Loading documents preview...
I On će opet doći i suditi živima i mrtvima.
2
Prvi dio
3
1.
Rover se zagledao u bijeli betonski pod zatvorske ćelije površine jedanaest kvadratnih metara. Zaškrgutao je pomalo predugačkim prednjim sjekutićem u donjoj čeljusti. Stigao je do najtežeg dijela svoje ispovijesti. Jedini zvuk u ćeliji stvarali su njegovi nokti kojima se češao po tetovaži Bogorodice na nadlaktici. Momak koji je prekriženih nogu sjedio na krevetu prekoputa njega nije progovorio ni riječ otkako je ovaj ušao. Samo se nasmiješio blaženo poput Bude pa se zagledao u neku točku na Roverovom čelu. Tog su momka zvali Sonny. Pričalo se da je još kao tinejdžer ubio dvoje ljudi, a govorkalo se i da mu je otac bio korumpirani policajac i da Sonny može izliječiti dodirom. Bilo je teško reći sluša li momak Rovera: njegove zelene oči i veći dio lica bili su skriveni iza duge prljave kose, ali to nije bilo važno. Rover je samo htio oprost grijeha i Sonnyjev nezaobilazni blagoslov da sutra može izaći iz strogog zatvora Staten s osjećajem pročišćenosti. Rover nije religiozan, ali ovo mu ne može naškoditi. Planira se promijeniti i živjeti kao svi drugi normalni ljudi. Rover duboko udahne. „Mislim da je bila iz Bjelorusije. Minsk je u Bjelorusiji, zar ne?“ Rover naglo podigne pogled, ali momak mu ne odgovori. „Nestor ju je zvao Minsk“, reče Rover. „I rekao mi je da je ubijem.“ Kad se ispovijedaš nekome čiji je mozak spržen, očita prednost leži u činjenici da taj neće zapamtiti nijedno ime ili događaj, pa ti je isto kao da pričaš sa sobom. Možda su baš zbog toga zatvorenici u Statenu radije otvarali dušu tom tipu nego zatvorskom kapelanu ili psihologu. „Nestor je nju i osam drugih cura držao u kavezu u Enerhaugenu. Istočnoeuropljanke i Azijatkinje. Mlade. Tinejdžerke. Odnosno, nadam se da su imale barem toliko. Ali Minsk je bila starija. Jača. Pobjegla je. Stigla je čak do parka Toyen prije 4
nego što ju je zgrabio Nestorov pas. Onaj argentinski mastif. Znaš na koju vrstu psa mislim?“ Momak gotovo ni u jednom trenutku nije skinuo pogled s njega, ali podigao je ruku. Uhvatio se za bradu i polako počeo prstima prolaziti kroz nju. Tad mu spuzne rukav prljave prevelike košulje i otkrije ožiljke i tragove igle. Rover nastavi: „Prokleto veliki albino-psi. Zaklat će svakoga na koga ih gazda nahuška. A i pokojeg nesretnika usput. Naravno, u Norveškoj su zabranjeni. Tip iz Rælengena nabavio je nekoliko komada iz Češke pa ih sad uzgaja i registrira kao bijele boksere. Otišao sam s Nestorom po jedno štene. Platili smo ga više od pedeset somova u kešu. Štene je bilo tako slatko da nitko nikad ne bi pomislio da...“ Rover zastane. Govorio je o psu samo da bi odgodio ono neizbježno. „Uglavnom...“ Rover pogleda tetovažu na svojoj nadlaktici. Katedrala s dva tornja. Po jedan za svaku odsluženu kaznu, ali ništa na njoj nema nikakve veze s današnjom ispovijedi. Prije je švercao oružje za motorističku bandu i u svojoj radionici vršio primopredaju. Bio je dobar u tome. Predobar. I toliko se opustio da je zaboravio na oprez, pa su ga na koncu uhvatili. Nestor ga je bio uzeo pod svoje. Pobrinuo se da mu bude dužan kako bi se dočepao najboljeg oružja prije motorističke bande ili nekih drugih koji su ga se također htjeli domoći. Za nekoliko mjeseci posla platio mu je više nego što se Rover nadao zaraditi tijekom čitavog života od popravljanja motocikala u toj svojoj radionici. Ali Nestor je zauzvrat tražio mnogo. Previše. „Nepomično je ležala u grmlju, krvi je bilo posvuda. Pas joj je odgrizao komad lica – vidjele su joj se desni.“ Rover se namršti. Neka više prijeđe na stvar. „Nestor je rekao kako je vrijeme da nauče lekciju. Neka i druge cure vide što će im se dogoditi. Uostalom, što mu Minsk vrijedi s onakvim licem...“ Rover proguta knedlu. „Pa mi je rekao da je dokrajčim. Vidiš, tražio je da mu tako dokažem da sam jedan od njegovih. Imao sam stari pištolj Ruger MK II koji sam malko izmijenio. I iskreno sam htio to napraviti. Stvarno jesam. Nije bio problem u tome...“ Rover osjeti kako mu se grlo steže. Često je razmišljao o tome i prisjećao se onih nekoliko sekundi te noći u parku Toyen. Ona mu je djevojka neprestano bila pred očima. Nestor i on u glavnim ulogama, a ostali kao tihi svjedoci. Čak je i pas bio miran. Prevrtio je tu sliku u glavi možda stotinu puta. Tisuću? A ipak, tek sad kad je prvi put to izgovorio naglas, shvatio je da ono nije bio samo san, nego da se to doista dogodilo. Možda mu mozak sve dosad nije htio to pojmiti. Zato mu se sad okrenuo želudac. Rover duboko udahne kroz nos da ne povrati. „Ali nisam mogao to napraviti. Iako sam znao da joj nema spasa. Pas je samo čekao mig, a ja sam pomislio kako bih ja, da se radi o meni, odabrao metak. Ali okidač kao da je zablokirao. Nisam ga mogao povući.“ 5
Činilo se da mladić skoro neprimjetno kima. Možda je tako nesvjesno pokazivao da sluša Roverovu priču. A možda je samo pratio ritam glazbe koju jedino on čuje. „Nestor je rekao da nemamo cijelu vječnost, ipak smo bili u javnom parku. Pa je iz futrole na nozi izvukao malen zakrivljen nož, zgrabio je za kosu, podigao je i izgledalo je kao da joj samo zamahuje nožem ispred vrata. Kao da čisti ribu. Krv je šiknula samo tri-četiri puta. Ali znaš čega se najbolje sjećam? Psa. Počeo je zavijati čim je nanjušio krv.“ Rover se nagnuo naprijed i naslonio laktove na koljena. Prekrio je uši dlanovima i počeo se njihati naprijed-natrag. „A ja nisam učinio ništa. Samo sam stajao ondje i gledao. Jebeno nisam ni prstom maknuo. Gledao sam i dok su je zamatali u deku i unosili u auto. Odvezli su je u šumu u Østmarkseterenu. Izvadili su je i gurnuli niz brijeg prema jezeru Ulsrudvannet. A kako ondje mnogo ljudi šeće pse, pronašli su je već sljedećeg dana. Hoću reći, Nestor je htio da je pronađu, ako me kužiš? Htio je da novine objave slike. Da ih može pokazati drugim curama.“ Rover makne dlanove s ušiju. „Nisam mogao spavati zbog noćnih mora i vidio sam je kad god bih zatvorio oči. Cura bez polovice lica smiješi mi se i pokazuje sve zube. Pa sam otišao Nestoru i rekao mu da ne mogu dalje tako. Rekao sam da mi je dosta sređivanja Uzija i Glockova i da opet želim popravljati motocikle. Htio sam živjeti mirnim životom umjesto da uvijek strahujem zbog pandura. Nestor je rekao da nema problema, vjerojatno je naslutio da nisam stvoren za opakog tipa. Ali jasno mi je dao do znanja što će mi se dogoditi ako progovorim. Mislio sam da smo kvit. Odbio sam svaki posao koji mi je potom ponuđen iako sam imao još nekoliko Uzija kod sebe. Ali uvijek sam imao osjećaj da se nešto kuha. Da će me koknuti. Skoro sam osjetio olakšanje kad su panduri došli po mene i strpali me u zatvor. Mislio sam da ću ovdje biti sigurniji. A završio sam iza rešetaka zbog starog slučaja – u kojem sam bio samo pomagač. No dvojica koju su uhvatili priznala su da sam im ja nabavio oružje. I ja sam odmah sve priznao.“ Rover se glasno nasmije. Tad se nakašlje i udobnije smjesti. „Izlazim odavde za osamnaest sati. Nemam pojma što me čeka vani. Ali znam da Nestor zna da izlazim iako me puštaju na slobodu četiri tjedna ranije. Zna sve što se ovdje događa, baš kao i u policiji, u to sam siguran. Ima oči i uši posvuda. Ali ja nekako mislim, da me htio ubiti, to je lako mogao i ovdje, nije trebao čekati da izađem. Što ti misliš?“ Tišina. Momak i dalje samo šuti i uopće ne izgleda kao da o ičemu razmišlja. „Što god bude“, reče naposljetku, „blagoslovčić ne može naškoditi, zar ne?“ Na spomen blagoslova Sonnyju su se zacaklile oči. Podigao je desnu ruku i pokazao Roveru neka priđe bliže te da klekne. Rover se koljenima spustio na malen tepih ispred kreveta. Franck drugim zatvorenicima nije dopuštao da imaju tepihe na podovima ćelija – u Statenu su primjenjivali taj dio švicarskog modela: svi suvišni 6
predmeti bili su zabranjeni. Svaki je zatvorenik mogao imati najviše dvadeset osobnih predmeta. Ako želiš cipele, moraš se odreći dva para gaća ili dvije knjige. Rover pogleda Sonnyjevo lice. Potom obliže suhe ispucale usne. Glas mu je bio iznenađujuće blag. Iako su riječi izlazile polako, dikcija mu je bila savršeno jasna. „Neka ti se svi bogovi na nebesima smiluju i otpuste ti grijehe. Umrijet ćeš, ali će duša grešnika pokajnika otići u raj. Amen.“ Rover pogne glavu. Na obrijanom potiljku osjeti mladićevu ruku. Sonny je bio ljevak, ali i bez poznavanja statističkih trica nije bilo teško zaključiti da će mu životni vijek biti kraći nego većini dešnjaka. Možda se predozira već sutra ili tek za deset godina – tko bi to znao? No Rover ni na trenutak nije pomislio da dječak liječi, kako se pričalo. A nije baš vjerovao ni u glasine o blagoslovu. Zašto je onda uopće došao k njemu? Pa, religija je kao neka vrsta osiguranja; ne misliš da će ti doista zatrebati. A kako su ljudi govorili da momak spremno preuzima tvoje grijehe i ništa ne traži zauzvrat, zašto ne prihvatiti malo duševnog mira? Rover se pitao kako je netko poput Sonnyja mogao počiniti hladnokrvno ubojstvo. To mu uopće nije imalo smisla. A možda ima nečega u onoj staroj izreci da vrag ima mnogo lica. „Selam alejkum“, začuo je glas i ruka se podigla. Rover je ostao na mjestu pognute glave. Jezikom je opipao glatko naličje zlatnog zuba. Je li sad spreman? Spreman za susret sa Stvoriteljem, ako je to njegova sudbina? Podignuo je glavu. „Znam da nikada ne tražiš ništa zauzvrat, no...“ Pogledao je mladićeva gola stopala na kojima je ovaj sjedio. Vidio je tragove igle na velikoj veni zgloba. „Zadnji sam put robijao u Botsenu, pa znam da je tamo lako doći do droge, nikakav problem. Ali Botsen ipak nije zatvor s najvećim osiguranjem kao ovaj. Priča se da je Franck stao na kraj švercu u Statenu, no...“ Rover gurne ruku u džep, „to baš i nije istina.“ Tad izvuče iz džepa nešto veličine mobitela, nekakav pozlaćeni predmet u obliku pištolja. Rover povuče okidač. Iz cijevi sukne plamen. „Već si vidio nešto slično? Da, kladim se da jesi. Policajcima koji su me pretražili kad sam došao ovamo bio je poznat. Rekli su mi da jeftino švercaju cigarete ako me zanima. I dopustili su mi da zadržim upaljač. Pretpostavljam da nisu pročitali moj dosje. Danas više nitko ne radi svoj posao kako treba – dođe ti da se zapitaš kako uopće išta raditi u ovoj državi.“ Rover odvagne pištolj na dlanu. „Prije osam godina napravio sam dva ovakva. Ne hvalim se ako ti kažem da ih nitko u Norveškoj ne bi bolje napravio. Javio mi se posrednik koji mi je rekao da njegov klijent želi pištolj koji neće morati skrivati, oružje koje ne izgleda kao pištolj. Pa sam smislio ovo. Smiješno je kako svi slično reagiraju. Prvo pomisle da je riječ o pištolju, očito. Ali kad im pokažeš da ga mogu koristiti kao upaljač, sasvim zaborave da to stvarno može biti i pištolj. I dalje misle da je možda riječ o četkici za zube ili odvijaču. Ali ne i o pištolju, to nikako. Dakle...“ Rover odvrne zavrtanj na dnu ručke. „U njega stanu dva metka od devet mili7
metara. Zovem ga ‘ubojica sretnog para’.“ Tad uperi cijev u mladića. „Jedan tebi, dušo...“ A potom ga uperi sebi u čelo „I jedan meni...“ Roverov smijeh usamljeno odjekne malenom ćelijom. „Dakle, trebao sam napraviti samo jedan pištolj jer klijent nije htio da itko sazna za moj mali izum. Ali napravio sam još jedan. I uvijek sam ga imao kod sebe radi zaštite, za slučaj da me Nestor pokuša ubiti dok sam još bio unutra. Ali sutra izlazim i više mi ne treba, pa je sada tvoj. I ovo...“ Rover iz drugog džepa izvuče kutiju cigareta. „Izgledalo bi čudno da imaš upaljač bez cigareta, zar ne?“ A onda izvuče požutjelu posjetnicu s natpisom MOTOSERVIS ROVER i gurne je u kutiju cigareta. „Evo ti moja adresa ako ti ikad zatreba mehaničar za motocikl. Ili vraški dobar Uzi. Kao što sam rekao, imam ih još nekoliko...“ Vrata su se otvorila s vanjske strane i glas je zagrmio: „Rover, izlazi!“ Rover se okrene. Zatvorskom čuvaru hlače su visjele u stranu od teškog snopa ključeva zakvačenih za remen koji mu je dijelom prekrivao obješen trbuh prepun sala. „Njegova svetost ima posjetitelja. Bliskog rođaka, da se tako izrazim.“ Zaroktao je od smijeha i okrenuo se prema čovjeku iza sebe. „Bez uvrede, ha, Per?“ Rover gurne pištolj i kutiju cigareta ispod pokrivača na mladićevom krevetu i pogleda ga posljednji put. A onda brzo izađe iz ćelije. Kapelan se blijedo nasmiješio i automatski popravio ovratnik. Bliski rođak. Bez uvrede. Poželio je pljunuti u debelo nacereno lice zatvorskog čuvara, ali okrenuo se prema zatvoreniku koji je izlazio iz ćelije i pretvarao se da ga je prepoznao. Pogledao je tetovaže na njegovim nadlakticama. Bogorodica i katedrala. Ali, ne, tijekom godina vidio je previše tetovaža i lica da bi ih više uopće mogao razlikovati. Kapelan uđe u ćeliju. Tad osjeti miris tamjana. Ili nečega što ga je podsjećalo na tamjan. Kao kad se kuha droga. „Bok, Sonny.“ Mladić na krevetu nije podigao pogled, ali polako je kimnuo. Per Vollan shvatio je tu kretnju kao znak da mladić registrira što se zbiva oko njega, da mu je jasno da mu je netko došao u posjet. Kao da se ne buni. Kad je sjeo i shvatio da je stolica još ugrijana, nije mu baš bilo drago kad se sjetio tko je sjedio ondje netom prije njega. Bibliju koju je ponio spustio je na krevet pokraj mladića. „Danas sam ti odnio cvijeće roditeljima na grob“, rekao je. „Znam da me nisi to tražio, ali...“ Per Vollan pokušao je uhvatiti mladićev pogled. I sam je imao dva sina; obojica su odrasla i odavno više ne žive s roditeljima. Baš kao ni Sonny. Jedina je razlika u tome što se njegovi sinovi uvijek mogu vratiti kući.
8
Na sudu je učitelj, svjedok obrane, rekao da je Sonny bio darovit učenik, talentiran hrvač, popularan, uvijek spreman pomoći... Rekao je da je mladić htio biti policajac poput svog oca. Ali otkako su mu oca pronašli mrtvog uz oproštajnu poruku u kojoj je priznao da je bio korumpiran, Sonny se više nije pojavljivao u školi. Kapelan je pokušao zamisliti sram koji je osjećao petnaestogodišnjak. Pokušao je zamisliti sram koji bi njegovi sinovi osjećali kad bi saznali što je učinio njihov otac. Tad opet popravi ovratnik. „Hvala ti“, rekao je Sonny. Per je pomislio kako Sonny izgleda neobično mlado. Ali sigurno je na pragu tridesete. Tako je. Sonny je odslužio dvanaest godina, a osuđen je kad je imao osamnaest godina. Možda su ga droge sačuvale, usporile starenje, pa su mu posijedjele samo kosa i brada. No one nevine dječačke oči i dalje s čuđenjem promatraju svijet. Pokvaren svijet. Bog zna da je to zao svijet. Per Vollan bio je zatvorski kapelan više od četrdeset godina i vidio je da na svijetu ima sve više i više grijeha. Zlo se širilo poput raka, činilo zdrave stanice bolesnima, trovalo ih svojim vampirskim ugrizom i regrutiralo ih da nastave obavljati taj prljavi posao. A jednom kad te zlo ugrize, nema natrag. Od toga se nitko nije izliječio. „Kako si, Sonny? Jesi li uživao u slobodnom danu? Jesi li uspio vidjeti more?“ Odgovora nije bilo. Per Vollan pročisti grlo. „Zatvorski čuvar kaže da si vidio more. Možda si u novinama pročitao da je sljedećeg dana pronađeno tijelo žene, i to nedaleko od mjesta na kojem si bio. Pronašli su je u krevetu, ubijena je u svom domu. Glava joj je... Pa, sve su pojedinosti ovdje...“ Kucnuo je prstom po Bibliji. „Čuvar je već napisao izvještaj u kojem stoji da si pobjegao dok si bio na moru i da te sat vremena kasnije pronašao pored ceste. Kaže da si odbio reći gdje si bio. Važno je da nikako ne osporavaš njegovu izjavu, shvaćaš li? Kao i obično, reći ćeš što manje možeš. U redu? Sonny?“ Per Vollan konačno je uspio uhvatiti mladićev pogled. Njegov izraz lica nije otkrivao previše od onoga što mu se zbivalo u glavi, ali Per je bio prilično siguran da će Sonny Lofthus slijediti naredbe i da policiji ili javnom tužitelju neće reći više nego što treba. Imao je samo jedan zadatak: promrmljati tiho, ponizno „Kriv sam“ kad ga upitaju smatra li se krivim. Iako to može zvučati paradoksalno, Vollan bi povremeno osjetio da taj mladić ima snagu volje i instinkt za preživljavanjem koji ga vraća na pravi put, za razliku od svih drugih narkomana koji su oduvijek bili u slobodnom padu, nikada i nisu imali drugih planova i od samog su početka srljali u glib. Tu snagu volje znao je nesvjesno pokazati nekim zapažanjem ili pak pitanjem koje bi jasno dalo do znanja da sve vrijeme pomno sluša, štoviše, da zbilja čuje. I da sve vidi. Ili bi jednostavno iznenada ustao, koordinirano, uravnoteženo i fleksibilno, s kretnjama koje je bilo nemoguće vidjeti kod drugih ovisnika. A u nekim bi se trenu9
cima, kao, recimo, sada, činilo da ne vidi ama baš ništa. Vollan se promeškolji na stolici. „Naravno, to znači da jedno dulje vrijeme za tebe nema izlazaka. Ali ionako ne voliš biti vani, zar ne? A i ovaj si put ipak vidio more.“ „Vidio sam rijeku. Je li je muž ubio?“ Kapelan poskoči onako kako bi to učinio da je nešto neočekivano izronilo iz duboke vode ravno ispred njega. „Ne znam. Je li važno?“ Opet ništa od odgovora. Vollan uzdahne. Ponovo osjeti mučninu koja mu se u posljednje vrijeme često javljala i odmah prestajala. Možda bi ipak trebao otići liječniku. „Ne brini se zbog toga, Sonny. Samo se sjeti da se ljudi poput tebe vani cijeli dan pate da bi došli do sljedećeg fiksa. A ovdje ti je sve riješeno. I ne zaboravi da vrijeme prolazi. Kad odslužiš stare kazne, više im nećeš biti od koristi, ali ako priznaš ovo ubojstvo, možeš produljiti boravak u zatvoru.“ „Znači, ipak je muž. Je li bogat?“ Vollan pokaže na Bibliju. „Ovdje je opis kuće u koju si ušao. Velika je i skupo namještena. Ali alarm koji je trebao čuvati to ogromno bogatstvo nije bio uključen; ulazna vrata uopće nisu bila zaključana. Obitelj se preziva Morsand. On je brodovlasnik s povezom na oku. Vidio si ga u novinama, zar ne?“ „Jesam.“ „Jesi li? Nisam mislio da ti...“ „Jesam, ubio sam je. I, da, pročitat ću kako sam to učinio.“ Per Vollan uzdahne. „Dobro. Moraš zapamtiti neke pojedinosti o načinu na koji je ubijena.“ „Dobro.“ „Ona je... Odsječen joj je gornji dio glave. Koristio si pilu. Razumiješ li?“ Nakon toga nastupi duga tišina koju je Per Vollan poželio ispuniti povraćanjem. Bolje to nego ovako iskorištavati dečka. Tad ga dobro promotri. O čemu ovisi ishod nečijeg života? Je li u pitanju niz nasumičnih događaja na koje nemaš nikakvog utjecaja ili neka kozmička sila nalik sudbini kojoj ne možeš umaknuti? Potom opet popusti neobično neugodan ovratnik, potisne mučninu i sabere se. Sjetio se što je na kocki. Tad ustane. „Ako me zatrebaš, bit ću u Centru Ila na Alexander Kiellands plass.“ Primijetio je da ga je mladić upitno pogledao. „Samo privremeno, shvaćaš.“ Tad 10
se brže-bolje nasmije. „Žena me izbacila, a kako poznajem ljude koji vode to prihvatilište...“ Per zastane. Iznenada je shvatio zašto toliko zatvorenika dolazi razgovarati s mladićem. Stvar je u tišini. U činjenici da netko jednostavno sluša, bez ikakve reakcije ili prosudbe. On iz drugih izvlači riječi i tajne, a ne čini ama baš ništa. Upravo je tome i on težio, ali zatvorenici kao da su naslutili njegove skrivene namjere. Nisu znali o čemu je riječ, samo to da on svim silama pokušava saznati njihove tajne. A ako dobije pristup njihovim dušama, kasnije ga možda dočeka nagrada u kraljevstvu nebeskom. Kapelan je vidio da je mladić otvorio Bibliju. Trik je bio tako jednostavan da je bilo gotovo smiješno: utori u stranicama služili su kao pretinci. U njima su se nalazili preklopljeni papiri s informacijama koje je Sonny trebao za priznanje ubojstva. I tri malene vrećice heroina.
11
2.
Arild Franck zarežao je „Naprijed!“ ne skidajući pogled s dokumenta na stolu. Začuo je kako se otvaraju vrata. Ina, njegova tajnica, već je najavila posjetitelja i Franck je na trenutak poželio reći kapelanu da je zauzet. To ne bi bila laž; za pola sata ima sastanak s komesarom u Politihusetu, policijskoj središnjici u Oslu. Ali u posljednje vrijeme Per Vollan nije bio dovoljno stabilan, pa nije zgorega provjeriti može li ostati sabran. U ovom slučaju nema mjesta pogreškama. „Nemoj sjesti“, rekao je Arild Franck, potpisao dokument i ustao. „Morat ćemo porazgovarati u hodu.“ Krenuo je prema vratima, uzeo službenu kapu i kaput pa začuo kako kapelan vuče noge iza njega. Arild Franck rekao je Ini da se vraća za sat i pol pa kažiprstom dotaknuo senzor na vratima koja vode na stubište. Zatvor je bio na dva kata i nije bilo dizala jer ona znače okna koja otvaraju niz ruta za bijeg, a ti prolazi također bi se morali zatvarati u slučaju požara. Nadalje, kaos koji nastane tijekom evakuacije samo je jedna od brojnih mogućnosti koje maštoviti zatvorenici u drugim zatvorima iskoriste za bijeg. Iz istog su razloga svi električni kabeli, razvodne kutije i cijevi za vodu postavljeni izvan dosega zatvorenika, dakle nalaze se ili izvan zgrade, ili su unutar zidova. Ništa nije prepušteno slučaju. Odnosno on nikad ništa ne prepušta slučaju. Čak je sjedio s arhitektima i međunarodnim stručnjacima za zatvore dok su radili na skicama Statena. Istina, kao inspiracija poslužio je zatvor Lenzburg u kantonu Aargau u Švicarskoj: ultramoderan ali jednostavan, s naglaskom na sigurnosti i funkcionalnosti više nego na udobnosti. Ali upravo je on, Arild Franck, bio odgovoran za njegov nastanak; Staten je ustvari bio Arild Franck i obratno. Pa zašto je onda navodno beskrajno mudar odbor, proklet bio, njega imenovao samo zamjenikom ravnatelja zatvora, a onog idiota iz Halderna postavio za šefa? Da, Franck je uvijek bio ne12
brušeni dijamant i, ne, on nije tip koji će lizati dupe političarima i skakati od sreće na svaku njihovu sjajnu ideju o tome koje bi se reforme mogle uvesti u zatvorski sustav, a još treba provesti i one otprije. Ali zato je znao svoj posao – zadržati ljude pod ključem i spriječiti da se za to vrijeme razbole, umru ili postanu primjetno gora ljudska bića. Bio je lojalan onima koji su to zaslužili i brinuo se za svoje ljude. A to ni blizu nije mogao reći za svoje nadređene u toj potpuno iskvarenoj, politički motiviranoj hijerarhiji. Prije nego što su ga namjerno preskočili kad se nekoga trebalo imenovati za šefa, Arild Franck nadao se da će nakon što ode u mirovinu dobiti barem malenu bistu u predvorju – iako je njegova žena smatrala da njegov bikovski vrat, lice kao u buldoga i neuredna ćela nisu primjereni za bistu. Ali ako drugi ne cijene tvoja postignuća, onda si – smatrao je on – moraš sam pomoći. „Više ne mogu ovo raditi, Arild“, rekao mu je Per Vollan dok ga je slijedio hodnikom. „Na što točno misliš?“ „Ja sam kapelan. Mislim na ovo što radimo dečku. Tjeramo ga da prizna nešto što nije napravio. Da odsluži kaznu umjesto supruga koji je...“ „Pssst.“ Kod vrata kontrolne sobe, ili „komandnog mosta“, kako ju je Franck zvao, prošli su pored starca koji je na trenutak prestao prati pod i prijateljski mu kimnuo. Johannes je bio najstariji zatvorenik u zatvoru, onakav kakve je Franck volio, nježna dušica koju su još u prošlom stoljeću uhvatili – skoro pa slučajno – kako šverca drogu. Otad nije ni mrava zgazio i tijekom godina postao je poslušan i toliko se uklopio da se plašio jedino dana kad bude morao izaći na slobodu. Nažalost, zatvorenici poput njega nisu predstavljali izazov za zatvor Staten. „Vollan, zar te muči savjest?“ „Da, da, muči me, Arild.“ Franck se nije mogao sjetiti kad su se njegovi zaposlenici točno počeli obraćati svojim naređenima imenom ni kad su šefovi zatvorskih uprava započeli nositi civilnu odjeću umjesto uniforme. U nekim su zatvorima i čuvari nosili civilnu odjeću. Tijekom pobune u zatvoru Francisco de Mar u Sao Paulu čuvari su ubili jednog od kolega jer zbog suzavca nisu raspoznavali osoblje od zatvorenika. „Ne mogu više“, odjednom će kapelan. „Ma daj?“ Franck se požuri niz stepenice. Bio je u dobroj formi za čovjeka kojeg je od mirovine dijelilo manje od deset godina, i to zato što je trenirao, na što su mnogi zaboravili iako su dio industrije u kojoj je pretilost, nažalost, postala prije pravilo nego iznimka. Osim toga, zar on nije trenirao mjesni plivački klub kad mu se kći 13
tamo natjecala? U slobodno vrijeme on je dao svoj doprinos zajednici, vratio je dug zemlji koja je tolikima dala tako mnogo. Kako su ga se onda usudili preskočiti? „A što ti savjest govori o onim mladićima za koje postoje dokazi da si ih zlostavljao, Vollan?“ Franck kažiprstom dotakne senzor na sljedećim vratima koja ih odvedu u hodnik koji je na zapad vodio do ćelija, a na istok prema svlačionicama za osoblje i izlazu na parkiralište. „Predlažem da to shvatiš ovako: Sonny Lofthus okajava i tvoje grijehe, Vollan.“ Sljedeća vrata, opet senzor. Franck dotakne zaslon. Volio je taj izum koji je kopirao iz zatvora Obihiro u Kushiru u Japanu. Umjesto izdavanja ključeva, koje je moguće izgubiti, kopirati ili zlorabiti, u bazu podataka uneseni su otisci prstiju svih koji su imali ovlasti proći kroz ta vrata. Tako su eliminirali rizik od neopreznog rukovanja ključevima, ali imali su i dosje u kojem je stajalo tko je i kada prošao kroz određena vrata. Ugradili su i nadzorne kamere, naravno, no lice je moguće sakriti. Ali otiske prstiju nije. Vrata su se tiho otvorila i ušli su u komoru, malenu prostoriju s golim metalnim vratima na svakom kraju. Ondje su se jedna vrata morala zatvoriti prije nego što se sljedeća otvore. „Kažem ti da ne mogu više, Arild.“ Franck prisloni prst na usne. Osim nadzornih kamera, koje su pokrivale gotovo čitav zatvor, komore su imale i dvosmjeran komunikacijski sustav kako bi se moglo stupiti u vezu s kontrolnom sobom za slučaj da itko, iz bilo kojeg razloga, ondje zaglavi. Izašli su iz komore i nastavili prema svlačionicama u kojima su se nalazili tuševi i ormarići za odjeću i osobne stvari svakog zaposlenika. Franck je zaključio da njegovi zaposlenici ne moraju znati da šef ima glavni ključ koji otvara svaki od ormarića. Upravo suprotno. „Mislio sam da znaš s kim imaš posla“, rekao je Franck. „Ne možeš jednostavno odustati. Tim je ljudima lojalnost pitanje života i smrti.“ „Znam“, odgovorio je Per Vollan, a disanje mu je postalo ružno hroptanje. „Ali ja pričam o vječnom životu i smrti.“ Franck zastane pred izlazom i brzo pogleda prema ormarićima kako bi se uvjerio da su sami. „Znaš rizik?“ „Bog mi je svjedok, neću ništa reći ni živoj duši. Želim da to točno tako preneseš, Arild. Reci im da ću šutjeti kao grob. Samo želim van. Molim te, pomozi mi.“ Franck spusti pogled. Pogleda senzor. Van. Postoje samo dva izlaza. Ovaj stražnji i onaj drugi, kroz recepciju na ulazu. Nema otvora za ventilaciju, nema požarnih izlaza, nema većih kanalizacijskih cijevi kroz koje bi se mogao provući odrastao čovjek.
14
„Možda“, rekao je i prislonio prst na senzor. Bljesnulo je maleno crveno svjetlo na vrhu kvake i ukazalo na pretraživanje baze podataka. Kad se ono isključilo, umjesto njega uključilo se maleno zeleno svjetlo. Franck gurne vrata. Tad ih je zaslijepilo blještavo sunce pa su stavili sunčane naočale dok su išli preko velikog parkirališta. „Reći ću im da želiš van“, rekao je Franck, izvadio ključeve automobila i virnuo u stražarnicu u kojoj su dan i noć sjedila dva naoružana čuvara. Ceste koje su vodile u zatvor i iz njega imale su čelične prepreke koje čak ni Franckov novi Porsche Cayenne ne bi mogao svladati. Možda bi to uspio s Hummerom H1 koji je razmišljao kupiti, ali taj bi automobil bio preširok jer su namjerno napravili uži ulaz da velika vozila ne mogu proći. A on je mislio upravo na ta velika vozila kad je htio da se postave čelične barikade unutar ograde visoke šest metara koja okružuje zatvor. Franck je tražio da se kroz njih provede struja, ali molba je odbijena jer se Staten nalazio u središtu Osla, pa bi mogli stradati nevini civili. Nevini, malo sutra – da bi netko s ulice dotaknuo ogradu, prvo bi morao preskočiti zid visok pet metara s bodljikavom žicom na vrhu. „Usput, kamo ćeš?“ „Alexander Kiellands plass“, odgovorio je Per Vollan prepun nade. „Žao mi je“, rekao je Arild, „nisi mi usput.“ „Nema problema, autobus mi je točno na ulazu.“ „Dobro. Javit ću se.“ Zamjenik ravnatelja zatvora sjeo je u automobil i odvezao se do stražarnice. Pravila su nalagala da svako vozilo – uključujući njegovo – treba zaustaviti i pretražiti putnike u njemu. Čuvari su tek sad kad su ga vidjeli kako izlazi iz zgrade zatvora i ulazi u automobil, podigli rampu i pustili ga da prođe. Franck je uzvratio pozdrav čuvarima. Zaustavio se na semaforu na glavnoj cesti. U retrovizoru je pogledao svoj ljubljeni Staten. Nije savršen, ali jako je blizu tom idealu. Za nedostatke krivio je odbor za planiranje, nove i besmislene propise ministarstva kao i napola korumpiran Odjel za ljudske resurse. On je samo htio ono što je najbolje za sve jer vrijedni i uredni stanovnici Osla zaslužuju siguran život i određeni životni standard. Dakle, dobro, sve je moglo ispasti drugačije. Nije mu se sviđalo što mora biti ovako. Ali kao što je običavao govoriti početnicima na bazenu: ili ćeš potonuti, ili ćeš zaplivati, nitko ti neće pomoći. A onda je počeo razmišljati o onome što ga čeka. Mora prenijeti poruku. I uopće ne sumnja u ishod. Svjetlo na semaforu promijenilo se u zeleno pa je nagazio na papučicu gasa.
15
3.
Per Vollan prošao je kroz park pored Alexander Kiellands plass. Srpanj je bio kišovit i neuobičajeno hladan, no sunce se sad vratilo i park se zelenio kao da je proljeće. Ljeto se vratilo: kamo god pogledao, vidio bi ljude kako sjede i upijaju sunce podignutih lica i zatvorenih očiju kao da će ga ponestati. Na putu do roštilja na zelenim površinama i balkonima u gradu grmjeli su skateboardi i zveckale su gajbe piva. Ali bilo je i onih koji su bili još više oduševljeni što je temperatura opet porasla. Oni su se ponašali kao da ih gužva u parku čini nevidljivima: odrpani likovi skutreni na klupama ili oko fontane dozivali su ga promuklim sretnim glasovima nalik kreštanju galebova. Čekao je zeleno na križanju Uelands gate i Waldemar Thranes gate dok su kraj njega prolazili kamioni i autobusi. Pogledao je fasade na drugoj strani ulice koje su se pomaljale pred njim kad bi se promet raščistio. Plastične navlake prekrivale su prozore zloglasnog puba Tranen koji još od svog osnutka 1921. taži žeđ najžednijih stanovnika – posljednjih trideset godina taj je posao vodio Arnie „Skiffle Joe“ Norse koji se odijevao u kaubojski kostim i vozio monocikl dok je svirao gitaru i pjevao s cijelim bendom kao pratnjom koju su činili stari slijepi orguljaš i Tajlanđanka koja je svirala def i automobilsku trubu. Per Vollan pogleda pročelje zgrade na kojoj je stajao natpis od kovanog željeza Ila Pensjonat zacementiran u fasadu. Tijekom rata u kući su bile smještene neudane majke. Sada je to rezidencijalna ustanova za najranjivije ovisnike u gradu. Za one koji se nisu htjeli skinuti. Posljednja postaja prije kraja. Per Vollan prijeđe cestu, zastane na ulazu u Centar Ila, pozvoni i pogleda ravno u kameru. Tad začuje zujanje mehanizma za otvaranje pa uđe. Uime dobrih starih vremena centar mu je privremeno prepustio sobu. To je bilo prije mjesec dana. 16
„Bok, Per“, pozdravi ga mlada smeđooka žena koja se spustila otvoriti rešetke na kraju stepenica. Netko je oštetio bravu pa se više nije moglo otključati izvana. „Kafić je sad zatvoren, ali stigneš večerati ako odmah kreneš.“ „Hvala ti, Martha, ali nisam gladan.“ „Izgledaš umorno.“ „Hodao sam sve od Statena.“ „Zbilja? Mislila sam da odande vozi autobus.“ Krenula je natrag vukući noge po stepenicama. „Morao sam o nečemu razmisliti“, odgovori on. „Netko te ranije tražio.“ Per se sledi. „Tko?“ „Nisam pitala. Možda policija.“ „Zašto to misliš?“ „Pošto-poto su htjeli razgovarati s tobom, pa sam pomislila da je možda riječ o nekom zatvoreniku kojeg poznaješ. Ili tako nešto.“ Već, pomislio je Per. Već su došli po mene. „Vjeruješ li ti u išta, Martha?“ Ona se okrene na stepenicama. Nasmiješi se. Per pomisli da bi se neki mladić mogao ludo zaljubiti u taj osmijeh. „Misliš na Boga i Isusa?“ upitala je Martha pa gurnula vrata recepcije koju je zapravo činila udubina u zidu u kojoj se nalazio ured. „Mislim na sudbinu. Na borbu između slučajnosti i sudbine.“ „Vjerujem u Ludu Gretu“, promrmljala je Martha i nastavila listati papire. „Duhovi nisu...“ „Inger kaže da je jučer čula dječji plač.“ „Inger je jako nervozna, Martha.“ Ona proviri iz recepcije. „Moramo porazgovarati, Per.“ On uzdahne. „Znam. Puni ste i...“ „Danas su zvali iz centra u Sporveisgati. Kažu da požar znači da će još najmanje dva mjeseca biti zatvoreni. U zajedničkim sobama trenutačno je više od četrdeset naših stanara. Ne možemo dalje ovako. Kradu jedan od drugoga, a onda se tuku. Pitanje je vremena kad će netko nastradati.“ 17
„U redu. Neću se još dugo zadržati.“ Martha nakrivi glavu i upitno ga pogleda. „Zašto ti ne dopušta da spavaš u kući? Koliko ste godina bili u braku? Četrdeset, zar ne?“ „Trideset i osam. Ona je vlasnica kuće i... Komplicirano je.“ Per se umorno nasmiješi, okrene joj leđa i krene niz hodnik. Iza dvojih vrata treštala je glazba. Amfetamini. Ponedjeljak je, ured za socijalnu pomoć otvoren je nakon vikenda i nevolje se osjećaju u zraku. On otključa vrata svoje sobe. Malena odrpana sobica s jednim krevetom i ormarom stajala je šest tisuća kruna mjesečno. Za taj si novac izvan Osla mogao unajmiti čitav stan. Sjeo je na krevet i zagledao se kroz prašnjav prozor. Promet je vani pospano zujao. Sunce je sjalo kroz tanke zavjese. Muha na prozorskoj dasci borila se za život. Uskoro će umrijeti. To je život. Nije stvar u smrti, nego u životu. Smrt je ništa. Prije koliko je godina došao do tog zaključka? Kad je spoznao da sve što je propovijedao nije ništa drugo nego obrana koju su ljudi stvorili zbog straha od smrti? A ipak, nijedno od njegovih starih uvjerenja nije imalo nikakva značaja. Ono što mi ljudi mislimo da znamo ništa je u usporedbi s onim što nam je potrebno da bismo otupili strah i bol. A onda je napravio puni krug. Povratio je vjeru, oprostio Bogu i takav život, i takvu smrt. Sad je vjerovao, i to snažnije nego ikad prije. Izvukao je blok ispod novina i počeo pisati. Per Vollan nije imao mnogo toga reći. Nekoliko rečenica na jednom listu papira, to je sve. Prekrižio je svoje ime na omotnici s pismom Almina odvjetnika u kojem se kratko navodio njegov udio u bračnoj imovini na koju je, procijenili su, imao pravo. A to nije bilo mnogo. Kapelan se pogleda u zrcalo, namjesti ovratnik, navuče svoj dugački kaput i izađe iz sobe. Martha više nije bila na recepciji. Inger je uzela omotnicu i obećala da će je dostaviti. Sunce je sada već bilo nisko na nebu; dan se povlačio. Prošao je kroz park i krajičkom oka primijetio kako svi igraju svoje uloge bez očitih pogrešaka. Dok je prolazio pored ljudi, nitko od njih nije prenaglo ustao s klupe, a kad se predomislio i odlučio prošetati Sannergatom, nije bilo automobila koji bi se diskretno uključili u promet. Ali bili su ondje. Iza prozora na kojem se odražavala mirna ljetna večer, u usputnom pogledu prolaznika, u hladnim sjenkama koje su se šuljale s istočne strane kuća i nestajale na suncu. A Per Vollan pomislio je da je njemu čitav život upravo takav: neprekidna, besciljna, iscrpljujuća borba između tame i svjetla u kojoj nikad nijedna strana nije odnijela pobjedu. Ili se možda prevario? Svakim se danom tama prikradala korak bliže. Čekala ga je duga noć. Ubrzao je korak.
18
4.
Simon Kefas otpije gutljaj kave. Kad se sjedi za kuhinjskim stolom, vidi se maleni vrt ispred njihove kuće u ulici koja se zove Fagerliveien u četvrti Disen. Tijekom noći je padala kiša i trava je još svjetlucala na jutarnjem suncu. Pomislio je kako bi možda doslovno mogao vidjeti kako trava raste. A to je značilo još jedan izlazak s kosilicom. Košnja je bučna, naporna, znojna i prepuna psovki, ali je i dobra. Else je jednom htjela znati zašto nije nabavio električnu kosilicu kakvu imaju njihovi susjedi. Njegov je odgovor bio jednostavan: novac. Taj je odgovor značio kraj skoro svakog razgovora dok je odrastao u toj kući i tom susjedstvu. Ali u to je vrijeme ondje još uvijek bilo običnih ljudi: učitelja, frizera, taksista, radnika u javnom sektoru. Ili policajaca poput njega. Ni sadašnji stanovnici nisu ništa posebno, ali uglavnom rade u marketinškoj industriji ili IT-u, ili su novinari, liječnici, imaju agencije za mondene proizvode ili su naslijedili dovoljno novca za jednu od malenih idiličnih kuća, što je podizalo cijene tamošnjih stanova, baš kao i to susjedstvo na društvenoj ljestvici. „O čemu razmišljaš?“ upitala ga je Else dok je stajala iza njega i milovala ga po kosi. Primjetno je oćelavio; na svjetlu se to dobro vidjelo. No njoj se to, tvrdila je, sviđalo. Sviđalo joj se što izgleda onako kako i treba izgledati policajac koji će uskoro u mirovinu. Sviđalo joj se što će i ona jednog dana ostarjeti. Iako je on dvadeset godina stariji od nje. Jedan od njihovih novih susjeda, umjereno slavan filmski producent, pomislio je da mu je ona kći. Njega to nije zasmetalo. „Razmišljam o tome koliki sam sretnik rekao je. „Što imam tebe. I sve ovo.“ Ona ga poljubi u tjeme i on osjeti njezine usne na koži. Sinoć je sanjao da je morao odlučiti hoće li se odreći vida da bi njoj pomogao. A kad se probudio i ništa nije vidio, na trenutak – prije nego što je shvatio da ne vidi zbog maske koju nosi da ga ujutro ne probudi jako sunce – bio je istinski sretan. 19
Tad se oglasilo zvono na vratima. „Sigurno je Edith“, rekla je Else. „Idem se presvući.“ Otvorila je vrata svojoj sestri i nestala na katu. „Bok, tetak Simon.“ „Pa vidi tko nam je to došao!“ reče Simon i pogleda dječakovo nasmiješeno lice. Edith uđe u kuhinju. „Oprosti, Simon, ali gnjavio me da dođemo ranije da može isprobati tvoju kapu.“ „Naravno“, odgovori Simon. „Ali, Mats, zašto ti danas nisi u školi?“ „Danas je dan obuke za učitelje“, uzdahne Edith. „Škole nemaju pojma koliki je to problem za samohrane majke.“ „U tom slučaju, zbilja ti hvala što si se ponudila odvesti Else.“ „Nema na čemu. On je, ako dobro shvaćam, u Oslu samo danas i sutra.“ „Tko to?“ upitao je Mats pa povukao tetka za ruku i natjerao ga da ustane. „Američki specijalist za operacije oka“, odgovorio je Simon pretvarajući se da se ukočio više nego što doista jest i puštajući da ga dječak povuče na noge. „Hajde, idemo vidjeti možemo li pronaći tu policijsku kapu. Posluži se kavom, Edith.“ Simon i Mats ušli su u hodnik i dječak je oduševljeno poviknuo kad je ugledao crno-bijelu kapu koju je njegov tetak izvukao iz ormara. Ali utihnuo je i umirio se čim mu je Simon stavio kapu na glavu. Stajali su ispred zrcala. Dječak je pokazao na tetkov odraz i počeo proizvoditi zvukove kao da puca. „U koga pucaš?“ upitao ga je tetak. „U zlikovce“, brzo odgovori dječak. „Bum! Bum!“ „Nazovimo to vježbom ciljanja“, rekao je Simon. „Čak ni policija ne smije bez dopuštenja pucati na zlikovce.“ „Da, može! Bum! Bum!“ „Mats, ako to napravimo, idemo u zatvor.“ „Idemo?“ Dječak je zastao i zbunjeno pogledao tetka. „Zašto? Pa mi smo policija.“ „Jer mi postajemo zločinci ako pucamo u nekoga koga možemo uhititi.“ „Ali... možemo ih upucati kad ih odvedemo na policiju, zar ne?“ Simon se nasmije. „Ne. Tada sudac mora odlučiti na koliko dugo netko ide u za20
tvor.“ „Mislio sam da ti odlučuješ o tome, tetak Simon.“ Simon je vidio razočaranje u dječakovim očima. „Sad će ti tetak nešto reći, Mats. Drago mi je što ne moram odlučivati o tome. Drago mi je što ja samo hvatam kriminalce. Jer to je zabavan dio posla.“ Mats zaškilji na jedno oko i nakrivi kapu. „Tetak Simon...“ „Da?“ „Zašto ti i teta Else nemate djece?“ Simon stane iza Matsa, stavi ruke dječaku na ramena i nasmiješi mu se u zrcalu. „Što će nam djeca kad imamo tebe, zar ne?“ Mats je nekoliko trenutaka ozbiljno promatrao tetka u zrcalu. A onda mu se lice razvedrilo. „Da!“ Simon zavuče ruku u džep i izvadi mobitel koji je počeo vibrirati. Zvao ga je kolega. Simon je nekoliko trenutaka samo slušao što mu drugi policajac govori. „Gdje kraj rijeke Aker?“ naposljetku je upitao. „Pored Kube, kraj likovne akademije. Tamo je pješački most...“ „Znam gdje je to. Stižem za trideset minuta.“ Obukao je cipele, stegnuo vezice i navukao jaknu. „Else!“ zazvao ju je. „Da?“ Ona se pojavila na vrhu stepenica. Ponovo ga je iznenadilo koliko je lijepa. Duga joj je kosa tekla oko sitnog lica poput crvene rijeke. Pjegice na malenom nosu i oko njega. A onda mu je palo na pamet da će te pjegice biti na njezinom licu i kad njega više ne bude. A onda je brzo stigla sljedeća misao koju je pokušao potisnuti: tko će se tad brinuti za nju? Znao je da ga odande vjerojatno ne vidi – samo se pretvara. On se nakašlje. „Dušo, moram ići. Hoćeš li me nazvati i reći mi što ti je rekao doktor?“ „Hoću. Oprezno vozi.“
Dvojica sredovječnih muškarca prolazila su parkom koji se zove Kuba. Većina je ljudi mislila da to ima neke veze s državom Kubom, tim više što su se u Grünerløkki, toj nekoć radničkoj četvrti, znali održavati politički motivirani prosvjedi. Trebali ste živjeti ondje mnogo godina da biste znali kako se tamo nekoć nalazio golem spremnik za plin u obliku kocke. Njih dvojica prijeđu preko pješačkog mosta koji je prije vodio do stare tvornice 21
gdje je danas likovna akademija. Zaljubljeni parovi upravo su vješali lokote s datumima i inicijalima na ogradu mosta. Simon zastane i promotri ih. Deset godina je s Else, a svakim danom kao da je voli sve više. U njegovom životu nikada neće postojati druga žena i njemu nije potreban lokot da bi to znao. A nije potreban ni njoj jer se on nadao da će ga ona debelo nadživjeti, pa će imati vremena pustiti novog muškarca u svoj život. A on se već pomirio s tom spoznajom. S mjesta na kojem je stajao vidio je Amodt Bro, skroman mostić preko skromne rječice koja dijeli taj skromni glavni gradić na istočni i zapadni dio. Nekoć jako davno, dok je Simon bio mlad i blesav, upravo je s tog mosta skočio u rijeku. Pijani trojac, trojica momaka od kojih su dvojica imala nepokolebljivu vjeru u sebe i svoje mogućnosti. Dvojica su bila uvjerena da su najbolji u trojcu. Onaj treći, Simon, davno je bio shvatio da se ne može natjecati s prijateljima kad je riječ o inteligenciji, snazi, društvenim vještinama ili umijeću zavođenja. Ali on je ipak bio najhrabriji od njih. Ili drugim riječima – najspremniji riskirati. A skok u zagađenu vodu nije zahtijevao ni intelekt ni fizičko umijeće, samo odvažnost. Simon Kefas često je mislio da ga je pesimizam potaknuo da se kocka s budućnošću koju nije odviše cijenio i da je za sve kriva neka urođena svijest o tome da može izgubiti manje nego drugi. Držao je ravnotežu na ogradi dok su mu prijatelji urlali da to ne čini govoreći mu da je poludio. Ali on je skočio. Bacio se s mosta kao da se pozdravio sa životom i odlučio zaigrati predivan rulet sa sudbinom. Skočio je u vodu kojoj se od bijele pjene nije ni vidjela površina, a ispod nje skrivao se ledeni zagrljaj u kojem je vladala tišina, samoća i mir. Kad je izronio doslovno bez ogrebotine, oni su počeli navijati. Simon im se pridružio. Iako se pomalo i razočarao što se vratio. Čudesno je na što sve slomljeno srce može natjerati mladića. Simon odagna uspomene i usredotoči se na vodopad između dva mosta. Točnije, na čovjeka koji je ostao ondje kao na nekoj fotografiji, zamrznut usred pada. „Mislimo da je doplutao niz rijeku“, rekao je forenzičar koji je stajao pored Simona. „A onda mu se odjeća zaplela u nešto što je virilo iz vode. Rijeka je ovdje obično plitka, možeš je prehodati.“ „Dobro“, rekao je Simon, posisao duhan u ustima i nakrivio glavu. Mrtvac je visio okomito prema dolje s rukama uz tijelo. Voda je oblikovala bijelu aureolu oko trupla i glave. Podsjetila ga je na Elseinu kosu. Drugi forenzičari konačno su gurnuli čamac u vodu i sada su pokušavali osloboditi truplo. „Kladim se u pivo da je samoubojstvo.“ „Mislim da si u krivu, Elias“, odgovorio je Simon i zataknuo prst ispod gornje usne pokušavajući iščeprkati duhan. Htio ga je baciti u vodu, ali zaustavio se. Vremena su se promijenila. Osvrnuo se oko sebe u potrazi za košem. 22
„Onda, ne želiš se kladiti?“ „Ne, Elias, ne želim.“ „Oh, oprosti, zaboravio sam...“ Forenzičar je djelovao posramljeno. „Sve pet“, rekao je Simon i otišao. U prolazu je kimnuo visokoj plavokosoj ženi u crnoj suknji i kratkoj jakni. Da joj oko vrata nije visjela policijska značka, lako biste je zamijenili s bankovnom službenicom. Bacio je duhan u zelenu kantu za smeće na kraju mosta i prišao obali očima skenirajući tlo. „Glavni inspektor Kefas?“ Elias podigne pogled. Žena koja mu se obratila bila je arhetip Skandinavke i izgledala je točno onako kako ih stranci zamišljaju. Činilo mu se da misli kako je previsoka, pa je bila blago pognuta i nosila je ravne cipele. „Ne, to nisam ja. Tko ste vi?“ „Kari Adel.“ Podigla je značku koja joj je visjela oko vrata. „Upravo sam se priključila Odjelu za ubojstva. Rekli su mi da ću ga ovdje pronaći.“ „Dobro došli. A što će vam Simon?“ „Trebao bi mi biti mentor.“ „Imate sreće“, rekao je Elias i pokazao prema čovjeku koji je hodao obalom rijeke. „Eno ga tamo.“ „Što traži?“ „Dokaze.“ „Ali dokazi će sigurno biti u rijeci, tamo gdje je truplo, a ne nizvodno od njega.“ „Da. Pretpostavio je da smo već pretražili to područje. I jesmo.“ „Drugi forenzičari kažu da je riječ o samoubojstvu.“ „Da, i ja sam to pomislio. Čak sam se glupo pokušao okladiti u pivo s njim.“ „Glupo?“ „On ima problem“, rekao je Elias. „Zapravo, imao je problem.“ Primijetio je kako je žena podigla obrve. „Nije to tajna. A ako ćete raditi zajedno, najbolje je da to odmah u startu znate.“ „Nitko mi nije rekao da ću raditi s alkoholičarom.“ „On nije alkoholičar“, rekao je Elias. „On je ovisnik o kocki.“ Odmaknula je plavu kosu iza uha i zaškiljila. „Kakva kocka?“ „Ona koja gubi, kako kažu. Ali vi ste mu nova partnerica, sami ga upitajte. 23
Odakle dolazite?“ „Iz Odjela za narkotike.“ „Pa, onda vam je rijeka dobro poznata.“ „Tako je.“ Zaškiljila je i pogledala prema truplu. „Naravno, možda je riječ o narkoubojstvu, ali ako je tako, lokacija ne odgovara. Ne dilaju teške droge ovoliko uzvodno. Za to morate otići na Schous plass i most Nybrua. A kanabis obično nije motiv za ubojstvo.“ „Oh, dobro“, rekao je Elias i kimnuo prema čamcu. „Konačno su ga uspjeli spustiti. Ako sa sobom ima dokumente, uskoro ćemo saznati tko...“ „Znam ja tko je žrtva“, rekla je Kari Adel. „Per Vollan, zatvorski kapelan.“ Elias je odmjeri od glave do pete. Zaključio je da će se uskoro prestati oblačiti poput detektivki koje je vidjela u američkim TV serijama. Ali osim toga izgleda kao da ipak ima nešto posebno. Možda je ona među onima koje će se istaknuti. Možda pripada toj rijetkoj vrsti. Ali i prije je tako znao misliti o nekim ljudima, pa ništa.
24
5.
U prostoriji za ispitivanje prevladavale su svijetle boje jer je namještaj bio od borovine. Na prozoru koji gleda na kontrolnu sobu visjele su crvene zavjese. Inspektoru Henriku Westadu iz policije u Buskerudu prostorija se činila zgodnom. Doputovao je iz Drammena u Oslo i sad je sjedio upravo u toj prostoriji u kojoj su prošli put razgovarali s djecom iz slučaja seksualnog napada. Ondje se još uvijek nalazila ona anatomska lutka. Ovog je puta bila riječ o istrazi ubojstva. Proučavao je dugokosog čovjeka s bradom koji je sjedio s druge strane stola. Sonny Lofthus. Izgledao je mlađe nego što mu je pisalo u dosjeu. Nije djelovao drogirano – zjenice su mu bile normalne veličine. Ali na ljudima s visokom tolerancijom na narkotike malokad se vidi da su drogirani. Westad se nakašlje. „Znači, zavezao si je, upotrijebio običnu pilu i otišao?“ „Da“, odgovorio je. Odrekao se prava na odvjetnika, a na gotovo sva pitanja odgovarao je kratkim rečenicama. Naposljetku je Westad počeo postavljati pitanja na koje treba odgovoriti samo „da“ ili „ne“. A upalilo je. Naravno da je prokleto upalilo – imaju priznanje. Ali osjećaj je bio kriv. Westad pogleda fotografije pred sobom. Vrh ženine glave i lubanja bili su gotovo odrezani i gurnuti u stranu, a držali su se samo za kožu. Vidio joj se mozak. Davno je odustao od ideje da se prema izgledu ljudi može odrediti za kakvo su zlo sposobni. Ali ovaj čovjek, on... nije pokazivao nikakvu hladnoću, agresivnost ili znakove mentalne zaostalosti koje je Westad primijetio kod drugih hladnokrvnih ubojica. Westad se nasloni. „Zašto priznaješ?“ Osumnjičeni slegne ramenima. „DNK na mjestu zločina.“ 25
„Kako znaš da smo ga pronašli?“ Osumnjičeni dotakne svoju dugačku gustu kosu koju je zatvorska uprava mogla silom ošišati da je baš htjela. „Kosa mi otpada. To je nuspojava dugotrajnog uzimanja droge. Mogu li sada ići?“ Westad slegne ramenima. Priznanje. Tehnički dokazi na mjestu zločina. Zašto onda ipak sumnja? On se nagne prema mikrofonu između njih. „Razgovor s osumnjičenikom Sonnyjem Lofthusom prekinut je u trinaest sati i četiri minute.“ Vidio je da se crvena lampica ugasila i znao je da je službenik vani zaustavio snimanje. Ustao je i otvorio vrata da zatvorski službenici mogu ući, skinuti Lofthusu lisičine i odvesti ga nazad u Staten. „Što mislite?“ upitao je službenik čim je Westad ušao u kontrolnu sobu. „Što mislim?“ Westad navuče jaknu i grubo, ljutito je zakopča. „Nije mi rekao ništa na temelju čega bih mogao stvoriti neko mišljenje.“ „A što je s razgovorom od jutros?“ Westad slegne ramenima. Javila se prijateljica žrtve. Prijavila je da joj je žrtva rekla kako ju je suprug Yngve Morsand optužio za preljub i zaprijetio joj da će je ubiti. Rekla je da ga se Kjersti Morsand bojala. Između ostalog, i zato što su suprugove sumnje bile osnovane – stvarno je bila upoznala nekoga i razmišljala je o razvodu. To je vjerojatno najklasičniji motiv ubojstva. A što bi bio mladićev motiv? Žena nije silovana, ništa iz kuće nije ukradeno. Provaljeno je u ormarić s lijekovima u kupaonici, a suprug je tvrdio da ondje nema tableta za spavanje. Ali zašto bi se čovjek koji, sudeći po tragovima igle, ima pristup teškim drogama gnjavio s nekoliko tričavih tableta za spavanje? A sljedeće se pitanje nametnulo samo po sebi: Zašto bi se istražitelj s potpisanim priznanjem gnjavio s takvim tričarijama? Johannes Halden meo je pod pored ćelija u Krilu A, kad je ugledao dvojicu čuvara kako mu prilaze s mladićem koji je hodao između njih. Mladić se nasmiješio: djelovao je kao da s dvojicom prijatelja ide na neko lijepo mjesto bez obzira na lisičine. Johannes na trenutak odloži metlu i podigne desnu ruku. „Vidi, Sonny! Rame mi je bolje. Hvala ti.“ Mladić je morao podići obje ruke da bi starcu pokazao palac gore. Čuvari su zastali ispred vrata jedne od ćelija i skinuli mu lisičine. Nisu ih morali otključati jer su se vrata ćelije automatski otvarala svakog jutra u osam sati i ostajala otvorena do deset navečer. Osoblje u kontrolnoj sobi pokazalo je Johannesu kako se ćelije zaključavaju i otključavaju jednim pritiskom tipke. Sviđala mu se kontrolna soba. Zato je ondje uvijek sporije čistio pod. Djelovala mu je kao kontrolni most supertankera. Na 26
takvom je mjestu i on trebao završiti. Prije „incidenta“ radio je kao mornar i studirao na pomorskom fakultetu. Planirao je postati profesionalni pomorac. Potom časnik, pa prvi časnik i na koncu kapetan. I onda bi se pridružio ženi i kćeri u kući u predgrađu Farsunda te bi započeo raditi u luci. Zašto je onda ono napravio? Zašto je sve upropastio? Zašto je pristao prokrijumčariti dvije velike vreće iz luke Songkhla na Tajlandu? Dobro je znao da je u njima heroin. Poznavao je Kazneni zakon i histeričan norveški pravni sustav koji je u to doba krijumčarenje droge izjednačavao s ubojstvom. Nije mu čak ni trebala neka golema svota novca koji mu je ponuđen da te vreće dostavi na adresu u Oslu. Zašto je onda pristao na to? Nedostajalo mu je uzbuđenja? Ili se nadao da će je opet vidjeti; onu predivnu Tajlanđanku u svilenoj haljini, s dugačkom sjajnom crnom kosom? Je li se ponadao da će opet ugledati one njezine bademaste oči, čuti onaj blagi glas dok mu usnama slatkim poput trešnje šapuće teške engleske riječi, govoreći mu da mora to napraviti radi nje i njezine obitelji u Chiang Raiju, da će ih jedino tako spasiti? Nikad nije povjerovao u tu njezinu priču, ali vjerovao je u njezin poljubac. A taj ga je poljubac odveo preko oceana, pa preko granice, zatim u pritvor pa u sudnicu i naposljetku u sobu za posjete u kojoj mu je njegova gotovo odrasla kći rekla da obitelj više ne želi imati posla s njim. Završio je u zatvoru. Taj je poljubac bio sve što je želio, a obećanje tog poljupca ostalo je jedino čemu se još nadao. Nitko ga nije čekao kad je izašao. Obitelj ga se odrekla, prijatelji su otišli svojim putem, a on nikad više neće moći raditi na brodu. Pa je potražio jedine ljude koji su ga bili spremni prihvatiti. Kriminalce. I vratio se starom poslu. Švercu. Regrutirao ga je Ukrajinac Nestor. Heroin iz sjevernog Tajlanda krijumčario se kamionima starim putem droge preko Turske i Balkana. Iz Njemačke pošiljke su se distribuirale u skandinavske zemlje, a Johannesov posao bio je odvoziti tu posljednju rutu. Kasnije je postao doušnik. Ni za to nije imao neki dobar razlog. Jednostavno se pojavio policajac koji je probudio nešto u njemu za što ni sam nije znao da ima u sebi. A iako je čista savjest kao nagrada bila manje privlačna od poljupca lijepe žene, tom je policajcu stvarno vjerovao. Imao je nešto u pogledu. Johannes je možda mogao postati pošten, srediti se, tko zna? Ali jedne jesenje večeri taj je policajac ubijen. I Johannes je tada prvi i jedini put čuo ime koje se izgovara sa strahopoštovanjem. Blizanac. Od tog je trenutka bilo samo pitanje vremena kad će Johannes ponovo pasti. Riskirao je sve više prevozeći sve veće i veće pošiljke. Dovraga, htio je da ga uhvate. Želio se iskupiti za ono što je učinio. Zato je osjetio olakšanje kad su ga carinici zaustavili na švedskoj granici. Namještaj u njegovom kamionu bio je prepun heroina. Sudac je podsjetio porotu na količinu zaplijenjenog heroina kao i na činjenicu da Johannesu to nije bio prvi prijestup. To je bilo prije deset godina. U Statenu je 27
proveo posljednje četiri godine, otkako je zatvor otvoren. Viđao je zatvorenike kako dolaze i odlaze, baš kao i čuvari, prema kojima se ponašao s poštovanjem koje i zaslužuju. A on je zauzvrat dobio isto, odnosno uživao je u poštovanju kakvo se iskazuje samo starcima. Onima koji više nisu nikakva prijetnja. Jer nitko od njih nije znao njegovu tajnu. Nisu znali da je kriv za izdaju. Nisu znali zašto si je nametnuo takvu kaznu. A on je odustao od nade da će ipak jednom dobiti ono jedino što vrijedi. Poljubac koji mu je obećala ona lijepa žena. Čistu savjest koju mu je obećao mrtvi policajac. A onda je prebačen u Krilo A gdje je upoznao mladića koji je mogao liječiti. Johannes se zaprepastio kad je čuo njegovo prezime, ali nije rekao ništa. Samo je nastavio prati podove, gledati u pod i raditi drugima sitne usluge koje život na takvome mjestu čine podnošljivim. Letjeli su dani, tjedni, mjeseci, godine i vrijeme se pretvorilo u život koji će uskoro završiti. Rak. Rak pluća. Rak malih plućnih stanica, kako je rekao liječnik. Agresivan rak najgore vrste ako se ne otkrije na vrijeme. Nije bio otkriven na vrijeme. Nitko više nije mogao ništa. A najmanje Sonny. Nije bio ni blizu točnog odgovora kad ga je Johannes upitao što misli od čega boluje. Momak je rekao – prepone. Ha-ha. A rame mu se oporavilo samo od sebe, ako ćemo iskreno, a ne od Sonnyjeve ruke koja svakako nije bila toplija od uobičajenih 37 stupnjeva. Zapravo je bila mnogo hladnija. Ali momak je bio prava dobričina, a Johannes ga je želio ostaviti u uvjerenju da liječi dodirom. Pa je Johannes zadržao za sebe i izdaju i bolest. Ali znao je da mu ponestaje vremena. Znao je da svoju tajnu ne može ponijeti u grob. Ne ako želi počivati u miru umjesto užasnog scenarija u kojem će se probuditi kao zarobljen zombi kojeg su pojeli crvi, osuđen na vječnu muku. Nije vjerovao u vječnu patnju, ali pogriješio je već mnogo puta u životu. „Toliko toga...“ mrmljao je Johannes Halden u bradu. Ostavio je metlu po strani, prišao Sonnyjevoj ćeliji i pokucao. Odgovora nije bilo. Opet je pokucao. Pričekao. A onda je otvorio vrata. Sonny je sjedio s gumenom vezicom stegnutom oko podlaktice, a njezin kraj bio mu je u zubima. Nad nabreklom venom držao je iglu pod propisanim kutom od trideset stupnjeva. Sonny mirno podigne pogled i nasmiješi se. „Da?“ „Oprosti, ja... Ovo može pričekati.“ „Jesi li siguran?“ 28
„Da... Nema žurbe“, nasmijao se Johannes. „Imam sat vremena.“ „Možeš li pričekati četiri sata?“ „Četiri sata zvuči mi sjajno.“ Starac je vidio kako igla probija venu. Mladić pritisne špricu. Tad prostoriju ispune tišina i tama, poput crne vode. Johannes se tiho povuče i zatvori vrata.
29
6.
Simon se ljuljao na stolici. Prislonio je mobitel na uho i podigao noge na stol. Bila je to umjetnost koju je trojac toliko usavršio da su izazivali jedan drugoga, a pobjednik je bio onaj koji bi najdulje uspio održati ravnotežu. „Znači, Amerikanac ne želi reći svoje mišljenje?“ rekao je tiho jer nije htio da drugi djelatnici Odjela za ubojstva znaju išta o njegovom privatnom životu, a djelomično i zato što je sa suprugom uvijek tako razgovarao. Tiho, intimno. Kao da su u krevetu, zagrljeni. „Ma, želi“, odgovorila je Else, „ali ne odmah. Prvo hoće pregledati rezultate ispitivanja i snimke. Sutra ću znati više.“ „Dobro. Kako si?“ „Dobro.“ „Kako dobro?“ Nasmijala se. „Ne brini se toliko, dušo. Vidimo se navečer.“ „U redu. A tvoja sestra, je li...?“ „Da, još je ovdje i vratila me kući. Sada se prestani brinuti i prekini vezu jer radiš!“ On nevoljko prekine vezu. Razmišljao je o onom snu u kojem je jedino on mogao spasiti. „Glavni inspektor Kefas?“ On podigne pogled. Prvo malo pa više. Pred stolom je stajala visoka žena. Jako visoka. I mršava. Ispod kratke suknje virile su noge tanke kao čačkalice. „Ja sam Kari Adel. Rečeno mi je da ću vam pomagati. Pokušala sam vas pronaći na mjestu 30
zločina, ali već ste bili otišli.“ I bila je mlada. Jako mlada. Više je sličila ambicioznoj bankovnoj službenici nego policajki. Simon se još više zanjihao na stolici. „Na kojem mjestu zločina?“ „U Kubi.“ „A kako znaš da je riječ o mjestu zločina?“ Vidio je kako se meškolji. Traži izlaz. Ali izlaza nema. „Na mogućem mjestu zločina“, rekla je na koncu. „I tko kaže da mi treba pomoć?“ Ona pokaže palcem iza sebe. „Ali mislim da meni svakako treba pomoć. Nova sam ovdje.“ „Friško s obuke?“ „Osamnaest mjeseci u Odjelu za narkotike.“ „Znači, nova. I već si se probila u Ubojstva? Čestitam, Adel. Imaš mnogo sreće, dobre veze ili si...“ Naslonio se i izvukao limenku duhana iz džepa traperica. „Žena?“ ubacila se ona. „Htio sam reći pametna.“ Ona je pocrvenjela i u očima joj je vidio da joj je neugodno. „Jesi li pametna?“ upitao je Simon i gurnuo komadić duhana ispod gornje usne. „Bila sam druga u generaciji.“ „I koliko planiraš ostati u Ubojstvima?“ „Kako to mislite?“ „Ako ti se nije sviđalo u Narkoticima, zašto misliš da će ti se u Ubojstvima svidjeti?“ Ona se opet promeškoljila. Simon shvati da je u pravu. Ona je jedna od onih koji se kratko pojave na sceni pa nestanu na gornjim katovima među višim činovima. Pametna. Možda će naposljetku otići iz policije. To su učinili pametnjakovići u Odjelu za teške prijevare. Sa sobom su odnijeli svoja znanja i ostavili Simona na cjedilu. „Otišao sam s mjesta zločina jer se ondje više ništa nije moglo pronaći“, rekao je Simon. „Reci mi, odakle bi ti počela?“ „Porazgovarala bih s obitelji“, odgovorila je Kari Adel i pogledom potražila kamo bi mogla sjesti. „Saznala gdje je bio i što je radio prije nego što je završio u rijeci.“ Njezin naglasak govorio je da je iz istočnog dijela zapadnog Osla, i to baš iz one četvrti u kojoj se ljudi plaše da bi ih pogrešan naglasak mogao obilježiti.
31
„Dobro, Adel. A njegova obitelj je...“ „... Njegova supruga. Uskoro bi mu bila bivša supruga. Nedavno ga je izbacila iz kuće. Porazgovarala sam s njom. Odsjeo je u centru za ovisnike. Smijem li sjesti...?“ Pametna. Nema što. „Nema potrebe“, odgovorio je Simon i ustao. Procijenio je da je najmanje petnaest centimetara viša od njega. Pa ipak je morala napraviti dva koraka za jedan njegov. Uska suknja. Sve je to lijepo, ali okladio bi se da će uskoro nositi nešto drugo. Zločini se rješavaju u trapericama.
„Znate da ne smijete ući.“ Martha je stala na ulaz u Centar Ila i pogledala posjetitelje. Učinilo joj se da je već negdje vidjela tu ženu. Teško je zaboraviti nekog tako visokog i mršavog. Odjel za narkotike? Imala je plavu beživotnu kosu, bila je nenametljivo našminkana i imala je bolan izraz lica zbog kojeg je ostavljala dojam razmažene kćeri bogataša. Kolega joj je bio potpuna suprotnost. Visok otprilike metar i sedamdeset, u šezdesetima. Izborano lice. Ali i bore od smijeha. Prosijeda kosa i oči u kojima se vidjela blagost, veselje i tvrdoglavost. Automatski je čitala ljude dok bi s novim stanarima provodila obavezne intervjue kako bi utvrdila kakvo ponašanje i koje nevolje od njih mogu očekivati. Ponekad bi pogriješila. Ali rijetko. „Ne moramo ulaziti“, rekao je čovjek koji se predstavio kao glavni inspektor Kefas. „Mi smo iz Odjela za ubojstva. Riječ je o Peru Vollanu. On je živio ovdje...“ „Živio?“ „Da, mrtav je.“ Martha uzdahne. To joj je uvijek bila prva reakcija kad bi saznala da je opet netko umro. Pitala se pokušava li tako uvjeriti sebe da je barem ona još živa. A onda bi uslijedilo iznenađenje. Ili prije činjenica da i nije iznenađena. Ali Per nije bio ovisnik, nije sjedio u čekaonici smrti kao svi oni drugi stanari. Ili se prevarila? Zar je ona to ipak vidjela, možda podsvjesno znala? Ne, nije stvar u tome. Nešto je drugo posrijedi. „Pronađen je u rijeci Aker.“ Inspektor je vodio razgovor. Ženi je na čelu pisalo „početnica“. „Dobro“, rekla je Martha. „Niste iznenađeni?“ „Ne. Ne, možda nisam. Naravno, takve me vijesti uvijek šokiraju, ali...“ „Ali sve to ide u rok službe, zar ne?“ Inspektor pokaže prema prozorima susjedne zgrade. „Nisam znao da je Tranen zatvoren.“ 32
„Pretvorit će ga u finu slastičarnicu“, rekla je Martha i zagrlila se kao da joj je hladno. „Za mlade mame koje vole cappuccino.“ „Znači, i ovamo su stigli. Tko bi rekao“, kimnuo je prema jednom od okorjelih ovisnika, kojemu su koljena klecala dok je prolazio pored njih, i dobio odmjereno kimanje kao odgovor. „Ovdje je mnogo poznatih lica. No Vollan je bio zatvorski kapelan. Obdukcija još nije gotova, ali na njemu nismo pronašli tragove igle.“ „Nije boravio ovdje zbog problema s drogom. Pomogao nam je kad smo imali nevolja s bivšim zatvorenicima koji su živjeli ovdje. Vjerovali su mu. Zato mu i jesmo ponudili privremeni smještaj kad se morao odseliti od kuće.“ „To znamo. Pitam zašto vas njegova smrt nije iznenadila, a znate da nije bio ovisnik. Možda je riječ o nesretnom slučaju.“ „Pa, je li tako?“ Simon pogleda visoku mršavu ženu. Oklijevala je sve dok joj nije kimnuo. A onda je konačno progovorila: „Nismo pronašli tragove nasilja, ali područje oko rijeke poznato je po kriminalu.“ Martha je primijetila njezin naglasak i zaključila da ima posla s kćeri stroge majke koja je za obiteljskom trpezom ispravljala svaku riječ koju bi dijete pogrešno izgovorilo. Također je pretpostavila da ju je plašila kako nikad neće pronaći pristojnog supruga bude li govorila kao nekakva prodavačica. Glavni inspektor nakrivi glavu. „Što mislite, Martha?“ On joj se svidio. Djelovao je kao netko kome je stalo. „Mislim da je znao da će umrijeti.“ Inspektor podigne obrvu. „Zašto?“ „Zato što mi je napisao pismo.“ Martha obiđe stol u sobi za sastanke nasuprot recepciji na prvom katu. Uspjeli su zadržati gotički stil i to je možda bila i najljepša prostorija u cijeloj zgradi. Iako konkurencija nije bila ozbiljna. Natočila je šalicu kave glavnom inspektoru, a on je sjeo i započeo čitati pismo koje joj je Per Vollan ostavio na recepciji. Njegova partnerica sjela je na rub stolice tik do njega i počela slati poruke s mobitela. Pristojno je odbila kavu, čaj i vodu, kao da se boji da je ondje sve zaraženo nepoželjnim bakterijama. Kefas joj gurne pismo u ruke. „Ovdje piše da svu svoju imovinu ostavlja hostelu.“ Njegova kolegica pošalje poruku i nakašlje se. Glavni inspektor okrene se pre33
ma njoj. „Adel?“ „To se više ne zove hostel. Sad se zove centar.“ Kefas je djelovao iskreno iznenađen. „Zašto?“ „Zato što sad imamo socijalne radnike i ambulantu“, objasnila je Martha. „Pa smo više od hostela. A pravi je razlog što riječ ‘hostel’ ima nepoželjne konotacije. Opijanje, tučnjave i jadni uvjeti života. Pa su to upakirali u nešto ljepše, odnosno promijenili su nam ime u centar.“ „Svejedno...“ rekao je glavni inspektor. „Zar je Vollan doista svu svoju imovinu planirao ostaviti ovom centru?“ Martha slegne ramenima. „Sumnjam da je uopće imao mnogo. Jeste li vidjeli datum ispod potpisa?“ „Pismo je napisao jučer. Mislite da je to zato što je znao da će umrijeti? Mislite da se ubio?“ Martha se zamisli. „Ne znam.“ Visoka mršava žena opet se nakašljala. „Bračni brodolom nije, koliko mi je poznato, rijedak motiv samoubojstva kod muškaraca starijih od četrdeset godina.“ Martha je imala osjećaj da ta žena zna točne brojke, odnosno da u malom prstu ima cijelu statistiku. „Je li djelovao depresivno?“ upitao je Simon. „Više potišteno nego depresivno, rekla bih.“ „Nije rijetkost da suicidalna osoba počini samoubojstvo nakon što izađe iz depresije“, rekla je žena. Zvučala je kao da čita iz udžbenika. Simon i Martha su je pogledali. „Samu depresiju karakterizira apatija i potrebna je određena inicijativa da bi se počinilo samoubojstvo.“ Tad se začuje obavijest da je netko od njih primio poruku na mobitel. Kefas se okrene prema Marthi. „Žena izbacuje sredovječnog muškarca koji piše nešto što bi se moglo protumačiti kao oproštajno pismo. Zašto to ne bi moglo biti samoubojstvo?“ „Nisam rekla da nije.“ „Ali?“ „Djelovao je uplašeno.“ „Čega se bojao?“ Martha slegne ramenima. Pitala se stvara li si nepotrebne nevolje. „Per je bio čovjek s mračnom stranom. Otvoreno je govorio o tome. Rekao je da je postao kape34
lan jer mu je oprost trebao više nego drugima.“ „Kažete da je napravio nešto što mu se ne bi moglo lako oprostiti?“ „Nešto što bi mu se teško moglo oprostiti.“ „Shvaćam. Govorimo li o grijesima koji nisu tipični za pripadnike svećenstva?“ Martha je šutjela. „Zato ga je supruga izbacila?“ Martha je oklijevala. Ovaj je čovjek pronicljiviji od većine policajaca koje je upoznala. Ali može li mu vjerovati? „U mom poslu svladate umijeće opraštanja neoprostivog, glavni inspektore. Naravno, moguće je da Per nije mogao oprostiti samome sebi i da je zato odabrao taj izlaz. Ali moguće je i da je... netko, recimo, otac zlostavljanog djeteta, htio izbjeći podizanje optužnice koja bi stigmatizirala i žrtvu. A, osim toga, taj netko ne bi mogao biti siguran da će Per Vollan biti kažnjen. A i sama kazna nije dovoljna. Pa je netko odlučio biti i sudac, i porota, i krvnik.“ Martha kimne. „Ljudi naude djetetu, bili oni svećenici ili ne. Zar i sami niste imali posla sa slučajevima u kojima je zakon bio nedostatan?“ Simon Kefas odmahne glavom. „Kad bi policajci razmišljali na taj način, zakon bi bio besmislen. A i ja doista vjerujem u vladavinu zakona. Pravda mora biti slijepa. Sumnjate li na nekog konkretno?“ „Ne.“ „Dugovi zbog narkotika?“ upitala je Kari Adel. Martha odmahne glavom. „Znala bih da se drogirao.“ „Pitam jer sam upravo kolegi iz Narkotika poslala poruku u vezi Pera Vollana. A on kaže...“ Izvukla je mobitel iz džepa uske jakne. Začuo se klink kad joj je s mobitelom ispala pikula i zakotrljala se po podu. „Znao sam ga vidjeti kako razgovara s Nestorovim dilerima“, pročitala je naglas pa ustala i krenula u potragu za pikulom. „Vidio sam ga kako kupuje paket, ali ne i kako ga plaća.“ Kari Adel vrati mobitel u džep i uhvati pikulu prije nego što je udarila u zid. „Što mislite o tome?“ upitao je Simon. „Mislim da se ova zgrada naginje na Alexander Kiellands plass. S te je strane više ilovače, a manje granita.“ Martha se nasmijala. Visoka mršava žena samo se osmjehnula. „A mislim i da je Vollan nekome dugovao novac. Vrećica heroina stoji tri stoti35
ne kruna. A to nije ni puna vrećica, nego doza od 0,2 grama. Dvije vrećice dnevno...“ „Polakše malo“, prekine je Simon. „Narkomani ne dobivaju na dug, zar ne?“ „Ne, obično ne. Ali možda je nekome radio usluge, pa su ga plaćali heroinom.“ Martha podigne ruke. „Nije bio ovisnik, kad vam kažem! Pa posao mi je znati kad je netko čist, dobro?“ „Gospođice Lian, naravno, u pravu ste“, rekao je Simon i protrljao bradu. „Možda heroin nije bio za njega.“ Ustao je. „Uostalom, morat ćemo pričekati da čujemo što kaže patolog.“
„Dobro si se sjetila kontaktirati Narkotike“, rekao je Simon dok su se vozili niz Uelands gate prema središtu grada. „Hvala“, odgovorila je Kari. „Martha Lian je draga cura. Jesi li već prije surađivala s njom?“ „Nisam, ali ne bih je odbila da sam imala priliku.“ „Što?“ „Oprosti, glupa šala. Pitaš poznajem li je iz vremena dok sam radila u Narkoticima. Poznajem je. Zgodna je i oduvijek sam se pitala zašto radi u Centru Ila.“ „Zato što je lijepa?“ „Poznato je da dobar izgled čak i ljudima prosječne inteligencije i osrednjih sposobnosti pomaže napredovati u karijeri. Koliko ja vidim, rad u centru nije baš odskočna daska za nešto bolje.“ „Možda misli da radi nešto korisno.“ „Korisno? Imate li pojma kolika je plaća u...“ „Ni plaće u policiji nisu bogzna što.“ „Istina.“ „Ali to je dobar početak ako se kombinira s diplomom pravnog fakulteta“, zaključio je Simon. „Kad planiraš dati drugu godinu?“ Ponovo je vidio rumenilo na njezinom vratu. Znao je da je pogodio u živac. „Dobro“, rekao je Simon. „Drago mi je što imamo priliku koristiti tvoje usluge. Vjerujem da ćeš mi uskoro biti šefica. Ili ćeš dobiti posao u privatnom sektoru u kojem su plaće u prosjeku pedeset posto više kad su u pitanju ljudi tvojih vještina.“ „Možda“, rekla je Kari. „Ali sumnjam da ću vam ikada biti šefica. Pa, sljedećeg ožujka odlazite u mirovinu.“ 36
Simon nije znao bi li se smijao ili plakao. Skrenuo je lijevo na Grønlandsleiret prema policijskoj središnjici. „Pedeset posto viša plaća dobro dođe ako planiraš neko renoviranje. Stan ili kuća?“ „Kuća“, odgovorila je Kari. „Planiramo dvoje djece i trebat ćemo više mjesta. A s obzirom na cijene kvadrata u središtu Osla možeš kupiti jedino nešto što kasnije treba renovirati. Osim ako nisi naslijedio novac. A roditelji su nam su živi i zdravi i, osim toga, Sam i ja smatramo da novac kvari čovjeka.“ „Kvari? Ti to ozbiljno?“ „Da.“ Simon pogleda prema pakistanskim trgovcima koji su izašli iz svojih pregrijanih trgovina na ulicu. Ondje su čavrljali, pušili i promatrali promet. „Ne zanima te kako znam da tražiš kuću?“ „Pikula“, odgovorila je Kari. „Odrasli bez djece nose pikulu u džepu samo ako obilaze stare kuće ili stanove kako bi provjerili treba li renovirati i podove.“ Stvarno je pametna. „Imaj samo ovo na umu“, rekao je Simon. „Možda nije potrebno ravnati podove kuće stare sto dvadeset godina.“ „Možda i nije“, složila se Kari pa se nagnula naprijed i bacila pogled na tornjeve crkve Grenland. „Ali volim ravne podove.“ Simon se stane smijati. Možda mu se ova cura i svidi. I on voli ravne podove.
37
7.
„Poznavao sam ti oca“, rekao je Johannes Halden. Vani je počelo kišiti. Dan je ranije bio topao i sunčan, ali oblaci su se skupili na obzoru i blaga ljetna kiša slila se na grad. Johannes se prisjeti kako je to izgledalo prije nego što je završio u zatvoru. Kako bi se kapljice kiše zagrijale čim bi mu dotakle osunčanu kožu. Kako se s asfalta uzdizao miris prašine. Miris cvijeća, trave i lišća mutio mu je pamet i rasplamsavao strasti. Ah, ta divlja mladost. „Bio sam doušnik“, rekao je Johannes. Sonny je sjedio u tami kraj zida i nemoguće mu je bilo vidjeti lice. Johannes nije imao previše vremena: ćelije će se uskoro zaključati preko noći. Zato duboko udahne. Evo, sad će. Rečenica koju mora izgovoriti, ali boji se posljedica. Morao je izgovoriti riječi koje mu tako dugo stoje na srcu da se bojao kako su već pustile korijenje. „Nije istina da se ubio, Sonny.“ Eto. Konačno mu je rekao. Tišina. „Ne spavaš, Sonny?“ Johannes je vidio kako se tijelo pomiče u sjeni. „Znam kako ste se ti i majka osjećali. Kad ste saznali da ti je otac mrtav. Kad ste pročitali poruku u kojoj je pisalo da je on krtica u policiji, netko tko pomaže dilerima i trgovcima drogom. Da im je on dojavljivao o racijama, dokazima, osumnjičenima...“ Vidio je da je Sonny trepnuo. „Ali istina je posve suprotna, Sonny. Otac ti je mislio da je otkrio krticu. Čuo sam kako Nestor objašnjava šefu na telefon da se moraju riješiti policajca koji se zove Lofthus prije nego što sve upropasti. Rekao sam ti ocu za taj razgovor, rekao sam mu da je u opasnosti, da policija brzo mora nešto poduzeti. Ali tvoj je otac rekao da ne 38
može uplitati druge ljude i da mora djelovati sam jer je znao da su neki policajci u dosluhu s Nestorom. Pa me natjerao da šutim i ne kažem ništa ni živoj duši. I održao sam to obećanje sve dosad.“ Je li Sonny shvatio? Možda nije, ali sada više nije bilo važno što ga je Sonny saslušao. Više nisu važne ni posljedice. Jedino je važno da je Johannes olakšao dušu. Konačno mu je rekao. Prenio je poruku. „Otac ti je tog vikenda bio sam. Ti si bio izvan grada s majkom, na hrvačkom natjecanju. Znao je da dolaze po njega, pa se zatvorio u onu vašu žutu kuću u Bergu.“ Johannesu se učinilo da osjeća nešto u tami. Promjenu pulsa i disanja. „Ipak, Nestor i njegovi ljudi uspjeli su ući. Nisu htjeli nevolje koje bi stvorila pucnjava na policajca, pa su ti natjerali oca da napiše oproštajno pismo.“ Johannes proguta knedlu. „Zauzvrat su mu obećali da će poštedjeti tebe i majku. Kasnije su ga ubili njegovim pištoljem.“ Johannes zatvori oči. Bilo je jako tiho, a on je svejedno imao osjećaj da mu netko urla na uho. Nešto ga je stezalo u prsima i grlu, što nije osjetio već godinama. Blagi Bože, kad je posljednji put zaplakao? Kad mu se rodila kći? Jer sada više nije mogao stati, morao je dovršiti ono što je započeo. „Vjerujem da se pitaš kako je Nestor uspio ući u kuću.“ Johannes zadrži dah. Činilo se da je i mladić prestao disati jer je sad čuo samo kako mu krv glasno zuji u ušima. „Netko me vidio kako razgovaram s tvojim ocem, a Nestor je mislio da je policija imala previše sreće s nedavnim presretanjem kamiona. Zanijekao sam da je riječ o meni, rekao sam da površno poznajem tvog oca i da je pokušao izvući informacije iz mene. Ali Nestor je bio uporan i rekao da ako mi tvoj otac vjeruje da mu želim postati doušnikom, kad mu se pojavim na vratima, otvorit će mi bez problema. Dodao je da ću mu jedino tako dokazati da sam mu odan...“ Johannes je čuo da mladić opet diše. Brzo. Teško. „Tvoj otac otvorio je vrata. Jer doušniku vjeruješ, zar ne?“ Osjetio je pokret, ali nije ništa ni čuo ni vidio dok ga nije pogodio udarac. A dok je ležao na podu, s metalnim okusom krvi u ustima, i osjećao kako mu zub klizi po vratu, slušao je kako mladić urla iz petnih žila, čuo je kako se vrata ćelije otvaraju i potom viku čuvara dok su hvatali Sonnyja i stavljali mu lisičine. Razmišljao je samo o nevjerojatnoj brzini, preciznosti i silini udarca tog narkića. I razmišljao je o oprostu. O oprostu koji nije dobio. I o vremenu. O sekundama koje prolaze. I o noći koja se primicala.
39
8.
Arild Franck je kod svog Porsche Cayennea najviše volio zvuk. Odnosno baš to što je taj automobil tako tih. Potmulo brujanje 4.8-litarskog V8 motora podsjećalo ga je na zvuk majčine šivaće mašine dok je odrastao u Stangeu u predgrađu Hamara. A i to je bio zvuk tišine. Tišine, mira i usredotočenosti. Otvorila su se suvozačka vrata i ušao je Einar Harnes. Franck nije znao gdje mladi odvjetnici u Oslu kupuju odijela, ali znao je da biraju drugačije trgovine nego on. Nije vidio ni smisao kupovine svijetlih odijela. Ona trebaju biti tamna. I trebaju stajati manje od pet tisuća kruna. Razlika u cijeni između njegovih i Harnesovih odijela trebala je otići u štednju za buduće generacije koje će tek zasnovati obitelji i nastaviti graditi Norvešku. Ili u fond za ranu ugodnu mirovinu. Ili za Porsche Cayenne. „Čujem da je u samici“, rekao je Harnes čim je automobil kliznuo s rubnika na ulazu u odvjetnički ured Harnes & Fallbakken išaranom grafitima. „Pretukao je drugog zatvorenika“, rekao je Franck. Harnes podigne urednu obrvu. „Gandhi je nekog udario?“ „Nikad ne znaš što je tim narkićima u glavi. Ali četiri se dana skidao na hladno i vjerujem da je sada i više nego spreman na suradnju.“ „Da, to je nasljedno – tako sam čuo.“ „Što si čuo?“ Franck potrubi sporoj Corolli. „Samo ono što svi već znaju. Ima li još što?“ „Ne.“ Arild Franck skrene ispred Mercedesovog kabrioleta. Jučer je posjetio samicu. Osoblje je upravo bilo počistilo ostatke povraćanja, a momak je sjedio ispod vunene deke u kutu. Franck nikad nije uživo vidio Aba Loft40
husa, ali znao je da je sin krenuo očevim stopama. Bio je hrvač poput oca, već s petnaest godina tako perspektivan da mu je Aftenposten predvidio sjajnu karijeru. A sad sjedi u smrdljivoj ćeliji, trese se kao prut i cvili kao curica. Odvikavanje je isto za sve. Zastali su pred stražarnicom. Einar Harnes pokazao je isprave i čelična barijera se podignula. Franck je parkirao Cayenne na označeno mjesto pa su on i Harnes prišli glavnom ulazu gdje je Harnesov posjet evidentiran. Obično bi Franck Harnesa uveo na stražnji ulaz, kroz garderobu za osoblje, i tako izbjegao da njegov posjet ostane u sustavu. Nije htio ostaviti prostora za špekulacije o tome što odvjetnik Harnesovog kalibra tako često radi u Statenu. Svaki zatvorenik osumnjičen za sudjelovanje u novom kriminalnom slučaju obično se ispitivao u policijskoj središnjici, ali Franck je zamolio da se ovaj razgovor održi u Statenu jer se Sonny Lofthus trenutačno nalazio u samici. U tu svrhu samo za njih ispražnjena je jedna od ćelija. S jedne strane stola sjedili su policajac i policajka u civilu. Franck ih je već negdje vidio, ali nije se mogao sjetiti kako se zovu. Tip s druge strane stola bio je tako blijed da se stapao s mliječnobijelim zidom. Pognuo je glavu i čvrsto stegnuo šakama stol, kao da se prostorija vrti. „Dakle, Sonny“, rekao je Harnes vedro i spustio ruku mladiću na rame, „jesi li spreman?“ Policajka se nakašljala. „Pitanje je prije je li gotov.“ Harnes joj se kiselo nasmiješio i podigao obrve. „Kako to mislite? Nadam se da niste počeli ispitivati mog klijenta bez prisutnosti odvjetnika.“ „Rekao je da vas ne moramo čekati“, odgovorio je policajac. Franck pogleda momka. Njušio je nevolje. „Dakle, već je priznao?“ uzdahnuo je Harnes, otvorio aktovku i izvukao iz nje tri spojena lista papira. „Ako želite priznanje napismeno, onda...“ „Upravo suprotno“, rekla je policajka. „Upravo je zanijekao da ima bilo kakve veze s ubojstvom.“ Prostorija je tako utihnula da je Franck čuo pjev ptica izvana. „Što je napravio?“ Harnesu su obrve poletjele sve do vrha čela. Franck nije znao što ga više ljuti: odvjetnikove uredne obrve ili to koliko je spor kad se treba suočiti s nadolazećom katastrofom. „Što je još rekao?“ upitao je Franck. Policajka je pogledala zamjenika ravnatelja zatvora, a onda i odvjetnika. „U redu je“, rekao je Harnes. „Ja sam zatražio da bude ovdje za slučaj da zatre41
bate više informacija o Lofthusovom izlasku.“ „Osobno sam ga odobrio“, rekao je Franck. „I ništa nije govorilo da će posljedice biti tako tragične.“ „Još ne znamo da je tome bilo tako“, rekla je policajka. „Jer nemamo priznanje.“ „Ali dokazi...?!“ uzviknuo je Arild Franck pa se zaustavio. „Što znate o dokazima?“ upitao ga je policajac. „Samo sam pretpostavio da imate nekakve dokaze“, odgovorio je Franck. „S obzirom na to da je Lofthus osumnjičen. Zar ne, gospodine...?“ „Viši inspektor Henrik Westad“, rekao je policajac. „Ja sam prvi razgovarao s Lofthusom, ali sada je promijenio iskaz. Čak kaže da ima alibi za vrijeme ubojstva. Svjedoka.“ „Doista ima svjedoka“, nadovezao se Harnes i pogledao svog klijenta koji je samo šutio. „Čuvara koji ga je pratio prilikom izlaska. I on tvrdi da je Lofthus nestao na...“ „Još jednog svjedoka“, rekao je Westad. „A tko bi to bio?“ zarežao je Franck. „Lofthus tvrdi da je sreo čovjeka po imenu Leif.“ „Leif... I kako još?“ Svi su pogledali dugokosog zatvorenika koji je djelovao zamišljeno i posve nesvjesno njihove prisutnosti. „Ne zna“, rekao je Westad. „Kaže da su porazgovarali na odmorištu. Tvrdi da je svjedok vozio plavi volvo s naljepnicom JA ♥ DRAMMEN i misli da je svjedok bolestan ili da ima problema sa srcem.“ Franck je zagraktao od smijeha. „Mislim“, započne Einar Harnes napeto i krene vraćati papire u aktovku, „da bismo sada trebali završiti da se mogu konzultirati s klijentom.“ Franck se običavao ceriti kad bi se razbjesnio. A sada mu je bijes ključao u glavi poput ekspres-lonca i morao se kontrolirati da ne bi glasno prasnuo u smijeh. Pogledao je Harnesovog takozvanog klijenta. Sonny Lofthus sigurno je poludio. Prvo napad na starog Haldena i sad ovo. Valjda mu je heroin konačno pojeo mozak. Ali Sonny jednostavno ne može ovo pokvariti jer je ovo neopisivo važno. Franck je duboko udahnuo i u glavi začuo klik koji je označio isključivanje ekspres-lonca. Samo mora ostati sabran, dati mu vremena. Da odvikavanje odradi svoje. 42
Simon je stajao na mostu Sannerbrua i gledao vodu koja je tekla osam metara ispod njih. Bilo je šest popodne i Kari Adel upravo je upitala koja pravila o prekovremenom radu vrijede u Ubojstvima. „Nemam pojma“, odgovorio je Simon. „Javi se Ljudskim resursima.“ „Vidite li išta dolje?“ Simon odmahne glavom. Iza žbunja na istočnoj strani rijeke jasno je vidio stazu koja je pratila rijeku sve do nove zgrade Opere u fjordu Osla. Neki čovjek sjedio je na klupi i hranio golubove. U mirovini je, pomisli Simon. To rade ljudi u mirovini. Na zapadu se nalazila moderna zgrada s prozorima i balkonima koji su nudili pogled na obje strane rijeke i most. „Zašto smo onda ovdje?“ upitala je Kari i nestrpljivo zatoptala po asfaltu. „Moraš nekamo ići?“ upitao je Simon i osvrnuo se oko sebe. Automobil se polako provezao pored njih, nasmiješen prosjak zamolio ih je da mu razmijene novčanicu od dvjesto kruna, par s dizajnerskim sunčanim naočalama i roštiljem na dnu kolica u prolazu nečemu se smijao. Volio je Oslo tijekom ljetnih praznika, kad bi se grad ispraznio i ponovo postao samo njegov. Kad bi opet postao jedno ogromno selo njegova djetinjstva, mjesto u kojem se gotovo ništa ne događa, a sve što se dogodi nešto znači. Grad koji razumije. „Neki prijatelji pozvali su nas na večeru.“ Prijatelji, pomisli Simon. Nekad je i on imao prijatelje. Što im se dogodilo? Možda su se i oni pitali isto. Što se njemu dogodilo? Nije znao odgovor. Rijeka je bila duboka tek metar i pol. Na nekim mjestima iz vode su virile stijene. U autopsiji se spominju ozljede koje zadobiješ kad padneš s određene visine, a to može objasniti slomljeni vrat – pravi uzrok smrti. „Ovdje smo jer smo hodali duž obale rijeke Aker i ovo je jedino dovoljno visoko mjesto na kojem je voda dovoljno plitka da netko tako snažno udari u stijene. Osim toga, ovo je most najbliži prenoćištu.“ „Rezidencijalnom centru“, ispravila ga je Kari. „Bi li se ti ovdje pokušala ubiti?“ „Ne.“ „Mislim, da se želiš ubiti.“ Kari zastane. Pogleda prema ogradi. „Mislim da bih odabrala neko više mjesto. Ovdje je prevelika šansa da bih preživjela. Prevelik je rizik da bih završila kao invalid...“ „Ali ne bi ni gurnula nekog preko mosta da ga želiš ubiti, zar ne?“ 43
„Ne, vjerojatno ne bih“, zijevnula je. „Znači, tražimo nekoga tko je Peru Vollanu slomio vrat i onda ga odavde bacio u rijeku.“ „To je, pretpostavljam, ono što vi zovete hipotezom.“ „Ne, to mi zovemo hipotezom. Ta večera...“ „Da?“ „Nazovi dečka i otkaži.“ „Da?“ „Prvo ćemo pročešljati ovaj kraj u potrazi za svjedocima. Možeš početi obilaziti sve one čiji balkoni gledaju na rijeku. A onda ćemo detaljno pregledati arhive i pronaći sve one koji bi mogli nekome slomiti vrat.“ Simon zatvori oči i udahne. „Zar Oslo ljeti nije divan?“
44
9.
Einar Harnes nikad nije imao ambiciju spasiti svijet. Samo njegov maleni dio. Točnije – svoj dio. Zato je studirao pravo. Točnije, onaj dio prava koji mu je bio potreban da položi ispite. Dobio je posao u odvjetničkoj tvrtki koja se odlučno držala dna pravnog sustava u Oslu, dovoljno je dugo radio za njih da dobije dozvolu, pokrene svoj ured s Erikom Fallbakkenom, ostarjelim polualkoholičarom s kojim je otkrio novo dno odvjetničkog posla u Oslu. Uzimali su najbeznadnije slučajeve i svaki od njih gubili, ali u tom procesu stekli su reputaciju branitelja najnižih slojeva društva. Priroda njihovih klijenata značila je da je pravno partnerstvo Harnes & Fallbakken svoje račune naplaćivalo – ako ikada – na dane kad ljudi podižu socijalnu pomoć. Einar Harnes ubrzo je shvatio da njegov posao nije osigurati da se pravda provede. On je bio tek nešto skuplja alternativa kad su u pitanju utjerivači dugova, socijalne službe i gatare. Prijetio je ljudima koji su mu plaćali da drugima prijeti tužbama, najbeskorisnije stanovnike grada zapošljavao je na minimalnu plaću i potencijalnim klijentima bez iznimke obećavao pobjedu. No imao je jednog klijenta koji je bio pravi razlog zašto je Harnes i dalje poslovao. Njegov dosje nije postojao u arhivi ureda – ako se potpuni kaos koji je vladao ormarićima o kojima je brigu vodila tajnica na vječnom bolovanju uopće i mogao nazvati arhivom. Taj je klijent uvijek plaćao račune, i to obično u gotovini, a rijetko je i tražio račun. Neće ga tražiti ni za sate koje će Harnes upravo potrošiti. Sonny Lofthus sjedio je na krevetu prekriženih nogu, a u pogledu mu se vidio čisti očaj. Prošlo je šest dana od onog razgovora i momku je bilo teško, no izdržao je dulje nego što su očekivali. Izvještaji drugih zatvorenika s kojima je Harnes bio u kontaktu zvučali su nevjerojatno. Sonny nije pokušao nabaviti drogu; upravo suprotno, odbio je speed i kanabis. Viđen je u teretani u kojoj je proveo dva sata na traci za 45
trčanje – bez stanke, a potom je dodatna dva sata proveo podižući utege. Noću su se iz Sonnyjeve ćelije čuli vriskovi. Ali držao se. I to tip koji je dvanaest godina bio težak ovisnik o horsu. Jedini ljudi koji su se, koliko je Harnes znao, dosad uspjeli izvući bili su oni koji su drogu zamijenili nečim jednako ovisničkim, što ih je moglo stimulirati i motivirati jednako kao narkotici. A i taj je popis bio nevelik. Možda su pronašli Boga, zaljubili se ili dobili dijete. I to je to. Ukratko, pronašli su nešto što je njihovom životu dalo novu i drugačiju svrhu. Ili je to bio utopljenikov posljednji izlazak na površinu prije nego što konačno potone? Einar Harnes znao je samo da njegov poslodavac želi odgovore. Ne. Ne odgovore. Rezultate. „Imaju DNK dokaze, pa ćeš biti osuđen priznao ti ili ne. Zašto bezrazložno produljivati agoniju?“ Odgovora nije bilo. Harnes je tako grubo prošao kroz zalizanu kosu na tjemenu da ga je zaboljelo. „Za sat vremena mogu ti dostaviti vrećicu Superboya, pa ne vidim u čemu je problem. Samo trebaš ovdje potpisati.“ Kucnuo je prstom po tri A4 papira na aktovci koju je držao u krilu. Momak je pokušao ovlažiti suhe ispucale usne jezikom koji je bio tako bijel da se Harnes zapitao proizvodi li možda sol. „Hvala ti. Razmislit ću.“ Hvala ti? Razmislit ću? Nudio je drogu jadnom narkiću koji upravo prolazi odvikavanje! Zar je momak počeo prkositi zakonu gravitacije? „Slušaj, Sonny...“ „I hvala ti na posjetu.“ Harnes je odmahnuo glavom i ustao. Momak neće izdržati. Harnes samo mora pričekati još jedan dan. Mora biti strpljiv da prođe razdoblje tijekom kojeg se može računati na čudo. Dok je odvjetnik slijedio čuvara kroz svu silu vrata i brava do izlaza gdje ga je zamolio da mu pozove taksi, razmišljao je što će reći njegov klijent. Ili prije, što će njegov klijent učiniti ako Harnes ne spasi svijet. To jest ako ne spasi onaj mali dio svijeta. Geir Goldsrud nagnuo se i zagledao u zaslon. „Kog to vraga izvodi?“ „Čini se da privlači pozornost“, odgovorio je drugi čuvar u kontrolnoj sobi. Goldsrud pogleda momka. Duga brada dopirala mu je do golih prsa. Stajao je na stolici ispred jedne od nadzornih kamera, kuckao kažiprstom po objektivu i mrm46
ljao nešto nerazumljivo. „Finstad, ideš sa mnom“, rekao je Goldsrud i ustao. Prošli su pored Johannesa koji je u hodniku prao pod. Taj prizor podsjetio je Goldsruda na nešto kao na filmu. Stepenicama su se spustili u prizemlje, prošli kroz zajedničku kuhinju pa nastavili niz hodnik gdje su zatekli Sonnyja na stolici na kojoj je i ranije stajao. Goldsrud mu je na torzu i rukama vidio da je momak nedavno vježbao – pod kožom su mu se nazirali mišići i vene. Čuo je da su neki okorjeli ovisnici u teretani podizali utege pa se onda pucali. Zatvorom su kružili amfetamini i razne tablete, ali Staten je bio jedan od rijetkih norveških zatvora – možda i jedini – u kojem je postojao određeni nadzor nad uvozom heroina. Pa ipak se činilo da ga Sonny nabavlja bez problema. Sve dosad. Nikakvo čudo što je očajan. „Pomozite mi“, zamolio ih je Sonny kad ih je ugledao. „Svakako“, rekao je Goldsrud i namignuo Finstadu. „Vrećica će te koštati dva soma.“ Htio se našaliti, ali vidio je da je Finstad nesiguran. Momak odmahne glavom. Napinjao je čak i vratne mišiće. Goldsrud je čuo glasine da je nekoć bio talentiran hrvač. Možda je istina ono što kažu – da mišiće koje stekneš do dvanaeste možeš kao odrastao čovjek vratiti za samo tjedan dana. „Zaključajte me.“ „Ne zaključavamo prije deset navečer, Lofthus.“ „Molim vas.“ Goldsrud je bio zbunjen. Znalo se dogoditi da zatvorenici traže da ih se zaključa u ćeliju jer se nekog boje. Ponekad, ali ne uvijek imali su razloga strahovati. Strah je česta nuspojava zločina. Ili obratno. Ali Sonny je vjerojatno bio jedini zatvorenik u Statenu koji među zatvorenicima nije imao ni jednog jedinog neprijatelja. Upravo suprotno, smatrali su ga svetom kravom. I momak nikad nije pokazivao ni trunku straha, a očito je imao fizičku i mentalnu snagu da se nosi s ovisnošću bolje nego većina. Zašto onda...? Momak otrgne krastu s uboda na nadlaktici i tad Goldsrud shvati da svi tragovi uboda na njegovom tijelu imaju kraste. Nije bilo svježih uboda. Momak se skinuo. I zato je tražio da ga zaključaju. Odvikavao se i bio je previše svjestan da će uzeti sve što mu ponude, ma što to bilo. „Dođi“, rekao je Goldsrud.
„Molim te, Simon, podigni noge.“ 47
Simon podigne pogled. Stara čistačica bila je tako sitna i pognuta da se od kolica jedva vidjela. Počela je raditi u policijskoj središnjici i prije nego što se Simon ondje pojavio, valjda još u prošlom tisućljeću. Ta žena nije se ustručavala reći svoje mišljenje i sve je kolege neovisno o spolu zvala tetkicama. „Bok, Sissel, opet je došlo tvoje vrijeme?“ Simon pogleda na sat. Prošla su četiri sata. Službeno, radni dan u Norveškoj je završio. Zakon o radu jasno je propisivao da moraš otići s posla na vrijeme, za kralja i domovinu. U prošlosti mu odlazak s posla na vrijeme nije bio ni najmanje važan, ali to je bilo onda. Znao je da ga sad Else čeka, da je još prije nekoliko sati počela pripremati večeru i da će se kad on stigne kući, pretvarati da je složila jelo nabrzinu u nadi da on neće primijetiti nered, mrlje i druge znakove sve slabijeg vida. „Već dugo nismo zajedno pušili, Simon.“ „Sad žvačem duhan.“ „Kladim se da te ona tvoja mlada žena natjerala da prestaneš. Još nemaš djece?“ „Još nisi u mirovini, Sissel?“ „Ja mislim da ti već negdje imaš dijete i zato ne želiš još jedno.“ Simon se nasmiješio, pogledao kako ona poteže krpu ispod njegovih nogu i ponovo se zapitao kako je sitno tijelo Sissel Thou moglo izroditi tako golemo potomstvo. Rosemaryina beba. Uklonio je papire. Slučaj Vollan još je uvijek neriješen. Nitko od stanovnika zgrade kod mosta Sannerbrua nije ništa vidio niti se javio i jedan svjedok. Dok ne pronađu dokaze da je počinjen zločin, slučaj pada u drugi plan, rekao je njegov šef i naredio Simonu da sljedećih nekoliko dana posveti sređivanju izvještaja o dva riješena slučaja. Tužiteljica ih je gnjavila zbog njih i tvrdila da su „tanašni“. Nije pronašla nikakve pogreške, samo je htjela da „se detalji srede na višoj razini“. Simon isključi računalo, navuče jaknu i krene prema vratima. Još je bilo ljeto, što je značilo da osoblje koje nije na godišnjem odlazi u tri sata i da se u otvorenom uredu koji miriše na ljepilo iz pregradnih zidova i koji je ugrijan suncem svako malo začuje tek kuckanje. Iza jedne pregrade ugledao je Kari. Podigla je noge na stol i čitala knjigu. Nagnuo se preko pregrade. „Danas nema večere s prijateljima?“ Ona je automatski zaklopila knjigu i pogledala ga kao da osjeća krivnju zbog nečega. On pogleda naslov: Korporativno pravo. Znao je kako je ona svjesna da se ne treba osjećati loše što uči na poslu jer ionako nije dobila nikakve zadatke. To je naprosto dio života u Ubojstvima: ako nema ubojstava, nema ni posla. Kad je vidio kako je porumenjela, Simon je shvatio da je svjesna kako će je diploma pravnog fa48
kulteta naposljetku odvesti iz tog odjela i da se zbog toga osjeća pomalo kao izdajica. A nezadovoljstvo se javilo jer je samu sebe uvjerila da smije tako trošiti vrijeme. No ipak je instinktivno zatvorila knjigu čim se on pojavio. „Sam ovog vikenda surfa u Vestlandetu. Više volim čitati ovdje nego kod kuće.“ Simon kimne. „Policijski posao zna biti dosadan. Čak i u Ubojstvima.“ Pogledala ga je. On slegne ramenima. „Posebno u Ubojstvima.“ „Zašto ste onda odabrali istraživati ubojstva?“ Skinula je cipele i privukla bose noge do ruba stolice. Kao da se nada dugačkom odgovoru, zaključio je Simon. Ona je vjerojatno jedna od onih kojima je bilo kakvo društvo draže od samoće, jedna od onih koji bi radije sjedili u gotovo praznom otvorenom uredu u kojem bi im netko mogao doći praviti društvo nego u svojoj dnevnoj sobi u kojoj ih zajamčeno čekaju mir i tišina. „Možda nećeš vjerovati, ali napravio sam to iz protesta“, rekao je i sjeo na rub stola. „Otac mi je bio urar i htio je da naslijedim njegov posao. A ja nisam htio biti očeva loša kopija.“ Kari rukama stegne dugačke tanke noge. „Jeste li požalili?“ Simon pogleda prema prozoru. Vani je zrak treperio od vrućine. „Ljudi dobro zarađuju od prodaje satova.“ „Ne i moj otac“, odgovori Simon. „A nije volio ni lažnjake. Odbio je pratiti trendove i raditi jeftine kopije ili plastične digitalne satove. Mislio je da je to lakši put. Bankrotirao je sa stilom.“ „Pa, to objašnjava zašto niste htjeli biti urar.“ „Ne, ipak sam završio kao urar.“ „Kako?“ „Forenzičar. Balističar. Putanje streljiva i takve stvari. To je jako slično štimanju satova. Vjerojatno smo sličniji roditeljima nego što smo spremni priznati.“ „Pa, što se dogodilo?“ nasmiješila se ona. „Jeste li bankrotirali?“ „Pa“, pogledao je na sat. „Pretpostavljam da me zašto počelo zanimati više nego kako. Ne znam jesam li donio pravu odluku kad sam postao taktički istražitelj. Projektili i rane od metaka ipak su predvidljiviji od ljudskog mozga.“ „Tako ste završili u Odjelu za teške prijevare?“ „Pročitala si moj životopis.“ „Uvijek se informiram o ljudima s kojima ću surađivati. Jesu li vam se smučili krv i ubojstva?“ 49
„Ne, ali bojao sam se da će se smučiti Else, mojoj ženi. Kad smo se vjenčali, obećao sam joj normalnije radno vrijeme i da ću izbjegavati rad u smjenama. Sviđalo mi se raditi u Odjelu za teške prijevare – osjećao sam se kao da opet popravljam satove. Kad smo kod moje žene...“ Ustao je sa stola. „Zašto ste onda napustili Odjel za teške prijevare kad vam se tamo toliko sviđalo?“ Simon se umorno nasmiješi. Ne, to se ne može saznati iz životopisa. „Lazanje. Mislim da sprema lazanje. Vidimo se sutra.“ „Nego, nazvao me jedan bivši kolega. Kaže da je vidio narkića sa svećeničkim ovratnikom.“ „S ovratnikom?“ „Onakvim kakav je nekad nosio Per Vollan.“ „Što si napravila s tom informacijom?“ Kari opet otvori knjigu. „Ništa. Rekla sam mu da je slučaj zaključen.“ „Nije zaključen, samo je u mirovanju. Dok se ne pronađu novi dokazi. Kako se zove taj narkić i gdje ga možemo pronaći?“ „Gilberg. U prenoćištu.“ „U rezidencijalnom centru. Možeš li napraviti stanku?“ Kari je uzdahnula i zatvorila knjigu. „A što je s lazanjama?“ Simon slegne ramenima. „U redu je. Nazvat ću Else, shvatit će. A lazanje su bolje kad se podgriju.“
50
10.
Johannes je izlio prljavu vodu u umivaonik pa vratio kantu u ormar. Oprao je svaki hodnik na prvom katu i kontrolnu sobu. Sad se veselio knjizi koja ga je čekala u ćeliji. Snjegovi Kilimandžara. Bila je to zbirka kratkih priča, ali onih koje je mogao čitati iznova nebrojeno puta. Radilo se o čovjeku s gangrenom na nozi, o nekome tko umire. I o tome kako ga to saznanje ne čini boljom ili gorom osobom, samo oštroumnijim, iskrenijim, nestrpljivijim čovjekom. Johannes nikad nije bio neki ljubitelj knjiga. Knjigu mu je preporučio zatvorski knjižničar, a kako je Johannesa Afrika zanimala još iz vremena dok je plovio u Liberiju i na Obalu Bjelokosti, pročitao je prvih nekoliko stranica o tom naizgled nevinom čovjeku na samrti u šatoru usred savane. Prvi ju je put samo preletio, a sada je čitao polako, riječ po riječ, kao da nešto traži. Ni sam nije znao što točno. „Bok.“ Johannes se okrene. Sonnyjevo „bok“ bilo je izrečeno gotovo šaptom. Taj ispijeni lik pred njim, s nečim divljim u pogledu, bio je toliko blijed da je bio gotovo proziran. Poput anđela, pomisli Johannes. „Bok, Sonny. Čuo sam da su te premjestili u samicu. Kako se sada osjećaš?“ Sonny slegne ramenima. „Imaš dobar lijevi kroše, dečko“, naceri se Johannes i pokaže rupu u kojoj mu se nekad nalazio zub. „Nadam se da mi možeš oprostiti.“ Johannes proguta knedlu. „Meni treba oprostiti, Sonny.“ 51
Gledali su se bez riječi. Johannes je vidio da Sonny pogledava niz hodnik. Nastala je stanka. „Bi li pobjegao iz zatvora za mene, Johannes?“ Johannes je polako u sebi ponovio te riječi u nadi da će mu zvučati smislenije, a onda upita: „Kako to misliš? Ne želim bježati. Osim toga, nemam kamo. Odmah će me pronaći i opet strpati ovamo.“ Sonny nije odgovarao, ali iz pogleda mu je isijavao očaj i Johannes shvati. „Želiš... Želiš da pobjegnem i nabavim ti Superboy.“ Sonny i dalje nije odgovarao, ali manično je zurio u starca. Jadnik, pomisli Johannes. Prokleti heroin. „Zašto ja?“ „Zato što ti jedini imaš pristup kontrolnoj sobi i jedino ti to možeš napraviti.“ „Krivo. Ja jedini imam pristup kontrolnoj sobi i zato znam da je to nemoguće. Vrata se otvaraju jedino na otisak prsta pohranjenog u bazi podataka. A ja nisam u njoj, prijatelju. I ne mogu me dodati bez četiri primjerka prijave koja se odobrava u upravi. Vidio sam ih...“ „Sva se vrata zaključavaju i otključavaju iz kontrolne sobe.“ Johannes odmahne glavom i pogleda niz hodniku kako bi se uvjerio da su i dalje sami. „Čak i ako se probiješ van, u stražarnici na parkiralištu stoje čuvari. Oni pregledavaju isprave svih koji ulaze ili izlaze.“ „Svih?“ „Da. Osim kad je promjena smjene, kad propuštaju poznate automobile i lica.“ „Uključuje li to osobu u uniformi čuvara?“ „Sto posto.“ „Onda moraš nabaviti uniformu i pobjeći za vrijeme smjene.“ Johannes prisloni kažiprst i palac na bradu. Vilica ga je još uvijek boljela. „Kako ću nabaviti uniformu?“ „Iz Sørensenova ormarića u garderobi. Morat ćeš ga otvoriti odvijačem.“ Sørensen je bio čuvar koji je već dva mjeseca na bolovanju. Živčani slom. Johannes je znao da se to sada drugačije zove, ali to je ista stvar, prokleta gvalja emocija. I njemu se to dogodilo. Johannes ponovo odmahne glavom. „Garderoba je u vrijeme promjene smjene puna čuvara. Netko će me prepoznati.“
52
„Promijeni izgled.“ Johannes se nasmije. „Bravo. I, recimo da nabavim uniformu, kako ću zaprijetiti skupini čuvara da me puste?“ Sonny podigne dugu bijelu košulju i izvadi kutiju cigareta iz džepa. Gurne cigaretu među suhe usne i pripali je upaljačem u obliku pištolja. Johannes polako kimne. „Nije riječ o drogi. Želiš da vani nešto napravim, zar ne?“ Sonny je povukao plamen s upaljača i izdahnuo dim. Oštro ga je pogledao. „Hoćeš li to napraviti?“ Glas mu je bio topao i blag. „Hoćeš li me odriješiti grijeha?“ upita Johannes. Arild Franck ugledao ih je čim je zamaknuo iza ugla. Sonny Lofthus prislonio je ruku Johannesu na čelo. Ovaj je stajao pognute glave i zatvorenih očiju. Izgledali su mu kao pederi. Vidio ih je na zaslonu u kontrolnoj sobi; neko su vrijeme razgovarali. Povremeno bi zažalio što svaku kameru nije opremio mikrofonom jer je prema njihovim opreznim pogledima zaključio da ne razgovaraju o okladi koja se tiče neke nogometne utakmice. A onda je Sonny izvukao nešto iz džepa. Momak je bio leđima okrenut kameri, pa nije mogao vidjeti o čemu je riječ sve dok mu se iznad glave nije stao podizati dim cigarete. „Hej! Znaš da smiješ pušiti samo u označenim prostorijama.“ Johannesova sijeda glava je pala, a Sonny mu je pustio ruku. Franck im je prišao. Pokazao je palcem preko ramena. „Idi prati podove negdje drugdje, Johannes.“ Franck je pričekao da starac dovoljno odmakne. „O čemu ste razgovarali?“ Sonny slegne ramenima. „Ne, nemoj mi reći. Svetost ispovijedi je nepovrediva“, zacerekao se Arild Franck. Zvuk je odzvanjao golim zidovima. „Onda, Sonny, jesi li stigao razmisliti?“ Momak ugasi cigaretu na kutiji, vrati je u džep i počeše se ispod pazuha. „Svrbi?“ Momak je šutio. „Vjerujem da postoje i gore stvari od svraba. Kao i od skidanja na hladno. Jesi li čuo za onog tipa koji se objesio o lampu? Ali navodno se predomislio nakon što je odgurnuo stolicu. Zato si je noktima razderao vrat. Kako se ono zvao? Gomez? Diaz? Nekad je radio za Nestora. Netko se bojao da bi mogao progovoriti. Nije bilo dokaza, samo su bili zabrinuti. To im je bilo dovoljno. Smiješno, zar ne? Ležiš u krevetu noću, u zatvoru si, a najviše te muči jesu li ti vrata ćelije zaključana. Možda u kontrolnoj sobi postoji netko tko će u zatvoru punom ubojica omogućiti pristup tebi 53
jednim pritiskom gumba?“ Momak je pognuo glavu, ali Franck mu je vidio kapljice znoja na čelu. Opametit će se on. Ionako mu nema druge. Franck nije volio da mu zatvorenici umiru u ćelijama njegovog zatvora. Takvi su slučajevi uvijek privlačili pozornost ma kako uvjerljivo izgledalo. „Da.“ Odgovor je bio tako tih da se Franck automatski nagnuo prema njemu. „Da?“ ponovio je. „Sutra. Sutra ćete dobiti priznanje.“ Franck prekriži ruke na prsima i zanjiše se na petama. „Dobro. Onda ću sutra ujutro dovesti gospodina Harnesa. I ovaj put ne želim gluposti. Kad večeras legneš u krevet, predlažem ti da dobro pogledaš rasvjetu na stropu. Jesmo li se razumjeli?“ Momak podigne glavu i pogleda zamjenika ravnatelja zatvora ravno u oči. Franck je davno odustao od ideje da su oči zrcalo duše; previše je puta gledao u dječački plave oči zatvorenika koji su lagali koliko su dugi i široki. A to je i neobičan izraz. Zrcalo duše. Logično je da bi to trebalo značiti da svoju dušu vidiš u tuđim očima. A zašto mu je onda bilo tako nelagodno pogledati u oči ovom momku? Franck se okrene. Mora ostati fokusiran. Ne smije si dopustiti misli koje ne vode nikamo.
„Mjesto je ukleto, zar ne?“ Lars Gilberg prstima boje ugljena prinese usnama tanku smotanu cigaretu i zaškilji prema policajcima koji su stajali nad njim. Simon i Kari tri su sata tražili Gilberga i konačno ga pronašli ispod mosta Grünerbrua. Potragu su započeli u Centru Ila u kojem ga nitko nije vidio više od tjedan dana, nastavili je u kafiću Bymisjonen u Skippergati i naposljetku otišli u prenoćište Vojske spasa u Urtegati gdje ih je informacija odvela u smjeru rijeke do Elgena, kipa koji je označavao granicu teritorija speeda i heroina. Putem je Kari objasnila Simonu da prodaju amfetamina i metamfetamina na rijeci južno od Elgena, sve do mosta Vaterland, trenutačno vode Albanci i Sjevernoafrikanci. Četvorica Somalijaca sjedila su na klupi. Ljenčarili su i navukli kapuljače preko lica da se zaštite od večernjeg sunca. Jedan od njih je kimnuo kad je vidio fotografiju koju mu je Kari pokazala i uputio ih na sjever prema heroinskom području pa namignuo i upitao ih žele li gram kristala za put. Njihov je smijeh pratio Simona i Kari dok su hodali prema mostu Grünerbrua. „Kažeš da više ne želiš boraviti u Centru Ila jer je uklet?“ upitao ga je Simon. 54
„Nije da ja to mislim, čovječe. Znam da je tako. Tamo nitko ne može spavati u sobama. Već su zauzete, osjećaš nečiju prisutnost čim uđeš. Probudio bih se usred noći i ne bi, naravno, bilo nikoga, ali osjećao sam se kao da mi netko puše u lice. I nije bilo tako samo u mojoj sobi, pitaj koga god hoćeš.“ Gilberg je nezadovoljno pogledao popušenu cigaretu. „Znači, radije spavaš vani?“ upitao je Simon i ponudio mu svoju limenku duhana. „Duhovi ili ne, da ti budem iskren, ne podnosim baš dobro te skučene prostore. Osjećam se zarobljeno. A ovo mjesto...“ Gilberg pokaže prema krevetu od novina i staroj vreći za spavanje kraj sebe. „Ovo je vrhunsko mjesto za odmor, jelda?“ Pokazao je i prema mostu. „Krov koji ne prokišnjava. Pogled na more. Nema troškova, a ima jednostavan pristup javnom prijevozu i lokalnim znamenitostima. Što ti više treba?“ Uzeo je od Simona tri komadića duhana pa gurnuo jedan ispod gornje usne, a druga dva spremio u džep. „Postao si kapelan?“ upitala je Kari. Gilberg nagne glavu i pogleda Simona. „Ovratnik koji nosiš“, objasnio je Simon. „Možda si u tim svojim novinama pročitao da je kapelan pronađen mrtav u rijeci nedaleko odavde.“ „Ne bih znao ništa o tome.“ Gilberg izvadi ona dva komadića duhana iz džepa, vrati ih u limenku i pruži je Simonu. „Forenzičarima će trebati dvadeset minuta da dokažu kako je ovaj ovratnik pripadao kapelanu, Lars. A ti ćeš dobiti dvadeset godina za njegovo ubojstvo.“ „Ubojstvo? O tome nisam ništa.. „Znači, ipak čitaš crnu kroniku? Bio je mrtav prije nego što je bačen u rijeku. Znamo to po modricama na koži. Udario je u kamenje, a modrice su drugačije kad si već bio mrtav. Pratiš me?“ „Ne.“ „Želiš da ti nacrtam? Ili bi radije da ti opišem osjećaj klaustrofobije u zatvorskoj ćeliji?“ „Ali, ja nisam...“ „Možemo te i nekoliko tjedana zadržati u pritvoru čak ako si samo osumnjičen. A ćelije pritvora još su skučenije.“ Gilberg je izgledao uplašeno i nekoliko je puta snažno stisnuo duhan u ustima. „Što želite?“ 55
Simon čučne ispred Gilberga. Dah beskućnika nije samo zaudarao – imao je i okus. Sladak okus trulog voća i smrti. „Želimo da nam kažeš što se dogodilo.“ „Ne znam ništa, upravo sam vam rekao.“ „Ništa nam nisi rekao, Lars. Ali zvuči kao da ti je važno. To da nam ne kažeš, hoću reći. Zašto?“ „Uzeo sam samo ovaj ovratnik. Doplutao je na obalu i...“ Simon ustane i zgrabi Gilberga za ruku. „Hajde, idemo.“ „Čekaj!“ Simon ga pusti. Gilberg pogne glavu. Teško uzdahne. „To su učinili Nestorovi ljudi. Ali ne mogu... Znate što Nestor napravi ljudima koji...“ „Da, znam. Ali znaš i da će on saznati ako ti se ime nađe u evidenciji razgovora u policijskoj središnjici. Predlažem da nam sada kažeš sve što znaš pa ću odlučiti kako postupiti.“ Gilberg polako odmahne glavom. „Odmah, Lars!“ „Sjedio sam na klupi pod drvećem, tamo gdje staze vode do mosta Sannerbrua. Bio sam udaljen samo deset metara kad sam ih vidio na mostu, ali mislim da oni mene nisu vidjeli. Bio sam skriven u žbunju, znate? Bila su dvojica i jedan je držao kapelana, a drugi mu je rukom držao čelo. Bio sam dovoljno blizu da vidim bjeloočnice kapelanu. Bile su posve bijele, kao da su mu se jabučice okrenule u glavi, znate što mislim? Ali nije ispustio ni glasa. Kao da je znao da nema smisla. A onda mu je drugi tip okrenuo glavu unazad kao prokleti kiropraktičar. Čuo sam je kako puca, ne šalim se, zvučalo je kao da netko gazi po grančicama u šumi.“ Gilberg stavi kažiprst na gornju usnu, dvaput trepne i zagleda se u daljinu. „Osvrnuli su se oko sebe. Kriste, upravo su ubili čovjeka nasred mosta Sannerbrua, a ostali su posve mirni. A opet, Oslo je čudno pust usred ljeta, znate što mislim? Pa su ga bacili preko ciglenog zida, tamo na kraju ograde.“ „To se poklapa s mjestom na kojem vire stijene“, rekla je Kari. „Neko vrijeme ležao je na stijenama, a onda ga je struja povukla i odnijela. Nisam se ni pomaknuo. Da su oni tipovi vidjeli da sam ih vidio...“ „Ali vidio si ih“, rekao je Simon. „I bio si dovoljno blizu da ih možeš prepoznati.“ Gilberg odmahne glavom. „Nema šanse. Već sam ih zaboravio. To je nevolja kad se urokavaš svime čega se uspiješ dočepati. Sredi ti glavu.“ „Hoćeš reći da je to pozitivna posljedica“, rekao je Simon i protrljao lice. „Ali kako znaš da rade za Nestora?“ Kari se nemirno meškoljila. 56
„Po njihovim odijelima“, objasnio je Gilberg. „Izgledali su identično, kao da su maznuli pošiljku crnih dvodijelnih odijela namijenjenu norveškom udruženju pogrebnika.“ Jezikom je pomaknuo duhan u ustima. „Znate što mislim?“ • • • „Slučaj je opet došao na vrh popisa prioriteta“, rekao je Simon Kari na putu prema policijskoj središnjici. „Želim da analiziraš kuda se Vollan kretao četrdeset i osam sati prije nego što je ubijen i da mi nabaviš popis svih, ali stvarno svih s kojima je bio u kontaktu.“ „Dobro“, rekla je Kari. Prošli su klub Blå i zastali propustiti skupinu mladih prolaznika. Hipsteri na putu za koncert, pomislio je Simon i pogledao Kubu. Vidio je velik zaslon podignut na vanjskoj pozornici. Kari je nazvala oca i rekla mu da neće doći na večeru. Prikazivao se neki crno-bijeli film. Slike Osla. Kao da su snimljene pedesetih. To je vrijeme Simon pamtio iz svog djetinjstva. Hipsterima je to vjerojatno zanimljivo jer je to nešto iz prošlosti, nevino i slatko. Začuo je smijeh. „Razmišljala sam o nečemu“, započela je Kari. „Rekli ste da bi Nestor znao ako bismo Gilberga priveli na razgovor. Jeste li to ozbiljno mislili?“ „A što ti misliš?“ upitao je Simon i krenuo prema Hausmannsgate. „Ne znam, ali zvučali ste ozbiljno.“ „Ne znam što sam mislio. To je duga priča. Godinama su kružile glasine o krtici u policiji, o nekome tko je dojavljivao informacije osobi odgovornoj za većinu trgovine drogom i prostituciju u Oslu. Ali to je bilo davno i iako se u to doba mnogo pričalo o tome, nitko nikad nije iznio dokaze da ta osoba doista postoji.“ „Tko to?“ Simon pogleda kroz prozor. „Zvali smo ga Blizanac.“ „Ah, Blizanac“, rekla je Kari. „Pričali su o njemu u Narkoticima, ali to je bilo nalik Gilbergovoj priči o duhovima u Centru Ila. Je li on zbilja postoji?“ „Aha, Blizanac postoji.“ „A krtica?“ „Pa, čovjek koji se zvao Ab Lofthus za sobom je ostavio oproštajno pismo u kojem je tvrdio da je on krtica.“ „Zar to nije dovoljan dokaz?“ „Meni nije.“ 57
„Zašto?“ „Zato što je Ab Lofthus bio najmanje korumpiran policajac koji je ikada radio u policiji u Oslu.“ „Kako znate?“ Simon je stao na crvenom u Storgati. Činilo se da se tama izlijeva iz zgrada oko njih, a s tamom su dolazila noćna stvorenja. Hodala su vukući noge, ili su bila naslonjena na zidove u prolazima iz kojih je tutnjala glazba, ili su pak sjedili u automobilima, a laktove su gurnuli kroz prozor. Pogledi su im bili znatiželjni, gladni. Lovci. „Zato što mi je on bio najbolji prijatelj.“
Johannes pogleda na sat. Deset i deset. Deset minuta nakon zaključavanja. Svi drugi sad su zaključani u ćelijama, a njega će ručno zaključati kad završi posljednju rundu čišćenja oko jedanaest sati. To je baš neobično. Kad si dugo u zatvoru, dani počnu blijedjeti brzo kao što minute lete, a polugole djevojke na kalendaru ne uspijevaju pratiti mjesece koji prolaze. Ali ovaj se posljednji sat činio dugim kao godina. Duga i užasna godina. Ušao je u kontrolnu sobu. Na dužnosti su bila trojica, čovjek manje nego danju. Kad se jedan od njih okrenuo od zaslona, zaškripale su opruge u stolicama. „Večer, Johannes.“ Bio je to Geir Goldsrud. Nogom je gurnuo kantu za smeće ispod stola. To mu je bila automatska reakcija. Mladi nadzornik smjene pomagao je starom čistaču kojeg su boljela leđa. Johannes je oduvijek volio Geira Goldsruda. Iz džepa je izvukao pištolj i uperio ga Goldsrudu u lice. „Fora. Gdje si to nabavio?“ upitao je jedan od čuvara, plavokos čovjek koji je igrao nogomet u trećoj ligi za Hasle-Loren. Johannes nije odgovarao, samo je zurio u točku između Goldsrudovih očiju. „Pripali mi je, hoćeš li?“ Treći je čuvar gurnuo cigaretu u usta. „Makni to, Johannes.“ Goldsrud je govorio tiho, ne trepćući, i Johannes je vidio da ovaj shvaća. Ovo nije neki zgodan upaljač. „Pravi alat Jamesa Bonda. Koliko tražiš za njega?“ Nogometaš je ustao i krenuo prema Johannesu pobliže ga pogledati. Johannes je uperio maleni pištolj ujedan od zaslona i povukao okidač. Nije znao što može očekivati, pa se uplašio koliko i drugi kad se začuo prasak, a zaslon je eksplodirao i staklo 58
se rasulo. Nogometaš se ukopao. „Na pod!“ Johannes je bio blagoslovljen gromoglasnim baritonom, ali glas mu je sada bio visok i kreštav, kao u neke histerične žene. Ali upalilo je. Spoznaja da očajan čovjek stoji pred tobom sa smrtonosnim oružjem ima jači učinak od autoritativnog glasa. Sva su trojica kleknula i stavila ruke iza glave kao da je riječ o vježbi tijekom koje učiš što ti je činiti ako se zatekneš ispred cijevi pištolja. A možda i jesu to vježbali. Možda je potpuna predaja jedini način. I vjerojatno jedino prihvatljivo rješenje s obzirom na to kolika im je plaća. „Lezite! Lezite na pod!“ Učinili su kako im je rečeno. Bilo je to gotovo čudesno. Pogledao je kontrolnu ploču ispred sebe. Pronašao je gumb koji otvara i zatvara vrata ćelija. A onda i onaj kojim se upravlja bravama i svim ulazima. Konačno veliki crveni gumb, onaj koji otvara ama baš sva vrata i koji se koristi samo u slučaju požara. Pritisnuo ga je. Dug zavijajući ton govorio da je zatvor sada otvoren. Glavom mu je proletjela smiješna pomisao. I govorila mu da je oduvijek htio biti na takvom mjestu. Kapetan za kormilom broda. „Gledajte u pod“, rekao je. Glas mu je već postao jači. „Ako me bilo tko pokuša zaustaviti, ja i moji dečki sredit ćemo i vas i vaše obitelji. Sjetite se da znam sve o vama, dečki. Trine, Valborg...“ Nabrojao je imena njihovih žena i djece, naveo škole koje pohađaju, njihove hobije, adrese u Oslu, izrecitirao je sve ono što je sakupio tijekom godina sve vrijeme ne skidajući pogled sa zaslona. Kad je završio, otišao je. Izašao je i počeo trčati. Trčao je niz hodnik, a onda niz stepenice na donji kat. Povukao je prva vrata. Otvorila su se. Nastavio je duž sljedećeg hodnika. Srce mu je već tuklo, nije vježbao koliko je trebao, nije bio u formi. Ali sada se namjeravao posvetiti tome. I druga su se vrata otvorila. Noge su prosvjedovale zbog brzine kojom je trčao. Možda je stvar u raku, možda mu je zahvatio mišiće i oslabio ga. Treća vrata vodila su do komore. Pričekao je da se prva vrata tiho zatvore za njim brojeći svaku sekundu. Pogledao je niz hodnik prema svlačionicama za osoblje. Kad su se vrata konačno zatvorila, zgrabio je kvaku pred sobom. Pritisnuo ju je i povukao. Zaključano. Dovraga! Opet ih je pokušao otvoriti. Vrata se nisu pomicala. Pogledao je u bijelu pločicu senzora kraj vrata. Dotaknuo ju je kažiprstom. Lampica je zasvijetlila žuto na nekoliko sekundi, a onda se ugasila i druga je zasvijetlila crveno. Johannes je znao da to znači kako mu senzor nije prepoznao otisak prsta, ali ipak je pokušao otvoriti vrata. Zarobljen je. Sad je gotovo. Pao je na koljena pred vratima. U istom je trenutku začuo glas Geira Goldsruda. „Žao mi je, Johannes.“ 59
Glas je dopirao iz zvučnika visoko na zidu i zvučao je mirno, gotovo smirujuće. „Samo radimo svoj posao, Johannes. Kad bismo se predali čim nam netko zaprijeti obiteljima, u Norveškoj ne bi bilo nijednog jedinog zatvorskog čuvara. Opusti se, doći ćemo po tebe. Hoćeš li gurnuti pištolj kroz rešetke ili želiš da prvo pustimo suzavac?“ Johannes pogleda u kameru. Vide li mu očaj na licu? Ili olakšanje? Olakšanje što je njegov bijeg upravo završio i što će mu se život nastaviti kao prije. Manje-više. Vjerojatno može zaboraviti da će ikad više prati podove na gornjem katu. Gurnuo je pozlaćeni pištolj kroz rešetke. A onda je legao na pod, stavio ruke iza glave i sklupčao se kao pčela koja je ubola prvi i posljednji put. Ali kad je zatvorio oči, nije čuo hijene i nije bio u avionu koji leti prema vrhu Kilimandžara. I dalje je bio nigdje i bio je živ. Ništa se nije promijenilo.
60
11.
Upravo je prošlo sedam i trideset, a jutarnja kiša padala je po parkiralištu Statena. „Bilo je samo pitanje vremena“, rekao je Arild Franck i otvorio vrata stražnjeg izlaza. „Svi ovisnici u osnovi imaju slab karakter. Znam da to nije moderno govoriti, ali, vjeruj mi, znam kakvi su.“ „Sve dok znam da će otpjevati priznanje, ništa mi drugo nije važno.“ Einar Harnes spremao se ući, ali prvo je morao obići tri čuvara na ulazu. „Razmišljam večeras proslaviti s dvije-tri čaše pjenušca.“ „Ah, tako te dobro plaćaju?“ „Kad sam vidio tvoj auto, shvatio sam da moram naplaćivati više.“ Nacerio se dok je kimao prema Porsche Cayenneu na parkiralištu. „Naveo sam to kao dodatni trošak za rad koji uništava dušu, a Nestor je rekao...“ „Pssst!“ Franck gurne ruku ispred Harnesa i propusti čuvare koji su izlazili. Većina ih se presvukla u civilnu odjeću, ali neki su se toliko žurili stići kući iz noćne smjene da su gotovo trčali prema automobilima još u zelenim zatvorskim uniformama. Harnesa oštro pogleda čovjek koji je preko uniforme opušteno prebacio dugačak kaput. Znao je da ga je već negdje vidio. Ali iako nije znao kako se on točno zove, bio je siguran da mu ovaj zna ime: on je bio mutni odvjetnik koji se pojavljivao u medijima, a bio je povezan s jednako mutnim slučajevima. Možda su se taj čovjek i drugi njemu nalik počeli pitati što Harnes radi na stražnjem ulazu u Staten. Teško da će popraviti imidž ako čuju da spominje Nestora...
61
Franck je pustio Harnesa kroz vrata pa ga slijedio sve dok nisu stigli do stubišta koje vodi na prvi kat. Nestor im je jasno dao do znanja da danas moraju dobiti priznanje napismeno. Ako istraga o smrti Kjersti Morsand odmah ne bude gotova, policija bi mogla otkriti nove dokaze koji bi Sonnyjevo priznanje učinili nevaljalim. Harnes nije znao odakle Nestoru sve te informacije niti ga je to uopće zanimalo. Ravnatelj zatvora imao je, naravno, najveći ured, ali ured zamjenika ravnatelja imao je pogled na džamiju i Ekebergasen. Nalazio se u dnu hodnika i bio je dekoriran jezivim slikama mlade umjetnice koja se specijalizirala za slike cvijeća i rasprave o svom libidu u tabloidima. Franck pritisne gumb na interfonu i zatraži da mu u ured dovedu zatvorenika iz ćelije 317. „Taj me auto stajao milijun i dvjesto tisuća kruna“, rekao je Franck. „Kladim se da je pola tog iznosa otišlo na Porscheov znak na haubi“, primijetio je Harnes. „Aha, a druga polovina otišla je vladi u obliku poreza“, uzdahnuo je Franck i utonuo u neobičnu uredsku stolicu s visokim naslonom. Izgleda kao tron, pomislio je Harnes. Tad je netko pokucao na vrata. „Uđite!“ viknuo je Franck. Pojavio se čuvar. Pod rukom stezao je kapu i nevoljko salutirao. S vremena na vrijeme Harnes bi se zapitao kako je Franck uspio natjerao osoblje da na tako modernom mjestu prihvati vojničke običaje. Uz sva pravila kojih su se još morali držati. „Da, Goldsrud?“ „Ja sad odlazim, ali prije nego što odem, htio sam provjeriti imate li pitanja o izvještaju sinoćnje smjene.“ „Još ga nisam stigao pogledati. Trebam li što znati kad si već ovdje?“ „Ništa važno osim pokušaja bijega. Pretpostavljam da se to tako zove.“ Franck prisloni dlan na dlan i nasmiješi se. „Drago mi je što čujem da naši zatvorenici pokazuju takvu inicijativu i dovitljivost. Tko i kako?“ „Johannes Halden u ćeliji dva...“ „Dvjesto trideset osam. Starac? Stvarno?“ „Nekako se domogao pištolja. Mislim da nije planirao bijeg. Samo sam vam htio reći da je incident bio manje dramatičan nego što će vam se možda učiniti na temelju onoga što stoji u izvještaju. Ako želite moje mišljenje, vjerojatno je dovoljna blaža kazna. Johannes je godinama radio za nas i zbilja se trudio...“ 62
„Zadobivanje nečijeg povjerenja mudar je potez ako ga planiraš prevariti. Pretpostavljam da je upravo to starac napravio s tobom.“ „Pa, vidite...“ „Upravo si mi dao do znanja da si mu dopustio da te nadmudri, Goldsrud. Dokle je stigao?“ Harnes je osjetio suosjećanje prema čuvaru koji je kažiprstom prešao po znojnoj gornjoj usni. Uvijek je suosjećao sa slabijima. Lako se mogao zamisliti na njihovom mjestu. „Do komore. Ali nije bilo prave opasnosti da će proći kraj čuvara, čak i da se probio van. Stražarnica ima neprobojno staklo i proreze za oružje, a...“ „Hvala na informaciji, ali ja sam osmislio ovaj zatvor, Goldsrud. I mislim da si slab na tog tipa s kojim se malo previše družiš. Neću ništa reći dok ne pročitam izvještaj, ali mislim da se cijela smjena treba pripremiti za neka teška pitanja. Što se Johannesa tiče, ne možemo biti blagi – imamo klijentelu koja će iskoristiti svaki znak slabosti. Shvatio?“ „Shvatio.“ Tad je zazvonio telefon. „Slobodan si“, rekao je Franck i podigao slušalicu. Harnes je očekivao još jedno salutiranje, ali Goldsrud je napustio prostoriju kao civil. Odvjetnik ga je promatrao i lecnuo se kad je Arild Franck vrisnuo: „Kako to, dovraga, misliš da je nestao?“
Franck je zurio u složen krevet u ćeliji 317. Pred krevetom stajao je par sandala. Na noćnom ormariću nalazila se Biblija, na stolu šprica u plastičnoj foliji, a na stolici bijela košulja. I to je bilo sve. Pa ipak je čuvar iza Francka ponovio ono očito: „On nije ovdje.“ Franck pogleda na sat. Vrata ćelija neće se otvoriti još četrnaest minuta, pa nestali zatvorenik ne može biti ni u jednoj od zajedničkih prostorija. „Sigurno je izašao iz ćelije kad je Johannes sinoć iz kontrolne sobe otvorio sva vrata.“ Goldsrud je stajao na dovratku. „Blagi Bože“, prošaptao je Harnes i po navici prstom stisnuo korijen nosa gdje su mu stajale naočale sve dok lani nije dao petnaest tisuća kruna za lasersku operaciju na Tajlandu. „Ako je pobjegao...“ „Začepi“, procijedi Franck. „Nije mogao proći čuvare. Još je negdje ovdje. Goldsrud, oglasi alarm. Zaključajte sva vrata – neka nitko ne izlazi i ne ulazi.“ 63
„Ali moram odvesti djecu u...“ „To se odnosi i na tebe.“ „A što je s policijom?“ upitao je jedan od čuvara. „Zar ih ne trebamo obavijestiti?“ „Ne!“ zaurlao je Franck. „Lofthus je još u Statenu, kad vam kažem! Nikome ni riječ!“ Arild Franck strijeljao je starca pogledom. Zaključao je vrata za sobom i provjerio da nema čuvara. „Gdje je Sonny?“ Johannes je ležao u krevetu i trljao pospane oči. „Zar nije u ćeliji?“ „Prokleto dobro znaš da nije.“ „Onda je sigurno pobjegao.“ Franck se sagne, zgrabi starca za ovratnik i povuče ga k sebi. „Makni taj cerek s lica, Johannes. Znam da čuvari vani nisu ništa vidjeli, a to znači da je negdje ovdje. A ako mi ne kažeš gdje je, možeš se pozdraviti s liječenjem raka.“ Franck je vidio iznenađenje na starčevu licu. „Oh, možeš zaboraviti na tajnost medicinskih podataka. Imam oči i uši posvuda. Onda, što ćemo?“ Pustio je Johannesa koji je pao na jastuk. Starac popravi tanku kosu i sklopi ruke iza glave. Nakašlje se. „Znate što, šefe? Mislim da sam dovoljno dugo živio. Vani me nitko ne čeka. A grijesi su mi oprošteni, pa možda imam šanse otići u raj. Možda bih je trebao iskoristiti dok je još imam. Što vi mislite?“ Arild Franck tako je silovito zaškrgutao zubima da je imao osjećaj da će mu popucati plombe. „Znaš što ja mislim, Johannes? Mislim da ćeš otkriti da ti nijedan grijeh nije oprošten. Jer ovdje sam ja bog i jamčim ti polaganu i bolnu smrt od raka. Pobrinut ću se da ostaneš u ćeliji sve dok te rak ne pojede i da umreš u bolovima. I neće mi biti prvi put, uvjeravam te.“ „Radije to nego pakao u koji vi idete, šefe.“ Franck nije bio siguran je li grgljanje koje je dopiralo iz starčeva grla samrtni hropac ili smijeh. Na povratku u ćeliju 317 Franck je ponovo provjerio voki-toki. I dalje nije bilo ni traga Sonnyju Lofthusu. Znao je da će uskoro morati oglasiti uzbunu da je jedna osoba nestala. Ušao je u ćeliju 317, bacio se na krevet i pogledom odmjerio pod, zidove i strop. Jebeno nije mogao vjerovati. Zgrabio je Bibliju s noćnog ormarića i ba64
cio je u zid. Otvorila se na podu. Znao je da je Vollan koristio Bibliju za krijumčarenje heroina, pa je pogledao uništene stranice. Oštećena Vjerovanja i rečenice bez smisla. Opsovao je i bacio jastuk u zid. Gledao je kako pada na pod. Zagledao se u dlake koje su ispale iz njega. Crvenkaste dlake nalik bradi i neki dugački pramenovi. Šutnuo je jastuk. Ispalo je još prljave plave kose. Kratke kose. Svježe obrijan. I tad mu je sinulo. „Noćna smjena!“ zaurlao je u voki-toki. „Provjerite čuvare koji su izašli pri kraju noćne smjene!“ Franck je pogledao na sat. Osam i deset ujutro. Sada je znao što se dogodilo. I znao je da je prekasno da išta poduzme. Ustao je i šutnuo stolicu koja se razbila kad je udarila u neprobojno staklo kraj vrata. • • • Vozač autobusa pogledao je zatvorskog čuvara koji je zbunjeno gledao kartu i novčanicu od pedeset kruna koju je dobio kao kusur za svoju stotku. Barem je mislio da je putnik zatvorski čuvar jer je ispod kaputa nosio uniformu s čuvarskom iskaznicom i prezimenom SØRENSEN, no vozaču se na tren učinilo da je na fotografiji netko drugi. „Već se neko vrijeme niste vozili autobusom, ha?“ upitao je vozač. Loše ošišan čovjek kimne. „Samo dvadeset i šest kruna ako unaprijed kupite kartu“, objasnio je vozač, ali po putnikovom izrazu lica zaključio je da mu se i to čini kao pljačka. Bila je to uobičajena reakcija svih koji se nekoliko godina nisu vozili po Oslu autobusom. „Hvala na pomoći“, rekao je čovjek. Vozač je krenuo sa stanice i u retrovizoru promatrao leđa zatvorskog čuvara. Nije znao odrediti zašto ga je toliko zaintrigirao, možda je bilo nečega u njegovom glasu. Bio je topao i iskren, kao da mu je doista zahvalio od srca. Vidio je da sjeda i u čudu gleda kroz prozor poput onih stranih turista koji se povremeno voze autobusom. Vidio je da iz džepa kaputa izvlači komplet ključeva i proučava ih kao da ih vidi prvi put. Iz drugog džepa izvadio je žvakaću. A onda se morao usredotočiti na promet pred sobom.
65
Drugi dio
66
12.
Arild Franck stajao je kraj prozora svog ureda. Pogledao je na sat. Većinu odbjeglih zatvorenika uspiju vratiti unutar prvih dvanaest sati. Medijima je rekao da se to dogodi u prva dvadeset četiri sata kako bi u slučaju da sve potraje dulje od dvanaest sati mogao tvrditi da su bili brzi. Ali sada je prošlo gotovo dvadeset i pet sati, a oni još nemaju nikakvih tragova. Upravo je bio u velikom uredu ravnatelja zatvora. U onom bez pogleda. I ondje je čovjek s uredom bez pogleda zatražio objašnjenje. Ravnatelj zatvora bio je loše volje jer se morao ranije vratiti s godišnje konferencije nordijskih zatvora u Reykjaviku. Jučer ga je nazvao s Islanda i javio mu da će on dati izjavu medijima. Taj njegov šef baš je volio razgovarati s medijima. Franck je zatražio da se vijest ne objavi puna dvadeset četiri sata da Lofthusu lakše uđu u trag, ali njegov je šef to glatko odbio i rekao da nije riječ o nečemu što se može zataškati. Prvo, Sonny Lofthus je ubojica i javnost ima pravo znati. Drugo, moraju poslati njegovu sliku medijima kako bi ga uopće pronašli. I treće, želiš vidjeti i svoju sliku u medijima, pomislio je Franck. Da bi oni na političkom vrhu koji ti čuvaju leđa vidjeli da radiš i ne uživaš u plavoj laguni uz rakiju. Franck je pokušao objasniti ravnatelju da ništa neće postići slanjem slika medijima: sve slike Sonnyja Lofthusa koje imaju potječu iz vremena kad je zatvoren, dakle stare su dvanaest godina, a tad je imao dugu kosu i bradu. A sve slike nadzornih kamera nakon što se ošišao bile su tako zrnate da se nisu mogle iskoristiti. No ravnatelj je baš navalio obrukati Staten. „Policija ga traži, Arild. Svjestan si da je samo pitanje vremena kad će neki novinar nazvati i upitati zašto nismo priopćili da je netko pobjegao, a potom će htjeti znati i je li netko i prije pobjegao iz Statena. Radije bih da ih preduhitrimo, Arild.“ 67
Ravnatelj je čak upitao Francka što on misli koje bi se mjere trebale postrožiti. A Franck je znao i zašto: da on kao ravnatelj može otići prijateljima u vladi i zamjenikove ideje predstaviti kao svoje. Ideje čovjeka čiji ured ima pogled. A ipak je tom idiotu iznio svoje prijedloge. Otiske prstiju treba zamijeniti prepoznavanje glasa i treba uvesti elektroničko praćenje s neuništivim GPS čipovima. Neke je stvari Arild Franck cijenio više od samog sebe, a zatvor Staten bio je među njima. Pogledao je Ekebergåsen okupan jutarnjim suncem. Ovo je nekoć bila radnička četvrt. I sam je jednom davno sanjao da će ondje kupiti kućicu. Sad je imao veću kuću u skupljem dijelu Osla. No i dalje je sanjao o kućici. Iako je Nestor izgledao kao da ga vijest o bijegu ni najmanje ne dira, Franck se nije brinuo zbog toga što se taj čovjek doimao tako mirnim. Upravo suprotno, sumnjao je da su ljudi poput njega najmirniji upravo kad donose tako jezive odluke da vam se krv ledi u žilama. S druge strane, kad je trebalo nešto poduzeti, imali su tako jednostavnu, jasnu i praktičnu logiku da im se Arild Franck i protiv svoje volje divio. „Pronađi ga“, rekao je Nestor. „Ili se pobrini da ga nitko ne pronađe.“ Ako pronađu Lofthusa prije nego što netko drugi dođe do njega, mogu ga uvjeriti neka prizna da je ubio gospođu Morsand. Imaju oni svoje načine. Ali mrtav im više neće biti od koristi. Tako stvari stoje. Plusevi i minusi. No naposljetku je stvar u čistoj logici. „Simon Kefas na telefonu za vas“, začuo se Inin glas preko interkoma. Arild Franck automatski otpuhne. Simon Kefas. Primjer čovjeka koji misli samo na sebe. Beskičmenjak koji je zbog ovisnosti o kocki gazio preko leševa. Rekli su da se promijenio kad je upoznao ženu s kojom je sad. Ali zamjenik ravnatelja zatvora najbolje zna da se ljudi ne mijenjaju – Franck je o Simonu Kefasu znao sve što je trebao znati. „Reci mu da me nema.“ „Želi se naći s vama danas tijekom dana. Riječ je o Peru Vollanu.“ O Vollanu? Franck je bio uvjeren da policija misli kako je Vollan počinio samoubojstvo. Uzdahnuo je i pogledao novine na stolu. Mediji su detaljno pisali o bijegu, ali tema barem nije bila na naslovnicama. Vjerojatno zato što nisu imali dovoljno dobru fotografiju odbjeglog zatvorenika. Lešinari su vjerojatno čekali da dobiju fotorobot ubojice na kojem će, nadali su se, izgledati kao kriminalac. A u tom će se slučaju razočarati. „Arild?“ Imali su prešutan dogovor da mu se imenom obraća samo kad nema nikoga u blizini. 68
„Nađi mu termin, Ina. Ali nemoj mu dati više od trideset minuta.“ Franck je pogledao prema džamiji. Uskoro će isteći dvadeset i pet sati.
Lars Gilberg prišao je korak bliže. Momak je ležao na komadu kartona pokriven dugačkim kaputom. Stigao je dan ranije i pronašao skrovište iza žbunja koja je raslo uz puteljak i okolne zgrade. Samo je sjedio ondje tiho i nepomično, kao da se igra skrivača. Dvojica uniformiranih policajaca zastanu, pogledaju Gilberga pa fotografiju koju su držali u rukama i krenu dalje. Gilberg je šutio. Kad je kasnije te večeri počelo kišiti, momak se pojavio i legao pod most. Nije tražio ničije dopuštenje. Nije da bi mu netko rekao da ne može tamo prespavati, ali njega ionako nije bilo briga za to. I još nešto. Nosio je uniformu. Lars Gilberg nije bio siguran čija je to uniforma – vojska ga je odbila i u životu je navukao na sebe samo onu zelenu uniformu časnika na regrutaciji. „Nepodoban“, tako je glasio pomalo neprecizan zaključak. Lars Gilberg pitao se postoji li nešto za što je podoban. I ako postoji, hoće li ikada otkriti što je to? Možda mu je odgovor pred nosom: nabavljanje novca za drogu i život pod mostom. Tako sada provodi dane. Momak je spavao i mirno disao. Lars Gilberg mu priđe. Nešto u pokretima tog momka i njegovoj boji kože Gilbergu je govorilo da je narkić. U tom bi slučaju mogao imati nešto droge kod sebe. Gilberg mu je sada prišao toliko blizu da je vidio kako se momku pomiču kapci kao da se jabučice ispod njih vrte. Čučnuo je i oprezno podigao kaput. Pružio je prste prema džepu na prsima uniforme. Sve se dogodilo tako brzo da Lars gotovo nije ni shvatio što ga je snašlo. Momak je stegnuo ruku oko njegova zgloba i Lars se našao na koljenima, lica pritisnutog o mokro tlo i s rukama iza leđa. Glas mu je šapnuo u uho: „Što želiš?“ Nije zvučao ljutito ili agresivno, čak ni uplašeno. Prije je bio pristojan, kao da momka iskreno zanima kako mu može pomoći. Lars Gilberg postupio je kao i obično kad bi se našao licem u lice s neuspjehom. Prihvatio je poraz. „Htio sam ti ukrasti drogu. Ili, ako je nemaš, novac.“ Momak ga je držao u klasičnom zahvatu: zglob mu je savio u podlaktici i pritisnuo mu stražnji dio lakta. Policijski zahvat. Ali Gilberg je znao kako policajci hodaju, govore, izgledaju i mirišu, a taj momak nije bio policajac. „Čime se ti rokaš?“ „Morfijem“, zastenjao je Gilberg. „Koliko možeš nabaviti za pedeset kruna?“ „Malo. Količina nije nešto.“ 69
Momak je popustio stisak i Gilberg je brzo izvukao ruku. Pogledao je momka. Trepnuo je prema novčanici koju mu je pružao. „Oprosti, imam samo ovo.“ „Nemam ti što prodati, frende.“ „Lova je za tebe. Ja sam se skinuo.“ Gilberg zaškilji na jedno oko. Kako ono kažu? Kad nešto zvuči predobro da bi bilo istinito, obično tako i ispadne. Ali opet, tip je možda samo lud. Zgrabio je novčanicu i gurnuo je u džep. „To je najamnina jer sam ti dopustio da spavaš ovdje.“ „Jučer sam vidio policiju“, rekao je momak. „Često dolaze ovamo?“ „Tu i tamo, ali u posljednje vrijeme svrate svako malo.“ „Znaš li gdje ih nema?“ Gilberg nakrivi glavu i pogleda momka. „Ako želiš sasvim izbjeći policiju, uzmi sobu u prenoćištu. Probaj u Centru Ila. Onamo ne puštaju murjake.“ Momak se zagledao u rijeku pa polako kimnuo. „Hvala ti na pomoći, prijatelju.“ „Nema na čemu“, zaprepašteno promrmlja Gilberg. Ovaj je zacijelo lud. A onda se momak, kao da želi potvrditi njegove sumnje, počeo skidati. Gilberg ga je promatrao sa sigurne udaljenosti. Kad je momak ostao samo u donjem rublju, omotao je uniformu oko cipela. Gilberg mu pruži plastičnu vrećicu koju ga je momak prije zatražio. U nju složi odjeću i cipele. Potom stavi vrećicu ispod kamena, između grmova iza kojih je jučer sjedio. „Pobrinut ću se da je nitko ne pronađe“, rekao je Gilberg. „Hvala ti. Držim te za riječ.“ Momak se nasmiješio i zakopčao kaput do grla da mu se ne vide gola prsa. A onda je polako krenuo niz stazu. Gilberg je gledao za njim dok je bosim stopalima gacao po lokvicama na asfaltu. Držim te za riječ? Ovaj je zbilja skrenuo.
Martha je stajala na recepciji i na računalu gledala snimke nadzornih kamera iz Centra Ila. Točnije, zagledala se u čovjeka koji je gledao u kameru na ulazu. Još nije pozvonio jer nije pronašao malenu rupu u pleksiglasu koji pokriva zvono. Morali su ugraditi pleksiglas jer je udaranje po zvonu bila uobičajena reakcija svih koje nisu puštali unutra. Martha pritisne tipku za mikrofon. „Mogu li vam pomoći?“ 70
Momak nije odgovarao. Martha je već ustanovila da momak nije jedan od sedamdeset i šestero njihovih stanara. Iako je u posljednja četiri mjeseca kroz centar prošlo stotinu stanara, ona je upamtila svako pojedino lice. Ali zaključila je da momak pripada ciljnoj publici klijenata centra, poznatoj kao oni koji spadaju u ovisnike o drogi. Nije izgledao drogirano, vjerojatno je čak bio čist, no stvar je bila u izrazu lica. U borama oko usana. U užasnoj frizuri. Uzdahnula je. „Trebate li sobu?“ Momak je kimnuo i ona je okrenula ključ koji otvara bravu na donjem katu. Pozvala je Stine koja je u kuhinji pripremala sendviče za jednog od stanara. Zamolila ju je da pripazi na recepciju. A onda je otrčala niz stepenice i prošla kroz željezna vrata koja su branila pristup recepciji za slučaj da se netko pokuša probiti kroz glavni ulaz. Momak je stajao na dovratku i gledao oko sebe. Kaput mu je bio zakopčan do grla i dopirao mu do gležnjeva. Bio je bos i u jednom otisku stopala kraj vrata vidjela je tragove krvi. Ali Martha je dosad vidjela valjda sve što se može vidjeti, pa su joj najviše pozornosti privukle upravo njegove oči. Način na koji ju je promatrao. Nije to znala objasniti. Njegove oči zurile su u nju i u njima je vidjela da obrađuje dojam koji je ostavila. Možda to nije mnogo zanimanja, ali je više nego što je navikla privlačiti u centru. I na trenutak joj je palo na pamet da možda ipak nije ovisnik, ali brzo je odbacila tu pomisao. „Bok. Pođi sa mnom.“ Slijedio ju je na prvi kat pa kroz recepciju do sobe za sastanke. Ostavila je, kao i obično, otvorena vrata da ih Stine i drugi mogu vidjeti. Zamolila ga je da sjedne i izvukla obrasce za obavezan uvodni razgovor. „Ime?“ upitala je. Oklijevao je. „U obrazac moram upisati kako se zoveš“, rekla je i pomogla mu kao i većini onih koji stignu onamo. „Stig“, rekao je oprezno. „Može Stig“, prihvatila je. „Još nekako?“ „Berger?“ „Kako god ti kažeš. Datum rođenja?“ Naveo je datum i godinu, a ona je brzo izračunala da ima trideset godina. Izgledao je mnogo mlađe. To je ono neobično kod ovisnika: lako im je pogrešno procije71
niti godine. „Netko te uputio ovamo?“ Odmahnuo je glavom. „Gdje si noćas spavao?“ „Ispod mosta.“ „Pretpostavit ću da nemaš trajno boravište i da ne znaš kojem centru za socijalni rad pripadaš. Odabrat ćemo broj jedanaest, što je datum tvog rođenja, i to nam je onda...“ Provjerila je popis. „Centar za socijalni rad Alna koji će, milošću Božjom, pristati financirati tvoj boravak ovdje. Koje droge koristiš?“ Držala je olovku iznad papira, ali on nije odgovarao. „Samo reci koji ti je omiljeni opijat.“ „Skinuo sam se.“ Ona spusti olovku. „Centar Ila namijenjen je ovisnicima. Mogu nazvati centar u Sporveisgati i vidjeti imaju li sobu za tebe. Ondje je mnogo ljepše nego ovdje.“ „Hoćete reći da...?“ „Da, hoću reći da se moraš redovno drogirati kako bi dobio sobu“, umorno se nasmiješila. „A kad bih rekao da sam lagao jer sam mislio da ću lakše dobiti sobu ako kažem da sam čist?“ „Onda si točno odgovorio na pitanje, ali nemaš više džokera.“ „Heroin“, rekao je. „I?“ „Samo heroin.“ Označila je kvadratić na obrascu, ali sumnjala je da govori istinu. U Oslu skoro više nije bilo narkića koji su uzimali samo heroin; u posljednje su vrijeme svi kombinirali narkotike iz jednog jednostavnog razloga: ako već razblaženi heroin pomiješaš s benzodiazepinom poput Rohypnola, dobiješ i jači i dulji šut za isti novac. „Zašto si došao ovamo?“ Slegnuo je ramenima. „Trebam krov nad glavom.“ „Imaš li kakvih bolesti ili piješ neke lijekove?“ „Ne.“ „Imaš li kakvih planova za budućnost?“ Pogledao ju je. Marthin otac znao je govoriti da je čovjekova prošlost zapisana 72
u njegovim očima i da je vrijedi naučiti čitati. Ali u očima ne piše budućnost. Ona je uvijek nepoznanica. Pa ipak će se Martha kasnije prisjetiti tog trenutka i zapitati je li mogla ili trebala biti sposobna pročitati nešto o budućim planovima čovjeka koji joj je rekao da se zove Stig Berger. Odmahnuo je glavom. Jednako je odgovorio na pitanja o poslu, obrazovanju, ranijim predoziranjima, bolestima, infekcijama krvi i mentalnim poremećajima. Naposljetku je objasnila da centar vodi politiku potpune povjerljivosti i da nikome neće prijaviti da je on njihov stanar, ali da može, ako tako odluči, ispuniti obrazac kojim centru da je dopuštenje da određenim osobama proslijedi informaciju o njegovu boravku ondje u slučaju da ih netko kontaktira zbog toga. „Kad tvoji roditelji, prijatelji ili djevojka požele stupiti u kontakt s tobom, naprimjer.“ Umorno se osmjehnuo. „Nemam ja takvih.“ Martha Lian već je mnogo puta čula taj odgovor. Toliko puta da ga više nije ni doživljavala. Njezin terapeut to je nazivao gubitkom empatije i objasnio joj da se to u nekom trenutku dogodi svima koji su u toj vrsti posla. Ali Martha se brinula zbog toga što je nju to držalo. Naravno, shvaćala je da osoba koja se brine zbog vlastite ciničnosti može biti samo ograničeno cinična, ali nju je oduvijek pokretala baš empatija. Prava suosjećajnost. Ljubav. A činilo joj se da joj toga ponestaje. Stoga se iznenadila kad su te riječi koje je dosad čula toliko puta sada ipak dirnule nešto u njoj, kao što igla natjera atrofirani mišić da se pokrene. Pokupila je papire, spremila ih u mapu koju je ostavila na recepciji i povela novog stanara u prizemlje. „Nadam se da nisi paranoičan i da nemaš ništa protiv rabljene odjeće“, rekla je i okrenula se da se on može presvući. On je skinuo kaput pa obukao odjeću i tenisice koje mu je odabrala. Ostala je okrenuta leđima sve dok se on nije nakašljao. A onda se okrenula prema njemu. U blijedoplavom džemperu i trapericama izgledao je viši i uspravniji. Nije bio ni onako mršav kao u kaputu. Pogledao je obične plave tenisice. „Da“, rekla je. „To nose beskućnici.“ Brojne organizacije iz osamdesetih dobile su višak plavih tenisica od norveške vojske i one su postale zaštitni znak ovisnika i beskućnika. „Hvala“, rekao je tiho. Martha je krenula terapeutu zbog stanara koji joj nije zahvalio. Bio je to jedan u nizu slučajeva autodestruktivnih pojedinaca koji žive samo zahvaljujući socijalnoj državi i raznim organizacijama na koje se narkići onda još vječno ljute. I tad je baš bila izgubila strpljenje. Rekla mu je da se nosi kvragu ako mu se ne sviđa veličina jednokratne šprice koju je dobio besplatno, i to kako bi otišao u svoju sobu – onu koju je centar za socijalni rad plaćao tisuću kruna mjesečno – i nafiksao se drogom koju je platio novcem od bicikala ukradenih u susjedstvu. Uz pritužbu na njezin ra73
čun stanar je priložio četiri stranice svoje tužne životne priče. Bila mu se prisiljena ispričati. „Odvest ću te u sobu“, rekla je. Na putu do drugog kata pokazala mu je gdje se nalaze kupaonice i zahodi. Pored njih su prolazili muškarci brza koraka i drogiranog pogleda. „Dobro došao u najbolji supermarket za narkiće u Oslu“, rekla je Martha. „Ovdje?“ upitao je momak. „Dopuštate dilanje?“ „Pravila to ne dopuštaju, ali ako si narkić, sigurno imaš kod sebe. To ti je korisna informacija. Ne provjeravamo imaš li gram ili kilogram. Ne kontroliramo što se u sobama kupuje ili prodaje. Ulazimo u sobe samo ako posumnjamo da stanar ima oružje.“ „Ima i takvih?“ Pogledala ga je krajičkom oka. „Zašto pitaš?“ „Samo želim znati koliko je ovdje opasno boraviti.“ „Svi ovdašnji dileri imaju pomoćnike koji su utjerivači. Koriste sve, od bejzbolskih palica do vatrenog oružja, kako bi utjerali dugove od stanara. Prošli sam tjedan napravila premetačinu sobe i ispod kreveta pronašla pušku za podvodni ribolov.“ „Pušku za podvodni ribolov?“ „Aha. Sting 65.“ Iznenadio ju je njezin vlastiti smijeh, a on se samo osmjehnuo. Imao je lijep osmijeh. Mnogi su stanari imali lijep osmijeh. Pokucala je pa otključala sobu 323. „Morali smo zatvoriti nekoliko soba zbog požara, pa stanari moraju dijeliti sobe dok se šteta ne sanira. Cimer ti je Johnny, a svi ga zovu Johnny Puma. Ima mijalgični encefalomijelitis i uglavnom je u krevetu. On je prilično drag i tih tip, pa sumnjam da ćeš s njim imati problema.“ Otvorila je vrata. Unutra je bilo mračno, pa je upalila svjetlo. Fluorescentne tube na stropu nekoliko su puta bljesnule i upalile se. „Stvarno zgodno“, rekao je momak. Martha se osvrnula po sobi kakve nude u Centru Ila. Ljudi su ih u opisivali kao zgodne samo sarkastično. Ali on je nekako imao pravo. Da, linoleum je bio istrošen i nebeskoplavi zidovi bili su prepuni udubina i grafita koje je bilo nemoguće oprati, ali soba je bila čista i prozračna. Od namještaja ondje se nalazio krevet na kat, ormarić s ladicama i izgreban stolić s kojeg se ljuštila boja, no potpuno funkcionalan. Zrak je mirisao po čovjeku koji je spavao na donjem krevetu. Momak je tvrdio da se nikad nije predozirao, pa ga je smjestila na gornji krevet. Donje su krevete obično dodjelji74
vali stanarima za koje su veći izgledi da će se predozirati jer ih je s donjeg kreveta bilo jednostavnije prebaciti na nosila. „Izvoli“, rekla je Martha i pružila mu privjesak s ključem. „Ja sam tvoj primarni kontakt, a to znači da se javljaš meni ako ti što zatreba. Dobro?“ „Hvala“, rekao je, uzeo plavi plastični privjesak i pogledao ga. „Zbilja hvala.“
75
13.
„Evo, ide!“ viknula je tajnica Simonu i Kari koji su sjedili na kožnatom kauču ispod goleme slike nečega što je trebalo predstavljati zoru. „To je rekla i prije deset minuta“, šapnula je Kari. „U raju Bog diktira vrijeme“, odvratio je Simon i gurnuo komadić duhana ispod gornje usne. „Što misliš, koliko košta takva slika? I zašto je odabrao baš nju?“ „Nabava umjetnina u javnim službama, kao što je poznato, nije ništa drugo doli prikrivena potpora mediokritetskim umjetnicima u našoj zemlji“, rekla je Kari. „Kupcima je posve svejedno što visi na zidu dokle god se slaže s namještajem i uklapa u proračun.“ Simon ju je pogledao ispod oka. „Ne znam je li ti to netko već rekao, ali ponekad zvučiš kao da recitiraš naštrebane podatke.“ Kari se osmjehnula. „A žvakanje duhana je loša zamjena za pušenje. Loše je za zdravlje. Pretpostavljam da te žena natjerala da prestaneš jer joj se miris duhana uvlači u odjeću?“ Simon se nasmijao i odmahnuo glavom. Valjda mladi danas misle da su duhoviti. „Dobar pokušaj, ali u krivu si. Zamolila me da prestanem jer želi da što dulje budem s njom. A ona ne zna da žvačem duhan. Držim ga u uredu.“ „Uvedi ih, Ina“, začuo se glas. Simon je pogledao komoru. Ondje je stajao čovjek u uniformi s kapom koja bi se svidjela i predsjedniku Bjelorusije bubnjajući prstima po metalnim šipkama. Simon ustane. „Još ne znamo hoćemo li ih pustiti da izađu“, rekao je Arild Franck. 76
Simon je vidio kako je tajnica jedva primjetno zakolutala očima i zaključio da je to sigurno neka prastara šala. „Onda, kakav je osjećaj opet biti u glibu?“ upitao je Franck uvodeći ih kroz komoru prema stubištu. „Ako se ne varam, sad si u Odjelu za teške prijevare. Oh, oprosti, posenilio sam. Zaboravio sam da su te izbacili.“ Simon se nije ni pokušao nasmijati na tu promišljenu uvredu. „Došli smo zbog Pera Vollana.“ „Čuo sam. Mislio sam da je taj slučaj zaključen.“ „Ne zaključujemo neriješene slučajeve.“ „To je nešto novo?“ Simon se kiselo nasmiješio. „Per Vollan je, ako se ne varam, na dan smrti bio ovdje u posjetu zatvorenicima?“ Franck je otvorio vrata ureda. „Vollan je bio zatvorski kapelan. Vjerujem da je samo radio svoj posao. Ako želiš, mogu provjeriti dnevnik posjeta.“ „Svakako to učini. I trebao bi nam popis svih s kojima je razgovarao.“ „Bojim se da ne znam imena svih s kojima je tog dana bio u kontaktu.“ „Znamo najmanje jednu osobu koju je vidio tog dana“, rekla je Kari. „Zbilja?“ dobacio je Franck i sjeo za stol koji ima za sobom čitavu karijeru. „Mlada damo, ako planirate ostati, donesite šalice za kavu iz onog ormara tamo, a ja ću provjeriti dnevnik posjeta.“ „Hvala vam, ali nisam ljubiteljica kofeina“, odgovorila je Kari. „On se zove Sonny Lofthus.“ Franck ju je ravnodušno pogledao. „Zanimalo nas je možemo li ga posjetiti“, upitao je Simon. Tad je sjeo ne čekajući da mu to Franck ponudi. Pogledao je Franckovo sve crvenije lice. „Oh, oprosti, posenilio sam. On je pobjegao.“ Simon je vidio da Franck smišlja odgovor, ali odlučio ga je preteći. „On nas zanima zbog toga što neobična podudarnost Vollanova posjeta i Lofthusova bijega čini Vollanovu smrt još sumnjivijom.“ Franck se uhvati za ovratnik košulje. „A kako znaš da su njih dvojica razgovarala?“ „Svi obavijesni razgovori pohranjeni su u zajedničkoj bazi podataka“, rekla je Kari koja je ostala stajati. „Kad sam potražila Pera Vollana, njegovo se ime spominjalo u vezi s Lofthusovim bijegom. Spomenuo ga je zatvorenik Gustav Rover.“ 77
„Rover je upravo pušten. Jučer smo ga ispitali jer je razgovarao sa Sonnyjem Lofthusom malo prije nego što je pobjegao. Htjeli smo znati je li Lofthus rekao nešto čime bi dao naslutiti svoje namjere.“ „Mi?“ Simon podigne sijede obrve. „Tehnički, posao je policije – i samo policije – hvatati odbjegle zatvorenike. Ti nemaš veze s tim.“ „Lofthus je bio moj zatvorenik, Kefas.“ „Čini se da ti Rover nije bio od pomoći“, rekao je Simon. „Ali tijekom ispitivanja spomenuo je da je na izlasku iz ćelije susreo Vollana koji je došao porazgovarati s Lofthusom.“ Franck slegne ramenima. „I što s tim?“ „Pa, zanima nas o čemu su razgovarali. I zašto je jedan nedugo potom ubijen, a drugi je pobjegao.“ „Možda je riječ o slučajnosti.“ „Naravno. Poznaješ li čovjeka koji se zove Hugo Nestor, Franck? Još poznatog kao Ukrajinac?“ „Čuo sam za njega.“ „Dakle, da. Postoje li indicije da je Nestor umiješan u bijeg?“ „Kako to misliš?“ „Je li pomogao Lofthusu u bijegu ili mu je zaprijetio u zatvoru pa ga tako potaknuo da pobjegne?“ Franck je bubnjao olovkom po stolu. Činilo se da je zadubljen u misli. Krajičkom oka Simon je primijetio da Kari provjerava poruke. „Znam da pod svaku cijenu želiš odgovore, ali ovo nije slučaj za hvatanje velikih riba“, rekao je Franck. „Sonny Lofthus pobjegao je svojom voljom.“ „Ideš“, rekao je Simon, naslonio se na stolici i spojio prste. „Mladi ovisnik, doslovno amater, pobjegne baš iz Statena bez ikakve pomoći izvana?“ Franck se nasmiješio. „Hoćemo se okladiti da nije amater, Kefas?“ Osmijeh mu se raširio kad Simon nije odgovorio. „Stvarno sam senilan, više se ne kladiš. Daj da te upoznam s tvojim amaterom. Ovo su snimke nadzornih kamera“, rekao je Franck i pokazao prema zaslonu računala od dvadeset četiri inča. „U ovom trenutku svi čuvari u kontrolnoj sobi leže na podu, a Johannes je otključao sva vrata zatvora.“ 78
Zaslon se podijelio na šesnaest prozora i prikazao različite dijelove zatvora. U dnu zaslona nalazio se sat. „I evo ga“, rekao je Franck i pokazao prema jednom od prozora na kojem se vidio hodnik zatvora. Simon i Kari vidjeli su kako mladić izlazi iz ćelije i trči prema kameri. Bio je u bijeloj košulji koja mu je sezala gotovo do koljena, a Simon je zaključio da je mladićev brico još gori od njegovog: izgledao je kao da mu je netko iščupao kosu s glave. A onda je mladić nestao sa slike. I ponovo se pojavio na drugoj snimci. „Na ovoj snimci Lofthus prolazi kroz komoru“, rekao je Franck. „ A dok je on ovdje, Johannes drži govor o tome što će napraviti obiteljima čuvara ako ga pokušaju spriječiti u bijegu. Ali zanimljivo je ono što se zbiva u garderobi za osoblje.“ Vidjeli su kako Lofthus trči u prostoriju s lokotima, ali umjesto da produži ravno prema izlazu, skreće lijevo i nestaje iz kadra iza posljednjeg niza brava. Franck ljutito pritisne jednu od tipki i sat u kutu se zaustavi. Dovede pokazivač na mjesto sata na zaslonu i unese vrijeme 7:20. A onda pokrene snimku ubrzavši je četiri puta. U prozoru su se počeli pojavljivati ljudi u uniformama. Ulazili su u garderobu i izlazili iz nje, a vrata su se neprekidno otvarala i zatvarala. Bilo ih je nemoguće razlikovati, a onda Franck novim pritiskom na tipku zaledi sliku. „Evo ga“, rekla je Kari. „Sada je u uniformi i kaputu.“ „Sørensenovoj uniformi i kaputu“, rekao je Franck. „Vjerojatno se presvukao i pričekao u garderobi. Sjedio je na klupi pognute glave, pretvarajući se da veže cipele, a za to su vrijeme čuvari ulazili i izlazili. Osoblje se ovdje toliko često mijenja da nitko nije dvaput pogledao novog tipa koji se malo sporije presvlači. Pričekao je jutarnju gužvu i izašao s osobljem. Nitko nije prepoznao Sonnyja bez brade i duge kose koju je odrezao u ćeliji i ugurao je u jastuk. Čak ni ja...“ Ponovo je pokrenuo snimku novim pritiskom na tipku, ali sad je nije ubrzao. Na zaslonu se vidjelo kako mladić u kaputu i uniformi izlazi na stražnji izlaz u isto vrijeme dok na njega ulaze Arild Franck i čovjek zalizane kose u sivom odijelu. „A vani ga čuvari uopće nisu zaustavili?“ Franck je pokazao sliku u donjem desnom kutu zaslona. „Ovo je snimljeno u stražarnici. Kao što vidite, puštamo vozila i osoblje bez provjere iskaznica. Nastala bi gužva kad bismo prilikom svake smjene osoblja provodili detaljne sigurnosne procedure. Ali sad će se to ipak promijeniti.“ „Da, prepostavljam da nema gužve prilikom ulaska“, našalio se Simon. U tišini koja je uslijedila čulo se samo kako Kari suspreže zijevanje od te Simonove šale. „Upoznaj svog amatera“, rekao je Franck. Simon Kefas samo je šutio i proučavao leđa čovjeka koji je prolazio pored čuvara. Iz nekog se razloga počeo smijati. Shvatio je da je stvar u Lofthusovu hodu. 79
Poznavao je taj hod.
Martha je stajala ruku prekriženih na prsima i proučavala tipove pred sobom. Sigurno nisu iz Odjela za narkotike – poznaje većinu policajaca iz tog odjela, a tu dvojicu nikad prije nije vidjela. „Tražimo...“ započeo je jedan, ali ostatak rečenice izgubio se u urlanju sirene ambulantnih kola koja su prošla iza njih po Waldemar Thranes gate. „Što?“ viknula je Martha. Pitala se gdje je vidjela takva crna odijela. U nekoj reklami? „Sonnyja Lofthusa?“ ponovio je onaj sitniji. Imao je plavu kosu i djelovao je kao da je u životu slomio nos već više puta. Martha je svakodnevno viđala takve nosove, ali sad joj se učinilo da je čovjek ispred nje možda trenirao borilačke vještine. „Nikad ne odajemo imena svojih stanara“, objasnila im je. Onaj drugi, viši ali nabusit čovjek crnih uvojaka namještenih u neobičan polukrug oko čela, pokazao joj je fotografiju. „Pobjegao je iz zatvora Staten i smatra se opasnim.“ Nova ambulantna kola približila su se pa se on nagnuo i zaurlao joj u lice. „Ako on stanuje ovdje, a vi nam to ne prijavite, smatrat ćete se odgovornima za sve što se dogodi. Shvaćate li?“ Dakle, nisu iz Narkotika. To objašnjava zašto ih prije nije vidjela. Kimnula je i zagledala se u fotografiju. Ponovo ih je pogledala. Otvorila je usta kao da će nešto reći, a onda joj je propuh bacio tamni uvojak preko lica. Kad je opet pokušala nešto reći, začula je neku galamu iza sebe. Bio je to Toy na stepenicama. „Hej, Martha, Burre se opet izrezao. Ne znam što ću. U kafiću je“ „Ljeti ljudi neprestano dolaze i odlaze“, rekla je. „U ovo doba mnogi naši stanari vole spavati u parkovima, pa se otvaraju mjesta za nove stanare. Teško je zapamtiti ama baš svako lice...“ „Kao što sam rekao, zove se Sonny Lofthus.“ „Ne žele se svi prijaviti pod pravim imenom. Od stanara ne očekujemo putovnicu ili druge isprave, pa prihvaćamo svako ime i prezime koje nam kažu.“ „Ali centri za socijalni rad valjda znaju o kome je zapravo riječ?“ upitao je onaj plavokosi. Martha zagrize donju usnu. „Hej, Martha, Burre, ono, krvari na sve strane!“ 80
Onaj s aureolom od uvojaka spusti golemu dlakavu ruku na Marthinu golu nadlakticu. „Zašto nas jednostavno ne pustite da sami pogledamo je li ovdje?“ Primijetio je njezin pogled i povukao ruku. „Kad smo kod isprava“, rekla je ona, „možda biste mi mogli pokazati svoje dokumente?“ Primijetila je da se u pogledu plavokosog tipa nešto promijenilo. A onda je onaj kovrčavi ponovo podigao ruku, ali ovog je puta nije spustio na njezinu nadlakticu, nego je uhvatio za nju. „Još malo pa će Burre iskrvariti.“ Toy im priđe. Njihao se i zurio u onu dvojicu vodenastim pogledom. „Što se ovdje zbiva?“ Martha se izvukla iz njegova stiska i spustila ruku Toyu na rame. „Onda mu idemo spasiti život. Gospodo, slobodno pričekajte.“ Martha i Toy krenuli su prema kafiću. Još su jedna ambulantna kola projurila kraj njih. Troja ambulantna kola. Zadrhtala je i protiv volje. Okrenula se kad su stigli do kafića. One dvojice više nije bilo.
„Znači da ste ti i Harnes vidjeli Sonnyja izbliza?“ upitao je Simon dok je Franck slijedio njega i Kari u prizemlje. Franck pogleda na sat. „Vidjeli smo mladog obrijanog muškarca kratke kose u uniformi. Sonny kojeg smo poznavali nosio je prljavu košulju, imao je dugu raščupanu kosu i bradu.“ „Želite reći da ćemo ga teško pronaći jer sad drugačije izgleda?“ upitala je Kari. „Snimke nadzornih kamera nisu, kao što možete pretpostaviti, najbolje kvalitete.“ Arild Franck se okrene i prostrijeli je pogledom. „Ali pronaći ćemo ga.“ „Šteta što ne možemo porazgovarati s tim Haldenom“, dobacio je Simon. „Da, kao što sam rekao, stanje mu se pogoršalo“, odgovorio je Franck i poveo ih prema izlazu. „Javit ću vam kad se oporavi dovoljno za posjete.“ „I nemaš pojma o čemu su Lofthus i Vollan razgovarali?“ Franck odmahne glavom. „Uobičajena ispovijed i duhovna misao, pretpostavljam. Iako će svi zatvorenici reći kako misle da je i Sonny Lofthus bio osoba od povjerenja.“ „Kako to?“ „Lofthus se nije družio s drugim zatvorenicima. Bio je neutralan, nije pripadao nikakvim klanovima kojih ima u svim zatvorima. I nikad nije pričao. A to je definicija osobe koja zna slušati, zar ne? Drugi su ga zatvorenici počeli smatrati ispovjedni81
kom, nekim kome mogu povjeriti ama baš sve. A i kome je uopće mogao išta reći? Nije imao saveznika i trebao je odslužiti podulju zatvorsku kaznu.“ „Za kakva je ubojstva osuđen?“ upitala je Kari. „Za ubojstva ljudi“, dobaci Franck sasvim ravnodušno. „Mislila sam...“ „Za ona najbrutalnija. Upucao je Azijatkinju i zadavio kosovskog Albanca.“ Franck im pridrži vrata. „Strašno je što je tako opasan kriminalac sada negdje na slobodi“, rekao je Simon znajući da sada samo dodaje sol na ranu. Nije bio sadist, ali u Franckovu slučaju bio je spreman napraviti iznimku. Franck itekako zna svoj posao; svi su u policiji znali da je upravo on pravi šef Statena iako nema titulu ravnatelja zatvora. Ali smetale su ga te navodne slučajnosti koje zajedno izazivaju sumnju koja Simona doslovno izjeda. A ta je sumnja stvarala onu problematičnu spoznaju koju ne možeš dokazati – da Arild Franck prima mito. „Dajem mu četrdeset i osam sati, glavni inspektore“, rekao je Franck. „Nema novca, rođaka ni prijatelja. On je osamljenik koji je u zatvoru od osamnaeste. Dakle, punih dvanaest godina. Ne zna ništa o vanjskom svijetu, nema kamo i nema se gdje sakriti.“ Kari je vani jedva držala korak sa Simonom, a on je razmišljao o onih četrdeset i osam sati. Bio je u iskušenju da prihvati okladu. Jer nešto mu je na tom momku bilo jako poznato. Nije znao o čemu je točno riječ, možda samo o načinu na koji se kretao. Ili je možda naslijedio i više od toga.
82
14.
Johnny Puma okrenuo se u krevetu i pogledao novog cimera. U Centru Ila sustanare su zvali cimerima, ali to je bio posve pogrešan naziv. Zvati ih „neprijateljima iz sobe“ bilo bi mnogo bliže istini. Još nikad nije dijelio sobu s nekim tko mu nije pokušao ukrasti sve što ima. Ili s nekim koga on nije pokušao opljačkati. Zato je svu imovinu, koja se sastojala od vodootpornog novčanika s tri tisuće kruna i duple plastične vrećice s tri grama amfetamina, zalijepio na vrh dlakavog bedra. I najnježniji pokušaj skidanja probudit će ga iz najdubljeg sna. To je bio smisao života Johnnyja Pume posljednjih dvadeset godina: amfetamini i san. Prikupio je većinu dijagnoza koje su mu od sedamdesetih naovamo davali pokušavajući objasniti zašto bi mlad čovjek radije tulumario nego radio, tukao se i ševio umjesto da kupi kuću i zasnuje obitelj, šlagirao se umjesto da se skine i živi nasmrt dosadnim životom. Ali posljednja dijagnoza vjerojatno je dala najbolji odgovor: ME, mijalgični encefalomijelitis. Kronična iscrpljenost. Johnny Puma je iscrpljen? Nitko nije vjerovao u to. Johnny Puma, dizač utega, srce i duša svake zabave, najpopularniji šljaker Lillesanda koji je jednom rukom mogao preseliti klavir. Počelo je bolnim kukom i tabletama protiv bolova koje nisu djelovale, a onda tabletama protiv bolova koje su i predobro djelovale pa se tako navukao, a da to nije ni shvatio dok nije bilo kasno. Sada mu se život sastojao od dugih dana koje je provodio odmarajući se u krevetu i povremenih razdoblja intenzivne aktivnosti kad je svu energiju usmjeravao na nabavku droge. Ili na to kako će pronaći novac da bi platio sve opasniji dug narkobosu u centru, transseksualcu iz Litve koji je napola već promijenio spol, a nazivao se Coco. Johnny je na prvi pogled zaključio da mladić koji je stajao kraj prozora očajnički treba drogu. Neprekidna grozničava potraga. Prisila. Borba. 83
„Frende, možeš li navući zavjese?“ Dečko je poslušao i u sobi je opet zavladala tama. „Što uzimaš, frende?“ „Heroin.“ Heroin? Ovdje u centru ljudi su govorili žuto kad bi mislili na heroin. Hors, žutara ili prah. Ili dečko. Ili Superboy kad su mislili na novu čudesnu drogu koja se u dijelu Osla oko mosta Nybrua mogla kupiti od tipa koji je izgledao kao Pospanko iz Snjeguljice. U zatvoru su govorili heroin. I novajlije su ga tako zvali, naravno. Doduše, pravi novajlije koristili su glupe izraze poput kinesko bijelo, meksičko blato i druge bedastoće koje su pokupili iz filmova. „Mogu ti nabaviti dobar jeftin heroin. Ne moraš izlaziti.“ Johnny je vidio da se nešto zbiva s likom u tami. Viđao je narkiće koji očajnički trebaju drogu, pa se urokaju od samog obećanja da će je dobiti; vjerovao je testovima koji u mozgu registriraju promjene u centru za užitak nekoliko sekundi prije šuta. S četrdeset posto rabata na drogu koju bi mogao kupiti od Hovdingena u sobi 36 Johnny bi mogao sebi nabaviti tri ili četiri vrećice speeda. A to mu je draže nego da opet mora opljačkati susjedstvo. „Ne, hvala ti. Otići ću ako želiš spavati.“ Glas koji je dopirao s prozora bio je tako tih i blag da Johnny nije shvaćao kako ga uopće čuje kroz neprekidnu buku tulumarenja, vrištanja, glazbe, svađe i prometa u Ili. Dakle, tip želi znati hoće li Johnny zaspati, ha? Da ga može pretražiti. Možda pronaći vrećicu na Johnnyjevu bedru. „Ja nikad ne spavam, samo zatvorim oči. Kužiš me, frende?“ Momak kimne. „Idem van.“ Kad su se vrata zatvorila iza njegova novog neprijatelja, Johnny Puma izašao je iz sobe. Trebale su mu samo dvije minute da pretraži tipu garderobu i gornji krevet. Ništa. Smola. Njegov novi cimer ne može biti baš takav žutokljunac kakvim se doima; vjerojatno sve nosi sa sobom.
Markus Engseth bio je uplašen. „Sada se bojiš?“ upitao je veći od dvojice momaka pred njim. Markus je odmahnuo glavom i progutao knedlu. „Da, toliko se bojiš da se znojiš, svinjo debela. Hej, osjećaš kako te oblijeva znoj?“ „Vidi, rasplakat će se“, nasmije se drugi momak. Imali su petnaest, možda šesnaest godina. Ili čak sedamnaest. Markus to nije 84
znao, vidio je samo da su mnogo jači i stariji od njega. „Samo ćemo ga posuditi“, rekao je viši momak i zgrabio upravljač Markusova bicikla. „Vratit ćemo ti ga.“ „Jednom“, opet se nasmijao drugi. Markus pogleda prozore kuća u tihoj ulici. Crne slijepe staklene površine. Inače nije volio da ga ljudi gledaju. Volio je biti nevidljiv da samo može preskočiti ogradu i ući u napuštenu žutu kuću. Ali sada se nadao da će se negdje otvoriti prozor i da će odrasli glas reći momcima neka nestanu. Neka se vrate u Tåsen ili Nydalen, u kvartove u kojima je i mjesto divljacima poput njih. Ali ulica je ostala posve tiha. Onako kako je uvijek ljeti. Praznici su i druga djeca iz ulice otišla su u vikendice, na plaže, u strane gradove. Markusu nije nedostajalo društvo za igru, ionako se uvijek igrao sam. Ali bio je sitan, a to je uvijek riskantno kad nisi dio neke veće skupine. Viši tip oteo mu je bicikl iz ruku i Markus je shvatio da više nema snage susprezati suze. Bicikl mu je kupila mama novcem kojim bi inače tog ljeta bili platili putovanje. „Tata mi je doma“, rekao je i pokazao na drugu stranu ulice prema njihovoj crvenoj kući nasuprot onoj žutoj u kojoj je upravo bio. „Zašto ga onda nisi zazvao?“ Momak je sjeo na Markusov bicikl i isprobao ga; bicikl se zaljuljao, a momak se naljutio što gume nisu dovoljno napumpane. „Tata!“ viknuo je Markus i odmah čuo kako povik zvuči bezvoljno i lažno. Stariji su momci zaurlali od smijeha. Onaj drugi sjeo je na stražnji nosač i Markus je vidio kako se guma izvija ispod blatobrana. „Mislim da ti nemaš tatu“, rekao je momak i pljunuo. „Hajde, Herman, idemo!“ „Pokušavam, ali kočiš me.“ „Ne, ne kočim te.“ Trojica momaka su se okrenula. Iza bicikla stajao je neki čovjek i držao stražnji kraj. Odigao ga je s tla pa se bicikl zaljuljao i oba su momka pala. Oteturali su i pogledali prema tom čovjeku. „Što izvodiš?“ zarežao je stariji. Čovjek nije odgovorio, samo ga je pogledao. Markus je primijetio da ima čudnu frizuru, logotip Vojske spasa na majici i ožiljke na podlakticama. Bilo je tako tiho da se Markusu učinilo da čuje pjev svake ptice u Bergu. A izgleda da su tada i stariji momci primijetili ožiljke na rukama tog čovjeka. „Samo smo ga htjeli posuditi.“ Viši momak sada je zvučao drugačije; glas mu je bio kreštav i visok. 85
„Ali ti ga uzmi ako želiš“, brzo doda drugi. Čovjek ih je samo promatrao. Pokazao je Markusu da uzme bicikl. Ona druga dvojica počela su se povlačiti. „Gdje živite?“ „U Tåsenu. Vi ste... Vi ste njegov tata?“ „Možda. Gubite se u Tåsen, dobro?“ Momci su istovremeno kimnuli. Okrenuli su se kao na zapovijed i nestali. Markus je pogledao čovjeka koji mu se smiješio. Iza sebe čuo je kako jedan momak govori drugome: „Tata mu je narkić – jesi mu vidio ruke?“ „Kako se zoveš?“ upitao je čovjek. „Markus“, odgovori on. „Ugodno ljeto, Markus“, rekao je čovjek, vratio mu bicikl i prišao ulazu u žutu kuću. Markus zadrži dah. Kuća je bila nalik drugima u ulici: kao neka kutija, ne odviše velika i okružena malenim vrtom. Ali ta su kuća i vrt očajnički trebali novi sloj boje i nekoga tko će pokositi travu. Čovjek je krenuo prema stubištu koje vodi u podrum. Ne prema ulaznim vratima kao što su činili prodavači ili Jehovini svjedoci. Zar je znao za ključ skriven na gredi iznad podrumskih vrata, onaj koji je Markus uvijek oprezno vraćao na mjesto? Odgovor je stigao kad je začuo kako se otvaraju i zatvaraju podrumska vrata. Markus razjapi usta. Nitko nije bio u toj kući otkako on pamti. Istina, sjeća se samo od svoje pete godine, dakle svega sedam godina, ali nekako je ta kuća oduvijek prazna. Tko bi htio živjeti u kući u kojoj se netko ubio? Istina, postojao je netko tko se pojavljivao najmanje dvaput godišnje. Markus ga je vidio samo jednom i pretpostavljao je da je riječ o osobi koja prije zime uključi grijanje i onda ga u proljeće opet isključi. Sigurno taj netko plaća račune. Majka mu je rekla da bi bez struje kuća dosad bila tako oštećena da se u njoj ne bi moglo živjeti, ali ni ona nije znala tko je taj čovjek. Ali on uopće nije nalikovao čovjeku koji je upravo ušao u kuću, Markus je bio uvjeren u to. Vidio je lice došljaka kroz kuhinjski prozor. U kući nije bilo zavjesa, pa se i on kad je išao tamo, klonio prozora da ga netko ne bi vidio. Onaj čovjek nije djelovao kao da je došao uključiti grijanje. Što onda radi ondje? Kako bi... A onda se Markus sjetio teleskopa. Gurnuo je bicikl kroz dvorišna vrata svoje crvene kuće i potrčao na kat u svoju sobu. Njegov je teleskop – zapravo običan dalekozor na postolju – bilo jedino što tata nije ponio sa sobom kad je otišao. Ili je tako barem mama tvrdila. Markus usmjeri dalekozor prema prozoru žute kuće i namjesti se. Onog čovjeka 86
sad nije bilo. Pomicao je kružni ciljnik po zidu kuće, od prozora do prozora. A onda ga je ugledao. U dječjoj sobi. Tamo je nekoć živio narkić. Markus je pretražio kuću, znao joj je svaki kutak. Uključujući tajno skrovište ispod labave daske na podu glavne spavaonice. Ali sve i da se ondje nitko nije ubio, svejedno nikad ne bi htio živjeti u žutoj kući. Prije nego što je zauvijek napuštena, ondje je živio mrtvačev sin koji je bio ovisnik o drogi, pa je napravio užasan nered i nikad ga nije počistio. A ništa nikad nije ni popravljao, pa je sada krov prokišnjavao. Sin je nestao malo nakon Markusova rođenja. Otišao je u zatvor, tvrdila je Markusova mama. Zato što je nekog ubio. A Markus se pitao nosi li kuća zlu kob svima koji žive u njoj, pa svi oni naposljetku ili počine samoubojstvo, ili ubiju nekoga drugoga. Markus zadrhti. U kući je najviše volio onu njezinu mračnu stranu, mogućnost da izmišlja priče o tome što se nekoć zbivalo u njoj. Samo što danas nije morao izmišljati jer se sve odvijalo samo od sebe. Muškarac otvori prozor spavaće sobe – ništa čudno, kuću je trebalo prozračiti. Pa ipak, Markus je najviše volio tu sobu iako je posteljina bila prljava i premda je pod bio krcat iglama. Onaj čovjek stajao je leđima okrenut prozoru i gledao slike koje je Markus toliko volio. Obiteljsku fotografiju na kojoj se njih troje sretno smiješi. Potom fotografiju na kojoj je dječak u hrvačkom dresu pored oca u trenirci – i zajedno drže pehar. Potom onu na kojoj je otac u policijskoj uniformi. Čovjek je otvorio ormar, izvukao sivu majicu s kapuljačom i crvenu sportsku torbu na kojoj je bijelim slovima pisalo Hrvački klub Oslo. Stavio je nekoliko stvari u torbu, ali Markus nije vidio što. A onda je izašao iz spavaće sobe i nestao. Opet se pojavio u radnoj sobi, malenoj prostoriji sa stolom tik uz prozor. Majka je rekla Markusu da su ondje pronašli truplo. Onaj čovjek tražio je nešto pored prozora. Markus je znao što traži, ali ako ne zna gdje tražiti, nikad to neće pronaći. A onda mu se učinilo da čovjek otvara ladicu stola, ali kako je na stol stavio sportsku torbu, Markus više nije dobro vidio što radi. Čovjek je tada ili pronašao ono što je tražio, ili odustao jer je uzeo sportsku torbu i otišao. Ušao je u glavnu spavaonicu pa se spustio niz stepenice i Markus ga više nije vidio. Deset minuta kasnije podrumska vrata su se otvorila i pojavio se na stepenicama. Navukao je majicu s kapuljačom, prebacio kapuljaču preko glave i torbu preko ramena. Izašao je kroz dvorišna vrata i krenuo cestom, istim putem kojim je i došao. Markus je skočio i istrčao van. Vidio je stražnji dio kapuljače, preskočio ogradu žute kuće, pretrčao dvorište i spustio se niz stepenice u podrum. Uplašen i bez daha, opipao je gredu. Vratio je ključ na mjesto! Uzdahnuo je od olakšanja i ušao. Ustvari nije bio uplašen – to je na neki način bila njegova kuća. Stranac je uljez. Osim ako... Potrčao je u radnu sobu. Krenuo je ravno prema punim policama knjiga. Na drugoj 87
polici gurnuo je prste između Gospodara muha i Mehmede, sokole moj. Ondje se nalazio ključ ladice stola. Ali je li ga pronašao i upotrijebio? Pogledao je stol, gurnuo ključ u bravu i okrenuo ga. Na stoluje bila tamna masna mrlja. Mogla je nastati nakon godina i godina korištenja, ali u Markusovu umu to je bez svake sumnje bio otisak glave koja je ležala točno na tom mjestu u lokvi krvi koja se stvorila nakon što je poprskala zidove baš kao u filmovima. Markus se zagledao u ladicu. Tad uzdahne. Nestao je! Ono je sigurno bio on. Sin. Vratio se. Nitko drugi nikako ne bi mogao znati gdje se nalazi ključ. A imao je i tragove igle na rukama. Markus uđe u dječju sobu. U svoju sobu. Ogledao se oko sebe i odmah shvatio što nedostaje. Fotografija oca u policijskoj uniformi. Discman. I jedan od četiri CDova. Pogledao je preostala tri. Nedostajao je Violator Depeche Modea. Markus ga je slušao, ali nije mu se naročito svidio. Sjeo je nasred sobe da ga se ne vidi s ulice. Slušao je ljetnu tišinu. Sin se vratio. Markus je izmislio čitav život dječaka s fotografije. Ali zaboravio je da ljudi stare. A sada se vratio. Vratio se po ono iz ladice. A onda je Markus začuo motor automobila koji je prekinuo tišinu.
„Jesi li siguran da brojevi ne idu sa suprotne strane?“ upitala je Kari i zagledala se u skromne drvene kuće. Nadala se da će prva ugledati kućni broj koji traže. „Možda bismo trebali upitati onog tipa tamo?“ Pokazala je prema kolniku kojim je prema njima hodao čovjek u majici s kapuljačom, spuštene glave i s crvenom torbom preko ramena. „Kuća je točno s druge strane brda“, rekao je Simon i ubrzao. „Vjeruj mi.“ „Znači, poznavao si mu oca?“ „Jesam. Što si saznala o dečku?“ „Svi u Statenu koji su bili spremni progovoriti rekli su da je bio tih i da nije mnogo govorio, ali svi su ga jako voljeli. Nije imao pravih prijatelja i uglavnom se držao po strani. Nisam uspjela pronaći njegove rođake. Ovo mu je posljednja poznata adresa.“ „Imaš li ključeve kuće?“ „Bili su među njegovim stvarima pohranjenima u zatvoru. Ne trebam novi nalog – već je izdan nalog za pretragu nakon njegova bijega.“ „Dakle, policija je već bila u kući?“ „Samo su provjerili je li se Sonny vratio. Iako nitko ne misli da je toliko glup.“ 88
„Nema prijatelja, rođaka, novca. To mu ne ostavlja previše izbora. Ubrzo ćeš shvatiti da su zatvorenici – a to je pravilo – nevjerojatno glupi.“ „Znam, ali onaj bijeg nije izveo idiot.“ „Možda imaš pravo“, prizna Simon. „Ne“, odlučno je ponovila Kari. „Sonny Lofthus bio je odlikaš. Bio je jedan od najboljih hrvača u Norveškoj u svojoj kategoriji. Nije bio najjači, ali bio je taktičar broj jedan.“ „Napravila si domaću zadaću.“ „Nisam“, rekla je ona. „Samo sam guglala njegovo ime, pregledala PDF-ove starih novina i obavila nekoliko poziva. Nije to neka mudrost.“ „Evo i kuće“, rekao je on. Simon parkira. Izašli su, a Kari je otvorila dvorišna vrata. „Baš je oronula“, primijetio je. Simon je izvukao policijski revolver, otkočio ga i pričekao da Kari otključa ulazna vrata. Simon je ušao prvi podignutog pištolja. Zastao je u hodniku i osluškivao. Pritisnuo je prekidač. Upalila se zidna lampa. „Ups“, prošaptao je. „Neobično je što pusta kuća i dalje ima struju. Čini se da je netko nedavno...“ „Ne“, rekla je Kari. „Provjerila sam. Otkako je Lofthus otišao u zatvor, komunalije se plaćaju s anonimnog računa na Kajmanskim otocima. Iznosi nisu visoki, ali to je...“ „Misterij“, složio se Simon. „To je dobro, detektivi se vole baviti misterijima.“ Krenuo je niz hodnik i ušao u kuhinju. Otvorio je hladnjak. Otkrio je da nije uključen, a unutra se nalazila jedna boca mlijeka. Kimnuo je Kari koja ga je zbunjeno pogledala, a onda i shvatila u čemu je stvar. Pomirisala je bocu. Bez mirisa. A onda ju je protresla i začulo se zveckanje grudica koje su nekoć bile mlijeko. Krenula je za Simonom u dnevnu sobu. Pa uz stepenice na prvi kat. Provjerili su sve sobe i završili u prostoriji koja je nekoć bila dječja soba. Simon onjuši zrak. „Njegova obitelj“, rekla je Kari i pokazala prema jednoj od fotografija na zidu. „Da“, potvrdio je Simon. „Njegova majka – izgleda kao pjevačica ili glumica, zar ne?“ Simon nije odgovarao, samo je gledao drugu fotografiju. Točnije, gledao je u blijedi kvadrat na tapeti, na mjestu gdje se nekoć nalazila fotografija. Opet je onjušio zrak. 89
„Uspjela sam doći do jednog od Sonnyjevih bivših učitelja“, rekla je Kari. „Kaže da je Sonny htio biti policajac poput svog oca, ali skrenuo je s puta kad mu je otac umro. Upadao je u nevolje u školi, svađao se, namjerno se izolirao i postao autodestruktivan. I majka mu se, čini se, raspala nakon samoubojstva, a ona...“ „Helene“, rekao je Simon. „Molim?“ „Zvala se Helene. Predozirala se tabletama za spavanje.“ Simon je promatrao sobu. Pogled mu zastane na prašnjavom noćnom ormariću dok je Karin glas zamorio u pozadini: „Kad je Sonnyju bilo osamnaest, priznao je dva ubojstva i tad je završio u zatvoru.“ U tom trenutku on primijeti crtu na prašnjavoj površini. „Dotad je istraga vodila u dva posve različita smjera.“ Simon je u dva brza koraka došao do prozora. Poslijepodnevno sunce padalo je na bicikl koji je ležao na tlu ispred crvene kuće. Pogledao je cestu kojom su stigli. Sada ondje nije bilo nikoga. „Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine“, rekao je. „Kako to misliš?“ Simon zatvori oči. Ima li snage? Ispočetka? Duboko udahne. „Svi u policiji bili su uvjereni da je Ab Lofthus krtica. Kad je Ab umro, krtica je prestala s radom. Prestale su neobično neuspjele racije, dokazi više nisu nestajali, kao ni svjedoci ili osumnjičeni. I to su svi shvatili kao dokaz.“ „Ali?“ Simon slegne ramenima. „Ab je bio ponosan na svoj posao i policiju. Nije se htio obogatiti, važna mu je bila samo obitelj. Međutim, krtica je bez sumnje postojala.“ „I?“ „To znači da još uvijek moramo otkriti tko je to bio.“ Simon opet onjuši zrak. Znoj. Osjetio je miris znoja. Netko je nedavno bio ovdje. „A tko bi to mogao biti?“ „Netko mlad i snalažljiv.“ Simon je pogledao Kari. Preko njezinog ramena. Prema vratima ormara. Znoj. Strah. „Ovdje nema nikoga“, rekao je Simon glasno. „Zrak je čist. Idemo dolje.“ Simon je zastao na pola puta na stepenicama i pokazao Kari da nastavi hodati. 90
Ostao je na mjestu i čekao. Osluškivao je i čvrsto stegnuo dršku pištolja. Tišina. A onda je krenuo za Kari. Vratio se u kuhinju, pronašao olovku i napisao nešto na bloku žutih samoljepljivih papirića. Kari se nakašljala. „O čemu je Franck govorio kad je rekao da si izbačen iz Odjela za teške prijevare?“ „Radije ne bih o tome“, odgovorio je Simon, otkinuo samoljepljivi papirić i zalijepio ga na vrata hladnjaka. „Ima li to kakve veze s kockanjem?“ Simon ju je strogo pogledao. A onda otišao. Ona pročita poruku. Poznavao sam ti oca. Bio je dobar čovjek i mislim da bi on isto rekao za mene. Javi mi se i obećavam da ću te sigurno privesti, po propisima. Simon Kefas Tel: 550106573, simon.kefas@oslopol.no A onda je pojurila za njim.
Markus Engseth začuo je kako se motor pokreće. Odahnuo je od olakšanja. Čučao je ispod odjeće na vješalici, leđima naslonjen na stražnju stranicu ormara. Nikad se u životu nije tako bojao – majica mu je bila toliko mokra od znoja da mu se zalijepila za tijelo. A osjećao je i uzbuđenje. Poput slobodnog pada s desetmetarske skakaonice na bazenima u Frogneru. Mislio je da je smrt najgore što mu se može dogoditi. A sad mu se više i nije činila tako strašnom.
91
15.
„Kako vam danas mogu pomoći, gospodine?“ upitao je Tor Jonasson. Svojim kupcima uvijek se obraćao upravo tim riječima. Tor je bio dvadesetogodišnjak, kupci u njegovoj trgovini prosječno su bili pet godina stariji od njega, a roba koju je prodavao bila je najnovijeg datuma. I zato je Tor Jonasson mislio da ima nečeg duhovitog u tom njegovom pozdravu. Ali čini se da ovaj kupac nije dijelio njegovo mišljenje – iako je to bilo teško zaključiti jer je tako navukao kapuljaču da mu se lice uopće nije vidjelo. Iz svijeta sjena začuo se glas. „Želim jedan od onih mobitela koji ne prikazuju broj pozivatelja.“ Diler. Naravno. Samo oni traže takve telefone. „Na ovom iPhoneu možete blokirati podatke o pozivatelju“, rekao je Tor i podigao bijeli telefon s police u malenoj trgovini. „Broj vam se neće prikazati na zaslonu osobe koju zovete. Imamo sjajnu ponudu uz ugovor.“ Potencijalni kupac se promeškoljio. Popravio je remen crvene torbe na ramenu. Tor je odlučio da neće skidati pogled s njega sve dok ne izađe iz trgovine. „Ne, ne želim telefon uz ugovor“, odgovorio je tip. „Želim mobitel koji se ne može pratiti. Koji ne može pratiti čak ni mobilni operater.“ Ni policija, pomislio je Tor Jonasson. „Želite anonimni prepaid telefon. Kakav koriste u Žici“, rekao je naglas. „Oprostite?“ „Žica. Televizijska serija. Tako da Narkotici ne mogu povezati telefon s vlasnikom.“
92
Tor je shvatio da njegov kupac nema blagog pojma o čemu on govori. Blagi Bože. Diler koji govori „oprostite“ i koji nije gledao Žicu. „To postoji u SAD-u, a mi ih u Norveškoj nemamo. Od dvije i pete morate dati osobnu čak i kad kupujete mobitel s prepaid karticom. Mora biti registriran na nečije ime.“ „Na nečije ime?“ „Da, mora biti registriran na vaše ime. Ili na ime vaših roditelja ako, naprimjer, mobitel kupujete njima.“ „Dobro“, rekao je tip. „Dajte mi najjeftiniji mobitel koji imate. S prepaid karticom.“ „Svakako“, odgovorio je Tor. Ovog je puta izbacio „gospodine“, vratio iPhone na policu pa uzeo manji mobitel. „Ovaj nije baš najjeftiniji, ali ima pristup internetu. Košta tisuću dvjesto kruna, zajedno s karticom.“ „Pristup internetu?“ Tor opet pogleda čovjeka. Sigurno nije mnogo stariji od njega, ali djeluje iskreno zbunjeno. S dva prsta Tor zatakne dugačku kosu iza uha. Tu je gestu pokupio gledajući prvu sezonu Sinova anarhije. „SIM kartica dopušta vam da surfate netom na mobitelu.“ „Zar to ne mogu u internet-cafeu?“ Tor Jonasson se nasmijao. Možda ipak ima smisla za humor. „Šef mi je nedavno rekao da je ova trgovina prije nekoliko godina bila internet-cafe. Vjerojatno posljednji u Oslu...“ Čovjek se zamisli. A onda kimne. „Uzet ću ga.“ Na pult istrese hrpicu novčanica. Tor ih podigne. Novčanice su bile krute i prašnjave, kao da su dugo bile negdje skrivene. „Kao što sam rekao, potrebne su isprave.“ Čovjek izvadi osobnu iz džepa i pruži mu je. Tor je pogleda i shvati da je u krivu. Posve u krivu. Ovaj čovjek nikako nije diler – upravo suprotno. Unese u računalo njegovo ime i prezime. Helge Sørensen. Pronađe njegovu adresu. Tad vrati osobnu i ostatak novca čovjeku o kojem je saznao da je zatvorski čuvar. „Prodajete li baterije za ovo?“ upitao je čovjek i podigao uređaj srebrne boje. „Što je to?“ upitao je Tor. „Ovo je Discman“, odgovorio je čovjek. „Vidim da prodajete slušalice za njega.“ Tor se tupo zagledao u policu sa slušalicama iznad iPoda. „Zbilja?“ Tor otvori poleđinu muzejskog primjerka i izvuče stare baterije. Potom pronađe dvije punjive 93
AA baterije Sanyo, stavi ih u uređaj i pritisne play. Iz slušalica začulo se kreštavo zujanje. „Ove baterije su punjive.“ „Onda se neće potrošiti kao ove stare?“ „Ma hoće, ali će i ustati iz mrtvih.“ Toru se učinilo da u sjenama vidi osmijeh. Čovjek skine kapuljaču i stavi slušalice. „Depeche Mode“, rekao je uz širok osmijeh i platio baterije. A onda se okrenuo i izašao iz trgovine. Tor Jonasson se iznenadio kad je shvatio da je lice ispod kapuljače zapravo baš simpatično. Prišao je novom kupcu i upitao gospodina kako mu danas može pomoći. Tor je tek na pauzi za ručak shvatio zašto ga je ono lice toliko iznenadilo. Nije bila stvar u njegovoj simpatičnosti. Lice uopće nije nalikovalo slici na osobnoj.
Što nekoga čini privlačnim?, pitala se Martha dok je promatrala mladića na recepciji. Možda je stvar u onome što je govorio. Većina je na recepciju dolazila po sendvič, šalicu kave ili na razgovor o stvarnim ili izmišljenim problemima. A ako nisu dolazili po to, onda bi se pojavili sa spremnikom prepunim rabljenih šprica koje su morali predati u zamjenu za sterilne. Ali novi stanar upravo joj je rekao da je razmišljao o pitanju koje mu je postavila tijekom uvodnog razgovora: ima li planova za budućnost. I, da, sada ih ima. Potražit će posao. Ali da bi to uspio, morao je izgledati profesionalnije, nabaviti odijelo. I vidio je jedno u skladištu. Pa ga zanima bi li ga mogao posuditi... „Naravno“, rekla je Martha, ustala i odvela ga u skladište. Korak joj je prvi put nakon mnogo, mnogo vremena bio lak. Istina, ovo je možda samo hir, nekakav projekt koji će napustiti čim naiđe na prepreku, ali i to je nešto, to se zove nada, privremeni odmor na jednosmjernom putu prema samom dnu. Sjela je na stolicu kraj vrata uskog skladišta i promatrala ga kako ispred ogledala naslonjenog na zid navlači hlače. Isprobavao je već treće odijelo. Jednom je skupina političara iz Gradskog vijeća Osla posjetila njihov centar. Htjeli su vidjeti kakvi su uvjeti života u prihvatilištima u gradu. U skladištu jedan od njih je upitao zašto centar ima toliko odijela sugerirajući da ta vrsta odjeće nije za stanare. Političari su se pozabavili tim pitanjem, a onda je Martha rekla uz osmijeh: „Naši stanari idu na više sprovoda od vas.“ Mladić je bio mršav ali ne i krhak, kako joj se isprva učinilo. Vidjela je kako mu se mišići pomiču ispod kože prepune tragova igle. Bilo ih je sa stražnje strane koljena, na unutrašnjosti bedara, listovima, vratu. Navukao je sako, pogledao se u ogleda94
lo pa se okrenuo prema njoj. Bilo je to prugasto odijelo koje je prethodni vlasnik rijetko nosio prije nego što se moda promijenila pa ga je on – zbog dobrote svog srca i iznimnog modnog ukusa – donirao centru zajedno s ostatkom svoje prošlogodišnje garderobe. Odijelo je mladiću bilo malčice preveliko. „Savršeno““, nasmijala se i pljesnula dlanovima. On se nasmiješio. A kad mu je osmijeh dopro do očiju, imala je osjećaj da je netko uključio električni grijač. Imao je osmijeh koji opušta bolne mišiće i umiruje bol. Osmijeh koji je prijeko potreban nekome tko pati od gubitka empatije. Ali – to joj je tek sad palo na pamet – ona si to ne može dopustiti. Tad skrene pogled i odmjeri ga. „Šteta što ti nemam dobre cipele.“ „Ove su dobre“, lupio je po podu petom plave tenisice. Ona se nasmiješila, ali ovog ga puta nije pogledala. „I trebaš popraviti frizuru. Dođi.“ Povela ga je uz stepenice do recepcije i posjela na stolicu. Pokrila ga je s dva ručnika i pronašla kuhinjske škare. Namočila mu je kosu vodom iz pipe i počešljala ga svojim češljem. I dok su druge cure na recepciji komentirale i davale svoje prijedloge, na pod su padali pramenovi kose. Nekoliko stanara zastalo je ispred recepcije i požalilo se da njih nitko nikad nije tako ošišao, pa zašto onda došljak ima poseban tretman? Martha im je mahnula da odu i usredotočila se na posao. „Gdje ćeš potražiti posao?“ upitala je i pogledala u sitne bijele vlasi na njegovom vratu. Trebat će joj brijaći aparat za to. Ili jednokratna britvica. „Imam neke kontakte, ali ne znam gdje žive pa sam ih mislio potražiti u imeniku.“ „U imeniku?“ prezrivo se nasmijala jedna od djevojaka. „Možeš ih jednostavno potražiti na netu.“ „Mogu to?“ upitao je mladić. „Ti se šališ?“ nasmijala se ona. Pomalo preglasno. I njoj su oči sjajile, primijetila je Martha. „Kupio sam mobitel koji ima internet“, rekao je on. „Ali ne znam kako...“ „Pokazat ću ti!“ Djevojka mu priđe i ispruži ruku. On izvadi mobitel i pruži joj ga. S lakoćom je pritiskala tipke. „Samo ih guglaš. Reci mi ime.“ „Ime?“ „Da. Kako se ti ljudi zovu. Ja se, naprimjer, zovem Maria.“ Martha joj uputi pomalo prijekoran pogled. Djevojka je bila mlada i tek je poče95
la raditi kod njih. Studirala je socijalni rad, ali nije imala praktičnog iskustva. Takvo iskustvo nauči te gdje je točno granica između profesionalne brige za stanare i druženja s njima. „Iversen“, odgovorio je on. „To daje previše rezultata. Znaš li ime?“ „Samo mi pokaži kako se to pretražuje i dalje ću sam“, odgovorio je mladić. „Dobro“, Maria je pritisnula neke tipke i pružila mu mobitel. „Samo ovdje upiši ime.“ „Hvala ti na pomoći.“ Martha je završila sa šišanjem. Ostale su samo sitne dlake na vratu i tad se sjetila da je kad je danas čistila sobe, pronašla britvicu zakvačenu o prozor. Bila je sigurna da ju je netko koristio tijekom pripreme kokaina za snifanje, pa ju je odnijela u kuhinju kako bi se sigurno reciklirala sa sljedećim spremnikom šprica. Sad ju je uzela, nekoliko sekundi držala iznad plamena šibice pa je isprala pod slavinom i uhvatila je palcem i kažiprstom. „Sada moraš biti potpuno miran“, rekla je. „Hm“, promrmljao je mladić zaposlen tipkanjem na mobitelu. Zadrhtala je dok je gledala kako čelična oštrica klizi po mekoj koži njegova vrata. Gledala je kako reže dlake koje su padale na pod. Misao se pojavila sama od sebe – kako je malo potrebno. Kako malo dijeli život od smrti. Sreću od tragedije. Smisao od besmisla. Kad je završila, pogledala mu je preko ramena. Vidjela je ime koje je unio i bijeli simbol koji se vrtio. „Gotovo“, rekla je. On je zabacio glavu i pogledao je. „Hvala.“ Uzela je ručnike i brzo otišla do prostorije za pranje rublja da kasnije posvuda ne bi bilo dlaka.
Johnny Puma ležao je u tami licem okrenut prema zidu, kad je čuo cimera kako ulazi i tiho zatvara vrata za sobom. Na prstima je prišao krevetu. Ali Johnny je bio na oprezu. Tip će osjetiti njegove šake ako samo pokuša taknuti njegovu zalihu. Ali cimer mu nije ni pokušao prići – Johnny je čuo kako ponovo otvara vrata ormara. Okrenuo se. Otvarao je vrata svog ormara. U redu. Naime, Johnny je pretpostavio da je tip već pretražio Johnnyjev ormar dok je ovaj spavao i shvatio da unutra nema ničeg vrijednog. Zraka sunca progurala se kroz rolete i pala na mladića. Puma se lecnuo. Mladić je izvadio nešto iz crvene 96
sportske torbe i Johnny je sada jasno vidio o čemu je riječ. Momak je gurnuo predmet u praznu kutiju od tenisica i stavio je na gornju policu. Kad je zatvorio ormar i okrenuo se, Johnny je čvrsto zatvorio oči. Dovraga, pomislio je. Ali nije se usudio otvoriti oči. No znao je da više neće moći zaspati.
Markus zijevne. Još više približi dalekozor očima i stane proučavati mjesec iznad žute kuće. A onda ga je usmjerio prema kući. Ondje je bilo posve mirno. Više se ništa nije događalo. Ali hoće li se Sin vratiti? Markus se nadao da hoće. Možda uspije saznati što kani napraviti s onom starom „stvari“ koja se skrivala u ladici. Možda je ta sjajna stvar koja je uvijek mirisala po ulju ista ona kojom je otac... Markus opet zijevne. Danas se svašta dogodilo. Znao je da će noćas spavati kao klada.
97
16.
Agnete Iversen imala je četrdeset devet godina, ali ako je suditi po njezinoj glatkoj koži, sjajnim očima i vitkoj figuri, reklo bi se da izgleda kao da joj je trideset i pet. Ali većina je ljudi mislila da je starija zbog sijede kose, konzervativnog klasičnog stila odijevanja i obrazovanog načina izražavanja koji je djelovao pomalo pompozno. I, naravno, zbog života kakvim je obitelj Iversen živjela visoko na Holmenkollåsenu. Oni su pripadali drugačijoj starijoj generaciji. Agnete je bila domaćica s dvije služavke koje su joj pomagale u kući i vrtu ispunjavajući sve zahtjeve same Agnete, njezinog supruga Ivera i sina Ivera mlađeg. Čak i u usporedbi s drugim impozantnim kućama u susjedstvu, dom Iversenovih ostavljao je bez daha. Pa ipak, kućanski poslovi bili su tako uređeni da ispomoć (ili „osoblje“, kako ih je Iver mlađi volio nazivati otkako je maturirao i započeo sociodemokratskije razmišljati) nije započinjala s radom prije podneva. A to je značilo da je Agnete Iversen ustajala prva, odlazila u kratku ranojutarnju šetnju šumom koja je graničila s njihovim imanjem, ponekad ubrala buket ivančica, a onda pripremala doručak svojim muškarcima. Sjedila bi uz čaj i promatrala ih kako doručkuju zdrav i hranjiv obrok koji im je pripremila dok se spremaju za dug i zahtjevan dan u uredu. Kad bi završili s jelom, Iver mlađi rukovanjem bi joj zahvalio na obroku, što je u domaćinstvu Iversenovih tradicija duga nekoliko generacija, a ona bi obrisala stol i otrla ruke o bijelu pregaču koja će uskoro završiti u košari za prljavo rublje. Potom bi ih dopratila do ulaza, svakog poljubila u obraz i gledala kako ulaze u stariji, dobro održavan mercedes, izlaze iz garaže i kreću u sunčan dan. Iver mlađi provodio je školske praznike u obiteljskoj tvrtki u nadi da će tako naučiti što znači naporan rad. Trebao je naučiti da nema besplatnog ručka i da upravlja98
nje obiteljskim bogatstvom donosi niz obaveza, baš kao i povlastica. Šljunak je krckao na prilazu dok su otac i sin kretali prema cesti, a ona im mahala s ulaza. Da joj je netko rekao da čitav prizor nalikuje reklami iz 1950-ih, ona bi se nasmijala, složila s tim komentarom i potom zaboravila na to. Jer Agnete Iversen živjela je točno onako kako je oduvijek željela. Provodila je dane brinući se za dvojicu muškaraca koje je voljela da oni mogu upravljati obiteljskom imovinom u najboljem interesu obitelji i društva – ima li što bolje od toga? S kuhinjskog radija jedva da je čula spikera koji je govorio nešto o porastu fatalnih predoziranja u Oslu, porastu prostitucije i odbjeglom zatvoreniku koji je već dva dana na slobodi. U svijetu je bilo mnogo nevolja. Toliko toga nije bilo kako treba. Nedostajalo je ravnoteže i reda za kojim bi uvijek trebalo težiti. A dok je stajala ondje i razmišljala o savršenoj harmoniji svog života – o svojoj obitelji, domaćinstvu, tom danu – odjednom je začula da su se otvorila bočna vrata u uredno podšišanoj živici visokoj dva metra, a taj je ulaz uglavnom koristilo osoblje. Podigla je ruku i zaklonila pogled od sunca. Mladić koji je hodao uskim popločanim prolazom mogao je biti dobi Ivera mlađeg i prvo je pomislila da mu je ono neki prijatelj. Poravnala je pregaču. Ali kad se približio, zaključila je da je mladić pokoju godinu stariji od njezina sina i da nosi odjeću koju ni Iver ni njegovi prijatelji nikad ne bi obukli: staromodno smeđe prugasto odijelo i plave tenisice. Preko ramena prebacio je crvenu sportsku torbu i Agnete Iversen zapitala se da mladić možda nije iz Jehovinih svjedoka, a onda se sjetila da oni uvijek dolaze u paru. A nije izgledao ni kao trgovački putnik. Stigao je do dna stepenica. „Kako vam mogu pomoći?“ upitala je ona ljubazno. „Ovdje živi obitelj Iversen?“ „Tako je. Ali ako želite razgovarati s Iverom mlađim ili mojim suprugom, onda ste zakasnili. Upravo su otišli.“ Pokazala je preko vrta u smjeru ceste. Mladić je kimnuo, gurnuo ruku u crvenu sportsku torbu i izvukao nešto iz nje. Uperio je to u nju i zakoračio ulijevo. Agnete nikad nije iskusila ništa slično, barem ne u stvarnom životu. Ali još je uvijek dobro vidjela, isto kao kad je bila mlada. To je cijeloj obitelji bilo u genima. Zato ni na trenutak nije posumnjala da loše vidi, samo je udahnula i automatski se povukla korak prema vratima iza sebe. Gledala je u pištolj. Nastavila se povlačiti ne skidajući pogled s momka, ali nije mu mogla vidjeti oči iza oružja. Začuo se pucanj i učinilo joj se kao da ju je netko udario, kao da je zadobila silovit udarac u prsa, pa se nastavila povlačiti, teturati unazad kroz vrata, tupa i bez kontrole nad udovima. Nekako je ostala na nogama čak i u hodniku. Zamahnula je rukama da održi ravnotežu i osjetila je kako dlanom udara po jednoj od slika na zidu. Nije pala sve dok leđima nije udarila u kuhinjska vrata i jedva da je osjetila kad 99
je lupila glavom u kuhinjski pult i povukla sa sobom vazu koja je ondje stajala. Ali dok je ležala na podu glave stisnute o donju ladicu i iskrivljenog vrata tako da je još uvijek mogla vidjeti svoje tijelo, pogledala je u cvijeće. Ivančice su ležale u razbijenom staklu. A njoj se na bijeloj pregači pojavljivalo nešto nalik crvenoj ruži. Tad je svrnula pogled na ulazna vrata. Vani je vidjela obris glave onog momka koji se taman okretao prema javorima s lijeve strane puteljka. A potom se sagnuo i nestao. A ona se molila da doista nestane. Pokušala je ustati, ali nije se mogla pomaknuti; kao da joj tijelo nije htjelo slušati mozak. Zatvorila je oči i osjetila bol kao nikad prije. Preplavila joj je tijelo kao da će ga prepoloviti, ali u isto je vrijeme bila tupa, gotovo daleka. Tad je začula zvuk mekih koraka. Tenisice na kamenom podu. Otvorila je oči. Momak joj je prilazio, ali gledao je u nešto što je stezao među prstima. Čahura metka – viđala ih je kad bi obitelj ujesen odlazila u lov na vikendicu u Hardangerviddi. Ubacio ju je u crvenu torbu, izvadio žute gumene rukavice i krpu. Sjeo je na pete, navukao rukavice i obrisao nešto s poda. Krv. Njezinu krv. A onda je obrisao krpom potplate tenisica. Agnete je shvatila da uklanja otiske stopala i čisti tenisice. To bi učinio profesionalni ubojica. Netko tko ne želi ostaviti nikakve dokaze. Ili svjedoke. Trebala bi se bojati. Ali nije se bojala, nije ništa osjećala – mogla je samo promatrati, registrirati, razmišljati. Prekoračio ju je i otišao u hodnik, kupaonicu i spavaće sobe. Ostavio je vrata otvorena. Agnete je uspjela okrenuti glavu. Momak je otvorio torbicu koju je ostavila na krevetu – planirala je otići u grad i kupiti suknju u Ferner Jacobsenu. Otvorio je novčanik, izvukao novac i ostatak bacio. Prišao je ladicama, otvorio prvu pa i drugu u kojoj se nalazila njezina kutija za nakit. Predivne i neprocjenjivo vrijedne biserne naušnice koje je naslijedila od bake. Tehnički nisu bile neprocjenjive – njezin ih je suprug procijenio na dvjesto osamdeset tisuća kruna. Začula je kako je nakit zazveckao u njegovoj sportskoj torbi. Potom je mladić nestao u obiteljskoj kupaonici i pojavio se s njihovim četkicama u rukama – njezinom, Iverovom i četkicom Ivera mlađeg. Vjerojatno je jako siromašan ili potpuno poremećen, ili oboje. Prišao joj je i sagnuo se. Stavio joj je ruku na rame. „Boli li?“ Uspjela je odmahnuti glavom. Neće mu pružiti to zadovoljstvo. Maknuo je ruku i osjetila je gumenu rukavicu na vratu. Palcem i kažiprstom stisnuo joj je arteriju. Zar će je zadaviti? Ne, nije ju jako stisnuo. „Srce će ti uskoro prestati kucati“, rekao je. Potom je ustao i prišao ulaznim vratima. Krpom je obrisao kvaku. Zatvorio je vrata za sobom. Potom je začula i zvuk dvorišnih vrata.
100
Agnete Iversen osjetila ju je kako dolazi. Hladnoća. Počela ju je osjećati u stopalima i rukama. Širila se glavom, vrhom tjemena. Probijala se sa svih strana ravno do srca. A pratila ju je tama.
Sara je pogledala čovjeka koji je ušao na stanici metroa Holmenkollen. Sjeo je u drugi vagon, onaj iz kojeg je ona upravo izašla kad su tri mladića s naopako okrenutim bejzbolskim kapama ušla na Voksenliji. Ljeti je u vlakovima nakon jutarnje gužve bilo malo ljudi, pa je ona bila jedina putnica. A sada su počeli gnjaviti i njega. Čula je onog najmanjeg – koji je očito bio vođa – kako naziva onog čovjeka gubitnikom. Smijao se njegovim tenisicama, govorio mu da izađe iz njihovog vagona i vidjela je kako je pljunuo na pod pred njega. Glupavi delinkventići. I tada je jedan od njih, zgodan plavokos momak, vjerojatno zanemareno dijete iz bogate obitelji, izvukao skakavac. Blagi Bože, zar će oni stvarno...? Zamahnuo je njime ispred onog čovjeka. Sara je zamalo vrisnula. Ljudi koji su bili u drugom vagonu zaurlali su od smijeha. Plavušan je zario nož u sjedalo između čovjekovih koljena. Vođa je nešto govorio i dao mu pet sekundi da izađe. Čovjek je ustao. Na trenutak se činilo kao da razmišlja o tome da im se usprotivi. Da, stvarno je tako izgledalo. Ali onda je stisnuo crvenu sportsku torbu uz tijelo i krenuo se premjestiti u drugi vagon. „Jebena kukavica!“ vikali su za njim na iskrivljenom norveškom. A onda su zaroktali od smijeha. U vlaku su sad bili samo on, ona i tri mladića. Čovjek je zastao na vratima koja su spajala dva vagona, nekoliko sekundi hvatao ravnotežu i pogledi su im se susreli. Iako mu u očima nije vidjela strah, znala je da se prepao. Vidjela je da se boji baš kao svi oni slabi i poraženi koji uvijek poginju glavu, miču se i prepuštaju teritorij svakome tko pokaže zube i zaprijeti nasiljem. Sara ga je prezirala. Prezirala je njegovu slabost. I svu dobronamjernost kojom se očito okružio. Dio nje volio bi da su ga pretukli. Trebalo ga je naučiti da mrzi. I nadala se da je on vidio prezir u njezinim očima. I da će mu biti neugodno. Ali on se nasmiješio, tiho promrmljao „Bok“, sjeo dva reda dalje i sanjivo se zagledao kroz prozor kao da se ništa nije dogodilo. Dobri Bože, kakvi smo to ljudi postali? Ponašamo se poput nekih jadnih starica koje se nemaju čak ni obraza sramiti. Bila je u iskušenju da i sama pljune na pod.
101
17.
„A kažu da u Norveškoj ne postoji viša klasa“, dobacio je Simon Kefas podižući bijelo-narančastu policijsku vrpcu da Kari Adel može proći ispod nje. Pred ulazom u garažu zaustavio ih je zadihan policajac u uniformi kojem se čelo caklilo od znoja. Pokazali su mu nalog, provjerio je fotografije i zamolio Simona da skine sunčane naočale. „Tko ju je pronašao?“ upitao je Simon i zaškiljio. „Čistačice“, odgovorio je policajac. „U podne su došle na posao i nazvale hitnu.“ „Ima li svjedoka? Netko je nešto čuo ili vidio?“ „Nitko nije ništa vidio“, odgovorio je policajac. „Ali porazgovarali smo sa susjedom koja kaže da je začula prasak. Prvo je pomislila da je eksplodirala guma. U ovakvom susjedstvu ljudi i ne znaju kako zvuči pucnjava.“ „Hvala“, rekao je Simon, opet stavio sunčane naočale pa krenuo stepenicama u kuću. Ondje su forenzičari u bijelim kombinezonima provjeravali ulazna vrata malim crnim kistovima. Zastavice su označavale put koji su već očistili, a vodio je ravno do trupla koje je ležalo na podu u kuhinji. Kroz prozor je ulazilo sunce obasjavajući kameni pod i reflektirajući se u lokvicama vode i razbijenom staklu oko ivančica. Pored trupla čučao je čovjek u odijelu i razgovarao s patologom. „Ispričavam se“, rekao je Simon, a čovjek u odijelu podigao je pogled. Kosa mu je bila uredno počešljana i imao je tanke zulufe. Sjajila se od gela i drugih proizvoda za njegu kose, a Simon se zapitao je li taj čovjek Talijan. „Tko ste vi?“ 102
„I ja bih to vas mogao upitati“, odgovorio je čovjek i ne pomaknuvši se. Simon je procijenio da je u ranim tridesetima. „Glavni inspektor Kefas iz Ubojstava.“ „Drago mi je. Åsmund Bjørnstad, detektiv iz Kriposa. Izgleda da ne znate da mi preuzimamo ovaj slučaj.“ „Tko to kaže?“ „Pa, ovaj put to kaže vaš šef.“ „Glavni nadzornik?“ Čovjek u odijelu odmahnuo je glavom i uperio prst u strop. Simon je primijetio njegove uredne nokte. Sigurno su manikirani. „Šef policije?“ Bjørnstad kimne. „Kontaktirao je Kripos i rekao nam da odmah dođemo.“ „Zašto?“ „Valjda je zaključio da ćete ionako zatražiti našu pomoć.“ „Pa da možete ovako uplesati i preuzeti kormilo?“ Åsmund Bjørnstad se nasmiješi i kaže: „Slušajte, nisam ja tako odlučio. Ali kad god se od Kriposa zatraži pomoć u slučajevima ovakvih zločina, naš je uvjet da mi vodimo istragu, i taktički i tehnički.“ Simon samo kimne; znao je da je tako. Ovo nije prvi put da Kripos ili norveška nacionalna služba za istragu teških zločina preuzima slučaj koji je trebao pripasti Odjelu za ubojstva policije u Oslu. I znao je da bi trebao biti zahvalan na jednom slučaju manje, vratiti se u ured i posvetiti se istrazi Vollanove smrti. „Pa, kad smo već ovdje, mogli bismo razgledati“, rekao je Simon. „Zašto?“ Bjørnstad nije ni pokušao sakriti nezadovoljstvo. „Siguran sam da sve držite pod kontrolom, Bjørnstad, ali sa mnom je novopečena istražiteljica. Dobro će joj doći da malo vidi kako tretiramo pravo mjesto zločina. Što vi mislite?“ Kriposov istražitelj nevoljko pogleda Kari. A onda slegne ramenima. „Sjajno“, rekao je Simon i čučnuo. Tek je tada pogledao truplo. Sve dotad to je namjerno izbjegavao jer mu se htio posve posvetiti. Imaš samo jednu priliku steći prvi dojam. Gotovo simetričan krug krvi usred bijele pregače podsjetio ga je na japansku zastavu, jedino što je činjenica da je sunce zauvijek zašlo kad je u pitanju žena koja je piljila u strop s mrtvačkim izrazom na koji se on tijekom svoje karijere nikad nije uspio naviknuti. Simon je već više puta pomislio da taj izraz predstavlja spoj ljudskog tijela i nečeg posve dehuma103
niziranog čemu sad manjka vitalnosti, kao da se ljudsko tijelo svelo na nekakav predmet. Rečeno mu je da se žrtva zove Agnete Iversen. Vidio je da je upucana u prsa. Činilo se da je riječ o jednom metku. Pogledao joj je ruke. Nokti nisu bili slomljeni, a na rukama nije primijetio tragove borbe. Lak na srednjem prstu lijeve ruke bio je okrhnut, no to se moglo dogoditi i tijekom pada. „Ima li znakova provale?“ upitao je Simon i pokazao patologu neka okrene truplo. Bjørnstad odmahne glavom. „Vrata su možda ostala otključana. Žrtvin suprug i sin upravo su bili otišli na posao. Ni na kvaki nismo pronašli otiske.“ „Nijedan?“ Simon stane proučavati rub radne plohe. „Ne. Kao što vidite, kvaka je čista.“ Simon pogleda izlaznu ranu na žrtvinim leđima. „Ravno kroz nju. Čini se da je metak prošao samo kroz meka tkiva.“ Patolog stisne usne i napući ih, a ta je gesta govorila Simonu da je zaključak prilično logičan. „A metak?“ upitao je Simon i pogledao u zid iza radne plohe. Åsmund Bjørnstad nevoljko je pokazao gore. „Hvala“, rekao je Simon. „A čahura?“ „Još je nismo pronašli“, odgovorio je istražitelj i izvadio mobitel sa zlatnim kućištem. „Shvaćam. A kako glasi Kriposova preliminarna teorija?“ „Teorija?“ Bjørnstad se nasmiješio i podigao mobitel. „Pa valjda je očito. Provalnik je ušao u kuću, ovdje zapucao u žrtvu, odnio sve vrijedno što je uspio pronaći i pobjegao. Planirana pljačka s ubojstvom koje nije bilo u planu, rekao bih. Možda mu se suprotstavila ili počela vrištati.“ „A što mislite, kako...“ Bjørnstad podigne ruku pokazujući da je uspostavio poziv. „Bok, ja sam. Možeš mi dati popis svih osuđenih za provale? Brzo provjeri tko se od njih nalazi u Oslu. Prioritet su oni koji su imali vatreno oružje. Hvala.“ Tad je vratio mobitel u džep sakoa. „Slušaj, stari moj, ovdje imamo pune ruke posla, pa ću te zamoliti da...“ „Sve pet“, rekao je Simon i široko se nasmiješio. „Ali ako obećamo da nećemo smetati, možemo li još malo razgledati?“ Kriposov istražitelj sumnjičavo pogleda starijeg kolegu. „I obećavamo da nećemo hodati unutar zastavica.“ I Bjørnstad im dopusti da ostanu na mjestu zločina. 104
„Pronašao je ono što je tražio“, primijetila je Kari dok su stajali pred krevetom u spavaćoj sobi s debelim tepihom od zida do zida. Na posteljini je ležala torbica, otvoren prazan novčanik i kutija za nakit obložena crvenim baršunom, također prazna. „Možda“, rekao je Simon. Prekoračio je zastavice i čučnuo pokraj kreveta. „Rekao bih da je stajao otprilike ovdje dok je istresao torbicu i kutiju za nakit. Što ti misliš?“ „Da, jer je sve na krevetu.“ Simon je proučavao tepih. Spremao se ustati, a onda je zastao usred pokreta i sagnuo se. „Što je to?“ „Krv“, odgovorio je Simon. „Krvario je po tepihu?“ „Malo vjerojatno. Trag je velik, pa je vjerojatno riječ o otisku cipele. Zamisli da provaljuješ u kuću u ovako bogatoj četvrti – što bi mislila, gdje se nalazi sef?“ Kari je pokazala prema ormaru. „Točno tako“, odgovorio je Simon, ustao i otvorio vrata ormara. Sef se nalazio usred zida i bio je veličine mikrovalne pećnice. Simon spusti ruku na ručku. Zaključano. „Osim ako provalnik naknadno nije polako zaključao sef – što bi bilo neobično s obzirom na to da je odbacio kutiju za nakit i torbicu – dakle, nije ga dirao“, rekao je Simon. „Da vidimo jesu li gotovi s truplom.“ Na povratku u kuhinju Simon je ušao u kupaonicu. Izašao je namršten. „Što je?“ upitala je Kari. „Znaš li da u Francuskoj imaju jednu četkicu na četrdeset stanovnika?“ „To je mit i ta je statistika jako stara“, odgovorila je ona. „Ali ja sam star čovjek“, uzvratio je Simon. „Kako god, obitelj Iversen nema ni jednu jedinu četkicu za zube.“ Vratili su se u kuhinju. Trenutačno nije bilo nikoga oko trupla Agnete Iversen, pa ga je Simon mogao neometano proučiti. Pogledao joj je ruke, pobliže promotrio kut ulaznih i izlaznih rana. Ustao je i zamolio Kari da stane točno pred žrtvine noge leđima okrenuta radnoj plohi. „Unaprijed se ispričavam“, rekao je, prišao pa joj stavio prst na grudi na isto mjesto na kojem je metak ušao u tijelo Agnete Iversen, a onda joj stavio i drugi prst 105
između lopatica, točno na mjestu koje odgovara izlaznoj rani na žrtvi. Onda se sagnuo i podigao jednu ivančicu, naslonio koljeno na radnu plohu pa gurnuo cvijet u rupu od metka. „Dođi“, rekao je, sišao s radne plohe i krenuo niz hodnik prema ulaznim vratima. Zastao je pored slike koja se nakrivila, nagnuo se pa pokazao na nešto crveno u kutu okvira. „Krv?“ upitala je Kari. „Lak za nokte“, odgovorio je Simon pa prislonio lijevu nadlanicu na sliku. Preko ramena pogledao je truplo. Potom je krenuo prema vratima. Na pragu je zastao i čučnuo. Nagnuo se nad grumen zemlje označen zastavicom. „Da se to nisi usudio dirati!“ rekao je glas iza njih. Njih dvoje podiglo je glave. „Oh, to si ti, Simon“, rekao je čovjek u bijelom pa prešao prstom po mokrim usnama skrivenim duboko u riđoj bradi. „Bok, Nils. Dugo se nismo vidjeli. Kako se ponašaju prema tebi u Kriposu?“ Čovjek slegne ramenima. „Ma, dobro. Ali zato što sam toliko star i potrošen da me vjerojatno žale.“ „Ti to ozbiljno?“ „Ma, tako se i osjećam“, uzdahnuo je forenzičar. „Danas se sve vrti oko DNK, Simon. Oko DNK i računalnih modela koje ljudi poput nas ne razumiju. U moje vrijeme sve je bilo drugačije.“ „Mislim da ipak još nismo za baciti“, rekao je Simon proučavajući sigurnosni lokot na ulaznim vratima. „Reci ženi da sam je pozdravio, Nils.“ Bradati čovjek kao da se zbunio. „I dalje nemam...“ „Onda pozdravi psa.“ „Pas mi je uginuo, Simon.“ „A onda bismo trebali preskočiti čavrljanje, Nils“, rekao je Simon i izašao. „Kari, broji do tri, a onda vrisni iz petnih žila. Poslije izađi na stepenice i ostani ondje. Dobro?“ Kimnula je, a on je zatvorio vrata. Kari je pogledala Nilsa koji je odmahnuo glavom pa otišao. A onda je vrisnula iz petnih žila. Viknula je ono što su je naučili vikati u onim rijetkim prigodama kad pogodi rupu na golfu. Potom je otvorila vrata. Simon je uperio kažiprst u nju s dna stepenica. „Sada se pomakni“, rekao je. Poslušala ga je i vidjela kako se on pomiče ulijevo dok škilji na jedno oko. „Sigurno je stajao ovdje“, rekao je Simon. I dalje je kažiprstom pokazivao na 106
nju. Okrenula se i vidjela bijelu ivančicu na kuhinjskom zidu. Simon je pogledao udesno. Prišao je javorovima. Raširio ih. Kari je shvatila što traži. Čahuru. „Aha“, promrmljao je u bradu, izvukao mobitel, približio ga očima i tad je začula digitalni zvuk škljocanja nalik onom pravog fotoaparata. Palcem i kažiprstom uzeo je malo zemlje i poravnao je. A onda se vratio na stepenice i pokazao joj što je fotografirao. „Otisak stopala“, rekla je. „Pripada ubojici.“ „Oh?“ „Dobro, mislim da je za danas lekcija završila, Kefas.“ Okrenuli su se. Bio je to Bjørnstad. Djelovao je ljutito. Oko njega stajali su forenzičari uključujući riđobradog Nilsa. „Skoro smo gotovi“, rekao je Simon i pokušao se vratiti unutra. „Mislio sam da samo...“ „Mislim da smo gotovi“, rekao je Bjørnstad pa mu stao na put prekriživši ruke na prsima. „Pronašao sam cvijet u svojoj rupi od metka, a to je zbilja previše. Bilo je dosta za danas.“ Simon slegne ramenima. „Dobro, ionako sam vidio dovoljno da izvučem zaključke. Sretno s pronalaskom profića, dečki.“ Bjørnstad je prezirivo otpuhnuo. „Pokušavaš impresionirati mladu studenticu i ovo nazvati ubojstvom s predumišljajem?“ Okrenuo se prema Kari. „Žao mi je što stvaran život nije ni izbliza uzbudljiv kao što bi htio ovaj starkelja. Ovo je tipična pljačka koja je pošla po zlu.“ „U krivu si“, rekao je Simon. Bjørnstad spusti ruku na bok. „Roditelji su me naučili da poštujem starije. Dajem ti deset sekundi poštovanja, a onda želim da nestaneš.“ Jedan od forenzičara se nasmijao. „Kako dragi roditelji“, dobacio je Simon. „Devet sekundi.“ „Susjeda kaže da je začula pucanj.“ „I što onda?“ „Imanja su velika i kuće su međusobno poprilično udaljene. A imaju dobru izolaciju. Susjeda ne bi začula nešto nalik pucnju da je došlo iz kuće. No izvana...“ Bjørnstad zabaci glavu i pogleda Simona nekako podrugljivo. „Što želiš reći?“ 107
„Gospođa Iversen bila je visoka otprilike kao Kari. Ako je stajala na nogama, a znamo da je metak ušao ovdje...“ pokazao je na Karina prsa, „i izašao točno ovdje na leđima, mogao je završiti na zidu gdje sam stavio ivančicu jedino ako je ubojica bio na nekom mjestu niže od nje i ako je oboje bilo daleko od kuhinjskog zida. Drugim riječima, žrtva je stajala ovdje gdje sad stojimo, a ubojica je stajao vani u dnu stepenica. Zato je susjeda začula pucanj. No susjeda nije začula vriskove ni buku koja bi prethodila pucnju, ništa što bi govorilo o otporu ili borbi, pa vjerujem da se sve dogodilo brzo.“ Bjørnstad pogleda kolege. Promeškolji se. „I što, onda ju je odvukao unutra?“ Simon odmahne glavom. „Ne, mislim da je zateturala unutra.“ „Zašto to misliš?“ „Dobro si zaključio da je gospođa Iversen bila jako uredna. Jedino što u kući odudara je ova slika ovdje koja se nakrivila.“ Svi su se okrenuli i pogledali što Simon pokazuje. „Osim toga, na okviru slike najbliže vratima ima laka za nokte. A to znači da je zagrebla po njoj dok je teturala prema unutra. U tom trenutku joj se okrhnuo lak na srednjem prstu lijeve ruke.“ Bjørnstad odmahne glavom. „Da je ubijena na dovratku i da je hodala unazad, bilo bi tragova krvi u hodniku.“ „I bilo ih je“, rekao je Simon, „ali ubojica ih je počistio. Sam si rekao da na kvaki nema otisaka. Nikakvih, čak ni od članova obitelji. Ne zato što je Agnete Iversen taman bila započela temeljito čistiti nekoliko sekundi nakon što su joj suprug i sin otišli na posao, nego zato što ubojica nije htio ostaviti nikakve dokaze. I prilično sam siguran da je obrisao krv s poda u koju je ugazio i da nije htio ostaviti otiske stopala. Pa je obrisao i potplate.“ „Tako znači?“ rekao je Bjørnstad. I dalje ga je onako gledao, ali više se nije smiješio. „I sve si to zaključio samo tako?“ „Kad obrišeš potplate cipela, ne ukloniš krv iz utora na njima“, rekao je Simon i pogledao na sat. „Ali ta će se krv sama obrisati ako, naprimjer, staneš na debeli sag kojemu vlakna uđu i u utore potplata te upiju krv. Na tepihu u spavaćoj sobi vidjet ćeš mrlju od krvi. Mislim da će se tvoj forenzičar složiti sa mnom, Bjørnstad.“ U šutnji koja je uslijedila Kari je začula zvuk automobila koji su policajci zaustavili na vrhu ceste. Potom su se začuli uznemireni glasovi, a jedan je pripadao mlađem muškarcu. Žrtvin suprug i sin. „Kako god“, rekao je Bjørnstad hineći ravnodušnost. „Nakraju uopće nije važno 108
gdje je žrtva ubijena. Ovo je provala koja je pošla po zlu, nikakvo ubojstvo s predumišljajem. A čini se da će nam se uskoro pridružiti netko tko može potvrditi da je iz kutije nestao nakit.“ „Dobro je to s nakitom“, rekao je Simon, „ali ja bih, da sam provalnik, uveo Agnete Iversen u kuću i prisilio je da mi pokaže gdje skriva prave vrijednosti. Natjerao bih je da mi kaže kombinaciju koja otvara sef. Svaki, čak i najgluplji provalnik zna da u ama baš svakoj ovakvoj kući postoji sef. Ali on ju je jednostavno ubio i pritom je htio da ga susjedi čuju. I nije se uspaničio – vidiš po tome kako je uklonio dokaze da je bio oprezan. Ne, on je znao da se neće zadržati na mjestu zločina i da će imati vremena otići mnogo prije nego što stigne policija. Nije riječ o lopovu jer je ukrao taman dovoljno da neiskusan istražitelj kojeg su roditelji tako lijepo odgojili ubrzo zaključi da je riječ o provali koja je pošla po zlu pa da i ne potraži pravi motiv.“ Simon je morao priznati da uživa u šutnji i iznenadnoj promjeni boje Bjørnstadova lica. Duboko u sebi Simon Kefas bio je jednostavna duša, ali nipošto nije bio osvetoljubiv. Iako je bio u iskušenju da mladom kolegi zada posljednji udarac, poštedio ga je. Ipak mu nije rekao da je lekcija završila. S vremenom i iskustvom Åsmund Bjørnstad lako bi mogao postati dobar istražitelj. A dobri istražitelji moraju naučiti biti ponizni. „Jako zanimljiva teorija, Kefas“, rekao je Bjørnstad. „Imat ću je na umu. Ali ne smijemo gubiti dragocjeno vrijeme i...“ osmjehnuo se, „možda da sad ipak kreneš?“ „Zašto mu nisi rekao sve?“ upitala je Kari dok je Simon oprezno vozio kroz zavoje niz Holmenkollåsen. „Sve?“ upitao je Simon hineći nevinost. Kari se morala nasmijati. Simon je glumatao da je ekscentrični starac. „Znaš da je čahura sletjela negdje u cvjetnjak. Nisi je pronašao, ali otisak stopala jesi. I fotografirao si ga. A zemlja odgovara onoj pronađenoj u hodniku?“ „Da.“ „Zašto mu onda i to nisi rekao?“ „Zato što je on ambiciozan istražitelj kome je ego veći od timskog duha, pa je za njega bolje da to sam otkrije. Bit će motiviraniji ako bude mislio da slijedi dokaze koje je on pronašao, a ne ja i krene u potragu za čovjekom koji nosi cipele broj četrdeset tri i koji je izvukao čahuru iz cvjetnjaka.“ Stali su na crveno u Stasjonsveienu. Kari prikrije zijevanje. „A kako si ti donio zaključak da je Bjørnstad takav?“ Simon se nasmijao. „Lako. I ja sam nekoć bio mlad i ambiciozan.“ 109
„Ali ambicija s vremenom izblijedi?“ „Dio, da“, nasmiješio se Simon. Samouvjeren osmijeh, pomislila je Kari. „Zato si prestao raditi u Odjelu za teške prijevare?“ „Zašto te to toliko zanima?“ „Bio si šef. Glavni inspektor zadužen za velik tim. U Ubojstvima su ti dopustili da zadržiš titulu, ali sad ipak vodiš jedino mene.“ „Aha“, rekao je Simon, prošao križanje i nastavio prema Smestadu. „Preplaćen, prekvalificiran, relikt. Ili sam samo dao svoje.“ „Što se dogodilo?“ „Ne želiš...“ „Da, želim.“ Vozili su se u tišini. Kari je zaključila da joj je bolje šutjeti. Gotovo su stigli u Majorstuen kad je Simon opet progovorio. „Otkrio sam operaciju pranja novca. Govorimo o ozbiljnoj svoti novca. O ljudima na visokim položajima. Moji su nadređeni smatrali da moja istraga nosi velik rizik. Da nemam dovoljno dokaza i da ćemo se naći na tankom ledu ako nastavimo s istragom, a da naposljetku ne uspijemo osigurati osuđujuću presudu. Ne govorimo o običnim kriminalcima. Osumnjičeni su bili jako moćni ljudi koji se bore za svoje interese koristeći iste resurse kao policija. Moji kolege bojali su se da ćemo ako i uspijemo sve to dokazati, kasnije platiti, odnosno da nas sve čeka odmazda.“ Opet šutnja. Tišina je potrajala sve do parka Frogner, gdje je Kari konačno izgubila strpljenje. „Znači, izbacili su te jer si pokrenuo kontroverznu istragu?“ Simon odmahne glavom. „Imao sam problema. S kockom. Ili, da upotrijebim tehnički izraz – ludomanija. Kupovao sam i prodavao dionice. E sad, nije to bilo nešto mnogo. Ali kad radiš u Odjelu za teške prijevare...“ „... Imaš pristup internim informacijama.“ „Nikad nisam tako trgovao dionicama, ali ipak sam prekršio pravila. I to su iskoristili koliko god je išlo.“ Kari kimne. Probijali su se prema središtu grada i Ibsenovom tunelu. „A nakon toga?“ „Više ne kockam. Niti gnjavim ljude.“ Opet onaj tužni rezignirani osmijeh. Kari je razmišljala o planovima za večer. Otići u teretanu. Večerati s rođacima. 110
Pogledati stan u Fagerborgu. A onda se začula kako postavlja pitanje koje joj se valjda pojavilo u drugom nesvjesnom dijelu mozga: „Zašto je ubojica odnio čahuru sa sobom?“ „Svaka čahura ima serijski broj, ali on nas rijetko dovede do ubojice“, odgovorio je Simon. „Možda se bojao da je ostavio otiske na njoj, ali mislim da je ovaj ubojica unaprijed mislio i na to, pa je koristio rukavice dok je punio pištolj. Također možemo zaključiti da je taj pištolj relativno nov, odnosno da je proizveden u posljednjih nekoliko godina.“ „Ma, da?“ „Već deset godina proizvođači oružja moraju ugravirati serijski broj na iglu oružja. Ta igla ostavi jedinstven otisak kad udari u čahuru. To znači da za identifikaciju vlasnika trebamo samo praznu čahuru i registar vatrenog oružja.“ Kari zagrize donju usnu i polako kimne. „Dobro, to shvaćam. Ali ne shvaćam zašto je htio da izgleda kao provala.“ „Baš kao što se bojao da je možda ostavio dokaz na čahuri, boji se i da ćemo otkriti tko je on ako saznamo njegov pravi motiv.“ „Pa, onda je jasno“, rekla je Kari, ali zapravo je razmišljala o nekretnini u Fagerborgu. U oglasu je pisalo da stan ima dva balkona, jedan na istočnoj strani i drugi na zapadnoj. „Kako to misliš?“ upitao je Simon. „Suprug“, rekla je Kari. „Svaki suprug u toj situaciji zna da će upravo njega policija prvog sumnjičiti ako ne sredi da izgleda kao da mu je žena ubijena iz nekog drugog razloga. Primjerice, tijekom provale.“ „A koji bi bio prvi razlog?“ „Ljubomora. Ljubav. Mržnja. Ima li još što?“ „Nema“, rekao je Simon. „To je sve.“
111
18.
Rano tog poslijepodneva na Oslo se sručio pljusak, ali to nije ohladilo grad. A onda je, kao da se želi iskupiti, kroz oblake zapeklo sunce koje je okupalo glavni grad bijelom svjetlošću od koje se s krovova i ulica podigla para. Louis se probudio kad je sunce bilo tako nisko na nebu da su mu zrake tukle u oči. Pogledao je svijet oko sebe. Ljudi su prolazili ispred njega i njegove posude u koju je skupljao milostinju. Taj je posao bio prilično unosan do prije nekoliko godina, kad su u Norvešku počeli pristizati rumunjski Romi. Ubrzo potom bilo ih je gotovo na svakom koraku. A onda su stigle čitave horde. Nametnici koji kradu, prose i švercaju. A protiv nametnika valja se boriti svim raspoloživim sredstvima. Louis je vjerovao da norveški prosjaci – baš kao i norveške brodarske kompanije – imaju pravo na državnu zaštitu od strane konkurencije. Sad je situacija postala takva da je morao krasti – to mu je bilo iscrpljujuće ali i ispod časti. Uzdahnuo je i provjerio posudu prljavim prstima. U njoj se nešto začulo. Nije zvučalo kao kovanice. Možda su novčanice? Ako je tako, bolje mu je da ih spremi prije nego što ih neki od onih Cigana ukrade. Pogledao je u posudu. Dvaput trepnuo. A onda ga je podigao. Bio je to sat. Ženski, reklo bi se po izgledu. Rolex. Očito krivotvorina. Ali težak. Stvarno težak. Zar ljudi zaista vole nositi na ruci tako teške stvari? Čuo je da ti satovi mogu pod vodu i do pedeset metara dubine, što je sigurno jako korisno kad odeš na plivanje. U kvartu je oduvijek bilo čudaka. Louis se osvrne po ulici. Poznavao je urara na uglu Stortingsgate; zajedno su išli u školu. Možda bi on mogao... Louis se jedva uspravi. Kine je stajala pored svojih kolica iz trgovine i pušila. Ali kad se upalilo zeleno na semaforu pa su svi drugi pješaci krenuli preko zebre, ona je ostala na mjestu. Predomislila se. Danas neće prijeći cestu. Ostala je na mjestu i dovršila cigaretu. A ona je kolica davno, stvarno davno, ukrala iz IKEA-e. Jednostavno ih je odvezla iz trgovine i ukrcala u kombi na parkiralištu. Odvezla je i njih i krevet Hemnes, stolić 112
Hemnes i neke police Billy do mjesta na kojem ju je, kako je bila uvjerena, čekala budućnost. To je trebao biti njezin život. On je složio namještaj i pripremio fiks za oboje. On je sad mrtav, a ona je živa. I više nije narkićka. Dobro je. No prošlo je previše vremena otkako je spavala u krevetu Hemnes. Ona petom ugasi cigaretu i zgrabi kolica iz IKEA-e za ručku. Primijetila je da je netko – vjerojatno neki pješak – u njezinim kolicima na prljavom vunenom prekrivaču ostavio plastičnu vrećicu. Ljutito ju je zgrabila; nije to prvi put da su ljudi njezina kolica i njezinu imovinu zamijenili s košem za smeće. Osvrnula se. Znala je gdje se nalazi ama baš svaki koš za smeće u Oslu, pa je znala da je jedan od njih točno iza nje. Ali tada je zastala. Vrećica je bila teška i pobudila je znatiželju u njoj. Otvorila ju je. Gurnula je ruku i izvukla sadržaj na poslijepodnevno sunce. A on je svjetlucao i sjajio se. Ogrlice i prsten. Privjesci su bili dijamanti, a prsten od čistog zlata. Pravo zlato, pravi dijamanti. Kine je bila gotovo sigurna da se nije prevarila jer je dobro znala kako izgledaju zlato i dijamanti. U krajnjoj liniji, u vrijeme njezina odrastanja uz namještaj nisu dolazile i upute za sastavljanje.
Johnny Puma razrogačio je oči. Osjetio je kako mu se prikrada strah pa se okrenuo u krevetu. Nije čuo da itko ulazi, ali sada je netko teško disao i stenjao. Zar je došao Coco? Ne, dahtanje je prije zvučalo kao ševa nego naplata dugovanja. Jednom je neki par dobio dopuštenje da boravi u Centru Ila; uprava je vjerojatno pomislila kako to dvoje toliko treba jedno drugo, pa su napravili iznimku. Taj je čovjek stvarno trebao tu ženu: ona je financirala njihovu ovisnost tako što se ševila od sobe do sobe sve dok uprava nije izgubila strpljenje i izbacila je. Došljak je stenjao. Ležao je na podu leđima okrenut njemu i Johnny je iz slušalica na njegovim ušima čuo sintetsku ritmičku glazbu i monoton robotski glas. Momak je radio sklekove. U svoje vrijeme Johnny je mogao napraviti stotinu sklekova na jednoj ruci. Momak je bio, bez svake sumnje, snažan, ali borio se s izdržljivošću – leđa su mu se već počela savijati. U svjetlosti koja je sipila između zavjesa i udarala u zid vidio je fotografiju koju je vjerojatno momak objesio na zid. Na njoj je bio neki čovjek u policijskoj uniformi. I vidio je još nešto na prozorskoj dasci. Par naušnica. Izgledale su skupocjeno; pitao se gdje ih je momak ukrao. Ako su stvarno skupe kao što izgledaju, mogle bi riješiti Johnnyjev problem. Kružile su glasine da Coco sutra odlazi iz prihvatilišta i da njegovi potrčci sakupljaju sve otvorene dugove. A to je značilo da Johnny ima još samo nekoliko sati da nabavi novac. Razmišljao je o tome bi li provalio u neki od stanova u Bislettu jer su mnogi otišli na odmor. Mogao bi pozvoniti i vidjeti ima li odgovora. Ali prvo je morao sakupiti energiju. A ovo mu je jednostavnije i sigurnije. Pitao se bi li se mogao iskrasti iz kreveta i neopaženo ukrasti naušnice, ali odustao je od te ideje. Bio on izdržljiv ili ne, tako bi riskirao ba113
tine. Sama ideja bila je smiješna. Ali mogao bi omesti došljaka, izmisliti izgovor da ga izvuče iz sobe i onda napasti. Johnny iznenada uhvati momkov pogled. Ovaj se bio okrenuo i sad je radio trbušnjake. Nasmiješio se. Johnny je pokazao da mu želi nešto reći pa je momak skinuo slušalice. Johnny je čuo riječi „... sad sam čist“ pa je i sam progovorio. „Hoćeš li mi pomoći da se spustim u kafić, frende? I ti moraš pojesti nešto nakon vježbanja. Ako tijelo nema masnoća ili ugljikohidrata koje može trošiti, počet će jesti mišić, kužiš? I onda si uzalud naporno vježbao.“ „Hvala na savjetu, Johnny. Prvo ću se otuširati, ali ti se spremi.“ Momak je ustao. Strpao je naušnice u džep i krenuo u smjeru zajedničkih tuševa. Dovraga! Johnny zatvori oči. Ima li energije za ovo? Da, mora je imati. Samo dvije minute. Brojao je sekunde. A onda je sjeo na rub kreveta. Odgurnuo se. Ustao. Zgrabio hlače sa stolice. Upravo ih je navlačio, kad se začulo kucanje na vratima. Momak je valjda zaboravio ključeve. Johnny je odšepao do vrata i otvorio ih. „Koliko ti puta moram reći da...?“ Stegnuta šaka s bokserom pogodila ga je ravno u čelo i Johnny Puma pao je na leđa. Vrata su se otvorila. Ušli su Coco i njegova dva momka. Momci su ga uhvatili za ruke, a Coco je glavom tako jako udario Johnnyja da je potiljkom zveknuo o gornji krevet Kad je uspio podići pogled, gledao je ravno u Cocove ružne oči namazane maskarom. Vidio je i sjajan vrh visoke potpetice. „Ja sam zaposlen čovjek, Johnny“, rekao je Coco na lošem norveškom. „Drugi imaju novca, ali ipak ne plaćaju. Ti nemaš novca, znam to, pa ćeš ti biti primjer svima njima.“ „P-primjer?“ „Ja sam razuman čovjek, Johnny. Ostat će ti jedno oko.“ „Ali... Molim te, Coco.“ „Ne miči se jer ću oštetiti oko dok ti ga budem vadio. Želim da drugi gadovi vide da je to pravo oko, dobro?“ Johnny je počeo vrištati, ali brzo ga je ušutkala ruka na ustima. „Polako, Johnny. U oku nema mnogo živaca. Bol neće biti strašna, obećavam.“ Johnny je znao da bi mu strah trebao dati snage da mu se suprotstavi, ali u njemu kao da više nije bilo ni trunke energije. Johnny Puma, čovjek koji je nekoć golim rukama podizao automobile, apatično je zurio u vrh potpetice koja se približavala. „Koliko?“ Glas je bio tih, gotovo šapat. Okrenuli su se prema vratima. Nitko nije čuo kad je ušao. Kosa mu je bila mokra i na sebi je imao samo traperice. „Izlazi!“ procijedio je Coco. Momak je ostao na mjestu. 114
„Koliko ti duguje?“ „Odmah! Želiš isprobati moj nož?“ Došljak se i dalje nije pomicao. Snagator koji je držao usta Johnnyju pustio ga je i krenuo prema momku. „On... Ukrao mi je naušnice!“ rekao je Johnny. „Istina je! U džepu su mu. Njima sam ti htio platiti, Coco. Pretraži ga i vidjet ćeš! Molim te, molim te, Coco!“ Johnny je začuo jecaje u svom glasu, ali nije ga bilo briga za to. Osim toga, činilo se da ga Coco ne čuje – samo je piljio u dečka. Vjerojatno se svinji sviđalo ono što je vidio. Coco je pokretom ruke opozvao snagatora i nasmijao se. „Ljepotane, govori li Johnny istinu?“ „Možeš pokušati saznati“, odgovorio je dečko. „Ali da sam na tvom mjestu, rekao bih koliko ti duguje i bilo bi manje nevolja. I manje nereda.“ „Dvanaest tisuća“, odgovorio je Coco. „Zašto...?“ Zastao je usred rečenice kad je dečko gurnuo ruku u džep, izvukao svežanj novčanica i počeo ih naglas brojati. Kad je došao do dvanaest, pružio ih je Cocu, a ostatak gurnuo u džep. Coco je oklijevao. Kao da s tim novcem nešto nije bilo kako treba. A onda se nasmijao. Otvorio je usta i otkrio zlatne zube koje je ugradio umjesto savršeno zdravih bijelih. „Jebote. Je-bo-te.“ Ponovo je prebrajao novac. Podigao pogled. „Onda smo gotovi?“ upitao je momak, ali ne s kamenim licem mladog dilera koji je u životu pogledao previše filmova. Upravo suprotno, on se smiješio. Kao što su se konobarice smiješile Johnnyju u vrijeme kad je jeo u finim restoranima i kad bi ga upitale je li zadovoljan jelom. „U redu je“, nacerio se Coco. Johnny je legao i zatvorio oči. Još neko vrijeme nakon što su Coco i njegovi snagatori zatvorili vrata i nestali niz hodnik, odjekivao je Cocov smijeh. „Ne brini se“, rekao je momak. Johnny ga je čuo iako se silno trudio isključiti njegov glas. „I ja bih postupio isto da sam bio na tvom mjestu.“ Ali nisi na mom mjestu, pomislio je Johnny i dalje osjećajući suze negdje između grla i prsa. Ti nisi bio Johnny Puma. I onda postao ovo u što sam se sad pretvorio. „Zašto se ne bismo spustili u kafić, Johnny?“
U sobi se vidjela jedino svjetlost zaslona računala. Jedina buka dopirala je kroz vrata koja je Simon ostavio pritvorenima. Čuo se tih zvuk radija iz kuhinje na donjem katu i kako Else lupa loncima. Ona je bila tipična žena iz obitelji sa sela – uvi115
jek je nešto trebalo očistiti, oprati, posložiti, pomaknuti, posaditi, zašiti, ispeći. Ona nikad nije mogla samo besposleno sjediti i uživati u trenutku. Ma koliko toga obavio danas, sutra te je čekalo još nekakvih obaveza. A to je značilo da uvijek moraš raditi ravnomjernim ritmom i nikada se ne smiješ ubiti od posla. Bila je to umirujuća buka nekoga tko je navikao pronalaziti ispunjenje u poslu, zvuk koji je širio nekakav mir i zadovoljstvo. Pomalo joj je i zavidio. Ali katkad bi začuo i druge zvukove: kad bi se spotakla ili kad bi joj nešto ispalo na pod. Kad bi se to dogodilo, on bi samo osluškivao. Pričekao bi hoće li začuti njezin glas koji bi mu rekao ima li sve pod kontrolom. I kad bi se tako uvjerio da je sve u redu, ne bi joj poslije to ni spomenuo, nego bi je ostavio u uvjerenju kako ništa nije primijetio. Ulogirao se na mrežu Odjela za ubojstva i pročitao izvješća o Peru Vollanu. Kari je napisala stvarno mnogo toga, zbilja se potrudila. A ipak, dok je čitao, imao je dojam da nešto nedostaje. Čak ni najbirokratskiji policijski izvještaj koji je potpuno pratio proceduru nije mogao prikriti činjenicu da ga je napisao netko mlad i ambiciozan. Karini su izvještaji bili školski primjer pisanja policijskih izvještaja: kratko i jasno, i sve same činjenice. Nije bilo tendencioznih teorija ili smjelih hipoteza. Bili su beživotni i hladni. Pročitao je i izjave svjedoka tražeći nešto zanimljivo o ljudima s kojima je Vollan bio u kontaktu. Ništa. Zagledao se u zid. Razmišljao je o dvije riječi. Nestor. Riješeno. A onda je stao guglati Agnete Iversen. Pojavili su se novinski naslovi o ubojstvu. BRUTALNO UBOJSTVO POZNATE INVESTITORICE U NEKRETNINE UBIJENA I OPLJAČKANA U SVOM DOMU Kliknuo je na jedan od naslova. Citirali su Åsmunda Bjørnstada s tiskovne konferencije u Brynu. Kriposov je istražiteljski tim otkrio da je Agnete Iversen pronađena u kuhinji, no vjerojatno je ubijena na ulazu. Nastavio je čitati. Neki dokazi sugeriraju da je u pitanju pljačka, no zasad ne možemo isključiti 116
druge motive.
Simon je listao do starijih novinskih članaka. Bili su gotovo isključivo iz poslovnih tiskovina. Agnete Iversen bila je kći jednog od najvećih zemljoposjednika u Oslu, imala je magisterij iz ekonomije s Whartona u Philadelphiji i relativno je mlada preuzela upravljanje obiteljskim bogatstvom. No umirovila se nakon udaje za kolegu ekonomista Ivera Iversena. Jedan ju je novinar opisao kao administratoricu, nekog tko učinkovito i profitabilno upravlja portfeljem. Njezin suprug, s druge strane, prihvatio je agresivniju strategiju, često je kupovao i prodavao, što je nosilo veći rizik ali i veću dobit. Drugi je članak, star dvije godine, prikazivao njihova sina Ivera mlađeg ispod naslova NASLJEDNIK MILIJUNAŠ UŽIVA KAO PLAYBOY NA IBIZI. Preplanuo, nasmijan, širokog osmijeha i crvenih očiju zbog bljeskalice fotoaparata, znojan nakon plesa s bocom pjenušca u jednoj ruci i plavušom u drugoj. Prije tri godine stranica poslovne rubrike u novinama prikazivala je Ivera starijeg kako se rukuje sa šefom financija Gradskog vijeća Osla kad je objavljeno da su Nekretnine Iversen potrošile milijardu kruna za kupnju gradskog zemljišta. Simon je začuo kako je netko otvorio vrata radne sobe. Pred njega je sletjela šalica vrelog čaja. „Ne trebaš više svjetla?“ upitala je Else i spustila mu dlanove na ramena. Vjerojatno ga je htjela izmasirati. Ili je samo izgubila ravnotežu. „I dalje čekam sljedeći nastavak“, odgovorio je Simon. „Nastavak čega?“ „Onog što je liječnik rekao.“ „Ali nazvala sam te i rekla ti – ljubavi, zar si postao zaboravan?“ nasmijala se i poljubila ga u potiljak. Osjetio je njezine meke usne na koži. Činilo mu se da ga voli. „Rekla si da se nema što učiniti“, odgovorio je Simon. „Jesam.“ „Ali?“ „Što?“ „Poznajem te, Else. Nije rekao samo to.“ Odmaknula se i ostavila samo jednu ruku na njegovu ramenu. On je čekao što će mu reći. „Rekao je da postoji nova vrsta operacije u SAD-u. Pomoći će onima nakon 117
mene.“ „Nakon tebe?“ „Kad ta operacija i oprema postanu standardni postupak. Ali dotad će proći godine i godine. Sada je to složeno i stoji pravo bogatstvo.“ Simon se okrenuo tako brzo da je morala ustuknuti. Uhvatio ju je za dlanove. „Ali to su sjajne vijesti! Koliko?“ „Više nego što si može priuštiti žena koja prima invalidninu i netko na policijskoj plaći.“ „Else, slušaj. Nemamo djece. Imamo kuću, ne trošimo novac ni na što drugo. Imamo odakle to platiti...“ „Prestani, Simon. Dobro znaš da nemamo novca. A kuća nam je pod hipotekom.“ Simon proguta knedlu. Nije spomenula njegov kockarski dug. I uvijek je tako pazila da ga ne podsjeti kako još otplaćuju njegove grijehe iz prošlosti. Stegnuo joj je ruke. „Smislit ću nešto. Imam prijatelje koji će nam posuditi novac. Vjeruj mi. Koliko?“ „Imao si prijatelje, Simon. Ali u posljednje vrijeme uopće se ne čuješ s njima. Uvijek ti ponavljam da moraš održavati kontakt ili ćete se potpuno razići.“ Simon uzdahne. Slegne ramenima. „Imam tebe.“ Ona odmahne glavom. „Ja ti nisam dovoljna, Simon.“ „Da, jesi.“ „Ne želim ti biti dovoljna.“ Sagnula se i poljubila ga u čelo. „Umorna sam. Idem leći.“ „Dobro, ali koliko stoji...?“ Ona je već otišla. Simon pogleda za njom. Potom isključi računalo i izvuče mobitel. Pogleda popis kontakata. Stari prijatelji. Stari neprijatelji. Neki korisni, većina nije. Odluči okrenuti broj jednog od njih kojeg je smatrao neprijateljem. Ali od njega bi moglo biti koristi. Fredrik Ansgar iznenadio se kad ga je nazvao, baš kao što je Simon i očekivao, ali hinio je oduševljenje i pristao se naći s njim – nije se pretvarao da je zatrpan poslom.. Kad je prekinuo razgovor, Simon je sjedio u tami, zagledan u mobitel. Razmišljao je o svom snu. O svom vidu. Dao bi joj svoje oči. A onda je shvatio što vidi na mobitelu. Bila je to fotografija otiska stopala u cvjetnjaku. 118
„Dobra klopa“, rekao je Johnny i obrisao usta. „Ti nećeš ništa jesti?“ Momak se nasmiješio i odmahnuo glavom. Kafić je bio prostorija s otvorenom kuhinjom, šankovima za posluživanje, odjelom za samoposluživanje i stolovima koji su svi bili zauzeti. Obično se zatvarao poslije ručka, ali otkako je renoviran kafić Bymisjonen za ovisnike u Skippergati, produljili su radno vrijeme, što je značilo da dolaze i drugi gosti, ne samo stanari. Ali kako ih je većina u nekom trenutku živjela u Centru Ila, Johnny je poznavao svako lice. Otpio je gutljaj kave i pogledao namrštene ovisnike. U očima im je vidio tipičnu paranoju, koja kao da ih vječno drži, i traganje za nečim. Ondje se uvijek netko vrzmao. Mjesto je bilo nalik izvoru u savani gdje je svatko u jednom trenutku plijen, a već u drugom lešinar. Osim onog momka. Sve dosad izgledao je opušteno. Johnny je slijedio njegov pogled do kuhinje u kojoj se upravo pojavila Martha. Navukla je kaput i očito se spremala kući. A Johnny je vidio kako se momku šire zjenice. Ovisnici gotovo nesvjesno uvijek proučavaju zjenice drugih ljudi. Pucaju li se? Jesu li urokani? Jesu li opasni? Na isti način proučavaju im kretnje ruku. Tako vidiš sprema li te se netko pokrasti ili namjerava izvući nož. Ti drugi ovisnici također često u opasnim situacijama onako instinktivno stave ruku na mjesto na kojem čuvaju drogu ili novac da bi ga zaštitili. A momak je držao ruke u džepovima. Tamo gdje je prije stavio one naušnice. Johnny ipak nije baš toliko glup. Martha ulazi, momku se šire zjenice. Naušnice. Stolica zaškripi po podu kad momak ustane i grozničavo se zagleda u nju. Johnny se nakašlje. „Stig...“ Prekasno. Momak je već okrenuo leđa Johnnyju i krenuo prema njoj. U istom trenutku otvorila su se ulazna vrata i ušao je čovjek koji mu je odmah upao u oči. Kratka crna kožnata jakna, kratko ošišana crna kosa. Široka ramena i odlučan izraz lica. Nervozno je odgurnuo stanara koji se bio ukipio baš kao pravi narkić. Mahnuo je Marthi kao i ona njemu. A Johnny je vidio da je momak to primijetio. Zastao je kao da je izgubio volju, a Martha je krenula prema vratima. Vidio je kako onaj tip gura ruku u džep kožnate jakne i podiže lakat da ga ona može uhvatiti pod ruku. A to je i učinila. Bila je to uvježbana kretnja dvoje ljudi koji su zajedno već neko vrijeme. Nestali su u vjetrovitoj i iznenada hladnoj večeri. Momak je zaprepašteno stajao nasred prostorije, kao da mu treba vremena da probavi informacije. Johnny je vidio da su se sve glave u prostoriji okrenule prema njemu. I znao je o čemu svi razmišljaju. Lovina. Johnnyja je probudio zvuk plača. I na trenutak je pomislio da je u sobi duh. Beba. Opet se vratila. Ali onda je shvatio da zvuk dolazi s gornjeg kreveta. Okrenuo se na bok. Krevet se počeo tresti, a plač se pretvorio u jecaje. Johnny je ustao i stao pred krevet. Stavio je ruku momku na rame, a on se tresao kao list. Johnny upali 119
lampicu na zidu iznad njega. Prvo je ugledao zube zarivene u jastuk. „Boli?“ upitao je Johnny, a pitanje je zazvučalo više kao izjava. U njega je gledalo mrtvački blijedo, znojno lice upalih očiju. „Heroin?“ upitao je Johnny. Liceje kimnulo. „Hoćeš da ti pokušam nabaviti malo?“ Odmahivanje glavom. „Znaš da si na krivom mjestu ako se želiš skinuti?“ upitao je Johnny. Kimanje. „Kako ti onda mogu pomoći?“ Dečko navlaži usne bijelim jezikom. Nešto je prošaptao. „Ha?“ nagnuo se Johnny. Osjetio je težak truo dah koji je dopirao momku iz usta. Jedva da je razumio riječi. Uspravio se i kimnuo. Johnny se vrati u krevet i zagleda u madrac iznad sebe. Bio je prekriven najlonom koji nije propuštao tjelesne izlučevine. Slušao je neprekidnu buku iz centra, zvuk uvijek nemirnih brzih koraka u hodniku, psovanje, glasnu glazbu, smijeh, kucanje po vratima, očajničke krikove i žurno dilanje koje se odvijalo pred vratima. Ali ništa od toga nije moglo ublažiti tiho jecanje i riječi koje mu je momak prošaptao: „Spriječi me ako pokušam izaći.“
120
19.
„Dakle, sad si u Ubojstvima“, rekao je Fredrik i nasmiješio se iza sunčanih naočala. Dizajnerski logotip na ručki bio je tako sitan da se Simon morao dobro zagledati da bi ga vidio, ali netko modno osvješteniji od njega odmah bi znao da je riječ o jednom od ekskluzivnih brendova. Simon je svejedno pretpostavio da su naočale sigurno skupe, baš kao i Fredrikova košulja, kravata, manikura i frizura. Ali, stvarno, svijetlosivo odijelo sa smeđim cipelama? Valjda se to danas nosi. „Jesam“, odgovorio je Simon i zaškiljio. Sjeo je tako da mu vjetar i sunce tuku u leđa, ali sunčane zrake odbijale su se o staklene površine novosagrađenih zgrada s druge strane kanala. Našli su se jer je Simon tako htio, ali Fredrik je predložio japanski restoran na Tjuvholmenu; četvrti kojem bi se naziv doslovno mogao prevesti kao „otok lopova“, pa se Simon zapitao odnosi li se to na sve ondašnje investicijske kompanije uključujući Fredrikovu. „A ti ulažeš novac ljudi koji su toliko bogati da im više nije važno što ćeš napraviti s njim?“ Fredrik se nasmije. „Tako nekako.“ Konobar je pred svakog od njih spustio malen pladanj s nečim što je sličilo malim meduzama. Simon je i pomislio da su ono male meduze. Naime, u Tjuvholmenu sushi je postao pizza za gornju srednju klasu. „Nedostaje li ti kada Odjel za teške prijevare?“ upitao je Simon i otpio vode iz čaše. Tvrdilo se da je to voda iz Vossa, izvezena u SAD i potom uvezena u Norvešku, očišćena od esencijalnih minerala potrebnih tijelu koje ionako možeš unijeti u organizam besplatno ako piješ vodu iz slavine. A boca te vode stajala je šezdeset kruna. Simon je prestao pokušavati shvatiti kretanja na tržištu, tu psihologiju i borbu 121
za moć. Ali Fredrik nije. On je to pohvatao. Bio je u igri. Simon je ionako mislio da je on oduvijek bio takav. Imao je toliko toga zajedničkog s Kari; i on je bio predobro obrazovan, previše ambiciozan i odveć svjestan svoje vrijednosti da bi mu policija mogla stati na kraj. „Nedostaju mi kolege i uzbuđenje“, odgovorio je Fredrik. „Ali polagan ritam i birokracija nikako. Možda si i ti zato otišao?“ Tako je brzo podigao čašu da mu Simon na licu nije stigao pročitati je li on doista ne zna ili se samo pretvara. Na koncu, svađa oko pranja novca izbila je nedugo nakon što je Fredrik objavio da prelazi na popularnu mračnu stranu. Ali možda tad više nije ni imao veza u policiji. „Tako nekako“, procijedio je Simon. „Ubojstva ti bolje leže“, rekao je Fredrik i lažno diskretno bacio pogled na sat. „Kad smo kod onog što mi leži“, započeo je Simon, „htio sam se naći s tobom jer trebam pozajmicu. Zbog svoje žene. Potrebna joj je operacija očiju. Else – sjećaš je se?“ Dok je Fredrik žvakao meduze, ispustio je zvuk koji se mogao svakako protumačiti. Simon je pričekao da proguta zalogaj. „Žao mi je, Simon, ali novac klijenata ulažemo samo u provjerene kompanije ili državne obveznice. Nikad ga ne posuđujemo građanima.“ „Svjestan sam toga, ali pitam tebe jer ne mogu koristiti uobičajene kanale.“ Fredrik je oprezno obrisao kutove usana i spustio ubrus na tanjur. „Žao mi je što ti ne mogu pomoći. Operacija očiju? Zvuči ozbiljno.“ Tad im je prišao konobar, uzeo Fredrikov tanjur, vidio da je Simonov netaknut i upitno ga pogledao. Simon mu je pokazao neka ga odnese. „Jelo ti se nije svidjelo?“ upitao je Fredrik i na dvije riječi stranog jezika koji je lako mogao biti i japanski zatražio račun. „Ne znam, ali općenito sam sumnjičav prema beskičmenjacima. Prelako ih je progutati, ako me razumiješ. Uostalom, ona je životinja djelovala još živo, pa se nadam da će dobiti drugu priliku u akvariju.“ Fredrik se nepotrebno srčano nasmijao šali, sretan što je drugi dio njihova razgovora završio. Zgrabio je račun čim je stigao. „Pusti meni...“ započeo je Simon, ali Fredrik je već gurnuo karticu u POS uređaj koji je konobar donio i sada je pritiskao tipke. „Drago mi je što sam te vidio i žao mi je što ti nisam mogao pomoći“, rekao je Fredrik kad je konobar nestao. Simon je shvatio da se Fredrik već sprema otići. „Jesi li čitao o jučerašnjem ubojstvu žene koja se preziva Iversen?“ 122
„O, Bože, jesam“, Fredrik odmahne glavom, skine naočale i protrlja oči. „Iver Iversen jedan je od naših klijenata. To je tragedija.“ „Vjerujem da ti je bio klijent i dok si radio za Teške prijevare.“ „Molim?“ „Hoću reći, osumnjičeni. Šteta što su svi tvog kalibra dali otkaz. S ljudima poput tebe slučaj smo mogli dovesti na sud. Poslovanje nekretninama treba se nadzirati. Nekad smo se slagali oko toga, sjećaš se, Fredrik?“ Fredrik je opet stavio naočale. „Uvijek si kockao s velikim ulozima, Simon.“ Simon kimne. Znači, Fredrik zna zašto je Simon iznenada prešao u drugi odjel. „Kad smo kod kockanja“, rekao je Simon, „ja sam samo glupi murjak bez diplome iz ekonomije, ali kad god bih pregledavao Iversenove račune, zapitao bih se kako je kompanija uspjela opstati. Beznadno je loše kupovala i prodavala nekretnine, odnosno u većini slučajeva trpjela je goleme gubitke.“ „Da, ali oduvijek su dobro upravljali svojom imovinom.“ „Blaženi gubici koje preneseš u drugu godinu. Zbog njih Iversen posljednjih godina nije platio gotovo ni krune poreza na dobit.“ „Blagi Bože, zvučiš kao da si se vratio u Odjel za teške prijevare.“ „Moja lozinka i dalje mi omogućava pristup starim datotekama. Sinoć sam bacio pogled na to.“ „Zbilja? Ali u tome nema ničega ilegalnog, porezni zakoni su jednostavno takvi.“ „Jesu“, složio se Simon, naslonio bradu na dlan pa se zagledao u plavo nebo. „Ti to najbolje znaš. Naposljetku, ti si istraživao Iversena. Možda je Agnete Iversen ubio bijesni poreznik.“ „Što?“ Simon se kratko nasmijao pa ustao. , Ja sam samo starac koji te zafrkava. Hvala na ručku.“ „Simon?“ „Da.“ „Ne želim ti buditi lažne nade, ali raspitat ću se o pozajmici.“ „Hvala ti na tome“, rekao je Simon i zakopčao sako. „Bok.“ Nije se ni morao okrenuti – znao je da ga Fredrik zamišljeno promatra kako odlazi.
123
Lars Gilberg spustio je novine koje je pronašao ispred supermarketa. Te će mu novine večeras poslužiti kao jastuk. Članak o ubojstvu bogatašice sa zapadne strane Osla protezao se čak na nekoliko stranica. Da je žrtva bila neka sirota duša koja je umrla od predoziranja nečistom robom negdje niz rijeku u Skippergati, jedva da bi zaslužila nekoliko redaka. Faca iz Kriposa, čovjek koji se preziva Bjørnstad, objavio je medijima da se u istrazi koriste svi dostupni resursi. Ma, stvarno? A da pokušaju uhvatiti one masovne ubojice koji miješaju arsen s drogom pa je prodaju? Gilberg proviri iz sjene. Prilazio mu je lik u majici s kapuljačom. Izgledao je poput onih trkača koji su džogirali uz rijeku. No lik je ugledao Gilberga i usporio, a Gilberg je pretpostavio da je ili murjak ili neki bogatunčić koji traži speed. Gilberg je prepoznao momka tek kad je stigao pod most i skinuo kapuljaču. Bio je znojan i zadihan. Gilberg je odlučno ustao s novina i gotovo je izgledao sretno što ga vidi. „Bok, dečko. Čuvao sam ti stvari, znaš. Još su tamo.“ Kimnuo je prema grmlju. „Hvala ti“, rekao je momak, čučnuo i provjerio puls. „Ali pitao sam se možeš li mi učiniti još jednu uslugu?“ „Naravno. Bilo što.“ „Hvala ti. Koji dileri prodaju Superboy?“ Lars Gilberg zatvori oči. Dovraga. „Nemoj to raditi, dečko. Okani se Superboya.“ „Zašto?“ „Zato što ti mogu nabrojati najmanje trojicu koje je samo ovog ljeta ubilo baš to sranje.“ „Tko prodaje najčišću robu?“ „To ne znam. Ja to ne uzimam. Ali dilere ti je lako pronaći – Superboy se prodaje samo na jednom mjestu u gradu. Uvijek rade u paru. Jedan ima drogu, a drugi uzima novac. Nalaze se ispod mosta Nybrua.“ „Kako izgledaju?“ „Ovisi, ali taj koji ubire novac obično bude nabijen prištav tip kratke kose. On je šef, ali voli biti na ulici i sam rješavati lovu. Gad je oprezan i ne vjeruje svojim dilerima.“ „Nabijen i prištav?“ „Da, odmah ćeš ga prepoznati po spuštenim kapcima zbog čega uvijek izgleda pospano. Kužiš me?“ „Govoriš o Kalleu?“ „Znaš ga?“ 124
Momak polako kimne. „Onda znaš što mu se dogodilo s kapcima?“ „Znaš možda kad radi?“ upitao je momak. „Tamo su od četiri do devet. Znam to jer se prvi kupci počinju skupljati pola sata prije. A posljednji dojure malo prije devet. Kao štakori su, boje se da će im pobjeći.“ Momak navuče kapuljaču. „Hvala, frende.“ „Lars. Zovem se Lars.“ „Hvala ti, Lars. Trebaš li što? Novac?“ Larsu je novac uvijek trebao. Odmahnuo je glavom. „Kako se ti zoveš?“ Momak slegne ramenima, napravi pokret koji je trebao značiti neka ga zove kako god ga volja. A onda nastavi trčati.
Martha je sjedila na recepciji kad se on pojavio na stepenicama i projurio pored nje. „Stig!“ zazvala ga je. Zastao je trenutak prekasno. Možda zbog toga što su mu refleksi usporeni. Ili se nije zvao Stig. Znojio se i izgledao kao da se vratio s trčanja. Nadala se da nije bježao od nevolja. „Imam nešto za tebe“, rekla je. „Čekaj!“ Podigla je kutiju, rekla Mariji da će se vratiti za nekoliko minuta i pojurila za njim. Rukom mu je nježno dotakla lakat. „Dođi, idemo u tvoju i Johnnyjevu sobu.“ Kad su ušli u sobu, dočekao ih je neobičan prizor. Zastori su bili rastvoreni, pa se soba kupala u svjetlosti. Johnnyja nije bilo nigdje na vidiku, a zrak je bio svjež jer je jedan od prozora bio otvoren – onoliko koliko se mogao otvoriti jer im je Gradsko vijeće Osla naredilo da u svim sobama ugrade zaštitne brave na prozorima. Naređenje je uslijedilo neposredno nakon nekoliko incidenata kad su pješaci na pločniku skoro stradali od velikih i teških predmeta kao što su radijski prijamnici, linije, a ponekad i televizori, koji su redovito letjeli kroz prozore centra. Stanari centra nabavljali su mnogo elektroničke robe, ali provođenje te naredbe ipak je nastupilo tek kad je kroz prozore Centra Ila počeo letjeti organski otpad. Naime, zbog socijalne fobije koja je vladala među stanarima mnogi od njih često nisu željeli koristiti zajedničke toalete, pa ih je nekolicina dobila dopuštenje vršiti nuždu u kantama u sobama. Uglavnom su ih praznili na predviđenim mjestima, a ponekad, nažalost, i nije bilo tako. Jedan stanar držao je kantu na prozorskoj dasci da jednostavno može otvoriti 125
prozor i riješiti se najgoreg smrada. Jednog je dana neki zaposlenik otvorio vrata sobe, a propuh je prevrnuo kantu. To se zbilo tijekom renoviranja nove slastičarnice, a slučaj je htio da na ljestvama točno ispod prozora stoji soboslikar. Soboslikar je izbjegao opasnije ozljede, ali Martha – koja je prva stigla na mjesto nezgode i priskočila upomoć ozlijeđenom muškarcu – znala je da će taj incident imati trajne posljedice. „Sjedni“, rekla je i pokazala na stolicu. „I skini cipele.“ On ju je poslušao. Otvorila je kutiju. „Nisam htjela da ih drugi vide“, rekla je i izvukla par cipela od meke crne kože. „Pripadale su mom ocu“, rekla je i pružila mu ih. „Mislim da nosite isti broj.“ Djelovao je iznenađeno i osjetila je da se crveni. „Ne možeš tražiti posao u tenisicama“, brzo je dodala. Ogledala se po sobi dok ih je navlačio. Nije bila sigurna, ali činilo joj se da osjeća miris deterdženta. Koliko je njoj poznato, čistači danas nisu bili ovdje. Prišla je fotografiji na zidu. „Tko je ovo?“ „Moj otac“, odgovorio je. „Stvarno? Policajac?“ „Da. Vidi.“ Okrenula se prema njemu. Ustao je pa prvo spustio na pod desnu nogu, a potom i lijevu. „!?“ „Savršeno mi pristaju“, nasmiješio se. „Hvala ti, Martha.“ Lecnula se kad joj je izgovorio ime. Nije da je nitko nije zvao imenom – stanari su se svima tako obraćali. Prezimena, adrese i imena članova obitelji bili su povjerljivi; u krajnjoj liniji, osoblje je svakodnevno svjedočilo dilanju. Ali bilo je nečega u načinu na koji je on sad izgovorio njezino ime. Kao da ju je dotaknuo. Meko i nježno, gotovo opipljivo. Shvatila je da ne smije biti sama u sobi s njim; isprva je pretpostavljala da će i Johnny biti ondje. Pitala se gdje je on. Johnnyja su iz kreveta mogli izvući jedino droga, toalet ili hrana. Tim redoslijedom. A ipak je ostala na mjestu. „Kakav posao tražiš?“ upitala je. Bila je svjesna da zvuči zadihano. „Nešto u pravnom sustavu“, ozbiljno je odgovorio. Bilo je nečega slatkog u toj njegovoj iskrenosti. Gotovo dragocjenog. „Kao tvoj otac?“ „Ne, policajci rade za izvršnu vlast. Želim raditi u sudstvu.“ Nasmiješila se. Bio je toliko drugačiji od svih. Možda je zato toliko razmišljala 126
o njemu – nije bio nimalo nalik drugim ovisnicima. I toliko se razlikovao od Andersa. Anders je djelovao mirno i sabrano, a ovaj je dečko bio otvoren i ranjiv. Anders je bio sumnjičav i grub prema ljudima koje je tek trebao upoznati i steći dobro mišljenje o njima, Stig je djelovao srdačno, blago, gotovo naivno. „Moram ići“, rekla je. „Da“, složio se i naslonio na zid. Otkopčao je majicu s kapuljačom. Majica ispod nje bila je posve mokra od znoja i zalijepila mu se za tijelo. Htio je još nešto reći, ali njoj je zakrčao voki-toki. Prinijela ga je uhu. Netko joj je došao u posjet. „Što si htio reći?“ upitala ga je. „Može pričekati“, rekao je momak i nasmiješio se. Opet onaj policajac. Čekao ju je na recepciji. „Pustili su me“, ispričao se. Martha ljutito pogleda Mariju koja je podigla ruke kao da se brani. „Možemo li negdje...?“ Martha ga je uvela u sobu za sastanke, ali nije ga ponudila kavom. „Znate li što je ovo?“ upitao je i podigao mobitel da ona može vidjeti ekran. „Slika zemlje?“ „To je otisak stopala. Vama to vjerojatno ne znači mnogo, ali pitao sam se zašto mi taj otisak stopala izgleda tako poznato. A onda sam shvatio da je to zato što sam ga vidio na čitavom nizu mjesta zločina. Znate, tamo gdje nalazimo trupla. Uglavnom kao tragove u snijegu na kontejnerskom terminalu u luci, u narkomanskoj jazbini, u dvorištu nekog dilera, u bunkeru iz Drugog svjetskog rata gdje se sada urokavaju narkići. Ukratko...“ „Ukratko, na mjestima koja posjećuju ljudi koji žive ovdje“, uzdahnula je Martha. „Točno. Obično se ispostavi da je neka smrt bila nesretan slučaj, ali što god bio uzrok, ovaj otisak stopala uvijek se pojavljuje. Plave vojne tenisice postale su najčešća obuća ovisnika i beskućnika po cijeloj Norveškoj jer ih dijele Vojska spasa i Bymisjonen. I stoga su posve beskorisne kao dokaz jer ih nosi previše ljudi s kriminalističkim dosjeima.“ „Pa što onda tražite ovdje, glavni inspektore Kefas?“ „Takve se tenisice više ne proizvode, a one postojeće već su iznošene. Ali ako bolje pogledate sliku, vidjet ćete da otisak ima jasan uzorak, što znači da su tenisice nove. Provjerio sam kod Vojske spasa i rekli su mi da su posljednju pošiljku tenisica poslali vama u ožujku ove godine. Moje pitanje glasi: Jeste li od proljeća nekome dali ovakve tenisice? Broj četrdeset tri.“ 127
„Odgovor je da, naravno.“ „Kome...“ „Mnogima.“ „Broj...“ „Muškarci sa zapada najčešće imaju upravo taj broj noge – a znači da to vrijedi i za narkomane. Nisam vam spremna reći ništa više.“ Martha ga je pogledala i čvrsto stisnula usne. Policajac uzdahne. „Poštujem vašu odluku da štitite privatnost stanara. Ali sad ne govorimo o gramu speeda, nego o istrazi ubojstva. Pronašao sam ovaj otisak u Holmenkollåsenu gdje je jučer ubijena žena. Agnete Iversen.“ „Iversen?“ Martha je iznenada opet ostala bez daha. Neobično. Ali opet, onaj isti terapeut koji joj je postavio dijagnozu gubitka empatije rekao joj je da je to jedan od znakova stresa. Glavni inspektor Kefas malčice nakrivi glavu. „Da, Iversen. Bilo je u svim novinama. Ubijena je na ulazu svog doma...“ „Da, da, vidjela sam neke naslove. Ali ne čitam takve priče. U ovom poslu ima dovoljno crnila. Znate na što mislim.“ „Znam. Zvala se Agnete Iversen. Četrdeset i devet godina. Prije je bila poslovna žena, nakon toga kućanica. Udana, dvadesetogodišnji sin. Predsjednica lokalnog Ženskog instituta. Poznata humanitarka. Vjerojatno možemo reći da je bila jedan od stupova našeg društva.“ Martha se nakašlje. „Sigurni ste da otisak pripada ubojici?“ „Nismo. Ali u spavaćoj sobi pronašli smo dio otiska stopala koji odgovara ovome.“ Martha se ponovo nakašlje. Trebala bi otići liječniku. „Ali pretpostavimo da se sjetim svih kojima sam dala tenisice broj četrdeset tri. Kako ćete saznati tko je od njih bio na mjestu zločina?“ „Nisam siguran možemo li to saznati, ali čini se da je ubojica ugazio u žrtvinu krv pa se ona uvukla u utore na potplatu. I ako se zgrušala, u njima zasigurno još uvijek ima krvi.“ „Shvaćam“, rekla je Martha. Glavni inspektor Kefas čekao je njezinu reakciju. Ona ustane. „Ali bojim se da vam ja nisam od koristi. Naravno, mogu provjeriti s drugim zaposlenicima sjećaju li se oni broja četrdeset tri.“ 128
Policajac je ostao sjediti kako bi joj dao vremena da se predomisli. I da mu nešto kaže. A onda je i on ustao te joj pružio posjetnicu. „Hvala vam, cijenim to. Nazovite me u bilo koje doba.“ Martha je nakon odlaska glavnog inspektora Kefasa ostala sjediti. Zagrizla je donju usnu. Rekla mu je istinu. Broj četrdeset tri doista je najčešća veličina muškog stopala.
„Zatvaramo“, objavio je Kalle. Bilo je devet i sunce je počelo zalaziti iza zgrada na obali rijeke. Uzeo je posljednje novčanice od stotinu kruna i gurnuo ih u torbicu na pojasu. Čuo je da u Sankt Peterburgu dilere koji imaju kod sebe gotovinu toliko često pljačkaju da im je mafija nabavila čelične torbice za novac koje se mogu zavariti oko struka. Imale su uzak utor u koji se ugura novac i šifru poznatu samo dečkima u centrali, pa nije imalo svrhe mučiti dilere niti su oni mogli pasti u iskušenje da kradu. Diler je s tim pojasom oko struka morao spavati, jesti, odlaziti na zahod i ševiti, no Kalle je ozbiljno razmišljao o tome da kopira taj izum. Stajati ondje sam iz večeri u večer dovodilo ga je do ludila. „Molim vas!“ Glas je pripadao jednoj od onih potrošenih narkićkih kurvica. Cura je bila kost i koža. Glava joj je bila nalik žrtvama holokausta. „Sutra“, odgovorio je Kalle već na odlasku. „Moram nabaviti bar malo!“ „Sve smo prodali“, slagao je i pokazao dileru Pelvisu neka krene za njim. Ona je počela plakati. Kalle nije osjetio nikakvo suosjećanje. Ti ljudi jednostavno moraju naučiti da se trgovina zatvara u devet i da ne možeš doći u devet i dvije minute. Naravno, mogao se zadržati do devet i deset, možda čak devet i petnaest kako bi dovršio posao s onima koji su sakupili novac u posljednji tren. Ali on ima i život, pa ne može po cijele dane visjeti na poslu. Mora znati kad mu je kraj radnog vremena. Nema smisla raditi dulje da bi zaradio više jer je ionako imao monopol nad Superboyem, pa je znao da će se ona vratiti i sutra. Zgrabila ga je za ruku, ali Kalle ju je otresao. Zateturala je na travu i pala na koljena. „Imali smo dobar dan“, dobacio je Pelvis dok su se žurili niz stazu. „Što misliš, koliko smo zaradili?“ „Što ti misliš?“ ispalio je Kalle. Ovaj idiot nije bio u stanju pomnožiti ni broj vrećica s cijenom. Danas je nemoguće naći normalnog radnika. Prije nego što su prešli most, okrenuo se i provjerio slijedi li ih tko. Odavno ima 129
tu naviku. Bila je rezultat skupo plaćenog iskustva iz vremena još kad je radio kao diler koji je nosio previše gotovine pa završavao kao žrtva razbojstava koja nije mogao prijaviti policiji. To je dragocjeno iskustvo stekao jednog ljetnog dana kad je zadrijemao na klupi s heroinom vrijednim tristo tisuća kruna koji je trebao prodati za Nestora. Kad se probudio, droge je nestalo. Nestor ga je potražio sljedećeg dana i objasnio mu da mu Šef ljubazno da je izbor. Oba palca, jer je bio tako šeprtljav, ili oba kapka, jer je zaspao na poslu. Kalle je odabrao kapke. Držala su ga dvojica u odijelima – jedan tamnokos, a drugi plav – i Nestor mu je povukao kapke te ih zarezao onim svojim užasnim zakrivljenim arapskim nožem. Kasnije je Nestor – također prema šefovim uputama – dao novac Kalleu da taksijem ode u bolnicu. Kirurzi su mu objasnili da mu nove kapke mogu rekonstruirati samo komadićem kože s drugog dijela tijela. Objasnili su mu i da ima sreće što nije Židov, pa nije obrezan. Naime, pokazalo se da je koža s glavića po svojstvima najbliže kapcima. Kad se sve zbroji, operacija je bila uspješna. Kalle je svima koji bi upitali što mu se dogodilo s kapcima odgovarao da je imao nesreću s kiselinom i da su mu presadili kožu s bedra. Ali s tuđeg bedra, objasnio bi ako bi pitanje postavila žena s kojom je bio u krevetu i koja bi poželjela vidjeti ožiljak. I dodao bi da je samo dijelom Židov, ako bi je to zanimalo. Dugo je vjerovao da nitko ne zna njegovu tajnu, sve dok mu u baru nije prišao tip koji je nakon Kallea došao na to mjesto i glasno ga upitao zar mu ujutro ne smrdi po kurcu kad protrlja oči. Tip i njegovi prijatelji počeli su urlati od smijeha. Kalle je razbio bocu o šank, probo ga, izvukao bocu i zarezao ga po licu te ponavljao isto sve dok tip nije ostao bez očiju. Sljedećeg dana Nestor je posjetio Kallea i prenio mu da je šef čuo novosti. Kalle se mogao vratiti na svoj stari posao koji je, eto, opet bio dostupan. Šef je podržao njegovu snalažljivost. Od tog dana Kalle nikad nije zatvarao oči ako nije bio potpuno siguran da je sve pod kontrolom. A sada je vidio samo uplakanu ženu na travi i usamljenog trkača s kapuljačom. „Dva soma?“ pogađao je Pelvis. Idiot. Nakon petnaestominutne šetnje središtem istočnog Osla i opskurnijim ali napornijim ulicama Gamlebyena kroz otvorena vrata ušli su u napuštenu tvornicu. Predaja utrška ne bi smjela trajati dulje od sat vremena. Osim njih ondje su bili samo Enok i Syff koji su prodavali speed kraj Elgena i Tollbugate. Kasnije su još trebali izvagati, pomiješati i popakirati nove vrećice za sutradan. A onda konačno može kući svojoj Veri. U posljednje vrijeme se duri. Put u Barcelonu koji joj je bio obećao nije se dogodio jer je cijelog proljeća imao posla s dilanjem, pa joj je umjesto toga obećao put u Los Angeles u kolovozu. Nažalost, zbog njegove kriminalne prošlosti odbili su mu dati vizu. Kalle je znao da žene poput Vere 130
nisu strpljive, da imaju drugih opcija, pa ju je morao redovno ševiti i mahati joj raznim sitnicama pred pohlepnim bademastim očima da bi je zadržao. I na to mu je odlazilo sve vrijeme i energija. Ali i novac, a to je značilo više posla. Našao se između čekića i nakovnja. Prošli su otvoreno područje prekriveno šljunkom koji je bio umrljan naftom i tu i tamo prekriven visokom travom. Ondje su bila i dva kombija bez kotača, trajno parkirana na ciglama. Skočili su na rampu za utovar ispred zgrade od crvene cigle. Kalle je unio četveroznamenkastu šifru u ploču, začuo kako je brava zazujala i vrata su se otvorila. Iznutra se čula grmljavina drum and bassa. Gradsko vijeće pretvorilo je prizemlje te tvorničke dvokatnice u vježbaonice za mlade bendove. Kalle je unajmio sobu na prvom katu po paprenoj cijeni, i to uz objašnjenje da vodi agenciju za organizaciju koncerata i promociju bendova. Rekao je da pokušava osigurati gažu nekom bendu, no svi znamo da je ovo teško vrijeme za umjetnost. Kalle i Pelvis hodali su hodnikom prema dizalu, a ulazna vrata polako su se zatvarala za njima. Kalleu se na trenutak učinilo da kroz buku čuje kako netko trči vani po šljunku. „Tri soma?“ Pelvis je bio uporan. Kalle odmahne glavom i pozove dizalo.
Knut Schroder spustio je gitaru na pojačalo. „Čik-pauza“, objavio je i krenuo prema vratima. Znao je da drugi članovi benda kolutaju očima. Još jedna čik-pauza? Za tri dana čeka ih nastup u Klubu mladih, a otužna je činjenica da moraju vježbati kao manijaci ako ne žele zvučati baš ono usrano. Knut je o članovima svog benda mislio da su pravi primjer malih ministranata: nisu pušili, rijetko su pili i nikad nisu ni vidjeli joint, a kamoli ga probali. Kako je to rock ‘n’ roll? Zatvorio je vrata za sobom i čuo kako bez njega počinju svirati sve od početka. Ne zvuči loše, ali nema tu duše. Kad nema njega... Nasmiješio se dok je prolazio pored dizala i dvije prazne prostorije za probe. Krenuo je hodnikom prema izlazu. Sve ga je pomalo podsjećalo na najbolji dio DVD-a Eaglesa Hell Freezes Over – u kojem je Knut potajno uživao. Bend vježba s Filharmonijskim orkestrom Burbanka. Orkestar duboko usredotočeno svira New York Minute, a Don Henley okreće se prema kameri, mršti se i šapuće: „Ali nemaju blues u sebi...“ Knut prođe pored prostorije za probe od koje su vrata uvijek bila otvorena jer je brava oštećena, a nosači tako iskrivljeni da ih je bilo nemoguće zatvoriti. I tad zastane. Unutra je bio neki čovjek okrenut leđima. Već se događalo da narkići provaljuju u potrazi za instrumentima ili opremom koju bi mogli lako unovčiti, ali to je prestalo kad se na prvi kat zgrade uselila neka agencija koja je potrošila gomilu novca na nova čvrsta vrata sa šifrom. 131
„Hej, ti!“ viknuo je Knut. Tip se okrenuo. Bilo ga je teško procijeniti. Trkač? Ne bi rekao. Iako je bio u majici s kapuljačom i donjem dijelu trenirke, nosio je i elegantne cipele od crne kože. Samo se narkići tako loše odijevaju. Ali Knut se nije uplašio – zašto bi ga uopće bilo strah? Visok je kao Joey Ramone i nosi istu onakvu crnu kožnatu jaknu. „Što radiš ovdje, čovječe?“ Tip se nasmiješi. A to je značilo da nije član bajkerske bande. „Samo malo čistim.“ Zvučao je uvjerljivo. A to se i događalo sa zajedničkim prostorijama za probe – sve bi se naposljetku uništilo ili pokralo, a nitko nikad nije htio preuzeti odgovornost za održavanje reda. Na prozoru je i dalje bila samo plastična cerada, a jedini preostali instrument bio je otrcan bas-bubanj na kojem je netko goticom ispisao THE YOUNG HOPELESS. Pod je bio prekriven opušcima, puknutim žicama i bubnjarskim štapovima, a posvuda je bilo komada samoljepljive trake za izoliranje. Ondje se nalazio i stolni ventilator koji je vjerojatno koristio bubnjar kako bi se rashladio. Potom i kabel za gitaru koji je Knut trebao provjeriti, no vjerojatno više nije bio upotrebljiv. Istini za volju, ti kabeli su nepouzdana roba. Budućnost se krila u bežičnoj tehnologiji i majka je obećala Knutu da će mu kupiti bežični sustav prestane li pušiti. To je pak Knuta inspiriralo da napiše pjesmu Ona opako pregovara. „Nije li malo prekasno da javni djelatnici i dalje budu na poslu?“ upitao je Knut. „Razmišljamo opet početi svirati.“ „Mi?“ „The Young Hopeless.“ „Ah, sviraš s njima?“ „Bio sam im bubnjar. Mislio sam da sam snimio drugu dvojicu, no nestali su u dizalu.“ „Ne, ti tipovi rade u agenciji za organizaciju koncerata i promociju bendova.“ „Oh? Mogu li nam pomoći?“ „Mislim da ne uzimaju nove klijente. Pokucali smo im, ali rekli su nam da odjebemo“, Knut se naceri, izvuče cigaretu iz kutije i stavi je među usne. Možda tip puši, pa bi zajedno mogli popušiti jednu vani. Mogli bi popričati o glazbi. Ili o opremi. „Ipak ću otići provjeriti“, rekao je bubnjar. Tip je prije sličio pjevaču nego bubnjaru, no Knut je pomislio kako bi možda i 132
mogao otići ljudima iz agencije. Imao je nešto... Neku karizmu. A ako mu otvore vrata, možda bi i Knut mogao navratiti kasnije. „Idem s tobom. Pokazat ću ti gdje je.“ Tip je bio neodlučan. A onda je kimnuo. „Hvala ti.“ Veliko teretno dizalo pomicalo se tako sporo da je Knut imao vremena detaljno objasniti zašto je pojačalo Mesa Boogie tako sjajno i zašto baš ono osigurava pravi rokerski zvuk. Izašli su iz dizala. Knut je pokazao na plava metalna vrata, jedina na katu. Tip pokuca. Nakon nekoliko sekundi otvorio se malen procjep u visini glave i ukazao se par krvavih očiju. Baš kao i onaj put kad je Knut pokušao ući. „Što hoćeš?“ Tip se nagnuo prema vratima, vjerojatno da vidi što se krije iza tog čovjeka. „Biste li razmislili o tome da osigurate nastup bendu The Young Hopeless? Mi smo jedan od bendova koji vježbaju u prizemlju.“ „Odjebi i ne pojavljuj se više ovdje. Kužiš?“ Ali tip je ostao blizu vrata i Knut je vidio da mu se oči pomiču lijevo-desno. „Ali, prilično smo dobri. Volite li Depeche Mode?“ Iza krvavih očiju začuo se nečiji glas. „Tko je to, Pelvis?“ „Neki bend.“ „Riješi ih se, jebote! I vrati se na posao, želim doma do jedanaest.“ „Čuo si šefa.“ Otvor se zatvorio s treskom. Knut je u četiri koraka došao do dizala i pritisnuo gumb. Vrata su se polako otvorila i on je ušao. Ali tip je ostao na mjestu. Pogledao je zrcalo koje je agencija postavila navrh zida s desne strane čim izađeš iz dizala. Prikazivalo je njihova metalna vrata, bog te pitaj zašto. Istina, ovo nije bila najugodnija četvrt Osla, ali nevjerojatno su paranoični za jednu agenciju koja se bavi bendovima i koncertima. Možda u uredu čuvaju mnogo gotovine od prethodnih gaža? Čuo je da poznati norveški bendovi dobivaju pola milijuna kruna za nastup na festivalima. A to je još jedan razlog da nastavi vježbati. Kad bi barem nabavio bežični sustav. I pronašao novi bend. S dušom. Možda da se pokuša udružiti s ovim novim tipom? Tip se konačno vratio u dizalo, ali postavio je ruku preko senzora, pa se vrata nisu mogla zatvoriti. A onda je povukao ruku i proučavao fluorescentno osvjetljenje na stropu dizala. Kad bolje razmisli – ništa od toga. Knut ima dovoljno iskustva sa psihopatima. Izašao je zapaliti cigaretu, a tip se vratio čistiti prostoriju za probe. Knut je sjedio na stražnjem dijelu jednog od kamioneta kad je tip izašao. „Čini se da drugi kasne, a ne mogu ih dobiti jer mi je riknula baterija“, rekao je 133
i podigao mobitel koji je djelovao novo. „Pa idem po cigarete.“ „Slobodno se posluži“, rekao je Knut i pružio mu kutiju. „Koje bubnjeve imaš? Ne, dopusti da pogodim. Djeluješ kao tradicionalist. Ludwig?“ Tip se nasmiješio. „Hvala ti, jako ljubazno od tebe. Ali pušim samo Marlboro.“ Knut slegne ramenima. Poštovao je ljude uvijek vjerne jednom brendu, bili to bubnjevi ili cigarete. Ali Marlboro? Kao da kažeš da voziš samo toyotu. „Kul, čovječe“, rekao je Knut. „Vidimo se.“ „Hvala ti na pomoći.“ Gledao je kako tip hoda po šljunku prema ulazu, a onda se okreće i vraća. „Upravo sam se sjetio da mi je šifra za vrata u mobitelu“, rekao je kao da mu je neugodno. „A baterija...“ „Baterija ti je krepala, znam. Šifra je 666S. Sam sam je smislio. Znaš li što to znači?“ Tip je kimnuo. „To je šifra za samoubojstvo koju koristi policija u Arizoni.“ Knut je nekoliko puta trepnuo. „Stvarno?“ „Aha. Slovo S označava suicid. To me tata naučio.“ Knut je gledao kako tip odlazi u ljetnu večer. Nalet vjetra polegao je visoku travu kraj ulaza i natjerao je da se zaljulja poput koncertne publike kad se raspekmezi na neku ljubavnu baladu. Samoubojstvo. Čovječe, pa to je više kul nego 666 Sotona!
Pelle je pogledao u retrovizor i protrljao nogu. Danas mu ništa nije išlo od ruke. Posao nikakav, on je bio loše raspoložen, a tek adresa koju mu je putnik na stražnjem sjedalu upravo rekao. Centar Ila. Pa su zasad stajali na Pelleovu uobičajenom mjestu, na stajalištu taksija u Gamlebyenu. „Mislite na prenoćište?“ „Da, ali sada se zove... Da, mislim na prenoćište.“ „U prenoćište vozim samo ako mi se plati unaprijed. Žao mi je, ali imao sam loša iskustva.“ „Naravno. To mi nije palo na pamet.“ Pelle je gledao kako putnik – ili, točnije, potencijalni putnik – kopa po džepovima. Pelle je punih trinaest sati bez prekida bio u taksiju i proći će još nekoliko sati prije nego što krene prema stanu na Schweigaards gate, parkira taksi, s mukom se popne uz stepenice na štakama koje je čuvao pod sjedalom, sruši se na krevet i zaspi. Ako je moguće, bez snova. Iako to ovisi o snu. Možda ga čeka raj, a može biti i pa134
kao, nikad se ne zna. Putnik mu pruži novčanicu od pedeset kruna i punu šaku sitniša. „Ovdje ima malo više od stotke. To nije dovoljno.“ „Stotka nije dosta?“ Sada je ne tako potencijalni putnik bio iskreno iznenađen. „Dugo se niste vozili taksijem?“ „Može se i tako reći. Imam samo to, ali odvezite me dokle možete za stotku.“ „Može“, složio se Pelle, strpao novac u pretinac za rukavice jer tip nije izgledao kao da želi račun pa nagazio na papučicu gasa. Dok je Martha sjedila na recepciji, prvo je vidjela Stiga kako izlazi, a potom i Johnnyja. Stig je nosio crne cipele koje mu je ona dala. Tad Martha odluči zaviriti u sobu 323. Propisi centra daju im za pravo da sobu svakog stanara pretraže bez najave ili njihova dopuštenja ako posumnjaju da netko od stanara ima oružje. To je na koncu sasvim normalno. Ali kako definirati normalno? Martha prvo pregleda ladice. A onda i ormar. U ladicama je bila odjeća. Samo Johnnyjeva – već je znala što Stig nosi. Kad je otvorila vrata ormara, vidjela je da je donje rublje koje je dala Stigu uredno složeno na jednoj polici. Kaput je visio na vješalici. Navrh police vidjela je crvenu sportsku torbu koju je uvijek imao sa sobom kad je tek došao u centar. Posegnula je za njom, kad je u dnu ormara ugledala plave teniske. Duboko je udahnula. Zadržala dah. Tražila je zgrušanu krv. A onda ih je okrenula. S olakšanjem je uzdahnula i osjetila da joj srce preskače. Potplati su bili nevjerojatno čisti. Na njima nije bilo ni mrlje. „Što to radiš?“ Martha se okrenula, a srce joj je divlje lupalo. Dlanom je stisnula grudi. „Anders!“ Sagnula se i nasmijala. „Nasmrt si me uplašio.“ „Čekao sam te“, napućio je usne i gurnuo ruke u džepove kožnate jakne. „Skoro je pola deset.“ „Oprosti, izgubila sam pojam o vremenu. Netko je dojavio da stanari u ovoj sobi možda drže oružje, pa mi je dužnost to provjeriti.“ Martha je bila tako uzbuđena da je laž došla sama od sebe. „Dužnost?“ Anders prezrivo otpuhne. „Možda bi trebala razmišljati o tome što dužnost znači. Većina ljudi misli na obitelj i dom kad govori o dužnosti. A ne na rad na ovakvom mjestu.“ Martha uzdahne. „Anders, molim te, ne započinji...“ Ali znala je da neće popustiti. Obično mu je trebalo nekoliko sekundi da se razbjesni. „Kad god odlučiš, možeš početi raditi u galeriji moje majke. I slažem se s njom da bi ti za osobni razvoj bilo mnogo bolje da se družiš sa stimulativnim ljudima nego s gubitnicima koji se ovuda vucaraju.“ 135
„Anders!“ Martha je podigla glas, ali znala je da je preumorna da bi se sad prepirala s njim. Zato mu je prišla i spustila mu ruku na rame. „Nemoj ih zvati gubitnicima. I već sam ti rekla – tvojoj majci i njezinim kupcima nisam potrebna.“ Anders povuče ruku. „A ni ovim ljudima ovdje nisi potrebna. Njima treba da ih država prestane izvlačiti iz blata. Ti tvoji prokleti narkići najdraži su projekt norveške države.“ „Nisam spremna na još jedan takav razgovor. Zašto ne odeš bez mene, a ja ću uzeti taksi kad završim?“ Ali Anders je prekrižio ruke na prsima i naslonio se na dovratak. „A na kakav si razgovor spremna, Martha? Pokušavam te natjerati da odrediš datum...“ „Ne sad.“ „Da, sad! Moja majka želi isplanirati ljeto i...“ „Rekla sam, ne sad.“ Pokušala ga je odgurnuti, ali nije se pomicao. Ispružio je ruku i presjekao joj put. „Kakav je to odgovor? Ona plaća...“ Martha se provukla ispod njegove ruke, izašla na hodnik i krenula. „Hej!“ Čula je kako su se vrata sobe zatvorila s treskom, a onda je za sobom začula i Andersove korake. Zgrabio ju je za ruku, okrenuo i privukao sebi. Prepoznala je skupi parfem koji mu je majka poklonila za Božić, a Martha ga nije mogla podnijeti. Srce joj je gotovo zastalo kad je u njegovim očima primijetila crnu prazninu. „Da se nisi usudila otići“, zarežao je. Automatski je podigla ruku kako bi se zaštitila i tad vidjela šok na njegovu licu. „Što je to?“ prošaptao je ledenog glasa. „Pomislila si da ću te udariti.“ „Dvaput“, kad je opet zarežao, osjetila je njegov vreli dah na licu. „Dvaput u devet godina, Martha. A ti se ponašaš kao da sam nekakav jebeni... nekakav jebeni nasilnik.“ „Anders, pusti me, ti si...“ Začula je kašalj iza sebe. Anders joj je pustio ruku, bijesno se zagledao preko njezinog ramena i dobacio: „Onda, narkiću, hoćeš li proći ili ne?“ Okrenula se. Bio je to on. Stig. Samo je stajao i čekao. Mirno je skrenuo pogled s Andersa na nju. U očima mu je vidjela pitanje. Odgovorila mu je migom koji je značio da je sve u redu. Kimnuo je i prošao kraj njih. Njih dvojica u prolazu su se strijeljala pogledom. Bili su iste visine, ali Anders je imao šira ramena i bio je mišićaviji. Martha je promatrala kako Stig odlazi niz hodnik. A onda je pogledala Andersa. Nakrivio je glavu i gledao je neprijateljski, onako 136
kako je u posljednje vrijeme sve češće gleda. Taj pogled pravdala je njegovom frustracijom zbog manjka priznanja na poslu. „Koji je ovo kurac bio?“ zarežao je. Nekad davno nije ni psovao. „Što?“ „Kao da ste vas dvoje... komunicirali. Tko je onaj tip?“ Izdahnula je gotovo s olakšanjem. Sad je bila na poznatom teritoriju. Anders je ljubomoran. To se nije promijenilo još od početka njihove veze kad su bili tinejdžeri, pa se s tim naučila nositi. Stavila mu je ruku na rame. „Anders, ne budi blesav. Dođi sa mnom, idemo po moju jaknu pa ćemo kući. I večeras se nećemo svađati, pripremit ćemo večeru.“ „Martha, ja...“ „Pssst“, rekla je, ali već je znala da je pobijedila. „Ti ćeš spremiti večeru, a ja ću se istuširati. Dobro? A sutra ćemo porazgovarati o vjenčanju. Može tako?“ Vidjela je da se on želi pobuniti, ali stavila mu je prst na usne. Na one pune usne u koje se zaljubila. Prešla je prstom po pažljivo obrijanoj tamnoj bradi. Možda ju je ispočetka i privukla njegova ljubomora? Nije se mogla sjetiti. Smirio se kad su stigli do automobila. Vozio je BMW. Automobil je kupio protiv njezine volje, uvjeren da će joj se svidjeti kad shvati koliko je udoban, posebno na dugim putovanjima. I kad vidi koliko je pouzdan. Kad je pokrenuo automobil, krajičkom oka opet je ugledala Stiga. Izašao je, brzo prešao cestu i krenuo na istok. Preko ramena prebacio je onu crvenu torbu.
137
20.
Simon se provezao pored igrališta i skrenuo u njihovu ulicu. Vidio je da susjed opet priprema roštilj. Glasne, suncem okupane i pivom natopljene provale smijeha naglašavale su ljetnu tišinu susjedstva. Kuće su većinom bile prazne i na cesti je bio parkiran samo jedan automobil. „I, evo nas“, rekao je Simon i zaustavio se ispred garaže. Nije znao zašto je to rekao. Else je dobro znala da su stigli. „Hvala ti što si me odveo u kino“, rekla je Else pa spustila dlan na njegovu ruku na mjenjaču. Kao da će je otpratiti do ulaznih vrata, zaželjeti joj laku noć i onda ostaviti. Nikad to ne bih mogao, pomislio je Simon i nasmiješio joj se. Pitao se koliko je filma uopće uspjela vidjeti. Odlazak u kino bila je njezina ideja. Tijekom filma nekoliko puta krišom ju je pogledao i vidio da se barem smije na pravim mjestima. Ali Woody Allen ipak je poznat baš po tome da zasniva humor više na dijalozima nego pokretima. Svejedno, bilo im je lijepo. Proveli su još jednu lijepu zajedničku večer. „Ali kladim se da ti je nedostajala Mia Farrow“, zadirkivala ga je. On se nasmijao. Bila je to njihova interna šala. Kad ju je prvi put odveo u kino, pogledali su Rosemaryinu bebu, briljantan film Romana Polanskog u kojem Mia Farrow rodi đavolje dijete. Else je bila užasnuta i dugo je vjerovala da joj Simon tako želi dati do znanja da ne želi djecu – posebno kad je uporno inzistirao da ga pogledaju još jednom. Tek joj je kasnije – nakon četvrtog filma Woodyja Allena u kojem glumi Mia Farrow – kliknulo da ga ne fascinira đavolji potomak, nego ta glumica. Dok su hodali od automobila prema ulaznim vratima, Simon je primijetio bljesak svjetlosti s ulice, nešto nalik ručnoj svjetiljci. Dolazio je iz parkiranog automobi138
la. „Što je ono bilo?“ upitala je Else. „Ne znam“, odgovorio je Simon i otključao ulazna vrata. „Hoćeš li pristaviti kavu? Brzo ću ti se pridružiti.“ Simon ju je ostavio i prešao cestu. Znao je da automobil ne pripada nikome od susjeda. Niti ikome tko živi u tom susjedstvu. Limuzine u Oslu uglavnom su značile da je u gradu netko iz ambasade, kraljevske obitelji ili neki ministri. Znao je još samo jednu osobu koja se vozila u prostranom automobilu sa zatamnjenim staklima i osobnim vozačem. A taj njegov vozač upravo je izašao i otvorio stražnja vrata Simonu. On se sagnuo, ali ostao je vani. Sitan čovjek koji je sjedio u automobilu imao je špičast nos na okruglom bucmastom licu koje bi većina ljudi opisala kao vedro. Nosio je plavu ležernu jaknu sa zlatnim gumbima kakve vole norveški bankari, brodovlasnici i pjevači iz osamdesetih. Simon je oduvijek smatrao da takve jakne otkrivaju duboko skrivenu fantaziju mnogih Norvežana da postanu kapetani brodova. „Dobra večer, glavni inspektore Kefas“, rekao je čovjek veselim živahnim glasom. „Što radiš u mojoj ulici, Nestor? Ovdje nitko ne kupuje ona tvoja sranja.“ „Da, da. Uvijek si bio opak borac protiv zločina, ha?“ „Daj mi razlog da te uhitim i to ću učiniti.“ „Ako nije protuzakonito pomagati ljudima u nevolji, sumnjam da će to biti potrebno. Zašto ne uđeš da popričamo na miru, Kefas?“ „Ne vidim razloga zašto bih to učinio.“ „Znači, i tebi je stradao vid?“ Simon se zagleda u Nestora. Kratke ruke i kratak nabit torzo. A rukavi jakne tako su mu kratki da mu vire zlatne manšete s inicijalima HN. Hugo Nestor tvrdio je da je Ukrajinac, ali prema njegovu dosjeu rodio se i odrastao u Florou, potjecao je iz ribarske obitelji, a prije nego što je promijenio prezime, zvao se Hansen. Nikad nije bio u inozemstvu, osim kratko kad je pohađao tečaj ekonomije u švedskom Lundu, ali nije ga završio. Bog zna gdje je pokupio onaj neobični naglasak, ali to sigurno nije bilo u Ukrajini. „Pitam se je li tvoja mlada žena uopće vidjela glumce u filmu, Kefas. Ali valjda je barem čula da Allen nije glumio sam. Taj Židov ima odvratan kreštav glas. Nemam ništa protiv Židova pojedinačno, ali mislim da ih je Hitler dobro procijenio kao rasu. Slaveni su isti. lako sam Istočnoeuropljanin, moram priznati da je imao pravo kad je rekao da Slaveni ne mogu voditi ni sami sebe. Na rasnoj razini, hoću reći. A taj Allen, zar on nije i pedofil?“ 139
Dosje je također navodio da je Hugo Nestor najvažnija karika u lancu krijumčarenja droge i trgovine ljudima u Oslu. Nikad nije osuđen, nikad nije optužen, uvijek bi ga samo osumnjičili. Bio je prepametan i preoprezan, ljigava lignja. „Ne znam, Nestor. Ali znam da kruži glasina kako su tvoji momci smaknuli zatvorskog kapelana. Zar ti je ostao dužan?“ Nestor se široko osmjehnuo. „Mislio sam da ti je ispod časti slušati tračeve, Kefas. Uvijek si imao stila, za razliku od svojih kolega. Da imaš više od trača, naprimjer, pouzdanog svjedoka koji bi došao na sud i identificirao me, onda bi me dosad već uhitio. Imam li pravo?“ Ljigava lignja. „Uglavnom, došao sam tebi i tvojoj ženi ponuditi novac. Dovoljno novca, rekao bih, za tu skupu operaciju očiju.“ Simon proguta knedlu. Glas mu je zakreštao kad je odgovorio: „Zar ti je Fredrik rekao?“ „Tvoj bivši kolega u Odjelu za teške prijevare? Reći ću ti ovako. Čuo sam za tvoju nevolju. Pretpostavljam da si mu se obratio u nadi da će tvoja molba doprijeti do ušiju poput mojih. Jesam li pogodio, Kefas?“ Nasmiješio se. „Uglavnom, imam rješenje koje će nam obojici odgovarati. Zašto onda ne uđeš?“ Kad je Simon zgrabio kvaku, vidio je kako se Nestor automatski pomakao da bi mu napravio mjesta. Nastojao je disati mirno da mu glas ne bi zadrhtao od bijesa. „Nastavi govoriti, Nestor. Molim te, daj mi razlog da te uhitim.“ Nestor upitno podigne obrvu. „A koji bi to razlog bio, glavni inspektore Kefas?“ „Pokušaj podmićivanja javnog službenika.“ „Podmićivanja?“ Nestor se nasmije kratko i kreštavo. „Nazovimo to poslovnom ponudom, Kefas. Vidjet ćeš da možemo.. Simon nije čuo ostatak rečenice jer je limuzina očito imala zvučnu izolaciju. Otišao je ne osvrćući se. Žalio je samo zbog toga što nije jače zalupio vratima limuzine. Čuo je kako auto kreće dok gume škripe na asfaltu. • • • „Uzrujan si, dušo“, rekla je Else kad su sjeli u kuhinju popiti kavu. „Tko je ono bio?“ „Netko se izgubio“, odgovorio je Simon. „Pokazao sam mu put.“ Else mu priđe s vrčem kave. Simon se zagleda kroz prozor. Ulica je sada bila pusta. On iznenada osjeti vrelu bol na bedrima. „Dovraga!“ On joj izbije vrč iz ruke koji sleti na pod s glasnim treskom. „Dovraga, ženo, upravo si me zalila vrelom kavom. Jesi li... Jesi li ti...“ Tad je vrisnuo. 140
Dio mozga znao je što će joj sljedeće reći i pokušavao je pregristi jezik, ali osjećao se isto kao maloprije kraj Nestorova automobila: nije htio biti ondje i dolazilo mu je da sve porazbija, a da je imao nož, bio bi ga zario u sebe. I u nju. „Jesi li ti slijepa?!“ Kuhinja je utihnula i čulo se samo kako se poklopac vrča otkotrljao po linoleumu pa se kava izlila po podu. Ne! Nije to mislio. Nije. „Oprosti. Else, žao...“ Ustao je kao da će je zagrliti, ali ona je već krenula prema sudoperu. Otvorila je hladnu vodu i gurnula krpu pod nju. „Skini hlače, Simon, daj da...“ Zagrlio ju je sleđa. Naslonio joj je čelo na vrat. „Žao mi je, tako mi je žao. Molim te, oprosti mi. Ja... Samo ne znam više što bih. Trebao bih ti moći pomoći, ali... ne mogu, ne znam, ja...“ šaptao je. Iako ona još nije zaplakala, osjećao je kako joj tijelo drhti i kako ti drhtaji prelaze na njega. Grlo mu se stegnulo. Progutao je jecaje. Ni sam nije znao kako je to uspio, ali sada su i ona i on drhtali. „Ja bih se trebala ispričati“, jecala je ona. „Trebao bi biti s nekom boljom, s nekom koja te nikad ne bi... ozlijedila.“ „Ali nema bolje od tebe“, prošaptao je. „Dobro? I samo me zalijevaj vrelom kavom, nikad te neću pustiti, dobro?“ Ona je znala da govori istinu, znao je to. On će učiniti i otrpjeti bilo što, žrtvovat će ama baš sve. ... da će to doprijeti do ušiju poput mojih... Ali nije se mogao prisiliti na to. U daljini je čuo kako u susjedstvu netko urla od smijeha dok se njoj u tami slijevaju suze niz obraze.
Kalle pogleda na sat. Dvadeset do jedanaest. Dan je bio dobar: prodali su više Superboya nego što inače prodaju čitav vikend, pa je brojanje novca i priprema novih paketića potrajalo dulje nego obično. Skinuo je masku od gaze kakve su obično nosili dok bi pripremali i miješali drogu na radnoj plohi u velikoj sobi od dvadeset kvadratnih metara koja im je služila kao ured, tvornica droge i banka. Droga je očito stigla do njega razblažena, ali Superboy je ipak bio najčišća droga na koju je naletio u svojoj dilerskoj karijeri. Bila je tako čista da kada ne bi nosili maske, ne bi bili samo urokani, nego i mrtvi zbog udisanja čestica koje bi letjele u zrak prilikom miješanja i pakiranja blijedosmeđeg praha. Vratio je maske u sef ispred hrpe novčanica i vrećica droge. Treba li nazvati Veru i reći joj da kasni? Ili je vrijeme da bude odlučan, da joj objasni tko je šef, tko tu zarađuje i tko bi trebao imati pravo dolaziti i odlaziti bez jebenog vječnog objašnjavanja? Kalle je naredio Pelvisu da provjeri hodnik. Dizalo se nalazilo nekoliko metara desno od željeznih vrata njihova ureda. U 141
dnu hodnika nalazila su se vrata koja su vodila na stubište, ali ona su – protivno svim vatrogasnim propisima – bila zaključana lancem. „Cassius, provjeri parkiralište“, viknuo je Kalle na engleskom i zaključao sef. U uredu je bilo tiho. Buka je dopirala jedino iz prostorija za probe, ali volio je vikati. Cassius je bio najveći i najdeblji Afrikanac u Oslu. Njegovo bezoblično tijelo bilo je tako golemo da je bilo teško odrediti što je što, ali ako su mišići činili i deset posto njegove mase, to je bilo dovoljno da zaustavi većinu. „Nema automobila, nema ljudi na parkiralištu“, rekao je Cassius nakon što je provirio između željeznih šipki na prozoru. „Hodnik je čist“, rekao je Pelvis koji je virio kroz otvor na vratima. Kalle je okrenuo ručku sefa. Uživao je u jednostavnom nauljenom otporu i mekim klikovima. Kombinaciju je čuvao u glavi i samo ondje. Nigdje je nije zapisao i nije imala nikakve logike – nije iskoristio datum rođendana ili nešto slično. „Idemo“, rekao je i uspravio se. „Obojica pripremite pištolje.“ Oni su ga zbunjeno pogledali. Kalle im nije ništa rekao, ali kad je ranije pogledao u one oči koje su virile kroz otvor, u njima je bilo nečega. Znao je da je došljak vidio kako Kalle sjedi za stolom. Dobro, ono je bio samo neki tip iz usranog benda koji traži agenta, ali na stolu je bilo dovoljno novca i droge da bi bilo koji idiot mogao stvoriti sliku. Mogao se samo nadati da je tip vidio i dva pištolja na stolu, Cassiusov i Pelvisov. Kalle priđe vratima. Mogla su se zaključati iznutra, a otključavao ih je samo njegov ključ. To je značilo da je Kalle mogao unutra zaključati svakog tko je nešto radio, ako bi sam morao izaći. Šipke na prozoru bile su čvrste. Ukratko, nitko tko je radio za Kallea nije mogao pobjeći s novcem ili drogom. Ili pustiti unutra neželjene goste. Kalle pogleda kroz otvor. Nije zaboravio da je Pelvis upravo rekao da je zrak čist, nego je automatski pretpostavio da bi Pelvis izdao svog šefa i otvorio vrata ako bi mu se to isplatilo. Dovraga, i Kalle bi tako postupio. Već je jednom to učinio. Kroz otvor nije vidio nikoga. Provjerio je zrcalo koje je postavio na zid da bi bio siguran da se nitko ne krije uz vrata ispod otvora. Slabo osvijetljen hodnik bio je prazan. Okrenuo je ključ i pridržao vrata drugoj dvojici. Pelvis je izašao prvi, slijedio ga je Cassius, a potom i Kalle. Okrenuo se zaključati vrata. „Koji kur...!“ Bio je to Pelvis. Kalle se okrenuo. Tek je tad vidio ono što zbog kuta gledanja nije mogao vidjeti kroz otvor: vrata dizala bila su otvorena. Ali i dalje nije vidio što je u dizalu, a unutra svjetlo nije radilo. Samo je vidio kako blijeda svjetlost hodnika osvjetljava nešto metalno s jedne strane vrata dizala. Izolir-traka prekrivala je senzore. A pod je bio pun razbijenog stakla. „Pazi...“ 142
Ali Pelvis je već napravio tri koraka do otvorenog dizala. U tami dizala Kalleov mozak registrirao je bljesak iz cijevi prije nego što je začuo pucanj. Pelvis je zateturao kao da ga je netko pljusnuo. Zbunjeno je pogledao Kallea. Izgledao je kao da mu se na čelu stvorilo treće oko. A onda ga je život napustio i tijelo mu se stropoštalo na pod kao odbačen kaput. „Cassius! Jebote!“ Kalle je u panici zaboravio da Cassius ne govori norveški, ali to očito nije bio problem. Cassius je već uperio pištolj u tamu dizala i opalio. Kalle je osjetio kako mu je nešto udarilo u prsa. Nikad prije nije bio s pogrešne strane cijevi, ali sad je znao zašto bi se ljudi u koje bi uperio pištolj onako smiješno ukopali u mjestu, baš kao da su se skamenili. Bol mu se širila prsima, nije mogao disati, a morao je pobjeći. Iza neprobojnih vrata bilo je zraka, ondje ga je čekala sigurnost, ta je vrata mogao zaključati. Ali ruka ga nije slušala, pa nije mogao gurnuti ključ u bravu. Osjećao se kao da sanja, kao da hoda pod vodom. Srećom, zaklonilo ga je Cassiusovo tijelo koje je pucalo i pucalo. Ključ je konačno ušao u bravu i Kalle ga je okrenuo, gurnuo vrata i bacio se unutra. Sljedeći je pucanj imao drugačiji zvuk i Kalle je pretpostavio da dolazi iz dizala. Okrenuo se kako bi zatvorio vrata, ali gurao je u Cassiusa. Polovica njegova ramena i ruka debela kao bedro bili su zarobljeni. Dovraga! Pokušao ih je odgurnuti, ali ostatak Cassiusa pokušavao je ući u ured. „Hajde onda, debeli seronjo!“ zarežao je Kalle i otvorio vrata. Afrikanac se izlio poput dizanog tijesta i razlio preko praga. Kalle se zagledao u njegov stakleni pogled. Iskolačio je oči poput svježe ulovljene ribe, a usta su mu se otvarala i zatvarala. „Cassius!“ Jedini je odgovor bilo mokro mljackanje, a onda je na Afrikančevim usnama prsnuo velik ružičasti mjehur. Kalle se naslonio na zid u pokušaju da izgura planinu od čovjeka i zatvori vrata, ali uzalud. Sagnuo se i pokušao ga uvući u prostoriju. No bio je pretežak. Pištolj! Cassius je pao na ruku. Kalle je opkoračio truplo i očajnički pokušavao ugurati ruku pod njega boreći se s naslagama sala. Gurnuo je ruku u salo do lakta, a onda izvana začuo korake. Znao je što će se dogoditi. Pokušao se izmaknuti, ali prekasno. Vrata su ga udarila u glavu i onesvijestio se. Kad je Kalle otvorio oči, ležao je na leđima i gledao tipa u kapuljači. Tip je nosio žute higijenske rukavice i u rukama stezao pištolj koji je uperio u njega. Iz tog kuta Kalle je vidio držak Cassiusova pištolja koji mu je virio ispod trbuha. „Što želiš?“ 143
„Želim da otvoriš sef. Imaš sedam sekundi.“ „Sedam?“ „Počeo sam odbrojavati prije nego što si se osvijestio. Šest.“ Kalle je ustao. Vrtjelo mu se, ali uspio se probiti do sefa. „Pet.“ Okrenuo je polugu. „Četiri.“ Još jedna znamenka i sef će se otvoriti, a novac nestati. A taj će novac on osobno morati nadomjestiti, takva su pravila. „Tri.“ Oklijevao je. Može li se dokopati Cassiusova pištolja? „Dva.“ Hoće li tip stvarno pucati ili samo blefira? „Jedan.“ Tip je ubio dvojicu, a da nije ni trepnuo. Sigurno se neće previše uzrujati zbog samo još jednog ubojstva u nizu. „U redu“, rekao je Kalle i odmaknuo se u stranu. Nije mogao podnijeti pogled na novac i vrećice s drogom. „Stavi sve unutra“, naredio mu je tip i pružio crvenu sportsku torbu. Kalle ga je poslušao. Nije se žurio niti je odugovlačio – jednostavno je ispraznio sadržaj u torbu, a mozak mu je automatski računao. Dvjesto tisuća kruna. Dvjesto tisuća... Kad je završio, tip mu je rekao da baci torbu na pod njemu pred noge. Kalle ga je opet poslušao. U tom je trenutku shvatio da će ako ga taj tip planira ubiti, sada to i učiniti. Eto. Tip ga više ne treba. Kalle je napravio dva koraka prema Cassiusu. Mora se dočepati tog pištolja. „Neću te ubiti ako to napraviš“, rekao je tip. Koji vrag? Zar tip čita misli? „Stavi ruke na glavu i izađi na hodnik.“ Kalle je oklijevao. Znači li to da će ga poštedjeti? Prekoračio je Cassiusa. „Nasloni se na zid i stavi ruke iznad glave.“ Kalle ga posluša. Okrene glavu. Vidio je da je tip već uzeo Pelvisov pištolj pa da sada čuči i gura ruku ispod Cassiusa, ali nije skidao pogled s Kallea. Uspio je uzeti i Cassiusov pištolj. „Molim te, izvuci metak iz onog zida“, rekao je tip i pokazao na što misli, a tad je Kalle shvatio gdje ga je već vidio. Pored rijeke – to je onaj trkač. Sigurno ih je slijedio. Kalle podigne pogled i primijeti kraj uništenog metka zaglavljenog u cementu. 144
Na zidu je bila krv iz Pelvisove glave. Metak nije putovao velikom brzinom, pa ga je Kalle uspio iščupati noktima. „Daj ga ovamo“, rekao je tip i slobodnom rukom uzeo metak. „Sada želim da nađeš moj drugi metak i dvije prazne čahure. Imaš trideset sekundi.“ „Što ako je drugi metak u Cassiusu?“ „Mislim da nije. Dvadeset i devet.“ „Čovječe, pa vidi ovu planinu sala!“ „Dvadeset i osam.“ Kalle se bacio na koljena i počeo tražiti. U sebi je bjesnio što je štedio na žaruljama. Na trinaest je pronašao četiri Cassiusova metka i jedan od tipa. Na sedam je pronašao i drugi metak koji je tip ispalio na njih – taj je vjerojatno prošao kroz Cassiusa i odbio se o metalna vrata jer su imala malenu udubinu. Kad je tip prestao odbrojavati, još nije bio pronašao posljednju čahuru. Zatvorio je oči. U sebi se molio da ga tip poštedi. Začuo je pucanj, ali nije osjetio bol. Otvorio je oči i shvatio da je još na sve četiri. Tip je podigao cijev Pelvisova pištolja s Cassiusa. Kriste, opet je zapucao u Cassiusa da bi bio siguran da ga je ubio! A tada je prišao Pelvisu, podigao Cassiusov pištolj do mjesta gdje je ušao prvi metak i prilagodio kut. Pa povukao okidač. „Jebote!“ vrisnuo je Kalle i začuo užas u svom glasu. Tip je spremio druga dva pištolja u crvenu sportsku torbu i uperio svoj u Kallea. „Hajde. Uđi u dizalo.“ Dizalo. Razbijeno staklo. To se mora dogoditi u dizalu. Tamo će se baciti na njega. Ušli su u dizalo i na svjetlu koje je dopiralo iz hodnika Kalle je vidio da na podu ima još razbijenog stakla. Odabrao je jedan duži komad koji je izgledao kao da je stvoren za taj posao. Kad se vrata zatvore, zavladat će potpuna tama i tad se samo mora sagnuti, zgrabiti krhotinu i... Vrata su se zatvorila. Tip gurne pištolj u hlače. Savršeno! Dječja igra. Smračilo se. Kalle se sagnuo. Prsti su pronašli krhotinu. Uspravio se. A onda je shvatio da odjednom ne može ni prstom pomaknuti. Kalle nije znao što ga je snašlo, samo je osjetio da je potpuno nepokretan. Pokušao se osloboditi iz tog čudnog zahvata, ali imao je osjećaj kao da poteže pogrešan kraj čvora – stisak se pojačao, a ruke i vrat vraški su ga boljeli. Zacijelo je u pitanju neka borilačka tehnika. Tad mu krhotina klizne iz ruke. Dizalo se pokrene. Kad su se vrata opet otvorila, začulo se beskonačno bubnjanje i basovi, a onda je stisak popustio. Kalle je otvorio usta i udahnuo. Tip je opet uperio pištolj u njega i pokazao mu neka krene niz hodnik. Kalle je bio prisiljen ući u jednu od prostorija za probe i sjesti 145
leđima naslonjen na radijator. Dok je tako nepomično sjedio, zagledao se u bas-bubanj na kojem je pisalo THE YOUNG HOPELESS, a tip ga je zavezao za radijator dugačkim crnim kabelom. Nije se imalo smisla opirati. Napadač ga nije planirao ubiti jer bi to dosad već učinio. A novac i drogu može nadomjestiti. Morat će ih platiti iz svog džepa, ali on se više brinuo što će morati objasniti Veri da u dogledno vrijeme nema shopping-izleta u mondene gradove. Tip podigne dvije gitarske žice s poda. Deblju mu je zavezao oko glave preko korijena nosa, a tanju oko brade. Valjda ih je zavezao za radijator iza njega jer je Kalle osjetio kako mu se ona tanja zabila u kožu i sad mu gnječi desni. „Pomakni glavu“, rekao je tip. Morao je vikati kako bi nadglasao glazbu koja je dopirala niz hodnik. Kalle je pokušao okrenuti glavu, ali gitarske žice bile su prečvrsto stegnute. „Dobro.“ Tip je postavio ventilator na stolicu, uključio ga i uperio Kalleu u lice. Kalle je zatvorio oči da se obrani od strujanja zraka, ali osjetio je kako mu se suši znoj na koži. Kad je opet otvorio oči, vidio je da je tip stavio jednu od vrećica s kilogramom nerazrijeđenog Superboya na stolicu ispred ventilatora pa navukao kapuljaču kako bi pokrio nos i usta. Što, dovraga, radi? A onda je Kalle ugledao krhotinu. Osjećao je kako mu se oko srca steže hladna šaka. Znao je što će se dogoditi. Tip je uzeo krhotinu. Kalle se umirio. Vrh stakla pogodio je plastičnu vreću, probio je i u sljedećem trenutku zrak je ispunio bijeli prah. Ulazio je u Kalleu u oči, usta i nos. Zatvorio je usta. Ali morao se nakašljati. Potom je opet zatvorio usta. Osjećao je kako mu se gorkast prah lijepi za sluznicu koja ga je odmah počela peći; droga mu je već ulazila u krvotok.
Fotografija Pellea i njegove žene visjela je na upravljačkoj ploči s lijeve strane između upravljača i vrata. Pelle je prešao prstima po glatkoj masnoj površini. Vratio se na svoje uobičajeno mjesto na Gamlebyenu, ali to je bio gubitak vremena. Vladao je mir kao i svakog ljeta, a na zaslonu je vidio polaske s drugih mjesta u gradu. Ipak, uvijek se mogao nadati. Vidio je kako neki čovjek izlazi iz stare tvornice. Hodao je brzo i odlučno kao da želi pokazati da mu se žuri i da mora sjesti u jedini taksi na stajalištu prije nego što se svjetlo na krovu ugasi i taksist se odveze. Ali tad je iznenada zastao i naslonio se na zid. Nagnuo se. Stajao je točno ispod ulične svjetiljke, pa je Pelle jasno vidio kako izbacuje sadržaj želuca na asfalt. Nema šanse da ga primi u taksi. Tip je i dalje bio pogrbljen i povraćao je. Pelle je to i sam iskusio mnogo puta. Već od samog pogleda na tog čovjeka osjetio je žuč u grlu. A onda je tip obrisao usta 146
rukavom majice, uspravio se, povukao remen torbe na rame i krenuo prema Pelleu. Tek kad mu se skroz približio, Pelle je shvatio da je to onaj isti tip kojeg je povezao prije samo sat vremena. Onaj koji nije imao dovoljno novca da dođe do prenoćišta. A sada je očito htio još jednu vožnju. Pelle pritisne gumb za centralno zaključavanje i malo spusti prozor. Pričeka da tip priđe automobilu i uzaludno pokuša otvoriti vrata. „Oprosti, frende, ali ne mogu te povesti.“ „Molim vas...“ Pelle ga pogleda. Niz obraze slijevale su mu se suze. Bog zna što se dogodilo, ali to nije njegov problem. Istina, tip možda ima tešku životnu priču, ali u Oslu nećeš dugo preživjeti kao taksist ako otvaraš vrata tuđim nevoljama. „Slušaj, vidio sam kako povraćaš. Ako mi povratiš u taksiju, to će te koštati soma kruna, a ja ću izgubiti dnevni prihod. Osim toga, kad sam te posljednji put vozio, nisi imao prebijene pare. Zato te neću voziti, dobro?“ Pelle podigne prozor i zagleda se pred sebe u nadi da će momak krenuti svojim putem, ali također se bio spreman odvesti bude li taj čovjek izazivao nevolje. Kriste, večeras ga je tako boljela noga. Krajičkom oka vidio je da momak otvara torbu, vadi nešto i lijepi to na staklo. Pelle napola okrene glavu i ugleda novčanicu od tisuću kruna. Odmahne glavom, ali tip je i dalje samo nepomično stajao. Kao da čeka što će Pelle odlučiti. Pelle zapravo nije bio zabrinut – ranije te večeri tip nije izazivao nikakve nevolje. Upravo suprotno, umjesto da gnjavi Pellea da ga poveze dalje, što bi učinila većina ljudi bez novca, zahvalio mu je kad je taksimetar pokazao da je potrošio onih stotinu kruna. Zahvalio mu je tako iskreno da je Pelle zažalio što ga nije odvezao do prenoćišta – za to bi mu trebalo samo dvije minute. Pelle uzdahne i pritisne gumb za otključavanje vrata. „Hvala vam, zbilja vam hvala.“ „U redu. Kamo?“ „Prvo u Berg, molim vas. Moram samo nešto ostaviti i bio bih vam zahvalan kad biste me pričekali. A onda u Centar Ila. Platit ću vam unaprijed, naravno.“ „Nema potrebe“, rekao je Pelle i pokrenuo automobil. Njegova žena bila je u pravu. On je predobar za ovaj svijet.
147
Treći dio
148
21.
U deset ujutro sunce je već bilo visoko na nebu kad je Martha parkirala Golfov kabriolet na Waldemar Thranes gate. Izašla je i lakim koracima prošla pored slastičarnice do ulaza u kafić Centra Ila. Primijetila je da je neki muškarci, ali i žene, odmjeravaju u prolazu. To samo po sebi nije bilo ništa neobično, ali nekako joj se činilo da danas privlači više pozornosti. Pripisala je to svom neobično dobrom raspoloženju iako ga nije znala objasniti. S budućom svekrvom svađala se oko datuma vjenčanja, svađala se s Grete, upraviteljicom prenoćišta, na temu dežurstava, a s Andersom se svađala doslovno oko svega. Možda je bila dobre volje jer je danas imala slobodan dan, jer je Anders za vikend otišao s majkom u prirodu i jer je na dva dana imala ono sunce samo za sebe. Kad je ušla u kafić, vidjela je kako su se podigle sve paranoične glave. Sve osim jedne. Nasmiješila se i mahnula kad su je ljudi zazvali pa mahnula dvjema djevojkama iza pulta. Predala im je ključ. „Bit će sve u redu. Uspjet ćete. Upamti – dvije ste.“ Djevojka je kimnula, ali bila je blijeda. Martha natoči šalicu kave. Stajala je leđima okrenuta prostoriji. Znala je da govori malo glasnije nego što je potrebno. Okrenula se i nasmiješila kad mu je uhvatila pogled. Prišla je stolu za kojim je sam sjedio. Prinijela je šalicu usnama i upitala ga preko nje: „Rano si ustao?“ Kad je on upitno podigao obrvu, ona shvati koliko joj je to pitanje bilo glupo – već je prošlo deset sati. „Većina stanara kasno ustaje“, brzo je dodala. „Da, to je istina“, nasmiješio se. „Slušaj, htjela sam se ispričati zbog jučer.“ 149
„Jučer?“ „Da. Anders inače nije takav, ali ponekad... Kako god, nije imao pravo onako razgovarati s tobom. Nazvao te narkićem i... Pa, znaš.“ Stig odmahne glavom. „Ne trebaš se ispričavati, nisi učinila ništa krivo. A nije ni tvoj dečko. Ja jesam narkić.“ „A ja sam užasna vozačica. No to ne znači da mi ljudi to mogu govoriti u lice.“ Nasmijao se. Smijeh mu je ublažio crte lica i učinio ga još mlađim. „A, kako vidim, i dalje voziš.“ Kimnuo je prema prozoru. „Ono je tvoj auto?“ „Da, znam da je olupina, ali volim neovisnost i slobodu koju mi pruža. Razumiješ?“ „Ne bih znao, nikad nisam vozio auto.“ „Nikad? Stvarno?“ On slegne ramenima. „To je tako tužno“, reče ona. „Tužno?“ „Ništa nije bolje od kabrioleta spuštenog krova na ovako sunčan dan.“ „Čak ni za...“ „Da, čak ni za narkića“, nasmijala se ona. „Nema bolje stvari, vjeruj mi.“ „Onda se nadam da ćeš me jednom povesti na vožnju.“ „Naravno“, rekla je ona. „Što kažeš da idemo sad, iz ovih stopa?“ U pogledu mu je primijetila iznenađenje. Ispalila je to bez razmišljanja. Znala je da ih drugi promatraju. Pa što onda? Satima je znala sjediti s drugim stanarima i raspravljati o njihovim osobnim problemima, a da to nikome ne bude čudno, zar ne? „Svakako“, odgovorio je Stig. „Imam samo nekoliko sati“, rekla je Martha, ali bila je svjesna da je zvučala uznemireno. Zar se predomišlja? „Uz uvjet da mi dopustiš da vozim“, rekao je on. „Mislim, da pokušam voziti. Zvuči zabavno.“ „Znam pravo mjesto. Dođi.“ Dok su odlazili, Martha je osjećala poglede na sebi. Stig se tako usredotočio da se Martha morala nasmijati. Sjedio je pogrbljen i čvrsto stezao upravljač. Radio je bolno spore velike krugove po parkiralištu na Økernu, onom na kojem vikendima nema ni žive duše. „Sad pokušaj raditi osmice.“ 150
Poslušao ju je i dodao malo gasa, ali kad je motor zaurlao, instinktivno je podigao nogu s papučice. „Nekidan je u centru bila policija“, rekla je Martha. „Htjeli su znati jesam li nekome dala nove tenisice. Zbog ubojstva neke gospođe Iversen, ako si čuo za to.“ „Da, čitao sam o tome“, rekao je. Pogledala ga je. Svidjelo joj se što čita novine. Većina stanara nikad nije ni vidjela slova. Nisu čitali vijesti, nisu znali tko je premijer ni što znači 11. rujna. Ali znali su cijenu speeda u krunu bilo gdje u gradu, kolika je čistoća heroina i koji su postoci aktivnih sastojaka u svim farmaceutskim proizvodima. „A kad pričamo o Iversenu, ne zove li se tako onaj čovjek koji ti je trebao pronaći posao?“ „Tako je. Otišao sam tamo, ali sada neće biti ništa od toga.“ „Oh, baš šteta.“ „Da, ali neću odustati. Imam još imena na popisu.“ „Sjajno! Znači, imaš cijeli popis?“ „Da, imam.“ „Hajmo pokušati mijenjati brzine.“ Dva sata kasnije jurili su niz Mosseveien. Ona je vozila. Jedna strana fjorda Osla ljeskala se na suncu. Pokazalo se da on brzo uči. Bilo je nekoliko pokušaja i pogrešaka u lekciji o tome kako se mijenjaju brzine i otpušta kvačilo, ali kad su to riješili, on se ponašao kao da je programirao mozak da sve zapamti kako treba. Jednostavno je ponavljao te radnje kao da su mu već postale automatske. Nakon tri pokušaja kretanja na uzbrdici mogao je to izvesti bez ručne kočnice. A kad je shvatio kako bočno parkirati, savladao je to gotovo iritantno vješto. „Što slušamo?“ „Depeche Mode“, odgovorio je. „Sviđaju ti se?“ Slušala je gotovo zborske dvoglase i mehanički ritam. „Sviđa“, odgovorila je i pojačala zvuk. „Zvuči jako... engleski.“ „Istina. Što još čuješ?“ „Hm. Veselu distopiju. Kao da svoju depresiju ne shvaćaju ozbiljno, ako me razumiješ.“ Nasmijao se. „Razumijem te.“ Nakon što su nekoliko minuta jurili autocestom, skrenula je prema poluotoku koji se zove Nesoddtangen. Ceste su postale uže, a promet rjeđi. Zaustavila se uz rub 151
ceste. „Jesi spreman za pravu stvar?“ Kimnuo je. „Da, spreman sam za pravu stvar.“ Odgovorio je toliko strastveno da je posumnjala kako nije mislio samo na vožnju. Izašli su iz automobila i zamijenili mjesta. Gledala je kako sjeda bliže upravljaču i usredotočeno gleda ispred sebe. Pritisnuo je kvačilo i ubacio u brzinu. Oprezno je stavio nogu na papučicu gasa. „Retrovizor“, upozorila ga je i sama provjerila retrovizor. „Nema nikoga“, rekao je. „Žmigavac.“ Dao je žmigavac, promrmljao „Jesam“ i nježno otpustio kvačilo. Polako je kliznuo na cestu. Motor se začuo malko preglasno. „Ručna“, rekla je, zgrabila polugu između njih i otpustila je. Osjetila je njegovu ruku kad ju je pomaknuo jer je htio učiniti isto. Dotaknuo ju je i trznuo se kao da se opekao. „Hvala ti“, rekao je. Deset minuta vozili su se u potpunoj tišini. Pustili su da ih pretekne vozač kojemu se očito žurilo. Prema njima jurio je kamion s prikolicom. Zadržala je dah. Znala je da bi na uskoj cesti – iako je bila svjesna da ima dovoljno mjesta za oba vozila – automatski prikočila i pomaknula se u stranu. Ali Stig to nije učinio. Nije si znala objasniti zašto je vjerovala da će on ipak postupiti ispravno. Muški mozak ima urođenu sposobnost shvaćanja triju dimenzija. Vidjela je kako opušteno drži ruke na upravljaču. I zaključila da mu nedostaje upravo ona osobina koje ona ima napretek – tendencija preispitivanja vlastite procjene. Prema osjetljivim debelim venama na nadlanici vidjela je da mu srce mirno radi. Vidjela je kako mu ruke brzo okreću upravljač ne previše udesno, a onda kad su se mimoišli s kamionom, automobil je zatresao udar vjetra. „Ideš!“ uzbuđeno se nasmijao i pogledao je. „Jesi li i ti to osjetila?“ „Jesam“, odgovorila je. „Osjetila sam.“ Tad mu je rekla neka vozi prema Nesoddenu, uzbrdo po makadamskoj cesti. Parkirali su iza niza niskih kuća s prozorčićima na stražnjoj strani i velikim prozorima na strani koja gleda prema moru. „Obnovljene vikendice iz pedesetih“, objasnila je Martha. Hodala je ispred njega nekim puteljkom koji je vodio kroz visoku travu. „Odrasla sam u jednoj od njih. A ovdje je bilo naše tajno sunčalište...“ Stigli su do kamenog dijela. Pod njima ležalo je more i čula se vesela vriska djece u plićaku. Nedaleko od njih nalazio se mol s brodićem koji je plovio na sjever 152
Osla. Za vedrih dana činilo se da je sjever Osla udaljen svega stotinjak metara. Zapravo je bio pet kilometara daleko, no većina ljudi koji su radili u glavnom gradu radije je putovala brodom nego automobilom kružila četrdeset pet kilometara. Sjela je i udahnula slan zrak. „Moji roditelji i njihovi prijatelji govorili su da je Nesodden mali Berlin“, rekla je Martha. „Zbog umjetnika koji su došli živjeti ovamo. Bilo im je jeftinije živjeti u ruševnoj kolibi nego u Oslu. Kad bi temperatura pala debelo ispod nule, ljudi bi se okupili u kući u kojoj bi bilo najmanje hladno. A to je bila naša koliba. Ostali bi ondje i do jutra pili crno vino jer nije bilo dovoljno madraca za sve. A onda bismo svi zajedno doručkovali.“ „Zvuči lijepo.“ Stig sjedne pored nje. „Da, baš tako. Ljudi su se brinuli jedni za druge.“ „Idilično.“ „Ne znam ništa o tome. S vremena na vrijeme posvađali bi se oko novca, jedni drugima kritizirali umjetnost ili spavali s tuđim supružnicima. Ali ovdje je uvijek bilo živo i uzbudljivo. Moja sestra i ja vjerovale smo da stvarno živimo u Berlinu, a onda je jednog dana tata donio kartu i pokazao nam gdje se nalazi pravi Berlin. I objasnio nam je da je taj grad jako, jako daleko, da do njega ima više od tisuću kilometara. Ali da ćemo jednoga dana otići tamo. I obići Brandenburška vrata te otići u palaču Charlottenburg u kojoj ćemo sestra i ja živjeti kao princeze.“ „Jesi li ikad bila tamo?“ „U pravom Berlinu?“ Martha odmahne glavom. „Moji roditelji nikad nisu imali previše novca. I nisu doživjeli starost. Bilo mi je osamnaest kad su umrli i morala sam se brinuti za sestru. Ali uvijek sam sanjala o Berlinu. Toliko da više nisam sigurna postoji li ti taj grad uopće.“ Stig kimne, zatvori oči i legne na travu. Ona ga pogleda. „Možemo li opet slušati onu tvoju glazbu?“ On otvori jedno oko. Zaškilji. „Depeche Mode? CD je ostao u autu.“ „Daj mi svoj mobitel“, rekla je. On joj ga pruži pa ona počne pritiskati tipke. Uskoro su se iz malih zvučnika začuli zvuci ritmičnog disanja. A onda im je ozbiljan glas predložio odlazak na put. Stig se toliko šokirao da se morala nasmijati. „To se zove Spotify“, rekla je i stavila mobitel između njih. „Možeš slušati glazbu s interneta. Nisi to znao?“ „U zatvoru nismo smjeli imati mobitele“, rekao je i odlučno zgrabio mobitel. „U zatvoru?“ 153
„Da, odležao sam.“ „Zbog dilanja?“ Stig zakloni lice od sunca. „Tako je.“ Ona kimne. A onda se brzo nasmiješi. Što li je zamišljala? Da je on ovisnik o heroinu i istovremeno uzoran građanin? Ali nije imao izbora, baš kao i svi drugi. Tad mu uzme mobitel iz ruke. Pokaže mu kako radi GPS i kako na karti može vidjeti gdje su te izračunati najkraću rutu do bilo kojeg mjesta na svijetu. Fotografirala ga je, pritisnula snimanje, podigla uređaj i zamolila ga da nešto kaže. „Danas je lijep dan“, rekao je. Prekinula je snimanje i pustila mu snimku. „To je moj glas?“ upitao je iznenađeno, očito posramljen. Pritisnula je stop i ponovo pustila snimku. Glas je bio pomalo kreštav: „To je moj glas?“ Nasmijala se kad mu je vidjela izraz lica. Zatim još glasnije kad joj je oteo mobitel, pronašao tipku za snimanje i onda je bio red na njoj. Sad je ona morala nešto reći, ne, morala je pjevati. „Neću!“ pobunila se. „Radije bih da me slikaš.“ Odmahnuo je glavom. „Glasovi su bolji.“ „Zašto?“ Napravio je pokret kao da će popraviti kosu i gurnuti je iza uha. Navika nekoga tko je dugo imao dugačku kosu i sad je samo smetnuo s uma da se u međuvremenu ošišao, pomislila je. „Ljudi mogu promijeniti izgled. Ali glas je uvijek isti.“ Pogledao je prema pučini i ona je slijedila njegov pogled. Vidjela je samo kako se površina ljeska, galebove, stijene i jedra u daljini. „Neki glasovi“, složila se. Mislila je na bebu. Na plač koji se začuo preko voki-tokija. To se nikad neće promijeniti. „Voliš pjevati“, rekao je on. „Ali ne pred drugima.“ „Zašto to kažeš?“ „Jer voliš glazbu. Ali kad sam te zamolio da pjevaš, prestravila si se. Baš kao i ona cura u kafiću kad si joj dala ključ.“ Lecnula se. Zar joj čita misli? „Čega se bojala?“ „Ničega“, odgovorila je Martha. „Ona i druga cura trebaju srediti i organizirati registratore na tavanu. Nitko ne voli ići gore, pa kad treba nešto napraviti, zaposlenici se uvijek izmjenjuju u tome.“ „Što ne valja s tavanom?“ 154
Martha je pogledom slijedila galeba koji je lebdio u zraku visoko iznad mora i malo se pomicao sjedne strane na drugu. Vjetar je gore sigurno jači. „Vjeruješ li u duhove?“ tiho je upitala. „Ne.“ „Ni ja.“ Naslonila se na laktove. „Centar Ila izgleda kao da je iz devetnaestog stoljeća, zar ne? Ali zapravo je sagrađen tisuću devetsto dvadesetih. Ispočetka je ondje bilo obično prenoćište...“ „Slova od lijevanog željeza na ulazu.“ „Tako je, to je iz tog razdoblja. Međutim, za vrijeme rata Nijemci su ga pretvorili u dom za neudane majke i njihovu djecu. U to doba ondje je bilo mnogo tragičnih priča i sve su ostavile traga na zidovima. Jedna od stanarki imala je dječaka. Tvrdila je da je bezgrešno začela; u ono doba mnoge su cure to tvrdile kad bi se našle u nevolji. Muškarac za kojeg su svi sumnjali da je otac bio je oženjen i, naravno, poricao da ima ikakve veze s djetetom. O njemu su kružile dvije glasine. Govorilo se da je član pokreta otpora, kao i to da je njemački špijun koji se ubacio u pokret otpora. Navodno su baš zato Nijemci dopustili toj ženi da se smjesti onamo umjesto da njega uhite. Uglavnom, jednog jutra njega je netko ubio u prepunom tramvaju u središtu Osla. Ubojica nikad nije pronađen. Pokret otpora tvrdio je da su eliminirali izdajnika, a Nijemci su tvrdili da su uhvatili člana pokreta otpora. Kako bi razuvjerili sve nevjerne Tome, Nijemci su objesili truplo na vrh svjetionika Kavringen.“ Pokazala je preko mora. „Mornari koji su danju prolazili pored svjetionika lijepo su mogli vidjeti istrunulo truplo koje su kljucali galebovi, a oni koji su prolazili noću vidjeli bi sjenu na moru. A onda je jednog dana truplo nestalo. Neki su tvrdili da ga je uklonio pokret otpora. Ali od tog je dana žena počela gubiti razum. Tvrdila je da je mrtvac progoni. Da joj je usred noći došao u sobu, nagnuo se nad kolijevku njihove bebe, a kad mu je viknula neka izađe, pogledao ju je s crnim rupama koje je imao umjesto očiju.“ Stig podigne obrvu. „Tu priču ispričala mi je Grete, upraviteljica Centra Ila“, rekla je Martha. „Uglavnom, legenda kaže da beba nije prestajala plakati, ali kad god bi se žene iz drugih soba požalile i rekle joj da smiri svoje dijete, žena bi odgovarala da joj sin plače za njih oboje i da će tako biti zauvijek.“ Martha zastane. Na redu je bio njezin omiljeni dio priče. „Govorilo se da žena nije znala za koju je stranu djetetov otac radio, ali da ga je, da mu se osveti što je odbio priznati očinstvo, prijavila Nijemcima kao člana pokreta otpora, a pokretu otpora kao špijuna.“ Martha zadrhti od naleta vjetra pa se uspravi i obgrli koljena. „Jednog jutra nije 155
sišla na doručak. Pronašli su je na tavanu. Objesila se o jednu od velikih krovnih greda. Na tom mjestu još se vidi blijed trag užeta.“ „I sada opsjeda tavan?“ „To ne bih znala. Znam samo da je tamo teško boraviti. Ne vjerujem u duhove, ali znam da nitko ne može dugo biti na tavanu. Kao da osjećaš neku zlu prisutnost. Ljude zna zaboljeti glava i osjećaju kao da ih netko gura iz prostorije. A često je riječ o novim zaposlenicima ili radnicima koje unajmimo radi održavanja, o ljudima koji ne znaju tu priču. I, ne, nema azbesta u izolaciji ili nečeg takvog.“ Proučavala ga je, ali nije pokazivao nevjericu niti se osmjehnuo kao što je očekivala. Jednostavno ju je slušao. „Ali to nije sve“, nastavila je. „Beba.“ „Da“, rekao je. „Da? Jesi li shvatio?“ „Beba je nestala.“ Zapanjeno ga je pogledala. „Kako si znao?“ On slegne ramenima. „Pogodio sam.“ „Neki tvrde da ga je majka odnijela pokretu otpora one noći kad se objesila. Drugi tvrde da je ubila dijete i zakopala ga u vrtu da joj ga nitko ne bi mogao uzeti. U svakom slučaju...“ Martha uzdahne. „Dječak nikad nije pronađen. A čudno je što svako toliko začujemo šum na voki-tokiju, a ne možemo odrediti odakle dolazi. Ali mislimo da je...“ učinilo joj se da izgleda kao da je i to pogodio, „djetetov plač.“ „Djetetov plač“, ponovio je. „Mnogi u centru, a posebno novi polude kad to začuju, ali Grete im govori da voki-tokiji ponekad pokupe zvukove dječjih monitora iz susjedstva.“ „Ali ti ne vjeruješ u to?“ Martha je oklijevala. „Možda je u pravu.“ „Ali?“ Opet nalet vjetra. Na zapadu su se pojavili crni oblaci. Martha požali što nije ponijela kaput. „Sedam godina radim u Centru Ila. A kad začuješ taj uvijek isti glas...“ „Da?“ „Kunem se, to je jedna te ista beba.“ Stig kimne. Šutio je, nije ponudio objašnjenje, nije prokomentirao. Samo je kimnuo. To joj se svidjelo. 156
„Znaš što znače oni oblaci?“ na koncu je upitao i ustao. „Da će početi kiša pa je vrijeme da krenemo kući?“ „Ne“, odgovorio je. „Znače da odmah moramo na plivanje pa ćemo se još stići osušiti na suncu.“
„Gubitak empatije“, rekla je Martha. Ležala je na leđima i gledala u nebo. Usne su joj i dalje bile slane od mora, a na koži ispod mokrog donjeg rublja osjećala je koliko je kamen ugrijan. „To znači da sam izgubila sposobnost brige za druge. To je u norveškom sustavu socijalnog rada toliko nezamislivo da nemamo ni riječ za to.“ Nije odgovarao. I to je bilo u redu, zapravo i nije razgovarala s njim. On joj je samo bio izgovor da može razmišljati naglas. „Valjda je to način zaštite ili neka vrsta samoobrane kad se čovjeku postane preteško nositi s nečim. Ili je izvor možda presušio. Moguće da mi je ponestalo ljubavi.“ Razmislila je o tome. „Ne, to nije istina. Imam mnogo ljubavi... samo što...“ Martha je vidjela kako nebom juri oblak u obliku Velike Britanije. Malo prije nego što je prošao preko vrha stabla iznad njezine glave, pretvorio se u mamuta. Na mnogo načina osjećala se kao da leži na kauču kod svog terapeuta. On je bio među malobrojnima koji su i dalje imali kauč u ordinaciji. „Anders je bio najhrabriji i najnježniji dečko u školi“, rekla je oblacima. „Kapetan školske nogometne reprezentacije. Molim te, nemoj me pitati je li bio na čelu školskog vijeća.“ Pričekala je. „Pa, je li bio?“ „Da.“ Oboje prasne u smijeh. „Jesi li bila zaljubljena u njega?“ „Jako. Još sam. Zaljubljena u njega. On je dobar čovjek. On nije samo netko tko je drag i dobro izgleda. Sretna sam što imam Andersa. A ti?“ „Što ja?“ „Koliko si djevojaka imao?“ „Nijednu.“ „Nijednu?“ Podigla se na laktove. „Tako zgodan dečko kao ti? Ne vjerujem.“ 157
Stig skine majicu. Koža mu je na suncu bila tako blijeda da ju je gotovo zaslijepila. Iznenadila se kad je primijetila da nema svježih tragova uboda. Vjerojatno su bedra ili spolovilo druga priča. „Stvarno?“ „Istina je da sam se ljubio s nekim curama...“ Pogladio se po starim tragovima uboda. „Ali ovo mi je bila jedina ljubavnica...“ Martha pogleda tragove igle. I ona ih je poželjela dotaknuti. Učiniti da nestanu. „Kad smo prvi put porazgovarali, rekao si mi da si se skinuo“, rekla je. „Neću reći Grete. Bar ne neko vrijeme. Ali znaš...“ „Centar je samo za aktivne ovisnike.“ Kimnula je. „Misliš li da ćeš uspjeti?“ „Položiti vozački?“ Osmjehnuli su se jedno drugome. „Danas sam čist“, odgovorio je. „Sutra je novi dan.“ Oblaci su i dalje bili daleko, ali u daljini je začula grmljavinu kao znak onoga što će doći. Kao da je i sunce to znalo jer je odjednom jače zasjalo. „Daj mi svoj mobitel rekla je.“ Martha uključi snimanje. A onda zapjeva pjesmu koju je njezin otac imao običaj svirati na gitari njezinoj majci. Uglavnom kad bi privodili kraju neku od onih nebrojenih ljetnih zabava. Sjedio bi sa svojom starom gitarom na istom mjestu na kojem oni sad sjede i prebirao po žicama tako tiho da se glazba jedva čula. Bila je to pjesma Leonarda Cohena u kojoj je on govorio kako je oduvijek bio njezin ljubavnik, da bi putovao s njom i slijepo je slijedio, da zna kako mu vjeruje jer je umom dotaknuo njezino savršeno tijelo. Pjevala je tihim nježnim glasom. Uvijek je tako pjevala: zvučala je slabije i krhkije nego što je doista bila. S vremena na vrijeme zapitala bi se je li doista takva. Možda je onaj drugi grublji glas koji je koristila da bi se zaštitila ustvari lažan. „Hvala ti“, rekao je kad je završila. „To je stvarno bilo lijepo.“ Nije se upitala zašto joj je neugodno. Bilo joj je neobično što joj nije neugodnije. „Vrijeme je da se vratimo.“ Nasmiješila se i vratila mu mobitel. Trebala je znati da kad pokušavaš spustiti star truo krov kabrioleta, neminovno prizivaš nevolje, ali htjela je osjetiti svjež zrak u vožnji. Muka je trajala petnaest minuta, ali zahvaljujući kombinaciji praktičnog razmišljanja i sirove snage konačno su uspjeli. I znala je da ga više neće moći podići, ne bez rezervnih dijelova i Andersove pomoći. Kad je ušla u auto, Stig joj je pokazao mobitel. Unio je Berlin u GPS. „Tata ti je 158
bio u pravu“, rekao je. „Od malog Berlina do velikog Berlina ima tisuću trideset kilometara. Procijenjeno vrijeme vožnje je dvanaest sati i petnaest minuta.“ Ona je vozila. Vozila je brzo kao da mora nešto hitno obaviti. Ili kao da pokušava pobjeći. Pogledala je u retrovizor. Bijeli oblaci visoko nad fjordom podsjećali su je na mladenku koja odlučno i nezaustavljivo maršira za njima slijedeći ih s velom od kiše. Prve teške kapi dočekale su ih usred gustog prometa na cesti koja se zove Ring 3 i odmah je shvatila da je bitka izgubljena. „Ovdje skreni desno“, rekao je Stig. Kiša se pojačala. „Gdje smo?“ „U Bergu. Vidiš onu žutu kuću?“ „Da.“ „Znam ljude čija je i prazna je. Ti me pričekaj ispred garaže, a ja ću otvoriti vrata.“ Pet minuta kasnije sjedili su u automobilu koji je sad bio parkiran između zahrđalog alata, starih guma i vrtnog namještaja prekrivenog paučinom, a oni su samo gledali kako se kiša slijeva s vanjske strane otvorenih vrata garaže. „Čini se da će padati neko vrijeme“, rekla je Martha. „A mislim da krov više ne možemo podignuti.“ „Slažem se“, rekao je Stig. „Što kažeš na kavu?“ „Gdje?“ „U kuhinji. Znam gdje je ključ.“ „Ali...“ „Ovo je moja kuća.“ Pogledala ga je. Nije vozila dovoljno brzo. Nije stigla na vrijeme. Sad je prekasno. „Dobro“, složila se.
159
22.
Simon je podesio zaštitnu masku i proučavao truplo. Podsjećalo ga je na neko koje je već negdje vidio. „Ovaj je prostor u vlasništvu Gradskog vijeća i još je pod njihovom upravom“, rekla je Kari. „Prostorije iznajmljuju za siću mladim bendovima koji unutra imaju probe. Bolje je pjevati o tome da si gangster nego se vozikati uokolo i doista biti ono o čemu pjevaš.“ Simon se sjetio na koga ga truplo podsjeća. Na Jacka Nicholsona, nasmrt smrznutog u Isijavanju. Sam ga je pogledao. Nakon nje. A prije Else. Možda je bila stvar u snijegu. Mrtvac je izgledao kao da leži u snijegu. Tanak sloj heroina prekrivao je truplo i većinu prostorije. Heroin oko čovjekovih usana, nosa i očiju povezao se s vlagom i počeo se grudati. „Pronašao ga je bend koji ima probe malo niz hodnik“, rekla je Kari. Truplo je otkriveno sinoć, ali Simon je tek na poslu saznao da je ukupno ubijeno troje ljudi. Tad je saznao i da slučaj vodi Kripos. Drugim riječima, šef je opet zatražio pomoć od Kriposa – što je u startu isto kao da im je odmah predao slučaj – a da prije toga uopće nije porazgovarao sa svojim Odjelom za ubojstva. Ishod bi u konačnici možda bio isti, ali svejedno. „Zove se Kalle Farrisen“, rekla je Kari. Naglas je čitala preliminarni izvještaj. Simon je bio nazvao šefa i zamolio ga da im ga pošalje. I zatražio je trenutačan pristup mjestu zločina. U krajnjoj liniji ovo je njihov teren. „Simon“, rekao mu je šef, „smiješ pogledati, ali da se nisi miješao. I prestar si za nadjebavanje.“
160
„Možda si ti prestar“, odgovorio mu je Simon. „Čuo si me, Simon.“ Simon bi se s vremena na vrijeme uhvatio kako razmišlja o tome. Nije bilo nikakve sumnje tko je od njih dvojice imao veći potencijal. Kad je onda krenulo po zlu? Kad je pala odluka tko će sjesti na koju stolicu? Tko će zauzeti visoku šefovsku fotelju, a tko će se naći na dnu lanca, u Odjelu za ubojstva, podrezanih krila? A najbolji od njih završio je na stolici svoje radne sobe s vlastitim pištoljem prislonjenim na čelo. „Žice za gitaru koje je imao oko glave su E i G, proizvodi ih Ernie Ball. Gitarski kabel proizvodi Fender“, čitala je Kari. „A ventilator i radijator?“ „Što?“ „Ništa. Nastavi.“ „Ventilator je bio uključen. Prema mrtvozornikovom preliminarnom zaključku Kalle Farrisen se ugušio.“ Simon je proučavao čvor na kabelu. „Čini se da je Kalle bio prisiljen udahnuti drogu koju mu je ventilator puhao u lice. Slažeš li se?“ „Slažem se“, rekla je Kari. „Neko vrijeme mogao je zadržavati dah, ali onda više nije imao snage za to. Gitarske žice spriječile su ga da okrene glavu. Ali pokušavao je i odatle ozljede od tanje žice. Heroin mu je završio u nosu, želucu i plućima. Ušao mu je u krvotok. Osjetio je djelovanje droge i nastavio disati, ali tada pliće jer heroin onemogućava disanje. I konačno je prestao disati.“ „Tipična smrt od predoziranja“, rekao je Simon. „Slično se dogodilo mnogim njegovim kupcima.“ Pokazao je na kabel. „A tko god da je zavezao ovaj kabel, sigurno je ljevoruk.“ „Moramo se prestati ovako nalaziti.“ Okrenuli su se. Na dovratku je stajao Åsmund Bjørnstad i lukavo se smješkao. Iza njega bilo je dvoje ljudi s nosilima. „Sada bismo odnijeli truplo, pa ako ste završili...“ „Vidjeli smo sve što smo htjeli“, rekao je Simon i ustao na jedvite jade. „Smijemo li razgledati?“ „Naravno“, rekao je Kriposov istražitelj i dalje s onim poluosmijehom te im galantno pokazao put. Simon je iznenađeno pogledao Kari i zakolutao očima, a ona je podigla obrve kao da želi reći da Kriposov istražitelj sad pjeva drugu pjesmu. „Ima li svjedoka?“ upitao je Simon u dizalu i pogledao razbijeno staklo. „Nema“, odgovorio je Bjørns tad. „Ali gitarist benda koji je pronašao truplo 161
kaže da je ranije sinoć ovdje bio neki tip. Tvrdio je da svira u bendu koji se zove The Young Hopeless, pa smo provjerili i saznali da taj bend više ne postoji.“ „Kako je izgledao?“ „Svjedok kaže da je tip nosio kapuljaču koja mu je prekrivala lice. Danas se mnogo mladih tako nosi.“ „Znači, bio je mlad?“ „Svjedok misli da jest. Rekao je da je izgledao kao netko tko ima između dvadeset i dvadeset pet godina.“ „Koje je boje bila majica s kapuljačom?“ Bjørnstad otvori notes. „Mislim, sive.“ Tad su se otvorila vrata dizala. Oprezno su izašli i obišli trake i zastavice koje su postavili forenzičari. Na katu je bilo četvero ljudi. Dvoje živih i dvojica mrtvih. Simon je kratko kimnuo jednom od živućih. Imao je gustu riđu bradu i bio je sagnut na sve četiri nad truplom. U ruci je držao svjetiljku veličine olovke. Pokojnik je ispod oka imao veliku ranu. Oko glave na podu nalazila se tamna crvena aureola od krvi. Na vrhu kruga krv je oblikovala lik nalik suzi. Simon je jednom pokušao objasniti Else da i mjesto ubojstva može biti lijepo. To je pokušao jednom i nikad više. Druga veća žrtva ležala je na pragu, točnije, gornji dio tijela prelazio je prag. Simon je automatski pogledom skenirao zidove i u jednom pronašao rupu od metka. Uočio je otvor na vratima i ogledalo ispod stropa. A onda je napravio korak unazad prema dizalu, podigao desnu ruku i naciljao. Predomislio se i umjesto toga podigao lijevu ruku. Napravio je korak desno kako bi kut odgovarao putanji metka kroz glavu – uz uvjet da lubanja nije promijenila putanju metka – i naciljao rupu u zidu. Zatvorio je oči. Nedavno je stajao u istom položaju. Na stepenicama ispred doma Iversenovih. Ciljao je desnom rukom. I tad se morao pomaknuti da bi kut odgovarao. Tad je jednom nogom zakoračio preko popločane staze. I stao na tlo. Na istu meku zemlju koja je okruživala žbunje. Ali na tlu pored staze nije bilo otisaka stopala. „Dame i gospodo, hoćemo li nastaviti s razgledavanjem?“ Bjørnstad pridrži vrata pa pričeka da Kari i Simon opkorače truplo i uđu. „Vijeće je ovu prostoriju iznajmilo navodnoj promotorskoj agenciji.“ Simon zaviri u prazan sef. „Što misliš, što se dogodilo?“ „Rat bandi“, odgovorio je Bjørnstad. „Napali su tvornicu u vrijeme zatvaranja. Prva je žrtva ubijena dok je ležala na podu; iz poda smo izvukli metak. Druga je ubijena dok je ležala na pragu; i ondje je metak u podu. Zgrabili su trećeg kako bi otvorili sef. Uzeli su novac i drogu, a onda ga ubili dolje kako bi konkurenciji poslali poruku i rekli im tko je sada šef.“ 162
„Shvaćam“, rekao je Simon. „A čahure?“ Bjørnstad se brzo nasmijao. „Znam, znam. Sherlock Holmes njuši vezu s ubojstvom Iversen.“ „Nema praznih čahura?“ Åsmund Bjørnstad pogleda Simona pa Kari, a onda opet Simona. I potom uz mađioničarski osmijeh iz džepa traperica izvuče plastičnu vrećicu. Mahne njome Simonu pred očima. U njoj su se nalazile dvije prazne čahure. „Oprosti što ti rušim teoriju, stari“, rekao je. „Osim toga, rupe od metaka u žrtvama govore o mnogo većem kalibru oružja od onog pronađenog u Agnete Iversen. I time smo zaključili razgledavanje. Nadam se da ste uživali.“ „Imam samo tri pitanja prije nego što odemo.“ „Da čujem, glavni inspektore Kefas.“ „Gdje ste pronašli čahure?“ „Pored trupala.“ „Gdje su bili pištolji žrtava?“ „Nismo ih pronašli. Posljednje pitanje?“ „Jesi li dobio naredbu da budeš kooperativan i povedeš nas u razgledavanje?“ Åsmund Bjørnstad se nasmije. „Možda mi je tako sugerirao šef u Kriposu. Uvijek radimo što nam šefovi kažu, zar ne?“ „Da“, složio se Simon. „Ako želimo napredovati, tako radimo. Hvala što ste nam dopustili da razgledamo.“ Bjørnstad se zadržao u prostoriji, a Kari je krenula za Simonom. Zastala je iza njega kad je Simon umjesto da uđe u dizalo, zamolio bradatog forenzičara da mu posudi svjetiljku pa prišao rupi od metka u zidu. Osvijetlio ju je. „Jesi li već izvadio metak, Nils?“ „To je sigurno stara rupa. U njoj nismo pronašli nikakve metke“, odgovorio je Nils proučavajući povećalom pod oko trupla. Simon čučne, poliže prste i prisloni ih na pod ispod rupe. Pokazao je prste Kari. Vidjela je sitne čestice cementa na njegovoj koži. „Hvala ti što si mi posudio svjetiljku“, rekao je Simon, a Nils je podigao pogled, kratko kimnuo i uzeo je. „Što je to bilo?“ upitala je Kari kad su se vrata dizala zatvorila pred njima. „Moram malo razmisliti pa ću ti reći.“ Kari je bila nervozna. Ne zato što je mislila da šef nešto izvodi, nego zato što ga 163
nije mogla pratiti. A ona nije navikla na to da nije u stanju držati korak. Vrata su se otvorila i ona je izašla. Okrenula se i upitno pogledala Simona koji je i dalje stajao u dizalu. „Molim te, mogu li posuditi tvoju pikulu?“ upitao ju je. Uzdahnula je i gurnula ruku u džep. Simon stavi malenu žutu pikulu nasred poda. Isprva se kotrljala polako, a onda je ubrzala do ruba dizala pa nestala u procjepu između unutarnjih i vanjskih vrata. „Ups“, rekao je Simon. „Idemo je potražiti u podrum.“ „Nije nezamjenjiva“, odgovorila je Kari. „Imam ih još kod kuće.“ „Ne govorim o pikuli.“ Kari je opet pojurila za njim dva koraka iza njega. Barem dva. A onda se nečega sjetila. Kako se mogla prijaviti na drugi posao koji bi sada radila. Bolja plaća, veća neovisnost. Nema ekscentričnih šefova ni zadaha smrti. Ali doći će i taj dan, a dotad se samo mora naoružati strpljenjem. Pronašli su stubište, podrumski hodnik i vrata dizala. Za razliku od onih na gornjim katovima ova su vrata bila jednostavna i metalna, s pločom od mutnog stakla. Na vratima je stajao znak. KONTROLA DIZALA ZABRANJEN ULAZ Simon protrese kvaku. Zaključano. „Idi gore do soba za probe i vidi možeš li pronaći neki kabel“, rekao je Simon. „Kakav...?“ „Bilo kakav“, odgovorio je i naslonio se na zid. Pregrizla je jezik i krenula prema stubištu. Nakon dvije minute vratila se s kabelom te gledala kako Simon skida utikače i plastičnu izolaciju. Potom je savio kabel u obliku slova U i gurnuo ga ispod vrata do visine kvake. Začuli su glasan škljocaj i poletjele su iskre. Otvorio je vrata. „Kriste“, rekla je Kari. „Gdje si to naučio?“ „Kao klinac često sam upadao u nevolje“, odgovorio je Simon pa se spustio u okno dizala koje se nalazilo pola metra niže od podrumskog poda. Promotrio je otvor. „Da nisam postao policajac...“ „Zar to što radiš nije opasno?“ upitala je Kari. „Ako dizalo krene dolje...“ Ali Simon je već bio na sve četiri i rukama je prelazio po betonu. „Trebaš li svjetla?“ upitala je nadajući se da neće primijetiti napetost u njezinom glasu. 164
„Uvijek“, nasmijao se. Kari se s usana oteo prigušen krik kad je začula tih prasak i vidjela kako se pokreću debele nauljene žice. Ali Simon je brzo ustao, oslonio se o podrumski pod i izašao na hodnik. „Dođi“, rekao joj je. Brzim korakom, skoro pa trkom krenula je za njim uz stepenice, kroz izlaz i na dvorište. „Čekaj!“ viknula je prije nego što je ušao u automobil koji su parkirali između dvije olupine kamiona. Simon je zastao i pogledao je preko krova. „Znam“, rekao je. „Što znaš?“ „Znam da je prokleto iritantno kad ti partner krene u solo misiju, a ti ne znaš što se zbiva.“ „Točno tako! Onda, kad ćeš...“ „Ali ja nisam tvoj partner, Kari Adel“, rekao je Simon. „Ja sam ti šef i mentor. Reći ću ti kad bude pravi trenutak. Shvaćaš?“ Pogledala ga je. Vidjela je kako mu povjetarac podiže smiješno tanku kosu sa sjajne ćele. A vidjela je i tamnu sjenu u inače prijateljskom pogledu. „Shvaćam“, rekla je. „Uzmi ovo.“ Otvorio je šaku i spustio nešto na krov automobila. Ona je spojila dlanove i uhvatila obje stvari. Pogledala ih je. Jedna je bila žuta pikula. A druga je bila prazna čahura. „Možeš otkriti nove stvari ako promijeniš perspektivu i kut gledanja“, rekao joj je. „Tako kompenziraš žute pjege. Idemo.“ Ušla je na suvozačko sjedalo, a on je pokrenuo automobil i krenuo prema izlazu. Šutjela je. Čekala. On je zastao pa dugo i usredotočeno gledao desno prije nego što se uključio u promet, baš kao što rade oprezni stariji vozači. Kari je uvijek mislila da je to tako zbog niže razine testosterona u njihovom organizmu. Ali sada je prvi put pomislila da je tu racionalnost izgradilo iskustvo. „Najmanje je jedan metak ispaljen iz dizala“, rekao je i stao iza nekog volva. Ona je šutjela. „A tvoj prigovor glasi?“ „To ne odgovara dokazima“, rekla je Kari. „Žrtve su ubijene mecima koji su pronađeni točno ispod njih. Vjerojatno su ležali na podu kad su ubijeni, a to ne odgovara kutu ako je metak ispaljen iz dizala.“ „Tako je. Međutim, na koži tipa koji je upucan u glavu ima opekotina od baruta, a na košulji druge žrtve vide se spaljena vlakna oko rane od metka. A to nam govo165
ri...?“ „Da su ubijeni izbliza dok su ležali. To odgovara praznim čahurama pronađenim pored njih i mecima u podu.“ „Točno. Ali zar ti nije čudno da se dva muškarca prvo sruše na pod, a onda ih netko ubije?“ „Možda su se tako uplašili kad su vidjeli pištolj da su se uspaničili i spotaknuli. Ili im je rečeno neka legnu.“ „Dobro razmišljaš. Ali jesi li primijetila nešto u krvi oko trupla najbližeg dizalu?“ „Da je ima mnogo?“ „Da.“ Rastegnuo je tu riječ i dao joj do znanja da to nije sve. „Krv koja je potekla iz žrtvine glave oblikovala je lokvicu“, rekla je. „A to znači da žrtva kasnije nije pomicana.“ „Da, ali na rubu lokvice ima kapljica. Kao da je krv špricala. Drugim riječima, krv koja je tekla prekrila je područje po kojem je prvo prsnula iz glave. Imajući u vidu duljinu i raspon prskanja, žrtva je vjerojatno bila na nogama kad je ubijena. Zato ju je Nils pregledavao povećalom – dokazi ne odgovaraju.“ „Ali ti imaš objašnjenje?“ „Da“, jednostavno je rekao Simon. „Ubojica je ispalio prvi metak iz dizala. Prošao je kroz žrtvinu glavu i ostavio rupu u zidu koju si vidjela. Čahura je sletjela na pod dizala...“ „I otkotrljala se niz nakošen pod, pala u procjep i završila u dnu okna?“ „Aha.“ „Ali... Metak u podu...“ „Ubojica je opet pucao u njega, izbliza.“ „Ulazna rana...“ „Naš prijatelj iz Kriposa misli da je ubojica koristio metak većeg kalibra, ali da ima imalo pojma o balistici, vjerojatno bi primijetio da su prazne čahure od metaka manjeg kalibra. Znači da veliku ulaznu ranu ustvari tvore dvije manje ulazne rane koje se preklapaju, a ubojica ih je pokušao spojiti u jednu ranu. Zato je uzeo prvi metak koji je napravio rupu u zidu.“ „Onda to nije stara rupa od metka kao što forenzičari misle“, rekla je Kari. „Zato na podu ima svježe žbuke“, nasmiješio se Simon. Vidjela je da je zadovoljan njezinim odgovorima. I iznenadila se kad je shvatila da ju je to razveselilo. 166
„Potraži opis vrste metka i serijski broj na čahuri. To je drugačija vrsta streljiva od onog koje smo pronašli na katu. Znači da je ubojica iz dizala pucao iz jednog pištolja, a kasnije ih je ubio mecima iz drugog oružja. Mislim da će balističari dokazati da meci potječu iz pištolja samih žrtava.“ „Zbilja?“ „U tome si ti stručnjakinja, Adel, ali teško mi je povjerovati u priču o tri nenaoružana tipa u narkoskladištu. Ubojica je odnio sa sobom njihove pištolje kako ne bismo otkrili da ih je upotrijebio.“ „U pravu si.“ „Pitanje je“, rekao je Simon i stao iza tramvaja, „naravno, zašto mu je toliko važno da ne pronađemo prvi metak i praznu čahuru.“ „Zar nije očito? Na temelju otiska igle saznali bismo serijski broj pištolja, a registar vatrenog oružja ubrzo bi nas odveo do...“ „Pogrešno. Pogledaj poleđinu čahure. Nema traga. Koristi stariji pištolj.“ „Dobro“, rekla je Kari i odlučila više ne koristiti riječ „očito“. „Onda ne znam o čemu je riječ. Ali imam osjećaj da ćeš mi ti reći...“ „I hoću, Adel. Prazna čahura koju držiš ista je vrsta streljiva kao ono kojim je ubijena Agnete Iversen.“ „Shvaćam. Ali želiš reći da...?“ „Vjerujem da ubojica pokušava sakriti činjenicu da je ubio i Agnete Iversen“, rekao je Simon i tako naglo zakočio na semaforu da mu je vozač iza njega potrubio. „Mislim da u slučaju Iversen nije pokupio praznu čahuru zato što je imala trag igle, kao što sam isprva mislio. Mislim da je to napravio jer je već tad planirao drugo ubojstvo, pa pokušava umanjiti rizik da povežemo ubojstva. Kladim se da su čahure koje je ubojica odnio sa sobom iz doma Iversenovih iste kao te koje imaš u rukama.“ „Ista vrsta streljiva. Ali ti su meci prilično česti, zar ne?“ „Jesu.“ „Kako si onda siguran da veza postoji?“ „Nisam siguran“, uzvratio je Simon i zagledao se u semafor kao da gleda tempiranu bombu. „Ali samo je deset posto populacije ljevoruko.“ Kimnula je. Pokušala je sama izvući zaključke. Odustala je i uzdahnula. „Ne znam, predajem se.“ „Kallea Farrisena za radijator je zavezao netko ljevoruk. Agnete Iversen ubio je netko ljevoruk.“ „Shvaćam ono drugo, ali to prvo...“
167
„Trebao sam prije shvatiti. Kut iz hodnika do kuhinjskog zida. Da je metak koji je ubio Agnete Iversen ispalio dešnjak i s mjesta s kojeg je, kako sam mislio, pucao, morao bi jednom nogom stajati na stazi, a drugom na zemlji. Odgovor je da je s obje noge stajao na stazi jer je pucao lijevom rukom. U tome sam ja zaribao.“ „Da vidim jesam li shvatila“, započela je Kari i spustila bradu na dlanove. „Postoji veza između Agnete Iversen i ove tri žrtve. A ubojica se svim silama potrudio da tu vezu ne uočimo jer misli da će ga upravo to razotkriti.“ „Jako dobro, policajko Adel. Promijenila si perspektivu i kut gledanja, pa sad vidiš.“ Kari je začula kako netko bijesno trubi pa otvorila oči. „Zeleno je“, rekla je.
168
23.
Više nije tako jako kišilo, ali dok je gledala kako Stig uzima ključ i otključava podrumska vrata, Martha je navukla jaknu preko glave. Podrum je, baš kao i garaža, bio prepun stvari koje su pričale povijest obitelji – ondje su bili ruksaci, kolčići za šatore, niske crvene čizme koje su izgledale kao rekvizit za neki sport, možda boks. Sanjke. Ručna kosilica koja je zamijenjena nekom spravom na benzin. Velika škrinja za namirnice. Široke police sa staklenkama i praznim bocama povezanim paučinom, a onda i čavao s ključem i privjeskom s izblijedjelim slovima koja su nekoć govorila čemu služi ključ. Martha je zastala kraj niza skija još prekrivenih blatom s uskršnjeg izleta. Jedna od skija, najduža i najšira, napukla je po dužini. Kad su ušli u kuću, Martha je odmah shvatila da ondje godinama nitko nije živio. Vjerojatno je bila stvar u mirisu ili prašini, a možda i u nevidljivom sloju vremena. A kad su ušli u dnevni boravak, ta se teorija i potvrdila. Nije vidjela nijedan predmet proizveden u prošlom desetljeću. „Pripremit ću kavu“, rekao je Stig i ušao u susjednu prostoriju koja je služila kao kuhinja. Martha pogleda fotografije na ormariću. Prvo onu s vjenčanja. Sličnost je bila nevjerojatna, posebno s mladenkom. Druga je fotografija, vjerojatno snimljena nekoliko godina kasnije, prikazivala obitelj s druga dva para. Martha je imala osjećaj da te parove povezuju muškarci. Možda zbog načina na koji su se promatrali. Svi su stajali na isti način, gotovo u istoj pozi i imali su iste osmijehe kao da pršte od samopouzdanja. Ta tri muškarca – sva trojica alfa mužjaci – ležerno su označavali svoje teritorije i bili su potpuno ravnopravni, pomislila je. Tad je ušla u kuhinju. Stig joj je bio okrenut leđima dok se naginjao prema hladnjaku. 169
„Jesi li pronašao kavu?“ upitala je. Okrenuo se, brzo zgrabio žuti samoljepljivi papirić s hladnjaka i gurnuo ga u džep hlača. „Jesam“, odgovorio je i otvorio ormarić iznad sudopera. Istresao je kavu u filtar, nalio vodu u aparat za kavu i uključio ga brzim vještim pokretima. Skinuo je jaknu i objesio je na naslon jedne od kuhinjskih stolica. Ne na onu najbližu sebi, nego prozoru. Na svoju stolicu. „Dakle, ovdje si živio“, progovori ona. On kimne. „Jako sličiš majci.“ Stidljivo se nasmiješio. „To su mi često govorili.“ „Govorili?“ „Moji roditelji više nisu živi.“ „Nedostaju ti?“ Odmah mu je vidjela na licu. Vidjela je da ga je to jednostavno, gotovo obično pitanje udarilo poput malja i prodrlo kroz prolaz koji je zaboravio zatvoriti. Dvaput je trepnuo pa otvorio i zatvorio usta, kao da je bol došao tako neočekivano i iznenada da je izgubio dar govora. Okrenuo se i uključio aparat za kavu pa namjestio vrč kao da već nije bio na svom mjestu. „Tvoj otac na fotografijama djeluje jako autoritativno.“ „I bio je takav.“ „Na dobar način?“ Okrenuo se prema njoj. „Da, na dobar način. Brinuo se za nas.“ Kimnula je. Razmišljala je o svom ocu koji je bio potpuno drugačiji. „Trebalo se brinuti za tebe?“ „Da“, brzo se osmjehnuo. „Trebalo se brinuti za mene.“ „Što je? Nešto si se zamislio.“ On slegne ramenima. „Što je?“ on ponovi. „Ma, vidio sam da gledaš onu slomljenu skiju.“ „Što s njom?“ Zamišljeno se zagledao u kavu koja se već počela cijediti u vrč. „Svakog Uskrsa išli smo u posjet djedu u selo Lesjaskog. Ondje je bila skijaška skakaonica na kojoj je rekord držao moj otac. A djed je držao onaj prijašnji. Bilo mi je petnaest i trenirao sam cijele zime kako bih postavio novi rekord. Ali te je godine Uskrs bio kasno i vri170
jeme je bilo blago, pa kad smo došli djedu, u podnožju brda više skoro da i nije bilo snijega. Bio je sunčan dan, vidjele su se grančice i kamenje. Svejedno sam morao pokušati. Brzo je pogledao Marthu koja je kimnula u znak ohrabrenja. „Otac je znao koliko sam želio ići, ali rekao mi je da to ne činim jer je preopasno. Pa sam samo kimnuo i nagovorio dečka sa susjedne farme da mi bude svjedok i izmjeri dužinu. Pomogao mi je raširiti snijeg po području na koje sam namjeravao doskočiti, a onda sam otrčao navrh brda, navukao skije koje je otac naslijedio od djeda i krenuo. Gore je bilo nevjerojatno sklisko, ali start je bio dobar. Zapravo i predobar. Letio sam i letio. Osjećao sam se kao orao, nije me bilo briga ni za što jer je to bilo to, o tome se radilo, ništa nije bilo bolje od toga.“ Martha je vidjela da mu oči sjaje. „Sletio sam otprilike četiri metra dalje od mjesta na kojem smo raširili snijeg. Skije su probile bljuzgu i udarile u oštar kamen koji je razrezao skiju kao da je banana.“ „A ti?“ „Ja sam zaorao po blatu i bljuzgi te nastavio orati još neko vrijeme.“ Martha uplašeno stavi ruku na prsa. „Blagi Bože. Jesi li se jako ozlijedio?“ „Bio sam sav izudaran. I mokar do kože. Ali ništa nisam slomio. Sve i da jesam, vjerojatno ne bih primijetio jer sam mislio samo na to što će mi reći otac. Napravio sam nešto što mi je zabranio. I uništio mu skiju.“ „I što je rekao?“ „Nije mnogo govorio, samo me upitao što bi prema mom mišljenju bila primjerena kazna.“ „A što si ti rekao? „ „Rekao sam da mi zabrani izlaske na tri dana. Ali on je rekao da je Uskrs i da će dva dana biti dosta. Nakon očeve smrti mama mi je rekla da je dok sam bio u kazni, natjerao dečka s farme da mu pokaže gdje sam sletio i da mu ispriča priču od početka do kraja. I da se tome smijao do suza. Ali natjerao je majku da mu obeća kako mi to neće reći jer bi me to samo ohrabrilo za nove ludosti. Umjesto toga oštećenu skiju donio je kući uz izliku da je želi popraviti. Ali majka je tvrdila da su to gluposti, da mu je to bio najdraži suvenir.“ „Mogu li je opet vidjeti?“ Natočio im je kavu pa su ponijeli šalice u podrum. Sjela je navrh škrinje i gledala kako joj pokazuje skiju. Bila je to teška bijela Splitkeinova skija sa šest pukotina s donje strane. Razmišljala je o tome kako je ovo bio čudan dan. Sunce i pljusak. Nepregledna blještava morska pučina i mračan hladan podrum. Stranac kojeg kao da poznaje čitav život. Tako daleko. Tako blizu. Tako ispravno. Tako pogrešno... 171
„Jesi li bio u pravu za skok?“ upitala je. „Je li to stvarno nešto najbolje na svijetu?“ Zamišljeno je nakrivio glavu. „Moj prvi fiks. To je bilo još bolje.“ Oprezno je naslonila pete na škrinju. Možda odatle dopire hladnoća. A onda je shvatila da je uključena; između ručke i ključanice na bravi gorjela je lampica. Neobično. Sve ostalo u kući govorilo je da je dugo napuštena. „Pa, barem si postavio novi rekord.“ Odmahnuo je glavom i nasmiješio se. „Nisi?“ „Skok se ne računa ako padneš, Martha“, odgovorio je i otpio gutljaj kave. A ona je pomislila da se iako to nije bio prvi put da je čula kako joj izgovara ime, osjeća kao da je prvi put ono prešlo preko tuđih usana. „Onda si trebao nastaviti skakati. Jer se sinovi natječu s očevima, a kćeri s majkama.“ „Misliš?“ „Svi sinovi misle da će postati kao svoji očevi. Ti ne misliš tako? Zato su tako razočarani kad mane očeva izađu na vidjelo. Tada vide vlastite promašaje i buduće poraze koji ih čekaju. A ponekad je šok tolik da odustanu prije nego što i započnu.“ „Ti si se tako osjećala?“ Martha slegne ramenima. „Moja majka nije trebala ostati u braku. Ali odabrala je lakši put. Jednom sam joj to rekla kad smo se svađale oko nečega što mi nije dopuštala, ne sjećam se više što je to bilo. Vrištala sam da je nepošteno uskratiti mi sreću samo zato što ju je sebi uskratila. Nikad u životu nisam toliko zažalila zbog nečega što sam rekla i nikad neću zaboraviti bol na njezinom licu kad mi je odgovorila: ‘Nisam htjela riskirati da izgubim jedino što me čini sretnom. Tebe.“ Stig pogleda kroz podrumski prozor. „Ponekad griješimo kad mislimo da znamo istinu o roditeljima. Možda nisu slabi. Možda se dogodilo nešto zbog čega smo stekli pogrešan dojam. Što ako su bili jaki? Što ako su bili spremni ostaviti ukaljano ime, dopustiti gubitak svake časti, preuzeti tuđu krivnju samo da bi spasili one koje vole? A ako su oni bili tako jaki, možda si i ti takav.“ Drhtaj u njegovom glasu bio je gotovo neprimjetan. Gotovo. Martha je pričekala da je ponovo pogleda pa upitala: „Onda, što je napravio?“ „Tko?“ „Tvoj otac.“ Vidjela je kako mu poskakuje Adamova jabučica. Vidjela je da sad brže trepće. Čvrsto je stisnuo usne. Vidjela je da to želi. Da pobliže promatra točku odskoka. Mogao bi mekše pasti ako se nagne. 172
„Potpisao je oproštajno pismo kao samoubojica prije nego što su ga ubili“, odgovorio je Stig. „Da bi spasio majku i mene.“ Martha osjeti vrtoglavicu. Možda ga je gurnula preko ruba, ali sada je padala s njim. I nije se mogla vratiti do točke koja bi izbrisala sve ono što je saznala. Je li duboko u sebi cijelo vrijeme znala što čini? Je li željela onu ludu vožnju, ovaj slobodni pad? Tog vikenda Stig je bio s majkom na hrvačkom turniru u Lillehammeru. Njegov otac inače je išao s njima, ali rekao je da mora ostati kod kuće jer mora obaviti nešto važno. Stig je pobijedio u svojoj kategoriji i kad su došli kući, odjurio je u očevu radnu sobu pohvaliti mu se. Otac je sjedio okrenut leđima s glavom položenom na stol. Stig je isprva pomislio da je otac zaspao dok je radio. A onda je vidio pištolj. „Taj sam pištolj vidio samo jednom prije. Otac je znao pisati dnevnik u svojoj radnoj sobi. Taj je dnevnik imao kožnate korice i žute listove. Dok sam bio dijete, govorio je da je to njegova ispovijed. Mislio sam da je ispovijed druga riječ za pisanje, a onda mi je kad sam imao jedanaest godina, vjeroučitelj rekao da se ispovjediti znači reći nekome svoje grijehe. Kad sam se tog dana vratio kući iz škole, ušuljao sam se u njegovu radnu sobu i pronašao ključ stola – znao sam gdje ga drži. Htio sam znati očeve grijehe. Otključao sam...“ Martha zadrži dah kao da ona priča tu priču. „Ali dnevnik nije bio ondje. Umjesto dnevnika pronašao sam stari crni pištolj. Zaključao sam ladicu, vratio ključ i iskrao se iz sobe. Bilo me je sram. Pokušao sam špijunirati oca, razotkriti ga. Nikad to nikome nisam priznao i nikad više nisam pokušao saznati gdje drži dnevnik. Ali kad sam tog vikenda stajao iza oca, sve mi se vratilo. To mi je bila kazna za ono što sam učinio. Htio sam ga probuditi, pa sam mu stavio ruku na vrat. Nije stvar u tome da nije bio topao. Tijelo mu je bilo ledeno, nekako tvrdo i hladno kao mramor, baš mrtvo. I znao sam da sam ja kriv. A onda sam vidio pismo...“ Dok joj je govorio kako je pročitao pismo, Martha mu je gledala venu na vratu. Gotovo je vidjela majku koja je stajala na dovratku. Rekao je da je isprva htio poderati pismo, pretvarati se da ga nije ni bilo. Ali nije to mogao. A onda je stigla policija i on im ga je predao. A na njima je vidio da su ga i oni htjeli poderati. Vena mu je pulsirala kao kod neiskusnih pjevača. Ili kao nekome tko nije navikao previše govoriti. Majka je počela piti antidepresive koje joj je prepisao liječnik. A onda je na svoju ruku počela piti i druge lijekove. Ali govorila je da ništa ne djeluje tako dobro ili brzo kao alkohol. Pa je počela piti. Votka za doručak, ručak i večeru. Pokušao se brinuti za nju, skinuti je s lijekova i alkohola. Da bi to mogao, prestao je s hrvanjem, a onda više nije išao ni u školu. Učitelji su im dolazili kući, zvonili na vrata pitajući zašto on, učenik koji je imao tako dobre ocjene, sada markira, ali otjerao ih je. Majci 173
se stanje pogoršavalo. Postala je autodestruktivna, a onda i suicidalna. Imao je šesnaest kad je čisteći maminu sobu, među lijekovima otkrio špricu. Znao je što je to ili barem čemu služi. Zario ju je u svoje bedro i odjednom je sve bilo bolje. Sljedećeg dana spustio se na Platu i kupio prvu dozu. Šest mjeseci kasnije iz kuće je prodao sve što se moglo brzo zamijeniti za gotovinu i potpuno opljačkao bespomoćnu majku. Više ga nije bilo briga ni za što, a najmanje za sebe, ali trebao je novac da bi ublažio bol. Kako je bio mlađi od osamnaest i nije mogao završiti u zatvoru, počeo je zarađivati za drogu priznajući manje pljačke i razbojstva za koje su bili optuženi stariji kriminalci. Kad je napunio osamnaest, ponuda je ponestalo, a pritisak da nabavi novac je porastao, pa je pristao priznati dva ubojstva u zamjenu za drogu dok je bio u zatvoru. „I sad si odslužio kaznu?“ upitala je. On kimne. „To svakako jesam.“ Ona siđe sa škrinje i priđe mu. Nije razmišljala. Bilo je prekasno za to. Pružila je ruku i dotakla mu venu na vratu. Pogledao ju je golemim crnim zjenicama koje su gotovo zaklonile šarenice. A onda ga je obgrlila oko struka, a on nju oko ramena, poput plesača koji se ne mogu dogovoriti tko će povesti ples. Neko su vrijeme tako stajali, a onda ju je privukao sebi. Gorio je, sigurno je imao groznicu. Ili ju je ona imala? Zatvorila je oči, osjetila njegov nos i usne na kosi. „Idemo gore“, prošaptao je. „Imam nešto za tebe.“ Vratili su se u kuhinju. Vani je kiša prestala. On izvuče nešto iz džepa jakne prebačene preko naslona stolice. „Ovo je za tebe.“ Naušnice su bile tako lijepe da je isprva ostala bez riječi. „Ne sviđaju ti se?“ „Predivne su, Stig. Ali kako si... Jesi li ih ukrao?“ Ozbiljno ju je pogledao, ali samo je šutio. „Oprosti, Stig.“ „Znam da se više ne drogiraš, ali te su naušnice bile nečije i...“ „Ona više nije živa“, prekine je Stig. „A nešto ovako lijepo treba nositi netko živ.“ Martha zbunjeno trepne. A onda poveže dva i dva. „Bile su... One su...“ Pogledala ga je napola zaslijepljena suzama. „Pripadale su tvojoj majci.“ Zatvorila je oči, osjetila njegov dah na licu. Njegovu ruku na obrazu, grlu, vratu. Svoju ruku na njegovom boku. Htjela ga je odgurnuti, ali ipak ga je privukla još bliže. Znala je da su se u mašti već odavno poljubili. Najmanje stotinu puta otkako 174
su se upoznali. Ali drugačije je bilo kad su im se usne konačno dotakle jer joj je cijelim tijelom prošao nekakav strujni udar. Oči su joj bile zatvorene i osjećala je njegove usne, tako meke, i ruke kojima joj je klizio po leđima, njegovu bradu, njegov miris i okus. Željela je to, željela je sve. Ali dodir ju je probudio, istrgnuo iz lijepog sna koji si je dopustila sanjati jer nije bilo posljedica. Sve dosad. „Ne mogu“, prošaptala je drhtavim glasom. „Sada moram ići, Stig.“ Pustio ju je i ona se brzo okrenula. Otvorila je ulazna vrata i zastala. „Ja sam kriva, Stig. Ne možemo se više ovako nalaziti. Shvaćaš li? Nikad više.“ Zatvorila je vrata prije nego što je uopće čula njegov odgovor. Sunce se probijalo kroz sloj oblaka i sa sjajnog crnog asfalta uzdizala se para. Zakoračila je u tu vlažnu vrelinu. Markus je kroz dalekozor vidio kako žena juri u garažu, pokreće stari golf kojim su stigli i kreće unatrag. Krov je i dalje bio spušten. Vozila je tako brzo da je nije uspio dobro vidjeti, ali učinilo mu se da plače. A onda je vratio dalekozor na kuhinjski prozor. Uvećao. Neki muškarac stajao je ondje i gledao za njom. Stegnuo je šake i stisnuo vilicu, a na sljepoočnicama su mu pulsirale vene kao da osjeća bol. Već u sljedećem trenutku Markus je shvatio i zašto. Sin je ispružio ruke, otvorio šake i prislonio ih na prozorsko okno. Nešto je zabljesnulo na suncu. Naušnice. Zarile su mu se u dlanove i dva potočića krvi potekla su mu niz zglobove.
175
24.
Ured je bio u polumraku. Netko je na odlasku pogasio svjetla, vjerojatno misleći da odlazi zadnji, pa je Simon pustio da tako i ostane. U ljetnim večerima još je bilo dovoljno svjetlosti. Osim toga, imao je novu tipkovnicu s osvijetljenim tipkama, pa nije morao uključiti stolnu lampu. Samo njihov kat zgrade trošio je dvjesto pedeset tisuća kilovatsati godišnje. Kad bi smanjili potrošnju na dvjesto tisuća, navodno bi mogli nabaviti dva nova patrolna vozila. Surfao je po web-stranici klinike Howell. Fotografije očne klinike nisu bile nimalo nalik drugim američkim privatnim bolnicama koje su izgledale kao hoteli s pet zvjezdica s nasmiješenim pacijentima, ekstatičnim svjedočanstvima i kirurzima koji sliče filmskim zvijezdama i pilotima. Klinika je objavila samo nekoliko fotografija i šture informacije o kvalifikacijama osoblja, rezultatima, člancima objavljenim u uglednim časopisima i nominacijama za Nobelovu nagradu. A, najvažnije od svega, na stranici se navodio postotak uspješnih operacija za postupak koji je trebala Else. Bio je veći od pedeset, ali ne onako visok kako se nadao. S druge strane, bio je dovoljno nizak da bude uvjerljiv. Na web-stranici nije bilo cijena. Ali on nije zaboravio koji je iznos bio u pitanju. Bio je dovoljno visok da bude uvjerljiv. U tami je osjetio pokret. Kari. „Pokušala sam te dobiti kod kuće. Tvoja žena rekla je da si ovdje.“ „Jesam.“ „Zašto radiš ovako kasno?“ Simon slegne ramenima. „Kad se ne možeš vratiti kući s dobrim vijestima, odgađaš povratak što više možeš.“ 176
„Kako to misliš?“ Simon ju je ignorirao. „Što želiš?“ „Napravila sam sve što si tražio i pretražila sve moguće i nemoguće, ali nisam pronašla vezu između ubojstva Iversen i ovog trostrukog. Nema ama baš ničega.“ „Jasno ti je, nadam se, da to ne isključuje mogućnost da veza ipak postoji“, rekao je Simon i otvorio novu internetsku stranicu. Kari privuče stolicu i sjedne. „Pa, ako postoji, ja je ne mogu pronaći. A tražila sam. I razmišljala...“ „Dobro je razmišljati.“ „Možda je stvarno tako jednostavno. Provalnik je prvo nabasao na dom Iversenovih pa na mjesto s drogom i novcem. A iz prve je pljačke naučio da ljude prvo moraš natjerati da ti daju šifru i tek ih potom možeš opljačkati.“ Simon podigne pogled s računala. „Provalnik koji je već ubio dvoje ljudi protrati pola kile Superboya ulične vrijednosti od pola milijuna kruna da bi ubio treću žrtvu?“ „Bjørnstad misli da postoji veza s bandama i da je riječ o načinu slanja poruke konkurenciji.“ „Bande znaju poslati poruku, a da pritom ne potroše pola milijuna na poštarinu, policajko Adel.“ Kari zabaci glavu i uzdahne. „Agnete Iversen nikako nije umiješana u dilanje i nema veze s tipovima poput Kallea Farrisena. Rekla bih da je to prilično sigurno.“ „Ali mora postojati nekakva veza“, Simon je bio uporan. „Iako mi jedno ne ide u glavu. Otkrili smo da pokušava sakriti da veza postoji, ali ne možemo otkriti kako su zločini povezani. Ako je stvarno tako teško pronaći vezu, zašto uložiti toliki trud da bi se sakrilo da su oba zločina djelo istog ubojice?“ „Možda to nema veze s nama“, Kari zijevne. Odmah je zatvorila usta kad je vidjela da je Simon promatra razrogačenih očiju. „Naravno. U pravu si.“ „Misliš?“ Simon je ustao pa odmah sjeo. Tad udari dlanom po stolu. „Ne brine se zbog mogućnosti da će mu policija otkriti identitet. U ovom je slučaju riječ o nekome drugome.“ „Boji se da će netko drugi krenuti za njim?“ „Da. Ili možda ne želi otkriti da je ovdje. Ali u isto vrijeme...“ Simon dlanom uhvati bradu i tiho opsuje.
177
„U isto vrijeme...?“ „Malo je složenije. Jer se on zapravo ne skriva. Zbog načina na koji je ubio Kallea mislim da je doista poslao poruku nekome.“ Simon ljutito udari nogom i stolica se nagne. Sjedili su bez riječi. Nisu ni primijetili da tama oko njih postaje sve gušća. Simon je prvi prekinuo tišinu. „Razmišljao sam da je Kalleov život završio kao i život ljudi koji su kupovali drogu od njega. Ugušio se zbog predoziranja. Kao da je ubojica nekakav anđeo osvetnik. Zvuči poznato?“ Kari odmahne glavom. „Samo bih napomenula da Agnete Iversen vjerojatno nije smaknuta istom logikom. Koliko znam, nikada nikome nije pucala u prsa.“ Simon ustane. Priđe prozoru i zagleda se u uličnu rasvjetu. Vani su tutnjali kotači skateboarda, a na njima su jurila dvojica momaka u majicama s kapuljačama. „Oh, zamalo sam zaboravila“, rekla je Kari. „Ipak sam pronašla jednu vezu. Između Pera Vollana i Kallea Farrisena.“ „Da?“ „Čula sam se s jednim od starih doušnika iz vremena dok sam radila za Narkotike. Rekao je da mu je čudno što je dvoje ljudi koje se tako dobro poznavalo umrlo u tako kratkom vremenu.“ „Vollan je znao Farrisena?“ „Da. I to dobro. Jako dobro, kako tvrdi moj doušnik. I još nešto. Provjerila sam Kalleov dosje. Nekoliko puta bio je ispitan u vezi s istragom ubojstva otprije nekoliko godina. Čak je bio u pritvoru. Žrtva nikad nije identificirana.“ „Nikad?“ „Znamo samo da je riječ o mladoj Azijatkinji. Prema analizi zubi bilo joj je šesnaest godina. Svjedok je vidio nekog čovjeka kako joj zabija špricu u dvorištu. A na prepoznavanju pokazao je na Kallea.“ „Aha.“ „Ali Kalle je pušten kad je netko drugi priznao.“ „Srećković.“ „Slučajno ili ne, ali čovjek koji je priznao ubojstvo je onaj isti koji je nedavno pobjegao iz zatvora Staten.“ Kari je promatrala Simonov nepomični lik pred prozorom. Pitala se je li čuo što je rekla. Spremala se ponoviti, kad se oglasio njegov grubi ali umirujući djedovski glas: „Kari?“
178
„Da?“ „Želim da provjeriš ama baš svaki aspekt života Agnete Iversen. Saznaj je li u životu ikad bila povezana s bilo čim nalik pucnjavi. Bilo što takvo. Jesi li shvatila?“ „Jesam. Što ti je na umu?“ „Mislio sam...“ ona umirujuća nota njegova glasa je nestala, „da ako... Ako... Onda...“ „Onda što?“ „Onda je ovo tek počelo.“
179
25.
Markus je pogasio svjetla u spavaćoj sobi. Imao je čudan osjećaj: gledao je nekog, a taj netko njega nije vidio. Ipak bi se trznuo svaki put kada bi Sin pogledao kroz prozor ravno u Markusov dalekozor. Kao da je znao da ga netko špijunira. Sin je sad bio u sobi svojih roditelja. Sjedio je na ružičastom ormariću koji je, Markus je to znao, bio prazan osim nekoliko pokrivača i plahti. Soba bez zavjesa bila je osvijetljena lampom s četiri žarulje, pa je bilo lako vidjeti unutra. A kako je žuta kuća bila nešto niža od njegove, Markus je s vrha kreveta koji je dovukao do prozora lako mogao vidjeti što Sin radi. A to nije bilo mnogo: dugo je sjedio ondje sa slušalicama u mobitelu. Zacijelo je pjesma koju je slušao bila dobra jer bi svake tri minute opet pritisnuo tipku na mobitelu kao da je se ne može zasititi. I svaki bi se put nasmiješio na istom mjestu iako je sad vjerojatno bio tužan zbog one cure. Poljubili su se, a onda je ona odjurila kao da je svi vrazi gone. Siroti dečko. Markus se pitao treba li otići onamo i pokucati mu na vrata. Upitati Sina želi li svratiti k njima na večeru. Njegova bi majka vjerojatno mislila da je to lijepo. Ali Sin je djelovao tužno, pa možda nije htio društvo. Uvijek ima sutra. Markus će ustati ranije, otići mu pozvoniti i donijeti mu topla peciva. Da, to će napraviti. Markus zijevne. I njemu je u glavi svirala pjesma. Ne, to zapravo nije bila pjesma, više rečenica koja se neprekidno vrtjela otkako je onaj divljak iz Tåsena upitao Sina je li on Markusov otac. „Možda jesam.“ Možda i jest. Ideš! Markus ponovo zijevne. Vrijeme je za spavanje. Na koncu, ujutro mora ustati ranije i ugrijati peciva. Baš se spremao odmaknuti dalekozor, kad se nešto dogodilo. Sin je ustao. Markus opet pogleda kroz dalekozor. Sin je podigao tepih i izvukao onu dasku s poda. Skrovište. Stavljao je nešto u skrovište. Bila je to ona crvena sportska torba. Otvorio ju je. Izvadio je vrećicu bijelog praha. Markus je odmah znao o čemu 180
je riječ jer je takve vrećice vidio na televiziji. Droga. Tad je Sin iznenada podigao glavu. Djelovao je kao da osluškuje nešto i trzao ušima poput antilopa na pojilištu s Animal Planeta. A sad je i Markus začuo zvuk motora u daljini. Automobil. U ovoj ulici kasno noću tijekom ljetnih praznika nije bilo mnogo prometa. Sin je nepomično sjedio, kao da je paraliziran. Markus je vidio farove koji su osvjetljavali asfalt. Velik crni automobil, terenac, zastao je ispod uličnih svjetiljki između njihovih kuća. Iz automobila su izašla dva čovjeka. Markus ih je proučavao kroz dalekozor. Obojica su bila u crnim odijelima. Ljudi u crnom. Drugi dio bio je najbolji. Ali niži čovjek bio je plavokos, što se nikako nije uklapalo. Viši je imao crnu kovrčavu kosu, baš kao Will Smith, ali imao je i veliku ćelu, a koža mu je bila bijela kao vapno. Markus je gledao kako popravljaju odijela dok promatraju žutu kuću. Onaj proćelavi pokazao je na osvijetljeni prozor spavaće sobe pa su brzo prišli ulazu. Sin će konačno imati posjetitelje! Baš kao i Markus, toj dvojici bilo je draže preskočiti ogradu. I baš kao on, hodali su po travi umjesto po šljunčanoj stazi, očito svjesni da tako stvaraju manje buke. Markus ponovo usmjeri dalekozor prema spavaćoj sobi. Sin je nestao. I on ih je vjerojatno vidio pa se spustio dočekati goste. Markus usmjeri dalekozor prema ulaznim vratima. Ona dvojica već su se penjala stubama. Bilo je previše mračno da bi Markus vidio što se točno dogodilo. Ali čuo je razbijanje, a onda su se vrata otvorila. Markus je prestao disati. Oni... Oni su provalili. Ono su provalnici! Možda im je netko rekao da je kuća prazna. Bilo kako bilo, mora upozoriti Sina. Što ako su opasni? Markus skoči s kreveta. Da probudi majku? Nazove policiju? I kaže... Što točno? Da je špijunirao susjeda? A kad dođu uzeti otiske prstiju kako bi pronašli provalnike, onda će pronaći i njegove tragove! I pronaći će drogu koju je Sin sakrio pa će i on završiti u zatvoru. Markus je stajao nasred sobe ne znajući što bi. A tad je primijetio pokrete u sobi. Ponovo je pogledao kroz dalekozor. Oni ljudi sada su bili u sobi. Nešto su tražili u ormaru i ispod kreveta. Oni... imaju oružje! Markus je instinktivno ustuknuo kad je onaj viši s uvojcima prišao prozoru, provjerio je li zatvoren i pogledao ravno u Markusa. Sin se sigurno sakrio, ali gdje? Čini se da je torbu s drogom stavio u skrovište, ali to mjesto nije dovoljno veliko za čovjeka. Ha! Nikad ga neće pronaći jer on tu kuću poznaje mnogo bolje od njih, baš kao što su vijetnamski vojnici poznavali džunglu mnogo bolje nego Amerikanci. Samo mora biti tih kao miš, isto kao Markus. Sin će biti dobro. Mora biti dobro. Dragi Bože, molim te da mu se ništa ne dogodi.
Sylvester se osvrnuo po sobi i počešao ćelavi polumjesec između tamnih uvojaka. „Dovraga, Bo, sigurno je bio ovdje! Siguran sam da jučer nije bilo svjetla u sobama.“ 181
Otvorio je ružičasti ormar, gurnuo pištolj u futrolu i pripalio cigaretu. Niži plavokosi muškarac stajao je nasred sobe i stezao pištolj. „Imam osjećaj da je ovdje negdje.“ Sylvester mahne cigaretom. „Opusti se, bio je ovdje i otišao. Provjerio sam oba zahoda i drugu sobu.“ Plavokosi muškarac odmahne glavom. „Ne, negdje je u kući.“ „Odustani, Bo. Pa, nije on duh, nego samo amater koji je imao sreće. Dosad je imao sreće.“ „Možda si u pravu. Ali ne bih podcjenjivao sina Aba Lofthusa.“ „A ja bih trebao znati tko je to?“ „To je bilo prije tvog vremena, Sylvester. Ab Lofthus bio je najopakiji murjak u gradu.“ „Kako ti to znaš?“ „Jer sam upoznao tipa, kretenu. U devedesetima Nestor i ja bili smo usred posla u Alnabruu kad su se Lofthus i još jedan murjak provezli tamo. Lofthus je odmah znao da su nabasali na drogu, ali umjesto da pozove pojačanje, on i partner pokušali su nas ćopiti. Ab Lofthus sam je prebio četvoricu naših prije nego što smo ga uspjeli svladati. A to nije bilo nimalo lako. Kad ti kažem, tip je bio hrvač. Htjeli smo ga ubiti na licu mjesta, ali Nestor se usrao jer se bojao da bi ubojstvo murjaka moglo biti loše za posao. A dok smo se mi svađali oko toga, tip je ležao na podu i urlao ‘Samo dajte!’, kao onaj ludi kralj iz Monty Pythona, sjećaš se? Odsijeku mu ruke i noge, ali on i dalje ne priznaje poraz.“ Bo se nasmije. Nasmijao se onako kako se smije lijepoj uspomeni, pomislio je Sylvester. Tip je bio bolestan, volio je smrt i sakaćenje, pa je po cijele dane mogao gledati web-serijale u kojima se ljudi stvarno ozljeđuju. Gledao je prave stvari, nikakve šaljive kućne snimke na kojima se ljudi spotiču ili sudaraju sa zidom. „Zar nisi rekao da su bila dvojica?“ upitao je Sylvester. Bo prezrivo otpuhne. „Partner mu se odmah predao. Baš je htio surađivati. Pao je na koljena i molio za milost. Znaš taj tip ljudi.“ „Aha“, složio se Sylvester. „Gubitnik.“ „Ma, ne“, odgovorio je Bo. „Pobjednik. To se zove emocionalna inteligencija. A strategija je odvela tog tipa dalje nego što možeš zamisliti. Ali sad je bilo dosta prisjećanja. Idemo opet pretražiti kuću.“ Sylvester slegne ramenima. Već je gotovo izašao kad je shvatio da ga Bo ne sli182
jedi. Okrenuo se i pogledao partnera koji je još uvijek stajao kao ukopan i piljio u mjesto na kojem je Sylvester dotad sjedio. U poklopac ormara. Bo prinese prst usnama i pokaže na ormar. Sylvester izvuče pištolj i pomakne osigurač. Zvukovi su postali glasniji, a srce mu je tuklo u grlu. Bo se nečujno pomakne lijevo od ormara da bi Sylvester mogao čisto nanišaniti. Sylvester objema rukama stegne pištolj i priđe bliže. Bo mu pokaže da će on otvoriti poklopac. Sylvester kimne. Zadržao je dah dok je Bo, nišaneći ormar, gurao pod poklopac prste lijeve ruke. Pričekao je sekundu i osluškivao. Pa otvorio poklopac. Sylvester osjeti otpor okidača na kažiprstu. „Dovraga!“ procijedi Bo. U ormaru se nalazila samo posteljina. Bo i Sylvester zajedno su pretražili druge sobe, paleći i gaseći svjetla, ali ništa. Na koncu su se vratili u spavaću sobu. Ondje je sve bilo točno kako su i ostavili. „Bio si u krivu“, rekao je Sylvester. Riječi je izgovarao polako i jasno jer je znao koliko će naljutiti Boa. „Otišao je.“ Bo je podigao ramena kao da ga odijelo steže. „Ako je dečko nestao i ostavio upaljeno svjetlo, znači da se planira vratiti. A budemo li spremni kad se vrati, bit će nam lakše nego da moramo provaljivati.“ „Možda“, rekao je Sylvester. Shvaćao je što se zbiva. „Nestor želi da ga čim prije uhvatimo. Znaš, može napraviti mnogo štete.“ „Aha, znam“, zareži Sylvester. „Zato ćeš noćas ostati ovdje za slučaj da se vrati.“ „Zašto ja uvijek odrađujem usrane poslove?“ „Odgovor počinje sa slovom p.“ Položaj. Sylvester uzdahne. Poželio je da netko ubije Boa pa da dobije novog partnera. Nekog tko je na nižem položaju. „Predlažem da ga pričekaš u dnevnoj sobi. Odande imaš pogled na ulazna vrata i podrum“, rekao je Bo. „Ne možemo biti sigurni da ćemo ovog tipa srediti lako kao kapelana.“ „Čuo sam te i prvi put“, rekao je Sylvester.
Markus je vidio kako ona dvojica izlaze iz sobe u kojoj je još uvijek gorjelo svjetlo, a nedugo potom plavokosi čovjek izašao je iz kuće, ušao u terenac i odvezao se. Sin je još bio negdje unutra, ali gdje? Možda je čuo kako netko pokreće automobil i odlazi, ali je li znao da je jedan od njih još u kući? Markus uperi dalekozor u tamne prozore, ali sad više nije ništa vidio. Sin se mogao iskrasti iz kuće i pobjeći, ali Markus je sumnjao da je to učinio. Sjedio je kraj prozora i osluškivao, pa bi valjda nešto čuo. Markus osjeti pokret pa opet usmjeri dalekozor prema spavaćoj sobi. I 183
dalje je samo u toj sobi gorjelo svjetlo. I vidio je da je bio u pravu. Krevet se pomicao. Odnosno, preciznije, pomicao se madrac. Nešto ga je guralo u stranu. I eto ga! Bio se sakrio između podnice i velikog debelog madraca na kojem je Markus volio ležati. Dobro što je Sin tako mršav. Da je debeo kao što se Markusova majka bojala da će Markus postati, ona dvojica bila bi ga vidjela. Tad Sin oprezno priđe onom podnom skrovištu, podigne dasku i izvuče nešto iz crvene sportske torbe. Markus podesi dalekozor, izoštri sliku i ostane bez daha. Sylvester je namjestio fotelju tako da vidi ulazna vrata i dvorište. Ulična svjetiljka osvjetljavala je ulaz, ali po škripanju šljunka kad je Bo odlazio znao je da će svakog posjetitelja ionako prvo čuti. Možda ga čeka duga noć, pa je morao smisliti kako će ostati budan. Pregledao je policu s knjigama i našao što je tražio. Obiteljski foto-album. Uključio je stolnu lampu i odmaknuo je od prozora da se izvana ne vidi svjetlost. Počeo je listati fotografije. Djelovali su kao sretna obitelj, toliko različita od njegove. Možda je to objašnjavalo njegovu opsjednutost slikama tuđih obitelji. Volio ih je gledati i zamišljati kako bi to bilo. Bio je svjestan da obiteljske fotografije ne pričaju cijelu priču, ali svakako nisu namještene. Sylvester zastane na slici troje ljudi vjerojatno snimljenoj tijekom uskršnjih praznika. Nasmijani i preplanuli, stajali su pored suhozida. Žena je bila u sredini; prema drugim fotografijama Sylvester je pretpostavio da je to majka. Njoj slijeva stajao je otac, onaj Ab Lofthus. A zdesna muškarac s naočalama bez okvira. Trojka na putovanju. Fotograf: Skakač, pisalo je ispod slike ženskim rukopisom. Sylvester podigne pogled. Učinilo mu se da je nešto začuo. Pogledao je prema dvorištu. Nema nikoga. A zvuk nije dopirao s ulaza ni iz podruma. Ali nešto se promijenilo: gustoća zraka, bilo je nečega opipljivog u tami. Tama. Oduvijek se pomalo bojao mraka jer se njegov otac pobrinuo za to. Sylvester se više nije mogao usredotočiti na fotografiju. Kao ni na njihovu sreću. Dobro je poznato da se u tami ne treba bojati buke. Zvuk je bio nalik pucketanju očeva remena. Sylvester se zagleda u fotografiju. Sad je bila poprskana krvlju i imala je rupu koja je prolazila kroz čitav album. Nešto bijelo sletjelo je na krv i počelo plutati po njoj. Pero? Sigurno je ispalo iz fotelje. Sylvester je zaključio da je u šoku jer nije osjećao nikakvu bol. Ne još. Pogledao je svoj pištolj koji mu je iz ruke kliznuo na pod daleko izvan dohvata. Čekao je sljedeći pucanj, ali ništa. Možda je tip bio uvjeren da ga je ubio, a u tom slučaju ima šansu preživjeti samo ako se bude pretvarao da je mrtav. Sylvester je samo zatvorio oči. Čuo je momka kako prilazi pa je zadržao i dah. Osjetio je kako mu ruka na prsima pretražuje sako, pronalazi novčanik i vozačku dozvolu i vadi ih. Dvije ruke uhvatile su ga oko struka, izvukle iz fotelje i prebacile preko ramena... A onda je momak počeo hodati. Očito je stvarno jak. Čuo je kako se otvaraju vrata i pale svjetla, korake koji se spuštaju niz stepenice, a onda je osjetio ustajao zrak. Momak ga je nosio u podrum. Sad su bili dolje. Začuo se zvuk otpuštanja plastičnih brtvi. A onda je Sylvester pao, ali sletio je mekše 184
nego što je očekivao. Osjetio je pritisak u ušima i sve mu se smračilo. Otvorio je oči. Bio je u potpunoj tami. Ništa nije vidio. Ležao je u nekakvoj kutiji. Ne treba se bojati tame. U tami se ne kriju čudovišta. Začuo je korake, a onda su i oni utihnuli. Podrumska vrata su se zalupila. Ostao je sam. Momak očito nije shvatio da je još živ. A sad je samo morao ostati miran i bez naglih pokreta. Mora pričekati da momak zaspi. Tad će pobjeći. Ili nazvati Boa koji će se pojaviti s dečkima i ubiti tipa. Bilo je neobično što nije osjećao nikakvu bol, samo vrelu krv koja mu je kapala niz ruku. Ali bilo mu je hladno. Jako hladno. Sylvester je pokušao pomaknuti noge i namjestiti se u položaj iz kojeg bi mogao dohvatiti mobitel, ali to mu nije polazilo za rukom. Vjerojatno su mu noge utrnule. Uspio je gurnuti ruku u džep sakoa i izvući mobitel. Dotaknuo ga je i zaslon je zasvijetlio u tami. Sylvester zadrži dah. Čudovište je bilo točno pred njim i gledalo ga je iskolačenih očiju i razjapljenih usta prepunih oštrih zubi. Vjerojatno bakalar umotan u foliju. Oko njega bilo je nekoliko zamrznutih vrećica, nekoliko pakiranja plodova mora, pileći fileti, svinjetina, bobice. Svjetlost mobitela odražavala se u kristalićima leda oko njega. Bio je u škrinji.
Markus se zagledao u kuću i stao odbrojavati sekunde. Otvorio je prozor pa iznutra začuo prasak i vidio nekakav bljesak. A onda je opet sve utihnulo. Markus je bio uvjeren da je začuo pucanj, ali tko je pucao? Dragi Bože, daj da je ono bio Sin. Molim te, samo nemoj da su njega ubili. Markus je brojao do sto, a onda je primijetio kako se otvaraju vrata spavaće sobe. Hvala Bogu, eno ga opet! Sin je vratio pištolj u sportsku torbu, uklonio podnu dasku pa počeo vraćati u torbu plastične vrećice bijelog praha. Kad je završio, prebacio je torbu preko ramena i otišao iz sobe ne ugasivši svjetlo. Nedugo potom ulazna vrata zatvorila su se s treskom i Markus je vidio kako Sin korača dvorištem. Zastao je, pogledao lijevo i desno pa nestao niz ulicu u istom smjeru odakle je stigao prvi put. Markus se baci na krevet. Živ je! Upucao je zlikovce! Oni su sigurno bili zlikovci, zar ne? Naravno da jesu. Markus je bio tako uzbuđen da noćas sigurno neće ni oka sklopiti. Sylvester je začuo kako se zatvaraju ulazna vrata. Škrinja je bila tako dobro izolirana da nije mogao čuti baš bogzna što, ali vrata su tresnula takvom silinom da je osjetio vibracije. Napokon. Naravno, mobitel nije mogao ništa ni slati ni primati, pa je nakon trećeg pokušaja odustao. Sylvester je sad počeo osjećati bol, a istovremeno je postajao omamljen. Budnim ga je držala jedino bol. Naslonio je dlanove na poklopac i gurnuo ga. Osjetio je blag napadaj panike kad poklopac nije odmah popustio. Gurnuo je jače. I dalje nije popuštao. Prisjetio se zvuka plastičnih brtvi i sjetio se kako se zalijepe za površinu. Morao je samo primijeniti veću silu. Ponovo je gurnuo poklopac rukama, i to najjače što je mogao. Ali ništa. A onda je shvatio. Momak je zaključao škrinju. 185
Tog puta panika ga nije samo obuzela, nego ga je doslovno davila. Sylvester je počeo hiperventilirati, ali prisilio se da ne paničari i nastojao se kontrolirati. Dopustio je da ga preplavi mrak, ona prava tama. Razmišljaj. Isključi sve drugo i samo razmišljaj. Noge. Zašto ih se prije nije sjetio? Noge su mu mnogo snažnije od ruku. Nogama je mogao podići dvije stotine kilograma, i to bez problema. Rukama samo sedamdeset. A ovo je samo brava škrinje kojoj je jedina svrha da spriječi krađu hrane. Neće valjda to zaustaviti velikog snažnog muškarca koji očajnički želi izaći iz škrinje. Između njega i poklopca bilo je dovoljno prostora da ga gurne nogama, samo treba saviti koljena i stopalima se osloniti na njega. Ali nije mogao saviti koljena. Jednostavno su ga odbijala poslušati. Nikad prije nije doživio da mu noge tako utrnu. Pokušao je još jednom. Ništa. Kao da su odspojene. Tad se uštipnuo. Za bedro. Odjednom je počeo gubiti kontrolu. Misli. Ne, nemoj misliti! Prekasno. Rupa u fotoalbumu, krv. Metak mu je vjerojatno presjekao leđnu moždinu. Šakama je udarao po poklopcu, ali uzalud. Popuštala je jedino kontrola u njemu. A to se jednostavno ne smije dogoditi. Tako ga je otac naučio. Ali kad je naposljetku kontrola posve popustila, Sylvester je znao da će umrijeti. Kao u svojim noćnim morama. Zaključan. Sam. U tami.
186
26.
„Ovo je savršeno nedjeljno jutro“, zaključila je Else gledajući kroz prozor automobila. „Slažem se“, odgovorio je Simon, promijenio brzinu i pogledao je. Pitao se koliko toga vidi i je li u stanju razaznati da su Kraljevski vrtovi nakon jučerašnjeg pljuska posebno zeleni. I vidi li uopće da prolaze pored Kraljevskih vrtova. Upravo je Else predložila da odu na Chagallovu izložbu u Hovikodden. Simon je rekao da je to izvrsna ideja, samo da prije toga mora svratiti do kolege koji živi u Skillebekku, što im je usput na putu do galerije. Bilo je mnogo mjesta za parking duž Garnie Drammensveiena. Stare plemićke kuće i zgrade tijekom praznika djelovale su prazno. Tek poneka zastava ambasade zavijorila bi se na povjetarcu. „Neću dugo“, rekao je Simon. Izašao je i prišao vratima. Adresu je pronašao na internetu. Prezime koje je tražio nalazilo se pri vrhu popisa. Dvaput je pozvonio i gotovo odustao, kad se začuo ženski glas. „Da?“ „Je li Fredrik tamo?“ „Ovaj... Tko pita?“ „Simon Kefas.“ Uslijedilo je nekoliko sekundi šutnje, ali Simon je začuo krčanje kao da je netko stavio ruku na interkom. A onda se žena opet oglasila: „Sad će sići.“ „U redu.“ Simon je čekao. Bilo je prerano da normalni ljudi ustanu, pa je na ulici vidio samo jedan par svoje dobi. Izgledali su kao da su izašli u nedjeljnu šetnju. Muškarac je nosio kapu od tvida i kaki hlače. Tako se odijevaš kad ostariš. Simon je pogledao njihov odraz u staklenoj ploči na ulaznim vratima od hrastovine. Kapa od tvida i sunčane naočale. Kaki hlače. Nedjeljna kombinacija. Potrajalo je – očito je 187
probudio Fredrika. Ili njegovu ženu. Tko god ona bila. Simon je pogledao automobil i vidio da Else gleda ravno u njega. Mahnuo joj je. Ona nije reagirala. Ulazna vrata su se otvorila i pojavio se Fredrik u trapericama i majici. Očito se i otuširao – odmaknuo je s lica gustu mokru kosu. „Nisam te očekivao“, rekao je. „Što...“ „Idemo u kratku šetnju.“ Fredrik pogleda na svoj teški sat. „Slušaj, ja sam u...“ „Posjetio me Nestor sa svojim dilerskim šljamom“, rekao je Simon dovoljno glasno da ga par u blizini čuje. „Ali rado ću nastaviti razgovor gore u stanu gdje ti je... žena?“ Fredrik pogleda Simona. A onda zatvori vrata za sobom. Hodali su po pločniku. Fredrikove natikače lupkale su po asfaltu i odjekivale među zidovima. „Došao mi je ponuditi zajam o kojem sam razgovarao s tobom, Fredrik. I samo s tobom.“ „Nisam razgovarao ni s kim po imenu Nestor.“ „Ne moraš ga preda mnom zvati ‘netko po imenu Nestor’. Obojica jako dobro znamo da znaš o kome je riječ. Ali slobodno laži o drugim stvarima koje znaš o njemu.“ Fredrik zastane. „Molim te, Simon. Nema šanse da tu pozajmicu dobijem od svojih klijenata. Pa sam tvoj problem iznio trećoj strani. To si i očekivao od mene, zar ne? Budi iskren.“ Simon nije odgovarao. Fredrik uzdahne. „Slušaj, samo ti pokušavam pomoći. U najgorem slučaju riječ je o ponudi koju ne možeš odbiti.“ „U najgorem slučaju sad neki gad misli da je našao način da me stisne. Misli da sad konačno ima načina. Jer nikad me prije ničim nije mogao držati u šaci, Fredrik. Tebe da, ali mene ne, nikad.“ Fredrik se nasloni na ogradu. „Možda je baš to tvoj problem, Simon. Možda je to razlog što nikad nisi napredovao u karijeri kako si trebao.“ „Zato što nisam bio na prodaju?“ Fredrik se nasmiješi. „Nagao si. Nisi diplomatičan. Vrijeđaš čak i ljude koji ti pokušavaju pomoći.“ Simon pogleda napuštenu prugu koja je potjecala još iz doba kad se koristio Vestbanen. Nije znao zašto, ali kad je vidio tračnice, preplavili su ga melankolija i uzbuđenje. „Jesi li čitao o trostrukom ubojstvu u Gamlebyenu?“
188
„Naravno“, odgovori Fredrik. „Novine samo o tome i pišu. Čini se da su digli sve pripadnike Kriposa. I dalje ti dopuštaju da se igraš s njima?“ „Kao i obično, najbolje igračke čuvaju za sebe. Jedan od ubijenih je Kalle Farrisen. Je li ti to ime poznato?“ „Ne mogu reći da jest. Ali ako Ubojstvima nije dopušteno da vode slučaj, zašto onda...“ „Zato što je Farrisen davno osumnjičen da je ubio ovu curu.“ Simon izvuče sliku koju je isprintao iz dosjea i pruži je Fredriku. Gledao je kako proučava blijedo lice azijatskih crta. Već joj se po licu moglo zaključiti da je mrtva – ostatak tijela nisi ni trebao vidjeti. „Pronađena je u dvorištu. Sve je napravljeno da izgleda kao da se predozirala. Petnaest godina. Možda šesnaest. Nije imala dokumente, pa nikad nismo saznali tko je ni odakle je. Ni kako je ušla u Norvešku. Možda je stigla brodom iz Vijetnama u kontejneru. Saznali smo samo da je bila trudna.“ „Da, čekaj, sjećam se tog slučaja. Mislio sam da je netko priznao to ubojstvo.“ „Da, naposljetku je netko priznao. Svi su bili iznenađeni. Ali mene sad zanima postoji li ikakva veza između Kallea Farrisena i tvog omiljenog klijenta Iversena?“ Fredrik slegne ramenima i pogleda preko fjorda. Odmahne glavom. Simon je slijedio njegov pogled i zagledao se u šumu jarbola na jahtama usidrenima u marini. U posljednje vrijeme izraz „jahta“ označavao je plovilo tek nešto manje od bojnog broda. „Jesi li znao da je čovjek koji je priznao ubojstvo te cure i koji je zbog toga osuđen pobjegao iz zatvora?“ Fredrik opet odmahne glavom. „Uživaj u doručku“, odustane Simon.
Simon se naslonio na zakrivljeni pult garderobe u Hovikoddenu. Ondje je sve bilo zakrivljeno. U neoekspresionističkom stilu. Pogledao je Else. Ona je gledala Chagalla. U galeriji je izgledala tako sitno, čak sitnije od Chagallovih likova. Možda je bila stvar u krivuljama koje su stvarale iluziju kao u Amesovoj sobi. „Znači, otišao si Fredriku postaviti samo to jedno pitanje?“ upitala je Kari dok je stajala kraj njega. Stigla je dvadeset minuta nakon što ju je nazvao. „I sad tvrdiš...“ „Da sam znao da će zanijekati“, odgovorio je Simon. „Ali morao sam ga vidjeti kako bih se uvjerio da laže.“ „Svjestan si, usprkos nekim televizijskim serijama koje tvrde suprotno, da je iznimno teško otkriti da netko laže?“ „Fredrik nije samo ‘netko’. Dobro ga poznajem, naslušao sam se njegovih laži, 189
pa prepoznajem kad to čini.“ „Znači, Fredrik Ansgar je poznati lažljivac?“ „Nije. On laže iz nužde, a ne zato što ima takve predispozicije ili sklonosti.“ „Dobro. A kako to znaš?“ „Nisam to znao prije nego što smo zajedno počeli raditi na velikoj istrazi u Odjelu za teške prijevare.“ Vidio je da Else djeluje izgubljeno, pa se glasno nakašljao kako bi po zvuku shvatila gdje je. „Bilo je teško dokazati da Fredrik laže“, nastavio je Simon. „On je bio jedini ekonomist u istrazi i teško smo mogli provjeriti ono što je govorio. U početku su to bile manje nepodudarnosti i čudne slučajnosti, ali sve skupa bilo je toliko očito da bi bila riječ o slučajnosti. Nije nas obavijestio o nekim stvarima ili nas je namjerno pogrešno informirao o drugima. Samo sam ja posumnjao. A s vremenom sam naučio prepoznati kad laže.“ „Kako?“ „Prilično jednostavno. Stvar je u njegovom glasu.“ „U glasu?“ „Laž povlači i neke emocije. Fredrik dobro laže kad gledaš izbor riječi, logiku i govor tijela. Ali glas je jedini emocionalni barometar koji ne može kontrolirati. Ne može namjestiti onaj pravi prirodni ton glasa. On i sam čuje da ne govori istinu i zna da bi ga to moglo odati. Zato se ne može osloniti na svoj glas kad mu se postavi izravno pitanje na koje mora dati takav isti odgovor. I onda počinje kimati ili odmahivati glavom umjesto da odgovori.“ „A kad si ga upitao zna li da postoji ikakva veza između Kallea „Samo je slegnuo ramenima kao da ne zna.“ „Znači da je lagao?“ „Da. I odmahnuo je glavom kad sam ga upitao zna li da je Sonny Lofthus pobjegao iz zatvora.“ „Zar mu tako nije jednostavnije?“ „Da, Fredrik je jednostavan čovjek koji je baš zbog toga naučio tablicu množenja bolje od većine ljudi. Slušaj, evo što tražim od tebe. Hoću da pregledaš sve osude Sonnyja Lofthusa. Vidi možeš li saznati ima li drugih osumnjičenih u svakom od tih slučajeva.“ Kari Adel kimne. „Sjajno, ionako nisam imala planova za vikend.“ Simon se nasmiješi. „Taj slučaj Odjela za teške prijevare“, rekla je Kari. „O čemu se radilo?“
190
„O prijevari“, odgovorio je Simon. „Utaja poreza, ozbiljan novac, važna imena. Kako se činilo, mogli smo srušiti poznate poslovnjake i političare, a činilo se i da bi nas mogao odvesti do gospodina glavnog.“ „A tko je to?“ „Blizanac.“ Kari zadrhti. „Moram priznati da je to čudan nadimak.“ „Nije čudan koliko priča o njemu.“ „Znaš li kako se Blizanac zapravo zove?“ Simon odmahne glavom. „Koristi nekoliko imena. Zapravo, ima toliko imena da je posve anoniman. Kad sam tek došao u Odjel za teške prijevare, bio sam naivan i mislio da kao velika riba mora biti uočljiviji. Istina je, naravno, da je nečija važnost obrnuto proporcionalna njegovoj vidljivosti. Blizanac mi je opet utekao. Zbog Fredrikovih laži.“ „Misliš li da je Fredrik Ansgar bio krtica?“ Simon žustro odmahne glavom. „Fredrik još nije ni bio započeo raditi u policiji kad se pojavila krtica. Mislim da je u tom trenutku bio manji igrač, ali očito je mogao napraviti mnogo štete da je napredovao. Pa sam ga spriječio.“ Kari razrogači oči. „Prijavio si Fredrika Ansgara šefu?“ „Nisam, nego sam se nagodio s njim. Ili će otići u tišini, ili ću ono što znam o njemu reći šefovima. To vjerojatno nije bilo dovoljno za istragu ili otkaz, ali podrezali bi mu krila i karijera bi mu neko vrijeme bila na čekanju. Pristao je otići.“ Kari na čelu iskoči vena. „I... pustio si ga samo tako?“ „Riješili smo se trule jabuke, a policija nije ukaljala obraz. Da, pustio sam ga.“ „Takve ljude ne možeš samo tako pustiti.“ Začuo joj je bijes u glasu. Posve opravdan. „Fredrik je sitna riba, a i objasnio sam ti – izvukao bi se. Nije se čak ni pretvarao da ponuda nije dobra. Ustvari, još uvijek osjeća da mi duguje uslugu.“ Simon se okrene prema njoj. Htio ju je isprovocirati i uspio je. Ali činilo se da je bijes već splasnuo. Sad se činilo da je pronašla još jedan razlog da napusti policiju prvom prilikom. „A priča o Blizančevu nadimku?“ Simon slegne ramenima. „Vjerujem da doista ima brata blizanca. Kad mu je bilo jedanaest godina, dvije noći zaredom sanjao je da je ubio brata. Kako su bili jednojajčani blizanci, bilo je logično pretpostaviti da je brat sanjao isto. Od tog trenutka jedino je pitanje bilo tko će prvi to napraviti.“
191
Kari pogleda Simona. „Tko će prvi to napraviti“, ponovila je. „Ispričavam se“, rekao je Simon i pojurio k Else koja samo što se nije sudarila sa staklenim zidom.
Fidel Lae prvo je vidio automobil, a tek ga onda začuo. To je nevolja s tim novim automobilima: jedva da imaju ikakav zvuk. Da je vjetar puhao s ceste, preko pustopoljine i prema farmi, možda bi čuo kako gume škripe na cesti, kako netko mijenja brzine ili barem zvuk visokih okretaja motora dok se automobil penje uzbrdo, ali u suprotnom mogao se pouzdati samo u svoje oči. Bar kad je riječ o automobilima. Ljudi i životinje posve su druga priča – za njih ima najbolji alarmni sustav na svijetu. Devet dobermana u kavezu. Sedam kuja koje se kote svake godine i čiju štenad naplaćuje soma i dvjesto – po štencu. Uzgajivačnica se službeno bavila uzgojem upravo te pasmine. Kupcima su dolazili s mikročipovima, osigurani protiv genetskih anomalija i s pedigreom registriranim u Norveškom kinološkom savezu. Neslužbeni dio posla krio se dublje u šumi. Dvije kuje i jedan mužjak. Oni nisu bili registrirani. Argentinski mastifi. Dobermani su ih se nasmrt bojali. Pedeset pet kilograma agresivnosti i lojalnosti u albino-bijeloj kratkoj dlaci koja je objašnjavala zašto svi Fidelovi psi u imenu imaju riječ Ghost, odnosno“duh“: kuje su bile Ghost Machine i Holy Ghost, a mužjak Ghostbuster. Kupci su mogli nazvati štenad kako im drago uz uvjet da ih plate, i to sto dvadeset tisuća kruna. Cijena je pokazivala da je riječ o rijetkim psima koji imaju ubilački nagon, kao i činjenici da je ta pasmina zabranjena u Norveškoj i nekoliko drugih zemalja. Kako se njegovi kupci nisu previše brinuli zbog cijene ni norveških zakona, ništa nije govorilo da bi im cijena mogla pasti. Upravo suprotno. I zato je Fidel ove godine pomaknuo nastambe za argentinske mastife dalje u šumu kako se njihov lavež ne bi čuo na farmi. Automobil je prilazio farmi. Cesta je vodila jedino do nje, pa se Fidel tiho spustio do ograde koja je uvijek bila zatvorena, i to ne zato što bi dobermani mogli pobjeći, nego zato da neželjeni gosti ne mogu ući. A kako su svi osim njegovih kupaca bili neželjeni gosti, Fidel je uvijek pri ruci imao preuređenu pušku Mauser M98. Nalazila se u šupi pored kaveza. Bolje komade oružja čuvao je u glavnoj zgradi, ali uvijek je mogao tvrditi da koristi Mauser za lov na losove jer su oni stvarno ponekad tumarali pustopoljinom. Bolje reći, tumarali su kad god vjetar nije puhao iz smjera argentinskih duhova. Fidel je stigao do ograde kad i automobil s logotipom tvrtke koja ima rent-a-car. Prema škripanju mjenjača Fidel je zaključio da vozač nema baš previše iskustva s tom vrstom vozila. Osim toga, polako je ugasio svjetla, brisače i konačno motor. „Što je?“ upitao je Fidel odmjeravajući tipa koji je izašao iz automobila. Majica 192
s kapuljačom i smeđe cipele. Gradski tip. Svako toliko netko takav stigao bi tamo bez najave. Ali to se ipak rijetko događalo. Fidel nije oglašavao svoju adresu na internetu kao druge uzgajivačnice. Tip priđe ogradi pred kojom je stajao Fidel ne pokazujući nikakvu želju da je otvori. „Tražim psa.“ Fidel još više spusti šiltericu. „Žao mi je, ali uzalud si dolazio. S potencijalnim vlasnicima svojih pasa razgovaram samo po preporuci. Tako stvari stoje. Doberman nije obiteljski pas, nego mu treba vlasnik koji zna što uzima. Nazovi me u ponedjeljak.“ „Ne tražim dobermana“, odgovorio je tip i pogledao preko Fidela. Preko farme i kaveza s devet legalnih kuja. Prema šumi. „Preporučio te Gustav Rover.“ Tip izvuče posjetnicu. Fidel je pogleda. Roverova motoristička radionica. Fidel je dobro pamtio imena i lica jer nije često sretao ljude. Motorist sa zlatnim zubom. Bio je ondje s Nestorom po onog argentinskog mastifa. „Rekao je da će tvoji psi čuvati bjeloruske kućne pomoćnice i pobrinuti se da ne pobjegnu.“ Fidel je neko vrijeme češao bradavicu na zglobu. A onda otvori vrata na ogradi. Tip sigurno nije policajac jer je njima zabranjeno ulaziti u kriminalne poslove poput kupovine ilegalnih pasmina jer bi tako ugrozili cijelu istragu. Barem mu je tako rekao odvjetnik. „Imaš li...?“ Tip kimne, gurne ruku u džep majice i izvuče bunt novčanica. Svaka od tisuću kruna. Fidel otvori spremište za oružje i izvuče Mauser. „Nikad im ne idem bez ovoga“, objasnio je. „Kad bi neki od njih pobjegao...“ Do nastambe im je trebalo deset minuta. Posljednjih pet minuta čuo se bijesan i sve glasniji lavež. „Gladni su, moram ih nahraniti“, objasnio je Fidel, ali nije dodao „tobom“. Kad su ugledali vlasnika, psi su se počeli bacati na žičanu ogradu kao da imaju bjesnoću, a kad bi skočili nazad na zemlju, ograda je i dalje podrhtavala. Fidel je jako dobro znao koliko je duboko zabio držače ograde i samo se nadao da je to dovoljno duboko. Uvozni njemački kavezi imali su metalne podove da psi poput terijera, jazavčara i drugih pasmina sklonih kopanju ne mogu iskopati izlaz, a zahrđali željezni krov čuvao ih je od kiše i sprečavao da i oni najspremniji preskoče ogradu. „Najopasniji su kad su u čoporu“, objasnio je Fidel. „Tada slijede vođu, Ghostbustera. On je najveći.“ Kupac samo kimne. Pogleda pse. Fidel je znao da ga je strah. Razjapljene če193
ljusti prepune sjajnih oštrih zubi s blijedoružičastim desnima. Jebeš mu sve, i on ih se boji. Bio je siguran da je šef samo kad je bio s jednim psom, i to, ako je moguće, s nekom od kuja. „Kad uzmeš štene, brzo se moraš postaviti kao vođa te se pobrinuti da tako i ostane. Imaj na umu da blagost u vidu popuštanja i dobrote pas vidi kao tvoju slabost. Neželjeno ponašanje treba biti kažnjeno, a to je tvoj posao. Jesi li shvatio?“ Kupac se okrene prema Fidelu. U njegovim nasmiješenim očima bilo je nečega neobičnog kad je ponovio: „Moj je posao kažnjavanje neželjenog ponašanja.“ „Dobro.“ „Zašto je onaj kavez prazan?“ „Prije sam imao dva mužjaka. Kad bih ih stavio u isti kavez, jedan bi završio mrtav.“ Fidel izvuče snop ključeva. „Dođi i pogledaj štence. Tamo imaju svoj posebni kavez.“ „Prije nego što to napraviš, reci mi nešto.“ „Da?“ „Je li poželjno ponašanje pustiti psa da izgrize lice djevojci?“ Fidel se ukopa na mjestu. „Molim?“ „Je li poželjno ponašanje koristiti psa da izgrize lice curi koja pokušava pobjeći iz ropstva ili to treba kazniti?“ „Slušaj, pas se ponaša instinktivno i ne možeš ga kriviti što je...“ „Ne govorim o psu. Govorim o vlasniku. Što misliš, treba li ga kazniti?“ Fidel se zagleda u kupca. Možda je ipak murjak? „Pa, ako se dogodi takva nesreća, onda...“ „Sumnjam da je to bila nesreća. Poslije je vlasnik curi prerezao grkljan i bacio joj tijelo u šumu.“ Fidel čvršće stegne Mauser. „Ne znam ništa o tome.“ „Ali ja znam. Vlasnik se zove Hugo Nestor.“ „Slušaj, želiš li ti psa ili ne?“ Fidel nekoliko centimetara podigne cijev puške koja je dotad bila uperena u tlo. „Kupio je psa od tebe. Nekoliko njih. Zbog toga što ti prodaješ pse koji se mogu koristiti u takve svrhe.“ „Što ti znaš o tome?“ 194
„Dovoljno. Odgulio sam dvanaest godina i naslušao se raznih priča. Jesi li se kad zapitao kako je to biti u kavezu?“ „Slušaj...“ „Sada možeš saznati.“ Fidel nije imao vremena podići pušku prije nego što ga je tip zgrabio sleđa i tako mu čvrsto stisnuo ruke uz tijelo da je uspio samo cvileći ispustiti sav zrak iz pluća. Vlasnik uzgajivačnice jedva da je čuo grozničav lavež kad ga je tip podigao u zrak. Potom se nagnuo unazad, još malo podigao Fidela i u velikom luku bacio ga preko glave. Ali kad je Fidel pao na vrat i rame, tip se bacio na njega. Fidel se borio za zrak dok se pokušavao osloboditi. Ali brzo se umirio kad je ugledao cijev pištolja. Četiri minute kasnije Fidel je gledao u leđa čovjeka koji je izgledao kao da hoda po vodi dok je u magli prelazio pustopoljinu. Fidel je stezao žičanu ogradu pored velikog lokota. Zaključao ga je u prazan kavez. U drugom kavezu ležao je Ghostbuster i lijeno ga promatrao. Tip je napunio vodom zdjelu u Fidelovu kavezu i ostavio mu četiri kutije pseće hrane. Uzeo mu je mobitel, ključeve i novčanik. Fidel počne vrištati. A bijeli vragovi odgovorili su režanjem i lajanjem. Nastamba je bila tako duboko u šumi da ih nitko nije mogao ni čuti ni vidjeti. Jebote! Onaj tip je zbilja otišao. Tad je zavladala neobična tišina kojom se prolomilo samo kreštanje neke ptice. A onda je Fidel začuo kako prve kapi kiše bubnjaju po zahrđalom krovu.
195
27.
Kad je Simon tog ponedjeljka u osam sati i osam minuta izašao iz dizala, na umu je imao tri stvari. Prvo je primijetio da je Else tog jutra u kupaonici umivala oči posve nesvjesna da je Simon promatra iz spavaće sobe. Drugo, pomislio je da je možda Kari zadao previše posla u nedjelju. A kao treće, razmišljao je o tome kako mrzi otvorene urede, posebno nakon što mu je jedna od Elseinih prijateljica, arhitektica, rekla da je mit kako otvoreni uredi štede prostor po zaposleniku jer se zbog buke moraju kreirati posebne prostorije za sastanke, pa ispadne da je pita skuplja od tepsije. On priđe Karinu stolu. „Uranila si“, reče joj. Ona ga pospano pogleda. „Dobro jutro i tebi, Simon Kefas.“ „Hvala ti. Jesi li što pronašla?“ Kari se nasloni. Iako je zijevala, Simonu se učinilo da joj na licu vidi zadovoljstvo. „Prvo sam tražila vezu Iversena i Farrisena. Ništa. Onda sam pregledala presude Sonnyju Lofthusu i druge osumnjičene. Lofthus je osuđen za ubojstvo neidentificirane djevojke, moguće podrijetlom iz Vijetnama, koja je umrla od predoziranja. Policija je isprva sumnjičila Kallea Farrisena. Ali Lofthus je robijao za još jedno ubojstvo. Riječ je o Oliveru Joviću, kosovskom Srbinu koji se počeo probijati na tržištu kad je na Stensparkenu pronađen s bocom coca-cole u grlu.“ Simon je napravio grimasu. „Prerezali su mu grkljan?“ „Ne, nisam to mislila. Cijela boca coca-cole bila mu je zabijena niz grlo.“ „Niz grlo?“ „S grlićem prema dolje. Tako je lakše. Bila mu je ugurana u usta tako da su mu 196
zubi udarali u dno boce.“ „Kako znaš?“ „Vidjela sam slike. Narkotici su mislili da je to poruka potencijalnoj konkurenciji. Htjeli su im poručiti da ne smiju uzeti prevelik zalogaj koke.“ Tad brzo pogleda Simona i doda: „Bočica coca-cole. Kao asocijacija na koku.“ „Hvala ti, shvatio sam.“ „Policija je pokrenula istragu, ali to ih nije nikamo dovelo. Slučaj nikad nije zatvoren, ali otkrili su jako malo prije nego što je Sonny Lofthus uhićen zbog ubojstva Azijatkinje. Priznao je i Jovićevo ubojstvo. Tijekom ispitivanja rekao je da su se on i Jović našli u parku kako bi riješili dugove, ali Lofthus nije imao dovoljno novca pa mu je Jović zaprijetio pištoljem. Lofthus ga je napao i bacio na tlo. Valjda je to policiji zvučalo razumno jer je Lofthus bivši hrvač.“ „Hm.“ „Zanimljivo je što je policija na boci pronašla otisak prsta.“ „I?“ „I nije Lofthusov.“ Simon kimne. „ A kako je to Lofthus objasnio?“ „Rekao je da je pronašao bocu u obližnjoj kanti. Da to narkići poput njega uvijek rade kako bi podigli kauciju.“ „Ali?“ „Narkići ne skupljaju prazne boce. Trebalo bi im previše vremena da skupe dovoljno novca za dnevnu dozu. A u izvještaju stoji da je riječ o otisku palca i da je uzet s dna boce.“ Simon je shvatio na što ona cilja, ali nije joj htio pokvariti veselje. „Mislim, tko drži palac na dnu boce dok pije? No ako je pokušavaš ugurati nekome niz grlo...“ „A misliš da policija to nije uzela u obzir?“ Kari slegne ramenima. „Mislim da policija ne daje prioritet dilerskim obračunima. U bazi nisu pronašli otisak, pa kad se pojavio netko s priznanjem u slučaju koji već neko vrijeme nisu mogli riješiti...“ „Oni su zahvalili nebesima, označili slučaj kao riješen i krenuli dalje?“ „Tako radite, zar ne?“ Simon uzdahne. Tako vi radite. U novinama je pročitao da se reputacija policije počela popravljati nakon skandala proteklih godina, ali i dalje su bili tek mrvicu popularniji od željeznica. Vi. Sigurno je zahvaljivala sudbini što je jednom nogom već 197
izvan onog otvorenog ureda. „Znači, Sonny Lofthus osuđen je za dva ubojstva, ali u oba je slučaja sumnja padala na dilere? Hoćeš reći da je on profesionalno žrtveno janje?“ „Tebi se ne čini tako?“ „Možda. Ali i dalje nema ničega što ga povezuje s Farrisenom ili Agnete Iversen.“ „Postoji i treće ubojstvo“, rekla je Kari. „Kjersti Morsand.“ „Brodovlasnikova žena“, rekao je Simon istovremeno razmišljajući o kavi i aparatu za kavu. „To je slučaj policije u Buskerudu.“ „Točno. Otpiljen joj je vrh glave. Sonny Lofthus osumnjičen je i za to ubojstvo.“ „Ali to sigurno nije točno. Bio je u zatvoru kad se to dogodilo.“ „Nije, bio je na dnevnom dopustu. I bio je u blizini. Čak su na mjestu zločina pronašli jednu njegovu vlas.“ „Šališ se“, rekao je Simon i odmah zaboravio na kavu. „Ali sigurno bi novine pisale o tome. Zloglasni ubojica povezan s novim ubojstvom – što je zanimljivije od toga?“ „Policajac iz Buskeruda koji vodi istragu odlučio je da se to neće objaviti“, rekla je Kari. „Zašto?“ „Pitaj njega“, odgovorila je Kari i pokazala prema visokom plećatom čovjeku koji im je prilazio s plastičnom šalicom kave u ruci. Nosio je debelu vunenu vestu usred ljeta. „Henrik Westad“, rekao je čovjek i pružio ruku. „Inspektor sam u policiji u Buskerudu. Vodim istragu o smrti Kjersti Morsand.“ „Zamolila sam Henrika da svrati k nama na razgovor“, rekla je Kari. „Dovezli ste se čak iz Drammena usred jutarnje gužve?“ upitao je Simon i rukovao se s policajcem. „Jako smo vam zahvalni.“ „Prije jutarnje gužve. Ovdje smo od šest i trideset. Nisam mislio da se ima što dodati istrazi, ali vaša je kolegica jako temeljita.“ Kimnuo je Kari i sjeo na stolicu nasuprot njoj. „Zašto niste objavili da ste na mjestu zločina pronašli vlas osuđenog ubojice?“ upitao je Simon i ljubomorno pogledao kavu koju je Westad prinosio usnama. „To je gotovo riješen slučaj. Policija obično ne zataškava dobre vijesti.“ 198
„To je istina“, složio se Westad, „posebno ako vlasnik te vlasi na prvom razgovoru prizna ubojstvo.“ „Pa, što se dogodilo?“ „Dogodio se Leif.“ „Tko je Leif?“ Westad polako kimne. „Mogao sam izdati priopćenje za medije nakon prvog razgovora, ali nešto se jednostavno nije uklapalo. Bilo je nečega neobičnog u držanju osumnjičenog. Pa sam htio pričekati. A kad sam drugi put porazgovarao s njim, povukao je priznanje tvrdeći da ima alibi. Tipa po imenu Leif koji je vozio plavi volvo s naljepnicom JA ♥ DRAMMEN, a Lofthus je iz nekog razloga smatrao da taj čovjek ima problema sa srcem. Pa sam provjerio kod prodavača volva u Drammenu i na odjelu za kardiologiju u bolnici u Buskerudu.“ „I?“ „Leif Krognæss, pedeset i tri godine. Živi u Konnerudu u Drammenu i na fotografiji koju sam mu pokazao odmah je prepoznao osumnjičenog. Sreo ga je na odmorištu uz staru glavnu cestu koja ide usporedo s Drammensveienom. Znate na što mislim, to je jedno od onih odmorišta s klupama i stolovima za piknike. Leif Krognæss otišao se provozati po suncu, ali zaustavio se i nekoliko sati sjedio na tom odmorištu jer se osjećao neobično iscrpljenim. Ne vjerujem da je to odmorište popularno kod motorista – njima je draža nova cesta, a osim toga ondje je jezerce, pa ima dosta komaraca. Uglavnom, tog su dana na istom odmorištu za drugim stolom sjedila još neka dvojica. Satima su samo sjedili bez riječi, a izgledali su kao da nešto ili nekoga čekaju. A onda je jedan od njih pogledao na sat i rekao da je vrijeme da krenu. Dok su prolazili pored stola za kojim je bio Krognæss, jedan od njih dvojice sagnuo se, upitao Krognæssa kako se zove i rekao mu da posjeti liječnika zbog toga što mu nešto nije u redu sa srcem. No tad ga je onaj drugi odvukao, a Krognæss je pretpostavio da je čovjek koji mu se obratio pacijent s psihijatrije koji je dobio izlazak. Potom su se ona dvojica odvezla svojim putem.“ „Ali nije mogao zaboraviti tu scenu“, rekla je Kari. „Pa je otišao liječniku. Liječnik je otkrio da doista ima problema sa srcem i odmah je primljen u bolnicu. Zato se Leif Krognæss sjeća čovjeka kojeg je nakratko sreo na odmorištu pored stare glavne ceste kraj rijeke Drammen.“ Rijeka Drammen, pomisli Simon. „Tako je“, rekao je Westad. „Leif Krognæss tvrdi da mu je onaj tip spasio život. Ali to sad nije važno. Nas samo zanima izvještaj patologa u kojem stoji da je Kjersti Morsand ubijena upravo u vrijeme dok su ona dvojica sjedila na odmorištu.“
199
Simon kimne. „A ona vlas? Niste provjerili kako je završila na mjestu ubojstva?“ Westad slegne ramenima. „Kao što sam rekao, osumnjičeni ima alibi.“ Simon je cijelo vrijeme čekao da Westad spomene momkovo ime. Tad se nakašljao i rekao: „Može biti da je vlas podmetnuta. A ako je Sonnyju Lofthusu odobren dnevni izlaz da bi izgledalo kako je on počinio to ubojstvo, onda je u to upetljan i netko iz zatvora Staten. Zato ste šutjeli?“ Henrik Westad odgurne čašu po Karinom stolu – valjda mu okus više nije bio po volji. „Rečeno mi je da šutim“, rekao je. „Mom su šefu odozgo naredili da ne petlja po slučaju dok ga oni detaljno ne prouče.“ „Žele još jednom provjeriti činjenice prije nego što skandal postane javan“, rekla je Kari. „Nadajmo se da je riječ o tome“, tiho doda Simon. „A zašto onda razgovarate s nama ako vam je naređeno da šutite, Westad?“ Westad opet slegne ramenima. „Teško mi je biti jedini koji zna za to. A kad je Kari spomenula da radi sa Simonom Kefasom... Pa, priča se da niste beskičmenjak.“ Simon pogleda Westada. „Znate da je to samo ljepši izraz za galamdžiju?“ „Znam“, složio se Westad. „Ne tražim nevolje. Samo ne želim biti jedini koji zna.“ „Mislite da je tako sigurnije?“ Westad slegne ramenima i treći put. Sad više nije djelovao onako visoko i plećato. A i unatoč vesti izgledao je kao da mu je odjednom postalo hladno.
U sobi za sastanke vladala je potpuna tišina. Hugo Nestor usredotočio se na visoku stolicu na čelu stola. Prekrivena kožom bijelog bizona, bila je okrenuta od njih. Čovjek koji je tamo sjedio tražio je objašnjenje. Nestor podigne pogled prema slici na zidu iznad njega. Prikazivala je raspeće. Groteskno, krvavo i prilično detaljno. Čovjek na križu imao je dva roga na čelu i plamteće crvene oči. Osim tih pojedinosti sličnost je bila očita. Pričalo se da je umjetnik naslikao tu sliku nakon što mu je čovjek koji sad sjedi na onoj stolici ispod nje odsjekao dva prsta zbog duga. Dio s prstima bio je istinit – Nestor je osobno svjedočio tom činu. Pričalo se i da je čovjek koji sad sjedi ondje na onoj stolici uklonio tu sliku svega dvanaest sati nakon što ju je slikar izložio u galeriji. Kao i slikarovu jetru. Taj dio priče nije bio istinit. U sljedećih osam sati zapravo su mu izvadili slezenu. Što se pak tiče kože bijelog bizona, Nestor nije mogao potvrditi ni zanijekati 200
priču da je čovjek na onoj stolici platio trinaest i pol tisuća dolara da bi ulovio i ubio bijelog bizona, najsvetiju životinju Lakota Sioux Indijanaca. Pokušao ju je ubiti strijelom. No kad životinja nije htjela umrijeti ni nakon što joj je zario dvije strijele u srce, on je zajahao bizona teškog pola tone i slomio mu vrat bedrenim mišićima. Nestor nije vidio razloga da sumnja u tu priču. Naime, razlika u težini između životinje i tog čovjeka i nije prevelika. Hugo Nestor makne pogled sa slike. U prostoriji je osim njega i onog čovjeka na stolici bilo još troje ljudi. Nestor ispravi ramena i osjeti kako mu se košulja ispod sakoa zalijepila za tijelo. Rijetko se znojio. Ne samo zato što je izbjegavao sunce, vunu lošije kvalitete, vježbanje, vođenje ljubavi i druge fizičke napore nego i zato što je – tako je barem tvrdio njegov liječnik – imao grešku u ugrađenom termostatu koji druge ljude potiče na znojenje. Zato se nije znojio čak ni prilikom najvećih napora – tada je pak riskirao da se pregrije. Ta genetska sklonost dokazivala je ono što je oduvijek znao: da mu roditelji nisu biološki roditelji, da su snovi o tome kako spava u kolijevci u gradu nalik Kijevu sedamdesetih ipak više od snova, da su to najranije uspomene iz njegova djetinjstva. Ali sada se znojio. Nosio je dobre vijesti, a ipak se znojio. Čovjek na stolici nije bio bijesan. Nije se pjenio zbog toga što su iz ureda Kallea Farrisena ukradeni droga i novac. Nije vrištao ni pitao kako je moguće da je Sylvester nestao. Nije ni urlao zašto, dovraga, još nisu pronašli malog Lofthusa. Iako su svi znali što je na kocki. Postojala su četiri moguća scenarija, a tri su bila loša. Loš scenarij broj jedan: Sonny je ubio Agnete Iversen, Kallea i Sylvestera i nastavit će ubijati sve s kojima rade. Loš scenarij broj dva: Sonnyja će uhititi, on će priznati i otkriti imena pravih ubojica u slučajevima za koje je osuđen. Loš scenarij broj tri: ako Sonny ne prizna, Yngve Morsand bit će uhićen zbog ubojstva svoje žene, on neće podnijeti pritisak i reći će policiji što se ustvari dogodilo. Kad im je Morsand prvi put došao i rekao da želi ubiti svoju nevjernu ženu, Nestor je mislio da želi unajmiti plaćenog ubojicu. Ali Morsand je inzistirao na tome da osjeti taj užitak dok bude ubijao ženu, pa je od njih zatražio samo žrtveno janje jer će on, muž rogonja, automatski biti glavni osumnjičeni. A kad je dobra lova u pitanju, sve je na prodaju. U tom slučaju cijena je bila tri milijuna kruna. Razumna satnica za doživotni zatvor, tvrdio je Nestor, a Morsand se složio. Kasnije, dok je Morsand objašnjavao da želi zavezati nevjernu kuju, prisloniti joj pilu na čelo i gledati je u oči dok joj reže glavu, Nestor je osjećao kako mu se dlake na vratu ježe od užasa ali i uzbuđenja. Potom je samo trebalo utanačiti stvar s Arildom Franckom: dečko će biti pušten na jedan dan i otići će na dogovoreno mjesto. Poslali su ga s jednim od Franckovih pouzdanih, korumpiranih i dobro plaćenih čuvara, osobenjakom sklonim debeljucama iz Kaupanga koji je trošio novac na kokain, otplatu dugova i na tako debele i ružne kurve da bi čovjek očekivao da one nje201
mu plate za seks. Četvrti i jedini dobar scenarij bio je jednostavan: pronaći će momka i ubiti ga. To bi trebalo biti jednostavno i to su trebali odmah napraviti. A onaj čovjek ipak je govorio dubokim ugodnim glasom. I zato se Nestor znojio. S visoke bijele stolice dopirao je glas koji je od Nestora tražio objašnjenje. Samo to – objašnjenje. Nestor se nakašljao u nadi da mu glas neće odati strah koji je bio prisutan uvijek kad bi se našao u istoj prostoriji sa šefom. „Vratili smo se u kuću pronaći Sylvestera. Zatekli smo samo prazan naslonjač s rupom od metka u naslonu. Provjerili smo sa svojim kontaktom u Telenoru, ali nijedna njihova bazna stanica od sinoć nije uhvatila signal Sylvesterova mobitela. To znači da mu je Lofthus uništio mobitel ili da je negdje gdje nema signala. U svakom slučaju, mislim da je realno pretpostaviti da Sylvester više nije živ.“ Stolica na čelu stola polako se okrenula i ukazao se čovjek koji je sjedio na njoj. Golemo tijelo, mišići mu napinju šavove odijela, visoko čelo, staromodni brkovi, guste obrve iznad varljivo pospana pogleda. Hugo Nestor pokušao ga je pogledati u oči. Nestor je ubijao žene, muškarce i djecu pritom ih gledajući u oči, a da ne bi ni trepnuo. Naprotiv. Zanimalo ga je može li im u očima vidjeti onaj smrtni strah, pogled koji govori da znaju što ih čeka, spoznaju koja se javi kod umirućih na pragu vječnosti. Još se dobro sjeća one Bjeloruskinje kojoj je prerezao vrat kad to drugi nisu htjeli. Gledao ju je u molećive oči. Kao da su ga napalili svi oni pomiješani osjećaji u njemu – bijes prema onim papcima i ženina kapitulacija i slabost. Osjećao je uzbuđenje što ima nečiji život u rukama i odlučuje hoće li ga, i kada, okončati vlastitim rukama. Mogao joj je produljiti život na sekundu. A onda na još toliko. I još toliko. Ili ne. To je ovisilo samo o njemu. Palo mu je na pamet da je tada bio najbliže seksualnoj ekstazi o kojoj se tako često priča, spajanju s drugom osobom koje je on povezivao tek s nelagodom i poražavajućim pokušajem da nalikuje normalnom čovjeku. Negdje je pročitao da je jedna od stotinu osoba aseksualna. Zbog toga je bio drukčiji od drugih, ali nije bio nenormalan. Upravo suprotno, mogao se usredotočiti na ono važno, na to da gradi svoj život i reputaciju. Mogao je uživati u poštovanju i strahu koji su drugi osjećali prema njemu, a da ga ništa ne ometa u tome ne gubeći dragocjenu energiju kao kad robuješ seksu. To je sigurno racionalno, a shodno tome i normalno. On je normalna osoba koja pristupa smrti radoznalo, a ne sa strahom. I osim toga ima dobre vijesti za šefa. Ali Nestor je uspio zadržati šefov pogled samo na pet sekundi, a onda je pogledao u stranu. Jer je ono što je vidio bilo hladnije i praznije od smrti i uništenja. „Ali dobili smo dojavu gdje bi se momak mogao skrivati“, rekao je Nestor. Golem čovjek podigne one svoje prepoznatljive obrve. „Od koga?“ „Coco nam je dojavio. On je diler koji je donedavno živio u Centru Ila.“ 202
„Onaj psihopat u štiklama?“ Nestor nikad nije uspio dokučiti kako njegov šef zna takve stvari. Nikad ga nije vidio na ulici. Nestor nikad nije upoznao nikoga tko je tvrdio da ga je vidio, a kamoli popričao s njim. A šef je ipak znao sve i tako je bilo oduvijek. U vrijeme krtice to nije bilo neobično jer je tad mogao saznati gotovo sve što se zbivalo u policiji. Ali nakon što su ubili Aba Lofthusa koji ga se spremao prokazati, krtičine su aktivnosti prestale. To je bilo prije gotovo petnaest godina i Nestor se pomirio s tim da vjerojatno nikad neće saznati tko je bio krtica. „Spomenuo je nekog mladog tipa u Ili koji ima toliko novca da je otplatio cimerov dug“, rekao je Nestor pomno uvježbanim glasom naglašavajući „r“ kao istočni Slaveni, vjerujući da zvuči baš kao oni. „Dvanaest somova kruna u kešu.“ „Nitko ne plaća dug drugog narkića“, rekao je Wolf, stariji čovjek zadužen za trgovinu djevojkama. „Točno“, složio se Nestor. „Ali ovaj je dečko to napravio iako ga je cimer optužio da je ukrao neke naušnice. Pa sam pomislio...“ „Misliš na novac iz Kalleova sefa?“ upitao je golemi čovjek. „I na nakit ukraden kod Iversenovih, ha?“ „Da. Posjetio sam Coca i pokazao mu sliku tog tipa. A on je potvrdio da se radi o Sonnyju Lofthusu. Znam čak i broj njegove sobe – tristo dvadeset tri. Pitanje je samo kako ćemo ga...“ Nestor spoji prste i usnama proizvede zvuk sličan pucnju kao da je to sinonim za „ubiti“. „Nećemo moći ući“, rekao je Wolf. „Barem ne neprimijećeno. Vrata su zaključana, netko je uvijek na recepciji i posvuda su nadzorne kamere.“ „Mogli bismo angažirati nekog od stanara“, rekao je Voss, bivši šef zaštitarske tvrtke koji je dobio otkaz nakon petljanja s uvozom i dilanjem anaboličkih steroida. „Nećemo valjda taj posao povjeriti nekom narkiću“, rekao je Wolf. „Lofthus je pobjegao našim navodno sposobnim ljudima, a čini se da je jednog od njih i ubio.“ „Što ćemo onda?“ upita Nestor. „Postaviti zasjedu ispred Centra Ila? Postaviti snajperista u zgradi prekoputa? Zapaliti centar i blokirati sve izlaze? „ „Ovo nije vrijeme za šale, Hugo“, ušutka ga Voss. „Trebao bi znati da se ja nikad ne šalim.“ Nestor osjeti da mu lice gori, ali svejedno se nije oznojio. „Ako ga se ne dočepamo prije policije...“ „Dobra ideja.“ Riječi su bile izgovorene tako tiho da su bile jedva čujne, a ipak su odjeknule prostorijom kao grom. Tad je zavladala tišina. „Što je dobra ideja?“ 203
„Da ga ne diramo prije nego što ga policija uhvati“, rekao je golemi čovjek. Nestor se ogledao po prostoriji kako bi se uvjerio da nije jedini koji ne shvaća, a onda upitao: „Kako to mislite?“ „Mislim točno onako kako sam rekao“, prošaptao je šef, nasmiješio se pa pogledao jedinu osobu koja je dotad šutjela. „Znaš što mislim, zar ne?“ „Znam“, odgovorio je čovjek. „Dečko će se vratiti u Staten. A onda će si možda oduzeti život – kao i njegov otac...“ „Dobro.“ „Javit ću policiji gdje se dečko skriva“, rekao je čovjek, podigao bradu pa odlijepio ovratnik zelene uniforme od vrata. „To neće biti potrebno. Policiju ću ja riješiti“, rekao je golemi čovjek. „Hoćete?“ iznenadi se Arild Franck. Šef se okrene i obrati cijelom stolu. „Što ćemo sa svjedokom u Drammenu?“ „U bolnici je na kardiologiji“, začuo je Hugo Nestor kako netko objašnjava, a on se zagledao u sliku. „I što ćemo poduzeti?“ I dalje je gledao u sliku. „Ono što moramo“, odgovorio je njegov šef. Gledao je kako Blizanac visi na raspelu.
Ona se točno ondje objesila. Martha je sjedila na tavanu. Gledala je gredu. Rekla je kolegama da želi provjeriti jesu li papiri složeni kako treba. Sigurno jesu, ali njoj nije to bilo važno. Posljednjih dana ništa joj više nije bilo važno. Neprekidno je mislila na njega, na Stiga, a to je u isto vrijeme bilo i banalno i tragično. Zaljubila se. Oduvijek je vjerovala da nije tip za neke snažne emocije. I prije se zaljubljivala, i to često, ali nikad ovako. Tad bi osjećala leptiriće u trbuhu, rumenilo bi joj oblilo obraze i sve joj se činilo kao neka uzbudljiva igra u kojoj ti se probude sva osjetila. Ali ovo je bilo... kao bolest. Nešto joj je napalo tijelo i kontroliralo svaku misao i postupak. Dogodila joj se prava ljubav i imala je osjećaj kao da ju je zadesila neka bolest ili loša sudbina. To joj je bilo previše. Nije to htjela. I taj ju je osjećaj razdirao. Žena koja se objesila na tom tavanu – možda se i ona tako osjećala? Možda se i ona zaljubila u muškarca za kojeg je duboko u sebi znala da nije za nju? Možda je i nju ljubav toliko zaslijepila da je i sama počela razmišljati što je dobro, a što loše pokušavajući izgraditi novi moral koji će se moći nositi s tom predivnom bolešću? Ili je ona, poput Marthe, shvatila da je zaljubljena tek kad se preduboko povezala s tim čovjekom? Martha se tijekom doručka vratila u sobu 323. Opet je pregledala tenisice. Miri204
sale su na deterdžent. Tko pere potplate gotovo novih tenisica ako nešto ne krije? I zašto su te tenisice u njoj izazvale tolik očaj da je morala otići na tavan? Zagledala se u gredu. Ali neće napraviti ono što je napravila mrtva žena. Neće ga prijaviti. Ne može ga prijaviti. Sigurno postoji razlog, nešto što ona ne zna. On nije takav. U svom poslu naslušala se laži, izlika i verzija stvarnosti da je na koncu općenito prestala vjerovati ljudima. Ali jedno je znala: Stig nije hladnokrvan ubojica. Znala je to jer je bila zaljubljena u njega. Martha zarije lice u dlanove. Osjetila je kako joj se oči pune suzama. Sjedila je ondje i drhtala u tišini. Htio ju je poljubiti. Kao i ona njega. I dalje to želi. Ljubila bi ga ovdje, sad, zauvijek! Tako bi se rado izgubila u tom golemom, predivnom, toplom oceanu emocija. Probala bi tu drogu, predala bi se, pritisnula špricu, osjetila uzbuđenje, bila bi zahvalna i prokleta. Začula je jecanje i osjetila kako se naježila. Tad se zagledala u voki-toki. Tih bebin plač. Htjela je isključiti voki-toki, ali to ipak nije učinila. Plač je sad zvučao drugačije. Kao da se dijete boji i doziva je. Ali to je i dalje bilo ono isto dijete, baš kao i uvijek. Njezino dijete. Izgubljeno dijete. Zarobljeno u vakuumu, ništavilu, a pokušava se vratiti kući. I nitko mu ne može ili ne želi pomoći. Nitko se ne usuđuje. Jer ne znaju što se događa, a ljudi se boje nepoznatog. Martha je slušala bebin plač. Iz sekunde u sekundu postajao je sve glasniji. A onda je začula krčanje i histeričan glas. „Martha! Martha! Dođi...“ Martha se sledila. Što je to bilo? „Martha! Racija je u centru! Naoružani su! Za ime Božje, gdje si?“ Martha podigne voki-toki i pritisne gumb. „Maria, što se zbiva?“ Potom pusti gumb. „Nose crno i vizire, imaju štitove i oružje i mnogo ih je! Moraš sići!“ Martha ustane i sjuri se s tavana. Koraci su joj odjekivali na stepenicama. Otvorila je vrata koja su vodila u hodnik na drugom katu. Vidjela je kako se čovjek u crnom okreće i cilja u nju sačmaricom ili možda strojnicom. Vidjela je trojicu ispred vrata sobe 323. Dvojica su držala kratki ovan za provaljivanje. „Što...“ zausti Martha, ali zašutjela je kad je čovjek ispred nje podigao prst prema ustima skrivenim ispod crnog vizira. Na sekundu se ukočila, a onda shvatila da je sprečava jedino njegovo idiotsko naoružanje. „Želim vidjeti nalog za pretres! Odmah! Nemate pravo...“ Začuo se glasan tresak kad je čovjek pogodio vrata ispod brave. Treći čovjek odškrinuo je vrata i ubacio u sobu nešto nalik dvjema granatama. A onda su se muškarci okrenuli i prekrili uši. Blagi Bože, zar oni...? Bljesak svjetlosti bio je tako snažan da su sva tri policajca bacala sjene u ionako dobro osvijetljenom hodniku, a eks205
plozija je bila tako silovita da je Marthi zazvonilo u ušima. A onda su uletjeli u sobu. „Pomaknite se, gospođice!“ Riječi koje je izgovorio policajac ispred nje zvučale su prigušeno. A izgledalo je kao da urla. Martha ga je samo pogledala. I on je bio u crnoj uniformi koje nose Delte i pancirki. Potom se povukla nazad na stepenice. Naslonila se na zid. Prekopala džepove. U džepu jakne još je uvijek imala posjetnicu, kao da je znala da će joj zatrebati. Nazvala je broj ispod imena. »Da?“ Glas je doista neobičan instrument. Simon Kefas zvučao je umorno i napeto, ali u glasu mu se nije čulo uzbuđenje koje bi čovjek očekivao tijekom racije i velikog uhićenja. Prema akustici zaključila je da nije na ulici ispred centra ni u nekoj od soba, nego u velikom prostoru okružen drugim ljudima. „Ovdje su“, rekla je, „i bacaju granate.“ „O čemu govorite?“ „Ovdje Martha Lian iz Centra Ila. U centru su naoružani specijalci. U tijeku je racija.“ Tijekom stanke koja je uslijedila začula je kako glas u pozadini nešto objavljuje, kao da nekoga zove, možda liječnika koji se treba javiti na postoperativni odjel. Glavni inspektor bio je u bolnici. „Dolazim odmah“, rekao je. Martha prekine vezu, otvori vrata i vrati se u hodnik. Ondje je začula krčanje i zujanje policijskih radiostanica. Policajac uperi oružje u nju. „Hej, što sam vam rekao?!“ Iz njegovog radija začuo se metalan glas: „Izvodimo ga.“ „Samo dajte, pucajte ako morate, ali ja sam ovdje šefica i još nisam vidjela nalog za pretres“, objavila je Martha i promarširala pored njega. A onda je vidjela kako izlaze iz sobe 323. Imao je lisičine i vodila su ga dva policajca. Bio je gotovo gol. Nosio je samo pomalo prevelike bijele gaće i izgledao neobično ranjivo. Unatoč mišićavom torzu djelovao je mršavo, iscrpljeno, bolesno. Iz jednog mu je uha kapala krv. Podigao je pogled i uhvatio njezin. A onda su prošli kraj nje. Bilo je gotovo. Martha uzdahne s olakšanjem. Nakon što je dvaput pokucala, Betty izvadi glavni ključ i uđe u apartman. Kao i obično, otvarala je vrata dvostruko sporije nego inače, pa je gost, ako je još bio u apartmanu, mogao izbjeći neku možda neugodnu situaciju. Takva je bila politika u hotelu Plaza – osoblje nije vidjelo ni čulo ništa što nije trebalo vidjeti ili čuti. Ali to nije bila Bettyina politika. Upravo suprotno. Majka joj je uvijek govorila da će zbog svoje znatiželje jednog dana upasti u nevolje. I to se dogodilo, štoviše, već više puta. 206
Ali u hotelu je to bila korisna osobina. Nitko od osoblja nije znao tako dobro nanjušiti prevarante kao Betty. Njezin zaštitni znak bilo je razotkrivanje ljudi koji su namjeravali živjeti, jesti i piti u hotelu, a da ne podmire račun. I često je radila na svoju ruku. Betty ionako nikad nije skrivala ambicije. U godišnjoj ocjeni šef je pohvalio njezinu vještinu zapažanja, ali i diskreciju kao i činjenicu da interese hotela uvijek stavlja na prvo mjesto. Rekao joj je i da će daleko dogurati – recepcija je njoj samo usputna postaja. Apartman je bio jedan od najvećih u hotelu s panoramskim pogledom na Oslo. Imao je bar, kuhinjicu, kupaonicu i posebnu spavaću sobu s još jednom zasebnom kupaonicom. Iz te kupaonice čuo se klokot vode. Prema hotelskoj evidenciji gost se zvao Fidel Lae, a novac mu očito nije bio problem. Odijelo koje mu je nosila doradio je Tiger. Gost ga je ranije tog dana kupio u Bogstadveienu, poslao krojaču na preinake putem hotelskog ekspres-servisa, a potom je taksijem vraćeno u hotel. Ljeti bi hotel za takve stvari obično angažirao nekakvu ispomoć, ali ovo ljeto bilo je tako mirno da su recepcionari to sami obavljali. Betty se odmah javila da će preuzeti taj posljednji zadatak. Na prvu nije imala razloga za sumnju. Kad ga je prijavila, gost je platio dva noćenja unaprijed, a prevaranti inače ne rade tako. Ali nešto joj svejedno nije dalo mira. Nije joj se činio kao tip koji uzima apartman na zadnjem katu. Više se doimao kao netko tko spava u prenoćištima ili hostelima. Djelovao je neiskusno i dok se prijavljivao, nekako se previše trudio ostaviti dobar dojam. Izgledao je kao da nikad prije nije odsjeo u hotelu, nego je proučio kako to sve izgleda u teoriji pa sad želi pokazati što zna. Osim toga platio je gotovinom. Betty je otvorila ormar i vidjela da su unutra kravata i dvije nove košulje, također Tigerove, vjerojatno iz iste trgovine. Na podu je bio par novih crnih cipela. Pročitala je VASS s unutarnje strane. Objesila je odijelo pored dugačkog mekanog kofera s kotačićima. Kofer je bio gotovo njezine visine – već je viđala takve kofere i znala je da ih koriste za prijevoz snowboarda ili daski za surfanje. Bila je u iskušenju da ga otvori, ali samo ga je stisnula prstom. Kofer je bio prazan ili barem u njemu nije bilo snowboarda. Pored kofera stajao je jedini komad koji nije djelovao novo – crvena sportska torba s natpisom Hrvački klub Oslo. Zatvorila je ormar, prišla otvorenim vratima spavaće sobe i viknula: „Gospodine Lae! Ispričavam se, gospodine Lae!“ Čula je kako se zatvara voda i ubrzo se pojavio čovjek sa zalizanom mokrom kosom i s pjenom za brijanje na licu. „Objesila sam vam odijelo u ormar. Rečeno mi je da preuzmem pismo koje treba poslati.“ „Oh, da. Hvala vam. Možete li pričekati trenutak?“ Betty priđe prozoru i pogleda prema novoj zgradi Opere i fjordu Osla. Nove zgrade bile su stiješnjene poput kolaca na ogradi. Ekebergåsen. Pošta. Glavni kolo207
dvor. Na velikom stolu primijetila je vozačku dozvolu. Nije bila Laeova. Pored nje stajale su škare i Laeova slika na kojoj je nosio upečatljive četvrtaste naočale s crnim okvirom koje je vidjela na njemu dok ga je prijavljivala. Na stolu su stajale dvije potpuno jednako i očito nove aktovke. Ispod poklopca jedne od njih viriô je rub plastične vrećice. Zagledala se u nju. Mutna ali prozirna plastika. S tragovima nečega bijelog. Ustuknula je dva koraka i osvrnula se po spavaćoj sobi. Vrata kupaonice bila su otvorena, pa je vidjela leđa gosta dok je stajao ispred ogledala. Oko struka omotao je ručnik i potpuno se usredotočio na brijanje. A to je značilo da je imala malo vremena. Pokušala je otvoriti aktovku s plastičnom vrećicom. Pogledala je brojčanik sa šifrom. Metalni kotačići pokazivali su 0999. Pogledala je drugu aktovku. 1999. Zar obje aktovke imaju istu šifru? A u tom slučaju 1999 izgleda kao šifra. Godina. Možda je to godina nečijeg rođenja. Ili Princeova pjesma. A u tom slučaju druga aktovka sigurno nije zaključana. Betty je začula kako gost otvara slavinu u kupaonici. Sad se umivao. Stvarno je znala da ne bi trebala to raditi. Podigla je poklopac druge aktovke. I uzdahnula. Aktovka je bila prepuna novčanica. A onda je začula korake iz sobe pa ju je brzo zatvorila, napravila tri brza koraka i zastala pred ulaznim vratima. Srce joj je tuklo. Gost je izašao iz spavaće sobe i nasmiješio se kad ju je pogledao. Ali nešto na njemu bilo je drugačije. Možda samo više nije nosio naočale. Ili joj se samo učinilo da se nešto na njemu promijenilo jer je prekrio oko krvavom maramicom. I u tom trenutku ona shvati u čemu je stvar. Obrijao je obrve, to je to. Tko, za ime Božje, brije obrve? Osim Boba Geldofa u filmu The Wall, naravno. Ali on je bio lud ili se samo pretvarao. Zar je čovjek koji stoji pred njom lud? Nije, luđaci nemaju pune kofere novca, samo misle da je tako. Tad on otvori ladicu stola, izvuče smeđu omotnicu i pruži je Betty. „Hoćete li se, molim vas, pobrinuti da ode današnjom poštom?“ „Sigurno to možemo urediti“, odgovorila je i ponadala se da gost ne osjeća njezin nemir. „Hvala vam najljepša, Betty.“ Ona na to dvaput trepne. Naravno, ime joj piše na hotelskoj uniformi. „Želim vam ugodan dan, gospodine Lae“, nasmiješi se i dohvati kvaku. „Čekajte, Betty...“ Ali tad osjeti kako joj osmijeh nestaje s lica. Vidio ju je kako otvara aktovku i sada će... „Možda je, ovaj, običaj ostaviti napojnicu za takve usluge?“ Ona uzdahne s olakšanjem. „Nikako, gospodine Lae.“ Tek je u dizalu shvatila da je mokra od znoja. Kad će zauzdati tu svoju znatiželju? I kome uopće može priznati da je kopala po stvarima hotelskog gosta? Uosta208
lom, otkad je ilegalno čuvati novac u aktovci? Posebno ako radiš za policiju. Jer upravo je to pisalo na smeđoj omotnici. Policijska središnjica u Oslu Grønlandsleiret 44 Na ruke Simona Kefasa Simon Kefas stajao je u sobi 323 i gledao oko sebe. „Dakle, Delte su upale u sobu?“ upitao je. „I odvele tipa s donjeg kreveta? Johnnyja... kako ga ono zovu?“ „Puma“, odgovori Martha. „Nazvala sam jer sam mislila da ste možda vi...“ „Nisam imao veze s tim. Tko je Johnnyjev cimer?“ „Tvrdi da se zove Stig Berger.“ „Hm. A gdje je on sada?“ „Ne znam. Nitko ne zna. Policija je ispitala sve stanare. Slušajte, ako to niste vi učinili, onda želim znati tko je naredio raciju.“ „Ne znam“, odgovorio je Simon i otvorio ormar. „Ali specijalci se ne mogu poslati na teren bez odobrenja šefa policije, pa upitajte njega. Ovo je odjeća Stiga Bergera?“ „Koliko je meni poznato.“ Imao je osjećaj da mu laže i da dobro zna da odjeća pripada upravo njemu. Podigao je plave teniske s dna ormara. Broj 43. Vratio ih je na mjesto, zatvorio ormar, a onda primijetio fotografiju na zidu pored ormara. I s njom su nestale sve sumnje koje je dotad možda imao. „On se zove Sonny Lofthus“, reče Simon. „Što?“ „Drugi stanar. Zove se Sonny, a na slici je njegov otac Ab Lofthus. On je bio policajac. A sin mu je postao ubojica. Dosad je ubio šestero ljudi. Slobodno se požalite šefu, ali mislim da su specijalci u ovom slučaju bili opravdan izbor.“ Njoj se lice ukoči istog trenutka i zjenice joj se skupe kao da je u sobu odjednom prodrlo previše svjetla. Zaposlenici prenoćišta vidjeli su koješta, ali nikad dosad nisu pružili skrovište masovnom ubojici. On čučne – nešto je bilo ispod kreveta. Tad izvuče napravu.
209
„Što je to?“ upita ona. „Granata za omamljivanje“, odgovori Simon i podigne maslinastozelen predmet koji je izgledao kao gumena ručka bicikla. „Stvara snažan bljesak i prasak od otprilike sto sedamdeset decibela. Nije opasna, ali kad eksplodira, na nekoliko sekundi oslijepite, gluhi ste, omamljeni i dezorijentirani, pa Delte mogu odraditi posao. Ali na ovoj nisu izvukli osigurač, zato nije eksplodirala. Tako to biva. Ljudi pod pritiskom griješe. Slažete li se?“ Tad pogleda teniske, a onda opet nju. Ali njezin pogled bio je miran i odlučan. U tim očima nije vidio ništa. „Moram se vratiti u bolnicu“, rekao je Simon. „Hoćete li me nazvati ako se vrati?“ „Jeste li dobro?“ „Vjerojatno nisam“, odgovori Simon. „Žena mi je u bolnici. Gubi vid.“ Tad pogleda u svoje ruke. A htio je dodati – baš kao i ja.
210
28.
Hugo Nestor volio je Vermont. To mjesto predstavljalo je jednu od rijetkih kombinacija restorana, bara i noćnog kluba, a posao je išao dobro kako god okreneš. Klijentelu su činili bogati i lijepi, nelijepi ali bogati, manje bogati ali lijepi, zatim nekoliko slavnih, kao i neki poluuspješni financijaši i ljudi koji su radili noćne smjene u zabavnoj industriji. Upravo su u Vermontu članovi bande Tveita i ljudi upetljani u pranje novca te pljačke banaka i pošta naručivali hektolitre Dom Perignona, a kako je norveškim striptizetama nedostajalo stila, iz Kopenhagena su dovezli bolje djevojke za ples u krilu u privatnim prostorijama. Kokain su im upuhivali slamkama izravno u razne tjelesne otvore, a potom ga i sami tako konzumirali dok su im konobari donosili kamenice, tartufe i paštete od guščje jetre, napravljene od gusaka koje su imale kraljevski tretman. Ukratko, Vermont je bio mjesto sa stilom i tradicijom. Ondje su Hugo Nestor i njegovi ljudi svake večeri mogli sjediti za ograđenim stolom i gledati kako vanjski svijet ide kvragu. Tamo se moglo poslovati jer policajci koji su svraćali u Vermont uopće nisu pridavali pozornost bankarima i financijašima koji su se ondje naveliko družili s kriminalcima. Zato ni zahtjev čovjeka koji je sjedio za njihovim stolom nije bio posebno neobičan. Ušao je, ogledao se oko sebe, progurao kroz gomilu i prišao im, ali kad je pokušao prekoračiti crveno uže koje je označavalo njihov teritorij, Bo ga zaustavi. Izmijenili su nekoliko riječi, a onda Bo priđe Nestoru i šapne mu na uho: „Traži Azijatkinju. Kaže da je za klijenta koji ne pita za cijenu.“ Nestor nagne glavu i otpije malo šampanjca. Blizanac ima izreku koju je Hugo prihvatio kao svoju: Novac ti kupuje šampanjac. „Izgleda li ti kao murjak?“ „Ne.“ 211
„Ni meni. Dovuci mu stolicu.“ Tip je nosio odijelo koje je djelovalo skupo, izglačanu košulju i kravatu. Iznad upečatljivih ekskluzivnih naočala imao je blijede obrve. Ne, krivo. Uopće nije imao obrve. „Mora biti mlađa od dvadeset.“ „Ne znam o čemu govoriš“, rekao je Nestor. „Zašto si ovdje?“ „Moj klijent je prijatelj Ivera Iversena.“ Hugo Nestor zagleda se u njega. Nije imao ni trepavice. Možda ima bolest koja se zove alopecia universalis. Kao Hugov brat – navodni brat koji nije imao ni jedne jedine dlake na tijelu. A u tom slučaju tip sigurno nosi periku. „Moj klijent bavi se špedicijom. Platit će ti u gotovini i heroinom koji je stigao prekomorskim putem. Vjerojatno bolje od mene znaš što to govori o čistoći.“ Manje stanica. Manje posrednika koji razrjeđuju drogu. „Daj da nazovem Iversena“, rekao je Nestor. Tip odmahne glavom. „Moj klijent traži potpunu diskreciju. Ne smije znati ni Iversen niti itko drugi. Ako je Iversen toliko glup da govori prijateljima čime se bavi, to je njegov problem.“ I potencijalno naš, pomisli Nestor. Tko je ovaj tip? Ne izgleda kao potrčko. Štićenik? Ili obiteljski odvjetnik od povjerenja? „Naravno, shvaćam da ovako izravan pristup kad je u pitanju netko koga ne poznajete zahtijeva dodatno osiguranje sigurne transakcije. Moj klijent i ja stoga predlažemo predujam kako bismo dokazali ozbiljnost. Što kažete? „ „Kažem četiristo tisuća“, rekao je Nestor. „To je brojka koju sam rekao napamet jer i dalje ne znam o čemu govoriš.“ „Naravno“, rekao je tip. „To je sasvim izvedivo.“ „Koliko brzo?“ „Mislio sam večeras.“ „Večeras?“ „U gradu sam samo do sutra ujutro, a onda letim nazad u London. Novac mi je u apartmanu u Plazi.“ Nestor i Bo se pogledaju. A onda Nestor u jednom gutljaju ispije šampanjac. „I dalje ne znam o čemu govoriš. Osim ako nas upravo nisi pozvao na piće u svoj apartman.“ Tip se široko osmjehne. „Upravo sam to učinio.“ 212
Tipa su pretražili čim su stigli na parkiralište. Bo ga je držao, a Nestor je tražio oružje i mikrofone. Tip je bez otpora pustio da ga prepipaju. Bio je čist. Bo je vozio limuzinu do Plaze, a onda su preko velikog parkirališta stigli iza Spektruma do visoke staklene prizme koja je bila hotel Plaza. Gledali su grad iz staklenog vanjskog dizala i Nestor je pomislio kako je to baš prikladna metafora: što se više penješ, ljudi izgledaju sve manji. Bo je izvukao pištolj čim je tip otvorio vrata apartmana. Nije bilo nikakva razloga očekivati zasjedu: Nestor trenutačno nije imao neprijatelja, barem koliko je njemu bilo poznato. Nije bilo neriješenih sukoba na tržištu, a policija ga je mogla uhititi ako to želi, no nisu imali povoda. A ipak je osjetio nelagodu koju nije mogao posve definirati. Pripisao ju je profesionalnoj budnosti i odlučio ostati na oprezu. Od čovjeka s takvim stavom i drugi u tom poslu mogli su ponešto naučiti. Nije se Nestor bezveze našao na položaju na kojem je danas. Apartman je bio lijep. Imao je sjajan pogled, to se moralo priznati. Tad tip stavi na stolić dvije aktovke. Dok je Bo provjeravao druge sobe, tip priđe baru i počne miješati pića. „Samo naprijed“, rekao je i rukom pokazao na aktovke. Nestor sjedne kraj stolića, otvori prvu aktovku, a potom i drugu. Unutra je bilo više od četiristo tisuća kruna. Bio je siguran u to. A ako je droga u drugoj aktovci čista kao što tip tvrdi, za taj je iznos mogao kupiti omanje selo prepuno mladih Azijatkinja. „Smijem li uključiti televizor?“ upita Nestor i podigne daljinski. „Slobodno“, odgovori tip. Bio je zauzet miješanjem pića. Bilo je očito da u tome nema iskustva, ali dao si je truda i narezao limun za gin-tonik. Nestor pritisne tipku na daljinskom, preleti obiteljske i dječje filmove, pronađe program s pornografijom i pojača zvuk. Zatim priđe baru. „Šesnaest joj je godina i bit će isporučena na parkiralište Ingierstrand Lida sutra u ponoć. Dovezite se nasred parkirališta i ostanite u autu. Prići će vam netko od mojih ljudi, sjesti na stražnje sjedalo i izbrojati novac. Potom će on otići s novcem, a netko drugi će dovesti curu. Shvatio?“ Tip kimne. Nestor nije spomenuo jednu važnu činjenicu koja se podrazumijevala: cura neće biti u automobilu koji dolazi po novac. Novac će napustiti mjesto sastanka prije nego što stigne auto u kojem će biti cura. Isti princip vrijedi i kad je u pitanju prodaja droge. „A novac...?“ „Još četiristo tisuća“, odgovori Nestor. „U redu.“ 213
Bo se vratio iz spavaće sobe i zastao ispred televizora. Činilo se da uživa u prizoru. Baš kao i većina. A Nestoru je pornjava bila korisna samo zato što je osiguravala predvidivu i ravnomjernu zvučnu kulisu koja je onemogućavala potencijalno prisluškivanje onoga o čemu se priča u sobi. „Ingierstrand Lido sutra u ponoć“, ponovi Nestor. „Popijmo u to ime“, rekao je tip i podigao dvije čaše. „Hvala ti, ali vozim“, odgovorio je Bo. „Naravno“, tip se nasmijao i pljesnuo po čelu. „Coca-cola?“ Bo slegne ramenima, a tip otvori limenku coca-cole, natoči je u čašu pa ubaci i krišku limuna. Nazdravili su i sjeli za stol. Nestor je dao znak Bou pa on uzme prvi svežanj novčanica iz aktovke i počne naglas brojati. Iz automobila je ponio vreću u koju je sad trpao novac. Nikad se nisu služili torbama kupaca jer su se u njima mogli nalaziti čipovi kojima se lako može pratiti put novca. Nestor je shvatio da nešto nije u redu tek kad je primijetio da Bo griješi u brojanju. Ali nije znao o čemu se radi. Tad se osvrne oko sebe. Jesu li to zidovi promijenili boju? Prvo pogleda svoju praznu čašu pa Boovu. A onda i odvjetnikovu. „Zašto u tvojoj nema limuna?“ upita Nestor. Imao je osjećaj da mu glas dopire iz daljine. Odgovor također kao da je dopirao negdje iz daljine. „Intolerancija na citruse.“ Bo prestane brojati. Glava mu klone na novac. „Drogirao si nas“, rekao je Nestor i posegnuo za nožem u futroli na nozi. Imao je vremena samo shvatiti da dodiruje pogrešnu nogu, a onda je vidio kako mu se približava dno lampe. I tad se sve smračilo.
Hugo Nestor oduvijek je volio glazbu. A pod tim nije mislio na buku ili djetinje melodije koje većina naziva glazbom, nego na glazbu za odrasle, dakle za ljude koji razmišljaju. Richard Wagner. Kromatska ljestvica. Dvanaest polutonova s omjerima frekvencije koji se temelje na dvanaestom korijenu iz 2. Čista jasna matematika, harmonija, njemački red. Ali zvuk koji je upravo začuo bio je posve suprotan glazbi. Bio je disharmoničan, kaotičan, nepovezan. Kad je došao svijesti, shvatio je da se nalazi u automobilu u nekakvoj velikoj vreći. Osjećao je mučninu i vrtoglavicu, a ruke i noge bile su mu vezane nečim što mu se oštro usijecalo u kožu, pa je vjerojatno bila riječ o plastičnim vezicama kakve je ponekad koristio na curama. Kad se automobil zaustavio, osjetio je da je podignut i tad je shvatio da se najvjerojatnije nalazi u mekanom koferu na kotačiće. Napola je sjedio, napola stajao, a tip ga je gurao i vukao po lošem terenu. Čuo je kako osoba koja vuče kofer dahće i stenje. Nestor ga 214
je dozivao, nudio mu novac u zamjenu za slobodu, ali odgovora nije bilo. A potom je začuo onaj atonalni kaos koji je postajao sve glasniji. I prepoznao ga je čim je netko spustio kofer, a on se našao na leđima. Osjetio je tlo pod sobom i znao je da – jer sad je shvatio i gdje se nalazi – hladna voda koja prodire kroz kovčeg i njegovo odijelo ustvari močvara. Psi. Kratak odsječan lavež argentinskih mastifa. Ali nije znao što se zbiva. Tko je taj tip i zašto mu to radi? Je li ovo rat za teritorij? Ili je tip koji ga je oteo onaj isti koji je ubio Kallea? Ali, zašto ovako? Tip otvori kovčeg pa Nestor zaškilji kad ga je zaslijepila ručna svjetiljka koju mu je uperio u lice. Ruka ga je zgrabila za vrat i podigla na noge. Nestor otvori oči i iza svjetiljke ugleda odbljesak pištolja. Psi iznenada utihnu. „Tko je bio krtica?“ upita glas iza svjetiljke. „Što?“ „Tko je bio krtica? Policija je mislila da je krtica bio Ab Lofthus.“ Hugo Nestor zaškilji prema svjetlu. „Ne znam. Slobodno me ubij, stvarno ne znam.“ „Tko zna?“ „Nitko. Nitko od nas. Možda netko u policiji.“ Svjetiljka se spusti i Nestor je vidio da je to onaj odvjetnik. Skinuo je naočale. „Treba te kazniti“, rekao je. „Želiš li prvo priznati grijehe?“ O čemu on govori? Zvuči kao svećenik. Zar je riječ o onom kapelanu kojeg su ubili? Ali on je bio samo korumpiran pedofil. Sigurno ga nitko ne bi htio osvetiti. „Ni za čim ne žalim“, rekao je Nestor. „Samo to napravi.“ Osjetio je čudnovat mir. Možda je to nuspojava droge. Ili je već dovoljno puta zamislio taj scenarij da se već pomirio s tim da će mu život vjerojatno završiti upravo tako, s metkom u glavi. „Ne žališ ni zbog cure koju si unakazio prije nego što si joj prerezao vrat? Ovim nožem...?“ Nestor trepne kad je svjetlost obasjala zakrivljenu oštricu. Oštricu njegovog arapskog noža. „Nemoj...“ „Gdje držiš cure, Nestor?“ Cure? Zar to želi? Preuzeti trgovinu ljudima? Nestor se pokuša usredotočiti, ali nije mu išlo jer mu se mozak pretvorio u kašu. „Obećavaš da me nećeš upucati ako ti kažem?“ upitao je savršeno svjestan da odgovor „da“ ima otprilike jednak kredibili215
tet kao njemačka marka 1923. „Da“, odgovori tip. Zašto mu je Nestor ipak vjerovao? Zašto je vjerovao obećanju tipa koji je otkako se pojavio u Vermontu, nizao laž za laži? Vjerojatno mu se ludi mozak hvatao za slamke. Jer više nije bilo ničega osim te glupe nade u uzgajivačnici u mrklom mraku usred šume. Nade da tip koji ga je oteo govori istinu. „Enerhauggata 96.“ „Hvala ti“, odgovori tip i gurne pištolj za pojas hlača. Hvala ti? U tom trenutku tip izvuče mobitel i počne unositi neke podatke sa žutog samoljepljivog papirića, vjerojatno broj mobitela. Zaslon mu je obasjao lice i Nestor je pomislio da je tip ipak možda svećenik. Svećenik koji ne laže. To je očita kontradikcija, ali bio je uvjeren da ipak postoje svećenici koji nisu svjesni da lažu. Tip je i dalje stiskao tipke. Slao je poruku. Kad je pritisnuo tipku posljednji put, poruka je bila poslana. A onda je gurnuo mobitel u džep i pogledao Nestora. „Napravio si dobro djelo, Nestor, pa možda ipak budeš spašen“, rekao je. „Mislio sam da bi to htio znati prije...“ „Prije nego što?“ Nestor proguta knedlu. Tip je obećao da ga neće ubiti! Obećao je... Čekaj. Obećao je da ga neće upucati. Tad svjetiljka obasja lokot nastambe. Tip gurne ključ u bravu. Nestor začuje pse. Nisu lajali, samo su režali jedva čujno i nekako usklađeno. Režanje je bilo prigušeno, kao da im je dopiralo iz dubine trbuha i polako se pojačavalo pa postajalo sve glasnije, ali je i dalje bilo kontrolirano, poput Wagnerovih kontrapunkta. Sad nije bilo droge koja bi zaustavila strah. Osjećao se kao da ga netko polijeva ledenom vodom. Kad bi barem pritisak vode otjerao strah, ali taj je tip bio unutra, u njemu, i polijevao mu unutrašnjost glave i tijela. Nije imao kamo. Sam je Hugo Nestor držao crijevo u ruci.
Fidel Lae sjedio je u tami i gledao pred sebe. Prestao se pomicati i ispuštati zvukove. Sklupčao se kako bi zadržao toplinu i kontrolirao drhtaje. Prepoznao je dva muška glasa. Jedan je pripadao čovjeku koji se pojavio niotkud i zaključao ga ondje prije dvadeset i četiri sata. Fidel jedva da je taknuo pseću hranu; samo je pio vodu. I drhtao od hladnoće. Čak i u ljetnoj večeri hladnoća nekako uđe u tijelo i skameni te. A onda krv, a ne slina navlaži grlo i voda koju piješ više ne predstavlja utjehu, nego žari kao da je alkohol. Kad je začuo automobil, opet je pokušao vrištati, ali zaplakao je kad ga glas nije 216
htio poslušati, nego je samo zabrundao kao star motor. Po ponašanju pasa shvatio je da netko dolazi. Nadao se tome. I molio. U nekom trenutku konačno je primijetio siluetu na noćnom nebu, vidio je da se tip vratio. Onaj koji je jučer lebdio nad pustopoljinom sad se saginjao kao da nešto vuče. Kovčeg. A u kovčegu je bio živ čovjek. Taj čovjek sada je stajao ruku vezanih iza leđa i čvrsto stisnutih nogu. Očito je teško održavao ravnotežu kad ga je onaj tip stavio ispred vrata kaveza u kojem se nalazio Fidel. Bio je to Hugo Nestor. Stajali su samo četiri metra od Fidelova kaveza, a ipak nije čuo što su govorili. Tip je otključao lokot pa spustio ruku Nestoru na glavu kao da ga blagoslivlja. Nešto je rekao. A onda je nježno gurnuo Nestorovu glavu. Velik čovjek u odijelu kratko je vrisnuo pa pao na leđa i udario u vratašca koja su se otvorila prema unutra. Psi su se uznemirili. Tip je brzo gurnuo i Nestorove noge u kavez pa zatvorio vratašca. Psi su oklijevali. A onda se Ghostbuster trznuo i pokrenuo. Fidel je gledao kako bijeli psi skaču na Nestora. Pokreti su im bili tako tihi da je jasno čuo kako im škljocaju čeljusti dok trgaju meso i gotovo ekstatično reže, a potom se prolomio i Nestorov vrisak. Bio je to jedan jedini drhtav i neobično čist ton koji je poletio prema nordijskom nebu na kojem je Fidel vidio ples kukaca. A onda se ton naglo prekinuo i Fidel je vidio nešto drugo. Sličilo je roju koji se kreće prema njemu i tad je osjetio kako ga prskaju sitne tople kapljice. I znao je o čemu je riječ jer je i sam jednom u lovu prerezao arteriju živom sobu. Fidel obriše lice rukavom pa skloni pogled. Vidio je i da se tip pred kavezom okrenuo na drugu stranu. Vidio je da mu ramena drhte. Kao da plače.
217
29.
„Kasno je“, rekao je liječnik i protrljao oči. „Zašto ne odeš kući i naspavaš se, Kefas, pa ćemo sutra porazgovarati?“ „Ne“, odgovori Simon. „Kako god želiš“, rekao je liječnik pa pokazao Simonu neka sjedne na jednu od stolica postavljenih uz zidove bolničkog hodnika. Kad je liječnik sjeo pored njega, zastao je i nagnuo se prema njemu, Simon je znao da su vijesti loše. „Tvoja žena nema još mnogo vremena. Da bi operacija uspjela, mora se izvesti u sljedećih nekoliko dana.“ „A ti ne možeš ništa?“ Liječnik uzdahne. „Inače nemamo običaj savjetovati pacijentima da odu u inozemstvo i podvrgnu se skupom privatnom liječenju, posebno ako je ishod takve operacije donekle nesiguran. Ali u ovom slučaju...“ „Znači, trebao bih je odmah odvesti u kliniku Howell?“ „Nisam ti to rekao. Mnogi slijepci žive punim plućima usprkos hendikepu.“ Simon kimne i opipa granatu za omamljivanje koju je i dalje držao u džepu. Pokušao je pojmiti ono što je upravo saznao, ali mozak kao da mu je pokušavao pobjeći od činjenica, pa je sad intenzivno razmišljao o tome je li hendikep politički korektan izraz. Pretpostavljao je da se to sad kaže „osobe s posebnim potrebama“. Ili je i to – kao hostel – postalo politički nekorektno? Svijet se mijenjao tako brzo da on nije bio u stanju držati korak, a terminologija u zdravstvu i socijalnoj skrbi mijenjala se brzinom munje. Liječnik se nakašlje., Ja...“ započne Simon, kad shvati da mu zvoni mobitel. On ga zgrabi, zahvalan što ga je omeo. Nije imao memoriran broj pošiljatelja poruke. 218
Nestorove zatvorenike pronaći ćete u Enerhauggati 96. Požurite se. Sin Sin. Simon utipka broj. „Slušaj, Simon“, započne liječnik, „nemam vremena za...“ „Sve je u redu“, reče Simon pa podigne ruku i ušutka liječnika. U tom se trenutku oglasi pospan glas: „Falkeid.“ „Bok, Sivert, ovdje Simon Kefas. Želim da pošalješ specijalce na sljedeću adresu: Enerhauggata 96. Koliko brzo možete biti tamo?“ „Noć je.“ „Nisam te to pitao.“ „Za trideset pet minuta. Jesi li dobio odobrenje od šefa?“ „Pontius sad nije dostupan“, slagao je Simon. „Ali ne brini se, imamo dovoljno temelja za raciju. Trgovina ljudima. A vrijeme je ključno. Samo ti učini kako sam ti rekao, ja ću preuzeti odgovornost.“ „Nadam se da znaš što radiš, Simon.“ Simon prekine vezu i pogleda liječnika. „Hvala ti, razmislit ću. Sad se moram vratiti na posao.“ Čim je izašla iz dizala na zadnjem katu, Betty je začula zvukove seksa. „Ma, stvarno“, namrštila se. „To je kabelska“, rekao je zaštitar kojeg je povela sa sobom. Iz susjednih soba požalili su se na buku pa je Betty –jer je takva bila politika hotela – unijela pritužbe u zapisnik na recepciji. 02:13 ujutro, pritužba zbog buke u apartmanu 4 Nazvala je u taj apartman, ali nitko se nije javljao. A onda je pozvala osiguranje. Ignorirali su znak NE OMETAJ na kvaki i silovito pokucali. Pričekali. Opet pokucali. Betty se promeškoljila. „Nervozna si“, rekao je zaštitar. „Imam osjećaj da naš gost nešto... sprema.“ 219
„Nešto?“ „Možda vezano uz drogu... Ali, što ja znam?“ Zaštitar je olabavio pendrek i uspravio se, a Betty je gurnula glavni ključ u bravu. Otvorila je vrata. „Gospodine Lae?“ Dnevna soba bila je prazna. Buku je stvarala žena u crvenom kožnatom korzetu s bijelim križem koji je valjda trebao značiti da je ona medicinska sestra. Betty uzme daljinski i isključi televizor, a zaštitar uđe u spavaću sobu. Aktovke su nestale. Betty je primijetila prazne čaše i polovicu limuna na baru. Limun se osušio i bio je nekako čudne smeđe boje. Betty otvori ormar. Nestali su odijelo, veliki kovčeg i crvena sportska torba. Gost je izveo najstariji trik u povijesti varanja hotela: na vrata objesiš znak NE OMETAJ i pojačaš televizor tako da se čini da si još u sobi. Ali gospodin Lae platio je sobu unaprijed. I već je provjerila: na računu sobe nije bilo troškova bara i restorana. „U kupaonici je neki tip.“ Ona se okrene prema zaštitaru koji je stajao na dovratku spavaće sobe i uđe s njim u kupaonicu. Čovjek koji je ležao na podu izgledao je kao da grli zahodsku školjku. Ali kad su bolje pogledali, vidjeli su da je zavezan za nju vezicama oko zglobova. Bio je u crnom odijelu, imao je plavu kosu i nije bio posve trijezan. Bio je drogiran. Pospano je treptao teškim kapcima. „Odrežite ovo“, rekao je s naglaskom koji im nije bio poznat. Betty kimne zaštitaru, a on izvuče švicarski nožić i prereže plastične vezice. „Što se dogodilo?“ upita Betty. Čovjek se jedva uspravio. Lagano se zanjihao pred njima. Kao da nije mogao fokusirati mutan pogled. „Igrali smo neku glupu igru“, promrmlja. „Idem ja sad...“ Zaštitar stane na dovratak i zapriječi mu put. Betty se osvrne oko sebe. Ništa nije bilo oštećeno. Račun je bio podmiren. Imali su samo pritužbu zbog buke televizora. A sad su riskirali nevolje s policijom, negativne napise u tisku i mrlju na reputaciji. Šef ju je pohvalio zbog diskrecije i zbog toga što su joj interesi hotela uvijek na prvom mjestu. Rekao je da može daleko dogurati, da je recepcija samo usputna postaja nekome poput nje. „Pusti ga“, rekla je.
Larsa Gilbera probudilo je šuškanje u grmlju. Okrenuo se. Vidio je obrise neko220
ga među granama i lišćem. Netko je pokušavao maznuti stvari momku. Lars se izvukao iz prljave vreće za spavanje i skočio na noge. „Hej, ti!“ Tip zastane i okrene se. Momak se nekako skroz promijenio. Nije bila stvar samo u odijelu, nego i u njegovu licu. Bilo je nekako natečeno. „Hvala što si mi čuvao stvari“, reče momak i kimne prema torbi koju je držao pod pazuhom. „Hm“, reče Lars, približi se i odmjeri ga. „Nisi u nevoljama, dečko?“ „Pa, jesam“, nasmiješi se momak. Bilo je nečega u tom osmijehu. Nečega blijedog. Usne su mu drhtale. Činilo se da je plakao. „Trebaš li pomoć?“ „Ne, ali hvala što pitaš.“ „Hm. Više te neću vidjeti, ha?“ „Ne, mislim da nećeš. Želim ti lijep život, Lars.“ „Hvala ti. I potrudi se...“ tad zakorači prema momku i spusti mu ruku na rame, „ostati živ. Obećavaš?“ Momak brzo kimne. „Pogledaj ispod jastuka.“ Lars automatski pogleda prema svom krevetu na tlu. A kad se opet okrenuo, vidio je tek leđa momku prije nego što je nestao u tami. Lars se vrati do vreće za spavanje. Ispod jastuka virila je omotnica. On je podigne. Na njoj je pisalo: „Za Larsa.“ Otvorio ju je. Lars Gilberg nikad u životu nije vidio toliko novca.
„Ne bi li specijalci već trebali biti ovdje?“ upitala je Kari, zijevnula i pogledala na sat. „Trebali bi“, složio se Simon i bacio pogled na ulicu. Parkirali su na pola Enerhauggate. Broj 96 nalazio se pedeset metara ispred njih na drugoj strani ulice. Bila je to bijela drvena dvokatnica, jedna od onih koje su preživjele rušenje pitoresknih zgrada u Enerhaugenu 1960-ih kako bi se napravilo mjesta za četiri nebodera. Malena kuća djelovala je tako mirno i spokojno u ljetnoj noći da je Simonu bilo teško zamisliti da se unutra itko krije. „Pomalo se osjećamo krivima“, rekao je Simon. „Ali mislim da su staklo i beton prikladniji za današnje društvo.“ „Molim?“ „Citirao sam direktora Građevinskog udruženja OBOS iz I960.“ „Ma hajde“, rekla je Kari i opet zijevnula. 221
Simon se pitao nada li se ona da on osjeća krivnju što ju je usred noći izvukao iz kreveta. Tehnički, nije bilo nužno da i ona bude ondje. „Zašto specijalci nisu ovdje?“ opet ga je upitala. „Ne znam“, rekao je Simon i u tom je trenutku automobil osvijetlio zaslon njegova mobitela koji se nalazio između sjedala. Pogledao je broj. „Ali uskoro ćemo saznati“, rekao je i podigao mobitel. „Da?“ „Ja sam, Simon. Nitko ne dolazi.“ Simon popravi retrovizor. Psiholog bi mogao objasniti zašto je Simon to učinio, ali to je bila automatska reakcija na glas drugog muškarca. Simon se usredotočio na retrovizor kako bi vidio što je iza njega. „Zašto?“ „Jer racija nije pravno utemeljena, detaljno objašnjena i zbog toga što se nisi potrudio koristiti odgovarajuće kanale za aktiviranje specijalaca.“ „Ti možeš izdati to odobrenje, Pontius.“ „Mogu. I ja kažem ‘ne’.“ Simon tiho opsuje. „Slušaj, to...“ „Ne, ti slušaj. Naredio sam Falkeidu da miruje i rekao njemu i njegovim ljudima neka se vrate u krevet. Što izvodiš, Simon?“ „Imam razloga vjerovati da se u Enerhauggati 96 ljudi drže protiv njihove volje. Iskreno, Pontius, to...“ „Iskrenost je vrlina, Simon. Sjeti se toga kad sljedeći put nazoveš šefa Delti.“ „Nije bilo vremena za objašnjavanje. Jebemu, nemamo vremena. Nekad si vjerovao mojoj procjeni.“ „Dobro si upotrijebio perfekt, Simon.“ „Hoćeš reći da mi više ne vjeruješ?“ „Prokockao si sav svoj novac, sjećaš se? I novac svoje žene. Što misliš, što mi to govori o tvojoj procjeni?“ Simon zaškrguta zubima. Nekoć davno nije bilo lako predvidjeti tko će pobijediti u raspravi, dobiti najbolje ocjene, najbrže trčati ili osvojiti najljepšu djevojku. Jedino je sigurno bilo da će stati iza trećeg čovjeka trojke. Ali on je sada mrtav. A iako je Simon oduvijek bio najpametniji i najjači od te trojice, Pontius Parr imao je jednu prednost: mogao je bolje sagledati širu sliku od druge dvojice. „Obavit ćemo to sutra rano ujutro“, reče šef s lakim samopouzdanjem koje je u posljednje vrijeme ljude navodilo da misle kako Pontius Parr sve uvijek najbolje zna. 222
„Ako si dobio dojavu o mogućoj trgovini ljudima na toj adresi, tijekom noći ništa se neće promijeniti. Idi kući i naspavaj se.“ Simon otvori vrata automobila i pokaže Kari neka ostane na mjestu. Zatim zatvori vrata i prošeta nekoliko metara niz ulicu. Govorio je tiho. „Ovo ne može čekati. Pontius, hitno je.“ „Zašto to misliš?“ „Dojava.“ „Od koga?“ „Poruka od nekog... anonimnog. Otići ću sam.“ „Što? Da ti nije palo na pamet! Prestani, Simon. Jesi li me čuo? Čuješ li što ti govorim?“ Simon pogleda u mobitel pa ga vrati na uho. „Procjena policajca na terenu. Sjećaš li se te lekcije, Pontius? Sjećaš se kako smo učili da je takva procjena uvijek iznad naredbe policajaca koji nije na terenu?“ „Simon! Oslo je ionako u rasulu. Gradsko vijeće i mediji skaču nam po glavi zbog onih ubojstava. Da nas se nisi usudio zakopati još dublje. Simon!“ Simon prekine vezu, isključi mobitel i otvori prtljažnik automobila. Otključao je kovčeg s oružjem pa izvadio sačmaricu, pištolj i nekoliko kutija streljiva. Potom iz prtljažnika izvuče i dvije pancirke te uđe u automobil. „Ulazimo“, rekao je pa pružio sačmaricu i jednu pancirku Kari. Ona ga pogleda. „To si maloprije razgovarao sa šefom policije?“ „Jesam“, odgovori Simon pa provjeri je li spremnik Glocka 17 pun. „Dodaj mi lisičine i granatu za omamljivanje iz pretinca za rukavice.“ „Imaš granatu za omamljivanje?“ „To su zaboravili upotrijebiti tijekom racije u Centru Ila.“ Ona pruži Simonu lisičine i granatu. „Imamo li dopuštenje da uđemo?“ „Obavijestio sam ga o našoj namjeri“, rekao je Simon i navukao pancirku. Kari je rasklopila sačmaricu pa je napunila brzim vještim pokretima. „Lovim guske od svoje devete godine“, rekla je umjesto objašnjenja kad je primijetila kako ju je Simon pogledao. „Ali draže su mi puške. Kako ćemo to izvesti?“ „Na tri“, rekao je Simon. „Mislim, kako prilazimo...“ 223
„Tri“, ponovio je Simon pa otvorio vrata.
Hotel Bismarck nalazio se u središtu Osla, toliko je bilo točno. Maleni hotel stajao je usred Kvadraturena blizu mjesta na kojem je grad osnovan, na točki u kojoj se dodiruju narkotržište i četvrt crvenih svjetiljki. A u skladu s lokacijom nudio je i sobe na sat s ručnicima koji su već bili kruti od pranja. Sadašnji vlasnik preuzeo je hotel prije šesnaest godina i otad nijednom nije renovirao sobe, no krevete je mijenjao svake dvije godine zbog dotrajalosti. Zato je Ola, vlasnikov sin koji je radio na recepciji od svoje šesnaeste, pomislio da je čovjek koji je ušao u 3:02 zalutao. Tip je nosio lijepo odijelo, dvije aktovke i crvenu sportsku torbu, ali nije imao pratiteljicu ili pratitelja. Htio je platiti sobu za čitav tjedan i prihvatio je ručnik uz skromno „hvala“ pa nestao na drugom katu. Ola se vratio web-stranici Aftenpostena i članku o valu ubojstava u Oslu, špekulacijama o razbuktalom ratu bandi kao i tvrdnji da bi zločini mogli biti povezani s ubojicom koji je pobjegao iz Statena. Neko je vrijeme proučavao fotografiju. A onda je kliknuo na sljedeću stranicu.
Simon zastane pred stepenicama koje su vodile u kuću, pokaže Kari neka pripremi oružje i pazi na prozore na prvom katu. A onda se popne tri stepenice i nježno pokuca na vrata. Zatim prošapće „Policija“. Pogledao je Kari kako bi se uvjerio da će ona moći potvrditi kako je svjedočila službenoj proceduri ulaska. Zatim opet pokuca. I ponovo prošapće „Policija“. A potom zgrabi dršku pištolja, nagne se i namjesti u položaj iz kojeg će razbiti staklo pored vrata. U drugoj ruci već je pripremio granatu za omamljivanje. Imao je plan. Naravno da ga je imao. Donekle. Kažu da je najbolje računati na element iznenađenja. Stavio je sva jaja u istu košaru. Uvijek je to činio. A to je, kako mu je jedan mladi psiholog još davno objasnio, njegov najveći problem. Istraživanja potvrđuju da ljudi neprekidno preuveličavaju vjerojatnost da će im se dogoditi nešto nevjerojatno. Naprimjer, da će poginuti u zrakoplovnoj nesreći, da će im netko oteti ili silovati dijete na putu do škole ili da će konj na kojeg si stavio svu ženinu ušteđevinu po prvi put u svojoj trkačkoj karijeri izgubiti. Psiholog je tvrdio da u Simonovoj podsvijesti postoji nešto jače od zdravog razuma i da Simon mora otkriti što je to te konačno započeti razgovor s tim bolesnim ludim tiraninom koji mu uništava život. Samo se treba zapitati postoji li u njegovom životu nešto važnije od svega onoga što ga je zaokupljalo na neki loš način. Da. Else. I tako je naposljetku uspio. Počeo je razgovarati sa zvijeri, ukrotio je. Nijednom nije pokleknuo. Sve dosad. Simon duboko udahne. Spremao se razbiti staklo pištoljem, kad su se otvorila 224
vrata. Simon se okrenuo s pištoljem u rukama, ali nije bio brz kao nekoć. Nije bio ni izbliza tako brz. Ne bi imao šanse preživjeti da je čovjek na dovratku bio naoružan. „Zdravo“, rekao je neki čovjek. „Dobra večer“, rekao je Simon i pokušao se pribrati. „Policija.“ „Kako vam mogu pomoći?“ Čovjek širom otvori vrata. Bio je odjeven. Uske traperice, majica, bose noge. Nije imao gdje sakriti pištolj. Simon vrati granatu u džep i pokaže mu nalog. „Morat ću vas zamoliti da izađete i stanete uz ovaj zid. Odmah.“ Čovjek mirno slegne ramenima i posluša ga. „Osim djevojaka, koliko je ljudi u kući?“ upita Simon. Brz pretres potvrdio je da je čovjek stvarno nenaoružan. „Djevojaka? Sâm sam ovdje. Što želite?“ „Pokaži mi gdje su“, rekao je Simon, stavio mu lisičine pa ga gurnuo pred sebe i pokazao Kari da ih slijedi. Čovjek je nešto rekao. „Molim?“ upitao je Simon. „Govorim vašoj kolegici da i ona slobodno uđe. Nemam što kriti.“ Simon je ostao stajati iza tog čovjeka. Zagledao mu se u vrat. Vidio je da mu se koža jedva vidljivo trza, kao u nervoznog konja. „Kari?“ viknuo je Simon. „Da?“ „Želim da ostaneš vani. Sam ću ući.“ „Dobro.“ Simon položi ruku čovjeku na rame. „Počni hodati i bez naglih pokreta. Držim ti pištolj na leđima.“ „Što sam...“ „Zasad samo trebaš znati da te smatram kriminalcem i da bih te mogao ubiti. Uvijek naknadno možeš dobiti moju iskrenu ispriku.“ Čovjek bez dodatnih prigovora uđe u hodnik. Simon je automatski tražio dokaze onog što je očekivao da će unutra zateći. Četiri para cipela. Čovjek ne živi sam. Plastična zdjelica za vodu i tepih kraj kuhinjskih vrata. „Što se dogodilo psu?“ upitao je Simon. „Kojem psu?“ „Ti piješ iz te zdjelice?“ Čovjek nije odgovarao. „Psi obično laju kad stranci prilaze kući. Znači da imaš usranog psa čuvara 225
ili...“ „Pas je u uzgajivačnici. Kamo idemo?“ Simon se osvrne oko sebe. Na prozorima nije bilo rešetki, a na ulaznim vratima bila je samo jedna brava sa zasunom iznutra. Nisu ondje. „U podrum“, rekao je Simon. Čovjek slegne ramenima i nastavi niz hodnik. Ali Simon je znao da je dobio na lutriji kad je vidio kako čovjek pred njim otključava vrata podruma. Imala su dvije brave. Simon je prepoznao smrad čim su se spustili niz stepenice i to mu je potvrdilo sumnje. Ondje su držali one ljude. Mnogo njih. On čvršće stegne pištolj. Ali nigdje nikoga. „Čemu ovo služi? „ upita Simon dok su prolazili pored kaveza odvojenih čeličnom žicom umjesto zidovima. „Ma, ničemu“, odgovori čovjek. „Ovdje živi pas. A kao što možete vidjeti, ovdje držim i madrace.“ Smrad je sada bio mnogo gori. Cure su sigurno sve donedavno bile ondje. Dovraga, zakasnili su. Ali sigurno će moći izvući DNK iz madraca. Ali što će time dokazati? Da je netko bio u kontaktu s madracem koji se nalazi u podrumu? Bilo bi čudnije da na starim madracima ne pronađu nikakvu DNK. A za raciju nisu ni dobili dopuštenje. Kvragu. Kvragu! Tad Simon na podu pored vrata primijeti malu tenisicu bez vezica. „Kamo vode ta vrata?“ „Samo do prilaza.“ Samo. Pokušava umanjiti značaj tih vrata. Baš kao kad je naglasio kako želi da Kari uđe u kuću. Kad je Simon otvorio vrata, vidio je bok bijelog kombija parkiranog na asfaltu između ove i susjedne kuće. „Za što vam služi kombi?“ upita Simon. „Ja sam električar“, odgovori čovjek. Simon napravi nekoliko koraka unazad. Zatim čučne i podigne tenisicu s podrumskog poda. Je li to broj 36? Manja je od Elseinih cipela. Tad gurne ruku unutra. Još je bila topla. Vlasnica ju je izgubila prije tek nekoliko minuta. A u tom je trenutku začuo nekakav zvuk. Prigušen, jedva čujan, ali točno to. Jecaj. Simon se zagleda u kombi i upravo je htio ustati, kad ga je čovjek šutnuo iz sve snage i viknuo: „Vozi! Vozi!“ Simon se uspio okrenuti i nanišaniti ga, ali on je već pao na koljena i spojio ruke iza glave. Začulo se kako netko turira motor koji cvili u visokim okretajima. Simon se otkotrljao na bok i tad je vidio glave s prednje strane kombija – cure su očito bile straga. 226
„Stani! Policija!“ Simon pokuša ustati, ali vraški ga je boljelo – tip mu je vjerojatno slomio rebro. Prije nego što ga je uspio nanišaniti, kombi je krenuo i izašao mu iz dometa. Kvragu! A onda se začuo prasak i zvuk pucanja stakla. Motor je utihnuo. „Ostani na mjestu“, zarežao je Simon, nekako uspio ustati i izašao. Kombi se zaustavio. Iz njega se začula vriska i grozničav lavež. A scenu pred kombijem Simon će pamtiti zauvijek. Kari Adel u dugom crnom kožnatom kaputu stajala je na svjetlu farova ispred kombija koji više nije imao vjetrobransko staklo. Na ramenu joj je bio kundak sačmarice iz koje se i dalje dimilo. Simon priđe boku kombija i otvori vozačka vrata. „Policija!“ Čovjek koji je bio unutra nije reagirao. Samo je gledao pred sebe kao da je u šoku, a iz kose mu se slijevala krv. Krilo mu je bilo prepuno razbijenog stakla. Simon se nije obazirao na bol u rebrima, nego je samo izvukao čovjeka s vozačkog sjedala i bacio ga na tlo. „Licem prema cesti i ruke iza glave. Odmah!“ Potom je obišao kombi i izvukao jednako zabezeknutog suputnika. Simon i Kari priđu bočnim vratima. Čuli su rezanje i lavež. Simon zgrabi kvaku, a Kari se namjesti pred vrata i pripremi sačmaricu. „Zvuči veliko“, rekao je Simon. „Možda bi se trebala još malo odmaknuti?“ Ona kimne i posluša ga. A onda je on otvorio vrata. Bijelo čudovište iskočilo je iz kombija i poletjelo ravno prema Kari širom razjapljene čeljusti. Sve se dogodilo tako brzo da ona nije stigla zapucati. Životinja je pala na tlo ispred nje i tako ostala. Simon je zaprepašteno pogledao pištolj iz kojeg se dimilo. „Hvala ti“, rekla je Kari. Okrenuli su prema kombiju. Iz njega su ih promatrala prestravljena lica. „Policija“, rekao je Simon pa dodao, kad je po njihovim licima shvatio da to možda nisu dobre vijesti: „Dobra policija. Na vašoj smo strani.“ Potom je izvukao mobitel i okrenuo broj. Stavio ga je na uho i pogledao Kari. „Bi mogla nazvati postaju i reći im da pošalju nekoliko patrolnih vozila?“ „A koga ti zoveš?“ „Novinare.“
227
30.
Počelo je svitati nad Enerhaugenom, ali novinari još nisu dovršili fotografiranje i razgovore s djevojkama koje su umotane u deke ispijale čaj koji im je Kari pripremila u kuhinji. Troje se reportera okupilo oko Simona u nadi da će izvući više detalja. „Ne, ne znamo je li u ovo uključeno još ljudi osim onih koje smo večeras uhitili“, ponovio je Simon. „I da, istina je da smo pronašli adresu temeljem anonimne dojave.“ „Jeste li stvarno morali ubiti nedužnu životinju?“ upitala je novinarka i kimnula prema mrtvome psu kojeg je Kari pokrila dekom iz kuće. „Napao nas je“, odgovorio je Simon. „Napao vas je? Dvoje odraslih protiv malenog psa? Sigurno ste ga nekako mogli obuzdati.“ „Gubitak života uvijek je tužna priča“, rekao je Simon. Znao je da ne bi trebao više ništa reći, ali nije si mogao pomoći pa je nastavio, „ali imajući u vidu da je životni vijek psa obrnuto proporcionalan njegovoj veličini, shvatit ćete – ako pogledate ispod deke – da psa ionako nije čekao predug život.“ Stalsberg, stariji novinar crne kronike, bio je prvi kojeg je Simon nazvao. Sad se cerio. Preko brda stigao je policijski terenac i stao iza patrolnog vozila koje je, na Simonovo nezadovoljstvo, i dalje na krovu imalo upaljenu plavu rotirku. „Ali umjesto da mi postavite još pitanja, predlažem vam da popričate sa šefom.“ Simon kimne prema terencu i novinari se okrenu. Čovjek koji je izašao iz automobila bio je visok i vitak. Zalizao je rijetku kosu i imao je četvrtaste naočale bez okvira. „Šefe Parr“, rekao je Stalsberg, „možete li prokomentirati čini li vam se da ko228
načno napredujemo u rješavanju problema trgovine ljudima? Mislite li da je ovo preokret u istrazi?“ Simon je prekrižio ruke na prsima i uhvatio ledeni pogled Pontiusa Parra. Šef je jedva primjetno kimnuo pa pogledao reportera koji mu je postavio pitanje. „Ovo je svakako važan korak u policijskoj borbi protiv trgovine ljudima. Prije ovog incidenta naglašavali smo da taj problem mora imati prioritet i takav je stav, kao što vidite, urodio plodom. Zato želimo čestitati glavnom inspektoru Kefasu i njegovoj kolegici.“ Parr je na putu do automobila zgrabio Simona za rame. „Koji kurac izvodiš, Simon?“ Jedno Simon nikad nije shvaćao kod svog starog prijatelja – glas mu nikad nije mijenjao boju ili ton. Mogao je biti oduševljen ili bijesan, ali glas mu je uvijek bio isti. „Radim svoj posao. Hvatam zločince.“ Simon zastane, gurne komadić duhana ispod usne pa ponudi limenku Parru koji je zakolutao očima. Bila je to stara šala koja Simonu nikad nije dosadila: Parr nikad u životu nije pušio ili žvakao duhan. „Mislim na ovu predstavu“, rekao je Parr. „Odbiješ poslušati jasnu naredbu da ne ulaziš i potom pozoveš ovamo sve žive novinare. Zašto?“ Simon slegne ramenima. „Pomislio sam da bi nam, za promjenu, dobro došlo malo pozitivnih priča u medijima. Usput, nisam pozvao sve, nego samo one koji rade noćnu. I oduševljen sam što se slažemo oko toga da je procjena policajca na terenu ključni faktor. Da nismo upali, mislim da ne bismo pronašli cure. Baš su ih se spremali nekamo preseliti.“ „Pitam se kako si saznao za ovo mjesto.“ „Kao što sam ti već rekao, dojava.“ „Od koga?“ „Anonimna. S neregistriranog broja.“ „Zatraži od mobilnog operatera neka ga prati. Čim prije saznaj tko ju je poslao da ga možemo ispitati. Jer, ako se ne varam, od uhićenih nećemo izvući ni slova.“ „Misliš?“ „Oni su sitne ribe, Simon. Znaju da će ih velika riba pojesti ako samo zucnu. A želimo velike ribe, zar ne?“ „Naravno.“ „Dobro. Slušaj, Simon, poznaješ me i znaš da sam ponekad previše siguran u vlastitu genijalnost i...“ 229
„I?“ Parr se nakašlje. Zaljulja se na petama. „A ti si ovaj put procijenio situaciju bolje nego ja. Kratko i jasno. Neću to zaboraviti pri sljedećem ocjenjivanju.“ „Hvala ti, Pontius, ali ja ću dotad već odavno biti u mirovini.“ „To je istina“, nasmiješi se Parr. „Kako je Else?“ „Dobro, hvala ti. Ili...“ „Da?“ Simon uzdahne. „Ide nekako. Pričat ćemo drugi put. A sad na spavanje?“ Parr kimne. „Na spavanje.“ Potapša Simona po ramenu, okrene se i krene prema terencu. Simon je gledao za njim. Savio je kažiprst i izvukao duhan. Imao je čudan okus.
230
31.
Simon je stigao na posao u sedam u jutro. Uspio je odspavati dva i pol sata, popiti šalicu i pol kave te pola tablete protiv glavobolje. Neki ljudi mogu funkcionirati nakon malo sna, ali on nije jedan od njih. No možda je kod Kari baš obratno. Bilo kako bilo, izgledala je neočekivano budno dok je hodala prema njemu. „Onda?“ rekao je Simon i bacio se na uredsku stolicu pa otvorio smeđu omotnicu koja ga je dočekala u sandučiću. „Nitko od ljudi koje smo sinoć uhitili nije progovorio“, rekla je Kari. „Nisu rekli ni riječ. Čak su odbili reći kako se zovu.“ „Dragi dečki. Poznajemo li ih?“ „O, da. Dečki u civilu su ih prepoznali. Sva trojica već imaju dosjee. Njihov odvjetnik banuo je usred noći i prekinuo naše pokušaje da izvučemo ponešto iz njih. Tip koji se zove Einar Harnes. Uspjela sam otkriti s kojeg je mobitela taj Sin poslao poruku. Pripada Fidelu Laeu. Tip je vlasnik uzgajivačnice. Ne javlja se na mobitel, ali signali baznih stanica govore da je na svojoj farmi. Poslali smo onamo dva patrolna vozila.“ Simon shvati zašto ona, za razliku od njega, ne izgleda kao da je upravo ustala. Ona uopće nije otišla spavati, nego je radila cijelu noć. „A onda i taj Hugo Nestor kojeg si htio da pronađem...“ nastavila je. „Da?“ „Nije na kućnoj adresi, ne javlja se na mobitel, nije u uredu, ali sve adrese koje sam pronašla mogu biti lažne. Zasad imamo samo policajku u civilu koja tvrdi da je vidjela Nestora sinoć u Vermontu.“
231
„Hm. Misliš li ti da mi smrdi iz usta, policajko Adel?“ „Nisam primijetila, ali nismo.. „Onda ovo ne bi protumačila kao suptilnu poruku?“ Simon podigne tri četkice. „Djeluju kao da su korištene“, rekla je Kari. „Odakle ti?“ „Dobro pitanje“, reče Simon i zaviri u omotnicu. Zatim izvuče list papira s logotipom hotela Plaza na zaglavlju. Ali nije bilo pošiljatelja. Samo kratka poruka napisana rukom. Provjeri DNK. S. Pružio je poruku Kari i pogledao četkice. „Vjerojatno neki bolesnik“, rekla je Kari. „Forenzičari imaju i previše posla s ubojstvima da bi...“ „Odnesi ih ravno u laboratorij“, prekine je Simon. „Što?“ „To je on.“ „Tko?“ „S. To je Sonny.“ „Kako znaš...“ „Reci im da je hitno.“ Kari ga pogleda. Simonu zazvoni mobitel. „Dobro“, reče ona i okrene se. Stajala je ispred dizala kad joj je Simon prišao i stao kraj nje. Navukao je kaput. „Prvo ideš sa mnom“, rekao je. „Da?“ „Upravo me nazvao Åsmund Bjørnstad. Pronašli su još jedno truplo.“
Ptica je šuplje kreštala odnekud iz šume. Åsmund Bjørnstad izgubio je i posljednji tračak arogancije. „Potrebna nam je pomoć, Kefas.“ Simon je stajao pored Kriposova inspektora i Kari. Kroz žičani kavez gledao je u ostatke tijela koje su, temeljem različitih posjetnica, identificirali kao Huga Nestora. Konačnu će potvrdu dobiti kad mu provjere stomatološki karton. Simon je s mjesta na kojem se nalazio i prema pogledu na plombe iskešenih zubi zaključio da je po232
kojnik stvarno redovito odlazio zubaru. Dva su policajca iz Odjela za pse odvela argentinske mastife. Prije toga ponudili su objašnjenje zašto je tijelo u takvom stanju: „Psi su bili gladni. Netko ih je zaboravio nahraniti.“ „Nestor je bio šef Kalleu Farrisenu“, rekao je Simon. „Znam“, zastenjao je Bjørnstad. „Sranje će nastati kad mediji to saznaju.“ „Dva patrolna vozila dolje na farmi slijedila su signal mobitela“, rekao je Bjørnstad. „Ja sam ih poslala“, objasnila je Kari. „Primili smo anonimnu dojavu.“ „Prvo su otkrili Laeov mobitel“, rekao je Bjørnstad. „Bio je navrh ograde, kao da ga je netko ostavio da ga lakše lociramo i pronađemo. Ali tijekom pretresa kuće nisu pronašli Laea. Baš su htjeli otići, kad je jedan od policijskih pasa reagirao i stao vući prema šumi. I tad su pronašli... to.“ Mahnuo je rukama. „A Lae?“ upita Simon i kimne prema čovjeku koji se tresao pod vunenom dekom i sjedio na panju nedaleko od njih. „Tvrdi da mu je ubojica zaprijetio pištoljem. Zaključao ga je u susjedni kavez pa mu uzeo mobitel i novčanik. Lae je bio zaključan trideset i šest sati. Sve je vidio.“ „I što kaže?“ „Jadnik je slomljen, ne prestaje pričati. Lae je ilegalno prodavao pse, a Nestor mu je bio klijent. No nije u stanju detaljno opisati ubojicu. Uobičajeno je da se svjedoci ne sjećaju lica ljudi koji su ih pokušali ubiti.“ „Ma, sjećaju se“, usprotivi se Simon. „Pamte ih ostatak života. Samo ih se ne sjećaju onako kako ih mi vidimo, zato su ti opisi ponekad pogrešni. Pričekaj ovdje.“ Simon priđe onom čovjeku i sjedne na drugi panj do njega. „Kako je izgledao?“ upitao je Simon. „Već sam dao opis...“ „Ovako?“ upita Simon, izvuče fotografiju iz džepa pa mu je pruži. „Pokušaj ga zamisliti bez brade i duge kose.“ Čovjek je dugo gledao u fotografiju. A onda polako kimne. „Taj pogled. Imao je taj pogled u očima. Kao da je nevin.“ „Siguran si?“ „Potpuno.“ „Hvala ti.“ „Neprestano je ponavljao ‘hvala ti’. I plakao je kad su psi ubili Nestora.“
233
Simon vrati fotografiju u džep. „Još samo nešto. Policiji si rekao da ti je prijetio pištoljem. U kojoj je ruci držao pištolj?“ Čovjek trepne nekoliko puta kao da tek sad razmišlja o tome. „U lijevoj. Bio je ljevak.“ Simon ustane i priđe Bjørn stadu i Kari. „To je Sonny Lofthus.“ „Tko?“ upita Åsmund Bjørnstad. Simon je dugo promatrao inspektora. „Mislio sam da si ti došao sa specijalcima u Centar Ila i pokušao ga uhititi.“ Bjørnstad odmahne glavom. „Uglavnom“, nastavi Simon i ponovo izvadi sliku, „moramo još jednom objaviti opis i izdati tjeralicu da nam javnost može pomoći. Ovu fotografiju treba dostaviti redakcijama NRK i TV2.“ „Sumnjam da će ga itko prepoznati na temelju te slike.“ „Koliko će trebati da je objave?“ „Odmah će stvoriti prostora za tu priču, vjeruj mi“, odgovori Bjørnstad. „Onda neka je objave u jutarnjim vijestima za petnaest minuta“, rekla je Kari, izvukla mobitel i uključila fotoaparat. „Drži sliku i budi miran. Kome je u NRK možemo poslati?“
Morgan Askoy pedantno je cupkao krastu na nadlanici kad je vozač autobusa iznenada zakočio pa ju je Morgan slučajno otkinuo. Pojavila se kapljica krvi. Morgan brzo skrene pogled jer nije podnosio krv. Izađe iz autobusa na stanici kod zatvora Staten. Ondje radi već dva mjeseca. Krenuo je za skupinom drugih čuvara, kad im se pridružio tip u zatvorskoj uniformi. „Dobro jutro.“ „Dobro jutro“, Morgan mu odgovori bez razmišljanja i pogleda ga, ali nije ga mogao nigdje smjestiti. Pa ipak, tip je hodao pored njega kao da se poznaju. Ili kao da ga želi upoznati. „Ti ne radiš u Krilu A“, dobaci tip. „Ili si novi?“ „Krilo B“, odgovorio je Morgan. „Dva mjeseca.“ „Ah, da.“ Tip je bio mlađi od drugih obožavatelja uniformi. Uniforme su uglavnom voljeli stariji čuvari koji su u njima putovali na posao i kući, kao da su ponosni na njih. Baš kao i Franck, zamjenik ravnatelja. Morgan bi se osjećao kao idiot da sjedi u autobusu dok ga svi gledaju i da pritom mora odgovarati na pitanja o tome gdje radi. U State234
nu. U zatvoru. Nema šanse. Tad pogleda iskaznicu na mladićevoj uniformi. Sørensen. Prošli su stražarnicu jedan pored drugog, a Morgan je kimnuo čuvaru. Kad su se približili ulazu, tip je izvukao mobitel i malo zaostao za njim; valjda je slao poruku. Vrata su se zalupila s treskom za čuvarima ispred njih pa je Morgan morao izvući svoj ključ. Otključao je vrata. „Hvala ti“, rekao je taj Sørensen pa se ugurao ispred njega. Morgan je ušao za njim, ali potom je skrenuo prema garderobi. Vidio je da se tip pridružuje ostatku osoblja koje je hodalo prema zatvorskim krilima. • • • Betty skine cipele i baci se na krevet. Kakva noćna! Bila je iscrpljena i znala je da neko vrijeme neće usnuti, ali ništa je ne košta pokušati. A da bi to uspjela, prvo je morala otresti osjećaj da je incident iz apartmana 4 ipak trebala prijaviti policiji. Nakon što je sa zaštitarom pretražila sobu kako bi vidjela je li što oštećeno ili nestalo, Betty je sve počistila i baš je htjela baciti onu polovicu limuna, kad je u smeću otkrila upotrijebljenu špricu. Odmah je zbrojila dva i dva: limun čudne boje i šprica. Prešla je prstom po kori limuna i pronašla nekoliko rupica. Istisnula je kap limuna na dlan i vidjela da je sok mutan, kao da je u njemu kreda. Oprezno je dotaknula sok jezikom – osim što je bio izrazito kiseo, imao je i neku gorkastu notu, kao da je unutra lijek. Morala je odlučiti. Postoji li zakon koji gostima brani imati u sobama limun neobičnog okusa? Ili špricu? A što ako su gosti dijabetičari ili imaju kakvu drugu bolest? Ili u sobi igraju bizarne igrice s posjetiteljima? I tad je zaključila da će jednostavno odnijeti smeće na recepciju i ukloniti ga. U dnevnik je unijela kratku bilješku o buci koja je dopirala iz apartmana 4 i čovjeku kojeg je pronašla zavezanog za zahodsku školjku. Pa, čak se i on ponašao kao da se nije dogodilo ništa strasno. Što je drugo mogla? Dok se svlačila, upalila je televizor postavljen na zid, otišla u kupaonicu, skinula šminku i oprala zube. Slušala je žamor glasova na vijestima TV2. Običavala je ostaviti televizor neka tiho radi jer bi tako lakše zaspala. Možda i zato što ju je glas voditelja vijesti podsjećao na očev. Taj glas mogao je izvještavati i o propasti svijeta, a ona bi se ipak osjećala sigurnom. Ali televizor joj u posljednje vrijeme više nije pomagao. Zato je počela piti tablete za spavanje. Istina, ne jake, ali svejedno. Liječnik joj je predložio da pokuša izbjegavati noćne smjene. Ali ne možeš se probiti na vrh izbjegavajući posao – moraš uprijeti iz petnih žila. Usprkos vodi koja je tekla iz slavine i četkanju zubi začula je kako onaj glas govori da traže osobu u vezi sa sinoćnjim ubojstvom u uzgajivačnici pasa te da je ta osoba povezana s ubojstvom Agnete Iversen i onim trostrukim u Gamlebyenu. Betty ispere usta, zatvori slavinu i vrati se u sobu. Na ulazu se ukopala na mjestu. Na televizoru su prikazivali fotografiju osobe 235
koju traže. Bio je to on. Imao je bradu i dugu kosu, ali Betty je bila majstorica kad je trebalo zaključiti što se inače krije ispod krinke ili usporediti zamaskirano lice s pravim fotografijama zloglasnih prevaranata koji su obilazili druge hotele, pa su u hotelu Plaza očekivali da će se prije ili kasnije pojaviti i na njihovom pragu. Znala je da je ono on. Čovjek kojeg je ona prijavila, samo bez naočala i s obrvama. Pogledala je svoj mobitel koji je ostavila na noćnom ormariću. Uvijek na oprezu ali diskretna. Interesi hotela moraju biti na prvom mjestu. Čekala ju je blistava karijera. Ponovo je zatvorila oči. Njezina majka bila je u pravu. Ta njezina vražja znatiželja.
S uredskog prozora Arild Franck promatrao je kako čuvari iz noćne smjene izlaze iz zatvora. Odlučio je zapamtiti sve koji su zakasnili na jutarnju smjenu. To ga je ljutilo. Ljutili su ga svi koji nisu pošteno obavljali svoj posao. Poput Kriposa i Odjela za ubojstva. Policija je dobila nalog da napravi raciju u Centru Ila, a Lofthus im je svejedno pobjegao. Jednostavno se nisu dovoljno potrudili. A sada će oni platiti zbog nesposobnosti policije. Sinoć je ubijen Hugo Nestor. U uzgajivačnici pasa. Nevjerojatno je da jedan čovjek, i to bivši narkić, može stvoriti takav kaos. Pošten građanin kakav je donekle Franck bio je jednako ljutit zbog tih novih dokaza da je policija doista tako nesposobna, kao i zbog činjenice da sve dosad nisu uhitili ni njega, korumpiranog zamjenika ravnatelja zatvora. U očima Simona Kefasa vidio je sumnju, ali Kefas nije imao muda da ga napadne. Ta je kukavica mogla previše izgubiti. Simon Kefas bio je hrabar samo kad je novac bio u igri. Prokleti novac. Što je Franck točno očekivao? Da će zbog tolike love dobiti spomenik, reputaciju stupa društva? A kad se navukao na novac, osjećao se kao da je navučen na heroin. Iznosi na bankovnom računu postali su cilj, a ne sredstvo jer više nije bilo smislenog cilja. I baš kao i svaki drugi ovisnik, Franck je to znao i razumio, ali svejedno si nije mogao pomoći. „Stiže vam u posjet čuvar Sørensen“, dobaci mu tajnica iz druge sobe. „Nemoj ga pustiti...“ „Prošao je pored mene i rekao da vas treba samo na minutu.“ „Stvarno?“ namršti se Franck. Zar se Sørensen javio na dužnost prije isteka bolovanja? To nije nalik norveškim zaposlenicima. Tad začuje kako se otvaraju vrata iza njega. „Onda, Sørensen“, reče Arild Franck ne okrećući se. „Zaboravio si pokucati?“ „Sjedni.“ Franck je čuo kako se vrata zaključavaju i iznenađeno se okrenuo prema glasu. Ugledao je pištolj i zastao. „Ako ispustiš samo glas, pucat ću ti u čelo.“ 236
Kad uperiš pištolj u nekoga, ta se osoba obično fokusira na oružje i treba joj neko vrijeme da pogleda tko uopće drži pištolj. Ali kad je momak podigao nogu i gurnuo stolicu prema zamjeniku ravnatelja zatvora, Franck je shvatio o kome je riječ. Sin se vratio. „Promijenio si se“, reče Franck. Htio je zvučati autoritativnije, ali grlo mu je bilo suho i iz njega je izašao neki slabašan zvuk. Momak je polako podigao pištolj i Franck je odmah sjeo. „Stavi ruke na naslon“, rekao je momak. „Pritisnut ću gumb na interkomu, a ti ćeš reći Ini neka ode po peciva. Sad.“ Momak pritisne gumb. „Da?“ začuje se Inin uslužni glas. „Ina...“ Franckov mozak očajnički je tražio izlaz. „Da?“ „Idi...“ Kad je Franck vidio kako momak povlači okidač, istog se trenutka predomislio. „Idi do pekare i donesi mi svježa peciva, molim te. Sad.“ „U redu.“ „Hvala ti, Ina.“ Momak popusti stisak na okidaču, spusti pištolj, izvadi iz džepa izolir-traku, priđe stolici na kojoj je sjedio Franck i počne mu lijepiti podlaktice za naslon. Potom mu je omotao traku oko prsa i prikovao ga za naslon, a onda mu se bacio na noge koje mu je zalijepio za nogare. Potom je opet uzeo pištolj. Francku tad padne na pamet kako je neobično što ga se zapravo uopće ne boji koliko bi trebao. Momak je ubio Agnete Iversen, Kallea, Sylvestera, Huga Nestora. Zar mu još nije došlo do glave da će umrijeti? Možda je razlika u tome što on sjedi u svom sigurnom uredu u Statenu i sve se zbiva usred bijela dana. Gledao je kako taj dečko odrasta u zatvoru i nikad – osim onog jednog incidenta s Haldenom – nije pokazao sklonost nasilju. Momak prekopa Francku džepove pa mu uzme novčanik i ključ. „Porsche Cayenne“, pročita momak naglas s ključeva automobila. „Skup auto za javnog djelatnika, zar ne?“ „Što želiš?“ „Želim odgovore na jednostavna pitanja. Ako mi kažeš istinu, pustit ću te. Ako mi slažeš, bojim se da ću te morati ubiti.“ Rekao je to gotovo kao da mu je žao zbog toga. „Prvo pitanje je na koga glasi i koji je broj računa na koji ti je Nestor uplaćivao novac?“ Franck razmisli o svemu. Nitko nije znao za taj račun, mogao je reći što ga volja, izmisliti račun, jer nema žive osobe koja bi to potvrdila. Franck otvori usta, ali momak ga prekine. „Da sam na tvom mjestu, razmislio bih prije nego što odgovo237
rim.“ Franck se zagleda u cijev pištolja. Kako to misli? Nitko ne može potvrditi ni zanijekati da taj račun postoji. Samo je Nestor prebacivao novac na njega. Franck trepne. Zar je momak izvukao informacije od Nestora prije nego što ga je ubio? Je li ovo test? „Račun glasi na ime tvrtke Dennis Limited“, reče Franck, „a registrirana je na Kajmanskim otocima.“ „A broj računa?“ Momak je držao nešto nalik požutjeloj posjetnici. Je li na nju zapisao broj koji mu je dao Nestor? Ali ako dečko blefira, što onda? Ionako neće moći podići novac, sve da mu Franck i kaže broj računa. Franck počne izgovarati znamenke. „Uspori“, rekao je momak i pogledao posjetnicu. „I govori razgovjetnije.“ Franck ga posluša. „Ostaju samo dva pitanja“, rekao je momak kad su završili. „Tko mi je ubio oca? I tko je krtica koja je pomogla Blizancu?“ Arild Franck trepne. Njegovo tijelo je znalo. Sad je znalo i iz svake pore počeo mu se slijevati znoj. Shvaćalo je da je došao trenutak da se uplaši. Momak ponovo spusti pištolj, ali ovaj put izvadi nož. Odvratni, zakrivljeni, smrtonosni nož Huga Nestora. Franck vrisne.
„Sada shvaćam“, rekao je Simon, spremio mobitel u džep jakne pa nastavio voziti kroz tunel koji je vodio u svjetlost nad Bjorvikom i fjordom Osla. „Što shvaćaš?“ upitala je Kari. „Jedna od noćnih recepcionarki u hotelu Plaza upravo je nazvala policiju i rekla da je čovjek kojeg traže proveo noć u jednom od njihovih apartmana. Koristio je ime Fidel Lae. I da je drugi čovjek pronađen zavezan za zahodsku školjku nakon što su se neki gosti požalili zbog buke. Taj drugi samo je išetao iz sobe kad su ga oslobodili. Hotel je pregledao snimke nadzornih kamera s ulaza i one pokazuju da je Lofthus ušao u hotel s Hugom Nestorom i čovjekom koji je kasnije pronađen u apartmanu.“ „I dalje mi nisi rekao što shvaćaš.“ „Da, u pravu si. Kako su ona trojica u Enerhauggati znala da dolazimo po njih. Prema noćnom dnevniku hotela, zavezani čovjek otišao je iz Plaze baš kad smo se mi smjestili ispred kuće u kojoj su držali cure. Uspio je upozoriti sve da je Nestor otet pa su počeli evakuirati sve lokacije za slučaj da ih je Nestor odao. Znali su što se dogodilo Kalleu. I baš kad su se spremali odvesti s curama, shvatili su da smo već tamo. Pa su odlučili pričekati da odemo. Ili da uđemo u kuću da se oni mogu nepri238
mijećeno odvesti.“ „I ti si razmišljao o tome, ha?“ upitala je Kari. „Razmišljao si o tome kako su znali da dolazimo.“ „Možda“, odgovori Simon i skrene prema policijskoj središnjici. „Ali sad konačno znam odgovor.“ „Znaš jednu mogućnost“, ispravila ga je Kari. „Hoćeš li mi reći o čemu sad razmišljaš?“ Simon slegne ramenima. „O tome da moramo pronaći Lofthusa prije nego što izazove još veći nered.“
„Čudan tip“, prepričavao je Morgan Askoy starijem kolegi dok su hodali prostranim hodnikom. Vrata ćelija bila su širom otvorena i spremna za jutarnju inspekciju. „Sørensen, tako se zove. Samo mi je prišao.“ „To sigurno nije on“, rekao je kolega. „U Krilu A postoji samo jedan Sørensen i taj je na bolovanju. Čuo sam se s njim prije samo nekoliko dana – upravo su ga vratili u bolnicu.“ „Onda se brzo oporavio.“ „Kako čudno. Kažeš, bio je u uniformi? To sigurno nije bio Sørensen jer on mrzi nositi uniformu. Uvijek se presvlači i drži je u ormariću. Tako ju je Lofthus i uspio ukrasti.“ „Onaj zatvorenik koji je pobjegao?“ „Da. Voliš li svoj posao, Askoy?“ „Volim.“ „Dobro. Svakako pripazi da uvijek uzimaš dovoljno slobodnih dana. Nemoj previše raditi prekovremeno.“ Nakon još šest koraka obojica se zaustave i šokirano pogledaju. „Kako je tip izgledao?“ htio je znati stariji kolega. „Kako izgleda Lofthus?“ zanimalo je Morgana.
Franck izdahne na nos. Htio je vrisnuti, ali momak mu je prekrio usta dlanom. Potom mu je izuo cipelu, skinuo čarapu, nagurao mu je u usta, a onda je zalijepio izolir-trakom. Momak je odrezao taman toliko trake s desnog naslona za ruku da je Franck 239
mogao dohvatiti olovku koju mu je pružio i podići je do papira na rubu stola. „Odgovori mi.“ Franck je napisao Ne znam, a onda pustio olovku. Čuo je kako momak trga izolir-traku, a onda mu je ljepljiva strana prekrila nos i presjekla dovod zraka. Franck se počeo bacakati i trzati na stolici. Meškoljio se i vrpoljio. Plesao je za tog prokletnika! Pritisak u lubanji sve je više rastao i uskoro će mu glava eksplodirati. Bio je spreman umrijeti, a onda je vidio kako momak olovkom buši napetu traku na njegovim nosnicama. Arild Franck udahne, a niz obraze mu se sliju prve tople suze. Momak mu vrati olovku. Franck se usredotoči. Smiluj se. Rekao bih ti krtičino ime kad bih ga znao. Momak pročita što je napisao. Zatim zatvori oči i napravi izmučenu grimasu. Otrgne nov komad trake. A onda zazvoni telefon na stolu. Franck ga pogleda prepun nade. Na zaslonu se pokaže interni broj. Bio je to Goldsrud, nadzornik smjene. Ali momak je ignorirao poziv i usredotočeno opet zalijepio traku Francku preko nosnica. Franck osjeti drhtaje koji su pratili paniku. Nije znao plače li ili se smije. „Šef ne odgovara“, rekao je Geir Goldsrud i poklopio. „A nema ni Ine – ona se javlja ako njega nema. Ali prije nego što odemo ravnatelju, ponovimo još jednom. Kažeš da tip koji bi trebao biti Sørensen ustvari izgleda kao...“ Goldsrud pokaže na zaslon na kojem je bila slika Sonnyja Loftusa. „Ne samo da izgleda kao on!“ Morgan je bio uporan. „To je on. Koliko puta moram ponoviti?“ „Opusti se“, umiri ga stariji kolega. „Lako je tebi reći“, otpuhne Morgan. „Tipa traže zbog samo šest ubojstava.“ „Nazvat ću Inu na mobitel i ako ona ne bude znala gdje joj je šef, sami ćemo krenuti u potragu. Ali bez panike, jasno?“ Morgan pogleda kolegu pa nadzornika smjene. Činilo se da oni paničare više od Morgana. On je samo uzbuđen. Stvarno uzbuđen. Kako je uopće moguće da zatvorenik samo tako ušeta u Staten? „Ina?“ Goldsrud je gotovo zaurlao u mobitel i Morgan mu je vidio olakšanje na licu. Lako je bilo optužiti nadzornika smjene da izbjegava odgovornost, ali nije lako imati tolike ljude pod sobom, posebno kad odgovaraš zamjeniku ravnatelja. „Moramo odmah doći do Francka! Gdje je on?“ Morgan je vidio kako olakšanje nestaje. Zamijenila ju je zbunjenost, a onda i 240
užas. Goldsrud prekine vezu. „Što...?“ započne stariji kolega. „Kaže da ima posjetitelja u uredu“, reče Goldsrud pa priđe ormariću s oružjem u kutu sobe. „Nekoga po prezimenu Sørensen.“ „Što ćemo sad?“ upita Morgan. Goldsrud gurne ključ u bravu, okrene ga pa otvori ormarić. „Ovo“, odgovorio je. Morgan je izbrojao dvanaest pušaka. „Dan i Harald, vi ćete sa mnom!“ vikne Goldsrud, a Morgan mu u glasu više nije čuo ni traga zbunjenosti, užasa ni straha od odgovornosti. „Odmah!“
Simon i Kari stajali su kraj dizala u predvorju policijske središnjice kad je njemu zazvonio mobitel. Zvali su ga iz Instituta za forenzičku medicinu. „Imamo preliminarne rezultate analize DNK s tvojih četkica.“ „Sjajno“, reče Simon. „I koji je rezultat na poluvremenu?“ „Mislim da smo u posljednjim minutama utakmice. Vjerojatnost je veća od devedeset i pet posto.“ „Za što?“ upita Simon dok su se otvarala vrata dizala. „Otkrili smo djelomičnu podudarnost sline s dvije četkice i uzorka u našoj bazi. Zanimljivo je da to nije poznati kriminalac ili policajac, nego žrtva ubojstva. Točnije, to dokazuje da je osoba koja ih je koristila u bliskom srodstvu sa žrtvom.“ „To sam i očekivao“, reče Simon i uđe u dizalo. „Četkice su pripadale obitelji Iversen. Primijetio sam da ih nije bilo u njihovom domu nakon ubojstva. Djelomično podudaranje je s Agnete Iversen, zar ne?“ Kari pogleda Simona koji je trijumfalno podigao ruku. „Nije“, rekao je glas iz Instituta za forenzičku medicinu. „Zapravo, još nismo stigli učitati DNK Agnete Iversen u bazu.“ „Oh? Kako onda...“ „Riječ je o neidentificiranoj žrtvi ubojstva.“ „Možeš otkriti vezu između dvije četkice i neidentificirane žrtve ubojstva? Kako neidentificirane?“ „Jednostavno neidentificirane. Riječ je o vrlo mladoj ženskoj osobi.“ „Koliko mladoj?“ upita Simon i zapilji se u vrata dizala koja su se počela zatvarati. 241
„Mlađa je nego što možda misliš.“ „Ponovi?“ „Radi se o četveromjesečnom fetusu.“ Simonov mozak pokušavao je obraditi informacije. „Agnete Iversen imala je kasni pobačaj, to hoćeš reći?“ „Ne.“ „Ne? Tko je onda... Kvragu!“ Simon zatvori oči i nasloni čelo na zid dizala. „Veza se prekinula?“ upita Kari. Simon kimne. „Sad ćemo izaći.“
Momak je dvaput probio traku. Napravio je po jednu rupu ispod svake nosnice. A Arild Franck udahnuo je nove sekunde života. Samo je htio živjeti. Bio je to jedini instinkt koji mu je tijelo slušalo. „Onda, hoćeš li mi reći ime?“ momak tiho upita. Franck je jedva disao. Žalio je što mu nosnice nisu šire da mu kroz nos uđe još više onog slatkog divnog zraka. Osluškivao je zvukove izvana koji bi mi rekli da je spas na putu. Odmahnuo je glavom i pokušao pokazati da mu se jezik osušio pod čarapom i da više ne može podnijeti onu traku na usnama, pokušavao je reći da ne zna tko je bio krtica, pokušavao je moliti za milost. Osloboditi se. Dobiti oprost. Sledio se kad je momak stao pred njega i podigao nož. Franck se nije mogao pomaknuti jer su mu i ruke i noge bile vezane. A onda se nož spustio. Onaj Nestorov užasni zakrivljeni nož. Franck zabaci glavu prema naslonu. Napeli su mu se svi mišići i počeo je tiho vrištati kad je vidio kako mu krv šiklja iz tijela.
242
32.
„Dva“, prošapće nadzornik smjene Goldsrud. Ljudi su stajali s repetiranim puškama i osluškivali tišinu iza vrata šefa zatvora. Morgan duboko udahne. Evo, sad će. Približava se trenutak koji je zamišljao još od djetinjstva, trenutak u kojem će on nekog uhititi. Možda čak i... „Tri“, prošapće Goldsrud. I zamahne čekićem. Čekić pogodi bravu i iverje s dovratka razleti se na sve strane. Harald, najveći među njima, utrči u ured. Morgan ga je slijedio u stopu s puškom u razini prsa. Napravio je dva koraka ulijevo, baš kako mu je Goldsrud naložio. U sobi je bila samo jedna osoba. Morgan se zapilji u čovjeka kojem su prsa, grlo i brada bili natopljeni krvlju. Bože, koliko krvi! Morgan osjeti kako mu klecaju koljena kao da mu je netko ubrizgao nekakav razrjeđivač u njih. Mora se pribrati! Ali koliko krvi! Muškarac se tresao i drhturio kao da ga je netko spojio na struju. Gledao ih je bolesnim očima koje je izbuljio kao nekakva riba. Goldsrud mu priđe i strgne izolir-traku s usana. „Šefe, gdje ste ozlijeđeni?“ Ranjenik zine, ali nije uspio ispustiti ni glasa. Goldsrud mu gurne dva prsta u usta i izvuče čarapu. A tad šef drekne pljujući posvuda oko sebe. Morgan prepozna glas zamjenika ravnatelja zatvora Arilda Francka. „Uhvatite ga! Ne smije pobjeći!“ „Moramo pronaći ranu i moramo je...“ Nadzornik smjene pokušavao je otkopčati košulju šefu, ali on mu odgurne ruku. „Zatvorite sve izlaze! Jebemu, pobjeći će nam! Uzeo mi je ključeve od auta! I kapu!“ „Smirite se, šefe“, Goldsrud mu je sad skidao izolir-traku s ruku. „Neće on ni243
kamo jer ne može proći senzor otisaka prstiju.“ Franck ga bijesno pogleda i podigne oslobođenu šaku. „O, da, proći će on! Bez muke!“ Morgan zatetura unazad, pa se morao nasloniti na zid. Uzalud se trudio maknuti pogled s krvi koja je šikljala s mjesta na kojem je zamjeniku ravnatelja zatvora Arildu Francku trebao biti kažiprst.
Kari je jurila za Simonom niz hodnik koji je vodio od dizala do ureda. „Dakle“, govorila je pokušavajući probaviti ono što je upravo čula, „poštom si dobio četkice za zube s porukom koju je potpisao neki S. i rekao ti da napraviš DNK analizu?“ „Tako je“, odgovori Simon tipkajući po mobitelu. „I DNK dviju od tri osobe ukazuje na vezu s nekim nerođenim djetetom? Koje se nalazi u registru žrtava ubojstva?“ Simon kimne pa prinese prst usnama i ponovo uspostavi vezu. Govorio je jasno i glasno da ga oboje čuje. „Kefas ovdje. Kako se zvalo to dijete, kako je stradalo i o kakvom je srodstvu riječ?“ Potom podigne mobitel da i Kari može čuti što govori čovjek s druge strane linije. „Ne znamo identitet djeteta i njegove majke, samo znamo da je majka umrla – ili je možda ubijena – u središtu Osla od prekomjerne doze heroina. U bazi je imamo kao ‘nepoznatu’.“ „Znamo za taj slučaj“, odgovori Simon i opsuje u bradu. „Azijatkinja, vjerojatno Vijetnamka. Najvjerojatnije žrtva trgovine ljudima.“ „To je tvoje područje, Kefas. Dijete, odnosno fetus stradao je zbog smrti majke.“ „Razumijem. Tko je bio otac?“ „Crvena četkica.“ „Crvena?“ „Tako je.“ „Hvala“, odgovori Simon i prekine vezu. Kari ode do automata po kavu. Kad se vratila, Simon je opet telefonirao. Po načinu na koji je nešto mrmljao zaključila je da razgovara sa supugom Else. Kad je završio razgovor, lice mu je poprimilo nekakav starački izraz, što se često dogodi ljudima u određenoj životnoj dobi kad imaju osjećaj da im nešto izmiče i čini im se kao 244
da se polako pretvaraju u prah. Kari ga je htjela upitati za Else, ali predomislila se. „Dakle“, Simon pokuša zvučati vedro, „što misliš, tko je djetetov otac? Iver stariji ili Iver mlađi? „ „Nemam što misliti“, odgovori Kari. „Znam.“ Simon je načas zbunjeno pogleda, a ona polako odmahne glavom. A onda on zažmiri, sagne se i prijeđe rukom od potiljka prema čelu kao da zaglađuje kosu. „Ma, naravno“, tiho odgovori, „dvije četkice. Izgleda da starim.“ „Idem provjeriti što imamo o Iveru“, reče Kari. Kad je otišla, Simon uključi računalo. Otvori e-mail. Primio je nekakvu zvučnu datoteku. Vjerojatno poslanu s mobitela. Simon nikad nije primao takve stvari. Otvorio ju je i pritisnuo play.
Morgan je u kontrolnoj sobi promatrao kako zamjenik ravnatelja histerizira. Dopustio je da mu previju šaku, ali odbio je da ga zadrže u ambulanti. „I onda si podigao rampu i samo tako pustio traženog ubojicu da ode!“ bjesnio je Franck. „Bio je u vašem automobilu“, odgovorio je čuvar i obrisao znoj s čela. „I imao je vašu kapu.“ „Ali to nisam bio ja!“ zareži Franck. Morgan nije znao je li to samo posljedica povišenog krvnog tlaka, ali odvratna crvena tekućina probila je zavoj i Morganu se zavrtjelo. Oglasio se telefon pored mobitela. Goldsrud podigne slušalicu. „Pronašli su prst“, reče on i prekrije slušalicu dlanom. „Odvest ćemo vas i prst u bolnicu Ullevål. Ondje vam kirurzi mogu...“ „Gdje?“ prekine ga Franck. „Gdje su ga pronašli?“ „Bilo ga je lako pronaći – nalazio se na kontrolnoj ploči vašeg Porschea koji je zagradio nekoga na Grenlandu.“ „Nađite ga! Nađite ga!!“
Tor Jonasson istezao se o remen koji je visio sa šipke u vagonu podzemne željeznice. Promrmljao je ispriku kad se u jutarnjoj gužvi sudario s drugim pospanim putnikom. Danas će prodati pet mobitela. To mu je cilj. A kad poslijepodne opet 245
bude stajao – ili, još bolje, sjedio – u metrou, znat će i je li ga ostvario. I onda će biti... sretan. Možda. Tor uzdahne. Pogledao je uniformiranog tipa koji mu je bio okrenut leđima. U ušima je imao slušalice iz kojih se čula glazba. Žica mu je dopirala do ruke u kojoj je držao mobitel s malenom naljepnicom Torove prodavaonice. A onda ga je prepoznao. Nije li to tip koji je tražio baterije za onaj uređaj koji je izgledao kao muzejski primjerak? Discman. Tora je to zaintrigiralo, pa je provjerio na internetu. Discmani su se prodavali do 2000. godine, a onda se pojavio MP3. Tor mu priđe da čuje glazbu koja se gubila u grmljavini čeličnih kotača na tračnicama i škripanju vagona u zavojima. Činilo mu se da je pjesma o nekoj djevojci. Melodija mu je zvučala poznato: „That you’ve always been her lover…“ Leonard Cohen.
Simon je zbunjeno gledao u ikonu zvučne datoteke. I tako nekoliko dugih sekundi. Potom je opet pusti. Nema sumnje da je to onaj glas koji mu je prvi pao na pamet. Ali nije shvaćao što mu pokušava reći. „Što je to? Brojevi za loto?“
Simon se okrene. Sissel Thou praznila je koševe za smeće baš kao i svakog poslijepodneva. „Tako nekako“, odgovori Simon i zaustavi snimku kad je izvukla koš ispod njegova stola i ispraznila ga u svoja kolica. „Simon, bacaš lovu. Na lotu dobivaju srećkovići.“ „A ti misliš da mi to nismo?“ upita je Simon. „Pa pogledaj nas samo“, odgovori ona. Simon se zavali u stolici pa protrlja oči. „Sissel?“ „Da?“ „Pokazalo se da je jedna mlada žena koja je ubijena bila trudna. Ne bih rekao da su se ubojice bojali nje, nego njezinog djeteta.“ „Da, i?“ Tišina. „Simon, htio si me nešto upitati?“ Simon nasloni glavu na naslon stolice. „Sissel, kad bi znala da nosiš đavolje di246
jete, bi li ga ipak rodila?“ „Simon, već smo pričali o tome.“ „Znam, ali što si mi tad odgovorila?“ Ona ga prijekorno pogleda. „Rekla sam ti da priroda, nažalost, ne ostavlja previše izbora jednoj sirotoj majci. Kao ni ocu.“ „Nije li gospodin Thou odmah pobjegao?“ „Mislila sam na tebe, Simon.“ On zažmiri i polako kimne. „Dakle, svi smo robovi ljubavi. A pitanje koga ćeš zavoljeti je kao lutrija, zar ne?“ „Grubo ali istinito“, potvrdi Sissel. „A bogovi se smiju“, dobaci Simon. „U to nema sumnje. A u međuvremenu netko ovdje dolje mora očistiti ovaj svinjac.“ Slušao je kako se njezini koraci udaljavaju. A onda je prebacio zvučnu datoteku na mobitel, spremio ga i otišao na toalet. Zatvorio se u jednu od kabina i opet pustio snimku. Poslije drugog preslušavanja shvatio je što znače oni brojevi.
247
Četvrti dio
248
33.
Simon i Kari prolazili su osunčanim, pomalo prevelikim i previše otvorenim pustim trgom ispred Gradske vijećnice. „Zahvaljujući opisu koji nam je dao Fidel Lae pronašli smo auto koji je unajmio“, rekla je Kari. „Automobil je vraćen, ali, srećom, još ga nisu oprali. Forenzičari su pronašli tragove blata koje se podudara s blatom kod uzgajivačnice. A ja sam mislila da je blato uvijek samo blato.“ „Svako blato sadrži specifičnu smjesu minerala“, objasnio je Simon. „Na čije je ime unajmljen?“ „Sylvester Trondsen.“ „I, tko je on?“ „Trideset i tri godine, nezaposlen, prima socijalnu pomoć. Dvaput je robijao zbog nasilničkog ponašanja. Naši ga agenti povezuju s Nestorom.“ „Dobro.“ Simon zastane pred ulazom između dva butika. Ograda je bila visoka i djelovala je uvjerljivo i sigurno. On pozvoni na zvono stana koji se nalazi na trećem katu. „Još nešto?“ „Jedan od stanara Centra Ila rekao je agentu da se novi stanar zbližio sa šeficom.“ „S Marthom Lian?“ „Vidjeli su kako su se usred bijela dana zajedno odvezli iz centra.“ „Nekretnine Iversen“, oglasi se glas kroz rupice na ploči iznad zvonaca. „Pričekaj na recepciji dok porazgovaram s Iversenom“, naredi Simon. 249
„Zašto?“ „Sad malo neću igrati po pravilima i ne želim te uvlačiti u to.“ „Ali...“ „Oprosti, ali ono je, zapravo, bila naredba.“ Kari zakoluta očima, ali ne kaže više ništa.
„Iver“, predstavi se mladić na recepciji dok se rukovao s njima. „Moj otac će vas odmah primiti.“ Nešto u izgledu tog mladića govorilo je Simonu da je inače navikao na smijeh, a ne na bol i tugu koje je sada vidio u pogledu ispod njegove moderne frizure. Valjda je zato djelovao smeteno i rastreseno. „Ovuda.“ Otac mu je vjerojatno najavio da će ih posjetiti policija i momak je, baš kao i stari, pretpostavio da je riječ o smrti njegove majke. Ured je imao pogled na Vestbanen i fjord Osla. Kraj vrata nalazio se ormarić s modelom nebodera u obliku boce coca-cole. Otac je bio starija verzija sina. Iste guste šiške, ista zdrava glatka koža, prigušena vedrina u očima. Bio je visok i uspravan, imao je izražene crte lice i bistar pogled. Ugodan ali opet nekako dječački zaigran. Izazivački. Obojica su pripadala samouvjerenom i samopouzdanom sloju stanovnika zapadnog dijela grada, istom kalupu koji je proizveo pripadnike pokreta otpora, osvajače Sjevernog pola, posadu Kon-Tikija, ravnatelje policije. Iver stariji ponudi Simonu stolicu pa i sam sjedne za radni stol iznad kojeg je visjela stara crno-bijela fotografija neke zgrade. Prikazivala je Oslo s kraja devetnaestog stoljeća, ali Simon nije mogao odrediti o kojoj je zgradi riječ. Čim je sin izašao iz ureda, Simon prijeđe na stvar. „Prije dvanaest godina u jednom dvorištu u središtu Osla pronađena je mrtva djevojka. Evo kako je izgledala kad su je pronašli.“ Simon spusti fotografiju pred Iversena i stane proučavati bogataševo lice dok je on gledao sliku. Nije primijetio nikakvu posebnu reakciju. „To ubojstvo priznao je momak koji se zove Sonny Lofthus.“ „Dobro?“ I dalje nije bilo nikakve reakcije. „Djevojka je u trenutku smrti bila trudna.“ A onda uslijedi reakcija. Iveru se rašire nosnice i zjenice. Simon pričeka još nekoliko sekundi pa opet krene u napad. „Vidite, DNK analiza četkica za zube iz vašeg doma pokazala je da je netko iz 250
vašeg kućanstva bio djetetov otac.“ Tad Iveru počne pulsirati žila na vratu, lice mu promijeni boju, a on počne nekontrolirano treptati. „A vi, Iversen, koristite crvenu četkicu, zar ne?“ „K-kako zna...“ Simon se samo osmjehne pa spusti pogled na svoje šake. „I ja imam svoj podmladak. Eno je na recepciji. Njezin mozak radi brže od moga, pa je prije mene zaključila da kad DNK s dvije od tri četkice iz kuće obitelji Iversen pokazuje srodstvo s djetetom, otac djeteta nikako nije sin iz te obitelji. Stoga to može biti jedini drugi muškarac iz te kuće, dakle – vi.“ Zdrave boje s lica Ivera Iversena u trenu je nestalo. Samo je izblijedjela. „Dogodit će vam se isto kad dođete u moje godine“, Simon ga počne tješiti. „Ovi mladi razmišljaju mnogo brže od nas.“ „Ali...“ „E, vidite, u tome je kvaka s DNK. Ne ostavlja mnogo prostora ‘ali’...“ Iversen zine, a usne mu se, po običaju, razvuku u poluosmijeh. U takvim bi trenucima znao ispaliti neku dosjetku i tako razoružati protivnika. Ali ovog puta nije bilo dosjetki. Ostao je bez teksta. „Ali kad se ovaj stari stroj...“ postariji čovjek lupne se kažiprstom po čelu, „konačno pokrenuo, shvatio je i više od toga. Prvo, da oženjeni muškarac poput tebe ima najočitiji motiv na svijetu da se riješi trudne i potencijalno nezgodne žene. Je li tako?“ Iversen je samo šutio, ali odala ga je Adamova jabučica. „Poslije ubojstva u novinama je objavljena slika djevojke. Policija je zatražila pomoć oko utvrđivanja njezinog identiteta. A kako se njezin ljubavnik i otac djeteta nije čak ni anonimno oglasio, stvar postaje dodatno sumnjiva. Što ti misliš?“ „Nisam znao“, započne Iversen, ali zašuti. Požalio je što je uopće išta rekao. A požalio je i zbog toga što se mu se i to vidjelo na licu. „Nisi znao da je trudna?“ upita Simon. „Ne!“ Iversen prekriži ruke na prsima. „Hoću reći, nisam znao... Ne znam ništa o tome. A sada bih pozvao odvjetnika.“ „Moraš znati nešto o svemu tome. Ali vjerujem da ne znaš sve. Mislim da je tvoja žena Agnete Iversen znala sve. Što ti misliš?“ Kefas. Kako je ono rekao – glavni inspektor? Iver Iversen posegne za telefo251
nom. „Mislim, Kefas, da nemate nikakve dokaze i da je ovaj sastanak završen.“ „Što se prvog tiče, u pravu si. A što se drugog tiče, griješiš. Ovaj sastanak nije završen, Iversen, jer sigurno želiš saznati koje ćeš mostove spaliti ako okreneš taj broj. Policija nema dokaza protiv tvoje žene, ali očito ih ima njezin ubojica.“ „Odakle mu?“ „Bio je žrtveno janje i dvanaest je godina proveo kao ispovjednik gradskih kriminalaca. On zna sve.“ Kefas se nasloni na stol i lupkanjem kažiprsta stane naglašavati svaki slog: „Zna da je djevojku ubio Kalle Farrisen po nalogu Agnete Iversen. Zna to jer je osobno robijao za to ubojstvo. Jedini razlog da vjerujem u tvoju nevinost jest taj što se nije okomio na tebe. Ali ako okreneš taj broj, obavit ćemo sve po propisima, odnosno privest ću te kao osumnjičenog suučesnika u ubojstvu, prenijeti novinarima sve što nam je poznato o tebi i toj curi, potom javiti tvojim poslovnim suradnicima da ćeš neko vrijeme biti odsutan, a tvom sinu... Hm, što želiš poručiti sinu?“ A što reći sinu? Simon je pričekao da Iversen probavi nove informacije. To je bilo važno zbog onoga što ga je još čekalo. Informacija je trebala sjesti. Iversen je trebao sagledati cjelokupnu sliku i posljedice. Morao je početi razmišljati o stvarima koje do prije dvije minute uopće nisu bile aktualne. Baš kao i Simon. I on se našao ovdje gdje je sad. Simon primijeti kako Iversenu ruka klizi s telefona. Oglasio se nesiguran promukao glas. „Što želite?“ Simon se uspravio na stolici. „Želim da mi sad kažeš sve. Ako ti povjerujem, ne mora se dogoditi ništa važno. Agnete je već kažnjena.“ „Kažnjena...!“ Udovčeve oči su bljesnule, ali plamen se ugasio kad je susreo Simonov ledeni pogled. „Dobro. Agnete i ja... Naš brak nije bio ništa posebno, barem ne u tom pogledu. Jedan je kontakt imao neke djevojke. Azijatkinje. Tako sam upoznao Mai. Ona je... Imala je nešto što mi je trebalo. Nije to bila mladost ni nevinost, ništa takvo. Imala je... tu usamljenost u kojoj sam se prepoznao.“ „Iversen, ona je bila robinja. Oteta je.“ Iversen slegne ramenima. „Znam, ali ja sam otkupio njezinu slobodu. Kupio sam joj stan u kojem smo se sastajali. Imala je samo mene. A onda mi je jednog dana rekla da već mjesecima nema menstruaciju i da je možda trudna. Rekao sam joj da pobaci, ali ona je to odbila. Nisam znao što dalje. Pa sam se obratio Agnete...“ „Obratio si se ženi?“ Iversen odmahne rukom kao da je Simon rekao nekakvu budalaštinu. „Agnete 252
je bila zrela žena. Nije ju smetalo što se druga žena pozabavila dužnostima koje je ona izbjegavala. A i nju su, ako smijem reći, više zanimale žene nego muškarci.“ „Ali ti je ipak rodila sina?“ „U njezinoj obitelji dužnost se shvaćala prilično ozbiljno i ona je bila vrlo predana majka.“ „U obitelji najvećih privatnih veleposjednika u Oslu sa savršenom fasadom i besprijekornim ugledom jednostavno nije bilo mjesta za izvanbračno dijete azijskog podrijetla.“ „Da, Agnete je bila staromodna. A ja sam joj se obratio jer je, na koncu, odluka kako postupiti u toj situaciji bila njezina.“ „Jer je tvrtka osnovana njezinim novcem“, doda Simon. „Pa je zato ona i odlučila. A odlučila je ukloniti problem. Čitav problem.“ „Ne znam ništa o tome“, odgovorio je Iversen. „Ne znaš jer je nikad nisi ni upitao što je učinila. Njoj si prepustio kontakt s onima koji su obavili taj posao da ti ne bi uprljao ruke. A oni su morali pronaći žrtveno janje kad je svjedok rekao policiji da je vidio kako netko ubrizgava nešto djevojci u tijelo. Potom kad je trebalo zatrti tragove, ti si samo dao lovu za to.“ Iversen slegne ramenima. „Nikoga nisam ubio. Samo se držim svog dijela dogovora i govorim vam sve što znam. Pitanje je hoćete li vi ispuniti svoj dio nagodbe.“ „Pitanje je...“ započne Simon, „kako je netko poput tvoje žene stupio u kontakt s nekim kao što je Kalle Farrisen?“ „Nemam pojma tko je Kalle Farrisen.“ „Nemaš“, Simon sklopi dlanove. „Ali znaš tko je Blizanac.“ U uredu zavlada potpuna tišina. Činilo se da je i promet vani zadržao dah. „Molim?“ progovori Iversen naposljetku. „Godinama sam radio u Odjelu za teške prijevare“, Simon mu započne objašnjavati. „Vaša tvrtka poslovala je s Blizancem. Pomagali ste mu u pranju novca, a on vam je zauzvrat osigurao fiktivne kapitalne gubitke u iznosu od nekoliko stotina milijuna kruna i tako vas štitio od poreza.“ Iver Iversen odmahne glavom. „Bojim se da ne poznajem nikakvog Blizanca.“ „Jedina je istina da se bojiš“, odgovori mu Simon. „Imam dokaze o toj suradnji.“ „Stvarno?“ Iversen spoji jagodice prstiju. „Ako imate dokaze, zašto nikad nije pokrenuta istraga?“
253
„Zbog sabotaže iznutra“, odgovori mu Simon. „Ali znam da je Blizanac svojim privatnim novcem kupovao nekretnine od vaše tvrtke i onda ih prodavao po višoj cijeni. Barem na papiru. Tako je on ostvarivao dobit zahvaljujući kojoj je novac od droge mogao uplaćivati na račun, a da ga pritom nitko ne pita za porijeklo novca. A vi ste imali gubitke koje ste oduzimali od prethodnih dobiti, pa niste morali plaćati porez državi. I svi su bili zadovoljni.“ „Zanimljiva teorija“, dobaci Iversen. „Rekao sam vam sve što znam. Što još želite?“ „Želim upoznati Blizanca.“ Iversen jedva čujno uzdahne. „Ali ne poznajem nikakvog Blizanca.“ Simon kimne više za sebe. „Znaš što? U Teškim prijevarama čuli smo tu rečenicu toliko puta da su mnogi posumnjali u postojanje Blizanca i čak vjeruju da je on samo mit.“ „Slušajte, Kefas, i meni to tako zvuči.“ Simon ustane. „Nije važno. Ali nemoguće je da netko tko je samo mit godinama kontrolira trgovinu drogom i ljudima u ovom gradu, Iversen. Mitovi ne likvidiraju trudnice na zahtjev suradnika.“ Simon se sagne, nasloni ruke na stol i izdahne kako bi Iversen mogao osjetiti njegov starački zadah. „Ljudi nisu baš toliko sluđeni da bi skočili s litice samo zbog mita. Ja znam da Blizanac postoji.“ Simon se odgurne od stola pa krene prema vratima ureda i izvuče mobitel. „Organizirat ću konferenciju za novinare dok sam još ovdje, pa bi bilo dobro da čim prije obaviš onaj razgovor sa sinom.“ „Stani!“ Simon zastane pred vratima, ali se ne okrene. Samo izvuče posjetnicu i spusti je na stalak s neboderom u obliku boce. „Obojica imate rok do šest sati.“
„U Statenu?“ Simon ponovi u nevjerici kad je ušao u dizalo. „Lofthus je napao Francka u njegovom uredu?“ Kari kimne. „To je sve što zasad znam. Što je Iversen rekao?“ Simon slegne ramenima. „Ništa. Odmah je nazvao odvjetnika. Sutra ćemo porazgovarati s njima.“
Arild Franck sjedio je na rubu kreveta i čekao da ga odvedu u operacijsku salu. 254
Navukli su mu svijetloplavu bolničku košulju i oko zgloba objesili mu ime i prezime. Sve dosad nije osjećao bol, a malena injekcija koju mu je bolničar upravo ubrizgao nije baš pomagala. Doduše, obećali su mu pravu anesteziju tijekom operacije i ta bi anestezija, ako im je za vjerovati, trebala djelovati na cijelu ruku. Svratio je i neki kirurg koji se predstavio kao „specijalist za šake“ pa počeo nadugačko raspredati o onome što se danas naziva mikrokirurgijom. Usput ga je obavijestio da je prst stigao u bolnicu, da je rana čista i uredna te da će živci ubrzo zarasti pa će Franck već za nekoliko mjeseci moći koristiti kažiprst „kako mu drago“. Bila je to dobronamjerna dosjetka, ali Francku nije bilo do šale. Zato je i prekinuo kirurga te ga upitao u kojem će se roku nakon što mu prišiju taj prst, moći vratiti na posao. A kad je kirurg rekao da će operacija potrajati satima, Franck je, na čuđenje liječnika, pogledao na sat i ispod glasa ali vrlo razgovijetno opsovao. Vrata su se otvorila pa Franck podigne pogled. Ponadao se da je stigao anesteziolog jer mu je bol iz prsta već zahvatila čitavo tijelo, čak i glavu. Ali u sobu nije ušla osoba u bijeloj ili zelenoj uniformi, nego visok mršav čovjek u sivom odijelu. „Pontius?“ reče Franck. „Zdravo, Arild. Samo sam ti došao u posjet.“ Franck zaškilji na jedno oko kao da će tako shvatiti razlog posjeta ravnatelja policije. Parr sjedne na krevet kraj njega i kimne prema umotanoj šaci. „Boli?“ „Preživjet ću. Tražite ga?“ Ravnatelj slegne ramenima. „Lofthus kao da je u zemlju propao. Ali naći ćemo ga. Što je tražio, što misliš?“ „Tražio?“. Franck prezrivo frkne. „Tko bi to znao? Očito je pokrenuo nekakav luđački križarski rat.“ „Baš tako“, složi se Parr. „Pitanje je samo gdje će sljedeći put udariti. Je li ti ostavio neki trag?“ „Trag?“ zastenje Franck i blago zgrči ruku. „Nemam pojma na što misliš.“ „Ali valjda ste razgovarali o nečemu.“ „On je govorio. Meni je začepio usta. Htio je znati tko je bio krtica.“ „Znam, vidio sam.“ „Vidio si?“ „Na papirima u tvom uredu. Onim koji nisu bili posve poprskani krvlju.“ „Ti si bio u mom uredu?“ 255
„Arild, ovaj slučaj ima najviši prioritet. Tip je masovni ubojica. Više nas ne opsjedaju samo novinari – umiješale su se i gradske vlasti. Odsad svi odgovaraju meni.“ Franck slegne ramenima. „Onda dobro.“ „Imam samo jedno pitanje...“ „Pontius, moram na operaciju i u groznim sam bolovima. Ne može pričekati?“ „Ne može. Sonny Lofthus ispitan je zbog ubojstva Kjersti Morsand, ali nije ništa rekao. Je li mu netko rekao da smo sumnjali na supruga prije nego što smo na mjestu zločina pronašli Lofthusovu vlas? Da smo već gotovo imali dokaze da ju je ubio Yngve Morsand?“ „Odakle bih ja to znao?“ „Samo sam znatiželjan.“ Parr spusti ruku Francku na rame, a on osjeti kako mu se bol slijeva niz ruku. „A ti se sad usredotoči na operaciju.“ „Hvala, ali nemam se na što usredotočiti.“ „Pa i nemaš“, reče Parr i skine one svoje naočale. „Samo legneš i pustiš da se sve dogodi samo od sebe, zar ne?“ „Tako je“, reče Franck. „Pusti ih da te pokrpaju. Pa ćeš opet biti u jednom komadu.“ Franck proguta slinu. „Pa“, započne Parr i vrati naočale na glavu. „Jesi li mu rekao tko je krtica?“ „Misliš na njegovog oca? Ab Lofthus koji je to i priznao. Da sam to napisao, odrubio bi mi glavu.“ „Što si rekao, Franck?“ „Ništa! Što bih mu rekao?“ „I ja se to pitam, Arild. Pitam se zašto je dečko toliko uvjeren da ti to znaš, pa je samo zbog toga provalio u zatvor.“ „Pontius, dečko nije svoj. Svi ti narkići prije ili kasnije polude, znaš to i sam. Kakva sad krtica? Priča je završila s Abom Lofthusom.“ „Što si mu onda rekao?“ „Kako to misliš?“ „Tebi je samo odsjekao prst. Sve druge je poubijao. Poštedio te, a to znači da si mu nešto rekao. Arild, ne zaboravi – dobro te poznajem.“ Vrata su se otvorila i u prostoriju su ušla dva nasmijana lica u zelenim unifor256
mama. „Jesmo li spremni?“ upita jedan od njih kroz smijeh. Parr popravi naočale: „Arild, nemaš ti tu snagu.“
Simon je hodao niz ulicu i okretao glavu zbog slanog povjetarca s mora. Prešao je Aker Brygge i nastavio niz Munkedamsveien pa završio među zgradama. U Ruselokkveienu je zastao pred crkvom uglavljenom između stambenih zgrada. Crkva svetog Pavla bila je mnogo skromnija od svojih pandana u drugim prijestolnicama. Katolička crkva u protestantskoj zemlji. Gledala je na pogrešnu stranu – na zapad – a na vrhu je imala samo nagovještaj zvonika. Tri stepenice i to je sve. Ali uvijek je bila otvorena. Simonu nije bilo prvi put da se zatekao ondje. Jedne kasne večeri u vrijeme najgore krize već je jednom oklijevao, a onda je nasilu prešao one tri stepenice. Bilo je to neposredno nakon što je izgubio sve, a prije nego što je pronašao spas u Else. Sad se popeo, uhvatio bakrenu kvaku, otvorio teška vrata i ušao. Htio ih je zatvoriti za sobom, ali šarke su se opirale. Jesu li se i onda tako opirale? Nije se mogao sjetiti; tad je bio previše pijan. Pustio je vrata da se sama zatvore, centimetar po centimetar. Ali prepoznao je onaj miris. Stran, egzotičan. Atmosfera ispunjena duhovnosti. Magija, mistika, gatare, sajmovi. Else je voljela katoličanstvo, ne toliko iz etičkih koliko iz estetskih razloga, i rekla mu je da je u toj crkvi sve do zadnje praktične sitnice poput cigli, cementa i prozora prožeto vjerskom simbolikom koja graniči sa smiješnim. Pa opet, ta jednostavna simbolika imala je težinu, dublji smisao, povijesni kontekst i podršku tolikog broja vjerskih mislilaca da se nije mogla samo tako zanemariti. Uska i skromno ukrašena prostorija okrečena u bijelo bila je ispunjena klupama koje su vodile do oltara s Isusom razapetim na križu. Poraz kao simbol pobjede. Uz lijevi zid negdje na pola puta do oltara nalazila se ispovjedaonica koju su činila dva odjeljka od kojih je jedan bio ograđen crnom zavjesom nalik kabini za fotografiranje. Kad je one noći ušao u crkvu, isprva nije znao koji je odjeljak namijenjen grešniku. Onda je njegov pijani mozak zaključio da svećenik, s obzirom na to da ne smije vidjeti lice onog tko se ispovijeda, sjedi u fotografskoj kabini. Uletio je u otvoreni odjeljak i obratio se rupičastoj drvenoj pregradi. Nepotrebno je glasno ispovjedio grijehe u nadi, ili možda u strahu, da će ga netko s druge strane, bilo tko, saslušati ili učiniti ono što treba. Razriješiti ga grijeha. Ili mu presuditi. Sve je bilo bolje od vakuuma u kojem se gušio zbog sebe i svojih djela. Ali ništa se nije dogodilo. A kad se sutradan probudio i shvatio da ga glava uopće ne boli iako bi trebao biti mamuran, shvatio je da će se život nastaviti kao da se ništa nije dogodilo i da nikoga nije briga. Tada je Simon posljednji put ušao u crkvu. Sad je pred oltarom stajala Martha Lian. Pored nje žustro je gestikulirala neka lijepo odjevena žena s kratkom kosom za kakvu se dame nakon pedesete nadaju da će im skinuti pokoju godinu s lica. Žena je nešto pokazivala i objašnjavala, a do Si257
mona su dopirale riječi „cvijeće“, „vjenčanje“, „Anders“ i „svatovi“. Tek kad im se gotovo posve približio, Martha Lian okrenula se prema njemu. Simon se iznenadio kad je vidio koliko se promijenila. Djelovala je nekako prazno i usamljeno. Nesretno. „Zdravo“, ravnodušno ga je pozdravila. Druga žena je zašutjela. „Oprostite što ovako upadam“, rekao je Simon, „u Ili su mi rekli da ću vas ovdje pronaći. Nadam se da vas ne prekidam u nečemu važnom.“ „Ne, u redu je...“ „Zapravo, prekidate nas u planiranju Marthinog vjenčanja s mojim sinom. Pa ako biste mogli pričekati, gospodine...“ „Kefas“, odgovori Simon. „I, ne, ne mogu pričekati. Policija.“ Žena podigne obrve i pogleda Marthu. „Dušo, o ovome govorim kad ti kažem da živiš u pregruboj stvarnosti.“ „Koje ćemo vas poštedjeti, gospođo...?“ „Molim?“ „Riječ je o poslu. Ovo smije znati samo policija i djelatnici Centra Ila. Službena tajna i tako to.“ Žena se udaljila lupkajući potpeticama, a Simon i Martha sjeli su u prvi red klupa. „Vidjeli su te kako se voziš sa Sonnyjem Lofthusom. Zašto mi to nisi rekla?“ „Htio je naučiti voziti“, objasni Martha. „Odvezli smo se do praznog parkirališta na kojem je vježbao.“ „A sad je za njim raspisana tjeralica u cijeloj zemlji.“ „Vidjela sam na televiziji.“ „Je li išta rekao, ikako nagovijestio gdje bi sad mogao biti? Dobro razmisli prije nego što odgovoriš.“ Činilo se da je Martha stvarno razmislila prije nego što je odmahnula glavom. „Dobro, nije. A znaš li išta o njegovim planovima i namjerama?“ „Htio je naučiti voziti.“ Simon uzdahne i popravi kosu. „Jesi li svjesna da riskiraš kaznu ako mu pomažeš ili skrivaš nešto od nas?“ „Ali zašto bih to činila?“ 258
Simon je pogleda, ali ne kaže ništa. Dakle, ova žena uskoro se udaje. Zašto je onda toliko nesretna? „Dobro onda“, reče i ustane. Martha je i dalje sjedila oborenog pogleda. „Samo jedna stvar“, rekla je. „Da?“ „I vi mislite da je on bolesnik kao što svi tvrde?“ Simon se promeškolji. „Ne mislim“, odgovori. „Ne mislite?“ „Nije bolesnik. Kažnjava ljude. Riječ je o nekakvoj njegovoj osveti.“ „Osveti za što?“ „Vjerojatno za njegovog oca koji je bio optužen za korupciju.“ „Kažete da kažnjava...“ Tad nastavi u pola glasa: „Kažnjava li pravedno?“ Simon slegne ramenima. „Ne znam. Ali svakako ima obzira.“ „Obzira?“ „Zamjenika ravnatelja zatvora napao je na poslu u njegovom uredu. To je bio opasan potez jer bi bilo mnogo jednostavnije i manje rizično da je otišao Franckovoj kući.“ „Ali?“ „Ali tad bi morao nauditi Franckovoj ženi i djeci.“ „Nevinima. Nastoji poštedjeti nevine.“ Simon polako kimne. Primijetio je neku promjenu u njezinom pogledu, neku iskru. Nada. Zar je tako jednostavno? Zar se ona samo zaljubila? Simon se uspravi i pogleda oltar s raspetim Spasiteljem. Zatvori oči. Pa ih opet otvori. Ma, nek ide kvragu. Nek sve ide kvragu. „Znaš li što je govorio njegov otac Ab?“ započne Simon i popravi hlače. „Govorio je da je vrijeme milosti prošlo i da je stigao sudnji dan. Ali kako Mesija kasni, taj posao morat ćemo obaviti sami. Nema ih tko drugi kazniti, Martha. Policija u Oslu je trula i štiti razbojnike. Mislim da Sonny radi sve ovo zbog toga što misli da to duguje svom ocu. Uvjeren je da mu je otac izgubio glavu upravo zbog toga što je tražio pravdu koja je iznad zakona.“ Ona gospođa razgovarala je sa svećenikom ispred ispovjedaonice. „A vi?“ „Ja? Ja predstavljam zakon. I zato moram uhititi Sonnyja. Tako to ide.“ „A ona žena, Agnete Iversen? Kakav je ona zločin počinila?“ 259
„Ne smijem govoriti o tome.“ „Pročitala sam u novinama da joj je iz kuće ukraden nakit.“ „Da, i?“ „Jesu li na tom popisu i biserne naušnice?“ „Ne znam. Je li važno?“ Ona odmahne glavom. „Nije“, odgovorila je. „Razmislit ću i javiti se ako se sjetim nečega što bi vam moglo pomoći.“ „Dobro“, Simon zakopča jaknu. Opet su im se približavale one bučne potpetice. „Znam da briga imaš napretek.“ Martha ga samo kratko pogleda. „Čujemo se, Martha.“ Kad je Simon izašao iz crkve, zazvonio mu je mobitel. Pogledao je u zaslon. Pozivni za Drammen. „Kefas.“ „Ovdje Henrik Westad.“ Inspektor koji je istraživao ubojstvo brodovlasnikove žene. „Zovem s kradiologije u bolnici Buskerud.“ Simon je već znao što će mu kolega reći. „Leif Krognæss, svjedok sa srčanim problemima. Mislili su da više nije u životnoj opasnosti, ali...“ „Ali iznenada je umro“, dovrši Simon i uzdahne. Palcem i kažiprstom stisne korijen nosa. „Bio je sam kad se to dogodilo. Autopsija neće pokazati ništa sumnjivo. A zoveš mene jer ne želiš biti jedini koji će provesti besanu noć.“ Westad je šutio. Simon vrati mobitel u džep. Još se nije razdanilo, ali glavobolja nikad ne griješi. Tlak je već pao.
Motocikl pred Roverom spremao se uskrsnuti iz mrtvih. Bio je to Harley-Davidson, model Heritage Softail iz 1989., s velikim prednjim kotačem kakve je Rover najviše volio. Došao mu je u obliku olupine od 1340 kubika. Vlasnik se jednostavno nije brinuo o motociklu kako je trebao jer nije imao strpljenja i razumijevanja koje jedan Harley – za razliku od japanskih rođaka – traži kako god okreneš. Rover mu je zamijenio koljenasto vratilo, radilicu i prstenove klipova, a uz to je izbrusio ventile, tako da je malo toga od starog motora ostalo u tom novom koji je sad imao 1700 kubika i 119 konjskih snaga. Dok je s katedrale tetovirane na podlaktici brisao motorno 260
ulje, Rover primijeti neku sjenu. Isprva je pomislio da se samo naoblačilo, kao što su i najavili na prognozi, ali kad je podigao pogled, ugledao je siluetu na otvorenim vratima garaže i servisa. „Da?“ viknuo je Rover i nastavio brisati ulje. Tip mu je bešumno prilazio, poput ptice grabljivice. Rover je bio svjestan da mu je najbliže oružje dovoljno daleko da ga ne može dohvatiti. A tako i treba. S tim životom je gotovo. Povratak starom načinu života nakon robije bilo bi čisto preseravanje. Sve je pitanje volje. Tako je jednostavno. Sve se može kad se hoće. Ali ako je ta volja samo poza, mazanje očiju, onda ćeš se za samo dva dana opet naći u govnima. Čovjek mu se sada toliko približio da mu je Rover razaznavao crte lica. Ma, je li ovo moguće... „Zdravo, Rover.“ Moguće je. U ruci je imao požutjelu posjetnicu s adresom Motoservisa Rover. „Nisi mijenjao adresu. Rekao si da mi možeš nabaviti Uzi.“ Rover je piljio u njega neprekidno brišući ruke. Čitao je o tome u novinama i vidio sliku na televiziji. Ali sad pred sobom nije vidio momka iz ćelije u Statenu, nego svoju budućnost. Budućnost koju je sam odredio. „Sredio si Nestora“, rekao je Rover i protrljao ruke. Momak je šutio. Rover odmahne glavom. „A to znači da te ne lovi samo murja, nego i Blizanac.“ „Znam da sam u frci“, rekao je mladić. „Ako želiš, odmah ću otići.“ Oprost. Nada. Novi list. Nova šansa. Većina to zasere i čitav život nastavi raditi iste idiotske greške uvijek pronalazeći nove izgovore da nešto sjebu. I ne znajući, ili se barem pretvarajući da ne znaju, gube već u startu. Zato što se ne žele promijeniti. Ali Rover je bio sasvim druga priča. On se neće tako sjebati. Sad je jači. Pametniji. Ali jedno je jasno: ako želiš hodati podignute glave, riskiraš pasti ravno na nos. „Pomozi mi zatvoriti ogradu“, rekao je Rover. „Izgleda da će kiša.“
261
34.
Kiša je bubnjala po vjetrobranu kad je Simon izvukao ključ i spremio se na sprint do ulaza u bolnicu. Tik ispred automata ugledao je plavokosu osobu u ogrtaču. Pljusak je bio tako snažan da su se kapi razbijale o poklopac motora i razlijevale obris onog čovjeka. A onda je netko otvorio vozačka vrata i neki drugi tamnokos čovjek rekao mu je neka pođe s njima. Simon pogleda na sat. Sad je četiri. Još dva sata do isteka roka.
Ona dvojica odvezla su se do Aker Bryggea. Taj dio Osla bio je pravi maleni primorski grad s trgovinama, poslovnim prostorima, najskupljim stanovima u gradu i pedesetak restorana, kafića i barova. Sišli su s promenade tik uz more u trenutku kad je pristajao brodić iz Nesoddtangena, a onda skrenuli u jednu od brojnih uskih uličica i nastavili do uskih metalnih stepenica koje su vodile do vrata. Okrugao prozorčić na njima vjerojatno je trebao podsjećati na to da se ondje nude plodovi mora. Pored vrata nalazila se malena pločica na kojoj je nevjerojatno neuočljivim slovima pisalo RESTORAN NAUTILUS. Dok im je jedan od Simonovih pratilaca pridržavao vrata, oni uđu u tijesno predvorje u kojem otresu kišu s ogrtača pa ih povješaju u praznu garderobu. Unutra nije bilo ni žive duše, pa je Simonu prvo palo na pamet da je riječ o tipičnom lokalu za pranje novca. Prostor nije bio prevelik, ali najamnina je bila dovoljno visoka i lokacija je bila takva da nitko nije mogao dovesti u pitanje rashode, a dobit je bila taman tolika da se izbjegne oporezivanje. Simon je bio mokar do kože. Kad bi pomaknuo prste u cipelama, začuo bi tiho bućkanje. Ali nije se zato smrzavao. Sala za objed bila je podijeljena ogromnim dugačkim akvarijem iz kojeg je ujedno dopiralo jedino svjetlo u prostoriji. Pored stola ispred njega sjedio je ogroman lik okrenut leđima akvariju i njemu. 262
Simonu se sledi krv u žilama već od samog pogleda na tog čovjeka. Iako ga nikad prije nije vidio uživo, Simon nije ni najmanje sumnjao o kome je riječ. Ono je Blizanac. Činilo se da taj čovjek ispunjava čitavu prostoriju. Simon nije mogao odrediti je li tako zbog čiste debljine, neke opipljive prisutnosti ili ogromnog bogatstva i moći koji su toj osobi omogućili da odlučuje o svim onim tuđim sudbinama. Ili su ga tako golemim činile sve one priče o njemu, onolike smrti, besmislene grozote i razraranja? Čovjek mu jedva primjetno pokaže na praznu stolicu do sebe. Simon sjedne. „Simon Kefas“, reče čovjek i pogladi se prstom po bradi. Događa se da golemi ljudi imaju neobično visok glas. Ali ne i Blizanac. Od grmljavine njegova glasa zazibala se površina vode u akvariju nasuprot Simonu. „Znam što želiš, Kefas.“ Činilo se da će mu odijelo svakog trena popucati po šavovima od one gomile mišića. „Što?“ „Novac za Elseinu operaciju oka.“ Simonu zastane knedla u grlu kad je čuo kako taj čovjek izgovara ime njegove voljene. „Pitanje je što si spreman dati u zamjenu za to, zar ne?“ Simon izvadi mobitel, otvori e-mail, spusti ga na stol i pritisne play. Glasovi s pristigle snimke poprime metalan prizvuk. „... na koga glasi i koji je broj računa na koji ti je Nestor uplaćivao novac? Da sam na tvom mjestu, razmislio bih prije nego što odgovorim.“ Stanka pa drugi glas. „Račun glasi na ime tvrtke Dennis Limited, a registrirana je na Kajmanskim otocima.“ Opet onaj prvi glas: „A broj računa?“ Još jedna stanka. „Osam, tri, nula...“ Prvi glas ga prekine: „Uspori. I govori razgovjetnije.“ „Osam, tri, nula, osam...“ Simon zaustavi snimku. „Pretpostavljam da si prepoznao glas onoga koji odgovara na pitanja.“ Ogromni čovjek odgovori mu nekom gestom koja je mogla značiti bilo što. „To mi nudiš?“ „Primio sam ovu snimku s adrese na Hotmailu kojoj nisam ušao u trag. Doduše, nisam ni pokušao saznati čija je. U ovom trenutku samo ja znam za to. Što bi se dogodilo kad bi izašlo u javnost da ravnatelj Statena...“ „Zamjenik ravnatelja.“ 263
„... otkriva svoj tajni račun na koji je primao novac od Huga Nestora? Provjerio sam broj računa i točan je.“ „Zašto bi to meni bilo važno?“ „Ako ovo predam policiji, izgubit ćeš još jednog važnog suradnika.“ Simon se nakašlje. „Još jednog, stoga razmisli.“ Ogromni čovjek slegne ramenima. „I zamjeniku ravnatelja lako je naći zamjenu. A ionako izgleda da je Franck dao svoje. Što još nudiš, Kefas?“ Simon izbaci donju usnu. „Imam dokaze da si prao novac preko tvrtke Iversenovih. I DNK dokaze koji povezuju Ivera Iversena starijeg s djevojkom iz Vijetnama koju ste uvezli, a onda ubili i natjerali Sonnyja Lofthusa da preuzme odgovornost.“ Ogromni čovjek pogladi se po bradi s dva prsta. „To sam već čuo. Nastavi.“ „Mogu zaustaviti obje istrage ako dobijem novac za operaciju.“ „O kojem iznosu govorimo?“ „Dva milijuna kruna.“ „Tu si lovu mogao izvući i od Iversena. Zašto si onda došao k meni?“ „Trebam i nešto važnije od novca.“ „Što?“ „Želim da malog ostavite na miru.“ „Lofthusovog sina? Zašto?“ „Zato što mi je Ab Lofthus bio prijatelj.“ Gromada od čovjeka na trenutak se zagleda u Simona pa se zavali na stolici i kažiprstom kucne po stijenci akvarija. „Ovo ti sigurno izgleda kao jedan običan akvarij, zar ne? Ali znaš li, Kefas, koliko koštaju ove ribice koje sliče papalinama? Nemaš pojma jer u Teškim prijevarama i ne trebaju znati da su određeni kolekcionari spremni platiti u zlatu baš za njih. Nisu ni lijepe ni velike, ali jako su rijetke. Cijenu određuje vrijednost koju pak diktira samo jedna osoba. Ona koja ponudi najviše.“ Simon se promeškolji na stolici. „Pokušavam ti reći“, gromada nastavi, „da se neću odreći malog Lofthusa. On je rijetka ribica koja meni ima veću vrijednost nego drugima. Pobio mi je ljude i ukrao lovu. Misliš da bih već dvadeset godina vladao ovim gradom da opraštam takve stvari? Lofthus je napravio od sebe ribicu koja mora biti moja. Žao mi je, Kefas. Novac možeš dobiti, ali dečka ti ne dam.“ „Dečko samo traži krticu koja mu je izdala oca. A potom će nestati.“ 264
„Što se mene tiče, eto mu krtica. Ta osoba meni više ništa ne znači, a prestala je s radom prije dvanaest godina. Ali ni ja nikad nisam saznao tko je on. Razmjena novca uvijek se odigravala anonimno, a mene to nije smetalo jer bih uvijek dobio ono što sam platio. Kao i ti, Kefas. Želiš da ti žena progleda?“ „Kako god želiš“, reče Simon i ustane. „Ako nastaviš progoniti klinca, ja ću se snaći za novac nekako drugačije.“ Gromada udahne. „Mislim, Kefas, da si pogrešno protumačio svoj položaj u ovim pregovorima.“ Simon primijeti da je i onaj plavokosi čovjek ustao. „Iskusan si kockar, pa valjda znaš da karte treba dobro procijeniti prije partije“, nastavi gromada, „jer će poslije biti kasno za to, zar ne?“ Simon osjeti da mu je plavokosi spustio ruku na rame. Odupro se porivu da ga odgurne i samo je sjeo. Gromada se nagne preko stola. Mirisao je na lavandu. „Iversen mi je rekao za te tvoje DNK dokaze. A evo, sad imaš i tu snimku. Sve mi to govori da si u kontaktu s dečkom, zar ne? Ti ćeš nas i odvesti k njemu. K njemu i do onog što mi je ukrao.“ „A ako odbijem to?“ Gromada opet uzdahne. „Kefas, čega se svi mi bojimo kad nam starost pokuca na vrata? Da ćemo umrijeti sami, zar ne? Želiš vratiti vid ženi samo da bi te ona mogla gledati dok budeš umirao. Jer svi smo skloni pomisliti da ćemo tako biti manje usamljeni, ha? A sad, zamisli koliko bi bio usamljen na samrtnoj postelji bez one svoje slijepe ali barem žive supruge. „Molim?“ „Bo, pokaži mu.“ Bo podigne mobitel i gurne ga Simonu pred oči. Na mobitelu je bila fotografija. Odmah je prepoznao bolničku sobu. I krevet. Kao i ženu koja je spavala u njemu. „Nije stvar u tome što znamo gdje je ona“, reče gromada. „Ali zanimljivo je što smo je pronašli, zar ne? I to u samo sat vremena otkako nas je nazvao Iversen. A to znači da ćemo je pronaći koliko god je ti pokušavao sakriti od nas.“ Simon skoči na noge i zamahne šakom prema divovskom grkljanu, ali ogromni čovjek mu lako, kao da je leptir, uhvati ruku i počne je stezati. „Sam odluči što ti je važnije, Kefas. Žena s kojom živiš ili lutalica kojeg si posvojio.“ Simon proguta knedlu. Trudio se ne misliti na bol, krckanje kostiju i zglobova u prstima, ali znao je da ga odaju oči koje su mu već zasuzile od boli. Trepnuo je jednom, dvaput. Tad osjeti kako mu se vruća suza slijeva niz obraz. „Već za dva dana mora biti u Americi“, prošapće Simon. „Plaća se unaprijed.“ 265
Blizanac mu pusti ruku, a Simonu se zavrtjelo kad mu je krv jurnula u šaku i dodatno pojačala bol. „Sredit ćemo joj let čim nam predaš malog i sve što je ukrao“, objasni mu gromada. Plavokosi isprati Simona. Kiša je prestala padati, ali zrak je bio težak i sparan. „Što ćete mu učiniti?“ upita Simon. „Ne želiš znati“, odgovori plavokosi. „Ali hvala ti na suradnji.“ Vrata su se zatvorila iza Simona i on je začuo kako netko okreće ključ u bravi. Izašao je iz ulice. Padao je mrak. Simon potrči. • • • Na tanjuru pred Marthom bio je biftek. A ona je zurila preko visokih vinskih čaša, glava s druge strane stola, obiteljskih slika na stolu ispod prozora, dvorišta i stabala jabuka otežalih od kiše... U nebo i tamu koja se spuštala. Anders je održao divan govor. To je sigurno jer je jedna tetka već zaplakala. „Martha i ja odlučili smo se vjenčati ove zime“, rekao je. „Zato što znamo da će ljubav otopiti svaki led, da će srca naših prijatelja ugrijati i najveću salu, kao i to da će nam briga i mudrost naših obitelji koje su nam uzor – baš kao što su bile i svima vama – pokazati put i u najgoroj zimskoj mećavi. A postoji još jedan razlog...“ Anders podigne čašu i okrene se prema Marthi koja je jedva stigla maknuti pogled s večenjeg neba i uzvratiti mu osmijeh: „Jednostavno ne možemo čekati do ljeta!“ Prostoriju ispuni oduševljen smijeh praćen pljeskom. Tad Anders slobodnom rukom uhvati njezinu. Stisne joj ruku, nasmiješi se, a one njegove lijepe oči zasvjetlucaju kao more. Potom se sagne i kratko joj poljubi usne od ushićenja, i to na opće oduševljenje svih u prostoriji. Zatim podigne čašu. „Živjeli!“ A onda sjedne. Uhvati njezin pogled i uputi joj naizgled urotnički osmijeh prema kojem je desetak gostiju na večeri trebalo zaključiti kako između njih dvoje postoji nešto posebno i samo njihovo. Doduše, to što je Anders igrao predstavu za goste nije značilo da njih dvoje ipak nema ono nešto posebno. Nešto lijepo. Toliko su dugo bili zajedno da je bilo lako zaboraviti lijepe dane ispunjene samo dobrim stvarima. Bilo je i lošijih razdoblja, ali nekako su i to preživjeli i izašli iz njih još jači. Voljela je Andersa, voljela ga je svim srcem. Pa ne bi se samo tako pristala udati za njega. Anders razvuče još veći osmijeh i tako joj da do znanja da bi i ona trebala pokazati malo entuzijazma, priskočiti mu upomoć kad su već okupili obitelji kako bi ih 266
obavijestili o planovima za vjenčanje. Naravno, to je bila želja Marthine buduće svekrve kojoj se ona nije imala snage usprotiviti. A njegova majka tad je ustala i kucnula žličicom po čaši. I u tom trenutku kao da je netko pojačao tišinu. Ne samo zato što je uzvanike zanimalo što svekrva želi reći nego i zato što nitko nije htio da ga ta žena prostrijeli onim svojim strogim pogledom. „A posebno nam je drago što se Martha želi udati u crkvi svetog Pavla.“ Martha jedva suspregne napadaj kašlja. Želi?! „Kao što znate, naša je obitelj katoličke vjere. A iako su u mnogim zemljama stupanj stručne spreme i razina prihoda prosječno viši među protestantima, za Norvešku to ne vrijedi. Mi katolici ovdje smo elita. Stoga, Martha, dobro došla među najbolje.“ Martha se nasmiješi na tu šalu iako je dobro znala da Andersova majka najozbiljnije misli ono što je upravo rekla. Čula je kako njezina buduća svekrva još nešto govori, ali ona se izgubila u mislima. Jednostavno je nekako morala pobjeći odande. „Martha, o čemu razmišljaš?“ Tad je osjetila Andersove usne na kosi i ušnoj resici. Uspjela se nasmiješiti jer joj je došlo da prasne u smijeh. U tom je trenutku zamišljala kako ustaje pa govori Andersu i svima prisutnima o čemu upravo razmišlja. A prisjećala se kako se sunčala u zagrljaju traženog ubojice na stijeni dok je s mora naizlazila oluja. No to nije značilo da ne voli Andersa. Pristala je na udaju. Pristala je zato što ga voli.
267
35.
„Sjećaš se kad sam te vidio prvi put?“ upitao je Simon pa pogladio Elseinu ruku na pokrivaču. Drugi pacijenti spavali su u krevetima iza paravana. „Ne“, osmjehnula se, a on je zamišljao kako joj oči sjaje ispod zavoja. „Ali ti se sjećaš, pa mi možeš ponoviti.“ Umjesto da se samo osmjehne očima, Simon se tiho nasmijao da ga ona barem može čuti. „Radila si u cvjećarnici u Grenlandu. A ja sam došao kupiti cvijeće.“ „Vijenac“, ispravila ga je. „Došao si po vijenac.“ „Bila si tako lijepa da sam se potrudio da razgovor potraje dulje nego što je bilo potrebno. A bila si jako mlada. Ali tijekom razgovora i sâm sam se pomladio. Pa sam i sutradan došao po ruže.“ „Tražio si ljiljane.“ „Naravno, htio sam da misliš da su za prijatelja. Ali treći put kupio sam ruže.“ „I četvrti.“ „U stanu mi je bilo toliko cvijeća da se unutra nije moglo disati.“ „Sve si cvijeće zadržao.“ „Sve sam cvijeće kupio tebi. Ja sam ga samo čuvao. A onda sam te pozvao van. Nikad me u životu nije bilo tako strah.“ „Izgledao si tako tužno da te nisam mogla odbiti.“ „Ta fora uvijek upali.“ „Ne“, odgovorila je kroz smijeh, „stvarno si bio tužan. Vidjela sam ti tugu u 268
očima, životno iskustvo. Melankoliju koja dolazi s mudrosti. Znaš, mlada žena tome ne može odoljeti.“ „Uvijek si govorila da sam te osvojio dobro održavanim tijelom i sposobnošću da te slušam.“ „Lažeš, nisam to govorila!“ Else se nasmije još glasnije, a Simon joj se pridruži. Bio je sretan što ga sad ipak ne može vidjeti. „Ali onaj vijenac koji si kupio prvi put“, započne ona tiho. „Prvo si napisao jednu posvetu, neko je vrijeme gledao, a onda si je bacio pa napisao drugu. A kad si otišao, podigla sam posvetu iz košare i pročitala je. Napisao si ‘Ljubavi mog života’. To me najviše privuklo.“ „Stvarno? Zar nisi priželjkivala nekoga tko tek treba pronaći ljubav svog života?“ „Htjela sam nekoga tko je sposoban voljeti, istinski voljeti.“ On kimne. Tijekom svih onih godina koje su proveli zajedno vodili su takve razgovore bezbroj puta i sve odgovore dobro uvježbali, baš kao i ono hinjeno iznenađenje. Svojedobno su se zakleli da će jedno drugome uvijek sve govoriti, ama baš sve, a nakon toga, kad su shvatili koliko ono drugo može podnijeti, te su im priče postale zidovi i krov doma koji su sazdali. Ona mu stisne ruku. „A ti si bio sposoban za to, Simon. Bio si sposoban voljeti.“ „Zato što si me ti popravila.“ „Sam si se popravio. Ti si prestao kockati, ne ja.“ „Else, ti si bila moj lijek. Bez tebe...“ Udahnuo je nadajući se da ona ne čuje kako mu glas drhti. Nije mogao iznova prolaziti kroz to, ne večeras. Nije mogao opet ponavljati priču o svojoj ovisnosti i dugu zbog kojeg je naposljetku uvukao i nju u sve to. Učinio je nešto neoprostivo, bez njezinog znanja stavio je hipoteku na njihovu kuću. I izgubio. A ona mu je oprostila. Nije podivljala, nije se spakirala, otišla i ostavila ga neka sam kuša što je skuhao, nije mu postavljala ultimatume. Samo ga je pomilovala po obrazu i rekla da mu oprašta. A on je zaplakao kao dijete i bilo ga je tako stid. Žeđ za životom na rubu između nade i straha, za trenutkom u kojem je sve na kocki, kad dobivaš ili gubiš, a pomisao o katastrofalnom konačnom porazu mami te gotovo –gotovo – kao i san o dobitku. Tako je i bilo, a u tom trenutku shvatio je da je bilo dosta i prestao. Nije se više kladio ni u pivo i to ga je spasilo. Spasilo je njih. To, baš kao i činjenica da su jedno drugom uvijek sve govorili. Ta sama spoznaja da je u njemu bilo ostalo još dovoljno samokontrole i hrabrosti da bude potpuno iskren prema drugoj osobi koja ga je promijenila ponovo ga je uzdigla kao muškarca i ljudsko biće. Čak 269
je i sazrio više nego da se nikad u životu nije odao tom poroku. Možda je zato kao policajac pretkraj karijere prestao smatrati da su kriminalci nepopravljivi, pa je suprotno onome što mu je govorilo iskustvo svima bio spreman pružiti drugu priliku. „Mi smo kao u onom filmu o Charlieju Chaplinu i maloj cvjećarici“, rekla je Else. „Ali unatrag.“ Simon proguta knedlu. Slijepa cvjećarica pomislila je da je skitnica bogat gospodin. A onda je, Simon se nije sjećao kako, skitnica pomogao vratiti vid cvjećarici. Poslije joj nije smio odati tko je on zapravo jer nije bio siguran bi li ga i dalje željela kad bi to saznala. Ali ona je saznala i nije ga prestala voljeti. „Idem prošetati“, reče Simon i ustane. Hodnik je bio prazan. Simon je neko vrijeme promatrao znak mobitela precrtan crvenom crtom na zidu. A onda ipak izvadi mobitel i potraži jedan broj. Kad ljudi šalju e-mail s mobitela preko računa na Hotmailu, obično misle da im se ne može ući u trag mobitelu. Ali griješe jer ga je on lako pronašao. Simonu se činilo da mu se srce penje u grudima i udara u prsnu kost. Nije se imao razloga javiti. „Da?“ Taj glas. Stran ali neobično poznat, kao jeka iz daleke, ne, iz bliske prošlosti. Sin. Simon se nekoliko puta nakašljao i prisilio glasnice da prorade. „Moramo se naći, Sonny.“ „Stvarno bih to volio...“ Volio? Ali, u glasu nije bilo ni traga ironiji. „Ali neću se još dugo zadržati ovdje.“ Ovdje? U Oslu, u Norveškoj, na ovom svijetu? „Što ćeš napraviti?“ upita Simon. „Mislim da to znaš.“ „Želiš naći i kazniti one koji stoje iza svega. One zbog kojih si robijao. Ubojice tvog oca. I krticu.“ „Nemam baš vremena.“ „Ali mogu ti pomoći.“ „Zbilja ti hvala, ali najviše ćeš mi pomoći ako nastaviš raditi što si dosad radio.“ „Što sam radio?“ „Nisi me pokušao zaustaviti.“ Stanka. Simon je slušao zvukove u pozadini koji bi mu odali gdje je momak. 270
Čula se prigušena ritmična buka isprekidana povremenim povicima ili kricima. „Simon, mislim da ti želiš isto što i ja.“ Simon proguta slinu. „Sjećaš li me se?“ „Moram ići.“ „Tvoj otac i ja...“ Ali veza se već prekinula.
„Hvala ti što si došao.“ „Naravno, frende“, odgovorio je Pelle pa pogledao dečka u retrovizoru. „Taksimetar u prosjeku radi samo trideset posto vremena, pa smo i računovodstvo i ja jako sretni zbog tvog poziva. Kamo ćemo, gospodine?“ „Na Ullern.“ Prilikom posljednje vožnje momak je zatražio posjetnicu od Pellea. I prije se događalo da zadovoljne mušterije zatraže broj telefona, ali obično se ne bi javili nikad više. Taksi se lako pozove i preko centrale ili zaustavi na ulici. Zato Pelle nije znao zašto ga je dečko čekao da se čak iz Gamlebyena doveze u Kvadraturen i pokupi ga ispred hotela Bismarck. Momak je bio lijepo odjeven. Nosio je odijelo i Pelle ga je jedva prepoznao. Nešto se na njemu promijenilo. Nosio je i onu crvenu sportsku torbu, ali sad je imao i aktovku. Kad je bacio torbu na zadnje sjedalo, začuo se neki metalan zvuk. „Djelujete mi sretno na ovoj slici“, rekao je momak. „To ti je žena?“ „Ah, to“, odgovori Pelle i shvati da je pocrvenio. Nitko nikad prije nije prokomentirao tu sliku. Doduše, Pelle ju je objesio s lijeve strane upravljača upravo da je putnici ne mogu vidjeti. Ipak, bilo mu je drago što je momak primijetio da su na toj slici sretni. Da je ona sretna. Nije to bila njihova najljepša slika, ali ona je na njoj izgledala najsretnije. „Mislim da ću večeras pripremiti gulaš od mesa“, započne Pelle. „A poslije možda prošetamo do parka Kampen. Znaš, kad je ovako vruće preko dana, navečer počne ugodno pirkati.“ „Zvuči lijepo“, reče momak. „Sreća je kad nađeš ženu s kojom možeš proživjeti čitav život, zar ne?“ „Aha“, Pelle ga pogleda u retrovizoru. „Baš tako.“ Pelle je u pravilu puštao da mušterije vode razgovor. Volio je barem kratko, u ono malo vremena koliko traje vožnja, sudjelovati u tuđim životima. Djeca i brakovi. 271
Posao i stambeni krediti. Htio se na trenutak ogrepsti o njihove sitne ili krupne radosti i brige. On, za razliku od svojih kolega, nije volio pričati o sebi. Ali između Pellea i momka stvorio se odnos povjerenja. Pelle je jednostavno volio razgovarati s tim mladim čovjekom. „A ti? Postoji li neka žena u tvom životu?“ Momak se osmjehne i odmahne glavom. „Što? Nema nijedne od koje ti ćuka brže radi?“ Momak ipak potvrdno kimne. „Ipak postoji? Samo mi nemoj reći da je neuzvraćeno. Doduše, kad si ono tabanao ulicama, stvarno nisi sličio ni na što, ali večeras u tom odijelu...“ „Hvala“, rekao je momak. „Ali bojim se da ne mogu biti s njom.“ „Zašto? Jesi li joj priznao da je voliš?“ „Nisam. Jesam li trebao?“ „To joj trebaš uvijek govoriti, i to što češće. To ti je kao zrak, nikad ne izgubi svrhu. Volim te, volim te. Probaj i sam, shvatit ćeš o čemu ti govorim.“ Putnik na stražnjem sjedalu nakratko zašuti pa se nakašlje. „Pelle, kako... Kako znaš da te netko voli?“ „Jednostavno znaš. To ti je zbroj svih onih sitnica koje ne možeš pojedinačno izdvojiti. Vidiš, ljubav ti je kao topao tuš. Ne vidiš pojedine kapljice, ali one te ipak griju. Moče te. I čiste.“ Pelle se postiđeno nasmije, ali bio je ponosan na svoj govor. „A ti se i dalje kupaš u njezinoj ljubavi? Svaki joj dan govoriš da je voliš?“ Pelleu se učinilo da ta pitanja nisu spontana, nego da ga je unaprijed odlučio propitkivati o tome. Valjda je i tijekom ranijih vožnji vidio njegovu sliku sa ženom. „Naravno“, odgovori Pelle i osjeti kako ga je nešto zagrebalo u grlu, valjda neka mrvica. Nakašljao se i upalio radio. Vožnja do Ullerna trajala je petnaest minuta. Adresa koju je momak naveo nalazila se na brdu među ogromnim drvenim građevinama koje su više sličile tvrđavama nego obiteljskim domovima. Poslijepodnevna kiša već je posve isparila s asfalta. „Možeš ovdje stati, molim te.“ „Ali tamo je ulaz.“ „Ovdje je sasvim u redu.“ Pelle stane uz rubnik. Imanje je bilo ograđeno visokim bijelim zidovima okrunjenim razbijenim staklom. Ogromna katnica uzdizala se na najvišoj točki prostranog vrta. 272
S terase pred kućom čula se glazba i svi prozori bili su osvijetljeni. Vrt se kupao u svjetlosti. Pred ulazom stajala su dva tipa širokih pleća i ramena, a jedan je na povodcu držao krupnog psa bijele dlake. „Ideš na tulum?“ upita Pelle i protrlja bolnu nogu. Bol se javljala u valovima. Momak odmahne glavom. „Mislim da nisam pozvan.“ „Poznaješ li ljude iz te kuće?“ „Ne, ali u zatvoru sam dobio adresu. Blizanac. Jesi li čuo za njega?“ „Nisam“, odgovori Pelle. „Ali ako ga ne poznaješ, onda ti valjda mogu reći da i nije u redu da netko ima toliko toga. Pogledaj samo ovu kuću! Ovo je Norveška, pa nismo u Americi ili Saudijskoj Arabiji! Mi u ovom dijelu svijeta uvijek smo imali ono nešto što drugi nisu. Jednakost. Nekakvu pravednost. A sada to sami sebi oduzimamo.“ Iz vrta se začuje lavež. „Mislim da si ti jako mudar čovjek, Pelle.“ „Ma, ne znam. A zašto si robijao?“ „Da bih se odmorio.“ Pelle pogleda momka u retrovizoru. Tad pomisli je da ga je negdje već vidio, i to ne u svom taksiju. „Idemo odavde“, reče momak. Kad je Pelle pogledao ispred sebe, vidio je da im je čovjek sa psom krenuo ususret. Ni čovjek ni pas nisu skidali pogled s njegovog automobila dok su se gegali pod teretom napetih mišića. „Dobro“, reče Pelle pa upali žmigavac i krene. „Kamo ćemo?“ „Jesi li se uspio oprostiti s njom?“ „Molim?“ „Sa ženom?“ Pelle trepne. Onaj čovjek sa psom sad im se približavao. Pitanje ga je pogodilo kao udarac u želudac. Odakle poznaje tog momka? Tad se začuje režanje. Pas se spremao napasti. Pa, već ga je vozio, to je sve, zato mu je poznat. „Nisam“, Pelle odmahne glavom. „Dakle, nije bila riječ o bolesti.“ „Nije.“ „Nesreća?“ 273
Pelle proguta knedlu. „Da, prometna nesreća.“ „Je li znala da je voliš?“ Pelle otvori usta, ali tad shvati da je ostao bez glasa pa samo kimne. „Žao mi je što si je izgubio, Pelle.“ Pelle tek tad postane svjestan da je zatvorio oči. Kad ih je otvorio, vidio je da onaj tip sa psom prilazi vratima. Pelle doda gas i otpusti kvačilo. Začuje se bijesan lavež. „Kamo ćemo?“ „Posjetit ćemo jednog ubojicu“, reče momak pa privuče sebi crvenu torbu. „Ali prvo moramo nešto dostaviti.“ „Kome?“ Momak se nasmiješi nekako tužno. „Onoj čiju bih sliku možda ja držao kraj upravljača.“
Martha je u kuhinji izlijevala filtar-kavu iz vrča u termosicu. Pokušavala je isključiti svekrvin glas, čuti o čemu pričaju gosti u dnevnoj sobi. Ali to je bilo nemoguće jer je njezin glas bio tako nametljiv. „Znaš, moj Anders je jako osjetljiv. Mnogo je osjetljiviji od tebe. Ti si ona jača u vašoj vezi. Zato ti moraš uzeti stvari u svoje ruke i...“ Pred ulazom se zaustavi neki automobil. Taksi. Iz taksija izađe čovjek u elegantnom odijelu. U ruci je nosio aktovku. Marthi poskoči srce. Bio je to on. Otvorio je dvorišna vrata i kratkom stazom uputio se prema ulaznim vratima. „Ispričavam se“, rekla je Martha, uz tresak bacila termosicu u sudoper pa pokušala izaći iz kuhinje kao da nije u žurbi. Iako je prešla tek nekoliko metara, osjetila je da se zapuhala. Širom je otvorila vrata i preduhitrila ga – nije uspio pozvoniti. „Imamo goste“, procijedila je i uhvatila se za prsa. „A tebe traži policija. Što želiš?“ Pogledao ju je onim prokletim bistrim zelenim očima. Obrve je negdje izgubio. „Došao sam te zamoliti za oprost“, rekao je tiho, smireno. „I dati ti ovo. Za prihvatilište.“ „Što je to?“ upitala je i pogledala aktovku koju joj je pružao. 274
„To je za renoviranje. Za ono renoviranje za koje nemate novca. Bar za dio...“ „Ne!“ Okrenula se oko sebe pa nastavila tišim glasom. „Jesi li poludio? Stvarno misliš da ću prihvatiti tvoj prljavi novac? Ubio si sve one ljude. Dao si mi naušnice...“ Martha proguta knedlu pa stane oštro odmahivati glavom. Niz lice su joj se slijevale sitne suze od bijesa. „Od žene koju si... ubio!“ „Ali...“ „Odlazi!“ On kimne. Zatim napravi korak niz stepenice. „Zašto me nisi prijavila policiji?“ „Tko kaže da nisam?“ „Zašto nisi, Martha?“ Martha se meškoljila. Iz dnevne sobe začula se škripa stolica. „Pa, možda sam od tebe htjela čuti objašnjenje zašto si pobio sve one ljude.“ „To bi ti nešto značilo?“ „Ne znam. Što ti misliš?“ On slegne ramenima. „Ako me želiš prijaviti, noćas ću biti u očevoj kući. A nakon toga ću nestati.“ „Zašto mi to govoriš?“ „Zato što želim da pođeš sa mnom. Zato što te volim.“ Trepnula je. Što je rekao? „Volim te“, on polako ponovi kao da ga je iznenadio okus tih riječi. „Kriste“, prošapće ona očajno. „Ti si poludio.“ „Idem.“ Okrenuo se prema taksiju koji ga je čekao spreman krenuti. „Stani! Kamo ćeš?“ On se osvrne i lukavo nasmiješi. „Netko mi je rekao da na kontinentu postoji jedan lijep grad. Vožnja dugo traje ako si sam, ali...“ Činilo se da će reći još nešto, pa Martha pričeka. Čekala je i molila se da dovrši rečenicu. Nije znala što uopće želi čuti. Znala je samo da će je prava riječ konačno osloboditi. A on sigurno ima neko rješenje. Ali on joj se samo kratko naklonio, okrenuo i nastavio prema izlazu. Martha mu je htjela nešto viknuti, ali što? Sve je to bila čista ludost, samo pusti snovi. Ovo ne može biti stvarno. Ovo se u stvarnom životu ne smije događati. Stvarnost je ostala s druge strane, u dnevnoj sobi iza nje. Zatvorila je vrata, okrenula se i našla licem u lice s bijesnim Andersom. 275
„Makni se.“ „Anders, nemoj.“ Anders je odgurne u stranu, otvori vrata i izjuri iz kuće. Martha je zateturala i istrčala na stepenice baš u trenutku kad ga je Anders sustigao i zamahnuo mu prema potiljku. Ali on ga je valjda čuo jer se sagnuo, napravio nekakvu piruetu pa zgrabio Andersa objema rukama. Anders je bijesno viknuo „Ubit ću te!“ i pokušao se istrgnuti, no ruke su mu bile zarobljene, pa nije mogao ništa. Ali onda ga je tip naglo pustio. Anders iznenađeno pogleda čovjeka koji je pomireno spustio ruke niz tijelo. A onda zamahne i pokuša ga udariti. Jednom. Pa još jedan zamah i potom udarac. Čulo se jedino kako šake tupo udaraju u meso. „Anders!“ vrisnula je Martha. „Anders, prestani!“ Nakon četvrtog udarca dečku se otvorio obraz. Nakon petog pao je na koljena. A onda su se otvorila vrata taksija. Taksist je krenuo izlaziti, ali momak mu je mahnuo da se ne miješa. „Pizdo!“ urlao je Anders. „Kloni se moje zaručnice!“ Dečko podigne glavu kao da je želi namjestiti pod boljim kutom za sljedeći udarac. Anders ga opet šutne. Momku glava poleti unazad i on se sruši raširenih ruku, kao kad nogometaši kliznu po travi slaveći pobjedu. Anders ga je očito pogodio vrhom cipele jer mu je krv prošikljala iz golemog procjepa nasred čela. A kad su mu ramena dotakla tlo pa mu se podigao sako, Martha je vidjela da se Anders sprema na još jedan udarac. Ali tad se zabuljio momku u pojas. Vidio je što i ona: pištolj. Blistav pištolj kojem je cijev bila ugurana u hlače. Sve vrijeme ga je imao, ali nije ga potegao. Kad je Martha spustila ruku Andersu na rame, on se trznuo kao da ga je ubola iglom. „Nestani u kuću“, rekla je. „Odmah!“ On je zbunjeno pogleda i trepne. Zatim je posluša. Kad ju je obišao, krenuo je prema stepenicama na kojima su se okupili njihovi uzvanici. „U kuću!“ vikala je Martha. „Ovo je stanar Centra Ila, ja ću se pobrinuti za njega. Idite u kuću!“ Martha čučne kraj njega. Krv mu je tekla iz čela i slijevala mu se preko nosa. Disao je na usta. Sa stepenica se začuo onaj nametljivi glas. „Ali, Martha dušo, je li to baš nužno? Ionako ćeš dati otkaz kad se ti i Anders...“ Martha zatvori oči i zaurla iz petih žila. „Začepi i uđi u kuću!“ 276
Kad je opet otvorila oči, vidjela je da joj se smiješi. Nešto je prošaptao krvavim usnama, tako tiho da se morala sagnuti da bi ga čula. „U pravu je, Martha. Stvarno se osjećaš kao da te ljubav kupa i čisti.“ A onda je ustao, zateturao i odgegao se do taksija. „Stani!“ viknula je i podigla aktovku koja je ostala na prilazu. Ali taksi je već nestao u tami.
277
36.
Iver Iversen njihao se i u ruci vrtio čašu za martini. Promatrao je skupine uzvanika na bijeloj terasi i u dnevnoj sobi iza nje, velikoj kao kakva plesna dvorana i namještenoj prema ukusu nekoga tko ondje neće živjeti. „Dizajneri interijera s neograničenim budžetom i ograničenim ukusom“, rekla bi njegova Agnete. Muškarci su, baš kao što je bilo navedeno u pozivnici, nosili smokinge. Žena je bilo mnogo manje, ali one prisutne izgledale su sjajno. Bile su nevjerojatno lijepe i primamljivo mlade, zanimljive i etnički raznovrsne. Visoki rasporci, gola leđa, duboki dekoltei. Elegantne, egzotične, uvezene. Takva je ljepota uvijek rijetka. Iver Iversen ne bi se iznenadio da je netko ondje prošetao i snježnog leoparda na uzici. „Došao je svaki financijaš iz Osla.“ „Samo oni manje gadljivi“, odgovorio je Fredrik Ansgar pa popravio leptirmašnu. Pijuckao je gin-tonik. „I oni koji nisu u vikendicama.“ Griješiš, pomisli Iversen. Kome Blizanac pošalje pozivnicu, taj će pronaći načina da se stvori u gradu. Nitko se ne bi usudio propustiti taj događaj. Blizanac. Pogledao je ogromnog čovjeka kraj klavira. Izgledao je poput modela idealnog radnika sa sovjetskih propagandnih plakata ili kao neka skulptura u parku Vigeland. Sve je na njemu bilo veliko, čvrsto, kao isklesano: glava, ruke, šake, listovi. Visoko čelo, odlučna brada, pune usne. Razgovarao je s krupnim čovjekom visokim oko metar i osamdeset, ali pored Blizanca taj je čovjek izgledao kao patuljak. Iveru je odnekud bio poznat. Nosio je povez preko jednog oka. Vjerojatno neka financijska njuška iz medija. Iversen zgrabi još jedan martini s pladnja koje su konobari neumorno nosili uokolo. Znao je da bi trebao stati; već je bio pripit. Ali nije ga bilo briga. Naposljetku, ipak je on ožalošćeni udovac. Doduše, znao je da upravo zato i ne bi trebao piti. 278
Mogao bi reći nešto zbog čega će zažaliti. „Znaš li kako je Blizanac dobio nadimak?“ „Da, već sam čuo tu priču“, odgovori Fredrik Ansgar. „Pričaju da mu se brat utopio, ali da je to bio nesretan slučaj.“ „Nesretan slučaj? Da se čovjek utopi u kanti vode?“ Fredrik se nasmije i pogleda tamnoputu ljepoticu koja je prošla pored njih. „Vidi“, obrati mu se Iver, „ovdje je i jedan biskup. Baš me zanima kako su njega upecali.“ „Dojmljiva zbirka, moram priznati. Je li istina da i ravnatelja zatvora drži u šaci?“ „Recimo da je to samo dio priče.“ „Policija?“ Iver prešuti odgovor. „Koliko je taj visoko?“ „Fredrik, još si mlad. Iako si danas i ti ovdje s nama, još se nisi toliko upleo da više nema povratka. Ali vjeruj mi, što više znaš, to si dublje u svemu ovome. Kad bih barem mogao vratiti vrijeme...“ „A Sonny Lofthus? I Simon Kefas? Hoće li se to riješiti?“ „Pa... hoće.“ Sada je Iver promatrao sitnu živahnu djevojku koja je sjedila sama za šankom. Tajland? Vijetnam? Lijepa, mlada, dotjerana. Očito su joj dobro objasnili kako se ovdje treba ponašati. Djelovala je preplašeno i nezaštićeno. Baš kao i njegova Mai. Bilo mu je gotovo žao onog policajca. Sad se i on upecao u mrežu. Prodao je dušu zbog ljubavi mlađe žene pa će sada i on, baš kao i Iver, saznati što je to poniženje. Iver se nadao da će ga stići spoznati prije nego što Blizanac napravi ono što mora. Prije nego što ga preduhitri. Neko jezerce u Østmarki? Možda on i Lofthus dobiju svaki po jezero. Iver Iversen zatvori oči. Razmišljao je o Agnete. Došlo mu je da zavitla čašu martinija u zid. Ali umjesto toga samo je iskapi u jednom gutljaju.
„Centrala Telenora, služba za odnose s policijom.“ „Dobra večer, ovdje glavni inspektor Simon Kefas.“ „Znam, vidim broj s kojeg zovete. Nalazite se u krugu bolnice Ulleval.“ „Svaka čast. Ali želim da locirate jedan broj.“ 279
„Imate li nalog?“ „Hitno je.“ „U redu, sutra ću podnijeti izvještaj pa se konzultirajte s javnim tužiteljem. Ime i broj?“ „Imam samo broj.“ „A što onda trebate?“ „Lokaciju tog uređaja.“ „Možemo odrediti samo približnu lokaciju. Osim toga, ako se mobitel ne koristi, našim baznim stanicama trebat će vremena da uhvate signal. Uređaj svakih sat vremena pošalje signal.“ „Mogu nazvati taj broj pa ćete dobiti signal.“ „Znači da osoba ne zna da ga pratimo?“ „Pokušavao sam dobiti taj broj nekoliko puta u proteklih sat vremena i nitko se nije javio.“ „U redu. Dajte mi broj, nazovite osobu i vidjet ćemo kako vam možemo pomoći.“
Pelle se zaustavio na pustoj makadamskoj cesti. S lijeve strane teren se spuštao prema rijeci koja je svjetlucala na mjesečini. Ondje je bio i uzak mostić koji je vodio od makadamske ceste prema autocesti kojom su se dovezli. S desne strane bilo je polje kukuruza koji su se njihali na vjetru dok su se crni oblaci nalik negativu svijetlog neba obasjanog suncem kao prije samo nekoliko sati nadvijali nad tim prizorom. Dalje niz cestu, u šumi pred njima, nalazilo se njihovo odredište – velika vila s bijelom ogradom. „Trebao sam te odvesti na hitnu da te zašiju“, rekao je Pelle. „Nema veze“, odgovorio je momak i gurnuo krupnu novčanicu između sjedala. „Hvala ti na maramici.“ Pelle pogleda u retrovizor. Momak je svezao maramicu oko čela. Sad je bila natopljena krvlju. „Ma daj, neću ti naplatiti. Valjda i ovdje u Drammenu postoji hitna pomoć.“ „Možda odem sutra“, odgovori momak i privuče bliže crvenu torbu. „Ali prvo moram posjetiti ovog gospodina.“ „Jesi li siguran? Mislio sam da si rekao da je tip ubojica?“ Pelle pogleda garažu 280
ispred vile. Onoliki prostor, a nisu napravili posebnu garažu. Sigurno su zaljubljeni u američku arhitekturu. Pelleova baka živjela je na selu iz kojeg se stanovništvo masovno iseljavalo u Ameriku. Tamošnji zaljubljenici u prekooceanski način života gradili su kuće s trijemovima, ispred njih vijorile su se američke zastave, vozili su američke automobile i postavljali transformatore kako bi mogli koristiti uređaje koji rade na napon od 110 volti, tako da je svaka kuća imala jukebox, toster i hladnjak kupljen u Teksasu ili naslijeđen od djeda iz Bay Ridgea u Brooklynu. „Noćas neće nikoga ubiti“, objasni mladić. „Svejedno“, odgovori Pelle. „Da te ipak pričekam? Do Osla je pola sata vožnje, a netko drugi će te oderati. Isključit ću taksim...“ „Hvala ti na ponudi, Pelle, ali za nas je obojicu bolje da ne budeš svjedok. Shvaćaš li?“ „Ne.“ „Izvrsno.“ Momak izađe iz automobila, ali tad ipak zastane i pogleda Pellea. On slegne ramenima i polako krene. Začuo je kako kamenčići krckaju pod gumama, ali Pelle nije skidao pogled s momka u retrovizoru. Momak je stajao na cesti. A onda je u nekom trenutku samo nestao – kao da su ga šuma i tama jednostavno progutale. Pelle zakoči. Još je gledao u retrovizor. Samo je nestao. Baš kao i njegova žena. Nije mogao shvatiti kako ljudi koji su uvijek s tobom i ispunjavaju ti život mogu tek tako nestati i više ih nikad ne vidiš. Osim u snovima – ali onim lijepim snovima. Jer u noćnim morama također je nikad više ne bi vidio. U njima bi bila samo cesta i farovi koji im se približavaju. U noćnim morama on, Pelle Granerud, bivši talentirani vozač relija, ne uspije ni reagirati, ne stigne izvesti ni jednostavan manevar izbjegavanja pijanog vozača u suprotnoj traci. Umjesto da ko od šale učini ono što je svaki dan ponavljao na treninzima, on se smrznuo. Jer je znao da će izgubiti ono što ne smije. Dvije najvažnije osobe na svijetu. Dvije osobe koje je u tom trenutku on vozio iz bolnice. Svoj novi život. Život koji je taman bio započeo. Bio je otac tek tri dana. A onda se probudio u toj istoj bolnici. Prvo su mu rekli da je ozlijedio nogu. Zbog nekakvog nesporazuma i promjene smjena još nisu znali da su mu žena i dijete stradali u nesreći. To je saznao tek dva sata kasnije. Pokazalo se da je, što je očito nasljedno, alergičan na morfij, pa je proveo sate i sate u užasnim bolovima i zazivao njezino ime. Ali ona nije dolazila. A onda je, sat za satom i dan za danom, polako shvaćao i prihvaćao da je više nikad, nikad neće vidjeti. Ali nije ju prestao dozivati. Samo joj je htio čuti ime. Djetetu nisu ni bili odabrali ime. Pelleu tad padne na pamet da je bol prestao tek one večeri kad mu je ovaj momak spustio ruku na rame. 281
Još je vidio obris čovjeka u bijeloj kući. Stajao je uz golem prozor u osvijetljenoj sobi bez zavjesa. Kao na izložbi. Kao da nekoga očekuje.
Iver primijeti da ogromni čovjek i njegov sugovornik prilaze njemu i Fredriku. „Ne dolazi razgovarati sa mnom, nego s tobom“, reče mu Fredrik i udalji se. Vjerojatno je primijetio nešto rusko na šanku. Iver proguta slinu. Sve te silne godine poslovao je s tim ogromnim čovjekom i bio s njim u istoj kaši. Dijelili su sve uspjehe, kao i rijetke neuspjehe, poput onih valića svjetske ekonomske krize koji su se razbili i o norvešku obalu. No ipak se uznemirio i uplašio sad kad mu se približavao. Pričalo se da taj čovjek može podići svu svoju težinu golim rukama. I to ne jednom, nego devet puta zaredom. Naime, njegova zastrašujuća pojava bila je jedna stvar, a nešto posve drugo bila je svijest da njemu neće promaknuti ama baš ništa što izgovoriš, nijedna riječ ili drhtaj u glasu, pogotovo ono čega nisi ni svjestan da će te odati. On će primijetiti sve promjene u tvom držanju, boji lica, pokretu zjenica. „Gdje si, Iver?“ zabrunda glas. „Kako si? Agnete. Teško je, zar ne?“ „Da“, odgovori Iver i pogledom potraži konobara. „Htio sam te upoznati sa svojim znancem jer imate mnogo toga zajedničkog. Obojica ste odnedavno udovci...“ Čovjek s povezom preko oka pruži mu ruku. „I to zbog istog ubojice.“ „Yngve Morsand“, predstavi se čovjek i pruži ruku Iveru. „Moja sućut.“ „Također“, odgovori Iversen. A tako ga je, znači, poznavao. Brodovlasnik, muž one žene kojoj je netko odsjekao pola glave. Nekoje vrijeme bio glavni osumnjičeni, ali tad je policija pronašla DNK na mjestu zločina. DNK Sonnyja Lofthusa. „Yngve živi u okolici Drammena“, objasni gromada. „Ali večeras smo posudili njegovu kuću.“ „Stvarno?“ „Upotrijebit ćemo je kao mišolovku. Uhvatit ćemo Agneteinog ubojicu, Iver.“ „Naš Blizanac misli da će se Sonny Lofthus večeras okomiti na mene“, Yngve Morsand doda kroz smijeh i sam kružeći pogledom po prostoriji. „Kladio sam se da će biti obratno. Blizanče, naredi ovima svojima da posluže nešto jače od martinija.“ „To bi bio sljedeći logičan potez Sonnyja Lofthusa“, objasni ogromni čovjek. „Dosad je bio jako sustavan i predvidiv, pa vjerujem da ću dobiti okladu.“ Tad se ši282
roko osmjehne. Bijeli zubi ispod brkova, oči nalik prorezima na mesnatom licu. On položi šaku brodovlasniku na rame. „I radije bih da ne koristiš taj nadimak, Yngve.“ Brodovlasnik se naceri. „Misliš... Joj!“ Tad zine, a na licu mu se pojavi izraz nevjerice. Iver je gledao kako se golemi prsti spuštaju na brodovlasnikov vrat od čega se ovaj srušio od napadaja kašlja. „Dogovoreno?“ Ogromni čovjek podigne ruku prema šanku i pucne prstima. „Piće!“
Martha je zamišljeno vrtjela žličicu po kremi od planinskih kupina. Sa svih strana stola salijetali su je pitanjima. Je li je onaj tip već uznemiravao? Je li opasan? Ako je stanar Centra Ila, neće ga valjda – sačuvaj Bože – opet sresti? Hoće li prijaviti Andersa iako ju je onako odlučno obranio? Zna se da su ti narkomani ludi. Sigurno je drogiran i neće se ni sjećati što se dogodilo. Jedan je ujak zaključio da nepozvani gost sliči onom ubojici s televizije. Kako se zove, nije valjda neki stranac? Što je bilo, Martha, zašto šutiš? Pa, pusti je, valjda ti je jasno da je to strogo povjerljivo! „Jedem ovu kremu“, odgovorila je Martha. „Kušajte, izvrsna je. Donijet ću još.“ Anders ode za njom u kuhinju. „Čuo sam što je rekao“, zareži Anders. „Volim te? To je onaj tip kojeg smo sreli u hodniku u Ili. Onaj s kojim si komunicirala. Spetljala si se s njim?“ „Anders, nemoj...“ „Jeste li se jebali?“ „Prestani!“ „On ima nečistu savjest. Zato i nije izvukao pištolj. Zašto je došao, zar me htio ubiti? Zovem policiju...“ „I što ćeš im reći? Da si ničim izazvan opalio čovjeka u glavu nogom?“ „Tko će reći da sam bio ničim izazvan? Ti?“ „Ili taksist.“ „Ti?“ On je uhvati za nadlakticu. Nasmije se. „Da, ti ćeš to reći. Stala bi na njegovu stranu protiv mene. Kurvo...“ Ona se istrgne. Tad sruše pladanj s pudingom. Zdjelice se razbiju. U dnevnoj sobi zavlada muk. Martha odmaršira u hodnik, zgrabi kaput i krene prema izlazu. Ali onda zastane, okrene se pa uđe u dnevnu sobu. Ondje dohvati žličicu pa kucne po prljavoj čaši. Taj potez bio je suvišan – već je bila u središtu pozornosti. 283
„Dragi rođaci i prijatelji“, započne. „Samo sam vas htjela obavijestiti da je Anders imao pravo. Zbilja ne možemo izdržati do ljeta...“
Simon opsuje. Parkirao je u Kvadraturenu. Proučavao je kartu Osla i sektor u kojem se, kako su mu javili iz Telenora, nalazio onaj mobitel. Broj s kojeg mu je Sonny Lofthus poslao poruke. I za koji je Simon u međuvremenu saznao da je kupljen na ime Helge Sørensen. To je imalo smisla – poslužio se ispravama zatvorskog čuvara koji je bio na bolovanju. Ali gdje je sad? Sektor je činilo tek nekoliko ulica, ali to su bili najgušće naseljeni dijelovi grada. Prodavaonice, uredi, hoteli, stanovi. Netko mu pokuca na vjetrobransko staklo i on se prestraši. Kad je podigao pogled, ugledao je dotjeranu debeljuškastu djevojku u vrućim hlačicama, kojoj su grudi ispadale iz nekakvog korzeta. On odmahne glavom, a ona mu se izbeljila pa nestala. Zaboravio je da se nalazi u središtu prostitucije i da će svaka prostitutka muškarca koji sjedi u automobilu sam smatrati mušterijom. Pušenje u autu, desetominutna brza ševa u Bismarcku ili možda seks stojećke uz zidine tvrđave. Simon je već prošao kroz tu fazu. Nije se baš ponosio time, ali nekoć davno bio je spreman platiti za ljudski dodir i glas koji će mu šaputati da ga voli. To potonje smatralo se „posebnim uslugama“ i stajalo je dvije stotine kruna. Tad ponovo nazove onaj broj. Promatrao je prolaznike na pločniku nadajući se da će netko od njih posegnuti za mobitelom i tako se odati. Ali onda samo uzdahne i prekine vezu. Pogleda na sat. Mobitel je cijelo vrijeme bio na istom mjestu, a to je značilo da se Sonny umirio i da noćas neće raditi sranja. Ali zašto ga je onda mučio osjećaj da je to tako daleko od istine?
Sjedio je u tuđoj dnevnoj sobi i gledao kroz ogroman prozor. Iza njega jako svjetlo bilo je upereno u prozor da mu se vidi silueta, ali ništa više od toga. Nadao se da Sonny Lofthus ne zna kako izgleda Yngve Morsand. Pomislio je da je i Sylvester tako čekao. Dobri, glupi, odani Sylvester, onaj koji se uvijek bunio zbog nečega. A onaj mali gad ga je sredio. Vjerojatno nikad neće saznati kako. Jer neće biti istrage. Bo ga neće imati prilike mučiti, kušati osvetu kao čašu rosea koji ima okus po smoli, pa mnogi ne mogu ni smisliti to piće, ali njega je oduvijek podsjećalo na djetinjstvo, Telendos, prijatelje, ljuljanje u čamcu, a iznad njega vječno plavo grčko nebo i dvoglas mora i vjetra. Tad mu nešto zakrči u lijevom uhu. „Dolje na cesti okrenuo se neki automobil.“ „Je li tko izašao iz njega?“ upita Bo. Slušalica, žica i mikrofon bili su tako sitni 284
da se izvana na kontrasvjetlu sigurno nisu vidjeli. „To nismo uspjeli vidjeti, ali automobil upravo odlazi. Možda je netko zalutao.“ „Dobro. Budite spremni.“ Bo podesi pancirku. Lofthus neće stići ni zapucati, ali ipak,.. U dvorištu je ostavio dvojicu koja su trebala zgrabiti Lofthusa čim uđe u dvorište ili preskoči ogradu, a još je jedan čekao u hodniku iza otključanih ulaznih vrata. Svi drugi ulazi u kuću bili su zaključani ili zabarikadirani. Čekali su od pet sati i sad ih je već hvatao umor. A noć je tek počela. Ali sjećanje na Sylvestera valjda će ga održati budnim. Sjećanje i pomisao na to da će uhvatiti malog gada. Jer, on će doći. Ako ne noćas, onda sutra ili sljedeće noći. Bo se ponekad čudio kako tako golem čovjek – s jako malo ljudskih osobina – tako dobro poznaje ljudsku prirodu. Shvaćao je što pokreće i motivira običnog čovjeka, koje su mu slabosti, kako reagira na pritisak i strah, kako bilo koja spoznaja o temperamentu, sklonostima i inteligenciji može poslužiti da se iznenađujuće – ili kako je ogromni čovjek volio reći – razočaravajuće precizno predvidi svaki njegov sljedeći potez. Nažalost, gazda je sada naredio da ubiju dečka na licu mjesta, dakle da ga i ne pokušavaju uhvatiti. A to je značilo brzu i neoprostivo bezbolnu likvidaciju. Bo se pomakne kad je začuo nekakav zvuk. Ali i prije nego što se skroz okrenuo, pomislio je kako on, za razliku od svog gazde, nema sposobnost predvidjeti sljedeći potez tog tipa. Nije ju imao kad je ostavio Sylvestera samog, baš kao ni sada. Dečko je stajao na dovratku vrata koja vode iz dnevne sobe u garažu. Na glavi je imao krvavu maramicu. Kako je, jebote, ušao ako su zaključali garažu? Sigurno se uvukao straga, došao iz šume. A jedna od prvih stvari koje pametni narkomani nauče jest kako provaliti u zaključanu garažu. No to sad nije bilo najvažnije jer je dečko držao nešto u ruci. A ta stvar podsjećala je Boa na Uzi, izraelsku strojnicu koja ispaljuje olovo veličine devet puta devetnaest milimetara brže od prosječnog streljačkog plotuna. „Ti nisi Yngve Morsand“, reče Sonny Lofthus. „Gdje je on?“ „Evo ga!“ vikne Bo u mikrofon. „Gdje?“ „Ovdje“, ponovi Bo nešto glasnije. „U dnevnoj sobi.“ Sonny Lofthus osvrne se oko sebe i priđe mu s prstom na okidaču strojnice. Spremnik od trideset i šest metaka. Ali kad je ugledao slušalicu i žicu mikrofona, dečko zastane. „Pričaš s nekim drugim“, zaključi Sonny Lofthus. Uspio se odmaknuti korak prije nego što su se vrata hodnika otvorila, a u sobu je upao Stan. U ispruženoj ruci 285
stezao je pištolj. I sam Bo posegnuo je za svojim Rugerom, ali u sljedećem trenutku začuo je isprekidano štektanje Uzija i prasak razbijenog prozora iza sebe. Po sobi se razletjelo punjenje iz garniture i komadići parketa. Tip nije štedio metke, ali nije ni ciljao. Ipak je jedan Uzi smrtonosniji od dva pištolja, pa su se Bo i Stan bacili iza trosjeda. A onda je zavladala tišina. Bo je čekao, ispružen na leđima s pištoljem uperenim uvis jer bi tip mogao proviriti preko trosjeda. „Stan!“ vikne. „Drži ga!“ „Drži ga ti!“ vikne mu ovaj. „Jebote, frajer ima Uzi!“ Bou opet nešto zakrči u uhu. „Što se zbiva, šefe?“ Istog trenutka Bo začuje kako netko pokreće i turira motor u garaži. Morsand se odvezao svojim omiljenim Mercedesom 280CE iz 1982. na večeru kod Blizanca, ali ženin je auto – slatka mala Honda Civic – ostao u garaži. Naravno, žena sad nije bila u njemu jer ju je Morsand ubio, ali očito je ostavio ključeve u bravi. Dakle, tako provincijalci čuvaju svoje žene i svoje automobile. Tad se začuju povici iz dvorišta: „Pazi, pobjeći će!“ „Otvorio je garažu!“ Bo začuje kako tip ubacuje u brzinu. A onda se motor ugasio. Pravi amater – zar ne zna voziti i pucati? „Držite ga!“ Motor se opet upalio. „Čuli smo da ima Uzi...“ „Uzi ili Blizanac – sami birajte.“ Bo ustane i jurne do razbijenog prozora. Vidio je kako je automobil izletio iz garaže, a Nubbe i Evgeni stajali su ispred ulaza. Nubbe je ispalio nekoliko uzastopnih hitaca iz svoje Berette. Evgeni je podigao Remington 870 sa skraćenom cijevi i prislonio pušku na obraz. Trznuo se kad je oružje opalilo. Bo je vidio da se vjetrobransko staklo rasprsnulo, ali automobil je i dalje ubrzavao. Branik je pogodio Evgenija iznad koljena i odbacio ga uvis. On se savio i poletio naprijed, a onda ga je kabina bez vjetrobranskog stakla progutala kao kad kit proguta ribicu. Honda je proletjela kroz ogradu, prešla preko uske makadamske ceste i uletjela ravno u polje kukuruza s druge strane. Nije usporavala – probijala se kao ralica, a motor je urlao i ostavljao trag među klipovima obasjanim mjesečinom. Potom je automobil napravio širok luk i opet izbio na makadamsku cestu, samo nešto niže. Motor je zaurlao još glasnije kad je vozač očito dodao gas, a da prethodno nije otpustio kvačilo. A onda je ubacio u drugu i motor se skoro ugasio. Automobil je nastavio niz makadamsku cestu i – kako vozač nije upalio svjetla – nestao u mraku. „U auto!“ viknuo je Bo. „Moramo ga uhvatiti prije nego što se dočepa grada.“ 286
• • • Pelle je promatrao hondu u nevjerici. Začuo je pucnjeve i u retrovizoru vidio kako je honda izletjela iz dvorišta i ponijela sa sobom komade starinske bijele ograde. Vidio je i kako je automobil skrenuo u polje žitarica za koje su vlasnici primali državne subvencije, a onda izbio na cestu i nastavio svoju sumnjivu putanju. Momak očito nije imao nekog vozačkog iskustva, ali Pelle je odahnuo kad je na mjesečini ugledao obris krvave maramice iza razbijenog vjetrobrana. Barem je bio živ. Potom je začuo dreku iz kuće. Netko je napunio sačmaricu u toploj ljetnoj noći. I pokrenuo motor. Pelle nije imao pojma o kome je riječ. Momak mu je rekao da je – a to je možda bila istina, a možda i nije – onaj tip ubojica. Ubojica. Možda je ono bio neki pijanac za upravljačem, netko tko je upravo pušten s robije. Pelle nije imao pojma o čemu se radi. Znao je samo da se nakon mjeseci i godina za upravljačem konačno vratio. Opet se zatekao u situaciji u kojoj ima izbor reagirati kako treba ili se slediti. Opet može promijeniti putanju nebeskih tijela, a možda i ne. Onaj mladić također ne može biti sa ženom koju voli. Tad prstom pogladi sliku pored upravljača. A onda ubaci u brzinu i pojuri za hondom. Vozio je nizbrdo i prešao preko uskog mosta. Visoko iza njega u mraku su bliještali farovi. Dodao je gas, ubrzao pa okrenuo upravljač udesno, zgrabio ručnu i brzo stiskao papučice. Stiskao ih je i puštao kao kakav glazbenik, kao orguljaš u crkvi. A onda je okrenuo upravljač oštro ulijevo. Guzica mu se okrenula baš kako treba. Izletio je. Ali kad se zaustavio, stajao je točno posred ceste. Pelle zadovoljno kimne. Ipak nije izgubio osjećaj. A onda je ugasio motor, ubacio u prvu, povukao ručnu i izvukao se iz taksija preko suvozačkog sjedala. Provjerio je udaljenost između rubnika i automobila. Najviše dvadeset centimetara. Daljinskim je zaključao automobil i pješke krenuo prema autocesti. Mislio je na nju, uvijek na nju. Kad bi ga barem mogla vidjeti. Kad bi ga barem mogla vidjeti kako hoda. Stopalo ga uopće više nije boljelo, jedva da je hramao. Možda su liječnici imali pravo. Došlo je vrijeme da odbaci one štake.
287
37.
Ljetna noć bila je najmračnija u dva ujutro. S pustog vidikovca na rubu šume iznad Osla Simon je promatrao kako more mirno svjetluca pod velikim žutim mjesecom. „Onda?“ Stegnuo je baloner oko sebe kao da je odjednom zahladilo. „Baš sam ovamo vodio svoju prvu simpatiju. Uživali bismo u pogledu, ljubili se. Znaš...“ Primijetio je da se Kari nestrpljivo meškolji. „Tada nismo imali kamo. Ali i mnogo godina kasnije, kad sam već bio s Else, i s njom sam dolazio ovamo. Iako smo imali stan i velik krevet. Ovdje je bilo nekako... romantično i nevino. Kao prva ljubav.“ „Simon...“ Simon se okrene i još jednom pogleda čitav prizor. Patrolna vozila s rotacijskim svjetlima, policijske vrpce, plava Honda Civic s razbijenim vjetrobranom i žrtvom pod, blago rečeno, neprirodnim kutom na suvozačkom sjedalu. Mnogo policije. Previše policije. Panika. Patolog je prvi put stigao na mjesto zločina prije Simona. Smatrao je da je automobil udario žrtvu i slomio joj obje noge, a potom je žrtva preletjela preko poklopca motora i slomila vrat kad je udarila u naslon sjedala. Patolog se čudio što žrtva nema rane po licu i glavi nakon sudara s vjetrobranom, a tad je Simon izvukao zrno sačme iz presvlake. I on je zatražio analizu krvi s vozačkog sjedala jer se ti tragovi nisu podudarali s ranama na žrtvi. „Dakle, on nas je pozvao?“ upitao je Simon i pokazao prema Åsmundu Bjørns288
tadu koji je mahao rukama dok je razgovarao s jednim od forenzičara. „Da“, potvrdi Kari. „Automobil je registriran na ime Kjersti Morsand, jedne od Lofthusovih žrtava. Htio je...“ „Navodnih.“ „Molim?“ „Lofthus je samo osumnjičen za ubojstvo Kjersti Morsand. Je li netko porazgovarao s Yngveom Morsandom o svemu tome?“ „Kaže da ništa ne zna. Tvrdi da će večeras prespavati u Oslu, a auto je posljednji put vidio u garaži. Policija iz Drammena primila je prijavu o provali u njegov dom, ali prvi su susjedi daleko, pa nemamo svjedoka.“ Åsmund Bjørnstad krenuo im je ususret. „Znamo tko je bio na suvozačkom sjedalu. Evgeni Zubov. Poznati kriminalac. A kolege iz Drammena pronašli su čahure devet puta devetnaest milimetara na podu. Rasute su u širokom luku.“ „Uzi?“ Simon podigne obrvu. „Što da kažem medijima?“ Åsmund pokaže preko ramena. Prvi novinari već su se gurali iza policijske vrpce. „Kao i obično“, savjetovao ga je Simon. „Reci im nešto, ali zapravo im nemoj reći ništa.“ Bjørnstad uzdahne. „Doslovno nam skaču po glavi. Ne možemo ni raditi od njih. Mrzim ih!“ „Znaš, postao je prava medijska senzacija“, rekla je Kari dok se Bjørnstad spuštao u dolinu bljeskalica i kamera. „Pa, on je sposoban istražitelj“, nadoveže se Simon. „Ne mislim na Bjørnstada, nego na Lofthusa.“ Simon se iznenađeno okrene prema njoj. „Stvarno?“ „Zovu ga modernim teroristom. Pišu da je objavio rat organiziranom kriminalu i kapitalizmu, da čupa korov društva.“ „Ali i on je kriminalac.“ „A to priču čini još zanimljivijom. Pratiš li što pišu?“ „Ne.“ „A ne javljaš se ni na mobitel. Zvala sam te.“ „Bio sam zauzet.“ „Zauzet? Cijeli je grad okrenut naglavačke zbog ovih ubojstava, a tebe nema ni 289
u uredu ni na terenu. Simon, ti bi mi trebao biti nekakav autoritet.“ „Shvatio. Zašto si me zvala?“ Kari uzdahne. „Nešto sam razmišljala. Lofthus je među rijetkim punoljetnim osobama u ovoj zemlji koje nemaju bankovni račun, kreditnu karticu ni stalno prebivalište. Ali znamo da nakon ubojstva Kallea Farrisena ima dovoljno gotovine da plati noćenje u hotelu.“ „U Plazi je platio gotovinom.“ „Baš tako. Zato sam provjerila hotele. Od ukupno dvadeset tisuća hotelskih gostiju koji prenoće u Oslu samo ih šest stotina plaća gotovinom.“ Simon je pogleda. „Možeš li saznati koliko ih je odsjelo u Kvadraturenu?“ „Valjda mogu. Evo popisa hotela.“ Ona izvuče iz džepa presavijen list papira i upita: „Ali odakle ti sad to?“ Simon joj jednom rukom otme popis, a drugom izvadi naočale za čitanje i stavi ih na nos. Izravna list papira i pogledom preleti po adresama. Jedan hotel. Dva, tri, šest. U mnogima se plaćalo gotovinom, posebno u onima jeftinijima. Ali i dalje je na popisu bilo previše imena. A neki najjeftiniji nisu ni bili navedeni. Simon odjednom prestane čitati. Jeftin. Žena koja mu je pokucala na vjetrobransko staklo. Brz seks u autu, uz zid dvorca ili... Ili u Bismarcku. Hotel za prostitutke. Usred Kvadraturena. „Upitala sam te, odakle sad to?“ „Samo ti nastavi kopati po tome, ja moram ići.“ Simon krene prema automobilu. „Stani!“ vikne Kari i stane ispred njega. „Nemoj bježati. Što se zbiva?“ „Zbiva?“ „Simon, izoliraš se. Nemaš pravo na to.“ Kari odmakne kosu s lica. Simon tek tad shvati da i ona djeluje umorno. „Ne znam o čemu je riječ“, ona nastavi. „Možda želiš ispasti junak, možda se želiš proslaviti pred sam kraj karijere ili ispasti pametniji od Bjørnstada i Kriposa. Ali to ne ide tako. Ovaj je slučaj jednostavno poprimio prevelike razmjere da bi se dečki natjecali tko piša dalje.“ Simon je pogleda pa nježno kimne. „Možda si u pravu. A možda imam druge razloge.“ „Onda ih moraš podijeliti sa mnom.“ 290
„Ne mogu, Kari. Moraš mi vjerovati.“ „Kad smo bili kod Iversena, naredio si mi da pričekam vani jer si kršio pravila. Simon, ja samo želim raditi svoj posao. A ako mi ne kažeš o čemu je riječ...“ Glas joj je drhtao. Umorna je kako god okreneš, zaključi Simon, „U tom ću se slučaju morati obratiti nekome od nadređenih i reći mu što se zbiva.“ Simon odmahne glavom. „Kari, molim te, nemoj.“ „Zašto?“ „Zato što...“ Simon je pogleda ravno u oči. „Krtica je još među nama. Daj mi samo dvadeset i četiri sata. Molim te.“ Nije pričekao odgovor jer je znao da će on ionako nastaviti po svom. Simon je obiđe i krene prema svom automobilu. Osjećao je njezin pogled na potiljku. Dok se spuštao niz brda Holmenkollåsena, Simon je još jednom pustio snimku razgovora sa Sonnyjem. Ritmično lupanje. Povremeni povici. Tanki zidovi hotela Bismarck. Kako li mu je to promaklo?
Simon s visine promotri mladog recepcionara koji je proučavao njegove službene isprave. Sve te godine, a u Bismarcku vrijeme kao da je stalo. Osim tog klinca – on tad nije radio. Ali nema veze. „Da, vidim da ste policajac, ali ne mogu vam pokazati knjigu gostiju jer je nemamo.“ „Evo kako izgleda“, rekao je Simon i spustio sliku na stol. Mladić pogleda sliku. Očito je oklijevao. „Alternativa bi bila racija i zatvaranje ovog legla štakora“, započne Simon. „Što bi ti otac rekao kad bi saznao da je bordel zatvoren tvojom krivnjom?“ Simon je prilično dobro povezivao lica s obiteljskih fotografija. I ovaj put je pogodio. „Soba dvjesto šesnaest. Idete na kat pa ravno do...“ „Snaći ću se. Daj mi ključ.“ Mladić je opet oklijevao. Ali onda je otvorio ladicu, skinuo ključ s velikog svežnja i pružio ga Simonu. „Ali ne želimo nikakvu frku.“ Simon je obišao dizalo i u velikim se koracima uspeo stepenicama. Ušao je u hodnik i osluškivao. Tišina. Ispred sobe 216 izvukao je Glock. Spustio je prst na okidač. Gurnuo je ključ u bravu najtiše što je mogao i okrenuo ga. Zastao je na dovratku s pištoljem u desnoj ruci. Vrata je otvorio lijevom. Brojao je do četiri, provirio pa se 291
odmah povukao. Tad odahne. Unutra je bilo mračno, ali zavjese nisu bile navučene – izvana je dopiralo dovoljno svjetla da Simon vidi krevet. Bio je namješten i prazan. Ušao je i provjerio kupaonicu. Četkica za zube i pasta. Vratio se, upalio svjetlo, sjeo na nepotrebnu stolicu postavljenu uz zid. Izvukao je mobitel i okrenuo broj. Nešto u sobi zapišti. Simon otvori ormar. Iznad jedne aktovke svijetlio je mobitel sa Simonovim brojem na zaslonu. Simon prekine poziv i opet sjedne na onu stolicu. Dečko namjerno nije ponio mobitel da ga ne bi mogli pratiti. Ali vjerojatno nije očekivao da će ga itko pronaći u ovako gusto naseljenom dijelu grada. Simon je osluškivao u mraku. Negdje je neki sat odbrojavao sekunde prije kraja.
Markus je bio budan kad se Sin spustio niz ulicu. Mali je nadzirao žutu kuću otkako je ona druga osoba ušla u nju. Otad je prošlo nekoliko sati, a Markus još nije bio obukao pidžamu. Cijelo vrijeme spremno je čekao. Prepoznao je Sinovljev hod usred noći. Svjetla uličnih svjetiljki padala su po njemu dok je išao ulicom. Činio se umornim. Valjda je dugo hodao jer je i teturao. Markus pogleda kroz dalekozor. Sin je nosio odijelo, držao se za bok, a na čelu je imao crvenu maramicu. Zar mu se ono krv slijeva s lica? Ipak, morao ga je upozoriti. Markus oprezno otvori vrata sobe, išulja se niz stepenice, navuče cipele pa izjuri u dvorište i otrči preko urednog travnjaka. Sin ga je primijetio pa zastao pred samim ulazom u kuću. „Dobra večer, Markus. Kako to da ne spavaš?“ Miran nježan glas. Izgledao je kao da se vratio iz rata, ali zvučao je kao da priča priču za laku noć. Markus poželi da i njemu jednog dana kad odraste glas postane takav i da se prestane bojati. „Boli te?“ „Nešto mi je udarilo u auto“, nasmiješi se Sin. „Ništa strašno.“ „Netko ti je ušao u kuću.“ „Stvarno?“ Sin pogleda prema prozorima u tami. „Policija ili provalnici?“ 292
Markus proguta slinu. Vidio je njegovu sliku na televiziji, ali mama mu je rekla da se ne treba bojati jer on ubija samo druge zlikovce. A i na Twitteru su mnogi navijali za njega, pisali kako treba pustiti ološ da pobije drugi ološ, baš kao što su nekad gadni kukci potrebni da bi pobili one još gadnije. „Mislim da nije ni jedno od toga.“ „Stvarno?“ • • • Martha se probudila kad je netko ušao u sobu. Nešto je sanjala. Onu ženu s tavana. I dijete. U snu je vidjela dijete i bilo je živo, sve vrijeme bilo je ondje, zarobljeno u podrumu kao da je čekalo da ga netko oslobodi. A sad je bilo slobodno. I bilo je ondje pokraj nje. „Martha?“ Njegov glas. U onom divnom glasu primijetila je čuđenje. Okrenula se u krevetu i pogledala ga. „Rekao si mi da dođem“, objasnila je. „Nitko mi nije otvorio, ali znala sam gdje je ključ, pa sam...“ „Došla si.“ Ona kimne. „Ušla sam u ovu sobu. Nadam se da nemaš ništa protiv.“ On samo kimne i sjedne na rub kreveta. „Madrac je bio na podu“, rekla je Martha i protegnula se. „A dok sam ga namještala, s police je pala jedna knjiga. Stavila sam je na stolić.“ „Aha?“ „Zašto je madrac bio na...?“ „Sakrio sam se ispod njega“, odgovorio je. Nije skidao pogled s nje. „Poslije sam ga samo gurnuo i ostavio na podu. Što ti je to?“ Ispružio je ruku kojom se dotad bio držao za bok pa joj dotakao uho. Šutke je pustila da joj opipava naušnicu. Povjetarac je razgrnuo zastore koje je Martha bila pronašla u ormaru pa ih objesila. Trak mjesečine pao je u sobu i obasjao mu ruku i lice. Martha se trznula. „Nije strašno kako izgleda“, rekao je. „Rana na čelu i nije tako gadna. Ali krvariš još negdje. Gdje?“ On razgrne sako i pokaže joj. Desna strana košulje bila mu je natopljena krvlju. 293
„Što je to?“ „Metak. Samo me okrznuo. Nije to ništa strašno, samo malo krvarim. Uskoro će...“ „Umukni!“ Ona odgurne pokrivač, uhvati ga za ruku i povede u kupaonicu. Gledao ju je kako u gaćicama kopa po ormariću s lijekovima. Pronašla je sredstvo za dezinfekciju kojem je istekao rok još prije dvanaest godina, dvije role zavoja, vatu, škarice i gazu. Natjerala ga je da skine košulju. „Kao što vidiš, samo sam izgubio malo sala“, on se nasmiješi. Vidjela je ona i gore, no rana ipak nije bila tako bezazlena. Isprala mu je rane pa vatom zatvorila ranice koje je metak napravio na ulazu i izlazu. A onda mu je zamotala zavoj oko trbuha. Strgnula mu je maramicu s čela skorenu od krvi. Iz poderotine poteče svježa krv. „Gdje ti je majka držala pribor za šivanje?“ „Nema potrebe za...“ „Rekla sam ti da šutiš.“ Još četiri uboda i za četiri minute zašila mu je ranu. „Vidio sam onu aktovku u hodniku“, rekao je dok mu je omatala zavoj oko glave. „Taj novac nije moj. A grad je dao dovoljno sredstava za renoviranje. U svakom slučaju, hvala ti.“ Zalijepila je krajeve zavoja i pomilovala ga po obrazu. „A sada bi trebao...“ On je poljubi. Ravno u usta. A onda je pusti. „Volim te.“ A onda ju je poljubio još jednom. „Ne vjerujem ti“, rekla je. „Ne vjeruješ mi da te volim?“ „Ne vjerujem ti da si se već ljubio s curama. Stvarno se grozno ljubiš.“ Oči mu se zacakle od veselja. „Pa, već dugo nisam. Kako ono ide?“ „Nemoj se truditi izbjeći greške. Samo pusti da se događa. Poljubi me lijeno.“ „Lijeno?“ „Kao neka nježna pospana zmija. Ovako.“ Tad mu pažljivo uzme glavu u ruke i približi usne njegovima. Pomislila je koliko je sve to što se događa među njima prirodno, kao neka uzbudljiva ali nevina dječja igra. Vjerovao joj je. Baš kao i ona njemu. 294
„Vidiš?“ prošaptala je. „Više usnama, manje jezikom.“ „Stisni kvačilo i otpusti gas?“ Ona se glasno nasmije. „Baš tako. Idemo u krevet?“ „A što će se tamo dogoditi?“ „Saznat ćemo. Kako rana? Hoćeš li izdržati?“ „A što treba izdržati?“ „Ne pravi se blesav.“ On je opet poljubi. „Jesi li sigurna?“ prošaptao je. „Nisam. Zato je bolje da odmah...“ „Idemo u krevet.“
Rover ustane i glasno zastenje dok je ispravljao leđa. U naletu strasti nije ni primijetio da se ukočio. A to mu se zna dogoditi dok vodi ljubav s Janne koja ponekad – a ponekad i ne – svrati vidjeti što on to radi. Pokušao joj je objasniti da jebavanje s motorima i nije toliko različito od onog što oni rade. U oba se slučaja zaneseš u istom položaju i ne primjećuješ bol u mišićima ni koliko je zapravo vremena prošlo. Ali kad završiš, sve to dođe na naplatu. Svidjela joj se ta usporedba. Ali, takva je Janne. Rover obriše ruke. Posao je završen. Na kraju krajeva Harleyju je ugradio i nov ispuh. Šlag na torti. Kao kad majstor naštima klavir koji je upravo završio. Razlozi nisu bili praktični – na ispuhu i pročišćivaču zraka moglo se uštedjeti do dvadeset konja, ali zna se da je ispuh ondje radi zvuka. Radi divnog brundanja, sočnog basa, što Roveru predstavlja jedinstven doživljaj. Naravno, mogao je odmah upaliti motor te čuti tu glazbu i tako potvrditi ono što je već znao. Ili je to mogao sačuvati kao poklon za sutra kad ustane. Janne mu je uvijek govorila da zadovoljstvo ne treba odgađati jer nikad ne znaš hoćeš li dočekati sutra. Tako je valjda Janne i postala ono što je danas. Skidao je ulje s prstiju i hodao prema prostoriji u dnu garaže gdje će oprati ruke. Pogledao se u ogledalo. Crne ratničke boje i zlatan zub. Kao i uvijek, sve druge potrebe – hrana, piće, odmor – javljale su se istovremeno, i to čim bi završio s poslom. To mu je bio najdraži trenutak u poslu. Ali često bi poslije takvih poslova osjećao i neku ogromnu prazninu. Tad bi si postavljao pitanja „Pa što onda?“ ili „Čemu sve ovo?“, ali sad je odagnao te misli i zagledao se u toplu vodu koja je tekla iz slavine. Odjednom se trgne iz razmišljanja. Zatvori slavinu. Zvuk je dolazio iz garaže. Janne? Što je sad? 295
„Volim te“, rekla je Martha. U jednom trenutku on zastane – i on i ona bili su zadihani, zajapureni, znojni – pa joj obriše znoj s grudi plahtom. Rekao joj je da u kući nije sigurno, da bi netko mogao banuti svakog časa. A ona mu je odgovorila da jednom kad tako odluči, nije baš plašljiva. I da ga – kad ju je već natjerao da priča – voli. „Volim te.“ A onda su nastavili gdje su stali.
„Samo si mene prestao opskrbljivati oružjem“, rekao je čovjek i skinuo tanku rukavicu. Rover nikad u životu nije vidio veću šaku. „No problemi nastanu kad počneš nabavljati oružje mom neprijatelju.“ Rover nije ni pokušao pobjeći. Dvojica su ga držala, a treći je stajao pored onog ogromnog čovjeka i nišanio u Rovera. Rover je odmah prepoznao taj pištolj – osobno ga je modificirao. „Kad si klincu dao Uzi, skoro pa si mi poslao svoju posjetnicu s porukom da idem kvragu. Jesi li baš to htio, poslati me kvragu?“ Rover mu je tek tada mogao odgovoriti. Htio mu je reći da je s obzirom na ono što je znao o Blizancu, mislio da je i onaj kojem je nabavio Uzi jedan od njegovih ljudi. Ali nije. Htio je još malo živjeti. Još barem nekoliko sekundi. Zurio je u motocikl iza ogromnog čovjeka. Janne je bila u pravu. Trebao ga je upaliti. Zatvorio je oči, osluškivao. Trebao je sebi priuštiti više tih sitnih zadovoljstava. Ta je činjenica tako očita da je gotovo banalna, a opet je tako nepojmljiva da tek na samom kraju shvatiš koliko je zapravo banalna: u životu je sigurno samo to da te kad-tad čeka smrt. Čovjek spusti rukavice na radni stol. Nalikovale su upotrijebljenim kondomima. „Pa, da vidimo...“ reče i pogleda prema alatu koji je visio na zidu. Potom uperi kažiprst u njega i tiho započne: „Eci, peci...“
296
38.
Vani je svitalo. Martha se privila uz Sonnyja. Noge su im bile isprepletene. Ritam disanja mu se promijenio, ali nije otvorio oči. Ona ga pomiluje po trbuhu, a njemu na licu zatitra osmijeh. „Dobro jutro, ljubavniče“, ona prošapće. On se široko nasmiješi i napravi grimasu kad se pokušao okrenuti prema njoj. „Boli?“ „Samo malo sa strane“, on zastenje. „Više ne krvariš. Provjerila sam nekoliko puta tijekom noći.“ „Što, provjeravala si dok sam spavao? Ti si se stvarno opustila.“ Tad je poljubi u čelo. „Rekla bih da ste se vi sinoć opustili, gospodine Lofthus.“ „Imaj na umu da mi je ovo bio prvi put“, odgovori Sonny. „Još ne znam što zapravo znači opustiti se.“ „Stvarno znaš lagati“, ona se nasmije. I on se nasmije. „Razmišljala sam o nečemu“, započne Martha. „O čemu?“ „Pobjegnimo. Nestanimo ovog trena.“ On je šutio, ali primijetila je da mu nešto nije bilo po volji. I tad su navrle suze, 297
tako naglo i silovito, kao kad rijeka odnese branu. On se okrene i zagrli je. Pričekao je da se plač smiri. „Što si im rekla?“ upita je. „Rekla sam da Anders i ja ne možemo izdržati do ljeta“, govorila je kroz suze. „Da se moramo odmah razići. Odnosno, da ja tako želim. A onda sam otišla. Izjurila sam na ulicu, otrčala na cestu i pozvala taksi. Vidjela sam da trči za mnom, a za njim i ono čudovište od njegove majke.“ Nasmijala se, a onda opet briznula u plač. „Oprosti“, jecala je. „Baš sam... Stvarno sam glupa! Zaboga, što ja uopće radim ovdje?“ „Pa, voliš me“, on joj promrmlja u kosu. „Eto što radiš ovdje.“ „I što onda? Tko želi voljeti ubojicu? Ili čovjeka koji čini sve da i sam izgubi glavu, pa će sigurno kad-tad nastradati? Znaš li kako te zovu na internetu? Buda s mačem! Bivši robijaši koje su ispitali opisuju te kao nekakvog sveca. Ali znaš što?“ Ona obriše suze. „Mislim da nisi ništa manje smrtan od svih onih koji su prošli kroz Centar Ila.“ „Otići ćemo.“ „Ako odlazimo, onda idemo odmah.“ „Imam još dvoje, Martha.“ Ona odmahne glavom i suze joj opet poteku niz obraze. Potom ga udari šakom u grudi kao da joj je svega dosta. „Sad je kasno, kako ti to nije jasno? Svi su ti za petama.“ „Ostalo mi je još samo to dvoje. Onaj koji je sredio da mi otac pogine kako bi ispalo da je on bio krtica. I krtica. Kad to riješim, možemo ići.“ „Samo dvoje? Ubit ćeš još samo dvoje ljudi pa odlazimo? Tebi je to tako jednostavno?“ „Nije, Martha, uopće mi nije jednostavno. Nijedno mi ubojstvo nije bilo jednostavno. I nije točno ono što govore – da s vremenom postane lakše. Ali moram to učiniti. Ne mogu drugačije.“ „Stvarno misliš da ćeš preživjeti?“ „Ne.“ „Ne?“ „Ne.“ „Ne! Ali zašto mi onda pričaš o...“ „Zato što mogu planirati budućnost za slučaj da ipak preživim.“ 298
Ona zašuti. On je pomiluje po čelu, obrazu, vratu. A onda progovori. Tiho, polako, kao da pomno i strpljivo bira svaku riječ. Ona ga je slušala. Pričao je o svom djetinjstvu i ocu. O njegovoj smrti i svemu što je uslijedilo. Slušala ga je i shvaćala. Slušala je, ali ništa joj nije bilo jasno. Kad je završio, u sobu se kroz zavjese uvuklo sunce. „Čuješ li ti sebe?“ prošaptala je. „Shvaćaš li ti kakvo je to ludilo?“ „Da“, složi se on. „Ali nije mi preostalo ništa drugo.“ „Dakle, jedino ti je preostalo pobiti hrpetinu ljudi?“ On uzdahne. „U životu sam imao samo jednu želju. Htio sam postati nalik ocu. Ali kad sam pročitao onu oproštajnu poruku, njega je nestalo. A tada sam nestao i ja. Tek kad sam u zatvoru saznao što se zbilja dogodilo – kako se žrtvovao da bi spasio mene i mamu – ponovo sam se rodio.“ „Ponovo si se rodio da bi napravio – ovo?“ „Volio bih da sam imao drugog izlaza.“ „Ali zašto? Da bi naslijedio oca? Da bi sin...“ ona zastane usred rečenice i niz obraz joj kliznu posljednje suze jer sad si je tako obećala, „dovršio ono što ocu nije uspjelo?“ „Učinio je što je morao. Sad ja radim ono što moram. Da bi spasio nas, pristao je na tu sramotu. Kad završim s ovim, zauvijek je gotovo. Obećavam ti. Sve će biti u redu.“ Ona se zagleda u njega. „Moram razmisliti“, reče naposljetku. „A ti spavaj.“ Zaspao je, ali ona je i dalje bila budna. Utonula je u san tek kad su se vani oglasile ptice. Sada je već bila prilično sigurna da je posve poludjela. Zavrtio joj je glavom još kad ga je prvi put ugledala. Ali tek kad je otključala vrata žute kuće, pronašla naušnice Agnete Iversen u kuhinji i stavila ih na uši, shvatila je da nije ništa manje luda od njega.
Marthu je probudila dječja igra na ulici. Začula je vesele povike i toptanje. Pomislila je kako nevinost ide ruku pod ruku s neznanjem. Spoznaje ne donose ništa novo, nego samo kompliciraju stvari. On je spavao pored nje tako čvrsto da je pomislila kako je već umro. Pomilovala ga je po obrazu. Nešto je promrmljao, ali nije se probudio. Kako netko koga progone može spavati tako čvrstim snom? I to pravim 299
snom pravednika. Voljela bi znati kako to izgleda. Izvukla se iz kreveta, odjenula i sišla u kuhinju. Pronašla je kruh, malo soka i kavu, ali to je bilo sve. Sjetila se da je u podrumu sjedila na škrinji. Možda u njoj pronađe zamrznutu pizzu ili nešto slično? Sišla je i povukla ručku. Ali bilo je zaključano. Okrenula se i pogled joj je pao na nosač gdje je visio ključ na kojem je pisalo nešto nečitkim rukopisom. Uzela je taj ključ i gurnula ga u bravu. Voila! Podigla je poklopac, nagnula se pa je po grudima i vratu zapuhnula hladnoća. A onda je vrisnula iz sve snage i spustila poklopac. Okrenula se i kliznula na pod leđima naslonjena na škrinju. Čučala je i duboko disala na nos. Treptanjem je pokušavala otjerati prizor trupla koje ju je iznutra gledalo otvorenih bijelih usta, s trepavicama prekrivenim injem. Puls joj se toliko ubrzao da joj se zavrtjelo. Osluškivala je otkucaje svog srca. I glasove. Začula je dva glasa. Jedan je urlao da je luda, da je on ubojica, neka bježi, nestane. Drugi joj je govorio da je truplo samo opipljivi dokaz istine koju je već znala i prihvatila. Da, on ubija. Ubija ljude koji su to zaslužili. Onaj histerični glas naredi joj neka ustane. Taj glas nadjačao je onaj koji joj je govorio da je to samo panika koja ju je kad-tad morala sustići. Naposljetku, ona je još sinoć odabrala. Ne, nije. I tek joj tad sine. Ona ustvari ima izbora. Može skočiti u zečju rupu i zakoračiti u njegov svijet ili ostati u svijetu normalnih ljudi. Sada joj je bila posljednja prilika da se povuče. Sljedeće sekunde bit će od presudne važnosti za njezin život. Posljednja prilika... Ustala je. Iako joj se još uvijek vrtjelo, znala je da ima snage potrčati. Neće je moći sustići. Tad duboko udahne. Krv je konačno donijela kisik do mozga. Naslonila se na poklopac škrinje, ugledala svoj odraz na sjajnoj površini. I naušnice. Volim ga, pomislila je. Eto što radim ovdje. A onda je ponovo podigla poklopac. Truplo je iskrvarilo po većini namirnica. No po zastarjelom dizajnu pakiranja ribljih štapića ipak je zaključila da su namirnice stare barem deset godina. A to je imalo smisla. Tad se usredotočila na disanje, razmišljanje, odbacivanje nevažnih misli. Želi li nešto pojesti, morat će otići do trgovine. Mogla bi i one klince upitati gdje je najbliži dućan. Da, to želi. Jaja sa slaninom. Svjež kruh. Jagode. Jogurt. 300
Potom spusti poklopac i čvrsto zatvori oči. Pomislila je da će zaplakati. Ali nije. Samo je prasnula u smijeh. Smijala se histerično, kao netko tko je upravo skočio u zečju rupu, pomislila je. A onda je otvorila oči i uspela se stepenicama. Kad je stigla gore, shvatila je da sve vrijeme pjevuši. That you’ve always been her lover and you want to travel with her... Luda. ... and you want to travel blind and you know that she will trust you. Luda, luda. ... ‘cause you’ve touched her perfect body with your mind.
Markus je igrao Super Marija kraj otvorenog prozora, kad je začuo kako se vani otvaraju vrata. Pogledao je kroz prozor. Bila je to ona lijepa žena. Barem je danas bila lijepa. Izašla je iz žute kuće i krenula prema ulazu u dvorište. Markus se sjeti kako se Sin razveselio kad mu je sinoć rekao da ga ona čeka u kući. Markus nije znao mnogo o tome, ali činilo mu se da je Sin zaljubljen u nju. Žena priđe curicama koje su igrale gumi-gumi i nešto ih upita. One su pokazale rukom, a ona se nasmiješila, nešto im odgovorila i brzo krenula u smjeru koji su pokazale. Markus se upravo bio vratio igrici, kad je primijetio da se pomiču zavjese u spavaćoj sobi. Tad priđe dalekozoru. Bio je to Sin. Stajao je na prozoru, škiljio i držao se za bok omotan zavojem. Bio je gol. I smiješio se, djelovao je sretno. Kao Markus na Badnjak, malo prije otvaranja poklona. Ustvari, više kao Markus kad se probudi na božićno jutro i sjeti svih poklona koje je dobio. Sin izvuče ručnik iz ormara, otvori vrata i krene van, ali onda zastane. Pogleda u stranu prema stolu. I zgrabi nešto s njega. Markus izoštri sliku. Bila je to knjiga u crnom kožnatom uvezu. Sin je otvori i započne čitati. A onda mu padne onaj ručnik. Tad sjedne na krevet i nastavi čitati. Listao je knjigu. Dugo je tako sjedio, a Markus je vidio kako mu se izraz lica neprekidno mijenja dok mu se čitavo tijelo grči... A onda se sav stisnuo. Potom je naglo ustao i bacio knjigu u zid. A onda je učinio isto s obližnjom svjetiljkom. Opet je dodirnuo onaj zavoj, viknuo pa sjeo na krevet. Pognuo je glavu i gurao je među koljena, a ruke je omotao oko vrata. I dok je tako sjedio, činilo se da mu se cijelo tijelo trese. 301
Markus shvati da se dogodilo nešto strašno, ali nije znao što. Došlo mu je da odjuri k njemu, da nešto učini ili kaže, utješi ga. Znao je kako se to radi jer je često tješio mamu. Rekao bi joj nešto lijepo, podsjetio je na nešto što su zajedno radili. A kako toga nije bilo mnogo, ona bi se brzo sjetila na što je mislio. Tužno bi se nasmiješila i pomilovala ga pa bi joj odmah bilo bolje. Ali Markus nije znao što bi uopće rekao Sinu jer se njih dvojica i nisu poznavala. Osim toga, možda Sin hoće biti sam. Markus je to mogao shvatiti – i sam je bio takav. Kad bi ga mama tješila zbog toga što ga je netko gnjavio, Markus bi se samo naljutio – njezino tješenje činilo ga je samo još slabijim i ispadalo je da su nasilnici u pravu, da je on stvarno slabić. Ali Sin nije slabić. Nije valjda? U međuvremenu Sin se okrenuo prema prozoru i vidjelo se da plače. Oči su mu bile crvene, a suze su mu se slijevale niz obraze. Ali što ako je Markus pogriješio? Što ako je Sin isti kao on? Ne, to nije istina, Sin nije takav! On je velik, jak, hrabar i pomaže onima koji to nisu. Ili onima koji još nisu postali takvi. Sin opet dohvati onu knjigu i počne nešto pisati. Malo kasnije istrgne taj list iz knjige, izgužva ga i baci u koš pored vrata. Pa sve ispočetka. Tog je puta pisao mnogo kraće. Potom je istrgnuo i tu stranicu pa još jednom pročitao što je napisao. A onda je zažmirio i prislonio usne na papir.
Martha je spustila vrećicu s namirnicama na radnu ploču u kuhinji pa obrisala znoj s čela. Trgovina je bila dalje nego što je očekivala i na povratku se jako žurila. Pod slavinom je isprala jagode u košarici pa odabrala dvije najveće i najljepše među njima, a onda ih sa stručkom ljutića koji je usput nabrala ponijela sa sobom. Tijelom joj prođe val sreće već od same pomisli na njegovu vruću kožu pod pokrivačem. Pomislila je da je sad poput narkomanke koju obuzme onaj tako dobar osjećaj čim pomisli na drogu. A on je sad postao njezina droga. Navukla se već nakon jedne doze! To je njezino prokletstvo i užitak. Već je bila na stepenicama, kad je ugledala otvorena vrata spavaće sobe. Pomislila je da nešto nije u redu. U kući je bilo previše tiho. U krevetu nije bilo nikoga. Na podu je ležala razbijena svjetiljka. Njegova odjeća je nestala. Pod krhotinama svjetiljke vidjela je onu crnu knjigu koju je i sama ranije pronašla. Zazvala ga je po imenu iako je znala da ga nema. Kad se vratila, dvorišna vrata bila su otvorena iako ih je ona prije zatvorila za sobom. Došli su po njega, baš kako joj je i najavio. Očito se opirao, ali uzalud. Ostavila ga je samog, usnulog, nije ga ču302
vala, nije... Okrenula se i primijetila list papira na jastuku. Papir je bio žut i činio se otrgnut iz bilježnice. Riječi su bile ispisane starom kemijskom koja je još ležala kraj jastuka. Odmah je pomislila da je to olovka njegova oca. A prije nego što je pročitala što piše, pomislila je da se povijest ponavlja. Dok je čitala, ispustila je cvijeće iz ruku i pokrila usne dlanom kako bi sakrila bolan izraz lica i oči pune suza. Draga Martha, molim te, oprosti mi, ali sada moram nestati Uvijek ću te voljeti. Sonny
303
39.
Markus je sjedio na krevetu u žutoj kući. Nakon što je ona žena onako izjurila kroz vrata samo dvadeset minuta nakon što je Sin otišao, Markus je pričekao još deset minuta pa shvatio da se neće vratiti. A onda je prešao ulicu. Ključ je bio na starom mjestu. Krevet je sad bio namješten, a krhotine lampe bile su u košu za smeće. Ispod njih pronašao je i dva izgužvana lista papira. Riječi na njima bile su ispisane lijepim, gotovo ženskim rukopisom. Draga Martha, tata mi je jednom ispričao kako je vidio čovjeka koji se utapao. Bio je u patroli, sve se zbivalo usred noći. Neki ga je dječak dozivao s obale kraj marine. Kad su trebali pristati, dječakov otac je pao u vodu. Kako nije znao plivati, uhvatio se za čamac, ali dječak ga nije mogao izvući. Kad je patrola stigla, otac je već odustao od borbe, pustio se i potonuo. Sve je to trajalo samo nekoliko minuta, a tata je pozvao ronioce. U pozadini dječak je neutješno plakao. I dok su tako čekali, onaj se čovjek odnekud pojavio i posve blijed pokušao uhvatiti zrak. Dječak je radosno vrisnuo, ali otac je odmah opet potonuo. Tata je skočio za njim, ali bilo je previše mračno. Kad je izronio, ugledao je lice onog dječaka. Još je bio radostan jer je mislio da je sada sve u redu – mislio je da je otac uspio udahnuti, a i policija je stigla. Tata mi je rekao da je vidio kako se dječaku slomilo srce kad je shvatio da se 304
Bog samo poigravao s njim i puštao ga da misli kako mu je vratio ono što mu je netom oduzeo. Tata je tada rekao da je Bog, ako postoji, zacijelo okrutan. Sad mislim da shvaćam o čemu je govorio. Jer, konačno sam pronašao njegov dnevnik. Možda je htio da znamo. Možda je samo bio okrutan. Zašto bi inače pisao dnevnik i sakrio ga na tako očitom mjestu, ispod madraca? Martha, život je pred tobom. Mislim da ga možeš iskoristiti za nešto dobro. Ja nisam bio te sreće. Oprosti mi, ali sada moram nestati. Uvijek ću te voljeti. Sonny
Markus pogleda prema stolu. Ondje je još ležala ona knjiga koju je čitao Sin. Crne korice, žute stranice. Prelistao ju je. Odmah je shvatio da je to dnevnik, ali da ga taj čovjek nije vodio iz dana u dan. Nekada bi između datuma prošlo i nekoliko mjeseci. Na drugim bi mjestima stajao samo datum i nekoliko rečenica. Naprimjer, pisalo je da će se nekakva „trojka“ raspasti jer je nešto stalo između njih. Tjedan dana kasnije pisalo je da je Helene trudna i da su kupili kuću. Ali i da je od policijske plaće teško preživjeti te da je šteta što su i njegovi i Heleneini roditelji tako siromašni da im ne mogu pomoći. A dosta kasnije pisalo je kako mu je drago što je Sin počeo trenirati hrvanje. Potom je pisalo da je banka povećala kamate, pa jednostavno neće moći otplaćivati rate, stoga mora nešto poduzeti da ne završe na cesti. Mora nešto smisliti. Helene je obećao da će sve biti u redu. Srećom, čini se da dečko nije ništa primijetio. 19. ožujka Sonny kaže da želi biti kao ja i da će postati policajac. Helene misli da se previše uvrgao na mene i da me idealizira. Odgovorio sam joj da je to tako sa sinovima, i ja sam bio takav. Sonny je dobar dečko, možda i previše dobar za ovaj grubi svijet, ali imati takvog sina pravi je blagoslov. A onda su uslijedile stranice koje Markus nije baš shvaćao. Riječi poput neizbježan osobni bankrot i prodati dušu vragu. I ime Blizanac. 305
Markus nastavi listati. 4. kolovoza Danas su opet razgovarali o krtici. Tvrdili su da Blizanac ima svog čovjeka među nama. Nevjerojatno je koliko su ljudi nemaštoviti, čak i kad su policajci. Uvijek govore jedan ubojica, jedan izdajica. Kako to da ne shvaćaju genijalnost dinamike dvojca? Jedan uvijek ima alibi dok je drugi aktivan, pa tako obojica posve izbjegavaju sumnju u dovoljnom broju slučajeva da ih to automatski diskvalificira kao potencijalne krtice. Da, dobro smo to osmislili. Štoviše, savršeno. Korumpirani, jadni policajci koji su se odrekli svih ideala za šaku srebrnjaka. Droga, trgovina ljudima, pa čak i ubojstva – nema veze. Više ništa nije važno. Ima li povratka? Postoji li mogućnost priznanja, kazne i oprosta, a da pritom ne uništim sve oko sebe? Ne znam. Samo znam da ne mogu više. Markus zijevne. Čitanje ga je uvijek uspavljivalo, posebno kad bi u nečemu bilo toliko nerazumljivih riječi. Prelistao je još nekoliko stranica. 15. rujna Koliko još možemo ovako, prije nego što Blizanac otkrije tko smo? Komuniciramo putem adresa na Hotmailu s tuđih, ukradenih računala koje smo „posudili“ iz policijskog skladišta, ali ni to nije posve sigurno. S druge strane, da je htio, mogao je nadzirati mjesta primopredaje. Kad sam prošlog tjedna uzimao omotnicu zalijepljenu s donje strane stola u kafiću Broker u Bogstadveienu, bio sam siguran da su me otkrili. Za šankom je sjedio neki tip i piljio u mene, a iz aviona se vidjelo da je neki krimos. Nisam se prevario. Prišao mi je i rekao mi da sam ga deset godina ranije uhitio zbog preprodaje ukradene robe. I da je to najbolje što mu se dogodilo u životu jer je nakon toga prestao s tim sranjima pa da sad s bratom vodi ribnjak. Pružio mi je ruku, zahvalio mi i otišao. Stvarno lijepo. U omotnici me dočekalo Blizančevo pismo. Želi da ja – očito nije znao da nas je dvojica – napredujem u policiji, da se probijem na viši položaj od kojeg će on više profitirati. Odnosno, obojica ćemo imati koristi od toga. Ključne informacije i velika lova. On će pomoći i povući neke veze. Naglas sam se nasmijao. Taj tip je lud, i to spada u onu vrstu luđaka koja neće stati dok ne zavladaju svijetom. Sam neće stati – netko ga drugi mora zaustaviti. Pokazao sam pismo S.-u. Ne znam zašto, ali on se nije smijao.
306
Markus je kroz otvoren prozor začuo kako ga zove majka. Sigurno joj nešto treba. Mrzio je kad bi ga samo tako dozivala kroz prozor, kao da joj je pas. On nastavi listati. 6. listopada Nešto se dogodilo. S. želi da stanemo dok smo u prednosti, da zamrznemo operaciju. A Blizanac mi već danima ne odgovara na e-mailove – što se nikad prije nije dogodilo. Možda rade zajedno? Ne znam, ali svjestan sam da se iz nečega ovako važnog ne može izaći samo tako. Znam da mi S. više ne vjeruje. Iz istog razloga iz kojeg ja više ne vjerujem njemu. Pokazali smo jedan drugome svoje pravo lice. 7. listopada Noćas sam konačno shvatio sve. Blizanac treba samo jednog od nas i upravo će to dobiti – samo jednog. Onaj drugi je bezvrijedan ogorčeni svjedok, netko koga se treba riješiti. A S. je to shvatio prije mene. I zato se žurim, moram ga srediti prije nego što on sredi mene. Zamolio sam Helene da sutra odvede Sonnyja na natjecanje jer moram nešto završiti. A S.-u sam predložio da se večeras u ponoć nađemo kod srednjovjekovnih ruševina u Maridalenu i popričamo. Zvučao je pomalo iznenađeno što tražim da se nađemo tako kasno i na tako pustom mjestu, ali pristao je. 8. listopada Tako je tiho. Napunio sam pištolj. Spoznaja da ćeš uskoro okončati nečiji život baš je čudan osjećaj. I sam se pitam kako sam se našao u ovoj situaciji. Zbog brige za obitelj? Ili za samoga sebe? Možda sam ipak pao u iskušenje misleći da ću postići više od svojih roditelja, izgraditi život koji je nekima drugima bez zasluga ponuđen na pladnju. Jesam li bio hrabar i odlučan, ili blag i popustljiv? Jesam li loš čovjek? Često sam si postavljao pitanje: kad bi moj sin bio u ovoj situaciji, bih li htio da učini što sam ja učinio? I tad odgovor postaje stvarno jednostavan. Spreman sam krenuti u Maridalen. Vidjet ćemo kakav ću se vratiti. Možda se vratim kao ubojica. Čudno, ali ponekad – valjda svi imamo to u sebi – se molim da netko jednom pronađe moj dnevnik.
I više ništa nije pisalo. Markus prelista preostale prazne stranice sve do onih istrgnutih s kraja. A onda vrati knjigu na policu pa polako siđe niz stepenice. Majka ga je i dalje uporno i glasno dozivala. 307
40.
Betty je ušla u pretrpanu ljekarnu, pritisnula tipku RECEPTI na automatu pa sjela na slobodnu stolicu među ljude koji su zurili pred sebe ili kuckali po mobitelima usprkos znaku koji je zabranjivao njihovo korištenje. Nagovorila je svog liječnika da joj prepiše jače sedative. „Privremeno ću ti prepisati jače benzodiazepine pa ćemo vidjeti“, rekao joj je i naglasio da je to začarani krug koji je može odvesti u ovisnost što joj nipošto neće pomoći riješiti problem. Betty mu je odgovorila da je njezin najveći problem nesanica. A stanje joj se pogoršalo kad je shvatila da je bila u istoj prostoriji s najtraženijim ubojicom u zemlji, čovjekom koji je ubio onu ženu na Holmenkollåsenu. I za kojeg je u današnjim novinama pisalo da je također osumnjičen za ubojstvo brodovlasnikove žene. Navodno je nasumično upao u kuću u predgrađu Drammena i otpilio joj glavu. Betty je proteklih dana hodala svijetom kao zombi u nekakvom polusnu i halucinirala. Posvuda je vidjela njegovo ime: na televiziji i plakatima, u tramvaju i izlozima trgovina. Poštar, susjed, konobar – svi su poprimali njegov lik. A sada je bio ondje. Stajao je za pultom s nekakvim turbanom ili zavojem. Plaćao je gotovinom svežanj šprica i igala. One mutne slike i fotoroboti iz novina nisu naročito vjerodostojni, ali Betty je primijetila da se i žena do nje došaptava sa susjedom, pa ga je možda i ona prepoznala. Ali kada se čovjek s turbanom okrenuo, Betty shvati da se opet zabunila. Sivo i bezizražajno lice nije bilo nimalo nalik onome koje je vidjela u apartmanu 4.
Kari je vozila nagnuta nad upravljačem pokušavajući pročitati brojeve na kućama u ulici velikih vila. Cijele noći nije ni oka sklopila, ali konačno je odlučila. Sam se čudio što Kari tako ozbiljno shvaća posao na kojem ne želi ostati. I u pravu je, ali 308
Kari voli red. Osim toga, što ako joj se ovo zavede u dosje pa joj poslije zatvori neka vrata? Zato je odlučila otići ravno k njemu. Tad zakoči. Pronašla je broj. Razmišljala je bi li ušla automobilom kroz širom otvorena dvorišna vrata, ali ipak je parkirala na ulici. Krenula je niz strm asfaltiran prilaz kući. Prskalica je zalijevala vrt. Sve je bilo tako mirno. Popela se uz stepenice i pozvonila. Iz kuće se začuo glasan lavež. Pričekala je, ali nitko nije otvarao. Baš kad se okrenula otići, on se stvorio pred njom. Sunce mu je zabljesnulo u četvrtastim naočalama. Sigurno joj se prišuljao s druge strane, iza kuće i garaže. „O čemu je riječ?“ Držao je ruke iza leđa. „Inspektorica Kari Adel. Htjela sam popričati s vama o nečemu.“ „O čemu?“ Zavukao je ruke iza remena na leđima kao da podiže traperice ili izvlači košulju iz njih – ipak je bio topao ljetni dan. Ili je možda gurnuo pištolj za pojas i pokrio ga košuljom. „O Simonu Kefasu.“ „Aha. A zašto si baš sa mnom došla popričati o njemu?“ Kari odmahne glavom. „Rekao mi je da ima iskustva s curenjem informacija, pa nisam htjela koristiti službene kanale. Misli da imamo krticu.“ „To ti je rekao?“ „I zato sam pomislila da je najbolje otići ravno na vrh. Vama, ravnatelju.“ „Da, da“, odgovori Pontius Parr i protrlja usku bradu. „Onda je bolje da uđemo, inspektorice.“ Veseli erdel terijer odmah je skočio na Kari. „Willoch! Pričali smo o tome...“ Pas se spusti pa joj lizne ruku. Cijelo vrijeme mahao je repom kao propelerom. Dok su hodali prema dnevnoj sobi, Kari objasni kako su joj rekli da ravnatelj danas radi od kuće. „Da, malo se zafrkavam“, reče ravnatelj kroz podsmijeh. Pokaže joj je da sjedne na velik trosjed zatrpan jastučićima. „Zapravo sam ovog tjedna trebao otići na godišnji, ali cijeli ovaj cirkus s ubojicom na slobodi...“ Tad uzdahne pa se zavali u fotelju. „Što je sa Simonom?“ Kari se nakašlje. U glavi je već odradila ovaj razgovor i smislila sva moguća objašnjenja i kako se ograditi – nije joj cilj tužakati, nego osigurati bolju kvalitetu 309
posla. Ali kad je konačno sjela nasuprot ravnatelju policije koji je djelovao opušteno i susretljivo – i sam priznao da se malo zafrkava – došlo joj je da odmah prijeđe na stvar. „Simon radi na svoju ruku“, reče mu. Ravnatelj policije podigne obrvu. „Slušam.“ „Kripos nas je pozvao da se uključimo u istragu, ali ne surađujemo s njima. A on više ni sa mnom ne surađuje. To nije važno, ali čini mi se da on ima neki svoj plan. Ne želim biti umiješana u njegove nezakonite postupke. Jednom me izravno zamolio da se maknem jer je planirao izbjeći propise.“ „Aha? A kad je to bilo?“ Kari mu ukratko prepriča sastanak s Iversenom. „Hm.“ Parr je to „m“ rastegao unedogled. „Ne zvuči dobro. Poznajem Simona i volio bih ti reći da mu to uopće nije nalik. Ali, nažalost, to je tako nalik njemu. Što misliš, što on to planira?“ „Želi osobno uhititi Sonnyja Lofthusa.“ Parr se palcem i kažiprstom uhvati za bradu. „Shvaćam. Tko još zna za ovo?“ „Nitko, došla sam ravno k vama.“ „Dobro. Obećaj mi da nikome više nećeš reći za ovo. Sigurno shvaćaš da je situacija jako delikatna. Zbog ove je istrage policija pod posebnim povećalom i ne možemo si dopustiti neprofesionalnost pojedinaca.“ „Naravno, shvaćam.“ „Sad to prepusti meni. Kad odeš, pretvarat ćemo se da se ovaj sastanak nikad nije dogodio. Možda ti zvuči kao da preuveličavam, ali tako te kolege neće proglasiti cinkericom. Jer znaš, takve se stvari pamte.“ Pamte se. To joj nije palo na pamet. Kari proguta slinu i brzo reče: „Hvala vam.“ „Nema na čemu, ja tebi trebam zahvaliti, Adel. Ispravno si postupila. A sad se vrati na posao i idi dalje – da tako kažem – kao da se ništa nije dogodilo.“ Ravnatelj policije ustane. „A sad se žurim. Imam samo ovaj dan nerada prije nego što se vratim u žrvanj.“ Kari ustane. Laknulo joj je što je sve prošlo lako i bezbolno. Ravnatelj zastane na vratima. „Gdje je Simon sada?“ „Ne znam. Sinoć je nestao s uviđaja na mjestu zločina gdje smo imali onaj automobil s truplom i otad ga nitko nije vidio.“ 310
„Hm. Dakle, nemaš ni približnu ideju o tome gdje bi mogao biti?“ „Malo prije uviđaja dala sam mu popis hotela u kojima bi se Lofthus mogao skrivati.“ „Na čemu si temeljila taj popis?“ „Provjerila sam sve koji su platili gotovinom. To danas gotovo više nitko ne čini.“ „Pametno. Sretno ti.“ „Hvala.“ Kari se spustila niz stepenice. Kad je stigla do prskalice, začula je korake iza sebe. Parr je hodao iza nje. „Samo sam ti htio reći još nešto“, započeo je. „Kako sada stoje stvari, lako se može dogoditi da baš ti uhitiš Lofthusa.“ „Da?“ Kari je bila svjesna da nije zvučala baš jako samouvjereno. „Ako dođe do toga, imaj na umu da je on naoružan i opasan. Ako postupiš – ili postupite – u samoobrani, svi će te razumjeti.“ Kari zatakne nemiran pramen iza uha. „Što to znači?“ „Samo to da je prag tolerancije kad je u pitanju upotreba oružja u ovoj istrazi mnogo niži nego inače. Ne zaboravi da je on već mučio jednu službenu osobu.“ Vjetar joj donese sitne kapljice na lice. „Dobro“, rekla je. „Porazgovarat ću sa šefovima u Kriposu“, nastavi Parr. „Čini ste da biste ti i Åsmund Bjørnstad mogli timski pristupiti ovoj istrazi. Mislim da slično gledate na stvari.“
Simon je zurio u ogledalo. Prolaze godine. I sati. Više nije onaj isti čovjek otprije petnaest godina. Toliko se promijenio samo u ova protekla sedamdeset i dva sata. Nekad je mislio da je nepobjediv. A nekad je mislio i da je zadnje smeće. S vremenom je shvatio da nije ni jedno ni drugo, nego čovjek od krvi i mesa koji duboko u sebi zna da ima mogućnost postupiti ispravno, ali i podati se najnižim porivima. Znači li to da on, ili bilo koji drugi čovjek, ima slobodu izbora? Zar ne bismo svi isto riješili jednadžbu kad bi nam šanse za uspjeh bile potpuno jednake? Neki bi rekli da možeš promijeniti stavove pa ti, naprimjer, u život uđe neka žena i ti postaneš mudriji, dođeš do novih spoznaja, promijene ti se prioriteti. Da, to se događa, ali te nove stvari koje ti postanu važne promijene samo varijable u jednadžbi – ali uvijek je rješavaš na isti način. I te nove izbore neprekidno ponavljaš. Tvoje postupke određuje kemijski sastav mozga, saznanja koja su ti na raspolaganju, instinkt za preživljava311
njem, seksualni nagon, strah od smrti, naučeni moral i instinkt čopora. Ne kažnjavamo druge zato što su zli, nego zato nam njihov izbor nije po volji kad biraju ono što smeta čoporu. Moral nije nešto zadano ili vječno – to je skup pravila nužnih za blagostanje čopora. A oni koji nisu u stanju poštovati ta pravila i postupati u skladu s tim obrascem to nikad i neće biti u stanju jer je sloboda izbora samo iluzija. Kao i svi mi drugi, zločinci samo čine ono što moraju. I zato ih je potrebno ukloniti kako se ne bi razmnožavali i trovali čopor svojim genima koji uvjetuju disfunkcionalno ponašanje. Simon pomisli da u ogledalu vidi robota. Kompleksnog robota s mnoštvom mogućnosti, ali ipak samo robota. Što je onda taj momak kažnjavao? Koji mu je bio cilj? Spasiti svijet koji ne želi da ga se tako spasi? Iskorijeniti ono za što si ne želimo priznati da nam treba? Tko bi još uopće mogao živjeti u svijetu bez kriminala, besmislenih pobuna luđaka, iracionalnosti koje nas uvijek guraju naprijed? Bez nade u bolji – ili gori – svijet. Za sve je kriv taj prokleti nemir koji morskom psu ne dopušta da zastane jer bi se ugušio. Ovo sad je dobro. Neka ostane ovako. Baš ovako. Ovo se jednostavno ne događa. Simon u tom trenutku začuje korake. Provjeri pištolj. Netko okrene ključ u bravi. Potom prostorijom odjeknu brzi koraci. Nekome se žurilo. Simon je odbrojavao sekunde ne skidajući pogled sa svog odraza u ogledalu iznad umivaonika. Momak uđe u sobu, vidi da je sve isto kao kad je otišao pa se automatski opusti i spusti gard. Mogao je krenuti i u kupaonicu, ali u tom bi slučaju ostavio oružje. Simon nastavi brojati. Kad je stigao do dvadeset, otvorio je vrata i iskoračio stežući pištolj ispred sebe. Momak je sjedio na krevetu. Na glavi je imao zavoj. Ispred njega na podu nalazila se otvorena aktovka koju je Simon ranije vidio u ormaru. U njoj su se nalazile vrećice bijelog praha. Simonu je odmah bilo jasno o čemu je riječ. U lijevoj ruci momak je držao žličicu prepunu tog praha, a u desnoj upaljač. Na krevetu svežanj jednokratnih šprica i neotpakiranih igala. „Tko će prvi?“ upitao je.
312
41.
Simon sjedne na stolicu prekoputa Sonnyja. Promatrao je kako upaljačem grije žlicu. „Kako si me pronašao?“ „Uz pomoć mobitela“, odgovorio je Simon ne skidajući pogled s plamena. „I zvukova u pozadini. Prostitutke na djelu. Znaš li tko sam?“ „Simon Kefas“, odgovori momak. „Prepoznao sam te po slikama.“ Heroin se topio, a na površini su se pojavili mjehurići. „Neću pružati otpor. Ionako sam se htio predati, samo malo kasnije.“ „Stvarno? A zašto? Završio si s križarskim pohodom?“ „Nema nikakvog pohoda“, odgovorio je momak i oprezno odložio žlicu. Tekući heroin morao se ohladiti. „Postoje samo slijepi vjernici. Postojimo mi koji vjerujemo u ono što smo naučili kao djeca. Ali onda dođe dan kad shvatimo da svijet ipak ne funkcionira tako. Svi smo mi zapravo smeće.“ Simon položi pištolj na dlan i pogleda ga. „Sonny, nisam te došao uhititi. Vodim te Blizancu. Tebe, drogu i novac koji si mu ukrao.“ Momak ga je pogledao i počeo skidati plastičnu vrećicu sa šprice. „Dobro. Svejedno. Hoće li me ubiti?“ „Hoće.“ „Počistit će smeće. Ali prvo me pusti da to ovo uzmem.“ Spustio je u žlicu komadić vate pa provukao iglu kroz nju. „Ne znam kakav je, ima li kakvog smeća u njemu“, skoro se opravdavao što je to učinio. Podigao je pogled i provjerio je li Simon shvatio ironiju. 313
„Droga iz skladišta Kallea Farrisena“, rekao je Simon. „Nemoj mi reći da je sve dosad nisi ni poželio probati?“ Momak se nasmije kratko i gorko. „Oprosti, nisam htio biti nepristojan“, rekao je Simon. „Zaboravi na to. Ali ipak si uspio odoljeti. Kako?“ Momak slegne ramenima. „I ja znam ponešto o ovisnosti“, nastavi Simon. „Popis stvari koje nam pomažu da se suzdržimo nije baš predug. Bog, djevojka, dijete ili smrt. U mom slučaju presudila je djevojka. A u tvom?“ Momak je šutio. „Otac?“ Sonny je samo znatiželjno promatrao Simona kao da je upravo nešto shvatio. Simon odmahne glavom. „Nevjerojatno sličite. Uživo i više nego na slikama.“ „Uvijek su mi govorili da mu uopće ne sličim.“ „Nisam ni govorio o tvom ocu, nego o majci. Imaš njezine oči. Uvijek je ustajala ranije, prije svih nas, da stigne doručkovati prije posla. Ponekad bih i ja ustao ranije da je mogu gledati, tako pospanu i bez šminke ali s onim predivnim očima.“ Sonny je sada bio posve nepomičan. Simon je vrtio pištolj kao da traži nešto na njemu. „Bilo nas je četvero. Dijelili smo taj stan u Oslu jer je tako bilo jeftinije. Tri dečka s policijske akademije i tvoja majka. Nas trojica, trojka, bili smo najbolji prijatelji. Tvoj otac, ja i Pontius Parr. Tvoja majka javila se na oglas za slobodnu sobu. Mislim da smo se sva trojica zaljubili na prvi pogled.“ Simon se nasmiješi. „Udvarali smo joj se jedan drugome iza leđa. A sva smo trojica dobro izgledali – sigurno joj je odluka bila teška.“ „Nisam to znao“, reče momak. „Ali siguran sam da je pogriješila.“ „Točno“, složi se Simon. „Odabrala je mene.“ Simon podigne pogled s pištolja i pogleda Sonnyja ravno u oči. „Sonny, tvoja majka bila je ljubav mog života. Kad me ostavila zbog tvog oca, posve sam se izgubio. A još je gore postalo kad se nedugo potom saznalo da je trudna. Odselili su se, kupili kuću u Bergu. Ona je bila trudna, on je bio na policijskoj akademiji, nisu imali ni prebijene pare. Ali kamate su bile niske – u ono su ti doba banke doslovno bacale novac pod noge.“ Sonny nije ni trepnuo. Simon pročisti grlo. „Otprilike u to doba počeo sam ozbiljnije kockati. Već sam bio u dugovima, ali tada sam se počeo kladiti na konje. I ulagao sam velike svote. Osjećao sam se neka314
ko slobodno tako na rubu – znao sam da će me bilo kakav ishod pomaknuti s mjesta. Gore ili dolje – bilo mi je gotovo svejedno. Otprilike u to doba udaljio sam se i od tvog oca. Valjda nisam mogao podnijeti njegovu sreću. On i Pontius postali su nerazdvojan dvojac, trojka se raspala. Kad me zamolio da ti budem kum, ispalio sam nekakav glupi izgovor. Ali ipak sam se ušuljao u crkvu za vrijeme tvog krštenja. Samo ti nisi plakao. Mirno si se osmjehivao mladom i nervoznjikavom svećeniku kao da ti njega krstiš. Sutradan sam otišao i stavio trinaest somova kruna na konja po imenu Sonny.“ „I?“ „I... duguješ mi trinaest somova.“ Sonny se nasmiješi. „Zašto mi sve to govoriš?“ „Zato što sam se često pitao je li sve moglo ispasti drugačije. Jesam li mogao drugačije postupiti kad sam već imao izbora. Ili Ab. Ili ti. Einstein je svojedobno definirao ludilo kao pokušaj da neprekidno rješavaš jednu te istu jednadžbu u nadi da ćeš dobiti drugačiji rezultat. Ali, Sonny, što ako je Einstein bio u krivu? Što ako postoji nešto drugo, neko božansko nadahnuće koje nam ipak pomaže donijeti drugačije odluke?“ Sonny stisne gumenu vrpcu oko bicepsa. „Simon Kefas, sad zvučiš kao vjernik.“ „Ne znam, samo se pitam. Ali znam da je tvoj otac imao najbolje namjere bez obzira na to koliko ga ti sada osuđivao. Htio je bolji život, ne samo za sebe, nego za sve troje. I ta mu je ljubav došla glave. A ti sad osuđuješ i sebe jer misliš da si isti on. Ali nije tako, ti nisi on. Ako je on napravio neke greške, ne znači da ti nemaš priliku učiniti pravu stvar. Sinovi ne moraju biti kao očevi, nego bolji od njih.“ Sonny zubima uhvati kraj gume. „Možda, ali kakve to sad ima veze?“ promrmlja, zabaci glavu i stegne gumu zubima. Na podlaktici mu iskoče vene. U slobodnoj ruci spremno je držao špricu. Položio ju je na dlan i palcem joj dodirivao vrh. Simona je podsjećao na kineske igrače stolnog tenisa. Držao je špricu u desnoj ruci iako je bio ljevak, ali narkomani ionako obično koriste obje ruke kad se fiksaju. „Ima veze. Jer sad je red na tebi da doneseš odluku, Sonny. Hoćeš li zabosti tu iglu? Ili ćeš mi pomoći uhvatiti Blizanca? I krticu?“ Na samom vrhu igle pojavila se sjajna kapljica. S ulice su dopirali zvukovi prometa i smijeh. Iz susjedne sobe začulo se prigušeno dahtanje. Osluškivali su mirno bilo grada u ljetno doba. „Dogovorit ću sastanak na kojem će se pojaviti i Blizanac. Ali tebe trebam živog. Bit ćeš mamac.“ 315
Činilo se da ga momak ne sluša. Pognuo je glavu i zgrčio se nad špricom. Spremao se na šut. Simon se spremio na najgore. Ali tad odjednom začuje momkov glas. „Tko je krtica?“ „Saznat ćeš ako dođeš. Znam kroz što prolaziš, Sonny. Ali uvijek dođe taj trenutak kad više nema odgađanja, kad si više ne možeš govoriti da ćeš biti slab samo još jedan dan i kad si više ne možeš obećavati da ćeš sutra – sutra sigurno – okrenuti novi list.“ Sonny odmahne glavom. „Nema novog lista.“ Simon ponovo pogleda špricu. I tad shvati da se u njoj nalazi prekomjerna doza. „Sonny, želiš li umrijeti, a da ne saznaš?“ Momak podigne pogled i pogleda Simona. „Kefas, zar ne vidiš gdje me dovelo ovo što znam?“
„Stigli smo?“ upitao je Åsmund Bjørnstad i nagnuo se preko upravljača. Pročitao je natpis nad ulazom. „Hotel Bismarck.“ „Tako je“, rekla je Kari i otkopčala pojas. „Sigurna si da je ovdje?“ „Simon je htio znati koji se hoteli s mog popisa nalaze u Kvadraturenu. Pretpostavljam da on nešto već zna, pa sam nazvala svih šest hotela i poslala im slike Sonnyja Lofthusa.“ „I Bismarck ti je potvrdio? „ „Recepcionar je potvrdio da čovjek sa slike živi u sobi dvjesto šesnaest. Rekao je da je i policajac već dolazio i da ga je pustio u sobu. Naglasio je da se hotel dogovorio s policajcem i da se nada da ćemo poštovati dogovor.“ „Simon Kefas?“ „Bojim se da je riječ o njemu.“ „Dobro, idemo.“ Åsmund Bjørnstad podigne voki-toki. „Posebna jedinica Delta, javi se.“ Zvučnik zakrči. „Delta. Prijam.“ „Uđite. Soba dvjesto šesnaest.“ „Shvatili. Ulazimo. Prijam.“ Bjørnstad spusti voki-toki. „Kakve su to upute dobili?“ upita Kari. Primijetila je da joj se košulja pripila uz 316
tijelo. „Njihova osobna sigurnost je prioritet. Ako dođe do najgoreg, smiju pucati i ubiti. Kamo ideš?“ „Idem na zrak.“ Kari prijeđe cestu. Ispred nje trčali su specijalci sa strojnicama. Neki su upali na glavni ulaz, drugi su ušli u dvorište i krenuli prema požarnim stepenicama i izlazu za nuždu. Prošla je pored recepcije. Na stepenicama je začula kako razbijaju vrata i mukle odjeke detonacija. Hodala je niz hodnik, a onda je nečiji voki-toki zakrčao: „Sve čisto.“ Ona otvori vrata. U sobi su bila samo četiri specijalca: jedan u kupaonici, a trojica u sobi. Vrata ormara i prozori bili su otvoreni. Bili su sami. Nije bilo ni stvari. Gost je napustio hotel.
Markus čučne i potraži žabe u travi. U tom trenutku iz žute kuće izađe Sin i krene ravno prema njemu. Poslijepodnevno sunce bilo je tako nisko da je Sin kad je zastao ispred Markusa, izgledao kao da mu zrake izlaze iz glave. Smiješio se, a Markus je bio sretan što ne izgleda onako žalosno kao onog jutra. „Došao sam se pozdraviti, Markus.“ „Odlaziš?“ „Da, odlazim.“ „Zašto svi uvijek odlazite?“ Rečenica mu je jednostavno izletjela. Sin čučne i položi dlan Markusu na rame. „Markus, sjećam se tvog tate.“ „Stvarno?“ upita Markus u nevjerici. „Da. I što god ti mama pričala, prema meni je uvijek bio dobar. A jednom je uhvatio i ogromnog losa koji je zalutao ovamo iz šume.“ „Stvarno?“ „Da. Sam.“ Tad Markus primijeti nešto neobično. Sinu iza glave kroz otvorene prozore spavaće sobe u žutoj kući divlje su se vijorile tanke bijele zavjese. A vani nije bilo ni daška vjetra. Sin ustane, pomiluje Markusa po glavi i krene niz ulicu. Zviždukao je i mahao 317
nekom aktovkom. Markus opet primijeti nešto krajičkom oka pa se okrene i pogleda prema žutoj kući. Zavjese su gorjele. Tek je tada vidio da su i drugi prozori širom otvoreni. Los, pomisli Markus. Tata je ulovio losa. Iz kuće se začuje neki zvuk nalik na uzdah. A onda se začula tutnjava pa pjevušenje. Potom je zvuk postajao sve glasniji i naposljetku kao da je kuća pobjedonosno zapjevala. Iza crnih prozora zaplesale su crne plesačice i počele slaviti propast, sudnji dan.
Simon je sjedio u automobilu. Motor je radio u leru. Dolje niz ulicu bio je parkiran neki automobil. Nov plavi Ford Mondeo. Sa zatamnjenim staklima. Ispred kirurgije nekidan je vidio takav isti automobil. Naravno, možda je slučajnost, ali policijska središnjica u Oslu baš je lani nabavila osam takvih modela. A zatamnjena stakla trebala su sakriti plavu rotirku zakvačenu za naslon sjedala. Simon zgrabi mobitel sa suvozačkog sjedala i okrene broj. Javio se na prvo zvono. „Što želiš?“ „Zdravo, Pontius. Smeta te što mi je mobitel uvijek u pokretu?“ „Simon, prestani se glupirati i obećavam ti da neće biti posljedica.“ „Nikakvih?“ „Nikakvih, ali samo ako odmah prestaneš sa svime. Jesmo li se dogovorili?“ „Pontius, ti bi se uvijek nešto dogovarao. Pa, evo, ja ti nudim dogovor. Nađimo se sutra ujutro u jednom restoranu.“ „Stvarno? A što je na meniju?“ „Nekoliko kriminalaca kojima bi se zacijelo htio okititi.“ „Možeš li mi detaljnije objasniti o čemu se radi?“ „Ne mogu. Ali reći ću ti vrijeme i adresu ako mi obećaš da ćeš povesti samo jednu osobu. Moju partnericu Kari Adel.“ Tad zavlada tišina. „Simon, pokušavaš me preveslati?“ „Jesam li to ikad napravio? Ne zaboravi, mnogo toga je na kocki. Možeš dobiti ili izgubiti. Točnije, ako ne uhitiš te osobe, ne želim ni pomišljati na to koliko toga 318
ćeš izgubiti.“ „Obećavaš da mi nećeš postaviti nekakvu zamku?“ „Obećavam. Stvarno misliš da bih dopustio da Kari strada?“ Tišina. „Ne, ne mislim to. To nije tvoj stil, Simon.“ „Valjda zato i nisam postao ravnatelj policije.“ „Duhovito. Kada i gdje?“ „U sedam i petnaest. Aker Brygge 86. Vidimo se.“ Simon otvori prozor i baci mobitel. Uređaj nestane u susjedovoj živici. U daljini su zavijale vatrogasne sirene. Tad ubaci u brzinu i doda gas. Vozio je na zapad. Kod Smestada skrene prema Holmenkollåsenu. Uvijek mu se činilo da se odande pruža dobar pogled. Honda više nije bila na vidikovcu. Forenzičari su obavili posao. To ipak nije bilo mjesto zločina. Barem ne ubojstva. Simon je parkirao s pogledom na fjord i zalazak sunca. Kako se padao mrak, grad je sve više sličio ugasloj vatri u kojoj još tinja žar. Simon podigne ovratnik balonera i spusti sjedalo. Morao je pokušati odspavati. Sutra je važan dan. Najvažniji. Samo ako sreća bude na njihovoj strani.
„Probaj ovu“, rekla je Martha i pružila jaknu momku. Bio je relativno nov – vidjela ga je samo jednom prije. Dvadeset godina. Imat će sreće ako doživi dvadeset i petu. Tako su se barem okladili kolege iz Centra Ila. „Odlično, super ti stoji!“ nasmiješila se. „Probaj i ovo.“ Pružila mu je traperice koje su bile nošene jedva nekoliko puta. Primijetila je da netko stoji iza nje pa se okrenula. Valjda je ušao kroz kafić i nije imala pojma koliko ju je već promatrao s ulaza u skladište. Bio je prilično upadljiv u odijelu i sa zavojem na glavi, ali Marthi je bilo svejedno. Vidjela je samo prodoran neodoljiv pogled u njegovim očima. Baš ono što nije htjela. I sve što je htjela. • • •
319
Lars Gilberg ispružio se u svojoj novoj novcatoj vreći za spavanje. Prodavač u trgovini sportske opreme sumnjičavo je promotrio hiljadarku, ali prihvatio ju je i pružio Gilbergu tu čudesnu vreću. Gilberg je trepnuo. „Vratio si se“, dobacio mu je. „Ajme, jesi li ti to postao hindu?“ Glas mu je odjeknuo ispod mosta. „Možda“, odgovorio je momak i čučnuo kraj njega. „Treba mi prenoćište za večeras.“ „Samo daj, ali rekao bih da imaš dovoljno love za hotel.“ „Tamo će me naći.“ „Dobro, ovdje ima dovoljno mjesta i nema nadzora.“ „Smijem li posuditi i neke novine? Mislim, ako si ih već pročitao?“ Gilberg se tiho nasmijao. „Uzmi moju staru vreću, sad mi služi kao jastuk.“ Izvukao je ispod sebe poderanu prljavu vreću za spavanje. „Zapravo, znaš što? Uzmi ti ovu novu, a ja ću još noćas spavati u staroj. Kako bih ti rekao... U staroj je ostalo previše mene.“ „Jesi li siguran?“ „Naravno. Staroj ionako nedostajem.“ „Hvala ti, Lars.“ Lars Gilberg se samo nasmiješio. A kad je legao, osjetio je neku toplinu koja nije imala veze s vrećom. Ta je toplina dopirala iznutra.
Bila je večer i hodnikom je odjeknuo uzdah kad su se sva vrata u Statenu istovremeno zaključala. Johannes Halden sjedne na krevet. Ali ništa mu nije pomagalo. Mogao je stajati, ležati ili sjediti – bolovi nisu jenjavali. A znao je da nikada neće prestati, samo će se pogoršati. Bolest je sad bila i vidljiva. Osim raka pluća pojavila se i oteklina u preponama veličine loptice za golf. Arild Franck je održao riječ. Kao kaznu za pomoć u Sonnyjevu bijegu ostavio je Johannesa da umire od bolova u ćeliji bez liječničke pomoći i analgetika. Doduše, možda ga Franck pošalje u ambulantu kad dođe trenutak smrti. Tad će vjerojatno htjeti izbjeći prijavu smrtnog slučaja u ćeliji. Bilo je tiho. Sasvim tiho i pod nadzorom. Nekad bi čuvari patrolirali nakon zatvaranja ćelija, a topot njihovih koraka djelovao je umirujuće. U zatvoru Ullersmo Flåvelsmo, stariji pobožan čovjek, pjevušio je tijekom obilaska. Pjevao je stare psal320
me dubokim baritonom. Bila je to najljepša uspavanka dugogodišnjem zatvoreniku. Čak bi se i oni najbješnji smirili kad bi hodnicima odjeknuo Håvelsmov poj. Johannes poželi da je Havelsmo sad ovdje. Ili onaj momak. Ali nije se smio žaliti. Momak mu je dao ono što je tražio. Oprost. I uspavanku. Johannes prinese špricu svjetlosti. Uspavanka. Momak mu je rekao da mu je to kapelan, blaženi Per Vollan, prošvercao u Bibliji – neka mu napaćena duša počiva u miru – i dodao da je to najčišći heroin koji postoji u Oslu. A onda mu je pokazao i što da učini kad se primakne taj čas. Johannes prisloni iglu na plavu nabreklu venu na ruci. Teško udahne. Dakle, to je to. Čitav jedan život. I taj je život mogao biti posve drugačiji samo da nije pristao prošvercati one vreće iz luke u Songkhli. Čudno je to. Bi li danas pristao na to? Ne bi. Ali on kakav je tada bio opet bi isto postupio. Pristao bi svaki put. Pa onda i nije moglo biti drugačije. Pritisnuo je špricu i malo se stresao kad je igla probila kožu. A onda je gurnuo vrh šprice. Ujednačeno i smireno – ubrizgao je sve. Prvo je primijetio da je bol odmah nestala. A onda je došlo i ono drugo. I tad je konačno shvatio o čemu pričaju svi narkomani. Slobodni pad. Zagrljaj. Zar ga je stvarno cijelo vrijeme samo jedna šprica dijelila od toga? Zar ga je od nje dijelilo samo toliko? Jer sada je opet bila ondje, u svijetloj haljini, s onom sjajnom crnom kosom i bademastim očima. I nježnim glasom koji mu je šaputao one složene engleske riječi usnama mekim kao trešnje. Johannes zažmiri i sklupča se na krevetu. Poljubac. To je jedino želio u životu.
Markus je treptao pred televizijskim ekranom. Proteklih tjedana govorili su samo o ubojstvima, ništa drugo nisi ni mogao čuti na radiju ili televiziji. Mama mu je rekla da ne gleda to toliko jer će ružno sanjati. Ali on nije imao noćne more. Sad je na televiziji govorio čovjek kojeg je Markus poznavao. Sjedio je za stolom ispred šume mikrofona i odgovarao na pitanja. Markus je prepoznao njegove četvrtaste naočale. Iako nije shvaćao što to znači i kakva tu veza postoji, znao je da taj čovjek više neće morati isključivati grijanje u žutoj kući koja je izgorjela.
321
Peti dio
322
42.
U dvadeset i pet do sedam Beatrice Jonasen, tajnica u odvjetničkom uredu Tomte & Øhre, trudila se ne zijevati dok se pokušavala sjetiti na koji je film podsjeća baloner žene koja je upravo ušla. Na neki s Audrey Hepburn. Doručak kod Tiffanyja? I nije stvar samo u baloneru – svilena marama na glavi i sunčane naočale neopisivo su je podsjećali na šezdesete. Žena je spustila torbu na stol, rekla da je to, po dogovoru, za Jana Øhrea i otišla. Pola sata kasnije sunce je bliještalo na prozorima fasade Gradske vijećnice. Prvi su brodovi pristajali na Aker Brygge s radnim ljudima iz Nesoddtangena, Sona i Drobaka koji su išli na posao. Čekao ih je još jedan vedar dan, ali neka oštrina u zraku govorila je da ni ovo ljeto neće trajati zauvijek. Promenadom između molova hodala su neka dvojica. Prošla su pored još nepostavljenih terasa restorana, butika koji će se otvoriti za nekoliko sati i uličnih prodavača koji su otpakiravali robu spremajući se za posljednji val turista koji će ove sezone nahrupiti u prijestolnicu. Mlađi od njih dvojice nosio je elegantno ali izgužvano i prljavo sivo odijelo, a stariji je nosio karirani sako kupljen kod Dressmanna na rasprodaji i hlače koje su se slagale sa sakoom samo po cijeni. Obojica su imala potpuno iste sunčane naočale kupljene na benzinskoj prije dvadeset minuta i jednake aktovke. Skrenuli su u pustu uličicu. Nakon pedesetak metara spustili su se niz limene stepenice do skromnog ulaza u neki restoran koji je, ako je suditi po skromnom natpisu, služio riblja jela. Stariji zgrabi kvaku. Bilo je otključano. Pokuca. U otvoru na sredini vrata pojavilo se lice iskrivljeno kao odraz u oblom ogledalu. Otvorio je vrata, a riječi su zazvučale kao da dolaze duboko ispod mora: „Ruke tako da ih vidim.“ Poslušali su ga i vrata su se otvorila. Dočekao ih je plavokos čovjek snažne građe. Obojica su pogledala pištolj koji 323
je bio uperen u njih. „O, dobar dan“, rekao je stariji čovjek u kariranom sakou i podigao naočale na čelo. „Ulazite“, rekao im je plavokosi. Ušli su u lokal u kojem su ih neka druga dvojica u crnim odijelima odmah počela pretresati, a plavokosi se opušteno naslonio na pult garderobe i gledao ih preko nišana. Starijem su iz futrole na ramenu izvukli pištolj i pružili ga plavokosom. „Ovaj je čist“, rekao je drugi čovjek u crnom i pokazao glavom prema onom mlađem. „Ali ima nekakve zavoje na trbuhu.“ Plavokosi se zagledao u njega. „Dakle, to je naš Buda s mačem? Pakleni anđeo? Tako nešto?“ Mlađi je šutio. Plavokosi pljune na pod pred svoje ulaštene crne cipele Vass. „Sasvim prikladno, dečko. Izgledaš kao da ti je netko zašio križ na čelo.“ „Kao i tebi.“ Plavokosi se namršti. „Što ti to znači, Buda?“ „Zar ga ne osjećaš?“ Plavokosi mu priđe i propne se na prste tako da su im se nosovi gotovo dodirivali. „Mir, mir“, upozori ih stariji. „Začepi, stari“, odgovorio je plavokosi pa podigao mlađem sako i košulju. Polako mu počne opipavati zavoj na trbuhu. „Je li to ovdje?“ upitao je kad je rukom stigao do slabina. Mlađem na čelu izbiju grašci znoja. Plavokosi gurne dva prsta u zavoj. Mlađi otvori usta, ali nije ispustio ni glasa. Plavokosi se naceri. „Da, hvala ti. Valjda je ovdje.“ A onda je zabio prste u meso i povukao ga k sebi. Mlađi promuklo zaurla. „Bo, on nas čeka“, upozori ga jedan od pomoćnika. „Dobro, dobro“, tiho odgovori plavokosi ne skidajući pogled s mlađeg čovjeka koji je teško disao. Tad ga zgrabi još čvršće. Mladiću se ispod naočala niz obraz slije suza. „Pozdravljaju te Sylvester i Evgeni“, prošaptao je plavokosi pa ga pustio i okrenuo se prema suradnicima. „Uzmite im aktovke i uvedite ih.“ Njih dvojica pruže aktovke i krenu prema sali. Stariji je automatski usporio. Ispred zelenog svjetla akvarija u kojem je svjetlucao kristal na velikom bijelom kamenu s dugim vlatima koje su lelujale na struji mjehurića i u kojem su šarene ribice plivale lijevo-desno iznad jastoga na dnu čija su kliješta bila stegnuta čeličnim ži324
cama ocrtavao se lik jednog čovjeka. Jednog ogromnog čovjeka. „Kao što sam i obećao“, rekao je stariji, „evo ga.“ „Ali ja ovdje ne vidim nikakvu krticu“, dobacio je mlađi. „Vjeruj mi, doći će i krtica.“ „Glavni inspektor Simon Kefas“, zagrmio je ogromni čovjek. „I Sonny Lofthus. Dugo sam ovo čekao. Dođite, sjednite.“ Oni priđu. Mlađi je bilo malo ukočeniji od starijeg. Sjeli su nasuprot golemom čovjeku. Kroz dvokrilna vrata kuhinje bešumno izađe još jedan čovjek širokih ramena i vrata debelog kao u preostale trojice. „Došli su sami“, objavi pa priđe odboru za doček koji je oblikovao polukružni živi zid oko starijeg i mlađeg. „Ovdje je možda prejako svjetlo?“ upita ogromni mladića koji još nije skinuo sunčane naočale. „Hvala, ali vidim sve što treba“, odgovori on mirno. „Dobar odgovor. Eh, da su mi te tvoje mlade i zdrave oči“, ogromni čovjek uperi veliki prst prema svojim očima. „Jesi li znao da se osjetljivost oka na svjetlost smanji za trideset posto i prije pedesete? To ti je život – put u mrak, a ne u svjetlost. Nisam neosjetljiv, Kefas, kad je riječ o tvojoj ženi, ali baš zato moramo naučiti kako ići kroz život ne oslanjajući se na vid. Moramo, baš kao krtica, koristiti druga čula kako bismo prepoznali prepreke i prijetnje koje su pred nama.“ U tom trenutku raširi ruke. Sličile su ogromnim bagerima s vilama. „A možemo i nabaviti krticu koja će gledati umjesto nas. Samo, problem s krticama je što se uglavnom motaju pod zemljom, pa ih je lako izgubiti. Tako sam ja izgubio svoju krticu. Nemam pojma što se dogodilo s njom. A pretpostavljam da je i ti tražiš, zar ne?“ Mladić slegne ramenima. „Pretpostavit ću – Kefas te dovukao ovamo tako što ti je obećao da ćeš upoznati krticu?“ Stariji se nakašljao: „Sonny je na ovaj sastanak došao svojevoljno jer želi primirje. On smatra da je račun za smrt njegova oca poravnat i da svatko može krenuti svojim putem. A kako bi te uvjerio u iskrenost svojih motiva, spreman je vratiti novac i drogu. Zauzvrat ćeš ti obustaviti lov na njega. Možemo li pokazati obje aktovke?“ Ogromni kimne plavokosom koji je spustio aktovke na stol. Stariji dohvati jed325
nu od njih, ali plavokosi mu zaustavi ruku. „Samo daj“, rekao je stariji i podigao ruke. „Samo sam htio pokazati da je gospodin Lofthus donio trećinu novca i droge. Ostatak slijedi ako dobije obećanje o primirju i odavde izađe živ.“ Kari je ugasila motor. Pogledala je neonski znak na zgradi bivše radionice. Crvenim slovima pisalo je A-k-e-r B-r-y-g-g-e. Iz brodića koji je upravo pristao nadirali su ljudi. „Je li stvarno sigurno da ravnatelj policije ide na sastanak s kriminalcima bez oružane pratnje?“ „Jedan moj prijatelj znao je reći“, odgovori Pontius Parr, provjeri pištolj i vrati ga u futrolu, „tko ne riskira, ne profitira.“ „To sliči Simonu“, rekla je Kari pa pogledala toranj Gradske vijećnice. Sat je pokazivao sedam i deset. „Baš tako“, nasmiješio se Parr. „Znaš što, Adel? Mislim da će nama dvoma ovo biti dan za pamćenje. Volio bih da mi se poslije pridružiš na konferenciji za novinare. Ravnatelj policije i mlada inspektorica.“ Mljacnuo je kao da isprobava okus tih riječi. „Da, mislim da oni vole takve stvari.“ Tad otvori suvozačka vrata i izađe iz automobila. Kari potrči za njim duž promenade.
„Onda?“ upita stariji čovjek., Je li vam to prihvatljiv aranžman? Vraća vam se ukradeno, a Lofthusa ćeš ostaviti na miru i on će nestati iz države?“ „A ti ćeš dobiti malu naknadu za ovo posredovanje u pregovorima, ha?“ nasmiješio se ogromni. Ogromni je pogledao Simona kao da traži nešto što ne može naći. „Bo, otvori aktovku.“ Plavokosi iskorači prema njima. Potom pokuša podići metalne kopče. „Šefe, zaključane su.“ „Jedan“, rekao je mladić gotovo šaptom. „Devet, devet, devet.“ Plavokosi okrene metalne kotačiće. Otvorio je aktovku i pokazao sadržaj šefu. „Gle, gle“, rekao je ogromni i podigao jednu vrećicu bijelog praha. „Trećina. A gdje je ostatak?“ 326
„To je tajna“, odgovori stariji. „Naravno. A kako glasi šifra za aktovku s lovom?“ „Ista je“, odgovori mladić. „1999. Godina kad si izgubio oca, zar ne?“ Mladić je šutio. „Dobro“, stariji čovjek pljesne rukama i nasilu se nasmiješi. „Možemo li sada otići?“ „Ali htio sam da prvo doručkujemo“, odgovori ogromni. „Volite li jastoge?“ Tišina. Ogromni teško uzdahne. „Ruku na srce, ni ja ih baš ne volim. Ali znate što? Ipak ih jedem. Zašto? Zato što se to očekuje od čovjeka na mom položaju.“ Kad je zamahnuo rukama, sako mu se zategnuo preko snažnih prsa. „Jastog, kavijar, pjenušac. Ferrariji kojima nedostaju dijelovi, umirovljene manekenke u potrazi za alimentacijom. Osama na jahtama, topli Karibi. Radimo mnogo toga što zapravo i ne želimo, zar ne? Ali mora se da bi se motivacija održala. Ne govorim o sebi, nego o onima koji rade za mene. Oni moraju vidjeti sve te sitne simbole uspjeha, onog što sam postigao. Onog što će i sami postići budu li radili svoj posao.“ Tad gurne cigaretu među mesnate usne. Cigareta je izgledala neobično sitno u odnosu na njegovu veliku glavu. „Naravno, ti simboli su tu i da mojim konkurentima pokažu moju snagu i moć. Isti je slučaj s nasiljem i okrutnošću. Ne volim to. Ali to je ponekad neophodno da bi se održala motivacija. Dugove mi moraju vratiti. Moram ih nekako motivirati da mi ne bi radili o glavi...“ Pripalio je cigaretu upaljačem u obliku pištolja. „Naprimjer, svojedobno mi je jedan čovjek modificirao oružje. Ali povukao se iz tog biznisa. Mogao sam prihvatiti da su mu motocikli draži od pištolja, ali nisam mogao prihvatiti da je prodao Uzi nekome tko je već pobio nekoliko mojih ljudi.“ Tad kucne kažiprstom po staklenom zidu akvarija. Njih dvojica pogledaju u njegov prst. Mlađi se lecnuo, a stariji je samo zurio. Onaj bijeli kamen s vlatima koje su lelujale uopće nije bio kamen. A kristal koji je bljesnuo nije bio kristal, nego zlatni zub. „Kad nekome odrubiš glavu, to se sigurno čini kao pretjerano nasilje, ali neka su sredstva nužna da bi se ostvario cilj, a pritom mislim na odanost ljudi koji me okružuju. Siguran sam da se slažeš, glavni inspektore.“ „Molim?“ upita stariji. Ogromni okrene glavu i pogleda ga. „Nešto mi slabije čuješ, inspektore.“ Stariji čovjek makne pogled s akvarija pa pogleda ogromnog čovjeka. „A, eto, 327
stižu me godine. Bilo bi bolje kad bi govorio samo malo glasnije.“ Blizanac se iznenađeno nasmije. „Glasnije?“ Povuče dim cigarete pa se okrene prema plavokosom. „Jeste li provjerili da nisu ozvučeni?“ „Jesmo, šefe. I njih i lokal.“ „Znači da si malo nagluh, Kefas? Pa, kako ćeš onda sa ženom kad... Kako ide ona izreka? Slijepi vode gluhe?“ Okrenuo se podignutih obrva i četvorica iz njegove pratnje prasnu u smijeh. „Smiju se jer me se boje“, objasnio je ogromni čovjek mladiću. „Mali, bojiš li se i ti?“ Opet nije bilo odgovora. Stariji pogleda na sat.
Kari pogleda na sat. Sedam i četrnaest. Parru je naredio da dođu na vrijeme. „Evo ga“, rekao je Parr i pokazao natpis na fasadi. Prišao je vratima, otvorio ih i pridržao ih Kari. U garderobi je bilo tiho i mračno, ali iz dubine lokala dopirao je neki glas. Parr je iz futrole na ramenu izvukao pištolj i pokazao Kari da učini isto. Znala je da se pročulo o njezinom rukovanju sačmaricom iz Enerhaugena, pa je morala objasniti ravnatelju da – usprkos svemu – nema previše iskustva s opasnim zadacima. Ali ravnatelj joj je rekao da je Simon inzistirao da ona – i nitko drugi – bude prisutna. Znala je i da pokazivanje policijske značke odradi posao u devet od deset slučajeva, a u devedeset i devet posto situacija pomogne kad pokažeš oružje. Ipak joj je srce divlje tuklo dok su prolazili kroz restoran. Čim su zakoračili u salu, onaj glas je utihnuo. „Policija!“ viknuo je Parr i uperio pištolj prema skupini za jedinim zauzetim stolom. Kari je odskočila u stranu i nanišanila ogromnog čovjeka. Načas je zavladao muk i čuo se samo glas Johnnyja Casha kako iz malog zvučnika na zidu između buffeta i preparirane volovske glave pjeva Give my love to Rose. Očito su stigli u neki mesni restoran koji poslužuje i doručak. Za stolom su sjedila neka dvojica u svijetlosivim odijelima i iznenađeno ih pogledala. Kari je shvatila da u dobro osvijetljenom restoranu ipak nisu sami. Za stolom pored prozora sjedio je stariji par koji je, čini se, upravo doživio zajednički infarkt. Ali pogriješili su, pomislila je Kari. Ovo ne može biti restoran u koji ih je poslao Simon. A onda je niži čovjek obrisao usta salvetom i progovorio: „Ravnatelju policije Parr, hvala što ste osobno došli. Uvjeravam vas da nitko od nas nije naoružan niti vam želi nauditi.“ „A tko ste vi?“ upitao je Parr. 328
„Ja sam Jan Øhre. Odvjetnik sam i zastupam ovog gospodina, Ivera Iversena starijeg.“ Pokazao je prema višem čovjeku i Kari tad primijeti da je sličan sinu. „A što vi radite ovdje?“ „Isto što i vi, pretpostavljam.“ „Stvarno? Meni su obećali kriminalce za doručak.“ „I to će obećanje ispuniti, Parr.“
„Vidiš“, nastavio je ogromni, „trebao bi se bojati.“ Kimnuo je plavokosom koji je izvukao tanak nož duge oštrice pa prišao momku i podlakticom mu povukao glavu. Istodobno mu je prislonio nož na grkljan. „Zar si stvarno mislio, Lofthus, da mi je ona sića koju si maznuo važna? Nosi je. Bou sam obećao da će te moći isjeći na komadiće. Zato tu drogu i lovu smatram ulaganjem. Ulaganjem u motivaciju, da tako kažem. Naravno, tom se problemu može pristupiti na više načina, ali za tebe je najbezbolniji da nam kažeš što si napravio Sylvesteru da bismo ga mogli sahraniti kako i priliči jednom katoliku. Onda?“ Mladić proguta slinu, ali i dalje je šutio. Veliki opali šakom po stolu tako da su čaše poskočile. „Zar si i ti nagluh?“ „Možda i jest“, naceri se plavokosi koji je prislonio lice tik do mladićeva uha. „Buda ima čepiće u ušima.“ Drugi su se nasmijali. Ogromni ravnodušno odmahne glavom pa počne vrtjeti šifru na aktovci. „Bo, izvoli. Slobodno ga izreži.“ Kad je otvorio aktovku, začuo se neki rezak zvuk, ali sve je previše zanimalo što će Bo napraviti s nožem da bi primijetili metalnu iglu koja je ispala iz aktovke i pala na pod. „Tvoja mudra majka gotovo je uvijek u pravu“, rekao je Simon. „Ali s tobom je pogriješila. Nikad nije trebala podojiti đavolje dijete.“ „Kog vraga...“ započne ogromni. Njegovi ljudi se okrenu. U aktovci se, uz pištolj i Uzi, nalazio maslinastozelen predmet nalik dršci bicikla. Ogromni podigne nepoznati predmet i primijeti kako stariji čovjek spušta sunčane naočale na oči.
329
„To je istina, dogovorio sam se s glavnim inspektorom Kefasom da moj klijent i ja dođemo ovamo“, rekao je Jan Øhre nakon što je Pontiusu Parru pokazao iskaznicu odvjetničke komore. „Mislio sam da vas je obavijestio.“ „Nije“, odgovori Pontius Parr. Kari je na licu ravnatelja policije vidjela iznenađenje i bijes. Øhre pogleda svog klijenta. „To onda znači da ne znate za naš dogovor?“ „Kakav dogovor?“ „O smanjenju kazne.“ Parr odmahne glavom. „Kefas mi je samo rekao da će mi danas predati kriminalce na pladnju. O čemu je riječ?“ Øhre mu je htio odgovoriti, ali Iver Iversen se nagnuo i nešto mu šapnuo. Øhre kimne, a Iversen se opet nasloni i zatvori oči. Kari ga pogleda. Izgledao je nekako poraženo. Iscrpljeno, rezignirano. Øhre se nakašlje. „Glavni inspektor Kefas smatra da ima određene, pa, dokaze protiv mog klijenta i njegove supruge. Riječ je o nizu ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljenim sa stanovitim Levijem Thouom. Možda vam je poznatiji po nadimku Blizanac.“ Thou, pomislila je Kari. Neobično prezime, a opet – čini se da ga je nedavno čula. Upoznala je nekog tko se tako zove. I to u policijskoj središnjici. Vjerojatno nekoga nevažnog. „Kefas tvrdi da ima dokaze o navodnom naručenom ubojstvu iza kojeg, kako smatra, stoji Agnete Iversen. Iz poštovanja prema sinu mog klijenta Kefas je spreman spriječiti iznošenje tih dokaza i odobriti smanjenje kazne mom klijentu u zamjenu za njegovo priznanje i svjedočenje protiv Thoua, odnosno Blizanca.“ Pontius Parr skine četvrtaste naočale. Kari se iznenadila kad je vidjela da su mu oči dječački plave boje. „To zvuči kao dogovor koji se treba ispoštovati.“ „Odlično.“ Øhre uzme mapu sa stolice kraj sebe. Iz nje izvadi omotnicu i preko stola je gurne ravnatelju policije. „Ovdje su izvodi s pojedinostima o svakoj kupoprodajnoj transakciji koja je služila za pranje novca Leviju Thouu. Iversen je spreman svjedočiti i protiv Fredrika Ansgara, bivšeg inspektora u Odjelu za teške prijevare, čiji je zadatak bio spriječiti istragu tih transakcija.“ Parr uzme omotnicu i opipa je. „Unutra je nešto tvrdo“, rekao je. „USB. Na njemu je audiosnimka koju je glavni inspektor poslao mom klijentu 330
sa svog mobitela i zamolio ga da vam je predamo.“ „Znate li što je gore?“ Øhre i Iversen ponovo izmijene poglede. Ovaj se nakašlje. „U pitanju je snimka jedne osobe. Glavni inspektor Kefas kaže da ćete vi znati o kome je riječ.“ „Računalo je kod mene, pa je možemo odmah preslušati.“
Otvorena aktovka. Oružje. Maslinastozelena boja. Simon Kefas zažmirio je u posljednji tren i rukama prekrio oči. Bljesak mu je polizao lice poput plamena, a prasak ga je udario poput šake u želudac. Tad je otvorio oči i brzo se nagnuo pa zgrabio pištolj. Okrenuo se. Plavokosi je stajao kao da je upravo pogledao u lice Meduze. Još je držao ruku Sonnyju na glavi, a nož na njegovu vratu. Tek je tad Simon shvatio da plavokosi stvarno ima križ na čelu. Metu. Simon je opalio i odmah ugledao rupu ispod plave kose. Dok je plavokosi padao, Sonny je zgrabio Uzi. Simon mu je objasnio da paraliziranost traje samo dvije sekunde. I to su uvježbavali u hotelu Bismarck: kada treba zgrabiti oružje i zapucati. Naravno, nisu mogli predvidjeti baš sve pojedinosti, pa je malo prije nego što je Blizanac otvorio aktovku i aktivirao topovski udar, Simon bio siguran da će im plan propasti. Ali sad dok je gledao kako Sonny izvodi piruetu s prstom na okidaču, znao je da Blizanac neće otići kući zadovoljan, kao nakon uspješnog dana na poslu. Meci su letjeli iz oružja koje je uporno mucalo samo jedan slog. Dvojica su već pala, a treći je uspio zavući ruku u sako prije nego što su mu meci ispisali isprekidanu liniju preko grudi. Zastao je na trenutak, a onda su koljena primila poruku da je mrtav, a Simon se već okrenuo prema Blizancu. I zaprepašteno je pogledao u praznu stolicu. Kako se onako težak čovjek može tako brzo kretati... Ugledao ga je uz rub akvarija odmah pored kuhinje. Naciljao je i triput opalio. Vidio je pogodak na Blizančevu sakou i kako puca staklo akvarija. Na trenutak se činilo da će voda zadržati četvrtast oblik, onako iz navike ili zbog djelovanja neke čudnovate sile, ali onda se stuštila kao zeleni zid. Simon je pokušao izmaknuti, ali bilo je kasno. Nagazio je na nekakvog jastoga koji je krenuo. Simonu je popustilo koljeno pa se srušio u vodu. Kad je podigao glavu, Blizanca više nije bilo, samo su se dvokrilna kuhinjska vrata još uvijek ljuljala. „Jesi li dobro?“ upitao je Sonny i pružio mu ruku. „Nikad bolje“, zastenjao je Simon i odgurnuo mu ruku. „Ali ako nam Blizanac sad pobjegne, nikad ga više nećemo naći.“ Simon potrči prema vratima kuhinje, šutne ih i uđe držeći pištolj pred sobom. Osjetio je težak miris velike kuhinje. Pogledom je preletio po radnim plohama, mati331
ranim metalnim štednjacima, nizu tava, kuhača i šeflji koje su visjele s niskog stopa i zaklanjale mu vidik. Simon čučne pokušavajući uhvatiti neki pokret ili sjenu. „Na podu“, rekao je Sonny. Simon spusti pogled. Vidio je crvene mrlje na sivkasto-plavim kamenim pločicama. Dobro je vidio – pogodio je Blizanca. U daljini su se zalupila vrata. „Idemo.“ Krvavi trag vodio je iz kuhinje do mračnog hodnika u kojem je Simon skinuo sunčane naočale pa pojurio uz stepenice do još jednog hodnika s metalnim vratima u dnu. A upravo bi takva vrata proizvela zvuk koji su netom začuli. Ipak, Simon je pootvarao sva vrata na koja je usput naišao. Devetero ljudi od deset onih koji bježe od dva čovjeka i jednog Uzija odabralo bi najkraći i najočitiji put za bijeg, ali Blizanac je odabrao onaj deseti. Uvijek hladan, racionalan i proračunat. Taj tip preživio bi i brodolom. A također je lako mogao zalupiti onim vratima kako bi ih naveo na krivi trag. „Pobjeći će nam“, rekao je Sonny. „Smiri se“, rekao je Simon i otvorio posljednja vrata. Prazno. Krvav trag sada ih je vodio samo u jednom smjeru. Iza tih metalnih vrata krio se Blizanac. „Spreman?“ upitao je Simon. Sonny kimne i uperi pištolj u vrata. Simon se leđima nasloni na zid do vrata, pritisne kvaku i gurne ih. Sonnyja zapljusne svjetlost. Simon izađe iz hodnika i osjeti vjetar na licu. „A, jebote...“ Izašli su na pustu ulicu okupanu jutarnjim suncem. Bili su u Ruselokkveienu odakle se stiže do raskrižja s Munkedamsveienom, a dalje su Kraljevski vrtovi. Nigdje nisu vidjeli automobil. Nigdje nije bilo ni žive duše. Kao ni Blizanca.
332
43.
„Ovdje prestaje krvavi trag“, rekao je Simon i pokazao na asfalt. Blizanac je vjerojatno shvatio da ostavlja za sobom trag pa je nekako zaustavio kapanje krvi. Taj tip zbilja bi preživio i brodolom. Promatrao je prazan Ruselokkveien. Pogledom je prešao po crkvi sv. Pavla i mostiću nakon kojeg je put nestajao iza zavoja. Lijevo i desno duž Munkedamsveiena. Nigdje nikoga. „Pa, dovraga!“ Sonny se ljutito udari Uzijem po bedru. „Da je trčao niz ulicu, sustigli bismo ga“, rekao je Simon. „Nekamo je ušao.“ „Ali gdje?“ „Ne znam.“ „Možda ga je ovdje čekao auto?“ „Možda. Ali vidi!“ Simon pokaže mrlju između Sonnyjevih cipela. „Evo ipak jedne krvave mrlje. Možda je...“ Sonny odmahne glavom i odmakne sako. Čista košulja koju mu je Simon dao bila je natopljena krvlju. Simon tiho opsuje. „Onaj gad ti je ipak otvorio ranu?“ Sonny slegne ramenima. Simon se opet zagleda niz ulicu. Nigdje nije bilo nijednog jedinog automobila. Trgovine se još nisu otvorile. Posvuda je vidio samo zatvorene ulaze u zgrade. Kamo je mogao nestati? Promijeni perspektivu, pomislio je Simon. Pogledaj. Odmakni se... Tad nakrivi glavu. Vidio je nešto krajičkom oka. Odsjaj sunca na pokretnom komadu stakla. Ili metala. Na mesingu. „Dođi“, rekao je Sonny. „Idemo još jednom pregledati restoran, možda je.. „Nije“, tiho odgovori Simon. Ručka od mesinga. Teške šarke koje se polako 333
same zatvaraju. Uvijek otvorena vrata. „Vidim ga.“ „Vidiš?“ „Vrata na crkvi, vidiš li ih?“ Sonny pogleda u tom smjeru. „Ne.“ „Zatvaraju se. Ušao je u crkvu. Idemo.“ Simon potrči. Nogu pred nogu pa ubrzaš. Jednostavan pokret koji je činio još od malih nogu. Otad se natrčao i svake je godine bivao sve brži. A sada je iz godine u godinu bivao sve sporiji. Više ga nisu služila ni koljena ni pluća. Prvih dvadeset metara uspijevao je pratiti Sonnyja, a onda je posustao. Momak je bio na punih pedeset metara ispred njega kad je preskočio tri stepenice, povukao teška vrata i ušao u crkvu. Simon uspori očekujući da će začuti tup, prigušen, gotovo dječji zvuk kakav pucanj proizvodi s druge strane zida. Ali ništa. Tad pojuri uz stepenice, otvori teška vrata pa uđe u crkvu. Taj miris. Ta tišina. Težina svih onih mislilaca. Klupe su bile prazne, a na oltaru je gorjela svijeća. Simon se sjeti da za pola sata započinje jutarnja misa. Svjetlost svijeće titrala je iznad razapetog Spasitelja na križu. Ali tad Simon začuje pobožan šapat i okrene se lijevo. Sonny je sjedio u otvorenom odjeljku ispovjedaonice. U rupičasti drveni zid drugog odjeljka ispred kojeg je skoro skroz bila navučena crna zavjesa Sonny je uperio Uzi. A Simon je kroz malen procjep ugledao šaku. Na kamenom podu ispod zastora razlila se lokvica krvi. Simon se pribrao toliko da je mogao razabrati Sonnyjev šapat. „Neka ti se svi bogovi na nebesima smiluju i otpuste ti grijehe. Umrijet ćeš, ali će duša grešnika pokajnika otići u raj. Amen.“ Tišina. Simon ugleda Sonnyjev prst na okidaču. Vrati pištolj u futrolu. Nije namjeravao ništa učiniti. Ama baš ništa. Neka momak presudi. A kasnije može presuditi i njemu. „Da, ubili smo ti oca.“ Blizančev glas iza zavjese bio je tih. „Morali smo. Krtica mi je dojavila da će ga tvoj otac ubiti. Čuješ li me?“ Sonny je šutio. Simon zadrži dah. „Planirao je to učiniti te noći kraj ruševina u Maridalenu“, nastavi Blizanac. „Krtica mi je rekao da mu je policija na tragu i da je pitanje vremena kad će ga otkriti. Stoga je predložio da ubojstvo zamaskiramo u samoubojstvo. Da ispadne kako je tvoj otac krtica jer će onda policija prekinuti istragu. Pristao sam. Morao sam zaštititi 334
svoju krticu, zar ne?“ Simon primijeti da je Sonny oblizao usne. „A tko je bio krtica?“ „Ne znam. Kunem ti se da ne znam. Komunicirali smo samo e-mailom.“ „Onda nikad nećeš ni saznati“, rekao je Sonny pa podigao Uzi držeći prst na okidaču. „Jesi li spreman?“ „Stani! Sonny, ne moraš me ubiti, ionako ću ovdje iskrvariti. Samo te molim, daj da se oprostim s najdražima prije nego što umrem. Pa mi smo i tvom ocu dopustili da u onoj poruci napiše kako je volio tebe i tvoju majku. Zar se ti nećeš jednako smilovati ovom grešniku?“ Simon je promatrao kako se Sonnyju prsa podižu i spuštaju. Mišići vilice su mu se trzali. „Nemoj“, započne Simon. „Nemoj, Sonny, on će...“ Sonny se okrene prema njemu i blago ga pogleda. Imao je Helenein blagi pogled. Ali već je bio spustio Uzi. „Ali, Simon, samo traži da...“ Simon je u procjepu iza zavjese primijetio pokret. Pokret ruke. S pozlaćenim upaljačem u obliku pištolja. Znao je da nema dovoljno vremena. Nije imao dovoljno vremena da upozori Sonnyja i da ovaj reagira, a nije bilo ni dovoljno vremena da izvuče svoj pištolj iz futrole i osigura Else ono što joj pripada. Stajao je na ogradi mosta iznad Akera i pod njim se pjenio vodopad. I tad je skočio. Skočio je s mosta, kao da se pozdravio sa životom i odlučio zaigrati onaj divni brzi rulet sudbine... Nije mu zato trebala ni pamet ni snaga, samo luđačka hrabrost osuđenika koji je bio spreman prokockati budućnost koju nije cijenio jer je znao da može izgubiti manje od drugih. Skočio je u otvoreni odjeljak, između Sina i rupičaste drvene ploče. Začuo je prasak. Osjetio je ubod paralizirajućeg ledenog ili vrelog žalca koji mu je prepolovio tijelo i presjekao sve veze. A onda se začuo još jedan zvuk. Uzi. Simonu je glava pala na pod odjeljka i kiša piljevine zasula mu je lice. Začuo je kako Blizanac vrišti, podigao je glavu i vidio kako tetura prema klupama dok mu meci paraju leđa kao roj pčela. Prazne i još užarene čahure Uzija pekle su mu čelo. A Blizanac je porušio dva reda klupa pa pao na koljena, ali još se pomicao. Odbijao je umrijeti. Izgledalo je tako neprirodno. Kad je Simon prije mnogo godina otkrio da majka jednog od najtraženijih kriminalaca radi kao čistačica u njihovoj zgradi i kad joj se obratio zbog toga, prvo što 335
mu je rekla bilo je baš to – Levi nije bio prirodan. Ona mu je bila majka i, naravno, voljela ga je, ali plašio ju je od dana kad se rodio. Ispričala mu je da je maleni-veliki Levi redovito dolazio na posao s njom jer ga nije imao tko čuvati. Jednom je pogledao kantu vode koju je gurala na kolicima i rekao da se ondje nalazi netko tko izgleda baš kao on. Sissel mu je rekla da se igra s tim nekim i otišla isprazniti koš za smeće. Kad se vratila, dječaku su još samo noge virile iz kante pa ga je Sissel morala žestoko povući kako bi ga izvukla. Bio je mokar i plav u licu. Ali umjesto da zaplače – što bi većina djece učinila – on je prasnuo u smijeh. Ispričao joj je da ga je zločesti Blizanac pokušao ubiti. Ponekad se pitala odakle joj je došao i jednom je rekla Simonu da se osjetila slobodnom tek kad se odselio. Blizanac. Na salu između debelog vrata i ogromnog potiljka pojavile su se dvije rupe i pokreti su naglo zamrli. Ipak je prirodan, pomislio je Simon. Posve prirodan sin jedinac. Znao je da je ogromni čovjek mrtav i prije nego što se srušio i udario čelom u kameni pod uz neugodan tresak. Simon zatvori oči. „Simon, gdje te...?“ „U prsa“, odgovorio je Simon i nakašljao se. Na ruci je osjetio da kašlje krv. „Zovem hitnu.“ Simon otvori oči. Kao da je vidio sebe odozgo. Gledao je tamnocrvenu mrlju koja mu se širila po košulji. „Pusti, neće stići na vrijeme.“ „Ali hoće, samo da...“ „Slušaj me.“ Sonny je već krenuo izvaditi mobitel, ali Simon ga je zgrabio za tu ruku. „Znam ponešto o prostrijelnim ranama, dobro?“ Sonny mu spusti ruke na prsa. „Uzalud“, rekao je Simon. „Sada idi, bježi. Slobodan si, odradio si posao.“ „Ne, nisam.“ „Bježi, radi mene.“ Simon ga je uhvatio za ruku. Bila je topla i poznata, kao njegova. „Obavio si posao.“ „Ne miči se.“ „Rekao sam ti da će krtica danas biti ovdje. I bio je ovdje. A sada ga više nema. Bježi.“ 336
„Hitna odmah dolazi.“ „Čuješ li me...“ „Bolje šuti.“ „Sonny, to sam bio ja.“ Simon pogleda ravno u bistre i blage momkove oči. „Ja sam bio krtica.“ Simon je očekivao da će se Sonnyju od šoka raširiti zjenice i da će crnilo prekriti zelene irise. Ali to se nije dogodilo. I tad Simon shvati. „Pa, ti si to već znao, Sonny.“ Pokušao je progutati slinu, ali opet je zakašljao. „Znao si da sam to ja. Kako?“ Sonny rukavom obriše krv sa Simonovih usana. „Arild Franck.“ „Franck?“ „Kad sam mu odsjekao prst, propjevao je.“ „Propjevao? Ali on nije znao da sam to ja. Sonny, nitko nije znao da smo Ab i ja bili krtice. Ali stvarno nitko.“ „Nije, ali Franck je rekao ono što je ipak znao. Da je krtica imala svoj pseudonim.“ „I rekao ti ga je?“ „Da. Pseudonim je bio Skakač.“ „Da, Skakač. Pod tim sam imenom kontaktirao Blizanca. Znaš, netko me jednom davno tako zvao. Samo jedna osoba. Kako si ti onda znao...?“ Sonny izvuče nešto iz džepa sakoa. Bila je to fotografija dvojice muškaraca i jedne žene. Svi su bili mladi i nasmijani pored kamenog znaka. „Kad sam bio mali, volio sam listati album i vidio sam ovu fotografiju s planinarenja. Pitao sam mamu tko je zagonetni fotograf tako zanimljivog imena – Skakač. Odgovorila mi je da je to Simon, treći iz njihovog društva. Rekla mi je da ga je zvala Skakač jer je skakao gdje se nitko drugi ne bi usudio.“ „Pa si zbrojio dva i dva...“ „Franck nije znao da su postojale dvije krtice, pa se priča savršeno uklopila. Moj otac te otkrio, a ti si ga ubio da te ne bi odao.“ Simon trepne, ali tama se uporno približavala s ruba vidokruga. Ali vidio je jasnije nego ikad. „I onda si me odlučio ubiti. Zato si me i kontaktirao. Pomogao si mi da te pronađem. A ti bi samo morao čekati.“
337
„Tako je“, odgovorio je Sonny. „A onda sam pronašao očev dnevnik i shvatio da je i on bio upetljan. Obojica ste bili izdajnici.“ „I tad ti se čitav projekt srušio pa si odustao. Nisi više imao razloga ubijati.“ Sonny kimne. „Zašto si se onda predomislio?“ Sonny ga pogleda. „Rekao si mi nešto. Rekao si da sinovi ne moraju biti kao očevi, nego da...“ „... Nego da moraju biti bolji od njih.“ U tom trenutku Simon začuje policijske sirene u daljini. Osjetio je Sonnyjev dlan na čelu. „I budi, Sonny. Budi bolji od svog oca.“ „Simon?“ „Da?“ „Umireš. Imaš li posljednju želju?“ „Želim da ona dobije moj vid.“ „A želiš li i oprost grijeha?“ Simon zatvori oči i odmahne glavom. „Ne mogu... Ne zaslužujem...“ „Nitko ga ne zaslužuje. Svi smo mi ljudi kad griješimo. I bogovi kad opraštamo.“ „Ali tko sam ja tebi – nitko i ništa, stranac koji ti je oteo najdraže...“ „I ti si netko. Ti si Skakač, uvijek prisutan, samo te nema ni na jednoj slici.“ Sonny otvori Simonov sako i gurne sliku u unutarnji džep. „Ponesi i ovo. To su tvoji prijatelji.“ Simon zatvori oči. Pomislio je – nije važno. Riječi Sina odjekivale su praznom crkvom: „Neka ti se svi bogovi na nebesima smiluju i otpuste ti grijehe...“ Simon ugleda kap krvi koja je odnekud sa Sonnyjeva sakoa pala na pod crkve. Spustio je kažiprst na njezinu zlaćanu crvenu površinu. Kapljica mu se zalijepila za vrh prsta i on ga je prinio usnama pa zažmirio. Zurio je u bijeli vodopad. Voda. Ledeni zagrljaj. Tišina, samoća. I mir. A ovoga puta neće izroniti.
U tišini koja je uslijedila nakon drugog preslušavanja snimke Kari je čula miran cvrkut ptica koji je dopirao kroz odškrinut prozor restorana. Ravnatelj policije šokirano je zurio u laptop. 338
„Dobro?“ upitao je Øhre. „Dobro“, složio se Parr. Odvjetnik je izvukao USB i pružio ga ravnatelju policije. „Jeste li prepoznali glas?“ „Jesam“, rekao je Parr. „To je Arild Franck koji je praktički šef zatvora Staten s najvećim mogućim osiguranjem. Adel, provjeri postoji li taj račun na Kajmanskim otocima koji je ovaj izdiktirao. Ako postoji, čeka nas skandal nad skandalima.“ „Moja sućut“, rekao je Øhre. „Ni govora“, odgovorio je Parr. „Godinama sam sumnjao u to. A nedavno smo dobili i informaciju od jako ozbiljnog kolege iz Drammena koji tvrdi da je Lofthus dobio slobodan dan dok je bio u Statenu kako bi mogao biti žrtveno janje u slučaju Morsand. Dosad nismo ništa poduzimali jer nam je trebala jača optužnica protiv Francka, ali ovo je baš ono oružje koje smo tražili. I samo još nešto...“ „Da?“ „Je li vam glavni inspektor Kefas rekao zašto je htio da se nas dvoje nađemo s vama umjesto da osobno dođe?“ Iversen pogleda Øhrea pa slegne ramenima. „Rekao je da ima drugih obaveza. I da samo vas dvoje iz cijele policije imate njegovo potpuno povjerenje.“ „Shvaćam“, rekao je Parr i ustao. „I još nešto“, Øhre pokaže svoj mobitel. „Moj klijent povezao je inspektora Kefasa sa mnom jer me ovaj htio angažirati oko prijevoza i plaćanja jednog oftalmološkog zahvata u klinici Howell u Baltimoreu. Zahvat je dogovoren za sutra. Prihvatio sam taj angažman. Upravo mi je tajnica javila da je prije sat vremena neka žena donijela u naš ured crvenu sportsku torbu s pozamašnim iznosom u gotovini. Ne znam želi li policija ispitati i taj slučaj?“ Kari primijeti da su ptice prestale pjevati. Sad se čula policijska sirena. Sirene. Množina. Parr se nakašljao. „Ne znam zbog čega bi taj podatak bio značajan. A kako ste prihvatili angažman, dužni ste čuvati privatnost podataka i ne smijete mi ništa reći – čak i kad bih htio znati išta o tome.“ „Dobro, to smo onda riješili“, rekao je Øhre pa zatvorio aktovku. Kari je osjetila vibracije u džepu. Odmah je ustala, maknula se od stola pa izvukla mobitel. Pikula joj je ispala na drveni pod. „Adel.“ Piljila je u pikulu koja kao da se predomišljala hoće li krenuti ili ostati na mjestu. A onda je, nakon malo migoljenja, polako i neodlučno krenula prema jugu. 339
„Hvala“, Kari vrati mobitel u džep. Okrenula se prema Parru koji je upravo ustajao. „Pronađena su četiri trupla u ribljem restoranu Nautilus.“ Ravnatelj policije četiri puta trepne iza naočala. Kari se upitala je li ta potreba da trepće kad god se u njegovoj policijskoj postaji pojavi leš neki tik. „Gdje je to?“ „Ovdje.“ „Ovdje?“ „Ovdje na Aker Bryggeu. Samo stotinjak metara dalje.“ Tad ugleda svoju pikulu. „Idemo.“ Samo je htjela pokupiti pikulu. „Adel, što čekaš? Idemo!“ Pikula je ravnomjerno ubrzavala. Ako odmah ne odluči, izgubit će je. „Evo me“, rekla je i potrčala za Parrom. Sirene su sada bile glasnije. Zvuk im se sve više približavao i rezao zrak kao srp. Istrčali su na sunce u vedro ljetno jutro i plavičasti grad. Trčali su, a ljudi u jutarnjoj gužvi razmicali su se kako bi ih propustili. Pred očima prelijetale su joj gomile lica. Negdje u primozgu nešto je reagiralo na jedno od njih. Sunčane naočale, svijetlosivo odijelo. Parr je ugledao uličicu u koju je već utrčala gomila uniformiranih policajaca. Zastala je, okrenula se i sleđa gledala kako sivo odijelo u posljednji tren hvata brod za Nesoddtangen. A onda se okrenula i potrčala za Parrom.
Martha je parkirala kabriolet i naslonila se. Promatrala je galeba koji je lebdio na vjetru između vedrog neba i plavog fjorda. Kombinirao je snagu i vanjske sile dok je mirno letio u potrazi za hranom. Ona duboko i smireno udahne, ali srce joj je tuklo. Brodić je upravo pristajao. Tako rano ujutro nije bilo mnogo putnika koji putuju iz Osla za Nesoddtangen i lako će ga ugledati. Ako je uspio. Ako. U tom trenutku još jednom promrmlja molitvu koju je ponavljala u sebi otkako je prije sat i pol izašla iz odvjetničkog ureda Tomte & Øhre. Nije ga bilo na prethodnom brodiću koji je pristao prije pola sata, ali u sebi je govorila da je to ipak bilo nerealno očekivati. Ali ako ga ne bude na ovome... Da, što će u tom slučaju? Nije imala plan B. Nije ga htjela imati. Evo putnika. Nije ih bilo mnogo – u to doba ljudi su uglavnom putovali prema gradu, a ne iz njega. Ona skine sunčane naočale. Srce joj poskoči. Ugledala je neko340
ga u svijetlosivom odijelu. Ali to nije bio on. Srce joj se istog trenutka stegne. Ali ondje je bio još netko u svijetlosivom odijelu. Nekako se nagnuo, kao brodić u koji prodire voda. Srce joj opet naraste u grudima, a u grlu ju je gušilo. Možda je to samo sjaj ranojutarnjeg sunca na sivom odijelu, ali činilo joj se da on sjaji. „Hvala ti“, prošaptala je. „Hvala, hvala.“ Pogledala je u retrovizor, obrisala suze i namjestila maramu na glavu. Mahnula mu je, a on je uzvratio. I dok je čekala da se popne do mjesta na kojem je parkirala, kroz glavu joj je prošla misao da je sve tako predobro da bi bilo istinito. Pred sobom je vidjela utvaru, duha. Upravo su ga ubili, ustrijelili, razapeli na svjetioniku, a ona vidi samo njegovu dušu. Uspravila se na sjedalu i skinula naočale. Bio je blijed. Imao je crvene oči i shvatila je da je i on plakao. A onda joj je prišao, zagrlio je i privukao k sebi. Prvo je pomislila da se ona trese, ali onda je shvatila da ustvari on drhti. „Kako...“ „Dobro“, rekao je i nije ju pustio. „Sve je prošlo u najboljem redu.“ Neko vrijeme stajali su tako u tišini pripijeni jedno uz drugo, kao da se mogu držati samo jedno za drugo. Upitat će ga kasnije. Bit će prilike. „Što ćemo sada?“ ona upita. „Sada“, on započne. Pažljivo ju je spustio na sjedalo i tiho zastenjao. „Sada tek počinje. Velika torba“, kimnuo je prema stražnjem sjedalu. „Samo ono najvažnije.“ Nasmiješila se, stavila CD u radio i pružila mu mobitel. „Ja vozim prvi dio. GPS?“ Pogledao je zaslon svog mobitela, a iz zvučnika se oglasio robotski glas: „Own... personal...“ „Tisuću i trideset kilometara“, rekao je. „Procjena trajanja putovanja: dvanaest sati i pedeset jedna minuta.“
341
Epilog Pahulje su padale s bezbojnog beskrajnog neba i lijepile se za asfalt, cestu, automobile i kuće. Kari se sagnula na stepenicama kako bi zavezala cipele i promatrala ulicu kroz noge. Simon je imao pravo. Mnogo novih stvari vidiš kad se pomakneš i promijeniš perspektivu. Jednostavno progledaš. Trebalo joj je vremena da shvati i spozna koliko je Simon bio u pravu. Ne baš uvijek i u svemu, ali u iritantno velikom broju slučajeva. Uspravila se. „Želim ti lijep dan na poslu, ljubavi“, rekla je djevojka na vratima i poljubila Kari u usta. „I ja tebi.“ „Nema ničega lijepog u glancanju parketa, ali potrudit ću se. Kad se vraćaš?“ „Za ručak ako ništa ne iskrsne.“ „Super, ali čini se da je nešto iskrsnulo.“ Sam mahne rukom, a Kari se okrene. Pred ulazom netko je upravo parkirao poznat automobil, a iz njega je izvirilo još poznatije lice. „Što je bilo, Åsmund?“ doviknula je Sam. „Oprostite što vas prekidam u renoviranju, ali moram ti oteti ženu“, dovikne viši inspektor. „Nešto se dogodilo.“ Kari pogleda Sam, a ona je pljesne po stražnjem džepu traperica. Kari je negdje tijekom jeseni spremila sako i suknju u ormar i više ih nije izvadila. „Idi i služi državi, ženo.“ Dok su se vozili autocestom, Kari je piljila u snježni krajolik. Razmišljala je kako snijeg predstavlja prekretnicu prekrivajući sve što je bilo i mijenjajući svijet 342
pred našim očima. Mjeseci koji su uslijedili nakon pucnjave na Aker Bryggeu i u crkvi bili su vrlo kaotični. Naravno, dio kritika primila je i policija koja je morala opravdati samostalan pohod. Ali Simon je sahranjen uz sve počasti. Narod je htio vidjeti da je postojao takav policajac i da ipak ima nekoga tko će se obračunavati s kriminalcima u svom gradu i položiti život za pravdu. Pa što ako je, kako je i ravnatelj Parr spomenuo na sprovodu, povremeno zaobišao poneki propis? Ili norveški zakon, kad smo kod toga. Doduše, Parr nije imao prava previše mu prigovarati jer je i sam malo prevario norveške poreznike tako što je dio obiteljskog novca prebacio u fond na Kajmanske otoke. Kad su tjedan dana nakon sprovoda otišli u Simonov dom, Kari mu je otvoreno rekla da ju je trag plaćenih računa u kući Lofthusovih odveo ravno do njega. A Parr je odmah priznao i dodao da nije prekršio nijedan zakon. Uostalom, pobude su mu bile donekle čiste – htio je umiriti savjest što nije više pomagao Sonnyju i njegovoj majci nakon Abovog samoubojstva. Parru to nije bio naročit trošak, a tako bi dečka – nakon odslužene kazne – dočekala njegova vlastita kuća. Buda s mačem nestao je bez traga i svi su se polako mirili s tom činjenicom. Njegov križarski pohod očito je završio smrću Levija Thoua, poznatog kao Blizanac. Else je bilo mnogo bolje. Operacija u SAD-u izvedena je s osamdesetpostotnim uspjehom, rekla je Kari kad ju je inspektorica posjetila nekoliko tjedana nakon sprovoda. Ali ništa nije savršeno. Ni život, ni ljudi, ni Simon. Ništa, osim ljubavi. „Znaš, nikad nije zaboravio Helene. Ona je bila ljubav njegova života.“ Još je bilo ljeto i njih su dvije sjedile u Elseinom vrtu u Disenu, pile porto i gledale zalazak sunca. Kari je shvatila da će joj Else nešto ispričati. „Rekao mi je da su druga dvojica koja su joj se udvarala – Ab i Pontius – bila sposobnija, jača, pametnija. Ali samo ju je on vidio. Upravo je u tome bila Simonova snaga. Mogao je prezreti ljude, vidjeti njihove anđele i demone. Naravno, istovremeno se borio sa svojim demonom. Simon je bio teški kockar.“ „Znam, rekao mi je.“ „On i Helene započeli su vezu dok mu je život bio u kaosu zbog kockarskih dugova. Veza nije potrajala, ali Simon je rekao da ju je tad već bio povukao sa sobom na dno, a Ab Lofthus ju je spasio. Ab i Helene su se odselili. Simon je bio očajan. A nedugo potom saznao je da je trudna. Očajnički se predao kocki, sve je već bio izgubio i već je bio na rubu ponora kad se obratio vragu i ponudio mu zadnje što je imao – dušu.“ „Otišao je Blizancu.“ „Tako je. Simon je bio među rijetkima koji su znali Blizančev pravi identitet. Ali Blizanac nikad nije saznao za Simona i Aba. Komunicirali su samo telefonom i pismima. A kasnije i preko e-maila.“ 343
U tišini koja je uslijedila začulo se brundanje automobila s Trondheimsveiena i Sinsenkrysseta. „Znaš, Simon i ja sve smo govorili jedno drugome. Ali o tome mu je bilo teško pričati. Nije se volio prisjećati kako je prodao dušu. Pretpostavljao je da su mu sva ta sramota, poniženje, prezir prema samome sebi bili potrebni jer su mu donijeli tupilo koje je prikrilo onu drugu bol. To je kod njega bila neka vrsta mentalnog mazohizma.“ Tad popravi haljinu. Tako je krhka, a opet tako jaka, pomisli Kari. „Ali Simona je najviše mučilo ono što je napravio Abu. Mrzio je Aba jer mu je oduzeo jedino što je u životu volio. I zato ga je povukao u provaliju sa sobom. Kada je izbila kriza i rata je skočila, Ab i Helene upali su u velike dugove. Morali su brzo nešto zaraditi da ne završe na ulici. Kako se Simon već bio pogodio s Blizancem, odmah je otišao i po Abovu dušu. Ab se isprva protivio, čak mu je prijetio da će ga prijaviti. A onda je Simon pronašao Abovu Ahilovu petu – Sina. Objasnio mu je da je život okrutan i da će mu sin nakraju završiti u bijedi zbog njegova rasipništva. A to je Simonu najteže palo. Ab se izjedao iznutra, gubio je dušu. Ali barem nije bio sam u tome. A onda je Blizanac odlučio postaviti krticu na viši položaj u policiji. A tad nije više bilo mjesta za dvojicu.“ „Else, zašto mi sve to govoriš?“ „Zato što me zamolio. Htio je da naučiš nešto iz njegovih pogrešaka, da ti to pomogne kad budeš donosila odluke. Tako mi je rekao.“ „Zamolio te? Znači li to da je znao kako će...“ „Ne znam, Kari. Samo mi je rekao da je u tebi prepoznao sebe. Nije htio da kao policajka ponavljaš njegove greške.“ „Ali znao je da neću zauvijek ostati u policiji.“ „Jesi li sigurna da nećeš?“ Posljednje zrake sunca bljesnule su u čaši crnog vina kad ju je Else prinijela usnama, polako otpila, a onda je vratila na stol. „Kad je Simon shvatio da će ga Ab Lofthus ubiti kako bi ostao jedini Blizančev kontakt, javio se Blizancu i rekao mu da moraju ukloniti Aba. Tvrdio je da Ab ima dokaze protiv njih i da je stvar hitna. Rekao je da su on i Ab kao jednojajčani blizanci koji uvijek sanjaju jednu te istu noćnu moru u kojoj ubiju jedan drugoga. Simon je preduhitrio Aba. Ubio je svog najboljeg prijatelja.“ Kari proguta knedlu i suspregne suze. „Ali pokajao se“, prošapće. „Da, pokajao se. Prestao je biti krtica. A mogao je nastaviti po starom. Ali onda je umrla i Helene. Simon je došao do kraja, više nije imao što izgubiti. I zato se više nije bojao. Posvetio je ostatak života iskupljenju. Dobrim djelima. Beskompromisno 344
se bacio na sve koji su bili korumpirani kao on nekad, a to mu nije donijelo previše prijatelja u policiji. Ostao je sam, ali nije se samosažalijevao. Smatrao je da zaslužuje biti usamljen. Jednom mi je rekao da je mržnja prema sebi mržnja koju hraniš svakog jutra kad se pogledaš u zrcalo.“ „Ali ti si ga spasila?“ „Govorio mi je da sam njegov anđeo. Ali Simona nije spasila moja ljubav. Što god ti pametnjakovići govorili, tvrdim ti da se nitko nikad nije spasio zbog toga što ga je netko volio. Njega je spasila ljubav prema meni. Spasio je samoga sebe.“ „Tako što ti je uzvratio ljubav.“ „Amen.“ Kari je sjedila s njom do ponoći. Kad je krenula kući, Else joj je u predsoblju pokazala jednu fotografiju. Tri osobe kraj kamenog znaka. „Ovo je bilo kod Simona kad su ga pronašli. A ovo je Helene.“ „Vidjela sam njezinu sliku u kući prije požara. Rekla sam Simonu da me podsjeća na neku pjevačicu ili glumicu.“ „Na Miju Farrow. Vodio me gledati Rosemaryinu bebu samo da bi mogao nju gledati. A tvrdio je da nisu nimalo slične.“ Slika je ganula Kari. Bilo je nečega u njihovim osmijesima. Optimizma. Vjere. „A ti i Simon niste željeli djecu?“ Else odmahne glavom. „On se bojao.“ „Čega?“ „Da će mu djeca naslijediti taj ovisnički gen i imati iste poroke kao on. Destruktivnu sklonost riziku. Da neće poštovati granice. Zezala sam ga da već ima izvanbračne djece pa da se zbog toga boji. Ali, eto, bilo je kako je bilo.“ Kari kimne. Rosemaryina beba. Tad joj na pamet padne stara sitna čistačica iz policijske središnjice čijeg se imena naposljetku sjetila. Kari se pozdravi s Else i izađe u ljetnu noć. Blag povjetarac kao da ju je ponio ravno do automobila i sjedala odakle je promatrala svjež snijeg razmišljajući o tome kako snijeg mijenja okoliš. Eto, ona i Sam možda će uskoro dobiti prvo dijete. A da ne spominje kako je odbila dobru odskočnu dasku u Ministarstvu pravosuđa kad je u pitanju karijera. I jednako unosnu ponudu jedne osiguravajuće tvrtke. Kad su izašli iz grada i prešli mostić koji vodi na makadamsku cestu, sjetila se upitati Åsmunda kamo idu i zašto. „Policijska postaja Drammen zamolila nas je za pomoć“, rekao je Åsmund. „Žrtva je brodovlasnik Yngve Morsand.“ 345
„Kriste, pa to je onaj suprug.“ „Tako je.“ „Ubojstvo? Ili samoubojstvo?“ „Ne znam ništa više.“ Parkirali su iza patrolnog vozila, prošli kroz dvorišna vrata na drvenoj ogradi i ugledali vrata velike kuće. Ususret im je krenuo viši inspektor iz Buskeruda koji je zagrlio Kari, a Åsmundu se predstavio kao Henrik Westad. „Možda je samoubojstvo?“ upitala je Kari dok su ulazili. „Zašto to misliš?“ „Tuga zbog ženine smrti“, objasnila je Kari. „Pritisak zbog činjenice da je bio osumnjičen. Ili jednostavno nije mogao podnijeti krivnju što ju je ubio.“ „Možda“, odgovorio je Westad i uveo ih u dnevnu sobu. Forenzičari u zaštitnim odijelima okupili su se oko čovjeka u fotelji. Kari su podsjetili na bijele crve. „Ali sumnjam“, Westad dovrši rečenicu. Kari i Bjørnstad piljili su u pokojnika. „Jebemti“, tiho dobaci Bjørnstad. „Nije se... valjda...“ Kari se sjetila tvrdo kuhanog jajeta koje je doručkovala tog jutra. Možda je već trudna, pa joj je zato mučno? Otjerala je tu pomisao i usredotočila se na žrtvu. Iskolačio je jedno oko, a preko drugog je nosio crni povez. Točno iznad poveza imao je neravnu posjekotinu ondje gdje mu je bila prepiljena lubanja.
346
Sadržaj Prvi dio
3
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11.
4 12 16 19 25 30 38 40 45 51 61
Drugi dio
66
12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20.
67 76 83 92 98 102 112 121 138
Treći dio
148
21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28.
149 160 169 176 180 187 196 211 347
29. 30. 31. 32.
218 228 231 243
Četvrti dio
248
33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41.
249 262 268 278 288 297 304 308 313
Peti dio
322
42. 43.
323 333
Epilog
342
348