja pušta invalidne dječake da prose u marsovskoj prašini i prevozi privilegirane na Fobos do najbolje nove medicine nadohvat znanosti. Nije bio nezahvalan Morriconeu. Morricone je održao svoj dio pogodbe, platio cijenu i još više. Nije krivio Morriconea zato što ovaj ne shvaća, jer nema mašte da zamisli kako za svakog spašenog junaka ima milijun običnih ljudi koji nikada neće dobiti priliku da budu junaci. Pronašli su mu i pištolj. Nitko se nije usuđivao baratati njime, ali iskopali su ga iz dine waldosima i donijeli mu ga u zapečaćenom spremniku. Kapetan John MacShard vidio je Mercedes Morricone još nekoliko puta nakon što je otišao iz Klinike, dok je čekao da mu se brod preusmjeri u skladu s novim uputama. Plastične operacije riješile su je većine ožiljaka. Bila mu je više nego zahvalna. Poznavala ga je kao što ga ni jedna žena prije nije poznavala. I voljela ga je. Nije si mogla pomoći. Znala je da joj kapetan John MacShard nema više što ponuditi, sad kad joj je vratio život. No možda je bilo nečeg. Jasan osjećaj privrženosti, skoro kao ljubav oca prema kćeri. Shvatio je, na svoje iznenađenje, da mu je stalo do nje. Čak joj je dopustio da pođe s njim kad je ukrcao klinca na Vojvotkinju od Malfija i pokazao mu divlje, nestabilne plinove i dragulje koji su bili njen upravljački sustav. Želio je da dječak zapamti kako se brod može shvatiti i upravljati. A Mercedes se ponovno zaljubila, jer taj je brod imao jedinstvenu ljepotu. Kao u šali, rekla je da bi mogli biti čvrsta mala pionirska obitelj koja kreće u svjetove iza zvijezda. Kako bi bilo divno stajati kraj njega dok on vodi taj izvanzemaljski brod prostranim hodnicima multiverzuma, slijedeći pukotine nastale u nemoguće udaljenoj prošlosti kroz beskrajne slojeve

stvarnosti u međusvemirskoj tvari. Kako bi čudesno bilo vidjeti prizore koje će on vidjeti. Spuštao je teški spremnik u stalak koji je napravio za njega i koji je stajao kraj njegova kompresijskog kreveta. Naručio si je novo energetsko odijelo. Ono je otmjeno palucalo oko njegova tijela, ocrtavajući mišiće i tetive dok se on otmjeno kretao za poznatim poslom, provjeravajući zaslone i kugle, stupove blještave snage. Dječaku je bilo dovoljno gledati, razrogačenih očiju. I možda je shvaćao. Možda se samo pretvarao. A možda se kapetan John MacShard pretvarao da je ne shvaća kad je govorila o toj nemogućoj budućnosti. Nije joj rekao što moraš postati da bi upravljao Vojvotkinjom kroz prostor i vrijeme. Što moraš prestati biti. Što ne smiješ više željeti, o čemu ne smiješ nikad razmišljati. Bio je blag kad ju je otpratio kući iz svemirske luke, odveo nju i dječaka do velikih ulaznih vrata njenoga oca, poljubio je u obraz i posljednji put se pozdravio s njom. Čvrsto je stisnula dječakovu ruku. On je bio njena veza sa snom. Možda će čak postati i njen najljepši san. Ona će ga obrazovati, rekla je, što se najbolje može u današnje vrijeme. Djevojka i dječak promatrali su kapetana Johna MacSharda kako odlazi. Njegovo savršeno tijelo odjednom se ocrtalo naspram ogromnog, grimiznog sunca koje je zalazilo za marsovski obzor. Tračci crvene prašine plesali su mu oko nogu dok se spuštao natrag prema kući njenoga oca, među umjetnim cedrovima i holografskim planinama. Prišao je vratima, načas se činilo da će se osvrnuti, predomislio se, i nestao. Djevojka i dječak opet su stajali tamo sljedećeg jutra, na Staroj postaji, dok je Vojvotkinja izlijetala na putu prema novim svjetovima, iza Plutona, gdje se kapetan John MacShard nadao pronaći ono što traži. Dobio je nešto više od kozmičke moći koja mu je ležala u pištolju. Znao je što je ljubav - obična, pristojna, slavna ljudska ljubav. Osjetio je to. Još je to osjećao. Brod je glatko klizio, a njegova vlastita inteligencija preuzimala je komandu. John MacShard okrenuo se od instrumenata i natočio si i te kako potrebnu čašu Uskovitlane vode. Zureći u veliku tapiseriju zvijezda, razmišljajući o svim svjetovima i rasama koje ih sigurno nastanjuju, kapetan John MacShard okrenuo se od svojih instrumenata.

Poput divljeg stvorenja, što je i bio, stresao je sa sebe prašinu i užas, i sjećanje na ljubav. Dok je njegov strani brod prošao kraj Jupitera, kapetan John MacShard opet je pronašao svoje staro ja. Potapšao je pištolj u posebnom spremniku: njegov Banning je sad imao pogon životne srži bogova. Uskoro će moći krenuti u lov na zbilja veliku divljač. Međuzvjezdanu divljač.