Priprema Za Usmeni Iz Morfologije (1)

MORFOLOGIJA – PRIPREMA ZA ISPIT (TEORIJA)

Razvoj morfologije počiva na indoeuropskim jezicima. Najviše se razvija u 19.st. iako je i indijska škola (Panini) tu disciplinu njegovala. 19.st. Franz Bopp – europski mladogramatičar tvrdio je da su sanskrt, latinski, perzijski i germanski jezici potekli iz istog jezika pretka. J. Grimm – utvrdio vezu germanskih i drugih indoeuropskih jezika. 20.st. – djeluju lingvistička imena Harris, Bloomfield, Jakobson i Martinet. Fonem-morfem-riječ-sintagma-rečenica-diskurs Transformacijska generativna gramatika (TTG) – utemeljitelj je N. Chomsky, koji smatra da je gramatika jezični sustav koji govornik svakog jezika ima u glavi, a poznavanje nekog jezika utvrđuje se na osnovu ograničenog broja riječi po kojem govornik nekog jezika stvara beskonačni niz rečenica. MORFOLOGIJA – znanost o ustroju riječi. Proučava elemente od kojih su riječi sastavljene. Riječ je najmanja samostalna jezična jedinica koja ima značenje i izdvaja se u govornom lancu. (L. Bloomfield). Razlikuju se dvije vrste oblika: slobodni i vezani. Vezani se vezuju za druge oblike, a slobodni su oni koji mogu tvoriti rečenicu. Slobodni oblik s 2 slobodna oblika jest sintagma, ali onaj slobodni oblik koji nije sintagma je RIJEČ. Shodno tomu, riječ je najmanja jedinica govora. PRAVOPISNA, GRAMATIČKA I FONOLOŠKA RIJEČ Pravopisna riječ omeđena je bjelinama te ima svoju značenjsku, gramatičku i fonološku cjelovitost. Bjeline su novija pojava, iz razloga što su u starocrkvenoslavenskom i starogrčkom jeziku riječi bile pisane in continuo, bez razmaka. Postoje neke riječ čije je pisanje diskutabilno (u ime/uime, neću/ ne ću…) Riječ mora imati naglasak, stanku, dodir, kontakt. Moguće su i riječi koje imaju 2 naglaska, ali tada je riječ o složenicama (nezavisnosložen, brodovlasnik). MORFEM – najmanja jezična jedinica koja ima svoje značenje. LEKSEM – rječnička riječ promjenjiva oblika, tj. ukupnost oblika i značenja neke riječi. Kanonski oblik najmanji je obilježeni i kontekstualno uvjetovani rječnički oblik. Kod promjenjivih riječi, kanonski oblik za imenice i zamjenice je N jd., za pridjeve N jd. m.r. ,a za glagole infinitiv. Citatni oblik – govor o leksemu kao o predmetu u nekom kontekstu. Gramatička riječ ostvaraj je riječi unutar sintakse s morfosintaktičkim obilježjima. Kao takva, ona se „prilagođava“ svim ostalim imenicama i ima svoje kategorije (rod, broj, padež) ili kod glagola vid i lice.

Razlika između gramatičke i pravopisne riječi: GRADOVIMA – 3 gramatičke ( u različita tri padeža) i 1 pravopisna riječ. PARADIGMA – pravilan i predvidljiv niz leksema koji pripadaju istoj vrsti (deklinacijski/konjugacijski tip). 6 kriterija po kojima se precizira riječ. 1.) KOHEZIJA – gramatičke riječi imaju konvencionalnu povezanost, cjelovitost i ustaljeno značenje. Načelno se ništa ne smije mijenjati, ali relativizacija je dopuštena (ni od koga – od nikoga, hoćemo li – hoće-li-mo). Za neke jezike, usp. njemački uobičajeno je odvajanje prijedloga od glagola, ali to i ne mora nužno biti slučaj, jer njemački glagoli za sebe vezuju i odjeljive i neodjeljive prijedloge. Kohezija dopušta stanku u izgovoru riječi. b) redosliejd u rečenici determiniran je i može se mijenjati (u hrvatskom), ali u engleskom je i njemačkom jeziku redoslijed riječi strog (glagol uvijek na 2.mjesto). Afiksi i klitike (nenaglašene riječi) ne mogu se pomicati. (u hrv. Doprinositi – pridonositi) c) psihološka i mentalna koncepcija riječi isto su bitne (bjelokost / bijela kost. Riječi se sintaktički ne mogu manipulirati.) 2.) NEREKURZIVNOST – jedan element u riječi neće se ponoviti dvaput, dok je u sintaksi to relativno dopušteno. Primjer nerekurzivnosti: pre-pre-dosadan, dok se u pravim riječima on manifestira na sljedeće načine: pek-ar-n- (ic)-a. Za nerekurzivnost karakteristični su infiksi bez kojih bi ionako bilo jasno značenje riječi koju navodimo. JEDINCATOST FLEKSIJE – svaka riječ ima jedan fleksijski morf (može biti ili prefiks ili sufiks. Ovo upućuje i na različitost padeža na gramaitčkoj i semantičkoj razini. U australskim se jezicima više morfova može izraziti kroz jednu rečenicu. 3.) IZDVOJIVOST – gramatička riječ za sebe može sama nositi značenje čitave rečenice. Npr. Piješ li kavu sa šećerom ili bez. – Bez. (ovo Bez nositelj je čitave prethodne rečenice.) PERIFRASTIČNOST – gramatička riječ iskazana pomoću više obliak riječi onoga za što se svugdje rabi jedan fleksijski oblik riječi. Rad- i- m Rad – i- mo Najčešće je riječ o glagolskim perifrastičnim oblicima (rad-i-o sam, rad-i-t ću), perifrastična komparacija (brz – brži).

FONOLOŠKA RIJEČ – najbolje realizirana ondje gdje se fonološka i gramatička podupiru. Postoje i primjeri kad je fonološka riječ veća od gramatičke (Vrati mi ju.) Kriteriji fonološke riječi: 1.) Naglasak – svaka riječ ima slog, tj. onaj slog s najjačim udarom, a elementi su još trajanje i intenzitet. Stanka – samoispravljanje. 2.) Fonološka pravila – pravila u sklanjanju riječi reflektiraju se na zadnjem fonemu. Vokalska harmonija – važno mjerilo fonetske riječi. LISTEM – jedinica leksikona i skup obavijesti o njoj koju govornik pamti. Leksičke su jedinice leksemi. U leksikon stoga nije potrebno definirati frazeme. Riječ je, prema definiciji ovog poglavlja jedinica o kojoj se raspravlja. Ona ima različito poimanje u jezicima, usp. kineski – 1 morf – 1 riječ. RIJEČ – sintaktičko-semantička cjelina. VRSTE RIJEČI Dionizije Tračanin – objedinio vlastite i opće imenice i ustanovio particip. Ustvrdio je da glagol (rhema) nema padež, te da se glagol mijenja prema vremenu, načinu, licu, broju i konjugaciji. Član dolazi ispred imenice uz rod, broj i padež, a zamjenice zamjenuju imenicu. Prijedlog se stavlja ispred drugih dijelova, prilog se koristi uz glagol, a veznik povezuje iskaze i objašnjava njihove odnose. Priscijan: glagol, particip, zamjenice, prilog, veznik, prijedlog, usklik. OTVORENE I ZATVORENE RIJEČI 1.) OTVORENE RIJEČI – primaju veći broj članova, a ZATVORENE manje i teško dobivaju nove. OTVORENE RIJEČI – glagol, imenice, prilog, prijedlog, veznik, usklik, čestica ZATVORENE RIJEČI – brojevi i zamjenice Druga podjela: 1.) PROMJENJIVE – imenice, zamjenice, glagoli, pridjevi, prilozi, brojevi (od 1 do 4) 2.) NEPROMJENJIVE – veznici, usklici, čestice, prijedlozi i brojevi (5+) 1.) SAMOZNAČNE – imenice, glagoli, pridjevi, prilozi, brojevi 2.) SUZNAČNE – veznici, prijedlozi, usklici, čestice 1.) PUNOZNAČNE – isto što i samoznačne 2.) NEPUNOZNAČNE – isto što i suznačne.

2.POGLAVLJE – MORFOVI I MORFEMI A Badouin de Courtenay – ustanovio kako se govor dijeli na rečenice značenjske prirode, zatim one na riječi, riječi na morfeme, a morfemi na foneme. Badouine de Courtenay utemeljio je MORFEM kao pojam. Bloomfield kasnije definira riječ kao glasovnoznačenjsku sličnost s drugim jezičnim oblicima. SASTAVNICA – zajednički dio dvaju ili više složenih oblika. KRAJNJA SASTAVNICA – potpuno slobodan jezični oblik. Martinet: produkt prve artikulacije su monemi, tj. najmanji govorni odsječci. Diskontinuiranost morfema – protezanje morfema na više riječi. Drugu artikulaciju predstavljaju fonemi. MORFOVI – sastavni dijelovi oblika riječi dobiveni raščlanjivanjem na njihove sastavne dijelove. (npr. ruk-a, ruč-ni, na-ruč-i-ti). METODA KOMUTACIJE – metoda smjenjivanja sastavnice drugom, da bi se otkrilo koja sastavnica može biti u kojem kontekstu. Leksem je ostvaraj riječi, a morfem je realizacija morfa. (oblika neke riječi.) MORF I MORFEM MORFEM – najmanja jezična jedinica koja ima svoje značenje. Morfem se realizira preko morfa. ! Morf je ostvaraj morfema. Dubinski morf – izvorišni morf u kojem su moguće evenutalne glasovne promjene (ruk, ruc, ruč). Površinska postava dubinskog morfema (nos-a, nos-u…) NULTI MORFEM – tzv. nevidljivi morfem, onaj koji dolazi u N jd. (imenice koje završavaju suglasnikom. KOMPLEMENTARNA DISTRIBUCIJA – vrijedi za morfeme koji se ne mogu pojaviti u istome kontekstu. Tada se manifestiraju kao alomorfi. ALOMORF – uvjetovani morf. Može biti uvjetovan fonološki, gramatički i leksički. Fonološki alomorf – uvjetovan glasovnim promjenama. (ruk-a, ruc-i). – predmet morfo(fo)nologije. brz-j-i (jedan dug slog) hit(a)r-i-ji (hitriji) Gramatički alomorf – uvjetovan gramaitčkim razlozima. U hrvatskom je to alternacija korijenskog morfa. Npr. zn-a-ti (zn-a-m), zv-a-ti (zov-e-m.) Ili uz sročnost: visoknulti čovjek, nova kuća, malo stablo.

Leksički alomorf - uvjetovan najviše gramatemom u za poneke imenice koje pripadaju edeklinaciji (ruka, sluga, noga), ali i on se može manifestirati kao oblik komparativnog sufiksa lak, mek, lijep. Najrjeđi je primjer u kojem se neočekivano pal u riječi „paljba“ zamjenuje s palj. Riječi seoba i dioba uvjetovane su vokalizacijom l sa o, dok u riječima koje su leksički uvjetovane do vokalizacije ne dolazi. SUPLETIVNOST – vrijedi za alomorfe koji nisu ni u kakvoj vezi (čovjek – ljudi) – primjer supletivnih alomorfa. SLOBODNI MORF – onaj morf koji sam može biti riječ ili u hrvatskom jeziku morf od kojeg se sastavljaju promjenjive riječi (na, šest, da jučer). Takvi su primjeri u hrvatskom jeziku još usput (uz put), iznad (iz nad), šezdeset (šest deset). Engleski jezik je poseban iz razloga što promjenjive riječi mogu sačinjavati slobodne morfove (book – books, fast – fastest.) VEZANI MORF – onaj morf koji ne može činiti samostalni oblik riječi. Sve riječi u hrvatskom jeziku imaju vezane morfove koji ne mogu činiti samostalni oblik riječič. (ruk-a, ruk-ic-a, pis-a-ti, ruk-o-pis-0). KONTINUIRANI MORF – morf u koji se ne može umetnuti nijedan drugi morf (ruk-a. A je u ovom slučaju i kontinuirani, jer se eventualno ne bi moglo napisati rukae, ili pis-a-ti. A je isto kontinuirani.) DISKONTINUIRANI MORF – morf koji se sastoji od prekinutih fonetskih odsječaka. Primjer je hrvatski perfekt. (rad-i-la je) Tvoj-a košulj-a plav-a Tvoj-e košulj-e plav-e Ovaj diskontinuirani morf prisutan je još i u genitivu množine imenica e-sklonidbe i asklonidbe koje završavaju konsonantom. AMALGAMIRANI MORF – realizacija više morfema u jednome. Nsataju kao posljedica kumulacije morfema (kumulacija morfema nastaje realizacijom više morfema u jednome morfu.) npr. u hrvatskom: ruk-a (nominativ, jednina, e-deklinacija) ili u njemačkom: in dem (in +dem), ili u hrvatskom uz prijedložne izraze (iza = iz+za, ispod = iz+pod.) JEDINCATI/UNIKATNI MORF ILI UNIFIKS – infiks koji se pojavljuje samo u jednom leksemu (star-ic-a; star-kelj-a; rup-ic-a, rup-čag-a; zelen-aš-0; zelem-bać-0). Ovakav primjer vrijedi za glagole početi, začeti koje imaju tzv. unifiks (četi), koji se pojavljuje u navedenim glagolima, a i riječ je o prefigiranome glagolu. Korijen je če, a riječi se stvaraju iz izvedenica po njemu. Za engleski je jezik, usporedbe radi, unikatni morf cran koji nema nikakvo značenje, ali sve riječi s kojima se on koristi zovu se cran riječima.

PRAZNI MORF – morf koji nasuprot sebe nema semsko lice, uglavnom se pojavljuje u mrofovima ov i ev. Morf ne mora imati značenje, ali javlja se kod nejednakosložne sklonidbe imenica a-deklinacije (N drvo G drv-et-a). Na ovom primjeru možemo navesti još i proširak osnove, baziran na infiksima et, es ili en. N rame, G ram-en-a.

MORFEM JE APSTRAKTAN. MORF JE KONKRETAN. Sinkretizam je pojava u kojoj se različite gramatičke riječi realiziraju homonimnim oblikom riječi. Selo (isti oblik za N, A, V jednine), kosti (isti oblik za N, A, V množine. Morfološka homonimija može se manifestirati i u naglasku (grad dugosilazno/dugouzlazno.) Morfološka homonimija je slučaj u kojem se isto gramatičko značenje ostvaruje istim riječima (riječi-riječju, mladosti-mladošću.) KORIJENSKI (LEKSIČKI) MORFOVI – nose temeljno značenje neke riječi. FUNKCIONALNI MORFOVI – sadrže gramatičku kategoriju riječi, nekakvu modifikaciju osnovnog značenja njezine funkcije. KORIJEN je nositelj temeljnog značenja i temeljnog izraza leksema. To je osnova riječi, tj. dio koji ostane kad joj se oduzmu afiksi. Npr. na – plat –i – ti plat je korijen kles – a – ti kles je korijen Postoje i riječi koje imaju dva korijena. Npr. vod – o – pad strah – o – boj AFIKS je vezani morf koji može služiti za promjene ili tvorbu nekog novog leksema. (oblikotvorni, rječotvorni.) Fleksijski (oblikotvorni) – za proizvodnju oblika riječi istog leksema, ne mijenjajući značenje. vod-a rad – i -m vod-e rad – i –š

Fleskijski se afiks još zove gramatički morfem (gramatem). Afiksi su uglavnom vezani na kraju, iako kao iznimka vrijede afrički bantu jezici. Fleskijski je morf UVIJEK POSLJEDNJI, tj. dolazi nakon osnove. Samo se u gore spomenutim afričkim bantu jezicima fleksijski afiksi pripajaju lijevo od korijena. Derivacijski afiksi imaju leksičko značenje te se mogu još zvati i konfiksi. Derivacijski su afiksi sposobni za proizvodnju novih riječi i za proizvodnju novih leksema sa sposobnošću promjene vrste riječi. (grad – gradski. Sk i i su afiksi.) U hrvatskom jeziku postoje derivacijski afiksi koji se još zovu i konfiksi, koji su: tele, video, vele, -slovlje. AFIKSOIDI – gore navedeni, iako tu ubrajamo mahom prijedloge. BAZA – bilo koji segment na koji se pričvršćuje afiks. OBIČNA OSNOVA – tip baze na koju se pričvršćuje afiks TVORBENA OSNOVA – baza na koju se pričvršćuje derivacijski afiks. ruk – i – ca grad – sk – i (sk) bi bio derivacijski afiks koji se pričvršćuje na bazu. VRSTE AFIKSA: prefiksi, sufiksi, konfiksi, interfiksi, transfiksi, superfiksi, cirkumfiksi. Postoje još prefiksoidi i sufiksoidi.

RJEČOGRADNI POSTUPCI I ELEMENTI 1. pričvršćavanje afikasa na jedan leksički morf (prefiksacija/sufiksacija) 2. kompozicija ili slaganje, uključujući pričvršćavanje afiksoida 3. supletivnost – dobar/bolji 4. prijevoj (brati – berem, krasti – kradem) 5. konverzija (hrvatska – Hrvatska) 6. reduplikacija baze (bar-barin) 7. postupci skraćivanja baze (fakultet – faks) 8. metateza, tj. premetanje slova u riječi (kuća – ćuka) 9. akronimizacija (aids, radar, gulag) Korijen + izvođenje = derivacija 2 korijena + afiksi = kompozicija U ova su dva slučaja morfovi konkatenativni (linearni). Ostali su nelinearni, a temeljno morfno mjesto zove se morfološki utor. Rječogradni postupak najčešći u hrvatskom jeziku jest sufiksacija i fleksijski su morfovi sufiksalni.

SUFIKS – afiks koji se pričvršćuje desno od osnove. rad0 rad-i-m Iznimno! Fleksijski morf može biti i lijevo od kraja, što je primjer u hrvatskom jeziku. N tkogod G č-ega-god Sufiksalni su amalgami amalgami koji mogu izraziti više kategorija : Latinski jezik: silv-a (3 kategorije: jednina, nominativ, ženski rod) PREFIKS (PREDMETAK) – afiks koji se pričvršćuje lijevo od baze. Mogu biti i derivacijski i fleksijski, a stvaraju se lijevo od korijena. pre-po-znati (pre i po su prefiksi) za-teći (za je prefiks) CIRKUMFIKS je spoj prefiksa i sufiksa koji okružuju korijen. Cirkumfiksi odvojeno nemaju značenje, ali ako omeđuju korijen, tvore novo značenje. Karakteristični su za njemački jezik. Ge-frag-t, ge-mach-t (ge i t nemaju značenje, ali kad postanu cirkumfiksi ovog glagola, onda imaju.) Najviše ih je u gruzijskom i indonezijskom jeziku. Sativni povratni glagoli – tipično za hrvatski jezik (na-jesti se) – na i se u ovom su slučaju cirkumfiksi, iako je se zapravo povratna zamjenica, ne bi smio biti cirkumfiks, jer oni izolirano nemaju nikakvo značenje.) INFIKS – afiks koji prekida neki drugi morf. Infiks je afiks umetnut UNUTAR korijena. Umetnaje infiksa naziva se infiksacija, i on mora razbiti korijen. Infiksa u hrvatskom jeziku nema. TRANSFIKS – pričvršćuje se na bazu koja je i sama diskontinuirana i on je kao takav prisutan u svim arapskim jezicima Ktb – kataba (knjiga), maktab Ktb – ima značenje (pisati). KOMPOZICIJA – gradba riječi od dviju baza koje su korijenski morfovi i koje imaju pripadajuće afikoside. Uglavnom su to složenice. INTERFIKS – aifks koji se umeće između dvije baze (spojnik, interfiksacija.) Interfiksi spajaju dvije baze. Još su i prazni morfovi, a funkcija im je spajanje.

Hod – o – častiti ; um – o – bolnica. SRASTANJE – postupak nastao kao rezultat slaganja. Riječi nastale srastanjem rezultat su postojećih sintagmi. (dangubiti, Očenaš, bogomdan, kućepazitelj.) SLAGANJE – dvije samostalne riječi povezane spojnicom (rak-rana, čik-pauza, videokaseta…) PREFIKSOID – afiksoid koji se pričvršćuje lijevo od baze (vele, polu, eko, kvazi, pred…) SUFIKSOID – afiksoid desno od baze (-lik, -slovlje, -fil, -god, - put, -trop…) TIPOVI SLOŽENICA: 1.) SUBORDINATIVNE – složenice u kojima je jedan element glavni, a drugi je subordiniran. Najčešće je to desni element (pravilo desne ruke.) – suhozid, umobolnica. Taj isti element nositelj je i morfosintaktičkih obilježja (rod, broj, padež.) Iznimke: grizodušje, razbibriga, jebivjetar… 2.) KOORDINATIVNE – obje su imenice semantički ravnopravne. Još su i kopulativne jer je njihova deklinacija problematična (dvandva – međunarodni pojam za njih.). Kao primjer koordinativnih vrijede Austro-Ugarska, grad-država. ! Prave koordinativne složenice mogu upućivati i na semantički ravnopravne pojmove, ali različitog izraza (otac i majka, usp. roditelji. Ovo je specifikum istočnoazijskih jezika.) 3.) ENDOCENTRIČNE – jedna je sastavnica glavna, pa je njihovo značenje hiponimno (suhozid, umobolnica, kažiprst.) 4.) EGZOCENTRIČNE – nešto što nije podvrsta i što ima šire značenje koje se prenosi na čitavu složenicu (bahuvrihi.) Npr. listopad, crnogorica, suncokret, kišobran, nogomet, vadičep, etc. Egzocentrične složenice bazirane su po tipu (ono što, onaj koji…) INKORPORACIJA – vrsta slaganja u kojem se glagolu pričvršćuju njegovi argumenti (ti elementi tvore novi, složeni glagol.) Inkorporacija znači ugradnju više morfova u jednu riječ. SUPLETIVNOST – ostvarivanje leksema oblicima riječi čiji morfovi nisu isti, tj. ne mogu se dovesti u zajedničku vezu. (biti – jesam – budem; ja – mene; čovjek – ljudi.) Alomorfi jednog morfa, potpuno različiti, zovu se supletivni alomorfi. (kleti – kunem; tko – koga.) Jaka supletivnost – potpuno razlikovanje dvaju alomorfa (biti – jesam; zao – gori). Slaba supletivnost – slabije razlikovanje dvaju alomorfa (velik – veći; malen – manji). Supletivnost je prisutna u svim jezicima, ne samo indoeuropskim.

Defektivna supletivnost – leksička jedinica koja nema svoj potpuni ostvaraj. Ubrajaju se imenice Pluralia ili Singularia Tantum. (dijete – djeteta; braća – braće), ali i semantički različite imenice: starac (stari čovjek), starci (roditelji), dvor (dvorac), dvori (kuća). Karakteristična je i za glagole, npr. velim (nema infinitivni oblik), hajde, nemoj. PRIJEGLAS – jednačenje vokala prema glasu ispred ili iza njega, te on ne utječe bitno na promjenu značenja. U hrvatskom postoji progresivni prijeglas O/E (sonant l). Regersivno e pretvara se u i ispred o (smejati – smijati, hteo – htio.) Prijeglas je više prisutan u germanskim jezicima (usp.Traum – träumen.) PRIJEVOJ – alternacija u korijenskom morfu s gramatičkom svrhom. Postoji u glagolima prve vrste. (umrijeti – umrem – umirati) ili u njemačkom (helfen – half, geholfen). Postoje još kvalitativni i kvantitativni prijevoj. Kvantitativni uvjetuje promjenu dužine tona, a kvalitativni promjenu kakvoće tona. SUPRAFIKS – produženi afiks u afričkim jezicima (anda-du; anda-du). KONVERZIJA – stvaranje novog gramatičkog oblika bez dodavanja ikakvih afikasa. Dijeli se na: 1.) Supstantivizaciju stvaranje imenica: otac (stari), stoka (blago), pas (vau-vau) 2.) Adjektivizaciju: stvaranje pridjeva: buduća (supruga), bivši (suprug), mali (dječak) 3.) Adverbizaciju: stvaranje priloga: brdo (mnogo), istina (doista)... 4.) Postoje još prepozicionalizacija, pronominalizacija, konjunkcionalizacija, partikularizacija i interjekcionizacija. Verbalizacija – u hrvatskom je jeziku jako rijetka, a vezana je za glagole, iako postoje neki primjeri, tipa govoriti komu ti . Prisutna je u engleskom od imenice head (glava), ali to head znači predvoditi. REDUPLIKACIJA – ponavljanje baze ili dijela njene riječi. Može biti potpuna i djelomična (hrv. Pun puncat). JEČNI OBLICI – oblici čije se značenje relativira ili mu se dodaju još neki morfovi. (fancyschmancy, okey-dokey, super-doper.) SUPTRAKTIVNI MORF – morf koji se oduzima jednom obliku da bi se dobio drugi. SUPTRAKCIJA – postupak u kojem se oduzima dio osnove. Gol + o + glava = gol +o + glav=0/ Brz + o + noga = brz + o + nog= 0/ muk = mu+ -ka-ti = mukati +0/ = muk Regreisnva tvorba: editor – edit TRUNCATON – naziv za tvorbu hipokoristika, najčešće kod osobnih imena (Krešimir-Krešo, Vladimir-Vlado, Katarina-Kate…)

CHIPPING – promjena stilističke vrijednosti imenice, ali općih, pri čemu ona ne mijenja svoj sadržaj. (autobus – bus, fakutlet – faks…) HAPLOLOGIJA – pojednostavljivanje u kojem doalzi do morfonološke promjene sinkope ili tzv. ispadanja. Tragikokomedija – tragikomedija Dubokodolina – dubodolina U hrvatskom je ova pojava jako rijetka, ali je prisutna kod imena: Jerko – Jerkovov – Jerkov Cindy – Cindyin – Cindyn Denny – Dennyin – Dennyn Prisutna je još i elipsa kopule, koja zapravo označava krnji perfekt (Ja došao. Evo stigli.) METATEZA – premetanje. Promjena redoslijeda u odsječcima morfova (rista – stari, zipda – pizda, zdravo – vozdra. Može vrijediti i za čitave riječi kašlji mačalj – mačji kašalj. AKRONIM – kratica početnih riječi slova ili sintagmi (aids, gulag, radar.) STAPANJE – riječi nastale kombiniranjem neznačenjskih dijelova (motel, Brangelina, doviđorno.) KLITIKE su riječi koje nemaju vlastiti naglasak, a dijele se na proklitike i enklitike. Proklitike dolaze ispred, a enklitike iza naglašene riječi. Međutim, uvriježen je i pojam endokliza, gdje se enklitika umeće unutar naglašene riječi (najsmo luđi.) Isto tako, u nekim jezicima, ista klitika može istovremeno biti i proklitika i enklitika, usp. latinski cum. Vobiscum, cum grano salis. Klitike se također naslanjaju na sintagme koje već sadrže afikse i klitike, iako se afiksi i klitike načelno ne mogu pričvrstiti. Hrvatske klitike mogu izlučiti dva morfa (v-am, v-as, n-am, n-as…)

3. FLEKSIJA I DERIVACIJA AFIKSALNI MORFOVI – fleksijski/derivacijski. FLEKSIJA – znanost o promjeni oblika iste riječi kroz padeže ili lica. Fleksija imenica je deklinacija (ruk-a, ruk-e), a fleksija glagola konjugacija (rad-i-m, rad-i-š…) DERIVACIJA – znanost o tvorbi riječi uz pomoć afikasa (ruk-a, ruč-n-i, na-ruč-i-ti, glav-a, glav-ic-a.) Problem derivacije vezuje se uz tri stvari: 1.) princip glup – gluplji – Dvojba je li riječ o fleksiji ili derivaciji. 2.) padežni sustav (glava, glavu.) različit od hrvatskog 3.) supletivnost (Kako nekome objasniti da su dobar i bolji zapravo alomorfi.) 1.) FLEKSIJA NE MIJENJA LEKSIČKO ZNAČENJE I VRSTU – ovo znači da fleksija ne utječe na značenje i vrstu riječi, već samo na njezin oblik. (ruk-a, ruk-e). S druge strane, derivacija je sposobna promijeniti i leksičko značenje i vrstu neke riječi tvorbenim sufiksima. Npr. glav-a (imenica), glav-n-i (pridjev), za-glav-i-ti (glagol). PREDMETNOST – uvjetovana imenicama što se reflektira i na njezina načela kategorijalnosti. Pojedini su oblici sastavni dio paradigmi istog leksema. Kao najbolji primjer vrijedi komparacija pridjeva (crn – crn-j-i, naj-crn-j-i). Moguća je i konverzija pridjeva: hrvatska – Hrvatska Fleksijska kategorija je jednina ili množina, iako postoje i derivacijski afiksi za množine ponekih imenica, kao što su tele (telad, teleta), prase (prasad, praseta.) S druge strane, glagolska se vremena i oblici mijenjaju derivacijski. Npr. misl – i –ti raz-misl-i-ti po- mišlj – a- ti . Derivacijski se također iskazuje i značenje nekog glagola (sram-i-ti, sram-ot-i-ti).. Derivacijom se još izriču i augmentativi i deminutivi. Krav-ic-a krav-et-in-a HETEROKLITNE IMENICE – imenice istog izraza, ali različitog roda i deklinacije (bol.) II.) FLEKSIJA JE SINTAKTIČKI UVJETOVANA – ovo znači da fleksija uvjetuje oblik rečeničnih dijelova, primarno padež. (Vidim kravu kako pase, umjesto Vidim kravama kako pase.) Derivacija ovim nije uvjetovana (Krava pase. – Kravica pase.) Glagolske dopune uvijek se moraju izricati infinitivom i derivacijom. (volim govoriti – volim govorkati.) Slaganje je u ovom slučaju uvjetovano fleksijom. (ova luda kuća, ove lude kuće) Greenberg uvodi i kriterij obvezatnosti, po kojem svaka riječ mora imati korijenski, derivacijski i fleksijski afiks. Tu osobito navodi pitanje fleksije kao morfologije dopuštene sintaktičkoj manipulaciji.

FLEKSIJSKA JE MORFOLOGIJA SINTAKSI PROZIRNA – ovo znači da postoje obilježja realizirana u fleksiji. Npr. Vozim automobil, ali Vozim se automobilom (ovo se uvjetuje pitanje SINTAKTIČKA UVJETOVANOST – uvjetovana je četirima pravilima, a to su inherentna slaganja, slaganje, konfiguracijska i sintagmatska obilježja. Inherentna obilježja – ona su obilježja koja označavaju leksičku i gramatičku vrstu riječi. (usp. za imenice je inherentna kategorija rod.) Slaganje – sintaktička konstrukcija između rečenice i dodavanje odgovarajućih pridjevskih afikasa. (Sjedim na velikoj livadi. – ispravno. Umjesto Sjedim na velikom livadu.) Konfiguracijska – ova su obilježja određena mjsetom koju riječ u rečenici zauzima. Primarno konfiguracijsko obilježje jest padež. Sintagmatska – obilježja koja se vezuju za realizaciju riječi u rečenici. Fleksija se iskazuje na periferiji: uč-i-telj-i-ca / uč-i-telj-č-in-0). Fleksija priječi daljnju derivaciju, iako postoji još jedna pojava koja je moguća, a to je unutarnja fleksija. Ona vrijedi za ovaj primjer: N tkogod, G k-oga-god Fleksijskih je afikasa manje, a jedni od novijih koji u hrvatskom jeziku postoje su a u G mn. Imenica e-deklinacije, i ama, ali u D mn. imenica e-deklinacije. Fleksijski afiksi imaju stalno i apstraktnije značenje i njihovo je značenje predvidljivo. Derivacijski afiksi uglavnom se pojavljuju kod umanjenica (tipični su hrvatski afiksi –ić i – uša.). U fleksiji je također moguća pojava amalgama (misl-i-te, gled-a-te, mišlj-a-ste.) Fleksija je produktivna – to znači da se na bazu mogu pričvrstiti bilo koji afiksi. Za glagole uglavnom vrijede derivacijski afiksi. SUPLETIVNOST – zao/gori PERIFRASTIČNOST – iscrpljujući / više iscrpljujući Uz alomorfe supletivnosti i perifrastičnosti, postoje još i alomorfi u I jd. om/em, te afiksi ost i oća. Ključna razlika između fleksije i derivacije: 1.) FLEKSIJA – morfološka realizacija sintakse 2.) DERIVACIJA – morfološka realizacija tvorbe leksema PRODUKTIVNOST – sposobnost beskonačne gradnje riječi u bilo kojem jeziku. Potencijalne su riječi one riječi koje bi se mogle skovati, a ograničenja koja postoje pri njihovoj tvorbi zovu se zapreke. Prije nego što definiramo zapreke, objasnit ćemo što su otvorenost, plodnost i poopćenost. Otvorenost znači sposobnost uporabe neke riječi u gradbi oblika, plodnost znači realizaciju u gradnji, a poopćenost ostvarenje tog novog oblika. Od prepreka postoje fonološke, morfološke, sintaktičke i semantičke. Za fonološke vrijedi primjer u V (novak – novače), morfološke su uvjetovane prilagodbom afikasa koji se kroz paradigmu vezuju za bazu (čitalac – čitam – čitanje, čitatelj.) Sintaktička je vezana za nemogućnost pravljenja pasiva pojedinih glagola (sjediti – sjeđen), a semantička se vezuje za

njihovo značenje bančini /kreditni. Bančini ne postoji u hrvatskom, ali zato jest u slovenskom jeziku. Estetske zapreke postoje u riječima koje imaju afikse karakteristične za hrvatski jezik (milioner – milijunaš, procenat – postotak.) Prethodno nismo spomenuli okazionalizam, tj. riječ koja se upotrebljava ovisno o prigodi, ali ne mora nužno ući u leksik. Isto vrijedi i za neologizme (novotvorenice), koje uglavnom nastaju u ponekim književnim djelima (usp. čovjetina, R. Marinković), te hapaksi, riječi za koje postoji samo jedno nalazište u jezičnom korpusu. 4. MORFOLOŠKA TIPOLOGIJA I UNIVERZALIJE JEZIČNA TIPOLOGIJA – bavi se raspoređivanjem jezika prema obilježjima njihovog ustroja. JEZIČNE UNIVERZALIJE – obilježja ustroja jezika prepoznata u svim ili većini jezika. A.Schlegel – izolativni, aglutinativni i fleksijski jezici. Fleksijski jezici – iskonski sintetički/pozni analitički Flektivni jezici – najnapredniji stupanj jezične evolucije. Humboldt – posljednji istinski tražitelj tzv. istinskog jezika. E. Sapir razlikuje izolativne, aglutinativne, flektivne, inkorporativne i introflektivne jezike. IZOLATIVNI – nemaju vezanih morfova ni afiksacije. Sadrže jukstapozicije, tj. suprotstavljene morfove. Primjeri takvih jezika su kineski i japanski. (fumu – roditelji/ fu – otac, mu – majka.) AGLUTINATIVNI – odnos morfova je 1 na 1, tj. oni se aglutiniraju na bazu. Primjeri takvih jezika su turski i mađarski. (ev-ler-de, ev (kuća), ler (množina), de (padež). FLEKTIVNI – riječi se sastoje od više vezanih morfova, dominiraju amalgamirani morfovi (latinski, sanskrt, hrvatski). Hrvatski: grad – i –m (prezent, indikativ, 1.l. jd.), kuću (akuzativ, jd, e-deklinacija.) POLISINTETIČKI – aglutinacija + fleksija. Procesi se odvijaju unutar riječi, tj. u jednoj se riječi okuplja više morfova. INTROFLEKTIVNI – jezik konsonantnih struktura, gdje konsonanti nose značenje. Primjer ovog jezika je arapski: ktb (pisati), kataba (knjiga). TMEZA – tip infiksacije u kojem dolazi u prijedložnim izrazima s neodređenim zamjenicama. (od nikoga – ni od koga, s nikim – ni s kim) Greenberg. Iznimno važan zbog svoje tipologije SVO (Subjekt-predikat-objekt.)

MORFOLOŠKE UNIVERZALIJE 1.) NEIMPLIKACIJSKE – obilježja za koja se može tvrditi da nisu u vezi s drugim obilježjima, npr. svi jezici imaju oralne vokale i otvorene vrste glagola i imenica. 2.) IMPLIKACIJSKE – jedne u vezi s drugima / jezik koji ima fleksiju ima i derivaciju. Ili ako jezik ima oblik povratne zamjenice za 1. i 2. l. povratne zamjenice, imat će i za 3.jd. (tip: on se udara – ja me udaram.) 3.) APSOLUTNE – beziznimne. Npr. svi jezici imaju oralne vokale. 4.) TENDENCIJSKE – u svim jezicima, ali beziznimno. 5.) SUPSTANCIJSKE – neke jedinice moraju imati zatvoren skup obilježja (fonemi i njihova distinktivna obilježja po Jakobsonu.) 6.) FORMALNE – uvjeti koje svaka gramatika mora zadovoljavati. Greenberg: 1.) NEOBILJEŽENA KATEGORIJA – češća i ima više pripadnika ( u hrvatskim imenicama m.r. i ž.r. imaju češći oblik za jedninu, nego imenice srednjeg roda.) 2.) OBILJEŽENA KATEGORIJA – množina (they). Sinkretizam je također oblježena kategorija, ali samo u množini. RELEVANTNOST – mjera u kojoj jedan element utječe na drugi. U pojedinim su jezicima to glagoli. Leksikaliziraju obavijest o načinu kretanja (salir-pasa-subrir.) Za glagole je najrelevantniji VID. GENERALNOST – mjera obvezatnosti stovarivanja fleksijske kategorije u sintaktičkom kontekstu. (padež – upravlja odnosom imenice prema drugim rečeničnim dijelovima.) Relevantnost je naklonjena derivaciji, generalnost fleksiji. NAČELO GOSPODARNOSTI PARADIGME – paradigme moraju biti ograničene na što manji broj. NAČELO FLEKSIJSKE ŠTEDLJIVOSTI – dvije se fleksije mogu realizirati samo u komplementarnoj distribuciji. NAČELO SINTAKTIČKE ŠTEDLJIVOSTI – skup imenica A (subjekt) ne može odgovarati skupu imenica B (objekt). GOSPODARNOST – fleksijske vrste slijede jedna drugu. Po istom principuvrijedi i primjer gl.pr. sadašnjeg: gledaju – gledajući; rade – radeći; dolaze – dolazeći !Od postojećih se oblika pravi novi. (sam + gledao = gledao sam; ću gledati, bih gledao…)

Sinkretizam u hrvatskom jeziku uglavnom se manifestira u dativu i lokativu, ali problem padeža rješava se prijedlogom. DM jezik – jezik upravljanog dijela sintaktičke konstrukcije. Knjiga (N) tužnog (G) autora (G), tama (N) svijetlog (G) sjaja (G). HM jezik – jezici koji detaljno obilježavaju glavu. (Vrišti, kojega je pas ugrizao čovjek.) DM jezik – Vrišti čovjek, kojega je ugrizao pas.) Prema padežnom obilježavanju, hrvatski je AKUZATIVNI JEZIK (istim se padežom označeni subjekti i neprijelaznih i prijelaznih glagola, s drugim padežom objekt prijelaznog glagola.) ERGATIVNI JEZIK – jezik u kojem su u istom padežu vršitelj i trpitelj radnje,a drugim je padežima izrečen vršitelj radnje prijelaznog glagola (uglavnom baskijski i staroaustralski jezici.) ERGATIVNOST 1.) morfološka – Majka vidi oca. (u ovom bi slučaju bili u istom padežu.) 2.) sintaktička – isto kao i morfološka, samo se prenosi na šire konstrukcije. Hrvatski: uglavnom zavisne rečenice važe za primjer ergativnosti, ali se u hrvatskom jeziku izvodi struktura ANTIPASIV. Antipasiv je neprijelazna konstrukcija (Otac se vratio i viđena je majka. Čovjek vidi ženu od koje/po kojoj/kojom je ulovljen klokan.) U hrvatskom se još ergativnost manifestira preko djelomične akuzativnosti (promjena padeža subjektu.) Ja imam glavobolju. Ja se bojim. Ja bih jeo meso. On ima lijepu ženu.

Boli me glava (me – A) Strah me je (me – A) Jede mi se meso (mi – D) U njega je lijepa žena. (njega – G)

5. GLAGOLI Glagoli su promjenjiva i punoznačna vrsta riječi kojom se izriču radnja, stanje i zbivanje, ali njihova su prototipna obilježja: kretanje, tjelesne radnje, modalnost/polumodalnost, željenje/htjenje i doimanje. Prema smislu, postoje glagoli stanja i zbivanja, aktivni i stativni, te prijelazni i neprijelazni. Tipovi glagola: 1.) POMOĆNI/KOPULATIVNI – značenje im je sponsko, te sudjeluju u tvorbi perifrastičnih glagola, te uvijek imaju imensku, participsku ili infinitivnu dopunu. U hrvatskom su to glagoli biti i htjeti. 2.) MODALNI – modificiraju neku drugu radnju uspostavljajući modalni odnos .U hrvatskom su to glagoli: htjeti, željeti, morati, trebati, valjati, moći, voljeti, smjeti, znati. 3.) POLUSPONSKI/POLUKOPULATIVNI – glagoli ne gube svoje leksičko značenje, te su sponski i modalni (posta(ja)ti, praviti, ostati, smatrati, držati, imenovati, proglasiti. 4.) FAZNI – označuju različite faze neke radnje (npr. početi, stati, nastaviti, prestati.) 5. PERIFRAZNI – dio su perifraze i obuhvaćaju sveze glagola i imenske sintagme (biti, dati, doći, gubiti, praviti.) 6.) PUNOZNAČNI – glagoli čije se značenje precizira prema različitim kriterijima. INHERENTNE KATEGORIJE: vid, vrijeme, način, polaritet, konjugacijska vrsta Predikacija – skupni naziv za radnju, stanje, zbivanje ili proces. GLAGOLSKI VID – iskazuje unutarnji ustroj predikacije. Razlikuju se svršeni/perfektivni i nesvršeni/imperfektni glagolski vid. Ana je čitala kad sam došao. Prvi (nesvršeni) glagol ukazuje na unutarnji dio predikacije (nije ni početak ni kraj). Svršeni glagoli iskazuju moguću rezultativnost ili svrhovitost. Radnja svršenog glagola može se primijeniti na prošlost i budućnost, a svršeni glagoli u relativnome prezentu. GLAGOLSKA ZNAČENJA durativnost (trajanje radnje), iterativnost (učestalost), momentalnost (trenutnost radnje), inkoativnost (početnost), finitivnost (završnost), intenzivnost (pojačanost), sativnost (dovoljnost), pantivnost (postupnost), totivnost (cjelovitost), deminutivnost (umanjenost), augmentativnost (uvećanost), distributivnost (raspodijeljenost). Inherentna kategorija vida može se proširiti i na konstrukciju običavao je/znao je + infinitiv. Opreka prema vidu iskazuje se prefiksacijom (crtati precrtati), smjenom sufiksa (zagaditi – zagađivati), prijevojem (okopati – okapati), kombinacijom smjene sufiksa i prijevoj (pomoći – pomagati, roditi – rađati. Supletivnost (izići- izlaziti, leksički parovi reći – govoriti.) GLAGOLSKO VRIJEME – izriče je li predikacija iskazana glagolom prethodila tom trenutku, te je li bila istodobna radnji koja slijedi

Tradicionalni sustavi govorenja u kojima je glagolsko vrijeme trenutak govorenja zovu se apsolutni, a sustavi u kojima je neki drugi trenutak su relativni. Hrvatski se jezik kontinuira na tri segmenta, a to su prošlost (perfekt, aorist, imperfekt), sadašnjost (prezent), budućnost (futur prvi). GLAGOLSKI PRILOG PROŠLI – iznosi radnju koja je prethodilad drugoj radnji. GLAGOLSKI PRILOG SADAŠNJI – radnju koja je istodobna s drugom radnjom. Svakodnevna relativna uporaba glagola: Hodam jučer Ilicom i sretnem bivšu. Sljedeći tjedan imamo ispit. Nastradali smo ako ne položimo ispit. Što mu je? – Bit će da je bolestan.

Historijski, pripovjedački prezent Futurski prezent Futurski perfekt Prezentski futur

Glagolski je vid derivacijska kategorija. Fleksijski se sufiksi pojavljuju pri konjugaciji. Postoje jezici koji razlikuju prošlost i neprošlost te sadašnjost i budućnost.. Najčešći su primjeri australski jezici. (gundin – Vratio sam se. Gundinala – vraćam se. ) Realne i irealne predikacije – wat-h-i (ubio sam ga) – was- ik (ubit ću ga.) Vremenskost je kategorija izvjesnosti što glagolsko vrijeme povezuje s načinom. Za precizno se određivanje koriste leksički izrazi poput jutros, danas, popodne, jučer. GLAGOLSKI NAČIN – iskazuje stav govornika o govornoj predikaciji. Značenje koje oni izriču zovu se modalnost (modalnost u užem smislu.) Ova se modalnost iskazuje fleksijom i derivacijom. Jezici morfološki obično ostvaruju indikativ, ali postoje još i kondicional i optativ. Imperativ je glagolski način koji se morfološki ostvaruje, a razlikuju se epistemičnost, evidencijalnost, deontičnost i dinamičnost. Epistemičnost – sud o preidkacijskom stanju stvari (moglo bi biti), evidencijalnost (dokaz o stanju stvari), deontičnost (može biti), obligativnost (mora biti). Dinamička modalnost uglavnom ističe abilitivnost (sposobnost) i volitivnost (voljnost). U hrvatskom se glagoli iskazuju na četiri načina: imeprativ, indikativ, kondicional i optativ. INDIKATIV – izjavni način kojim se drži način kojim govornik vrši neku radnju. U hrvatskom se jeziku ne iskazuje nikakvim posebnim morfom (radim, radiš, radi, radimo, radite, rade.) U hrvatskom su indikativi zapravo glagolska imena. IMPERATIV – zapovjedni način kojim se od govornika nešto zahtijeva, zapovijeda, moli, brani ili opominje. (radi, neka radi, radimo, radite, neka rade; daj, neka da, dajmo, dajte, neka daju.) U 2.l.jd. glagol u imperativu ima nulti morf.

KONDICIONAL – način kojim govornik iskazuje da se radnja mora ostvariti pod nekim uvjetom. (Radio bih, bio bih radio.) OPTATIV – izriče ostvarivu želju ili nadu. (Živio!, dobro došli!, zdravi bili!, počivao u miru!) Ostali glagolski oblici: JUSIV – vrsta zapovjednog načina kojim se dopušta nekakva predikacija. (Daj mi!, Neka uđu!, Skrijmo!, Predajte se!) HORTATIV – poticajni način upućen 1.licu (Hajde da vidimo, hajmo, da vidimo, da krenemo). DEZIDERATIV – izricanje želje, nadanja (piše mi se, spava mi se, sjedi mi se) usp.hrv bojim se da. NECESITATIV – izriče se nužnost ili potrebnost. EVIDENCIJAL – izriče otkud se zna za neku obavijest (uglavnom jezici Južne Amerike.) Ostali: evaluativ (procjena), permisiv (dopuštenje), abilitativ (sposobnost), obligativ (obvezatnost), interogativ (upitnost), dubitativ (sumnjanje). POLARITET – izriče predikaciju u smislu odnosa (radim – ne radim), kod imenica (dobar – loš, par –nepar, sretan – nesretan). Veliku važnost ima prefiks ne. KONJUGACIJSKE VRSTE – glagolska fleksija zove se konjugacija ili sprezanje, po kojim se morfovima glagoli okupljaju u skupine. Sinteza glagola 'ne radim' Ne – polaritet Vid: nesvršeni Vrijeme: prezent Način: indikativ Vrsta: IV.

KATEGORIJE SLAGANJA – za glagole su lice, rod i broj. 1.) LICE – pokazna kategorija kojom se dijele govornici u komunikaciji (adresanti, adresati i ostali.) Diskursna uloga uvijek je u prvom licu, sugovornička u 2., a ostale uloge u trećem licu. LIČNI OBLICI – oblici koji imaju morf za iskazivanje lica. BEZLIČNI OBLICI – predikat je nepoznat ili nevažan (3.l.jd.) – Kišilo je. Pjevalo se. BROJ – usmjeren na količinu vršitelja (vršilaca) radnje. Za glagole je lakše utvrditi koju opreku imaju prema broju (radimo – raditi više nego jednom.) ROD – prisutan samo u glagolskim pridjevima (radio sam/si/je, radila sam/si/je…). Glagol i subjekt se slažu.

Druga vrsta slaganja ona je koja obuhvaća glagol, subjekt i objekt. (Ja vidim lava.) Najrjeđe je slaganje s neizravnim objektom, ali ono je karakteristično za sjevernoameričke jezike. KONFIGURACIJSKE KATEGORIJE – za glagole su to stanje, subjunktiv, promjene u upravnom i neupravnom govoru i promjena referencije. 1.) STANJE – iskazuje odnos semantičkih i gramatičkih kategorija. U hrvatskom su jeziku to aktiv (agens) i pasiv (pacijens.) 1. Tipični pasiv – objekt postaje subjekt, ali u pasivnoj rečenici taj isti subjekt nije obvezan. objkt Domovina je branjena (od branitelja). – pasiv Za hrvatski je specifična i leksička pasivnost. (Dinamo je pretrpio poraz. / Utakmica će biti predmet gledanja.) TIPOLOŠKA POJELA POMOĆNIH GLAGOLA: 1.) glagoli bivanja i postajanja 2.) glagoli primanja 3.) glagoli kretanja 4.) glagoli doživljavanja Ostala glagolska stanja su: ANTIPASIV, MEDIJ, REFLEKSIV, RECIPROCITATIV, APLIKATIV, CIRKUMSTANCIJAL, PSEUDOPASIV, KAUZATIV I FAKTITIV. 1.) ANTIPASIV – koristi se kada se objekt i subjekt međusobno zamjenjuju. 2.) MEDIOPASIV – radnja koju vršitelj ne želi ili ne može izreći. U hrvatskom se jeziku ovakav tip radnje moe ostvariti i refleksivnošću značenja koje pokriva. (radnje koje se odvijaju bez vršitelja: nadati se, crnjeti se, hladiti se, voljeti…) 3.) REFLEKSIV – stanje u kojem su vršitelj i trpitelj radnje ISTI, a to se uspostavlja povratnom zamjenicom. (igrati – igrati se, smijati – smijati se.) Refleksiv se može iskazati i uzajamnošću (Oni se tuku. , Upoznali smo se., Gradi se cesta. Čaša se razbila, i sl.) 4.) RECIPROCITATIV – iskazuje se recipročnom zamjenicom (u engl. themselves.) 5.) APLIKATIV – argument glagola izriče se s mjesta daljnjeg, neizravnog, kosog objekta. Usp. u engl. John gave book to Helen (aplikativ). John gave Helen a book. U hrvatskom: Ivan je slomio Matiji (aplikativ) nogu. 6.) CIRKUMSTANCIJAL – udaljen objekt može se izraziti subjektom. Andrija je oprao jaknu sapunom. Sapunom od Andrije oprana je jakna. – u oba je slučaja ovo sapun cirkumstancijal. 7.) KAUZALNOST – povećava valentnost glagola 8neprijelazni postaje prijelazni. Najbolji je primjer glagol ići.) 8.) FAKTITIV – činitelj čini sam da nešto bude takvo (pocrniti, bijeliti, modriti.)

SUBJUNKTIV/KONJUNKTIV - izriče se želja, volja, mogućnost, zamisao, mišljenje. Izjavljuje se ako u rečenici postoje uvjeti za to. NEUPRAVNI GOVOR – razlike u prenošenju iz neupravnog u upravni govor. PROMJENE REFERENCIJE na glagolu se iskazuje u kakvom je položaju. (sjevernoamerički jezici). HRVATSKE GLAGOLSKE VRSTE – infinitivno-aoristna osnova (infinitiv, glagolski prilog prošli, glagolski pridjevi.) Prezentska osnova (prezent, imperativ, glagolski prilog sadašnji). 1. GLAGOLSKE VRSTE PREMA INFINITNVOJ OSNOVI – prezent 1. l. jd. (-am, -em, im) 2.) PREMA PREZENTSKOJ OSNOVI (ne, e, je, i, a, uje). Glagoli se trebaju zadržavati prema završnom konsonantu korijena. VALENTNOST – sposobnost glave da upravlja zavisnim sastavnicama. Jednovalentni (imaju vršitelja) Dvovalentni (vršitelj + trpitelj) Trovalentni (vršitelj i 2 dopune) ! Prijedlozi su isto jednovalentni. REKCIJA – valentnost glagola a razlikuju se na prijelazne/neprijelazne, dvoprijelazni i neakuzativni.

IMENICE Imenice su riječi kojima imenujemo pojave vanjskog svijeta i ljudskog doživljaja svijeta. Razlikuju se po više obilježja, a to su: semantički tipovi s konkretnom definicijom, pojmovi apstraktne definicije, mentalno/fizičko stanje, aktivnost i govorni čin. Za imenice je specifično to da se ugrubo dijele na imenovanje vlastitog ili bilo kojeg bića, tako da se može povući i paralela s uporabom članova uz imenice. U engleskom se jeziku član stavlja ispred općih, ali ne i vlastitih imenica. INHERENTNE KATEGORIJE IMENICE: broj, rod, oblik, veličina, (ne)određenost, (ne)otuđivost, deklinacijska vrsta. BROJ – iskazuje se brojivost ili prebrojivost neke imenice. Uglavnom se razlikuju jednina (singular) i množina (plural). U prastaroslavenskom i grčkom jeziku prisutan je i dual (dvojina, a poseban je oblik i paukal. Paukalom se izriče manjina, tj. nekoliko njih, usp. s brojevima od dva do četiri (paucus – mali.) Eksplicitno obilježavanje jednine jako je rijetko, iako postoji situacija u kojoj se jednina posebno pretvara u množinu, tako da je jednina veća od množine. Ovakva je situacija prisutna i u hrvatskom jeziku. Npr. građanin (jednina) – građani (množina). I druge imenice koje imaju sufiks –in. ROD – gramatička kategorija riječi. Rod imenice kategorija je sa semantičkom podlogom, te se rod imenice može odrediti jedino uz modifikator, a rod imenice utvrđuje se po trima afiksima koji u hrvatskom jeziku postoje, a to su: moj0 otac moj-a majka moj-e dijete Prema gramatemu pridjeva uz imenicu u hrvatskom se jeziku određuje kojeg je ona roda. Usp. s engleskim jezikom, gdje imenica nema roda, jer nema svoju fleksiju kroz padeže. Problem roda imenica mogu biti one imenice koje su isključivo singularia ili pluralia tantum. Rodni razredi imenica: živost (živo-neživo), ljudskost (ljudsko-neljudsko), veličina (velikomalo), oblik. OBLIK – blizak veličini i važan pri određivanju imenice. Uvjetovan je semantički i formalno. 1.) semantički – veličina je bliža određivanju imenice 2.) formalno – oblik imenice bitan za određivanje rodova. VELIČINA – deminutiv i augmentativ. Uvijek se iskazuju derivacijski. Usp. krava – krav-ic-a (deminutiv), krav-et-in-a (augmentativ.)

(NE)ODREĐENOST – poznatost, nepoznatost, tj. mogućnost identifikacije. Često u zapadnogermanskim jezicima (usp. njemački – der/die/das (određeni), ein/eine/ein (neodređeni.) U hrvatskom ovi članovi nisu toliko prisutni, iako se u nekim jezicima (ne)određenost može manifestirati po završnom afiksu. Usp. makedonski jezik – selo-to. (Afiks to upućuje na točno određeno selo na koje se misli, kao i grad-ot, žena-ta.) !Klitički demonstrativ – vezuje se za vid pridjeva (određeni/neodređeni.) (NE)OTUĐIVOST – izriče posjedovanje, tj. neposjedovanje. Vezuje se načelno uz pojmove koji se ne mogu ni steći ni izgubiti. Išao sam s majkom kući. Išao sam sa svojom majkom kući. Ana je slomila ruku. Ana je slomila svoju ruku. DEKLINACIJA – fleksija imenica. KATEGORIJA SLAGANJA – slaganje imenica u rodu i broju. Prva genitivna veza – sufiks je uvijek u 3.l. jd. te se izriče posjedovanje, a NE MIJENJA SE prema rodu (usp. hrv. Njegov/njezin/njegovo.) !Neodređene zamjenice također imaju inherentnu kategoriju imenice. Tko je došao? – Tko su došli? Vi ste stigli. – Vi si stiglo. KONFIGURACIJSKE KATEGORIJE PADEŽ – sintaktičko-semantička kategorija, koja nije nužno morfološki uvjetovana. Razlikuju se dubinski i ostvareni padeži. 1.) DUBINSKI PADEŽI – uspostavljaju vezu između glagola i imeničkih sintagmi čije su dopune. U usporedbi s ostalim padežima, nominativ jedini nije kosi padež, jer po ovoj podjeli zapravo svi padeži po njemu padaju. 2.) POVRŠINSKI PADEŽI – sadrže afikse kojima se izriče položaj riječi u rečenici, može se odraziti i preko supletivnosti. Po semantičkoj ulozi (usp. dubinski padeži) razlikuju se sljedeće kategorije: 1.) PACIJENS – u hrvatskom subjekt neprijelaznog glagola (Plamen tinja.) 2.) AGENS – svjesno i voljno se vrši radnja bez promjene stanja. (Radnici grade kuću.) 3.) DOŽIVLJAVAČ – izriče spoznaju, osjećanje i opažanje. (Nesreća nas je pogodila.) 4.) STIMULATOR – ono što doživljavač opaža, osjeća. (Vidjeli smo nesreću.) 5.) BENEFAKTIV – pogodnost ostvarena nekom radnjom. (Posudio sam mu novac.) 6.) MALEFAKTIV – negativnost ostvarena nekom radnjom. (Ukrao sam mu novac.)

7.) SREDSTVO – izriče predmet kojim se radnja vrši. (Oprao je pod metlom.) 8.) MJESTO – određuje gdje se entitet nalazi. (Sjedio je na stolu.) 9.) IZVORIŠTE – mjesto polazišta entiteta. (Od lipnja ću biti kod kuće.) 10.) ODREDIŠTE – cilj. (Krenuo sam kući.) 11.) NAČIN – kako je nešto izvedeno. (S puno ljubavi sam napisao pismo.) 12.) POSJEDNIK – onaj čiji je posjedovani. (To je kuća moje bake.) 13.) POSJEDOVANO – ono što se posjeduje. (To je moja kuća.) PADEŽNI OBILJEŽIVAČ – sredstvo kojim se izriče dubinski, semantički padež. (škol-a, škol-e, škol-i) ADPOZICIJE (poslijedlozi) – naslanjaju se na glagol. (Pričam o Mariji. Pričam s Marijom. Pričam Mariji.). TONOVI – odražavaju padežnu razliku (dativ/lokativ.) REDOSLIJED RIJEČI – uvjetovan je kontekstom u riječima. (Selo voli grad. / Grad voli selo.) PADEŽI HRVATSKOG JEZIKA: NOMINATIV – padež imenovanja koji izriče subjekt u rečenici. AKUZATIV – izriče službu izravnog objekta (semantičkog pacijensa), a predmet mu je cilj kretanja. GENITIV – izriče odnos s nekim drugim predmetom, te ima najviše prijedloga. DATIV – padež usmjerenosti koji izražava davanje, pripadanje i namjenu. LOKATIV – padež prostora i nepokretnosti nekog predmeta. INSTRUMENTAL – padež sredstva ili pomoći uz koju se neka radnja obavlja. VOKATIV – padež dozivanja čija je padežnost upitna. Vuče korijene iz grčke tradicije, ali ipak se smatra padežom iz razloga što se gramatemi sufigiraju na bazu pri njegovom ostvarenju ( N jd. – Prag. V jd. – Praže!) Ostali površinski padeži koji postoje su: 1.) APSOLUTIV – padež izriče vršitelja neprijelazne radnje. 2.) ERGATIV – padež vršitelja prijelazne radnje. 3.) RELATIV – izriče se za posjednika vršitelja neke radnje (usp. u hrv. N i G.) 4.) EKVATIV – koristi se u komparativnim rečenicama. 5.) PARTITIV – znači dijelnost, djelomičnu radnju. (mlijeko – mlijeka) 6.) KOMITATIV – izriče društvo-rad (čovjek – s čovjekom.) 7.) KONKOMITATIV – imanje ili posjedovanje (trbuh – trudnica) 8.) BENEFAKTIV – izriče dobitak neke radnje. 9.) PURPOSIV – izriče namjenu, svrhu (žena – za ženu. U mađarskom se zove kauzal.) 10.) MOTIVACIONAL – izriče uzrok (čovjek – zbog čovjeka.)

11.) DISTRIBUTIV – izriče pravilnu raspodjelu (u hrv. Konstrukcija po…) osoba – po osobi 12.) ABLATIV – izriče odvajanje od nečega. (osloboditi se treme. ) Ovaj je padež prisutan u latisnkom jeziku (domo venire (doći od kuće.) 13.) ELATIV – izriče udaljavanje, izlaženje od nečega (kuća – iz kuće) 14.) ILATIV – izriče kretanje u nešto, u neki prostor (kuća – u kuću) 15.) ALATIV – izriče odredište, tj. cilj kretanja (stolica – na stolicu.) 16.) SUBLATIV – izriče kretanje prema vanjskom odredištu (Split – u Split.) 17.) SUPERLATIV – izriče kategoriju kretanja prema gore. 18.) TRANSLATIV – izriče točku kretanja kroza što (idiot – idiotom. Grad – gradom) 19.) PERLATIV – prostorno i vremensko prostiranje (led – po ledu) 20.) TERMINAL – prostorno i vremensko završavanje kretanja (rijeka – sve do rijeke.) 21.) TENDENCIJAL – znači smjerano odredište kretanja (rijeka – prema rijeci.) 22.) ABESIV – izriče oskudicu (novac – bez novca) 23.) INESIV – bivanje unutar nečega (kuća – u kući) 24.) ADESIV – znači bivanje na, uz ili do predmeta (stol – na stolu, šaka – šakom.) 25.) SUPERESIV – izriče vršenje radnje (ponedjeljak – ponedjeljkom, na ponedjeljak) SEMANTIČKI PADEŽI – padeži koji iskazuju značenjsku, tj. semantičku funkciju. Svi padeži mogu biti eventualno zamjenjivani, tj. mogu se izraziti jedni drugima, osim nominativa i vokativa. Stoga su svi drugi padeži kosi padeži, a nominativ i vokativ su uspravni padeži. Kod kosih padeža, iznimka je genitiv. Genitiv se najčešće izražava u svojstvu modifikatora ako dvije imenice stoje jedna do druge. Genitiv može izražavati posjedništvo, svojstvo, preciznije objašnjenje, ili se može izreći umjesto akuzativa. Neizravni je objekt u dativu, ali uz sebe ima dopunu (zahvaliti + D.) Instrumental isto može biti uvjetovan sintaktički, ali i biti dopuna glagolima. Obvezan je padež u semikopulativnim glagolima (imenovali su ga predsjednikom.) Ovakva vrsta padeža iskazuje smjer i lokaciju, ali glagoli koji uza se vežu kosi padež imaju i veću valenciju. VOKATIV je ISKLJUČIVO SAMOSTALNI PADEŽ. Imeničke inherentne kategorije: BROJ, PADEŽ, VRSTA, ROD, (NE)ODREĐENOST. Vježba. Na primjeru moj otac utvrdite inherentne kategorije. moj/ otac moj (određenost) muški rod otac – vrsta nultimorf(0) – padež i broj.

HRVATSKE IMENIČKE VRSTE U hrvatskom jeziku postoji pet deklinacija, a to su a-deklinacija, e-deklinacija, ideklinacija, g-vrsta i nulta deklinacija. A-deklinacija: ovo je tip deklinacije kojem pripadaju imenice čiji je genitivni nastavak –a. Tu pripada većina imenica muškog roda i gotovo sve imenice srednjeg roda. Ovoj deklinaciji pripadaju i neke imenice pluralia tantum (roditelji, vrata, kola i imena organa). Od imenica koje su singularia tantum treba izdvojiti su toponimi na –one i –ove. Kada se govori o imenicama u hrvatskom jeziku i tipovima deklinacije, ovdje je važna kategorija živosti. Što se tiče živosti, oblici za živo muškog roda isti su u genitivu i akuzativu, a za neživo u nominativu i akuzativu. Npr. N brod koji čekam A brod koji čekam (vidim koga/što)? Npr. G psa kojeg sam kupio (nema) A psa kojeg sam kupio (vidim) E-deklinacija: ovoj deklinaciji pripada većina imenica ženskog roda i neke imenice muškog roda. Po ovoj se deklinaciji dekliniraju hipokoristici (braco, striko), ali i strana muška imena i prezimena (usp. N Akira Kurosawa, G Akire Kurosawe.) Kod ove deklinacije postoje iznimke u kojima se neke imenice pluralia tantum dekliniraju po a-deklinaciji jer su rod i broj amalgamirani u istome obliku. Takav su primjer imenice hlače, gusle, orgulje… I-deklinaciji: ovoj deklinaciji pripadaju imenice čiji je genitivni nastavak –i, a tu se ubrajaju imenice čija osnova završava konsonantom, množinski oblici oči i uši, imenica 'kćer' i stare posuđenice. G-deklinacija: ova se deklinacija vezuje uz pridjeve pridjevsko-zamjeničke deklinacije. N stari tata G staroga tate Nulta deklinacija: deklinacija koja vrijedi za nesklonjive imenice. Najčešće je riječ o ženskim imenima stranog podrijetla (Karmen, Doris). Ova je deklinacija isto tako i sintaktički uvjetovana, u konstrukcijama infinitiv + supin. Npr. Spavati je zdravo. Ili u imenicama gdje je konstrukcija neodređena prema broju. (Sve je to veliko ništa.)

ROD I SPOL ROD je kategorija koja se ogleda u slaganju fleksijskih morfova, tj. uvjetovana je slaganjem po tzv. modifikatorima, a u hrvatskom se ova kategorija manifestira kroz kategoriju muškog, ženskog i srednjeg roda. SPOL je izvanjezična kategorija koja utječe na rod imenica, ali odnos roda i spola je arbitraran kad se govori o određivanju roda imenicama. HIBRID označava nesklad u tzv. spolu imenice i sklonidbenog tipa (tj. gramatičkog roda i spola koji označavaju.) npr. Franjo i Luka (označavaju muška imena, ali se tako ne dekliniraju), već Franje, Luke… EPICEN je imenica koja označava pripadnike obaju spolova, ali ima stabilan gramatički rod (dijete, čovjek, snob, supermodel). IMENICA OPĆEG ILI ZAJEDNIČKOG RODA – označava osobe obaju spolova, ali taj spol utječe i na rod imenice, tj. imenice mogu biti dvorodne (ubojica, uhoda, bitanga, tužibaba…) HETEROKLIT – označava imenice koje se isto pišu, ali pripadaju različitoj deklinaciji i različitog su roda (bol.) HETEROGENI – imenice različitog roda u jednini i množini. (oko – jednina, srednji rod – oči, množina, ženski rod. Torzo (N jd, m.r.), torza (N mn. s.r.). U pokratama se rod uvijek određuje po onoj imenici koju ostali ob. pridjevi skraćuju. (HAZU – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Bit će ženskog roda zbog akademija.) Još je jedan specifikum to što se pojedine imenice izražavaju drugačije u onim jezicima gdje kategorija roda ne postoji (engleski, mađarski, turski). Kod tih se jezika takve imenice izražavaju posebnim obilježivačima. U engleskom su to male ili female. (student –male student, studentica – female student.) Primjeri ovakvih imenica su akademik – akademik žena, jastreb – ženka jastreba, tata kornjača – mama kornjača, konobar – konobarica, jareb – jarebica.

PRIDJEVI Pridjevi su riječi kojima se izriču svojstva predmeta i pojava, označenih drugim vrstama riječi. Oni opisuju dimenzije, dob, vrijednost, boju, fizičko svojstvo, ljudske osobine, brzinu, posvojnost, položaj. Hrvatski tip pridjeva: posvojnost i odnos. Tipično se iskazuju i fleksijom i derivacijom. INHERENTNE KATEGORIJE: 1.) KOMPARACIJA – morfološka kategorija koja iznosi veći ili manji stupanj leksičkog značenja riječi. Komparacijom se uglavnom iskazuje usporedba čega prema čemu. S druge strane, superlativ iskazuje najveći stupanj značenja. APSOLUTNI KOMPARATIV/SUPERLATIV – iskazuju se ako nema standardne komparacije (stariji ljudi / mlađi svijet.) ELATIV – viši stupanj u jezicima koji imaju 2 stupnja. Elativni oblik nema značenje, ali ono što stoji uz njega ima značenje. EKSCESIV – iskazuje prekomjernost (loš – preloš, velik – prevelik) INTENZIV – izražava pojačanost (crven – jako crven) APROKSIMATIV – izriče približnost (crven – crvenkast) EKVATIV – iskazuje jednakost (brz poput) SIMILATIVNI AFIKSI – u hrvatskom jeziku isto (istostranični, istoimeni) Moguća je i perifrastična komparacija (crn – više crn/crnji, najviše crn/najcrnji.) Ovom se komparacijom može izraziti superiornost i inferiornost. SUPERIORNOST – izriče stupanj prema uzvišenosti (glup, vrlo glup) INFERIORNOST – manje glup, najmanje glup U perifrastičnoj komparaciji, mogu se stupnjevati i imenice i glagoli. (Ja sam veća budala od tebe. Ja pjevam najgore od svih.) ! Australski jezici nemaju morfološku komparaciju za pridjeve, kao ni makedonski usp. pripada istoj jezičnoj porodici kao i hrvatski (majstor – pomajstor – najmajstor.) MOCIJA – inherentno svojstvo pridjeva promjene prema rodu, tj. svojstvo pridjeva da ima onoliko rodova koliko ih ima i jezik. (nov (m.r.), nova (ž.r.), novo (s.r.) Mocija još može imati i referencu razlikovanja prema spolu (kralj-kraljica, suprug-supruga.) U hrvatskom su jeziku pridjevi modifikatori imenice (pametan mladić) ili služe kopulativnom glagolu (mladić je pametan.) GLAGOLIKA – pridjev koji se vlada kao glagol (Jabuka je crvena. ) PRIDJEVSKE DEKLINACIJSKE VRSTE – uvjetovane su vidom pridjeva (određeni i neodređeni). Pridjevski je rod kategorija slaganja. SLAGANJE – rečenična sastavnica uvjetovana oblikom druge sastavnice. Lijep grad, lijepa zemlja, lijepo jezero

Pridjev određuje rod imenice (moj otac (m.r.), moja kuća (ž.r.) LJESTVICA SLAGANJA – što se više u nekoj rečenici krećemo udesno, semantička je kategorija slaganja rodu bliža. (atribut>predikat>relativna zamjenica>osobna zamjenica.) Npr. Ta glupa budala mi je rekla da će mi odnijeti televiziju. Imenice djeca, braća, gospoda, vlastela imaju različito atributivno i predikatno stanje. (ta braća – ž. r.), braća su složna (s.r. mn.) Kod osobnih je zamjenica rod ovisan o spolu (Tko je gladan? Tko je gladna? Tko/Što je gladno?) Inherentne kategorije pridjeva su: mocija, vrsat i komparacija. Deklinacija pridjeva uvjetovana je konfiguracijski (zgodan mladić – zgodni mladić) Redoslijed sastavnica isto se mora promijeniti (mladić jak kao bik / kao bik jak mladić). U hrvatskom jeziku postoje dva vida pridjeva, a to su određeni i neodređeni. Sam pridjev (a već smo to spomenuli) služi kao modifikator neke imenice, zbog čega se on deklinira sukladno rodu imenice koju određuje. Stoga je deklinacija sintaktička, tj. konfiguracijski uvjetovana kategorija pridjevima. U nekim jezicima funkciju modifikatora, a neko vrijeme i zamjenice ima i član koji pobliže određuje imenicu (die Liebe). Neodređeni pridjevi oni su pridjevi koji se sklanjaju po imeničkoj deklinaciji. Oni odgovaraju na pitanje kakav i njihova deklinacija glasi: N crn N crn-a N crn-o G crn-a G crn-e G crn-a D crn-u D crn-oj D crn-u A –crn / crn-a A crn-u A crn-o Ovi se pridjevi koriste u sljedećim situacijama: - kad pridjev završava na nulti morf (suglasnik) u muškom rodu, posvojni pridjevi sa sufiksima –ov, -ev, -ljev, -in. Ova deklinacija primjenuje se i u slučajevima kad je pridjev dio predikatnog proširka, u kvalitativnom genitivu (čovjek dobra izgleda) i uz intenzifikatore (jako težak ispit). Drugi je tip deklinacije pridjevsko-zamjenička deklinacija. Njezina je deklinacija ovakva: N crn-i N crn-a N crn-o G crn-og-a G crn-e G crn-og-a D crn-om-u… D crn-oj D crn-om-u. Ova se deklinacija primjenuje na pridjeve koji završavaju na morf –i, u pridjevima sa sufiksima –šk, -sk, -lj, -nj, -šnj, te sa sufiksima –n, -an, -en i in. Koristi se u pridjevima participskog podrijetla, te u imeničkim sintagmama uz pokaznu ili posvojnu zamjenicu. Npr. taj glupi pas moj novi jastuk. Isto i kad je pridjev dio imena (Ivan Grozni, bjeloglavi sup, Ivan Zlatousti), ili uz imena (učeni Slamnig, pametni Slamnig…)

Treća deklinacija deklinacija je kojoj pripadaju indeklinabilni pridjevi, tj. pridjevi koji su najčešće stranog podrijetla i dekliniraju se kao ženska strana imena koja završavaju suglasnikom. N blond G blond D blond… U hrvatskom jeziku jedini pridjev koji je indeklinabilan jest pridjev nalik. Pridjevi ženskog roda pripadaju g-vrsti, tj. dekliniraju se isto za oba vida (lijepa žena – lijepe žene…)

ZAMJENICE Postoje jezici u kojima se zamjenica izriče ptuem afikasa i klitika. Zamjenice služe kako bi se izbjegavala zališnost u iskazu (načelo reduciraj koliko možeš.) Može se i eliptirati dio ili dio poznat iz konteksta zamijeniti izraizom koji će ga zastupati. „Idemo? – Da. (Idemo.) Would you mind help me, if you haven't yet. (umjesto haven't helped me yet.) PROFORME. PRONOMINALI – najuobičajeniji prooblici. U svim jezicima korijen ove riječi implicira da one zamjenjuju ime. VRSTE ZAMJENICA: 1.) Osobne funkcija je ovih zamjenica označiti osobe govornog procesa (govornika i sugovornika i njihovu uključenost kao sudionika u nekom događaju. Osobne su zamjenice potpuno neosjetljive na premještanje, što znači da su potpuno razlučee od referenata u komunikaciji. A: (Ja) idem na plac. B: Mogu li ja s tobom. Rod na ovoj vrsti zamjenice uglavnom ne postoji, iako u jezicima kao što je hebrejski da. One ne mogu biti modifikatori ili modificirane. Međutim, postoje iznimke kod brojeva, gdje one mogu biti modifikatori (nas pet / njih trojica.) Osobne zamjenice hrvatskog jezika imaju korijen i jednomorfnu osnovu (teb-e). Za osobne je zamjenice u većini jezika prisutan SUPLETIVIZAM. (ja-meni). BROJ – kategorija koja kod zamjenica razlikukje jednog ili više njih, npr. mi = ja+oni. PLURAL APROKSIMACIJE – sugovornik + nesudionik u komunikaciji. ROD – osobne zamjenice nemaju morfom izražen rod. (samo za 3. l. jd.). Prva lica nikad nemaju kategoriju roda.. PADEŽ – pri označavanju ove kategorije, veća je usmjerenost na sudionike nego nesudionike govornog čina. SAGITALNI MORFOVI – objedinjuju značenje 1. i 2. lica i iskazuju njihove međusobne odnose. (Ja dadoh tebi. – Ti dade meni.) Ili srastanje afikasa i njihovo neraščlanjivanje: Jati dadoh. – Timi dade. PROOBLIKE – smještaju sudionike nekog događaja u prostornovremenski konteskt. Mogu naznačiti pitanje, negaciju, osobu, predmet, ali imaju sličnosti s osobnim zamjenicama: 1.) o rodu donose mnoge obavijesti (taj-ta-to; ti-te-ta) 2.) služe kao modifikatori (ova žena, moja supruga, koja knjiga) 3.) dvomorfne osnove (taj-tog, njegov, ovaj-ovog)

U zamjenicama se razlikuju kategorija dosega i zamjeničke sastavnice. Kao takav primjer postoji korijenski morf č u zamjenicama poput nečega, ničega. Taj korijenski č nositelj je značenja za upitnost i neživo. DEMONSTRATIVI – ovdje, ondje, ovamo, onamo, tamo. Pronominalna i pojmovna preoblika. Demonstrativi izriču prostornu udaljenost. (this-that; here-there). U hrvatskom jeziku postoje ovaj, taj, onaj, koji se razlikuju kao proksimal, medijal i distal. UPITNO-NEODREĐENE (INTEROGATIVNO-INDEFINITNE) – izriču govornikova neznanja ili nedostatak neke obavijesti. RELATIVNO-ANAFORIČKA – povezivanje referenata ovisno o kontekstu. PREPLITANJE – jezik koji objedinjuje sve tri funkcije Interogativno. Koji film? Relativno-foričko: Film o kojem govorim. Forično: Taj je bolji od ovoga. Demonstrativni: Ta ti stoji bolje od one.

speciikaciju

Imeničke prooblike uglavnom iskazuju distinkciju ljudsko-neljudsko i živo-neživo. Preplitanje. N-A (neživo), G-A (živo) koji /kojeg, ali i ovamo/ovuda, kuda/kamo. Zamjenica 3.lica – ima mociju. Dvo-lični jezik – sadrži oblik za 1. i 2. lice, a 3. se iskazuje demonstrativom. Tro-lični jezik – ima oblik za 1. i 2. lice, a za 3. poseban oblik nepovezan s demonstrativom. Hrvatski je dvo-lični jezik. 1.) korijenska poveznica sa staroslavenskim on (ona, ono). Današnje su pokazne zamjenice ostatak od ta, ov, on (taj, ovaj, onaj), te trolični jezici nemaju iskazan rod. Povratna zamjenica (refleksivna) – vršitelj i trpitelj radnje su isti, ali povratnost različito iskazuju. 1.) poseban pronominalni element (Er hat sich rasiert.) 2.) afiks na glagolu (indijski jezici) 3.) glagol + pronominalni element 4.) dva elementa (He saw himself). U hrvatskom se refleksivnost iskazuje na 2 načina: 1.) povratnom zamjenicom – sebe/se ili sintaktičkom česticom se koja se vezuje uz glagol. (smijati se, nadati se). Primarnopovratni glagoli – čestica+glagol+zamjenica (Smijati se sebi.)

U ovakvom slučaju, čestica se postaje zamjenica. FORIČNOST – još znači i funkciju upućivanja čiji je natpojam deiksa. Deiktičnim izrazima izražavaju se tri kategorije: lice, mjesto i vrijeme. Deiktičnost lica izriče se obilježivačima, mjesta prefiksima (od-nositi, na-nositi, pre-nositi, za-nositi), ali može i prezentativima (evo, eto, eno.) Vremenske deikse izriču se prilozima (danas, jučer, sutra, siječanj…) Upućivanje foričnosti može se manifestirati kroz četiri kategorije, a to su: egzofora, endofora, anafora i katafora. Egzofora – podrazumijeva izvanjezičnost Egzofora – unutarjezičnost Anafora – nešto što slijedi Katafora – spuštanje prema dolje Antecedent je imenička sintagma prethodnica anafori, a postcedent imenička sintagma koja se piše poslije. Ona na nešto upućuje, te je postcedent stoga kataforički element. KVAZIZAMJENICE – inačice zamjenica koje se koriste u uporabi pridjeva. Treba živjeti snove i ostvariti iste. (ISTE je u ovom slučaju kvazizamjenica.) Anaforička uporaba pokaznih zamjenica: taj / ta / to HETEROANAFORA – rabi neutralno to i za hrvatski postoji uporaba posvojne zamjenice (svoj. – Luka mi je dao njegovu. Knjigu/ svoju.) AUTOANAFORA – engleski jezik (može se izraziti samo posvojnom zamjenicom – Luka gave me his book.) LOGOFORIČKE ZAMJENICE – razlikuju izvornog i trenutnog govornika Te zamjenice upućuju na subjekt glavne surečenice. LICE I SOCIJALNA DEIKSA LICE – kategorija kojom se definiraju diskursne uloge govornika (adresant/adresat.) OBVIJATIV – poseban oblik koji nema za 3. l. jd. (Čovjek ne zna što bi.) LIČNI OBILJEŽIVAČ morfološki izraz kategorije lica (mogu biti klitike, afiksi.) AMALGAMIZIRANJE MORFOVA – kad jedan morf sadrži više kategorija (ja – 1. l. jd, nominativ.) PRODROP JEZIK – jezik s ispustivom pokaznom zamjenicom. Npr. (To) kiši. PRIVIDNI SUBJEKT – izražava se u 3.l. jd. za neživo (ono) Postoji i zamjenica prividnosti koja je semantički prazna, a to je zamjenica to. PRAGMATIKA I SOCIJALNA DEIKTIČNOST – iskazuje se govornim činom i socijalnom implikacijom među govornicima. Koja si ti budala!

Što sad izvodi taj lik? ETIČKI DATIV – koristi se za uspostavu prisnosti. (Kako si mi ? Nisam ti dobro.)Refleks socijalne deikse i etičkog dativa izriče se kroz leksički odabir, modalitet, srodstvo. ISKAZIVANJE SOCIJALNE DEIKSE: 1.) autorska skromnost (Mi, baron Jelačić) 2.) iz poštovanja 3.) treće lice kroz inicijale (ja, S. B….) HONORIFIK – iskazuje stav govornika, uobičajeno poštovanje. Još je jedan način i neuporaba osobnih zamjenica kad se zamjenuje neutralnom. USTROJ HRVATSKIH ZAMJENICA: Supletivnost i segmentiranje morfova Ja – mene; on – njega zamjenice često supletivne unutar paradigme, dugim povijesnim razvojem često stopljene, sraštene ili kontrahirane, čini ih nerijetko tvrdim orahom za morfsku raščlambu, štoviše nije neobično da su posve neraščlanjive (to se osobito tiče njihovih klitičkih oblika).

RASPOZNAVANJE MORFEMA Kako bi se morfemi u nekom jeziku što kvalitetnije raspoznali, nužna je metoda komutacije – ova metoda najbolje nam zapravo otkriva je li neka riječ „rastavljiva“ na morfeme. Kao tipičan primjer postoji: ruk-a, ruc-i, ruk-am-a… Međutim, za raspoznavanje morfema nužna je komponenta apstraktnosti. Apstraktnost se samim time vezuje uz korijen riječi, što je još proučavao i Bloomfield. Bloomfield je ustanovio kako je temeljni oblik neke riječi zapravo izvorišni ili dubinski. U ovom će slučaju korijenski morf ruk biti dubinski, a površinski će biti njegovi alomorfi ruc, ruč. Isto tako, načelo apstraktnosti može se primijeniti i na fonotaktička pravila, najčešće vezana uz jednačenje po zvučnosti (naručiti – narudžba.) Kao sličan primjer najbolje vrijedi kompaktnost i u latinskom jeziku gdje se imenice rex i lux ovako izgovaraju. , . Dubinski prikaz zapravo je što različitiji od svih površinskih oblika i njihovih ostvarenja. Kod razlikovanja dubinskog i površinskog morfema neophodno je spomenuti još i probleme supletivnih morfova, tj. problem je definiranja tvrdnje kako su imenice čovjek i ljudi zapravo isti morfemi ( morfovi), ali bez zajedničke osnove. Isto vrijedi i za zamjenice (ja-mene, onnjega ili komparaciju pridjeva (dobar-bolji.) MORFOM – 10. NELINEARNA MORFOLOFIJA Razlikujemo 2 skupine kod rječogradnih postupaka: 1. temeljena na KONKATENACIJI ILI ULANČAVANJU – morfovi se nižu kao zrnca i u tom su smislu LINEARNI 2. temeljena na SMJENAMA KORIJENA, PONAVLJANJU DIJELOVA BAZE, NA POTISKIVANJU JEDNOGA MORFA KROZ DRUGI (pa su oba morfa diskontinuirana), NA PREMETANJU I STAPANJU FONETSKIH ODSJEČAKA JEDNE ILI DVIJU RIJEČI, NA ALTERNACIJAMA TONA – NELANČANI, NELINEARNI, NEKONKATENATIVNI 1970 ih – u fonologiji se razvila svijest da se samim ulančavanjem fonova ne može mnogo toga objasniti, tada se sve ono što čini fonološki opis počinje razdvajati na RAZINE, RAVNI, REDOVE, DIONICE koje su povezane, ali i autonomne Tako se na zasebnim, ali povezanim razinama opisuju odsječci, slogovi, more, stope, ton, udar Nelinearni fonološki pristupi – za opis nelinearnih rječogradnih postupaka Najvažnije teme nelinearne morfologije: transfiksacija, reduplikacija, infiksacija, suptrakcija, stapanje, metateza Nelinearni pristupi: uzročna, prozodijska i optimalnosna morfologija ima jezika u kojih ono što u indoeuropskim jezicima zovemo paradigmama izgleda nešto drugačije, a ono što zovemo prijevoj/apofonija/ablaut(smjena korijenskoga vokala – npr. u hrvatskom: izreći - izricati, napiti – napoju) u nekim jezicima je složeniji postupak jer obuhvaća više diskontinuiranih vokala. U semitskim jezicima većinom se rječogradba odvija unutar korijenskoga morfa, a ne nizanjem morfova. Npr u arapskom su korijenski morfovi trokonsonantski ili

četverokonsonantski, a oblici riječi dobivaju se pravilnom sustavnom TRANSFIKSACIJOM vokalskih morfova kroz njih, uz moguće afiksacije-sufiksaciju ili prefiksaciju. Paradigmatske se vrste razlikuju prema tomu o kojim je vokalima, kojim transfiksima riječ. Da bi se opisao tip morfologije koji rabi transfikse, 1979 McCharty je u dizertaciji predložio postupke temeljene na nelinearnoj fonologiji. pretpostavio da su elementi u arapskome na razini dubinskoga prikaza u leksikonu raspoređeni na trima nezavisnim dionicamakorijenskoj, okosničkoj i vokalskoj: Temeljno značenje leksema nosi korijenska dionica ( engl. root tier) konsonantskih odsječaka. Promjenom u njezinu sastavu mijenja se i leksem. Okosnička ili CV-dionica slična je šabloni, uzroku, drugi naziv: prozodijski uzorak – zaslužna je za kanonski oblik, povezana je sa specifičnim značenjima i gramatičkim funkcijama i ima važnu ulogu u morfologiji npr. semitskih jezika – tzv ''uzročni jezici'' Vokalska dionica ili vokalska melodija – nositelj onih značenja koja su u hrvatskome najčešće iskazana afiksalno, primjerice glagolsko vrijeme, vid, način, singular, plural Za svaki se introfleksijski jezik utvrđuju pravila organizacije transfikasa tj pravila prema kojim se vokalska dionica raspoređuje unutar korijenske dionice. Uzoračna morfologija omogućuje nam da prikažemo nelinearne i diskontinuirane morfove, za što onda uvodimo posebnu morfemsku dionicu Reduplikacija - Ponavljanje baze ili njezina dijela u obliku riječi s morfološkom ili pragmatičkom svrhom. Kada se fizički ponavlja istovjetni materijal, to je povezano i s pojačavanjem značenja toga materijala ili količine referenta – ponavljanje neke jedinice doživljava se kao prostorno ili vremensko naglašavanje te jedinice ili njezin rast: u primjerima: Luka je pisao, pisao ...Evo, evo, idem. štošta, kojekoji, gdjegdje, barbar, ciklus, kukumar, mramor, bombon, pun puncat, bijel bjelcat, pravi pravcati U indoeuropskim jezicima reduplikacija iščezla, ali u prajeziku služila za stvaranje glagolskih vremena (vidljivo u latinskome jeziku) Reduplikacija u hrvatskome: ako se zanemare idući primjeri: 1) naslijeđeni leksemi s redupliciranim korijenima glagol(ati), paprat,pepeo, vjeverica, dabar, 2) štošta, kojekoji, gdjegdje 3) onomatopejske riječi  cucak, kokoš, prepelica, kukavica 4) pozajmljenice  barbar, mramor, paramparčad, kukumar 5) dvostruke prefikse –> prapradjed, prekpreksutra, najnajbolji, koordinativne priloge 6) neke priloge, dječji jezik, neke hipokoristične ili deprecijativne reduplikacije  tako-tako, tu-tu, seljo-beljo u hrvatskom jeziku ima nekoliko složenica koje su upravo reduplikati  raznorazni, ovjekovječiti, ranoranilac, pun puncat, bijel bjelcat Marantzov rad – ključan za razumijevanje reduplikacije  reduplikacija je zapravo afiksacija, ali ali takva afiksacija u kojoj afiksi (prefiksi, infiksi, sufiksi) nisu unaprijed zadani, reduplikanti su morfovi poput svih drugih afikasa, u leksikonu je specifiran njihov semantički i sintaktički status, specificirano je ono što će se od baze kopirati, koji njezin dio će kopirati i gdje će se to

što je kopirano pričvrstiti – prefiksalno (lijevo od baze), sufiksalno (desno od baze) ili infiksalno (unutar baze) Krajem 1980ih i u 1990ima McCarthy i Prince – zamjena uzoračne morfologije prozodijskom morfologijom – da bi bolje opisali reduplikaciju jer uzorci u prozodijskoj morfologiji nemaju CV-oblik, već su definirani autentično prozodijskim jedinicama, a i djelokrug morfoloških procesa određen je prozodijski

Kad govorimo o fonološkim jedinicama od dvaju ili triju slogova, govorimo o stopama (trohej jamb daktil...) U hrvatskom hipokoristična imena mogu nastati suptrakcijom (oduzimanjem): Stjepan – Stipe, Katarina – Kata, Tomislav – Tomo – nastala na trohejskom uzorku s dugouzlaznim naglaskom na prvome slogu metateza – počiva na premetanju slogova i stopa nemoj brijat / mojne jatbri stopljenice – mjesto na kojem se 2 riječi pretapaju je većinom slogovna ili stopna granica, a novonastala riječ zadržava melodiju duže polazne stopljenice koje ne poštuju to ili su nemoguće ''lošije su skovane'' (u hrv: Buljar od Buntić x Kopljar > nije poštivana slogovna granica), ''idealno skovane'' su neke slengovske (škodilak (Škoda x Cadillac ) lnfiksacija – spada u rijetke afiksacije, Greenberg utvrdio to u 26. univerzaliji – ako jezik ima diskontinuirane afikse, ima i sufikse i prefikse, tj nema jezika koji bi imao samo infikse bez sufiksa i prefiksa. Infiski čine korijen diskontinuiranim pa zato on infiksaciju stavlja u postupke koji podrazumijevaju diskontinuitet. ekspletivna infiksacija u engleskome (dopunjačka i prostačka u razgovronome prema vulgarnome jeziku) – ekspletivni infiks umeće se na stopnoj granici: Dubrovnik (Dubrov.nik) - Du-fuckin-brovnik tmeza – primjeri: najluđi smo – naj smo luđi, od nikoga- ni od koga OPTIMALNOSNA TEORIJA – od 1990ih jedna od temeljnih grana fonologije, ona gramatiku ne promatra kroz pravila, koja ako prekršimo dobijemo negramatičan izraz, nego gramatiku promatra upravo kroz ta pravila koja su prekršiva, važno je samo koliko ih kršimo i u kojoj mjeri (koja više, a koja manje) - temeljna pretpostavka: postoji napetost između 2 tipa ograničenja: vjernosti i obilježenosti VJERNOST - ograničenje koje zahtijeva strogu podudarnost ulaznih i izlaznih oblika pri nekom procesu, dva takva procesa su: zabrana umetanja izlazni segmenti moraju imati odgovarajuće na ulazu zabrana brisanja ulazni segmenti moraju imati odgovarajuće na izlazu OBILJEŽENOST – univerzalno jezično ograničenje, zahtijeva da izlazni oblik bude ili neobilježen ili što manje obilježen (npr zakon otvorenih slogova) NATJECANJE IZMEĐU VJERNOSTI I OBILJEŽENOSTI – njihovo je međudjelovanje ili hijerarhija, njihovi zahtjevi su raznosmjerni, a to rezultira pojavom

OPTIMALNOG IZLAZNOG OBLIKA – oblik koji nije nužno savršen, ali je najmanje nesavršen Kad se optimalnosna teorija prožima sa stratumima iz leksičke morfologije, vidi se njezin značaj kod opisa dvostruke reduplikacije Ovo poglavlje želi prikazati dvije stvari: 1) velika raznolikost afiksalnih postupaka u svim jezicima 2) isprepletenost morfologije i fonologije – mnogo se toga u morfologiji objašnjava fonološki 11. NARAVNA MORFOLOGIJA NATURALNA ILI NARAVNA MORFOLOGIJA –bavi se podudarnošću ili spregom količine oblika i količine sadržaja, nemarkiranim, naravnim kategorijama i oblicima, morfološkim univerzalijama i morfološkim uzorcima, kao pristup se javlja 1970ih na njemačkom govornom području, na nju utjecali naravni pristupi u fonologiji, to je pristup koji morfologiju nastoji promatrati kroz opće, univerzalne kognitivne i semiotičke procese Začetnici – Dressler, Mayerthaler, Wurzel, a oni kao pravoga začetnika istraživanja naravnosti u morfologiji vide Jakobsona Naravnost znači oprečnu obilježenost, markiranost Prema Baueru, u morfologiji je naravna ona pojava koja je proširena u jezicima svijeta i opornija je na jezičnu promjenu, a prema začetnicima naravne morfologije, u jezikoslovlju je ''naravno'' nešto očekivao, jednostavno i intuitivno prihvatljivo, a u naravnoj morfologiji ''naravno'' je nešto spoznajno jednostavno, lako pristuPačno i univerzalno preferirano Naravnost je nadalje krovni termin za niz specifičnijih pojmova koji se definiraju unutar triju podteorija – 1) univerzalna, opća teorija obilježenosti o pojedinome jeziku neovisne morfološke naravnosti, 2) teorija tipološke primjerenosti ili prikladnosti, 3) teorija o sustavu ovisne, za pojedini jezik osobite obilježenosti i sustavne primjerenosti ili prikladnosti. Podteorije prate 5 razina jezične analize prema Hjemslevu i Coseriu: 1. univerzalna razina 2. tipološka 3. jezična (njima se bavi jezikoslovlje) 4. razina norme (bavi se sociolingvistika) 5. razina performancije (bavi se psiholingvistika) TEORIJA SKLONOSTI – teorija o sustavu neovisne morfološke naravnosti - sklonosti se od ograničenja u optimalnosnoj teoriji razlikuju jer su zasnovane unaprijed i naizvanjskim temeljima, njihov odnos ovisi o načelima interakcije i filtrima podteorija, tako je naravna morfologija bliža kognitivnom jezikoslovlju IKONIČNOST – jezik je znakovni sustav, a znakovi se prema odnosu nositelja znaka i onoga na što nositelj upućuje tj objekta znaka dijele na SIMBOLE, INDEKSE, IKONE U 20. st. kad se konstituirala lingvistika kao znanost, ikoničnost jezičnih znakova je potisnuta, a tu je ideju zanovio Jespersen 3 VRSTE IKONIČNOSTI I IKONIČNIH ZNAKOVA:

1) slikovna ikoničnost – slika, u jeziku bi to bila neposredna sličnost kakvoće fonetskoga i pismovnoga materijala i sadržaja 2) dijagramatička ikoničnost – dijagram, u jeziku bi bila sklad odnosa u jezičnome sustavu i jezičnoj uporabi te jezičnom značenju, zove se još i konstrukcijska (Greenberg, 14. univerzalija: pogodbena surečenica prethodi glavnoj, konkluzivnoj Ako možeš, dođi). 3) metaforička ikoničnost – metafora SKLONOST PREMA INDEKSU SLIČNOSTI – ako gledamo prema univerzaliji ''bliže je važnije-ono što je za značenje korijena relevantnije, bit će mu bliže'', starogrčki stoici su utvrdili da je za indeksne znakove blizina pretpostavljena daljini (npr afiksi će nastojati biti bliže bazi) PROZIRNOT – može se gledati na MORFOSEMANTIČKOJ(ZNAČENJSKOJ) razini i MORFOTAKTIČKOJ(FORMALNOJ) razini, suprotna joj je NEPROZIRNOST ( daleko najneprozirniji supletivni su oblici čovjek - ljudi, dobar – bolji) SEMANTIČKA PROZIRNOST – nema je u potpunome smislu u morfologiji (misli se primarno na derivaciju) Ako gledamo tvorbeno, u hrvatskom je ''x-ar'' onaj koji čini nešto što se tiče x, ali što on točno čini, ne možemo znati, npr: šljiv-ar, zid-ar, brod-ar, papuč-ar Šljivar – onaj koji šljive uzgaja, koji šljivama trguje, niski plemenitaš Brodar – ima komponentu vlasništva, posjedovanja, a ''zidar'' te komponentne nema Papučar – u realnome jeziku onaj koji stoji pred ženinom papučom, ne proizvođač papuča FORMALNA PROZIRNOST (neki primjeri?) 1) prozirniji oni oblici u kojima nema morfonoloških promjena (šetam prozirnije od šećem) 2) mnogo rijeđe su baze koje nemaju status riječi jer su neprozirnije (prefigirani glagoli: početi, za-četi, nema glagola četi) biunikatnost (dvojednost, izomorfizam) – to je odnos jedan oblik-jedno značenje, i obratno, formula jedan-za-jedan u morfologiji: jedan morf-jedno značenje te izbjegavanje alomorfije, takav odnos najčešći u aglutinativnim jezicima Unikatnost – formula jedan-za-mnogo, u amalagamiranim morfovima u flektivnim jezicima poput hrvatskog, (-a u žena ima 3 značenja: N, jednina, e-deklinacija) (-ama u ženama ima 5 značenja: zbog sinkretizma D,L,I u množini) Ambigvitetnost – formula mnogi-za-mnogo, obuhvaća slučajeve polisemije i homonimije (-a može biti u N jd. žen-a, ali i u G jd. čovjek-a ili N pl sel-a) OPREKA LIK-POZADINA – postoji sklonost prema zaoštravanju te opreke i to je univerzalna neurobiološa i psihološka tendencija, jedna je od tema naravne i kognitivne lingvistike – u jeziku je naravno da se ono važnije i dinamičnije iznese naprijed, na vidjelo, a ono statičnije i manje važno da ostane u pozadini, tu tendenciju potvrđuje prevlast subordinativnih složenica (npr. hrv. gradonačelnik, suhozid) nad koordinativnima (npr. hrv. grad-država, lovac-sakupljac} OPTIMALNI OBLIK – sklonost prema njemu pokazuje da u jezicima svijeta postoji sklonost prema oblikovanju morfova unutar jednoga sloga, riječi unutar jedne stope (dvosložne, s

afiksom trosložne), kombiniranje morfova je slobodno, ali ljudska narav uvjetovala je da u jezicima baš i nema enormno dugih riječi Prikazani parametri teorije o sustavu neovisnih, univerzalnih naravnih sklonosti traže i svoje dokaze koji ne moraju biti unutarjezični: 1) EVOLUCIJA - Što u filogenezi (sveukupni razvoj ljudske vrste) dospijeva kasnije, općenito je više obilježeno 2) MATURACIJA – što u sazrijevanju pojedinca dozrijeva kasnije, više je obilježeno 3) TESTOVI PERCEPCIJE – ono što je manje obilježeno, lakše se identificira 4) JEZIČNE POGREŠKE – u onome što je manje obilježeno, manje će se griješiti 5) JEZIČNI POREMEĆAJI - jezičnim poremećajima podložnije su obilježenije kategorije 6) TEPANJE – kad odrasli tepaju, skloniji su manje obilježenim kategorijama 7) USVAJANJE JEZIKA – ono što je manje obilježeno usvaja se prije 8) JEZIČNA TIPOLOGIJA – manje obilježeni oblici su više rasprostranjeni u jezicima svijeta 9) JEZIČNA PROMJENA – jezici mijenjaju ono obilježeno neobilježenim 10) KRONOLOGIJA PROMJENE – elementi obilježenih kategorija prije će se mijenjati od neobilježenih 11) Frekventnost - Manje obilježene kategorije češće su. 12) Pidžini i kreoli - Obilježene kategorije u pidžinima su reducirane, a neobilježene se u kreolima prve (nanovo) pojavljuju 13) Analogija – manje obilježene kategorije preživljavaju češće 14) Neutralizacija - Manje obilježeni oblici bolje preživljavaju neutralizacije. 15) Morfologija - U većini slučajeva oblik s nultim morfom bit će neobilježeni član opreke. 16) Fonologija - Ako je izraz kategorije fonološki obilježen segment, tada je i kategorija vjerojatno obilježen 17) SintaktičkO okamenjivanje/binominali - Prvi od dvaju elemenata u konvencijom uređenim parovima načelno je manje obilježen Ako su navedeni parametri dobro postavljeni, morali bi moći predvidjeti ono što u nekom jeziku možemo očekivati Rasporedom parametara unutar tipološki istih jezika bavi se teorija tipološke primjerenosti, a njihovim odnosom unutar jednoga jezika teorija o sustavu ovisne naravnosti. Tipološka primjerenost ili prikladnost - Među navedenim univerzalnim morfološkim sklonostima ima posve suprotnih zahtjeva: zahtjev za biunikatnošću načelno je suprotan zahtjevu za optimalnim oblikom, zahtjev za optimalnim oblikom suprotan je sklonosti prema ikoničnosti i transparentnosti. Flektivni jezici kao hrvatski objedinjuju optimalne vrijednosti indeksičnosti, izoštravanja opreke lik-pozadina, optimalnog oblika, a manje dobre vrijednosti pokazuju u konstrukcijskoj ikoničnosti, transparentnosti i biunikatnosti. NARAVNOST OVISNA O SUSTAVU – morfologija nije jedina niti dominantna jezična razina, unutar jezika imamo i druge razine sa njihovim parametrima i sklonostima – fonološka,, sintaktička, semantička, normativna itd… sva zbivanja u jednom jeziku događaju se kao rezultat međudjelovanja, interakcija sklonosti različitih jezičnih razina. Ako sklonosti djeluju u različitim smjerovima onda je to sukob sklonosti. Kad ne bi bilo tog sukoba i kad bi se jezici ponašali prema univerzalnim i morfološkim sklonostima, svi bi imali sličan ustroj, a nemaju ga.

Naravna morfologija osvijestila je pojedine zanemarene lingvističke dijelove i na svoj način dotjerala načine predviđanja razrješavanja unutarjezičnih konflikata (koji će parametar prevladati kad dva jednako naravna parametra dođu u sukob). Zanimljiva je i zbog bavljenja dječjim jezikom - Za jezik male djece očekivano je dakle da pokazuje više sklonosti univerzalne naravnosti, više ikoničnosti. Djeca su sklona naravnim morfološkim odabirima - ujednačavanju, paradigmi gdje njihov jezik ima neujednačenJe (npr. hrv. zovio umjesto zovem) itd 12. DIJAKRONIJSKA MORFOLOGIJA Svi se jezici mijenjaju, stalno. Promjene mogu nastati zbog unutarjezičnog razvoja ili zbog dodira s drugim jezikom, a kada ćemo mi te promjene uočiti ovisi o njihovoj drastičnosti – hoće li biti vidljive u kraćem periodu ili tek povijesnim pregledom jezika. Tu je riječ o dijakroniji, bili periodi kraći ili duži. Ako morfologija prati ustroj riječi i nauk o njemu, morfološka promjena podrazumijeva promjenu u ustroju riječi, a moŽe biti dvovrsna – morfološki ustroj se pojednostavi ili potpuno reducira ili se morfološki ustroj razvije gdje ga nije bilo / presloži se Neki od primjera pojava kojima se bavi dijakronijska morfologija: 1) U općeslavenskome nije bilo posebnog oblika za futur, radnja u budućnosti iskazivala se bilo prezentom (i svršenih i nesvršenih glagola), većina tih načina i danas ima značenje radnje u budućnosti: npr. Od sutra učim za ispit. 2) Većina slavenskih jezika zadržala je oblik futura s glagolom biti (obično za nesvršene glagole), pojedini uza nj imaju l-particip (kajkavski, slovenski), ili infinitiv (poljski, ruski); u štokavskome je futur II ograničene upotrebe: (ako) budem mogao bum došel, budeš moral / budem pjevati 3) Od 13. st. u istočnojužnoslavenskome (bugarsko-makedonski) i u štokavskome za futur – s prezentom glagola htjeti, takav je i u drugim jezicima balkanskoga jezičnog saveza, a u hrvatskoj štokavštini uz glagol htjeti ide infinitiv: hrv ću raditi, srpski ću da radim 4) klitički oblici glagola htjeti (hoću-ću,ćeš,će…) u praslavenskom nije postojao pa je vjerojatno nastao u pretpovijesti hrvatskoga i to analogijom prema oblicima glagola biti jesam – sam, hoću – ću 5) srpski futur I ima 3 oblika: ću raditi, ću da radim, radiću u hrvatskom se futur I piše odvojeno 6) Danas su svi hrvatski glavni brojevi osim 1-4 nesklonjive riječi, a redni brojevi su se prije sklanjali potpuno drugačije – danas imamo dvanaesti-dvanaestoga, a u doba prije staroslavenskoga bilo je drugi na deset-drugoga na deset ……. Navedenim primjerima, uzrocima i objašnjenjima njihova nastanka, posljedicama i dosezima bavi se dijakronijska morfologija, a pritom su važna 2 procesa koja se odvijaju u svim primjerima: 1)REANALIZA, RESEGMENTACIJA, REINTERPRETACIJA – promjena dubinskog ustroja izraza bez neposredne površinske manifestacije (primjer hrvatski i srpski futur I, u

hrvatskome imamo perifrastični oblik, analitički, oblik građen od glavnoga i pomoćnoga glagola, u srpskome sintetički oblik u kojemu je nekadašnji pomoćni glagol postao afiks, i to gramatički, fleksijski sufiks, odnosno morfologizirao se) Morfologizacija je osobit slučaj gramatikalizacije, GRAMATIKALIZACIJA - promjena koja leksičku jedinicu pretvara u gramatičku, leksičku jedinicu čini manje punoznačnom, autosemantičnom, a više značenjski funkcionalnom, gramatičkom te položajno neslobodnijom, položajno zavisnom ili fiksiranom. (primjer: francuska dvočlana negacija ''ne…pas'', je ne sais pas) Dijakronijska morfologija, odnosno sinkronijska morfologija može tako utvrditi da je oblik radit ćemo rezultat morfologizacije, jer je punoznačni glagol htjeti postao značenjski funkcionalan, pomoćni, a oblično klitika. Oblik radićemo rezultat je daljnje morfologizacije sintagme radit ćemo jer je u njemu enklitika postala fleksijskim sufiksom. Ne možemo reći da je morfologizacija potpuna jer s oblikom radićemo koegzistira oblik (ja) ću raditi, u kojemu još uvijek egzistira enklitika ću. Nastajanje gramatičkih i tvorbenih morfova – jedna od osnovnih tema dijakronijske morfologij, u površinskom obliku doći će do fonetske redukcije, sažimanja (kontrakcije) – npr od sintagme za brojeve ''na deset'' dobili smo ''-naest'' za tvrobu brojeva 11-19 PUČKA ILI LAŽNA ETIMOLOGIJA – raspoznavanje morfova tj odnosno morfsko preosmišljanje riječi vođeno neetimološkim, sličnosnim razlozima često je pri posuđivanju riječi (npr hamburger – ''ham'' se identificira sa šunkom, mada s njom nema veze, hrvatska imena Branimir, Trpimir – pronalazimo ''mir''/lat.pax, ali nemaju veze s mirom, radi se o starome značenju korijena riječi ''velik,slavan'' što pronalazimo i u Črnomerec, Vukomerec), pučku etimologiju ne treba osuđivati, ona pokazuje da govornici imaju potrebu prepoznavati morfove i njima se plodno, kreativno služiti ANALOGIJA - proces koji se izravno tiče površinskoga prikaza; ne mijenja dubinski ustroj i ne stvara nova pravila (to čini reanaliza), nego jedne oblike, oblike koji se vode prema jednim pravilima, privodi tomu da se počnu vladati kao drugi, ali ne novi oblici, oblici vođeni drugim ali postojećim, a ne novim pravilima. Reanaliza je promjena pravila, a analogija poopćavanje pravila i primjena pravila na oblike koji su do tad bili podvrgnuti drugim pravilima  zbog analogije nastaje enklitički oblik hrvatskog prezenta glagola htjeti SINKRONIJSKA MORFOLOGIJA – ako kažemo ''u onome času'', u kronološkom smislu može značiti i nekoliko stoljeća, a sinkronijska morfologija nema načine kojima bi takve dugotrajne procese opisala, kretnja ju ne zanima, ona odsiječe jezik kakav je on u jednome trenutku njegova bivanja jest i takvoga ga opisuje (Npr. prezent 1. lica sg. gradi sa -m, osim u glagola htjeti i moć) KONTAMINACIJA – pojam blizak analogiji, u jezikoslovlju ukrštanje, miješanje, stapanje, pretapanje, združivanje svake vrste, ukrštanje može biti oblično ili značenjsko ili oboje Primjeri: posjetnica i podsjetnica ukrstile su se i u realnome jeziku znače zapravo isto (s vremenom se izgubila značenje posjećivanja, a nametnulo se značenje podsjećanja) spajanje dvaju ili više afiksaka u jedan u hrvatskim glagolskim imenicama (sinkronijska morfologija gleda hoće li 3 afiksa vidjeti kao 3 ili kao 1 – gled a n j e / gled-anj-e)

Promjene u jeziku uzrokovane dodirom s drugim jezicima: te promjene su barem dvovrsne jezik primalac modificira se pod utjecajem jezika davaoca, jezik primalac ono što uzme može modificirati i prilagoditi  TRANSMORFEMIZACIJA u hrv Transmorfemizacija - morfološka adaptacija, prilagodba riječi iz jezika davaoca u jezika primaoca da bi se ta riječ uklopila u njegov morfološki sustav, najčešće se posuđuju imenice Riječ pri posuđivanju je podvrgnuta: FONETSKOJ ADAPTACIJI – TRANSFONEMIZACIJA MORFOLOŠKOJ ADAPTACIJI – TRANSMORFEMIZACIJA SEMANTIČKOJ ADAPTACIJI Primjeri morfološke prilagodbe: eng whiskey-hrv viski, njem Baustelle-hrv bauštela 3 stupnja transmorfemizacije: 1) NULTA – posuđenice u jezik primalac integriraju se bez morfološke promjene jer u jeziku primaocu postoji odgovarajuća paradigma (eng.film-hrv.film) 2) KOMPROMISNA – posuđenica zadržava oblik polazne riječi, djelomično se adaptira (training-trening) 3) POTPUNA - neautohtoni derivacijski afiks zamjenjuje se domaćim i nastaje replika (eng.boxer-boksač) Kako će se riječ transmorfemizirati ovisi o : njezinom obliku, prikladnosti da lakše ili teže uđe u paradigme jezika primaoca, o značenju, o gramatici jezika primaoca, o navikama posuđivanja riječi, o razini poznavanja jezika primaoca… PROMJENE U HRVATSKOJ MORFOLOGIJI: - Broj imeničkih hrvatskih deklinacija u odnosu na starija razdoblja sveo se na četiri ili tri, ako ne brojimo četvrtu, koja nikad i nije bila prepoznata kao deklinacija. Prava inovacija pojava je pete deklinacije, odnosno »odustajanje« od adaptacije i deklinacije imena – sve te deklinacije odlikuju se izrazitom formalnošću tj semantika imeničkih pojmova i rod imenica se u tipološkom smislu lako iščitavaju iz imeničkog oblika i lako mu se podređuju u gramatičkim opisima - i-deklinacija: imenice ž.r. tzv. konsonantske deklinacije (n, t, s, v, r) fleksijski su se posve izjednačile s tzv. glavnima - Pridjevske i zamjeničke deklinacije mogu se identificirati s imeničkima. - U pridjeva glavna je inovacija pojava treće deklinacije - nepromjenljivih pridjeva. Nesklonjive imenice nisu brojne, ali broj nepromjenjivih pridjeva vjerojatno će rasti ubuduće - Utjecaj engleskoga primjetan je i u derivaciji, u novom rječogradnom postupku stapanja - tvorbene fuzije - sinkretiziraju se D, L, I, izjednačili se D i L jednine - u svim slavenskim jezicima osim slovenskoga i lužičkoga izgubila se kategorija duala - Štokavski i balkanski tip futura s glagolom htjeti potisnuo je futur s glagolom biti na mjesto futura II - aorist i imperfekt - dotad relativno dobro očuvani, kroz 20. st. svedeni su u realnome jeziku na razinu kurioziteta, osobito imperfekt, dok se aorist u razgovomome jeziku još bio održavao - porasla pojava aorista krajem 20. st. pojavom SMS poruka, chata, itd - pluskavamperfekt i kondicional II živi još samo u pisanom jeziku većinom - Deklinacija brojeva bitno je reducirana na opći padež (podrijetlom akuzativ)

- uz brojeve dva, tri, četiri imamo poseban padežni oblik-''osmi ili petnaesti padež'' 14. BROJEVI BROJ je najčešća iskazana kategorija u svim jezicima svijeta, najpreciznije je sredstvo za određivanje količine Imaju osobitu semantiku-iskazuju točnu, prebrojivu i prebrojenu količinu/brojnost ili točan redoslijed pojma iskazanog imenicom ili služe za brojenje, izdvajaju se u posebnu vrstu riječi, unutar sebe nerijetko nehomogeni BROJEVNE RIJEČI ILI BROJEVNI IZRAZI – veća cjelina, ima puno neslaganja u razvrstavanju onoga što spada ovdje, broj je apstraktna veličina koja se u jeziku i pismu iskazuje različito; u jeziku brojevnim izrazima (Primjer: broj strana svijeta može se izreći kao: četiri, dva puta dva, drugi korijen od 16) BROJEVNI SUSTAV – treba razlikovati BROJEVE i PRAVE BROJEVE kao vrstu riječi te BROJEVNE IZRAZE s druge strane PRAVI BROJEVI – brojevni sustav nekog jezika, u taj sustav ulaze i drugi izrazi kojima se iskazuju apstraktni brojevi APSTRAKTNI BROJEVI – u pismu ih bilježimo riječima, ali i na druge načine: 4, četiri, IV hrvatski razlikuje BROJ I BROJKU, BROJKA – posebni simbol za bilježenje brojeva ekonomičnost u jeziku: u jeziku postoji način prema kojemu od svakog postojećeg broja dodavanjem jedinice možemo iskazati broj za jedan veći GREENBERGOVE GENERALIZACIJE O BROJEVIMA Greenberg- začetnik jezičnih univerztalija u tipološkom smislu, 55 generalizacija o sustavima kardinalnih brojeva u jezicima svijeta GLAVNI (KARDINALNI) BROJEVI – najmanje obilježena podvrsta brojeva, morfski su neobilježeni u odnosu na redne (npr šest-šesti), dvojaka služba: 1) njima se u diskursu kontekstualno kvalificira prebrojiva količina onoga što se iskazuje imenicom 2) njima se izvandiskursno, apsolutno prebrojava i broji (konkretne predmete ili apstraktno brojanje u brojalicama) Ako je opreka glavni-redni neutralizirana, glavni broj će predstavljati obje kategorije Hrvatski govornik lako razlikuje glavne i redne brojeve, ali u jezicima svijeta postoji razlika glavnih brojeva kao kontekstualni(diskursni)-neobilježeni i apsolutni (nediskursni) > u hrvatskom nema kontekstualnih i apsolutnih ADVERBALNI (PRILOŽNI BROJEVI) – brojevni prilozi jednom, prvi put, dvaput, drugi put, obilježeniji od glavnih PARTITITVNI I DISTRIBUTIVNI BROJEVI – u hrv. po jedan, po dva, svaki treći,jedan po jedan, isto obilježeniji od glavnih zajedničko svim brojevnim sustavima svijeta – bitno se temelje na brojenju, samom činu brojenja i podskupovi za iskazivanje raznih funkcija temelje se na istom matematičkom ustroju u svakome jeziku, u svakome brojevnom sustavu postoji najveći broj (apstraktna veličina) za koji postoji broj (riječ) U brojevnim sustavima razlikujemo 2 vrste leksema 1) JEDNOSTAVNI, NEIZVEDENI, OSNOVNI BROJEVI /ATOMI – temeljeni na funkciji identiteta: jedan (riječ), 1 (identitet i broj)

2) IZVEDENI, JEDNOČLANI, VIŠEČLANI – izvedeni su od atoma temeljnim aritmetičkim operacijama: dvadeset (riječ), 2x10 (operacija), 20 (broj), jednočlanih brojeva ima ograničeno, Babić: u hrvatskom ih je 48 u hrvatskom: 1 se vlada se kao pridjev, 2, 3, 4 imaju osobitu sročnost, a brojevi od 5 naviše otvaraju mjesto genitivu plurala, koliko? otvara mjesto G mn, koliko se ponaša kao najveći broj u sustavu HRVATSKE BROJEVNE RIJEČI Razlikujemo: GLAVNI BROJEVI ( 3 sintaktička i oblična razreda) REDNI BOJEVI BROJEVNE IMENICE BROJEVNI PRIDJEVI GLAVNI BROJEVI U HRVATSKOME iskazuju točnu, prebrojenu, izmjerenu brojnost onoga što se iskazuje imenicom, 3 razreda: I. BROJ 1 U sintaktičkom smislu ponaša se kao pridjevska riječ, sklanja se prema jednini II. pridjevske deklinacije iako u N jd ima morf-Ø (jedan čovjek, jedna žena, jedno dijete) Kao broj 1 ponašaju se i NIJEDAN, NIJEDN, NIJEDNO (često neodređena zamjenica) Kao MATEMATIČKI BROJ ILI BROJKA –1 se ne sklanja i ne mijenja mocijski (jedan plus jedan, živi na ulazu broj jedan ) Kod apstraktnog brojenja (u brojalicama) koristi se nepromjenjivo JEDAN II. BROJEVI 2, 3,4 DVA, OBA, OBA DVA – zasebna deklinacija, kategorije padeža i roda (dva, dva, dvije, oba, oba, obje) TRI, ČETIRI – sklanjanje prema pluralu III. imeničke deklinacije, samo kategorija padeža (tri, četiri) u NAV dolaze uz posebne padežne oblike a-deklinacije Kao MATEMATIČKI BROJ ILI BROJKA – ne sklanjaju se niti se DVA mijenja mocijski (jedan plus dva je tri, Fakultet je u Lučićevoj tri) III. OSTALI GLAVNI BROJEVI Nepromjenjivi, ponašaju se kao količinski prilozi, imaju imeničku dopunu G mn, a 2,3,4 su atributi imenici Ne mogu biti dopunjeni nebrojivim imenicama niti mogu modificirati glagol glava su sintagme koja se predikatno slaže sa srednjim rodom singulara kao i prilozi: pet ljudi je preživjelo / malo ljudi je preživjelo (kao broj i kao prilog) STO/STOTINU, TISUĆU, MILIJUN, MILIJARDU – nesklonjivi, okamenjeni akuzativi mjere, to su brojevi STOTINA, TISUĆA, MILIJUN, MILIJARDA – sklonjive, to su imenice DVJESTO, TRISTO, ČETIRISTO – hrv.stand.jezik ih gleda kao bolji oblik nego DVJESTA, TRISTA, ČETIRISTA – zvuče arhaično, južnohrvatski

REDNI, ORDINALNI BROJEVI U HRVATSKOME iskazuju točan položaj u redoslijedu prebrojivih jedinica onoga što je iskazano imenicom Sklanjaju se prema II. pridjevskoj deklinaciji, kad su višečlani sklanjati samo zadnji član (prvi, dvadeset prvi – prvoga, dvadeset prvoga), kategorija padeža, roda, broja Sintaktički se ponašaju kao pridjevi, atributi su imenici, kao i pridjevi mogu biti samostalni: Bili smo zadovoljni trećim osvojenim mjestom. BROJEVNE IMENICE U HRVATSKOME to su imenice sa značenjem brojnosti, izvedene od brojeva, imaju samo singularSINGULARIA TANTUM kako su imenice, nemaju mociju (ne mijenjaju se po rodu) razlikujemo 2 razreda brojevnih imenica: 1) jesu li referenti koje označavaju osobe 2) ako jesu, kojeg su spola I. BROJEVNE IMENICE ZA MUŠKE OSOBE: nastavci: -ojica, -orica (dvojica, četrdesetorica…) Sklanjanje: e-deklinacija  N dvojica, D dvojici Ako gledamo atributno slaganje, te su brojevne imenice ženskog roda jednine Ako gledamo predikatno i relativno slaganje, te su brojevne imenice srednjeg roda množine(a nekad i muškoga) : sva petorica koja/koji su došla/došli II. BROJEVNE IMENICE ZA RAZNOSPOLNO, NEŽIVO I NEBROJIVO: nastavci: -oje, -ero (obadvoje, dvanaestero…) Sklanjanje: posebna deklinacija, nije određena, može se raspoznavati prema tome označuje li se imenica osobe ili ne Slaganje je u srednjem rodu jednine Predikatno, relativno, atributno slaganje može biti spolno određeno i imati plural: ono dvoje je došlo/su došli Kad ih dopunjava imenica, ne sklanjaju se: N dvoje studenata, G bez dvoje studenata, L o dvoje studenata, I s dvoje studenata). Kako su imenice, samostalne su, a mogu biti: 1) SAMOSTALNE: za sreću je potrebno dvoje, Trojica u trnju 2) KAO ZAMJENA ZA GLAVNI BROJ KADA SE ISKAZUJE SPOL I IMAJU DOPUNU U G mn: Njih dvojica nisu normalna., jedanaestero vatrenih (igrača) 3) UZ IMENICE DJECA, BRAĆA, GOSPODA, VLASTELA… TE UZ NEBROJIVE IMENICE UNUČAD, ČELJAD, JANJAD, TELAD… S DOPUNOM U G jd.: dvojica braće, petero unučadi problem u standardu: Nominativ sa zamjenicama, konstrukcija mora biti atributna s partitivnim genitivom  NE: mi dvojica (dva nominativa), NEGO: nas dvojica III. BROJEVNE IMENICE U ŠIREM SMISLU – IZVEDENICE S BROJEVNIM BAZAMA Izvedenice načinjene sufiksima: -AŠ – Ø: sedmaš - IC – a: petica, stotica - IN – a: trećina, osmina - INK – a: četvrtinka, tisućinka - K – Ø: desetak, desecima, deseci - K – a: dvojka, četvorka

STOTINA, TISUĆA, MILIJUN, MILIJARDA – mogu doći kao dopuna drugim brojevima i prilozima ili biti samostalne (pet tisuća gradova, milijardu ljudi- kao broj, tisuću gradova, milijarda ljudi – kao imenica, ) BROJEVNI PRIDJEVI U HRVATSKOME To su pridjevi u bazi ( osnovi) kojih je brojevna imenica (za raznospolno, za neživo te za nebrojivo) ili broj jedan. (??? iz Markovića je prepisano, al ok) To su brojevne riječi koje se pridružuju imenicama pluralia tantum i imenicama koje označuju skup predmeta koji obično dolaze u paru: Imaju samo plural i sklanjaju se prema II. pridjevskoj deklinaciji: jedni, nijedni, jedne, jedna, nijedne, nijedna dvoji, dvoja, dvoje, oboji, obadvoji, - dvoja vrata, dvojih vrata, dvojim vratima troji, troja, troje – troje cipele, trojih cipela, trojim cipelama četveri, četvera, četvere, peteri, deseteri Kao pridjevi, imaju kategorije padeža, broja (plural), roda (mijenaju se mocijski), ne stoje samostalno nego su atributi imenici, dolaze uz imenice koje znače mnogost, zbir… dvoje ljestve – dva komada ljestava, četvere oči, jedne škare posebno pitanje: njihovo značenje (npr. koliko je očiju u sintagmi četvere oči, koliko je čeljadi u dvoje djece) Kao sklonjivi i promjenjivi, prikladni su da se izraze sintagmatski odnosi brojeva (brojevi nesklonjivi) : neka sintagma sačinjena od broja i imenice postaje sintagma od brojevnog pridjeva i imenice: govorim pet studentima > govorim peterim studentima UPOTREBA BROJEVNOG PRIDJEVA JEDNI BEZ ELIPTIRANE IMENICE (ljudi, žene…) U OPRECI ILI U VEZI S DRUGI (ljudi…): Jedni su bili za, drugi su bili protiv. Stajali su jedni nasuprot drugima. JEDAN I DRUGI mogu biti i različitih rodova, npr. srednjega: Nisu jedno za drugo, sjede jedna uz drugu… BROJEVNI TEKSTNI KOREKTORI U HRVATSKOME - to su tekstni veznici postali od rednih brojeva srednjega roda, odnosno redni brojevi srednjega roda uporabljeni kao tekstni veznici, često se pojavljuju u obliku KAO + BROJ: kao prvo, kao treće… - to mogu biti i prijedložne sintagme s glavnim brojem jedan i imenicom strana koje su u opreci s rednim brojevima drugi ili treći: S jedne strane, s druge strane…. BROJEVI DVA (OBA, OBADVA), TRI, ČETIRI U HRVATSKOME Imaju posebnu sintagmatiku, u gramatikama se spominje DUAL/DVOJINA vezan uz njih, ali nije riječ samo o broju dva pa je bolje reći PAUKAL/MALINA Tradicionalna pravila: 1) uz brojeve 2,3,4 imenice i-deklinacije, e-deklinacije (žena, riječ, gazda) imaju oblik jednak obliku množine (dvije žene, četiri riječi, tri gazde) 2) uz brojeve 2,3,4 imenice a-deklinacije (grad, selo, rame) u G,D,L,I imaju oblik jednak obliku množine (dvaju gradova, dvama gradovima, dvama gradovima, dvama gradovima), a u

N, A, V imaju oblik jednak obliku G jd (dva ramena, dva ramena, dva ramena)  to je pravilo problematično, taj je oblik samo u imenica jednak obliku za G jd, a dijakornijski je riječ o dualnom obliku Kad se sintagme ne· sklanjaju dolaze u obliku OKAMENJENOG AKUZATIVA MJERE (dijakronijski dualni akuzativ mjere): ne sklanja se / okamenjeni akuzativ: između dvije olimpijade / između dvaju olimpijada između dva rata / između dvaju ratova s dva francuska ključa / s dvama francuskim ključevima u dvadeset dva hrvatska sela / u dvadeset dvama hrvatskim selima U pojedinim, čestim, frazeologiziranim sintagmama sklanjanje i ne dolazi u obzir: u dva navrata (u dvama navratima?) crkva s tri broda (crkva s trima brodovima?) u četiri primjerka (u četirima primjercima?) RAŠČLAMBA BROJEVI DVA, DVIJE, TRI I ČETIRI I RIJEČI IZVEDENE OD NJIH navikli smo otprilike ovako raščlaniti: N – dva, tri, četiri N – dvoje, troje, četvero N – dvica, trica, četvrtica N – dvojica, trojica, četvorica N – dvojka, trojka, četvorka N – dvoji, troji, četvori Ako bi slobodnije interpretirali i kad bi osnove brojeva vidjeli kao dvomorfne, mogli bismo dobiti:

Takvom bi raščlambom, koja nije bez mana, ali je moguća, njihova sinkronijska sklonidba postala ista, ali ona zahtjeva reanalizu i zapravo želi pokazati da bi puno toga u morfologiji moglo biti drugačije.