Smrt Jugoslavije - Laura Silber

LA U R A SILB ER / ALLAN LITT LE SM R T JU G O S L A V IJE

B IB LIO TEK A “SV JED O Č A N STV A ’ Urednik IVAN ŠKUNCA Likovna oprema IVAN BALAŽEVIĆ Tekst redigirao te preveo Uvod i Peti dio OMER LAKOMICA

Katalogizacija u publikaciji-CIP Sveučilišna knjižnica Rijeka UDK 949.71"1986/1995":323.1(497.1) SILBER, Laura Smrt Jugoslavije / Laura Silber, Allan Little; s engleskoga prevela Anka Katušić-Balen. - Opatija: “Otokar Kcršovani”, 1996. - 384 str.: ilustr.: 24 cm. - (Biblioteka Svjedočanstva) Prijevod djela: The Death of Yugoslavia. ISBN 953-153-028-9 1. LITTLE, Allan

LAURA SILBER / ALLAN LITTLE

SMRT JUGOSLAVIJE S engleskoga prevela A N K A K A TU ŠIĆ - BA LEN

O T O K A R K ER ŠO V A N I" O P A T IJA

Naslov izvornika Laura Silber & Allan Little THE DEATH OF YUGOSLAVIA Penguin Books BBC Books Copyright© Laura Silber and Allan Little, 1995. and 1996.

300.533

NAPOMENA NAKLADNIKA Nakon agresije JNA na Sloveniju, na Hrvatsku, a potom i na Bosnu i Hercegovinu, pedeset godina nakon Drugog svjetskog rata usred Europe dolazi do oružanog sukoba koji je sve do današnjih dana privlačio veliku pozornost medija i izazivao zgražanje svjetske javnosti. 0 tom sukobu i patnjama stanovništva na prostorima bivše Jugoslavije objavljene su u svijetu mnoge knjige, a jedna je od njih pripremana usporedo s nastajanjem televizijske dokumentarne serije u pet epizoda “Smrt Jugoslavije”, snimljene za englesku radio-televizijsku korporaciju BBC. Serija je prikazana i na Hrvatskoj televiziji, pa je to i bio razlog što je “Otokar Keršovani” odlučio objaviti cjeloviti, daleko bogatiji tekst knjige. Dakako, knjiga je autorski rad dvoje engleskih novinara i to je njihovo viđenje i njihova prosudba svih tih događanja koje prikazuju, a naš čitatelj će znati procijeniti pravu vrijednost djela. Knjigu su napisali novinarka Laura Silber i novinar Allan Little. Laura Silber je dopisnica “Financial Timesa” za Balkan. Na tom po­ dručju provela je osam godina, i bila je savjetnica u TV seriji “Smrt Jugoslavije”. Među novinarskim, diplomatskim i znanstvenim krugovima je općenito priznata kao jedna od vodećih anglosaskih tumača uzroka 1 razvoja ratova u bivšoj Jugoslaviji. Allan Little bio je dopisnik radio i televizijskog programa vijesti BBC-a još od 1988. te je pratio zbivanja u bivšoj Jugoslaviji od početka izbijanja borbi ljeta 1991. Izvještavao je s većine pozornica sukoba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Svojim je oštroumnim analizama razotkrio kako dinamiku rata tako i nemoć pokušaja međunarodne zajednice da ga prekine. Prijevod knjige koju držite u rukama rađen je prema engleskom izdanju iz 1995. godine, u kojem se opisuje razdoblje što su ga obilježili prvi nemiri na Kosovu 1986. i zbivanja do kraja 1994, jednako kao

5

i u televizijskoj seriji. Budući da je nedavno objavljeno i dopunjeno američko izdanje knjige “Smrt Jugoslavije”, mi smo iz njega preuzeli “Uvod” i dopisani 5. dio pod naslovom “Bliži se kraj” koji obuhvaća sva zbivanja u 1995. do potpisivanja Daytonskog sporazuma.

6

UVOD Toga dana mi ćemo reći paklu: “Jesi li se napunio?" A pakao će odgovoriti: “Ima li još?” Mesa Selimović, Derviš i smrt

Bježe muslimanske izbjeglice, trpaju se u kamione, neki padaju us­ trijeljeni u pokušaju da umaknu naletu srpskih agresora. Srpske iz­ bjeglice tvore beskrajnu kolonu traktora, bježeći pred napredovanjem Hrvata. Crne se kosturi zgrada što strše put neba u Sarajevu. Posrednici i političari krše ruke, pitaju se kako zaustaviti ratove u bivšoj Jugoslaviji, što su svojim bolnim valovima nasilja izazvali toliku javnu sablazan. U proteklih pet godina, navikli smo se na te slike. One su vjerno prenosile tjeskobu vremena. Ovu knjigu napisali smo da bismo osvijetlili odluke koje su dovele do grozota i razaranja. Ona je pokušaj da se klinički i nepristrano identificiraju odsudni događaji i tajni sastanci, kako na putu rata tako i u njegovu rasplamsavanju nakon početka neprijateljstava, i da se prema iskazima onih koji su u njima sudjelovali rekonstruiraju ti događaji - prekretnice, ako hoćete, na putu u katastrofu. U njoj nema ni osude, ni oprosta, a niti opravdanja za ikojeg aktera prikazane tragedije. Njome se jednostavno nastoji prenijeti što se dogodilo, i zašto, i po čijoj zapovijedi. Rat u Jugoslaviji nije skrivila međunarodna zajednica. Rat su plani­ rali i poveli Jugoslaveni. Nije bio povijesno neizbježan. Nesreću koja je poklopila narode Jugoslavije pripisati nekim nezaustavljivim silama znači skrenuti pozornost sa središnje dinamike rata. Znači i krivcima gledati kroz prste. To također pruža opravdanje Zapadu što toliko dugo nije uspio umiješati se s dovoljno volje i energije da prekine rat. U

7

ovoj knjizi ispituje se zašto vlade Zapada nisu odlučno intervenirale, i analiziraju se sredstva kojima su to konačno ipak učinile. Ova knjiga pokazuje da Jugoslavija nije umrla prirodnom smrću. Nju su više smišljeno i sustavno ubili ljudi koji od mirnog prijelaza I iz državnog socijalizma i jednostranačke vladavine u demokraciju slo' bodnog tržišta nisu imali što dobiti, samo sve izgubiti. Korijene rata nalazimo u usponu srpskog nacionalizma među beogradskom inteli­ gencijom sredinom osamdesetih godina i u daljnjem korištenju nacionalističke retorike od strane Slobodana Miloševića. Knjiga otkriva Miloševićevo svjesno korištenje nacionalizma kao sredstva postizanja moći, pa učvršćenja vlasti prvo nad Srbijom, a zatim nad Jugoslavijom. Milošević je najprije sanjao da zauzme mjesto Josipa .Broza Tita, kao vođa cijele Jugoslavije. No, kad je 1991. vidio da mu je to nedostiživo, odlučio se za alternativni projekt, za stvaranje nove proširene srpske države koja će obuhvaćati što više moguće teritorija Jugoslavije. Milošević je svojom centralističkom i autoritarnom vlasti, svojim proračunatim, lukavim manipuliranjem politikom etničke nesnošljivosti, isprovocirao ostale narode Jugoslavije, uvjerio ih da ne mogu ostati u jugoslavenskoj federaciji i usmjerio ih na put k neovisnosti. Jedna od središnjih tema naše knjige jest da su, pod Miloševićevim vodstvom, od početka raspada Jugoslavije, Srbi bili ključni secesionisti. Time nije rečeno da je Milošević bio jedino zlo ili isključivi krivac. U maršu Jugoslavije u rat bilo je bezbroj vojnika i to iz svih nacio­ nalnosti. Ova je knjiga i jadikovka zbog propale perspektive Jugoslavije. Naime, kad je pri kraju osamdesetih godina komunizam propadao, Ju­ goslavija je od svih komunističkih zemalja po mnogočemu bila u najboljem položaju da prijeđe na višestranačku demokraciju bilo kao jedinstvena država ili kao skupina država sljednica. Jugoslavija je imala istinsku priliku da zauzme mjesto u novoj i, u ono doba, optimističnoj zajednici europskih naroda. A smišljeno gušenje te prilike, značio je gubitak ne samo za Jugoslaviju, nego i za Europu i sve demokracije, i bio je smrtan udarac mnogim temeljnim moralnim nazorima našeg doba. Ipak, u retrospekciji, slika jedne stabilne i napredne Jugoslavije , može biti varava. Centralistički komunistički sustav samo je zagušio ! etničke nepravde a nije ih ispravio. Za miroljubiv prijelaz na liberalni politički sustav bio je nužan vrlo oprezan pristup, kako iznutra tako i izvana. Sad je jasnije nego ikada da se dogodilo upravo suprotno. Dok su se predsjednici šest jugoslavenskih republika - Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Srbije i Slovenije - javno prepirali

8

oko budućeg ustrojstva zemlje, što je srljala u rat, neki su od njih cinično utirali put u raspad. Knjigu počinjemo s Miloševićevim usponom na vlast i zatim opisom kako se održao na vlasti izazivanjem niza kriza u Srbiji; i kako je temelje svoje moći proširio izvan granica svoje republike. Na kraju, kad je pris­ vojio Jugoslavensku narodnu armiju (JNA) - onu najvažniju i u konačnici jedinu istinski djelatnu svejugoslavensku federalnu instituciju - i upregnuo je za stvar Srba izvan Srbije, bio je kadar ostale narode Jugoslavije postaviti pred zlokoban izbor: ili ćete ostati u Jugoslaviji pod mojim uvjetima, ili ćete ratovati protiv jedne od najvećih vojski u Europi. Slovenski predsjednik Milan Kučan i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman prihvatili su izazov. Slovenija je dobila munjevito kratki rat, dok je Hrvatska u početku rata s JNA izgubila gotovo trećinu svoga teritorija, ali je dobila međunarodnu potporu. Pod plaštom UN-a i potpomognuta Sjedinjenim Državama i Njemačkom, Hrvatska se iduće četiri godine naoružavala i pripremala za povratak izgubljenog teritorija, čime će pokrenuti najveći pojedinačni egzodus nakon Drugog svjetskog rata - masu što će bježati u Srbiju da traži utočište kod čovjeka koji ih je, kao prvo, i gurnuo u nesreću. Izazov je prihvatio i bosanski predsjednik Alija Izetbego_yić, ali s katastrofalnim posljedicama. Zlo­ sretni se voda bosanskih Muslimana razlikovao od svojih kolega slovenskog, hivatskog i srpskog - u jednom važnom aspektu: dok su oni svojim akcijama usmjeravali događaje, on kao da se stalno vukao na repu događaja i akcija u kojima nije imao nikakva utjecaja. Dok se zemlja raspadala, svi su vodeći političari znali da će biti rata; a bar dvojica od njih, Milosevic i Tuđman, za to su se odlučno pripremali. Na putu u rat, predsjednici Srbije i Hrvatske otimali su se za startnu poziciju u predstojećoj borbi oko grabeža teritorija. Počeli su prešutnim sporazumom o podjeli Bosne između Srbije i Hrvatske bez obzira na interese dva milijuna Muslimana te republike, i na njihov račun. Musli­ mani, nepripremljeni za sukob, postat će najveća žrtva - bit će otjerani iz svojih domova, a obilježja njihove kulturne baštine, džamije i grobovi bit će satrti. Miješali su se minareti s pravoslavnim i katoličkim crkvama u arhitekturnom izrazu multietničkog suživota koji je, iako često pre­ kidan razdobljima sukoba, stoljećima bio karakterističan za tu regiju. Kad su se u borbu umiješali međunarodni posrednici, ponašali su se kao da je rat bjelodano uzaludan i bezuman; kao da im jedino valja zaraćene strane uvjeriti u taj truizam, i čim one otvore oči, topovi će ušutjeti. No diplomati zapravo često nisu shvaćali kako su ratove, unatoč prividu kaosa, groznom logikom vodili protagonisti dugoročne borbe za vlast.

9

Važno je također istaknuti što ova knjiga nije. Ona nije vapaj tipa “spasite Bosnu sad” (iako vjerujemo da se Bosna može i treba spasiti). Nije obrazlaganje kako je Zapad propustio da zaštiti slabe od jakih, pa čak ni da održi vlastita obećanja. I nije knjiga o novinarstvu i novi­ narima; nije nikakva pripovijest o životu na bojišnici, nikakvo “mi smo tamo bili i bilo je strašno”. Zacrtali smo ono što smo smatrali glavnim etapama u nasilnom raspadu zemlje. S tim u vezi, a i zato što smo se uzalud trudili da nam knjiga bude što pogodnijeg opsega, ispustili smo mnoge važne događaje. Zanemarena je sudbina Makedonije. Njezin donekle spe­ cifičan i širi sklop okolnosti omogućuje da se ona odijeli od njezinih sjevernih susjeda. Također smo uglavnom prešutjeli neprekidni i dosad neriješeni sukob između Beograda i kosovskih Albanaca, iako je tu riječ o prvoj točki konflikta i o prvoj buntovnoj zajednici protiv koje se vojska pokrenula. Kosovo ulazi u našu pripovijest samo u onoj mjeri u kojoj je bio jezgra suvremenog srpskog mita, a pritužbe male kosovske srpske manjine na albansku većinu bile su prva karta koju je Milošević odigrao. Nismo opisali ni sudbinu oporbenih pokreta u republikama. Rat je otupio oštricu javnog mnijenja i učvrstio izvore moći republičkih vođa: u ovoj katrastrofi oni su bili glavni akteri. Radeći s Brian Lapping Associates, producentima dokumentarnih filmova, imali smo na stotine intervjua sa svim vodećim ličnostima. U pravilu su ovdje navedena osobna sjećanja uzeta iz tih intervjua, ili iz našeg onodobnog izravnog iskustva i zapažanja, osim gdje je to drukčije naznačeno.

Prva jugoslavenska država stvorena je nakon Prvog svjetskog rata na razvalinama otomanskog i habsburškog carstva. Kod osnivanja naz­ vana je Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca a tek kasnije je prekrštena u Jugoslaviju. Njome je vladala srpska dinastija Karađorđevića i bila je utjelovljenje sna o jedinstvu južnoslavenskih naroda što su ga još u devetnaestom stoljeću gajile inteligencije svih južnoslavenskih naroda koje su žudjele za oslobođenjem od strane - što će reći austrijske i turske - dominacije. Mlada je jugoslavenska kraljevina ubrzo postala diktatura. Napose su se hrvatski intelektualci, isprva oduševljeni ide­ alom jugoslavenstva, razočarali i ogorčili. Josip Broz, bravar upola Slovenac a upola Hrvat, bio je svojoj vojsci partizanskih gerilaca poznat kao Tito. Sile Osovine su 1941. napale i podijelile Jugoslaviju. Titu su neprijatelji bili Nijemci, Talijani, hrvatski fašisti (ustaše) i srpski monarhisti (četnici). Komunistička je Jugoslavija proglašena deklaracijom u Jajcu, u srednjoj Bosni, 29. studenog 1943.

10

Sovjetska je armija 1945. oslobodila veći dio istočne Europe od njemačke okupacije i Moskva je dovela komuniste na vlast u Varšavi, Berlinu, Pragu i Budimpešti. Na čelu tih vlasti bili su uglavnom ljudi koji su ratne godine proveli sjedeći na sigurnome u Moskvi. Suprotno tome, Jugoslaveni su se u biti sami oslobodili. Iako je u početku ostao vjeran sovjetskom putu, Tito je bio jedini poslijeratni komunistički vođa u Europi koga nije morala na vlast postaviti sovjetska okupacijska sila nego se od sama dna popeo do vrha sam. S moskovske točke gledišta bio je opasno neovisani previše ambiciozan. Jugoslavija je 1948. is­ tjerana iz zajedničkih institucija istočnog bloka. Nakon razlaza s Moskvom, Tito je vodio Jugoslaviju između Istoka i Zapada. U hladnoratovskoj zapadnoj Europi slavljen je kao protumoskovUćTkomunistički vođa. Jedinstveni položaj zemlje iskoristio je da bi sebi osigurao financijsku potporu. Jugoslavija se u~švom razvoju n^vikla^na prosperitet veći od njenih mogućriostT * Za cijelo vrijeme svog vladanja Jugoslavijom^ J j |o ie radio na tojne <ja_ svoju državu poštedi sudbine njene prethodnice - to jest, da padne pod hegemoniju njene najveće nacije, Srba, kojih je bilo dvaput više ocTpol)rojnosti drugog naroda, Hrvata. U poslijeratnim ustavima težilo se za ravnopravnom raspodjelom vlasti među republikama, tako da narodi uživaju jednaka prava. U neprekidnoj borbi da mu narodi budu u jednakom položaju, Tito je nemilosrdno gušio svaku m anifestaciju, oživljavanja n acionali/m a. Nlamećući svoju teoriju “bratstva i jedinstva”, provodio je čistke Srba, Hrvata i Muslimana, Slovenaca, Makedonaca i Albanaca, izjednačujući represiju u jednoj naciji represijom nad drugima. Nacionalist Lsu bili prisiljeni na odlazak u izgnanstvo gdje su gajili svoje ogorčenje u prog­ naničkim zajednicam aLkgie su se pokazale plodnim tlom^za_ekstromni nacumaDzam. Ili su bili utamničeni. U doba proglašenja Ustava iz 1974. (koji je Titu bio posljednji), država je bila cW ^ t r p b ^ r a n a H tT ^ ž a p a m r e n e mjere. A ipak, dok je Tito bio živ, decentralizacija jeTnla višeTČoretska nego stvarna: nije bilo sumnje tko drži uzde vlasti. Sam je Tito bio jednostranačka država jednog čovjeka. Za pomanjkanje demokracije koj£ se time^ podrazu­ mijevalo, ^ s to ja lj jelia g o k n ad a : Jugoslaveni su mogli putovati^raditi u inozemstvu, i nisu morali trpjeti one zagušljive restrikcije koje su blle^uobičajeneširom sovjetskog bloka: ^T^ta~šu često uspore^iVatrs~givovgkim hrastom pod kojim u si em neizmjernih grana ništa drugo ne može rasti. Za posljednjih godina njegova^ života, nije~ se pojavio nTk3kaV"Tijegov eventualan nasljednik. Zazirući od postavljanja bilo koga za nasljednika, Tito je stvorio beznadno nesposobno tijelo koje će mu baštiniti žezlo: kolektivni šef

11

države koji će stupiti na njegovo mjesto bio je osmočlano predsjedništvo s po jednim predstavnikom svake od šest republika, i po jednim iz dviju srpskih autonomnih pokrajina, Vojvodine i Kosova. Tim tijelom predsjedavat će, na smjenu, po godinu dana, njegovi članovi. Kao šef države, osmočlano je predsjedništvo bilo i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Jugoslavija je imala federalni parlament, šest republičkih parla­ menata i dva pokrajinska parlamenta. Imala je deset komunističkih istranaka - po jednu u svakoj od šest republika, jednu u svakoj od dviju pokrajina, jednu federalnu i jednu vojnu. Kad je Titu zdravlje počelo propadati, s tim su počele propadati i federalne institucije. Jugoslavija se pretvorila u zemlju sastavljenu manje-više od osam regionalno ograničenih i posebnih komunističkih stranaka, tajne policije i vojske. Kad je Tito u svibnju 1980. umro, u dobi od osamdeset osam godina, među svim jugoslavenskim narodima došlo je do iskrenogj^ljeva patriotske tuge. Albanski komunist s Kosova Mahmut Bakalli poslije će reći: “Svi smo plakali, ali nismo znali da također pokapamo Jugoslaviju.” Jugoslavija će umrijeti više od deset godina poslije. Nakon raspada Varšavskog pakta, Jugoslavija ie za Washington izgubila svoju strategiisjcu^aznost. Sjedinjene Države, zauzete ratom u Zaljevu i zabrinute budućnošću Sovjetskog Saveza u rasulu, prepustile su brigu o sukobu, u njegovim prvim fazama, Europskoj zajednici koja se pokazala žalosno nesposobnom. James Baker, ministar vanjskih poslova pod predsjed­ nikom Georgeom Bushom, objasnio je pomanjkanje interesa Sje­ dinjenih Država bez uvijanja: “Nemamo psa u toj tučnjavi.” Četiri godine poslije, Sjedinjene Države predvodit će međunarodnu diplomaciju u toj regiji. Nakon mjeseci manevriranja iza kulisa, za koje vrijeme su Sjedinjene Države odsudno pomaknule ravnotežu snaga na bojnom polju u korist Hrvata i Muslimana, Washington je izbio u središte pozornice, općenito priznat kao jedina sila sposobna da ishodi rješenje. Po mišljenju posrednika velesila na tom području, u regiju je Sjedinjene Države vratila više geopolitička računica nego osjećaj morala. Uvjerenje da jugoistočnoj Europi opet raste strategijska važ­ nost, ponukalo je Washington na povratak s mješavinom sile i diploma­ cije kojoj saveznici nisu bili dorasli. Pad samozvane srpske države Krajine u Hrvatskoj, u kolovozu 1995, i srpski gubici u Bosni nakon toga, kombinirani s masovnim napadima zrakoplovstva NATO-a, najavili su novu fazu u angažmanu Zapada. Jureći od jednog do drugog balkanskog glavnog grada, te u Washington i natrag, američki je izaslanik Richard Holbrooke stvorio dojam da je ta regija prevažna i preosjetljiva da bi se pustila neka trune. Pri

12

kraju 1995. su se prvi put nakon toliko godina pojavili realistični izgledi za rješenje na kojem bi se mogao izgraditi trajan mir. Unutrašnji su motivi nagnali Sjedinjene Države da se tako energično usredotoče na ubrzanje mirovnog procesa: ulaskom u posljednju godinu svog prvog predsjedničkog mandata, Billu Clintonu bio je potreban neki vanj­ skopolitički trijumf; a još bolje, trijumf upravo u onoj regiji gdje su se dotle slomili svi pokušaji uspostave mira. No mir što će se graditi bio je - i to prema općem priznanju - mir koji je omogućen samo kao rezultat odlučnih vojnih pobjeda na terenu i prisilne seobe milijuna ljudi na područja gdje dominiraju njihovi sunarodnjaci. U vrijeme kad ovo pišemo, čini se da će akteri, s obzirom na utjecaj što ga Washington ima nad njima, doći do nekog sporazuma. Iduća predstava tiče se slanja 20.000 vojnika koje su Sjedinjene Države obećale kao sastavni dio provedbenih snaga. Posve neizvjesno ostaje jesu li strane zbilja spremne na dogovor o trajnom miru, ili jednostavno računaju, kao što su računale do sada, da će im prekid vatre dati priliku da svoje snage pregrupiraju i ponovno naoružaju kako bi poboljšale svoj položaj za iduću bitku. Washington je nakanio balkanskim gospodarima rata uzeti mjeru; povijest govori da se to može pokazati nemogućim. I prečesto su se čelnici tog područja pokazali sposobnima da moćnije države povuku u sukob dublje nego što su ikada mislile poći. A ipak je bivša Jugoslavija najjasnija ilustracija središnje strategijske realnosti poslijehladnoratovskog svijeta: ako Sjedinjene Države ne preuzmu vodstvo, onda nitko neće. Krajem 1995. postalo je jasno da je mir moguć jedino ako je Washington, sa svojim jedinstvenim vojnim i političkim autoritetom, spreman da ga provede u djelo.

12

PRVI DIO

PRIPREMA NABOJA

1 .

“OVO JE NAŠA ZEMLJA’ Buđenje srpskog nacionalizma

Svi su nacionalisti u Jugoslaviji sanjali da svoje viđenje prenesu na papir i onda ga pretvore u stvarnost. Znali su da se njihovi planovi neće moći odmah ostvariti, ali su se zadovoljavali čekanjem. Memo­ randum Srpske akademije nauka i umjetnosti i dalje je obavijen tajanstvenošću, i nakon desetljeća otkako je otkriveno njegovo pos­ tojanje. Je li memorandum bio pokušaj sređivanja političkih računa u Srbiji? Kako je slavohlepni partijski čelnik Slobodan Milošević iz­ bjegao da se o tome javno očituje? Je li to oživljavanje srpskog na­ cionalizma bio prvi korak prema cijepanju Jugoslavije? U tom sirovom dokumentu je klika srpskih akademika1 iznijela svoje nacionalne tegobe. Nisu ga kanili objaviti, ali nekako se taj nedovršeni nacrt pojavio u tisku. U usporedbi s divljaštvom koje je uslijedilo u idućem desetljeću, danas nam se Memorandum čini blijedim i otrcanim, ali kad su 24. rujna 1986. objavljeni izvadci u visokotiražnim “Večernjim novostima”, bila je to politička bomba koja je uzdrmala cijelu zemlju. U Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata položaj Srba bio je tako nepravedan, izlagalo se u Memorandumu, da je ugrožen njihov op­ stanak. Oni su žrtve gospodarske i političke diskriminacije od strane Hrvata i Slovenaca. Srbi su u proteklom stoljeću dali najveći vojni do­ prinos (i pretrpjeli najteže gubitke), a u miru ne samo da nisu na­ građeni, nego su i kažnjeni. Sve je popularnije bilo srpsko naciona­ lističko uvjerenje kako je Srbima oduvijek suđeno da “pobijede u ratu, a gube u miru”. M emorandum je tvrdio kako su Srbi na Kosovu i

17

u Hrvatskoj u još gorem položaju. Srbima na Kosovu i Metohiji - tradi­ cionalnom srpskom imenu te južne pokrajine - prijeti potpuni genocid. Suočeni su s najvećim porazom u povijesti svoje oslobodilačke borbe koja je počela 1804. ustankom Srba protiv Turaka. Odavno su u Srbiji bili ogorčeni statusom Srba na Kosovu, ali je nacrt Memoranduma otišao korak dalje, zvoneći na uzbunu zbog položaja Srba u drugim republikama: Srbi u Hrvatskoj nisu nikad bili ugroženi kao danas, osim možda u vrijeme NDH (Nezavisne Države Hrvatske koju su 1941. proglasili pronacistički ustaše). Rješenje njihova nacionalnog statusa mora postati najvažnije političko pitanje. Ne nađe li se rješenje, posljedice će na mnogim razinama biti štetne, ne samo za odnose u Hrvatskoj, nego i za cijelu Jugoslaviju.2 Jugoslavija u svom sadašnjem obliku više nije prikladno rješenje srpskog pitanja. Memorandum je izložio da se zemlja raspada, a četrde­ set posto Srba čami izvan granica svoje domovine. Za to je kriva ostavština Kominterne, nacionalna politika Saveza komunista Jugo­ slavije i njeni vjerni i neupućeni srpski sljedbenici. U raspravi od sedamdeset i četiri stranice optužene su Slovenija i Hrvatska za urotu protiv Srbije. Navodno su kampanju vodili osobno Tito i Kardelj, slovenski tvorac samoupravljanja, jugoslavenskog tipa socijalizma koji se temelji na konceptu društvenog, a ne državnog vlasništva.3 Srpska akademija nauka imala je velik utjecaj. Daleko od pogleda javnosti, kao i Savez književnika, bila je jedna od rijetkih institucija koje Komunistička partija nije potpuno nadzirala. Sličan je bio i status tih dviju ustanova u Hrvatskoj i Sloveniji. U Srbiji je dio inteligencije uživao stoljetnu tradiciju udobna suživota s onima na vlasti. Memo­ randumi su u srpskoj povijesti služili kao način političke komunikacije. Nacionalistički akademici pišući svoj Memorandum oslanjali su se na srpsku predjugoslavensku tradiciju. Književnik Dobrica Ćosić, smatran duhovnim ocem srpske nacije, porekao je svoj doprinos Memorandumu. Međutim, dokument jest ne­ sumnjivo bio sažetak njegovih ideja, i on ga je i branio kad je napadnut.4 Akademik Ćosić otišao je tako daleko da je, prilično neuvjerljivo, objašnjavao kako Memorandum nije “nacionalistički” nego “protutitovski i projugoslavenski”. Prosijed i s naočalama, srpskim disidentima ikona, Ćosić je govorio naglaskom srpskoga seljaka. Mirnim nastupom nije krio vjerovanje, kako svoje tako i svojih nacionalističkih sumišljenika, u autoritet svoje poruke. Iako je u Titovu režimu bio moćan kulturni ideolog, Ćosiću pripisuju zaslugu što se komunističkoj Jugoslaviji nije nametnuo socre-

18

alizam, obvezan oblik izražaja u Istočnoj Europi. Gotovo legendom postao je 1968. kad je isključen iz Centralnog komiteta zato što je etničke Albance optužio za separatizam i protusrpsko raspoloženje. Se­ damdesetih se oko njega okupljaju nezadovoljni intelektualci. Ćosić je održavao tajne mjesečne zborove o nuždi demokratske reforme u Ju­ goslaviji. Bio je pod neprekidnom policijskom paskom, ali nikad nije uhićen. To je nazivao “pragmatičnom tiranijom”. Bilo bi kontraproduktivno kad bi ga zatvorili.

Srpski predsjednik Ivan Stambolić upoznao se s izvješćima tajne policije o Akademijinu tajnom projektu, ali mu rekoše da je to jed­ nostavno neka socioekonomska prosudba tekućih prilika. No, kad je u rujnu 1986. Memorandum objavljen, njegov je sadržaj šokirao čak i beogradsko vodstvo. Stambolić i njegov štićenik Dragiša Pavlović, beogradski partijski šef u čijoj su domeni po tradiciji bili i mediji, otvoreno su osudili Memo­ randum. Stamboliću, kojega su Hrvati i Slovenci smatrali srpskim nacionalistom, a srpski su ga tvrdolinijaši optuživali da je premekan, Memorandum je bio zloslutan znak sve jačeg šovinizma. Nazvao ga je rekvijemom za Jugoslaviju. Akademija je napala federaciju da Srbe više dijeli nego što ih ujedinjuje, a Stambolić je tvrdio da se time najveći narod u Jugoslaviji pretvara u najopasniji. Stambolića je na reakciju pobudila činjenica što je Memorandum optužio srpsko vodstvo da je arogantno i nedjelatno. Sam je Stambolić opisan kao neučinkovit, zreo za smjenu. Nacrt Memoranduma nije stvorio nacionalizam, nego je samo po­ taknuo osjećaje, usađene duboko u Srbima, a koje je komunizam potiskivao i time zaoštravao. Akademijina rasprava bila je odjek mišljenja što su se šaputala diljem Srbije. Srpski je tisak nadmašio druge republike u strogoći napada na Memorandum i Akademiju. Slovenski je “Dnevnik” pohvalio beograd­ ske medije zbog odlučnosti da se otarase nacionalizma. Hrvatski su političari napali Memorandum. Liberali se nisu slagali s tekstom, ali su podupirali pravo Akademije da iznese svoje mišljenje. U općoj političkoj strci samo se šačica akademika izjasnila protiv Memoran­ duma. Komunisti širom Jugoslavije grdili su na sva usta Memorandum i Akademiju. Svi, osim Miloševića. Šef Saveza komunista Srbije, koji je obično kažnjavao svakoga tko bi skrenuo sa službene linije, samo je šutio. Puštao jc neka drugi govore umjesto njega, brinući se da

19

dokument bude osuđen - što mu je uostalom bila dužnost - ali je iz­ bjegao da javno izrazi svoje stajalište. Na jednoj sjednici beogradske Partije je Dušan Mitević, prisni pri­ jatelj Miloševića i njegove žene Mirjane, osudio Memorandum kao opasan za Jugoslaviju i srpski narod. To što je njegov govor objavljen kao komentar u beogradskom državnom dnevniku “Politika”, značilo je da ga Milošević podupire. Milošević se pobrinuo i za to da se govor podijeli na jednom partijskom zboru. Stambolić i Pavlović navalili su na Mitevića da otkrije zašto Milošević i dalje šuti. “Milošević je odgovorio da je ionako previše raspra, i on ne želi još povećati zbrku. On je kao nogometaš koji je obično u sporednoj ulozi, a onda zabija golove”, rekao je Mitević, koji je tada bio gradski partijski dužnosnik. U Stambolićevu dvadeset petogodišnjem prijateljstvu s Miloševićem pojavile su se pukotine. No Stambolić nije shvatio razmjere opasnosti sve do kobnog obračuna na Osmoj sjednici Saveza komunista Srbije. Ivana Stambolića gurao je moćni stric Petar pa je Ivan pomogao Miloševiću da se dočepa položaja šefa Partije. U stilu tipičnog komu­ nističkog rukovodioca ušutkao je nezadovoljstvo u vodstvu zato što promiče svog prijatelja koji je tad bio tek bezbojni šef državne firme “Tehnogas”. Stambolić je čistku opravdavao kao pokušaj obnove Partije svježom krvi. Pedesetogodišnji je Stambolić sišao s utjecajnijeg položaja u partiji i postao predsjednikom Srbije. Htio se posvetiti ustavnim promjenama.5 Prema Ustavu prihvaćenom 1974, šest jugoslavenskih republika uživalo je priličnu samostalnost, svaka sa svojom središnjom bankom, | posebnom policijom, obrazovnim i sudskim sustavom. Istu samostalnost 1imale su i dvije srpske pokrajine - Kosovo i Vojvodina. Pokrajine su birale zastupnike u srpski parlament, ali su imale i svoje skupštine. Obje su pokrajine bile konstitutivne članice federacije, njihovi su čelnici, kad bi na njih došao red, predsjedali jugoslavenskim Predsjedništvom koje je nakon Titove smrti preuzelo vlast. U više slučajeva stale su na stranu drugih republika, a protiv Srbije. Tako se smanjio užasan nesrazmjer između Srbije i drugih republika. Srbija više nije bila re­ publika od deset milijuna stanovnika, više nego dvaput veća od Hrvatske, druge po veličini jugoslavenske republike. Praktički ukinuvši vlast Beograda nad Kosovom i Vojvodinom, Ustav je srezao Srbiju koja je tako imala šest milijuna stanovnika. Srbi su se često tužili da je izreka “slaba Srbija, jaka Jugoslavija” odraz stajališta njihovih zemljaka. I dok je Ustav dao Srbima razloga za gunđanje, umirio je ostale re­ publike koje su se bojale dominacije svoga velikog brata.

20

S proglašenjem Ustava iz 1974. položaj Srbije u federaciji zabrinuo je niz rukovodstava.6 Najjače se nametalo pitanje statusa Kosova, koje su Srbi, unatoč tamošnjoj devedesetpostotnoj albanskoj većini, smatrali kolijevkom svoje civilizacije. Ondje je bilo sjedište srpske crkve, Pećke patrijaršije. Više od sto godina srpski su se političari i intelektualci hvatali u koštac s trnovitim pitanjem Kosova.7 Ravnoteža snaga već se bila dramatično premjestila u južnu pokrajinu kad je 1966. maknut čvrstorukaš Aleksandar Ranković, Titov ministar unutarnjih poslova.8 U idućih dvadeset godina, a pogotovo nakon 1974, na Kosovu su etnički Albanci bili na vlasti, držeći većinu ključnih položaja. Na jesen 1981, godinu dana nakon Titove smrti, Albanci su izašli na ulice, tražeći neovisnost od Srbije i da Kosovo postane sedmom republikom. Jugoslavenska armija i savezna policija suzbili su prosvjede. Dok su pokrajine po svojim ovlastima bile gotovo ravne republikama, ipak nisu imale pravo na secesiju koje je, premda upitno, pripadalo republikama. Dakako, deset godina kasnije će u Hrvatskoj postati jasno da je pravo na secesiju bilo manje-više tek nominalno, nemoguće ga ostvariti bez krvoprolića. Na Ćosićev potajni poticaj, skupina kosovskih Srba, nezadovoljnih svojim položajem, počela se organizirati. “Potužili su se na svoj položaj, a ja sam im savjetovao neka napišu peticiju i iznesu svoje zahtjeve”, rekao je Ćosić. No on im nije bio jedina pot­ pora. Imali su prešutnu pomoć srpske vlasti. Ubrzo su tri mjesna srpska aktivista, Miroslav Šolević, Košta Bulatović i Boško Budimirović, pustili u optjecaj svoju prvu prosvjednu peticiju. Skupili su samo sedamdeset šest potpisa. No poslije će dobiti jaču potporu javnosti svojom često ponavljanom a jednostavnom porukom: “Ovo je naša zemlja. Ako Kosovo i Metohija nisu srpski, onda mi nemamo svoje zemlje.” U sljedeće je četiri godine šarena prosvjedna skupina, koja se naz­ vala Odborom Srba i Crnogoraca, nastojala raspaliti srpske osjećaje. Pričali su tužne priče - da ih se pritiscima, silovanjima i zlostavljanjima tjera na iseljenje.9 Skupina je 1986. lako skupila više od pedeset tisuća potpisa Srba na zahtjev za promjene na Kosovu. Iako se u Šolevićevu organizaciju bila uvukla tajna policija, partijski aparat još nije bio preuzeo pokret pod svoje okrilje. Bulatović je 2. travnja 1986. uhićen u Kosovu Polju - a policija će ga tijekom sljedećih mjeseci redovito saslušavati. Njegovi su pajdaši otišli u Beograd po pomoć. Kasno te večeri sastali su se u hotelu “Moskva” s Vukom Draškovićem, književnikom, disidentom i nacionalistom. Drašković ih je odveo Ćosiću u obližnji hotel “Slavija”, a Ćosić ih je pozvao da mu kasnije dođu kući u ekskluzivnoj beogradskoj četvrti Dedinje, gdje su uz komunističku vrhušku stanovali strani diplomati.

21

Budimirović je opazio da se Ćosić uočljivo trese kad je na ulazu pozdravio kosovske aktiviste. Bila je ponoć. Odveo je goste u podrum, gdje su zidovi bili prekriveni prašnjavim knjigama. Ondje su sjedili do dva po ponoći: Došli su mi u podrum i mi smo se složili kako će se boriti, što će raditi, koje će oblike otpora pružiti. Pomagao sam im u svemu što su radili. Surađivao sam s njima u njihovoj ilegalnoj borbi. Ćosić je nazvao srpskoga predsjednika Dušana Čkrebića. Sutradan u osam ujutro Čkrebić je primio delegaciju u Skupštini, i rekao im: “Ovdje vam je mjesto, a ne ondje gdje ste noćas bili.” Bio je to ključni trenutak. Pokret više neće biti ilegalan. Komunisti će preuzeti nacio­ nalističku stvar. Shvaćajući njenu korisnost, službena je Srbija otpočela svoje strmoglavo i na kraju katastrofalno spuštanje u nacionalizam. Načela je bogatu naslagu nacionalnog jada koji se desetljećima službeno gušio a potajno gajio. Komunističko je vodstvo vjerovalo da će tim primitivnim zovom oživjeti zamrli srpski politički i gospodarski sustav. Osam mjeseci nakon što je izazvao potres u cijeloj zemlji, Memorandum je svojom osnovnom porukom počeo hvatati korijena.

1) Općenito se glavnim tvorcem Memoranduma smatra srpski ekonomist Košta Mihajlović koji će poslije postati jedan od najprisnijih Miloševićevih savjetnika. Iako nije nikad priznao da je napisao Memorandum, u člancima koje će poslije objavljivati imat će identičnu argumentaciju. 2) Memorandum, str. 64. 3) Slavljeno kao neko monumentalno dostignuće u socijalističkom svijetu, samoupravljanje je zapravo bio zamršen sustav zasnovan na “društvenom vlasništvu”, što je značilo da tvornice ne pripadaju državi nego radnicima i njihovim vijećima, ali je zapravo bilo vrlo teško odrediti što kome pripada. 4) Ćosić je bio aktivan u Odboru za slobodu govora koji je širom Ju­ goslavije branio sve progonjene zbog političkih mišljenja. Optuženi će poslije postati glavni akteri raspada Jugoslavije. Franjo Tuđman, uhićen zbog hrvat­ skog nacionalizma, postaje 1990. predsjednikom Hrvatske; Alija Izetbegović, zatvoren zbog muslimanskog fundamentalizma, postat će 1990. predsjednikom Bosne; Vojislav Šešelj, srpski paravojni ultranacionalist, bit će zastupnik u par­ lamentu; Dobroslav Paraga, bit će hrvatski ekstremist i šef paravojnih odreda, itd. 5) Stambolić se sjećao kako mu je na jednoj ribljoj večeri čak i sam Kardelj, tvorac Ustava, priznao da će zbog toga Srbija imati problema. Kardelja, koga su sve do njegove smrti 1979. smatrali Titovim nasljednikom, rekao je Stamboliću i njegovim drugovima da moraju poraditi na promjeni Ustava. No do Titove smrti 1980. ništa nije učinjeno, a poslije je to pitanje odloženo. Kardelj, inače jugoslavenski ideolog iz SlovcnijpTTiastojao je uvjeriti

22

Stambolića da će zemlja opstati i bez njega i bez Tita. “Tko god napadne ravnopravnost naroda, federativno uređenje, tko pokuša tvornice oduzeti rad­ nicima ili postaviti pitanje neovisnosti Jugoslavije - slomit će vrat!” 6) Jugoslavija je u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata donijela tri us­ tava: 1946, 1963. i 1974. Sve do 1974. pitanje uređenja odnosa u Titovoj Ju­ goslaviji bilo je ključna tema, pa su u međuvremenu doneseni mnogi ustavni amandmani. 7/ Dobrica Cosić i drugi članovi njegove nacionalističke disidentske klike skovali su plan podjele pokrajine tako da Srbija dobije svoje toliko mile pra­ voslavne manastire. Ostatak bi se predao Albancima koji bi se po želji mogli slobodno ujediniti sa svojim suplemenicima preko granice u Albaniji. Taj plan Ćosić nije nikad otkrio, s obrazloženjem da javnost nije spremna odreći se ni djelića Kosova. 8) Aleksandar Ranković isključen je iz Saveza komunista Jugoslavije 1. srpnja 1966. zbog zloupotrebe vlasti u tajnoj policiji, to jest, zato što je prisluškivao Tita. Među kosovskim Albancima je Rankovićevo ime bilo si­ nonim strahovlade. Za Srbe, vladao je čvrstom rukom i držao na uzdi albanski nacionalizam. Kad je 20. kolovoza 1983. umro, desetine tisuća Srba došlo mu je na sprovod koji je tako postao prvi masovni prosvjed zbog položaja Srba na Kosovu i u Jugoslaviji općenito. Taj je masovni odaziv najavio uspon na­ cionalizma. Ivan Stambolić, tada šef grada Beograda, rekao je: “Širom Ju­ goslavije mi prigovaraju što nisam to obuzdao. Zar sam morao tenkovima opkoliti groblje?” 9) Prema statističkim podacima bilo je mnogo manje silovanja na Kosovu nego u ostalim dijelovima Jugoslavije.

23

2.

“NIKO NE SME DA VAS BIJE’ Uspon Slobodana Miloševića Travanj 1987. - prosinac 1987.

U posjetu vođe srpskih komunista Kosovu Polju 24. travnja 1987. ništa nije upućivalo na to da će promijeniti tok povijesti. No, to je bio prvi put da Slobodan Milošević ogrće plašt zaštitnika svih Srba. Mladom se partijskom čelniku nasmiješila sreća. Zapravo je srpski predsjednik Stambolić morao osobno poći na Kosovo na razgovor s mjesnim čelnicima, ali je nesmotreno poslao Miloševića. A taj ne­ promišljeni potez pokrenuo je događaje koji će Stambolića stajati ka­ rijere. Uoči putovanja, Miloševićeva žena, Mirjana Marković, profesorica marksizma na Beogradskom sveučilištu, strahovala je za muževu sigur­ nost. “Mira se prestrašila za njega, i to s razlogom”, izjavio je njihov prisni prijatelj Dušan Mitević. “Policija je izvještavala da nije sigurno. U albanskom je emigrantskom tisku objavljen oglas u kojemu je uci­ jenjena njegova glava. Ponudio sam se da pođem s njim, da umirim Mirjanu, ali mi je Slobodan sutradan ujutro telefonirao da nema potrebe.” Naelektrizirani činjenicom da Beograd konačno obraća pozornost na njihov težak položaj, tisuće je mjesnih Srba nahrupilo ne bi li stislo ruku partijskom vođi dok je ulazio u bezbojni Dom kulture u Kosovu Polju. Izbezumljeno nastojeći da privuku njegovu pozornost, prosvjednici su urlali o albanskom tlačenju. Dok je Milošević raspravljao s predstavnicima mjesnih Srba, policija se u strahu od nasilja poslužila

24

palicama da rastjera svjetinu. Prosvjednici su skandirali: “Ubojice!” i “Mi smo Titovi, Tito je naš!”1 Odjednom su ljudi počeli bacati kamenje s traktora koje su mjesni aktivisti pogodno postavili u blizini. Političari i novinari u Domu kulture htjeli su vidjeti što se vani događa, ali vrata su bila zaključana. Miroslav Šolević, jedan od glavnih organizatora prosvjeda, rekao je mjesnim dužnosnicima da prosvjednici žele upasti u zgradu i razgovarati s Miloševićem. Crnokosi i modrooki Albanac Azem VIlasi, čelnik ko­ sovske Partije, predložio je neka preko razglasa umire razularenu rulju. Uostalom, smatrao je on, Milošević je i došao zato da prekine sve češće prosvjede kosovskih Srba. Naoko potresen vikom izvana, Milošević je rekao da želi vidjeti što se događa. Najprije je s balkona pogledao svjetinu pa je sišao da održi govor koji će biti jedan od najvažnijih u njegovoj karijeri. “Niko ne srne da vas bije!”, povikao je i nesvjesno skovao suvremeni poklik za okupljanje Srba. Odjednom se raspoloženje promijenilo, masa je stala skandirati “Slobo, Slobo”. “Ta rečenica ustoličila ga je za cara”, rekao je Šolević. Našalio se da je Milošević zapravo rekao policiji kako nitko nema prava njih napadati kad je izgovorio rečenicu koja će mu donijeti mitski status među Srbima. Ali, priznao je Šolević smijući se grohotom, one noći nije bilo policajca da nije dobio batina. Dovukavši u blizinu traktor pun kamenja, kosovski su Srbi imali oružje pri ruci. Miloševićev je govor nametnuo opći ton. Govornici su jedan za drugim napadali Albance, partijske rukovodioce, zahtijevali uvođenje izvanrednog stanja, ukidanje autonomije Kosova, pa čak i izgon Al­ banaca. Prijetili su da će napustiti Kosovo, jer da su im životi ugroženi od susjeda Albanaca. Milošević je prvi put osjetio snagu mase: ... treba da ostanete ovdje. Ovo je vaša zemlja, ovdje su vaše kuće, vaše njive i bašće, vaše uspomene. Nećete, valjda, napustiti svoju zem­ lju, jer se u njoj teško živi, jer su vas pritisli nepravda i poniženje. Nije nikad bilo svojstveno duhu srpskog i crnogorskog naroda da us­ tukne pred preprekama, da se demobilizira kad treba da se bori... Treba da ostanete ovdje i zbog predaka i zbog potomaka. Pretke biste obrukali, a potomke razočarali. Ali ja vam ne predlažem da ostajući trpite, izdržavate i podnosite stanje kojim niste zadovoljni. Naprotiv! Treba ga mijenjati, zajedno sa svim progresivnim ljudima ovdje, u Srbiji i Jugoslaviji. Tog dana u Kosovu Polju, VIlasi je savjetovao Miloševiću neka se distancira od zadrtih fraza. “Ali ništa nije rekao.” Cijelu je noć trajala burna sjednica. Ako je Milošević shvaćao da bi mogao postati naj­

25

moćniji čovjek u Jugoslaviji igrajući na kartu nezadovoljstva kosovskih Srba, to gotovo ničim nije odao. Ali mu je događaj dao gotovu formulu za poticanje nacionalističkih osjećaja. “Milošević se preobrazio, Kosovo ga je zapalilo”, rekao je Ivan Stambolić, srpski predsjednik i tada neupitni vođa Srbije. On i Milošević su dvadeset pet godina bili praktički nerazdvojni. Upoznali su se na prvoj godini studija prava u Beogradu. Obojica su došli iz provincije, obojica su bili ambiciozni, marljivi i bistri. Ivan se školovao uz rad i pomogao je Slobodanu da dobije svoje prvo zaposlenje u Partiji, a u sljedeća dva desetljeća brinuo se da ga prijatelj prati u stopu. S vremenom su postali strašan politički dvojac. Stambolić je već bio na Kosovu još 6. travnja 1986. kad je više od deset tisuća kosovskih Srba prosvjedovalo protiv uhićenja aktivista Bulatovića. Godinu dana poslije, svjestan da bi ondje stvar mogla prekipjeti, savjetovao je svom štićeniku Miloševiću prije odlaska iz Beograda: “Budi oprezan i hladne glave!” Slanje Miloševića na Kosovo tek je prva u nizu Stambolićevih pogrešaka. Nemarni i sve radikalniji kosovski Srbi nikad mu nisu opros­ tili što ih nije ozbiljno shvatio. Kad ih je posjetio Milošević, njegov je prijatelj Stambolić izgubio pravo da im bude vođom. Uskoro će postati jasno da će onaj tko njima zapovijeda postati vođom svih Srba. Nakon Miloševićeva posjeta, kosovski su se Srbi našli u središtu po­ zornosti. Dušanu Miteviću, zamjeniku direktora Televizije Beograd i promidžbenom geniju, bila je laka zadaća da potakne zanimanje naroda. “Uzastopce smo Miloševićevo obećanje emitirali na TV, i to ga je lan­ siralo.” Poruka je u Srbiji naišla na plodno tlo. No Milošević se nije slučajno “Obratio” na nacionalizam. Bio je na Kosovu četiri dana prije toga, na sastanku s partijskim dužnosnicima. Taj posjet je pogodno “zaboravljen”, stvarajući dojam da su događaji u petak bili posve spontani. Prigodom prvog sastanka srpski su aktivisti okupili dvije tisuće ljudi i mnogi su optuživali Miloševića da se ne osvrće na njihove tegobe. “Druže predsjedniče, održali ste monolog, a mi smo vas pozvali na dijalog”, rekao je Šolević Miloševiću. “Hoćemo da nam opet dođete.” Milošević je prihvatio da se vrati u petak u pet sati. Sljedećih nekoliko dana Miloševićevi su se ljudi užurbano pripre­ mali. “Milošević je u utorak i srijedu poslao u Kosovo Polje jednog višeg partijskog dužnosnika da podjari vatru”, rekao je Vllasi. “Došao je neslužbeno, nije mi se javio, a razgovarao je sa Šolevićem i njegovima. Smislili su kako će okupiti mase.” Albanski je partijski vođa shvatio da je taj posjet vrlo važan srpskom vodstvu. “Znali smo to iz naših obavještajnih izvora, a i po tome što su se beogradski mediji i televizija

26

pripremili da dođu na taj događaj. Inače bi te i takve stvari obično pratila mjesna televizija.”2 Do tog travanjskog posjeta, Milošević se vrlo malo zanimao za kosovske prilike a što se toga tiče i uopće za promjene Ustava iz 1974. A onda je shvatio da bi, prigrlivši taj program, mogao postati srpskim vođom. Pritiscima i lobiranjem tijekom ljeta, njegovi su ljudi kopali jamu Stamboliću. “Nakon Miloševićeva govora u Kosovu Polju produbio se jaz između nas. Više to nisu bile dvije struje u jednoj partiji. Sad su to bile dvije politike”, izjavio je Stambolić.

Milošević je učinio daljnji potez. Sazvao je sjednicu Saveza komu­ nista Jugoslavije o stanju na Kosovu. Šoleviću je 16. lipnja 1987. pokazao kopiju svog uvodnoj* govora i uvjerio ga da će biti dovoljno oštar prema Albancima. No Solević se bojao da bi ga mogli blokirati delegati iz Hrvatske, Slovenije i Kosova. Da bi istaknulo svoje zahtjeve, tri tisuće kosovskih Srba okupilo se u srcu Beograda, u Pionirskom parku sučelice Saveznoj skupštini. Javni su prosvjedi bili veliki događaj. Politička i vojna vrhuška bila je kao na iglama. Kako se nitko nije dobrovoljno javio, poslali su Ivicu Račana, hrvat­ skog člana jugoslavenskog partijskog vodstva, da umiri masu. Srpskim je čelnicima bilo drago što će Hrvatska sad vidjeti da Kosovo nije samo problem Srbije, nego da zahtijeva pozornost najviših razina jugoslaven­ skog vodstva. Kasnije te večeri, Račan i Šolević sjedili su u beogradskoj gradskoj vijećnici, dok je masa, stotinjak metara dalje, vrijeđala državne čelnike nazivajući ih lupežima i majmunima. Račan je to smatrao jednim od najgorih poniženja u životu, a idealnim dokazom pakosti Miloševićeve politike. Nakon višesatne užarene rasprave kosovski su Srbi pristali otići iz Beograda, ali je masa ostavila bjelodanu poruku: čistom snagom svoga broja može lako poremetiti svakodnevni život. Milošević je to shvatio. Po prvi je put vidio da bijesna svjetina može prodrmati jugoslavensko vodstvo. Okrenuo se Stamboliću i rekao: “Do­ movina je ugrožena!” Začuđeni ga je Stambolić upitao što je. Vidio je da se Milošević trese. Stambolić je shvatio da je to odlučan, alar­ mantan trenutak. “I tako je sve počelo. Nacionalisti su mu uletjeli u zagrljaj, i zgrabili ga. Njemu to i nije bilo tako drago, ali znao je da je politički nadasve korisno.” Srpske je političare oduvijek vabio mamac nacionalizma. Katkad su s njim očijukali kako bi osigurali potporu naroda. Stambolić je, kao proizvod starog komunističkog režima, od toga zazirao jer ga je smatrao

27

preopasnim. Milosevic je zarana osjetio koliko je moćan eliksir obećanje promjena. Srbi su se zamorili s po svemu sudeći beskonačnom rasprom o Kosovu u kojoj se srpsko vodstvo pokazalo nesposobnim. Kad je Milošević ponudio odlučnu akciju, dobio je silnu potporu naroda. Za razliku od njega, Stambolić se uvijek ustezao od javnih obećanja promjena. Taj nesklad bio je koban predznak njihova budućeg i ko­ načnog sukoba. Spletkarila je cijela politička vrhuška - osim Stambolića. On je uporno odbijao da prizna kako predstoji obračun, potpuno se po­ svećujući provođenju ustavnih promjena u pogrešnom uvjerenju da će ga to spasiti.

U rujnu 1987. brzi je slijed nekih događaja promijenio političku sliku Srbije: senzacionalno umorstvo četvorice vojnika, nezapamćeni na­ pad šefa beogradske Partije na Miloševića i televizijski prijenos Stambolićeva svrgnuća. Stambolić će u tri tjedna postati političkim mrtvacem. Vlast će preuzeti njegov egzekutor Slobodan Milošević. U rane sate 3. rujna devetnaestogodišnji je albanski novak Aziz Kelmendi otvorio vatru na četvoricu svojih kolega u vojarnici u Paraćinu, u središnjoj Srbiji, i ubio ih u snu. Nakon nekoliko sati Kel­ mendi je nađen mrtav ni kilometar od vojarnice. Vojska je objavila da je počinio samoubojstvo. Umorio je dva Muslimana i po jednoga Hrvata i Srbina, ali su pobješnjeli beogradski mediji to nazvali činom albanskog separatizma protiv Srbije. Na sprovod srpskog novaka došlo je deset tisuća ljudi. I protiv volje njegovih roditelja, obred se pretvorio u politički prosvjed protiv vodstva kosovskih Albanaca. Tužni je otac preklinjao prosvjednike neka ne zlorabe smrt njegova sina.3 Danima se taj događaj povlačio po beogradskim medijima koji su postupno bili pridobiveni. Miloševiću je taj događaj došao u pravi čas, dajući mu potrebno streljivo za političko umorstvo koje će uslijediti. Dva tjedna poslije, u ozračju histerije i protualbanske propagande, beogradski partijski šef Dragiša Pavlović poduzeo je korake da smanji napetost. Pozvao je beogradske medijske šefove na sastanak da ih upo­ zori na povratak srpskog nacionalizma. Došao je samouvjeren, ne videći da Milošević već diktira tempo događaja. Urednicima je rekao: Ukupno stanje na Kosovu, koje se ne popravlja ni potrebnom ni poželjnom, ni olako obećanom brzinom, stvara opasnu atmosferu u kojoj kao da se svaka izgovorena riječ protiv srpskog nacionalizma doživljava kao popustljivost prema albanskom nacionalizmu. Zapa-

28

ljive riječi ne donose ništa drugo nego požar... Prostor za rješavanje kosovskog problema sada je toliko sužen, da i najmanja greška u po­ tezima. ma koliko da se ti potezi povlače iz najboljih namjera, može da bude tragična i za Srbe i za Crnogorce na Kosovu, i za srpski narod, i za ukupnu stabilnost u Jugoslaviji. I ne spominjući Miloševića, Pavlović je uputio bojni poklič protiv Miloševića, i zacrtao bojišnicu u srpskoj politici. Mislio je da će to upozorenje biti dostatno da se otrijezne mediji a Miloševiću i njegovim saveznicima uputi poruka da se igraju s vatrom. Na Pavlovićevu nesreću, igranje s vatrom bilo je sastavni dio Miloševićeve strategije. Dotle je u svom domu Slobodan bio opušten. Sjedeći u dnevnoj sobi, s nogama na stolu, rekao je Miteviću: “Za to ćemo se pobrinuti u ponedjeljak.” Onda je s Mirjanom otišao preko vikenda u vilu u Požarevcu, gradu u jugoistočnoj Srbiji u kojem su njih dvoje skupa odrasli. Slobodan i Mirjana su preko televizije pratili Pavlovićevu konfe­ renciju za novinstvo. Ona je u konferenciji vidjela pokušaj da se ocrni njezin muž. Okrivila je Pavlovića da želi uništiti “krhku nadu” koju je njezin muž dao “onom jadnom, potlačenom narodu”, Srbima na Kosovu. Miloševićevi su bili vrlo izuzetan par. Slobodan i Mirjana bili su nerazdvojivi još od školskih klupa u Požarevcu. Možda ih je zbližila činjenica da su oboje prošli teške nesreće kao djeca u Drugom svjet­ skom ratu. Slobodanov je otac studirao teologiju u Beogradu kako bi postao pravoslavni svećenik. Poslije rata vratio se u rodnu Crnu Goru kao učitelj. Bila su to nesigurna vremena. Žena mu Stanislava je s dvojicom sinova ostala u Požarevcu. Kao stroga partijska aktivistica, usadila je u sina Slobodana i starijeg Boru ambiciju i vjeru u komu­ nizam. Sve dok nisu odrasli, nastojala im je zatajiti da im se otac ubio.4 Deset godina poslije ubila se i Stanislava. Slobodan je bio povučen, bucmast i nespretan dječak, koji nije volio šport. No bio je silno privržen prijateljici Mirjani koja je još kao dijete uzela partizansko ime svoje majke - Mire. Stasala je u sjeni smrti i izdaje, majku nikad nije upoznala, a živjela je daleko od oca. Majku su joj 1942. ustrijelili kao izdajicu Partije u jeku rata u Beogradu. Po­ tankosti nisu poznate, ali navodno je na saslušanju i pod mukama odala imena svojih drugova.5 Mirjanin je otac, partizanski voda, poslije rata postao partijski šef za Srbiju i ponovo se oženio, a odgoj kćeri prepustio djedu i baki. Mira je s ocem ljetovala na Brijunima s probranom komu­ nističkom elitom i njihovim prijateljima.

29

Tijekom vikenda, Mira i Slobodan su smišljali protunapad. Aro­ gantni je Milosevic znao da su najvažniji mediji već u njegovim rukama. Dva dana kasnije “Politika ekspres” žestoko napada Pavlovića i optužuje ga da “uništava srpsko i jugoslavensko jedinstvo”. Članak je bio pripisan nekom uredniku, a zapravo ga je napisala Mira Marković.6 Nezapamćena surovost novinskog napada zapanjila je predsjednika Srbije Stambolića. Htio je obraniti Pavlovića, ali ga je Živorad Minović, urednik najutjecajnijeg srpskog dnevnika “Politika”, inače servilan prema komunističkom čelniku, nastojao izbjeći. Kad su na posljetku porazgovarali, bio je hladan i nabusit prema Stamboliću. Postalo je jasno na čijoj je strani Minović kad je i “Politika” objavila članak u kojem je osuđen Pavlović. Odlučan da uzvrati udarac, Pavlović je rekao Stamboliću da će saz­ vati sjednicu beogradskog partijskog vodstva. Zamisao se činila um­ jesnom Stamboliću koji se sad pobojao za vlastitu političku budućnost. Napisao je pismo u kojem je prijatelju pružio potporu. Bio je to čin koji će mu se vratiti kao bumerang. “Dokrajčio je moj politički život”, rekao je. Ipak, pismo je moglo pomoći da se pridobije beogradsko partijsko vodstvo. Na partijskom je sastanku većina od četrdeset i pet govornika bila uz Pavlovića, ali je njegova pobjeda bila kratka vijeka. Radmila Anđelković, članica Predsjedništva Saveza komunista Srbije i Miloševićeva pristalica, objavila je da pitanje još nije riješeno. Sutradan se sastaje moćnije Predsjedništvo Centralnog komiteta Srbije kako bi “razmotrilo slučaj Dragiše Pavlovića”. Milošević je nadjačao Pavlovića. Čak su i neki Miloševićevi pristaše bili zatečeni brzinom kojom je on stezao smrtni obruč. “U komunističkim zemljama, kad si na dnevnom redu Centralnoga komiteta”, rekao je Dušan Mitević, “računaj da si osamdeset posto mrtav.” Čim je čuo za sjednicu, Stambolić je nazvao Miloševića. Rekao je da se onim dnevnim redom osjeća osobno ugroženim. “Odgovorio mi je neka se ne brinem, za mene nema problema.” Unatoč upozoravajućim znakovima, Stambolić se nije htio suočiti sa stvarnošću. Bio je uvjeren da ima dovoljno jaku potporu, ali su Milošević i njegovi najpouzdaniji saveznici kontaktirali sve članove Predsjedništva kako bi utvrdili tko će biti uz njih. Smatrali su da mogu pobijediti. Milošević je 18. rujna 1987. predsjedavajući sjednicom odnio ključnu političku pobjedu. Na dvodnevnoj sjednici istupilo je četrdeset devetero govornika, ali samo ih je dvadesetero imalo pravo glasa. Prva je točka dnevnog reda nametnula ton ostatku sjednice. Naivno uvjeren da još uživa autoritet, Stambolić je kazao:

30

Predložio bih još nešto: nemojmo se ljutiti, jer to nije toliko važno. Bilo bi dobro da se Sloba i Dragiša svakog dana nađu na pola sata na kavi. Ili neka piju limunadu. Ali se moraju sastajati da bi prevladali teškoće; ja poznajem ljude i ne prihvaćam da se ne mogu naći ljudska rješenja. Ja to ne prihvaćam. Milosevic je nemilosrdno prekinuo Stambolića i njegove patetične pokušaje pomirbe. Ovo se pitanje ne može minimalizirati svođenjem na jedan, malne, personalni sukob, kao da se djeca međusobno dure. To nisu stvari ličnog animoziteta i simpatija, niti su stvari koje se mogu na taj način pojednosta vnjivati. U toj napetoj atmosferi Miloševića su pozvali na telefon. Mira Marković poslušala je mužev opis sjednice; zvučao joj je nesiguran i nervozan. “Sad nema više natrag”, rekla mu je, “previše si se izložio.” S tim se Milošević vratio u ring. Te noći su se Miloševićevi prijatelji, većinom članovi Predsjedništva, okupili u skromnu stanu Miloševićevih u središtu Beograda. Pretresli su tijek sjednice i planirali sljedeći potez. “Milošević je rekao da je vrlo teško, da se ljuto razočarao u nekim ljudima, da ne može vjerovati što neki govore”, rekao je Mitević. Ali je upravo Mitević smislio plan akcije. Bio je sjajan, doveo im je pobjedu na dohvat ruke. Sutradan ujutro našao se s još četvoricom članova beogradskog par­ tijskog komiteta i nagovorio ih da potpišu pismo kako je Stambolić od njih tražio da u gradskom odboru prije nekoliko dana podrže Pavlovića. Nastavila se sjednica srpskog Predsjedništva. Milošević je svojim is­ tupom raspršio sve iluzije koje je možda Stambolić gajio da bi njih dvojica mogla ostati prijatelji. “Mislio sam da su nas napali Rusi, da je počeo Treći svjetski rat”, to se učinilo Stamboliću kad je vidio Miloševićevo lice. Milošević je povišenim glasom prekinuo raspru: Drugovi, već sat-dva oklijevam. Primili smo pismo. Najprije sam za­ tražio neka mu se provjeri autentičnost, da tu nema neke greške. Poslije sam dvojio smije li se to pismo uopće pročitati na Pred­ sjedništvu. Možda griješim... Stambolić je sad bio upleten u urotu protiv partijske hijerarhije. Dakako, unatoč svojoj uvjerljivoj glumi, Milošević je unaprijed znao za to pismo. Mitevićevom je idejom Stamboliću namaknuta omča oko vrata.

31

Računajući da ima prednost, Milošević je zatražio glasovanje za isključenje Pavlovića iz Partije. Jedanaest je glasova bilo za, pet protiv a četiri suzdržana. Pobjedu su donijeli glasovi predstavnika Vojvodine i Kosova koji nisu voljeli Stambolića zato što je stalno guslao o ustavnim promjenama. Činio im se većom opasnosti od bezličnog, klempavog Miloševića. Azem Vllasi prigovorio je takvu vođenju sjednice i odbio glasovati za Pavlovićevo isključenje, čime je pružio potporu Stamboliću protiv Miloševića. Od Miloševićevih utješnih riječi Stamboliću se sledila krv u žilama. “Iskreno se nadam, dapače, čvrsto vjerujem da je drug Stambolić izmanipuliran i da nije kriv!”

Pavlovićeva je sudbina prepuštena Osmoj sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije. Miloševićev tabor nije gubio ni mi­ nutu u pripremama za Osmu sjednicu. Juriš je vodio Borisav Jović. Razjurili su se po cijeloj Srbiji. U Beograd su pozvali šesnaestoricu predsjednika okružnih komiteta koji su bili i članovi Centralnoga komiteta, da bi ih nagovorili kako će glasovati. Na taj način, lako su ispreli mrežu u koju su namamili okružne šefove koji su se pak našli s mjesnim članovima Centralnoga komiteta. Čak su i planirali kako će se ponijeti i govoriti članovi Predsjedništva koji podržavaju Miloševića. Milošević se morao pobrinuti da oni koji mu se suprot­ stavljaju ne govore jedan za drugim, a to mu je bilo lako jer je kao predsjedatelj sam birao kome će dati riječ. Suprotno tome, Stambolić nije planirao svoju obranu na Osmoj sjed­ nici. Uoči nje sjedio je s prijateljima i pitao se što će oni učiniti. Zaključak mu je bio jednostavan: “Želio sam da kažemo ono što mis­ limo. Radi svoje unučadi.” Kad je počela Osma sjednica, komunistička se mašinerija pokrenula. Tu je bila još jedna kvaka naciljana na dizanje temperature u dvorani i u cijeloj Srbiji. Sjednicu je prenosila televizija. Po prvi put su komunisti pripustili publiku u svoje mračno i podmuklo carstvo. Bio je to šok. Iduća dva dana gledatelji širom Srbije bili su prikovani pred male ek­ rane, prateći obračun. Trebao je ići uživo, ali kako je sjednica odmicala, zbog vijesti su odlagali prijenos govora. Onda je Televizija Beograd počela preskakati neke govore, i Mitević je napadno davao povlašteni tretman pobjedničkoj strani. Zamro je život na beogradskim ulicama. Ljudi su raspravljali o de­ bati. Stambolić je bio kao uzet, nesposoban da prijeđe u protunapad. Kao da ne vjeruje onome što se događa. Ljubinka Trgovčević, po­

32

vjesničarka i članica Centralnoga komiteta, opisala je kako je vidjela Stambolića skamenjena pred prijetećim smaknućem: Uopće nije bio u stanju razmišljati. On potječe iz patrijarhalne sredine u kojoj nikad ne napadaš najboljeg prijatelja i u kojoj nikad ne izdaješ Partiju. U svojoj političkoj karijeri Stambolić je bio izbjegao mnoge zamke koje su mu podmetali suparnici. Prema vlastitom priznanju, mogao je samo sebe kriviti što nije vidio što mu sprema Milošević. “Kad vam netko dvadeset i pet godina gleda u leđa, razumljivo je da vam u određenom momentu zaželi zabiti nož u njih. Mnogi su me upozoravali, ali nisam to prihvaćao.” Čovjek koji je bio uklonio sve dotadašnje izazivače, past će od ruke svog najboljeg prijatelja, Miloševića. Tri mjeseca poslije Osme sjednice, Stambolić se povjerio Ljubinki Trgovčević: “Rekao mi je da je Mi­ loševića volio više nego rođenu braću i da je s njim proveo više vremena nego s njima.”

Sjednica je počela govorom u povodu pedesete obljetnice dolaska Tita na čelo Partije. Obje su se strane služile Titom kao fasadom. Milošević je komunističkog vođu pohvalio što je njegovao jedinstvo. “Implicirao je da mi nismo uz Tita. Bilo je to javno linčovanje”, rekao je Stambolić. U neumoljivoj baražnoj vatri po Pavloviću, a time i po Stamboliću, sljedeća je govornica pružila jednu rijetku svijetlu točku. Milošević je dao riječ privlačnoj plavokosoj Ljubinki Trgovčević uvjeren da je neiskusna političarka koja se neće usuditi da se bori. A onda su ga televizijske kamere pokazale kako je spustio glavu među šake dok ona govori: “Bojim se da se vraćamo nekim metodama koje smo odavno napustili, i ja se ne želim služiti tim metodama.” Svojim je riječima, rekla je, raspalila Jovića. “Rasrdio se i rekao da ih ja optužujem za staljinizam, na što sam odvratila da to može biti i fašizam”, kaže Trgovčevićeva koja se uskoro nakon toga povukla iz politike i nastavila raditi kao povjesničarka. Iako je Miloševićev tabor od početka bio jači, ipak se još nije vidjelo tko će pobijediti. Uostalom, Stambolić je bio institucija. Svojim bi padom mnoge povukao za sobom. Bio bi to kraj jedne ere. Trg­ ovčevićeva je gledala kako se delegati preznojavaju: Atmosfera je bila užasna. U kafeteriji su ljudi stajali i grizli nokte, sve sivlji i sivlji. Neki su u džepu držali po dva različita govora, već

33

prema tome kako stvari krenu. Morate shvatiti da su karijera i budućnost devedeset posto tih ljudi ovisile o ishodu sjednice. Miloševićevci su tijekom predaha hvatali moguće pristaše. Jović je kao pčela zujao po restoranu. Milosevic se nastojao umiliti Vllasiju koji se, kao arhetip komu­ nističkih dužnosnika, sve više debljao sa svakom stepenicom hi­ jerarhijske ljestvice. Azem je, još kao gorljiv vođa jugoslavenske komu­ nističke omladine, bio Titov ljubimac. “Sad ili nikad, glasuj za mene i reci članovima svoje delegacije neka i oni glasuju. Vidjet ćeš, poslije ću ti se odužiti”, rekao je Milošević. Vllasi je odbio: “Dosad mi nisi pomagao, a sad ti ja ne mogu pomoći!” Milošević se razjario. “Nazvao me pičkom”, kaže Vllasi. “Odgovorio sam mu da je lažljivac i varalica!” Milošević će se nakon dvije godine osvetiti Vllasiju i zatvoriti ga pod optužbom za kontrarevoluciju. Tada će Vllasi izgledati posve drukčije, kao mršava i sigurna žrtva Miloševićeva režima. Komunistički stroj ništa nije prepuštao slučaju, prikupljao je “brzo­ jave potpore”. Glasno su ih čitali, sve se više zahuktavalo. Čim bi neki provincijski rukovodilac čuo da je susjedna općina poslala brzojav, shva­ tio bi kako bi bilo dobro da ga i on pošalje. Pogotovo su brzojavi Srba s Kosova pomogli poticanju javnog raspoloženja i jačanju potpore Miloševiću. Kako je sjednica odmicala, miloševićevci su se selili u zadnje klupe. Stambolić je na posljetku sjedio posve sam. Kad se glasovalo i kad je Pavlović isključen iz Predsjedništva, bilo je jasno da se Stambolić neće dugo održati. Dušan Čkrebić je rekao: “Srbija je umorna od vođa i ne trebaju joj novi.” Milošević je pobijedio. Televizijski je prijenos donio lijepe dividende. “Milošević je pružio dobar dojam jer je rekao da nam je dosta tih praznih riječi i blezgarija koje su nas dovde dovele”, tvrdi Mitević koji se vještinom manipuliranja događaja potvrdio kao srpski Orson Welles.

Začudo, rukovodioci diljem Jugoslavije pozdravili su Miloševićevu pobjedu. Samo je šačica saveznih dužnosnika htjela to staviti na dnevni red vlade. Sloveniju to nije zanimalo. Hrvatski su dužnosnici otišli tako daleko da su kritizirali svoj tisak što prigovara Miloševiću i načinu na koji je uklonio Stambolića. Stipe Suvar, predstavnik Hrvatske u Predsjedništvu Saveza komunista Jugoslavije, poslije je objasnio zašto je tad branio svog budućeg neprijatelja: Stambolić je bio strah i trepet političara na jugoslavenskoj pozornici, a sivi birokrat Milošević ulijevao nam je osjećaj da ga možemo držati

34

pod nadzorom. Zapamtite, nije bio nacionalist, sve što je radio bilo je u ime Jugoslavije, a njegov argument da su Albanci secesionisti zapravo je bio točan. Nisu shvatili da će se posljedice Miloševićeva dolaska na vlast osjetiti daleko izvan Srbije. Komunistički drugovi nisu shvaćali da će Milošević postati prvi diktator nakon Tita. Poslije Osme sjednice Milošević je mogao posvetiti pozornost i drugim problemima. “Tada je”, misli Stambolić, “Milošević shvatio da mu je Kosovo samo odskočna daska; cilj mu je postala Jugoslavija.” Svojom se populističkom metodom služio diljem Jugoslavije... Bila je to crvena krpa biku drugih nacionalizama. Kad je najveći narod stao mahati zastavama, manji su se narodi očito prestrašili. Prije izravnog sukoba sa Slovenijom, nomoćeniku raspravljao o problemu Kosova. od beogradskih medija pa sve do natkonobara višemjesečnog čekanja u sjeni Stambolić je naestog prosinca 1987.

Milošević je po opu­ Staljinistički je čistio sve, u vili srpske vlade. Poslije službeno smijenjen četr­

1) Košta Bulatović, srpski aktivist na Kosovu, koji je zapravo iz Crne Gore, tvrdi da je bilo malo pozvanih, a mnogi koji su primili pozive bili su takojevići, nadimak za one koji ponavljaju: “Tako je”; drugim riječima, ljudi koji slijepo slijede političke smjernice. 2) Tada su na čelu televizije bila dva Miloševićeva bliska suradnika, Ratomir Vico i njegov zamjenik Dušan Mitcvić. 3) Đukić, Slavoljub, Između slave i anateme: politička biografija Slobodana Miloševića, Filip Višnjić, Beograd, 1994, str. 68. 4) Đukić, id. str. 13-17. 5) Navodno je njezina sestra, također partizanka, bila Titova ljubavnica za vrijeme rata. Umrla je od sušice, a navodno je pokopana u njegovu dvorištu. Govorkalo se da je zapravo Tito Mirjanin otac. 6) Đukić, id. str. 71.

35

3

.

UZMAKA NEMA Slovensko proljeće 1988.

Dok se Milošević učvršćivao na vlasti, vlasti su u Sloveniji popuštale. Početkom osamdesetih je sićušna sjeverozapadna republika krenula u liberalizam nezapamćen u komunističkom svijetu. Tolerira se, dapače, cvjeta alternativa, djeluje gotovo kao kakva politička stranka, a obuhvaća širok spektar, od zaštite okoliša do prava homoseksualaca. Kad su raspisani višestranački izbori, Slovenija je od svih republika bila najnaviknutija na pluralizam. Istodobno je pokret Neue Slowenische Kunst (Nova slovenska umjetnost) izazivao patrijarhalnu Sloveniju. Glazbeni je sastav Laibach postao stjegonošom slovenske i jugoslaven­ ske avangarde, imao je odjeka i na Zapadu. Jugoslavija se isprva uzrujavala zbog nacističkih odora tog sastava i čestog služenja njemačkim jezikom.1 Sprdanje s Drugim svjetskim ratom bila je hereza jednaka udaru na temelje Jugoslavije. Sredinom osamdesetih Socija­ listička omladina Slovenije prigrlila je tu glazbu i dala Laibachu službeno odobrenje. Ljubljana prvi put postaje kulturni magnet koji natkriljuje glavne gradove drugih republika. Sloveniju su dotad smatrali najrazvijenijom, a Slovence najradišnijima, ali i najkonzervativnijima. Zapravo, tijekom povijesti je pojam revolucije bio tuđ tom katoličkom, uglavnom seoskom pučanstvu. Poljodjelci su dobro živjeli, uglavnom su imali svoju zemlju i bili vjerne sluge u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Alpska se republika razlikovala od ostatka Jugoslavije po svojim njegovanim vrtovima i drvenim kućicama posutim po slovenskom krajobrazu.

36

Maleni Milan Kučan, koji je 1986. došao na čelo Saveza komunista Slovenije, nije se osvrtao na nove političke trendove u širokoj lepezi od radikala do nacionalista. Vješti je političar zarana shvatio da budućnost Slovenije, pa i njegova budućnost, ovisi o reformi: Bilo mi je posve jasno da Slovenija nema izgleda bez ozbiljne reforme. Otuda je i počeo moj sukob s Miloševićem, pogotovo kad je maknuo Stambolića. Slovenska se mladež već zakvačila s jugoslavenskim ustrojstvom. Izazvala je žestok bijes zbog Dana mladosti, Titova rođendana, kad je predložila da jugoslavensku godišnju štafetu, kojom se slavio rođen­ dan, promiču plakatom Hitlerjugenda. Jugoslavenski su komunisti i osam godina nakon Titove smrti vrlo ozbiljno shvaćali njegov rođendan. Poster je bio znak prkosa komunističkom režimu i vojsci, tim zaštit­ nicima titoizma. Admiral Branko Mamula, savezni ministar obrane, odbacio je taj prijedlog kao napad na Jugoslaviju. Nije u nevolji bila samo mladež. I slovenski nacionalistički intelek­ tualci našli su se na crnom popisu Jugoslavenske narodne armije. U veljači 1987. iznijeli su slovenski nacionalni program u “Novoj reviji”. Komunistički je poredak u tome vidio odgovor Memorandumu Srpske akademije. Pozivali su na zbijanje redova i na povratak slovenskoj kršćanskoj tradiciji. U broju 57 “Nove revije” izneseno je da bi Sloven­ cima bilo bolje izvan Jugoslavije. Opet su partijske organizacije diljem zemlje kritizirale uzmah na­ cionalizma i napade na jugoslavenski socijalizam. No, dok se službena Jugoslavija dizala na noge, slovenski i srpski disidenti često su se toplo susretali iako se činilo da su im viđenja budućnosti Jugoslavije pro­ turječna. Srbi su htjeli centralizaciju, a Slovenci suprotno. Pa ipak su imali mnogo zajedničkog: više od deset godina prije početka rata i jedni i drugi počeli su sumnjati u načela vjere koja su Jugoslaviju držala na okupu. U to vrijeme nacionalizmi nisu predstavljali uzajamnu pri­ jetnju jer nisu dolazili iz susjednih republika.1 Kučan je vješto vodio igru. Slovenski su komunisti “Doprinose slovenskom nacionalnom programu”, objavljene u “Novoj reviji”, od­ bacili kao prežvakavanje starih ideja. U iskazu Saveza komunista Slovenije navedeno je da je izvorno samo to što su komunisti izdvojeni kao krivci za sve. Partija se neće osvrtati na “lažne, šuplje argumente” autora, okrenut će drugi obraz i pozvati na tolerantnu demokratsku raspravu. Slovenske je šoviniste optužila za “nacionalnu nesnošljivost i krivotvorenje povijesti”. Jugoslavenska armija međutim nije htjela okrenuti drugi obraz. Razbjesnio ju je dokument u “Novoj reviji”. Admiral Mamula nazvao

37

ga je drugim Memorandumom i rekao da slovenski nacionalisti i buržujska desnica rovare protiv jugoslavenske zajednice. “Poriču na­ cionalnu revoluciju, samoupravljanje i nesvrstanost. Žele se povezati s izdajicama i poslužiti se katoličkom crkvom da bi prigrabili vlast.” Rekao je da bi program htio nametnuti novi pojam obrane predlažući da republičke vojske imaju prednost pred Jugoslavenskom narodnom armijom.4 Mamula je zapitao Kučana, koji se doimao anđeoski nedužno zbog svojih krupnih okruglih modrih očiju, razumije li što se događa u Sloveniji. Opomenuo ga je da će biti zla bude li slovenska vlada ig­ norirala događaje. Admiral se razočarao što Kučan tobože podcjenjuje važnost novih političkih grupacija i sve jačih napada na JNA. Pokušao je polaskati Kučanu, pohvalio ga za poticanje reforme, ali ga i upozorio “na radikale koji žele odcjepljenje od Jugoslavije ili napadaju Ju­ goslaviju kao državu”. Armija je smatrala da mora povući crtu. JNA je bila ustrojena kako bi branila Jugoslaviju od kapitalističkog Zapada, a nakon 1948. i razlaza sa Sovjetskim Savezom, i od istočnoeuropskih komunističkih država. Što je više neprijatelja u inozemstvu, veće su mogućnosti izdaje u zemlji. Armija je bila budna. Časnici JNA, prožeti komunističkom titoističkom dogmom, bili su izdvojeni od vanjskog svijeta. Nisu smjeli putovati u inozemstvo, bili su udaljeni čak i od društva koje im je dalo povlastice. Od svog je osnutka JNA bila tajnovitija od sovjetske Crvene armije. Časnici su često obuku počinjali kao četrnaestogodišnjaci, uglavnom sa sela. Rasli su u vojnim učilištima daleko od kuće, takva je bila glav­ nina časničkoga kadra. Čudan je takav odgoj u zemlji u kojoj je zbog tradicionalnih obiteljskih veza i ograničenih gospodarskih mogućnosti neobično da “djeca” napuste kuću i ako sklope brak i imaju svoju djecu. Nije bilo neobično da časnici u svom nadasve zaštićenu svijetu budu pozvani na povjerljiv prijavak samo zato da bi bili obaviješteni o događajima koji su bili objavljeni još prije pola godine. Nakon 1980. je JNA znala da je ona, uz Savez komunista, ljepilo koje drži Titovu Jugoslaviju. Sve do početka rata 1991. većina je časnika naivno vjerovala u višenacionalno jedinstvo šest socijalističkih republika i u službenu parolu “bratstvo i jedinstvo”. Uza svu svoju odlučnost, JNA nije mogla zaustaviti proces politizacije u Sloveniji. U svemu je vidjela napad na komunizam i jugoslavensku federaciju. “Mladina”, tjednik Socijalističke omladine, mješavina satire i žutog tiska, počela je kampanju kako bi razotkrila JNA kao “nedemokratsku instituciju koja je uvijek spremna na državni udar”. Na mig Beograda slovensko tužilaštvo optužilo je Francija Zavrla, glavnog urednika “Mladine”, zato što jc odobrio članak pod

38

naslovom “Mamula, Go Home”, a Andreja Novaka iz časopisa “Teleks” zbog ogleda “Generali i naraštaji”. Godinu dana kasnije slučaj će preuzeti savezno tužilaštvo s konstatacijom da ga slovenski sudovi nisu uzeli u postupak. Mamula je bio prva meta “Mladine”. Prozvala ga je “Trgovcem smrti” zato što je prodavao oružje vladi gladne Etiopije.5 Vlada će se tim oružjem poslužiti protiv vlastitog gladnog naroda, isticala je “Mladina”, i otkrila kako su vojnici JNA sagradili admiralu viletinu u Opatiji, čuvenom jadranskom ljetovalištu koje je prije Prvog svjetskog rata bilo okupljalište bečkog visokog društva. To otkriće Mamulina preraskošna života navelo je na razmišljanje i najodanije časnike. Ge­ neral Milan Aksentijević, tada pukovnik u ljubljanskom garnizonu, sjeća se dana kad je objavljen taj članak: “Moram priznati, mučili su me podvojeni osjećaji. Iz članka sam doznao da Mamula gradi dvorac, a tu se ja mučim da skupim novac za stan.” Mamula u ožujku uzvraća udarac. “Htio sam ih opomenuti da postoje granice... Ustavom su zabranjeni izravni napadi na Armiju; nisam bio protiv demokratizacije i preus­ trojstva prema europskim vrijednostima - iako jesam vjerovao u jed­ nostranački sistem - ne toliko osobno koliko kao predstavnik JNA." Ogorčena JNA vjerovala je da se slovensko rukovodstvo služi “Mladinom” u svoje svrhe. Kad su se potužili na časopis, slovenska je vlada odgovorila “da se Armija ne smije uzrujavati zbog šačice djece”. Ali generalima je ta snošljivost bila isto što i odobravanje. “Sjetite se, bilo je to u komunizmu”, rekao je pukovnik Aleksandar Vasiljević, zamjenik zapovjednika vojne kontraobavještajne službe KOS. “Slovenci su ih mogli smjesta zaustaviti da su htjeli.” Poslije je Mamula shvatio da je nehotice pripomogao jačanju oporbe. “Jedan je Slovenac napomenuo da sam, svojom prijetnjom slovenskoj oporbi, učinio za slovensku neovisnost više nego itko drugi. No, za što sam se drugo mogao zauzimati?" General Veljko Kadijević, koji je od Mamule preuzeo položaj mi­ nistra obrane, odlučio je da “Mladinu” primjerno kazni. Mamula je smatrao da JNA preostaje samo jedno - vojni sud. Počeo je medijski rat između slovenskih neovisnih novina i sjajno opremljene “Narodne armije”, glasila JNA, u kojoj je “Mladina” optužena da se “pridružila neprijateljskom emigrantskom tisku i nekim stranim novinama u širenju glasina protiv JNA". Kavgi se 20. ožujka pridružuje vojvođanski “Dnevnik” kritizirajući “Mladinu” i “Novu reviju” i opominjući Kučana da presporo shvaća kako su “djeca krenula u otvorenu i bespoštednu borbu za vlast. Jučer su se zauzimala za demokratizaciju društva, a

39

već danas poriču vodeću ulogu Saveza komunista". Vojvođanski je dnevnik pozivao Savez komunista Slovenije neka zauzme odlučno sta­ jalište. Kao prvi korak u kažnjavanju, JNA je sazvala sjednicu Vojnog vijeća, organa državne sigurnosti koje će razmotriti kako stjerati Sloveniju u red. Vijeće je zaključilo da je “Mladina” kontrarevolucionarna, izvana poduprta urota za svrgavanje režima. General Svetozar Višnjić, zapovjednik Ljubljane, otišao je pitati Kučana kako će reagirati Slovenija ako se podigne optužnica protiv autora antiarmijskih članaka. Od Kučana je htio čuti očekuje li veći javni prosvjed. U tom će slučaju, upozorio je Višnjić, Armija zaštititi vojarnice i ugroženo vojno osoblje. Kučan je Višnjiću rekao: “Svaka akcija koja ne vodi računa o krajnje delikatnom političkom stanju u Sloveniji imat će nesagledivih po­ sljedica.” Kučan nije htio s Armijom raspravljati o politici pa se obratio Partiji. Zatražio je posebnu sjednicu CK Jugoslavije na kojoj će se raspravljati o Vojnom vijeću. “Mora prestati antislovenska kampanja koja se vodi u Srbiji i drugdje. U Sloveniji je sve jače protujugoslavensko raspoloženje kao reakcija na jačanje protuslovenskog raspoloženja u drugim dijelovima zemlje. Besmisleno je reći da su urednici 'M ladine' oruđe posebnog rata koji u Jugoslaviji vodi svjetski kapitalizam", rekao je Kučan članovima partijskog rukovodstva. Na tom sastanku uvjerio se više nego ikad da postoji sve jača koalicija protiv Slovenije. Vidio je Sloveniju na optuženičkoj klupi, a glavni joj je tužilac JNA. Bojao se da JNA ne učini nešto drastično pa je pozvao CK neka oprezno odmjeri sljedeći korak. “Ovaj bi problem mogao raskomadati zemlju.” Nepopustljivi se Milošević nije slagao: “Komunisti moraju podržati narod u borbi protiv antikomunizma. Postavlja se pitanje je li Vojno vijeće ispravno postupilo. Ja mislim da jest, jer nije u redu da se Armija dovodi u položaj da se mora braniti.” Prestrašeni je general Kadijević izgovorio rečenicu koja će otad postati njegova stalna opomena: “Jugoslavija je na rubu rasula.” Kontrarevolucija prijeti opstanku Jugoslavije kao socijalističke zemlje. Ti su krugovi u Jugoslaviji povezani s emigrantskim grupama... Velik je njihov utjecaj na strane banke i MMF, pa nam postavljaju i uvjete: više sloboda, ljudskih prava i demokraciju. Jačaju neprijateljske snage. CIA je zaključila da je uredništvo “Mladine” slično'poljskoj Solidarnosti. CIA je zaključila da je počeo pad komunizma u Jugoslaviji. Moramo zaustaviti kontrarevolucioname akcije.

40

Kadijević je odbio Kučanov prijedlog da članovi Predsjedništva proputuju Slovenijom i vide kako bi najbolje riješili problem. Opet je zagrmio: Naše zaključke ne treba više proučavati. Kučan napada Predsjedništvo Saveza komunista Jugoslavije kako bi zataškao svoju pogrešku što je dopustio da se u Sloveniji razvije protu annijska atmosfera. Uopće se ne moramo savjetovati sa slovenskim političkim rukovodstvom. Armija će ubuduće postupiti kako bude smatrala prikladnim. Iz ove razmjene misli vidimo koliko su već bili zategnuti odnosi u krilu Centralnoga komiteta. Kako je Milosevic provodio svoje čistke, mijenjale su se crte bojišnice, ali je suština raspre ostajala ista. Ni Kadijevićeve prijetnje nisu navele slovenski Ceptralni komitet da smisli formulu kojom će ušutkati disidente. Nitko ništa nije poduzimao unatoč snažnoj antislovenskoj propagandi u ostatku Jugoslavije. Činilo se da je opasnost prošla. No, JNA nije tako lako odustajala. Nakon nepunih mjesec dana “Mladina” je dobila ekskluzivnu građu, tajni dokument ljubljanske Vojne pošte 5044-3 od osmog siječnja 1988. s uputama o pripremama za izvanredno stanje. Poslije će Franci Zavri otkriti da je dokument dobio od Slovenca dočasnika Ivana Borštnera koji se spremao otići iz Armije pa je tražio veze u civilu. JNA je već uhodila Borštnera. Vasiljcvić tvrdi kako je Armija znala da je Borštner ekstremni slovenski nacionalist. “Zato smo ga maknuli sa strogo povjerljiva zadatka armijskog šifranta. Potkraj 1987. izašao je iz Saveza komunista. Poslije je pričao kako su Slovenci ponižavani i osiromašivani u krilu Jugoslavije.”6 Ipak je Borštner ostao u Armiji i povezao se s ’’Mladinom". Nimalo zbunjen, Zavri je dokument dao aktivistu Janezu Janši, “Mladininu” vojnom dopisniku. Časopis je već imao mnoge veze u voj­ noj i političkoj vrhuški. “Ništa posebno... dokument je sam po sebi glup i nevažan!” No, uskoro će se pojaviti drugi, mnogo zapaljiviji dokument. Janša je došao do zapisnika sjednice CK od 25. ožujka, sazvanoj radi rasprave o sjednici Vojnoga vijeća o Sloveniji, onoj na kojoj je Kučan definitivno shvatio da JNA misli ozbiljno. Ne znajući da ga policija prati, Janša je zadržao izvornik. Slovenska je policija te noći provalila u Mikro Adu, kompjutorsku tvrtku koju su vodili Janša i prijatelji, i pronašla povjerljive spise. Sutradan je obaviješteno sloven­ sko rukovodstvo, ali ono nije ništa poduzelo. “Mladina” je 13. svibnja objavila “Noć dugih noževa”, reportažu o vojnoj intervenciji, u kojoj je pisalo da je Armija sastavila popis osoba koje kani odjednom uhititi.7 Sve se temeljilo na sjednici Čentralnoga komiteta Jugoslavije, ali autori, u strahu da organi vlasti zabrane taj

41

broj, nisu citirali izravno stenogram. Članak je svejedno izazvao sen­ zaciju. Nakon nekoliko dana taj je broj povučen s kioska . Ljubljanom su kolale vijesti o planiranom vojnom udaru. Kučan je bio pod pri­ tiscima. Poslije će ubrati plodove što je zauzeo neutralan položaj između radikalne oporbe i reakcionarne JNA, ali tada nije znao što bi. Kako objasniti taj stenogram za koji je Beograd bio uvjeren da je “procurio” njegovom krivnjom? Insistirao je da Armija prekoračuje svoje ovlasti: nisu važni popisi, nego miješanje JNA u politiku. Nakon sastanka sa slovenskom policijom pristao je pokrenuti istragu da bi se otkrilo kako je stenogram dospio u javnost. Kučan je obavijestio Beograd što je poduzeo, a njegova je policija morala javiti JNA koji su dokument našli u Janšinoj kompjutorskoj tvrtki. Kad je Mamula u svibnju 1988. otišao u prijevremenu mirovinu, ostalo je na Kadijeviću da primijeni armijski plan kojim će se Slovenija natjerati na posluh. Poslao je u Sloveniju svog vrhunskog agenta KOS-a, Vasiljevića. Pukovnik Vasiljević bio se uspeo do svog položaja kroz re­ dove najelitnije vojne i sigurnosne kontraobavještajne službe. On je planirao tajne akcije JNA u gušenju albanskih nemira na Kosovu 1981. U Sloveniju je sada došao da bi otkrio krticu koja je “Mladini” dala vojne dokumente. Iako je bio stručnjak za tajne operacije, Vasiljević je o svojim naumima obavijestio slovensku tajnu policiju. “O meni su sve znali. Svake sam se večeri sastajao s njihovim šefom Ivanom Erženom kako bismo razmatrali događaje. I njegov je šef Tomaž Ertl znao da sam u Ljubljani.” Kučan je poslije poricao da je znao za Vasiljevićevu nazočnost. “To je bila stvar koju je vodila Armija, zapravo njezine tajne službe. Armija nije o tome obavijestila slovensko Predsjedništvo.” Nikad nije priznao da je surađivao s JNA. Vasiljević i njegova ekipa bili su spremni za akciju. Janšu su nenadano probudili u nedjelju u 5.30 ujutro. “Pretražili su mi kuću i urede Mikro Ade, pa su me strpali u ćeliju u kojoj nije bilo ni postelje ni dnevnog svjetla”, rekao je. Mogu reći da su me uhitili zbog tog vojnog dokumenta, ali uopće me nisu o tome pitali. Samo ih je zanimalo kako sam dobio ste­ nogram sa sjednice Centralnog komiteta održane u ožujku. Htjeli su znati tko mi je sve veza u vladi i vojsci. Okolnosti u kojima je Janša uhićen ostale su nejasne. Janša, koji će se tri godine poslije visoko podići u slovenskom “desetodnevnom ratu”, optužio je Kučana da je s JNA surađivao protiv njega. Brzo se širila vijest o uhićenju. Janšin prijatelj i poslovni partner Igor Bavčar uspio je objaviti kratko izvješće u gradskom izdanju ljubljanskoga dnevnika “Delo”. Sutradan su u Beogradu čelnici slovenske Partije došli

42

na sjednicu Saveza komunista Jugoslavije. Među nazočnima je bio Borut Šuklje, vođa Socijalističke omladine i član Centralnoga komiteta. Kučan je rekao Šukljeu: “Uhićen je tvoj prijatelj Janez Janša.” Šuklje se uznemirio. Prestrašio sam se. Nisam znao hoće li se s Janšom lanac uhićenja prekinuti ili će se nastaviti. Istodobno mi je postalo jasno da uzmaka nema. Činilo mi se da je Kučan doista iznenađen, da nije unaprijed znao što će se dogoditi. Nisam mogao prosuditi je li slovensko ruko­ vodstvo surađivalo s Beogradom ili nije. General Kadijević tvrdi da je slovensko rukovodstvo bilo upućeno u tijek događaja. U predahu partijskog kongresa rekao je jednom svom prijatelju komunistu da će u Sloveniji biti uhićeno više osoba zbog krađe vojnih dokumenata. Sutradan je slovenska policija predala Janšu JNA. Uhićen je nared­ nik Borštner koji je odao inkriminirani dokument (pokazalo se da je “podmetnut”), kao i novinar “Mladine” David Tasić koji je predao dalje tajni vojni dokument. Slovenija je prema jugoslavenskim zakonima tada morala dopustiti JNA da preuzme istragu jer su sva trojica bila osum­ njičena za posjedovanje tajnih vojnih dokumenata. Janšu je u vojnom zatvoru saslušavao Vasiljević koji je u dvadeset godina rada usavršio svoju tehniku. U zatvoru mi je rekao da nema problema ni ako me podržavaju svi Slovenci, jer u zemlji nas je tek šačica, i sve bi nas mogli pobiti kad bi htjeli. Doista. Bio je vrlo oštar. Rekao je: “Možemo vas pobiti, možemo vas osuditi na petnaest godina, možemo vam upropastiti obitelji, možemo vam pobiti djecu, sve možemo učiniti u interesu države. " Nakon dva tjedna JNA je uhitila Francija Zavrla. Odmah je nastao snažan prosvjed javnosti. Bavčar je utemeljio Odbor za obranu ljudskih prava u kojem je okupio novinare, profesore i druge slovenske intelek­ tualce. Uhićenja su bila katalizator koji je stvarao organizirani slovenski oporbeni pokret. “Zanimljivo, odjednom su nestali svi stari sukobi”, kaže Bavčar. “Uskoro smo utvrdili da će taj slučaj postati politički pre­ sudan za slovensku demokraciju.” Uskoro je peticiju za oslobođenje Ljubljanske četvorke, kako ih nazvaše, potpisalo sto tisuća ljudi, uglavnom iz Slovenije, ali ne samo iz nje. Svjetina je u repu čekala da potpiše, na inače tihim ljubljanskim ulicama nastali su spontani mini prosvjedi. Bili su to nezapamćeni bro­ jevi, pogotovo za Sloveniju u kojoj je pučanstvo nadasve konzervativno i gdje su pritužbe zbog gospodarskog iskorištavanja bile kud i kamo

43

češće nego kritike zbog ljudskih prava. Zacijelo su Laibach i drugi eksponenti Neue Slowenische Kunst mnogo pridonijeli širenju slovenske socijalne pozornice, ali je možda još više pridonijela JNA. Lice slovenske politike nepovratno se promijenilo kad je JNA počela zastrašivati. Čelnici su se priklonili disidentima. Predsjednik Slovenije Janez Stanovnik učinio je korak bez presedana primivši Bavčarov odbor. Bila je to jasna poruka Beogradu: slovensko rukovodstvo podržava Ljubljansku četvorku. Stanovnik priznaje da sastanak uopće nije bio planiran. Golemi medvjedoliki Bavčar došao je na privatni sastanak, a pratila ga je gomila reportera i televizijskih kamera. Brkati Stanovnik, koji je podsjećao na zaostatak Austro-Ugarske Monarhije, izjavio je na improviziranoj tiskovnoj konferenciji: “Čujte, ljudi, suosjećam s tim što radite, preuzimam na sebe da ću poduzeti sve nužne korake na saveznoj razini.” Suđenje se nastavilo unatoč službenim apelima. Oko sudnice se svakog dana okupljala svjetina. Pukovnika Aksentijevića teško je po­ godilo javno vrijeđanje koje je tijekom suđenja trpjela JNA. U Sloveniji je proveo gotovo četrdeset godina vojne službe, smatrao ju je svojim domom. Sad mu se činilo da Slovenija ustaje protiv Jugoslavije, zemlje koju on cijelog života čuva. Suđenje je bilo u mojoj vojarnici. Ispred zgrade su neprekidno bili masovni prosvjedi pa sam morao poduzeti sve da budemo dolično pripravljeni ako nam stvari izmaknu iz ruku. Bilo mi je teško. Morao sam se probijati kroz svjetinu koja mi je zviždala i negodovala. Franci Zavri smatra suđenje čistim Kafkom. Sudac nije znao što se događa. Čuli smo ljude pred sudom. Ništa od svega onog što smo mi iz oporbe radili da okupimo narod, nije postiglo učinak kao to suđenje. Simbolika: disident, .novinar, vojnik, a svi mladi i ljudima privlačni. Bili smo idealni sastojci za slovensko proljeće. Nasuprot tim savršenim domoljubima nove Slovenije, JNA se ponašala kao slon u prodavaonici porculana. Armija je činila pogrešku za pogreškom. Sudilo se uz isključenje javnosti. Optuženima nisu odo­ brili njihove odvjetnike. Sudilo se na srpskohrvatskom umjesto na slovenskom, što je pripomoglo pridobivanju mnogih Slovenaca kojima je jezik presudan za nacionalni identitet.8 Armija nije htjela popustiti. Slovensko je rukovodstvo prosvjedovalo, ali ne preglasno. Kučan još nije bio spreman za otvoren izazov JNA. Ljubljanska je četvorka osuđena na kazne od osam mjeseci do četiri godine. Umjesto da popusti stisak, savezna je vrhuška pokušavala pri­

44

siliti Slovence da pokleknu. Odbijen je priziv predsjednika Stanovnika za milost. Ako je suđenje bilo kafkijansko, robijanje je bilo joneskuovsko. “Kaznu sam izdržavao u otvorenu zatvoru uz dobrodušnog upravitelja”, rekao je Zavri. “Danju sam u uredu uređivao časopis, a noćio sam u zatvoru. Kad sam se jedanput prekasno vratio, morao sam preko žice provaliti u zatvor!” Suđenje je Sloveniju udaljilo za još jedan korak od Jugoslavije. Ujedinilo je malenu republiku protiv JNA, simbola komunističke fe­ deracije. “Početkom 1989. ja i većina drugih još bismo bili za Jugoslaviju”, sjeća se Zavri. “No tad su počeli Miloševićevi napadi na Kosovu, napadi na Slovence u Armiji, i sav onaj iracionalni pritisak Srbije i Miloševića. Mnogo nas je brže istjeralo!”

1) L aibach jc njemački naziv Ljubljane. Tako se prvi put spominje Ljubljana (1144), a dvije godine poslije grad se spominje na slovenskom. 2) Kučan jc ostao u dobrim odnosima sa Stambolićcm i nakon njegova smjenjivanja. 3) Inače poslušni Makedonci, koji su obožavali Tita zato što im jc nakon Drugog svjetskog rata dao republiku u jugoslavenskoj federaciji i priznao ih kao posebnu etničku zajednicu, oštro su reagirali na slovenski dokument ko­ jim se poriče nacionalni identitet Makedonaca i drugih naroda Jugoslavije. 4) Mamula je napisao knjigu o jugoslavenskoj obrani “Odbrana malih ze­ malja”. Možda se osjećao osobno uvrijeđenim. 5) Jugoslavija je do 1991. svake godine zarađivala dvije milijarde američkih dolara izvozom oružja, uglavnom zemljama u razvoju. 6) U doba gospodarske krize sve su se češće čuli prigovori kako Slovenija izdržava ostatak Jugoslavije. Istodobno se i Srbija tužila kako ostatak zemlje iskorištava velika prirodna bogatstva Srbije. 7) Popis imena nikad nije objavljen, a ugledni slovenski novinar Ali Zerdin sumnja je li uopće postojao. 8) Slovenci su unatoč stoljećima strane vladavine budno čuvali svoju kul­ turu i borili se za pravo uporabe svog jezika na kojemu prvi pisani spomenici sežu u dvanaesto stoljeće.

45

4

.

DRUŽE SLOBODANE, DOBRO PROMISLI Miloševićevci antibirokratska revolucija Srpanj 1988. - ožujak 1989.

Vrelo je srpsko ljeto zamijenilo slovensko proljeće. Srbi su u neviđenim masama mitingovali diljem najveće jugoslavenske republike, hrlili su na takozvane “mitinge istine” o Kosovu, klicali Slobodanu Miloševiću. Mitinzi su podsjećali na fanatične vjerske zborove. Tvrdi je Milošević jačao na valu nacionalizma koji se širio Srbijom. Osiguravši potpun nadzor nad Savezom komunista Srbije, najprije se okomio na dvije srpske pokrajine, zatim na malenu Crnu Goru i na posljetku na samu Jugoslaviju. Pojavu nacionalizma hvalili su kao preporod dos­ tojanstva. Srbi su vjerovali da im je nakon pedeset godina u znaku nametnutog “bratstva i jedinstva” Milošević vratio nacionalno dosto­ janstvo i pravo da kažu “Srbi smo”. Tisak je raspaljivao žar. Dnevne su novine udvostručavale, utrostručavale broj vjernih mitingaša. Svakog su se dana glavni naslovi povećavali, a poruke postajale sve eksplozivnijima. Sijali su strah u ostatku zemlje i činilo se da im nitko ništa ne može. Petoga je listopada svjetina, naoružana “trokutima” jogurta i mli­ jeka, opsjedala vojvođansko rukovodstvo i zatim ga svrgnula. Čelnici su udobno živjeli i vladali pokrajinom ne osvrćući se na Beograd. Tad je “jogurt revolucija” postala završnim činom drame započete prije tri mjeseca. Sudbinu vojvođanskog rukovodstva zapečatio je Miroslav Šolević, koji je potvrdio odanost u Kosovu Polju gdje je od 1987. oku­ pljao mitingaše i pomagao u insceniranju Miloševićeva dramatičnoga

46

govora, a sad je organizirao miting u vojvođanskom glavnom gradu, Novom Sadu. Golemi je Šolević mitingom postigao velik uspjeh, bio je to prvi u nizu prosvjeda po Srbiji. Beograd je mislio da je još prerano da bi miting uspio protiv novosadskih rukovodilaca. Milošević je poslao čovjeka neka kliku s Kosova Polja odgovori od putovanja na sjever, u višenacionalnu Vojvodinu u kojoj su Srbi imali više od pedeset posto pučanstva, ali Šolević je odbio. “Miloševićevi su ljudi htjeli da izgleda kao da oni samo moraju pritisnuti puce i već ćemo se odazvati njihovu pozivu”, rekao je. I krenuše noseći transparente “Vjerujemo u SKJ”, “Dolje Ustav iz 1974.” i “Mir”. Jednostavne su krilatice bile neodoljive: “Kosovo je Srbija”, “Vojvodina je Srbija”, “Zajedno smo jači”. Šolević priznaje da je učinio sve kako bi izazvao sukob s novosad­ skim rukovodstvom. Nije se razočarao. Partijski su čelnici poduzeli sve kako bi spriječili miting, čak su prekinuli struju i vodu. Bio je to nepromišljen potez. Ispalo je kao da vojvođansko rukovodstvo napada “potlačene” kosovske Srbe koje su beogradski mediji prikazivali kao mučenike za srpstvo. U izljevu solidarnosti, novosadski Srbi pridružili su se kosovskoj braći i pošli prema gradskom središtu. Žene su plakale. Pokus je potkrijepio Miloševićevo uvjerenje da su mitinzi idealan način razbuktavanja javnog mnijenja i destabilizacije mjesnog partijskog ru­ kovodstva. Takvim izlaskom na ulice može postavljati svoje ljude po Srbiji i pokrajinama. Šolević je bio fasada, onaj koga će mase upoznati kao organizatora Miloševićeve antibirokratske revolucije, ali je iza kulisa Služba državne sigurnosti pomagala u okupljanju ljudi iz tvornica i drugih radnih mjesta.1 Trebalo je malo napora da se raspale mase koje vjeruju da im je Milošević vratio nacionalnu slobodu. Desetog je srpnja Boško Krunić, jedan od vojvođanskih partijskih čelnika, pokušao obraniti autonomiju svoje pokrajine od Miloševićeva nastojanja da ovlada njome. Krunić je na govoru u jednom srijemskom selu patetično naglasio, jer se bojao onoga što će se dogoditi, da nije protiv Miloševićevih ustavnih promjena. Priznao je da su teški pregovori oko promjena, a pozvao je Beograd neka obustavi “nezapamćene napore” da potkopa njegovo rukovodstvo. Zapravo je Vojvodina nas­ tojala blokirati ustavne promjene koje su forsirali srpski rukovodioci. Ali u strahu od beogradskog gnjeva, Krunić je čak i nakon dvanaestog sata pokušao krivnju zbog odugovlačenja pregovora prebaciti na Kosovo. Podsjetio je Miloševića kako je, za razliku od nemirne, pretežno albanske pokrajine Kosovo, ravna i plodna Vojvodina potpuno mirna: Svi znamo da je danas u Jugoslaviji najozbiljniji politički problem iseljavanje Srba i Crnogoraca s Kosova... Istodobno smo prisiljeni

47

reagirati na neopravdane optužbe. Mi u Vojvodini nikad nismo tražili republiku. Zašlo, kome i dokle ćemo to ponavljati? Napad na vojvođansku autonomiju bio je i napad na Krunićevo rukovodstvo i sve privilegije vezane uz taj položaj. Njegov apel nije zaustavio beogradsku kampanju ocrnjivanja. Uzalud je Vojvodina nastojala dobiti potporu u redovima SKJ. Petog je listopada Mihalj Kertes, Mađar i jedan od Miloševićevih najvjernijih egzekutora, poveo tvorničke radnike pješke, autobusima pa i traktorima iz Bačke Palanke u četrdeset kilometara udaljeni Novi Sad. Bombastični je Kertes okupio prosvjednike iz tvornica svoje rodne Palanke. U priredbi u kojoj su glavni glumci bili Kertes, Radovan Pankov i Nedeljko Šipovac, budući rukovodioci Vojvodine, masa od petnaest tisuća ljudi2 rugala se partijskom rukovodstvu. Bacali su kamenje na skupštinu, vikali “Dolje foteljaši!” i zasuli zgradu jogurtom davši tako ime “antibirokratskoj revoluciji” koja je Miloševića pretvarala u najvećeg moćnika Jugoslavije. Vojvođanske je čelnike u zgradi obuzela panika. Direktor RTB Dušan Mitević gledao je s Miloševićem prijenos uživo. Imali su izravnu telefonsku vezu s opkoljenim dužnosnicima. Mitević se sjeća koliko su se oni tada bojali za svoj život, u strahu od juriša pučanstva na Skupštinu tražili su intervenciju Armije. Beograd je spriječio an­ gažiranje vojske. Da se umiješala Armija, možda bi opkoljeni ru­ kovodioci dobili potporu političara iz drugih dijelova Jugoslavije a koji su sa sve većom strepnjom pratili događaje. Tadašnji predsjednik Ju­ goslavije, Makedonac Lazar Mojsov, odobrio je pokretanje Armije. Začudno, s tim se složio general Nikola Ljubičić, predstavnik Srbije u saveznom Predsjedništvu, iako je bio jedan od ključnih miloševićevaca. No, to je onda spriječio jedan drugi partizanski junak iz Drugog svjetskog rata, general Petar Gračanin, predsjednik Srbije, očito na Miloševićev poticaj. Štoviše, JNA je prosudila da su novosadski događaji drukčije naravi od proljetnih zbivanja u Sloveniji. Armija je u Miloševiću gledala komunista koji hoće jedinstvenu Jugoslaviju, dok je u slovenskom rukovodstvu vidjela reakcionare koji kane raskomadati zemlju. Ideologijsko je uvjerenje zaslijepilo generale. Sve je veća svjetina urlala u jesenjoj noći. Uzalud je Milovan Šogorov, čelnik vojvođanske partije, telefonski tražio pomoć od Miloševića. Dobio je hladan odgovor: “Dobro, spasit ću vas, ali pod jednim uvjetom: svi morate podnijeti ostavke. Spasit ću vas ako se povučete.” I to je bilo to. Vlast se raspala. Preuzeo ju je Milošević. Vođe “jogurt revolucije” bit će nagrađeni za vjernu službu.3

48

Milosevic je među Srbima stekao gotovo božanski status. Nitko nije očekivao da će ga toliko obožavati. Odjednom je bio svugdje. Njegova fotografija ili portret, a često i oboje, mogli su se vidjeti u svakom izlogu, u kamionima, uredima i državnim zgradama. Čak je bilo i šala na račun njegova portreta. U jednoj od njih, Milosevic zuri u neku od tisuća svojih slika i na posljetku pila: “Što će bili s nama?” Odgovara slika: “Jednog će me dana skinuti, ali će tebe objesiti.” Središtem Beo­ grada nije se moglo proći a da se neprekidno ne susreće Miloševićev samouvjereni pogled. Počela je nestajati Titova slika. Mitingaši su Miloševićevu sliku nosili na desetine mitinga tijekom sljedećih pola godine i vikali da je zamijenio Tita. Srbi su voljeli Miloševića koji se zarekao da će ih zaštititi ujedinivši Srbiju raskomadanu Ustavom iz 1974.

Na redu je bila Crna Gora, najmanja jugoslavenska republika sa samo 604.000 stanovnika. Poput ostalih republika, i Crna je Gora pod Titovom vlašću imala svoju središnju banku, čeličane, tvornicu aluminija i Akademiju nauka i umjetnosti, ali je gospodarstvo bilo u rasulu. Rad­ nici su tražili veće plaće, sve je sazrelo za društvene neniire. Crnogorci se dijele na trideset pet plemena i sveudilj znaju tko kojemu pripada. Smatraju se po tradiciji ratničkim narodom s prijetećih, vrletnih di­ narskih litica. Od svih naroda Jugoslavije, oni su poviješću, vjerom i identitetom najviše povezani sa Srbima. U Crnoj Gori postoji od starine podjela na dvije strane: na “zelenaše”, koji su za neovisnost, i “bjelaše”, koji se smatraju Srbima i traže ujedinjenje sa Srbijom. Milošević je znao da će njegov preporod srpstva naći plodno tlo u Crnoj Gori. Uostalom, bio je iz Crne Gore. Tri su mitinga u razmaku od nekoliko mjeseci, pojačani gospodar­ skim i političkim zahtjevima, svrgnuli crnogorske vlasti. Svjetina 7. listopada, ohrabrena vojvođanskom “jogurt revolucijom”, izlazi na titogradske ulice nakon što je policija palicama i suzavcem pokušala spriječiti prosvjed radnika iz čeličane. Kad je policijski zapovjednik naredio svojima da tuku masu, ozlijeđeno je sedam radnika. Beogradski su mediji poslije izmanipulirali taj događaj i optužili crnogorsko ru­ kovodstvo za okrutno gaženje narodne volje. Miting je s gospodarskih tema prešao na zahtijevanje promjena na Kosovu. Bilo je to političko rođenje Branka Koslića, potpredsjednika crnogorske vlade. Taj je pede­ setogodišnjak rekao svjetini da nije ondje kako bi se proslavio nego kako bi pomogao. Nakon tri godine prosrpski Kostić, koji je dokazao slijepu odanost, postaje predsjednikom krnje Jugoslavije.

49

Crnogorski se režim još tri mjeseca održao na vlasti. U međuvre­ menu je skupina mladih crnogorskih komunista, na čelu s Momirom Bulatovićem, otvoreno i oštro napadala rukovodstvo znajući da kritike neće biti kažnjene jer im je mentor u Beogradu. Trideset četvorogodišnji Bulatović postao je vođa Saveza komunista Crne Gore. Milošević je proširio svoju vlast preko granica Srbije.

A što nakon Crne Gore? Jugoslavensku je političku strukturu uz­ drmala Miloševićeva revolucijska turneja. SKJ je 17. listopada na 17. sjednici CK pokušao zaustaviti Miloševića. Šef SKJ, Hrvat Stipe Šuvar, predložio je da se svakom članu Politbiroa izglasa povjerenje. Bilo je jasno da je Šuvarov cilj Milošević. Šuvar je prije bio Miloševićev pristaša, ali je sad vjerovao da SKJ mora glasovati kako bi ga se uklonilo. Milošević je prosvjedovao da je član Politbiroa zato što je šef SK Srbije pa jugoslavenska tijela nisu mjerodavna za njega. Pobijedio je. S pomoću te proceduralne praznine, partijski šefovi šest republika i dviju pokrajina bili su izuzeti od potvrđivanja. Nema sumnje, da je Miloševića SKJ trebao ponovno izabrati, sigurno bi izgubio. Jedini kandidat koji nije izglasovan bio je Miloševićev prisni saveznik Dušan Čkrebić, predstavnik Srbije u SKJ. Glasujući protiv njega, šefovi SKJ naznačili su da su protiv Miloševića. Imali su dovoljno potpore da zbace Miloševića, ali to propisi nisu dopuštali.4 SKJ nije mogao zaustaviti bivšega bankara kojemu se posrećila hazardna igra. Milošević je dapače izmanipulirao propise da dobije još jedan bod. Pozvao se na ovlasti SK Srbije iznad SKJ i spasio vremešnoga Čkrebića kojemu je vraćen položaj na ustrajanje SK Srbije. Milošević je time otkrio svoje stajalište prema jugoslavenskoj fe­ deraciji: po potrebi se pozivao na nadmoć federativnih nad republičkim institucijama, ali kad mu je bilo u interesu, tvrdio je da Srbija neće slušati diktat federacije. Uz oštru i dalekovidnu opomenu stari je sloven­ ski komunist i partizan Vinko Hafner stao za govornicu, upro prstom preko podija i, netremice gledajući u Miloševića, rekao: “Druže Slobodane, dobro razmisli koji si put izabrao!”

Beograd je nemilosrdno i učinkovito izveo niz čistki. Pokrenuta je takozvana diferencijacija: maknut je svatko, od lokalnih vlasti do tvorničkih direktora, tko se nije htio pokoriti Miloševiću. Sedamnaestog je studenog 1988. raspušteno rukovodstvo SK Kosova. Na Kosovu je vladala uznemirenost. Od 1,9 milijuna žitelja pokrajine golema većina

50

su Albanci. Pripremala im se stroga kazna. Dok su se srpski mitinzi zahuktavali - ljudi sa četničkim nacionalističkim oznakama iz rata za­ htijevali su uhićenje albanskih dužnosnika - Beograd se spremao oduzeti Kosovu autonomiju. Srpsko je rukovodstvo pojačalo pritisak, a Albanci su sve jaču potporu davali napadnutim vođama Kaguši Jashari i Azemu Vllasiju. Dok se CK sastao da automatski odobri otkaze koje je osigurao Beograd, rudari su izašli iz trepčanskih jama i pješice prešli pedeset i pet kilometara do Prištine. Sljedećih su pet dana, skupa s albanskim studentima, prkosili studeni utaboreni ispred pokrajinskog sjedišta SK i prosvjedujući protiv pada svojih partijskih čelnika. Scenarij je pod­ sjećao na vojvođansku “jogurt revoluciju”, samo što je ovaj put prosvjed pružio potporu mjesnom rukovodstvu protiv Beograda. Milošević je nekoliko mjeseci poslije uz viski upitao Vllasija je li stajao iza prosvjeda u mjesecu studenom. “Zanimalo ga je kako se pojavilo toliko ljudi da je i policija bila zatečena”, sjeća se Vllasi. “Rekao je da policija nije mogla dokučiti tko ih je organizirao.” “Došli su svojom dobrom voljom. Zacijelo nisam imao novaca da ih platim i prebacim autobusima”, odbrusio je Vllasi razdraženome Miloševiću. Bili su to posljednji albanski prosvjedi koji nisu završili krvo­ prolićem. Policija se držala sa strane. Armija i policija će za tri mjeseca preuzeti vlast nad južnom pokrajinom. Beograd je prosvjede otpisao kao “kontrarevoluciju”. Srpska je propaganda grozničavo jačala. Tisak je upozoravao na albanski separatizam, naglašavao primitivizam tog naroda. Intelektualci su se udružili s političarima i upozoravali na urotu protiv Srbije od Ljubljane do Tirane. Nakon nekoliko lažnih početaka, u Beogradu je 19. studenoga održan “miting nad mitinzima”. Kad god bi se Srbija zakvačila s drugim jugoslavenskim republikama, beogradsko je vodstvo prijetilo najvećim mitingom svih vremena. Milošević je toga sivog dana upozorio svoje zemljake: “Nimalo se ne bojimo, u svaku bitku ulazimo s nakanom da pobijedimo!” Mjesni je tisak tvrdio da se bar milijun ljudi okupilo da slušaju kako se njihov vođa obvezuje na pobjedu “iako se srpski inozemni neprijatelji udružuju s neprijateljima u zemlji”. Gledajući u nepreglednu masu, Milošević je rekao: “Svaki narod ima ljubav koja mu vječno grije srce. Za Srbiju je ona Kosovo. Zato će Kosovo ostati u Srbiji.” Pjesnik i partijsko potrkalo Milovan Vitezović skovao je krila­ ticu: “Dogodio se narod.” To je postao zov srpstva i nacionalnog buđenja koje je Miloševića dovelo na vrhunac moći i pretvorilo ga u najmoćnijeg političara nakon Tita. Miloševićevci su osnovali poduzeće za prijevoz i organiziranje mitinga. Iz provincijskih tvornica dovezli su na desetine tisuća radnika.

51

Umjesto da rade, dobili su sendviče i piće. Državna su poduzeća prisilila svoje zaposlene da masovno podu na “miting nad mitinzima”. Političarima u drugim republikama Miloševićeva prisega da će Srbiju opet učiniti cijelom odjeknula je kao posmrtno zvono Jugoslaviji. Kučan, šef SK Slovenije, shvatio je što to znači: “Ukidajući autonomiju Vojvodine i Kosova, Srbija će steći tri od ukupno osam glasova u fe­ derativnom Predsjedništvu, dok će svaka druga republika imati jedan glas. To bi značilo Jugoslaviju pretvoriti u Srboslaviju.” Milošević je s odanom Crnom Gorom držao pola glasova jugoslavenskog Pred­ sjedništva i učinkovito se pobrinuo da kolektivni šef države ništa ne može odlučiti bez njegova izričitog odobrenja. Milošević se nije osvrtao na oštre kritike koje su izazvale njegove populističke metode, gazeći postojeće institucije. Njegova sprdnja prema suparnicima postala je očita na siječanjskoj sjednici Partije kad je jasno rekao da će ostvarili svoje ciljeve bez obzira na njihov prosvjed. “Rješenje će se naći u politici koju podržava većina ljudi ove zemlje. Ili institucionalno ili vaninstitucionalno. Na ulici ili unutra, po­ pulističkim ili elitističkim metodama.”5 Milošević je izrijekom prijetio da će, ne provede li svoju volju u postojećim strukturama vlasti, okupiti mase kako bi ostvario cilj. Već je bio počeo. Milošević je forsirao ustavne promjene, a republike ga nisu mogle zaustaviti.6 Savezna je skupština 25. studenog usvojila amandmane koji su utrli put novom srpskom ustavu. Ostalo je još samo nekoliko neriješenih točaka. Kosovska je skupština morala izglasati vlastito raspuštanje. Drugim riječima, Milošević se morao osigurati da njegovi ljudi drže SK Kosova. Službeni su srpski mediji dijelili Albance na “čestite” i “separatiste”. Milošević je izabrao trojicu “čestitih” Albanaca, Rahmana Morinu, Husamedina Azemija i Ali Shukriju, da ostvare nje­ govu naredbu. Vllasi se nakon prosvjeda u studenome našao na vrhu crne liste kao vođa “secesionista”. “Znao sam da se priprema teren za osvetu, a možda i za moje uhićenje. S tim je Srbija bila posve otvorena: smatrali su da neće moći nametnuti željene ustavne promjene sve dok mene ne maknu”, rekao je Vllasi. Nekadašnji Titov miljenik, sad je isključen iz CK. Milošević je hitno postavio svoju trojicu vjernih partijskih aparatčika. Ustavne je promjene gotovo osigurao. Onda su 20. veljače opet stupili u akciju trepčanski rudari. Odbili su izaći iz svojih jama sve dok se ne udovolji njihovim zahtjevima, od kojih je prvi bio smjena miloševićevaca u kosovskom rukovodstvu Partije. Diljem Jugoslavije emitirane su slike blijedih i odlučnih rudara natrpanih u mračnim i vlažnim jamama. Mrka su im lica bila iskrižana crnim borama. Zaricali su se da će po potrebi i do smrti ustrajati

52

na svojim zahtjevima. Vani su čekale njihove obitelji, u strahu od onog što će slijediti.7 Kosovo je zamrlo. Svagdje su izbijali štrajkovi. Milošević je htio prekid štrajka. Forsirao je proglašenje izvanrednog stanja. Direktor trepčanskoga rudnika Burhan Kavaja rekao je kako srpsko rukovodstvo nije čak ni hinilo zabrinutost za rudarske živote. Na sastanku sazvanom kako bi se pokušao prekinuti štrajk, Kavaja je upozorio jugoslavenske rukovodioce da se boji nesreće. “Objasnio sam im da u rudnicima ima 2400 kg eksploziva, ondje je 1300 ljudi, i netko ga zabunom može aktivirati. Na moje iznenađenje, njih kao da nije bila briga.” Samo je predsjednik Predsjedništva Raif Dizdarević bio pogođen tom viješću. Srpski je predsjednik Petar Gračanin odbio njegove molbe i na Kavajevo zaprepaštenje počeo pričati o svojim pothvatima na Kosovu tijekom Drugog svjetskog rata. Zatim je maleni general Gračanin iznio pretjerano upozorenje da je više od pedeset tisuća naoružanih Srba i Crnogoraca spremno marširati na Kosovo. Po cijeloj Srbiji moglo se često čuti od ljudi kako su spremni poći u borbu na Kosovu. Zvučalo je to kao hvalisanje, kao isprazna prijetnja koja se nikad neće ostvariti. Ali je napetost jačala, rastao je strah od oružanog sukoba. Jugoslavensko je rukovodstvo žestoko raspravljalo hoće li na Kosovu uvesti izvanredno stanje. Čule su se optužbe protiv Slovenaca i Hrvata da Kosovu šalju hranu i novac kako bi potpomagali štrajk. Milošević je htio poslati JNA da ga prekine. Kučan mu je rekao da nema pravo pribjeći vojnoj sili jer štrajk su izazvale promjene srpskoga ustava koje je nametnuo on, Milošević. Da bi prekinuo štrajk, Milošević je nazvao Vllasija u Prištini. Al­ banskom je čelniku rekao neka nagovori rudare da prekinu štrajk. Vllasi mu je odgovorio: “Bio sam u rudnicima i uvjeren sam da oni neće popustiti dok se ne udovolji njihovim zahtjevima.” Bijesni je Milošević opomenuo Vllasija da će “netko za to morati odgovarati”. Ne osvrćući se na očitu prijetnju, Vllasi se složio: “Dakako, onaj tko je odgovoran. Ali rudari neće odustati dok im se ne udovolji zahtjevima.” Milošević ga je pokušao namamiti u Beograd na razgovore, ali Vllasi je to odbio. Bio je to njihov posljednji razgovor. Napetost je bila na vrhuncu. Milošević je jugoslavenskom partijskom Politbirou jasno dao na znanje da neće odustati od ustavnih promjena. Na posljetku, to je bila politička platforma na koju se oslanjalo njegovo vodstvo. Na jednom sastanku partijskog rukovodstva Milošević je rekao Kučanu da ako Partija ne podupre amandmane, “onda će Srbija učiniti što želi služeći se svakim sredstvom koje će smatrati potrebnim, bilo u skladu sa zakonom ili ne bilo”. A Kučan je odgovorio: “Onda je to kraj Jugoslavije.”

53

Te noći je Milošević izveo jedan taktički manevar kako bi dobio na vremenu. Njegova su tri čovjeka u rukovodstvu SK Kosova dala ostavku. Rudari su prekinuli štrajk, a već ih je sto osamdeset bilo u bolnici nakon cijelog tjedna provedena u jamama. No, bilo je prekasno. Situacija se otela kontroli.

Sutradan je u Ljubljani u Cankarjevu domu održan skup koji je sazvao Bavčarov Odbor za ljudska prava. Sudjelovalo je cijelo slovensko političko rukovodstvo i stalo na stranu rudara a protiv Beograda. Srpska se javnost zgražala. Unatoč ratu riječima, Srbi i Slovenci općenito su održavali dobre odnose. Srbi su često pokroviteljski isticali kako su tijekom Drugog svjetskog rata prihvatili slovensku djecu koja su pob­ jegla pred nacističkom okupacijom. Kad je Heinrich Himmler naredio izgon “nelojalnih Slovenaca”, u Srbiju se sklonilo 8600 Slovenaca. Još jedna komponenta novog srpskog nacionalizma bilo je stalno uspo­ ređivanje patnji Srba u Drugom svjetskom ratu sa sudbinom Židova.8 Zato je teško izmisliti krilaticu koja bi Srbe više ogorčila nego što je u svom govoru te večeri u Cankarjevu domu rekao Jože Skoljc, tadašnji vođa Omladinske organizacije Slovenije. “Položaj Albanaca u Jugoslaviji sličan je položaju Zidova u Drugom svjetskom ratu.” Srbima je to bio udar u srce njihove preporođene mitologije: pa oni su mučenici. U Ljubljani je 27. veljače sve jedan govornik za drugim osuđivao Srbe zbog represije na Kosovu. Beograd je postao mučitelj. “U trepčanskom se rudniku brani Jugoslavija. Stanje na Kosovu dokazuje da ljudi više ne žive skupa, nego sve više jedni protiv drugih. Politika se ne može voditi na ulici ili kad su životi u opasnosti”, rekao je Kučan. Trepčanski rudari brane prava kosovskih građana i komunista da iza­ beru svoje rukovodstvo. Slovenci nisu slučajni posjetitelji u Jugoslaviji. Pomogli smo u njezinu stvaranju, odgovorni smo za njezinu budućnost. Prosvjedujemo protiv raspirivanja psihoze izvanrednog stanja, upozorili smo da se pred našim očima događa tihi udar koji mijenja lice Jugoslavije. Dušan Mitević, direktor RTB, gledao je na TV Ljubljani skup u Cankarjevu domu, pa je donio, kako je sam rekao, “nehotice” opasnu odluku. Odlučio je emitirati taj skup. U roku od nekoliko sati skup je, upotpunjen prijevodom sa slovenskog, naelektrizirao Srbiju, opijenu nacionalističkom retorikom. Srbi kao da nisu vidjeli da je slovenski prosvjed protiv Srba u Cankarjevu domu održan nakon punih godinu

54

dana srpskih nacionalističkih mitinga koji su odjeknuli širom Ju­ goslavije. Reakcija je odmah došla. “U Cankarjevu domu toliko su kritizirali Srbe. O nama su govorili tako užasne stvari koje ja, kao ljudsko biće, nisam mogao shvatiti”, prisjeća se Gračanin. Raspalio se, kao i cijela Srbija. Nezamislivo je da lukavi Mitević, makar i upola svjesno, nije uvidio udarnu snagu svoje emisije, vjero­ jatnije je da je jedva dočekao neočekivano streljivo u sve jačem ratu riječima između Beograda i Ljubljane. “Čim sam došao kući, zazvonio je telefon”, kaže Mitević: Prijatelji mi rekoše da se ljudi okupljaju ispred stambenih zgrada i žestoko raspravljaju. Deset minuta kasnije netko mi javi da studenti izlaze iz domova. Shvatio sam da će se te noći nešto dogoditi, pa sam se vratio u ured kako bih organizirao izvješća o događajima u Beogradu... U osam sati ujutro se ispred Savezne skupštine skupilo milijun ljudi. Nije ih uzrujao nikakav politički razlog nego samo pri­ jenos iz Slovenije u kojemu su čuli tolike napade na njih. Upitno je koliko je ljudi spontano izašlo na ulice te noći, ali Srbi su se istinski zgražali. Partijski su dužnosnici obilazili ključne tvornice oko Beograda. Predsjednik saveznog Predsjedništva Dizdarević je rekao: Te večeri smo od Državne sigurnosti primili izvješće da se u više beo­ gradskih tvornica sutra organiziraju mitinzi kako bi vršili pritisak na savezne strukture. Tvorničkim je direktorima izravno izdavao naredbe 7.nrqn Tn/jprović, partijski dužnosnik, opće poznat kao "Kundak”. / Partijski su dužnosnici bjesomučno telefonirali i tražili upute jer 'su noću čuli vijesti da tisuće studenata kreću na grad. “Gračaninu sam rekao neka to prekine”, sjeća se Dizdarević. Gračanin ga je pokušavao umiriti obećavajući da će skrenuti studente od gradskog središta. Dizdarević ga je uzeo za riječ, ali kad se probudio, čuo je da su se stotine tisuća prosvjednika okupile ispred Savezne skupštine u središtu grada. Miloševići su tog vikenda bili u Vrnjačkoj Banji, toplicama u središnjoj Srbiji. Mira Marković je rekla da nisu gledali slovenski pros­ vjed na TV, navodno se zaprepastila kad je za to čula. Sutradan rano odlučili su vratiti se u Beograd. Po svom običaju, Milošević se nije žurio da se obrati mitingašima. Što ga dulje čekaju, jače će se zahuktati. Stigli su radnici iz Rakovice, beogradske industrijske četvrti. Skandirali su “Slobo, Slobo!” Nisu htjeli slušati nikoga drugoga. “Milošević im je bio svetac, ne ikona, nego

živi svetac, vjerovali su svakoj njegovoj liječi, nisu htjeli otići kući dok im se on ne obrati”, sjeća se Borisav Jović. Cijeli je dan zasjedala krizna sjednica srpskih i saveznih političara. Milošević je na Kosovu htio proglasiti izvanredno stanje. Kučan je odlučno ustao protiv, znajući da će se Srbija u bliskoj budućnosti moći poslužiti istim isprikama protiv Slovenije. Činilo se da rukovodstvo gubi nadzor. Jović je odjedanput vatreno kliknuo: “Srbija gori!” Vani je svje­ tina dozivala Miloševića. Gračanin se sjeća: “Slobo je psihički bio nesposoban da govori pred tolikom svjetinom.”9 Savezni predsjednik Dizdarević, nakon što je satima odbijao da govori, pristao je na to, misleći da kao Bosanac neće izazvati gnjev mase. Hrvat Šuvar nije htio: “Ne, napast će nas”, rekao je. Dizdarevićev je govor bio mučan. Gračanin mu je savjetovao neka kaže: “Što se tiče Ustava iz 1974, radimo na tome. Obećavam vam da ćemo uspjeti. A što se tiče Kosova, Kosovo je dio Srbije. Što se tiče Jugoslavije, mi smo za Jugoslaviju.” Iza Dizdarevića stajao je neki mladi Miloševićev aktivist i šaptao mu što će reći: “Recite im da ćete učiniti sve kako biste zaštitili Ju­ goslaviju.” Njegov se šapat čuo preko razglasa. Dizdarevićevo je poniženje pokazalo koliko su slabe savezne institucije. Nisu imali vlasti nad takvom razularenom gomilom. Ljudi su visjeli sa stabala i tražili glave kosovskih rukovodilaca, rugali se Dizdareviću, zahtijevali uhićenje Vllasija i tražili da ih se naoruža. Masa se nij;e razišla. Čekala je cijelu noć, i sutradan ujutro je i dalje bila ondje. Milošević se na posljetku pojavio, dvadeset i četiri sata nakon okupljanja mitingaša. Opet se obratio izravno masama zao­ bilazeći jugoslavenske čelnike: Ovaj skup dokazuje da nitko ne može uništiti zemlju jer mu narod to neće dopustiti, narod je najbolje jamstvo, okupit ćemo sve poštene ljude u Jugoslaviji u borbu za mir i jedinstvo. Ništa ne može zaustaviti srpsko rukovodstvo i narod da učine ono što žele. Zajednički ćemo se boriti za jedinstvo i slobodu na Kosovu. Moramo promijeniti svoj ustav, i to će značiti napredak za sve narode Jugoslavije, jedinstvo za SK i narod. Svjetina je urlala neka uhite albanske partijske čelnike. Milošević je odgovorio: “Ne čujem vas, ali uhitit ćemo odgovorne uključujući one koji su iskoristili radnike. Obećavam vam to u ime socijalističkog naroda Srbije.” Dušan Mitević tvrdi da je tu Milošević bio na vrhuncu: Bila je to demonstracija moći - puštati masu neka satima čeka. Savezni predsjednik govori, a oni ne odlaze. Konačno dolazi Slobo­ dan. Govori samo četiri minute. Svjetina grmi ”Uhitite Vllasija/" Slo-

56

bodem nije dobro čuo pa ponavlja: “Uhitit ćem o one koje m oram o uhititi, bez obzira na kojoj su funkciji. A sa d idile kući!” I oni odlaze... To je pokazalo koliku ima m oć i kako je njihov nepobitni vođa.

Vllasi sc vozio Beogradom. U autu je imao uključen radio. Čuvši Miloševićevo obećanje da će ga uhititi, bio je u iskušenju da se pojavi na mitingu. Sutradan su ga zatvorili. Svjetina se razišla. Poslije su danima prosvjede uspoređivali s onima 27. ožujka 1941. kad je srpski narod prkosno istupio protiv pakta s hitlerovskom Njemačkom uz slavni povik “Bolje rat nego p a k t!” Srbi se diče da su spremniji ići u rat nego trpjeti ludi diktat. General Gračanin sjeća se dana kad je “narod spontano reagirao na pakt s Nijemcima... bilo mi je osamnaest godina”: Po cijeloj Srbiji bujice ljudi... Poslije sam rekao Sloboclanu: ‘‘O vo je 27. o žu jka!” I rekao sam mu: “Tada se ti jo š nisi rodio. ”

Proglašen je novi ustav, pa ga je ratificirala kosovska skupština. Armijski tenkovi i srpska policija oko zgrade i svagdje po Kosovu po­ brinuli su se da skupština glasuje za ukidanje svoje autonomije i pokoravanje beogradskoj vlasti. Srpska je elita 28. ožujka 1989. pro­ slavila novi Ustav. Na cijeloj je naslovnoj stranici “Politika” trubila da je Srbija opet cijela. Beograd je stekao nadzor nad pokrajinama. Dok je zbor djevojaka u bijelim haljinama pjevao jugoslavensku himnu u beogradskoj koncertnoj dvorani, u dvodnevnim prosvjedima protiv no­ vog Ustava poginula su dvadeset i dva Albanca i dva policajca. Službeni Beograd nije izustio ni riječ žaljenja zbog smrti tolikih Albanaca. Promjene su nametnute bajunetima. Taj je dan u Srbiji proglašen državnim blagdanom.1

1) Telegraf, 9. studenog 1994. 2) Procjene su približne, neki tvrde da se okupilo 150.000 ljudi. 3) Kertes se izredao na ključnim položajima od šefa savezne tajne policije do šefa carine 1994. (što je idealno mjesto u zemlji pod embargom u koju se sva roba krijumčari). Uz Kertcsa sc dizao još jedan čovjek iz tajne policije - Jovica Stanišić. Taj će se popeti na vrh i postati jedan od Miloševićevih najpouzdanijih saveznika. Milošević je u svibnju 1995. imenovao Stanišića “posebnim izaslanikom” za oslobađanje UN talaca. 4) Radiša Gačić, drugi predstavnik Srbije u jugoslavenskom Politbirou, koji je na Osmoj sjednici bio uz Stambolića, prošao je na glasovanju. Make­ donac Milan Pančcvski, miloševićevac, gotovo nije prošao s 86 glasova. (Đukić, Slavoljub, Između slave i anateme, politička biografija Slobodana Miloševića, Filip Višnjić, Beograd 1994.) 5) Milošević, Slobodan, Godine raspleta, BIGZ, Beograd 1989, str. 333.

57

6) Laknulo im je što to preuzima Beograd. Slovenija se često bunila zbog golemih doprinosa u savezni fond za nerazvijene: Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Makedoniju i Crnu Goru. 7) Srbija je osporavala Hrvatskoj i Sloveniji tvrdnje da rudari zapravo štrajkaju glađu. Na taj način htjela je kompromitirati rudare. Budući da je 180 rudara završilo u bolnici, a svi su se doimali onemoćali i bolesni, nevjero­ jatno je, a u svakom slučaju irelevantno, jesu li jeli ili nisu. 8) Istaknuti srpski intelektualci su 1989. utemeljili Srpsko-židovsku udrugu prijateljstva. Ta skupina se suprotstavila proarapskoj i antiizraelskoj politici nesvrstane Jugoslavije. Dobila je snažnu službenu potporu, a njena je tajnica Klara Mandić održavala veze s mnogim istaknutim Srbima, od Radovana Karadžića do kapetana Dragana, koji je u Kninu imao svoju elitnu paravojnu postrojbu, kninđe. 9) Govorka se da Milošević mrzi javne nastupe. Iako je preko vala mitinga došao na vlast, rijetko se obraća masama.

58

5

.

IZBOR CARA LAZARA Ožujak 1989. - siječanj 1990.

Stalni je smiješak novog jugoslavenskog premijera Ante Markovića postao zaštitni znak njegova na izgled bezgraničnog optimizma. Težio je za tržišnim gospodarstvom i naišao na otpor čelnika Srbije, Slovenije i Hrvatske koji su željeli zadržati nadzor nad gospodarstvom. Njegov je program ponudio nadu zemlji stegnutoj opasnom spiralom nacio­ nalizma koji je nastao u Srbiji. Ubrzo je srebrnokosi i modrooki Marković postao najomiljeniji političar u svih šest republika, iako su ga klevetale njihove vlade. Spominjanje njegova imena podsjeća na razdoblje blagostanja i optimizma. Ali, pamti ga se i zato što je predsjedavao neminovnom padu Ju­ goslavije u rat, a nije imao snage to spriječiti. Za njegova mandata, u šest republika održani su prvi višestranački izbori nakon Drugog svjet­ skog rata. Većinu glasova dobile su nacionalističke stranke. Marković je došao u sukob sa Srbijom, Slovenijom i Hrvatskom, a bio im je prepušten na milost i nemilost. Njegov je program ovisio o odobrenju svake republičke vlasti, a one su ga po svojoj volji ili slušale ili kršile. Zapravo su republike, koje su se oko svega svađale, stupile u nevjero­ jatan savez da ga svrgnu. Premijera su napadali sa svih strana. Milošević je pokušao blokirati reforme koje bi oslabile njegov monopol na vlast. U taktičkom manevru distanciranja od savezne vlasti, Srbija kreće u separatizam, čak i imenuje svog ministra vanjskih poslova, kao prva jugoslavenska republika koja je to učinila. Postala je česta uzrečica da

59

Srbija može opstati i sama. No, bilo je to samo taktiziranje. Miloševićeva je stvarna nakana bila da zavlada jugoslavenskom federacijom. Slovenija se nije htjela držati istih odredaba kao ostale republike. Hrvatska je željela zadržati svoju deviznu zaradu od turizma. Marković je tvrdoglavo pokušavao obraniti Jugoslaviju i kad više nije imao što braniti, pozivajući se na razum da nadvlada nacionalizam. Onda je 20. prosinca 1991. dao ostavku, tobože u znak prosvjeda protiv saveznog proračuna koji je nazvao ratnim. Izdan od sviju, malo je imao vlasti izvan goleme, nepregledne zgrade savezne vlade. Na kraju je i to izgu­ bio. Podržavajući Markovićevu kandidaturu u siječnju 1989, Srbija se nadala da će iznuditi ustupke od Hrvatske i Slovenije. Zato što je odobrio Hrvata Markovića, Beograd je nagrađen slobodnim rukama na Kosovu i ustavnim promjenama. Izbor je Miloševiću bio kompromis, pogotovo zato što je drugi glavni kandidat bio Borisav Jović, jedan od njegovih najpouzdanijih suradnika. Pragmatični je tehnokrat Mar­ ković okupio vladu sastavljenu uglavnom od tržišno usmjerenih političara. Kako bi dobio potporu za svoje reforme, nastojao je zado­ voljiti republike. Dok je bio na vlasti, nacionalna valuta dinar bio je konvertibilan a vezan za njemačku marku. Marković je liberalizirao uvoz i donio paket zakona o privatizaciji. Gospodarstvo je htio usidriti na zdravoj fiskalnoj i financijskoj politici, a ne na političkom hiru, uvjeren da će ljudima biti draže da imaju televizor u boji, automobil i putovanja u inozemstvo nego nacionalističke parole, rat i izolaciju. Prevario se. Unatoč mamcu sjajnih stranih etiketa, Srbija je i dalje bila zasli­ jepljena blistavilom nacionalizma. Na Kosovu se 28. lipnja 1989. okupilo milijun Srba kako bi podno Miloševićevih nogu proslavili šeststotu obljetnicu poraza u bitki s Turcima. Taj dan čuven je u srpskoj povijesti. Tog istog dana 1914. je srpski revolucionarni nacionalist Gavrilo Princip u Sarajevu ubio austrijskog nadvojvodu Franju Ferdinanda, što je bio povod Prvom svjetskom ratu. Ali je srpskoj nacionalnoj psihi mnogo važniji Vidovdan 1389. kad su na Kosovu polju Turci porazili srpsku vojsku. Prema najštovanijem epu, car Lazar pridružio se srpskim legen­ darnim junacima u bitki koja je označila početak petstoljetne turske vladavine. Turci su u početku borbe ponudili caru Lazaru neka bira borbu na smrt ili kapitulaciju. Ponudili su mu i nagradu ako se preda. Odbio je, izabravši carstvo nebesko, a ne ovozemaljsko blago i izručenje svoga naroda stranom zavojevaču. Prema jednoj verziji legende, sveti je Ilija donio Bogorodičinu poruku:

60

Mili Bože, što ću i kako ću? Kome ću se privoljeti carstvu? Da ili ću carstvu nebeskome? Da ili ću carstvu zemaljskome? Ako ću se privoljeti carstvu, privoljeti carstvu zemaljskome, zemaljsko je zamaleno carstvo, a nebesko uvijek i dovijeka. Car je Lazar radije izabrao carstvo nebesko nego kapitulaciju pred stranim neprijateljem, a srednjovjekovno je srpsko plemstvo izginulo u toj bitki. Sve je sveto i čestito bilo, i milome Bogu pristupačno. Od svojih je sljedbenika Milošević zatražio neka učine isti izbor. Njegovi su se pijuni širom Jugoslavije morali zaredi da će radije travu pasti nego izdati svoj narod prihvaćanjem tuđeg diktata. Taj, Lazarov izbor, kosio se s Markovićevim reformama koje su obećavale carstvo na zemlji. Kosovski je mit duša srpske tradicije. “Osim Kristova imena, nema ljepšeg i svetijeg imena”, izjavio je pravoslavni episkop Emilijan 1939. na proslavi obljetnice Kosovske bitke.1 Pola stoljeća poslije hodočasnici su u redu čekali u manastiru Gračanica da vide Lazarove kosti. Njegovi će ostaci prolaziti po manastirima diljem Jugoslavije, po područjima koja će se, kad 1991. izbije rat, svojatati kao srpske zemlje. To putovanje, kad su prvi put javno izložene Lazarove kosti, slavljeno je kao sveti nacionalni obred. Neki su osjetili opasnost. Ljubinka Trgovčević, koja se zarana suprotstavila Miloševiću, već je bila upozorila srpsko ruko­ vodstvo da bi putujuće moći - i povratak četničkih simbola kao što je dvoglavi bijeli orao srpske kraljevske kuće i ikonografija srpske pra­ voslavne crkve - mogle poremetiti krhku ravnotežu Jugoslavije. Tvrdila je da bi se Srbi, kao najbrojniji narod, morali odgovorno ponašati prema manjim, ranjivijim narodima. No, njezine savjete zaglušili su gromki povici Srba koji su likovali, uvjereni da je na posljetku sudbina zemlje u njihovim rukama. Srbi su iz cijelog svijeta agresivno i izazovno nagrnuli da sudjeluju u ceremonijalnom ujedinjenju svih Srba pod jednim vodom. Nakon sati u prometnoj gužvi, očito spremni da izdrže sve kušnje samo da bi vidjeli svog vođu, nahrupili su na Kosovo polje. Od zore su čekali kako bi osigurali mjesta u prvim redovima, ali ih je od Miloševića odvajao golemi prostor pod blatom. Slavlje na bojištu Gazimestana razlikovalo se od antibirokratskih mitinga s radnicima umorna izgleda

61

što su ih autobusima dovukli iz tvornica. Bila je to nadasve svečana prigoda. Možda jest državni stroj poslao mase na Kosovo, ali tu su se ljudi ponosili što su dio tog moćnog izraza srpskog jedinstva. Gazimestan je postao spektakularni vrhunac lutrije. Nitko nije mogao nadmašiti Miloševića. U tom grozničavu ozračju Milošević je sišao s neba helikopterom kako bi opalio svoju najzvučniju pljusku federaciji. Na pozornici su bili najviši jugoslavenski političari i očito im je bilo neugodno. Milošević je stajao sprijeda i posve vladao situacijom: . K : < „ U svojoj povijesti Srbi nisu nikad pokoravali i iskorištavali druge. Os­ lobodili su se u dva svjetska rata, a kad god su mogli, i drugima su pomagali da se oslobode. Kosovsko nam junaštvo ne dopušta da zaboravimo da smo nekoć bili hrabri i dostojanstveni, jedni od rijetkih koji su neporaženi išli u bitku. Šest stoljeća poslije evo nas opet u bitkama i svađama. To nisu oružane bitke, iako se ni one ne mogu isključiti. Gotovo na domet njegova glasa, u Prištini, glavnom gradu Kosova, trošni su socijalistički neboderi, inače prepuni djece, bili tihi. Na vrelini je treštala srpska narodna glazba. Grad se činio napuštenim. Iako je Albanaca na Kosovu bilo deset puta više nego Srba, toga dana oni su se povukli, u strahu da bi mogli postati žrtvama hordi hodočasnika od kojih su mnogi bili dobro zagrijani šljivovicom. Miloševićev zamjenik na Kosovu zarekao se da će uhititi albanskog čelnika Ibrahima Rugovu. Tog je dana krhki i nesigurni Rugova čekao da ruka Beograda pojača svoj stisak na Kosovu.

Nakon ustavnih amandmana od ožujka 1989. Srbija je postala kudi­ kamo moćnija od ostalih republika. Preuzevši vlast nad pokrajinama, sad je imala tri glasa u osmočlanom saveznom Predsjedništvu. Slovenija se bojala tog nekontroliranog utjecaja pa je nastojala redefinirati Ju­ goslaviju kako bi oslabila vlast centra. Srbija je bila uvjerena da će uvođenjem sustava “jedan čovjek, jedan glas” zaustaviti centrifugalne snage koje razdiru federaciju. Obično većinsko glasovanje ide paralelno s demokracijom, ali u toj klimi gdje su nacionalni interesi jači od individualnih, to bi na primjer jamčilo da će brojčano nadmoćni Srbi uvijek nadglasati Slovence. Uvjereni u to, Slovenci su zahtijevali da ostane sustav “jedna federalna jedinica, jedan glas” kako je bilo određeno Ustavom iz 1974.

62

Slovenija je u rujnu pokušala zaustaviti težnju Srbije za centrali­ zacijom predlažući paket ustavnih amandmana kojima se određuje pravo da se po potrebi istupi iz Jugoslavije. No, cilj nije bila neovisnost. Većina je rukovodstva smatrala amandmane, koji su obuhvaćali široku lepezu od jezika do vojske, policom osiguranja koja će očuvati poseban položaj Slovenije u Jugoslaviji. Sankcioniranjem selektivne primjene saveznih zakona, amandmani su zadavali težak udarac Markovićevu programu. Ljubljani su pomagali da priguši sve glasniji prigovor javnosti (što ga je poticala slovenska vlast) da Jugoslavija eksploatira svoju najbogatiju republiku i smanjuje njezino blagostanje. Od 23,5 milijuna stanovnika Jugoslavije na Slo­ vence je otpadalo osam posto, a Slovenija je ostvarivala gotovo trećinu izvoza Jugoslavije u čvrstoj valuti. Ovaj varavi omjer nije vodio računa 0 praktički zatvorenim tržištima od 21,5 milijuna preostalih stanovnika Jugoslavije i o jeftinoj radnoj snazi i sirovinama koji su Sloveniji svagdje bili dostupni, pogotovo u Srbiji, Bosni i Makedoniji. Novi bi ustav Sloveniji - a ne federaciji - dao pravo odlučivanja o raspodjeli bogatstva republike. Markoviću je to bila nova prepreka, za koju se mogao samo nadati da mu neće srušiti reformski program. U Beogradu se digla oluja kad se načulo za planirane amandmane. Srbija je zahtijevala pravo da raspravi o predloženim promjenama. Slovensko je rukovodstvo odgovorilo da je Srbija donijela amandmane na svoj ustav ne osvrćući se na ičije želje u Jugoslaviji, pa i na račun albanskih života na Kosovu. Srbija je uvela presedan da jugoslavenske republike imaju pravo mijenjati svoj ustav, rekla je Slovenija. Beograd je odgovorio da se Slovenci miješaju u isključivo unutrašnje poslove savezne države. Republike su tjednima vodile rat riječima. Amandmani su ogorčili srpsko rukovodstvo. Naime, podređujući savezne interese lokalnima, Slovenci su postali svoji gospodari, što je bio izričit cilj vlasti. Slovenija će imati iste ovlasti kao federacija, pa 1 veće. Moći će odlučivati smije li Armija u republici prijeći u akciju, moći će proglašavati izvanredno stanje, redefinirati svoje odnose prema drugim saveznim jedinicama i birati koje će dijelove saveznog zakono­ davstva primjenjivati. Vojni čelnici Srbije i federacije raspravljali su kako zaustaviti Sloveniju. Bi li joj zaprijetili izvanrednim stanjem ili bi ga odmah nametnuli? Jović je satima razglabao s Miloševićem i ministrom obrane, generalom Kadijevićem, o raznim mogućnostima. “Milošević i ja smo vjerovali, da ako Slovenci donesu amandmane, to će biti kraj Jugoslavije.” Trojka je odlučila da je bolje odvratiti slovensko ruko­ vodstvo od usvajanja amandmana nego uputiti Armiju. Milošević je zaključio da je trenutno prijetnja silom najučinkovitije sredstvo od­ vraćanja od proglašenja novog ustava.2

63

Kao predstavnik Srbije u jugoslavenskom Predsjedništvu, Jović je obećao da će nagovoriti savezne institucije na osudu slovenskih ustavnih amandmana. Osmočlano se Predsjedništvo izjasnilo protiv amandmana zato što bi Sloveniji dali povlašten položaj u Jugoslaviji. Poslije sastanka u vojnom središtu Dobanovci kod Beograda, Janez Drnovšek, Slovenac koji je tad bio na čelu rotirajućcg Predsjedništva, objasnio je da bi stroga javna izjava bila kontraproduklivna. Jović je nevoljko pristao na otvorene razgovore sa Slovencima u Beogradu. Još nije bilo vrijeme za oštru igru. Srpski su čelnici pokušavali milom natjerati Slovence na posluh. U Beograd je došla slovenska delegacija visokog ranga da se suoči s nepriličnom koalicijom Jović-Kadijević-Marković. Raspravu je Drno­ všek otvorio opisom političkog ozračja u Sloveniji. Velika su očekivanja javnosti, rekao je, i čelnici je ne smiju razočarati. Jović je prigovorio da amandmani krše savezni ustav. Slovenci su tvrdili suprotno i pošli korak dalje prigovarajući Beogradu da on faktički krši ustav pritiskom na Sloveniju. Slovenci su onda bacili Srbima kost prihvaćajući da u amandmane unesu neke korekcije. Sve se zapravo svodilo na kozmetičke promjene kojima nisu umirili svoje srpske i savezne sugovornike. Jović je, na svoj pravnički i polemičan način, rekao Slovencima ono što su već znali, to jest kako je Predsjedništvo zaključilo da su amandmani izravna pri­ jetnja jugoslavenskoj cjelovitosti. Upozorio ih je da Beograd neće trpjeti stvaranje "asimetrične federacije”. Daljnjim sastancima nisu sc popravili odnosi. S jedva prikrivenom aluzijom na Miloševića. Kučan je optužio "neke ljude” koji izazivaju nemire kako bi promicali svoje političke ambicije. Rekao je da bi se samo dva amandmana možda mogla protumačili kao neustavna: onaj kojim se jedino republičkom parlamentu daje pravo da ovlasti JNA da ude u Sloveniju, i onaj koji Sloveniji daje pravo da proglasi iz­ vanredno stanje. Srbija destabilizira Sloveniju lime što već dvije godine napada ljubljansko rukovodstvo, rekao je Kučan. Upitao je kani li Beo­ grad zbaciti slovenske komuniste, jer, rekao je, budu li amandmani blokirani, oni bi morali odstupiti. Jović je odvratio kako bi pak promjene, ako bi do njih došlo, značile kraj Jugoslavije, što je Kučanu očito manje važno. Predsjedništvo, kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga, neće sankcionirati smrt Jugoslavije - argument koji će se u sljedeće tri godine često ponavljati. “Podržavao me Kadijević”, rekao je Jović, “a to je neizravno značilo da će se Armija poslužiti svim zakonskim sredstvima kako bi to spriječila. Kučan se očito uzrujao i tražio je objašnjenje.”

64

Dvije su se strane prepirale oko toga da li amandmani krše toliko kritizirani Ustav iz 1974. Kako bi odgodio usvajanje amandmana, Jović je 26. rujna ujutro, dan prije sjednice slovenskog parlamenta, sazvao čelnike federalnih institucija. Pozvan je Savezni ustavni sud da procijeni krše li amandmani postojeći Ustav. Predsjednik Vrhovnog suda, Slove­ nac Ivan Kristan, prigovorio je da njegov sud ne može razmatrati hipotetično zakonodavstvo. Podržala ga je većina sudaca. Odluka suda iznenadila je i Kristana. Predsjednik Vrhovnog suda rekao je: “Da je Sud odlučio da su slovenski amandmani protiv Ustava iz 1974, sve bi krenulo kako je htio Jović.” Srpsko se rukovodstvo moralo izvući iz pravne začkoljice koja bi se mogla okrenuli u korist Slovenaca. Posta­ jalo je jasno da nema ni jedne institucije u saveznoj Jugoslaviji koja bi Slovence mogla spriječiti da usvoje amandmane - osim Armije. Obje su se strane ukopavale, a srpski su se čelnici nadali da će general Kadijević preuzeti stvar u svoje ruke. Složili su se da on predloži vojnu intervenciju. Kadijević se u zadnji čas predomislio i predložio nešto posve drukčije. Njegovi suurotnici ostali su bez riječi, sjeća se Jović. Kadijevićeva je nagla promjena mišljenja bila začetak šablone nespojive s njegovom neposrednom zadaćom. Markantni je Kadijević čeličnomodrih očiju i sijede valovite kose bio ministar obrane zemlje u rasulu i nije mogao odlučiti što bi. Odlučio bi, pa bi se predomislio tvrdeći da nema ustavnog opravdanja za vojnu intervenciju. Takve će biti zaključne tri godine njegove karijere. Nikad neće sebe smatrati sudionikom spletke srpskih nacionalista, ali neće imati ni hrabrosti ni uvjerenja da ih se odrekne. Tog je dana Kadijević, u nastojanju da smiri duhove, predložio da ako Slovenija pođe tako daleko i usvoji amandmane, neka odluči Ustavni sud. Za srpske vođe “bila je to velika pogreška i prekretnica”, rekao je Jović. Poslije je pitao Kadijevića zašto je Armija promijenila mišljenje. Ovaj je odgovorio: “Opet smo analizirali problem i zaključili da bi neki ljudi mogli prigovoriti da je svaki pokušaj zaustavljanja Slovenaca... nezakonita vojna intervencija.” Beograd je morao skovati neki drugi plan. Unatoč srpskoj taktici čvrste ruke, Slovenci su jasno stavili na znanje da će ići naprijed s amandmanima. No, morali su odigrati još jednu kartu. Dan uoči sjednice slovenskog parlamenta, kad su bez najave slovenski komunisti bili pozvani u Beograd na sastanak CK, Kučan je bio uzrujan. “Bio je to pokušaj pritiska na slovenske komuniste posezanjem za načelima demokratskog centralizma - pritiska na nas da ne usvojimo amandmane ili da odgodimo sjednicu slovenskog par­ lamenta.”

65

Brzo je sazvao sjednicu SK Slovenije na kojoj su potvrdili svoje stajalište o amandmanima. “Slovenci nisu spremni po svaku cijenu živjeti u Jugoslaviji i neće pristati na političko cjenkanje”, stajalo je u partijskoj izjavi. Slovenci su odlučno zahtijevali “asimetričnu fede­ raciju” koja bi priznala specifičan gospodarski i politički status re­ publike. Odluku da idu naprijed, bez obzira na Beograd, jedan je visoki slovenski dužnosnik nazvao “presudnom za raspad Jugoslavije”. Strepeći od onoga što bi im mogao spremiti Beograd, Slovenci su u više navrata provjeravali svoje planove za nepredviđene slučajeve. U strahu od pokušaja umorstva, toga dana su slovenski čelnici otpu­ tovali u Beograd svaki svojim letom. Čak i u doba sloge Slovenci su uvijek imali spremni rent-a-car ako bi morali hitno otputovati iz Beo­ grada. Sada su odlučili da se cijela delegacija vrati cestom. Bježat će suprotnim smjerom od onoga koji se očekuje: ne u Ljubljanu preko Zagreba, nego prema bugarskoj granici i obilazno u Sloveniju. Na obračunu u Beogradu Kučan je branio odluku svoje Partije i upozorio na izravan sukob snaga autoritarizma i agresije, s jedne strane, i demokracije i reforme na drugoj strani. Svojim je drugovima komu­ nistima rekao da slijede tradicije, jer su još 1937. partijski prvaci rekli: “Najprije smo Slovenci, a tek onda komunisti.” Slovenci su očito bili u manjini. Te noći su u CK SKJ dobili pomoć kad su Hrvati prvi put javno stali na njihovu stranu, a protiv većine, u glasovanju u kojem ih je devedeset sedam bilo za odgodu glasovanja o amandmanima, a četrdeset protiv. Drugoj jugoslavenskoj republici po veličini, koja je sve dotad krila potporu slovenskoj težnji za decentralizacijom, takvo je glasovanje Hrvata bilo razdjelnica. Time je samo ubrzan raspad savezne države. Bio je to logičan potez Hrvatske koja je u Sloveniji vidjela jedinu nadu za otpor Miloševiću. U žestokom ozračju nesnošljivosti i snažnog pri­ tiska JNA, tadašnjem šefu SK Hrvatske Ivici Račanu nije preostalo gotovo ništa drugo doli da sudbinu Hrvatske poveže sa Slovencima. Slovenija je u glasovanju izgubila, ali su Slovenci shvatili da Beograd neće poći protiv njih. JNA se preračunala misleći da će Slovenci us­ tuknuti. Slovenski su komunisti raspoloženi otputovali iz Beograda: Hrvatska je uz njih. Nisu se vraćali zaobilaznim putovima. Kučan je u zrakoplovu sve častio viskijem i hranom. U Sloveniju su se nakon maratonske šesnaestosatne sjednice vratili kao narodni heroji zato što su Beogradu rekli ne. Slovenija se 27. rujna proglasila suverenom državom. Parlamentom je odjekivao gromki pljesak kad su zastupnici nadmoćnom većinom usvojili ustavne amandmane sa samo jednim glasom protiv i jednim suzdržanim. Cijelo je slovensko rukovodstvo došlo na sjednicu parla­

66

menta kako bi potvrdilo svoje jedinstvo. Tadašnji je predsjednik Ju­ goslavije, Janez Drnovšek, naglo prekinuo svoj posjet Glavnoj skupštini UN u New Yorku. Time je pokazao da mu je Slovenija važnija od položaja šefa države. “Slovenski je narod u ovom ratu živaca dokazao da može biti gospodar svoje sudbine... Ovo je povijesni trenutak za Sloveniju”, rekao je u parlamentu Janez Stanovnik. U ozračju odu­ ševljenja neki su slovenski političari zapjevali domoljubne pjesme. Iskusni je partijski vođa Milan Kučan, koji je uspio dobiti tu rundu, skromno kao i uvijek otišao kući spavati. Godinama se penjao po ljestvici KP, preživio je mnoge potencijalno smrtne političke borbe, pa je znao da najteže bitke tek predstoje.

Sljedećeg je mjeseca jačao rat živaca. Slovenija je zadala udarac Markoviću objavivši kako republika ne može iz svojih prihoda pridoni­ jeti u savezne fondove. Iako je tvrdila da podržava Markovićeve tržišne reforme, Slovenija je prigovarala fiksnom tečaju, jednom od glavnih oslonaca njegova programa, i precijenjenom dinaru koji je štetio sloven­ skom gospodarstvu usmjerenom na izvoz. Duhovi su se uznemirili kad je najavljeno da u Ljubljanu stiže Miloševifev pntnjiiči^rirkiis_nacionalističkill_mitingaša koji je dobio ime ‘i Miting istine”. Srpski su nacionalisti rekli kako će noseći tradicionalni kruh i sol, stari srpskj simbol gostoljubivosti, srušiti barijere koje ih sad odvajaju od SloJ venaca.3 “U Ljubljani se ne zna istina o Kosovu”, izjavio je jedan jugoslavenski komunistički dužnosnik. Kučanovo je rukovodstvo razmotrilo kako parirati tom očitom iza­ zovu Beograda. I Slovenija je zabranila miting, s obrazloženjem da se boji nasilja, i da bi neredi postali izgovor za vojnu intervenciju. Vlakovi iz Srbije pretraživani su prije ulaska u Sloveniju. Smioni je potez po­ mogao Kučanu koji je bio u brizi zbog predstojećih slobodnih izbora što ih je Slovenija raspisala prije drugih republika. Znao je da mu je veliki politički plus to što se opet opire Srbima. Srpski su organizatori u posljednjem trenutku, tvrdeći da bi moglo biti mrtvih jer će ih Slovenci nastojati silom zaustaviti, otkazali miting. No, Beograd nije na tome ostao. Daleko od toga. Socijalistički savez Srbije, produžena ruka SK, pozvao je “sve srpske ustanove i poduzeća neka prekinu veze sa Slovenijom u kojoj su suspendirana sva osnovna ljudska prava i slobode”. Beograd je prvog prosinca, na sedamdeset prvu obljetnicu stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, uzvratio drskim diktatom: naredbom za prekid veza sa Slovenijom.

67

Jasno kažemo, nijedan građanin Srbije neće moliti Sloveniju da ostane u Jugoslaviji niti će se poniziti da nudi kruh i sol onima koji su u njega spremni zapucati. Tijekom sljedećeg mjeseca više je od 130 vodećih srpskih poduzeća prekinulo veze sa Slovenijom. Kažnjavao se i najmanji otpor. Srpski je dnevnik “Politika” napao “Yugoexport”, jednu od vrhunskih trgovina odjeće, zato što vrijeđa Beograđane ističući u izlozima slovensku kon­ fekciju. Bojkot je bio tipičan primjer “inata”. Beograd je Slovence htio opaliti ondje gdje će ih najviše zaboljeti, bez obzira na cijenu koju pritom plati Srbija.4 I srpske su tvornice ovisile o slovenskim proiz­ vodima. Bio je to tek početak. Tim su potezom oštećene obje strane. Milošević je utrljao sol u ranu. Parlament ga je potvrdio za predsjed­ nika Srbije. Novoizabrani je predsjednik u govoru u Skupštini optužio Slovence da ostatku Jugoslavije uskraćuju pravo da vodi normalan život u stabilnoj državi. U klasičnom primjeru onvellske dvoznačnosti koja je za njega toliko karakteristična, Milošević je rekao: Slovensko je rukovodstvo zaštitnik konzervativizma u Jugoslaviji, jedan od posljednjih zaštitnika konzervativizma u socijalističkim zemljama uopće. Slovenski je konzervativizam, u sukobu s naprednim snagama u Jugoslaviji, a osobito s naprednim snagama u Srbiji, reagirao agresivno i surovo. Takva su agresivnost i surovost obilježje svakoga konzervativizma. Čuvši za taj nastupni govor, komunistički vođe počeli su se svađati. “Dosta mi te je!”, izderao se na Miloševića jedan od njegovih saveznika. Problijedio je Račan, vođa SK Hrvatske. Drhtale su mu ruke i glas: “Radiš sve kako bi me prisilio da zauzmem stranu u raspri u koju se ne želim miješati!”5 U izjavi slovenskog rukovodstva Miloševićev je govor napadnut zbog “neutemeljenih i apsurdnih tvrdnja”. Zapisnici s partijskih sastanaka otkrivaju koliko je neprijateljstvo naraslo tijekom dviju godina ogorčenih raspra. Čini se da se ni u čemu ne mogu složiti. Prepirali su se i kojom bi pjesmom otvorili Četrnaesti kongres SKJ, da li Internacionalom, državnom himnom Hej Slaveni ili pjesmom Jugoslavijo. Račan je u jednom trenutku rekao: “Nije važno kako počinjemo, ali važno je da s Jugoslavijom završimo.” Očito nije zapazio ironiju sve dok drugi nisu prasnuli u smijeh/’

Konačni obračun Srbije i Slovenije dogodio se 23. siječnja 1990. na Četrnaestom izvanrednom kongresu SKJ. Delegati su se tijekom tog otužnog zasjedanja u beogradskom Sava centru prepirali oko sud­ bine Partije. Bi li je podijelili na dva smjera, socijaliste i komuniste,

68

a ne više prema republikama? Činilo se da je ponor između Srbije s jedne i Slovenije i Hrvatske s druge strane, postao nepremostiv. Obje su zapadne republike raspisale slobodne izbore za proljeće. Komunizam je diljem Istočne Europe bio u agoniji. Jugoslavenski partijski čelnici nisu se u ta tri dana nimalo približili sporazumu o budućnosti organi­ zacije. Naprotiv, propala je svaka nada na pomirbu. S rasulom u Partiji, bosansko se rukovodstvo uznemirilo, našavši se između dviju strana. Nijaz Duraković, šef SK Bosne i Hercegovine, pokušao je neutralnim pristupom. “Imam mandat”, rekao je, “da kleknem pred predsjednike Kučana i Miloševića i zamolim ih neka nađu nekakav kompromis.” Delegati su se motali po dvoranama, kavanama i restoranima, nas­ tojeći dokučiti što se događa, uvjereni da Partija nikad ne donosi odluke pred javnošću. Srbija i Slovenija nastavile su polemiku o transformaciji Partije, a za zaključnu rezoluciju predloženo je čak 458 amandmana. Delegati su se uzajamno vrijeđali. Milošević je upozorio kako će se, raspadne li se jugoslavenska Partija, onda partije svake republike pretvoriti u “nacionalističke” ili “nacionalsocijalističke”. Jedan je slo­ venski delegat izjavio kako je upravo Miloševićeva Partija “nacionalsocijalistička” time podrazumijevajući da je srpska partija fašistička. Dušan Mitević pohrlio je u obranu Miloševića hvaleći njegovo viđenje Jugoslavije koje je “prihvatljivo srpskoj radničkoj klasi, srpskom narodu i narodima i narodnostima Srbije”.7 Mitević se pobrinuo da Kongres tri dana i tri noći prenose TV centri širom Jugoslavije. Nijedan slovenski prijedlog - od ljudskih prava do uloge Jugoslavije u Europi - nije dobio ni polovicu od 1612 glasova nužnih za usvajanje. Svaki je neuspjeh bio pozdravljen gromkim pljeskom. Slovenci su bili poniženi, postalo im je jasno da su srpska i crnogorska delegacija upućene da sruše svaki slovenski prijedlog. “Odbijeni su svi slovenski amandmani”, rekao je Kučan. “Uopće nije bilo važno kakvi su slovenski prijedlozi, odbacili bi sve što mi predlažemo."^ećini slovenskih delegata nije se postavljalo pitanje hoće li otići s Kongresa, nego kad će otići. I dotle su Srbi podbadali Slovence i izazivali ih da izađu. Slovenci su ugovorili znak za odlazak. Ciril Ribičić stat će za govornicu i reći: “Ovakva orijentacija ne može biti orijentacija slovenskih komunista pa mi odlazimo s Kongresa.” Ogorčena slovenska delegacija napustila je Kongres. Istaknuta slovenska partijka Šonja Lokar plakala je dok je delegacija polako izla­ zila iz dvorane. Mnogi su srpski delegati pljeskali njihovu ponoćnom izlasku, uvjereni da su pobijedili Slovence. Onda je Milošević počinio jednu od svojih prvih političkih po­ grešaka: popeo se na središnji podij i pozvao Kongres da nastavi s

69

radom. “Neka odu oni koji žele otići, stvorit ćemo novi kvorum.” Ali njegov poziv nije prihvaćen. Samouvjereni vođa, naviknut da mu kliču s grozničavim oduševljenjem, odjednom nije znao što bi. Preračunao se. Ivica Račan se bio obvezao da će njegova delegacija izaći za Sloven­ cima ako napuste Kongres. Milošević se na to nije osvrtao. U hrvatskoj je delegaciji bila .trećina, .Srba. Milošević se uzdao da će oni zadržati hrvatsku delegaciju na Kongresu. Prevario se. U znak potpore Sloven­ cima hrvatska je delegacija napustila Kongres. Kongres se rasplinuo u svađu oko svakog aspekta političkog života. Završio se raspadom Saveza komunista Jugoslavije. Četrnaesti je kon­ gres bio posljednji na koji je došlo svih šest jugoslavenskih republika. Popustilo je ljepilo koje je držalo na okupu federativnu Jugoslaviju. Savezni je premijer Ante Marković hrabro otrpio raspad. “Jugoslavija će se nastaviti”, rekao je uz osmijeh. Vrhovno zapovjedništvo Armije pokazalo je strah. General Kadijević je opomenuo Crnogorca Momira Bulatovića koji je predsjedao sjednici Kongresa: “Braniti Partiju znači braniti zemlju.” No, kom­ promis nije bio moguć. Kad su Hrvati odbili ostati na Kongresu, mladi Bulatović nije znao što će. Dao je petnaest minuta odmora koji je, kako će poslije reći, “prešao u povijest”. 1) Irena Kostić i Slobodan Vuksanović, Pesma o Kosovu, suvremena srpska poezija, Beograd 1991, Vidici SKZ, Jedinstvo, str. 12. 2) Nakon što je Armija u veljači 1989. poslana na Kosovo, beogradsko je rukovodstvo u njoj sve više gledalo sredstvo za provođenje i nametanje politike. 3) Jovica Vlahović, čovjek koji tvrdi da je izgubio ruku kao dječak dok je bio partizanski kurir, a zapravo se ranio kad je dinamitom ribario u Crnoj Gori, jedan je od slikovitijih ekstremista-agenata upletenih u propali pokušaj u Sloveniji. 4) Đukić Slavoljub, Između slave i anateme. 5) Vreme, Agonija SKJ, 5. studenog 1990. 6) Vreme, Agonija SKJ, 12. studenog 1990. 7) Vjesnik, 23. siječnja 1990.

70

6

.

HRVATSKA PUŠKA NA HRVATSKOM RAMENU Buđenje Hivatske 1989. - 1990.

Hrvatska je nijemo pratila Miloševićev uspon. Dvadeset je godina ova zapadna republika - druga po veličini u Jugoslaviji - bila poznata kao šutljiva republika nakon što je Tito 1971. slomio nacionalistički pokret zvan “maspok” koji su vodili hrvatski komunisti na vlasti.1 Tada su smijenjeni partijski čelnici koji su vodili pokret; zapravo, otpušten je i zatvoren svatko tko je s pokretom imao i najmanje veze. Hrvatska kulturna organizacija, Matica hrvatska, raspuštena je zato što je bila glavno središte disidenata, a imala je nacionalističku platformu koja je obnovila gospodarske i povijesne pritužbe na Srbe. Nakon gotovo dva desetljeća mnogi će se svrgnuti čelnici maspoka opet dići kako bi sudjelovali u prvim višestranačkim izborima poslije Drugog svjetskog rata. Na izborima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica koja je na vlast došla uz potporu visokopolitizirane zajednice hrvatskih emi­ granata od kojih su mnogi pobjegli iz Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, a u drugom valu nakon 1971. Tvrdu jezgru hrvatske emigracije komunisti su dugo slikali kao bauka za Jugoslaviju, i dvadeset godina optuživali je za međunarodni terorizam. U neprijateljskom pod­ neblju Miloševićeve vladavine, HD Z je kao masovni pokret lako osvojila glasove svečanim obećanjem da će ostvariti hrvatski tisućljetni san o državnosti.

71

Hrvati su, kivni nakon gušenja maspoka, dugo čekali promjenu. Agenti Državne sigurnosti i vojne obavještajne službe saslušavali su svakoga tko je bio osumnjičen da je u vezi s hrvatskim emigrantima koji navodno snuju obnovu nezavisne države Hrvatske. Jugoslavenskim je komunistima hrvatska neovisnost bila tabu tema, ravna pokušaju re­ habilitacije ustaške Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Svako je uhićenje bilo opomena da budna Jugoslavija neće trpjeti nikakav oblik hrvatskog nacionalizma. Izricale su se zatvorske kazne samo zbog pjevanja nacionalističke pjesme ili nošenja šahovnice, hrvatskog crveno-bijelog grba koji je 1941. biotgrb pronacističke NDH. Upitno je koliko je tih simbola “neprijateljske djelatnosti” podmetnula policija. Na primjer, ljudi su mogli dospjeti u zatvor zbog posjedovanja ekstre­ mističke propagande. Ustaška brošura poslana iz Njemačke bila je dovoljan dokaz za optužbu nesretnog primatelja u Zagrebu koji možda nije imao ni pojma o tome. Kao odgovor na tu proizvoljnu represiju, hrvatska je narodna elita njegovala osjećaj odvojenosti od istočnih dijelova zemlje. Hrvatski su nacionalisti Srbiju smatrali komunističkom, zaostalom i siromašnom, dok Hrvatska - razvijena i suvremena - pripada civiliziranoj Srednjoj Europi, jer je njezina kulturna baština već stoljećima vezana uz Austro-Ugarsku. Kad su se povlačile crte bojišnice, Hrvati su naglašavali da su izvan mračnog bizantinskog balkanskog svijeta. Prigovarali su ^ što su Srbi na vodećim položajima, što su prezastupljeni u medijima i službama sigurnosti. Jačalo je zanimanje za katoličku crkvu. Mnogim je Hrvatima to bila više potvrda njihova identiteta, različitosti od pra­ voslavnih Srba, nego izraz vjere. Kad je 1989. pao komunizam u Istočnoj Europi, zaglušni je odjek hrvatske šutnje odzvanjao zapadnom republikom.2 Miloševićev je uspon bio vjetar u jedra onima koji su tražili da Hrvatska izađe iz Jugoslavije kako bi se oslobodila srpskog jarma; i bilo je upozorenje čak i najjugoslavenskije orijentiranim Hrvatima kako je vrijeme za hitne reforme. Godinama nakon što je srpski nacionalizam uhvatio korijene u Beo­ gradu i doveo na vlast Miloševića, hrvatski su nacionalisti još bili nijemi, što je bio očit dokaz koliko je učinkovito bio zagušen hrvatski nacionalizam. Često su se vidjele velike srpske povorke i mitinzi okićeni srpskim obilježjima i simbolima vlasti, ali su čak do 1990. hrvatski na­ cionalisti bili prestrašeni i skriveni. S one strane političkog spektra, hrvatski/intelektualci su se došaptavali u kavanama i šetali gradskim perivojima kako bi izmakli uhu države. Razmatrali su što bi se sve moglo poduzeti. U najutjecajnijoj skupini bio je bivši general JNA^ i povjesničar Franjo Tuđman. Pivi javni skup HDZ održan je 28. veljače

72

1989.3 Kratak prilog u kasnim vijestima bio je dovoljan da privuče pristaše u HDZ. Stranka je legalizirana tek u prosincu 1989. kad su nakon slovenskih i hrvatski komunisti odlučili raspisati višestranačke izbore. Komunizam je onemoćao. Partiju je paralizirala svađa između konzervativnih tvrdolinijaša i reformista. Nakon maspoka je jedan od najvažnijih kriterija za ulaz u hrvatsku vladajuću elitu bilo nepostojanje (ili poricanje) nacionalizma. Kad se Milošević našao na vrhu, dio par­ tijskih čelnika htio se otvoreno izjasniti, dok je drugi dio zagovarao šutnju, a isprva je čak pružao potporu srpskom vodi. Reformisti poput Celestina Sardelića vidjeli su u Miloševiću opasnost, a istodobno su smatrali da se uloga SK mora promijenili. Unutarnja je zavada, među­ tim, onemogućila reformistima da povedu uvjerljivu izbornu utrku. U predizbornoj kampanji Tuđman je uzavrelim masama dao ono što su htjele: snažnu dozu nacionalizma kao protuotrov žestini što je dolazila s istoka. Za razliku od Miloševića. Tuđman je bio iskren na­ cionalist, ali su oba čelnika gradila svoju moć na mobilizaciji masa. Sef SK Hrvatske, Ivica Račan, koji jc sa svojom preimenovanom Strankom demokratskih promjena izgubio na izborima od HDZ-a, shva­ tio je ulogu Beograda u jačanju Tudmanove privlačnosti. Miloševićeva je agresivna politika bila najjača propaganda za Tuđmana. Milošević je u Hivatsku slao svoje bande koje su plesale i pjevale “Ovo je Srbija!”, a to je izazvalo i oslobodilo nacionalni ponos i nacionalističku reakciju Hivata, a što je Tuđman vješto is­ koristio. Prisega da će uspostaviti hivatsku državnost bila je Tuđmanova osobna opsesija. Rođen je 1922. pa je vrlo mlad postao generalom. Poslije će svoju partizansku hrabrost opravdavati kao mladenačku borbu za slobodnu Hrvatsku, a ne Jugoslaviju. Unatoč komunističkoj prošlosti, Tudmanove su nacionalne karakteristike bile uredne. Tito ga je imeno­ vao glavnim političkim komesarom, ali je 1967. maknut zbog na­ cionalizma. Tuđman nikad nije propuštao priliku istaknuti da je bio u avangardi maspoka. Zatvoren je sedamdesetih u doba čistke maspokovaca, a poslije i osamdesetih. Zbog njegove partizanske prošlosti, s Tuđmanom se u zatvoru postupalo bolje nego s drugim nacionalistima. Jedan se zatvorenik zaprepastio videći privilegije i komfor bivšega ge­ nerala: Tuđmana su smjestili u razmjerno udobnu zatvorsku ambulantu, svakog se dana brijao toplom vodom. Naprašiti Tuđman nije bio običan disident. Govorkalo se da se slavni književnik Miroslav Krleža, enfant terrible hrvatskih intelektualaca, zauzimao kod Tita kako bi oslobodio Tuđmana iz zatvora.4

73

Taj povlašteni tretman bio je još dragocjeniji izvan zatvora. Utjecat će na budućnost Hrvatske. Za razliku od mnogih jugoslavenskih disi­ denata, Tuđman je dobio putovnicu. Osamdesetih godina putovao je u inozemstvo i stvarao veze s hrvatskom emigracijom koja će mu pomoći da se potvrdi kao vođa hrvatskog naroda. Od svih kandidata oporbe jedino je Tuđmanu hrvatska emigracija odriješila svoju kesu. Navodno je izborna kampanja u travnju 1990. stajala četiri milijuna dolara. Nekadašnji politički odbačenik Tuđman godinama je čekao da se kolo sreće okrene. Na prste jedne ruke mogao je izbrojiti vjerne koji su se usuđivali posjetiti njegovu prostranu kuću na ekskluzivnom za­ grebačkom Tuškancu.5 Unatoč iskrivljenu osmijehu i usiljenu ponašanju, Tuđman se držao kao čovjek uvjeren u svoju uzvišenu sudbinu. Držanje mu je djelomice bilo nasljeđe iz vojničke prošlosti, ali je također bilo izazvano njegovim snažnim osobnim uvjerenjem da mora ispuniti misiju. Tuđman je pao u nemilost zbog grijeha nacionalizma. Među nje­ govim najtežim grijesima bila je tvrdnja da su komunisti preuveličali broj srpskih žrtava Drugog svjetskog rata. Vojnu je vrhušku ogorčio tvrdnjom da je službeni broj od 600.000 Srba, Zidova i Roma ubijenih u ustaškom konclogoru Jasenovcu više nego udeseterostručen. Tuđman je naglašavao da je broj svih onih koji su u Hrvatskoj ubijeni tijekom Drugog svjetskog rata bliži brojki od šezdeset tisuća. Spor koliko je Srba poginulo od ustaških odreda smrti i u konclogorima ustaškog po­ glavnika Ante Pavelića, nikad nije riješen, a vjerojatno neće ni biti.6 Tuđman je tim javnim sporom stekao povjerenje i najradikalnijih emi­ granata, bilo je to iskupljenje partizanske prošlosti. Pa ipak je bio slab prema Titu. Poslije će mu se, kad je postao predsjednikom, mnogi rugati što se trudi oponašati nonšalantnog ju­ goslavenskog diktatora. U knjizi “Velike ideje i mali narodi” Tuđman je 1969. napisao da se miran i nezavisan hod Jugoslavije može pripisati Titu kao “jednom od najistaknutijih državnika novih nacija i suvre­ menog svijeta općenito”.7 Jugoslavenski su mediji desetljećima prikazivali hrvatsku emigraciju kao jedinstveno, prijeteće zlo najprije krivo za stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu, a poslije za sijanje sjemena terorizma po svijetu.8 “Komunistička je vlast sve hrvatske emigrante obilježila kao tašiste, ustaše”, rekao je Tuđman, “iako žive u demokratskoj Americi, Kanadi ili Švedskoj.” Zapravo je komunistička Jugoslavija, opsjednuta po­ litičkom emigracijom iz Hrvatske i drugih republika, ustrojila posebnu službu koja ih je u inozemstvu ubijala. Jedan će agent, Zeljko Ražna-

74

tović-Arkan, postati ozloglašen u ratu 1991. Bilo je nešto bivših ustaša koji su pobjegli nakon Drugog svjetskog rata, ali su emigranti bili svih političkih boja. Tuđman je zarana shvatio njihovu važnost. Znao je da će hrvatska emigracija postati ključ hadezeovske pobjede. Josip Boljkovac, bivši hrvatski ministar unutrašnjih poslova i potpredsjednik HDZ-a, omogućio je uz pomoć veza u vladi da emigranti dobiju jugoslavenske vize.

Pozivajući emigrante u Zagreb na kongres HDZ-a 24. veljače 1990. Tuđman je učinio ono što je sam nazvao svojom najpresudnijom političkom odlukom, čak i u usporedbi s koracima koje će poduzeti poslije kao predsjednik novorođene zemlje razdirane ratom. Poziv emigrantima da se vrate u domovinu na veliki zbor bio je toliko riskantan da su čak i oni koji su poslije došli medu moje čelnike do posljednjeg trenutka čekali hoćemo li biti uhićeni ili ne. Zato je to bila prekretnica u mom životu što se tiče odlučivanja... Velika djela, kako u okviru individualnog stvaralaštva, a pogotovo na području socijalne inovacije pa i vojne, nastaju na oštrici između mogućeg i nemogućeg. Zato je upravo u takvim trenucima važna prosudba da bi se postiglo nešto što se većini čini nemogućim. Tek kad je 2500 delegata napunilo zagrebačku Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski, čelnici HDZ-a znali su da neće biti uhićeni. Dotle je H D Z postao masovni pokret od navodno 200.000 članova. Tuđman je uzbuđenoj masi rekao da će se boriti za hrvatsko pravo na samo­ određenje i suverenost. Naši protivnici u našem programu ne vide ništa drugo nego zahtjev za obnovom nezavisne hrvatske ustaške dfžave. Ti ljudi ne vide da ta država nije bila djelo fašističkih zločinaca; ona je također bila i izraz povijesnih težnja hrvatskog naroda za neovisnom državom. Znali su da Hitler kani sagraditi novi europski poredak. Odmah su se na njegov govor okomili JNA i Srbi, pogotovo oni u ruralnim područjima Hrvatske. Srbi su tvrdili da im budućnost nije sigurna u Hrvatskoj koja pozdravlja povratak navodnih ratnih zločinaca i dopušta Tuđmanu da govori. H D Z je tvrdila da Tuđman ne rehabilitira ustaško nasilje, nego izdvaja ono što je dobro, ostvarenje Hrvatske u NDH. Histerija je narasla kad je Tuđman izjavio: “Bogu hvala, moja žena nije ni Židovka ni Srpkinja!”

75

Osim predvidljivih napada na srpski nacionalizam, Tuđman je jasno pokazao da ne mari za Bosnu i Hercegovinu, nazvavši središnju ju­ goslavensku republiku “nacionalnom državom hrvatskog naroda”. Hrvatski su nacionalisti u bosanskim muslimanima gledali islamizirane Hrvate, dok su srpski nacionalisti tvrdili da su muslimani prije bili pra­ voslavni Srbi. Tuđman će poslije kao predsjednik na sastanku s američkim veleposlanikom Warrenom Zimmermannom najoštrije osuditi Izetbegovića i bosanske muslimane, nazivajući ih “opasnim fun­ damentalistima” koji žele iskoristiti Bosnu kao odskočnu dasku za širenje islama po Europi. Unatoč naporima suradnika da utišaju njegov ispad, Tuđman se nije mogao obuzdati i rekao je da bi Bosnu trebalo podijeliti između Srbije i Hrvatske. Hercegovački je lobi - hrvatski emigranti iz Hercegovine, a i njihovi sunarodnjaci u zemlji - tvorio važan stup potpore Tuđmanu. On se vezao za taj krug zbog financijske i političke pomoći. Oni su pak otvoreno zagovarali pripajanje Hercegovine, južnog dijela BiH. Am­ bicije ekstremista o Hrvatskoj do Zemuna, grada sjeverno od srpske prijestolnice Beograda, postale su čak predmetom pučkih šala. Prema jednoj takvoj šali, HDZ je kratica za “Hrvatska do Zemuna”. Na posljetku će se hercegovački lobi sukobiti s kontinentalnim Hrvatima koji nisu dijelili njegove ekspanzionističke težnje. Na dvodnevnom Kongresu govornici su jedan za drugim isticali pravo Hrvatske na secesiju i na slobodno stupanje u savez s drugim zemljama. Stvorena je izborna platforma HDZ-a. Kako bi ostvarila duhovni preporod Hrvatske, HDZ je obećala ispraviti povijesne nepravde - kao što je nerazmjerna zastupljenost Srba (kojih je bilo trinaest posto u hrvatskom pučanstvu od 4,7 milijuna) u policiji i medi­ jima. “Za Hrvatsku nema boljitka sve dok hrvatska puška ne bude na hrvatskom ramenu, a hrvatska lisnica u hrvatskom džepu”,9^zjavio^ je hadezeovski čelnik Šime Dodan,koji će poslije nakratko biti ministar obrane, 'htikix -M a i i a U c—l i Kongres je održan u^.ozračji^ snt^žmh emocija i nacionalizma, u sali se mahalo stjegovima^sal''šiVliovnic'om/’Prekinula se hrvatska šutnja iz apatije ili straha od zatvora zbog nacionalizma ili protukomunističnih izjava. Pokret je prešao prag, a Slobodan Praljak, kazališni redatelj koji će poslije postati zapovjednik hrvatskih postrojba u Bosni, ovako opisuje kako je HDZ prošla kroz faze osjetljiva djetinjstva: Znao sam da ćemo pobijediti. I tako je ta deklaracija izazvala sličan osjećaj kao redatelju na praizvedbi. Tu je radost, ali i tuga što nešto prestaje. Nismo više bili ekskluzivna skupina tridesetorice ili četrdesetorice. Nismo više bili osuđeni na tajnovitost i ilegalne sastanke.

76

Hrvatska se šutnja raspršila.

Ako je Hrvatska grabila prema slobodnim izborima, Slovenija se šetala. Ondje je “igra” bila posve drukčija, službena je petomjesečna kampanja počela davno prije jer su od početka osamdesetih postojale političke interesne skupine. Slovenski su komunisti bili dovoljno dale­ kovidni da radije sami pokrenu demokratske reforme, nego da čekaju jačanje pritiska javnosti. Milan Kučan, predsjednik reformiranih komunista, u rujnu 1989. je postavio zahtjev za usvajanjem ustavnih amandmana kojim je pripremljeno tlo za izbore i suverenost Slovenije. U prosincu je Savez komunista Slovenije promijenio svoj naziv, zadržavši inicijale kao podsjetak na prošlost, a naglašavajući preobrazbu Partije: ZKS - Stranka demokratske reforme. Njezina je poruka, izražena vedrim, dječje na­ ivnim obojenim oblicima, glasila EUROPA SAD! I reformirani ko­ munisti i oporbene stranke imali su ono što je Kučan nazvao “sloven­ skom perspektivom”, između njih nije bilo “bitnih razlika”. Političke su se stranke najviše prepirale oko mogućnosti reforme unutar Ju­ goslavije. Usprkos žestokom političkom neslaganju, reformirani su komunisti vjerovali da se Jugoslavija može pretvoriti u suvremenu de­ mokratsku državu. Izborna se kampanja vrtjela oko pitanja uloge Slovenije u Ju­ goslaviji. Hoće li najrazvijenija, najsuvremenija republika ostati dio jugoslavenske federacije? DEMOS, nezgrapna koalicija sedam opor­ benih stranaka, u izbornoj je utrci obećavao da će održati referendum o neovisnosti. Izbori su se zasnivali na zamršenu proporcionalnom sistemu od tri kruga, kojim je većina stranaka dobila zastupnike u parlamentu. Sloven­ ski su izbori bili prvi slobodni izbori uopće u poslijeratnoj Jugoslaviji. Bili su znak uspješne, pozitivne demokratske promjene. Kučan je u drugom izbornom krugu porazio predsjedničkoga kandidata DEMOS-a Jožeta Pučnika, političkoga zatvorenika iz pedesetih godina koji je kao gastarbeiter otišao iz Slovenije i u Zapadnoj Njemačkoj postao akade­ mičar. Kučan je nagrađen zbog svog prkošenja Miloševiću postavši prvim predsjednikom Slovenije i odmah je prestao biti članom Partije kako bi predstavljao sve Slovence. DEMOS je dobio pedeset pet posto gla­ sova, a reformirani komunisti sedamnaest posto. Pobjeda je završila zbrkom političkih opcija jer je DEMOS okupljao tako različite stranke kao što su konzervativni kršćanski demokrati i zeleni. Kršćanski su se demokrati potvrdili kao najjača stranka iako su zapravo dobili manje

77

glasova od komunista ili liberalnih demokrata (bivša Socijalistička om­ ladina), čiji je časopis “Mladina” poveo juriš na JNA.

Uoči izbora savezni je ministar obrane, general Kadijević, poluHrvat polu-Srbin, nekoliko puta dolazio u Petu vojnu oblast koja je obuhvaćala Sloveniju, dio Hrvatske i sjevernu Bosnu. Njegovi su posjeti izazvali pretpostavke da će JNA intervenirati ako prvi slobodni izbori završe protiv želja Armije. Kadijević je sedmog travnja, uoči izbora u Sloveniji, doputovao u Ljubljanu. Otvoreno je zaprijetio odmazdom svakoj političkoj stranci koja dovede u pitanje teritorijalnu cjelovitost Jugoslavije: Oni koji danas poriču sve vrijednosti i dostignuća u provedbi izbora, koji nude bratoubilački rat, promjene granica i komadanje zemlje, moraju shvatiti da će to biti spriječeno. Visoka je cijena plaćena za našu slobodu koja se mora čuvati i održavati pozivom na sve ro­ doljubne snage. JNA i oružane snage kao cjelina još će se zauzimati za put društvene promjene. Dat će pun doprinos razvoju demokracije i onih procesa koji ljudski život čine čovječnijim i bogatijim, ali će se, prema svojoj ustavnoj ulozi, odlučno boriti protiv snaga koje potkopavaju temelje SFRJ i slabe njezinu obrambenu moć i sigurU Sloveniji je Kučan razmišljao koliko će ozbiljno uzeti prijetnje Armije: Znao sam kako razmišlja taj papirnati tigar, koja su mu moćna sred­ stva u rukama i koliko malo treba da “poludi” u euforijskom raspoloženju vojnih krugova koji uživaju potporu Partije i saveznih or­ gana. Prijetnje JNA protiv opasne HDZ (kako ju je nazivala) samo su jačale Tuđmanovu popularnost. Admiral Branko Mamula, Kadijevićev prisni prijatelj i bivši ministar obrane, pozvao je hrvatske komuniste da iskoriste svoju većinu u Saboru kako bi zabranili HDZ, što je, tvrdio je on, moguće jer izborni zakon zabranjuje esktremističke stranke. Mamula je rekao Račanu da se nakon Kongresa HDZ-a Srbi u Hrvatskoj boje novog genocida, da se ne ponovi ono iz Drugog svjet­ skog rata. Nastojao je nagovoriti Račana da Hrvati moraju ustati u obranu Srba. JNA je užasno zabrinuta zbog najnovijih događaja, po­ gotovo zbog povratka emigranata, od kojih neke Armija već godinama traži. Od Račana je zatražio neka zaustavi emigrante kojima su u za­ grebačkoj zračnoj luci izdavali putovnice.

78

Suočen s pritiskom i prijetnjama JNA, Račan je odgovorio da je sama Armija kriva što je dopustila Miloševiću da ode tako daleko. Kadijeviću je rekao: Mi ne rušimo Jugoslaviju zato što smo pošli demokratskim putem, nego je ruše Milošević i vaše odbijanje da mu se oduprete. Učinite li tragičnu pogrešku da oružano intervenirate u Hrvatskoj, morat ćete najprije likvidirati mene i moje prijatelje, a možda tek onda hrvatske nacionaliste. JNA nije krila prj^ezir prema slabom rukovodstvu hrvatskih komu­ nista koje nije imalo izgleda u natjecanju s HDZ. Nakon jednog posebno žestokog pokušaja zastrašivanja hrvatskog rukovodstva, Kadijević se pojavio u pratnji desetorice generala. General Martin Špegelj, istaknuti Hrvat u JNA, sjeća se kako ga je tada zapanjio Kadijevićev gnjev: Održao nam je oštro i neugodno predavanje o tome kako nisu smjeli dopustiti stvaranje stranaka s nacionalističkim predznakom, kako ne mogu dopustiti separatizam i kako je JNA dovoljno jaka da spriječi takve težnje. Rekao je da bi trebalo dopustiti izbore samo u okviru Socijalističkog saveza. Napao je hrvatske nacionaliste, a onda, po običaju, CIA-u, sve zapadnoeuropske zemlje koje žele zavladati Ju­ goslavijom i Vatikan. U Hrvatskoj su napori savezne političke i vojne vrhuške da glasače zastraši kako ne bi glasovali za nacionalističku oporbu, propali kao i u Sloveniji. Tuđmanova je HDZ u dva izborna kruga dobila'205 od ukupno 356 mjesta u Saboru. Reformirani su komunisti dobili 73 mjesta, a ostala su mjesta u Saboru bila podijeljena između centrističke Koa­ licije narodnog sporazuma, Srpske demokratske stranke i šest manjih stranaka. Zapravo se izborna pobjeda čini značajnijom nego što je bila. HDZ je dobio 1,2 milijuna glasova prema 994.000 koliko su dobili reformirani komunisti, ali je hrvatski izborni sistem britanskog tipa dao Tuđmanovoj stranci apsolutnu većinu mjesta u novom Saboru iako je dobila manje od polovice glasova glasača. Uklonjene su manje stranke. Sustav je favorizirao masovni pokret kakav je HDZ, koji je u cijeloj zemlji bio dobro organiziran. Tuđmanova poruka: “Odlučimo sami o svojoj sud­ bini!” pogodila je u cilj. Komunistima se u njihovoj sivoj kampanji sve izjalovilo. Na jednom katastrofalnom posteru bio je Ivica Račan s nespretnom porukom NE preko prsa, što je valjda bilo njegovo prkosno NE Beogradu, ali se više doimalo kao opomena da se ne glasuje za Račana. Promjena naziva

79

i činjenica da je Račan, iako kolebljivo, vodio Hrvatsku u višestranačje, nisu uvjerile Hrvate da će se reformirani komunisti, budu li izabrani, boriti za nacionalne interese. Nekoliko dana nakon pobjede HDZ-a, na nogometnoj je utakmici beogradske “Crvene zvezđe” i zagrebačkog “Dinama” u glavnom gradu Hrvatske, ozlijeđeno sedamdeset devet policajaca i pedeset devet gledatelja. Užasnuta je Hrvatska gledala na televiziji kako beogradski “Delije” napadaju hrvatske “Bad Blue Boyse”. Policija je brzo bila nadjačana i izbezumljeni su navijači razbijali plastične stolice i bacali ih u zrak. Uzalud je najavljivač pozivao na mir. Sukob je nadilazio uobičajene divlje nogometno suparništvo, a nered i razaranje odjeknuli su cijelom Jugoslavijom. Tuđman je tridesetog svibnja svečano ustoličen kao prvi demokratski izabrani predsjednik Hrvatske. Imao je crveno-bijelo-modru lentu, a u pozadini bila je razvijen/t šahovfuca, napuštena je komunistička crvena zvijezda. No, hrvatski predsjednik još nije ostvario što je htio. Na do­ hvatu je bio njegov san o hrvatskoj državi. Postojao je samo jedan problem - Srbi. Sva petorica zastupnika SDS-a bojkotirala su sjednicu.

1) Maspok je kratica za masovni pokret. 2) Izraz Slavka Goldstcina, hrvatskog liberalnog intelektualca i naklad­ nika. 3) Istog su dana, 28. veljače, beogradski mediji izvještavali da se ispred Savezne skupštine skupilo milijun Srba u znak prosvjeda protiv slovenskog skupa u Cankarjevu domu. 4) Hudelist, Darko, Banket u Hivatskoj: Prilozi povijesti hrvatskog višestranačja 1989-1990. (Zagreb, Biblioteka Dnevnik, 1991), str. 9-37. 5) Hudelist, id. str. 396. 6) Đilas, Aleksa, The Contested Country: Yugoslav Unity and Communist Revolution 1919-53, Cambridge Harvard University Press, 1991, str. 103-127. 7) Feral Tribune, 25. siječnja 1994, izvaci iz Tuđmanove knjige Velike ideje i mali narodi, Matica hrvatska, Zagreb, 1969. 8) Danas, Zagreb, 17. travnja 1990, str. 27-29. 9) Danas, id. str. 90. 10) Danas, id. str. 9.

80

Miloševiđeva antibirokratska revolucija, listopad 1988: mitinzi u Subotici (lijevo) i na Ušću u Beogradu (dolje). “Događanje naroda” poslužilo je M iloševiću da ukine vlast u tadašnjim autonomnim pokrajinama u Srbiji i da se obračuna sa svojim neistomišljenicima. (Snimio: R. Brandolica)

Srpska policija razbija demonstracije Albanaca u Prištini, 28. ožujka 1989, na dan prihvaćanja novog srpskog ustava. Tijekom dva dana prosvjeda poginula su 22 Albanca i dva policajca. Slobodan M ilosevic obraća se masi oko milijun Srba u Gazimestanu na Kosovu 28. lipnja 1989, prigodom proslave šeststote obljetnice srpskog poraza od Turaka.

Ponovno postavljanje spom enika bana Josipa Jelačića na glavnom zagrebačkom trgu, 16. listopad 1990. (Snimio: S. Hančic)

Voda bosanskih Srba Radovan Karadžić i voda hrvatskih Srba Jovan Rašković na slavlju M iliševićeva ponovnog izbora za srpskog predsjednika, u Beogradu, srpnja 1991.

Ulazak tenkova JNA u Titovu Korenicu na Uskrs 1991. (Snimio: S. Ježina)

Nakon što je Martićeva paravojska sm ijenila upravu Nacionalnog parka i otpustila sve zaposlene, na Uskrs 31. ožujka 1991. hrvatska je policija stigla na Plitvice, ali su ih iz zasjede napali marticevci. U tom sukobu ubijen je policajac Josip Jovic, prva žrtva srpske agresije na Hrvatsku. (Snimio: S. Ježina)

Tenk JNA na mostu preko Korane. Prvog travnja oklopne su postrojbe JNA zaposjele glavne točke na Plitvicama. (Snim io: S. Ježina)

Postrojbe JNA u Plaskom, srpanj 1991. (Snim io: S. Ježina)

Blokada riječke luke. 30. rujna 1991. brodovi JRM uspostavili su pomorsku blokadu jadranske obale. (Snim io: S. Ježina) Slobodan M ilosevic pozdravlja Franju Tuđmana prigodom njihovog susreta, Beograd, siječanj 1991.

“Pregovori gluhih.” Na Cetinju je 29. travnja 1991. održan peti od ukupno šest susrela šestorice republičkih predsjednika. (Snimio: R. Brandolica)

Podizanje slovenske zastave prigodom proglašenja neovisnosti Republike Slovenije, Ljubljana, 25. lipanj 1991. (Snimio: R. Brandolica) Pesnica kod Šentilja, 28. lipanj 1991. U zoru 27. lipnja JNA je počela operacije koje če Slovenci nazvati invazijom i stranom okupacijom svoje zemlje. (Snimio: R. Brandolica)

Prva smotra ZNG-a na igralištu NK “Zagreb” u Zagrebu, 28. svibanj 1991. (Snimio: R. Brandolica) Predsjednik Franjo Tuđman u Hrvatskoj Kostajnici, 25. kolovoz 1991. (Snimio: R. Brandolica)

Selo Medari kraj N ove Gradiške, kolovoz 1991. (Snimio: R. B eloševic)

Selo Omanovac kraj Pakraca, kolovoz 1991. (Snimio: R. B eloševic)

Gore: Srušeni Budački most, rujan 1991. (Snimio: R. Belošević)

Lijevo: Silos “Đergaj” između Borova Naselja i Bršadina s kojeg je nadzirano četničko uporište u Bršadinu, rujan 1991. (Snimio: J. M. Lišanin)

14. rujna 1991. pada u ruke ZNG -a zagrebačko vojno skladište na Selskoj cesti. (Snimio: R. Brandolica)

Odlazak JNA s Borongaja, Zagreb, 12. listopad 1991. (Snimio: R. Brandolica)

Gore: Prognanici iz Dalja i Erduta. Za srpske agresije 1991. oba su mjesta okupirana i opljačkana, a preživjelo nesrpsko stanovništvo prognano. (Snimio: J. Petrić) Dolje: Koncem 1992. broj prognanika u Hrvatskoj doseže 400.000, a kroz Hrvatsku je prošlo oko 700.000 izbjeglica iz BiH. Izbjeglice iz M oslavine u Novskoj (lijevo) i iz Bosanske Posavine (desno). (Snim io: S Hančic)

Potkraj kolovoza 1991. Vukovar su opkolile golem e srpske vojne snage. Branilo g a je oko 700 pripadnika ZNG-a i policije, te oko 1000 dragovoljaca, lako skromno naoružani, branitelji su se održali punih 86 dana, pri čemu su uništili oko 500 srpskih oklopnih vozila. (Snimio: S. Ježina)

Srpski vojnici odvode zarobljenike Hrvate nakon pada Vukovara, studeni 1991.

Razmjena zarobljenih vukovarskih branitelja, Nemetin, 14. kolovoz 1992. (Snimio: S. Ježina)

DRUGI DIO

PALJENJE FITILJA

7

.

OSTACI POKLANOG NARODA Kninska pobuna Siječanj - kolovoz 1990.

Politička je naobrazba Milana Babića počela ispod duda u vrtu ro­ diteljske kuće u selu Vrliki, gdje je kao dječak istodobno stjecao nagone nepovjerenja i straha, a u duhu uspostavio neraskidivu vezu između svog opstanka i opstanka srpskoga naroda. Moji su prvi susjedi 1990. bili najaktivniji u osnivanju ogranka HDZ-a u mom selu. Njihov je otac 1941. bio šef ustaške vlasti u selu. U ljeto 1941. doveo je grupu ustaških ubojica da pobiju moju obitelj. Tad je mom ocu bilo dvanaest godina, a spasio se samo zato što je njegova obitelj pobjegla iz kuće. Kad je taj čovjek došao pobiti obitelj, a nije našao nikoga kod ' kuće, uzeo je iz naše kuće velik nož i duboko zasjekao u koru duda \ u našem vrtu. Dud je otada izrastao, ali je ožiljgjc ostaa. A nama djeci rođenoj poslije rata, pokazivali su stablo - i taj ožiljak. Babić je rođen 1956. - četrnaest godina nakon zasjecanja ožiljka, a puno desetljeće nakon što su Titovi partizani pobjedonosno, prema službenom načinu izražavanja poslijeratnoga komunističkog režima, ponovo ujedinili sve narode Jugoslavije u bratstvu i jedinstvu. No prenošenje predaje o ožiljku (u Babićevu slučaju i u doslovnom i u prenesenom smislu) s naraštaja na naraštaj, bilo je tipično za atavizam koji će obilježiti mentalitet srpskog nacionalizma, a poslije i sam ju­ goslavenski sukob: smišljeno evociranje zvjerstava koja su odavno

83

nestala iz uspomena živih; svjesno njegovana paranoja poticana u naj­ manju ruku isto toliko glasinama i mitom koliko povijesnom zbiljom; uporaba prošlosti kao oružjem sukoba, a poslije rata; i nadasve, kao u svakom komunističkom društvu, sublimacija individualnog identiteta kolektivu - u ovom slučaju, srpskom narodu. Kad je Milan Babić počeo javno govoriti o genocidu i fašizmu, nije se obraćao samo stvarnom iskustvu naroda, nego i onim folklornim vjerovanjima prema kojima je Srbima suđeno da ih kod kuće napadaju, a vani izdaju i prepuštaju same sebi, kao jedinim čuvarima svoje sud­ bine. Nisu sva zvjerstva izblijedjela iz živog sjećanja. Ljeto 1941. ostavilo je dubok dojam u svijesti krajinskih Srba. Te su godine u travnju Sile osovine zauzele i podijelile Jugoslaviju. Hrvatski su fašisti, na čelu s Antom Pavelićem, u Hrvatskoj i Bosni proglasili Nezavisnu Državu Hrvatsku, nacističku tvorevinu na čelu s Pavelićevim ustaškim pokretom koji je dvadesetih i tridesetih bio teroristička grupa izvan zakona, živjeli su uglavnom u izgnanstvu. Pavelić nije krio da kani stvoriti čistu hrvat­ sku nacionalnu državu. U ustaškoj su retorici Srbi ili bili rasno inferiorni ili (upadljivo proturječno) odmetnuti Hrvati koji su narod prodali stra­ nim interesima obrativši se na pravoslavlje. Pavelićevi su ustaše, u upadljivim crnim odorama koje se pojavljuju i devedesetih1 rušili srpska sela, odvodili i ubijali stanovništvo, katkad u njihovu selu, a katkad bi ih natrpali u kamione i vozili u daleka mjesta. U najzloglasnijim slučajevima su cijelo selo zatvorili u pravoslavnu crkvu i zapalili je. Nitko ne zna koliko je bilo žrtava: brojke su sporne. Nema sumnje, stotine tisuća Srba poginulo je u konclogorima ili od ruke ustaških odreda smrti. Žrtve su često pokapali u otvorenim jamama, koje se zbog očuvanja bratstva i jedinstva nikad nisu spominjale u Titovoj Ju­ goslaviji, bar ne javno. Preporodom nacionalizma devedesetih godina, otkapaju se masovne grobnice vrlo svečano i politički simbolično. Pavelić je svoju etnički čistu državu kanio ostvariti uništenjem Srba kao naroda. Njegova je rečenica čak i 1990. užasno plašila Srbe jer je htio “trećinu pobiti, trećinu otjerati, a trećinu obratiti (na katoličanstvo)”. Nacionalističkim je vođama bilo lako podsjećati na užasnu 1941. i u Srbima probuditi želju da se osvete za sve što su pretrpjeli u prošlosti. U prošloj su se nezavisnoj Hrvatskoj Srbi spasili od istrijebljenja tako što su se digli na oružje, tvrdili su srpski vođe. Krajišnici su potomci onih koji su opstali borbom, ostaci poklana naroda.2 Zbog povijesnog sjećanja na nezavisnu hrvatsku državu koja se protezala čak do Drine na istoku (bosanske granice sa Srbijom), Srbi, koji su živjeli zapadno od Drine,

84

smatrali su se nadasve ranjivima. Njih je napose privlačila ideja o jednoj državi koja bi obuhvatila sve Srbe. Naziv “Krajina” dolazi od (srpskc^hrvatske riječi “kraj”. To područje Vojne krajine jedno je od velikih europskih povijesnih geostrategijskih graničnih područja preko kojeg su se natezala carstva - austro-ugarsko i tursko. Krajinu su stvorili Austrijanci. Unovačili su pravoslavce, koji c .su pobjegli iz Srbije kad je pala pod otomansku vlast, naselili ih na f zemlji i rabili kao stalnu obrambenu barijeru otomanskoj ekspanziji. Za uzvrat su krajiški ilr&^uživali autonomiju, nisu im vladali ni Zagreb ni Budimpešta nego izravno Beč. Tako je Krajina od nastanka utjelovlji­ vala dvije značajke koje će 1990. godine žestoko buknuti na ju­ goslavenskoj pozornici: divlji ponos zbog neovisnosti i oduševljeno pri­ hvaćanje oružja. Milan Babić je početkom 1990. bio mladi provincijski zubar u gradu koji je većini Jugoslavena bio poznat samo kao željezničko čvorište. Knin je usamljen gradić na zabitnim goletima hrvatskog Dinarskog gorja. Krajina je zaleđe hrvatske bogate jadranske obale, s kojom je stoljećima trgovala i međusobno se ženila. Knin i Krajina općenito gospodarski su bili sastavni dio južne Hrvatske. Kninski su Srbi govorili zapadnom varijantom srpskohrvatskog i uglavnom pisali latinicom.3 Knin je Hrvatskoj trebao kao važno željezničko i cestovno čvorište i spojnica Zagreba s južnom obalom. Naraštajima je uzajamna ovisnost Krajine i ostale Hrvatske bila posve prirodna. Jedna je bez druge gospo­ darski neodrživa. Naoko se Babić uopće ne doima kao ratnik. Dječačko okruglo lice, nježna blijeda koža i naočale u žičanom okviru, daju mu gotovo kerubinski izraz. Babić je bio nevažna, neupadljiva osoba na periferiji hrvatskog vladajućeg SK. S Partijom je prekinuo 1989. i najprije odlučio utemeljiti novu političku organizaciju. Bio je skromnih ambicija. Imao je na umu neku mjesnu stranku •kaju bi nazvao Demokratskom unijom Knina. Iako je Knin^bio'Vecins’ki^srpski, u njemu su ipak živjeli i mnogi Hrvati. Stranka za kojom je Babić isprva težio nije imala nikakvo izra­ zito nacionalističko usmjerenje.* ti \a ^ No, pojavila se radikalno nova alternativa i Babić ju je najprije zgrabio, onda njome ovladao pa ju je na kraju preoblikovao prema svom nacrtu. Još prije nego što će osnovati svoju stranku, Srbi su prethodne godine, 9. srpnja, održali miting kao odjek na Miloševićeve vatrene riječi na Gazimestanu. Tu proslavu šestote obljetnice kosovske bitke organizirali su komunisti Hrvatske. Njihova je poruka na mitingu bila dijametralno suprotna onoj s Gazimestana: da budućnost ovisi o op­ stanku zajedništva u Jugoslaviji. Ali je program prekinula skupina

85

lokalnih Srba na čelu s Jovanom Opačićem, činovnikom, koji je svjetini rekao da Srbi moraju napustiti mit o Jugoslaviji, a svoje snage usmjeriti na jačanje srpskog političkog i duhovnog identiteta. Opačić je uhićen, te je odležao tri mjeseca u šibenskom zatvoru. Njegova je osuda udarila u osjetljivu žicu srpskih nacionalista diljem Jugoslavije. Dobrica Ćosić poslao je brzojav potpore Opačiću u zatvoru. Kad je Opačić pušten, njih dvojica su se sastali u Beogradu u prosincu 1989. Opačić je još bio izvan sebe zbog sramotnog zatvaranja a Ćosić ga je hrabrio i nagovarao da se poveže s Jovanom Raškovićem, psi­ hijatrom u Šibeniku gdje je Opačić bio zatvoren. Ćosić je još od početka sedamdesetih održavao redovite kontakte s Raškovićem. Rašković je bio iz Knina, a cijeli je život proveo u Hrvatskoj; srednju je školu završio u Zagrebu a doktorirao je na tamošnjem sveučilištu. U siječnju 1990. pojavljuje se - pomazan rukom svog prijatelja Dobrice Ćosića - kao vođa Srba u Hrvatskoj. Bio je privlačan govornik, lako prepoznatljiv zbog duge sijede brade, čupave kose i hipnotičkog po­ gleda. Među Srbima je bio magnet za mase i one su ga voljele. Među Hrvatima je ubrzo stekao glas opasna neprijatelja. Međutim, nije se dugo održao. Zasjenio ga je Babić, pomazanik Slobodana Miloševića. Rašković i Opačić su se početkom veljače 1990. dogovorili da će kulturni klub “Zora” pretvoriti u političku stranku. Rašković je htio iz naziva stranke potpuno izostaviti nacionalno obilježje, nazvat će je jednostavno Demokratskom strankom. Time se, usprkos glasu huškača, zarana predstavio kao umjereni nacionalist, što ga je diskreditiralo u očima sve radikalnijih Srba. No, Opačić je zahtijevao da stranka bude sredstvo izraza nacionalnih interesa Srba. I tako je 17. veljače u Kninu rođena Srpska demokratska stranka (SDS). Rašković i Babić našli su se prvi put na stvaranju SDS-a. Odmah su uočene njihove razlike. Rašković je odlučno odbacivao svaki pokušaj da hrvatski Srbi izađu iz republike. U lipnju se u Petrinji obratio skupu od deset tisuća ljudi. U tom je gradu pučanstvo bilo pola hrvatsko, a pola srpsko. Rašković je huškačkom retorikom prekrio svoje zapravo umjerene zahtjeve. Beogradski je radio izvijestio: Obraćajući se skupu Jovan Rašković je rekao da Srbi priznaju hrvat­ skom narodu pravo na suverenu državu, ali oni [Srbi] u toj državi zahtijevaju jednak položaj za Srbe i za druge narode. Srbi u Hrvatskoj ne žele drugu državu, ali zahtijevaju autonomiju... Srpskom narodu u Hrvatskoj mora biti omogućeno da govori svojim jezikom, piše svo­ jim pismom, da ima svoje škole (klicanje), svoje obrazovne programe, svoje izdavačke kuće, svoje novine.

86

Unatoč Raškovićevu profilu, SDS organizacijski nije bila spremna za izbore 1990. i slabo je prošla. Izašla je tek sa šačicom kandidata iz Knina i okolnih općina i dobila samo pet mjesta u Saboru. Većina Srba u Hrvatskoj odlučila se za stranku bez izrazitog nacionalnog predznaka, za reformirane komuniste, koji su se preimenovali u Stranku demokratskih promjena (SDP). Usprkos “drevnoj mržnji”, kako će se poslije govoriti o odnosima Hrvata i Srba u Hrvatskoj, većina je Srba iskazala povjerenje stranci kojoj je na čelu bio Hrvat, donedavni predsjednik SKH Ivica Račan. Tuđmanova je HDZ bila široka raspona, od umjerenih do ekstrem­ nih nacionalista, više pokret nego stranka. Tuđman je obuhvatio oba krila. Popularnost Raškovićeva SDS-a naglo je porasla nakon Tuđmanove izborne pobjede. Hrvatske ruralne Srbe, koji su uglavnom živjeli u isključivo srpskim selima i zajednicama, zaprepastio je razmjer Tuđmanove pobjede i prestrašio ton njegovih daljnjih govora. Iako je SDS slabo prošla na izborima, Tuđman je ipak priznao Raškovića za legitimnog vođu te ratoborne i alarmirane zajednice. Na to je Tuđman želio odvratiti nekom pomirljivom gestom prema Raškoviću, ali takvom kojom neće otuđiti svoje protusrpske birače. U svibnju se Tuđman sas­ tao s Raškovićem. Tuđman je vođu Srba mamio ponudama položaja u vladi u novoj koaliciji. Raškovića gotovo nimalo nije zanimalo da bude u Tuđmanovoj vladi. Ponajprije je htio da Srbi budu definirani kao konstitutivan narod u novoj Hrvatskoj, zajedno i ravnopravno sa Hrvatima. Oni ne smiju biti svedeni na položaj nacionalne manjine. A to je udaralo u samu bit Tuđmanova raison d'etre u politici - da hrvatskom narodu osigura vlastitu nacionalnu državu. Poslije će Raškovićeva kći Sandra4 reći da su razgovori s Tuđmanom ostali bez rezultata: On [Rašković] rekao je kako je bilo vrlo teško razgovarati s Tuđma­ nom zato što on neke misli neprekidno ponavlja. ‘‘Hrvatska je ne­ ovisna zemlja. Želim da Hrvatska bude neovisna. Ovo čekamo devet stoljeća.” Tuđmana je progonila fiks-ideja da je Mesija hrvatskoga naroda kojem će dati slobodnu državu. Moj mu je otac rekao da će to izazvati velik problem, jer Srbi to ne žele. Savjetovao mu je neka ne žuri s novim ustavom, neka malo pričeka. Raškovićevi su zahtjevi bili magloviti. Htio je autonomiju za Srbe, ali mu taj zahtjev nije imao neku izričitu teritorijalnu dimenziju. Neće biti nikakve određene autonomne regije; Srbi će uživati nacionalna prava, kao pojedinci i kolektivno kao narod, gdje god žive u Hrvatskoj. Pa i tako, to nije bilo prihvatljivo Tuđmanovoj H D Z koja je u srpskoj

87

autonomiji, pa ma kako blaga bila, gledala negaciju svog najvažnijeg cilja: osnutka hrvatske nacionalne države. Stoga Tuđman nije pričekao, kako mu je savjetovao Rašković. Njegova je vlada u lipnju, dva mjeseca nakon dolaska na vlast, uz minimalne konzultacije izvan vladajuće stranke, donijela nacrt Ustava. Na Raškovićevu je nesreću hrvatska država bila definirana kao suverena država hrvatskog naroda. Srbi nisu spomenuti. U komunizmu su bili konstitutivan narod Republike Hrvat­ ske. Sad su ih izbacili iz Ustava. Etnička će ekskluzivnost ući u temeljni zakon države. Bio je to težak udarac Raškoviću. Ojačao je poziciju srpskih nacionalista koji su bili mnogo radikalniji od njega, onih koji su zahtijevali teritorijalnu autonomiju i na posljetku secesiju od Hrvatske-

Vlo-ke-

Tuđman je okrivio Beograd da je krajiške £ rfee nahuškao na pobunu i njima manipulirao. U Raškoviću je vidio hotimično oruđe pobune koju je Milošević nadahnuo i poticao. U kolovozu je Rašković doživio konačno poniženje. Tuđmanov je ured, očito u pokušaju da Raškovića diskreditira među njegovim pristašama, dao tjedniku “Danas” stenogram jednog povjerljivog razgovora u kojem je Rašković rekao Tuđmanu da su Srbi “lud narod” i da on nema ništa zajedničkog s “komunistom Miloševićem”. Objavljeni je razgovor uništio Raškovićev ugled među Srbima. No, ako je Tuđman mislio da će rušenjem Raškovića uništiti krajišku pobunu, bila je to jedna od njegovih najvećih pogrešaka. Učinak je bio suprotan. Jer, dok su Rašković i Tuđman razgovarali u Zagrebu, Milan Babić je pripremao pravu pobunu Srba, ne “ustanak bez oružja” koji je zagovarao Rašković5, nego oružani ustanak opskrbljen i usmjeren iz Beograda, a s ciljem ne da Srbima osigura autonomiju u Hrvatskoj, nego da Srbe i zemlju na kojoj žive potpuno otkine od Hrvatske. Sad je Babić u krilu srpskog vodstva u Hrvatskoj napao Raškovića. Postao je drugi čovjek u hijerarhiji SDS-a i kninski načelnik. Počeo je graditi alternativnu bazu vlasti koristeći dijalog Raškovića i Tuđmana kako bi dobio na vremenu. U svibnju je osnovao zajednicu srpskih općina. Sve jedno po jedno, Babić je obišao područja sa srpskom većinom. Sredinom ljeta njegovoj su zajednici pristupile općine Obrovac, Dvor, Vojnić i Donji Lapac. No, nisu sva područja nastanjena Srbima bila za Babićevu pobunu. Mnoge je zanimao dijalog sa Zagrebom i nisu nimalo neprijateljski gledali na novu vlast. U tim mjestima Babić je silom nametnuo svoju vlast. U Korenici, na primjer, članovi SDP-a imali su većinu u mjesnoj skupštini. Nisu ušli u Babićevu zajednicu, nego su pozvali Tuđmanova ministra za lokalnu upravu, Slavka Degoriciju, da ih obiđe. Htjeli su razgovarati o ulaganjima i razvojnim planovima za turistički potencijal

88

Nacionalnog parka Plitvice, prekrasnog jezerskog područja koje je zbog neusporedivih slapova bilo jedna od najpopularnijih i najuspješnijih tu­ rističkih atrakcija Jugoslavije. Babić je sastanak spriječio tako što je prije Degoricijina dolaska poslao iz Knina četrdesetoricu naoružanih ljudi. Sljedećih je tjedana SDS održala u Korenici niz mitinga sve dok članovi SDP-a nisu svrgnuti s vlasti. Prema Babićevu priznanju, mjesno je vodstvo moralo biti smijenjeno tri puta dok SDS na posljetku nije preuzeo vlast u općini. Tako je stečen još jedan komad onoga što će Babić kasnije proglasiti nezavisnom Republikom Srpska Krajina. Srpski zahtjev za autonomijom dobivao je teritorijalno određenje.6 U srpnju je Babić završio drugu fazu svog vježbanja u izgradnji države. Htio je zajednicu srpskih općina pretvoriti u nacionalni entitet sazivanjem Srpske skupštine. “Time smo samoupravnu regiju koju smo utemeljili zajednicom općina”, rekao je on, “htjeli pretvoriti u auto­ nomnu regiju kako bismo očuvali suverena nacionalna prava [Srba].” Skupština se sastala 25. srpnjafš Raškovićem još nominalno na čelu, i najavila ono čime će početi otvoreno oružano neprijateljstvo između Hrvatske i krajiških Srba: kolovoški “referendum” o srpskoj suverenosti. ■v\

ia-tf-v ć\l+ i

i

x e . v\*. I j i .

Početkom srpnja Tuđman je prvi put ozbiljno pokazao koliko mu je iz ruku izmakla kontrola nad sporom s krajiškim Srbima. Milan Martić, kninski policijski inspektor i Babićev pouzdanik, pismeno je obavijestio savezno Ministarstvo unutarnjih poslova u Beogradu (zao­ bilazeći svoje zagrebačke šefove) da on i njegovi ljudi neće nositi nove odore hrvatske policije, a pogotovo omraženu šahovnicu koja Srbe pod­ sjeća na užase u NDH. Babićeva je SDS za vrijeme a i poslije izborne kampanje uporno podsjećala na strahovladu u Drugom svjetskom ratu. Po retorici SDS-a, ponovna pojava simbola nezavisne Hrvatske bila je siguran dokaz izranjanja i hrvatskog fašizma, a s njim i predispozicije za genocid nad Srbima. Tuđmanovo ustrajanje na šahovnici kao simbolu suverene Hrvatske i njegova neosjetljivost za legitimne strepnje Srba tjerali su vodu na mlin Babićeve stranke. SDS je, poticana iz Beograda, svjesno oživljavala sjećanja na četrdesete godine. .Tuđman, up^j^e dao jedno od najsnažnijih propagandnih sredstava. Martićevo je pismo izazvalo komičan interluaij - kako se tada činilo - u sve jačoj napetosti. Petog svibnja Tuđman je u Knin poslao tročlanu delegaciju da upokori pobunjene Srbe: hrvatskog ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, njegova zamjenika Pericu Jurića i Antu Bujasa, zapovjednika šibenske policije pod kojom je bila općina Knin. Ta trojka je u policijskoj postaji Knina održala sastanak s devedesetoricom kninskih policajaca koji su je primili sa šutljivim, ravnodušnim

89

neprijateljstvom. Srpski su policajci širom republike ostajali bez posla, a zamjenjivali su ih Hrvati u nespretnom nastojanju Tuđmanove vlade da ispravi nacionalnu neravnotežu u policiji gdje je im r in n bilo šezde­ set posto Srba, ali zapravo ih nije bilo više od dvadeset posto.7 Prvi je govorio Boljkovac. U Drugom svjetskom ratu bio je partizan ~ pa je donekle suosjećao sa Srbima. Pomirljivo je rekao da je spreman zaboraviti kršenje stege koju predstavlja ono pismo, dijalogom će se naći rješenje. No kninski policajci nisu tražili oprost jer nisu ni smatrali da su učinili nešto što bi im se trebalo oprostiti. Ništa nisu odgovorili. Boljkovac je ustvrdio da je pitanje novih nacionalnih simbola sporedne važnosti, a podsjetio ih je da je jedan od prvih koraka Tuđmanove vlasti bio da policiji povisi plaće. Sad neki u policiji zarađuju deset puta više nego pod komunizmom. Nato je Martić uzeo riječ. Fizički neugledan, nizak i debeo, kratkih, podrezanih brčića, po kojima bi, uz nabusitu oholost i kočopernu razmetljivost, u drugim prilikama zacijelo bio lakim predmetom poruge, kao nekog provincijskog Napoleončića iz gradića usred zabiti. Martić je rekao da ga vrijeđa ta posljednja Boljkovčeva izjava, jer to je pokušaj podmićivanja, pokušaj nagovaranja Srba neka svoje nacionalno dosto­ janstvo prodaju za veće plaće. “Gospodo”, nastavio je, ... zaboravili ste jednu činjenicu. Da, lijepo je dobro živjeti, uz dobru plaću, lijepu odjeću i dobar automobil. Ipak, postoji nešto što se novcem ne može kupiti. Ne može se kupiti naše srpsko dostojanstvo. Mi ćemo radije gladovati samo da budemo zajedno s našim srpskim narodom. Jest ćemo krumpir i komušinu, ali bit ćemo uz naš narod. Ostat ćemo ljudi. Onda je govorio Jurić. Bio je oštriji. Rekao im je da su počinili jedno od najtežih kaznenih djela protiv Ustava republike koja im daje plaće, što je neoprostivo. Snosit će posljedice. Nastao je urnebes. Jurić se sjeća: “Svi su skočili kao vragovi.” Boljkovac se uzrujao. Ispred poli­ cijske postaje okupilo se oko tisuću ljudi. Tri su posjetitelja bila u zamci. Zaboravili su razlog posjeta, sad im je bilo najpreče udaljiti se dok su cijeli. Opet se javio Boljkovac: “Gospodo.” Odgovora nije bilo. Za­ tim: “Prijatelji!” Opet ništa. Na posljetku je, u očaju, pribjegao izrazu koji se u novoj hrvatskoj nacionalističkoj političkoj kulturi nije koristio i rekao im je: “Drugovi!” Jurić tvrdi da se Boljkovac tad prestrašio. “Obećajmo im bilo što”, rekao je, “samo da se živi izvučemo. To su četnici! Ti ne znaš što to znači... Oni će nas objesiti!” Bio je to sramotan završetak posjeta koji je počeo u uvjerenju da će se podvrgnuti vlasti Zagreba skupina buntovnika na koje se još nije gledalo onako ozbiljno kao što je očigledno trebalo. Bio je to trijumf

90

Martića, pisca prkosnog pisma i neupitnog junaka dana. S krajem sas­ tanka preuzeo je vlast. Životi i sigurnost trojice posjetitelja bili su u njegovim rukama. Dokazao je da je dorastao prilikama, milostivo im je dao pratnju i osiguranje kroz svjetinu. To je bio posljednji put da službena delegacija iz Zagreba stupi nogom u Knin. Dio hrvatskog teri­ torija otet je hrvatskoj jurisdikciji. Uslijedit će mnogo više.

Stvari su se toliko zahuktavale da je i Jovan Opačić, čije je srpsko kulturno društvo preraslo u pokret, i koji je prije nepune godine dana izdržao tri mjeseca zatvora kao opasni radikalni nacionalist, izjavio da se zgraža nad smjerom kojim je krenuo Babić. U svibnjtf/je Opačić poslao “vrlo dramatično” pismo Raškoviću moleći ga da nikako ne odobri imenovanje Babića za kninskog gradonačelnika, jer da je on izraziti tip koji “patološki žudi za vlasti”.8 No Rašković je politički već bio na zalazu. Sve više odbacujući Raškovićev nedjelotvoran i maglovit pojam “kul­ turne autonomije”, Milan Babić je u Beogradu stekao prijatelje. Na Miloševićevu uputu, sastao se 12. kolovoza s Borisavom Jovićem, pred­ stavnikom Srbije u Predsjedništvu Jugoslavije, koji je tada bio predsjednik Predsjedništva.9 Tu je bio i Petar Gračanin, savezni ministar unutarnjih poslova.10 Babić je od njih tražio jamstva: prvo, da se hrvatski stijeg nikad neće viti iznad Knina “jer su pod tim stijegom ubijani naši očevi, naši djedovi i naš narod”; drugo, da onamo ne puste hrvatsku policiju; i treće, da srpski policajci u Hrvatskoj nikad ne budu prisiljeni nositi crne odore.11 Sutradan je Gračanin telefonski bahato korio Boljkovca, Tuđmanova ministra unutarnjih poslova, i rekao neka ne pokušava preuzeti vlast nad kninskom policijskom postajom i nametnuti ondje nove ljude, lo­ jalne Zagrebu. Miloševićevi su ljudi otvoreno izabrali stranu u sukobu. Milan Babić vratio se u Knin siguran da je dobio zeleno svjetlo za stvaranje srpske države u Hrvatskoj.

Sedamnaestog kolovoza, dva dana prije zakazanog “referenduma” o srpskoj autonomiji, Knin se probudio u kolopletu mahnitih glasina. Hrvatska je referendum proglasila nelegalnim i želi ga spriječiti.12 Sad će jednom zauvijek obračunati s Kninom. Hrvatska je prvi put pribjegla sili protiv krajiških Srba, ali bez uspjeha. Tog jutra načelnik susjednog Obrovca je izbezumljeno uputio Babiću faksom poruku da će se u Knin spustiti hrvatska policijska postrojba. Hrvatsko je Ministarstvo unutarnjih poslova poslalo tri kolone polici­

91

jskih vozila - iz Zadra, Šibenika i Karlovca - kako bi ostvarilo Tuđmanovo obećanje da će ugušiti kninsku pobunu. U poruci se upozoravalo da je razoružana policijska postaja u obližnjem Benkovcu, u kojem su, kao i u Kninu, Srbi bili u većini. Sličan pokušaj u Obrovcu nije uspio, jer je ondje srpska policija dan prije podijelila narodu oružje. Ministarstvo unutarnjih poslova Hrvatske je za cijelu republiku imalo ukupno deset oklopnih transportera, a sad ih je ovamo poslalo sedam. Bila je to najveća demonstracija sile koju su Hrvati mogli skupiti. Istodobno su iz Zagreba prema Kninu uzletjela tri helikoptera Mi­ nistarstva unutarnjih poslova s policajcima iz pričuve. Mlažnjaci JNA, poslani po izravnoj zapovijedi Glavnog stožera u Beogradu, presreli su helikoptere i nisko ih nadlijetali. U prvom je helikopteru bio Perica Jurić, zamjenik ministra unutarnjih poslova: Struja iz mlažnjaka bacila nas je prema tlu. Jedva smo se zadržali u zraku. Onda su nam blokirali radio-veze, pa nismo mogli ni međusobno komunicirati. Nakon nekoliko minuta javio nam se pilot MIG-a s vrlo kratkim nalogom: ili ćemo se vratiti ravno u Zagreb ili će nas srušiti. Imali smo minutu vremena. Tako je lakrdijom završio helikopterski napad, a savezne su vlasti mogle posve uvjerljivo tvrditi da su let presrele samo zato što su heli­ kopteri, namjerno ili se bar tako činilo, skrenuli s najavljene rute.13 U Kninu se sastao Babićev Odbor za obranu. Srpski je Radio-Knin cijelo popodne grozničavo izvještao o događajima u Obrovcu i Ben­ kovcu. Obrovački je načelnik pozvao JNA da spriječi upad hrvatske policije. Pred večer je Radio-Knin objavio da je Babić proglasio “stanje pune pripravnosti”. Zatvorene su trgovine i uredi. Ulice su bile pune ljudi. Radio-Beograd je izvijestio: “Narod traži oružje, i dobiva ga.” Sad se Martić, junak prošlomjesečnog obračuna s Tuđmanovim mini­ strom unutarnjih poslova, učvrstio kao šef policije i naredio svojim ljudima neka prijeđu u akciju. Doslovce sam preuzeo policijsku postaju, policajcima sam naredio neka uzmu svoje puške. Provalili smo u skladište u kojem je bilo drugo policijsko oružje i podijelili smo ga narodu. Kninski je radio sat poslije objavio da je Babić proglasio “ratno stanje” u regiji. Bilo je kaosa i panike. Ljudi su bježali u brda i šume izvan grada, uvjereni da se spašavaju od hrvatskog oružanog napada. Pravoslavne crkve zvonjavom su dizale ljude na uzbunu. Tulile su sirene za zračnu uzbunu. Beogradski su mediji objavili vijest da je JNA izašla na kninske ulice i zauzela javne zgrade, među ostalima željeznički kolodvor i poštu. Blokirane su ceste, prekinute telefonske veze.14

92

Babića nigdje nije bilo, samo se povremeno telefonski javljao Radio-Kninu, ali nije otkrivao gdje je. I on je pobjegao. Bilo je bjesomučne razmjene telefonskih poziva između Zagreba i Beograda, između dva nacionalna vodstva koja su se otvoreno mrzila. Josip Boljkovac, hrvatski ministar unutarnjih poslova, telefonirao je svom saveznom kolegi Petru Gračaninu. Hrvati su optužili savezne vlasti da se služe Armijom kako bi spriječile funkcioniranje legalnih organa reda Republike Hrvatske. Savezne vlasti i Beograd optužili su Hrvatsku za genocidni napad na krajiške Srbe. Obje su strane znale da se sve više približavaju rubu građanskog rata, a svaka se strana ponašala kao da joj je važnije opravdati se i dokazati da je ona oštećena stranka, nego izbjeći ponor. Kad se helikoptersko pojačanje moralo vratiti, postrojbe hrvatske policije nisu nastavile prema Kninu. Poslije je hrvatski ministar unu­ tarnjih poslova tvrdio da se policija povukla kako bi se izbjeglo krvoproliće. Srpsko vodstvo, kako u Kninu tako i u Beogradu (sve više pjevajući u skladu) tvrdilo je kako su oklopne kolone odbijene spontanom pobunom srpskog naroda koji je pokupio oružje iz poli­ cijskih postaja u Benkovcu i Kninu i blokirao ceste rušeći stabla. Hrvati su događaje od 17. kolovoza podrugljivo nazvali “balvan revolucijom”. To je i bila revolucija. Onog istog trena kad je Babić primio teleks srpskog obrovačkog načelnika koji je tražio vojnu pomoć, diskreditirani je vođa SDS-a Jovan Rašković došao u kninsku općinsku zgradu. Pozvao je Babića neka odmah s njim pođe u Benkovac i umiri ljude. Zgražao se kako se sve to brzo događa, bio je protiv primjene oružja. Predlagao je da legnu ispred vozila hrvatske policije. Babić mu je odgovorio da nema vremena za sastančenja i miran prosvjed; došlo je vrijeme da se Srbi brane. “Rašković je ostao bez riječi”, kaže Babić. Nije znao što bi. Došao je jedan moj suradnik, Dušan Orlović, radio je u mojoj policiji, i rekao mi da se [hrvatski specijalci] približavaju ličkom cestom. Rekao sam mu: “Zaustavi ih. ” Otišao je. Tako su po­ dignute prve barikade. Poslije je Babić poricao da je proglasio “ratno stanje”. JNA je porekla da su njezine postrojbe izašle na ulice, ali nije porekla da su ipak viđene. Kasno navečer je zapovjednik garnizona dao nevjero­ jatnu i s obzirom na okolnosti gotovo smiješnu izjavu: Najodgovornije tvrdim da vojska nije izašla na ulice, i da ranije vijesti koje se toga tiču, ne odgovaraju istini. A za uzbunu koja je nastala u Kninu u izjavi se dalje objašnjava da ju je...

93

... možda izazvao odlazak oko dvjesta vojnika na odmor. Kako je vlak kasnio, morali su se zadržavati na kolodvoru i u neposrednoj blizini dok su ga čekali. Nema sumnje da su krajiški Srbi uživali moralnu potporu i političko vodstvo beogradskog režima. Također je jasno, zbog količine oružja koje su imali kad su iduće godine izbila neprijateljstva, da je bio proveden program potajnog naoružavanja; i da su pojedinci u JNA i Ministarstvu unutarnjih poslova Jugoslavije angažirani u krijumčarenju oružja uz prešutno službeno odobrenje. No, nema dokaza da je JNA kao-vojska pružila aktivnu potporu pobunjenicima već u kolovozu 1990. To će doći poslije. Za sad je na čelu JNA još bio stari politizirani komunistički kadar. Babić je bio toplo dočekan u Beogradu i dobio neodređena uvjeravanja, ali još ni on ni Martić nisu potpuno vjerovali JNA. Čak je i Tuđman žurno izrazio zadovoljstvo zbog ponašanja JNA. Kasnije te večeri u televizijskom obraćanju naciji rekao je: “Armija ne sudjeluje i neće sudjelovati u destabilizaciji Hrvatske.” Ipak se dogodila svojevrsna revolucija. Hrvatska je prvi put pribjegla sili, ili bar demonstraciji sile, kako bi pokušala nametnuti svoju volju pobunjenim regijama. I bila je spriječena. Kninska je regija podigla barikade. Neprobojni se zastor spustio nad Hrvatskom i odrezao po­ dručja pod kontrolom SDS-a od ostatka republike. Krajiški su se Srbi još više zavukli pod skute Beograda i pod vlast Slobodana Miloševića. Babićev je zametak “države u državi” prvi put dobio određenu granicu koja će se braniti, a uskoro i širiti još dublje u teritorij Hrvatske. Rat u Hrvatskoj, koji će se proširiti mnogo dalje od granica te republike, počeo je bez ijednog hica.1

1) HOS, militantna postrojba ekstremne nacionalističke Hrvatske stranke prava (HSP), politički sljedbenik Pavelićevih ustaša, imala je crne odore u znak svjesnog podsjećanja na 1941. 2) Izreka srpskog nacionalističkog pjesnika Matije Bečkovića, Književne novine, Beograd, 15. rujna 1989. str. 3. 3) Srpski su nacionalisti tvrdili da im se nameće latinica, ali u Kninu, gdje su sada službeni natpisi samo na ćirilici, pojavljuju se graffiti uglavnom na latinici. 4) Rašković je, slomljen i razočaran, umro u Beogradu u srpnju 1992. 5) Thompson, Forging War (Čl. 19, London 1994), str. 157. 6) Degoricija je posjetio i područja koja su već bila pod vlašću SDS-a. U ljeto 1990. došao je u Lapac gdje je načelnik bio radikalni srpski nacionalist David Rastović, jedan od Babićevih najbližih suradnika. Degoricija je govorio na javnom zboru. Govorio je i Rastović, zahtijevao je priznanje ćirilice, srpskog jezika i posebnih srpskih škola. Degoricija se sjeća da se okupilo sto-

94

tinjak ljudi. “U jednom trenu rekao sam: ’Dobro, ako vam je to toliko važno, možemo maknuti sve latinične prometne natpise i zamijeniti ih ćirilskim, ali kako ćemo zaposliti ljude, kako zamišljaš gospodarstvo.’ A on je odgovorio: ’Hranit ćemo se lišćem, past ćemo travu, ali bit ćemo Srbi!’ Rekao sam: ’Do­ bro, Davide, to ti je doista jaka ekonomska politika!’ pa su se svi nasmijali." (Razgovor s Degoricijom, svibanj 1994). 7) Srbi su oduvijek bili nerazmjerno zastupljeni u hrvatskoj policiji, državnoj službi sigurnosti, kao i u časničkom kadru JNA. Povijesno su bili siromašniji i ruralniji od Hrvata, ovisniji o državnom zaposlenju i oružanoj službi, pogotovo u Krajini gdje su Srbi naseljeni s izričitom svrhom da brane i čuvaju granicu Austro-Ugarske Monarhije. (V. 8. poglavlje ove knjige “Iza­ brali ste rat”.) 8) Prema Opačiću, Rašković nije poslušao njegov savjet. 9) Poslije Titove smrti na čelu rotirajućeg Predsjedništva smjenjivali su se predstavnici republika s jednogodišnjim mandatom. Borisav Jović je 15. svibnja 1990. nakon Janeza Drnovšeka postao predsjednik Predsjedništva, a Hrvat Stipe Mesić potpredsjednik. 10) Nagađa se da li se Babić već tad osobno sastao s Miloševićem. Nema dokaza da jest. Babić tvrdi da je predsjednika Srbije prvi put sreo u prosincu 1991. Čini se vjerojatnim da je Milošević, koji se još osobno distancirao od pobunjenih Srba, Joviću povjerio odnose s njima, ne hoteći se javno vezati s Babićem. Za Miloševića je tipično da se nikad ne vezuje ni za koga i ni za što (bar ne javno) sve dok ne mora. 11) Hrvatska nikad nije predlagala crne odore za policiju. Nametanja ko­ jima su se protivili Martić i Babić, više su bila umišljena nego stvarna. Zapravo su bila namjerno smišljena da bi se našao izgovor za dizanje oružane pobune. 12) “Referendum” je organizirala SDS i nije imao nikakve zakonske os­ nove kod zagrebačke vlasti. Bio je namijenjen samo Srbima. Nije bilo ograničenja prebivališta, mogli su glasovati svi Srbi bilo da su rođeni ili nas­ tanjeni u Krajini. I nije bilo postavljeno nikakvo određeno pitanje: na listiću je samo pisalo: “Glasaj da odlučiš o srpskoj autonomiji: za/protiv.” 13) Poslije će Jurić poricati da su helikopteri išli na Knin. Tvrdit će da su trebali biti samo izazov JNA, da bi se javno pokazalo kako će u sporu JNA stati na stranu krajiških Srba. Drugi, među njima i Manolić, tvrde da su helikopteri krenuli u Knin u sklopu snaga koje će zauzeti tamošnju polici­ jsku postaju. 14) Tanjug, 17. kolovoza 1990.

95

8

.

ODABRALI STE RAT Naoružavanje Slovenije i Hrvatske Travanj 1990. - siječanj 1991.

Vojska nije gubila vrijeme. Udarila je istog dana kad je u Sloveniji na vlast došla nova koalicijska vlada. Neposredni cilj bila su joj skladišta oružja slovenske i hrvatske teritorijalne obrane. TO je bila utjelovljenje središnjeg načela jugoslavenske teorije obrane, a to je da se tuđu in­ vaziju može odvratiti golemom civilnom vojskom koja će ustati u gerilski rat kojim će otežati i na posljetku onemogućiti okupaciju. To je bila civilna vojska u pripravnosti, koja se temelji na načelu da će se dići svi građani. Ali TO nije bila odgovorna JNA, nego republikama,1 a to je, s obzirom na političku boju novih vlada u Sloveniji i Hrvatskoj, postalo opasno. To nikad nije bio problem pod monopolnom vladavinom SKJ, ali se, tijekom priprema za višestranačke izbore u Sloveniji i Hrvatskoj, vrhovno zapovjedništvo JNA počelo pribojavati da će TO dobiti sva obilježja posebnih republičkih vojski u službi potencijalno secesionističkih vlada. JNA je bila komunistička vojska, neodvojiva od ideologije na kojoj je utemeljena. U obilju parola Titove Jugoslavije, JNA je stupala uz poklik “Armija je rođena u revoluciji!”. Tako je i dalje bilo, generali su čvrsto vjerovali da se slom komunizma po Istočnoj Europi neće proširiti na Jugoslaviju. Tvrdili su kako je njihova komunistička revolu­ cija samosvojna, nije nametnuta narodu. Dapače, mislili su da će se komunizam vratiti u bivše zemlje Varšavskog pakta. Kad bi u Jugoslaviji

96

pao komunizam, s njim bi pao i dotad nedodirljiv položaj JNA u društvu, a i povlastice koje su časnici uživali. Višestranačje nije samo ugrožavalo položaj komunističke JNA, nego je postalo i prijetnja sigur­ nosti države. Šesnaestog svibnja, dva dana nakon preuzimanja dužnosti nove slovenske vlade, JNA je počela razoružavati slovensku TO. Nova vlada nije o tome obaviještena. Novi ministar obrane, Janez Janša, bio je uostalom onaj isti čovjek kojega su prije dvije godine jugoslavenski organi zatvorili zbog objavljivanja vojnih tajna. Slovenski predsjednik Milan Kučan tvrdio je da je tek neslužbeno čuo za masovnu zapljenu oružja. Javio mi je jesenički načelnik kako od njega zahtijevaju da preda oružje. To mi je javio i načelnik Slovengradeca. Odmah sam potražio generala Hočevara, zapovjednika slovenske TO. Objasnio mi je da oružje iz Drugog svjetskog rata zamjenjuju novim. Bio sam zadovoljan. Nisam imao razloga da mu ne vjerujem, ali sutradan ujutro stigle su poruke iz mnogih općina da nije samo to, nego da moraju predati sve oružje. Opet sam nazvao generala Hočevara. Odgovorio je kako mu je naređeno da isprazni skladišta TO, a ima nalog iz Beograda da to krije od slovenskog čelništva. Kučan je naredio TO neka više ne predaje oružje, pa je pojačano policijsko osiguranje u skladištima oružja TO. No, Janša tvrdi da je dotad Slovenija već izgubila sedamdeset posto svog uskladištenog oružja. Došlo je do prekida u razoružavanju. Nastala je pat-pozicija između JNA i snage koja će se u godinu dana pretvoriti u slovensku nacionalnu vojsku. Spor Slovenije i jugoslavenskih saveznih institucija poprimio je vojnu dimenziju.2 Kriza je pojačala raskol u slovenskoj vladi koja je inače bila široka i nesklapna koalicija stranaka ujedinjenih samo željom za većom autonomijom Slovenije. Janša je postojeću strukturu TO htio iskoristiti kao osnovu na kojoj bi sagradio oružane snage neovisne od JNA. Kučan je bio oprezniji, nije htio Sloveniju upustiti u tajno i ilegalno nabavljanje i krijumčarenje oružja. Odnosi između Janše i Kučana su ohladnjeli3 nakon što je Janša zatvoren; Kučan je bio na čelu SK Slovenije prilikom pokušaja gušenja “Slovenskog proljeća”. A sad, Janša nije vjerovao Kučanu. “Razoružanje TO pokazalo nam je”, rekao je on, “da će Kučan biti premekan, da će prihvatiti sve što mora, da će čekati i zaostati.” Janša je računao da bi TO - snaga koja okuplja 70.000 ljudi - sad imala oružja za manje od deset tisuća. Manjak je trebalo nadoknaditi. Kao ministar obrane, Janša je pokrenuo plan da se u inozemstvu kupi oružje i u malim količinama prokrijumčari u Sloveniju.

97

U tajnim operacijama sudjelovao je Igor Bavčar, slovenski ministar unutarnjih poslova: Na to smo mislili prije izbora. Znali smo, kad dođemo u ministarstvo, nećemo znati kome ćemo vjerovati, pa ćemo morati stvoriti neku novu organizaciju koja će biti potpuno pod našim zapovjedništvom. U tri mjeseca stvorili smo vojsku od dvadeset tisuća naoružanih ljudi, a da to JNA nije znala. Slovenci su isprva nabavljali samo lako oružje, i to u malim količinama. U rujnu je JNA pojačala kampanju protiv teritorijalnih obrana. Savezni ministar obrane Veljko Kadijević objavio je da neće biti republičkih vojnih operacija i postrojba koje nisu pod nadzorom JNA. Slovenija je nato maknula zapovjednika svoje TO koji je iskazivao odanost Beogradu. JNA je 4. listopada zauzela glavni ljubljanski stožer TO. Obračun s JNA ujedinio je Kučanovu vladu koja prije nije bila spremna odobriti novac za projekt iza kojeg se krio Janšin plan o nabavi oružja. Kučan je sad doznao za Janšin plan i odobrio ga. Samo je pet-šest najviših dužnosnika znalo za taj projekt. U prosincu je stiglo prvo protutenkovsko oružje - ručni raketni bacači Ambrust. Smješteni su u vojarnicu Kočevska Reka i povjereni slovenskim specijalnim pos­ trojbama koje su tada nastajale. Potkraj mjeseca trebao se održati referendum o suverenosti. Jačalo je raspoloženje protiv federacije. Janša i njegov zamjenik Jelko Kacin odlučili su igrati na prkos i demonstraciju snage. Slovenija će objaviti da je naoružana i spremna odbiti svaki pokušaj JNA da dira u novu demokraciju. Kacin je policijskim helikopterom odletio u Kočevsku Reku. Čekao ga je snimatelj slovenske televizije. Ondje su Slovenci ispalili dvije-tri rakete Ambrust na stari tenk. Poslije dva dana film je prikazan na slovenskoj televiziji. Slovenci su dizali ulog.

Tako je Slovenija, ne po posljednji put, utrla put ostavljajući za sobom Hrvatsku koja se muči da je stigne. Razoružavanje hrvatske TO obavljeno je brzo i učinkovito. Nova vlada nije, osim policije, imala nikakvih oružanih snaga koje bi mogle djelovati neovisno o JNA. Prema Stipi Mesiću, tadašnjem predstavniku Hrvatske u saveznom Pred­ sjedništvu, Hrvatska je imala tek petnaest tisuća pušaka, a sve u ruka­ ma civilne policije, samo jedan oklopni transporter4 i nikakvo teško oružje. Budući da je TO bila razoružana, Hrvatska je odlučila svoju policiju pretvoriti u vojsku. Postavljao se dvostruki cilj: policiju nije samo trebalo

98

naoružati nego i desrbizirati. Srbi su oduvijek bili nesrazmjerno zas­ tupljeni u službi državne sigurnosti i časničkom kadru JNA, na ogor­ čenje mnogih Hrvata koji su u toj neravnoteži vidjeli srpsku hegemoniju. Odjednom je naglo prestala karijera tisuća Srba diljem Hrvatske. Bili su maknuti, degradirani ili otpušteni. Istodobno je Ministarstvo unu­ tarnjih poslova, u težnji za izgradnjom nacionalne države hrvatskog naroda i za hrvatski narod, novačilo u redarstvo mlade Hrvate. Tisuće su se odazvale, a mnogi su među njima bili mladi gorljivi nacionalisti koji su se javili na veliki izazov, na Tuđmanov još neizrečeni poziv na oružje. Na brzinu su osposobljavani i promaknuti na položaje za koje nisu bili ni po dobi ni po iskustvu. Beograd je optužio Zagreb da je unovačio pedeset tisuća pričuvnih redarstvenika uz one koji su već primljeni u redovit sastav. Novačenje je prošlo u ozračju nacionalne ekskluzivnosti i nesnošljivosti u policiji. Time bi se moglo, bar djelomice, objasniti zašto su toliki srpski policajci i civili, koje se inače moglo nagovoriti da žive u neovisnoj Hrvatskoj, pristupili ustanicima kad je godinu dana kasnije ozbiljno počeo rat. Hrvatskom ministru obrane Martinu Špegelju povjeren je zadatak naoružavanja nove policije, ili Zbora narodne garde, kako će se pre­ imenovati. Špegelj, krupan čovjek seljačkog podrijetla, s grubim licem okorjela pilca, imao je za sobom uglednu vojnu karijeru. Bio je u mi­ rovini, a nekoć se isticao kao jedan od najviših hrvatskih časnika u JNA i zapovjednik Pete vojne oblasti koja je obuhvaćala cijelu Sloveniju, veći dio Hrvatske i sjevernu Bosnu. Nadalje, bio je nesumnjivo odan pristaša suverenosti Hrvatske: u travnju je bio javno napao JNA koja je, prema njegovu mišljenju, nelegalno razoružala TO. Taj spoj vojnog iskustva i zdrave nacionalne prošlosti učinili su ga u Tuđmanovim očima idealnim kandidatom za izgradnju mlade hrvatske obrambene snage. Špegelj se pokazao radikalnijim nego što je Tuđman očekivao. Tajno je putovao zemljom i u svakoj vojarnici JNA okupljao pouzdane hrvat­ ske časnike koji su tvorili alternativnu zapovjednu strukturu spremnu za dan kad počne sukob s Beogradom. Stvorio je mrežu seoskih ophod­ nja, naoružao hrvatske civile i vježbao ih da organiziraju obranu u svakoj općini. Organizirao je krijumčarenje oružja koje je zasjenilo ono u Sloveniji. Uz pomoć hrvatskih nacionalista u inozemstvu kupovao je i uvozio oružje. Ono je stizalo trajektima, kamionima i, u bezbrojnim malim pošiljkama, privatnim automobilima, metodom koju su upućeni zvali “mravićem na četiri kotača”. Hrvatska se naoružavala, a kontraobavještajna služba JNA (KOS) je to motrila. U prosincu je Špegelj prosudio da je Hrvatska dovoljno naoružana i organizirana da se jedanput zauvijek sučeli s moćnom JNA. U jednom intervjuu u Beogradu je general Kadijević - koji je već bio optužio

99

Tuđmana da raspiruje vatru iz 1941, da obnavlja fašizam i genocid protiv Srba - žestoko napao Hrvatsku i prvi put izričito zaprijetio upo­ rabom sile u razoružavanju hrvatskog redarstva.5 Izjavio je da se stanje u Jugoslaviji “drastično pogoršava” i da je sad moguć građanski rat: Najveća opasnost za cjelovitost i sigurnost zemlje dolazi od intenzivnog rada na stvaranju čistih nacionalnih vojski. To vodi zemlju sve bliže ponoru bratoubilačkog rata. Jugoslavija ne može i neće postati drugi Libanon. Sve oružane postrojbe izvan JNA bit će razoružane, a oni koji su ih ustrojili odgovarat će pred zakonom. Budući da je to prema zakonu i Ustavu u nadležnosti oružanih snaga, neće biti pregovora ni kompromisa. Oni koji se silom opru Armiji, bit će spriječeni silom. U Zagrebu su Kadijevićeve riječi shvaćene kao signal predstojećeg vojnog udara. General Špegelj je iznio svoj tajni plan na sastanku hrvatskog Vijeća obrane koje ga je slušalo u nevjerici i očitoj nervozi. Obrazložio je kako je JNA preslaba za rat kojim prijeti Kadijević. JNA je sastavljena, rekao je, od novaka, osamnaesto i devetnaestogodišnjaka, većinom nesrba, koji neće biti spremni za borbu. Hrvatska bi policija morala opsjedati vojarnice JNA u Hrvatskoj i prekinuti im dotok hrane, vode, struje i telefonske veze. Prema pravilima JNA, garnizoni su fizički od­ vojeni od logistike o kojoj ovise. Ako im se na dulje vrijeme presiječe veza, garnizoni će se raspasti sami od sebe. Onda bi se časnike i vojnike u njima moglo pozvati da bilo skupno ili pojedinačno prijeđu u nove oružane snage Republike Hrvatske. Htio sam stjerati JNA do zida i reći: “Želite li posegnuti za oružjem, bit će odmah rat!” Da smo tada razoružali JNA, dobili bismo tri tisuće komada topničkog oružja, tisuću tenkova, streljiva za dvogodišnje ra­ tovanje i sedam stotina tisuća komada lakog oružja. S takvom promjenom snage, rata vjerojatno ne bi ni bilo. Tuđman se zaprepastio. Svi su šutjeli u nevjerici. Nitko nije prihvatio Špegeljev plan. Tuđman ga je smjesta odbio: Bilo mi je jasno da bi to značilo političko samoubojstvo demokratske Hrvatske. Tada nismo imali mogućnosti da razoružamo JNA, ni mogućnosti da ugušimo kninsku pobunu. Da smo prihvatili taj plan, svijet bi nas osudio kao nezakonite secesioniste koji žele srušiti ustavni sustav. Politički i diplomatski razlozi nadjačali su vojne. A Špegelj je sma­ trao da je Tuđman naivan.

100

Špegelj je i predobro poznavao JNA da bi mislio kako njegove nabavke oružja prolaze nezapaženo. Znao je kako je vojna mašinerija u kojoj je nekad radio puna ljudi lojalnih ideji jedinstvene Jugoslavije, a neprijateljski raspoloženih prema Tuđmanovoj sve više secesionističkoj vladi. Špegelj je znao da je okružen špijunima, samo nije znao koji su. Početkom listopada 1990. pukovnik Vladimir Jagar, časnik JNA u Virovitici, blizu mađarske granice, kontaktirao je kontraobavještajnu službu JNA. Izvijestio je kako ga je Špegelj pokušao pridobiti za tajnu mrežu hrvatskih agenata koji nabavljaju oružje hrvatskoj sve brojnijoj policijskoj pričuvi. Pukovnik Aleksandar Vasiljević iz kontraobavještajne službe JNA provjerio je Jagara, sina Špegeljeva dobra prijatelja. Jagar i Špegelj bili su iz istog sela. Jagaru je rano umrla majka pa je rastao kao član Špegeljeve obitelji, Špegelj ga je volio i vjerovao mu kao rođenu sinu. Zato će ga Jagarova izdaja teško pogoditi. Vasiljević je nakon dva dana uzeo Jagara za agenta. Istodobno su izvori JNA iz Austrije javili Vasiljeviću da će se dvade­ set tisuća kalašnjikova isporučiti preko mađarske granice na prijelazu kod Virovitice između osmog i jedanaestog listopada. Vasiljević je uveo strog nadzor na tom području. Operacija je bila tako delikatna da ju je osobno vodio. Omelo ga je vrijeme: Bila je maglovita, užasno maglovita noć. Vidjeli smo kako iz Mađar­ ske dolaze dva kamiona, s registarskim tablicama za koje su nam do­ javili. Istodobno su onamo doveli trideset policijskih specijalaca, i vozila su bila osigurana jakom pratnjom, s jednim policijskim kolima na čelu kolone, i drugim iza drugog kamiona. Područje je vrvjelo hrvatskim policajcima, bilo ih je dvjesto ili tristo, prosudio je Vasiljević. Zaprepastio se vidjevši među njima i četiri-pet najviših dužnosnika republičke službe sigurnosti. Jugoslavenski carinici nisu pregledali kamione,6 koji odoše dalje s pratnjom, jednim policij­ skim vozilom sprijeda i drugim straga, te nestadoše u magli. Vasiljević je sutradan uputio Jagara neka zatraži hitan sastanak sa Špegeljem. Jagar je telefonirao starom obiteljskom prijatelju da ima neki podatak koji mu ne može reći preko telefona. Špegelj ga je pozvao k sebi kući u Zagreb. Kad je Jagar stigao, Špegelj mu je otvorio s pištoljem u ruci i dao mu znak da mu stan prisluškuju. Ondje je bio i Josip Boljkovac, hrvatski ministar unutarnjih poslova, odgovoran za hrvatsko redarstvo i za novačenje. Unezvjereno je Jagaru mahao ru­ kama neka ne govori. Jagaru su se obojica činila akutno paranoična, na prstima su išli po kući i u tišini samo micali usnama. Na posljetku

101

su otišli Boljkovčevim automobilom i počeli otvoreno razgovarati. Jagar je imao skriveni kasetofon kojim je snimao taj razgovor. Vasiljević je Jagara bio uputio neka potiče Špegelja da što više go­ vori o krijumčarenju oružja i neka iznese pojedinosti o mreži koja raspačava oružje. Vasiljevića je zanimalo gdje su paravojne snage, tko ih vodi, gdje je skriveno oružje. Trebao je doznati sve potankosti o operaciji kako bi planirao akciju JNA protiv nje. Jagar je imao delikatan i opasan zadatak: izmamiti iz Špegelja po­ datke, a pri tome ne izazvati sumnje. Izvrsno je to obavio. Vasiljević je u sljedećih mjesec i pol dana dobio od njega više od stotinu sati snimaka na audiokaseti, pa i materijal po kojem se čini da Špegelj opisuje tajne “odrede za likvidaciju” čija bi zadaća bila da ubijaju više srpske časnike i otimaju njihove obitelji.7 Upitno je samo postojanje takvog plana, ali je zasad Vasiljeviću bilo važno da ima dovoljno snim­ ljene građe za stvaranje uvjerljivog i zapanjujućeg zapleta. Vasiljević i Jagar pošli su još dalje. U Jagarovu su kuću sakrili videokameru. Špegelj je sniman dok je pokušavao nagovoriti jednog Jagarova kolegu da pristupi tajnoj časničkoj mreži. Špegelj je znao da ga prate. Bio je gotovo siguran da ga prisluškuju, ali nije posumnjao u svog mladog, povjerljivog prijatelja. Vasiljević je cijelo vrijeme izvještavao saveznog ministra obrane. Prve audiovrpce Kadijević je poslušao početkom listopada, a početkom prosinca podnio je izvješće saveznom Predsjedništvu, vrhovnom zapovjedniku JNA. U Predsjedništvu je bio Stipe Mesić, koji je po Kadijevićevu izvješću bio izravno umiješan u krijumčarenje oružja.8 Kadijevićevo je izvješće bilo označeno kao “strogo povjerljivo”. Optužbe upućene Hrvatskoj otkrile su u kojoj se mjeri JNA infiltrirala u program tajne nabave oružja. Hrvatska je optužena za uvoz oružja iz skladišta u Mađarskoj pod krinkom zagrebačke uvozno-izvozne tvrtke “Astre”. Izravno su optuženi Špegelj, Boljkovac i drugi članovi Tuđmanove vlade, s dovoljnim razlozima da se hitno uhite i gone prema saveznom zakonu. Potanko je opisano stvaranje paravojne snage naoružanog krila Tuđmanove vladajuće stranke, HDZ. JNA je otkrila i Špegeljev plan opsjedanja i onesposobljavanja vojarnica JNA u Hrvat­ skoj. Međutim, stajalo je u tom dokumentu, iako ima dovoljno dokaza za uhićenje i gonjenje vođa planiranog ustanka, političke bi posljedice bile preteške. Zato je Kadijević preporučivao saveznom Predsjedništvu neka naredi razoružavanje svih paravojnih postrojba. Samo će se tako, rekao je, izbjeći građanski rat.

102

Sjednica saveznog Predsjedništva, na kojoj se trebalo suočiti s Mesićem, održana je devetog siječnja. Atmosfera je bila naelektrizirana. I hrvatsko redarstvo i JNA bili su u stanju pripravnosti, u razdraženom, nesigurnom očekivanju, oboje svjesno da je Hrvatska sad već prepuna oružja, utajenog ili ukradenog iz skladišta JNA, ili prokrijumčarenog preko hrvatsko-mađarske granice. Zagreb je kipio glasinama o pred­ stojećem vojnom udaru. U ozračju izrazitog uzajamnog nepovjerenja, Jović je iznio optužbe iz Kadijevićeva dokumenta i predložio da se JNA dadnu slobodne ruke. Treba razoružati paravojne postrojbe, po potrebi i silom. Na Jovićevo iznenađenje i ogorčenje, usprotivio se bosanski delegat Bogić Bogićević. Rezolucija nije dobila pet glasova koliko je prema Ustavu trebalo. Postignut je kompromis. Paravojne snage dobit će deset dana da se dobrovoljno razoružaju. Za to je postignuta potrebna većina, a protiv su glasovali samo Mesić i Slovenac Drnovšek. Ali je Mesić uspio u rezoluciju umetnuti riječ “ilegalne”. To je bila kvaka koja će Hrvatskoj omogućiti da ne primijeni odluku Pred­ sjedništva. Mesić se u Zagreb vratio znajući da Hrvatska uopće ne kani razoružati redarstvo ni pričuvu koju je Špegelj okupio i naoružao u tih pola godine. Hrvatska se odlučila na desetodnevno nadmudrivanje s JNA, tvrdeći da su Srbi u Krajini jedine “ilegalne” paravojne snage u Hrvatskoj. Proteklo je sedam dana a nikakvo oružje nije predano. Onda se 17. siječnja Warren Zimmermann, veleposlanik SAD u Jugoslaviji, sas­ tao s Jovićem i rekao mu da SAD neće prihvatiti nikakvu uporabu sile. Mirovnim se pregovorima mora naći demokratsko rješenje. JNA ne smije služiti za hvatanje paravojnih snaga. Jović je bjesnio. To dokazuje, rekao je Zimmermannu, da su SAD u dosluhu s Njemačkom u njenoj uroti da proširi svoj utjecaj na jug i da uništenjem Jugoslavije dobije toplu morsku luku. Ponavljao je tvrdnje koje će postati glavni oslonci Miloševićeve argumentacije: da su granice među republikama samo administrativne; ako se Jugoslavija mora raspasti, onda te granice više ne vrijede; i da samo narodi, a ne republike, imaju pravo na secesiju od federacije. Poslije će Jović priznati da je Zimmermannova inter­ vencija bila važan činitelj u neodlučnosti JNA da oružano napadne hrvatsku policiju. Sutradan se Jović sastao s Mesićem i rekao mu kako će se, bude li nužna sila, svakom članu hrvatske vlade suditi za podizanje oružane pobune protiv države. Mesić je pristao otići u Zagreb kako bi pokušao naći kompromis. Prema Joviću, Milošević nije vjerovao Hrvatima nego je od njega, Jovića, tražio neka smjesta naredi JNA da prijeđe u akciju i uhiti Špegelja i Boljkovca. No preostala su još dva dana do isteka

103

ultimatuma. Jović je znao da Kadijević neće ništa poduzeti bez pret­ hodnog političkog odobrenja Predsjedništva. Na dan uoči isteka roka za razoružanje, 19. siječnja, Kadijević je pokazao Joviću film o Špegelju. Kadijević je bio uvjeren da se Hrvati ne spremaju na razoružanje, a film je dokaz da JNA mora uhititi Špegelja i sve umiješane u raspačavanje oružja. Jović je nazvao Mesića, a ovaj je rekao da mu treba više vremena. Zatražio je još dva dana. Jović je prihvatio. Prošla su ta dva dana. Kadijević je rekao Joviću da Hrvati nisu predali nikakvo oružje. Mesić je Jovića nazvao iz Sarajeva gdje je bio na nekoj konferenciji. Ponovio je stajalište Hrvatske: jedina su ilegalna paravojna snaga u Hrvatskoj pobunjeni krajiški Srbi. A Jović je Mesiću odgovorio: “Odabrali ste rat!” Milošević je počeo pritiskati Jovića neka se promijene upute Predsjedništva za JNA. Prema Joviću, Milošević je tvrdio da ako se Hrvati žele otcijepiti, Srbija ih ne smije sprečavati. Umjesto toga, Srbija mora iskoristiti svoj utjecaj u saveznim in­ stitucijama - napose svoju polovinu glasova u saveznom Predsjedništvu - kako bi zaštitila Srbe u Hrvatskoj. Miloševićevo je stajalište bilo da se JNA ne mora boriti protiv Hrvata, nego da se treba iz mjesta u kojima su Hrvati u većini prebaciti u ona područja Hrvatske gdje su Srbi u većini. Istodobno je Milošević dao na znanje Slovencima da Srbija neće sprečavati njihovu secesiju od Jugoslavije. U noći 24. siječnja, kad se savezno Predsjedništvo po drugi put u mjesecu okupilo da zatraži ra­ zoružanje hrvatske policije, Milošević se sastao sa slovenskim pred­ sjednikom Kučanom. Lako su se sporazumjeli. Kučan se sjeća: Na sastanku je bilo očito da Srbi neće navaljivati da zadrže Sloveniju u Jugoslaviji... Mi Slovenci rekli smo da želimo pravo na vlastitu državu. Milošević je rekao da i Srbi žele priznanje toga prava, a to je: svi Srbi u Jugoslaviji u jednoj državi. Dakako, odgovorio sam da i Srbi imaju to pravo, ali na isti način kao Slovenci, ne kršeći prava drugih naroda. Milošević je odgovorio: “Pa naravno, to je jasno , i s tim smo odletjeli kući, u Ljubljanu. U Sloveniji nije bilo Srba, a prema mišljenju Beograda nije bilo razlike između slovenske nacije i slovenske republike, što nije vrijedilo za Hrvatsku. Hrvati su se naljutili kad je objelodanjen srpsko-slovenski sporazum. Njima je to izgledalo kao da je Kučan dao Miloševiću slo­ bodu da podijeli Hrvatsku.

104

Vješti je taktičar Milošević, kao i uvijek, ostavio otvorene opcije. Još nije odustao od cilja očuvanja teritorijalne cjelovitosti Jugoslavije; ali dao je na znanje da je po potrebi spreman na to. Jović kaže: Milošević i ja smatrali smo da nema razloga silom zadržavati Hrvat­ sku u Jugoslaviji, smatrali smo da se JNA mora povući na srpske teri­ torije, ali Armija to nije mogla razumjeti, jer je još vjerovala da mora braniti Jugoslaviju. Početkom 1991. to je bilo temeljno neslaganje između Miloševića i komunističkog Vrhovnog zapovjedništva JNA. Naime, Kadijeviću i generalima jedinstvo Jugoslavije bilo je svetinja; Miloševiću je to bilo nešto o čemu se može pregovarati, adut u neprekidnim naporima učvršćivanja svoje vlasti. Tijekom sljedećih mjeseci Milošević će otrgnuti JNA od njezine povijesne namjene, to jest očuvanja jugoslavenske države, i usmjeriti je posve drugom cilju - zaštiti Srba izvan Srbije i stvaranju novog teritorijalnog entiteta. Malo-pomalo će JNA, po svom vodećem vojnom cilju, a onda i po svom etničkom sastavu i ideologiji, postati vojskom Velike Srbije.

Jović je 25. siječnja zapisao u dnevnik: “Današnji dan može promi­ jeniti cijeli tok Jugoslavije i krizu.” On i Kadijević pripremili su posljednji neočekivani preokret, posljednji pokušaj da Hrvate pritjeraju u kut u kojem će se morati razoružati. Ovako je to inscenirano. Milošević je nazvao Jovića kako bi ga, kao vrhovnog zapovjednika JNA, opet potaknuo da zaštiti kninske Srbe. Jović je Miloševiću odgo­ vorio da generali neće krenuti bez izričitog ovlaštenja saveznog Predsjedništva. Milošević je Jovića uputio neka sazove novi sastanak Predsjedništva kako bi se JNA dalo potrebno političko ovlaštenje. Jović je sjednicu zakazao za dva sata po podne. U Zagrebu je vladala grozničava napetost. Na izvanrednoj sjednici Sabora, Tuđman je zastupnicima priopćio kako se sprema poći u Beo­ grad tog istog dana. Paranoja je bila takva da su mu mnogi zastupnici rekli da se neće živ vratiti. Tuđman se savjetovao sa svojim ministrima. Mnogi su se od njih složili. Previše je opasno ići u Beograd. U slučaju akcije JNA, Tuđman će biti ranjiv. Samo mu je Špegelj rekao kako smatra da nema opasnosti. Strah Hrvata bio je opravdan. Vrhovno je zapovjedništvo JNA obavilo podrobne pripreme za vojni udar. Armija je te noći bila u stanju pune pripravnosti. Pokreti trupa u Hrvatskoj samo su pojačali glasine o predstojećem udaru. Tajni dokument što ga je sastavilo Savezno ministarstvo obrane stigao je u sve veće vojarnice širom Ju­

105

goslavije, i pročitano zapovjednicima JNA u cijeloj zemlji. Bilo je to “Izvješće o sadašnjoj situaciji u svijetu i Jugoslaviji i neposredni zadaci JNA”. U njemu su pozdravljena najnovija zbivanja u SSSR-u, među inim i usporavanje reformskog pokreta, kao i jačanje konzervativne čvrstorukaški orijentirane struje u sovjetskoj politici. Pozdravljena je i sve veća mobilizacija Sovjetske armije jer da “Zapadu ograničava slo­ bodu akcije i utjecaj na događaje u svijetu”. Napadao se Zapad zbog potpore koju pruža “tendencijama dezintegracije” u SSSR-u (a prema tome i u Jugoslaviji), i optuživale su se vlade Zapada što rovare da sruše socijalizam u Istočnoj Europi kako bi proširile svoj utjecaj: Potpora demokraciji, izražena u nekim krugovima Zapada, prozirna je demagogija, jer njima je demokracija samo ona koja odgovara nji­ hovim ciljevima i interesima. U dokumentu se napadalo sve koje se smatralo agentima zapadnog imperijalizma - implicitno i vlade Slovenije i Hrvatske koje traže veću autonomiju ili neovisnost. Jugoslavija može postojati samo kao država. Ako nije država, onda to nije više Jugoslavija nego nešto drugo. Ono što neki u Jugoslaviji nude kao konfederaciju, zapravo nije niti može biti država... Naš te­ meljni zadatak mora biti stvaranje uvjeta za funkcioniranje savezne države. To u prvom redu znači saniranje svih pukotina nastalih na području jedinstva oružanih snaga, tj. razoružanje i likvidaciju svih paravojnih organizacija u Jugoslaviji. Izvršenjem te zadaće nanijet će se snažan poraz nacionalističko-separatističkoj politici... Bio je to obrazac za vojni udar u svakom pogledu osim u jednom: vojska nije bila pripravna sama djelovati. Generali su bili spremni udariti na netom stečenu snagu slovenske TO i hrvatske policije; bili su spremni uhititi slovensku i hrvatsku vladu i uvesti opsadno stanje. Ali ono što je u biti bio vojni udar htjeli su prekriti glazurom ustavne legalnosti. Zato su zatražili odobrenje saveznog Predsjedništva. Govoreći na sjednici Predsjedništva, Kadijević je ponovio odlučnost da razoruža hrvatske paravojne snage, i od Predsjedništva zatražio odo­ brenje za oružanu intervenciju JNA u Hrvatskoj. Slovenski se pred­ stavnik Janez Drnovšek, u strahu da će prijedlog dobiti većinu koju je Kadijević htio, žestoko posvađao s Jovićem i izjurio zalupivši vratima i najavivši da se vraća u Ljubljanu gdje će održati tiskovnu konferenciju. Kad se sjednica nastavila, glasovalo se o Kadijevićevu prijedlogu. Bilo je neodlučno. Na pitanju o vojnoj intervenciji Srbi su izgubili pot­ poru bosanskog predstavnika Bogićevića. Nisu dobili pet glasova potrebnih za većinu - “za” glasovali su samo Miloševićevi ljudi, pred­

106

stavnici Srbije, Kosova, Vojvodine i Crne Gore. (Makedonski pred­ stavnik Tupurkovski nije bio nazočan.) Drnovšek, koga su nagovorili da se vrati, predložio je neka na sjednicu pozovu Tuđmana. Dok su članovi Predsjedništva čekali Tuđmana, Kadijević je iz rukava izvukao iznenađenje što ga je mjesecima pripremao - posljednji pokušaj zastra­ šivanja bosanskog predstavnika kako bi glasovao protiv Hrvata i Slo­ venaca. Izašao je s naoko bezazlenim prijedlogom: da se napravi prekid kako bi se gledale večernje televizijske vijesti. Hrvati su bili u posebnom uredu u zgradi saveznog Predsjedništva. Gledali su vijesti zaprepašteno i u nevjerici. Televizija Beograd emitirala je Vasiljevićev tajno snimljeni film o tome kako hrvatski ministar obrane krijumčari oružje, prateći ga debelo montiranom audiovrpcom na kojoj Špegelj tobože otkriva detalje o planu napada i onesposobljavanja JNA u Hrvatskoj. Beogradska je televizija posvetila četrdeset pet minuta mutnom crnobijelom filmu u kojem je hrvatski ministar obrane tvrdio da je Hrvatska već u ratu s JNA. Kadijevićev posljednji pokušaj da pridobije Predsjedništvo bio je vrhunac smisla za publicitet i manipuliranje ljudima, zvučan zaključak cijeloj aferi sa Špegeljem. Film je bio smišljeno predan beogradskoj televiziji, koja je bila u Miloševićevim rukama, kako bi mu se emitiranje poklopilo sa sjednicom Predsjedništva i tako prestrašilo članove Predsjedništva da popuste. Rezultat je izostao. Bosanski se predstavnik nije prestrašio. Nije promijenio svoj glas. Kadijevićev je plan ostao na mrtvoj točki. Predsjedništvo nije odobrilo udar JNA na hrvatske paravojne snage. Kadijević je izgubio sigurnost. Neće narediti akciju protiv koje je izričito glasovalo Predsjedništvo, njegov vrhovni zapovjednik. On i Tuđman izašli su iz dvorane. Dogovorili su se za kompromis. Kadijević će prekinuti stanje pripravnosti JNA u Hrvatskoj ako Tuđman odobri gonjenje šake ljudi koji su tog jutra uhićeni zbog umiješanosti u kri­ jumčarenje oružja. Kadijević je također rekao Tuđmanu da kani uhititi i Špegelja. Sutradan se Tuđman vratio u Zagreb i izjavio da je njegova hrabra misija u neprijateljskom glavnom gradu, poduzeta uz veliki osobni rizik - usprkos smrtnoj zabrinutosti njegovih ministara - spasila Hrvatsku od invazije. Špegelj se sakrio. Hrvatska je televizija jedan dan nakon Beograda emitirala film o njegovu tajnu sastanku opisujući ga kao drsku krivotvo­ rinu. Kad je čuo za film, Špegelj je najprije pomislio da ga je izdao Perica Jurić, zamjenik ministra unutarnjih poslova, jer se Špegelj ko­ ristio Jurićevim automobilom onom prigodom kad je snimljen film. Potajno se sastao s Jurićem. Špegelj je za pašom imao dva pištolja. Juriću je rekao da su se samo dvojica mogla dogovoriti da snime film.

107

“Jednome od njih slijepo vjerujem”, rekao je. “A drugi si ti.” Tek kad je vidio film, shvatio je da ga je izdao Jagar. Kamera je bila skrivena u televizoru u Jagarovoj dnevnoj sobi. Onda se Špegelj sjetio kako je te noći Jagar navaljivao neka sjedne baš na određenu stolicu, a to je bilo zato da bi ga kamera snimala sprijeda. Hrvatska je policija di­ namitom digla u zrak Jagaru kuću u selu gdje je obmanuo Špegelja. U istom selu, ni sto metara dalje od ruševina, diže se Špegeljeva kuća. Hrvat Jagar nikad se više nije vratio u Hrvatsku. Ionako je nije smatrao domovinom. Odlučio se za Jugoslaviju, a ona mu je brzo izmicala pod nogama. Jovićevo predviđanje da će 25. siječnja promijeniti tok jugoslavenske povijesti bilo je proročansko. No on je više od bilo koga drugoga (s jedinim izuzetkom Miloševića) znao što se zbilja događa. Miloševiću je išla u prilog Kadijevićeva neodlučnost i odbijanje da postupa bez političke ovlasti. Jović je još od sredine listopada znao za Špegeljevo nabavljanje i raspačavanje oružja. Trebala su gotovo četiri mjeseca da bi se postigao i taj neuvjerljivi kompromis. Za cijelo to vrijeme, savezne vlasti nikad nisu ozbiljno pokušale spriječiti naoružavanje Hrvata, bilo zauzimanjem pograničnih prijelaza ili davanjem uputa jugoslavenskim carinicima. Milošević je već bio odlučio: ako se Jugoslavija ne može spasiti i centralizirati, Hrvatima će, kao i Slovencima, biti dopušteno da odu; ali, neće im se dopustiti da sa sobom uzmu one dijelove re­ publike koje su Miloševićevi ljudi smatrali srpskim teritorijem. Pobunjeni krajiški Srbi sve su više potpadali pod zaštitu Beograda i pod vlast Slobodana Miloševića.1

1) Zapravo, oružane snage federalne republike sastojale su se od JNA i TO. One su bile smišljene da se međusobno dopune. Bile su povezane na svim komandnim razinama, osim najviše gdje je TO spadala pod republičko ministarstvo obrane, dok je JNA imala svoje glavno zapovjedništvo. Zatim su se spajale na razini zajedničkog vrhovnog zapovjedništva. Jako su se dopunjavale - časnici su u svojoj karijeri mogli prelaziti iz jedne oružane for­ macije u drugu. U TO, samo su najviši časnici bili profesionalci, dok su ostali bili pričuvni. U JNA, jedinice su većinom bile iz aktivnog sastava. TO je imao opremu posvuda. Jedinice TO često su se temeljile na načelu partizanskih brigada, gdje je brigada veličine bataljuna. Tako je velika tvornica, ili općina, mogla imati vlastitu jedinicu TO, a oružje bi joj bilo uskladišteno na radnom mjestu. ONO i DSZ (općenarodna obrana i društvena samozaštita) bile su Titova doktrina, kao i geslo: “Moramo se spremati za rat ^kao da će izbiti sutra, a raditi za mir kao da će trajati sto tisuća godina. 2) Nije jasno po čijoj je ovlasti postupala JNA. Vrhovni zapovjednik JNA bilo je, prema Ustavu, osmeročlano savezno Predsjedništvo. Slovenski je pred­ stavnik Drnovšek bio predsjednik Predsjedništva do 15. svibnja - dva dana

108

prije nego što je počelo razoružavanje TO. Nije znao ni za kakav nalog o razoružanju, a poslije je tvrdio da je to znao samo srpski predstavnik Borisav Jović koji ie nakon njega postao predsjednikom Predsjedništva. “Moj je man­ dat istekao 15. svibnja, a razoružanje je počelo 17. svibnja. Čekali su da mi prođe mandat. O tome je obaviješten samo Jović, a Predsjedništvo je stavljeno pred gotov čin. O tome se nije ni glasovalo. Dakako, bio sam protiv i za­ htijevao da se Predsjedništvo sastane i o tome raspravi, ali su drugi bili protiv mene.” 3) Kučan je sumnjao u imenovanja Janše i njegova saveznika Bavčara na tako delikatne položaje, što je i rekao premijeru Peterleu kad je ovaj 1990. sastavljao vladu. Upitao je Peterlea zašto za ministra obrane postavlja čovjeka koji se onako sukobljavao s JNA? A za ministra unutarnjih poslova Bavčara, koji je imao niz sukoba s policijom? Peterle mu je rekao neka ne potkopava njegove ministre javnim izražavanjem takvih sumnja. Unatoč svojim dvojbama, Kučan je prihvatio imenovanja. 4) Nevjerodostojna tvrdnja jer je Hrvatska u kolovozu poslala kolone ok­ lopnih vozila, među njima i sedam transportera, u pokušaju da opet ovlada Kninom. 5) Kadijević je taj intervju dao uoči prvih slobodnih izbora u Srbiji. Tada su uglavnom svi u tome gledali svesrdno odobravanje Miloševićeve SPS. 6) Neupitno je da se krijumčarenje oružja moglo zaustaviti, ali strategija KOS-a bila je da se pusti neka se operacija odvija. 7) Špegelj to poriče. Tvrdi da su film i audiovrpce krivotvoreni kako bi se stekao dojam da se on zalaže za proizvoljna umorstva. Kaže da to nikad nije zagovarao, a audiovrpce su uzete iz televizijskog intervjua koji je jednom dao, a u kojemu su od njega zatražili da raspravlja o hipotetičnim^ temama. 8) Kadijević je rekao da je imao dokaza da je Mesić išao sa Špegeljem u Budimpeštu u kupnju oružja.

109

9

.

AKO NE ZNAMO RADITI, ZNAMO SE TUĆI Mjesec odluke Ožujak 1991.

Ožujak je bio mjesec odluke. Milosevic je zemlju usmjerio na put rata.

Tenkovi prekidoše tišinu Bulevara revolucije. Ispred Savezne skupštine su tu i tamo gorjele vatre. Vjetar je puhao kroz razlupane prozore. Bilo je vriske dok je policija po Beogradu nasumce tukla i uhićivala prolaznike. U gradu je smrdio suzavac. Sedamnaestogodišnji je srednjoškolac Branivoj Milinović ležao u lokvi krvi, ustrijelio ga je odred od petnaest policajaca samo nekoliko metara od ureda predsjednika Miloševića. Policija se htjela osvetiti zbog kolege kojega su bijesni prosvjednici na smrt kamenovali. Bio je kaotičan, užasan dan, a srpski je režim iskalio bijes na dotad mirnim beogradskim ulicama. Te subote, 9. ožujka, postalo je jasno da predsjednik Milošević neće oklijevati uporabiti silu protiv svog naroda kako bi zadržao vlast. Samo četiri godine nakon što je Srbima na Kosovu obećao da “niko više ne srne da vas bije”, Milošević je poslao tenkove na svoj glavni grad. Mrka je noćna parada bila u oštroj suprotnosti sa zorom demokracije koja je pucala drugdje u Istočnoj Europi. Zapravo je demonstracija sile bila planirana mnogo prije nego što je protuvladin prosvjed, koji ju je tobože izazvao, izmakao kontroli.

10

Tadašnji je predsjednik Predsjedništva Borisav Jović počeo nazivati članove Predsjedništva tražeći odobrenje za slanje tenkova još prije prvih znakova nasilja. Pripreme za krvoproliće izvršene su još ranije. Ministarstvo unu­ tarnjih poslova je, reagirajući u posljednjem trenutku, zabranilo da se u gradskom središtu održi prosvjed protiv vladine kontrole nad medi­ jima. Poslane su stotine policajaca sa psima, na konjima i u oklopnim vozilima. Postavljene su cestovne blokade po Srbiji kako bi se glavni grad izolirao, ali zabrana je nametnuta upravo zato što se znalo da će je sigurno kršiti. U subotu oko podneva četrdeset tisuća ljudi, uglavnom pristalica oporbenog vođe Vuka Draškovića i njegova na­ cionalističkog Srpskog pokreta obnove (SPO), okupilo se na beo­ gradskom Trgu republike. Drašković je bio nazvan “Kraljem trgova” zbog sposobnosti privlačenja masa kojom je nadmašivao i samog Miloševića. Drašković je bio jedan od glavnih ciljeva smišljene državne kampanje kojom je trebalo diskreditirati sve one koji su prkosili Miloševiću. Beogradska je državna televizija, neizrecivo moćna u stvaranju javnog mnijenja, među ostalim ludim i besmislenim op­ tužbama uporno tvrdila da karizmatični Drašković rovari kako bi destabilizirao Srbiju u strašnom savezu s obnovljenim “ustaškim režimom” hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.1 Beogradska je televizija bila čvrsto u Miloševićevim rukama. Bila mu je idealno oruđe za poticanje mržnje prema “neprijateljima srpskog naroda”, najprije kosovskim Albancima, a onda Slovencima, Hrvatima i, na posljetku, oporbi u samoj Srbiji. Milošević se, nakon nadmoćne prosinačke pobjede na prvim slobodnim izborima u Srbiji, nastavio služiti televizijom kao svojim osobnim promidžbenim strojem, a oporbi je uskraćivao pravo nastupa u programu. Antikomunističkim je prosvjednicima Televizija Beograd simbolizirala Miloševićevu posvemašnju vlast u Srbiji. Oporben^’ su vođe s balkona Narodnog pozorišta tražil# slobodu tiska dok je policija nadirala. Drašković, vrlo upadljiv zbog svoje bujne crne kose i duge brade, pozivao je boljševike neka odstupe u korist radikalne promjene. Tražio je slobodu tiska i radiotelevizije i neovisno sudstvo. Policija je pokušala rastjerati svjetinu vodenim topovima i suzavcem. Drašković je poticao svoje pristaše da ustraju i kliknuo “Juriš, juriš!” nekoliko sekunda nakon što su navalili policajci u punoj opremi za gušenje masovnih nereda. Prosvjednici su razvalili ograde, naoružali se željeznim šipkama i palicama za borbu. Uzalud je Drašković pozivao snage sigurnosti neka stanu iza naroda a protiv režima. Policija je uzmaknula. Nekoliko se sati u gradskom središtu činilo da su prosvjednici pobijedili. Razbili su prozore, nisu ostavili ni jedno 111

cijelo staklo na zgradi Predsjedništva Srbije u kojoj je Miloševićev ured. No, oporba nije znala što bi nakon toga. Vatreni su prosvjednici oteli nekoliko vatrogasnih kola i nagomilali se ispred srpskog parlamenta. Oporbeni su čelnici nastojali stupiti u vezu s Miloševićem ili s bilo kim iz srpske vlade. Milošević je bio u Dobanovcima, u vojnom kompleksu kod Beo­ grada. Znao je da je vrijeme za akciju pa je nazvao Borisava Jovića, predsjednika Predsjedništva i vrhovnog zapovjednika JNA, i naredio mu neka pošalje tenkove. Kako su demonstracije jačale, to je bivao sve nervozniji. I generali JNA su pozorno pratili događaje. Bili su podvojeni. Ge­ neral Kadijević nije htio pretvoriti JNA u drugu policiju. S druge strane, iz jednog snimljenog razgovora vidi se da je Blagoje Adžić, krupni načelnik Stožera, psovao policiju i naređivao joj da tuče prosvjednike. Da bi poslao Armiju, Joviću je trebala većina od osam glasova u Predsjedništvu. Redom je nazivao sve one za koje je smatrao da će podržati Miloševićev zahtjev za vojnom intervencijom.2 Nakon pred­ stavnika Kosova, Vojvodine i Crne Gore (sve same Miloševićeve ljude), nazvao je Makedonca Vasila Tupurkovskog kako bi osigurao peti glas i zamolio ga: “Vasile, moramo poslati Armiju na ulice kako bismo de­ monstracijom sile spriječili ono što će se dogoditi u Beogradu. Jako će štetiti stabilnosti i sigurnosti zemlje.” Makedonski političar tvrdi da su pozivi počeli ujutro, nekoliko sati prije nego što su se beogradski prosvjedi oteli kontroli. Pozivi su postali bjesomučni. “Jović me nazivao svakih pola sata i zahtijevao moj glas. Oko poaneva mi je rekao: ’Vasi­ le, imam pet glasova. Daj mi svoj glas, jer želimo krenuti,’" reći će poslije Tupurkovski. Jović pak tvrdi da je počeo nazivati u jedanaest ili dvanaest, kad su prosvjednici krenuli u napad na Ministarstvo obrane, ali je njemu pamćenje manjkavo, jer u podne masa nije bila ni blizu tog ministarstva. Popustio je i Bogić Bogićević, predstavnik BiH u Predsjedništvu, Srbin iz Bosne, ali ne i nacionalist. Poslije je tvrdio da Jović uopće nije izgovorio riječ “tenk”, nego je samo tražio odobrenje Predsjedništva kako bi osigurao vitalne zgrade. Unatoč svom odobrenju, i Bogićević i Tupurkovski su bili svjesni Jovićevih smicalica. Tupurkovski kaže: S Jovićem smo se natezali najmanje pola godine, s njegovim sva­ kakvim potezima da zlorabi naš položaj članova Predsjedništva, oso­ bito pritiscima na Bogićevića i mene u mnogim prigodama, pa smo bili oprezni prema njegovim inicijativama. Dok su se tenkovi valjali ulicama, policija je upala u liberalnu ra­ diostanicu B-92 i Studio B, jedinu beogradsku televizijsku postaju koja

112

nije bila u državnim rukama, koje su obje prenosile demonstracije, i zatvorili ih. “Srpsko je rukovodstvo pozvalo snage JNA, jer je većina policijskih snaga na Kosovu”, glasila je izjava kojom je savezno Predsjedništvo objasnilo zašto je umjesto policije pozvana JNA. U zgradi parlamenta, Drašković je shvatio da će ga uhititi. Jedan čovjek iz sigurnosti pitao me jesam li cijelog dana išta jeo. Rekao mi je da ću zakasniti na večeru, a doručak je u Centralnom zatvoru ispod svake kritike. Ponudio se da mi kupi sendvič, jogurt i cigarete. Zvao se Naser Orić. (Poslije će se Orić, pripadnik srpskih snaga sigurnosti, proslaviti kao vođa muslimanskih branitelja u istočnoj enklavi Srebrenici). Drašković je odveden u zatvor.

Beograd je bio šokiran Miloševićevom surovom taktikom. Jedno je čitati o tenkovima na Kosovu, a posve je drugo vidjeti ih na ulici ispred kuće. Da stvar bude gora, Milošević nije bio nimalo raspoložen za kompromis. Nije vidio razloga zašto bi popustio oporbi koja želi iskoristiti taj izljev nasilja. Njegov leden govor, što ga je televizija preni­ jela u subotu uvečer, bio je upozorenje, jednako eklatantno kao i tenkovi, da on kani ostati neosporan vođa. A vjerojatno je bio i lukavo smišljen pokušaj pripreme javnosti za proglašenje izvanrednog stanja. Danas je u Srbiji i ^eogradu dovedena u opasnost najviša vrijednost naše zemlje i naroda. Ugrožen je mir. Mir je temeljni uvjet bez kojeg ne možemo uspješno riješiti niti jedan naš problem, a imamo ih mnogo. Stoga se Srbija mora oduprijeti snagama kaosa i ludila uporabom svih ustavnih sredstava. Zato tražim i zahtijevam da svi građani Srbije pridonesu miru i uvođenju reda, iznad svega pomažući državnim or­ ganima. Drugim riječima, pozivao je narod neka stane na stranu države. To je prelazilo svaku mjeru. U nedjelju navečer tisuću je studenata iz Studentskoga grada probilo policijske kordone i krenulo u giadsko središte. Policajci pod kacigama, s plinskim maskama i štitovima, činili su se prikladnijima za totalni rat nego za obuzdavanje golorukih stu­ denata. Pod oblacima suzavca, poslužili su se palicama da zaustave studente. Ali, ipak su oko ponoći stotine studenata iz spavaonica širom grada došle na Terazije pred hotel “Moskva”. Studenti su Miloševića iznenadili. Te prve studene noći policija je bila spremna da udari na šaku nepokolebljivih koji su se bili utaborili

113

oko fontane iz devetnaestog stoljeća na Terazijama. Iz neobjašnjiva razloga suzdržala se pa je nijemo i prijeteći čekala. Studenti su iznijeli svoje zahtjeve: traže da se Drašković pusti, a da se otpuste Dušan Mitević, direktor RTB-a, i Radmilo Bogdanović, ministar unutarnjih poslova kojega su okrivljavali za nasilje prethodnog dana. Tijekom idućeg tjedna javno su istupale desetine tisuća pripadnika beogradske liberalne inteligencije. Pjevajući “Give Peace a Chance” (Dajte miru šansu) stvorile su na tren ono ozračje snošljivosti kojim se Beograd nekoć ponosio, ali koje je pod Miloševićevim režimom nestalo iz javnog života. Grad kao da se preobrazio. Ljudi su donosili hranu i pokrivače studentima koji su prkosili niskoj temperaturi na Terazijama. Svake su se noći profesori, pisci i glumci obraćali narodu s fontane na kojoj su prosvjednici improvizirali podij i žarište bdijenja u gradskom središtu. Milošević je bjesnio zbog terazijskog foruma. Napustili su ga is­ taknuti nacionalistički intelektualci poput Matije Bećkovića, pred­ sjednika Saveza pisaca. Čitali su se brzojavi potpore iz drugih srpskih gradova gdje se također prosvjedovalo. Oduševljeno je pozdravljena poruka iz Zagreba. Masa je izviždala patrijarha Pavla koji je studente zamolio neka prestanu prosvjedovati. Milošević je krhkog sedamdeset sedmogodišnjeg svećenika uvjerio da je nasilje neizbježno. Pavle je mislio da će na Terazije doći suparnički skup, koji je organizirao Milošević,3 ali ljudi koji su autobusima dovezeni u perivoj na ušću Save u Dunav bili su previše malobrojni, prestari i preumorni za borbu. Pavle se vratio stu­ dentima i zamolio oproštenje govoreći da je prevaren. “Roditelji na Ušću, djeca na Terazijama” glasio je naslov u “Borbi”, neovisnom beo­ gradskom dnevniku. Na Terazije su izašli deseci tisuća ljudi uvjerenih da Jugoslaviju treba odvući s ruba katastrofe, ali rijetko je tko bio svjestan brzine kojom je njihova zemlja jurila u slom. Milošević je 11. ožujka na iz­ vanrednoj sjednici srpskog parlamenta, u govoru začinjenom optužbama o planovima za dizanje revolucije rumunjskog stila, pokazao koliko je potresen: Htjeli bi prisiliti Srbiju da se odrekne Jugoslavije i prihvati diktat sjeverozapada o raspadu Jugoslavije na toliko država koliko ima re­ publika. Onda bi Srbija morala napustiti politički ideal s kojim je ušla u stvaranje Jugoslavije. Zastupnici Miloševićeve Socijalističke partije (bivši komunisti), koji su imali 194 od 250 mjesta, gromoglasno su mu pljeskali.

114

Uzrujan prosvjedima, Milosevic je poduzeo korake kako bi ograničio štetu. Režim se bojao da bi studentski nemiri mogli zapaliti cijelu Srbiju. Predsjednik Srbije odlučio se sastati s predstavnicima oporbe i stu­ denata. Žarko Jokanović, dvadeset šestogodišnji student i političar, jedan iz skupine koja se 11. ožujka sastala s Miloševićem, uveden je u golemu dvoranu u kojoj je bio samo veliki stol u sredini. “Bila je raskošna, dostojna cara...” Odvojen za golemim stolom, Milošević je najprije praktički ignorirao grupu, a onda je upozorio studente da idu na ruku ustašama i albanskim separatistima. “Ne bi se smjelo destabilizirati prilike u vrijeme kad pokušavamo zaustaviti oživljavanje ustaških snaga, albanskih secesion­ ista, kao i svih drugih sila u protusrpskoj koaliciji koja ugrožava slobodu i prava naroda.” Studenti su iznijeli svoje zahtjeve, ali je Milošević samo ponavljao da nije ovlašten ni na kakav korak u vezi s tim - držanjem koje će mu postati karakteristično. Gledajući ga netremice, Jokanović ga je upi­ tao: “Jeste li odgovorni i za što u ovoj zemlji? Ponašate se kao engleska kraljica, a imate moć ruskog cara.” Srpski je predsjednik ostao mrtav-hladan. Jokanović, momak stršeće kose, upitao ga da li je sinoć gledao vijesti. “Mogle su izazvati građanski rat.” Bilo je vrlo napeto. Milošević je krio svoju ranjivost. Mladi glumac Tihomir Arsić, popularan nakon svoje interpretacije Tita, zamolio je smije li otvoriti prozor da uđe svjež zrak. Odjednom se dvorana ispunila skandiranjem prosvjednika izvana “Slobo-Sadame” kojim se Milošević uspoređivao s iračkim diktatorom što je poveo rat sa cijelim svijetom i izolirao svoju zemlju. Milošević se pretvarao da ne čuje. Jokanović mu je pokazao sliku Milinovića, mladića ubijenog u prosvjedima. “Je li u vama ostalo išta ljudskog?” Srpski je predsjednik pocrvenio, ali nije odgovorio. Nekoliko ulica dalje, beogradski su moćnici zahtijevali proglašenje opsadnog stanja. Jović je za 12. ožujka sazvao hitnu sjednicu saveznog Predsjedništva, ali ne radi rasprave o prosvjedima, nego zbog neuspjeha da se provede odluka Predsjedništva od 25. siječnja o razoružanju paravojnih snaga u Hrvatskoj i Sloveniji. Kasno u noći dao je televizijsku obavijest i javno pozvao članove Predsjedništva. Bio je to svjestan pokušaj da još više zastraši javnost, dajući zlokobno naslutiti da sad istupa kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Politička je temperatura skočila. Terazijama su se širile glasine da je u tijeku državni udar. Bile su opravdane. Jović je naumio ponoviti svoje pokušaje (koji su u siječnju propali) da savezno Predsjedništvo pridobije za vojnu intervenciju.

115

“Nakon svega što se dogodilo preko vikenda”, rekao je Jović, “to nam je bila posljednja mogućnost.” U strahu od uhićenja, slovenski predstavnik u Predsjedništvu Janez Drnovšek nije došao na sjednicu. Kad je hrvatski predstavnik Stipe Mesić stigao u savezno Predsjedništvo, gdje su se obično održavale sjednice Predsjedništva, trgnuo se vidjevši gdje ga čeka skupina časnika. Naredili su mu neka sjedne u vojni autobus koji je čekao u dvorištu. Mesić je to protumačio kao znak da je uhićen. Sjeo je straga u autobus skupa s drugim članovima najvišeg organa upravljanja u zemlji. Put je proveo stisnut u kaputu, oborenih očiju, obuzet strahom. Cijelu grupu političara odvezli su na Topčider, sastajalište Predsjedništva u slučaju rata. Kad su stigli, Mesić je straga iz autobusa upitao generala Kadijevića koji ih je dočekao: “Jesmo li uhićeni?” General se razljutio i odgovorio da Armija nikad ne bi postupala protuustavno. Mesić se, iako još nervozan, ipak uspio našaliti: “Ne ljuti se, Veljko, samo provjeravam.” Uslijedio je neobičan prizor - snimljen i emitiran na TV u filmu JNA s naslovom “Tko je izdao Jugoslaviju?” Jugoslavenski čelnici sjede za praznim stolom u nekom bunkeru vojnog zapovjedništva, na tem­ peraturi ispod nule, neki u vojnim bundama, drugi se tresu od studeni, i raspravljaju da li u Jugoslaviji uvesti izvanredno stanje ili ne. Make­ donskom predstavniku Vasilu Tupurkovskom bilo je jasno zašto su ih okupili na tom neobičnom, neprikladnome mjestu. Predsjedništvo su doveli na Topčider, kaže, kako bi ih natjerali da “drhte pred vojnicima”. “Bilo je vrlo hladno. Bilo je zastrašujuće”, sjeća se Mesić. “Sve je upućivalo na to da nas žele prisiliti na kapitulaciju.” U vojarnicama JNA na periferiji Beograda tenkovi su grijali motore i čekali naredbu za pokret. Jović se ponadao da bi sad, kad nema Drnovšeka, mogao progurati odluku kojom bi se dalo JNA dugo priželjkivano ovlaštenje za uvođenje izvanrednog stanja: da se Milošević politički spasi i da se hrvatska po­ licija razoruža. Znao je da može računati na svoje saveznike, Nenada Bućina iz Crne Gore i Jugoslava Kostića iz Vojvodine. Trebala su mu još samo dva glasa. Mogao bi još popustiti Riza Sapunxhiu s Kosova koji je upravo izišao iz bolnice. I Srbin Bogićević. Ali je Jović znao da će oni biti tvrd orah. Kadijević je izgovorio svoje prizivajući grozomorne prizore iz Dru­ gog svjetskog rata. “U Jugoslaviji su se ponovno pojavili svi mogući neprijatelji socijalizma i jedinstvene Jugoslavije, ustaše, četnici, Albanci, bjelogardisti i drugi. Borimo se protiv istih neprijatelja kao 1941. 4 Prva dva glasa nikoga nisu iznenadila. Mesić i Vasil Tupurkovski odmah su rekli da nema razloga za proglašenje izvanrednog stanja.

116

Jovića je naljutila Mesićeva tvrdnja da nakon nemira na beogradskim ulicama srpski čelnici više žele ojačati svoje pozicije, nego razoružati paravojne postrojbe u Hrvatskoj. Tupurkovski je prozreo Jovićev pokušaj da progura nešto što bi bio legalan državni udar: Bio je to prijedlog za legalni puč. Legalan zato što bi ga izglasovalo Predsjedništvo, a za to je bilo ovlašteno, a puč zato što bi glavni izvršitelj bila vojska, glavni čimbenik te situacije. Tupurkovski je bio izuzetno omiljen političar i u Makedoniji i širom Jugoslavije. Zbog njegove sklonosti prema sportskom odijevanju proz­ vali su ga Džemperovski. Krupan i ljubazan, znao je s ljudima. Unatoč političkom položaju uvijek se vozio javnim prometalima, nije se služio crnim Audijima ili Mercedesima što su bili dragi većini političkih čelnika Jugoslavije. Glasovao je protiv Jovićeva prijedloga, a onda zatražio toplu odjeću za one koji se nisu pripremili za sjednicu u takvim uvjetima. Došao je red na kosovskog predstavnika Sapunxhiua. Prestrašen i bolestan, glasovao je za. Jović je sad imao četiri glasa, trebao mu je još samo jedan da bi osigurao uvođenje izvanrednog stanja. Sve je ovisilo o Bogiću Bogićeviću. A Bogićević je šutio. Poput jelena u mrkloj noći, ukočena na svjetlima automobila koji prema njemu juri, činio se paraliziranim. Stresla ga je vika kojom ga je naprašiti Jović požurivao da glasuje. Kao i njegov srpski kolega, Bogićević se pozvao na Ustav i zahtijevao da se nađu legalne osnove za akciju. Nije htio podržati postupak kojim se zaobilaze legalno izabrane vlade šest republika. Jović je istaknuo kako Predsjedništvo ima ovlaštenje da i bez republičkih vlada proglasi izvanredno stanje, a svaki propis kojim se tvrdi suprotno samo je interne naravi koje može promijeniti i samo Predsjedništvo. Bogićević je ipak ostao pri svome. Odbio je glasovati. Poslije duge šutnje rekao je: “Ne mogu glasovati.” Ogorčeni je Kadijević upozorio da JNA može ustati na oružje bez obzira na odluke političara. “JNA je odlučila da stvar preuzme u svoje ruke, bez obzira što se ovdje odlučilo, da bi se spriječio građanski rat. I mi ćemo obaviti svoj posao.” “Kadijeviću, vaša će vas vojska odvesti u građanski rat”, rekao je Mesić. “Više neću plesati kako vi svirate”, odgovorio je Kadijević i izjurio iz prostorije. Rasprava se vrtjela u krugu. Nakon pola sata Kadijević se vratio i upozorio da prijeti rat. Rekao je da će Srbi unatoč svemu u roku od petnaest dana ustrojiti svoju vojsku.

117

Jović je svoje protivnike u Predsjedništvu upozorio da će podnijeti ostavku zato što ne želi “provesti odluku koja izaziva raspad zemlje”. Bilo je jasno da se ne mogu složiti ni o čemu, a kamoli o budućnosti Jugoslavije. No, bez obzira što bilo, srpski su vođe bili odlučni da provedu svoje.

Kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga, Jović je te noći poslao Kadijevića u Moskvu da se sastane s ministrom obrane Dmitrijem Jazovom. Drugi članovi Predsjedništva nisu upoznati s tom misijom. Tri mjeseca ranije je admiral Mamula bio u Londonu u Chatham Houseu, dok je general Blagoje Adžić bio u Parizu, a admiral Stane Brovet, Slovenac, u Moskvi, da bi pokušali prosuditi kako bi me­ đunarodna zajednica reagirala na vojni udar u Jugoslaviji. “Sve u svemu, Armija je zaključila da se Britanija i Francuska ne bi protivile”, rekao je Mamula. Rusija je pozdravila taj naum, iako je dala na znanje da ga neće javno podržati. “Zanimalo nas je što misle, hoće li Zapad intervenirati ako pokušamo silom razoružati paravojne postrojbe. Nije bilo dvojbe - Za­ pad ne bi intervenirao”, kaže Mamula. Poslije se doznalo za tajanstveni odlazak u Moskvu. Kadijević se vratio uvjeren da se predsjednik Mihail Gorbačov neće dugo održati. Ako se još samo malo strpe, ojačat će komunizam u Sovjetskom Savezu. Sutradan, 13. ožujka^studenti su nakratko povjerovali da su po­ bijedili. Drašković je pušten. Gledajući golemu masu na Terazijama, zatražio je: “Sloboda Srbiji!” Ali je Drašković ubrzo shvatio da je bio jači u zatvoru nego vani. Da bi studente maknuo s ulica, srpski je predsjednik pristao smijeniti Mitevića i još četiri urednika RTB-a. I ministar unutarnjih poslova Bogdanović, koji je sve do prije dva dana tvrdio da i ne pomišlja na ostavku, pristao je odstupiti. Milošević je pristao da organizira parlamentarnu istragu o policijskim postupcima 9. ožujka, koja bi mogla kazniti zbog nasilja. Tijekom triju idućih ratnih godina, Miloševića više nikad neće stresti masovni prosvjed. Surova reakcija policije pokazala je da Milošević, iako je nevoljko dopustio višestranačke izbore u Srbiji kao posljednjoj od šest republika, ne trpi nikakvu političku oporbu. Njegovu su pobjedu još učvrstili Albanci koji su od 1990. bojkotirali sve službene srpske institucije i ignorirali izbore. Prosvjedi na Terazijama pretvorili su se u nezapamćenu srednjoškolsku zabavu. Hrvatski predstavnik Mesić se 14. ožujka sukobio s Jovićem kad je ustvrdio da bi svaka akcija JNA gurnula zemlju u rat, i u tome dobio podršku svoga slovenskoga kolege Drnovšeka.

118

Predsjedništvo je opet odbilo Jovićev prijedlog za uvođenje izvan­ rednog stanja. Jović i njegovi saveznici bili su blijedi kao krpa. On i Kadijević zaprijetili su da će poduzeti korake kako bi omogućili JNA da djeluje. Predsjedništvo ih je blokiralo, Jović nije mogao ispuniti pri­ jetnju. No, da bi izašao na kraj i s tom eventualnosti, imao je pripremljen drugi plan; ako mu Predsjedništvo ne da potporu, on će ga raspustiti. Sat kasnije Jović je nastupio na televiziji i primijenio svoj plan. Optužujući “nadmoćne snage u Predsjedništvu kojima nije do suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti zemlje”, Jović je dao ostavku na položaj šefa države izjavivši da “nije spreman sudjelovati u takvim odlukama koje pridonose razbijanju zemlje”. Bućin i Kostić su iste noći poslušali naredbu: istupili su iz Predsjedništva, kao i Jović, iako mnogo manje pompozno.5 Raspad Predsjedništva stvorio je vakuum vlasti, za koje se srpsko rukovodstvo nadalo - i očekivalo - da će ga popuniti JNA. Jović se povukao samo zato da jedino tijelo koje je imalo ustavne ovlasti da spriječi intervenciju JNA, ne bi moglo djelovati. U izjavi Vrhovnog zapovjedništya_od. 15_^ožujkaJSlQii: “Armija će razmatratTRoje će mjere pođuzetTnakon što se Predsjedništvd'većinom gTaswaTzfasnito protiv ftfSZthiTi preporuka usmjerenih na sprečavanje međuetničkog oružanog silKB&a T ^ a d a n s K o l'r a ta .^ '^ ....... -

Sutradan jefMilošević izjavio da je “Jugoslavija gotova” i objavio da se Srbija više ne smatra vezana za savezne organe. Time je praktički proglasio secesiju Srbije od Jugoslavije. U obraćanju naciji rekao je: ... naredio sam mobilizaciju pričuvnih specijalaca i hitan ustroj do­ datnih srpskih vojnih postrojba. Jugoslavija je ušla u završnu agoniju... Republika Srbija više neće priznati ni jednu odluku Predsjedništva donesenu u postojećim uvjetima... zato što će biti nelegalna.

(

Najavom da će ustrojiti svoje specijalne postrojbe i donositi odluke mimo legalnih saveznih institucija, Milošević je bacio rukavicu Armiji. Ukratko, bio je spreman uraditi točno ono za što je optuživao svoje suparnike u zapadnim republikama. Izveo je posljednje poteze plana kojim će u zemlji unijeti nered. Toga dana pobunjeni Srbi u Kninu proglasili su neovisnost qd Hrvat­ ske ''T'obražlozenjem da je Jovićeva ostavka “dokaz da Zagreb i Ljubljana ruše Jugoslaviju”. Milošević se nadao da će Tuđman uputiti šVoje specijalne policijske postrojbe da bi ugušio pobunu, čime bi izaz­ vao' intervenciju JNA i izvanredno stanje, ali se razočarao.

119

Poslušna skupština Srbije, u kojoj su Miloševićevi socijalisti imali pouzdanu dvotrećinsku većinu, glasovala je o smjeni neposlušnog Sapunxhiua, predstavnika Kosova u saveznom Predsjedništvu. No Predsjednišvo, koje se sad satojalo od Mesića, Drnovšeka, Tupurkovskog i Bogićevića, odbilo je Sapunxhiuevu ostavku, tvrdeći da parlament nije ovlašten da ga smijeni iz Predsjedništva. S vremenom, Milošević je ipak postigao svoje. Umjesto Sapunxhiua, bivšeg službenika Svjetske banke, imenovao je lojalnog Sejdu Bajramovića, predsjednika Udruge kosovskih veterana, koji je u slobodno vrijeme vodio igraonicu binga.7 Dok se javnost još nije oporavila od šoka, čelnici srpskih općina okupili su se na važnom sastanku. Još prije zore republička policija obavila je neobičnu zadaću. Nazvala je sve srpske predsjednike općina, njih dvjesta, i javila im neka očekuju hitnu poruku. Uskoro je svaki općinski čelnik primio poziv na sjednicu srpske skupštine u osamnaest sati. Predsjednik Valjeva, Slobodan Đukić, jedini oporbenjak na po­ ložaju, opisao je kako je bio neopisiv prizor dviju stotina crnih limuzina ispred parlamenta, ali nije to bilo ništa u usporedbi sa zbrkom koja je unutra vladala. Svi su smatrali da je tajna sjednica sazvana zbog vakuuma nastalog Jovićevom ostavkom, i dakako radi koordiniranja koraka da se ta praz­ nina popuni. Đukić je cijeli dan razmišljao o raznim mogućnostima. Kad se ujutro oprostio sa svojom obitelji, pomislio je čak i da bi ga u Beogradu mogli uhititi. Ali je Bora Petrović, zamjenik predsjedatelja Parlamenta, odmah pokušao raspršiti svaku pomisao o bilo kakvu planu proglašenja izvanrednog stanja. “Činilo se da političari koji su sazvali sjednicu nemaju jasan dnevni red, a možda ni bilo kakav dnevni red”, kaže Đukić. Đukić će se poslije sjećati kako su govornici počeli trabunjati nešto o gospodarstvu. Čelnici općina su ogorčeno prosvjedovali. “Drugovi”, javio se Jovan Cvetković iz Svetozareva, “dovukli ste nas stotine kilometara na ovu sjednicu da biste nam rekli ono što možemo pročitati u vlastitim novinama. Nalju­ tili su se što ih nije dočekao Milošević. Ogorčeni ljudi počeli su izlaziti. Na čelu pobune bio je Cvetković. Pitao sam predsjedatelja što je sve to - Jugoslavija se raspada, mi moramo navodno primiti neku važnu obavijest, a tu nema nikoga iz izvršne vlasti. “Gdje je Milošević, gdje je premijer?" Na posljetku je predsjedatelj Parlamenta Slobodan Unković rekao da će nagovoriti Miloševića da dođe. Sjednica je odgođena za sat kas­ nije. Upravo je na toj tajnoj sjednici Milošević dao na znanje da je

120

spreman otjerati Hrvate i Slovence. “Nakon sjednice shvatio sam jda je spreman ustrojiti Jugoslaviju bez katolika”, rekao je Đukić. Te večeri i sljedećeg tjedna Milosevic je "iznio 'svoje' viđenje'’kraja ‘JugosTavye: | Tu je u pitanju raspad Jugoslavije. Točno je da se Slovenci žele odj cijepiti. Točno je da se Hrvati žele odcijepiti. Ali mislim da Muslimani | nemaju razloga da se odcijepe od Jugoslavije. Neki su od njih indok­ trinirani, ali većina Muslimana žele dobre, snošljive, kulturne, i rekao bih civilizirane i prijateljske odnose sa Srbima i drugim narodima Ju­ goslavije. Napokon, oni žive u više republika. Nemaju razloga da ruše Jugoslaviju. Milošević je ocrtao moguće korake JNA. Kad ga je srditi Cvetković upitao kakva je strategija Srbije, Milošević je odgovorio da se strategija neće razglasiti preko radija. Njegove sljedeće riječi odjeknut će širom Jugoslavije: Ako moramo, borit ćemo se. Nadam se da neće biti tako ludi da ; ustanu u borbu protiv nas. Jer ako ne znamo raditi i poslovati, znamo \\ 1 se tući. Armija ima ustavno ovlaštenje i obvezu da brani jugoslavenski Us­ tav. Ne sumnjam da će Armija provesti svoje ustavno ovlaštenje, jer je Predsjedništvo prestalo funkcionirati. To nije udar, jer će Armija ustavno postupiti ako sutra razoruža HDZ.8 Milošević je napokon otkrio karte. Nova smjernica vlade bila je jasna. Ali su se njegovi protivnici u Predsjedništvu i dalje branili. Mesić je zamijenio Jovića kao vrhovni zapovjednik i pozvao “razumne jjo jedince u JNA” jiek a se suzdrže od primjene sile koja Jbj izazvala gradSnskTrat. “No, moj je u tjecaj'na JNA, iako sam bio vrhovni žatJOVjćdnik, bio isn kao moj utjecaj na finslcu^ojšku1*, šaljo^e^posUje ) MesicT "" " ■— Predstavnici četiriju jugoslavenskih republika, ostaci Predsjedništva, našli su se 18. ožujka sami u golemoj palači federacije. Bila je pusta, praktički je nestala birokracija. Činovnika nije nigdje bilo, pa su članovi Predsjedništva morali sami pisati izjave za tisak. Po zgradi su se vrzmali diplomati i reporteri. Tupurkovski se nadao da će izaći iz slijepe ulice s JNA koja je, kao Miloševićeva saveznica, bojkotirala rad Pred­ sjedništva. “Vojska je uvijek poštovala Ustav, valjda će i sad”, su­ mnjičavo je rekao. Kadijević je u ponedjeljak bojkotirao sastanak sa­ vezne vlade Ante Markovića koji je podržavao ostatak Predsjedništva svjestan da je njegova sudbina neodvojiva od sudbine drugih saveznih institucija koje Milošević pokušava prisvojiti.9

121

Sutradan srpski predsjednik očito nije imao drugog izbora doli da uzmakne. Ugasile su se vatre prosvjednika, ali Milošević se još ljuljao. Dotle se nije bilo dogodilo da ga izvižde i na njega viču. Iako nije pokazivao nikakve osjećaje ni prema kome - računao je na obožavanje od strane masa. Studenti, kojih su se prethodnici za masovnih prosvjeda 1968. bili pomirili s Titom, okrenuli su se protiv Miloševića. Mrzili su ga. Intelektualci, koji su mu pomogli da se pcj. klempavog komu­ nističkog aparataka^pretvori u srpsku narodnu ikonu, napustlfiliu^a. Na' demonstracijama na Terazijama nacionalisti su se pridružili’ libe­ ralnim intelektualcima u borbi protiv komunizma. Nacionalisti su shvatili da ih Milošević iskorištava za učvršćenje svoje vlasti, a ne zato što dijeli njihova uvjerenja. Činilo se kao da se oko njega digao betonski zid. Osjećao se slabim. Pokušao je smiriti duhove prihvaćajući dotad nezapamćen sastanak s dvije stotine studenata i profesora Beogradskog sveučilišta. Nelagodno se meškoljio dok su mu studenti, njegovi najžešći protivnici, nametali dnevni red i pitali ga što je naumio s Jugoslavijom. Gotovo je doslovce ponovio ono što je rekao na sjednici predsjed­ nika općina. Na posljetku su ga razumjeli. Bilo je očito da više nema Jugoslavije kakvu su oni poznavali. Ali se Milošević obvezao da će svi Srbi živjeti u jednoj državi. '' * Nije nam palo na um osporavati pravo hrvatskog naroda na odcje­ pljenje od Jugoslavije, ako taj narod to odluči svojom voljom na re­ ferendumu... ali neka bude posve jasno da nikom ne smije pasti na um da će s njima moći otići i dio srpskog naroda, zato što je povijest srpskog naroda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj previše tragična da bi se opet izvrgavali takvoj sudbini. Odbacio je nade da bi se spor s Hrvatskom mogao zagladiti kako bi se spasila Jugoslavija, a drsko je odbio “svaki nacionalizam kao dis­ kriminaciju, a svaku diobu u tom smislu kao srednjovjekovnu”.11 Kao da je zaboravio kako je on došao na vlast. Uzalud su ga studenti pozivali neka shvati da je budućnost Srbije u preobrazbi u demokraciju. Student Nebojša Milikić smjelo je rekao Miloševiću kako bi svojom ostavkom mogao utrti put padu svojih na­ cionalističkih pandana u Hrvatskoj i izgradnji demokracije. / I Morate shvatiti da postoji samo jedan nacionalni interes, a to je^ da ( / Srbija i Jugoslavija postanu demokratske države... Iz takve države I narod i vođe neće pokušati bježati. Ako^sutra pojjnesete^ ostav u, I Franjo Tuđman će u roku od petnaesf^ana izgubitijvaku_pptporu. I 'Svoj mit sagradio j
122

Uzdrmani je Milošević shvatio da je propao njegov pokušaj nametanja izvanrednog stanja. Unutar sustava nije mogao djelovati. Odlučio je prekinuti bojkot Predsjedništva naređujući svom parlamentu da blokira Jovićevu ostavku. Svoju političku ravnotežu Milošević je ponovo našao nakon tajnih razgovora s Franjom Tuđmanom u Karađorđevu, u Titovoj omiljenoj vili za pregovore i lov.13 Uskoro se pročulo da su se predsjednici spo­ razumjeli dok su šetali po tihom Karađorđevu. Milošević nikad nije otkrio potankosti tih razgovora, dok se Tuđman hvalio kako je pros­ torno udvostručio Hrvatsku. Sastali su se da spriječe rat, a dogovorili su se o planu koji je značio rat. Raspravili su zahtjev Srbije da se smijeni premijer Ante Marković. Za uzvrat je hrvatski predsjednik zatražio pravo odlučivanja o statusu srpske manjine koja je prije tjedan dana proglasila neovisnost o Za­ grebu. Dvojica su vođa također razmotrila diobu Bosne i Hercegovine. Tuđman tvrdi da je predlagao ili konfederaciju ili podjelu Bosne. “Ta podjela počela je hrvatsko-srpskim sporazumom 1939. kad su se pred­ stavnici hrvatskog i srpskog naroda dogovorili da se stvori Banovina Hrvatska”, rekao je Tuđman, aludirajući na sporazum Vladka Mačeka i Dragiše Cvetkovića. Cvetković je stvorio Banovinu Hrvatsku koja je obuhvaćala velik dio Bosne i Srijema, tridesetak posto teritorija i stanovništva Jugoslavije. Miloševića je zanimao svaki dogovor kojim će se učvrstiti na vlasti. Tuđmana je naveo da povjeruje kako mu je na dohvatu njegov san o neovisnoj i proširenoj Hrvatskoj, i kako se može izbjeći rat. Tuđman se nije mogao obuzdati a da se poslije ne pohvali šačici vjernih suradnika kako će “Hrvatska biti i veća nego što je bila prema sporazumu Cvetković-Maček”. Prema Mesiću, Tuđman je štoviše vjerovao da će Hrvatska dobiti ne samo komad Bosne, nego i dio Srijema i Vojvodine. Njegovo je oduševljenje zvučalo iskreno. \ Tuđman se vratio dobre volje, vrlo zadovoljan, crven u licu, govorio je da je sve u redu. JNA neće napasti, a Hrvatska će biti veća nego što je ikad bila. Milošević se složio. Bio je to džentlemenski sporazum. Milošević naprotiv poriče da su se ikad o tome sporazumjeli. Prag­ matičan kao uvijek, držao je karte uza se i nikad nije otkrio što su on i Tuđman odlučili tog dana na prvom u nizu tajnih susreta nami­ jenjenih krojenju njihovih etničkih država.

123

Tuđman mi je rekao da želi neovisnu Hrvatsku. Ali se jednostavno nismo mogli složiti - on je htio uništiti savezne institucije, a ja nisam mogao na to pristati. Predlagao sam, kao i prije, promjenu Ustava kojom će se dopustiti samoodređenje. Bilo je nagađanja da smo se dogovorili o podjeli Jugoslavije. Sad vam kažem, 3q~smo^to ondje 'odlučiti, mogli- sm o odmah, i učiniti. Smatrao sam najboljim rješenjem ža sve nas da s v i ž iv im n jp(jrni zemlji. ~~ Dogovor dvojice vođa nije dugo potrajao. Sutradan su pobunjeni Srbi zauzeli policijsku postaju Nacionalnog parka Plitvice, pale su prve ratne žrtve. Srbi će u roku od četiri mjeseca uz potporu JNA voditi pravi rat kako bi imali vlastitu državu.

1) RTB je često prikazivala filmove o ustaškom poglavniku Paveliću 1941. isprepletene s prizorima Tuđmana i novoizabrane HDZ. 2) Samo jedan od tolikih primjera kad se Jović, u dogovoru s Miloševićem, odlučio za legalistički pristup kako bi opravdao zloupotrebu vlasti. 3) Čak se Radovan Karadžić, tada predsjednik Srpske demokratske stranke Bosne, obratio studentima koji su ga izviždali zbog na izgled irele­ vantnih primjedaba da je prošlo vrijeme partizana i četnika. A zapravo je doživljavalo preporod. 4) Mesić tako citira Kadijevića u svojoj knjizi K ako sm o srušili Jugoslaviju, Zagreb 1992, Globus. 5) Srpski su se komunisti već poslužili trikom ostavke kad ju je podnio Dušan Čkrebić u znak prosvjeda protiv SKJ u listopadu 1988. 6) Inače poslušni predstavnik Kosova nije bio dao ostavku na položaj u Predsjedništvu kad i drugi, kao što je Milošević očekivao. w ) y l Bajramović je tužno završio. Umro je 1993. kad Hrvati nisu predali tijeitrnjegova jedinca, časnika JNA, poginulog u Mostaru. 8) Vreme, 15. travnja 1991. 9) Marković je kritizirao pokret JNA vrlo kratkovidno rekavši da JNA mora djelovati u sporovima između naroda i republika (Borba, 10. ožujka 1991). 10) Borba, 19. ožujka 1991. 11) Ibid. 12) Ibid. 13) Karadorđevo je od Beograda udaljeno 125, a od Zagreba 330 km. Okruženo je šumama, žitnim poljima, plantažama šećerne trske i jezerom. Tito je posljednji put ondje bio 1980. na svom posljednjem dočeku Nove godine. . . . » Unatoč svojim simpatijama prema Titu, čudno je što je Tuđman došao u Karadorđevo koje je ozloglašeno kao mjesto gdje je Tito počeo svoj obračun s maspokom.

124

10. SILAZAK U RAT Hrvatska i Srbi Veljača - lipanj 1991.

U proljeće 1991. proširila se pobuna krajiških Srba. U veljači su se Milan Babić i Milan Martić, politički i vojni vođe pobune, okomili na Pakrac u zapadnoj Slavoniji. Pobunjeni Srbi, vjerni svojoj samozvanoj SAO, zauzeli su pakračku policijsku postaju i obližnju općinsku zgradu. Zatvorili su one koji im se nisu htjeli pokoriti, među njima i mnoge Srbe. Zatim objaviše da će odsad slušati samo Ministarstvo unutarnjih poslova SAO Krajine. Još jedan komad hrvatskog teritorija pao je u buntovničke ruke. U Pakracu1 je najviše bilo Srba, ali je grad - poput svog zapadnoslavonskog zaleđa - kaleidoskop pomiješanih etničkih grupa. Pakrac se hvalio da u njemu ima dvadeset nacionalnih manjina: Ceha, Poljaka, Rusina, Talijana, Slovaka, Mađara i drugih. Tjednima je grad trpio stra­ hovladu, šikaniralo se hrvatske dužnosnike, noću se puškaralo iz strojnica, bilo je prijetnji i zastrašivanja. Tuđman nije oklijevao kad je u Zagreb stigla vijest o zauzeću pakračke policijske postaje. Nije mogao dopustiti novi Knin. Naredio je neka se silom zauzme otpadnička postaja. Perica Jurić, zamjenik ministra unutarnjih poslova, skupio je u obližnjoj Kutini dvije stotine ljudi koji su prošli antiterorističku obuku. Neki će pješice ići kroz šume, drugi će se nabiti u teretne kamione gdje će ležati, sa strana i odozgo zaštićeni pancirkama po kojima je posuta šuta. Kamioni su vozili svaki za se, a ne u koloni; uz put je

125

bilo nekoliko srpskih sela, a Jurić je htio izbjeći da pobunjenici budu upozoreni na dolazak interventnih snaga. Koordinirali su vrijeme dolaska. U središte grada stigli su u četiri i pol ujutro. Iznenadili su pobunjenike koji nisu podigli barikade. Prvi je odred od dvadeset ljudi upao u zgradu općine i ondje uhitio sve Srbe. Prema Juriću, neki su pozaspali nakon pijančevanja. Jurić je posta­ vio zapovjedno mjesto za napad na obližnju policijsku postaju. Iz policijske postaje i obližnjih kuća pucalo se iz strojnica, ali je interventnom odredu brzo stiglo pojačanje policijskih oklopnih kola. Pobunjenici su pružili slab otpor i Jurićevi ljudi nisu imali gubitaka. Uhićeno je 180 ljudi, a ostali su pobjegli u šumovita brda oko grada. Grad je oštećen, razlupani su prozori, zrnima su razrovani zidovi i krovovi, ali nije bilo ni mrtvih ni ranjenih. Bila je to savršena operacija, obavljena prema svim propisima. Beogradski je tisak grmio o navodno 20.000 prognanika što stižu u Srbiju, i jedanaest ubijenih Srba, među kojima i pravoslavni svećenik. U posebnom izdanju beogradskog visokotiražnog dnevnika “Večernje novosti” je na prvoj stranici pisalo da je svećenik ubijen, na drugoj pak da je ranjen, a na trećoj je bila objavljena njegova izjava. Jovan Rašković, još formalno vođa SDS-a u Hrvatskoj, ali sa sve slabijim političkim utjecajem, na jednom mitingu krajiških Srba izjavio je da je tog dana Hrvatska “objavila rat srpskom narodu”. U Beogradu je predsjednik saveznog Predsjedništva Borisav Jović prihvatio zahtjev ministra obrane Veljka Kadijevića za oružanu intervenciju. Kadijević je uputio tenkove. JNA je tad prvi put intervenirala u Hrvatskoj. Jović je objavio priopćenje u kojem je rekao da je Armija inter­ venirala u sporu između “dviju nacionalnih zajednica”. Beograd je sukob prikazao kao etnički, koji samo Armija može spriječiti. Zagreb je ustrajao na tome da je riječ o sukobu legalno izabrane hrvatske vlasti i nelegalnih paravojnih snaga. A to je postala šablona koja će se ponavljati: krajiški Srbi izazovu hrvatske vlasti na sukob, i onda se umiješa JNA “da razdvoji dvije strane”, a zapravo da zaštiti područja pobunjenih Srba od pokušaja hrvatskih vlasti da ih vrate pod nadležnost Zagreba. Pod krinkom nepristranosti, JNA se pretvarala u vojsku Velike Srbije. Do četiri sata po podne hrvatski su specijalci uspostavili vlast u gradu. Uvečer su stigli tenkovi JNA. Nastao je kaos, pobunjeni Srbi pucali su na grad s okolnih brda, dok je hrvatska policija zauzimala obrambene položaje u gradu i oko njega, a JNA se prvi put našla u vatri s dviju strana. ................. Jović je iz Beograda poslao pukovnika Aleksandra Vasiljevica, vi­ sokog časnika vojne kontraobavještajne službe, da osobno utvrdi što

126

se događa. Tuđman je iz Zagreba poslao Stipu Mesića, hrvatskog pred­ stavnika u saveznom Predsjedništvu. Ta dvojica su se slučajno u kasnu noć srela u pakračkoj policijskoj postaji. Prema Degoriciji, zamjeniku ministra unutarnjih poslova Hrvatske, Vasiljević je bio “prljav kao svinja i blatnjav”. Hrvati su to smatrali dokazom da se probijao šumom s odbjeglim pobunjenicima pa su ga optužili za poticanje i organizaciju pobune.2 U svemu što su krajiški Srbi radili prvih mjeseci pobune, Tuđmanovi su ljudi vidjeli samo prste Slobodana Miloševića. Hrvatska je policija vratila vlast nad gradom. Federalno Pred­ sjedništvo naložilo je objema stranama da se povuku. Kriza je završila, ali ništa nije bilo riješeno. Sljedeći je Martićev cilj bio da iz postelja izbaci dvjestotinjak tali­ janskih turista sa surovim otkrićem da je u njihovo zabačeno odma­ ralište stigao rat. Hrvatska je obala privlačila godišnje po deset milijuna turista, opskrbljujući Jugoslaviju s dvadeset posto njene čvrste valute.’ Rijetki su turistički dragulji veći od Nacionalnog parka Plitvice, jezer­ skog predjela čuvenog po tirkiznim slapovima koji se ruše i spajaju l jezera. Plitvice leže sjeverno od Knina, u ličkom području sa srpskom većinom. Glavno mjesto, Titova Korenica, isprva je odoljela SDS-u i izabrala mjesnu vlast na čelu s reformiranim komunistima, Strankom demokratskih promjena (SDP). No, nakon niza pučkih skupova, babićevci su smijenili umjereno rukovodstvo mjesta i postavili tvrdolinijaše SDS-a vjerne Kninu. Potkraj veljače je bijesna rulja srpskih nacionalista organizirala još jedan “miting istine”, ovaj put na Plitvicama, u znak prosvjeda protiv tamošnje ispostave hrvatske policije.4 Optužili su Zagreb da hoće pris­ vojiti park i zatražili ostavku direktora parka. Milan Martić je u roku od nekoliko dana poslao svoju paravoj-sku, uglavnom civile u bojnim odorama, da bi oružjem nametnula volju demonstranata. Uprava parka je smijenjena i zamijenjena novom, lojalnom Kninu. I otpušteni su svi zaposleni, - ’' • Hrvatska je vlada reagirala 30. ožujka. Plitvičku je pobunu nazvala “najflagrantnijim kršenjem Ustava i zakona Republike Hrvatske... [ko­ je] ugrožava suverenost republike, ustavni poredak i prava građana”.5 Plitvički su pobunjenici upozoreni da Park vrate staroj upravi i osoblju, inače će intervenirati policija. Podsjetilo ih se na nedavnu intervenciju hrvatske policije u Pakracu. Slavko Degoricija,6 zamjenik ministra unutarnjih poslova Hrvatske, javio se Bošku Božaniću, srpskom načelniku Korenice, ali mu je Božanić

127

odgovorio da on nema vlasti nad martićevcima. Oni su došli iz Knina i nametnuli svoju volju. Degoricija je poslao interventnu postrojbu. Ovaj put, Srbi su bili bolje pripremljeni pa su silu dočekali silom. Hrvatski su specijalci stigli na Uskrs 31. ožujka u pet ujutro. Ali su martićevci bili podigli barikade i čekali. Kolona je nakon tri kilometra vožnje kroz park upala u zasjedu. Pucalo se petnaest minuta. Ispaljena je tromblonska mina na autobus pun hrvatskih policajaca, ali nije eksplodirala. Hrvatski su policajci bili i brojčano i oružjem nadmoćniji od pobunjenika. U borbi za poštu pale su prve žrtve rata u Jugoslaviji: dvadesetogodišnji policajac Josip Jović i tridesetogodišnjak Rajko Vukadinović, korenički mesar koji se odmetnuo u paravojsku. Taj Hrvat i taj Srbin bili su prvi poginuli u jugoslavenskim ratovima za odcje­ pljenje. Dok je svijet još bio zaokupljen posljedicama Zaljevskog rata u kojem su multinacionalne snage izbacile Iračane iz Kuvajta, ovo prvo krvoproliće u Jugoslaviji potreslo je cijelu zemlju, i još dublje polari­ ziralo javno mnijenje u dvjema dominantnim nacijama. U Beogradu je ekstremno nacionalistički Srpski pokret obnove optužio hrvatsku vladu za “ratno huškanje” i upozorio da “cijeli srpski narod”, u Ju­ goslaviji i inozemstvu, stoji iza Srba u Hrvatskoj. Prvi put je srpska vlada formalno priznala postojanje Babićeve samoproglašene SAO Kra­ jine. Miloševićeva je vladajuća stranka u Srbiji SPS “hitno” poslala u Knin delegaciju da vidi koje “oblike pomoći” Srbija može poslati Srbima u Hrvatskoj. U Sarajevu je Radovan Karadžić, vođa bosanskog SDS-a, pozvao neka se širom srpskih zemalja u Jugoslaviji ustroji oružana snaga srpskog naroda. Okrivio je savezne vlasti da su zatajile u svojoj ustavnoj dužnosti. Plitvički događaji, rekao je, predstavljaju “najveći poraz ju­ goslavenskog Predsjedništva koje nije bilo sposobno čak ni provesti vlastitu odluku o razoružanju paravojske”. Dodao je da JNA više ne ulijeva ono povjerenje koje je stekla minule godine u kolovozu,7 kad je spasila Knin od hrvatske oružane intervencije. JNA je reagirala. U Beogradu je Jović sazvao hitnu sjednicu saveznog Predsjedništva. Razrađen je plan u četiri točke za popuštanje napetosti na Plitvicama: 1) 2) 3) 4)

128

pun i bezuvjetan prekid vatre, JNA će osigurati poštovanje prekida vatre, povlačenje svih policijskih postrojba s područja, povećanje stanja pripravnosti u nekim postrojbama JNA.

Po drugi put u dva mjeseca JNA je izašla na ulice Hrvatske. Su­ tradan ujutro, 1. travnja, oklopne su se postrojbe JNA postavile na sve glavne mostove, pred javne zgrade i na raskrižjima u tom području. Ipak, JNA još nije pružala onakvu pomoć kakvu su očekivali pobu­ njeni Srbi, onakvu pomoć kakvu će na posljetku - ali tad još ne i dobiti. Korenički je čelnik Bgžanić u jutro 31. ožujka poslao hitan teleks Beogradu pretjerujući1po^o&ičaju svih vođa SDS-a: “Potpuno smo opkoljeni, poduzmite hitne korake ili će nas sve likvidirati.” Žestoko je prigovorio što je JNA stigla tek osam sati nakon početka pucnjave. Dok su hrvatske snage uspostavljale red u području, Božanić se telefonski obraćao najslušanijem podnevnom dnevniku Radio-Beograda: S a d j e stigla A rm ija , a li o n a n a s j e p o s v e ra zo ča ra la . N e p r ih v a tljiv o j e ta k v o z a k a š n je n je u o v a k o k r itič n o j situ a ciji. I m a m o d v a m r tv a i m n o g o ran jen ih . O s je ć a m o se n eza štić en i, u k r a jn jo j o p a s n o sti, i p o ­ z iv a m o cijelu d e m o k r a ts k u ju g o s la v e n s k u ja v n o s t d a d ig n e s v o j g la s p r o tiv n e z a p a m ć e n o g terora h rva tsk ih r e d a r s tv e n ik a .8 f š v e £ J> r

I zbilja, intervenciju JNA mogli su hvaliti Hrvati. U tom sukobu jedina je uloga JNA bila da helikopterom prebaci ranjenike u bolnicu. Inače je hrvatskoj policiji prepušteno da obavi ono radi čega je poslana. Uhićeno je dvadeset i devet srpskih pobunjenika, od kojih je osam, prema izvješću Ministarstva unutarnjih poslova Hrvatske, bilo u odori srpskih specijalnih snaga, dok su ostali bili civili u bojnoj odori. Tuđman je 1. travnja odbacio naredbu saveznog Predsjedništva od prethodnog dana da povuče svoju policiju, izjavljujući da će na Plitvi­ cama biti uspostavljena policijska postaja koja će raspolagati “svom silom nužnom za očuvanje reda i mira”. Uslijedila je nova runda na­ tezanja hrvatske i savezne vlade na rubu rata, ali sad po prvi put očitovana u međusobnom ogledavanju naoružanih snaga - JNA na jed­ noj i hrvatske policije na drugoj strani. Kadijević je od Predsjedništva zatražio ovlaštenje da JNA stupi u akciju ako se hrvatska policija ne povuče do 13 sati. Te su se noći hrvatski specijalci povukli, ali ih je zamijenilo devedeset redovnih policajaca iz obližnjega Gospića. Cijela je Krajina bila u krajnjoj napetosti. U selu Kijevu, dvadesetak kilometara od Knina, živjeli su samo Hrvati, ali su ga (kao enklavu u enklavi) okruživala srpska sela. Mještani su se prvog travnja uznemirili jer je u rano jutro na rubu sela eksplodirala bomba. Nije izazvala ni žrtve ni materijalne štete, ali su seljani postali svjesni koliko je nesiguran njihov položaj. Na ulazima u selo podigli su barikade. Srpske su vlasti u Kninu sastavljale popise vojnih dragovoljaca hvaleći se da se nakon plitvičkih događaja čete mladih Srba javljaju

129

za borbu. Milan Martić je na jednom prosvjednom skupu rekao da je “srpski predsjednik obećao poslati oružje”.9 Ako JNA ništa ne poduzme protiv nove hrvatske policijske postaje na Plitvicama, rekao je, Krajina će ih “istjerati kako god joj to bude odgovaralo”. Već se 30.000 ljudi dragovoljno javilo u obranu krajiških Srba, rekao je. Ne­ koliko sati poslije, u gluho doba noći, u Kninu su digli u zrak jednu pekaru i jednu kavanu; objema su vlasnici bili Hrvati. Plitvice su izazvale valove uzbune širom Jugoslavije. Požurile su Slovence korak naprijed prema secesiji. Njima je intervencija JNA bila opasan nagovještaj onoga što će uslijediti. Predsjednik Kučan smatrao je to dokazom da bi JNA htjela prekrojiti unutrašnje granice Ju­ goslavije. Objavio je da će od Skupštine Slovenije odmah zatražiti da usvoji deklaraciju o suverenosti, jer se u slučaju vojnog puča Skupština možda neće moći ni sastati ni odlučivati o bilo čemu. Sutradan, 2. travnja, slijedio ga je Franjo Tuđman. Obraćajući se skupu Hrvatske mladeži, rekao je kako je za preuređenje Jugoslavije kao konfederacije suverenih republika, od kojih bi svaka imala svoje oružane snage. No, rekao je, ako Slovenija jednostrano istupi, Hrvatska neće “ostati ni dana dulje”. I neće dopustiti da se Republici oduzme ni pedalj hrvatskog teritorija.10 Bio je to buran i zloslutan Uskrs. Nad Hrvatsku su se nadvili oblaci rata i ubrzo je izbila oluja. Kontinentalna Europa doživjela je prve ratne žrtve nakon 1948.11 Obje su strane zaoštrile svoja stajališta. Ju­ goslavija je napravila još jedan - i, prema mišljenju nekih sudionika, smišljen - korak prema ratu. A dvije stotine zaprepaštenih i prestrašenih talijanskih turista, možda prvih zapadnih Europljana koji će biti svjesni tragedije što počinje, proveli su dvadeset i četiri sata usred prave bitke, da bi ih u osam ujutro izveli iz iznenadnog ratnog područja i vratili u odmarališta na dalmatinskoj obali. Počela je turistička sezona 1991, najgora u tri desetljeća. Strani turisti uglavnom i nisu bili svjesni onoga što se događa u zaleđu, ali je Hrvatsku poklopilo neko zloslutno ozračje, neka užasna neizbježivost. Do totalnog rata preostala su nepuna tri mjeseca. Jedan od ljudi uhićenih na Plitvicama, i poslije pušten, bio je Goran Hadžić, tajnik vukovarskog ogranka SDS-a. U to vrijeme njegovo je ime vrlo malo značilo, ali će se uskoro pročuti. Babićeva se pobuna širila daleko od granica njegove SAO Krajine. Ravnice istočne Slavonije, nizinskog, ranjivog, plodnog područja što se pruža sve do Dunava na istoku, ti prostori koji su naraštajima bili žitnica središnje Europe, sad su se budili na napjeve srpskog i hrvatskog nacionalizma. Stoljećima

130

je tu zemlju obrađivalo toliko narodnosti da ih je teško nabrojiti. Hrvati, Srbi, Cesi, Slovaci, Rusini, Talijani, Mađari, a do 1945. i Nijemci, skupa su živjeli na tom južnom rubu Austro-Ugarske Monarhije. Unatoč su­ kobu dvaju velikih carstava na svom sjeveru i jugu, Slavonija je stoljećima živjela u mirnom suživotu. No, dvadeseto stoljeće donijelo je poremećaj tom osjetljivom više­ nacionalnom šarenilu. Nove su se trzavice očitovale u etničkom sukobu. Prava podjela u Slavoniji nije bila između Srba i Hrvata, nego između starih i novih naseljenika. Starosjedioci svih narodnosti datirali su svoju prisutnost ondje od petnaestog i šesnaestog stoljeća. A nakon stvaranja Jugoslavije 1918, uzdrmala su ih dva uzastopna vala useljavanja iz i drugih krajeva nove države - prvi poslije 1918. i drugi poslije 1945. ■ Starosjedioci su prezirno govorili o svojim novim susjedima, došljacima, bjeguncima s juga koji su se useljavali u kuće njemačkih i mađarskih obitelji pobijenih ili protjeranih poslije Drugog svjetskog rata. Slavonija je sebe smatrala južnim rubom Srednje Europe, što živi pod civili­ ziranim utjecajem Beča. Došljaci s juga potjecali su iz područja koja su stoljećima bila pod turskim jarmom. Starosjedioci su sve te došljake, bez obzira na njihovu narodnost, smatrali divljacima. Nakon plitvičkih događaja, Slavonija se uzburkala. SDS je odmah zatražila da se cijela regija pripoji Srbiji. Preko cijele velike ravnice, u srpskim-gradovima i selima postavljale su se i skidale barikade, dizale se i rušile već prema barometru sumnja i straha koji je sad ovladao, potican paranoidnom retorikom vođa SDS-a. Postavljale se naoružane seoske ophodnje poput onih što su već postojale u hrvatskim mjestima. Postalo je opasno, a negdje i nemoguće putovati daleko - osobito noću, a pogotovo na sporednim cestama - zbog straha da te ne zaustavi ile­ galna ophodnja naoružanih a često i maskiranih ljudi.i v'-: ' cl . Radikalni hadezeovci činili su sve što su mogli da izazovu sukob. Sredinom travnja, skupina uglednih članova HDZ-a, na čelu s Gojkom Šuškom, jednim od najbližih savjetnika predsjednika Tuđmana, koji je svojom imovinom od pizzeria u Ottawi pomogao financiranje izborne kampanje 1990, posjetila je Josipa Reihl-Kira, šefa regionalne policije. Iako je bio porijeklom Nijemac i Slovenac, Kir se osjećao Hrvatom. Bio je umjerenjak koji se neumorno zalagao na obim stranama naglo nastalih crta bojišnice, za uklanjanje barikada i vraćanje uzajamnog povjerenja. Šušak je zamolio Kira neka ga kroz kukuruzišta i seoske puteljke, kojima je Slavonija ispresijecana, odvede do Borova Sela, mjesta kod Vukovara na Dunavu a koje je naseljeno Srbima. Kir je bio protiv tog izleta. Znao je da će raspaliti mjesne Srbe, ali je pod prijetnjom pristao.

131

Sušak i njegovi pratioci su pred Borovim Selom ispalili u naselje tri rakete Ambrust iz ručnog bacača. “Ludi su”, poslije će Kir povjeriti jednom kolegi12, pun gnušanja i nevjerice. Jedna je raketa pogodila kuću, druga je pala u krumpirište i nije eksplodirala. Poslije je prikazana na RTB kao dokaz hrvatske agresije. Savezni ministar unutarnjih pos­ lova Petar Gračanin donio je neeksplodiranu raketu na sjednicu saveznog Predsjedništva i izveo veliku predstavu mašući njome u lice hrvatskom predstavniku Stipi Mesiću i tražeći objašnjenje. Mesić se nije mogao braniti. Bio je to neupitno neizazvan čin agresije od strane ekstremista u samoj Mesićevoj stranci, smišljen da izazove etnički sukob.13 i i i *> h* . « - - . v' - , . . Od te tri rakete nitko u Borovu Selu nije bio ozlijeđen, ali je srpsko pučanstvo dobilo nužnu ispriku za jačanje obrane. A Kir je nastavio svoje brižne napore da vrati povjerenje između Srba i Hrvata. Slijedila su dva tjedna sve jače napetosti. Kir je svoju obiteljsku kuću pretvorio u utvrđeno policijsko zapovjedno mjesto. Znao je da mu je život u opasnosti od ruke hrvatskih ekstremista zato što tako požrtvovno pregovara sa Srbima i što pokušava rastjerati napetosti kad god se dignu nove barikade. U njegovoj je kući bio stalni osobni čuvar. Iz noći u noć spavao je u odori i čizmama. Na Šuškovu izletu upaljen je sporogoreći fitilj. U noći 1. svibnja dogodilo se ono što je možda više nego išta drugo odvelo Hrvatsku putem otvorena rata. Četiri su hrvatska policajca iz Osijeka doznala da nema straže na jednom seoskom putu u Borovo Selo. Ondje je bila samo jedna barikada - nekoliko poljoprivrednih strojeva blokiralo je put - ali čuvara nema. Prvi svibnja tradicionalni je praznik rada. Mještani Borova Sela iz­ vjesili su jugoslavenske zastave s komunističkom petokrakom zvijezdom. U gluho doba noći četiri su osječka policajca ušla u naselje jer na barikadi nije bilo čuvara; htjeli su skinuti jugoslavensku zastavu u središtu Borova Sela i zamijeniti je hrvatskom na kojoj je Srbima toliko mrska šahovnica. Tragično je završilo. Srbi nisu ostavili mjesto bez noćne straže. Na hrvatske policajce osula se kiša metaka. Dvojica su ranjena, a dvojica pobjegla. Ranjeni su zarobljeni. U Tuđmanovoj policiji bila je popustila stega. Priljev tolikih mladih Hrvata i njihovo postavljanje na odgovorne položaje kojima nisu bili dorasli ni po dobi ni po iskustvu, oslabili su komandnu strukturu i odgovornosti. U Osijeku, glavnom gradu istočne Slavonije, Kir je izgu­ bio kontrolu nad svojim ljudima. I u policiji i gradskoj upravi nadmoćniji su bili hadezeovski tvrdolinijaši. Nikad nije točno utvrđeno tko je izdao

132

sudbonosnu naredbu za ono što će se dogoditi 2. svibnja ujutro, ali je završilo tragično. Ona dva policajca koja su uspjela pobjeći, vratila su se u Osijek i ispričala što se dogodilo njihovim kolegama. Ujutro je autobus pun hrvatskih policajaca iz Vinkovaca otišao u Borovo Selo da spasi ra­ njenike. Upali su ravno u masakr. Nakon upada prethodne noći, cijelo je sele bilo na nogama. Čekala je srpska paravojska u velikom broju. Postavili su se po čitavom selu, na raskrižjima, s krovova kuća pokrivali su glavne ulice. Kad je autobus hrvatskih policajaca ušao u Borovo Selo, između deset i jedanaest prije podne, srpska je paravojska otvorila vatru. Ubijeno je dvanaest i ranjeno više od dvadeset Hrvata.14 Borovo je Selo izazvalo drastičnu promjenu u hrvatskom javnom mnijenju. Demoniziranje srpskog “unutarnjeg neprijatelja” prešlo je svaki razumni okvir. Hrvatski su mediji pokrenuli kampanju koja je ugađala najgorim krajnostima hrvatske “srbofobije”. Hrvatski radio i televizija redovito su o slavonskim Srbima govorili kao o “četnicima” i “teroristima”. Hrvatska je televizija prikazala snimke dvanaest mrtvih tijela, uz dokaze autopsije da su bili na smrt mučeni i osakaćeni. Novine nisu škrtarile na rječniku užasa, naglašavale su kako su policajci poginuli od “zvjerske četničke ruke”. Prije smrti iskopali sui im oči i prereza]^ grkljan. Jedan je zagrebački dnevnik apsurdno tvrdio kako je “posve jasno da su hrvatski policajci žrtve zloglasne rumunjske bivše tajne policije Securitate. Bježeći iz svoje zemlje kako bi izbjegli kaznu, brojni su agenti Securitatea prešli Dunav i sklonili se u srpskoj državnoj tajnoj policiji. Tridesetorica ih je pobijena u Borovu Selu, bili su profesionalni plaćenici, a tijela su im bačena u Dunav”.15 Srpski se ekstremni nacionalist Vojislav Šešelj pohvalio na RTB da su njegovi četnici sudjelovali u događajima u Borovu Selu. Radmilo Bogdanović, Miloševićev bliski suradnik, a do ožujka 1991. srpski mi­ nistar unutarnjih poslova, poslije će priznati da je Srbija naoružala Srbe u Borovu Selu. Podbadajući srpsku oporbu, Bogdanović će pitati: “Gdje je onda bila oporba? Da nismo opremili svoje Srbe, tko zna kako bi prošli u napadu hrvatske Narodne garde na Borovo Selo?” U Zagrebu su se Tuđmanovi zgranuti ministri okupili na hitnoj sjed­ nici Državnog vijeća. Nitko nije bio pripremljen na toliko žrtava. Njihovo je raspoloženje bilo odraz javnog mišljenja. Mnogi su nagovarali Tuđmana da hrvatski Sabor hitno proglasi suverenost. Tuđman se odupirao. Ali ideja kojom se Tuđman mjesecima nosio, da se Jugoslavija rekonstituira kao konfederacija suverenih država, izgu­ bila je povjerenje njegovih ministara koji su sad smatrali da će Srbija - a ne samo Srbi u Hrvatskoj - blokirati, po potrebi i krvoprolićem, hod Hrvatske prema punoj suverenosti.

133

Tuđman se ujutro 3. svibnja obratio narodu preko Hrvatskog radija. Ton mu je bio i svečan i alarmantan. Sad je prvi put upozorio narod na vjerojatnost rata: Doživjeli smo najtragičniji dan u kratkoj povijesti mlade demokratske vlasti, godinu dana nakon pobjede demokracije u Hrvatskoj. Suočeni smo, mogu reći, s početkom otvorenog rata protiv Republike Hrvatske. Imenovao je neprijatelja: dogmatski komunisti iz JNA ujedinili su se s velikosrpskim imperijalistima kako bi pobijedili demokraciju i uspostavili “Srboslaviju”. Okrivio je srpsku vladu što svoje dužnosnike šalje u Hrvatsku kako bi naoružali i pripremili srpsku manjinu na oružanu pobunu. Opomenuo je hrvatski narod neka “bude strpljiv, neka se ne odaziva pozivima onih [hrvatskih esktremista] koji žele spontani otpor”. Ali je priznao radikalizatorski učinak Borova Sela konačnim pozivom na oružje, obećanjem da će se Hrvatska, ako propadnu sva druga sredstva za osiguranje njene slobode, mobilizirati da obrani svaki pedalj svoga teritorija: Pojavi li se ta potreba, budemo li s oružjem u ruci morali ustati u obranu slobode i suverenosti Republike Hrvatske, učinit ćemo to. Na to ćemo se upustiti samo kad svaki drugi put bude zatvoren. Nećemo se ustezati od žrtava ako ustreba. Budite uvjereni da će hrvatska vlada, hrvatski Sabor i ja osobno, poduzeti sve potrebne mjere za obranu slobode, demokracije, cjelovitosti i suvereniteta Republike Hrvatske. Pošto je s Pakracem i Plitvicama već bio stvoren presedan, JNA je ušla i u Borovo Selo. Popodne 3. svibnja stvorila je oko sela oklopni obruč, čuvajući napose prilaznu cestu iz Vukovara. Srpska je vlada jezgrovito i brzo odgovorila na Tuđmanovu otvorenu optužbu da potiče pobunu i spletkari za rat. “Za krvoproliće u Borovu Selu odgovorni su samo nadležni organi Republike Hrvatske, a po­ gotovu Ministarstvo unutarnjih poslova RH koje je bez razloga organizirano napalo Borovo Selo.” Hrvatska vlada ne napada samo pojedince, mračno se nastavlja, nego “cijeli srpski narod . Srpska vođe sve su više kritizirali savezne vlasti, a pogotovo JNA, što ne brane Srbe izvan Srbije. Savezno se Predsjedništvo sastalo 4. svibnja na pritisak brojnih go­ vornika u srpskom parlamentu i na srpskoj televiziji. Ovlastilo je JNA na intervenciju u svrhu razdvajanja dviju strana u sporovima između Srba i Hivata. A bilo je mnogo takvih sukoba. Tijekom svibnja gotovo da i nije bilo dana bez plašenja ratom koji će sljedećeg mjeseca zahvatiti Slavoniju: bombom je uništeno pročelje jedne lipičke kuće; vinkovačkoga su kavanara neidentificirani maskirani ljudi ubili na cestovnoj

134

blokadi; skupina od četrdeset ljudi napala je zgradu policijske uprave u Erdutu. Umjereni glasovi gubili su se u galami onih koji su prorokovali propast i savjetovali vojnu pripravnost. Reihl-Kir, koji je mjesecima radio na promicanju povjerenja Srba i Hrvata, uvidio je da njegov cilj nema izgleda. Sve mu se više činilo da mu je život u opasnosti. Zatražio je od ministra policije Boljkovca da ga premjesti u Zagreb. Molio je Boljkovca: “Molim vas, spasite me! Izvrsno poznajem ovdašnju situaciju. Izgubit ću život. Ovdje gubimo kontrolu.” Vlast su preuzeli hadezeovski čvrstorukaši, a među njima je Gojko Šušak, rekao je Kir Boljkovcu. Sistematski uništavaju sve njegove napore da dođe do zbliženja sa Srbima. Isprva je Boljkovac govorio Kiru neka ne bude dijete, ali je potkraj lipnja ipak shvatio u kakvoj je opasnosti Kirov život. Pristao ga je povući u glavni grad Hrvatske. Bilo je prekasno. Prvog srpnja Kira su ubili ekstremni hadezeovci, dan uoči njegova odlaska iz Sla­ vonije. Rječit je komentar o smjeru kojim je Hrvatska išla tijekom tih ključnih tjedana uoči početka totalnog rata, da su Kira umjerenost i pomirljivo držanje prema Srbima stajali života, dok će se Šušak poti­ canjem napetosti i izazivanjem sukoba probiti na jedno od naj­ istaknutijih položaja u Tuđmanovoj vladi. Kao ministar obrane, postat će jedan od najvećih moćnika u republici.

Događaji u proljeće 1991. bili su prekretnica. Nakon tajnog sastanka Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu, obojica su zaključili da je Ju­ goslavija gotova i da će od nje nastati tri ili više zemalja sljednica. Srpski i hrvatski čelnik razilazili su se samo u pogledu teritorija koji će pripasti svakoj novoj državi. Kad je izbio rat Hrvatske za neovisnost, nije bilo u pitanju pravo Hrvatske na odcjepljenje; to je Milošević već prije priznao. U pitanju je bilo koje teritorije Hrvatska smije odnijeti iz Jugoslavije. Rat 1991. bit će otimanje oko teritorija između dviju uzajamno, iako prešutno, priznatih novih država. Oba su predsjednika igrala dvoličnu igru: jedno su govorili javnosti, pogotovu međunarodnoj, a drugo radili. Tuđman je naglašavao ne­ povredivost republičkih granica i zahtijevao priznanje hrvatskog su­ vereniteta u postojećim granicama; a tajno je neumorno spletkario da isto pravo uskrati Bosni i Hercegovini. Slično je i Milošević tvrdio da njegova republika želi braniti cjelovitost Jugoslavije; a već je primje­ njivao plan da Hrvate i Slovence pusti, ali hrvatska područja na kojima su Srbi u većini da zadrži u Jugoslaviji - po potrebi i silom. Do ožujka, Milošević više nije bio za Jugoslaviju, nego za Veliku Srbiju, što će

135

poslije priznati i Borisav Jović, njegov čovjek u saveznom Pred­ sjedništvu: Milošević i ja odlučili smo vojnu djelatnost ograničiti na ona područja u Hrvatskoj u kojima Srbi žele ostati s nama. Štitit ćemo ih od hrvat­ skih vlasti i od hrvatskih paravojnih postrojba. Znali smo da ćemo morati povući Armiju iz onih dijelova koji očito ne mogu ostati u Jugoslaviji, i da zatvorimo oči kad je riječ o naoružavanju Srba. No Plitvice su bile svojevrsna prekretnica, koju hrvatski čelnici još nisu bili vidjeli, a ako jesu, to nisu htjeli priznati. Jović kaže: Armija je počela mijenjati mišljenje. Shvatila je kako joj je jedina uloga, koju je tada imala, da zaštiti onaj dio Jugoslavije u kojemu narod u njoj gleda svoju vojsku, ondje gdje se ne mora boriti s naro­ dom. To je u biti granica srpskog područja u Hrvatskoj. Od tog tre­ nutka dalje, stali smo se pripremati za odluku [saveznog Pred­ sjedništva ] koja će se donijeti u svibnju, za odluku da se Armija isko­ risti za zaštitu Srba u Krajini, i da ona bude tampon između hrvatske i srpske strane. U Kninu, kolijevci pobune, intervencija JNA je na posljetku bila znak da će Srbi od Beograda dobiti nužnu pomoć. Sad se Milan Martić mogao pripremati za rat znajući da će JNA, pod krinkom obrane Ju­ goslavije ili razdvajanja dviju zaraćenih nacionalnih strana, štititi njegove pobunjene teritorije od legalno izabranih vlasti Republike Hrvatske. Uzajamno nepovjerenje koje je postojalo između pobunjenih Krajišnika i JNA počelo je nestajati. Martić je priznao koliko su se nakon Plitvica promijenili njegovi odnosi s JNA: U ono doba bilo je kontakata s JNA, ali osobno nisam u njima sud­ jelovao. JNA je bila prilično ravnodušna prema događajima, s izuzet­ kom nekih srpskih rodoljuba među njenim časnicima. No, kad je Milošević vidio da Hrvatska postaje agresivna prema Krajini, onda je podigao glas i u neku ruku pružio nam potporu, oružje za obranu. To sam očekivao... Ljudi iz JNA koji su bili na našoj strani, a i oni u policijskim krugovima, dobili su signale da se pripreme za rat. To je značilo da ćemo dobiti oružje i drugu logističku i materijalnu pomoć. Dolazila je iz obližnjih garnizona JNA, od časnika koji su bili ili jugoslavenski ili srpski rodoljubi. Pomoć o kojoj govorimo došla je iz obližnjih vojamica JNA, a ne iz Srbije kao što bi mnogi htjeli tumačiti. U blizini je bilo mnogo skladišta. Među stranim dopisnicima u Beogradu bila se ustalila šala kako u engleskom ima premalo načina za pojam “povući se s ruba”. Naime, Jugoslavija je kanda više od godinu dana utrošila na to da se približi

136

rubu ponora i onda opet povuče. U novinskim izvješćim a o Jugoslaviji ta se fraza tako često pojavljivala da su urednici, po novinskim re­ dakcijama širom svijeta, već slutili da njihovi dopisnici na terenu dižu lažnu uzbunu. A li potkraj svibnja, kad je zemlja ušla u vrelo ljeto, bilo je m alo razloga za šalu. I uskoro više neće biti uzmicanja.

1) U gradu je bilo 46% Srba a 36% Hrvata. 2) Vasiljević se razbjesnio i urlajući optuživao Mcsića; Mcsić mu je uz­ vraćao urlanjem, uživajući što je za taj put u nadmoćnom položaju. “Ja sam tvoj vrhovni zapovjednik”, vikao je pozivajući se, i raspaljujući Vasiljevića, na svoj položaj u saveznom Predsjedništvu, “i naređujem ti da sjedneš!” Onda su obojica sjeli i jeli grah sa saveznim ministrom unutarnjih poslova Petrom Gračaninom i hrvatskim ministrom unutarnjih poslova Josipom Boljkovccm. Boljkovac je prije jela žurno zamijenio tanjur s Gračaninom, a kad se poslije automobilom vraćao u Zagreb s Mesićcm, objasnio mu je: “Mogli su me pokušati otrovati!” “A što ako su pokušali otrovati mene?”, upitao ga je Mcsić, a Boljkovac mu je odgovorio: “Pa, Stipe, u svakom ratu ima ljudskih žrtava!” 3) F inancial Tim es, 27. lipnja 1991. 4) Strategija Ministarstva unutarnjih poslova RH bila je proširiti i pojačati mrežu policijskih postaja po cijeloj zemlji, a pogotovo u područjima gdje su živjeli Srbi. Policija se popunjavala ljudima unovačenim poslije izbora, u jeku Tuđmanove kampanje “desrbizacije” hrvatske policije. To objašnjava zašto su se toliki sukobi u mjesecima uoči izbijanja totalnog rata, vrtjeli oko nadzora nad policijskim postajama. 5) Ivan Brezak, zamjenik ministra unutarnjih poslova Hrvatske na HTV-u 30. ožujka 1991. 6) Slavko Degoricija zamijenio je Jurića kao jedan od zamjenika ministra unutarnjih poslova. Jurić je smijenjen kao krivac za žrtve na Plitvicama. 7) V. sedmo poglavlje ove knjige “Ostaci poklana naroda”. 8) Beogradski radio, 31. ožujka 1991. 9) Milošević se zbog toga naljutio, a poslije je upitao Babića: “Zašto ne otpustiš toga glupana [M artića]?” Poslije će Martić postati Miloševićev odani suradnik u unutarnjoj borbi između Miloševića i Babića. Ali je Milošević, u nastojanju da se nametne Krajini, nekoliko puta mijenjao saveznike. 10) Zagrebački radio, 2. travnja 1991. 11) Osim Sjeverne Irske, koja ne spada u kontinentalnu Europu, iii puča grčkih pukovnika, što nije bio rat, ili sovjetske invazije Mađarske i Čehoslovačke. 12) Zlatko Kramarić, osječki gradonačelnik. 13) Poslije se jedan od Šuškovih pratitelja te noći, Branimir Glavaš, hvalio da mu je Šušak dao divnu debelu pancirku kao nagradu za sudjelovanje. Iako nikad nije javno priznao svoju ulogu u tom slučaju, pogotovu kad je postao ministar u Tuđmanovoj vladi, Šušak je ipak neizravno aludirao na to 1992. kad se na jednom predizbornom skupu pozvao na svoje nacionalističke zas-

137

luge pohvalivši se da je on ispalio prvu granatu na “agresore” u istočnoj Sla­ voniji. 14) Brojeve je naveo predsjednik Tuđman. Isprva su i beogradski i za­ grebački tisak navodili netočne brojke; nisu se mogla naći ni dva lista s istim brojem poginulih. 15) Vjesnik, 7. svibnja 1991. Tvrdnja je smiješna, i ne temelji se ni na kakvu dokazu, ali tonom i sadržajem tipična je za izvještavanje koje će prevladati u hrvatskim medijima i, širenjem užasa, raspaliti javnost.

138

11. RAZGOVORI GLUHIH P o s lje d n ja p r o p u š te n a p r ilik a S v ib a n j - lip a n j 1991.

Tog su proljeća i ljeta čelnici jugoslavenskih republika održali niz sastanaka kako bi riješili svoja razilaženja o budućnosti zemlje. Putujući je cirkus predsjedničkih sastanaka na vrhu krenuo na put. Savezno je Predsjedništvo zasjedalo u proširenu sastavu, uz osmoricu stalnih članova nazočni bi bili i predsjednici republika, te republički ministri vanjskih poslova i ministri obrane. Bar u pet-šest prilika vodeći su se donositelji odluka cijele zemlje našli zajedno, licem u lice, u istoj pros­ toriji, kako bi “raspravili” o budućnosti Jugoslavije. A svaki put su glavni akteri iskorištavali priliku da ponove svoje pritužbe i ponavljaju svoja stajališta. Nije bilo nikakvih spomena vrijednih pregovora, nikakve razmjene mišljenja, nikakva napretka. Hrvatski je predsjednik Franjo Tuđman te sastanke moćnika otpisao kao “razgovore gluhih”. Oni su bili posljednja, propuštena prilika Jugoslavije da izbjegne rat. Kamen spoticanja svih rasprava bio je, uvijek i iznova, u krajnjoj proturječnosti koja je ubrzo uočena između dva središnja članka Helsinške deklaracije: priznavanje prava naroda na samoodređenje, i načelo nepovredivosti granica. Jedinstvo je svetinja suvremenog srpskog na­ cionalizma: svi Srbi u jednoj državi. Milošević nije osporavao Hrvatima i Slovencima pravo na odcjepljenje, ali je zahtijevao da isto tako i Srbi iz Hrvatske imaju pravo na odcjepljenje od Hrvatske,1 a taj raspad Jugoslavije nametnut će prekrajanje granica.2 Unutarnje su granice Ju­ goslavije bile zacrtane 1945.

139

Unatoč neuspjehu putujućih predsjedničkih predstava da nađu za­ jednički jezik, Slovenija je, u stopu praćena Hrvatskom, pojačala svoje pregovaračke položaje žureći s pripremama za neovisnost. Na referen­ dumu u prosincu 1990. golema se većina Slovenaca očitovala za neovisnost. Hrvatska je referendum održala 19. svibnja 1991, u emo­ cionalno izuzetno napetom ozračju nakon događaja u Borovu Selu. Rezultat se mogao očekivati. Više od devedeset posto građana izjasnilo se za ono što će postati jednako potpunom odcjepljenju.3 No Hrvatska je imala probleme koji Sloveniju nisu mučili. Zbog tih je problema Hrvatska u neovisnost išla opreznije i sporije. Krajiški su Srbi bojkotirali hrvatski referendum; na područjima pod njihovom kontrolom nije bilo birališta.4 Dok su srpski i hrvatski čelnici provodili proljetne i ranoljetne mje­ sece iznoseći jedan drugome uzajamno nespojiva viđenja budućnosti Jugoslavije, vođama manjih naroda postalo je jasno da ako se Slovenija i Hrvatska odcijepe, onda će oni, kao marginalni narodi, ostati u krnjoj Jugoslaviji u kojoj će Srbi imati golemu brojčanu nadmoćnost. U ljeto 1991. bosanski predsjednik Alija Izetbegović i njegov makedonski kolega Kiro Gligorov privremeno su udahnuli nov život u klonule predsjedničke sastanke na vrhu. Predložili su takozvanu “asimetričnu federaciju” kao model za ustav zemlje. Prema toj formuli, Srbija i Crna Gora bile bi srce jugoslavenske federacije (ili konfederacije); Bosna i Makedonija bile bi polusamostalne, ali konstitutivne republike; a Hrvatska i Slovenija uživale bi u konfederaciji toliko suvereniteta i autonomije koliko smatraju potrebnim. Izetbegović i Gligorov su mislili pomiriti srpsku želju za jedinstvenom državom i hrvatske i slovenske težnje za suverenitetom. Kad je početkom lipnja putujući predsjednički sastanak na vrhu stigao u Sarajevo, prijedlog su privremeno podržavali i Milošević i Tuđman. Samo što su uvjeti bili nejasni. Bio je to konstitutivni plan koji je svim republikama nudio sve, i u tome je bila i njegova privlačnost i razlog propasti. Slovenci su odigrali svoju ulogu u potapanju tog plana tako što su u ljubljanskom parlamentu 12. lipnja (nepunih tjedan dana otkako je Izetbegovićev i Gligorovljev plan upalio plamičak nade da bi se konstitutivni problem mogao maknuti s mrtve točke) objavili da će potkraj mjeseca završiti pripreme za proglašenje neovisnosti.^Tuđman je već bio izjavio da, odcijepi li se Slovenija, Hrvatska neće ni dana dulje” ostati u Jugoslaviji. Istog su se dana, 12. lipnja, predsjednici Srbije, Hrvatske i Bosne sastali u hrvatskom po veličini drugom gradu i drevnoj luci na dal­ matinskoj obali, Splitu, prema prethodnom dogovoru u Sarajevu, s ciljem da rasprave o Izetbegovićevu i Gligorovljevu planu. No, ni jedan

140

od Izetbegovićevih moćnih susjeda nije htio raspravljati o njegovu pri­ jedlogu. Tuđman i Milosevic su, poput Slovenaca, već bili i predaleko odmakli na putevima koje su sebi zacrtali. Iako je prema službenu Tanjugovu izvješću na razgovorima “pokazan najveći stupanj otvorenosti i dobre volje”, Izetbegović će poslije izjaviti kako je onu dvojicu morao “nutkati” da se očituju o asimetričnoj federaciji, dok su i Tuđman i Milošević cijelo vrijeme samo željeli raspravljati o kantonizaciji Bosne. Izetbegović se u Sarajevo vratio obeshrabren, ali još nije bio svjestan onoga što će se dogoditi. Tvrdi da riječ “kanton” nije spomenuta, bar ne u njegovoj nazočnosti, ali je priznao da se “između redaka” osjećala etnička podjela njegove republike. Zapravo Miloševićeva i Tuđmanova delegacija nisu o tome raspravljale “između redaka” nego iza Izetbe­ govićevih leđa.

Dok je putujuća predsjednička karavana bila zlosretno lice pokušaja dogovora o ustavnoj budućnosti Jugoslavije, Hrvati i Slovenci vodili su niz bilateralnih razgovora s ciljem da usklade svoj zajednički bijeg iz federacije. Počeli su još 1990, kad je Hrvatska, u prvim mjesecima, savjetovala oprez. Tuđmanov savjetnik Dušan Bilandžić (koji će poslije postati zamjenik šefa Hrvatskog ureda u Beogradu) sjeća se jednog takvog sastanka na kojemu je pokušavao uvjeriti Kučana da mora pričekati. “Čekajte malo”, rekao je Bilandžić Kučanu. “Budete li išli polako, fazu po fazu, s vama možemo i mi ostali, Bosna i Makedonija, kao i Hrvatska. Pričekajte protumiloševićevsku koaliciju.” No, lako je bilo Slovencima, nisu imali Srba, a Milošević je već jasno pokazao da se Srbija neće boriti da Slovence zadrži u Jugoslaviji. Slovenija i Hrvat­ ska su u travnju potpisale sporazum o obrani kojim su jedna drugoj obećale pomoć i suradnju obavještajnih služba.5 Tuđman će pogaziti taj dogovor onog dana kad će JNA preko njegova teritorija ući u Sloveniju. Slovenci su gotovo u svakom pogledu bili ostavili Hrvatsku daleko za sobom. Slovenska je vlada nakon prosinačkog referenduma pola godine pripremala zakonodavstvo i izvršne odredbe koji će zemlji omogućiti da u ljeto 1991. ostvari punu neovisnost. U lipnju su bili spremni. Slovenski i hrvatski vođe sreli su se 15. lipnja, tri dana poslije susreta Tuđmana, Miloševića i Izetbegovića u Splitu. Sastanak je Sloven­ cima pokazao koliko su Hrvati još nespremni. Bavčar se sjeća: Sastanak je bio zakazan kako bismo sve uskladili za 26. lipnja. Tada smo se dogovorili da ćemo to skupa učiniti 25. ili 26. Došli smo u Banske dvore. Ondje je bio Tuđman i njegovi ministri. Rekli smo mu

141

što ćemo s carinom, policijom, zračnim lukama, granicama. Čudili su se našoj organiziranosti. A Hrvati, koji su tek prethodnog mjeseca bili održali referendum, nisu se ni počeli pripremati za punu državnost. Zbunjen disparitetom, Tuđman je pompoznim riječima nastojao prikriti nespremnost Hrvatske. Rupel se sjeća kako je Tuđman čak i u tom zadnjem času blefirao na sastanku: Tuđmanu smo objasnili da smo izradili nove zakone, i da bismo htjeli uskladiti datume proglašenja neovisnosti, jer je Tuđman rekao da idu na to kad i mi. Bio je to više ili manje tajni dogovor. Krajnji je rok bio 26. lipnja. Mi smo se odlučili za 25. lipnja, a Tuđman je rekao da to trebamo učiniti istog dana u isti sat. Slovenska se delegacija iznenadila što hrvatska vlada ništa nije pripremila. Došlo je gotovo do svađe između Tuđmana i njegova ministra Franje Gregurića, jer je Tuđman rekao: “I mi smo sve pripremili, sve zakone, sve je pripremljeno. ” A Gregurić je rekao: “Ne, gospodine Predsjedniče, to nije točno.” Obje su se strane dogovorile da će uskladiti proglašenje neovisnosti, ali su Slovenci otišli sa sastanka uvjereni da se Hrvatima ne može vjerbvati. Slovenija će jednostrano proglasiti neovisnost, bez obzira na spremnost Hrvatske i bez obzira na posljedice koje će njihovo odcje­ pljenje izazvati u ostatku Jugoslavije.

Četiri dana prije nego što su Hrvatska i Slovenija trebale proglasiti neovisnost, 21. lipnja, američki državni tajnik James Baker - obuzet potrebom da ispuni dato obećanje da će nakon Pustinjske oluje donijeti mir Bliskom istoku - prošao je Beogradom. Prema riječima tadašnjeg predsjednika Georgea Busha, Zaljevski je rat afirmirao Sjedinjene Države kao “poštovana i neupitna vođu slobodnog svijeta”. Sve su strane u jugoslavenskom sukobu pridavale veliku važnost Bakerovu pos­ jetu; sve su strane htjele s njim razgovarati. Tog je 21. lipnja imao jedanaest posebnih sastanaka: s predsjednikom svake republike i niz razgovora sa saveznom vladom u koju je međunarodna zajednica još uvijek čvrsto vjerovala. Američka je politika bila ista kao politika vlada zapadne Europe: treba sačuvati jedinstvo i cjelovitost Jugoslavije. Što se govorilo na Bakerovim sastancima i dalje ostaje velika povi­ jesna kontroverzija. Kakve je signale davao pojedinim čelnicima o tome što će Sjedinjene Države tolerirati? Prema Bakerovim sjećanjima na taj dan, Sjedinjene su Države već sumnjale u mogućnosti izbjegavanja rata:

142

Pitanje je bilo hoću li im pokušati objasniti što će im se, prema našemu mišljenju, dogoditi ako raskid ne bude miran. Nismo bili na­ ivni, ali smatrali smo da će nas, ako si ne dademo truda, optužiti da nismo pokazali ni dobru volju. I tako, iako znajući da imamo vrlo malo izgleda na uspjeh, otišli smo i dali si truda. U Beogradu se Baker sastao sa slovenskim predsjednikom Kučanom i upitao ga je li Slovenija spremna odreći se ideje o neovisnosti. Upo­ zorio ga je da Helsinška deklaracija priznaje samo mirno sa­ moodređenje, a ne secesiju silom. Sjedinjene Države neće priznati jed­ nostrano proglašenje neovisnosti, rekao je. Kučan mu je otvoreno odvratio da su stvari otišle predaleko i da je nemoguće sačuvati Ju­ goslaviju onakvom kakva je bila. Na sastanku sa srpskim čelnicima Baker im je rekao da će Sje­ dinjene Države i dalje činiti pritisak na Slovence i Hrvate da ne proglase neovisnost, ali da SAD neće tolerirati uporabu sile kojom bi se spriječilo proglašenje neovisnosti. Iste je takve podvojene signale mjesecima davao američki veleposlanik u Jugoslaviji Warren Zimmermann. Sta­ jalište SAD-a o odcjepljenju u onim ključnim mjesecima koji su vodili u rat, nije bilo ni riba ni meso: da, pružamo potporu jugoslavenskom jedinstvu, ali to se jedinstvo ne smije održati uporabom sile. A Sloven­ cima i Hrvatima: da, dajemo potporu samoodređenju, ali ne je­ dnostranim proglašenjima neovisnosti ako propadnu pregovori. Na sastanku s crnogorskim čelnikom Momirom Bulatovićem, zaci­ jelo se Baker zaželio dobro mu poznate i razmjerno jednostavne dinamike bliskoistočnog sukoba. Bulatović se sjeća kako Bakeru u početku razgovora očito nije bilo jasno ni tko je osoba s kojom razgovara ni zašto razgovara. Na sastanku sam pitao g. Bakera: “Recite mi što od mene želite. ” Nije znao kako bi počeo sa mnom razgovarati sve dok mu nisu doni­ jeli njegov podsjetnik. Zavirio sam da vidim što ondje piše o Crnoj Gori. Samo dva retka: - najmanja jugoslavenska republika - moguć peti glas za Mesića. Miloševićevi su ljudi u saveznom Predsjedništvu onemogućili auto­ matsko nastupanje hrvatskog predstavnika Stipe Mesića na mjesto predsjedatelja osmeročlanog kolektivnog šefa države. Mesić je prema Ustavu morao 15. svibnja postati jugoslavenskim predsjednikom. Kad je Baker došao, Jugoslavija je formalno već šest tjedana bila bez predsjednika. Vidi se koliko je Baker slabo razumio koliki je put Ju­ goslavija do tad prošla kad je još mislio da će se kriza riješiti ako se Mesiću osigura sukcesija. Bulatović je nastavio:

143

Rekao sam da ću biti sretan izaberu li Mesića, ali neću za njega gla­ sovati. Baker je rekao, ne glasujemo li za Mesića, nastat će velika kriza, počet će rat. Složio sam se: da, rat će početi, ali ne očekujem da će ga spriječiti izbor Mesića. Najtajnovitiji je Bakerov sastanak s premijerom Antom Markovićem. Prema bivšem ministru obrane admiralu Branku Mamuli, najpouzdanijem savjetniku Veljka Kadijevića tijekom krize koja je vodila u rat, Baker je Markoviću rekao “neka Slovence lagano udari po prstima”. Marković šuti o svojoj ulozi uoči desetodnevnog rata u Sloveniji; ni jedan od njih nije potvrdio da je izgovorena ta rečenica. Baker je došao pet dana prije početka rata. Tog su dana dva Tuđmanova najbliža ministra otkrila uz pomoć svojih osobnih veza u Beogradu (ni jedan nije htio javno o tome govoriti) da je JNA odlučila reagirati na slovensko proglašenje neovisnosti. Dušan Bilandžić ostao je u Beo­ gradu nakon sastanka s Bakerom. Jedan ga je stari prijatelj, čije ime nikad nije htio odati, upozorio na plan invazije. Bilandžić se odmah vratio u Zagreb i probudio Tuđmana malo poslije ponoći, u zoru 22. lipnja. Bilandžić kaže da je Tuđmana obavijestio o nakani JNA da za pet dana napadne Sloveniju. Tuđman se, kaže Bilandžić, nasmijao i rekao: “Duško, ne boj se, imam dogovor s Kadijevićem i Miloševićem. Oni ga neće prekršiti. Nemoguće! Kadijević je obećao da se vojska neće miješati u politiku.” Nato je Bilandžić rekao Tuđmanu tko mu je u Beogradu to rekao, visoki časnik JNA. Tuđman mu ni tad nije vjerovao. Stipe Mesić, koji je bio nazočan njihovu razgovoru, samo je šutio; utuklo ga je Tuđmanovo samozadovoljstvo. I Tuđmanov ministar obrane Martin Špegelj, koji je cijeli radni vijek proveo u JNA, imao je tajne osobne veze u Beogradu. I on je na dan Bakerova posjeta doznao za planove JNA: Znao sam da će JNA napasti. Pet dana prije neovisnosti. U Beogradu sam imao svoje izvore, neki su od njih bili Srbi. Javio sam Sloven­ cima, nato je Kučan nazvao Tuđmana i pitao ga: “Hoćete li nam se pridružiti u zajedničkoj obrani?" Tuđman je odgovorio “Ne.” Pun je odgovor glasio: “Nije u hrvatskom interesu miješanje u rat između Slovenije i Srbije." Kučan se naljutio što je predsjednik Hrvatske pogazio sporazum koji su sklopili prije samo dva mjeseca, i koji su potvrdili prije nepunih sedam dana na sastanku u Banskim dvorima. Poslije će Kučan reći. “Rekao sam mu da je to vrlo kratkovidno.” JNA će se prije ili poslije suprotstaviti Hrvatskoj. Odgovorio je da bi upletanje Hrvatske u oružani sukob značilo otvaranje oružanog sukoba

144

na vlastitom teritoriju. Rekao je da nisu spremni za rat, nemaju do­ voljno oružja, što je bilo točno. No, rekao sam mu da je pomoći Sloveniji isto što i braniti Hrvatsku. U sam o predvečerje rata Tuđman se i dalje nije osvrtao na savjet svog m inistra obrane Špegelja. Bili su to završni stadiji njihova m eđ usobnog sukoba. Špegelj će se uskoro povući u znak ogorčen og prosvjeda prem a predsjedniku kojega je okrivljavao za to što zemlju slijepo vodi u rat, a bez preth odne priprem e prim jerene obrane.

1) Iako Milosevic, dakako, nikad nije dao isto pravo narodnog samo­ određenja Albancima na Kosovu ili Muslimanima na Sandžaku. Milosevic je došao na vlast na pitanju srpskih prava da vladaju kosovskim Albancima iako Albanaca ondje ima više od devedeset posto. 2) I to unatoč činjenici što je samo oko 200.000 Srba u Hrvatskoj živjelo u područjima sa srpskom većinom, tek četvrtina svih Srba u Hrvatskoj. Većina je hrvatskih Srba živjela u područjima s hrvatskom većinom, koja Milošević nije kanio “braniti”. 3) Devedeset tri posto glasova bilo je za Hrvatsku kao suverenu i ne­ ovisnu državu koja jamči kulturnu autonomiju “Srbima i pripadnicima drugih narodnosti u Hrvatskoj”. Na drugo pitanje, hoće li Hrvatska ostati dio savezne Jugoslavije, 92 posto je glasovalo “N e”. Odaziv na birališta bio je 82 posto. 4) Krajiški su Srbi u kolovozu 1990. održali svoj referendum na kojemu je više od devedeset i devet posto glasača, kako tvrde organizatori, glasovalo da žele ostati u Jugoslaviji. 5) Prema hrvatskom ministru obrane Martinu Špegelju koji je sporazum sklopio sa slovenskim kolegom Janezom Janšom.

145

TREĆI DIO

PROVALA RATA

12

.

SVANULO JE DOBA EUROPE Tobožnji rat u Sloveniji Lipanj - srpanj 1991.

Slovenija je gotovo jednoglasnom odlukom svog Parlamenta uvečer 25. lipnja 1991. proglasila neovisnost, jednostrano čineći prve promjene međunarodnih granica Europe nakon Jalte.1 Istog je dana i Hrvatska proglasila neovisnost. Za razliku od Hrvata, Slovenci su se dobro pripremili za secesiju.2 Zakone o neovisnosti poduprli su izvršnim naredbama i stvorili službe i tijela koja će 26. lipnja preuzeti nadzor na granicama, nad zračnim prometom i lučkim vlastima. Na granicama s Italijom, Austrijom i Mađarskom maknuli su jugoslavenske simbole, stjegove i ploče i zami­ jenili ih oznakama nove neovisne Republike Slovenije. Saveznoj policiji i carinskoj službi naredili su neka se udalje. Počeli su postavljati granične oznake i uz granicu sa susjednom Hrvatskom, dugu šest stotina kilometara, iako je dan prije savezna vlada proglasila taj čin nezako­ nitim. Sutradan na službenom slavlju pukovnik Milan Aksentijević3 prema vlastitim riječima nije bio “raspoložen za šampanjac”. Spadao je u one malobrojne članove parlamenta4 koji su glasovali protiv deklaracije, pa iako su mu drugi zastupnici neumorno pružali do ruba pune čaše, iako ga je slovenska TV pokušavala uhvatiti kako diskretno pijucka, bio je jedini zastupnik koji nije slavio. Bit će to posljednji dan formalnog mira u Jugoslaviji. Aksentijević je znao - kao i slovenski čelnici - da je JNA u stanju pripravnosti.

149

Beograd je pretekao Ljubljanu. Na dan proglašenja neovisnosti sas­ tala se Savezna skupština i odlučila ne priznati odcjepljenje Slovenije.5 Milošević je igrao dvostruku igru. S jedne je strane ohrabrivao Sloveniju na secesiju, a s druge ju je Beograd optuživao za jednostranu secesiju. Sastala se i savezna vlada na čelu s premijerom Antom Markovićem, i izdala dekret o prisilnoj primjeni koji je još i danas tema žestokih raspra zbog svoje namjene. JNA je bila bez vrhovnog zapovjednika, a država bez predsjednika zato što je Srbija blokirala normalnu rotaciju Hrvata Stipe Mesića na čelo Predsjedništva, obrazlažući to time što se javno očitovao protiv Jugoslavije. Odredbe dekreta bile su dovoljno jasne: ovlašćuju se ministar obrane i ministar unutarnjih poslova da “pošalju pogranične postrojbe JNA koje će osigurati državne granice na pograničnim prijelazima”.6 Manje je jasno što je Marković nakanio tom odredbom. Gotovo odmah nakon izbijanja sukoba, izjavio je da nakana odredbe nije bila ovlastiti JNA na uporabu sile protiv Slovenaca. Bez obzira na Markovićevu motivaciju (gotovo je sigurno da je to is­ forsirala JNA), dva su se njegova ministra time okoristila kao ustavnim ovlaštenjem za slanje tenkova. Petar Gračanin, savezni ministar unutarnjih poslova, poslao je zahtjev Petoj vojnoj oblasti u Zagrebu.7 Ondašnjem je zapovjedniku, generalu Konradu Kolšeku, koji je slučajno bio Slovenac, rekao neka pripremi postrojbe i prijevoz za pratnju saveznih policijskih postrojba, najprije do vojarnica u Sloveniji, a odatle do graničnih prijelaza na koje su upućene. Tijekom dana i noći general Kolšek i njegov zamjenik, general Andrija Rašeta, razrađivali su podroban plan o vraćanju pod savezni nadzor trideset pet8 kopnenih pograničnih prijelaza, jedne zračne luke (ljubljanski aerodrom Brnik) i jedne morske luke (Koper). Beograd je od početka izrazito legalistički pristupio slovenskoj krizi. Savezni je ministar obrane, Veljko Kadijević, šest mjeseci priželjkivao akciju JNA kojom bi se Jugoslavija održala na okupu, ali nije htio da optuže JNA za vojni udar. Suzdržavao se upravo zato što nije htio postupati neustavno. Sad je postupao onako kako je smatrao primjereno toj suzdržljivosti i sukladno Ustavu. Tražio je i (mislio da je) dobio nužno ustavno ovlaštenje za ono što je isplanirao kao ograničenu vojnu intervenciju u Sloveniji. Naredbe i odredbe donesene 25. lipnja u Beo­ gradu potpisao je premijer. Objavljene su na Ustavom propisani način u “Službenom listu SFRJ”. Na snagu su stupale dan po objavljivanju. Tako su Slovenci bar dvadeset i četiri sata unaprijed znali da je JNA naređeno da djeluje. Zapravo imali su još točnije informacije. U desetodnevnom razdoblju, koje će poslije slovenski čelnici nazvati svojim ratom za ne­

150

ovisnost, bili su u neprekidnoj telefonskoj vezi sa zapovjednicima JNA protiv kojih su se borili. Igor Bavčar se sjeća: Zvuči neobično, ali smo u deset dana rata održavali vezu s Armijom svakog dana, pa čak i svakog sata. Stožer koji je rukovodio operaci­ jama bio je u stalnoj vezi s nama. Obično smo razgovarali, jedni drugima postavljali ultimatume, telefonom pričali o operacijama dok su trajale. Isprva generali to nisu smatrali ratom, nego (kako su se izražavali) ograničenom redarstvenom akcijom, pa su unaprijed obavještavali slovenske vlasti što kane. JNA tvrdi da im je javljala i kojim će putem krenuti postrojbe. Armija koja se sprema “napasti i okupirati susjednu zemlju” (kao što su prosvjedovali Slovenci) ne odaje svoje planove o invaziji prije Dana D. Takav je bar bio plan A, plan koji je primijenjen. Ali JNA je imala i plan B: cijela je Peta vojna ovlast bila u stanju pripravnosti, spremna krenuti na Sloveniju. Elitna 63. zračno-desantna brigada, iz Niša u južnoj Srbiji, čekala je u slovenskoj zračnoj ratnoj luci Cerklje skupa s bataljunom vojne policije; imali su precizne planove koje će položaje zauzeti i koga će uhititi. Znali su da je slovenska TO dobro opremljena, organizirana i snažna. Plan B išao bi na invaziju Slovenije i vojni poraz Slovenske TO, na uhićenje i zatvaranje slovenskih čelnika i uvođenje opsadnog stanja u republici. Plan B neće biti primijenjen. Dok je teklo slavlje zbog neovisnosti, predsjednik Kučan razgovarao je s generalom Kolšekom u Zagrebu i zatražio neka tog dana JNA ne poduzima nikakve vojne operacije u Sloveniji. Kučan se bojao da bi to razbjesnilo ljude na vrhuncu njihova slavlja. Kolšek ga je umirio: tog dana neće poduzeti nikakve akcije. Planom je zapravo bilo predviđeno da se tek u zoru sljedećeg dana preuzmu pogranični prijelazi i zračna luka. Primjena plan A počela je u noći između 25. i 26. lipnja. Četiri stotine saveznih policajaca i dvije stotine sedamdeset carinika pre­ bačeno je u vojnu bazu Cerklje, a odatle helikopterima u vojarnice u Sloveniji i Hrvatskoj iz kojih će ih dalje slati. U pratnji im nije bilo ni dvije tisuće vojnika JNA. Teško bi se moglo reći da je to neka invazijska sila.9 U zoru 27. lipnja JNA je počela operacije koje će Slovenci poslije nazvati invazijom i stranom okupacijom svoje zemlje koja je tek stekla neovisnost. Časnici JNA koji su rukovodili operacijom, mislili su da će sve biti gotovo u nekoliko sati. Nisu očekivali da će im se slovenska TO pokušati silom suprotstaviti; a nisu bili ni opremljeni, ni dovoljno naoružani za rat sa Slovencima.

151

U jedan i pol po ponoći protuzračna je postrojba iz Karlovca, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, izašla iz vojarnice sa zadaćom da u tri sata stigne na slovensku granicu. Hrvatska je policija opazila pokret i obavi­ jestila slovenske kolege. ----------------------------------------- --Predsjednik Kučan spremao se leći kad je, kako sam kaže, doznao da je JNA krenula. Do kasna je pisao jedan govor. Tuširao sam se kad je zazvonio telefon. Bio je to moj šef kabineta. Priopćio mi je da su tenkovi izašli iz vojarnice u Vrhniki i da je počeo rat. Odmah sam nazvao generala Kolšeka u Zagrebu, ali ga nisam mogao dobiti. Zatražio sam da razgovaram s bilo kime iz zagrebačkog zapovjedništva, ali nitko se nije odazvao. Nazvao sam Antu Markovića u Beogradu, probudio ga i rekao mu što je. Rekao sam mu da je on odgovoran za zapovijed koju je izdao general Kadijević. Marković se iznenadio, činilo se da ne zna što se događa, iako je tog dana njegova vlada izdala odredbe na temelju kojih su sad pos­ tupali ministar obrane Kadijević i ministar unutarnjih poslova Gračanin. Marković je telefonirao u Petu vojnu oblast u Zagrebu i rekao im neka razgovaraju s Kučanom. Zamjenik zapovjednika, Andrija Rašeta, javio se slovenskom predsjedniku. “Zašto se ljutite?” pitao je Kučana. “Postrojbe koje su krenule iz vojarnica uopće nisu naoružane. Umirite se i spavajte.”10 Kučan je prasnuo. Zaurlao je u slušalicu da intervenciju JNA smatra objavom rata Sloveniji. Rašeta je pokušao umiriti Kučana da JNA ima ograničen zadatak, samo osigurati pogranične prijelaze, zračnu luku i ništa više. Da se JNA naumila zaratiti sa Slovenijom, rekao je Kučanu, postupala bi posve drukčije. Mobilizirala bi sve pos­ trojbe iz Hrvatske i Slovenije. Kučan je otišao u svoj ured. Sazvao je slovenske čelnike i u pet ujutro počela je jedna od najodlučnijih, a zacijelo najmalorječivija sjed­ nica u političkoj povijesti Jugoslavije. Kučan je od ministra obrane Janše zatražio izvješće. Janšino je izvješće bilo kratko. Govorio je odsječnim, dramatičnim rečenicama. Krenuo je 13. (Riječki) korpus JNA. Sloven­ ska TO postavila je barikade - uglavnom od poljodjelskih vozila i rekviriranih kamiona s prikolicom - ali još nije dobila naredbu da ih brani. Na nekim su mjestima oklopnjaci JNA samo odgurnuli barikade i nastavili put. Iz vojarnice u Vrhniki izašli su tenkovi i čuje se kako voze prema zračnoj luci. Janša je već razgovarao sa zamjenikom zapovjednika vojarnice u Vrhniki, generalom Vidmarom. “Neko je vri­ jeme general Vidmar šutio, a poslije je rekao da je to izvan njegovih ovlasti”, rekao je Janša. “Pitao sam ga kamo idu tenkovi, a on mi je nakon šutnje odgovorio da idu u zračnu luku Brnik.” Janša je nato,

152

kako sam kaže, rekao da bi slovensko Predsjedništvo moralo narediti oružani otpor “toj agresiji”.11 Svakom se od glavnih aktera, koji su bili posve svjesni ozbiljnosti odluke koju moraju donijeti, činilo da sastanak traje cijelu vječnost, a trajao je samo nekoliko minuta, a i od toga su većinu proveli u šutnji. Janša je svoje škrte primjedbe zaključio govoreći da imaju dvije alternative: ili popustiti, i tako žrtvovati povijesnu priliku za neovisnost, ili se oduprijeti. “To je alternativa”, rekao je. “Na vama je da odlučite jer ste vi, slovensko predsjedništvo, vrhovni zapovjednik.” Zavladala je šutnja. Kučan se sjeća: Vjerujem da je svatko bio svjestan koliko je važna ta odluka, svi smo mislili na žrtve koje će odnijeti rat, jer tada još nitko nije znao kakav će to rat biti i koliko će trajati. Svi su bili zaokupljeni svojim mislima. Dugo je trajao tajac. Prekinuo sam ga: “Želi li itko govoriti?” Opet tajac. Nato sam rekao: “Onda ću ja govoriti. Predlažem da se suočimo sa činjenicom da smo u ratu.” Opet tajac. “Smijem li iz vaše šutnje zaključiti”, upitao je tada Kučan, “da smo postigli dogovor?” I to je bilo sve. Postrojbama TO naređeno je neka se počnu opirati Armiji. Kučan je preko televizije objavio da će njegova republika “odgovoriti svim mjerama na taj čin agresije”. Rekao je kako je postrojbama TO naređeno “neka se posluže oružjem u obrani suverenosti Slovenije”. Nakon gotovo godine dana teturanja na rubu ponora, Jugoslavija se na posljetku strmoglavila u rat.

Slovenska TO pokrenula se da opkoli baze JNA u Sloveniji. Oduzela im je vodu i struju, prekinula telefonske veze. Igor Bavčar telefonirao je generalu Rašeti u Zagreb i upozorio ga neka ni slučajno ne pokuša opskrbiti vojarne helikopterom. Rašeta ga nije ozbiljno shvatio. Sloven­ ske su snage 27. lipnja po podne srušile helikopter u središtu Ljubljane.12 Poginuli su pilot i mehaničar. Aksentijević je sa svojim postrojbama postao zarobljenik vojarnica. Dotukla ga je eskalacija koju nije očekivao: Shvatio sam da to nije ni pobuna ni javni prosvjed, nego da je rat. Mislim da je u tom trenutku u nama nešto prepuklo. Shvatili smo da nas oni hoće ubiti, upucati nas, da nema više Jugoslavije, i da nam više nema života s njima.

153

Rušenje helikoptera bila je prekretnica i u slovenskom javnom mišljenju, u tom je trenutku većina Slovenaca shvatila enormnost onoga što je njihova vlada učinila u njihovo ime. Povratka više nema. Slovenija je objavila rat JNA, a ne obrnuto. Slovenska je televizija znala iz sukoba izmusti svaku kapljicu propagandne vrijednosti. Tijekom prvog dana prikazivala je dramatične slike o sovjetskoj invaziji Cehoslovačke 1968. kako bi nadopunila Kučanov eksplicitan poziv na oružje. Bavčar i Rašeta bijesno su razgovarali preko telefona. Rašeta je, gotovo u suzama, urlao Bavčaru da ne vjeruje da su se Slovenci usudili pucati na tako izložen i bezopasan cilj kao što je nenaoružani helikopter u niskom letu. Na Rašetino zgražanje, Bavčar je zvučao “trijumfalistički”, kako kaže sam general.

Nakon malodušnih napora Jamesa Bakera u Beogradu u prethod­ nom tjednu, Sjedinjene su Države jasno dale na znanje da Jugoslaviju smatraju problemom Europe. Europa se sva sretna uhvatila u koštac s izazovom. Ta je 1991. godina bila vedra i puna povjerenja. Uskoro će dvanaest članica Europske zajednice postati Europska unija, a 1992. će profunkcionirati jedinstveno europsko tržište, najveće svjetsko trgovište bez ograničenja. Integracionisti su presretni razgovarali o za­ jedničkoj vanjskoj politici i zajedničkoj sigurnosti; već su razrađeni mehanizmi. Prije nepune godine dana smijenjena je britanska premijerka Margaret Thatcher, najslavnija protivnica daljnje europske integracije, što ju je i srušilo. Jugoslavija, taj prvi oružani sukob u posthladnoratovsko doba, postala je povijesni izazov koji je Europi bio nuždan kako bi dokazala svoju dosljednost. Jacques Poos, luksemburški ministar vanjskih poslova, izrekao je rečenicu koja će ga progoniti: “Svanulo je doba Europe.” Europska je zajednica prethodnog tjedna bila iznijela svoje stajalište; naime, ministri vanjskih poslova EZ su se 23. lipnja složili da neće priznati jednostrana proglašenja neovisnosti. Britanski je premijer John Major ponovio to stajalište dan nakon izbijanja sukoba. “Najvažnije je sačuvati jugoslavensku federaciju”, rekao je. Nakon toga su Dva­ naestorica donijela izjavu kojom pozivaju na uspostavu ustavnog reda i poštovanje teritorijalne cjelovitosti zemlje. Dakako, JNA je poslala tenkove upravo zato da bi postigla ta dva cilja. Jedinstvo Dvanaestorice počelo je pucati. Neki su europski čelnici stali uviđati da su, po­ državajući jedinstvo Jugoslavije, i nehotice dali zeleno svjetlo ju­ goslavenskim generalima da pribjegnu sili. Jacques Poos bio je jedan od tri člana trojke EZ-a, skupine ministara vanjskih poslova u kojoj su prethodni, trenutni i budući predsjednik

154

Zajednice.13 On i njegov nizozemski i talijanski kolega, Hans van den Broek i Gianni de Michelis, upali su u jugoslavenski vrtlog dan nakon izbijanja rata. Od sama početka međunarodni su se posrednici šablonom koja će, uz rijetke iznimke, mjesecima biti karakteristična za njihove napore - ponašali kao da rat nema nikakvih temeljnih stru­ kturnih uzroka. Dolazili su, da se poslužimo izrekom mnogih kasnijih pregovarača, “kako bi zajedno lupali glavom”, kao da je sukobu uzrok neki nejasan ali često natuknut balkanski temperament, ili neka ju­ žnoslavenska - bilo kulturna ili genetička - sklonost prema bra­ toubilačkom ratu. Ponašali su se kao da je dovoljno samo uvjeriti zaraćene strane u besmislenost rata. Nisu shvatili da je, u nekim okol­ nostima, pribjegavanje ratu daleko od iracionalnog. Vladi pred- sjednika Kučana one je kobne noći rat bio duboko racionalan i zapravo jedini način da postignu ono što hoće. Trojka je 28. lipnja stigla u Beograd. Prvi je nagon bio održati status quo: Slovenija mora opozvati svoje proglašenje neovisnosti, a Beograd mora vratiti JNA u vojarne. Srbe treba također nagovoriti neka pristanu da Mesić preuzme predsjedničko mjesto u saveznom Predsjedništvu. Kad je trojka stigla u Zagreb na sastanak s hrvatskim i slovenskim čelnicima, bila je već kasna noć. Predsjednik Kučan vozio se planinskim cestama jer je glavna bila blokirana, uglavnom od njegovih snaga. U dva poslije ponoći poslužili su večeru u Tuđmanovoj predsjedničkoj palači, Banskim dvorima. Vasil Tupurkovski, predstavnik Makedonije u saveznom Predsjedništvu, koji je najveći dio dana proveo u Sloveniji nastojeći utanačiti uvjete prekida vatre, došao je poslije ponoći kad je u dvorani bilo dvadesetak-tridesetak Hrvata, Slovenaca i dužnosnika EZ. Nikakvih plodnih rasprava ni pregovora. Trojka je zatražila da Kučan i Janša opozovu proglašenje neovisnosti. Slovenci su, osjećajući da “rat” ide onako kako njima odgovara, odbili. Sutradan ujutro trojka je otputovala, uvjerena da je osigurala spo­ razum o prekidu vatre u tri točke: Slovenci i Hrvati će na tri mjeseca suspendirati neovisnost; JNA će se vratiti u vojarnice; Mesić će biti izabran na svoje mjesto u Predsjedništvu, pa će JNA tako dobiti vrhovnog zapovjednika, a zemlja šefa države. No, Slovenci zapravo nisu ni na što pristali, i zacijelo nisu htjeli popustiti sad, kad su osjećali da stiže povoljna plima. U svakom slučaju, sporazum nije riješio pro­ blem u srži sukoba: tko će nadzirati pogranične prijelaze i zračnu luku? Janša kaže da su ih rezultati prve intervencije “trojke” toliko razočarali da ih nisu objelodanili u Sloveniji u strahu da će potkopati moral ljudi koji su silno vjerovali ideji ujedinjene Europe.

155

Trojka je zahtijevala da na devedeset dana zamrznemo sve mjere ne­ ovisnosti, a onda da povučemo proglašenje neovisnosti. Nama je to bilo neprihvatljivo, jer smo tada praktično već bili dobili rat. Da smo prihvatili, morali bismo vratiti sve oružje koje smo zaplijenili od JNA, vratiti zračnu luku i sve drugo što smo osvojili. Trojka je naučila prvu okrutnu lekciju iz balkanske stvarnosti: spo­ razumi nisu ono što bi se reklo. Borba nije prestala. I doista se tijekom vikenda preokrenulo međunarodno javno mi­ šljenje. Diljem svijeta vidjeli su se na televiziji prizori koji su oslikavali kako se hrabar maleni narod, u čehoslovačkoj tradiciji, orijentiran prema zapadu i sklon demokraciji, bori za oslobođenje od reakcio­ narnog nereformiranog komunističkog monolita koji je, dvije godine poslije pada berlinskoga zida, još spreman primjenom sile nametati svoju volju. Marković se sad distancirao od djelovanja JNA u Sloveniji. “Nitko u vladi nije očekivao uporabu sile”, rekao je. “Razvoj događaja kudi­ kamo prelazi odluke savezne vlade o reguliranju granica.” Time je Marković implicirao da JNA, u odsutnosti djelatnog saveznog Pred­ sjedništva, postupa po svom shvaćanju. General Marko Negovanović, član Glavnog stožera JNA, upozorio je 29. lipnja Sloveniju neka prekine neprijateljstva ili će se sučeliti s “odlučnom vojnom akcijom”. Zemlja je, rekao je, “na početku građanskog rata”. Njegove su primjedbe još pogoršale rastući dojam da se Armija otrgnula s uzice i razularila. Su­ tradan je čak Douglas Hurd, britanski ministar vanjskih poslova i jedan od najopreznijih europskih državnika, smatrao potrebnim osuditi savezne akcije u Sloveniji. “Prošla su ona vremena”, rekao je u Donjem domu, “kad se država mogla održati pucanjem u građane.” Tridesetog lipnja, trećeg dana slovenskog desetodnevnog rata, Srbija je na posljetku uskratila potporu pokušaju JNA da održi saveznu Ju­ goslaviju. Na sjednici Vijeća za obranu i Ustav, Borisav Jović je, u ime Miloševića, izmaknuo sag pod nogama jugoslavenskih generala. General Kadijević rekao je na sjednici da je propao plan A, ograničena akcija za osvajanje pograničnih prijelaza. Ostale su dvije mogućnosti: povlačenje, što bi značilo priznanje slovenske secesije; ili primjena plana B, masovne invazije i gušenja slovenske pobune. Na Kadijevićevo zaprepaštenje, Jović je praktički zabranio plan B. Jović se sjeća: Dobro pamtim taj dan jer sam tad prvi put iznio našu novu politiku. Bilo mi je posve jasno da se Slovenija odcijepila i da je ondje besmis­ leno ratovati. Jedino sam mislio da bismo svakako morali obraniti teritorije u Hrvatskoj na kojima žive Srbi, jer oni žele ostati u Ju­

156

goslaviji. Što se Slovenije tiče, rekao sam da u Sloveniji ne možemo primijeniti ratnu opciju. Rekao sam da moramo Sloveniji dopustiti neka otiđe iz Jugoslavije, a JNA ćemo povući. Predložio sam neka Savezna skupština prizna secesiju Slovenije, i neka se dogovori o podjeli imovine sa Slovenijom i o teritorijalnom razgraničenju. Nije bilo raspre o mom prijedlogu, jer su svi bili posve smušeni i zaprepašteni. Smatrali su nezamislivim da bi bilo koji član Pred­ sjedništva govorio o raspadu Jugoslavije. Milošević je znao: da povuče JNA iz Slovenije, što je htio, Armija se mora vratiti pod civilnu vlast. Treba rekonstituirati savezno Pred­ sjedništvo koje ne funkcionira od 15. svibnja. Milošević je rekao Joviću neka prestane blokirati Mesićev izbor na mjesto predsjednika Pred­ sjedništva. Kad je potkraj tog dana trojka iz EZ doletjela u Beograd, Milošević je, kao nadasve vješt taktičar, to prikazao kao važan ustupak. Joviću je rekao “neka postavi neke uvjete... kako ne bi izgledalo da smo to tako lako prihvatili”. Trojka je u kasnu večer sjedila s Miloševićem u saveznom Predsjedništvu i savjesno nastojala izvući iz njega “ustupak” koji im je već odlučio dati. Dotle su se u istoj zgradi okupili članovi saveznog Predsjedništva, samo nekoliko vrata dalje u istom hodniku, i na posljetku se pripremili da izaberu Mesića za predsjednika. Mesić je doputovao u Beograd pretpostavljajući da će sad biti izabran. Konačno se pred ponoć formalno sastalo savezno Predsjedništvo u nazočnosti trojice ministara vanjskih poslova EZ. Jović je izveo veliku predstavu da se tobože protivi Mesićevu izboru. “Kako nas možete prisiljavati da glasujemo za čovjeka koji je otvoreno rekao da želi raspad Ju­ goslavije?” upitao je. Zatražio je formalno jamstvo da će Europa poštovati teritorijalnu cjelovitost Jugoslavije, zahtijevao je neka trojka pritisne Mesića da kao predsjednik poradi na uspostavi ustavnog poretka, u što bi spadao i povratak slovenskih pograničnih prijelaza pod vlast jugoslavenskih saveznih tijela. Držanje mu nije moglo biti podmuklije. Samo je nekoliko sati prije, na zatvorenoj sjednici Vijeća za obranu i Ustav, bio izjavio da je Srbija sad za secesiju Slovenije. Znao je to svaki Jugoslaven u dvorani. Činilo se da samo nesretna trojka nema pojma što se događa. Kad je izbila ponoć, promijenio se predsjednik EZ. Napuhani je Van den Broek prisilio očito nevoljkog Miloševića da se kucnu. Jacques Poos predao je dužnost Hansu van den Broeku. “Vidite”, rekao je Van den Broek, “ovo je demokracija. Sad ja vodim sjednicu zato što sam stupio na dužnost. Slično tome, vi biste morali izabrati Mesića.”

157

Za uzvrat je obećao: “A ja ću dati javnu izjavu da Europa podržava jedinstvenu Jugoslaviju.” Srpski su članovi pristali, ali tobože užasno nerado. Mesić je u sitne sate 1. srpnja na posljetku izabran za šefa države jedne zemlje koja, u očima onih koji su ga izabrali, više nije postojala. Temeljito nadmudrena, ali očito optimistična, trojka EZ izjavila je da je ostvaren daljnji napredak. JNA je učinila posljednji pokušaj kako bi povratila vlast u Sloveniji prije nego što joj stignu nametnuti volju novokonstituiranog saveznog Predsjedništva. Drugog srpnja u zoru, dvadeset četiri sata nakon Mesićeva izbora, oklopna se postrojba JNA, utaborena u Kokovskoj šumi kod slovensko-hrvatske granice, pokušala maknuti sa svog položaja. Obasula ju je baražna raketna vatra slovenske TO koja je čekala u zasjedi. JNA je iz susjedne Hrvatske poslala kao pojačanje oklopnu kolonu. Čim je prešla granicu, naišla je na žestoku paljbu. JNA je naredila zračne udare protiv slovenskih postrojba koje su nato pobjegle. Poslije je jedan dočasnik JNA postrojio nekoliko podređenih, koji su odbili boriti se protiv Slovenaca, i s ogorčenjem im potrgao oznake s odora.14 Neprijateljstva su se nastavila. General Blagoje Adžić, načelnik Glavnoga stožera, nakratko je izbio na površinu i zasjenio svog šefa Veljka Kadijevića, ministra obrane, kao vođa oružane intervencije JNA u Sloveniji. Pojavio se na RTB i rekao da će se JNA boriti sve dok ne preuzme nadzor nad zemljom. Kritizirao je savezne vlasti koje pokušavaju obuzdati njegove snage i rekao: “Pobrinut ćemo se da nam ovaj nametnuti rat bude što kraći.” Kolona od stotinu osamdeset ten­ kova i drugih oklopnih vozila izašla je iz Beograda prema sjeveru, u prolazu pozdravljena po srpskim selima. Konvoj nikad nije stigao u Sloveniju, niti joj je ikad bio namijenjen. Pravi mu je zadatak bio zauzeti položaje kod hrvatsko-srpske granice za predstojeći rat protiv Hrvatske. JNA je izgubila ugled u očima međunarodne javnosti. Hans Dietrich Genscher, njemački ministar vanjskih poslova, izabrao je taj dan za posjet slovenskom glavnom gradu. Kučan i on su cijelo vrijeme redovito održavali telefonsku vezu. Genscher se ukrcao u vlak u Grazu, a kad je prelazio granicu, čuo je vijesti o borbama. Bavčar se sjeća: Genscherov nam je posjet bio nadasve važan kao moralna potpora, jer je svaka veza ili komunikacija s uglednim političarima iz stranih zemalja značila priznanje i davala nam legitimitet. Sa Genscherom se dogodio incident: kad je vlak ušao u tunel, zatulila je uzbuna i vlak se vratio na austrijsku stranu.

158

Naime, da bi umirila Genscherovu pratnju, naša je policija poka­ zala arsenal protuzračnih raketa u vlaku. A njima je to bilo dovoljno da narede neka se vlak vrati u Austriju. Genscher je optužio JNA da u Sloveniji “divlja”. Odbila je svaki politički nadzor, rekao je, kako bi zadržala svoj položaj moći i sačuvala stare strukture. Pridružio mu se Douglas Hurd, izjavljujući u Parla­ mentu da je JNA ubrzala raspad Jugoslavije. Italija je izjavila da će “djelovati solidarno” (ma što to značilo) s Hrvatskom i Slovenijom sve dok JNA ne prihvati prekid vatre. Koristeći takav međunarodni auditorij i smišljeno se postavljajući u ulozi vođe malog naroda kojeg grubo gazi militaristički komunistički monolit, predsjednik Kučan se obratio međunarodnoj zajednici s tvrdnjom da “svakog trenutka očekuje brutalan napad”. U Sjedinjenim Državama je Claiborne Peel, predsjed­ nik Senatskog odbora za odnose s javnosti, pozvao predsjednika Busha da podupre neovisnost Slovenije i Hrvatske ako jugoslavenska “odmetnuta vojska ne prekine svoju razularenu agresiju”. Još je dalje otišao republikanski čelnik Bob Dole pozivajući Busha neka “prisili” Beograd da “prekine svoj žestoki napad na demokraciju i ljudska prava”. Savezno je predsjedništvo u roku od dva dana vratilo nadzor nad poniženom JNA. Četvrtog je srpnja, kao dio paketa o prekidu vatre, Predsjedništvo naredilo Sloveniji neka preda JNA nadzor nad po­ graničnim prijelazima i neka slovenske snage povuče u vojarnice. To je bilo ono što je htjela trojka iz EZ, uspostavu ustavne vlasti u cijeloj Jugoslaviji. Ali je savezna Jugoslavija bila prestala postojati. Slovenci nisu učinili ni jedno ni drugo, a prekid vatre iskoristili su za jačanje barikada. U Ljubljani su autobusi i kamioni, koji su dotad bili im­ provizirane barikade, zamijenjeni ježevima, željeznim šipkama okru­ ženim bodljikavom žicom, koji su zamka za tenkove. Pa što onda. Slovenci su znali da je na njihovoj strani međunarodno javno mišljenje. A što je važnije, znali su da će sad Miloševićevi ljudi u saveznom Predsjedništvu blokirati svaku dalju intervenciju JNA. I doista, tog je dana Miloševićeva stranka SPS formalno priznala pravo Slovenije na mirnu secesiju. A prijeteće za Zagreb, to se pravo nije, dakako, odnosilo na Hrvatsku.

Secesija Slovenije zapravo je formalno izvršena 8. srpnja, na jednom sastanku na vrhu održanom na Brijunima, Titovu otočkom, jadranskom idiličnom utočištu. Kad su se sudionici tog jutra sastali, sazrio je savez rođen 24. siječnja između srpskih i slovenskih čelnika, kad su se Milošević i Kučan dogovorili o pravu naroda na odcjepljenje. Predsjed-

159

niku Van den Broeku nije bilo teško naći formulu koju će prihvatiti glavni akteri. Na ručku je uputio rukom napisanu bilješku Slovencima predlažući im zajednički nadzor na granicama, povlačenje postrojba u vojarnice i tromjesečni moratorij. Tri ugovorne strane bit će EZ, Ju­ goslavija i Slovenija. Kučanu je to bilo prešutno priznanje. Bilo mu je drago što je povijesni, prvi međunarodni dokument koji je predan njegovoj svježe neovisnoj zemlji, bilješka načrčkana rukom nizozemskog ministra vanjskih poslova. Van den Broek je zakazao sastanak svih sudionika u osam navečer i iznio prijedlog u četiri točke rekavši: “Iza ovoga stoji EZ. Prihvatite ili ostavite.”15 Usprotivio se samo Ante Marković jer mu je bilo jasno da taj prijedlog znači prestanak Jugoslavije i smrt njegovih napora da je održi. Ozlojeđeni je Van den Broek dao stanku i našao se s Markovićem i Kučanom. Marković je rekao što prigovara planu. Van den Broek je upitao Kučana jesu li Slovencima prihvatljive Markovićeve zamisli. Kučan je odgovorio da nisu. “Vrlo dobro”, rekao je Van den Broek, “vraćamo se prvotnom prijedlogu.” Kad se Marković opet usprotivio, Van den Broek je izletio iz prostorije i, prema Kučanovu sjećanju, na engleskom procijedio: “Kakvi ljudi! Kakva zemlja!” Van den Broek je posredovao u sporazumu između Slovenaca i Predsjedništva SFRJ temeljem kojega je slovenskom redarstvu dan nadzor nad pograničnim prijelazima s tim da se svi carinski prihodi predaju jugoslavenskoj saveznoj kasi; JNA se povlači u vojarnice, a slovenske snage “dezaktiviraju” i povlače u baze. Sporazum je namet­ nuo tromjesečni moratorij na primjenu slovenske (i hrvatske) neo­ visnosti, ali ne i na sama proglašenja neovisnosti. Marković je ostao usamljen. Nije mu preostalo drugo nego prihvatiti sporazum i uzdati se u tromjesečni moratorij i razgovore koji će, kako je navedeno u sporazumu, početi 1. kolovoza kako bi se riješila zaostala pitanja između Slovenije i Federacije. Marković je nadmudren prešutnim savezom Miloševića i Kučana na temelju kojega će Sloveniji biti dopušteno od­ cjepljenje kako bi se JNA mogla posvetiti Hrvatskoj, a poslije Bosni. Za vrijeme tih brijunskih razgovora, slovenski je predstavnik u Predsjedništvu SFRJ, Janez Drnovšek, pristupio svom srpskom kolegi Borisavu Joviću i neslužbeno predložio potpuno povlačenje JNA iz Slovenije. Jović je bio sklon tome. Ni jedan od njih nije to pitanje postavio na službenim sjednicama. Znali su da neće dobiti pristanak Predsjedništva SFRJ, jer bi to značilo potpunu secesiju, a kad bi se to spomenulo u toj delikatnoj fazi pregovora, moglo bi potkopati cijeli Brijunski sporazum. Drnovšek i Jović složili su se da će pitanje povlačenja JNA ostaviti za poslije.

160

Deset dana poslije, 18. srpnja, sastalo se Predsjedništvo SFRJ i složilo da će se JNA povući u roku od tri mjeseca. Bilo je sigurno da će četiri člana pod Miloševićevim nadzorom glasovati “za”. Drnovšek je pristao zauzeti svoje mjesto u Predsjedništvu kako bi zajamčio ključni peti glas. Nije bilo potrebno. Ni bosanski ni makedonski predstavnik nisu prigovarali povlačenju kad je u rezoluciju uvrštena riječ “privre­ meno”. A svi su znali da povlačenje nije privremeno, da odlazak JNA znači da se Slovenija odcijepila od Jugoslavije, a, alarmantno za Hrvat­ sku, odcijepila se sama. U roku od jednog dana JNA je povukla postrojbe koje je tijekom desetodnevnog sukoba poslala u Sloveniju. Uslijedila je puna demobilizacija JNA. Nakon svega je Slovenija bila slobodna otići, u što je njezin predsjednik bio siguran. Ali ne Hrvatska. Jedini član Predsjedništva SFRJ koji je glasovao protiv povlačenja JNA iz Slovenije bio je Stipe Mesić. Znao je što znači za njegovu zemlju ako Slovenci dobiju neovisnost, a Hrvati je ne dobiju. Upravo zato kako ne bi zaostali, Hrvati su izašli s pro­ glašenjem neovisnosti mnogo mjeseci prije nego što su bili spremni s time se nositi. Brijunskim je sporazumom zadan smrtni udarac savezu Hrvatske i Slovenije. Slovenci tvrde da su Hrvati to zaslužili zato što su odbili ući u rat kad je dva tjedna ranije JNA poslala postrojbe u Sloveniju. Dimitrij Rupel kaže: Bile su dvije teorije o vezama između bivših jugoslavenskih republika. Prema jednoj su Slovenija i Hrvatska bile sijamske blizanke, spadale su zajedno. Mislim da su to tako gledali i Vatikan i Njemačka. Nismo se protivili takvu gledištu jer smo znali da sami ne bismo mogli postati kritična masa koja bi sama mogla otići. A s Hrvatskom smo bili go­ tovo polovica zemlje. No prema drugoj teoriji, za koju mislim da je mnogo točnija, Hrvatska i Srbija su sijamske blizanke. Imaju isti jezik i imaju istu jezgru, koja je Bosna i Hercegovina. Vezane su Bosnom. Brijunski je sporazum pozdravljen kao trijumf europske diplomacije. A to uopće nije bio. Ostavio je neriješenim sve važne sporne točke, sve dok traje tromjesečni moratorij; nije se bavio pitanjem suverenosti Slovenije; nije riješio budućnost JNA u Sloveniji; jednostavno je sve stavio na čekanje. Diplomatsku su pobjedu odnijeli Milosevic i Kučan koji su se o odlasku Slovenije iz Federacije dogovorili na nizu sastanaka koji su možda počeli još 24. siječnja u Beogradu, a završili na sjednici Predsjedništva 18. srpnja. Ključna su pitanja riješili sami igrači, bez međunarodnog posredovanja. Milošević i Kučan zajednički su preveslali i zapravo uništili SFRJ.

161

U desetodnevnom sukobu u Sloveniji ubijena su četrdeset četiri vojnika JNA, uglavnom devetnaestogodišnjaka novaka zbunjenih zadaćom koju su im postavili. Od tisuća pripadnika JNA koje su Slovenci zarobili, većina ih je ili dezertirala ili se predala bez borbe. Ranjeno je sto osamdeset sedam pripadnika JNA. Slovenski su gubici neznatni, uglavnom su nastradali strani vozači kamiona koji su vozili ne znajući što se događa i upali u vatruju^ ^ Rat u Sloveniji, ukoliko je to uopće bio rat, bitno se razlikuje od dva rata koja će uslijediti - u Hrvatskoj i Bosni. Nije to bio rat između Srba i Slovenaca, nego prije rat Slovenaca i federalnog sustava koji je već bio u agoniji, dotučen nacionalizmom koji se učvrstio, najprije u Srbiji, a poslije u Hrvatskoj i Sloveniji. Potkraj lipnja 1991, pa i prije, srpski i slovenski čelnici bili su ujedinjeni u glavnim ciljevima i u svojoj oporbi saveznim strukturama koje, kako su smatrali, sputavaju i jedne i druge. U važnom smislu, Kučan i Milošević su bili u dosluhu, a izvan kruga ostali su generali JNA koji su bili uvjereni da brane teritorijalnu cjelovitost SFRJ. Nisu znali da je tu cjelovitost već kobno izdao upravo čovjek koji se javno i dalje predstavljao kao njezin glavni branitelj. Slovensko je iskustvo iščupalo srce JNA, ona je iz deseto­ dnevnog sukoba izašla ponižena u zemlji i inozemstvu. Ocrnio ju je sav demokratski svijet. I, što je odlučno, kad je sljedećih tjedana JNA stupila u rat u Hrvatskoj, njezino je povlačenje iz Slovenije značilo da više ne može to raditi u uvjerenju (ili pod izgovorom) da brani cjelovitost Jugoslavije. JNA se naglo pretvarala u srboarmiju. Jugoslavija je također čupala srce ponosnoj, samouvjerenoj novoj Europi. Dva tjedna nakon što je objavila svoju potporu teritorijalnoj cjelovitosti Jugoslavije, i upozorila da neće trpjeti uporabu sile, Za­ jednica se okrenula za sto osamdeset stupnjeva. Kad se Kučanovo Predsjedništvo, u sitne sate 27. lipnja, odlučilo za rat, išlo je na to da je stara jugoslavenska federacija izgubila volju za borbom. Igra se isplatila. Slovenija se odlučila za silu i osvojila sjajnu nagradu. Europi je data pouka (koju mirovni posrednici nikad nisu usvojili) da rat katkad nije samo nadasve racionalan put, pogotovo kad se zna da se može pobijediti, nego je katkad i jedini način da se postigne ono što se želi. Unatoč tome su uzastopni mirotvorci i dalje zatvarali oči pred ravnotežom snaga u bivšoj Jugoslaviji i ponašali se kao da je za mir potrebno samo uvjeriti zaraćene strane u ludost ratovanja. Slovenci su dokazali da rat nije uvijek ludost. Znao je to i Beograd koji će se prema tome držati i u Hrvatskoj i u Bosni.

162

1) Osim ujedinjenja Njemačke. Deklaracija je predviđala malo neposred­ nih promjena. Neće odmah biti novih putovnica niti će se odmah uvesti slovenska valuta. Postrojbe JNA, dvadeset tisuća vojnika, dobile su rok da sc do kraja 1993. povuku iz Slovenije. Zakonski je uspostavljena slovenska središnja banka, i kontrola nad carinom i zračnim prometom prenesena je na slovenske organe. Nekretnine JNA trebale su se do kraja 1993. prenijeti u vlasništvo slovenske države. 2) Ni Slovenija ni Hrvatska nisu svoje postupke nazvale “secesijom”. Draži im je bio izraz “odcjepljenje” s razloga što je Jugoslavija osnovana kao do­ brovoljna zajednica naroda. 3) Aksentijević, poslije promaknut u generala, zacijelo je vodio jedan od najnesretnijih ratova u cijelom časničkom sastavu JNA. Nije bio nacionalist, i strastveno je vjerovao u višenacionalnu Jugoslaviju, ali je, iako je zatražio dopuštenje da nakon povlačenja iz Slovenije pođe u mirovinu, služio još u Hrvatskoj i u Bosni. Tako je (kao važan član zapovjedništva JNA) bio nazočan izbijanju rata u tri posebne prilike, u tri republike; sigurno je to jedinstven slučaj u vojsci koja je, kad je iz nje izašao, bila isključivo srpska, suprotno od onoga za što se zauzimao u svojoj istaknutoj vojnoj karijeri. Žena i obitelj su mu Slovenci, i dalje žive ondje - u republici gdje ga i sad formalno smatraju ratnim zločincem. 4) Aksentijević je bio zastupnik JNA koja je imala svoje predstavnike u parlamentu svake republike. 5) U t. 4. zaključaka odbija sc priznanje legitimiteta slovenske secesije: Vlada SFRJ i sve jugoslavenske institucije, uključujući službe sigurnosti i JNA, moraju neprekidno poduzimati korake i mjere, koje im se nameću jednos­ tranim aktima, kako bi spriječile promjenu jugoslavenskih granica, poremećaj pograničnog režima na granicama SFRJ, pretvaranje jugoslavenskih cari­ narnica u republičke, prisvajanje carinskih pristojbi i vlasništva SFRJ što pri­ padaju Jugoslaviji, i služiti se svim zakonitim sredstvima u suzbijanju jednostranih odluka, opcija i ponašanja kojima se volja jednih hoće nametnuti drugima. 6) “Narodna armija”, Istina o oružanom sukobu u Sloveniji, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1991. sa cjelovitim tekstovima odluka i dekreta Predsjedništva SFRJ i savezne vlade. 7) Peta vojna oblast obuhvaćala je cijelu Sloveniju, veći dio Hrvatske i dio sjeverne Bosne. 8) Bilo je nesuglasica koliko je kopnenih pograničnih prijelaza na sloven­ skom teritoriju. Tada se najčešće spominjalo da ih ima dvadeset sedam. U službenom izvješću JNA, o “krajnje ograničenu cilju” misije od 27. lipnja u Sloveniji, navedeno je da ih ima trideset pet, v. Istina o oružanom sukobu u Sloveniji. 9) Podaci JNA, v. Istina o oružanom sukobu u Sloveniji. 10) To je Kučanova verzija razgovora. Podudara se s Rašctinom koji tvrdi da je intervenciju JNA smatrao tek policijskom akcijom: “Pokušavao sam ga umiriti, obraćao sam mu se kao predsjedniku Slovenije, nastojao sam objasniti da nema drugih planova osim nadzora na granici, jer da smo imali drugih

163

planova, sve bismo postrojbe iz Hrvatske uputili u Sloveniju i akcija bi posve drukčije završila.” 11) Prikazi sastanka koje su iznijeli Kučan, Janša i Bavčar, uglavnom se podudaraju, osim u jednom važnom pogledu. I Kučan i Janša pripisuju sebi zaslugu da su baš oni prvi ustrajali na pružanju oružana otpora, a Bavčar tvrdi da je France Bučar prvi prekinuo šutnju i očitu uzrujanu neodlučnost nazočnih. 12) JNA je tvrdila da je helikopter vozio kruh, iako je poslije general Rašeta priznao da je dobio naredbu da uzleti kako bi utvrdio uvjete na cesti između vojarnice u Vrhniki i zračne luke. 13) Predsjedništvo EZ rotirajuće je kao i Predsjedništvo SFRJ, svaka zem­ lja ima polugodišnji mandat, od 1. siječnja do 30. lipnja. Smjenjuju se na temelju abecednog reda, ali svaka je zemlja navedena prema imenu na svom jeziku, tako da su propisi o rotaciji još nejasniji od propisa o rotaciji u Predsjedništvu SFRJ. 14) AP, 2. srpnja 1991. 15) Prema Kučanovu sjećanju na taj sastanak.

164

13. “NEOBJAVLJENI I PRLJAVI RAT” JNA u Hrvatskoj Srpanj - prosinac 1991.

Na sjednici Predsjedništva SFRJ 18. srpnja, kad je odlučeno da se JNA povuče iz Slovenije, hrvatski je predstavnik Stipe Mesić naslutio nesreću za svoju republiku. Glasovanjem je uklonjen svaki trag izgovora da JNA brani SFRJ. Sad se ona otvoreno i nepobitno borila za teritorij nastanjen Srbima izvan Srbije. Zagreb je u slovenskom lažnom ratu vidio točno ono što je bio: srpsko-slovenski pakt koji će Sloveniji olakšati secesiju, poniziti JNA i uništiti ostatke Markovićeve savezne vlade. Sve su tri točke postignute. JNA - koja više ni u kom pogledu nije odgovarala svom nazivu ju­ goslavenske vojske - sad se mogla posvetiti sve većoj napetosti u Hrvatskoj. A nakon neuspjeha u Sloveniji, trebalo joj je hitno podići moral. Intervencija JNA u Sloveniji izazvala je konačni sukob između hrvat­ skog predsjednika Franje Tuđmana i njegova sve nezadovoljnijeg ministra obrane Martina Špegelja. Opet je Špegelj nagovarao Tuđmana da objavi rat JNA. Na sastanku Državnog vijeća, istog dana kad je počeo rat u Sloveniji, Špegelj je Tuđmanu savjetovao neka Zboru narodne garde naredi da opkoli vojarnice JNA u Hrvatskoj i uhiti naj­ više časnike. Ovaj put su Tuđmanovi ministri bili uz Špegelja. Sve je bilo spremno, samo sam čekao znak. Tuđman je 95 minuta govorio na sjednici Državnog vijeća i rekao da imam opasne nakane. Mesić je sto posto bio uza me... Sve je znao, jer je živio u Beogradu.

165

Vidio je da rat dolazi. Govorilo je još desetak ljudi, pa su se ili izjasnili za mene ili rekli da nemaju mišljenja jer nisu stručnjaci. Samo je još jedna osoba podržala Tuđmana. U pet po podne Tuđmanu je bilo dosta, pokupio je svoje stvari i htio otići bez odluke, ali sam ja us­ trajao neka on odluči. Bojao se da odbaci plan, a još se više bojao da ga prihvati. Htio je potajno sam odlučiti. A ja nisam htio da na tome ostane, pa sam ponudio ostavku. Nekoliko sati poslije Špegelj je dao ostavku. Hrvatski radio i televi­ zija objavili su da se povlači “iz zdravstvenih razloga”. Špegelj, čovjek dobra zdravlja, otklonio je to kao “stari boljševički trik” kako bi se zataškala politička podvojenost. Tuđman je smatrao da se Hrvatska ne može vojno sukobiti s JNA. Polagao je svoje nade, kao od početka, ne u vojnu spremnost, nego u osvajanje međunarodne sklonosti. Bio je uvjeren da će Hrvatska steći svoju neovisnost ne vojnom pobjedom nad JNA, nego samo me­ đunarodnim priznanjem. I kad je ^rat postao neizbježan, htio je da svijet vidi i prizna da ga Hngtska, nije izabrala. Tijekom ljeta 1991. Franjo ^ Tuđman učinio je sve što je mogao kako bi izbjegao totalni rat. J Njegovim se kritičarima u desnom krilu njegove stranke to činilo kao slabost nasuprot srpskoj snazi i dosljednosti. U srpnju i kolovozu martićevci su neprekidno povećavali područje pod svojom vlasti. Općina za općinom padala je pred martićevcima (obrambenim teritorijalnim snagama tzv. krajiške republike) u tom ljetu neobjavljena rata između Hrvatske i Srbije: Glina, Kostajnica, Okučani i Dalj. U svakoj od tih prilika JNA bi stala iza srpske paravojske, spremna da se umiješa i “odvoji zaraćene strane”. Turistička su mjesta na dalmatinskoj obali preplavile mase prognanih Hrvata koji su na silu morali napustiti svoje domove ili su pobjegli pred srpskim nadiranjem. Cijela bi se naselja preko noći ispraznila, noseći što god se može, a sve ostalo prepuštajući pljački ili uništenju. Martićevi su dužnosnici prisvajali najbolja imanja. U selima iz kojih su^otišh Jhrvatski civili, iznad vrata su se pojavljivala načičkana imena zapo^vjednilca srpske paravojske: svojeručno polaganje prava na ratni plijen. Hrvatske snage nisu im bile dorasle. Zbor narodne garde, koji je Tuđman u svibnju ustrojio od svojih pričuvnih policajaca, bio je slabo organiziran i opremljen, iako dobrovoljaca nije nedostajalo. Za razliku od srpske paravojske, koja je dobivala sve više oklopnih vozila i teškog oružja, Tuđmanove su snage jurile po ratnim područjima u zaplije­ njenim dostavnim automobilima i turističkim autobusima. Dvije su strane bile beznadno neravnopravne protivnice.

166

Tuđmanovi kritičari pokušali su ga 1. kolovoza zbaciti. U Saboru su zastupnici s desnoga krila njegove stranke predložili objavu rata. Opet je Tuđman odgovorio da budućnost Hrvatske ne ovisi o vojnom porazu Srba, nego o stjecanju međunarodnog priznanja; objava rata izazvala bi opću osudu demokratskog svijeta; bilo bi to samoubojstvo nejake države.': '■c ^ Zatražio je potporu oporbe. A oni su mu je pružili, jer su se bojali puča nacionalista iz desnoga krila. Na brzinu je stvorena koalicija libe­ rala, socijaldemokrata i bivših komunista. Tuđman je zaprisegnuo vladu nacionalnog sporazuma, pod premijerom Franjom Gregurićem, pripad­ nikom lijevoga krila HDZ. Nacionalistički su desničari ostali usamljeni, i u Saboru (ako ne i na bojišnici), prisiljeni su na posluh. _No, krajiški će Srbi i JNA/prisilitpTuđmana na rat, htio to on ili m2. JNA je počela niz pokreta u BiH pripremajući napad na ona po­ dručja koja je srpsko vodstvo u Beogradu smatralo opravdano srpskima. Sutradan, jedan dan poslije neuspjelog puča protiv sovjetskog vođe Mihaila Gorbačova,1 Milan Martić postavio je ultimatum hrvatskoj policiji u Kijevu: ili se povući u roku od četrdeset osam sati ili će ih on napasti. Hrvati su ga odbili. Hrvatsko je selo Kijevo bilo okruženo područjem u rukama Srba. Kijevljani su se bili zabarikadirali nakon plitvičke bitke 1. ožujka. Kijevo je Martić smatrao iritantnom anomalijom - hrvatsko selo u “SAO Kra­ jini”. Bio je to i sigurnosni rizik, jer su time veze između Knina i srpskih sela dalje od Kijeva bile ugrožene, a katkad i nemoguće. Značilo je da se ta sela neće moći prikladno osigurati za predstojeći rat protiv Hrvatske. Kijevo je valjalo zbrisati sa zemljovida. Danas se ono ističe po žalosnoj činjenici što je bilo prva žrtva u procesu koji je obilježio ratove u Jugoslaviji: čišćenje terena. Hrvatima je Kijevo postalo simbol otpora. Već su deseci tisuća Hrvata bili izgubili domove, ali se Kijevo isticalo razinom na kojoj je izvlaštenje planirano i izvršeno. Onog dgna kad je istjecao rok od četrdeset osam sati koji je Martić dao kijevskoj policiji, 20. kolovoza, Milan Babić je proglasio martićevce sastavnim dijelom obrambenih snaga SFRJ. Martić je beogradskoj “Borbi” izjavio da njegovi ljudi pos­ tupaju u punoj suradnji s JNA. Samouvjereno je rekao kako kane osvojiti hrvatski lučki grad Zadar. “Interesi Armije i Srba se po­ dudaraju”, kazao je. “I njoj i nama treba luka.”2 U novom jedinstvu ciljeva odlučna je uloga pripala mladom pot­ pukovniku koji je nedavno bio došao u Knin, Ratku Mladiću, Srbinu iz sela Božinovići u jugoistočnoj Bosni. U rano ljeto 1991. premješten je iz Prištine u Knin gdje postaje načelnikom stožera kninskog korpusa. Čim je došao, povezao se s četnicima krajiških Srba. Sprijateljivši se

167

odmah s martićevcima, otklonio je posljednje ostatke nepovjerenja između Martića i kninskoga garnizona JNA. Ratko Mladić shvaćao je mentalitet krajiških Srba. Bio je dugogodišnji komunist koji je odanost obrani Jugoslavije sad zamijenio dužnošću, kako je on mislio, zaštite Srba od oživljenog hrvatskog fašizma. Mladića je, kao tolike u njegovu naraštaju, oblikovao Drugi svjetski rat. Bile su mu dvije godine kad mu je otac poginuo kao sudionik partizanskog napada na selo Bradinu, koje je slučajno rodno mjesto ustaškog poglavnika Ante Pavelića. Iako je Mladićevo ime u ono vrijeme nešto značilo samo u ograničenim vojnim krugovima u kojima se kretao, poslije će postati međunarodno ozloglašeno kad postane zapovjednik srpske vojske u Bosni. Odlikovao se izuzetnom sposobnosti da pobudi odanost onih kojima zapovijeda. Tako je oduševljeno prigrlio stvar krajiških Srba da je uskoro stekao njihovo povjerenje, pa i obožavanje. Tjedan dana nakon ultimatuma kijevskoj policiji, Martić i Mladić su 26. kolovoza skupa napali. U dvanaestosatnom bombardiranju Kijevo je sravnjeno sa zemljom. Martića je snimila ekipa RTB dok su njegovi ljudi skidali natpis (dakako, latinični) na ulazu u selo i pobjedonosno zauzimali područje. Martićeva je izjava o čišćenju Kijeva jeziva po svojoj kliničkoj prozaičnosti: Bila je to zajednička akcija policije i Armije. U dva dana smo os­ lobodili Kijevo. Armija je dala teško oružje, a ja pješaštvo. Kad je pukovnik Mladić došao u Knin, shvatili smo da Armiji možemo vjerovati. Otad smo dobrovoljce upućivali u Armiju, a ne više u policiju. Taj sporazum održao se u cijelom ratu. Istini za volju, bili smo jači od Hrvata. Bježali su. Nismo se osvrtali na žrtve. Htjeli smo osloboditi svoja blokirana sela. Dakako, izgorjelo je nešto kuća, tako je to kad sudjeluje topništvo. Mislili smo da neće dugo trajati i imali smo pravo. Akcija je imala punu potporu Beograda. Predstavnici Hrvatske i Slovenije sad su stalno izostajali sa sjednica Predsjedništva SFRJ koje je potpuno došlo pod Miloševićev nadzor. U Mesićevoj je odsutnosti na čelu Predsjedništva bio potpredsjednik. Crnogorski je predstavnik Branko Kostić postao vršitelj dužnosti šefa države i vrhovnog zapovjed­ nika JNA:

*

U Kninu smo imali kninski korpus, jednu od najsnažnijih i najbolje opremljenih postrojba, i nije pretjerano reći da je tih prvih ratnih dana JNA štitila Srbe od fizičke likvidacije i sprečavala masovni egzodus. Objektivno govoreći, da nismo ohrabrivali korpus JNA u Kninu, hrvatsko bi ga redarstvo, sa svojim oružjem i svime, lako osvojilo.

168

Kijevo je postalo obrazac za nastavak rata u Hrvatskoj: topništvo JNA pružalo je potporu pješaštvu koje je bilo sastavljeno djelomice od novaka, a djelomice od srpskih dobrovoljaca. Bio je to upravo onaj savez na koji je Tuđman upozorio u svom noćnom obraćanju naciji nakon događaja u Borovu Selu. U tome je gledao spregu komunističkog militarizma i velikosrpskog hegemonizma. Još se nadao da će izbjeći j rat s JNA; rat za koji je znao da ga ne može dobiti. No, to više nije ; bilo važno. Svojim čišćenjem Kijeva, JNA je njemu objavila rat. " ' Franjo Gregurić sazvao je noćnu sjednicu vlade. Hitno je trebalo nešto poduzeti. Nije se više mogla podržati Tuđmanova nesklonost da bude uvučen u otvoreni rat. Na dan čišćenja Kijeva hrvatska je vlada proglasila opću mobilizaciju i objavila “oslobodilački rat”. Kijevo je bilo na prvim stranicama novina, ali je bila istodobno napadnuta i istočna Slavonija. Prvi se put Vukovar našao pod nepre­ kidnom topničkom i minobacačkom vatrom.3 Vukovarski krizni stožer, ustrojen početkom mjeseca u bolničkom kompleksu u središtu grada, preselio se u podrum, kao i većina bolesnika i ranjenika koji su se ondje liječili. Hrvatski se protunapad pripremao dva tjedna. Zbor narodne garde počeo je 14. rujna opsjedati vojarnice i objekte JNA diljem Hrvatske. Prekinuta je struja, voda, doprema hrane i telefonske veze. Zagrebačko je poglavarstvo pozvalo sve građane u obranu glavnoga grada. Na glavna su raskrižja postavljeni ježevi, zapreke za tenkove. Minirani su mostovi na rijeci Savi. Glavne ceste zapriječene su barikadama kojima se ostavljao slobodan samo jedan kolovoz. Prozori su zaštićeni vrećama pijeska. Lovci JNA prijeteći su u niskom letu zviždali nad gradom i izazivali užas. Uvedeno je obvezno zamračivanje. Stvorila se atmosfera intenzivne paranoje. Kružile su glasine o petokolonašima u svakoj zgradi, o snajperskim gnijezdima iza svakog ugla. Iako u gradu Zagrebu nije bilo utvrđenih žrtava snajperista (ni mrtvih ni ranjenih), njegovi su građani prolazili ulicama bojeći se za svoj život. Konačno, nakon višemjesečnih manjih i ograničenih sukoba, cijela se Hrvatska našla u ratu. Borbe su počele u širokom luku od Gospića na jugu do Kai lovca na sjeveru, malo južnije od Zagreba, pa na istok preko Pakraca i Okučana do Vukovara u istočnoj Slavoniji. Crta sukoba, ukoliko se uopće uspostavila za tih prvih dana, ugrubo je tekla - iako s važnim izuzecima - duž crte koju su Milošević i Jović još u svibnju zacrtali kad su preko Predsjedništva SFRJ uputili JNA da počne zaštićivati Srbe u Hrvatskoj. Sad se JNA otvoreno borila za uspostavu novih gra­ nica Jugoslavije bez Hrvata.

169

Srpske su snage, zajedno s JNA, sada držale između četvrtine i trećine teritorija republike. S bojišnicama koje su uspostavljene 14. ruj­ na, dopala su im tri odvojena teritorija povezana samo preko područja BiH; prvi, i najčvršći, bio je teritorij oko Knina, drugi oko Gline u središnjoj Hrvatskoj, odakle su Hrvati istjerani u srpnju i kolovozu, a treći u istočnoj Slavoniji i Baranji uza srpsku granicu. JNA se iza srpskih crta mogla grupirati i pregrupirati prema zahtjevima borbe. Iza hrvatskih crta je bila imobilizirana. U gotovo svakom većem hrvatskom gradu JNA je bila zatočena u vojarnicama, s topovima uperenima prema vani, a opkoljena Zborom narodne garde, s topovima uperenima prema unutra, u eksplozivnom međusobnom odmjeravanju. U Gospiću je ubrzo planula bitka u kojoj je srušen velik dio grada. Tamošnji se garnizon JNA pokušao probiti, uz minobacačku i topničku potporu pojačanja izvan grada. Nakon trodnevne pucnjave više gotovo ni jedna gospićka kuća nije bila prikladna za stanovanje. Vojarnica je pala, zarobljeno je dvije stotine pripadnika JNA, uglavnom novaka, a zapovjednik je ubijen. S hrvatske se strane tvrdilo da se ubio pred svim svojim ljudima, u dvorištu gradske bolnice; beogradski je radio, uvjerljivije, rekao da je bio umoren. Oslobađanje Gospića bilo je strategijski udarac težnjama krajiških Srba. Njime je zaustavljeno širenje njihova područja na zapad. One­ mogućen im je prodor na zapad prema moru kod Karlobaga, čime je zadan smrtni udarac Martićevoj samouvjereno objavljenoj nakani da zauzme Zadar koji su srpski nacionalisti smatrali najzapadnijom točkom srpskih zemalja i glavnim izlazom na more. Gospić je uvelike podigao hrvatski moral. Svaki se opkoljeni zapovjednik JNA prestrašeno pitao neće li i njega snaći sudbina nesretnog gospićkog generala. Hrvati su se osvećivali. Kad je Hrvatska počela gubiti rat, u nekim je gradovima sustavno vođena kampanja terora. Jedne noći potkraj ruj­ na hrvatske su postrojbe odvele i pobile dvadeset gospićkih Srba, profesora i sudaca, lojalnih Srba koji su odlučili ostati u Hrvatskoj. Takvih incidenata bilo je i u Zagrebu, Sisku i Karlovcu. No, bilo je mnogo mjesnih nagodbi. U Osijeku JNA nije čekala da vojarnice padnu. Izašla je 17. rujna i povukla se na nove položaje južno i istočno od grada, odakle će puna tri mjeseca imati vitalnu ulogu u bombardiranju Osijeka. Tako je tjedan dana poslije postupio i vinkovački zapovjednik. U Jastrebarskom, jugozapadno od Zagreba, gdje je JNA imala jednu od najjačih tenkovskih postrojba, zapovjednik Ra­ dovan Tašić dogovorio se sa šefom mjesne policije upozorivši ga: “Bila bi velika šteta kad biste postali krivi za rušenje svog lijepog grada. Shvatili su ga pripadnici Zbora narodne garde koji su opsjedali njegove vojarnice. Nakon višetjednih pregovora Tašiću je dopušteno da ode sd

170

šest stotina vojnika (opet uglavnom novaka) i s teškim oružjem.4 Mještani su tužno gledali kako golema kolona, u kojoj je bilo 160 ten­ kova, na desetine oklopnjaka, pa raketa zemlja-zrak, protuoklopnih i protuzračnih baterija, ide iz vojarnica prema jugu u BiH, znajući da će se to teško naoružanje uskoro uporabiti drugdje u Hrvatskoj. Dublje u teritoriju u rukama Hrvata, prilike su bile teže. Zapovjed­ nik Varaždina, grada kod mađarske granice, Vlado Trifunović, zatražio je od Beograda pomoć, ali je nije dobio. Hrvati su čvrsto odlučili da neće pustiti njega i opremu. Bio je predaleko od srpskih crta da očekuje pojačanje. Predao se. Njegovim ljudima, njih 200, skinuli su vojničke odore i pustili ih kući u civilnoj odjeći. Predajući Hrvatima na desetke tenkova i oklopnih vozila, Trifunović je izbjegao borbu koja bi ne­ sumnjivo stajala života mnoge ljude (uglavnom novake) pod njegovim zapovjedništvom. Svojim postupkom spasio im je život. Kad se vratio u Beograd, suđeno mu je kao izdajici, i poslije dugog žalbenog postupka osuđen je u siječnju 1995. na dvanaest godina zatvora. Kafkijansko je suđenje užasnulo liberalne Beograđane. No, u rujnu 1991. beograd­ skom je režimu trebao izgovor na kojem će utemeljiti vojnu intervenciju koju je već bio naredio i koja je već bila u tijeku kad je Trifunović pregovarao s Hrvatima. Beograd je od Trifunovića očekivao herojski i samoubilački otpor kako bi opravdao intervenciju JNA. Kažnjen je zato što nije htio svoje ljude kao žrtvenu janjad p^oslati na klanje. Ipak je opsada vojarnica dala JNA nekakav izgovorf Beograd je naredio oštru eskalaciju rata, tobože zato da se oslobode opsjednuti garnizoni, a zapravo u glavnom ratnom cilju da se osigura teritorij na kojem će se ustrojiti srpska država u Hrvatskoj, Iz Beograda su 19. rujna krenule dvije kolone tenkova i oklopnih vozila pa se autoputom Bratstva i jedinstva valjale prema hrvatskoj granici. Strani novinari, koji su poskakali iz postelja kako bi pratili kolonu, izvještavali su da je dulja od deset kilometara, da je u njoj bar stotinu tenkova, uglavnom T-55 i M-84, kao i oklopnih transportera i kamiona koji vuku teško topničko oruđe.5 Uz put su mjesni Srbi opet klicali ovoj kolo­ ni kao i onoj prije dva mjeseca koja je bila pošla u Sloveniju (samo zato da se vrati), te zapanjenim vojnicima u kamionima, uglavnom pričuvnicima, bacali hranu i cigarete.6 Srpska paravojska i JNA već su bile zauzele trokut zemlje u naftom bogatom sjeveroistočnom kutu Hrvatske, koji se od Baranje pružio na zapad do periferije Osijeka i na jug do vukovarskog predgrađa Borova Sela. Daljnjem su se prodoru u istočnu Slavoniju prepriječili Vukovar i susjedni Vinkovci, pa su ciljem najnovijeg snažnog vojnog pokreta bili oni, a ne opsjednute vojarnice. JNA je opkolila Vukovar i ukopala se za početak dvomjesečnog bombardiranja koje će lijepi grad na Du­

171

navu pretvoriti u simbol borbe Hrvatske za nacionalno oslobođenje. Stipe Mesić je rekao da će Vukovar postati “hrvatski Staljingrad”. Srbi lojalni pobunjenicima iz SDS-a još su u proljeće počeli proces “samočišćenja”. Vukovarski gradonačelnik, Srbin Slavko Dokmanović, rekao je kako je mnogo prije početka rata prestao dolaziti u grad jer se bojao za svoj život. Mještani srpskih sela na rubu grada mjesecima su prije toga podignuli barikade. Već početkom srpnja počeli su mi­ nobacački napadi na predgrađe Borovo Naselje; a od početka kolovoza je sporadično bombardirano i gradsko središte. Krajem kolovoza u gradu je ostalo samo 15.000 od 50.000 stanovnika. Zadržala se pred­ ratna etnička pomiješanost.7 Srbi i Hrvati podjednako su trpjeli u bombardiranju koje će uslijediti. Istog dana kad je Zbor narodne garde počeo opsjedati vojarnice JNA, 14. rujna, srpska je paravojska žestoko napala jugozapadni dio Vukovara iz Negoslavaca. Dvije tisuće građana pobjeglo je iz kuća i sklonilo se u središtu grada. Izvijestili su da je poginulo osamdesetak civila. Po ulicama su se gomilala trupla. Mrtvace su pokupile srpske postrojbe u napredovanju pa su ih pokopale u masovnim grobnicama na livadi u Negoslavcima. Dotle Hrvatska nije bila čula za takve grozote. Rat je ušao u novu fazu. Za sljedećih petnaestak dana su u bolnicu svakog dana dovodili između šesnaest i osamdeset ranjenika, od kojih su u prosjeku tri četvrtine bili civili.8 Dotle najžešći napad uslijedio je 4. listopada, uz topničku, mino­ bacačku i zračnu potporu. Na bolnicu su iz zrakoplova bačene dvije bombe; jedna je uništila kirurški odjel i operacijsku dvoranu iako je većina njene opreme već bila prebačena u podrum; druga je bomba probila nekoliko katova i nije eksplodirala, nego je završila podno kreveta ranjenika koji je ostao živ. Samo je tog dana u bolnicu dovedeno devedeset dvoje ranjenih. Napad Srba i JNA urodio je teritorijalnim dobitkom. Pala je cesta Vukovar-Bogdanovci. Uz nju su postrojbe JNA zauzele položaje tako da je grad ostao bez posljednjeg kopnenog izlaza. Sad je opsada bila potpuna, preostala je samo opasna šumska staza koju su Srbi držali na nišanu. Vukovarski je krizni stožer tvrdio da su snajperisti ubili bar tridesetak osoba koje su tim putom pokušale pobjeći iz grada. Početkom listopada Vukovarci su počeli živjeti u zajedničkim skloništima, gdje ih je u nekima bilo i po sedam stotina. Krizni je stožer, smješten u atomskom skloništu ispod bolnice u gradskom središtu, organizirao podjelu hrane, vode i lijekova, pa je tako broj civila na ulicama sveden na minimum. U svakom zajedničkom skloništu bili su, po mogućnosti, bar po jedan liječnik i medicinska sestra. Zboi narodne garde je svakom skloništu osigurao oružanu zaštitu.

172

Napad se izvodio po shemi Kijeva, samo u većim razmjerima: JNA je teškim oružjem i pješaštvom pružala potporu mjesnoj srpskoj paravojsci i dragovoljcima iz same Srbije. No, tu se dogodilo nešto zapanjujuće: uza svu premoćnu vatrenu snagu, nije ostvaren nikakav odgovarajući terenski napredak. Napad na Vukovar otkrio je u kakvo je jadno stanje raspad Jugoslavije doveo nekoć ponosnu vojsku. Uvelike su dezertirali nesrpski časnici i novaci, a uoči bitke novaci su odbijali da izvrše zapovijedi. Časnici JNA su se tužili da mladiće ne mogu izvući iz oklopnih vozila. S prolazom tjedana, padao je moral JNA, a po veličini četvrta europska vojska pokazala se nesposobnom da svlada gradić sa šačicom opkoljenih i slabo opremljenih hrvatskih branitelja. U listopadu, kad je zbog neočekivanog vukovarskog otpora bez­ nadno zakasnio napad na Slavoniju, Blagoje Adžić, vršitelj dužnosti ministra obrane, postavio je generala Životu Panića za zapovjednika operacije Vukovar. Panić, zapovjednik Prve vojne oblasti, dobio je zadatak da završi operaciju Vukovar. Panić i Adžić skupa su otišli na vukovarsku bojišnicu kako bi vidjeli zašto je operacija tako loše zapela. Užasnuli su se kad su vidjeli što je. Nije bilo jasnog lanca subordinacije ni razgraničenja zadataka među angažiranim postrojbama. Sam je Panić priznao da je zavladao “kaos”. Mnogi vojnici kao da uopće nisu znali tko im je zapovjednik. Bilo je mnogo dezertiranja, pogotovo među pričuvnicima koji su mobilizirani i upućeni na bojišnicu a da im uopće nije bilo jasno zašto su ondje i nisu imali pojma ni što bi to htjeli postići. Deseci tisuća Srba mobilizirani su da se bore u ratu koji i nije objavljen. U cijeloj su se Srbiji (ponajviše u Beogradu) muškarci krili ili bježali iz zemlje. Jedan se pričuvnik nije mogao odlučiti bi li pristupio skupini dezertera ili bi ostao u svojoj postrojbi pa se ustrijelio. Drugi se pak s bojišnice dovezao tenkom u Beograd pred Saveznu skupštinu. Kad je Panić preuzeo zapovjedništvo operacije, uvrstio je paravojne skupine u sastav JNA. Dragovoljcima su zamijenjeni oni koji su protiv volje mobilizirani. Ustrojena je jedinstvena struktura zapovijedanja, a oni koji joj se nisu htjeli pokoriti, udaljeni su s bojišta. Stožer Prve motorizirane gardijske brigade je 3. studenog objavio da je počela “završna operacija” istjerivanja hrvatskih snaga iz Vu­ kovara. Sutradan je zrakoplovstvo JNA ostvarilo šezdeset pet napada na hrvatske položaje u Vukovaru i drugdje.9 Kopnene postrojbe primakle su se na nekoliko stotina metara od središta grada. Istog je dana petnaest topničkih zrna palo na Šid u Vojvodini, na hrvatskoj granici sa Srbijom, gdje je bio postavljen dio topništva koje je tuklo Vukovar. Nitko nije ranjen, ali je ogorčeni srpski ministar

173

obrane, general Tomislav Simović, ipak smatrao potrebnim pozvati međunarodnu zajednicu da osudi napad. Kao da nema pojma o tome što radi JNA u Vukovaru u trenutku dok on govori, obratio se srpskom parlamentu da bi osudio napad na Šid: Ovaj napad dio je fašističke politike. Takvo je ponašanje hrvatskih oružanih snaga da kad god mi govorimo o miru i primirju, one pos­ tupaju na najgori način... Danas će vjerojatno u Haagu biti ucjena na račun toga što je JNA blokirala Vukovar i Dubrovnik. Možda će čak daljnji tijek pregovora uvjetovati oslobađanjem ta dva grada ili povlačenjem snaga koje ih opsjedaju. I nato se zavjetovao da neće popustiti međunarodnoj ucjeni. Stanje u Vukovaru postalo je očajno sad kad je Panic zapovijedao discipliniranom operacijom. Gradski su branitelji iskalili svoju ogor­ čenost na svoje i optužili Zagreb da svjesno žrtvuje Vukovar kako bi stekao međunarodne simpatije. Vojni zapovjednik grada Mile Dedaković otišao je u Zagreb da se obrati Tuđmanu. Rekao mu je kako Vukovar gubi rat zbog spremnosti Hrvatske da pristane na me­ đunarodno isposlovane prekide vatre. Tuđman je planuo i odgovorio Dedakoviću neka zapamti tko je predsjednik i šef države: “Ja vodim ovaj rat”, navodno je rekao Tuđman, “i kad naredim prestanak vojnih operacija oko Vukovara, nećeš se maknuti ni za milimetar.”10 Tuđmanu, koji je još jurio za međunarodnim ugledom, diplomatski su obziri i dalje bili važniji od vojnih prioriteta. U Vukovaru su uslijedila dva tjedna borbi prsa o prsa. JNA je 10. studenog zauzela Milovo Brdo u središtu grada. Hrvati su se u neredu povlačili. Sad je odavno predviđeni pad Vukovara bio nemi­ novan. JNA je 16. studenog osvojila predgrađe Borovo Naselje, pa je Vukovar ostao bež posljednjeg opasnog prilaza puteljkom kroz kuku­ ruzišta. Više nije bilo puta kojim će se ući u Vukovar ni izaći iz njega. Sedam stotina užasnutih civila izašlo je iz skloništa i pobjeglo u bolnicu. I kako se Vukovar “oslobađao” ulicu po ulicu i kuću po kuću, tako se rušio. Do 17. studenog je, osim nekoliko džepova otpora, među kojima se najviše isticala bolnica, glavnina grada bila u rukama srbovojske. Sutradan je, s trinaestim međunarodno dogovorenim prekidom vatre u Hrvatskoj, Vukovar pao. U klopci su se našli pripadnici Zbora narodne garde koji se nisu iskrali iz grada prije pada Borova Naselja. Bila im je ostala samo jedna noć da se, prkoseći smrti, pod okriljem mraka probiju kroz srpske crte preko kukuruzišta u susjedne Vinkovce. Mnogi su to učinili i sutradan su se ondje okupili u malim, iscrpljenim skupinama, ogorčeni na Zagreb i na međunarodnu zajednicu koja je i dalje nastojala nagovoriti Beograd na “nagodbu” dok im grad pretvara 174

u gomilu ruševina. Njihovo se raspoloženje dijelom prenijelo na cijeli hrvatski narod. Zapovjednici vukovarske obrane priznali su poraz. Predstavnik JNA u Zagrebu pristao je na pregovore o predaji. Obje su strane pristale na evakuaciju civilnog pučanstva i sedam stotina bolesnika i ranjenika iz bolnice, sve pod nadzorom promatrača EZ i predstavnika me­ đunarodnog Crvenog križa. U tri mjeseca opsade i bombardiranja koje je prestalo 20. studenog, bolnica je liječila 1850 osoba, najviše civila. Ovom brojkom obuhvaćeni su samo ozbiljno ozlijeđeni, pa je stoga pravi broj veći. Lakše ranjenima preporučivalo se neka ne riskiraju dolazak u bolnicu, nego da radije ostanu kod kuće. U istom razdoblju, vukovarska je policija zabilježila prijevoz 520 tijela na jedino dostupno groblje, od kojih je bilo 156 pripadnika Zbora narodne garde i 24 policajca, a ostalo civili, među njima osmero djece. U to nisu ubrojene stotine tijela koja nisu poku­ pljena za posljednjih dana opsade kad se, zbog žestine bombardiranja i napredovanja srboarmije, ulicama gotovo nije moglo kretati. U ona tri mjeseca otkad je JNA počela s ozbiljnim napadom na grad, u Vu­ kovar je stigao jedan konvoj međunarodne pomoći. Bilo mu je dopušteno da bolnici preda lijekove i odveze sto četrnaest ranjenika. Na dan 19. studenog, u jedanaest sati ujutro, dok se vukovarski krizni stožer uzalud pokušavao povezati s vanjskim svijetom, JNA je ušla u bolnicu, posljednji bedem hrvatskog otpora. Na užas onih u bolnici, JNA je došla prije međunarodnih promatrača koji su morali nadgledati evakuaciju. Kamion međunarodnog Crvenog križa koji je bolesnicima dovezao lijekove, stigao je u šest sati po podne. Dotle je JNA već bila počela evakuirati civile, bolesnike i ranjenike, bez međunarodnog nadzora, protivno sporazumu prethodnog dana. Usred Vukovara, osorno je časnik JNA odbrusio predstavniku ICRC, koji je prosvjedovao, da je to Jugoslavija, njegova zemlja, a ako se to ICRC ne sviđa, neka slobodno otiđe. Evakuacija bez nadzora se nastavila. Horde do zuba naoružanih Srba s četničkim obilježjima, svježe pristigle s bojišta, neometano su švrljale vukovarskim ulicama dok su iz skloništa izlazile uplakane pepeljaste spodobe s tamnim podočnjacima. Mnogi su po tri mjeseca proveli pod zemljom, dok se iznad njihovih glava vodila borba. Osamnaestog su studenog vidjeli drukčiji Vukovar. Ulice su bile zakrčene ljudskim i životinjskim tijelima. Jeziva zgarišta zgrada još su gorjela, ni pedalj nije bio pošteđen od rušenja. Srpski dobrovoljci divljačkih pogleda rikali su ulicama, a džepova pretrpanih opljačkanim blagom. Jedna je skupina zgrabila Hrvata i udarala mu glavom o zid, optužujući ga da sc bori na strani neprijatelja. On je vikao da se uopće nije borio. JNA je stala odvajati muškarce od žena i djece, a ovim

175

drugima nudila je neka biraju hoće li u Srbiju ili Hrvatsku. Oni koji su se odlučili za Srbiju, smjeli su otići, dobili su i prijevoz iz grada. One koji su htjeli u Hrvatsku, autobusima su prebacili u Vojvodinu gdje su prenoćili u školama i športskim dvoranama. Sutradan su ih predali hrvatskim vlastima. Muškarce nisu predali, a mnogi se od njih (više od četiri godine nakon toga, dok ovo pišemo) smatraju poginulima. Četiri godine poslije srpska će paravojska odbiti pristup svima, osim šačici dužnosnika, na Ovčaru gdje je, kako se smatra, masovna grobnica. Među njima'bio je i Siniša Glavašević, trideset jednogodišnjak, novinar Hrvatskog radija Vukovar, čiji je glas u Hrvatskoj postao glas Vukovara dok je svakog dana izvještavao o rušenju svoga rodnog grada, a sve očajnije i umornije. Nema sumnje da su ga ugled koji je postigao u Hrvatskoj, i odgovarajuća ozloglašenost koju je zbog svog rada stekao među vukovarskim krvnicima, stajali života. Muškarce koje nisu izdvojili za smaknuće odvezli su u kaznionicu u Sremskoj Mitrovici. Čim su stigli, svukli su ih do gola i oduzeli im sve što imaju. Mnoge su tukli. Potrpali su ih u prepune ćelije u kojima će tjednima spavati na drvenim podnicama. Mnoge su uzastopce preslušavali. Neke su mamili nagradama da potkažu druge. Pustili su ih u siječnju 1992. Ravnateljica vukovarske bolnice, doktorica Vesna Bosanac, koja je svojom hrabrosti pomogla opstanku tog objekta za vrijeme opsade, postala je u Hrvatskoj junakinja. Postat će utjelovljenje onoga što će grad predstavljati u duhu Hrvata. Srbi su je stoga klevetali, RTB ju je nazivala “jugoslavenskim doktorom Mengeleom” i optuživala da je uskraćivala pomoć ranjenim srpskim civilima i da je na njima obavljala medicinske pokuse. Kad je pao Vukovar, mnogi su Hrvati strahovali za njezin život. Tjedan dana ništa se o njoj nije znalo. Nije stigla s konvojem žena i djece u Hrvatsku. Međunarodni je Crveni križ pos­ redovao za nju u Beogradu. Omražena je liječnica pošteđena sudbine Siniše Glavaševića. Puštena je poslije mjesec dana zatvora. Promatračima EZ trebala su tri dana da organiziraju evakuaciju bolesnika i ranjenika. Nekoliko puta ukrcali su ih u ambulantna kola JNA samo zato da bi čuli kako je zbog neprekidne pucnjave na cesti odgođena njihova predaja hrvatskim vlastima. Konačno su se dva kon­ voja - onaj JNA i onaj hrvatskih vlasti - našla u sjeveroistočnoj Bosni. Pet stotina ranjenika, od kojih mnogi jedva pri svijesti, na nosilima su iz ambulantnih kola JNA prebačeni u hrvatska vozila. Tu se stvorila ljutita rulja mjesnih Srba koja je urlajući vrijeđala “ustaške ubojice’ dok su mimo nje nosili ranjenike.

176

Srpske je strasti raspalila lažna vijest ugledne agencije Reuter, koja je na dan pada Vukovara iz svog beogradskog ureda uputila vijest da je hrvatski ZNG, u bijegu iz grada, iz osvete pobio četrdeset i jedno srpsko dijete. Vijest se nevjerojatnom brzinom proširila područjima Hrvatske i susjedne Bosne u kojima žive Srbi. Tom su izvješću nezasluženu pozornost dale i druge zapadne novinske agencije, u želji da nekako “uravnoteže” svoja izvješća o onom što je inače izgledalo kao nemoguć jednostrani slijed događaja. Pokazalo se da je vijest besmislena, nekom beogradskom fotoreporteru prenio ju je neki ne­ imenovani pukovnik JNA. Dvadeset četiri sata kasnije Reuter je to potpuno opovrgao, ali šteta je bila učinjena. Sada su stotine urlikom tražile krv vukovarskih ranjenika, dok je tekla njihova sablasna pri­ mopredaja. Srbe je obuzdavao kordon časnika JNA. Čak i sada se JNA predstavljala svjetskim televizijskim kamerama kao nepristrana snaga koja razdvaja “zaraćene strane”. Još se nisu ohladila tijela vukovarskih žrtava a već je JNA pred­ stavnicima medija u Beogradu organizirala ono što je zacijelo smatrala trijumfom promidžbe. Dva autobusa puna reportera, gostiju JNA, odvezla su se u obilazak “oslobođenog” grada. “Točno tu ćemo im dati ručak”, rekao je pukovnik Milan Gvero, glasnogovornik JNA i budući zamjenik vojnog zapovjednika bosanskih Srba, dok je paradirao po ostacima hotela “Dunav”, dokazujući da je Armijia više nego dorasla prilikama. Mare Champion iz “Independenta” ovako je opisao apsurd­ nost situacije u svom izvješću: “Ovdje su masakrirani civili”, rekao je časnik mašući prema dvorištu nasuprot vukovarskoj srušenoj bolnici. Deseci novinara već su se bili nabili u veži kako bi pogledali Izložak br. 2 na izletu što ga je Armija organizirala u svom pokušaju, što se kretao u rasponu od grotesknog do opscenog, da dadne svoju verziju opsade Vukovara. "Ne znam zašto se ništa ne govori o ogrlicama složenim od dječjih prstiju, ni o četrdesetero djece pobijene tu blizu”, [rekao je pukovnik Gvero ]. U dvorištu... trideset i tri tijela. Za susjednim vratima više od pede­ set, poredanih na pljusku. “To su Srbi masakrirani na ulicama ”, auto­ ritativno je rekao pukovnik Miodrag Starčević. Mnogima su na nožnim prstima bile bolničke cedulje, vidjelo se da su to pacijenti koji su umrli u bolnici. Na pitanje kako zna da su Srbi, samo je slegnuo ra­ menima.1] Novinari su za uspomenu dobili kemijske olovke JNA.

177

JN A j e prvi put napala Dubrovnik 1. listopada, iz Crne Gore. Nitko to nije očekivao. Na Dubrovnik se nije mogao primijeniti ni jedan izgo­ vor kojim se JNA služila drugdje u Hrvatskoj: zaštita srpskog pučanstva i oslobođenje opsjednutih u vojarnicama. Ondje je bilo malo Srba 12 i u gradu nije bilo garnizona JNA. Ali je Dubrovnik bio zahvalna meta zrela za skidanje. Leži na krajnjem vrhu tankog priobalnog pojasa na južnom rubu H ratske, a samo ga nekoliko kilometara dijeli od zaleđa u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Armija je nametnula kopnenu blokadu od Crne Gore do luke Neum, tankog obalnog pojasa koji predstavlja jedini izlaz BiH na more Sutradan u rano jutro beogradski je radio objavio da je “predaja nepri­ jateljskih snaga cilj današnjih borbi oko toga grada”. Braneći tu ne­ sigurnu traku svog teritorija što se ušiljila prema Crnoj Gori, hrvatske snage: onolike kolike su bile, pretrpjele su poraz od nadmoćne JNA. Ona šačica pripadnika ZNG koja je branila dubrovačko zaleđe, ok­ renula se i pobjegla. Drugog izlaza nisu imali. Na svom maršu kroz bogate Konavle, Armija je uništavala gotovo sve na vidiku. U selu za selom, svaku su kuću najprije opljačkali pa zapalili. Armija je 15. listopada ušla u turistički gradić Cavtat, južno od Dubrovnika. Nije naišla na otpor. Cavtaćani su se pomirili s okupacijom grada. Iako je to značilo da je Cavtat izgubio svaku vezu s ostatkom Hrvatske, JNA nije dopustila crnogorskim pričuvnicima da ondje pustoše kao u Konavlima. Cavtat nije ni opljačkan ni spaljen. Sljedeća dva tjedna Armija se spremala za napad na sam Dubrovnik, gotovo nezaštićen grad, jer Hrvatska nije očekivala napad Armije. Pri­ padnici ZNG, šaka njih, naoružani samo s nekoliko poljskih topova i minobacača, sad su dobili zadaću da brane drevni grad. Dubrovnik je i građen da odoli opsadi. Drevne su utvrde opet morale ispuniti tu dužnost. Predstavljale su gotovo jedinu obranu građana. Nakon šest dana bombardiranja, Armija je 27. listopada dovukla topničke položaje na sam rub grada. Kao radi izazivanja zatočenih građana dolje, vojska je podigla stijeg SFRJ na Žarkovića brdu, neko­ liko stotina metara od hotela “Argentina” gdje su se u suterenskom restoranu i baru s\>ake večeri okupljali promatrači EZ i strani novinari. Odmah se “Argentina” afirmirala kao jedan od onih izuzetnih hotela u ratnoj zoni čija se uprava i osoblje diče pružanjem normalnih usluga unatoč raspadu svake normalnosti oko njih. Novinari i promatrači EZ u bijelome mogli su s morske terase hotela “Argentina” - koju je od položaja Armije štitio sam hotel, pa je bila izložena tek topovnjači što bi povremeno tiho klizila po moru - pratiti put topovskih zrna ispaljenih sa Žarkovića brda koja bi nisko prohujala iznad hotela i u blagom luku nadlijetala crvene starogradske krovove da bi se zabila

178

u ciljeve na lučkom području, pogotovo noću, kad su se zrna žarila intenzivno narančasto, bojom požara na noćnom nebu. Promatrači EZ, prikliješteni u hotelu, kratili su vrijeme učeći novinare tananoj razlici zvuka teških oruđa - ono je opalio brodski top, a ovo dolazi granata iz osamdesetmilimetarskog bacača.13 Onog dana kad se na Žarkovića brdu zavijorila zastava SFRJ, savezni je zapovjednik, general Pavle Strugar, poslao ultimatum hrvat­ skim braniteljima: neka Hrvati predaju oružje i neka sve vojne osobe napuste grad. Jamčio im je siguran prolaz dodajući da do osam sati navečer očekuje odgovor. JNA je imala Dubrovnik na dlanu. Zagreb je uhvatila panika. Činilo se sigurnim da će Dubrovnik pasti, iako su obje strane uviđale da bi bio vrlo skup kopneni napad niz strme litice oko grada. Stipe Mesić pozvao je vlasnike brodica duž dalmatinske obale neka mu se pridruže u konvoju kojim će probiti pomorsku blokadu JNA. Ta je promidžbena senzacija bila smiona i maštovita, ali ipak samo senzacija. Dva je dana svijet pratio Mesića koji je u trajektu “Slavija I” plovio južno od Splita, praćen desecima malih brodova. U Mljetskom su kanalu brodovlje zaus­ tavile topovnjače JNA i naredile neka se vrate. Mesić se sa “Slavije I” radijski povezao s JNA. Topovi pomorske ophodnje bili su upereni prema njemu. “Slavija I” bila je puna hrvatskih dostojanstvenika, među njima premijer, žena ministra vanjskih poslova i omiljena pjevačica Tereza Kesovija kojoj je JNA bila razorila kuću u Konavlima pa se mogla solidarizirati s prognanicima. Mesić je pomorskom zapovjedniku JNA odgovorio da nastavlja u Dubrovnik, našto je zapovjednik odgo­ vorio kako mu je naređeno da ne pušta brodove, a ako flotila krene, smatrat će to neprijateljskim činom i reagirati. Drugim riječima, zbrisat će s površine mora “Slaviju I”. Mesić se nije dao. Uostalom, još je bio predsjednik Predsjedništva SFRJ, prema tome i vrhovni zapovjednik oružanih snaga, iako je često govorio da je njegova vlast nad jugoslaven­ skom vojskom otprilike podjednaka kao nadzor nad finskom vojskom. “Ja sam vaš vrhovni zapovjednik”, radijski je odgovorio topovnjači JNA, “i ja vas izazivam da potopite moj brod.” Slavne osobe na brodu, mnoge ohrabrene nakon višesatnog boravka u brodskom baru, pljeskale su i klicale. Brodski kapetan, odgovoran za sigurnost posade i putnika, više nije znao tko brodom zapovijeda. Samo je kolutao očima. Na pi­ tanje tko je zapovjednik, umorno je odgovorio: “Samo Bog zna, samo Bog.” Mesić se na posljetku radijski povezao s admiralom Stanetom Brovetom, zamjenikom ministra obrane. Brovet je naredio neka JNA pretraži svaki brod, a kad utvrde da u Dubrovnik ne krijumčare oružje, neka ih puste. Nakon trideset sati plovidbe, “Slavija I” je 30. studenog probila

179

pomorsku blokadu i pristala u Dubrovniku, noseći dobre nakane i malo čega drugog. Mesić je otišao nakon dvanaest sati, a sudbina Dubrovnika nije se promijenila. Mesićevo je komedijanje na moru poslužilo svrsi. Privlačenje po­ zornosti na jade Dubrovnika čudesno je djelovalo na međunarodnu osudu JNA. Bez obzira što je navelo zapovjedništvo JNA da naredi napad na Dubrovnik, činilo se nedvojbenim da je čista pakost igrala važnu ulogu u motiviranju vojnika. Iz dana u dan su ljudi s brda zasipali topničkom i tenkovskom vatrom lijepe turističke hotele na suvremenoj obali Dubrovnika. Gađali su minobacačima hotelska dvorišta i ne­ kažnjeno gledali kako eksplozijom izazvana vatra skače od jednog do drugog automobila i uništava sve što joj se nađe na putu, ostavljajući iza sebe spaljenu zemlju, iskrivljeni metal i polupana stakla. Prognanici koji su se pred vojskom sklonili u Dubrovnik, šćućurili su se u po­ drumima. Najprije su ih bombardiranjem istjerali iz kuća, a sad ih tjeraju iz skrovišta. Teško bombardiranje Dubrovnika činilo se s vojnog stajališta malo ili nimalo razložnim. Bila je to osveta siromašnih gorštaka na jednom od najbogatijih i najviše zapadno orijentiranih po­ dručja bivše Jugoslavije. Vrhunac je bio u studenom, kad su navođenim raketama uništene sve jahte u starogradskoj luci.14 Grad, koji je Byron nazvao biserom Jadrana, bio je idealan ambijent za takvu osvetničku orgiju. Inače suzdržani “Daily Telegraph”, svakako najoprezniji od bri­ tanskih uglednih listova, na naslovnicu je stavio natpis Poput barbarskih horda koje nadiru na Rim, savezna je vojska napustila svaku suzdržljivost.15 General Milan Gvero, glasnogovornik JNA i čovjek koji je za medije smislio onaj groteskni obilazak “oslobođenog” Vukovara, potpuno je odbacivao izvješća o rušenju Dubrovnika. To Hrvati pale automobilske gume, tvrdio je. I, unatoč obilju dokaza koji su govorili suprotno, ap­ surdno je jzjavio: “Na Dubrovnik nije pao ni trun srpskoga praha”.16 Armija nije uspjela prisiliti branitelje Dubrovnika na predaju. Poslije rušenja u studenom, opsadne su se crte napola ustalile, činilo se da vlada neko naoko beskonačno zatišje. Težnje Crnogoraca zasjenili su događaji u Haagu i Beogradu i u svibnju 1992, nakon petomjesečnog primirja u Hrvatskoj, Hrvati su se sporazumjeli s JNA. Povlačenje JNA iz zaleđa Dubrovnika zasjenio je u ono doba početak rata u BiH. Nikad nisu posve objašnjeni razlozi Armije, no, dotle je bilo popustilo neprijateljstvo Srba i Hrvata. Sporazum o povlačenju s hrvatske obale sklopili su 30. rujna 1992. Tuđman i Dobrica Ćosić, predsjednik ostatka Jugoslavije. U bosanskom ratu podudarali su se interesi bivših neprijatelja. Srpski i hrvatski čelnici tajno su se sastajali kako bi između sebe podijelili BiH. Kad se savezna vojska povukla s opsadnih crta oko Dubrovnika, mnogi su promatrači to sma­

180

trali dogovorom između Srba i Hrvata, u kojem je hrvatska protuusluga bila povlačenje iz Bosanskog Broda, čime je olakšana predaja grada Srbima. Bosanski je Brod Srbima svakako bio strategijski mnogo važniji od zaleđa Dubrovnika, jer je na vitalnom koridoru koji spaja srpska područja u zapadnoj Bosni sa samom Srbijom. Istodobno je Hrvatsku mnogo više zanimala deblokada Dubrovnika i oslobađanje susjednih hrvatskih teritorija nego zadržavanje Broda. To je najvjerojatnije objašnjenje oslobođenja Dubrovnika nakon šestomjesečne blokade i povremenih bombardiranja. Upućivalo je to na prirodu bosanskoga rata, rata u kojemu su Srbi i Hrvati uvelike surađivali protiv zajedničkog ? neprijatelja: jedinstvene višenacionalne države Bosne i Hercegovine.

S padom Vukovara, cijela je istočna Slavonija postala ranjiva. Nakon tjedan dana, Armija je napala. Sela Ernestinovo i Laslovo pala su pred neumoljivom silom koja je zbrisala Vukovar. Savezne i srpske snage opkolile su i žestoko granatirale selo Tenjski Antunovac. Grad Osijek bio je iz dana u dan na udaru topničke i minobacačke vatre. Argumentacija je vodila samo jednom zaključku. Laslovo je štitilo cestu iz Osijeka u Đakovo, važnu prometnicu za opskrbu opsjednutih Osječana. Osijek je bio po veličini treći grad u Hrvatskoj i glavni grad istočne Slavonije. Činilo se sigurnim da će doživjeti sudbinu Vukovara. Sad se iz grada izlilo na desetke tisuća građana, koji su svojim pretrpa­ nim automobilima zakrčili glavnu zapadnu cestu, bježeći iz rodnog mje­ sta prije nego što bude - kako se činilo neizbježnim - posve opkoljeno. Istodobno je predsjednik Tuđman na međunarodni pritisak pristao deblokirati zagrebačku vojarnu “Maršal Tito”. Tuđmana su ogorčeni kritičari optuživali da ide neprijatelju na ruku u želji da stekne me­ đunarodni ugled. Dok je savezna vojska prodirala sve dublje u istočnu Slavoniju, Tuđman je predavao stotine tenkova, oklopnih vozila i topničkog oruđa koji su u hrvatskoj ruci mogli služiti za obranu hrvat­ skih teritorija. Opet se Tuđman izložio prijetnji s desnice. Po Hrvatskoj se šuškalo o puču. Tuđman je bez suđenja uhitio i zatvorio svoja dva najistaknutija kritičara: Milu Dedakovića, zapovjednika obrane Vukovara, i Dobroslava Paragu, čelnika ekstremne nacionalističke Hrvatske stranke prava. Paraga je tvrdio, neuvjerljivo, da njegov HOS ima deset tisuća naoružanih ljudi. Hvalio se kako su ti ljudi izdržali glavni udarac u obrani Hrvatske. Ni jedno ni drugo nije bilo točno. Kad je nakon neko­ liko dana njegova stranka zakazala u Zagrebu masovni prosvjed protiv Paragina zatvaranja, skup za koji su tvrdili da će svrgnuti Tuđmana, privukao je samo nekoliko stotina aktivista. Paraga u Hrvatskoj nikad

181

nije stekao onu popularnost u narodu kao njegov srpski pandan Vojislav Savezna vojska i srpska paravojska prodrle su u osječka predgrađa. Arkan, policijski agent i strašni vođa “Tigrova”, čak je ušao u grad i poslije prijetio da će ga osvojiti. Panić, i dalje zapovjednik operacije, imao je nalog svog zapovjednika, generala Blagoja Adžića, načelnika Glavnog stožera, da nastavi. Panić se sjeća tog dana: Onog trena kad je pao Vukovar, Hrvatska je izgubila rat, jer smo bez ikakvih problema mogli krenuti na Zagreb. Osijek je bio napušten. Ušli smo u Osijek. Bilo nam je naređeno da Osijek i Županju zauzmemo čim padne Vukovar i da u dvije kolone idemo na Zagreb, uz rijeke Dravu i Savu. To bismo ostvarili u dva dana. Ali onda su mi naredili da se vratim. Razgovarao sam s Jovićem i Kostićem. I s predsjednikom Miloševićem, on je odlučio, a krnje Predsjedništvo odobrilo. Jednostavno je rekao da “mi nemamo što tražiti u pod­ ručjima gdje žive Hrvati, moramo štititi srpska područja” i dalje ništa. A ja sam mu rekao da ako nam je dužnost štititi Jugoslaviju, onda moramo ići dalje. Jer bi bilo lako. Hrvati su pobjegli iz Vinkovaca, Županje i Osijeka. Kad je pao Vukovar, pala je i Hrvatska. Lako smo mogli nastaviti, ali je predsjednik Milošević, pored ostalog, rekao da moramo stati. Tako je naredio i ministar obrane i ja sam samo poslušao. Zaštitili smo srpska područja, i danas je ovdje crta. Adžić, jugoslavenski general koji je zagovarao uporabu nadmoćne sile kako bi se Slovenija zadržala u federaciji, još je pokušavao sačuvati na okupu nešto slično staroj Jugoslaviji. Opet je sve osujetio Milošević koji je čvrsto držao pod nadzorom krnje jugoslavensko Predsjedništvo. U kolektivnom šefu države bilo je još samo pola članova, trojica iz Srbije i četvrti iz Crne Gore.17 Tuđman se 24. studenog, tjedan dana nakon pada Vukovara, obratio preko televizije prestrašenom hrvatskom narodu. Rekao je da je Hrvat­ ska uspjela “internacionalizirati” sukob i da rat nije izgubljen, unatoč tvrdnjama onih koji pripremaju puč kojim bi srušili hrvatsku vladu. Hrvatska je praktički bez ičega, rekao je, počela rat protiv najveće komunističke vojske u Europi i uspjela stvoriti snažnu obranu, a is­ todobno vodeći uspješne diplomatske pregovore. Zapravo su se tijekom duge opsade Vukovara dogodile dvije stvari. Prvo, Hrvatska, koja je rat počela gotovo bespomoćna, stvorila je vojsku. Tuđman je u kolovozu povjerio generalu Antunu Tušu zapovjedništvo nad hrvatskim oružanim snagama. Tus je kao Hrvat u svibnju bio otpušten s mjesta zapovjednika Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva. U tri mjeseca je skrpljeni i kaotični skup dragovoljaca i pričuvnih po­ 182

licajaca pretvorio u discipliniranu bojnu snagu. Kad je preuzeo zapovjedništvo, hrvatske su oružane snage obuhvaćale četiri brigade ZNG i brojne redarstvene snage. Tus je do listopada sve raspoložive snage organizirao u sustav od trideset i pet brigada, a svaka je imala određenu vojnu funkciju. U prosincu je tvrdio da ima pod oružjem 250.000 ljudi organiziranih širom republike u šezdeset brigada. Istodobno je taktika blokade vojarnica, naslijeđena od Tuđmanova bivšeg ministra obrane Martina Spegelja, dala rezultate. Tus je u rujnu, nakon predaje varaždinskoga garnizona, stekao tehniku za formiranje svoje prve tenkovske brigade. Uskoro su garnizoni JNA padali pred hrvatskim snagama jedan za drugim kao pločice domina. Tuđman je potkraj rujna tvrdio da se njegovim snagama predalo sedamdeset ob­ jekata JNA, od garnizona do skladišta oružja i streljiva. Svi znaci, međutim, govore da je, unatoč Panićevoj samouvjerenoj tvrdnji da bi u roku od četrdeset osam sati mogao stići u Zagreb, Milošević naredio prekid rata onda kad su Srbi, uz potporu JNA, osvojili sve što su mogli osvojiti bez beskonačnog krvavog i skupog sukoba. Istodobno su važne pobjede JNA dale teritorijalnu koheziju novom srpskom entitetu u Hrvatskoj. JNA je u rujnu zauzela Petrinju, grad u kojem je do rata bilo pola Srba, a pola Hrvata. Padom Petrinje premještene su granice SAO Krajine duž prirodne barijere rijeke Kupe, svega pedesetak kilometara od Zagreba. (Nato su Srbi bezuspješno ok­ renuli topove na susjedni i veći grad Sisak koji su Hrvati tijekom cijelog rata uspjeli sačuvati.) JNA je, u sjeni pada Vukovara, istisnula Hrvate iz Slunja i tako stvorila ono što će se poslije pokazati vitalnim kopnenim mostom između dviju najvećih srpskih enklava u Hrvatskoj, one Kninske krajine i područja oko Gline u središnjoj Hrvatskoj. Drugo, bila je opravdana Tuđmanova tvrdnja da je internacionalizirao rat. Potkraj studenog Milošević se složio da se u Hrvatskoj rasporede međunarodne snage za održavanje mira. Pristao je uglavnom zato što će te postrojbe biti postavljene pod njegovim uvjetima, na način koji je u skladu s njegovim središnjim ratnim ciljem, podjelom Hrvatske na srpski i na hrvatski entitet, prekrajanjem granica između Hrvatske i Jugoslavije i, na posljetku, secesiji hrvatskih teritorija nas­ tanjenih Srbima i njihovu pripojenju krnjoj Jugoslaviji. Do kraja godine Tuđman je izborio neovisnost za svoju zemlju, ali pobjeda nije ni izdaleka bila potpuna. Trećina zemlje bila mu je pod okupacijom. I Hrvatska je bila gotovo presječena na dva dijela.1

1) Možda su ta dva događaja doista povezana. Postoje čvrsti dokazi da je nakon ožujskog tajnog puta u Moskvu Kadijević povjerovao da će JNA

183

biti sigurna samo ako u cijeloj Jugoslaviji uvede izvanredno stanje, a Gorbacova skinu i smijene kremaljski tvrdolinijaši koji će blokirati svaki pokušaj Zapada da se suprotstavi JNA. 2) AP, 20. kolovoza 1991. 3) Iako je Vukovar još od srpnja bio izložen sporadičnom granatiranju. 4) Unatoč višetjednim mjesnim pregovorima i razmjerno toplim odnosima, Tašić je konačno otišao u okviru sporazuma o prekidu vatre koji je isposlovala EZ, a odnosio se na cijelu Hrvatsku. V. 14. glavu ove knjige, “Jugoslavija a la carte“.

5) AP, 19. rujna 1991. 6) Mnogi nisu znali kamo idu. AP je citirao jednog vojnika koji je na pitanje kamo idu tenkovi, odgovorio: “Ne znam, vjerojatno da tučemo Hrvate.” 7) ficm a popisu iz 1991. u Vukovaru je bilo 43,7% Hrvata i 37,4% Srba. 8) Podatke je vodila ravnateljica bolnice Vesna Bosanac, a vjerojatni su zbog njihove nepristrane preciznosti i zato što su to skromne brojke s obzirom na žestinu i trajanje bombardiranja. Također su u oštroj suprotnosti s dramatičnim, pretjeranim izvješćima Hrvatske televizije. 9) Tanjug, 5. studenog 1991. 10) Tuđmanov susret s Dedakovićem opisao je Mesić, s kojim je Dedaković također razgovarao. 11) In dependent, 22. studenog 1991. 12) U Dubrovniku je živjelo 82,5% Hrvata i 6,7% Srba. 13) Za slikovit opis života tijekom opsade Dubrovnika v. Alec Russell, Prejudice a n d Plum B randy, Michael Joseph, London, 1993. 14) Uništavanje lučkog područja dalo je neke od najzornijih televizijskih opisa rata u Hrvatskoj. Ovjekovječili su ga Paul Davis, dopisnik ITN-a, i nje­ gov snimatelj Nigel Thompson. Jako je pridonio skretanju javnog mišljenja protiv Jugoslavenske armije i srpskoga vodstva. 15) D aily Telegraph, 13. studenog 1991. 16) Gvero je to rekao Michaelu Montgomeryju, tadašnjem reporteru Daily Telegrapha.

17) Makedonski predstavnik Vasil Tupurkovski prestao je za vrijeme rata u Hrvatskoj ići na sjednice Predsjedništva SFRJ, kao i Bogić Bogićević, pred­ stavnik BiH.

184

14

.

JUGOSLAVIJA A L A C A R T E Plan lorda Carringtona Rujan 1991. - siječanj 1992.

Kad se lord Carrington prihvatio posla da u Jugoslaviju dovede mir, predsjednik Vijeća ministara vanjskih poslova EZ, Hans van den Broek, rekao mu je neka poradi na sveobuhvatnom mirovnom spo­ razumu “u roku od dva mjeseca”. Pod tim je uvjetima Carrington pristao, a poslije će u retrospekciji reći kako je Van den Broekovo uvjerenje da je problem raspada Jugoslavije tako lako rješiv bilo “ap­ solutno smiješno”, znak “da nitko od nas pojma nije imao koliko će to biti teško”. Carrington, uglađen i simpatičan engleski aristokrat s uglednom diplomatskom karijerom iza sebe, čovjek je kojem se, u klasno svjesnoj Britaniji, automatski lijepi naziv “državnik”. Bio je prvi ministar vanjskih poslova Margaret Thatcher i uvelike je zaslužan što je bivšu britansku koloniju Rodeziju izvukao iz građanskog rata i 1980. je kao Zimbabve uveo u neovisnost. Dvije godine kasnije preuzeo je osobnu odgovornost što nije uspio spriječiti argentinsku invaziju Falklandskih otoka i dao je ostavku u kabinetu, ostavivši tako iz načelnih razloga mjesto za kojim je najveći dio života težio. U onodobnim političkim nekrolozima opisi­ van je kao čovjek besprijekorne čestitosti. Zatim je u jednom mandatu bio glavni tajnik NATO-a, a sad je uživao u polumirovini kao pred­ sjedatelj londonske aukcijske kuće Christie’s. Od početka se u Carringtonovu bavljenju Jugoslavijom osjećao diletantizam amatera koji nije ostavio stalni posao. U skladu s Van den Broekovim naivnim uvje-

185

renjem da se o ustavnoj budućnosti Jugoslavije može zaključiti spo­ razum za vrijeme njegova polugodišnjeg predsjedavanja EZ, lord Carrington je provodio svoje vrijeme između glavnoga grada Nizozem­ ske i pozlaćena obilja dražbovaonica Christie’s u West Endu. Carrington je prvu sjednicu sazvao 7. rujna u Haagu. Bio je to gorak skup. Nakon prvog susreta s Tuđmanom i Miloševićem uvidio je da će, u nedostatku međunarodno isposlovanog ustavnog sporazuma, dvije najjače nacije pokušati silom nametnuti rješenje ostatku Ju­ goslavije. Kad sam prvi put razgovarao s predsjednicima Tuđmanom i Miloševićem, bilo mi je posve jasno da obojica imaju rješenje koje je uzajamno zadovoljavajuće, to jest, međusobnu podjelu. A podijelit će Bosnu. Srpska će područja dobiti Srbija, a hrvatska će pripasti Hrvatskoj. I ni jedan od njih nije se previše brinuo što će se dogoditi s Muslimanima. A za Sloveniju uopće nisu marili. Slovenija je de facto već bila stekla neovisnost; za posljedice toga više se nisu brinuli ni Srbi ni Hrvati. Carrington je znao što to znači: pokušati sad opet okupiti Jugoslaviju isto je kao zatvoriti vrata staje kad je konj već izjurio. Prema tome, krenuo je od pretpostavke da se Jugoslavija već raspala. Ali je vrlo rano također vidio i posljedice preranog priznavanja neovisnosti Slovenije i Hrvatske. Insistirao je da se neovisnost ne prizna sve dok se ne nađe ustavno rješenje, na razini cijele Jugoslavije, koje bi bilo prihvatljivo svim republikama. Samo u tom jednom smislu Carrington se, iako se doimao napola uzdržan i samo djelomice angažiran u projektu, približio stvaranju ustavne okos­ nice koja bi olakšala mirni raspad Jugoslavije - ili bar manje krvavi raspad - više nego bilo koji od onih koji su došli nakon njega. Carrington je nastavio ondje gdje je stao propali plan Izetbegovića i Gligorova: priznao je šest republika kao konstitutivne elemente bivše savezne države i stvorio plan kojim će svaka od njih dobiti toliko su­ vereniteta koliko hoće. Bio je to, kako je sročio lord Carrington, pokušaj zacrtavanja “jelovnika” međurepubličkih institucija - za vanjsku politiku, gospodarstvo, zajedničku valutu, obranu itd. Svaka će se republika odlučiti u kojim će institucijama sudjelovati. Činilo mi se ispravnim da se onima koji žele biti neovisni dopusti da budu neovisni, a da se sa središnjom organizacijom udruže ukoliko žele. A oni koji ne žele biti neovisni mogu, dobro, oni mogu ostati u sklopu onoga što je bila Jugoslavija. Drugim riječima, mogli su to učiniti, tako reći, a la carte.

186

No, taj je Carringtonov plan propao iz istog razloga kao Izetbegovićev i Gligorovljev: jer je Milosevic bio protiv njega. Carrington je 4. listopada postigao ono što je smatrao napretkom. Okupio je Tuđmana, Miloševića i saveznog ministra obrane Veljka Kadijevića. Složili su se da mirovnu konferenciju podijele u dvije radne skupine: prva, važnija, radit će na ustavnoj budućnosti zemlje, dok će se druga posvetiti prestanku rata u Hrvatskoj koji je od sastanka 7. rujna bio dramatično eskalirao. Na tom su sastanku svi nazočni utanačili tri načelne točke od kojih polazi mirovna konferencija. Prema zapisniku sjednice bile su to: a) labavo udruživanje ili savez suverenih i neovisnih republika; b) prikladne mjere za zaštitu zajednica, uključivši zajamčena ljudska prava i možebitni poseban status pojedinih područja; cj nikakvih jednostranih promjena granica. Činilo se da se na posljetku Milošević, na međunarodni pritisak, slaže da su republike, a ne narodi, legitimne konstitutivne jedinice fe­ derativne Jugoslavije. Radne su skupine počele zasjedati nakon četiri dana. Radna skupina za institucionalne odnose morala je naći područja zajedničkog interesa oko kojih će se graditi svejugoslavenske institucije. Rasprave su se od­ mah svele na sterilne riječi koje su tijekom proljeća i ljeta obilježavale predsjedničke sastanke na vrhu. U zapisniku sjednice stoji: “Temeljno je slovensko stajalište da prihvaća vrlo ograničen sporazum o za­ jedničkim institucijama.” Hrvatska je na mnogim područjima bila spremna na suradnju, ali samo na međuvladinoj osnovi, drugim riječima, ako takva suradnja ne kompromitira njezinu neovisnost. Oba su sta­ jališta bila beskompromisna, ali nisu, sama po sebi, bila nespojiva s projektom a la carte lorda Carringtona. Stajalište Srbije bilo je s tim nespojivo. U zapisniku piše: Srbija ne bi mogla pristati da radne skupine djeluju na temelju naj­ manjeg zajedničkog nazivnika iskazanih interesa i institucionalnih do­ govora. Konferencija mora pokušati identificirati istinske zajedničke interese koji bi se mogli obraniti u zajedničkoj državi. Svim je Srbima najvažnije da žive u jednoj državi, a ne u više neovisnih republika vezanih slabim međudržavnim odnosima. Ne prihvate li to ostale re­ publike, opravdano će biti priznate republike koje to [neovisnost ] žele nakon sređivanja pitanja sukcesije Jugoslavije i sporazuma o promjeni granica. (Tekst uspravnim pismom istaknuli autori.) Drugim riječima, Srbija nije samo željela pripojiti one dijelove Hrvatske (a prema tome i BiH) gdje su Srbi u većini; također je htjela 187

da je smatraju jedinom zakonitom sljednicom stare federativne repub­ like. Prihvaćanje dobrovoljnog raspada osujetilo bi obje težnje. Carrington je ipak ustrajao. Sredinom listopada, rat se u Hrvatskoj bio raspojasao. Carringtonu su sve više prigovarali što se toliko trudi naći zajednički jezik s onima koji su naredili rušenje Vukovara, te op­ sadu i bombardiranje Dubrovnika. Carrington je 16. listopada podijelio republičkim čelnicima podroban prijedlog na sedam stranica pod nas­ lovom “Sporazum opće nagodbe”. Carringtonov plan bio je zasjenjen razbuktavanjem rata u Bosni i intervencijom UN. No, zaslužuje veće priznanje zbog onog što je pokušao postići, pa i zato što je to svjedočanstvo koliko su me­ đunarodna zajednica i druge republike bile spremne udovoljavati strahovanjima i težnjama Srbije. Planom je zajamčen širok niz poje­ dinačnih, kulturnih i političkih prava Srba izvan Srbije. U onim područjima Hrvatske i Bosne gdje su u većini, Srbi su prema Haškom prijedlogu imali pravo uporabe nacionalnih obilježja i zastava prema svom izboru, pravo na drugu nacionalnost uz nacionalnu pripadnost svojoj republici, školski sustav koji “poštuje vrijednosti i potrebe” Srba. Na posljetku, dano im je pravo da imaju svoj parlament, svoju upravu, pa i regionalnu policiju, i svoje sudstvo.1 To Miloševića nije zadovoljavalo. Kad su se predsjednici republika ponovno našli u Haagu 18. listopada, Carrington je isprva predsjednika svake republike pitao prihvaća li prvi članak “Sporazuma opće na­ godbe”. Milošević je odgovorio da ne prihvaća. Lord Carrington je upitao znači li to da je Srbija promijenila stajalište poslije sastanka prije dva tjedna, kad se Milošević složio s načelom od tri točke. Milošević je odgovorio da Srbija odbacuje prvi, najosnovniji, članak Carringtonova plana. Što se dogodilo između 4. i 18. listopada da se Milošević predomis­ lio? Na odgovor nas navodi slovenski ministar vanjskih poslova Dmitrij Rupel, koji je opazio da srpske delegate ne brinu toliko Srbi u Hrvatskoj koliko nacionalne manjine unutar njihovih vlastitih granica, a pogotovo status Albanaca na Kosovu. Carringtonov je plan vrijedio za cijelu Ju­ goslaviju. Široka autonomija, zajamčena Srbima u Hrvatskoj, teoretski se odnosila i na kosovske Albance. Na sjednici radne skupine re­ publičkih ministara vanjskih poslova, Rupel je uglavnom iz obijesti, budući da se to ionako nije ticalo Slovenije, postavio pitanje Kosova: Srbima u Haagu smetalo je samo pitanje Kosova. U jednoj od komisija počeli su razgovarati kako će regulirati problem manjina, srpske manjine u Hrvatskoj - u to vrijeme raspravljalo se samo o Hrvatskoj - i kako je Srbima teško živjeti pod hrvatskom vlasti. Onda

188

bismo, rekao sam, u novom sporazumu morali dati jednaka prava svim manjinama, pa i Albancima, haha. Jovanović [srpski ministar vanjskih poslova ] užasno se naljutio, to je bilo nešto što nisam smio reći. S tim se završilo naše prijateljstvo. Milosevic je došao na vlast iskorištavajući položaj kosovskih Srba; vlast je učvrstio centralizacijom države i ukidanjem autonomije koju je Kosovu davao Ustav iz 1974. Dajući Albancima ista prava koja je Milošević tražio za Srbe u Hrvatskoj, Carringtonov plan udarao je u same temelje Miloševićeve moći. On to nije mogao prihvatiti, lako je znao da će to platiti sve većom međunarodnom izolacijom svoje re­ publike, Milošević je jedini ustao protiv Carringtonova plana. Nije mislio da će ostati usamljen, računao je s ropskom odanosti Srbijine saveznice Crne Gore. Na sjednici 18. listopada sve je iznenadio crnogorski predsjednik Momir Bulatović. Kasnio je, pa je zbog njega sjednica bila odgođena više od sat vremena; cijelu je noć bio proveo na sjednici crnogorskog parlamenta na kojoj su raspravljali o vrijed­ nostima Carringtonova plana. Parlament je zaključio da neće zauzeti stajalište o Carringtonovu planu, odluku prepušta osobno Bulatoviću.2 Kad je na njega došao red da govori, svi su, pa i Carrington i Milošević, očekivali da će Bulatović poći Miloševićevim putom: Crna je Gora bila spala na položaj satelita Srbije otkako je Miloševićevom “antibirokratskom revolucijom” ondje doveden na vlast Bulatovićev probeogradski režim. A Bulatović je izazvao senzaciju; jednostavno je rekao: “Pri­ hvaćam prvi dio Haškoga prijedloga.” Miloševićeva je tvrdnja da su Srbi zakoniti sljednici federativne Ju­ goslavije počivala na pretpostavci da će krnja federacija nadživjeti secesiju republika koje su odlučile otići. Uzimao je za gotovu stvar lojalnost Crne Gore u kojoj je javno mnijenje bilo izrazito promiloševićevsko. Bez Crne Gore, tvrdnja Srbije da je jedina zakonita država sljednica ne bi se mogla održati; a po definiciji ne može biti krnje federativne Jugoslavije ako nema bar još jedne republike s kojom će se udružiti. Zbog Bulatovićeve pobune, Milošević i Srbija ostali su usamljeni. Bulatovićeva potpora Carringtonovu planu zapanjila je i razbjesnila Miloševića; a podjednako je zapanjila, ali i zadivila ostale predsjednike za stolom. Bulatović je rekao da Carringtonov plan pred­ stavlja najbolju mogućnost prestanka rata, a njegovoj je republici to prilika da vrati svoj načeti međunarodni ugled: Mislili smo da je plan posve dovoljan. Nama je omogućavao os­ tvarenje naših interesa, a u obzir je uzimao i interese drugih. Bio je to izvrstan način da se prekine rat, rata koji je pogodio i nas, u Crnoj Gori, gdje je deset posto pučanstva bilo mobilizirano. Bio sam pod

189

strašnim pritiscima. Tijekom posjeta Sjedinjenim Državama ondje su me tretirali kao divljaka - tko je taj čovjek čiji građani napadaju i razaraju Dubrovnik? Dubrovnik nam nikad nije trebao, doista više nismo sebi mogli dopustiti da nam ljudi uzalud ginu, a Cma Gora stječe nepovoljan međunarodni glas. Zapravo je Bulatovića s beogradske linije odmamio novac EZ. Jed­ nom je talijanski ministar vanjskih poslova, Gianni De Michelis, upitao Stipu Mesića, hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu SFRJ, kako bi se Crna Gora mogla odvući od Beograda. “Kupite ih, kupite ih!”, rekao je Mesić. “Neće vam biti skupi, oni ništa nemaju.” Nato je De Michelis raspravljao s Bulatovićem o razvojnom paketu EZ u milijunima američkih dolara. De Michelis je 18. listopada za ručkom sjedio između Miloševića i Bulatovića. Milošević dobro govori engleski, ali Bulatović zna talijanski. De Michelis kaže: Prije početka konferencije zatražio sam kratak sastanak s Bulatovićem. Žustro smo razgovarali, zahtijevao sam neka Crna Gora zauzme svoje stajalište, a Bulatović mi je rekao da ga to zanima i da će tako učiniti. I tako je učinio. Rekao mi je da Cmu Goru zanima mir... a njega, s druge strane, zanimaju odnosi gospodarskog razvoja s EZ. Italiju je smatrao prirodnim kanalom Crne Gore u Europu. Pregovaralo se o programu suradnje između Italije i Crne Gore. Trideset ili četrdeset milijarda lira u raznim projektima bili su važan program Crnoj Gori, zemlji od 600.000 stanovnika. Mnogi su upozoravali Carringtona neka ne pridaje veliku važnost Bulatovićevoj pobuni protiv Miloševića. “Bulatoviću će zbog toga prerezati grkljan”, rekao je netko u dvorani. Poslije će Henri Wejnaendts, nizozemski veleposlanik u Francuskoj i Carringtonov pomoćnik, pričati kako je u muškom zahodu razgovarao s Miloševićem koji je prezirno odbacio Bulatovićevu pobunu. “Neće Bulatović više dugo biti predsjed­ nik Crne G ore”3, Milošević je rekao Wejnaendtsu. Sutradan je Bulatović došao na udar političke vatre. Beogradski ga je tisak optužio za izdaju. Srpske su novine bile pune kritičkih nas­ lova, opomena da Milošević neće poštedjeti ni svoju crnogorsku braću. Činilo se da se crnogorsko javno mišljenje oštro okreće protiv njega. U Podgorici je bilo prosvjeda. Opet je krenula Miloševićeva putujuća “antibirokratska revolucija”. Bulatović je pozvan u Beograd na niz sas­ tanaka na kojima je trebalo slomiti njegovu volju za otporom. Golemi val napada sručio mi se na glavu kad sam prihvatio Car­ ringtonov plan. U Beogradu sam imao niz neugodnih sastanaka. Cijeli me beogradski tisak nazivao izdajicom. Neki su me [miloševićevci]

190

izravno pitali jesam li špijun, jesam li dobio novac od neke strane zemlje. Sljedeći su dani bili vrlo napeti. Mediji su pisali da sam Miloševiću žabo nož u leđa. Na posljetku je Bulatović morao pristati na referendum o tom pi­ tanju. Znao je da će izgubiti. Zastrašena bukačkim valom srpstva koji bi Bulatovića svrgnuo da je ostao pri svome, Crna se Gora pridružila Srbiji u podnošenju amandmana Carringtonovu planu, prema kojem se priznaje postojanje legitimne države sljednice što obuhvaća teritorije koji nisu izabrali secesiju. Srbija i Crna Gora poslale su 30. listopada svoj amandman u Haag i insistirajući da se u prvi članak plana uvrsti klauzula kojom se izjavljuje da jugoslavenska federacija i dalje postoji za one koji se ne žele od­ cijepiti. Srpsko-crnogorski amandman značio je potpuno odbijanje plana, koje je još pojačano rezultatom crnogorskog referenduma potkraj listopada. Na pitanje hoće li Crna Gora ostati u Jugoslaviji, većina je, kao što se moglo očekivati, glasovala potvrdno. Carrington je izjavio da je amandman “posve neprihvatljiv”. U njemu je vidio Miloševićevu ambiciju za stvaranjem novog teritorijalnog entiteta koji bi obuhvaćao područja u Hrvatskoj i Bosni na kojima žive Srbi. O tome je rekao: Mislim da se sve to, kao obično, svodilo na činjenicu da je on [Mi­ losevic] zaključio kako je ono važno Velika Srbija, a ako bi prihvatio pr\>otni prvi članak koji daje neovisnost Hrvatskoj i Bosni ako žele, onda mu to ne bi bilo moguće. Mislim da drugog razloga nije bilo, jer nijedan njegov argument održanja Jugoslavije nije bio razložan. Mirovni proces nije se maknuo od tog osnovnog kamena spoticanja. Postupno se međunarodna javnost okretala protiv Srbije. Iako se Miloševića još nije općenito smatralo izazivačem i pokretačem rata, ipak ga se identificiralo kao glavnu prepreku miru. Na sastanku na vrhu EZ u Rimu 8. studenog preporučene su trgovinske sankcije protiv Jugoslavije, uključujući embargo na naftu. Po običaju, ministri vanjskih poslova su sve izjednačili: EZ će primijeniti sankcije na cijelu zemlju i na sve strane, ali će uskoro biti ukinute svim republikama osim Srbiji i Crnoj Gori. Potkraj mjeseca studenog, zbog međunarodnog nezado­ voljstva napretkom plana lorda Carringtona, pokrenut je mirovni proces na više kolosijeka, koji je Milošević mogao okrenuti u svoju korist. U okršaj ulazi Cyrus Vance kao mirovni pregovarač UN. Postavio ga je glavni tajnik UN Boutros Boutros Ghali koji više nije mogao kriti sve veću nestrpljivost i razdraženost zbog napora EZ. Bivši američki državni tajnik Vance obećao je raditi paralelno uz lorda Carringtona,

191

a ne protiv njega, no Vance je mogao ponuditi nešto što Carrington nije imao: snage UN za održanje mira. Gotovo od početka Hrvatska je zazivala intervenciju međunarodnih snaga. Htjela je da “plave kacige” stanu na granice Hrvatske sa Srbijom i Bosnom. Kao i uvijek, Srbija je igrala dvoličnu igru. Javno, miloševićevci su oštro odbacivali i samu pomisao na stranu intervenciju u ono što je, kako su naglašavali, unutarnje pitanje Jugoslavije. A po­ tajno su uviđali koliko bi se mogli okoristiti razmještajem stranih postrojba. Samo je bilo pitanje izbora pravog trenutka. Srdačno su dočekali Cyrusa Vancea u Beogradu, a u studenom je središte me­ đunarodnog mirovnog procesa prešlo s EZ na UN. Milošević je već prethodnog mjeseca bio odlučio prihvatiti postrojbe UN. Pravi je trenutak došao potkraj studenoga. Miloševićeva je računica bila dvojaka: prvo, što je JNA u Hrvatskoj bila postigla većinu vojnih ciljeva, i drugo, što je bilo samo pitanje tjedana kad će Hrvatska dobiti međunarodno priznanje. Borisav Jović je rekao: U tom trenu rat u Hrvatskoj bio je pod nadzorom u tom smislu što su svi srpski teritoriji bili pod našim nadzorom, svi osim središnje Sla­ vonije. Slobodan i ja smo nakon mnogih razgovora zaključili kako je došlo vrijeme da se u Hrvatsku upute postrojbe UN koje će štititi tamošnje Srbe. Uvidjeli smo opasnost: kad Hrvatska bude priznata, a shvaćali smo da će do toga doći, JNA će se smatrati stranom voj­ skom koja je zaposjela tuđu zemlju. Zato je najbolje bilo zarana poz­ vati vojsku UN kako bi štitila Srbe. Sad su se međunarodni pregovarači kretali u tri smjera: Haškom konferencijom lorda Carringtona za koju su još formalno bile vezane sve tri strane i koja je naglašavala važnost sveobuhvatnog rješenja za sve dijelove zemlje; plan Cyrusa Vancea o razmještaju međunarodnih snaga u Hrvatskoj koji je imao u vidu posredovanje UN samo u Hrvat­ skoj i nije se obraćao drugim republikama; a treći je smjer dolazio od novog i sve samouvjerenijeg aktera na međunarodnoj pozornici od kancelara nedavno ujedinjene Njemačke, Helmuta Kohla. Da se poslužimo metaforom lorda Carringtona, to je bilo međunarodno pos­ redovanje a la carte. Svaka je strana u sukobu dobila na izbor za koji će se mirovni proces odlučiti. Bosna i Makedonija i dalje su se uzdale u lorda Carringtona, Srbija se priklonila Ujedinjenim narodima i nji­ hovu izaslaniku Cyrusu Vanceu, a Hrvatska je bila pod okriljem Njemačke. Početkom prosinca događaji se zahuktavaju. Tuđman se u Bonnu sastaje s Kohlom i ministrom vanjskih poslova Hansom Dietrichom Genscherom. Od početka je njemačko javno mišljenje bilo izrazito pro-

192

tusrpsko. Njemački su mediji posvećivali veliku pozornost jugoslaven­ skom sukobu. Od svih europskih zemalja Njemačka se smatrala najuže vezanom uz Jugoslaviju, u njoj je bilo mnogo Gastarbeitera iz Jugo­ slavije i snažan hrvatski lobi. Tuđman se u Zagreb vratio čvrsto uvjeren da će Njemačka spasiti njegovu zemlju. Na Hrvatskoj televiziji rekao je da Njemačka “ne oklijeva u svojoj odluci da prizna hrvatsku neo­ visnost”.4 Dva dana kasnije, Vanceovi su napori u Beogradu urodili plodom. Sve su se strane, objavio je on, složile o načelima razmještaja postrojbi UN. Hrvatska je, ohrabrena uvjeravanjem Njemačke da će je odmah priznati, odustala od zahtjeva da postrojbe UN budu uz njezine granice; Srbija se prestala opirati stranoj intervenciji. Obje su strane prihvatile razmještaj što ga je Vance nazivao “mrlje crnila”: UN će nadzirati niz spornih područja o kojima će se obje strane sporazumjeti. Milošević je opravdano računao s tim da će prekid vatre, pod pokroviteljstvom UN, zamrznuti crte sukoba, tako da će se s vremenom pretvoriti u de facto nove međunarodne granice, ali najprije je morao nagovoriti Srbe u Hrvatskoj da se s tim slože.

Njemačka je mjesecima odlučno zahtijevala priznanje neovisnosti Hrvatske i Slovenije. Zato je jačala srpska paranoja da Njemačka u toj regiji ima ambicija. Veljko Kadijević, Branko Kostić i Borisav Jović su govorili o prijetnji uspona nekog Četvrtog Reicha i novom nje­ mačkom Drang nach Osten - prodoru na istok. Nema potvrde da je njihove tjeskobe dijelio i šutljivi, proračunatiji Milošević, ali znao ih je iskoristiti kad god su mu mogle poslužiti. Potkraj studenog, zbog razaranja Vukovara, izgona pola milijuna Hrvata i 230.000 Srba iz njihovih domova, okupacije gotovo trećine hrvatskog teritorija od strane srpske paravojske i JNA, i očito besciljne osvetoljubive opsade i bombardiranja Dubrovnika, njemačko se javno mnijenje nabrusilo preko svake mjere. Bonn je mirovne napore lorda Carringtona, koji se zbog Miloševićeve nepopustljivosti već više od mje­ sec dana nisu micali s mrtve točke, počeo smatrati izgovorom za nerad. Embargo na oružje, što ga je 26. rujna Vijeće sigurnosti nametnulo cijeloj bivšoj Jugoslaviji, pomogao je Srbima da zadrže veliku vojnu nadmoć. (Posljedice te rezolucije pogodit će Bosnu još teže nego Hrvat­ sku.) Poslije će taj embargo dovesti međunarodne čimbenike u dilemu. Bosanska će vlada zahtijevati da joj Zapad bar dopusti da se naoruža kad već nije spreman obraniti Bosnu. Sjedinjene su Države bile za ukinuće embarga, dok su zemlje EU i Rusija, koje su na terenu imale svoje postrojbe, bile protiv. Kad su druge zemlje - ponajviše Britanija

193

i Sjedinjene Države - obrazlagale da bi preuranjeno priznanje samo omelo mirovni proces, njemački su političari, u svim trima vodećim strankama, to prezirno odbijali. Bonn je tvrdio da je Beograd ionako već omeo mirovni proces. Genscher je čvrsto vjerovao da će priznanjem zaustaviti vojno nadiranje Beograda u Hrvatskoj, a da Milošević sud­ jeluje u mirovnom procesu, koji uopće ne kani poštovati, samo zato kako bi dobio na vremenu da završi vojnu zadaću. Genscher se ni nakon tri godine nije pokajao: Očito je bilo od sama početka. Očito su se htjeli poslužiti pregovorima samo kako bi vojnom silom ojačali svoj položaj. Vrlo sam brzo to zaključio, srpski su čelnici htjeli dobiti na vremenu kako bi nastavili sa svojim vojnim operacijama i postigli svoje vojne ciljeve... Bilo je sve jasnije da će daljnja odgoda priznanja postati ohrabrenje za nas­ tavak rata. Njemačka je odlučila progurati rješenje na sljedećem sastanku mi­ nistara vanjskih poslova EZ u Bruxellesu 15. i 16. prosinca. Genscher je svima dao na znanje: ako se EZ ne odluči na priznanje, Njemačka će to obaviti jednostrano. Bio je to težak udarac duhu Maastrichta. Britanija se žestoko usprotivila priznanju. Nizozemac Hans van den Broek također se izbliza upoznao sa složenošću jugoslavenskog sukoba dok je predsjedao Ministarskom vijeću. I on je preuranjeno priznanje smatrao kobnim. Ali ni Britanija ni Nizozemska nisu bile spremne sta­ viti jugoslavenski mirovni proces ispred jedinstva EZ. Protiviti se Njemačkoj značilo bi uništiti krhke nade koje je EZ i dalje gajila da će izgraditi zajedničku sigurnost, obranu i vanjsku politiku. Na čuđenje i ogorčenje lorda Carringtona, Britanija nije na sastanak poslala svog ministra vanjskih poslova Douglasa Hurda, nego njegova zamjenika Douglasa Hogga. Bio je to znak da se Britanija odlučila oprijeti tek simbolično. Sastanku je bio nazočan i lord Carrington. Upozorio je ministre vanjskih poslova da bi priznanjem - kako je rekao - “torpedirali” mi­ rovni proces. U prvom se članku njegova nacrta općeg sporazuma nude neovisnost i priznanje svakoj republici koja to hoće, ali tek nakon što se postigne globalni sporazum; tek kad odcijepljene republike utanače odnose s onima koje se ne odcjepljuju. Carrington je ministrima vanj­ skih poslova rekao da se mirovni proces neće moći nastaviti ako ih priznaju: Oštro sam rekao da nije pravo vrijeme. Istaknuo sam da bi preura­ njeno priznanje torpediralo konferenciju. Poslije toga se konferencija nikako ne bi mogla nastaviti. Uopće ne bi imala smisla. Priznaju li Hrvatsku i Sloveniju, morat će sve druge pitati žele li neovisnost. A 194

zapitaju li Bosance žele li neovisnost, oni neizbježno moraju odgovoriti “da", a to će značiti građanski rat [u Bosni). To sam naglasio što sam mogao jače. Sastanak je trajao veći dio noći. Njemačka je preostalih jedanaest članica tjerala na priznanje. Na kraju je postignut kompromis koji je zbrisao sve ostatke Carringtonove mirovne konferencije i pomno smišljenih pravovaljanih planova koje je EZ sastavila kako bi razmotrila zahtjeve za priznanje neovisnosti. U jutro 17. prosinca jedanaestorica su popustila onome što je praktički bio ultimatum Njemačke i pristala da se pozovu sve jugoslavenske republike, koje žele zatražiti priznanje, neka to učine u roku od tjedan dana; prijave moraju stići do 24. pro­ sinca, a razmatrat će ih peteročlano arbitražno povjerenstvo pod predsjedanjem francuskog suca Roberta Badintera. Badinterova je komisija ustrojena u studenom sa zadaćom da odredi uvjete koje svaka republika mora zadovoljiti prije nego što je prizna EZ. Komisija je 15. siječnja morala podnijeti izvješće. Genschera nije zadovoljio ni taj kompromis. Nije bilo sigurno da će Hrvatska udovoljiti uvjetima za priznanje prema Badinterovim kri­ terijima, koji će od republika što traže neovisnost sigurno zahtijevati da nacionalnim manjinama pruže prikladnu zaštitu i da nadziru svoje granice. Genscher je svima dao na znanje da zaključke Badinterove komisije Njemačka neće smatrati obveznim. Bez obzira na ishod, Njemačka kani ići na jednostrano priznanje. Činilo se da je Genscher odlučio da za Božić neovisnost Hrvatske postane gotov čin. Da bi to postigao, našao je mnoge rupe u Carringtonovu mirovnom procesu, a razmatranjima Badinterove komisije nije pridao mnogo više od akademske vrijednosti. Dobio je što je htio. Hrvati su zapjevali novu pjesmu Danke, Deutschland, a u Splitu je jedna popularna kavana u staroj luci preimenovana u Genscherovu. Kancelar Kohl je to proglasio “velikim trijumfom njemačke vanjske politike”. Lord Carrington je bio bijesan: Činilo mi se da nakon toga nema smisla nastavljati konferenciju. Kad dvije zemlje dobiju neovisnost, pregovori ih više neće zanimati, a vjero­ jatno ni Srbe. Jedini poticaj koji smo imali da bilo koga navedemo na slaganje o bilo čemu, bilo je konačno priznanje njihove neovisnosti. Inače ne bi bilo mrkve. Sami smo je odbacili, tek tako. Dva dana poslije poraženi je lord Carrington opet otišao na put u sve glavne gradove zemlje. Bosna, koja se dosljedno protivila prera­ nom priznavanju Hrvatske i Slovenije, sad se našla u nedoumici koje se najviše bojala: bi li se pridružila Sloveniji i Hrvatskoj u traženju neovisnosti i time izazvala građanski rat sa svojim Srbima ili bi ostala

195

u krnjoj Jugoslaviji pod prevlašću Srbije i time se podvrgnula istoj sud­ bini kao Kosovo, Vojvodina i Crna Gora koji su potpuno pod nadzorom Beograda. Zahtjev su uputile četiri republike: Slovenija, Hrvatska, Makedonija i BiH. I doista, kad je u novoj godini Badinterova komisija podnijela izvješće, nametnula je uvjete koje Hrvatska ne bi mogla ispuniti. Pre­ poručila je da se priznaju samo Slovenija i Makedonija. EZ se na to nije osvrtala. Hrvatska je dobila neovisnost, a Makedonija nije. Na priznanje Makedonije uložila je veto Grčka koja se usprotivila imenu te zemlje koje implicira teritorijalne ambicije prema grčkoj istoimenoj sjevernoj pokrajini. Tako je propao prvi samouvjereni pokus EZ u stvaranju zajedničke vanjske politike. Starinska je politička svrsishodnost prevagnula nad pomno sročenim pravnim i političkim meha­ nizmima EZ. Sjedinjene se Države nisu pridružile EZ u priznanju Slovenije i Hrvatske. Poslije će glavni tvorci vanjske politike predsjednika Busha, Brent Scowcroft i Lawrence Eagleburger, izraziti žaljenje što nisu poduzeli ništa više kako bi suzbili utjecaj Njemačke, ali državni je tajnik James Baker, nakon neuspješne misije šest mjeseci ranije u Beogradu, zaključio da to nije američki problem pa to prepuštaju Europejcima koji su izazov prihvatili, puni zanosa i naivnog optimizma. Milošević je pristao na razmještaj postrojba UN u Hrvatskoj zato što je u tome vidio ostvarenje onoga što je htio, učvršćenje svojih vojnih dobitaka u Hrvatskoj. Odjednom je naišao na neočekivanu zapreku, na pobunu u krilu vodstva krajiških Srba, vodstva koje je podržavao i održavao, a koje je sad prvi put odbilo ispuniti njegovu zapovijed. Vanceov je plan, iznesen tijekom posljednjih tjedana 1991, zahti­ jevao ustrojstvo triju UNPA područja, zaštićenih područja Ujedinjenih naroda. Otprilike bi se podudarala s tri zone koje su držali Srbi i (ili) JNA. U UNPA područjima bit će razmješteno više od 10.000 vojnika UN radi zaštite tamošnjeg stanovništva. Zauzvrat, JNA će se potpuno povući iz Hrvatske, srpska će paravojska biti raspuštena i razoružana, a svoje će oružje ili predati JNA prije njena povlačenja, ili, ako im je tako draže, snagama UN, koje će ih nedirnuto uskladištiti na po­ dručjima unutar UNPA. Obje će strane prihvatiti prekid vatre kojim će se praktički zamrznuti postojeće crte bojišnice. Tako će UNPROFOR, kako će se zvati zaštitne snage Ujedinjenih naroda, tvoriti tanku modru crtu koja će područja pod nadzorom Srba odvajati od ostatka republike. Plan je sadržavao i odredbu o povratku svih prognanika kućama. Milan Babić, čelnik krajiških Srba, od početka se protivio Vanceovu planu. Sad se otvoreno sukobio s Miloševićem. Babić je držao da se

196

rat vodio zato da bi se krajiškim Srbima osiguralo pravo da ostanu u Jugoslaviji. JNA je bila najvidljiviji simbol i najsnažniji jamac ju­ goslavenskog suvereniteta u Krajini. U povlačenju JNA Babić je vidio izdaju svog najosnovnijeg ratnog cilja. U srpskoj nacionalističkoj svijesti je povijesna nesreća ratničkog srpskog naroda oduvijek bila da “pobjeđuju u ratu, a gube u miru”. Babić je tvrdio da sad Milosevic tjera krajiške Srbe da se to ponovi. Potkraj siječnja Milošević je odlučio slomiti Babića. Babić je pozvan u Beograd na sastanak Predsjedništva (u kojem su sjedili sami miloševićevci), Vrhovnog zapovjedništva JNA i vođa bosanskih Srba. Najprije su miloševićevci pokušali umiriti Babića. Jović, predstavnik Srbije u krnjem Predsjedništvu, jamčio mu je da će se JNA, napadnu li Hrvati Krajinu, razmjestiti kako bi branila tamošnje Srbe. U tom je smislu Predsjedništvo donijelo rezoluciju. Babić se nije dao. Obrazložio je kako će krajiški Srbi, ako se Bosna odcijepi od Jugoslavije, kako je nedavno bosanska vlada objavila da hoće, ostati bez izravne kopnene veze sa samom Srbijom. U tim su okolnostima beskorisna jamstva JNA, osim ako JNA ne ostane na teri­ toriju Krajine. Tu se prvi put kao vitalno postavilo pitanje sjevernog koridora, koje će uskoro tako dominirati u borbenom i strateškom planiranju u Bosni. Joviću se činilo da se krajiški Srbi boje neovisne Bosne koja bi ih odsjekla od Jugoslavije i učinila ranjivima na hrvatski napad. Zato je Jović razjasnio da će bosanski Srbi učiniti isto što i hrvatski Srbi koji prema tome neće biti odsječeni. Drugim riječima, koridor će uvijek postojati. Čelnici bosanskih Srba, Radovan Karadžić i Biljana Plavšić, bili su pozvani da uvjere Babića kako oni neće dopustiti da ono što smatraju srpskim teritorijima u Bosni ode iz Jugoslavije. Odluči li se Bosna da objavi neovisnost, oni će slijediti Babićev primjer i zaratiti za promjenu bosanskih granica. Srpska većina, na sjeverozapadu oko Banje Luke, ovisi o sjevernom koridoru koliko i krajiški Srbi. Uloga vođa bosanskih Srba u lomljenju Babića daje malen, ali važan uvid: Bosna je već bila uključena u strategijsko razmišljanje Beograda o stvaranju novih granica velikosrpske države. Sjednica je potrajala sedamdeset sati. Babić je morao većim dijelom toga biti nazočan, a gotovo bez predaha. Njegovi su pristaše optuživali miloševićevce da primjenjuju staru metodu uskraćivanja sna kako bi slomili Babićevu odlučnost. Nakon jednog kratkog predaha, Babić je pustio beogradsko vodstvo da ga čeka dva sata. Kad je na posljetku došao, načelnik Glavnog stožera JNA, general Blagoje Adžić, prasnuo

197

je od bijesa. Popuštali su živci. Branko Kostić, vršitelj dužnosti predsjed­ nika krnje Jugoslavije, koji je vodio sjednicu, prisjeća se te zgode: Babićev ministar za vjerske poslove - imena mu se ne sjećam, ali znam da je imao dugu, dugu bradu - rekao je Adžiću (koji ga zbog nekog razloga nije trpio): “Umuknite, gospodin Babić je predsjednik pa može sam odlučiti kad će doći.” Dvometraš i stokilaš Adžić ustao je i nagnuo se prema malenom ministru za vjerske poslove, koji se sav pretvorio u bradu, i odgovorio: “Umukni ti ili ću te zadaviti!’’ A ministar je nato rekao: “Dobro, dođi i zadavi me. ’’ Adžić je krenuo prema njemu, pa su ga morali zaustaviti. Tada mi se učinilo uputnim da dadem stanku. Onda je Jović pokušao zastrašivanjem. Babiću je rekao: “Ako to ne prihvatite, morat ćemo vas se otarasiti.” Babić je znao da jugoslaven­ ska tajna služba ne zazire od povremenih taktičkih umorstava. Opravdano mu je sinulo da bi ga prkošenje Miloševiću moglo stajati glave. Babić je, prema Joviću, problijedio i upitao: “Što mislite?” “Bez brige”, odgovorio mu je Jović. “Učinit ćemo to legalno, u parlamentu.” Gdje nije uspjelo uvjeravanje i zastrašivanje, uspjela je nekakva kombinacija političkog lukavstva i grube sile. Miloševićevci su išli na raskol među čelnicima krajiških Srba. Babić je u Beograd bio doveo samo svoje najodanije ministre. Znalo se da je Milan Martić, šef policije i zapovjednik krajiških oružanih snaga, bliži stajalištu JNA. Beogradu je bio lojalan i Mile Paspalj, predsjedatelj krajiškog parlamenta. Babiću iza leđa rekao je Joviću da on odobrava plan. Prema uputama je sre­ dinom veljače sazvao sjednicu krajiškog parlamenta. Neće se održati u Babićevu uporištu Kninu, nego u Glini. JNA je oko grada postavila cestovne blokade. Babić je odbio priznati zakonitost te sjednice i nije na nju otišao. Parlament je izglasao smjenjivanje Babića i na njegovo mjesto postavio je Gorana Hadžića, tajnika vukovarskog ogranka SDS. Tu je izglasano i odobravanje Vanceova plana. Babić je sjednicu proglasio nevaljanom, ali bilo je prekasno. Bio je uspješno marginaliziran, a sad je izgubio potporu svog beogradskog zaštitnika. Milošević je javno osudio Babića u otvorenom pismu ob­ javljenom u visokotiražnim “Večernjim novostima”. Bio je to oštar napad na prijašnjeg saveznika i prva u nizu prilika u kojima će se Milošević poslužiti javnom osudom kako bi uništio one koji mu se usude prkositi. Pošto su sve prepreke uklonjene, Cyrus Vance je 12. veljače for­ malno preporučio glavnom tajniku UN razmještaj 12.000 mirovnjaka UN. Dva dana poslije, Rezolucijom 743 Vijeća sigurnosti odobren je prijedlog o slanju druge po veličini ikad upućene međunarodne snage

198

za održavanje mira, najprije na godinu dana. Zadatak joj je bio nadgledanje prekida vatre, razoružanje srpske paravojske i nadzor nad povlačenjem JNA. Snage iz više od trideset država počele su se 8. ožujka razmještati, pod zapovjedništvom generala Satisha Nambiara, Indijca, u četiri sektora u Hrvatskoj. Iz razloga koji su se čak i tada činili smiješnima, Nambiar je svoj stožer smjestio u središtu bliske oluje, u Sarajevu. Za nepunih mjesec dana provalila je nova oluja. Nad Bos­ nom. 1) Sporazum opće nagodbe, čl. 2. 5. 2) Srpski je parlament na zatvorenoj sjednici odbacio Carringtonov plan. 3) Henri Wejnaendts napisao je u svojoj knjizi L ’ Engrenage chronique yougoslave, juillet 1991-aout 1992 (Editions Denoel, Paris, 1993) da su taj kratki razgovor vodili u muškom zahodu. Milošević je to porekao, kao i drugi članovi srpske delegacije. 4) AP, 6. prosinca 1991.

199

ČETVRTI DIO

BOSNA

*

15. PRIJE POTOPA Srpanj 1990. - ožujak 1992.

Marš Bosne i Hercegovine u rat bio je strašno koban ophod. Ubrzao se kad je u susjednoj Hrvatskoj buknuo rat, ali se mogao spriječiti da u siječnju 1992. EZ nije priznala Hrvatsku kao neovisnu državu. Tada se bosanski predsjednik Alija Izetbegović našao pred golim izborom - ili zatražiti priznanje ili ostati u Jugoslaviji kojom dominiraju Srbi. EZ je pojurila naprijed, nevoljko praćena Sjedinjenim Američkim Državama, uvjeravajući same sebe da će priznanje značiti mir. A bosan­ skim Srbima značilo je rat. Njihov je čelnik Radovan Karadžić zapri­ jetio: prizna li se Bosna kao neovisna država, bit će to mrtvorođenče, neće preživjeti ni jedan dan. Srbi su krenuli i rat je izbio. Ostvarila su se najcrnja predviđanja. Iz otvora na crnim skijaškim maskama oči im plamtjele. Čarape se rastegnule preko spljoštenih lica. Srpski su strijelci djelovali šlampavo i traljavo, ali barikade su dizali vojnički precizno. Pola dana kasnije, Muslimani su iznutra blokirali Sarajevo. “Stavili smo ih u sendvič, te četničke barikade, zato što je nas bilo više”, rekao je Sefer Halilović, bivši časnik JNA i prvi zapovjednik armije BiH, koji se također potužio da je njegovo političko vodstvo sporo u odobravanju podizanja protubarikada. Ceste su blokirane, četvrti međusobno odsječene. U zoru 2. ožujka 1992. Sarajevo je bilo pretvoreno u prijeteći labirint. Srpski su čelnici tvrdili da su barikade spontano podignute kao odgovor na divljački napad na srpske svatove u kojem je mladenkin otac ubijen, a pra-

203

voslavni svećenik ranjen. “Taj hitac”, rekao je Momčilo Krajišnik, Srbin i predsjedatelj bosanskog parlamenta, “bio je velika nepravda uperena protiv srpskog naroda.” Muslimani su svatove optužili da su na starom turskom bazaru Baščaršiji izazovno mahali srpskim stijegovima. Srpski su čelnici iskoristili napad na svatove kao opravdanje za bari­ kade. One su zapravo bile rani nagovještaj užasa koji će uslijediti. Do njih je došlo na kraju vikenda kad je proveden referendum o neovisnosti za koju su se nadmoćno izjasnili Muslimani i Hrvati. Kao što se moglo očekivati, Srbi, koji su prije četiri mjeseca održali svoj plebiscit, masovno su bojkotirali referendum. Time je formalno potvrđeno ono što se već vidjelo: postojanje golema jaza između glavnih bosanskih zajednica. Referendum o neovisnosti bio je jedan od uvjeta Badinterove komisije da bi Bosna dobila diplomatsko priznanje. Nije bio zasnovan da strane približi nekom dogovoru, nego da ozakoni kasnije priznanje. General Kukanjac, u vojarnici Bistrik u središtu grada, razočarao je vođe bosanskih Srba odbivši uporabu JNA pod njegovim zapov­ jedništvom radi podjele Sarajeva. U posljednjem pokušaju da izbjegne užas, pozvao je Izetbegovića i Karadžića zajedno. Karadžić je odbio otići u Predsjedništvo, a Izetbegović je odbio otići u “Holiday Inn”. Konačno su pristali da se nađu u zgradi TV. Svakoga je pratila tjelesna straža od dvadesetak naoružanih ljudi. No, to je bio gubitak vremena. Kukanjac se sjeća žestoke raspre, ali bez dogovora. Rekao sam im vrlo grubo da se igraju ljudskim životima, da bi morali sjesti i razgovarati, dosta nam je tog nacionalističkog ponašanja. Sjed­ nite, razgovarajte, dogovorite se. Ako ne u svom interesu, onda u in­ teresu naroda. Prijetili su jedan drugom šakom pod nos. “Ti si učinio ovo! Ti si učinio ono!” Morao sam se umiješati. Izetbegović je krivio Karadžića za barikade 1. ožujka i rekao da bi Srbi htjeli ovladati Sarajevom. I tvrdio je da vojska ide iz Pala u Sarajevo. Karadžić je sa svoje strane krivio Izetbegovića za urotu koja će se te noći provesti u Sarajevu, pa su se međusobno optuživali tko je koga, kako i kada prevario. U prostoriji je bilo i drugih ljudi, bilo je gusto zadimljeno, a svađa je bila zbilja bijesna. Vani u hodniku družili su se njihovi osobni čuvari. Mjesec dana kasnije ratovat će jedni protiv drugih. Dogovorili su se da ustroje zajedničke ophodnje bosanske policije i JNA. JNA je nagovorila Srbe i Muslimane da skinu barikade. Kriza je bila izbjegnuta, ali su događaji tog vikenda bili generalna proba. “Izgleda”, kaže Izetbegović misleći na srpske čelnike, “da tada još nisu bili posve spremni na rat.”

204

U Bosni su Muslimani, Srbi i Hrvati stvorili svoje posebne političke stranke u pripremama za prve slobodne izbore 9. studenog 1990. Pob­ jeda nacionalističkih stranaka na proljetnim izborima u Hrvatskoj i Sloveniji zazvonila je na uzbunu među bosanskim komunistima. Upo­ zorili su da bi igra s jugoslavenskim granicama mogla dovesti do građanskog rata, i kritizirali srpske i hrvatske čelnike što unose strah među bosansko pučanstvo.1To je bilo više od taktike straha usmjerene samo na očuvanje vlasti. Sljedeće je godine ravnoteža straha pomogla da se odgodi rat u kojem bi, kako su upozoravali svi nacionalni čelnici, Bosnom potekle rijeke krvi. Prvi su Muslimani, 26. svibnja 1990, u Sarajevu osnovali Stranku demokratske akcije (SDA) kao “politički savez jugoslavenskih građana koji pripadaju muslimanskim kulturnim i povijesnim tradicijama”.2 Prvi joj je čelnik postao Alija Izetbegović, istaknuti muslimanski intelek­ tualac i odvjetnik, čovjek bistrih plavih očiju i istaknutih jagodica. Od šest predsjednika koji su došli na vlast u jugoslavenskim republikama nakon prvih višestranačkih izbora, samo Izetbegović nikad nije bio komunist. Dapače, komunisti su učinili sve da od njega naprave mučenika. Nakon Drugog svjetskog rata, Titovi su se partizani obrušili na vjerske i nacionalne skupine. Izetbegović je bio uhićen kao član elitne nacionalističke skupine “Mladi Muslimani”. U zatvoru je bio tri godine, što je blaga kazna prema kaznama odmjerenim godinu dana poslije, kad se sarajevska skupina pokušala udružiti s mostarskim is­ tomišljenicima. Organizacija “Mladi Muslimani” je razbijena, a Izet­ begović je sljedećih četrdeset godina bio pod neprekidnom policijskom paskom. Izetbegović je ponovno zatvoren 1983, kad i drugi muslimanski in­ telektualci, ovaj put zbog rovarenja u cilju rušenja države. U stan mu je upalo da ga uhite jedanaest pripadnika službe sigurnosti koji su zapli­ jenili na desetine knjiga, pisama i fotografija koje navodno dokazuju njegovu ulogu u uroti.3 Na suđenju se Izetbegović istaknuo izuzetnom pojavom, oštroumljem koje je izazivalo poštovanje, a kad god bi go­ vorio, zavladao bi tajac. No, proglašen je krivim zbog kontrarevolucionarne djelatnosti i zavjere u cilju stvaranja muslimanske države, i osuđen na četrnaest godina zatvora. Ugledni je jugoslavenski odvjetnik Rajko Danilović, branitelj dvojice od optuženih Muslimana, nazvao to suđenje vrhuncem montiranih političkih procesa u BiH. Vlasti su izmislile lažne podatke, kazao je, a priznanja su iznuđena tjelesnim i duševnim mučenjem. Bosna je odavno bila na glasu po tome što stenje pod najrepresivnijim od svih komunističkih režima u Jugoslaviji. Vlasti su se obarale redom na svaku od triju nacionalnih zajednica. Nakon političkog

205

suđenja Muslimanima, sudilo bi se Srbinu ili Hrvatu. U BiH se doktrina bratstva i jedinstva nametala strože nego igdje u Jugoslaviji. Sve su se funkcije obnašale prema nacionalnom ključu. U političkoj krizi, nastaloj poslije Titove smrti, bilo je sve više političkih procesa, jer se ranjeni bosanski režim nastojao održati represijom. Izetbegović je izdržao samo četiri od odmjerenih mu četrnaest godina zatvora. Pušten je u studenom 1988, a dvije godine poslije postaje predsjednikom SDA. Zbog bistroumlja je imponirao kao političar, ali kad je počeo rat, očevidno je gubio ugled. Godinu dana nakon toga doimao se umorno i nesigurno, nedorastao sukobu koji je oko njega bjesnio. Kao da je njegov brzi pad bio odraz uništenja bosanskog ideala. Srpski i hrvatski nacionalisti pozivaju se na “Islamsku deklaraciju”, ezoterični Izetbegovićev tekst još iz 1973, kao na dokaz da je on kanio stvoriti muslimansku državu. Zapravo je to znanstveno, a ne političko djelo, s ciljem promicanja filozofskog diskursa među Muslimanima, u kojemu isključuje “uporabu sile u stvaranju muslimanske države, zato što to prlja ljepotu i ime islama”.4 Važniji je pokazatelj Izetbegovićeva usmjerenja “Islam između Istoka i Zapada”, objavljen prvi put u Sjedi­ njenim Državama 1984, a četiri godine poslije i u Jugoslaviji, nakon njegova puštanja iz zatvora. U toj knjizi iznosi svoje viđenje islamske države u suvremenu svijetu.5 Zacrtao je kurs između islamskih vrijed­ nosti i materijalnog napretka, izlažući da su dobrobiti svjetovne zapadne civilizacije posve besmislene ako nisu popraćene duhovnim vrijed­ nostima sadržanim pretežno u islamskim društvima. Srpski i hrvatski nacionalisti dohvatili su se uvriježenog uvjerenja da Muslimani nikad nisu bili posebna etnička zajednica, nego su oni Srbi ili Hrvati koji su tijekom petstoljetne turske vladavine podlegli pritisku ili iskušenju i prešli na islam. U njima su zapravo gledali Srbe ili Hrvate koji su se odrekli svog pravog identiteta i prihvatili urese jedne posve tuđe kulture. Taj se prijezir posve lako pretočio u još jedan razlog srpskog i hrvatskog teritorijalnog ekspanzionizma. Muslimani, treća nacionalna skupina u Jugoslaviji, dobili su status posebne nacije Titovim Ustavom iz 1974. Na svoju su nesreću bili jedini narod u Jugoslaviji bez neosporna prava na posebnu republiku.6 Izet­ begović je u Bosni gledao domovinu Muslimana, ali takvu u kojoj su također Srbi i Hrvati. Muslimani još_ ne predstavljaju, rekao je dvije godine prije početka rata, toliku većinu da bi Bosna postala musli­ manskom državom. Nismo na putu prema nacionalnoj državi, nego je naš jedini izlaz u slobodnoj građanskoj uniji. To je budućnost.

206

Možda neki to žele (pretvoriti Bosnu u muslimansku dtžavu), ali ta želja nije realna. Iako su Muslimani najbrojniji narod u republici, nema ih dovoljno... trebalo bi ih biti sedamdesetak posto.7 Nacionalni snovi - pojava nacionalnih stranaka i vođa - nisu bili odraz starih mržnja, kao što će kasnije tvrditi nemoćna međunarodna zajednica koja se borila da shvati taj rat. No, popularnost isključivo etničkih stranaka jest skrenula pozornost na slabost republičkih insti­ tucija sučeljenih s raznim nacionalnim identitetima. Ilustracija je to i tradicije suživota posebnih zajednica koje bar djelomice čuvaju svoje različite identitete. Temeljna je razlika između triju nacionalnih skupina kolektivno poimanje njihova povijesnog iskustva. Tako su Srbi razdoblje pod turskim carstvom smatrali okupacijom, a Muslimani razdobljem u kojem je stvorena i zatim cvjetala njihova elita. Desetljećima su se održavala takva suprotna shvaćanja, ali je 1990. rast srpskog nacio­ nalizma pretvorio povijest u vrelo mržnje. Gotovo dva mjeseca poslije osnutka SDA, Srbi su utemeljili Srpsku demokratsku stranku (SDS), ogranak kninske stranke karizmatičnog Jovana Raškovića. Za predsjednika je izabran njegov kolega, koščati i čupavi psihijatar Radovan Karadžić. Karadžić je kao pjesnik bio du­ gogodišnji miljenik Dobrice Ćosića, oca srpskog suvremenog nacio­ nalizma, ali ga sarajevsko društvo nikad nije prihvatilo za člana gradske elite. Iako bistar i duhovit, bio je došljak, rođen i odrastao u Crnoj Gori, tek je kao dječak došao u Sarajevo. A ni on nije u sebi gledao vođu sve dok ga Ćosić nije ohrabrio da se posveti politici. Na svečanosti osnivanja SDS, na kojoj su počasni gosti bili i Rašković i Izetbegović, Karadžić je rekao nazočnima da Srbi u Bosni moraju imati jednaka prava - kulturna, vjerska i gospodarska. Moraju se ispraviti nepravde nanesene Srbima, nastavio je i zarekao se da će poštovati slobodu političkog organiziranja, izbora i diobe vlasti.8 A dvije godine kasnije će paravojska njegove stranke istjerati na stotine tisuća ljudi iz njihovih domova i rušiti džamije i druga svetišta u nastojanju da se zatre svaki trag Muslimanima u Bosni. Ubrzo nakon inauguracije SDS-a, i Hrvati su osnovali bosansku podružnicu HDZ. Poput Srba, i Hrvati su se razbjesnili kad je Izet­ begović u rujnu objavio da se SDA protivi načelu nacionalnog pariteta i da će se nova vlada formirati na načelu “jedan čovjek jedan glas”. Izetbegović je pokušao u Bosni igrati istu igru koju je Milošević imao na umu za Jugoslaviju. Ako se u sklopu institucija ne osiguraju građan­ ska i individualna prava, većinski će glas zajamčiti Srbima prevlast u cijeloj zemlje. Isto bi načelo u Bosni dalo najveću vlast Muslimanima, najvećoj etničkoj skupini u BiH na koju otpada 45% od 4,35 milijuna

207

stanovnika. Ključna je razlika bila u tome što je Milosevic išao na promjene koje bi preokrenule sama načela na kojima je bila osnovana Jugoslavija, dok su se Izetbegovićevi prijedlozi odnosili samo na Bosnu. Međutim, prema republičkom Ustavu svaki je od triju naroda bio kon­ stitutivan, što je značilo da se ni jedna važna odluka nije mogla donijeti bez konsenzusa. Unatoč rastućim napetostima, tri su se nacionalne stranke na sara­ jevskom sastanku iza zatvorenih vrata dogovorile da stvore jedinstvenu frontu protiv glavnih protivnika - komunista. Sa svoje strane, refor­ mirani komunisti bezuspješno su nastojali smiriti nacionalističke strasti. Upozoravali su da se trzavice iz Hrvatske prenose u pogranične bosan­ ske regije, i osuđivali seoske straže koje su uvodili bosanski Srbi.9 Još je bilo nade da bi izbori u Bosni mogli biti odraz stoljetnog suživota među glavnim zajednicama. Razumnim se izborom činio pokušaj saveznog premijera Markovića da svojom građanskom stran­ kom ušutka nacionaliste. Neumorni je Marković ostao vrlo popularan, unatoč neprekidnim zaprekama koje su mu postavljale Srbija, Hrvatska i Slovenija. Ispitivanja javnog mišljenja pokazivala su da će većina Ju­ goslavena glasovati za njegovu Saveznu vladu koja je zauzdala hiperinflaciju i dinar učinila konvertibilnim. No, njegov uspješni gospo­ darski program i zarazni optimizam nikad se nisu pretočili u političko viđenje. Njegovo nastojanje da izađe na izbore u Bosni i Srbiji samo je razjarilo srpske nacionaliste koji su se bunili zašto se nije umiješao u hrvatske i slovenske izbore, nego je ondje dopustio da pobijede na­ cionalisti. Istodobno su buntovne republike onemogućile njegova nastojanja da raspiše izbore na razini federacije. Marković je 30. srpnja, na skupu u Potkozarju, najavio stvaranje “saveza reformskih snaga radi izgradnje nove i bogate Jugoslavije”. Deseci tisuća ljudi klicali su Markoviću. Srbi će na istome mjestu dvije godine poslije počiniti neizrecive zločine nad svojim zemljacima Muslimanima. U Potkozarju su bila tri zloglasna logora. Muslimane su odvodili, a njihove domove sravnjivali sa zemljom. Izbori su bili ispit, ne samo za Markovića, nego i za buduću sta­ bilnost Bosne i Hercegovine. U oba su slučaja zatajili. Marković je izgubio iako su ga podupirali neki najomiljeniji bosanski glazbenici, glumci i pisci. Markovićev Savez reformskih snaga dobio je samo tri­ naest od ukupno 240 mjesta u dvodomnom parlamentu. Njegovi jedini saveznici, reformirani komunisti Nijaza Durakovića, dobili su daljnjih osamnaest mjesta. Većina izbornog tijela BiH zloslutno se odlučila za nacionalne stranke. Muslimani su se okupili oko SDA, Srbi su (sa svojim udjelom od 31% stanovništva) poduprli SDS, a Hrvati su (s udjelom od sedamnaest posto u BiH) glasovali za bosanski ogranak HDZ. SDA

208

je u dva izborna kruga dobila 87 mjesta, SDS 71, a HDZ 44. Nacionalisti su osvojili gotovo devedeset posto zastupničkih mjesta. Najjači su bili na selu, a reformisti i bivši komunisti u gradovima. Unatoč javnom suparništvu, nacionalistički su se čelnici obvezali da će se, u slučaju neriješenog rezultata, složno udružiti protiv komunista.10 Izbori su zapravo predstavljali drugi bosanski popis pučanstva. Pobjeda nacio­ nalnih stranaka utrla je put ratu koji će slijediti. Tri su se nacionalne stranke prije izbora tajno dogovorile da će formirati koalicijsku vladu, ali su se i same začudile tolikoj svojoj po­ bjedi. Prema uzoru na nedjelotvorno Predsjedništvo SFRJ, u bosanskom je modelu bilo mjesta za po dva Muslimana, Srbina i Hrvata i jednog Jugoslavena. Najviše su glasova dobili kandidati SDA. Fikret Abdić, lokalni junak iz dalekog sjeverozapadnog kutka Bosne, dobio je 1,010.618 glasova, a Izetbegović 847.386. Oniskog i debeljuškastog Abdića obožavali su Muslimani Cazinske krajine koju je obogatio pri­ hodima od “Agrokomerca”, golema državnog agroindustrijskog kom­ binata. Sreća mu je naglo pala 1987. kad su ga zatvorili zato što je bio izdao tristo milijuna dolara mjenica bez pokrića. Njegovi su pristaše tvrdili da je političko žrtveno janje kojemu su podvalili ljubomorni su­ parnici u vladajućem SK. SDA je silno ojačala kad joj je on uoči izbora pristupio. Kritičari su ga otpisivali kao najdrskijeg kriminalca s bijelim ovratnikom, ali mu je s boravkom u zatvoru čudesno narasla popu­ larnost koja je 1990. prerasla etničke okvire. Nasuprot tome, Izetbegović nije bio privlačan ni Srbima ni Hrvatima. Abdić, koji nije imao dovoljno potpore u SDA, u neobjašnjivoj je pogodbi ustupio svoj opravdani položaj šefa države zato da njegova čovjeka Aliju Delimustafića imenuju ministrom unutarnjih poslova. Abdić će poslije postati najveći Izetbegovićev protivnik, Cazinsku će krajinu proglasiti neovisnom od ostatka ratom rastrgnute Bosne. Ejup Ganić izabran je na listi Jugoslavena iako je bio muslimanski nacio­ nalist. Kao srpski predstavnici izabrani su članovi SDS-a, Biljana Plavšić i Nikola Koljević. Hrvate su zastupali Stjepan Kljujić i Franjo Boras, obojica kandidati HDZ-a. Kljujić je bio privržen očuvanju BiH, dok je Boras sanjao o Velikoj Hrvatskoj.11 Izetbegović je postao predsjednik, Srbin Krajišnik predsjednik par­ lamenta, a Hrvat Jure Pelivan premijer. Neugodna koalicija održat će se tek nešto više od godine dana.

U Hrvatskoj i Srbiji vladao je nacionalizam. Potaknute će se vatre uskoro proširiti na Bosnu. Nitko se nije trudio oko kompromisa. Srbi

209

su se držali svojeg prava da ostanu u Jugoslaviji, Hrvati da napuste ostatak federacije, a Muslimani suvereniteta. Izetbegović je 27. veljače u parlamentu rekao da je spreman boriti se kako bi osigurao suverenitet Bosne. “Mir bih žrtvovao za suverenu Bosnu i Hercegovinu, ali za taj mir u Bosni i Hercegovini ne bih žrtvovao suverenitet.” Srbima je to bio bojni poklič. Srpski su zastupnici na toj sjednici odbili rasprav­ ljati o proglašenju bosanske suverenosti koju su predlagale SDA i HDZ. Dok je Jugoslavija u proljeće 1991. tonula u rat, Alija Izetbegović i lukavi Kiro Gligorov, makedonski čelnik, prozvan “lisac” zato što je preživio četiri desetljeća komunizma, borili su se da iznesu prijedlog ustroja budućeg jugoslavenskog saveza kojim bi svi bili zadovoljni. Mr­ šave su se mogućnosti uspjeha raspršile nakon sastanka Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu, u ožujku 1991. Uskoro je Izetbegović čuo što je utanačeno u nekadašnjem Titovu lovištu: čelnici Srbije i Hrvatske ne samo da se kane otarasiti Ante Markovića, nego se slažu i da podijele , Bosnu. Izetbegović je hrvatske čelnike molio neka mu kažu što se sprema njegovoj republici. Stipe Mesić, hrvatski predstavnik u Pred| sjedništvu SFRJ, samo se nasmijao i zapjevao staru narodnu pjesmu “Nema više Alije”. Nakon ponovljenih oružanih izgreda u Hrvatskoj, SDA i HDZ pro­ glasile su punu potporu Zagrebu u borbi protiv pobunjenih Srba. Istodobno je SDS osudila napad Hrvatske na pobunjene Srbe. Po cijeloj Bosni su u selima niknule noćne straže, često naoružane lovačkim ili starim puškama, koje su provjeravale isprave. U zapadnoj Hercegovini, koja graniči s Hrvatskom i u kojoj su pretežno Hrvati, HDZ je objavila da će njezini članovi priskočiti u pomoć svojim rođacima i prijateljima u Hrvatskoj. Već se vila hrvatska crveno-bijela šahovnica. Palile se bosanske zastave. Tu pripadnost nikad nije bila u pitanju. I prije uzmaha nacionalizma, najekstremniji su bili Hrvati iz zapadne Hercegovine. Nakon Drugog svjetskog rata, Srbi su govorili da “u zapadnoj Hercegovini ništa ne uspijeva osim stijena, zmija i ustaša”. Svaka se nacionalna skupina zahuktavala i gurala druge prema ponoru rata. “Tijekom 1991, pa i početkom 1992, svaka je strana mislila da se ona druga neće usuditi. I tu je bila ta užasno napeta politička igra, sve dok se na posljetku nismo našli na točki od koje nema povratka”, rekao je Koljević, sjedokosi profesor engleskoga kojem je sklonost da citira Shakespearea oksfordskim naglaskom bila u oštroj suprotnosti sa sirovom i nasilničkom politikom režima koji je pred­ stavljao. I zbilja, nazočnost psihijatra i dvoje profesora nije spriječilo vodstvo bosanskih Srba da prihvati neke od najrazornijih ideja sto su

210

se pojavile na europskoj političkoj pozornici potkraj dvadesetog sto­ ljeća. SDS je počela potkopavati državne institucije, najprije bojkotom parlamenta. Stranka je uporno tvrdila da Izetbegović ne može biti predsjednikom Srba, jer pod njegovim vodstvom BiH podupire Sloveniju i Hrvatsku u njihovim ratovima protiv Jugoslavije. Takva bi politika, dokazivali su, Srbe raspršila u nekoliko posebnih država. Nacija bi bila ranjiva do istrijebljenja, stoji u jednom stranačkom proglasu od 11. srpnja.12 Zastupnici SDS tvrdili su da sa svojim bojkotom ne moraju poštovati nijednu odluku parlamenta, u kojemu su sad ionako samo Muslimani i Hrvati. Drugi su golemi povod razdora bile Izetbegovićeve sve plodnije veze s islamskim svijetom. Od svih jugoslavenskih republika BiH je bila naj­ djelatnija u Pokretu nesvrstanih u kojem se nekad isticao Tito. Izetbegović je prigodom posjeta Turskoj u srpnju 1991. - kad je rat u Sloveniji već bio pri kraju, a u Hrvatskoj je nakon proglašenja neza­ visnosti ozbiljno počinjao - zatražio pristup u Organizaciju islamskih zemalja. Bio je to lud potez, za koji je sigurno znao da će mu samo izazvati još gore neprijateljstvo protivnika, Srba i Hrvata. Reakcija je bila promptna i predvidiva. U Beogradu je Radovan Karadžić shvatio taj zahtjev kao dokaz da se “ispunjavaju i naša najcrnja predviđanja da Izetbegović želi pretvoriti BiH u islamsku republiku”. Unatoč secesionističkim težnjama Muslimana, upozorio je Karadžić, bosanski se Srbi ne odriču prava da ostanu u Jugoslaviji.13 Srpska opstrukcija kao da je ojačala koaliciju Muslimana i Hrvata. Ipak, savez im je bio taktički - ciljevi su im se razlikovali. Sarajevo je neprekidno nagrizala sumnja da se Beograd i Zagreb dogovaraju iza njegovih leđa. Izbio je skandal kad je Tuđman, nesposoban da šuti, priznao da su se on i Milošević dogovorili kako je podjela Bosne najbolji način rješenja jugoslavenske krize. Bosansko je predsjedništvo upozorilo da bi to značilo građanski rat i pozvalo JNA da zaštiti središnju ju­ goslavensku republiku, inače će Bosna morati poduzeti mjere da se obrani jačanjem republičke policije. Činilo se da su savezi zaključeni, ali su partneri rovarili jedan dru­ gome iza leđa - pokušavajući utvrditi mogu li sklopiti bolji sporazum. Dok su Srbi i Hrvati razmatrali podjelu Bosne, a njihovi se sunarodnjaci u Hrvatskoj borili jedni protiv drugih, Beograd je istodobno pokušao dogovoriti se s Muslimanima. Srbija je ljeti 1991. učinila iznenađujući korak kako bi navela Bosnu na ostanak u novoj Jugoslaviji u kojoj nema Hrvata ni Slovenaca. Izložila je svoju Beogradsku inicijativu, kako je nazvana, obrazlažući je kao jedini način sprečavanja rata u Bosni, jer ako se Muslimani odcijepe od Jugoslavije, republika će se morati

211

podijeliti. Srbi i Muslimani žive jedni uz druge - zato bi svaka dioba značila rat. Isprva je Izetbegović dao na znanje srpskim čelnicima da je prijedlog vrijedan razmatranja, ali se uskoro potužio da je to samo Miloševićev pokušaj da zavadi muslimanske čelnike i na taj način ovlada Bosnom. Izetbegović je optužio Srbe da bi htjeli diktirati tko će vladati Muslimanima. I zbilja, mnogi su istaknuti Muslimani smatrali da će cijena raskida s Beogradom biti previsoka. Miloševićev je sljedeći potez bio pokušaj marginaliziranja Izetbegovića i vodstva SDA sklapanjem sporazuma s bogatim poslovnim čovjekom Adilom Zulfikarpašićem u kojemu je vidio alternativnog vođu. Zulfikarpašić se poslije Drugog svjetskog rata obogatio u Švicarskoj, a u Bosnu se vratio na višestranačke izbore i financirao SDA sve dok se nije zavadio s Izetbegovićem i osnovao svoju malu frakcionašku stranku, Muslimansku bošnjačku organizaciju (MBO). Srbija je dala veliku važnost Beogradskoj inicijativi. Čelnici bosanskih Srba i Muslimana jedan su sat nastupali na srpskoj državnoj televiziji. Krupnim se naslovima objavljivao sporazum sa Zulfikarpašićein kao neka velika pobjeda. Bosna ostaje u Jugoslaviji, pisalo je. Kriza je izbjegnuta. Samo što Zulfikarpašić nije bio zamjena za Izetbegovića. Bio je autsajder, bez i najmanje masovne potpore, a beo­ gradska razmetljivost nije mogla prikriti neuspjeh Miloševićeve smicalice. Da je Beogradska inicijativa uspjela, za neko bi vrijeme odgodila rat, ali vjerojatno ga ne bi posve spriječila. Muslimani bi pod srpskim nacionalističkim režimom spali na građane drugog reda. Bio je to posljednji otvoreni pokušaj Beograda da preuzme političku inicijativu. Poslije su pripreme za rat svakim danom postajale sve odlučnije. Bosanski su Srbi počeli proglašavati srpske autonomne oblasti (SAO). Isprva su bile smiješne, poput proglašavanja prelijepe Romanije, planinskog područja istočno od Sarajeva, mikroskopskom državicom SAO. Bilo je viceva na račun tih SAO, ali su nadzorne točke, na kojima su stražarili naoružani Srbi, jasno pokazivale da oni misle ozbiljno. Obrazac je bio dobro poznat iz rata u Hrvatskoj. Srpski su čelnici ustrajali na diobi BiH u etničke regije kao najbolji način da se izbjegne totalni građanski i vjerski rat. Prijedlog je bio očito besmislen: svaka je dioba Bosne bila siguran recept za rat. U rujnu je SDA optužila SDS da je proglašenjem srpskih autonom­ nih oblasti (SAO) prekršila koalicijski sporazum. “Stvaranje srpskih autonomnih područja u Bosni i Hercegovini onemogućava funkcioni­ ranje republičke vlade, a istodobno je napad na zajedničko upravljanje Bosnom i Hercegovinom”, stoji u jednom proglasu SDA. SDA je za­ tražila od srpskih čelnika da osude “spontane” barikade i autonomne oblasti ili da priznaju kako im je to službena stranačka politika. Izet-

212

begovićeva je stranka natuknula da bi Muslimani mogli uzvratiti istom mjerom. Zaoštravao se rat riječima. Srbi su 14. listopada 1991. uništili krhki dogovor koji je ipak nekako omogućavao rad svadljivom parlamentu. Na burnoj noćnoj sjednici zastupnici SDS-a ustali su protiv prijedloga SDA i HDZ o republičkom suverenitetu i položaju Bosne u Jugoslaviji. Pročulo se da je u zgradi podmetnuta bomba. “Mnoge sam događaje zaboravio, ali tu noć nikad neću zaboraviti”, tvrdi Izetbegović. “Tu noć od 14. na 15. listopada 1991, kad je Karadžić izrekao smrtnu presudu muslimanskom narodu.” Srpski je čelnik upo­ zorio Muslimane neka ozbiljno shvate volju srpskog naroda da ostane u Jugoslaviji: Bosnu i Hercegovinu želite odvesti istim putom pakla i patnja kojim idu Slovenija i Hrvatska. Nemojte misliti da nećete odvesti BiH u pakao, nemojte misliti da možda nećete odvesti muslimanski narod u propast, jer se Muslimani u slučaju rata ne mogu braniti... Kako ćete spriječiti da svi ne poginu u BiH? Karadžićeve su riječi šokirale Izetbegovića. “U tom sam trenu imao osjećaj da su se otvorila vrata pakla i svi mi izgaramo u vatrama pak­ lenim.” Izetbegović se obratio skupštini: Njegove riječi i ponašanje objašnjavaju zašto drugi ne žele ostati u toj Jugoslaviji. Nitko više ne želi takvu Jugoslaviju kakvu želi gospodin Karadžić. Nitko osim možda Srba. Takvu Jugoslaviju, a i Karadžićevo ponašanje, jednostavno mrze narodi Jugoslavije, Slovenci, Hrvati, Makedonci, Albanci, Mađari, Muslimani, Europa i svijet. Građanima Bosne i Hercegovine želim reći neka se ne boje, jer rata neće biti... Zato mimo spavajte... Kao predsjedniku BiH žao mi je što u ovim prilikama moram govoriti u ime muslimanskog naroda. Svečano izjavljujem da Muslimani nikoga neće napasti. Ipak, isto tako svečano izjavljujem da će se Muslimani odlučno braniti i opstati. Neće nestati kao što je rekao Karadžić. Oni ne mogu nestati. U svojoj oštroj osudi Srba, Izetbegović je izveo i taktički manevar. Pohvalio je “stabilizacijski učinak” postrojba JNA u Bosni. Armija se brzo pretvarala u srpsku vojsku, jer se muslimanski i hrvatski mladići nisu odazivali na pozive za novačenje. Ali je Izetbegović okrivio pričuvnike JNA da stvaraju pustoš u republici. Bilo je čestih incidenata sa crnogorskim pričuvnicima koji su opsjedali susjedni Dubrovnik. De­ set dana nakon sukoba u parlamentu, eksplozija bombe uništila je džamiju u Trebinju u dubrovačkom zaleđu. Primijenjena je dobro poz­ nata metoda vojne sile isprepletena epizodama političkog nasilja.

213

U dva sata po ponoći 15. listopada, Krajišnik je odlučio prekinuti sjednicu. Srbi su izašli ostavivši zastupnike SDA i HDZ neka nastave svoje savjetovanje. Nazočni su glasovali za suverenitet Bosne i odbacili Beogradsku inicijativu za koju se zauzimao SDS. Bila je to lažna po­ bjeda nakon Karadžićevih prijetećih riječi. Sutradan je general Kadijević doputovao u Sarajevo i sporazumio se s bosanskim čelnicima da se po republici postave zajedničke policijske i vojne ophodnje. Na rastanku je Izetbegović rekao Kadijeviću: “Bosnu prepuštam tvom srcu i duši.” Deset dana poslije Srbi su formirali svoj parlament i glasovali da ostanu u Jugoslaviji. Uništena je svaka iluzija da nacionalistička koalicija još postoji.

Zahuktavao se rat u Bosni. Srbi su 9. i 10. studenog održali svoj prvi plebiscit. Izetbegović ih je optužio da odbacivanjem referenduma u cijeloj republici pokušavaju još više destabilizirati Bosnu. “Bio je to jednostranački plebiscit. Dakako, rezultat je bio slavodobitan, odaziv je bio iznad sto posto. Ne mogu se oteti dojmu da je to bilo glasovanje u boljševičkom stilu.” Na kongresu SDA 30. studenog Izetbegović je ponovno izabran za predsjednika. Stranka je pozvala međunarodnu zajednicu na diplomat­ sko priznanje svih šest jugoslavenskih republika ističući da Bosna neće ostati u Jugoslaviji kojom vladaju Srbi. Kako bi sačuvala sigurnost Bosne, SDA je pozvala da se pošalju mirotvorci u područja kojima patroliraju naoružani Srbi. U završnoj riječi Izetbegović je rekao da su on i vodstvo ponovno otkrili duh muslimanskog naroda karakte­ rizirana snošljivošću prema svemu i svakome. U prosincu je EZ, na pritisak Njemačke - koja se zalagala za ne­ ovisnost Hrvatske - ponudila priznanje svakoj od šest republika ako se obvežu da prihvate kriterije EZ za nove države. S vatrom što je tinjala u Hrvatskoj, Izetbegović je očajnički nastojao Bosni osigurati obećanje zaštite. Bojao se JNA, a kanda je vjerovao da će Sjedinjene Države pomoći obranu Bosne (iako je Washington porekao da je ikad to zajamčio). S Hrvatskom na pragu priznanja, preobrazba jugoslaven­ ske federacije očito je otpadala. Izetbegović nije imao izbora nego zatražiti neovisnost. Bosanski su Srbi uporno ponavljali da će proglasiti svoju državu ako ne budu mogli ostati u Jugoslaviji. Izetbegović je strepio, rekao je da će pokušati nagovoriti Hansa Dietricha Genschera, njemačkog ministra vanjskih poslova, da ne prizna Hrvatsku i Sloveniju. Ali, kad se u studenom našao s Genscherom oči u oči, nije ni načeo taj problem. Možda je njegova šutnja uklonila jednu od posljednjih prepreka priznanju.14

214

Nakon sastanka s dvojicom posebnih izaslanika EZ, lordom Carringtonom i portugalskim veleposlanikom Joseom Cutileirom (Portugal je tada predsjedao u EZ), koji su obilazili glavne gradove republika da bi iznijeli svoj plan, Izetbegović je 19. prosinca otišao lokalnom zapovjedniku JNA Vojislavu Đurđevcu i rekao mu da je odlučio zatražiti neovisnost. Sjedokosi ga je general pogledao i zapitao kani li to Alija objaviti građanski rat. Đurđevcu je neovisnost bila ravna objavi rata. JNA je kanda smatrala da bi se Izetbegović mogao predomisliti. Najviši su generali dolazili i pokušavali ga prijetnjom - i ulagivanjem - natjerati da zadrži Bosnu u Jugoslaviji. A Izetbegović nije digao ruke od JNA. I dugo poslije susreta s Đurđevcem, Izetbegović se nadao da bi JNA mogla obraniti Bosnu. No, sutradan je Predsjedništvo BiH odlučilo da od EZ zatraži priznanje. Dvojica srpskih predstavnika glasovala su protiv. Izetbegović je na sarajevskoj TV objasnio da Bosna nema drugog izbora osim ne­ ovisnosti. Ili to ili Velika Srbija, rekao je. Jugoslavije više nema. Izrazio je slabu nadu u kantonalnu BiH jer će zbog demografske raspodjele veliki dijelovi svake nacionalne skupine ostati izvan određenih joj kan­ tona. U tom svom govoru u TV-dnevniku, Izetbegović je, obraćajući se Srbima, napomenuo kako su bosanske etničke zajednice stoljećima živjele u miru, jedini je izuzetak bio Drugi svjetski rat. I dalje valja težiti za ravnopravnosti naroda.

Srbi su u Bosni imali jednu veliku prednost nad Muslimanima i Hrvatima: JNA. Vojska se početkom 1992. povukla iz Slovenije i Hrvat­ ske, najviše u Bosnu u kojoj je bila glavnina vojne industrije. S povlačenjem se u Bosni nagomilala golema količina teškog naoružanja. Prema teoriji JNA o obrani od vanjskog napada, razvijenoj nakon Ti­ tova raskida sa Staljinom 1948, planinska središnja republika smatrala se najsigurnijim mjestom za kičmu JNA. Karadžić je otišao u Beograd da zatraži da se svi bosanski Srbi koji služe JNA širom Jugoslavije prebace u Bosnu kako bi se tamošnja TO pretvorila u vojsku. Borisav Jović, Miloševićeva desna ruka, rekao je da se Armija neće micati sve dok se ne nađe političko rješenje. Karadžić nam je rekao: Iza Armije je stajalo cijelo srpsko stanovništvo, koje je i računalo da će Armija obraniti Jugoslaviju. Srpski je režim potajno proveo plan koji je ubrzao priznanje Bosne. U siječnju 1997. Milošević je izdao tajnu naredbu da se svi časnici JNA, rodom iz Bosne, upute u svoju republiku. Kad se JNA u svibnju

215

1992. službeno povukla iz Bosne, glavnina časnika koji su ondje ostali, zapravo su bili bosanski Srbi. Više nisu bili građani Jugoslavije koja je dotle postala druga država. Beograd je planirao dalekovidno, za tre­ nutak kad Bosna bude priznata, kazao je Jović. Milosevic i ja smo razgovarali o tome. Ni s kim drugim nismo raz­ govarali. Uputili smo Glavni stožer neka razmjesti postrojbe i neka prebaci u Bosnu sve koji su rodom iz Bosne, a one koji su rodom iz Srbije i Crne Gore, neka povuče u Srbiju i Crnu Goru. Deset dana kasnije javili su nam da je sve vrlo djelotvorno provedeno, iako je Armija nevoljko prihvatila nešto što se kosi s nje­ zinim unutarnjim pravilima. Nismo čekali međunarodno priznanje Bosne da porazmjestimo postrojbe u Bosni. [U vrijeme priznanja ] od 90.000 vojnika u Bosni mislim da ih je 85% bilo rodom iz Bosne. Tako su političari bosanskih Srba, uz pomoć vojske, poduzeli korake da preduhitre međunarodno priznanje i planirani referendum za cijelu Bosnu. Oni su 9. siječnja proglasili svoju Srpsku Republiku Bosne i Hercegovine (koju će poslije preimenovati u Republiku Srpsku) kao sastavni dio jugoslavenske federacije. Srpski su čelnici rekli da je to jedina moguća obrana od Muslimana. Granice samozvane tvorevine obuhvaćale su autonomne oblasti, pa čak i mjesta gdje su Srbi bili u manjini. Ako Srbi žele, naglasio je Karadžić, mogu preuzeti vlast nad šezdeset i šest posto Bosne. Neprekidno sam bio svjestan da će izbiti rat, jer smo vrlo dobro znali da srpski narod neće napustiti Jugoslaviju. Nitko ih nije mogao prisiliti da je napuste. Trebalo je definirati teritorije. Budući da to nitko nije poštovao, morao je izbiti sukob. Svjesni da njihalo ide prema priznanju, bosanski su Srbi sve više galamili, prijeteći da će se Bosna kupati u krvi. Milošević, međutim, to nije smatrao tako važnim događajem. Našalio se s Karadžićem da je ludi rimski car Kaligula svoga konja proglasio senatorom, ali konj to nikad nije postao. Isto vrijedi i za Izetbegovića, rekao je, ima međunarodno priznanje, ali ne i državu. Po istoj logici kojom će se ubuduće često poslužiti, Milošević je ustvrdio da to ništa ne znači. I ispravno je računao da međunarodna zajednica neće braniti ono što je priznala kao državu. Kad su počeli lisabonski razgovori o budućnosti Bosne, riječ kan­ ton” postala je nova krilatica. Činilo se kao da je svaki srpski i hrvatski političar iz Bosne držao u ladici primjerak švicarskog Ustava. Razgovori

216

su se nastavili tjedan dana prije referenduma o neovisnosti. Svi su na­ cionalni čelnici - pa i Srbi koji su bili protiv toga - znali da će većina glasovati za neovisnu Bosnu. To je značilo da će ubrzo uslijediti međunarodno priznanje. Svaka je strana upozoravala na predstojeću nesreću - ali nije ni pokušavala ići na kompromis - iako su svi govorili suprotno. Na pritisak posrednika EZ, tri su se čelnika složila da će priznati postojeće vanjske granice BiH. Također su se složili sa stvaranjem na­ cionalnih teritorijalnih jedinica u BiH. Ono prvo bio je kompromis srpske i hrvatske strane zato što ih je obvezivalo na održanje bosanske države. Drugi je sporazum bio izuzetan. Bio je to potpuni obrat za Aliju Izetbegovića koji je dotad odbijao svaku diobu po nacionalnom načelu. Karadžić i njegov hrvatski pandan Mate Boban oduševljeno su dočekali Izetbegovićev ustupak. A Izetbegović se predomislio čim je dao pristanak. Vrativši se u Sarajevo, predsjednik BiH pokušao je preudesiti sporazum tako da mu osnovicu proširi od etničke na zemljopisnu i gospodarsku. Moćnici iz SDA osudili su sporazum jer su u njemu vidjeli podjelu Bosne. I Izet­ begović je, unatoč svom nevoljkom “da”, u načelu bio protiv svake podjele Bosne. Od svih međunarodnih napora, isprva da se spriječi rat, a poslije da se postigne nekakav dogovor, najčešće je krivo protumačen upravo Lisabonski sporazum. Razočarani izaslanici, srpski i hrvatski naciona­ listi, stalno gude da su u tom trenutku Izetbegović i Muslimani odbacili posljednju mogućnost za mir. Tvrdnje nacionalista da se dioba mogla izvršiti bez krvoprolića, teško da se mogu uzeti ozbiljno. Točna teri­ torijalna podjela nije bila detaljno dogovorena. A poslije će biti jasno da će svaki zahtjev jedne zajednice za nekim mjestom najčešće biti popraćen protuzahtjevom druge. Odmah su stale kružiti priče zašto se bosanski čelnik predomislio. No, to ponašanje, možda posljedica godina provedenih u zatvoru, bilo je tipično za njega. Izetbegović se lako priklanjao sad jednom, a sad drugom prijedlogu. Poslije se šuškalo da ga je Warren Zimmermann, američki veleposlanik u Jugoslaviji, pozvao da odustane od sporazuma. Ali je Zimmermann, čvrst zagovornik ljudskih prava, imao upute da podupre svaki sporazum koji tri strane postignu. Tvrdi da je Izetbegoviću savjetovao: ako se bosanski predsjednik na nešto obveže, mora se toga držati. Poslije će se Zimmermann, koji je tri mjeseca kasnije napustio Jugoslaviju kad su strana veleposlanstva opozvala svoje vele­ poslanike, dati ostavku na dužnost u Ministarstvu vanjskih poslova djelomice u znak prosvjeda zbog američke politike prema Bosni.

217

Samo dva dana nakon Lisabonskog sporazuma, Srbi i Hrvati izvadili su svoje zemljovide. U Grazu je 26. veljače 1992. održan prvi u nizu njihovih tajnih sastanaka. Poslije su obje strane branile razgovore, pori­ cale bilo kakvu urotu protiv Muslimana, tvrdile da su im posrednici EZ savjetovali dvostrane sastanke. Karadžić je Josipu Manoliću, jednom od Tuđmanovih najpouzdanijih savjetnika, koji je predstavljao bosanske Hrvate, rekao da Srbi moraju imati koridor preko sjeverne Bosne. “Bez koridora je bilo kakvo rješenje isključeno.” Manolić je, veli Karadžić, opširno govorio o seljenju stanovništva. “Predložio je da Hrvati iz Srbije dođu u Hrvatsku, a Srbi iz Krajine, Zagreba i Rijeke da idu u Srbiju. Nabacio je da ih se prisili na odlazak”, kaže Karadžić. U uzbuđenju i strci oko referenduma i kasnijih srpskih barikada, koje su paralizirale Sarajevo, zaboravljeni su lisabonski razgovori. “Srbi su bili gotovo sto posto sigurni da žele ostati u Jugoslaviji. Hrvati i Muslimani bili su gotovo sto posto sigurni da žele otići iz nje. Tad je bilo jasno da Bosna neće opstati”, rekao je Karadžić koji je znao da vrijeme ističe. Jedan ozlojeđeni srpski zastupnik rekao je u novom srpskom “parlamentu”: “Svjedoci smo porođaja muslimanskog kopileta na zemlji naših djedova.” Na sjeveru Bosne odmah su izbile prve ozbiljne borbe u Bosanskom Brodu. Za vrijeme rata u Hrvatskoj, JNA je već napadala iz Broda kako bi obranila opsjednutu vojarnicu u Slavonskom Brodu, gradu bli­ zancu odmah preko rijeke Save. Srpski su seljaci poslije referenduma podigli barikade. Htjeli su blokirati prolaz vojsci i oružju preko savskog mosta s hrvatske strane. “Bio je to posljednji most u našim rukama, spajao je Bosnu s ostatkom svijeta”, rekao je novinar Armin Pohara koji je stvorio brođanski Krizni stožer što je preuzeo obranu grada. “Savski mostovi u Brčkom i Samcu već su bili srušeni, most kod Gradiške držali su Srbi, kao i onaj kod Novog. Srbi su svakim danom bili sve bliže. Dan prije početka rata odlučili smo da ćemo zapucati ako oni primaknu barikade mostu.” Pohara je otišao hrvatskoj vojsci u Slavonski Brod i zatražio još oružja radi obrane grada. “Rekao sam im da je rat neizbježan, imamo tri stotine pušaka i tražim još. Dobili smo još pedeset pušaka i dvjesto­ tinjak ručnih granata, što je bilo čudno. Dobili smo i dvije tisuće zrna. Nama je to bilo mnogo. Rat je i počeo u Bosanskom Brodu, siguran sam da će se sa mnom složiti povjesničari.” Hrvatska je vojska krenula na Brod. Neopazice, rat je počeo.

218

1) AP, 26. lipnja 1990. 2) SDA nema nacionalni atribut “muslimanska” jer je u ono doba bila ilegalna. 3) Danilović, Rajko, Upotreba neprijatelja: politička suđenja u Jugoslaviji (1945-1991), Agencija Valjevac, Valjevo 1993, str. 161-171. 4) Džaja, Srećko, Bosna i Bošnjaci u hrvatskom političkom diskursu, Eras­ mus, str. 33, prosinac 1994. 5) Džaja, id., str. 33-41. 6) Etnički Albanci, četvrta po brojnosti skupina u Jugoslaviji, nikad nisu dobili status naroda pod izgovorom da u susjednoj Albaniji imaju matičnu državu. Ostali su nacionalna manjina. 7) Start, 7. srpnja 1990, str. 34. 8) Tanjug, 17. srpnja 1990. 9) SWB, 4. listopada 1990. 10) Oslobođenje, 11. studenog 1990. 11) Ganić (680.783 glasa); Plavšić (557.218) i Koljević (541.212); Kljujić (464.174) i Boras (408.750). 12) Tanjug, 11. srpnja 1991. 13) Tanjug, 18. srpnja 1991. 14) Warren Zimmermann, Foreign Affairs [Vanjski poslovi] (ožujak/travanj 1995), str. 16.

219

16. VRATA PAKLA Početak rata u Bosni 1. do 10. travnja 1992.

Zvorničkom se šefu policije lice nabralo od umora. Noći provedene u bdjenju, u očekivanju nevidljiva neprijatelja, učinile su svoje. Prije nepuna dva tjedna četrdeset je njegovih kolega, samih Srba, uzelo svoje walkie-talkie i oružje, napustilo postaju, sjelo u automobile i odvezlo se iz Zvornika. Bez upozorenja i objašnjenja. Samo su se jednog dana pokupili. A sad će se zacijelo vratiti. U ćeliji su četiri paravojnika iz uže Srbije čekali što će biti s njima. Uhićeni su u dva po ponoći kad su se šuljali gradom. Zatečeni su naoružani automatskim oružjem, noževima i metalnim lancem za gu­ šenje. Policijski ih je šef htio prebaciti iz grada, na sigurno, pa se telefonski obratio za pomoć kontraobavještajnoj službi JNA. Nadasve se bojao da će njihova nazočnost u Zvorniku dati srpskoj paravojsci izgovor za napad. Bilo je to 8. travnja 1992, dva dana nakon što je EZ priznala neovisnost Bosne. U postaju je ušao policijski izvidnik. Ispred grada okupilo se dvije tisuće naoružanih Srba, i dolaze, rekao je. “Ovdje se ne odlučuje o budućnosti Zvornika”, rekao je šef policije. Neće proći ni cijeli dan, a većinsko će zvorničko muslimansko pučanstvo biti istjerano. Srpskoj paravojsci i postrojbama JNA što su se gomilale pred Zvornikom nije trebao izgovor. Osmog travnja počelo je bombardiranje preko Drine, iz uže Srbije. Tisuće su pobjegle, samo preko mosta u Mali Zvornik prešlo ih je dvije tisuće. Sutradan je Arkan, zapovjednik

220

zloglasne paravojne postrojbe “Tigrovi”, dao ultimatum zvorničkim Mu­ slimanima - kojih je u gradu bilo oko šezdeset posto - da se predaju. Kad nisu odgovorili na poziv za predaju, Arkan je krenuo. Zvornik je pao 10. travnja. Jose Maria Mendiluce, najviši dužnosnik UNHCR-a u bivšoj Ju­ goslaviji, bio je kod Miloševića u Beogradu. Milošević mi je rekao, kao što je govorio tijekom cijelog sukoba, da nema vlasti nad bosanskim Srbima, ali pokušat će se poslužiti svojim moralnim autoritetom... Njegovo je službeno stajalište bilo da ako je Bosna neovisna, onda savezna vojska mora izaći iz nje. Očito, nije mi rekao... da će velik dio zapovjedničkog kadra savezne vojske ostati u Bosni kao bosanska vojska. Tada to nije bilo jasno kao što se poslije pokazalo. Mendiluce je iz Beograda otišao s Miloševićevim obećanjem da će učiniti sve što je u njegovoj vlasti (što se svodi, dakako, samo na njegov moralni utjecaj) kako bi podupro misiju UNHCR-a u Bosni. Na povratku u Sarajevo Mendiluce je morao proći kroz Zvornik. Izabrao je pogrešan dan. Kad sam došao na most [preko Drine koja odvaja Srbiju i Bosnu], čuo sam eksplozije od topničke i minobacačke vatre. Na srpskoj strani velika strka. Oko kilometar od mosta paravojska i vojnici JNA skupili su se uz rijeku. Cijelo je područje bilo puno vojske. Zahtijevao sam neka mi dopuste da prijeđem most. Pustili su me na moj rizik. Prešao sam na bosansku stranu. Snažna je topnička vatra dolazila sa srpske strane Drine, vidio sam dim kako se diže iz topova na srpskoj strani. Srpska paravojska i JNA koje su držale taj dio grada, bile su bijesne što je stranac svjedok njihova juriša na grad. Dva su me sata zadržali. Shvatio sam da sam u ozbiljnoj opasnosti. Vidio sam kamione pune mrtvaca. Vidio sam kako paravojnici iz kuća iznose trupla žena, djece i staraca i bacaju ih u kamione. Vidio sam najmanje četiri-pet kamiona puna leševa. Kad sam stigao, čiš­ ćenje je bilo gotovo. Ljudi nije bilo, na ulici nigdje nikoga. Sve je bilo završeno. Pljačkali su i čistili grad nakon pokolja. Bio sam uvjeren da će me ubiti. Nisu ga ubili. Pustili su ga. Preko bojišnice je jurnuo brzinom od sto četrdeset na sat. Prešao je na teritorij pod nadzorom Bošnjaka i ondje našao žrtve čišćenja. U uskoj se dolini sklonilo pet tisuća ljudi. Kad sam stigao automobilom, okružilo me tisuću ljudi. Navalili su na mene, molili me: “Spasite nas, spasite nas!" tako očajno da sam

221

ondje ostao sat vremena i pokušavao ih umiriti. Bilo je mnogo mrtvih, ozlijeđene djece na tlu što su užasnuto gledala, neopisivo užasnuto, a čulo se kako se minobacačka vatra bliži. Mendiluceov dojam da su u osvajanju Zvornika sudjelovale srpska paravojska i JNA, potvrđuje paravojni čelnik ekstremnih nacionalista, Vojislav Sešelj, koji je došao u Zvornik malo nakon onoga što on zove “oslobođenje”: “Zvornička je operacija planirana u Beogradu”, rekao je. U njoj su sudjelovale snage bosanskih Srba, ali su specijalci i najbolje postrojbe došli s ove strane [iz Srbije}. Bile su to policijske postrojbe, takozvane Crvene beretke, posebne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova Srbije. Armija je neznatno sudjelovala, po potrebi je pružala topničku potporu. Operacija se dugo pripremala. Nije izvedena nimalo užurbano. Sve je bilo dobro organizirano i stručno provedeno. Arkanovi “Tigrovi” su, nakon svojih krvavih iskustava prethodne godine u istočnoj Slavoniji, gdje su prvi put primijenili tehniku etničkog čišćenja, došli 1. travnja u Bijeljinu u sjeveroistočnoj Bosni. Bijeljina i Zvornik bili su Srbima strateški važni za rat. Zajedno, predstavljali su spojnicu koja vezuje dva glavna komada bosanskog teritorija što su ih srpski nacionalisti svojatali: Bosansku krajinu, oko Banjaluke na sjeverozapadu, a na istoku zapadno Podrinje, pa južno od Zvornika i niz istočni i južni bok Sarajeva u istočnu Hercegovinu. Istočna je Bosna bila Beogradu najvažnija, zato što graniči sa Srbijom. Arkan je pokrenuo kampanju zastrašivanja bijeljinskih Muslimana. Njegovi su “Tigrovi” zauzeli snajperske položaje oko grada, prolazili ulicama i u zrak pucali iz strojnica. Pohvatali su muslimanske čelnike i organizirali smaknuća po kratkom postupku. Lako su ugušili sim­ bolični otpor. U sporadičnim uličnim borbama poginulo je najmanje dvadesetak osoba. Slike su stigle u Sarajevo pa je Alija Izetbegović prvi put postao svjestan razmjera i prirode krize koja se spuštala na njegovu zemlju: Bilo je gotovo nevjerojatno. Ubijaju se civili, na slikama vidiš ženska trupla na ulicama. Mislio sam da je fotomontaža, nisam vjerovao svo­ jim očima, nisam vjerovao da je to moguće. Izetbegović je bio pod sve jačim pritiskom da odlučno postupi. Kao da pojma nema kakvu je ulogu JNA gotovo godinu dana igrala u Hrvat­ skoj - i koju počinje igrati u njegovoj zemlji - Izetbegović se za pomoć obratio generalima. Bilo je to, kako će poslije priznati, kao da lisici povjeriš kokošinjac. JNA je, uz Izetbegovićev naivni blagoslov, krenula 3. travnja i do tri po podne okupirala grad. Kampanja zastrašivanja

222

nastavila se uz suučesništvo JNA. Pobjeglo je gotovo cjelokupno bijeljinsko nesrpsko pučanstvo. JNA je opet, tobože “odvajajući zaraćene etničke strane”, zauzela komad teritorija koji će sad, pod njezinom zaštitom, biti pripojen separatnoj srpskoj državi. Izetbegović je u Bijeljinu poslao mješovitu delegaciju koja će istražiti navodne zločine. U njoj su bili članovi kolektivnog Predsjedništva BiH, muslimanski predstavnik Fikret Abdić, i srpska predstavnica Biljana Plavšić, te Hrvat Jerko Doko, ministar obrane BiH. Njihova istraga nije nikamo dovela. Abdić će reći: Bijeljina je bila praktički prazna. Sastao sam se s mjesnim vlastima, rekoše mi što se dogodilo, ali ondje nije bilo nijednog Muslimana pa nismo mogli raspravljati o problemu u cjelini. Muslimani se nisu odaz­ vali našim pozivima. Bili su previše prestrašeni da bi izašli, a osobito prestrašeni da bi o svemu tome razgovarali. Plavšićka nije krila svoje tumačenje događaja. Poljupcem je poz­ dravila Arkana. Nekoliko tjedana kasnije, viši dužnosnik američkog Ministarstva vanjskih poslova, Ralph Johnson, ostao je praznih ruku kad je Miloševića pitao za Arkana. Milošević ga je pogledao ravno u oči i rekao da za njega nikad nije čuo. Poslije šestosatnog rata živaca, Milošević je priznao da je već čuo to ime - taj “Arkan” je osobni čuvar Biljane Plavšić. Izetbegović je 4. travnja popustio pritisku hrvatskih predstavnika u Predsjedništvu i Ejupa Ganića koji se potvrdio kao njegov de facto zamjenik. Sve više alarmiran bijegom Muslimana iz sjeveroistočne Bosne, naredio je opću mobilizaciju bosanske TO. “Tada je bilo jasno da se nešto mora učiniti”, poslije će reći Ganić. “JNA je bila svugdje i već je bila prerasla u četničku armiju. Počeo je egzodus iz istočne Bosne, počinjena su zvjerstva, zaključili smo da ćemo se braniti onim što imamo.” Ta odluka je razbjesnila čelnike bosanskih Srba koji su tvrdili da će se mobilizaciji odazvati samo Muslimani i Hrvati. Protumačili su je kao objavu rata. Karadžić se izravno obratio Izetbegoviću: Teško nas je pogodila vijest da je Izetbegović zapovjedio opću mo­ bilizaciju, znali smo da to vodi u rat. Nazvao sam Izetbegovića i rekao: “Molim te, opozovi poziv. Znaš da se Srbi neće pridružiti tvojim snagama. ” Rekao je da to ne može učiniti jer je poziv već objelo­ danjen. Nato sam odgovorio neka smisli nekakvu formulu kako bi ga povukao, jer nikad nije prekasno, ali on nije htio. Izetbegoviću se javio i Krajišnik koji je s njim bio u boljim odnosima:

223

Pitao sam ga zna li što to znači. Srbi još uvijek služe vojsku, ali je Muslimani i Hrvati više ne služe. Sad želi organizirati TO. Što misli, tko će ići u njegovu TO? Protiv koga? Protiv Srba? Molio sam ga neka opozove odluku. Rekao sam mu da to može odvesti u rat. Izetbegović mi je rekao da mu je žao, ali ništa ne može učiniti. Osjećao sam da je pod snažnim pritiskom. Koljević i Plavšićka su odmah dali ostavku u Predsjedništvu i krnje Predsjedništvo proglasili nelegalnim. Karadžić je te noći, iz svog stožera u centru, u “Holiday Innu”, gledao u grad s kojim zna da je u ratu. Počeo se osjećati kao u stupici. U Sarajevu je bilo ozračje terora. Ulice su bile puste, a iz naših ureda u “Holiday Innu ” gledali smo muslimanske snajpere, Zelene beretke, postavljene na neboderima. Sve je bilo blokirano, nismo mogli otići iz hotela. / tako smo čekali jutro da vidimo što će se dogoditi. Sutradan ujutro srpska je paravojska opkolila i onda napala sara­ jevsku policijsku školu na južnom rubu grada. Kompleks je bio visoko iznad grada, na zavidnom strategijskom položaju. Bilo je ondje i veliko skladište oružja i streljiva. Srpske su se snage kanile spustiti s položaja na brdu Vrace i s juga ući u grad, prijeći rijeku kod zgrade parlamenta i presjeći Sarajevo na dva dijela ondje gdje je najuže. S policijskom školom u bosanskim rukama, imale bi za leđima dobro naoružana nepri­ jatelja. Moralo se najprije to riješiti. Sad je to postala prva točka borbe u Sarajevu. Sve do 5. travnja, većina je Sarajlija - bili oni Muslimani, Srbi, Hrvati, Židovi ili Jugoslaveni - naivno vjerovala da se njihovu gradu nikad ne može dogoditi rat. Karadžićeva su grozna upozorenja o pri­ jetećoj katastrofi smatrali buncanjem poremećenog i marginalnog fa­ natika. Kod ignoriranja Karadžića među sarajevskim urbanim srednjim staležom, bilo je mnogo snobizma. Mnogi su Sarajlije voljeli jedan dru­ goga podsjećati da on nije njihov; nije čak ni Bošnjak, nego urbanizirani crnogorski seljak, u svojoj obitelji prvi koji se školovao. Sarajlije koji su ga poznavali kao mladića, pamte ga kao nespretna đaka nevična gradskom životu. Rekli bi kako je u grad navodno došao “još u opan­ cima”. A 5. travnja počeli su ga ozbiljno shvaćati. Mobilizacija dan prije prodrmala je samozadovoljno Sarajevo. U zapadnom dijelu grada skupila se mala gomila ljudi pa se glavnom ulicom uputila u središte grada. Masa je rasla, tisuće Sarajlija svih narodnosti pridružile su se svjetini da bi prosvjedovale protiv ludila etničke podjele i sukoba u gradu u kojemu su narodnosti bile tako pomiješane i kojem je najveća dika bila što je stoljećima bio model suživota i uzajamne snošljivosti. I Srbi, i Hrvati, i Muslimani nosili

224

su jugoslavenske stjegove i Titove slike. Među njima bio je i dvadeset sedmogodišnji knjigovođa Samir Korić. Dvije godine poslije se, kao novinar Reutera, sjećao tog dana: Okupili smo se jer smo mislili da još ima vremena da ljudi promijene mišljenje, da spasimo Sarajevo i Bosnu kao mjesto gdje bi Muslimani, Srbi i Hrvati mogli živjeti kao svih tih 500 godina. U kasno jutro nas je nekoliko tisuća odlučilo doći do jedne od barikada na drugoj strani mosta Vrbanja, iza tornja parlamenta. Kanili smo preko mosta u Grbavicu kako bismo pokazali da grad još pripada narodu, sveukupnom narodu. Dok su vođe povorke, okupljeni u dvorištu parlamenta, formirali Odbor narodnog spasa, prosvjednici su skrenuli desno, preko mosta, i ušli u Grbavicu. Nehotice, kretali su se uzbrdo, prema opsjednutoj policijskoj školi i srpskim puškama. Odjeknuli su hici. Jedan čovjek na čelu povorke bio je pogođen u nogu. Masa je nastavila put. Oni koji su išli sprijeda vidjeli su ljude u odorama iza stabala. Vidjeli su one iz srpske paravojske kako trče od zgrade do zgrade. Opet hici; netko je bacio ručnu bombu. Masa se prestrašila i raspršila. Većina prosvjednika - kojima se još činilo da je otvoreni rat besmislica - i nije znala da je u Sarajevu upravo pala prva ratna žrtva. Prva je poginula Suada Dilberović, dvadeset četverogodišnja studentica medicine iz Dub­ rovnika. Pogođena je u prsa prešavši most Vrbanju, a podlegla kad su je dovezli u koševsku bolnicu. Samir Korić je u početku prosvjeda bio uz nju, ali mu se izgubila iz vida kad je masa pošla prema Grbavici. Njegovo sjećanje na to vrijedi prenijeti u cijelosti. Ono podsjeća na to koliko je Sarajevo, u kojemu su slabo prošle nacionalističke stranke, bilo nepripremljeno za ono što će se dogoditi; i tjera u laž tvrdnju da su rat raspirile “drevne etničke mržnje”. Danas će vam mnogi reći kako su tada znali da će izbiti rat, ali ja nisam znao, a mislim nije ni Suada. Suadi, Muslimanki iz prelijepog Dubrovnika, problem je bio skroz apstraktan. Roditelji su joj od listopada 1991. bili zatočeni u Dubrovniku koji su opsjedali Srbi u ratu s Hrvatskom. U svom su gradu bili prognanici jer su zbog neumornog srpskog granatiranja morali napustiti svoj dom i skloniti se u hotel. Suada se, kao studentica medicine koja je u svibnju trebala diplo­ mirati, tog dana lako mogla kloniti prosvjeda. Nije bila iz Sarajeva, nije bila ni Bosanka. Ali je moja prijateljica bila povrijeđena zbog podjele grada koji je za petogodišnjeg studija upoznala i zavoljela. Njezina je obitelj već plaćala cijenu etničke mržnje koja je čekala ondje, iza barikada.

225

Nije to bila gnjevna masa. Sjećam se plavokose Suade blistavih modrih očiju, smijala se tog jutra. Ljudi oko nas, uglavnom mladi, bili su raspoloženi, željni da na miroljubiv način iskažu svoje mišljenje. Bio sam na pedesetak metara od mosta kad su ispaljeni prvi hici, pet, možda šest. Svi su potrčali. Cim smo se sklonili iza jedne zgrade, užasno sam se naljutio. Ni­ kad mi nije bilo palo na um da bi netko mogao zapucati u skupinu nenaoružanih prosvjednika. Čudno zvuči, ali se rat još nije činio neizbježnim. Tek nakon neko­ liko dana činilo se da nema povratka i mi smo počeli spominjati Suadu kao prvu osobu ubijenu u bosanskom ratu. Ono što nam se činilo slučajnim nasilnim činom, užasnom osob­ nom nesrećom, polako se u našoj glavi oblikovalo u prvi incident kudikamo veće drame, najgoreg europskog rata u pedeset godina.1 Odbor narodnog spasa ispred parlamenta i dalje se obraćao prosvjednicima koji se nisu osvrtali na raniju snajpersku vatru s Vraća. Iz gomile se redao govornik za govornikom, pozivao na micanje bari­ kada, na osudu čelnika svih triju etničkih zajednica, na raspisivanje novih izbora. Događaj je sarajevska televizija prikazala kasno navečer. General Lewis MacKenzie, koji je prije nepunih mjesec dana bio stigao u Sarajevo kao zapovjednik postrojba UN, te je noći, dok se vozio u svoju rezidenciju, opazio lokve krvi na ulicama gdje su pale žrtve srpskih snajperista. Te noći, pod združenim okriljem mraka i topničke vatre, JNA je osvojila sarajevsku zračnu luku, a pred zgradu terminala i prilazne ceste postavila tenkove i oklopna vozila. Karadžić je opomenuo: dobije li BiH međunarodno priznanje kao neovisna država, neće se održati ni jedan dan. Bit će to, rekao je, mrtvorođenče. EZ je 6. travnja po podne priznala Bosnu. (Sutradan su je priznale i SAD.) Karadžić je održao riječ. Proglasio je neovisnu “Srpsku Republiku BiH”, koja će se kasnije preimenovati u Republiku Srpsku, i objavio da počinje postojati od ponoći toga dana, s glavnim gradom Sarajevom (trenutačno pod neprijateljskom okupacijom), a s njim kao šefom države. Bosna se, rekao je, raspala istog dana čim je priznata. Još su u dvorištu parlamenta zasjedali Narodna skupština i Odbor narodnog spasa. S gornjih katova “Holiday Inna” srpski su snajperisti zapucali, ubili bar šest, a ranili desetke osoba. Bosanska je paravojska napala zgradu. Prestrašeno hotelsko osoblje i gosti šćućurili su se u predvorju, dok su se zrna odbijala od zidova. Šest je ljudi uhvaćeno i odvedeno u neizvjesnu sudbinu. Ali Karadžić, njegova kći Šonja i članovi njegova stožera bili su odavno otišli.

226

Je li doista Izetbegovićev poživ za mobilizaciju izazvao rat, kako su ustvrdili srpski čelnici? Daleko od toga. Karadžić i Krajišnik nikad nisu krili da nipošto neće živjeti u neovisnoj bosanskoj državi. Znali su da ih podupire beogradski režim i posrbljena JNA. Znali su i to da se podjela Bosne, ako se ne može postići pregovorima, može ostvariti silom. Izetbegoviću su dali izbor koji je Milošević ostavljao svim svojim neprijateljima: možete imati mir, ali samo pod našim uvjetima. Nekoliko dana kasnije, Momčilo Krajišnik, predsjednik parlamenta samozvane srpske republike, stavio je život na kocku vozeći se u Sarajevo na posljednji sastanak s Izetbegovićem. Našli su se u Krajišnikovu bivšem uredu, u zgradi parlamenta gdje se dogodio masakr nenaoružanih i miroljubivih prosvjednika. Bilo je kasno, već se smračilo. Zrakom je odzvanjala tutnjava topničke i minobacačke vatre s okolnih brda. Počelo je bombardiranje Sarajeva. Prvi je stigao Krajišnik. Zgrada je bila zaključana. Pozvonio je. Nitko se nije pojavio. Počekao je u automobilu. Gradske su ulice bile puste. Konačno je stigao Izetbegović praćen osobnim čuvarom koji je nosio strojnicu s prigušivačem. “Bili smo nekakvi prijatelji”, sjeća se Izetbegović. “Surađivali smo u parlamentu poslije izbora 1990.” Krajišnik, svjestan da je na neprijateljskom teritoriju i da će njegova strana biti ogorčena što se sastaje s muslimanskim čelnikom, zamolio je Izetbegovića neka sastanak ostane tajnom. Izetbegović se složio. Krajišnik mu je onda rekao da može izbjeći rat ako se sporazume o Sarajevu. Uvijek nam je na pameti bila podjela Sarajeva, kako bi Srbi imali svoj dio, a Muslimani svoj. To nije tajna. Smatrali smo da se Sarajevo treba podijeliti u dva grada-blizanca. Rekao sam Izetbegoviću da rat može prestati ako se dogovorimo o Sarajevu. Izetbegović je odbio. Krajišnik je predsjedniku dao kemijsku olovku za uspomenu u znak dobre volje. Izetbegović ju je uzeo. Krajišnik je zaključao vrata svog ureda i otišao, ne ispraznivši radni stol. Na ras­ tanku su se dogovorili da će se opet sastati za dan-dva. Izetbegović se zamračenim ulicama odvezao u Predsjedništvo. Krajišnik je pak kre­ nuo na zapad, u predgrađe Ilidžu koju su držali Srbi. Rafal iz strojnice za dlaku mu je promašio automobil. Odlučio je da se u Sarajevo ne vrati do svršetka rata. Njih dvojica srest će se ponovno osam mjeseci poslije, kad će ih lord Owen u Ženevi posjesti za isti stol. Dotle su već bili zakleti neprijatelji.1 1) Reuter, 4. travnja 1994.

227

17. PREDSJEDNIK JE OTET 2/3. svibnja 1992.

Tog je dana niski sloj oblaka pokrio Bosnu i zamračio predsjedniku Izetbegoviću pogled iz lagana dvomotornog zrakoplova “Cessna” kojim se, nakon tri dana bezuspješnih pregovora u Lisabonu, vraćao kući. Bio je već nervozan, jedva je čekao da dođe kući. Zrakoplov se spustio u Rim da uzme gorivo, a Izetbegović, njegova kći Sabina i zamjenik premijera Zlatko Lagumdžija, pokušavali su sat i pol telefonom dobiti zgradu Predsjedništva u Sarajevu. Sve veze s gradom bile su prekinute. Izetbegović nije znao da je tog jutra počelo dotad najjače bombardi­ ranje, smišljeno gađanje mnogih zgrada državne uprave, te uništavanje, sabotažom iznutra, sarajevske glavne pošte i telefonske centrale. Pre­ kinuto je četrdeset tisuća telefonskih linija, uključujući sve one u središtu grada gdje su bile državne zgrade. Bilo je to 2. svibnja 1992. Predsjednik nije znao da leti u središte oluje i da se neće naći u sjedištu svoje vlade, nego u neprijateljskim rukama. Nakon nekoliko minuta leta kapetan je priopćio da mu je zbog teških borbi uskraćeno dopuštenje za slijetanje u Sarajevo. Neka zra­ koplov proslijedi u Beograd, Zagreb ili Graz. Kapetan je upitao predsjednika kamo želi ići. Beograd nije dolazio u obzir, do Graza je bilo predaleko. Izabrao je Zagreb. Zrakoplov je oštro skrenuo ulijevo i nastavio prema sjeveru. Onda su u pilotsku kabinu stigle nove upute. Kontrola zračnog prometa odobrava slijetanje u Sarajevu. Još traju žestoke borbe, ali

228

predsjednik može sletjeti na vlastiti rizik. Pilot je poruku prenio predsjedniku i opet ga upitao neka izabere odredište. Izetbegovićevi prijatelji znaju kako mu se nakon političkog zatoče­ ništva osamdesetih godina stvorila navika da ne sluša nikoga osim Boga. Sad, suočen s tom dilemom, prepustio se navici. Nekoliko je minuta sjedio u nervozi, prepušten svojim mislima. Nije pitao ni svoju kćer, ni Lagumdžiju, ni posadu zrakoplova. Na posljetku je izustio: “Sara­ jevo.” Sarajevska je zračna luka bila pod nadzorom JNA. Iako su u gradu borbe počele već prije mjesec dana, još nije bilo jasnih crta konfron­ tacije. Izetbegović je naivno (kad danas znamo koliko se JNA dugo pripremala za rat protiv Bosne) u Armiji još gledao neutralnu snagu koja može stati između srpske paravojske i ljudi koje ona želi otjerati iz domova. Ta zabluda nestala je 2. svibnja. General MacKenzie poslao je u zračnu luku oklopni transporter UNPROFOR-a koji će predsjednika i njegove prebaciti u zgradu Predsjedništva. Švedski je zapovjednik transportera čekao sat i pol nakon određenog vremena dolaska zrakoplova, a onda se iz neobja­ šnjivih razloga vratio u stožer UNPROFOR-a. Prema priznanju samoga generala MacKenziea, nitko u UNPROFOR-u nije znao gdje je predsjednik i hoće li se tog dana vratiti u Sarajevo. Kad je zrakoplov sletio, Izetbegović je pogledom prešao preko širokog prostranstva beto­ na u potrazi za napadnim bijelim vozilom snaga UN. Vidio je samo napadna zelena vozila JNA. Obuzela ga je panika. Pobojao se ne samo za sebe, nego i za kćer, za premijerova zamjenika i za svog osobnog čuvara Nurudina Imamovića. Kako se s pratnjom iskrcao, opkolila su ih tridesetorica ljudi s obilježjima JNA. Imamović je nagonski povukao pištolj, ali su mu ga odmah oduzeli. Naredili su im neka pođu u zgradu terminala.

Toga dana, 2. svibnja, rat nije snažno eskalirao samo u Sarajevu, nego i drugdje u Bosni. Tog su se dana srpske snage učvrstile u Brčkom i Doboju, protjeravši iz kuća većinsko muslimansko pučanstvo i osigu­ ravši vitalni koridor istok-zapad, od Srbije do teritorija u Bosni i Hrvatskoj u rukama Srba. Istog su dana Karadžićeve snage pokušale vojnom silom ostvariti njegov plan o podjeli Sarajeva na muslimanske i srpske četvrti. Karadžić je oduvijek isticao svoj naum o podjeli Sarajeva. Njegovo viđenje grada podijeljena na srpski, hrvatski i muslimanski dio, bilo je u oštroj suprotnosti sa sarajevskom stoljetnom tradicijom mirna suživota i etničke pomiješanosti. Bestidno je i pred novinarima i pred

229

diplomatima zagovarao potrebu podizanja zida kroz srce grada. Priželjkivao je Berlinski zid u gradu u kojem je svaka četvrt, svaka ulica, svaka zgrada bila etnički miješana.1 U svom planinskom stožeru na Palama, on bi zadovoljno širio gradske mape i svakom koga je zani­ malo pokazivao kuda bi, prema njegovu prijedlogu, prolazio zid. Istočni je dio grada, uske krivudave ulice starog turskog grada, skupa sa širokim bulevarima susjedne habsburške četvrti iz devetnaestog stoljeća, nami­ jenio Muslimanima i Hrvatima. Sve zapadno od Marijindvora, glavninu sarajevskog industrijskog i trgovačkog potencijala, i najveći dio stam­ benih objekata, nastavali bi samo Srbi. Tako je bio riješio s apsurdnim obrazloženjem da su na poljodjelskim površinama, na kojima je niknulo suvremeno Sarajevo, prvotno živjeli uglavnom srpski ratari. Karadžić se uopće nije ispričavao što bi se prema njegovu naumu golema većina Sarajlija morala natrpati u površinom najmanji i najgušće nastanjeni dio grada. “Muslimani su tako navikli živjeti”, jednom je svečano izjavila njegova zamjenica Biljana Plavšić. “Vole živjeti jedan na drugome, to je njihova kultura. Nama, Srbima, treba prostora.” Kad se 2. svibnja Izetbegović vraćao iz Lisabona, Karadžićeve su snage pokušale prepoloviti grad. Tjednima su zaposjedale uzvisine i opkoljavale Sarajevo sa svih strana. Sad su krenule na grad. S juga su se s brda Vraća i Trebevića spustile u središnji dio Grbavicu. Kolona oklopnjaka prešla je uski most kod Skenderije i prišla stotinjak metara na domak zgradi Predsjedništva. Napredovanje je poduprla topovska i minobacačka vatra s okolnih uzvisina. Topovska i tenkovska zrna zabi­ jala su se u crvene opeke pročelja gradske općine. Sa zapada je druga oklopna kolona krenula iz srpskog okupiranog područja kod zračne luke, očito prema četvrti u kojoj je TV-centar i uočljivi dvostruki ne­ boder sarajevskog lista “Oslobođenje”. U Hrvatskoj su se srpska paravojska i JNA pokazale gotovo nesposobnima da zauzmu kakav urbani teritorij a da ga najprije ne pretvore u ruševine. Raspolagale su vatrenom nadmoći, ali nisu imale pješaštvo kojim će popratiti topničke napade. To se sad ponovilo u Sarajevu. Obje oklopne kolone zaustavili su relativno malobrojni Ro­ doljubni savez, nedavno osnovano oružano krilo SDA,2 i pripadnici bosanske TO, koji su imali samo ručne lansere raketa. Kod Skenderije su čelno vozilo zaustavili u tako uskoj ulici da je blokiralo prolaz ostatku kolone koja je onda bila prisiljena da se povuče. I druga se kolona u neredu raspršila na prvi znak otpora. Bio je to malodušan pokušaj, ali ne i posve neuspješan. Po prvi put je srpska bojišnica ušla u srce grada. Karadžićeve su snage zaposjele Grbavicu i dio susjedne četvrti Hrasno, a na zapadu su sada držale predgrađa Nedžariće i Mojmilo, kao i dio stambene četvrti kod zračne

230

luke. Dalje, srpske su snage posve opkolile predgrađe Dobrinju, jedno od najbogatijih sarajevskih područja, izgrađeno posebno za Zimske olimpijske igre 1984, gdje je stanovalo mnogo sarajevskih mladih in­ telektualaca. Crte bojišnice u samom gradu, uspostavljene šeprtljavim srpskim prodorom 2. svibnja, održale su se tijekom cijelog rata i omogućile de facto podjelu Sarajeva. Grbavica i Nedžarići naći će se u samozvanoj Srpskoj Republici BiH, odvojeni od područja pod nadzorom vlade BiH nekom zelenom crtom u bejrutskom stilu, duž koje će se suparničke vojske (bivši susjedi) sučeljavati u stalnoj, često i smrtonosnoj, neriješenoj igri. Ta je crta podijelili prirodno kohezivne dijelove gradskog središta, odvojila je roditelje od djece. Ta je skroz umjetna i proizvoljna vojna barijera preko noći postala praktički nova granica između neprijateljskih država. No, postojao je još jedan razlog zašto je propao pokušaj da se grad prereže napola. JNA u Bosni još nije potpuno djelovala na srpskoj strani. Mnogi su stari jugoslavenski nastrojeni časnici neprijateljski gledali na srpski nacionalizam i nisu htjeli slušati Karadžića. Karadžić je glavnim krivcem smatrao generala Milutina Kukanjca, zapovjednika Druge vojne oblasti, najvišeg časnika JNA u Bosni. U travnju je Ka­ radžić zatražio od Kukanjca da svoje postrojbe stavi pod zapovjed­ ništvo bosanskosrpskih čelnika i da pomogne presjeći grad napola. Potkraj travnja zahtijevao sam od Kukanjca da iz vojske pusti sve Srbe, a ako ne, neka podijeli Sarajevo na dva dijela kako bi spriječio borbe u samom gradu. Kukanjac je odgovorio da ne može prihvatiti takvu vojnu operaciju koja ne odgovara ulozi vojske kao tamponu između Srba i Muslimana. U većem dijelu republike JNA je bila uspješno pretvorena u srpsku nacionalističku vojsku. Promjena je zaobišla nesretnog Kukanjca. Nije poznavao ni scenarij, ni ulogu koju su od njega očekivali. Sad se našao u zamci, iza vladinih crta, sa četiri stotine ljudi i časnika svog stožera, u vojarnici Bistrika u središtu grada. Sefer Halilović, zapovjednik bosan­ ske TO, naredio je svojim ljudima da opsjedaju Kukanjčevu bazu, obližnji klub časnika JNA i vojnu bolnicu u Marijindvoru. Kukanjac je tjednima pregovarao o postupnom povlačenju JNA iz grada. Halilović je sad odlučio da JNA pusti samo ako preda oružje bosanskoj TO. Središnje su sarajevske ulice bile u kaosu. Granate su često padale i očito nasumce. Gorjela je vijećnica, pošta, hotel “Europa” i obližnje stambene zgrade. Srpski je zrakoplov napao TV-odašiljač na Humu. Pokušaj invazije oklopnim sredstvima izvukao je na ulice Zelene beretke, Rodoljubni savez i TO. Sad je grad bio pod nadzorom niza neovisnih bosanskih paravojnih postrojba koje nikom nisu bile odgo­

231

vorne’wa od kojih su neke bile dobro organizirane, a neke pak obične naoružane bande predratnih kriminalaca. U svom stožeru na krajnjem zapadu Sarajeva, general Lewis MacKenzie nije pojma imao što se događa u središtu grada. U dnevniku je 2. svibnja zapisao: “Razmjerno miran dan, samo nekoliko stotina hitaca iz teških strojnica prema starom gradu i iz njega. Pucnjava trajala cijelu noć pa nisam mogao otići kolegi u stan da gledam Grand prix španjolske Formule 1. A ništa od toga i ne bi bilo jer je tog popodneva stan ionako bio djelomice razoren topovskom vatrom.” MacKenzie je iz Kanade očekivao pošiljku, za koju su mu rekli da bi tog dana morala stići na poštu. U grad je po pošiljku poslao jednog svog administrativca. Časnik se vratio i rekao svom zapovjedniku: “Imam dobru vijest i lošu vijest.” General je upitao: “Koja je dobra vijest?” “Našao sam poštu.” “A loša vijest?” “Srušena je.”

U takav se kaos spustio predsjednikov zrakoplov i Kukanjac je isko­ ristio priliku koja mu se pruža. Iz opkoljene vojarnice zapovjedio je generalu Đurđevcu, zapovjedniku zračne luke, da predsjednika zadrži “radi njegove sigurnosti”. Skupina s predsjednikom sad se našla pod oružanom stražom u uredu upravitelja zračne luke. Izetbegović je zahtijevao da mu se dopusti povratak u grad. Đurđevac je odbijao. Predsjedniku je rekao kako mu je naređeno da njega i delegaciju sprovede u vojarnicu JNA u Lukavici, selu pod srpskim nadzorom, na južnom rubu grada, desetak minuta vožnje od aerodroma. Ondje se general Kukanjac želi naći s predsjednikom, rekao je Đurđevac. Izetbegović je odbio: Rekao sam da se možemo sastati, ali samo u Predsjedništvu. Odbili su, Kukanjac zahtijeva da dođem u Lukavicu. Rekao sam da ni slučajno neću otići u Lukavicu na razgovore. Odgovorili su da moram u Lukavicu. Pitao sam jesam li njihov talac. Rekao sam im da ne idem u Lukavicu, osim silom. Odgovorio mi je da onda moram poći. Izetbegović je zatražio neka mu dopuste da telefonira u Pred­ sjedništvo i svojim suradnicima javi gdje se nalazi. Đurđevac je odbio tvrdeći da su telefonske linije prekinute. Uto je zazvonio telefon na stolu upravitelja zračne luke. Iz grada je zvala neka žena i pitala je li uzletio zrakoplov kojim je tog dana trebala otputovati njezina kćer. Slučajno je dobila upraviteljev izravni broj. Izetbegović je ustao, pnsao upraviteljevu stolu i rekao: “Dajte mi slušalicu. Zlatko Lagumdžija priča:

232

Predsjednik je uzeo slušalicu i rekao: “Dobra večer, gospođo, ovdje Alija Izetbegović, predsjednik BiH." Kratka stanka. Žena se zbunila. On je rekao: “Da, da, tako je, Alija Izetbegović, predsjednik BiH. Biste li bili tako ljubazni, ovdje sam na aerodromu, u upraviteljevu uredu, a Armija nas ne pušta. Ovdje nas zadržavaju. Biste li, molim vas, mogli nazvati Predsjedništvo i reći im da ste sa mnom razgovarali, da sam ovdje, na aerodromu, a ako ne možete dobiti Predsjedništvo, nazovite, molim vas, radio i TV pa im javite. Zahtijevaju od mene da se u Lukavici nađem s ge­ neralom Kukanjcem. Da, s generalom Kukanjcem, da.” Žena nije vjerovala svojim ušima. Predsjednik je rekao: “Hvala lijepa, da, da, hvala vam, da, hvala, gospođo.” Žena ga nije razočarala. Nazvala je sarajevsku TV i ispričala im svoju nevjerojatnu priču. Tako je grad doznao da je njegov predsjednik uhićen. U međuvremenu, Kukanjac je razgovarao s Beogradom. Generalu Blagoju Adžiću, načelniku Glavnog stožera, rekao je da njegovi ljudi u zračnoj luci drže Izetbegovića i zatražio upute. Adžić je nazvao Branka Kostića, predsjednika krnje Jugoslavije. Kostić se naljutio što Adžić, na otvorenoj telefonskoj liniji, priznaje kako je Armija uhitila jednog zakonitog šefa države. Nagonski sam reagirao i rekao: “Blagoje, pa znaš da ga nisu uhitili, samo se brinu za njega radi njegove osobne sigurnosti...” A Adžić je ponovio: “Ne, ne, uhitili su ga!” Nije odmah skopčao... teško je shvaćao što želim reći. Adžiću sam kazao: “Dobro ga čuvajte, ali isko­ ristite ovu priliku da se ukine blokada vojarnice.” Ovlaštenje da se zarobljenim predsjednikom posluže kao adutom u pregovorima o deblokadi sarajevske vojarnice JNA, dao je ropski pokorni miloševićevac Kostić, Crnogorac koji je tada bio vršitelj dužnosti šefa države. U zračnoj luci su u jedan automobil smjestili predsjednika i njegovu kćer, a u drugi Lagumdžiju i osobnog čuvara Imamovića. Pratili su ih jedan tenk sprijeda a jedan straga. Vozili su u Lukavicu, s Izetbegovićem koji je sada ustvrdio da sebe smatra taocem.

Urednik Dnevnika sarajevske TV, Senad Hadžifejzović, upravo se spremao zaključiti emisiju večernjih vijesti kad mu se producent izderao u slušalicu da je program produljen. “Na telefonu je predsjednik Izet­ begović”, reče, “intervjuiraj ga!”

233

Sarajevska je TV bila primila vijest da JNA zadržava predsjednika u zračnoj luci. Nastala je bjesomučna telefonska potraga da se otkrije što je s njim. Zgrada TV je na krajnjem zapadu grada i telefonske veze joj nisu nastradale s rušenjem pošte. TV je imala izravnu vezu s Predsjedništvom koja nije išla preko pošte. Jedina neoštećena linija iz Predsjedništva bila je ona s TV-centrom. Izetbegovićevi kolege iz Predsjedništva mogli su s njim i vanjskim svijetom komunicirati samo preko televizijskog programa uživo. I tako je počela jedna od najneobičnijih dnevničkih emisija u povijesti televizije. Hadžifejzoviću najprije nekoliko minuta nije bilo jasno što se događa. Dok se sabirao, predsjedniku je postavio nekoliko uvodnih pi­ tanja o razgovorima u Lisabonu i događajima u gradu toga dana. Onda ga je upitao: “Gospodine predsjedniče, gdje ste?” “U Lukavici.” Hadžifejzović se zaprepastio. U gradu su svi znali da je Lukavica srpsko uporište, jedna od glavnih baza odakle se vode napadi na grad. “I kakav je vaš status u Lukavici?” “Mislim da sam otet.” Uspaničena Ejupa Ganića nazvali su u Predsjedništvo i spojili sa studijem kako bi mogao razgovarati s predsjednikom. Izetbegović mu je odmah rekao neka ga u odsutnosti zamijeni. Slučajno je Hadžifejzović dobro poznavao generala Đurđevca. Kod njega je služio vojsku, i bio je vojni novinar. “Bio je zaguljen vojnik, znate, ruski tip, uvijek se derao. Ali poznavao sam ga i znao sam da sam mu drag pa sam is­ koristio priliku”, poslije će napisati Hadžifejzović. Predsjednika je zamolio neka mu dadne generala Đurđevca na telefon, pa je televizijski urednik počeo pregovarati o oslobađanju predsjednika. Tijekom razgovora Đurđevac se nije osvrtao na Ganića. Ponavljao je: “Ne razgovaram s tobom, razgovaram s Hadžifejzovićem. ” Htio sam mu polaskati pa sam mu rekao da je poznat kao častan vojnik. Zamolio sam ga da zajamči predsjednikovu sigurnost. Rekao je da hoće, a zaštitit će i predsjednikovu kćer, Lagumdžiju i osobnog čuvara. Na Hadžifejzovićevo zaprepaštenje, u studio je ušao neočekivan gost - Fikret Abdić, član Predsjedništva iz Cazinske krajine i Izetbegovićev suparnik. Tog je dana iz Splita stigao automobilom u Zenicu, a odanle zatim u Sarajevo. Nitko nije shvaćao kako je prešao taj put; morao je proći kroz bosanske, hrvatske i srpske kontrolne punktove. Znalo se da je Abdić blizak bosanskim Srbima i Hrvatima, a i JNA, i da ga neovisna Bosna ne zanima mnogo. Ganić i Stjepan Kljujić, zastupnik Hrvata u Predsjedništvu BiH, dočekali su Abdićev dolazak sa strahom.

234

Vidjeli su u tome potvrdu da je u tijeku pokušaj državnog udara. Abdić je došao svrgnuti Izetbegovića i uvesti kvislinšku vladu koja će BiH vratiti u Jugoslaviju. Ganić je sazvao sastanak članova kabineta koji su već bili u zgradi Predsjedništva. Ministar unutarnjih poslova, abdićevac Alija Delimustafić, zatražio je promjenu vođe. Ne smije se dopustiti da zbog jednog čovjeka Bosna uđe u otvoreni rat s JNA, rekao je. Nato je Rusmir Mahmutčehajić, u proteklih osam-devet mje­ seci jedna od istaknutih ličnosti u osnivanju Rodoljubnog saveza, prasnuo u bijesu. Optužio je Delimustafića za pokušaj državnog udara i praktički za izdaju. Mahmutčehajić je već dugo sumnjao da je De­ limustafić agent vojne kontraobavještajne službe KOS. Delimustafićevo ustrajno potkopavanje Izetbegovića sada, i Abdićev čudesan prolaz kroz srpske kontrolne punktove, čvrsto su uvjerili Mahmutčehajića da je ono što se sada događa još od početka bilo planirano u Beogradu. Ta vrlo privlačna teorija o uroti još je na snazi u sarajevskim vladi­ nim krugovima. Izetbegovića je trebalo oteti i zamijeniti za Kukanjca; kod razmjene su zbog neke greške obojica morali poginuti. Bosanskosrpskoj paravojsci i JNA bio bi to izgovor za zauzimanje i podjelu Sarajeva. U Sarajevo je upućen Abdić, koji je dobio slobodan prolaz kroza sve srpske kontrolne punktove iako je bio istaknuta ličnost u Izetbegovićevoj SD A. Trebalo je da dođe u TV-centar i odanle objavi da preuzima funkcije predsjednika. U međuvremenu će Alija Delimus­ tafić pripremiti teren za novu vladu. Prema tvrdnji drugih vladinih ministara, Delimustafić je cijelo jutro upućivao svoje ljude neka očekuju promjenu vodstva. Pomisao da bi to mogao biti pokušaj njegova svrgnuća sinula je i Izetbegoviću. Zato je odmah imenovao Ganića svojim zamjenikom; htio je preduhitriti svaki Abdićev pokušaj da preuzme vlast. U TV—cen­ tar upućen je Jerko Doko, bosanski Hrvat i ministar obrane, da Abdića drži na oku i onemogući mu svaku javnu izjavu kojom bi potkopao Izetbegovića. Abdić će poslije poricati da je uopće kanio uzurpirati položaj predsjednika. Ali jest bjesnio što je predsjednik imenovao Ganića koji službeno nije ni bio član stranke na vlasti. Abdić je večer proveo u TV-studiju, ali, prestrašen, nije dao nikakvu izjavu za javnost. Ako je to bio pokušaj udara, propao je iz niza razloga: zbog slučajnog i neobičnog telefonskog poziva kojim se Predsjednik poslužio; zbog neuspjeha oklopnih kolona da prepolove grad; zbog Kukanjčeve odlučnosti da spasi svoju kožu i odbijanja da postane žrtvenim janjcem; i zbog Mahmutčehajićeva oštra napada na Delimustafića.3

235

Te noći, u svojoj sobi u Lukavici, predsjednik nije ni oka sklopio. A nije ni Ganić u Predsjedništvu. Sutradan ujutro, nadasve uzrujan i prestrašen, Ganić se ulicom što je sad bila poznata kao Aleja snajpera probio do stožera UN i stana generala MacKenzieja. Zamolio je zapovjednika UN-a da posreduje. Samo Izetbegović, rekao je, ima moralni autoritet da zapovijeda paravojnim postrojbama u gradu. One opsjedaju vojarnicu JNA i bez čvrsta vodstva situacija bi se mogla oteti kontroli. MacKenzie se s predstavnikom EZ u Sarajevu, Colmom Doyleom, bojnikom irske vojske, odvezao u Lukavicu. Ondje je zatekao jarosnu rulju koja je navaljivala na ulazna vrata i zahtijevala da im predaju Izetbegovića. Ono što se nato dogodilo dokazuje koliko se MacKenzie slabo razumio u sukob u koji se upetljao. Našavši u svjetini čovjeka koji zna engleski, nekog kanadskog Srbina, popeo se na poklopac mo­ tora svog automobila i uz pomoć prevoditelja obratio svjetini. Mislio je da su se to okupili ljuti Muslimani koji traže da im oslobode predsjed­ nika. A ondje su bili bijesni Srbi i tražili njegovu glavu. A on je njima jamčio da je došao pregovarati kako bi se Izetbegović pustio. Zbunjena je rulja ipak uzmaknula. Đurđevac je pustio MacKenzieja da čeka puna dva sata i nije htio odgovoriti na pitanja gdje je predsjednik i kako mu je. Na posljetku je ogorčeni MacKenzie ustao i pošao prema izlazu. Đurđevac se smekšao i odveo zapovjednika UN-a u susjednu sobu. Ondje je raščupani i umorni Izetbegović upravo telefonski razgovarao s gene­ ralom Kukanjcem, koji je, kao i on, bio zatočenik iza neprijateljskih crta. Rješenje se činilo očitim. Predsjednik je spustio slušalicu i rekao da su se on i Kukanjac dogovorili o zamjeni. Čovjek za čovjeka. Kukanjac je gotovo odmah ponovno nazvao kako bi promijenio uvjete dogovora. Izetbegović i njegovo društvo bit će zamijenjeni za cijelu vojarnicu - četiri stotine ljudi, njihova vozila, oružje i opremu. MacKenzie je predsjedniku rekao da UN ima premalo vozila i ljudi da bi nadzirao takav konvoj i zajamčio mu sigurnost. Izetbegović je odgovorio da preuzima odgovornost, svojim će postrojbama u gradu narediti neka propuste iz Sarajeva kolonu JNA. MacKenzie je pristao. U Lukavici su skupili vozila, i predsjednik je sa svojom pratnjom krenuo u grad, prema Kukanjčevoj vojarnici na Bistriku. Upravo je na tom putovanju MacKenzie shvatio koliko je ozbiljno rat eskalirao prethodnog dana. Ondje sam bio nekoliko dana prije, ali sad su grad i ulice bili bloki­ rani. Tu je bilo gorućih tenkova, motora što su od eksplozije izletje i iz vozila nasred ceste. Bilo je leševa, mnogi su izgledali kao da se

236

sunčaju. Bilo je i onih koje su polegli na leđa, ruke im prekrižili na prsima, poslagati ih kao cjepanice uz rub ceste. Hoću reći, pustoš, nadrealističan prizor o crnim oblacima dima, i žicama što frcaju is­ krama na ulici. Na sve strane mnogo prolivene nafte i ulja. Bio je to doista vrlo, vrlo ružan prizor. No, to nije bio dogovor kako su ga shvatili članovi Predsjedništva, a kamoli bosanske postrojbe na terenu. Ganić je mislio da je dogo­ vorena jednostavna zamjena čovjeka za čovjeka: Kukanjac za Izetbegovića. Ganić, kojega je Izetbegović prethodne večeri imenovao svo­ jim zamjenikom, sigurno nije bio pristao na evakuaciju cijele vojarnice. A nije bio ni obaviješten da je to odobrio osobno predsjednik. Kad je MacKenzie doveo konvoj kamiona JNA u Kukanjčevu vo­ jarnu, sinulo je bosanskoj paravojsci koja je opsjedala Kukanjca da je izigrana. Bosanska TO bila je očajno slabo opremljena. Na crtama bojišnice oko grada često su pripadnici TO branili barikade samo s jednim kalašnjikovim na njih trojicu. Značajka je bosanskog rata bila da su Bošnjaci imali ljude, ali ne i oružje, za razliku od Srba, koji su uživali oružanu premoć, ali nisu imali ljudi. Bosanski su se dobro­ voljci tužili da moraju čekati da im pogine suborac kako bi došli do vlastite puške. I sad nisu bili pripravni prekriženih ruku gledati kako golemi konvoj oružja i streljiva mirno napušta grad i ide ravno srpskim snagama protiv kojih oni vode tešku borbu. MacKenziejev konvoj, u kojem su bili predsjednik, njegova kći i Lagumdžija (osobni čuvar Imamović pristao je da ostane kod Srba kao nuzjamstvo), ušao je u Kukanjčevu vojarnicu. Generala je našao u uredu na katu gdje pije kavu s Jusufom Pušinom, zamjenikom ministra u Izetbegovićevoj vladi, koji je bio odgovoran za osiguranje. To se svidjelo MacKenzieju koji je to uzeo kao znak suradnje dviju strana. Kukanjac je MacKenzieju rekao da mu treba tri sata da natovari kamione. Mac­ Kenzie mu je odgovorio da ima jedan sat vremena. Plan je bio da konvoj - sad od sedamdesetak kamiona - krene iz vojarne prema crti bojišnice u središtu grada kod Skenderije. Izetbegović i Kukanjac vozit će se u istom oklopnom transporteru UN, a za njima će ići kamioni JNA s četiri stotine ljudi, oružjem, opremom i streljivom. Prije prijelaza bojišnice na teritorij u rukama Srba, konvoj će se podijeliti. Izetbegović i njegovi ukrcat će se u drugo vozilo i odvesti u Predsjedništvo. General Kukanjac sa svojih sedamdeset kamiona produžit će putem u Lukavicu, na srpski teritorij. Nakon jednog sata, MacKenzie, Kukanjac i Izetbegović izašli su u dvorište vojarnice. Na tlu je ležala porazbacana odbačena oprema za koju u kamionima nije bilo mjesta. Načičkani oružjem i streljivom,

237

vojnici su se ukrcali u kamione. Vozila su se svrstala i spremila za pokret. U posljednjem trenutku oglasio se MacKenziejev walkie talkie. Iz njegova ureda u stožeru UN javljali su mu da je upravo stigla poruka predsjednikova zamjenika Ganića: pogodba ne vrijedi. Mijenja se samo Kukanjac za predsjednika, kao što su se prvotno dogovorili. Sve drugo - 400 ljudi, njihovi kamioni, oružje, streljivo i oprema - mora ostati; 0 njihovoj evakuaciji pregovarat će se posebno. MacKenzie je preko dvorišta otišao do predsjednika. Izetbegović je opovrgao Ganićevu zapovijed i rekao da pogodba vrijedi. Onaj iz policije, Pušina, rekao je da konvoju jamči slobodan prolaz. MacKenzie se odlučio za pokret. Javio je svojima u stožeru neka poruče Ganiću da je predsjednik poništio njegovu zapovijed i dao znak za polazak. Konvoj se užasno sporo probijao od izlaza iz vojarnice kroz tijesne 1 krivudave ulice Skenderije. Na čelu je bio MacKenziejev omanji oklopnjak, a iza njega transporter s Izetbegovićem i Kukanjcem. U pet minuta prešli su petstotinjak metara i onda je nastala pucnjava. MacKenzie je zaustavio konvoj i trkom se vratio do mjesta s kojeg je mogao vidjeti zasjedu. Bosanska je paravojska počekala da se vozilo s predsjednikom izmakne iz vida, a onda je presjekla konvoj. Začelje, tridesetak vozila, bilo je još u vojarni na Bistriku. Paravojska je s upe­ renim puškama pljačkala kamione. MacKenzie je pogledom obuhvatio prizor: gore vozila, leže neka trupla, ugnuo se “G olf’ pod težinom stotine kalašnjikova. Našavši časnika bosanske TO koji je znao engleski, MacKenzie mu je rekao da je prolaz konvoja ovlastio predsjednik Izet­ begović. Časnik TO je odgovorio: “Moj predsjednik ništa ne može ovlastiti. On je ili mrtav ili otet.” MacKenzie je otrčao do predsjednikova vozila. Snimatelj sarajevske TV snimao je opći kaos. Jovan Divjak, zamjenik zapovjednika TO, došao je da provjeri je li predsjednik uopće u vozilu. Izetbegović mu je naredio neka prekine zasjedu i dopusti konvoju da nastavi, ali Divjak je bio nemoćan. Urlao je u radio podčinjenima, a odgovarali mu bes­ tjelesni glasovi. Izetbegović je ustrajao: “Reci im neka propuste konvoj, sutra ćemo nastaviti razgovore.” “Reci predsjedniku da sutra razgovori ne dolaze u obzir”, odbrusio je anonimni glas iz radija. “Tko je taj, do vraga?”, upitao je predsjednik. MacKenzie je zatražio od Izetbegovića neka se pokaže, kako bi svojim postrojbama dokazao da je živ i zdrav. Otvorio je okno na krovu transportera i Izetbegović se pojavio. “Znate, usporedba je loša , poslije će reći MacKenzie, “ali bio je to kao neki drugi dolazak. Djelovao je izvanredno umirujuće.” Bošnjački su se borci popeli na transporter da pozdrave svog predsjednika, ni sad ne znajući da je s njim i general Kukanjac.

238

U roku od nekoliko minuta, sve je bilo gotovo. Poginulo je šest vojnika JNA, a nekoliko ih je ranjeno. Bošnjački su borci odnijeli opljačkano oružje i streljivo. Više od stotinu pripadnika JNA ostalo je zatočeno u vojarnici, o njihovoj evakuaciji pregovarat će se posebno. Nakon dvadeset četiri sata u neprijateljskom zatočeništvu, Izetbegović je bio slobodan, kod kuće, i bijesan. Uletio je u zgradu Predsjedništva i odbio se rukovati sa svojim zamjenikom Ejupom Ganićem. “Zar se doista isplatilo izvrgavati me smrti kako bi se domogli četrdesetak pušaka?” upitao je. Tko je izdao zapovijed za napad na konvoj? JNA je okrivljavala Ganića u kojemu je već gledala muslimanskog ekstremista. No, malo je dokaza za to. Mnogo je vjerojatnije da je to zapovjedio Sefer Halilović, zacijelo jedan od neidentificiranih glasova koji su se nad­ vikivali s generalom Divjakom. Pitanje je u neku ruku akademsko. S obzirom na tjeskobu i napetost kojima je bio obuzet grad u protekla dvadeset četiri sata, slabi su bili izgledi da konvoj nesmetano prođe. Mackenzie nije shvatio intenzitet onoga što se događalo prethodnog dana, a ni djelovanje toga na raspoloženje paravojske koja je obilazila ulicama. Incident je pokvario odnose između Vlade BiH i MacKenzieja koji je 3. svibnja zapisao u svoj dnevnik: “Ovo je najgori dan u mom životu.” U operaciji kojom je rukovodio, umalo nisu poginuli jedan šef države i jedan general JNA. Poginulo je šest nižih časnika. Mackenzie je krivio Predsjedništvo BiH da je namjerno sabotiralo konvoj. Nikad nije oprostio bošnjačkim čelnicima. A tog dana je Izetbegović konačno shvatio s kakvim neprijateljem ima posla. Potonula je njegova zabluda da je JNA neutralna snaga. Nakon nekoliko dana maknut je kukanjac, koji je također gajio tu nadu. Zamijenili su ga časnicima koji su znali na čijoj su strani, kako je to vulgarno rekao Branko kostić: “Bio je ponedjeljak. Bio sam u Beogradu kad me po podne nazvao general Adžić [načelnik Stožera JN A ], a po njegovu tonu vidio sam... rekao je da je ono dupe u Sara­ jevu [kukanjac] sve uprskao. Alija je pobjegao, kolona je bila presječena, imali smo žrtava... kukanjcu smo dali nogu jer smo morali vratiti povjerenje u Armiju, kako bi narod u Jugoslaviji znao da svoju djecu šalje ljudima koji znaju što rade.” kukanjac nije bio jedina žrtva. U čistki JNA kojom je zaokružena preobrazba započeta mjesecima prije, 8. svibnja maknuti su i posljednji jugoslavenski generali - ukupno njih trideset osam. kasnije istog mje­ seca, Beograd je pod snažnim međunarodnim pritiskom naredio JNA da se povuče iz Bosne. No to povlačenje bilo je samo kozmetičko, jer su vojnici u Bosni bili u većini rodom iz nje. Oni se nisu povukli.

239

Beograd ih je pretvorio u vojsku bosanskih Srba koja je brojila 80.000 ljudi. Naslijedili su oružje i streljivo koje je s “povlačenjem” ostavila JNA. Još prije toga JNA je u Srbiju preselila ključne tvornice (kao mostarsku tvornicu aviona Soko), za koje se bojala da bi mogle pasti u ruke Muslimanima ili Hrvatima. Kukanjca je zamijenio general koji se dokazao u ratu u Hrvatskoj: Ratko Mladić.

1) Sarajevo 1992. nije imalo posebne srpske, muslimanske ili hrvatske četvrti. S jednom iznimkom. U staroj turskoj četvrti Baščaršiji živjeli su gotovo isključivo Muslimani. Drugdje su Sarajlije živjeli jedni uz druge bez obzira na narodnost. 2) Kad je u Bosni izbio rat, stvorile su se mnoge milicije; uz JNA i bosan­ sku TO, tu je bila i TO bosanskih Srba, policija bosanskih Srba, Rodoljubni savez, Zelene beretke, policija BiH, hrvatska policija, postrojbe bosanskih Hrvata, hrvatska vojska, srpska paravojska kao Arkanovi “Tigrovi”, Šešeljevi četnici, Bijeli orlovi, Žute ose itd. 3) Ubrzo poslije toga je Delimustafić, preplašen i u nemilosti, otišao iz Sarajeva. Ostatak rata proveo je u Austriji, a o događajima 2. i 3. svibnja nikad nije javno govorio.

240

Vojnik JNA nišani protuzračnim topom na Dubrovnik, jesen 1991.

JNA je prvi put napala Dubrovnik 1. listopada 1991. (Snimio: S. Ježina)

(Foto-agencija HINA)

(Snimio: S. Ježina)

Dubrovnik je bio cilj razaranja srpsko-cm ogorske vojske samo stoga što je spomenik hrvatske kulture. (Snimio: S. Ježina)

dolazi u studenom 1991. Na Dubrovnik se nije mogao primijeniti ni jedan izgovor kojim se JNA služila drugdje u Hrvatskoj: zaštita srpskog pučanstva i oslobađanje opsjednutih vojamica. (Foloagencija HINA)

Lijevo: Od srpskih topničkih napada nije pošteđena ni šibenska katedrala sv. Jakova. (Snimio: S. Ježina)

Dolazak mirovnih snaga U N -a u Rijeku. U prvom planu general Phillipe Morillon, 1992. (Snimio: S. Ježina)

Razoreno selo Čanak nedaleko Korenice, 1992. (Snimio: S. Ježina)

Drugi višestranački izbori u Hrvatskoj održani su 2. kolovoza 1992. HDZ je osvojio saborsku većinu, a zastupnička mjesta osvojile su HSLS, HNS, HSP, SDP, HSS, IDS te DA. (Snimio: S. Hančić)

U listopadu 1991. započeli su stalni topnički napadi na Karlovac. Samo u naselju Turanj 600 obitelji ostalo je bez domova. (Snimio: S. Ježina)

Zatočeni Muslimani, njih 3500, koje su Srbi držali u stajama u Manjači, 9. kolovoz 1992.

Iako je Karadžič težio da granicu svoje države povuče dolinom Neretve do mora, u lipnju 1992. hrvatske su snage istjerale Srbe s istočne obale i iz Mostara. Posljedice srpskih napada - razoren grad i izbjeglice. (Snim io: S. Ježina)

U Sarajevu je u dvadeset dva mjeseca opsade od srpskog bombardiranja poginulo preko 10000 osoba, uglavnom civila, od kojih m nogo djece. (Snimio: A. Jelavic)

Posljedice gotovo svakodnevnog bombardiranja Sarajeva, opustošena Skenderija, prosinac 1993.

(Snimio: A. Jelavic)

Gore: Bosanski Srbi u tradicionalnim šajkačama na položajima s kojih su tri godine bombardirali Sarajevo, proljeće 1994.

Lijevo: U nedostatku goriva, Sarajlije su posjekl? stabla po gradskim ulicama. (Snimio: A. Jelavić)

Etničko čišćenje u Bijeljini, travanj 1992. Arkanovi srpski dobrovoljci maltretiraju Muslimana pošto su ga prethodno izbacili kroz prozor na prvom katu. Evakuacija Muslimana iz Srebrenice kamionim a UN-a, travanj 1993. Dijete je u metežu ispalo ali su ga poslije pokupili.

Vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić potpisuje Vance-Owenov plan u nazočnosti grčkog premijera Konstantina Mitsotakisa, Atena, svibanj 1993. Radovan Karadžič i Ratko M ladić, zapovjednik snaga bosanskih Srba, razmatraju svoje napredovanje u operaciji Goražde, travanj 1994.

Hrv atska je vojska 22. siječnja 1993. munjevitim udarom oslobodila Maslenicu i zalede Zadra. (Snimio: S. Ježina) HV u oslobođenim Okučanima, 4 svibanj 1995. U samo trideset sati hrvatske postrojbe su u akciji “Bljesak”, započetoj 1. svibnja, projurile kroz zapadnu Slavoniju. (Snimio: P. Macek)

Lijevo: Pripadnici 145. brigade HV u oslobođenoj Hrvatskoj Kostajnici, kolovoz 1995. (Snimio: P. Macek) Desno: Nakon “Oluje” tragovi boravka Srba osobito su se nalazili na katoličkim crkvama. (Snimio: S. Hančić) Hrvatske postrojbe u Slunju, kolovoz 1995. U operaciji “Oluja” Hrvatska vojska je u roku od nekoliko dana zbrisala samozvanu Republiku Srpsku Krajinu i oslobodila gotovo sav okupirani teritorij. (Snimio: R. B eloševic)

Lijevo: Odlazak Srba, Glina, 10. kolovoz 1995. Desno: Hrvatski vojnik daje hranu srpskim izbjeglicama, 10. kolovoz 1995. (Snimio: P. Macek) Dvor na Uni. kolovoz 1995. Kolone vozila koje su ostavili Srbi bježeći preko Une. (Snimio: P. Macek)

Dayton, 21. studeni 1995. Srpski predsjednik Slobodan M ilošević, bosanski predsjednik Alija Izetbegovic', hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i američki državni tajnik Warren Christopher parafiraju mirovni ugovor kojim je zaključen rat u Bosni. (Folo-agencija HINA) Pariz, 14. prosinac 1995. Sjede: predsjednici Slobodan M ilosevic, Franjo Tuđman i Alija Izelbegovič potpisuju mirovni ugovor u Elizejskoj palači. Stoje: španjolski premijer Felipe Gonzales, američki predsjednik Bill Clinton, francuski predsjednik Jacques Chirac, njemački kancelar Helm ut Kohl, britanski premijer John Major i ruski premijer Viktor Čemomirdin. (Foto-agencija HINA)

18. ČIŠĆENJE Ljeto 1992.

U Hrvatsku su stizali na tisuće a s pričama kojima svijet isprva nije vjerovao: pričama o zlostavljanju i mučenju, o masovnim umor­ stvima i deportacijama, o paležu sela i gradova, o divljoj, sadističkoj, samovoljnoj i tako niskoj okrutnosti da su ih optužili da sve to izmišljaju kako bi diskreditirali neprijatelja. Onda je, u svibnju, u politički rječnik ušao nov izraz, izraz koji je postao trajna lingvistička ostavština rata u Jugoslaviji: etničko čišćenje. Prethodne godine bilo je primijenjeno u Hrvatskoj, a u Bosni je postalo tipičnom značajkom sukoba. Kolone izbjeglica koje su se u travnju i svibnju 1992. slivale u Hrvat­ sku, nisu bježale iz ratnih područja. Ti ljudi su zbog svoje nacionalne pripadnosti bili protjerani iz vlastitih domova. Nisu bili tragičan nusproizvod građanskog rata; u njihovu izgonu bila je sva svrha rata. Tijekom proljeća i ljeta, srpski su odredi smrti u sustavnoj kampanji jurili sjevernom i istočnom Bosnom, općinu po općinu, i preuzimali vlast, u većini slučajeva i ne nailazeći na neki vojni otpor. Čišćenje je gdjegdje bilo uredno, obavljeno bez otvorenog sukoba. Takav je primjer selo Orašac južno od Bihaća. Srpska je paravojska najrije opkolila selo pa napala. Šačica naoružanih Muslimana pružila je simboličan otpor. U pucnjavi su petorica ubijena, a selo je palo u nepuna dvadeset četiri sata. U Orašac je ušlo dvjestotinjak srpskih paravojnika, a drugi su blokirali ulaze i izlaze. Išli su od kuće do kuće i tjerali ljude na glavnu ulicu. Odvojili su muškarce od žena i djece. Kad su ženama i djeci oteli novac i nakit, pustili su ih da idu na

241

sjever, u Bihać, a kuće su im opljačkali, pa minirali ili zapalili. Stotinu osamdeset muškaraca odveli su u seosku školu i ondje ih držali dva dana. Drugog je dana stigao neki srpski časnik, kojega nitko od seljana nije poznavao, s popisom od šest imena. Nasumce su izabrali jednog muškarca, Dubravka Handžića, i dali mu popis s imenima istaknutih mjesnih Muslimana. Handžiću je naređeno da ih pokaže. Onda su te ljude izdvojili. Nikad nije otkriveno kakva ih je snašla sudbina. Zajednička je značajka operacija čišćenja bila ta sustavna eliminacija čelnika zajednica - uglednika intelektualaca, članova SDA, bogataša. Već samo postojanje takvih popisa imena u neku ruku je instrument čišćenja. Strah što ga je sijao u susjedne zajednice, kad bi se čule vijesti o tim zvjerstvima, tjerao je mnoge koji su strahovali za sebe da bježe još prije nego što su bili napadnuti. Bilo je to svjesno uklanjanje ar­ tikulirane oporbe i političke umjerenosti. A bilo je također razaranje zajednice od vrha do dna. Dva dana poslije Oraščane su podijelili u manje skupine. Sedam­ desetak njih zatočili su u staroj tvornici za popravak traktora u obližnjem Ripaču. Smjestili su ih u bočno otvorena skladišta s krovom od valovitog lima gdje su spavali na golom betonu. Tamničari, među kojima su bili i neki njihovi bivši susjedi, tu i tamo su ih tukli. Ondje su čekali premještaj u neki od većih koncentracionih logora koje će televizijska ekipa ITN-a kasnije otkriti početkom kolovoza. Drugdje je čišćenje bilo žestoko i popraćeno masovnim umorstvima. Dvadesetog srpnja odabrano je selo Biščani za čišćenje. Tu je paravojska ušla i udarila u ubijanje u kojem je pobila na desetine ljudi. Više od stotinu njih je skupila i povela van mjesta, u prepirci hoće li te preživjele pobiti ili zatočiti. Dvojicu su hladnokrvno ubili, a ostale tukli palicama ili kundacima prije nego što će ih odvesti u logor Trnopolje. Gotovo su se univerzalno primjenjivali ponižavanje, teror i mentalna okrutnost. Zarobljenicima bi rekli da će ih sutra pobiti. U zoru bi ih odveli, uvjerene da će ih sada ubiti, samo da bi ih bacili u drugi logor. Prisiljavali su ih da pjevaju srpske nacionalističke pjesme kako bi zabavljali svoje tamničare i kako bi izbjegli batine. Govorili su im da su im žene silovane i pobijene, da su im djeca mrtva. Cesto su ih, pod prijetnjom smrti, prisiljavali da jedan drugome čine zvjerstva: tjelesno i spolno sakaćenje, često i međusobna ubojstva. Morali su kopati masovne grobove, skupljati i zakapati trupla svojih rođaka i sus­ jeda. Katkad bi i ti kopači grobova bili pobijeni i bačeni navrh gomile tijela koja su skupili. Ta je metoda imala jasan politički cilj koji je daleko nadilazio sadističko iživljavanje zločinaca, pa čak i želju da se stotine tisuća osoba natjera u bijeg. Cilj te metode bio je da se stvori

242

etnički čist teritorij i osigura, sijanjem trajne mržnje i straha, da Musli­ mani i Srbi nikad više ne mogu živjeti zajedno. Karadžic je 6. travnja u ponoć proglasio svoju novu neovisnu državu. Etničko je čišćenje bilo instrument teritorijalnog omeđenja države. U dva je područja kampanja bila najžešća, u sjeverozapadnoj Bosni oko Banje Luke i u Podrinju. U sjevernoj je Bosni bilo 700.000 Muslimana, a u Podrinju su uglavnom svugdje bili u apsolutnoj većini. Očito se etničko čišćenje nije moglo postići preko noći. Čišćenje sjevernobosanskih mjesta i gradova predstavljalo je drukčiji problem od sela. Tu se nije moglo tako lako sakupiti cijelu zajednicu jer su tri naroda uglavnom živjela jedan do drugoga kao u Sarajevu. Zato su u gradovima nesrbima onemogućavali život. Otpuštali su ih s posla, maltretirali na ulici, napadali im kuće, a noću im trgovine dizali u zrak. U nekim su područjima uveli stroga ograničenja kretanja nesrba, koja su neizbježivo podsjećala na ranonacističke zabrane određenih djelatnosti za Židove. U Celincu kod Prijedora je općinskom odredbom bilo zabranjeno Muslimanima da voze ili da putuju auto­ mobilom, a smjeli su telefonirati samo iz pošte. Bilo im je zabranjeno okupljanje u skupinama većim od triju osoba,1i odlazak bez dopuštenja vlasti. U kolovozu su se na balkonima muslimanskih kuća pojavile bijele zastave u znak da su spremni mirno otići, bez izazivanja nereda. Tako je opća pljačka postala organizirani dio etničkog čišćenja. U svakom se većem sjevernobosanskom mjestu tijekom tih mjeseci otvorio “ured za razmjenu pučanstva”. Bio je to eufemizam. To su zapravo bila sredstva provođenja takva oblika etničkog čišćenja - etničkog čišćenja uz eventualan pristanak. Većini Muslimana i Hrvata nisu dopustili da otiđu prije nego što bi potpisali isprave kojima se odriču svih prava na svoje vlasništvo. Stotine tisuća ljudi spremno su se odrekle svojih domova, automobila, poslovnih prostorija, novca, raskošnih do­ bara, u strahu da će ih jiobiti predstavnici srpske lokalne vlasti i paravojni odredi terora. Cesto su čak i plaćali za povlasticu da ih opljačkaju. Kao posljednje poniženje od njih su naplaćivali pristojbu da ih istjeraju iz grada, opljačkaju i pošalju u izbjeglištvo u Hrvatsku ili u područja pod nadzorom Vlade BiH. Bila su dva glavna smjera kojima su ti ljudi bježali ili su bili tjerani. Prvi je vodio u susjednu Hrvatsku. Deseci tisuća su iz Foče i Višegrada danima prolazili planinama dok ne bi našli sigurno utočište. Neki su na putu umirali, preslabi da nastave. Drugi su stizali u organiziranim konvojima zaplijenjenih turističkih autobusa. Jedan je takav konvoj kre­ nuo iz Sarajeva u svibnju, samo zato da bi ga četrdest osam sati zadržali, a poslije opljačkali, Arkanovi “Tigrovi” u Ilidži, četvrti u srpskim rukama. Žene i djeca još su se dvanaest sati truckali uskim planinskim

243

cestama i iscrpljeni i traumatizirani stigli u Split gdje su ih smjestili u športske dvorane ili šatorska naselja hrvatskih izviđača. Egzodus je zatekao UNHCR, Visoko povjerenstvo za izbjeglice, koje je u svibnju imalo u Splitu samo dva službenika, Austrijanca i Egipćanina, što su u staroj luci dijelili malen ured sa zajedničkim telefonom i telefaksom. Mnogi su iz sjeverne Bosne bili ukrcani u zapečaćene vagone u željezničkom čvorištu Doboju i prebačeni u Zagreb koji ih nije mogao primiti jer je Hr/atska od prethodne godine već imala pola milijuna svojih prognanika. Hrvatski je potpredsjednik Vlade Mate Granić, potkraj srpnja objavio da njegova zemlja više ne može primati izbjeglice. Hrvatska, zemlja s nepunih pet milijuna stanovnika, prihvatila je gotovo milijun izbjeglica i pretvarala se u golemi izbjeglički logor. Granić je pozvao zemlje Zapada neka ih počinju prihvaćati više. Europska su dvanaestorica, pod predsjedanjem Britanije, sazvala jednodnevnu kon­ ferenciju u Ženevi, kojoj je glavni cilj bio namicanje novca. Njemačka, u kojoj je već bilo 200.000 izbjeglica iz bivše Jugoslavije, zatražila je kvotni sustav po kojem će svaka zemlja prihvatiti dogovoreni broj iz­ bjeglica, prema svojoj veličini i mogućnosti smještaja. Tome se us­ protivila britanska barunica Chalker, ministrica prekomorskog razvoja, pa je dobila potporu preostalih deset članica EZ-a. Tvrdila je da izb­ jeglice treba smjestiti što bliže njihovim domovima, kako bi se, kad prestanu borbe, mogli što lakše vratiti kući. Izjavila je da to ne govori samo u interesu poreznih obveznika u Britaniji i EZ, nego i u interesu samih izbjeglica. Ali, pretpostavljati da će se izbjeglice moći vratiti nakon rata, značilo je ne shvaćati sam smisao rata koji se i vodio u cilju da se ti ljudi više nikad ne vrate. Barunica Chalker se u Ženevi nije htjela baviti tim pitanjem. Rekla je da je to tema za Londonsku konferenciju, koju je britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd bio sazvao za sljedeći mjesec. A u međuvremenu, svijet mora riješiti humanitarnu, a ne političku krizu, i nuždan je, dakle, humanitarni, a ne politički odgovor. Međunarodne su humanitarne agencije nehotice postale suučesnice etničkog čišćenja. U srpnju su unproforci i službenici UNHCR-a, nakon što su ih mjesne vlasti bosanskih Srba uvjerile da Muslimani dragovoljno odlaze kako bi se spojili sa svojim obiteljima, ispratili sedam tisuća “očišćenih” iz sjeverozapadne Bosne preko UNPA-zone pod nadzorom Srba, u Karlovac. Tek su u Karlovcu službenici UN-a shvatili pred kakvim terorom bježe izbjeglice, jer su oni, čim se više nisu trebale bojati, otvoreno progovorili o svojim patnjama. Prisilno su potpisali isprave kojima se odriču svojih kuća i imovine. Unproforci su st zgražali. “Postali smo suučesnicima”, rekao je jedan. “To je ucjena.

244

Suočeni smo izborom ili da postanemo pomagači etničkog čišćenja, ili da desetke tisuća ljudi ostavimo neka i dalje žive u toj mori.” U kolovozu su se vlasti bosanskih Srba još više obezobrazile u svojim zahtjevima. Općine Bosanskog Novog, Sanskog Mosta, Bosanske Krupe i Bosanske Kostajnice izradile su popise od više od dvadeset tisuća imena Muslimana i Hrvata, i odnijele ih u Topusko, koordinatoru UN-a za civilne poslove, u dijelu Hrvatske pod srpskom vlasti. Od UN-a su traženi autobusi kojima će se popisane osobe izvesti iz tih područja. Ljude se potiče da se svakog dana okupe na trgovima i čekaju prijevoz UN-a; i sad ondje čekaju, govorila je srpska delegacija. Koordinator za civilne poslove očajno je odmahivao glavom. “Osobno poznajem te ljude, svakog dana s njima radim. Pokušao sam im reći da je to što rade zločin protiv čovječanstva, ratni zločin. Ali ne vrijedi. Rade što hoće posve nekažnjeno.” Kad je Hrvatska izbjeglicama zatvorila vrata, još se više pogoršalo stanje očajnih Muslimana zatočenih u sjevernoj Bosni. Mogli su bježati samo na jug, u središnju Bosnu pod nadzorom Vlade BiH. Kolone onih koji su bježali od čišćenja zaputile su se planinskim cestama. Tko je imao automobil, uskoro bi ostao bez njega jer su srpski paravojnici pljačkali na usputnim kontrolnim punktovima. Mučili su ih i strašili dok su se probijali na jug, noseći ono što su mogli. U njih su pucali i tukli ih. Bilo je mrtvih. Često bi morali danima pješačiti da bi stigli u Turbe, sjeverno od Travnika, na teritorij pod nadzorom Vlade BiH. Tu bi se pridružili legijama onih koji su došli prije njih. Nekoć uzorni bosanski grad Travnik, staro sjedište turskih vezira, bio je zavičaj svih triju naroda. Prelijepi se drevni grad u ljeto 1992. pretvorio u golemi izbjeglički logor. Osjetljivu je etničku i socijalnu smjesu poremetio do­ lazak izbjeglica i postupni odlazak mjesnih Srba i Hrvata.2 Tako je bilo sa ženama, djecom i starcima. Muškarcima je bilo mnogo gore. Tjednima se govorkalo da u sjevernoj Bosni Srbi imaju masovne logore, ali su mediji bili najzaokupljeniji opsadom i bombardi­ ranjem Sarajeva. A onda se 9. srpnja novinar njujorškog “Newsdaya”, Roy Gutman, javio nekom muslimanskom čelniku s kojim se prethodne godine upoznao u Banja Luci. “Molim vas, gledajte da dođete ovamo”, zavapio je čovjek. “Ima mnogo ubijanja. Muslimane voze kroz Banja Luku u stočnim vagonima. Sinoć su u dvadeset pet stočnih vagona utrpali žene, djecu i starce. Bili su u užasnom strahu. Kroz otvore su im virile ruke. Nismo se smjeli približiti. Možete li to zamisliti? Kao kad su Zidove slali u Auschwitz. U ime čovječanstva, molim vas, dođite.”3 Najnovijim vojnim napredovanjem Srbi su bili uspjeli stvoriti koridor koji je Banja Luku spajao sa Srbijom.4 Gutman je bio prvi novinar

245

koji je iskoristio taj novi pristup. Prvo je izvješće napisao 3. srpnja a serijom podrobnih intervjua utro je stazu kojom će uskomešati međunarodno javno mnijenje predočeći mu narav rata koji se vodi u Bosni. U “Newsdayu” je 19. srpnja objavljena prva Gutmanova repor­ taža o logorima. Dobio je dopuštenje da posjeti Manjaču. Pognutih glava i ruku zabačenih na leđa muslimanski zatočenici svrstali su se pred svoje srpske tamničare. Jedan po jedan sjedali su na metalni stolac, a onda klečali kako bi im obrijali glavu. Na zapovijed koja se s udaljenosti od dvije stotine metara nije mogla čuti, svaka se skupina od dvadeset muškaraca trčećim korakom vratila u mračne šupe u kojima žive. Na ulazu su stražari mahali gu­ menim palicama kao u očekivanju batinanja što se sprema. Gutmana nisu pustili u šupe, ali je intervjuirao Muslimane koji su u sklopu razmjene bili pušteni. Ispričali su mu kako su dobivali batine, i kako su gledali ponečiju smrt. Bosanskosrpska je vojska Manjaču na­ zivala logorom za ratne zarobljenike, ali Gutman tvrdi kako je već iz svjedočanstava osmorice probranih zatvorenika, koje je smio in­ tervjuirati pod ubojitim pogledom logorskih čuvara, bilo jasno da mnogi od tih zatočenika uopće nisu bili borci. Neki su rekli da nikad nisu nosili oružje, drugi su potvrdili da su imali puške, ali su ih prijavili i predali kad je srpska paravojska ušla u njihovo mjesto i postavila ultimatum da se predaju. Gutmanovo je izvješće izazvalo medijsko ludilo upravo kad su Karadžić i Koljević bili u Londonu na razgovorima pod pokroviteljstvom EZ (predsjedavala je Britanija). U ono vrijeme bili su vrlo susretljivi prema stranim novinarima, a tek će poslije promijeniti držanje na savjet svojih medijskih stručnjaka. Na tiskovnoj su konferenciji bijesno porekli postojanje koncentracionih logora. Ima, rekoše, zarobljeničkih logora, kako je i normalno u svakom oružanom sukobu. Karadžić, koji tečno govori engleski, u najmanje četiri televizijska i radijska intervjua pozvao je sugovornika neka dođe u Bosnu pa se osobno uvjeri kako na srpskom teritoriju nema takvih logora. Pozvao je svakog novinara koji želi razgledati navodne logore neka izvoli doći. ITN i “Guardian” spremno su ga uhvatili za riječ i tako su prvi donijeli tu svjetsku vijest. U međuvremenu je i Roy Gutman povisio svoj udio. “Newsday” je 2. kolovoza objavio reportažu na naslovnici, gdje je petcentimetarskim slovima pisalo BOSANSKI LOGORI SMRTI. Srbi su prvi put optuženi ne samo za masovno zatočenje, nego i za organizirano istrebljivanje: Srpski su osvajači sjeverne Bosne stvorili dva koncentraciona logora u kojima je, prema riječima dvojice nedavno puštenih zatočenika koje

246

je “Newsday” intervjuirao, više od tisuću civila smaknuto ili pomrlo od gladi, a još na tisuće leže ondje sve dok ne umru. Čini se da je svjedočanstvo dvojice preživjelih prvi iskaz očevidaca o onome što bi - kako se pribojavaju međunarodne agencije za ljudska prava - moglo biti sustavno masovno smaknuće.5 Zatim je Gutman opisao prilike u logoru Omarska. Citirajući navod šezdeset trogodišnjaka koga zove samo “Meho”, Gutman je opisao kako se više od tisuću zatočenih Muslimana i Hrvata drži u metalnim kave­ zima, bez sanitarija, gibanja i primjerene hrane. Ondje je zatvorena cijela kulturna i politička elita Prijedora, grada istočno od Banje Luke. Logor je smješten u objektima bivšeg rudnika željeza. “Mehu” su ondje držali više od tjedan dana “s još tri stotine muškaraca u jednom košu od oko šezdesetak četvornih metara u skladištu rudače”. Koševi su bili poslagani po četiri jedan na drugome, a odvojeni rešetkama. “Za­ hoda nije bilo, pa su zatočenici morali živjeti u vlastitom izmetu koji se cijedio kroz rešetke.” Međunarodni Crveni križ je dva tjedna pokušavao da posjeti Omarsku, ali bosanskosrpske mjesne vlasti nisu mu dopuštale. Četiri dana poslije toga, 6. kolovoza, novinarka ITN Penny Marshall dala je vjerojatno najznamenitiji novinarski prilog u cijelom ratu. Otišla je u Omarsku s britanskim kolegama među kojima je bio Ed Vulliamy iz “Guardiana” koji je napisao: Ljudi su u raznim fazama čovječjeg propadanja i patnje; kosti im na taktovima i zapešćima strše kao kamene krhotine s poput olovke tankih grančica na što su im se svele ruke... Neusporediv je uzdah zatočenika koji očajnički žele govoriti i prenijeti neku groznu istinu koja je tako blizu, a opet tako daleko, ali se ne usuđuju. Gore im pogledi, oni govore samo svojom užasnutom šutnjom, oči se žare ar­ tikulacijom gola, gusta, neutješna straha bez nade.6 Ispostavilo se da postoje četiri velika logora koja će se po zlu glasu pročuti u svijetu. Trnopolje i Manjača bili su tranzitni logori u kojima su zatočenici živjeli u užasnim uvjetima i bili izloženi povremenim bati­ nanjima i sadističkim iživljavanjima svojih čuvara. No u Omarskoj i Keratermu (bivšoj keramičkoj tvornici na periferiji Prijedora) bilo je dokaza da su nakon preslušavanja zatočenike svrstavali u kategorije. Prijetnjom su ih prisiljavali da optužuju jedni druge. Nakon tog procesa rešetanja, svrstavali su ih u tri kategorije - A, B i C. U A kategoriju išli su oni koje se smatralo čelnicima muslimanske zajednice ili drago­ voljcima koje od bošnjačkih paravojski ili TO. Te bi većinom pobili. U B kategoriju dospijevali su ljudi unovačeni u TO. Svi ostali išli su u kategoriju C. Te bi prebacili u Trnopolje ili u kakav drugi logor dok ih ne bi mogli “zamijeniti” za Srbe koje bi zarobile postrojbe Vlade

247

BiH ili za Srbe koji su živjeli na području u rukama Vlade BiH, a htjeli su prijeći na srpsku stranu. Uz to, bilo je bezbrojnih, manjih, privremenih logora poput onoga u Ripaču. Ukupni broj takvih logora nikad se neće doznati, i dvojbeno je jesu li bosanskosrpski čelnici znali lokacije svih njih, a pogotovo hoće li se ikad moći procijeniti koliko je u kojem logoru zatočeno i pobijeno logoraša. Američki senatski Odbor za odnose s inozemstvom primio je 18. kolovoza izvješće iz kojeg je proizlazilo da su. mnogo prije senzacio­ nalnih reportaža~Pehny Marshall i Eda Vulliamyja, vlade Zapada i Ujedinjeni narodi raspolagali podrobnim podacima o logorima. Glavni zaključak tog izvješća bio je da je kampanja etničkog čišćenja u biti ostvarila svoj cilj, jer sada postoji isključivo Srbima nastanjeno područje, a na Srbiji susjednom teritoriju i koji obuhvaća sedamdeset posto teri­ torija BiH. To je bilo popraćeno, kaže se u izvješću, svakakvim zvjer­ stvima, među kojima “nasumičnim i samovoljnim umorstvima... i or­ ganiziranim masakrima... Vjerujemo da je broj mrtvih u prisilnom čišćenju muslimanskog seoskog pučanstva kudikamo veći od broja poginulih u bombardiranju gradova”. U logorima su organizirana umor­ stva bila “rekreacijska i sadistička”. U izvješću se zaključivalo što je za najveću osudu: Ujedinjeni narodi nisu pravodobno reagirali na prva terenska izvješća o zvjerstvima u zatočeničkim logorima. I američko je Ministarstvo va­ njskih poslova zarana raspolagalo izvješćima o umorstvima pove­ zanima za prisilni premještaj pučanstva, ali nije ništa ispitivalo dalje. Izostanak reakcije odraz je sustavnih nedostataka u načinu na koji međunarodna zajednica i Sjedinjene Države prate krizu ljudskih prava. Mnogi bi životi bili spašeni da je svjetska zajednica prije posvetila po­ zornost okrutnostima u BiH. Kad je međunarodna zajednica doznala za razmjere i prirodu iz­ bjegličke krize? Još u svibnju 1992. je bosanska državna agencija “Spasite čovječanstvo” skupljala iskaze očevidaca koji su bježali iz etnički očišćenih područja. Gotovo je odmah počeo prikupljati svjedočanstva i sarajevski odvjetnik Zlatko Hurtić. U lipnju je izvješća očevidaca dijelio novinarima, humanitarnim agencijama, diplomatima i gotovo svakome tko ga je htio slušati. Bosanski veleposlanik pri UN-u, Muhamed Šačirbegović, kaže da je već sredinom svibnja osobno iz­ vijestio Boutrosa Boutrosa Ghalija o logorima. Potkraj travnja smo Ujedinjenim narodima, pa i Boutrosu Boutrosu Ghaliju, počeli davati podatke o koncentracionim logorima. S glavnim smo se tajnikom sastali 15. svibnja. Najprije smo s tim strahovali jer

248

smo mislili da bi nam se moglo reći da širimo zastrašujuće vijesti. Imali smo samo iskaze očevidaca. Ni sami još nismo imali pojma kako je u tim logorima. Ali Boutros Boutros Ghali i ostali nisu nas onda ozbiljno shvatili. U srpnju smo predali precizniji popis logora. UNHCR je 3. srpnja uputio izvješće međunarodnom Crvenom križu, UNPROFOR-u i promatračkim misijama EZ o okrutnostima u četiri logora, a 27. srpnja posebno izvješće o Omarskoj. Poslije će George Kenny, dužnosnik u američkom Ministarstvu vanjskih poslova, koji je dao ostavku u znak prosvjeda protiv američke politike u Bosni, optužiti SAD za zataškavanje. U to je vrijeme smjernica Ministarstva vanjskih poslova bila “pretvarajmo se da se to ne događa”, rekao je Kenny. Pitanje je važno jer otkriva rekurentnu značajku politike zapadnih velesila prema Bosni: da se ona uglavnom vodila televizijskim iz­ vješćima. Sva upozorenja Zlatka Hurtića, predsjednika Izetbegovića, Muhameda Šaćirbegovića, UNHCR-a i Roya Gutmana, bez obzira na uvjerljivost njihovih dokaza o logorima, nisu imala ni djelić utjecaja kao one porazne televizijske snimke. Na međunarodni pritisak, Karadžić je pristao da naredi evakuaciju tih logora pod nadzorom međunarodnog Crvenog križa, uz uvjet da se zatočenici udalje iz ratnih područja. Sporazum je Karadžiću odgo­ varao; pokazuje se kako pravi važan ustupak, i može se na međuna­ rodnoj pozornici prikazati kako obuzdava najgore krajnosti svojih eks­ tremnijih podčinjenih, a istodobno ostvaruje svoj glavni ratni cilj ukla­ njanja Muslimana s teritorija određena za njegovu novu srpsku državu. Potkraj travnja 1992. bilo je 286.000 izbjeglica iz Bosne. Većina ih je otišla u Hrvatsku. Početkom lipnja broj se popeo na 750.000, a sre­ dinom srpnja na 1,1 milijun. Krajem godine, nepuna dva milijuna Bošnjaka, gotovo polovica stanovništva, ostalo je bez doma.7

Prije rata, u Bosni je postojala izreka: “Zbogom, Bosno, odoh u Sarajevo.” Odnosi se na posebnost glavnoga grada u odnosu na svoje ruralno zaleđe. Sarajevo je sa svih strana okruženo brdima, i u karak­ teru toga grada ima neke introverzije, zatvorenosti. Sad je njegova osebujna odvojenost od ostatka republike štetno djelovala. Jer, za onih ljetnih mjeseci 1992, dok se događalo sve što opisujemo u ovom po­ glavlju, svjetski su se mediji usredotočili gotovo isključivo na opsadu i bombardiranje Sarajeva, iako su se drugdje vodile mnogo odlučnije bitke i kampanje. Bio je to problem djelomice pristupa, a djelomice informacija, ali srpskim je čelnicima došao kao naručen. Jednom je Nikola Koljević skupini novinara priznao kako je usmjerenje među­

249

narodne pozornosti na Sarajevo “nama omogućilo da u sjevernoj Bosni ostvarimo ono što smo morali.” Lord Carrington stigao je u Sarajevo 23. travnja i sastao se s predsjednikom Izetbegovićem. Sa situacijom ga je upoznao tamošnji zapovjednik UN-a, general MacKenzie, koji po vlastitom priznanju, iako ne i krivnjom, praktički nije znao ništa o onome što se događa izvan glavnoga grada. Vidio je samo relativni mikrokozam uzastopnih neuspješnih sporazuma o prekidu vatre. Ljutio se na obje strane, i s vremenom će (iako ne već tada) gledati na srpsku stranu kao mnogo fleksibilniju u svom pristupu.8 Evo što je Carringtonu savjetovao: Carringtonu sam rekao kako mi [zapovjednici UNPROFOR-a] sma­ tramo da bosansko Predsjedništvo želi prisiliti međunarodnu zajednicu na vojnu intervenciju, i zato nije raspoloženo poštovati prekid vatre. Mi preporučujemo Carringtonu neka kaže predsjedniku da neće dobiti vojnu intervenciju i prema tome mora naći rješenje s doktorom Karadžićem i bosanskim Srbima. Carrington je s Izetbegovićem bio otvoren. Sputani se predsjednik sjećao riječi mirovnog posrednika: Carrington mi je savjetovao neka počnem pregovore kako bi se našlo neko rješenje dok nas napadaju njihove snage. Odgovorio sam mu da je nemoguće. Njihov je zahtjev i cilj uništiti Bosnu kao zemlju. “Što ćete učiniti?" upitao me. Odgovorio sam da ćemo se braniti. Car­ rington se zamislio. Pogledao me u oči i upitao: “Zašto mislite da se možete obraniti? Znate li o čemu govorite, gospodine Izetbegoviću? Znate li protiv čega se borite? Znate li kakvim naoružanjem oni raspolažu?” Odgovorio sam da nam nema druge, ili uzvratiti udarac ili kapitulirati. Ako kapituliramo, ili će nas porobiti ili pobiti. Nemamo izbora, nemamo alternative. A on mi je rekao: “Gospodine Izetbe­ goviću, vi ne znate s kim imate posla.” MacKenzie je sa svojim središnjim zaključkom imao pravo. Izetbegovićeva strategija jest bila da iznudi međunarodnu vojnu in­ tervenciju. Slagao se da će Bosna, kao logična posljedica srpskih i hrvat­ skih teritorijalnih presezanja, biti zbrisana sa zemljovida, a dva milijuna bosanskih Muslimana morat će se odlučiti jesu li Srbi islamske vjere ili Hrvati islamske vjere, i prema .tome građani drugoga reda u državi definiranoj nacionalnom pripadnošću. Izetbegović je potkraj ljeta pozi­ vao na međunarodnu politiku koja će postati poznata kao ukim i udari” - ukidanje embarga na uvoz oružja njegovoj zemlji i uporaba zračnih snaga NATO-a kako bi se pariralo silnoj srpskoj vatrenoj nadmoći i čvrstim položajima kojima zbog nje raspolažu njihove snage.

250

Nijedna velesila nije to smatrala poželjnim. Zapadni su čelnici za­ magljivali stvar pričama o drevnim etničkim mržnjama, balkanskom divljaštvu i “zaraćenim stranama”. Kad bi se prekršio prekid vatre, bile bi “sve strane krive”. To je bilo točno, ali nije u tome bila stvar. U tom je kontekstu prekid vatre oko Sarajeva mogao samo pomoći Karadžićevim snagama u provedbi plana opisana u ovom poglavlju, jer bi tako priča o Bosni najvjerojatnije nestala s televizijskih ekrana zapadnog svijeta. Na pitanju sarajevske zračne luke opet su se podudarali interesi Srba i Zapada. Vlade Zapada slagale su se da treba pokrenuti golemu humanitarnu akciju kako bi se ublažile patnje protjeranih. Početkom kolovoza postalo je jasno da će, ako Sarajevu hitno ne stigne pomoć, mnogi pomrijeti od gladi. Iako je u gradu bilo hrane, njena nabava i prodaja bile su isključivo u rukama švercera koji su dogovorno nabijali cijene. Vijeće sigurnosti UN je 8. lipnja odobrilo plan o preuzimanju nadzora nad sarajevskom zračnom lukom i pokretanju humanitarnog zračnog mosta. General MacKenzie se silno veselio kad je, na vlastiti zahtjev, smijenjen s položaja načelnika Stožera UNPROFOR-a za Hrvatsku i proglašen zapovjednikom sektora Sarajevo sa zadatkom da bosanskim Srbima oduzme nadzor nad zračnom lukom. Tada su bosanskosrpski čelnici oštro prosvjedovali. Mnogi su ljudi poginuli braneći zračnu luku, to je suvereni srpski teritorij, tvrdili su. Prepuste li obranu samo bataljunu “plavih kaciga”, mogli bi je zauzeti Muslimani, na što nikako ne pristaju. Zapravo su Karadžić i Koljević jedva čekali da postignu sporazum o zračnoj luci pa su u svojim pre­ govorima bili mnogo spremniji za suradnju nego što sc pokazala Vlada BiH. Prema MacKenzieju, ideja o predaji zračne luke potekla je od samoga Karadžića. “Čuo sam da je doktor Karadžić u New Yorku predložio da Srbi otvore zračnu luku, a UN da preuzme cijeli grad s jednom ’zelenom crtom’ koja prolazi sredinom.”9 No Karadžić je i te kako htio spriječiti da Sarajevo umire od gladi; inače bi se samo pojačali pozivi uglednih oporbenih čelnika, među njima i Margaret Thatcher i Boba Dolea, za vojnu intervenciju. Hoće li svijet doista prekriženih ruku gledati kako jedna europska prijestolnica umire od gladi? Karadžić je sa zadovoljstvom planirao povlačenje iz zračne luke, s tim da to prikaže kao važan ustupak, a teret “odgovornog ponašanja” prebaci na Vladu BiH. MacKenzie je predvečer 27. lipnja, kad su njegovi pokušaji za otvaranjem zračne luke zapeli zato što se uzastopni sporazumi o prekidu vatre nisu mogli održati dulje od nekoliko sati, primio neobičan tele­ fonski poziv. U Sarajevo putuje francuski predsjednik Mitterand, ve­ čeras će sletjeti i traži pratnju UN-a u grad.

251

Bila je to ludost. Sletna je staza po svojoj prirodi nadasve izložena. Tjednima već nije bilo nikakvih slijetanja. Nema svjetla na stazi, kon­ trolni toranj ne radi. Staza je prekrivena krhotinama šrapnela, pa će gume prsnuti prilikom slijetanja ako zrakoplov još prije ne sruši jedna ili druga strana, uvjerena da je to opskrba neprijatelju. Aerodromska je cesta bila najopasnija na svijetu, zvali su je Alejom snajpera. Smrtno je opasno voziti se njome u po bijela dana, a samoubojito po mraku. MacKenzie je preporučio da Mitterandov zrakoplov sleti nekamo dru­ gamo, ljudi ondje prenoće i sutradan dođu. Tako je i bilo. Dvadeset osmi lipnja je Vidovdan, obljetnica Kosovske bitke 1389. Nadvojvoda Franjo Ferdinand na taj je dan 1914. došao u Sarajevo kako bi prkosio bosanskim Srbima koji su htjeli odvući Bosnu iz Habsburške Monarhije i ujediniti je sa Srbijom. Snažne su bile povijesne rezonancije. Mitterand je kanio posjetiti samo šefa države. MacKenzie je ostao bez riječi. “Nije mi uopće palo na um da bi predsjednik Francuske posjetio Sarajevo i razgovarao samo s jednom stranom u sukobu.” MacKenzie je nagovarao Mitteranda da se svakako nađe i sa srpskim čelnicima. “Mogao sam zamisliti srpsku reakciju ako bi Mitterand pos­ jetio samo Izetbegovića”, zapisao je u svoj dnevnik. “Iskalili bi bijes na jedinom stalnom međunarodnom posredniku u Sarajevu, na meni.” Mitterand je pristao da se uoči odlaska rukuje s Karadžićem u zračnoj luci. MacKenzie je javio Palama. U utanačeno su vrijeme došli Karadžić i Koljević i praktički prišli francuskom predsjedniku na aerodromskoj stajnici. Rukovali su se i izmijenili nekoliko riječi. Mitterandovo je lice, kao i uvijek, bilo bezizražajno. Oči mu nisu ni trepnule u znak prepoznavanja ili zanimanja. Davao je dojam da i ne zna tko su oni. Uto je zapucalo, kao što je MacKenzie predviđao. S istočnog ruba staze tenk je zapucao u ionako već porušenu Dobrinju koja je bila u rukama Vlade BiH. Odjednom su se pojavila tri srpska vojnika, s lakom ranom na nozi. Ogorčeni je MacKenzie sve to opisao kao običnu predstavu. Netko je donio preveliku pancirku i nabacio je na krhkog Mitteranda. Ovaj nije ni trepnuo, ali je, prvi put tog dana, pokazao svoje godine. Jedva je čekao da ode. Žurni susret s Karadžićem nije na njega ostavio dojam, a dok je trajala topnička bitka, stoički je čekao u zaklonu iza zgrade. Nakon nekoliko minuta pucnjava je prestala. Mitterand se ukrcao u zrakoplov i odletio. Njegova je misija uspjela utoliko što je svijetu pokazao da nije nužna vojna intervencija kako bi se u bosanski kaos unio razum i napredak. Činilo se da je dovoljan smion i junački potez kakav je Mitterand samoreklamerski napravio.

252

Tim potezom stvorio se zamah koji je MacKenzie priželjkivao. Su­ tradan su Srbi, prema obećanju, svrstali svoje tenkove i oklopne transportere na stazi i napustili zračnu luku. MacKenzie je digao stijeg UN. U roku od nekoliko dana je iz Hrvatske, s misije održavanja mira, upućen kanadski bataljun koji je došao da osigura aerodrom. Pokrenut je zračni most i uskoro je svakog dana stizalo po sto pedeset tona hrane i lijekova. Međunarodna je zajednica s olakšanjem odahnula. Javno je mišljenje smatralo da je prošla sarajevska kriza. Otvaranje sarajevske zračne luke predstavlja još jednu značajku reakcije Zapada na bosanski rat. Rat je gotovo od početka tretiran kao humanitarna kriza. Zapadne su vlade postupale kao da je taj rat poplava ili potres, oduševljeno su se bacale na simptome sukoba, bez ikakvih pravih napora da se suoče s uzrocima. Simptomatičan je za to Mitterandov dolazak i njegov komičan susret sa zahvalnim i udvor­ nim Radovanom Karadžićem. Te je noći, 28. lipnja, više od dvije stotine Muslimana utrpano u sobicu u logoru Keraterm kod Prijedora, sjeverozapadno od Sarajeva. Satima su ih tukli. Ostali su logoraši do kasne noći slušali njihovu vrisku. Onda su po njima osuli vatrom iz strojnica. Sutradan ujutro među mrtvima bilo je i ranjenika. Ostali su logoraši morali odnijeti tijela. Procijenili su da ih je pobijeno najmanje sto pedeset. Mjeseci su prošli dok je svijet za to doznao, a dotle je već bilo kasno.

Potkraj tog kobnog ljeta dvije trećine teritorija BiH bilo je u rukama srpskih snaga, većina onoga što su htjeli. Najteže su se bitke vodile na sjeveru, za vitalni koridor koji spaja Banja Luku (a prema tome i područja Bosne i Hrvatske u srpskim rukama) sa samom Srbijom. Koridor je prolazio kroz područje Posavine koje je bilo pretežno hrvat­ sko. Hivatske su snage dvaput prodrle na jug, duboko u teritorij koji je Srbima bio nuždan. No koridor je bio strategijska nužnost jer bez njega ne bi bilo neprekinutog srpskog područja. “Koridor je sam zrak koji dišemo, on je život nas kao naroda”, govorili su banjalučki Srbi. Onamo su poslali svoje najbolje postrojbe. Zapravo su se Srbi učvrstili u koridoru tek nakon tajnih razgovora s Hrvatima, ali je i dalje bio ranjiv. Kod Brčkog je bio širok samo pet kilometara. Postao je Ahilova peta srpske države. Drugo je glavno područje sukoba bilo na jugozapadu, u Mostaru. Karadžić je isprva težio da granicu svoje države povuče dolinom Neretve do mora. Najžešći su velikosrpski nacionalisti tvrdili da bi prema tom planu i Dubrovnik ušao u buduću srpsku državu. Tim planom bi se Mostar podijelio tokom rijeke, pa bi istočni dio pripao

253

Republici Srpskoj. No, u svibnju se JNA povukla iz Mostara, a 17. su lipnja hrvatske snage istjerale Srbe s istočne obale i iz Mostara. Ostala su, međutim, još četiri važna područja na kojima srpski prvi nalet nije uspio zbog neočekivano uspješnog otpora mjesnih bosanskih branitelja u prvim danima borbe. Većinsko je muslimansko pučanstvo sačuvalo Srebrenicu, Žepu i Goražde u istočnoj Bosni. Postale su to neprijateljske enklave u teritoriju koji su Srbi smatrali svojom zemljom. Bližila se zima, koja će zamrznuti crte bojišnice, i bilo je jasno da će te tri enklave biti srpski vojni prioritet u proljetnoj ofenzivi. Trebalo ih je neutralizirati kao vojnu prijetnju i konačno ih očistiti kao neželjene etničke mrlje na inače čistom srpskom području. Četvrta je točka bio nedovršen posao u samom Sarajevu. Karadžić je ostao pri odluci o podjeli grada, po mogućnosti pregovorima, a po potrebi silom. Ali to je moglo pričekati do kraja. Izetbegović se našao u užasnoj nedoumici. Jedini spas od poraza od Srba bilo je “oslobođenje” od strane Hrvata. Nije vjerovao za­ grebačkom “savezniku” - i to iz zdrava razloga.

1) Zabrana zbora i dogovora posljednji je put nametnuta Albancima na Kosovu 1989. 2) O užasima i očaju tijekom dugih marševa u izbjeglištvo, v. Ed Vulliamy, Season s in H ell, Simon & Schuster, London, 1994. 3) Gutman, Roy, Witness to G enocide, Shaftesbury, Element Books Ltd, 1993. 4) Borba za osvajanje koridora izazvala je neke od najžešćih bitaka, od­ nijela je tisuće života, a često je dominirala u raspravama prigodom ženevskih mirovnih pregovora. 5) N ew sday, 2. kolovoza 1992. 6) Vulliamy, Seasons in Hell, London 1994. 7) Izvor podataka, UNHCR, Ženeva. 8) V. MacKenziejeve memoare Peacekeeper, Douglas McIntyre, Vancou­ ver, 1993, o njegovu sve većem razočaranju u Vladu BiH i napose o njegovim trzavicama s Ejupom Ganićem. 9) P eacekeeper, str. 211.

254

19 .

MI SMO POBJEDNICI” Londonska konferencija Svibanj - prosinac 1992.

Londonska je konferencija, pod okriljem britanske vlade i UN-a, bila najambiciozniji međunarodni sastanak na vrhu o Bosni. Više od trideset zemalja i organizacija združilo se u pozivu na poništenje etničkog čišćenja i povrat silom oduzetih teritorija. Nakon otkrića o bosanskim logorima, govornici su redom osuđivali srpsku agresiju. Sudionici su mogli moralizirati, u zabludi da će međunarodna zajednica prijeći u akciju kako bi spasila Bosnu. Zapad je konferenciju pozdravio kao uspjeh. Utvrđeni su okviri postupanja u jugoslavenskoj krizi. Skre­ nuta je ratna plima, vratilo se pouzdanje u sposobnost Zapada da bude predvodnik. Unatoč toj novoj demonstraciji međunarodne odlučnosti, i srpski su čelnici smatrali da su u Londonu pobijedili. Beogradski je režim unaprijed računao s oštrim kritikama. Predsjed­ niku nove Jugoslavije, Dobrici Ćosiću, književniku i nacionalistu koji je prije četiri mjeseca bio preuzeo dužnost, neki je britanski ministar rekao da će Milošević biti pozvan na odgovornost. Ali je Milošević bio veseo prigodom leta u London. Upitao je svog ministra informiranja: “Znaš li zašto putujemo u London? Zato što smo mi pobjednici.” Ministar se zbunio. “Ali imamo sankcije, racioniran je benzin, gospodarstvo je u rasulu.” “Zaboravi redove, mi smo pob­ jednici”, rekao je Milošević i okrenuo se pa nastavio razgovor s crnogorskim predsjednikom Momirom Bulatovićem.

255

U Londonu je Miloševića više od same konferencije kanda zanimalo izravnanje političkih računa s novoimenovanim jugoslavenskim premi­ jerom Milanom Panićem. Svađali su se javno i iza kulisa, a Milošević je čak Paniću prijetio da će ga udariti. Inače je Milošević bio osobno izabrao kako Panića, rođenog Beograđanina i kalifornijskog milijunaša, tako i Ćosića u kojemu su Srbi gledali svog duhovnog oca. Milošević je kanio pustiti taj nevjerojatni dvojac neka plovi, a on će čekati da oluja prođe. Početkom te godine bio je pristupio Ćosiću, koji je iza kulisa imao velik utjecaj, i pozvao ga da stane na čelo nepriznate ju­ goslavenske države koja je obuhvaćala Srbiju i Crnu Goru, a službeno je (i na brzinu) bila uspostavljena 27. travnja 1992. “Skupa možemo spasiti naciju”, rekao je Milošević. To je bila ponuda kojoj Ćosić nije mogao odoljeti. U lipnju se pisac u trošnom taksiju dovezao na svoje predsjedničko ustoličenje. Želeći ukloniti podjele među Srbima i osigu­ rati sebi mjesto u srpskoj povijesti, vremešni se Ćosić htio predstaviti kao čovjek iznad političkih borba. Nije se usuđivao izravno prkositi Miloševiću. Srbija i Crna Gora izvrgavale su se sve većoj izolaciji. Vijeće sigurnosti je 30. svibnja, ogorčeno srpskim okrutnostima u Bosni, nametnulo drakonske gospodarske i političke sankcije. Nakon uvođenja sankcija sve su više jačali pritisci na Miloševića da se povuče s vlasti. Po prvi put su se institucije u Srbiji - Pravoslavna crkva, sveučilišta pa i tvornice - okrenule protiv njega. Milan Panić izabran je kao čovjek koji ostatke Jugoslavije može spasiti iz balkanske pustoši. Svojim vezama s političkim vrhom u Washingtonu pomoći će da se prekine jugoslavenska karantena. No, ako je Milošević mislio da će politički novak samo slušati zapovijedi, onda se prevario. Okružen ekipom svojih američkih savjetnika, Panić je pokušao voditi Jugoslaviju kao što je vodio svoju kalifornijsku far­ maceutsku kompaniju. U jednom trenutku Milošević je čak pristao da razmotri Panićev bizarni prijedlog da se on (Milošević) zaposli u Sje­ dinjenim Državama i posve povuče iz politike. Zanimljivo je da je Milošević čak bio u iskušenju da u SAD-u počne nov život. No, ubrzo se predomislio, a zapretena svađa između gorljivog milijunaša i aro­ gantnog političara na posljetku je javno izbila na Londonskoj konferenciji. Panić je bio dašak svježeg vjetra, izrazita suprotnost srpskim mrkim političarima čvrstorukašima. Njegov je kabinet bio neka čudna mješa­ vina. Pod pritiskom je Panić uzeo neke Miloševićeve ljude, ali nedovoljno, prema mišljenju predsjednika Srbije. Uzeo je i neke Ćosićeve ljude, kao i dva neovisna i sposobna ministra za osjetljive resore kao što su sudstvo i manjinska prava.

256

Panic se prihvatio premijerskog položaja čvrsto uvjeren da će obaviti golemu zadaću završetka rata. Strane je dužnosnike impresionirao propovijedajući suživot balkanskih zajednica, ali je zapravo pokazao kako ima tek najbljeđu predodžbu o onome što se događa u Bosni. U njegovu stanu u Beogradu su mu 13. srpnja rekli da Srbi i dalje napadaju Goražde iako se on obvezao na suprotno. Na to je svojim suradnicima naredio neka nazovu grad, pojma nemajući da je grad pod srpskom opsadom već tri mjeseca i da je odsječen od vanjskog svijeta. Panić se vojnim walkie-talkiejom povezao s Goraždem i pred­ stavio se. Srpskog je zapovjednika upitao treba li mu pomoć. “Samo ljudstvo”, odgovoreno mu je. Panić kanda nije shvaćao da Jugoslavija i dalje pomaže bosanskim Srbima ljudstvom i materijalom.

Otvarajući konferenciju, britanski je premijer John Major ocrtao turobnu sliku sudbine Srbije koja je već pod sankcijama UN-a. Ne zaustave li Srbi zalet, osudit će sebe na potpunu izolaciju. Ne bude li suradnje, pritisak će neumoljivo jačati. Osuda, izolacija. Strane koje se usprotive sporazumu mogu očekivati još jače sankcije, još stroži nadzor. Nikakvu trgovinu, nikakvu pomoć. Nikakvo me­ đunarodno priznanje ili ulogu. Gospodarsku, kulturnu, političku i diplomatsku izolaciju. Na konferenciji je Panić ostavio snažan dojam - čudak i lakrdijaš, ali odlučan da prekine rat. U jednom trenutku, Milošević je zatražio riječ. Panić je nešto načrčkao na komadić papira i stavio ga pred predsjednika Srbije. Pisalo je na engleskome Shut up (Zaveži). Zatim je Panić pokazao papirić vršitelju dužnosti američkog ministra vanjskih poslova, Lawrenceu Eagleburgeru, bivšem veleposlaniku u Jugoslaviji i nekadašnjem prijatelju Slobodana Miloševića. Panić je otišao i korak dalje: na svom engleskom s teškim stranim naglaskom (ni srpski nije znao bolje) rekao je konferenciji da Milošević nije ovlašten da govori. Drugog je dana Europska zajednica, na poticaj Nizozemaca, predložila nacrt rezolucije kojom se udara po Srbima. Srbi su vidjeli nacrt i zaprijetili da će napustiti konferenciju. Britanci su se pak zabrinuli da će se Bosanci i Nizozemci povući ako se dokument ne predloži. A ako se predloži, otići će Srbi. Ruski ministar vanjskih pos­ lova Andrej Kozirjev i njegov zamjenik Vitalij Čurkin koji je bio miljenik medija zato što je izvrsno govorio engleski, a i zbog opuštenog držanja, pokušali su umiriti Srbe i zadržati ih na konferenciji. Srbi su se povukli u svoje prostorije u Centru Kraljice Elizabete Druge.

257

Nastala je strašna svađa. Milosevic je navaljivao da odu, Panic je htio da ostanu. Na posljetku je Milosevic pristao da se ostane, ali samo ako Panić obeća da će šutjeti. Panić mu je pokušao parirati: “Najbolje bi bilo da se neki od nas vrate na konferenciju, a neki ne”, rekao je. U žaru prepirke nitko nije opazio Kozirjeva koji im je ušao u sobu da bi im predložio kompromis: Major će glasno pročitati dokument, ali konferencija će završiti bez rasprave o njemu. Srbi su preko volje pristali. Major je konferenciju nazvao uspjehom zato što je prvi put od početka sukoba dala sveobuhvatni okvir. “Sad znamo što se mora uči­ niti”, rekao je, “kako se mora učiniti i tko to mora učiniti.” Sudionici su se složili da će pooštriti sankcije Beogradu i postaviti promatrače duž srpske međunarodne granice, uključujući Dunav, ali ne i na srpsku granicu s Bosnom koja je na objema stranama bila pod nadzorom Srba. Lawrence Eagleburger objavio je da je osiguran pristanak vođe bosanskih Srba, Radovana Karadžića, da će u roku od tjedan dana omogućiti UN-u nadzor nad teškim naoružanjem oko Sarajeva, Bihaća, Goražda i Jajca. Bosanski su Srbi pristali i da se povuku sa “znatnog” - ali još neodređenog - dijela teritorija koji drže. Glavni tajnik UN-a, Boutros Boutros Ghali objavio je planove o razmještaju novih tisuća vojnika mirovnih snaga koji će štititi humani­ tarne konvoje za civile u BiH. Bližila se prva ratna zima i očekivalo se da će više od 1.3 milijuna ljudi ovisiti o vanjskoj opskrbi hranom, odjećom i skloništem. Čelnici su se složili da bi Vijeće sigurnosti UN moglo stvoriti snage za održanje mira koje bi osigurale prekid vatre i nadzirale vojne pokrete. Rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 776 od 14. rujna odlučeno je slanje mirovnih snaga u Bosnu. Francuska je, kao zemlja koja šalje najviše vojnika, preuzela zapovjedništvo nad UNPROFOR-om II, kako je to nazvano, a Britanija je kao druga dobila položaj šefa stožera. Sudionici su se također obvezali da porade na zabrani vojnih letova. U listopadu su UN proglasile bosanski zračni prostor “zonom zabrane leta”. Zaraćene su se strane složile da sporazum mora uključiti priznanje BiH od strane svih republika bivše Jugoslavije i poštovanje sadašnjih granica osim ako se ne promijene uzajamnim sporazumom. Deklaracija je također pozivala strane da: - zatvore “odvratne” logore, a međunarodnoj zajednici odmah dopuste pristup; . . ... , - odbace kao nečovječno i nezakonito tjeranje civila iz njihovih do­ mova u cilju mijenjanja etničkog sastava bilo kojeg područja. Kompenzacija i pravo na povratak;

258

- utvrde okvir za mirovne pregovore u Ženevi, uključujući stvaranje radnih skupina (o takvim pitanjima kao što je sukcesija bivše Ju­ goslavije) i razmotre prijedlog o sudu za ratne zločine; - poštuju sve međunarodne sporazume; - uspostave trgovinske i druge veze sa susjednim zemljama; - pošalju promatrače za ljudska prava na Kosovo, srpsku južnu provinciju s golemom albanskom većinom; u Vojvodinu, sjevernu provinciju s etničkim šarenilom koje uključuje 346.000 Mađara; i na Sandžak, područje koje pripada Srbiji i Crnoj Gori, a pučanstvo mu je većinsko muslimansko. Milošević je uporno odbijao da međunarodni posrednici pregovaraju o budućem statusu Albanaca na Kosovu, tvrdeći da bi to bilo upletanje u unutarnje stvari Srbije. Panić je podupro dolazak na Kosovo pro­ matrača Europske konferencije za sigurnost i suradnju. Godinu dana kasnije, Milošević će ih otjerati. U svojoj završnoj deklaraciji sudionice konferencije su pozvale zaraćene strane da odlože oružje, inače se izlažu trajnoj izolaciji. Ako... Srbija i Crna Gora zbilja kane ispuniti te obveze i djelima i riječima, zauzet će časno mjesto u međunarodnoj zajednici. Ako ne poslušaju, Vijeće sigurnosti bit će pozvano da primijeni stroge sankcije koje vode njihovoj potpunoj međunarodnoj izolaciji. Tekst je bio oštar. Velesile su prijetile da će potpuno osamiti Srbiju od vanjskog svijeta. Međutim, srpskom je predsjedniku ishod bio bolji nego što je očekivao. U deklaraciji se nije spominjala uporaba sile radi kažnjavanja zaraćenih strana. Bio je to težak propust, a Srbiji po­ bjeda. Srbima neće štetiti obične oštre riječi. Na Londonskoj konferenciji su se bosanski Srbi - a pogotovo njihov vođa Karadžić - pojavili ispod skuta svog beogradskog pokrovitelja. 0čito je to bilo Miloševiću u prilog. Dotad je samo on morao podnositi bijes međunarodne zajednice. Dok je Karadžić spremno uživao u sre­ dištu medijske pozornosti, breme odgovornosti gotovo je neprimjetno prešlo na njegova široka pleća. Miloševićev bliski suradnik Dušan Mitević prisjeća se: Gleda li se na to cinično, Londonska je konferencija praktički potvrdila sve učinke rata... Do tada su Srbija i Jugoslavija bile izbri­ sane sa svih programa... A sad odjednom se Ćosić našao za pre­ govaračkim stolom kao predsjednik Jugoslavije... a Panić kao premijer. Ne smijete zaboraviti da je konferencija završila riječima Johna Ma­ jora: “Bog pomogao nama i gospodinu Paniću za mimo rješenje problema..." Ondje je bio i Milošević, u džepu je držao sve karte. I

259

tu su se prvi put pojavili bosanski Srbi s Karadžićem, doduše, ne kao službeni sudionici konferencije, ali ipak su bili ondje. Na samom kraju konferencije je na mjesto lorda Carringtona imeno­ van lord Owen, bivši laburistički ministar vanjskih poslova i čelnik SDP. Srbi su se isprva teško uzrujali jer je još ranije Owen pozivao na zau­ stavljanje srpskih napada s pomoću zračnih udara. No kasnije će se izuzetno toplo sprijateljiti s Miloševićem i steći njegovo potpuno povje­ renje. No, dok se konferencija bližila kraju, Miloševića je svojim ludim ispadima razbjesnio Panić koji se odvažio da zatraži neka se pošalju promatrači na granicu između Srbije i Bosne. Dvije godine poslije, kad se konačno umorio od Karadžića, Milošević će prihvatiti razvodnjenu verziju iste stvari, a za nagradu će mu se djelomično ukinuti sankcije. Nitko od miloševićevaca nije vjerovao svojim ušima kad se Panić drznuo predložiti uzajamno priznanje Hrvatske i Jugoslavije u svom mirovnom planu od dvanaest točaka koji je predočio konferenciji. (U planu je bilo predviđeno i priznanje svih republika bivše Jugoslavije u prvotnim granicama, kao i početak razgovora s čelnicima etničkih Albanaca.) Milošević je odjurio u zračnu luku i Karadžićevim zrakoplovom odletio u Beograd. Sutradan je delegacija bosanskih Srba morala s Panićem otputovati u Srbiju. Samo su se tako mogli vratiti kući. Na pitanje prima li u zrakoplov Karadžića i njegove kolege, Panić je upitao svog pomoćnika: “Tko su oni?” Na kraju je pristao, ali je delegaciju prisilio da sjedi u stražnjem dijelu zrakoplova, dok je on sa svojom ekipom putovao u prvom razredu. Poslije Londonske konferencije Miloševićevi su pomagači poduzeli korake da se otarase Panića, ogorčeni njegovom sklonošću da kaže što god mu padne na um. Tri dana po povratku iz Londona pristupilo se glasovanju o nepovjerenju. Zastupnik Brana Crnčević, jedan od va­ trenih miloševićevaca, obratio se saveznom parlamentu: Upustili smo se u ludost s neuračunljivim čovjekom. Poklonimo li mu povjerenje, upustit ćemo se u još veću ludost.” Panić se održao na položaju zahvaljujući potpori crnogorskih zas­ tupnika u saveznom parlamentu. Panić je u Beograd bio došao kao Miloševiću poćudan čovjek, a poslije pola godine postao je čelnik srpske oporbe. Čak je i Zapad s oprezom polagao nade u ekscentričnog mag­ nata farmaceutske industrije. Ćosić, koji se također bio sukobio s Miloševićem, pozvao je srpskog predsjednika neka ne ide na reizbor. Milošević mu je uzvratio milo

260

za drago. Prva je politička žrtva bio Panic, a nekoliko mjeseci poslije smijenjen je i Cosić. Uoči izbora 20. prosinca, najvažnije je Miloševićevo oružje, beo­ gradska televizija, pokrenulo promidžbeni rat protiv Panića i oporbe općenito. Hvalospjevi srpskom predsjedniku i podli napadi na Panića učvrstili su Miloševića i stvorili uvjerenje da je njegov protivnik agent CIA-e koji rovari da bi se Srbiji pojačale sankcije i otelo joj se Kosovo. U jednom od svojih rijetkih televizijskih intervjua, Milošević je rekao da je Panićev “kormilar” u Washingtonu. Sa znatnom manipulacijom biračkog tijela i grubom zlouporabom medija, predsjednik Srbije osvojio je pedeset šest posto glasova. Panic je, uz izbornu krilaticu “Sad ili nikad” dobio trideset četiri posto.1 Izobličeni i izolirani politički krajolik Srbije postao je plodno tlo za kampanju blaćenja, ne samo Panića, nego i Zapada. U prosincu u Srbiji gotovo nije bilo čovjeka koji se nije ljutio što im je Zapad nametnuo sankcije, i koji se ne bi bojao sljedećeg poteza. Srbi su povjerovali RTB da se njihovi bosanski sunarodnjaci bore za opstanak nacije, da to nije grabež teritorija. Nasuprot tome, “muslimanski su fundamentalisti i hrvatski fašisti” agresori. Nikad nisu prikazivani kako Muslimane tjeraju iz njihovih domova. Bilo je lako uzdati se u kolek­ tivno pamćenje srpskih stradanja od ustaša u Drugom svjetskom ratuPoslije, kad se zbog krvoprolića i razaranja još više udaljila mogućnost višenacionalne Bosne, ispunilo se drugo mračno proročan­ stvo Beograda. , K o -o

.

q c

-

'

.

i c.

'- /u i i

^

-

1) Miloševićevi su socijalisti dobili 101 od 250 mjesta u parlamentu pa su, skupa sa svojim ultranacionalnim satelitom, srpskim radikalima koji su do­ bili 73 mjesta, imali uvjerljivu većinu. Glavna je oporbena koalicja DEPOS, na čelu s Vukom Draškovićem, dobila 49 mjesta, a centristička Demokratska stranka sedam, dok su najveći dio preostalih mjesta dobile slabije stranke, Mađari i Muslimani.

261

20 .

NAJUŽARENIJI KUT Pad Srebrenice i sigurna područja UN Travanj 1993.

Penje se Murat Efendić uza tri stubišta u dalekom krilu Pred­ sjedništva BiH u srcu Sarajeva i ulazi u skučenu tavansku sobicu. Uključuje jedva čujni kratkovalni radio i, prelazeći s jedne na drugu valnu dužinu, upućuje svoj pozivni znak “Sara jedan, Sara jedan”. Od­ jednom mu odgovara poznati glas Ibrahima Bećirevića, radioamatera iz Srebrenice. Tako su već više od pola godine razgovarali dvaput na dan, u devet ujutro i u tri popodne. Ibrahim mu je iz srebreničkog bunkera slao šifrirane poruke o teškom položaju gradske obrane. Srbi su ih opkolili prije gotovo godinu dana. Muslimanski su se branitelji mjesecima povlačili pred bosanskosrpskom vojskom koja je prilazila i sve jače stezala obruč oko grada. Sredina je ožujka, a srebrenički vojni zapovjednici ovom slabom radijskom vezom šifriranim porukama javljaju Sarajevu da im je nestalo streljiva. Neće se više dugo održati. Počinje pogubni slijed događaja koji će poniziti UNPROFOR, razoriti Vanceov i Owenov plan, kobno potkopati vjerodostojnost Vijeća sigur­ nosti UN i zaprijetiti raskolom Sjevernoatlantskog pakta.

Srebrenica,1 u bolja vremena svega dva sata vožnje od Sarajeva, nalazi se u Podrinju, a poput tolikih bosanskih gradova, okružuju je brda. Nastala je oko rudnika srebra. Rimljani su je zvali Argentium. Kad je u travnju 1992. počeo rat, mjesni su se muslimanski čelnici

262

pokušali sporazumjeti s mjesnim Srbima. U početku su uspjeli, ali je pregovore prekinuo dolazak srpskih paravojnika iz same Srbije, onih istih koji su već bili “očistili” Bijeljinu i Zvornik. Sad su samo nastavili put uz rijeku. Mladi policajac Naser Orić, bivši osobni čuvar Slobodana Miloševića, okupio je ljude i potkraj travnja digao bunu istjeravši srpsku paravojsku iz Srebrenice nakon trotjedne okupacije. To je bilo jedno od rijetkih mjesta u kojima su Srbi za prvih tjedana rata doživjeli poraz. Bilo je na stotine mrtvih, a bosanska je TO stekla nadzor nad djelićem teritorija u srcu “Republike Srpske”. Srebrenica i još dvije enklave bile su Srbima vojna i sigurnosna opsesija. Orićeve su snage 7. siječnja, na pravoslavni Božić, iznenada napale srpske položaje na sjeveru, ubijajući srpske civile i paleći im sela. Srbi su se okomili na Srebrenicu i u veljači pregazili susjedna joj musli­ manska sela Cersku i Konjević Polje, a u ožujku su stegnuli obruč oko grada. Tisuće je muslimanskih seljana, od kojih su mnogi već bili izbjeglice, pobjeglo iz zaleđa kad su njihova sela pala u napadu. Nagrnuli su u Srebrenicu koja je bila toliko pretrpana da su došljaci morali spavati pod vedrim nebom. Srbi su istodobno zabranili dolazak inače već neredovitih humani­ tarnih konvoja u enklavu.2U ožujku su na crti bojišnice otvarali prolaze kroz koje su Muslimani bježali u Tuzlu koja je bila u rukama Vlade BiH. Izbjeglice su pripovijedale o teškim patnjama i gladovanju. UNHCR je to nazvao “etničkim čišćenjem glađu”. U veljači je u Sarajevo došla skupina Srebreničana. Pod okriljem noći provukli su se kroz srpske crte, odvažili se na opasan planinski put i pješke stigli u Sarajevo. Zatražili su sastanak s Vladom. Njihova je ogorčenost zapanjila Zlatka Lagumdžiju, zamjenika premijera. Po­ tužili su mu se što je svjetska pozornost usmjerena na Sarajevo, dok se nitko ne osvrće na teško stanje u istočnim enklavama gdje je situacija mnogo gora. Zahtijevali su da, za svakog Muslimana koji umre u istočnoj Bosni, uhite i smaknu jednog sarajevskog Srbina. Lagumdžija nije bio nacionalist, bio je vjeran višenacionalnoj zajednici. Ukorio ih je zbog toga što traže da nedužni ljudi ispaštaju za tuđe zločine i obećao je odlučniju pomoć za dvije stotine tisuća Muslimana opsjednutih u tri istočne enklave. U pokušaju da sudbinu Sarajeva veže uz sudbinu enklava, La­ gumdžija je objavio da Sarajevo više neće primati zračnu pomoć sve dok istočne enklave ne dobiju bar jedan konvoj. Prekinut je zračni most, a cestovni su konvoji vraćeni. Zapravo je Lagumdžija nametnuo cijelom gradu štrajk glađu kako bi skrenuo pozornost na nesretnu istočnu Bosnu.

263

Kad je u ožujku čuo da su srebrenički branitelji ostali bez streljiva, zapovjednik vojske BiH, Sefer Halilović, upozorio je zapovjednika UNa, Phillippea Morillona, da se sprema srpska ofenziva, a srebrenički Muslimani ne mogu obraniti svoj teritorij. Istodobno je jedan britanski liječnik, uposlenik Svjetske zdravstvene organizacije, a koji je pješačeći preko planina bio obišao enklavu, obavijestio Morillona da ondje tisuće ljudi žive na ulici bez krova nad glavom, i da najslabiji već umiru od gladi. Morillon je sad otpočeo niz akcija koje su isprva zbunile, a onda razbjesnile njegove šefove u New Yorku: odlučio je osobno otići u Sre­ brenicu. I tako je Morillon 11. ožujka poveo konvoj od tri vozila šumovitim planinskim putem iza srpskih crta bojišnice kod Bratunca. Poslije će u svoja sjećanja o ratu zabilježiti: Vukli smo se kroza šumu, a nakon dva sata odlučio sam prijeći u oklopno vozilo sa zastavom UN po kojoj će Bošnjaci znati tko smo. Kad smo stigli na jedan brežuljak iznad doline, pojavila su se tri Bošnjaka zapanjeno gledajući nas ondje. “Kako ste se probili?” upitao je jedan. “Ja sam osobno postavio mine na put, očekivali smo vas iz drugog smjera.” U tom je trenutku snažna eksplozija označila da je kamion naišao na minu. Prevrnuo se u jarak. U gluho doba noći Morillonova se skupina uvukla u Srebrenicu. Zatekla je stotine ljudi koji su živjeli na ulici, a stizale su još desetine. Bilo je hladno, u gradu je ponestalo ogrjeva. Ljudi su palili plastične boce kako bi se malo ogrijali i smrad od njih lebdio je u hladnom noćnom zraku. Sutradan se Morillon našao s Orićem. Obećao mu je da će učiniti što može kako bi osigurao prekid vatre i prolaz humanitarne pomoći. Onda je ušao u svoje vozilo kako bi otišao iz grada. Ali mu je Orić bio namijenio nešto drugo. Efendić je iz Sarajeva bio poslao Oriću šifriranu poruku: “Ma što bilo, ne daj Morillonu da ode iz Srebrenice dok narodu tamo ne zajamči sigurnost. Učini to na civiliziran način. Iskoristi žene i djecu.” Tako je Morillon sad vidio da su mu put zakrčile stotine žena i djece što sjede nasred ceste. Bio je zatočen kao oni. Pokušao se pre­ govorima izvući, ali se Orić nije dao. Na posljetku je Morillon, u nastojanju da stekne povjerenje naroda, izašao na balkon i javno dao obećanje koje će ga tijekom sljedećih tjedana toliko progoniti: “Nikad vas neću napustiti.” Članica njegove skupine, Belgijanka Muriel Cor­ nells, tadašnja humanitarna suradnica organizacije Liječnici bez granica, prisjeća se:

264

Bili smo u bolnici i začuli pucketanje megafona. Prišli smo prozoru i čuli Morillona gdje govori: “Sad ste pod zaštitom UN-a. ” Prasnuli smo u smijeh, bio je tako apsurdan prizor - on ondje stoji, a svi ga gledaju. Prevoditelj Branko nije mogao sačuvati ozbiljno lice. Podiže se stijeg UN-a. A naš liječnik Eric reče: “Da, sad smo u velikom sranju. ” Željan da stvori dojam kako je ondje svojom voljom, a ne kao talac, Morillon se ponašao kao da se nije dogodilo ništa neobično. Otišao je na spavanje govoreći neka ga probude u dva po ponoći. Onda se pokušao iskrasti. Krenuo je pješice, neopažen, i na dogovorenom mjestu počekao svoja vozila. Ali su ga bili otkrili. Vozila nisu stigla. U četiri po ponoći pješice se vratio u grad i vidio gdje se gomila od više stotina izbjeglica skuplja u centru. Sve se pretvorilo u farsu. Konačno su mu 13. ožujka dopustili da otiđe, nakon što je obećao da će poći u Beograd i zatražiti da prestane napad na Srebrenicu. Morillon je uspio nagovoriti Srbe da propuste humanitarni konvoj, ali vođe konvoja nisu bili spremni za prijem koji ih je ondje čekao. Kad su iskrcali hranu i lijekove, nastao je urnebes kad su se stotine očajnih žena i djece bacile na kamione i natrpale jedni na druge samo da odu iz opsjednutoga grada. Na putu do Tuzle šest se osoba ugušilo. I opet se UN zatekoše da pomažu u etničkom čišćenju. A bombardi­ ranje grada nije prestalo. Početkom travnja Srbi su preko UNHCR-a uputili ultimatum za predaju. Bosanska je vojska dobila rok od četrdeset osam sati. Najviši dužnosnik UNHCR u bivšoj Jugoslaviji, Jose Maria Mendiluce, otišao je na razgovore u Bratunac odakle se zapovijedalo napadom na Sre­ brenicu. “Ili će se predati pa ćete sve Muslimane izvući iz Srebrenice”, rekao mu je srpski zapovjednik Ilić, “ili ćemo za dva dana osvojiti grad.” Mendiluce je počeo planirati evakuaciju oko 60.000 ljudi. Trebalo je to biti najveće pojedinačno etničko čišćenje od početka sukoba, a provest će ga UN. Mendiluce se nije trudio prikriti kako mu se moralno gadi pristupiti zadatku koji se od njega očekuje. “Osuđujemo etničko čišćenje širom svijeta”, rekao je. “Ali kad imate tisuće ugroženih žena i djece što očajnički žele biti evakuirano, onda sam im dužan pomoći, spasiti im živote. Tu ne mogu sad ulaziti u filozofske ili teorijske rasprave. Jednostavno moramo im spasiti život.” Mendiluce je planirao slati svakog dana po dvadeset kamiona, uglavnom praznih, kako bi svaki put evakuirao po 1000 do 1500 izbjeglica. Dva dana kasnije opet je krenuo Morillon koji je, prema mišljenju njegovih savjetnika, bio postao opasno opsjednut sudbinom Srebrenice i svojim obećanjem da je nikad neće ostaviti. Užasnula su ga izvješća

265

0 nastavku granatiranja. Objavio je da u Srebrenicu ide s konvojem od pet vozila, uz srpsko dopuštenje ili bez njega. Snage za održanje mira UN u načelu mogu djelovati samo uz pristanak svih strana u sukobu. Morillon ga je kršio. Ta gesta postat će dotle najvatreniji znak nemoći UN pred srpskom nepopustljivošću. Morillon je odmakao četrdesetak kilometara od svoje sarajevske baze kad su ga u Sokolcu mjesni zapovjednici zadržali sedam sati. Vra­ tili su njegova tri vozila. Morillon je proslijedio s dva vozila. Zadržali su ga opet u Zvorniku - ovaj put su mu se stotine žena i djece ispriječilo na putu. Popeše mu se na njegova dva bijela vozila, potrgaše mu antene 1 kanistre. Poprskaše mu ih šarenim bojama. Poniziše ga do kraja. U sumrak se vratio na muslimanski teritorij, u Tuzlu, kao Don Kihot u plavoj kacigi. Humanitarci koji su bili ondje kažu da je bio tužan. Kao mnogi od njih, bio je u Srebrenici, znao je u kakvim uvjetima ondje ljudi žive, i osjećao je silnu osobnu odgovornost. Njegovi najbliži suradnici počeli su strahovati za njegovo duševno zdravlje. Zabrinuli su se i dužnosnici UN-a u New Yorku i Beogradu. Moril­ lon ih je opteretio neželjenom odgovornošću, i nisu znali na to što učiniti. Bilo je očito da će Srebrenica pasti. UNPROFOR se Morillonovom dobronamjernom gestom pokazao kao papirnati tigar. UN se našao u otvorenu neslaganju, pa i sukobu, s važnim segmentima međunarodnog javnog mišljenja, a ponajviše s američkim Ministarstvom vanjskih poslova. UNPROFOR nije mogao zaustaviti srpski napad, pa su njegovi dužnosnici počeli promidžbenu kampanju kako bi ublažili međunarodni javni gnjev. Dok se nastavljala srpska ofenziva, general Mladić pozvan je u Beograd na “razgovore o prekidu vatre” s generalom Morillonom i najvišim civilnim dužnosnikom UNPROFOR-a Cedricom Thornberryjem, uglednim irskim odvjetnikom koji se šezdesetih i sedamdesetih proslavio u Belfastu kao borac za građanska prava. Vijeće sigurnosti je reagirajući na međunarodne gnjevne prosvjede zbog Srebrenice uputilo UNPROFOR neka u Srebrenicu pošalje kanad­ sku satniju, od oko 120 ljudi, koja će osigurati redovitu dostavu humanitarne pomoći. General Mladić ih nije htio propustiti. Na Thornberryjevu tešku nepriliku, Mladić, zapovjednik bosanskih Srba, nije nikad krio svoje nakane. Kanađane će pustiti u Srebrenicu tek kad njegova vojska obavi svoj zadatak. Opet je američko Ministarstvo vanj­ skih poslova navaljivalo da se ukine embargo na oružje. Thornberry je bio pod pritiskom da stvori kakve znakove “napretka’ . Njegov re­ ferent za odnose s javnosti, Shannon Boyd, rekla je novinarima u Beogradu kako je general Mladić izrazio “potporu i suradnju” nas­ tojanjima da se kanadska satnija prebaci u Srebrenicu. Koju minutu

266

poslije Mladić je razgovarao s istim reporterima. Kanađani, rekao im je, ući će u Srebrenicu “samo preko mene mrtva i cijele moje obitelji”. Onda je 12. travnja u Sarajevo stigla vijest o kratkom i snažnom topničkom napadu u kojem je za nepun sat poginulo pedeset šest osoba, među njima i neka školska djeca koja su se igrala na nogometnom terenu. Louis Gentile bio je jedini dužnosnik UNHCR u gradu. Tog je dana teleksom javio svom beogradskom uredu: Dvanaest je leševa pokupljeno u školskom dvorištu. Dijelovi tijela i ljudskog mesa visili su po ogradi škole. Tlo je bilo doslovno natopljeno krvlju. Jednom djetetu od svojih šest godina otkinuta je glava. Vidio sam dvoja volovska kola puna tijela. Nisam se radovao snu noću od straha da ću opet vidjeti te slike. Nikada neću moći opisati sav taj užas. U gradu je bilo šesnaest ljudi iz međunarodnih snaga koji su mjesec dana prije bili došli s Morillonom. Prema prvotnom planu, zbog naporna rada pod neprekidnim granatiranjem osoblje se moralo smje­ njivati svaka dva tjedna. No general Mladić je zabranio dolazak novih ljudi iz međunarodnih snaga. Oni koji su već bili ondje, dobrovoljno su odlučili ostati znajući da ih nitko neće zamijeniti ako odu. U četrdesetminutnoj vatrenoj oluji upotrijebili su svoja vozila kao kola hitne pomoći. Njihovo ponašanje u krajnjoj opasnosti Gentile je u svom teleksu opisao kao “nadahnjujuće”. Larry Hollingworth, britanski terenski dužnosnik UNHCR-a, koji se svojom dugom sijedom kosom i bujnom bradom u Bosni proslavio kao oduševljeni pionir najopasnijih i najtežih konvojskih putova, bio je također poznat po svojoj strpljivosti i neuništivoj dobroj volji pred neumoljivim zaprekama. I on je odustao od uobičajenog jezika simetrije i besprijekornosti, kojim su se inače služili dužnosnici UN-a, kojima je bila praksa da nikad ne okrive jednu stranu sve dok ne mognu podjednako okriviti sve strane. Brižljivo odmjerenim tonom, birao je riječi za koje je znao da će toga dana odjeknuti širom svijeta i koje će objaviti sve novine na naslovnicama: Najprije sam pomislio na zapovjednika koji je izdao zapovijed za na­ pad. Nadam se da će se pržiti u najužarenijem kutu pakla. Iduća mi je pomisao bila upućena vojnicima koji su punili i palili topove. Nadam se da će ih u snu vječito progoniti krikovi djece i plač njihovih majki. Zatim sam pomislio na doktora medicine Karadžića, na pro­ fesora književnosti Koljevića, na biologicu gospođu Plavšić i na geologa profesora Lukića. I pitam se, hoće li oni osuditi to zvjerstvo? Ili će izdati svoje obrazovanje i oprostiti ga? Pomislio sam i na tolike Srbe koje u ovoj zemlji poznajem i upitao se: žele li oni da u povijest

267

srpskog naroda uđe ovo poglavlje, poglavlje o tome kako je njihova vojska tjerala nedužne ljude od sela do sela sve dok ih konačno nije stjerala u Srebrenicu, u grad iz kojeg nema uzmaka, i gdje im je sud­ bina da ih odvezu kao stoku ili zakolju kao ovce? Bilo je to ono što je UNPROFOR najmanje želio čuti. To je tjeralo vodu na mlin onih u Clintonovoj administraciji koji su novog predsjed­ nika nagovarali na vojnu intervenciju u Bosni a kojoj se UNPROFOR nepomirljivo protivio. Srebreničke su mjesne vlasti 14. travnja pozvale Gentilea i zamolile ga da prokrijumčari poruku beogradskom stožeru UNOPROFOR-a. Zapovjednik mi je rekao da su se odlučili predati. Nije to, kaže, samo zbog granatiranja središta grada, nego zato što su popustile njihove crte obrane. Doimaju se očajni i dotučeni. Odluka o predaji bila je preosjetljiva da bi se prenijela radiom. Mogli bi je uhvatiti Srbi kojima bi to bilo zeleno svjetlo za završni, razorni napad. Gentile je poruku odnio u Beograd. Te noći Srbi su probili bosanske crte južno i istočno od grada i na juriš osvojili selo Zeleni Jadar na južnom rubu grada. Raspale su se bosanske crte obrane. Srpski se čelični obruč stegao oko sama ruba grada. S položaja na brdu Srbi su vidjeli gotovo svaku ulicu. Radiom je Ibrahim Bećirević - opet šifriranom porukom - javio Sarajevu da grad dijele od pada sati, a ne više dani. Odjednom je nastao tajac u radijskoj postaji u sarajevskom Predsjedništvu. Tridesetogodišnji je Bećirević bio otac dvoje male djece. Glas mu je bio kao u životinje u zamci koja čeka da joj priđe grabežljivac. “Što je sa onih šesnaest kanadskih vojnika?” Efendić je upitao Bećirevića. “Ne znam, svi smo u skloništima”, zapucketao je hrapavi, metalni glas. A onda, kao s kakve primisli, dodao je za kanadske vojnike: “Bez obzira što se ovdje do­ godilo, molim vas, pobrinite se da njima ništa ne bude.” Bio je to trenutak izuzetne netražene velikodušnosti čovjeka koji osjeća da mu se svakim satom smanjuju Izgledi da preživi. Unatoč svim potvrdama da general Mladić ne kani zaustaviti prodor sve dok Srebrenicu ne neutralizira kao vojnu prijetnju, UNPROFOR je danima pregovarao o eventualnom prekidu vatre. Ponuda predaje bila je grom iz vedra neba, s njom su se dužnosnici UNPROFOR-a i u Beogradu i u Sarajevu našli u procijepu. Nitko nije znao što učiniti. Bila je to bolna nedoumica. Političke implikacije predaje bile su velike iz dva razloga. Prvo, zbog vjerodostojnosti mirovnog procesa koji je UNPROFOR podupirao: Bošnjaci i Hrvati bili su prihvatili Vance-Owenov plan kao jedinu mogućnost, a Srbi su ga odbacili; a prema Vance-Owenovu planu Srebrenica i okolno područje pripali bi nekom

268

bošnjačkom odnosno muslimanskom kantonu. Kako je sad UN na te­ renu mogao opravdati zašto utanačuje predaju kojom se grad praktički daje Srbima iako su u njemu Muslimani? I drugo, kako može UN. PROFOR sada, kad Amerikanci forsiraju raspravu u Ujedinjenim i; narodima o embargu na oružje, a svijet razglaba bi li Bosance naoružao, I opravdati to što ih praktički na terenu razoružava? UNPROFOR se ' bojao da bi to neizbježno potaklo zahtjeve za oružanom intervencijom pa su njegovi dužnosnici odmah stali smišljati kako će se izvući iz škripca. Zasad su se u jednome složili, to jest da vijest ne smije stići do novinara. Jedan britanski humanitarac, koji je mjesec dana prije bio posjetio Srebrenicu i sad je bio smješten u sarajevskom stožeru UN-a, te večeri bio je na večeri s nekolicinom novinara. Telefonirao je svojoj bazi da ih obavijesti kako neće kršiti redarstveni sat nego će radije noćiti u “Holiday Innu”. Kad se vratio društvu za stolom, nehajno je rekao: “Tamo su svi u groznoj panici. Srebrenica se predala. Nitko ne zna što učiniti.” Nakon trenutka zaprepaštene šutnje, reporteri su se dočepali svojih satelitskih telefona. Vijest je procurila. Nastala je panika i u njujorškom stožeru UN-a. Mudraci UNPROFOR-a utrošili su cijeli dan da bi smislili formulu. Taj posljednji, nesretni razvoj događaja prikazat će svijetu ne kao predaju, nego kao “sporazum o razoružanju”. General Mladić, postigavši što je htio, konačno je 16. travnja pristao da kanadsku postrojbu propusti u Srebrenicu. Krenula je sutradan i na putu nije naišla na teškoće jer je zapravo išla učiniti ono što je Mladiću odgovaralo. Zadatak joj nije bio da osigura prolaz humani­ tarnim konvojima, nego da primi predaju bosanskog oružja i, da se poslužimo riječima glasnogovornika UNPROFOR-a u Sarajevu, Barryja Frewera, “pomogne u evakuaciji i osigura sletnu stazu kako bi mogla početi evakuacija bolnice.” Istog su dana Cedric Thornberry i general Morillon dogovorili razgovore u sarajevskoj zračnoj luci. Tu su' se licem u lice našli general Mladić i njegov bošnjački pandan Sefer Halilović. Obojica su o do­ gađaju otvoreno govorili kao o predaji, a tako su govorile i službene radiopostaje obiju strana. Samo je UN ustrajao u izmišljotini da ti razgovori predstavljaju neku vrstu “napretka” prema “razoružanju”. Mladić je zakasnio sat i pol. Kad je došao, rekao je Morillonu da nema o čemu raspravljati osim o uvjetima predaje bošnjačke vojske koje je sad spreman diktirati. Budući da je vojska bosanskih Srba vrlo humana, rekao je, svim će civilima - to jest ženama, djeci i starcima - biti dopušteno da napuste Srebrenicu i odu na “muslimanski teritorij”. Pristaje i da se helikopterima odveze petstotinjak ranjenih. S druge

269

strane, svi su muškarci vojni obveznici ili borci, pa će ih smatrati ratnim zarobljenicima. Oni će biti predmetom posebnih pregovora. To su nje­ govi uvjeti, rekao je, i o tome nema rasprave. Morillon je Haliloviću savjetovao neka prihvati Mladićeve uvjete, jer je stanje “beznadno” i hitno valja započeti evakuaciju. Međutim, prethodne noći Vijeće sigurnosti UN bilo je proglasilo Srebrenicu sigurnim područjem, pa iako u Sarajevu nitko nije znao što to znači, UNPROFOR zacijelo nije mogao posredovati u sporazumu koji bi značio isprazniti grad od njegova muslimanskog stanovništva. Sastanak je potrajao od podneva do dva sata po ponoći. Na posljetku je potpisan sporazum o “razoružanju” u deset točaka. S prvom je dogovoreno zamrzavanje trenutnih crta bojišnice: od srpskih snaga ne traži se da se povuku sa zauzetih položaja. Ugovoren je prekid vatre koji stupa na snagu istog dana u pet ujutro. Sporazumom su razoružane snage Vlade BiH i dogovoren dolazak 140 Kanađana koji će pokupiti oružje. To će obaviti u roku od 72 sata od njihova dolaska, a pod nadzorom bosanskosrpskih časnika za vezu. Srbi su pristali na helikoptersko iz­ vlačenje petstotinjak ranjenika, koje će izabrati UNPROFOR u nazočnosti dvojice liječnika od svake strane kako bi se spriječilo da oni koje je Mladić nazivao “ratnim zločincima” - drugim riječima, vojni obveznici - iskoriste evakuaciju ranjenika za bijeg. Svi helikopteri morat će se spustiti na pregled u Zvornik, koji je u rukama Srba, bez obzira na stanje evakuiranih ljudi. Thornberry i Morillon prigovorili su načinu na koji su prethodnog dana o događaju izvijestili predstavnici sedme sile u Sarajevu. Pogotovo im je smetalo isticanje termina “predaja”. Ukorili su časnika za vezu s novinstvom, inteligentnog i simpatičnog kanadskog mornaričkog kapetana Barryja Frewera, što nije nametnuo termin “razoružanje” i “prekid vatre”. Frewer je pak od svoje strane pokazao nesvojstvenu ljutnju što novinari tako uporno izvještavaju o predaji. Sad su se Thornberry i Morillon posvetili vještom sastavljanju vijesti vlastite izrade. Razgovori u zračnoj luci prekinuti su u dva po ponoći, to jest u osam ujutro po njujorškom vremenu. Novinari u Sarajevu - redar­ stvenim satom blokirani u hotelu - obaviješteni su o ishodu tek nakon pet sati ujutro, a to je bilo prekasno da “New York Times’ i ‘ Wash­ ington Post” uvrste vijest u svoje posljednje izdanje. S druge^ strane, novinari UN-a primali su podrobna izvješća tijekom cijele večeri, za­ jedno s izjavama generala Morillona koje je on radijski javljao iz svog oklopnog vozila u zračnoj luci sarajevskom stožeru UN-a, a odanle su ih slali Ujedinjenim narodima u New Yorku. Kad su sarajevski dopis­ nici nazvali svoja uredništva da ih izvijeste o sporazumu, njujorški su dopisnici već bili napisali izvješća o izuzetnom uspjehu koji je UN-

270

PROFOR postigao u Bosni. Uopće se nije isticala nesretna riječ “pre­ daja”, zapravo je nigdje nije bilo. No, unatoč svim naporima UNPROFOR-a, međunarodno se javno mnijenje uzburkalo, a bijes mu je jačao idućih dana dok se provodila evakuacija. Humanitarci su opisivali kako je očajna gomila skakala na helikoptere vičući da ih ukrcaju. Jedan dužnosnik UNHCR-a opisao je kako je dugačak zid amputiranih cupkao nizbrdo prema igralištu gdje su se spuštali helikopteri, i kako je on s druge strane smotka bodljikave žice morao birati tko ide, a tko ostaje. Jedan čovjek, rekao je, koji je bio izgubio jedno oko, nudio je da će sebi iskopati i drugo samo neka ga uzmu u helikopter. Ti prizori emitirali su se širom svijeta i dalje su bili u središtu međunarodne medijske pozornosti. Amerikanci su jačali pritisak. Onda se 16. travnja, dan nakon predaje Srebrenice, Vijeće sigurnosti sastalo u ozračju neopisive međunarodne ogorčenosti i donijelo Re­ zoluciju 819 kojom je Srebrenica proglašena “sigurnim područjem”. (Poslije, nakon propasti Vance-Owenova plana, taj status proširen je na još pet područja.) Ostalo je nejasno značenje tog izraza. U žurnom sastavljanju rezolucije pomno je izbjegnut izraz “zaštićena zona” jer je točno definiran u međunarodnom pravu i obuhvaća zaštitu od napada za sve one koji ondje potraže utočište. Dužnosnici UN-a odmah su uvidjeli da Rezolucija 819 krije opasnosti za organizaciju koja i dalje odlučno odbija da stane na nečiju stranu u ratu. Viši dužnosnik UN-a Shashi Tharoor je naglasio: Teškoća s poimanjem sigurnih područja u to doba u Bosni bila je u tome što se činilo kao da bi proglašenje sigurnih područja u biti koristilo samo jednoj strani u sukobu, a zahtijevalo bi sredstva - što je vrlo važno - koja mirovne snage nemaju. Zato je rezolucija o sigurnim područjima za nas sadržavala opasnost da bude neprovediva. Najprije je “sigurnom” proglašena Srebrenica, a zatim Sarajevo, Tuzla, Bihać, Žepa i Goražde. Ali nikad nije praktički bilo nakane da ih se učini sigurnima, jer bi to značilo da UN napuštaju svoj neu­ tralan položaj. Ubrzo je izraz “sigurno područje” (kao i “zaštitne snage”) postao okrutno pogrešan. Sigurna su područja spadala među najnesigurnija na svijetu. Stvaranje “sigurnih područja” predstavljalo je važno polazište u upletanju Ujedinjenih naroda koji su se dotad ograničavali samo na dostavu humanitarne pomoći i pružanje “dobrih usluga” za dogovoreno sporazumijevanje. Međunarodna se zajednica prvi put obvezala - bar moralno, ako ne u bilo kojem praktičnom smislu - da će štititi jednu stranu u ratu od druge. Deklaracijom o sigurnim područjima pomiješali

271

su se elementi održavanja mira i elementi nametanja mira, a rezultat je bio najgori moguć: nije pružila zaštitu koju je prividno nudila; is­ todobno se UN simbolično svrstala uz jednu stranu u sukobu. Također je to bio dotad najveći korak na putu za koji su se zapadni državnici u početku sukoba zarekli da neće krenuti, na putu koji će ih uvući u sukob s nizom neplaniranih, nepromišljenih, sve duljih koraka. U traženju kratkoročna “rješenja” dugoročne krize, UN je sebi na­ tovario odgovornost koju nije bio spreman poštovati. Boutros Boutros Ghali je zatražio razmještaj 34.000 dodatnih vojnika koji će nadzirati “sigurna područja”, ali su članice dale samo sedam tisuća. Noć nakon što je u sarajevskoj zračnoj luci bio potpisan sporazum o “razoružanju”, general Morillon i njegov časnik Lars-Eric Wahlgren imali su tiskovnu konferenciju u stožeru UN-a u Sarajevu. Na pitanje što sad stoji između Srebreničana i topova njihovih mučitelja, general Wahlgren je odgovorio da je Srebrenica sad “zaštićena plavim stijegom Ujedinjenih naroda”. General Morillon nadodao je da bi svaki daljnji napad Srba na Srebreničane značio “objavu rata cijelom svijetu”. ^ f J' Plan o “razoružanju” nikad nije bio potpuno primijenjen. Naser Orić ostao je na čelu organiziranih snaga obrane Srebrenice koje su se, iako naoružane samo lakim oružjem i bez ičega usporediva sa srpskim teškim naoružanjem, pokazale kao neprekidan trn u oku opsjedateljima. Srbi su u srpnju 1995. završili zadaću koji su bili počeli 1993. Osvojili su grad, a četrdeset tisuća Muslimana je pobjeglo. Bilo je to prvo od šest zaštićenih područja koje je palo u ruke srpskih snaga. Nesposobnost UN-a da spriječi pad grada i “čišćenje” jednog od nje­ govih sigurnih područja približila je više nego ikad mogućnost potpunog povlačenja UN-a iz Bosne i ukidanja embarga na oružje za Bosnu. UNPROFOR je zauzeće Srebrenice nazvao “potpuno neprihvatljivim” i zatražio od Srba da se povuku. A srpski vođa Radovan Karadžić je odgovorio: “Povlačenje? Kakvo povlačenje? Kako se možemo povući iz svoje zemlje?”1 1) Sa 37.000 stanovnika, od kojih je bilo 75% Muslimana a 25% Srba. 2) Prvi humanitarni konvoj od početka rata ušao je tek u studenom 1992.

272

21 .

KAVANA POSLJEDNJE ŠANSE Uspon i pad Vance-Owenova plana Siječanj - svibanj 1993.

Kad se lord Owen 23. travnja vratio u Beograd, znao je da mu je srebrenička kriza dala novo oružje u njegovoj kampanji nagovaranja Srba da prihvate Vance-Owenov plan. Poslije poraza u Srebrenici, Vijeće sigurnosti donijelo je rezoluciju kojom su pooštrene sankcije krnjoj Jugoslaviji. Zamrznut će se beogradska imovina u inozemstvu, zabranit će se tranzit kroz Srbiju i Crnu Goru - bile su to najobuhvatnije sankcije dotle nametnute u povijesti UN-a. Plan podjele - ili, kako je naglašavao lord Owen, rekonstituiranja - Bosne u deset pokrajina, najprije je iznesen u siječnju 1993. u Ženevi. Vance i Owen četiri su mjeseca pripremali plan prije nego što su ga iznijeli trima stranama. Bosna bi bila priznata u postojećim granicama, ali bi dosta ovlasti dobio svaki od deset kantona koji su prvenstveno bili određeni nacionalnom strukturom: u tri će biti srpska, u dva hrvat­ ska, i opet u tri muslimanska većina, dok će jedan biti miješani hrvatski i muslimanski. U desetom, u Sarajevu, bit će mješovita vlast svih triju nacionalnih skupina. Republika će zadržati centralnu vladu, ali će nje­ zine ovlasti biti minimalne. Srbi su plan odbacili zbog raspodjele teritorija. Morali bi vratiti velika područja koja su prvih ratnih mjeseci bili osvojili, i koja su imala muslimansku većinu, ali su ih oni poslije “očistili”. Plan je predviđao da se Muslimanima vrati glavnina Podrinja i veliki dijelovi sjeveroza­ padne Bosne. Srbima je uskraćen neprekinut teritorij za koji su se

273

toliko borili. Srbi su prigovarali da bi morali živjeti u izoliranim džepovima bez sigurnih veza ni među tim džepovima ni sa samom Srbijom. Vance i Owen su obrazlagali kako je to najbolji način da se osigura da Srbi i dalje žive kao dio multietničke države, jer prema planu bi međusobna ovisnost bila neizbježna. Isprva je i Vlada BiH odbacila plan zato što bi centralna vlada imala tako slabu vlast da bi praktički etnički kantoni bili samoupravni. U tome je ona vidjela etničku diobu zemlje. Ustvrdila je da plan sank­ cionira etničko čišćenje, što je lord Owen ogorčeno porekao. Ipak je Izetbegović u ožujku, na snažan diplomatski i vojni pritisak, promijenio stajalište i prihvatio plan, djelomice zato da bi stekao međunarodno priznanje, a djelomice, kako sam priznaje, zato što je bio uvjeren da ga Srbi nikad neće prihvatiti i stoga se zato nikad i neće primijeniti. Hrvati su bili oduševljeni planom. Mate Boban, vođa bosanskih Hrvata, jedva da je krio radost kad je vidio zemljovid. Hrvatima je plan davao ono što su htjeli: njihovi su kantoni tvorili velika povezana područja uza samu Hrvatsku sve do srca središnje Bosne. Odmah su prihvatili plan. Toliko su se oduševili ženevskom mirovnom konferen­ cijom da je tad nastala šala: početna slova Hrvatskog vijeća obrane (HVO) znače “Hvala, Vance Owenu”. U travnju je još samo Srbe trebalo uvjeriti. Owen se s Miloševićem, Bulatovićem i Ćosićem sastao u vili u Botićevoj ulici, u elitnoj, zelenoj beogradskoj četvrti, nedaleko od Titova groba. Prema Bulatoviću, “sas­ tanak je protekao ovako: lord Owen je iznio plan, znao je što želimo i kakvi su naši interesi, dokazivao nam je da se plan ne kosi s našim interesima. Milošević je poslije nekoliko sati rekao: ’Dobro, prihvaćam plan, uvjerili ste nas. Pozvat ćemo bosanske Srbe neka poslušaju vaše objašnjenje.’” Što je izazvalo takvu promjenu raspoloženja? Lord Owen tvrdi da se Milošević smekšao zbog međunarodne koalicije koja se svrstavala protiv njega. Znao je kolike će novi paket sankcija štetiti gospodarstvu koje je već uništeno troškovima ratovanja, plaćenih uglavnom inflacijom. “Izrazito gospodarska odluka , poslije je rekao Owen. “Pogodile su ga financijske sankcije. Morali smo uvesti financijske sankcije mjesecima, pa i godinama ranije. Dotad se Milošević uzdao da će Rusi staviti veto na rezoluciju o financijskim sankcijama. Rusija je zamolila Amerikance da problem ne forsira u Vijeću sigurnosti do referenduma o novom ruskom ustavu koji će se održati 27. travnja. Naime, protusrpske bi mjere pojačale potporu nacionalistima, Jeljcinovim protivnicima. Kako bi pojačao Jeljcinove izglede, američko je Ministarstvo vanjskih poslova obećalo da neće na tome ustrajati ako Srebrenica u međuvremenu ne padne

274

ili ako ne bude izgledalo da je pred padom. Owen je 16. travnja tele­ fonirao Miloševiću: “Čujte, jednostavno morate spriječiti pad Sre­ brenice.” Milosevic je Owenu odgovorio da poznaje tamošnjeg musli­ manskog zapovjednika (Orić je prije rata bio Miloševićev osobni čuvar), i zna da su mjesni Srbi ogorčeni zbog poraza koje su im lani nanijele Orićeve snage, pri čemu su poginule stotine Srba. Milošević je Owenu rekao da će biti zatora uđu li Srbi u Srebrenicu. “Nema sumnje da je intervenirao kod Mladića kako ne bi zauzeli Srebrenicu”, kaže Owen. A također nema sumnje da je rezolucija o financijskim sankcijama snažno djelovala. Poslije se savezni predsjednik Dobrica Ćosić tužio da su krnju Jugoslaviju stavili “u neku vrstu koncentracionog logora kojemu granice čuvaju zrakoplovstvo i brodovlje NATO-a i među­ narodna policija”.1 Milošević je imao još jedan razlog da prihvati Vance-Owenov plan. Na sastanku 24. travnja zatražio je od Owena “pojašnjenje” o trima ključnim područjima plana. Prvo se odnosilo na status sjevernoga kori­ dora koji bosanskosrpska područja u sjeverozapadnoj Bosni spaja sa samom Srbijom. Owen mu je potvrdio da bi prema planu dio tog kori­ dora prolazio Posavinom u kojoj bi bila hrvatska većina. Milošević je pitao kakvu će zaštitu imati taj koridor. Owen ga je umirio da će tamo biti upućene jače snage UN-a. (Poslije je Owen od Rusa ishodio obećanje da će duž sjevernog koridora biti razmještene ruske snage, i time je u tom pitanju umirio Miloševića.) Drugo se “pojašnjenje” odnosilo na ustav. Vance-Owenov plan predviđao je kao vladu kolektivnog šefa države, predsjedništvo u kojem bi bili predstavnici svih triju naroda. Milošević je pitao hoće li se odluke donositi većinom glasova ili “konsenzusom”. Većinski bi sustav uvijek omogućio muslimansko-hrvatskoj koaliciji da nadglasa Srbe, dok bi kon­ senzus svakom narodu dao veto pa bi tako Srbi mogli blokirati to tijelo. Owen je umirio Miloševića: bosansko bi predsjedništvo odluke donosilo konsenzusom. Budući da ondje nije bilo Cyrusa Vancea, Milošević je pitao misle li tako obojica supredsjedatelja mirovne konferencije. S Owenom je bio Herb Okun, Vanceova desna ruka, koji je telefonski nazvao Vancea a ovaj je potvrdio da se i u tome složio s Owenom: predsjedništvo će odluke donositi konsenzusom. “Osigurali smo sve kako oni [ Srbi] ne bi u prijelaznom ustavu našli nešto na što nisu pristali”, poslije je objasnio Owen. “Tako su praktički imali pravo veta, što je uzgred rečeno težak način upravljanja, ali takav je bio ponuđeni ustroj.” Miloševićeva se treća briga odnosila na teritorij koji su Srbi osvojili i očistili ga od Muslimana i H r/ata, a koji se prema planu morao vratiti Hrvatima ili bosanskoj vladi (Muslimanima): više od trećine cijelog teri­

275

torija u srpskim rukama.2Prema Miloševiću, Owen je jamčio da Hrvati i bosanska vlada neće nadzirati ta područja, nego će se “samo snage UN-a, koje će jamčiti osobnu sigurnost, sigurnost vlasništva i sigurnost građana, moći razmjestiti na tim područjima”, rekao je.3 Tako se Milosevic uvjerio da mu Vance-Owenov plan omogućuje ostvarenje glavnog ratnog cilja - stvaranje održive srpske države na teritoriju BiH. Dapače, sadržavao je i nadu da će ta država, u praksi ako ne na papiru, imati kontinuirani teritorij, iako je zemljovid Vance-Owena dao Srbima tri različita teritorija povezana samo putovima pod nadzorom UN-a. Milošević je išao na to da bi Srbi mogli potpisati plan, a poslije opstruirati primjenu, kao što su prethodne godine učinili u Hrvatskoj. Zapravo mu je bilo jasno da plan neće ni stići do te faze. Owen je ostao u vili i čekao poziv. Nadao se da će mu Milošević reći da je nagovorio bosanske Srbe, a to bi njemu, Owenu, omogućilo da obavijesti New York neka ne primijeni rezoluciju o financijskim sankcijama. Milošević je razgovarao s Karadžićem, Koljevićem i Krajišnikom i rekao im kako mu je Owen dao presudna “pojašnjenja”, što neuvijeno znači da Srbi mogu potpisati plan, a ne moraju ga primijeniti. Bosanski su se Srbi zgražali i razočarali kad ih je Milošević pokušao prisiliti na potpisivanje plana. “Glavni mu je argument bio”, priznao je poslije Karadžić, “da se plan neće moći provesti. Ali nama je to bilo preopasno i ja to nisam mogao prihvatiti, jer sam znao da međunarodnoj zajednici treba samo deset tisuća vojnika u Zvorniku i Posavskom koridoru da neutralizira Srbe.” Ni Koljević nije vjerovao Miloševićevoj prosudbi da međunarodna zajednica, kad oni potpišu plan, neće forsirati potpunu provedbu: Milošević je računao s tim da se Vance-Owenov plan ne može provesti onako kako je zacrtan i da Srbi imaju dovoljno političkih mogućnosti, tako reći, za širenje autonomije i daljnji razvoj tog procesa. On je u Vance-Owenovu planu gledao prvi pozitivan korak, a rte završni oblik toga. I dakako, htio se što prije otarasiti sankcija.4 O implikacijama “pojašnjenja” koja je dao Miloševiću, Owen je bio iskren: “Mislim da je Milošević zaključio kako su srpski interesi praktički zaštićeni u BiH. Imat će Republiku Srpsku koja će biti u Bosni, ali bit će zaštićen srpski način života.” To, naravno, uopće nije bio plan koji je Vlada BiH mislila da je potpisala. Vance-Owenov plan mogao se tumačiti na razne, pa i proturječne, načine. Namjerno su mnoga pitanja ostala neriješena, a morat će ih raščistiti sve tri strane kad se osigura mir razmještajem snaga UN-a.

276

Milosevic je gotovo cijeli dan nastojao nagovoriti Karadžića i Koljevića da prihvate plan. Bosanski su se Srbi opirali. U šest navečer činilo se da se kolebaju, a na kraju sastanka ustrajali su na tome da to mora riješiti skupština bosanskih Srba koja te večeri zasjeda u Bijeljini, dva sata vožnje automobilom od Beograda. U istoj beogradskoj vili u Botićevoj ulici sastali su se Milošević, Ćosić i Bulatović i sastavili dugo i opširno pismo od gotovo dvije tisuće riječi kojim će pokušati uvjeriti skupštinu bosanskih Srba da prihvati Vance-Owenov plan. Glavni je argument bio da Vance-Owenov plan odgovara srpskom glavnom ratnom cilju, a to je vlastita država. Tako se podrazumijeva da one odredbe plana za koje se čini da dijele srpski teritorij praktički neće nikad biti primijenjene. Pismo je bilo napisano na brzinu i Ćosić se poslije kajao što je bilo arogantno sročeno; u njemu se govorilo: Nije sad pravo vrijeme da se nadmećemo rodoljubljem. Sad je pravo vrijeme za hrabru, promišljenu i dalekosežnu odluku. Nemate pravo deset milijuna građana Jugoslavije izlagati opasnosti međunarodnih sankcija, samo zbog preostalih neriješenih pitanja koja su kudikamo nevažnija od do sad postignutih rezultata. Samo vam želimo reći da u svojim zahtjevima morate biti umjereni. U našim razgovorima [5 lordom Owenom ] dobili smo vrlo važna objašnjenja i definicije: Dana su jamstva da... postrojbe HVO ili muslimanske snage neće moći ući u područja izvan srpskih pokrajina a u kojima žive Srbi. U tim se područjima mogu razmještati samo snage UN-a koje će jamčiti osobnu sigurnost, sigurnost imovine i sigurnost građana... Tako je sigurno... uklonjena opasnost da bi srpski narod bio razdvojen i podijeljen. Drugim riječima, ne očekujemo da će postupak zamišljen [ Vance-Owenovim] planom biti korišten za donošenje odluka koje bi bile vrlo štetne srpskim interesima, ne samo zato što bi to bilo nelogično i nepošteno, nego i zato što će se, prema postupcima zamišljenim planom, sve odluke morati donijeti uz pristanak srpske strane, a i zato što bez pristanka srpske strane Bosna i Hercegovina uopće neće moći funkcionirati... Smatramo da imamo jednako pravo kao i vi da donosimo važne odluke za srpski narod i zahtijevamo da uzmete u obzir naše odlučno stajalište i prihvatite plan. Ovo je pitanje rata ili mira, a mi smo za mir... častan mir koji vam jamči jednakost i slobodu. Drugi je izbor nepotreban rat koji bi sad, kad je srpski narod u BiH dobio jednakost i slobodu i kad ima

277

mogućnost da zadrži većinu teritorija, donio samo nesreću, patnju i nasilje vama i drugima. Milošević je probudio svog ministra vanjskih poslova Jovanovića i rekao mu neka pođe u Bijeljinu i pismo pročita skupštini bosanskih Srba. Jovanovića su neprijateljski dočekali. Bosanskim je Srbima bilo mrsko što ih prisiljavaju da prihvate plan nakon što su svom narodu već mjesecima govorili da to znači smrt srpskom narodu u Bosni. Prva se javila Biljana Plavšić. “Tko je taj Jovanović?” zagrmjela je. “Tko je taj Milošević, taj Bulatović, taj Ćosić? Je li ih izabrao ovaj narod? Nije. Predsjedniče Karadžiću, ovaj je parlament vas izabrao. Ne možete odlučivati. Prema našem ustavu, o ovome odlučuje parlament.” “Parlament” je u sitne jutarnje sate odbacio molbu. Karadžić je na srpskom radiju izjavio: “Zastupnici su rekli da se neće moći vratiti u svoje izborne jedinice ako prihvate Vance-Owenov plan u sadašnjem obliku. Nadamo se da će cijeli srpski narod mobilizirati sve svoje snage kako bi opstao.” Sad je lord Owen shvatio da je Milošević izgubio nadzor nad bosan­ skim ratom. Vance-Owenov plan, združen s paketom financijskih san­ kcija, unio je razdor među Srbe. Međunarodna javnost se raspalila. Nekoliko dana prije Owen je predložio grčkom premijeru Konstantinu Mitsotakisu da Atena organi­ zira sastanak na vrhu kojim bi se pokušalo nagovoriti Srbe da potpišu plan. Mitsotakis je telefonirao Miloševiću i pozvao ga na sastanak. Kon­ ferencija se trebala održati 1. i 2. svibnja. Lord Owen i Cyrus Vance ponadali su se da je bijeljinski “parlament” tako brzo odbacio plan samo zato što im je prenaglo podnesen. Bosanski su Srbi bili stalno obrađivani promidžbom koja nije bila sklona planu, i čak su zatražili Owenovu ostavku. Prema Owenovu mišljenju, da je javno mišljenje bilo pripremljeno unaprijed - makar i samo nekoliko dana unaprijed - bilo bi mnogo lakše nagovoriti parlament bosanskih Srba da učini isti skok kao Milošević. Owen i Vance uvjeravali su Izetbegovića i Tuđmana kako se s razlogom valja nadati da su bosanski Srbi fleksibilni; i svi su pristali otići na atenski sastanak. Kad su bosanskosrpski čelnici došli u Atenu, očekivali su samo novi krug razgovora, ali su uskoro shvatili da su, kako je rekao Nikola Koljević, namamljeni u zamku. Ondje su svi osim njih prihvaćali Vance-Owenov plan. Postao je jasan pravi smisao sastanka: silit će ih da potpišu plan usprkos izričitim uputama njihova parlamenta. Bosanski su Srbi upali u ekspres lonac. Pozvani su u apartman Dobrice Ćosića u konferencijskom hotelu i našli se s Ćosićem, Miloševićem

278

i Bulatovićem. Owen i Vance držali su se uglavnom podalje, ali je Mitsotakis tijekom večeri neprekidno ulazio i izlazio. Od šest navečer Milošević je nastojao pridobiti bosanske Srbe. Rekao im je kako je iz tajnih izvora doznao da će NATO bombardirati srpske položaje i u Bosni i u Srbiji ako Karadžić ne potpiše, a to bi se moglo dogoditi u roku od nekoliko sati nakon prekida sastanka. Vratio se svom ar­ gumentu da se plan nikad neće ni morati provesti, isticao je da je Vance-Owenov plan još neostvarljiviji nakon nedavnog izbijanja nepri­ jateljstava između Hrvata i Muslimana u srednjoj Bosni. Prema Karadžiću, pritisak je bio toliki da su čak i konobari, koji su u apartman nosili sve kotlić za kotlićem kave, pokušavali nagovoriti bosanske Srbe da potpišu. Karadžić je prigovarao da bi potpisivanje Vance-Owenova plana značilo priznanje legitimnosti bosanske države, a nju Srbi ne priznaju. Neovisnost svoje republike proglasili su dvanaest sati prije proglašenja Bosne neovisnom državom. Momčilo Krajišnik bio je još tvrđi od Karadžića i Koljevića. Do suza su ga ražalostili svojim neumornim pri­ tiskom Milošević i Ćosić koje je oduvijek jako cijenio i volio. Krajišnik i Ćosić suočili su se na balkonu. Krajišnik je Ćosiću rekao: “Gospodine predsjedniče, vi najbolje znate koliko vas poštujem, ali bit ću iskren prema vama. Radije bih s ovog balkona na četvrtom katu skočio dolje na kamen nego prihvatio plan.” Sastanak se otegao do četiri sata ujutro. Klonuo je sedamdesetogodišnji Ćosić koji je već imao dvije operacije premosnice. Dogovorili su se da će se sastati u rano jutro. U deset počet će plenarna sjednica s Izetbegovićem, Tuđmanom i Matom Bobanom. Spavali su samo sat-dva. A ujutro, po riječima Okuna: “Vance im je odjednom neuvijeno rekao da je to njihova posljednja šansa, američko je zrakoplovstvo spremno da opustoši Bosnu i Srbiju.” Tri su se bosanska Srbina povukla u kut apartmana. Shvatili su kako im neće dati da odu iz Atene sve dok ne pristanu potpisati. Odlučili su da će Karadžić, bude li potrebno, potpisati plan, a pod uvjetom da Mitsotakis, Owen i Vance prihvate da će potpis vrijediti samo ako ga naknadno potvrdi “parlament” bosanskih Srba. Sat je otkucavao, plenarna je sjednica već bila odgođena. Tuđman i Izetbegović su izjavili da će, ako se srpska delegacija ne pojavi do jedan, oni otići iz Atene. Najzad su Bulatović i Milošević pristupili bosanskim Srbima što su se dogovarali i rekli im da im je vrijeme isteklo. Nato je Karadžić kazao da će potpisati. Bulatović je opisao što je poslije bilo:

279

U tom trenu se na scenu odjednom, niotkud, pojavljuje Mitsotakis, vadi pero i zove fotografa iz druge sobe koji je spreman čekao da snimi Karadžića kako potpisuje dokument. Odmah nakon toga poz­ vali smo Owena koji nije mogao vjerovati što se dogodilo. Poslije će se pokazati kako se Milošević toliko bojao da će se na putu na plenarnu sjednicu Karadžić predomisliti, da je pripremio primjerak plana i fotografa da bude pri ruci. Owen je ušavši u sobu zatekao “vrlo, vrlo potresenog Karadžića” kojem su očito “oprali glavu”. Na brzinu je održana plenarna sjednica i Karadžić je opet potpisao, ovaj put u nazočnosti svojih neprijatelja. Uzbuđeni je Mitsotakis malo prije jedan sat objavio vijest oku­ pljenim novinarima. Owen je izjavio kako je “danas na Balkanu vedar, sunčan dan” (imao je pravo samo u doslovnom smislu). Karadžićev plan stvaranja države u državi jest, rekao je Owen, “mrtav i pokopan”. Karadžić je, zgužvan i iznemogao, otputovao iz Atene, ali je prkosno rekao da njegova država nije ni mrtva ni pokopana, nego samo odgođena. U televizijskim i radijskim intervjuima tog popodneva Owen je likovao. Kad su ga upozorili da Karadžićev potpis mora ratificirati bosanskosrpski “parlament”, prezirno je to odbacio. “Samo vi izvolite častiti to tijelo nazivom ’parlament’, ali ja ga tako ne zovem”, rekao je. “I kažem vam, a vjerujte mi jer se odavno bavim politikom, znam da Milošević drži kormilo, a to je ono važno.” Tog se dana Cyrus Vance zahvalio na dužnosti. Već je prije bio najavio odluku da se povuče s položaja predstavnika UN, i već je bio imenovan njegov nasljednik, Thorvald Stoltenberg, bivši norveški mini­ star vanjskih poslova. Owen je bio presretan što se njegov stari prijatelj povlači nakon uspjeha. “Nema sumnje, bili smo oduševljeni...” Nespretno sam taj dan nazvao sretnim. A jest bio sretan dan. Sve smo dali od sebe za taj sporazum, i bio sam prezadovoljan. Osvrnuo sam se da mu maknem na rastanku. Cy Vance sjedio je uz bazen, doimao se mnogo godina mlađim, a ja sam pomislio: kako je divno tako se povući. I ne znam kako, u idućih nekoliko tjedana sve nam je to izmaklo iz ruku. Sljedeća su postaja bile Pale, planinsko uporište bosanskih Srba. Iz Beograda je hitala duga povorka gizdavih, crnih Mercedesa. Vladalo je optimističko raspoloženje. Predsjednik Milošević i njegov najprisniji inozemni saveznik, Grk Mitsotakis, uzdali su se da će samom svojom nazočnosti utjecati na glasovanje “parlamenta”. Ako i ne, lako će nago­ voriti bosanske Srbe da glasuju potvrdno i odustanu od odluke da o planu održe referendum. Na Pale je hodočastio i crnogorski predsjednik Momir Bulatović:

280

Na putu u Pale prošli smo kroz veći dio Srbije. Mnogi su ljudi stajali uz cestu i mahali nam. Takvih prizora nije bilo od Titova vremena. Vidio sam da narod želi da se taj sporazum potpiše. Vozila su ubrzala kad su prešli preko Drine na bosansku stranu. Političari su tad prvi put vidjeli ratna razaranja. “Sve je bilo prazno i pusto”, sjeća se Bulatović. “Na teritoriju pod srpskim nadzorom znao si da ako je neko selo srušeno, onda je sigurno bilo muslimansko.” Dok je blistava povorka krivudala Jahorinom, iznad bivšeg paljanskog skijališta su Radovan Karadžić i ostali vođe bosanskih Srba stajali na terasi hotela. Kad su Milošević i Mitsotakis došli pred svoje do­ maćine, pa je srpski predsjednik pružio ruku Biljani Plavšić, ova je nije prihvatila. U tome je bilo nekog komičnog formalizma: prvi posjet jednog stra­ nog premijera tom švindlu od države. Iako je Milošević došao kako bi ih nagovorio da prihvate Vance-Owenov plan koji su mrzili svim srcem, vođe bosanskih Srba bili su željni da posjet raspravom pretvore u potvrdu svoje mini države. Gosti, među kojima i jugoslavenski predsjednik Dobrica Ćosić i mnoštvo srpskih dužnosnika, izvršili su smotru počasne straže koja je otpjevala neku srpsku pjesmu o otporu protiv Turaka a uz napjev američke vojne obuke. U niskom je letu prošao američki F-16, kao da upozorava što se bosanskim SrbimtT sprema ako se usprotive Zapadu. Nekoliko kilometara dalje, s onu stranu planine, srpsko je topništvo već godinu dana bombardiralo Sara­ jevo. Čim je rasprava počela, nestalo je optimizma što su ga posjetioci možda gajili glede svoje misije. Paljansko je vodstvo potaknulo prkos koji se savršeno poklapao s iskrenim strahom Srba prema tom planu. Nije bilo dvojbe da će Vance-Owenov plan biti odbačen referendumom. Uoči paljanske sjednice najpoznatiji bosanskosrpski novinar Risto Dogo odglumio je na televiziji kako tobože čita vijesti. Gledao je u prazan komad papira, potpisao ga je, izvukao pištolj i ustrijelio se. Brišući umjetnu krv sa čela, Dogo je rekao da srpski narod neće počiniti samoubojstvo. Poruka je bila jasna.5 Iako je Karadžić - pod silnim pritiskom - potpisao plan u Ateni, njegova je preporuka u najbolju ruku bila malodušna. Prijedlog je naz­ vao katastrofalnim, ali je istaknuo moguće posljedice odbijanja. Pos­ lanici su odbacili prijetnje Zapada, insistirajući da je sam plan još opas­ niji od njih. Bio je to šaren skup poslanika iz bivšeg parlamenta BiH, svećenika u dugim crnim mantijama, časnika u bojnim odorama i šake ratnih dobitnika u izlizanim jeftinim odijelima.

281

U svom prvom nastupu Milošević je skupštini samouvjereno rekao da je “odluka za mir u interesu bosanskih Srba i cijelog srpskog naro­ da”. Objavio je da plan daje Srbima jednakost i slobodu. U njegovu govoru odzvanjali su tonovi prošlosti, tonovi komunističkih vođa kojih je autoritet bio nedodirljiv i neupitan. Kako je noć odmicala, Milošević je gubio strpljenje. Naljutio se i natuknuo da bi mogao izolirati bosanske Srbe. Prijetnje nisu imale učinka. Poslanici su se hvalisali kako mlažnjaci NATO-a neće nikad naći cilj u magli koja zastire njihovo planinsko kraljevstvo. Ismijali su Miloševića, čovjeka koji je došao na vlast obvezavši se da će braniti sve Srbe, zbog njegovih pokušaja da spriječi daljnje nametanje gospodarskih sankcija. Miloševićev strah od sankcija vrijedan je prjfezira, rekoše, zaklinjući se da će se po potrebi boriti i s cijelim svijetom. Govornik odluke bio je general Ratko Mladić, zapovjednik snaga bosanskih Srba. U razmetljivom govoru, poslužio se nizom zemljovida da pokaže koliko bi teritorija morali predati muslimanskim nepri­ jateljima. Kad je zdepasti general izvadio zemljovide, Milošević i Bulatović su se uznemirili. Mladić nije bio političar, ali je Bulatović shvatio da će generalova strogo vojna logika imati svoju težinu. Na jednom se zemljovidu vidjelo vojno stanje na terenu, a na drugom demografski raspored Srba. Vrhunski je dokaz bio proziran zemljovid Vance-Owenovih kantona kojim je Mladić poklopio onaj na kojem su se vidjele crte bojišnice. Ne samo da će bosanski Srbi morati predati velika područja, nego će dio srpskog pučanstva ostati u izoliranim, os­ jetljivim područjima. Nakon što je izložio opasnosti što se kriju u Vance-Ovvenovu planu, Mladić je otišao dalje hvaleći se da se njegovi ljudi ne boje intervencije Zapada. Sjednica se oduljila do duboko u noć. Neprekidno su spominjali samoubojstvo, kako oni koji su se zauzimali za prihvat plana tako i oni koji su bili protiv. Predloženi su razni amandmani. Jedan je poslanik čak postavio i svoj uvjet prihvata - da on dobije tri šteke cigareta. Crna lakrdija. Milošević je na sve načine pokušavao nagovoriti zas­ tupnike. Srbi si ne mogu priuštiti da stave na kocku sve što imaju, rekao je, samo zato da bi sve izgubili “kao pijani pokeraš . Očito je ciljao na Karadžića kojeg je ljubav prema ruletu bila dobro poznata. Ćosić, koji je Bosnu bio nazvao “nakaznom tvorevinom”, uvjeravao je skupštinu da su Srbi pobjednici. Njegovo je viđenje bilo ono što je nazvao teritorijalnim i političkim “preustrojenjem Balkana - pravo na potpuno etničko samoodređenje. Za Balkan to znači Veliku Srbiju, Veliku Hrvatsku i Veliku Albaniju. Alija Izetbegović nikad neće dobiti

282

svoju muslimansku državu. Vance-Owenov plan nije važan, rekao je, višenacionalna Bosna je uništena. Cijeli je projekt kantona i BiH povijesna privremenost. Braćo i sestre, Alijina država ne postoji. Nema više islamske države. Gotovo je. Moramo to shvatiti. Postojat će federacija, što još nije pravedno, ali bit će. Gdje god je srpska kuća i srpska zemlja, gdje god se govori srpski jezik, ondje će biti srpska država. Zapravo je Ćosić pozivao bosanske Srbe da prihvate plan, jer je, kao i Milošević, znao da se nikad neće moći provesti. U jednom momentu, činilo se da će Milošević prevagnuti. “Za svoj narod možemo žrtvovati sve osim samog naroda, a ne prihvatite li Vance-Owenov plan, žrtvovat ćete svoj narod.” Srpski je predsjednik sjedio kraj Karadžića i poticao ga da se još više založi kako bi uvjerio skupštinu. Osjećajući da su se zastupnici počeli kolebati, čvrstorukaš Momčilo Krajišnik, zvan “gospodin Ne”, predsjednik skupštine, odredio je stanku. Cijelo me vrijeme srce boljelo, jer smo znali da taj plan znači propast našeg naroda. Zato smo na skupštini bili tako čvrsto odlučili da ga ne ratificiramo. Znali smo da nam neće riješiti nijedan problem. Zastupnici bosanskih Srba otišli su u klupsku dvoranu, a gostima nisu dopustili ulaz pod izgovorom da u klub smiju ući samo članovi Srpske demokratske partije. Bila je to pljuska. Miloševića su pustili da satima čeka dok su njegovi nekadašnji štićenici nagovarali zastupnike da ne popuste. Vođe su se bar pretvarali da preporučuju plan, ali njihovi su govori uvijek završavali pozivima na stoički otpor. Nikola Koljević, “pot­ predsjednik”, profesorski je podsjetio skupštinu na srpskog epskog junaka Miloša Obilića, najhrabrijeg borca u Kosovskoj bitki 1389. Obilić je rekao da Turke ne mogu poraziti, jer ih ima previše. “Da se svi mi u sol pretvorimo, turski ručak zasolili ne bi”, rekao je Obilić svojima prije nego što ih je poveo u boj. Koljević je povukao usporedbu. “To Clintonovim momcima ne bi bilo dosta, ne smijemo se izvrgavati opas­ noj bitki s najjačom velesilom.” Od šezdeset pet zastupnika, pedeset jedan bio je za referendum o planu. Usplahireni Ćosić rekao je skupštini kako je dobio izvješća da će Zapad te iste noći početi zračne udare. Kasnije, siva lica i umoran, nazvao je odluku skupštine katastrofalnom. “Ne znam što će sljedeća noć i dan donijeti ovoj zemlji.”

283

Okrenuo se Plavšićki i upitao je kako oni misle izbjeći neumitnu tragediju. Željezna profesorica biologije, koju su vojnici obožavali zbog odlučnosti da odbaci pritisak Zapada, bezizražajno je odmjerila Ćosića i rekla: “Kakva tragedija? Tragedija bi bila da to prihvatimo.” “Oni će bombardirati mostove”, rekao je Ćosić. “Neka ih bombardiraju”, odgovorila je Plavšićka. “Bombardiranjem ne mogu uništiti Srbe.” Milošević je bio vidljivo uzrujan. “Nije bio normalan. To mu se vidjelo po licu i po rukama”, reći će Plavšićka. Srpski predsjednik nije podnosio protivljenje. Oporba je bila tu za to da bi je nadmudrio, uklonio ili svladao na drugi način. “Poslije ga je skupština vrlo bučno izviždala. Nije se znao ponašati u parlamentu jer nikad nije bio na sjednicama parlamenta.” Nijem i bijesan, praćen iscrpljenim Mitsotakisom, Milošević je ušao u automobil i krenuo na dug put kući. Reakcija mu je bila brza. Beograd je objavio da Republici Srpskoj prekida svaku pomoć osim u hrani i lijekovima. A Milošević nije zabo­ ravio ni Plavšićkino ignoriranje. Nisu joj dopustili da prijeđe preko granice u Srbiju. Embargo je bio kratka vijeka, ali šteta je učinjena. Paljanski je sastanak bio prvi Miloševićev javni poraz otkako je postao neprijeporni vođa svih Srba. Prvi put nije uspio nadmudriti svoje političke konkurente.

Paljansko se glasovanje podudaralo s vremenom kad je američki ministar vanjskih poslova Warren Christopher bez uspjeha pokušavao prodati Europi washingtonsku politiku “ukini i udari”. Njegov plan o opskrbi Muslimana oružjem i o strategijskim zračnim udarima po ob­ jektima bosanskih Srba, naišao je na hladan odaziv kod čelnika zemalja NATO-pakta i Rusije. Francuska i Velika Britanija bile su protiv jer bi njihovi vojnici na terenu bili izvrgnuti možebitnoj odmazdi. Ni sam Christopher kao da nije vjerovao u mudrost tog plana,^ ali bio je od­ vjetnik, a njegov je klijent Clinton htio takvu politiku. Čini se da nisu računali s otporom europskih saveznika koji su po svaku cijenu htjeli izbjeći intervenciju i još se nadali da će čelnici bosanskih Srba prihvatiti Vance-Ovvenov plan. Washington je poslije Christopherova povratka pokušao zataškati prekooceanske nesuglasice. Drugi je ključni trenutak preokreta ame­ ričke politike nastupio kad su predsjednik Clinton i njegova žena Hillary čitali “Balkanske sablasti” Roberta Kaplana, koji je opisao burnu prošlost tog područja. Iz nekog razloga knjiga je snažno djelovala na

284

Clintona, uvjerivši ga da su žitelji Balkana sudbinski osuđeni na nasilje.6 Clintonova je administracija u roku od nekoliko dana napustila dva proturječna plana, i Vance-Owenov i “ukini i udari”. Nikad nije donesen sveobuhvatniji plan od Vance-Owenova koji (unatoč suprotnim kritikama) jest očuvao multinacionalnu Bosnu u njezinim međunarodno priznatim granicama. No, kad su Srbi odbili Vance-Owenov plan, i Sjedinjene Države su ne gubeći vremena digle ruke od njega. Odbačen je tobože zbog prigovora vlade BiH, ali i u strahu da nije izvodljiv. A vjerojatno je odlučan razlog bio taj što bi trebalo uputiti bar 50.000 vojnika kopnenih snaga, od kojih su Sje­ dinjene Države već bile obećale polovicu. S pravom je ogorčeni lord Owen u jednoj emisiji američke TV nazvao “zabludom” prijedlog da se rat završi zračnim udarima. “Ne rješavaju se ti problemi s visine od tri tisuće metara”, rekao je naglasivši da bi Sjedinjene Države mogle pomoći ako bi vojskom pojačale snage UN-a u Bosni, a ne bombardiranjem. Propast Vance-Owenova plana podsjekla je Amerikancima krila, a Christopher je već promijenio taktiku. Htio je smanjiti gubitke i što prije i uspješnije gurnuti Bosnu pod sag. Christopher je u govoru pred Kongresom rekao da je ubijanje u Bosni “pakleni problem”. Sjedinjene Države neće ljutiti svoje saveznike u Sjevernoatlantskom paktu poduzi­ manjem jednostrane akcije “ukini i udari”. “Sami nećemo poduzimati akcije u bivšoj Jugoslaviji.” Otišao je i dalje. Osamnaestog je svibnja izjavio da je na Europi da rješava te “drevne mržnje”. To nisu bile riječi jedne zemlje koja jedva čeka da se umiješa. Zatim je Christopher iznio ideju “blokiranja”. “Učinit ćemo sve što možemo, u dogovoru s našim saveznicima i pri­ jateljima, kako bismo odgovorili na nasilje i blokirali rat.” Pokušao je, neuvjerljivo, istaknuti da Washington ne napušta Muslimane. Rekao je da se Sjedinjene Države ne povlače potpuno i još zastupaju ukidanje embarga na oružje BiH i ograničenu “kompenzacijsku zračnu akciju” kako bi se Muslimani mogli boriti sa Srbima “na ravnoj nozi”. U tom presudnom trenutku Christophera je nehotice spasio njegov ruski kolega Andrej Kozirjev, koji se zalagao za sastanak ministara vanjskih poslova članica Vijeća sigurnosti UN-a, kako bi se razmotrilo slanje trupa radi zaštite novostvorenih “sigurnih područja”. Američki je ministar vanjskih poslova skrenuo pozornost s washingtonskog političkog vakuuma polivajući hladnim tušem rusku inicijativu za razmještaj vojske. Objavio je da je sastanak odgođen jer se Vance-Owenov plan može provesti samo ako se pošalju snage koje će se boriti protiv bosanskih Srba. Ponovio je da su Sjedinjene Države spremne poslati vojnike kad se strane sporazume o mirovnom planu.

285

A želju za angažmanom na bilo kojoj strani ohladio je izjavom: “Sve su strane počinile zvjerstva.” Sjedinjene Države, Rusija, Francuska, Velika Britanija i Španjolska donijele su 22. svibnja Plan skupne akcije. S tim dokumentom, što je bio oglašen kao recept za blokiranje rata, Sjedinjene Države su se najviše približile prihvaćanju tekućeg stanja stvari u Bosni. Sve je pod­ sjećalo na “Carevo novo ruho”, jer u planu nije bilo akcije. Clintonova je administracija objavila da će poslati vojni kontingent u Makedoniju i pošla putom koji je zacrtao predsjednik Bush upozoravajući da Sje­ dinjene Države neće trpjeti rat na Kosovu, i naglašavajući da se nikako ne smije dopustiti da to postane uzrokom daljnjih sukoba koji bi mogli uvući Albaniju i, po svoj prilici, američke NATO saveznice Grčku i Tursku. Britanija i Francuska su to progurale, ali tada nitko nije mislio na posljedice. Planom se tražilo zatvaranje bosanskih granica kako bi se spriječili upadi ili vojna pomoć iz Srbije i Hrvatske, i stvaranje šest muslimanskih “sigurnih područja”. Taj prijedlog pozdravio je jedan srpski ultranacionalistički vođa kao “prvo trijezno javno priopćenje Zapada”. Plan skupne akcije zabio je i posljednji čavao u lijes Vance-Owenova plana, i formulirao zametak sljedeće faze mirovnih pregovora: trodijelnu diobu koju su diktirali Srbi i Hrvati, a za koju su posredovali Owen i Nor­ vežanin Thorvald Stoltenberg koji je zamijenio Vancea kao izaslanik UN-a. Do vikenda se Clinton potpuno preokrenuo. Više nije kršio ruke zbog sudbine bosanskih Muslimana i nije hitao da im spasi državu. Objavio je da traži takav dogovor kojim bi se “Muslimanima dao razu­ man teritorij”. Karadžić je pohvalio Clintona što se urazumio. Izetbegović je napao Sjedinjene Države što BiH prepuštaju komadanju. “Svijet nam ne ostavlja mnogo izbora”, požalio se upozoravajući da više neće pristati na isprazne pregovore. Nemoćni predsjednik uopće nije vidio da se to pozornica priprema za novu rundu pregovora u kojoj će Srbi i Hrvati diktirati svoje uvjete. Dok su se Sjedinjene Države nastojale posve distancirati od vezi­ vanja za jedinstvenu BiH, sarajevskoj je vladi zaprijetilo da ostane bez ičega. Bilo je vrijeme da se razmotre mogućnosti. Clinton je jasno dao na znanje da (bar privremeno) Bošnjacima nema spasa. “Draža mi je bila multietnička država u Bosni, ali ako se same strane, uključujući i bosansku vladu... iskreno i pošteno slože s drukčijim rješenjem, Sje­ dinjene Države morat će to vrlo ozbiljno razmotriti.”

286

1) Beogradski radio, 30. travnja 1993. 2) Konačnim se planom predviđalo demilitarizirano područje oko srpskog koridora koji bi bio pod nadzorom UN. Na tome području i još deset “plavih cesta” koje spajaju etničke kantone, bio bi zabranjen prijevoz trupa i vojne opreme. Muslimanskim i hrvatskim postrojbama ne bi se dopustio povratak u kan­ tone dodijeljene njihovim etničkim skupinama a u kojima ima srpskih zajed­ nica. Ondje bi red održavale postrojbe UN. Beograd je pozdravio taj ustupak dan u zadnji čas, koji se zapravo odnosio samo na područje namijenjeno Muslimanima, a kojim su Srbi apsolutno gospodarili - peti kanton, strateško područje uz Drinu. Mirovni su posrednici tražili da se uputi 70.000 vojnika Sjevernoatlantskog pakta. Pola bi dale Sjedinjene Države, a možda nešto i Rusija. U svakom od deset kantona održali bi se izbori u roku od osamnaest mjeseci. Bar dotle bi postrojbe UN-a štitile manjine. Plan je predviđao demilitarizaciju Sarajeva. Kritičari su upozoravali na neuspjeh UN-a da razvojači srpsku paravojsku, a prognanicima omogući povratak. No, uspjeh plana ovisio je o tome koliko su Srbi bili spremni odreći se svoje ideje o ujedinjenju teritorija u rukama Srba u sastav Velike Srbije i hoće li Hrvatska dopustiti neovisnost njoj su­ sjednog područja namijenjena Hrvatima. Utvrđen je raspored primjene mira: Vijeće sigurnosti UN prihvaća plan. VS odobrava provedbu plana i opseg nadzornih snaga na temelju izvješća glavnog tajnika Boutrosa Ghalija. U roku od 72 sata zaraćene strane prijavljuju opsege svoje vojske i naoružanja, izvještavaju o položajima crta bojišnice i minskih polja i pripre­ maju se za provjeru UN-a. Prekid vatre uspostavlja se i ostaje na snazi. U roku od pet dana: pod nadzorom UN-a povlači se teško oružje oko Sarajeva. U roku od petnaest dana: također pod nadzor UN-a stavlja se sve ostalo teško oružje. Sve strane odvajaju se od crta bojišnice kako bi se uspostavile demilitarizirane zone pod nadzorom UN-a. U roku od 45 dana: sve snage vraćaju se u njima određene kantone u skladu s dogovorenom demilitarizacijom. Obnova infrastrukture: struja, plin, voda, željeznice, ceste itd. Uspostava “ruta slobodnih prijelaza” u Sarajevo i iz njega, kako bi se zajamčio promet civilnih dobara i humanitarne pomoći. Uspostava koridora, pod nadzorom UN-a, koji sjeverna područja pod nadzorom Srba spaja sa Srbijom. Uspostava prijelazne središnje vlade u Sarajevu, koja bi imala tri člana od po jednog predstavnika svake etničke skupine, a svaka četiri mjeseca mi­ jenjao bi se predsjedatelj. Uspostava prijelaznih kantonskih vlasti, na temelju etničkog sastava svakog kantona, s tim da ni jedna od triju skupina ne može ni u jednom kantonu biti bez predstavnika.

287

3) Iz teksta pisma članovima “parlamenta” bosanskih Srba, koje su pot­ pisali Milošević, Bulatović i Ćosić. 4) Iako je Vanceov plan, kojim je u Hrvatsku došlo 14.000 vojnika UN-a, predviđao povratak izbjeglica i demilitarizaciju regije, nije ostvareno ni jedno ni drugo. I poslije dolaska UNPROFOR-a nastavljeno je etničko čišćenje Hrvata iz UNPA; nije se mogao vratiti ni jedan prognani Hrvat, a u mnogim se područjima “demilitarizacija” svodila na to da su krajiški Srbi zamijenili vojne odore novim novcatim modrim “policijskim”. Vojna se vozila nisu povukla kao što je plan određivao, samo im je zelena boja premazana mo­ drom i vojska ih je predala policiji. 5) Risto Dogo bio je na glasu po svojem humoru i agresivnoj odanosti srpskoj nacionalističkoj stvari. Za malo više od godine dana zbog tih će oso­ bina izgubiti život. Umoren je, malo poslije blokade koju je Milošević namet­ nuo bosanskim Srbima, kad je bio u Zvorniku, na koncertu srpske pjevačice Cece. Možda su ga, po naredbi srpske tajne policije, ubili ljudi budućeg Cecina muža - Arkana. Izgleda da je Dogo previše znao i bio skupio dokumente o tome što su Arkan i njegovo vodstvo činili tijekom rata u do­ govoru s Miloševićem. 6) Elizabeth Drew, On the Edge, The Clinton Presidency, Simon & Schus­ ter, New York 1994.

288

22

.

STOPUT SE VIŠE ČUVAJ PRIJATELJA Muslimansko-hrvatski sukob 1992. - 1994.

Kako Neretva ulazi u prelijepi Mostar, njezine se široke, ravne obale sve strmije dižu i pretvaraju u uski vrletni kanjon što se usjekao u srce turskog srednjovjekovnoga grada. Turski je sultan 1566. naredio da se najuži dio rijeke premosti lukom sjajnobijeloga mosta. “Jedan je od najljepših mostova na svijetu”, napisala je književnica Rebecca West. “Vitak luk između dva okrugla tornja, parapeti mu se u sredini svijaju pod tupim kutom. Ne poznajem ni jednu zemlju, pa ni Italiju ni Španjolsku, koja bi se dičila tako trajnim ukusom i tako privlačnim rezultatima.” Most su čuvali mostari, a po tome je dobio ime i grad koji je rastao oko mosta. Taj most i grad Mostar postali su simbol ideje BiH, mjesta gdje katolici, pravoslavci i muslimani žive sa svojim osobitostima, ali skupa i u uzajamnom poštovanju. Prezirali su ga mnogi hrvatski na­ cionalisti (ali ne i mostarski Hrvati) kojima je to bio trajan podsjetak na turski utjecaj u zemlji koju su smatrali kršćanskom. Most je preživio pad Turskog Carstva i dva svjetska rata, ali je 9. studenog 1993. (točno četiri godine poslije rušenja Berlinskog zida) prelijepi luk popustio pod topovskom vatrom bosanskih Hrvata i srušio se u modre riječne vode. U ratu u kojem je neprijatelj bila višenacionalnost, rušenje mosta bilo je odraz rušenja multietničkog ideala BiH, mjesta gotovo definiranog gradnjom mostova između zajednica, između naroda i vjera. Bosancima

289

nije bilo jačeg simbola zemlje koju su pokušavali sagraditi. Vlada BiH proglasila je taj dan danom žalosti.

Predznaci sukoba između Muslimana i Hrvata bili su jasni još mnogo prije nego što su Srbi i jedne i druge napali u travnju 1992. Još 1991, dok je Hrvatska padala pod udarima JNA, njen predsjednik Tuđman je preko Hrvata u Izetbegovićevoj vladi ispitivao teren bi li se Izetbegovića moglo nagovoriti da uvede u rat bosansku TO kako bi se otvorila druga fronta protiv Srba. U rujnu 1991, nekoliko dana nakon što je hrvatski Zbor narodne garde počeo opsjedati vojarnice JNA u Hrvatskoj, bosanski je ministar obrane, Hrvat Jerko Doko, predložio mobilizaciju bosanske TO. No, ministar unutarnjih poslova, Alija Delimustafić, Musliman poznat po svojem probeogradskom usmjerenju, već je bio uputio bosan­ sku TO drugim smjerom. Složio se da JNA dopusti da se posluži sjevernom i zapadnom Bosnom kao bazom za napade na hrvatski Zbor narodne garde. Pukovnik Aleksandar Vasiljević, šef kontraobavještajne službe JNA, kaže: On [Delimustafić] pristao je da uspostavimo zajedničke ophodnje i nadzorne točke bosanske policije i JNA na željezničkim pmgama i cestama, koje će nadzirati promet i spriječiti vojne pokrete paravojske, a pomoći razmještaju JNA, pogotovo otkako je vojska iz Srbije i Crne Gore morala onuda proći u Knin da ondje ratuje. Da nisu imali taj pristup, ne bismo se mogli boriti. Bosna nam je bila koridor u Krajinu Tuđmanu se tako vratilo šilo za ognjilo. Kad ga je Slovenija u lipnju / 1991. pozvala da stupi u rat kako bi spriječio napad JNA na Ljubljanu, Tuđman je odbio uvući svoju republiku u sukob. A sad kad je on pozvao Izetbegovića da BiH uvuče u rat kako bi pomogao obrani Hrvatske, Izetbegović je to također odbio. Da su tri zapadne republike bile tako dalekovidne da djeluju zajednički, možda bi ishod rata bio drukčiji. Ovako ih je JNA redom gazila. Hrvati su gajili duboke sumnje u ulogu bosanskih Muslimana u hrvatskom ratu, i mnoge su optuživali što su tijekom 1991. i dobrim dijelom 1992. ostali u JNA. Hrvatska je promidžba optuživala zapovjed­ nika bosanske TO, Sefera Halilovića, za djelatno sudjelovanje u rušenju Vukovara.1 Bilo kako bilo, Tuđman nije nikad prihvatio dugoročan opstanak Bosne kao države. Nije krio mišljenje da je Bosna umjetna jugoslaven­ ska tvorevina bez povijesnog opravdanja. Od početka je promicao ono što je zvao “državotvorstvo” među bosanskim Hrvatima na koje je ot­

290

padalo sedamnaest posto stanovništva BiH. U samo jutro 6. travnja 1992, kad je BiH ušla u otvoreni rat, Tuđman je na novinskoj kon­ ferenciji u Zagrebu rekao: U tome smo pokazali dosljednost. Rekli smo da smo za suverenu i neovisnu BiH, ako osigura status konstitutivnog naroda tamošnjem hrvatskom pučanstvu. [Izetbegović ] polazi od teze da se srpski narod može smiriti... a s druge strane predlaže da ostatak BiH, tj. musli­ manska Bosna, bude unitarna država. Predstavnici hrvatskog naroda u BiH ne mogu se s tim složiti, zato što znaju da bi kao manjina bili podložni većinskoj vlasti... predstavnici hrvatskog naroda u BiH zatražili su zajamčeni status konstitutivnog naroda u BiH za tamošnji hrvatski narod.2*i j Tuđman je bio tipično nedosljedan. Dok je tražio međunarodno /priznanje Hrvatske u njezinim postojećim granicama, radio je na potkapanju teritorijalne cjelovitosti Bosne.-Dok je ustav njegove republike poricao srpskoj manjini status “konstitiiilvnog-jiargda”, ipak je tražio j:akav status^ za bosanske Hrvate, u c \ ' r Bosanski Hrvati zemljopisno i polit'ički spadaju u dva različita tabora. Trećina je bosanskih Hrvata živjela u zapadnoj Hercegovini, glasovitom leglu ekstremnih desnih nacionalista, gdje je bilo gotovo sto posto Hrvata, bar na selu.3 Mnogi su se Hercegovci borili u ratu u Hrvatskoj, pa su se 1992. vratili, prekaljeni tim iskustvom i spremni za rat u Bosni. No, većina je bosanskih Hivata živjela u središnjoj i sjevernoj Bosni, u gradovima i zajednicama uz druga dva naroda. Ti Hrvati središnje Bosne su po tradiciji bili mnogo manji nacionalisti, a mnogo više skloni životu u multietničkoj bosanskoj državi nego da traže njenu diobu na etnički čiste dijelove. Od dva hrvatska predstavnika u Predsjedništvu BiH, Franjo Boras pripadao je hercegovačkoj tradiciji, a Stjepan Kljujić probosanskoj struji. Tuđman je od početka promicao prvoga. Kad je počeo rat, hercegovački su Hrvati već bili vojno organizirani i opskrbljeni iz Hrvatske. Sila srbo-armije upravo je u Hercegovini naišla na prvi jači vojni otpor; tamo su se Srbi i Hivati puna tri mjeseca sučeljavali preko Neretve, Srbi su bili na istočnoj, a Hrvati na zapadnoj obali, tako dijeleći Mostar. Odavno se po strategijskom planu JNA Neretva smatrala prirodnom granicom krnje Jugoslavije u kojoj će Srbi imati većinu. Ambiciozniji su srpski nacionalisti pomišljali i na Dub­ rovnik, kao prirodnu prijestolnicu buduće proširene srpske republike Crne Gore i Hercegovine. Bosanski su Hrvati 17. lipnja, nakon djelomičnog povlačenja JNA, potpuno istisnuli Srbe iz Mostara i osvojili komad hercegovačkog teri-

291

torija duž istočne obale Neretve. Bio je to prvi ozbiljni poraz Srba od početka rata. Sad je Hrvatsko vijeće obrane (HVO) konsolidiralo vlast na teri­ torijima pod svojim nadzorom. Preko hercegovačkog HDZ-a dolazilo je oružje i druga opskrba iz Zagreba. Bivši upravitelj robne kuće Mate Boban je pod Tuđmanovim pokroviteljstvom postao de facto vođa bo­ sanskih Hrvata i brzo zasjenio izabrane predstavnike Kljujića i Borasa. Boban je u zapadnoj Hercegovini osnovao vlastitu državu “Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu”, s vlastitim stijegom i oružanim postrojbama. Uveo je hrvatski sustav lokalne uprave, hrvatsko školstvo, a hrvatski je postao “službeni jezik”. Još je 1991. hrvatski dinar zamijenio ju­ goslavenski. (Bosna, koja je u kasno ljeto 1992. bila skup odvojenih područja, nalik na leopardovu kožu, još nije imala svoj novac.) Herceg-Bosna je gotovo u svemu bila odraz Srpske Republike BiH, uz jednu važnu razliku - što su Muslimani i Hrvati formalno bili partneri u vojnom savezu koji su Tuđman i Izetbegović potpisali u lipnju. Na istočnoj obali Neretve, u srcu starog Mostara, diže se Turska kuća, muzej koji prikazuje tipičnu muslimansku kuću iz neodređenog razdoblja bosanske prošlosti. Na zidu u dnevnoj sobi visio je kitnjast natpis, stih iz Kurana na arapskom i srpskohrvatskom koji je glasio: Čuvaj se neprijatelja, ali čuvaj se prijatelja sto puta više. Jer, ako ti prijatelj postane neprijatelj, može te teže raniti, jer poznaje zakutke tvog srca. Do kasna ljeta mostarski su Muslimani postali oprezni sa svojim hrvatskim “prijateljima”. Poslije osvajanja Mostara HVO nije ni nas­ tojalo nastaviti borbu i pomoći armiji BiH da oslobodi Sarajevo kao što su mnogi očekivali. Boban je gotovo sve Muslimane otpustio s odgo­ vornih položaja u javnom životu i zamijenio ih hadezeovcima. “Herceg-Bosnu” je pretvorio u jednostranačku etničku državu. Mostar­ ski studio bosanskog radija, koji je bio vjeran Sarajevu, bio je izvrgnut čestim zlostavljanjima od strane hrvatske policije koja ga je povremeno zatvarala. Policija je uvela blokade na cestama oko grada, Muslimani se više nisu mogli slobodno kretati. Boban se nikad nije izjasnio što smatra granicama svoje države. Eksplicitniji je bio njegov čovjek u srednjoj Bosni, Dario Kordić, samou­ vjereni mladi novinar koji se preobrazio u ratnika, nepokolebljivo uvjeren da Bosna pripada Hivatskoj. U Novom Travniku postavio je svoj glavni stožer. Svi su srednjobosanski gradovi, rekao je on, Travnik, Vitez, Jablanica i Konjic, dio Herceg-Bosne. U tri od tih mjesta Musli­ mani su bili u većini. A Muslimani nisu, tvrdio je Kordić, poseban narod, oni su Hrvati islamske vjere.

292

U jesen 1992. na istom su teritoriju paralelno postojale dvije vojske, HVO i armija BiH. Silan priljev muslimanskih izbjeglica koje su Srbi “očistili” pojačavao je napetost i stvarao strah koji je Bobanu bio do­ brodošao - strah da će prognani Muslimani “preplaviti” hrvatska područja. Sukob, koji će postati žestok kao onaj sa Srbima, izbio je 25. lis­ topada u Prozoru u srednjoj Bosni. Počeo je kao spor dvojice mafijaša suparnika oko toga tko će preuzeti jednu isporuku benzina. Taj sukob između bandi brzo je prerastao u “etnički” spor, jer su obje vojske skočile, svaka u obranu svog naroda. Muslimani, protjerani iz Prozora, sklonili su se u brda, ali se većina vratila nakon nekoliko dana kad je popustila napetost. No, sukob je imao sva obilježja otvorenog rata, uključujući granatiranje grada s okolnih brda i ulične borbe vatrenim oružjem. Nakon nekoliko dana središte Prozora bilo je porušeno. Radile su samo hrvatske trgovine. Sukob je izbio r sjevernije, u Novom Travniku, ali će sarajevski radio, lojalan Izetbegovićevoj vladi, otada dalje tvrditi kako je hrvatski fašizam u Bosnu ušao “kroz prozor”. Uslijedila je mrtva točka koja je izazvala izravnu vojnu katastrofu. Prekid suradnje između HVO i armije BiH, združen s dubokim uza­ jamnim nepovjerenjem, doveli su do povlačenja s položaja oko Jajca, sjeverozapadno od Travnika. Jajce je, od početka opkoljeno Srbima, bilo dosta granatirano, ali potkraj listopada nije bilo nikakvih znakova da bi palo. A onda je 29. listopada palo, ali ne zbog srpskog napada, nego zbog kaosa u bosanskoj i hrvatskoj obrani. Srbi su ušli u Jajce, a četrdeset tisuća Jajčana, Muslimana i Hrvata, izlilo se na cestu prema Travniku. Na Londonskoj konferenciji dva mjeseca ranije bosanski su Srbi bili prihvatili da svoje teško oružje koncentriraju oko četiri grada i predaju ga pod nadzor UN-a. Jajce je bilo jedan od ta četiri grada. Kad su Srbi upali u nj, nikakvo oružje nije bilo koncentrirano niti su bili raspoređeni promatrači UN-a. Od onih što su pobjegli, malo je njih otišlo vozilima jer je opskrba Jajca gorivom bila neredovita. Egzodus je 30. listopada i 1. studenog nalikovao na predmehanizirano doba: beskrajna kolona - što se protegnula dokle seže pogled, sve dok se cesta ne izgubi među šumovita brda na sjeveru - umornih ljudi što se probijaju kroz vlažnu jesenju maglu, neki pješice, a drugi natrpani u kola s konjskom zapregom. Većini je trebalo dva do tri dana da stignu u Travnik, koji je sedamdeset kilometara jugoistočno, a dok su oni bježali, Srbi su nastavljali napredovanje sve dok bosanskosrpska vojska nije zauzela visove iznad ceste kojom su bježali. Sve što god je podsjećalo na vojno vozilo, postalo je cilj. Tako su izbjeglice u bijegu morale podnijeti baražnu vatru iz teškog i lakog oružja. Bio je to prvi

293

žalostan primjer kako će neprijateljstvo Muslimana i Hrvata koristiti Srbima. Poslije će general Mladić reći: “Gledat ću ih kako jedni druge uništavaju, a onda ću ih oba gurnuti u more.” Srbi nisu mogli suzdržati radost. Kako je Bosna ulazila u prvu ratnu zimu, to su se crte bojišnice skrutnjivale. Nigdje nije bilo područja gdje bi se teritorijalno sporile vojske bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, ali su obje imale nesređene račune s armijom BiH. Počeo se oblikovati jedan neslužben, prešutan savez. U Kiseljaku, gradu odmah zapadno od Sarajeva, tvrdi su na­ cionalisti, odani hercegovačkim Hrvatima, preuzeli nadzor u lokalnoj upravi i u HVO-u. Trgovali su sa Srbima koji su opsjedali Sarajevo kao i s muslimanskim švercerima u Sarajevu. Kiseljak je mjesecima bio mirno utočište, kopnena bosanska Casablanca, a tamošnji Hrvati koristili su svoj položaj “u sredini”, između Muslimana i Srba i trgovali. Hrvati su kupovali od Srba i prodavali muslimanskim ratnim profiterima koji su dogovorom održavali visoke cijene robe na crnoj burzi u Sara­ jevu. Tako je iz Sarajeva odlazila čvrsta valuta, novac koji su obični Sarajlije godinama zarađivali i štedjeli. Muslimanski gangsteri, hrvatski posrednici i srpski dobavljači, svi su izvrsno zarađivali u tom ucjenji­ vačkom lancu koji je prelazio vojne crte i u kojem su glavni akteri bili kiseljački Hrvati. Na nesreću Sarajeva, Kiseljak je stajao na zapadnom prilazu gradu, ondje gdje je srpski obruč bio najosjetljiviji. Bilo kakav vanjski pokušaj kidanja opsade mogao je doći samo iz tog smjera, a Hrvati su zimi 1992./93. imali valjanih financijskih, a i ciničnih političkih razloga da produlje opsadu grada. Iako su formalno još bili saveznici Vlade BiH, Hrvati su zapravo postali partneri Srba u produženju opsade Sarajeva.

Potkraj travnja 1993, iz zimske je pat-pozicije između Muslimana i Hrvata bukno totalni rat. Nakon pada Srebrenice po srednjoj su Bosni potekle glasine da će deseci tisuća prognanih Muslimana stići za koji dan. Hrvatska je vojska u Kiseljaku i Vitezu, dva hrvatska džepa sjeverno i zapadno od Sarajeva, prešla u preventivnu akciju. Ušla je u muslimansko selo Ahmiće, okruženo hrvatskim selima, i pobila de­ setke civila, žena, djece i staraca. Zatim je zapalila kuće. Dokaze okrutnosti otkrili su britanski vojnici UNPROFOR-a i međunarodni humanitarci 19. travnja - dan poslije potpisivanja spo­ razuma o predaji Srebrenice. Dogodilo se to na kilometar od britanske baze. Britanski zapovjednik, pukovnik Bob Stewart, koji je gotovo plakao od bijesa i ogorčenja što nije imao pojma o tome dok se događalo, zatražio je pristup selu. Pred svjetskim TV kamerama urlao

294

je na zapovjednika nadzorne točke HVO-a koji ga je upitao ima li dopuštenje za ulazak u selo: “Ne treba mi dopuštenje prokletoga HVO-a, ja sam UN! Reći ću vam da je to užasna sramota. Ovdje su masakrirane cijele obitelji. Tko je za ovo odgovoran?” Pripadnici HVO-a samo su se odvezli. Uslijedio je val prisilnih progona, ubojstava, silovanja. Muslimani su bježali iz Viteza u Travnik ili Zenicu tvrdeći da su im hrvatski vojnici dali tri sata vremena da napuste grad ili će biti ubijeni. Uz cestu su nađena tijela dvojice muslimanskih liječnika koji su putovali iz Zenice u Vitez, a ustrijeljeni su iz neposredne blizine u glavu. U Travniku je HVO zahtijevalo razoružanje i raspuštanje bosanske vojske, jer je prema Vance-Owenovu planu (koji su dotle prihvatile hrvatska i bosanska strana) Travnik u hrvatskom kantonu pa ga svi nehrvati moraju napustiti. Nije Vance-Owenov plan uzrokovao borbe Muslimana i Hrvata u središnjoj Bosni; sukob je otpočeo i prije objave plana. Ali je u proljeće 1993. plan dao teritorijalnim zahtjevima bosan­ skih Hrvata pečat zakonitosti koji je inače nedostajao.4 Travnik je sad bio pretežno muslimanski grad, jer su ga preplavili prognanici što su napustili svoje domove u sjevernoj Bosni u srpskom etničkom čišćenju. Ti muškarci, od kojih su mnogi bili prošli one kon­ centracione logore što su prethodne godine bili tako šokirali svijet radikalizirani i ogorčeni tim iskustvom - odlučili su da neće to isto sad trpjeti od Hrvata. U roku od nekoliko dana otjerali su iz Travnika sve postrojbe HVO-a, iako su u Travniku ostale živjeti tisuće Hrvata civila koji neće biti izloženi otrovnoj kampanji etničkog čišćenja što će je Hrvati uskoro primijeniti na muslimanske manjine u svojim sre­ dinama. U Zenici, uporištu Izetbegovićeva SDA, gdje je armija BiH imala najjače korijene, pregovori muslimanskog gradonačelnika i mjes­ nog zapovjednika HVO, usmjereni na vraćanje mira, prekinuti su kad je HVO s okolnih brda bombardiralo središte grada. HVO je istjeran iz grada, kao u Travniku. Sad je muslimanska srednja Bosna sa svih strana bila okružena neprijateljima - usamljeni otok odsječen od glavnoga grada Sarajeva i vanjskog svijeta. Uz to se morala boriti s trima hrvatskim enklavama u svojoj sredini: Novim Travnikom, Vitezom i Kiseljakom. To su bile opsade unutar opsade. Najproblematičniji je bio Vitez jer leži na glavnoj cesti između Travnika i Zenice. Praktički je teritorij pod nadzorom Izetbegovićeve vlade spao na leopardovu kožu izoliranih enklava - oko Travnika, Zenice, Tuzle, Bihaća, Sarajeva i triju istočnih enklava Sre­ brenice, Goražda i Žepe. Nijedna od tih enklava nije se mogla održati bez trajne potpore međunarodnih humanitaraca. Pristup i izlaz blokirale su im srpske ili hrvatske snage. Bosna je u proljeće i rano ljeto 1993.

295

bila suočena s vojnom i strateškom stvarnošću da malo-pomalo bude zbrisana s europskog zemljovida. Činilo se sve vjerojatnijim da je jedina budućnost teritorija koji su Srbi i Hrvati sve češće nazivali bivšom BiH, ta da svaku od tih enklava postupno apsorbiraju ili hrvatska ili srpska država koje su se oko njih stvarale.

Pad Srebrenice, odbacivanje Vance-Owenova plana od strane Srba, neuspjeh međunarodne zajednice da provede taj plan i, na posljetku, izbijanje rata između Muslimana i Hrvata, sve se to dogodilo u nekoliko tjedana u travnju i svibnju 1993. Sve je to natjeralo Vladu i armiju BiH da se suoči s novom stvarnosti. Dogodila se politička i vojna drastična promjena: Muslimani su počeli uzvraćati udarce. Sarajevska je psihijatrica Ljiljana Oruč za cijelo vrijeme opsade sačuvala svoj smisao za humor. U ljeti 1993. opisala je bosanski glavni grad kao veliki psihijatrijski laboratorij. Sarajlije, rekla je, boluju od kolektivne psihotične zablude, zablude da će na kraju svijet spasiti i njih i njihovu zemlju. Dugo su živjeli u toj zabludi, nastavila je ona, unatoč svim objektivnim dokazima u suprotno. Stoga je to bila neka vrsta inverzne paranoje: uporno uvjerenje da će na kraju sve dobro ispasti iako je, prema svim racionalnim prosudbama, jasno da neće. “Ta nas je kolektivna psihoza ostavila”, naglašava doktorica Oruč, “u svibnju 1993. Otada smo znali da smo prepušteni sami sebi.” Otpor je počeo u središnjoj Bosni. Treći je korpus armije BiH5 ustrojio dvije nove brigade, sastavljene uglavnom od boraca “očišćenih” iz sjeverne i istočne Bosne. Mnogi su se očeličili nakon onog što su doživjeli od Srba, većina ih je prošla koncentracione logore. U Travniku su osnovali Sedamnaestu “krajišku” brigadu pod zapovjedništvom pu­ kovnika Mehmeta Alagića, žrtve etničkog čišćenja u području Kozare u sjevernoj Bosni. U Zenici, srcu muslimanske Bosne, pojavila se posve nova snaga, Sedma muslimanska brigada. Ova je bila izrazito musli­ manske, a ne bosanske orijentacije. Njeni su časnici bili neskloni Zapadu, nosili su islamske oznake, imali duge brade i pozdravljali se arapski sa “selam alejkum” (mir s vama). Njihove su obitelji išle na satove islamskog odgoja, a žene im i kćeri sve su više na javnome mjestu nosile velove. Prvi se put u Bosni artikulirao prodorni ksenofopski muslimanski nacionalizam. Politika multietničke snošljivosti, tvrdili su časnici Sedme muslimanske brigade, dovela je do uništenja muslimanskog naroda. Vrijeme je da Muslimani uzmu stvar u svoje ruke, ne kao Bošnjaci, nego izrijekom kao Muslimani. Onima na Zapadu koji su bili protiv intervencije na strani Vlade BiH, taj otpor im je pogodno potkrijepio argument - često izrican u

296

obrani politike nedjelovanja - da su “sve strane podjednako krive”. Ali toj novoj armiji prognanika nije bilo nimalo stalo do međunarodnog javnog mišljenja; podilaženje prijestolnicama Zapada, tvrdili su časnici i vojnici te vojske, Muslimanima nije donijelo ništa osim vojnog poraza, izvlaštenja i kršenja ruku uz izraze sućuti iz inozemstva. Muslimani su naučili, govorili su oni, da strpljivi pregovori u Ženevi, Haagu i Londonu nose nesreću, i da u ovom ratu pobjedu neće odnijeti pravedni, nego jaki. Ti ljudi nisu znali za multietnički ideal, više nisu govorili o Srbima i Hrvatima, nego o četnicima i ustašama. U Zenici je povremeno Sedma muslimanska brigada izlazila na ulice i uništavala trgovine koje su pro­ davale alkoholna pića, pa klala svinje i palila im trupla. Tijekom ljetnih i jesenskih mjeseci postali su zakon za sebe, često u sukobu s civilnom policijom, i sve veći strah i trepet građana. Vojna je strategija Trećega korpusa bila da u srednjoj Bosni stvori trokut od Tuzle na sjeveroistoku, do Sarajeva na jugoistoku i Mostara na jugozapadu. Najprije je trebalo osigurati ceste između područja leo­ pardove kože. Gusto napučeni viteški džep, u kojem je živjelo ščdesetak tisuća Hrvata, bio je preopasan cilj. Zato je armija BiH počela pustošiti po hrvatskim selima u brdima iznad doline u kojoj je Vitez. Sve su palili i pljačkali, služeći se istom taktikom koja je tijekom prošle godine dana donijela Srbima tolike dobiti. Armija je do početka ljeta osigurala nekakav put kojim se iza viteškoga džepa Travnik spajao sa Zenicom i Tuzlom.6 Granica muslimanskog i hrvatskog teritorija prolazila je Gornjim Vakufom. Taj grad, u kojemu su Britanci imali jednu svoju satniju da bude međupostaja i logistička baza humanitarnim konvojima iz Splita u Tuzlu, tako je često s plimom i osekom vojne sreće prelazio iz ruke u ruku, da potkraj godine u njemu gotovo i nije bilo kuće prikladne za stanovanje. Tijekom ljeta čule su se jezive vijesti o zlostavljanju i mučenju Musli­ mana u hrvatskim logorima. Poslije će se Stipe Mesić sjetiti da mu je prvi rekao za logore Jozo Primorac, aktivist HDZ-a. Rekao je: ‘‘Čuj, Stipe, iznenađen sam, nedavno sam bio u Hercegovini (ondje je imao brata). Tamo dolje imaju logore. Izgledaju kao nacistički, pa i gore od toga, ne daju im hranu i vodu, a i zlostavljaju ih. ” Pitao sam tko je u tim logorima, a on mi je rekao da su to bivši susjedi, iz istoga grada i sela, a jedina im je greška što su Muslimani. Onda je velika skupina Muslimana, koji su bili borci HVO-a, pa su

297

preko noći razoružani i onamo poslani. Bio je vrlo iznenađen, po­ gotovo zbog postupka ondje. To sam prenio Tuđmanu. Odgovorio mi je da i drugi imaju logore. Na posljetku je sredinom kolovoza međunarodni Crveni križ stigao do 6474 logoraša u 51 logoru, od kojih je 4400 bilo u logorima bosanskih Hrvata (Vlada BiH tvrdi da je to premala brojka), 1400 u muslimanskim i 674 u srpskim logorima. Muslimani iz zloglasnog logora Dretelja južno od Mostara, pričali su kako su ih tukli, noću budili i prisiljavali da pjevaju pjesme uvredljive za Muslimane i Izetbegovića. Uskraćivali su im hranu i vodu. Mnogi su pričali kako su morali piti svoju mokraću da ne bi skapali od žeđi. U saopćenju Vijeća sigurnosti od 15. rujna navodilo se kakvu je “odvratnost i osudu” izrazila međunarodna zajednica kad su prethodne godine otkriveni srpski logori pa se pozivalo Hrvate da zatvore svoje logore. Tragedija sukoba između Muslimana i Hrvata nigdje nije bila tako izrazita kao u Varešu, ružnom rudarskom gradu u lijepoj dolini na putu iz Sarajeva prema Tuzli. Vareš se našao na samom rubu muslimansko-hrvatske ratne zone. Do rata je u njemu bilo podjednako Muslimana i Hrvata, uz priličnu srpsku manjinu. Srbi su pobjegli ili su ih preselili početkom rata. Mjesni Hrvati i Muslimani su se tijekom ljeta 1993. trudili da ih ne zatruje sukob koji je razdirao dvije zajednice zapadno od njih. Ali Vareš nije ostao pošteđen. Sukob je toliko polarizirao središnju Bosnu da je, uza sva nastojanja mjesnih vođa, Vareš uskoro bio etnički podvojen. Vrijedan je to primjer dinamike etničkog sukoba. Vareš je postao mikrokozam šireg sukoba. Kao i uvijek, prve su trzavice stigle izvana, dolaskom tisuća bijesnih i napaćenih Hrvata koji su bili protjerani ili su užasnuti pobjegli iz svojih domova u Visokom, Brezi, Kaknju i Zenici. U te je gradove nešto prije stigla slična bujica bijesnih i izmučenih muslimanskih prog­ nanika. Prognanici su sa sobom donijeli akumulirano ogorčenje i strah od onih koji su ih otjerali. Dolazak tolikih prognanih Hrvata u Vareš nije samo pretrpao grad, nego je poremetio osjetljivu etničku ravnotežu. Ipak je mjesno hrvatsko vodstvo i dalje surađivalo s mjesnim musli­ manskim čelnicima. A zbog toga su novopridošli prognani Hrvati ubrzo počeli optuživati mjesne Hrvate da surađuju “s neprijateljem koji je njih otjerao od kuće. Nastao je razdor među Hrvatima. Onda je u listopadu iz Kiseljaka došla jedna postrojba HVO-a, tvrdih hrvatskih nacionalista i mrzitelja Muslimana. Hrvatski gradonačelnik i šef policije nakratko su zatvoreni a onda smijenjeni. Došljak je ustoličen za gra­ donačelnika. Muslimane se uhićivalo, a njihove kuće napadalo i

298

pljačkalo. U roku od nekoliko dana gotovo su svi Muslimani pobjegli u selo Dabravinu na jugu gdje su zatim čekali i planirali povratak. Zapravo Hrvati nisu mogli obraniti Vareš. Gotovo čim su preuzeli vlast, stali su se pripremati za evakuaciju. Imali su dva izlaza, oba kroz srpske teritorije. To im nije bilo teško jer su kiseljački Hrvati imali izvrsne odnose sa Srbima. No, smetalo im je selo Stupni Do, malo više od kilometra od Vareša. U tom je muslimanskom selu bilo dvije stotine pedeset žitelja. Ležalo je na južnoj ruti bijega. Hrvatska je paravojska u noći 23. listopada, nakon jednodnevnog neprestanog gra­ natiranja Stupnog Dola, upala u selo sa skijaškim maskama na glavi ili oličena lica. Svaku su kuću ili minirali ili zapalili. Seljane koji nisu mogli pobjeći ubili su ili zaklali. Neki su živi izgorjeli u svom domu, drugi su ustrijeljeni u pokušaju bijega kroza šumu. Neka su mrtva tijela bačena na lomače u vrtovima pred njihovim domovima. Nakon te orgije ubijanja selo je bilo posuto leševima i svaka je kuća gorjela. Većina seljana uspjela je pobjeći. Desetine njih je pobijeno, a neka tijela nikad nisu nađena. Danima je hrvatska paravojska pljačkala vareške kuće koje su u bijegu napustili Muslimani. Oni Muslimani koji su ostali jer nisu uspjeli pobjeći, zamolili su Šveđane iz snaga UN-a da ih sprovedu na teritorij pod nadzorom vojske BiH. UN nije imao kamione za to, ali su Šveđani postavili oklopnjake na glavnoj gradskoj ulici pa su Muslimanke i nji­ hova djeca danima i noćima ondje taborili jer im je blizina snaga UN bila jedina zaštita. A onda je 3. studenog hrvatski gradonačelnik pošao od kuće do kuće i preko zvučnika dovikivao hrvatskim obiteljima neka se okupe na ulici i pripreme za evakuaciju prije zore. Muslimanska vojska, rekao im je, prilazi gradu sa sjevera, zapada i juga. U jednoj jedinoj noći pobjeglo je više od deset tisuća ljudi. Na jedan dan, grad je bio prazan. Zatim je u nj ušla Sedma muslimanska brigada bez ijednog ispaljena metka. Muslimanski su se civili vratili kućama. Za nekoliko tjedana su muslimanske obitelji, iz gradova i sela koje su zaposjeli Srbi, zaposjele kuće koje su Hrvati napustili. Cijelo se sjevernobosansko naselje Crna Rijeka, koje su Srbi etnički temeljito očistili, sad uselilo u hrvatske domove u Varešu. Tako je Vareš ilustrirao dva ključna elementa rata između Musli­ mana i Hrvata: prvo, sposobnost radikaliziranih došljakajda posiju sjeme etničkog sukoba u zajednici u kojoj su Hrvati i Muslimani skladno živjeli; drugo, činjenicu da se, zbog srpskog etničkog čišćenja, sve više Muslimana i Hrvata tiskalo na sve manjem teritoriju, pa se tako među mještanima rađalo ogorčenje koje se onda prelijevalo u etničku nape­ tost.

299

1) Halilović je to porekao. 2) SWB, 9. travnja 1992. 3) Važna je iznimka Mostar, koji hercegovački Hrvati smatraju svojim glavnim gradom, a u kojemu je bila tipična bosanska mješavina Srba, Hrvata, Muslimana i drugih. 4) Vance-Owenovim planom zacrtani hrvatski kantoni bili su tako veliki kako bi se u njima, uz većinske Hrvate, ipak našle poveće srpske i musli­ manske manjine. Takvo je prostranstvo hrvatskih kantona, prema Vanceu i Owenu, moralo djelovati kao kontrola obnašanja hrvatske vlasti na tim po­ dručjima. HVO je, na poticaj Zagreba^ to protumačio kao slobodu nametanja hrvatske vlasti u muslimanskim i srpskim gradovima i područjima. 5) U to vrijeme armija BiH sastojala se od pet korpusa - sarajevskog, mostarskog, tuzlanskog, bihaćkog i srednjebosanskog. 6) Rat između Muslimana i Hrvata nikad se nije proširio na sjever do Tuzle, gdje je HVO bio u manjini i predaleko od Hercegovine da bi izazivao nadmoćnu Armiju BiH, iako su njegovi zapovjednici bili tome skloni. Savez se održao tijekom cijelog sukoba sve dok, na posljetku, postrojbe HVO nisu pripojene Armiji BiH.

300

23 . NOSAČ ZRAKOPLOVA “INVISIBLE5 Razgovori na moru Ljeto 1993.

Tog su se ljeta, daleko od krvoprolića, tri strane, Muslimani, Srbi i Hrvati, sastajale na ženevskim razgovorima. Posvađani su čelnici noćili u najpomodnijim hotelima uz obale Lemanskog jezera, a po danu su se svađali oko budućih granica BiH. Potkraj rujna odletjeli su na bri­ tanski nosač aviona “Invincible” na Jadranu kako bi riješili muslimanski zahtjev za izlaz na more. Bio je to idealan ambijent za diobu. Pozivajući glavne aktere BiH na još jednu rundu pregovora, prvu poslije propasti Vance-Owenova plana, posrednici lord Owen i Thorvald Stoltenberg rekoše kako “zbog rušenja i patnja sada u Bosni, obojica strepimo nad budućnosti vaše zemlje”. Bio je to dramatičan poziv, ali posrednici su se od početka nastojali distancirati od plana zacrtana po novoj stvar­ nosti. Vlada BiH posrtala je otkako je Washington najavio “Plan skupne akcije”. Odjednom su im savjetovali da prihvate što im se daje ili će ostati bez ičega. Zajedljivi i lukavi Owen i njegov kolega prijazni Stoltenberg, nukali su bosanske glavne protagoniste na sporazum kojeg su uvjete diktirali Srbi i Hrvati. Owen je tvrdio da nastoji postići “bolan kompromis”, a ne diobu. Uza sva nastojanja da preruše plan, glavni suparnici znali su da će predložena unija triju republika nestati čim se osuši crnilo, pa i prije. Čelnik bosanskih Hrvata, Mate Boban, nazvao je plan “Invisible” (Nevidljivi). Ne zna se je li pogrešno upamtio ime

301

britanskog nosača zrakoplova ili je mislio na bosansku uniiu koia nestaje. J Onda je 30. lipnja objavljen napredak. Sve tri strane, pa i Vlada BiH, bile su za ustavni sporazum o uniji republika u BiH, drugim riječima, za etničku diobu. Srbi i Hrvati su napadno sličnim ’priopće­ njima pozdravili sporazum kao kompromis kojim bi se rat mogao završiti. Milošević je objavio da sporazum “potpuno potvrđuje Repub­ liku Srpsku”. Jednom članu delegacije bosanskih Srba sve je to bilo jednostavno: “Turci (pogrdna aluzija na Muslimane) pucat će kao orasi u srpsko-hrvatskoj krcaljki”, rekao je, uvjeren da je svijet priznao Srbe za ratne pobjednike. Koliko su se Srbi radovali, toliko je Izetbegović strahovao. “Osjećam se”, rekao je, “kao žednik koga šalju u pustinju po vodu.” Bosanski je predsjednik bio pod jakim pritiskom. Washington mu je izmaknuo tlo ispod nogu. On se još držao ideje o jedinstvenoj Bosni - domovini Muslimana, ali ta je točka nestala iz većine programa Zapada. Nevoljko je priznao da je trodioba BiH neminovna. Ta podjela dat će Muslimanima jednu bosansku državu. Zasad je ideja multietničke Bosne mrtva. Budući se naraštaji mogu nadati takvoj državi, ali tek kad se otrijezne nakon pijanstva. Izetbegović je bio satjeran u kut. Posrednici su u lipnju, ogorčeni njegovom tvrdokornošću, poduzeli korake kako bi ga oslabili, uvjereni da će time ubrzati mirovni proces. Ponovno su izvukli Predsjedništvo BiH i vratili Izetbegoviću predratnu ustavnu ulogu prvog među jed­ nakima. Na njihov se poziv iz Cazinske krajine, ili Bihaćke enklave, kako će je zvati tijekom rata, nakon duge šutnje pojavio lukavi preživjeli Fikret Abdić kako bi izazvao Izetbegovića tko će biti čelnik bosanskih Muslimana. Pregovarači su računali da će se Abdić sporazumjeti o diobi sa Srbima i Hrvatima. Imali su pravo. Bio je spreman na to, pa je s multietničkom delegacijom bosanskog Predsjedništva otišao u Zenevu na razgovore o diobi. Mjesec dana poslije, bosanska se delegacija, poražena i podvojena, vozila ispod svodova Palače naroda. Izetbegović je, okružen osobnim čuvarima, sjedio u crnom Mercedesu švicarske vlade, a ostatak dele­ gacije išao je trošnom Hondom iza koje se u taksiju vozio srebrnokosi bucmasti Abdić. Predstavljali su golu suprotnost onoj koordiniranoj snazi i nabusitoj samouvjerenosti kojima je isijavala srpska delegacija hrleći u Palaču. Dok su se razgovori odvijali, zaoštravala se borba na terenu. Vojske su prije završne podjele htjele osvojiti što se može. Srbi su zauzeli Igman što se s jugozapada diže iznad Sarajeva. Dok je Zapad prijetio

302

zračnim udarima, srpski su se politički i vojni čelnici igrali mačke i miša s međunarodnom zajednicom oko svog obećanja da će se povući sa strategijskog vrha. Dok je cijela međunarodna zajednica čekala hoće li se srpske snage, prema obećanju, povući s Igmana, Karadžić je u Ženevi spavao - probudio se tek u jedan po podne, umoran nakon što je cijele noći kockao u obližnjem kasinu. A ipak je nadmudrio Zapad, odnosno, dao je svijetu ispriku da se suzdrži od vojne intervencije. Vatrenim i razmetljivim tonom, zapri­ jetio je odmazdom na zračne udare. “Padne li na srpske položaje i jedna bomba, neće više biti pregovora. Imat ćemo totalni rat i kata­ strofu.” Iskoristio je strah članica Sjevernoatlantskog pakta, koje su u Bosni imale vojnike, čak je otišao tako daleko da je zaprijetio da će, u slučaju zračnih udara, on izgubiti vlast nad svojom vojskom, dajući na znanje da će se bosanski Srbi osvetiti vojnicima UN-a koji su iz zemalja NATO-a.1 Bio je to čudan obrat - odjednom je međunarodnoj zajednici konveniralo da Karadžić sačuva vlast. Nasuprot Karadžićevim zlokobnim opomenama, Alija Izetbegović se otvoreno zauzimao za vojnu intervenciju “u ime mira”. Rekao je da budućnost pregovora, pa i cijeli mirovni proces, počiva na zračnim udarima. Međunarodna zajednica nije ništa poduzela. Nije bilo zračnih udara. Nepunih mjesec dana kasnije, objavljeno je priopćenje da su se tri strane složile oko budućih granica svojih etničkih državica. Prema završnoj verziji plana skrojena na brodu “Invincible”, Srbima je pripalo pedeset tri posto bosanskog (kontinuiranog) teritorija, Hrvatima se­ damnaest posto, u dva dijela, a Muslimanima ostatak. Bosna bi prema tom planu bila izrazito kontinentalna. Plan je posebnim putovima zajamčio Muslimanima izlaz na more kod Neuma koji nije prikladan za luku. Ponuđena im je uporaba hrvatske luke Ploče i pograničnog Metkovića na ušću Neretve, kao i uzak izlaz na sjeveru na Savu. Bosanska je vlada htjela da njihova zemlja pokrije cijelu republiku, a u izostanku toga, htjela je da joj zemlja doseže do svake granice. Istočna Bosna - gotovo potpuno pod srpskim nadzorom, iako je prije rata bila većinska muslimanska - ostala je kamen spoticanja. Srbi i Beograd nisu bili spremni predati Muslimanima bilo koji dio istočne Bosne. Bio je to Miloševićev minimum, a htio ga je za sigurnost Srbije. Jedan pogled na zemljovid bio je dovoljan da se shvati kako će ta bizarno uobličena i geografski raskidana zemlja imati tek tanke izglede za opstanak. Sarajevo će dvije godine biti pod upravom UN, a Mostar pod privremenom upravom EZ,2 Karadžić je čak ponudio

303

da iz Sarajeva prokopa tunel kako bi njegovi žitelji mogli putovati u druge dijelove države. Prema sporazumu, unija se morala demilitarizirati, ali nije bilo plana o razoružanju Hrvatske i Srbije čije su vojske sudjelovale u sukobu. Stoltenberg je otišao u New York da od UN-a zatraži još 40.000 vojnika uz onih 10.000 već na terenu. Poslije ljeta provedena u razgovorima i uzaludnom optimizmu da će se postići sporazum, Izetbegović je odbacio plan sastavljen na brodu “Invincible”. Owen i Stoltenberg su se razočarali, uvjereni da nikada dotle nisu bili tako blizu sporazumu. Potaknut ohrabrenjem me­ đunarodne zajednice da uđe u igru, Fikret Abdić proglasio je svoju državu, Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu, pa je izbačen iz bosan­ skog Predsjedništva. Pojavila se nova bojišnica, počeo je rat između Muslimana u bihaćkoj enklavi.

Kad god bi srpski i hrvatski čelnici nastavili svoja međusobna otrovna udvaranja, Muslimanima bi zazvonilo posmrtno zvono. Ta urota kosila se sa svakom logikom, ali je imala svoju čudnu dinamiku. Ti zakleti neprijatelji su se međusobno ubijali na bojištu, dok su njihovi vođe zajedno pijuckali viski. Počelo je u ožujku 1991. u Karađorđevu, kad su Milošević i Tuđman raspravili o podjeli Bosne. Uspostavili su tajnu komisiju, sastavljenu od njihovih pouzdanika, koja će prekrojiti granice u Jugoslaviji. Problem srpskih i hrvatskih nacionalista nije bio kako bi te dvije zajednice mogle skupa živjeti, nego kako bi se mogle razdvojiti. Slagali su se u još nečemu. Bosnu i Hercegovinu valja po­ dijeliti, i tako će svaki dobiti svoj kolač i pojesti ga: Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku. Dva su protivnika u najvećoj tajnosti održala niz sastanaka. U pro­ sincu 1991. (kad u Bosni rat još nije bio počeo, a u Hrvatskoj još nije bio završio), u jednoj sarajevskoj kavani sjedio je Nikola Koljević s hrvatskim nacionalistom Franjom Borasom, svojim kolegom u Predsjedništvu BiH. Tužeći se na ratno stanje između Srba i Hrvata, Boras je rekao da tako ne mora biti. Uostalom, u njegovoj porodici ima mnogo Srba po tazbini, a svi se lijepo slažu. Nadalje, možda bi njih dvojica mogla spriječiti rat ako bi dvije zajednice počele pre­ govarati. Koljeviću je predložio neka ode u Zagreb i sastane se s Tuđmanom. Hrvatski i srpski predsjednik već su razmatrali diobu Bosne. Mi­ lošević je u prosincu 1991. imao vrijedan adut, Krajinu. Inače, Knin nije volio, privatno je govorio da Knin, glavni grad samozvane srpske države, oduvijek pripada Hrvatskoj, sa Srbijom nema ništa zajedničkog.

304

No, vjerovao je da će mu Knin uvijek omogućiti prednost jer to je nešto bez čega Hrvatska ne može opstati, trećina njena teritorija. Tuđman je smatrao da bi se selidbom pučanstva i uklanjanjem Srba riješili problemi Hrvatske. Karadžić se s njim slagao. Treba preseliti kninske Srbe, ali ne u Srbiju, nego u plodnu istočnu Slavoniju, područje Hrvatske pod srpskim nadzorom. Karadžić, koji se smatrao velikim srpskim domoljubom, uopće nije mario za sudbinu svoje srpske braće u Hrvatskoj. S osmijehom je izjavio da su oni naviknuli na seobe, uosta­ lom, onamo su se uselili prije nekoliko stoljeća, bježeći pred Turcima. Njegov se zamjenik Koljević povezao s Tuđmanom. Predsjednik Tuđman predložio je raspravu o preseljavanju stanovništva, uvjeren da će tako stvoriti etnički homogenu državu. No, nije bilo potpunog sporazuma, jer preseljavanje, pa i mirno, ne nudi konačno rješenje, a i zato što to nije bio glavni problem, nego je glavni problem bio i ostao teri­ torijalni. Koljević i Boras bili su već skovali plan. Stipe Mesić, tadašnji čelnik HDZ, bio je promatrač na zagrebačkom sastanku i ondje prvi put čuo izraz “humano preseljenje pučanstva”. Govorilo se o stvaranju etnički čistih područja, drugim riječima, tre­ balo je riješiti problem Muslimana jer je bilo očito da su se Boras i Koljević već dogovorili o međusobnim granicama. Tuđman je imao tri cilja; najprije je htio priznanje Hrvatske i pot­ poru međunarodne zajednice; drugo, htio je podijeliti BiH, to mu je bila životna opsesija; a treće, da bi to postigao, morao je ostati u vezi s Miloševićem. Prvi je sastanak bio uspješan. Tuđman je rekao Mesiću da je prezadovoljan razgovorima. Čak se i nasamo našao s Koljevićem. “Bilo je jasno”, rekao je Mesić, “da su lako komunicirali, a još su obje strane bile u ratu.” No, Koljević je znao da će trebati vremena dok se ukorijeni sjeme novog saveza. Bilo je nemoguće, nakon jednog sastanka s hrvatskim čelnicima, uništiti već postojeću koaliciju u BiH, jer su dotle muslimanski i hrvat­ ski čelnici već održavali javne skupove, i čvorom vezivali zastave u znak zajedništva. U sljedećih šest mjeseci, čak i nakon izbijanja rata u Bosni, hrvatski i srpski čelnici sastajali su se u Mostaru, Banja Luci i Grazu. Karadžić je 6. svibnja, na tajnom sastanku u zračnoj luci Graza, jasno dao na znanje da Srbi zahtijevaju koridor kroz Posavinu u sjevernoj Bosni.

305

Ako im je rat draži od pregovaračkog stola, da vidimo što će biti. I tako smo oslobodili gotovo cijelu Posavinu, osim Orašja. Ponavljao sam im da nema prihvatljiva rješenja bez širokog posavskog koridora. Tada smo vjerovali, kao što i sad vjerujemo, da je najbolja granica ona prirodna, na rijeci Savi. Karadžić i Boban sporazumjeli su se o nekim zemljovidima, ali su mnoga pitanja ostavili otvorenima. Hrvati su tražili Brčko u kojem su prema popisu iz 1991. živjeli Muslimani, Srbi i Hrvati. “Srbi su odbili jer su ga oni izgradili i bio je potpuno srpski grad”, kaže Karadžić. U tom ratu za nadzor nad rijekama Karadžić je predlagao da granica bude Neretva, a Boban je, međutim, predložio mostarsku glavnu ulicu - Maršala Tita. Zarekli su se da će voditi računa o etničkom sastavu i pristali su prihvatiti arbitražu EZ - ako se ne uspiju dogovoriti za zapadno područje oko Kupresa i sjeverno područje sa sedam po­ savskih gradova.3 Karadžiću je prvi sastanak s Bobanom bio vrlo koristan jer je u njemu prepoznao sebe, nacionalista, ali hrvatskog. “Bio je više Hrvat nego katolik, htio je u jednom dijelu Bosne koncentrirati hrvatsko pučanstvo kako bi moglo štititi svoju nacionalnost, a ne katolicizam.” Između Zagreba i Beograda bilo je stalnih kontakata. U siječnju 1994. dogovorili su se da obostrano otvore diplomatske urede. No još su važniji bili posjeti hrvatskih ministara Srbiji, pa i Palama. Hrvatska je nastavila voditi dvije posebne i proturječne politike - tajni dogovor sa Srbima i službeni savez s Muslimanima. Po prvome bi dvije najjače nacije imale moć odlučivanja o sudbini Muslimana, ali se činilo da će u tom savezu Hrvatska uvijek biti slabiji partner. Drugi je, međutim, imao potporu Sjedinjenih Država. Početkom 1994. činilo se da se te dvije osovine uzajamno isključuju. A do ljeta, i raskida Miloševića s bosanskom braćom, dinamika se opet promijenila.1 1) Velika Britanija, Nizozemska, Danska, Švedska, Norveška, Španjolska, Kanada i Francuska. 2) Proveden je sporazum o Mostaru, a Hans Koschnick, bivši bremenski gradonačelnik, postao je 1994. prvi gradonačelnik EZ u podijeljenom gradu. 3) Prema navodima sudionika obiju strana, složili su se da Hrvati dobiju zapadnu obalu Mostara i hercegovačke gradove Neum, Čapljinu, Ljubuški, Široki Brijeg, Posušje, Tomislavgrad, pa i Kupres koji je prije rata imao 51% Srba Srbi nisu osporavali Kreševo, Kiseljak, Fojnicu, Busovaču, Vitez, Jajce (koji su Srbi zaposjeli u listopadu 1992), Travnik, Novi Travnik i Gornji Vakuf. O Muslimanima ni spomena.

306

24 . PITANJE NADZORA Bomba na tržnici i ultimatum NATO-a Veljača 1994.

Sarajlije su misliH.da sve znaju o bombardiranju, ali nitko nije znao da samo jedno minobacačko zrno može u jednom trenutku odnijeti tolike živote. Bomba koja je pala s neba u subotu petog veljače u 12.37, pretvorila je vrevu na gradskoj tržnici, u sjeni katoličke katedrale, u ljudsku klaonicu. Poginulo je šezdeset devet, a ranjeno više od dvije stotina osoba. Zašto je posijana takva pustoš? Neki preživjeli tvrde kako misle da je u padu zrno udarilo u plastičnu nadstrešnicu i eksplodiralo ljudima iznad glava, obasuvši tržnicu tisućama komadića usijanog metala. Još je pogubnije bilo zato što je ispaljeno za inače mirna dana. Jedna od velikih tragičnih ironija Sarajeva bila je i ta što je često više ljudi ginulo za mirna dana, nego za dana kad su snažno granatirana civilna područja. To je bilo zato što su za mirna dana ljudi izlazili na ulice. A tog 5. veljače bio je vedar, sunčan zimski dan, s prepunom tržnicom. Bomba je pala neočekivano. Reakcija nije izostala. Već nakon nekoliko sati predsjednik Izetbegović sazvao je tiskovnu konferenciju na kojoj je rekao da je to “crn, užasan dan. Mi Bošnjaci osjećamo se osuđeni na smrt. Svaka vlada koja podupire embargo na oružje, sudionica je u ovakvim zvjerstvima”. Premijer Haris Silajdžić pozvao je američkog televizijskog izvjestitelja Petera Jenningsa, iz ABC-a, na ekskluzivni intervju. Izetbegović i Si­ lajdžić - obojica vidljivo potreseni razmjerom masakra na tržnici -

307

iskoristili su priliku da kažu kako sad, eto, međunarodna zajednica sili Bosnu da prihvati srpsko-hrvatski “mirovni sporazum”, koji je EU prepakirala, što je jednako potpunoj kapitulaciji, komadanju bosanske države i progonu dva milijuna Muslimana. Nije zaostao ni Radovan Karadžić. Porekao je odgovornost (kao i uvijek kad bi poginulo mnogo civila) i rekao kako je svojim snagama naredio da zaustave sve humanitarne konvoje dok UNPROFOR javno ne skine krivnju sa Srba. Tek je poslije izmislio niz hipoteza da je “muslimanska strana” podmetnula bombu, da je pucano “s musliman­ skih položaja”, ili, što je bilo još bizarnije, da su tijela što su odmah nakon eksplozije prebačena s tržnice u gradsku mrtvačnicu, zapravo stari leševi ondje podmetnuti da ih televizijske kamere snime. Karadžićeva poricanja uvijek bi urodila plodom. General Lewis MacKenzie prvi je povjerovao tvrdnji da je bosanska vlada granatirala svoje ljude kako bi međunarodnu zajednicu uvukla u rat na svojoj strani. To stajalište iznio je prvi put u svibnju 1992, kad je minobacačko zrno u Ulici Vase Miškina pogodilo red građana koji su čekali na kruh. Tada su poginule dvadeset dvije osobe. MacKenzie je tad bio u Beo­ gradu jer je Glavni stožer UNPROFOR-a onamo prebačen iz Sarajeva, a priklonio se mišljenju da su bombu podmetnuli agenti Vlade BiH, iako za tu teoriju nikad nije predočena ni mrvica dokaza. Tijekom rata su svi protivnici vojne intervencije i ukidanja embarga na oružje vodili tihu kampanju širenja ideje o najgorim zvjerstvima što su ih Bošnjaci počinili nad vlastitim narodom. Ta aluzija nikad nije javno izrečena, jer bi je trebalo dokazati. Ako je i bilo ikakvih dokaza, nisu nikad iznijeti na svjetlo. No, ta je kampanja uspjela posijati sjeme sum­ nje među onima koji su bili odlučniji u svojoj osudi bombardiranja Sarajeva. Nikad nije dokazano tko je opalio iz bacača na tržnicu. UNPRO­ FOR je proveo analizu na licu mjesta, ali nije zaključio ništa određeno: zrno je zbog sudara s nadstrešnicom skrenulo sa svoje putanje, a na temelju jednog hica nemoguće je zaključiti o smjeru vatre i prijeđenoj udaljenosti. Analiza kratera pouzdana je samo kad je s istog položaja ispaljeno više hitaca, jer se tako može suziti granica pogreške. UN je mogao reći samo da je hitac došao sa sjeveroistoka, i da su u tom smjeru položaji obiju strana. U prašini što se onda uzvitlala, zatomljen je logičan zaključak da će, ako se u dvadeset i dva mjeseca na jedan grad ispali milijun i više minobacačkih, topovskih i tenkovskih hitaca (kao što su učinili bosanski Srbi) - od kojih su mnogi nasumce ispaljeni u civilna područja - prije ili poslije neki hitac pasti i ondje gdje je okupljena gomila ljudi. Šetnjom po bilo kojoj sarajevskoj sporednoj ulici možemo se osvjedočiti da nigdje nije bilo sigurno od nasumce

308

ispaljene granate: gradske su ulice posvuda izrešetane uočljivim ošte­ ćenjima od minobacačke vatre. Sarajlije su te tragove prozvali “sarajevskim ružama” - po boji krvi. U veljači 1992. svakih je nekoliko metara bilo takvih oštećenja. Od isprazne raspre tko je ispalio kobnu granatu, zanimljivije je na koji su način UN iskoristili prijepor. Toliko je raspoloženje protiv zračnih udara vladalo u UNPROFOR-u, da je novi zapovjednik u Bosni, general Michael Rose, puna dva tjedna nakon nesreće neprestance ra­ dio na postizanju sporazuma kojim bi, kako je on mislio, zračni udari otpali kao nepotrebni. Da je bilo i najmanjeg dokaza da su Bošnjaci skrivili zvjerstvo na gradskoj tržnici, svijet bi sigurno za to čuo. Ne bi bilo sigurnijeg načina da se odbiju argumenti onih (uglavnom u Sjedi­ njenim Državama) koji su nakon događaja 5. veljače tražili vojnu akciju. Najvjerojatnije objašnjenje granatiranja tržnice glasi: tko god ispalio ono zrno, zacijelo nije kanio hotimice pobiti desetine ljudi gađajući najpretrpanije mjesto u gradu. Minobacači nisu izravno vatreno oružje, nisu dovoljno točni da s prvim hicem pogode cilj. Treba ih “voditi” do cilja. U svakom slučaju, masakr 5. veljače samo se po razmjeru razlikovao od napada koje je Sarajevo trpjelo gotovo svakog dana u dvadeset dva mjeseca. Važnost mu je bila u simboličkom odjeku. U Sarajevu je od srpskog bombardiranja poginulo gotovo deset tisuća osoba, uglavnom civila, od kojih mnogo djece. Nogometno igralište, na kojemu su ih većinom pokapali u, silom prilika, tijesnim redovima, postalo je najjači simbol agonije Sarajeva i njegova propala obećanja: leži u sjeni reprezentativnog stadiona Zetra, građena za Zimske olim­ pijske igre 1984. O tome tko je njih ubio, nije bilo nikakva prijepora. Unatoč Karadžićevu mućenju vode nevjerojatnom tvrdnjom da su Muslimani sami sebe gađali, pokolj na gradskoj tržnici ipak je natjerao svijet Zapada da konačno kaže “dosta”.

Način na koji je Zapad rekao “dosta”, prestrašio je lorda Owena. Svaki je glavni grad Zapada zatražio da zrakoplovi Sjevernoatlantskog pakta, koji nadziru nebo iznad Bosne, spriječe ponavljanje tragedije na tržnici. Amerikanci su odlučno zahtijevali intervenciju. Obrazlagali su da u već donesenim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a postoji ovlaštenje za takvo djelovanje. I Francuzi su - po Owenovu mišljenju za njih netipično - zahtijevali energičniju ulogu NATO-a. I oprezni britanski ministar vanjskih poslova, Douglas Hurd - koji bi uvijek prvi kočio međunarodnu intervenciju - priklonio se općem pritisku. Owen je bio zabrinut zbog Rusa. Kozirjev je već bio pokazao veliku fleksibilnost dopustivši NATO-u da nadzire zonu zabrane letova. Rusi

309

su se s tim složili samo zato što se to radilo pod okriljem UN-a. U toj operaciji NATO je provodio naredbu UN-a. Sjevernoatlantski pakt nije djelovao neovisno. Rusi su otišli još dalje: složili su se da se zapovjedniku UN-a u Bosni dopusti da zatraži zračnu potporu u obranu međunarodnih snaga budu li napadnute. Rusi su tu ulogu odobrili NATO-u samo zato što je NATO jamčio da će djelovati isključivo u granicama koje mu odredi UN. Owen je znao da Rusi neće prihvatiti djelovanje NATO-a izvan pokroviteljstva UN-a. Za to Jeljcin neće moći pridobiti svoju javnost. 0 njihovu pragmatizmu donekle govori to što su i Kozirjev, i Jeljcin, 1 Curkin, svi prihvatili da je legitimna uloga NATO-a pomoći UN-u. Prva je stvar bila nadzor zone zabrane letova. To su bili spremni pri­ hvatiti ako bude pod nadzorom UN-a. Zatim smo prešli na pitanje bliske zračne potpore, gdje bi zapovjednik snaga UN-a mogao pozvati zrakoplov NATO-a ako bi snage UN-a bile napadnute. Rusi su to prihvatili. Tako smo znali da će Rusi biti s nama za to da NATO pomaže UN-u. A nikako ne bi pristali da UN odustane od nadzora nad tim postupkom. Owen je smatrao da bi samostalna akcija Sjevernoatlantskog pakta mogla podijeliti međunarodnu zajednicu po crti Istok-Zapad, pa će Rusi biti prisiljeni da priskoče Srbima u pomoć. Mnogo se ističe ruska povi­ jesna veza i kulturna sličnost sa Srbima, ali zapravo Moskvi je sve to bilo samo pitanje strateških i političkih interesa. Rusija nije htjela dopustiti Washingtonu (a u manjoj mjeri Europi) da diktira nove uvjete rješenja sukoba i odlučuje o budućim interesnim sferama. Owen se bojao da će svijet opet upasti u neku konfrontaciju Istok-Zapad hladnoratovskog stila. Viktor Andrejev, civilni predstavnik UNPROFOR-a u Sarajevu, veteran sovjetske diplomacije, otišao je i dalje: bio je uvjeren da bi Bosna mogla izazvati svjetski rat. “Budite sigurni”, rekao je, “velesile se spremaju na konfrontaciju zbog Bosne.” Owen je, kao nekadašnji britanski ministar vanjskih poslova, odmah poduzeo mjere ograničenja štete, kako bi obuzdao ono što je smatrao opasnim hodom prema vojnoj intervenciji. Sutradan nakon bombardi­ ranja, kad je Sarajevo počelo pokapati svoje mrtve, Owen je odletio u Rim, pokupio Stoltenberga, i odanle su obojica odletjeli u Beograd. Zatim su se odvezli preko Drine u porušeni Zvornik na sastanak s Karadžićem. Za vrijeme vožnje Owen je čuo kako general Rose govori na BBC-u i daje dojam kako mu uopće nije pala na um mogućnost da granatu i nisu ispalili Srbi. “Pomislio sam: do vraga, tom čovjeku treba u glavu utuviti neke stvari; pa sam odmah telefonirao Ministarstvu obrane... nadam se da je poruka shvaćena.” Na sastanku u Zvorniku

310

Karadžić je porekao odgovornost i istaknuo da će Srbi negativno odgo­ voriti na svaki pokušaj uporabe sile protiv njih. Owen je otišao uvjeren da bi bilo kakav ultimatum bio, kako je rekao, “crvena krpa biku”. Sutradan je otputovao u Bruxelles na sastanak ministara vanjskih poslova EU gdje je upozorio na oprez. Ondje se oštro založio da NATO ne zauzme neovisno držanje - da ne smije samostalno postavljati ul­ timatume, nego i dalje mora biti potpora inicijativi UN-a. Owen je držao da će samo tako moći zadržati Ruse u mirovnom procesu. Nastala je grozničava diplomatska aktivnost. General Rose ot­ putovao je u Beograd, pa se vratio u Sarajevo odlučan da Srbe i Vladu BiH natjera na prekid vatre i plan povlačenja oružja. Veleposlanici NATO-a okupili su se 9. veljače u Bruxellesu na sjednici vijeća Sjevernoatlantskog pakta. Amerikanci i Francuzi stigli su sa zahtjevom da NATO uputi Srbima ultimatum. Britanci su noć uoči sjednice pokušali postići to da se o toj temi uopće ne raspravlja, obavještavajući ostale članice da general Rose radi na sporazumu o demilitarizaciji koji samo što nije zaključen. Ultimatum NATO-a, ustvrdili su Britanci, samo bi upropastio sporazum jer bi naljutio Srbe i gurnuo ih na prkošenje. Glavni tajnik NATO-a, Manfred Woerner, savjetovao se s ostalim veleposlanicima i utvrdio da su Britanci usamljeni u svom protivljenju akciji NATO-a. Kako se sjeća jedan zapadni diplomat: “Britanski je predstavnik rekao kako nema potrebe održati sjednicu jer je general Rose postigao sporazum. Provjerili smo preko svojih vlastitih izvora i utvrdili da nije tako. Bilo je jasno da nam mažu oči. Na samoj sjednici, nakon britanskog pokušaja da se ona opozove, predočene su nam kon­ kretne verzije [nacrta priopćenja NATO-a]. Britanci su došli s verzijom u kojoj se praktički Srbima govorilo: ' Molimo vas, budite dobri', bez ikakve prijetnje kojom bi se to potkrijepilo. Britanci su htjeli sve pre­ pustiti Ujedinjenim narodima.” Tako su 9. veljače paralelno održane dvije presudne sjednice. U Sarajevu je general Rose pozvao zapovjednike dviju vojska u zračnu luku, a u Bruxellesu je, unatoč britanskim pokušajima, održana sjednica vijeća NATO-a kako je bilo određeno. General Rose je danima pripremao sastanak u sarajevskoj zračnoj luci. Sastavio je plan u četiri točke koji je pozvanim stranama kanio predočiti praktički kao gotov čin o kojemu nema pregovora; prvo, ne­ posredan prekid vatre; drugo, povlačenje teškog oružja bar dvadeset kilometara od Sarajeva ili njegova predaja UN-u; treće, postavljanje postrojba UN-a na ključne položaje između dviju bojišnica; i četvrto, formiranje zajedničke komisije koja bi se svakog dana sastajala kako bi utanačila potankosti oko provedbe plana.

311

Nije bilo lako. Srbi su se najprije usprotivili planu. Karadžić je na sastancima s Roseom do 9. veljače govorio kako bi Srbi pristali da im UN nadgleda teško oružje, ali ne da ima vlast nad njim. Isticao je kako su Bošnjaci brojčano nadmoćniji (što je bila istina), pa je va­ trena nadmoć Srbima nužna kako bošnjačko pješaštvo ne bi pregazilo njihove prve crte. “Rekao sam mu neka se nosi”, poslije je izjavio Rose. Rekao sam da sada djeluje u strategijski posve drukčijim prili­ kama i da nadgledanje nije dovoljno.” Rose se osmog veljače sastao s načelnikom srpskog Glavnog stožera, Manojlom Milovanovićem, koji je prihvatio Roseov plan od četiri točke i pristao da 9. veljače dođe na sastanak u zračnoj luci. Kasnije iste večeri Rose se našao s Jovanom Divjakom, zamjenikom zapovjednika armije BiH. Divjak je bio živahan, omiljen časnik, ali ne utjecajan onoliko koliko se moglo zaključiti po njegovu položaju. Armija BiH imala je dva zamjenika zapovjednika, Srbina Divjaka i Hrvata Stjepana Šibera. Njihovo postavljanje bilo je odraz želje Vlade BiH da dočara bar privid višenacionalnosti u Vrhovnom zapovjedništvu. Divjak ga je primio što je mogao ljepše, pun želje, kako je sam rekao “da mu pokaže kako su pripadnici Armije BiH vojno, intelektualno i kulturno, na njegovoj razini, jer znamo da je on u Velikoj Britaniji ugledan vojni dužnosnik. Te smo ga večeri počastili vojnom večerom i vrlo opušteno razgovarali. Mislim da se našla i boca vina”. Rose je Divjaku rekao kako su Srbi prihvatili da povuku teško oružje u zonu isključenja dvadeset kilometara od grada. Divjak je obećao da će pred­ stavnici Armije BiH doći sutradan na sastanak u zračnoj luci. No, Divjak se preračunao. Postupao je preko svojih ovlaštenja. Izetbegović je već bio odlučio da njegova Vlada neće doći na sastanak. Držao je da je samo na Srbima da poduzmu korake. Zašto bi trebala doći Vlada BiH kad je odgovornost na srpskoj strani? Nakon bom­ bardiranja tržnice potpuno se promijenilo međunarodno raspoloženje. Vlada BiH osjećala je da nikad nije bila tako blizu međunarodnoj vojnoj intervenciji. Izetbegović je strahovao da Rose kuje plan kojim će potkopati novu odlučnost Sjevernoatlantskog pakta i smisliti kompromis kojim će ukloniti potrebu za zračnim udarima. Imao je pravo. Rose je čekao u zračnoj luci. Došli su Srbi, a Bošnjaci nisu. Rose je bio bijesan. Bio je pod jakim pritiskom da isposluje sporazum koji će antiintervencionističkom lobiju u NATO-u omogućiti da ustvrdi kako je dovoljna i sama prijetnja zračnim udarima pa prema tome ne treba ultimatum. Toga su se dana u Bruxellesu sastajali veleposlanici NATO-a i Rose je znao kako mu je to jedina mogućnost da spriječi ono što je smatrao katastrofom - bombardiranje srpskih položaja od strane zra­ koplova NATO-a dok su snage UN-a pod njegovim zapovjedništvom

312

na nišanu srpskog topništva koje će, kako je vjerovao, biti upotrijebljeno za odmazdu. Rose je odjurio u grad, otišao u Divjakov ured i upitao zašto Armija BiH nije poštovala Divjakovo sinoćnje obećanje. Divjak mu je rekao da mu je predsjednik zabranio. Rose je zatražio od Divjaka da ga od­ mah odvede predsjedniku. Izetbegović je upravo davao televizijski intervju za CNN u kojem je rekao: “Smatram da je jedino rješenje kombinacija pregovora i zračnih udara, sami razgovori ne mogu donijeti rezultate, ne! Ovdje je potreban simultan pritisak na agresora, što znači samo jedno - uporabu sile. Pritisne li ih svijet dovoljno, oni će vratiti teritorije.” Rose je prekinuo intervju CNN-u i rekao Izetbegoviću da će pred cijelim svijetom osuditi Vladu BiH ako odmah ne naredi zapovjedništvu Armije BiH da dođe u zračnu luku. Prema Divjaku, Rose je rekao “da će obavijestiti međunarodnu javnost da Vlada i Armija BiH ne žele pregovore pa ćemo mi biti odgovorni za nastavak sukoba, i da je srpska strana pristala na pregovore, a mi smo ih odbili”. Rose je prijeteći natuknuo kako nema dokaza da su Srbi ispalili granatu na tržnicu. Dodao je da svijet neće oprostiti Bošnjacima što nisu iskoristili ovu priliku za mir. Britanski je general smekšao i uplašio Izetbegovića, koji je onda poslao svoju delegaciju u zračnu luku i ponizno se ispričao zbog “nesporazuma”. U roku od sat vremena Rose je dobio usmeni pristanak obiju strana. Ništa nije bilo napisano ni potpisano. Rose je izjavio kako je naučio da su na Balkanu potpisi ionako bezvrijedni. Sporazum je priopćen Bruxellesu. U međuvremenu su veleposlanici NATO-a sastavljali ultimatum. Britance je nadglasao dogovor svih ostalih članica. Juriš su povele Sje­ dinjene Države i Francuska. Krajem dana, NATO je uputio podulji ultimatum Srbima: moraju povući teško oružje dvadeset kilometara od središta Sarajeva ili ga povjeriti nadzoru UN-a. Za to je određen rok od deset dana. Svako oružje koje se nađe na mjestu nakon isteka roka, bit će ciljem zračnih napada zrakoplova NATO-a. Ultimatum nije proslijeđen UN-u. Rose je sad počeo utrku s vremenom. Imao je deset dana vremena za provedbu plana kako bi osujetio zračne udare. Srbi su odmah od prvog dana prkosom odgovorili na ultimatum. Karadžić je izjavio da će srušiti što je moguće više zrakoplova, već u prvom valu četrdesetak posto. Danima ni jedno oružje nije povučeno niti stavljeno pod nadzor UN-a. Nešto je starog topničkog oruđa prebačeno u vojarnicu u Lukavici, te je nenaoružanim vojnim promatračima UN-a dopušteno da ga pregledaju. Bila je to lakrdija za javnost što su je izveli Srbi

313

koji nisu ni prstom maknuli da udovolje uvjetima ni ultimatuma NATO-a ni sporazuma u zračnoj luci. Ali su se glasnogovornici generala Rosea pojavljivali svakog dana kako bi objavili da je učinjen napredak. Srbi su 12. veljače, drugog dana ultimatuma, postavili novi uvjet: za uzvrat što oni povlače teško oružje, Armija BiH mora povući svoje pješaštvo s bojišnice. Opet je to bilo posve izvan uvjeta postavljenih u ultimatumu NATO-a i sporazumu u zračnoj luci. Srbi su se sučelili s NATO-om. Unatoč neuvjerljivu optimizmu generala Rosea, NATO se kanda spremao za prvu borbenu akciju u svojoj povijesti. U Sarajevo su nagrnule strane televizijske ekipe u nadi da će se ponoviti “Pustinjska oluja” iz 1991. s bombardiranjem Bagdada. Iza kulisa je Roseov stožer intenzivno pregovarao sa srpskim čel­ nicima kako bi ih nagovorio da učine štogod čime će uvjeriti NATO da poštuju uvjete ultimatuma. Rose je najprije zatražio da obje strane koncentriraju teško oružje na jedinom “neutralnom” području u zemlji - u sarajevskoj zračnoj luci koju nadzire UNPROFOR. Srbi su to odbili. Onda je general Rose Srbima predložio pet mjesta, koje su razmotrili i opet odbili. Na posljetku, kako se primicao rok, dopušteno je Srbima neka sami izaberu mjesta gdje će njihovo oružje biti stavljeno pod “nadzor” UN-a. Izabrali su pet mjesta izvan grada i tri u gradu, ukupno osam. To je razjarilo Vladu BiH koja je odmah izjavila kako su Srbi izabrali strateške visove s kojih već ^vadeset dva mjeseca bombardiraju grad. Bijesno je Ejup Ganić lupao šakom po stolu kad je vidio zemljovid tih položaja i ljutito optužio UNPROFOR za šurovanje sa Srbima kako bi se onemogućili zračni udari, a bez promjene strateške realnosti op­ sade Sarajeva. Desetodnevni ultimatum gurnuo je UN u ogorčenu javnu raspravu s NATO-om oko definicije riječi “nadzor”. Devetog veljače činilo se da nema sumnje što “nadzor” znači. Ne znači nadgledanje ni praćenje, nego znači da će o uporabi oružja odlučivati snage UN-a, a ne Srbi. Ne samo da će srpski prst biti daleko od obarača, nego će obarač biti pod ključem UN-a. No, početkom roka ultimatuma, takvo tumačenje UN-a o tome što je nadzor počelo je izmicati. Uskoro je stožer generala Rosea počeo tvrditi da UN uopće ne mora biti u fizičkom posjedu oružja a da bi ga mogao učinkovito nadzirati. Ima raznih metoda nadzora”, izjavio je potpukovnik Simon Shadbolt. “Možete ih motriti, znate gdje su, možete trenutačno reagirati. Mi uvjereni da će biti pod našim nadzorom.” A to je Vladi BiH zvu kao da UN na terenu smišljeno razvodnjava ultimatum NATOProšlo je pola roka, a da UN-u nije predan ni jedan srpski i UNPROFOR je 15. veljače prestao davati svakodnevno izvješće napretku. “Više se ne igramo lota”, rekao je glasnogovornik. “Važan

314

je opći trend.” A opći je trend bio jasan. Srbi se nisu kanili pokoriti. Htjeli su držati NATO u škripcu do kraja. Četiri dana prije isteka ultimatuma John Major je otputovao u Moskvu na sastanak s ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom. Poslije sastanka, Jeljcin je iskazao koliko se ljuti na Sjedinjene Države. Zapad ne može odlučivati o Balkanu, rekao je, bez pristanka Rusije. Izrazio je zadovoljstvo što se Major s njim slaže. Odmah sutradan došla je presudna intervencija. Jeljcin je 17. veljače poslao pismo bosanskosrpskom vodstvu. Predao ga je njegov izaslanik Čurkin. U pismu je Jeljcin pozvao Srbe da povuku teško oružje. Za­ jamčio je da će poslati ruske postrojbe na ona područja iz kojih će se bosanski Srbi povući. Nakon napornih pregovora, Karadžić i Mladić su prihvatili tu ponudu i praktički ispunili ultimatum NATO-a. Nekoliko sati nakon toga konvoji vojnih vozila kretali su se po srpskom teritoriju i prevozili oružje koje će se ili posve povući ili će se dovući na stovarišta gdje će ih UN moći nadzirati. Odmah je četiri stotine ruskih vojnika upućeno iz baze u istočnoj Slavoniji gdje su bili razmješteni 1992. u sklopu mandata UNPROFOR-a u Hrvatskoj. Karadžiću je to bila svo­ jevrsna pobjeda: “Vrlo je važno bilo to što su upućene ruske postrojbe i što se bez predsjednika Jeljcina nije mogao napraviti nikakav važan potez.” Rusima je to bila očita diplomatska pobjeda. Od Jeljcina se i prije tražilo da u Bosnu pošalje ruske vojnike, ali je to uporno odbijao. Pristao je sad kad su se stvari zakuhale kao nikad prije, i tako postigao vrhunac diplomatskog uspjeha i afirmirao Rusiju kao ključnog aktera u međunarodnim naporima oko prestanka rata. Kad su Rusi stigli na Pale, gomile oduševljenih Srba klicalo im je kao da su kakva oslo­ bodilačka vojska. Generala Rosea ništa nisu pitali o razmještaju ruskih vojnika. “Meni je to novost”, rekao je, “ali rado primam dobre vojnike bez obzira iz koje su zemlje.” Nekoliko sati prije isteka roka, dok su njegovi časnici jurili bosanskim područjima i revno obilazili točke gdje su nestašni ten­ kovi i teško oružje još bili postavljeni ili bili “zameteni snijegom”, Rose je izjavio da s istekom presudnog sata očekuje da će biti u krevetu, u duboku snu. Pa sutra je, rekao je, običan ponedjeljak. Za cijelo desetodnevno razdoblje ultimatum NATO-a se rutinski spominjao kao ultimatum “radi prekida opsade Sarajeva”. To uopće nije bilo točno. Iako su na posljetku ušutjeli srpski topovi, bilo je jasno da će opsada ostati čvrsta kao prije. Postavljanjem postrojba UN-a duž bojišnice, pogotovo u središtu grada, eventualna podjela Sarajeva važan srpski ratni cilj - primaknuta je korak bliže. Pojavio se začetak “zelene crte” pod nadzorom međunarodnih snaga. Na pitanje nije li UN praktički podijelio Sarajevo onako kao što je trideset godina prije

315

podijelio Cipar, glasnogovornik UNPROFOR-a, Peter MacFarlane, rekao je bez traga ironije: “Ali ovo je tek privremena mjera, do posti­ zavanja sveobuhvatnog sporazuma.” Tako je, naravno, i razmještaj UN-a na Cipru isprva bio tek privremena mjera koja se s vremenom pretvorila u trajno stanje. I tako se Karadžić izvrsno izvukao iz teškog škripca. Međunarodna je zajednica vidjela kako je pristao na povlačenje oružja. Ušutjelo je njegovo topništvo; prestalo je ubijanje u Sarajevu. Podjela za kojom je toliko žudio, počela se ostvarivati, čak nije morao ni dati vojnike za obranu gradske granice njegove države - UN je to radio za njega. Vlada BiH osjećala se prevarenom i poniženom. Za divno se čudo Karadžić najviše okoristio ultimatumom NATO-a da će protiv njega primijeniti silu. Ipak je granatiranje prestalo. Sarajlijama je neizmjerno laknulo, opet su izlazili na ulice. Počeli su voziti tramvaji. Opet su se otvorile trgovine. UNPROFOR je otvorio novi “modri put” preko zračne luke pa su sad u grad počele pristizati manje količine robe. Cijene su počele padati. Neko se vrijeme vjerovalo da prestaje agonija grada. Bila je to obmana. Urednica “Oslobođenja”, Gordana Knežević, sažela je zbunjenost grada u tom razdoblju. “Kao da su nam smrtnu kaznu”, rekla je, “pretvorili u doživotnu robiju. Teško je osjećati se sretnima, ali bar nam je zasad laknulo.”

316

25

.

MORALNI NAPREDAK Washingtonski sporazum Veljača 1994.

Otkako je Clinton postao predsjednikom, američka politika prema Bosni padala je iz krajnosti u krajnost. Washington je zapravo mogao vrlo malo učiniti. Srbi su zgrabili sedamdeset posto teritorija, a Musli­ mani i Hrvati su se klali oko ostatka. Bila je povučena crta: Sjedinjene Države ne žele slati vojsku u Bosnu, a države NATO-pakta, koje su imale svoje vojnike na terenu, bile su u najboljem slučaju podvojene glede uporabe zračne sile. Poslije Vance-Owenova plana svaki je prijed­ log za prestanak rata bio jednostavno prerušena verzija srpsko-hrvatske podjele. Poticaj obnove muslimansko-hrvatskog saveza - i stvaranje muslimansko-hrvatske federacije - dokrajčio je njihovo uzajamno krvo­ proliće i ojačao Vladu BiH. Sve je iznenadio. Ustroj federacije bio je impresivan pothvat, napose zato što je to bila ljupka diplomatska pirueta koju je u kolu plesača ravnih tabana izveo najnespretniji od njih - Sjedinjene Države. Opstane li ta krhka tvorevina - a mogućnosti su bile slabe - Muslimani će dobiti novo uže za spašavanje. Osigurat će im se dovoz humanitarne pomoći u izolirana muslimanska uporišta, a možda će - što je Sarajevu i pobornicima in­ tervencije u Clintonovoj administraciji bilo još privlačnije - omogućiti isporuku oružja Armiji BiH. Hrvatska više neće blokirati ili pobrati pola svake pošiljke oružja, samo da bi to “oporezivanje” ponovili i bosanski Hrvati. Armija BiH više neće biti vezana borbom s Hrvatima, nego slobodna da bi se suočila sa srpskim neprijateljima. Došlo je to

317

odmah nakon neuspjeha plana EU, teorijski je riješilo Muslimanima težak problem izlaza na more i dalo im neku normalniju, manje rascjep­ kanu državu. Hrvatski, bošnjački, ali što je najvažnije američki diplomati radili su iza kulisa na zaključenju sporazuma mnogo mjeseci prije nego što je 2. ožujka 1994. federacija formalno inaugurirana u Bijeloj kući. Ideja je bila na tapetu još u kolovozu 1993. U Zagrebu se jedne večeri Clintonov posebni izaslanik Charles Redman, sjedeći za večerom između bosanskog premijera Harisa Silajdžića i Mate Granića, ministra vanjskih poslova RH, začudio činjenicom da je objema stranama jako stalo do sporazuma. No, kako je rekao, “ni jedna nije bila voljna poduzeti teške korake da se postigne”. Idućih šest mjeseci nije bilo napretka. Borbe između Hrvata i Musli­ mana samo su se zaoštravale, dvije su se strane sve dublje ukopavale. “Uvijek su obje strane imale valjane izgovore, izazova je bilo u izobilju, često su se gazila obećanja”, sjeća se Redman. Washington je počeo pritiskati Zagreb da obustavi borbe svojih snaga protiv Muslimana u Bosni. Na nekoliko sastanaka s Tuđmanom, Charles Redman, Clintonov posebni izaslanik, i Peter Galbraith, američki veleposlanik u Hrvatskoj, naglasili su da su Amerikanci zago­ vornici neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Hrvatske. Jasno su podcrtali da je potpora teritorijalnoj cjelovitosti neke države univerzalni koncept koji se ne može primijeniti na jednu zemlju bivše Jugoslavije, a ne na drugu. Ako Hrvatska želi oteti svoj komad Bosne, onda neka zaboravi potporu Washingtona zahtjevu Zagreba za povrat gotovo trećine Hrvatske koja je u rukama Srba. Galbraith je rekao kako je posjetom dijelovima Hrvatske pod Srbima, “pokazao da razumijemo narav patnja hrvatskog naroda”. U siječnju je došlo do prekretnice. Redman je večerao s jednim, kako sam kaže, “istaknutim Hrvatom” koji mu je objasnio kako Tuđman vidi sebe u kontekstu hrvatske povijesti. Ako bi se predsjednika moglo uvjeriti da bi taj sporazum potvrdio njegovu ulogu u povijesti, možda bi on poduzeo taj korak. T Redman je zaigrao na kartu Tuđmanova osjećaja sudbine i upitao: Kamo ide Hrvatska? Implikacija je bila jasna. Hrvatskoj prijete sankcije. Hrvatska je vojska imala u Bosni oko 30.000 vojnika. Redman je postavio izbor: ili će se Zagreb vladati kako treba ili će se naći izoliran kao Srbija. Zatim su došli telefonski pozivi. “Nije to nipošto bio neki rafal telefonskih poziva ni pritisak s vrha”, kaže Redman. “Bilo je dovoljno da se zna kako ta inicijativa ima pot­ poru i predsjednika Sjedinjenih Država i Europske unije. Uspio sam nagovoriti na takve razgovore ili poruke i neke od najistaknutijih ličnosti

318

Europe”, nadodao je, očito aludirajući na Njemačku koja je od početka 1991. bila uzela Hrvatsku pod svoje okrilje. Sjedinjene su Države naglasile svoju zabrinutost zbog zvjerstava što su ih nad Muslimanima počinili bosanski Hrvati kojima - kako je opet istaknuto - pomaže Zagreb. Galbraith je potajno poslao nekoga u obi­ lazak logora u Hercegovini. “Zatočenici su živjeli u užasnim uvjetima, nisu imali hrane ni odgovarajućeg smještaja, tukli su ih.” Nabacio je da bi ta zlostavljanja mogla biti ratni zločini, a odgovorne za zvjerstva moglo bi se smatrati ratnim zločincima. Javno je osudio logore. Prijetnja je bila jasna. Napori SAD da predobiju hrvatsku vlast dobili su poticaj i u samoj Hrvatskoj. U Zagrebu se strahovalo da Šušak i njegove pristaše imaju glavnu riječ - da je vlast preuzela zapadna Hercegovina. Tu je bio i iskren šok što se sada i na Hrvate gleda kao da se ponašaju poput svojih neprijatelja Srba. Galbraith je shvatio koliko se Zagreb zgraža. Hrvatska je vlada shvatila, pr\>o, da je takva vrsta djelovanja ne­ čovječna i pogrešna, i drugo, da ona vrlo skupo stoji Hrvatsku u smislu njezina međunarodnog ugleda, odnosa s Europom i Sjedi­ njenim Državama... ... ovdje vlada duboko uvjerenje da je Hrvatska žrtva etničkog čišćenja i žrtva ratnih zločina. Ponašanje ljudi koje je Vlada podupirala u Bosni bilo je vrlo štetno za Hrvatsku. U tom totalnom sukobu gubila je moralni oslonac. Ivo Komšić, dugogodišnji hrvatski političar u Bosni, smatrao je da budućnost Hrvata u Bosni ovisi o federaciji Muslimana i Hrvata. Njegov su plan poduprli Hrvati iz Posavine i srednje Bosne jer su znali da bi etnička dioba Bosne, kojom bi se u Hercegovini stvorila posebna hrvatska državica, njih ostavila izvan svojih granica. Zapravo su gotovo dvije trećine bosanskih Hrvata živjele izvan te hrvatske državice i uopće se nisu s njom identificirale. Komšićev je plan obuhvaćao jednak broj hrvatskih, muslimanskih i srpskih većinskih kantona, a davao je nadu i onim Hrvatima koje su početkom rata istjerali iz kuća Srbi, Muslimani pa čak i Hrvati iz zapadne Hercegovine. Plan je poduprla i Katolička crkva. Plan je predviđao decentraliziranu federalnu državu. No, sporazum od 14. rujna 1993, najprije o ustrojstvu takve hrvatsko-muslimanske federacije u Bosni, a onda njene konfederacije s Hrvatskom, nije se ostvario. Hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić - kojega i protivnici opisuju kao konstruktivna i strpljiva čovjeka - i gorljivi bošnjački premijer Silajdžić bi se sporazumjeli, a onda bi to odjednom palo u vodu. Galbraith je tijekom cijele jeseni gledao kolika su, uza

319

sve njihove grozničave napore, užasna krvoprolića, rušenja i patnje u tom novom ratu. Među moćnicima na terenu još nije bilo nikakve pot­ pore sporazumu. U cijelom tom razdoblju dok su oni pokušavali postići neki sporazum, uvijek bi se dogodilo neko novo zvjerstvo: pripadnici HVO ili kakve otpadničke frakcije HVO poklali bi neko muslimansko selo. A s tim bi naglo zapeli njihovi napori oko ustroja federacije i konfederacije. No, to je Clintonovoj administraciji pokazalo da ima prostora za manevar. Bilo je dovoljno uvjeriti diplomate da je uz primjeren pritisak - koji SAD mogu vršiti i na Muslimane - konfederacija moguća. Kao prvo, hrvatska se vlada morala otarasiti Bobana i njegovih saveznika. “I onda su me, u prosincu 1993", kaže Galbraith,” obavijestili da će Mate Boban poći, kako mi je rečeno, na dugi godišnji odmor." Američkim je diplomatima objava da Boban i njegovi pajdaši ne­ maju potporu većine bosanskih Hrvata bio važan element u skupljanju javne potpore u Hrvatskoj. U Bosni su, međutim, Mate Boban i njegovi držali uzde vlasti. Komšić je pokušao da im je potkopa stalnim sas­ tancima s Tuđmanom - njegovanjem svojih odnosa sa Zagrebom. Početkom veljače Komšić je iznio svoj plan Saboru, skupu uglednih Hrvata iz dijaspore i s prostora bivše Jugoslavije, koji je sazvan u Sara­ jevu. Očajan zbog teškoga stanja u BiH, kao i zbog činjenice da, nastavi li se rat, nigdje više neće biti Hrvata osim u zapadnoj Hercegovini, Sabor je odobrio plan. Za vrijeme ultimatuma NATO-a Srbima - nakon bombardiranja tržnice u Sarajevu 5. veljače - da povuku teško oružje oko Sarajeva, Sjedinjene Države nastojale su približiti Muslimane i Hrvate koji su, bar u tom razdoblju, bili zakleti neprijatelji. Drugi je ultimatum, ovaj put UN-a, imao za cilj da Hrvatsku natjera na posluh. Vijeće sigurnosti dalo je 3. veljače Hrvatskoj rok od četrnaest dana da povuče svoju vojsku ili će se suočiti s posljedicama. Bila je to prešutna prijetnja da će Hrvatsku, kao prije Srbiju, snaći sankcije UN-a i svjetska izoli­ ranost. Prividan je uspjeh ultimatuma NATO-a za Sarajevo ulio međunarod­ noj zajednici novu odlučnost. Redman i Galbraith su tako 16. veljače pozvali Tuđmana da odustane od ideje o hrvatskoj državici u BiH. Zamolili su ga neka ponovo razmotri prijedlog o ustrojstvu federacije, a onda i konfederacije. Za uzvrat su Sjedinjene Države obećale da će pomoći (i ubrzati) gospodarsku, političku i vojnu integraciju Hrvatske u Zapad. Tuđman je također upozoren da je svaka alternativa neu­ godna.

320

Slučajno te noći Galbraith je imao već dogovoren javni nastup. I njegova je poruka glasila: Hrvatska ima izbor, ili će gospodarski i politički pristupiti Zapadu, ili će dijeliti sudbinu Srbije - izolaciju, gospo­ darski slom i beskonačni rat. Hrvatska ne može očekivati međunarodnu potporu za “povlačenje Srba iz Hrvatske” dok je njezina vojska u BiH. Svjetska zajednica više neće trošiti “golema sredstva za čuvanje hrvat­ skih granica dok Hrvatska nastoji kršiti granice druge zemlje”.1 Ne gubeći vrijeme, hrvatski je ministar vanjskih poslova pozvao Galbraitha. Vodstvo je razmotrilo prijedloge veleposlanika Redmana, pregovori mogu početi. Bio je to napredak za kojim su svi težili. Cijeli je sporazum ostao u zraku sve dok strane nisu došle u Wa­ shington. “Na posljetku sam zaključio da će biti najbolje okupiti sve strane i usredotočiti ih na ono što je na kocki. Pregovori su se vodili na drukčiji način, vrlo intenzivno”, kaže Redman. U Washingtonu nije bilo ni jednog sastanka dviju delegacija licem u lice. Redman i Galbraith razmatrali su dokument s Hrvatima pa bi se pridružili Victoru Jackovichu, veleposlaniku u BiH, koji je u susjednoj sobi bio s bošnjačkom delegacijom. Sjedinjenim Državama, rekao je Galbraith, bilo je važno da strane, kad su već došle, i zadrži ondje, pa makar i u posebnim sobama, sve dok ne obave posao. “Bila je to nevjerojatna pobjeda Washingtona”, rekao je bošnjački premijer Silajdžić. “Gospodin Redman i njegovi suradnici samo su išli amo-tamo između nas. Tako su se stvari sređivale - vrlo učinkovito. Doista sam se iznenadio kako je američka diplomacija tako brzo shvatila da je zamisao vrlo vrijedna i da je projekt ostvarljiv.” Četiri su dana pregovarali o nacrtu sporazuma zasnovana na Komšićevu prijedlogu o ustroju kantona. Jednim potezom pera praktički su nestale muslimanske i hrvatske minidržavice. Iduće godine Tuđman je pritisnuo svoje opunomoćenike. Bio je to vrhunac apsurda. Oni isti političari koji su se zalagali za podjelu Bosne, sad su se odjednom izjašnjavali u korist zajedničke države s Musli­ manima. Nije bilo potpuno uvjerljivo, ali dokle god bi trajalo, bio bi to važan element svakog rješenja - a Muslimane bi ojačalo čak i ako federacija ne bi funkcionirala kako je bilo predviđeno. Do godišnjice federacije - proslavljene u Washingtonu u napadnoj odsutnosti Izetbegovića - provedeno je vrlo malo važnih elemenata federacije, a nijedan konfederacije. No, više nije bilo borbe između dviju strana, dapače, bilo je nekoliko njihovih zajedničkih operacija protiv Srba. Muslimani su četiri mjeseca prekida vatre, od 1. siječnja 1995, iskoristili za nabavu oružja. Hrvatske su vlasti, pa prema tome i bosanski Hrvati, propustili oružje. Sporazum je i dalje ovisio o potpori Washingtona i njegovu pritisku na obje strane kako bi uvidjele pogodnosti tog saveza. 321

1) Tu valja napomenuti da u strogom smislu riječi proglašeni cilj međunarodne zajednice i nije bio da osigura povlačenje Srba iz Hrvatske, te da UNPROFOR prvotno nije bio razmješten zato da bi čuvao granice Hrvatske.

322

26 .

CRTA MOGADISHU Bitka za Goražde Travanj 1994.

Proljeće 1994. donijelo je neočekivanu novu nadu. Poslije ultima­ tuma NATO-a koji je ušutkao topništvo oko Sarajeva, SAD i Rusija preuzimaju mirovni proces - Sjedinjene Države nakon uspješnog Washingtonskog sporazuma između Muslimana i Hrvata, a Rusija nakon što je nagovorila Karadžića da svoje teško oružje u Sarajevu stavi pod nadzor UN. Marginalizirani su lord Owen i Thorvald Stoltenberg koji su mnogo izgubili nakon bezuspješnih pokušaja na brodu “Invincible”. Svjetske su se velesile, koje su i nakon hladnoratovskog razdoblja ostale bipolarne, podijelile oko Bosne. Američki izaslanik, veleposlanik Char­ les Redman, i njegov ruski pandan, zamjenik ministra vanjskih poslova Vitalij Čurkin, udružili su se u odlučnosti da ne dopuste da Bosna izazove novu podjelu Europe na Istok i Zapad. Redman i Čurkin su potkraj ožujka bili uvjereni da je cjelovito mirovno rješenje na dohvatu. Vjerovali su da model Sarajeva mogu prenijeti na republiku kao cjelinu: prestanak neprijateljstava; pos­ tavljanje snaga UN između zaraćenih strana; povlačenje teškog oružja. Bili su uvjereni da stajališta obiju strana konvergiraju. Čurkin se vratio u Beograd kako bi iskoristio zamah što ga je mirovni proces dobio Washingtonskim sporazumom i ultimatumom NATO-a. Kad sam se početkom travnja vratio u Beograd, važan mi je bio cilj pokušati isposlovati ne samo prekid vatre, nego potpun prestanak neprijateljstava, nešto poput onog u Hrvatskoj, prestanak nepri-

323

jateljstava i razdvajanje zaraćenih strana snagama UN. Mislim da smo doista imali sansu, ah čim sam stigao u Beograd, sve je pošlo naopako. Kad sam ušao u naše beogradsko veleposlanstvo, telefonirao je veleposlanik Redman i rekao mi da je upravo bombardirano Goražde. Od triju istočnih enklava,' Goražde bi Srbima uvijek bio najtvrđi orah. Bio je kudikamo najveća enklava, a njegovi su bošnjački branitelji bili bolje naoružani i opremljeni nego drugdje. Bili su izvor stalne opas­ nosti bosanskim Srbima, iz džepa bi vršili prepade duboko u srpski teritorij a povremeno bi nanijeli teške gubitke obruču Srba oko njih. Goražde je također bilo strateški kudikamo najvažnija od triju enklava. Ležalo je na prometnici između Višegrada i Foče, dva grada u Podrinju koja su držali Srbi. Oba grada bila su do 1992. većinski muslimanska, ali su početkom rata učinkovito i s malo vojnog napora “očišćena”. U Goraždu je mjesno muslimansko stanovništvo izdržalo, i sad je enklava odvajala dva teritorija u srpskim rukama, tako da je veza između njih bila otežana, opasna, pa i nemoguća bez prijelaza preko susjedne Crne Gore. Nadalje, Srbi su u Goraždu vidjeli kariku preko koje bi Sarajevo moglo skovati vezu sa Sandžakom, regijom s većinskim muslimanskim pučanstvom, što leži dijelom u južnoj Srbiji a dijelom u Crnoj Gori, a odanle i s Turskom. Ta bi “zelena trans­ verzala”, kako su je zvali ideolozi Velike Srbije, Muslimanima bila put kojim će se islam probiti u srce Europe. A Goražde i nije bilo posve odsječeno od ostatka teritorija u rukama Vlade BiH. U prvih petnaest mjeseci rata, bošnjačke su snage - a i tisuće civila - prelazile amo-tamo preko planina, pod okriljem mraka a kroz srpske crte. Put je bio opasan, ali se njime ipak često išlo. Tijekom cijele 1992. i dijelom 1993. karavana mazgi redovito je prome­ tovala s enklavom iz baznog logora Grebak kod Trnova. Tim putom su vojnici i civili nosili hranu, lijekove, lako oružje i streljivo i, uz velike opasnosti, održavali enklavu na životu.2Kad je početkom travnja otpočeo srpski napad na Goražde, dužnosnici UNPROFOR-a su ga omalovažili, ocjenjujući ga kao običnu diverziju kojom bi se htjelo bošnjačke snage odvući s drugih, važnijih bojnih zona. Drukčije je mislio lord Owen: Kad je to počelo, u Parizu smo privatno razgovarali s Krajišnikom i Koljevićem i uopće nismo sumnjali da Srbi ozbiljno kane zauzeti Goražde. Nikad nisam ni posumnjao da im je Goražde važno. Pa to im je bio gotovo strateški imperativ. Bitka za Goražde počela je oko izgradnje obilaznice. Bosanski su Srbi počeli graditi novu cestu kako bi stvorili sigurnije veze između

324

svojih odvojenih komada teritorija. Izgradnju su im ometali upadi bošnjačkih snaga iz enklave. Ironično je to što je zahuktavanje mirovnog procesa potaknulo generala Mladića na pokret. Nakon samoubojstva njegove kćeri u Beogradu, pozornost je Mladiću bila popustila, što mu inače nije bilo svojstveno. Kad se s kćerina sprovoda vratio na Pale, doznao je da se sprema cjeloviti sporazum kojim bi se zamrznule pos­ tojeće crte sukoba. Dakle, valjalo je prije toga riješiti važno pitanje Goražda. Tijekom prvog tjedna travnja, tempo srpske ofenzive je jačao. Isprva je sve podsjećalo na pad Srebrenice prethodne godine - srpske postrojbe stežu omču oko grada, svakim su danom sve bliže, pred njima tisuće ljudi iz okolnih sela bježe tražeći utočište u samom gradu. A ipak, postojale su dvije važne razlike. Prvo, za razliku od Srebrenice godinu dana prije, Goražde je - bar službeno - bilo “sigurno područje UN-a” pa je moglo zatražiti zaštitu temeljem uzastopnih rezolucija UN. I drugo, presedan sa Sarajevom pokazao je koliko može biti učinkovita prijetnja zračnim udarima. General Rose bio je protiv zračnih udara. Smatrao ih je nespojivim s njegovom ulogom zapovjednika snaga za održanje mira. Obrazlagao je da bi česta primjena zračnih udara pretvorila UNPROFOR od snaga za održanje u snage za provedbu mira. A provedba mira znači stati uz jednu stranu u sukobu. Održanje mira zahtijevalo je strogu neu­ tralnost. Snagama za održanje mira nije bila dužnost da interveniraju kako bi tok rata skrenule u korist jedne strane. Česta bi primjena zračnih udara praktički pretvorila NATO u bošnjačko ratno zrako­ plovstvo i kobno bi kompromitirala neutralnost UNPROFOR-a. “Ne možete voditi rat”, volio je Rose ponavljati, “iz bijelih vozila.” Često se mnogo upinjao da objasni kako on u načelu nije protiv vojne in­ tervencije; on kao vojnik ne zauzima o tome stajalište. Međutim, isticao je, ako međunarodna zajednica želi ući u rat na bosanskoj strani, onda neka povuče UNPROFOR i zamijeni ga snagama koje su sposobne za rat. Njegovi su se stožerni časnici šalili da NATO ima spremne velike količine kamuflažne zelene boje za dan kad će se mandat promi­ jeniti. Tanku je crtu između snaga za održanje i snaga za nametanje mira, između bijelih i zelenih vozila, zvao “crta Mogadishu”, prema katastrofalnim posljedicama nastojanja Sjedinjenih Država da u Somaliji nametnu mirovni sporazum. A u travnju je, pod snažnim međunarodnim pritiskom, umalo prešao tu crtu. Rose je podcjenjivao ozbiljnost srpskog napada na Goražde. “Prosuđivali smo da bosanski Srbi forsiraju na taktičkoj razini, i ne misle ozbiljno da zauzmu enklavu”, rekao je. Njegovi su glasnogovornici početkom travnja svakodnevno objavljivali priopćenja za tisak kako bi

325

ublažili alarmantne tvrdnje Vlade BiH o desecima mrtvih i o nemi­ novnoj humanitarnoj katastrofi. Rose nije htio da ono što je smatrao omanjom lokalnom teškoćom onemogući mirovni plan koji je, po nje­ govu mišljenju, bio bliži nego ikad postizanju trajnog rješenja. Ali su se njegovi vlastiti vojni promatrači UN-a u Goraždu, zajedno sa svojim kolegama iz UNHCR-a, pobunili. Onda je 7. travnja “procurio” dokument iz kojeg se vidjelo da su izvješća, koja su oni slali Roseovu stožeru, bila u suprotnosti s onima koja bi Rose predočio javnosti. Načelnik američkog Glavnog stožera, general John Shalikashvili, javno je isključio mogućnost ponavljanja ultimatuma za Sarajevo, obrazlažući da se oružje oko Goražda ne može locirati toliko točno da bi zračni udari bili ostvarivi. A general Mladić se ponio kao da je to zeleno svjetlo koje čeka. Srbi su oštro pojačali bombardiranje i nadiranje. Promatrači UN-a poslali su hitan poziv Sarajevu. “Sve je više mrtvih, izgubljeno je dosta teritorija. Ako to ’nije ozbiljno’, kao što UNPROFOR tvrdi u radijskim izviješćima, nadam se da neću doživjeti nastanak nekog ozbiljnog stanja”, izvijestio je jedan promatrač. “I danas je stanje vrlo ozbiljno. Već smo ponavljali da je naša prosudba stanja ozbiljna i da je broj žrtava među civilnim pučanstvom stalno vrlo visok.” Vrlo smo uznemireni slušajući izvješća svjetskih medija da stanje nije ozbiljno. U svjetskim smo vijestima BBC-ja 5. travnja čuli: “UNPRO­ FOR tvrdi da je to omanji napad na ograničenu području.” S tim se opet ne slažemo. Stanje je teško. Morate shvatiti da od središta Goražda do crta bosanskih Srba ima samo nešto više od tri kilometra. Tko gleda malo područje u jugoistočnom kutku i tvrdi kako je to omanji napad na ograničenu području, pogrešno sudi, griješi i dokazuje da uopće ne razumije što se ovdje događa. UNHCR, koji je također imao predstavnike u gradu, izvijestio je da je u desetodnevnom srpskom napadu poginulo šezdeset sedam osoba, a ranjeno ih je 325, uglavnom civila. General Rose tako je malo mario za posljedice napada na Goražde da je 10. travnja otputovao u Bruxelles gdje će govoriti na sastanku NATO. “Kad sam u Splitu čuo da je doista počeo tenkovski napad s triju strana na džep Goražda, vratio sam se, dakako, odmah. Rose je telefonski i faksom upozorio Mladića da prekine napade na Goražde jer mu prijeti akcija NATO-a. Napadi su se nastavili. Za­ traživši i dobivši odobrenje posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a, Yasushija Akashija, Rose je izašao na balkon svog ureda na prvom katu sarajevskog Kluba delegata, pa je kroz otvoreni prozor koji je gledao u komunikacijsku kabinu dolje, izdao zapovijed koja ce dovesti

326

do prvog napada NATO-a u njegovoj četrdesetsedmogodišnjoj povijesti. Dva američka F16 su u 16.22 po srednjoeuropskom vremenu bacila tri bombe na zapovjednički bunker srpskog topništva. Napadi na Goražde nastavili su se kao da se nije ništa dogodilo. Rose je sutradan zatražio novi val zračnih udara. U ponedjeljak 11. travnja u 12.24 sati dva su Horneta američkog Marinskog korpusa bacila još tri bombe na skupinu tenkova i oklopnih transportera koji su pucali ravno na Goražde. Uništili su tri oklopna transportera i kamion. U oba slučaja, zračne udare navodilo je sa zemlje osam britanskih kontrolora napada koje je Rose bio poslao u Goražde tobože kao vojne promatrače UN. Zapravo su svi bili pripadnici britanske specijalne postrojbe SAS. Što se mislilo postići zračnim udarima? Rose je akciju opravdavao time što Rezolucija 836 Vijeća sigurnosti odobrava akciju radi spre­ čavanja daljnjih napada, a ne za obranu teritorija ili zaštitu njegova stanovništva. Nastao je silan pritisak međunarodne zajednice da se radije ide na zračne udare nego na preventivu kojom smo se inače bavili. Dakako, tome sam se oštro opirao, jer to bi nas odvelo u rat s vojskom bosan­ skih Srba, dok smo mi zapravo bili ondje da bismo prekinuli borbe i stabilizirali situaciju. No zračni udari nisu zastrašili Srbe. Topništvo je trenutno ušutjelo, ali napadi NATO-a nalik na ubod igle nisu smanjili vojnu snagu kojom je Mladić raspolagao. Vojska mu je ostala netaknuta, a odluka da nas­ tavi s napadom mu je ojačala. Nazvao je telefonski Rosea i derao mu se dvadeset minuta, prijeteći da ni jedan pripadnik UN-a neće živ otići sa srpskog teritorija. Zatim je primijenio plan koji je bio pripremio još u kolovozu prethodne godine, kad je prvi put zapriječeno zračnim udarima na srpske postrojbe što su zauzele Igman južno od Sarajeva. Pokupio je sto pedeset pripadnika UN-a i zadržao ih kao taoce, dok su njegove postrojbe u sjevernoj Bosni zasule, u znak odmazde, topov­ skom i minobacačkom vatrom Tuzlu koja je bila u rukama Vlade BiH. Karadžić je posjetio Mladića na bojišnici kod Goražda, i dok su se njihove postrojbe pregrupirale radi nastavka napada, njih dvojica su razmetljivo, mrtvo-hladno igrali šah. Da je Roseova namjera bila dis­ kreditirati samu zamisao zračnih udara, teško da bi to mogao učinkovitije izvesti. Širom svijeta, svi koji su od početka bili protiv vojne intervencije, zadovoljno su izustili: “Pa govorili smo vam.” Rusi, koje nitko nije ništa pitao, sad su odlučili da se pobrinu da NATO ne bi opet samostalno postupao. Smatrali su da zračni udari, makar bili i minimalni, prijete širenjem sukoba. Vitalij Čurkin otputovao je na Pale.

327

Bilo je vrlo opasno. Da je NATO reagirao onako kako ga je pozivala Vlada BiH, da je masovno bombardirao područje Goražda ili položaje bosanskih Srba, nastao bi totalni rat u kojemu bi sudjelovali UN i NATO. Dakako, zabrinuo sam se i za reakcije u domovini, gdje bi moglo poći naopako pa bismo se našli u međunarodnoj krizi. Nikad nisam pomislio da ćemo doslovce upasti u Treći svjetski rat, ali ipak u velike političke trzavice, u političku krizu koja bi imala dugoročne nepovoljne posljedice. Curkin je smatrao kako se, u slučaju da zapadni saveznici uđu u rat na strani Vlade Bih, onda ne bi moglo prigovoriti pozivima ruskih nacionalista za obranu Srba. Bosna je zaprijetila da svijet uvuče u novu hladnoratovsku konfrontaciju Istoka i Zapada. Srbi su završni napad počeli 15. travnja. Bošnjačka je obrana tako brzo popustila da su se dva pripadnika britanskog SAS-a odjednom našla na bojišnici. Obojica su bila ranjena, jedan teško. .Njihove su kolege obavijestili Rosea u Sarajevu i zatražili hitnu sanitetsku evakuaciju. Rose je zatražio blisku zračnu potporu koju rezolucija Vijeća sigurnosti dopušta u svrhu zaštite osoblja UN-a, ali zahtjev je morao odobriti Yasushi Akashi, koji je bio na Palama na sastanku s Karadžićem. Rose je nazvao Pale u trenutku kad je Akashi bio na ručku s Karadžićem. Njihov je razgovor onda snimljen, a poslije i ob­ javljen. “Odmah nam treba zračna potpora”, general Rose je rekao Akashiju. “Kako bi bilo da doktor Karadžić naredi trenutan prekid vatre dok mi obavimo hitnu evakuaciju naših ljudi?” odvratio je Akashi. “Dok poruka stigne postrojbama na terenu, svi će već biti mrtvi ili zarobljeni”, odgovorio je ogorčeni Rose. “Imamo ranjenike, moramo se poslužiti Modrim mačem [bliskom zračnom potporom] da ih iz­ vučemo. Inače će ih sve pobiti.” Akashi je upitao Karadžića što se događa na bojišnici kod Goražda. Karadžić je s drugog telefona nazvao Mladića. Mladić je rekao da su britanski vojnici sigurno odlutali sa svojih mjesta ako su ranjeni. “Gospodine predsjedniče, zar vjerujete njima, a meni ne?” upitao je Mladić. “Ja vam govorim istinu, a oni lažu.” Karadžić se uzrujano okrenuo Akashiju i rekao: “Bili su na bojišnici! Što su radili na bojišnici? Ondje ne bi smjeli biti.” I Akashi je odbio Roseov zahtjev za bliskom zračnom potporom. Ranjeni ljudi nisu bili odlutali sa svojih prijavljenih mjesta, ^nego ih je jednostavno pretekao ritam borbe. Poslije će Rose čuti. Čita

328

obrane tako je brzo popustila da su se oni našli ondje. Bojišnica je prohujala mimo njih, a da to uopće nisu znali.” Srbi su 16. travnja objavili da su zaposjeli strateške uzvisine oko Goražda. Kao Srebrenica prethodne godine, sad im je Goražde bilo na dlanu. Bili su na samim vratima grada i nastavljali napad. Rose je po podne opet zatražio blisku zračnu potporu. Ovaj put je Akashi pristao. Uzletjeli su zrakoplovi NATO-a, ali je vrijeme bilo ružno. Mo­ rali su izvesti više preleta da bi točno identificirali ciljeve. Raketa zemlja-zrak pogodila je jedan britanski Sea Harrier. Pilot se katapultirao, a zrakoplov se srušio u plamenu. Misija je napuštena. Na Palama se Čurkin sve više uzrujavao zbog eskalacije koju je taj događaj predstavljao. Karadžić je bio nestao: bio je otputovao u Banja Luku, udaljenu dvanaest sati vožnje automobilom, a telefonski ga se nije moglo dobiti. Po položaju najviši čelnik bosanskih Srba na Palama bio je predsjednik parlamenta Momčilo Krajišnik. Čurkin je poslije rekao kako se Krajišnik skanjivao da preuzme odgovornost za bilo što. Očajni je Čurkin onda nazvao Miloševića. “Moram li osobno preuzeti posao predsjednika Republike Srpske?” upitao je srpskog predsjednika. Čurkin se bojao da bi NATO na rušenje britanskog mlažnjaka mogao uzvratiti novim zračnim udarima. Kad je srušen britanski zrakoplov, počela su stizati bjesomučna iz­ vješća... Nisam znao je li to istina ili nije, ali smo čuli da tridesetak zrakoplova NATO-a kruži iznad Goražda, spremnih na snažno bom­ bardiranje. Pitao sam se što bih mogao učiniti. Imao sam neke vrlo oštre razgovore s Miloševićem i s Krajišnikom, po rangu najvišim ovdašnjim čelnikom bosanskih Srba. Razgovarao sam i s gospodinom Akashijem u Sarajevu, pa je došlo do dogovora da se zrakoplovi povuku s Goražda i da neće biti bombardiranja. Čurkin je nagovorio Akashija neka opozove zračne udare. Za uzvrat je Krajišnik obećao: prvo, da će prekinuti bombardiranje; drugo, da će se srpske postrojbe povući na tri kilometra od središta grada; i treće, da će osloboditi stotinu pedesetak djelatnika UN koje su poslije prvih zračnih udara Srbi bili uzeli za taoce. Sporazum je postignut predvečer i morao je stupiti na snagu odmah. Sutradan će se pregovori nastaviti. Nijedno obećanje nije ispunjeno. Sutradan ujutro Karadžić se vratio iz Banja Luke. Yasushi Akashi vratio se iz Sarajeva na Pale. Sad se Vitalij Čurkin odjednom na neki bizaran način našao u ulozi posrednika ne više između Srba i Vlade BiH, nego između Srba i međunarodne zajednice. Bio jc to najbolji dokaz u kolikoj je mjeri Karadžić u svom duhu identificirao UN i NATO s potporom “muslimanskoj strani”.

329

Karadžićevo ponašanje raspalilo je Čurkina koji će poslije reći: Dakle, obećali su mi to troje da će učiniti. Međutim, nikoga nisu pustili. Nisu se ni za centimetar povukli s mjesta na kojem su bili. A bombardiranje se nastavilo. Karadžić je odugovlačio. Poslije otprilike dva-tri sata, postalo mi je jasno da zbog nekih svojih razloga on ne želi nikakav sporazum. Stoga sam mu rekao kakve prilike propušta, među ostalima i priliku skidanja sankcija, pa sam napustio sastanak. S druge strane, Akashi je bio susretljiviji. Željno se hvatao svake slamke koju bi mogao prikazati kao znak “napretka”. Čurkin nastavlja: Onda je Akashi rekao: “Dobro, a kako bi bilo da bar dogovorimo sanitetsku evakuaciju?" A Karadžić je spremno prihvatio: “O da, o da! To ćemo objaviti!" Shvatio je da je nužno objaviti nešto pozitivno, pa je otišao k novinarima koji su čekali. Doktor Karadžić pozvao je i mene da im se pridružim, ali ja nisam htio. A nakon te kratke tis­ kovne konferencije, prišli su mi neki novinari i postavili neka pitanja, a ja nisam to htio reći, ali rekao sam... Rekao sam da sam strašno razočaran jer sam u jednom vikendu doživio više pregaženih obećanja nego u cijelom svom životu. Trebalo se postići mnogo više. A Akashi je u svom tipičnom stilu rekao novinarima: Predsjednik Karadžić i ja dogovorili smo se da će se sve strane mak­ simalno suzdržavati od svake ofenzivne djelatnosti. U međuvremenu nastavit ćemo pregovore i nastojati što prije potpisati sporazum kako bi se situacija stabilizirala. Predsjednik Karadžić slaže se s hitnom evakuacijom humanitaraca i građana Goražda. UNPROFOR je na to spreman sutra ujutro u osam sati. Tog su dana postrojbe bosanskih Srba i oklopna vozila zaposjele dio grada na desnoj obali Drine. Granatiranje se nastavilo nesma­ njenom žestinom. General Rose je potajno zapovjedio svojima iz SAS-a da napuste grad pješke, neprimjetno, u gluho doba noći. Zračni su ih udari bili otkrili. Bosanski Srbi znali su tko su, pored ostalog i zato što su Ameri­ kanci poslali televizijskim mrežama video-snimke zračnih udara na kojima su se čuli glasovi terenaca kako izrazitim južnjačkim engleskim naglaskom navode zrakoplove u napadu. Kad su se sutradan me­ đunarodni humanitarci probudili, vidjeli su da su ih Roseovi ljudi, prema njihovom shvaćanju, “napustili”. Navodno je gradonačelnik Goražda Ismet Briga zaplakao čuvši da su pripadnici SAS-a otišli. Poslije su međunarodni humanitarci evakuirani helikopterima, dakako,

330

uz spremnu suradnju bosanskih Srba. Goražde je prepušteno svojoj sudbini. U očaju se predsjednik Izetbegović pismom obratio Boutrosu Boutrosu Ghaliju, optužujući ga da je osobno odgovoran za sudbinu enklave: Takozvano sigurno područje postalo je najnesigumije mjesto na svi­ jetu. Prije gotovo godinu dana organizacija kojoj ste vi na čelu pro­ glasila je teritorij Goražda zaštićenim područjem UN-a. Rezolucije 824 i 836 Vijeća sigurnosti spominju to zaštićeno područje, ali to su ostale tek prazne riječi. Ni vi ni vaše osoblje niste učinili ništa kako biste mandat iz tih rezolucija upotrijebili za zaštitu Goraždana i vjerodos­ tojnost Ujedinjenih naroda. Rezultat je očito tragičan. Glavni tajniče, moj vas narod smatra odgovornim za nastalo stanje. Ova zemlja krvari, i tu nema mnogo mjesta za diplomatsko oklijevanje. Padne li Goražde, mislim da će vam osjećaj moralne odgovornosti narediti da napustite položaj glavnog tajnika UN-a. To je najmanje što možete učiniti. Na silan pritisak Amerikanaca i glavnog tajnika NATO-a Manfreda Woernera, Ghali je zatražio od NATO-a da svojim zračnim snagama obustavi daljnje napade. U Bruxellesu se sastalo Vijeće NATO-a, gotovo paralizirano unutarnjom podvojenošću, jer su Amerikanci tražili zračne udare, a Britanci tvrdili da su oni nespojivi s postojećim mandatom UNPROFOR-a. Američki su se diplomati s p reziro m odnosili prema stajalištu Britanaca što ga je jedan Amerikanac, u povjerenju, nazvao “zbilja kukavičkim”. Britanci su pak predbacivali Amerikancima da ne­ maju hrabrosti da pošalju svoje postrojbe na teren. Sjevernoatlantski pakt - da i ne spomenemo takozvane “posebne veze” Britanije i Sje­ dinjenih Država - našao se u krizi kao nikada dotle. Vijeće je objavilo da bi tek “za nekoliko dana” moglo odgovoriti na Ghalijev zahtjev. Skupina od pedesetak bosanskih Srba je 19. travnja upala u stovarište oružja pod nadzorom UN-a, u sarajevskoj zoni isključenja, u vojarni Lukavica, jednom od mjesta određenih 9. veljače sarajevskim sporazumom o prekidu vatre. Uzeli su osamnaest protuzrakoplovnih topova, dok su ih promatrači UN-a - pod čijim je “nadzorom” oružje bilo, kao dio provedbe sarajevskog sporazuma o prekidu vatre - bes­ pomoćno gledali. Mladić je kanda uživao u ponižavanju i izazivanju cijelog Zapada. Prema međunarodnim humanitarcima, do 20. travnja se, nakon nepuna tri tjedna, broj mrtvih bio popeo na 313, a ranjenih je bilo više od tisuću, ali su prema podacima Vlade BiH te brojke bile mnogo veće. Predsjednik Clinton opet je zatražio odlučniju akciju snaga NATO-a.

331

U NATO su uspjeli postići neki kompromis, ali takav koji je raz­ bjesnio Britance. Objavljen je ultimatum Srbima kojim ih se upozorava da će se izvrgnuti zračnim udarima ako ne ispune tri uvjeta: prvo, trenutan prekid vatre; drugo, do subote 23. travnja ujutro povlačenje postrojbi na tri kilometra od gradskog središta; i treće, do utorka 26. travnja navečer povlačenje teškog oružja na dvadeset kilometara daljine. Britanci su, radi jedinstva NATO-a, popustili pritiscima, ali su pros­ vjedovali da ultimatum predstavlja opasan presedan koji čak nadmašuje onaj iz veljače o Sarajevu. Prvi put traži se djelovanje samo od Srba; i usmjeren je, eksplicitno, protiv jedne strane. Sarajevski je ultimatum od 9. veljače zahtijevao da obje strane stave teško oružje pod nadzor UNPROFOR-a. Za Britance, koji su od početka izjednačavali sve strane, bez obzira na ulogu koju je svaka od njih imala u ratu, taj novi ultimatum je, prvi put, izdvajao Srbe kao neprijatelje. Tu su se još više napeli britansko-američki odnosi. Dok se bombardiranje Goražda nastavljalo, Yasushi Akashi je ot­ putovao u Beograd u odluci da još jednom “objavi nešto pozitivno” kako bi spriječio NATO da ostvari svoju prijetnju. S njim je otišao i podtajnik UN-a Shashi Tharoor: Dakako, bili smo svjesni velikih pritisaka od strane nekih članica NATO-a i naravno od strane glavnog tajnika NATO-a da se ostvari zračna akcija. Naša je briga bila da prosudimo je li to nužno, ima li nekog miroljubivog izlaza... U subotu 23. travnja Akashiju se javio admiral Leighton Smith, zapovjednik južnog krila NATO-a, i zatražio odobrenje za zračne udare, zato što Srbi nisu ispunili prvi uvjet ultimatuma NATO-a - nema prekida vatre. Akashi je to odbio jer da navodno postoje dokazi da su Srbi počeli provoditi drugu točku, povlačenje teškog oružja (iako je bio već prošao rok u kojem su to morali učiniti). Akashi je rekao Smithu neka Srbima dade više vremena. Istodobno je general Rose poslao u Gorazde satniju od 150 Ukrajinaca. Smith je to prenio Woerneru, koji je, bijesan što je toliko kom­ promitiran kredibilitet NATO-a, osobno intervenirao. Opetovano je nazivao Akashija u Beogradu. A Akashi se zbog sastanka sa srpskim čelnicima nije htio odazvati na telefonske pozive. Sutradan je objavio da su bosanski Srbi pristali na prekid vatre oko Sarajeva i povlačenje postrojbi na udaljenost od tri kilometra. Ukrajinci su bez teškoća došli u Goražde, a za njima je trebala stići po jedna satnija iz francus g i britanskog bataljuna. Kad su se svrstali na betonu sar® J ^ * luke, spremni za polazak, Francuzi, koji su trebali predvodit.! operacgu, odjednom su dobili naredbu da se okrenu i vrate u vojarmcu. Naime,

332

u Parizu se bilo sastalo francusko Ministarstvo obrane i ono im je, mimo naredbe zapovjednika UN-a, naredilo da se povuku. Ispalo je da general Rose ne može zapovijedati čak ni svojim višenacionalnim postrojbama. Britanci i Ukrajinci proveli su sporazum sličan onome od prethodne godine u Srebrenici: demilitarizacija džepa, nadziranje prekida vatre, postavljanje snaga UN-a između srpske bojišnice i porušenoga grada. Nastao je kakav-takav mir, ali opet tek nakon što je general Mladić zapravo postigao što je htio. Upitno je da li je uopće htio zauzeti Goražde, osim tvornice streljiva na istočnoj obali Drine, koja je, unatoč Mladićevim naporima, ostala u rukama Muslimana. U ratovima na po­ dručju Jugoslavije ulične borbe pokazale su se preskupima i predugima za sve strane. S tog je gledišta bilo dovoljno držati tri enklave opkoljene i, sve u svemu, ukroćene. Ubuduće moći će ih se dobiti trampom u sklopu nekog cjelovitog rješenja. S rješenjem (bar privremenim) slučaja Goražda ostao je neriješen prijepor koji je umalo izazvao raskol u NATO-u. Britanci i Francuzi zaprijetili su da će povući svoje kopnene postrojbe ustraju li Amerikanci na politici poznatoj kao “ukini i udari”. U mjesecima koji će slijediti, uvjeravat će Amerikance da misle ozbiljno tako što će razrađivati po­ drobne planove za eventualno hitno povlačenje. Cijela tužna zgoda nije samo upozorila na podvojenosti u me­ đunarodnoj zajednici. Ona je i izolirala bosanske Srbe od njihovih prirodnih saveznika, Rusa, i prvotnih zaštitnika u Beogradu. Milošević, koji je, prije početka napada na Goražde, osjetio da je uz pomoć Rusa na pragu da zaključi dogovor koji bi doveo do ukinuća sankcija, sad je bio bijesan na Karadžića. Čurkinu je rekao kako mu je Karadžić tajio događaje oko Goražda. Poslije će lord Owen reći kako je goraždanska kriza udaljila dvojicu suparničkih srpskih čelnika više nego ikad. Meni je u slučaju Goražda ono najvažnije bila totalna podmuklost bosanskih Srba prema Čurkinu i Miloševiću. Vjerujem da nakon Goražda odnosi između Karadžića i Miloševića nikad više nisu bili isti. Bosanski Srbi su se pokazali kao bestidni lažljivci, cijelo vrijeme tvrdeći da im nije do Goražda, a htjeli su ga. Poslije toga su izgubili i rusku potporu na dulje vrijeme. Što su i zaslužili. Sramota je ono što se dogodilo oko Goražda.I I Vlada BiH je izvukla pouku. Zračni udari, od kojih su toliko očekivali, došli su i prošli a da nimalo nisu utjecali na tijek rata. Izetbegović se pomirio s dugotrajnim ratom. “I mi ćemo ići na sve ili ništa”, rekao je u jeku goraždanske krize masi u Sarajevu. “Naučili

333

sm o lekciju, a ona glasi: m oram o biti jaki jer na ovom svijetu poštuju sam o snagu.”

1) Druge su dvije sigurne zone, Srebrenica i Zepa, pale 199V 2) Trnovo je palo u srpskoj ljetnoj ofenzivi 1993. pa je u Goražde prestala dolaziti redovita karavana mazgi.

334

27 .

NOŽ U LEĐA Srpski razdor Lipanj 1994.

Kad je Beograd najavio embargo vođama bosanskih Srba, isprva se činilo da je to još jedan Miloševićev makijavelistički manevar kojim će zamazati oči međunarodnoj zajednici. A Milošević je gledajući u budućnost shvatio da mu ne preostaje drugo nego prihvatiti neki novi međunarodni mirovni plan. Nakon dvije godine izolacije i sve veće gospodarske oskudice, Srbija je skupo plaćala svoju potporu ratovima u Hrvatskoj i Bosni. Milošević se potporom planu nadao postići ukinuće sankcija i prekid izolacije Srbije. Bit će to i poticaj njegovim naporima da se otarasi Karadžića. Otkako je Karadžić odbacio Vance-Owenov plan, Milošević je godinu dana tiho pripremao teren za razlaz s braćom u Bosni. Srpski su mediji, pod strogim Miloševićevim nadzorom, počeli prikazivati Karadžića u drukčijem svjetlu. Sad su ga rjeđe slikali kao srpskog ro­ doljuba, a češće je bilo aluzija da je umiješan u pranje novca i ratno profiterstvo. Milošević je napuštao onu nacionalističku retoriku s pomoću koje je bio postao najmoćniji čelnik cijele bivše Jugoslavije. Sad su vođe bosanskih Srba predstavljale sve ono što Milošević više nije prihvaćao: srpsku pravoslavnu crkvu, četnike i druga obilježja srpskog naciona­ lizma. Srbija je počela slaviti zaboravljene komunističke praznike, dok je Republika Srpska slavila tradicionalne.

335

Nastojeći da se oslobodi svoga suparnika, Milošević je htio i naći žrtveno jare koje bi se moglo okriviti za umorstva i rušenja, siromaštvo i neizvjesnost. Shvaćao je da bi inače njegovoj vladavini mogao doći kraj. Ultimatum zaraćenim stranama da prihvate plan Kontaktne skupine (u kojoj su bile Britanija, Rusija, Francuska, Njemačka i Sjedinjene Države) došao je Miloševiću malo prerano. Sad je morao požuriti svoj posao, a draže bi mu bilo da je polako i zakulisno pripremao Karadžićev pad. Uostalom, nije htio da Srbi u njemu gledaju krvnika Radovana Karadžića koji je u njihovim očima bio heroj. Htio je raskrinkati Karadžića kao krvoločnog hazardera žedna moći, a onda ga ukloniti s političke pozornice. U zemlji opsjednutoj svojom prošlošću, Milošević nije htio da ga gledaju kao izdajicu iz srpskih narodnih pjesama. Ovaj put sve će iz korijena biti drukčije nego u svibnju 1993. kad su vođe bosanskih Srba prezirno odbili Miloševićeve napore oko promi­ canja Vance-Owenova plana. Embargo kojim im je tada zaprijetio bio je odbačen nekoliko dana od objave. Prvo je javno upozorenje došlo 7. lipnja, od predsjednika ostatka Jugoslavije, Zorana Lilića, čije su primjedbe imale težinu jer je upute primao od Miloševića. Bio je to tek nagovještaj onoga što se sprema bosanskim Srbima. Rekao je: “De­ set milijuna jugoslavenskih građana ne mogu biti taoci nikakvom čelniku s područja Jugoslavije, ni Republike Srpske, a ni Republike Srpske Krajine”, misleći na “državu” bosanskih Srba i njen hrvatski pandan. Drugim riječima, Karadžić nije imao pravo odlučivati, to je smio samo Milošević. Srpski je predsjednik bio uvjeren da će bosanski Srbi za nekoliko dana doći do pameti. Diplomatima se pohvalio: “Oni koji su mi prkosili nisu dugo opstali.” Ali ovi jesu odolijevali, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, pa je Beograd jačao pritisak kako bi slomio vodstvo bosanskih Srba. Dok je Miloševićev utjecaj kod čelnika bosanskih Srba isparavao, njegove veze sa srpskobosanskom vojskom ostale su čvrste, bar zato što su ti časnici još bili na beogradskom platnom popišu. Iako je Karadžićev režim postajao sve paranoičniji i sve izoliraniji, on je nakon godine dana još bio na vlasti, kao prvi Miloševićev protivnik koji je opstao. Poslije goraždanske krize međunarodni je mirovni proces, nakon više od godine dana, obnovljen, sad prerušen pod nazivom Kontaktna skupina. Posrednik EU, Owen, ustvrdio je da je novi oblik nuždan kako bi obuhvatio sve zainteresirane strane, napose Rusiju i Sjedinjene Države, inače neće doći ni do sporazuma, a kamoli do njegove provedbe. “Morali ste naći neki način kako uvući Amerikance u krutu stvarnost pregovora i u prljanje ruku dogovorom za koji se poslije

336

moraju založiti i podupirati ga.” Imao je pravo. Glavni su akteri bili mudro iskoristili podvojenost u “međunarodnoj zajednici” - Srbi su igrali na kartu Rusa ili se uzdali u britansku odbojnost prema ukidanju embarga na oružje, dok je Vlada BiH sa svojim muslimanskim čelnicima odolijevala u očekivanju bolje pogodbe, uvjerena da je vrijeme na nje­ zinoj strani, osobito zbog američke potpore. Kontaktna je skupina podsjećala na politiku velesila u devetnaestom stoljeću. Pet država što se skupilo da diktiraju budućnost bivšoj Ju­ goslaviji, bilo je kanda uvjereno da je ta ratom napaćena zemlja daleko od njihovih granica, a uopće se nije trudilo kriti želju da taj problem jednostavno nestane. Klimavi je početak otkrio posthladnoratovsku prazninu - izostanak vodstva i političke dalekovidnosti. Razgovori o Bosni bili su više vježba u reguliranju odnosa među članicama Kon­ taktne skupine i njihova položaja u novom političkom poretku, nego rasprave o Bosni i njezinu pučanstvu. U doba razjedinjenosti, bio je to pokušaj zbližavanja različitih sta­ jališta kako bi se moglo jedinstveno pristupiti zaraćenim stranama. Bilo je to teško, katkad i nemoguće. Nakon slaganja plana, mjesecima su podvojenosti u Kontaktnoj skupini bile tako duboke da je svaki njihov korak obično bio tek najmanji zajednički nazivnik, a prikazan kao nova inicijativa. Kontaktna je skupina nakon svakog svog sastanka izdavala priopćenja kojima se hvalila da je sačuvala jedinstvo. Svi glavni akteri u Bosni tužili su se na tu “drugorazrednu” tvore­ vinu. Bosanski su se Srbi glasno pitali zašto bi slušali neke niže činovnike, ili se j>ak pokorili volji te “svjetske mafije”. Ejup Ganić iz Vlade BiH zapanjio se kako ti ljudi slabo poznaju regiju. S novim ljudima iz Kontaktne skupine sjeli smo za zemljovide. Neki su od njih tražili Banja Luku u Rumunjskoj. Bili su počeli iz ničega i pojma nisu imali. Nisu znali tko gdje živi... Najprije smo razgovarali s ministrima vanjskih poslova, zatim s njihovim pomoćnicima, i na kraju s njihovim slugama. No, američki izaslanik Redman i njegov ruski kolega Čurkin bili su stari lisci. Oni su sve niti držali u rukama. Kontaktna je skupina odmah počela razrađivati nove pojedinosti mirovnog plana po kojem bi BiH ostala u međunarodno priznatim granicama. Federaciji Musli­ mana i Hrvata namijenili su pedeset jedan posto teritorija, a ostatak Srbima. Srbi su tada imali 70% područja, što je značilo da bi morali vratiti trećinu. Muslimansko-hrvatska federacija omogućila je za Sara­ jevo bolju pogodbu. Taj plan predviđao je za federaciju veće komade neprekinutog teritorija.

337

Zemljovidi su završeni potkraj lipnja, ali su čuvani u strogoj tajnosti. Strane ih nisu smjele vidjeti. Živčan zbog kazne koju je Milošević smis­ lio za njega, Karadžić je izjavio da će “prihvatiti zemljovide ako su imalo prihvatljivi, iz ljubavi prema braći u Srbiji i Crnoj Gori, ali pod uvjetom da se ukinu sankcije Beogradu”. To je postala nova srpska pjesma: najprije sankcije, onda mir. Međutim, posrednici su zahtijevali najprije mir, a onda će se ukinuti sankcije. Ruski je izaslanik Aleksej Nikiforov 30. lipnja donio zemljovide u Beograd, a Milošević je dotle već bio odlučio što će. Kontaktna je skupina u Ženevi otkrila zemljovide i zaraćenim stranama dala petnaest dana roka da “prihvate ili ostave”. Nakon što je vidio prijedlog, Karadžić je s osmijehom otišao lordu Ovvenu. “Mislio sam da će zemljovidi biti problem, ali problema nema. Neće biti ni jednog jedinog Srbina koji bi to prihvatio.” Plan je pozivao Srbe da predaju trinaest gradova, hidrocentrale i tvornice koje su u ratu pri­ grabili. Sužen je sjeverni koridor - prolaz koji im je postao tako važan da su o njemu pjevale nacionalističke narodne pjesme. Karadžić je “tih dana bio predrzak”, sjeća se Owen. Karadžić je kao “ponižavajuće” odbacio zemljovide za koje je rekao da su “zacrtani tako da ih Srbi odbace kako bi ih se onda krivilo za nastavak rata”. Na zemljovidima su se vidjele dvije škrbave države s tisućama kilometara predloženih granica. Granične su crte isticale da su zajed­ nice, unatoč ratu, ostale isprepletene. Tri muslimanske enklave u istočnoj Bosni ući će u muslimansko-hrvatsku federaciju. Dvije od njih - Žepa i Srebrenica - bit će međusobno povezane, a tanki će ih put spajati s Goraždem koje će pak imati cestovnu vezu sa Sarajevom. Privremeno će Sarajevo biti pod upravom UN-a, dok se ne odluči o njegovu statusu. Bosanski je premijer Haris Silajdžić prigovorio da zemljovidi učvršćuju srpska vojna osvajanja. “Nagrađuju genocid i etničko čiš­ ćenje... to rješenje ima ozbiljnih nedostataka pogotovo za istočnu Bosnu, a neka područja najvećega genocida, kao primjerice Prijedor, bit će u rukama onih koji su počinili te zločine”, rekao je misleći na gradove koji su prije rata imali muslimansku većinu, a sad su, nakon istjerivanja većinskog pučanstva, bili u rukama Srba. Karadžić je zemljovide nazvao “američkim diktatom” pokušavajući svojim primjedbama nagristi tako teško postignuto, jedinstveno stajalište Kontaktne skupine. Iz nekog razloga, Čurkin, koji je gledao interese Srba (kao što su Sjedinjene Države gledale interese Muslimana), uopće se nije usprotivio nego je dopustio da se Srbima sjeverni koridor praktički presiječe. A Owen, čim je vidio zemljovide, znao je da ih Srbi neće prihvatiti. “On [Čurkin] doista je u pregovorima morao biti

338

malo oštriji, ali toliko je bio sit njih da ih je pustio neka se kuhaju u vlastitom so su ”, kaže O wen.

Dok su se bosanski Srbi naslađivali kako je bilo lako odbiti zem­ ljovide, Milošević je javno stao na stranu Kontaktne skupine, što je bio moćan protuotrov za bosanske Srbe. Srpski je predsjednik 6. srpnja u Beogradu rekao ruskom ministru vanjskih poslova Andreju Kozirjevu: “Nema alternative srpskom ’da’ za plan.” Nastala je mahnita diplomatska jurnjava. Sedam najrazvijenijih1 i Rusija održali su sastanak na vrhu u Napulju i dali zeleno svjetlo planu Kontaktne skupine, te poslali britanskog ministra vanjskih poslova Douglasa Hurda i njegova francuskog kolegu Alaina Juppea u Beograd, Pale i Sarajevo. Iako se doimala odlučnom, Kontaktna je skupina bila podvojena. Europa je bila zaprepaštena prijetnjama Sjedinjenih Država da će jednostrano ukinuti embargo na oružje. Hurd i Juppe, koji su se odlučno protivili ukidanju embarga na oružje, pokušali su kod bosan­ skih Srba stvoriti dojam da će, odbace li plan, Europa morati popustiti američkim pritiscima i dopustiti Muslimanima nabavku oružja. Miloševiću su njihove tvrdnje dobrodošle. Ionako je već bio odlučio raskinuti s bosanskim Srbima ako ga ne budu slušali. Lilićeve su ranije primjedbe bile tek nagovještaj onoga što će doći. A Karadžić kao da nije ozbiljno shvaćao nikakve opomene - ni od Beograda ni od EU. Buncao je o šest stoljeća povijesti i time razbjesnio Hurda. Britanski ih je ministar vanjskih poslova, kaže Nikola Koljević, nagovarao da prihvate plan. “Ne možete reći in e ’. I, molim vas, nemojte reći Ida, ali...’ Možete reći |d a , i’. To je njima bila dolična formula kako ćete odgovoriti na nešto što vam se ne sviđa.” Milošević je pozvao svoje bosanskosrpske štićenike, uključujući i zapovjednike vojske i policije, u vojni kompleks Dobanovci kod Beo­ grada, na sastanak najviših čelnika zemlje. Smišljali su formulu koja bi 1)ila prihvatljiva Kontaktnoj skupini, ali bi izrazila njihove zahtjeve da se pregovara o dijelu paketa. “S predsjednikom Miloševićem smo se u Dobanovcima najviše dogovarali oko toga na koji način da odgo­ vorimo Kontaktnoj skupini a da zvuči kao |d a, i’”, kaže Koljević. Toga se sjeća i crnogorski predsjednik Bulatović: Razgovarali smo neprekidno. U to vrijeme bio sam više s Karadžićem nego sa ženom i djecom. Bio je presudan trenutak. Savjetovali smo Karadžiću da prihvati plan, da kaže kako je to važna pobjeda bosanskih Srba, ali je Karadžić otišao u Ženevu i tamo je onda rekao da je plan porazan. Na svim našim sastancima, od 27. lipnja do 4. kolovoza, kad smo odlučili prekinuti gospodarske odnose, ponavljali smo im da ako oni

339

[bosanski Srbi] odbace prijedlog i odluče ratovati protiv cijelog svi­ jeta, mi im nećemo dopustiti da i nas povuku sa sobom na dno. Srpski predsjednik i njegov crnogorski saveznik ponovili su prijetnje kojima su se prethodne godine poslužili za Vance-Owenov plan. Milosevic, koji se ranije kleo da se Srbija nikad neće pokoriti međunarodnoj volji, sad je izvršavao njezinu zapovijed. Bosanskim je Srbima rekao da shvaća njihovo protivljenje, ali nemaju izbora. Karadžiću je rekao: “Mislio sam da će najtvrđi orah biti Krajišnik, ali sam se prevario, ti si mnogo tvrđi od njega.” Te noći, u svom pokušaju da ih nagovori, Milošević im je kao nuzgredno dobacio nešto što će Koljević tek naknadno shvatiti. “Dobro, ako nećete razgovarati ovako, onda ćemo razgovarati preko novina.” Koljević je mislio da to znači kraj njihovih cijelonoćnih sastanaka. Varao se. Prema Bulatoviću, do pet sati ujutro konačno su se složili da će reći Kontaktnoj skupini: “Republika Srpska” prihvatit će plan Kon­ taktne skupine kao osnovu za pregovore o spornim pitanjima kao što su razmjena teritorija, međunarodna jamstva granica i mogućnost konfederalnog povezivanja s Jugoslavijom. Britanski i ruski diplomati su u najvećoj tajnosti, potaknuti željom da osujete američke napore oko ukidanja embarga na oružje, pripomogli da formulacija bude pri­ hvatljiva međunarodnim posrednicima, koji su plan jednako tretirali kao “uzmi ili ostavi”. Krajišnik je izvadio bilježnicu i svojim beogradskim zaštitnicima rekao: “To je naš sporazum i mi ćemo napisati zaključak.” “A kad smo sutradan pročitali zaključke”, rekao je Bulatović, “nijedna rečenica nije odgovarala onome što smo tijekom vikenda raspravljali i o čemu smo se složili.” Dok su čelnici bosanskih Srba odlazili iz Beograda na sjednicu paljanske skupštine, dotle su se parlamenti Bosne i muslimansko-hrvatske federacije sastajali u Sarajevu da bi odobrili zemljovide. Izetbegović je mirovnu ponudu nazvao “nepravednom i nepoštenom , i otvoreno priznao da plan prihvaćaju samo zato što su sigurni da će ga Srbi odbiti. “Moramo prihvatiti plan, jer bismo odbijanjem samo učinili us­ lugu Karadžiću i Miloševiću.” Izetbegović je poslije objasnio: Zato smo i prihvatili taj loš izbor jer su alternative bile još gore. Zato, nismo oduševljeno prihvatili plan, a ni sada nismo njime oduševljeni... Shvatili smo da vrijeme radi protiv nas, da rat uništava sve mogućnosti takve višenacionalne Bosne kakvu mir može spasiti. Zato smo i odlučili da prihvatimo mir iako mu uvjeti nisu bili pošteni. Dotle se na Palama repriziralo zasjedanje o Vance-Owenovu planu. Karadžić je istaknuo sablasne posljedice u slučaju neprihvaćanja plana.

340

“Narod se mora pripremiti na suze i glad ako odbije plan.” A ipak ga nije pokušao progurati, tvrdeći da Plan predviđa život u BiH pod muslimanskom vlasti. Ne osvrćući se na prijetnje Beograda, bosanski su Srbi udarili svojim kursom. Na kraju zatvorene sjednice paljanske skupštine napisali su Kontaktnoj skupini odgovor na komad papira koji su stavili u ružičastu omotnicu pa je zapečatili. Jedan je predstavnik objavio da će se omot­ nica poslati u Ženevu i tek će ondje, za dva dana, njen sadržaj biti objavljen. Ali je prema prkosnu raspoloženju članova skupštine bilo jasno da je njihov odgovor daleko od bezuvjetnog “da” što ga traži Kontaktna skupina. Ipak je Milošević još vjerovao da može nagovoriti neposlušne štićenike. Iz Rusije su 27. srpnja u Beograd stigli teški kalibri: general Pavel Gračev, ruski ministar obrane, i Vitalij Čurkin. Milošević im je rekao kako se nada da će se na novoj sjednici svoje skupštine bosanski Srbi predomisliti. Zatim su se Rusi sastali s bosanskim Srbima i pozvali ih da prihvate plan. Bosanski su Srbi cijenili generala Gračeva više nego Jeljcina i nje­ gove druge ministre, koje su smatrali slabićima i podložnima pritiscima Zapada. Prema Karadžiću, Gračev mu je savjetovao: “Morate prihvatiti plan, jer ako vas napadnu, mi vas moramo braniti, a to bi nama izazvalo probleme.” Bio bi to novi politički, a možda i vojni sukob na Balkanu, rekao je Gračev, i opasna konfrontacija Rusije i Zapada. Karadžić se nije predomislio, a sa sastanka je otišao samouvjeren: “Ruska nas armija podržava. To smo i prije znali, ali sad je postalo jasno da ruska armija suosjeća sa Srbima.” Sutradan na sjednici skupštine nije bilo promjene. Po običaju, bosanski Srbi bili su prkosno raspoloženi. Milošević se pripremio za rat protiv sad već bivših saveznika. Srpski je predsjenik prvi put javno i nedvosmisleno napao paljansko vodstvo: “Nitko nema pravo odbiti mir u ime srpskog naroda.” Javno je mnijenje u Srbiji bilo zbunjeno otvorenim napadom na one koje su im prije slikali kao mučenike i žrtve. U jednom pismu skupštini bosanskih Srba, srpska je vlada upozorila: “Odbacite li predloženi plan, na najboljem ste putu da počinite zločin protiv svog naroda. Vi nemate pravo na živote građana Jugoslavije.” A bosanski Srbi kao da su bili gluhi na oštru osudu Beograda. Skupština im je 3. kolovoza po treći put odbacila plan Kontaktne skupine i najavila referendum koji će se održati za tri tjedna. Reakcija je odmah uslijedila. Te večeri Bulatović je uživao u ribljoj večeri u Herceg Novom. Dobio je poruku da nazove Miloševića. Razgo­ vor im je bio kratak.

341

“Na žalost su odbacili plan, moramo provesti odluku o zatvaranju gra­ nica. Slažeš li se?" upitao me Milošević. Rekao sam “da", a on je dodao: “Oni su svoje odlučili, a naša odluka stupa na snagu sutra." Savezna je vlada objavila Miloševićevu odluku. Primjena blokade počela je 4. kolovoza. Obustavljen je promet, prekinute su telefonske veze, osim rijetkih iznimaka. Srpski su mediji treštali kako su vođe bosanskih Srba kriminalci i ratni profiteri. “Sad, kad miru nema al­ ternative, oni su protiv mira”, glasila je nova krilatica režimskih novinara, koji su godinama sijali mržnju i raspaljivali nacionalističku histeriju, tvrdeći da nema alternative ratu koji je “Srbima nametnut”. Blokada je bila potpuna. Prva je žrtva novih propisa bila Biljana Plavšić. I prethodne godine bila je prva kojoj su zabranili prijelaz preko granice u Srbiju. Čak se i željezna Plavšićka iznenadila pljusci od svojih bivših zaštitnika. “Jedino što nismo očekivali bilo je da ćemo doživjeti da Srbija uvede sankcije prema nama. Nitko nam to nije rekao. Nitko nije mogao očekivati takav nož u leđa." Nož se duboko zarinuo. Pod Miloševićem su kampanje blaćenja bile postale oblikom umjetnosti. Njegovu izjavu pratio je niz ljutih optužbi: Odbacuju mir u trenutku kad je Republika Srpska dobila pola teri­ torija bivše BiH, kad bi prihvatom mira oslobodili sankcija one bez kojih ne bi postojali... Njihovo odbacivanje mira ne može ni prema kakvim istinskim kri­ terijima biti u interesu naroda, nego samo u korist ratnim profiterima i ljudima prljave savjesti, onima koji se boje vremena kad će doći mir jer će se otkriti svi zločini... Bezbroj su nam puta davali razloga za prekid svih veza s njima. Nisu održali ni jedno jedino obećanje; od Sarajeva do Atene, od Atene do Goražda, od Goražda do parlamenta, od parlamenta do ovog posljednjeg referenduma, za koji su nas uvjeravali da se neće ni održati... Vrhunac je bio nastup Lilića, koji je u opširnom razgovoru optužio bosanske Srbe za sve. Jasno su se vidjeli Miloševićev. prsti Njegovi su bivši štićenici postali opće žrtveno jare, ali nije mu bilo lako oprati ruke od njih. „ . . • Lilić je bosanske Srbe opisao kao planere rata u Sarajevu i okrivi ih za besmisleni napad na Goražde.2 Koliko su puta obećali da neće granatirati Sarajevo i produzavati ago­ niju civila u tom gradu? Koliko su puta obećali da će uhititi bande

342

i paravojne postrojbe koje teroriziraju civile i kaljaju srpsku čast? Pogazili su časnu riječ da će prekinuti bezumni napad na Goražde, napad koji je izazvao tolike smrti i doveo do ultimatuma NATO-pakta i do povlačenja [Srba] na daljinu od dvadeset kilometara... Bosanski Srbi ponašali su se kao da je embargo neugodna obiteljska svađa za koju oni i ne vjeruju da je istinska. Tvrdili su da je to tajni dogovor između dva vodstva. Karadžić se pokušao okoristiti razdorom, suzdržavajući se od izravnih napada na Miloševića i izražavajući sućut. Jadni srpski predsjednik, pod teretom gospodarskih tegoba, popušta pod pritiskom Zapada. Htjelo se reći da je Milošević posustao i pada pod vlast Zapada, a tome nasuprot su oni, bosanski Srbi, snažni i bes­ kompromisni - narod iz srpskog mita. Bosanski su Srbi proveli referendum. Unatoč oštroj kampanji beo­ gradske medijske mašinerije, plan je odbačen ogromnom većinom glasova. U Sarajevu, Vlada BiH čekala je reakciju Zapada. Nije je bilo. Premijer Silajdžić potužio se da Kontaktna skupina šuti, iako su Srbi odbacili plan. “Morali su reći da će, ako bosanski Srbi ne prihvate plan, pooštriti sankcije Srbiji, proširiti sigurne zone i ukinuti embargo na oružje.” No, podvojena se Kontaktna skupina nije mogla složiti što bi učinila. Izabrali su crtu najmanjeg otpora i nametnuli potpunu izo­ laciju vođama bosanskih Srba, koji će, kako su rekli, biti isključeni iz mirovnog procesa sve dok ne prihvate plan. I Milošević je poduzeo korake da provede karantenu bosanskih Srba. Dao je nalog da se između Jugoslavije i Bosne uspostavi istinska granica. No, s tim je samo htio uputiti poruku bosanskosrpskim po­ litičarima, a i Zapadu, što mu je također bilo važno. Inače, bilo je jakih dokaza da je granica ostala propusna. Bosanski su Srbi i dalje primali bitnu vojnu pomoć od Jugoslavenske armije, a iz Beograda su im sveudilj stizale plaće. ^Osnovna ie poanta bila u tome što je Milošević htio postići njihov politički, a ne vojni poraz. Dok" je Beograd vodio svoj verbalni Blitzkrieg protiv bosanskih Srba, međunarodni su posrednici, Owen, Stoltenberg i Akashi, pregovarali 0 slanju promatrača na srpsku i crnogorsku granicu s Bosnom. Na posljetku je Milošević prihvatio ono što je gorljivi Panić predlagao još dvije godine prije na Londonskoj konferenciji. Za uzvrat su mu ukinute neke sankcije: zabrana međunarodnog zrakoplovnog prometa, športske 1 kulturne razmjene. Kakve li ironije! Zapadu, ojađenom nakon uzastopnih propalih mi­ rovnih inicijativa, Milošević je postao osovina ostvarenja mira i sta­ bilnosti u regiji.

343

Bar privremeno, možda samo zato da se otarasi političkih suparnika, Milosevic je odložio srpski casus belli: stvaranje ujedinjene srpske države na ruševinama Jugoslavije. Bez zvijezde vodilje velikosrpske države, Srbi su se zbunili. Kad su išli u rat protiv susjeda, Srbi su mislili da Milošević zna kamo ih vodi. Držali su da se žrtvuju u ime srpskog jedinstva. Bila je to cijena Miloševićeva obećanja “svi Srbi u jednoj državi”. No, raskidom sa zemljacima u Bosni, Milošević je izdao geslo znano svakom Srbinu: "Samo sloga Srbina spašava." Od te su sloge i dosljed­ nosti, s kojom su Srbi kao jedinstvena snaga ušli u rat, ostala samo četiri čirilička “S” načrčkana crvenom bojom ili drvenim ugljenom na spaljenim kućama po srušenim selima diljem Bosne i Hrvatske.

1) Sedam najvećih svjetskih gospodarskih sila: Sjedinjene Države, Njemačka, Japan, Francuska, Italija, Velika Britanija i Kanada. 2) Lilić je optužio Karadžića i za otmicu, i vjerojatno umorstvo, dvade­ setorice muškaraca iz Srbije (od kojih devetnaestorice muslimana) u pokušaju širenja rata na Jugoslaviju. Ni nakon tri godine otkako su odvučeni iz vlaka u Štrpcima, njihove obitelji, ni unatoč Miloševićevim obećanjima, nisu doznale što se te noći 27. veljače 1993. dogodilo njihovim najdražima.

344

PETI DIO

BLIŽI SE KRAJ

28 . PAD KRAJINE Kolovoz 1995.

Hrvatski vojnici nehajno robe trgovinu živežnih nmirnica, dvije starice grabe par naočala kroz razbijeni izlog dućana, a odlutala stoka besciljno tumara ulicama Knina, glavnoga grada samozvane Republike Srpske Krajine, koji je pao 5. kolovoza. Danima je euforija vladala Hrvatskom. Pijući pivo i dižući dva prsta u znak pobjede, vojnici šetaju između izgorjelih karoserija vozila, dječjih bicikla i pseće strvine. Nije se gubilo vrijeme. Zidovi su već prekriveni posterima Franje Tuđmana što ushićeno diže ruke navrh stare kninske tvrđave, a ispod njega potpis: “čovjek koji pobjeđuje”.

Nagovještaj onoga što se krajiškim Srbima sprema došao je mnogo ranije. Hrvatska je vojska u siječnju 1993. munjevitim udarom prešla crte UN-a da bi zauzela Maslenicu na Novskom ždrilu što povezuje središnju Hrvatsku, i glavni grad Zagreb, s dalmatinskom obalom i po veličini drugim gradom zemlje, Splitom. U roku od nekoliko dana Hrvati su vratili komade teritorija oko kojih su se još 1991. bezuspješno tukli više od pet mjeseci. Na svu sreću za Zagreb, pozornost svijeta bila je usmjerena na Bosnu, a međunarodna reakcija bila je u svakom slučaju blaga. Ograničena maslenička ofenziva upozorila je na dva aspekta daljnjeg razvoja događaja. Bila je prvo upozorenje da u Hrvata rastu vojne snage i samopouzdanje. Otkrila je da će oni gurnuti u stranu Ujedinjene

347

narode kad god budu htjeli. I, što je možda jednako važno, pokazala je da slabe teritorijalne ambicije Slobodana Miloševića. Unatoč obećanju što ga je u siječnju 1992. dao Milanu Babiću, da će jugoslaven­ ska vojska braniti Krajinu u slučaju hrvatskog napada, Beograd nije maknuo ni malim prstom. Svibanj 1995. gurnuo je krajiške Srbe još bliže ponoru katastrofe. Hrvatska je vojska zauzela zapadnu Slavoniju - koja je oduvijek bila najranjiviji dio hrvatskog teritorija u rukama Srba - pa je 18.000 Srba pobjeglo, jer im vojska gotovo i nije pružila otpor u njihovu obranu. S padom zapadne Slavonije digli su se glasovi optužbe o sukrivnji Beo­ grada. Ne samo što je Miloševićeva vojska ostala po strani, nego se i njegova televizija držala ravnodušno, spominjući poraz tek u dvade­ setoj minuti večernjih vijesti. Još od prihvaćanja Vanceova plana u siječnju 1992. situacija s lokal­ nim Srbima, koji su trećinu Hrvatske bili proglasili svojom državom, nije se ni za dlaku pomaknula s mrtve točke. Hrvati su bili frustrirani, u strahu da više nikada neće integrirati taj teritorij u Hrvatsku. Na sastanku u ruskom veleposlanstvu u Zagrebu, u veljači 1991, me­ đunarodni su posrednici, na čelu s predstavnicima Sjedinjenih Država i Rusije, pokušali skokom početi mirovni proces. Bili su svjesni da bez trajnog rješenja u Hrvatskoj, nema ni prekida rata u susjednoj Bosni. Pokušali su postići sporazum od tri točke, u postupno provedivim fazama, kojim će Srbi i Hrvati najprije pristati na crtu prekida vatre i povlačenje svojih snaga najmanje na kilometar od nje. Onda će se postrojbe UN-a postaviti između dviju strana. U drugoj fazi bi se pos­ tupno ponovno uspostavio promet, trgovina i komunikacijske veze, uključujući telefonske, ali su, apsurdno, razgovori o toj točki zapeli na pitanju hoće li međunarodni predbroj za Krajinu biti onaj koji joj pripada kao dijelu Hrvatske (385), ili pak onaj kao sastavnom dijelu krnje Jugoslavije (381). S trećom fazom tog nacrta dogovora, ako bi se ikad dospjelo tako daleko, vratio bi se hrvatski suverenitet nad Kra­ jinom od koje bi neki dijelovi uživali autonomiju u okviru hrvatske države. Američki veleposlanik u Zagrebu, Peter Galbraith, borio se za uspjeh plana o mirnoj reintegraciji. Bilo je nekog napretka. Autoput Zagreb-Beograd, takozvani autoput “Bratstva i jedinstva , što su ga gradile najprije Titove omladinske brigade, a poslije zajmovi Zapada, nakon četiri godine je ponovno otvoren, pod nadzorom UN-a. Promet je bio slab, ali su Hrvati sad mogli putovati iz Zagreba ravno do Sla­ vonskog Broda, u istočnoj Slavoniji, za samo dva umjesto pet sati. Uznemiren tekućom rundom razgovora, Milan Martić, bivši kninski šef

348

policije, a sad predsjednik Krajine, krajem travnja zatvorio je autoput na jedan dan. Za prvosvibanjski vikend autoput je opet bio otvoren. Bile su prošle četiri godine od dana kad je hrvatska policija ušla u Borovo Selo da bi u tom srpskom selu podigla hrvatsku zastavu - što je bila obijest od koje je u prvom većem okršaju hrvatsko-srpskog rata poginulo dva­ naest policajaca i dva Srbina. No, ovaj put je igra bila drukčija. Kod jedne benzinske pumpe na autoputu, u blizini Srbima naseljena mjesta Okučani, jedan je Hrvat nasmrt izbo Srbina, kojeg je brat poslije na­ vodno iz osvete zapucao po kolima u prolazu i ubio tri Hrvata. Nastao je rusvaj i Martić je opet zatvorio tu najveću cestu u zemlji. I to je bio posljednji put da Srbi drže autoput. Tuđman je konačno imao razlog za intervenciju što ga je tražio još od masleničke operacije: drugi korak brižljivo pripremljena plana koji će dovesti do pada Krajine. U 4.30 ujutro je Hrvoje Šarinić, Tuđmanov glavni savjetnik, tele­ fonski obavijestio UN. Još ranije hrvatska je vlada bila priopćila UN-u da su vojni pokreti samo vojna vježba. A sad je Šarinić rekao da je riječ o policijskoj operaciji s ciljem da se ponovno otvori autoput. UN je bio zatečen. Svi su mu napori bili usredotočeni na obnovu svestrana prekida vatre u Bosni, što je bio postignut posredovanjem bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Čartera u prosincu, a koji je bio prekršen i trebao je isteći tog vikenda. Bosanski su Muslimani nas­ tojali izbjeći potpisivanje nakon postizanja svoje do tada najveće pobjede nad Srbima, u kojoj su osvojili televizijski odašiljač na planini Vlašić u srednjoj Bosni. “Iznenadili su nas. Svi smo bili u strašnoj brizi zbog Bosne”, sjećat će se poslije glasnogovornik UN-a Christopher Gunness. Yasushi Akashi, posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a, bio je u Sarajevu gdje je nastojao postići prekid vatre. U samo trideset sati, Hrvati su iz tri pravca projurili kroz područje zapadne Slavonije. Kolona traktora, automobila i kola s konjskim zapre­ gama otegnula se u beskraj - bio je to prvi val od desetaka tisuća Srba što će u iduća četiri mjeseca bježati u svojim traktorima. Bilo je pucanja po civilima od strane hrvatskih vojnika. Stvorio se niz razbi­ jenih vozila. Hrvatska je vojska brzo opkolila određena područja, stvarajući dojam lova na pobunjene Srbe. Cak je ministar obrane Šušak u parlamentu objavio da je 450 ljudi poginulo u nekoj operaciji u kojoj gotovo i nije bilo neke borbe. Sutradan su primijećeni kamioni-hladnjače kako idu ponovno otvorenim autoputom, i Hrvati su započeli veliku kampanju čišćenja, kemikalijama su prali putove. Prepušteni od Beograda neka se snađu kako znaju, 3. svibnja su krajiški Srbi uzvratili odmazdom. Ispalili su rakete Orkan na gradsko središte Zagreba i tom prilikom jednu osobu ubili i 40 ranili. Među­

349

narodna je osuda bila brza, i Martića je optužio za ratni sločin Među­ narodni sud u Haagu što ga je bilo utemeljilo Vijeće sigurnosti UN. Operacija Bljesak, kojom su Hrvati na juriš zauzeli zapadnu Sla­ voniju, izazvala je kaos u vodstvu krajiških Srba. Smijenjen je vojni zapovjednik. Beograd je onamo uputio generala Milu Mrkšića, prijašnjeg zapovjednika vojnih specijalnih snaga, da prodrma iscrpljene i demoralizirane krajiške Srbe. Mrkšić je organizirao mobilnu pričuvnu postrojbu kod Slunja, za koju je rekao da će odvratiti svaki hrvatski vojni napad, bilo sa sjevera ili s juga. Ali je vojska krajiških Srba već bila kobno oslabljena. Četiri je godine Krajina bila po nuždi garnizonska zajednica u kojoj je praktički svaki odrasli muškarac bio ili policajac ili vojnik. Krajiška se republika rušila pod teretom vlastite neodrživosti. Čelnici regije kanda su bili više zainteresirani za crnu burzu nego za vojne pripreme pred neizbježnu hrvatsku ofenzivu. Vojnici pješaci žalili su se u kolovozu da su samo “seljaci i radnici” ostali da brane teritorij i to, unatoč Mrkšićevoj reorganizaciji, sa slabom ili nikakvom strategijskom snagom. Pukovnik Andy Leslie, koji je početkom 1995. došao u Knin kao načel­ nik stožera tamošnjeg malenog kontigenta UN-a, zaprepastio se slabom vojnom spremnošću. Da je mome domu zaprijetilo da ga pregazi neprijatelj, ja bih se uko­ pavao kao mahnit. Izveo bih vojsku na manevre, uvježbavao bih obrambene operacije, pripremio bih drugu obrambenu crtu, gomilao bih zalihe. Ništa od toga nismo vidjeli. Do sama kraja vodstvo krajiških Srba kao da je bilo više zainteresirano obranom svojih pozi­ cija u krajiškoj državi, nego poduzimanjem zbiljskih mjera za obranu teritorija. Da vam stane pamet. Bili su korumpirani, nesposobni i samozadovoljni. I za njih nema isprike. Vodstvo krajiških Srba održalo se četiri godine na vlasti lažući narodu - lažući mu da je njihova država nesavladiva i da će ideja o samoodređenju Srba u Krajini pobijediti unatoč geoekonomskoj stvar­ nosti o krajnjoj međuovisnosti Krajine i dalmatinske obale. U svojoj su izoliranosti krajiški Srbi više nego ikada bili uvjereni da pod hrvat­ skom vlašću nikad ne bi mogli živjeti sigurno. Taj strah imao je razloga. Radi svjetske javnosti, hrvatska se vlast naveliko isticala pozivima krajiškim Srbima da ostanu kod svojih kuća i žive kao građani Hrvatske. Ali ti pozivi nisu mogli zamagliti istinsku težnju hrvatske vlasti da Srbe posve istjera iz Hrvatske i Hrvatima iz drugih krajeva naseli zemlju na kojoj su Srbi živjeli stoljećima. Tuđman je to čak i javno rekao nakon pada Knina.

350

U zadnji čas, vodstvo Krajine pokušalo je provedbom jednog spo­ razuma spasiti svoju državu. Yasushi Akashi, koji je bio izgubio svaki utjecaj što ga je eventualno imao u konfliktu, sastao se 29. srpnja s Milanom Martićem koji se pojavio u razdrljenoj maskirnoj majici iz koje mu se objesio trbuh. Sutradan se Akashi sastao s predsjednikom Tuđmanom. Obje su strane pristale na razgovore u Ženevi 3. kolovoza. Ali dotle je kocka već bila bačena. Hrvatska je otišla na razgovore svjesna da će već sutradan pokrenuti ofenzivu. Od Srba je zatraženo da odmah prihvate hrvatsku vlast. A to je Srbima bilo previše, iako su znali što ih čeka. Onog dana kad su se ti razgovori vodili, Šarinić je obavijestio gene­ rala Janviera, zapovjednika snaga UN-a, da neminovno slijedi napad. Nazvan je Operacijom Oluja. Dotle je Milošević bio spreman prihvatiti što god mu se nudi. Njemu je kudikamo najvažnije bilo skidanje sankcija. Mjesecima se već trudio krajiške Srbe prisiliti na postizanje sporazuma s Tuđmanom. Na dan hrvatske ofenzive je glavni srpski list “Politika”, inače Miloševićev glas­ nogovornik, nedvosmisleno osudio vodstva Krajine i bosanskih Srba što “vode svoj narod praktički u propast”. “Politika” je okrivila vodstvo Krajine za prekid pregovora sa Za­ grebom i gubitak zapadne Slavonije. Bilo je to točno godinu dana otkako je Milošević bio nametnuo blokadu bosanskim Srbima jer mu se nisu htjeli pokoriti i prihvatiti plan Kontaktne skupine. A bila je također godina dana otkako je Martić, drsko prkoseći Miloševiću, bio prešao preko granice u Bosnu kako bi glasovao s “ne” na srpskom referendumu o mirovnom planu. Martić je time htio istaknuti kako su krajiški i bosanski Srbi sudbinski povezani. A sad je Beograd osuđivao oboje. “Ne opravdavajući međunarodnu zajednicu, moramo istaknuti da su paljanski i kninski čelnici svojom politikom izazvali veliku štetu srpskom narodu”, pisao je srpski list. Jasan znak da će Milošević ostati po strani bilo je držanje strogo kontroliranih srpskih medija. U oštroj suprotnosti s ratnohuškačkim tonom prethodnih godina, kad su svaki najmanji incident koristili da bi uzburkali nacionalnu histeriju i etničku mržnju, beogradski su mediji sada umanjivali oluju što se spremala u Hrvatskoj. Štoviše, srpska je televizija jedina javila da su razgovori 3. kolovoza u Ženevi zaključeni u pozitivnom tonu.

U Kninu su 4. kolovoza u četiri sata ujutro sirene garnizona UN-a zatulile na uzbunu. Prve su bombe pale u pet sati i dvije minute. Hrvat­ ske su snage bile pet puta jače od srpskih.

351

Nije samo brojčana nadmoć davala prednost Hrvatima. Tu je bila riječ o stručnoj vojnoj sposobnosti koju su Hrvati mogli steći samo iz svojih sve boljih odnosa sa Sjedinjenim Državama. U srpnju je Hrvat­ ska vojska bila pripremila teren za napad na Krajinu munjevitim upadom u zapadnu Bosnu kojim je bosanskim Srbima otela dva ključna grada, Glamoč i Bosansko Grahovo. Zauzimanjem tih mjesta presječena je veza između Knina, glavnoga grada Krajine, i bosanskih Srba, jer je prekinuta glavna opskrbna ruta Knin-Drvar-Banja Luka. Hrvati su već bili zauzeli visove na planini Dinari i s njenih vrhova im je Knin bio na dometu. Za tri godine vojnog planiranja krajiški su se Srbi pripremali za napad s juga ili sa sjevera. Nisu bili spremni za napad s leđa. Pukovnik Andy Leslie, iz kninskog garnizona UN-a, odmah je prepoznao strategiju čim su Hrvati napali u Bosni. Bila je to školska operacija, ali ne iz škole JNA. Tko je god sastavio taj plan napada, mogao bi s njim u bilo kojoj visokoj vojnoj školi u sjevernoj Americi i zapadnoj Europi dobiti najvišu moguću ocjenu. Kao prvo, napad je uslijedio iz dva pravca. Na sjeveru poduzeta su dva glavna napada - jedan iz Karlovca, drugi iz Siska - oba prema bihaćkom džepu. Istodobno, s juga je izveden napad s tri klina, poduprt vatrom iz teškog topništva i minobacača. U prvom danu Operacije Oluja najmanje je dvije tisuće zrna palo samo na Knin. Gunness je rekao: Bombardiranje Knina bio je ključni strategijski potez. Vojnici na bojišnici čuli su da se Knin bombardira, pa su jednostavno napustili položaje i pojurili natrag k svojim obiteljima. Bio je to smišljeni potez Hrvata da bombardiraju grad dok su žene i djeca još u svojim krevetima. To demantira kao laž tvrdnju o legitimnoj vojnoj akciji. Ali je Vijeće sigurnosti jedva bilo u stanju da je osudi. Na to bombardiranje zapadne vlade napravile su se slijepe. Mireći se sa zauzimanjem zapadne Slavonije u svibnju, diplomacija je praktički Hrvatima dala zeleno svjetlo da silom zauzmu Krajinu. Srpska obrana Krajine se najprije raspala na jugu. Radio-Knm javio je da su pali Drniš i Obrovac - dva mjesta blizu Knina, a na crti bojišnice. U kasno popodne sastalo se vodstvo krajiških Srba i izdalo nalog da otpočne organizirana evakuacija. H itati su ostavili otvorenima putove za bijeg preko Srba i Lapca. Pobježe Milan Martic s vodstvom. Rano uvečer je nalog za evakuaciju priopćen garnizonu UN-a, a e iste večeri krenulo je na put na desetine tisuća krajiških S ba Bil je to prva faza onoga što će idućih dana biti najveća pojedinačna-pnsIna seoba stanovništva u Europi od završetka Drugog svjets^ og ra _. vnik Leslie, koji je najveći dio dana proveo u prevozenju ranjenika 352

u bolnicu, računao je da je toga dana samo na području Knina zacijelo poginulo oko petsto osoba. Pokušao je doći u kontakt s vodstvom krajiških Srba, ali uzalud: M artića i Babića niste m ogli nigdje naći. Nastojali sm o stupiti u vezu s njima. O stavili su jedn og ostarijeg pukovnika i jed n o g starog kapetana da nas pitaju za p o m o ć k o d evakuacije stanovništva. Za to nem a isprike. U m anje o d dvadeset četiri sata je p u čanstvo Knina sa trideset p e t do četrdeset tisuća spalo na oko p e t do šest stotina. Kaos. Totalni kaos.

Na sjeveru se vojska krajiških Srba prilično brzo trgnula nakon prvog iznenadnog napada i pružila donekle djelotvorniji otpor. Držala se u džepovima, napose u Glini i Petrinji. Ali je nadmoćna Hrvatska vojska projurila mimo njih, izolirala ih i u roku od nekoliko dana napala ih i s leđa. Hrvatska je vojska stigla u predgrađe Knina u 11.30 prije podne 5. kolovoza - drugog dana Operacije Oluja. Nije naišla na otpor. Knin je bio prazan. U grad je ušla oko podne. Tenkovi su se parkirali pred vratima vojarne UN-a, i pripadnicima UN-a zabranjeno je izaći. “I tako smo ondje sjedili, dva i pol, možda tri cijela dana, dok su oni čistili grad”, sjeća se pukovnik Leslie. “Bilo je očajno.” Upravo se tog dana masovni egzodus Srba razmahao. Uvečer su Hrvati već bili sigurni da su Srbi u bezglavom bijegu. Hrvatski je radio javio o padu Knina i bijegu Martića za koga se tvrdilo da je navodno u Banja Luci. Hrvatski su mediji također spominjali sigurne rute kroz koje bi Srbi mogli pobjeći u dijelove Bosne u rukama bosanskih Srba. Iako je Tuđman pozivao “lojalne” Srbe da ne napuštaju svoje domove, oni što su se našli na meti topništva nisu nimalo sumnjali da cilj napada nije bio samo vojni. Tuđman je htio da svi Srbi napuste Hrvatsku. Te večeri je preko Dvora, na hrvatsko-bosanskoj granici, pobjeglo osam tisuća ljudi, da bi se pridružilo onim desetinama tisuća što su dan prije pobjegli iz kninskog područja. U roku od nekoliko sati u Topuskom se okupilo dvadeset tisuća izbjeglica da traži zaštitu UN-a. Dotle se s civilnim stanovništvom beznadno pomiješala vojska što je bježala glavom bez obzira. Hrvatsko se napredovanje nastavilo i 6. kolovoza. Ujutro je pala Petrinja, oko koje su 1991. vodene ogorčene borbe. Srbi su zatražili pregovore o prekidu vatre kako bi mogli organizirati sigurnu evakuaciju. Hrvati su pristali, ali su zatražili bezuvjetnu predaju. Otpor se mje­ stimice nastavio. Hrvatska je vojska počela gađati samu cestu kojom su izbjeglice, tu i tamo praćene vojnicima UN-a, bježale u susjednu Bosnu. U svojoj prvoj javnoj izjavi, Martić je ustvrdio:

353

Srpska vojska nije izgubila ni jednu bitku, niti je imala nekih težih gubitaka u ljudstvu ... jesmo napustili neka naselja gdje nije bilo uvjeta da bi ljudi ostali, jer hivatska vojska ima bezgranične rezerve raketa i granata kojima satima uništava srpska sela i gradove. A sutradan, njegova je državica bila većinom pregažena. Na sjeveru se Peti korpus Armije BiH bio probio iz bihaćkog džepa i napredovao prema Topuskom. Raniji upadi Hrvatske vojske u Bosnu, u srpnju, te­ meljili su se na ugovoru od 12. srpnja između Izetbegovića i Tuđmana s ciljem da se olakša pritisak na bihaćki Peti korpus od 10.000 ljudi koji se ondje tri godine branio od napada Srba kako iz Bosne tako i iz Krajine. Za bosansku vladu pad Bihaća značio bi gubitak i posljednjeg traga njene vlasti u zapadnoj Bosni. A za Srbe, Bihać je bio karika što nedostaje da bi se hrvatski i bosanski teritoriji u njihovim rukama spojili sa samom Srbijom, što je Hrvatska htjela spriječiti po svaku cijenu. Posredstvom UN-a dogovoren je prekid vatre s namjerom da se olakša i osigura evakuacija desetina tisuća izbjeglica. No, dotle su već mnogi bili poginuli. Morali su bježati između dva reda ljutitih hrvatskih građana što su ih kod Siska gađali kamenjem. Taj put bile su odredile hrvatske vlasti. Jedna je starica izdahnula nakon što je kamenom pogođena u lice koje joj je neprepoznatljivo oteklo. Po Srbima se pljuvalo. Hrvali su se osvećivali. U događajima od 4. do 8. kolovoza 1995, a napose u gradu Kninu, ima neke čudne koincidencije. U Kninu je, u nekom smislu, rat i počeo, kad su se Srbi, s raspadom Jugoslavije, pobunili i odbili priznati hrvatski suverenitet. Ondje su se Srbi prvi put latili oružja da bi ostvarili svoj ekspanzionistički plan u Jugoslaviji. U tom smislu, to je bio grad koji je Jugoslaviju i usmjerio tako odsudno nizbrdicom u katastrofu. A upravo su s padom toga grada, pet godina kasnije, međunarodni posrednici povjerovali da mogu zemlju usmjeriti na dug put natrag do mira. Naime, četvrti kolovoza bio je dan kad su Srbi prvi put doživjeli težak ratni poraz, dan kad se srpski nacionalistički projekt stao rušiti pod nadmoćnom vojnom silom. Taj dan, 4. kolovoza, raspršio je već napukli mit o nepobjedivosti Srba. Pokazao je da je srpska dižava u Hrvatskoj izgnjilila iznutra, tako da je ona, u momentu kad su Hrvati izgradili vojsku sposobnu da izvede preokret na bojnom polju, zapravo bila gnjila tvorevina. No, vojsku su Hrvati izgradili uz pomoć Zapada. U planiranju ope­ racije pomogli su im umirovljeni američki generali. I NATO je bio na njihovoj strani. Za vrijeme Operacije Oluja, zrakoplovstvo NATO-a

354

bombardiralo je srpske sustave veza, navodno zato što su Srbi radarom “uhvatili” mlažnjake NATO-a, ali zapravo radi pomoći Hrvatima. Zapadni su političari mirovali. Posrednik EU Carl Bildt podigao je osamljen glas prosvjeda (drukčiji od moskovske predvidljive reakcije), tražeći da se Tuđmana optuži za ratni zločin. Kao odgovor na to, pro­ glašen je nepoželjnom osobom u Hrvatskoj, a to je pak opet bio, prema Bildtovim riječima, “još jedan znak da su oni izabrali put rata a ne pregovora”. Warren Christopher, američki ministar vanjskih poslova, zanijekao je da je Washington makar i prešutno ohrabrio Hrvate na ofenzivu, ali je priznao da bi pobjede Hrvata mogle pomoći procesu šireg spo­ razuma u regiji. Prema nekim dužnosnicima UN-a, iza kulisa je veleposlanik Galbraith, vrativši se iz Washingtona, rekao Tuđmanu da će Sjedinjene Države tolerirati da se Krajina zauzme vojnom akcijom, samo da borba bude “kratka i čista”. Kratka jest bila, ali ne i čista. Iako je njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel izrazio određeno razumijevanje - da Hrvatska mora učiniti ono što mora, za pet dana su svi Srbi, osim nekoliko tisuća njih, pobjegli s područja na kojem su živjeli stoljećima. Nastala je službeno dopuštena kampanja paljenja i pljačkanja u ko­ joj je stradalo više od 20.000 kuća u vlasništvu Srba. U tjednima što su slijedili, kad je Hrvatska vojska već odavno čvrsto držala područje u svojim rukama, ubijani su stariji Srbi. “I dalje svakog jutra nalazimo tijela bačena uz cestu”, izjavio je jedan dužnosnik UN-a više od dva mjeseca poslije. Bosanski su Srbi u očaju i strahu gledali propast svojih sunarodnjaka u Krajini. I oni su sjedili na teritoriju većem nego što bi ga mogli držati; i oni su bili rastegnuti niz nepopravljivo duge crte bojišnice; i njihova se država izjedala iznutra, odsječena od svog bivšeg beograd­ skog pokrovitelja embargom što ga je prethodne godine bio nametnuo Milošević. Radovan Karadžić znao je da bi mogao doživjeti sudbinu sličnu onoj Krajine. U jednom otvorenom pismu, optužio je Miloševića da je napustio cilj što su ga imali svi Srbi, da žive u jednoj državi - u Velikoj Srbiji. “Srbima ste okrenuli leđa. Pod stranim pritiskom toliko ste popustili da se to može usporediti samo s izdajom”, tvrdio je Karadžić. Propast Krajine bila je dotle najjasnija ilustracija Miloševićeve mi­ rovne strategije. Hrvatska je ofenziva planirana i provedena ne toliko na pretpostavci, koliko na izvjesnosti da Milošević neće ništa poduzeti u obranu naroda kojeg je oružanu pobunu pet godina prije on sam potaknuo. Krajiške je Srbe žrtvovao jer je znao da će samo tako sačuvati ono što već ima. Htio je da mu se sankcije skinu i da ga nakon godina

355

izolacije međunarodna zajednica primi kao mirotvorca. Milošević i Tuđman željeli su što veću moguću Srbiju i Hrvatsku na teritoriju bivše Jugoslavije. Hrvatska je do kolovoza postala središnja figura američke strategije. Bila je protuteža Srbiji, od nje upola slabija po broju stanovništva, ali sa snagom međunarodne potpore.2 Kad je Hrvatska vojska otpočela niz svojih uspješnih ofenziva, iznenadila je svijet. Ali sjeme tog uspjeha zapravo je posijao Washington stvaranjem muslimansko-hrvatske fede­ racije. U veljači 1994. američki su izaslanici otvoreno postavili pred Tuđmana izbor: okanite se rata protiv bosanskih Muslimana, pa ćemo mi, Sjedinjene Države, poduprijeti vaš plan o zauzimanju Krajine, a i više od toga; ako ne, naći ćete se u međunarodnoj izolaciji i s gospo­ darskim sankcijama. Pad Krajine izazvao je potpun pomak ravnoteže snaga u Bosni, u korist Hrvata i Muslimana, a na štetu Srba. U idućim mjesecima, Srbi će izgubiti još mnogo više. Sad je hrvatski predsjednik došao na svoje. Na svibanjskoj vojnoj paradi povodom pete obljetnice hrvatske deklaracije o suverenitetu, pojavio se u svečanoj bijeloj odori, od onih kakve bi Tito nosio. Među počasnim gostima bili su strani veleposlanici koji su, nakon kratke borbe sa svojom savjesti, došli da gledaju Hrvatsku vojsku koja je postala regionalna sila kršenjem njihova embarga na uvoz oružja što se tu također slavilo. Poslije se Tuđman, koji je u UN gledao samo velik smokvin list iza kojeg će se moći naoružati, hvalio da su mu diplomati i vojni atašeji prilazili da mu kažu kako su zadivljeni ne samo njegovim naoružanjem, s obzirom na embargo, nego još i više njegovom vojskom. U studenom 1995. Tuđman se pripremao za još jednu ofenzivu, ovaj put na istočnu Slavoniju. Cilj je bio Vukovar koji je njegova vlada bila nazvala hrvatskim Staljingradom. U svom strategijskom planiranju, Beograd je prepravio ranije zacr­ tane granice Velike Srbije i radikalno smanjio teritorijalne ciljeve. Cijenu su platili krajiški Srbi koji su, do sama dana svoga bijega, slijepo vjerovali da će i oni ući u srpsku državu. Da ironija bude veća, i jesu završili u srpskoj državi. Ali to ni u snu nije bila Velika Srbija. Svoje su upropaštene živote prenijeli u izoliranu i osiromašenu užu Srbiju.

356

29 .

PAX AMERICANA? 136o .

Tri predsjednika - Srbije, Hrvatske i Bosne - mlako se rukuju kao sudionici najambicioznijeg pokušaja postizanja sporazuma u bivšoj Ju­ goslaviji otkako su 1991. u njoj otpočeli ratovi. Pozornica je događaja centar Bob Hope u zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson, kod Daytona, država Ohio. Kraj njih su američki ministar vanjskih poslova Warren Christopher i njegov pomoćnik Richard Holbrooke.

Počelo se s fazom poznatom kao “preliminarni razgovori” za vrijeme koje su tri strane u sukobu bile u posebnim ali identičnim prostorijama, dok su međunarodni pregovarači išli od jednih do drugih. Ta tehnika bila je prvi put uvedena za bliskoistočne mirovne pregovore u Norveškoj, pa je dovela do senzacionalnog rukovanja Yitzaka Rabina i Yassera Arafata ispred Bijele Kuće. Tadašnji su razgovori vođeni u najstrožoj tajnosti. Strane nisu imale prilike da pregovore upropaste međusobnim javnim optužbama; a također su, pod plaštem tajnovitosti, mogle razmatrati ustupke i razmišljati o kompromisima bez prisile da, radi svojih odgovarajućih ekstremistički nastrojenih glasača, moraju poći s nepopustljivih, kategoričnih pozicija. Holbrooke se sad potrudio da na Balkan primijeni taj “norveški kanal”, kako je tada bi nazvan. Put do Daytona bio je neizvjestan i dug. S ponižavanjem mirovnjaka UN u lipnju, koje su za stupove uličnih svjetiljki i vojne instalacije bosanski Srbi lancima vezali kako bi spriječili udare zrakoplovstva NATO-a, s padom Srebrenice i, konačno, s postupnom pojavom dokaza o masovnim smaknućima Muslimana, po svemu sudeći na nalog ge-

357

nerala Mladića, napori međunarodne zajednice da prekine rat pali su na najnižu razinu. U ljeto 1995. se u svim glavnim gradovima zapadnog svijeta govorilo samo o povlačenju, osobito ako glavni akteri u regiji žele samo još ratovati. Stvaralo se opće mišljenje, napose u Europi, da je humanitarna pomoć jednostavno produljila rat a da nije mnogo utjecala na njegov ishod. Francuska i Britanija, zemlje koje su dale najviše vojnika, bile su ogorčene što se na njih svaljuje glavni teret odgovornosti zbog propasti misije Ujedinjenih naroda. Sve su češće gunđale neka Wash­ ington šuti ili pak nešto poduzme. Dok su njihovi ministri vanjskih poslova razgovarali o izgledima za povlačenje UN-a, Britanija i Fran­ cuska su u ogromnoj mjeri pojačale svoje vojne snage u Bosni doprinosom u stvaranju novih Snaga za brzu reakciju. Tome su do­ prinijeli i Nizozemci. Snage za brzu reakciju bile su borbeno sposobne i operacijski podređene više izravno Londonu i Parizu, nego Ujedi­ njenim narodima. No, London i Pariz nisu se jasno očitovali o cilju te nove snage. Je li joj cilj bio da “unese malo prave oštrine u misiju UN”, kako je to Clinton predložio? Ili je ondje upućena kako bi pos­ trojbe UNPROFOR-a zaštitila od odmazde u slučaju ponižavajućeg povlačenja? London i Pariz nisu o tome ništa htjeli reći, samo da ništa nije isključeno. Na izglede o eventualnom povlačenju UN-a zazvonila je uzbuna u Washingtonu. Clinton je znao da će ga pozvati neka ispuni obećanje o slanju do 25.000 američkih vojnika radi pomoći saveznicima da se izvuku iz Bosne. S tim se otvarala mogućnost da američki vojnici ginu u obavljanju onoga što nikakav vojni zapovjednik nikad ne bi želio - u pružanju potpore porazu. A Billu Clintonu je izlaganje pogibelji života Amerikanaca za tako neslavan čin, i u godini kad će se boriti za drugi mandat u Bijeloj kući, bilo ravno izbornoj propasti. Bila mu je potrebna neka zdravija opcija. Bijela kuća je 29. lipnja odredila 50 milijuna dolara za financiranje vojne snage u Bosni, ali je priznala da je osigurala samo 15 milijuna, s tankim izgledima da bi Kongres htio odobriti razliku. Dajući dojam prave borbene postrojbe, s kamuflažno obojenim vozilima, a ne u samaritanskom bijelom UN-a, te Snage su, iako su im se u početku ispriječili i Armija BiH i HVO, konačno 23. srpnja stigle u svoju bazu na Igmanu kod Sarajeva. Dotle je, međutim, otpočeo slijed događaja koji će iz osnove promi­ jeniti dinamiku sukoba i pojačati izglede za mir. Taj slijed počeo je nesretno, s padom muslimanske istočnobosanske enklave Srebrenice. Pad Srebrenice bio je najcrnji trenutak međunarodne intervencije u Bosni. Sjedinjene Države i Europa nisu ništa poduzele kako bi spriječile smaknuće možda čak i do osam tisuća muškaraca Muslimana

358

uhvaćenih u pokušaju bijega na teritorij u rukama Vlade BiH. Sre­ brenica je bila jedna od šest po UN-u proglašenih “sigurnih zona”. Njezin pad pokazao je kako međunarodna zajednica nema ni mrvice volje da te zone obrani. Bio je to grozan vrhunac niza loše skrojenih planova i nevoljko datih jamstava; od početka politike “sigurnih zona”, od 34.000 vojnika koliko je bilo procijenjeno da ih treba za provedbu osiguranja, zapadne su vlade dale jedva 7.000; a na kraju je srpska ofenziva - iako predvidljiva - zatekla svijet. Međunarodni promatrači nisu je shvatili kao takvu čak ni kad se posve razmahala. Šćućureni na poljani okruženoj blagim zelenim brežuljcima doline Drine u ljetno doba, bezbrojni su muškarci Muslimani čekali smaknuće. Prizor je uhvatio jedan američki špijunski satelit, ali nikad nije predočen javnosti. Za dana nakon pada istočnobosanske muslimanske enklave Srebrenice u ruke bosanskosrpske vojske, tisuće muškaraca Muslimana dočekalo je tu jezivu sudbinu: neki su ustrijeljeni u bijegu, a drugi su jednostavno svrstani, smaknuti i bačeni u masovne grobnice.

Srpske su snage počele s teškim bombardiranjem Srebrenice 6. srpnja, nakon upada na srpski teritorij bošnjačkih snaga Nasera Orića iz “sigurne zone”, dakle s područja pod zaštitom UN-a koje se smatra demilitariziranim. Ondje raspoređeni nizozemski mirovnjaci nisu znali što učiniti. Sutradan je jednome od njih, koji se povlačio sa svojom postrojbom nakon što su joj srpske snage pregazile promatrački položaj, raznesena glava - a nisu ga pogodili Srbi, nego vojnici Armije BiH koji su htjeli zaustaviti povlačenje nizozemskih vojnika s položaja na crti bojišnice. Zrakoplovi NATO-a u niskom su letu prelijetali brežuljke pod gustom šumom. U roku od dva dana, Srbi su pregazili tri pro­ matračka mjesta i uzeli za taoce trideset nizozemskih vojnika. U Haagu je nizozemski ministar obrane Joris Voorhoeve 9. srpnja otvoreno iznio u kakvoj se situaciji nalaze njegovi vojnici: “opkoljeni su, malobrojni, i u strahu od daljnjih akcija” bosanskih Srba. Nevjero­ jatno, ali on ipak ni sad nije mislio da Srbi žele zauzeti grad. Ali tog istog dana Srbi su priopćili svoj prvi ultimatum: UN i Muslimani moraju evakuirati enklavu u roku od 48 sati. U odgovoru na to, UN je naredio Nizozemcima da se postave u takozvani “položaj blokiranja” - što će reći da tanka plava crta od trideset vojnika s oklopnim transporterima i protuoklopnim raketama pokuša zaustaviti tisuće Srba što nadiru prema gradu s juga. Potpukovnik Tom Karremans, nizozemski zapovjednik u Srebrenici, zatražio je snažne zračne udare. U noći 10. srpnja htio je malo od­ spavati, uvjeren da će ujutro situacija biti radikalno drukčija, da će

359

NATO bombardirati Srbe. No, zapovjednik snaga UN general Bernard Janvier odbio je njegov zahtjev. Na zaprepaštenje svojih kolega Janvier je rekao da bi zračni udari bili preopasni. Bilo je dobro poznato kako je Janvier uvjeren da nastojati spasiti Srebrenicu i nema nekog smislaosobno je enklavu smatrao iz osnove neobranjivom. I zbilja, Janvier je još 24. svibnja bio zatražio da UN povuče svoje snage iz triju istočnih enklava: Pred sobom imamo malo vremena. Moramo poduzeti mjere koje će nam omogućiti da ograničimo pogibelji kojima su izložene naše snage. Budimo pragmatični i iznad svega pošteni, napose prema onima kojih sigurnost držimo u svojim rukama: ako nemaš gromobran, bježi od nevremena. Dok je uzbuna zazvonila, već su se tisuće Srba koncentrirale. Nije se mnogo marilo za prijetnje Srba - i njihovo daljnje gomilanje vojske - nakon lipanjskog gerilskog upada Orićevih ljudi u jedno srpsko selo. Ti kratki upadi dali su srpskim zapovjednicima traženi casus belli za napad na Srebrenicu. U početku, zapadne su vlade bile uvjerene da je ofenzivi cilj neutraliziranje muslimanske enklave a ne njeno zauzi­ manje. U podne 10. srpnja Srbi su ušli u grad. Dotle su konačno odobreni zračni udari NATO-a. No ciljevi su bili ograničeni - uništena su najviše dva tenka. Bilo je premalo i prekasno. Srbi su napredovali, a Nizozemci su se povlačili prema svom glavnom taboru u Potočarima zajedno s tisućama uspaničenih civila koji su, osim šačice njih, već bili doživjeli takvu sudbinu. Treći i posljednji zahtjev za zračnim udarima povučen je, jer je Voorhoeve rekao da su Srbi zaprijetili smaknućem talaca Nizozemaca. Slabo naoružani muslimanski branitelji Srebrenice nisu pružili otpor. Pobjegli su, ostavljajući za sobom tisuće civila. Onda se 12. srpnja gene­ ral Mladić dovezao u središte Srebrenice, praćen lokalnim novinarima od kojih je jedan snimao njegovu pojavu. Prikazan je kako se smiješi i djecu tapše po glavi. No, snimljena je i jedna ružnija video-snimka koja nije prikazana u inozemstvu: Mladić naređuje muškarcima Musli­ manima neka se brže svrstaju u kolonu po jedan. Konačnu pljusku bosanski su Srbi opalili Nizozemcima, i zapravo cijeloj međunarodnoj zajednici, kad je general Mladić pozvao potpu­ kovnika Karremansa da dođe na sastanak s njim. U sobi je bilo zavezano živo prase. Zajapuren pobjedničkim slavljem, general je ponudio Karremansa čašicom šljivovice, pa su zajedno gledali kako jedan srpski vojnik spretno kolje svinjče - a s noža mu curi krv. “Ovako

360

se mi obračunavamo sa svojim neprijateljima”, Mladić je rekao Karremansu. U Beogradu je američki otpravnik poslova Rudolf Perina otišao k Miloševiću kako bi mu prenio zabrinutost Sjedinjenih Država zbog stradanja srebreničkih Muslimana i pozvao ga da obustavi isporuku vojne pomoći bosanskim Srbima, upozoravajući ga da bi pad Srebrenice mogao naštetiti tekućem mirovnom procesu. “A zašto krivite mene? Nisam uspio naći Mladića.” Miloševićeva je tvrdnja bila neuvjerljiva i već poznata, podsjećala je na ranije slučajeve za proteklih godina kad je znao inozemnim sugovornicima, gledajući im ravno u oči, govoriti da su došli na krivu adresu. U jednom intervjuu, Milošević nije krio da je odobrio srebreničku operaciju. Uostalom, rekao je sliježući ramenima, pa gledajte što su oni radili srpskim selima uz enklavu. Dao je dojam da je srpskoj ofenzivi bio cilj neutralizacija enklave kao vojne prijetnje, a ne njezino osvajanje; želja da se onesposobi, a ne da se ubije. Milošević je očito visoko cijenio Mladića. Nadao se da će se general moći otarasiti Karadžića. Srebrenica je ležala unutar onih granica što ih je Milošević zamišljao za srpsku državu koja će izroniti iz ruševina bivše Jugoslavije. Njemu je istočna Bosna oduvijek bila strategijski vitalno važna. Ako se i pokazao voljnim da trguje teritorijima (koje su srpski nacionalisti sma­ trali svetima) dalje na zapadu, ali je za njegovo poimanje sigurne i velike srpske države Podrinje imalo vitalno značenje. Za Srbiju, Sre­ brenica je imala odsudnu ulogu. Na svega petnaestak kilometara od srpske granice s Bosnom, predstavljala bi stalnu prijetnju sigurnosti same Srbije da je ostala u rukama Muslimana. Za Srbiju je istočna Bosna tampon-zona. Muslimanima je pak Srebrenica bila simbol bošnjačkog otpora. Srbi su bili uvjereni da je likvidiranjem Srebrenice postao još nedostižniji bošnjački san da se jednog dana ponovno uspostavi Bosna u njezinim međunarodno priznatim granicama. Svojim potresnim pričama su izbjeglice koji su uspjeli stići u Tuzlu opisali kako nizozemski mirovnjaci, njih ukupno 370, nisu uspjeli zaus­ taviti prodor bosanskih Srba. Nizozemci su učinili što su mogli: svoje tanke zalihe hrane i lijekova podijelili su s nekim od najugroženijih opkoljenih Muslimana. A raspolagali su samo polovinom određenog im punog broja od 730 vojnika i bili su slabo raspoređeni da bi ičim mogli zapriječiti ofenzivu koja je bila u tijeku. Srebrenica je predstavljala jednu od najmučnijih zadaća UN-a u Bosni. U gradiću u kojem je do rata živjelo 8.000 duša, nabilo se 40.000 ljudi a u bijednim prilikama. Srebrenicom su gospodarili paravojni zapovjednici i crnoburzijanci. Opskrba hranom bila je slaba za cijelo vrijeme rata - bosanski Srbi ustrajno su blokirali konvoje pomoći. Snage

361

UN-a u enklavi od prvog su dana djelovale po sličnim nemilim uvjetima, bez svježe hrane, bez struje i s malo goriva, a kadre samo za pješačke ophodnje. Bile su beznadno izolirane, a kad je nastupila konačna ofenziva, nisu raspolagale nikakvim pouzdanim podacima o njezinoj naravi i razmjerima.1 Srpsko slavlje nad Srebrenicom predstavljalo je maksimum poni­ ženja za međunarodnu zajednicu, i ne samo zato što je svijet skrštenih ruku gledao najveće pojedinačno masovno klanje u Europi nakon Dru­ gog svjetskog rata. Postojao je tu još jedan, indikativniji razlog za međunarodnu sramotu: skriven iza međunarodne osude i zgražanja ležao je nadasve istinski osjećaj olakšanja; određeno zadovoljstvo što je ono mutno, neriješeno pitanje istočnih enklava, koje je mirotvorcima zakrčilo zemljovide, konačno skinuto s dnevnog reda. Sad su se mogli zacrtati jasniji zemljovidi na kojima bi se moglo temeljiti nekakvo mi­ rovno rješenje. Mirotvorci su vidjeli da se plan igre promijenio. Čim je dva tjedna kasnije pala Žepa, pokazalo se da je još lakše krojiti prihvatljiv zemljovid. Kad je idućeg mjeseca Hrvatska izvela svoj mu­ njeviti rat protiv krajiških Srba, pokazalo se da prisilna seoba stotina tisuća ljudi (što je od početka bio ratni cilj i srpskom i hrvatskom vođi), koliko god bila za osudu, praktički omogućava pokretanje mi­ rovnog procesa. S pomoću etničkog čišćenja i masovnih umorstava, stvarali su se etnički čisti teritoriji; ako su svjetski čelnici i osuđivali te metode, ali je s njima, kao krajnji rezultat, mir bio bliži nego ikada prije. Muke nesretnih nizozemskih mirovnjaka u Srebrenici pružaju nam malu ilustraciju kako su UN i zapadne vlade bile počele gledati na istočne enklave. Nizozemcima je istjecao rok koji su morali odraditi u Srebrenici. Ali za njih, kao i za njihove britanske kolege u Goraždu, nije bila pripremljena nikakva zamjena. S njima se stavljala točka. U proljeće 1995. se u UN i zapadnim vladama stvorio tihi konsenzus da se enklave ne mogu održati. Ali pad Srebrenice ipak je bio prekretnica u reagiranju među­ narodne zajednice na rat. Nakon toga, ništa više neće biti isto. Pometeno je svako ustezanje da se prekorači ona granica, koju je ge­ neral Sir Michael Rose bio nazvao “crtom Mogadishu”, što je dijelila čuvanje mira od nametanja mira. Ujedinjeni narodi, sad nedvosmisleno predvođeni Sjedinjenim Državama, praktički su zaratili s bosanskim Srbima, odričući se svake tobožnje nepristranosti. A za Amerikancima poveli su se i europski saveznici koji su tri i pol godine upozorava i

362

kako se valja kloniti “balkanske močvare” i opetovano napominjali kako se “ne može sklapati mir s pet tisuća metara visine”. Krajiški su Srbi 19. srpnja napali bihaćki džep u očitom pokušaju da ga presijeku napola. Sad se bosanski rat formalno prelio preko gra­ nice u Hrvatsku. Dva dana poslije, ministri vanjskih poslova država koje su davale vojsku, sastali su se u Londonu u naelektriziranoj atmosferi nastaloj nakon sramote s padom Srebrenice. Skup je bio obuzet sjećanjem na stotine mirovnjaka UN-a uzetih za taoce u reakciji na napade NATO-a. Ministri su odlučili da neće dopustiti ponavljanje toga. Složiše se da na Goraždu - rječnikom Zaljevskog rata 1991. “povuku crtu u pijesku”. Srebrenicu i Žepu nije se ni pokušalo braniti; i zbilja, Snage za brzu reakciju nisu ni bile tako raspoređene da bi se mogle koristiti za obranu tih dviju enklava. Ali s Goraždem, zaključiše ministri vanjskih poslova, bit će drukčije. Napadnu li ga bosanski Srbi, NATO će u njegovu obranu odvratiti zračnim udarima, i to “nerazmjernom reakcijom”. Također se složiše da ukinu takozvani “dvostruki ključ” prema kojem su se zračni napadi mogli izvesti tek kad se ishodi i odobrenje šefa civilnog sektora UN-a, Yasushija Akashija. Sad je NATO bio ovlašten da bombardira na izravan zahtjev zapovjednika snaga UN-a na terenu. Sutradan, u odgovoru na napad krajiških Srba na Bihać, u Splitu su se u aranžmanu Sjedinjenih Država sastali Izetbegović i Tuđman i dogovorili o planu zajedničke obrane. Hrvatska je pristala da uputi svoju vojsku u obranu Bihaća. Tuđman je naredio svojoj vojsci da prijeđe u Bosnu. Hrvatske su snage brzo osvojile Glamoč i Bosansko Grahovo, i na taj način opkolile glavni grad krajiških Srba, Knin. Iako je američki veleposlanik u Hrvatskoj, Peter Galbraith, žurno dogovorio razgovore između Zagreba i vodstva krajiških Srba, u prvom tjednu kolovoza, već je bila pala naredba da se Krajina zauzme. Hrvatska je vojska napala 4. kolovoza i četiri dana kasnije je „država" krajiških Srba nestala. Srebrenica, Bihać, Glamoč i Grahovo, Krajina - činilo se da rat eskalira na svim frontama. Ali, usred prividnog kaosa, Sjedinjene Države nisu ni trena izgubile iz vida glavni cilj. Krajina je još gorjela kad je 10. i 11. kolovoza Clintonov savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake obilazio najvažnije europske glavne gradove s grubim nacrtom jednog novog plana. Zasnivao se na pretpostavci da će se buduća Bosna i Hercegovina, u svojim postojećim granicama, morati nužno sastojati od dva posebna entiteta: srpskog entiteta koji bi se

363

temeljio na trenutno nepriznatoj Republici Srpskoj, i muslimansko-hrvatske federacije. Planom se također predviđala eventualnost razmjene teritorija i predlagalo, na primjer, da se jedina preostala enklava Goražda zamijeni za dijelove Sarajeva i tako Srbima u istočnoj Bosni dadne sigurnost u zamjenu za nepodijeljeno Sarajevo kao glavnoga grada muslimansko-hrvatske federacije. Richard Holbrooke otpočeo je mahnit obilazak tri glavna grada. Mjesecima je već zahtijevao čvršći američki pristup. Sad je došao na svoje.2 Nenadmašan po umijeću da sa svojim sugovornicima bude oštar, neumorni je Holbrooke bio uvjeren da je Milošević spreman pritisnuti bosanske Srbe u zamjenu za postupno skidanje sankcija. A onda je, 28. kolovoza, došao izgovor na koji su mnogi u NATO-u čekali. U gotovo potpunoj kopiji incidenta koji je bio izazvao prvi ultimatum NATO-a u veljači 1994, jedna je bacačka mina pala blizu sarajevske tržnice i ubila trideset sedam osoba. Ovaj put nije bilo ni mrve one podvojenosti što je godinu dana prije bila tako zamutila vode: u roku od dvadeset četiri sata UN je obavio analizu kratera i objavio da su izvan svake razumne sumnje minu ispalili bosanski Srbi.3 Inače obično uzdržljivi glavni tajnik UN-a, Boutros Boutros Ghali, osudio je “stalno i besmisleno prolijevanje krvi u Bosni” i pozvao vojne zapovjednike UN-a da “istraže napad i odmah poduzmu odgovarajuće mjere”. Ogorčeni je Izetbegović upozorio: Mi ćemo upotrijebiti sva sredstva da se izvučemo iz ove nesreće. Želim naglasiti: sva sredstva. A što se tiče kriminalaca [Srba], želim im poručiti da ćemo im vratiti istom mjerom i vrlo brzo. Taj dan nije daleko. Sutradan je više od 80 mirovnjaka potajno napustilo Goražde. UN neće više ponoviti raniju pogrešku. Ovaj put neće biti talaca. S noćnog neba 30. kolovoza, val za valom zrakoplova NATO-a tuklo je srpske ciljeve širom Bosne. Konačno je Izetbegović dobio ono što je njegova vlada tražila od sama početka rata: snažnu intervenciju NATO-a na njegovoj strani. Te večeri, Milošević je bio sazvao sastanak srpskih čelnika u Beo­ gradu, na kojem će biti crnogorski predsjednik Momir Bulatovic, vodstvo bosanskih Srba uključujući čvrstorukašicu Biljanu Plavšić, i pa­ trijarh Pravoslavne crkve. Milošević nije krio svoje stajalište o inter­ venciji NATO-a: izazvalo ju je samo vodstvo bosanskih Srba godinama odbijajući da kompromisom zaključi mir. Prema izvješćima, čak se i Plavšićka morala smekšati. Vodstvo bosanskih Srba pristalo je da ih Milošević predstavlja na budućim mirovnim pregovorima.4

364

Napadi NATO-a nastavili su se tri dana. A onda su Sjedinjene Države, smatrajući da je kod Miloševića postignut napredak, zatražile obustavu bombardiranja. Ali u Bosni je general Mladić opetovano od­ bijao da povuče svoje teško oružje oko Sarajeva, obrazlažući da bi takvim činom izložio svoje postrojbe, kao 1994, brojčanoj nadmoći pješaštva Armije BIH. NATO je nastavio s bombardiranjem. U dvo­ tjednoj kampanji, zrakoplovstvo NATO-a izvršilo je 3.400 letova, uključujući 750 napada na 56 ciljeva na terenu. Uništene su zalihe streljiva, protuzračne baterije, radarske instalacije, komunikacijski uređaji, skladišta, topničke postrojbe, zapovjednički bunkeri i mostovi. S tim su ozbiljno pogođena sredstva veze bosanskih Srba koji su privre­ meno onesposobljeni za svaku reakciju. Čak je onesposobljen i civilni telefonski sustav. Usred ovih napada, nastavljeni su razgovori u Ženevi. Delegaciji Jugoslavije bili su priključeni Nikola Koljević i Aleksa Buha kao pred­ stavnici bosanskih Srba. Sve su strane prihvatile zemljovid Kontaktne skupine iz 1994. (koji su bosanski Srbi dotle bili opetovano odbacili) kao osnovu za daljnje pregovore. U toj su točki Sjedinjene Države stale nagovarati sve tri strane da prihvate plan koji se još tek kovao. Prihvaćena su neka “osnovna načela”: Bosna i Hercegovina postojat će i dalje u svojim priznatim granicama, obuhvaćat će dva odjelita enti­ teta, a teritorij će među njima biti podijeljen na 51 posto (muslimansko-hrvatskoj federaciji) prema 49 posto (bosanskim Srbima). Razgovori su se morali nastaviti 14. rujna, ali su odgođeni. Zasjenili su ih događaji na terenu. Dotle su hrvatska i bošnjačka vojska bilježile goleme i brze pobjede u sjeverozapadnoj Bosni. Hrvati su 15. rujna zauzeli Jajce, a Armija BiH ušla je u Donji Vakuf. Vojska bosanskih Srba se povlačila. Pred silinom zajedničkog hrvatsko-bošnjačkog napre­ dovanja padali su veliki komadi teritorija koji su još od 1992. smatrani neosvojivima. U Sarajevu se počelo uzbuđeno govoriti o padu Banja Luke. Ali Banja Luka ne pade. Vojska bosanskih Srba se pribrala. Wash­ ington je Hrvatima rekao neka obustave ofenzivu i povuku svoje postrojbe iz zapadne Bosne. Tuđman je naredio prekid operacije. No, do kraja rujna su se crte bojišnice bile neprepoznatljivo promijenile. Teritorij što su ga bosanski Srbi držali sveo se od sedamdeset posto na otprilike polovicu; ostatak su držali Hrvati i Muslimani, ugrubo rečeno svaki po pola. Zemljovid što je nastao nakon rujanskih bitaka - ili bar razdioba teritorija u njemu - podudarao se s mirovnim planom koji su bili sa­ stavili Holbrooke i Lake. To je izuzetna podudarnost na jednom području gdje izuzetne podudarnosti obično nisu ono što se čine. Što

365

Banja Luka nije pala i što je Tuđman obustavio ofenzivu upravo pred tu kritičnu fazu, u svoje vrijeme uglavnom je protumačeno kao dokaz da se zemljovid što se stvarao poklapao s onim što su Milošević i Tuđman planimli još u početku - podjelu Bosne na dva dijela (iako Milošević nije više bio gospodar situacije). Bivši mirovni izaslanik EU, lord Owen, primijetio je: Na prigovor da su se srpske snage namjerno povukle, Karadžić je to zanijekao, ali je s odlaskom generala Mladića na bolničko liječenje u Beograd ostala sumnja da to nije bila puka slučajnost što se na vojnom zemljovidu pojavilo razgraničenje kakvo je Tuđman odavno želio. Bio je to također zemljovid kakav Milošević može lako podupri­ jeti jer nakon pada Knina Srbima nije više bilo potrebno držati pristup Krajini iz Banja Luke. Nastavila se leteća diplomacija. Sad je zemljovid, zapreka na kojoj su se slomili toliki prethodni mirovni planovi, bio gotov čin, postignut silom oružja (NATO-a, hrvatskog i bošnjačkog) i uz svjesnu suradnju Beograda. Istog mjeseca kasnije, u New Yorku su se sastali ministri vanjskih poslova Hrvatske, Bosne i krnje Jugoslavije i utvrdili “osnovna načela” što su bila dogovorena u Ženevi. Složili su se nadalje da će oba entiteta koja će ubuduće predstavljati Bosnu, prihvatiti financijske obveze Bosne i Hercegovine kao cjeline. Također su dogovorili o svim procedurama za izbore u svakom entitetu, pa o stvaranju zajedničkog parlamenta, a potom predsjedništva, ministarskog vijeća i ustavnog suda. Angažmani su bili općeniti i još nisu predstavljali nacrt za mirovno rješenje - daleko od toga. Ali je američka administracija bila tako uvjerena da je odsudni prodor izvršen i tako zabrinuta da zalet ne popusti, da je 5. listopada predsjednik Clinton osobno objavio kako za pet dana nastupa prekid vatre.6 Taj prekid vatre potrajat će šezdeset dana; za to vrijeme vodit će se razgovori o “zbližavanju stajališta” koji bi trebali dovesti do sveobuhvatnog mirovnog dogovora; zatim bi se taj dogovor potvrdio sporazumom koji bi se potpisao u Parizu. Unatoč svemu, zapadnim mirotvorcima odgovaralo je da Miloševiću gledaju kroz prste. Predvođen Sjedinjenim Državama, mirovni je proces sad prvi put od izbijanja rata pružao ozbiljne izglede za političko rješenje. Usprkos svojoj vodećoj ulozi u ratu u Bosni, Milošević će biti kamen-temeljac svakog rješenja. Malo nakon poziva svim stranama na razgovor u Daytonu, s novinskih su naslovnica kriknuli novi dokazi o razmjerima zločina počinjenih u Srebrenici. Glavnina dužnosnika

366

Sjedinjenih Država - s izuzetkom američke veleposlanice u Ujedinjenim narodima, Madeleine Albright, koja se zdušno zalagala za bosansku vladu - postavila se na glavu samo da ne upre prstom u Beograd. “Nema tu nikoga da je uhvaćen na djelu”, rekao je poslije Holbrooke, odlučan da mu mirovni plan ne poremete nikakve optužbe. Padom Krajine, te hrvatskim i muslimanskim pobjedama u Bosni otvoreno je novo poglavlje međunarodne intervencije u bivšoj Ju­ goslaviji. Promjena ravnoteže snaga na terenu izazvana je novom odlukom izvana. Nakon četiri godine političke mrtve točke, NATO je pokrenuo kampanju bombardiranja bosanskih Srba koja jest bila, kako je NATO zaprijetio još nekoliko tjedana prije, “nerazmjerna reakcija”. Ti čimbenici stopili su se u dotle nezapamćenu demonstraciju jedinstva među zapadnim akterima. To, a ne vojni gubici, bio je eventualno naj­ veći problem Srbima. Jer su Srbi, od sama početka sukoba, lukavo igrali na kartu podjele u međunarodnoj zajednici, iskorištavali je i računali s diplomatskom i vojnom paralizom. Kad su se predstavnici svjetskih medija slili u Daytonu, u Ohiu, mir se činio bližim nego ikada. U međunarodnoj zajednici nitko više nije spominjao ni čast ni pravdu. Kako je lord Owen zaključio u svojim uspomenama, to će nedvojbeno biti “mir bez časti”. Bit će to mir koji će u velikoj mjeri udovoljiti glavnom ratnom cilju Hrvatske i Srbije - podjeli. Bit će to također mir koji će nagraditi upotrebu sile; zbilja mir koji je postignut prisilnim stvaranjem etnički čistih teritorija. I upravo je s tog razloga, kad su razgovori u Daytonu započeli, Holbrooke priznao kako će muslimansko-hrvatska federacija, mnogo više nego Srbi, predstavljati najveću prijetnju budućoj stabilnosti svakog rješenja. Iskušenje pred kojim su se sada našli i Zagreb i Sarajevo bilo je da od Srba traže maksimalne ustupke, pa ako razgovori propadnu, da potraže nove vojne pobjede sad kad su se dokazali kao vojno jače strane. Holbrooke je preuzeo na sebe brigu da Washington pritiskom natjera oba bivša gubitnika da se opredijele za mir iako se ratna sreća okrenula u njihovu korist.1

1. Tri mjeseca kasnije, nizozemska vlada objavit će rezultate istrage koja je mirovnjake oslobodila bilo kakve krivnje pa čak i za nemar u Srebrenici. Nisu bili krivi što nisu zaustavili napredovanje Srba, tvrdilo se u jednom is­ tražnom izvješću u kojem se navodilo kako su te lako naoružane snage bile nesposobne da spriječe ubijanje tisuća muškaraca Muslimana i izgon oko 25.000 žena, djece i staraca. “Pad Srebrenice bio je izazvan agresijom bosan­ skih Srba, a ne načinom djelovanja Nizozemaca”, rekao je Voorhoeve, pre­ bacujući krivnju na one vlade koje nisu htjele dati dovoljan broj vojnika za zaštitu enklava.

367

"Iz ovoga valja naučiti kako se treba od početka pobrinuti za dovoljne vojne snage kojima ćete moći zaoštriti obranu kad se neprijatelj posluži tak­ tikom terora”, rekao je Voorhoeve. “Treba vam i jasno određeno naredbo­ davno ovlaštenje, čega nikad i nije bilo u misiji UN.” 2. Holbrooke je gazio stazom koju je bio utro njegov zamjenik Robert Frasure satima strpljiva pregovaranja s glavnim akterima u regiji, a napose s Miloševićem. Frasure je s još dva člana delegacije poginuo kad je oklopnjak u kojem su putovali skliznuo s pogibeljnog puta preko Igmana. Nisu htjeli moliti bosanske Srbe za dozvolu putovanja preko drugog, manje opasnog puta. Bio je to veliki gubitak za američku inicijativu, ali je Holbrooke samo udvostručio napore da osigura dogovor. 3. U ranijem slučaju granatiranja tržnice, u veljači 1994, kad je poginulo 68 osoba, nikad nije utvrđeno izvan svake razumne sumnje tko je ispalio zrno - zbog čega je to postalo predmetom kontroverzije. Dužnosnici UN-a privatno su vjerovali da su ga opalili Muslimani, ali nisu nikad uspjeli točno utvrditi krivca. 4. Dotle je Radovan Karadžić bio, zajedno s generalom Ratkom Mladićem, optužen kao eventualni ratni zločinac. Stoga nije bio u mogućnosti da prisustvuje daljnjim mirovnim pregovorima, jer bi se izložio opasnosti uhićenja. 5. David Owen, B alkan O dyssey (London, Gollancz, 1995), str. 336. 6. Prekid vatre bio je uvjetovan vraćanjem komunalija Sarajevu, pa je zbog toga bio odgođen nekoliko dana.

368

30 . ZAKLJUČAK U vrijeme kad ovo pišemo, budućnost prostora bivše Jugoslavije je u delikatnoj ravnoteži između rata i mira, gdje jezičac vage podrhtava između to dvoje u nevjerojatnom ambijentu Zrakoplovne baze Wright-Patterson kod Daytona u Ohiju. Tijekom mirovnog procesa dirigira Richard Holbrooke, pomoćnik ministra vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država. Nakon četiri godine promatranja kako njihovim europskim saveznicima propadaju svi pokušaji da stvore nekakvo rješenje, i osamnaest mjeseci priprema iza kulisa, Sjedinjene su Države u ljeto 1995. preuzele uzde procesa u svoje ruke. Dotle se Washington skanjivao da pruži punu potporu ijednom od prethodnih mirovnih planova, što je svaki put omogućilo nekoj od zainteresiranih strana da iskoristi razilaženja u međunarodnoj zajednici. Do sada je na ruševinama komunističke Jugoslavije niknulo pet novih država. Od njih je najbolje prošla Slovenija. Njeni čelnici, siti Miloševićevih nastojanja da komandira Jugoslavijom, skrenuli su svoju sjeverozapadnu republiku na put u neovisnost s malo teškoća i u dos­ luhu sa srpskim režimom. Vodili su kratki rat koji je imao više veze s televizijskim kamerama nego s crtama bojišnice. Do kraja 1995, slovensko je dvomilijunsko pučanstvo, uživajući životni standard mnogo viši nego u njihovih bivših zemljaka, razvilo izvornu višestranačku kul­ turu. Slovenija je sad stala pred vrata Europske Unije, umalo spremna da bude gotovo potpuno uvučena u gospodarske i političke tokove za­ padnog svijeta, okrećući leđa svojim južnim susjedima. Najjužnija republika, Makedonija, izbjegnula je rat koji su joj mnoge Kasandre zloguko proricale, rat koji je prijetio - i mogao bi još prijetiti

369

- da sukob proširi izvan granica bivše Jugoslavije, uvlačeći u nj Albaniju, Bugarsku, Grčku, pa čak i Tursku, i tako huškajući sadašnje NATO saveznike jedne na druge. Krhki je mir preživio atentat na makedonskog predsjednika u listopadu 1995; Gligorov je automobilom-bombom u Skopju bio tako teško ranjen, da mu je politička karijera naglo i tragično prekinuta. Svojim vještim manevriranjem pridonio je spasu svoje re­ publike od pustošenja koja su pogodila njezine sjeverne susjede. Tragedija je Makedonije u tome što jedina od šest republika nije doživjela rat a jedina je izgubila svog predsjednika. U ostalim repub­ likama, predsjednici koji su 1991. odveli Jugoslaviju u otvoreni sukob, još su na vlasti. Makedonija ostaje okružena grabežljivim susjedima, a obilaze je sab­ lasti neriješenih protuslovlja. Za sada, mir je pojačan nazočnošću mirovnjaka UN - što je prvi slučaj njihove preventivne intervencije u povijesti UN-a. U rujnu 1995. je američki posrednik Cyrus Vance posti­ gao važan dogovor prema kojem je Atena ukinula gospodarski embargo protiv svog sjevernog susjeda pod uvjetom da Skopje usvoji novu zas­ tavu. Grčka je bila nametnula embargo u prosvjedu protiv upotrebe imena Makedonije i simbola šesnaestokrake zlatne zvijezde jer da spadaju u isključivo helensku baštinu. Četiri godine nakon objavljivanja neovisnosti, kojim je trenutno izgubila trećinu svog teritorija što su joj ga oteli pobunjeni Srbi i JNA, Hrvatska je, uz potporu Sjedinjenih Država, 1995. izronila kao glavna sila u regiji. U ofenzivi koju je prešutno odobrio Washington a tiho previdio ostali svijet, Hrvatska je u roku od nekoliko dana zbrisala samozvanu Republiku Srpsku Krajinu, i vratila gotovo sav izgubljeni teritorij. Od 600.000?Srba koji su 1991. živjeli u Hrvatskoj, ostalo ih je malo više od lOO.OOO.v Hrvatski su Srbi bili sastavni dio hrvatskog nacionalnog id e n tite ta )^ tu baštinu je Tuđman želio uništiti. Unatoč embargu na uvoz oružja u bivšu Jugoslaviju, Zagreb je izgra­ dio moćnu vojsku koja je, uz pomoć NATO-a, bez nekih posebnih teškoća pregazila državicu krajiških Srba i njeno pučanstvo izgnala iz Hrvatske. Krajiška je država dotle bila oslabljena zbog z'druženog djelovanja četiriju godina gospodarske izolacije i odluke Beograda da joj ukine vojnu pomoć. U padu Krajine odrazilo se strategijsko razmišljanje Slobodana Miloševića o budućem obliku regije, upravo kao što se odrazilo i razmišljanje Franje Tuđmana. Samo što Milošević nije imao izbora; znao je da se mora otarasiti balasta krajiških Srba. Inici­ jativu je s netom stečenom samosvijesti preuzeo Tuđman. U Zagrebu se primjeni vojne sile klicalo. Tuđman je raspisao hitne izbore u ozračju euforije nakon pada Krajine, godinu dana prije vre­ mena. Njegova je stranka, HDZ, iz tog ozračja izvukla korist dobivši

370

45 posto glasova i komotnu većinu mjesta u Saboru. Posljednji je komad Tuđmanove slagaljke pao na svoje mjesto odmah iza listopadskih izbora, kad su neumorni i požrtvovni izaslanik UN-a Thorvald Stoltenberg^i američki veleposlanik Peter Galbraith u zadnji čas ishodili dogovor ko­ jim je spriječena nova hrvatska ofenziva, ovaj put protiv zadnjeg dijela hrvatskog teritorija u rukama Srba, istočne Slavonije i Baranje. Prema tom sporazumu, međunarodne snage, koje još treba definirati, upravljat će tim područjem u razdoblju od najviše dvije godine, a za to vrijeme ono će se postupno reintegrirati u Hrvatsku. To područje obuhvaća jedine dijelove bivše Krajine koji izravno graniče sa Srbijom; iako je bogato naftom i poljoprivrednom proizvodnjom, Hrvatskoj je bilo strategijski manje važno od područja Knina. U njemu je na obali Du­ nava grad Vukovar, koji Hrvati smatraju svojim Staljingradom. Ratoborni ^Tuđman hvalio se kako će na Božić piti kavu u Vukovaru; ne izruče li mu Srbi taj kraj, rekao je, on će im ga silom oteti. Sad je Tuđman imao u rukama sve adute. No, s tim sporazumom, više nije bilo razloga za rat protiv Srba. I Zagreb i Beograd najaviše da će pristupiti normalizaciji odnosa između dviju republika, odsudnom koraku prema sveobuhvatnom rješenju u bivšoj Jugoslaviji.

Pojava snažne Hrvatske ilustrirala je dva aspekta rata, kao i mira kojim su se Sjedinjene Države nadale da će rat zaključiti; pokazala je da se do nagrada dolazi snagom, a ne razumom; i pokazala je da se stvaranjem etnički čistih teritorija omogućuje crtanje jasnijih zem­ ljovida na kojima će se postići mirovno rješenje. Rat se poveo s ciljem etničke podjele; i rat se mogao završiti samo onda kad se taj cilj postigne. U toj mjer^ razgovori u Daytonu predstavljali su traženje mira preko etničkog čišćenja. Grananje takvih područja bivše Jugoslavije (sad većinom u Srbiji) koja su i dalje etnički mješovita, zloslutno je - baca crnu sjenu nad izglede za dugoročnu stabilnost. Tuđman je ostao opsjednut simbolima državnosti i gotovo mesi­ janskim osjećajem sudbine koja ga je dopala da svome narodu donese slobodu o kojoj je - u_njegovim ečima - sanjao tisuću godina.1 Ali se pokazao mnogo manje oduševljen temeljnim zasadama demokracije za koju tvrdi da ju je donio Hrvatskoj. Ušutkao je javno neslaganje guše­ njem prije raznolikih i impresivno neovisnih medija. Zbog Blitzkriega nad Krajinom nije bilo prosvjeda. Naprotiv, hrvatska je oporba poduprla operaciju - imajući na umu da ni srpska oporba nije osudila ratove u Hrvatskoj i Bosni. Tuđman nije nikad pokušao srpsku manjinu u Hrvatskoj predobiti vjerodostojnim garancijama ljudskih prava, a bio je odlučan da je svede na brojem sićušnu i nemoćnu skupinu. I nastavio

371

je gajiti ekspanzionističke ambicije prema Bosni. Na općim izborima nakon pobjede nad Krajinom, Hrvatima u Bosni i Hercegovini omogućeno je da glasuju i natječu se za položaje u Hrvatskoj. To je razbjesnilo bosanskog predsjednika Aliju Izetbegovića s kojim je Tuđman bio službeno vezan vojnim i političkim savezom. U većini po­ dručja u rukama HVO (bosanskohrvatskih oružanih snaga) nastavilo se upravljati kao da su sastavni dijelovi same Hrvatske. Hrvatska se zastava vije nad zapadnom Hercegovinom, a novac u prometu je hrvat­ ska kuna. Slab je utjeca[ Muslimana na Hrvate. Kad mu se Izetbegović požalio, Tuđman je bio arogantan. “Mi smo vam oslobodili osamdeset posto teritorija”, rekao je bosanskom čelniku. “Bez nas ne biste,bili sposobni da se uopće oslobodite.” , i fo v to ! je Savezna Republika Jugoslavrfaf sfo 'nekom tobožnjom federacijom obuhvaća Srbiju i Crnu Goru, ostaje nepriznata i izolirana. U njoj mlađi partner uživa onoliko autonomije koliko mu je Milošević daje. Prvo žarište na putu Jugoslavije u rat - Kosovo - i dalje tiho vrije. Kosovski su Albanci bili prvi koje je Milošević bacio pod pete. Do 1995, nestali su vizualni simboli represije: na ulicama više nije bilo tenkova. Ali je to područje ostalo u znaku policijske države. A kosovski Srbi i dalje su nezadovoljni i nervozni. Iako u svojim rukama drže svu vlast u pok­ rajini, tvrde kako Milošević nije ispunio svoje obećanje da će ih obraniti i Kosovo napraviti srpskim. Manjine su i dalje trećina stanovništva krnje Jugoslavije. Mirovno rješenje zasnovano na načelu da državnost proizlazi iz nacije, uputilo je moćne signale manjinama u Srbiji - napose Albancima - što bi u budućnosti moglo izazvati nove sukobe. Najtragičnija je sudbina Bosne i Hercegovine. Planine i doline ove divne republike prošarane su izgorjelim i porušenim gradovima i selima iz kojih je najmanje polovica pučanstva što pobjegla, što izgnana, što pobijena. Pod silinom bombi NATO-a, Srbi su odustali od opsade Sara­ jeva i istočne enklave Goražda. Iako po okolnim brdima više nema uperenih topova, za stanovništvo Sarajeva još nema slobode kretanja iz grada i u nj. Bosanska je vlada za vrijeme rata također strogo kon­ trolirala kretanje svojih stanovnika, u strahu da joj se glavni grad ne isprazni. Nakon akcije NATO-a i vojnih pobjeda koje su slijedile, teritorij efektivno u rukama Vlade BiH još nije prelazio dvadeset pet posto od ratom opustošene republike. Od Vance-Owenova plana do sastanka u Daytonu, unatoč intervenciji Washingtona, svakim se novim planom Muslimanima dodjeljivalo manje teritorija nego prije. Ni jedan od tih planova nije Hrvatima dodijelio više od sedamnaest posto teritorija, ali su sad oni držali četvrtinu Bosne. Srbima je, s uzastopnim porazima u ljetu 1995, od sedamdeset posto ostalo otprilike pedeset ppsto teriSa. / H < p K ji

372

r

1 u

torija republike. Na područjima u srpskim rukama, zbrisani su očiti dokazi o ranijem postojanju muslimanskog i hrvatskog pučanstva: džamije i katoličke crkve sravnjene su sa zemljom. Tolerantni duh glavnoga grada Sarajeva i drugih multikulturnih gradova i mjesta, go­ tovo je potpuno uništen srpskim topništvom, i 5a-ola~ Bosanska je vlada ušla u rat katastrofalno nespremna/// Pouzdala se u međunarodnu zajednicu za koju je vjerovala da neće ostati po strani i gledati kako se s karte svijeta briše jedna europska država koja je netom primljena kao suverena članica u Ujedinjene narode. Kad im je konačno svanulo da zapadni svijet neće priteći u pomoć Bosni, republički čelnici stali su se ukopavati za dug rat za povratak izgubljenih područja. Iako slabo naoružana zbog embarga na oružje UN-a, koji su i Hrvati provodili protiv svojih ranijih saveznika, bosan­ skoj vojsci nije nedostajalo vojnika. Svoje pješaštvo unovačila je u legijama izvlaštenih od kojih mnogi, ogorčeni i poniženi, nisu imali što izgubiti, a sve za što se boriti. Godine 1993, kad su izbile ogorčene borbe između Muslimana i Hrvata, dojučerašnjih saveznika u borbi protiv Srba, bosanski izvlaštenici kao da su htjeli ostvariti Audenovo crno proročanstvo: “Ja i publika znamo što sva školska djeca uče. Oni kojima je zlo učinjeno, zlim to vraćaju.” Muslimani su naučili da su im miroljubivi pregovori, s pomoću “dobrih usluga” niza uzastopnih posrednika, donijeli samo poraz i izvlaštenje. Od nestanka može ih spasiti jedino samoobrana, i kasnije, kad će ojačati, navala. Molili su svijet da im ukine embargo na uvoz oružja, kako bi se imali čime braniti. A Vijeće sigurnosti je poduprlo embargo s obrazloženjem većine njegovih stalnih članica da bi se ukidanjem samo izazvalo, “masovno ubijanje”. sou W ashingtons^ ^pdrazum^sWopljen posredstvom°Sjedinjenilh Država, bio je prva opipljivo uspješna međunarodna inicijativa. Njime se pre­ kinuo rat između Muslimana i Hrvata i s njim se ratna sreća počela okretati u njihovu korist, a odsudno je okrenula leđa Srbima. Za početak su Muslimani bar počeli dobivati neku vojnu pomoć, iako su je strogo filtrirali Hrvati jer se samo preko njih Armija BiH mogla naoružavati. Sarajevo se pripremalo za novu borbu. U ljetu 1995. Sjedinjene Države bile su spremne da preuzmu stvar u svoje ruke. Srpske države u Bosni i Hrvatskoj propadale su iznutra. Napuštene od Beograda, sve su se više pretvarale u nesposobne vojne zajednice sa slabim ili nikakvim gospodarskim životom - države u kojima su svakog odraslog muškarca tjerali u odoru, ili policijsku ili vojnu, da bi branio tisuće kilometara nevjerojatno razvučene crte bojišnice od neprijatelja što je prije bio slab, ali je sad mogao samo jačati.

373

Obrat u raspoloženju vlade Sjedinjenih Država i njezinih europskih saveznica izazvao je događaj koji predstavlja najteži ratni zločin poči­ njen u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Pad Srebrenice u srpske ruke bio je popraćen masovnim umorstvom tisuća muškaraca Musli­ mana. Tijela su im bačena u masovne grobnice. Nizozemski su mirovnjaci stajali po strani, nemoćni da spriječe klanje. Međunarodna je zajednica ponižena do temelja. Sad se neintervencija činila isto što i sudioništvo.

Dvotjednom kampanjom strategijskog bombardiranja, kombinira­ nom s bošnjačko-hrvatskom ofenzivom, Srbi su istjerani s trećine teritorija što su ga držali više od tri godine. Rat je napravio pun krug. Srbi, koji su ga bili pokrenuli s takvom jedinstvenom odlučnošću da su neprijateljske crte rezali kao sir, sad su bili podijeljeni. Izdali su vlastiti slogan da “samo sloga Srbina spašava”. Milošević, koji ih je poveo u borbu s naoko takvom jasnom vizijom da je sve Srbe skupila pod jednu zastavu, zastranio je s puta. Pokazalo se da onaj koji je potaknuo krvavi raspad Jugoslavije i u čijim su rukama bili svi konci jugoslavenskih ratova, uopće nije na­ cionalist. Milošević, čovjek u kojem se prije gledalo briljantnog taktičara, utjerao je sam sebe, i Srbe, u slijepu ulicu. Srbi će u Miloševićevoj vlasti gledati jedno od najkatastrofalnijih razdoblja svoje suvremene povijesti. U bivšoj Jugoslaviji, držao je sve adute u rukama, i sve ih je odigrao, jedan po jedan. Srbi, koji su se u ratovima gledali kao pobjednici, prekonoći su postali gubitnici. Ipak, držeći u strogoj stezi medije i policiju, Milošević je uspio kanalizirati javno mnijenje u Srbiji. Nakon pada Krajine, nije bilo javnog prosvjeda; samo se još jače produbio osjećaj poraza. Iako ga je zapadni tisak demonizirao, Miloševića su međunarodni posrednici simpatizirali gotovo bez izuzetka. Bio im je inteligentan i duhovit - iako često nisu zamjećivali da im laže u lice i da se igra s njima kao mačka s mišem. Reklo bi se da je sebi našao premca u Richardu Holbrookeu, prvom mirovnom posredniku s kudikamo boljim i već prokušanim oružjem. Kad je došlo do sastanka u Daytonu, od svih balkanskih aktera Milošević je bio najspremniji na suradnju. Bio je mira željniji od svojih rivala. Samo da bi osigurao ukidanje sank­ cija, bio je spreman odreći se samih ratnih ciljeva s kojima je najprije i poveo svoj narod u borbu. Nije htio ni prstom maknuti u obranu krajiških Srba, upravo onog naroda čijim se zaštitnikom bio proglasio. Znao je da je svakim novim danom rata Srbima sve bliži totalni poraz.

374

Pad Krajine bio je dio procesa koji je iz temelja promijenio ravnotežu snaga. Sjedinjene Države, nakon što su četiri godine ok­ lijevale i slušale upozorenja svojih saveznica da će vojna intervencija biti katastrofalna, na kraju su pokazale kako kombinirana primjena sile i diplomacije može stvoriti realne izglede - prve nakon toliko godina - za miroljubivo rješenje. Kad su se predsjednici sastali u Daytonu, prethodno su se, prvi put, složili o podjeli Bosne na dva odjelita entiteta: jedan na trenutnom teritoriju “Republike Srpske”, drugi na području što ga drži muslimansko-hrvatska federacija. Podjela teritorija na terenu bila je odraz one teritorijalne podjele koju su već prije sve strane prihvatile kao razumnu. Sjedinjene Države su u dotle nezapamćenoj mjeri čvrsto držale na uzdi obje strane: Srbe, svjesne da će se suočiti s daljnjim vojnim porazima i još većim gubitkom teritorija ako se ovaj put ne dogovore; i muslimansko-hrvatski savez. Iako su i Zagreb i Sarajevo osjetili da se ratna sreća sad njima smiješi, također su znali da njihove vojne pobjede ovise 0 prešutnoj potpori Sjedinjenih Država. Nadalje, iz uzastopnih vojnih pobjeda su se u bivšoj Jugoslaviji stvorile povelike teritorijalne jedinice u svakoj od kojih je preovladala jedna etiička skupina. Poraz Muslimanima napučenih istočnih enklava Srebrenice i Žepe, i hrvatska pobjeda nad Krajinom, iako su ih javno osudili svi segmenti međunarodne zajednice, privatno su ih pozdravili mirovni posrednici jer su time omogućeni jednostavniji zemljovidi za postizanje određenog teritorijalnog rješenja. Poput Europske unije i Ujedinjenih naroda prije, i Sjedinjene Države su u Miloševiću vidjele ključnu ličnost za pronalaženje rješenja, pa su mu progledale kroz prste ulogu koju je imao u zločinima što su ih Srbi počinili kako bi postigli svoje ratne ciljeve. Milošević će biti nagrađen postupnim ukidanjem gospodarskih sankcija. Ali veliki pobjednik bit će hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Njegova uloga u zločinima počinjenim napose, ali ne isključivo, u Bosni i Hercegovini, također je zanemarena u interesu osiguranja mira. Ako Washington donese mir na Balkan, neće se mnogo spominjati ni čast ni pravda. Mir će doći kao rezultat pogodbe s krivcima za jugoslavenske klaonice. Sporazumom će ojačati pozicije - u odgovarajućim državama - upravo one dvojice na čijim plećima leži lavlji dio odgovornosti za jugoslaven­ sku tragediju. To će otprilike biti ostvarenje njihove vizije budućnosti Jugoslavije kakvu su među se najprije i zacrtali na svom tajnom sastanku u Karađorđevu u ožujku 1991: logična podjela plijena između dviju najvećih i najjačih nacija u zemlji. Gubitnici će biti bosanski Muslimani i oni sve malobrojniji Srbi 1 Hrvati što su ostali lojalni građani Izetbegovićeve izumiruće republike.

375

Oni će za domovinu imati komad kopnom okružena teritorija sa svih strana opkoljena njihovim bivšim neprijateljima. Muslimanski entitet što će nastati američkim mirovnim planom naći će se posve ovisnim 0 Tuđmanovoj Hrvatskoj, kao kakva malena i nemoćna satelitska zemlja koja je Hrvatskoj ono što je Libanon Siriji. U svojoj mirovnoj inicijativi Washington se obvezao da će poslati 20.000 vojnika u Bosnu, kao sastavni dio snaga UN koje će nadzirati provedbu sporazuma. Bez te vojske, neće biti trajnog mira. No, kako su se odvijali pregovori u Daytonu, činilo se da izgledi za trajno rješenje više ovise o ishodu zakulisne borbe između utjecajnih struja u Washingtonu nego o samim balkanskim akterima. S padom Krajine i slabljenjem Republike Srpske u Bosni, Hrvati 1 Muslimani su shvatili - i primjenjuju - veliku pouku jugoslavenskih ratova, pouku koju su Srbi demonstrirali u doba svoje vojne nadmoći: da u poslijehladnoratovskom svijetu nema kolektivne sigurnosti, da ni­ kakva međunarodna volja neće zaštititi slaboga od jakoga; da za stjecanje slobode i sigurnosti nekom narodu nisu potrebni ni zdravi argumenti ni ispravan ideal, nego jaka vojska. Pobjeda će, u bivšoj Jugoslaviji, pripasti ne pravednome, nego jakome,

376

ZAHVALE

Ova knjiga ide uz petosatni televizijski dokumentarni serijal kojeg su autori Norma Percy, Paul Mitchell i Angus Macqueen iz Brian Lap­ ping Associatesa, London. Svojim su smislom za detalje i provjeru pridonijeli da se, u svakoj fazi pripovijesti, otkriju određene istine o rušenju Jugoslavije koje dotle nisu bile poznate. Pripovijest se temelji na tisućama sati razgovora što su tijekom osamnaest mjeseci vođeni sa stotinama osoba koje su imale određenu ulogu - neki veliku, neki malu - u tragediji Jugoslavije. Brian Lapping je umjetnost stvaranja suvremenog povijesnog dokumentarca podigao do viših dometa. Svojom pomoći također su nas zadužili Michael Simkin, koji je neumorno kopao po arhivima Londona, Washingtona, Beograda, Zagreba i - u najtežim prilikama - Sarajeva; Bonnie Boskovic i Lisa Gartside, bez čijih se izuzetnih napora, strpljenja i dosljednosti u praćenju rada i usklađivanju naših napora na rukopisu ova knjiga ne bi pojavila; te Paul Adams, Walter Erdelitsch, Selma Latifić, Azra Nuhefendić, Sanja Šilović, Miloš Vasić, Nina Vlahović, Dina Hamzić i Bojan Zec kojih su pomoć i savjeti bili neprocjenjivi. Iskreno se zahvaljujemo Chrisu Wyldu iz BBC-a i Quentinu Peelu iz Financial Timesa na velikodušnoj strpljivosti kojom su prihvaćali našu opsesiju da pišemo knjigu i hrabrili nas u naporima da izvještavamo o samom ratu. Konačno, zahvaljujemo se i Dušanu Kneževiću i Sheeni McDonald kojih nam je vjera u važnost da se ta pripovijest ispriča bila stalan poticaj u svakoj fazi rada. Općepoznata je činjenica da rat iz čovjeka izvlači i ono što je naj­ bolje i ono što je najgore. Golemu osobnu zahvalnost dugujemo onim bezbrojnim kolegama kojih su hrabrost, požrtvovnost i odlučnost da pripovijest ispričaju onako kako je vide svojim očima nama mogli biti samo inspirativni. S nekima od njih sklopili smo onu vrstu prijateljstva

377

što traje do smrti. Posebice ih imenovati nema potrebe. Oni znaju koji su i čime su dali svoj prilog ovoj knjizi. Raditi u bivšoj Jugoslaviji znači ući u svijet paralelenih istina. Kamo god išli, uvijek ćete naići na isto stopostotno uvjerenje da ono što se nečijem kraju dogodilo nikad nije njegova krivnja, nego redovito tuđa. Rat je zatro svaku naviku samokritičnosti koju su Srbi, Hrvati, Musli­ mani, Slovenci možda prije imali. Svaki je narod prigrlio posebno pravovjerje po kojem je on samo žrtva, a nikada krivac. Mnogi intervjuirani - ali nipošto svi - koji su dali svoj prilog knjizi i serijalu, govorili su u nepokolebljivom uvjerenju da je njihov narod nedužan, a njegova djela bezgrešna. Pisati bilo kakav suvremen prikaz ratova u Jugoslaviji, znači ploviti brzacima ne toliko promišljena nepoštenja, koliko umjetna samozavaravanja. To se ne odnosi samo na mnogobrojne borce, nego, na žalost, i na one koji dođoše s dobrim namjerama da pokušaju sklopiti mir. Tim smo vodama plovili, kad sve zbrojimo, više od jednog desetljeća. S vremenom struje postaju poznate, ali ostaju podmukle. Stoga, svaka je eventualna kriva prosudba u ovoj knjizi, naravno, samo naša.; p o 5 ;+ e '^ v

378

ZEMLJOVIDI

OŽUJAK 1992: Prekid vatre u Hrvatskoj i Bosni na pragu rata

Zaštićena područja UN u Hrvatskoj Bosna i Hercegovina: Hrvatska većina Muslimanska većina [ • _ -----j Srpska većina ______j Područja bez apsolutne nacionalne većine

S R P A N J 1 9 9 4 : P la n K o n ta k tn e s k u p in e i c r te b o ji š n ic e

Teritorij koji Srbi moraju ustupiti Teritorij u rukama Srba Teritorij koji Srbi dobivaju - b o u .■ Sarajevo pod nadzorom UN Teritorij pod muslimansko-hrvatskom vlasti

S avez na R epubli ka J u g os la v ij a

S T U D E N I 1 9 9 5 : C r te b o ji š n ic e u B o s n i i H r v a t s k o j

Teritorij u rukama Srba K

Krajina

Z

Zapadna Slavonija

I

Istočna Slavonija

KAZALO Napomena n a k la d n ik a .......................................................................... U v o d ....................................................................................................... PRVI DIO: PRIPREMA NABOJA "Ovo je naša zemlja"................................................................................... Buđenje sipskog nacionalizma "Niko ne smc da vas b ije " .......................................................................... Uspon Slobodana Miloševića Travanj 1987. - prosinac 1987. Uzmaka n e m a ......................................................................................... Slovensko proljeće 1988. Druže Slobodane, dobro p ro m isli........................................................ Miloševićcva antibirokratska revolucija Srpanj 1988. - ožujak 1989. Izbor cara L a z a r a ................................................................................... Ožujak 1989. - siječanj 1990. Hrvatska puška na hrvatskom r a m e n u ............................................... Buđenje Hivatske 1989. -1990. DRUGI DIO: PALJENJE FITILJA Ostaci poklanog n aroda.......................................................................... Kninska pobuna Siječanj - kolovoz 1990. Odabrali ste r a t ...................................................................................... Naonižavanje Slovenije i Hrvatske Travanj 1990. - siječanj 1991.

5 7

17 24

36 46

59 71

83

96

Ako nc znamo raditi, znamo se tu ć i................................................... 110 Mjesec odluke Ožujak 1991. Silazak u r a t ........................................................................... 125 Hivatska i Srbi Veljača - lipanj 1991. Razgovori gluhih ................................................................................. 139 Posljednja propuštena prilika Svibanj - lipanj 1991. TREĆI DIO: PROVALA RATA Svanulo jc doba E u r o p e ..................................................................... Tobožnji rat u Sloveniji Lipanj - stpanj 1991. "Neobjavljeni i prljavi ral" .................................................................. JNA u Hivatskoj Srpanj - prosinac 1991. Jugoslavija a la carte ........................................................................... Plan lorda Cairingtona Rujan 1991. - siječanj 1992.

149

165

185

ČETVRTI DIO: BOSNA Prije p o to p a ..............................................................................................203 Srpanj 1990. - ožujak 1992. Vrata pakla.................................................................................................220 Početak rata u Bosni 1. do 10. travnja 1992. Predsjednik jc otet .............................................................................. 228 213. svibnja 1992. Čišćenje ................................................................................................ 241 Ljeto 1992. "Mi smo pobjednici".............................................................................. 255 Londonska konferencija Svibanj - prosinac 1992. Najužareniji k u t .................................................................................... 262 Pad Srebrenice i sigurna podmčja UN Travanj 1993. Kavana posljednje š a n s e ......................................................................... 273 Uspon i pad Vance-Owenova plana Siječanj - svibanj 1993.

Stoput sc više čuvaj prijatelja................................................................ 289 Muslimansko-hivalski sukob 1992. -1994. Nosač zrakoplova "Invisible"....................................................................301 Razgovori na mom Ljeto 1993. Pitanje n a d z o r a ........................................................................................ 307 Bomba na tržnici i ultimatum NATO-a Veljača 1994. Moralni n a p re d ak .................................................................................. 317 Washingtonski sporazum Veljača 1994. Crta M ogadishu..................................................................................... 323 Bitka za Gora žele Travanj 1994. Nož u l e đ a .............................................................................................. 335 Sipski razdor Lipanj 1994. PETI DIO: BLIŽI SE KRAJ Pad Krajine ............................................................................................ 347 Kolovoz 1995. Pax A m ericana?...................................................................................... 357 Zaključak.................................................................................................. 369 Zahvale..................................................................................................... 377 Z e m ljo v id i............................................................................................... 379

Laura Silber / Allan Little SMRT JUGOSLAVIJE N akladnik

“OTOKAR KERŠOVANI” Opatija, Maršala Tita 65 Z a nakladnika

ĐU RO SRŠEN Suradnik u izboru fotografija PATRIK MACEK Tisak

“TISKARA RIJEKA” d.d. Rijeka, 1996. Naklada 2000