Spoljnotrgovinsko Poslovanje Skripte Final

1.SPECIFIČNOSTI SPOLJNOTRGOVINSKOG POSLA Spoljna trgovina – trgovina koja se odvija između rezidenata jedne zemlje i rezidenata drugih zemalja. Spoljnotrgovinski poslovi – poslovi međunarodnog prometa robe, usluga i intelektualne svojine, SDI, zaključeni između pravnih lica sa sjedištem u različitim zemljama. Osnova je izvozni, tj uvozni posao. Izvoznik – nosilac izvoznog posla, pravno lice registrovano na teritoriji jedne države, čija je obaveza da isporuči kupcu robu, pod dogovorenim uslovima i u dogovoroenom roku i pravo da naplati ugovorenu vrijednost. Uvoznik – nosilac uvoznog posla, pravno lice registrovano na teritoriji jedne države, čija je osnovna obaveza da u određenom dogovorenom roku i pod određenim uslovima iz ugovora plati uvezenu robu, a pravo da dobije tu robu. Poslovima uvoza i izvoza bave se pravna lica registrovana za to kod privrednih sudova ili ovlaštenih državnih agencija, zavisno od zakonskih propisa. Normativni režim registracije firmi – u većini zemalja i kod nas – firme se automatski registruju nakon što ispune određene uslove iz zakona koji reguliše spoljnotrgovinsko poslovanje. Koncesioni režim registracije – samo na osnovu dozvole koju daje nadležni organ, npr Ministrastvo za spoljnu trgovinu. Liberalizovani režim registracije – gotovo sva pravna lica mogu se registrovati za obavljanje spoljnotrg. poslova. Pravna lica koja su učesnici u spoljnotrg. poslu, rezidenti različitih zemalja, međusobno se mogu poznavati, ali u većini slučajeva, oni se prvi put sreću i jedan o drugom nemaju puno informacija, pa taj proces dobijanja informacija i međusobnog upoznavanja partnera u poslu traje nešto duže nego unutrašnje trgovine. Spoljnotrg.posao zaključuju neposredni učesnici u poslu: uvoznik i izvoznik, ali tokom njegove realizacije, uključuje se veliki broj posrednika, a zbog vremenske i prostorne distance razvijen je sistem poslovne korespodencije, u kome svaki učesnik u zemlji izvoza ima svog korespodenta u zemlji uvoza. Posredni učesnici u spoljnotrg.poslovima su svi oni koji nisu direktno registrovani za obavljanje spoljnotrg.operacija, ali ali bez njihovog učešća nema realizacije spoljnotrg.posla. U posredne učesnike spoljnotrg.transakcija spadaju: 1.Nezavisni učesnici i firme, koji nisu registrovani za spoljnotrg.djelatnosti, ali vrše određene poslove, tokom realizacije spoljnotrg.posla i oni su logistička podrška izvoznicima i uvoznicima kao neposrednim učesnicima. Tu spadaju: 1.Međunarodne špediterske firme – brinu o otpremi i dopremi robe i toku isporuke. 2.Transportne firme – obavljaju međunarodni prevoz 3.Osiguravajuće kompanije – smanjuju rizik gubitka dobara 4.Poslovne banke – vrše sva plaćanja i naplate prema inostranstvu 5.Razne uslužne firme – koje se bave marketingom, istraživanjem tržišta, procjenom boniteta, itd. 6.Firme koje se bave skladišnim poslovima 7.Instituti i centri za atestiranje i nacionalne institucije za standardizaciju – ovlašćeni za ispitivanja raznih dobara 2.Državne institucije od značaja za spoljnu trgovinu, a najveći značaj ima carina i Ministarstvo nadležno za spoljnu trgovinu 3.Razne nedržavne institucije, npr privredna udruženja Spoljnotrg.posao se odvija kroz tri faze: 1.Faza pripreme – istraživanje inostranog tržišta, pravne regulative, boniteta poslovnog partnera, priprema i analiza ponude – traje od nekoliko dana do nekoliko mjeseci 2.Faza ugovaranja – koja obuhvata fazu pregovaranja i fazu zaključenja ugovora – ova faza ponekad traje i godinu do dvije kod većih investicionih ulaganja. 3.Faza realizacije Sve faze spoljnotrg.posla realizuju se kroz operativno djelovanje učesnika u poslu, tj kroz spoljnotrg.operacije. Spoljnotrg.operacije su aktivnosti koje se odvijaju tokom svih faza spoljnotrg.posla, a čiji su izvršioci nosioci spoljnotrg.posla, odnosno izvoznici i uvoznici. One se obavljaju na dva načina: 1.direktno – kada je izvoznik/uvoznik vlasnik robe – kada proizvodno p-će, trgovačka firma ili neka druga institucija, sama izvozi ili uvozi robu.

2.indirektno – kada izvoznik/uvoznik robe nije i vlasnik robe – izvoznik ili uvoznik su samo posrednici, koji se bave spoljntrg.poslom za potrebe nalogodavca iz privrede. Nalogodavac može biti proizvodno p-će, trgovačka firma, ili bilo koja druga institucija. Spoljnotrg.posao je praćen brojnim rizicima. Oni se mogu pojaviti: 1.nezavisno do djelovanja bilo koje strane u psolu – posljedica su objektivnih okolnosti ili djelovanja više sile – stranke u poslu će primjeniti metod prenosšenja rizika na treću stranu – osiguravajuću kompaniju. 2.posljedica subjektivnog djelovanja stranaka u poslu – npr neizvršenje ugovornih obaveza – ovo se prevazilazi uz pomoć instrumenta garancija, od kojih se najviše koriste bankarske garancije. U mnogim zemljama, pa i u Srbiji, radi održavanja uravnoteženog bilansa plaćanja postoji: 1.Zakonska obaveza održavanja spoljnotrg.ravnoteže u pogledu vrijednosti uvezene i izvezene robe i plaćene i naplaćene robe. To znači da: -vrijednost izvezene robe mora odgovarati vrijednosti naplaćene robe – dozvoljeno odstupanje je +-2% isporučene vrijednosti -vrijednost uvezene robe mora odgovarati vrijednosti plaćene robe – dozvoljeno odstupanje je +-2% plaćene vrijednosti 2.Carinskim zakonom, Zakonom koji reguliše spoljnu trgovinu ili Zakonom koji reguliše devizno poslovanje regulisana je u većini zemalja oblast spoljnotrg.razmjene. U spoljnotrg.poslovanju postoji vremenski pomak (gep) između isporuke i plaćanja robe, pa stoga postoji i razvijen je specifičan instrumentarijum međunarodnog plaćanja, odnosno specifični su instrumenti naplate spoljnotrg.poslova. Naročito je razvijena dokumentarna naplata. Sve spoljnotrg.poslove možemo podijeliti na: 1.redovne 2.privremene 3.složene Ugovor o kupoprodaji robe definiše sve odredbe spoljnotrg.posla. U ovom pos vremenski rokovi igraju veliku ulogu i moraju u ugovoru biti precizno definisani. Cijena se u ugovoru o spoljnotrg.poslu sastoji od sljedeće tri komponente: 1.Numerički izraz – broj (npr 100) 2.Valuta koja je oznaka uz broj (npr USD) 3.INCOTERMS klauzula, uz naznaku godine njenog izdavanja (npr CIP Franfurt INCOTERMS 2000) – paritet ili transportna klauzula. Zahvaljujući izboru INCOTERMS klauzule, jedna ista roba će biti nuđena po formalno različitim cijenama, dok će njena vrijednost biti ista. Zahvaljujući INCOTERMS klauzulama kupac i prodavac u svoj ugovor ne moraju unositi detalje o troškovima osiguranja, prevoza, obavezama oko carinskih dadžbina, kao i o trenutku prenosa vlasništva i rizika na robi, jer je to sve transportnom klauzulom već definisano.

2. PRAVILA ZA TUMAČENJE MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH TERMINA (INCOTERMS) Zbirka INCOTERMS sastoji se od skupa jedinstvenih pravila, koji su sistematizovani i označeni skraćenicama i označavaju ugovorene trgovinske termine. Tako se: 1.eliminišu nesporazumi različitih tumačenja međusobnih prava i obaveza kod realiazcije isporuke 2.eliminišu skupi sporovi proistekli iz ovih nesporazuma 3.smanjuje rizik nesporazuma tokom realizacije isporuke 4.eliminiše zastoj i ubrzava odvijanje međ.trgovine INCOTERMS termini se još zovu i pariteti ili transportne klauzule. Prva zbirka INCOTERMS izašla je 1936.g. i izdala ju je Međunarodna trgovinska komora (MTK) u Parizu. Zadnja je izašla 2000.g. INCOTERMS se koriste u međunarodnim kupoprodajnim ugovorima, ali i u ugovorima o međ.prevozu, carinskim dokumentima, itd. INCOTERMS klauzule (pariteti) sastoje se od 13 skraćenica, a svaka od 3 slova i uz svaku treba dodati odgovarajući nastavak. Svaka klauzula odgovara na pitanja: 1.Koji vid prevoza će biti korišćen? 2.Ko ima obavezu prevoza robe (zaključenja ugovcora o prevozu), a samim tim, ko snosi troškove prevoza? 3.Gdje će biti izvršena isporuka robe? 4.Ko ima obavezu da osigura robu, odnosno, zaključi ugovor o osiguranju, pa samim tim, ko snosi troškove osiguranja? 5.Ko vrši izvozno, a ko uvozno carinjenje? 6.Kada se prenosi vlasništvo, a time i rizik na robi sa prodavca na kupca? Važi opšte pravilo da izvozno carinjenje vrši prodavac, a uvozno kupac. Troškovi pakovanja padaju na izvoznika, a troškovi pregleda robe prije isporuke na kupca. INCOTERMS klauzule se mogu svrstati u 2 velike grupe: 1.klauzule otpreme – E, F i C – vlasništvo nad robom se prenosi u zemlji prodavca. 2.klauzule prispjeća – D – vlasništvo prelazi sa izvoznika na kupca u zemlji prispjeća (zemlji kupca). Grupa E – otprema EXW - Ex Works - franko fabrika (ugovoreno mesto) – za svaki vid transporta – izvoznik treba samo da stavi robu na dogovoreno mjesto u svojoj zemlji (a najčešće fabrici). Sve ostalo, otprema, prevoz, uvozno i izvozno carinjenje i osiguranje – plaća kupac. Osnovne obaveze izvoznika: Pripremiti robu za transport i staviti je na raspolaganje kupcu na mjestu na kom treba isporučiti robu i utovariti je u prevozno sredstvo (u svojoj fabrici, pogonu, skladištu, rudniku i sl). Snositi sve troškove i rizik na robi do trenutka kad je roba stavljena kupcu na raspolaganje, uključivši i troškove kontrole kvaliteta i količine robe potrebne za isporuku robe kupcu. Pripremiti i pomoći kupcu oko pribavljanja svih dokumenata potrebnih za izvoz robe (npr. izvozna dozvola, uvjerenje o porijeklu robe, uvjerenje o zdravstvenom stanju robe i sl.) Osnovne obaveze kupca: Platiti cijenu prema kupoprodajnom ugovoru. Obezbjediti prevozno sredstvo kojim će robu otpremiti. Preuzeti robu čim mu bude stavljena na raspolaganje u ugovorenom roku i na ugovorenom mjestu. Snositi sve troškove i sav rizik od gubitka ili oštećenja robe od trenutka kad mu je ona stavljena na raspolaganje, kao i naknadne troškove koji su nastali zato što nije preuzeo robu kad mu je stavljena na raspolaganje. Pružiti izvozniku odgovarajući dokaz o preuzimanju robe ( važno za izvoznika radi naplate isporučene robe).

Grupa F – Glavni prevoz neplaćen Izvoznik treba da doveze robu do mjesta otpreme u svojoj zemlji, da je utovari samo ako je mjesto otpreme neka njegova prostorija i da plati izvoznu carinu.

FCA - Free Carrier – franko prevoznik (ugovoreno mjesto) – za svaki vid transporta Osnovne obaveze izvoznika: Predati robu, u skaldu sa kupoprodajnim ugovorom, prevozniku kog je odredio kupac, na ugovoreni datum ili u roku ugovorenom za isporuku na naznačenom mjestu. Ako nije ugovoreno određeno mjesto, i ako ima više raspoloživih tačaka za predaju robe, izvoznik može izabrati tačku u mjestu isporuke koja mu najbolje odgovara. Snositi sve troškove i rizike za robu sve do trenutka njezine predaje prevozniku ili drugoj osobi koju je odredio kupac (npr. špediteru), uključivši i troškove carinskog postupka i ostalih izvoznih dadžbina, troškove kontrole robe potrebne radi predaje robe prevozniku i troškove ambalaže. Obavijestiti kupca, bez odlaganja, o isporuci robe. Osnovne obaveze kupca: Platiti cijenu prema kupoprodajnom ugovoru. Nabaviti uvoznu dozvolu i obaviti uvozno carinjenje. Osigurati, po potrebi, tranzitni prolaz preko neke druge zemlje. O svom trošku ugovoriti prevoz robe od ugovorenog mjesta, te pravovremeno obavijestiti izvoznika o imenu prevoznika i vremenu u kojemu se roba mora predati tom prevozniku. Snositi sve troškove i rizik za robu (znači troškove transporta i osiguranja robe) od trenutka kada je roba isporučena prevozniku ili drugoj ugovorenoj osobi, a i sav rizik za robu ukoliko propusti obavijestiti izvotnika o imenu prevoznika, a i naknadne troškove koji bi iz takvog propusta nastali.

FAS – Free Alonside Ship - franko uz bok broda (ugovorena otpremna luka) – samo za vodeni transport Osnovne obaveze izvoznika Postaviti robu "uz bok broda" ("ispod čekrka") na obali (gatu – keju) u naznačenoj luci otpreme, ugovorenog dana ili u ugovorenom roku i na način uobičajen u toj luci. Pravovremeno obavijestiti kupca da je roba isporučena "uz bok" naznačenog broda u naznačenoj luci ukrcaja i o svom trošku pribaviti kupcu uobičajenu "čistu ispravu", kojom se dokazuje da je roba isporučena "uz bok naznačenog broda" (Dock Recipt – pristanišna potvrda) u količini i vrsti kako je to ugovoreno, kao i druge dokumente potrebne za izvoz robe. Snositi sve troškove i rizik za robu do trenutka njenog postavljanja uz bok broda, kao i troškove kontrole kvaliteta i količine robe i ambalaže te, na zahtjev kupca, nabaviti i informacije potrebne za dobijanje osiguranja. Osnovne obaveze kupca: Platiti cijenu prema kupoprodajnom ugovoru. O svom trošku ugovoriti prevoz do naznačene odredišne luke. Pravovremeno saopštiti izvozniku ime broda, mjesto i datum ukrcaja na brod te snositi sve troškove i rizik za robu od trenutka kad je roba stvarno postavljena uz bok broda u ugovorenoj luci ukrcaja (znači troškove prevoza i osiguranja od tog mjesta odredišta). Snositi sve naknadne troškove koji su nastali zbog toga što je brod stigao sa zakašnjenjem. Platiti sve carinske, poreske i druge propisane dadžbine i troškove carinskog postupka pri izvozu i uvozu robe, troškove kontrole robe, dozvolu izvoza i uvoza, izdavanja teretnice i sl. te, prema potrebi, troškove njenog tranzitnog prolaza preko druge zemlje

FOB – Free on Board - franko brod (ugovorena otpremna luka) – samo za vodeni transport Osnovne obaveze izvoznika: Pripremiti robu za transport, propisno je upakovati (ako nije roba u rasutom stanju), dovesti u ugovorenu luku ukrcaja i ugovorenog dana ili u ugovorenom roku ukrcati robu na brod koji je označio kupac. Bez odgađanja obavijestiti kupca da je roba ukrcana na brod. O svom trošku pribaviti "čistu teretnicu", kao dokaz da je robu isporučio na naznačeni brod. Snositi sve troškove i rizik za robu do trenutka prelaza robe preko ograde u naznačenoj luci ukrcaja/otpreme. Osnovne obaveze kupca: Platiti cijenu u skladu sa kupoprodajnim ugovorom. O vlastitom trošku pronaći brod i sklopiti brodarski ugovor ("čatrirati" brod) ili rezervisati poseban brodski prostor (kod brodara ili agenta brodara) za prevoz robe do luke odredišta. Pravovremeno obavijestiti izvoznika o imenu broda, luci ukrcaja i rokove isporuke robe na brod (u skladu s kupoprodajnim ugovorom). Snositi sve troškove i rizik za robu od trenutka kad roba zaista pređe ogradu broda u luci ukrcaja (znači, troškove prevoza i osiguranja od luke ukrcaja do odredišnog mjesta), kao i troškove predukrcajne kontrole, osim ako se kontrola obavlja prema nalogu državnih vlasti zemlje izvoznice. Snositi i troškove pribavljanja teretnice i ostalih dokumenata koje su mu potrebne za uvoz i izvoz robe (npr. Dozvola uvoza, izvoza, razna uvjerenja o robi i sl.), kao i sve naknadne ako brod, što ga je on naznačio, nije stigao u luku ukrcaja ugovorenog dana ili do kraja utvrđenog roka, ili ako brod nije mogao primiti robu ili je prestao primati robu prije ugovorenog datuma ili do kraja ugovorenog roka.

Grupa C – Glavni prevoz plaćen Izvoznik ima obavezu da plati prevoz do naznačenog mjesta opredjeljenja, izvrši izvozno carinjenje, a klauzule CIF i CIP ga obavezuju i da plati osiguranje do naznačenog mjesta opredjeljenja. Isporuka sa klauzulom C vrši se u zemlji otpreme, stavljanjem robe na plovilo u luci otpreme, ili predajom robe prevozniku na dogovorenom mjestu u zemlji otpreme, pa izvoznik ima obavezu da plati osiguranje, a vlasništvo i rizik na robi prelazi na kupca još u zemlji otpreme.

CFR – Cost and Freight - cijena sa vozarinom (ugovorena odredišna luka) – samo za vodeni transport Osnovne obaveze prodavatelja: Snositi sve troškove i vozarinu (osim troškova pomorskog osiguranja) potrebne radi dopreme robe do naznačene luke odredišta. U razumnom roku obavijestiti kupca da je roba ukrcana na brod i dati kupcu ime broda (i očekivano vrijeme prispjeća broda u luku odredišta) i dati mu ostala dokumenta potrebna radi preuzimanja robe. Obaviti sve izvozne i carinske formalnosti i o svom trošku nabaviti izvoznu dozvolu i druga odobrenja državnih organa, potrebna radi izvoza robe. Snositi sav rizik za robu do trenutka kad ona zaista pređe ogradu broda u luci ukrcaja. O svom trošku nabaviti i predati kupcu, bez odgađanja, "čistu – utrživu (negocijabilnu) teretnicu", koja treba da glasi na ugovorenu robu za ugovorenu luku odredišta, koja mora biti datirana u okviru roka potrebnog za otpremu robe i koja mora omogućiti kupcu preuzimanje robe od prevoznika u mjestu odredišta. Snositi troškove kvantitativne i kvalitativne kontrole robe kad je to potrebno radi ukrcaja, kao i sva davanja i takse u vezi s robom koje se plaćaju do trenutka ukrcaja. Na zahtjev kupca nabaviti uvjerenje o porijeklu robe i konzularnu fakturu i pružiti mu svaku pomoć oko nabavljanja drugih dokumenata koja se izdaju u zemlji porijekla robe, koje su kupcu potrebne radi uvoza robe u zemlju odredišta ili tranzita preko treće zemlje. Osnovne obaveze kupca: Platiti cijenu prema kupoprodajnom ugovoru,nabaviti uvoznu dozvolu i obaviti carinski postupak za uvoz robe ili njenog tranzita preko treće zemlje. Snositi sav rizik od gubitka ili oštećenja robe od trenutka kad ona pređe ogradu broda u luci ukrcaja. Snositi troškove osiguranja robe na putu od trenutka njenog prelaza preko ograde broda u luci ukrcaja, a ostale troškove od trenutka isporuke robe u luci odredišta. Uvijek kad kupac ima pravo odrediti trenutak otpreme i/ili luku odredišta, o tome mora pravovremeno obavijestiti izvoznika. U suprotnom, snosi sav rizik za robu od ugovorenog dana ili trenutka isteka ugovorenog roka za otpremu.

CIF – Cost, Insurance and Freight - cijena sa osiguranjem i vozarinom (ugovorena odredišna luka) – samo za vodeni transport Osnovne obaveze izvoznika: Pripremiti robu i trgovačku fakturu, nabaviti izvoznu dozvolu, obaviti izvozno carinjenje. O vlastitom trošku ugovoriti prevoz do naznačene luke odredišta. O vlastitom trošku ugovoriti osiguranje robe do luke odredišta s osiguravajućim društvom. Ako nema izričitog dogovora u suprotnom smislu, osiguranje mora biti u skladu s minimalnim pokrićem institutske klauzule za robu (Institut londonskih osiguravača) ili nekim drugim skupom klauzula. Minimalno osiguranje treba pokriti ugovorenu cijenu uvećanu za 10% i mora biti osigurano u valuti ugovora. Izvoznik je dužan predati kupcu prenosivu polisu osiguranja i snositi sav rizik za robu do trenutka njenog prelaza preko ograde broda u luci ukrcaja. Osnovne obaveze kupca: Platiti cijenu prema kupoprodajnom ugovoru, nabaaviti uvoznu dozvolu, preuzeti robu kad mu je ona isporučena i primiti je od prevoznika u ugovorenoj luci odredišta i obaviti uvozno carinjenje. Snositi troškove iskrcaja računajući troškove maona i obale, ukoliko ti troškovi nisu uračunati u cijenu vozarine, ili ukoliko ih brodar nije naplatio pri obračunu vozarine. Snositi sav rizik od gubitka ili oštećenja na robi od trenutka kad je roba prešla ogradu broda u luci ukrcaja. Naime, kupac od izvoznika dobija prenosivu polisu osiguranja, pa će ako dođe do gubitka ili oštećenja na robi, od trenutka kad je roba prešla ogradu broda u luci ukrcaja i tokom transporta, namiriti svoj odštetni zahtjev od osiguravajućeg društva koje je takvu polisu izdalo. Kupac snosi i ostale troškove i izdatke u vezi s dobijanjem uvjerenja o porijeklu robe, konzularnih dozvola koje se izdaju u zemlji otpreme odnosno porijekla robe i sl.

CPT – Carriage paid to –vozarina plaćena do...(ugovoreno mjesto opredjeljenja) – svi vidovi transporta Osnovne obaveze izvoznika: Ova transportna klauzula znači da izvoznik plaća troškove prevoza do naznačenog mjesta odredišta i da snosi rizik za robu do trenutka kad robu preda prvom prevozniku u ugovoreno vrijeme. Ako mjesto isporuke nije ugovorom utvrđeno, ili nije običajima određeno, izvoznik može birati mjesto isporuke i mjesto opredejljenja robe po svojoj želji. Izvoznik je obavezan osigurati kupcu o svom trošku, ako je to uobičajeno, transportni dokument (npr. prenosivu teretnicu, riječnu teretnicu, neprenosivi brodski tovarni list, avionski, željeznički ili drumski tovarni list ili dokument o multimodalnom prevozu). Ova se klauzula može iskoristiti za sve vrste prevoza, uključujući i multimodalni prijevoz.

Osnovne obaveze kupca: Preuzeti robu od prevoznika na mjestu isporuke u mjestu odredišta, platiti ugovorenu cijenu i snositi sve troškove od trenutka prispjeća robe na mjesto isporuke. Snositi sav rizik za robu od trenutka kad je roba predana prvom prevozniku u mjestu otpreme robe, kao i troškove osiguranja robe, sve izdatke i troškove nastale u vezi s robom tokom tranzita do njenog prispjeća u mjesto odredišta, a i troškove iskrcaja (osim ako takvi troškovi i izdaci nisu uračunani u vozarinu ili ih prevoznik nije obračunao pri naplati vozarine). Ako kupac prekorači rok u kojem se roba treba otpremiti i/ili zadrži pravo izbora mjesta odredišta, pa propusti pravovremeno dati instrukcije izvozniku, snosiće naknadne troškove nastale uslijed toga, kao i sav

rizik za robu od dana isteka utvrđenog roka, pod pretpostavkom da je izvoznik pravovremeno izvršio svoju ugovornu obavezu.

CIP – Carriage and Insurance paid to - vozarina i osiguranje plaćeni do ... (ugovoreno mjesto opredjeljenja) – svi vidovi transporta Ova klauzula znači da izvoznik ima iste obaveze kao kod pojma (termina) CPT, ali uz dodatak da mora ugovoriti i osiguranje tereta za izgubljenu ili oštećenu robu tokom njenog prevoza do odredišta. Prema ovoj klauzuli, izvoznik je obavezan platiti vozarinu od mjesta polazišta do mjesta odredišta i ugovoriti i platiti minimalno osigurajavajuće pokriće (prema institutskim klauzulama Instituta londonskih osiguravača). Obaveze kupca slične su onima iz CPT, osim što ne plaća osiguranje za robu. Ako kupac traži od izvoznika šire osiguranje (npr. protiv ratnih i sličnih rizika), izvoznik će ugovoriti i ta dodatna osiguranja , ali na teret kupca. Ova se klauzula primjenjuje za sve vrste prevoza, uključujući i multimodalni prevoz.

Grupa D – doprema – prispjeće Ovo su klauzule prispjeća, pošto je isporuka izvršena kada roba dospije na odredište kupca ili u dogovoreno mjesto, na granici sa zemljom uvoza. Izvoznik ima obavezu prevoza i plaćanja vozarine do naznačenog mjesta, ali bez obaveze osiguranja, a plaća i izvozne dadžbine i izvozno carinjenje. Mjesto isporuke je najčešće neposredno prije carinske tačke (ispred granice zemlje uvoza), kako bi uvozno carinjenje izvršio uvoznik. Jedino klauzula DDP je izuzetak, jer tu izvoznik plaća i uvozno carinjenje. DES – Delivered Ex Ship - isporučeno franko brod (ugovorena odredišna luka) – samo za vodeni transport Ovaj izraz znači da je izvoznik ispunio svoju obavezu isporuke kad je robu, slobodnu radi uvoza, stavio kupcu na raspolaganje na brodu u ugovorenoj luci odredišta. On snosi sve troškove i rizike vezane uz dopremu robe do ugovorene luke odredišta. Izvoznik je obavezan bez odgađanja obavijestiti kupca o datumu prispjeća imenovanog broda u ugovorenu luku i osigurati mu teretnicu ili nalog za isporuku robe (Delivery Order) odnosno ispravu na temelju koje kupac može preuzeti robu. Kupac je obavezan preuzeti robu čim mu je stavljena na raspolaganje na ugovorenom mjestu u ugovorenoj luci odredišta, platiti ugovorenu cijenu i snositi sve troškove i rizike od trenutka kad mu je roba stavljena na raspolaganje u ugovorenoj luci odredišta , pod uslovom da je roba na odgovarajući način jasno izdvojena kao ugovorena roba. Kupac takođe snosi sve troškove i izdatke koje je izvoznik imao pribavljajući potrebne dozvole i dokumente koje je kupac zahtijevao, kao što su: uvjerenje o porijeklu robe, konzularna dozvola i dr. Kupac mora o svom trošku i na svoj rizik nabaaviti potrebne dozvole i dokumente radi iskrcaja odnosno uvoza robe i snositi troškove carine i sva ostala davanja i takse koje se plaćaju u vezi s iskrcajem odnosno uvozom robe. Ovaj se izraz može upotrebljavati samo za pomorski i riječni prevoz.

DEQ – Delivered ex Quay – Duty Paid - isporučeno franko obala (ugovorena odredišna luka) – samo za vodeni transport Izvoznik je ispunio svoju obavezu isporuke kad robu, slobodnu za uvoz, stavi na raspolaganje kupcu na obali (gatu, keju) u ugovorenoj luci odredišta. On snosi sve troškove i rizik za robu, uključivo carinske, poreske i druge naknade vezane uz isporuku robe na tom mjestu. Kupac je obavezan platiti ugovorenu cijenu, preuzeti robu čim mu je stavljena na raspolaganje u ugovorenoj luci odredišta, u ugovorenom roku, i snositi sve troškove i rizike u vezi s robom od trenutka kad mu je roba stavljena na raspolaganje u ugovorenoj luci, pod uslovom da je roba jasno izdvojena ili na drugi način identificirana kao ugovorena roba. Ovaj se termin može primijeniti samo za pomorski i riječni prevoz.

DAF – Delivered at Frontier - isporučeno na granici ... (ugovoreno mjesto) – svi vidovi transporta Izvoznik je ispunio svoju obavezu isporuke kad je robu stavio na raspolaganje kupcu, slobodnu za izvoz na naznačenom mjestu na državnoj granici, ali prije carinske linije susjedne zemlje. Odredba «granica» može se primjenjivati za svaku granicu, uključujući granicu zemlje izvoza. Važno je precizno utvrditi o kojoj je granici riječ, s time što u klauzuli DAF treba uvijek naznačiti i mjesto graničnog prelaza (npr. DAF Goričan-Letenye, ili DAF šentilj-Spielfeld itd.). Klauzula DAF uglavnom se primjenjuje kad se roba prevozi željeznicom ili drumski, ali se može primijeniti bez obzira na vrstu prevoza.

Izvoznik snosi sve troškove i rizik za robu do trenutka njene isporuke kupcu na naznačenom mjestu na granici i dužan je kupca pravovremeno da obavijesti o otpremi robe do naznačenog mjesta na granici. Kupac je obavezan platiti ugovorenu cijenu i snositi sve troškove i rizik za robu od trenutka kad mu je stavljena na raspolaganje na naznačenom mjestu na granici.

DDU – Delivered Duty Unpaid - isporučeno neocarinjeno (ugovoreno mjesto opredjeljenja) – svi vidovi transporta Izvoznik je ispunio svoju obavezu isporuke kad je robu stavio na raspolaganje na naznačeno mjesto u zemlji uvoza. On snosi sve troškove i sav rizik za dopremu robe od tog mjesta (uključivo transportne troškove i troškove osiguranja), ali bez troškova carine i ostalih propisanih dadžbina koje se plaćaju pri uvozu u zemlji kupca. Kupac je obavezan platiti ugovorenu cijenu i sve dodatne troškove i snositi sav rizik koji bi nastao zbog njegova propusta da pravovremeno osigura uvozno carinjenje robe.Ako ugovorne strane žele da izvoznik obavi carinski postupak i snosi troškove koji zbog toga nastanu, onda to treba jasno naznačiti dodavanjem odgovarajućih riječi («duty paid» - carina plaćena).Ovaj se termin može upotrebljavati za sve vrste prevoza.

DDP – Delivered Duty Paid - isporučeno ocarinjeno (ugovoreno mjesto opredjeljenja) – svi vidovi transporta Izvoznik je kod ovog termina ispunio svoju obavezu isporuke kad je robu stavio na raspolaganje kupcu na naznačenom mjestu u zemlji uvoza. On snosi sve troškove i rizike, uključivši i carinske, poreske i druge dadžbine, vezane uz isporuku robe, slobodne radi uvoza do tog mjesta.Za razliku od termina EXW koji predstavlja minimalnu obavezu za izvoznika, termin DDO predstavlja njegovu maksimalnu obavezu. Kupac je dužan preuzeti robu čim je izvoznik uredno stavio na raspolaganje u naznačenom mjestu odredišta, platiti ugovorenu cijenu , platiti troškove istovara (ukoliko te troškove ne plaća izvoznik), snositi sve rizike za robu i platiti sve troškove kad mu je roba stavljena na raspolaganje. Kupac je obavezan izvozniku, na njegov zahtjev, pružiti razuman opseg pomoći u nabavljanju svih dokumenata koja se izdaju u zemlji uvoza i koje izvoznik može zatražiti radi stavljanja robe kupcu na raspolaganje.

Podjela INCOTERMS klauzula može se izvršiti i na: 1.Opšte – za sve vidove transporta EXW – samo dostava u svojoj fabrici ili blizu fabrike FCA – mjesto otpreme u zemlji + izvozna carina CPT – mjesto otpreme u zemlji + izvozna carina + vozarina do mjesta CIP – mjesto otpreme u zemlji + izvozna carina + vozarina do mjesta + osiguranje do mjesta DAF – ugovoreno mjesto na granici + izvozna carina + prevoz do granice DDU – ugovoreno mjesto u zemlji kupca + izvozna carina + prevoz do mjesta u zemlji kupca DDP – ugovoreno mjesto u zemlji kupca + izvozna carina + vozarina do mjesta u zemlji kupca + uvozna carina 2.Posebne – samo za pomorski i riječni transport FAS – ugovoreno mjesto luka otpreme + izvozna carina + prevoz do luke otpreme FOB – ugovoreno mjesto luka otpreme + izvozna carina + prevoz do luke otpreme + utovar na brod CFR – ugovoreno mjesto luka odredišta (prije granice sa kupcem) + izvozna carina + prevoz do luka odredišta CIF – ugovoreno mjesto luka odredišta + izvozna carina + prevoz do luke odredišta + osiguranje DES – ugovoreno mjesto luka odredišta + izvozna carina + prevoz do luke odredišta DEQ – ugovoreno mjesto luka odredišta na obali + izvozna carina + prevoz do odredišta Razlika između CFR i DES je u mjestu gdje vlasništvo prelazi sa izvoznika na kupca. Kod CFR to je luka utovara, a kod kod DES luka istovara. Razlika između DES i DEQ je u tome što DEQ obuhvata i utovar robe na prevoz na kopnu? I istovar sa broda u luci. Nema pravila koja do INCOTERMS klauzula najviše odgovara izvozniku, a koja kupcu. Npr izvoznik može insistirati na vlasništvu nad robom tokom isporuke, pa će radije prihvatiti D paritete, iako oni za njega znače više obaveza, da bi mogao na osnovu vlasništva nad robom osigurati naplatu.

Cijena za isti proizvod i istog proizvođača, kalkulisana na bazi svakog od 13 pariteta INCOTERMS bila bi različita, tako da bi se došlo do 13 različitih cijena, ali samo nominalno. Pored pariteta INCOTERMS koji se unose u ugovor, neke detalje izvoznik i kupac treba da dodatno preciziraju u ugovoru, pa što je proizvod manje standardizovan, potrebno je precizirati više detalja, posebno u vezi utovara i istovara i osiguranja.

3.DOKUMENTA U SPOLJNOTRGOVINSKOM POSLU Brojni su dokumenti koje koriste uvoznik, izvoznik, banke, špediteri, carine...Svi se dijele na: 1.trgovačka dokumenta 2.špediterska 3.transportna 4.carinska 5.bankarska 1.Trgovačka dokumenta To su dokumenta u vezi sa robom, iz kojih se vidi: kada je roba otpremljena, ocarinjena, kako osigurana, ko je vlasnik, itd. U trgovačka dokumenta spadaju: 1. Faktura 2. Izvozna lista pakovanja 3. Zapisnik o kvalitativnom i kvantitativnom prijemu 4. Uvjerenje o krajnjem korisniku (End-use certificate) 5. Uvjerenje o kvalitetu i ispravnosti robe 6. Atest proizvođača 1.Faktura Koristi se više faktura: 1.Trgovačka faktura ( definitivna, konačna) 2. Proforma faktura 3. Privremena (prethodna) faktura 4. Gratis (carinska) faktura 5. Konzularna faktura 1.Trgovačka faktura – Izdaje je izvoznik kupcu i ona je dokaz (račun) o izvršenoj kupoprodaji. Ona detaljno opisuje robu, unosi se na memorandumu firme i sadrži : naziv i adresu izvoznika, broj evidencije izdatih faktura, broj izvoznog zaključka, datum izdavanja, naziv i adresu kupca, opis robe, fabričku oznaku robe, količinu, jediničnu cijenu, ukupnu vrijednost, INCOTERMS klauzulu, način pakovanja, oznaku koleta, potpis ovlašćenog lica izvoznika. Ona je osnovni dokument kod naplate robe i preporučuje se da bude na jeziku kupca ili na engleskom jeziku jer se koristi kod uvoznog carinjenja. Ona za carinu predstavlja konačnu vrijednost robe i na osnovu nje se određuje carinska osnovica i vrši konačno carinjenje robe. 2.Proforma faktura – ista je kao trgovačka faktura, ali nosi oznaku proforma. Cijena na njoj nije i konačna cijena robe, pa se kao dokument za određivanje carinske osnovice prihvata samo u izuzetnim slučajevima. Izdaje je izvoznik na zahtjev kupca, i koristi se : - ukoliko je potrebna uvozniku za obavljanje pripremnih radnji u vezi realizacije posla (pribavljanje uvoznih dozvola, dobijanje kredita od banke, itd). - ako kupac plaća robu unaprijed, tj prije nego što ju je primio - za robu koja se privremeno uvozi ili izvozi – ne služi sa carinsku osnovicu - ako se roba šalje agentu na konsignaciju - izuzetno je može podnijeti uvoznik za carinjenje, ako se uz to podnese dokaz o stvarno plaćenoj cijeni robe 3.Privremena faktura – Ima iste elemente kao i trgovačka faktura, osim što je vrijednost robe na njoj privremena. Ona služi za privremeno carinjenje robe, kada se preuzimanje robe (kvalitativno i kvantitativno) vrši nakon isporuke robe.Kada se ovo uradi i utvrdi konačna vrijednost (primljena količina) robe, carini se podnosi (u zakonskom roku) konačna faktura, a eventualne razlike po carinskim dadžbinama se vraćaju.

4.Gratis (carinska) faktura – Ispostavlja je izvoznik za robu koja se isporučuje bez plaćanja (besplatno). Ima sve podatke kao i trgovačka faktura, s tim da je vrijednost robe samo nominalna, a ne stvarna, pa ne služi kao osnova za utvrđivanje carinske osnovice, nego samo u svrhu carinske kontrole. 5.Konzularna faktura - Nju zahtijevaju određene zemlje uvoza i moraju biti na jeziku uvoznika. Ovjerava ih konzulat zemlje uvoza sa sjedištem u zemlji izvoznika, a ovjeru plaća izvoznik i ova faktura se uzima u obzir prilikom utvrđivanja carinske osnovice. Insistiranjem na konzularnim fakturama zemlje uvoza osiguravaju da izvoznik: - ne fakturiše fiktivne (transferne), već realne cijene robe - ne vrši reeksport robe, već isporučuje robu porijeklom iz zemlje u kojoj je sjedište konzulata koji je ovjerio fakture One imaju tako svrhu da potvrde realnu vrijednost robe i služe kao uvjerenje o porijeklu robe. Danas je konzularna faktura zamijenjena standardizovanim dokumentom o porijeklu robe EUR Form, a carini je dato pravo da sama odredi carinsku osnovicu na bazi prispjelih faktura, ako posumnja u realnu vrijednost na fakturi. 2.Izvozna lista pakovanja Lista pakovanja je spisak robe upakovane u određeno koleto. Lista pakovanja sadrži: broj, broj izvoznog zaključka, broj koleta, detaljan opis i količinu upakovane robe, registarsku oznaku vozila. Lista pakovanja se ubacuje u svako koleto, a kopija se stavlja sa vanjske strane u vodootporni koverat. Zbir pojedinačno naznačenih količina u listama pakovanja mora odgovarati količini isporučene robe sa fakture. Lista pakovanja je važna za prevoznika i špeditere, jer se na njoj vidi težina (bruto i neto), dimenzije i volumen robe, pa olakšava organizaciju prevoznog prostora. Lista pakovanja je potrebna primaocu robe, ali i carinskim organima, ako je pošiljka zbirna. 3.Zapisnik o kvantitativnom i kvalitativnom prijemu robe Kvalitativni i kvantitativni prijem robe vrši se u mjestu njenog prispjeća, odnosno odredišta naznačenog u ugovoru i njime uvoznik komisijski provjerava i potvrđuje da je roba po fakturama zaista prispjela u naznačenoj količini i u ispravnom stanju. Poredi se stvarno stanje u pristiglim koletima sa stavkama u dokumentaciji. Pritom se može utrditi da: - postoji manjak ili oštećenje na robi - da dobijena roba (oprema) ne funkcioniše kako je ugovoreno, da nije u ispravnom stanju Ukoliko se nešto od ovoga utvrdi, to se unosi u Zapisnik. Zapisnki potpisuju predstavnik uvoznika, a nkod opreme i predstavnik izvoznika. U komisiji su obično još predstavnik carinarnice i vozar. Zapisnici o kvalitativnom i kvantitativnom prijemu mogu biti zasebni dokumenti, a mogu biti i objedinjeni u jedan dokument. O stanju na robi (opremi) uvoznik obavještava izvoznika, koji je dužan da nedostajuću robu nadoknadi, ili se drugačije nadoknađuje šteta, u skladu sa ugovorom. 4.Uvjerenje o krajnjem korisniku (End-use certificate) Ova uvjerenja se izdaju na zahtjev izvoznika, koji želi da se osigura od reeksporta izvezene robe. Nabavlja ga uvoznik, od ovlašćene institucije u zemlji (najčešće je to Privredna komora), koja garantuje da će uvezena roba biti korišćena u zemlji uvoza ili prodata na tržištu zemlje uvoza i da neće biti predmet reeksporta. Onda uvjerenje dostavlja prodavcu, a često je isporuka robe uslovljena ovim uvjerenjem. 5.Uvjerenje o kvalitetu i ispravnosti robe Postoje mnoga uvjerenja o ispravnosti robe: uvjerenje o kvalitetu, sanitarna, veterinarska, fitopatološka uvjerenja, itd. Ova uvjerenja izdaju nadležne institucije i stručne organizacije i njih treba da ima špediter, a nabavljaju ih u nekim slučajevima uvoznik, a u nekim izvoznik, što je predviđeno ugovorom. 6.Atest proizvođača Uobičajeno je da proizvođač izdaje svoj atest, kojim potvrđuje da je roba proizvedena u njegovim pogonima, uspješno testirana i da zadovoljava zahtjevane standarde za tu vrstu robe. On koristi kupcu robe pri korištenju garantnih rokova, jer očekuje ispunjenje deklarisanog kvaliteta proizvoda u predviđenom roku korišćenja. U suprotnom, proizvođač mora izvršiti korekcije i proizvod dovesti na nivo ugovorenog kvaliteta i namjene.

4. ULOGA MEĐUNARODNIH ŠPEDITERA U REALIZACIJI SPOLJNOTRGOVINKIH POSLOVA Nastanak špedicije – Venecijanski trgovci su angažovali posrednike za isporuku, a kasnije se špedicija izdvojila kao zasebna djelatnost, u tolikoj mjesri da danas špediteri čak kreditiraju kupce. Nacionalna udruženja špediterskih p-ća – određuju opšte uslove poslovanja i pravni i ekonomski položaj špedicije. Internacionalna – FIATA – Međunarodno udruženje špeditera – članice su nacionalna udruženja. 95% otprema robe danas u svijetu se odvija preko međunarodnih špediterskih p-ća. Špedicija – organizacija isporuke robe, otpreme i dopreme kupcu, na najsigurniji i najefikasniji način. Međunarodna špedicija – pružanje špediterske usluge spoljnotrg.firmi radi realizacije spoljnotrg.posla. To je izvoz i uvoz špediterskih usluga. Uvoz – kada domaća kompanija angažuje stranog špeditera. Izvoz – kada domaća špediterska firma radi za stranog komitenta. Međunarodno špeditersko p-će – specijalizovano za obavljanje usluga nadzora i praćenja robe prilikom realizacije isporuke u spoljnotrgovinskim poslovima. Zašto se angažuju špediteri? – Oni bolje poznaju tržište transportnih usluga, transport je maksimalno efikasan, ostvaruje se ekonomija obima, jer rade za veći broj komitenata, štede vrijeme i resurse spoljnotrg.kompaniji. Ugovor o špediciji – neformalni ugovor između nalogodavca (izvoznika/uvoznika) i špeditera, po kojem se špediter obavezuje da će u svoje ime, a za račun komitenta, učiniti sve radnje i zaključiti sve ugovore radi otpreme/dopreme robe koja je ugovorena spoljnotrg.poslom. Za to naplaćuje sve troškove, plus ugovorenu cijenu – špeditersku tarifu. Obaveza nalogodavca – da dostavi špediteru dispoziciju – nalog za otpremu (dopremu) robe, sa uputstvima koja sadrže: vrstu robe, naziv i adresu kupca i prodavca, datum otpreme, rok isporuke, odredište, ugovorenu transportnu klauzulu, način otpreme, osiguranje i dodatne napomene (aktivnosti) špeditera. Špediter dispoziciju evidentira u pozicionoj knjizi i dodjeljuje joj pozicioni broj – na osnovu tog broja sakuplja i prati svu dokumentaciju u vezi te isporuke. Špediter organizuje prevoz robe, da ona dođe u najkraćem vremenu, najkraćim putem, neoštećena i uz što niže troškove na odredište. Špediter nije prevoznik, mada može imati svoj vozni park. Preko usluge špedicije ostvaruje se maksimalna ekonomičnost i efikasnot u otpremi i dopremi robe. Tok realizacije špediterskog posla – nakon primanja dispozicije, realizuje se špedicija: 1.Zaključenje ugovora o prevozu – sa prevoznikom. Špediter poznaje tarife prevoznika, pa može dobiti i povlastice (refakcije ), za veće količine prevezene robe. Refakcije se ugovaraju u % iznosu od plaćene vozarine i progresivnog su karaktera (rastu sa cijenom i količinom robe). Refakcije se dijele između špeditera i njegovog komitenta, npr refakcije su 2%, ¼ ide špediteru, a ¾ komitentu. Ugovor može biti za bilo koju vrstu prevoza pojedinačno i za kombinovani ili multimodalni prevoz – prevoz bira špediter, osim ako komitent nije posebno naglasio nešto u dispoziciji. Izbor i kombinacija puteva i prevoza zove se instradicija i nju bira špediter. 2.Prijem robe radi otpreme – vrši se na 2 načina: 1) prijem robe u skladište špeditera ili komitenta – špediter izdaje potvrdu o prijemu komitentu 2) putem prevoznika – špediter šalje prevoznika direktno kod komitenta, pa špediter istovremeno prima robu i daje potvrdu komitentu i predaje robu vozaru koji izdaje njemu transportni dokument – dokaz da je primio robu. 3.Organizacija inspekcijskog pregleda robe – kvaliteta i zdravstvene ispravnosti, kod nadležnog inspektorata. Tek po dobijanju potvrde (uvjerenja), može se uvoziti (izvoziti). Prilikom uvoza, špediter dostavlja i dokumente o inspekciji prilikom izvoza (paralelne).

4. Zaključenje ugovora o osiguranju – sa osiguravajućom kompanijom ili društvom – špediter ga zaključuje u svoje ime, a za račun svog komitenta, o čemu dobija instrukcije u dispoziciji. 5.Organizacija uvoznog/izvoznog carinjenja robe – komitent je carinski obveznik, a špediter se pojavljuje pred carinskim organima kao zastupnik komitenta i djeluje u njegovo ime i za njegov račun. Špediter mora biti registrovan u knjizi podnosilaca carinskih isprava kod Carinske uprave . Špediteri imaju obično ispostave blizu carinarnica i na mjestima pretovara robe (aerodromi, luke, željezničke stanice), a ako nema filijalu na tom mjestu, špediter ovlašćuje korespodentnog špeditera da obavi te radnje. 6.Praćenje izvršenja transporta – kad otpremi robu, špediter šalje avizo (pismeno obavještenje) primaocu robe o mjestu, vremenu i prevozu, da bi se ovaj pripremio za prijem. To je najčešće špediter suprotne strane. Informacione tehnologije danas omogućavaju detaljno praćenje robe tokom čitave isporuke. 7.Obavljanje specijalnih špediterskih poslova – ovi poslovi se posebno naplaćuju. To su poslovi organizacije zbirnog transporta, hranjenje životinja, održavanje robe, sortiranje, vaganje, uzorkovanje, dorađivanje, pakovanje, označavanje, kontrola kvaliteta, izdavanje garantnih i FIATA dokumenata. 8.Polaganje računa komitentu – Špediter redovno obavještava komitenta o toku posla i kontroliše dokumente i obračun troškova, a eventualne reklamacije radi za troškove i moguće štete na robi. Po realizaciji, šalje komitentu specifikaciju troškova + dokumente kao dokaz o troškovima i naplaćuje troškove + špeditersku tarifu. Špediter odgovara za štete nastale samo njegovom krivicom, a za ostale aktere u otpremi ne, iako ih je birao on, ali pomaže komitentu da nadoknadi eventualnu štetu. Špediter odgovara za rad trećih lica samo kad je operater multimodalnog transporta. On tada izdaje jedan forfetni stav – jedan dokument za čitav transport, sa jednom fiksnom ili paušalnom cijenom. Špediterski troškovi - Postoje 2 osnovne vrste: 1.špediterska usluga – tarifa – može biti precizirana u godišnjem ugovoru (kada postoji trajnija saradnja), ili za svaki posao pojedinačno špediter šalje ponudu sa tarifama (komitent bira između više špeditera). 2.troškovi prevoza i otpreme/dopreme – špediter ih podnosi u obračunu na naplatu. Tehnologija plaćanja i naplate špediterskih usluga 1.Špediter sve plaća svojim sredstvima – kreditira komitenta, a po realizaciji fakturiše sve nastale troškove + svoje troškove + kamate na angažovana sredstva – ovo je slučaj kada postoje stabilni i dugogodišnji odnosi između špeditera i komitenta i stabilni uslovi na tržištu. 2.Špediter traži avans – dio sredstava, a po realizaciji fakturiše sve troškove komitentu + kamate na dio svojih angažovanih sredstava. 3.Komitent sve plaća direktno – ovo se dešava kad nije likvidan i kad špediter nije likvidan ili kad su na tržištu nestabilni uslovi (inflacija npr) , ne postoje dugogodišnji poslovni odnosi, itd. U svakom spoljnotrgovinskom poslu angažovana su dva špeditera: špediter uvoznika i špediter izvoznika.

5.TRANSPORTNA I ŠPEDITERSKA DOKUMENTA Transportna dokumenta Izdaje ih vozar kad primi robu, u više primjeraka – nekoliko daje špediteru, nekoliko prati robu, a nekoliko zadržava. Transportna dokumenta su dokaz: 1.da je prevoznik (vozar) primio robu 2.da je zaključen ugovor o prevozu 3. služe za carinjenje robe 4. sadrže podatke o troškovima transporta 5. služe kod dokumentarne naplate robe i za fakturisanje ZTN izvoznika 1.Tovarni list – koristi se kod drumskog, željezničkog i avio transporta. Sadrži: datum izdavanja (otpreme) robe, podatke o robi (naziv, količina, vrsta, težina), ime i adresu primaoca i pošiljaoca, otpremnu i prijemnu stanicu, visinu troškova prevoza, način plaćanja prevoza. Ne mora sadržavati vrijednost robe, ali mora sadržavati troškove prevoza. 2.Međunarodni drumski (kamionski) tovarni list (Road bill) – prevoznik izdaje 1 primjerak za svaku pošiljku – postoje 3 originala – 1 ide primaocu, 1 pošiljaocu, a 1 zadržava vozar. Obavezno sadrži ime prevoznika, registraciju vozila, mjesto carinjenja, ime vozača i broj njegovog pasoša. Potpisuju ga pošiljalac, vozar i primalac. Štete na robi špediter unosi u tovarni list. 3.Međunarodni željeznički tovarni list (Railway bill) – koristi se za kabastu robu koja se prevozi željeznicom. Željeznica daje popuste (bonifikacije) za veće količine prevezene robe, u obliku % od vrijednosti ili od količine, a špediteri ih koriste. Tovarni list izdaje otpremna željeznička stanica i to: 1 original prati robu do primaoca, a 1 ovjerena kopija ide špediteru. Jedan tovarni list vrijedi za jedan vagon i svu robu u njemu. Ako treba čekati da se vagon napuni, špediter šalje izvozniku potvrdu o prijemu robe radi otpreme + skladišnicu (dokaz da je roba uskladištena). Po krcanju, špediter dobija bordero – specifikaciju robe po primaocima + tovarni list. 4.Avionski tovarni list (Airway bill) – Avionski prevoz se koristi za brze dostave (cvijeće, voće, itd) i velike udaljenosti. To je skuplji, ali brži prevoz. Avionski tovarni list se izdaje za svakog pošiljaoca po jedan primjerak. Izdaje se 3 originala + 9 kopija – 1 ide pošiljaocu, 1 primaocu (prati robu), a 1 prevozniku. Može biti prenosiv, ako je tako naznačeno. Za sav utovareni teret izdaje se specifikacija – kargo manifest – za čitav avion – predaje se pola sata prije sletanja i nakon sletanja – potpisuje ga kapetan. 5.Pomorski konosman ili teretnica (Bill of Lading) – Dokument koji prevoznik dostavlja špediteru, kad se roba ukrca na brod. Pored toga što je dokaz da je roba primljena radi prevoza, kao i dokaz o zaključenom ugovoru o prevozu, konosman je hartija od vrijednosti (HOV). Sva tri originala prima špediter izvoznika od brodara, prilikom otpreme robe, i prosljeđuje ih izvozniku. Izvoznik originalom konosmana dokazuje kod kupca robe da je otpremio robu i da očekuje isplatu, dok kupac robe isplatu uslovljava prezentiranjem konosmana. Dokument će cirkulisati preko banaka kupca i prodavca. Sve dok ima konosman, vlasnik robe je izvoznik. Kada primi sva tri originala od svog špeditera, on ih prezentira banci, banka vrši isplatu vrijednosti isporučene robe izvozniku, a konosman dostavlja kupcu. Kupac na osnovu originala konosmana preuzima robu po njenom prispjeću. Roba se može podići prezentacijom samo jednog originala konosmana, a ako se pojave dva ili tri imaoca originalnog konosmana, brodar robu predaje licu koje se prvo pojavi sa konosmanom. Specifičnost konosmana i jeste u tome što je imalac konosmana i vlasnik robe. To znači da, pošto primi od brodara original konosmana, pošiljalac robe može robu prodati drugom vlasniku, koji na osnovu posjedovanja konosmana postaje i vlasnik robe. Pošto roba brodom može putovati danima, ona može u tom periodu promijeniti više vlasnika, a robu će u odredištu preuzeti onaj ko posjeduje konosman. Konosman se može prenositi na tri načina: 1. konosman koji glasi na ime – kada u rubrici Consignee piše ime primaoca – ovaj konosman se prenosi cesijom (ugovorom kojim se prava prenose na novog vlasnika). 2. konosman po nalogu – kada u rubrici Consignee stoji odredba „po nalogu“ – ovaj konosman se prenosi indosiranjem 3. konosman na kojem ne piše ništa – prenosi se prostom predajom

Po jednom plovnom objektu izdaje se onoliko konosmana koliko ima pošiljki. Konosman može biti: 1. čist – kada vozar nije stavio nikakve primjedbe na stanje robe u trenutku krcanja 2. nečist – kada vozar (a dužan je to da učini) stavi neke primjedbe na stanje robe u konosman Prezentacijom nečistog konosmana kod naplate isporuke, izvoznik se izlaže riziku da kupac stavi rezervu na isplatu, odnosno da traži naknadnu saglasnost, ali roba u savremenim uslovima najčešće putuje u zatvorenim, zapečaćenim kontejnerima. Konosman sadrži podatke o vrsti robe, količini, težini ili broju koleta, stanju i prilikama na robi, datum izdavanja, koji je ujedno i datum otpreme. Pandan pomorskom konosmanu je u riječnoj plovidbi Riječni konosman ili teretnica (Inland Waterway Bill of Lading). 6.Riječni tovarni list (Inland Waterway Bill) – Dokument koji izdaje brodar prilikom krcanja robe na brod i to je dokaz o otpremi, kao i ugovor o prevozu. Za razliku od konosmana, riječni tovarni list nije prenosiva HOV, jer glasi isključivo na primaoca robe. Izdaje se samo u jednom originalnom primjerku, koji prati robu i predaje se primaocu zajedno sa robom. Pandan riječnom tovarnom listu u pomorskoj plovidbi je Pomorski tovarni list (Seaway Bill). Špediterska dokumenta Od 1955.g na međunarodnom nivou, Međunarodni savez udruženja špeditera (FIATA) izvršio je unifikaciju špediterskih dokumenata. Pravo nadzora nad štampanjem i distribucijom špediterskih dokumenata imaju ovlašćene članice FIATA, najčešće nacionalne Privredne komore. Na zahtjev špeditera, Privredna komora, uz naplatu određene sume, izdaje obrazac odgovarajućeg špediterskog FIATA dokumenta, koji ima svoj evidencioni ili serijski broj i vodi evidenciju o firmama koje su ih primile. Tekst dokumenta može biti na jeziku zemlje izdavaoca uz naznaku koda države. 1.Špediterska potvrda prijema (FCR- Forwardes Certificate of Receipt) – špediterski dokument koji špediter ispostavlja isporučiocu robe kao dokaz da je primio robu, uz neopoziv nalog da je isporuči i stavi na raspolaganje kupcu. Ova potvrda je neprenosiva i koristi se: kod prijema robe za zbirni transport, kao i kod klauzule EXW. Kod ugovorene klauzule EXW, predajom špediterske potvrde banci, dokumentuje se otprema robe, obzirom da ovdje izvoznik ne može da prezentuje transportni dokument, pošto on ne angažuje prevoznika. 2.Špediterska transportna potvrda (FCT- Forwardes Certificate of Transport) – To je potvrda špeditera da je primio robu i obavezao se da je isporuči na dogovorenom mjestu. Ona je HOV ako glasi po naredbi i prenosi se indosiranjem. Po prispjeću, roba će biti predata podnosiocu indosiranog, originalnog primjerka ove potvrde. Ona izvozniku obezbjeđuje naplatu isporučene robe jer je za kupca dokaz da će roba biti isporučena i koristi se kod ugovaranja multimodalnog stransporta, kao i kod ugovaranja DDU i DDP INCOTERMS klauzule. Ovu potvrdu će špediter izdati kad je siguran da je roba prošla izvoznu proceduru i kad angažuje vozara. 3.Špediterska teretnica za multimodalni transport (FBL – FIATA Bill of Lading) – dokument koji izdaje špediter, koji obavlja multimodalni transport robe. Ovaj dokument je prenosiv, ukoliko nije navedeno da je neprenosiv. Špediter je kod multimodalnog transporta odgovoran za čitav transport i za sve učesnike i prevoznike, a odgovoran je i za gubitak ili oštećenje robe do određene vrijednosti. FIATA B/L je priznat od strane MTK u Parizu kao transportni dokument kojim se dokumentuje otprema po osnovu dokumentarne naplate, iako je špediterski dokument. 4.Špediterska skladišna potvrda (FWR – FIATA Warehouse Receipt) – Špediteri posjeduju svoja skladišta i prilikom predaje robe u skladište izdaju isporučiocu skladišnu potvrdu. Ovaj dokument je neprenosiv, osim ako se naglasi da je prenosiv. Služi kao dokaz o otpremi robe kod dokumentarne naplate. 5.Ostala špediterska dokumenta – postoje još neka, kao npr skladišnica (Warrant), kapetanska potvrda (Mates Receipt), nalog za isporuku (Delivery order), obalska potvrda (Dock receipt).

6.OSIGURANJE ROBE U MEĐUNARODNOM TRANSPORTU (MEĐUNARODNO KARGO OSIGURANJE) 1. Zašto postoji osiguranje? – Zbog šteta koje moghu nastati tokom međ.transporta robe, usljed čega dolazi do gubitka, propasti ili oštećenja robe i to: - namjernom nepažnjom učesnika u transportu - nepredviđenim događajima – nezavisno od učesnika Rizik se prevaljuje na treću stranu – osiguravajuća društva – finansijske institucije čija je djelatnost zaštita imovine i lica od svih rizika, pa i rizika u transportu. Sva osiguranja dijele se na: osiguranja imovine, osiguranja lica i ostala osiguranja. Vrste međunarodnog transportnog osiguranja: robe koja se prevozi, brodova, plovnih objekata, vazduhoplova, itd, odgovornosti prevozioca i drugih interesa u transportu. 2. Kako se može ugovoriti osiguranje? 1. Preko INCOTERMS klauzule, koja predviđa ko, kako i do koje tačke ugovara i plaća osiguranje, kao i na kojem mjestu se prenosi vlasništvo, pa samim tim i rizici na robi 2. Naznakom u ugovoru – za sve ono što INCOTERMS klauzula ne pokriva Lomljeno osiguranje – kada rizik prelazi sa prodavca na kupca tokom prevoza, pa prodavac i kupac osiguravaju robu na dijelu puta i tokom vremena kada one snose rizik – skuplje je od jedinstvenog osiguranja i može biti problem utvrditi gdje je tačno šteta nastala. Ugovor o osiguranju je ugovor kojom se jedna strana (osiguravač) obavezuje da će drugoj strani (osiguraniku) ili trećem licu isplatiti dogovorenu sumu ukoliko nastupi osigurani događaj, pod uslovom da osiguranik plati određeni iznos novca – premiju osiguranja. Osiguravač garantuje zaštitu od neželjenog osiguranog događaja za premiju osiguranja. To su najčešće osiguravajuća društva i kompanije. Osiguranik je lice koje ima pravo da za premiju naplati sumu od osiguravača, ukoliko nastupi osigurani događaj. Ugovarač osiguranja je lice koje za svoje ime i za svoj račun ili u svoje ime i za tuđi račun ugovara osiguranje. To je najčešće špediter kod spoljnostrg.poslova, koji u svoje ime, a za račun nalogodavca (uvoznika ili izvoznika – osiguranika) zaključuje ugovor o osiguranju. Ugovor je neformalni, u pisanoj formi. Postoje 2 vrste ugovora o osiguranju robe u transportu: 1. pojedinačni – za svaku pošiljku – za pošiljke veće vrijednosti, za koje se pojedinačno utvrđuje rizik 2. generalni ili opšti – sadrži opšte podatke o robi i koristi se u slučaju češće otpreme robe ili većeg broja pošiljki. Ugovarač nakon otpreme dostavlja konkretne podatke o svakoj pošiljci. 3.Osnovni elementi ugovora o transportnom osiguranju:

1. Predmet osiguranja – roba koja ima, ili čija se vrijednost može izraziti u novcu, kao i ista takva prava. Roba se dijeli u kategorije po stepenu rizika.

2. Transportni rizici – dijele se na 4 grupe: 1) osnovni – gubljenje, oštećena ili uništena roba, saobraćajni udes, elemntarne nepogode, požari, eksplozija, razbojništvo

2) dopunski – krađa čitave ili dijela robe, neisporuke, manipulativni rizici, spoljašnji uticaji, baraterija. Osiguravaju se samo na izričit zahtjev i to je osiguranje protiv svih rizika – AAR – Against All Risks – osnovno + dopunsko osiguranje 3) rizici usljed mana i prirodnih osobina osiguranog predmeta – isparljivost, higroskopnost, eksplozivnost, lomljivost, itd – skupo osiguranje, jer je teško procijeniti rizik – osigurava se kao npr AAR + lomljivost 4) rizici nastanka štete „iz bilo kog razloga“ – najšire osiguranje – od odbijanja prijema robe, kvarljivosti robe, sve do rasipanja i manjka – razlozi zbog kojih roba nije primljena ne moraju se ni dokazivati – prošireno AAR osiguranje 5) ratni i politički rizici – rat štrajk, nemiri

3. Trajanje osiguravajućeg pokrića može biti: od utovara do istovara, od predaje vozaru do isporuke primaocu, od skladišta do skladišta 4. Osigurano putovanje – od polazišta do odredišta i u ugovoru je striktno naznačeno 5. Prevozno sredstvo – obavezno se definiše 6. Osigurana suma – najveći iznos koji osiguravač isplaćuje ako nastupi osigurani događaj. Veća osigurana suma povlači veću premiju osiguranja. Pritom, postoje razne varijante odnosa osigurane sume i vrijednosti robe i premije: - nadosiguranje – osigurana suma > vrijednosti robe - podosiguranje – osigurana suma < vrijednosti robe Roba se može osigurati kod više osiguravača i tako može nastati: - dvostruko osiguranje - ∑osiguranih suma > vrijednosti robe – osiguranik može uzeti obe premije, ali ne ukupno više od vrijednosti robe - višestruko osiguranje - ∑osiguranih suma ≤ vrijednosti robe – svaki pojedini osiguravač daje premiju prema svom udjelu u osiguranoj sumi. 7. Premija osiguranja – cijena rizika – ovisi od osigurane sume i od subjektivnih procjena osiguravača. 8. Štete pokrivene osiguranjem – odnose se na potpuni ili djelomični gubitak osiguranog predmeta, havarije, troškove konstatacije i likvidacije štete. Osiguranjem nisu pokrivene štete uzrokovane grubim nemarom i nepažnjom osiguranika ili štete usljed prirodnih mana na robi. Franšiza – dio štete (procenat vrijednosti robe) kojeg snosi sam osiguranik Integralna franšiza – osiguranik snosi potpunu štetu do nivoa ugovorene franšize, ali ako je šteta veća od franšize, onda je u potpunosti snosi osiguravač. Odbitna franšiza – osiguranik snosi štetu do nivoa franšize, a osiguravač snosi ostatak. 9. Polisa osiguranja – dokument o zaključenom osiguranju, koji sadrži: ime osiguranika i osiguravača, predmet osiguranja, rizike, osigurani rok, sumu, premiju i datum izdavanja (zaključenja ugovora). Polisa nije HOV, ali može glasiti na ime – prenosi se cesijom, po naredbi – prenosi se indosiranjem i na donosioca – prenosi se prostom predajom. 4.Ko ugovara osiguranje? - Osiguranje kod spoljnotrg.poslova ugovara špediter, u svoje ime, a za račun uvoznika/izvoznika. Naknada u slučaju štete ide osiguraniku, a premiju plaća špediter, a nadoknađuje je osiguranik, kao i sve ostale troškove. 5.Osiguranje za račun koga se tiče – Kada se zaključuje ugovor za račun nepoznatog lica, polisa se prenosi prostom predajom novom vlasniku robe koji je novi osiguranik. Ovo je posebno često kod pomorskog karga, kad se prenosi skupa sa konosmanom. Osiguranje u međunarodnom pomorskom transportu 1.Zašto postoji međunarodno kargo osiguranje? – radi zaštite robe na moru. Ako se za prevoz robe koristi više modaliteta transporta, od kojih je barem jedan pomorski, smatraće se da je riječ o pomorskom osiguranju. Standardni ugovori su tipske polise osiguranja: 1. Lojdova pomorska polisa – nastala u 17.st a zove se još i SG polisa (ship good). Pokriva sve rizike na robi i brodu. Ona je danas osnova za osiguranje, a ako se želi preciznije osiguranje, dodaju se tipske, institucionalne klauzule za osiguranje robe u prevozu, koje je izdao Institut londonskih osiguravača. 2. Nova pomorska polisa – od 1983.g u upotrebi i koristi se kod svih vidova transporta, a uskoro će potpuno zamijeniti SG polisu. Uporedo su donijete i nove institutske klauzule za teret i to 5 kompleta: - A – najšira – obuhvata sve osnovne i dopunske rizike, osim onih koji su isključeni, a teret dokazivanja je na osiguravaču - B i C – samo izričito navedeni rizici + teret dokazivanja je na osiguraniku -A, B i C su osiguranja od pomorskih rizika, a postoje još i osiguranja od ratnih rizika i rizika štrajka. 2.UNCTAD-ovi uslovi za osiguranje robe – postoje 3 vrste pokrića: protiv svih rizika (odgovara instituskoj klauzuli A), srednje pokriće (odgovara klauzuli B) i ograničeno pokriće (odgovara klauzuli C). 3.Značaj osiguranja za spoljnotrg.poslovanje: - visina premije je dio carinske osnovice - polisa je dokument za akreditivnu naplatu - polisa može zamijeniti bankarsku garanciju - osigurana roba može biti osnova za dobijanje kredita

7.ULOGA POSLOVNIH BANAKA U REALIZACIJI SPOLJNOTRGOVINSKIH POSLOVA 1.Pojam poslovnih banaka Poslovne banke – vrše poslove platnog prometa sa insotranstvom po nalogu komitenata – spoljnotrgovniskih firmi. Međunarodni platni promet – zbir svih platnih transakcija sa inostranstvom u devizama, efektivnom stranom novcu i deviznim surogatima. On može biti gotovinski i bezgotovinski, a uglavnom je bezgotovinski, gdje banke prebacuju sredstva sa jednog računa na drugi račun u inostranstvu. Samo one banke koje imaju ovlašćenje Centralne narodne banke mogu raditi sa inostranstvom, a to ovlašćenje može biti: - malo ovlašćenje – za devizno valutne poslove samo u zemlji - srednje – platni promet sa inostranstvom - veliko – devizni valutni poslovi u zemlji + međunarodni platni promet + kreditni poslovi sa inostranstvom Spoljnotrg.firme sredstva drže na svojim deviznim računima kod poslovnih banaka, sa kojih vrše plaćanja uvoza i na koje primaju prilive od izvoza. Pokriće za naloge za plaćanje moraju imati ili na deviznom ili na dinarskom računu. 2.Korespodentske banke i odnosi i kontokorentni račun Banka u zemlji zaključuje sporazum sa stranom bankom ili više njih o međusobnoj saradnji i izvršenju naloga za plaćanje i tako one postaju korespodentske banke. Svaka banka u zemlji ima po jednu korspodentsku banku u drugoj zemlji, a nekad i više, ako je veliko tržište. Kontokorentni račun je račun koji kod sebe otvara jedna banka po nalogu korespodentske banke. To je tekući račun kroz koji se evidentiraju sve transakcije plaćanja i naplate u kojima učestvuju firme – komitenti banaka. Banke mogu biti: 1. direktni korespodenti – jedna banka ima otvoren račun kod druge i preko njega idu sve transakcije 2. indirektni korespodenti – nemaju kontokorentni račun, već rade preko trećih banaka Spoljnotrg.firmama više odgovara da ima banke budu direktni korespodenti. Ponekad, za neke druge svrhe, može postojati još računa. Nostro račun – (naš) kontokorentni račun domaće banke u inostranoj banci Loro račun – (njihov) račun inostrane banke u našoj banci. Pošto su na računu uvijek neka sredstva, svaka banka ima više interesa da otvara loro račune, iako na sredstva na nostro računima ide kamata. 3.Tok transakcija - ide kroz prenos potraživanja sa računa na račun Komitent izdaje nalog za plaćanje svojoj banci, koja prebacuje sredstva sa računa komitenta na kontokorentni račun u korespodentskoj banci, a zatim strana korespodentska banka prebacuje ta sredstva sa kontokorentnog računa na račun povjerioca (svog komitenta). 4.Prvoklasne i ostale banke Tako banke djele svoje korespodente – po rejtingu, povjerenju i pouzdanosti, bonitetu i veličini. Prvoklasne banke su one čije naloge za plaćanje korespodentske banke vrše odmah, a da pritom nemaju pokriće na kontokorentnom računu.

8.CARINSKA TARIFA I CARINSKE RADNJE 1.Carinska tarifa i nomenklatura Carinska tarifa – sistematizovani pregled robe po tarifnim oznakama, tarifnim brojevima i nazivima (naimenovanju) robe i carinskim stopama. U širem smislu, obuhvata i oblike uvoza/izvoza, odredbe o carinskoj osnovici, načinu primjene stopa, carinskim oslobođenjima, mjerama zaštite, itd. Carinska nomenklatura – razvijala se kao sistem koji će biti prepoznatljiv za sve učesnike, od 1831.g (prva je bila Belgijska nomenklatura), pa sve do danas. Od 1983g, u preko 100 zemalja primjenjuje se Međunarodna konvencija o harmonizovanom sistemu naziva i šifarskih oznaka robe, koju je koristila i YU. Robe su svrstane u 21 odjeljak, 96 glava, 1200 tarifnih brojeva i 5000 vrsta proizvoda koji su raščlanjeni na 3 nivoa: 1. nivo tarifnih brojeva 2. nivo tarifnih podbrojeva – 1.nivo 3. nivo tarifnih podbrojeva – 2.nivo 2.Svrstavanje robe u tarifne stavove Tarifni stav obuhvata: 1.Tarifnu oznaku – numeričku oznaku tarifnog broja i tarifnog podbroja 2. Tarifni broj – naimenovanje robe, koje je određeno sa dva dvocifrena broja koja su odvojena tačkom, pri čemu je prvi broj – broj glave, a drugi broj – broj tarifnog broja unutar glave. 3. Tarifni podbroj – naimenovanje robe označeno sa najmanje 6 cifara. Carinska tarifa po harmonizovanom sistemu ima raščlanjavanje tarifnih podbrojeva do nivoa od 6 cifara: Tar.broj 85.35

tar.oznaka 8535.10

naimenovanje el.aparati za isključivanje osigurači

stopa carine 10%

Carinska tarifa po Kombinovanoj nomenklaturi EU, ima još daljnje raščlanjavanje tarifnih podbrojeva na 8 cifara: Tar.broj 85.35

tar.oznaka

naimenovanje el.aparati za isključivanje osigurači

stopa carine 10%

naimenovanje el.aparati za isključivanje 8535.10.00.00 osigurači

stopa carine 10%

8535.10.00 8535.10.10 8535.10.20 Carinska tarifa u našoj zemlji je kombinacija harmonizovanog i kombinovanog sistema i ide do nivoa raščlanjavanja tarifnih brojeva do 10 cifara i ima 21 odjeljak. Tar.broj 85.35

tar.oznaka

Prilikom izvoznog/uvoznog carinjenja, roba se mora svrstati u odgovarajući tarifni stav, čime je automatski određena visina carinske stope. Carinska tarifa određena je Zakonom o carinskoj tarifi. 3.Carina, carinsko područje, sjedište i carinski prelaz Carina – kao služba kontroliše putnike i robe na ulasku/izlasku iz jednog carinskog područja u drugo. Carinsko područje – ograničeno je carinskom linijom koja se poklapa sa državnom granicom. Sjedište carinarnice – mjesto gdje se vrši carinjenje robe – carinska ispostava – može biti na carinskom prelazu, ali i unutar zemlje.

Carinski prelaz – mjesto za uvoz i izvoz, tranzit robe i prelaz saobraćajnih sredstava i putnika. Može biti međunarodni i pogranični. Roba koja se laboratorijski pregledava prijavljuje se na carinarnicama sa laboratorijom. 4.Carinski postupci Roba dolazi na carinsko područje, prijavljuje se na carinarnicu i tu se podnosi zahtjev za dobijanje odobrenja za sprovođenje carinskog postupka. Carinski postupak je svako carinski dozvoljeno postupanje s robom u kome nastaju prava i obaveze u vezi sa robom. Špediter – carinski agent (registrovan u carinskoj upravi) uzima odobrenje i upućuje robu na carinarnicu na carinski postupak. Sve do dolaska robe na odredišnu carinarnicu, ta je roba u tranzitu. Carinski postupci su: 1. Stavljanje robe u carinski postupak – za robu koja ostaje na domaćem tržištu i u slobodnom prometu, ili za potrebe uvoznika nije potrebno ododbrenje za carinski postupak. Obuhvata još i: carinsko skladištenje, aktivno i pasivno oplemenjivanje i preradu pod carinskim nadzorom, privremeni uvoz, tranzit i izvoz. 2. Unošenje robe u slobodnu zonu 3. Ponovni izvoz iz carinskog skladišta 4. Uništenje ili ustupanje robe u korist države 5.Šta sve radi carina? 1. Prima i izdaje carinska i druga dokumenta 2. Pregled robe i prevoznog sredstva, selektivno 3. Svrstava robu po carinskim tarifama 4. Kontroliše robne režime i posebnu dokumentaciju – npr dozvole Ministrastva za trgovinu, Zavoda za standardizaciju, itd. 5. Laboratorijski pregled i analiza uzoraka 6. Utvrđuje carinsku vriejdnost robe 7. Vrši obračun carine i ostalih dadžbina 8. Naplata obračunatih carina i dadžbina Carinski nadzor obuhvata mjere obezbjeđenja istovjetnosti roba od prispjeća na carinsko područje do završetka carinskog postupka. Mjere su: praćenje, čuvanje robe, uzimanje uzoraka, prospekata, fotografija i drugih podataka, stavljanje carinskih obilježja i ovjera odgovarajućih dokumenata.

9. CARINSKA DOKUMENTA Carinska dokumenta su: 1. Sažeta deklaracija 2. Redovna carinska deklaracija 3. Potvrda o carinskoj vrijednosti robe 4. Spisak pošiljke 5. Uvjerenje o prijeklu robe (EUR Form ) 6. Karnet TIR 7. Karnet ATA

1. Sažeta deklaracija - To je dokument kojim se roba prijavljuje i na carini smješta u privremeni smještaj, dok se ne podnese zahtjev za dobijanje uvjerenja za sprovođenje carinskog postupka, a rok za to je od 20, do 45 dana (za vodeni transport). Umjesto sažete deklaracije, može se podnijeti nešto od komercijalnih ili transportnih dokumenata (tovarni list, fakture, liste pakovanja). Roba je u privremennom smještaju sve do početka carinskog postupka – ako ide na carinu u unutrašnjost zemlje, prilaže se i bankarska garancija koja pokriva eventualne carinske dadžbine. Carinska deklaracija se ispunjava na jedinstvenom JCI (Jedinstvena Carinska Isprava) obrascu i može biti: 1.Prethodna – podnosi se prije nego što stigne roba, sa ostalom dokumentacijom. Ne prihvata se dok ne stigne roba, ali ubrzava postupak. 2.Redovna – sadrži sve podatke o robi, sva prateća dokumenta i podrazumijeva plaćanje svih dadžbina. 3.Pojednostavljena – nema sve podatke o robi ni sva dokumenta – samo podatke potrebne za identifikaciju robe i utvrđivanje carinskog duga. 4.Dopunska – mora se u nekom roku podnijeti kao dodatak na prethodne deklaracije. 5.Rekapitulativna – koristi se kada se ista roba uvozi periodično u dužem periodu vremena. Sve vrste deklaracija su na obrascu JCI. Elementi deklaracije: 1. naimenovanje robe i tarifni broj 2. vrijednost carinske osnovice 3. vrijednost carinskog duga (carinske dadžbine). JCI BIS – dodaje se kao dokument uz JCI kada se istovremeno uvozi više vrsta raznih roba za više raznih korisnika.

2. Redovna carinska deklaracija - sadrži sve podatke o robi, sva prateća dokumenta i podrazumijeva plaćanje svih dadžbina. 3.

Potvrda o carinskoj vrijednosti robe

4. Spisak pošiljke – koristi se kao zamjena za JCI BIS, prilaže se uz JCI, kada se pojavljuje više vrsta robe, više pošiljalaca ili više primalaca, ili kod zbirnih pošiljki.

5. Uvjerenje o porijelu (EUR Form 1) – izdaje se na zahtjev kupca koji želi da bude siguran da je roba nova, proizvedena kod proizvođača kod kojeg kupuje i da nije reeksportovana. To je izjava da je roba domaćeg porijekla, popunjava je izvoznik, a izdaje je carinska služba prilikom izvoznog carinjenja – 1 primjerak ide sa robom, 1 špediteru (izvozniku), a 1 carini. EUR Form A – kada uvjerenje o porijeklu robe izdaje Privredna komora zemlje. Tranzit – Strana roba je ona roba koja nije uvozno ocarinjena i puštena u slobodan promet na domaćoj teritoriji. Domaća roba je sva ona roba koja je u slobodnom prometu. Strana roba postaje domaća kad se uvozno ocarini (stavi u slobodan promet). Roba je u tranzitu ako: - se kreće pod carinskim nadzorom između dva mjesta unutar jednog carinskog područja. - ona koja tranzitira kroz jednu zemlju bez zadržavanja - ona koja je prijavljena uvoznoj carinarnici i koja je upućena na carinski terminal u unutrašnjost zemlje radi daljeg carinskog postupka

-

koja je izvozno ocarinjena, u unutrašnjosti zemlje, ima status strane robe i treba da napusti zemlju na određenom graničnom prelazu. Sva roba koja je u tranzitu treba da bude pokrivena bankarskim garancijama, ako slučajno ode u slobodan promet, da postoji pokriće za carinu.

6. Karnet TIR - kada roba ide u jednom smjeru kroz više država (carinskih područja) TIR – međunarodni drumski prevoz – Karnet TIR je međunarodni dokument, koji se koristi u tranzitnom drumskom prevozu, kada se roba izvozi preko jedne ili više zemalja. TIR konvencija je donesena 1975.g, a Srbija ga je usvojila 2001. godine. Karnet TIR ubrzava dopremu robe jer standardizira carinsku kontrolu. TIR konvencija podrazumijeva 4 osnovna principa: 1.Roba putuje u osiguranim vozilima i kontejnerima, plombiranim i zatvorenim kamionima i ima uočljivu oznaku TIR. 2.Carinska kontrola urađena u zemlji otpreme važi i u svim ostalim zemljama. 3.TIR karnet se izdaje nakon carinske kontrole u zemlji otpreme i služi kao kontrolni dokument sve do kraja (prispjeća). Roba se u tranzitnim carinarnicama ne pregledava i kontejneri su zapečaćeni. 4.Uvozne carinske dadžbine i takse moraju biti pokrivene međunarodnom validnom garancijom. Kako se dobija Karnet TIR? – izdaje ga Međunarodna unija drumskih prevoznika iz Ženeve nacionalnim asocijacijama, koje zatim vrše postupak prijema prevoznika (to su najčešće privredne komore). Zatim od IRE (Međunarodne asocijacije) dobija table za prevoznike, identifikacioni broj i kvotu za TIR karnete, kojeg prevoznici preuzimaju. TIR karnet se sastoji od seta listova koji su identični i u koje se upisuju svi podaci o robi, a svaki TIR karnet ima dva dijela – na svakoj ulaznoj carinarnici ostvalja se gornji dio, a odsječak ostaje prevozniku. TIR karnet sa svim odsječcima prevoznik po otpremi šalje Privrednoj komori kao dokaz o tranzitu. Finansijska odgovornost za uvozno carinjenje je na prevozniku i on prvi plaća carinska potraživanja (ako ih ima), ali one su već pokrivene međunarodno priznatim bankarskim garancijama. Ako se to ne plati, carina potražuje dug od Privredne komore svoje zemlje, koja garantuje za nosioce TIR, a krajnji garant je IRA. Značaj TIR karneta je u tome što je to dokument za carinski nadzor i dokument za carinjenje robe – koristi se umjesto carinske deklaracije. 1 TIR karnet se koristi za jedan transport robe, a troškovi TIR karneta su troškovi izvoznika. 7.

Karnet ATA - kada roba ide kroz više država, pa se vraća natrag Svrha ATA karneta je to što je on robni pasoš za privremeni uvoz dobara. Proizvodi se privremeno uvoze /izvoze radi sajmova, kao profesionalna oprema, uzorci, itd. Karnet ATA je uveden 1961. u okviru ICC – Međunarodne trgovinske komore, a 1990.g WCO – Svjetska carinska organizacija je usvojila novu ATA konvenciju – Istambulska konvencija. Karnet ATA se sastoji od onoliko pari listova kroz koliko zemalja prolazi roba – 1 list se daje na ulasku, a drugi na izlasku sa teritorije zemlje (i domaće, isto). Po povratku robe u zemlju, ATA karnet se dostavlja carinskim organima. ATA karnet izdaje nacionalno udruženje (Privredna komora) na rok od godinu dana nosiocu, za neograničen broj privremenih izvoza robe, koja su pokrivena dokumentom. Cilj ATA karneta je pojednostavljenje carinske procedure, jer: 1. eliminiše nacionalna carinska dokumenta 2. eliminiše plaćanje carinskih dadžbina pri uvozu – carina i PDV-a – ako se roba zadrži, naplaćuju se carinske dadžbine. 3. jednostavna carinska kontrola – roba se ne pregledava, a pokrivena je i roba u tranzitu. 4. manje administracije za carinu i veća sigurnost – plaćanje dadžbina i taksi garantuej IBCC/ATA – Međunarodno udruženje na teritoriji privremenog uvoza. Ako nosilac ATA karneta ne plati garanciju, plaća Privredna komora. 5. Funkcije ATA karneta : - carinski nadzor nad robom - carinsko zaduženje kod uvoznog carinjenja i razduženje kod izvoznog - zamjenjuje carinsku deklaraciju - ne koristi se kod oplemenjivanja, obrade i dorade robe

10. CARINSKE DADŽBINE (OBRAČUN) Carinske dadžbine – novčana suma koja se plaća carinskim organima pri izvozu/uvozu robe. Na izvoz se uglavnom ne plaćaju carinske dadžbine, jer su ukinute. Vrste dadžbina ovise o carinskoj politici i propisima zemlje. Procenat carinskih dadžbina propisan je zakonom zemlje. Carinska vrijednost ili osnovica – vrijednost robe koja je osnovica za izračunavanje carinskih dadžbina. Vrijednost može biti: - carinska vrijednost – stvarno plaćena vrijednost robe - ugovorena vrijednost – fakturna vrijednost Carinska vriejdnost mogu biti iste ili različite, jer ugovorena vrijednost može biti manja ili veća od carinske vrijednosti. Obračun carinskih dadžbina – Carinska vrijednost je zbir više elemenata:

1. UV – vrijednost robe (ugovorena) EXW mjesto otpreme INCOTERMS 2000 2. ZTN do granice (prevoz i osiguranje – ukupno, kao i svi ostali troškovi do granice – pakovanje, utovar, itd.) CO = UV + TP + TO CO – carinska osnovica – carinska vrijednost UV – ugovorena vrijednost robe (faktura) TP – troškovi prevoza do granice – podaci iz tovarnog lista TO – troškovi osiguranja – podaci iz polise osiguranja OA = CO + UC OA – osnovica za obračun akcize UC – iznos uvozen carine – (% od CO) A - % od OA – akcize OPDV = OA + A OPDV – osnovica za obračun PDV-a PDV = OPDV x %PDV-a DU = UC + A + PDV DU – konačan dug uvoznika carini – ukupne carinske dadžbine Carinska vrijednost = ugovorenoj cijeni ako je ugovoreno CIP mjesto carine. U osnovu za PDV ulaze i troškovi dopreme uvozne robe do prvog mjesta istovara u zemlji uvoza. Ako ZTN do granice nisu utačunati u fakturi, carina ih sama određuje po standardnoj metodologiji. Carinska deklaracija – izdaje se nakon utvrđivanja carinske vrijednosti robe. Carina naplaćuje carinske takse, dadžbine, akcize i PDV na uvezenu robu. Roba se nakon carinjenja može preuzeti, ali tek ako se dug plati ili ako se podnese bankarska garancija, ali u roku od najviše 8 dana.

11.PREGOVARANJE O SPOLOJNOTRGOVINSKOM POSLU, FAZE PREGOVARANJA I PREGOVARAČI Pregovaranje – način da se prevaziđu razlike u gledanju na isti problem. Pregovori mogu biti biletralni – između dvije strane i multilateralni – između više strana. Pregovaranje je način, tj model prevazilaženja konflikata bez uključivanja legalnih institucija sistema. Rješavanje konflikata između dvije strane može biti pregovaranjem ili na sudu (uključivanjm treće strane). Na sudu, strane su protivnici u nepovjerenju, učestvuju 2 strane + sudija, odlučuje sudija, i jedna strana dobija, a druga gubi. U pregovorima, učestvuju 2 strane u povjerenju, odlučuju obe strane, obe strane dobijaju i niko ne gubi. Povjerenje se stiče još i prije pregovora i zaključivanja posla, kroz kredibilitet u očima partnera, što podrazumijeva tačnost, ozbiljnost i ispunjene dogovore. Tokom pregovora ne smije biti iznenađenja, stavljanja partnera pred svršen čin, izmjena uslova bez najave, itd. Međunarodni pregovori imaju u dodatnu komponentu, jer moraju da se prevaziđu kulturne, jezičke, civilizacijske, tehnološke, tradicionalne, psihološke i mnoge druge barijere koje se pred pregovarače postavljaju. Problemi su prije svega tehničke prirode, ali i u različitim uglovima posmatranja: zapadne firme više naglašavaju tehničku komponentu i daju prioritet tehničkim problemima na pregovorima, dok su firme iz istočnih zemalja više sklone personalnom pristupu tokom pregovora. Tokom pregovora, pregovaračke strane nastoje da se približe jedna drugoj, tako što svaka strana pokušava da ubijedi onu drugu da je njen način viđenja stvari ispravan. Bitno je slušati drugu stranu. U pregovorima je takođe bitno upravljati očekivanjima druge strane. Zbog toga je bitno istražiti ta očekivanja, a zatim usmjeravati u željenom pravcu. U sklopu toga je potrebno istražiti i ključne vrijednosti društva iz kojeg dolazi pregovaračka strana. Suštinu pregovaranja čini razmjena posebne vrste, koja se svodi na mogućnost (samo mogućnost) da stranke razmjene međusobna obećanja i angažovanja koja mogu voditi do prevazilaženja razlika i postizanja sporazuma. Pregovarački proces se može grubo podijeliti na dvije faze: 1. fazu neformalnih pregovora 2. fazu formalnih pregovora 1.Faza neformalnih pregovora – obuhvata sve aktivnosti koje spoljnotrg.firme ostvaruju kroz direktne i indirektne kontakte sa svojim potencijalnim partnerima. To se odvija kroz reklamu, na sajmovima, preko informacionih mreža, preko kojih se informišu potencijalni partneri o namjerama i mogućnostima druge strane, što je takođe vid pregovaranja. Sljedeći korak je slanje zahtijeva za ponudu (upita) i analiza ponude. Ako se uvoznik i izvoznik u ovoj fazi ne dogovore o zaključenju spoljnotrg.posla, a ipak postoji dobra volja da se posao sklopi, prelazi se na drugu fazu – fazu formalnih pregovora. 2.Faza formalnih pregovora – Na ovu fazu prelazi se kad obe strane zaključe da mogu postići povoljnije uslove od onih koji su dati u ponudi izvoznog posla. Prodavac je zainteresovan da proda i spreman je da sasluša kupca, da bi zajedničkim dogovorom izmjenili prethodno datu ponudu izvoznog posla i uskladili je na obostrani interes. Formalni pregovori su pregovori „licem u lice“ za pregovaračkim stolom, gdje su prisutne obe pregovaračke strane. Kao rezultat, javlja se zaključenje ugovora o prodaji robe, sa čijim su uslovima zadovoljne obe strane. Pregovore može inicirati bilo koja strana. Kada su u pitanju spoljnotrg.poslovi dugoročnog karaktera, kada se partneri vezuju dugogodišnjom poslovnom saradnjom, ova faza pregovora je neophodna, posebno ako su u pitanju tržišta na koja se izvozi prvi put i za koje je pripremljena dugoročna strategija prodora. Što je spoljnotrg.posao veće vrijednosti i što je složeniji, veća je mogućnost formalnih pregovora. Pregovori mogu biti vrlo dugi i iscrpljujući i ne moraju uvijek voditi zaključenju ugovora. Rizik uspješnog završetka pregovora u spoljnotrg.poslu je veliki, a neuspjeh pregovora je trošak za obe strane. Tim koji je putovao u drugu zemlju ima troškove puta i smještaja, a što je tim veći, troškovi su veći. Pored ovih direktnih troškova, postoje još veći indirektni troškovi, jer tim odsustvuje s posla i troši vrijeme i resurse i za pripreme za pregovore. Zato se obe strane trude da pregovori uspiju.

Na uspješnost ostvarenja pregovora djeluje mnogo faktora koji se mogu podijeliti na dvije velike grupe: 1.neuočljivi faktori – oni koji su u pozadini 2.uočljivi faktori – koji stvaraju pregovaračku atmosferu 1.Faktori u pozadini – nisu tako uočljivi, ali imaju veliki uticaj na ciljeve učesnika u pregovorima. Njihov uticaj može biti: - mogu biti uobičajeni – bez znatnog uticaja - konfliktni – djelovati na razbijanje pregovora - komplementarni – mogu pospješivati uspješnost pregovora U ove faktore spada i treća strana, koja je indirektno uključena u pregovore, npr konkurentska firma. 2.Pregovaračka atmosfera – odražava se kroz ponašanje samih pregovarača. Na pregovorima može preovlađivati odnos kooperacije nasuprot konflikta, kao i odnos moći i zavisnosti, zatim udaljenosti i očekivanja, itd. Svaki od ovih faktora zahtijevaće posebnu pripremu i strategiju. Ovi faktori prisutni su u svakoj fazi pregovaranja. Postoji 5 faza pregovaranja: 1.faza ponude 2.faza neformalnog sastanka 3.faza formulisanja strategije 4.faza formalnih pregovora 5.faza implementacije (uvođenja)

1.Faza ponude – pregovarači pokušavaju da shvate međusobne potrebe i zainteresovanost. Ispituju se međusobna moć i zavisnost i polako se izgrađuje poslovni odnos među pregovaračima. 2.Faza neformalnog sastanka – razmatranje ponude, stranke se bolje upoznaju i ustanovljavaju se međusobne pozicije i povjerenje. Odvijaju se međusobne prijateljske posjete, kako bi se pregovarači međusobno upoznali sa poslovnim programima. 3.Faza formulisanja strategije - U savremenim uslovima, može se povećati uspješnost pregovora primjenom odgovarajućih strategija. Procjenom međusobne udajenosti i zavisnosti, stranke formulišu svoju strategiju kojom će nastupati na pregovorima. Stranke mogu koristiti konkurentsku strategiju, kooperativnu, ili mogu kombinovati ove dvije strategije tokom pregovaranja. Kooperativna strategija se obično primjenjuje kada su u pitanju dugogodišnji poslovni partneri i ona podrazumijeva spremnost stranaka na međusobnu razmjenu informacija, činjenje uzajamnih ustupaka i spremnost da se dođe do zajedničkog dogovora od kojeg bi obe strane imale koristi. Konkurentna strategija je prisutna kod stranaka koje prvi put pregovaraju, pa je prisutna određena krutost koja se svodi na ispitivanje i pozicioniranje moći drugog partnera. Stranke prvenstveno žele maksimizirati svoj interes, pa ovdje nema pretjerane razmjene informacija, prate se potezi konkurencije i prihvataju se dobici na kratak rok. U praksi je najprisutnija kombinacija kooperativne i konkurentske strategije. To se npr događa ako jedna strana krene sa kooperativnom strategijom i ponudi ustupke, a druga strana to protumači kao njenu slabost i reaguje tako što zahtijeva dalje ustupke, donosno primjenjuje konkutrentsku strategiju. Da je druga strana ustupke shvatila kao znak želje da se postignu dugoročne koristi za obe strane, i ona bi primjenila kooperativnu strategiju i sama bi ponudila određene ustupke zauzvrat. Ako se zatim prva strana okrene konkurentskoj strategiji, ishod pregovora može biti krajnje neizvjestan. Najčešće se dešava da obe strane krenu sa konkurenstkom strategijom, a zatim primjenjuju kooperativnu strategiju. Neki autori dijele strategije na čvrste, meke i fer. Čvrstu strategiju primjenjuje strana koja nastupa sa ponudom koja je za nju konačna i ne pristaje na ustupke. Ova strategija je rizična i može da je primejnjuje samo ona strana koja u nečemu ima monopol. U ovom slučaju sigurno se radi o dobicima na kratak rok. Meku strategiju primjenjuje strana koja zna da drugoj strani iz nekih razloga mora izaći maksimalno u susret. Fer strategija će biti primjenjivana ako pregovarači pristaju na međusobne ustupke koji vode obostranoj koristi i to u odnosu pola-pola, ikao bi bi jedan od njih mogao da obezbjedi sebi bolje uslove. 4.Faza formalnih pregovora – nakon formulisanja strategije, slijedi faza formalnih pregovora, kada pregovaračke strane treba da se dogovore o planu rada koje predlaže jedna od strana.

Pregovori o spoljnotrg.poslu mogu se voditi na bazi ugovora o kupoprodaji, korak po korak po svim bitnim pitanjima koje ovaj ugovor treba da reguliše. Tokom ove faze moraju se razjasniti sva bitna pitanja u vezi sa ugovorom: uslovi ponude, cijena, rokovi isporuke, garantni rokovi, način plaćanja, količina, kvalitet, specifični zahtjevi i drugo. Ovdje je fleksibilnost pregovaračkih strana uslov za uspjeh pregovora. 5.Faza implementacije – u ovoj fazi, potrebno je sve što je na pregovorima dogovoreno, pismeno uobličiti i verifikovati potpisima pregovarača. Važno je da tekst dogovora (ugovora) bude na jeziku kojeg su stranke prethodno dogovorile, kao i da tekst ugovora bude u cjelini razumljiv objema pregovaračkim stranama.

Pregovarači u spoljnotrgovniskom poslu – Formalno pregovaranje mogu realizovati dva pregovarača ili dva pregovaračka tima. Broj članova pregovaračkog tima zavisiće od kompleksnosti, vrijednosti i rokova posla koji je predmet pregovaranja. Pregovarački timovi će u sastavu imati sve bitne stručnjake kao i stručnjake za pregovaranje. Istraživanja su pokazala da optimalan broj članova pregovaračkog tima varira između dva i pet, ali nikako ne smije biti veći do deset. Struktura pregovaračkog tima zavisiće od prirode predmeta pregovaranja. Ako su u pitanju proizvodi složene, visoke tehnologije, na obe strane će biti prisutni inženjeri, kao i pravnik, stručnjak za pregovaranje i prevodilac. Kod nekih drugih pregovora mogu biti uključeni i stručnjaci iz drugih oblasti, ako je to neophodno. Ako se timski pregovara, mora se odrediti rukovodilac tima. On je predstavnik firme koja učestvuje u pregovorima i on je ovlašćen da potpiše ugovor ako do njega dođe. Ostali članovi tima mogu, ali ne moraju biti zaposleni u firmi koja pregovara. Rukovodioci timova daju riječ članovima tima ako je to potrebno i imaju definisan obim ovlašćenja do kojeg mogu pružati ustupke drugoj strani. Pregovaranje se prepušta dobrim i iskusnim pregovaračima. Oni moraju dobro poznavati stručne i komercijalne aspekte predmeta pregovaranja, ali moraju posjedovati i određene psihološke karakteristike, kao što su brzo razmišljanje i veliko strpljenje, kao i samopouzdanje, mirnoću, itd. Pregovarači moraju biti indiferentni na eventualne lične izazove koje im pruža suprotna strana. Korpucija i mito mogu okrenuti tok pregovora i obezbjediti ustupke kakve je u normalnim pregovorima gotovo nemoguće dobiti, posebno u zemljama u razvoju, u kojima je Vlada veliki kupac, dok su ovlašćeni pregovarači mahom iz Vladinih institucija. Dobri poslovni odnosi zahtijevaju da se stranke, prije otpočinjanja pregovora, međusobno obavijeste o sastavu pregovaračkih timova, kao i o eventualnim izmjenama. U pregovorima treba da postoji ravnoteža pregovaračkog tima kada je u pitanju obim nadležnosti kao i nivo rukovodećih ljudi. Takođe nije mudro u početnim fazama pregovora uključivati najviši rukovodeći nivo, već tek kad je potrebno činiti one ustupke koji prevazilaze ovlašćenja pregovarača. Pripreme za pregovore – Kaže se da je priprema pregovora 80% uspješnosti, a tek 20% uticaja se pripisuje faktorima interakcije. Bitno je prije početka pregovora ispitati da li postoje neke restrikcije u zemljama kupca i prodavca na multilateralnom nivou. Restrikcije mogu biti vezane za predmet trgovine, mogu biti političke, ekonomske i druge, pa treba utvrditi do koje mjere one mogu uticati na posao. Pregovori i zaključenje međunarodne kupoprodaje robe mogu se odvijati u sjedištu kupca (najčešće), u sjedištu prodavca, kao i posredstvom video konferencijskih dvorana – sala, pri čemu kupac i prodavac ostaju u svojim zemljama. Ovo se primjenjuje samo ako se radi o poslovima sa visokim rizikom zaključenja posla, dalekim tržištima ili članovima timova koji se uključuju postepeno u pregovore tokom dužeg perioda. Kao kupac, uvoznik je najčešće u prilici da bira mjesto održavanja pregovora i on upućuje poziv pregovaračkom timu izvoznika – prodavca, da stupe u pregovore u sjedištu uvoznika, u određeno vrijeme i na određenom mjestu. Prednosti održavanja pregovora na terenu uvoznika su za samog uvoznika brojne: -nema troškova službenog puta i boravka u inostranstvu -nema odsustvovanja tima sa posla i moguće je lako mijenjati tim -brže su konsultacije sa nadređenim strukturama -mogu se lako uvoditi novi članovi u pregovore, bez velikih dodatnih troškova Kupac kao inicijator treba pripremiti odgovarajuću salu i sve ostale tehničke uslove za odvijanje pregovora. Pregovarači treba da odrede objekt pregovaranja, kao i plan i način rada na pregovorima, Takođe se utvrđuje i tehnika pregovaranja, gdje postoje dvije osnovne tehnike: - kada se pregovaraju sve stavke ugovora jedna po jedna, i svaka se na kraju formuliše - jedna strana prvo pripremi nacrt ugovora, a onda se o svakoj tački pregovara

Uobičajeno je da se prepušta kupcu da on izradi nacrt ugovora. Jezik pregovaranja može biti tako da se pregovara na jezicima neke od strana, odnosno svako na svom jeziku uz prevodioca, ili na nekom trećem jeziku, najčešće engleskom. Uvoznik, kao domaćin pregovora, treba da obezbjedi izvozničkom timu sve potrebne uslove za rad, a posebno efikasnu komunikaciju sa bazom, radi kosultacija. Takođe u pripremu pregovora spada i lociranje potencijalnih konfliktnih tačaka, i moguće varijante njihovog rješavanja.

Ustupci na pregovorima – Ustupci su povezani sa otkrivanjem potencijalnih jakih i slabih tačaka suprotne strane. Proces pregovaranja je proces činjenja međusobnih ustupaka, ali svaki učinjeni ustupak je određeni trošak za drugu stranu, tako da je neophodno iskalkulirati trošak svakog pojedinog ustupka. Takođe, ne smije se na početku pregovora izađi sa konačnim ustupcima ili konačnom ponudom, koja više ne može biti izmjenjena. Ne smije se žuriti ni u prihvatanju ustupaka koje će učiniti suprotna strana, a da se pritom se procjeni šta se sve zauzvrat mora dati. Veliki ustupci su povezani sa velikim rizicima. Najčešće se najveći i ključni ustupci ostavljaju za kraj pregovora, pošto se definišu svi neophodni detalji sporazuma. Važi pravilo da što god se više zna o suprotnoj strani, veće su šanse da se postignu povoljniji uslovi sporazuma. Praksa pokazuje da se u završnoj fazi, prije zaključenja pregovora, učini 80% svih ustupaka.

Zaključenje pregovora – Da je zaista došao trenutak za zaključenje pregovora, jedna strana će prepoznati po tome ako je ostvarila maksimalne rezultate tokom pregovora i odlučila da ponudi definitivnu ponudu (ustupak). Pregovore treba zaključiti tek pošto pregovaračka strana potvrdi da je: - dogovorila sve bitne elemente posla, pošto u pregovaranju vrijedi pravilo da nije ništa dogovoreno, dok nije sve dogovoreno - sigurna da je dogovoreno moguće i realizovati - utvrdila sve moguće barijere realizaciji posla i način njihovog eliminisanja - dogovorila način na koji bi se rješavali eventualni sporovi Zaključenjem pregovora, obe strane u pregovračakom procesu trebalo bi da optimiziraju svoje interese i ciljeve u datium uslovima, što rezultira zaključenju ugovora o međunarodnoj prodaji. Svi pregovori ne završe uspješno, ali svakom je jasno da je bolje da su propali pregovori, nego kasnije posao.

12.UGOVOR O MEĐUNARODNOJ KUPOPRODAJI – NAJVAŽNIJI DOKUMENT SPOLJNOTRGOVINSKOG POSLA Ugovor je susret dvije volje i konačna saglasnost o predmetu ugovora u vezi nekog cilja (kauze). Subjekti ugovora (prava) se obavezuju na ugovor samo svojom voljom i slobodnom voljom određuju sadržinu, formu i uslove ugovora, ali legalno zaključeni ugovori zamjenjuju zakon za one koji su ga potpisali. Ugovori se raskidaju samo voljom stranaka. Ugovor nastaje kada se dvije strane usaglase oko svih elemenata,a zatim se ugovor potpisuje i proizvodi pravna dejstva od momenta stupanja na snagu. Momenat stupanja ugovora na snagu može biti sa danom potpisivanja, nekim drugim određenim danom ili ispunjavanjem određenih uslova, za koje opet u ugovoru postoji jasno preciziran rok. Ovo posljednje je veoma bitno kod ugovora o spoljnotrg.poslovima, jer je sam početak realizacije posla često uslovljen sa dobijanjem raznih dokumenata, uvjerenja, dozvola i sertifikata. Spoljnotrgovinski ugovor je ugovor o međunarodnoj kupoprodaji. Prema Bečkoj konvenciji, prodaja se smatra međunarodnom ako u vrijeme zaključenja ugovora prodavac i kupac imaju sjedišta u različitim državama. Nesporazumi, sporovi i njihovo rješavanje– Ugovorne strane se uvijek trude da u ugovoru predvide sve uobičajene izvore nesporazuma i načine njihovog rješavanja. Međutim, uprkos tome, ponekad se desi (a nekad to može biti i sama jezička formulacija) da dođe do nesporazuma. Ako se kupac i prodavac ne mogu dogovoriti, u pomoć će se pozvati važeći zakon, koji mora dati tumačenje, pa zbog toga u ugovoru treba da se obavezno odredi: 1.nacionalno pravo koje će biti upotrebljeno za rješavanje konflikata 2.nadležni sud pred kojim će se voditi eventualni sporovi Pošto strane dolaze iz dvije različite zemlje, imaju izbor da: 1.ugovorom predvide primjenu nacionalnog privatnog prava kupca ili prodavca i nadležnost nekog od nacionalnih sudova u slučaju spora 2.primjenu nacionalnog prava neke treće zemlje i nadležnost njenog suda 3.bilo koje od nacionalnih prava i vođenje postupka pred arbitražnim sudom. Kod izbora nacionalnog privatnog prava, postoje 2 osnovne grupe prava: 1.anglosaksonsko – SAD, Engleska – ono se naziva i „pravo slučaja“ ili „precedentno pravo“ jer se svaki slučaj, da bi se obezbjedila pravičnost, upoređuje sa nekim prethodno presuđenim sličnim slučajem. 2.kontinentalno pravo - Francuska, Njemačka, zemlje kontinentalne Evrope – ono se oslanja na Rimsko pravo, kojeg karakteriše kodifikacija pravnih normi koje jasno izražavaju šta je dozvoljeno, a šta nije. Arbitrarni sudovi (arbitraže) su postale institucija poslovnog svijeta posredstvom koje se procedura rješavanja sporova pojednostavljuje i manje je formalna u odnosu na onu pred državnim sudovima. Danas u svijetu djeluje preko 200 stalnih arbitraža. To su nedržavne institucije koje formiraju privredne komore ili profesionalna udruženja, radi rješavanja spornih međunarodnih i drugih poslovno-privrednih odnosa, a čija se nadležnost zasniva na sporazumu ugovornih strana (arbitražni sporazum). Rad arbitraže i arbitražni postupak sprovode se prema pravilniku u arbitraži. Arbitražni postupak sprovodi se pred arbitražnim vijećem kojeg čine tri arbitra. Po pravilu, po jednog predlaže svaka strana, a trećeg predlažu stranke sporazumno, tako da postoje dvojica arbitara i treće lice koje su naznačeni u ugovoru. Za međunarodnu trgovinsku praksu najznačajniji je Arbitražni sud MTK u Parizu, a kod nas od 1946.g djeluje Spoljnotrgovinska arbitraža pri Privrednoj komori. U okviru UN od 1980.g primjenjuje se i Konvencija o ugovorima u međunarodnoj prodaji, koja je poznata kao Bečka konvencija. Zemlje koje su je ratifikovale, usvojile su je kao dio sopstvenog nacionalnog privatnog prava. Ako dođe do konflikata, njihove troškove treba svesti na najmanju moguću mjeru. To će se dogoditi ako se stranke ugovorom obavežu da će sve nesuglasice rješavati prijateljski, dogovorom, bez učešća suda, zatim primjenom određenog nacionalnog prava, a tek onda sudom i arbitražama.

13.OSIGURANJE OD NEIZVRŠENJA UGOVORNIH OBAVEZA STRANAKA Prepreke u realizaciji spoljnotrg.poslova mogu usporiti ili čak potpuno onemogućiti isporuku robe, a stranke uvijek računaju na mogućnost određenih rizika, koji mogu umanjiti prihode. Rizici dolaze od: prostorne distance, fizičkog oštećenja robe, gubitka robe, promjene svojstava, različitih pravnih sistema, nestandardnih zahtjeva, rasta troškova, itd. Takođe, svako kašenjenje u plaćanju obaveza znači dodatne troškove za drugu stranu. Rizici u spoljnotrg.poslu mogu se podijeliti na : - rizike uvoznika - rizike izvoznika - rizike kojima su izložene finansijske ustanove koje kredititraju – finansiraju uvoznike/izvoznike Uvoznik i izvoznik su izloženi riziku neizvršenja ugovornih obaveza druge strane. Rizici se mogu podijeliti na: 1.prenosive – pregovaračke strane ih prenose na treću stranu – ovi rizici su posljedica objektivnih okolnosti 2.neprenosive – ne mogu se prenijeti na treću stranu – snosi ih pogođena strana Prenosivi rizici mogu nastati kao: 1.transpoortni rizici – ratni, politički, rizici štrajka – prebacuju se na osiguravajuće kuće 2.rizici vezani za neizvršavanje ugovornih obaveza stranaka – ovaj rizik se prebacuje na banke, kroz instrumente bankarskih garancija 3.rizici vezani za ugovoreni način naplate spoljnotrg.posla – posebno za robu na kredit – izvoznik prenosi rizik naplate na neko treće lice, koristeći instrumente finansiranja spoljnotrg.poslova, kreditni posao pretvara u likvidni, a treće lice (faktor ili forfetar) preuzima rizik naplate na sebe. U trg.praksi je prihvaćena upotreba instrumenata garancije radi obezbjeđenja izvršenja određenih ugovornih obaveza – izbjegavaju se skupi i neizvjesni sudski sporovi. Rizici izvoznika: neizvršenje plaćanja isporučene robe. Rizici uvoznika: rizici oko avansa, rizici plaćanja robe koaj ne zadovoljava dogovorene uslove. I jedni i drugi nastoje da se obezbjede od rizika, najčešće kroz bankarske garancije i stand-by akreditive. Bankarska garancija je pismena isprava kojom se banka garant obavezuje da će primaocu garancije (korisniku) isplatiti obavezu u slučaju da nalogodavac ugovorene garancije to ne uradi, ako budu ispunjeni uslovi u garanciji. Garancija je pravni odnos između 3 strane: 1.nalogodavac – koji je nosilac obaveze po spoljnotrgovinskom poslu 2.banka garant 3.korisnik – primalac garancije Tok posla: korisnik garancije (kupac ili prodavac) traži od suprotne strane garanciju → suprotna strana se obraća svojoj ili nekoj drugoj banci za garanciju i tako postaje nalogodavac → banka postaje garant → nalogodavac šalje garanciju korisniku. Garancija može: 1.ostati neiskorišćena – ako nalogodavac ispuni svoje obaveze 2.može se realizovati – tako što su ispunjeni svi uslovi iz nje. Banka umjesto nalogodavca ispunjava obaveze prema korisniku, a nalogodavca zadužuje za taj iznos i to: a) preko računa – ako postoji taj iznos na računu b) tretiraće to kao kredit – koji dospijeva istog dana i na koji će uračunati redovne i zatezne kamate, ako bude potrebe. Banka kao instrumente obezbjeđenja naplate može koristiti pokriće na računu, mjenice, akceptne naloge, cesije nalogodavčevih potraživanja, itd. Svi se nadaju da će garancija ostati neiskorišćena. Ako se garanacija ne obezbjedi, korisnik ne mora izvršiti svoje obaveze.

Osnovni elementi bankarske garancije – definisala ih je MTK u Parizu: 1.Nalogodavac – komitent banke, ugovorna strana, prodavac ili kupac, koji nalaže banci da izda garanciju, a kad je dobije, šalje je korisniku, ili je šalje njegova banka banci korisnika. 2.Korisnik – strana koja zahtijeva garanciju. Garancija stupa na snagu sa datumom izdavanja. 3.Garant – najčešće je to banka, ali mogu biti i osiguravajuća društva, ili bilo koje drugo pravno ili fizičko lice. Garanta određuje korisnik, koji mora voditi računa o tome koga bira – to mora da bude banka provjerenog boniteta. Banka izdaje garanciju koju potpisuju dva ovlašćena lica iz prve grupe bančinih potpisnika i ona se šalje SWIFTom ili poštom. 4.Osnovna transakcija – u tekstu garancije se navodi osnovna obaveza koju nalogodavac mora ispuniti po osnovnom ugovoru i čije ispunjenje aktivira garanciju. 5.Maksimalni iznos i valuta u kojoj se plaća – Banka ne preuzima garancijom obavezu da će izvršiti obavezu umjesto nalogodavca, već preuzima obavezu da će pokriti štetu koja je nastala zbog toga što nalogodavac nije izvršio svoju obavezu. Iznos koji će banka garant isplatiti određuje se u iznosu i valuti. 6.Rok važnosti – kojom prestaje važenje garancije definiše banka i može ga vezati za određeni datum ili određeni događaj – npr prezentiranje dokumenata ili slično. Banka treba da definiše rok važnosti garancije i rok njenog dospijeća, a MTK dopušta da korisnik ostvari isplatu u bilo kom od njih, po izboru, bez obzira na to koji prvi ističe, kao i bez obzira na to da li je garancija vraćena pošto je istekao prvi rok. 7.Uslovi za poziv na plaćanje – Korisnik, da bi naplatio garanciju, mora prvo da podnese dokaze da je: - nalogodavac prekršio obaveze iz osnovnog ugovora - na koji način je nalogodavac u prekršaju Poziv mora biti podnijet u roku garancije, a banka garant mora u razumnom roku da razmotri te dokumente i zatim isplati dogovorenu sumu. 8.Uredba o smanjenju iznosa garancije – Garancija može sadržavati izričitu odredbu za umanjenje utvrđenog iznosa na određeni datum ili datume po prezentaciji dokumenata. Tako se u stvari uvodi „kazna“ za kašnjenje dokumentacije ili dokaza o neizvršenju obaveze. 9.Opozivost garancije – garancije su neopozive, može ih opozvati samo korisnik vraćanjem ili pismenom izjavom o oslobođenju. 10. Cijena bankarske garancije – plaća je nalogodavac banci (proviziju), u procentu od garantovane vrijednosti, najčešće kvartalno. Najčešće se koristi bankarska garancija na prvi poziv – korisnik može samo uz izjavu o kršenju ugovora od strane nalogodavca odmah dobiti isplatu, a banka nema pravo prigovora. Prigovor može imati samo nalogodavac i to nakon što se isplati garancija. Postoje dvije osnovne vrste bankarskih garancija: 1.kod kojih je nalogodavac izvoznik – pribavlja ih izvoznik, da bi se zaštitio uvoznik 2.kod kojih je nalogodavac uvoznik – pribavlja ih uvoznik, da bi se zaštitio izvoznik.

1.Bankarske garancije koje pribavlja izvoznik (a koristi uvoznik) -

-

izvoznik je nalogodavac uvoznik se štiti, on je principal banka je garant

1. Garancija za povraćaj avansa Izvoznik traži avans od kupca da bi se zaštitio od eventualnog odustajanja kupca od kupovine – avans pokriva troškove koje izvoznik ima i eventualne štete zbog ulaganja koje nije donijelo rpofit. Kupac želi da osigura avans od rizika da izvoznik odustane od isporuke ili ne bude u stanju da je izvrši, a avans zadrži – kupac osigurava svoj avans. Garancijom za povraćaj avansa banka garant se obavezuje da će kupcu isplatiti iznos avansa ako izvoznik ne izvrši isporuku i ne vrati primljeni avans. Kupac prvo dobija garanciju, koju izvoznik potpisuje sa bankom, a zatim uplaćuje avans, a garancija stupa na snagu sa danom uplate avansa.

2.Garancija za dobro izvršenje posla Obezbjeđuje kupca od rizika ako izvoznik ne ispuni svoje obaveze iz ugovora koje se tiču isporuke robe, ili ih neuredno ispuni – ovo je posebno bitno kod složenih proizvoda ili opreme koja se montira, a odnosi se na eliminaciju kvarova u dogovorenom roku, pravilno funkcionisanje, itd. Važnost ove garancije se najčešće poklapa sa garantnim rokom iz kupoprodajnog ugovora, koji definiše kvalitet isporučene robe. Garantovani iznos se najčešće kreće u rasponu od 5-25% vrijednosti ugovora.

3.Garancija za učešće na licitaciji Ova se garancija koristi kada se ugovoreni posao dobija na licitaciji, tj na konkursu, kao što je to kod međunarodnih inženjering poslova, investicionih poslova, itd. Rizici investitora (organizatora licitacije-uvoznika usluga) su da učesnik (izvoznik) može izmjeniti ponudu, povući je, odbiti da zaključi ugovor nakon što je licitacija završila. Učešće na licitaciji je zato uslovljeno garancijom, koju izdaje banka garant učesnika, koja se obavezuje da će isplatiti određeni iznos novca ako učesnik na licitaciji izmejni svoju ponudu, odbije da zaključi ugovor prema ponudi i slično. Garancija traje od momenta prijave na konkurs (licitaciju) pa sve do momenta zaključenja ugovora, a viosina garantovane sume je od 1-5% ukupne vrijednosti ponude na licitaciji.

4.Garancija za kontrakupovinu Osnov izdavanja ove garancije je ugovaranje obaveze o kontrakupovini u osnovnom ugovoru o međunarodnoj kupoprodaji. Ona osigurava kupca od toga da će prodavac (izvoznik) možda u budućnosti odustati od kontrakupovine. Pribavlja je izvoznik, na zahtjev uvoznika. Banka garant se obavezuje da će isplatiti kupcu određenu sumu ako prodavac u budućnosti odustane od kontrakupovine. Rok važnosti garancije je isti kao i rok važnosti ugovora o kontrakupovini.

2.Bankarske garancije koje pribavlja uvoznik (a koristi izvoznik) -

uvoznik potpisuje sa banakama ugovor

1.Garancija za plaćanje robe po njenoj isporuci Zahtjeva je izvoznik od uvoznika, da bi se zaštitio od rizika neplaćanja robe, u slučaju isporuke prije plaćanja robe. Garanciju izdaje banka garant na zahtjev uvoznika – obavezuje se da će na prvi poziv isplatiti garantovani iznos korisniku garancije (izvozniku), ukoliko uvoznik (nalogodavac garancije) u predviđenom roku ne isplati isporučenu robu. Važnost garancije se poklapa sa rokom plaćanja robe iz osnovnog ugovora. Garantovana suma odgovara iznosu kupčeve obaveze.

2.Garancija za plaćanje robe po kreditnom poslu Kreditni aranžmani u međunarodnoj trgovini idu po 2 osnova: 1.kod poslova velike vrijednosti 2.kod poslova na dugi rok Prodavac se ovom garancijom štiti od rizika neplaćanja dospjelih kreditnih rata. Specifičnosti garancije za plaćanje na kredit: 1.garantovana suma odgovara iznosu kupčeve obaveze plaćanja 2.bankarska provizija je visoka u odnosu na druge bankarske garancije 3.podrazumijeva se hipotekarno obezbjeđenje Izvoznik uslovljava isporuku robe izdavanjem bankarske garancije koju uvoznik nabavlja i šalje.

3.Garancija o položenom depozitu (depozitna garancija) Na ovoj garanciji može insistirati izvoznik kad nema povjerenja u izvršenje ugovorene obaveze, prvenstveno plaćanja isporučene robe. Npr izdaje se kao garancija da će kupac u dogovoreenom roku otvoriti akreditiv u korist izvoznika. Banka garant može izdati 2 tipa depozitnih garancija: 1.prva podrazmijeva da kupac položi depozit kod banke-garanta. Taj depozit je blokiran na posebnom depozitnom računu, a kupac dobija sertifikat o depozitu. Do isteka garancije, kupac ne može slobodno raspolagati depozitom. 2.blokira se dio sredstava koja se nalaze na tekućem računu kupca.

4.Garancija ugovorenih uslova Učesnici u poslu ovom garancijom osiguravaju međusobno izvršenje ugovornih obaveza. Tako je definisana Garancija ugovorenih uslova od strane MTK. U zavisnosti od preuzetih obaveza, u garanciji će biti definisane konkretne preuzete obaveze za čije ispunjenje garantuje banka.

5.Stand-by akreditivi Stend baj akreditiv nije pravi akreditiv, već bankaraska garancija. Stend baj akreditiv je instrument američkih poslovnih banaka, jer su tamo bankarske garancije zabranjene zakonom. Ovaj akreditiv ima osobine i akreditiva i bankarske garancije (po MTK to je vrsta akreditiva). Koristi se isključivo u svrhu obezbjeđenja od rizika u spoljnotrg.poslovima. Njega akreditivna banka otvara za dogovorenu vrijednost, po nalogu jedne strane, u korist druge strane. Ako nalogodavac propusti da izvrši ugovornu obavezu o roku, drugoj strani se isplaćuje akreditivni iznos (10-15% vrijednosti posla). Uslov naplate je pismena izjava korisnika da je nalogodavac prekršio ugovor.

14. SPOLJNOTRGOVINSKA PLAĆANJA , DOZNAKA I ČEK Postoje 2 osnovna načina naplate spoljnotrg.posla: 1.trenutno (likvidno) plaćanje – po našim propisima, to je svako plaćanje koje se izvrši u roku od 90 dana nakon isporuke (izvoznog carinjenja), a po najnovijem zakonu, u roku jedne godine. 90 dana je rok za koji sve tri strane treba da skupe i podnesu svu potrebnu dokumentaciju, i da se završi plaćanje – u suprotnom, idu kazne i kamate. Trenutna plaćanja mogu se izvršiti: prije izvršene isporuke, u toku isporuke robe ili po izvršenoj isporuci. 2.plaćanje na kredit – Svaka naplata koja traje dulje od 90 dana (godinu dana) od dana izvoza robe (izvoznog carinjenja), mora biti ugovorena kao izvoz na kredit i prijavljena Centralnoj banci kao kreditna naplata. Svako plaćanje na rok duži od 90 dana se takođe prijavljuje Centralnoj banci i smatra se kreditnim plaćanjem.

2.Instrumenti plaćanja spoljniotrgovinskih poslova - prostorna udaljenost je veća, veće je nepovjerenje i nepoznavanje partnera kod spoljnotrg.poslova. - zbog veće sigurnosti, kod realizacije i naplate i plaćanja, postoje specifični instrumenti platnog prometa Karakteristike instrumenata međ.platnog prometa su: 1.Različite su zemlje kupca i prodavca, rezidenti, prostorna udaljenost, carinska i monetarna područja. 2.Međ.platni promet odvija se posredstvom ovlašćenih (a ne svih) poslovnih banaka, gotovinski ili bezgotovinski. Bezgotovinski – prebacivanje sredstava sa računa na račun u devizama odvija se kroz instrumente:1.doznaka, 2.ček, 3. dokumentarni akreditiv, 4. dokumentarna naplata (inkaso – otkup dokumenata), 5. mjenica

1.Doznaka - To je najstariji instrument – nalog poslovne banke uvoznika inostranoj korespodentnoj banci da isplati sumu naznačenu u doznaci, izvozniku (prodavcu). Obrazac je tipski. Četiri su učesnika u transakciji: 1. uvoznik – nalogodavac – daje nalog svojoj banci za isplatu 2. poslovna banka uvoznika 3. korespodentna banka u zemlji izvoznika, koja pare prebacuje na račun izvoznika 4. izvoznik – korisnik doznake Doznaka može biti: - nostro doznaka – kad mi plaćamo uvezenu robu - loro doznaka – kada nama plaćaju izvoz Doznaka je bezuslovni instrument plaćanja – banka prebacuje sredstva bez ikakvih uslova. Uvoznik može usloviti isplatu nekim dokumentima: fakturom, garancijom, mjenicom, tovarnim listom, itd i tada je to uslovna doznaka. Bezuslovna doznaka je vrlo rizična za uvoznika – koristi se samo kada postoiji dugoročna saradnja i povjerenje, kao i kod avansa i u nerobnoj trgovini. Doznaka se koristi za sva trenutna plaćanja, ali je rizična za uvoznika. Koristi se i za plaćanja na kredit.

2.Ček - Ček je strogo formalna HOV, kojom trasant (kupac) daje nalog svojoj poslovnoj banci (trasatu), da sa njegovog računa prenese određeni iznos na račun remitenta – korisnika čeka (izvoznika), ili na račun donosioca čeka. Tako ček može:1.glasiti na ime , 2.glasiti na donosioca – plaća se onom ko ček donese – prenosi se prostom predajom, 3.po naredbi – plaća se korisniku čeka ili po njegovoj naredbi nekom drugom licu – prenosi se indosiranjem Elementi čeka: 1. oznaka da je ček 2. bezuslovni nalog za plaćanje neke sume 3. datum i mjesto izdavanja čeka 4. mjesto ispalte sume 5. naziv i potpis izdavaoca, trasanta i remitenta Ček se mora podniejti u nekom roku (od 8 do 70 dana). Koristi se za trenutno plaćanje i kod izvoza robe na kredit i veoma je rizičan za uvoznika.

15.MJENICA Mjenica se široko koristi kao instrument bezgotovinskog plaćanja u spoljnotrg.poslovima, ali i kao sredstvo obezbjeđenja izvršenja ugovorenih obaveza. Mjenica je strogo formalna HOV, propisane forme po Zakonu o mjenici. Mjenica je strogo formalna HOV kojom se jedno lice, njen izdavalac (trasant) obavezuje da će, po njegovom nalogu, drugo lice (trasat) izvršiti isplatu mjenične sume trećem licu (remitentu) o roku dospijeća mjjenice. Elementi mjenice su: 1. riječ mjenica – mora je sadržavati – sve mora biti ispisano na istom jeziku 2. mjenični iznos – mora biti određen vrijednosno i valutno 3. mjesto izdavanja – lijevi gornji ugao 4. trasant – lice koje je izdalo mjenicu, ono je glavni dužnik, sve dok na mjenicu ne stavi potpis trasat. Mjenicu može izdati i veći broj lica (trasanata), koji se potpisuju na donjem desnom uglu mjenice. 5. trasat – lice koje treba da isplati mjenični iznos (donji lijevi ugao mjenice), a potpisuje se preko teksta sa lica mjenice – potvrđuje da prihvata isplatu mjenične sume. 6. remitent – lice kojem se, ili po čijoj naredbi se mora isplatiti mjenični iznos. Ime mu se nalazi na sredini teksta mjenice. 7. vrijeme dospjeća mjenice – određuje momenat naplate i nalazi se u tekstu mjenice. 8. mjesto plaćanja – ovo je jako bitno jer se po njemu određuje sud kod kojeg se podiže protest mjenice. Nalazi se u donjem uglu na licu mjenice. 9. prenos mjenice – može biti: – „po naredbi“ – prenosi se indosiranjem – „ne po naredbi“ – tzv rekta klauzula – mjenica se može prenositi cesijom 10. broj izdatih primjeraka – ako piše da je mjenica „solo“, izdata je samo u jednom primjerku. Mjenica se može izdati i u duplikatu (za slučaj da se original zagubi) i tada će stajati oznaka „prva“, ili „platite za prvu“ – to je prvi primjerak. Bez obzira koliko ima kopija mjenice, postoji pravo na samo jednu naplatu.

Vrste mjenica 1.Trasirana (vučena) mjenica – ona kod koje njen izdavalac (trasant) daje nalog drugom licu (trasatu) da korisniku mjenice (remitentu) isplati mjeničnu sumu. Trasat je po pravilu banka kod koje trasan ima devizni račun. 2.Sopstvena mjenica – kada su trasant i trasat isto lice – izdavalac mjenice (trasant) se obavezuje da će izvršiti isplatu mjeničnog duga trećem licu (remitentu) o roku dospijeća. 3.Trasirana mjenica po sopstvenoj naredbi – kada su trasant i remitent jedno lice – izdavalac mjenice (trasant - izvoznik) vuče mjenicu na trasata (kupca robe-uvoznika), koji se obavezuje da će remitentu-trasantu (izvozniku) isplatiti mjeničnu sumu u naznačeno vrijeme i na naznačenom mjestu. Trasant i remitent su dakle isto lice – izvoznik. Trasant je glavni mjenični dužnik sve dok trasat ne prihvati da isplati mjenični dug, što potvrđuje svojim potpisom uz ispisivanje riječi „prihvatam“ na licu mjenice.

trasirana sopstvena trasirana po sopstvenoj naredbi

trasant uvoznik uvoznik

trasat banka uvoznik

remitent izvoznik izvoznik

izvoznik

uvoznik

izvoznik

Prema načinu dospjeća, mjenice se dijele na: 1. mjenice po viđenju – „platite odmah po viđenju“ 2. na određeno po viđenju – plative su u roku koji je naznačen na mjenici, a koji teče od momenta akceptiranja mjenice, npr „platite za mjesec dana po viđenju“ 3. na određeni dan – sadrži tačan datum

Mjenične radnje 1. Akceptiranje – trasat prihvata – pravni posao kojim se trasat obavezuje da u svojstvu glavnog dužnika plati mjenicu o dospjeću. Akceptant može obavezu plaćanja prihvatiti u cjelosti ili djelimično. Dokle god je mjenica neakceptirana, glavni dužnik je trasant. Kad primi mjenicu, glavni dužnik (trasat) stavlja svoj potpis na lice mjenice, uz ispisivanje riječi „prihvatam“ ili „akceptiram“. To je puni akcept. Ako samo potpiše mjenicu, bez riječi „prihvatam“, to je blanko mjenični akcept. Kad akceptira mjenicu, glavni dužnik postaje trasat. 2. Avaliranje – mjenično-pravni posao kojim se jedno lice (avalist) obavezuje da će platiti mjeničnu svotu ili jedan njen dio, ako to glavni mjenični dužnik, za kojeg on garantira, to ne učini. Avaliranjem se garantuje isplata mjenične sume. Avalisti su, po pravilu, prvoklasne korespodentne banke naše poslovne banke. 3. Prezentacija mjenice na isplatu vrši se u određenom roku prije njenog dospijeća glavnom mjeničnom dužniku (obično je to tri dana). 4. Isplata mjenične sume vrši se o roku dospijeća mjenice. Mjenicu isplaćuje isplatna banka, tako što zadužuje račun akceptanta (ako je mjenica akceptirana), ili trasanta (ako mjenica nije akceptirana). 5. Prenošenje mjeničnog prava na treće lice može se vršiti: 1) Indosiranjem – prenos mjenice pismenom izjavom, ispisanom na poleđini mjenice, koju daje indosant (onaj koji ima mjenicu – najčešće je to remitent, koji je korisnik i imalac mjenice), čime svoja prava iz mjenice prenosi na indosatara, tako da je ovaj može prezentirati na naplatu trasatu. Prvi inosant može biti samo remitent. On ispisuje na poleđini mjenice tekst „platite po naredbi“ – pa navodi ime indosatara – novog imaoca mjenice i potpisuje se. Broj prenosa mjenice je neograničen. Ako na mjenici piše „ne po naredbi“ , to je onda rekta klauzula – mjenica se ne može prenijeti indosiranjem, ali može cesijom. 2) Cesija – pravni posao koji se reguliše ugovorom o cesiji, kojim imalac mjenice (remitent) – cedent, prenosi svoja mjenična prava potraživanja na neko treće lice – cesionara. Mjenica je HOV, po naredbi, ali postupkom blanko indosiranja može postati HOV na donosioca. Ako bi se mjenica blanko indosirala, što znači, ako se na poleđini potpiše samo indosant, ali ne i indosatar, mjenica se može prenijeti prostom predajom. Izvoznik može mjenice koje posjeduje kao instrument naplate izvoznog posla, prenijeti indosiranjem na drugog korisnika – banku. Tako banka vrši otkup mjenica od izvoznika po manjoj vrijednosti od mjenične svote, ali tako izvoznik odmah dobija likvidna sredstva i kreditnu naplatu pretvara u trenutnu (likvidnu) naplatu, dok banka osigurava sebi zaradu. 6. Protest mjenice - U slučaju neizvršenja mjeničnih obaveza, vlasnik mjenice mora izvršiti protest mjenice kod nadležnog suda, što je uslov za zadržavanje prava regresa od svih mjeničnih dužnika. Protest je pismena isprava, koju izdaje nadležni sud i koja se zavodi u sudsku knjigu protesta. Glavni mjenični dužnici, kao i regresni mjenični dužnici, imaju prema vlasniku mjenice neograničenu solidarnu odgovornost, što znači da, ako on ne izvrši naplatu od glavnog mjeničnog dužnika, trasata, ili ako ovaj ne akceptira mjenicu, vlasnik može svoje potraživanje naplatiti po svom izboru od: trasata, idosanta, indosatara ili avalista. Mjenica kao instrument plaćanja - Može se koristiti kao instrument plaćanja kod svih oblika trenutnog, ali i kreditnog plaćanja spoljnotrg.posla. Kod trenutnog plaćanja, nije preporučljiva za uvoznika, jer mjenica može da dospije na naplatu, a da ugovorena isporuka kasni, ili se ne izvrši, što je rizik za uvoznika. Za izvoznika je to povoljna varijanta, jer osigurava naplatu. Mjenicom može biti plaćena roba tek po izvršenoj isporuci, tako što ona ostaje u posjedu (mjeničnom depozitu) banke izvoznika, a dostupna izvozniku na naplatu postaje tek kad on kupcu dokumentira isporuku robe (ili banci). Ova varijanta je povoljna za kupca, a za izvoznika je vrlo siguran način naplate. Zbog toga je mjenica zgodan instrument plaćanja robe kod izvoza na kredit. Izvoznik, dolaskom u posjed avaliranih i akceptiranih mjenica glavnog dužnika, osigurava naplatu po kreditnom poslu. Mjenično pravo ima vrlo stroge propise, kao što su naplata mjeničnih potraživanja bez prava na prigovor, što osigurava naplatu.

16.DOKUMENTARNI AKREDITIV -instrument naplate dogovorenog izvoza u toku isporuke robe – jedan od najsigurnijih načina naplate Roba nekad dugo putuje, a dokumentarni akreditiv omogućava izvozniku da naplati robu odmah pošto je otpremljena i izvozno ocarinjena. Dokumentarni akreditiv je račun koji akreditivna banka otvara po nalogu nalogodavca (uvoznika robe) u korist korisnika (izvoznika). Sredstva sa akreditivnog računa mogu se prenijeti na račun izvoznika tek pošto izvoznik robe ispuni uslove akreditivne naplate – prezentira dokumente koji su definisani ugovorom o spoljnotrg.poslu, kao dokaz da je izvršio isporuku robe u skladu sa ugovorom. Banke igraju aktivnu ulogu, jer strogo formalno provjeravaju svu dokumentaciju, a vrlo često garantiraju isplatu sa akreditiva, pošto izdaju potvrđene akreditive. Proceduru i ulogu učesnika propisala je MTK Jednoobraznim pravilima i običajima za dokumentarne akreditive, u kojima se posebno ističe: - da su akreditivi odvojene transakcije od ugovora na kojima su zasnovani - da se posluje sa dokumentima, a ne sa robom - obaveze učesnika kroz procedure: otvaranja, aviziranja, konfirmacij eakreditiva, opoziva i rokova važnosti

1.Učesnici u realizaciji akreditiva 1.Kupac (uvoznik) – daje svojoj poslovnoj banci nalog za otvaranje akreditiva. On je nalogodavac, a mora prilložiti dokaz da je obezbjedio pokriće na svom deviznom računu za ovu isplatu. 2. Akreditivna banka – poslovna banka kupca. Po nalogu kupca, ona otvara akreditiv u korist prodavca robe (izvoznika) i ima obavezu da izvrši plaćanje sa akreditiva na bazi instrukcija kupca, koje je dobila uz nalog. 3. Avizirajuća banka – obavještava izvoznika da je otvoren akreditiv u njegovu korist, ali ne preuzima nikakve obaveze isplate. 4. Isplatna banka – banka koja vrši plaćanje po dobijenim instrukcijama i obavješetenju od akreditivne banke o otvaranju akreditiva u korist izvoznika s jedne strane, i dokumentima o izvršenoj otpremi robe koje dostavlja izvoznik, s druge strane, vrši isplatu akreditiva izvozniku. Isplatna banka je najčešće korespodentna banka poslovne banke kupca. Isplatna banka može biti avizirajuća ili konfirmirajuća banka. 5.Konfirmirajuća banka – preuzima obavezu da izvrši isplatu akreditivne sume, ukoliko nalogodavac to ne može da učini iz bilo kojeg razloga. Zbog strogo formalnih procedura, akreditiv je vrlo siguran i za kupca i za izvoznika. Dokumentarni akreditiv je u prvom redu instrument plaćanja, ali je takođe i instrument obezbjeđenja, jer štiti interese obe strane. Ne može se desiti da kupac primi robu, a da se ne izvrši isplata, a takođe se ne može desiti da banka izvrši isplatu, dok ne prezentira dokumenta o otpremi i ne potvrdi da je roba isporučena pod ugovorenim uslovima. Na osnovu akreditiva, izvoznik može dobiti čak i kredit od banke.

2.Vrste dokumentarnih akreditiva 1. Prema opozivosti dijele se na a) opozive b) neopozive – koji mogu biti potvrđeni (konfirmirani) i nepotvrđeni (nekonfirmirani). a) Opozivi akreditiv može po otvaranju opozvati akreditivna banka, tj može ga izmjeniti ili poništiti po nalogu kupca. Ugovaranje opozivog akreditiva zato ne odgovara izvozniku, jer daje mogućnost kupcu da se predomisli i da ne plati. Kupac mora u nalogu izričito naglasiti da želi opozivi akreditiv. b) Neopozivi dokumentarni akreditiv se ne može pozvati ni sa jedne strane i kad ga banka otvori, ima neopozivu obavezu da ga isplati. On može biti: - potvrđen – kod ovog se podrazumijeva da, pored akreditivne banke, postoji i potvrda (konfirmacija) neke druge (konfirmirajuće) banke da će, u slučaju da akreditivna banka ne izvrši isplatu, preuzeti sve

-

obaveze iz akreditiva i platiti akreditivni iznos. Neopozivi potvrđeni akreditiv štiti interese izvoznika, tako što se konfirmacijom obezbjeđuje od rizika neplaćanja. nepotvrđen – nema konfirmacije druge banke

2. Prema prenosivosti, mogu biti: a) prenosivi – korisnik prenosivog akreditiva (izvoznik) može dati nalog avizirajućoj banci da akreditiv stavi na raspolaganje drugom korisniku. Prenosivost akreditiva definisana je akreditivnim uslovima. Ako u ugovoru nije drugačije naznačeno, akreditiv može biti prenesen samo jedanput. To obezbjeđuje izvozniku da eventualne svoje obaveze prema trećim licima može platiti prenosom akreditiva. b) neprenosivi – svi za koje nije izričito naglašeno da su prenosivi. Izvještaj o otvaranju neopozivog, potvrđenog, prenosivog dokumentarnog akreditiva je važan dokument koji ubrzava odobravanje izvoznih kredita izvozniku. Banke su spremne da izvrše eskontovanje (otkup) akreditiva, naplativog na duži rok, pa tako izvoznik može doći do likvidnih sredstava prije predviđenog roka. 3. Prema djeljivosti, mogu biti: a) djeljivi – omogućavaju izvozniku naplatu dijela akreditivne sume koja odgovara vrijednosti dijela isporučene robe. b) nedjeljivi 4. Prema dospijeću naplate, mogu biti: a) akreditivi po viđenju – naplativi su čim se prezentiraju potrebna dokumenta banci. Čim banka prekontroliše dokumenta, izvoznik može naplatiti akreditivnu sumu. b) ročni akreditivi – odlažu vrijeme naplate u odnosu na vrijeme podnošenja dokumenata. U ove akreditive spadaju: - akceptni akreditivi – ako prihvati ovaj akreitiv, izvoznik vuče mjenicu koja dospijeva o ugovorenom roku na banku, prema uslovima ugovora. Kad podnese dokumente na naplatu banci, izvoznik ne dobija odmah akreditivini iznos, već podnosi mjenice banci na akcept. Banka akceptant će izvršiti isplatu mjenice o roku njenog dospijeća. Rok dospijeća mjenice je najčešće datum otpreme koji je naveden u transportnim dokumentima. - akreditivi sa odloženim plaćanjem – banka izvozniku po podnošenju dokumenata na naplatu izdaje pismenu potvrdu u kojoj precizira datum kada će izvršiti plaćanje. Ovo je pogodno za kupca, koji može to vrijeme da iskoristi da primljenu robu preproda, dođe do sredstava i izvrši plaćanje o dogovorenom roku dospijeća. 5. Akreditivi sa crvenom klauzulom su posebna vrsta akreditiva, a odnose se na mogućnost da se dio akreditivne sume isplati prije isporuke robe. Ovo su rizična plaćanja za nalogodavca (kupca uvoznika) i moraju se osigurati prethodnom garancijom za povraćaj avansa, kojeg nabavlja izvoznik robe. 6. Revolving (rotativni) akreditiv je tip akreditiva na kojem izvoznik obično insistira kad su u pitanju veće količine robe koje se višekratno isporučuju. Ne otvara se akreditiv za svaku pjedinačnu isporuku, već jedan za čitavu količinu, da kupac ne bi odustao. Akreditiv se automatski obnavlja za svaku narednu isporuku. 7. Nostro i loro akreditivi: - nostro akreditivi su oni koje otvaraju naši kupci u korist inostranih prodavaca - loro akreditivi su oni koje strani kupci otvaraju u korist naših izvoznika 8. Akreditivi takođe mogu biti domicilirani (prezentirana i plativa dokumenta) u: - zemlji izvoznika – u poslovnoj banci izvoznika - zemlji uvoznika – u poslovnoj banci uvoznika Smatra se da je racionalnije da to bude u zemlji izvoznika (u njegovoj poslovnoj banci).

3.Tehnologija otvaranja i naplate dokumentarnog akreditiva Uslovi otvaranja i isplate akreditiva nalaze se u ugovoru o kupoprodaji – vrsta, rok važnosti, momenat otvaranja, dokumenta koja izvoznik mora prezentirati, itd. Nalog za otvaranje nostro akreditiva podnosi kupac na obrascu, sa svim potrebnim podacima i obično on snosi (ako nije drugačije naznačeno) troškove akreditiva.

4.Rok važnosti akreditiva

Svaki akreditiv mora imati rok važnosti, koji mora pokriti period potreban za isporuku robe, prikupljanje dokumenta i naplatu. Rok za podnošenje dokumenata od momenta isporuke mora takođe biti naznačen, a ako drugačije nije naglašeno, taj rok je 21 dan (minimum) od dana isporuke, mada kupac može taj rok produžiti. Izvozniku odgovara da akreditiv bude otvoren što prije, a kupcu da on bude otvoren neposredno pred isporuku. Uz nalog, kupac dostavlja i dokaz o pokriću akreditivne sume. Lista dokumenata mora se navesti u nalogu, a šta će on sadržavati, ovisi od ugovorenih uslova posla i to od vrste prevoza i INCOTERMS klauzule, kao i od prirode samog ugovorenog posla, Uobičajena dokumenta su: 1. Fakture i lista pakovanja – iz kojih se vidi količina i vrijednost 2. Tovarni list – sa datumom otpreme 3. Carinska deklaracija – ako postoji izvozna carina 4. Polisa osiguranja – ako je to obaveza izvoznika 5. Razni atesti proizvođača 6. Sertifikat o kvalitetu 7. Zapisnik o kvalitativnom prijemu robe 8. Sertfikat o porijeklu 9. Ostala dokumenta U banci postoje standardni obrasci za dokumentarne akreditive koje je odobrila MTK.

5.Naplata loro akreditiva 1. Strani kupac otvara akreditiv u korist našeg izvoznika – loro akreditiv. 2. Poslovna banka kupca šalje avizo poslovnoj banci našeg izvoznika, koja obavještava izvoznika o akreditivu. 3. Izvoznik upoređuje otvoreni akreditiv sa dogovorenim uslovima i ne šallje robu sve dok se ne uvjeri da je akreditiv ispravan. 4. Izvoznik potvrđuje akreditiv i vrši isporuku robe . 5. Špediter izvoznika, nakon otpreme i eventualnog izvoznog carinjenja, sva dokumenta šalje izvozniku. 6. Izvoznik šalje dokumenta svojoj banci radi naplate akreditiva. 7. Banka pregledava dokumenta i ako su u skladu sa dogovorenim uslovima, odobrava isplatu akreditivnog iznosa, a ako su dokumenta manjkava, stavlja isplatu pod rezervu. 8. Jedino kupac – nalogodavac može skinuti rezervu sa dokumenata, ako smatra da je to u redu.

17.DOKUMENTARNA NAPLATA – INKASO DOKUMENATA Dokumentarna naplata (inkaso dokumenata) je najnepovoljniji vid naplate za izvoznika, jer podrazumijeva da izvoznik isporuči robu, da dokumentuje isporuku robe, a zatim da čeka na isplatu. Isplata je 90 dana od datuma izvoza – trenutno plaćanje. Ovaj vid plaćanja se preporučuje samo ako poslovni partneri dugo sarađuju. Dokumentarna naplata može biti: 1. direktna - kad završi isporuku, izvoznik kupcu direktno dostavlja dokumenta iz kojih se vidi da je isporuka izvršena, a zatim poziva kupca da plati robu. Kupac daje svojoj banci nalog za izvršenje doznake, po osnovu dokumentarne naplate. Poslovna banka kupca doznačuje sredstva preko korespodentne poslovne banke u zemlji izvoznika na račun izvoznika. 2. bankarska – izvoznik po završenoj isporuci preko svoje poslovne banke kupcu dostavlja dokumenta iz kojih se vidi da je izvršio isporuku. Poslovna banka izvoznika šalje dokumenta korespodentskoj banci u zemlji kupca, koja kupca poziva na otkup dokumenta i izvršenje ugovorne obaveze – plaćanja isporučene robe. Kupac daje svojoj poslovnoj banci nalog za izvršenje doznake, po osnovu dokumentarne naplate, a banka zatim dostavlja sredstva izvozniku, preko korespodentske banke u zemlji izvoznika. Kod dokumentarne naplate, za razliku od dokumentarnog akreditiva, banka je samo posrednik, koji djeluje u svoje ime, a za račun svog nalogodavca i nema nikakve obaveze prema trećim licima. Kad šalje avizo o prispjeću dokumenata na naplatu, banka ne zna da li će kupac otkupiti dokumente, ili neće. Primjena dokumentarne inkaso naplate regulisana je Jednoobraznim pravilima za inkaso MTK, kojim je regulisana procedura prijema, pregleda i uslova dokumenata koji se podnose banci na inkaso. Uobičajena dokumenta koja izvoznik robe prezentira kupcu su: 1. Fakture i lista pakovanja 2. Tovarni list – sa datumom otpreme 3. Carinska deklaracija – ako postoji izvozna carina 4. Polisa osiguranja – ako je to obaveza izvoznika 5. Razni atesti proizvođača 6. Sertifikat o kvalitetu 7. Sertfikat o porijeklu 8. Ostala dokumenta Dokumentarna naplata može biti nostro – kada se dokumenta šalju inostranom partneru i loro – kada se šalju našem uvozniku. Kod ove naplate postoji veliki rizik da se robe isporuči, a ne plati. Takođe se može desiti da dokumenta stignu kupcu na naplatu prije nego što stigne roba, pa je tada i kupac u nepovoljnoj poziciji. Inkaso dokumenata uz bankarsku garanciju – Ukoliko traži garanciju za plaćanje od kupca, izvoznik može smanjiti rizik – on u tom slučaju isporučuje robu tek kada od kupca dobije banakrasku garanciju za plaćanje isporuke. Bankarsku garanciju kupac može dostaviti direktno, ili preko banke. Ako kupac ne izvrši otkup dostavljenih dokumenata u dogovorenom roku, banka garant mora izvršiti isplatu garantovanog iznosa na prvi poziv izvoznika. Inkaso dokumenta uz mjeničnu garanciju – Izvoznik može, kao sredstvo osiguranja, vući na kupca mjenice, sa ugovorenimk rokom dospijeća. Posredstvom banke izvoznika i banke kupca mjenice se dostavljaju kupcu na akceptiranje. Kad kupac akceptira mjenice, posredstvom svoje banke vraća ih banci izvoznika, koja obavještava izvoznika o mjeničnom depozitu. Ako kupac ne izvrši svoju obavezu plaćanja,

odnosno otkup prispjelih dokumentata, izvoznik će moći preuzeti mjenice iz bankarskog depozita i izvršiti naplatu izvoznog posla.

18.TEHNOLOGIJA PLAĆANJA IZVEZENE ROBE NA KREDIT Svaka naplata robe u spoljnotrg.poslovanju u periodu dužem od 90 dana, smatra se prodajom na kredit. Ona je vrlo česta, posebno kod roba velike vrijednosti, složenih proizvoda i investicionih projekata. Kreditiranje kupca od strane izvoznika može biti kratkoročno (do 1 godine), srednjeročno (do 5 godina) i dugoročno (preko 5 godina). Plaćanje na kredit je otprema robe i njena naplata u kontinuiranim vremenskim intervalima, ukupno duže od 90 dana. Uobičajena je naplata dijela ugovorene sume avansno (prije isporuke), a vrijednost avansa je najčešće 1530% ukupne vrijednosti ugovorenog izvoza. Isplata počinje na dan stupanja ugovora na snagu i mora biti prije isporuke. Naplata avansa se vrši gotovinski, doznakom, a prethodno kupac traži bankarsku garanciju za povraćaj avansa, koju mu izvoznik šalje direktno, ili preko njegove banke. Preostali iznos, uvećan za kamate, dijeli se na kreditne rate, koje se naplaćuju u tačno određenim vremenskim intervalima. Ugovorena cijena može biti iskazana na dva načina: 1. utvrdi se kamata, doda se iznos glavnice i utvrdi jedinstvena cijena 2. kamata se u kupoprodajnom ugovoru odvojeno iskazuje od cijene. Kredit je rizik za izvoznika, pa postoje načini da se obe strane zaštite od rizika. Postoje dvije osnovne vrste kredita: 1. Kreditiranje kupca uz bankarsku garanciju 2. Kreditiranje kupca uz mjenično obezbjeđenje

1. Kreditiranje kupca uz bankarsku garanciju Kreditni posao uvijek podrazumiejva uplatu avansa, kojeg kupac uplaćuje doznakom, čekom ili drugim instrumentima. Kreditiranje kupca uz BG podrazumijeva da kupac prije otpreme robe nabavi BG prvoklasne banke kojom ona garntuje da će, ako kupac ne podmiri dospjele rate o roku, isplatiti garantovanu sumu izvozniku. Ovu garanciju kupac šalje izvozniku direktno ili preko svoje poslovne banke. Izvoznik je po potrebi aktivira, ili je nakon urednog plaćanja vraća.

2. Kreditiranje kupca uz mjenično obezbjeđenje Izvoznik, pošto isporuči robu, ima u rukama mjenice sa rokom dospijeća, koji se poklapa sa rokovima uplata kreditnih rata. Izvoznik prvo kao trasant izdaje trasirane mjenice po sopstvenoj naredbi. Zatim vuče mjenice na kupca robe (trasata), koji se obavezuje da će trasantu – izvozniku isplatiti naznačenu sumu u naznačeno vrijeme i na naznačeno mjesto. U ovom slučaju, trasant i remitent su isto lice – izvoznik. Izvoznik priprema po jedan mjenični obrazac za svaku ratu i na ugovoreni dan vuče mjenice na kupca, na jednake mjenične iznose za svaku ratu, osim za posljednju (da bi se izravnala ukupna vrijednost). Izvoznik ne piše datume dospijeća na mjenice, već njegova poslovna banka, kad dobije preciznu informaciju o datumu isporuke. Kod utvrđivanja datuma otpočinjanja kredita, moguće su dvije opcije: 1. rokovi teku od momenta isporuke robe – ovo odgovara kupcu, jer je to stvarno vrijeme kreditiranja. To može biti datum svake pojedinačne isporuke, ili srednji datum izvršenja isporuka (sredina mejseca, tromjesečja, itd). 2. rokovi teku od momenta potpisivanja ili stupanja ugovora na snagu – ovo je nepovoljno za kupca, jer isporuke mogu da kasne. Ovo je dobro jedino kod manjeg broja, ili jednokratne isporuke.

Svi finansijski troškovi u vezi sa kreditiranjem padaju na kupca i uključeni su u cijenu, pa je ukupna vrijednost obaveza jednaka: Kredit (glavnica) + kamate + finansisjki troškovi Mogu biti dogovorene dvije vrste mjenica: 1. jedinstvena mjenica – svi troškovi se nalaze na jednoj mjenici – kamate+glavnica+finansijski troškovi 2. dvojna mjenica – jedne mjenice se ispisuju na vrijednost glavnice, a druge za kamate i finansijske troškove. Tok transakcije: 1. Izvoznik priprema mjenicu i šalje je svojoj banci, banka korespodentskoj banci uvoznika, a banka uvoznika kupcu. 2. Kupac akceptira i avalira mjenice, vraća ih svojoj poslovnoj banci s nalogom da ih korespodentskoj banci izvoznika proslijedi u neopozvi mjenični depozit. 3. U ugovorenom roku, poslovna banka izvoznika dostavlja izvozniku avizo o prisitizanju mjenica u neopozivi bankarski depozit, uz uslove pod kojima izvoznik može da dođe u posjed mjeničnog seta. 4. Izvoznik isporučuje robu i nakon izvoznog carinjenja raspolaže dokumentima koji su dokaz da je izvršio svoje ugovorne obaveze. 5. Izvoznik prezentira dokumente svojoj poslovnoj banci koja mu uručuje ste mjenica. 6. sa primljenim akceptiranim i avaliranim mjenicama, izvoznik može: a) u momentu dospjeća naplatiti mjenice b) po prijemu mjeničnih akcepata, može ih eskontovati kod zainteresovane finansijske institucije (banke forfetara ili faktora) , tj prodati ih banci za nešto niži iznos od mjenične sume i tako doći do likvidnih sredstava. Tako on svoj kreditni posao pretvara u gotovinski. Procenat vrijednosti prodaje je određen diskontnom stopom na tržištu. Set dokumenata koje izvozniki podnosi svojoj poslovnoj banci su: 1. Fakture i lista pakovanja 2. Tovarni list – sa datumom otpreme 3. Carinska deklaracija – ako postoji izvozna carina 4. Polisa osiguranja – ako je to obaveza izvoznika 5. Razna uvjerenja i isprave o porijeklu i kvalitetu robe, zavisno od ugovornih obaveza Banka, s obzirom da zna datum isporuke, upisuje datume dospjeća na mjenice, kao i onaj iznos na posljednjoj mjenici, koja obuhvata zadnju vrijednost isporučene robe, ako i sve razlike od ranije.

19.KREDITIRANJE SPOLJNOTRGOVINSKIH POSLOVA Kreditirati se mogu uvozni i izvozni poslovi. Kod izvoza, kreditiranje je faktor konkurentnosti izvoznika, ali on sam ne bi mogao podnijeti to, bez banaka i drugih finansijskih institucija. Postoji razlika između prodaje na kredit i kreditiranja izvoznika. Izvoznik može biti kreditiran, a da pritom nema prodaje robe na kredit – njega može kreditirati neka finansijska institucija, bez obzira na njegove ugovore i naplate izvoza sa kupcem. Kreditiranje izvoznika su sve pozajmice koje finansijske institucije daju izvoznicima uz kamatu, kako bi bio prevaziđen jaz između trenutka otpreme robe i trenutka naplate izvezene robe. Ovaj jaz može biti od nekoliko dana do nekoliko godina.

1. Kreditiranje izvoznih poslova Izvozni poslovi se mogu kreditirati: 1. prije isporuke 2. nakon isporuke Kreditiranje može biti: na kratak rok (do 6 mjeseci), srednji rok (do 3 godine) i dugi rok (preko 3 godine). U kreditiranju izvoza učestvuju: 1. direktni učensici – država, bankarski sektor, izvozne i osiguravajuće agencije 2. indirektni učesnici – konsultantske kompanije, revizori, pravni savjetnici, špediteri, komisione firme, itd.

1.Direktni učesnici u kreditiranju izvoza 1. Država U socijalističkim zemljama, država je direktnim investicijama podsticala izvoz određenih proizvoda i grana i imala glavnu ulogu u finansiranju izvoza (jer su i banke bile državne). Sa otvaranjem tržišta, i tranzicijom, ova se uloga smanjuje. Krajem 80-ih, jača uloga privatnog sektora u socijalističkim zemljama i krajem 90-ih nestaje soc.sistem u Evropi. Tako nacionalna tržišta postaju globalna, a akteri postaju izloženi globalnoj konkurenciji. WTO zabranjuje sve oblike državne direktne i indirektne podrške domaćim izvoznicima, kao i subvencionisanje domaćih izvoznika. Ipak, dopušta podršku izvoznih poslova kroz finansiranje izvoza i osiguranje, ali pod uslovima koji ne odstupaju od tržišnih. To znači da će kreditiranje izvoznih poslova biti smatrano zloupotrebom i nedozvoljenim subvencionisanjem ako rokovi, kamatne stope i kreditni uslovi odstupaju od tržišnih uslova u tom periodu. Tako se liberalizuje međ.trgovina javljaju se novi oblici spoljnotrg.poslova i novi oblici finansiranja, čiji su glavni nosioci privatni finansijeri – prije svega poslovne banke. Država se povlači i uključuje se samo tamo gdje privatni sektor ne želi da se angažuje, a to su poslovi opterećeni političkim i nekomercijalnim rizicima. Privatni finansijeri su fleksibilni i spremni da odgovore na sve zahtjeve izvoznika i „kroje finansijski paket“ za svaki posao.

2.Bankarski sektor U većini zemalja u tanziciji (i u Srbiji) strukturu bankarskog sektora čine: 1. Centralna banka – koja samo indirektno interveniše i kanališe sredstva dobijena od međ.finansijskih institucija. Ona je garant osiguranja od političkih rizika kod osiguravajućih kompanija i banaka. 2. Poslovne banke – depozitne banke koje kreditiraju privredu i pojedince kratkoročnim kreditima.

3. Razvojne banke – obezbjeđuju srednjeročno i dugoročno finansiranje spoljnotrg.poslova u određenim sektorima. Često ih osnivaju Svjetska banka i druge multilateralne fin.institucije, da bi finansirali razvojne projekte u zemljama. 4. Investicione i trgovačke banke – za finansiranje spoljnotrg.poslova malih i srednjih p-ća sa malim sikustvom. 5. Izvozne i uvozne banke (Exim banke) – najčešće državne banke, specijalizovane za srednje i dugoročno finansiranje (kreditiranje) izvoza kapitalnih dobara, što zahtijeva velike fondove, duge rokove otplate i državu kao garanta. 3.Izvozne kreditne i osiguravajuće agencije - Nastale su na inicijativu vlada mnogih zemalja, kako bi se pomoglo izvoznicima da dobiju kratkoročne kredite od banaka. Ove agencije izvoznicima daju polise osiguranja od rizika naplate i neočekivanih promjena DK. Ako su rizici preveliki, ili se odbijaju, ili se reosiguravaju kod državnih fin.institucija (Exim banaka). Ove garancije i polise oni prezentiraju kao zalog bankama i dobijaju od njih kredite za izvoz. Tako ove agencije i institucije smanjuju nekomercijalne rizike izvoznih poslova i daju neku vrstu zaloga za banke kreditore i druge koji finansiraju izvozne poslove. Osnivači većine ovih institucija su nadležna ministarstva u većini zemalja, uz podršku trgovačkih komora, ali u tome mogu učestvovati i privatne firme. Prva agencija ove vrste bila je Exim banka u SAD, a sama ideja potiče iz V. Britanije, od konfirmacionih kuća. 1993. u svijetu je bilo 123 ovakve agencije. Organizacija ovih agencija, način rada i raspored zavisi od specifičnih potreba svake zemlje. 1968. g ex YU je formirala Jugoslovensku banku za međunarodnu ekonomsku saradnju (JUBMES), koja je imala ulogu agencije za unapređenje izvoza. Od raspada YU 1991.g, prestale su sve njene aktivnosti, a nova agencija nije formirana. Zadatak jedne agencije u zemlji sa većinom malih i srednjih p-ća bio bi da: 1. pomaže integraciju domaćih firmi u međ.ekonomske tokove 2. pomogne domaće izvozne firme da izađu na inostrano tržište 3. stvori imidž kod inostranih partnera o izvoznim mogućnostima zemlje 4. bude centar informacija za domaće firme 5. vrši osiguranje kreditiranja izvoza od nekomercijalnih rizika 6. daje informacije Vladi kod formulisanja ekonomske politike 7. vrši marketing i promociju aktivnosti domaćih firmi na međunarodnim sajmovima 8. pruža tehničku pomoć kod izvoza Posebno su bitne informacije koje ove agencije mogu pružiti o konkretnim tržištima proizvoda, o pravnoj regulativi na stranim tržištima, o izmjenama u pravilima EU, praćenju direktiva EU, unapređenju dokumentacije koja prati robu u izvozu. Ove agencije za svoje korisnike vrše i prenos standardnih upita za ponudu od ino partnera, kao i odgovore na njih. Uslovi kreditiranja izvoza i kretanje kamatnih stopa su skoro najvažniji uslov konkurentnosti izvoza, što se pokazalo posebno 70-ih godina, kada je na u vrijeme naftnih šokova, izbio pravi „kreditni rat“, što je bio sinonim za subvencionisanje izvoznih kredita. 1976.g zemlje OECD su se dogovorile da ograniče subvencionisanje u izvoznom kreditiranju pod nazivom Smjernice za javne izvozne kredite, ili OECD konsenzus, poznat pod nazivom „Džentlmenski sporazum“. Ovim sporazumom preciziraju se: 1. uslovi pod kojima se odobravaju izvozni krediti a iza kojih stoji direktna vladina podrška 2. minimalne kamatne stope ispod kojih agencije ne bi trebalo da odobravaju kredite 3. maksimalni rokovi otplate kredita 4. obaveza ugovaranja avansa po kreditnom poslu 5. zemlje primaoci su svrstane u 3 kategorije: relativno bogate, srednje i relativno siromašne zemlje 6. sa povećanjem siromaštva zemlje, povećavaju se i rokovi otplate i smanjuju kamatne stope 7. OECD utvrđuje kamatne stope za narednih 6 mjeseci, a objavljuju ih mjesečno 8. ova pravila neće važiti kada dođe do vezivanja sredstava za pomoć zemlji izvoznici i kreditne transakcije, tj kada iznos pomoći prelazi 15% izvoznog kredita.

Pošto je ovaj procenat bio nizak, zemlje su ga lako dostizale, pa je dolazilo do izbjegavanja sporazuma preko primjene mješovitih kredita (15% se dobijalo kao pomoć, a ostatak od 85% dobijao se pod uslovima iz sporazuma), pa je na insistiranje Amerike, ovaj procenat 1987. g povećan na 35%.

2.Indirektni učesnici u kreditiranju izvoza: 1. Razne konsultantske kompanije – pomažu kod pripreme dokumentacije za izvoz, za dobijanje 2. 3. 4. 5. 6.

kratkoročnih kredita, u izradi feasibility (fizibiliti) studija za srednjeročne i dugoročne projekte. Revizori – zvanično potvrđuju bilanse, račune dobitka i gubitka, izvore i upotrebu fondova Pravni savjetnici – kod pravnih pitanja, a posebno ugovora Međunarodni špediteri – takođe kratkoročno finansiraju spoljnotrg.poslove Osiguravajuće kompanije – bave se osiguranjem od transportnih rizika, nepredviđenih okolnosti Komisione firme – takođe mogu kreditirati svoga komitenta, za čiji račun obavljaju određene poslove

2.Kreditiranje izvoza – posebna forma finansiranja spoljnotrg.poslova, kojom se postiže: 1. 2. 3. 4. 5.

rast izvoznog sektora i povećanje izvoza veća likvidnost izvoznog sektora povećanje uspješnosti, a smanjenje rizika spoljnotrg.poslova lakši pristup na međ.tržišta rast konkurentnosti izvoza Kreditiranje je jedan od najznačajnijih faktora konkurentnosti izvoza, jer će cijeli posao dobiti prije onaj izvoznik koji ponudi robu na kredit. Pošto izvoznik po pravilu ne raspolaže tolikim fondovima, mora se obratiti za kredit kod finansijskih institucija.

1. Kreditiranje izvoza u fazi prije izvršene isporuke Ovi krediti služe za pokrivanje isporuka robe velikog obima i vrijednosti, koje izvoznik ne može da pokrije sam. Oni služe za pokrivanje troškova nabavke, prerade, otpreme , pakovanja i sličnog na robi, pa se zovu i krediti pakovanja. Kao podlogu za davanje kredita, banka može koristiti: 1. otvoreni neopozivi, potvrđeni, prenosivi akreditiv – Trgovac pronalazi tržište za izvoz, a na domaćem tržištu nalazi proizvođača. Od banke traži da mu odobri kredit za kupovinu robe za izvoz. Banka, nakon provjere izvoznika, ali i mogućnosti naplate njegovog posla, odobrava izvozniku kredit. Izvoznik kupuje robu, smješta je u skladište i skladišnicu prezentira banci kreditoru, koja odobrava dio sredstava po ugovorenom kreditu, a zadržava založno pravo na robi do ispunjenja osnovne obaveze izvoznika prema banci da isporuči i izveze robu. Po završenom izvozu, izvoznik prezentira dokumente banci kreditoru i naplaćuje ostatak kredita. Kad naplati izvezenu robu, vraća banci kredit. 2. otvoreni neopozivi, potvrđeni i neprenosivi akreditiv (prvi akreditiv) – Izvoznik ugovori izvoz uz naplatu ovim akreditivom, a da robu u trenutku zaključenja ugovora uopšte ne posjeduje. Na osnovu ovog akreditiva, poslovna banka izvoznika odobriće podakreditiv, po nalogu izvoznika, čiji su uslovi jednaki uslovima u prvom akreditivu, samo je akreditivna suma manja i rok važnostu kraći u odnosu na prvi akreditiv. Tako će banka podakreditivom finansirati izvoznika, pošto joj izvoznik ustupa naplatu iz prvog akreditiva. Izvoznik će pronaći robu, platiti je podakreditivom, isporučiti kupcu, koji mu je otvorio prvi akreditiv.

2.Kreditiranje izvoza u fazi nakon izvršene isporuke Cilj ovog kreditiranja je da se prevaziđe gep koji može nastati usljed vremenskog razmaka između isporuke i naplate robe (duže od 90 dana). Banka će kreditirati onog izvoznika čija je roba viskokonkurentna, za koju zna da će biti plaćena u predviđenim rokovima i za koju je kupac solventan.

20. MEĐUNARODNI FAKTORING Međunarodni faktoring – kupoprodaja prava potraživanja, nastala u međunarodnim poslovima. Kada je teško naplatiti potraživanja po osnoviu izvršenog izvoza, izvoznik će prodati svoja prava na potraživanje nekoj faktoring instituciji, a to je po pravilu banka.

Nekada je sigurnost naplate obezbjeđena, ali izvozniku trebaju što prije likvidna sredstva, pa zato prodaje svoja prava na potraživanje. Ugovorom o faktoringu prenose se prava na potraživanje sa prodavca na faktora. Ovim ugovorom stručna faktoring institucija (faktor) otkupljuje pravo potraživanja od izvoznika, koji je dogovorio rokove dospijeća naplate do 180 dana – kratkoročna prava potraživanja. Što je naplata sigurnija, cijena je bliža vrijednosti ugovorenog izvoznog posla. Faktoring može biti: 1. sa pravom regresa – koji omogućava faktoru da naplati potraživanja od prodavca, ukoliko ne uspije da ih naplati od dužnika 2. bez prava regresa Faktoring takođe može biti: 1. otvoreni – kada dužnik zna da je prodavac prodao svoja potraživanja 2. neotvoreni (skriveni) – dužniki nije upoznat sa prodajom potraživanja, pa izvoznik (prodavac) vrši realizaciju naplate u svoje ime, a za račun faktora. Kupac plaća prodavcu potraživanje, a ovaj ga onda prebacuje na račun faktora. Faktoring je važan jer povećava likvidnost u izvoznim poslovima.

21.MEĐUNARODNI FORFETING Međunarodni forfeting – kupoprodaja dugoročnih prava potraživanja u spoljnotrg.poslovima. U ovim poslovima izvoznik na bazi ugovora o forfetingu, prodaje svoje potraživanje banci forfetaru . Primejnjuje se kod izvoza na kredit koji je dugoročan (2-5 i više godina) i za potraživanja većih vrijednosti (u SAD iznad 25.000$). Forfeting se najčešće odvija na dva načina: 1. izvoznik nema kreditnu podršku od državnih agencija ili banaka, pa traži podršku od banke forfetara, koja se upoznaje sa izvoznim poslom u cjelini i igra ulogu finansijske podrške izvozu. 2. kod zatvarnja konstrukcije vezanih spoljnotrg.poslova. Izvoznik eskontuje mjenice iz mjeničnog depozita kod forfetara (prodaje mu svoje pravo naplate) i tako dolazi do likvidnih sredstava. Nominalna vrijednost koju forfetar plaća izvozniku manja je od ostvarenog iznosa potraživanja. Razlika između ta dva iznosa pokriva proviziju i troškove forfetara, diskont, kao i troškove rizika naplate potraživanja. Kolika će ta razlika biti, zavisi od perioda finansiranja, stanja na tržištu, kamatnih stopa, koercijalnih i političkih rizika. Banka forfetar nema pravo regresa od izvoznika, što znači da sama snosi rizik naplate. Međunarodnim forfetingom obezbjeđuje se likvidnost izvoznika koji ugovaraju izvoz robe kroz dugoročne kreditne aranžmane. Prodajom svog potraživanja izvoznik oslobađa sredstva koja može zatim plasirati negdje drugo. Kreditiranje uvoznih poslova Banke mogu odobravati kredite i uvoznicima. U ovom slučaju, banke se osiguravaju BG koje u njihovu korist izdaju uvozne kreditne agencije, ali i založnim pravom na uvezenu robu. Uvoznika može kreditirati i inostrani partner, uz korištenje akreditiva sa odloženim plaćanjem. Ugovara se izvoz robe, koja još nije uvezena, niti postoje sredstva za nju. Otvara se akreditiv sa odloženim plaćanjem, čime plaćamo uvezenu robu (ročni dokumentarni akreditiv), a zatim robu istovremeno prodajemo na dokumentarni akreditiv bez odlaganja. Kad roba stigne, izvozimo je naplaćujemo, a zatim plaćamo uvoz, o roku dospijeća.

22. SPOLJNOTRGOVINSKI POSLOVI (VRSTE) 1. redovni – poslovi redovnog uvoza i redovnog izvoza 2. privremeni – privremeni uvoz i privremeni izvoz 3. složeni: -

vezani poslovi

-

-

reeksportni poslovi međunarodni franšizing međunarodni lizing međ.montažna proizvodnja dugoročna proizvodna kooperacija međ.koncesije zajednička ulaganja slobodne carinske prodavcnice – duty free off shore poslovi slobodne eksportne proizvodne zone (slobodne zone) slobodne carinske zone otplaćivanje novoizgrađenih kapaciteta proizvodnjom besplatne pošiljke

1.Redovni spoljnotrgovinski poslovi -

-

klasični poslovi uvoza i izvoza robe, usluga i intelektualne svojine – tokovi robe su obavezno praćeni tokovima novca ugovorena vrijednost = ocarinjenoj (uvezenoj/izvezenoj) vrijednosti = plaćenoj vrijednosti robe koriste se klasični instrumenti plaćanja u međunarodnom platnom prometu osnova je ugovorena kupoprodaja procedura je standardizovana roba podleže finalnom carinjenju i plaćanju uvoznih/izvoznih carinskih dadžbina može biti više isporuka i isplata unutar jednog posla, ali zbir svih plaćanja mora biti jednak ugovorenoj cijeni robe

2.Privremeni spoljnotrgovinski poslovi -

mogu se javiti kao zasebni poslovi, ili kao karika u lancu složenih spoljnotrg.poslova u osnovi može, ali ne mora stajati ugovor - može, ali ne mora biti praćen plaćanjem - ne podležu plaćanju carinskih dadžbina, ili podležu samo djelomično – Vlada određuje te slučajeve - odobrenje za privremeni uvoz/izvoz daje Carina na zahtjev uvoznika/izvoznika, a rokove uvoza/izvoza takođe određuje Carina - tehnologija posla je krajnje jednostavna - javljaju se samostalno – dostavljanje uzoraka stranom partneru (biće vraćeni), izlaganje na izložbama i sajmovima, mehanizacija za izgradnju investicionih objekata, uvoz/izvoz alata, instrumenata i pribora za montiranje kupljene/prodate opreme, itd - javljaju se u okviru složenih poslova: oplemenjivanje, dorada i finalizacija proizvoda, međunarodni lizing, reeksport, uvoz/izvoz po osnovu konsignacionog posla, itd - obavljaju se u ograničenom vremenu, koje je doređeno propisima, a za kašnjenja treba podnijeti obrazloženja Carini, da bi se produžili rokovi, inače se kašnjenja sankcionišu - 2 vrste privremenih spoljnotrg.poslova: 1. koji nisu praćeni plaćanjem 2. koji su praćeni plaćanjem 1. Privremeni spoljnotrg.poslovi koji nisu praćeni plaćanjem - najčešće su dio veće cjeline, složenijeg spoljnotrg.posla, npr uvoz opreme u specijalnoj ambalaži – oprema se uvozi redovno, a ambalaža privremeno - nema plaćanja ni naplate prema inostranstvu - nije uključena nijedna poslovna banka - ZT izvoza i uvoza (troškovi prevoza, osiguranja, špeditera i provizije) stranke snose po dogovoru - Carinske i ostale dadžbine ili se ne plaćaju, ili se plaćaju djelomično, ali carinska služba ima kompletnu kompetenciju nad odobravanjem i praćenjem ovih poslova, kao i nad kontrolom rokova

Privremeni izvoz izvoz robe koja će nakon preciziranog roka biti vraćena u zemlju - kretanje robe nije praćeno kretanjem novca - oplemenjivanje, obrada, dorada, ugradnja u finalsne proizvode koji će kasnije biti uvezeni, offset poslovi Tok: izvoznik daje špediteru dispoziciju o privremenom izvozu + fakturu sa opisom i podacima o robi + obrazloženje osnove za izvoz + rok na koji se roba izvozi. Špediter na ovaj set dokumenata dodaje još i carinsku deklaraciju (CD), gdje piše da je to privremeni izvoz i ne vrši se plaćanje, ali sve se to podnosi carini na izlasku iz zemlje. Kad se roba vrati u zemlju, špediter kod uvoznog carinjenja opet prilaže identičan set dokumenata + novu ispunjenu CD. Dva seta i uvozna i izvozna CD se upoređuju i razdužuje se privremeno izvršeni izvoz. -

Privremeni uvoz - uvoz robe koja se poslije nekog roka opet vraća izvozniku - nije, ali može biti praćena plaćanjem Tok: uvoznik daje špediteru dispoziciju + fakturu + obrazloženje sa rokom uvoza. Špediter taj set dokumenata daje na uvoznoj carinarnici + popunjenu CD sa naznakom o privremenom uvozu. Kad se roba ponovo izvozi, prilažu se isti dokumenti, samo što se popunjava CD za izvozno carinjenje. Poređenjem podataka sa CD-a razdužuje se privremeni uvoz. 2.Privremeni spoljnotrgovinski poslovi koji su praćeni plaćanjem karakteristično za reeksportne poslove – roba se po jednoj vrijednosti uvozi, a poslije određenog roka se izvozi, ali po uvećanoj vrijednosti. Tok: roba ide u carinsko skladište, pod carinski nadzor, a onda se otprema. Ne plaćaju se carinske dadžbine.

-

3.Besplatne (gratis) pošiljke obuhvataju projektnu, tehničku i drugu dokumentaciju, uzorke, publikacije i reklamne prospekte koji se šalju u druge zemlje radi ispunjenja nekog ugovora - zakonom je određeno šta sve može spadati u besplatne pošiljke Tok: izvoznik priprema gratis fakturu (na vrijednost robe) + izjavu da je riječ o besplatnoj pošiljci, a vrijednost na gratis fakturi je samo zbog carinjenja. Kod uvoza se plaća carina prema tarifnom stavu – carinska služba gleda i gratis fakturu, ali i sama određuje vrijednost robe i vrši obračun carinskih dadžbina.

-

3.Složeni spoljnotrgovinski poslovi -

-

-

razvijaju se od 2.polovine 20.st kao pokušaj da se premoste trgovinske barijere među zemljama nastali su zbog ekonomskih sankcija, uvoznih barijera, nestašice deviza u zemljama uvoznicama, restrikcijama, ograničenjima i neregularnim uslovima poslovanja brojne su forme i učestalost javljanja, a često se javljaju nove forme kao odgovor na nove spoljnotrgovinske barijere TNK (MNK) su tvorci najvećeg broja poslova Veliki je broj učesnika u realizaciji Predmet mogu biti roba, usluge, intelektualna svojina Tehnologija je složena, kao i finansijska kontrukcija Mogu se, ali i ne moraju, koristiti standardni instrumenti međunarodnog plaćanja Proces pregovaranja je složen i traje dugo Veči rizik – veća odgovornost – veća mogućnost povraćaja sredstava Vezani poslovi su veoma karakteristični za zemlje koje imaju platnobilansne teškoće i manjak deviza, a SDI su karakteristične za razvijene zemlje

23.REDOVAN IZVOZ ROBE PREKO POSREDNIKA I PRIPREME KOJE MU PRETHODE Redovan izvoz robe može biti: 1. direktan – za svoje ime i za svoj račun – proizvođač sam izvozi i nastupa na inostranom tržištu 2. indirektan – u svoje ime i za tuđi račun – angažuje se komisionar (izvoznik), koji obavlja tehnologiju izvoznog posla

1.Redovan izvoz robe posredstvom komisionara (komisioni izvoz) Proizvođač bira komisionara koji dobro poznaje strano tržište, ima iskustvo, uspješan je, dobro poznaje tehnologiju spoljnotrg.posla i ima povoljnu cijenu (komisionu proviziju). Proizvođač mu šalje komisioni nalog – nalog (molbu) za izvoz u svoje ime, a za račun proizvođača. Komisioni nalog sadrži: vrstu, količinu robe, donju granicu prodajne cijene, paritet i troškove isporuke – ostalo sve se prepušta komisionaru. Nakon što primi komisioni nalog, komisionar sastavlja ugovor o komisionoj prodaji, i ugovor o izvoznom poslu. Po pravilu, trebalo da ide tim redosljedom, ali: 1. Najčešće se prvo potpisuje ugovor o izvozu robe, u kojem je precizirana finalna cijena izvezene robe i svi ostali uslovi koji određuju kolika će biti komisiona provizija, pa se zato komisioni ugovor potpisuje ili istovremeno, ili nakon potpisivanja ugovora o izvozu robe. 2. Često se zaključuje samo jedan ugovor za sve poslove u nekom roku – ovo nije povoljno za izvoznika (proizvođača), jer ne može da mijenja komisionara, ali je za komisionara povoljno. 3. Preporučuje se da se za svaki posao potpisuje novi komisioni ugovor. Komisioni ugovor sadrži u sebi: - odredbe u vezi vrste, količine, vrijednosti robe i rokova izvoza, - stavke koje određuju sve aspekte odnosa komisionara i komitenta - ko će platiti ZT izvoza: troškove špedicije, bankarske i troškove osiguranja, carinskog evidentiranja, razna uvjerenja, itd – po pravilu, komitent snosi ZT - ugovara se komisionareva provizija kao % od vrijednosti izvezene robe – komisionar zato teži da robu izveze po što višoj cijeni Tokom čitavog posla, stranke moraju biti u neprestanom kontaktu i razmjenjivati sve informacije.

2.Pripreme koje prethode izvozu robe Obuhvataju: istraživanje inostranog i domaćeg tržišta, predstavljanje proizvoda potencijalnim kupcima, praćenje domaćih i stranih propisa, informacije o potencijalnim kupcima, itd 1. Ispitivanje opštih karakteristika inostranog tržišta: - geografska obilježja, klima, reljef, saobraćajna infrastruktura, prirodna bogatstva

-

demografski podaci: obrazovna struktura stanovništva, zapsolenost, religija, struktura potencijalne tražnje - politička stabilnost zemlje, vladajući režim, pravna i ekonomska sigurnost - spoljnotrgovinska razmjena uvoznika, obim, uvozna i izvozna struktura, stanje PB, zaduženost, devizne rezerve - spoljnotrgovinski propisi i politika, carinski instrumenti, robni režimi, pripadnost međunarodnim institucijama, itd 2. Ispitivanje uslova bitnih za realizaciju konkretnog spoljnotrgovinskog posla - cilj je odrediti izvjesnost prodaje na inostranom tržištu - u zemlji uvoznika analizira se proizvodnja, potrošnja, uvoz i izvoz ovog proizvoda, promet supstituta i komeplementarnih proizvoda - kupovna moć tržišta, sofisticiranost tražnje, necjenovni faktori konkurencije - konkretan uvoz iz drugih zemalja i konkretan izvoz iz domaće zemlje, izvoz konkurenata, odnosi, izvozni karteli - posebni zahtjevi tržišta u pogledu distribucije, načina prodaje, ukusa potrošača, itd, posebni uslovi prodaje na ino tržištu u pogledu ponude i tražnje tog proizvoda - komisionar može angažovati svog zastupnika na ino tržištu, što povećava troškove za iznos zastupničke provizije - specifični uslovi izvoza: spoljnotrg.propisi za taj konkretan proizvod, robni režimi, carinska politika, ograničenja, druge restrikcije, kontingenti, režim dozvola, itd 3.Izvori podataka pri istraživanju izvoznih tržišta - sopstveni izvori – marketing službe, baze podataka - spoljni izvori – međunarodne informacione mreže i sistemi – Centri za svjetsku trgovinu Članice WTC članstvom dobijaju pristup: 1.enciklopediji izvoznika – sa svim podaci o konkretnoj zemlji, pravnoj regulativi, špediciji, kontakti 2.poslovni direktorijum – podaci o svim članovima 3.informacije o cijenama proizvoda, carinskoj regulativi, necarinskim i drugim preprekama 4.virtuelni sajmovi – pretraživanja prozvoda i proizvodnih programa sa mogućnošću poručivanja Tri su osnovne baze podataka:1.network – mreže WTC, 2.GLOBAL – informaciona mreža sa svim poslovnim informacijama, posebno u pogledu boniteta firmi i provjere poslovanja i 3.internet. Koriste se još i zvanična statistika, stručni časopisi, bilteni, filijale i predstavništva domaćih firmi, privredne komore u inostranstvu, ekonomska odjeljenja pri ambasadama

3.Izbor ciljnog tržišta 1. Bira se ono tržište gdje se može najbolje cjenovno konkurisati – gdje su najpovoljnije carine, necarinske barijere, uvozne carine, itd 2. Gdje postoji izražena tražnja 3. Zemlje sa stabilnim tržištem, pravnom i ekonomskom sigurnošću poslovanja 4. Prioritet imaju zemlje sa međ. trgovinskim sporazumima sa zemljom izvoznika 5. Visoko platežno sposobna tržišta, sa mogućnošću izvoza na treća tržišta

4.Načini ostvarivanja kontakta spoljnotrgovinskih partnera 1.Posredno – kroz propagandu, reklame, TV, radio, stručne časopsie, sajmove, izložbe, internet prezentacije. Posredni kontakt je neselektivan. Preko privrednih udruženja, ambasada, poslovnih banaka (korespodentskih), agencija za promociju izvoza privredna udruženja u inostranstvu štampaju svoje publikacije, a korespodentske banke su dobre za preliminarne kontakte. Velike firme (TNK) koriste svoja predstavništva. Elektronske mreže i internet su povoljne za manje firme, jer nisu skupe – u budućnosti će biti dominantne. Sajmovi i izložbe su dobri jer se kupci susreću direktno sa proizvodom (uzorcima proizvoda). 2.Neposredno - može ga inicirati bilo koja strana. To je prva faza neformalnog pregovaranja kupca i prodavca – upoznavaju se strategije, želje, potrebe, dugovorčni planovi i mogućnosti. Kod poslova manje vrijednosti, neformalni pregovori se često završavaju zaključenjem posla, a kod poslova veće vrijednosti, složenih i visokosofisticiranih poslova, prelazi se na fazu formalnih pregovora.

5.Izvoznik – inicijator poslovnog kontakta

Obraća se kupcu direktno – tehnički to radi telefonom, faksom, mailom ili direktnim dolaskom u sjedište kupca. Mogu se uraditi stručne prezentacije, poslati katalozi, prevedeni prospekti, publikacije i uzorci. Tako se dobijaju se informacije o potrebama i željama kupca i to su preliminarne smjernice za formiranje ponude. Zatim se vrši se kalkulacija izvoznog posla, a onda se izrađuje izvozna ponuda.

6.Kupac – inicijator poslovnog kontakta Kupac dostavlja upit za ponudu, da bi dobio sažete informacije o uslovima prodaje i to faksom, mailom, telefonom. Izvoznik odgovara na upit čak iako nema sve informacije koje uvoznik traži, a zatim sastavlja ponudu

7.Bonitet kupca Provjerava se bontet i kreditna sposobnost kupca. Izvoznik se obraća specijalizovanim agencijama, direktim uplivom u baze podataka, informacione mreže, itd. Provjerava se imovina firme, investicione aktivnosti, dugovanja i potraživanja, stanje računa, iskustvo i poslovnost firme, odnos prema partnerima, Izvor informacija su trgovački registri u zemlji kupca, privredne komore, poslovne banke u inostranstvu, Network, GLOBAL, internet, informacione mreže, Centri za svjetsku trgovinu i njihove baze podataka, kao i stručni časopisi.

24. CIJENA IZ IZVOZNE PONUDE, PRETKALKULACIJA, KALKULACIJA I POREĐENJE Mnogi faktori utiču na formiranje konačne cijene izvoza – cijena u ponudi izvoznog posla je u stvari cjenovni paket, koji se otvara kod svake nove ponude. Kalkulacija cijene izvoznog posla sagledava potencijalne troškove i dobit izvoznog posla. Kod izvoza, kalkulacija cijene određuje minimalnu cijenu izvoza koja izvozniku donosi pozitivan finansijski rezultat. Ta cijena obično nije ona koja se na kraju nađe u izvoznoj ponudi, jer je kalkulacija na bazi pretpostavljenih realnih troškova odstupa od one na bazi stvarnih. Kalkulacija se sastoji od 3 dijela: 1. pretkalkulacije – na bazi pretpostavljenih troškova 2. kontrolne kalkulacije – poređenje pretkalkulacije sa do sada nastalim realnim troškovima 3. konačna kalkulacija – po okončanju posla, na bazi realnih troškova

1.Pretkalkulacija cijene iz izvozne ponude Cilj je da se na bazi podataka o troškovima proizvodnje i pretpostavljenih podataka o ZT izvoza utvrdi najniža izvozna cijena, koja će izvozniku donijeti pozitivan poslovni rezultat. Utvrđuje se bazni nivo izvozne cijene – polazna osnova za utvrđivanje cijene u izvoznoj ponudi. Za to je potrebna velika baza podataka, sa podacima o faktorima koji su: 1.objektivne prirode – na koje izvoznik ne može uticati : cijene robe na domaćem i potencijalnom stranom tržištu, visina DK, mjerni sistemi, cijene špediterskih usluga, polise osiguranja, transportne klauzule, izvozni propisi, takse, carine, dadžbine, olakšice kod izvoza, spoljnotrg.propisi zemlje kupca. Za ove podatke izvoznik može dobiti realne vrijednosti. 2.subjektivne prirode – na koje izvoznik može uticati: komisiona provizija, dizajn, ambalaža, transport, kvalitet, garantni rokovi, besplatna obuka kadrova, rokovi isporuke, vezana trgovina, kreditiranje kupca i sve druge usluge gdje izvoznik može eventualno izaći kupcu u susret. Ove podatke izvoznik može utvrditi samo hipotetički.

2.Kontrolna kalkulacija Njome se tokom posla upoređuju stvarno nastali troškovi sa predviđenim – da bi se utvrdilo da li se posao odvija na planirani način i preduzele eventualne korektivne mjere.

3.Konačna kalkulacija Vrši se kad se završi izvozni posao, na osnovu konkretnih dokumenta iz kojih se može tačno utvrditi koliki su bili troškovi izvoznog posla i koliki je poslovni rezultat (zarada). Ona je osnova za buduće pretkalkulacije.

4.Metode pretkalkulacije izvoznog posla

1.Metod dodavanja troškova – minimalna izvozna cijena se određuje tako što se na proizvođačku, odnosno nabavnu cijenu robe dodaju svi ostali realni troškovi koji nastaju prije, u toku, i nakon realizacije izvoznog posla, a tiču se konkretne robe, kao i provizija izvoznika. Ukupni troškovi se dijele sa količinom robe i tako se dobija izvozna cijena. 2.Metod oduzimanja troškova – Polazi se od tržišne cijene izvozne robe (gornja granica) na potencijalnom izvoznom tržištu. Od te cijene se oduzimaju realni troškovi u toku, prije i nakon isporuke robe, kao i provizija izvoznika. Tako se dolazi do proizvođačke cijene robe (ako je izvoznik komisionar), tj nabavne cijene (ako izvoznik izvozi u svoje ime i za svoj račun) – to je gornja granica nabavne cijene izvozne robe. Postoji 5 odrednica kalkulacije: 1. nabavna ili proizvođačka cijena 2. ZT prodaje (u zemlji i inostranstvu) 3. zarada izvoznika 4. troškovi – rezultat spoljnotrg.politike zemlje kupca 5. troškovi – rezultat spoljnotrg.politike zemlje prodavca - povraćaji po osnovu izvoznih stimulacija i poreskih olakšica (1 + 2 +3 + 4 ) - 5 = cijena Izvoznik mora biti spreman na korekcije cijena ponude tokom pregovora sa kupcem, pa treba računati i na: 6.rabati – popusti kupcu Pretkalkulacija glasi:

1. proizvođačka cijena robe (nabavna cijena za trgovca – izvoznika)

+ 2. zavisni troškovi (ZT) izvoza: -priprema, pakovanje i obilježavanje robe, - robni dokumenti – pribavljanje izvoznih dozvola, uvjerenja o kvalitetu, ispravnosti, porijeklu robe, - izvozno carinjenje robe, prevoz robe, - skladištenje, - osiguranje, - špediterske usluge, - provizija inostranog zastupnika – ako se roba prodaje preko zastupnika, - bankarske usluge, - kamate na angažovana sredstva

+ 3. komisiona provizija – ako proizvođač prodaje preko izvoznika

+ 4. troškovi – spoljnotrg.politika zemlje kupca (uvoza) – npr kontrakupovina u ugovorima, itd

5. troškovi – spoljnotrg.politika zemlje izvoznika (prodavca) – izvozne stimulacije, oslobođenja od poreza, taksi, itd

+/6. troškovi vezani za posebne zahtjeve kupca – brži rokovi isporuke, duži garantni rokovi, obuka kadrova, itd Ako je paritet CIF, onda je cijena: C = 1 + 2 +3 + 4 – 5 (+/-) 6 Dinarski iznos cijene /DK = cijena u stranoj valuti Konačna cijena, koja je rezultat pregovora, može biti jednaka cijeni iz izvozne ponude, veća ili manja od nje, što zavisi od naknadnih zahtjeva i sposobnosti pregovaračkih strana. Ugovorena cijena će se naći negdje između cijene izvozne ponude i cijene dobijene iz pretkalkulacije. Rezultat je variranja, snižavanja i povećavanja, u zavisnosti od međusobnih zahtjeva i ustupaka kupca i prodavca tokom pregovora.

5.Poređenje cijene iz izvozne ponude Kad završi kalkulaciju cijene, prije nego što je unese u ponudu, izvoznik vrši komparaciju te cijene sa: 1. izvoznim cijenama konkurentskih izvoznika na ciljnom tržištu 2. prodajnim cijenama iste vrste proizvoda na ciljnom tržištu 3. sa svjetskom cijenom izvozne robe 1.Poređenje izvozne cijene sa izvoznim cijenama konkurentskih izvoznika Ovo je vrlo teško, posebno ako su konkurenti iz drugih zemalja. Kupoprodajni ugovori su obično tajna, pa kupci nisu voljni otkriti pod kojim su uslovima kupili robu. Kupac može reći (kada zna da izvoznik nema dovoljno vremena) da ponuda koju je dobio nije konkurentna zbog visoke cijene. Da bi ovo spriječio, izvoznik se trudi da na razne indirektne (ali ne i nelegalne) načine dođe do podataka o konkurenciji. Cijene se mogu porediti jedino svođenjem na istu INCOTERMS klauzulu (paritet), jer su samo tako uporedive. Mora takođe vidjeti šta konkurencija dodatno nudi (duže garantne rokove, bržu isporuku, itd). Ovo može zahtijevati od izvoznika da angažuje dodatne, stručne službe koje će obezbjediti podatke. Ako ustanovi da je njegova cijena u okvirima paketa ponude konkurenata, izvoznik šalje kupcu ponudu.

2.Poređenje izvozne cijene sa prodajnim cijenama iste vrste proizvoda na ciljnom tržištu Izvoznik može porediti svoju cijenu sa cijenama iste vrste proizvoda na ciljnom tržištu, umanjene za troškove carinjenja, oporezivanja i trgovačke marže. Izvozna ponuda je spremna ako su ove cijene iste i ako izvoznik nudi sve komplementarne pogodnosti vezane za isporuku i upotrebu proizvoda. 3.Poređenje izvozne cijene sa svjetskom cijenom Ovo je moguće samo za neke vrste dobara, jer se samo za neka dobra cijena formira na svjetskom tržištu. Kada bi postojala apsolutna liberalizacija spoljne trgovine, sve bi cijene bile svjetske cijene. U vrijeme industrijske revolucije u 19. st, postojali su uslovi slični ovima, ali su oni nestajali sa povećanjem restrikcija koje su nastale stvaranjem zatvorenih međunarodnih i nacionalnih tržišta, što dovodi do formiranja internih cijena. Može se ipak govoriti o svjetskoj cijeni koja se formira za one proizvode koji se u cjelini ili u većem procentu realizuju na određenom tržištu. Svjestke cijene imaju oni proizvodi čija se realizacija u svjetskim okvirima ili u najvećoj mjeri odvija na svjetskim berzama: pamuk na Londonskoj, nafta na Njujorškoj berzi itd. Isto vrijedi i za proizvode koji se prodaju na svjetskim aukcijama – npr cijena čaja u kalkuti i Mombasi, ili cijene vune na aukcijama u Australiji. Moćne TNK formiraju svjetske cijene (npr kanadske TNK cijenu aluminijuma), a takođe i moćni karteli (npr zemlje OPEC-a cijenu nafte). Svjetske cijene imaju po pravilu proizvodi nižih faza prerade i sirovine, dok je za složenije proizvode i one široke potrošnje teško odrediti svetske cijene. Kad je moguće odrediti svjetsku cijenu, izvoznik će se truditi da njegova cijena bude u tim okvirima. Cijena se ne mora precizirati u ponudi, već se može navesti samo način na koji će ona biti određena. Npr, za tačno određeni tip transakcije, na reprezentativnoj berzi, na dan isporuke, na aukciji koja je prethodila isporuci robe, itd. Treba navesti u ponudi na koji datum i na koje tržište se poziva. Većina berzi izdaje berzanske kotacije (spiskove cijena) i aukcijske biltene, na koje se u ponudi može pozvati.

6.Način određivanja izvoznih cijena Postoje 2 osnovna načina određivanja cijene u kupoprodajnom ugovoru: 1.cijena se definiše iznosom, valutom i INCOTERMS klauzulom 2.stranke se dogovaraju da će precizirati cijenu u budućem periodu, ali odmah se precizira način na koji će se utvrditi visina cijene, kao i trenutak kada će to biti i to: a) u ugovorima u kojima se trguje standardizovanom robom – pretežno za robu sa berzi – cijena se određuje u momentu isporuke i sa pozivom na berzanske kotacije. Berzanske cijene su takođe reper za ugovorne cijene artikala iste vrste koji nisu stigli do berzi. b) cijenu određuje treća strana – za specifične proizvode kod kojih je visina cijene prepuštena specijalizovanim institucijama.

25.VRSTE IZVOZNIH CIJENA (FIKSNA, KLIZNA) 1.Fiksne i klizne cijene Fiksne cijene – kad se cijena robe čija će isporuka biti izvršena u određenom terminu precizno utvrdi na dan postpisivanja ugovora i ostaje nepromijenjena do momenta isporuke. Ovo je moguće kada izvoznik posluje u stabilnom okruženju, bez opasnosti od inflacije ili nekih drugih poremećaja na tržištu, zatim kad su rokovi isporuke kratki (do 90 dana), a ako je okruženje stabilno, onda i duži (oko godinu dana). Ovakva cijena, jednom dogovorena, unosi se u ugovor i ne može se više mijenjati – ovo je povoljno za kupca, ali nije za izvoznika. Klizne cijene – ako se cijene utvrđuju za svaku ugovorenu isporuku po unaprijed utvrđenoj formuli, onda su u pitanju cijene koje se prilikom svake isporuke revidiraju. Ovaj metod je zasnovan na potrebi da se prodavac zaštiti od neizvjesnih budućih događaja koji bi mogli uticati na povećanje troškova proizvodnje. Ovo je posebno bitno kad postoji godišnja inflacija, ili kada se radi o dugoročnim projektima sa dugoročnim isporukama.

2.Primjena klizne skale Kada proces proizvodnje proizvoda traje dugo, kad je riječ o složenom proizvodu, pa isporuka traje dvije-tri ili više godina od momenta ugovaranja posla, stranke se mogu dogovoriti da se u momentu neposredno nakon isporuke utvrdi cijena metodom klizne skale. Po metodu klizne skale, prilikom zaključenja ugovora, utvrdiće se fiksna cijena za prvu isporuku, a to će biti bazna cijena. Vrijednost svake naredne isporuke biće određena na osnovu klauzule o reviziji cijene, koja je definisana ugovorom. Pn = Pn-1 (a + b Mn + c Sn ) (n= 1,2,3....n) 100 Mn-1 Sn-1 n – redni broj isporuke Po – bazna, fiksna cijena iz prve isporuke Pn – cijena tekuće isporuke Pn-1 – cijena iz prethodne isporuke a– udio opštih troškova proizvodnje u ukupnim troškovima proizvodnje tog proizvoda (ovaj podatak je fiksan i dobro poznat izvozniku) b – udio troškova reprezentativnog materijala u ukupnim troškovima proizvodnje – ovaj podatak je fiksan i dobro poznat izvozniku) c – udio troškova radne snage u ukupnim troškovima proizvodnje a + b + c = 100% Mn - indeks rasta cijena reprezentativnog repromaterijala u proizvodu Mn-1 Sn - indeks rasta zarada reprezentativne kategorije radnika za dati proizvod

Sn-1 P1 = Po (a + b M1 + c S1 ) , P2 = P1 (a + b M2 + c S2 ) , 100 M1 S1 100 M1 S1 Još je bitno da: 1.Izvoznik mora naglasiti šta će biti statistički izvor za indeks rasta cijena 2.Koeficijent „a“ nije fiksan kao što je pretpostavljeno, jer se u inflatornim i nestabilnim vremenima povećavaju fiskalna davanja, režijski troškovi i drugo. Zbog toga se dodaje još jedan koeficijent koji određuje promjenu „a“. 3.Po i P1, bez obzira na paritet u ugovoru, mora biti sveden na EXW fabrika prodavca i u tom paritetu uvrštena u formulu. Ukoliko je paritet CIF u kupoprodajnom ugovoru, od ove cijene treba oduzeti troškove osiguranja i transporta, pa tek onda vršiti reviziju cijene po formuli. 4.Kupoprodajnim ugovorom se mora predvidjeti termin (određeni period prije dospijeća isporuke) u kome se mora odrediti naredna cijena (P1). Obračun sa statističkim izvorima izvoznik dostavlja kupcu u određenom roku, a cijena na bazi klizne skale treba biti potvrđena Aneksom ugovora, koji, kao i ugovor, obično sastavlja izvoznik. 5.Kupac će najvjerovatnije, da bi se zaštitio, tražiti da izvoznik definiše raspon (maksimalnu cijenu). Gornja granica je obično gornja stopa inflacije u zemlji izvoznika. 6.Bazna cijena se uvijek određuje, bez obzira kad je isporuka.

26.OPCIJE PONUDE IZVOZNOG POSLA (DIFERENCIRANE CIJENE) 1.Pojam diferenciranih cijena Prodavac se trudi, da bi bio fleksibilniji i konkurentniji, da ponudi kupcu što više mogućih opcija i kombinacija uslova realizacije posla i visine cijene. Bilo koji uslov realizacije može se mijenjati: rokovi isporuke, način plaćanja, način određivanja cijene i ostalih elemenata ponude, itd. Tako će se dogoditi da različiti kupci istog proizvoda, kod istog prodavcam prihvate različite opcije i plaćaju različite cijene. To su diferencirane cijene (one su fer, za razliku od dampinških). Diferencirana cijena je u stvari cjenovni paket. Kupac koji prihvati ponudu zna da je cijena samo polazna tačka, a da će se paket ponude definisati kroz pregovore. Sadržaj cjenovnog paketa čini cijena, koja odražava realne troškove proizvodnje, i ostali indirektni (necjenovni) faktori konkurentnosti proizvoda, koji mogu ovu cijenu da povećaju ili da smanje.

2.Faktori koji utiču na formiranje diferencirane cijene su 1. količina kupljenih proizvoda – veća količina, manja cijena. Unikati su skuplji od serijske proizvodnje. 2. specifični uslovi kupca – specifično pakovanje, kvalitet, oblik, izrada, boja, zaštitna sredstva, - sve to poskupljuje proizvod. 3. troškovi osiguranja, prevoza i udaljenost – ako ove troškove snosi izvoznik, cijena je veća 4. dužina rokova isporuke – ako kupac traži hitnu isporuku, to može poskupiti proizvod, zbog preorjentacije proizvodnje, dodatnog investiranja, hitne nabavke repromaterijala, itd. 5. duži garantni period – povećava troškove 6. obuka za rad – ako je u pitanju oprema 7. vrijednost kupljenih proizvoda – izvoznik može ponuditi osim količinskog i vrijednosni rabat 8. rabat na vjernost dugogodišnjim partnerima 9. način plaćanja – trenutno plaćanje je jeftinije, jer plaćanje na kredit uključuje i kamatne stope, bankarske troškove, osiguranje kredita, itd. Takođe, što je veći iznos avansnog plaćanja, veći je prostor za sniženje cijene. 10. vezana trgovina i kontrakupovina – izvoznik treba uvijek da nastoji da izbjegne ovu soluciju na kojoj može da insistira kupac. Ako prihvati klauzulu o kontrakupovini, izvoznik ima dodatne troškove, pa mora da povisi cijenu. Kad je u pitanju kontrakupovina iz zemalja u razvoju (sirovine, repromaterijal), to obično poveća cijenu za 5-15%, pod uslovom da su ti proizvodi deficitarni u zemlji izvoznika. Ali ako kupac traži kontrakupovinu proizvoda visoke faze prerade, to će izvozniku povisiti cijenu za oko 40-60%. Do pregovora i uslova koje postave obe strane ovisi kako će se sve na kraju zavšiti. Vrijednost svakog od ovih necjenovnih faktora konkurentnosti rezultat je subjektivnog vrednovanja svake od pregovaračkih strana. Cilj je da se kroz pregovore učini napor i približe interesi tako da se utvrdi konačna cijena ponude.

3.Prihvat ponude izvoznog posla

Pošto završi analizu prispjele ponude, kupac se može odlučiti za jednu od 3 mogućnosti: 1. svi elementi ponude su prihvatljivi – kupac će prihvatiti ponudu i plasirati porudžbinu ili nacrt ugovora na potpis. Ako izvoznik prihvati i potpiše to, posao je zaključen i pristupa se realizaciji. 2. kupac ima dodatne zahtjeve – ako putem poslovne korespodencije kupac i prodavac usaglase te dodatne uslove, kupac će poslati porudžbinu ili ugovor (potpisan) na potpis izvozniku, a kad izvoznik potpiše, posao je sklopljen i ide se na realizaciju 3. kupac ima bitne primjedbe na ponudu i poziva prodavca –izvoznika da se tokom pregovora dogovore oko uslova. Ovo je obično slučaj kod unikatnih, skupih proizvoda, itd. Ako se tokom pregovora usaglase oko uslova, potpisuje se ugovor i pristupa se realizaciji.

27.INTERESI IZVOZNIKA PRI PREGOVARANJU O IZVOZNOM POSLU Interesi izvoznika mogu biti u saglasnosti ali i u koliziji sa interesima kupca. Izvozniku odgovara da što prije naplati isporučenu robu pa će se truditi da naplata u što manjoj mjeri bude uslovljena raznim dokumentima. Izvozniku ne odgovara: - da ima obavezu potpisivanja protokola o kvalitativnom prijemu ili pribavljanje garancije za dobro uzvršenje posla, pošto mu ova dokumenta mogu dovesti u pitanje isplatu dijela vrijednosti isporučene robe. - unošenje člana ugovora o penalima za neizvršenje isporuke, obuke kadrova, tehničke pomoći, obavezu dostavljanja rezervnih dijelova, odgovornost za povrede lica ili štete na imovini, klauzule o kontrakupovini, itd. Na pregovorima, izvoznik i kupac najčešće razmatraju redom sve uslove ponuđenog nacrta ugovora a izvoznik se trudi da pojedine članove formuliše tako da zaštiti svoje interese i da eliminiše ili bar umanji rizike. Kupac ugovoru dodjeljuje evidencioni broj čime se olakšava poslovna korespodencija jer svi dokumenti u vezi sa tim poslom vežu se za ovaj evidencioni broj. Detaljno se definiše predmet ugovora, odnosno predmet izvoznog posla. To znači naziv, količina i vrsta izvozne robe, jedinična i ukupna cijena. Kvaliet i garancija robe se definišu posebnim članom ugovora. Ako je u pitanju složena, visoko tehnološki intenzivna roba, onda kupac može tražiti određene tehničko-tehnološke performanse. Ti zahtjevi moraju biti precizno definisani i sa posebnom kontrolom. Ako je u pitanju standardizovana roba, onda su karakteristike već definisane određenim standardima. Kad je u pitanju složen prozvod (od većeg broja dijelova) onda se u ugovor unosi specifikacija svih dijelova. U specifikaciji su naznačeni vrsta proizvoda, fabrička oznaka i količina. U ovoj fazi pregovora ključnu ulogu igraju stručnjaci tehničke i tehnološke struke sa strane kupca, koji formiraju zahtjeve uzvozniku i formiraju ponudu. Izvoznik kalkuliše troškove i kalkuliše kako će to uticati na cijenu. Ugovaranje cijene – može biti u valuti kupca, izvoznika, ili u nekoj trećoj konvertibilnoj valuti. Rizik za izvoznika je ako dođe do devalvacije nacionalne valute, pa je zato ponekad poželjno da se cijena ugovori u nekoj od konvertibilnih, stabilnih valuta. Vrsta cijene – nestabilni uslovi poslovanja, sa inflatornim pritiscima i neizvjesnošću u budućnosti, primoravaju izvoznika da formira kliznu cijenu u ponudi, a takođe i kod višegodišnjih ugovora sa više pojedinačnih isporuka. Uslovi i način plaćanja – dvije su osnovne mogućnosti plaćanja ugovorene cijene: 1.trenutno plaćanje 2.plaćanje na kredit Trenutno plaćanje može biti izvršeno:

1.prije izvršene isporuke – plaćanje unaprijed, što je najpovoljnije za izvoznika, ali je rijetko, jer je rizik za uvoznika preveliki. Ako kupac pristane na to, vjerovatno će zahtijevati da mu se dostavi BG o povraćaju doznačene sume u slučaju neizvršenja isporuke, koje prodavac mora nabaviti kod prvoklasne banke. Izvoznik će insistirati na doznaci kao instrumentu plaćanja, jer mu za to ne trebaju dokumenti. 2.kombinovanjem naplate prije isporuke i naplate u toku isporuke – avansno plaćanje jednog dijela (najčešće doznakom), a ostatak u toku isporuke. Procenat avansa je naznačen u ugovoru. Kupac će najvjerovatnije tražiti BG za povraćaj avansa. Preostali dio se najčešće plaća akreditivom. 3.naplata u toku isporuke – plaćanje dokumentarnim akreditivom, što je relativno sigurno za izvoznika. Izvoznik će tražiti da akreditiv bude otvoren što prije, zbog sigurnosti i mogućnosti da na osnovu njega dobije kredite od banke. Izvozniku je u interesu da kupac otvori dokumentarni, neopozivi, potvrđeni akreditiv. Ako su u pitanju parcijalne isporuke, tražiće djeljivi akreditiv, a ako ima neke druge obaveze plaćanja, tražiće prenosivi akreditiv. Akreditiv treba da bude naplativ kod izvoznikove poslovne banke, u njegovoj zemlji. Rok važnosti akreditiva mora da pokrije period utovara, istovara, carinjenja i otpreme, odnosno predviđeni rok isporuke, kao i period podnošenja dokumenata banci. Samo period podnošenja dokumenata je 21 dan od dana otpreme na tovarnom listu. Konfirmaciona banka (koja potvrđuje isplatu akreditiva) mora biti prvoklasna i solventna, a to takođe vrijedi i za banke koje će izdavati BG kupca, treba da budu prvoklasne. Što se tiče podnošenja dokumenata, izvozniku odgovara da to bude standardni set dokumenata, ali kupac može tražiti i BG za dobro izvršenje posla ili Zapisnik o kvalitativnom prijemu robe, što izvozniku produžava vrijeme naplate. Izvoznik može ovo premostiti tako što će time biti uslovljena samo manja ili vrlo mala vrijednost ukupne vrijednosti isporučene robe, dok će najveći dio vrijednosti biti uslovljen prezentacijom standardnih dokumenata. 3.po izvršenoj isporuci – najnepovoljnije za izvoznika – prihvatiće jedino ako imaju dugogodišnju saradnju. To može biti čekom, doznakom, mjenicom, dokumentarnom naplatom. Ako se ide na isplatu kroz inkaso dokumenata, doznaku, ček ili mjenicu, preporučuje se da izvoznik uslovi isporuku BG za plaćanje.

Kreditna naplata Ako se roba izvozi na kredit, izvoznik se od rizika neplaćanja osigurava tako što traži od kupca BG po kreditnom poslu od prvoklasne banke. Takođe se može osigurati kroz neopozivi mjenični depozit, koji je domiciliran u njegovom sjedištu. Najbolje je da mjenice budu avalirane ili garantovane od neke prvoklasne strane banke. Pošto je izvozni posao na kredit povezan sa velikim rizicima, u većini zemalja i država prihvata dio rizika izvoznika po osnovu kreditiranja kupaca u inostranstvu, da bi pospješila izvoz. Postoje i izvozne agencije, kao institucije za podršku izvozu, koje preuzimaju na sebe čak do 80% rizika kreditiranja. Država takođe osigurava naplate od političkih rizika.

28.REALIZACIJA POSLA IZVOZA 1.Izvozni zaključak Na osnovu zaključenog ugovora, izvoznik otvara predmet sa tzv brojem zaključka. Taj broj se kao identifikacioni, poslije pojavljuje na svim dokumentima.

2.Kontrolnik izvoza Poslovne knjige izvoznih poslova koje sadrže: broj zaključka, vrijednost zaključenog posla, vrstu i količinu robe, režim izvoza, naziv kupca, komitenta, rokove naplate i unošenja deviza, itd. To je detaljan prikaz svih zaključenih izvoznih poslova. Sva dokumenta koja cirkulišu u vezi sa datim poslom, od zaključnog ugovora pa nadalje, odlažu se po hronološkom redu pristizanja u fascikle, koje sadrže na koricama osnovne podatke: broj zaključka, naziva robe, domaćeg proizvođača, inostranog kupca i vrijednost robe. Ovo je bitno za izvoznika, da bi moggao hronološki pratiti (a i zbog zakonskih obaveza) svoje obaveze iz ugovora o izvozu, posebno kad ugovor ne stupa na snagu samim potpisivanjem, već ispunjavanjem određenih uslova.

3.Rokovnik predmeta Za svaki predmet, izvozni referent izrađuje rokovnik predmeta. Rokovnik predmeta je hronološki prikaz u datim crtama (kao podsjetnik) šta se kad mora uraditi. Tehnički, to je tipski obrazac koji sadrže sve bitne radnje izvoznika i sadrži sve bitne podatke o poslu.

4.Rokovnik izvoznog referata

Pošto izvoznik realizuje veći broj zaključaka, primoran je da izradi i rokovnik kompletnog izvoznog referata U kojem se nalaze svi izvozni zaključci, poredani hronološki. Ovo je isto podsjetnik, ali manje detaljan od rokovnika predmeta. Danas se sve ovo obavlja kompjuterski.

5.Obaveze koje prethode isporuci robe Osnovna obaveza izvoznika je da isporuči ugovorenu robu u ugovorenom roku, ali nalog za otpremu će proslijediti špediteru tek pošto se steknu uslovi za to, zavisno do dogovorenog instrumenta plaćanja. 1.plaćanje prije isporuke – tek kad dobije izvještaj o doznaci u svoju korist (prilivu iz inostranstva). 2.plaćanje u toku isporuke – dokumentarnim akreditivom – izvoznik kad dobije obavještenje o otvaranju neopopzivog dokumentarnog akreditiva u svoju korist, upoređuje tekst akreditiva sa ugovorenim i onda daje nalog za isporuku. 3.plaćanje po isporuci – ako nema BG, isporuka je u ugovorenom roku, a ako je ugovorena BG, onda tek kad nju dobije. 4.izvoz na kredit – podrazumijeva avans – prvo izvoznik nabavlja i šalje kupcu BG za povraćaj avansa. Kad kupac uplati avans (doznakom) dalji postupak zavisi od sredstva obezbjeđenja kreditnog posla: a) bankarska garancija (BG) – isporuka je tek kad od kupca dobije BG prvoklasne banke za plaćanje ostatka sume (iznosa bez avansa). Kada iskontroliše tekst dobijene BG sa ugovorenom, isporučuje robu. b) mjenični sistem obezbjeđenja naplate – izvoznik nabavlja potreban broj mjeničnih obrazaca i pristupa vučenju na kupca. U mjenice unosi sve podatke osim datuma dospijeća mjenice na naplatu, a ne unosi se ni mjenična suma na posljednju mjenicu sa posljednjim rokom dospijeća (jer se na nju unosi resto suma). Svaka mjenica je evidentirana pod rednim brojem. Uz popratno pismo izvoznik dostavlja svojoj poslovnoj banci mejnični set, a tek kad ga ona formalno provjeri i dostavi avizo o notifikaciji neopozivog mjeničnog depozita, koji se odnosi na konkretan izvozni posao (izvozni zaključak), izvoznik daje nalog za otpremu robe.

6.Otprema robe i izvozno carinjenje Ugovorom je, a posebno INCOTERMS klauzulom, precizirano sve bitno u vezi otpreme robe, sa čime su upoznati špediter i komitent (proizvođač robe). Proizvođač u skladu sa tim priprema robu za isporuku. Sve pripreme u vezi otpreme vrši špediter (pakovanje, vrijeme, kontrola, prevoz). Špediter dobija instrukcije o otpremi od izvoznika u formi naloga za otpremu (transportne dispozicije). Transportna dispozicija je tipski obrazac internog karaktera, kojeg ispunjava izvoznik i dostavlja špediteru. Ona sadrži: broj zaključka, naziv i adresu prodavca i kupca, naziv robe, oznaku, vrstu, količinu i vrijednost robe, INCOTERMS, mjesto, datum, naziv i adresu utovara i istovara (primaoca i pošiljaoca), način, vrijeme, mjesto kontrole i primopredaje robe, nalog za osiguranje sa detaljima o osiguranju, naziv korespodentskog (kupčevog ) špeditera u inostranstvu. Korespodentskog špeditera bira sam kupac ili špediter (ako ima već nekog s kim sarađuje). Na osnovu instrukcija iz transportne dispozicije, špediter izvoznika stupa u kontakt sa špediterom uvoznika da bi od njega dobio konkretne instrukcije o dopremi robe (špediter kupca vrši tzv opoziv robe). Uz transportnu dispoziciju, izvoznik prilaže: 1.veći broj faktura sa podacima o robi 2.dozvole ili odobrena prava po osnovu kontingenata (robni režimi D i KV) 3.sertifikat o porijeklu robe i druga dokumenta Kad dobije dispoziciju i sva druga dokumenta, špediter otvara predmet sa pozicionim brojem, kao i rokovnik predmeta sa pregledom svih troškova isporuke. On nadgleda sve poslove i obično vrši plaćanja svih troškova. Najčešće ih plaća sam, a način nadoknade regulisan je ugovorom sa izvoznikom. On radi instradiciju robe (određuje najbolji put, tj kombinaciju za isporuku) sa stanovišta dužine puta, vremena, troškova i sredstava. U skladu s tim, on može u dogovoru sa izvoznikom promijeniti stavke u uputstvima u dispoziciji. Kad otpremi robu, špediter dobija sve podatke i otpremna dokumenta i tada radi konačno osiguranje koje se nadovezuje na opšti ugovor o osoiguranju koji špediter inače ima za sve svoje terete (tzv predosiguranje). Kada ukrca robu na transportno sredstvo, vozar daje špediteru tovarni list ili konosman, koji je dokaz o otpremi u skladu sa ugovorom. Roba dolazi na carinu sa tovarnim listom, fakturama i listama pakovanja.

Istovremeno, špediter ima set dokumenata potrebnih za carinjenje: fakture, liste pakovanja, tovarni list ili konosman, polise osiguranja, izvozne dozvole i razna uvjerenja, sertifikat o porijeklu robe i carinsku deklaraciju (CD). Ispostava špeditera na carinskom punktu kompletira svu dokumentaciju (jedan dio je kod vozara), ispunjava CD i dostavlja sve carini na pregled. Carinska služba izdaje EUR Form – uvjerenje o prijeklu robe. Kada završi izvozno carinjenje, ovjerava se CD i sertifikat o porijeklu robe i vraća se set dokumenata špediteru na carini, koji ih šalje u centralu, a centrala, skupa sa fakturom za špediterske usluge, izvozniku. Špediter sa carine istovremeno faksira špediteru kupca obavještenje o izvršenoj otpremi i carinjenju sa svim bitnim podacima. Set dokumenata koje špediter po izvršenom izvoznom carinjenju šalje nalogodavcu (izvozniku) su: 3 primjerka ovjerene CD, 3 primjerka trgovačke fakture, polisu osiguranja, tovarni list (konosman), uvjerenje o kvalitetu robe, ateste proizvođača, EUR Form 1 obrazac ( o porijeklu robe) i kopiju izvještaja (teleksa) poslatog kupcu o otpremi.

29. NAPLATA POSLA IZVOZA 1.Naplata akreditiva Kada izvoznik dobije obavještenje od banke da je kupac otvorio akreditiv u njegovu korist, on ima određeni rok (najčešće 21 dan) da prezentira dokumente banci na naplatu. Dokumenti su navedeni u akreditvnim uslovima a rok se računa od datuma otpreme. Ukoliko uvoznik podnese dokumenta sa zakašnjenjem, onda je to „naplata pod rezervom“ o čemu banka izvoznika obavještava banku kupca, pa o volji kupca ovisi da li će naplata biti odobrena. Naplata pod rezervom (ili dokumenta pod rezervom) mogu se desiti ako izvoznik kasno prezentira dokumente banci, ili ako neka dokumenta nedostaju ili imaju manu (npr nečist konosman zbog oštećenja na robi). Rezerva se skida kada i ako kupac to odobri – npr kod nečistog konosmana, kada kupac primi robu. Kada primi dokumenta od špeditera kao dokaz o otpremi robe, izvoznik se obraća svojoj poslovnoj banci tako što: 1.dostavlja popratno pismo sa pozivom na broj akreditiva, zaključka, na dostavljena dokumenta o isporuci i traži da ona bude naplaćena 2.prilaže uz pismo set dokumenata od špeditera, kao dokaz da je izvršena isporuka. Kad primi dokumenta, banka izvoznika dostavlja ih banci kupca, a ova dalje kupcu. Banka izvoznika vrši naplatu robe preko banke kupca, prebacuje novac na račun izvoznika i obavještava ga o naplati.

2.Postupak naplate izvezene robe na kredit uz mjenično obezbjeđenje Ovdje je postupak isti. Izvoznik po izvršenoj osporuci obavještava svoju banku i dostavlja joj dokumente (CD, tovarni list, polisu osiguranja, fakturu, itd). Banka o ovome obavještava banku kupca, a ova kupca. Kupac sada može na osnovu datuma otpreme da upiše datume otpreme na mjenice, odnosno datume dospjeća mjenica. Banka izvoznika upisuje nedostajuće sume na posljednju blanko mjenicu, jer se sada zna tačna vrijednost isporučene robe. Ona zatim dostavlja mjenične akcepte poslovnoj banci kupce (one koje su ostale neavalirane, tj kod kojih je naknadno upisana suma). Kada primi avalirani set mjeničnih akcepata, izvoznik može vršiti naplatu mjenica o dospjelosti ili ih diskontovati i tako doći do likvidnih sredstava.

Kada dobije sredstva od kupca, izvoznik od banke dobija izvještaj o prilivu sredstava po osnovu izvoznog posla, i dužan je da u roku od 48 sati dostavi nalog svojoj banci za raspored priliva (na memorandumu, uz obrazac). Tako on daje nalog za isplatu dijela sredstava na račune svojih komitenata (proizvođača) čiju je robu izvezao.

30. OBRAČUN TROŠKOVA I LIKVIDACIJA IZVOZNOG POSLA Kod izvoznog posla, postoje brojni učesnici i brojni troškovi koji se među njima raspoređuju.

1.Zavisni troškovi izvoza robe Fakturišu se i padaju na proizvođača, a koliki će biti zavisi od ugovorenog pariteta i uslova u ugovoru. Najbitniji su: a)bankarski troškovi – ispostavlja ih banka izvoznika izvozniku. Po pravilu, u ugovoru se unosi klauzula da troškove snosi svako u svojoj zemlji, a bankarske troškove u inostranstvu obično snosi onaj ko ih je naknadno izazvao (zahtijevao). b)razni administrativni troškovi – administrativni organi ih podnose izvozniku, aovaj ih fakturiše proizvođaču – to su troškovi sertifikata, odobrenja, uvjerenja i slično c)troškovi špedicije – obuhvataju dvije vrste troškova: - troškove špediterske usluge – špediter ih fakturiše izvozniku, a ovaj proizvođaču - svi ostali troškovi koji su nastali tokom otpreme robe, a ugovorom o kupoprodaji i transportnom klauzulom prizlazi da padaju na teret izvoznika, odnosno na krajuna njegovog komitenta – proizvođača Set faktura raznih učesnika o otpremi koje je angažovao špediter, on dostavlja uvozniku, a ovaj proizvođaču. To su troškovi kvalitativne i kvantitativne kontrole, vozarine, carinskog evidentiranja, osiguranja, skladištenja, mjerenja, prepakivanja, nadzora nad robom, nabavke raznih uvjerenja, itd. Špediter ih sve snosi u svoje ime i fakturiše izvozniku. On može platiti te troškove pa ih naknadno fakturisati izvozniku (faktički ga kreditirati) sa kamatom, može tražiti avans ili ih sve naknadno fakturisati, jedan po jedan, zavisno od dogovora, čak i direktno proizvođaču. Izvoznik koji rade u ime proizvođača, može takođe isto ovako psotupati u odnosu na svog komitenta (proizvođača).

2.Komisiona provizija Kod izvoza u svoje ime a za tuđi račun, izvoznik, kad naplati isporučenu robu, fakturiše svoju proviziju, koja se utvrđuje kao procenat od vrijednosti isporučene robe.

3.Zastupnička provizija Ako je roba na strano tržište izvezena zahvaljujući djelovanju stranog zatsupnika, izvoznik po izvršenoj naplati daje nalog banci da određeni iznos doznači na račun insotranog zastupnika, kod njegove korespodentske banke u inostranstvu.

Proizvođač koji izvozi u svoje ime i za svoj račun angažuje inostrane zastupnike da bi lakše osvojio strano tržište, ali često su i izvoznici koji rade u svoje ime i za tuđi račun primorani da angažuju ove zastupnike, jer im je tako lakše ili prosto zato ejr to na nekim tržištima ne mogu izbjeći. Zastupnička provizija je određena ugovorom o zatsupanju i najčešće je procenat od vrijednosti robe.

4.Čuvanje i arhiviranje predmeta Izvoznik svaki realizovani posao naknadno analizira, da bi bio uspješniji u budućnosti. Realizovani izvozni poslovi se uredno arhiviraju sa popisom svih dokumenata, tako se odlažu u arhivi i čuvaju u propisanom roku. Izvoznik priprema i popisni list, koji je popis svih dokumenata vezanih za predmet, tj broj zaključka, tzv devizni karton, koji se skupa sa predmetom predaju u arhivu na čuvanje.

5.Poslijeprodajne aktivnosti To su poslovi koji nakon završetka izvoza mogu pasti na izvoznika, u skladu sa ugovorom. To su poslovi u vezi sa servisiranjem , isporukom rezervnih dijelova, zamjena proizvoda sa kvarovima i nedostacima, itd. Vraćanje dijela izvezene robe tretira se kao privremeni izvoz.

31. REDOVAN UVOZ ROBE PREKO POSREDNIKA, PRIPREMA I KALKULACIJA 1. Ugovaranje - Nosilac izvoznog posla je p-će (pravno lice) koje sa inostranim partnerom (prodavcem) zaključuje ugovor o međ.kupoprodaji. Uvoznik može raditi za svoje ime i za svoj račun, ili u svoje ime i za tuđi račun, klao komisionar. (Uvoz se nadalje razmatra kao komisioni). Uvoznik želi da za svoga komitenta izvrši uvoz pod najpovoljnijim mogućim uslovima, što podrazumijeva i što je moguće nižu cijenu robe. Ako bi se komisionareva provizija obračunala kao % od ugovorene vrijednosti uvoza, onda bi interesi komisionara i njegovog komitenta bili u koliziji, jer bi komisionar težio da zbog provizije uveze robu po što višoj cijeni, a komitent želi uvoz po što nižoj cijeni. Zbog toga uvoznik i njegov komitent ne zaključuju unaprijed ugovor o komisionom poslu uvoza, već to čine neposredno nakon zaključenja ugovora sa inopartnerom, kada im je već poznata konačna vrijednosti ugovorenog uvoznog posla. Kod uvoznog posla je isto kao i kod izvoznog, neophodno da se odredi tarifni podbroj i broj robe koja se uvozi, jer od toga zavisi iznos carinskih dadžbina.

2. Komisioni nalog za uvoz robe - Komitent (firma koja je zainteresovana za uvoz) obraća se komisionaru sa molbom da ovaj u svoje ime, a za račun komitenta, pribavi najpovoljniju ponudu tražene robe i zaključi kupoprodajni ugovor i izvrši realizaciju uvoznog posla. Komisionim nalogom za uvoz robe precizirana je vrsta i količina robe, gornji (maksimalan) iznos cijene, paritet i rokovi isporuke, a sve ostale uslove komitent prepušta komisionaru, računajući na njegovo iskustvo i stručnost.

3. Ugovor o komisionu - Izrađuje ga komisionar, a sadrži sve bitno za posao uvoza: zahtjeve u pogledu robe, način regulisanja ZT (koji po pravilu padaju na nalogodavca) i sve ostale bitne klauzule. Teoretski, ugovor bi trebao biti postpisan prije početka posla, ali to je nemoguće, pa se on najčešće priprema paralelno sa ugovorom o uvozu robe i potpisuje se ubrzo nakon što komisionar potpiše ugovor o kupoprodaji sa prodavcem.

4. Pripremne radnje koje prethode uvozu roba - U njih spadaju: istraživanje i pronalaženje konkurentnih proizvođača robe na inostranim tržištima, istraživanje domaćeg i stranog tržišta i praćenje propisa koji su važni za uvoz robe.

Uvoznik može dobiti od komitenta nalog da uveze robu od konkretnog inopartnera, ili može dobiti široka ovlašćenja da ga sam pronađe. U svakom slučaju, uvoznik je dužan da obavijesti svog komitenta o najatraktivnijoj ponudi.

5. Kalkulacija uvoznog posla - Kod uvoznog posla, kalkulacija treba da pruži odgovor na pitanje: koja je to najviše cijena uvoza po jedinici proizvoda, po kojoj je rentabilno uvoziti robu? Uvoznom klakulacijom uvoznik je ustanovio najpovoljniju uvoznu cijenu. Ako je ovako dobijena cijena, uvećana za troškove distribucije na domaćem tržištu, niža ili jednaka cijenama istog proizvoda na domaćem tržištu, uvoznik će dogovoriti uvozni posao. Kod uvoznog komisiona, kalkulacija izgleda ovako: 1. vrijednost (cijena) ponude iz konkurentne izvozne ponude – INCOTERMS EXW fabrika prodavca

+ 2. ZT uvoza – troškovi prevoza, osiguranja, manipulacije, ambalaže, izvoznog carinjenja, uvoznog carinjenja (uvozne carine + akcize + PDV), špediterski troškovi, bankarski troškovi, kamate na angažovana sredstva uvoznika

+ 3.komisionareva provizija

= cijena uvoza (1+2+3) 6. Ostvarivanjeposlovnog kontakta – Uvoznik, kao i izvoznik, koristi posredan i neposredan kontakt da bi stigao do pravih inopartnera. Na osnovu različitih izvora informacija on upoređuje mogućnosti i uslove pod kojima veći broj konkurenstkih firmi nudi identičan proizvod, odlučuje se za najkonkurentnijeg prodavca na bazi spostvene kalkulacije uvoznog posla.

32.UPIT ZA PONUDU I IZBOR KONKURENTSKE PONUDE Od više pristiglih ponuda od izvoznika, uvoznik bira jednu koja je za njega najpovoljnija. Prva faza je analiza i upoređivanje prispjelih ponuda. Uvoznik bi trebao da se potrudi da sakupi što više ponuda. Nakon toga ima dva izbora: 1.da se opredjeli za jednu ponudu i da onda stupi u pregovore – ovo radi ako već zna da je ta ponuda najpovoljnija, ili ako je u pitanju monopol izvoznika – ovo je posebno slučaj kod tehnoloških monopola – tada se uvoznik može samo truditi da dobije što povoljnije uslove u pregovorima 2.da odabere nmanji broj ponuda (2-3) i onda da nakon preliminarnih pregovora odluči koja je najkonkurentnija.

2.Analiza prijspjelih ponuda Analiza prispjelih ponuda prvenstveno zavisi od vrste, odnosno prirode uvoznog posla. Što je proizvod tehnološki složeniji, necjenovni faktori imaju veću ulogu, a što je proizvod tehnološki jednostavniji, više standardizovan ili niže faze prerade, cijena će imati veću ulogu. Svaki faktor konkurentnosti za uvoznika ima svoj ponder. Što ej faktor značajniji ponder će biti veći. Ponder je vrijednosni izraz značaja određenog faktora (npr za nekoga je najbitniji rok isporuke, a za drugog način plaćanja, itd). Uvoznik će moći napraviti uporedni prikaz svih ponuda tek pošto „otvori“ sve cjenovne pakete i upozna se sa uslovima u ponudama. Pritom mora da odredi svoj sistem vrijednosti i da ponderiše svaki element iz cjenovnog paketa određenim ponderom. Da bi se moglo izvesti konkretno poređenje, u prvoj fazi je potrebno iz svih ponuda, sve ponuđene cijene. 1.svesti na jediničnu cijenu 2.svesti na jednu valutu – jer ponude mogu dolaziti iz različitih zemalja 3.svesti na istu INCOTERMS klauzulu – različiti inoporodavci će vjerovatno ponuditi cijene po različitim paritetima, pa ih je potrebno svesti na jednu (EXW fabrika proizvođača, npr). Zbog toga uvoznik od svog špeditera mora nabaviti sve pojedinačne cijene prevoza, osiguranja, i carinskih dadžbina. Tako svodi sve cijene na jedinstven paritet (EXW). Zatim na takve cijene dodaje realne troškove prevoza, osiguranja i carinskih dadžbina, odnosno ZT uvoza. Tako dobija uporedive cijene robe i tako je uporedio ponude na osnovu cijene. 4.Upoređuje ostale uslove iz ponude koji nisu cjenovni, već necjenovni. Svaki faktor dobija određeni ponder. Pojedine iznose, kojima se vrednuju faktori konkurentnosti, uvoznik će dodavati na već utvrđene cijene iz ponude, dok će pojedine oduzimati od ove cijene. Dodavaće vrijednosti koje predstavljaju za njega dodatni trošak ako se odluči za određenu ponudu, a oduzimaće vrijednosti koje su za njega dobitak ,

odnosno ušteda. Uz faktore koji povećavaju troškove uvoza, a time i cijenu uvozne robe, stajaće znak +, a uz faktore koji smanjuju troškove uvoza stajaće znak -.Tako će svi ponderi u sistemu vrijednosti uvoznika sa znakom – imati roba proizvođača koji nudi npr duže garantne rokove besplatne tehničke pomoći i obuke, kvalitetno servisiranje, raspoložive rezervne dijelove, itd. Uključivanjem necjenovnih faktora konkurentnosti u analizu prispjelih ponuda uvoznik je na bazi svoga utvrđenog sistema vrijednosti došao do konačnog rangiranja prispjelih ponuda. Kada se nominalne vrijednosti cijena dobijenih u trećoj fazi koriguju sa iznosima dobijenim u četvrtoj fazi, konačno se u petoj fazi analize prispjelih ponuda određuje najprihvatljivija – konkurentna ponuda. Namjena uvezene robe može biti različita – prodaja na domaćem tržištu, reeksport, isporuka domaćoj firmi kao sirovina ili poluproizvod. Na izabranu ponudu, posebno ako je u pitanju oprema ili repromaterijal, konačan pristanak mora dati komitent uvoznika. Ukoliko se tokom faze neformalnih pregovora ne zaključi uvozni posao, pristupa se formalnim poregovorima.

3.Upit za ponudu Veoma je bitno kako se sastavlja upit za ponudu, jer je to prvi kontakt uvoznika sa inopartnerom. Forma upita mora da odražava imidž firme, njenu stabilnost i poslovnost. On mora sadržavati sve elemente bitne za budući ugovor i može biti vrlo detaljan, sa tačnim opsiom robe, rokovima isporuke i svim bitnim elementima budućeg ugovora oko kojih ne može biti pregovora. Jedino što uvoznici nekad u upit stave manju količinu robe, da bi kasnije na pregovorima mogli tražiti rabate na osnovu veće količine. Uvoznik šalje upit inostranom prodavcu ili njegovom zastupniku na domaćem tržištu.

33.INTERES UVOZNIKA PRI PREGOVARANJU O UVOZNOM POSLU 1.Pregovori Uvoznik obično kao kupac, bira mjesto održavanja pregovora i obično bira da to bude na njegovom terenu, jer mu tako više odgovara. Manji su troškovi po osnovu putovanja i odsustvovanja zaposlenih, brže se komunicira sa nadređenima i lakše se ubacuju novi ljudi u pregovore. Ukoliko se vode pregovori na terenu kupca, on organizuje sve potrebne tehničke i druge uslove za održavanje pregovora, a priprema i nacrt ugovora. Na pregovorima se sastaju pregovarački timovi sa obe strane, sastavljeni od stručnjaka iz svih oblasti koji su potrebni i oba tima moraju imati nesmetanu komunikaciju sa svojim bazama.

1.Cijena i paritet mogu se odrediti odmah na početku, tokom ili na kraju pregovora, što zavisi od drugih tačaka, odnosno uslova u pregovorima.

2.Predmet ugovora – član koji vpo reguliše je veoma bitan. Roba se mora precizno definisati: jedninična cijena, količina, vrsta, paritet i ukupna vrijednost. Uvozniku odgovara da se utvrdi fiksna cijena koja se neće mijenjati do kraja isporuke.

3.Rokovi isporuke robe – moraju biti tačno kalendarski određeni, a mogu biti definisani i od određenog momenta, kad se dobiju uvjerenja ili dozvole, ili od momenta stupanja na snagu ugovora o kupoprodaji na snagu (što može biti i sa danom potpisivanja). Da bi se zatitio od kašnjenja u isporuci, uvoznik može u ugovor uvesti i penale za kašnjenje, a treba da unese u ugovor i klauzulu o pravu kupovine od trećih lica i eventualno o nadoknadi nastale štete ukoliko dođe do neizvršenja isporuke.

4.Kvalitet robe – uvozniku odgovara da se što preciznije definiše kvalitet robe i da dobije što duže garantne rokove . Ovdje su bitni stručnjaci u timu uvoznika, koji određuju tehničke standarde i zahtjeve.

5.Uslovi i način plaćanja – sa stanovišta uvoznika, najpovoljnije je plaćanje po isporuci, ali malo je vjerovatno da će to izvoznik prihvatiti. To se dešava samo kod dugogodišnjih partnera koji imaju međusobno povjerenje. Ako je uslov avansno plaćanje, uvoznik će se truditi da avansna suma bude što manja, a mnoge zemlje imaju i zakonska ograničenja maksimalnog iznosa avansnog plaćanja, jer plaćanje unaprijed može dovesti do poremećaja ravnoteže robnih i novčanih tokova sa inostranstvom.

6.Plaćanje akreditivom i interesi uvoznika – korektno plaćanje za obe strane je plaćanje akreditivom. Uvozniku odgovara da otvori akreditiv što bliže roku isporuke robe, kako bi kraći period angažovao sredstva.

1.plaćanje kompletnog iznosa akreditivom – ovo najviše odgovara uvozniku, jer ne mora da plaća avans, a suma će biti isplaćena izvozniku nakon što prezentira dokumente o isporuci robe. 2.plaćanje dijela ugovorene vrijednosti doznakom, a ostatka akreditivom – uvoznik će doznačiti avans tek kad izvoznik dostavi BG za povraćaj avansa 3.plaćanje i avansa i ostatka sume akreditivom – uvoznik može i avans isplatiti kroz akreditiv i to: prvo daje nalog za otvaranje akreditiva na 100% vrijednosti ugovora, zatim avansni dio (npr 20%) isplaćuje nakon što za njega dobije BG od prodavca, a ostatak od 80% akreditiva uplaćuje nakon što izvoznik prezentira dokumente o otpremi robe. Uvoznik će takođe plaćanje usloviti prezentacijom većeg broja dokumenata o kvalitetu i kvantitetu robe, garancijom za dobro izvršenje posla, itd.

7.Akreditivni uslovi povoljni za uvoznika Uvoznik nameće brojne uslove akreditivne naplate, da bi dodatno osigurao poslovanje: 1.da će mu roba doći u tačno predviđenoj količini i da će biti određene kvalitete – zahtijeva Zapisnik o kvantitativnom i kvalitativnom prijemu robe 2.da će mu oprema dobro funkcionisati – traži BG za dobro izvršenje posla 3. da će oprema biti na vrijeme instalirana – Zapisnik o uspješnom puštanju robe u pogon 4. kvalitet isporučene robe – atest proizvođača ili neki drugi atest 5.razne sertifikate o porijeklu robe, ako je potrebno 6.da je roba propisno upakovana, označena i adekvatno transportovana – konosman, tovarni list i liste pakovanja 7.da će garancije dobiti u predviđenom roku i da se isplata neće vršiti prije nego što stignu svi dokumenti – BG Bankarske troškove inače snosi svaka strana za sebe, osim u izuzetnim slučajevima.

8.Pakovanje i otprema robe U zavisnosti od prirode robe, uvoznik se mora postarati da se ugovorom definiše obaveza prodavca da obezbjedi propisno pakovanje i način transporta robe, kao i njegovu obavezu da snosi troškove ponovne dopreme robe ili nedostajućih dijelova ako pakovanje i transport nisu propisno urađeni. Obaveza pakovanja i trasport definisani su dijelom INCOTERMS klauzulom, a dijelom, zavisno od uslova, i ostalim stavkama u ugovoru.

9.Obuka kadrova – Kada su u pitanju oprema visoke tehnologije, po pravilu stručnjaci za uvezenu opremu izvrše prilikom montaže opreme i obuku radnika koji će raditi na njoj. Vrijednost obuke prodavac će najčešće ukalkulisati u vrijednost ugovorene robe, iako može izgledati da je to besplatno.

10.Rezervni dijelovi – Uvoznik će se truditi da obaveže prodavca na isporuku rezervnih dijelova proizvoda i na tome da ga prodavac obavijesti o svemu bitnom u vezi snabdijevanja rezervnim dijelovima.

11.Kontrakupovine Ako uvoznik insistrira na kontrakupovini, moraće na to obavezati prodavca u ugovoru. Ovo može biti precizirano, ili se može okvirno navesti na koji način će to biti precizno određeno u budućnosti. Obaveze po osnovu kontrakupovine uvoznik može osigurati na dva načina: 1.da pribavi (traži) BG za izvršenje kontrakupovine u određenom roku, za određeni iznos vrijednosti. Ukoliko u navedenom roku prodavac ne izvrši kontrakupovinu, aktivira se BG. 2.može tražiti isplatu novčanih penala u slučaju neizvršenja kontrakupovine.

12.Tehnička dokumentacija Uvoznik je zainteresovan da uz isporučenu robu, a posebno opremu, dobije od prodavca određenu tehničku dokumentaciju, prvenstveno uputstvo za montažu, rad i državanje, kao i katalog rezervnih dijelova. Poželjno je da ona bude na jeziku uvoznika i da bude besplatna, iako će iskusan prodavac uklakulisati cijenu dokumentacije u vrijednost robe.

13.Viša sila Bez obzira na to što su ugovorne strane čvrsto preuzele obaveze u vezi ugovora, uvijek se mogu desiti određene okolnosti van njihovog opsega moći. Bitno je da se u ugovoru definiše (ako se već ne podrazumijeva) šta se sve podrazumijeva pod višom silom. Ukoliko dođe do neizvršenja obaveza jedne strane, mora se ostaviti mogućnost raskida ugovora pod određenim uslovima i posredstvom dogovora. Takođe se definišu nadležnosti i prava u slučaju sporova, kao i arbitražni sud. Unose se i odredbe o tome

kada ugovor i pod kojim uslovima stupa na snagu, kao i tehničke odredbe ugovora (broj primjeraka, članova, jezik na kojem je napisan, prilozi i datum potpisivanja).

Ugovor o komisionom poslu uvoza Uvoznik komisionar, u pregovorima o uvozu, nastupa u svoje ime. On je takođe potpisnik ugovora o uvozu robe i za prodavca robe on je zvanični kupac robe. Prodavac uopšte ne mora biti upoznat s tim ko je nalogodavac uvoza, odnosno za čiji račun se roba uvozi. Uvoznik može i ne mora obavijestiti prodavca o tome ko je njegov komitent. Pošto je realizacija uvoznog posla u nadležnosti uvoznika, sve radnje i sva plaćanja na licu mjesta (kao npr plaćanje carinskog iznosa, osiguranja, itd) izvršava uvoznik, pa naknadno fakturiše komitentu. Ugovorom o poslu uvoza definiše se ko snosi ZT uvoza, a to je najčešće nalogodavac. Uvoznik na neki način kreditira svog nalogodavca, ukoliko je kreditno sposoban. Ukoliko nije, ili su jednostvano uslovi poslovanja otežani, svi troškovi se direktno naplaćuju nalogodavcu – komitentu.

34.REALIZACIJA POSLA UVOZA 1.Pripremne radnje Svi uvoznici moraju voditi evidenciju o svim zaključenim poslovima uvoza, kreditnim odnosima i plaćanjima.

Kontrolnici uvoza su poslovne knjige u kojima se prati zaključenje i realizacija svih poslova uvoza. Oni sadrže sve podatke iz ugovora, broj zaključka, vrijednost i oblik uvoza, vrstu, količinu i vrijednost robe koja se uvozi, podatke o inoprodavcu i posredniku, komisionu proviziju, način i rokove plaćanja, datum i broj naloga banke o izvršenom plaćanju, podatke o komitentu, režim uvoza.

Uvozni zaključak je fascikla sa brojem zaključka i inicijalima lica koje radi na određenom uvoznom poslu, koja sadrži sve dokumente koji cirkulišu u vezi sa tim poslom i sve dokumente koji pristižu, uvoznik odlaže pod tim istim oznakama i hronološkim redom. Uvozni zaključak može sadržavati veći broj podfascikli, koje obuhvataju dokumenta vezana za banke, špeditere, nalogodavca i sve ostale strane koje sudjeluju u uvoznom poslu. Ovo je bitno zbog preglednosti i sinhronizovanog toka posla, koji je sav u rokovima.

Rokovnik predmeta je podsjetnik, u formi obrasca, koji uvoznik priprema za jedan predmet i koji sadrži sve bitne datume i zadatke koji se moraju ispuniti za taj uvozni posao. On sadrži datum stupanja ugovora na snagu, datume plaćanja, isporuke, koja dokumenta i kad treba nabaviti, kao i sve ono što je već obavljeno i služi za praćenje aktivnosti na tom predmetu.

Rokovnik uvoznog referata je zaseban pregled svih uvoznih poslova koji su povjereni jednom licu koje realizuje uvozne poslove i sadrži sve bitne momente za svaki ugovoreni uvozni posao.

2.Doprema robe Uvoznik nabavlja od komitenta sve bitne detalje u vezi otpreme robe, da bi mogao dati precizne naloge špediteru. Uvoznik takođe obavještava i inoprodavca o svim podacima o svom špediteru da bi špediteri obe strane uspostavili kontakt i dogovorili otpremu robe. Transportna dispozicija uvoza je nalog koji uvoznik daje špediteru i to je najčešće tipski obrazac internog karaktera. On sadrži sve potrebne podatke: broj zaključka, broj ugovora o uvozu, vrstu i vrijednost robe, količinu, način pakovanja, naziv i adresu prodavca i primaoca, zemlju otpreme, tovarnu stanicu (luku), način dopreme, paritet, instrukcije u vezi osiguranja, rokove isporuke, kome treba dostaviti dokumenta i sl.

Uz transportnu dispoziciju, uvoznik predaje špediteru i fakturu koja glasi na vrijednost po isporuci (ako ima više isporuka). Takođe mu predaje i sve dozvole i sva odobrenja za uvoz, ako postoje, da ih špediter može predati na carini. Kad primi dispoziciju, špediter uvoznika razmatra najpovoljniju trasu prevoza robe, najpovoljniji transport i dopremu. Zavisno od pariteta, špediter će imati manje ili više posla. Ako je paritet npr CIF mjesto opredjeljenja, imaće manje obaveza nego ako je npr EXW mjesto otpreme, kad će špediter uvoznika morati osigurati robu i naći vozara, a sa špediterom prodavca dogovoriti najbolju trasu i sve ostalo.

3.Postupak uvoznog carinjenja Kada roba dospije na granicu (carinu), vrši se uvozno carinjenje. Špediter prvo prijavljuje robu i prilaže skraćenu CD, čime se roba stavlja pod carinski nadzor. Uz to, prilaže još i fakturu i specifikacije, tovarni list polisu osiguranja, liste pakovanja i sva uvjerenja i dozvole. Špediter je te dokumente tokom realizacije dobio od uvoznika, neke od vozara, stranog špeditera, a neke čak i od banke (npr ako je postojala akreditivna naplata). Podaci iz CD moraju se poklapati sa stvarnim stanjem kod pregleda robe. Odstupanje može biti 1.namjerno - kažnjivo je – najčešće uvoznici svrstaju robu namjerno pod tarifni broj sa nižom carinskom stopom ili slično 2.slučajno - kada se desi neka nenamjerna greška Kada se završi carinjenje, špediter dostavlja uvozniku sva ovjerena dokumenta,a uvoznik može robu sa carine preuzeti kada plati iznos carinskih dadžbina ili ako dostavi BG koja ih pokriva.

35.OBAVEZE UVOZNIKA PO OSNOVU PLAĆANJA ROBE 1.Trenutno plaćanje Sva plaćanja se obavljaju posredstvom poslovne banke uvoznika, koja kontaktira sa poslovnom bankom inoprodavca. Kada uvoznik plaća doznakom, nalog za plaćanje je standardni obrazac u pisanoj formi. Kada se plaća akreditivom, uvoznik daje nalog za otvaranje akreditiva u slobodnoj formi, na papiru sa svojim memorandumom, uz dokaz o pokriću na računu i prilaže kopiju ugovora koji se odnosi na uslove akreditivne naplate. Ako je roba u režimu kontigenata ili dozvola, dostavlja i odobrenje za izvoz. Uvoznik može i da avansno plati robu (unaprijed), ali to se izbjegava i treba biti oprezan. Svakako se izbjegava plćanje kompletne vrijednosti unaprijed doznakom. Avans se može platiti i doznakom i akreditivom. Ako prihvati obavezu da prije isporuke plati unaprijed neki procenat ugovorene sume (a to je najčešće 1030%), uvoznik ne bi trebalo da daje nalog za izvršenje doznake u inostranstvu na avansni dio, dok prethodno ne dobije BG za povraćaj avansa od inoprodavca. Uvoznik može platiti kompletnu vrijednost uvoza dokumentarnim akreditivom, ali ne smije dati nalog za otvaranje akreditiva, niti bilo kojeg drugog naloga za plaćanje dok prethodno ne dobije sve potrebne i ugovorom predviđene BG od inoprodavca. Takođe, uvoznik mora sam pribaviti sve BG potrebne prodavcu ako su predviđene ugovorom i dostaviti ih. Dobijene BG se moraju uporediti sa tekstom garancija iz ugovora o kupoprodaji. U roku koji je predviđen ugovorom, uvoznik daje svojoj poslovnoj banci nalog za otvaranje akreditiva. Banka će to učiniti ako uvoznik ima pokriće za to na deviznom računu. Ako nema, banka ga može kreditirati, zavisno od dogovora. Uz nalog za otvaranje akreditiva, dostavlja se i tekst člana ugovora koji se odnosi na plaćanje uvoza robe, pravo na korištenje kontingenata ili dozvola (ako postoje) i dokaz o pokriću na računu nalogodavca (to može biti i kod neke druge banke) za akreditiv. Kada izvoznik otpremi robu i prezentuje dokumenta, banka pregledava dokumenta i ako nema primjedbi, odobrava isplatu. Ako neki od dokumenata nedostaje, stavlja isplatu pod rezervu. Isplatu ne smije izvršiti sve dok banka kupca (kupac) ne dobije odobrenje za to (skine rezervu).

Kada su sva dokumenta čista, banka prodavca isplaćuje akreditiv, honoriše dokumenta i dostavlja ih banci kupca, a banka kupca uvozniku. Uvoznik obično ne naloži odmah čitavu isplatu, već npr 10% vrijednosti akreditiva isplati tek kad roba fizički stigne i bude pregledana, ili bude instalirana oprema. Takođe se štiti BG-om za dobro izvršenje posla. Za uvoznika je takođe važno da se desi da roba stigne na uvozno carinjenje prije honorisanih dokumenata, jer u tom slučaju plaća vrlo visoke troškove ležarine za robu.

2.Plaćanje na rate – na kredit Plaćanje na rate je najpovoljnije za uvoznika, jer je isporuka roba prije plaćanja. Međutim, izvoznik obično traži određeni procenat avansa (10-30% ugovorene vrijednosti). Plaćanje avansa vrši se doznakom tako što uvoznik u dogovorenom roku daje nalog svojoj banci za izvršenje doznake u inostranstvo u korist izvoznika, ali tek kad od izvoznika dobije BG za avans, od određene prvoklasne banke. Kada uporedi tekst BG sa tekstom u ugooru, doznačuje sredstva. Preostali iznos vrijednosti robe uvoznik može platiti na kredit na dva načina: 1.uz BG 2.uz mjenično obezbjeđenje

2a) Plaćanje na kredit uz BG Vrši se tako da uvoznik dostavlja svojoj banci BG kojom se obezbjeđuje plaćanje a njegova banka je prosljeđuje banci izvoznika u neopozivi depozit. Kada primi obavještenje o BG u neopozivi depozit, izvoznik šalje robu. Kada prezentira banci dokumenta o isporuci, prodavac dolazi u posjed depozita i tada uvoznik u ugovorenim terminima plaćanja doznakom vrši plaćanja u ratama (anuitetima), koje obuhvataju osim glavnice i finansijske troškove, kamatu i osiguranje za protekli period. Kada isplati i zadnju ratu, izvoznik vraća svojoj banci BG po kreditnom poslu, a ona banci uvoznika, koja je vraća uvozniku.

2b) Plaćanje uz mjenično obezbjeđenje kredita Po stupanju ugovora na snagu, izvoznik vuče mjenice na uvoznik i dostavlja ih poreko svoje poslovne banke banci uvoznika na akceptiranje i avaliranje. Kada mjenični set dođe do banke uvoznika, ona ih dostavlja uvozniku na akcept. Uvoznik kontroliše mjenični set i kada utvrdi da se slažu sa njegovom evidencijom i da su ispravno popunjene, stavlja svoj potpis na njih i time ih akceptira. Zatim svojoj poslovnoj banci dostavlja : 1.akceptiran mjenični set s tim da na mjenicama nije upisao datum dospijeća 2.kopiju dijela ugovora koji se odnosi na obaveze izvoznika 3.blanko mjenicu koja će biti posljednja popunjena i tek po isporuci robe biti akceptirana. Kada primi mjenični set od uvoznika, banka uvoznika ih prosljeđuje banci inoprodavca u obliku mjeničnog depozita, uz pismene uslove njegovog korišćenja, Uslov da inoprodavac preuzme mjenice iz mjeničnog depozita je da otpremi robu i svojoj banci dostavi dokumente o otpremi robe, u skladu sa uslovima iz ugovora. Kada to uradi, stiču se uslovi za kompletiranje mjeničnog seta, tako što se na njih upisuje datum dospijeća (koji teče od roka otpreme), a upisuje se i iznos mjenične sume na zadnju, blanko mjenicu. Posljednja mjenica se šalje uvozniku, da on akceptira mjenični iznos i preko svoje banke je ponovo vrati nazad banci prodavca, tj prodavcu. Kada banka prodavca utvrdi da je u potpunosti sve obavljeno u skladu sa ugovorom, iz mjeničnog depozita predaje mjenični set prodavcu. Sada uvoznik treba da obezbjedi likvidna sredstva radi isplate kreditnih tranši o rokovima dospijeća mjjeničnih iznosa. Tri dana prije roka dospijeća svake mjenice, prodavac prezentuje banci mjenice radi naplate, a onda ona o tome obavještava banku uvoznika, odnosno uvoznika. Banka prebacuje prispjela sredstva sa računa svog komitenta – uvoznika banci prodavca, a za uzvrat prima poništene mjenice od banke prodavca, koje zatim dostavlja uvozniku. Za uvoznika čitav posao uvoza je gotov tek kad naplati (vrijednost izvršenog uvoza + ZT uvoza + provizija) od svog nalogodavca – komitenta, odnosno korisnika robe.

36.OBRAČUN TROŠKOVA I LIKVIDACIJA UVOZNOG POSLA 1.Postprodajne aktivnosti

Kada završi isporuku robe komitentu, uvoznik nije završio sa svim poslom, jer je dužan da reklamira inoprodavcu sve nedostatke, oštećenja ili kvarove tokom garantnog perioda, a takođe preuzima obaveze i po osnovu kontrakupovine ako je postojala u ugovoru, a ako je u pitanju montiranje opreme, instalacija ili obuka, treba da se organizuje neposredan kontakt stručnih timova korisnika robe i inoprodavca.

2.Troškovi uvoznog komisiona Uobičajeno je da uvoznik kreditira svoga komitenta tako da mu uvezenu robu na kraju fakturiše, uvećanu za iznos kamate. Ako je komitent prije otvaranja akreditiva uplatio devize na račun uvoznika, onda mu se fakturišu samo čista vrijednost robe + ZT uvoza + komisiona provizija.

3.Bankarski troškovi Poslovna banka uvoznika će uvozniku ispostaviti bankarske troškove za sve svoje usluge: troškove otvaranja akreditiva, troškove informisanja , notifikacije i izdavanja BG, itd. Pravilo je da bankarske troškove snosi svako u svojoj zemlji osim u izuzetnim situacijama.

4.Razni administrativni troškovi Komisionar (uvoznik) će ih fakturisati svom komitentu, ali samo one neophodne, koji su nastali savjesnim radom: troškovi odobrenja, sertifikata, administrativnih taksa, odobrenja. ..

5.Špediterski troškovi Špediter će posebno fakturisati svoje usluge špedicije (nadzora i brige nad robom) a posebno ostale troškove: troškove vozarine, osiguranja, carinjenja, itd. Špediter sa uvoznikom reguliše kako će se platiti ovi troškovi, tj ko će ih platiti, ali postoje 3 osnovne mogućnosti: 1.plaća ih špediter, a po završetku posla fakturiše ih uvozniku, koji ih dalje fakturiše svom komitentu 2.uvoznik doznači špediteru sredstva od kojih ovaj plaća troškove a uvoznik ih kasnije fakturiše komitentu 3.uvoznik upućuje špeditera direktno na svog komitenta – u periodima velike nelikvidnosti

6.Troškovi kreditiranja komitenta Ukoliko kreditira komitenta (plaća za njega sve troškove), uvoznik će po završetku posla sve ove troškove fakturisati sa kamatom. Ovo sve ovisi od dogovora sa komitentom.

37.MEĐUNARODNA KUPOPPRODAJA USLUGE OPLEMENJIVANJA, DORADE I PROIZVODNJE FINALNIH PROIZVODA Poslovi oplemenjivanja, dorade i proizvodnje finalnih proizvoda u inostranstvu su oblici saradnje u kojima učestvuju jedna razvijena i jedna manje razvijena zemlja. Razlozi za ovakvu saradnju se javljaju kada razvijena zemlja ima velike porudžbine (potražnju) za nekom robom, a premale kapacitete, pa dio proizvodnje realzuje u inostranstvu. Strani partner mora zadovoljiti uslove u pogledu cijene, kapaciteta i obuke kadrova. Ovo je veoma čest slučaj u tekstilnoj industriji i industriji obuće. Proizvedena i finalizovana roba u zemlji domaćinu (B) nosi oznaku proizvodnje zemlje naručioca (A). Da bi zaštitio kvalitet, robni znak i imidž, naručilac priprema detaljnu specifikaciju proizvoda, dizajn, materijal i sirovine i šalje ih stranom partneru, a često i opremu (mašine). Kontrola kvalteta je rigorozna i često su prisutni i timovi stručnjaka iz zemlje naručioca. Naručilac posla koristi prednosti jeftine radne snage u zemlji domaćinu i niske troškove infrastrukture u odnosu na one koje bi imao u svojoj zemlji, a koristi i pogone i opremu koji već postoje, pa ne mora ulagati u proširenje kapaciteta. U ovim poslovima je najbitnije da izvršilac usluga ne kasni i da dostigne zahtijevani nivo kvaliteta. Osnovne prednosti za izvršioca usluga ovakvog aranžmana su: 1.koristi kapacitet koji su bili neiskorišteni 2.radna snaga mu se besplatno usavršava 3.vrši se disperzija troškova infrastrukture u zemlji domaćinu. Za izvršene usluge oplemenjivanja, dorade i proizvodnje finalnih proizvoda naručilac posla može platiti devizama, ali i dijelom finalne proizvodnje koja će ostati izvršiocu usluga, što obogaćuje ponudu na domaćem tržištu. Nedostatak ovakvog ugovora za izvršioca usluga je taj što je najčešće neravnopravan u pregovaranju, pa može da potcijeni vrijednost svoje usluge. Takođe, za njega nije dobro da svoje poslovanje vezuje za jednog naručioca, jer će se u slučaju prekida saradnje naći u teškoj poziciji. Zato je dobro da radi za više naručilaca.

Kod ovih usluga, izvršilac će obaviti 2 spoljnotrg.operacije: 1.izvršiće uvoz materijala prema ugovorenoj specifikaciji za potrebe proizvodnje. Nju isporučuje naručilac, i pošto se koristi u doradi, na te pošiljke se ne plaća carina. Carina izdaje i odobrenje za postupak aktivnog oplemenjivanja, a utvrđuje i normative za količine koje će ovako biti uvezene. 2. izvešće finalne proizvode u zemlju naručioca. Prilikom izvoza, platiće se carinske dadžbine na vrijednost finalnog proizvoda ali u koji neće biti uračunata vrijednost uvezenog materijala. 1.cijena normativa utroška materijala

+ 2.cijena normativa utroška rada

+ 3.iznos amortizacije + 4.infrastrukturni troškovi, prevoz i osiguranje (ako ih plaća izvršilac usluga) + 5.ZT uvoza materijala i izvoza finalnih proizvoda = 6.finalna cijena proizvoda

1.cijena normativa utroška materijala = Vrijednost izvršenog izvoza usluge oplemenjivanja (1 + 2 + 3 + 4 + 5 ) - 1 Npr ako se gleda ova usluga između Njemačke i Srbije: 1.Njemački proizvođač obuće ugovara prodaju svoje obuće sa ruskim kupcem, precizira rok isporuke i cijenu. 2.Njemački proizvođač zaključuje ugovor o kupoprodaji usluge oplemenjivanja i dorade (ili finalizacije) sa srpskim proizvođačem cipela. 3.Njemački proizvođač dostavlja potrebne komponente za proizvodnju srpskom proizvođaču cipela. On vrši privremeni izvoz materijala a u izvoznoj CD naglasiće se određenom šifrom da se radi o privremenom izvozu po osnovu oplemenjivanja i dorade. 4.Cipele su proizvedene u srpskoj fabrici. 5.Srpski proizvođač izvozi finalni proizvod njemačkom proizvođaču cipela. Carinska dadžbina će biti utvrđena kao razlika carinskih dadžbina utvrđenih na ukupnu vrijednost uvezene robe u Njemačku i carinskih dažbina na vrijednost komponenti koje su poslane u Srbiju. Prilikom uvoza finalnih proizvoda moraće se, poređenjem izvozne i uvozne CD izvšiti razduživanje privremenog izvoza materijala koji je ugrađen u finalni proizvod. 6.Njemački proizvođač cipela pod svojom markom i oznakom „proizvedeno u Njemačkoj“ izvozi prispjele cipele ruskom kupcu. Pasivno oplemenjivanje izvezene robe je izvoz robe na oplemenjivanje i doradu i njen uvoz po završenom procesu. Rok odobrenja koje izdaje carina za postupak pasivnog oplemenjivanja je najviše godinu dana.

38.DIREKTAN IZVOZ UZ ANGAŽOVANJE ZASTUPNIKA Zastupništvo je karakteristično kod izvoza i prodora na inostrana tržišta kada proizvođač svoju robu plasira angažujući zastupnika na inostranom tržištu, firmu ili pojedinca. Zadatak zastupnika je da locira kupce, primi porudžbine, dostavi ih svom nalogodavcu (principal – proizvođač robe), kako bi ovaj dalje mogao da realizuje spoljnotrg.posao. Za ove usluge zastupnik od principala naplaćuje zastupničku proviziju. Zastupnik djeluje u tuđe ime i za tuđi račun.

Zastupnik mora da ima određene karakteristike o kojima izvoznik treba da vodi računa kada ga bira. To su „3K“: karakter (renome u poslu), kapital i kapacitet (sposobnosti). Vrlo često se zastpunik uzima na probni rad od 6 mjeseci . Zastupnik mora vrlo dobro poznavati proizvodni program svog principala , kao i planove proizvodnje i zahtjeve i potrebe tržišta. Osnovne aktivnosti koje zastupnik obavlja su: oglasi u dnevnoj štampi, kroz stručne prezentacije, izlaganje na sajmovima, slanje kataloga i kontaktiranje potencijalnih kupaca, organizovanje uzajamnih posjeta potencijalnih kupaca i principala, itd. Mora redovno održavati kontakte sa principalom, sa kojim najčešće razmjenjuje izvještaje o poslovanju na svake dvije do tri nedjelje, a treba biti spreman da ulaže u reklame i u istraživanje tržišta. Zastupnik priprema ponudu, vodi pregovore o kupoprodaji, dostavlja ugovore kupcu, koje postpisuju kupac i principal. Ako je ponuda složenija, zastupnik ugovara direktne pregovore kupca i principala. Najveće obaveze zastupnik ima u vezi zaključenja ugovora i nakon realizacije izvoznog posla tj u poslijeprodajnoj fazi. One se odnose na servisiranje prodate robe, obuku kadrova, obezbjeđenje rezervnih dijelova i slično. Ugovor o zastupanju – njime proizvodna firma (principal) a nekad i komisionar proizvođača ovlašćuje svoga zastupnika za obavljanje svih psolova koji mogu dovesti do prodaje robe na teritoriji zastupanja. To je formalni ugovor u pismenoj formi, u principu dugoročan, na minimum godinu dana. Ugovor o zastupanju je na određeni način plan akcija za proizvođača i principala. Osnovi prihod zastupnika je provizija, a ugovorom se definiše kolika ona može biti (kao % od vrijednosti prodate robe), kao i ko će snositi koje troškove, što zavisi od predmeta i obima prodaje. Zastupanje se odigrava na određenoj teritoriji, a ako zastupnik ima namjeru da pored već postojećeg, zastupa još nekog principala, može to ostvariti, ali uz prethodno odobrenje. Zastupanje na određenoj teritoriji može biti po obimu, ovlašćenjima opšte (generalno) i specijalno. Opšte (generalno) zastupništvo je ekskluzivno pravo zastupanja na određenoj teritoriji. Generalni zastupnik može angažovati podzastupnike (podagente- dilere), koji će na užim teritorijama raditi po njegovom nalogu, ali se onda lista njih nalazi u ugovoru i principal to mora odobriti. Po stepenu odgovornosti, postoji: 1.obični zastupnik – ne odgovara za izvršenje obaveza kupca iz ugovora o kupoprodaji, ukoliko je postupao odgovorno. 2.delkredere zastupnik – koji odgovara za ispunjenje obaveza kupca iz ugovora, zbog čega je delkredere provizija mnogo viša od obične Zastupnik mora voditi dnevnik o posredovanju, koji dostavlja principalu, kao i druge poslovne knjige, čuvati poslovne tajne principala, a prema kupcu nastupa odgovorno i otvoreno. Zaključeni ugovor (zaključnica) ima 3 primjerka, za svaku stranu po jedan. Kompletnu realizaciju izvoznog posla preuzima principal ili njegov komisionar, dok realizaciju uvoza preuzima kupac (ili njegov komisionar) na teritoriji zastupanja. Iz odnosa zastupnik – principal proizilazi i pravo na naknadu štete, založno pravo i pravo zadržaja, kao sredstva obezbjeđenja dospjelih potraživanja zastupnika. Ako principal mimo zastupnika na istoj teritoriji gdje postoji generalno zastupništvo direktno zaključi posao, zastupnik ima pravo na proviziju, ali nešto manju od ugovorene, jer se smatra da je do zaključenja ugovora došlo zbog prethodnih aktivnosti zastupnika na istraživanju tržišta, marketingu, itd. Zastupnik ima pravo na običnu proviziju čim se zaključi ugovor i izda zaključnica, a na delkredere proviziju kad kupac ispuni svoje obaveze iz ugovora. Zastupnik sve vrijeme mora djelovati po uputstvima principala i stalno ga obavještavati o toku posla. Ogranizovanje servisne usluge i konsignacionih skladišta su najčešće prateće obaveze koje preuzimaju zastupnici. Servisna služba je neophodna kada se prodaje složena oprema koja zahtijeva održavanje u rokovima garancije, pa i kasnije. Oba obaveza zastupnika precizira se ugovorom.

Ugovor o pružanju usluga servisiranja – principal se obavezuje da će u roku od najmanje 3 godine obezbjeđivati servis, potrošni materijal pribor i rezervne dijelove za održacvanje uvezene opreme, a zastupnik se obavezuje da će organizovati servisnu podršku u garantnom roku. Ovu obavezu, po dogovoru sa principalom, zastupnik može prepustiti nekom trećem fizičkom ili pravnom licu. Servisiranje van garantnog roka vrši se po tržišnim cijenama.

Zastupnik vrlo često preuzima obavezu držanja konsignacionog skladišta, pri čemu sa principalom zaključuje ugovor o konsignaciji. Karakteristični članovi ugovora o zastupanju su: stranke (zastupnik i principal), osnovna obaveza stranaka, teritorija, prodajne aktivnosti zastupnika (promocija, pregovori, cijene, predstavljanje, minimalne porudžbine, pogodnosti za zastupnika, konkurentni proizvodi, postrojenja zastupnika - centri za obuku, servisiranje, itd), povjeriljive informacije, podnošenje izvještaja, prodajna literatura, trgovinska marka i prava kopiranja, prihvat porudžbine i isporuka, provizija, servis i popravka, podzastupnici, garancija za proizvode, datum stupanja na snagu, prava i obaveze u slučaju raskidanja ugovora, viša sila, nadležni zakon, arbitraža.

39.DISTRIBUTERI U SPOLJNOTRGOVINSKOM POSLOVANJU Disributer djeluje u svoje ime i za svoj račun. On kupuje proizvode od proizvođača, sa kojim zaključuje ugovor o distribuciji, a pošto kupuje velike količine, nabavlja robu po povoljnijim cijenama. Zaradu ostvaruje na tržištu kao RUC. U zemljama u kojima ne postoje antimonopolski zakoni, proizvođač robe reguliše ugovorom o distribuciji visinu cijene po kojoj će se roba prodavati. U mnogim ugovorima postoje restriktivne klauzule. Ugovor o distribuciji može biti: 1.isključivi – ekskluzivni – jedan distributer za čitavu teritoriju 2.neisključivi – neekskluzivni – distribucija na samo jednom dijelu teritorija – ovaj više odgovara proizvođaču U ugovorima o distribuciji često postoji restriktivna klauzula koja zabranjuje otvaranje distributerskih skladišta i izvoz van teritorije distribucije. Pošto uglavnom ne može da utiče na cijene robe, proizvođač kod distribucije može da dođe u situaciju da bude sam sebi konkurencija, ukoliko distributer na jednom tržištu snizi cijene ispod onih koje proizvođač drži na nekom drugom tržištu, sopstvenom tržištu, ili cijena koje drugi distributeri drže za isti proizvod na istom tržištu. Na to može da utiče i fluktuacija valuta (jača valuta po kojoj distributer prodaje u odnosu na valutu po kojoj kupuje), koja može da snizi distributerske cijene, pa se i ova oba slučaja predviđaju u ugovoru o distribuciji. Ugovorom se takođe predviđaju i minimalna količina ili vrijednost dobara koja se distribuiraju. Kod ekskluzivne distribucije, distributer neće kupovati robu od konkurencije, dok kod neisključive distribucije može da se desi da distributer kupuje istu robu i od konkurencije, što nikako ne odgovara prvom proizvođaču. Kod velikih teritorija distributeri određuju i podistributere, a u tom slučaju proizvođač najčešće traži da distributer odgovara i za njihovo poslovanje. Ovo je za proizvođača komplikovano, pošto mu otežava preglednost poslovanja i stvara mogućnost da podistributeri posluju van kontrole, da prodaju robu, izvoze je pa čak i reeksportuju na tržište samog proizvođača. Za proizvođača, ugovor o distribuciji može biti vrlo rizičan iz više razloga; posjeda na intelektualnu svojinu, trgovačku marku, ime proizvoda, kopiranja proizvoda, itd.

Distributer može da zloupotrebi intelektualne svojine prodavca ako na svojoj teritoriji registruje svoje pravo distribucije, patent, trgovačku marku i pravo kopiranja proizvoda koje distribuira. Proizvođač će nastojati da se na sve načine zaštiti od ovoga, da ne bi došao u situaciju da mora raskinuti ugovor o distribuciji i tražiti novoog distributera. U mnogim zemljama zaključivanje ugovora o distribuciji zahtijeva i uključivanje autoriteta vlasti i podliježe dozvoli nadležnih organa u zemlji, kao što je Ministarrstvo za spoljnu trgovinu. Distributer je obavezan da pruži održavanje, servis i garanciju proizvoda, kao i sve ostale poslijeprodajne aktivnosti, kao što bi to uradio proizvođač na svom trržištu, tako da će distributer tražiti od proizvođača uvid i potvrdu garancija unaprijed. Distributer je obavezan da pruži održavanje prodatih dobara u garantnom periodu, kao i da obezbjedi sve poslijeprodajne aktivnosti za konkretnu vrstu proizvoda. U interesu je proizvođača da distributer to radi ispravno i efikasno, jer se na tržištu kupci poistovjećuju sa proizvođačem, a ne sa distributerom. Zato proizvođač povremeno organizuje i obuke i usavršavanje distributera radi što kvalitetnije realizacije poslijeprodajnih aktivnosti. Karakteristični članovi ugovora o distribuciji su: stranke (proizvođač i distributer), prodavac, teritorija, proizvodi, prodajne aktivnosti (reklama, inicijalne kupovine, cijena po kojoj distributer prodaje, direktna isporuka, servisiranje, instalacija, međusobno informisanje, proizvodi konkurencije), cijene po kojima se prodaje distributeru, prihvat porudžbine i isporuka, plaćanje, prodajna literatura, patenti, trgovačka marka i pravo kopiranja, podistributeri, garancija proizvoda, žalbe i reklamacije, ograničenje odgovornosti, datum stupanja na snagu, prava i obaveze u vezi otkaza ugovora, viša sila, povjerljive informacije i veze među strankama, nadležni zakon i arbitraža, modifikacije, tekst garancija i sl.

40. POSREDNICI - KOMISIONARI U SPOLJNOTRGOVINSKOM POSLU Komisionar je firma koja zaključuje i realIzuje poslove izvoza/uvoza u svoje ime a za račun svog nalogodavca – komitenta. Komision može biti uvozni i izvozni.

Izvozni komision Komisione firme su najčešće specijalizovane za izvoz određenih proizvoda ili za određena tržišta. Prednosti anagažovanja komisione firme su: 1.Specijalizovanost komisionara u poslovima distribucije, izvoza, itd 2.Već ostvarena poslovna saradnja komisionara sa provjerenim poslovnim partnerima 3.Jedan komisonar može da objedini izvoz većeg broja svojih komitenata, a roba koju plasira može biti različita ili komplementarna. Objedinjenim nabavkama povećava se količina, što u pregovorima može dati dosta manevarskog prostora i u ugovaranju kupoprodaje postizanja boljih izvoznih cijena. 4.Provizija komisionara je često manja od troškova samostalnog izvoza. 5.Komitent ne gubi vrijeme i resurse na organizovanje spoljnotrg.operacija, jer komisionar sve preuzima na sebe. 6.Komisionar po pravilu kreditira svog komitenta, tako što preuzima na sebe realizaciju spoljnotr.posla. Po završetku, naplaćuje od komitenta troškove čitavog posla i kamatu na angažovana sredstva. Moćniji komisionari finansiraju i kupce u inostranstvu i tako šire tržište komitentima i povećavaju njihovu konkurenstku prednost. 7.Iz kreditne funkcije nastao je poseban vid komisionih kuća – konfirmacione kuće u Engleskoj, koje su kreditirale izvoz komitenata i kupce, a kasnije su iz toga nastale i nacionalne institucije za podršku i kreditiranje izvoza, među prvima Exim banka u SAD. U komisionom izvoznom poslu postoje 2 ugovora: 1.ugovor o komisionu – komisionar se obavezuje da će obaviti izvoz u svoje ime, a po nalogu i za račun komitenta 2.ugovor o kupoprodaji (izvozu) između komisionara (izvoznika) i kupca (uvoznika) u kojem se komisonar obavezuje na isporuku, a kupac na plaćanje robe u određenom roku.

Zaključivanjem ovih ugovora nastaju 3 poslovna odnosa: 1.odnosi komitent (proizvođač) – komisionar – Ugovor o komsionu ne mora biti u pismenoj formi, ali se preporučuje da bude. Komisionar mora raditi u interesu komitenta, a sve koristi iznad očekivanih pripadaju komitentu, dok, ako poslovanje bude lošije, komisionar nadoknađuje razlike. Sve vrijeme trajanja posla, komisionar mora štititi interese komitenta, obavještavati ga i čuvati njegove poslovne tajne. Na kraju posla, komisonar naplaćuje proviziiju, troškove, kamate na angažovana sredstva, što se kod izvoza dešava prilikom naplate, a kod uvoza prilikom isporuke robe. Komisonar u vezi naplate ima pravo zadržaja i založno pravo. 2.odnosi komisionar – kupac iz inostranstva – zaključuju ugovor o izvozu – komisionar vrši sva plaćanja i naplate, a koje komitent ne mora otkriti. Izuzetak su visokosofisticirana dobra i slično, gdje je potrebna saradnja stručnih timova obe strane. 3.odnosi kupac iz inostranstva – proizvođač – Kada nije u pitanju prosta kupoprodaja, oni su u direktnom odnosu, u kojem posreduje komisionar. To je slučaj kod izvoza modernih tehnologija, opreme i slično. Ovo se može produžiti i na poslijeprodajne aktivnosti. Dešava se i da ne postoji direktan kontakt, ili da komisionar nakon realizacije posla cedira svoja prava na komitenta (proizvođača).

2.Uvozni komison Razlozi za uključivanje komisionara u uvoz: 1.Komisionar je bolje upoznat sa ponudom i tržištima, pa može da obezbjedi povoljniju nabavku 2.Specijalizovan je za određena tržišta i/ili dobra. 3.po osnovu velikih nabavki (za više komitenata istovremeno) može od jednog proizvođača dobiti povoljniju cijenu 4.Komisona provizija je za komitenta manji trošak nego da posao komsionara organizuje sam 5.Komisonar plaća robu i ZT uvoza i sve troškove, a čestio ih naplaćuje tek po realizaciji, čime u stvari kreditira komitenta (sa kamatom). Ovo se precizira ugovorom, a ako ga ne kreditira, onda svaki trošak, redom kako nastaje , fakturiše komitentu. U komisoinom uvoznom poslu postoje 2 ugovora: 1.ugovor o komisionom poslu uvoza – proizvođač – firma je komitent (krajnji korisnik), a komisonar je uvoznik dobra. Komisionar u svoje ime, a za račun i po nalogu komitenta, uvozi dobra (robe, suluge i prava) sa inostranog tržišta, za šta po realizaciji dobija proviziju. 2.ugovor o kupoprodaji (uvozu) – zaključuju ga komisionar (uvoznik) i prodavac iz inostranstva . Prodavac se obavezuje da će u određenom roku isporučiti, a komisonar (uvoznik) platiti određeno dobro. Kod uvoznog komisona, postoje 3 poslovna odnosa: 1.proizvođač (nalogodavac) – komisonar (uvoznik) – komisonar postupa po nalogu proizvođača, obavještava ga o svim bitnim pitanjima i slijedi uputstva. Komitent precizira gornji limit cijene dobara. 2.komisionar (uvoznik) – prodavac u inostranstvu – ispunjava obaveze prema prodavcu u inostranstvu prema ugovoru o kupoprodaji, vodi sve faze realizacije kupoprodaje, a po određenom poslu naplaćuje sve troškove i proviziju od nalogodavca u zemlji. 3.proizvođač (koji je krajnji korisnik i nalogodavac) - prodavac iz inostranstva – Mogu i ne moraju biti u kontaktu, što zavisi od tipa dobra koje se uvozi. Ako su u pitanju proizvodi niže faze prerade i standardizovani proizvodi, oni obično ne konatktiraju direltno. Ali, ako su u pitanju skupa oprema, unikatni proizvodi ili dobra u poslijeprodajnim uslugama, onda je neophodna saradnja dva stručna tima i direktan kontakt.

3.Kosnignaciona prodaja strane robe Konsignaciona prodaja je oblik komisone prodaje (preko posrednika) – plasman i prodaja robe sa konsignacionih skladišta, i to: gotovih proizvoda, rezervnih dijelova, sirovina i reprodukcionog materijala. Ona se može javiti kao osnovni vid prodaje, ali češće se javlja kao prateći vid prodaje, koji treba da ubrza osnovnu prodaju. Ovakav vid prodaje preduzimaju zastupničke firme, da bi robu svog principala (iz ugovora o zastupanju) približile kupcu na najbrži mogući način. Npr generalni zastupnik neke automobilske kuće na svom tržištu, kroz konsignacionu prodaju, može prodavati auto – dijelove firme koju zastupa, da bi ih kupci brže dobili.

Zaključenjem ugovora o konsignaciji sklapa se poslovni odnos između:

1.zastupnika – koji je konsignator (komisionar) – koji prodaje principalovu robu za konignacionu proviziju. On ima konsignaciono skladište na kojem može držati i robu drugih komitenata. 2.principal – konsignant (komitent) – koji šalje svoju robu konignatoru, koja ostaje u njegovom vlasništvu, a konsignant plaća i troškove carinjenja, skladištenja, osiguranja i održavanja robe. Carina se plaća kad se roba proda, a do tada je roba pod carinskim nadzorom (neprodati ostatak se vraća). Kada pošalje robu zastupniku, komitent se može obezbjediti avansom, mjeničnim potraživanjem ili BG na dio ugovorene vrijednosti ili čitavu vrijednost robe. Ugovorena vrijednost robe date u konsignaciju mora odgovarati fakturnoj vrijednosti robe poslate na kosnignaciju – konignacionoj fakturi ( koja sadrži najnižu cijenu). Konsignator mora slati konsignantu periodične obračune, a zbir svih faktura o prodaji se umanjuje za eventualne avanse, sve nastale troškove i na kraju i za proviziju.

41.PROIZVODNE I KLASIČNE SPOLJNOTRGOVINSKE FIRME – DIREKTNO OBAVLJANJE SPOLJNOTRGOVINSKIH OPERACIJA Direktno obavljanje spoljnotrg.operacija – kada proizvodne firme same izvoze (plasiraju proizvode na inostrano tržište) i kada same uvoze repromaterijal i skloopve za potrebe sopstvene proizvdnje. Proizvodna firma uvozi i izvozi za svoje ime i za svoj račun. Ovi poslovi se obavljaju u okviru uvozno-izvoznih odjeljenja unutar firme ili u okviru zasebne spoljnotrg.firme koju formira proizvodna firma. U malim firmama je obično uvozno/izvozno odjeljenje kombinovano u jedno sa 1-2 zaposlenih. Sa rastom firme, dijele se sektori uvoza i izvoza i povećava se broj zaposlenih. Mnoga izvozna odjeljenja su se razvila prvo u okviru prodajnih odjeljenja, da uvozna su se razvila iz odjeljenja nabavke. Velike i moćne kompanije čak su u prilici da pod svojim okriljem zasnuju posebne cjeline (kćeri) koje će biti zadužene za spoljnotrg.transakcije. Proizvodna firma će uvoziti i izvoziti direktno u svoje ime i za svoj račun kada: 1.je posrednik skup – veći od trošpkova sopstvenog spoljnotrg.aparata 2.proizvodi složen proizvod – visokosofistricirani i nestandardan, koji zahtijeva neposredan kontakt proizvođača sa tržištem, prezentacije, montaže i slično. 3.firma očekuje rast izvoza/uvoza - npr kod strategije osvajanja inostranih tržišta P-ća koja imaju visoko učešće izvoza i uvoza u svojoj proizvodnjii mogu organizovati sopstevno spoljnotrg.pće, ali da bi se omogućila iskorištenost kapaciteta, ova p-ća mogu obavljati i spoljnotrg.poslove za druga p-ća, kao posrednici. Proizvodno p-će neće direktno uvoziti/izvoziti ako: 1.proizvodi standardne proizvode, koji ne zahtijevaju angažman stručnajka proizvođača. 2.Provizija posrednika je niža nego što bi bili troškovi sopstvenog spoljnotrg.aparata 3.izvozi/uvozi na kredit – proizvodno p-će nema mogućnosti kreditiranja kao što to ima posrednik Ipak, u nekim zemljama je nemoguće izvoziti/uvoziti bez posrednika, kao npr na Bliskom Istoku.

2.Klasične spoljnotrg.firme- Osim proizvodnih, direktnim uvozom i izvozom u svoje ime i za svoj račun bave se i klasične trgovinske firme, koje kupuju robu na jednom tržištu, a prodaju (izvoze) na drugom. Oni zarađuju razliku između cijena kupljene i prodate robe (RUC). Stranke u kupoprodaji su trgovac –uvoznik i prodavac robe u inostranstvu, a realizaciju uvoznog posla u potpunosti radi prodavac koji radi u svoje ime i za svoj račun. Trgovinske firme u spoljnoj trgovini učestvuju kao uvozne (importne) ili kao izvoznici (eksportne) firme.

Izvozne (eksportne) trgovinske firme kupuju robu na domaćem tržištu, a zatim je prodaju na inostranom. Oni dobro poznaju tržište i dobra koja prodaju, a mogu se orijentisati na širok spektar dobara (univerzalne izvozne firme) ili na jednu određenu homogenu grupu proizvoda (specijalizovane izvozne spoljnotrg.firme). Specijalizovane izvozne spoljnotrg.firme su one kod kojih jedan proizvod ili homogeni proizvodi čine bar 50% vrijednosti godišnjeg izvoza – npr „eksporteri s pristaništa“ – izvoznici drvne građe u Kanadi, ili izvoznici šećerne trske na Kubi. Uvozne (importne) spoljnotrgovinske firme su one koje kupuju robu na stranom tržištu i prodaju je na domaćem. One takođe mogu biti univerzalne (sa širokim spektrom proizvoda i usluga) i specijalizovane (sa uvozom jednog ili homogene grupe proizvoda, pri čemu učešće te grupe proizvoda u ukupnom godišnejm izvozu mora biti veće od 50%). Specijalizovani uvoznici kupuju u inostranstvu velike količine određenog proizvoda, a zatim ih prodaju na domaćem tržištu maloprodaji ili velikoprodaji. To su obično proizvodi široke potrošnje (kafa, kakao, šećer). Postoje takođe i kod uvoza opreme visoke tehnologije. Spoljnotrgovinske firme opšteg tipa bave se spoljnotrg.transakcijama i to u pojednakom obimu i uvozom i izvozom. To su klasični trgovci koji kupuju i prodaju u svoje ime i za svoj račun i u potpunosti preuzimaju rizik poslovanja. Ove firme su najčešće podijeljene na 2 odjeljenja (referata) izvozno i uvozno, pri čemu se svako odjeljenje dijeli na sektore, prema geografskim područjima ili grupama i vsrtama proizvoda. Pod direktnom prodajom (kupovinom) robe podrazumijeva se i ona prodaja koja se ostavri posredstvom angažovanja zastupnika proizvođača na inostarnom tržištu, pošto proizvođač direktno obavlja spoljnotrg.operacije (prima porudžbine, zaključuje ugovor, isporučuje robu i realizuje naplatu). Zastupnici u prodaji preduzimaju sve potrebne druge radnje: prezentacije, dostavljanje uzoraka, reklama proizvoda, poslijeprodajne aktivnosti, itd.

42. TRANSNACIONALNE KOMPANIJE U SPOLJNOJ TRGOVINI 1.Opšte o TNK Transnacionalnost – prenošenje poslovnih aktivnosti van granica matične zemlje. TNK – svaka komapnija koja ostvari minimum 100 miliona USD godišnje prometa, ima filijale u barem 6 zemalja i bar 20% imovine u inostranstvu. MNK- multinacionalne komapnije – za razliku od TNK, njima se upravlja iz više centara, tj, nije im jedna zemlja matična. UNCTAD klasira TNK na: 1.inkorporirana p-ća – akcionarska 2.neinkorporirana – nisu akcionarska, već neki drugi oblik TNK se sastoje od: 1.matičnog p-ća – ono koje ima kontrolu nad ostalim p-ćima van matične zemlje i obično ima znatan udio u kapitalu – kontrolni paket akcija – koji je više od 10% glasačke moći 2.stranih filijala – p-ća u kojima jedan investitor koji je rezident druge zemlje ima ulog koji mu obezbjeđuje trajni interes u upravljanju p-ćem – kontrolni paket od minimum 10% (za akcionrasko društvo). U strane filijale spadaju: 1.podružnice – kćeri – inkorporirana p-ća u zemlji domaćinu, pravno samostalne u odnosu na matičnu kompaniju, u kojem matično p-će ima više od 50% glasačke moći vlasnika akcija 2.pridružene komapnije – inkorporirana p-ća u zemlji domaćinu, u kojima matično p-će ima 10-50% glasačke moći vlasnika akcija. One su pravno samostalne 3.ogranci – oblici stranih filijala u inostranstvu, koji su pravno nesamostalni, dio su matičnog p-ća i potpuno su, ili u zajedničkom vlasništvu matične kompanije u zemlji domaćinu i za koje mora biti ispunjen jedan od uslova: a)postojanje trajnog postrojenja ili kancelarije stranog investitora b)postojanje neinkorporiranog zajedničkog ulaganja između stranog investitora i jedne ili više trećih strana c)vlasništvo stranog inevstitora nad zemljom i nepokretnostima u zemlji domaćinu d)posjedovanje mobilne opreme koju strani investitor koristi u zemlji domaćinu najmanje godinu dana. TNK podrazumijeva investiranje u inostranstvo i to u formi direktnih investicija (SDI).

Strane direktne investicije (SDI) su investicije koje uključuju dugoročne odnose i odražavaju trajne interese i kontrolu firme rezidenta jedne države (investitora SDI ili matičnog p-ća) u p-ću koje je rezident druge zemlje. Pojavom trgovinskih predstavništava prenose se prodajne i servisne aktivnosti u inostranstvo, a vremenom klasičan izvoz roba i usluga se zamjenjuje prenošenjem kompletne proizvodnje u inostranstvo, na ciljno tržište. Inostrano tržište se osvaja stranim direktnim investicijama, čiji su nosioci TNK. Klasični oblik direktnog izvoza se ovim smanjuje, ali se povećava izvoz po osnovu SDI, koje su najsloženija forma spoljnotrg.posla. Prve forme TNK javljaju se u drugoj polovini 19.st kada je firma „Singer“ otvorila prodajnu i servisnu mrežu u Škotskoj. Ekspanzija TNK nakon 2.svj rata traje do danas, kada ih ima oko 65.000, sa preko 700.000 filijala. TNK su finansijski najmoćniji učesnici u međunarodnoj trgovini, sa ogromnom koncentracijom kapitala a većina ih potiče iz SAD, Japana i Kanade i EU. Neke imaju veću prodaju nego što je godišnji BDP zemalja kao što je Danska ili Norveška, ili čak kontinenata (Ford je finansijski snažniji od čitave južne Amerike). Takođe je bitan njihov udio u intrafirmskoj trgovini. To je trgovina TNK sa sopstvenim filijalama i stvaranje zatvorenih međ.tržišta tj zatvorenih intrafirmskih tržišta, čime se narušavaju procesi liberalizacije međ.trgovine. Tako se 2/5 japanskog izvoza realizuje kao intrafirmski izvoz, kroz trgovinu između filijala japanskih TNK u inostranstvu. Teško je odrediti kome pripada neka TNK – npr kapital je američki, djeluje u Japanu, proizvodnja je zasnovana na evropskoj komponenti, itd.

Motivi prelaženja proizvodnje u inostranstvo 1.prevazilaženje carinskih barijera – širenje tržišta – proizvod proizveden u stranoj zemlji se ne carini, već se tretira kao domaći. 2.niži troškovi proizvodnje u inostranstvu , radne snage, iskorištavanje sirovinskog i rudnog bogatstva zemlje domaćina. 3.antitrustovski i antimonopolski zakoni koji ograničavaju rast na domaćem tržištu. 4.očuvanje od konkurencije 5.ekološki faktor – strani zakoni u razvijenim zemljama su rigorozni, dok ih u manje razvijenim zemljama skoro i nema. 6.procesi globalizacije i intternacionalizacije - nije cilj osvojiti tržište samo zemlje domaćina, već biti globalno konkurentan

Faktori koji su doprinjeli širenju TNK 1.razvoj tehnologije, savremenih komunikacija i saobraćajnih sredstava 2.razvoj međunarodnih tržišta koji je izjednačio ukuse potrošača širom svijeta 3.liberalizacija međ.ekon.odnosa a posebno međ.trgovine i liberalizacija nacionalnih zakonodavstava po pitanju stranih ulaganja 4.konvertibilnost valuta 5.upotreba engleskog jezika u poslovnim komunikacijama

Struktura i regionalni pravci ulaganja TNK Najveći broj TNK potiče iz razvijenih zemalja, a osnovale su svoje filijale u nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju, s ciljem da za svoje potrebe iskoriste jeftine resurse i jeftinu radnu snagu domaćina. Tako je bilo sve do početka 70-ih, kada su se u nekim afričkim državama desila oslobađanja od kolonijalnih režima, a TNK u njima su se našle na udaru i većina njih je nacionalizovana. Talas se nastavio sa Južnom Amerikom gdje su TNK bile optužene da se miješaju u unutrašnja politička pitanja zemalja. TNK su se zato tokom 70-ih povlačile u politički i ekonomski stabilnije regione Evrope i SAD, koje psotaju regioni za privlačenje SDI. Osim toga, počeli su proizvoditi tehnološki sve intenzivnije proizvode, dok je sirovinska baza postajala sve manje bitna. Ovi proizvodi su zahtijevali i visokokvalifikovanu radnu snagu koja se mogla naći samo u razvijenim zemljama. Tokom 80-ih, zemlje u razvoju (bivši nesvrstani) se politički i ekonomski liebralizuju i počinju se otvarati za ulazak stranog kapitala, pa se TNK sele u ove zemlje, a trend se nastavlja tokom 90-ih sa ulaskom u zemlje u tranziciji, tj ex socijalističke zemlje.

Uticaj TNK na spoljnu trgovinu zemlje domaćina

Izvoz robe proizvedene u filijali TNK u zemlji domaćinu ima tretman izvoza zemlje domaćina, pa tako TNK podstiču ekspanziju spoljne trgovine zemlje domaćina. Osnovne prednosti koje ostvaruje ekonomija zemlje domaćina koja ima filijale TNK su: 1.u proizvodnji učestvuju lokalne firme čime se povećava njihova zaposlenost i konkurentnost 2.aktiviraju se komparativne prednosti zemlje domaćina, preorijentacijom na proizvodnju za TNK 3.aktiviraju se neiskorišćeni resursi, povećava zaposlenost kapaciteta, raste zapsolenost radne snage i konkurentski i tehnološki nivo industrije. 4.gradi se infrastruktura, otkrivaju sirovinske baze i podižu proizvodni kapaciteti. 5.usavršava se lokalna radna snaga i povećava se njen obrazovni i stručni nivo 6.tehnološki nivo privrede zemlje se povećava bez zaduživanja u inostranstvu. TNK mijennjaju strukturu izvoza zemlje domaćina i razvijaju mnoge oblike spoljnotrg. saradnje sa zemljom domaćina kao što su franšizing, lizing, zajednička ulaganja, itd.

Osnovni nedostaci su: 1.nekontrolisani priliv SDI može ugroziti skoro do uništenja neke domaće sektore, grane i firme 2.monopolizira se čitavo tržište domaćina dolaskom TNK

TNK i spoljna trgovina zemlje domaćina Proizvodnja TNK u inostranstvu je za matičnu zemlju supstitucija dijela izvoza. Zbog toga padaju robni koeficijenti a raste proizvodnja i prodaja preko stranih filijala. Dominantna oblik izvoza za njih više nije klasičan izvoz roba i usluga, već proizvodnja robe u stranoj filijali i njena prodaja, koja može biti: 1.na lokalnom tržištu 2.izvoz u treće zemlje 3.snabdiejvanje proizvodnje matične kompanije i ostalih filijala TNK 4.prodaja nezavisnim subjektima na tržištu matične zemlje TNK. Seljenje aktivnosti u inostranstvo može dovesti do smanjenja zaposlenosti tj porasta nezaposlenosti u matičnoj zemlji.

TNK i međunarodna trgovina Propizvodnja u inostranstvu i SDI potiskuju klasične oblike izvoza i uvoza robe i usluga, pa se kao još jedan instrument regulisanja spoljnotrgovinske politike pojavljuje regulisanje priliva i odliva SDI. Od 90-ih preovlađujući oblik međunarodne trgovine su SDI. To znači da svjetska proizvodnja dominira nad svjetskom trgovinom. Klasičan izvoz sve više zamjenjuje prenos kompletnih postrojenja za proizvodnju u druge zemlje. Ovako proizvedena roba supstituiše klasičan izvoz. Inostrane filijale TNK sve više izvoze na treća tržišta, na račun njihove prodaje robe na tržištima zemalja domaćina. Kada se odlučuju gdje da lociraju proizvodnju, TNK se rukovode time da treba da obezbjede tržište u globalnim okvirima, a sve manje su orijentisane na osvajanje tržišta zemlje domaćina. Od 90-ih godina 20.st prisutna je tendencija da vrijednost prodaja robe i usluga proizvedenih u stranim filijalama TNK u toku godine prevazilazi vrijednost svjetskog izvoza robe i komercijalnih usluga zajedno. U okviru Svjetske trgovinske organizacije se zato kroz Sporazum o investicijama prate i usmjeravaju tokovi SDI na međunarodnom nivou.

43. DRŽAVNI MONOPOL SPOLJNE TRGOVINE 1.Pojam državnog monopola spoljne trgoovine Pojavio se prvi put u Sovjetskom Savezu nakon Oktobarske revolucije 1925.godine. Zemlja je bila opustošena i vladala je nestašica roba. U takvim uslovima formira se državno tijelo (ministrastvo) koje ima direktnu nadležnost nad spoljnotrg.transakcijama zemlje. Postojao je u većini socijalističkih zemalja kao i u svim zatvorenim, netržišnim oprivredama. U nekim zemljama javlja se kao mjera zaštite za vrijeme velikih ekonomskih kriza, pojavio se i u nekim monokulturnim zemljama, kao što je Kuba, čiji izvozni prihodi zavise od jednog izvoznog artikla. Monopol spoljne trgovine karakteriše se velikom ulogom i direktnim miješanjem države u spoljnotrg.operacije i transakcije. Praktično, država kontroliše kompletno odvijanje spoljne trgovine, kroz vrlo detaljne godišnje i petogodišnje planove.

Državni organi, posebno državno Ministarstvo trgovine određuje ko će trgovati, koja roba će biti uvezena i izvezena i u kom obimu, koje će firme to i u kom obimu raditi, kako će se vršiti plaćanje i naplata i kakva će biti struktura izvoza i uvoza. Na bazi planova uvoza i izvoza sklapaju se međudržavni sporazumi i ugovori, a zatim se sklapaju poslovi između pojedinačnih firmi, domaćih i stranih. Plaćanja su se u poravilu vršila nekom vrstom kompenzacija ili kliringom (utvrde se robne lista uvoza i izvoza sa jednom zemljom i izvrši se prebijanje vrijednosti sa robnih lista). Valutno plaćanje se izbjegavalo, jer valute ovih zemalja nisu bile konvertibilne. Zbog kontrole države nad ugovorima, potreba za carinom skoro nestaje, a mali broj firmi ima dozvolu da trguje sa inostranstvom. Koje će to firme biti, određuje država.

Nedostaci državnog monopola spoljne trgovine 1.nespojiv je sa postojanjem privatne svojine 2.p-ća nemaju inicijativu, niti mogu odlučivati o uvozu i izvozu – one su samo izvršioci državnog plana 3.ekonomičnost i marketing ne igraju nikakvu ulogu – izvoze se samo viškovi, a pravog kontakta između potrošača i proizvođača nema. 4.nema unapređenja konkurentnosti, usavršavanja proizvoda, borbe za plasman 4.povećava se administriranje na svim nivoima i razvija se birokratija 6.domaće cijene su potpuno odvojene od svjetskih cijena, gubici se kompenziraju među proizvođačima 7.pozitivni uticaji na domaću privredu spolja ne postoje Prednosti državnog monopola spoljne trgovine: 1.prednosti su neznatne u odnosu na nedostatke 2.negativni uticaji iz okruženja ne dotiču domaću privredu 3.pošto samo par firmi uvozi za čitavu privredu, one objedinjuju nabavke, pa mogu ostvariti povoljnije cijene uvoza 4.monopol može poslužti kao sredstvo političke borbe, kao npr kad je Rusija otkupila sav šećer od Kube za vrijeme pritiska SAD u vrijeme Hladnog rata.

44.INSTRUMENTI LIBERALNE SPOLJNOTRGOVINSKE POLITIKE, ROBNI REŽIMI, SUBVENCIJE I CARINE Liberalna spoljnotrg.politika je druga krajnost u odnosu na monopol države. U ovakvom sistemu spoljne trgovine, spoljnotrg.firme imaju punu slobodu odlučivanja o izvozu i uvozu. Država se u to ne miješa, eliminisana su sva ograničenja izvoza koji se obavlja u slobodnom režimu, a administracija je svedena na minimum. Broj trgovinskih firmi je ogroman. Apsolutno liberalna spoljnotrg.politika u realnim sulovima ne postoji. Najrazvijenije zemlje imaju umjereno liberalnu spoljnotrg.politiku, gdje su spoljnotrg.firme maksimalno samostalne a država prati okvire uravnoteženog spoljnotrg.sistema, odnosno liberalizovala je spoljnu trgovinu onih sektora koji ne mogu ugroziti domaću privredu i ograničila je raznim instrumentima onda kada postoji opasnost da sistem izađe iz ravnoteže. Država ne određuje ništa direktno firmama, ali kroz određene instrumente podrške podupire izvoz ili uvoz određenih sektora. U liberalnoj spoljnotrg.politici postoji tijesna veza između izvoznika i kupca i izvoznik se maksimalno trudi da zadovolji zahtjeve tržišta. Svi uticaji iz okruženja se lako prenose na domaću privredu. Da bi jedna privreda vodila liberalnu spoljnotrg.politiku, mora da dostigne značajan stepen konkurentnosti.

1.Instrumenti spoljnotrg.politike. Instrumenti spoljnotrg.politike su načini na koje država utiče destimulativno ili stimulativno na uvoz i izvoz nekih sektora privrede. Instrumenti spoljnotrtg.politike su:

1.Robni režimi Uvode se radi zaštite domaće proizvodnje i razvoja. Izvoz i uvoz robe se usmjeravaju sektorski. Robne režime određuje Vlada i Ministrastvo spoljne trgovine, a oblici su: 1.Slobodan uvoz/izvoz (LB) – slobodan uvoz i izvoz bez uslovljavanja. Ne postoje nikakva ododbrenja koja su potrebna.

2.Režim dozvola (D) – potpuno suprotno od LB. Spoljnotrg.posao zahtijeva prethodno odobrenje, tj dozvolu koju daje nadležni organ. Tipično je za plemenite metale, oružje i opasne materije ali na njemu mogu da se nađu i druge robe. Kupoprodajni ugovori o uvozu/izvozu stupaju na snagu tek kad se dobiju potrebne dozvole. 3.Kontingenti (vrijednosni Kv i količinski Kk) – ograničenja na uvoz/izvoz, količinski ili vrijednosno. Obim kontingenata se utvrđuje krajem godine za narednu godinu i dijeli se na sve zainteresovane korisnike. Protiv toga se bori WTO, jer je to izvor korupcije u administraciji nadležnih organa. 4.Kvote (K) takođe se utvrđuje obim (količinski ili vrijednosno) robe koja može biti uvezena i izvezena u jednom periodu, od npr godinu dana. Ali kvote se ne dijele unaprijed kao kontingenti, već se pušta da se roba uvozi i izvozi na nivou zemlje sve dok se ne iscrpi kvota, o čemu se vodi evidencija na carini. Prekoračenje kvota se kažnjava ogromnim carinskim dažbinama i taksama.

2.Izvozne subvencije (izvozni podsticaji) Forme podsticaja izvoza kod nas su: 1.Povraćaj carinskih i uvoznih dadžbina – na koje ima pravo izvoznik robe domaće proizvodnje koji je naplatio izvoz u konvertibilnooj valuti, kompenzacijama ili prebijanjem potraživanja. Povraćaj carine se obračunava na ugovorenu vrijednost robe, a vezuje se obično za udio uvoznog sadržaja u izvoznim proizvodima. U prosjeku je bio kod nas oko 0.65% vrijednosti izvezene robe, a u sektorima koji su više uvozno zavisni (uvoze komponente za izvozni proizvod), veča je stopa povraćaja. 2.Povraćaj vozarine – pravo povraćaja dijela plaćene vozarine za prevoz od naše granice do doredišta kupca. Ona je obično bila od 1.5% - 2.5% iznosa plaćene vozarine. 3.Izvozni podsticaji – posredstvom formiranja posebnih fondova koji se koriste za podsticanje izvoza prioritetnih sektora u skaldu sa ekonomskom politikom, npr poljoprivrede. Fondovi za podsticaj imaju svoja pravila. 4.Posebni podsticaji – razni, npr oslobađanje od PDV-a, pravo na povraćaj poreza po osnovu komponenti za izvozne proizvode, itd. Članstvo u WTO pretpostavlja zabranu izvoznih subvencija.

3.Carine Najznačajniji instrument spoljnotrg.politike , a preferira ga i WTO. Carina je iznos koji se naplaćuje prilikom izvoza i uvoza robe i mada izvozne carine uglavnom više ne postoje. Funkcija carine je: 1.prihodna – da ostvari prihod za državu 2.zaštitna – da se zašttite sektori u razvoju Postoje mnoge vrste carina. U zavisnosti od metoda koji se primjenjuje kod njihovog obračuna, carine mogu biti po vrijednosti (ad valorem), specifične (po jedinici mjere) ili kombinovane. Po ciljevima koji se žele postići carinama, one mogu biti : fiskalne (za rast prihoda), zaštitne (za zaštitu mladih sektora u privredi), prohibitivne (cilj je zabrana uvoza te robe), restorzivne (kao kontramjera na carinske mjere druge zemlje prema nama), preferncijalne (opterećenje za robu iz samo nekih zemalja), antidampinške (na robu koja se uvozi po dampinškim cijenama), kompenzatorne (na uvoz robe koja je proizvedena ili izvezena uz subvencije), sezonske (primejnjuju se u određenim periodima, npr na poljoprivredne proizvode).

45.SVJETSKA TRGOVINSKA ORGANIZACIJA – WTO 1947. godine u Havani je donijeta Havanska povelja o stvaranju Međunarodne trgovinske organizacije – ITO pod okriljem UN (ECOSOC), koja je trebala da bude prva realizovana ideja o stvaranju svjetske institucije koja bi regulisala oblast međunarodne trgovine. Međutim, pokušaj da se formira Ito je propao, jer SAD nisu ratifikovale Havansku povelju. 1948.godine je donesen Opšti sporazum o carinama i trgovini (GATT), koji je bio privremeno rješenje na međunarodnom nivou, dok se ne formira međunarodna institucija. 1964. je u Ženevi održana Međunarodna konferencija o trgovini, UNCTAD. Motivi su bili uspostavljanje novih odnosa u svjetskoj privredi zbog pojave mnogih novooslobođenih zemalja u razvoju, koje su imale mnoge teškoće i koje su našle rješenje kroz politiku nesvrstanosti. Tako su se sa jedne strane našle zemlje u razvoju (Grupa 77), a sa druge razvijene zemlje. UNCTAD je donio nove principe međ.ekon.odnosa, ali sve te odluke su

bile uglavnom samo deklarativne. Tako UNCTAD nije mogao donijeti institucionalizaciju međ.ekon.odnosa, prvenstveno zato jer nije imao nikakav mehanizam za rješavanje sporova i sankcionisanje prekršilaca dogovorenih pravila ponašanja. Od 1948-1994.godine GATT je doživio osam rundi pregovora, jedini je sve to vrijeme bio na snazi, a po okončanju osme, tzv Urugvajske runde, ugrađen je u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO). 1986. godine počela je osma runda pregovora u GATT-u, u Urugvaju, po čemu je i dobila ime Urugvajska runda. Osnovni elementi programa ove runde bili su: 1.Velika odstupanja od pravila GATT-a do kojih je dolazilo u praksi međunarodne trgovine. 2.Nagli rast primjene trgovinskih ograničenja, na bazi bilateralnih dogovora, što je rušilo liberalizam u trgovini. 3.Tendencija formiranja regionalnih ekonomskih i trgovinskih integracija, što je otežavalo trećim zemljama pristup na ta tržišta 4.Dotadašnjim GATT-om nisu bile obuhvaćene sve robe, što je dovodilo do čestih sukoba među zemljama članicama. 5.Razmatranje trgovine tekstilom , poljoprivrednim proizvodima i odjećom, koji su bili posebno sporni. 6.Po prvi put su razmatrane: trgovina uslugama, investicije u trgovinu i trgovina intelektualnih uslugama. 7.GATT je bio međunarodni sporazum, a ne institucija, pa se ukazala potreba za njenim formiranjem, odnosno rješavanjem pitanja sankcija za kršenje sporazuma. U pregovrima koji su dugo trajali učestvovalo je 125 zemalja, a najviše nesuglasica bilo je između EU i SAD, dok su zemlje u razvoju konstruktivno doprinosile pregovorima, liberalizujući svoje spoljnotrg.režime. Najviše nesuglasica je bilo oko liberalizacije trgovine poljoprivrednim proizvodima i trgovine uslugama. Urugvajska runda je zaključena 1994.godine u Maroku, potpisivanjem Finalnog akta i Sporazuma o uspostavaljanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO). 1995.godine Sporazum je ratfikovalo 80 zemalja i 4 glavne zemlje: SAD, Kanada, EU i Japan, što je bilo veoma bitno, jer njihovo zajedničko učešće u svjetskoj trgovini je bilo oko 80%. Sporazum je stupio na snagu 1995. godine i od tada djeluje Svjetska trgovinska organizacije (WTO) sa sjedištem u Ženevi. Do 2000.g , 135 zemalja je steklo članstvo. WTO propisuje i reguliše globalna pravila međ.trgovine kojih se moraju držati se zemlje članice. Srce sistema su sporazumi koji reguilišu pojedine oblasti međ.trgovine. Osnovni cilj WTO je liberalizacija međ.trgovine radi povećanja blagostanja zemalja članica. Osnovni zadaci WTO su da: 1.administrira trg.sporazume i donosi nove 2.pojednostavljuje i ubrzava realizaciju spoljnotrg.poslova kroz donošenje propisa kojima se: podstiče primjena elektronske trgovine poslovanju, harmonizacija nacionalnih propisa na međ.nivou koji se odnose na spoljnu trgovinu, unifikacija dokumenata o uvozu i izvozu, harmonizacija i standardizacija raznih spoljnotrg.procedura (a najviše carinskih), standardizacija trgovačkih termina, itd.

Status, organi i nadležnost WTO WTO je pravno lice, a njeni službenici odgovaraju agencijama UN. Glavni organ WTO je Ministraska konferencija koja se sastaje jednom u 2 godine i donosi odluke. Postoji i Generalni savjet od predstavnika svih zemalja, pod njim još 3 savjeta: 1.Savjet za trgovinu robom 2.Savjet za trgovinu uslugama 3.Savjet za trgovinske aspkete prava na intelektualnu svojinu koji svaki nadgleda sporazume iz svog domena. Ministarska konferencija osniva brojne komitete za razne oblasti: trgovinu i razvoj, platnobilansne restrikcije, administrativna i finansijska pitanja, elektronsku trgovinu, itd. Ministarska konferencija ima Generalnog direktora koji imenuje članove Sekretarijata u Ženevi koji ima 500 zaposlenih i pruža tehničku pomoć. U WTO svaka zemlja ima 1 glas i odluke se donose konsenzusom.

WTO i forme u međunarodnoj trgovini Prije nego što nastupi na međ.tržištu, firma se mora upoznati sa pravilima koja na tom tržištu nameću međ.institucije od kojih je najkompetentnija WTO. Poznavanjem ovih pravila smanjuju se i eliminišu trgovački rizici u uvoznom i izvoznom poslu. Firma koja se upozna sa ovom regulativom ima veće šanse da svoj izvozni program prilagodi zahtjevima i izabere one proizvode koji neće naići na prepreke u trgovini. Prepreke mogu biti npr antidamping postupci i izbor samog proizvoda (tehničke barijere i standardi) procedura dobijanja izvoznih dozvola, itd.

Pravila multilateralnog međtrg.sistema bi trebalo da obezbjede slobodnu trgovinu uz eliminisanje prepreka koje bi svaka zemlja ponaosob mogla postaviti. WTO lansira ova pravila kojima se eliminiše nefer trgovinska praksa u međ.trgovini.

Sporazumi WTO WTO djeluje kroz sporazume koji regulišu pojedine oblasti međ.trgovine, a cilj je eliminisanje svih necarinskih barijera i restrikcija. WTO načelno dopušta samo carine, a ostale instrumente zabranjuje, osim u izuzetnim slučajevima koji su precizno definisani, najčešće u slučaju najmanje razvijenih zemalja koje imaju PB teškoće. Ona takođe ima pravila kao i način sankcioniranja neposlušnih članica. Sporazumi WTO koji regulišu međ.robnu trgovinu mogu se podijeliti u 3 grupe: 1.Sporazumi pristupa tržištima 2.Sporazumi harmonizacije pravnih normi 3.Sporazumi regulisanja spoljnotrgovinskih procedura

Prva grupa sporazuma – Sporazumi pristupa tržištima Ova grupa se odnosi na sniženje carinskih i necarinskih barijera u međ.trgovini određenih roba. Cilj ovih sporazuma je lakši pristup na tržište zemalja članica. Tu spadaju : 1.GATT iz 1994.godine 2.Sporazum o trgovini poljoprivrednim proizvodima 3.Sporazum o tekstilnim proizvodima GATT om iz 1994.godine snižene su carine i olakšan pristup tržištima. Kako je teško za zemlje koje nisu članice WTO da same opstanu jer su diskriminisane, sve zemlje se pripremaju za članstvo, prvenstveno tako što zakonodavstvo iz oblasti spoljne trgovine nastoje da usaglase sa pravilima WTO. Po Sporazumu o trgovini poljoprivrednim proizvodima, sve necarinske mjere zaštite poljoprivrednog sektora koje su postojale do sada, moraju se zamijeniti carinama. Po Sporazumu o tekstilnim proizvodima, treba da se ukloni sistem kvota i ograničenja za uvoz tekstila u razvijene zemlje iz drugih zemalja, koji je postojao na nivou bivšeg Međunarodnog sporazuma o tekstilu, kojim su se SAD i EU pokušale zaštititi od niskih cijena tekstila iz uvoza (prvenstveno iz Kine i Indije).

Druga grupa sporazuma – harmonizacija pravnih normi Sačinjavaju je sporazumi koji utiču na unifikaciju pravnih normi u zemljama članicama. Tako se uklanjaju prepreke međ.trgovini. U ovu grupu spadaju: 1.Sporazumi o investicionim mjerama u trgovini 2.Sporazum o trgovini uslugama 3.Sporazum o trgovini intelektualnom svojinom Eliminišu se restriktivne pravne norme koje se tiču trgovine ovim dobrima iz zakonodavstva zemalja članica.

Treća grupa sporazuma – regulisanje spoljnotrgovinskih procedura Dugogodišnjom praksom uočene su slabe tačke i uska grla u procesu realizacije uvoza i nizvoza zbog komplikovanih procedura. Ovdje spadaju sporazumi koji pokušavaju to da uklone: Sporazum o antidampingu, o tehničkim preprekama trgovini, o carinskoj vrijednosti, o kontroli prije isporuke, o pravilima o porijeklu robe, o procedurama za izdavanje uvoznih dozvola, o zaštitnom sistemu, o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama. Nacionalni zakoni svih zemalja članica moraju biti usaglašeni sa ovim sporazumima WTO.

Sporazum o trgovinskim politikama i Sporazum o pravilima i proceduri koje rukovode rješavanjem sporova Sporazum o trgovinskim politikama reguliše pitanje vođenja spoljnotrg.politika zemalja članica, kao i sve instrumente njenog sprovođenja. Sve promjene u oblasti ove politike zemčje članice moraju prijaviti WTO. Obavezno je da ove politike budu transparentne, što je u stvari gubljenje suvereniteta. Sporazum o proceduri i pravilima koja rukovode rješavanjem sporova reguliše pitanje eventualnih sportova između zemalja članica, kao i sankcionisanje država članica koje se ne pridržavaju propisanih

sporazuma. Za rješavabnje sporova zemlje članice se obraćaju Odboru za rješavanje sporova u okviru WTO koji pokušava naći mirno rješenje. Ako to ne uspije, formiraju se za obe strane timovi stručnjaka koji daju svoje mišljenje nalaz i preporuke. U krajnjoj liniji, kada se utvrde obaveze koje jedna od strana ne ispoštuje, podnosi se zahtjev za suspenziju koncesija u odnosu na tuženu stranu. Odbor za ispitivanje trgovinskih politika prati da li su trgovinske politike zemalja članica u skladu sa sporazumiima WTO.

46.DAMPINŠKA CIJENA (SPORAZUM O ANTIDAMPINGU) Jedan od najvažnijih sporazuma WTO je Sporazum o antidampingu. Izvoz robe i usluga po dampinškim cijenama je uvoz po vrlo niskim cijenama. Dampinška cijena je ona cijena koja je niža od normalne cijene, uočljivo niža od cijene konkurencije i to je nefer cijena. U razvijenim zemljama postoji i razvijeno antidampinsško zakonodavstvo, pa za damping cijene postoje predviđene kazne, a odredbe iz ovih zakona su prenijete iz GATT-a u WTO: Sporazum o antidampingu definiše da je dampinška cijena ona koja je niža od normalne cijene a preciziran je tačno i metod po kojem se određuje normalna cijena, kao i antidampinške mjere koje zemlje članice mogu primjeniti da bi se zaštitile od uvoza po cijenama koje su niže od normalnih. Normalna cijena je ona po kojoj se ta ista roba ili usluga prodaje na tržištu zemlje iz koje se izvozi, ili cijena po kojoj se ta ista roba istog proizvođača prodaje na nekom trećem tržištu (ukoliko se sve što je proizvedeno i izveze). Ako se dampinška cijena ne može utvrditi niti jednom od ove dvije metode, do normalne cijene se dolazi metodom tzv zidanja cijena u koju se uključuju troškovi proizvodnje u zemlji porijekla, razumni profit u zemlji porijekla i razumni troškovi prodaje (izvoza). Ako se utvrdi da je normalna cijena veća od dampinške, konstatovaće se izvoz po dampinškoj cijeni, a razlika koja postoji između ove dvije cijene – tzv dampinška marža (carina) treba da bude isplaćena oštećenoj strani. NORMALNA CIJENA

>

DAMPINŠKA CIJENA

→ postoji damping

1.PC na tržištu zemlje porijekla 2.PC na tržištu treće zemlje 3.zidana cijena + +

Troškovi proizvodnje u zemlji porijekla razuman profit razumni troškovi prodaje

_

dampinška cijena = Antidampinška marža

Izvoz po DC uzrokuje na tržištu zemlje uvoza materijalnu štetu već razvijenim granama, ali i kašnjenje razvoja novih grana, iako može donijeti korist nekim segmentima potrošača. Procedura pokretanja antidampinškog postupka precizirana je Sporazumom o antidampingu i vodi se u zemlji uvoza. Pri WTO djeluje Komitet za AD praksu koji pruža stručnu pomoć zemljama članicama. Oštećena strana (predstavnici domaće industrije) pokreću AD istragu i obavještavaju o tome Komitet WTO. Postupak je sljedeći: 1.Utvrđuje se da li postoji veza između štete i konkretnog uvoza po DC. 2.Utvrđuje se razlika između normalne cijene i DC. 3.Ako se utvrdi da je razlika između normalne cijene i DC veća od 2%, i da je pritom učešće uvoza tih proizvoda u ukupnom uvozu tog proizvoda u zemlju veće od 3%, konstatuje se da postoji dampinški uvoz i da ga treba sankcionisati. 4.Utvrđuje se iznosa AD marže (carine) i njome se opterećuje svaka dodajna jednica uvoza tog proizvoda na to tržište, a njen iznos se prevaljuje na izvoznika i to u toku 5 narednih godina od momenta uvođenja. Mnogi izvoznici pribjegavaju damping cijenama u izvozu kada žele da se riješe zaliha, lagerovane ili zastarjele robe, ali moraju paziti na DC, jer ih to može uništiti. Dešavalo se i da države budu nosioci dampinga preko višestrukih DK, koji su favorizovali neke izvoze (devalvacija valute iznad prosječnog rasta cijena u zemlji omogućava izvoz po CD). Postoji još i ekološki damping – kada su cijene izvoza niže zbog niskih ekoloških standarda u nekim zemljama. Socijalni damping – pojava nižih izvoznih cijena zbog niskih cijena radne snage u zemlji proizvodnje. Prikriveni damping se javlja kad su cijene komponenti u strukturi proizvoda nabavljene po dampinškim cijenama.

47.SPORAZUMI O: PRAVILIMA O PORIJEKLU ROBE, O PRIMJENI UVOZNIH DOZVOLA, O CARINSKOJ VRIJEDNOSTI ROBE Sporazum o pravilima o projeklu robe Jedan od faktora konkurentnosti je oznaka proizvoda, marka proizvoda, koja se po pravilu identifikuju sa kvalitetom i porijeklom. Zbog toga je za uvoznika važno (i za njegove kupce) da ima potvrdu o porijeklu kupljene robe. Drugi razlog je interes kupca da izbjegne reeksportovanu robu, tj robu lažnog porijekla, imitacije i loš kvalitet. Zbog toga u WTO postoji Komitet za pravila o porijeklu, a sve je definisano Sporazumom o pravilima i porijeklu robe koji reguliše ovo pitanje. Po ovom Sporazumu, sve zemlje članice WTO treba da harmonizuju svoje propise o ovom pitanju kako bi se eliminisale prepreke u spoljnoj trgovini. Ovu djelatnost prati i Svetska carinska organizacija . Dokumentaciju kojom se pootvrđuje porijeklo robe ovjerava nadležna carinska služba zemlje porijekla robe. Zemlje članice WTO prihvatile su i zajedničku formu dokumenta o porijeklu robe.

Sporazum o primjeni uvoznih dozvola Dozvola uvoza je jedan od isntrumenata restriktivne trgovinske politike, a koristi se u velikoj mjeri. Sporazumom o primjeni uvoznih dozvola WTO je zavela disciplinu u korištenju ovog instrumenta među zemljama članicama. Sve zemlje moraju imati transparentne mjere iz ove oblasti i publikovati dovoljno informacija za trgovce o uvoznim dozvolama. O svim promjenama moraju obavjestiti WTO. Sporazum dijeli procedure primjene uvoznih dozvola na: 1.automatske – predviđene za proizvode kod kojih ne mogu izazvati trgovinske restrikcije i poremećaje. Ovo se odnosi samo na skupe, rijetke i opasne proizvode, kao što su oružje, plemeniti metali, hemikalije... 2.neautomatske – režim dozvola za uvoz za proizvode za koje to nije uobičajeno i koje se svode na kvanititativne restrikcije. O ovakvim primjenama zemlja članica mora obavijestiti WTO.

Sporazum o carinskoj vrijednosti robe Fakturna vrijednost robe je bitna, jer je ona osnova za utvrđivanje carinske vrijednosti , tj osnovice, a samiim tim i carinskih dadžbina. Kada je ugovorena (fakturna) vrijednost na fakturama koje prate robu u izvozu značajno manja ili veća od plaćene vrijednosti, ona preko carina vodi u prelivanje dijela dobiti iz jedne zemlje u drugu, pa tako remeti carinske prihode zemlje uvoza. Sporazum o carinskoj vrijednosti robe WTO daje pravo carinskim administracijama da sumnjaju na vrijednost koja je deklarisana na uvoznim fakturama i dokumentima i da odrede ako smatraju za shodno, novu carinsku vrijednost. Ovo se posebno donosi na uvoz u zemlje u razvoju i eliminiše se špekulativna praksa koju praktikuju izvoznici kada formiraju arbitrarne (transferne) cijene.

48. SPORAZUM O PREGLEDU ROBE PRIJE ISPORUKE, SANITARNIM I FITOSANITARNIM MJERAMA I TEHNIČKIM PREPREKAMA U TRGOVINI Sporazum o pregledu robe prije isporuke Pregled robe koji prethodi njenoj isporuci, tj izvozu, sprovode specijalizovane privatne kompanije koje provjeravaju sve detalje isporuke: cijenu, količinu, ugovoreni i dostignuti kvalitet, itd, o čemu izdaju uredna dokumenta, a za svoju uslugu dobijaju utvrđenu novčanu naknadu. Vlada je imenovala agencije za pregled robe prije njene isporuke da bi se zaštitio odliv kapitala iz zemlje i da bi se spriječila erozija carinskih prihoda. Na teritoriji jedne zemlje članice može biti više ovakvih agencija, koje su ovlašćene za pregled robe a ovim sporazumom su regulisani njihovi međusobni odnosi, kako ne bi došlo do sukoba interesa. Ovaj sporazum takođe omogućava da se korisnici (izvoznici) tretiraju ravnopravno, da budu upoznati da svim zakonima, pravilima i standardima i da dobiju tehničku pomoć gdje god je to potrebno. Ovim sporazumom je regulisana procedura rješavanja eventualnih sporova na relaciji agencija za pregled robe i izvoznika čija se roba pregledava.

Sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama Ovaj sporazum odnosi se na proizvođače koji izvoze proizvode koji svojom upotrebom mogu uticati na zdravlje ljudi. WTO ovim sporazumom sprječava proizvoljno donošenje propisa o ovom pitanju kod zemalja članica, insistira na harmonizaciji i transparentnosti ovih propisa i procedura u svim zemljama i sprječava zloupotrebu i uvodi stroge kriterijume koje inostrrni proizvodi treba da ispune u pogledu sanitarnih i fitosanitarnih mjera. Zemlje članice mogu uvesti nove mjere koje su rezultat višeg standarda jedino ako su one naučno potvrđene. Ovim sporazumom definisani su kriterijumi kontrole inspekcije i odobravanja ovih procedura.

Sporazum o tehničkim preprekama trgovini Tehnički standardi i procedura dobijanja sertifikata mogu stvoriti prepreke u tokovima odvijanja međ.trgovine . Da bi se spriječilo uvođenje nepotrebnih standarda i da bi se regulisalo nihovo uvođenje, donijet je ovaj sporazum WTO. Ovim sprazumom se ne sprječavaju zemlje da donesu nove standarde, ali se ne zahtijeva od njih da promijene npr nivo svojih ekoloških zaštita samo zbog standardizacije. Standardizacija nije samo kod proizvoda, već i kod proizvodnih procesa i metoda. Nacionalna i nevladina tijela za standardizaciju treba da obavijeste WTO o svim promjenama standarda. Obzirom da je standardizacija jedan od najvažnijih faktora konkurentnosti, izvoznici imaju motiv da prihvate nove standarde, bez kojih čak nije uopšte moguć ulazak na neka tržišta.

49.SPORAZUM O SUBVENCIJAMA I SAMOZAŠTITNOM SISTEMU Sporazum o subvencijama WTO subvencije smatra restriktivnim faktorom koji usporava libearlizaciju i trudi se da ih eliminiše iz međ.trgovine. Odnos prema subvencijama regulisan je Sporazumom o podsticajima izvozu i kompenzacionim mjerama. Zemlje članice WTO moraju prihvatiti Sporazum o subvencijama i bilo kakvo uvođenje zabranjenih subvencija koje drugima štete strogo se sankcionišu. Subvencija postoji ako postoje 3 elementa: 1.finansijska pomoć (doprinos) vlade ili bilo kog javnog tijela sa teritorije države – direktni transferi iz fondova, fiskalni podsticaji, vladine kupovine dobara ili usluga ili vladina plaćanja kroz privatne fondove. 2.subvencije utvrđuje i sprovodi vlada ili javno tijelo na teritoriji zemlje članice. 3.moguće je utvrditi korist od subvencije Subvencije se mogu odnositi na firmu, industrijski sektor, region, ili uvozna ili izvozna dobra. Takođe, postoje 3 vrste subvencija: 1.zabranjene – odnose se na izvoz i korištenje domaćih inputa. To su: direktne subvencije Vlade sektoru ili firmi radi veće konkurentnosti uvoza, višestruki DK, sniženje špediterskih troškova u odnosu na one na domaćem tržištu, domaći inputi po nižim cijenama koji ulaze u izvozni proizvod (vladinim mjerama), potpuno ili djelomično izuzimanje od oporezivanja realne imovine, oslobađanje od poreza, finansijskih obaveza i slično, Vladine garancije za izvozne kredite ili programe osiguranja izvoza od rasta troškova, obezbjeđenje izvoznih kredita ili knjiženje troškova na javni račun intervencijom Vlade. Sve ove subvencije WTO strogo zabranjuje. 2.subvencije koje nisu zabranjene – akcione subvencije . To su one koje WTO nije formalno zabranio, ali one takođe mogu biti štetne za neku drugu zemlju i ako ona to dokaže, ta zemlja može pokrenuti akciju za njihovo ukidanje.

3.dozvoljene subvencije – to su one koje se koriste za podsticanje bazičnih istraživanja i prekonkurentni razvoj ( za dostizanje konkurencije), za razvoj nerazvijenih područja, za pomoć novim tehnologijama koje smanjuju zagađenje, subvencije poljoprivredi, itd. Ove odredbe Sporazuma WTO ne primjenjuju se još samo na najmanje razvijene zemlje sve dok ne dostignu GDP per capita od 1000$, kao ni zemlje u razvoju koje favoriziraju domaće proizvode. Zadovoljavajuća izvozna konkurentnost je kad izvoz zemlje dostiže bar 3.25% u svjetskoj trgovini.

Sporazum o samozaštitnom sistemu Njime se reguliše pravo zemalja članica da određenim mjerama zaštite određene industrijske sektore od prekomjernog uvoza proizvoda koji može nanijeti štetu domaćoj industriji. Predviđene su dozvoljene mjere zaštite od prekomjernog uvoza, ali mora se ispitati slučaj prekomjernog uvoza i mjere preliminarne samozaštite mogu potrajati najviše 200 dana, Mjere samozaštite mogu se primjeniti samo ako se trebaju spriječiti ozbiljne štete u nekom industrijskom sektoru ili mladoj industriji. Obično se uvode kvantitativne restrikcije uvoza, ali samo do prosječnog nivoa u posljednje tri godine i zaštita ne može trajati duže od 4 godine, u izuzetnim slučajevima 8 godina. Zemlje u razvoju imaju nešto povlašćeniji položaj. Mjere ograničavanja uvoza pogađaju zemlje izvoznice, koje zbog toga mogu trpiti velike štete, jer nisu računale na kvantitativne restrikcije.

50. CENTRI ZA SVJETSKU TRGOVINU (WTC) Centar za svjetsku trgovinu je poslovni kompleks u okviru kojeg su skoncentrisane sve aktivnosti potrebne za brzo i efikasno obavljanje i zaključivanje poslova u međ.prometu roba i usluga i svih drugih spoljnotrg.poslova. U svijetu ih ima oko 300, u 80 zemalja. WTC dobijaju licence Asocijacije centara za svjetsku trgovinu i tek ond postaju operativni, a Asocijacija koordinira njihov rad. Svaki od centara članica Asocijacije ima za cilj da unapredi trgovinu svoje zemlje sa svijetom, a zajednički rezultat je unapređenje i liberalizacija međ.trgovine. Prvi centar je osnovan 1943.godine u Nju Orleansu, a najpoznatiji je bio Njujorški, otvoren 1970. godine, a srušen 2001. godine (Kule blizanke). 1970. godine osnovana je Asocijacija centara za svjetsku trgovinu (WTCA), čiji je cilj bio ujedinjenje i povezivanje svih svjetskih centara i razmjena informacija, kao i obezbjeđivanje standarda. Glavni organi su Generalna skupština (sastaje se 2 puta godišnje) i Bord direktora. Osnivač svakog nacinalnog centra može biti država, privatni sektor, ili može biti otvoren mješovitim kapitalom, a članice su sve firme iz svih sektora privrede. Članstvo se stiče plaćanjem godišnje članarine i dobijanjem članske kartice. Poseban interes imaju male i srednje firme, jer TNK već imaju svoje interne mreže informacija. Pojava Centara za svjetsku trgovinu doprinjela je bržem prodoru elektronike u međunarodnu trgovinu. Firma mora biti online povezana sa centrom, Asocijacijom i centrima širom svijeta. Još 1985.g centri su bili umreženi u informacionu mrežu NETWORK, gdje su komunicirali međusobno i gdje je cirkulisao bilten sa najaktuelnijim informacijama za korisnike centra. Danas je NETWORK podsistem na internet mreži članova, pa se tako sačuvala njegova dragocjena baza podataka. Svaka članica danas može pristupiti preko Interneta (passworda) informacionoj bazi WTC. Tako svaka firma članica može pronaći ponudu ili firmu koja joj je potrebna, bez pretraživanja Interneta. Učlanjenjem u WTC i ulaskom na Internet sajt Asocijacije, korisnik može naći mnogo informacija: - o samoj Asocijaciji i svakom pojedinačnom WTC

-

poslovni imenik (business directory) sa detaljnim podacima o frimama članicama katalog proizvoda sa asortimanima firmi, kontaktima i proizvodnim programima kretanje cijena, konkretnu ponudu i tražnju, kursne liste - Enciklopediju izvoznika - informacije o online univerzitetu WTCA - informacije o Trade card projektu primjene elektronike u obavljanju spoljnotrg.transakcija - poslovne izvještaje i kalendar događaja WTAC i WTC širom svijeta - Svjetsku trgovinsku biblioteku WTAC i WTC mogu pružiti poslovne informacije, ali i stručnu pomoć korisnicima koji im se obrate. WTC nudi još niz pogodnosti: - domaćin je trgovačkim misijama koje imaju za cilj da se privrednici iz čitavog svijeta bolje upoznaju i sarađuju - štede vrijeme privrednicima, jer iz WTC brže mogu obaviti sastanke i kontakte sa brojnim firmama - koriste mnoge usluge: prevodilačke, stručne, administrativne službe, sale za sastanke, konferencijske dvorane, biblioteke sa stručnom literaturom, kao i razne neposlovne sadržaje Neposredno uz WTC nalaze se hoteli sa banket i kongresnim salama, restoranima, tržnim centrima, bazenima, bibliotekama. Kod nas WTC postoji na Sajmu od 1992. godine.

51.MEĐUNARODNA KUPOPRODAJA LICENCI 1.Pojam licenci Međunarodni transfer tehnologije ostvaruje se kroz formu: 1.opredmećene tehnologije – savremene opreme 2.neopredmećene tehnologije – patenti, know-how, licence, poslovno tehnička saradnja i dr. Dominantna forma međ.transfera neopredmećene tehnologije u svijetu je kupoprodaja licenci. Kupoprodajom licencnog prava na međ.tržištu vrši se pribavljanje i ustupanje materijalnog prava na tehnologiju, za što se ostvaruje naknada. Licenca može biti za proizvodnu tehniku, organizacionu metodu i upravljačke metode. Ugovori o licenci su opširni i detaljni i po njima se ustupa licencno pravo. Dugoročni su, na dugi niz godina. Licenca kao oblik transfera dominira u zemljama sa restriktivnom politikom SDI, kao što su to bile ex socijalističke zemlje, do kraja 70-ih, kao i neke razvijene zemlje, Japan npr. Sa razvojem nauke i tehnologije, raste i kupoprodaja licenci. Nacionalna politika prema licencama može biti: 1.aktivna – kada se više licenci izvozi nego što se zvozi 2.pasivna – kada je uvoz licenci veći od izvoza Licenca može biti: 1.isključiva – kada se pravo na korišćenje licence daje samo jednom kupcu – skuplja je 2.neisključiva – sa neograničenim brojem kupaca Licenca, s obzirom na ugovor, može biti: 1.ograničena – sa restriktivnim klauzulama 2.neograničena – bez restriktivnih klauzula

2.Restriktivne klauzule u licencnim ugovorima

Prodavci licence nastoje da na sve moguće načine ograniče korištenje prodatog materijala kroz restriktivne klauzule u ugovorima. Ukoliko ih kupac prekrši, plaća naknadu štete ili penale. Najčešće klauzule su: 1. ograničena proizvodnja – po vrijednosti i količini – prodavac nastoji da spriječi konkurenciju u kupcu 2. kupac se obavezuje da će sirovine i određene komponente kupovati isključivo od prodavca licence – prodavac tako trajno vezuje kupca za sebe i osigurava monopol. To je vrsta transfernih cijena. 3. Kupac se obavezuje da će sve izmjene i poboljšanja na kupljenoj licenci, a koja su nastala u toku njene primjene, prijaviti prodavcu i staviti mu ih na raspolaganje. 4.Kupac se obavezuje da će oprema na kojoj će proizvoditi po datoj licenci nabavljati od prodavca kojeg odredi prodavac licence. 5.Roba koja se proizvodi po licenci neće biti izvezena na određena tržišta. Licence su skupe, kupovina znači veliki ulog u devizama. Skupe su jer su rezultat naučno-istraživačkog rada i ulaganja u razvoj i nemaju rizike lutanja i grešaka. Skoro da nema slučaja da je neko prodao najnovije tehnologije – prodaju se obično tehnologije druge ili treće generacije – kada je domaće trište već doseglo fazu zrelosti. Ugovorom o uvozu licenci precizira se sva prateća dokumentacija, kao i uloga stranog partnera i njegovih stručnjaka u primjeni licencnog prava. Plaćanje uvezene licence može biti prije isporuke, u toku isporuke (akreditivom) ili nakon isporuke (na kredit), što zavisi od ugovora. Tehnologija realizacije uvoza/izvoza licenci jednaka je kao kod uvoza/izvoza robe. Najveći izvoznici licenci su razvijene zemlje, a uvoznici zemlje u razvoju. TNK obavljaju 80-90% ukupnog prometa, nakon što te tehnologije iskoriste u sopstvenoj proizvodnji. Izvoznik prodajom licence dobija: veću konkurentsku sposobnost, nova tržišta, vezuje poslovnog partnera na dugi rok, produžava vijek proizvoda i vraća ulaganja u IR. Uvoznik kupovinom licence dobija savremenu tehnologiju, očekuje da će osvojiti neka nova tržišta, povećati prihode, zaposliti nove kapacitete, itd.

3.Tehnološki platni bilans TPB je pregled svih priliva i odliva vezanih za međunarodni transfer patenata, licenci, know-how i drugih neopredmećenih tehnologija i nerobnih transfera tehnologije (intelektualne usluge, konsultanstki rad, prava firme, prava na zaštitni znak i marku, itd). TPB je većinom negativan za većinu zemalja, izuzev za SAD, koje imaju stalno puno veći priliv nego odliv sredstava po osnovu neopredmećene tehnologije. Da bi se vidio pravi rezultat, TPB se mora staviti u odnos sa spoljnotrgovinskim bilansom zemlje, jer npr Japan je konstantno imao deficit TPB, ali je to sve opravdao velikim suficitom STB po osnovu izvoza licencnih proizvoda. Ako se dešava da zemlja konstantno ima deficite oba PB, to znači da uvoz licence nije dobro iskorišten za povećanje izvoza. Tako je bilo sa privredom ex YU, kada su licence bile jedini način za uvoz stranih tehnologija. Kada se efikasno primjenjuje, uvoz licenci može značajno povećati proizvodnju, posebno za strana tržišta.

3.Transferne cijene TNK često kroz transferne cijene zamagljuju stvarnu sliku TPB zemalja u kojima djeluju. U zavisnosti od fiskalnih i carinskih propisa zemalja u kojima djeluju, TNK same određuju cijene inputa koje trebaju ugraditi i proizvode, a time i cijene tehnološkog znanja i to: 1.Ako je PDV u zemlji u kojoj TNK ima filijalu visok, svi inputi se prikazuju po što višim cijenama, da bi NV bila što niža. 2.Ako je carinski sistem zasnovan na vrijednosti robe, cijene se nastoje odrediti što niže, da bi se platile što niže carinske dadžbine. Kupci licence čsto moraju plaćati visoke monopolske cijene za komponente licencnih proizvoda, koje bi mogle da se nabave na drugim tržištima po znatno povoljnijim cijenama, ali su ograničeni restriktivnim klauzulama iz licencnih ugovora.

Da bi se ovo izbjeglo, koriste se konzularne fakture koje prate robu u izvozu. Svjetska trgovinska organizacija – WTO, je takođe odredbama svog Sporazuma o carinskoj vrijednosti robe dala mogućnost carinskim organima da na licu mjestu, ukoliko uoče nerealnu, transfernu cijenu, reaguju i koriguju takve cijene.

52. VEZANI POSLOVI U MEĐUNARODNOJ TRGOVINI, NEDOSTACI VEZANIH POSLOVA I KOMPENZACIONI (BARTER) POSLOVI Vezana trgovina – forma trgovine kada kupac nameće obavezu prodavcu da prihvati parcijalno ili totalno poravnanje svojih isporuka kroz simultanu ili odgođenu kupovinu proizvoda ili usluga iz zemlje kupca. U vezane poslove spadaju: 1.kompenzacioni (barter) poslovi 2.kontrakupovine 3.plaćanje proizvodnjom (buy back aranžmani9 4.offset aranžmani 5.poslovi prethodne kupovine

1.Uzroci nastanka vezanih poslova u spoljnoj trgovini 70-ih godina zemlje u razvoju su zapale u dužničku krizu likvidnosti, došlo je do recesije i rasta protekcionizma, dok su socijalističke zemlje imale barijere pri uvozu i izvozu. Ovo je dovelo do rasta obima vezane trgovine. Dok se kod klasičnih spoljnotrgovinskih transakcija naplata izvezene robe vrši isključivo u novcu, kod vezanih posolova izvozni tokovi mogu biti naplaćeni: 1.u cjelosti novčano – kontarkupovina 2.djelomično u novcu, a djelomično u robi – offset poslovi 3.isključivo u robi – kompenzacioni posao

Čim se povećava obim vezane trgovine, to je znak poremećaja i neravnoteže na globalnom svjetskom nivou, jer su poremećeni uobičajeni tokovi razmjene. Ovo takođe vrijedi i za pojedinačne zemlje, kao što je npr bila SRJ za vrijeme sankcija, kada su barter aranžmani, tj kompenzacije, bile jedini oblik poslovanja sa insotranstvom. Po GATT-ovim podacima, učešće vezane trgovine u ukupnoj svjetskoj trgovini je 10%, po Međunarodnoj banci 15%, a smatra se da je realan nivo 25-30%, jer ostatak nije prikazan u zvaničnim statistikama.

2.Kompenzacioni (barter) poslovi To je najprostiji vid vezanih poslova – praktično se svodi na trampu. Prodaja i isporuka robe u jednom smjeru je praćena isporukom iste vrijednosti robe u suprotnom smijeru. Tehnički, poslovi se svode na jedan ili dva ugovora. Poslovne banke prodavca i kupca vode evidenciju, ali ovdje nema međunarodnog platnog prometa, već se platni promet odvija unutar zemalja – učesnica u poslu. Teško je naći dva partnera koja imaju robu koja objema stranama odgovara po strukturi, zbog čega uključuju posrednike, a to dodatno finansijski opterećuje transakciju.

3.Nedostaci vezane trgovine 1.Vezani psolovi su primjer odstupanja od načela multilateralizma u međunarodnoj razmjeni, što vodi rastu barijera i restrikcija. 2.Arbitraže i uzajamna dogovaranja su prepreke liberalnoj međ.razmjeni, vode nepovoljnoj alokaciji resursa. 3.Ovo je vrlo skup vid trgovine, jer znači i uključivanje posrednika, a to povećava cijene roba i usluga, kod tradicionalnih proizvoda oko 5%, a kod netradicionalnih oko 45%. 4.Kod zemalja u razvoju koje ovako žele izaći na strana tržišta, to je strategija sa kratkoročnim rezultatima. 5.Ovakve aranžmane mogu izdržati samo TNK, dok mala i srednja p-ća propadaju. 6.Na dugi rok razvoj konkurentnosti je osuđen na propast, jer zemlje faktički ne izlaze na strana tržišta i kupac im je nepoznat. 7.Globalno, vezana trgovina deformiše međ.trgovinu i to tako da se na dugi rok forsiraju niže cijene izvoza i više cijene uvoza, posebno kod zemalja u razvoju. WTO nastoji da ograniči što je moguće više obim vezane trgovine. Vezana trgovina će i u budućnosti imati značajnu ulogu i posebno u transakcijama između firmi izvoznika iz razvijenih zemalja i zemalja u razvoju.

53. OSTALI POSLOVI U MEĐUNARODNOJ TRGOVINI 1.Mješoviti barter aranžman Kod mješovitog barter aranžmana javlja se posrednik koji pronalazi odgovarajuću robu koja cirkuliše od prodavca ka kupcu i obrnuto. Posrednici su i iz zemlje uvoza i iz zemlje izvoza. Razlozi za barter aranžmane: 1.Izvoz iz zemlje sa PB teškoćama se ne može naplatiti u devizama 2.Plaćanje uvoza energetskih i drugih sirovina i reproduktivnog materijala 3.Uvoz ili zakupnina opreme koja je u funkciji izvoza.

Tehnologija mješovitog barter arnžmana: 1.Izvoznik zaključuje ugovor o komisionom poslu izvoza proizvoda A sa proizvođačem A. Ugovor o komisionu teče od momenta otpreme robe A iz sjedišta proizvođača. 2.Ugovor o prodaji A i njenoj naplati kroz uvoz proizvoda B ugovara komisionar sa stranim kupcem i ovlašćuje poslovnu banku da prati posao. 3.Paralelno s ovim, izvoznik na domaćem tržištu nalazi zainteresovanog kupca za proizvod B i sa njim zaključuje ugovor o prodaji B (uvozu proizvoda B). Proizvodom A se plaća uvoz proizvoda B i to u roku od 90 dana od izvoznog carinjenja robe A. U tom roku će kupac proizvoda B uplatiti dinarsku protivvrijednost na račun posrednika komisionara izvoznika proizvoda A. 4.Kompletnu realizaciju izvoznog posla izvršiće izvoznik komisionar. 5.Kad naplati izvoz, izvoznik komisionar će uplatiti iznos izvoza A na račun proizvođača A i zadržati proviziju. Nema međunarodnog prometa, samo platni promet unutar zemlje.

Trijangularni barter aranžman podrazumijeva uključivanje i treće zemlje: prodavac A šalje robu zemlji B, a kupac B šalje svoju robu zemlji C (jer zemlji A to ne treba), a zemlja C šalje zemlji A svoju robu (koja zemlji A treba).

2.Kontrakupovine Idu uz uvozni/izvozni posao. Zaključenje redovnog izvoznog posla kupac uslovljava zaključenjem kupoprodajnog ugovora za neki budući period. Po tom ugovoru, sadašnji kupac postaje prodavac, a sadašnji prodavac kupac. Predmet ugovora o kontrakupovini može biti bilo koja vrsta robe, a kupac unosi obavezu u ugovor o kkupoprodaji, sa preciznim rokom kontrakupovine. Unošenje obaveze o kontrakupovini u ugovor o kupoprodaji odgovara kupcu –uvozniku, dok je za prodavca – izvoznika to opterećenje ugovora o kupoprodaji, koje izaziva nove troškove. Zašto prodavac pristaje na kontrakupovinu? Razlog je smanjena likvidnost jednog broja kupaca na međ.tržištu, a naročito zemalja u razvoju. Tako prodavcu ostaje izbor da svoju robu tu uopšte ne proda, ili da je proda pod uslovima kontrakupovine. Ako se radi o izvoznim poslovima velike vrijednosti, prodavac će biti spreman na to . Prvo se realizuje prvi ugovor o kupoprodaji, a roba se plaća na bilo koji poznati način, po klasičnoj tehnologiji redovnog uvoznog posla. Zatim se zaključuje drugi ugovor (o kontrakupovini), koji proističe iz odredbi prvog ugovora. Plaćanje je takođe na bilo koji poznati način i realizacija po poznatoj tehnologiji.

3.Plaćanje proizvodnjom – Buy back (Baj bek) aranžman Ovaj oblik trgovine karakterističan je za izvoz procesne i rudarske opreme, hemijskih kapaciteta i slično. Takođe se odvija između zemalja sa savremenom tehnologijom i kapitalom i onih u razvoju, koje imaju sirovine. To su skupi aranžmani kojima je garant država. Radi se o tome da jedna zemlja (razvijenija) izvozi opremu ili kapacitete više tehnologije u drugu (manje razvijenu) zemlju , a u zamjenu joj ta zemlja šalje finalni rpoizvod te proizvodnje (najčešće neki repromaterijal koji je u prvoj zemlji deficitaran). Države su garanti zaključenih ugovora. Primjer: Zapadna Evropa je uložila u izgradnju Transsibirskog gasovoda, u zamjenu je ugovorila sa Rusijom isporuku gasa. Vrijednost uvezene opreme i isporučenog proizvoda su ekvivalentne.

4.Off set (Ofset) aranžmani - za poslove velike vrijednosti: naoružanje, vojna oprema, nuklearna i energetska postrojenja, mašinogradnja, itd. Prodavac se ugovorom obavezuje da će u svoj finalni proizvod ugraditi određene materijale, skopove ili polusklopove koje će dobiti iz zemlje kupca. Ofset posao može biti direktan i indirektan. Direktni offset posao – uvoznik prvo šalje komponente, koje se ugrađuju u proizvod, koji on zatim uvozi. Koraci su: 1.U dogovorenom terminu uvoznik šalje komponente izvozniku radi ugradnje i to se vodi kao privremeni izvoz – šalje fakturu, obrazloženje i CD i prijavljuje privremeni izvoz na carinu. 2.Po ugradnji komponenti, izvoznik isporučuje proizvod u zemlju uvoza, a carinska vrijednost uvoza se računa tako da se od fakturne vrijednosti izvoza oduzima vrijednost ugrađenih komponenti. 3.Na carini se uvezena roba carini, a istovremeno se razdužuje privremeni izvoz kupca po CD. 4.Uvoznik plaća isporuku kao fakturnu vrijednost minus vrijednost komponenti. Indirektno offset posao – kada uvoznik šalje komponente, koje neće biti ugrađene u izvozne proizvode. Realizacija ovog posla ima elemente kontrakupovine (uvoz finalnih proizvoda, a izvoz komponenti). Može se realizovati kroz 2 ugovora, pri čemu se svaki posao posebno realizuje kao prost uvozni/izvozni posao. Offset poslovi su značajni jer povećavaju kapacitete u proizvodnji. Pogodan je za manje razvijene zemlje koje su dobile neki stepen razvoja da mogu zadovoljiti kriterijume standardizacije za ugradnju komponenti.

5.Poslovi prethodne kupovine

-

varijanta kompenzacionog posla – naplata izvoza robom – izvoznik robu kupca prodaje na svom tržištu. Pošto ne može da plati uvoz (nije likvidan), uvoznik umjesto para, prije zaključenja glavnog ugovora, šalje izvozniku robe A svoju robu B na prodaju. Izvoznik (obično iz razvijene zemlje) čini prethodnu kupovinu (uvozi robu B) i sredstva ostvarena prodajom stavlja na poseban račun kod poslovne banke. Ako ne proda svu robu u roku, izvoznik robe A vraća i sredstva od prodatog dijela u zemlju B. Ovo se ne carini, ali se upoređuju CD-e. U ovom slučaju, nema izvoza robe A. Ali ako uspije da proda robu u roku i do iznosa koji je potreban za pokriće izvoza A, partner A zaključuje ugovor o izvozu robe A, a taj izvoz naplaćuje sa računa prodaje robe B na svom tržištu.

6.Nedostaci vezane trgovine Vezani poslovi: 1.Odstupaju od multilateralizma i vode rastu barijera i restrikcija 2.Svako arbitriranje i uzajamno dogovaranje je prepreka liberalizaciji trgovine 3.Ovo je skup vid trgovine, jer zahtijeva uključivanje posrednika i povećava cijene roba i usluga u razmjeni 4.Za zemlje u razvoju (za koje je ovo vid izlaska na tržišta razvijenih zemalja) ovo može biti pozitivno samo na kratak rok 5.Ove skupe aranžmane mogu izdržati samo TNK 6.Na dugi rok vezani poslovi nisu dobri za konkurentnost, jer se gubi veza sa zahtjevima tržišta 7.Deformiše se međunarodna trgovina i uvozne/izvozne cijene

54.POSLOVI REEKSPORTA Reeksport – uvoz robe koja će za kratko vrijeme biti izvezena – korist se izvlači iz kupovine na jednom, a prodaje na drugom tržištu. Posao se vrši pod dva ugovora: 1.ugovor o uvozu i 2.ugovor o izvozu, gdje je jedan subjekt isti – trgovac reeksporter. Reeksporter može trgovati u svoje ime i za svoj račun ili u svoje ime a za račun nalogodavca kao posrednik (komisionar). Po našem zakonu, reeksport spada u posredovanje. Postoji više vrsta reeksporta: 1.Čisti reeksport – uvoz robe određene vrste, količine i vrijednosti, koja će nakon kratkog vremena biti izvezena u istom stanju i količini i po nešto višoj nominalnoj vriejdnosti. Razlika je zarada reeksportera. Reeksportni posao traži izričitu ili prećutnu saglasnost izvoznika robe, koji ako hoće, može da traži End-use sertifikat – sertifikat o krajnjem korisniku. Uvoz i izvoz po svim oblicima reeksportnih poslova je slobodan, odnosno na režimu LB. Kod uvoznog carinjenja, roba se vodi ako privremeni uvoz (u principu se carina ne plaća). Kod izvoza, rasknjižava se privremeni uvoz , a sve vrijeme robu prate dokumenti iz kojih se vidi da je u pitanju reeksportni izvoz. Razlika vrijednosti na izvoznoj i uvoznoj CD je zarada reeksportera. 2.Reeksportna dorada - roba se uvozi, dorađuje, a zatim se izvozi u treću zemlju. Ovdje postoje 3 ugovora reeksportera: 1.ugovor o uvozu, 2.ugovor sa domaćim firmama o obradi/doradi/preradi 3.ugovor o izvozu Tehnologija realizacije posla je ista kao i kod aktivnog oplemenjivanja, a u CD se iskazuje vrijednost pružene usluge domaće firme. Prednost reeksporta je u tome što upošljava neiskorištene kapacitete i povećava zaposlenost domaće radne snage.

3.Direktni reeksport – kada se roba kupljena u inostranstvu ne uvozi na teritoriju zemlje kupca, već se direktno prodaje kupcu u neku treću zemlju . Transakcije su: 1.ugovaranje kupovine i plaćanje robe od inostranog prodavca 2.ugovaranje prodaje iste robe sa insotranim kupcem i naplata 3.izdavanje naloga špediteru da se izvrši otprema robe iz zemlje prodavca u zemlju kupca. Ovdje, pošto nema ni uvoza ni izvoza robe na i sa teritorije zemlje reeksportera, samo se vrši plaćanje, kao i naplata iz inostrastva. Ovi poslovi su za reeksportere značajni zbog zarade, ali isto tako i zbog toga što: 1.reeksport je način da se realizuju međunarodni ugovori i obaveze po osnovu robnih lista. Npr kad je preuzeta obaveza uvoza, a roba ne treba domaćem tržištu, po osnovu reeksporta ona se odmah izvozi u treće zemlje. 2.direktni reeksport se primjenjuje i ako postoji deficit roba čiji je izvoz već ugovoren, pa se ta nedostajuća roba kupi na stranom tržištu i direktno otpremljuje kupcu Postoji i kvazireeksoprt - reeksport špekulativne prirode, kada se roba izvozi i uvozi samo da bi se ostavrili izvozni podsticaji. Roba se prvo redovno izveze, da bi se ostvarili izvozni podstiaji, a zatim se redovno uveze, a iz papira se ne može vidjeti da je to ta ista roba. Ovo ima smisla jedino ako su izvozni podsticaji veći od carine koja će se legalno platiti, ali ne spada u legalne transakcije. Replasman – To je uvoz robe jednog tarifnog stava, vrijednosti i količine, uz istovremeni izvoz druge robe, istog tarifnog stava, vrijednosti i količine iz druge zemlje. To je oblik reeksporta, iako ne cirkuliše ta ista roba. Razlozi za replasman su: 1.nestašica neke robe na domaćem tržištu, a izvoz iste robe je već dogovoren – da se ne bi izgubio kupac, ta se roba uvozi iz treće zemlje, a ista se roba izvozi. 2.kad usljed sezonskih varijacija dođe do nestašice robe na domaćem tržištu, pa se ona tada uvozi, a u vrijeme obilja izvozi ista količina i vrsta robe (ovo je čest slučaj kod poljoprivrednih proizvoda) 3.kada su zemlje velike površine, pa je jeftinije da se roba uveze iz susjedne zemlje, nego da se dovozi sa drugog kraja iste zemlje. Izvoz i uvoz kod replasmana se ugovaraju kroz posebne ugovore, a sve ostalo ostaje isto kao i kod običnog izvouza i uvoza. Roba uvezena ili izvezena po osnovu replasmana podliježe istim robnim režimima i carinskim dadžbinama kao i sva ostala roba.

55.MEĐUNARODNI FRANŠIZING Međunarodni franšizing je sistem saradnje i međusobnih poslovnih odnosa između nezavisnih i odvojenih p-ća iz dvije zemlje, koja su povezana ugovorom o franšizingu, prema kojem jedno od njih (franšizer), ustupa drugom (franšizantu) pravo korištenja pod tačno određeniom uslovima: znak, marku, komercijalnu formulu, osiguravajući ujedno pomoć i redovne usluge u cilju ekspolatacije, za šta dobija nagradu – franšizu. Franšizing je dugoročni poslovni odnos, na više godina. Renomirana kompanija, franšizer, ustupa uz nadoknadu svoj već razrađeni posao franšizantu i to je odličan način širenja tržišta i rasta inovacija, jer se franšizant može usavršavati. Savremeni franšizing pojavljuje se 60-ih godina u Americi , a posebno je primjenjiv u oblasti prometa i u uslužnom sektoru. Podjele franšizinga: 1. Franšizing prve generacije – ustupa se pravo na proizvod, trgovinsko ime ili komercijalnu formulu – franšizing proizvoda.

2. Franšizing druge generacije – osim franšizinga prve generacije, ustupaju se dijeloovi cjelokupnog poslovanja – poslovna strategija, način rada, standardi – franšizing ukupnog poslovanja. Franšizing može biti nacionalni, kada su franšizer i franšizant iz iste zemlje, i međunarodni, kada su iz različitih zemalja.

Elementi ugovora o franšizingu: 1. specifičan predmet franšize – marka, žig, proizvodni postupak i sli.

2. pravo da se ono koristi na neki rok, precizna definicija načina korišćenja, način kontrole 3. obaveza franšizanta da plaća franšizu 4. franšiza – koja se sastoji od pristupne franšize (initial fee) i osnovne franšize (royalty fee). Pristupna se plaća samo jednom, a osnovna redovno (03.% - 0.4% vrijednosti godišnjeg prometa).

Prednosti za franšizera: 1.obezbjeđuje širenje svog tržišta bez sopstvenih ulaganja i investiranja 2.ima potencijalnu konkurenciju pod kontrolom 3. zarađuje franšizu Prednosti za franšizanta: 1.samostalan je, a istovremeno ima uhodan posao i priznat je i prepoznat na tržištu. 2.firma već ima tržišnu prepoznatljivost, renome, imidž i obezbjeđeno tržište 3.manji je rizik od neupsjeha, nego da je nastupio samostalno.

56.MEĐUNARODNI LIZING Lease – engl – zakup, najam. Prvi put se lizing pojavljuje krajem 19.vijeka, kada je kompanija The Bell Telephone System, telefone, koji su tada bili skupi, davala potrošačima na lizing. Drugi put se lizing javlja 1952. kada je D. P Boothe, iz SAD-a, vlasnik fabrike namirnica, potpisao ugovor o isporuci hrane za američku vojsku, a nije imao dovoljno kapaciteta da obavi proizvodnju. Pošto mu je sklopljeni posao bio veoma značajan, iznajmio je mašine i pogone, i tako postigao da posao bude obavljen na vrijeme, ostane likvidan, a dio sredstava koje je trebalo da uloži u kupovinu opreme, uložio je u repromaterijal i ardnu snagu. Postigao je takođe značajnu uštedu vremena.

Međunarodni lizing je oblik spoljnotrgovinskog prometa kojim lizing kompanija (ili proizvođač) iznajmljuje na određeni rok (a najčešće se taj rok poklapa, ili je veoma blizu, amortizacionog perioda robe) korisniku lizinga, dok se korisnik obavezuje da će uredno, u dogovorenim godišnjim anuitetima, plaćati lizing zakupninu, a po isteku dogovorenog roka, otkupiti ovu robu po nekoj nižoj cijeni. Ugovor se zaključuje u pisanoj formi, a stranke su davalac lizinga i korisnik lizinga. Osnovni elementi ovog ugovora su predmet ugovora, rok na koji se zaključuje ugovor i lizing zakupnina. Predmet ugovora o lizingu može biti razna oprema, najčešće je to ninvesticiona oprema, građevinska, elektronska oprema ili sredstva veze. Postoji, pored lizinga opreme i lizing nekretnina, trajnih potrošnih dobara (namještaja, TV-a, raznih kućnih aparata), lizing kompletnih postrojenja (industrijskih, ali i bolnica, istraživačkih centara, itd), lizing transportnih sredstava (jahti, kamiona, autobusa, automobila).

Rokovi davanja robe u lizing se najčešće poklapaju sa vremenom amortizacije robe. Od dužine tog perioda zavisiće i lizing zakupnina. Što je perod lizinga kraći, to je lizing zakupnina veća,. Na period od 40% amortiazacionog vijeka (ili manje) je najveća, a na period od 80% vijeka ili više, je najmanja. Kad istekne rok lizinga, ako je istekao i amortizacioni period, korisnik lizinga ima pravo otkupa robe koja odgovara tržišnoj vrijednosti umanjenoj za protekli plaćeni iznos (amortizacioni period). Oprema koja je stavljena na raspolaganje korisniku lizinga je u vlasništvu davaoca lizinga i ne ulazi u imovinu korisnika lizinga, sve dok je ovaj ne otkupi. Korisnik lizinga je dužan da opremu čuva, propisno označi da je vlasništvo davaoca i pravilno je upotrebljava. Ako firma korisnika ide u likvidacioni stečaj, ova oprema ne ulazi u likvidacionu masu. Davalac lizinga pri kalkulaciji lizing zakupnine uzima u obzir godišnji iznos amortizacije, iznos finansijskih troškova (kamate na uložena sredstva) i troškove usluga vezanih za opremu (održavanje, zamjena, servisiranje, porez, dobit, osiguranje). Ovako dobijen iznos je lizing zakupnina, podijeljen sa brojem godina trajanja lizing zakupa, daje godišnji iznos lizing zakupnine. Kod zakupa, zakupodavac ostaje trajni vlasnik predmeta zakupa, a kod rentinga, predmet se rentira (iznajmljuje) više puta, tako da predmet mijenja vlasnika, dok se kod lizinga iznajmljuje samo jednom korisniku, u čijem posjedu roba na kraju i ostaje. Lizing može biti: 1. direktan – kada proizvođač robe izdaje svoju robu na lizing 2. indirektan – kada se lizingom bave specijalizovane firme koje se bave samo time 3. finansijski – davalac lizinga nema obavezu da pruža druge usluge korisniku, osim što ga finansira, a korisnik lizinga nema pravo otkaza lizinga u dogovorenom periodu, dok davalac lizinga ima pravo da raskine ugovor, ukoliko se korisnik ne pridržava svojih obaveza 4. operativni lizing – nisu definisani rokovi u kojima nema otkaza ugovora, već se samo definišu otkazni rokovi u slučaju vraćanja robe davaocu lizinga. Operativni lizing obuhvata i niz usluga koje su obaveza davaoca lizinga, kao što je obuka kadrova, održavanje i tehnička pomoć. Obzirom na obavezu kupovine, postoje još i: 1.terminski lizing – kojim je tačno preciziran rok na koji se roba daje na lizing, kao i obaveza korisnika da ovu robu u precizirano vrijeme vrati. 2.revolving lizing – predviđa obavezu obnavljanja korištenja robe na lizing, po isteku prethodno ugovorenog lizing perioda. Ova vrsta lizinga sadrži i klauzulu o zamjeni robe uzete na lizing savremenijim modelom. 3.lizing sa opcijom za kupovinu – podrazumijeva obavezu korisnika lizinga da će po isteku lizing perioda otkupiti korišćenu robu. Ovo je ujedno i najčešće korišćena vrsta lizinga. Ako je jedna od stranaka u ugovoru van granica zemlje, to je međunarodni lizing. Kod međunarodnog lizinga moguće su sljedeće kombinacije: 1.korisnik, davalac lizinga i proizvođač opreme su iz tri različite zemlje. 2.korisnik i davalac lizinga mogu biti u različitim zemljama, a proizvođač robe može biti u nekoj od ove dvije zemlje. 3.korisnik i davalac lizinga mogu biti u jednoj zemlji, a proizvođač robe u drugoj zemlji. U ovom slučaju će se primjeniti redovan postupak uvoza/izvoza, pošto se robe koja će biti predmet lizinga kupuje/prodaje specijalizovanoj lizing firmi. Bruto lizing postoji kada se davalac lizinga obaveže da će u toku trajanja lizinga vršiti servisiranje opreme, obuku kadrova, kao i zamjenu opreme novijom. Neto lizing ne podrazumiejva postojanje ovih obaveza. Prema dužini trajanja ugovora, lizing može biti kratkoročni (do 3 godine), srednjeročni (od 3 do 7 godina) i dugoročni (preko 7 godina). Postoji i „Sale and lease back“ sistem, po kojem proizvođači prodaju svoju opremu kompanijama za lizing, a zatim ih ponovo same uzimaju na lizing. Tako dolaze do likvidnih sredstava u kratkom roku.

Prednosti i nedostaci nabavke opreme na lizing Prednosti za korisnika: 1.povećava svoju likvidnost – umjesto kupovine, koja bi mu vezala sredstva, korisnik sredstva može plasirati u neke druge poslovne aktivnosti

2.dobija se na vremenu – angažovanjem opreme koja nije svojina p-ća, brže se obavljaju poslovne i proizvodne aktivnosti, čime se povećava konkurentnost. 3.korisnik je osiguran od zastarjele opreme – lizing kompanije se specijalizuju za lizing određene opreme i tako nude najsavremeniju opremu, a kod bruto lizinga ona je pokrivena i dodatnim uslugama servisiranja, obuke kadrova i održavanja, što korisnik sam ne bi mogao ispratiti u kratkom vremenu. 4.veća je dinamičnost preduzetničke aktivnosti i veća pokretljivost svih faktora proizvodnje. 5.lizing zamjenjuje kreditiranje i sa stanovišta finansiranja je povoljnije od kredita za p-će. Kod kredita je potrebno učešće i obezbjeđenje, a kod lizinga je investicija finansirana 100%. 6.lizing je posebno značajan kad je međunarodni i ako se posmatra njegov uticaj na PB zemlje. Kod zemalja kao što je naša, gdje nedostaje sredstava za investicije, lizing je dobar način da se dođe do savremene opreme, čime se povećava tehnološka konkurentnost zemlje, a da se pri tome ne povećava zaduženost zemlje. Sa druge strane, zemlje koje daju lizing odnosno izvoze opremu na lizing, ostvaruju konkurentnu prednost u odnosu na zemlje koje se bave klasičnim izvozom. Ovo je posebno bitno u vremenima dužničkih kriza i nelikvidnosti, kada ove zemlje imaju prilive po osnovu godišnjih anuiteta lizing zakupnine. Tako su npr italijanski ribari davali na lizing našim ribarima nasavremenije ribarske brodove, u zamjenu za svježi ulov. Nedostaci lizinga za korisnika 1.apsolutni iznos finansijske obaveze korisnika lizinga je čak 50%-150% veći od iznosa koji bi trebalo izdvojiti za klasičnu kupovinu opreme. Zato korisnik mora dobro da preispita šta mu se više isplati: da plaća godišnje anuitete i tako oslobodi sredtsva za ulaganja ili da kupuje opremu. 2.Prva lizing rata se plaća unaprijed. 3.Pošto je oprema koja se uzima na lizing vlasništvo davaoca lizinga, ne može se koristiti amortizacija za zamjenu osnovnih sredstava. 4.Iako se u ugovorima nalazi obaveza da oprema mora biti nova i neupotrebljavana, uvijek se može dogoditi da se u prometu nađe već korištena i zastarjela oprema, zbog čega treba biti oprezan. Carinska osnovica za obračun carinskih dadžbina po osnovu uvoza robe koja je predmet lizinga vezuje se za vrijednost lizing zakupnine. Kada se lizing shvati kao značajan necjenovni faktor konkurentnosti robnog izvoza, onda je neophodno na nivou zemlje imati bar jednu instituciju koja će ovo podržavati, baviti se i stručno razraditi instrumente za podršku izvozu. Takođe je važno obezbjediti kreditnu podršku lizing kompanijama. Ovakve institucije na makro nivou, postojale su čak i u periodu socijalizna u Kini , Čehoslovačkoj i Mađarskoj, dok kod nas nisu. Češke lizing kompanije su kupovale najsavremeniju opremu na tržištu zapadne Evrope, a zatim je davale u lizing domaćim proizvodnim p-ćima. Kod nas toga nije bilo, prvenstveno zbog nedostatka sredstava. Kina je našla dobro rješenje, jer su njena lizing p-ća bazirana na mješovitom kapitalu: njemačkom, francuskom, kineskom i američkom, nastala kao rezultat ulaganja više stranih i domaćih banaka i kompanija. U periodu do 2000.godine u Srbiji je formirano više lizing kompanija, uglavnom pod okriljem stranih banaka. Država je ovome dala podršku, očekujući da će se tako ubrzati i povećati uvoz savremene opreme, međutim to se nije desilo, jer su ove kompanije ostale orijentisane uglavnom na lizing saobraćajnih sredstava, i to uglavnom kola, dok je lizing opreme bio zanemarljiv. Ovo je i zbog toga što su uslovi lizinga u Srbiji mnogo nepovoljniji nego za korisnike u drugim zemljama, zbog nepovjerenja i poslovne nesigurnosti koje lizing kompanije imaju u odnosu na srpsko tržište. Ove kompanije u srbiji od korisnika lizinga traže do 20% učešća, hipotekarno obezbjeđenje za lizing zakupninu, plaćanje troškova osiguranja i plaćanje carinskih dadžbina, što lizing čini nepovoljnijom opcijom od kredita, jer korisnik prije početka korištenja opreme već plati 30-40% njene vrijednosti. Radi unapređenja lizing poslova na međunarodnom nivou, ali i radi prevazilaženja zakonskih rješenja koja se razlikuju od zemlje do zemlje, osnivaju se internacionalne lizing organizacije: - EUROLEASE – sjedište u Briselu, okuplja nacionalne saveze lizing p-ća iz više evropskih zemalja - INTERLEASE - osnovana 1971. godine, lizing kompanije uglavnom iz Evrope i SAD - SYNERLEASE – sa sjedištem u Parizu, koja okuplja lizing kompanije iz sedam evropskih zemalja Postoje takođe i bankarske grupacije koje se bave isključivo finansiranjem međunarodnog lizinga, a koje su nastale multinacionalnim udruživanjem bankarskog kapitala, kao npr: - ORION LEASING HOLDING – osnovana kapitalom američke, japanske, njemačke i italijanske banke - EUROPARTNAIRES LEASING S.A – sa sjedištem u Parizu, kao rezultat udruživanja tri velike banke iz Njemačke, Italije i Francuske.

57.MEĐUNARODNA MONTAŽNA PROIZVODNJA Spada u najsloženije spoljnotrg.poslove, koji su se razvili od 60-ih godina . Montažna proizvodnja je proizvodnja finalnih proizvoda, procesom montiranja i sklapanja dijelova, sklopova i podsklopova, koji potiču iz inostranstva, u pogonima zemlje domaćina. Proizvod koji je tako proizvedni u zemlji domaćina nosi oznaku „made in zemlja domaćina“. Ovdje su dva osnovna elementa: 1.firma iz matične zemlje koja dijelove pripremljene za montažu izvozi u zemlju domaćina 2.postrojenje u zemlji domaćina u kome se uvozne komponente montiraju i proizvodi se finalni proizvod Postrojenje u zemlji domaćinu može pripadati lokalnoj firmi koja postaje ugovorna strana u poslu i tako povećava iskorištenost svojih poslovnih kapaciteta. Proizvodna postrojenja za montažnu proizvodnju mogu biti: 1.zajedničko vlasništvo matične kompanije i zemlje domaćina 2.u isključivom vlasništvu matične kompanije (njena filijala u zemlji domaćina)

Koristi od posla za matičnu kompaniju 1.Uvozne carine su u većini zemalja niže za repromaterijal i dijelove, nego za finalne proizvode, pa je lakše da se uđe na novo tržište tako, nego da se uvoze gotovi finalni proizvodi 2.Lakšim ulaskom u jednu zemlju domaćina, obezbjeđuje se lakši prodor na druga susjedna tržišta, posebno ako su ona u ekonomskim integracijama ili imaju zone slobodne trgovine – npr ako se uđe u zemlju EU, lakše se ulazi u druge zemlje EU 3.U međ.transportu lakše je transportovati komponente i dijelove kontejnerski nego finalne proizvode, jer zauzimaju manje prostora i tako se ostvaruju niži transportni troškovi

4.Radna snaga u zemljama domaćinima je jeftina, zahtijevani nivo stručnosti je nizak jer su poslovi rutinski, pa su troškovi finalizacije niski.

Koristi od posla za firmu i zemlju domaćina 1.domaća firma dobija novu infrastrukturu i povećava iskorištenost postojećih kapaciteta 2.zemlja domaćin bez velikih ulaganja obezbjeđuje porast zaposlenosti svoje radne snage, a rsdna snaga se kroz rad usavršava i upoznaje sa novim tehnologijama 3.zemlja domaćin povećava iskorištenost svojih proizvodnih kapaciteta, a naplaćuje i razne infrastrukturne usluge koje prate proizvodni proces 4.U proizvodnju se često uključuju i ostali domaći proizvođači podsklopova i komponenti koje se ugrađuju u finalni proizvod, ukoliko su u stanju da zadovolje postavljene standarde. Nakon ovog, montažna proizvodnja može preći i u proizvodnu kooperaciju. 5.Svoje obaveze prema zemlji domaćinu, tj prema partneru iz zemlje domaćina, matična firma može platiti finalnim proizvodima koji su proizvedeni u pogonima montažne proizvodnje i tako obogaćuje ponudu na domaćem tržištu. Proizvod prozveden u montažnim fabrikama može biti namijenjen tržištu zemlje domaćina, izvezen u matičnu zemlju ili izvezen u neku treću zemlju. Uvoz komponenti za montažnu proizvodnju ostvaruje se po šemi klasičnog robnog uvoza, gdje se prilikom uvoza plaća uvozna carina prema carinskoj tarifi za tu vrstu proizvoda i roba se konačno carini. Uvezena roba se plaća po proceduri redovnog robnog izvoza. Kada se izvrši montiranje i finalizacija, ukoliko se finalni proizvod izvozi na treće tržište, izvoz se realizuje po klasičnoj proceduri redovnog robnog izvoza.

58.MEĐUNARODNA DUGOROČNA PROIZVODNA KOOPERACIJA Međunarodna dugoročna proizvodna kooperacija je takav oblik spoljnotrgovinske i poslovne saradnje u kojoj dva partnera iz različitih zemalja preuzimaju obavezu međusobne isporuke ekvivalentnih vrijednosti komponenti iste familije proizvoda koji se mogu finalizovati u: 1.pogonima jednog partnera – kojem drugi partner isporučuje komponente, a ovaj njemu plaća taj uvoz finalnim proizvodima iste protuvrijednosti 2.pogonima oba partnera – posao se podijeli i svaki partner proizvodi dio komponenti po listi komponenti, koje međusobno dogovore. Oni zatim razmjenjuju komponente po listama, s tim da vrijednost komponenti koje jedan partner isporuči drugom tokom 1 godine mora biti približno jednaka vrijednosti komponenti koju u toku te iste godine dobije od partnera nazad. Kod dugoročne proizvodne kooperacije nema plaćanja klasičnim instrumentima međ.plaćanja, već se roba plaća robom. Kooperant može u posao uključiti i podkooperante, ali to mora biti precizirano u ugovoru sa glavnim kooperantom. Da bi dvije firme iz različitih zemalja bile kooperanti, moraju imati sličan tehničko-tehnološki nivo razvijenosti proizvodnje, sličnu obrazovnu i kvalifikacionu strukturu radne snage, a zemlje moraju imati sličan opšti nivo ek. razvijenosti. Prvi ugovori o kooperaciji sklapali su se između firmi iz istih zemalja, a kasnije između partnera iz homogene grupe zemalja, kao što su bivše socijalističke zemlje, a onda su i zemlje sa višim nivoom razvijenosti počele da sklapaju ugovore sa firmama iz zemalja u razvoju. Poslovi međ.dug. proizvodne kooperacije su danas prisutni u tolikoj mjeri da neke velike firme kao npr General Electric, imaju čak i 50000 kooperanata. Naročito su prisutni u mašinskoj proizvodnji, industriji saobraćajnih sredstava i elektronskoj industriji.

Ugovori o proizv.kooperaciji su dugoročni i obavezno se zaključuju u pisanoj formi, sa rokovima važnosti od tri, pa do deset godina.

Prednosti dugoročne proizvodne kooperacije 1. Na međunarodnom nivou postiže se podjela rada, tako što se jedna firma specijalizuje za proizvodnju jedne, a druga druge vrste komponenti istog proizvoda, što omogućava ostvarenje ekonomije obima i masovne proizvodnje. To vodi sniženju troškova i ostvarenju konkurentskih cijena finalnih proizvoda. 2. Štede se investicije, pošto se ovako ostvaruje širi asortiman proizvoda sa puno manje ulaganja nego kad bi sve proizvodio jedan proizvođač. 3. Proizvodna kooperacija utiče na porast zaposlenosti raspoloživih proizvodnih kapaciteta i radne snage, što je posebno bitno ako su u pitanju zemlje u razvoju. 4. Pošto se plaćanje isporuke vrši često i u finalnim proizvodima, to obogaćuje ponudu na domaćem tržištu.

Nedostaci međunarodne dugoročne proizvodne kooperacije 1.Isplata kooperanta kroz finalne proizvode može biti nepovoljna, posebno ako je jedan kooperant slabije snage, npr firma iz manje razvijene zemlje, što je često slučaj. Firme iz razvijenih zemalja nameću svoje uslove i kalkulacije cijene, tako da manje vrednuju komponenete koje dolaze od partnera iz manje razvijene zemlje. Ovdje se zato preporučuje primjena klizne skale u određivanju cijena, jer su u pitanju višegodišnji ugovori. Svaka korekcija cijena povlači za sobom i korekciju lista komponenti koje se razmjenjuju, jer ukupne godišnje vrijednosti koje se razmjenjuju međusobno moraju biti približno jednake. 2. Ugovori o dug.proizv.kooperaciji često su praćeni mnogim restriktivnim klauzulama u pogledu proizvodnje i prometa komponenti, koje nameće strana iz razvijene zemlje. U trgovinskoj praksi Srbije, najviše je bila prisutna ova spoljnotrg.razmjena, do 90-ih godina čak ¼ izvoza Ex YU u razvijene zemlje bilo je ovog tipa. Za Srbiju se to završilo sa periodom sankcija.

Tehnologija realizacije posla Praćenje realizacije posla vrše poslovne banke kooperanata. Za svaki posao, poslovna banka kooperanta otvara kontokorentni račun, na kojem se vrše transakcije isključivo za ovu namjenu. Kada izveze komponente, izvoznik (kooperant) svoju poslovnu banku izvještava tako što se poziva na broj zaključka i kontokorentnog računa i dostavlja dokumenta o otpremi i izvoznom carinjenju, a banka evidentira na računu potraživanje ovog iznosa. Kada izvrši uvoz ovih komponenti ili finalnih proizvoda, domaći kooperant dostavlja svojoj banci dokumenta a banka po tom osnovu na kontokorentnom računu evidentira dugovanje ove vrijednosti. Saldo na ovom računu mora biti uravnotežen na kraju godine (idealno bi bilo 0), a to se rješava tako što firme imaju zakonski rok od 90 dana da izmire potraživanja/dugovanja prema partneru.

59.OTPLAĆIVANJE NOVOIZGRAĐENIH KREDITIRANIH KAPACITETA PROIZVODNJOM Otplaćivanje novoizgrađenih kreditiranih kapaciteta proizvodnjom je složen spoljnotrg.posao između stranke iz razvijene i stranke iz manje razvijene zemlje. Strani partner iz razvijene zemlje ulaže svoju opremu, znanje i inženjering i podiže potpuno novi proizvodni kapacitet u zemlji domaćina, dok partner iz zemlje domaćina obezbjeđuje zemljište, infrastrukturu, obrtni kapital i sirovine za proizvodnju. Strani partner tako rješava problem nedostatka sirovina za svoj proizvodni proces i obezbjeđuje kontinuirano snabdijevanje repromaterijalom, a domaći partner rješava problem nedostatka investicionog kapitala i plaća strana ulaganja gotovim proizvodima, sirovinama i repromaterijalima koje šalje stranom partneru. Kada se izgrade proizvodni kapaciteti, strani partner može poslati svoje stručnjake da prate proizvodnju u početnom periodu, kako bi dobio komponente određenog kvaliteta koje će u svojoj zemlji uložiti u proizvodnji finalnih proizvoda. Vlasnik izgrađenih kapaciteta je zemlja domaćin, ali na njima postoji jedna vrsta hipoteke i ograničenje prometa sve do proteka ugovornog roka, koji može biti i više desetina godina, jer je u pitanju dugoročno ulaganje. Ovaj posao se od by back aranžmana razlikuje po tome što ovdje ulogu garanta imaju poslovne banke, a ne država.

Osnovne prednosti posla za stranog partnera

1.obezbjeđuje kontinuirano snabdijevanje sirovinama i repromaterijalom za svoje finalne proizvode 2.obezbjeđuje stabilnost cijena sirovina i repromaterijala na dugi rok i u odnosu na konkurente 3.maksimizira sopstvena investiciona ulaganja kroz investiranje u kapacitete

Osnovne prednosti posla za zemlju domaćina 1.firma iz zemlje domaćina dolazi do novih kapaciteta bez velikog ulaganja, organizuje proizvodnju i zapošljava novu radnu snagu 2.povećava se tehnološki nivo zemlje domaćina, transferišu se nova znanja, uvozi nova oprema i podižu novi kapaciteti, a bez stvaranja zaduženosti 3.raste zaposlenost raspoložive radne snage i povećava se njena osposobljenost i znanje 4.firma iz zemlje domaćina ima obezbjeđen plasman svojih proizvoda na dugi rok 5.domaća firma uhodava proizvodni proces, tako da po isteku ugovorenog roka može zadovoljiti zahtjeve novih kupaca.

Tehnologija posla Tehnologija posla je vrlo složena jer je posao dugoročan. U principu se uvoz kapaciteta, opreme i nove tehnologije u većini zemalja vrši slobodno i oslobođen je carinskih i ostalih dadžbina, ili je stopa vrlo niska. Ali, vrijednost uvezene opreme, tehnologije, usluga i kapitala mora odgovarati po iznosu vrijednosti izvezenih finalnih proizvoda iz zemlje domaćina u dogovorenom periodu. Najjednostavniji način je ugovaranje fiksne cijene za isporuku, ali pošto kreditirani period traje više desetina godina, ta fiksna cijena je fiksna na godišnjem nivou, a u nju se ugrađuje svaki godine i neki razuman nivo stope inflacije. Znači, stranke će ugovoriti šemu godišnjih isporuka sa uvrđenim cijenama i količinama, Ali ukoliko se desi veća inflacija, to je veoma nepovoljno za firmu iz zemlje domaćina, jer joj rastu troškovi proizvodnje. Izvozniku iz zemlje domaćina odgovara utvrđivanje cijene po kliznoj skali, čime bi se ugradio rast troškova proizvodnje. Isto kao i kod dugogodišnje proizvodne kooperacije, kod poslovne banke u zemlji domaćinu na posebnom računu se evidentira realizacija po osnovu kreditiranja novoizgrađenih kapaciteta proizvodnjom, tj priliv po osnovu uloga stranog investitora, a sa druge strane računa vrijednost izvezene robe koju je strani investitor primio u predviđenom periodu po osnovu izvoza iz novoizgrađenih pogona.

60.MEĐUNARODNE KONCESIJE Međunarodne koncesije – složeni spoljnotrg.posao u kojem je jedna strana, davalac koncesije – koncedent (država), a druga strana korisnik koncesije – koncesionar (pravno ili fizičko lice iz inostranstva). Koncesija je: 1.ustupanje prava korišćenja prirodnog bogatstva ili dobra u opštoj upotrebi, koje je u državnoj svojini, stranom pravnom ili fizičkom licu 2.dobijanje dozvole od države za obavljanje djelatnosti od opšteg interesa, koje kocesionar mora obavljati pod propisanim uslovima i u propisanom roku, za šta po ugovoru plaća ugovorenu naknadu. Ugovor o koncesiji mora biti u pisanoj formi, kad je koncesionar strani rezident, koncesija je međunarodna. Koncesionar se bira na javnom konkursu, javnom licitacijom ili skupljanjem ponuda. Kada se utvrdi najpovoljnija ponuda, nadležna javna institucija (ministrastvo) bira konačnog koncesionara, a njena specijalizovana agencija vrši realizaciju i praćenje ugovora. Koncesije mogu biti : 1.klasične – kada je predmet ugovora ekspolatacija nekog prirodnog bogatstva zemlje 2.BOT – Build operate transfer –izgradi, koristi i transferiši – kada davalac koncesije na kraju ugovorenog koncesionog perioda stiče pravo nad infrastrukturnim objektima i nekretninama koje je izgradio koncesionar radi korištenja koncesionog prava. Koncesije se mogu davati na:

1.geološka istraživanja određenih područja i ekspolataciju mineralnih sirovina 2.izgradnju, održavanje i korištenje energetskih, vodoprivrednih, saobraćajnih komunalnih i infrastrukturnih objekata i objekata telekomunikacija 4.uređivanje i korištenje obala rijeka i jezera, šumskih područja 5.rekonstrukciju i modernizaciju banja i drugih prirodnih bogatstava Pošto su prirodna bogatstva u vlasništvu države, ona ima interes da se ova bogatstva racionalno koriste i da se pritom ne ugrozi ekološka ravnoteža, kao ni jedinstvo prirodnih i infrastrukturnih objekata. Davanje koncesija država reguliše Zakonom o koncesijama, a dužina trajanja koncesionog ugovora je takođe zakonski određena, najčešće na period od 30 do 50 godina. Zakon predviđa i kontrolu države nad korišćenjem koncesionog prava, ako i pravo države da u toku trajanja koncesionog ugovora otkupi neke infrastrukturne objekte i uređaje od koncesionara.

Koristi koje ostvaruje koncedent (davalac koncesije) 1.u objektima koje izgrađuje koncesionar zapošljava se lokalna radna snaga i raste zaposlenost 2.koncesionar vrši izgradnju raznih infrastrukturnih objekata, koji u slučaju BOT koncesija ostaju u vlasništvu države nakon isteka koncesionog ugovora 3.koncesionar uvozi savremenu opremu, podiže tehnološki nivo zemlje davaoca koncesije, pa zato zemlja koncedent smanjuje carinske stope uvoiza ove opreme 4.koncesije su važan oblik priliva kapitala u zemlju

Nedostaci za zemlju koja daje koncesiju 1.Aranžman može donijeti neočekivane posljedice po prirodnu sredinu ili korištenje dobara od opšteg interesa 2.daju se opšta dobra, a neka su neobnovljiva, kao npr mineralne sirovine Zbog ovakvih nedostataka predviđen je raskid ugovora o koncesiji u slučaju da se ustanovi da je korištenjem koncesije ugrožena životna sredina ili ako se koncesija proširi na područja koja su zakonom zaštićena. Koncesija će redovno prestati protekom ugovorenog roka ili uništenjem ili iscrpljenošću predmeta koncesije.

61.ZAJEDNIČKA ULAGANJA Zajednička ulaganja su najsloženiji oblik spoljnotrg.posla u kojem dva partnera iz različitih zemalja ulažu zajednički sredtsva u organizovanje procesa proizvodnje ili pružanja usluga. Posao je složen jer je vrlo komplikovane strukture, sa mnogo učesnika i mnogo pratećih poslova. Partneri zajedničkim ulaganjem snose zajednički rizik i ostvaruju zajednički dobitak, a procentualni udio partnera u zajedničkom poslu je stvar međusobnog dogovora. U nekim zemljama, kao što su bivše socijalističke zemlje, ograničen je procenat do kojeg strani ulagač može ulagati, kod bivše Jugoslavije to je bilo 49%, jer procenat ulaganja vuče za sobom procenat vlasništva i učešća u odlučivanju, odnosno upravljanju. 90-ih godina došlo je međunarodnih procesa liberalizacije SDI a time i zajedničkih ulaganja. Osnovne karakteristike tih procesa su: 1.Stranci mogu imati veće učešće u zajedničkim ulaganjima 2.Stranci mogu ulagati u sopstvena preduzeća, znači mogu ulagati do 100% kroz SDI. 3.Ulaganje stranih partnera zemlja domaćin podstiče raznim instrumentima ekonomske politike i to: - pojednostavljenim procedurama osnivanja zajedničkih preduzeća - ulog stranog partnera mogu biti novčana sredstva, ali i oprema, saobraćajna sredstva, znanje i razna stečena prava. Carinske stope i poreske stope na uvoz robe i znanja po osnovu zajedničkog ulaganja uglavnom se ukidaju, ako je riječ o uvozu nove opreme. 4.Mnoge zemlje, naročito zemlje u tranziciji, ostvarile su nagli priliv SDI zahvaljujući povezivanju procesa tranzicije sa podsticajima SDI.

5.Mnogi sektori koji su tradicionalno bili zatvoreni za strance otvorili su se, kao što su energetika, željeznica, pošta, vodovod i komunalne djelatnosti. 6.Ostali su zatvoreni samo neki sektori kao što su proizvodnja oružja, sektor javnog informisanja i sistemi veza, koji su zatvoreni u većini zemalja.

Geografski pravci SDI Do 60-ih godina, SDI su uglavnom bile usmjerene na zemlje u razvoju, ulagale su uglavnom TNK, i to u ekstraktivnu industriju i korištenje sirovina. TNK su često imale i politički uticaj i bezobzirno eksploatisale ove zemlje, pa je sa jačanjem njihove nezavisnosti došlo do ispoljavanja velikog neprijateljstva, pri čemu su mnoge ispostave TNK u tim zemljama bile nacionalizovane, zbog čega su se TNK počele, radi veće političke sigurnosti, okretati ulaganju u razvijene zemlje, a taj zaokret je trajao sve do polovine 80-ih god. U skladu s tim izmenila se i struktura SDI, jer su TNK sve više ulagale u proizvodnju složenih proizvoda i pružanje usluga, a manje u repromaterijale i sirovine. U ovom istom periodu, TNK su u zemlje u razvoju ulazile u formi zajedničkih ulaganja, jer je to jedino bilo moguće. Zatim su zemlje u razvoju upale u dužničku krizu i krizu likvidnosti i opet se okrenule TNK, pa su periodu od polovine 80-ih počele donositi veoma liberalne zakone iz područja SDI.

Osnovne prednosti zajednilčkih ulaganja za zemlju domaćina: 1.Zemlja domaćin ostvaruje priliv savremene tehnologije po osnovu stranih ulaganja, a pritom se ne zadužuje 2.podizanje kapaciteta povećava zaposlenost stanovništva i lokalne privrede koja može postati snabdijevač lokalnih p-ća. 3.Kapaciteti koje podiže domaćin sa stranim ulagačem zajedno smanjuju supstituciju i uvoz u zemlji domaćinu a mogu dovesti i do povećanja izvoza zemlje domaćina i osvajanja novih tržišta

Osnovne prednosti za stranog investitora 1.Vrši disperziju političkog i finansijskog rizika 2.Koristi jeftiniju radnu snagu, sirovine i ostvaruje niže troškove 3.lako prodire na tržište zemlje domaćina, lakše nego što bi to uradio da direktno uvozi gotove proizvode u zemlju 4.Za razliku od izvoza u zemlju domaćina, koja je opterećena visokim carinskim i drugim dadžbinama, proizvodnja posredstvom zajedničkih ulaganja je slobodna

Nedostaci zajedničkih ulaganja su prvenstveno to što jači strani ulagač može nametati svoje uslove i nenovčane uloge može procijeniti na veću vrijednost jer ima jaču poziciju prilikom pregovaranja.

Zajednička ulaganja u privredu Srbije Od 1968.g otkad je ex YU donijela prvi Zakon o stranim ulaganjima, strana ulaganja u zemlju su bila ograničena, jer je učešće stranog investitora bilo ograničeno na 49% . Takođe, zaposlenima je davao više prava upravljanja nego što je to bilo racionalno za privatni kapital, a postojala su i ograničenja za transfer dobiti stranih ulagača. Početkom 90-ih godina donijet je novi, liberalni Zakon o stranim ulaganjima, po kojem je strancima dozvoljeno da ulaze sa 100% učešća i osnivaju svoja p-ća. Takođe je donijet novi liberalni Zakon o spoljnotrgovinskom poslovanju, pa su se privatne firme mogle baviti spoljnom trgovinom. Međutim, sve je zaustevljeno prvo raspadom SFRJ 1991-1992.godine, a zatim i sankcijama koje su nametnute SRJ 1992.godine. Tako je od ukupno ugovorenih stranih ulaganja od milijardu dolara u periodu od 1990-1992. g ostvareno jedva 60 miliona $. Zbog rata je politički rizik bio previsok, ulagalo se uglavnom u igre na sreću, trgovinu i sektor brzog obrta, a skoro ništa u industriju, rudarstvo ili poljoprivredu. Čak naprotiv, desio se ogroman doliv kapitala iz zemlje. Krajem 90-ih donesen je još jedan liberalniji Zakon o stranim ulaganjima, a 2002.godine još jedan Zakon, najliberalniji. Stranci po njemu mogu investirati u sve sektore, osim u sektore proizvodnje naoružanja i vojne opreme.

Tehnologija zajedničkih ulaganja

Zemlja domaćin podržava na sve načine, pravnim, ekonomskim i posebno fiskalnim mjerama, strana ulaganja, a posebno zajednička ulaganja. Uvoz opreme i tehnologija uglavnom je oslobođen carinskih dadžbina, kao i fiskalnih, ili su one jako niske. Maksimalno se otvaraju svi sektori za strana ulaganja, a firme se registruju u Ministrastvu za spoljnu trgovinu. Ugovori o stranim ulaganjima zaključuju se u pismenoj formi. Ulog stranog partnera u robi, opremi ili tehnologiji tretira se kao redovan uvoz, ali se uz sva redovna uvozna dokumenta prilažu i dokumenti koji su dokaz da se radi o robi i opremi koja je namijenjena zajedničkom ulaganju i tako se dobijaju poovlastice. Potvrde za to daje Ministrastvo za spoljnu trgovinu, kod kojeg se posao evidentira, kao i vrsta i visina ulaganja.

62.SLOBODNE CARINSKE PRODAVNICE, SLOBODNE CARINSKE ZONE I OFŠOR POSLOVI Slobodne carinske prodavnice (Duty free) Slobodne carinske prodavnice ili Duty free shopovi su se prvi put pojavili 50-ih godina u Irskoj, sa cijenama alkolholnih pića nižim od tržišnih, oslobođenih poreza i carina. Pravo da tu kupuju imali su samo putnici koji su prelazili irsku granicu. Danas ima oko 2500 duty free shopova u svijetu. Duty free shopovi se podižu na graničnim prelazima, u avionima, brodovima na međunarodnim relacijama i u njima mogu kupovati putnici koji su prošli carinsku kontrolu. Imidž free shopova je luksuzna roba, a neki su se specijalizovali i za određene asortimane robe, pa tako postoje ogromni duty free shopovi u kojima se prodaje isključivo krzno, samo nakit, i slično. Slobodne carinske prodavnice otvarane su sa prvobitnom namjerom da se umanji dosada putnicima koji čekaju prevoz i da kupe nešto za uspomenu, ali u međuvremenu su ove vrste prodavnica zabilježile ogroman rast prodaje na svjetskom nivou. Najpoznatiji duty free shopovi su oni na aerodromu Hitrou u Londonu, ili onaj u Honolulu sa godišnjim prometom od 500 milona dolara. Ujedinjavanjem EU nestale su mnoge državne granice, pa se broj duty free shopova prepolovio, ali istovremeno se sa stvaranjem novih država u bivšem istočnom bloku njihov broj opet povećao.

Slobodne carinske zone

Slobodne carinske zone su dio ograđenog prostora zemlje u okviru kojeg je roba pod carinskim nadzorom. Rad slobodnih carinskih zona reguliše Zakon o carinama, a mogu se otvarati u pomorskim lukama, vazdušnim ili riječnim pristaništima za međunarodni saobraćaj i u robno-transportnim centrima. One su namijenjene skladištenju robe i zovu se još i slobodne trgovinske zone. Po pristizanju u slobodne carinske zone, roba se skladišti, prijavljuje carinskom organu i ako je potrebno, na njoj se mogu vršiti manji proizvodni zahvati: oplemenjivanje, sortiranje, dorada, prepakivanje, skladištenje i carinjenje. Nakon toga se roba uvozno carini i izlazi iz carinskog nadzora, isporučuje se kupcu na teritoriju zemlje gdje se carinska zona nalazi, ili se ukrcava na transportna sredstva, ako ide u treće zemlje. Zemlja može, da bi olakšala spoljnu trgovinu, koristiti dio teritorija druge zemlje kao slobodnu carinsku zonu, kao što je npr Srbija imala u Solunu 1923. godine slobodnu carinsku zonu.

Ofšor poslovi (Off shore poslovi) Off shore kompanije se podižu u zemljama koje su se proglasile za off shore centre. To su često male, ostrvske zemlje, koje imaju stabilno političko okruženje i tako privlače SDI. Najčešći investitori su biznis i pravna lica i fizička lica koja prebacuju kapital iz politički nestabilnih, pa čak i iz ratnih područja, u off shore centre. U svijetu ima oko 50 off shore centara, a najpozantija su Ostrvo Čovjeka, Kipar, Kajmanska ostvra, Holandski antili, Republika Irska, Panama, Djevičanska ostrva, Madeira, Hong Kong, Kukova ostrva, itd. Off shore poslovi spadaju u složene spoljnotrg.poslove. Njima se bave off shore kompanije, čiji su vlasnici stranci, odnosno kapital potreban za poslovanje i osnivanje potiče iz drugih zemalja. Sav prihod koji ostvare poslovanjem, potiče iz poslovanja sa rezidentima drugih zemalja a vlasniku ovog tipa kompanija, zemlja domaćin nudi potpunu tajnost identiteta. Osnivanje off shore kompanije zemlje domaćini stimulišu poreskim i carinskim olakšicama, pa ove firme plaćaju niže stope poreza i oslobođene su carina na uvoz opreme i robe potrebne za poslovanje. Takođe je u ovim zemljama pojednostavljena procedura osnivanja off shore kompanije, a administrativni troškovi su minimalni (oko 200 dolara). Zemlja domaćin ima razvijen bankarski i finansijski sistem, pošto se poslovanje off shore kompanija u cjelini odvija u inostranstvu, a transakcijama se upravlja iz off shore kompanije preko poslovnih banaka zemlje domaćina. Zemlja domaćin ima razvijen sektor telekomunikacija i dobru telekomunikacionu infrastrukturu. Off shore kompanije se bave raznim poslovima: međ.trgovina , izvoz domaćih proizvoda i usluga, pružanje usluga, i slično. Off shore kompanije pospješuju razvoj malih zemlaja domaćina, jer zapošljavaju njihovu radnu snagu (to su zemlje sa malo stanovnika), ostvaruju prihode od korištenja infrastrukture, prihode od pružanja finansijskih usluga, a iskorištavaju domaće resurse. Mnogi analitičari ipak smatraju da su off shore kompanije centri za pranje novca na međunarodnom nivou.

63.SLOBODNE EKSPORTNE PROIZVODNE ZONE (SLOBODNE ZONE) Slobodne eksportne proizvodne zone (SEPZ) formiraju se na teritoriju zemlje domaćina i pod njenom su političkom vlašču. Prva je otvorena 1959. godine u Irskoj, a danas je u Svjetsku asocijaciju izvoznih procesnih zona (WEPZA) uključeno oko 850 slobodnih eksportnih proizvodnih i trgovinskih zona. Zone se podižu i u razvijenim i u nerazvijenim zemljama i koriste se kao instrument ekspanzije sopstvenog izvoza na međunarodno tržište, a izvoz iz slobodne zone ima tretman izvoza iz zemlje domaćina. Zone mogu biti osnovane privatnim i društvenim kapitalom. Njihov prostor je ograđen i u okviru njega se obavljaju razne privredne djelatnosti, orijentisane na izvoz. Poslovanje je regulisano posebnim propisima i zakonima zemlje domaćina. U zoni postoji veći stepen liberalizacije spoljne trgovine u odnosu na ostatak teritorije zemlje. Za razliku od slobodne carinske (trgovinske) zone, u slobodnoj proizvodnoj zoni se mogu obavljati sve vrste proizvodnje, poslovi dorade, i oplemenjivanja, ako i uslužne djelatnosti, a proizvodnja nosi oznaku „made in zemlja domaćin“. U zoni mogu poslovati domaći i strani rezidenti. Metode privlačenja firmi u zonu su različite od zemlje do zemlje, a mogu biti: slobodan uvoz robe i komponenti, oslobođen uvoznih carinskih, poreskih i drugih dadžbina i taksi.

Pošto su orijentisane na izvoz, ove zone se nalaze obično na mjestima odajkle se lako može otpremati roba na tržište : blizu velikih raskrnica puteba, aerodroma i slično.

Plasman robe iz zone U SEPZ se locira: montažna proizvodnja, automobilska industrija, elektronska, farmaceutska, prehrambena, tekstilna i druge industrije. Prisutni su poslovi obrade i dorade i oplemenjivanja, kao i uslužne djelatnosti. Plasman robe i usluga iz SEPZ na teritoriju zemlje domaćina ima tretman uvoza i podleže Carinskom zakonu zemlje domaćina. To znači da se na robi koja se iz SEPZ uvozi u zemlju sprovodi postupak carinjenja i da se plaća uvozna carina i sve ostale propisane dadžbine. Ako se u takve proizvode ugrađene domaće komponente, carinska osnovica se umanjuje za njihovu vrijednost.

Pozitivni efekti SEPZ na zemlju domaćina 1. U SEPZ se zapošljava veliki broj lokalnog stanovništva koja se radno usavršava. 2. U SEPZ se transferiše savremena strana tehnologija. 3. Kompanije koje su investirale u SEPZ plaćaju zemljište, infrastrukturu i usluge 4. Razvija se lokalno tržište. 5. Sa povezivanjem inostranih kompanija u SEPZ, povećava se zaposlenst kapaciteta domaće industrije. 6. Prestrukturira se domaća industrija na potrebe firmi u SEPZ i povećava se konkurentnost njenog izvoza. 7. SEPZ su faktor privlačenja SDI i to onog njihovog nakvalitetnijeg dijela – izvozno orijentisanih SDI.

Argumenti protiv SEPZ 1.U SEPZ proizvođači neograničeno raspolažu i transferišu ostvarenu dobit – odlivaju se sredstva iz zemlje domaćina i odlaze velike ostvarene zarade. 2.Proizvodnja SEPZ konkuriše domaćim proizvođačima i može ugušiti domaću industriju. One ne mogu sarađivati, jer su im različiti standardi i kvalitet. 3.Velika je opasnost od uvoza prljavih tehnologija. 4.U SEPZ su u firmama menadžeri uglavnom stranci i vrlo visoko plaćeni, dok lokalna radna snaga radi nisko kvalifikovane, rutinske poslove – nema obuke ni učenja, ni usavršavanja. 5.U SEPZ se dešava ekspolatacija dječje i ženske radne snage koja je jako nisko plaćena. 6.U SEPZ je manja zakonska zaštita radnika.

Koristi za proizvođače u zoni Osnovna korist je što obezbjeđuju konkurentnost zbog niskih troškova proizvodnje – niske su cijene radne snage, a oslobođeni su poreza, taksi i drugih dadžbina, dok su troškovi infrastrukture niži.

SEPZ i WTO SEPZ su enklave slobodne trgovine, koje su ideal WTO. Neki zamjeraju WTO što se nije jasnije odredila prema SEPZ, jer su one zbog oslobođenja od carinskih i drugih dadžbina na neki način subvencionisane u donosu na ostale. S druge strane, neki smatraju da su SEPZ upravo primjer za WTO kako bi trebalo da se ukinu sve carinske prepreke slobodnoj trgovini. SEPZ neće nestati, ali će se prilagoditi promjenama i one sve više jačaju. Bitne su posebno u zemljama u tranziciji, kao način privlačenja SDI.

Ključni faktori lociranja proizvodnje u SEPZ 1.jeftina radna snaga 2.razvijena infrastruktura 3.značajna sirovinska baza

Ovo nisu dovoljni uslovi, već je potrebna i mogućnost globalne proizvodnje u zoni, da bi kapital bio zainteresovan za investiranje u proizvodnju u zoni. Još jedan od bitnih faktora privlačenja i investiranja je članstvo zemlje domaćina u nekoj od regionalnih ekonomskih intgracija, kao npr EU.

Uspješne SEPZ Nauspješnije su SEPZ u zemljama koje su ranije bile restriktivne za ulaz SI. Makviladorasi u Meksiku – specifičan oblik SEPZ. Prvobitno su otvarane duž granice SAD i Meksika, da bi se zaustavili meksički emigranti, pa u zonama rade američke firme i zajednička američko – meksička p-ća. To je u međuvremenu postala najbrže rastuća industrija Meksika. Mađarska – tokom 90-ih godina otvorile su se SEPZ zbog: 1.privlačenja izvozno orijentiranih SDI 2.povećanja obima i vrijednosti izvoza i izmjene njegove strukture One su bile motori rasta mađarske privrede 90-ih godina. Mađari su svojim SEPZ oslobodili uvoz komponenti i dijelova za potrebe proizvodnje, kao i opremu i investiciona dobra stranog investitora od carinskih dadžbina i PDV-a. Subvencionisali su isporuke domaćih proizvođača u zone i tretirali ih kao izvoz. Za Mađarsku, koja je člnica WTO, SEPZ su bile način da prevaziđe ograničenja Sporazuma o subvencionisanju izvoza WTO i da se privuku izvozno orijentisane SDI.

SEPZ u Srbiji Mogu ih osnivati domaća i strana pravna i fizička lica, a mora se izvesti bar 50% vrijednosti proizvodnje u zoni godišnje, da bi ona opstala. Saglasnost za rad se dobija od Vlade i Carinske uprave. Izvoz i uvoz roba i usluga u SEPZ je slobodan, odnosno na režimu LB i na njega se ne plaćaju carinske dadžbine, osim taksi za carinsku evidenciju. Trasnfer dobiti u zoni je slobodan. U Srbiji ima 13 SEPZ, a najpoznatije su SEPZ Novi Sad, Pirot i Tehnološki park u Vršcu.

64.ELEKTRONSKA TEHNOLOGIJA I SPOLJNOTRGOVINSKI POSLOVI Elektronifikacija spoljnotrg.operacija podrazumijeva primjenu elektronske tehnologije u svim fazama spoljnotrg.posla. Ubrzani razvoj i primjenu elektronskog poslovanja u spoljnoj trgovini omogućio je u prvom redu razvoj Interneta, čime je eliminisan veliki broj internih mreža. Danas korištenje elektronske tehnologije u poslovanju nije više faktor konkurentnosti, već sve više postaje standard.

Šta firmama donosi primjena elektronske tehnologije u spoljnotrg.operacijama? 1.Spoljnotrg.operacije zahtijevaju veliki broj učesnika od inicijalne do završne faze i prtom njihovu međusobnu komunikaciju koja se ostvaruje poslovnom korespodencijom. Poslovna korespodencija se ranije odvijala isključivo poštom, putem razmjene pisama, zatim teleksom, telefonom, da bi se najzad komuniciralo posredstvom informacionih mreža i PC-a. Time je u velikoj mjeri skraćeno vrijeme putovanja poruke, snižena je cijena komuniciranja i sve se odvija preciznije i uspješnije. 2.Drugi bitan momenat tiče se mogućih grešaka u poslovnoj korespodenciiji koje mogu nastati usljed brojnog ponavljanja jedne iste poruke (informacije) većem broju učesnika u poslu. Osim toga, ako je poruka već više puta ponovljena, racionalnije je da se ona ili jedan njen dio samo preslikava, čime se smanjuje mogućnost greške i štedi se na vremenu, a ovo je oboje omogućeno primjenom elektronske tehnologije.

Elektronifikacijom spoljne trgovine uvedena je razmjena standardizovanih elektronskih poslovnih poruka. Ove poruke šalju se posredstvom računara, a čitav sistem je poznat pod nazivom elektronska razmjena podataka (EDI – Electronic Data Interchange). Uporedo sa razvojem primjene kompjutera i poslovnoj praksi, radilo se na standardizovanju el. razmjene podataka. 1987. godine su pod okriljem UN usvojeni standardi pod imenom UN/EDIFACT, kojima se definišu pravila UN za el. razmjenu podataka u administraciji, trgovini i transportu. SAD su prihvatile UN/EDIFACT 1992. godine. Standardizovana poruka zahtijeva i standardizovani dokument. Na standardizaciji dokumenata koji se koriste u el.razmjeni radila je MTK u Parizu. Svaki dokument ima svoj naziv u elektronskom obliku. Zahvaljujući elektronskom odašiljanju standardizovanih poruka, gotovo se eliminiše mogućnost greške usljed većeg broja ponavljanju poruke, ostvaruje se i velika brzina razmjene poruka. Usvajanjem UN/EDIFACT standarda omogućeno je spoljnotrgovinskim firmama da na međunardnom nivou unificirano tumače dobijene i poslate poslovne poruke. Samim tim se smanjuje i broj potrebnih dokumenata na racionalan nivo, a nastaju i značajne uštede u prostoru i papiru kada treba arhivirati podatke. Jedini nedostatak primjene elektronskog poslovanja u spoljnoj trgovini je mogućnost neovlašćenog upada u zaštićenu informacionu mrežu. Ovaj nedostatak se prevazilazi izgradnjom sigurnih sistema zaštite mreže elektronske razmjene poslovnih pdataka. Primjena savremene elektronske tehnologije pristuna je u svim fazama spoljnotrg.posla: 1.Priprema i istražvanje tržišta – mogu se koristiti informacione baze Centara za svjetsku trgovinu, kao i svi ostali podaci sa Interneta (virtelni sajmovi, prezentacije proizvoda, katalozi on line, sajtovi, utd). U fazi poslovne korespodencije, elektronska tehnologija se koristi kod slanja i prijema upita i ponude, porudžbina i ugovora u formi standardizovanih EDI poruka i dokumenata. Tu su još i on line konferencije i pregovori na daljinu između partnera iz različitih zemalja, što štedi vrijeme i resurse. Poslovna korespodenicija je takođe ubrzana i standardizovana i sa špediterima, carinskom službom, vozarima, bankom i komitentima. 2.Osiguranje robe u transportu – postoje dva osnovna dokumenta koja su UN/EDIFACT sistemom standardizovani: polisa osiguranja (INSPRE) i plaćanje premije osiguranja (PRPAID), pod uslovom da je špediter elektronski povezan sa komitentom, prevoznicima i carinskom službom. 3.Transport i praćenje toka isporuke – postoji vrlo detaljan sistem elektronskih poruka u ovom domenu. Razmjenjuju se elektronski plan isporuke, otpremnica, izvještaj o statusu transporta, izvještaj o prispjeću, transportna kalkulacija, obračun troškova, itd. Takođe se primejnuje elektronska tehnologija kod označavanja izvoznih i uvoznih proizvoda, što ej psoebno bitno kod označvanja kontejnera kojima se vrši transport. 4.Sistem označavanja proizvoda – Od početka 70-ih u SAD, a od kraja 70-ih u Evropi radi se na izradi standardnog sistema za označavanje proizvoda. Za područje SAD i Kanade ove standarde donosi Savjet za uniformno kodiranje (UCC), a za područje Evrope je osnovana Evropska numeracija artikala (EAN Interantional). EAN sistem kodiranja proizvoda zasnovan je na šifriranju oznake proizvoda uz pomoć bar koda, čitljivog za mašinu i jedinstvenog broja čitljivog za čovjeka. Tako svaki proizvod dobija svoj bar kod, koji sadrži naziv zemlje porijekla, naziv proizvođača i proizvoda, kao i kontrolni broj proizvoda. Ovo kodiranje je uslov konkurentnosti i izlaska na strana tržišta. U maloprodajnim objektima se samo prelaskom skenera preko bar koda automatski unose svi podaci o proizvodu, što usklađuje stanje na blagajnama i stanje na zalihama. EAN sistem koristi se za kodiranje komercijalnih pakovanja i koleta, za kodiranje kontejnera, kao i za kodiranje lokacija. Tako je omogućeno praćenje i identifikacija kontejnerskih pošiljki od polaska do stizanja na odredište, u svakom momentu. Uporedo sa EAN, koristi se i EANCOM, standardizovan sistem razmjene el. poruka u trgovini. 5.Carinski postupak – Uvođenje elektronskog informacionog sistema na carinama omogućava pregled, statistiku i postupak izvoznog i uvoznog carinjenja ogromnog broja roba, tokom radnog dana, na svim carinskim terminalima jedne zemlje i njenim graničnim prelazima, a svi podaci se slivaju u centralni kompjuter. Prilikom carinjenja elektronskim putem špediter šalje carinsku deklaraciju (CUSDEC) i kao odgovor, o prihvatu, ispravnosti i saglasnosti podataka u deklaraciji sa stvarnim stanjem robe, dobija standardizovanu elektronsku poruku carinske potvrde (CUSREC), što je dokaz da je roba uredno ocarinjena. SAD je otišla najdalje u razvoju ovog sistema i ima Automatizovani sistem izvoza.

7.Bankarsko poslovanje – Banke su već tokom 70-ih godina razvile elektronski transfer sredstava, a 1973. godien osnovano je Društvo za međunarodne međubankarske finasnsijske telekomunikacije – SWIFT. Članice ovog društva su poslovne banke i neke nebankarske institucije velikog broja zemalja, koje svoja plaćanja, kao i razmjenu HOV obavljaju elektronski, posredstvom SWIFT mreže koja je zatvorenog tipa i veoma zaštićena od neovlašećnih upada. Razvoj spoljne trgovine do nivoa elektronskog trgovanja je moguć samo ako postoji određeni nivo tehnološkog razvoja na nivou zemlje, kao i unapređenja tehnologije na nivou pojedničanih aktera u spoljnotrrg.operacijama. Kod nas većina privatnih firmi koja se bavi spoljnotrgovinskim oeracijama ima neophodnu tehnologiju, ali je kvalifikaciona struktura zaposlenih niska, pa je mala iskorišćenost ovih mogućnosti. S druge srane, u velikim firmama koje su preživjele period sankcija, uglavnom su zastrajeli informacioni sistemi. Ipak, od 1993. godine postoji YUEDI – Jugoslavenska asocijacija za elektronsku razmjenu podataka, a još od 1981. godine postoji EANYU – Jugoslavenska asocijacija za numerisanje artikala.

Elektronifikacija spoljnotrgovinskog posla 1.Spoljnotrg.firma mora biti povezana elektronski sa svim bitnim učesnicima u poslu – špediterima, bankom, carinom, komitentima, poslovnim partnerom u inostranstvu, itd. 2.Svu neophodnu dokumentaciju koju firma pribavlja učesnicima u poslu šalje elektronski, između ostalog i fakturu za potrebe carinjenja robe. 3.Spoljnotrg.dokumentacija je standardizovana po EU/EDIFACT sistemu. Izvoznik/uvoznik mora posjedovati programski paket ovako standardizovanih dokumenata, koja imaju svoje elektronske nazive. 4.Pošto ukuca naziv dokumenta, npr faktura (INVOIC) izvoznik/uvoznik na ekranu svoga računara vidi standardizovan dokument (tipski obrazac) u koji unosi konkretne podatke o isporuci i robi. Ovako unijeti podaci programski se prevode u standardizovane simbole koji nisu vidljivi operateru na računaru. 5.Pripremljenu fakturu izvoznik/uvoznik elektronski šalje svom špediteru, koji je elektronski šalje carinarnici kod koje se vrši carinjenje robe. Carinska služba po prijemu fakture poredi prspjele podatke sa stvarnim stanjem na robi u trenutku carinjenja. 6.Po izvršenom carinjenju, carinska služba izdaje carinsku deklaraciju u elektronskom obliku, CUSDEC i šalje je elektronski špediteru. 7.Špediter elektronski vraća fakturu i CUSDEC izvozniku/uvozniku, koji ih elektronski šalje svojoj poslovnoj banci i time se stiču uslovi za naplatu. 8.Banka po prijemu ovih dokumenata kontaktira poslovnu banku u inostranstvu i takođe elektronski vrši razmjenu podataka i odašiljanje potrebne dokumentacije po osnovu koje se vrši plaćanje,. Na kraju izvoznik dobija svoj novac, a kupac robu i dokumenta (u elektronskom obliku) o otpremi robe.