Stockholm Delete - Jens Lapidus

Naslov originala: Jens Lapidus STHLM Delete Copyright © 2015 by Jens Lapidus

Värmdö Tony Catalhöyük nije volio svoj posao, ali to je bilo u redu. Njegov je san bio postati policajac, ali već dvaput nije uspio upasti na akademiju. A trebao je. Vid i sluh bili su mu savršeni, sve je fizičke testove prošao s lakoćom. Bilo je strašno kul natezati lutku od 80 kg po linoleumu na testiranju. Nije ni vukao nikakve nedopuštene bolesti, imao je dovoljno dobre ocjene i nikad nije bio osuđivan. Nikad nije kušao drogu, iako je mnogim njegovim prijateljima u gimnaziji bilo zanimljivo tu i tamo duvati. Zasrao je na psihotestu. Rekli su da postoji rizik da neće moći dovoljno pridonositi razvoju drugih i sebe sama, da se ne vidi kao dio cjeline. Iz toga je proizlazilo da je solo igrač. Nazvao je odjel za novačenje, gdje mu je neka žena poput papige stalno iznova tupila iste riječi iz obrazloženja. Toni ju je pritiskao, rekao je: „Ako mi ne date neko normalno obrazloženje, čut ćete svoga boga!” Naposljetku mu je službenica rekla: „Osim onoga što sam već bila spomenula, mogu nadodati da, kako se čini, imate ozbiljnih problema sa surađivanjem.” To je bilo čisto sranje. Tony je pola svog života trenirao ekipne sportove, prije nego što se prebacio na grappling. Dobro je znao funkcionirati u grupi, biti timski igrač. Ali ta jebena vještica psihologinja koja je bila zadužena za testove zbog nekog razloga nije htjela da on upiše policijsku akademiju. Nisu htjeli da i on pridonese. Mogao je samo nagađati zašto. Nebo je postajalo sve svjetlije, ali šuma oko njega i dalje je bila mračna. Vozio je dobrano iznad ograničenja. Sefovi su ih i sami na to često poticali, barem po noći, iako to nikad ne bi priznali. Govorili bi: „Ne možemo se vucarati uokolo, moramo biti u centrali ili s klijentima, tamo gdje možemo biti od koristi. Ljudi cijene brz dolazak, iako smo mi samo čuvari u uniformama.” Tony je mrzio taj izraz. Čuvari u uniformama. Nije on bio čuvar, njegova je svrha bila borba s prijestupnicima, kao što čini policija, kojoj se namjeravao priključiti. Alarm se oglasio nekih petnaest minuta ranije u kući u šumi malo

dalje od Ängsvika, na sjevernom dijelu otoka Värmdö. Ondje je zbog oluje nestalo struje, ali se nakon nekoliko minuta vratila. Na cesti nije bilo prometno, a prema riječima Robina, njegova kolege, kamere su na toj dionici bile isključene. Osim toga, Tony je mnogo puta dosad vozio ovuda, a i GPS ga je sasvim dobro navodio. Kod jedne je kuće skrenuo desno na sporednu cestu, ne smanjujući brzinu. Ovdje dosad još nije bio, ali rizik da naleti na neki drugi auto u principu je bio neznatan. Prema karti, uz tu dionicu jedva da je i bilo kuća. Do odredišta mu je bilo preostalo samo četiristotinjak metara. Suma se, poput nekih mračnih zidina, izdizala duž ceste. Tony je opazio nešto iza grma malo dalje ispred sebe. Činilo se da se s desne strane ceste nalazi neki automobil. Možda bi trebao stati i pogledati je li se što dogodilo. Ali ne, alarm je morao provjeriti u roku od 25 minuta, neovisno o vremenu i lokaciji kuće. Tako je stajalo u jamstvu. Šljunak mu je zaškripao pod kotačima dok je parkirao pred crvenom kućicom s bijelim oknima. Podsjećala ga je na ljetnu nogometnu školu koju je polazio kao dječak. Pet su ljeta zaredom on i njegov brat prva dva tjedna praznika provodili na otoku Väddö u sjevernom dijelu Stockholmskoga arhipelaga, igrajući nogomet i spavajući u crvenim kućicama. Oni su bili iz Fisksätre, a njihovim se roditeljima baš i nije dalo micati odande. To je zapravo i bio razlog zašto nije imao ništa protiv toga da radi na Värmdöu: kad bi išao u kontrolu protuprovalnih alarma, a u 90% slučajeva bila je riječ o lažnim uzbunama, pratio ga je lijep osjećaj da je ponovno u ljetnoj nogometnoj školi. Dalje na zemljištu nalazila se nadstrešnica za vozila, ali ispod nje nije vidio nikakav auto. Alarm se nije čuo. Tony je pretpostavljao da ga je vlasnik isključio, što se obično i događalo. Iz centrale su zvali da provjere i nitko se nije javio, ali ni to nije bilo neuobičajeno. Takve dojave o uzbuni uglavnom je uzrokovao nestanak struje, a kad bi se dogodile usred noći, klijenti bi obično spavali. Ali ondje je bilo nekako pretiho, suviše mirno, kao da je sve zadržavalo dah i čekalo njega. Obuzeo ga je loš predosjećaj. Izvadio je mobitel i ponovno ukucao vlasnikov broj. U slušalici je čuo signal, ali nitko se nije javio. Ulazna vrata bila su obojena u žuto i na sebi su imala prozorčić.

Unutrašnjost je bila mračna. Tony je pritisnuo zvonce, a iznutra se čula prigušena zvonjava. U predvorju je ugledao par čizmi, a na stolici je opazio jastučiće koji su vjerojatno bili dio nekakvog čamca ili namještaja za terasu za ljepšeg vremena. Nitko nije otvorio, pa je ponovno pozvonio. Ovoga puta još je duže zadržao prst na zvoncu. Znao je kako to biva u ovakvim situacijama, slijedio je S. R, standardnu proceduru. Vizualni pregled okućnice, utvrđivanje okolnosti, dokumentiranje, slanje izvješća centrali. Čudni automobili, alati odbačeni u gustoj travi, oštećenja električnih ormarića, znakovi provale na vratima, blatnjavi otisci na terasi, razbijeni prozori. Takve je stvari trebao tražiti. Pogled mu je pao na tipičan uzrok lažnih uzbuna - jedan od prozora u prizemlju bio je odškrinut. To se često događalo zato što bi ga vlasnik jednostavno zaboravio zatvoriti do kraja, ali ovoga je puta uzrok bio nestanak struje. Tony je prišao prozoru. Trava je bila visoka pa mu je smočila vojničke čizme, ali to ga nije zamaralo. Prostorija je bila mračna. Kad se podignuo na prste, uočio je kružne rupe na oba okna prozora s dvostrukim staklom. Bila je to klasična, ali vrlo napredna tehnika provale koju je dotad vidio samo dvaput. Na prozor bi pričvrstili vakuumsku hvataljku, oko nje izrezali rupu i na taj način lagano odstranili izrezani dio. Potom bi zavukli ruku i otključali prozor. Očito nije bila riječ o lažnoj uzbuni. Centrala je dobila dojavu o uzbuni zato što je netko vjerojatno pokušao prekinuti dovod struje kako bi onesposobio senzore u kući, no ovaj je klijent imao takozvani alarm protiv sabotaže koji bi se aktivirao upravo u takvim situacijama. Tony osjeti kako mu puls raste. Odmaknuo se nekoliko metara od kuće, nazvao centralu i prijavio što je uočio. Definitivno je bila riječ o provali. „Je li u tijeku ili je završena?” upita Robin, koji je radio noćnu smjenu u pozivnom centru. „Ne znam. Možda netko upravo čisti kuću.” „Jasno. Je li klijent kod kuće?” „Nemam pojma, nitko se nije javio iako sam ga zvao kao zadnji manijak.”

Tony vrati mobitel u futrolu, obiđe kuću i dođe do ulaznih vrata. Alarmi su se sve više oglašavali dok su ljudi bili doma. Počinitelji bi najčešće upadali na kat jer ondje uglavnom nije bilo senzora. Podmukli, prepredeni paraziti. Siroti klijenti nisu to zaslužili. Tony je naumio spriječiti tu gadost, ako je još uvijek bila u tijeku. Ponovno je pogledao ulazna vrata. Pritisnuo je kvaku, nisu bila zaključana. Ušao je u kuću. Kape i kaputi što su visjeli na vješalici zalepršali su čim je otvorio vrata. Kuća je vonjala na staro drvo i otvoreno ognjište. Iščeprkao je svoju džepnu svjetiljku i osvijetlio nešto krupno na podu. Izgledalo je kao torba. Zdesna su bile stube koje su vodile na kat, a ravno ispred njega bila je kuhinja. Uzeo je svoju teleskopsku palicu. Crni ojačani čelik, najduži model, 65 centimetara. Na treningu su često vježbali obranu i napad s palicom. Nikad je nije morao upotrijebiti na dužnosti, ali nekoliko ju je puta držao u pripravnosti kad su narkomani iz nečije vikendice pokušali maznuti kućno kino ili posrkati sav alkohol. Bilo kako bilo, za sve postoji prvi put, mislio je on. Zakoračio je naprijed i začuo krckanje razbijenog stakla. Prignuo se i osvijetlio komadiće stakla koji su ležali na podu u hodniku. Kuhinja je izgledala uredno. Ugledao je još jedan otvoren prozor, ovoga puta u blagovaonici. Na zidu je visio velik, okrugao sat. Pokazivao je četiri i petnaest. Prostor je bio otvoren, zdesna se nalazila dnevna soba. Nije bilo mnogo namještaja. Jedna fotelja, jedan stolić. Nešto je ležalo iza stolića. Približio se. Ugledao je truplo. Tony ga osvijetli. Nikad nije vidio tako nešto. Osjetio je kako mu mučnina prožima cijelo tijelo. Čovjekova glava. Više nije imao lice: netko mu je oderao kožu. Ispovraćao se na tepih. Spustio je pogled na pod. Krv posvuda. Tony se derao i jecao u mobitel.

„Smiri se, ne čujem što govoriš”, reče Robin. „Jebeno ubojstvo! Masakr! Siguran sam, čovjek ne diše. Pošalji policiju i hitnu, ovo je nešto najbolesnije što sam ikad vidio.” „Je li još netko tamo?” Tony se ogleda oko sebe. Na to je bio posve zaboravio, počinitelj je još mogao biti ondje. „Nikoga ne vidim. Da pretražim kuću?” „Procijeni sam. Jesi li ispred kuće primijetio išta čudno?” „Ne, nisam baš.” „Jesi li primijetio išta čudno putem do kuće?” Istrčao je na verandu. Umalo je bio zaboravio na to, ali ga je Robinovo pitanje podsjetilo. „Što radiš, Tony? Što se događa?” Ondje, uz cestu kojom je došao. „Fuck, Robine, kad sam dolazio, neki je auto stajao tik uz cestu.” Tony počne trčati. „Nazvat ću policiju, a ti ostani na liniji”, reče Robin, i Tony začuje kako na drugoj liniji razgovara s brojem 112. Vani, na svježem zraku, bilo mu je malo bolje. Pokušao je potisnuti ono što je vidio u kući. Bio je to posao za policiju, a sad mu je bilo drago što nije jedan od njih. Čuvar u uniformi. Na slabašnom jutarnjem svjetlu izgledalo je kao da se tamnoplavi auto ukopao u zemlju pokraj grmlja. Razmaknuo ga je i vidio da je pola prednjeg dijela bilo smrskano. Auto je sletio barem petnaest metara u jarak. Tony je u utorima guma opazio zemlju. Smreke u pozadini bile su tamne. Grmlje je prikrilo koliko je auto bio smrskan kad je bio prolazio tuda. Primaknuo se. Ponovno je izvadio palicu. Činilo se kao da se ispod haube dimi, ili je svjetlost džepne svjetiljke obasjavala prašinu koja se bila dizala. Noge su mu proklizavale na blatu, pa se morao držati tankog sloja trave kako ne bi izgubio ravnotežu. Bio je to Volvo V60. Bilo je premračno da vidi ima li koga u autu. Prišao je autu sa strane i pogledao unutra. Na vozačkom mjestu ugledao je čovjeka nagnuta prema naprijed.

„Hej!” Čovjek se nije ni pomaknuo. Vjetrobran je bio ulupljen. Tisuću pukotina na staklu podsjećalo je na led, ali staklo se nije bilo rasulo. Tony se prignuo i otvorio vozačeva vrata. Zračni jastuk bio je aktiviran. Činilo se da je riječ o mlađoj osobi, vjerojatno u dvadesetim godinama, plave kose. Ispuhani zračni jastuk izgledao je kao bijela plastična vrećica kojom je netko prekrio volan. Bio je u nesvijesti ili mrtav. Tony ga bocne u ruku vrškom palice. Nije bilo reakcije.

DIO PRVI

Svibanj

1. Ma jedi govna. Nikola je već predugo bio prisiljen trpjeti sranja. Već godinu dana trune ovdje. Ali uskoro će biti gotovo. Sutra je posljednji dan. Bogu hvala, jer već je gotovo bio spreman krenuti u crkvu s djedom Bojanom. Imao je osamnaest godina. Švedska je bila usrana zemlja, ovdje te mogu lišiti slobode i ako si maloljetan. Za sve je bila kriva njegova majka. Linda, neumorno gunđalo. Prijetila mu je da će ga izbaciti, da će prekinuti svaki kontakt i, još gore, prijetila mu je Teddyjem. Zapravo je samo to potonje diralo Nikolu, mogućnost da će Teddy biti razočaran. Volio je Teddyja više od svježeg snusa, više od sve trave na svijetu, katkad čak i više od ekipe s kojom je odrastao, od svoje braće. Teddy, njegov ujak. Teddy, njegov idol. Ikona. Uzor. Samo je jednu osobu mogao usporediti s Teddyjem - Isaka. Ali to svejedno nije bilo dovoljno. Bilo je već previše sati društveno korisnog rada, globe su postale previsoke, socijalna služba počela je previše gnjaviti. Linda ga je htjela poslati u ustanovu. Htjela je da njezin sin završi u popravnom domu bez droge, zabave i cura. I tako je posljednju godinu dana proveo ondje. U Maloljetničkom popravnom domu Spillersboda. Skrb se omogućuje mladim osobama koje svoje zdravlje ili razvoj dovedu u izravnu opasnost zloporabom sredstava što izazivaju ovisnost, kriminalnim djelatnostima ili nekim drugim oblikom društveno neprihvatljivog ponašanja. Jebeš popravni dom. Taj je odlomak čuo četrnaest milijuna puta. I dalje mu nije značio ništa. Svake mu se minute glavom motala ista misao, kao pokvarena ploča koju vrti neki umorni house DJ. Refren se samo ponavlja: Jebena mama. Jebena mama. Jebena mama. „Sve sam pokušala učiniti za tebe, Nikola”, govorila bi ona kad bi ga

pustili kući. „Možda bi sve bilo drukčije da si odrastao uz oca.” „Ali imao sam Teddyja.” Mama bi odmahnula glavom. „Misliš? Ujak ti je po zatvorima proveo osam od posljednjih devet godina. Je li baš bio uz tebe?” Nikola je sjedio na kraju učionice, kao i obično. Jeo je g-o-v-n-a. Zaista su se trudili sputati ga. Katkad bi se u refrenu pojavila nova fraza: Jebena Sandra. Jebena Sandra. Jebena kuja Sandra. Sandra je bila njegova takozvana asistentica u nastavi. Mljela je o traženju posla. Moraš naučiti dobro se prezentirati, napisati motivacijsko pismo, rasturiti. Nikola nikako nije shvaćao svrhu toga što mu govori, program stručne orijentacije odabrao je samo zato da ne mora slušati sve ono trkeljanje. Osim toga, ionako nije planirao rintati na nekom poslu od osam do četiri ili raditi na crno kao majstor. Postojali su mnogo brži načini da digne kintu, znao je to iz vlastitog iskustva. Ono što je radio za Yusufa odmah je donosilo zaradu. Mini-skupina za razgovor: samo Nikola i petorica momaka, jedanput tjedno. Ostatak vremena morao je dolaziti na praksu koju su mu sredili u Åkersbergi, kod električara Georgea Samuela. George je bio sasvim u redu, ali Nikoli se nije dalo. Osoblje popravnog doma i njegova majka očito su smatrali da je za njega dobro da, osim prakse, pohađa i grupne sate. „Tako ćeš poboljšati sposobnost koncentracije. Možda nećeš položiti švedski, ali ga svakako možeš čitati s razumijevanjem”, mljeli su gore nego pijandure na klupama u parku u Ronni. Naravno da zna čitati. Djed mu je bio jebeni fanatik za knjige, beogradski čitateljski genij. Nikolu je književnoj magiji podučavao od šeste godine, sjedeći uz njegov krevet i prolazeći s njim dobre, stare stvari: Otok s blagom, 20.000 milja pod morem, Tajanstveni otok. Nikola je htio promaknuti ispod radara, plutati poput naftne mrlje na moru. Htio je biti sjena, živjeti život kakav mu odgovara. Ne biti zatočen u učionici, pod kontrolom tamo nekih odvratnih administrativnih kratica. Ali, kao što je rečeno, bliži se i taj čas. Njegovih dvanaest mjeseci smrtne dosade uskoro će biti gotovo. Život će ponovno dobiti značenje. Život će ponovno postati Život. Neke su se stvari već počele zbivati. Znali su da dolazi, Yusuf mu se javio i pitao ga bi li mu pomogao oko jedne stvari za nekoliko dana.

Stražarski zadatak, ali nimalo lagan. Bila je riječ o pregovorima. O njihovu internom sudu, parnici dvaju zaraćenih klanova u Södertäljeu. A Isak će biti sudac. On je taj koji će donijeti odluku, a ne sustav koji je njega ovdje zatvorio. Isak, jebote. Bio je to korak naprijed. Ali Nikola još uvijek nije bio pristao.

Policijska uprava Stockholmskoga okruga Saslušanje Matsa Emanuelssona, 10. prosinca 2010. Ispitivač: Joakim Sundén Mjesto: Zatvor Kronoberg Vrijeme: 14.05-14.11 SASLUŠANJE Transkript dijaloga JS: Moram vas obavijestiti da se ovaj razgovor snima. ME: Dobro. JS: Nalazimo se u sobi za saslušanje zatvora Kronoberg, datum je 10. prosinca 2010., sa mnom je optuženi Mats Emanuelsson, star 44 godine. Jesu li ti podaci točni? ME: Jesu. JS: Pristajete li ovo saslušanje odraditi bez odvjetnika? ME: Ovaj... Što to znači? JS: Nije to ništa neuobičajeno. Mnogo ćemo brže završiti s ovime ako ne budemo morali kontaktirati sud, koji pak mora doći do odvjetnika, a njemu će trebati vremena da dođe ovamo. Ovako, uzmete li odvjetnika, ne mogu obećati da će se ovo saslušanje stići odviti danas ili sutra, morat ćete čekati. ME: Ali... Imam napadaje panike kad sam zatvoren. Jednom su me bili oteli, jeste li to znali? JS: Ne, nisam znao. Što se dogodilo? ME: Oteli su me i zatvorili u sanduk. Bilo je to prije otprilike pet godina. Ne mogu ja ovako... Išao sam psihologu zbog klaustrofobije. Moram

izaći odavde što je prije moguće. JS: Onda svakako predlažem da počnemo bez odvjetnika, a ako budete htjeli da prekinemo, to ćemo i učiniti. ME: Dobro, onda ćemo morati tako. Moram izaći odavde. JS: Onda počnimo s optužnicom. Dakle, osumnjičeni ste da ste prekjučer sudjelovali u kaznenom djelu trgovine narkoticima u stockholmskorn Starom gradu. Ondje ste, zajedno sa Sebastianom Petrovićem, zvanim Sebbe, bili u posjedu nepoznate količine narkotika. Jeste li razumjeli? ME: Trgovina narkoticima? JS: Da, za to ste osumnjičeni. ME: Jeste li sigurni? JS: Posve siguran. Zar ne bih trebao biti? ME: Jesam li osumnjičen za još nešto? JS: U to trenutačno ne mogu ulaziti. Trebat ću vaše očitovanje o optužnici. ME: Nemam nikakve veze s tim. JS: Dakle, niječete to kazneno djelo? ME: Da, naravno. JS: Htio bih vam postaviti nekoliko pitanja. ME: Dobro. JS: Što ste uopće radili u Starom gradu? ME: Ništa posebno, samo sam se zatekao ondje. JS: Poznajete li Sebastiana Petrovića? ME: Nemam komentara. JS: Znate li tko je on? ME: Nemam komentara. Je li i on uhićen? JS: Nemate komentara na pitanje poznajete li ga, a zanima vas je li uhićen? ME: Da. JS: Budući da su podaci o uhićenjima dostupni javnosti, mogu vas obavijestiti da nije uhićen, na slobodi je. Ali imam još pitanja za vas. ME: Aha.

JS: Je li Range Rover registarskih oznaka MGF 445 vaše vlasništvo? ME: Nemam komentara. JS: Znate li s kime se Sebbe našao u Starom gradu? ME: Nemam komentara. JS: Znate li kojim je poslom bio ondje? ME: Nemam komentara. JS: Nemate komentara ni na što? ME: Ne, zapravo nemam. Kao što sam rekao, nemam nikakve veze s tim, ne znam zašto uopće sjedim ovdje. Moram izaći, glava mi puca... JS: Prekjučer ste sudjelovali u incidentu. ME: Ništa ne znam. To nije moj svijet, to s narkoticima... JS: Da, razumijem. Zato sam i iznenađen, ako ćemo iskreno. Mogli bismo ovo izvesti i na drugi način. Pričekajte ovdje, isključit ću magnetofon, pa ćemo napraviti stanku. Saslušanje završeno u 14.11 h.

PROMEMORIJA 1 Transkript dijaloga JS: Magnetofon je isključen, ovo više nije službeno saslušanje. Ovo je sada običan razgovor između mene i vas. M: Što to znači? JS: To znači da možemo biti slobodniji u onome što govorimo jedan drugome. Neću ovo nikome prijaviti, ako vi to ne želite. Bit ću izravan, Mats. Saznao sam neke stvari o vama. Imate dvoje djece, imali ste sasvim običan posao i točno je to da ste prije nekoliko godina oteti, to je zasigurno bilo grozno. Ne biste trebali trunuti na ovakvom mjestu. M: Zar me onda ne možete jednostavno pustiti? Sjedim ovdje gotovo dva dana. Istraumatiziran sam zbog onoga ranije. Doživio sam previše

sranja. Molim vas, preklinjem vas, užasno mi je ovdje. JS: Ali morate biti svjesni da je riječ o kaznenom djelu preprodaje narkotika. U tajnosti smo poduzeli mjere prisile protiv određenih osoba u ovoj istrazi. Ne protiv vas, protiv drugih. M: Što to znači? JS: Tajno ozvučenje prostorija, prisluškivanje telefonskih razgovora, uhođenje. Imamo snažne dokaze. Sa sigurnošću vam mogu reći da će vas osuditi za ovo, dobit ćete najmanje deset godina. A i ja mislim da zatvor nije dobro mjesto za vas. M: A tako... (zvuk plača)... Ne mogu ostati ovdje... To traje već više godina. JS: Najprije ćete nekoliko godina odležati u Kumli, najstrožem zatvoru u Švedskoj. A znate i sami kako ondje prolaze takvi poput vas, nije to mjesto za slabiće... M: Ali... Ali... (nerazumljivo). JS: Razumijem vas, ovo vam sigurno nije lako. Samo malo, dat ću vam papirnate maramice. M: (Nerazumljivo). JS: Izvolite. M: Hvala... (zvuk šmrcanja). JS: Jasno mi je da se grozno osjećate, ali ja sam izravan čovjek. Ovakva je situacija: imam ponudu za vas. Malo je nekonvencionalna, ali, kao što sam rekao, mislim da vam nije mjesto ovdje. M: Molim vas, recite, učinit ću bilo što. JS: Vrlo je jednostavno. Koliko znamo, bili ste u kontaktu s određenim osobama koje nas zanimaju, to smo bili i vidjeli i čuli, ako me razumijete. Želim znati sve o njima, želim znati sve što ste radili za njih. Ako mi pomognete s tim, obećavam da ćemo sve to izvesti ovako; bez saslušanja, bez magnetofona, bez tužitelja i odvjetnika. Vaše se ime nigdje neće pojaviti. A ja vam zauzvrat mogu pomoći. M: Hoćete li me pustiti? JS: Ako pristanete na ovo, pustit ću vas i nećemo vas više goniti. Bit će to nagodba samo između vas i mene, razumijete? M: Ne znam...

JS: Razmislite malo, usporedite mogućnosti. Osam, deset godina u Kumli naspram nekoliko sati razgovora sa mnom. M: Moglo bi biti čudno... Opasno je to. Vjerujte mi, mnogo sam toga proživio. JS: Da, tako sam i mislio. Ali niste vi dio te bagre, vi ste normalni. A ako pristanete na moj prijedlog, to mora biti vaša odluka. Ja vas ne mogu prisiliti na suradnju, ali mogu vam srediti potrebna jamstva. M: A moja djeca? JS: Dakle, sve ono što biste mi rekli, iskoristio bih samo za potrebe daljnje istrage. Ne biste morali svjedočiti ni službeno davati ikakva imena. Vodili biste se pod tajnim imenom, Marina, koje bi bilo poznato samo meni. Stopostotna tajnost. Ne biste morali brinuti ni za sebe ni za svoju djecu. Možemo napraviti stanku, ja ću malo izaći, a vi razmislite. M: Da, možda... JS: Odlično. Samo ne zaboravite, najmanje deset godina u Kumli ili nekoliko sati ležernog razgovora sa mnom.

2. Sjedili su i ćaskali u baršunastim foteljama i kaučima. Emelie je neke od pravnika znala otprije, s nekima je studirala, a neke je upoznala na seminarima Odvjetničke komore. Jedan joj je čak bio i kolega iz ureda. Ali ispod površine svi su bili napeti. Ispitivači su ih pozivali, jedno po jedno. Mobitele su morali staviti u plastične vrećice na stolu na početku hodnika. Smjeli su imati samo papir, olovku i fascikl s odvjetničkim pravilnikom i propisima disciplinske komisije. Jer bližio se taj čas, uskoro će položiti pravosudni ispit. Usmeni ispit koji će pokazati može li postati odvjetnica. Cijelo njezino školovanje, manje-više, bilo je putovanje prema ovom cilju. Dvanaest godina osnovne škole i gimnazije, godina dana razmjene u Parizu, koju je provela partijajući oko Bastille, ali pritom je i tečno savladala francuski. Potom tri i pol godine studija prava do titule prvostupnice i, naposljetku, gotovo tri godine koje je provela kao vježbenica u odvjetničkom društvu Leijon. U tom je razdoblju završila sve etičke i stručne tečajeve Odvjetničke komore. Pritom je i prikupila sve potrebne reference. Nije to kao kad se javljaš za običan posao pa prilažeš podatke svojih dvoje omiljenih šefova. Ne, Švedska odvjetnička komora tražila je popis imena i adrese svih sudaca i odvjetnika suprotstavljenih u procesima, kao i sažetak okolnosti u kojima su se svi procesi zbivali. Za Emelie taj popis nije bio previše opširan; u principu, sve parnice u kojima je sudjelovala vodili su njezini partneri. Ali svejedno je na popisu bilo više od dvadeset ljudi. Odvjetnička komora trebala je kontaktirati svakoga od njih i zatražiti njihovo mišljenje o tome je li vrijedna primanja u njihovu svetu komoru. A danas polaže pravosudni ispit. Riješi li njega, sve ostalo trebalo bi biti formalnosti i uskoro bi se mogla početi nazivati odvjetnicom. „Emelie Jansson”, začuo se glas iz hodnika. Bio je red na nju. Ispitivač joj je pružio A4 papir s tekstom. Imala je dvadeset minuta

da promisli o pitanjima i pripremi se za prezentaciju i ispitivačeva pitanja. Otišla je u odvojenu prostoriju sa zelenim tapetama u kojoj su bili samo radni stol i stolica. Na zidu je visio bakrorez koji je predstavljao neki stari sud. Pogledom je preletjela prvu točku. PITANJE A Raspravite pitanja etičke i stručne prirode koja se javljaju u sljedećim situacijama. Engleski poduzetnik g. Sheffield stupio je u kontakt s odvjetničkim društvom Vipps i zamolio ih za pomoć oko kupnje kompleksa nekretnina u Göteborgu. G. Sheffield je odvjetnici Miji Martinsson rekao da je prije desetak godina surađivao s istim odvjetničkim društvom. Tada mu je bivši partner Sune Storm pomogao oko jednog kompliciranog slučaja. G. Sheffield kaže da se ‚zaista osjeća kao klijent društva i stoga očekuje pomoć.” Nakon nekoliko tjedana korespondencije s g. Sheffieldom, Mia se zamislila nad time tko je zaista g. Sheffield. Ne želi nikakve bankovne pozajmice i sav iznos od 220 milijuna kruna želi prebaciti na račun klijenta odvjetničkog društva. Međutim, transakcija ne bi bila provedena s računa g. Sheffielda u Velikoj Britaniji već preko tvrtke sa sjedištem na Britanskim Djevičanskim Otocima. Emelie je podcrtala nekoliko riječi i podataka te uzela pravilnik, ali odmah potom odložila ga je. Prije nego počne prelistavali klauzule, mora sama razmisliti, identificirati problematiku i etičke zamke. Ne bi li društvo i odvjetnik trebali provjeriti klijenta? Uzeti kopiju osobne isprave, pretražiti bazu podataka radi utvrđivanja eventualnog sukoba interesa odvjetničkog društva? Bi li se g. Sheffield zaista trebao voditi kao klijent samo zato što im je bio klijent jedanput prije deset godina? Kad je točno uspostavljen odnos s klijentom? Kakva su pravila Financijske agencije u vezi s kontrolom i sprečavanjem pranja novca? Stala je zapisivati bilješke u svoj notes. Na vratima se začulo kucanje - vrijeme je isteklo. Dvadeset minuta proletjelo je brže nego što je mislila. Prošla je i preostala četiri pitanja sa situacijama sličnima onoj s odvjetnicom Martinsson i g. Sheffieldom. Svako je sadržavalo problematiku iz različitog područja:

poslovna zajednica, odnos sa svjedocima, pitanja odbora, sukob interesa. Ispitivač je bio odvjetnik u šezdesetima s gotovo nevjerojatno uredno podšišanim brkovima, dok je cenzorica bila oko desetak godina mlađa, ali trudila se izgledati kao dvadesetogodišnjakinja. Bili su odjeveni formalno: on je imao tamnoplavo odijelo i kravatu, a ona bordo haljinu. „Dobro, počnimo s odvjetnicom Mijom Martinsson. Kako bi trebala postupiti?” upita ispitivač. Bilo je to prije tri tjedna. Emelie je danas sjedila u uredu. Trebala je raditi, ali misli su joj bile negdje drugdje. Svakoga bi se časa trebali javiti. Zazvonio je telefon. „Bok, mama je.” „Bok.” „Kako je?” „Mislila sam da zove netko drugi. Danas ću saznati.” „Što to? Nešto u vezi s poslom?” „Moglo bi se reći. Jesam li položila ispit i je li moja prijava prošla. Odnosno hoću li postati odvjetnica.” „Odlično! Čestitam. Hoćeš li dobiti povišicu?” „To još ne znam, ali neke veće povišice vjerojatno neće biti, u ovom društvu to ne znači mnogo. Titula odvjetnika formalno najviše vrijedi ljudima koji se bave kaznenim postupcima, ta ti je titula potrebna da bi te mogli imenovati hraniteljicom i slično. Ali za mene ona ima ponajprije simbolično značenje. Dobit ću, takoreći, konačnu potvrdu.” „Ma dobro, ali svejedno uzbudljivo.” Emelie joj je u glasu osjetila da nešto nije u redu. „Kako ste vi?” „Tako-tako.” Mama je govorila sporije. „Ova tri dana jedva da sam i vidjela tatu.” „Kao i prije?” „Da, kao i prije. Obično bane usred noći, a sinoć nije ni došao. Zar nam ne možeš doći za vikend?” „Vama?” „Da, nama.” „Pa hoće li tata biti tamo?” U slušalici je zavladala tišina.

Takav je bio Emeliein svijet kroz cijelo djetinjstvo. Tata je imao razdoblja pijančevanja. Nije to potpuno shvatila sve dok nije otišla od kuće, upisavši fakultet u Stockholmu, i dok nije ozbiljno počela razmišljati o tome. Ali dobro je znala kakav je mogao biti. Znala je i kakva je ona sama mogla biti. Kolege iz društva to nisu smjeli saznati. Emelie je završila razgovor s majkom. Ogledavala se u okruglom zrcalu koje se nalazilo na bočnoj strani police s knjigama. Njezina zagasito plava kosa bila je uredno počešljana i zataknuta za uši. Možda se danas nije dovoljno našminkala, zapravo, sada kada razmisli, možda se uopće nije bila našminkala, ali njezine zelene oči i dalje su bile velike. Zaista bi trebala otići u Jönköping, pronaći tatu, pokušati ga nagnati da shvati, jednom zauvijek. Sat vremena kasnije vrata su se otvorila i Josephine je ubauljala unutra. Dijelili su ured u prostorijama društva, iako je Jossa bila viša suradnica i još je davno trebala dobiti svoj ured. Možda je to trebala protumačiti kao negativan znak. Ali Emelie je bilo drago što dijele ured, iako je Jossa znala biti toliko opsjednuta sobom te je otprilike sedam puta više pričala o svojoj manikerki u ulici Sibyllegatan i rasprodaji u Net-a-Porteru nego o važnim stvarima. A zbog nekog razloga ulije tala je kroz vrata poput Kramera iz Seinfelda, što bi je nasmijalo barem jedanput dnevno. „Pippa”, zaurla Josephine, zatvorivši vrata, „vidim na tebi da se nešto dobro dogodilo. Imaš rupice na obrazima iako se ne smiješ. Jesu li to upravo nazvali?” Emelie kimne. Zaista su nazvali pet minuta ranije i obavijestili je da je primljena u Švedsku odvjetničku komoru. Dobila je titulu, putovanju je bio kraj. „Čestitam, Pippa, sad si odvjetnica! Moramo to proslaviti uz večeru i čašu Bollingera.” Jossa ju je uvijek zvala Pippa jer je bila uvjerena da je Emelie neizmjerno nalik na Pippu Middleton. „Kao što moj omiljeni pisac zna reći: Sreća se umnaža kad se dijeli.” „Kako ljigavo. Odakle je taj citat?” „Nije ljigavo, to je najpronicljiviji čovjek na svijetu - Paulo Coelho.” Jossa joj namigne, a zatim počne pričati o svim njegovim knjigama koje je pročitala i o tome kako su joj promijenile život. Pronašla je sebe, mogla je biti sretna čak i u teškim situacijama, postala je mnogo

svjesnija svoje duhovnosti i mogla je napustiti svoj materijalistički životni stil. Emelie pokaže na tri torbice koje su visjele na vješalici iza Josephine - Céline, Chanel, Givenchy. „A ovo?” Jossa prijeđe dlanom preko kožne torbice Céline. Izgledalo je kao da je nježno miluje. „To se ne računa pod materijalističko”, reče ona. „Žena mora u nečemu nositi stvari.” Pola osam, Emelie pali cigaretu na putu do restorana Riche. Ondje su već bile Jossa i još nekoliko cura iz ureda, jele su moules-frites i čekale su da nazdrave s njom. Zastala je, nećkajući se. Možda nije bio trenutak za to. Radila je kao luda. Raspad tvrtke Husgrens AB, čije profitabilne dijelove kupuje kineski industrijski konglomerat, a dijelove koji posluju s gubitkom preuzima EQT-ov fond, značio je 14-satne pregovore s Kinezima tri tjedna zaredom. Prodaja tvrtke Airborne Logistics američkom kupcu značila je 18-satno natezanje u konferencijskoj sobi, bez stanki, čak i nedjeljama, a Emelie je bila i voditeljica ostalih odvjetničkih pripravnika. Zrak u prostoriji bio je tako težak da bi svake večeri ekipi dijelila analgetike. Zazvonio joj je mobitel. Skriveni broj. Javila se i predstavila prezimenom. „Dobra večer, ovdje inspektor Johan Kullman. Jesam li dobio odvjetnicu Emelie Jansson?” Odvjetnica Emelie Jansson, to baš dobro zvuči. Istodobno se zapitala zbog čega je traži policijski inspektor. „Ja sam, o čemu je riječ?” „Zovem iz Odjela šest zatvora Kronoberg, imamo osumnjičenika koji je zatražio da ga vi branite.” „Oprostite, kako ste rekli? Osumnjičenik je tražio da ga ja branim?” „Odgovor je - da.” „U ovo doba?” „Njegovo je pravo zatražiti odvjetnika. Nama je rečeno da je tražio vas, stoga smo dužni provjeriti hoćete li prihvatiti taj zadatak.” „Ali ja se ne bavim kaznenim pravom.” „U to nisam upućen, znam samo da je osumnjičeni tražio vas.” „Za što je osumnjičen?”

„Za ubojstvo. Osumnjičen je za sinoćnje ubojstvo muškarca na Värmdöu.” „A zašto je tražio mene?” „Bojim se da je malo teško dati odgovor na to pitanje. Zapravo je ne svjestan, doživio je prometnu nesreću.” Emelie povuče zadnji dim cigarete. Već je bila pred ulazom u restoran. Činilo se da se unutra odlično zabavljaju.

3. Sjedili su u autu od pet ujutro, mljackali snus General i žvakali gume za žvakanje sa ksilitolom, čekajući Fredrica McLouda. Čovjek kojega su pratili danas nije slijedio svoju uobičajenu rutinu. Već je bilo devet i deset. Teddy se pitao kako će to ispasti, kako će odraditi svoj zadatak i naći nešto veliko protiv McLouda a da se i sam ne dovede u nevolje. Kako bilo, odlučio je živjeti drugim životom. Neće se vratiti u buksu. U usta je stavio novi prstohvat. Snus i gume za žvakanje sad su mu bili omiljena kombinacija. Snus je imao nekako previše zemljan okus, nečime ga je trebalo ublažiti. Ulica Banérgatan u obično svibanjsko jutro nije bila najzanimljivije mjesto na svijetu. Od pet do sedam ujutro bila je pusta, a u starijim stanovima u ovom kvartu uglavnom nitko i nije stanovao. Ovdje je bio i prije otprilike godinu dana, jednim drugim poslom. Bio je to mračan početak njegova života po izlasku iz zatvora. Ali sada se to činilo nekako dalekim: Teddy je već gotovo godinu i pol bio slobodan čovjek. Prvi ljudi koji su izišli iz stubišta bili su vlasnici pasa. Stariji ljudi sa šeširima i maslinastozelenim kaputima koji su strpljivo čekali dok njihovi jazavčari zapišavaju najbližu uličnu svjetiljku. Mlađe žene s tenisicama i sportskim prslucima koje su se brzo prigibale kako bi strpale pseća govna u vrećicu prije nego što sa svojim zlatnim retriverima krenu prema Djurgårdenskom mostu. Oko petnaest do osam počeli su izlaziti muškarci u odijelima i poslovno odjevene žene. Žurnim bi korakom krenuli prema luksuznim automobilima parkiranima u blizini ili pješice prema centru grada. Petnaest minuta kasnije na ulicu su se slili školarci, osim onih koje bi taksiji pokupili točno ispred ulaza. Ali te sedmogodišnjake nisu čekala klimatski neutralna vozila Volvo Taxi Stockholma ili Kurirove ekološke Toyote Priusi, bili su to neki drugi auti, nekih drugih tvrtki. Teddy nije znao kojih točno, ali bio je čuo za njih. Automobili su bili naručeni unaprijed i plaćeni karticom preko odgovarajuće aplikacije.

Na vrhu zgrade, u vrhunski renoviranom stanu na tavanu većem od tristo kvadrata, živjela je Fredricova obitelj. Posljednjih je godina Fredricu McLoudu išlo odlično, ali tome se možda bližio kraj. Sve je ovisilo o tome kako će Teddy obaviti svoj posao. U pola deset napokon je izišao i on - Fredric McLoud. Nije nosio odijelo i kravatu, što bi čovjek možda i očekivao od jednog milijardera. Bio je odjeven u nešto nalik na donji dio trenirke i polo-majicu s jedriličarskim amblemom. Teddy je odmah zamijetio da se Fredric danas ponašao drukčije. Nekoliko je sekundi stajao na mjestu i ogledavao se, a zatim prešao na drugu stranu ceste i pješice krenuo prema ulici Riddargatan. Otprilike svakih sto metara zastao bi i ogledao se oko sebe. Teddy je izišao iz auta istog onog trenutka kad je prošao čovjek kojega je motrio. Pošao je prema automatu za naplatu parkinga i stao nešto petljati sa svojom karticom, istodobno slijedeći McLouda niz ulicu. Platite parking mobitelom, EasyPark, stajalo je na automatu. Teddy pomisli: „Idući put kad budem nekoga motrio, bome ću ići biciklom.” Nekoliko sekundi kasnije počeo se polako vući za njim. Čim je Fredric smanjio tempo, Teddy je izvadio mobitel praveći se da tipka poruku. Ovo je sad bila njegova svakodnevica. Jedan od partnera u odvjetničkom društvu Leijon kojega je znao otprije, Magnus Hassel, ponudio mu je posao u toj kompaniji. Nisu ga uzeli u stalni radni odnos u uredu, Hassel je smatrao da bi to bilo malo previše, ali imali su nekakvu podružnicu koja im je služila za tzv. freelancerske poslove, Pravne usluge Leijon. Dobio je velikodušnu ponudu: službeni automobil, a pomogli su mu i da dobije kreditnu karticu Visa, unatoč tome što je banka provjerom zasigurno utvrdila da mu prihodi u proteklih deset godina nisu bili ni blizu održivog minimuma. Zadatke koje je dobivao od odvjetničkog društva uglavnom su činili tzv. dubinski nadzori. Fredric McLoud bio je jedan od dvojice osnivača Superie, tvrtke za internetsko plaćanje koja se posljednjih godina enormno proširila. Magnus Hassel rekao je da tvrtka vrijedi „gomilu eura”. Klijent odvjetničkog društva htio je otkupiti dvadeset posto udjela

u tvrtki, ali problem je bio u tome što se šuškalo da mladi Fredric McLoud voli povući koku. Prema istim glasinama, nije bila riječ tek o povremenom povlačenju na zabavama koji put mjesečno, već o svakodnevnom šmrkanju. Navodno nije mogao izdržati ni prijepodnevni sastanak a da prije toga ne povuče dvije crte u WC-u. Teddy ga je pratio tri tjedna i nije uočio ništa čudno. Ili je McLoud imao golemu zalihu kod kuće, ili su mu koku dostavljali na neki drugi način koji Teddyju nije bio shvatljiv. Ili jednostavno nije bio toliko navučen koliko se priča. Glasine su ipak samo glasine, ljudi ih često šire s namjerom da ocrne nečiju karijeru. Ali danas je Teddy nešto bio nanjušio. Samo da sve ne ode kvragu. Njegova je meta nastavila ulicom Nybrogatan prema Birger Jarlsgatanu. Da je McLoud bio iole oprezniji, Teddyju bi bilo teško slijediti ga. No, sve su mu geste i pokreti bili vrlo uočljivi. Usporio bi na nekoliko sekundi prije nego što bi zastao i na trenutak stao posve mirno, ogledajući se u svim smjerovima. Dok god Teddy ide laganim korakom, ne bi trebao ometati McLouda. Na uglu ulica Nybrogatan i Riddargatan sjedila je prosjakinja. Jarka marama u kontrastu s izbrazdanom, tamnom kožom. Komad kartona ispod izgužvane haljinice. Pjevušila je neku tugaljivu melodiju iz nekog drugog svijeta. U Stockholmu nije bilo toliko prosjaka kad je Teddy otišao u zatvor, ovo je bilo nešto novo. Gledao je oči prolaznika. Svi su obarali pogled, okretali glavu, pravili se da je nema. Odvjetnički ured društva Leijon nalazio se samo nekoliko blokova dalje, ali Teddy danas nije morao ići onamo. Ondje nije imao svoj ured i bio je sretan što je tako. Istrage je provodio manje-više sam, a najčešće je dostajalo da se e-poštom ili telefonom javi nadležnom odvjetniku. Osim toga, nije htio naletjeti na Emelie Jansson. Prije otprilike godinu dana, na njezinu inicijativu, dogovorili su se za večeru, ali ona ju je potom otkazala. On je također otkazao prilikom sljedećeg dogovora, iako je Emelie sve jedva sredila u zadnji čas. Planovi za večeru rasprsnuli su se poput balona od sapunice. Budući da je bilo tek petnaest do deset, većina terasa kafića bila je prazna, ali na ulicama je svejedno bilo mnogo ljudi. Teddy nije mogao a da ne pomisli kako je onima koji zarađuju najviše, ljudima koji žive u ovom kvartu, život nekako najlagodniji. Za neke od njih radni je dan počinjao tek sad. Mnogi od njih bili su dobro odjeveni. Muškarci koji su žurili pokraj

njega nosili su slim fit odijela s prekratkim nogavicama, iako se činilo da je to ciljano bilo tako. Žene su imale visoke potpetice, bujnu, opranu kosu i satove Rolex s ružičastim kućištem. Pomislio je na svoju sestru i nećaka Nikolu. Teddy je sinoć bio kod Linde na večeri. Kosa joj je bila svezana u punđu i djelovala je preplanulo, pa se Teddy zapitao je li opet počela ići u solarij. „Nikolu sutra puštaju”, rekla je ona, „a ne znam šta ću da radim sa njim.” Teddy je raspolovio krumpir koji je upravo bio ogulio i na njega namazao malo maslaca. „On je sada odrastao čovek, više nije tvoja odgovornost. Ali snaće se on.” „Kako znaš?” „Ništa ja ne znam. Ali moramo da verujemo u njega. Treba da smo mu podrška.” Linda je svoj odrezak pažljivo razrezala na pet jednakih dijelova. Ruke joj više nisu izgledale mlado. „Ti si mu idol, želi da bude poput tebe. Ali ja se nadam da neće da bude kao ti.” „Želiš da kažeš, kakav sam ja bio?” Linda obori pogled na svoj tanjur. „Nisam više sigurna šta želim.” Fredric McLoud ušao je u Espresso House. Teddy je zastao. Da uđe za njim, uz rizik da izazove sumnju? Fredric je morao uočiti krupnog muškarca koji je hodao za njim. Dosad to nije bilo ništa čudno, ali ako se Teddy pojavi u istom kafiću, nipošto se ne bi moglo reći da je riječ o malo vjerojatnoj slučajnosti. Ipak je ušao. Fredricova današnja rutina bila je narušena, a to je moralo nešto značiti. K tome, činilo se da je McLoud toliko odsutan da ga je moglo slijediti pola stockholmskih policajaca u civilu a da uopće ne bi uočio da se na ulici nalazi itko osim njega. Teddy je stao u red pred pultom. Vidio je da je Fredric sjeo nešto dalje, za stol s mladićem pred kojim je stajala boca Coca-Cole Zero. Ispod stola ležala je plastična vrećica. Fredric se rukovao s momkom. Izgledao je mlađahno, imao je tamnu kosu i tamne oči. Nosio je vjetrovku i donji dio trenirke Adidas. Donji dio trenirke. Teddy se prisjetio sebe u toj dobi. Jednom je Dejan bio optužen za napad na postaji podzemne željeznice. Bilo je to neko sranje, ali Teddy i još nekoliko momaka odlučili su doći na suđenje, radi podrške Dejanu, ali i radi zabave; toga dana ionako nisu imali pametnijeg posla. Tijekom stanke Dejanov odvjetnik prišao je

Teddyju. „Idite, ne želim ovdje gomilu ljudi u tim vašim trenirkama.” „Kakvim našim trenirkama?” pitao je Teddy. „Svi izgledate jako slično, sudac točno zna o čemu je riječ. Nestanite. Vašem prijatelju neće pomoći to što će ga povezati s trenirkama, vjerujte mi.” A danas je bilo ironično to što je Fredric McLoud izgledao upravo kao oni tada. Teddy je u ruci držao mobitel s uključenom kamerom. Pravio se da nešto tipka po mobitelu, ali leću kamere usmjerio je prema Fredricu i momku u trenirci. Ti novi mobiteli čuda rade. Dokumentirati sve što se događa bila je naredba koju je dobio iz Leijona. Najvažnije je bilo prikupiti dokaze. Prikupiti dokaze, a da pritom ne sjebe sebe. Sastanak je potrajao samo nekoliko sekundi. Fredric je nešto rekao, momak je kimnuo, a potom je Fredric uzeo vrećicu s poda, ustao i izišao. Teddy ga je kroz veliki izlog mogao vidjeti na ulici. Bio je to neprirodan prizor - jedan od najimućnijih stockholmskih 37godišnjaka s otrcanom plastičnom vrećicom iz dućana. Ali sve je zabilježio kamerom. Došao je na red za staklenim pultom. Australski orasi, kuglice sirove hrane, zeleni sokovi. Nekoć, prije zatvora, u slatkišima je bilo maslaca i šećera. „Što ćemo?” upita djevojka na blagajni. „Imate li obično pecivo?” „Da, od kiselog tijesta.” „To mi zvuči previše zdravo.” Djevojčin je pogled lutao. Teddy izađe iz kafića. Deset metara pred sobom, u ulici Riddargatan, ponovno je ugledao kokainaša Fredrica McLouda. Teddy se pitao što je tu bilo tako važno da mu je Magnus zadao taj zadatak, ali odvjetnik je jasno istaknuo da želi stopostotne dokaze, makar se i odali da su ga pratili. Bilo je vedro, sunce je obasjavalo prozore na katovima kuća. Teddy osjeti kako mu razina stresa raste. Prišao je ženi srednjih godina koja je

stajala pokraj parkirnog automata. „Oprostite ako smetam, mogu li vas zamoliti za uslugu?” Žena se okrenula. Djelovala je uzrujano, možda se pitala koja bi aplikacija mogla riješiti njezin problem, ali svejedno je blagim glasom odgovorila: „Svakako”. „Izvrsno. Vidite li onog čovjeka ondje?” Teddy pokaže prema Fredricu. „Da, što s njim?” „Samo gledajte.” Ponovno je izvadio mobitel, a ovoga je puta uključio snimanje zvuka. Mobitel je dobio od tvrtke i zapravo je naučio upravljati njime brže nego što je očekivao, ali svejedno bi ga katkad najradije bio bacio u vodu ili s balkona. No, iako je odbijao koristiti se kalendarom, pred nekim je aplikacijama kapitulirao. U ovom je poslu pametni telefon bio fantastično oruđe. Prišao je Fredricu McLoudu i potapšao ga po ramenu. „Oprostite, mislim da ste uzeli moju vrećicu.” Fredric privije vrećicu uza se. „Tko ste vi? O čemu to govorite?” „Izgubio sam vrećicu, mislim da je ta moja.” Fredric je buljio u njega. Nešto mu je zatreptalo u krajičku oka. „Jeste li poludjeli? Nikako nije vaša.” „Mogu li pogledati?” „Ni govora!” Teddy je djelovao brzo. Jednom je rukom uhvatio Fredrica za ruku, a drugom posegnuo za vrećicom. Fredric je podigao glas. „Što je vama? Ostavite moju vrećicu!” „Samo želim pogledati što je u njoj, zar je to problem?” „Vraga nije! To je MOJA VREĆICA!” Teddy nije smio odustati. Morao je reagirati u trenutku, djelovati, a ne analizirati. SRS - samo rokaj, stari, kako bi Dejan običavao reći. Ponovno je posegnuo za vrećicom, povlačeći istodobno Fredricovu drugu ruku i pokušavajući ga izbaciti iz ravnoteže. Teddy je bio krupniji i snažniji, ali ni Fredric McLoud nije bio čačkalica. Uostalom, borio se za svoju tvrtku, za svoju obitelj. Za svoj život. I dalje su se natezali. Teddy potom osjeti snažan bol u ruci kojom je držao vrećicu. Spustio je pogled. Fredric ga je ugrizao za palac. Ne. Ne, nije smio zaurlati. Nije se smio derati. Sve je moralo dobro

proći, to si je bio obećao. Mogao je Fredricu zabiti prst u oko, svom ga snagom udariti u nos, ščepati ga za adamovu jabučicu i iščupati mu je. Umjesto toga gurnuo je Fredricovu glavu dolje i svojim mu velikim dlanom pritisnuo obraz, nadajući se da će ga tako nagnati da se preda. Naposljetku mu je Fredric pustio palac. Teddy je ugledao krv na njegovim zubima. Mora preuzeti kontrolu i smiriti situaciju. Stajao je uz McLouda. Ona žena nešto je dovikivala iz pozadine. „Prestanite! Pozvala sam policiju!” Teddy je dahtao. „Čuli ste je. Siguran sam da ne želite da vam policija zaviri u vrećicu. Samo mi dajte da pogledam.” McLoudove zjenice su se raširile, u očima mu je vidio paniku. Shvatio je. Prekasno - za Teddyja. Fredric McLoud dao se u bijeg. Teddy je mislio da će završiti s time. Potrčao je za njim. Niz ulicu Riddargatan, pa nalijevo, u ulicu Artillerigatan. Uzbrdo. McLoud je imao dugačke noge, a Teddy je znao i to da triput tjedno trenira s osobnim trenerom u luksuznoj teretani hotela Grand. Počeo je osjećati svoju težinu. Uzbrdo, pa nalijevo, prema Vojnom muzeju, a zatim nadesno, prema trgovini elektroničkom opremom. Dotrčali su u ulicu Storgatan. Neće moći još dugo. Ljudi su ih gledali, neki su nešto i dovikivali. Fredric je izmakao Teddyju iz vida. Kamo je, kvragu, pobjegao? Dalje niz ulicu ugledao je policijski auto. Jebemu, jebemu, jebemu! Nije smjelo tako završiti. Usporio je korak. Slijeva mu je bio ured Švedske gospodarske komore, a zdesna butik s odjećom za gospodu. Prvo što bi zainteresiralo murju bio bi čovjek koji trči. Pokušao je doći do daha i analizirati situaciju. Gdje se McLoud skrio? Morao je biti negdje, nekoliko metara dalje. Nije mogao samo nestati. Policijski auto sad je bio tridesetak metara iza Teddyja i polako se primicao. Morao je nešto učiniti. Dvadeset metara.

Ogledao se oko sebe. Ljudi su ga vidjeli kako trči, mogli su pokazati na njega. Alternative nije bilo: što je smirenije mogao, ušetao je u butik s odjećom za gospodu. Sakoi od tvida, hlače od samta, lovačke kape. Unutrašnjost baš i nije odisala nekom vedrinom. Učinio je nekoliko koraka po butiku, i dalje posve usredotočen na ono što se zbiva iza njega, na ulici. Nadao se da je policijski auto prošao. A onda je umalo prasnuo u smijeh. McLoud je stajao pred vješalicama s odijelima, okrenut leđima prema njemu. I dalje je držao svoju plastičnu vrećicu. Očito je došao na istu zamisao kao Teddy. Teddy ga je potapšao po ramenu i rekao: „Mislim da su otišli. Samo moramo ostati mirni.” McLoudovo lice više nije odavalo paniku, sad je bio na rubu suza. „Tko ste vi? Zašto ovo radite?” „Nažalost, obvezao sam se na šutnju”, odgovorio je Teddy.

4. Čim je grupni sat završio, Nikola je bio ispred učionice. Takav je zapravo bio cijeloga života: uvijek je izlazio prvi. U glavi je imao sliku školskih sati u djetinjstvu: prazni hodnici, išarani ormarići i tišina prije nego što bi, koju sekundu kasnije, nahrupio ostatak razreda. Nikola je uvijek imao previše energije da bi mirno spremio sve stvari i nekoliko sekundi ostao brbljati s prijateljima. Uvijek ga je neka nevidljiva sila tjerala da uvreba tu mikrosekundu tišine u hodniku. Komadić mira. Ali to je bilo davno. Posljednjih godina baš i nije mnogo vremena provodio u školi. Mama i ravnatelj njegovo su ponašanje okarakterizirali kao blagi nedostatak pažnje i hiperaktivnost. No, Nikola nije uzimao ritalin niti se liječio sranjima koja su uzimali ostali. Htjeli su etiketirati živu silu koja je plamtjela ispod zlatnog križa na njegovim prsima. Zlatnog križa koji je dobio od Teddyja, prije nego što je ovaj otišao odležati svojih osam godina. Ali sve to jedenje govana danas je izblijedjelo. Život je bio jebeno lijep jer danas je bio taj dan. POSLJEDNJI dan. Još samo jedna stvar: prije nego što ode, Niko je morao odraditi posljednji razgovor s ravnateljem. Anders Sanchez Salazar nekako je uspijevao postići da mu ured izgleda potpuno isto svaki put kad je Nikola morao ići k njemu. Nije bila stvar samo u tome da su dvije stolice za posjetitelje bile podvučene pod stol na jednak način ili da su zavjese bile napola navučene, baš kao i prošli put. Sve je bilo identična kopija prošloga puta. Snop papira, stalak za olovke iza ekrana, slika njegove djece, sve je stajalo na istom mjestu. Čak je i šalica za kavu s grbom Hammarbyja bila na istom kutu stola na kojem je bila i prošli put kad je bio ondje. Jedino što je bilo drukčije bila je boja Andersove veste. Danas je bila jarkocrvena, a prošli put bila je bordo boje. „I, Nikola? Kako se osjećaš?”

Nikola se morao suzdržavati da se ne osmjehne preširoko. „Zapravo se odlično osjećam.” „Zna biti pomalo zastrašujuće otići iz Spillersbode kad si ovdje toliko dugo, zar ne?” Niko se sad već morao suzdržavati da ne prasne u smijeh. „Da”, odvrati on. „Pomalo.” „Ali bit će sve u redu. Koliko sam shvatio, živjet ćeš kod svoje mame?” „Da, obećala je da će me primiti, a ja sam njoj obećao da ću se sabrati.” „A tvoj odnos s mamom je sada bolji?” „Apsolutno. Najbolji je na svijetu.” Godine razgovora s babetinama iz socijalne službe, ravnateljima, odgojiteljima i drotovima učinile su ga stručnjakom nad stručnjacima. Nije bilo teško prokljuviti što žele čuti, zeznuto je bilo postići da to zvuči vjerodostojno. Jedino što je u svemu tome bila istina je to što je na neki način zaista mislio da je njegova mama najbolja majka na svijetu. „Još nešto, Nikola”, reče Anders. „Kloni se svojih starih kompanjona. Oni su sigurno dobri momci, nije to, ali samo ćeš se uvaliti u nevolje. U govna, kako vi kažete.” Chamon je pipkao svoju krunicu. Vozački je položio prije manje od tri mjeseca, a Audi kojim se dovezao izgledao je mlađe od toga. Felge od 20 cola blještale su poput Nikina zlatnog križa kad je bio nov. Znao je da A7 pripada Chamonovu rođaku, ali kad dolaziš na takvo mjesto, moraš pokazati da živiš neki drugi život. „Meksthina?” Nikola se nakesi i stavi malo snusa pod gornju usnu. Odgovorio je na istom jeziku: „Abri, idemo, sad ćemo kao Zlatan.” Većina ga je poznavala kao Niku, ali njegova su ga braća katkad zvala Bibličar jer im je sirijski koji je on govorio zvučao kao onaj iz starih knjiga. No, svejedno su bili zadivljeni, Nikola je bio jedini čovjek koji govori njihov jezik a da nije Sirijac. Ali nije to bilo ništa čudno, ipak je odrastao s njima. Djed ga je naučio da se uvijek prilagodi situaciji u kojoj se nađe. „Što kao Zlatan?” „Hat trick, brate. Sredio sam tri baklje od momka iz doma koji mi je dugovao uslugu. Popušit ćemo sve tri kad dođemo doma.”

„Predobro, stari. Počet ćeš s onime, je l’ da?” Nikola je znao na što misli. Na Yusufovo pitanje. S onime. Za Isaka. Ozbiljna stvar. Krenuli su prema vratima dvorišta. Tipovi u dvorištu odmaknuti su se dok su oni prolazili. „Jesi šta ševio? Zadnji put kad su te pustili, jedva da sam te i vidio.” „Hellyeah, dobio sam više guze nego ženski zahodi na The Stripu.” Chamon se nasmije. „Walla Otvorili su vrata dvorišta i oni su izišli. Proljetno sunce danas je bilo jako. Lišće na stablima bilo je svjetlozeleno i oblikom je pomalo podsjećalo na marihuanu, samo je bilo veće. Sandra je rekla da su to kesteni. „Jebemu, trebao bih slikati listove za Instagram, da proslavim izlazak. Ovo je posljednji put da ću ovamo kročiti nogom, a godinu sam dana zurio u to lišće s prozora svoje sobe.” „Ti imaš Instagram?” upita Chamon. Prije nego što mu je stigao odgovoriti, iza sebe su začuli glas. „Nikola, možeš li malo doći?” Okrenuli su se. Sandra je stajala pokraj dvorišnih vrata sa širokim smiješkom. Čudno, zapravo je bila sasvim slatka. „Zašto?” upita Nikola. „Htjela bih s tobom porazgovarati samo o još jednoj stvari. Bilo bi super, ako možeš.” „Ah s ovime sam završio, Anders mi je potpisao otpusnicu prije petnaest minuta. Sad sam sam svoj gazda.” „Znam, to je točno. Ali ovo je važno.” Nikola pogleda Chamona. „Koji jebeni davež.” „Je li bila kul ili kuja?” „Danas?” „Ne, dok si bio unutra.” „Zapravo je sasvim u redu. Želi ti najbolje, znaš kako to ide...” „Da, kužim, ali zato joj možeš pokazati malo poštovanja. Sad si slobodan čovjek. Provjeri što želi pa onda idemo.” Sandra je krenula prema glavnoj zgradi, a Nikola je pošao za njom. Čim su ušli, znao je da nešto nije u redu. Nije mogao reći zašto, jednostavno ga je preplavio neki snažan osjećaj. No, svejedno je pošao za njom u jednu od tzv. mentorskih soba. U njoj je bilo mirnije i ugodnije nego u njihovim sobama. Na zidu je bio nekakav informativni

plakat na kojem je pisalo: Učenički integritet na internetu. Prijavi se na naše internetske dane! „Namjeravaš li i dalje ići na praksu?” upita Sandra. „Ne znam.” „Radiš s elektronikom i telekomunikacijama, zar ne?” „Da.” „A uskoro će ljeto. Super, je l’ da?” „Da.” „Kakav je osjećaj?” „Što?” Kakvo je to bilo pitanje, jebote? Sandra pokušava ćaskati s njim kao da su frendovi ili tako nešto. On je s ovim mjestom raskrstio. Primio je kvaku u namjeri da izađe. A onda je shvatio. Otvorila su se druga vrata i ušao je jebeni Simon Murray. Sandra je sigurno znala. Simon Murray bio je murjak u civilu koji je Nikoli i momcima vječno visio za vratom. Koji je uvijek zaustavljao njihove aute i posjećivao njihove roditelje. Koji bi se uvijek samo stvorio ispred Chamonove kuće, u igraonici, u O’Learysu. Sudjelovao je u projektu Hipogrifi za sigurniji grad, kako su nazivali to sranje. Simon mu domahne. „Kakva je situacija s Nikolom?” Sandra ih je odvela u drugu prostoriju. Na stolu su bile šalice za kavu. Simon je zatvorio vrata i sjeo, a Nikola je ostao stajati. Mogao je otići odavde kad god je htio, Simon nije imao pravo zadržati ga ili ga ispitivati. Tom drotu nije morao ništa reći. Simon: kratko ošišana kosa, crne čizme, gumeni sat s mjeračem pulsa na ruci. Nosio je uske traperice i sivu majicu na kojoj je pisalo GStar. Izgledao je kao i uvijek, kao da je od rođenja bio murjak. Vjerojatno mu je to bilo u krvi, u njegovoj DNK. Nikoli nije bilo jasno kako možeš raditi kao drot u civilu kad je tako očito što si zapravo. „Htio bih ti postaviti samo nekoliko pitanja, Nikola. Je li to u redu?” „Ne, nije u redu. Upravo sam pušten odavde.” „Sandra mi je rekla. Čestitam, ako mogu tako reći?” „Govori što hoćeš.” „Niko, neće to biti ništa neugodno. Samo pet minuta. Možeš li me saslušati?” „Vi ste zmije.”

„Mrziš policajce? „Nikad nisam naišao na dobrog murjaka.” „Malo me žalosti što tako govoriš. Ja ti ne želim zlo. Zaista.” „Dosta blebetanja, hoćeš li me uhititi zbog nečega?” Nikola je odmah pomislio na ukradena računala koja je pomogao transportirati neposredno prije nego što je došao ovamo, kao i na pizdeka iz susjedne sobe od kojeg je prije nekoliko mjeseci inkasirao deset tisuća jer je htio biti šef na hodniku. Potom se sjetio i onoga u šumi, kad se Chamon umalo slomio. Tada su ustrijelili nekog čovjeka, ali jebote, od toga je prošlo više od godinu dana. Sigurno se nije moglo raditi o tome. „Nisam te došao privesti”, reče Simon. „Imam samo jedno pitanje.” Nikola je i dalje stajao. Yusuf je običavao govoriti da je pametno katkad poslušati murjačka pitanja da vidiš koliko znaju. „Zanima me ono suđenje o kojem se šuška”, reče Simon. „Jesu li tražili od tebe da sudjeluješ?” Nikoli je gorjela glava. Trbuh mu se grčio. Kako, jebote, Simon Murray zna za to? To je bila interna stvar. Najvišeg prioriteta. Na razini Isaka. „Nemam blage veze o čemu melješ. U vezi nekog slučaja, ili što?” „Ne, mislim da znaš. I dalje si u kontaktu s Yusufom i Chamonom. Problemi između Metim Tasdemira i familije Bar-Sawme, znaš li za to?” „Nemam pojma o čemu kenjaš.” „Ne znaš ništa o tome?” „Pa rekao sam ti da nemam pojma, što je tebi?” „Smiri se, nisam ti došao ništa nakačiti. Samo ću ti reći ovo, a slobodno to prenesi i Chamonu, samo što će on teže poslušati...” Simon je ustao s fotelje i stao Nikoli licem u lice. Oči su mu bile sitne i sivkaste. „Vas dvojica nemate ondje što raditi. Premladi ste, a to bi suđenje moglo završiti zaista loše. Ne znam gdje to namjeravate održati ni tko bi sve trebao doći, ali drži se podalje od toga, Nikola. Obećaj mi to. Molim te, ne idi onamo.” Nikola je krenuo prema izlazu i primio kvaku. Nije htio slušati ta sranja. Simon mu je rekao: „I još jedna stvar, Nikola. Nemoj pretjerivati večeras, jer pretpostavljam da ćeš proslaviti izlazak na slobodu. Nemoj činiti ništa glupo. Ne želiš opet unutra, zar ne?”

Nazalni vokal Kendricka Lamara pojačan na najjače. Chamon je sjedio na vozačkom sjedalu i bubnjao dlanovima po volanu. Nikola je sjeo pokraj njega. Audijevo „S” bilo je utisnuto u kožu. „Jebote, koliko je trajalo.” „Jebemu mater.” „Sve u redu?” „Da, nema problema.” Chamon se nakesi. „Imam planove za večeras. Bit će to najjači party, stari. Sa specijalnim efektima, da tako kažem.” „Zvuči super.” „Vidjet ćeš, brate, vidjet ćeš. Sve sam sredio.”

Policijska uprava Stockholmskoga okruga Razgovor s informatorom „Marina”, 11. prosinca 2010. Ispitivač: Joakim Sundén Mjesto: Centar Älvsjö PROMEMORIJA 2 (DIO 1.) Transkript dijaloga JS : Je li vam bolje? M: Da, znatno. Hvala što ste me pustili. Ona 24 sata bila su mi najgora u životu. Vratilo mi se toliko sjećanja... JS: Je li vas itko pitao gdje ste bili? M: Ne. JS: Ni Sebbe? M: Nismo razgovarali, mislim da se pritajio. JS: Razumijem. Ja sam vama obećao imunitet, a vi meni da ćete govoriti. Prije nego što počnemo, samo da kažem da želim znati sve detalje i sve vaše misli. Razumijete li? M: Mislim da da. Razmišljao sam o tome što ću reći. JS: Zvuči odlično. Mogli biste početi sa svojom poviješću, a nakon toga

mi detaljno ispričajte sve ostalo. M: Dobro, ionako sam tako nekako i ja mislio. Ovako je bilo: Oduvijek sam volio igre, u gimnaziji sam počeo s prijateljima igrati backgammon. Isprva bismo nakon škole sjedili u kafiću i igrali radi razonode, zafrkavali se s kockicama i proučavali kako igra zapravo funkcionira. Sve nas je jako zanimala matematika, ja imam u sebi tu prirodoslovnu crtu. Vjerojatnost, diferencijalne jednadžbe i to. Brzo sam pohvatao princip igre. Naknadno je došla gomila Iranaca, Turaka i ostalih s Bliskog istoka, starijih od nas. Došli su vidjeti tko su ti švedski momci koji misle da znaju igrati njihovu igru, shesh besh, kako su je zvali. Često bismo ih rasturili. JS: Kad je to bilo? M: Sredinom osamdesetih. Tada sam išao u gimnaziju Brännyrka. Uglavnom, maturirao sam, odslužio vojsku u Bergi, a potom nekoliko godina radio kod svog oca, koji je imao malu tiskaru. Krenuo sam na fakultet kad sam imao 23 godine, a iste sam godine upoznao Ceciliju, svoju suprugu. Bilo je to 1990. Oko tri godine kasnije dobili smo prvo dijete. Meni je bilo 27, iste sam godine završio fakultet. Svih sam tih godina i dalje igrao, tu i tamo viđao sam se s prijateljima. Potom sam počeo raditi u revizorskoj tvrtki KPMG, mislim da je to bilo 1995. Ondje sam upoznao jednog momka koji je također volio backgammon, ali i poker. Taj me kolega pozvao u jedan klub na trgu Sankt Eriksplan, u kojem se u principu moglo igrati po cijeli dan. Počeo sam povremeno odlaziti onamo, kad bi djeca otišla spavati ili vikendima. Na neki je način to bilo dinamično i kreativno okruženje, odnosno bilo bi da nije bilo te gladi. Većina je bila zaluđena igranjem. JS: Što je Cecilia mislila o tom klubu? M: Njoj bih rekao da odlazim tamo, možda ne svaki put, ali uglavnom bih joj rekao gdje idem. Prihvatila je to da je to moj čudni hobi, ali nikad nije išla sa mnom. Išao sam i na druga mjesta: Carlos Poker u Sundbybergu, Pot Raiser u ulici Folkungagatan... Znao sam dobrano zaraditi, iako nisam baš često igrao za novac. Jednog sam dana došao kući s više od deset tisuća kruna. Stavio sam ih na hrpicu na kuhinjski element, da to bude prvo što ujutro ugleda. JS: Nije li joj to bilo malo čudno? M: Prvi put možda i jest, ali kasnije joj je to bilo kul. Uostalom, nismo

često imali tolike svote. Tako da u početku nije bilo problema. Ali kasnije, kasnije je bilo drukčije... Ali doći ću do toga. Bilo kako bilo, negdje početkom 2002. odigrao sam svoju prvu partiju pokera preko interneta. Bilo je to prosvjetljenje - mogao sam igrati kad god sam htio. Širokopojasni internet tada se upravo razvijao, a ja sam kupio bolje računalo, tako da sam mogao igrati više partija odjednom. Često sam odjednom igrao za četiri ili pet stolova, nerijetko i na poslovnom računalu. Cecilia je bila zadovoljna što više ne idem u onu rupetinu, kako je u šali nazivala klub. Ali nije znala koliko sam mnogo igrao u uredu. Poker na internetu drukčiji je nego u stvarnom životu. Agresivniji je, često i brži. Prije svega manje psihološki, a više matematički. Na internetu nikad ne vidite suparnika, važna je samo vaša igra, a ne glupava pokeraška lica i psihološki trikovi. To je za mene bila prednost. Naučio sam mnogo toga što sam mogao primijeniti i kad sam uživo igrao u klubu. Godine što slijede katkad zovem zlatnim dobom. Mnogi su igrali, ali bilo je malo onih dobrih. Poker je pratio veliki hype. U stockholmskim klubovima mogao si dignuti dobru paru na Texas Hold’emu ili PLO-u, kako se skraćeno naziva Pot limit Omaha. Na primjer, jednom prilikom 2004. digao sam petnaest tisuća eura u jednoj noći. Na razini na kojoj sam ja igrao morao si imati izdašan račun u banci, jer, iako sam imao određeni kredit u klubu, znao sam gubiti na tisuće eura tjedno, a na internetu kredita nije bilo. Nije to bilo dobro ni za živce, ni za lisnicu, ni za odnos s klubom. Tako da sam se počeo raspitivati, trebao sam nekoga tko bi me pogurao, odnosno sponzora. Na koncu su mi rekli za čovjeka koji bi mi mogao pomoći. JS: Kako se zvao? M: Bio je to Sebbe. JS: Onaj iz Staroga grada? M: Da. Sebbe se ponudio da mi bude staker, kako se to kaže, odnosno financijer. Dogovor je bio da mi on plaća sve uloge na turnirima i partijama. Dobio sam, takoreći, na korištenje njegov račun i kredit u iznosu do dva milijuna kruna, a njemu bi išlo šezdeset posto mojih dobitaka. Istodobno mi je klub podignuo letvicu na milijun kruna, ali kad god bih zatrebao još novca, otišao bih po njega Sebbeovu čovjeku Maximu. U potpunosti su mi vjerovali, podnosio sam im račune. JS: Što ste učinili s dobivenim novcem?

M: Otplatio sam dio hipoteke i slično. Ali potom, početkom 2005., sve je otišlo kvragu. Loše mi je išlo, ne znam zašto. Možda zbog nekih novih momaka koji su se pojavili, koji su naučili igrati s pomoću računala i programa. Kako bih pokrpao gubitke, počeo sam svake večeri ići u klub ili ostajati na poslu i igrati putem interneta. Jasno, Cecilia se počela pitati što se događa. Jutrima mi je bilo teško ustati, često bih ostajao u krevetu dok bi ona brinula o djeci, vozila ih u vrtić i slično. Sjećam se kako je jednog jutra sjela na rub kreveta dok su djeca doručkovala. Protresla me i pitala: „Mats, što se događa? Reci mi.” Samo sam nešto promrmljao. Spavao sam valjda manje od četiri sata. „Mats, moraš mi reći. Moram znati što radiš cijele noći.” Okrenuo sam se i pokušao se razbuditi. „Kažem ti da je ludnica na poslu. Oprosti, ljubavi, pokušat ću malo stati na loptu.” Pogladila me po obrazu. U svom nedostatkom sna zamagljenom mozgu sam sam sebi obećao da ću srediti situaciju. To bih vjerojatno i mogao učiniti da sam tada stao. Jasno, morao sam vratiti dugove, ali s time sam mogao živjeti. No, umjesto toga sam se počeo prezaduživati. JS: Kako to mislite? M: Išao sam preko granica. Na koncu sam različitim igračima i tvrtkama za online igranje dugovao toliko novca da nisam imao ama baš nikakvog pokrića. Teoretski sam bio u osobnom bankrotu. Ali početkom travnja sam znao da je Sebbe nekoliko tjedana u Macauu. Otišao sam do Maxima i uzeo milijun kruna. Razumijete? JS: Ne baš, objasnite. M: Kod njega više nisam imao kredita, ali rekao sam Maximu da sam razgovarao sa Sebbeom i da je rekao da mi može povećati iznos na računu. Dobio sam novac u torbi i otišao ravno u klub. Maxim mi je vjerovao. Zajebao sam Sebbea. Naravno, izgubio sam cijeli milijun. Bio sam idiot. A onda je sve krenulo. JS: Dobro, pričajte. M: Koliko detaljno želite? JS: Koliko se dobro sjećate? M: Pamćenje mi je kao knjiga, mogu vam prepričati svaku izgovorenu

riječ. JS: Odlično, želim da budete što iscrpniji i detaljniji. Dajte mi sve. M: Može. Dva tjedna kasnije nazvao me Sebbe. Vratio se i rekao da se želi naći sa mnom. Upravo sam bio pospremao nakon večere, ali pet minuta potom je ponovno nazvao i rekao da je ispred mog stana, u svom autu. Rekao mi je da odmah siđem. Vozio je Porsche 911. Isprva sam pomislio da ću sjesti na suvozačko mjesto, ali kad sam došao na drugu stranu, vidio sam da na njemu već sjedi Maxim. Sjećam se da je Sebbe spustio prozor i rekao: „Sjedi straga, imaš dovoljno prostora ako se malo stisneš.” Vozili smo se tunelima ispod Södermalma. Pokušao sam započeti razgovor, pitao sam ga kako je bilo u pokeraškom raju Macauu, pričati malo o velikim poker-turnirima koji su se bližili, ali ni Sebbe ni Maxim nisu mnogo govorili. Izišli smo kod Gullmarsplana i nastavili prema Södra Hammarbyhamnenu. Ondje je bilo mnogo dizalica i golemih betonskih blokova koji će postati temelji novog naselja koje se sad ondje nalazi. Parkirao je iza nekakvih baraka. Svjetlo u autu se upalilo čim je Sebbe ugasio motor. Kad sam ga pogledao, shvatio sam da sam se gadno uvalio. „Kurvin sine”, siknuo je. Nisam znao što reći. Tada sam živio sasvim običnim životom, iako sam vrtio stotine tisuća kruna na poker-stranicama i u klubu. Smatrao sam se hladnokrvnom, staloženom osobom koja se mogla nakon velikih gubitaka vratiti kući, obitelji i praviti se kao da se ništa nije dogodilo. Ali bilo je to prvi put da sam osjetio da sam pretjerao, da sam bio poput malenog kukca koji je balansirao na rubu svijeta. Sebbe me zgrabio za zatiljak i unio mi se u lice. „Pogledaj me u oči, govnaru jadni.” Tada sam ugledao odsjaj metala. Uz lice mi je bio pritisnuo nož. Zatvorio sam jedno oko, ali na umu mi je bila samo jedna stvar: to da moj sin za vikend ima nogometni turnir i da ga moram odvesti na prvu utakmicu u subotu ujutro. „Što si ti umišljaš, majku ti?” pitao je Sebbe. Hladni vršak noža bio mi je na kapku. Osjećao sam se kao da mi reže mozak. „Oprosti... Mogu objasniti...” mucao sam ja. „Radio si mi iza leđa, govnaru jedan. Mislio si da ja i Maxim nećemo razgovarati?

Kapak me bolio. Sebbe se okrenuo Maximu. „Nakon ovoga idemo ravno u autopraonicu, da ga dobro očiste.” U oku me pržilo. Glavom mi je odjekivalo. Sebbe se ponovno okrenuo meni i još više približio svoje lice mome. Osjetio sam vonj cigareta L&M i kolonjske vode. „Dobro, dat ću ti još jednu priliku, ja sam velikodušan čovjek. Vratit ćeš mi sav novac unutar dva tjedna. Boli me kita kako ćeš to učiniti. Osvoji novac na pokeru, opljačkaj banku, prodaj ženu na ulici, ali vrati mi moj novac. Tri milijuna.” „Ali... Ali to je nemoguće...” „I ne pokušavaj s tim sranjima. Dva tjedna, Mats.” (nerazumljivo) Bilo je to... Tako jebeno... (nerazumljivo). Ne znam mogu li... (nerazumljivo). Nastavak promemorije u zasebnom dijelu.

5. Razgovor s inspektorom uništio je preduvjete za miran san više nego što je Emelie to očekivala. Ali, istini za volju nije bilo samo zbog toga. Bilo je i zbog onog idiota. Nije mogla uživati s curama u Richeu i proslaviti svoju titulu odvjetnice uz pjenušac i brbljanje. Otpila je dva gutljaja iz svoje čaše za šampanjac, zahvalila im što su tako divne i što su mislile na nju te im rekla da ima izuzetno osjetljiv slučaj i da se mora vratiti u ured. A zapravo je samo sjedila za radnim stolom, ne uspijevajući misliti ni o čemu drugome osim o onome što joj je ispričao policajac. U pola jedanaest otišla je kući. Mladić koji je ležao u nekoj vrsti kome, osumnjičen za ubojstvo. Tražio je nju. U životu se nije bavila kaznenim postupcima. Pitala je policajca može li mu naknadno odgovoriti, a Kullman joj je rekao da bi mu trebala javiti do osam sati idućeg jutra. Objasnio je: „Osumnjičeni nije na respiratoru ili nešto slično, tijekom tih nekoliko minuta što je jučer govorio vrlo je jasno rekao da želi upravo vas za svoju odvjetnicu. Zajedno s tužiteljicom Rölén zaključio sam da, unatoč njegovu stanju, moramo poštovati njegovu želju i to je to.” Htjeli su odraditi saslušanje osumnjičenog, ali za to mora biti prisutan odvjetnik. Morala je odlučiti za nekoliko sati. U čemu je bila stvar? Bilo je jasno da je to zabranjena zona. Nije bilo šanse da je Leijon pusti da to odradi. Zašto inspektoru jednostavno nije rekla istinu: „Nisam zainteresirana za preuzimanje obrane”? Ali svejedno nije mogla odagnati misli. Noć je sada prožimala samo duga frustracija. Zgužvana posteljina. Iritacija svjetlošću koja je prodirala kroz rolete. Upala mišića od prekjučerašnjeg spariranja. Ali misli joj nije zaokupljalo samo inspektorovo pitanje, mučila ju je još jedna užasno iritantna stvar: njezin susjed. Idiot. Bila su tri sata ujutro, a ovo nije bio prvi put da je to radio. William

je imao 23 godine, radio je kao prodavač i volio je Aviciija i Calvina Harrisa. Na najglasnije. Usred noći. Otkako je prije pola godine doselio ovamo, zvučnici su mu treštali u prosjeku dva puta tjedno. Nije bilo važno je li bio radni dan ili vikend, noć ili rano jutro. Činilo se da idiot nema osjećaja za to da normalni ljudi ujutro moraju ustati. Emelie mu je već četiri puta pozvonila na vrata, a i razgovarala je s njim tijekom dana. Obećao je da će se srediti. Pokušavala je zaspati. Prisjećala se svojih studentskih dana, kad je tek počela studirati pravo. Htjela je posao na kojem će raditi s ljudima. Ali godine školovanja potisnule su tu zamisao. Činilo se da su i njezini kolege prošli taj isti proces. Uredi koji se bave branjenjem optuženika nikad nisu dolazili na dane karijera i konstantno se pričalo o tome kako je sofisticirano baviti se trgovačkim pravom. Ljudski aspekt prava i pitanje pravne obrane nikad nisu bili tema razgovora. A uvidjeli su i kako je teško dobiti posao u uredu koji se time bavi. Nakon što su diplomirali, Emelie i većini njezinih kolega postalo je jasno da će posao tražiti ili na sudovima ili u velikim odvjetničkim društvima. Ustala je iz kreveta, ispod spavaćice navukla hlače od trenirke i izišla u predvorje. Ondje se slabije čula idiotova glazba. Pozvonila mu je na vrata. Nitko nije otvarao. Bilo je pola četiri ujutro. Ponovno je pozvonila. Nakon nekog vremena začula je otključavanje brave. Otvorio je William: razbarušena kosa, crvene oči, vidno pijan ili napušen. U stanu su bila još dva momka, sjedili su na kauču i, čini se, gledali nešto na računalu. Vjerojatno listu na Spotifyju s još basova, pomislila je Emelie. Osmjehnuo joj se. Zaista, koji jebeni i-d-i-o-t. Bilo joj je dosta svega. Rekla mu je: „Više sam puta razgovarala s tobom, znaš da su ti zvučnici točno uza zid moje spavaće sobe. Možeš li, molim te, stišati zvuk?” On se samo i dalje smješkao. „Ne budi takva rospija.” Puknuo joj je film. Emelie je trebao san, posebice večeras. Dobio je desni kroše ravno u facu. „Koji je tebi kurac?” zaurlao je njezin susjed. Iz nosa mu je potekla krv.

„Stišaj zvuk! Ili možda želiš još?” Njegovi prijatelji u sobi shvatili su da se nešto dogodilo. Ustali su i odvukli Williama u stan. Emelie je otišla u svoj stan i zaključala vrata. U pola sedam zazvonio joj je alarm na mobitelu. Emelie je odmah nazvala Magnusa Hassela. Manje od tri sata sna. Progonile su je misli o onome što je učinila. Prešla je sve granice normalnoga. Ali ono što ju je najviše čudilo jest to što se bila usudila, što je posve izgubila kontrolu i udarila ga. Možda bi trebala otići do njega s buteljom vina i ispričati mu se. „Tko je?” Magnus je zvučao pospano. „Emelie Jansson, užasno mi je žao što zovem ovako rano, ali dobila sam poprilično čudno pitanje u vezi s jednim slučajem.” „Zar ne možemo o tome u uredu za nekoliko sati?” „Ne, moram odgovoriti prije osam.” „Aha. A nisu tražili nekoga od nas, partnera?” „Ne, mislim da nisu. Riječ je o kaznenom djelu ubojstva. Osumnjičeni je tražio da mu ja budem hraniteljica.” Emelie je mogla čuti vlastito disanje u slušalici. Ili su to bili Magnusovi uzdasi. Stajala je pokraj kreveta i gledala kroz prozor. Na krovu nasuprot nje stajao je kos i buljio u nju. „Recimo to ovako”, reče Magnus. „Odvjetničko društvo poput Leijona ne može se baviti takvim slučajevima. To nije u našoj sferi, a, što je još gore, može loše utjecati na naš ugled, ukaljati naš brend. Naši klijenti bi mogli misliti da se bavimo takvim glupostima. Razumiješ?” „Da, tako sam i mislila, ali svejedno sam htjela pitati. Zbog nekog sam razloga osjećala da bi moglo biti važno preuzeti taj slučaj. Čini se zaista posebnim.” Zazvučalo je gotovo kao da je Magnus zastenjao u slušalicu. Možda je bio umoran, ili joj je samo htio dati do znanja da je raspravi kraj. „Emelie, potpuno je nebitno to što ti misliš da je nešto posebno ili važno. Radiš kao odvjetnica za Leijon. Nisi tamo neki aktivist za ljudska prava, kvragu.” Metalna vrata nalazila su se nasred gigantskog policijskog kompleksa u ulici Bergsgatan na Kungsholmenu u Stockholmu, ali zapravo su bila poprilično neupečatljiva. Jedino što je otkrivalo da se iza njih nalazi najveći istražni zatvor u Švedskoj bila je bijela ploča na kamenom zidu pokraj ulaza, na kojoj je stajalo: Istražni zatvor

Kronoberg. Emelie nije mislila da će ikad biti u takvom zatvoru usred grada, u zgradi punoj osumnjičenih za ubojstva, pljačke, silovanja i dilanje droge. Nakon razgovora s Magnusom ostala je stajati uz rub kreveta, promatrajući pticu na krovu nasuprot prozora. Zbog nekog razloga osjećala je da nema izbora, bez obzira na ono što je on bio rekao. Kabina obložena neprobojnim staklom, četvera metalna vrata najneprobojnije klase, više od deset nadzornih kamera. Emelie je stajala u sobici nalik na recepciju zvanoj centralna straža. Čovjek s druge strane toliko je intenzivno zurio u nju da je isprva pomislila da ima užasno loš vid i da je ne može vidjeti kroz staklo. Pritisnuo je dugme i iz zvučnika se začulo: „A vi ste?” „Sa mnom ste maloprije razgovarali preko portafona. Ja sam odvjetnica, Emelie Jansson. Imam sastanak s klijentom u zatvoru.” „Imate li isprave?” Emelie iz torbice iščeprka vozačku dozvolu. „Jeste li dodijeljeni osumnjičeniku?” „Ne, bit ću mu privatna hraniteljica.” „Privatna?” „Da. Inspektor Johan Kullman vam je valjda to i javio.” „Aha...” promrmlja stražar i stane nešto tipkati na svom računalu s druge strane neprobojnog stakla. „Da vidimo... Privatna hraniteljica...” Emelie je na drugim ekranima vidjela crno-bijele slike s nadzornih kamera. Dizala, ulazi, kabine. Uskoro će se susresti s osumnjičenim za ubojstvo. Prostor ju je podsjećao na bolnicu, ali razlika je bila u tome što je drukčije mirisao i što su sva vrata bila zatvorena. Predala je posjetiteljsku iskaznicu još jednom stražaru, a on ju je propustio kroz još troja vrata od četiristo kilograma. Pomislila je što bi se dogodilo kada bi svi ti elektronski uređaji zakazali u slučaju požara i što bi tada bilo sa zatvorenicima. Odjel šest: zatvorska ambulanta. Na zidu je bio stari plakat s podacima o projektu KRIZA - „Kontrolirana rehabilitacija i integracija zatvorenika”. Žena koja se, sudeći po pločici s imenom, zvala Jeanette

Nicorescu dočekala ju je na ulazu. Emelie nije znala je li stražarka, medicinska sestra ili doktorica. Soba u kojoj je ležao nije imala prozora. Pod i zidovi bili su prekriveni plastičnim materijalom obojenim svjetlozelenom i bijelom bojom. Bilo je teško zamisliti da je prostor ikada izgledao svježe. Na sredini je bio bolnički krevet, a pokraj njega dvije podstavljene stolice. Na stropu je bila plafonijera, a Emelie je mogla nagađati zašto je to baš tako. O nju se nitko nije mogao objesiti ili kablovima ozlijediti stražara. Ili svog odvjetnika. No, danas je pomisao na to djelovala pomalo apsurdno mladić koji je ležao na krevetu i nije bio u stanju ikoga povrijediti. Osim ovećeg crvenog traga na čelu, nije uočila nikakve vidljive ozljede. Izgledao je mirno, oči su mu bile sklopljene kao da spava. Jedna mu je ruka ležala na pokrivaču, a na prst mu je bila zakvačena nekakva štipaljka, spojena na aparat pokraj kreveta. Vjerojatno mu je mjerio puls. Drugi je uređaj, kako se činilo, bilježio aktivnost njegova srca. Emelie sjedne na jednu od stolica. „Je li potpuno u komi?” upita ona. „Ne, ne potpuno. Mjerimo to s pomoću takozvane Glasgowske ljestvice, koja ima vrijednosti od tri do petnaest. Na tri čovjek nema nikakve reakcije, bilo verbalne, bilo motoričke. Ispod osam čovjek mora biti na respiratoru. Na četrnaest može stajati i govoriti, ali vrlo je smeten. Naša je procjena da je on negdje između jedanaest i dvanaest. „To onda zvuči dobro?” „Da, ali vrijeme će pokazati hoće li mu biti bolje.” „Može li se razgovarati s njime?” „Možda, ovisno o tome kako mu je. Pričao je, ali bio je vidno zbunjen i dezorijentiran. Zadobio je ozljedu glave koja je prouzročila više manjih krvarenja u mozgu, ali doktori procjenjuju da je trenutačno u dobrom stanju i da operacija nije potrebna. Zato leži ovdje, u Odjelu šest.” Kad je Jeanette Nicorescu izišla i zatvorila vrata, u sobi je zavladala tišina. Emelie bi tu i tamo začula korake u hodniku. Ništa se nije događalo. Pomislila je na svoga tatu, a potom ponovno na sinoćnje događaje. Kako je mogla biti toliko glupa da udari susjeda? Što ako je prijavi policiji? Ili ako digne dreku pred vijećem stanara? Mora se smiriti, mora se kontrolirati. Možda je previše radila, možda joj je trebala pomoć da se riješi stresa. Znala je što je pokušavala ranije. Zbog nekog je razloga pomislila na Teddyja. Pitala se zna li on da je

upravo postala odvjetnica, a, ako zna, zašto joj nije čestitao. Ipak je povremeno radio za njezino odvjetničko društvo. Nagnula se nad krevet. „Zdravo, ja sam Emelie Jansson, vaša odvjetnica.” Mladić je ležao posve nepomično. „Čujete li me?” Emelie ga je promatrala. Bio je mršav, a njegova plava kosa kao da nije bila oprana. Imao je tanke usne koje su izgledale kao da ih je netko nacrtao kemijskom olovkom i ravnalom. Kullman joj je rekao da mu je ime Benjamin. Iz stropa se začulo pljuštanje vode, vjerojatno je netko na gornjem katu pustio vodu u zahodu. „Benjamine, molim vas, dajte mi nekakav znak da me čujete.” Reakcije nije bilo. Digitalni graf bio je pravilan. Emelie ustane s namjerom da izađe. Pitala se kako da brani čovjeka s kojim uopće ne može komunicirati. Potom je iza sebe začula slabašan glas: „Teddy...” Okrenula se. Benjaminove oči i dalje su bile zatvorene. „Što ste rekli?” Glas mu je bio slabašan, ali jasno je razumjela njegove riječi: „Zamolite Teddyja da shvati...”

6. Jutarnja šetnja. Gainomax i kava iz 7-Elevena. Petnaestominutni razgovor s Lindom o Nikoli, koji je izišao iz popravnog doma Spillersboda. Ona je već bila duboko zabrinuta, nije imala pojma kako će s njim. Teddy je otišao vidjeti svog nećaka i čestitati mu, ali ovaj se zaključao u sobi i ostao ležati. Teddy je pokucao i rekao: „Ništa od zagrljaja, ha?”, a Nikola je samo promrmljao nešto o tome kako je trenutačno previše mamuran. Linda je predložila da odu u šetnju i puste Nikolu da se odmori. Šetali su ulicom Linavägen, uz vodu, prema lučici. Košare za smeće bile su krcate otpacima sa studenskih fešti. „Teddy, izvini zbog onoga šta sam rekla prošli put, da samo želim da Nikola ne bude poput tebe.” „U redu je, ne brini.” „Ali brinem zbog njega. Ne bi mogla da podnesem da ponovo završi u ustanovi.” „Nadajmo se da je u ovih godinu dana ipak nešto naučio.” „Ne znam... Možeš li ti da razgovaraš sa njime? Tebe jedino sluša.” Vjerojatno je bila u pravu, ali njih su dvoje morali uspostaviti odnos i bez njega, u protivnome to neće ići. Ali svejedno, morao je pomoći. Naći se s Nikolom, biti s njim, možda mu pomoći da nađe stan i posao. Njegov je nećak imao devetnaest godina. Nitko osim njega sama nije mogao živjeti njegov život. Teddy se tuširao. Kad je završio, opazio je da ima Emeliein propušten poziv. Bilo je to prvi put nakon više od godinu dana da na mobitelu vidi njezino ime. Poslušao je govornu poštu. Njezin vedar glas. „Nazovi me čim stigneš, važno je.” Naravno da će joj se javiti, samo mu nije bilo jasno zašto ga je trebala.

Zadnji je put na nju nabasao u dizalu u uredu Leijona. U jednoj je ruci držala torbu s laptopom i pokušala ga ignorirati - gledala je u drugom smjeru, praveći se da ne postoji. A to je poprilično teško kad jedna osoba stoji u otvorenom liftu, a druga točno ispred njega. „Bok, Emelie. Dugo se nismo vidjeli.” Zakoračila je iz lifta i izmigoljila se da se ne bi očešala o njega. „Kako si?” upita ona Teddyja dok je ulazio u dizalo. „Prilično dobro. A ti? Naporno radiš?” „Uvijek naporno radim.” Teddy je rekao: „Samo polako. Izgledaš nekako blijedo/ „Transparent lawyer ovdje nije neuobičajen izraz. Obećavam da te neću progoniti hodnicima.” Teddy je pritisnuo dugme i vrata su se zatvorila između njih. Osjetio je njezin miris u dizalu. Podsjećao ga je na limun. Za slučaj Fredrica McLouda tražio je šezdeset tisuća kruna. Nakon plaćanja doprinosa i poreza tvrtka Pravne usluge Leijon isplatila mu je nešto manje od polovice tog iznosa. No, to je bilo dovoljno za dva mjeseca života, nije on imao neke ekstravagantne navike. Magnus Hassel bio je vrlo zadovoljan “operacijom”, kako je on to nazivao. Teddy mu je jučer podnio izvještaj. Najvažniji je bio lanac dokaza. Teddy je na mobitelu imao videosnimku predavanja vrećice. Ona žena vidjela je da je McLoud nosio tu vrećicu. I, naposljetku, u butiku u koji su se obojica skrili, Teddy je pregledao sadržaj vrećice i stavio nekoliko grama u svoju vrećicu, radi analize. „Pretpostavljam da više neće biti ništa od dogovora? Teško da će vaš klijent htjeti kupiti McLoudovu tvrtku?” Magnus se nasmije. Činilo se da je njegov interes za umjetnost u zadnje vrijeme izmakao kontroli. Na polici iza njega stajalo je nešto što je vjerojatno predstavljalo zelenu vaginu od plastike i mramora. „Teddy, Teddy, baš si naivan. Naravno da će je kupiti. Izgledi su enormno porasli zahvaljujući tvom doprinosu.” Teddyju ništa nije bilo jasno. Upravo je prikupio dovoljno materijala da direktor Fredric McLoud na dvije godine završi iza istih onih zidova iza kojih je i on bio ležao. „Fredric McLoud nevjerojatno je sposoban direktor”, reče Magnus. „Jedina je razlika to što će, uz saznanja koja si nam ti priskrbio, naš klijent za njegovu tvrtku platiti dvjesto milijuna manje.”

„Neka vrsta pritiska?” „Mi u Leijonu nikad ne iznevjerimo klijenta, upamti to, Teddy. Uvrebamo li priliku za bolji posao, naša je dužnost iskoristiti je. Ja to nazivam cjenkanjem, tako to ide u biznisu. Što više znaš, to više dobivaš. Vidi, rimuje se.” „Bit ću privatna hraniteljica jednom mladiću optuženom za ubojstvo”, reče Emelie kad ju je Teddy napokon nazvao. U glasu joj se čulo uzbuđenje. „Mislio sam da se ne baviš tim područjem prava. Je li to preko Magnusa: „Ne, nije povezano ni sa kim iz ureda. Mladić je tražio mene, sve mi se to čini nekako posebno.” „I pristala si?” „Pa nisam li ti rekla? Privatna sam hraniteljica.” Teddy nikad nije imao privatnog branitelja. Njih su obično angažirali ljudi koji su imali novca. „Tko te plaća?” „Nitko. Odlučila sam to odraditi pro bono. U Švedskoj postoje dvije opcije, možeš imati privatnog ili državnog branitelja.” „Znam, ali zašto...” U tom je trenutku shvatio. „Društvo ne zna da si prihvatila? Nije objavljeno?” Stanka. „Tako je”, reče Emelie. „I nitko ne smije išta o tome znati, u slučaju da se optužnica odbaci. Osumnjičeni se zove Benjamin Emanuelsson. Znaš li tko je to?” Emanuelsson. „Mogu li te nazvati za nekoliko minuta?” upita Teddy. Park Haren, subota. Teddy je ondje bio prije četiri mjeseca, na godišnjicu smrti Matsa Emanuelssona. Emanuelssonova djeca uvijek su onuda išla do podzemne željeznice. Tlo između ljuljački i pješčanika već je bio prekrio snijeg, ali puteljak je bio posut pijeskom. Jezerce je bilo puno zaleđenog lišća. Teddy nije znao mnogo o Matsovu samoubojstvu, ali htio je danas pričekati ondje i vidjeti hoće li itko naići. Snijeg se uskovitlao. Činilo se kao da nadire prema njemu poput

neke neprohodne izmaglice koja će progutati njega i njegova sjećanja. Teddy je bio oteo Matsa Emanuelssona, za što je osuđen i za što je odležao osam godina u zatvoru. Negdje nasred odsluženja kazne nazvala ga je Sara i rekla da si je Mats oduzeo život. Sara. Pokušao je ne misliti na nju. I dalje nije znao zašto se sve dogodilo tako kako se dogodilo, ali nešto tu nije štimalo. Najednom je prekinula svaki kontakt s njime. Otprilike je znao što je sve Mats proživio tijekom otmice. Štošta je vidio, a, prije svega, čuo je i što je Mats pričao na sudu tijekom njegova suđenja. Teddyja nije čudilo što ga je sve to pogodilo. To što je Mats počinio samoubojstvo nije ga toliko začudilo koliko ga je zapeklo u srcu. Sve dok ga nije nazvao Loke Odensson, njegov stari prijatelj iz bukse i informatički genij, rekavši mu da su Teddyja zapravo angažirali da otme Matsa jer su ga neke pedofilčine htjele ušutkati. Bilo ih je strah zbog nekih informacija koje je Mats dobio preko njih, a koje su se nalazile na nekom tvrdom disku. Teddy je to učinio radi novca, nije imao pojma i o čemu drugome. Ali to više nije bilo ni važno. Teddy je pomogao predatorima. Stajao je u snijegu gotovo četiri sata. Naposljetku su došli, oboje. Vjerojatno su se išli naći s prijateljima. Vidio ih je kako dolaze puteljkom. Mladić i tinejdžerica, to su zasigurno bili Benjamin i Lilla. Matsova djeca. Teddy je sjeo malo dalje. Nisu ga uočili. Vjerojatno ga nisu ni prepoznali, nisu očekivali da će čovjeka koji je u zatvoru odležao osam godina zbog otmice njihova oca zateći baš ondje. Sustigao ih je. „Čekajte.” Oboje su se istodobno okrenuli. „Ja sam Teddy Maksumić. Ne bojte se.” Lilla je iskolačila oči. Posegnula je za mobitelom, vjerojatno je htjela nazvati policiju. Benjamin je zakoračio naprijed, valjda kako bi je zaštitio. Ali nisu otišli. „Samo želim reći da mi je jako žao zbog onoga što sam učinio Matsu. Najradije bih da mogu vratiti vrijeme i da se to nikad ne dogodi”, reče Teddy. Zastao je da vidi slušaju li ga, razumiju li što im govori. „Nisam znao zašto ga žele, a ja mu nisam naudio. To su učinili drugi. Ali to nije opravdanje. Ja sam oteo vašeg oca i za to ću uvijek biti kriv.”

Razmišljao je samo o onome što će reći, ali ne i o tome što će učiniti nakon toga. Sve troje neko su vrijeme nepomično stajali, poput sramežljive djece koja čekaju dopuštenje da odu. Nekoliko minuta kasnije Benjamin reče: „Zašto ste nas tražili?^ „Zato što sam bio nasamaren.” Teddy nije znao što bi više rekao. Lagano se naklonio i otišao. A sada, četiri mjeseca kasnije, Benjamin je osumnjičen za ubojstvo. Kad mu je Teddy oteo oca, imao je dvanaest godina, sad je imao dvadeset i jednu. I tražio je da mu Emelie bude odvjetnica. Sve je to bilo toliko čudno da je djelovalo gotovo nestvarno. Ali Emelie ne bi izmislila tako nešto. Što se dogodilo?

7. Nikola je ležao u krevetu. Ne kao kad bi dobio slobodan vikend u popravnom domu. Tada: kod Chamona ili nekoga od ostale braće. Ne, kod mame. Možda je baš bio doma. Sklupčao se u fetalni položaj ispod pokrivača. Trebao bi biti presretan. Nije više bilo vrata koja se zaključavaju u devet navečer, nije bilo kontrola sobe, traženja alkohola, cigareta, pornjave. Nije više bilo Sandre, Andersa i ostalih debila koji su ga gnjavili. A opet se osjećao tako jebeno loše. Triput je zaredom rigao u zahodu. U želucu mu nije bilo više ničega osim lošeg osjećaja. Nije se čak mogao prisiliti otvoriti vrata kad mu se Teddy došao javiti. Nije to bilo zbog viroze ni zbog previše cigareta, nije ni pojeo nešto loše, koliko god bi on volio da je riječ o nekom od tih razloga. Nije bilo ni zbog sinoćnje fešte, nije se čak ni bio previše napio. Znao je on o čemu je riječ. On je bio Nikola Maksumić, nećak Najdana, zvanog Björne, iliti Teddy. Bio je slobodan čovjek. A izjedale su ga brige. Sinoć: Chamon je mislio ozbiljno. Potrudio se, bio je velikodušan, pozvao ekipu. Rezervirao je stol u Yamas Baru u ulici Saltsjögatan. Chamon, Yusuf, Bello i još četvorica. Chamon: dobro raspoložen. „Hranu plaćate sami, piće je na mene. Momak je izišao!” Nikola se pitao odakle mu novac. Mjerkali su cure, flertovali s konobaricama, razgovarali s poznanicima koji bi im prišli. Södertälje nije bio metropola, zapravo je bio tek veliko predgrađe Stockholma, s svi za stolom bili su Yusufova ekipa. A ako si s Yusufom, znači da si i s Isakom. Aura poštovanja u zraku. Jeli su odreske i pili pivo. Chamon je nakon večere naručio rundu žestica.

Chamon je mahao smotanom novčanicom od 500 kruna i urlao kako ima dovoljno charlieja za sve. Naručio je bocu šampanjca i viknuo: „Moét & Chandon je moje srednje ime!” Chamon: nije ga bilo briga ni za što osim za dobar provod. Popeo se na stol i zaurlao tako da su ga zasigurno čuli i vani, na ulici. „Kas b’houbouk, Bibličaru! Dobro došao natrag!” Glavom su mu se rojile sinoćnje misli. On: prevara, slabić bez muda koji je svima mazao oči praveći se da je opak. Što je s njim? Zašto ne može biti poput ostalih momaka? Samouvjeren, isfuravati kul đir, isfuravati divlji đir. Držati glavu visoko i isijavati autoritet. Trebao bi biti najsretniji čovjek sjeverne Europe. Umjesto toga: tek nervozni šonjo. Nikako mu nije bilo jasno zašto nije išlo. Jebemu, pa imao je gotovo dvadeset godina. Ali nekako je znao da osjećaj neće samo tako nestati, posljednjih mu je godina mnogo puta bilo tako. Visio je s ekipom, obavljao zadatke, trubio kako želi napredovati, činiti više, sudjelovati u većim akcijama. A istodobno ga je bilo tako jebeno strah. Nikome to nije smio reći. Kako bi i mogao? Nije mogao reći da ne želi sudjelovati u Isakovu suđenju. Da je bio slabašni pizdek koji je sanjao o tome da bude član bande. Ostatak ekipe u zahodu je povlačio linije. Nikola je povukao jednu prije pola sata i već ga je počelo puštati. Stajao je za šankom. Sam. Neka cura probila se do šanka, stala pokraj njega i pokušala naručiti. Barmeni su je ignorirali. „Daj da ti pomognem”, reče Nikola. Nagnuo se nad šank i rekao: „Ej, frende, djevojka bi naručila.” Barmen je okrenuo glavu i uputio mu pogled koji je govorio: Što si ti umišljaš tko si? A zatim je idiot samo raskolačio oči, primaknuo se i saslušao djevojčinu narudžbu poput krotkog janjeta. Nikola se okrenuo: iza njega je stajao Yusuf. Djevojka se zvala Paulina i imala je tek sedamnaest godina. Zapravo je bila premlada za ulazak u klub, ali očito se poslužila osobnom iskaznicom starije prijateljice. Pričala im je kako je s prijateljicama

imala večernji piknik kod marine na Viksängsvägenu i da su, kako je rekla, trusile vino iz vreće. „Što je to?” upita Nikola. „Vino iz kutija”, odgovori Paulina i zasmijulji se. „Kakvih kutija?” upita Nikola. „Ne znaš?” „Ne.” „Vino u kartonskoj kutiji, kužiš?” Nasmijali su se. Paulina je imala smeđe oči. „Je li istina da znaš sirijski?” pitala ga je. Mnogi su ga u Södertäljeu znali upravo po tome. Kimnuo je, već je bio navikao na to pitanje. „Da, odrastao sam s momcima.” „To je bome dojmljivo. Ja uopće ne znam poljski, iako su mi i mama i tata odande. A je li istina i da ti je djed čitao ruske klasike kad si bio mali?” Nikola kimne glavom i na to pitanje, ali ovoga puta opreznije. Pitao se odakle ona zna za to. Potom je prebacio temu na prijateljice s kojima je bila ondje. Ogledao se oko sebe: Chamon i ostali kružili su oko njih kao hijene. Svi su čekali da zagrize svoju lovinu: večeras je zaslužio ševiti. Nadao se da nisu bili čuli Paulinino posljednje pitanje. Najradije bi bio ostao i razgovarao s tom djevojkom ostatak večeri. Jer bila je to još jedna golema laž: nije bio samo pizdek bez muda, nikad u životu nije ni ševio. Krevet mu je bio neudoban. Mama je bila izišla s Teddyjem. Sutra je bio dan kad se trebalo održati suđenje. Ni on ni Chamon nisu dobili točno vrijeme ni mjesto. Tako je to bilo - nitko ništa ne zna do posljednje minute. Ali večeras Nikola mora riješiti jednu stvar, toliko je znao. Bio je to dio posla. Nikola je zapravo trebao biti na praksi kod Georgea Samuela, ali, iskreno, s obzirom na to kako se osjećao, zaista je mogao uzeti i bolovanje. Osim toga, Samuelova radnja nalazila se u Åkersbergi, koja je bila udaljena jebenih sat vremena. Što su oni mislili, kako da nastavi raditi ondje? Gledao je uokvirene fotografije na polici za knjige. Mama u mlađim danima, s maturantskom kapicom, u plavoj ljetnoj haljinici. Izgledala je radosno, a djed je očito bio ponosan. Godinu dana kasnije rodio se Nikola. Jednom je, kad je Nikola imao jedanaest godina, mami izletjelo

da djed nije bio sretan zbog toga. „Zašto?” upitao je on. „Pa djed me voli.” „Naravno da te voli, više od ičega na svijetu. Ali htio je da upišem fakultet ili višu školu, mislio je da neću mnogo postići u životu ako tako mlada rodim dijete.” Nikola se sjeća što joj je tada rekao. „Dvadeset godina, nije to rano, mama. Vidjet ćeš kad ja budem imao dvadeset. Možda budem imao pola Södertäljea.” Glumatao je čak i pred vlastitom majkom. Oko tri sata Chamon je dobauljao do njega. Bar je bio pred zatvaranjem, a ona djevojka, Paulina, otišla je kući prije sat vremena. „Bio si joj napet. Zašto je nisi odveo kući?” „Ne znam.” „Ma, nema veze. Idemo dalje, party se nastavlja.” Nikoli nije bilo jasno na što je mislio. Jedino što je u Södertäljeu radilo nakon tri ujutro bila su kasina, a ondje nisi išao partijati, nego igrati poker ili kockati. „O čemu ti melješ? Kod tebe doma, ili?” „Ma ne, jebote. Rekao sam ti da sam za večeras sredio specijalne efekte. Idemo.” Gotovo svi ostali momci već su bili otišli. Neki su bili previše pijani, neki previše napušeni. Neki su skupili cure. Yusuf je otišao u Bårstu kartati, ali Bello ih je čekao ispred. Ljudi su se slijevali iz bara. Nikola je zaista htio ići kući. Bio je umoran, dovoljno je popio i nije mu bilo jasno što je Chamon mislio pod „specijalnim efektima”. Bello je obavio nekoliko poziva. Pet minuta kasnije ispred bara je stao otrcani Ford Focus. Chamon je otvorio vrata. „Naš osobni taksi.” Odvezli su se iz Södertäljea. Nikola nikad prije nije vidio vozača, ali činilo se da ga Chamon poznaje. Priključili su se na autocestu. Nakon deset minuta izišli su kod Norsborga. Sranje. Obično je Nikola vozio, ali večeras nije bilo tako. „Što ćemo raditi?” Chamon se naceri. „Nešto predobro. Samo za tebe.” Zrak je bio svjež. Chamon je izvadio svoj mobitel i nazvao jedan broj. „We are here now. What is the code?” Nikola je promatrao momke: izgledali su kao da su dignuli jackpot

na lutriji. Dizalo nije radilo. Stubište je zaudaralo na pišalinu. Chamon se lagano smijao, zvučeći pritom kao rasklimani moped. Pozvonili su na vrata. Otvorila im je žena u nekakvom kućnom ogrtaču. „Welcome”, reče ona i zagrli Chamona. Stan: garsonijera s kuhinjom. Zidovi su bili goli, sa stropa je visjela jedna žarulja. U sobi je bio bračni krevet sa zgužvanom posteljinom. Stan je vonjao na ženski parfem i izdrkanu kitu. Chamon ih je odveo u kuhinju i zatvorio vrata. Oči su mu sjale. U sudoperu je stajala hrpica prljavih tanjura. „Dobro, svi ćemo dobiti jedan đir, ali ti si prvi, Niko. Koliko god želiš. Imam super dogovor s Darinom.” Chamon je otvorio kuhinjska vrata i izgurao Nikolu. „Čestitam, prijatelju.” Zatvorili su vrata za njim. Žena je sjedila na rubu kreveta. Kad ju je pobliže pogledao, uočio je da vjerojatno nije ni dana starija od njega. Na usnama je imala ružičasti ruž, a na nogama cipele s visokim potpeticama. Tamne oči i izblajhana kosa s barem pet centimetara izrasta. Čudno je izgledala ta kombinacija cipela i kućnog ogrtača. „So, you are Nikola.” „Yes.” „What do you like?” Lice mu se užarilo. Stajao je na metar od kurve i osjećao se kao da mu čita misli. „It is first time?” Nikola kimne. „Sit down.” Sjeo je na drugi kraj kreveta, a Darina se prebacila na njegovu stranu. Osjetio je ruku na ramenu. Stala mu je masirati leđa. Samo je htio otići, ali nije imao pojma što bi rekao. Zbog nekog je razloga pomislio na svoga strica: prizor iz zatvorske sobe za posjete. Nikola i Linda u dvosatnom posjetu. Imao je možda četrnaest godina. Teddy je rekao: „Svaki put kad me dođete posjetiti, sa sobom iznesete djelić mene. Volim vas zbog toga.” Njegov je stric u zatvoru bio osam godina. Nikola se pitao kako se snalazio sa ženama. Nekoliko minuta kasnije Darina mu je jače stisnula ramena i

okrenula ga prema sebi. Skinula je kućni ogrtač. Pod slabašnim svjetlom sobe njezino je tijelo izgledalo sivkasto. Grudi su joj bile male, gotovo trokutaste. Legla je na krevet, točno ispred njega, i posegnula za tubom lubrikanta. „I help you”, reče ona. Nikola je uzeo tubu. Klečeći na krevetu, otkopčao je traperice i na sekundu zatvorio oči. U tom su se trenutku otvorila vrata i u sobu je ušao Chamon. „Abri, oprosti što te prekidam, ali nešto se dogodilo.” Nikola je zakopčao hlače. „Moramo ići, Yusuf ima nekih problema u Bårsti. Neki govnar mu sere da je varao, moramo mu otići pomoći”, reče Chamon. Nikola ustane s kreveta. Osjećao se kao da tetura.

Policijska uprava Stockholmskoga okruga Razgovor s informatorom „Marina”, 11. prosinca 2010. Ispitivač: Joakim Sundén Mjesto: Centar Älvsjö PROMEMORIJA 2 (DIO 2.) Transkript dijaloga (nastavak) JS: Rekli ste da ste tijekom 2005. imali problema s kartanjem i da vam je Sebbe zaprijetio da mu morate vratiti tri milijuna kruna unutar dva tjedna. M: Ovo sve i dalje nije po nekom protokolu, nadam se? JS: Nipošto, ovo je samo za mene, da sažmem bitne stvari. Ovo govorite meni, nikome drugome. Samo ja znam za vas i imate imunitet. Želim da nastavite prepričavati sve čega se sjećate. M: U redu, u redu, pokušat ću. Nisam imao pojma kako da nabavim novac za Sebbea. Čak i u najboljim tjednima u klubu i na internetu to bi zapravo bilo nemoguće.

Nikad nisam bio osvojio ni desetinu tog novca u tako kratkom vremenu, ali bio sam prisiljen pokušati. Uzeo sam bolovanje na poslu i po cijele dane kod kuće igrao poker na internetu. Nisam baš htio zalaziti u klub, bilo me sram pred prijateljima. Stalno sam radio nove korisničke račune kako nitko koga poznajem u tom svijetu ne bi primijetio koliko visim po sajtovima. Dani su prolazili, ja sam se nadao da će se Sebbe predomisliti, dati mi još vremena, ali uopće nisam mogao doći do njega. U karijeri sam odigrao dosta partija, ali partije koje sam tih dana igrao bile su najluđe. Riskirao sam kao nikad prije, na razinama o kojima ranije nisam mogao ni sanjati, i to samo u sobama za Pot limit Omahu, uglavnom s Kinezima i Amerikancima. Dobici su varirali, jedan dan dobio bih šezdeset tisuća eura, idući dan izgubio bih trideset tisuća. Partije inače brzo zaboravljam, ali jednu nikad neću zaboraviti. Sveukupno sam bio nagomilao otprilike milijun kruna i igrao sam u no limit sobi na sajtu Poker Kings. Bila je to strašna runda, igrali smo sa suludo visokim ulozima. Kad je runda počela, svatko je imao po pedeset tisuća eura u žetonima. Imao sam veliki blind od tisuću eura. Svi su se povukli, ostao je još samo tip na malom blindu. Pratio sam sa sedmicom i damom karo, u flopu su bili as, dama i četvorka, dvoje od toga karo. Drugi preostali igrač, nadimka Balrog666, pratio je, a ja sam, kao luđak, povisio za deset tisuća eura. Zbog nekog sam razloga bio uvjeren da je moja dama dovoljno dobra jer bi Balrog666 vjerojatno dizao da je prije flopa imao asa. Ali ako je dobio nešto, recimo, par četvorki, znao sam da će pratiti do kraja. On ili ona često je to radio, precjenjivao svoje karte. Zato sam toliko i povisio, u najgorem slučaju pokupio bih onih tisuću i petsto eura koji su već bili u ulogu. Ali govnar je išao all in, potpuno neočekivano, a možda je čak i imao samo taj par četvorki. Kažem, već sam više puta prije toga igrao s Balrogom666, obično je bio bahatiji u početku i oprezniji pri kraju, ali katkad je znao i divlje blefirati. Sad je bilo nemoguće procijeniti jer je stisnuo gas do daske i uložio sve svoje žetone. Pomislio sam: „Idem, imam samo jednu priliku.” Tako da sam pljunuo još četrdeset tisuća eura. Balrog666 pokazao je dva asa. Suludo. Razumijete li se u poker? JS: Samo površno. M: Šanse da govnar ima dva asa bile su minimalne, tim više što nije podizao prije flopa. Ali namamio me. Bio sam u gadnoj gabuli, mislio

sam da ću se onesvijestiti. Što da radim? Postojala je velika vjerojatnost da ću izgubiti sve što sam skupio proteklih dana. Zadržao sam dah i zatvorio oči. Onda je došla četvrta karta. Karo. Kužite? JS: Ne. M: Obje karte koje sam dobio u dijeljenju bile su karo. U flopu su još dvije karte bile karo, a onda je došla još jedna. Imao sam flush. Ako sve bude u redu s petom kartom, meni ide sve. JS: Kako je prošlo? M: Slatka šestica. Pokupio sam sav novac. Milijun kruna. JS: Isuse! M: Da, bilo je to fantastično. Gotovo sam počeo vjerovati da ću uspjeti Sebbeu vratiti novac. Nije mi bilo preostalo mnogo dana, a nisam mogao računati ni na to da će me uvijek pratiti sreća. Tako da sam se okrenuo drugim metodama. Najprije sam pokušao prodati naš Renault putem interneta. Nekoliko ga je kupaca došlo pogledati, ali bilo im je previše dati sto tisuća kruna za njega. Spustio sam cijenu na devedeset tisuća, pa su došli neki ljudi koji bi za njega dali osamdeset. Prodao sam glazbenu liniju i čamac koji smo imali na vikendici. Prodao sam čak i kauč i fotelje iz nje. Samu kuću i zemljište nisam mogao prodati jer su glasili na Ceciliju. Prodao sam svoje dionice u Nordei, povećao sam hipoteku na stan za tristo tisuća kruna. Više nije išlo, ionako je cijena već bila previsoka. Zatim sam od Blue Stepa dobio kredit od dvjesto tisuća kruna, uz kamate od devet posto. Kao jamstvo su uzeli posljednje postotke od stana. Uzeo sam nenamjenski kredit u Konsument Kreditu i Collectoru, mislio sam da, ako ispunim formulare i pošaljem ih isti dan, možda neće stići provjeriti što je tko od njih odlučio, pa će mi odobriti veći kredit. Svoje najbolje prijatelje pokeraše, Bossea i Boguslawa, zamolio sam da mi posude nešto novca. Shvatili su da je stvar ozbiljna, ali nikad im nisam rekao o čemu se točno radi. Bila su preostala još dva dana, a ja sam na pokeru osvojio gotovo milijun i pol, a nešto više od osamsto pedeset tisuća prikupio sam prodajom svog života i zaduživanjem obitelji. A još uvijek nisam imao puni iznos, Sebbe je htio tri milijuna na pladnju. I tako sam započeo svoju 48-satnu utrku. Namjeravao sam se

spojiti u sobe s velikim ulozima na internetu i ne uzimati pauze. Ceciliji sam rekao da na poslu moramo riješiti jednu iznimno važnu stvar i da ću se puna dva dana morati baviti time. Nije baš potpuno shvaćala takvu vrstu obaveza, ona je radila kao službenica u županijskom vijeću. „Ali bio si bolestan”, rekla je i položila mi ruku na čelo. „Je li ti temperatura pala?” Nije mi bilo drago što joj lažem, ali nisam joj mogao reći kakva je situacija. Maknuo sam njezinu ruku s čela. „I dalje mi nije baš najbolje, ali ima nekoliko stvari koje moram obaviti. Uskoro će ljeto, a prije toga ću sve to dovršiti, obećavam ti da ove godine neću usrati ljeto poslom. Možda je najbolje da vi već sad odete na selo?” Cecilia se kiselo osmjehnula, onako kao što je to obično činila kad mi nije vjerovala, ali mi je ipak htjela pokazati da razumije. „Dobro, ali onda obećavaš? Četiri posve slobodna tjedna s nama tijekom ljeta?” Poljubio sam je u čelo. „Apsolutno”, odgovorio sam, nastojeći zvučati smireno. Istodobno sam otvorio četiri različite stranice, po dvije sobe na svakoj. Nikad prije nisam igrao toliko partija odjednom, ali u protivnome ne bih stigao. Opskrbio sam se kavom, energetskim pločicama i energetskim pićima. Odspavao sam tri sata usred dana i dva sata rano ujutro kako bih iskoristio što više vremena s velikim ulagačima iz SADa. Svakog sam sata kapao kapi u oči i pio goleme količine vode. U svaku šalicu kave stavljao sam pet žličica šećera, puštao Beethovenove sonate i postavljao alarm na računalu kako bi me podsjetio da svakih sat vremena ustanem i malo protegnem ruke i leđa. Bila bi katastrofa da me uhvati grč baš u tim trenucima. U životu nisam igrao bolje i intenzivnije. Bilo je to kao da su sva moja iskustva i znanje iz matematike sjeli na svoje mjesto. Uviđao sam uzorke i temelje same igre koje dotad nisam bio primjećivao. Uočavao sam strukture u igri suparnika za koje mi nikad prije ne bi ni palo na pamet da ih potražim. Razumio sam srž Omahe, srce same igre. Bio sam viša klasa u odnosu na sve ostale. Ali vrijeme je istjecalo poput energetskih napitaka koje sam trusio. Prestao sam ustajati svakih sat vremena, vremena više nije bilo. Sebbe je te večeri trebao doći. Još četrdeset tisuća eura, otprilike četiristo tisuća kruna.

A onda se u jednoj od soba pojavio on ili ona. Balrog666. Shvatio sam da je to moja prilika. Balrog666 je naumio povratiti prošlotjedni gubitak. Mnogo će ulagati, a to je bilo upravo ono što je meni trebalo. To je bilo bolesno. Riskirali smo kao kakvi početnici, ali ja sam cijelo vrijeme igrao s tim novim razumijevanjem igre, s osjećajem da sam na višoj razini od ostalih. Nakon dva sata digao sam još otprilike sto tisuća kruna. Bilo je to solidno, ali još nisam bio prikupio koliko mi je trebalo. Pogonili su me kofein, šećer i čista snaga volje. Oči su mi suzile, glava mi je pucala. Nisam odlazio pišati iako me mjehur strašno bolio. Ništa se ne može mjeriti s adrenalinom koji te obuzme u dobroj partiji. Opazio sam da je Balrog666 postajao sve nepažljiviji. Pola sata do isteka vremena ostali smo bili samo on i ja. Imao sam priliku vratiti ostatak novca koji mi je trebao. Uskoro će sve biti gotovo, moći ću isključiti računalo, čekati Sebbeov poziv, leći i naspavati se. Prilika se ukazala, morao sam je iskoristiti. Išao sam all in. Već sam vidio kako će mi ostati par sto tisuća nakon što Sebbeu vratim novac, kako ću moći vratiti dugove prijateljima, možda i kupiti novi namještaj za vikendicu. Ali umjesto toga izgubio sam više od četrdeset tisuća eura. Umro sam. Sat vremena kasnije nazvao me Sebbe. „Imaš li novac?” „Apsolutno. Gotovo sve. U principu, imam tri milijuna, daj mi samo još jedan dan i sredit ću to.” „Mats, što ti nije bilo jasno? Hoću sav svoj novac i hoću ga večeras.” Zvuk poklapanja slušalice u ušima mi je odjeknuo poput pucnja pištolja. Deset minuta kasnije začuo sam zvono na vratima. Bilo mi je drago što Cecilije i djece nije bilo. Pogledao sam kroz špijunku. Bio je to Sebbe, a do njega je stajao Maxim. „Kako ćemo onda to riješiti?” bilo je jedino što je rekao kad mi je ušao u hodnik. Oči su mu bile kao u morskog psa. Sjećam se da su mi se noge počele nekontrolirano tresti. Ali zatim sam duboko udahnuo. Sinula mi je zamisao.

Bilo je deset navečer. Bio je to početak mog novog života, zbog čega sad sjedim ovdje, više od pet godina kasnije. Nastavak promemorije u zasebnom dijelu.

8. Teretana. Ritam. Prvo ljevica. Izravan udarac. Uvijek vrati šaku istim putem kojim je došla. Silina iz kuka. Snaga u trbuhu. Bum-bum-bum. Kao kobra. Ljevica, desnica, ljevica. Uvijek drži gard. Uvijek zakreni stopalo s udarcem, ali ostani stabilna. Usredotoči se na cilj. Osjeti doseg. Ne gledaj odlučna lica drugih cura. Svi oko nje dijelili su udarce poput strojeva. Zaboravi druge. Nije znala koliko joj dobro danas ide. Jossa joj je uvijek tupila o crossfitu i HIIT-u, treningu visokog intenziteta. Pričala je kako u 20 minuta u najvišoj brzini sprži više kalorija i poveća snagu više nego bilo kojim drugim oblikom treninga kojom se bavila. A vjerojatno se okušala u svim vrstama joge u ovom gradu, svim vrstama grupnih treninga u SATS-u i Balanceu, kao i Leijonovu trkačkom klubu koji je vodio bivši maratonac Jacob Lapin. Ali u Emelieinu svijetu ništa se nije moglo mjeriti s taekwondoom. Ljevica, desnica. Kroše, aperkat, lakat. Njezini su udarci pogađali fokusere koje je držao Leo. Mata, mata, mata. Držao ih je u visini glave i kretao se po gumiranom podu, dok je Emelie išla za njim. Brada uz grudi, pogled na fokuserima. Disanje kroz nos. Stražnja noga ide prva u svakom koraku. Million Dollar Baby. Kad im je Leo rekao da se istegnu na tatamiju, ruke su joj se tresle. Emelieina sreća: pregovori s Kinezima oko Husgrensa propali su toga prijepodneva. Magnus im je razočarano priopćio: „Možete odložiti penkale, odsad više ne možemo ništa naplaćivati. Dođe li večeras do kakve promjene, javit ću vam, nemojte gasiti mobitele.” Trebala bi se pripremati za sutrašnju sudsku raspravu, ali nikako se nije mogla koncentrirati. Zašto joj se Teddy nije javljao?

Isprva nije razumjela Benjamina kad je pitao za njega. „Poznajem samo jednog Teddyja. Mislite na Teddyja Maksumića?” Benjamin je samo jedanput kimnuo glavom, a potom je ponovno nestao. „Je li sve u redu?” Leo ju je lupnuo dlanom po ramenu baš kad je krenula u svlačionicu istuširati se. Emelie je već dvije godine trenirala u Centru borilačkih vještina Östermalm. Bio je to pravi podrumski klub, ništa preotmjeno, samo bijelo obojeni zidovi, uobičajeni plavi tatamiji i vreće za udaranje koje su visjele s čvrstih kuka na stropu. Na recepciji su bile slike iz Leovih zlatnih godina, kad je bio prvak Švedske u taekwondou i kad je na Europskom prvenstvu osvojio broncu. „Mislim da je. Zašto?” „Sad pred kraj, kad si išla prema meni... Ne znam, kao da si se nakratko izgubila, kao da nisi imala onaj svoj ubojiti instinkt.” Emelie zapešćem obriše kapljice znoja s čela. Nadala se da nije bio u pravu. Ostala je sama pod tušem. Većina cura otišla je kućama u odjeći u kojoj su trenirale jer su živjele u blizini. Bilo je deset sati navečer. Uzela je tuš i usmjerila topli mlaz vode na noge. Trebala bi ih obrijati, ali posljednjih tjedana jednostavno nije imala vremena. Da je Jossa vidi, smijala bi joj se i prozvala je gorilom ili šubarom ili nešto slično. Ali to nije ni bilo važno, Emelie ionako nije planirala ikome u skorijoj budućnosti pokazivati noge, a, osim toga, ako netko nije mogao podnijeti pokoju dlačicu, to je bio njegov problem. Pažljivo se obrisala frotirnim ručnikom, a potom je iz svoje torbice začula prigušenu zvonjavu mobitela. Na ekranu je ugledala Teddyjev broj. „Emelie, reci mi o čemu je riječ”, kratko reče Teddy. „Poznaješ li Benjamina Emanuelssona?” „Možda.” Objasnila mu je Benjaminovo stanje i prenijela ono malo što je znala. Ispričala mu je ono što joj je bio rekao. Jedino što joj je bio rekao: „Zamolite Teddyja da shvati.” Sve je to bilo čudno.

9. Bilo je vrijeme da obavi svoju zadaću. Cijeli je dan ležao u krevetu. Naposljetku ga je Yusuf nazvao. „Hvala za sinoć, stari, koje jebeno sranje na kraju... Ali super što ste došli i otjerali one kurvine sinove. Ha, ha. A sad moraš otići po našu opremu.” „Kamo?” „Kod Gabbea.” Nikoli se stisnuo želudac. Ukradeno oružje. Već je jednom išao do Gabbea po opremu, ali tada oružje nije bilo za njega. Nije znao kako se Gabbe zaista zove, samo Gabbe, morala je to biti skraćenica od imena Gabriel. Živio je sam u jednoj od niza kuća u ulici Gårdsvägen u Enörni. A Gabbeu si išao samo kad je bio mrak. Ogledao se oko sebe. Ulica je bila mračna, ali iz jedne straćare malo dalje dopiralo je svjetlo. Svijetlile su samo dvije ulične lampe - izgleda da su se mulci malo zajebavali s kamenjem ili nešto. Ispred kuća bili su niski plotovi ili živice, a iza živica stajali su roštilji. Nikola je cijenio ljude koji su novac ulagali u aute, ali roštilji... U čemu je stvar? Pogledao je preko ograde ispred Gabbeove kuće: drveni trijem i dvije plastične stolice umjesto roštilja. Prozori su bili zamračeni. Pozvonio je. „Koji jebeni kelb zvoni u ovo doba?” začulo se iznutra. Gabbe je otvorio. Izgledao je isto kao prošli put kad je Nikola bio ovdje. Razbarušena prosijeda kosa, neobrijan. Protrljao je oči. Na sebi je imao kratke hlače i rastvoren kućni ogrtač, ali prsa i trbuh bili su mu toliko dlakavi da bi čovjek lako pomislio da ispod njega nosi džemper. „Tko si ti?” „Zar me ne prepoznaješ?” odvrati Nikola. Gabbe se naceri. „Da, sad vidim. Ti si onaj mali što govori naš jezik. Uđi.” Strop u dnevnom boravku bio je visok. Gabbe je upalio samo

svjetiljku u hodniku, a ostatak kuće ostao je u mraku. Na zidovima su bile slike sa sirijskim svecima i crkvenim očima. „Imam problema s televizorom. Možeš li mi pomoći namjestiti kanale?” Nikola je samo htio pokupiti ono po što je došao i zbrisati. „Može, kasnije ćemo.” Gabbe je zastao. „Dosegao sam razinu u životu kad ne trebam više ništa od nove tehnologije, zadovoljan sam onime što imam. A onda dođu Yusuf i ostali momci s hrpom televizora, mobitela, tih tamo tableta i ostalih pizdarija. Reci im da mi je dosta tih sranja.” „Ako išta od toga želiš nekome dati, rado ću uzeti”, nasmiješi se Nikola. „Dati? Ne, ne, prodat ću to ekipi u Vincent su. Sve što meni u životu treba je puni sportski paket i nešto na čemu mogu slušati glazbu. Znaš, malo Waltera Aziza, Nomana Hanne i slično.” „Dobro, ali gdje je oprema?” Gabbe se nije ni pomaknuo. „Znaš, ne trebam ja snimati filmove mobitelom ili igrati neke moderne igre na njemu. Meni ne treba više ništa. Razumiješ?” „Da, da, ne treba ti novi mobitel. Stari je sasvim u redu, zar ne?” „Mmm... Ali unuci mi stalno šalju gomilu tih jebenih slika. Rado bih gledao slike njih dok su još slatki, ali slikaju samo ono što jedu, svoje nokte, odjeću, kavu koju piju i to.” Gabbe je jednu spavaću sobu držao zaključanu. Otključao je vrata ključem koji je iščeprkao iz zemlje jedne lončanice. Ušli su u sobu. Osim namještenog kreveta koji se nalazio u njoj, bila je poprilično prazna. Gabbe je prišao ormarima i otvorio ih. U njima je bilo šest kutija poslaganih u dva reda. Nikola mu je pomogao da izvadi kutije i stavi ih na pod. Iza njih nalazila se nekakva ručica koju nije bio ni zamijetio dok je Gabbe nije počeo vući. Ormar je očito imao lažni zid. „Sad ću ti pokazati, prijatelju moj mali”, reče Gabriel i gurne vrata ustranu. Nije tako bilo kad je Nikola lani došao ovamo, tada je samo dobio vrećicu s nekim teškim predmetom. Nikola nikad nije vidio nešto luđe. Kad bi ga sada uhitili, u buksi bi

odgulio toliko godina da bi po izlasku bio star kao Gabbe. Na zidu ormara visjele su svakakve stvari. Dva Glocka 17, tri AK-5, jedan kalašnjikov, nekoliko pištolja SIG Sauer, jedan Mini Uzi. U kartonskoj kutiji na podu bio je dinamit ili plastični eksploziv. A ono najbolje od svega: nekakva zelena mrcina koja je izgledala kao odvodna cijev s ručicama. „Što je ovo, kvragu?” Gabbe se nakesi. „Carl Gustaf, ponos švedske vojske. To je Isak upotrijebio kad su se oni debili iz Stockholma pokušali nametnuti ovdje.” Nikola je znao o čemu govori. Dvojica mrtvih i četiri raznesena automobila. „Mislio sam da bi te moglo zanimati što sve imamo”, reče Gabbe. Nikola ponovno osjeti kako mu navire mučnina. On je trebao samo dva pištolja, ništa više.

10. Već je jednom bio kod Emelie. Bilo je to usred dana, a sada, navečer, njezin je stan bio neuredniji. Odjeća je visjela po kuhinjskim stolicama čiji mu je dizajn bio poznat, ali nikako se nije mogao sjetiti imena. Kryp, nešto. Tajice su ležale nasred poda u hodniku, novine, časopisi i mrvice kruha ukrašavali su kuhinjski stol, a neoprane šalice kave trijumfalno su stajale na kuhinjskom elementu. Teddy je bio iznenađen: nije očekivao da će biti okružena neredom ovakvih razmjera. Ali jasno je prepoznavao Emeliein miris, isti onaj koji je još prije bio osjetio. Čovjekov miris za Teddyja je bio unikatniji od DNK. Činilo se da se upravo istuširala, kosa joj je bila vlažna. „Oprosti zbog nereda, imam neke radove”, reče ona, skupljajući novine. „Radove? Gdje?” „Ma samo se zezam. U zadnje vrijeme imam gomilu posla, zato je sve u neredu.” Emelie je iscijedila krpu nad sudoperom i obrisala kuhinjski stol. „Hoćeš li nešto popiti?” „Imaš li viski?” Zbog nekog je razloga osjećao nervozu. „Ne, imam samo porto, konjak i džin.” „Onda konjak, molim te.” Emelie je privukla stolicu, popela se na nju kako bi dosegla ormarić iznad hladnjaka i skinula bocu konjaka. Bila je bosa i Teddy je uočio da nije imala nalakirane nokte na nogama. Nije to bio neki finiji konjak, a čini se da nije imala ni odgovarajuće čaše, ali okus je bio zaokružen i Teddy je osjetio kako se opušta. Ona je predložila da se nađu ovdje, a Teddyju je bilo jasno da o tome ne mogu razgovarati u Leijonu. Ali svejedno nije ništa shvaćao. Zašto bi sin Matsa Emanuelssona htio nešto od njega? Što je to trebao shvatiti? „Možeš li doći do mene, da malo porazgovaramo?” bila ga je pitala Emelie. „Prošli put ti baš i nije bilo do razgovora.”

„Ma daj, kako to misliš?” „Ono kad smo se prije nekoliko tjedana sreli u dizalu u uredu.” „Nije ni tebi. Ali sad je situacija drukčija, u ovo smo uvučeni zajedno.” Negdje u sebi znao je da je imala pravo. U tome su bili zajedno, a povezivala ih je Benjaminova molba. Morao se iskupiti obitelji Emanuelsson. Vječno ga je pekla savjest. Teddy se pažljivo naslonio na okrugli naslon stolice. Zaškripao je, ali nije se savio pod njegovom težinom. „Odakle da počnemo?” „Najprije mi možeš ispričati o čemu je točno riječ, pa bi mi mogao pomoći da se pripremim za sutrašnje saslušanje, ako stigneš.” Teddy se ponovno nagnuo naprijed, tražeći prave riječi. „Nisam siguran znam li i ja o čemu je riječ, ali vjerojatno znam više od tebe.” Ispričao joj je o otmici prije devet godina i o tome kako je stražarka koju je upoznao u zatvoru, Sara, počela kopati po slučaju. Kasnije si je Mats Emanuelsson oduzeo život. Teddy joj je prepričao kako je zamolio prijatelja Lokea Odenssona da istraži o čemu je točno bila riječ i kako je Loke hakiranjem došao do podatka da je Mats imao nekakvo računalo ili tvrdi disk na kojem je bilo nešto što nikako nije smjelo procuriti. Nešto što je imalo veze sa seksualnim zlostavljanjem djevojčica. Emelie ga je šutke slušala, a on nije mogao razlučiti je li bila iznenađena ili zaprepaštena. Ili oboje. Bio je gotovo jedan sat. U prozoru je nazreo vlastiti odraz. Njegova tamna kosa već je bila poprilično duga, od izlaska iz zatvora ošišao se tek dvaput. Nos mu je bio tup, a oči velike. U odrazu na prozoru izgledale su još veće, kao dvije tamne točke ondje gdje je iščezavao odsjaj stakla. Zub koji je izvadio u zatvoru bio je zamijenjen implantatom za koji je morao četiri mjeseca raditi za Leijon, a koji je pokrivalo svojevrsno osiguranje što ga je dobio kad je počeo raditi za njih. Teddy otpije još jedan gutljaj konjaka. „Ne znam točno što Benjamin želi, ali znam da žalim zbog onih sranja koja sam učinio njegovu tati prije devet godina, a to sam mu i rekao. A sad je osumnjičen za ubojstvo. To je sigurno na neki način povezano s onime što se dogodilo Matsu, inače me ne bi molio za ‘razumijevanje.” Emelie odmahne glavom. „Kako misliš, povezano?” „Nemam pojma, ne znam ništa o Matsovu životu do njegova samoubojstva. Jedino za što znam je ta otmica.”

Pet minuta kasnije bili su nagnuti nad dokument koji je Emelie imala u fasciklu. Tužiteljev zahtjev za uhićenje bio je vrlo koncizan. Benjamin je trenutačno bio samo priveden, a da bi ga zadržali više od četiri dana, morali su ishoditi sudsku odluku o uhićenju. Ispunjen formular, na jednoj stranici. ZAHTJEV Kazneno djelo i temelj za uhićenje - Traži se uhidbeni nalog za Benjamina Emanuelssonay osumnjičenog za ubojstvo koje se zbilo 15./16. svibnja na Värmdöu. - Postoji rizik da bi optuženi, bilo uklanjanjem dokaza bilo na neki drugi način, mogao omesti istragu ovog slučaja. - Za navedeni zločin propisana je zatvorska kazna u trajanju ne manjem od dvije godine i ne postoje očiti razlozi da se uhićenje ne provede. - Od iznimne je važnosti da osumnjičeni bude u pritvoru za vrijeme trajanja istrage kaznenog djela. Optuženome uručeno prema točki 24:11 Kaznenog zakona od strane inspektora Johana Kullmana. Emelie nije dobila samu istražnu promemoriju koju je tužitelj htio priložiti kao potkrepu. „Ovo nije normalno, kako da branim svog klijenta ako nisam dobila materijal?” „Dobro došla u Švedsku”, smireno će Teddy. „Promemoriju ćeš dobiti sutra, neposredno prije saslušanja o uhićenju. Tako to uvijek ide.” „Ali zašto žele pritvoriti nesvjesnu osobu? To je još čudnije.” Teddy se morao složiti da to zaista jest bilo čudno, nikad nije bio čuo za takvo što. Ali znao je kako razmišljaju. „Tu i tamo uspio je nešto reći, pa tužitelj mora biti siguran da neće biti u kontaktu s nekime i tako pokušati omesti istragu. Ipak je riječ o ubojstvu.” Tapkali su u mraku. Emelie nije imala podatak o tome koje bi dokaze tužiteljstvo moglo imati protiv Benjamina. Raspravljali su o tome je li još netko mogao biti upleten i što bi to značilo za Benjamina. Čitali su zakonske komentare pravila o presumpciji. S obzirom na težinu zločina, najmanja kazna definitivno bi bila veća od dvije godine zatvora, a Emelie je morala dokazati da nema razloga za Benjaminovo

uhićenje, a ne obratno. Zalila se na obrnuto breme dokazivanja: tužitelj je iznio tvrdnju, a ona je morala dokazati suprotno. Teddy je samo odmahnuo glavom. „Kao što sam rekao, ovo je Švedska. Ako tužitelj ustvrdi da si otela kralja svemirskim brodom, uhitit će te bez rasprave i točka.” Razgovarali su o tome zašto nije bio objavljen identitet ubijenoga i za čime su forenzičari mogli tragati na mjestu zločina na Värmdöu. „Preostaje ti još samo da tražiš da ga puste na osnovu načela razmjernosti”, reče Teddy. „Misliš na temelju činjenice da je u nesvijesti?” „Upravo tako. Ne može biti riječi o načelu razmjernosti ako čovjek nije u stanju sam se popišati.” Potom su razgovarali o tome može li Emelie tražiti dodatne materijale, kojim će se redoslijedom sve zbivati na sutrašnjem saslušanju, hoće li ono biti otvoreno za javnost, kako iznijeti slučaj, kako predočiti Benjaminov iskaz. „Znaš li uopće je li dao iskaz?” pitao je Teddy dok im je nalijevao piće u čaše. „Policajci su ga vjerojatno pokušali ispitati.” „Da, inspektor Kullman i ja sjedili smo svatko s jedne strane kreveta. Kullman mu je postavio nekoliko pitanja, nije odgovorio ni na jedno. Ne bih rekla da je uopće bio u stanju. Iskreno, uopće ne znam prihvaća li krivnju ili je poriče.” Sjedili su jedno uz drugo i gledali u ekran Emelieina laptopa. Teddy joj je pomogao sastaviti svojevrsnu skriptu s natuknicama i pitanjima na koja će morati odgovarati tužitelju. Brojke na mikrovalnoj pokazivale su da je tri ujutro. „Pa, spremnija od ovoga ne mogu biti. Hvala ti na pomoći. Bome si prikupio iskustva u toj svojoj tzv. karijeri u sudskom svijetu.” Izišli su u hodnik. „Bit će dobro ako ovo bude od koristi”, reče Teddy obuvajući cipele. Emelie ga je gledala nekim čudnim pogledom, kao da joj je zbog nečega bio smiješan. Teddy otvori vrata. „Što je?” Ona se nasloni na dovratak. „Imam jedno pitanje”, reče ona. U predvorju je bilo mračno, a svjetlost iz stana kao da je činila aureolu oko njezine glave. „Bi li možda htio prespavati kod mene?”

Policijska uprava Stockholmskoga okruga Razgovor s informatorom „Marina”, 11. prosinca 2010. Ispitivač: Joakim Sundén Mjesto: Centar Älvsjö PROMEMORIJA 2 (DIO 3.) Transkript dijaloga (nastavak) M: Vozili smo se gradom u Sebbeovu Porscheu, baš kao i dva tjedna ranije. Sebbe i Maxim čavrljali su kao da je život posve normalan. Uglavnom o nogometu. „Koji je to jebeni junak! Najprije skine Ševčenku one dvije prilike za redom, zatim produžeci, pa penali. Jesi li gledao utakmicu? Navijači Liverpoola nisu prestali pjevati You’ll Never Walk Alone iako su u prvom poluvremenu gubili 3:0.” „Spava li Pamela Anderson na leđima? Naravno da sam gledao utakmicu. Znaš, Jerzy Dudek uopće nije shvatio da je Liverpool pobijedio kad je skinuo onaj penal. Gledao sam intervju s njime nakon utakmice.” „I ja, koji kralj. Slavenski kralj. Skidao je penal za penalom, ništa drugo mu nije bilo na pameti. Noge kao špageti.” Ali nije bilo nikakve sumnje da bi mi se nešto loše dogodilo da nisam otišao s njima. Opet sam mislio na Benjamina, svoga sina. Te 2005. navršavao je jedanaest godina. Nisam htio propustiti nijednu ranojutarnju vožnju kao bih stajao uz teren po ledenoj kiši i iz svega grla navijao za njega dok njegova ekipa gubi još jednu utakmicu. Mislio sam i na Lillu. Ona je imala šest godina i na pameti su joj uglavnom bile ogrlice od perli i papirnati avioni. Satima je mogla slagati ogrlice od perlica svih uzoraka i boja. A kad bi nešto pošlo naopako, deset bi se minuta derala i prosula perlice po cijeloj sobi. Žudio sam za tim njezinim plačem i klečanjem na podu dok skupljam ostatke njezina ispada. Pred sobom sam vidio i Cecilijine zaboravljene šalice za kavu na kuhinjskom stolu i rekvizite za šminkanje u kupaonici. U tom su mi trenutku tako nedostajale te šalice i kistići za puder. Čini se da se ni Sebbe ni Maxim nisu opterećivali što su parkirali

Porsche na mjesto za invalide. Kad smo izišli iz auta, vidio sam da na prozoru imaju dozvolu. Sebbe se nakesio. „Budi pametan. Ako nam ovo riješiš, i tebi ću srediti dozvolu, dobit ćeš popust.” Ja sam radio u računovodstvu, na sedmom katu, radio sam na računima manjih i srednjih tvrtki. Porezni i financijski savjetnici radili su dokasna, često po cijeli dan, ali u mom je odjelu tempo bio lakši. U jedanaest navečer mogli smo nabasati samo na čistača u pretjerano otvorenome prostoru ureda. Sebbe je prezrivo frknuo. Među tim ekranima, računalima i uredskim stolicama izgledao je kao slon u bazenskom kompleksu Eriksdalsbadet. „I ti ovdje radiš?” „Da, svaki dan. Ali uzeo sam godišnji i bolovanje da pokušam skupiti novac.” „Kako tragično. Kakvo je ovo uopće mjesto, jebote?” „Običan ured.” „Da, ali što radite ovdje?” Maxim je zagrohotao. „Sanjaju o životu i drkaju jedan drugome jer znaju da ga nikad neće imati.” Doveo sam ih do svog radnog stola, istodobno držeći na oku vrata dizala. U tom trenutku nitko nije smio doći, bilo bi previše pitanja. „Je li to istina?” upitao je Sebbe. „Da drkate jedni drugima?” „Većina je oženjena i ima djecu.” „Ne seri, znaš na što mislim. Želite ono što mi imamo.” Nisam htio brbljati s njime, htio sam što prije otići odande. Sebbe se digao. „Što je tebi? Jesi nadrkan ili što?” „Ne, ne, samo se moram koncentrirati da vam ovo sredim.” „Da, ali svejedno možeš odgovoriti. Želite ono što ja imam, je l’ tako? Želite živjeti život koji Maxim i ja imamo. Ne želite biti zatvoreni u ovom jebenom kavezu i mljeti o finalu Survivora, svojim jebenim autima na plin i zaključnim ocjenama svoje djece. Želite jebeno živjeti, je l’ da? Uredno dobivati piće. Kao slobodni ljudi.” Sebbe se zadihao, ali ja i dalje nisam znao što bih mu odgovorio. „Glumite sretnike, a zapravo ste obični jebeni luzeri. Jebote, kako vas žalim.” Naposljetku sam rekao: „Ali ja sam kockar, pomalo i živim vaš život.” Sebbe se okrenuo prema meni. Oči su mu bile crvene kao da je

posljednjih dana dvadeset sati dnevno bio budan. Ne, pomislio sam. Ne više. Ali rekao je: „Tu si jebeno u pravu. Naumio sam posuditi nešto novca od klijenata kojima sam vodio knjige. To smo zvali „paket plus”. Imao sam pristup bankovnim računima i svim podacima. Ali najprije sam isprintao... Zapravo... Dogovor je bio da mogu slobodno pričati i da neću biti ni za što terećen, zar ne? Moje ime neće se nigdje pojaviti JS: Da, to je dogovor. Ja svoje informante ne ostavljam na cjedilu. M: U redu. Dakle, isprintao sam nekoliko faktura koje sam bio sastavio, unio ih i svakome prebacio otprilike sto tisuća kruna od različitih tvrtki. Vrlo jednostavno. Ako nitko ništa odmah ne upita, to bi mogli uočiti tek pri godišnjem obračunu, do kojega je bilo još šest mjeseci. Dotad sam planirao nadoknaditi novac tako što bih jednostavno poslao kreditne fakture od izmišljenih dobavljača. Sebbe je hodao uokolo, a Maxim je stajao nad mojim računalom i gledao što radim. Razmišljao sam samo o tome kako nisam imao izbora. Sve je trajalo manje od trideset minuta. Dok smo se spuštali liftom, Sebbe se smješkao. Plombe mu nisu izgledale nimalo švedski, sve su bile zlatne. „Možeš biti ponosan na sebe, frende.” Tjedni nakon toga bili su mirni, osim što sam imao gomilu posla. Ali istodobno sam osjećao olakšanje. Prošao sam pakao. Sve sam riješio, dug je bio podmiren, više nisam imao posla sa Sebbeom i njegovim ljudima. Morao sam još samo ponešto osvojiti na pokeru, barem da vratim dug prijateljima. Cecilia i ja jedne smo večeri izišli na večeru. Njezini su nam roditelji došli u posjet iz Umeåa, pa su mogli pričuvati djecu. Sjećam se da smo otišli u restoran King of India u ulici Pontonjärgatan. Taj nam je restoran bio u blizini, a Cecilia je voljela indijsku hranu. Ja nisam imao ništa protiv, ali ventilacija je ondje bila užasna. Prošli sam put morao odnijeti sako na kemijsko čišćenje da mi uklone miris pržene hrane iz njega. Tada je tek bila uvedena zabrana pušenja u restoranima i puhovima, ali ondje to nije činilo neku razliku.

„Kako je divno što smo napokon malo izišli”, rekla je Cecilia kad smo sjeli. Bome sam se slagao s njom. Naručila je nešto vegetarijansko, ne sjećam se točno imena jela, a ja sam naručio pileću tikka masalu. Razgovarali smo o djeci, kao i obično. Sad, kad je život bio ljepši, nisam više na isti onaj način čeznuo za njima. Bila mi je ljepša zamisao putovati nekamo s Cecilijom, iskusiti nešto drugo, šetati, obilaziti muzeje, što li već. Pogledao sam kroz prozor, prema parku s druge strane ulice. Proljeće prije otprilike pet godina, ne znam sjećate li se? Užasno je mnogo sniježilo u veljači, a onda se još stoljećima vuklo ružno vrijeme. Ali kad se pojavilo sunce, bum! Sve je zazelenjelo, sve je propupalo. Pomislio sam kako upravo to odgovara mom životu. „Jučer me nazvao naš osobni bankar. Imao je nekoliko pitanja”, rekla je Cecilia. „O čemu?” „O hipoteci, našoj ušteđevini i to.” Odjednom mi se smučilo. Obuzeo me strah. Rekao sam: „Moramo li baš večeras o tome?” Došlo je ljeto. Nakon nekoliko tjedana godišnjeg odmora, dok sam bio na plaži, zazvonio mi je mobitel. Upravo sam bio završio s windsurfingom, a stvari su mi bile na plaži. Prepoznao sam broj. Nisam se javio. Nekoliko sati kasnije mobitel je ponovno zazvonio, ovoga je puta broj bio skriven. Otišao sam do stabala i javio se. „Prijatelju, ja sam.” „Što ti hoćeš?” Pogledao sam prema djeci. Lilla je sjedila u pijesku i igrala se. Ima nečega čarobnoga u toj kombinaciji vode i pijeska što u čovjeku budi beskonačno zadovoljstvo. Benjamin je bio na molu s prijateljem. Skakali su u vodu, izranjali ozarenih lica, vraćali se na mol i ponovno skakali. Obično bih uživao gledajući ih. „Želim da mi pomogneš oko nečega”, rekao je Sebbe. „Već sam učinio i više nego što sam trebao. Prestao sam kockati.” „Sumnjam. Jednom kockar, uvijek kockar, kako se to kaže.” „Nemamo ti i ja više nikakvog posla.” „Imamo. Kažem, moraš mi pomoći.” „Oko čega?”

„Oko svega pomalo, kako kažemo mi Šveđani. Hoću da sutra dođeš do bara Clara’s. Znaš li gdje je to?” „Da, ali ljeto je, na godišnjem sam, na selu. I ne želim se nalaziti s tobom, je li ti to jasno?” „Zašto si tako posran, Mats? Netko te zajebava tamo na selu ili gdje već? Tako smo dobro surađivali dok me nisi pokušao zajebati. A budeš li tvrdoglav, bojim se da ću morati tvojim poslodavcima u KPMG-u reći što si učinio prije nekoliko tjedana, kad smo Maxim i ja navratili. Moje je pravilo da u ovom svijetu ljude uvijek moraš držati u šaci. A ja tebe držim jebeno čvrsto.” Ponovno sam pogledao Ceciliju i djecu. Još je nekoliko obitelji bilo prostrto deke na pijesku. Pitao sam se što bi mislili da znaju. I to je bio početak. Gospode Bože... Clara’s nije bio moj tip bara. U onim rijetkim situacijama kad bih otišao na pivo s kolegama s posla ili s Viktorom odabrali bismo sportske barove. O’Learys, Ballbreaker. U Stockholmu ima mnogo mjesta s britanskom atmosferom i televizorima na zidovima. Mislim da je mnogo jednostavnije kad tu i tamo možeš komentirati što se događa na televiziji. I u Clara’su je bilo ekrana: nalazili su se na ulazu i prikazivali su krupne planove različitih pića, kondenzirane kapljice na vanjskoj strani čaše, zelene listove metvice, kocke leda, slamčice. Hodali smo kroz lokal. Crni je pod izgledao prašnjavo sad kad su ga punim sjajem osvjetljavali reflektori i lampe. Crvena sjedišta od, kako mi se činilo, lažne kože, izgledala su flekavo. Jedino što je bilo impozantno bio je šank, dugačak valjda dvanaest metara, a iza njega je bio zid s policama punima alkoholnih pića, osvijetljenih sa stražnje strane. Izgledalo je to kao nadmetanje u okusima votke Absolut: ribiz, breskva, mandarina, vanilija. Sebbe je utipkao nekoliko brojeva na uređaju pokraj crnih vrata na dnu lokala. Ušli smo. Bio je to ured. U njemu je bio veliki radni stol za koji su s obje strane stale po dvije osobe. Bio je pretrpan papirima, fasciklima, prijenosnim računalima, plastičnim omotnicama, spravicama za bušenje rupa u papiru, kemijskim olovkama i kalkulatorima. Bile su ondje i prazne boce piva, vode, upaljači, a vidio sam i najmanje dva boksera. Na zidovima su bile uokvirene fotografije i razne diplome. Slike muškarca i žene s različitih putovanja. Slike djeteta. Slike različitih više

ili manje luksuznih automobila. Diplome su bile iz različitih područja: drugi dan u karateu, nominacija za bar godine portala Stureplan.se, AAA kreditni rejting, Zlatni zmaj za restoran godine u izboru novina Dagens Nyheter. Bio je tu i muškarac s onih obiteljskih fotografija kako grli razne poznate ličnosti: Joea Labera, Mikaela Persbrandta, princezu Madeleine, Madonnu. Za radnim stolom sjedila je mlada žena, nije izgledala starije od dvadeset i pet godina. Imala je dugu, plavo obojenu kosu, tamnosmeđe oči i neprirodno velike grudi. Sebbe ju je poljubio u obraz. „Ovo je Michaela, ona će ti pomoći sa svime što trebaš.” Djevojka je zapalila cigaretu i lagano ispuhnula dim kroz nos. „Što točno želiš od mene?” Okrenuo sam se prema njemu. Sebbe je odmaknuo neke papire koji su ležali na fotelji i sjeo. „Nisi ponio mobitel?” „Naravno da jesam.” „Aha, moje drugo pravilo je da ovdje nema privatnih mobitela. Uopće.” „Zašto?” „Uskoro će ti biti jasno. Danas se sve prisluškuje, pazi što ti kažem.” Sebbe je ispružio ruku, a ja sam mu dao svoj mobitel. Skinuo je stražnji poklopac i izvadio bateriju. „Stvar je jednostavna, Matte. Pametan si momak. Možda ti trenutačno nisam drag, ali meni si uvijek bio kul. Pomoći ćeš nam srediti posao.” „Srediti posao?” „Upravo tako.” „Kako to misliš?” Riječ je preuzela Michaela. „Nemaš razloga za brigu. Pomoći ćeš meni, ja se time bavim već nekoliko godina, otkako sam maturirala. Mi smo zaduženi za novac, time se uostalom i ti baviš, zar ne?” „Ovo je previše za mene, Sebbe”, rekao sam. „Vratio sam ti svaku krunu. Ne možeš tražiti više od toga.” Sebbe je zapalio cigaretu i povukao dubok dim. „Znaš kako je”, reče on. Dim me grizao za oči.

11. Klub u ulici Storgatan u ovo vrijeme obično nije radio. Bilo je tek četiri popodne, ali bila je to posebna prigoda: u njemu će se riješiti stvar. Nikola i Chamon: na ulazu. Chamon s popisom imena, a Nikola s detektorom metala u ruci. Svaki sa svojim pištoljem skrivenim u sakou. Popis imena: zapravo nepotreban - osim Isaka trebalo je doći još samo osmero ljudi. I Nikola i Chamon točno su znali o kome je riječ. Ali Isak je htio da se sve to izvede profesionalno: on i Chamon moraju biti uglađeni, imati košulju i sako, provjeravati popis imena, baš po protokolu. Prvi je stigao Metim Tasdemir s Christianom Tasdemirom, svojim zamjenikom poznatim kao mali Crille, iako je bio velik kao Range Rover. Vani su čekala dvojica Metimovih gorila, njih su pustili unutra koju minutu kasnije. Isak je tako odlučio: jedna strana mora doći petnaest minuta prije kako bi se izbjegao susret na ulici. „Molim vas da raširite noge i ruke”, reče Nikola što je jasnije i smirenije mogao. Zasigurno su se osjećali kao u buksi: prelazio je detektorom preko njihovih ruku, nogu, leđa, trbuha, ramena i kita. Ponižavajuće, omalovažavajuće. No, s druge strane, Metim i njegovi momci već su bili navikli na pregledavanje prije nego što bilo gdje uđu. Ali svejedno: nije bilo ugodno, bili su to momci kojima se ne valja zamjeriti. Ali Isak ih je obavijestio. Znali su kakva je situacija. Detektor je počeo pištati na džepu Metimove jakne. Nikola je vidio kako se Chamon ispravio, a Metimove gorile ukipile su se. Yusuf ih je obavijestio o Isakovim pravilima za ovaj događaj. „Dođite točno u četiri sata, ne smijete imati nikakve metalne predmete, čak ni mobitele. Ne želim nikakva sranja, dođite bez ičega, kao muškarci.” Isak bez kompromisa: time je i zaslužio poštovanje koje je imao. Ali sada: pišti iznad Metimova džepa. Imao je neki metalni predmet. Moglo je to biti bilo što. Mislim, what the fu...

Metim se polako pomaknuo, ali nije izvadio ono zbog čega je detektor pištao. Osmjehnuo se, ali oči su mu bile mrtve. Nikola je napipao oružje u futroli ispod sakoa. On i Chamon jutros su isprobali Glockove. Sjetio se trzaja, kako je objema rukama stisnuo dršku. Chamon mu je detaljno objasnio da lijevi palac mora držati iza desnoga kako ga ne bi nagnječio. Metim je mirno stajao. Disanje kroz nos. Mali Crille krenuo je prema Nikoli. Ovo nije bilo normalno. Ovo je bila priprema za nešto. Ali Nikola se nije mogao zamisliti kako na nekoga puca iz pištolja. Što ako Metim zapuca na njega? Nikola je pod prstima osjetio hladni metal pištolja. Gotovo ga je uhvatio grč. Chamonu se oznojilo čelo. Nikola se sjetio upozorenja one pičke Simona Murraya. Chamon zakorači unatrag i također gurne ruku ispod sakoa. Prikovani pogledi. Smrad znoja. Napetost u prostoriji: tisuću megavata. Nikola je pred očima vidio slike: prizori iz pucnjava u filmovima, iz stvarnih pucnjava - kad je Chamon u šumi ustrijelio onog tipa. Fuck - trepnuo je. Mora se suzdržati. Metim je pokazao zube. „Moraš negdje držati keš.” Izvadio je srebrnu kvačicu kojom je bio pritisnut snop od barem dvadeset petstotinjarki. Nikola izdahne. Opustio se. „Ostavi to ovdje i izvadi kovanice iz džepa”, reče Chamon. „Isak želi da detektor bude tih kao sjebani mobitel.” Metim se nakesi. „Jebote, ovo je gore od posjeta buksi Kumla.” „Upravo tako, baš kao u prdekani. Zato ću te sada zamoliti da skineš hlače i naguziš se.” Metim se tržne. „Ama, šalim se”, reče Chamon. Nikola je pokušao okrenuti glavu. Kako Chamon može biti tako hrabar? Dvadeset minuta kasnije: svatko je bio na svome mjestu. Danny i njegovi momci došli su u dogovoreno vrijeme. Dva su kartaška stola postavili uza zid, a uredske stolice koje su

inače stajale oko njih bile su posložene u obliku slova U. Nikola se prisjetio razgovora u Spillersbodi. Obaveznih kako-se-mogupromijeniti-razgovora. „Katkad pretjerano reagiram, ali osjećam da se sada malo bolje kontroliram.” „Počeo sam shvaćati samoga sebe, bilo mi je prokleto teško, ali nemam pravo napadati druge.” Svi bi momci zadobili neki anđeoski izraz lica i počeli bi govoriti blagim tonom. Svi su znali kako izložiti sranja. Isak im je poželio dobrodošlicu. Brzo su počeli pričati. Nikola ih nije mogao u potpunosti pratiti; gomila toga ticala se ljudi koje on nije znao i poslova o kojima nije imao pojma. Ali, s druge strane, on je bio pomoćnik pomoćnika. Zapravo: bilo je poprilično nevjerojatno što mu je uopće dopušteno sudjelovati - imao je manje sirijske krvi od samoga kralja. A i godinu dana bio je izvan igre. Ali Yusuf je bio Isakov čovjek, vjerovao je Chamonu, a Chamon je vjerovao Nikoli. Zajedno su odrasli. Prijatelji jednoga bili su prijatelji drugoga. Neprijatelji jednoga bili su neprijatelji drugoga. Bili su vojnici iste vojske. Bili su braća po krvi. Suđenje je bilo važno: morao se razriješiti konflikt s velikim K. Jedan Metimov rođak i jedan Dannyjev rođak prije dva su mjeseca jeli u Kebab Palaceu. Došlo je do nekakvog naguravanja u redu: jedan je rekao uobičajene stvari o majci onoga drugoga. Drugi je uzeo bocu heinekena i razbio je ovome o čelo. Dva dana kasnije netko se autom provezao ispred kemijske čistionice oca Metimova rođaka i u lokal ispalio više od dvadeset hitaca iz poluautomatskog oružja. Nekoliko metaka završilo je u ventilacijskom sustavu restorana „s druge strane zgrade”. Ljudi koji su to vidjeli rekli su da je čudo što nitko nije poginuo. Tjedan dana kasnije maskirani je muškarac ušao u restoran u kojem je drugi Dannyjev rođak jeo i ispalio četiri hica. Meci su završili u preponama, koljenu i bedrenoj kosti. Momak će do kraja života biti u invalidskim kolicima. Policija je samo gledala, nemajući pojma što učiniti. Dugo su sve promatrali sa strane, uopće nije bilo važno što se događalo - grad je imao svoja pravila. S murjačkim svinjama nije se razgovaralo, svinje su bile odvratne. Svi su se usrali da će sve to eskalirati u pravi rat. Ako se pištolji i kalašnjikovi već sad ne mogu nazvati ratom. Zato su se okrenuli crkvi. Sirijci su to katkad radili, pravoslavna je crkva ovdje bila jaka i svećenici su se mogli umiješati. Kad je svećenik

iznio svoj prijedlog za pomirenje, Danny i njegovi momci jednostavno su izišli iz dvorane. Bila je to degradacija vjerske zajednice: Metim je opsovao bezbožne pičke koje uopće nisu poštovale Isusa. Govorkanja u gradu pogoršala su se nakon trostrukog ubojstva prije nekoliko godina. Ljudi su po kvartovima prestali izlaziti uvečer, mame su s djecom trčale iz vrtića kućama, a kemijske čistionice zatvarale su se: nitko nije htio riskirati rupe od kalašnjikova na vestama od kašmira. Sranja su morala prestati. A postojao je samo jedan način da se izbjegne masovna tragedija - pokušati nagovoriti gospodina Broja Jedan da riješi problem. Onoga koji je zapravo upravljao ovim gradom. Tako su postupali pravi muškarci. Ovo je bio njihov sud. Ovo je bilo Isakovo pravosuđe. Metimov glas bio je dubok i grub. I on je imao autoritet, nije tu bilo sumnje, ali znao je kakva je bila situacija - on je morao dati objašnjenja, njegov je rođak majku onoga drugoga nazvao sharmutom. „Pogriješio je. Ja sam ozbiljno razgovarao s njim, tu nema govora. Trebalo je to riješiti preko mene, a umjesto toga dobio je potres mozga, završio u bolnici na dva tjedna, na potiljku ima ožiljak od šest centimetara, a ne može sam ni cipele zavezati jer gubi ravnotežu.” Sunčeve zrake prodirale su kroz visoko postavljene prozore. Svatko je dobio deset minuta za izlaganje svoje strane priče. Isak je izgledao kao voštana figura dok je sjedio i slušao ih. Bili su to momci koji bi čovjeku u nanosekundi razbili sljepoočnicu samo zato što je pogrešno disao, ali sada su bili pokorni poput pasa. Pod Isakom je sve bilo civilizirano, on je bio jedina prava njuška u ovom gradu. Ponovno su prošli događaje, govorili o ozljedama, o naknadi štete. Metim je zahtijevao odštetu, a zahtijevao ju je i Danny. Chamon namigne Nikoli i šapne: „A svi žele da im Kuka vrati novac.” Kuka: čovjek s nosom toliko iskrivljenim da je nalikovao na kuku. Pravi igrač, profesionalni pokeraš, kockar, stručnjak za klađenje. Stalno je visio u kladionici u ulici Hornsgatan. Stvar je bila u tome da mu je u posljednje vrijeme lošije išlo pa je na sve strane ostao dužan milijune kruna. I upravo zato bio je najsigurnija osoba u gradu — nitko ga nije htio koknuti jer bi automatski netko drugi popizdio zato što je ostao bez svog novca. Nikola i momci su za ljude pod zaštitom običavali reći:

„Sigurni kao Kuka, sigurniji ne mogu biti.” Sat vremena kasnije svi su rekli svoje i morali su napustiti prostoriju. Metim i njegovi momci sišli su dolje, do izlaza, a Danny i njegovi otišli su u čajnu kuhinju. Isak je ostao sjediti sam. Chamon i Nikola stajali su na ulazu, odakle se cijelo vrijeme nisu micali. „Dođite”, reče im Isak. Područje ispod očiju bilo mu je tako tamno da je izgledao kao da ima masnice. Jedini znak života na njegovu licu dolazio je od odsjaja sunčevih zraka s poda. „jeste li slušali, jeste li razumjeli?” Chamon polako otvori usta. Usne su mu izgledale suho. „Pokušao sam”, reče on na švedskom. „Mislim da je pogriješio.” „Tko?” „Onaj koji je Metimovu rođaku razbio bocu o glavu. To je bilo previše.” „Možda, a misliš li da im je to dalo za pravo da mu umalo ubiju strica, strinu, njihovo dvoje djece i još troje mušterija u kemijskoj čistionici?” „Ne, vjerojatno nije, ali momak je Metimovu rođaku tom bocom mogao razbiti lubanju.” „A ti, Nikola? Ti si Jugić, što ti kažeš na to?” Nikola se nadao da se Isak neće okrenuti prema njemu. Pokušao je pročistiti grlo, ali to je izgledalo kao da ima napad kašlja, uspio je ispustiti samo neki grgljav zvuk. „Mislim...” ponovno se nakašljao. „Mislim da su i jedan i drugi pogriješili. Možda to poništava jedno drugo?” „To je tvoje stajalište?” Nikola je ruke držao iza leđa i vrtio prstima kao nervozni narkoman. „Mislim da je tako.” „Nemoj misliti, Nikola. Moraš imati stav od kojega nikad ne smiješ odstupati.” Isak kimne glavom, ali više ništa nije rekao. Pozvali su momke natrag, a oni su šutke sjeli. Kao da su se trudili što pažljivije kretati, tako da ništa ne ometu. Isak je zurio u pod. Masivni zlatni sat sjajio mu se na ruci: tema razgovora u Nikolinoj ekipi. Audemars Piquet Royal Oak Offshore: šuškalo se da je stajao više od dva milijuna kruna. Na sebi je imao tamnoplavu Nike majicu i Adidas hlače s tri bijele crte. Što si jednostavnije odjeven, to si

zajebaniji tip. Podigao je glavu. „Donio sam presudu.” Nikola je uočio da je Dannyjev pogled prikovan za Isakove oči. „Već smo pod dovoljno velikim pritiskom. Znate o čemu govorim, o onom njihovu projektu Hipogrif. Murjačke svinje nam po nekoliko puta tjedno zaustavljaju aute samo da bi nas zajebavali, provode stroge porezne provjere svih tvrtki koje otvorimo, šalju migracijsku našim obiteljima i inspekcije našim restoranima. To je njihova strategija, go for the money. Tako su sredili Ala Caponea, svi to znate. Utaja poreza, knjigovodstvene muljaže, prevare, zajebavanje s informantima, zajebavanje s izdajicama, što sve ne. Kad nas ne mogu uhititi zbog pravih stvari, popizde. Ali neovisno o tome što ja mislim o tome, ne trebaju nam ovakvi sukobi kakav ste vi započeli. Ne treba nam se ponoviti Malmö. Ponijeli ste se kao idioti.” Isak se na stolici lagano okrenuo prema Metimu. „Govorim to vama dvojici. Ali među nama postoji pravilo koje je vrjednije od borbe s drotovima u cijeloj Švedskoj. A tvoj rođak zna to pravilo, znao ga je i prije tri tjedna, jer svatko od nas zna kako se treba ponašati.” Nikola je pomislio da pomalo počinje shvaćati. „A ti i tvoji momci također znate to pravilo. Nismo toliko daleko odmakli od vlastite povijesti. Političari i novinari mogu kenjati koliko hoće, ali mi svoje principe nikad ne gazimo. To znate. Upravo smo na temelju tih principa preživjeli tisućljećima, izgradili civilizaciju kakvu Europa poznaje. I jebe se meni nazivamo li se Sirijcima, Asircima, Armencima ili Kaldejcima. Dok su ostali trčkarali uokolo i mlatili se drvenim batinama po glavama, mi smo izmislili matematiku. Dok su ostali silovali žene i djecu, mi smo razvili astronomiju. A upravo zbog tog našeg sustava i propisa opstali smo ovakvi kakvi jesmo. Naši principi naša su religija.” Isak se ponovno okrenuo na stolici i obratio se svima. „Mi poštujemo žene i djecu. To je temeljno pravilo svega. Onaj tko kaže nešto o nečijoj ženi, kćeri, sestri ili majki ne pokazuje poštovanje. Što to znači? U ovom slučaju napad na tvog rođaka nije bio neopravdan, Metime. Štoviše, dužnost mu je bila učiniti nešto jer mu je uvrijedio majku. Sve što se kasnije dogodilo bilo je zato što je prešao granicu. Razumijete li?” Nikola je razumio. Isak nastavi: „Stoga je moja presuda da tvoj rođak mora platiti

tristo tisuća kruna odštete Dannyjevoj obitelji.” Svi su sjedili napola otvorenih usta. Sunce više nije prodiralo u lokal. Lica ljudi izgledala su sivo. Duboko u sebi znali su da Isak ima pravo. Ponovno je osjetio blagi vonj vlastitoga znoja. Nadao se da nitko drugi to nije primijetio. Posljednji sati: ultranapeti. Ali Isak je sve pokrpao. Presuda. Dannyjevi momci sad su samo čekali isplatu. Metim je nazvao dvojicu kurira i rekao im da srede tristo tisuća. Jedan je već bio pristigao i ukucao kod. Jedanput polako, četiri puta brzo. Isak je u ruci držao vrećicu s novcem, spreman predati je Dannyju. Za nekoliko minuta sve bi trebalo biti gotovo. Ponovno kucanje na vratima kluba. Isak rukom da znak Nikoli, a on priđe vratima. Jedanput polako, četiri puta brzo, isti onaj k6d koji je upotrijebio i prvi kurir. Na isti su način kucali i Dannyjevi i Metimovi momci kad su došli. Jedanput polako, četiri puta brzo. Nikola je otključao teška metalna vrata. Vrata su se rastvorila. Kroz njih su banula dva tipa s fantomkama. Nikola ih nije stigao zaustaviti - nije ih ni mogao zaustaviti. Fantomke i automatsko oružje u rukama, nije uspio vidjeti koje točno. Bacio se na pod. Isak je nešto doviknuo iz lokala. Dvojica muškaraca utrčali su unutra. Čula se pucnjava. Nikola je začuo nečije krike. U ušima mu je odjekivalo. Pognuo je glavu. Morao je nešto učiniti. Posegnuo je za pištoljem u futroli i izvukao ga. Ustao je. Jebote, kako se tresao. Osjetio se vonj baruta. Ispružio je ruke kojima je držao pištolj. Bile su napete. Unutra se događalo jebeno masovno ubojstvo. Mora pomoći Chamonu i Isaku. Mora pomoći ostalima. Tako se jebeno bojao. Pogledao je u prostoriju. Dva glasna praska. Jedna od Metimovih gorila zaurlala je. Pogodili

su je u bedro i uz urlike se srušila na pod. Pljačkaši su svima viknuli da stave ruke na glave. Jedan od njih pritisnuo je kalašnjikov o Isakovo lice i rekao mu da mu preda vreću s lovom. Isak je smireno odgovorio: „Prvo, ta vreća nije za vas. Drugo, majke su vam kurve.” Tišina u prostoriji mogla se rezati nožem. Nikola je ušao u sobu. Uperio je Glock u tipa koji je prijetio Isaku njegova leđa: široka i laka meta. I drugog je pljačkaša uhvatio nespremnog: ni njegovo oružje nije bilo usmjereno prema Nikoli. Pažljiv pritisak okidača. Jedan pucanj. Ipak je prije nekoliko sati vježbao s Chamonom u šumi. Bilo je to potrebno, jebemu. Samoobrana. Čovjek u fantomki nekome je propucao nogu. Prijetili su Isaku. Prijetili su svima. Bilo bi sasvim opravdano zapucati. Bilo bi to zakonito. Morao je to učiniti - a opet, nije se mogao nagnati. Zbog nekog čudnog razloga pred očima mu se pojavila slika djeda. Svijeća koju je zapalio za dušu njegove bake. „Niko, kokni ga”, šapnuo mu je Chamon. Nikola stavi prst na okidač. Osjećaj je bio čudan. „Upucaj ga, jebemu”, ponovno će Chamon. Nikola je napravio korak prema čovjeku s fantomkom, i dalje s podignutim pištoljem. Drugi tip pokušao se okrenuti. Nikola reče: „Pomakni se samo milimetar i prosut ću mozak tvom prijatelju.” Pritisnuo je Glock o pljačkaševa leđa, između lopatica. „Baci oružje.” Ništa se nije događalo. Pat-pozicija. Nikola osjeti kako mučnina u njemu raste. Tijelo mu je pružalo otpor. Čvršće pritisne pištolj o razbojnikova leđa. A onda: začuo se zveket. Čovjek je bacio kalašnjikov na pod. Niko se okrenu prema drugom pljačkašu. Ali bilo je prekasno. Dvojica pljačkaša proletjela su pokraj njega. Trebao je pucati. Koknuti ih jednog po jednog. Bam-bam. Spustio je oružje. Pljačkaši su pobjegli na ulicu.

Nikola je spustio pogled. Jedna mu je nogavica bila mokra. Pišalina.

DIO DRUGI

Svibanj - lipanj

12. Stubište u zgradi Cecilije Emanuelsson imalo je poseban miris. Takve su valjda zgrade iz pedesetih. Ili je to imalo veze s prašinom. Drveni rukohvat zavijao se uvis. Ploče na stubama bile su, kako se činilo, granitne. Otvori za bacanje smeća bili su zalijepljeni - kad je Teddy otišao u zatvor, ljudi su u ovom gradu smeće i dalje bacali na taj način. Pitao se kako to rješavaju sada. On je smeće bacao u kontejner koji je zbog nekog razloga stalno stajao ispred njegova ulaza u Albyju. Cecilia Emanuelsson: on i Emelie došli su joj u posjet. Emelie da razgovara o svojemu, a on o onome što je Benjamin htio. Nakon onoga što se preksinoć dogodile kod nje, mogao je samo zaključiti da se Emelie nije ponijela kako je očekivao - negdje u njoj nalazila se osoba koja nije bila orijentirana samo na karijeru. „Moram kući”, rekao je on na njezin prijedlog. Emelie mu je namignula. „Da, ma kasno je... A i sutra je to saslušanje o uhićenju, ali mislim da će dobro proći.” Teddy se klatario s jedne noge na drugu. Nije znao što bi rekao. Emelie se nasmiješi. Naposljetku je ipak rekao: „Dobro, sad stvarno moram kući.” Stan Cecilije Emanuelsson nalazio se u jednoj zgradi u ulici Brännkyrkagatan na Södermalmu. Emelie ju je nazvala i objasnila joj Benjaminovo stanje, rekla mu je da je tražio da i Najdan „Teddy” Maksumić bude uključen. Njih su se dvoje dogovorili da će Emelie biti prva pred vratima kad Cecilia otvori. To se činilo najuljudnije i najobzirnije. Teddy je stao malo dalje, vidjela bi ga s vrata, ali bio bi udaljen nekih šest metara. „I onaj ondje može ući”, reče Cecilia kad je otvorila vrata. Imala je pravilno držanje i bila je zaista vitka. Pokreti su joj bili nekako robotski, s mnogo trzaja. Emelie nije skinula cipele, a Teddy odluči postupiti isto. Vani je bilo suho.

„Zao mi je, sigurno vam je užasno”, reče Emelie, uzevši Ceciliju za ruku. Cecilijino je lice nekoliko sekundi bilo mirno, a onda je briznula u plač. Tihi, prigušeni jecaji. Pognula je glavu. „Ništa mi nije jasno. Ništa”, bilo je jedino što je ponavljala. Emelie joj stavi dlan na nadlakticu. „Sjednimo.” Otišli su u kuhinju. Za razliku od Emelieina stana, ovdje je bilo klinički čisto. Kuhinjski element i blender blistali su kao da ih je Cecilia maloprije ispolirala. Drveni kuhinjski stol također je izgledao kao da je upravo ispoliran, bilje na prozoru bilo je postavljeno u pravilnim razmacima. Pokraj biljaka ležali su neki časopisi, pravilno posloženi. Osim toga nije bilo stvari. Nigdje nije bilo ambalaža od hrane, mrvica kruha, pribora za jelo. Teddy nije uspio razabrati čak ni zrnca prašine u zraci sunca koja je dopirala kroz prozor. Jedino što je sobi davalo nekakav karakter bio je mali crni križ koji je visio na zidu iznad stola. Sjeli su za kuhinjski stol. Nekoliko minuta kasnije suze su stale, a Cecilia je ispuhala nos. „Hoćete li nešto popiti?” Emelie je zatražila kavu, a Teddy je bio prenapet za bilo što. „Benjamin je baš vas tražio za odvjetnicu?” upita Cecilia. „Benjamin je izustio samo nekoliko pojedinačnih riječi, mislim da je tek donekle svjestan tko je i što se događa. Ali da, tražio je mene, nagađam da je to zato što zna da sam radila s Teddyjem.” Cecilia se okrene i stane namještati aparat za kavu. Teddy je uočio da na nogama ima papuče koje izgledaju poput onih koje se dobiju u hotelu. Emelie nastavi: „Htjela bih nadodati da sam od tužiteljice Rölén dobila dopuštenje da se nađem s vama i da razgovaramo o Benjaminovu stanju, ali ne i o bilo čemu što se tiče same istrage.” „Kako je Benjamin?” Emelie joj je prenijela informacije koje je dobila od osoblja zatvora, a potom joj je ponovno objasnila da je Benjamin tražio baš Teddyja. „Znate li išta više o tome što bi mu to moglo značiti?” „Nažalost, ne.” Aparat za kavu ključao je u pozadini, a kuhinjom se proširio miris kave. Cecilia izvadi dvije šalice. „Znate, borili smo se... A onda se dogodi ovo.” I dalje je stajala uz kuhinjski element. Teddy nije znao je li Cecilia mislila na to da su se ona i djeca borili s bremenom Matsova

samoubojstva, jesu li se ona i Mats mučili nakon njegove otmice ili su imali problema u braku. „Ehh... Mogu li dobiti malo mlijeka u kavu?” upita Emelie, vidjevši da je Cecilia nakanila poći prema stolu sa šalicama. Cecilia otvori hladnjak: hrana je u njemu bila posložena po veličini. „Pričajte mi. Za što je osumnjičen? O čemu je riječ?” „Kažem, nažalost, ne mogu vam otkriti pojedinosti, zbog tajnosti istrage. Jedino što mogu reći jest da je priveden zbog sumnje na ubojstvo.” Cecilia položi dlanove na lice. Teddy nije znao je li ponovno zaplakala, nije se čuo nikakav zvuk. Aparat za kavu i dalje je ključao. „Moj sin nije ubojica. Ne razumijem... Tko je mrtav?” „Nažalost, ne znamo.” „Kakve dokaze ima tužiteljstvo?” Emelie je sljedećih petnaest minuta pokušavala Ceciliji objasniti proceduru. Ispričala joj je kakve su restrikcije, što znači izolacija, rekla joj da bi Benjamin mogao duže vrijeme ostati u zatvoru, da je, tek nakon što je napunio dvadeset i jednu, riskirao doživotnu zatvorsku kaznu, ali da, budući da je teško ozlijeđen u prometnoj nesreći, misli da će je ipak izbjeći. Pazila je da se ne dotakne tužiteljevih tzv. dokaza i samog sadržaja optužnice. Teddy je gledao brošuru koja se nalazila na prozoru. Na njoj je bila slika brdovitog krajolika, a iznad nje je pisalo: Prije i nakon hodočašća / Švedska crkva. Cecilia je nepomično sjedila, Teddy se pitao o čemu razmišlja, što zna. Emelie ju je pitala zanima li je još išta. Cecilia ustane i odnese šalice do perilice posuđa. „Ne, zapravo ne. Ali nazovite me čim se dogodi nešto važno.” I Emelie je ustala. Teddy osjeti da su mu usta suha, razmišljao je kako da ih otvori. Prisjećao se kako su on i Dejan prije devet godina oteli Matsa Emanuelssona, kako mu je tijelo bilo teško, kako se koprcao, pokušavajući im se oduprijeti. „Teddy”, reče Emelie. „Htio si postaviti nekoliko pitanja.” Teddy se nakašlje. „Da, Benjamin je htio da se i ja uključim.” Cecilia nije izgledala ljuto ili kao da mu nešto zamjera. Lice joj je i dalje bilo puno tuge. Naposljetku reče: „Ali dobio je odvjetnicu, zar to nije dovoljno?”

„Za mene nije, Benjamin nešto želi znati i tražio je moju pomoć, a ja mu namjeravam pomoći.” Cecilia ponovno sjedne za stol. „Što se točno dogodilo kad su vas nazvali i rekli da je Mats otet?” upita Teddy. „Kakve to ima veze s time što je Benjamin optužen za ubojstvo?” „Ne znam, ali svejedno bih to htio znati.” „Dobro, ali ako bi itko trebao znati pojedinosti o toj otmici, onda ste to vi.” „Možda i znam, ali sad ja pitam vas.” „Novac”, uzdahne Cecilia. „Tražili su novac.” Teddy se pitao laže li svjesno ili je Loke pogriješio. Možda Cecilia nije znala ništa o onome što je Loke saznao. Tijekom cijelog suđenja Teddyju, ona i Mats na svakom su saslušanju ustrajali u tome da su otmičari tražili novac. Običnim ljudima nije baš lako tako ustrajno izbjegavati istinu. „Ali ja sam saznao da nije bila stvar u novcu, Cecilia. Mislim da i vi znate što su tražili u zamjenu za Matsa.” Okrenula je lice prema prozoru, činilo se da gleda u zid zgrade s druge strane ulice. Izvana se čuo cvrkut ptica. Ulicom je prošao autobus. „Cecilia?” Ona se okrene prema njemu. „Baš lijepo cvrkuću, zar ne?” „Cecilia, što znate o otmici?” Cecilia stavi ruke na stol. „Da, točno je to što ste rekli. Htjeli su Matsovo računalo. Ali i dalje mi nije jasno kakve to veze ima s Benjaminovom situacijom.” „Zašto na suđenju nikad niste spominjali to računalo?” „Mogu vam reći samo ovo: o tom računalu ne znam ništa osim da je moj suprug platio užasno visoku cijenu da biste ga vi dobili. S njegovim sadržajem nije imao nikakve veze.” „Kako znate?” „Jednostavno znam. I o tome nemam više ništa reći.” Cecilia usrane, dajući im time do znanja da je vrijeme da pođu. Bilo je očito da su joj njegova pitanja izazvala nelagodu. No, Teddy je svejedno morao pokušati, dugovao je to Benjaminu. „Kad ste se razveli?” upita on. „Nekoliko godina nakon otmice.” „Zašto?”

„Postalo je preteško živjeti zajedno. Zašto?” „I to je dio svega ovoga.” „Čega?” „Toga što Benjamin želi da shvatim.” „Morat ćete mi objasniti poveznicu.” „Ne znam koja je poveznica. Zasad. Zašto ste se razveli?” „Ako vas baš tako zanima... Promijenio se. Nije više bio onaj Mats za kojeg sam se udala. I...” P” „Mislim da je imao ljubavnicu.” „Znate li koga?” „Ne, ne znam i nikad nisam bila sigurna, ali imala sam svoje sumnje.” „Nikad vam nije ništa rekao? Vi mu to niste spominjali?” „S Matsom baš i nije bilo lako razgovarati. Ali ja mu ništa ne zamjeram.” „Kako to?” „Bio je takav kakav je bio, voljela sam ga, dok ga nisam prestala voljeti. Dugo sam bila naivna, ali posljednjih sam godina shvatila o čemu je bila riječ.” „Kako mislite?” „Nije to lako prihvatiti, ali Mats je bio kockar. A danas se često govori o supružnicima ili djeci alkoholičara i narkomana, kako sve to utječe na njih. Ali ja sam živjela s ovisnikom o kocki, čovjekom koji nije mogao kontrolirati svoju potrebu za kockanjem. I sve ono do čega je to dovelo. Tu obmanu sama sebe.” Za Teddyja su to bile novosti. Ni Sara ni Loke to nikad nisu spomenuli. „Što je Mats igrao?” „Volio je sve igre, ali ponajviše poker, mislim. I oduvijek je bilo tako.” „Je li igrao u novac?” Cecilia se ponovno okrene prema prozoru. „U novac? O, da, često. Kockanje je bilo korijen svega. Shvatila sam da je živio dvostruki život. No, sad je mrtav i u nekom trenutku moraš sve to oprostiti. A za Matsa mogu reći jednu stvar. Što se tiče njega i djece, tu je postojala neka posebna sigurnost, on je bio najbolji otac kojeg bih mogla poželjeti za svoju djecu.” Cecilia zatvori usta. Vjerojatno je osjetila da je rekla svoje.

Ali Teddy nije bio gotov. „Na koji si je način oduzeo život?” Cecilia ode do kuhinjskog elementa i stane brisati već ionako blistavu površinu. „Skočio je u more s trajekta za Finsku. Bilo je grozno. Ali ne znam točno zašto, tada više nismo živjeli zajedno. Jedino što znam je da mu u određenim razdobljima nije bilo dobro, to je bilo očito.” „Na koji mu način nije bilo dobro?” „Nije uvijek bio stabilan, što je sasvim razumljivo, nakon onoga što ste mu vi učinili. Padao je u depresiju, čak je i završio u bolnici.” Cecilijine riječi su ga probadale - možda se Mats nikad nije oporavio od onoga što mu se dogodilo, a u čemu je sudjelovao i Teddy. Teddy je gotovo požalio što je došao. Ali morao je nastaviti. Pitao je: „Imate li vi, Benjamin ili Lilla ikakve Matsove stvari?” Cecilia se nakon pet minuta pojavila s vrećicom u ruci. „Ovo je Benjamin godinama držao u svojoj sobi. Policija to nije odnijela nakon pretresa.” Emelie se nagnula da vidi stvari koje je Teddy pažljivo vadio iz vrećice. Ručni sat, nekoliko malih fotografija, ključ, A5 papir, dvije kravate, par dugmadi za manšete, igraće karte. Predmete su položili na kuhinjski stol. Cecilia se ponovno odmaknula, pustivši ih da ih sami pogledaju. Na prvoj fotografiji bili su Cecilia, Mats, Benjamin i njegova sestrica Lilla. Vjerojatno je snimljena prije desetak godina, Benjamin je izgledao kao da mu je jedanaest ili dvanaest. Bili su u kupaćim kostimima i gaćama, Mats je bio preplanuo. Smiješio se, ali lice mu je svejedno djelovalo nekako hladno. „Smiješi se ustima, ali ne i očima, zar ne?” tiho će Emelie. „Ne znam”, odgovori Teddy. „Osobu je nemoguće procijeniti preko fotografije, ja vjerujem u bliski kontakt.” A5 papir izgledao je kao da je istrgnut iz bloka. Rukopis je bio otmjen i uredan. Teddy pročita. Ne zamjerite mi zbog svega što se dogodilo. Budite jači nego što sam ja bio. Ovo nema nikakve veze s razvodom, ni s mamom. Volim vas. Jednostavne oproštajne riječi - Teddy je pokušavao shvatiti što znače. Bilo je jasno o čemu je riječ. „A ovo?” reče Emelie i uzme drugu fotografiju. I na njoj je bila obitelj, ali fotografija je zasigurno snimljena još ranije. Benjamin je izgledao kao da mu je sedam godina. Mats, Cecilia,

Lilla u nosiljci na Cecilijinu trbuhu i Benjamin. Stajali su na mahovinom obrasloj stijeni, sa šumom u pozadini. Mats je držao košaru punu gljiva. Teddy podigne fotografiju. Netko je probušio rupe na mjestu Matsovih očiju. Stajali su jedno nasuprot drugome na ulici. Teddy napravi korak naprijed, Emelie zakorači unatrag. „Hoćemo li se vidjeti navečer?” upita on. Emelie izvadi mobitel i stane listati po njemu. „Imam hrpetinu posla, a nakon toga moram do Jönköpinga, do svojih roditelja.” „Koliko ih često posjećuješ?” „Najčešće samo za Božić i ljeti.” „Je li onda sad nekome rođendan, ili?” Emelieine usne izgledale su napeto. „Ne, samo osjećam da ih moram obići.” „Dobro, ali trebali bismo razgovarati.” „Da, a trebali bismo i otići do one kuće na Värmdöu i pogledati.” „Svakako.” „Što ćeš ti sad?” upita Emelie. „Nazvat ću Tagga, svog starog prijatelja iz bukse, i pitati ga za Topstar.” „Što je to?” „U Benjaminovoj vrećici bio je paketić karata. Nisi ga proučila?” „Nisam baš, nekako su mi zanimljivije bile oproštajna poruka i rupe u očima na fotografiji.” „Bio je to valjda promotivni paketić, s druge strane stajao je natpis Topstar. Mislim da je to neki kasino.” „Dobro, ali možda su to Benjaminove karte?” „Možda, ali čini se da su sve ostale stvari iz vrećice povezane s Matsom.” Postaja Zinkensdamm. Gore, na brežuljku koji gleda na Skinnarviksberget, ležale su stare, pitoreskne kućice. Pitao se tko stanuje u tim malim vilama usred Stockholma, ali nekako je osjećao da se ne radi o imućnim ljudima. Nije to bio njihov dio grada, ovdje je vladala drukčija hijerarhija, drukčiji klasni sustav. Neki čovjek u izderanim trapericama i šuškavcu glasno je razgovarao na mobitel. Teddy je mislio kako treba pomoći Nikoli da nađe pristojan stan. I posao. Trebao bi posjetiti i svog oca Bojana. Mora nazvati Tagga i

provjeriti sve o Matsovu kartanju. Doznati tko je ubijen na Värmdöu. I, prije svega, nazvati Lokea i s njim provjeriti sve što mu je rekao u vezi s Matsovom otmicom. Ulaz u postaju podzemne željeznice bio je siv, a na stropu su bili golemi ventilatori. Osvrnuo se. Čovjek u šuškavcu išao je za njim. Teddy zastane kod barijere, praveći se da traži pokaz za podzemnu. Nije znao što da misli: tip u šuškavcu također je zastao. Kao da ga je krišom gledao. Kao da je čekao. Teddy stane na pokretne stube. Osjećao je pogled na zatiljku. Zidovi su bili prljavi. Stepenicu po stepenicu, pokretne stube su se spuštale prema postaji. Došao je na peron koji je bio pun ljudi. Čovjek je ostao deset metara iza njega. Došao je vlak za Norsborg. Teddy nije ušao u njega. Nije ušao ni tip u šuškavcu. Tri minute kasnije: dolazi drugi vlak. Ušli su u ista kola. Teddy ustane: što se, kvragu, događa?

13. Krajolik je izgledao gotovo napušteno. Emelie to nije očekivala. Stablo jabuke raširilo je grane, očito godinama nije bilo podrezivano. Iz šljunka je već izbijalo toliko travki da bi dvorište, ako ga netko propisno ne oplijevi, do kraja ljeta moglo postati livada. Ali kuća je izgledala svježe, obojena crveno, s mnogo drvenih uresa. U pozadini se naziralo more. Värmdö, Ängsvik - kuća u kojoj je pronađen mrtvac. Pokušala je stupiti u kontakt s vlasnikom. Glasila je na španjolskog državljanina Juana Arravenu Huertu, o kojemu nije pronašla nikakve podatke ni na internetu ni kad je nazvala španjolske institucije. Obećala si je da će podrobnije istražiti: pregledati gruntovnicu i provjeriti tko je bio vlasnik nekretnine prije Španjolca. Parkirali su na prilaz i izišli iz auta: Emelie, Teddy i Jan iz tvrtke Redwood Security - bivši murjak koji je postao privatni savjetnik za sigurnost i koji joj je već ranije pomagao oko istraga. Jan je bio odjeven kao i uvijek: plava košulja i sako koji su bili previše zgužvani za jednog uredskog roba, ali opet dovoljno prikladni da ostave pravi dojam. Njegov stari mjerač pulsa zamijenio je pametni sat koji je izgledao kao mini-verzija mobitela. „Ovako su mi ruke slobodnije, a i izgleda baš šik, zar ne? Remen se može mijenjati, a usto mi prati i zdravstveno stanje.” „Šik” - Emelie tu riječ nije čula otkako je imala valjda sedam godina. Jan je uglavnom izgledao čangrizavo. Tanke usne, bore oko rubova usta. Ali zapravo nije bio mrzovoljan tip i Emelie je bio iznimno drag. Nazvala ga je odmah nakon saslušanja o pritvoru i rekla mu kakva je situacija: „Malo sam promijenila polje, preuzela sam jedno kazneno djelo. Mogu li te angažirati kao savjetnika?” Ali nije mu rekla da nema pojma kako će mu platiti. Za koji će tjedan Švedsku zahvatiti ljetna koma. Ona i Janne zezali su se u autu na putu ovamo: razgovarali su o novoj tehnici analize DNK, švedskoj teniskoj nadi Eliasu Yimeru i posljednjoj epskoj reklami za

Volvo. Ali Teddy nije, on je uglavnom šutke sjedio. Pomislila je na onu svoju ponudu od prije nekoliko dana. Nije joj bilo jasno kako joj je to moglo izletjeti. Bilo je tako očito: Teddy nije bio njezin tip. Bivši gangster. Zatvorska ptičica. Luzer. Možda je bilo do alkohola, nije ga baš najbolje podnosila kad je bila umorna. Ili je bila pod utjecajem stresa jer se bacila u nešto nepoznato, idućeg je dana imala prvo saslušanje o pritvoru u životu. I to je otišlo kvragu. Bila je početnica, još je bila zelena. Nasamo je razgovarala s klijentom čim je završilo videosaslušanje. Potvrdno je kimnuo glavom kad ga je pitala je li shvatio što se dogodilo, ali koliko je točno shvatio bilo je drugo pitanje. Ležao je šutke i nepomično. Ona mu je sjela na rub kreveta. „Znaš da se nikad ranije nisam bavila kaznenim postupcima? I da sam službeno odvjetnica tek nekoliko dana?” Benjamin nije ništa rekao. „Iskreno rečeno, daleko sam ja od stručnjaka za ovo. Trebao si angažirati nekog odvjetnika s višegodišnjim iskustvom.” Oči su mu bile zatvorene. Nije u rizik dovela samo svoju poziciju u Leijonu, Benjamin Emanuelsson bio je pod najstrožim restrikcijama. To je značilo da ne smije imati nikakav kontakt s vanjskim svijetom, a ta se zabrana odnosila i na Emelie - ni na koji način nije smjela prekršiti restrikcije. Ali Benjamin je od nje tražio da zamoli Teddyja da shvati. Pitala se što je to značilo. Bi li uključivanje Teddyja značilo kršenje restrikcija? Što ako je Benjamin zapravo manipulirao njome kako bi izvukao, ili možda ubacio, informacije koje bi mogle omesti policijsku istragu? Ukratko: nije u pitanju bio samo njezin posao u Leijonu, već i cijela njezina jebena karijera - njezina nova titula, ono što je ona bila. Zapitala se silazi li s uma: zašto je to uopće prihvatila? Je li sve bilo vrijedno toga? Sve je ovisilo o tome što je Benjamin Emanuelsson htio. Tko je on bio. O čemu je zapravo bila riječ. Tko je ubijen. Što se dogodilo na Värmdöu. Pokušala je ponovno: „Benjamine, čuješ li me?” Lagano je kimnuo glavom. „Jesi li razumio što sam upravo rekla, o sebi kao odvjetnici? I dalje želiš da te ja branim?” Ponovno je kimnuo.

Preko ulaza u kuću i dalje je bila zalijepljena policijska traka: ZABRANJEN PRISTUP, prema točki 27:15 Kaznenog zakona. Prekršitelji podliježu kaznenoj odgovornosti. Ali Emelie je imala odobrenje tužiteljice Rölén da ode pogledati. A Janne, njezin CSI guru, genij za istraživanje mjesta zločina, njezin vlastiti forenzički supersavjetnik, možda će pronaći nešto što je policiji promaklo. Pomislila je na promemoriju s privođenja koju je dobila prije saslušanja. Policija je u šumi pronašla odjeću zaprljanu krvlju, odjeću koja je možda pripadala Benjaminu, na kojoj je možda bila žrtvina krv. Nije zvučalo nimalo dobro. Nadala se da neće morati dugo čekati analizu NFC-a, Nacionalnog forenzičkog centra. Benjamin je bio lišen slobode već otprilike tjedan dana, a ona cijelo to vrijeme nije dobila nikakve nove informacije o slučaju. Tako je to išlo u kaznenim postupcima u Švedskoj, odnosno barem je tako čula. Tužiteljstvo i policija provodili su vlastitu tzv. preliminarnu istragu pod oznakom tajnosti. Ni osumnjičeni ni njegov odvjetnik nisu mogli ništa saznati prije nego što završe, a tužitelj bude spreman iznijeti rezultate preliminarne istrage. Većina odvjetnika optuženika čekala je da njihovi suprotstavljeni završe, ali Emelie je imala drukčije planove: ona će nešto pokušati doznati sama. Janne je zastao ispod policijske trake. Na rukama je imao rukavice od lateksa. „Molim vas, nemojte ništa dirati.” Pritisnuo je kvaku, ulazna vrata su bila otvorena. Ušli su u kuću. Osjećao se vonj zatvorenog prostora. Mali hodnik: na vješalicama nije bilo odjeće. Možda je nikad nije ni bilo, ali vjerojatnije je bilo da su forenzičari počistili kuću. Nastavili su ići kroz kuću. Kuhinja je ležala u prizemlju. Sve je djelovalo poprilično pusto. Janne je otvarao ormariće i ladice. U principu su bile prazne, u nekima je pronašao nešto pribora za jelo i dva tanjura. Smočnica je bila prazna, hladnjak također. Jedno prozorsko staklo bilo je zamijenjeno plastikom. „Prozor je vjerojatno odnijela policija, a hladnjak su sigurno ispraznili. Ali i sve ostalo mi izgleda čudno”, reče Janne. „Zašto?” „Idemo dalje.” U dnevnom boravku nalazili su se fotelja, kauč i drveni stolić. Na

klupici je stajao stariji televizor. Na podu je bila lampa sa sjenilom, a na stropu je visjela žarulja. Ali nije bilo tepiha, slika na zidovima, zavjesa, ni ikakvog drugog osvjetljenja. Stali su pokraj stola. „U svakom slučaju, znamo da je žrtva ležala negdje ovdje, u dnevnoj sobi”, reče Emelie. „Znate li o kome je riječ?” „Ne, tužitelj to nije otkrio, ali svakako je riječ o muškarcu. Vjerojatno ga još nisu ni identificirali.” Janne se prignuo i štapićem za uši prešao preko nekoliko tamnih mrlja na parketu. „Tijelo je ležalo negdje ovdje”, zaključio je. „Mogu reći da je ovdje, na parketu, bilo mnogo krvi. A i ovdje.” Pokazao je na zid, a potom ustao, izvadio fotoaparat i snimio nekoliko slika. Stube su zabrinjavajuće škripale, posebice kad se uspinjao Teddy. Kat je bio još oskudnije namješten. Tri male sobe, u principu potpuno prazne, osim što su se u svakoj nalazili po jedan krevet i noćni ormarić. Posteljine na krevetima nije bilo, ali su zavjese i rolete bile spuštene. Opet: nikakvih slika, nikakvih zavjesa, nikakvog drugog namještaja. „Ovdje je nekako suviše prazno”, reče Jan. „Što time hoćeš reći?” upita Teddy. Bilo je to prvo što je rekao otkako su izišli iz auta. „Policija obično ne očisti kuću u ovolikoj mjeri, ne odnesu namještaj, slike i tanjure.” „Mislim da mi je jasno što to znači.” „I ja”, reče Jan. Emelie je promatrala tapete s cvjetnim uzorkom. Izgledale su kao da su ondje otkako je kuća izgrađena, zasigurno prije sto godina. „Čini se da ova kuća nije korištena kao normalni stambeni prostor”, reče Teddy. „Ondje dolje u ostavi nema ni usisavača.” „Čekajte”, reče Jan i prigne se. Ponovno su bili u tijesnom hodniku. Emelie je zakoračila u kuhinju kako se ne bi okrznula o Teddyja. Jan ovoga puta nije izvadio štapić za uši, već džepnu svjetiljku. Čučnuli su. Teddyjeva i Emelieina glava bile su na nekoliko centimetara jedna od druge. Jan jednom rukom uzme povećalo, dok je u drugoj držao svjetiljku kojom je i dalje nešto obasjavao.

Dolje na zidu, otprilike dva centimetra od poda, nazirale su se četiri tamne mrljice. „Što mislite, što je ovo?” upita Jan. „Prljavština, krv, hrana?” Jan zamoli Emelie da mu pridrži svjetiljku dok je on izvadio štapić za uši i njime prešao preko jedne mrlje. Potom je ustao i izvadio nešto što je nalikovalo na ljekarničku bočicu. Kapnuo je malo tekućine na štapić. „Dodao sam nešto što se zove leuko-malahit. Sad gledajte ovo.” Vata na vrhu štapića sad je bila smećkaste boje. „Sad ću dodati malo vodikova peroksida.” Kapnuo je malo tekućine iz druge bočice. „Voila.” Vrh štapića poprimio je plavu boju. „Mrlje na zidu su od krvi. A ovo je kemijska reakcija isključivo na ljudsku krv.” Emelie se prignula da ponovno promotri mrljice na zidu. „A mrlje nisu bilo kakvog oblika. Vidite kako su pri vrhu manje, a pri dnu veće i okruglije?” upita Jan i ponovno ustane. „Ima li itko kakav zaključak?” Teddy se nakašlje. „Ovaj oblik znači da su na zid pale odozgo. Neki nasilni čin odvio se i ovdje, u hodniku, a ne samo u dnevnoj sobi. Netko je ozlijedio osobu koja nije ležala ili sjedila. Drugim riječima, ovdje je ozlijeđena osoba koja je stajala na nogama, ali vjerojatno ne smrtno, jer nema neke veće količine krvi.”

Policijska uprava Stockholmskog okruga Razgovor s informatorom „Marina”, 15. prosinca 2010. Ispitivač: Joakim Sundén Mjesto: Centar Haninge PROMEMORIJA 3 (DIO 1.) Transkript dijaloga JS: Kako ste danas?

M: Zapravo, još uvijek nisam dobro. Znate, kad čovjek prođe ono što sam ja prošao, pobude se stara sjećanja. Dakle, ti dani... I dalje loše spavam... JS: Razumijem, ali svakako je dobro što ste danas došli. Nitko ne zna da ste ovdje, zar ne? M: Zaboga, ne, nipošto. JS: Odlično. Možemo li onda nastaviti gdje smo stali? M: Da, naravno, pričao sam vam kako sam upoznao Michaelu u uredu u baru Clara’s, zar ne? JS: Upravo tako. M: Dobro, dakle počeo sam im pomagati koncem ljeta 2005., uglavnom večerima. Do škole je bilo još nekoliko tjedana, djeca i Cecilia su i dalje bili na selu. Michaela me podučila poslu najbolje što je mogla, iako sam ja većinu toga već znao sa svog posla. Otvorili smo registriranu tvrtku, smislili opis poslovanja i sjedište. Ja sam sredio adrese, izdao one registracijske brojeve kojima se tada koristio, punomoći i ostale formalnosti. Ubrzo sam shvatio da u svemu tome glavni nije Sebbe, već netko drugi. Nekoliko tjedana kasnije Sebbe je odlučio da moram prisustvovati sastanku s jednim bankarom iz Handelsbankena. Bilo mi je to prvi put da zastupam ono što sam radio. Čim sam ugledao Michaelu, obuzeo me nemir. Maxim nas je čekao u svom autu ispred banke. Ne možeš takav doći na sastanak s ozbiljnim direktorom jedne banke. Imala je vrlo uske rastezljive traperice i topić s tolikim dekolteom da se činilo da će njezine umjetne grudi ispasti pri najmanjem pokretu. Na nogama je imala tolike potpetice da čak ni ona, koja je, pretpostavljam, bila naviknula na visoke pete, nije mogla normalno hodati, a da se ne pridržava za nešto. JS: Tko je zapravo Michaela? M: Ehhh... Nisam baš mislio ulaziti u to. JS: Je li u vezi sa Sebbeom? M: Nipošto. Sebbe nije baš tip kojega salijeću žene. JS: A vi? Kakva je situacija između vas i Michaele? M: Kakve to veze ima s ovime?

JS: Samo sam znatiželjan. M: Obećao sam da ću sve iscrpno objasniti, to ću i učiniti. JS: Dakle, ne gledate žene na taj način? M: Nisam to rekao. Ali uvijek sam imao namjeru ostati vjeran svojoj tadašnjoj ženi. I ne namjeravam pričati o toj Michaeli i gotovo. Ali mogu reći da sam joj, vidjevši je na ulici, rekao: „Bilo bi bolje da odjeneš neki drugi top ili da staviš neki rubac ili nešto.” Michaela me pogledala kao da sam joj predložio da promijeni spol. Petnaest minuta kasnije sjeli smo za radni stol direktora banke. Michaela je bila obavila nekakav živčan razgovor na jugoslavenskom ili čemu već, nakon čega je sitnim koracima otišla do butika i nakon deset minuta se vratila s bluzom bez izreza. Oko kragne su bili kamenčići koji su sjali poput kristala, a bome nisam bio siguran je li to išta bolje od onoga što je dotad imala na sebi. Nije to bila neka pretjerano raskošna prostorija, samo su nas stakleni zidovi dijelili od blagajnica nekoliko metara dalje. Direktor banke predstavio se kao Stig Erhardsson. Izgledao mi je nervozno, a dok je vješao sako, uočio sam velike, tamne mrlje pod njegovim pazusima. Nakon pristojnog upoznavanja ja sam preuzeo riječ. „Predstavljam Power Work Pool i Power Kitchen Pool, već smo više od deset godina u branši outsourcinga. PWP, kako se nazivamo, za cilj ima radnom snagom opskrbljivati građevinske tvrtke i građevinske poduzetnike diljem Baltičkog priobalja. PKP djeluje u ugostiteljskoj branši. Naša matična tvrtka u Švedskoj zove se Power All Pool. Imamo i druge djelatnosti, ali o tome ćemo kasnije, kad vidimo koji je vaš stav.” Stig se igrao penkalom. Jasno sam ga pročitao - godine pokušavanja iščitavanja izraza lica za pokeraškim stolom imale su svojih prednosti. Sve što je taj čovjek htio bilo je otići odande. „Odlično. Koliko sam shvatio, sad biste iskoristili nas?” žurno je rekao Stig. „Upravo tako, naše tri tvrtke trebaju transakcijski, poslovni i žiro račun.” „Dobro, odmah ćemo to srediti. Upoznat ću vas s Gabriellom Hernandez, ona će vam pomoći s papirologijom i bit će vaš osobni bankar.”

„Odlično. Moram vam spomenuti još samo jednu pojedinost specifičnu za nas.” Objasnio sam Stigu Erhardssonu da se naši većinski vlasnici i dio naše djelatnosti nalaze u baltičkim zemljama. Rekao sam mu i da smo u procesu restrukturiranja i da radimo na strategiji smanjenja poreznih nameta. Samo je kimnuo. Pomislio sam: niti je pitao tko su većinski vlasnici, niti je tražio na uvid registar vrijednosnica, niti je pitao za naše prijašnje djelatnosti. Bilo mu je dovoljno ono što smo mu rekli. Nije čak tražio ni kopije mojih i Michaelinih isprava. Prije nego što smo okončali sastanak, otvorio je vrata i pozvao Gabriellu, našu novu osobnu bankarku. Kad smo sjeli u auto s Maximom, Michaela se nacerila. „Jesi li mu vidio fleke pod pazusima?” „Da, bio je pod stresom.” „Vozio je fin auto.” Nasmijao se i Maxim. „Fin auto?” pitao sam. „Moraš im najprije nečime zaokupiti pozornost”, rekla je Michaela. „Prije sat vremena smo razbili njegov Mercedes Benz CLS 350 AMG. Bio je u garaži ispod trgovačkog centra Gallerian. Potom smo nazvali murju, a oni su mu vjerojatno javili neposredno prije nego što je došao na sastanak s nama.” „Što to govoriš, kvragu?” „Zanimaju te auti? Bio je to zaista fin auto: metalik boja, felge od osamnaest cola, drveni detalji u kabini, dvjesto sedamdeset konjskih snaga i to. Prekjučer ga je kupio, je l’ da, Maxime?” Maxim je bubnjao po volanu. „Mnogo fin”, rekao je na srpskome. Na putu prema vikendici lijevalo je kao iz kabla, a ja sam zapeo u koloni. U ponedjeljak smo se planirali vratiti u grad i sve se trebalo vratiti u uobičajenu rutinu - barem za Ceciliju, Benjamina i Lillu. Sjećam se da sam iz auta nazvao svog najboljeg prijatelja Viktora, htio sam mu ispričati u kakva sam se govna uvalio. On je upravo bio odletio u Skåne, ali možda mi je mogao pomoći naći izlaz. Vani su se sastavili nebo i zemlja. „Zdraaaaaavo, Mats, stari.” Zvučao je veselo.

„Dobro je tebi, vidim?” „Da, ovdje kod nas je sunce, nije kao kod vas.” „Ovdje lije kao iz kabla. Što radiš?” „Berem borovnice, kasnije nam dolaze neki prijatelji.” Kolona se napokon počela kretati. Kiša nije prestajala. „Aha. Čuj, trebao bih porazgovarati s tobom o nečemu.” U pozadini sam začuo neki drugi glas. „Svakako”, rekao je on. „Samo je Fia ovdje sa mnom, u žbunju.” Promet se donekle normalizirao, ja sam stisnuo gas i krenuo za autom ispred sebe. „Nazvat ću te kasnije”, rekao sam. Osjetio sam kako je Viktoru laknulo, točno sam vidio kako odmahuje glavom svojoj ženi, dajući joj znak da razgovor neće još dugo potrajati. Nije imao pojma prema čemu sam ja išao. Na djelić sekunde mi je glavom prošla očajnička misao. Po kiši: da sam trebao otkopčati pojas, naglo smotati i zabiti se u stijenu uz cestu. Po kiši: kako bi skliska cesta objasnila moju smrt. Po kiši: kako bi se isprala krv jedne tragične ličnosti. Nastavak promemorije u zasebnom dijelu.

14. Isak je imao slušalice. Bile su crne, s crvenim slovom b: Beats by Dre Nikola je čeznuo za takvima, ali bile su preskupe za momka koji je godinu dana proveo u popravnom domu. Gospodin Broj Jedan je jeo. Gospodin Broj Jedan je jeo sa slušalicama na glavi. Jedini zvuk koji se čuo: šefovo mljackanje. Nikola je ostao stajati, nije znao smije li sjesti. Čekao je da Isak podigne pogled ili da nekako shvati da je Nikola u prostoriji. Isak: izbrijana glava, trbuhom je pritiskao rub stola, iako je bio dobrano odmaknuo stolicu. Sirijski orao tetoviran na podlaktici. Doduše, Chamon mu je bio objasnio da to nije orao, već baklja ili sunce s krilima. „Orao bi trebao biti crven, kao simbol sve krvi koja je prolivena. Stoljećima su nas proganjali.” Chamonov glas bio je ozbiljan. Podsjećao ga je na situacije kad bi njegov djed krenuo pričati o ratu dolje, u domovini. Ali to nije bio Nikolin rat, niti je to bila njegova domovina, bez obzira na to što Švedski demokrati govorili. Prošlo je nekoliko dana od onih događaja u klubu, kad su upali maskirani muškarci, maznuli keš i propucali nogu Metimovu čovjeku. Yusuf je zamolio Nikolu da sam dođe u Steakhouse Bar. Svi su znali da je u ovoj prostoriji, na ovom mjestu Isakov stol. Ovdje je večerao, ovdje je održavao sastanke. Osjećaj u želucu: sjeban. Atmosfera u prostoriji: vrlo, vrlo usrana. Nikola je nakon onih događaja ležao doma u krevetu, nije se usuđivao izlaziti. Nije se usuđivao nikoga zvati, u strahu od onoga što su Yusuf ili Chamon običavali govoriti: da policija sve prisluškuje. Ali sad ga je zvao Isak: a kad on zove, dolaziš, makar to značilo kraj. Steakhouse Bar bio je sav u tamnim bojama. Pod i zidovi bili su crni i puni imitacija meksičkih predmeta: lubanja bivola, plastičnih kaktusa, sombrera i glupih okruglih bijelih gitara koje su više izgledale kao

bubnjevi sa žicama. Vikendima je ovdje obično bilo više ljudi. U prostoriji koja je bila bliže ulici bili su četvrtasti, tamnosivi stolovi. Uz prozore se nalazilo šest separea, s po dva dvosjeda, jedan nasuprot drugog. I, prije svega, ljubičasti šank, model XXL. Unutrašnja prostorija bila je ljepša. Sedam okruglih stolova s bijelim stolnjacima. Drvene stolice s bordo kožnim sjedištima, drveni pod koji je škripao dok je Nikola polako prilazio Isaku. Unutra su bili sami. Yusuf je dočekao Nikolu na ulazu, uzeo njegov mobitel i potjerao ga unutra. Vrata su se zatvorila. Je li ovo bio kraj? Hoće li Isak reći nekoliko probranih riječi i potom mu reći da sjedne u Yusufov auto? Odvesti ga preko Brooklynskog mosta po kiši i poslati ga da spava s ribama? Hoće li morati dva sata kopati grob u šljunku pokraj Tuvängena, stati na rub rupe, zatvoriti oči i čekati metak? Oni luđaci su zasigurno mislili da se u lokalu nalazi najmanje tristo tisuća. Ali svejedno: moraš biti lud u glavu ako misliš da taj rizik vrijedi tristo tisuća. Možda su mislili da će biti više novca, da će Isak tražiti veću svotu. Vjerojatno su slijedili jednog kurira, nadajući se da će on donijeti sav keš, a potom pokucali na vrata. Dakle, pravo je pitanje bilo: tko im je dao kod? Tko je među njima bio izdajica? Jedanput polako, četiri puta brzo. Isak skine slušalice i odmakne tanjur od sebe. „Jesi li kušao njihov ribeye steak?” „Nisam.” „Priđi bliže.” Šef odreže komad odreska. Očito je htio da Nikola ostane stajati. „Tebe zovu Bibličar, zar ne?” „Katkad.” „Trebaš li love?” Uopće nije pitao Nikolu kako se osjeća. „Ne, ne baš.” „Trebaš li pozornost?” „Ne, kako misliš?” „Neko si vrijeme bio izoliran od svijeta.” „Bio sam u Spillersbodi.” „Čuo sam da su momci slavili s tobom.” „Da, bilo je super.”

Isak počeše uho. „Kako je Teddy? Björne?” Isak i Teddy: staaaari prijatelji. Nikola je sumnjao da su se vidjeli u posljednjih deset godina, bilo dok je Teddy bio u zatvoru, bilo nakon toga. Ali svejedno. „Dobro je, ima novu gajbu, radi za jedno odvjetničko društvo.” Bilo je lijepo pričati o Teddyju, ili Björneu, kako ga je Isak očito zvao. ”Ništa mi nije jasno. Björne rinta kao najgori Šveđanin, plaća porez, crnči za nekoga drugoga. Moj stari prijatelj, koji nikad nije uzmicao, koji je u vodokotliću uvijek imao skriven pištolj, za svaki slučaj, koji je državi izbio milijune - radi? „Da, ne znam...” „Imaš li i ti njegove gene?” Nikola je u pozadini čuo glazbu iz susjedne prostorije. „Da nisi Teddyjev nećak, samo bih ti odvalio šamarčinu, izbacio te odavde, rekao Yusufu da te odveze u šumu, uzme bejzbolsku palicu i od koljena ti napravi umak za kebab. Jasno?” Isak ispije posljednji gutljaj Coca-Cole iz čaše. „Balavi kurvin sine. Sve si sjebao. Kako si, jebote, mogao tek tako pustiti onu svinju da proleti pokraj tebe i zašto nisi ukebao tu pederčinu kad mi se unio u jebenu facu?” Nikolina usta: suha kao da je popušio golemu baklju. Nije uspio izustiti ni glasa. „Kunem se da ću im jebati majke u oči...” nastavi Isak. Nikola osjeti olakšanje: u svakom slučaju, Isak nije mislio da je on upleten. „... Tako da sad ti, pizdunčiću, moraš Dannyju vratiti novac. Moraš mu nadoknaditi štetu. Oni razbojnici su odnijeli vreću sa sto pedeset tisuća kruna. Je li ti jasno?” Nikola nije mogao nego odgovoriti: „Jasno.” „A Metimova momka su upucali u nogu, dvadeset centimetara od kite. I njemu moraš dati odštetu, to je još sto soma kruna. Dakle, moraš mi donijeti dvjesto pedeset soma kruna. Jasno?” Nikola nešto progrglja kao odgovor. „I još nešto”, nadoda Isak. „Saznat ćeš tko su bile te svinje. Isprva sam mislio da je Metim, ali njegov čovjek je nastrijeljen. Zatim sam pomislio da je Danny, ali on bi ionako dobio lovu. Tako da sad nemam pojma. Radi što hoćeš, koristi kakve god metode hoćeš, samo mi dostavi imena. Jasno? Onda bih mogao zaboraviti da si se ponio kao

pička bez muda.” Vani na ulici. U glavi mu se vrtjelo gore nego nakon prvog džointa na slobodi. Novac: već dovoljno teško. Ali otkriti tko je bio dovoljno lud da napadne g. Broja Jedan? Odakle Nikoli ikakve šanse da to uspije izvesti? Bio je gotov. Ali svejedno, na neki način mora povratiti svoj položaj. Dođe li na loš glas, može slobodno otići iz zemlje. Nije imao pojma što učiniti. „Niko.” Netko je rekao njegovo ime. Pogledom je prešao ulicu. Trg je bio gotovo prazan. Sudnica u daljini izgledala je kao da se njiše. „Niko, ovamo.” Bila je to neka djevojka koja je nosila sunčane naočale iako se već mračilo. „Zar me ne prepoznaješ?” Shvatio je: Paulina, djevojka koja je s prijateljicama pila vino u parku. Djevojka koju je upoznao na svojoj fešti povodom izlaska, koja ga je pitala je li mu djed čitao klasike. „Hej, bok. Czešć!” „Zar si i poljski naučio? Malo ti je trebalo.” Nikola: kaos u tintari - najprije stres stajanja pred Isakom. Ultimatum. Uvjeti. A sad Paulina - nije znao kako se postaviti. Sve što je htio bilo je otići kući i leći. A istodobno: htio je ostati ovdje i razgovarati s njom. „Sličan je srpskome”, rekao je. „Hoćeš da se družimo? Da odemo do Stanleysa?” Pad sustava. Bio je blizu kratkog spoja. Htio je. Nije mogao. Čeznuo je za tim. Nije se mogao prisiliti. Pokušao se nasmiješiti. „Neki drugi put. Rado, ali drugi put.” „Dobro, ali daj mi broj, pa se možemo čuti.” Doma, kasnije navečer. U kadi. U kuhinji. U krevetu. Sljepoočnice su mu pulsirale. Dvjesto pedeset milja. Bum. Pronaći ona dva jebena napadača. Bum. Dvjesto pedeset milja. Bum. Dva jebena pljačkaša. Bum.

Linda ga nije smjela vidjeti kako plače. Kako će to riješiti? U osam je došla kući. Prepoznao je njezine zvukove u hodniku, tupi udarac spuštanja torbice. Škripu vrata ormara dok je odlagala svoju tanku jaknu. Zaključao je vrata svoje sobe. Sad mu nije bilo do razgovora. Sati su prolazili. Pokušao se zabaviti igricom na mobitelu. Pokušao je zaspati. Nije išlo. Nazvao je Chamona. „Bok.” „Bok.” „Kako je?” „Dobro.” „Nismo se čuli već neko vrijeme.” „Nismo.” „Je li sve u redu među nama?” „Ne.” „Zašto?” „Yusuf je rekao da je Isak htio razgovarati s tobom. Da se ja držim podalje.” „Danas sam razgovarao s Isakom.” Nikola je uz pozadini čuo zvuk videoigre s konzole. Chamon je očito bio doma i gejmao, kao i obično. „Znači, razgovarali ste? Što je rekao?” „Rekao je da sam zajebao što sam ih pustio i što nisam onog govnara upucao u leđa. Ali još sam s vama. Neće me izopćiti, neće me povrijediti. Barem ne još.” „Jebote, super, stari. Niko, baš mi je drago.” Dobre vibracije. Toplina oko srca. „Ali postoje kvake. Moram u mjesec dana prikupiti dvjesto pedeset tisuća.” „O, jebote!” „Čekaj, nije to sve. Moram saznati tko su ti šupci koji su maznuli lovu.” „Kako ćeš to izvesti?” „Nemam pojma, ali moram nešto smisliti. Namjeravam ih pronaći, a imam i ideju kako.”

Nikola je lagao - nije imao pojma kako srediti stvar. Ali što da mu kaže? „Niko, slušaj. Nisi sam.” Iz pozadine se više ništa nije čulo, vjerojatno je stisnuo pauzu. „Ja ću ti pomoći. Ti si moj aho.” Nikola se sad osjećao još gore. Chamon: istinski prijatelj. Brat.

15. Sunce je sjalo, nebo je bilo plavo. Svi su gadovi izmigoljili na terase kafića, omotani u deke, praveći se da je već ljeti. Teddy je pročitao objašnjenje smrti iz rješenja Porezne uprave. Ukratko: Matsa je jedna nadzorna kamera snimila kako skače s osme etaže krmene palube trajekta M/S Viking Marietta, jednog od manjih iz kompanije Viking Line. Dvanaest metara iznad površine mora, nemirno more, oluja (21 m/s), oproštajna poruka, bezuspješna pretraga mora obalne straže sljedeća 24 sata. Oprezna dijagnoza sa zaključkom: Mats Emanuelsson pokazuje znakove depresije. Ostalo je sve varijacija na temu. U obrazloženju se navodi da se, ponajprije s obzirom na vremenske uvjete, može donijeti jasan zaključak: S obzirom na navedene okolnosti, može se smatrati da je Mats Emanuelsson mrtav. On, Emelie i Janne jučer su razgovarali u autu na povratku s Värmdöa. Je li moguće provesti pretrage uzorka krvi. Jer zapravo je to bilo pravo pitanje: Tko je ubijen? „Kako se možeš braniti od optužbe da si nekoga ubio kad uopće ne znaš tko je ubijen?” pitao se Teddy. Janne se podsmjehne: „Tko je od vas dvoje odvjetnik? Iako je to pitanje od najveće važnosti. Ispitat ću uzorak krvi, da vidimo hoću li što otkriti.” „Možemo li mi još išta učiniti?” upita Emelie. Teddy je pomislio kako ona zapravo malo zna. „Morat ćemo pričekati. Prije ili kasnije dobit ćemo rezultate preliminarne istrage, sad ne možemo mnogo učiniti”, rekao je. Teddy je kontaktirao Dejana i pitao ga ima li vremena da se nađu. Dejanov glas je gotovo otišao u falset - tako je bilo uvijek kad bi bio sretan zbog nečega. Odmah je predložio da odu na pivo u Fleminsberg. Našli su se ondje nekoliko sati kasnije. Pozdrav: zamah rukom, dlan o dlan, čvrst stisak. Ne kao Šveđani: mlitavo rukovanje i sramežljiv pogled u oči. Teddy je odmah prešao na stvar: „Dejane, znam da ne

voliš da se prisećaš starih dana, ali ti znaš zbog čega sam ja odležao.” „Naravno, druže.” „Nikada te to nisam pitao, ali zanima me šta zapravo znaš o čoveku kojega smo oteli.” „Ništa. Veruj mi. Ništa više nego ti.” „Rekli su nam da ima puno para, da ćemo dobiti deo od tri milijuna. Da je zato i živeo u hotelu. Sećaš se da je živeo u hotelu dok smo ga pratili?” „Jebote, naravno da se sećam, Teddy, druže stari. Razmišljao sam o tome ćelo vreme dok si bio u ćuzi. Razumem da si ogorčen, ali pokušaj da zaboraviš. Šta je bilo, bilo je.” „Ali šta još znaš o njemu, da li možeš bar to da mi kažeš?” „Pa govorim ti, čoveče, ne znam mnogo.” „Da li si znao da je bio kockar?” „Možda je to Ivan jednom bio pomenuo. Zato je i trebalo da ima gomilu keša sa sobom. Ali onda je sve otišlo dođavola. Šteta šta to sve ne možeš da saznaš direktno od Ivana.” Teddy otpije gutljaj piva. Ivan im je davao upute, on im je naložio da otmu Matsa. Ali umro je prije šest godina. Od raka pluća, čini se. „Da li je Ivan želeo samo otkupninu?” Dejan iščeprka snus iz usta i zalijepi ga ispod šanka. „Da, jebemu, čuo si drugačije, ili? Sve šta smo ti i ja radili uvek je bilo samo za čisti keš.” Odlazeći iz bara, Teddy je nazvao Lokea. Loke: vrhunski haker kojeg je upoznao u zatvoru. Loke je dobio dvije godine zbog dijeljenja podataka - information wants to be free i te pizdarije. Bilo je čudno što su dvadesetsedmogodišnjeg štreberka štrkljavih blijedih ruku strpali s dilerima, članovima bande i višestrukim prijestupnicima, ali tako je to bilo. Bilo kako bilo: Teddyju je momak bio drag. Jednom je prilikom Loke novog zatvorenika, Ibbea Salaha, nazvao „ništavnim govnom”. Problem je bio u tome što je Salah, osim što je bio osuđen za nanošenje teških tjelesnih ozljeda kao i za nedopušteno posjedovanje oružja, bio i visoko pozicioniran unutar iznimno agresivne bande, poznate kao Švedski škorpioni. Dovukli su Lokea u Salahovu ćeliju i rekli mu: „Pljuni sto milja i sve ćemo zaboraviti.” Loke je odbio, misleći da će se izvući riječima, kao što je pridobio gotovo cijelu švedsku javnost za vrijeme svog suđenja.

Idućeg dana netko mu je ubacio govno u hranu. Sutradan mu je netko nagazio nogu tako jako da mu je slomio palac i čunastu kost. Trećeg dana počeo je shvaćati: netko mu se ušuljao u ćeliju i zabio mu čavao u madrac, vrškom prema gore. Na koncu su se okupili u Teddyjevoj ćeliji: Salah, Loke, Teddy i dvojica Salahovih momaka. Teddy je bio veteran tog odjela, svi su znali da je častan čovjek. Naposljetku je sredio da Loke uplati pet tisuća kruna na račun Škorpiona i problem je bio riješen. Teddy je mislio da će Loke biti ogorčen i razdražen, ali bilo je upravo suprotno. Od tog mu je dana Loke Odensson bio vječno odan. „Bok, srce!” viknuo je Loke u slušalicu kad je čuo da ga Teddy zove. „Zdravo, prijatelju”, reče Teddy. „Moram te pitati jednu stvar. Sjećaš li se kad si mi istražio Matsa Emanuelssona?” „Yep.” „Nešto se mislim oko toga... Bi li mogao ponovno provjeriti? Je li zaista bio upleten u onu bolesnu mrežu i to sve?” Loke je zvučao veselo kao i obično. „Pogledat ću što se da pronaći.” Teddy se ponovno odvezao do Cecilijine zgrade. Htio je i sam pregledati Benjaminovu sobu. Pitao ju je zna li išta o Topstaru. „Voljela bih da vam mogu pomoći, ali nemam pojma. Mats je imao kockarski život o kojem ja nisam znala ništa.” Svejedno ju je pitao za imena Matsovih prijatelja, šefova, kolega s posla. Cecilia mu je rekla koliko je znala. Teddy ju je zamolio da mu ponovno ispriča sve što je znala o otmici. Stala je uz kuhinjski element i stala pristavljati kavu, baš kao i prošli put kad su bili kod nje. Demonstrativno mu je okrenula leđa. „Ne želim više razgovarati o tome što se dogodilo Matsu.” Prije nego što je otišao, Teddy ju je zamolio da zaviri u njihov podrum. „Zašto?” „Znate da vam samo pokušavam pomoći. U Benjaminovoj vrećici smo pronašli dosta zanimljivih predmeta, pa sam mislio da bi i u podrumu...” „Dobro, može. Imamo najveću šupu u zgradi, a djeca mi ne daju da je raščistim, nostalgični su. Tako da znate.” Imala je pravo, šupa je bila neočekivano velika u odnosu na stan. U njoj je vladao strašan nered, bila je krcata svakojakim stvarima. Teddy

je kopao među starom zimskom odjećom, opremom za karate, klizaljkama, vrećama zemlje i sjenilima za lampe. Bilo je nenormalno koliko su stvari tipični Šveđani držali u svojim šupama - poput vjeverica gomilali su stvari bez nekog smislenog razloga. Pronašao je neki stari šljem koji je izgledao kao iz Drugog svjetskog rata, ronilačko odijelo i kolekciju bowie noževa. Otvarao je nogometne torbe, cekere sa stvarima za plažu i stare kutije s igračkama. U jednoj od njih nalazio se zračni pištolj. Pitao je Ceciliju za noževe, pištolj za airsoft i šljem. „To su Benjaminove stvari”, kratko će Cecilia. „Skuplja ih otkako je imao četrnaest godina.” Teddy je pokušavao naći uzorak. Otmica - predatori koji su htjeli doći do računala - ovisnost o kockanju - samoubojstvo - sumnjičenje Benjamina. No, glava mu je svejedno bila prazna kao ispijena čaša. Zahvalio je Ceciliji i odvezao se kući. Navečer ga je nazvao Loke. „Dušo, ja sam.” „Jesi li išta pronašao?” „Ne baš, ali više nisam baš siguran kao prije.” „Kako to?” „Dakle, nisam sto posto siguran da je Mats i sam bio član te mreže, ali dokumenti povezani s nekim odvratnim pedofilčinama nalazili su se na njegovu računalu, to je sasvim jasno. Iskreno, morao bih povući nešto od onoga što sam ti rekao ranije. Ne mogu se zakleti da je iza narudžbe te otmice stajala neka mreža.” „Dobro, hvala. A postoji li neki način da nešto više saznaš o njima?” „Trebao bih imati pristup tom računalu ili kopiji podataka s tvrdog diska.” „Kužim. Ali u svakom slučaju drugi su mi potvrdili da je to računalo do kojeg smo mi, takoreći, htjeli doći.” „Može biti, ali kažem, otišao sam malo predaleko s onim prijašnjim zaključcima. „U redu. E, još jedna stvar. Topstar, možeš li provjeriti postoji li u Stockholmu nekakav kasino koji se tako zove ili se tako zvao?” Loke cmakne ustima. „Šećeru, to je moje područje, a i to mi zvuči manje neugodno od onog računala. Pronjuškat ću po internetu, pa ćemo vidjeti što se da naći.”

16. Riche: otmjeno, profinjeno mjesto na koje dođeš biti viđen. Naraštajima najomiljeniji restoran u Stockholmu, uvečer bezvremenski bar numero uno. „Izgledaš kao mumin”, reče Jossa i zagrli je kad su se ondje našle za ručak. „Kako misliš?” „Blijeda kao jogurt, blijeda kao krpa, kako god hoćeš. Je li sve u redu s tobom? Ne čini mi se tako.” Emelie i Josephine nisu se vidjele nekoliko dana. Emelie: ponovno zatrpana poslom u uredu - natezala se s novim slučajem: morala je sastaviti gomilu korisničkih ugovora za jednog teleoperatera. Jossa: angažirana u maratonskim pregovorima između tvrtke Cross Port Dynamics Ltd. i kapitalista koji je htio kupiti udio u njoj. Tjedan je dana bila u Luksemburgu i osamnaest se sati dnevno borila s koleričnim klijentom koji je bio mlađi od nje. Emelie se nikad nije osjećala posve ugodno na ovom mjestu, ali Jossa je šefu sale dala pusu u obraz, namjestila svoju Chloé torbicu na ramenu i ušetala kao da posjeduje taj restoran. Čaše su visjele iznad šanka, posložene ukrug, obećavajući uspjeh u takozvanom baru za razvode. Voditelj restorana Anders Timell jurcao je uokolo i ljubio ljude u obraz kao blesav. Unutra je bilo poprilično svijetlo, ali žamor i strka već su bili na ponoćnoj razini. Riche: Emelie je prepoznala samo najpoznatije face iz financijskog sektora, iako ih je ondje zasigurno bilo još. Upravitelji fondova, analitičari, kapitalisti. I ostale poznate ličnosti: Viggo Cavling, Sven Hagströmer, Tintin von Thulin, Jonnz Johansson i Magnus Uggla, jasno. Kao i Douglas Kreuger. Potonji je bio jedan od najmlađih partnera u povijesti Leijona. Emelie odloži jelovnik na stol. „Kako si? Kako je bilo u Luksemburgu? „Onako... Nisu imali posnog sira.”

„Jer ti svaki dan moraš doručkovati posni sir i sok bez šećera, zar ne?” „Svaki dan, ja sam žena koja ne pristaje na kompromise. Valja izbjegavati sve vrste kalorija. A i teretana u hotelu bila je otužna, tako da sam osmislila vlastiti tabata program. Najprije burpees, pa sklekovi, pa trbušnjaci, pa čučnjevi, pa...” „Plankovi, pa bočni plankovi sa svake strane, pa dizanje koljena s rotacijom i na kraju leđnjaci.” I Josephine odloži svoj jelovnik. „Poznaješ me, curo”, nasmije se ona. „Ah ne znam poznajem li ja više tebe. Nisi mi rekla što nije u redu, a vidim da nešto ne štima.” Moglo se nabrojiti mnogo toga što Jossa nije bila: intelektualna, obzirna prema okolišu, zainteresirana za pitanje rodne ravnopravnosti - samo nekoliko primjera. Ali u tri se stvari razumjela bolje od ijedne druge osobe koju je Emelie poznavala: u ugovore o prijenosu imovine, torbice Hermes i ljude. Emelie je, za svaki slučaj, izdvojila svoj mobitel iz uredskog sustava. Čisto iz predostrožnosti: ako je nazovu iz pritvora ili sa suda u vezi s Benjaminovim slučajem, nije htjela biti u Leijonovoj centrali. Kad bi netko iz istražnog zatvora Kronoberg tražio Emelie Jansson, to bi bome izazvalo snažne reakcije u uredu. Sudu je, k tome, ostavila svoju kućnu adresu, kao i vlastitu adresu e-pošte otvorenu na Gmailu. Jedino se od medija nije mogla zaštititi, jer su nakon saslušanja o uhićenju i u Expressenu i u Aftonbladetu osvanuli članci o ubojstvu. Muškarac u nesvijesti pritvoren zbog ubojstva Nepoznata žrtva brutalnog ubojstva Čak su intervjuirali i njezina starog profesora iz kaznenog prava i pitali ga zašto je pritvorena osoba u nesvijesti. Srećom, njezino ime nigdje nije spomenuto. Nije se ni usuđivala razmišljati o tome u što se to uvalila. „Halo, ground control to Major Tom. Ima li koga?” Jossa odloži pribor za jelo na tanjur. Jedva da je i dotaknula hranu. „Osim što imaš gomilu posla i što ti nije dobro, ali o tome ionako nećeš, inače, kako život?” Emelie nije imala odgovore na Jossina pitanja. Glava joj se žarila. Ne, nije joj se žarila. Gorjela je. Ustale su od stola, a Emelie uopće nije zamijetila da je Jossa platila račun. Izišle su na svježi zrak.

„Da se nađemo neki drugi put, budući da si danas bila odsutna?” upita Jossa. Emelie je tek šetajući shvatila što je Jossa rekla. Danas zaista nije bila dobra prijateljica. Bila je potpuno odsutna. Jedina joj je utjeha bila to što se Jossa očito mogla šaliti na račun toga. „Dobro došli u vlak za Kopenhagen. Ja se zovem Marcus i ja sam vaš kondukter. Pušenje u vlaku je zabranjeno, a htio bih vas podsjetiti da, prema Zakonu o alkoholu, nije dopušteno ni unošenje alkoholnih pića u vlak. Želim vam ugodno putovanje sa Švedskim željeznicama.” Ne mogu ni zapaliti, pomisli Emelie. Čak ni na zahodu. Iako se vozim u prvom razredu. Najviše bi voljela zaspati i opustiti se u laganom njihanju vlaka. Za nekoliko sati će vidjeti svoju mamu, a možda i tatu. Njezin tata radio je kao činovnik u Ministarstvu poljoprivrede, iako Emelie nikad nije bilo jasno što je točno ondje radio. Znala je samo da su bili malo previše liberalni kad su ga puštali na bolovanje u njegovim teškim razdobljima. Ali kad nije bio u njima, tijekom djetinjstva joj je zapravo bio dobar otac. Poticao ju je da se školuje, ali joj nije nabijao pritisak, podržavao je u njezinim izborima. I on i njezina mama bili su aktivni u Odboru za izolaciju Južnoafričke Republike i sličnim pokretima motiviranima idealima, ali njihov je politički angažman davno zamro. Danas su se uglavnom bavili različitim oblicima samoostvarenja. Misli o širem kontekstu u slučaju njezine mame uglavnom su se manifestirale kroz zdravu hranu, mindfulness i uređenje interijera. Kod tate, kako se činilo, nije preostalo više ništa, osim što se povremeno bavio drvodjelstvom i što je zadržao loše navike vezane za crno vino. Emelie se pitala kako će sve to izgledati. Norrköping. Linköping. Mjölby. Uskoro će stići. Tužiteljica Annika Rölén zatražila je produženje roka, drugim riječima htjeli su Benjamina zadržati još nekoliko tjedana, dok policija ne dovrši istragu. Trebali su analizirati DNK, nastaviti tražiti otiske stopala, pregledati otiske prstiju, potražiti tragove baruta ili vlakna s odjeće. Patolozi su nakon obdukcije analizirali rezultate, a i istraživali su Benjaminove aktivnosti u danima prije ubojstva. Ispraznit će mu

mobitel, provjeriti odašiljače s kojih je hvatao signal, pregledati njegove kreditne kartice. Najvažnije pitanje bilo je kome je pripadala odjeća iz šume i čijom je krvlju bila natopljena. Inspektor Kullman još je jedanput pokušao ispitati Benjamina, a jedine riječi koje je uspio izvući iz njega bile su: „Ne razumijem”. Ostatak vremena ležao je kao da je mrtav. Ali Emelie je nastavila sa svojom paralelnom istragom. U gruntovnici je stajalo da je kuću na Värmdöu zagonetnom Španjolcu prije otprilike pet godina prodao bračni par Dag i Linnea Rosling. Emelie ih je kontaktirala i razgovarala najprije s Linneom. Bila je to starija žena, čulo joj se to po glasu. Potom ju je uputila na svog muža. Dag Rosling je znao malo više. „Prodali smo svoju staru vikendicu preko posrednika. Od 1894. je bila u posjedu moje obitelji, zamislite vi to. Ali naša djeca nisu bila zainteresirana za nju, iako se nalazi tik uz more. Ljeti su htjeli ići samo u Gümüslük.” „Jeste li se susreli s kupcem?” „Ne, nikad. To ćete morati pitati posrednika.” Prodaja vikendice išla je preko tvrtke Fastighetspartner. Tražila je posrednika koji je to obavio, ali on je u međuvremenu otišao iz tvrtke. Uputili su je na njega, došla je do njegova broja telefona, ali ne i do njega. Ostavila mu je poruku u kojoj se predstavila i objasnila mu što treba. „Ja sam odvjetnica Emelie Jansson, zovem u vezi s jednim vrlo osjetljivim pitanjem, tiče se kuće blizu Ängsvika na Värmdöu koju ste prodali prije otprilike pet godina. Moram doznati tko je kupac.” Nadala se da će joj se što prije javiti. Pokušala je i na drugi način, odvezla se do Ängsvika i pozvonila na vrata najbliže kuće, žute kolibe nekih četiristo metara od glavne ceste. Otvorila joj je žena nepravilnog držanja, a iza nje su bila dvojica trogodišnjaka koji su se, kako se činilo, igrali brazilskog jiu-jitsua. Emelie se predstavila. Susjeda se zvala Helena. „Zanima me živi li itko u onoj najudaljenijoj kući?” Žena se zaderala na male divljake iza sebe. „Ako se ne smirite, nema priče za laku noć!” Činilo se da je dječaci nisu čuli. Okrenula se Emelie. „Ne znam točno, rijetko ondje ikoga viđamo. Roslingove smo često viđali, oni su bili divni.”

„Ali je li ondje uopće bilo ikoga otkako su Roslingovi prodali kuću?” „Nama se čini da jest, ali dobrano je okružena šumom, a čak i kad dođete na prilaz, teško je vidjeti unutra. Grmlje i živica su gusti.” „Znači, kažete da mislite da netko dolazi onamo, da netko ondje živi?” Dječaci u hodniku postali su poprilično nasilni. Emelie nije bilo jasno kako itko može razmišljati uz toliku buku, ali ona je u ovoj kući očito bila svakodnevica. „Zapravo, ne”, reče Helena nakon nekog vremena. „Ah vidjeli smo aute kako idu onamo. A kad smo prošle jeseni jednom prilikom bili u čamcu, vidjela sam ljude na molu ispod kuće. Pretpostavljam da je to nečija vikendica kojom se ne koristi baš često.” „Koliko ste često ondje viđali automobile?” „Iskreno rečeno, poprilično rijetko. Ne bih rekla da su svih ovih godina auti onuda prošli više od tri, četiri puta.” „Samo ljeti?” „Zapravo, ne, kad malo razmislim. Znam da je jednom bila zima.” „Sjećate li se možda kakvi su to auti bili, koji model i to?” „Nemam pojma, ali mogu pitati muža kad se vrati kući. To je njegovo područje.” „A ljudi na molu? Kako su oni izgledali?” Helena se okrene djeci. „Ama zavežite već jednom, kvragu!” Blenuli su u nju kao da je poludjela, a potom su ustali i otišli. Ali zaista: prestali su urlati. Helena nastavi: „Vidjela sam dvojicu muškaraca. A sad kad ste to spomenuli... Bilo je nešto u vezi s njima... Iako sam ih vidjela izdaleka, imala sam neki osjećaj... Da su poprilično različiti.” „Kako to mislite, različiti?” „Ne znam, nekako sam imala dojam kao da su s različitih planeta, ako me razumijete.” „Ne baš.” „Dakle, koliko se sjećam, imali su različitu odjeću, kosu, građu tijela, sve. Stil, imali su različite stilove, to sam htjela reći.” Emelie i dalje nije znala je li se i milimetra ičemu približila. Ali svejedno: Janova je teza potkrijepljena. U kući nitko nije živio, barem ne stalno. Ali neki čovjek ili neki ljudi su je povremeno posjećivali. Ljudi koji su bili poprilično različiti, što god to značilo. Emelie je Ceciliju zamolila i da joj pokaže sve papire koje je imala iz braka s Matsom. Trudila se razumjeti ga. Spisi, dokumenti - njezina

specijalnost. Cecilia više baš i nije imala mnogo toga. Emelie je zvala banke, Poreznu upravu i ostale institucije: uz punomoć je mogla dobiti sve ostale potrebne spise. Proučavala je izvještaje, porezna rješenja, obavijesti o hipoteci i izvatke iz fondova. Obitelj Emanuelsson stanovala je na Kungsholmenu, a potom je kupila kuću u Älvsjöu. Dizali su kredite kao i svi drugi. Ponovno je pregledala gruntovnicu, obavijesti iz mirovinskih fondova, pisma osiguravajućeg društva. Nije uočila ništa čudno. Sve je iznova pregledala. A onda je nešto primijetila. Otprilike godinu dana prije otmice Mats je uzeo novu hipoteku i još veći nenamjenski kredit. A nekoliko godina prije nego što si je oduzeo život, počeo je manje zarađivati, prijavljeni porezni izdaci pali su gotovo na nulu. Nazvala je Ceciliju i pitala je za to. „Nemam pojma”, odgovorila je ona, „ali o tome mi je pričao naš osobni bankar mnogo kasnije, kad smo već bili razvedeni i nakon što je Mats već bio otplatio kredite. A njegov posao, mislila sam da po cijele dane radi, ali što ja znam... Danas uviđam koliko sam povjerenja imala u njega. A poker je bio njegov drugi život.” Emelie pomisli: porezni izdaci gotovo na nuli, a istodobno je otplaćivao golemi kredit. Koliko je Mats zapravo bio dobar u pokeru?

17. Teddy nije htio brzati sa zaključcima. Nazvao je Nikolu. Otkako je izišao iz Spillersbode, samo su se jedanput vidjeli kako treba. Nikola, plus njegov prijatelj. Teddy ga je upoznao još prije: Chamon. Tada je momak bio pomalo kaotičan, ali sada je kul. Našli su se u Espresso Houseu u Hamngatanu. Teddy se prisjetio Fredrica McLouda: u istom takvom kafiću započeo je njegov pad. Kafić je bio uređen kao knjižnica usred džungle, ali sve je sjalo lažnim sjajem. Drveni parket, posvuda gomila plastičnih biljaka i lažne knjige na lažnim policama. Doduše, kožne fotelje bile su udobne. Pomislio je kako su takva mjesta okupirala Stockholm. Opet, kafića je bilo i prije nego što je otišao u zatvor, ali bili su posebni, jedinstveni. A sad jedva da je i bilo mjesta koja nisu bila dio nekog lanca, kao da se ljudi nisu usuđivali piti nikakvu drugu kavu i jesti nikakve druge brownieje od onih koje su mogli dobiti tristo metara dalje. Chamon i Nikola razgovarali su o obiteljskim stvarima. O Lindinu kenjkanju, o tome kako im Bojan stalno tupi da bi trebali zajedno otići u crkvu. „Nikola, moraš razumjeti Lindu. Kužiš? Sad si odrastao čovjek, moraš se tako i ponašati”, rekao mu je Teddy. Šteta što je njegov nećak poveo Chamona sa sobom - razgovor je bio manje prisan. Osim toga: još se nešto događalo s Nikolom, Teddy je to vidio na njemu. Ali dok je njegov frend bio s njim, to nije isplivalo. Chamon i Nikola htjeli su razgovarati o starim vremenima, slušati priče iz prošlosti, kada su Teddy i Dejan maznuli petsto boca skupog pjenušca iz konferencijskog centra u Vallentuni. Kada je Teddy manjeviše sam otjerao Screwbackse iz Södertäljea. Teddy je malo kasnije izvadio špil karata koji su pronašli ispod Benjaminova kreveta. „Znate li išta o ovome? Topstar. Mislim da je to neki kasino, ili je barem bio prije pet do deset godina. Znate li postoji li i dalje, pod drugim imenom?” Momci su zurili u njega. „Jesi li ti normalan? Tada smo imali

jedanaest godina”, reče Nikola. „Ali mogu pitati Yusufa, možda on nešto zna. On svake noći zalazi na takva mjesta. Neku večer smo ga čak išli spasiti - bilo je nekih sranja.” Izišli su na svježi zrak. Nikola i Chamon krenuli su dalje prema gradu. „Pogledat će na sat”, reče Nikola i namigne. „Bling bling.” Teddy se prisjetio svojih vremena. Auto. Lančić oko vrata. Sat. Što će ti stan i bolovanje ako nemaš pristojnu pilu? I debeli sat na ruci. Zagrlio je Nikolu. Mirisao je kao i inače. Flashback: prvi put kad ga je čuvao kao dijete. Nikola je imao valjda tri godine. U krevetu: Nikola je htio da Teddy leži uz njega dok ne zaspi. Tako da se Teddy sklupčao uz njega, pazeći da ne padne s kreveta. Pognuo je glavu koliko je mogao, disao polako, pažljivo - bilo ga je strah da Nikoli ne ukrade sav zrak koji je trebao. Ogledao se oko sebe. Ponovno je ugledao muškarca u šuškavcu. Teddy je bio posve siguran - bio je to isti onaj tip koji ga je pokušao slijediti kod Zinkensdamma. „Nego, Nikola, trebat ću tvoju pomoć oko još jedne stvari”, reče Teddy. Opazio je kako se Nikola ispravio. A pogotovo Chamon. Bila im je to prilika da se dokažu pred čovjekom koji je nekoć bio najprisniji s Isakom. „Prati me neki drot, ili koji već kurac. Vidite li onog tipa ondje?” Krenuli su prema Norrmalmstorgu. Obrnuta situacija: obično je Teddy bio taj koji je motrio i slijedio ljude. Prošli su Kungsträdgården. Stabla trešnje oko fontana bila su u punom cvatu. Ali svejedno: bio je to jedan od najotrcanijih parkova u gradu, što je bila šteta jer je mogao biti perjanica Stockholma. Netko je zbog nekog razloga odlučio nakrcati ga štandovima sa slatkišima i pivom u plastičnim čašama, kao da je Stockholmu nedostajalo neoriginalnih mjesta za jelo. Muškarac se držao na pristojnom odstojanju: bio je vješt, ali ne dovoljno vješt. Trgovački centar Gallerian ležao je nešto dalje, s lijeve strane. Teddy je skrenuo prema ulici Regeringsgatan. Nikola i Chamon ga pogledaju. „Što ćeš učiniti?”

„Samo ću porazgovarati”, odgovori Teddy. Parkirna garaža Parkaden ležala je pedesetak metara dalje. Kad su došli do nje, zastao je pred dizalima, okrenuo se prema svom nećaku i njegovu prijatelju i dao im upute. Potom je ušao u dizalo. Čuo je korake onog tipa na stubištu. Čini se da je pokušavao čuti na kojem je katu Teddy izišao. Vrata dizala zaškripala su. Garaža je bila krcata automobilima. Stao je pokraj vrata stubišta. Šest sekundi kasnije otvorio ih je čovjek u šuškavcu - koja šeprtlja. Čovjek se trznuo kad je opazio Teddyja tako blizu, lica su im bila na trideset centimetara jedno od drugoga. Tip je imao dugačke trepavice, kratko podšišanu kosu i iskrivljen nos. U garaži nije bilo ljudi. „Koji kurac hoćeš?” pitao ga je Teddy. Čovjek je raskolačio oči. Jakna mu je šuškala. „Ehhh...” Okrenuo se na peti, otvorio vrata i potrčao niza stube. Kvragu, sad je Teddy nespretno reagirao. Pojurio je za njim. Tip u šuškavcu očito je bio utreniran. Teddy je grabio po četiri stepenice, ali ga svejedno nije sustizao. Već je bio bez daha. Vidio je tipa nekoliko metara niže od sebe, na stubištu. Zidovi su bili od sivog betona. Ubrzao je, ali i dalje nije bilo dovoljno. Tip u šuškavcu držao je rastojanje. Teddyja je bilo strah da se ne spotakne, stropošta niza stube i slomi vrat. Sad je grabio po pet stepenica odjednom. Bili su blizu izlaza na ulicu. A onda: Teddy mijenja strategiju. Zastao je. Zadihao se poput sprintera na sto metara. Čuo je kako mu koraci odmiču. Ali možda će ipak upaliti. Nikoli i Chamonu jasno je rastumačio što im je činiti: „Ostanite ovdje dolje, ako izađe i krene u svoju postaju, ured ili odakle već šupak dolazi, slijedite ga. U redu?” „Jasno.” „I izmjenjujte se u praćenju, da vas ne bi prokljuvio, jasno?” Nikolina usta razvukla su se u osmijeh od uha do uha. Pucao je od sreće. Tip u šuškavcu otvorit će vrata za točno sedam sekundi.

18. Jönköping. Emelie i njezina mama večerale su u tišini. Čudna stvar: mama je obično imala mnoštvo pitanja i stalno je nešto brbljala. I Emelie je običavala razgovarati s njom, samo da bi mama i tata bili dobro raspoloženi. Ali danas nije bilo tako. Tatin izostanak podsjećao ju je na prijašnja vremena. Mama je poslužila bakalar s kuhanim krumpirima, hren i topljeni maslac. Bilo je ukusno. Kuhinja je izgledala kao i uvijek. Građani Stockholma imali su običaj valjda svake tri godine renovirati kuhinju, a njezini mama i tata protivili su se tom principu. „Nećemo mijenjati pobjednički koncept”, običavao bi reći tata. „Vlastitim sam rukama napravio ovu kuhinju.” Drveni paneli, sudoper i radne površine od nehrđajućeg čelika. Ploče od terakote iza štednjaka i sudopera. Kuhinja anno 1995. Emelie je tada imala devet godina. Desert: čokoladni lava cake s malinama. Mama se zaista pomučila. Emelie više nije mogla izdržati. „Dobro, reci mi što se događa.” Mama odloži svoju žlicu na tanjur. „Proteklog tjedna jedva da si pokazala ikakav interes.” „Bila sam u poslu do grla. Znaš kako je katkad kod mene na poslu.” „Za razgovor ti treba pet minuta, možeš ga obaviti i na zahodu. Ili ti u Leijonu ne daju ni pišati?” „I ne idem na zahod, oduzme mi previše vremena.” Emelie se nadala da će se njezina mama nasmijati, ali samo je pokupila tanjure i stala ih stavljati u perilicu suda, kamenog izraza lica. „Idem ga potražiti”, reče Emelie i ustane. Jönköping noću. Bio je kraj svibnja, nebo je još bilo svijetlo. Vozila je bicikl ulicom Huskvarnavägen prema centru. Golemi prozori na Kinnarps Areni izgledali su kao da su upravo izglancani.

Sjetila se svih hokejaških utakmica kluba HV71 koje je s tatom pogledala u toj staroj areni. Imali su sezonske ulaznice: plavi sektor, najjeftinija mjesta. Išli bi kad je otac bio raspoložen. Bicikl je bio njezin stari, iz gimnazijskih dana. Zveketao je i škripao, ali kad mu je napumpala gume, letio je kao trkaći. Vodeni tobogan ispred kupališta bio je pust. Jedne slične proljetne večeri u prvom srednje: popeli su se preko ograde i kupali na vanjskom bazenu. Nacvrcani. Ushićeni. Nadahnuti budućnošću koja ih je čekala. Iako je Emelie već tada znala da želi otići odande. Voda jezera Vättern ležala je poput sivog pokrivača pokraj ulice Strandgatan. S druge strane, proljetni je povjetarac namreškao površinu Munksjöna. Kako čudno: zašto je veliko jezero posve mirno dok se manja bara bljeska? Za početak je otišla u Bishops Arms. Stotine vrsta piva, uređenje u irskom stilu, karirani stolnjaci. Pub je bio napola pun. Išla je od stola do stola, čisto da bude sigurna. Njezin tata nije bio ondje. Potom se dovezla do Murphy sa na Juneportenu. Ljudi su se zabavljali. Vidjela je starog prijatelja iz razreda, ali okrenula je glavu. Tata nije bio ni ondje. Zavirila je u još nekoliko ugostiteljskih objekata. Pivnice, pubovi, pizzerije, sportski barovi, tajlandski restorani, zalogajnice koje su još uvijek radile. Većina tih mjesta bila je gotovo prazna. Njezin tata nije bio ni ondje. Znala je da ima običaj otići kod svojih prijatelja, ali nije znala gdje oni stanuju. Na koncu: Tisuću ijedna noćna, natkrivenoj tržnici. Isprva joj to mjesto nije palo na pamet, mislila je da je zatvoreno. Ušla je. Uređenje u smeđim tonovima, crni stolići. Barem je izgledao kao da je sav u cigli. Sjedio je unutra, za stolom uz stražnji zid, s još dvojicom muškaraca koje Emelie nije poznavala. Ali činili su joj se nekako poznatima: otrcana odjeća, neobrijani obrazi, crveni nosovi. Djelovali su mirno, nenapadno, ali glasnoća njihova razgovora jasno je pokazivala u kojem su stadiju pijanstva. Bilo je jedanaest navečer. Njezin je tata u posljednjih deset dana tek povremeno bio kod kuće. Polako im je prilazila. Razmišljala je o svom stavu. Nastojala je biti mirna. Pub je bio napola ispunjen ljudima. Iz zvučnika je dopirala tiha glazba, a klijentela je u prosjeku bila znatno starija nego na mjestima

na koja je ona običavala zalaziti. Stala je pokraj stola. Podlošci za čaše reklamirali su pivo Mariestads. Ruke u džepovima. Bila je smirena. „Tata”, reče ona razgovijetnim glasom. Reakcije nije bilo. Ponovno: „Tata.” Jedan od trojice muškaraca podigne pogled. Crvene oči. Pokvareni zubi. Laktom gurne njezina tatu. Njezin se otac zavalio unatrag i pogledao je u oči. Toliko je već puta to vidjela: grižnju savjesti, samosažaljenje, sram. Stakleni pogled. A istodobno: srdžba. Što je netko smetao. Što nisu jednostavno mogli prihvatiti njegovu slabost. „Vrijeme je da dođeš kući”, reče Emelie. Jedina misao koja joj je bila na pameti: nikad neću biti poput tebe. Ostala dvojica počela su mumljati: „Lars, u pravu je.” Znali su tko je ona, iako se nije bila predstavila. Izgledom su bili nevjerojatno slični jedno drugome, što je njezin tata i sam često isticao. A možda su je se i sjećali iz djetinjstva. Stao je čeprkati po džepu hlača. I dalje joj nije bio rekao ni riječ. Na koncu je izvukao smotuljak novčanica omotan gumicom. Nije bila navikla vidjeti da netko gotovinu čuva na takav način. Bilo je to tako priprosto, staromodno. Negdje je bila pročitala da se Šveđani koriste karticama više i od jedne druge nacije na svijetu. Tata je izvukao nekoliko stotinjarki. Emelie je pomislila da tako drži novac kako bi od mame prikrio koliko troši na ovakvim mjestima. Ustao je. „Dobro onda. Hoćemo li taksijem?” Pružio joj je svežanj novčanica. „Ne, ja sam došla biciklom. Ali možemo prošetati, pa ću ga gurati.” Glavom su joj se rojile dvojake misli: mama će biti sretna, ali, s druge strane, bit će svađe. A onda i treća misao: svežanj novčanica. Prije je to bilo uobičajeno. Mats Emanuelsson: kockar, kako je rekla Cecilia. Možda su računi i izvaci iz fondova bili pogrešno mjesto za pretragu? Možda je Mats više volio keš?

19. SMS od: Loke Odensson Bok, dragi, pogledao sam. Topstar je postojao do 2008. Sad posluje na novoj adresi, pod novim imenom Star Gamers. Ali to je isti klub. Vode ga isti ljudi, stari lisci koji su u biznisu već petnaest godina. Adresa: Döbelnsgatan 34. Moraš se registrirati da bi dobio pozivnicu, mogu ti pomoći oko toga. Hoćemo uskoro na neku medovinu? Pusa, LO Sad je to Star Gamers. Logo: mješavina glamur i površnosti. Slovo „a” u riječi „star” bilo je zamijenjeno znakom pika. Obrub slova: zlatne boje. Klub u kojemu je sve moguće, stajalo je ispod blještavog teksta. Ispred kasina sjedio je prosjak bez noge. Sišao je niza stube i ušao u veliku prostoriju koja je ostavljala svakakav dojam, samo ne luksuzan. Već je jednom bio ovdje, onog istog dana kad je dobio Lokeovu poruku, čisto da mu vide lice. Inače se nije isticao. Večeras: dolazi drugi put - mora biti na oprezu. Još više snusa i guma za žvakanje nego inače. Mora ostati usredotočen. Ovdje dolje moglo bi biti vatreno. Lokal je činila jedna velika prostorija u podrumu. Na zidovima su bili reklamni plakati za razne online igre i kasina. Ispred jednog dužeg zida nalazio se šank. Po prostoriji su bila razmještena četiri velika kartaška stola presvučena zelenim filcem. Duž drugog dužeg zida nalazilo se nekoliko separea, koji su vjerojatno služili za ispijanje piva i igranje jednostavnijih igara, jedan na jedan. Na nekoliko mjesta bili su postavljeni poker-automati. Devedeset posto muškarci. Teddy je još prošlog puta procijenio atmosferu. Šveđani zaluđeni kockanjem, sitni kriminalci, Azijati. Za šankom su se primale i oklade: osoblje kluba ujedno je obavljalo i posao bookmakera. Koeficijent da će AIK biti prvak bio je 4.5. Kartaški stolovi bili su krcati: usredotočeni, šutljivi tipovi s kartama položenima licem prema dolje - ovdje bi samo malo podigao rub karte

da vidiš što imaš. Teddy se prisjetio kartanja u zatvoru. Star Gamers činio je sve da zadrži ljude, da ih nagovori da igraju duže i ulažu više. Izgleda da su mnogi imali kredita u baru. Nudili su Coca-Colu, Red Bull, speed, koku - za one koji su zaista morali povećati izdržljivost. Teddy je vidio da dijele četkice za zube i hladne ručnike za glavu. U jednoj se prostoriji moglo odspavati, a u drugoj su bile masažne fotelje kakvih je bilo po zračnim lukama. Jedna je djevojka išla uokolo i pružala ljudima masažu vrata za sto kruna - za petsto je u zasebnoj prostoriji pružala i dodatne usluge. Teddy pomisli na Nikolu. On i Chamon slijedili su tipa u šuškavcu. Kao što se Teddy i nadao, čovjek je izletio iz garaže, panično se ogledao oko sebe, a zatim žurnim korakom krenuo prema pokretnim stepenicama koje su vodile na stanicu podzemne željeznice. Izišao je na Fridhemsplanu: Nikola i Chamon vidjeli su ga kako ulazi u kuću u Sankt Eriksgatanu. To je za Teddyja bilo dovoljno. Provjerio je adresu, na trećem katu nalazila se privatna zaštitarska tvrtka Swedish Premium Security. Nešto poput Redwooda, za koji je radio Jan. Pokušao je doznati tko su zaposlenici tvrtke, ali nisu se baš razbacivali tim podacima. Zato mu je Loke obećao ponovno pomoći „Večeras ću pogledati, obećavam, šećeru.” Osim toga, ništa novo: Teddy je nazvao Matsova bivšeg šefa, Niklasa. Niklas se jasno sjećao Matsa, ali nije znao ništa posebno o njemu. „Baš šteta za njega”, rekao je. „Često je bio bolestan, nije mu bilo dobro, posebice s obzirom na ono što mu se dogodilo.” Teddy je sjedio za šankom. Zamolio je za razgovor s rukovodećom osobom, otprilike je objasnio o čemu je riječ. Ucrvao se od dosade. Oko njega su sjedili ljudi koji su zurili u svoje karte. Pomislio je na Saru. Prije nešto više od godinu dana sjedio je u mraku ispred njezine kuće. Ona, s djetetom u naručju. Muškarac u kući. Možda je bilo i razumljivo što nije htjela razgovarati s njim. A onda: bucmasti čovjek sa sunčanim naočalama pojavio se pokraj njega za šankom. „Čuj”, reče on i tutne nešto Teddyju u ruku. Prsti su mu bili zadebljali. „Nazovi me.” Teddy otvori šaku: na dlanu mu je bio papirić s brojem mobitela.

Sutradan. Teddy je ustao u pet. No ionako se obično budio u to vrijeme. Hodao je starijim četvrtima Solne. Počišćene ulice, bez ikakvih intenzivnih mirisa. Još neko vrijeme carstvo ptica i beskućnika. Sara je svog sina rano dovela u jaslice. Momčiću je sad moralo biti oko godinu i pol. Teddy se osjećao kao stalker, čekao je u svom autu, na ulici ispred njezine kuće. Hodao je za njom kad je s kolicima krenula prema vrtiću udaljenome četiristotinjak metara. Nepomično je stajao na drugoj strani ulice dok je ona otvarala dvorišna vrata, da bi potom nestala u zelenoj drvenoj zgradi. No, s druge strane: on je protekle godine živio od praćenja ljudi trebao je biti naviknut na to. A bio je sasvim siguran da njega nitko nije slijedio ovamo. Više je puta presjedao na podzemnoj željeznici, zastajao, išao okolnim putovima. Godine nisu nimalo narušile Sarin izgled, zamijetio je to čim je izišla. Lice joj je sjalo onim istim sjajem kao i prije. Oči su joj bile jednako intenzivne i kad je stajala u svojoj kuhinji s dječačićem u naručju i prije toga: u sobi za posjete u zatvoru. Već je više od četiri godine nije vidio izbliza. Ona je bila čuvarica u zatvoru, on je služio dugu kaznu. Ona se zaljubila u njega, on je bio lud za njom. Vezu su započeli oprezno, ali kad im je oboma postalo jasno što žele, odlučila je dati otkaz u zatvoru. Rekla je da ne može savjesno obavljati svoj posao ako je u vezi sa zatvorenikom. Teddy je to, s racionalne strane, razumio, ali svejedno ga je zaboljelo. Nastavili su se viđati, ona ga je redovito posjećivala, svakodnevno su razgovarali telefonom, pisali jedno drugome duga pisma o budućem životu. Sara je počela zapitkivati zbog čega je Teddy bio osuđen - počela je doznavati stvari o otmici, dok sve nije puklo i dok nije prekinula s njim. Pokušao ju je nazvati nekoliko godina kasnije, kad je izišao, čak su i razgovarali: ali bila je jasna - više se nikad neće vidjeti. Teddy joj je prišao. Bila je to vjerojatno jedina žena koju je u životu volio.

„Bok, Sara.” Na sebi je imala traperice i crnu kožnu jaknu. Shvatio je da zapravo ne zna radi li ona i dalje kao čuvarica. „Teddy, što ti radiš ovdje?” Samo su tako stajali, bez zagrljaja, bez rukovanja. „Moram razgovarati s tobom.” „Jesi li me to slijedio?” „Ne, ne... Zapravo, da, mislim, čekao sam te ovdje.” Sara napravi nekoliko koraka unatrag, prema ogradi dvorišta vrtića. „Molim te, želim samo razgovarati s tobom”, reče Teddy. Sara se malo opustila. „Lijepo je vidjeti te. Izgledaš mi kao da ti je dobro.” „Dugo mi nije bilo bolje, radim, imam stan, sve je u redu. Kako si ti?” „Super. Sad radim kao asistentica na fakultetu.” „I dalje na kriminalistici?” „Tako je.” Sara se nasmiješi. „Čini se da ti to odlično odgovara.” Bilo je toliko toga što joj je htio reći, ali zapravo je došao zbog jednog razloga. „Iskrsnula mi je jedna stvar, vjerujem da nećeš biti previše voljna pričati o tome, ali svejedno te moram pitati.” Sara se ogleda oko sebe. Djeca i tete nahrupili su iz vrtića iza njezinih leđa. „Što to?” „Priveden je sin Matsa Emanuelssona, osumnjičen je za ubojstvo.” „Što? Matsov sin? Sin čovjeka kojega si ti oteo?” „Da, i zamolio me za pomoć.” „A, kvragu, dakle opet se nešto zbiva.” „Da, zbiva se nešto što ima veze s onim starim događajima, tako se i meni čini. Ali ne znam što. A znam da si ti počela istraživati ono što se zapravo bilo dogodilo kad sam prije devet godina učinio to što sam učinio. Ne moraš mi ništa reći, ali znam da te netko pritisnuo, znam da te netko natjerao da prestaneš istraživati i da prekineš kontakt sa mnom.” Sarino lice sad je izgledalo drukčije: više to nije bila ona snažna, zrela Sara. Teddy je još nešto jasno uočio. Stravu - vidio je stravu u njezinim očima. „Shvaćam što mi govoriš”, reče ona. „Ali i tebi mora biti jasno da ne smijem govoriti o tome. Više nisam sama. Imam sina, imam životnog partnera.”

„Razumijem. Ne želim te pritiskati.” Sara se počeše po glavi i stavi ruku na čelo. „Možda, Teddy, možda... Ne znam...” „Odluči sama...” „Razmislit ću.” „Može.” Dao joj je svoj broj mobitela. Krenuli su šetati duž ograde. U daljini graja djece u dvorištu vrtića. „Koliko ti je sada star sin?” upita Teddy. „Godinu i sedam mjeseci.” „Kako se zove?” Sara uspori korak. „Zove se Edward.” „Lijepo ime.” Ušutjeli su. „Hvala. Zovem ga Teddy”, reče Sara.

Policijska uprava Stockholmskoga okruga Razgovor s informatorom „Marina”, 15. prosinca 2010. Ispitivač: Joakim Sundén Mjesto: Centar Haninge PROMEMORIJA 3 (DIO 2.) Transkript dijaloga (nastavak) M: Život gotovo da je bio normalan. Djeca su ponovno išla u školu i vrtić. Jesen 2005. Jutarnji stres, pakiranje sportskih torbi i odjeće za balet. Tako mi je tada bilo, znate što mislim. Imate li vi djece? JS: Ne, nažalost nemam. M: Aha. U svakom slučaju, kolo za hrčke. Sve što svakodnevica nosi, ludnica na poslu. Često sam se iskradao na takozvane duže ručkove i biciklom išao do Clara’sa. Službene dokumente tvrtki držali smo u fasciklima u uredu, a one posebne račune, pod čime mislim na prave račune, držali smo na nekoliko prijenosnih računala za koje je trebala gomila šifri da uopće

uđeš u Windowse. Održavali smo kontakte s bankom. Nisu smjeli početi preispitivati tok novca, velike depozite i podizanja novca s računa, to što su tvrtke počele unajmljivati 25-metarske jahte u Hrvatskoj i Marbelli, Hummere u Stockholmu i plaćati račune od sedam tisuća eura po stolu u Zarandi u Palma de Mallorci. Slali bismo novac na račune u Estoniji, a onda bismo taj isti novac vraćali u mjenjačnice u Stockholmu. Katkad smo slali novac u banke u Luksemburgu, Dubaiju, Hong Kongu i Kanalskim otocima, prije nego što su se te banke morale odreći tajnosti. Sve je išlo po mom planu. Izdavali smo fakture švedskim građevinskim tvrtkama i ugostiteljskim objektima. Pratili smo pozajmice na crno i vodili čiste papire. Našim štrumpfovima sredio sam punomoć za vođenje novih računa. Uvodili smo adrese i zaposlenike u registar tvrtki. Maxim mi je dostavljao osobne podatke ljudi koji su navodno bili voljni dopustiti nam da poslujemo pod njihovim imenom. Nakon nekoliko tjedana mene se više nije moglo povezati ni s jednom tvrtkom. Sastavio sam dokumente za pozajmicu i leasing za vlasnika jedne supervile u Palmi koju je trebala unajmiti jedna naša tvrtka. Sve je klizilo glatko kao kuglični ležajevi u Mercedesu Stiga Erhardssona prije nego što je demoliran. Ali radio sam još nešto. U glavu su mi se urezale Sebbeove mudre riječi od prije nekoliko mjeseci: „U ovom svijetu ljude uvijek moraš držati u šaci.” Tako su i oni mene držali u šaci, zato i jesam bio uvučen u sve to. Tako da sam i sam to počeo raditi. Kupio sam si laptop, koji sam zamislio kao životno osiguranje. U njega sam unosio, kopirao i pohranjivao sve što bi moglo biti od vrijednosti. Imena klijenata, bankovne račune, imena tvrtki, poduzetnike koji su poslovali u sivoj zoni, metode transakcija, poveznice u našem kriptiranom računovodstvu. Računao sam da takvih stvari nikad nije dosta. JS: Gdje vam je sada to računalo? M: To mi je bilo jedino jamstvo, to vam je jasno, ali to me kasnije uvalilo u još gore probleme. Nažalost. JS: Želim ga vidjeti. M: Više nije kod mene. Doći ću do toga što se dogodilo, kao što sam i obećao. Nekoliko mjeseci kasnije Sebbe mi je javio da se želi naći sa mnom

u Clara’su, ali ne poslovno. „Večeras ćemo samo uživati”, rekao je. Ceciliji sam rekao da bih mogao doći kući nešto kasnije. „Je li zbog posla, kao i obično?” „Zapravo ne, idem se naći s nekoliko starih prijatelja s pokera.” Cecilia se namrštila. „Aha. Nisam znala da se viđate i privatno.” Okrenula se i počela brisati kuhinjski element. „Benjamin ima trening nakon škole. Mogao bi mu spakirati kopačke, dres i to.” Krenuo sam skupljati stvari. U tom trenutku oglasio mi se mobitel, stajao je na kuhinjskom elementu. Cecilia ga je uzela da mi ga doda, ali potom je povukla ruku i kliknula ga. U prostoriji je odjednom postalo ledeno. Cecilia je buljila u mene. „Što ovo znači?” pitala je i pokazala mi zaslon. Vidio sam poruku: Vidimo se večeras? Pusa, Michaela. JS: Eto, što sam rekao... (Smijeh) M: Mmm... Mogu reći da nije bilo nimalo ugodno. Cecilia je držala mobitel i samo nastavila zuriti u mene. Možda sam joj trebao reći istinu - da me drže u šaci, da se moram sastajati sa stockholmskim mafijašima na Stureplanu i da sam im pomagao prati novac za koji sam mogao samo nagađati odakle dolazi. Cecilia nikad ne bi povjerovala u to, a, prije svega, nisam joj to ni mogao reći. Znao sam da svoju situaciju moram riješiti sam, nisam je smio uvući u to. Uzeo sam joj mobitel i rekao: „Ona je krupje u pokeraškom klubu, vjerojatno će i ona večeras doći.” Cecilia je trznula glavom. „Mislila sam da ćete biti samo vi, momci.” „Nećemo”, odvratio sam. Nadao sam se da više neće povlačiti to pitanje. U Clara’su sam bio gotovo svaki radni dan, i to u uredu, u bilo koje doba dana. Ali sada je bila subota, gotovo jedanaest navečer. Bilo mi je čudno što ću se naći s Michaelom. Znam da nisam bio učinio ništa loše u vezi s njom, ali svejedno, nikad se dotad nismo našli u sličnoj situaciji. Ljudi su ispred već bili stajali u redu, ali više su mi nalikovali na neku razjarenu gomilu. Vikali su i naguravali se, izbacivači su hodali gore-dolje s onim slušalicama u ušima, nikoga nisu htjeli pogledati u oči. Nije to bio moj svijet. Nisam imao pojma kako da uopće uđem. Netko me potapšao po ramenu. Okrenuo sam se, bio je to Maxim.

Namignuo mi je. Probio se kroz svjetinu kao tjelesni čuvar kroz gomilu paparazza, prošao je kao neki starozavjetni prorok kroz Crveno more. Ja sam pošao za njim. Osoblje u tamnim odijelima i crnim rukavicama prelazilo je pogledima amo-tamo. Kimnuli su Maximu. Djevojke su nosile kožne torbice s različitim monogramima i dugačkim koracima prolazile su pokraj blagajne kao da su na nekoj modnoj reviji, uopće se ne osvrćući oko sebe. Stepenice, uski hodnici. Crvene vrpce. Još osoblja. Još stepenica. Mislio sam da poznajem to mjesto, ali bome sam bio zbunjen. Kristalni svijećnjaci. Srebrne kantice s bocama šampanjca. Ljudi koji su plesali na stolicama. Glazba u pozadini: neki lijeni glas uporno je ponavljao drop it like it’s hot. Naposljetku: VIP soba svih VIP soba. Zidovi su bili presvučeni nekakvim crvenim baršunastim tapetama, lusteri što su visjeli sa stropa izgledali su kao pauci. Ondje unutra bilo je mirnije - za nekim stolovima ljudi su i dalje jeli. Nisam imao pojma da taj kat uopće postoji. Neki je čovjek ustao od stola i prišao nam. Bio je to Sebbe. Imao je crnu polo-majicu i tamno odijelo. Bome je izgledao elegantno te večeri. „Prijatelju moj”, doviknuo je, nadglasavajući se s glazbom u pozadini. Sjeo sam na jednu od dvije prazne stolice. Osim Sebbea, za stolom su bila još četvorica muškaraca. „Gdje je Michaela?” upitao sam. Sebbe se nacerio. „Ovo je boys’ night.” Iskreno, ne sjećam se točno tko je sve bio ondje, ali jedan je bio iz Södertäljea i bavio se ugostiteljstvom, imao je restoran Steakhouse Bar, ako se dobro sjećam. JS: Što još znate o njemu? M: Ne previše. Imao je tamniju kosu, rekao je da je Sirijac. Ostali su me podsjećali na Maxima. Krupni ljudi, tupi nosovi, kratko ošišana kosa. Sati su prolazili, ja sam većinu večeri sjedio šutke. Bio sam otišao do stola za ajnc, nije mi to bila baš najdraža igra, ali svakako je bila bolja od ruleta. Mi pokeraši volimo konje i kartaške igre, za njih su potrebni vještina i znanje.

Ostali su razgovarali, nazdravljali, motali se po lokalu i čavrljali s ljudima. Dolazile su žene, mlađe djevojke, sjedale muškarcima u krilo, pio se šampanjac, trzale su se žestice. Glazba je postala glasnija. U jednom trenutku onaj iz Södertäljea primakao mi se i rekao: „Hoćeš?” Spustio sam pogled. U ruci je držao bijelu tabletu. „Protiv mamurluka?” pitao sam. On se nacerio. „Ne, ovo je nešto bolje. Taman za održati formu, manje materijala za znatiželjne oči.” Rukom je zdrobio tabletu u fini prah. Potom je ustao i otišao na neko vrijeme. Nakon nekog vremena poprilično sam se nacvrcao. Clara’s je po noći bio sasvim u redu. Sebbeovi prijatelji bili su super, raspitivali su se o nogometnim uspjesima mog sina i čime mi se bavi žena, dotaknuli smo se talijanskih penala u finalu protiv Francuske. Razgovarali su i o onim karikaturama Muhameda, što je tada bila vruća tema. Društvo je bilo podijeljeno: onaj iz Södertäljea i Sebbe mislili su da je glupa provokacija prikazivati Muhameda na taj način, a ostali su na muslimane gledali kao na životinje koje su same krive za to. Negdje nakon ponoći uočio sam da nitko više nije bio usredotočen na ono što je dotad radio. Ispred prazne stolice pokraj mene stajao je neki muškarac. Bio je nizak rastom, imao je zalizanu kosu i košulju što mu je visjela preko ruba preširokih traperica. Na ruci je imao najveći zlatni sat koji sam ikad vidio. Prepoznao sam ga s fotografija koje su visjele na zidovima ureda. JS: Tko je to bio? M: Niste povezali? JS: Ne. M: Bio je to njihov vođa, zvali su ga Kum. JS: Aha. M: Prilazili su mu, jedan po jedan. Kum je ispružio ruku. Između palca i kažiprsta imao je istetoviran križić kakav sam već ranije viđao na slikama. Četiri ćirilična slova, CCCC, svako u jednom od polja križa. Ali nikad nisam vidio da odrasli ljudi rade ono što je uslijedilo: ljubili su mu ruku. Kum je sjeo pokraj mene. Pitao me što mislim o tom mjestu, jesam li išta pojeo, je li bilo ukusno. Je li osoblje bilo uljudno. Je li Sebbe dobro

brinuo o meni. Kasnije smo čavrljali i o drugim stvarima. Kako je suludo bilo što je jedan Šveđanin prodao kompaniju Skype za više od osamnaest milijardi kruna. Kako je užasan bio bombaški napad u londonskoj podzemnoj željeznici. „Što smo iz toga naučili?” pitao me Kum. „Nemam pojma”, odgovorio sam. „Da se moramo držati svojih principa. Ja, recimo, od 1991. nisam zašao u podzemnu željeznicu. A ono što se dogodilo u Engleskoj samo je potvrda toga da sam donio ispravnu odluku.” Nisam znao šali li se. „Valja se voziti isključivo u vlastitom autu ili u autu vozača od povjerenja. To je moje jednostavno pravilo.” „Znači, nikad ne idete taksijem?” Kum je podigao svoju čašu prema meni, kao da želi nazdraviti. Činilo mi se da pije vodu. „Ne, nikad. Kad nekamo putujem, želim znati tko sjedi za volanom. Razumiješ? Usput, prenosim ti pozdrave od Michaele. Koliko čujem, sve to dobro funkcionira, drag si joj.” Zatim se Sebbe prignuo i šapnuo mu nešto u uho. Kum je smjesta ustao, a Sebbe ga je izveo van.

20. Emelie i Teddy sjedili su u taksiju na putu prema Östermalmu. Adresa: Narvavägen 4. Čovjek koji je Teddyju dao vizitku u Star Gamersu bio je vrlo kratak kad ga je Teddy nazvao. „Ja i moj prijatelj rado ćemo se naći s vama, čuo sam da se raspitujete. Matsa smo poznavali iz kluba. Naći ćemo se u stanu mog prijatelja, pa ćemo razgovarati.” „Jesi li otkrio išta vrijedno?” pitala ga je dok su sjedili na stražnjem sjedištu. „Nisam još.” Teddy je govorio tiho, da ga taksist ne bi čuo. „Ah mnogo sam razmišljao o pozadini svega ovoga. Možemo biti sasvim sigurni da je iza Matsove otmice stajala osoba, možda i više njih, koja je imala nekakve veze sa sadržajem onog računala. Doduše, nisam više sto posto siguran da je Mats i sam bio dio nekakve mreže, ali oni postoje i žele spriječiti da podaci s tog računala izađu u javnost. U to sam potpuno siguran. A iako je to bilo prije devet godina, siguran sam da i Benjaminova situacija ima veze s time, inače ne bi u to uvlačio mene.” „Što to znači?” „Benjamin me molio da shvatim, mislim da želi da shvatimo poveznicu između onoga što se dogodilo njegovu ocu i ubojstva na Värmdöu. Ne znam kakve to veze ima s nekakvom mrežom, s ljudima za koje sam ja prije radio ili s bilo kim drugim, ali moramo saznati s kime se Mats družio. Kakav je zapravo život živio tih godina prije smrti, tko je bio. Moramo ga mapirati da nađemo tu poveznicu.” „Da, to sam i ja povezala.” „Ah jesam li ti rekao što se još dogodilo? Netko me slijedio.” Teddy joj je tihim glasom ispričao o čovjeku iz Swedish Premium Securityja. Emelie osjeti da treba nešto za smirenje živaca. Nije to bio običan stan, bio je to pravi penthouse - zauzimao je cijeli jedan kat zgrade. Računica: najmanje tristo pedeset kvadrata, visina

stropa gotovo četiri metra. U hodniku ih je dočekala mlada žena, izgledala je nekoliko godina starije od Emelie. Duga, crna kosa s ekstenzijama, hlače širokih nogavica, bež majica od kašmira i crne balerinke sa Chanelovim monogramom - ultimativni stureplanski „outfit za po kući”. „Došli su ti gosti”, doviknula je nekome u stanu nakon što su se Teddy i Emelie predstavili. Došao je muškarac koji je vjerojatno bio djevojčin otac. Odjeća mu je bila potpuno neusklađena: Emelie nikad nije vidjela nešto slično imao je nešto što je izgledalo kao kombinacija ogrtača za kupaonicu i smokinga, bordo boje, i nekakav šal sa zamršenim uzorkom oko vrata. Onda joj je sinulo što je to zapravo: kućni ogrtač za pušenje. Rukovao se s njima, predstavio se kao Bosse i pozvao ih da uđu. Nekakav čudak, očito. Prošli su pokraj sobe za bilijar i biblioteke te nečega što je izgledalo kao salon. Posvuda su visjela posebno osvijetljena umjetnička djela, a zbirka je nadilazila čak i onu Magnusa Hassela u uredu, iako su ovo bile nešto starije stvari. Bila je gotovo sigurna da je jedna slika u hodniku bila Miroova, a jedna Rothkova. Zidovi su bili obojeni u različite nijanse blijedozelene i sive. Na podu su ležali pravi tepisi. Nikad nije bila u luksuznijem stanu. Naposljetku: soba koja je odgovarala stilu Bosseova kućnog ogrtača. „Sjednite”, reče Bosse. „Ovo ja zovem sobom za gospodu. Volite li kubanke?” Ni Emelie ni Teddy nisu bili raspoloženi. Jedna polica za knjige imala je ugrađen hladnjak s tamnim staklenim vratima. Pretpostavljala je da je to spremnik za pohranu cigara. U jednoj od fotelja već je sjedio muškarac kojega je Teddy bio pozdravio. Čovjek pruži ruku Emelie. Odsutno, dekoncentrirano rukovanje. Predstavio se kao Boguslaw. „Ali možete me zvati Boggan. Ja sam onaj koji je zamolio Teddyja da me nazove, ako ste se pitali.” Teddy kimne. „Tako je. Odmah bih prešao na stvar: jeste li poznavali Matsa Emanuelssona?” „Samo malo”, reče Bosse. „Nisam vam stigao ni ponuditi piće. Što ćete? Jeste li za nešto žestoko? Mogu reći Ayleen da vam zamiješa koktel. Majstorica je sa slamčicama, ako se smijem tako izraziti.” Emelie nije znala bi li ustala i otišla, ignorirala tu dosjetku ili se

samo nasmijala. Je li on to mislio na vlastitu kćer ili je žena koja je otvorila vrata bila Bosseova životna partnerica? Među njima je bilo zasigurno trideset godina razlike. Pitala se kakvu je reakciju čovjek očekivao. „Ovakva je situacija”, reče Bosse nakon nekog vremena. „Obojica smo bili Matsovi prijatelji dok je bio živ. Bio je sjajan momak, sa sjajnim osjećajem za vjerojatnost i pomalo pretjeranom potrebom za kockanjem. Imali smo je svi. Ali, zašto vas zanima?” Teddy pogleda Emelie. Odluka je bila na njoj, ona je bila pod zavjetom šutnje. Odlučila ga je odbaciti. Ukratko im je objasnila tko je ona, a zatim reče: „Priveden je Matsov sin, osumnjičen je za ubojstvo. Ne mogu vam objasniti zbog čega, ali zato bismo htjeli znati nešto više o Matsu.” Bosse otpije gutljaj iz svoje visoke čaše. Napravio je bio bloody mary, pričajući sigurno barem pet minuta o tome kako je važno da svi sastojci budu na pravoj temperaturi. „Ah, jebemu, to nije ugodno čuti. Matsova sina sam jednom sreo na ulici, ali bilo je to prije dobrih deset godina. Krasan momčić. Što se dogodilo?” „Nažalost, ne mogu vam reći ništa više od toga. Ali htjeli bismo znati što je više moguće o njegovom tati.” Boggan je počeo pričati. „Mats je bio pravi košer momak, uvijek pristojan. Znao je masno odigrati, jednom je digao petnaest tisuća eura u jednoj večeri. Ali mnogo je i gubio. Zaista mnogo. Zalazili smo u Topstar, Oxen i Sumpan, jasno, ali svi su to radili. Jednom je čak otišao s nama u Vegas u lov na velike ribe. Znate, velike ribe, san svih nas, idiota s hrpom love koji ne znaju kad treba prestati igrati. Mats je nekoliko godina imao sponzora. A onda se dogodila ona strahota, otet je. Nakon toga više nije bio isti.” „Sponzora?” upita Emelie i nagne se naprijed na kauču. Boggan iskapi svoj martini. Bila su to gospoda s nekom mračnom elegancijom. I oni su zasigurno bili zagriženi kockari, vjerojatno su djelovali u financijskoj sivoj zoni. Istrošeni, ali svejedno energični i raspoloženi. „Upravo tako”, reče Boggan. „Mi koji baš i nismo potkoženi i koji nismo naslijedili carstvo poput Bossea, katkad trebamo sponzora. Da možemo igrati velike partije, razumijete? Ali Mats nam nikad nije htio reći tko je njegov staker?

Ni Bosse to nije znao. „Nikad ga nitko nije vidio, nikad nije zalazio u klub, a Mats nije htio da ga upoznamo.” „Ah nije to bio bilo tko, recimo, odjednom je, nekoliko godina nakon otmice, bilo nereda, tučnjave i svega. Tek onda shvatiš što se događa...” ubaci se Boggan. Bosse je htio nastaviti Bogganovu rečenicu - njih dvojica podsjećali su je na dvije djevojke iz razreda koje su bile kao dva prsta jedne ruke. Uvijek su bile zajedno, voljele su istu glazbu, isto su razmišljale, kako su običavale reći. Odijevale su se na isti način, govorile na isti način. Ponašale su se kao jedna osoba. „Zato smo htjeli razgovarati s vama, jer mislimo da taj tip nešto krije. Mislimo da Mats nije samo igrao njegovim novcem, da je tu bilo još nečega”, reče Boggan. „Čega to?” „Ne znamo točno, ali Mats se nakon otmice mnogo družio s njim. A počeo je mnogo manje igrati poker, dakle nije bila stvar u financiranju igara. Ili barem ne samo u tome.” Bosse se nadoveže: „A taj tip, sjećam se da je na ruci imao tetoviranog tigra i da je bio poput vas?” Pokazao je na Teddyja. Emelie je radila šesnaest sati dnevno. Užasno je spavala. Stres joj je razdirao tijelo. Tablete za spavanje koje je gutala bile su slabije od gumenih bombona. Bila je toliko iscrpljena da joj se vid počeo mutiti. Bojala se da će počiniti nekakvu pogrešku. Temeljitost je u njezinu poslu bila veća vrlina čak i od pravosudne oštroumnosti. Prepoznala je znakove opasnosti, ali jednostavno nije imala vremena ne ići prečacima. Morala je nešto učiniti po pitanju ove situacije. Nakon sastanka kod Bossea otišla je u brzinsku šetnju gradom. Nije išla u šoping ili na kavu, trebala je nešto što bi joj pomoglo. Možda je bila slaba, ali alternativu nije imala. Otišla je u liječničku ordinaciju u ulici Norrlandsgatan u kojoj je bila već nekoliko puta prije toga. Prije otprilike godinu dana imala je upalu grla i hitno je trebala penicilin. Zdravstveno osiguranje koje joj je pokrivao Leijon zapravo je vrijedilo za kliniku u Sophiahemmetu, ali to je bilo nešto dalje, a i ovdje joj je atmosfera bila malo drukčija. Privatna ordinacija na trećem katu kuće, u kojoj je, koliko je Emelie

znala, radio samo jedan liječnik. Trebala je dr. Gunnarssona. Potražila ga je nakon što je prošli put bila kod njega - trebalo bi funkcionirati. Nije dugo čekala u čekaonici. Bilo joj je drago što je izbjegla časopise za žene i ribe buljavih očiju u akvariju. Gunnarsson joj je izmjerio tlak i napravio neke bilješke u svom računalu. „Pod stresom sam, imam previše posla. Ne spavam, ramena i leđa su mi užasno napeta. Muči me tjeskoba i ne mogu se koncentrirati”, objasnila mu je Emelie. Gunnarsson ju je pitao je li se ikad ranije tako osjećala, je li joj bilo gore u nekim situacijama u odnosu na neke druge. Na sve mu je odgovorila potvrdno. Dr. Gunnarsson reče: „Mislim da biste se trebali početi brinuti o zdravlju općenito. Malo više trenirajte, redovito jedite, izbacite fast food. Pokušajte s nekim oblikom opuštanja, jogom, meditacijom ili mindfulnessom.” Emelie nije imala vremena za to. Rekla mu je ono za što je znala da treba čuti. „Već sam sve to probala, ne pomaže. Trebam nešto drugo, u to sam sigurna.” Na stol je izvadila kuvertu. Gunnarssonovi nokti bili su uredno podrezani. Pogledao je u kuvertu. Emelie je u nju stavila tri tisuće kruna u novčanicama od petsto. Glas mu je odjednom postao posve monoton. „Razumijem. Onda ćemo vam nešto propisati.” Propisao joj je stesolid od pet miligrama. Kad je Emelie ustala da pođe, rekao je: „Samo pažljivo s time, ni u kojem slučaju ne uzimajte više od propisane doze. Stesolid može izazvati ovisnost, katkad i pospanost, a u najgorem slučaju čak i depersonalizaciju.” „Što je depersonalizacija?” Gunnarsson se nagnuo nad radni stol. „Kako da to opišem? Kao neki osjećaj da je sve nestvarno, osoba više nije sigurna u svoj identitet.” Emelie je stala u red u obližnjoj ljekarni. Trebala je nešto smjesta uzeti, ruke su joj drhtale, usta su joj bila suha kao pustinja, slika joj se utrostručivala. Današnje ljekarne - nakon privatizacije: činilo se da više prodaju hidratantne kreme i balzame za kosu nego lijekove. Došla je na red. Recept bi već trebao biti u njihovu računalnom sustavu. Dala je svoj OIB ljekarniku, koji je nestao iza pulta da ode po ono što joj treba.

„O, bok.” Emelie se okrene. Ne. NE. Magnus Hassel. Krajičkom oka zamijetila je kako se ljekarnik vraćao s njezinom kutijicom u ruci. „Bok, bok.” Nije znala što da kaže. „Došli ste po pastu za zube?” izleti joj naposljetku. „Misliš da imam loš zadah?” Magnus se nasmiješi. Morala je pobjeći odatle. Trkom. Ali to bi bilo još čudnije. Osim toga, morala je i platiti lijek. „Ma ne, nego, nekako mi se čini da se u zadnje vrijeme ovdje i prodaju samo takve stvari.” Emelie brzinski objema rukama obuhvati kutijicu. Nadala se da Magnus nije stigao vidjeti o kakvom se preparatu radi. Ljekarnik se nasmiješi. „Plaćate karticom?” Magnus je i dalje stajao pokraj nje. Emelie je grčevito držala kutijicu, nadajući se da ljekarnik neće reći nešto o tome što je upravo dobila. Ali kako da samo jednom rukom iz torbice iščeprka etui za kartice? „Ma ne, došao sam samo po tablete za alergiju, uskoro kreće peludna groznica”, reče Magnus. Emelie je sve napravila u jednom pokretu: primaknuta torbicu lijevoj ruci, u nju tutnula kutijicu i izvadila etui za kartice. Dvije minute kasnije izišla je na ulicu. Sve joj je to bilo previše. Odmah je otvorila kutijicu i progutala jednu pilulu. Nadala se da će brzo početi djelovati.

21. Pirate Bay, swefilmer.se, megadownloader.com. Linda nije bila pretplaćena za Netflix ili HBO kao svaka normalna majka - nije čak imala ni kabelske kanale poput C Morea ili Viaplaya. Bilo to zato što je bila kratka s lovom ili možda zato što ga dugo nije bilo kod kuće, nije joj zbog toga prigovarao. Nikola je mrzio te piratske stranice: sve je izgledalo tako jeftino, otrcano, kao iz kućne radinosti, ali filmove je sada skidao odatle. Osvetnici, Hobit, Brzi i žestoki, sve ih je pogledao više puta. Doma: na krevetu, ispred televizora, uz mikrovalnu - posljednjih je dana živio na pizzama iz mikrovalne. Osjećao se užasno tromo. Nije mu se dalo čak ni baciti drkicu. Mama ga je gnjavila. „Moraš ponovno nazvati Georgea Samuela. Bio je tako dobar da te plaća po satu dok si bio na praksi, sigurno će te opet uzeti.” Ali već je bilo prekasno. George ga je bio nazvao i rekao mu da neće ići. „Zao mi je, kompa, ali vjerojatno je najbolje da posao potražiš negdje drugdje.” „Onda ću ja porazgovarati s njim, možda se predomisli. Ne želi on ostati bez tebe”, rekla je mama. Nikola se okrene na kauču. „Mama, znaš što?” „Što?” „Ti si zapravo jebeno super.” Ona podigne glavu, vjerojatno misleći da je zafrkava. „Nikad ne odustaješ kad sam ja u pitanju, zar ne?” Prošla mu je prstima kroz kosu, kao što je to činila dok je bio dječak. „Niko, Maksumići nikad ne odustaju, to ti je valjda jasno?” Dvjesto pedeset soma kruna: toliko je morao prikupiti. Plus još pronaći one tipove. Novac: nemoguća misija. Mislio je razgovarati s Teddyjem, ali nije bilo prilike za to kad su se ono bili našli, kad je njega i Chamona zamolio da prate onog tipa.

Pronaći pljačkaše: opasno po život - drznuli su se napasti Isaka dok je bio okružen svojim ljudima. To su morali biti jebeni luđaci. Ali sad je dosta. Ne može to više tako. Mora preuzeti kontrolu nad situacijom. Pljačkaši: jedan od njih bacio je pušku na pod kad mu je Nikola pritisnuo pištolj o leđa. To mu je bila polazna točka: kalašnjikov. AK-47 koji je sada ležao skriven u kutiji s njegovim starim zimskom odjećom dolje u podrumu. Bilo je zajebano već samo to što ga ima - posjedovanje oružja, najmanje deset mjeseci ako drotovi išta nanjuše. Njegova zamisao: odnijeti oružje Gabbeu na inspekciju. Možda će starkelja znati odakle je. Keš: planiranje u tijeku. On i Chamon su od nekih prijatelja nabavili tamne vjetrovke i hlače. A imali su i tenisice crne kao noć. Fantomke su maznuli u Mickeovu moto-klubu u predgrađu, bajkeri su ih nosili ispod kaciga. Isto sranje: cilj im je bio skriti lice od nadzornih kamera. Već su ranije razmišljali o toj ideji. ICA Kvantum, Willys, Lidl, velike trgovine mješovitom robom - bila ih je gomila, diljem stockholmskoga područja. Šveđani su najednom postali kao Ameri, kupovali su samo u velikim trgovačkim centrima izvan grada. Sumorne garaže, golema kolica za kupnju, uplakana djeca i police s kruhom što se protežu na pola kilometra. Nikola se pitao kako je to izgledalo prije pojave ovakvih mjesta. Možda su ljudi sami uzgajali svoja sranja. Kao što sad svi uzgajaju travu; svaka budala kod kuće u ormaru ima ministaklenik s UV-lampama, ventilacijom i gnojivom. Nikoli je to palo na pamet tijekom jednog slobodnog vikenda dok je još bio u popravnom domu. „Takva jedna golema trgovina mora imati hrpu keša u blagajni u nedjelju, pred zatvaranje.” Chamon se nacerio. „Nemaš pojma, stari. Sad imaju zaštitare koji odnesu sav utržak na kraju svakog radnog dana. Ali imaš pravo, imaju love, puni su keša. Samo ne stoji u običnim blagajnama.” Morao je to izvesti. Odbijao je biti rezerva, sjediti na klupi, igrati treću ligu. Htio je biti netko i nešto. Da ga barem nije bilo toliko strah. Morao se promijeniti. Big time. Otišao je do Chamona. Sjedili su na kauču, kao i obično: GTA Vna televizoru, limenke Red Bulla posvuda oko njih i tanjur pun trave na stolu. Njegov je frend počeo puštati bradicu - izgledao je kao

kombinacija Jacka Sparrowa i nekog metalca, poput onih iz Slayera. Nikola si je pokušao predočiti situaciju. „Uđemo, uzmemo što imaju i zbrišemo. Pa koliko teško može biti?” Chamon mu je objasnio da trgovine imaju i novac od svega što prodaju: roštilja i briketa, bilja i gnojiva, svježih krumpira, jagoda, peciva i kruha: svega onoga što se prodavalo na štandovima ispred trgovine. Plus novac od lutrije, srećki grebalica i novina koje su se prodavale na posebnom odjeljenju na ulazu. Chamon je zaustavio igru. „Stari, ne smijemo zaboraviti jednu stvar. Trebamo insajdera, nekoga tko će nam reći kamo moramo ići, gdje drže keš.” Paulina mu je poslala poruku prije nekoliko dana. U Nikolinoj glavi bio je kaos, ali svejedno mu je bilo drago. Vidjeli su se navečer u O’Learysu, na istom onom mjestu gdje su se našli prvi put. Došla je sama, što je bilo dosta hrabro za jednu sedamnaestogodišnjakinju koja se ide naći s Bibličarom, Jugićem koji govori sirijski. Doduše, možda i nije bio tako zagonetan. Godinu dana nije ga bilo na tržištu. Plus: tko je on zapravo prije bio? Uzeo je pivo, a ona čašu pjenušca. Čavrljali su o svemu mogućemu: njezinoj školi, njegovoj godini u Spillersbodi i ponajprije o knjigama koje su pročitali. Neobičan osjećaj. Dotad o knjigama nikad nije razgovarao ni sa kim, osim s Teddyjem i djedom. Kosu je bila svezala u punđu, pa joj se vidjelo cijelo lice. Pravilan nos, oči pune pitanja o njemu. Jebote, trebao bi je odmah odvući kući i povaliti, a potom nazvati nekoga od ekipe i sve im prepričati. Koja maca - htjela me kao i sve druge. Četiri puta svršio sam joj po faci. Jedini problem: nije znao kako to izvesti. Kao da ga je netko pribio čavlima za pod, za šank, s rukom u džepu. Trebao bi joj se primaknuti, položiti joj ruku na bedro, šaputati joj na uho. Flertovati s njom i onda joj kulerski reći: Hoćemo li kod tebe ili kod mene? A opet, nije mogao. Baš kao i prije. Bojažljiv. Šeprtljav. Nema muda. Razišli su se pola sata nakon ponoći. Svatko svojoj kući. Nisu postupili kao ostali.

Sutradan je nazvao jednog momka s kojim je bio u popravnom domu. Kroz maglu se sjećao da mu je ovaj pričao kako ima rođaka koji radi u jednom takvom velikom trgovačkom lancu. Saman. Bingo: Saman je sedam godina bio skladištar u ICA Maxiju u Botkyrki. Častan čovjek čiji je rođak bio munjena shurda. Ali njegov je prijatelj rekao da se Saman upravo razvodi. Trebala mu je lova. Nikola nije rekao o čemu je riječ, ali dogovorili su se da će se naći pokraj kupališta u Slagsti, gdje je tip vjerojatno živio. Nikola nije imao pojma - jedino što je znao je da sve to nekako mora izvesti. Izišao je iz auta koji je bio posudio od mame. Zdesna mu je bila plaža - bit će super za nekoliko tjedana, kad pošteno zatopli, a cure začine plažu kao ljute papričice umak za tjesteninu. Prijateljev rođak omotao je lice šalom, a imao je i sunčane naočale i kapu navučenu do očiju. Izgledao je kao neki ludi Heist Guru - jebote, pa Nikola nije bio siguran ni je li to uopće Saman. Mučnina. Kruljenje u želucu. Poželio je da je Chamon s njime. Što ako je to bio drot? Ili neki odvratni cinker? Nije imao taj osjećaj, ali što je zapravo on znao o tome? Podigao je ruku i domahnuo mu iz daljine. Čovjek je napravio nekoliko koraka naprijed. Stajali su jedan nasuprot drugoga. Čovjek je imao kožne rukavice: koji vrag, jebote? To je bome bilo pretjerano. Ili nije? Možda je i on trebao skriti lice. Zapitao se što je njegov prijatelj iz popravnog doma zapravo rekao tom čovjeku. „Zdravo, zdravo.” Nikola reče: „Nije da ti ne vjerujem, ali možemo li malo prošetati?” Ako je to i bila neka murjačka operacija, nije htio biti izložen. Ako nije, htio je ostaviti dojam da je iskusan. „Nema problema. Meni se ovo činilo kao dobro mjesto, ali ako hoćeš da napravimo đir, može, svakako.” Krenuli su niz plažu. Nikola reče: „Obožavam tvog rođaka, svakakve smo pizdarije radili zajedno.” „Nemoj mi o njemu, on je crna ovca u obitelji”, reče rođak. Nikola je morao nekako potvrditi da je to doista Saman. „Jesi li ga ikad došao posjetiti?” Zakoračili su na pijesak. Tenisice su mu propadale u nj, što baš i

nije bilo ugodno. „U Spillersbodu? Ne, nisam imao vremena.” „A u dom u kojem je bio prije toga, u Häggviku?” „Häggviku? Nije on nikad bio u Häggviku. Dobar je on u duši, dolazi iz dobre obitelji. Znaš, njegov tata je imam.” Nikoli je to bilo dovoljno - tip je znao dovoljno. Bio je to on. Rekao je: „Imam ponudu koju nećeš moći odbiti.” „Kakvu?” „Deset posto od svega što odnesemo iz Maxija.”

Policijska uprava Stockholmskoga okruga Razgovor s informatorom „Marina”, 17. prosinca 2010. Ispitivač: Joakim Sundén Mjesto: Centar Farsta PROMEMORIJA 4 (DIO 1.) Transkript dijaloga JS: Kakvo je ovo vrijeme? Samo snijeg, snijeg, snijeg. M: Mmm... JS: Jeste li stigli obaviti božičnu kupnju? M: Nisam baš. JS: Razumijem. M: Ne sjećam se gdje smo stali. JS: Nije ni važno, počnite odakle god želite. Kao što sam vam rekao, Mats, najvažnije je da se vi osjećate ugodno. Ja sam ovdje za vas, da saslušam što imate reći. Nemate razloga za zabrinutost. M: Hvala. JS: Postavio bih vam jedno pitanje. Zanima me kako je bilo s Cecilijom. Zar se nikad nije zapitala što se zbiva? Mislim, tim dodatnim poslom bavili ste se uglavnom noću, zar ne? M: Da, pitala se ona mnogo toga, ali dodatnim poslom sve sam se više

počinjao baviti tijekom dana. U kasnu jesen 2005. pao sam na sedamdeset posto u KPMG-u, za što sam krivio stres. Morao sam otići tvrtkinu liječniku, a nisam čak morao ni mnogo lagati kad sam mu rekao da imam problem sa snom i da me s vremena na vrijeme hvataju grčevi u želucu. Liječnik je zaključio da imam blagi gastritis. Cijelu svoju odraslu dob imao sam otprilike 81 kg, ali u tom razdoblju pao sam na 75. Ceciliju je i dalje zanimalo zašto moram toliko raditi, a ja sam sve svaljivao na šefove i hirove klijenata, kao i na to da sam opet počeo previše visjeti u kasinu. To potonje bila je istina - dosta sam kartao. Ali mislim i da je bila uvjerena da sam joj nevjeran. Bilo kako bilo, bio sam užasno tjeskoban zbog Cecilije. Najprije sam prokockao sve što smo imali, pa sam bio primoran učiniti gomilu glupih stvari, a sad sam joj morao lagati gotovo o svemu što sam radio i već sam bio umoran od toga. Nisam je htio gledati naizmjence uznemirenu i sumnjičavu. Htio sam da me gleda istim onim očima kao i prije. JS: Kako ste se snalazili s financijama kada niste bili zaposleni na puno radno vrijeme u KPMG-u? M: Ehh... (nerazumljivo) ... skupiti nešto novca. Svakog posljednjeg dana u mjesecu bih donio kuvertu s dvadeset tisuća kruna u gotovini. To bi otprilike poravnalo smanjenje plaće zbog toga što sam radio manje sati, a k tome je to bilo i oslobođeno poreza, takoreći. Ali posla je bilo sve više; početkom 2006. svog šefa Niklasa zamolio sam da mi skine još više sati, odnosno da me stavi na pola radnog vremena. U siječnju sam Ceciliji i sebi kupio ulaznice za mjuzikl Mamma Mia u Londonu. Cecilia se jako zanimala za glazbu, čak se i angažirala u crkvenom zboru. Meni je bilo drago zbog toga jer je onda tu i tamo imala što raditi navečer. Otišli smo u London na produženi vikend u veljači, a kad smo došli u hotel, rekli su nam da smo iz sobe prebačeni u apartman. Pogled je bio fantastičan, bio je to pozitivan početak našeg vikenda. Nikad nisam pitao tko nam je sredio apartman, ali, kad sam se vratio, Michaela je bila puna pitanja o tome jesmo li imali jacuzzi i terasu, jesmo li s prozora vidjeli Trafalgar Square. Ja sam počeo dobivati i druge zamisli. Švedsko gospodarstvo bilo je u porastu, svi su već bili zaboravili onaj informatički krah nekoliko

godina ranije. Gospodarstvo je bilo u naletu poput vlaka bez kočnica. Moj kompa Bosse bio je onaj koji je u poker-klubu običavao pričati o burzi. Jednom se dotaknuo te teme dok smo igrali. „Onaj tko se usudi uložiti, može masno zaraditi. To vam je isto kao s Hold’em Pokerom, ako znaš računati, možeš zeznuti sistem. Znate, kupio sam udio u jednoj maloj tvrtki koja se zvala SinterCast za četrdeset devet kruna po dionici. Tvrtka se bavi proizvodnjom metalnih dijelova za automobilske motore, uložio sam dvjesto somova. Potom je izišla vijest da je Ford Motors kupio njihovu tehnologiju. Tri tjedna kasnije dionice su skočile na sto kruna. Zaradio sam dvjesto tisuća a da nisam ni prstom maknuo”, rekao je Bosse. Njegov prijatelj Boguslaw kopao je nos. „Ali za tebe je to kao prdac u oluji, toliko si prošlog mjeseca ispušio za ovim stolom.” Bosse je pogledao svoje karte i položio ih na stol. „Mislim da ne kužiš. Ovdje to tako ide, ideš gore-dolje. Na burzi ideš samo gore, i to u svakom slučaju dugoročno.” Slušao sam i razmišljao. Pokušavao sam razumjeti. Čitao sam Dagens industri i Affärsvärlden, predbilježio sam se na mailing liste različitih analitičkih kompanija i upravitelja fondova. Razgovarao sam s Bosseom u klubu i sa Stigom Erhardssonom u banci. Pratio sam forume na internetu, gdje su se svi hvalili svojim uspjesima s dionicama, ali i tumačili kako razmišljaju. Počeo sam pratiti indekse tvrtki i tehničke analize. Otvorio sam račun na Nordnetu, jeftinom internetskom brokerskom portalu, samo kako bih mogao pratiti kretanja dionica. Izvlačio sam svoje zaključke. Nije to bilo tako jednostavno kako je Bosse pričao, ali postojale su velike sličnosti s pokerom - matematika, psihologija, predvidljivi uzorci. Mogao si zaraditi ozbiljan novac ako sve učiniš kako treba. U meni se ponovno budila žeđ za igrom. Švedska je istodobno pokrenula nešto što se zvalo „Treća direktiva o pranju novca”. Preuzeli su to od Financial Action Task Forcea Europske unije, uglavnom radi borbe protiv terorizma, ali je to snažno utjecalo i na moj dodatni posao. Odjednom se svaki klijent trebao identificirati kroz spise, podatke i obavijesti izvora koji nisu bili naši. Prije su banke imale nešto što su zvali „Upoznaj svog klijenta”, ali sad su sve moguće tvrtke i konzultanti mogli raditi istu stvar. Revizori, odvjetnici i, prije svega, mjenjačnice htjeli su se sastajati osobno, saznati kakvom se vrstom djelatnosti bavimo, tražili su informacije o ciljevima suradnje, htjeli su znati što se događa s novcem i zašto. Bio je

to potpuni kaos. Suludo. Pa nismo mi baš bili Al-Kaida. Najgore od svega bilo je to što su branše koje su poslovale ponajprije s gotovinom, poput trgovaca antikvitetima, salona automobila, kemijskih čistionica i građevinskih tvrtki, došle pod povećalo financijskih inspektora. Sve gotovinske isplate veće od petnaest tisuća eura morale su se provjeriti i prijaviti. Svake sam večeri računao i razmišljao. Vjerojatnost raspada. Mogućnosti za efekt financijske poluge. Razmjena investicija. Zaključio sam da moramo, kako se kaže, rasporediti jaja u različite košare. U praksi je to značilo da moramo kontaktirati nove banke i zadobiti njihovo povjerenje, pronaći nove načine da radimo to što radimo. Obavljao sam telefonske razgovore, slao e-mailove, išao na sastanke po različitim uredima diljem grada. Na koncu je naša tvrtka imala račune u SEB-u, Handelsbankenu, Nordei, Swedbanku i Danske Banku, ali i kod brojnih plastičnih banki, kako ja to zovem - Ikano, Resurs... Ma, znate na što mislim. Istodobno sam cijelo vrijeme razmišljao o svojim planovima. Kad bih barem mogao na samo nekoliko tjedana zagrabiti malo iz našeg toka novca, zaradio bih dovoljno da Sebbeu i ostalima pokažem srednjak, pokupim obitelj i odselim gdje god želim. Jednoga me dana nazvao neki odvjetnik. „Zovem iz odvjetničkog društva Leijon, zanima me biste li htjeli doći na sastanak s jednim mojim klijentom.” „Ja ne vodim račune naših klijenata, trebali biste kontaktirati mog šefa Niklasa”, odgovorio sam. „Ne, moj vas klijent nije tražio zbog toga, nego zbog onoga drugoga čime se bavite, ako me razumijete.” Njihov ured nije bio daleko od Clara’sa, ali nikad nisam bio kod njih. Svi detalji bili su od prirodnih materijala: plemenito drvo, granit, pješčenjak. Sve je odisalo kompetentnošću i povjerenjem. Sjeli smo u prostoriju na uglu zgrade na najvišem katu. Pogled na Stockholm bio je očaravajući. S druge strane stola, sa šalicom kave u ruci, sjedili su odvjetnik i čovjek kojeg nisam poznavao, Peder. Peder je imao kravatu i okrugle naočale. Odmah je ustao, nasmiješio se i pružio mi ruku, predstavivši se samo imenom. Zubi su mu bili neprirodno bijeli. Bio je otprilike moje dobi, možda koju godinu stariji. „Mats, odlično, već vas neko vrijeme želim upoznati”, rekao je.

„Nego, znate li mog odvjetnika?” Činilo se da odvjetniku i nije bilo baš ugodno što je Peder djelovao tako pristupačno. „Sad kad ste se upoznali, mogu vas ostaviti nasamo”, rekao je i ustao. Kad su se vrata zatvorila, Peder je isprepleo prste. Na malome prstu imao je zlatni pečatnjak. „Ja predstavljam skupinu pojedinaca koji trebaju vašu pomoć.” Nije mi bilo jasno zašto ondje sjedim ja, a ne Sebbe. Bilo je to iznad mene. Posljednjeg sam polugodišta mnogo radio, ali nikad nisam bio u kontaktu s ljudima koji su se koristili našim uslugama. „Imamo novac na određenim mjestima, a trebalo bi ga prebaciti na druga. Cijela stvar zapravo je poprilično jednostavna, ali Švedska, EU i ona velika zapadna zemlja kojom upravljaju Židovi otežavaju nam život. Znate kako je.” Zagrizao sam, ako može Sebbe, mogu i ja. Obratio sam mu se što sam smirenije mogao. „Samo mi recite što trebate, sve ćemo srediti.” Peder se naslonio na naslon stolice. Podsjetio me na Seana Penna u Carlitovom načinu. „Izvrsno.” Nastavak promemorije u zasebnom dijelu.

22. Dejan je poludio za psima, u punom smislu riječi. Prije četiri mjeseca kupio je bulterijera i nazvao ga The Mauler, po švedskom MMA kralju. Rekao je: „Pseto u jednom danu traži više posla nego šta ja odradim tokom ćele sedmice.” „Možda da razmisliš o psećem vrtiću?” reče Teddy. „Primaju keš, tebi to odgovara, a možda će i da ga udome. Izgleda nekako bled, siguran si da mu daješ pravo meso?” Bio je to najbjelji pas kojega je Teddy ikad vidio, uši su mu čak i iznutra bile bijele. Ali očito se nije smjelo zbijati šale na račun The Maulera. Dejanovo je lice problijedjelo - Teddy je već ranije viđao taj izraz lica i odmah mu se ispričao. Ponovno su se našli u Flemingsbergu, ali ovoga puta gore u šumi iza željezničke postaje. Teddy ga je bio nazvao i rekao mu da je hitno. Dejan: njegov stari prijatelj iz vremena prije onih osam godina zatvora. Njegov štitonoša, sukrivac i pomoćnik u toliko situacija da ih ni sam nije mogao izbrojiti. Prije svega: Dejan - tip koji je zajedno s njim oteo Matsa Emanuelssona, ali čije ime Teddy nikad nije spomenuo na sudu. Tada: Teddy je sedam mjeseci bio u pritvoru pod najstrožim restrikcijama. Osam ga je puta ispitala policija, plus sva ona saslušanja na sudu. Ponudili su mu smanjenje kazne - iako je to u Švedskoj bilo zabranjeno - i program zaštite svjedoka. „Pokrivat ćemo ti stanarinu dok ne staneš na svoje noge”, rekli su. Obećali su mu pomoći da se obrazuje. Prijetili su mu da će mu obitelj uvaliti u govna, da će im oduzeti skrb nad Nikolom i skršiti njegovu sestru Lindu, ako ne kaže tko je još bio upleten. Ako ne oda imena svojih drugova. Dejana i Ivana. Kuma. Teddy je šutio. Nije ni pisnuo. Bez pogovora je odradio svojih osam godina. Stanarinu mu je do kraja života trebao plaćati Dejan. Ili Kum. Pustio je Dejana da priča. The Mauler je išao na dresuru za štence,

učio je odazivati se na pozive i hodati na povocu. K tome je još išao i na obuku zvanu „kliker trening”, gdje su psa učili da sluša naredbe s pomoću spravice za klikanje. „Vidi, već zna da se okrene za 360°”, reče Dejan i stane kao lud pritiskati metalnu spravicu. The Mauler ga je pogledao i okrenuo glavu u drugom smjeru. „Ti to zoveš okretanjem?” upita Teddy. Vlak je projurio pokraj njih. „Uči se, Teddy, uči se. Okretanje glave ulevo prvi je korak.” Dejan se prignuo i počešao psa iza uha. „Jelte, slatkišu mali? Jelte?” Teddy nije mogao vjerovati svojim ušima. Jedino prema čemu je Dejan ikad pokazivao takvu prisnost bila je vlastita kita. Dolje, niže, ležala je velika biblioteka Srednje škole Södertörn, a desno od nje Flempan, šareni kompleks stanova iz projekta poticane stanogradnje. Onamo su hrlili studenti stomatologije, ekonomisti i rodni teoretičari, a na sud malo dalje od postaje odvjetnici, tužitelji i suci. Dalje nisu išli, dalje od postaje javnog prijevoza ne bi nogom kročili. Morao je prijeći na stvar. „Dejane, pre nekoliko sedmica pitao sam te šta znaš o Matsu.” „Da, ali nije mudro da se o tome govori. Zaboravimo to.” „Ne, ništa ja neću da zaboravim. Rekao si mi da je bio igrač.” „Jeste.” „Ali nisi mi rekao da ga je plaćao naš čovek.” „O čemu ti to?” „Dejane.” Teddy povisi glas. „Znaš me. Znaš šta sam napravio za tebe. Odležao sam osam godina, ti nisi odležao ni dana. Dakle, ne laži me.” Dejan se uozbiljio. Teddy je čekao njegovu reakciju: ovo je moglo završiti svakako. Dejan zastane, namršten, s rukama u džepovima jakne. Teddy podigne glavu. Nema popuštanja. Dejan reče: „Dobro, Teddy, zbog svega šta si napravio: ne znam mnogo više nego šta sam ti dosad rekao, ali to šta govoriš je tačno. Sebastian Petrović. Sećaš li ga se?” „Da, pomalo. On je obično visio u Clara’su, zar ne?” „Tačno. On je bio Matsov finansijer. A mislim da su zajedno imali i neki biznis.” „Dakle, ipak je kidnapovan zbog novca?” „To si me pitao i prošli put, veruj mi, ja sam to uradio samo zbog

love. Ali Ivan je mrtav i samo Bog zna šta je bio njegov pravi motiv.” „A Sebbe Petrović, jesi li još uvek u kontaktu sa njim?” „Momka nisam video najmanje tri-četiri godine. Mislim da se povukao i da živi negde u inostranstvu.” Leijon je pristao produžiti ugovor o najmu auta. On i Emelie sjedili su u autu na putu za Solnu, gdje će se naći sa Sarom. Vozio je svim mogućim okolnim putovima, kako ga ne bi slijedili ljudi iz Swedish Premium Securityja. Ukratko je objasnio Emelie tko je Sara, izostavio je samo neke dijelove. „Radiš na pola radnog vremena?” pitao je Teddy. Izgleda da Emelie nije čula što je bio rekao, samo je gledala kroz prozor, prema sivim staklenim zidovima goleme nove bolnice Karolinška. Činilo joj se kao da je netko s nebesa spustio cijeli novi grad pokraj obilaznice E4. „Jesi li počela raditi na pola radnog vremena?” ponovi Teddy. „Dostupnost je alfa i omega u našoj branši. Ako klijent želi sastanak u ponedjeljak ujutro, treba iskoristiti nedjelju navečer.” Mračna misao: Teddy će uskoro vidjeti Saru. Već nekoliko godina nije bio sa ženom, zadnji put je to bilo s njom, na zatvorskom ležaju obloženom poliuretanom. „Kakav je bio tvoj tata?” upita Emelie kad su skrenuli prema Solni. „Zašto pitaš?” „Samo me zanima kakav je bio. Dok si ti odrastao.” „Nije to baš jednostavno pitanje. Ali možda si koji put i naletjela na njega. Stanuje u Hägerstenu.” „Je li bio obiteljski čovjek, je li pomagao tvojoj mami u kućanstvu ili je često izbivao?” „Kad sam bio dijete, radio je u Scaniji u Södertäljeu, sklapao je kamione i to. I mama je radila u istoj tvrtki, ali ona je bila u računovodstvu. Koliko se sjećam, pomagali su jedno drugome. Ali onda...” Teddy je govorio teže nego inače. „Onda je mama umrla, a tata je otvorio zalogajnicu u Solni, otada više gotovo nikad nije bio doma. Čovjek bi pomislio da ćemo biti više s njim nakon što nam je bio preostao samo on, ali o nama su brinuli drugi.” „Tko to?” „Moja sestra Linda, na primjer. Brinula je o meni i našem bratu više

nego tata.” „Ali nije li ona starija od tebe samo godinu i pol?” „Da, ali kad smo bili mlađi, bilo je to kao da je duplo starija. Zapravo, i dalje imam osjećaj da je tako.” Emelie se nasmije. „Znaš, Teddy, nekako mi se čini da tvoja dob stalno varira. Ali na onaj dobar način.” Teddy se zapitao što je time mislila. Stigli su. Solna. Tottvägen 28. Sarina kuća. Crvena fasada, svjetlo u prozorima u prizemlju, lončanice na prozorima. Mračilo se. Ulica je bila mirna: utihnuli su jedanaestogodišnjaci sa skateboardima i tinejdžeri na mopedima. Idilične vile tonule su u mir. Noćnih ptica ima posvuda, pomisli Teddy. Parkirao je malo dalje, nije htio stati direktno pred prilaz niti blokirati prolaz drugim automobilima. Emelie je na ramenu imala svoju torbicu: u njoj je sigurno bio laptop, uvijek joj je bio pri ruci. „Je li ti rekla o čemu želi razgovarati kad te nazvala?” upita Emelie kad su zatvorili vrata auta. „Ne, ali rekla je da je spremna ispričati mi što je saznala i što ju je nagnalo da prestane.” „Da prestane s čime?” „Mislim da je htjela reći zbog čega je bila prisiljena prestati istraživati što se dogodilo.” Emelieine potpetice klepetale su po pločniku. Pozvonili su na Sarina vrata, a ona ih je malo potom otvorila. „Bok”, reče ona i pogleda Emelie, koja je i dalje stajala na vratima. „Emelie možeš vjerovati, ona je odvjetnica Benjamina Emanuelssona”, reče Teddy. Ulicom iza njih prošao je neki auto. Teddyja je nešto nagnalo da se okrene. Jedan prozor na autu bio je spušten. Loš osjećaj - auto je vozio presporo. Vidio je muškarca u tamnoj odjeći koji se nagnuo kroz prozor i ispružio ruku. Neki predmet. Nešto duguljasto. U ruci. Teddy je vidio dovoljno.

Viknuo je: „Ima oružje!” Bacio se na pod i povukao Emelie sa sobom, pokušavajući istodobno oboriti i Saru. Čuli su se pucnji. Jedan, dva, tri. četiri. Vidio je Sarine raskolačene oči. Auto je ubrzao. Čula se škripa guma. Nije mogao vjerovati. Sara je ležala na otiraču. Teddy je gorio - tko god oni bili, prešli su granicu. Bio je na rubu toga da se rasprsne. Nije se rasprsnuo, bacio se na Saru. Bluza joj je imala tamnu mrlju na trbuhu. Emelie je vrištala u pozadini. Sara je zurila u njega. Pokušala mu je nešto reći, ali zvučala je kao da hropće. „Dovezi naš auto!” doviknuo je Teddy Emelie. Čvrsto je držao ručnik na Sarinu trbuhu, pazeći da ga ne pritisne prejako. Emelie je vozila. Saru je bio podigao najpažljivije što je mogao - činilo se da ju je pogodio samo jedan metak, ali čuo je četiri hica. Ako joj je kralježnica bila ozlijeđena, podizanje na pogrešan način moglo bi biti katastrofalno. Minutu kasnije vozili su Solnavögenom prema bolnici Karolinška. Emelie je pretjecala auto za autom, zanoseći ih na stražnjem sjedištu. Sara je ležala Teddyju u krilu, pogleda prikovana za njega. Disanje joj je postalo brže. „Bit će sve u redu, bit će sve u redu”, ponavljao je on poput mantre. Ručnik je bio natopljen krvlju. Morao je zaustaviti krvarenje. Ako je metak pogodio arteriju, nije joj preostalo još mnogo sekundi. Sara ga uhvati za lakat. „Teddy...” Kašljala je krv. Pojačala je stisak. Vidio je kako se preznojava. „Teddy...” ponovi Sara, „... je sam doma...” Tada je shvatio. Emelie je već bila nazvala 112 i rekla da idu prema bolnici, ali nije mogla ponovno zvati dok vozi sto trideset na sat. Teddy iščeprka mobitel iz džepa, ne gubeći fokus sa Sare. Disanje joj je postalo isprekidano. Znao je što to znači: izgubila je mnogo krvi. Napokon je uspio utipkati i nazvati 112. Objasnio je operaterki kakva je situacija. „Imamo nastrijeljenu osobu i vozimo je u bolnicu, ali njezino maleno dijete je samo kod kuće, ulica Tottvägen 28 u Solni. Edward!”

Sara promrmlja nešto u njegovu krilu, ali nije razumio što je rekla. Lice joj je bilo blijedo, sva boja napustila joj je kožu. Okretala je glavu amo-tamo, buncajući. Fuck! Vidio je to na njoj - tonula je u mrak. Isprekidano disanje, boja kože, hladan znoj: upadala je u stanje šoka, a nakon toga... FUCK! - ne smije sad razmišljati o tome. Čvršće je pritisnuo ručnik. „Sara, pogledaj me. Ne odustaj. Ostani sa mnom. Bit će sve u redu.” Emelie je vozila brže od kakvog kradljivca automobila. Moraju što prije stići. „Molim te, Sara. Slušaj, sjećaš se kako si mi, kad smo se upoznali, rekla da si počela studirati kriminalistiku? Sjećaš se što sam te ja bio pitao?” Oči su joj i dalje bile otvorene. Teddy je nastavio: „Sjećaš se? Pitao sam te imaju li kolegij o meni?” Nije bilo reakcije. „A ti si se nasmijala.” Sara je hiperventilirala. Bila je negdje drugdje.

23. Činilo se da je Gabbeu drago što vidi Nikolu, mahnuo mu je da uđe. Udubina na kauču: Nikola je utonuo u nju. Starac je bio u istoj odjeći kao prošli put kad je Nikola bio ondje. Sirijski sveci i crkveni oci promatrali su ih sa zidova. Na stoliću je stajao tanjurić s narezanim lukom i rajčicama. „Uzmi”, reče Gabbe. Nikola nije mogao a da ne pomisli na svog djeda. Gabbe mu nikako nije izgledao kao švercer oružja. „Gdje ti je mobitel?” upita Gabbe. „Doma.” Nikola je znao kakva je situacija. „Kako si došao?” „Chamon me dobacio.” „A kako znaš da vas drotovi nisu slijedili?” „Izišao sam petsto metara dalje. Kunem se, iza mene nije bilo nikoga.” „Vi niste normalni, jebemu mater.” „Zašto?” „Opet ćete izazvati rat.” „Ah ovaj put nije do nas.” „A onda me pokušaš dobiti na telefon. Habibi, moraš biti oprezniji.” Starkelja: očito ima sedamnaest puta više ulične inteligencije nego što izgleda. Nikola je navukao staru zimsku rukavicu koju je pronašao kod kuće - nije htio ostaviti otiske prstiju - a potom je izvukao predmet iz torbe. „Ovo je puška koju su ostavili.” I Gabbe je imao rukavice. Uzeo je pušku u ruke. Rukohvat je bio oblijepljen crnom izolirkom. „Ovo nije kalašnjikov.” „Nego što?” „Ovo je jurišna puška Rk 62. Finska kopija kalašnjikova, praktički ista stvar, samo njihova. Oni kažu rynnäkkökivääri.”

„Znate finski?” „Ne, ali ovo je dobro oružje, sviđa mi se. Naši su prijatelji po uzoru na njega razvili svoj Galil.” „Koji prijatelji?” „Izraelci. Ja sam iz Libanona, kužiš? Kršćanin.” „Dobro, ali što znate o toj puški?” Gabbe: ne samo stručnjak za oružje već i kralj blebetanja. „Znam dosta toga. Prije nekih pola godine imao sam odličan deal, gomila stvari, ali sve je otišlo kvragu jer su tražili previše love. Htio sam kupiti dvije takve puške, također s ostruganim serijskim brojem, također proizvedene 1995. Nakon te godine više nisu proizvodili Rk 62 sa sklopivim kundakom. Neko su vrijeme prčkali oko tog modela, napravili su testne primjerke sa selektorom paljbe na lijevoj strani tako da ga se može koristiti palcem. Pametna ideja, ali finska vojska počela je gunđati. Uglavnom te propotipe... Pro top...” „Prototipe?” „Tako je. Te su prototipe napravili u samo dvadeset primjeraka. A lani je netko maznuo pet komada iz magazina pokraj Åboa. I ova ovdje i te koje sam ja htio kupiti bile su među njima.” „Jebote... Dakle, tri od pet?” „Da.” Nikola ponovno uzme pušku. „A tko ih je prodavao?” „Abrohom. Znaš njega?” „Abrohom Michel? Rođak Metima Tasdemira?” „Točno.” „Dakle, iza svega stoji Metim?” „To ne znamo ni ti ni ja.” Misli su mu se rojile glavom. Metim Tasdemir: vođa klana. Glava obitelji. Profesionalni gangster. Metim: pustio je da njegovu čovjeku prostrijele nogu. Metim: najprije je htio da mu Isak dodijeli zadovoljštinu, a onda je maznuo isti taj novac svima pred nosom. Kakav igrač. Ali istodobno: Metim Tasdemir - prorok nasilja, mafijaška gorila. Tip koji očito nije poštovao ni Broja Jedan. Nikola nije znao što da učini - bili su to igrači dvije lige iznad njega. Usrao se na samu pomisao da Metim posumnja da Nikola sumnja na njega. Ustao je s namjerom da ode, ali Gabbe ga upita: „Nego, bi li mi

mogao pomoći namjestiti internet? Užasan je.” Nikola je oklijevao, ali se onda predomislio. „Svakako. Ali mogu li onda dobiti nešto zauzvrat? Vidim da imaš toga.” Gabbe: možda nije znao ništa o namještanju digitalnih kanala, ali bio je jebeni genij za oružje.

24. Bilo je vrijeme za godišnji razgovor o napretku u uredu. Svim zaposlenicima morali su konstantno javljati kako su ocijenjeni, kako stoje na ljestvici - iako je, službeno, sve to bilo s ciljem osobnog i profesionalnog razvoja. Emelie zapravo nije htjela sjediti ondje, nakon onih događaja u Solni bila je na bolovanju. Ali nije imala izbora, ako je htjela zadržati posao. Ista dva partnera kao lani - u Leijonu nisu voljeli razbijati tradiciju. Anders Henriksson bio je četrdesetdevetogodišnji megageek oženjen za dvadesetsedmogodišnju tajnicu. Pravio se da ima trideset godina, a mislio je da je Tiésto električni automobil iz Kalifornije. Ali bio je vodeći švedski stručnjak za Mergers and Acquisitions. U posljednjem izdanju liste Legal500 bio je naveden kao Leading Individual, uz citat: a brilliant analyst - creative and authoritative. Emelie je mislila da je svakako bio briljantan s aspekta IQ-a, ali da je bio iznimno ograničen kada je riječ o emocionalnoj inteligenciji. Magnusa Hassela nikad nije trebalo pobliže predstavljati, svatko tko je bio u ovoj branši znao je za njega. Njegov se citat nije mijenjao godinama, već je dugo stajalo da je the clearest shining M&A star in Sweden i da je incredibly impressive. Policija je ispitala Emelie o događajima u Solni. Čak ih je i začudilo što ona uopće ima ikakve veze s time. Nije znala što smije, a što ne smije reći. Sara je izgubila svijest koju minutu prije nego što su stigli do bolnice - Emelie je čak nekoliko sekundi mislila da je gotovo. Teddy je sa zadnjeg sjedišta vikao: „Ne, ne, ne!” Ali jutros ju je bio nazvao i rekao da se Sara izvukla. Navodno su je operirali više od četiri sata. To što je ulica Tottvägen blizu bolnice Karolinska, to što je Teddy odlučio da će je sami odvesti umjesto da čekaju hitnu, kao i to što joj je uspio donekle zaustaviti krvarenje spasilo joj je život.

„I, Emelie, što ti misliš, kako ide?” upita Anders svojim piskutavim i napregnutim glasom. Jossa joj je rekla da joj je, zadnji put kad je bila na ročištu s Andersom, suparnički odvjetnik tijekom stanke pitao zna li on izvesti moonivalk, s obzirom na to koliko je bio nevjerojatno sličan Michaelu Jacksonu. Emelie je i dalje bila u svojim mislima. Mora si srediti život. Nije imala dečka još od Felixa, s kojim je izlazila nekoliko mjeseci prošle godine. Nikad se nije viđala sa svojom rođakinjom, koja je također živjela u Stockholmu. S mamom i tatom povremeno je razgovarala telefonom, ali kad ih je prije dva tjedna bila posjetila u Jönköåingu, bilo je to prvi put da ih vidi u dugo vremena. Čavrljala je s curama s treninga, ali nije stizala otići s njima na ručak ili piće, što su one znale predložiti. Između gimnazije i pravnog faksa godinu je dana bila na razmjeni u Parizu, a nakon toga samo je gazila: očistila je svih devet semestara na fakultetu. Bila je usmjerena prema cilju. Ured je bio njezin život. U njemu je imala Jossu i još nekoliko pripravnica koje su joj bile drage. Imala je budućnost. I, prije svega: ovdje je nešto značila, ovdje je bila svoj na svome. Baš kao i prije godinu dana, sjedili su u Andersovu uredu, a ne u nekoj od konferencijskih sala. Fotelje su bile na skupu u jednom kutu ureda, a na podu je ležao tepih od crvenosmeđih, svjetlucavih niti. „Razvila sam se, usredotočila sam se na razumijevanje klijenata, ne samo na poslovni aspekt. A s titulom odvjetnice mogu učiniti i korak dalje”, odgovori Emelie. Magnus reče: „Pregledali smo tvoj učinak tijekom protekle godine. Dvanaestomjesečno razdoblje izgleda dobro, ali...” Emelie je bilo jasno što slijedi. Magnus nastavi: „Posljednjeg mjeseca imala si manje od četrdeset sedam radnih sati. Već si nekoliko dana na bolovanju, a meni se nekako čini da baš i nisi bolesna.” Emelie je pokušala sjediti mirno i ništa ne pokazivati. Osjetila je kako joj se znoje leđa. Magnus će uskoro zasigurno pitati za onaj događaj u ljekarni, po što je onamo išla. „Što se dogodilo, Emelie? Odakle taj pad u učinku? Zašto si na bolovanju?” Emelie mu se nasmiješi. Iznutra se tresla. Stesolid. „Samo nisam imala sreće ovog mjeseca, stalno neke prehlade, upala

grla, grupa, viroza i to. Nisam bila sposobna normalno raditi.” „Ali danas mi izgledaš poprilično zdravo, ako mene pitaš. A ako ti je loše, ako imaš temperaturu, mučnine i to, morala bi otići našem liječniku. Imamo odlično zdravstveno osiguranje za pripravnike, mi u Leijonu brinemo o svojim zaposlenicima.” „Jasno, razmislit ću o tome. Samo želim dati sve od sebe.” Nije imala pojma što da kaže. Jedino što je znala bilo je da ne smije reći čime se zaista bavila i kako se trenutačno osjećala. Još su neko vrijeme pričali, uspoređivali radne sate s prosječnim vrijednostima, razgovarali o novim odgovornostima, diskutirali o novim radnim skupinama svoga odvjetničkog društva. Ona je cijelo vrijeme čekala pitanje o tome po što je išla u ljekarnu. To nije nigdje stajalo u informativnim materijalima o društvu, ni na njihovoj web-stranici ili brošurama koje su dijelili studentima zadnje godine na fakultetu, ali primjenjivali su princip up or out. Ukratko, značilo je to da, ako nisi napredovao na ljestvici, ako su smatrali da se više ne krećeš u pravom smjeru, onda više nisi on track i od tebe se očekuje da potražiš novi posao. To se događalo suptilno, ali uskoro bi u sandučić elektronske pošte počele pristizati proslijeđene poruke o tome kako odvjetničko društvo traži novog djelatnika, bez dodatnih komentara. Up or out - princip je bio jednostavan. Ako nisi bio za najvišu razinu, morao si otići. Njezina je mama bila ogorčena na taj sustav još otkako je Emelie počela raditi ondje. „Ali, dušo, pa ne mogu tek tako otpuštati ljude. U ovoj zemlji imamo sustav zaštite radnika. Desničari ga, srećom, nisu uspjeli potpuno ukinuti.” „Ali ne otpuste te oni već očekuju da ti sam daš otkaz.” „Dakle, isprovociraju to.” „Pa tko bi htio ostati na mjestu u koje se ne uklapa?” Emelie prekine svoje misli i podigne pogled. Magnus je upravo bio dovršio monolog o dobiti od klijenata. „Dobro, Emelie, onda smo završili. Ali razmisli o onome što sam bio rekao, da brinemo o svojim zaposlenicima. Važna si nam.” Danas je isticao rok za podizanje optužnice, ali već je bilo sasvim jasno da će tužiteljica tražiti produljenje pritvora za još dva tjedna jer je, kako je rekla, istraga daleko od završetka, a i to će biti premalo. Kad je Emelie došla u ured nakon razgovora o napretku u radu, Jossa je nešto tipkala na svom računalu. Napokon se vratila iz

Luksemburga. „Pippa, jesi li ozdravila?” „Ne znam”, odgovori Emelie. Magnusova pitanja prošla su neočekivano dobro. Josephine joj je ispričala kako je nakon Luksemburga spavala dvadeset sati. Popila je dvije šalice čaja Pukka, odradila četiri pozdrava suncu i legla u krevet, i ne uključivši mobitel. „Mogli su i bez mene, ugovor je bio potpisan. Isključila sam se na jedan dan.” Zapravo je, za promjenu, bila vrlo uzrujana. „Jučer su mene i ostale koje su radile na projektu pozvali u partnerov ured. Rekao nam je: ‘Bile ste nevjerojatne, pokazale ste pravi duh Leijona. Odlično obavljeno, cure, zaista.’ Zatim smo, u znak zahvalnosti, dobile po bocu Sancerre Gittona. ‘Mali bonus’, kako je taj idiot rekao. Kasnije sam provjerila na internetu, boca ne stoji ni dvjesto kruna. A znam da je Jonas Bergqvist dobio večeru u Oaxenu kad je dovršio projekt Bubble. Jebeno licemjerno, ako mene pitaš. Hoćeš sa mnom večeras popiti to vino?” Emelie je razmišljala. Osim nekoliko odlazaka do ureda radi obavljanja neodgodivih poslova, posljednjih je dana uglavnom ležala doma, s mučnim mislima u glavi. Jossa je živjela u Norr Mälarstrandu, u krasnom dvosobnom stanu s carrara mramorom u kupaonici i pećnicama Gaggenau u kuhinji. Pazite: pećnicama, u množini - „Moraš imati i parnu pećnicu”, odlučno je tvrdila Josephine. Sve je djelovalo potpuno novo. „Međunarodni standard”, kako je rekao agent za nekretnine - Jossa ga je zvala da dođe procijeniti stan, iako nije imala namjeru seliti. Čavrljale su o Hasselovim šarenim kravatama i umjetninama, o stresu pod kojim su obje bile - Emelie je bila na milimetar od toga da joj kaže za Benjaminov slučaj. Pritisak u Leijonu. Pritisak na obranu osumnjičenoga za ubojstvo. Pucnjava ispred Sarine kuće. Bila je između dvije vatre. Trebala je svoje pilule. „Otišla sam liječniku da mi propiše nešto za stres”, rekla je. Jossa je htjela znati više, ali Emelie je izbjegla razgovor o tome - nije bilo potrebe reći joj da se ta sranja koja uzima klasificiraju kao narkotici. Nije se to usuđivala objasniti čak ni Josephine, jednoj od rijetkih koje je nazivala prijateljicom. Nakon boce Sancerrea i još jedne boce Chablisa, Josephine joj je ispričala što joj se dogodilo prije dvije godine. „Dakle, prije nego što

smo dijelile ured. Radila sam na jednoj golemoj transakciji koja se razvukla na tri mjeseca, ni jedan jedini vikend nisam imala slobodan, svaki dan radila sam do iza ponoći. Partner je samo rekao: ‘U britanskim uredima rade horde gladnih Indijaca i ljudi iz istočne Europe spremnih na sve. Moramo im moći konkurirati, zar ne?’ Nakon što smo završili, uplatila sam jednotjedno putovanje u Rim s mamom, osjećala sam da mi treba odmor. Ali odmah sljedeći dan uvalili su me u projekt Two Star i morala sam otkazati putovanje. Bila je to apsolutna ludnica. Pola mjeseca sam radila dan i noć. Ali zaista dan i noć. Mislim da sam izračunata da sam u dva tjedna spavala manje od četrdeset sati. Nisam znala što da radim, samo bih nazvala mamu i plakala i plakala. Na koncu mi je jedan prijatelj sredio nešto u jednoj maloj vrećici. Nešto otprilike kao iz Na putu prema dolje.” „Ne kužim?” „Amfetamin, Emelie. Odagnao mi je paniku i tjeskobu i dao mi boost. Ali nakon četiri dana, uzimala sam ga ujutro, u podne i navečer, preznojila bih se i od same pomisli na to da ostanem bez njega. Bilo je bolesno.” Emelie nije znala što da joj kaže. Amfetamin. Ovaj je posao bio opasniji po zdravlje nego što je njezina mama uopće mogla i slutiti. Ali ona je bila drukčija, zar ne? Ona je imala kontrolu i nije je kanila izgubiti. U Jossinoj kuhinja bilo je vrlo ugodno, vjerojatno je to bilo do osvjetljenja. Luster je visio vrlo nisko, samo nekoliko centimetara od stola, a svjetla ispod kuhinjskih ormarića bila su prigušena. Blender od mesinga sjajio se, tepih na podu izgledao je mekano. Jossa se činila lijepom na neki nedokučiv način na koji Emelie nikad dotad nije bila pomislila. Ili je možda bilo do vina i razgovora. Do toga što su doista razgovarale. Ali morala je promijeniti temu. „Imam nekoliko stvari koje bih htjela proći s tobom. Nešto kao za posao, ali opet nije. Je li to u redu?” „Naravno.” Emelie ode po svoju torbicu u hodniku. Na stol je izvadila dokumente Matsa Emanuelssona i stvari koje su ona i Teddy našli u Benjaminovoj vrećici. „Ne kužim”, rekla je. „Obavljam dubinski nadzor nečijih privatnih financija, ali ne kužim ovo.” Sat vremena kasnije sve su prošle zajedno. Stare odreske računa, izvode iz banke i specifikacije kreditnih kartica.

„U jedno možeš biti sigurna, a to je da taj Mats Emanuelsson nije mogao uzdržavati obitelj svojim prihodima, bilo plaćom, bilo prihodima od kapitala. Barem ne ako mu je žena bila službenica u županijskom uredu. To je nemoguće”, reče Jossa. Bila je u pravu - nakon što su zajedno analizirale Matsovu ekonomsku situaciju, bilo je jasno da je upravo onako kako je Emelie sumnjala. „A ovaj ključ...” nadoda Jossa. „Uvjerena sam da odgovara nekom bankovnom pretincu. Poprilično su old school, ali tu i tamo nabasaš na njih. Jesi li se u nekom slučaju susrela s nečime takvim?” Pokazala je na ključ koji je bio u vrećici.

25. Šuma pokraj Bårste. Guste smreke i borovi. Na tlu: konstantno sjena. Život u tami. Ispred Teddyja: rupa. Njegova rupa. Mnogo je puta bio ovdje - prije. Lopatu i šipku posudio je od Tagga. Njegova stara zaliha: nikad ne bi pomislio da će ponovno stajati ovdje. Obećao je sam sebi da će te stvari ostaviti iza sebe, kao hrđava sjećanja iz nekog prijašnjeg života. Šipka i lopata. Znojno čelo. Radničke rukavice i blato na tenisicama. Leđa su mu bila mokra. Korijenje, kamenje, zemlja. Rupa bi uskoro trebala biti dovoljno duboka. U njoj se nalazilo njegovo oružje. U glavi je bio sjeban od bijesa. Oni su ga prije devet godina namamili da otme Matsa Emanuelssona, vjerojatno su i Ivana uvjerili da je stvar u novcu. A nitko osim njega nije zbog toga odležao ni minute. Mats si je prije četiri godine oduzeo život. Oni su ga na neki način nagnali na to. A sad je Benjamin bio osumnjičen za ubojstvo - to je nekako bilo povezano s time. Oni su pokušali ubiti njega - a umjesto toga umalo su ubili Saru. Granica je već odavno bila prijeđena. Prije svega: on je pomogao predatorima a da toga nije ni bio svjestan. Morao je otplatiti dug. Već je predugo čekao na to. Pomislio je na Saru. Kad je prvi put došla u zatvor, s jednom drugom čuvaricom, Emmom. Poslušao ju je kad mu je rekla da prestane moliti Emmu za nedopuštene usluge. I tada, kad je poslušao Saru krenula je promjena u njemu. Svi ti trenuci u zajedničkoj prostoriji, minute u hodniku dok nikoga ne bi bilo u blizini, sati u sobi za posjete... Pisma, telefonski razgovori. S njom. Vjerovao je da je se odrekao kao žene, baš kao što se i ona odrekla njega. Ali znao je da se nije odrekao nje kao osobe. Put odozdo prema gore. Sa Sarom se sve promijenilo. A sad - Teddy je ponovno bio na početku. Poznavao je sebe, osjećao

je to u sebi. Bio je svoj nekadašnji^ i nije bilo načina da to promijeni. Dobio je žuljeve na dlanovima, unatoč tome što je imao rukavice. Žica koju je prije mnogo godina omotao oko jednog bora i dalje je bila ondje. Bila se urezala u koru stabla, samo što to baš i nije bilo uočljivo. Zabio je lopatu u zemlju što je snažnije mogao. A onda: nešto čvrsto - kovčeg Samsonite u koji je sve bio spremio. Pronašao je svoj kovčežić s blagom. U boci viskija preostalo je još samo nekoliko gutljaja. Dva prstohvata ispod gornje usne. Guma za žvakanje više nije imao, ali nije ga bilo briga: danas je samo htio okusiti snus. Sjedio je kod kuće. Stan mu je zaudarao. Napola pojedeni kebab. Kutije od pizze i limenke Coca-Cole. Pištolj i sačmaricu Remington odrezane cijevi sakrio je u ormaru: čini se da to što su gotovo cijelo desetljeće bili zakopani pod zemljom nije imalo nikakvog utjecaja na njih. Prošlo je pet dana. Nije se usuđivao kontaktirati Saru radi njezina dobra. Preživjela je drive-by pucnjavu, ali njegova je krivnja što se to uopće dogodilo. Njega su gađali. Nadao se da je policiji ispričala što se dogodilo. On je to svakako učinio na kratkom saslušanju koje su odradili još u bolnici. Teddyjev stan bio je toliko malen da je mogao vidjeti svaki zid i kut dok je sjedio za stolom. Vidio je i ostavicu u kojoj, nažalost, nije bilo perilice suda, ulazna vrata sa sigurnosnim lancem koja je pomno zaključavao svaki put kad bi došao kući. Stan ga je u mnogočemu podsjećao na ćeliju u Österåkern. Linoleum na podu bio je iste bež boje, zidovi su bili oblijepljeni sličnim kremasto-bijelim tapetama. Madrac na krevetu bio je podjednako spužvast. Pogled s prozora bio je gotovo jednako deprimirajući: zid druge zgrade tri metra dalje. Nije si to htio priznati, ali to mu je ulijevalo neku sigurnost. Danas više nije bio siguran u to. Naravno da je inače katkad znao popiti, ali jedno od zlatnih pravila još od prije bila je kontrola. Situacije su mogle izbiti bilo kad, nekome je moglo trebati otići očitati lekciju. Kad Ivan ili netko drugi nazove, moraš biti spreman. Nije bio problem malo prileći u tri popodne, ali uvijek si morao biti spreman brzo se pokrenuti. Njegov je zaštitni znak uvijek bio S-T-R-A-H. A kontrola je bila ključ toga. Ali danas ga je boljela kita za to. Boljela ga je kita za ime. Bio je bez zaštitnog znaka.

On: s užasno bolnim osjećajem da želi nekoga ubiti. Imao je zamisao. Prvi korak bio je Swedish Premium Security. Bilo je vrijeme za puni kontakt. Nije znao je li ih ispred Sarine kuće napao netko od njih, ali to nije ni bilo važno. Ti kvazidetektivčići više ga neće slijediti unaokolo. Loke mu je pomogao da dođe do popisa njihovih zaposlenika. Ostatak je bio lagan: slike većine zaposlenika uspio je naći na internetu. Teddy je prepoznao čovjeka koji ga je pratio po gradu. Zvao se Anthony Ewing. Pokupio je bočice propofol-lipura u poslovnici pošte u supermarketu Coop. Loke: bio je vješt u vezi s tzv. web-apotekama, gdje nije bilo potrebe za posjetima liječniku i receptima. Bočice su došle u ambalaži s mjehurićima u kartonskoj kutiji. Sudeći po markicama, bile su iz Španjolske, ali pismo na pakiranju izgledalo je kao kinesko. Potom je krenuo ravno prema vilama u Hässelbyju. Ondje je bilo tako mirno, tako idilično. Do danas. Čekao je u svom automobilu, točno ispred ulaza u Anthonyjevu kuću. Izgledala je kao iz osamdesetih, baš kao i sve ostale kuće u toj ulici. Plosnat krov, veliki prozori, golemi trampolin koji je pokrivao gotovo cijeli travnjak. Plus ostalo: isti auti, iste vrijednosti, ista srednja klasa po svemu. Teddy je izolirkom prelijepio brojeve na svojim registarskim tablicama. Oko četiri na skateboardima su došla dva dječaka u dobi od otprilike deset godina i potom ušla u kuću. Oko šest je došla žena s vrećicama iz kupnje. Teddy se počeo trijezniti, ali iznutra je bio jednako vruć. Bio je na rubu izgaranja. U sedam je došao Anthony u svom Audiju A4. Teddy je parkirao pred vrata njegove garaže. Anthony je zakočio, čekajući da se Teddy pomakne. Nije ni pipnuo volan, samo je navukao fantomku koja mu je već bila na glavi i izišao iz auta. Otvorio je vrata Audija, uzeo kanilu s propofollipurom i zabio je Anthonyju u vrat. Gad je imao isti onaj šuškavac kao i prošli put kad ga je pratio. Teddy je takve stvari već radio.

Anthony se zaderao. Pokušao je izaći iz auta, ali Teddy ga je držao. Nakon pet sekundi već je spavao kao beba. Teddy ga je odvukao do svog auta i strpao u prtljažnik. Pojurio je. Možda je sve vidjela njegova žena, neki od sinova ili susjeda. Ali što su mogli učiniti? Brojevi na registarskim tablicama ionako nisu bili vidljivi. Sat vremena kasnije. Teddy je ošamario Anthonyja i stisnuo ga za ruku. Parkirao je u šumi, ponovno u Bårsti. Anthonyja je položio na stražnje sjedište svoga auta. Ruke mu je iza leđa povezao plastičnom vezicom, a noge oblijepio samoljepljivom vrpcom. „Koji vrag...” uspio je izgovoriti s engleskim prizvukom prije nego što mu je Teddy nabio svoju staru Zastavu pod nos. „Začepi i slušaj.” Pritisnuo mu je oružje o vrh nosa. Bio je mekan, kao od gume. „Zanima me samo jedna stvar, a onda ću te pustiti.” Anthonyju su drhtale trepavice. Bile su zaista dugačke. „Tko te angažirao?” „Kako misliš...” „Dosta.” Teddy mu još jače pritisne oružje o nos. „Molim te... Nemoj...” „Tko te angažirao? Tko te plaća da me slijediš?” Anthony je gledao ukriž, zjenice su mu bile fokusirane na cijev pištolja. „Ne znam.” „Što ti je zadatak?” „Molim te...” Teddy pritisne. „Morali smo te tajno nadzirati radi prikupljanja informacija, dokumentirati tvoje aktivnosti, kontakte, vremena, mjesta.” Anthony jedva da je otvarao usta dok je protiskivao riječi, očito nije htio previše pomicati lice. „Zašto? Što ste htjeli saznati?” „Ne znam, kunem se. Samo smo predavali informacije šefu, a on ih je prosljeđivao klijentu.” Teddy pritisne osigurač na Zastavi. „Posljednji put te pitam. Tko te angažirao?” Anthony zajeca: „Kunem se, kunem se, nemam pojma. Šef nam je preko e-maila prosljeđivao poruke sa zadacima. Nikad nismo uživo

komunicirali s klijentom, samo preko e-pošte.” „S koje adrese?” „Čekaj, mogu ti pokazati, samo mi dopusti da izvadim mobitel.” Teddy prekine plastičnu vezicu. Napetost. Pištolj i dalje pritisnut o Anthonyjevu facu, dok ovaj prčka po sandučiću na svom mobitelu. Pokazao je ekran Teddyju. Mail s tekstom otprilike istim kao što je Anthony rekao, potpisan samo inicijalima K. S. E-mail adresa izgledala je besmisleno: [email protected]. Jebemu! Anthony Ewing nije lagao. Teddy će morati zamoliti Lokea da mu to provjeri. Kao da je bio u mjehuriću sapunice, kamo god se okrene, nailazi na istu blistavu površinu. Mora probiti taj mjehurić. Razmišljao je: Mats je imao financijera s kojim je obavljao posliće, Sebbea Petrovića. Sebbe: član starog društva u kojem je bio i Teddy. U svakom slučaju, bio je to jasan putokaz. A to ga je dovelo do drugog koraka: Kum.

26. Poslovnica Handelsbankena na Kungsholmenu. Nakon kraće rasprave službenica banke otvorila joj je vrata i povela Emelie niza stube. Na zidovima su bile izvješene reklame za banku. Otvorite bonus-račun — dobijte više od svog novca, Koja sprdačina: kamate su u Švedskoj sada bile u minusu. Možda zato i nije bilo čudno što su ljudi novac čuvali doma u čarapi. Novčanice, gotovina - nisu se svi koristili kreditnim karticama i mobilnim bankarstvom, a pogotovo ne prije nekoliko godina, kad je Mats očito počeo sa svime time. Ključ je bio tanak i četvrtast, a na listu papira iz Benjaminove vrećice bila je napisana jedna riječ i potom kombinacija brojeva. Kungsholmen, 3234, Ni Teddyju ni Emelie nije bilo jasno što to znači, ali shvatila je kad joj je Jossa rekla za ključ. „Ne koristi se više mnogo ljudi pretincima u banci”, reče službenica. „2012. uveli smo zabranu pohrane novčanica u pretincima, a, uostalom, danas se sve transakcije registriraju elektronski. Katkad se baš pitam za što se ljudi još koriste njima.” To je zanimalo i Emelie. Službenica joj je pokazala kako će kasnije izaći iz trezora i potom je otišla, zatvorivši rešetkasta željezna vrata za sobom. Emelie je ostala sama. Prišla je pretincu s brojem 3234 i gurnula ključ u bravu. Odgovarao je. Nikad prije nije tako nešto radila, osjećala se kao u nekom starom filmu iz osamdesetih. Izvukla je metalnu kutiju iz pretinca, bio je težak i otprilike pola metra dugačak. Otišla je do kabine, navukla zavjese i stavila kutiju na stol. Bila je gotovo prazna, samo se na dnu nalazila kuverta s natpisom Forum Exchange, Nešto je bilo u njoj. Otvorila je kuvertu. U njoj je bio papir, također iz Forum Exchangea. Na njemu je pisalo: MTCNFE 30230403 i Tražiti sve u plavoj plastičnoj vrećici. Kad je izišla iz banke, zazvonio joj je telefon. Bio je to agent za

nekretnine koji je radio u Fastighetspartneru kad je prodana ona kuća na Värmdöu. „Dobio sam vašu poruku. Raspitivali ste se o kući u Ängsviku?” Emelie mu je objasnila o čemu je riječ i pitala ga sjeća li se osobe koja je potpisala ugovor o kupnji kuće bračnog para Rosling. Čovjek se nakašlje. „Zapravo, dobro se sjećam. Obično ne pamtim takve stvari, ali ovo je bilo drukčije. Kupac je bio Španjolac, Juan Arravena Huerta, ali govorio je savršen švedski i nije mi baš izgledao kao Španjolac.” „Aha. A kako je izgledao?” „Bio je krupan, imao je gomilu tetovaža, među njima i tigra na jednoj ruci.”

Policijska uprava Stockholmskoga okruga Razgovor s informatorom „Marina”, 17. prosinca 2010. Ispitivač: Joakim Sundén Mjesto: Centar Farsta PROMEMORIJA 4 (DIO 2.) Transkript dijaloga (nastavak) M: U proljeće 2006. Maxim i njegovi momci morali su se dobrano pomučiti na poslu. Michaela i ja čak smo ga počeli zvati Papa Štrumpf. Zvučalo je poput tepanja. JS: Papa Štrumpf? M: Da, on je bio Sebbeova desna ruka, zadužen za traženje štrumpfova, ljudi koji su kod nas obavljali transakcije. Njegova je zadaća bila briga o tome da oni ne prave probleme, ali bojim se da prema njima nije bio previše ugodan. Uglavnom smo se bavili Pederovim pojedincima, kako ih je on nazvao, ali radili smo i sa starim klijentima. O Pederu zapravo i nisam mnogo znao, svaki put bi me zvao sa skrivenoga broja, a kad bi mi poslao e-mail, što je bilo rijetko, bilo bi to s različitih, generičkih adresa. Više se nijednom nismo našli u odvjetničkom uredu, ali

otprilike jedanput tjedno nalazili smo se na različitim mjestima. Tada bi mi davao potrebne dokumente, brojeve računa, kontakte različitih menadžerskih tvrtki na Bahamima i odvjetničkih društava u Lihtenštajnu. Jednom mi se, nakon užine na mom stalnom poslu, obratio Niklas. „Mats”, rekao je, „brine me jedna stvar. Možemo li porazgovarati sutra, nakon užine?” „Svakako, o čemu je riječ?” „Ne štima nam nekoliko faktura, morat ćeš mi reći što si radio.” Srce mi je počelo divlje tući: novac koji sam uzeo od klijenata da isplatim Sebbea. Očekivao sam to, ali potiskivao sam to u sebi. Istodobno sam bio zatrpan drugim projektima. U glavi mi se počela formirati jedna opaka zamisao, koja bi mi mogla omogućiti da sebe i svoju djecu zauvijek izvučem iz tih govana. Ona je ovisila o dvije temeljne premise. Jedna od njih bile su takozvane call-opcije. Zvuči komplicirano, ali zapravo je bilo vrlo jednostavno, riječ je financijskom instrumentu, odnosno derivatu. Platiš premiju i dobiješ pravo, ali ne i obvezu, u nekom trenutku u budućnosti kupiti dionice po određenoj cijeni. Sve se to temelji na matematičkim formulama koje sam dobro poznavao Black-Scholes i slično. Bosse je natukao lovu na svojim dionicama SinterCasta, ali s kupovnim opcijama stvar je bila drukčija. Da je on, umjesto da je kupio same dionice, kupio opciju za trideset tisuća kruna i time dobio pravo kupnje četrdeset tisuća dionica po cijeni od pedeset kruna, a koja je kasnije porasla na sto, zaradio bi dva milijuna umjesto dvjesto tisuća. Rizik bi mu bila jedino ta premija od trideset tisuća kruna. Matematika je bila jasna: znatno više novca uz manji ulog i manje vremena. A pozitivno je bilo i to što su takve opcije eksplodirale u Švedskoj posljednjih godina. To mi je savršeno odgovaralo. Druga premisa bile su informacije. Trebao sam informacije, jer uvidio sam jednu stvar: trgovanje vrijednosnicama nipošto nije kartaški stol za kojim možeš blefirati i igrati s kartama koje su zapravo bezvrijedne. Tržište ne možeš zavarati na takav način, naročito ne ako ne kontroliraš protok vijesti. Informacije su bile poput dobrog pokeraškog blefa - ako znaš stvari koje ostali ne znaju, možeš reagirati brže od ostatka tržišta. To je obrnuti oblik pokeraške psihologije: shvatiti što nedostaje prije nego što kreneš a// in. Jer svaka velika akvizicija zahtijeva horde konzultanata. Korporativne tvrtke što daju savjete investicijskim fondovima, banke

što financiraju kupnju, financijske savjetnike ciljanih tvrtki, da i ne spominjem sve umiješane odvjetničke, revizorske i IR-tvrtke. Drugim riječima, iza svake veće akvizicije stoji vojska konzultanata koja ima znanje i informacije o onome što će se dogoditi prije nego što se to dogodi. Stotine ljudi sjedi na informacijama koje ti mogu dati prednost na tržištu. Moja zamisao temeljila se na pretpostavci da je nemoguće da će svi držati jezik za zubima. Počeo sam bolesno pažljivo slušati. Ali i dalje sam imao problem sa šefovim pitanjima, to vam još nisam ispričao. O onim fakturama koje sam fabricirao. Život mi je bio kao bomba koja je mogla eksplodirati bilo kada. Sjedili smo kod kuće, za kuhinjskim stolom, tog dana sam, za promjenu, bio slobodan. Lilla je spavala, a i Benjamin je bio u svojoj sobi i čitao ili igrao videoigrice ili što već inače radi. Malo sam prigušio osvjetljenje, upalio nekoliko svijeća i izvadio brie, chévre i krekere. Cecilia se iznenadila, ali bilo joj je drago, vidio sam to na njoj. „Imam jedan problem”, rekao sam, nastojeći zvučati smireno. Oko očiju je imala sitne bore zbog kojih je izgledala smireno. A tada zapravo i jest bila poprilično zadovoljna. Onaj naš put u London bio je uspješan, financije su nam se pomalo počele stabilizirati na račun prihoda koje sam dobivao od Sebbea. A uskoro ću dignuti i glavni jack pot, mislio sam. Osim toga, Cecilia je bila angažirana u crkvi, više nije samo pjevala u zboru, sad je išla i na seminare i takve stvari. Njezina mama uvijek je bila religiozna, mislim da je to došlo preko nje - a za Ceciliju je to bilo umirujuće. „Sutra na poslu imam sastanak s Niklasom, misli da nešto nije u redu.” „O čemu bi mogla biti riječ?” Znao sam da će me to pitati, ali svejedno nisam imao nikakav dobar odgovor. „Ne znam, ali mislim da ima veze s jednom greškom koju sam napravio prije gotovo godinu dana.” Cecilijin vjenčani prsten lagano je svjetlucao, poput sna što blijedi. „Što to znači? Je li ozbiljno?” „Sutra ću saznati.” „Ali moraš znati nešto više. Mats, katkad mi se čini kao da nestaješ u poslu. Toliko mnogo radiš da ja više nisam ni budna kad ti po noći dođeš kući. Je li zaista stvar samo u poslu?” Nije to bila dobra tema za razgovor, posebice zato što je vidjela onu

Michaelinu poruku, ali svejedno sam osjećao olakšanje što me više nije zapitkivala o razgovoru koji sam trebao obaviti s Niklasom. Rekao sam: „Samo u poslu, kunem ti se. Ali ne samo u KPMG-u, bavim se još nekim stvarima.” „A da? Kakvim?” „Imam jednu vlastitu poslovnu ideju.” „U redu, zvuči dobro, i ne želim te ni za što optuživati, ali kad ćemo ti i ja stići razgovarati?” „Zar ono u Londonu nije bilo dobro?” „Bilo je divno, ali mislim ovdje, kod kuće, svakodnevno. Moramo moći razgovarati.” „Ne znam što da kažem, Cecilia. Pa mislim da razgovaramo.” „Da, ali samo o tome tko će voziti djecu u školu i to. Ali ne onako iskreno, kao što mi primjerice razgovaramo na okupljanjima u St. Göranu.” „Misliš, na crkvenim predavanjima?” „To su egzistencijalni razgovori. Dotičemo se mnogih stvari. Trebao bi doći sa mnom, Mats, mislim da bi ti to koristilo.” „Hm.” „A htjela bih i da uzmeš normalan godišnji odmor, jednom za promjenu. Bi li to mogao učiniti?” U tom sam trenutku trebao donijeti odluku. Poslušati Ceciliju, stati. Tjedan dana odmora bilo bi sasvim dovoljno. Od KPMG-a, od Sebbea, Maxima i Michaele. Možda sam čak mogao i ići sa ženom na te egzistencijalne razgovore. Ali nisam to učinio, nije bilo razgovora. Odabrao sam drugi put. Jebemu... JS: Žalite li zbog toga? M: Moglo je biti drukčije, i to bi bilo bolje za sve. Prije svega za moju obitelj. Ali imam nešto u sebi, ne znam kako bih to nazvao, što me stalno goni naprijed, unatoč tome što često sve pođe krivo. JS: Razumijem. Nastavite. M: Običavali smo se sastajati jedanput tjedno. Ostatak vremena Sebbe i ja međusobno smo slali upute kriptiranim e-porukama. Uvijek je htio da se nalazimo u njegovoj teretani. Bio bi na benču u GymMaxu, onoj teretani u ulici Regeringsgatan koja radi cijeli dan, i stenjao. „Ovo je prava teretana, samo utezi, nikakva pederana”, rekao je. Uvijek je imao sunčane naočale, pa čak i unutra. Na zidove su bili pričvršćeni televizori, Eurosport se vrtio dvadeset

i četiri sata dnevno, a iz zvučnika je stalno pumpao eurodance. Arnold Schwarzenegger i Ove Rytter pozirali su, pokazujući mišiće na prastarim posterima. Znao sam pomisliti da je svatko tko ondje trenira neka verzija Sebbea. Maxim je stajao iza benča, spreman da mu pomogne podići šipku ako ovaj otkaže. Sebbeove tetovaže kretale su se u ritmu napinjanja mišića dok je dizao šipku. „Prvu sam napravio sa šesnaest godina, kad sam bio u Nizozemskoj. Jebote, kako ja volim Amsterdam”, rekao je. Čelo mu se sjajilo od znoja. „Drugu sam napravio s osamnaest, kad sam otišao u Gou.” Pokazao je dugačku tetovažu što se protezala duž njegova bicepsa. Žile su mu iskakale kao gliste iznad napregnutih mišića. „Treću i četvrtu napravio sam u Christianiji u Kopenhagenu, ondje imaju jedan odličan tattoo studio.” Zajednički nazivnik svih tih mjesta koja je posjetio bio je jasan. „Jesi li ikad razmišljao o tome kako će to sve odvratno izgledati kad ti koža bude stara i naborana?” pitao sam, nacerivši se. Sebbe je naglo ustao. „Dođi ovamo”, rekao je. Maxim je isprepleo prste i krenuo njima. Sebbe me uhvatio za zapešće. Prignuo sam glavu prema njegovu znojnom licu. „Radiš za mene i plaću dobivaš od mene. Ali jedna stvar ti mora biti jasna. Ne zajebavaj se sa mnom. Nikad!” siknuo je. Takav je bio Sebbe. Reagirao bi odmah. JS: Razumijem kakav je to tip osobe. Ali još uvijek mi niste ispričali što se dogodilo na sastanku s vašim šefom. M: Aha, da. Došao sam u Niklasov ured, on je zapravo bio jedini koji je ondje imao privatnu prostoriju. Šef mi je uvijek bio drag, a mislim da sam i ja njemu ostao drag, unatoč tome što nisam radio puno radno vrijeme. Ali svejedno sam imao užasno mučan osjećaj u želucu. Mora da je to bilo zbog onih faktura, nije moglo biti ništa drugo. Kad sam ušao, Niklas me čekao, sjedeći s isprepletenim prstima. Tvrtka je u sklopu interne revizije napravila nasumičnu kontrolu kooperanata, između ostalih i onih tvrtki s kojima sam ja radio. Nabasali su na one isplate. Prekontrolirali su tri tvrtke koje su, kako se činilo, izdale fakture za koje nisu znali. Niklas je rekao da sam

transakcije obavio ja, ali najčudnije je bilo to što su sve te različite fakture išle na isti račun, račun kojemu nisu mogli ući u trag. Znao sam da će biti riječi o tim fakturama. Vjerojatno sam izgledao kao idiot dok sam tako sjedio pred svojim šefom, pokušavajući prikriti koliko sam nervozan. Niklas me ponovno pitao mogu li to objasniti, ako se ičega sjećam. Ja sam samo odmahnuo glavom i rekao da nemam pojma. Ničega se takvoga ne sjećam, vjerojatno je bila nekakva pogreška. Nisam se sjećao, jednostavno rečeno. Pročitao je moj pogled. „Volio bih da mi kažeš nešto više, Mats, nečega se moraš sjećati.” Ponovno me obuzeo onaj osjećaj da sam insekt što balansira na rubu pakla. Da sam tek neko beznačajno biće koje će zgnječiti težina stvarnosti. U zadnje vrijeme bio sam uspio izbjeći toliko pitanja, izmisliti toliko objašnjenja zašto me toliko dugo nema za vrijeme užine, priča o tome kako se osjećam i zašto sam prešao na manje radnih sati. Ljudi su većinu toga prihvatili - kolege su rekli da razumiju, klijenti nisu ništa zamijetili jer sam dostavljao što sam trebao. „Morat ću to poslati odjelu za internu kontrolu, a možda i policiji, ako mi ne daš iskren odgovor. Je li ti to jasno?” rekao je Niklas. Kula od karata koju sam bio napravio bila je pred kolapsom. Bomba koju sam postavio nikad nije bila bliže detonaciji. Trebao sam onu svoju investiciju više nego ikad. JS: Niste mu mogli sve ispričati? Ako je bio dobar šef, možda bi vam mogao pomoći da se izvučete iz te situacije. M: Da, možda imate pravo. Bio je on dobar šef, ali ja to tada nisam učinio, nisam razmišljao na taj način. Bio sam smrtno ustrašen. Naime, isti je onaj račun korišten još u gomili kasnijih transakcija. Te večeri uopće nisam otišao kući, Ceciliji. Prespavao sam u uredu u Clara’su. Odnosno, nisam baš ni spavao, listao sam papire, pregledavao naše tajne knjige, pokušavao proniknuti u to postoje li poveznice između tog računa i mene. Kao što sam rekao, za pomoć nisam zamolio Niklasa, već svoga drugog šefa, Sebbea. Ispričao sam mu što se dogodilo. JS: Gadna situacija. M: Joakime, moram vam reći, zapravo je jako lijepo što mogu s nekime razgovarati o svemu tome.

JS: Drago mi je to čuti. Ali kako se raspleta to s Niklasom? M: Sebbe je to riješio na svoj način. On i Maxim posjetili su trojicu klijenata iz mojih lažnih faktura. Otišli su do njih doma i jednostavno im priopćili da će im, ako te fakture ne prikažu kao svoje interne pogreške, porazbijati koljena, do temelja spaliti njihove vile, nabiti im debelu cijev u dupe, pustiti u nju štakora i začepiti je s druge strane. Nastavak promemorije u zasebnom dijelu.

27. Lidingö. Nije to Solna ili Hässelby: kuće srednje klase i udobni Fordovi i Citroeni. Ovo je bilo nekoliko razina više na društvenoj ljestvici. Ne baš kao Djursholm i Östermalm ali blizu. Lidingö: omiljeni rezervat više klase. Mogli su se neometano igrati, socijalizirati sa sebi sličnima, uparivati jedni s drugima. Mjesto na kojemu mogu izbjeći kontakt bilo s kime osim s različitim verzijama samih sebe. Jasni dijelovi slagalice. Sebbe, koji je poslovao s Matsom. Sebbe, koji je bio jedan od Kumovih ljudi, baš kao i Teddy. Previše je toga pokazivalo u istom smjeru. Prema Kumu. Postojao je samo jedan put kojim je mogao poći: svi ostali nisu vodili nikamo. Bilo je deset sati. Teddy je računao na to da u nekom trenutku večeri on mora doći kući. Emilijan Mazer-Pavić, alias Otac Em, alias Mažem. Za one kojih se to ticalo: samo Kum. U Stockholmu je bilo više osoba koje su njihovi tako nazivali. Jokso, Radovan i ostali. Mazern nije bio jedini - ali bio je onaj kojega je Teddy poimao kao svoga kuma. Tada: mit - Stockholm nije kao nekoć, tijekom devedesetih i početkom dvijetisućitih, kada je svatko znao tko je gazda. Ali svejedno nije bilo mnogo onih koje su ljudi poštovali u svim dijelovima grada kao njega. Mitski Kum: čovjek koji je dvadeset godina izbjegavao nevjerojatne napore policije da ga ščepaju. Čovjek za kojega se smatralo da je namakao više novca na duhanu, koki, alkoholu i pranju novca od bilo koga u Stockholmu prije njega. Čovjek kojemu nisi mogao izguglati nijednu sliku. Mazern: pokušali su ga sjebati Albanci, pokušali su ga sjebati Hells Angelsi, konkurentski klan iz Crne Gore poslao je dvije grupe plaćenih ubojica da ga koknu, a njegovu ženu obeščaste. Priča se da su tijela plaćenih ubojica završila u temeljima nove bolnice Karolinska, a njihove kite na dnu jezera Kottlasjön. Kum: više života nego deset

mačaka. Povijest: Srpska dobrovoljačka garda. Teddy je tada imao dvanaest godina. Rasprave, njegov otac svakoga dana ispred radija: proljeće 1992. - Bijeljina i Zvornik. Snajperisti koji su utirali put topništvu, koji su ambleme JNA zamijenili onima Srpske dobrovoljačke garde. Emilijan Mazer-Pavić: jedan od elitnih vojnika Arkanovih Tigrova. Teddy ga u svom prošlom životu nije sreo mnogo puta. On i Dejan uglavnom su obavljali posao za Ivana i ostale šefove koji su bili pod Kumom. Jučer je čekao ispred Anthonyjeve kuće, danas ovdje. Već šest sati u autu na ulici ispred Kumove vile. Teddy je pišao u plastičnu bocu širokog grla: Vitamin Water Orange. Standardna šala: nemoj se zeznuti, nije sok od jabuke. Nije to kao kada radi za Leijon. Mnogo se on u životu načekao. Čekanje prije otvaranja ćelija svakog jutra u pola osam, čekanje u zatvorskoj čekaonici - čekao bi da Sara, Linda ili netko od onih nekoliko prijatelja koji su ga posjećivali prođu sigurnosnu provjeru. Čekao bi u redu za radionicu, u kojoj je morao izrađivati kućice za ptice, stoličice s tri noge i klupe za park. Čekao bi otvaranje knjižnice, koja je bila otvorena dva sata tjedno. Kad bi se trebao tuširati. Kad bi poželio kupiti čokoladicu na kiosku. Kad je htio razgovarati sa sestrom ili ocem. Čekao je satima, danima. Sve što je htio raditi bilo je pod kontrolom drugih. Sve što mu je bilo važno bilo je ograničeno tuđim vremenom, tuđom voljom. Bilo mu je dosta čekanja. Oko pola sata iza ponoći pred vrata dvorišta stigao je BMW X5 serije M. Upalili su se reflektori, vrata su se otvorila i auto je ušao u dvorište. Pet minuta kasnije počela su se paliti svjetla u većem dijelu kuće. Teddy je izišao iz auta i obratio se portafonu što je razgovjetnije mogao. Nakon podužeg vremena, i njemu su se otvorila vrata. Šljunak mu je škripao pod nogama, dok je diskretno žvakao japanske oraščiće. Zvuk mu je odjekivao glavom. Pozvonio je na vrata, ona su se otvorila. Na njima je bio sam Kum. Teddyja je začudilo što se odvažio na to. Mazern je izgledao isto kao i prije devet godina. Brazgotine od akni,

raštrkana siva kosa prebačena na jednu stranu. Male, tamne oči koje su probadale poput čavala. Na sebi je imao košulju s raskopčanom kragnom, svjetloplavi laneni sako i lagane mokasinke: ljetni outfit. Za rivijeru. Za Båstad. Za bezbrižnu večeru negdje na nekoj jahti. Ili za ugodnu, toplu večer u Srbiji. Teddy se napregnuo. Poljubio je Kumovu ruku - ponašao se onako kako se od njega očekivalo. Uočio je inicijale na njegovim manšetama: EMP. Osjetio je kako mu krv pulsira u ušima. Otišli su u dnevnu sobu. „Šljivovicu? Ili možda viski?” upita Kum. „Šljivovicu”, reče Teddy. „S ledom, molim.” Kum je sjeo u fotelju s bordo presvlakom i zlatnim naslonima za ruke. Pucnuo je prstima. Teddy je tek tada opazio momka iza njih, za šankom u jednom kutu sobe. Pogled s panoramskog prozora: zaljev Värtan. Odmah ispred prozora: osvijetljen vrt. Unutrašnje uređenje: miš-maš na desetu. Starinski namještaj: klasični stil, ili kako se to već zvalo. Pozlaćene noge stola, fotelje s uzorkom leopardova krzna, golemi pozlaćeni okviri slika. Kuća je izgledala ludo. Gorila iza šanka donijela im je piće. „Izvoli, sjedni”, reče Kum. „Dugo se nismo vidjeli, Teddy. Jedva te prepoznajem. Izgledaš kao otac, samo bez njegova crvenog nosa.” Teddy sjedne u fotelju nasuprot Kumu. Svrbjelo ga je cijelo tijelo: htio se baciti na njega, napasti krepalinu pred sobom. Baciti ga kroz njegov veliki prozor. Poželio je da je ponio svoju Zastavu. Ali istodobno: to bi bilo samoubojstvo. „Dejan kaže da ti dobro ide”, nastavi Kum na švedskom. „Da si našao stan i dobar posao. Odvjetnička branša, kaže on, ali ja sam rekao da to ne može biti istina. Zar ne, Teddy? Ne radiš valjda kao odvjetnik?” Teddy uvuče zrak kroz nos. „Da, povremeno pomažem jednom odvjetničkom društvu.” „Kako se svijet mijenja... BMW proizvodi ekološke automobile, a Teddy Maksumić postao je odvjetnik. Kako to?” „Nisam odvjetnik, ali posao je solidan. Plaća sjeda na vrijeme, kako se kaže. „Ah posao ne bi trebao biti solidan, trebao bi biti fantastičan.” „Zadovoljan sam. Zasad.” „Možda bi htio raditi za mene? Reci, jesi li zato došao?”

„Ne. Postavio bih ti jedno pitanje. O nečemu posve drugome.” „Razumijem. Ali zašto me jednostavno nisi nazvao? Dejan ima moj broj.” „Htio sam ti pogledati u oči.” „Aha. A što to želiš vidjeti u njima?” Opet: Teddy se htio baciti na njega. Razbiti govnaru nos. Mlatnuti mu glavom o pod. Opaliti ga u bubrege. Rekao je: „Želim vidjeti tvoje oči i dušu, ako je imaš.” Kum ispuhne kroz nos. „Alo, bre, smiri se. Budimo kulturni. Što te zapravo zanima?” „Tiče se Matsa Emanuelssona.” Mazern ustane, ode do minibara i napuni si čašu. Okrenuo je leđa Teddyju i pogledao kroz prozor. Jezero je bilo crno. Švedska je bila crna, unatoč ljetnoj svjetlosti. „To sam i mislio. Gadno si nastradao zbog toga.” „Želim znati zbog čega smo ga točno oteli. Jer nije bila stvar samo u novcu, htjeli su računalo, odnosno tvrdi disk.” „Možda imaš pravo, prijatelju. Kažem, žao mi je što je tako ispalo. Ali Ivan je sve to sredio. Ja nisam bio umiješan. A znaš da je on već neko vrijeme mrtav. Pušio je previše stvari bez filtera - domovina je uvijek ostala u njemu. Rak pluća paklena je stvar. A mislim da ni on nije znao previše detalja.” „Ali naredba je došla od tebe.” „Ne znam ništa o tome. U to smo vrijeme pomagali mnogim mušterijama.” „Sebbe Petrović? Kakve je on veze imao s Matsom?” „Dosta, Teddy. Poznavao si me prije devet godina, štošta se otad promijenilo. Mnogo je vode otad proteklo ispod mosta, kako kažu Švedi. Ja sam sada miran čovjek. Vidiš, živim ovdje na Lidingöu, imam obitelj, djecu. Bavim se nekretninama. Družim se sa susjedima i treniram dječji nogometni tim. To je sve. Kada tramvaj na Lidingöskoj pruzi udari pticu, to je ovdje velika vijest.” Kum se okrene prema njemu. „Jesi li razmišljao o tome, Teddy? Ondje gdje smo mi odrastali nema lidingöske pruge, nema malog, pitoresknog tramvaja kojim se vozikamo od vile do vile. Takvih stvari ima samo na ovakvim mjestima. Lidingö, Saltsjöbaden, Djursholm, znaš o čemu govorim. Imaš vlastitu željeznicu, posebnu. Takvih stvari nema južno od Stockholma ili zapadno od Bromme. Jasno, sad ondje postoji tramvajska pruga, ali ne

vozi njome neki ugodan tramvaj, niti će ikad voziti. Mjesna tramvajska pruga pokazatelj je toga ima li to mjesto ono ili nema, vrlo jednostavno. Slušaj me, Teddy, jer čini mi se da ne razumiješ. Ovdje nam je bolje, ovdje smo civiliziraniji, družimo se s kulturnim ljudima, svi imamo švedske vrijednosti, govorimo švedski. Razumiješ? Ugodno nam je. Ja više nisam onaj stari. Nisam kao ti.” Kum otpije gutljaj svog pića. Sad mu je stajao blizu. Nizak - niži nego što Teddy pamti. A Mazern se svejedno izdigao iznad njega, poput kakvog prijetećeg tornja. Teddy je razmišljao o onome što je rekao. „Koji još auto voziš, osim X5-ice?” upita Teddy. „Zašto pitaš?” „Pa muškarac si, voliš automobile?” „Apsolutno.” „Zar nemaš još auta? Mislio sam da ovdje ljudi imaju najmanje dva.” „Ma da, jasno, moja žena vozi Golf. Moje su ljubavi na jednom drugom mjestu. Dođi ih jednom provozati. Imam stari Porsche 911 iz ‘82., Rolls-Royce, Phantom i Ferrari.” „Koji model?” „Ferrari California, lanjski. On mi je apsolutno najdraži. Kad okreneš ključ... Da samo čuješ taj zvuk, nekako kao da te hoće pojesti.” „Ali kada ne voziš auto, sigurno ne putuješ tramvajem?” „Naravno da ne, što ti misliš tko sam ja?” „Dobro ja znam tko si ti”, reče Teddy. Kum mu se približi još jedan korak. Teddy je opazio da se pomaknula i gorila za šankom. „Ne želiš vjerovati u promjene, Teddy. Ti si kao švedske vlasti, i dalje me progone, iako sam nov čovjek. Samo zato što sam nekoliko godina utajivao porez, a to su radili mnogi. Sad mi žele naplatiti milijune kruna poreznoga duga. Nije to neki dostojanstven život, ali prisiljen sam živjeti tako. Auti ne glase na mene zbog države, poslovanje mi mora voditi netko drugi, ova gajba prepisana je na ženu, kužiš? Država je kao terijer - kad jednom zagrize, ne pušta. Ne budi kao država, Teddy. Oslobodi se toga.” Teddy ustane. Sada je na Mazernovu licu vidio znakove starosti sijede dlake u trodnevnoj bradi, brazde na obrazima, nabori na čelu. On je bio na čelu, on je naredio Matsovu otmicu. A sve je to išlo preko Sebbea Petrovića. Teddy mu se još više približio. Nije uzmicao. Pet centimetara od Kuma. „Ne volim da se ponavljam...”

Pauza radi ostvarivanja dojma. „Ali zgazit ću te ako mi ne kažeš što se dogodilo Matsu Emanuelssonu. Požalit ćeš što nisi htio razgovarati o tome sa mnom. Želim znati tko je od tebe i Ivana naručio da ga otmete i zbog čega sve to sranje.” Osjetio je vonj alkohola u Kumovu zadahu. „Teddy, da sam onaj stari, ne samo da bih te ubio zbog ovoga već bih i svakog člana tvoje obitelji zgazio poput crva.”

28. Emelie je sjedila s Teddyjem u Wienercaféu. Sastali su se uz doručak. Prošla su gotovo dva tjedna od drive-by pucnjave. Atmosfera je bila napeta. Bilo je to prvi put da se vide nakon toga. Detalji od mesinga, drveni elementi, stakleni šankovi, mramorni stolovi. Stil francuskih bistroa na tisućitu potenciju - kao i mnogi drugi kafići u današnjem Stockholmu. Čudan je bio ovaj grad - svi su htjeli biti jedinstveni, a opet su svi pratili iste trendove. Ali nije bilo ni važno: espresso i sendviči bili su vrhunski, a straga je bila prostorija u kojoj su mogli imati relativan mir. Teddy je bio kratak. Činilo mu se da nije nimalo napredovao. Slijepe ulice, kamo god se okrene. Emelie mu je ispričala što je našla u pretincu u banci, a prepričala mu je i razgovor s agentom za nekretnine koji je potpisao kupoprodajni ugovor za kuću na Värmdöu. Rekla mu je za papirić sa slovima i kombinacijom brojeva: MTCNFE 30230403. Nakon malo istraživanja saznali su da to znači Money Transfer Control Number Forum Exchange. Bio je to kontrolni broj kojim se koristilo pri svakom povlačenju novca s računa u lancu mjenjačnica Forum Exchange, tzv. tracking number. Emelie je bila otišla u njihovu poslovnicu u ulici Götgatan i pokazala kontrolni broj djevojci iza debelog, neprobojnog stakla. „Da, tako je”, reče ona vedrim glasom. „S pomoću ovog koda možete podići novac s računa, ali trebat ću vašu identifikacijsku ispravu ili putovnicu.” Emelie gurne svoju vozačku dozvolu ispod stakla. Blagajnica je imala dugu, smeđu kosu i gotovo nestvarno dugačke nokte. „Nažalost, vi ne možete, bojim se da će za to trebati neka druga osoba”, reče blagajnica. Emelie je sinula ideja. „Mogu li dobiti sve u plavoj plastičnoj vrećici?”

Blagajnica ju je pogledala kao da je rekla nešto krajnje nepristojno. „Pa upravo sam vam rekla da neće ići bez osobne isprave, zar ne?” Emelie je već bila nakanila poći, ali onda joj je još nešto palo na pamet: iza blagajnice, u sobici iza neprobojnog stakla, ležao je snop kuverti i papira za pisma. Ponovno je pogledala kuvertu i pismo iz pretinca u banci. Isti logo, ista tvrtka: Forum Exchange. A opet, izgledali su malo drukčije. „Mogu li vas pitati nešto sasvim drugo?” „Svakako.” Emelie joj pokaže svoju kuvertu. „Je li ovo poslano iz vaše tvrtke?” Činilo se kao da bi blagajnica najradije bila posegnula za povećalom - svakako je bila voljna pomoći. Rekla je: „Da i ne. Tako izgledaju kuverte i papiri koji nam stižu iz centralnog ureda u ulici Vasagatan.” Poslovnjaci su počeli odlaziti iz kafića, a na njihova mjesta dolazile su gospođe s trajnim frizurama u dobi od sedamdeset godina u debelim puloverima boje pijeska. Emelie i Teddy pokušavali su naći poveznice. Jedna je bila posebice zanimljiva: čovjek koji je Španjolcu održavao kuću na Värmdöu bio je Sebbe Petrović - isti čovjek koji je poslovao s Matsom i koji ga je sponzorirao u pokeru. Gospođe oko njih kriomice su pogledavale Teddyja. Bio je čudna pojava, pripadao je nekom drugom svijetu. Nije bio tip s kojim biste šetali gradom, kojega biste predstavili prijateljima i potencijalnim klijentima. A i ona jadna žena, Sara - što li je zapravo osjećao prema njoj? Ali danas je bio drukčiji. Pogled mu je bio mračan, odgurivao ju je od sebe. „Znam samo da nismo ništa napredovali, a Mazern zna više nego što želi reći”, rekao je Teddy. „Sebbe je bio jedan od njegovih.” „Što ćeš učiniti?” „Ne namjeravam stati dok Kum ne shvati da mi mora sve ispričati. Pomoći mi. Sve će otići kvragu, ali briga me. Kunem se da će popustiti, neće mi se moći oduprijeti.” „Teddy, u ovome smo zajedno. Što namjeravaš učiniti?” Teddy izvadi novčanik, stavi stotku na stol i ustane. „Ne bi ti to razumjela.”

Emelie se morala vratiti u ured. Završila je s korisničkim ugovorima za teleoperatera, ali zadali su joj da obavi jedan dubinski nadzor. Uglavnom, bila je riječ o dobavljačkim ugovorima, ugovorima o radnom odnosu, dioničkim programima, ekološkim certifikatima i građevinskim dozvolama. Nije to bila opsežna zadaća, dubinski nadzor obično je bio projekt s mnogo više materijala, ali ovaj je morala odraditi sama. Tvrtka koja je bila na prodaju bavila se prikupljanjem otpada, pa su najvažniji materijali bili ugovori s gradovima i općinama. Kupac je dao primamljivu ponudu od dvadeset milijuna eura. No, unatoč tome ostala je u kafiću nakon što je Teddy otišao. Izvadila je svoj laptop. Morala je sabrati misli, pokušati sažeti što su imali. Najprije: i dalje nisu znali tko je ubijen. Pokušala je to doznati, bilo je neobično što tužiteljstvo identitet ubijenoga drži u tajnosti. Za to je rijetko postojao neki valjan razlog - nije da je žrtva više mogla biti izložena nekom pritisku izvana. Doduše, katkad se jednostavno nije mogao utvrditi identitet ubijenoga: ako je žrtva pogođena u lice, a nije bila u registru otisaka prstiju i DNK, forenzičarima je preostajao samo otisak zubi. A ako su zubi oštećeni, tada i to može biti teško. Drugo: žrtva nije samo ustrijeljena u glavu u dnevnoj sobi. Nešto se dogodilo i u hodniku, i ondje je bilo mrlja krvi, a žrtva je pritom očito stajala na nogama. U najboljem slučaju tu je krv našla i policija, ali u to nije mogla biti sigurna. Vrijeme će pokazati što policija zapravo ima. Treće: kuća na Värmdöu nije bila nastanjena, povremeno ju je posjećivao netko tko je htio privatnost. Bilo je čudno što je kuća imala alarm, namještaj i određeno uređenje, ali nije ostavljala dojam da netko u njoj stanuje. I posljednje: nadala se da će se Teddy pribrati - ono što je danas vidjela u njemu prestrašilo ju je: sasvim druga osoba. Čovjek koji je bio na milimetar od toga da učini bilo što. Možda je takav bio prije devet godina, prije nego što je otišao u zatvor. Možda je to bila njegova prava osobnost. Forum Exchange u ulici Vasagatan bio je veći od poslovnice koju je nedavno bila posjetila. Ponovila je istu onu proceduru: blagajnici je dala kontrolni broj i zatražila da joj preda sve u plavoj plastičnoj vrećici. Ova je blagajnica reagirala drukčije. „Naravno”, rekla je, ne zatraživši uopće isprave. Dvadeset sekundi kasnije predala joj je

vrećicu s novcem veličine džepne knjige. Emelie je pogledala što je bilo u njoj. Novčanice: izgledalo je kao tisuće eura i švedskih kruna. Blagajnica se htjela obratiti idućoj osobi u redu iza Emelie. Emelie reče: „Oprostite, samo da pitam, može li se vidjeti odakle je ovaj novac poslan?” „Novac je odavde, kao i obično.” „Kao i obično? Kako mislite?” „Pa kad ga zatražite u plavoj plastičnoj vrećici, znači da je to sredio Stig Erhardsson, zar ne?” Emelie je ostala bez riječi. Zahvalila je i na putu prema izlazu guglala Stiga Erhardsona. Dobila je rezultate prije nego što je i izišla iz poslovnice. Stig Erhardsson nije bio bilo tko. Stig Erhardsson bio je velika riba. Prebrojila je novčanice u vrećici. Više od sto tisuća kruna.

29. U autu. Na Östermalmu. Nepomičan. Teddy je čekao. Ponovno. Tri dana do Ivanja. Ljudi su letjeli unaokolo kao smeteni kolibrići. Isto ono mjesto kao i prošli put. Banérgatan: Teddy se prisjetio kako je lovio Fredrica McLouda. Kako se Magnus Hassel samo nacerio, namjeravajući na račun dokaza o drogiranju spustiti cijenu za dvjesto milijuna. Emelie mu je rekla da dogovor još nije sklopljen. Zato je Teddy danas htio doći do Fredrica McLouda. Sjećanje - prije bukse. On, tata, Linda i mali Nikola u posjetu Darku u Malmöu. Nikoli nije moglo biti više od četiri godine. Teddyju je bilo devetnaest, dvadeset. Upravo je bio pred velikim poslovima, ali svejedno je išao s njima, Darko je uvijek bio kul. Odveli su Nikolu na kupalište, nije mu se mogao sjetiti imena. Duga pješčana plaža, veliki travnjaci, pokoja građevina, kamp pokraj parkirališta, minigolf i ono što su nazivali ferijalni centar - tipično švedski. Gomiletina ljudi posvuda - bilo je to dobro ljeto. Darko: dobri sin. Sjetio se ponijeti pokrivač i košaru punu stvari: Coca-Cola, keksi Maryland i kobasice za tatu. Bojan je bio ugostitelj, nije htio ni pogledati kekse i Coca-Colu. Darko je ponio čak i sklopive stolice i šalice. Teddy se nije osjećao tako švedski još od kraja osnovne. Nikola je odmah poletio prema moru. Unatoč osjećaju običnosti, Teddy je uživao. Bilo mu je toplo oko srca kad je vidio Nikolu kako vrišti od sreće kad je uletio u more. Brčkali su se više od sat vremena. Vratio se ostalima. Linda je sjedila na pokrivaču i rezala lubenicu. Darko i tata razgovarali su o NATO-ovu bombardiranju Srbije. Život je bio miran. A onda je Linda reagirala: „A gde je Nikola?” Nisu ga vidjeli na rubu plaže. Sišli su, ali nisu ga vidjeli ni u moru. „Da li je bio ovde kad si došao?” Bio je, Teddy je bio siguran u to. Ali kamo je nestao? Išli su amo-tamo, gledali u svim smjerovima. Djeca u igri, u

kupaćim gaćicama i kostimima. Stotine četverogodišnjaka. Nikina boja kose, građa tijela, visina: odjednom kao da je to bio najuobičajeniji izgled u Švedskoj. Ali nitko od njih nije bio Nikola. Jebemu, jebemu, jebemu. Teddy uleti u more. Bilo je zeleno. Pregledavao ga je pogledom, tražeći ruke koje mašu, prskanje, djecu koja hvataju dah. Djeca su skakala s mola, roditelji su ih bacali u zrak, brčkali su se sa svojim kolutima i mišićima na napuhavanje. Ali ne i Nikola. Linda je zaplakala. Bojan se počeo derati na Teddyja. Darko je šutio i koračao amo-tamo, pokušavajući nešto uočiti. Teddy je bio na rubu pucanja - on, koji je uvijek bio miran. Htio se zaderati na sve ostale debile na plaži da umuknu i ne miču se tri minute, kako bi on pronašao svog nećaka. Minute su prolazile. Bojan je rekao: „Otrči do ferijalnog centra i pitaj za pomoć.” Teddy je poletio. Ondje su imali razglas preko kojega su mogli izdati obavijest: „Tražimo nestalog četverogodišnjaka, zove se Nikola, ima crvene kupaće gaćice i njegova mama ga traži.” Minute su prolazile. Linda više nije sjedila na travnjaku, oko nje su se okupili ljudi. Dlanovima je pokrila lice i plakala. Teddy se užasno osjećao. Hodao je ukrug, nije znao što bi od sebe. Prišao mu je neki čovjek. „Mislim da sam našao vašeg momčića.” Niko je sjedio na jednom od molova sa štapom u ruci. Izgledao je spokojno. Linda, uplakana, potrči prema njemu. „Pssst, mama”, rekao je Nikola. „Tiho, pecam.” Teddy je s Taggom čavrljao o tome kako ide biznis. Prije nekoliko dana našli su se u Axelsbergu. El Bocado: veliko pivo za dvadeset i dvije krune. Tagg je živio u blizini, pa su ga svi pozdravljali kao da je ondje konobar. Izgledao je kao i obično: tijelo dizača utega, pokreti razbijača, razdjeljak i trodnevna brada. „Čime se Mazern sada bavi?” „Jebote, T, nemam pojma. Pitaj Dejana.” „Ne mogu ga pitati takve stvari, on ne zna ni na kojoj bi nozi stajao. A i ne želi razgovarati o Kumu.” „Aha, kužim. Ali zaista ne znam. Prije pet, šest godina koka,

bomboni, kurve, sve moguće. Ali sad... Sori. Uostalom, ja nikad nisam bio u tome. Mene zanima igra, uzbuđenje, ja sam otmjen.” „Nisi ti otmjen”, reče Teddy, ali znao je na što je Tagg mislio. „Znaš kakva je situacija. Ja se nikad nisam bavio prljavim stvarima. Ja sam heistman, čovjek od časti. Znaš i sam zbog čega sam odležao.” Teddy je dobro znao zbog čega je Tagg bio u zatvoru, mnogo su godina dijelili hodnik. Oružana pljačka riznice pokraj Eskilstune. Tagg i još nekoliko momaka obavili su vrlo detaljnu pripremu: čak su odradili i probne vožnje rutama za bijeg. Plijen: više od osamnaest milijuna u gotovini, velika svota za četiri momka iz kvarta. Bili su i profesionalni, prvih su se tjedana prikrivali, visjeli u svojim stanovima, pogledali sve sezone Sopranosa i Svite. Nisu izlazili u grad, naručivali šampanjac, derali se i penjali na stol u nekom noćnom klubu oko Stureplana i trošili na cure trideset somova po noći. A svejedno je sve otišlo kvragu. Jednog od momaka zaustavila je rutinska kontrola. Djelovao je hipernervozno, pa je prometni policajac zbog nekog razloga odlučio pregledati torbu koju je imao u autu: bila je puna lažnog oružja. Ostatak je bio povijest - lažno oružje koje su nosili pljačkaši sa snimki nadzornih kamera odgovaralo je onome pronađenom kod Tagga. Drotovi su počeli raspetljavati klupko: pretresli su mu kuću, pronašli računalo, uspjeli spasiti izbrisane dokumente, pronašli uplate najmodavcu za stan u Eskilstuni, kontaktirali ga i pokazali Taggove slike. „Jeste li vidjeli ovog čovjeka?” Vlasnik stana prepoznao ga je, Tagg je bio unajmio stan u njegovoj kući, nasuprot riznici. „Ali možda netko od tvojih prijatelja zna?” upita Teddy. Tagg srkne svoje pivo. „Možda. Mogu ti dati nekoliko imena, pa ih pitaj.” Odjednom je zasjao. „Usput, Loke mi je rekao da si naručio neke stvari iz njegove online ljekarne.” „Da... Ali ne mogu o tome.” „Iskreno, moraš probati njihove pilule za dizanje, jebena stvar. Moja cura oduševljena je kad ih popijem.” Posljednjih je dana Teddy razgovarao s Taggovim prijateljima. Ludi Kalle, Ali s nožem, Puž, kako li su se sve zvali. Svatko je znao ponešto i upućivao ga dalje. „Nije to više kao kad si ti bio u igri, stari”, govorili su. Sjećali su se njegova imena - vjerovali su mu. Rekli su da su Jugošvedi izumrli. Preuzeli su ostali: Sirijci, Kurdi, Tigrovi, Taxi-Aslan i njegovi vozači. Summa summarum: čini se da je Mazern prešao u tajnovitije

djelatnosti. Igrao je u višim ligama, gdje Taggovi prijatelji nisu mogli ni primirisati. Loke je obećao pomoći Teddyju hakiranjem e-maila Swedish Premium Securityja, kako bi pokušao doći do adrese s domene countermail, com. Javio mu se prije dva dana: „Nažalost, ta tvrtka ima užasno zajebane sigurnosne postavke, teže nego na mom radnom mjestu. Jednostavno nisam mogao upasti. Zao mi je.” „A adresa s koje su dobili podatke o zadatku?” „Countermail ima sustav s najsigurnijom enkripcijom na svijetu. Hakirati njih moguće je kao ubiti Kim Jong Una pištoljem na vodu.” Teddy je mrzio slijepe ulice. Sam Kum vjerojatno nije stajao iza Matsove otmice, računalo je zanimalo nekoga drugoga. Ali Mazern je u svakom slučaju morao znati tko je naručio otmicu. Znao je, ali nije htio ništa reći. To je bio cilj Teddyjeva rata - nagnati ga da priča, da usmjeri dalje. Nijedan drugi način nije vidio: predatori su bili u predubokoj sjeni. Nešto su mu možda bili mogli dati Cecilia ili Swedish Premium Security, ali činilo se da su i to slijepe ulice. Teddy je počeo shvaćati da će taj rat imati svoju cijenu. Možda će morati napustiti Švedsku. U svakom slučaju, bio je siguran da će morati nekamo poslati Bojana i Lindu. Tada mu je sinula zamisao: postojala je još jedna osoba koja mu je mogla pomoći. Osoba koja je imala love. Danas je dugo čekao. Pizdek nije izišao cijelo jutro. Teddy je pokušao slušati audioknjigu na najtiše: Čin samovolje, Lena Andersson. Auto nije imao CD-player, što mu je zasmetalo, ali djelatnik rent-acara začuđeno ga je pogledao kad ga je pitao za to. „Na kojem ste planetu bili posljednjih godina? CD-playeri su stvar brončanog doba. Na ovo se spajate direktno preko mobitela.” Teddy je točno znao na kojem je planetu bio proteklih osam godina, ali nije mu se to dalo objašnjavati dvadesetogodišnjaku koji mu nikad ne bi iznajmio auto da na fakturi nije bio pečat odvjetničkog društva Leijon. Oko jedan sat napokon se pojavio. Fredric McLoud. Bio je prikladnije odjeven nego prošli put: lila pamučne hlače, bijela košulja i tamnoplavi sako s rupčićem u džepu na prsima. Krenuo je prema Djurgårdsbronu. Budući da ga je tjednima promatrao, Teddy je

znao njegove rutine. Bio je ovo neuobičajen smjer za McLouda. Teddy je pošao za njim. Prolazio je pokraj Porschea Panami i majki s dječjim kolicima, koje su u svojim najkicama i sportskim tajicama išle na powerwalking do Djurgårdena. Petnaest minuta kasnije sve mu je bilo jasno. Liljevalchs - Teddy nikad nije bio ondje. McLoud je nekoj ženi otprilike iste dobi dao pusu u obraz i ušli su u galeriju. Danas je bilo vrlo jednostavno slijediti ga: možda je mislio da nema što izgubiti. Ili McLoud danas jednostavno ništa nije skrivao: išao se naći s prijateljicom. Teddy se popeo uza stube. Umjetnička galerija Liljevalchs, pisalo je zlatnim slovima na crvenom zidu. Zgrada je bila velika: starinski stil, ali ne prestara. Kamen različitih boja, stubovi, transparent na ulazu: Market Art Fair — vodeći nordijski sajam suvremene umjetnosti. Bilo je to daleko od Teddyjeva teritorija. Ali njegova meta bila je unutra. Platio je ulaznicu i ušao. Visoki stropovi, svjetlost što je prodirala kroz visoko pozicionirane prozore, velike dvorane. Bijelci koji su šutke hodali amo-tamo: proučavali umjetnička djela, buljili u slike, slinili nad skulpturama. Teddy ih je promatrao: ne, nisu to bili obični Šveđani - bila je to krema društva. Rolexi na rukama, mokasinke na nogama muškaraca, neprirodno pravilna i dobro našminkana lica žena. I predmeti na zidovima: pogledao je popis stvari koje su bile na prodaju. Sto pedeset somova za sićušnu, potpuno bijelu sliku s dvije crne crte. Tristo somova za mutnu fotografiju dimnjaka. Nisam samo ja poludio, pomisli Teddy - cijeli svijet otišao je u kurac. U sljedećoj dvorani: Fredric McLoud stajao je pokraj svoje prijateljice i razgovarao s njom. Činilo se da je prehlađen: šmrcao je kao dvogodišnjak u veljači. Ili kao teški narkić koji se nije mogao skinuti unatoč tome što je uhvaćen na djelu. Činilo se da žena pokraj njega zna svakoga u dvorani. Pusa u obraz, umjetni smijeh, zagrljaj. Pusa u obraz, umjetni smijeh, zagrljaj. Uopće nije mijenjala metodu.

Na sebi je imala hlače koje su izgledale kao nekakve hlače za ples i pamučnu majicu dugih rukava s čudnom slikom: buldogom koji je pokazivao očnjake. Nije djelovala kao Fredricov tip. Možda je bila trgovkinja umjetninama. Pet minuta kasnije bila je u dubokim razgovorima s kustosom galerije. Teddy se nećkao. Ode li onamo, mogao bi trajno ostati bez angažmana u Leijonu. Ali svejedno: morao je to učiniti. Drugog puta nije bilo. Prišao je Fredricu s leđa i šapnuo mu u uho: „Bok, opet ja.” Fredric McLoud okrenuo se i ispustio katalog koji je držao u rukama. Pao je na pod uz tresak. Žena u majci s buldogom okrenula se i pogledala u njihovu smjeru, a Teddy se osmjehnuo. Fredricov izraz lica: kao netko tko je istodobno imao akutnu zubobolju i snažnu migrenu. „Što ti, kvragu, želiš?” prošaptao je. Teddy odgovori normalnim tonom. „Imam jedan prijedlog za tebe.”

30. Ivanje. Najsvjetliji dan u godini. Švedska je bila super kad je o tome riječ: godišnja doba imala su svoju važnost. Nikola se našao sa Chamonom ispred njegova ulaza. Netko je na zidu na arapskome napisao: Gazi Turke. Danas će svi feštati. Nije bilo važno jesi li čistokrvni Šveđanin, unuk Srbina ili Iračanin koji ovdje živi tek deset godina - Ivanje je bilo fantastična stvar. Poganski ritual: prava švedska tradicija koju su svi voljeli. Ne zato bi svi plesali oko štange i pjevali debilne pjesmice poput Trči lija preko leda - nitko zapravo nije znao što to znači. Ne zato da bi jeli fermentiranu ribu - koju je djed Bojan obožavao - i pili hladne žestice iz čašica - koje je Bojan također obožavao. Ne zato da bi radili vijence od cvijeća, nacvrcali se i potom vozili pijani. Već zato što su svi nešto radili. I svi su spremali jela. Zaključak: navečer će blagajne ICA Maxija biti pune keša. Rekordni utržak. Najveći plijen u povijesti. Nije moglo poći po zlu. „Bok, stari”, reče Chamon i navuče kapuljaču. Bili su slično odjeveni. Kacige pod rukama. „Jesi spreman?” Nikola pokaže palcem prema gore. „Nego šta.” Išli su autobusom umjesto vlakom, kako bi izbjegli nadzorne kamere na postajama u podzemnoj. Chamon mu je ispričao bolesnu priču. „Sjećaš se Ashura? Onoga koji je završio u zatvoru zbog iznude? Oni skladištari, ta priča. Uglavnom, otac mu je umro dok je bio u ćuzi. Tražio je da ga puste na sprovod, a oni su počeli nešto pizditi. Morao je preko odvjetnika priložiti gomilu žalbi, ali na kraju je uspio. Tri stražara pratila su ga u crkvu. Iako je bio užasno tužan što mu je tata umro, bio je sretan što se mogao otići oprostiti od njega. Znaš što se onda dogodilo?” „Nemam pojma, godinu dana bio sam odsječen od svijeta.” „Rekli su: ‘Nećemo te pustiti iz marice bez lisičina na rukama i

nogama/ Ashur je rekao: ‘Neću u crkvu, pred sve ožalošćene, u lancima/ Ali nisu popuštali. Jebene svinje, što su mislili da će učiniti? Uteći iz crkve, ili što?” „Što se dogodilo?” „Nije htio izaći iz marice, pa su ga vratili u zatvor. Stvarno ne bi bilo dostojno da se morao ponižavati pred mamom, djedom, braćom i sestrama.” „Jebote, koji šupci.” „Baš. Znaš što se tada dogodilo?” „Ne.” „Država je stvorila ludog shurdu koji svim srcem mrzi ovo društvo.” Motocikl od 125 kubika i quad bike parkirali su iza vrtića u blizini trgovine. Maznuli su ih jučer. Nikola je otvorio poklopac ključanice debelim odvijačem koji je na vrhu imao nekakvu maticu. Udario je odvijač čekićem, uzeo francuski ključ i odvrnuo. Izvadio je plastične dijelove koji su upali u ključanicu i pratio žice do plastične kocke. Još malo petljanja i trebalo je samo dati gas. Lokot su presjekli rezačem vijaka. Iza same trgovine bili su parkirali i jedan moped, za slučaj da se nešto dogodi nekom od ostalih vozila. Stajali su među drvećem iznad parkirališta i promatrali trgovinu. Dolje je bilo parkirano još sedam, osam auta. Možda će cijelu noć biti ondje. Chamon je u ruksaku imao policijski voki-toki i tanke vrtlarske rukavice. Zgrada ispod njih: golema Lego kockica između autoceste i nebodera od čelika i gomile stakla. Visoki ulaz s automatskim prozirnim vratima bio je zatvoren, a gotovo sva svjetla bila su ugašena. A opet, zgrada kao da je sjala: blještava škrinja s blagom koja ih je čekala unutra. Ponoć. Jedino vrijeme u ovo doba godine kad je bilo iole mračno. Počeli su gurati quad i motocikl. Nikola osjeti kako mu puls raste. Jedna od milijun prilika. Njegova šansa. Njegov claim to fame. Njegov način da spasi situaciju. Tri su dana zaredom izviđali teren, motali se oko trgovine, brojili izlaze. Postojao je samo jedan prilaz parkiralištu, ali sa stražnje strane bili su prostori za utovar i prilaz nečemu što je vjerojatno bio ulaz za zaposlenike. Pokraj parkirališta prolazila je biciklistička staza koja je

nestajala iza brijega. Najpametnije je bilo ne koristiti se autom jer postojao je rizik da bi netko mogao blokirati izlaz. Ali lakši motocikl i quad bili su okretniji, fleksibilniji i prikladniji za sve terene. Otišli su u trgovinu, hodali po njoj s kolicima u kojima su bili čips i mlaki sok. Navigirali. Nastojali odrediti kroz koja će vrata ući, koji je bio najbrži izlaz iz trgovine. Cijelo vrijeme sa sunčanim naočalama i navučenim kapuljačama. Pogledavali su prema stropu, tražili nadzorne kamere i alarmne uređaje. Odjeću u kojoj su bili kasnije su spalili. Nikola spusti vizir i upali motor. Bio je to lijep motocikl, kroser. Odvezli su se posljednjih dvjesto metara do stražnje strane zgrade. Možda je i ovdje, vani, bilo nadzornih kamera, nisu htjeli da im snime lica. Ruksak je šuškao. U njega je bio natrpao alat, vreću iz IKEA-e i druge stvari. Metalna vrata bila su slaba, to su znali otprije. Manje od dvije minute rada s polugom i već su bila otvorena. Uređaj za alarm bio im je ravno zdesna: ukucali su kod koji su dobili od Samana. Bipkanje ga je podsjećalo na aparat za kavu u Spillersbodi. Napravili su nekoliko koraka unatrag, popeli se na motore i vratili na brijeg. Voki-toki u Chamonovu krilu. Brojili su minute, vrebali znak da su zaštitari čuli alarm iz trgovine ispod njih. Policijska frekvencija je u današnje vrijeme bila blokirana - njihove poruke nisu mogli čuti. Nikoli je oko vrata visio dalekozor. Tu i tamo bi ga podignuo i proučavao cestu. Zaštitarski auti na prilazu? Možda su mogli čuti tihi alarm. „Da krenemo?” upita Chamon nakon što se četrdeset i pet minuta ništa nije događalo. Mučnina: Nikolu je odjednom uhvatio loš osjećaj. „Ne znam, jebemu...” „Ah nije se oglasio nikakav alarm, da jest, već bi odavno bili ovdje.” „Da, ali svejedno...” Chamon ustane. „Čekaj”, reče Nikola. Popeo se na motocikl, upalio ga i odvezao se četiristo metara dalje, nad tunel ispod Hågelbyvägena. Chamon se sigurno pitao kojega vraga radi, ali Nikola je to morao učiniti. Uzeo je svoj mobitel, koji je bio ugašen, i upalio ga. Nazvao je

Teddyja. On je živio petsto, šesto metara odatle, ali Nikola ga još nije bio stigao posjetiti. Javio se nakon valjda osam signala, ali nije zvučao umorno. „Bok, Teddy, ja sam.” „Bok, stari, kako je?” „Dobro. Čuj, mogu li navratiti do tebe? Možda povedem i Chamona.” „Svakako, samo...” „Da?” „Još nisam doma, a i imao sam stresan dan.” „Ah, jebemu. Onda neki drugi put?” „Ne, ne, samo ti naleti. Kad god hoćeš. Samo pozvoni i pokucaj više puta.” Chamon je trznuo bradom prema gore kad se Nikola vratio. „Što je?” „Obavio sam poziv.” „Mobiteli su trebali biti isključeni.” „Da, ali sjetio sam se da mi ujak živi u blizini. Pitao sam ga možemo li navratiti, samo da znaš.”

Policijska uprava Stockholmskoga okruga Razgovor s informatorom „Marina”, 17. prosinca 2010. Ispitivač: Joakim Sundén Mjesto: Centar Farsta PROMEMORIJA 4 (DIO 3.) Transkript dijaloga (nastavak) M: U kasno proljeće 2006. Peder me pozvao na jedan event. „Mnogo je ljudi zainteresirano za to što ti radiš”, rekao je i otprilike mi objasnio o čemu je riječ. Za početak, vidio sam Švedsku odozgo. Sörmland iz zraka. Lovišta, svjetlozelene krošnje, blistava jezera. Naime, letjeli smo helikopterom. Pederova je zamisao bila da dođemo na „pustolovan” način, kako je on

to rekao. „To će se momcima svidjeti.” Nisam znao tko su bili ostali gosti, ali u tome zapravo i jest bio smisao. Helikopter je sletio na veliki travnjak pokraj jedne štale. Izišli smo. Nisam znao kako se to mjesto zove ni gdje smo točno, ali bila je to golema kuća izgrađena u stilu osamnaestog stoljeća. Ne dvorac, više kao vlastelinstvo. Žuto drvo, crveni crjepovi, tri dimnjaka. Dočekala su nas dvojica muškaraca koja su nas kroz vjetar helikopterskih elisa odveli do kuće. Nosio sam unajmljeni smoking, Peder mi je bio natuknuo da bi to bilo prikladno. Sjećam se da sam, kad je helikopter uzletio, razmišljao kako bi skupo bilo odatle ići kući taksijem. Trenutak kasnije požalio sam što sam došao, nisam bio dobar u druženjima. Ali bilo je nečega u tom Pederu, u usporedbi sa Sebbeom, Maximom i svima s kojima sam radio u zadnje vrijeme; on je jedini djelovao normalno. Početak večeri bio je sjajan. Popili smo aperitiv u salonu, bilo je ondje otprilike dvadesetak gostiju. Svi su bili muškarci, ali nije mi ni palo na pamet da je to malo neobično. Peder me upoznao s nekoliko ljudi. Smijao se i nazvao me Mr. Money Man. Potom sam ja imao svoje izlaganje. Peder je jamčio da su svi „upoznati sa složenošću situacije”. Drugim riječima, bili su to ljudi od povjerenja. Pričao sam otprilike trideset minuta, predstavivši sve to kao neku svjetlosivu zonu, a ne crnu. Opisivao sam razlike između različitih bankovnih rajeva, govorio o utjecaju „Treće direktive o pranju novca” na propise ovdje u Švedskoj. Nisam im davao konkretne savjete, nisam im htio besplatno davati Sebbeove, Michaeline i svoje poslovne ideje, ali otkrio sam im dovoljno da svi shvate moje jednostavno geslo: Sve se da riješiti. Nakon izlaganja uslijedila je večera u tri slijeda. Na zidovima je visjela mješavina starih portreta iz devetnaestog stoljeća i modernih fotografija. Ljudima je bilo dobro, meni je bilo dobro, hrana, vino - sve skupa fantastično odmjereno. Znao sam otprilike polovicu ljudi ondje. Neki su se predstavili, neke sam prepoznao. Neki su bili iz švedskih industrijskih obitelji, neki su bili kapitalisti, neki partneri u odvjetničkim društvima. Slušao sam, pecao, nastojao upravljati razgovorom. Svi su bili pomalo pripiti, opustili su se. Čovjek pokraj mene najviše je obećavao. „Nešto se definitivno zbiva, siguran sam”, rekao je. „Moj bankar u Goldman Sachsu javio mi je da im je Investor došao na savjetovanje. A znanac iz Brain & Companyja ima slučaj koji će prezentirati za EQT. A onda mi je i

odvjetnik natuknuo da je sastavio nekoliko ugovora prije dubinskog nadzora jedne tvrtke. Riječ je o Gambrou. Sto posto. Prekapitalizirana je, imaju šest i pol milijardi keša neto. Samo nemam pojma kada će se to dogoditi. Pokušat će je kupiti kao tajlandsku kurvicu.” Atmosfera nakon večere bila je ugodna. U jednoj sobi zbivao se nekakav show, ali ja sam uglavnom razgovarao s Pederom, pa nisam vidio o čemu je riječ. Rekao je: „Sad kad si već ovdje, moraš mi pogledati jednu stvar. Dobio sam gomilu pitanja iz Britanske porezne uprave, žele odgovor ovog tjedna. Tiče se tvrtki na Kanalskim otocima.” Imao sam sve vrijeme svijeta, ti su ljudi bili zlatni rudnik. Pedersen me odveo u jednu sporednu sobu koja je izgledala poput ureda. U njoj je bio stari radni stol sa starinskom tintarnicom i gomilom papira. Na zidu je bila preparirana glava divlje svinje, teške, zelene baršunaste zavjese bile su navučene na prozor. „Zanimaju ih isplate u Estoniju, kažu da fakture ne štimaju. Možeš li ih usporediti i vidjeti da li se išta nekako srediti? Zaista trebam tvoju pomoć, i to što je prije moguće.” Peder je sjeo za radni stol i uključio laptop, nisam bio ni uočio da ga je imao. Nagnuo sam mu se iza ramena dok je ukucavao šifru. Čudno je bilo to što nisam mogao odvojiti oči od tipkovnice dok je to radio. Oduvijek sam imao osjećaj za brojeve, pamtim ih bolje od mnogih. Peder mi je na računalu pokazao različite tablice u Excelu. „Je li u redu da neko vrijeme ostaneš ovdje sam?” pitao je. Počeo sam pregledavati dokumente. Uplate i isplate. Takozvani walking accounts - nizovi transakcija između različitih računa, sve kako bi agencijama otežali posao ako počnu njuškati. Ali pogled mi je skrenuo na nešto drugo. Na stolu je stajao još jedan sličan laptop. Neko sam vrijeme i dalje radio na Pederovim transakcijama i toku novca, ali nisam se mogao koncentrirati. Nešto me kopkalo. Iz torbe sam izvadio svoj laptop, a budući da sam se njime koristio za prikupljanje podataka, uz njega sam imao različite kablove. Najprije sam se spojio na Pederovo računalo i u manje od deset minuta kopirao pola njegova tvrdog diska. Potom sam upalio drugo računalo. Pokušao sam s istim korisničkim imenom i šifrom koju sam vidio da Peder rabi na prvom računalu. Kockao sam se, a sad mogu reći da je to bilo najgluplje kockanje u mom životu. Jer upalilo je.

Isprva sam vidio samo gomilu direktorija s besmislenim imenima. Klikao sam dalje i naišao na druge direktorije, također sa sumnjivijim imenima. XXXDream, XXXBelow13. Zbog nekog razloga osjetio sam isti impuls kao s onim prvim računalom. Kopirao sam sve što sam vidio. Nakon sat vremena Peder se vratio u ured. „Mats, ako si gotov, mislim da je vrijeme da pođeš kući.” Ispratio me van, a na šljunčanom prilazu kući čekao me crni automobil. „Mnogo ti hvala što si došao. Mnogi smatraju da je ovo druženje bilo izuzetno korisno.” Peder mi je namignuo i uhvatio me za ruku. Kad sam došao kući, uključio sam svoje računalo. Kliknuo sam na jednu od datoteka koje sam bio kopirao. Bio je to film. Ugledao sam slabo osvijetljenu sobu s bračnim krevetom. Četvorica muškaraca, jedna djevojka. Uvjetno rečeno djevojka, bila je to djevojčica. Nisam mogao točno procijeniti dob, ali nije bila starija od trinaest, četrnaest, u to sam siguran. Bila je na sve četiri na krevetu. Jedan od muškaraca općio je s njom odostraga, dok je istodobno drugome pružala oralni seks. Sasvim sam siguran da je plakala. Kliknuo sam drugi film. Drugo uređenje, još golih zidova, pločice, jače osvjetljenje. Na ležaju je ležala curica vezana nečime što je nalikovalo na gumene trake. Imala je nešto u ustima, nekakvu kuglicu. Nešto joj je bilo nagurano među noge, možda nekakva boca. Tijelo joj je bilo umrljano nečime smeđim, zasigurno izmetom. Iznad nje stajao je muškarac i urinirao joj po licu. Otvorio sam treću i četvrtu datoteku, ali nisam mogao pogledati više od nekoliko sekundi filma. Bilo je to nešto najužasnije što sam ikad vidio. JS: Ne znate čije je to bilo računalo? M: Ne, ali šifra je bila ista kao na njegovu. JS: Ali ako nije bilo njegovo, nagađate li kome je moglo pripadati? M: Nemam pojma. JS: Što ste učinili? M: Ništa. I zbog toga danas žalim. JS: Dobro, nije to bila vaša dužnost. M: Ja na to ne gledam tako. Trebao sam već tada nešto učiniti. To je

dužnost svakog čovjeka.

31. Kad je Emelie bila malena, Ivanje bi slavili u Roslagenu. Sestra njezine majke živjela je ondje, u malenom naselju Berghaga. Ona i njezin muž isprva su kuću unajmili kao vikendicu, da bi je potom otkupili i na koncu se trajno nastanili u njoj. Proslava Ivanja održavala se u mjesnom parku koji su mještani nazivali Mlinski park. Emelie i njezina sestrična Molly išle bi onamo svakoga dana. Kupile bi sladoled, gledale staro mlinsko kolo i razgovarale o svemu mogućemu. Nisu baš bile bliske, ostatak godine jedva da su se i družile, ali tog tjedna prije Ivanja, kad bi Emelieina obitelj bila kod njih, mogle su razgovarati o svemu. Emelie je ostatak godine živjela za to. Kakva je situacija u njezinu životu, što misli o školi, prijateljima i mami. I tati. Uvijek je imala Molly: u mjehuriću zaštićenome od svih ostalih. Sve bi započinjalo u podne kićenjem motke. Domaće stanovništvo, vikendaši i ostali posjetitelji dolazili bi onamo s granama breze i cvijećem. Nakon toga bi većina otišla na svečani ručak. Ukiseljene haringe s kiselim vrhnjem, vlasac, mladi krumpir. Hrskav kruh i odstajali sir. Vasterbottenska pita, salata od jaja i inćuna, jagode s tučenim vrhnjem. I, jasno: rakija. U tri bi se svi ponovno okupili. Uspravila bi se motka visoka više od deset metara, bio je to posao za muškarce. Emelie je uvijek bilo strah da će se njezin tata pritom ozlijediti ili, još gore, da će mu se motka izvrnuti i ozlijediti nekoga drugoga. Jer Ivanje je bilo jedan od njegovih najdražih blagdana: jedna od rijetkih godišnjih prilika kad bi bilo društveno prihvatljivo naliti se žestice i „malo se proveseliti”, kako bi on običavao reći. Imala je oko dvanaest godina kad se to dogodilo. Emelie, Molly, mama, tetka i ostali plesali su oko motke pod vodstvom Ollea Högströma. On je, kao i obično, nosio narodnu nošnju, tetka Ingrid rekla je da je to radio više od trideset godina. Ritsch ratsch filibombom filibombom. Pjevali su, izvodili pokrete, skakutali unaokolo. Da su kojim slučajem izvanzemaljci prizemljili ondje s namjerom da prouče

nastanak života na ovom planetu, istog trena okrenuli bi se i otišli kući. Bilo bi nemoguće da takvi luđaci čine inteligentnu civilizaciju. Tati nije bilo ni traga, a Emelie je u maminim očima vidjela nemir. Nakon još nekoliko pjesama, ljudi su počeli razgovarati, neki su se i smijali. Neki su izbjegavali ples, pa su otišli do mostića. Zastali su. Što se dogodilo? Ponovno mamin pogled: u očima joj je vrištao nemir. Emelie i njezina mama jedna drugoj ispustile su ruku. Ples je stao. Glazba je utihnula. Otišle su do mostića, Molly s njima. Neki ljudi osvrnuli su se i pogledali Emelie. Usne su im se smiješile, ali oči su im isijavale nešto drugo. Emelie nije razumjela što. Danas je mislila da zna: vidjela je suosjećanje. Tata je sjedio u potočiću. Osim što je na sebi imao mokru majicu koja mu se prilijepila uz tijelo, bio je posve gol, krvavih koljena. Napola je pjevao, a napola urlao nekakvu pjesmicu: Večer krase oblaci zlatni, vile plešu na livadi, vražićak s krunom od lišća u srebrnom potoku svirale svira. Emelie nije zaboravila tu sliku. Od svih prilika u kojima ih je tata osramotio, bio neugodan i glup, ovo je bila situacija koje se najjasnije sjećala. Nije bila ni među prvima ni među najgorima, isticala se zbog nečega drugoga. Možda zbog toga što je zapravo bio gol. Možda zato što je Molly bila s njima. Molly, koja je trebala biti zaštićena od Emelieina svijeta, neukaljana obiteljskom tajnom. Nikad više nisu slavili Ivanje u Berghagi. Ali danas je ona bila ta koja je pila. Emelie je s Josephine bila na proslavi kod njezina prijatelja. Stan u potkrovlju u ulici Linnégatan, superluksuzno preuređen. Jossa joj je prije toga pričala: „Iz jednog dvorca u Bordeauxu dostavili su mu stara drvena vrata od kojih je dao napraviti stol za blagovaonicu. Sam je dizajnirao element za televizor, stolari iz Svenskt Tennsa izradili su mu ga od oraha i zlatnih listića. Vidjet ćeš, zaista je posebno.” Vrata terase širom otvorena: bila je lijepa večer. Emelie se pitala želi li se Jossa seksati s tim momkom. Radio je za SEB Equities, prije toga za Enskildu, apsolutno je bio zvijezda u usponu u branši investicijskog bankarstva. Emelie je čak i radila s njime na jednoj transakciji prije otprilike godinu dana, ali nikako joj nije bio jasan njegov šarm. Imao je iritantnu naviku cijelo vrijeme njuškati svoje

dlanove. Doduše, možda se Jossa nalazila baš u tome: ona je imala fetiš na losione i kreme za ruke. Najprije su večerali. Njih dvanaestero. Ostali su razgovarali o istim znancima, istim barovima, smijali se istim šalama. Emelie se učinilo da se svi osim nje međusobno poznaju, iako je znala da nije bilo tako. Prije jela pili su martinije, uz večeru vino i pivo. Nakon toga kratke žestice: Stolichnaya i OP. Znala je da se ne smije napiti: mogle bi se javiti nuspojave lijeka koji je uzimala. Emelie ponovno pomisli na oca. Nije joj bilo jasno zašto ga njezina mama jednostavno nije ostavila. Zašto on nije prestao piti. Štoviše: mama ju je bila nazvala i pitala bi li ona i tata mogli doći u Stockholm na odmor i odsjesti kod nje. Sad je sve bilo bolje s tatom. Dakle: odsjesti kod NJE - koja bizarna zamisao! A opet, nije imala srca reći im ne. Kampirat će u uredu nekoliko dana. Domaćin je pričao o otkupu poduzeća efektom financijske poluge na kojemu je radio. Jossa i ostale cure bile su vidno nezainteresirane. To je bila čudna stvar kod Josephine - bila je izuzetno sposobna odvjetnica: Emelie ju je smatrala najboljom u svojoj generaciji u uredu. Ubijala se od posla kako bi napredovala na ljestvici, bila je angažirana u uredskom odboru za proslave, kulturnom klubu, nogometnim turnirima i poslu koji su obavljali pro bono. Imala je sve predispozicije da bude partnerica, a istodobno je bila posve nezainteresirana za poslovni aspekt i djelatnosti na kojima su klijenti zarađivali novac. Jednostavno je voljela pravo. Možda ju je baš to činilo još savršenijom nikad nije bila ljubomorna na klijente. Tipove koji su zarađivali sto puta više, radili upola manje i u usporedbi s njom izgledali kao da imaju intelektualnih teškoća. Emelie se pokušala prikladno odjenuti za večerašnju prigodu. Više od dva sata stajala je kod kuće pred zrcalom, isprobavajući različite kombinacije i prekopavši pritom svu svoju garderobu. Na kraju se odlučila za vrećaste hlače iz Žare i tanku, crnu bluzu iz kolekcije Marc by Marc Jacobs - što je vjerojatno bio najskuplji odjevni predmet koji je ikad kupila. A opet se ni na tom polju nekako nije osjećala ugodno. I Josephine i ostale djevojke izgledale su mnogo elegantnije. Jossa je imala dijamantima optočen sat i narukvicu Cartier Love. Jedna druga cura imala je narukvicu Collier de Chien od crne kože i ružičastog zlata. Emelie ništa od toga ne bi bila ni prepoznala da Jossa nije visjela na web-stranicama tih marki kad god bi imala vremena. Emelie ju je pitala

gdje je nabavila narukvicu. Bilo je to izvan njezine zone interesa, ali tako se to radi kad moraš voditi usputni razgovor — diskutiraš o treningu, uređenju doma, odjeći i dućanima. Sad je već bila gotovo ovladala time - ipak je bila blizu tridesete. Pomislila je na slučaj. Teddy je bio drukčiji, bio je napet. Emelie nije znala što je radio, mobitel mu je već više dana bio isključen. Mora porazgovarati s njim. Jan joj se javio s novim rezultatima: DNK. Nisu bili ohrabrujući. Benjaminovi tragovi nalazili su se na više mjesta u kući. Možda je zaista bio kriv, možda je ubio čovjeka u toj kući. Nastojala je odagnati tu misao, nije na njoj bilo da sudi. Ona je bila odvjetnica - njezino je prokleto breme bilo biti odan klijentu. Ali, vezano za emocije: ako on je bio ubojica - kako je mogla raditi s ciljem da ga se pusti na slobodu? Da se vrati u društvo, na ulicu i ponovno počini istu stvar? Bila je nazvala Ceciliju i pitala postoji li igdje Matsov zdravstveni karton. Kuvertu iz bankovnog pretinca dala je Janu na analizu. Posjetila je Benjamina. I dalje je ležao u krevetu zatvorenih očiju, ali nakon što je neko vrijeme sjedila ondje, pokušavajući ga nagnati da zamijeti njezinu prisutnost, izgovorio je pet riječi: „Je li Teddy išta našao?” Emelie nije znala što da mu odgovori. Vratila se u poslovnicu banke na Kungsholmenu i pitala tko je običavao obilaziti pretinac u trezoru, rekli su joj da ne znaju. Možda su lagali, ali u svakom slučaju nisu imali pravo govoriti o tome - njoj je to trebalo biti jasno. Jossa i ostale djevojke brbljale su o svojim, ali i o tuđim profilima na Instagramu. Emelie nije imala Instagram, jedva da je imala i Facebook. U svakom slučaju, nikad ga nije otvarala - ionako je bila prestala dobivati zahtjeve za prijateljstvo. Razgovor je tekao dalje, prešle su na novi ruž, od kojega usne nateknu, pa izgledaju punije. Nazdravili su, jeli su desert: nabujak od jagoda. Biskvit natopljen nekakvim likerom, narezane jagode, krema od vanilije i vrhnje. Emelie se svidio, iako bi njezina mama prezrivo frknula na ideju o cateringu za Ivanje. Konobarica je poslužila slatko desertno vino. Emelie se počela osjećati pripito. Poveo se razgovor o planovima za ljeto. Jossa će u Biarritz, osim ako je ne uvale u neku golemu transakciju kao prošlog ljeta. Bankar će otići do obiteljske kuće u Båstadu, dvije djevojke u Torekov. „Pravi, iskusni Torekovljani idu na Orskär nakon 16. srpnja, kad

završi sezona lova. Tko ode prije toga, nema pojma, nema što raditi u Torekovu”, rekao je netko. „Pravi Torekovljani, oni stari koji znaju znanje, okrenu čamac ulijevo kad idu prema Kohallenu jer su ondje plaze lošije. Oni novi skrenu desno jer misle da ondje nema nikoga”, uzvratio je netko drugi. Momak nasuprot Emelie, koji se zvao Eugen i bio je odvjetnik u konkurentskom odvjetničkom društvu, reče: „Gomila dotepenaca. Ljetos sam čak vidio i neku crnčugu u Torekovu.” Dečki su se nasmijali, a Emelie oštro pogleda Eugena. Jossa spusti čašu za vino na stol uz glasan odjek. Sve glave su se okrenule. Jossa u središtu pozornosti. „Izgovori tu riječ još jedanput i ja odlazim”, rekla je. Grobna atmosfera u stanu u potkrovlju. Petnaest minuta kasnije Emelie je zazvonio telefon. Teddyjev broj. Ustala je sa stolice, osjećajući nevjerojatno olakšanje što može nakratko otići iz sobe. „Da?” „Ja sam.” „Da, vidim.” „Što radiš?” „Pokušavam slaviti Ivanje s grupom idiota”, odgovori Emelie. „A ti?” „Ništa posebno.” „Zašto se nisi javljao? Već nekoliko dana pokušavam te dobiti.” „Emelie, nemam sad vremena za čavrljanje. Slušaj, ako ti se ne javim u roku sat vremena, smjesta nazovi policiju. Jasno? U Killingeu sam, na kraju Lidingöa. Tražim samo da nazoveš 112 ako ti se ne javim najkasnije do ponoći.”

32. Ivanje na selu. Ivanje s Emelie. Sjedila je s njim u autu. Nipošto je nije molio da dođe, štoviše, ona se pobunila i nije se predavala. „Da nisi učinio ništa glupo. Dolazim, uzet ću taksi. Ostani gdje jesi.” Zbog nekog ju je razloga pričekao. Možda mu je godilo to što se ona brine. Ili možda čisto sigurnosti radi, za ono što je planirao učiniti bilo je bolje da ih je dvoje nego da je sam. Ivanje kod sjenika u Killingeu. Ako je ovo uopće i bilo selo: sklonište za krave ili konje, spremište za traktore i ostalu poljoprivrednu mehanizaciju, skladišta za koješta - žito, oruđe, sijeno, krumpire. Ali ne i ovaj sjenik. U njemu je bilo pohranjeno nešto mnogo vrjednije. Velika klizna vrta bila su zatvorena. Teddy je držao Zastavu u džepu svoje jakne: ponovno je bio zahvalan svojoj staroj rupi u šumi. Nije rekao Emelie čime se bavio posljednjih dana. Fredric McLoud dosta se brzo predao u Liljevalchsu i izišao s njim na ulicu. Razumljivo, pizdek nije htio da Teddy napravi scenu. Mirni djurgårdenski krajolik. Blizu njih prošao je tramvaj i Teddy se prisjetio Kumova izlaganja. Djurgården je bio možda i najljepši kraj u ovoj zemlji. Malo dalje vidio se ulaz u muzej na otvorenom, Skansen, ondje je zadnji put bio valjda krajem osnovne. Ne, nije točno, sjetio se da je jednom nakon toga išao s Lindom i Nikolom. „Stvar je jednostavna”, rekao mu je Teddy. „Želim se nagoditi s tobom.” Fredricu se trznuo kapak i počeo je nekontrolirano petljati dlanom jedne ruke. Izgledalo je kao da ima grčeve. „Ma ti si bolestan.” „Ne, zapravo sam poprilično zdrav. Bilo mi je i gore, vjeruj mi.” „Upropastio si mi život. Posao. Sve.” Stajali su jedan nasuprot drugome ispred ulaza u Skansen. Obitelji s djecom nahrupile su prema ulazima.

Teddy reče: „Posao ti još nije propao, ništa nije finalizirano. A bez mene druga strana nema nikakvih dokaza o onome što počinje na k i završava na n, a što ti toliko voliš. Ovo je moj prijedlog: ja ih neću podržati, samo na tome zaradit ćeš sto devedeset milijuna kruna.” Fredric šmrcne, a potom se nasmiješi. Činilo se da je potištenost naglo nestala. „Misliš ozbiljno?” „Da.” „Divan si. Bit će dvjesto milijuna?” „Ne, sto devedeset.” „Zašto?” „Kažem, predlažem ti nagodbu. Meni ide deset milijuna. A milijun od toga trebam već sutra.” Kraj otoka Lidingö. Killinge. Grmlje. Usred ničega. Sjenik: okružen ogradom. Teddy je unutra vidio pse kad je ranije bio ovdje u izvidnici. Dva dobermana plus nadzorne kamere i, vjerojatno, senzor pokreta. Sjedili su u autu trideset minuta, čekajući. Teddy je htio biti siguran da nema nikoga. Tamni vršci grana izgledali su kao crne kulise ispred tamnoplavog neba. Najsvjetlija noć u godini. Sjebana noć za ono što misli učiniti. S druge strane: dobra noć. Nije trebao džepnu svjetiljku, koja bi sigurno uzbunila kamere. „Što namjeravaš učiniti, Teddy? Sad mi moraš reći.” „Ti samo ostani u autu, ja ću nakratko izaći.” „Uopće mi nisi odgovorio na pitanje.” „Ti si odvjetnica, zar ne?” „Tako je.” „Onda je bolje da ne znaš sve.” „Zašto?” „Odvjetnik ne smije pomagati u kršenju zakona, nije li to pravilo?” „Da, ali ponajprije smo dužni biti odani klijentima, i to je jedno od naših pravila. Benjamin je moj klijent, a ti mi pomažeš da ja pomognem njemu. Dakle, moje je pitanje: je li to što namjeravaš učiniti u Benjaminovu korist?” „Ovisi o tome kako gledaš na to.” U autu je zavladala tišina. Miris kožnih sjedala i njezina parfema. Teddy se pitao s kime je bila na proslavi. Displej na konzoli pokazivao je dvanaest sati. Zvučalo je kao da je Emelie zastenjala. Rekla je: „Zamisli da je kriv.”

„Nemaš pojma je li kriv ili nije.” Potom je otvorio vrata auta i izišao u noć. Ograda: visoka otprilike dva metra. U ruci je nosio plastičnu vrećicu. Zastao je dva metra od ograde. Teško da će ga kamere snimiti s te udaljenosti - bile su usmjerene na područje unutar ograde, gdje nisu htjeli uljeze. Cmakao je ustima. „Dođi, dođi, dođi.” Tišina. Zazviždao je. Još malo cmakanja. Nakon koje minute došli su psi i stali ga promatrati s unutarnje strane ograde. Žućkaste oči. Zarežali su. Otvorio je vrećicu i preko ograde bacio komade mesa koje je bio kupio prije nekoliko sati u Coopu. Entrecote - luksuzna hrana. Razrezao je meso na više mjesta i ubrizgao propofol, isto ono sranje koje je ubrizgao Anthonyju ispred njegove kuće. Svaki odrezak: dovoljno aktivne supstancije da uspava konja. Dva su psa nepomično stajala. Ravnih nogu, uspravljenih vratova. Lijepe životinje - Teddy nije imao ništa protiv njih. Nastavili su zuriti u njega, čekajući, režeći. Komadi mesa pali su nekoliko metara od njih. Činilo se da čekaju što će se dogoditi. I dalje su nepomično stajali. Teddy napravi nekoliko koraka unatrag. Dao im je do znanja da ga više ne zanimaju, štoviše: nije ga zanimao ni ulazak. Jedan pas bio je nešto veći od drugoga - činilo se da procjenjuje meso. Teddy ih je jedva razabirao. Manji pas prišao je jednom odresku, ponjušio ga, liznuo, ali nije zagrizao. Možda je čekao reakciju većeg dobermana. Prošla je minuta. Svaki je pas stajao nad svojim odreskom i proučavao ga. Teddy je mislio: mora upaliti, ovo je klasik. U tom je trenutku veći pas stavio odrezak u usta. Pet sekundi kasnije već je bio pojeden. Manji pas slijedio je njegov primjer. Sad je samo valjalo čekati. Pomislio je na to kako je pokušao pomoći Nikoli. Prema Teddyjevu mišljenju, postojao je samo jedan način. S pomoću njegovih starih metoda. Tagg mu je sredio sastanak s posrednikom za nekretnine na crno u parkiću pokraj Liljeholmena. Dobro poznat: tržište iznajmljivanja stanova držali su momci koje je Tagg poznavao.

Bilo je to čudno mjesto: penjalice i tobogani bili su u obliku ananasa, kruški i lubenica. Eksplozija tropskih boja s plastičnim travnjakom koji cijele godine nije gubio klorofil. „Oprosti, danas moram čuvati dijete, pa sam mislio da bi park bio dobro mjesto.” Čovjek koji je prišao Teddyju i pružio mu ruku nije izgledao onako kako je zamišljao. Ćela mu je bila kao dječja guza, a nije imao ni obrve. Možda je bio bolestan, pa je išao na nekakve tretmane, tako je barem izgledao. Činjenica je da je bio odjeven gotovo identično kao Teddy. Posrednik je rukom pokazao prema djetetu koje se penjalo i spuštalo niz tobogan u obliku banane. Teddy je pokušao zadobiti njegovu pozornost, ali posrednikov je pogled cijelo vrijeme bježao prema „banani”, što možda i nije bilo čudno. „Što tražiš?” upita ga posrednik. „Stan za nećaka.” „Dobro, što ga zanima?” „Treba nekakav stan koji nije predaleko od Södertäljea, ondje mu živi majka. Može i garsonijera.” „Dakle, mogu i predgrađa između Stockholma i Södertäljea?” „Apsolutno, južno od Södera, Flemingsberga, Tumbe.” Posrednik učini nekoliko koraka prema Teddyju. Koža mu je bila neprirodno blijeda, a na vratu je imao porezotine nakon lošeg brijanja. Možda ipak nije bio bolestan, možda je ciljano brijao glavu i bradu. „Proces je vrlo jednostavan, ja ću se pobrinuti za sve”, reče posrednik. „Najprije ga stavimo na listu čekanja, zatim ga zapišemo za neki stan, recimo u Vällingbyju. Ondje imam dobre kontakte s nekoliko stanodavaca, a lista čekanja relativno je kratka. U registru sve izgleda čisto. To će biti njegova službena adresa, a budući da je neko vrijeme bio na listi čekanja, nitko se neće zapitati kako je došao do stana. Nakon nekoliko tjedana zamijenimo taj stan za onaj koji će kupiti. Zamjena je zakonski posve čista. Nakon toga prodavač mora biti najmanje dva mjeseca prijavljen na adresu zamijenjenog stana, to jest njegova fiktivnog stana. Vjerodostojnost je alfa i omega u mojoj branši, to sigurno razumiješ.” „Dobro, a koliko to sveukupno traje?” Posrednik pokaže svoje bijele zube. „Polako, prije nego uopće išta započnem, trebat ću sto somova u kuverti.”

„Molim?” I dalje se cerio. „Mislio sam da ti je rečeno, ako želiš da ti pomognem, trebat ću sto tisuća kruna. K.I.S., kuverta ispod stola, kako se kaže.” Tama. Manji pas ležao je na tlu s prednjim šapama pred sobom. Uši su mu i dalje bile naćuljene, ali nije se oglasio kad je ugledao Teddyja s druge strane ograde. Pričekao je još koju minutu. Psu su se sklopile oči. Položio je glavu na travu i zaspao. Većeg psa nije vidio. Teddy je krenuo oko ograde, zašavši iza nje. Ondje ga je ugledao, točno ispred ulaza u sjenik. I on je bio legao, ali ponovno je počeo režati kad je ugledao Teddyja. Napravio je nekoliko koraka unatrag, ni u kojem slučaju nije htio napraviti scenu ovdje gdje su kamere možda mogle reagirati. Ali svejedno nije trebao čekati dugo: tri minute kasnije doberman je zaspao. Teddy se vratio do auta, otvorio prtljažnik i izvadio svoje stvari. „Jesi li gotov?” upita Emelie. „Još samo pet minuta.” „Što radiš?” Nije odgovorio. Emelie je izišla iz auta i stala ispred njega. „Moraš mi reći što radiš.” Teddy je bio u žurbi, morao je brzo djelovati. „Ne”, rekao je i pokušao je zaobići. „Sad ću to učiniti na svoj način.” Ponovno ispred ograde. S prednje strane. Rezač vijaka. Brzo je presjekao žicu - kao da reže maslac. Provukao se kroz rupu pogled mu je cijelo vrijeme bio na manjem psu, koji je ležao na istom mjestu. Krasan pas. Pet minuta kasnije rastvorio je dva metra široka klizna vrata sjenika. Svjetlost njegove džepne svjetiljke pala je na sjajni metal. Ugledao ih je unutra. Ferrari California. Rolls-Royce Phantom. Porscheovi old timeri. Mercedes McLaren. Kumove ljubavi. Teddy je ušao.

33. Emelie je pokušala sama sebi nametnuti obećanje povodom Ivanja: nikad više neće piti dok je na antidepresivima. Glava joj je pucala i osjećala se sneno. Najradije bi bila progutala šaku analgetika, sklupčala se na stražnjem sjedištu i zaspala. K tome još, počela je frfljati dok je razgovarala s Teddyjem - a to nije bilo do pića, u to je bila sigurna. Nije bila toliko pijana, iako je osjećala djelovanje žestice i vina. Pitala se što to Teddy radi. Možda ga je trebala slijediti. Ali istodobno, bio je lijep osjećaj biti u toplini i tišini auta. Ondje se nekako osjećala najsigurnije. Bila je to lijepa ljetna večer, mnogo ljepša od večeri kod Josephineina prijatelja. Malo se dopisivala s Jossom. - Još si kod Callea? - Da. Ali baš je idiot onaj Eugen. ☹ - Bome, da. Dobro da si ono rekla. - Zašto si ti otišla? - Ma, posao. Moram raditi. - Emelie, iskreno. Kako si zaista? ♥ Jossa je brinula - pokraj svih emojija, ležerne zafrkancije i razgovora o novim antiageing kremama, uvijek je pitala Emelie kako je. Htjela joj je dobro. Ali Emelie nije znala što da joj odgovori: već dugo nije imala blisku prijateljicu. Kontaktirala je trajektnu kompaniju i zamolila da joj daju datum na koji je Mats Emanuelsson kupio kartu za trajekt s kojega je skočio u more. Ispalo je da nije putovao samo tada: u razdoblju od nekoliko tjedana prije nego što se bacio pet je puta putovao do Finske. Pitala se zašto. Ponovno je kontaktirala trajektnu kompaniju i zatražila popise putnika za svako od tih putovanja, ali to su joj odbili ustupiti. Zato je počela uspoređivati vremenske izvještaje tih dana. Vrijeme je svaki put

bilo loše. Bilo je jasno: htio si je oduzeti život - ali tada nećeš odabrati dan kad je more kao staklo, bez daška vjetra. Upravljačka ploča u autu imala je narančasti odsjaj. Nešto nije bilo u redu. Emelie podigne pogled i pogleda kroz vjetrobran. Sranje: požar. Plamen je lizao nebo kao da je netko upravo bacio zapaljivu bombu na sjenik. Gorio je kao da je od papira. Kao da ga je netko zalio benzinom i zapalio. Otvorila je vrata auta i poviknula: „Teddy?” Ako je unutra, više joj se neće odazvati. Jebemu! Potrčala je prema plamenu. Osjećala je toplinu unatoč udaljenosti. „Teddy!” ponovno je vrisnula. A onda ga je ugledala kako polako ide prema njoj. Kao završna scena u nekom holivudskom filmu: junak izbjegava eksplozije, iza njega sve u plamenu. Ali što je to nosio, kvragu? U svakoj ruci nosio je nešto tamno i krupno. Teddy položi životinje na pod i otvori vrata na vozačkoj strani. „Sori, potrajalo je, nisam htio da psi izgore.” Vozio je brzo. Nakon neka tri kilometra vratio joj se glas, trebalo joj je nekoliko minuta da pojmi situaciju. „Što je tebi? Jesi lud?” Teddy je imao smiren izraz lica. „Pritišćem ga, uskoro će htjeti razgovarati sa mnom.” „Jebe mi se za to! Prvo, zato što je protuzakonito paliti garaže. Drugo, zato što je opasno po život. Treće, pa Kum će te sada uništiti.” „Boli me kita. Nije ti jasno? U pitanju je moja čast. Kum je imao neke veze s tom mrežom koja je naručila Matsovu otmicu, a oni imaju veze s ubojstvom na Värmdöu i Benjaminom. Što je protuzakonito, što će raspizditi Kuma - to više nije važno. Namjeravam srediti te govnare, dugujem to Emanuelssonovima, svima čije su živote oni uništili, kao i sebi. Kum mora početi govoriti i točka.” „Ti nisi normalan.” „Nisam te molio da dođeš.” „Da, ali što ćeš sada učiniti? Jesi li razmišljao o tome? Zar ne shvaćaš u što si se uvukao?” „Ne uzrujavaj se. Imam novca, sve bliske ljude poslat ću nekamo kad

ovo završi.” „Odakle ti novac?” Teddy joj je ispričao kako je obradio McLouda. „Ti stvarno nisi jebeno normalan.” „Ne razumiješ. Neću moći živjeti sam sa sobom ako ne sredim ovo sranje.” Emelie primi kvaku na vratima. „Zaustavi auto, sama ću doma.”

34. Samanov kod bio je ispravan. Čekali su. Trgovina je izgledala posve mirno. Zaštitari nisu došli nakon njihove provale. Sada: pred istim ulazom. Mračni hodnik pred njima. Upalili su hladna svjetla na stropu. Potrčali su. Sljedeća vrata također su bila zaključana. Provalili su ih za manje od četrdeset sekundi. Trčali su kroz trgovinu. Polica s kruhom bila je dugačka najmanje dvadeset metara. I dalje je bilo posve tiho: nikakvih alarma, nikakvih signala. Znali su rutu: pokraj šunki, kobasica, feta sireva. Skrenuti kod pulta za nareske. Nikola je išao za Chamonom. Kaciga ga je zanosila kao da je glavni lik iz Priče o igračkama. Unutra nije bilo mračno kao u rogu: s krova je dopirala slabašna svjetlost. Možda baš zato da bi nadzorne kamere mogle snimiti ovako nešto. Torte, konzervirane haringe, banane. Žurili su kroz odjel za voće i povrće, kapljice vode kojima je bilo prskano sjale su kao da su u kišnoj šumi. Ondje: vrata. Pokraj jabuka. Bila su znatno čvršća, znali su to otprije. Ali imali su oni rješenje: Saman im je dao k6d i za njih - njegov gotovo najbolji doprinos ovoj maloj operaciji. Ukucali su brojke i otvorili vrata. Ured. Na zidovima plakati iz različitih reklamnih kampanja. Police u neredu. Veliki monitori na stolu. Ovaj ured nisu mogli izvidjeti, ovdje su bili prema insajderskim informacijama. Alarm je počeo zavijati. Jebemu - Nikola pogleda Chamona. Pod vizirima nisu mogli jedan drugome vidjeti oči. Mislio je da su isključili sve alarme. Iako su se bili dogovorili da ovdje neće razgovarati, Nikola vikne: „Brate, idemo odavde?” Chamon odmahne glavom. „Nikad.”

Nikola privuče stolicu, popne se na nju i crnim sprejom neutralizira malu nadzornu kameru koja je bila skrivena iza oduška: Samanova treća dojava. Skinuli su kacige, više im nisu bile potrebne. Sad ih je čekao teži posao. Ponovno je pogledao Chamona: zar će stvarno nastaviti? Alarm mu je i dalje parao uši. Sef je stajao u jednom kutku. Nikola iz ruksaka izvadi odvijač. Tanak, dug, ukraden u Rusti. Chamon je držao polugu. Zajedno: teamwork - Saman im je opisao kako sef otprilike izgleda. Nekoliko sekundi kasnije skinuli su ručku. Ispod nje: mala rupa. Tako je i trebao izgledati. Ali zaista, taj jebeni alarm: Nikola je pred očima vidio mutne fleke. Semtex: Dobio ga je od Gabbea u znak zahvalnosti za pomoć oko modema. On i Chamon zarolali su ga u deset centimetara dugačke kobasičice koje su spremili u plastične vrećice, a potom i u foliju s mjehurićima. Chamon je rekao da nije opasan dok god nije izložen eksploziji. Tvrdio je da je to zapravo već dvaput radio, što je možda i bila istina: s Yusufom je bio odradio nekoliko većih poslova. Chamon je nabio prvu turu u rupu od kvake. I ovo su uvježbavali nisu bili amateri. U šumi: uzeli su metalnu ploču koju su bili maznuli na gradilištu, zalijepili eksploziv na nju i - bum! Postavili su upaljač. Chamon ga je sam napravio od baruta iz čahura i petardi koje je nabio u metalnu cjevčicu. Zabio ga je u eksploziv. Odmaknuli su se. Bum! Zadimilo se, osjetio se vonj spaljenog papira i metala. Nastavili su raditi: još eksploziva. Sef je bio visok otprilike jedan metar. Zalijepili su eksploziv u rupu od prve eksplozije. Nisu smjeli pretjerati jer bi cijeli ured odletio u zrak, a novac bi otišao u dim doslovno. Vidio je znoj na Chamonovu čelu. „Ajde, nabit ću ga malo više”, zaderao se kroz buku. Ponovno su navukli kacige. Ovog su puta Chamonov upaljač ukopčali u utičnicu na zidu. Otvorili su vrata i izišli iz ureda. Čekali su. BUM!

Bio je to najglasniji bum! koji je Nikola ikad čuo. Tegle pekmeza zatresle su se na policama. Jabuke su popadale na pod i zakotrljale se poput teniskih loptica. Alarm je bio kao šapat u usporedbi s ovime. Ništa nije čuo, samo zujanje u uhu za koje nije znao je li sirena ili tinitus. Ponovno su otvorili vrata. Dim i smrad. Ništa nisu vidjeli. Čekali su nekoliko sekundi. Vrata sefa visjela su o jednoj šarki, izgledala su kao prednji kraj skršenog auta. Potrčali su prema njemu i počeli trpati omotnice s novčanicama u vreće iz IKEA-e. Trideset sekundi kasnije Nikola je skočio na motocikl. Unutra, van, kao pravi profesionalci: prošlo je samo devet minuta otkako su ušli. Poletio je. Nadao se da je i Chamon učinio isto, ništa više nije čuo. Pištanje u uhu postajalo je sve glasnije. A onda je ugledao zaštitarski auto. G4S: kvazipolicajci koji su glumatali prave drotove. U pičku materinu. Dao je gas. Bilo mu je jasno da su ih opazili. Chamon je projurio pokraj njega. Quad je izgledao kao neki golemi vuk iz Hobita. Vidjeli su zaštitarski auto na parkiralištu kako ide prema trgovini. Nije mu bilo jasno kako su tako brzo stigli. Ali nije bilo ni važno, debili su ionako zakasnili: Nikola i Chamon skrenuli su na manju stazu pokraj Shugardova kompleksa. Jurili su poput Lewisa Hamiltona u Monzi - evo vam ga, šupci! Okrenuo se: više nije vidio auto. Sigurno su ih se riješili. Kesio se kao Joker. Izgleda da je Chamonov quad bio brži: već je bio daleko ispred njega. Hägelbyvägen pred njima. Sluh mu se počeo vraćati. Chamon je već bio toliko odmakao da ga više nije vidio. Skrenuo je ulijevo, na biciklističku stazu. Bila je uska i u mraku. Zašto je mala kopilad morala porazbijati lampe? Huligani. Začuo je jedan drugi zvuk i ponovno se osvrnuo. U pičku materinu! U daljini se čula sirena murjačkog auta. Ma ne može biti! Još je više odvrnuo gas. Vreća koju je bio nosio preko ramena

počela je mlatarati - neprofesionalno. Trebao je i on maznuti quad. Ali bilo je prekasno. Sve ga je više zanosila. Previše. Motocikl je počeo lelujati. Morao je odbaciti jebenu vreću. Još je više lelujao. Bacio je vreću. Sad se sve ljuljalo. Motocikl se sjebao. Proklizao je na šljunku. Poletio je kroz zrak kao topovska kugla. Sada je gotovo, pomislio je. Kao da je vidio samoga sebe odozgo: udara glavom o tlo, pada na leđa, lomi rebra. Sok. Aterirao je mekano, u visoku travu pokraj staze, i zakotrljao se. Pridigao se. Vrtjelo mu se. Bio je smeten. Natučen. Ali neozlijeđen. Ponovno je začuo sirene. Prva mu je misao bila prikriti se u travi, ali nešto ga je natjeralo da nastavi još desetak metara niz biciklističku stazu. Mora se riješiti kacige: uhvate li ga s njom, odmah će ga povezati s motociklom. U kurac! Izgubio je lovu - plastične omotnice ležale su razbacane po biciklističkoj stazi desetak metara iza njega. Potrčao je niz blagu padinu. Umalo se stropoštao niz nju. Šljunak mu je zveketao pod nogama. Čuo je policajce. Svinje, bili su gore. Trčao je dalje. Kroz tamu. Oko njega stabla. Između debala vidio je odsjaj. Voda. Jezero. Skinuo je majicu. Ruksak i kacigu napunio je kamenjem i bacio ih u vodu. Bio je na rubu plača: koliko je keša spičkao? Trčao je dalje. Staza. Van iz šumice. Visoka trava. Livada. Već je bio umoran. Nije mogao više. Bilo je mračno u blizini nije bilo osvijetljenih kuća ni putova. Smanjio je tempo - odšetat će od policajaca. A onda je začuo lavež. Ma nemoguće - doveli su pse. Pse tragače. Najprije je ugledao siluetu njemačkog ovčara, a zatim i njegovog vodiča. Pustio je povodac. Koji luđak! Pas je lajao kao da će ga pojesti. Što da radi, kvragu? Čučnuo je u travu. Bila je vlažna. Jarak: šćućurio se u njemu. Nadao se da pas ipak nema tako dobar njuh. Pred sobom je vidio Lindino razočarano lice. Nadao se da je Chamon daleko odmakao.

Pomislio je i na onu curu: Paulinu. Čuo je dahtanje. Pas je bio blizu. Sretno Ivanje. U kurac.

DIO TREĆI

Lipanj - srpanj

35. Nije živio u svom stanu. To više nije bila tajna: nakon Ivanja, Najdan „Teddy” Maksumić bio je u ratu sa svojim bivšim kumom. Hotel Best Western Årsta, hotel Ibis, hostel u Hornstullu. Planirao ih je mijenjati svake noći, drugog načina nije bilo. Osim toga, nije znao je li Swedish Premium Security još u igri: i njih je htio izbjeći po svaku cijenu. Sve su hotelske sobe bile iste. Na podu linoleum koji bi trebao izgledati kao parket. Užasno neudobni bračni kreveti. Bočice gela za tuširanje pričvršćene za zid kako nekom gostu ne bi palo na pamet maznuti sapun. Niskoenergetske lampe sa senzorima pokreta koje se nakon nekog vremena same isključuju. Prvi put kad je na taj način Teddy ostao u mraku, obavljao je veliku nuždu. Mislio je da je nestalo struje. Osam godina kao da nije bio u Švedskoj - katkad se osjećao kao marsovac. Teddy je tumarao okolicom. Årsta, Järva, Södermalm. Trudio se isplanirati iduće korake. Mogao je odsjedati i u boljim hotelima, ali to mu se nije činilo prikladnim. Mora živjeti ovako. Biti pod Kumovim radarom, a istodobno ga pritiskati. S Emelie se nije čuo otkako je bila izišla iz auta na povratku od Mazernove garaže. Poslao je Sari SMS s novog mobitela - nije znao kakvim resursima raspolaže Swedish Premium Security. Sara, nadam se da ti je bolje. Mislim na tebe, samo sam htio provjeriti je li ti bolje. Teddy Linda ga je nazvala na Ivanje: „Uhapsili su Nikolu.” Plakala je dok mu je govorila ono malo što je znala. Teddyju je bilo užasno kad bi njegova sestra plakala. Još mu je gore bilo kad bi se Nikola uvalio u govna. Sjetio se sinoćnjeg razgovora s Nikolom, kad mu je rekao da će ga doći obići. Ni on sam tada nije bio baš u najboljem stanju: išao je spaliti sjenik.

Pokušao je utješiti Lindu, a zatim joj je rekao: „Još nešto. Moraš da napustiš zemlju.” „Šta to govoriš?” „Stigao me moj stari život. Moram da uradim neke stvari i da ispravim stanje.” „Ne razumem o čemu ti to. Prestani više da fraziraš.” Teddy joj je pokušao objasniti što je bolje mogao. Linda je odbila, ali pristala je otići u hotel i uzeti nekoliko slobodnih dana na poslu. Teddy joj je obećao vratiti svaku izgubljenu krunu. Zvao je Emelie, nije se javljala. Slao joj je poruke. Otišao ju je potražiti u Leijonu. Došao je Magnusu Hasselu u ured i pitao ga zna li gdje je. „Teddy, momče, nemam pojma. Pitaj u kadrovskoj. Radite li zajedno na nečemu?” Teddy odmahne glavom. Požalio je što je uopće pitao Hassela. Krenuo je prema dizalu, kad ga je netko potapšao po ramenu. „Hej, ti si Teddy, zar ne?” Bila je to jedna od odvjetnica. Nije joj znao ime, ali viđao ju je po hodnicima. Bila je niska, imala je kosu obojenu u plavo i dobro ispolirane nokte. Nekako uređenije čak i od Emelieinih. „Jesam”, odgovori on. „Ja sam Josephine, Emelie i ja dijelimo ured.” Emelie mu je pričala o njoj. Jossa, bile su prijateljice - palo mu je na pamet da bi ona mogla znati gdje je Emelie. „Nju tražiš?” upita Josephine prije nego što joj je stigao postaviti pitanje. „Da, moram s njom razgovarati o nečemu, ali izgleda da je bolesna, ili tako nešto.” Josephine ga upitno pogleda. „Zaista, Teddy? Je li bolesna? Ili je nešto drugo?” Teddy zanijemi. Stiglo je dizalo i vrata su se otvorila. „Čuj, moram ići”, reče on. „Ali ako ti se javi, možeš li joj reći da me nazove?” Jossa ga je ispratila pogledom dok je ulazio u dizalo. Putem do hotela svratio je u 7-Eleven i kupio paketić guma za žvakanje. Papirnate tapete na zidovima. Flekave zavjese koje je ostavio

navučene. Na noćnom ormariću: Biblija. Na stoliću: besplatna brošura o Stockholmskorn arhipelagu - Fjäderholmski otoci, gdje god se nalazili, navodno su bili prekrasni. Ispod kreveta: sačmarica koju je iskopao u šumi. Pištolj je bio sakrio u svom stanu. Jedina pozitivna stvar u cijelom tom sranju: šupka iz Swedish Premium Securityja nije bilo otkako je počeo mijenjati boravišta. Možda je bilo idiotski od njega što je otišao do Leijona i što je pokušao doći do Sare, ali, s druge strane, morao je nastaviti. Znao je da će njegov put biti težak. Zazvonio mu je stari mobitel. Skriveni broj. „Zdravo, Teddy. Možemo li da se nađemo?” Bio je to Dejan, Teddy je odmah prepoznao glas. Njegov stari prijatelj: loš znak. „Ne mogu sada.” „Hteo bi malo da te vidim. Pa moraš sa nekim da razgovaraš.” „Razgovarat ćemo kada se stanje smiri.” „Šta radiš, čoveče? Zar si poludeo? Hoću da razgovaram s tobom, bili smo prijatelji.” Bili smo prijatelji. Prošli put kad su se našli, kad je Dejan došao sa svojim psom, nije govorio u perfektu. „Onome ko ti je rekao da me nazoveš, slobodno možeš da poručiš da sam sada izvan kontrole. Razumeš? Izvan kontrole”, reče Teddy. Okončao je razgovor. Usijanje je bilo dio plana. Morao je pritisnuti Mazerna. Legao je na krevet i zatvorio oči. Dejan i on kao osamnaestogodišnjaci. Provala u konferencijski kompleks. Putovanje u Amsterdam kad su sredili onih deset kila. Tulumi u Green Baru. Trenuci u autu kad su razgovarali o svojim roditeljima. Ponovno mu je zazvonio mobitel. Skriveni broj - što to Dejanu nije bilo jasno? „Bok, ja sam.” Nije to bio Dejanov glas. Bio je Sarin. „Sara, kako si?” „Bolje, ali moram ostati još nekoliko dana.” „Gdje ležiš?” „Karolinska, Odjel 57.” „Žao mi je, Sara. Ja sam kriv za sve što se dogodilo. Mislio sam da sam ih se riješio. I oprosti što sam ti poslao SMS.”

„Ne, ništa od toga nije tvoja krivnja. Ja sam počela kopati po tome dok si ti još bio u zatvoru. Ja sam te zamolila da dođeš do mene doma. To je bio moj izbor, ne tvoj. Teddy, želim ti dati sve što imam o Matsu Emanuelssonu.” Teddy ustane s kreveta. „Ne možemo se sada naći, bilo bi preopasno za tebe.” „Ali zaista se želim naći s tobom. Razgovarala sam sa svojim životnim partnerom o tome. Spremna sam preuzeti rizik.”

Policijska uprava Stockholmskoga okruga Razgovor s informatorom „Marina”, 19. prosinca 2010. Ispitivač: Joakim Sundén Mjesto: Centar Flemingsberg PROMEMORIJA 5 (DIO 1.) Transkript dijaloga JS: Dakle, namjera mi je da s ovime završimo do Badnjaka, tako da ćemo se, ako ne stignemo danas, ponovno naći sutra. Je li to u redu? M: Da. JS: Odlično. Onda možete nastaviti. M: Dakle, bilo je vrijeme da provedem svoj plan. Bio sam gotovo posve uvjeren da će se dogoditi ta kupnja Gambroa, samo je bilo pitanje kada. Pratio sam cijenu njihovih dionica više puta dnevno. SEB fondovi počeli su kupovati dionice, a oni su bili povezani s Wallenbergom. Uočio sam uzorak, shvatio sam tajming. Investor i bilo tko drugi mogao je dati ponudu za većinu dionica unutar nekoliko tjedana, a tu je ponudu trebalo zašećeriti, odnosno morala je biti znatno veća od trenutačne vrijednosti dionica. Često je riječ o povećanju od petnaest do trideset posto. Jedna od mogućnosti bila je nagomilati tisuće Gambrovih dionica i čekati, bile su po devedeset kruna. Ali to bi me stajalo gomilu novca koji nisam imao. Dobit bi, u najboljem slučaju, bila nekih trideset posto, znači, par sto tisuća kruna. Bez daljnje financijske poluge.

Druga mogućnost bila je igrati dugoročno, odnosno kupiti opcije, kupiti premiju za pravo na kupnju dvjesto tisuća dionica Gambroa po osamdeset pet kruna u rujnu. Za to bih trebao samo sto tisuća kruna, a dobit bi bila golema. Imao sam informacije koje je znalo možda još pedesetero, šezdesetero ljudi, ali ostali su bili vezani zavjetom šutnje i antiinsajderskim propisima. Ali ja sam bio slobodan igrač. Ja sam bio kockar. Postojala je samo jedna kvaka. Uopće nisam imao novac za kupnju opcija. Ali baš kao što je Sebbe prisilio mene da uzmem novac od kooperanata KPMG-a kako bih mu vratio dug, tako sam i ja mislio posuditi malo od Sebbea za okladu stoljeća. Samo sam htio djeci osigurati budućnost. Uostalom, bila bi to kratkoročna pozajmica, za nekoliko tjedana vratio bih mu njegove krune. Zapravo sam kupio opcije preko jedne od tvrtki koje sam vodio. Nitko to ne bi trebao otkriti, mislio sam. Ljeto 2006. bilo je prilično mirno. Čini se da je čak i Sebbe shvatio da mi treba odmor. Otišao sam na godišnji. Pederovi klijenti također su se primirili, a bome ni ja nisam htio s njima imati nikakvog posla otkako sam kopirao onaj sadržaj na računalo. Bili smo na selu. Lilla je učila plivati, a Benjamin je skijao na vodi. No, nikako iz glave nisam mogao izbiti slike s onog imanja. Na računalu sam imao pakleni materijal za ucjenu, nešto što bi običan čovjek odmah prijavio policiji. A opet, ja se nisam usuđivao iskoristiti to niti se obratiti policiji jer bih time riskirao otkrivanje i potpuni raspad svog dvostrukog života. Koncem ljeta otputovali smo u Dansku, gdje smo unajmili kućicu na Nordjyllandu. Svakodnevno sam biciklom išao na tri kilometra udaljeno mjesto s boljim signalom i surfao različitim burzovnim portalima na svom novom mobitelu. Pomno sam pratio Gambrovu vrijednost. Michaela me nazvala jednog dana u rujnu, dok sam bio na svom normalnom poslu. „Što si to učinio, idiote?” „O čemu pričaš?” Pokušao sam zvučati iznenađeno. „Znaš ti o čemu pričam, Mats, jebote. Moraš to odmah ispraviti.”

Ured u KPMG-u nije bio prikladan za taj tip razgovora. Pogledao sam svoje kolege - izgledali su kao krotke ovce. Pokušao sam govoriti mirnim glasom. „Naravno, draga Michaela, sve ću srediti. I ne samo to. To je odlična investicija.” „Što, kvragu, melješ? To nije tvoj novac. I reći ću ti ovo: neki od nas nemaju namjeru čekati da pokušaš vratiti novac. Neki od nas bijesni su na tebe.” Otišao sam kući taksijem i potrčao uza stube. Na stubištu sam zatekao muškarca kojega nisam poznavao, ali nisu to bili Sebbe ili Maxim, pa mi je laknulo. U glavi mi je bila samo jedna misao: da moram doći do računala u koje sam pohranjivao podatke o svima i pokušam uvjeriti Sebbea i Maxima da je sve u redu. Ako su mi kanili učiniti nešto nažao, imao sam dovoljno materijala da srušim i njih i još pola ljudi s kojima smo bili radili. Nisam običavao dolaziti kući tako, usred dana. Obično bih rano ujutro otišao u KPMG, pa bih popodne svratio do Clara’sa. Kod kuće je bilo nevjerojatno tiho, čak mi se učinilo i da nekako drukčije miriše, kao da ondje živi netko drugi. Uključio sam računalo i počeo pretraživati direktorije. Jednome od njih nisam dao naziv, u njemu su se nalazili filmovi i fotografije s računala na onom imanju. Tada sam osjetio još intenzivniji vonj, oštar miris paljevine. Sjedio sam još neko vrijeme, misleći da netko nešto loži, iako, koliko sam znao, u našoj zgradi nisu bile dopuštene otvorene peći. Možda je nešto gorjelo u gradu. Ustao sam. i otvorio prozor, bilo je kao da je stan uvlačio sav zrak kroz prozor. Zatvorio sam ga. Sad je već gadno smrdjelo. Kao da sam začuo nekakav vjetar u kuhinji. Otišao sam u nju. Cijela prostorija bila je u plamenu. Plamen je lizao zidove i na njima ostavljao crne tragove. Umalo sam se onesvijestio od zapuha vrućine. Počeo sam kašljati, grlo mi je bilo puno dima i plinova. Nisam mogao doći do fiksnog telefona. Pokušao sam se prisjetiti procedure u slučaju požara: spasi, uzbuni, upozori, ugasi. Pitao sam se gdje sam ostavio mobitel, ali nisam se mogao sjetiti. Počeo sam teško disati. Morao sam nazvati vatrogasce. Morao sam negdje doći do vode i ugasiti požar. Morao sam spasiti svoje računalo. Strop je bio crn od dima. Nekontrolirano sam kašljao.

Činilo se kao da je cijeli stan bio ispunjen dimom. Pretpostavio sam da niže ima više zraka. Puzao sam na sve četiri. Plamenovi u kuhinji lizali su strop. Osjećao sam se kao da mi je netko nabio borove iglice u grlo i nasuo pijesak u nos. Otpuzao sam u spavaću sobu. Imao sam neki čudan osjećaj, kao da mi je lice bilo mokro. Pod se ljuljao. Pomislio sam da mi naočale imaju krivu dioptriju, ništa nisam vidio. Osjećao sam se kao da su mi pluća ispunjena pjenastom gumom. Od tog trenutka više se ničega ne sjećam. Spokojni glas babice kad se Benjamin rodio. Ono kad sam vodio Lillu na hitnu na njezin peti rođendan jer sam joj pričepio prstenjak i mali prst vratima podruma. Cecilijino i moje vjenčanje, kad je imala frizuru zbog koje je izgledala kao anđeo. Kao da sam lebdio. Na neki je način bilo i lijepo. Ne znam kako su me liječili, ali rekli su mi da nisam bio pri svijesti nekoliko dana. Uglavnom, imao sam opekline prvog stupnja, plikove i crvene fleke, a na dlanovima i rukama imao sam opekline drugog stupnja. Rekli su da sam zadobio oštećenja pluća jer sam udisao otrovne plinove i dim. Intravenozno su mi dali analgetike i položili me na čiste, suhe plahte. Oštećenja pluća. Dehidracija. Probudio sam se s kojekakvim cjevčicama prikopčanima na tijelo. Rekli su mi da pijem sok kroz slamčicu. Osjetio sam da je netko ondje. Netko je sjedio uz moj krevet. Bila je to Cecilia. Držala je čašu soka i ponudila mi da popijem. Nismo ništa rekli jedno drugome. Zapravo nisam ni mogao govoriti, grlo mi je bilo nadraženo od udisanja dima. Ali ne samo to, nisam smogao snage objasniti joj. Sebbe je podmetnuo požar u našem stanu. Bio je to njegov način da poruči ono što mi je bio rekao u teretani: „Ne zajebavaj se sa mnom.” Zaspao sam uz Ceciliju pokraj sebe. Ponovno sam utonuo u svijet snova. Probudio sam se. Ona je opet sjedila ondje, nisam znao je li bio isti dan, sutradan ili tjedan dana kasnije. Na zidu je visjela slika na kojoj je bilo prikazano jezero okruženo šumom. Sunce je zalazilo za stabla, a nebo oko njih bilo je crvenkasto. Za običnog promatrača to je zasigurno bio smirujući prizor, ali mene

su te boje podsjećale na našu kuhinju. „Vidjela sam tvoje računalo kad sam došla kući, u stan”, rekla je Cecilia. Zapitao sam se o čemu priča. „Bilo je upaljeno i vidjela sam slike na ekranu. Kao i ostale slike na računalu.” U tom trenutku kao da sam pao niz provaliju, kao da sam se kotrljao prema nečemu što nisam znao što je, znao sam samo da će me ponovno onesvijestiti. Okrenuo sam glavu. Vidjela je sadržaj mog računala. Nadao sam se da je mislila na tablice u Excelu, na paralelno knjigovodstvo, popise imena i računa. Možda bi shvatila čime sam se bavio posljednjih godina. Možda bi shvatila da sam se uvalio u ozbiljna govna. Ali oni filmovi... Što reći o njima? Uspio sam izgovoriti samo jednu rečenicu. „Mislim da su oni podmetnuli požar u stanu.” Kasnije toga dana došla je medicinska sestra. Cecilia je bila otišla kući. „Imate telefonski poziv, traži vas neki Sebastian. Možete li razgovarati?” Slušalica je visjela na stoliću s kotačićima pokraj kreveta. Polako sam odgovorio: „Mogu.” „Mats, što sam ja tebi rekao?” Sebbeov glas zvučao je neugodno nježno. Na trenutak sam poželio da mogu snimiti razgovor i prijaviti ga policiji. „Rekao si mi da se nikad ne zajebavam s tobom, znam. Ali samo sam posudio novac na nekoliko tjedana, to je sve. Jesi li čuo za Gambro?” „Nadam se da kužiš kako ja funkcioniram, prijatelju.” Nešto mi je bilo čudno. Poznavao sam ga dovoljno dobro da znam da nema tako smiren glas kad je bijesan, i da se ne koristi izrazom „prijatelj”. „Nisi čuo?” rekao je. „Ne. Što?” „Michaela mi je sve objasnila. Neki igrači iz tvrtke Indap AB, u vlasništvu Nestora i EQT-a danas su dali ponudu za taj tvoj Gambro. Sto petnaest kruna po dionici. Ono što si kupio, te opcije ili kako već, vrijede šest milijuna. Ti si jebeni genij. To je jebeno fantastično.” Osjetio sam se lakšim od oblaka. Lakšim čak i od dima požara. Sebbe je rekao: „Zaboravit ću tu tvoju pizdarijicu, a ti šuti ako te

itko pita za požar. Dogovoreno?” Cecilia je došla sutradan. Nažalost, počeo sam shvaćati što je bila vidjela na računalu. Htjela je znati kako su te fotografije i filmovi završili ondje. Mislila je da trebam pomoć, da sam neka odvratna jebena pedofilčina. Bilo je to suludo. Osjećao sam se vrlo samotno. Sjela bi na rub mog kreveta i obratila mi se na svoj suptilan način. „Kad?” upitala bi. Ili samo: „Mats?” Ali nisam mogao s njom o tome razgovarati, to je bilo nemoguće. Sati su prolazili. Netko u susjednoj sobi gledao je televiziju ili slušao radio. Medicinska sestra došla je pogledati kako mi je. Kad je otišla, Cecilia se nagnula nad mene i prošaptala: „Predat ću to računalo policiji ako mi sve ne objasniš.” Zaklopio sam oči, pokušavajući se praviti da spavam, ali bio sam siguran da Cecilia zna da sam budan. Nastavak promemorije u zasebnom dijelu.

36. Zidovi ćelije: čim ih je Nikola dotaknuo, počeo se osjećati kao da će mu se tijelo raspasti. Pod ćelije: još hladniji - ležao je šćućuren u fetalni položaj na zelenom, poliuretanom obloženom madracu. Led u želucu. Mučnina u grlu. Dijametralno suprotna verzija Hästensova najluksuznijeg modela: taj pakao od madraca bio je debeo samo pet centimetara. Poliuretan: s njega je bilo lakše očistiti krv i rigotinu nakon svakog zatvorenika. Država baš i nije bila pretjerano darežljiva: pokrivač je bio tanak, a jastuk nije ni dobio. Išarani cementni zidovi i betonski pod smrdjeli su na mokraću. Nije bilo zahoda, nije bilo televizora, nije bilo telefona, ničega za čitanje osim škrabotina po zidovima. Ni olovke ni papira. Čak si nije imao čime oduzeti život. Ako je htio na zahod, morao se najaviti najmanje pola sata ranije: čini se da se nitko od zaposlenika nije pretrgao od posla. A oni koji su mislili da ćelije izgledaju kao u švedskim televizijskim serijama, žaruljica što visi sa stropa i mikrofon, mogu to odmah zaboraviti: čak je i lampa bila pričvršćena toliko visoko da je ne bi mogao doseći ni LeBron James s deset metara zaleta. Nikola je već sjedio u pritvorskoj ćeliji, ali nikad ovoliko dugo. Prošla su već tri dana otkako ga je pas tragač ugrizao na onoj livadi. Cijelo to vrijeme nisu mu ništa rekli. Baš ništa. Jedino su ga dvije svinje ispitale u postaji odmah nakon uhićenja, to je bilo sve što se dogodilo. „Riješit ćemo ovo bez odvjetnika, pa ćeš možda brže izaći odavde.” Nikola nije imao snage prepirati se. Ruka mu je izgledala kao mljeveno meso. Njemački ovčar čvrsto je zagrizao. Obećali su mu da će ga liječnik pregledati što je prije moguće, ali zasad su ga samo zalili nekom jebenom tekućinom i omotali ranu sterilnom gazom. Nakon što su ga uhitili, kod njega nisu pronašli jack shit, ali svejedno su pustili da samo u gaćicama tri sata sjedi u „magarećoj klupi”, kako su je nazivali. Bila je to gora demonstracija moći od Putinovih preleta preko švedskog zračnog prostora.

„Osumnjičen si za pljačku...” Jedva se udostojao slušati. Sve mu je to bila gnjavaža. Rekao je samo: „Nemam ništa za reći. Poričem sve.” Drotovi su izgledali kao žalosni štenci - razočarani. Kao da su očekivali da će leći na trbuh i dati im da ga izjebu u guzu. Obojica. Vratili su se tri sata kasnije. „Daj, Niko, priznaj pa izlaziš odavde. Nisi ti toliko star, nije ovo dobro mjesto za tebe. Ispričaj nam sve pa možeš ići. Možeš razgovarati s mamom, odbacit ćemo te kamo god želiš.” Odgovorio je samo: „Dovedite mi liječnika.” Nije mogao spavati. Nije mogao jesti. Nedostajale su mu cigarete. Čeznuo je za Coca-Colom. Ruka ga je boljela iako je dobio tablete. Nije znao koliko znaju. Pokušao je analizirati sve mogućnosti, različite verzije onoga što im može reći, razmišljao je o tome koje su sve dokaze mogli ostaviti iza sebe. Na kvakama, na sefu, na motociklu, na snimkama nadzornih kamera. Nije znao ni kako funkcionira to sa psima. Što je to pas nanjušio na njemu? Je li mogao pogriješiti? Drotovi mu i dalje nisu rekli što su imali. Svinje su samo ponavljale mantru: „Priznaj, pa ćeš brže izići odavde.” Briznuo je u plač čim su zatvorili vrata. Trebali su održati propisno saslušanje, to je znao. Nisu ga smjeli zadržati više od četiri dana ako nisu ishodili nalog za istražni zatvor. Chamon i mnogi momci iz Spillersbode već su bili u istražnom zatvoru. Pričalo se da je ondje bolje nego u pritvoru: ćelije barem imaju namještaj, dobiješ krevet i televizor. A ne kao ovdje: hladnjača, mali Guantamo. Morao je dovesti odvjetnika. Ali koga? Problem je bio u tome što je Hans Svenberg, starkelja kojega je imao prošli put, kad je poslan u Spillersbodu, već tada bio dobrano senilan, a u međuvremenu se i umirovio. Tako se barem šuškalo u kvartu. Chamon je imao svog odvjetnika kojega je uvijek uzimao, Erika Johanssona - ali njega Nikola nije mogao tražiti. Ako su uhvatili Chamona, Erik je već bio njegov odvjetnik. A, ako je bilo Boga, pa ga nisu uhvatili, svejedno nije mogao uzeti Johanssona - i dalje je postojala mogućnost da će mu uhititi prijatelja. Prisjećao se i ostalih imena koja su bila spominjana: Tobias Sandin,

Clea Homlgren, Björn Fälth - najbolji od najboljih, prema svačijem mišljenju. S druge strane: Nikola nije upoznao nikoga od njih. Nije ih poznavao. A sad je trebao nekoga tko mu ulijeva sigurnost. Htio je da mu dođe mama. Kucanje na vratima. Zasun je povučen u stranu. „Imaš posjet.” Nikola protrlja lice. „Tko?” Vrata su se otvorila. Svjetlo ga je zaslijepilo. Čuvar je nabrao nos, vjerojatno zbog vonja ćelije. „Neki policajac.” „Koji?” „Ne sjećam se imena. Čeka te u sobi za saslušanja.” Nikola ustane. Drhtao je. Navukao je papuče: posebne, zatvorske ovdje nisi mogao imati svoje cipele. Dovukao se u hodnik s čuvarom iza leđa. Na svim vratima bili su papiri s informacijama. Većina ih je bila prazna, ali na nekima su stajale natuknice za osoblje. Dijabetes. Bez svinjetine. Suicidalan. Simon Murray ustane kad je Nikola ušao. „Bok, Nikola, kako je?” Drot Simon pokuša ga zagrliti, ali Nikola ustukne. Taj čovjek nije bio njegov prijatelj. Sjeli su. „Nikola, navratio sam da malo porazgovaramo. Kako si?” „Nisam baš dobro. U ćeliji je jebeno hladno, nemam dodatni pokrivač ni dodatnu majicu. Iskreno, mislim da mi se smiješi upala pluća.” „Vidjet ću što se može srediti. Da porazgovaram s čuvarom?” „Ako hoćeš...” „Svakako, nije nam cilj da ovdje umreš od hladnoće.” Simon stane kopati po svojoj torbici. „Hoćeš?” Izvadio je kutijicu snusa i čokoladni keks. Nikola stavi prstohvat snusa pod gornju usnu. „U što si se to uvalio? Tek si mjesec dana na slobodi.” Simon Murray pokušao se nasmiješiti.

„Ni u što. Ovo je sve jebena greška. Nisam provalio ni u kakvu trgovinu, kao što govore. Nisu održali saslušanje, nisam dobio odvjetnika.” „I o tome mogu porazgovarati s njima. Kojega si odvjetnika tražio?” „Zasad nijednoga, još razmišljam o tome.” „Dobro, onda si sam kriv što još nemaš odvjetnika. Kakva je situacija s mamom, jesu li ti dali da razgovaraš s njom?” „Ne, i to su mi uskratili.” „Sve ti to mogu srediti.” „To bi bilo super.” „Samo, htio bih porazgovarati o nečemu.” Nikola se koncentrirao. „Priveli su i Chamona”, reče Simon. „Samo su ga stavili u drugi hodnik, kako ne biste mogli komunicirati kucanjem ili razgovarati kroz rupe.” Nikola osjeti kako mu tijelo obuzima led. Simon nastavi: „Ali nije to ono što je bitno, to ćeš riješiti s inspektorima koji vode ovu istragu. To nije moj slučaj. Mene zanima hoćeš li mi ispričati nešto o suđenju? Isakovu suđenju.” Previše misli istodobno. Uhvatili su Chamona. Nikola je razmišljao kako su ga uhvatili. Što im je rekao. „Halo, Niko. Jesi li tu?” Simon mu dotakne ruku. „Ovdje sam. I ne znam o čemu pričaš.” „Znam da znaš. Vodimo jednu drugu istragu u sklopu koje, takoreći, nadziremo telefonske razgovore. Tako da znamo da si sudjelovao u tome. Znamo da ste trebali raspravljati o ratu između Tasdemira i BarSawmea. Razvaljuju cijeli Södertälje, trebamo pomoć da zaustavimo ta sranja. Samo mi reci što znaš o svemu tome, samo to želim. Ne moraš govoriti ni o Chamonu ni o bilo kome od svojih prijatelja. Ne tražim to, reci mi samo što se dogodilo.” „Nemam pojma.” „Ne glumataj, Nikola, kažem ti da znam da ste ti i Chamon pomagali na Isakovu suđenju. Pa nije valjda tako opasno samo potvrditi nekoliko stvari? Sredit ću ti pokrivače, razgovor s Lindom, popodne ću ti donijeti nešto fino za pojesti i nekoliko kutijica snusa!” „Kažem ti da ne znam ništa.” Simon je tapkao prstima po stolu. „Dobro, dobro, kužim. Onda ću ti predložiti nešto što nikad prije nisam učinio. I to samo zato što si mi drag, nije tebi mjesto na ovakvom mjestu. Tvoja mama naporno radi,

čini se da je i tvoj ujak Teddy sredio svoj život. A ti, Nikola, vidim ja to na tebi - ti zapravo ne želiš sve to. Ovo je moj prijedlog: obećavam ti da ću ti pomoći da se izvučeš iz svih tih govana u koja si se uvalio. Sve ću ti srediti. Razumiješ?” „Kako?” „Nažalost, ne mogu ti otkriti detalje.” Usijanje mozga. Breakdown. Misli su mu se rojile glavom. Simon je tražio da cinka. Cinkanje, cinkanje, cinkanje. Najveći smrtni grijeh od svih smrtnih grijeha. Najsvetija zabrana u lopovskoj časti. Čovjekov najvažniji princip: odanost. Istodobno: ako ga osude, čeka ga zatvorska kazna od najmanje dvije godine, možda i više. A ovoga bi puta zaista bio u buksi. Iako Simon nije tražio da kaže išta o svojim prijateljima, samo o nekim drugim idiotima. Osim toga: Tasdemiri su pokušali koknuti Isaka. Zaslužili su to, mater im. Ali ipak: jedno sjećanje. On: možda sedam godina. U tom je slučaju Teddy morao imati oko dvadeset. Teddy je u slobodno vrijeme dolazio po njega. Padala je kiša. Rođendanski poklon: Teddy mu je bio obećao da će otići gledati nogomet. Klub Assyriska imao je veliku priliku ući u prvu ligu. Kvalifikacijska utakmica protiv kluba Orgryte IS na domaćem terenu, na Bårsti. Svi su govorili o utakmici - čak i učiteljice u školi. Teddyjevi prijatelji polako su se motali oko njega dok je on nepomično čekao da se Nikola obuče. Nitko nije ništa govorio, ali svi su već tada nekako znali: nema igre s Nikinim ujakom. Odveo ga je za ruku do autobusa koji je vozio do stadiona. Nikolina šaka bila je kao maleni miš koji je spavao u sigurnosti svoje nastambe. Zaštićen od kišnih kapi. „Kako je danas bilo u školi?” pitao ga je Teddy. „Dobro.” „Što ste učili?” „Svašta.” Teddy se katkad ponašao kao mama i djed. Ista pitanja, isti davež. Zar nisu mogli pričati o nečem uzbudljivijem? „Teddy, tko je najjači čovjek na svijetu? Znaš li ga?” Teddy se nasmije. „Pa to sam ja, to valjda znaš.” „Ma ne, ozbiljno.” „Ne znam, ali ima jedan zaista jak frajer koji se zove Magnus

Samuelsson. jučer sam ga gledao na televiziji, vukao je vlak. Nego, reci, kako je danas bilo u školi?” „Dobro, ali malo smo se posvađali na odmoru.” „Zašto?” „Nino i Marean otišli su na veliku cestu i radili nešto, a onda su se naljutili na mene.” „Ne razumijem, zašto su se naljutili na tebe?” „Jer sam ih rekao učiteljici.” „Cinkao si?” „Pa učiteljica je rekla da je jako opasno ići na veliku cestu i da joj moramo reći ako to netko napravi jer te može pregaziti auto i...” „Cinkao si svoje prijatelje?” „Ali bilo je opasno. Što nisam to smio reći?” Nastavili su prema autobusnoj postaji. Teddyjeva ruka bila je nekako napetija. Kasnije, na utakmici: Nikolin najdraži igrač, Andreas Haddad, igrao je kao bog, kao i obično. Svi su nosili crveno-bijele dresove Assyriske i pjevali: „Mi smo AFF!” Nikola je čuo kako je Teddy komentirao navijače s jednim drugim momkom. „Iako sam ja Jugić, moram reći da mi je ovo super. Hrpa cura, staraca i obitelji.” Prijatelj ga zagrli: „Ovo je Södertälje, ti si s nama, mi smo s tobom. Idemo na tribinu.” Ostatak utakmice Nikola i Teddy pjevali su s ostalima: „Ovo je Suryoye!” Na poluvremenu su otišli po kobasicu. Teddy je rekao: „Niko, razmišljao sam o onome što si bio rekao da bi moglo biti opasno ako ti prijatelji otiđu među aute na velikoj cesti. Dobro si postupio, ali istodobno si i pogriješio.” „Zašto?” „Dobro si postupio jer si otišao učiteljici, jer te bilo strah da bi ti prijatelji mogli nastradati. Ali postupio si i loše.” „Kako sam mogao postupiti i dobro i loše?” „Ne znam, ali tako je. Postoji princip koji kaže da ne smiješ odavati. Znaš li što je princip?” „Ne.” „Pravilo. Stvar koju ne smiješ činiti. Razumiješ? Nikad ne smiješ odavati. Nikad, nikad ne smiješ cinkati.” Simon Murray nagnuo se prema naprijed. Soba je zaudarala na vlažan cement.

Drot Simon očekivao je odgovor na svoj prijedlog. Tasdemirovi su bili neprijatelji. Sredili su tipovima s fantomkama da uđu, vitlaju jebenim kalašima i umalo prosviraju Isaku mozak. Maznuli su novac. Jednom momku prostrijelili su nogu. Ali svejedno... „Nikola”, reče Simon. „Razumijem da ti je nelagodno, ali poslušaj me. Mislim da su oni na putu prema dnu. Bilo bi ti dobro da pokušaš s nečim drugim, nečim časnijim.” „O čemu ti to melješ?” „O Sirijcima. Nakon onog suđenja mnogi su privedeni, znaš to. Novi momci polako će preuzeti posao. Isak više nije jedini kralj.” „Što želiš reći?” „Vrlo je jednostavno. Pomoći ću ti, na svaki način. Dat ću ti izlaz iz situacije koja će ionako otići kvragu. Želim samo jednu malu, malu informaciju.” Nikola je ponovno pomislio na Teddyja. Na ono čime se on sada bavio. Na cijelo ono sranje koje se dogodilo prije otprilike godinu dana, prije Spillersbode. Na onu odvjetnicu s kojom je Teddy radio. „Simone, možda bi trebao otići kući, ženi”, reče Nikola. „Ha?” „Jer mislim da je Isak upravo jebe.” „Što to govoriš, jebemu?” „Kažem da nikad neću cinkati. Nikad. E, da, još jedna stvar...” Ustao je - sastanak je bio završen. „Obavijesti inspektore da zahtijevam odvjetnicu. Ime joj je Emelie Jansson.”

37. Emelie je najprije nazvala njegove asistente, tajnice i podređene šefove - nije postojao izravan način dolaženja do broja Stiga Erhardssona. Generalni direktor Forum Exchangea. Očito vrlo zauzet čovjek. Njegovi asistenti obavijestili su je da bi joj možda mogli ugovoriti sastanak nakon ljeta - bi li joj odgovaralo sredinom listopada? Četiri mjeseca kasnije, koja sprdnja. Na koncu se poslužila varkom. Poslala im je e-mail sa svoje adrese u Leijonu, u kojem je napisala da zastupa velikog igrača iz branše money transfer and bankinga koji želi razgovarati o preduvjetima za pokretanje suradnje u vezi s Forum Exchangeovim ulaganjima u Njemačkoj. Erhardsson je odgovorio odmah sljedeći dan. „Moj ured, sutra u šesnaest sati.” Stig Erhardsson primio ju je u sobi za posjetitelje. Glavni ured ležao je na najvišem katu iste one zgrade u kojoj je bila poslovnica mjenjačnice. Pogled je bio lijep, u daljini su se vidjeli crkveni zvonici Staroga grada, ali nije se mogao uspoređivati s pogledom iz Leijonova ureda. Kad je Emelie ušla u prostoriju, shvatila je da neće biti lako kako je bila zamislila. Pokraj Stiga Erhardssona sjedio je čovjek iz odvjetničkog društva Welander koji se predstavio kao odvjetnik Forum Exchangea. Emelie je znala za to društvo, bili su peti ili šesti po veličini u Švedskoj. Bili su dobri, definitivno su igrali u višoj ligi, ali nisu bili ni blizu Leijona kada je riječ o sofisticiranosti. „Samo ste vi došli?” upitao je odvjetnik. „Vi niste partnerica, zar ne?” U svakom slučaju dobro se pripremio. „Ne, nisam još...” Emelie sjedne. „Odmah ću prijeći na stvar. Nisam bila potpuno iskrena, ne zastupam nikakvu banku niti dolazim u svojstvu suradnice Leijona. Došla sam kao odvjetnica mladića osumnjičenoga za ubojstvo.” Napravila je umjetničku stanku, čekajući reakciju. Odvjetnik brzinski namjesti svoju kravatu. „Ovo je nevjerojatno. Dogovorili ste

sastanak sa Stigom Erhardssonom, a niste rekli o čemu je zaista riječ?” „Ovo je važno.” „Moguće, ali mislim da smo za danas gotovi.” Odvjetnik ustane. Dugmad na manšetama zasjala su mu na suncu koje je prodiralo kroz prozor. Emelie je ostala sjediti. „Moj klijent zove se Benjamin Emanuelsson. Sin Matsa Emanuelssona.” Stig Erhardsson nakašlje se i okrene prema svom odvjetniku. „Oprosti, ali mislim da moram sam odraditi ovaj sastanak.” Po Erhardssonovu imidžu ne bi se reklo da je direktor. Imao je traperice i raskopčanu košulju, bez sakoa. Lice mu je bilo kameno. „Na koji ste način povezani s Matsom Emanuelssonom?” upita Emelie. „Zašto pitate?” reče Stig tišim glasom. Emelie nije znala kakav čovjek stoji pred njom. Rekla je samo: „To nije važno, zanima me samo što znate o životu Matsa Emanuelssona, jeste li ga poznavali i to.” „A zašto bih s vama pričao o tome?” Emelie naglasi svaki slog svoga odgovora. „Jer stavljate kodove u bankovni pretinac kojemu njegov sin ima pristup.” Stig se nagne nad stol. Nije mogla procijeniti kako je to što je bila rekla utjecalo na njega. „Ah Mats je mrtav”, reče on. „Znam, ali jeste li bili u kontaktu? Mogli biste pomoći njegovoj obitelji ako mi kažete.” Stig zatvori usta, moguće da je razmišljao o onome što je Emelie rekla. Uočila je da su mu ruke i nokti bili iznimno dobro njegovani. „Poznavao sam Matsa. Dosta smo poslovali zajedno, bio mi je jako drag. Što se dogodilo s Benjaminom?” „Jeste li čitali u novinama o ubojstvu na Värmdöu?” „Gospode Bože, zar je Benjamin osumnjičen za to?” Emelie izvadi kodove koje je pronašla u bankovnom pretincu i omotnicu s novčanicama koju je uzela u mjenjačnici. „Da. A do ovoga sam došla preko njega. Moje je pitanje: o čemu je ovdje riječ?” Stig ju je dugo gledao. Činilo joj se kao da se tamne mrlje znoja ispod njegovih pazuha još više šire. „Ovo ćete od mene čuti samo jedanput”, reče on naposljetku. „I

nikad neću svjedočiti niti išta priznavati. To je novac za Benjamina i njegovu sestru. Nastojim financijski potpomagati obitelj, dovoljno su teškoća prošli.” „A Mats?” „Kako mislite?” „Kako je to izgledalo s njim dok je bio živ?” Stig je još neko vrijeme šutio. Mrlje znoja sada su bile velike poput tanjura. „Kao što sam rekao, Mats je bio moj dobar poslovni partner. Ali sad je mrtav. To je moj jedini komentar.” Općinski sud u Stockholmu. Sudnica. Za sat vremena počinje sudska rasprava o zahtjevu za određivanje istražnog zatvora za Benjamina. Htjela je doći u točno vrijeme. Benjamin će prisustvovati putem videoveze, ali Emelie je ovoga puta htjela fizički biti u sudnici i gledati suca u oči. Svojoj je tajnici rekla da ima sastanak u gradu. Možda je ovo bio njezin novi život: kazneno pravo. Jučer joj je stigao još jedan zahtjev da brani nekoga. Nikolu, Teddyjeva nećaka. Gotovo da joj uopće nije bilo čudno što je prihvatila zahtjev, unatoč tome što je to bilo još luđe od Benjaminova slučaja. Protiv Nikole vodit će se javni proces; nije to bila neka premija od slučaja, kako bi neki rekli. No, istodobno se u kaznenom pravu sve više počela osjećati kao doma. Nikako nije mogla progutati činjenicu da je Teddy zapalio onaj sjenik nakon što je od McLouda iskamčio novac. Ali znala je da se to ne smije preliti na njegova nećaka. Momka je upoznala već ranije, možda zato i jest prihvatila zadatak. Nije bila riječ o nekom težem zločinu i rizik da će se novine raspisati o tom slučaju bio je malen. Uz malo sreće, u Leijonu nikada neće saznati za to. Visoka vrata Općinskog suda bila su teška. Pred njima je stala u red za sigurnosnu kontrolu. Nije bila sigurna treba li i ona čekati u redu - ipak je ona bila odvjetnica - ali bilo bi joj neugodno da se progura pa da je odbiju. Predvorje je bilo impozantno. Visoki kameni lukovi, mramorni podovi, skulpture. Dvorana je odisala težinom i poviješću. Justitijine dvorane - pravda se ovdje provodila već stotinu godina.

Emelie ode u unutarnje dvorište. Novi, ostakljeni uredi bili su ugrađeni u stare dijelove dvorišne zgrade, a petnaestak metara poviše nalazio se stakleni krov kojim je cijelo dvorište pretvoreno u jednu golemu prostoriju. Kupila je kavu i otišla do ekrana s informacijama. Broj predmeta koji su se vodili bio je zapanjujući. Pokušala se snaći među njima. 11.00: Državno tužiteljstvo / Reza Ali, zbog pokušaja ubojstva, Dvorana 12 11.00: Državno tužiteljstvo / /Maria Kymminen, zbog krađe i dr., Dvorana 3 11.00: Državno tužiteljstvo / Abdi Muhammad, zbog premlaćivanja i dr., Dvorana 28 11.00: Državno tužiteljstvo / Jon Svensson, zbog silovanja, Dvorana 27 Nije našla svoj slučaj. Pogledala je sljedeći ekran. Na koncu je uspjela pronaći dvoranu u kojoj će se održati rasprava o zahtjevu za određivanje istražnog zatvora za Benjamina. Razmišljala je o onome što joj je bio rekao Stig Erhardsson - i dalje je financijski potpomagao obitelj. Možda su se tako uspijevali snaći još dok je Mats bio živ, možda im je Stig svojom pomoći držao glave iznad vode. Jučer je ponovno bila kod dr. Gunnarssona. „Propisat ću vam ih još ovaj put, ali nakon toga moramo obaviti sistematski pregled.” Gunnarsson je djelovao ozbiljno. „Da, da, svakako.” Emelie je pokušala djelovati uvjerljivo: velike oči, lagan osmijeh, brzo kimanje glavom. Zapravo: nije mogla sad ostati bez stesolida - ne bi mogla bez njega. Naslijeđe njezina oca. Geni u njezinu tijelu. Tablete je prokrijumčarila u kutijici s bombonima za ublažavanje kašlja. Popila je jednu tabletu uz gutljaj kave. Stajala je sama pred ulazom u sudnicu. Možda je tužiteljica Rölén ušla na drugi ulaz. Osjetila je nečiju ruku na ramenu. Iza nje je stajao neki sredovječni čovjek. Imao je rijetku kosu, okrugle naočale, bradicu i zategnutu kožu oko usta. „Dobar dan. Vi ste odvjetnica Jansson?” „Da, a vi ste?” „Ja sam stari prijatelj Benjamina Emanuelssona. Htio bih da mu predate ovo pismo.” Čovjek joj je pružio smeđu kuvertu.

Emelie ga je promatrala nekoliko sekundi. Nije se htio predstaviti. Htio je Benjaminu poslati nešto o čemu ona nije imala pojma. Nemoguće. Nije mogla unijeti pisma, telefone ili bilo koje druge informacije a da ih tužiteljica ne odobri. „Nažalost, ne mogu, u pritvoru je pod strogim restrikcijama. Znate li što to znači?” „Da, ali možda možete učiniti iznimku?” „Pismo mu mogu uručiti samo ako ga prethodno predam tužiteljici na uvid.” Čovjek vrati kuvertu u torbicu koju je držao na ramenu. „Ne”, reče on. „Onda ništa, nažalost.”

38. Taksi je stao na okretištu ispred glavnog ulaza. Gomila ljudi. Jedna od najvećih bolnica u Stockholmu: umirovljenici, roditelji s djecom, izmoreni, slomljeni ljudi od kojih neki možda i nisu trebali biti ondje, ali nisu imali gdje drugamo otići. Poprečni presjek Švedske: prikaz stanja u zemlji u malome - a opet i ne baš. „Viša klasa danas ima svoje bolnice”, rekao je Tagg. „Na račun osiguranja, ali ja ga ionako nemam. A ti?” „Ja ga zapravo imam, preko odvjetničkog društva”, reče Teddy, a zatim pokaže rukom. „Eno ih.” Još jedan auto stao je na okretištu. Mislio je da su odustali, dijelom zbog onoga što je učinio Anthonyju Ewingu, dijelom zbog onoga što više nije stanovao kod kuće, ali već ispred hotela imao je onaj loš osjećaj da mu netko posvećuje previše pozornosti. Swedish Premium Security - bio je siguran, imali su isti modus operandi. Prati ga jedan po jedan čovjek. Onda je nazvao Tagga, pa su umjesto autom otišli taksijem. Teddy je nekoliko puta iza njih vidio isti auto. Kako su ga ponovno pronašli, kvragu? Nije htio da vide da se našao sa Sarom, a još manje da saznaju gdje se ona nalazi. Možda se trebao okrenuti. Svejedno je ušao, zajedno s Taggom. Pokreti nosača: klatio se naprijed-natrag, ramena i ruke bili su mu lagano nagnuti prema naprijed. „Nećemo nepotrebno stvarati probleme?” „Vjeruj mi, stari, danas nije nepotrebno.” Automatizirana vrata neprekidno su se otvarala i zatvarala. Red ispred šaltera za informacije. Naglašen dojam institucionaliziranosti za stolovima i stolicama u kafiću. Kodovi ispisani bojom na zidovima bili su razumljivi koliko i kineski jezik. Hodnik je vonjao na kuhinju. Tagg je bubnjao prstima po hlačama i kimao glavom u nekom nečujnom ritmu. Oni su bili iza njih — Teddy je to osjećao. „Jesi li dobro? Ne moraš mi pomagati.”

„Ma kakvi, vratio sam se u život, jebote. Sviđa mi se”, odvrati Tagg. Teddy se sjeti još nečega: koja jebena ironija. Posrednik ga je bio nazvao sa super vijestima. „Imam jednu super garsonijeru s kuhinjicom u Tumbi.” „Cijena?” „Na vrhu je zgrade i ima prekrasan pogled, ali inače je dosta loša. Stanarina je tri tisuće i petsto. Dobiješ ga za ravno dvjesto.” Teddy: poprilično bogat čovjek. Prvi milijun od McLouda već je stigao, a i ostatak bi trebao uskoro. Njegov je nećak trebao dobiti svoj stan - ali mali idiot je sad uspio završiti u zatvoru. Otvorio je vrata Onkološkog odjela, najudaljenijeg mogućeg odjela od Odjela 57. Tagg je ostao ispred i sjeo na klupu. „Poslat ću ti poruku ako išta vidim.” Nasmiješio se. „Zovi me Jason Bourne.” Teddy je ušao. Moćni aparati na kotačićima. Medicinske sestre i doktori u klompama i zelenim bolničkim odijelima uglavnom su stajali i chillali. Pacijenti su sjedili, čekajući najvažnije razgovore u svom životu. Teddyju se oglasio mobitel. Ovdje je. Isti onaj tip iz auta, evo ga na hodniku. Teddy je odgovorio: Ostani sjediti, ja ću to riješiti. Čovjek koji je vjerojatno bio doktor stajao je iza stakla i tipkao nešto na računalu. Teddy pokuca. Doktor popravi naočale na nosu. „Kako vam mogu pomoći?” „Možete li mi pokazati gdje su protupožarne stepenice?” „Ehhh, zašto?” „Došao sam popraviti nešto na njima.” „Ja ne znam ništa o takvim stvarima.” Doktorčić je imao iritantan tinejdžerski glas. Na pločici s imenom pisalo je Faroush Hooshmand. „Govorim istinu.” „U redu, samo trenutak, da provjerim jeste li registrirani u našem računalu.” Stigao je novi Taggov SMS. Teddy pogleda u mobitel. Stoji ispred. Sad će ući k tebi. Nije bilo vremena. Teddy otvori vrata i uđe na recepciju, gdje je sjedio doktor. Uhvatio ga je za vrat - nije da je bio neki snagator: Teddy mu je gotovo spojio prste oko vrata. Stisnuo ga je.

„Samo mi pokaži gdje su protupožarne stepenice i ne seri. Nemam vremena.” Deset minuta kasnije, Odjel 57. Sara je sjedila za prvim stolom u blagovaonici. Bolnička halja, na rukama flasteri nakon injekcija, papuče na nogama. „Hej”, reče ona. U glasu joj se mogla osjetiti iscrpljenost. Teddy sjedne. Doktorčič mu je bez pogovora pokazao gdje su protupožarne stepenice. Popeo se kat više i pokucao na prozor, a začuđena sestra pustila ga je unutra. Deset sekundi kasnije dobio je novu Taggovu poruku: Više nije na odjelu. Teddy mu nije stigao odgovoriti, ali nije bilo ni važno. Laganim korakom trčao je prema Sarinu dijelu bolnice. Tip iz Swedish Premium Securityja mogao mu je staviti soli na rep. „I dalje se ne moraš vidjeti sa mnom ako ne želiš”, rekao je Teddy. „Ah želim.” „Kako si?” „Prilično dobro.” „Kako je Edward?” „Dobro je?” „Je li s tatom?” „Da, žive u nekom hotelu. Policija im pomaže.” „Mene su ciljali. Ali dobro je što brinu o vama.” „Znam.” Sara uzdahne. „Davno smo razgovarali o Emanuelssonu, a opet...” Teddy je uzme za ruku. Koža joj je bila bijela kao sir. „Jesi li možda vidjela tablice ili nekoga od ljudi u autu iz kojega su pucali? Ja sam bio potrbuške na podu kad su se približili.” Sara povuče ruku. „Imam samo mutne slike u glavi, a i svjetlost je vani bila slaba. To me pitala i policija. Ne znam broj tablica, ali sjećam se da je bio muškarac, izgledao je tipično švedski. I jednu stvar sam upamtila. Donji dio njegova lica izgledao je čudno.” „Kako?” „Ne znam to najbolje objasniti, koža mu nekako nije izgledala glatko.” Sara kimne glavom prema kartonskoj kutiji koja je ležala na podu do nje. „Ovo je sve što imam. Zamolila sam partnera da ode kući, izvadi je iz podruma i donese mi je. To je prvi i jedini put da će on biti umiješan u ovo. Ne mogu je sama podići, nažalost.”

Teddy se prigne i podigne kutiju. „Što je u njoj?” „Sve moguće. Papiri Matsova i Cecilijina razvoda, smrtni list sa snimkom nadzornih kamera s trajekta s kojega je skočio u more, preliminarna istraga iz slučaja u kojem si ti osuđen za otmicu, dodatni policijski materijal u vezi s otmicom i gomila mojih bilješki. Pobrini se za to; četiri godine ležalo je skriveno u navlaci za vreću za spavanje u mom podrumu.” „Još samo nešto, Sara.” Teddy je osjetio kako mu glas zvuči žalobno. „Što se zapravo dogodilo kad si se prestala viđati sa mnom?” Sara spusti pogled na stol. „Je li to uopće važno? Izgledi nam dugoročno ionako nisu bili previše optimistični, ako ćemo iskreno.” „Meni je važno.” Glas joj je zvučao još iscrpljenije kad je odgovorila: „Nazvao me neki čovjek i rekao da će, ako se nastavim viđati s tobom i raspitivati o Matsu Emanuelssonu, oni doći i silovati me do smrti unutar nekoliko sati, i da mi je bolje da gledam na sat. I da će nakon toga srediti i tebe. Nisam znala što da mislim, ali idućeg sam dana dobila paket u kojem je bio moj sat. Bili su mi u stanu dok sam spavala i uzeli ga... Poruka je bila sasvim jasna.” „Razumijem.” „Nisam se usudila nastaviti, Teddy. A i ti moraš biti oprezan. Očito je da ne biraju sredstva.” Teddy ustane s kutijom pod rukom. „Dovoljno sam ja bio oprezan. Sad imam drugu strategiju.” Otišao je ravno u ured Lokea Odenssona. Tvrtka za računalnu sigurnost usred grada. Ili, kako je Loke običavao reći: „U životu moraš odabrati stranu. Ja sam odabrao vraga. A on dobro plaća, uplaćuje mi mirovinsko, neće mi nitko smrskati stopala zbog dugačke jezičine.” Loke gurne USB uređaj u računalo i na ekranu se prikaže sadržaj: snimka s trajekta za Finsku. Teddyju bi vjerojatno trebalo sat vremena da uopće prokljuvi u koji bi ga utor trebalo ugurati. „Kako lijepo od tebe što si me došao obići, srce”, reče Loke. „Hoćeš kavu, Red Buli ili moje novo omiljeno piće, kombuchu?” „Što je kombucha, jebote?” „Fermentirani čaj, hrpa vitamina, dobrih bakterija, antioksidansa i slično. Dobro bi ti došao, stari.” „Samo mi pomozi s ovime, nemam vremena za dobre bakterije.” Slika je bila prilično oštra za nadzornu kameru, čak i nakon što ju je

Loke razvukao na jednome od svojih velikih ekrana. Paluba trajekta, zelena podloga, bijeli zidovi i ograde. Nebo i more u pozadini, granica se nije mogla razaznati, sve je bilo sivo. Teddy je odmah prepoznao čovjeka koji je došao na palubu: Mats Emanuelsson. Nosio je samo traperice i majicu dugih rukava. Činilo se da je vrijeme bilo hladno. Neko je vrijeme stajao i gledao more, a zatim se popeo na ogradu i skočio. „Koji je ovo vrag?” pitao se Loke. „Možeš li to pustiti u slow motionu?” Loke je nešto radio na računalu. „Možemo pogledati sliku po sliku.” Vratili su film na početak. Teddy je proučio sekvence. Mats, lagano odjeven. Mats se penje na ogradu. Mats se priprema i skače. Daleko. Ponovno. Skočio je zaista daleko. Ali bilo je nešto čudno u tom skoku, samo Teddy nije znao reći što.

Policijska uprava Stockholmskoga okruga Razgovor s informatorom „Marina”, 19. prosinca 2010. Ispitivač: Joakim Sundén Mjesto: Centar Flemingsberg PROMEMORIJA 5 (DIO 2.) Transkript dijaloga (nastavak) M: Otpustili su me iz bolnice. Cecilia mi nije dala da živim u hotelskoj sobi s njom i djecom. Svaki put kad bi me pogledala, oci bi joj se stisnule. Nakon nekoliko tjedana ponovno sam počeo raditi u KPMG-u, ali ne na puno radno vrijeme. Bilo je to ljeto 2006. Renoviranje stana, ili sanacija, kako smo mi to zvali, išlo je polako. Htio sam preseliti kući što je prije moguće. Hoteli su poput trajekata za Finsku, često smo išli na ta putovanja kad sam bio dijete. Isprva je sve uzbudljivo, ali nakon nekoliko sati sve postane monotono i dosadno. Sam požar više me nije toliko dirao. Na neki sam način i razumio Sebbea. Drugi put sam ga zeznuo. A u Sebbeovu svijetu, u kojem sam ja

radio dio svog radnog vremena, nema nikakvog osiguranja, nemaš mogućnost zvati policiju. Jedini je način sam se pobrinuti za sve, na jasan način upravljati okolnostima. Bio sam uvjeren da mi nije htio nauditi, nije mogao znati da ću se ja vratiti u stan. Samo mi je htio poslati poruku - a ona je bila vrlo jasna. Uostalom, vješto je to izveo, vatrogasci nisu našli išta što bi upućivalo na to da je požar bio podmetnut. Govorili su o kućanskim aparatima i lošim instalacijama. Ja sam samo kimao glavom i potvrđivao. „Imali smo već problema s perilicom posuđa, nekoliko puta imala je kratki spoj. Sigurno je to prouzročilo požar.” Ali s Cecilijom je bilo užasno. Nije popuštala. Rekla je da želi znati sve o tome, mislila je da su slike i filmovi moji, htjela me izliječiti. A ja sam znao da joj ne mogu reći istinu. Nisam joj mogao objasniti da je cijela protekla godina bila laž. Prije svega, nisam joj mogao reći istinu jer bi to bilo opasno po nju i djecu. Ali stalno me zapitkivala. Htjela je prodrijeti u moju psihu. Iz ove perspektive jasno mi je da je bilo glupo od mene što joj ništa nisam rekao, što ju je dovelo pod takav pritisak da je ona pritisnula mene i nagnala me da učinim stvari koje su dovele do katastrofe. U trenutku slabosti rekao sam joj: „Možda mi je to došlo na računalo dok sam gledao nešto drugo.” Mislio sam da će ostati na tome, ali Cecilia je htjela znati više, htjela je da sve prijavim policiji. JS: Što se dogodilo? M: Na koncu je ona sama nazvala policiju i prijavila što je vidjela na računalu. Nakon toga bio sam prisiljen otići na policiju. JS: Ispitali su vas? M: Da, jedanput. JS: Čudno, kad sam pregledavao bazu podataka o vašem uhićenju, ništa nisam našao. M: Ima smisla, ali doći ću do toga. Dakle, to što sam ispričao policajcu bilo je bliže istini od onoga što sam rekao Ceciliji. Rekao sam im da to nisu moji filmovi, da sam ih greškom kopirao na svoje računalo. Naravno, policajac koji me ispitivao htio je vidjeti računalo, ali nisam ga imao. Cecilia ga je našla u stanu nakon požara i uzela ga, nisam znao gdje je. Policajac je zanovijetao, rekao je da im moram nekako donijeti to računalo jer je to jedini način da se slučaj riješi. Shvatio sam što je

mislio, pa sam pomislio da bih mogao izbrisati sve što ima veze sa Sebbeovim poslovima i dati im te odvratne filmove. JS: Jeste li to učinili? M: Nije to bilo tako jednostavno. Cecilia mi nije htjela reći gdje je računalo, htjela je da idem na još saslušanja, da krenem na terapiju i to. Da nije bila tako tvrdoglava i uskogrudna, nikad se ne bi dogodilo to što se dogodilo. Naime, dogodilo se nešto što je deseterostruko pogoršalo cijelu situaciju. Pomislio sam da mora postojati neki izlaz, nadao sam se da je sve to bila pogreška. Zato sam nazvao Pedera. Zvučalo je kao da je u gliseru ili možda opet u onom helikopteru. „Moram te nešto pitati”, rekao sam. „Samo pitaj”, rekao je Peder. „Osjetljivo je pitanje, ali na onom imanju naletio sam na neke čudne filmove.” Motor, elisa, ili što li je već to bilo, brujao je u pozadini. „Kakve su to pizdarije?” nastavio sam ja. „Bio sam na policiji i ispričao sam im što sam vidio.” Buka je postala gotovo nesnosna. Učinilo mi se da je Peder nešto rekao, ali nisam čuo što. Nakon tri sekunde razgovor se prekinuo. Nekoliko dana kasnije dobio sam SMS, točno ga se sjećam. Pisalo je: Znamo da imaš računalo sa sadržajem koji ne bi smio imati. Ako ga predaš policiji, silovat ćemo ti ženu do smrti, a djecu više nećeš vidjeti. Samo sam buljio u poruku, pokušavajući shvatiti kako je, kvragu, do toga došlo. Pederu nisam rekao da sam kopirao podatke. Zaključio sam da je to nekako procurilo iz policije, jer od Cecilije nije moglo. JS: Ako ste u pravu, to je onda objašnjenje zašto nisam našao ništa o tom ispitivanju. M: Upravo tako i ja mislim. Nakon toga pred Cecilijom sam sve preuzeo na sebe. Ni po koju cijenu nisam mogao reći istinu. To je kao kad upecaš preveliku ribu. Cecilia je potezala i potezala, koliko god joj se pokušavao oduprijeti, iz mene je izvlačila sve više odgovora. Pokušao sam joj objasniti da sam išao na porno-stranice. „Milijuni muškaraca to rade, bio sam pod stresom zbog posla, a ti i ja... Više nismo toliko intimni.” Pokušao sam joj objasniti da je postajalo sve gore, da sam završio na lošim stranicama, da nisam razmišljao... Da je sve to bila stvar stresa i loše

prosudbe. Bilo je užasno. Opisao sam se kao čovjeka koji se ne može suzdržati od gledanja sadomazohističkih kućnih snimki. Ali istina je bila da se nipošto nije smjelo dogoditi da ona pomisli da ti filmovi i slike imaju veze i sa kim drugim osim sa mnom. Onda bi počela kopati da sazna tko su te osobe i sama bi predala računalo. A vrlo su jasno dali do znanja što bi se tada dogodilo. Pokušao sam razgovarati s njom, nagovoriti je da računalo preda meni, ali samo je postala još više sumnjičava. Jednog sam jutra pješice išao u KPMG. Svježi, jesenski zrak. Hodao sam, pod stresom kao i obično, preko Barnhuskog mosta. Cijelo područje oko Centralne postaje renoviralo se, ondje je nicao novi kvart, hoteli i uredi. U dva sata trebao sam se naći s Cecilijom u stanu, da nas nadzornik provede kroz sanaciju. Već smo se dvaput bili našli ondje, odabrali smo nove tapete za neke od zidova. Razgovarali smo o uređenju kuhinje i zaključili da ne želimo da išta bude kako je bilo prije požara. U svakom slučaju bilo je lijepo razgovarati o nečemu normalnome. Negdje nasred mosta pokraj mene je stao kombi. Iz njega su izišla dva krupna muškarca. Instinktivno sam znao da nešto nije u redu, ali nisam stigao reagirati prije nego je već bilo prekasno. Podigli su me s pločnika i ubacili u tovarni prostor kombija. Lamatao sam rukama i pokušavao ustati. Jedan od njih stajao je iznad mene. Uspio sam vidjeti kanilu. „Što radite?” Osjetio sam ubod u svom vratu. „Samo budi miran i ništa ti se neće dogoditi.” Nakon toga kao da više nisam imao kontrolu nad rukama i nogama, kao da su pripadale nekome drugome. Sjetio sam se onog osjećaja u grlu kad sam udisao dim, ali ovo je bilo drukčije. Ovo je bio miran san. Otvorio sam oči i... (nerazumljivo)... nije mi lako pričati o tome, iako je prošlo više godina... (kašljanje). JS: Polako, uzmite si vremena. Želite li da prošećemo? M:... to bi možda bilo najbolje... (nerazumljivo). (Pauza)

M: Baš je bilo lijepo izaći. Samo da znate, ukratko ću vam to ispričati, dovoljno sama sa psiholozima i terapeutima razgovarao o tome što se dogodilo tog dana. JS: U redu je, razumijem. M: Dakle, otvorio sam oči, bilo je mračno kao u grobu. Na neki način zapravo i jesam bio u grobu. Pokušao sam se uspraviti, ali udario sam glavom u nešto nekoliko centimetara iznad sebe. Opipao sam rukama oko sebe. Grube daske. Miris drveta. Bilo mi je jasno. Nakon te spoznaje kao da mi je sav zrak izišao iz tijela, kao da sam ostao bez sve životne energije. Zatvorili su me u jebeni sanduk. Pokušao sam se smiriti, razmišljati sabrano, nekoliko puta smireno udahnuti i ne hiperventilirati. Onda sam se počeo derati: „Pustite me odavde! Upomoć!” Derao sam se kao luđak, dok mi nije ponestalo snage. Nakon nekih dvadeset minuta otvorio se nekakav maleni otvor točno iznad mog lica. Zaslijepila me svjetlost, morao sam zaškiljiti. Pogledao me neki čovjek. Nikad ga neću zaboraviti. „Smiri se, jebote”, rekao je. „Jesi gladan, moraš li na zahod?” „Molim vas, pustite me odavde.” „Jedino ako moraš srati, ali onda te prvo moram vezati.” „Što želite od mene? Molim vas, samo mi recite što želite!” „Ja ne odlučujem, ali reći ću ti samo ovo: daj nam lovu i sve će biti gotovo.” Nejasno se sjećam tih dana. Trudio sam se zaboraviti i potisnuti te dane kad sam ležao zatvoren u sanduku, u manje prostora nego u prtljažniku Volva. Ali znam da me nije ispitivao onaj prvi čovjek. Sjećam se kako je bio šokiran kad je nekoliko dana kasnije otvorio otvor na sanduku i shvatio što su mi učinili. Naime, i drugi su dolazili u tu kuću. Izvukli su me iz sanduka. Nisam znao tko su, svi su bili maskirani. Isprva sam bio uvjeren da ih je poslao Sebbe, da mi nije oprostio. Da želi još novca jer sam ga pokušao pokrasti. A i čovjek koji me čuvao rekao mi je da će me pustiti ako im isplatim otkupninu. Ali nakon nekog vremena shvatio sam da žele nešto drugo. Htjeli su znati gdje se nalazi računalo, jesam li još nekome rekao što sam bio vidio na onom imanju. Ti ljudi nisu bili Sebbeovi, ni Kumovi. Radili su za nekoga drugoga. Nekoga mnogo mračnijega.

Iščupali su mi sedam noktiju. Gasili su mi cigarete na licu. Gurali su stvari u mene... (nerazumljivo)... ne mogu o tome... JS: I ne morate. Pročitao sam zapisnik sa suđenja, ondje ste sve ispričali, zar ne? M: Većinu. Ali nikad nisam spomenuo da su tražili računalo. Mislio sam da samo tako mogu zaštititi obitelj. JS: Znam, to je razumljivo. M: U svakom slučaju, nakon pet dana i pet sati oslobodila me policija. Nakon toga Cecilia mi je ispričala da su je otmičari nazvali, rekli joj da su me oteli i da će me pustiti ako im preda računalo. JS: Je li im ga predala? M: Jest. I odmah je policiji prijavila da sam otet. Ne znam kako, ali nakon što je policija otmičarima predala računalo, uspjeli su me pronaći. JS: A računalo? Što se dogodilo s njim? M: Ne znam, otmičari su ga uzeli. Nema ga više. JS: A samo je jedan čovjek priveden i osuđen za to što su vam učinili, zar ne? M: Samo jedan čovjek, onaj koji mi se prvi obratio. Teddy Maksumić.

39. Rasprava o istražnom zatvoru bila je završena. Tužiteljica Annika Rölén zatražila je dodatna dva tjedna zbog istih onih razloga koje je navodila cijelo vrijeme. Usto je priložila nove okolnosti koje idu u prilog optužnici: jednu zajebanu stvar. Analizirali su odjeću pronađenu u šumi: majicu kratkih rukava i traperice. Na kragni i na jednom rukavu pronašli su Benjaminovu DNK, stupanj točnosti: +4, najviši. I posljednji čavao u lijesu: majica je bila manjeviše natopljena krvlju ubijenoga. Emelie je dala sve od sebe. Pitala je jesu li pronađene mrlje krvi i u jednoj drugoj prostoriji osim dnevne sobe, jesu li u kući pronađeni otisci prstiju, DNK ili neki drugi predmeti, je li pronađeno oružje kojim je počinjeno ubojstvo. Annika Rölén većinu je toga odbila komentirati, odgovorila je samo na pitanje o oružju: „Nismo ga pronašli, ali mislimo da je žrtva ustrijeljena u glavu nekakvom vrstom ekspandirajućeg zrna.” Forenzičari su trebali još vremena - bilo je očito što nedostaje: osnovana sumnja, prijeko potreban temelj za istražni zatvor. Sud neće pustiti osumnjičenoga za ubojstvo ako Nacionalni forenzički centar traži još nekoliko tjedana. Ali svejedno: Benjamin je i dalje bio manjeviše nesvjestan - sve je to bilo vrlo neuobičajeno. Ali tužiteljica Rölén imala je i na to odgovor: „Emanuelssonu je bolje. Može sjediti, može se micati, odgovara na određenu vrstu verbalne komunikacije, što znači da je povećan rizik od ometanja istrage.” Sudac je nakon manje od pet minuta izlaganja odredio da Benjamin mora ostati u pritvoru. Emelie izađe na ulicu i pozove taksi. Istodobno je guglala metke s ekspandirajućim zrnom. Wikipedia joj je objasnila. Svrha im je bila da ekspandiraju pri udaru, zbog čega se radijus udara širi. Zvučalo je užasno. A svejedno se, primjerice, švedska policija od 2003. godine

koristila mecima Speer Gold Dot. „Čekaj.” Okrenula se. Bio je to Teddy: trčao je prema njoj niz ulicu Scheelegatan. Idiot koji je palio sjenike i krao novac. Idiot koji je rekao: „Znam što se dogodilo s Matsorn.”

40. Mats Emanuelsson je pet puta bio na trajektu za Finsku, ali nije skočio kad su vremenski uvjeti bili najgori, kad su izgledi da ostvari svoj cilj bili najveći, već na turi na kojoj je vrijeme bilo najljepše. Možda se nije uspijevao odvažiti. Teddy je stajao nasuprot Emelie ispred Općinskog suda i objašnjavao joj što je otkrio. Emelie se nije ni pomaknula. Bilo mu je drago što ga tako pozorno sluša. Bilo je nečega čudnoga u Matsovu skoku. Teddy je na Lokeovu ekranu više puta pregledao snimku s trajekta. Naposljetku je uvidio: najprirodnije bi bilo skočiti što bliže trajektu - gdje je rizik da će te brod povući pod sebe i najveći. Ali Mats nije postupio tako: odrazio se kao da želi oboriti svjetski rekord u skoku u dalj. Teddy je zamolio Lokea da zumira. Nešto u svemu tome bilo je sumnjivo. Prema onome što su rekli Boggan i Bosse, Mats je trebao biti mršav, a na snimci je izgledao punašno, unatoč laganoj odjeći. Slika po slika. Vrati. Zumiraj. Vrati. A onda je nešto zamijetio. Mats je imao nešto ispod majice. Nešto mu je virilo iz kragne. Nešto debelo. Loke je zumirao još više. Imao je nešto ispod kragne. Ursuk BDS. Teddy je taj tekst negdje već bio vidio. Loke ga pogleda. „Slatki, toliko razmišljaš da si zaboravio disati. Jesi siguran da nećeš malo fermentiranog čaja? Ili možda kisika?” Onda mu je sinulo. Teddy je vidio ronilačko odijelo s istim natpisom. Ursuk BDS. A znao je i gdje: u Cecilijinu, Benjaminovu i Lillinu kaotičnom podrumu. Mozgao je i dalje: kad je skočio, Mats Emanuelsson je ispod odjeće imao ronilačko odijelo. Odrazio se što je više mogao. Zaključak je bio očit: tako se ne odijeva čovjek koji si namjerava oduzeti život. Nitko tko se kani utopiti ne skače u more u Breathable Diving Suitu, elitnom suhom odijelu. Kad je završio, Emelieina usta bila su napola otvorena.

41. Trebalo joj je trideset minuta samo da uđe, kao i obično. I dalje Odjel šest. Jeanette Nicorescu pristojno ju je pozdravila na hodniku, kao i obično. „Upravo se održala rasprava o uhidbenom zahtjevu, on je sudjelovao putem videoveze. Kako mu je?” upita Emelie. „Izgleda mi mirno. Čak me i pozdravio maloprije kada sam ga išla obići.” Benjamin je sjedio, uspravljen na krevetu. Oči su mu bile otvorene, ali činilo se da je ne registrira. Emelie je čula prigušene glasove čuvara u hodniku. „Bok, Benjamine.” Promrmljao je nešto što ona nije razumjela. „Kako si?” Nije odgovorio. „Nije nimalo neočekivano što su ti produljili pritvor”, rekla je. Prošaptao je nešto iz čega je ona razabrala riječ: „Znam...” „Benjamine, Teddy i ja mislimo da si tvoj tata nije oduzeo život kad je skočio s trajekta. Mislimo da je sve to isplanirao kako bi izgledalo kao samoubojstvo. Znaš li išta o tome?” Sjela je na stolicu pokraj kreveta i primila njegovu ruku. Benjaminova koža bila je hladna. Osjetila je kako je palcem lagano pritisnuo njezin dlan. „Je li to da ili ne?” „Da”, prošapće on, gotovo nečujno. „Je li tvoj tata živ?” Nešto je promumljao. Emelie se učinilo da je čula: „Ne... znam... u... kući...” „Kako misliš? Je li tvoj tata bio u kući s tobom?” Lagano joj je pritisnuo dlan: da. „Znaš li tko je ubijeni?” Benjamin odmahne glavom, a potom tiho prošapće: „Možda tata.”

„Je li Mats ubijen?” „Ne znam.” „Što si ti radio u kući?” Dlan mu je bio napet, činilo se da se napreže kako bi pronašao pravu riječ. Nešto je rekao, ali Emelie ga nije razumjela.” „Naći...” Shvatila je da mora postavljati jednostavnija pitanja. „Išao si se s nekime naći u toj kući?” Stisnuo joj je dlan palcem: da. „Išao si se naći s Matsom?” Još jedan stisak: da. „Zna li Cecilia da ste se ondje našli?” Nekoliko je trenutaka bio nepomičan, a zatim odmahne glavom. „Zna li da si Mats nije oduzeo život?” „Ne.” „Tko zna, osim tebe?” Tišina. Naprezao se da ostane sabran. „Li...” Nije uspio dovršiti. „Lilla?” Nije odgovorio. Sklopio je oči. „Molim te, Benjamine, zna li Lilla?” U sobi je vladala tišina. Benjaminova ruka padne na pokrivač. „Je li išta rekao?” upita Teddy, koji ju je bio čekao ispred zatvora. „Zapravo, ne želim razgovarati s tobom.” „U redu. Ali jesi li išta izvukla iz njega?” „Da, zapravo smo i komunicirali, izmijenili smo nekoliko riječi. Zna da si Mats nije oduzeo život, ali misli i da bi on mogao biti žrtva s Värmdöa.” „Jebemu...” reče Teddy. „Je li on ubio vlastitog oca?” Emelie ta mogućnost uopće nije bila pala na pamet. „E, sad će bome morati početi razgovarati s nama”, promrmlja Teddy. „Svakog dana sve mu je bolje. Moram ići, danas imam još jedan slučaj.” „Kakav?” Emelie nije znala je li Teddy znao - zavjet šutnje branio joj je da kaže koga zastupa. A osim toga, nije htjela razgovarati s njim. „Riječ je o još jednom zahtjevu za određivanje istražnog zatvora”, reče ona.

Teddy podigne obrve. „Onda mi je jasno, Linda mi je rekla da ćeš pomoći mom nećaku. Mogu li s tobom?” Emelie odmahne glavom. „Sada bi bilo dosta.”

42. Gotovo četiri dana u pritvoru. Dva sata kasnije: vrijeme za raspravu o istražnom zatvoru. Doći će po njega, staviti mu lisičine i odvesti ga u Općinski sud u Södertörnu. Momci su mnogo puta pričali o istražnom zatvoru, ali Nikola je bio nevin. Popravni dom bio je kao vrtić u usporedbi s ovime. Imao je vrućicu. Proljev. Ruka za koju ga je ugrizla ona jebena džukela i dalje ga je užasno boljela. Palo mu je na pamet da uzme svoj remen i učini nešto drastično, ali i njega su mu oduzeli. Ponovno ga je posjetio Simon Murray. Izgledao je kao Matthew McConaughey - zategnuta koža oko usta i prodoran pogled. Simon je rekao: „Ići ćeš u istražni zatvor, to ti je jasno?” Nikola je mislio: ne mogu izdržati još nekoliko tjedana u ćeliji. „Bit će ti teško provesti više mjeseci u izolaciji”, rekao je Simon. Nikolinom glavom rojile su se misli: nadao se da će Chamon izdržati pritisak, on je uvijek bio veći kuler. Simon je rekao: „Znaš da je Chamon progovorio, zar ne? Rekao je da si ti taj kojemu je trebao novac.” Nikola je drhtao. Moram se vidjeti s nekime tko brine za mene. Mama, djed, Teddy, bilo tko. „Ako mi kažeš što me zanima, sredit ću ti da te posjeti Linda, i to vrlo brzo”, rekao je Simon. Nikola se sjetio Ashura, momka o kojem mu je bio pričao Chamon, a koji je odbio otići na očev sprovod u lancima. Nakašljao se. „Simone, možda izgledam iscrpljeno, ali nisam ti ja kurvetina. Odlazi i ne vraćaj se više.” Sklupčao se u fetalni položaj na madracu. Mjesec dana na slobodi toliko je uspio izdržati. Koji luzer. Nikako se nije uklapao u igru. Glava: puna groznih misli. Pokušao je spavati. Pokušao je drkati. Istodobno se i preznojavao i smrzavao. Praktički svakog sata morao je lupati po vratima jer je trebao na zahod.

Pitao se što im je Chamon rekao. Ćelija u drugom hodniku - i on je bio negdje ondje. Ako ga već nisu pritvorili i odveli u drugu zgradu. Nikola se uopće nije mogao usredotočiti na ono što će reći na saslušanju. On: ADHD freak. Razmišljao je o tome da ipak nazove inspektora Simona Murraya i kaže mu da je spreman propjevati. Posjetila ga je i Emelie. Izgledala je baš onako kako ju je bio upamtio: zagasito plava kosa, blage oči. Crne hlače i sako. Odmah je prešla na stvar: no bullshit. To je bilo sasvim u redu. „Što su ti rekli?” „Samo su me kratko ispitali. Rekli su da sam provalio u ICA Maxi.” „Što si im ti rekao?” „Zanijekao sam to. Išao sam do Teddyja, njega poznaješ. Putem onamo napao me onaj jebeni pas i napravio mi mljeveno meso od ruke. Pogledaj.” Podigao je povijenu ruku. „Nemam ja veze s provalom u ICAu.” „Zašto su osumnjičili tebe?” „Bio sam u blizini, u nekakvoj šumici, ali nisam bio u trgovini. Samo sam zalutao.” Tih sat vremena što je Emelie provela s njim osjećao se ipak malo bolje. Razgovarali su o raspravi o određivanju istražnog zatvora i procesu što slijedi. Djelovala je snažno. Kucanje na vratima. Zvuk ključa u bravi. Bili su to čuvari. Stavili su mu lisičine i poveli ga kroz hodnik. Pokušao se nasmiješiti. „U kojoj je ćeliji Chamon?” Jedan čuvar odgovori. „Znaš da ne smijemo govoriti o tome.” Posjeli su ga u auto: Volvo V70 s rešetkama preko prozora. Izvezli su se iz garaže. Vani je bio krasan ljetni dan. Čuvari na prednjem sjedalu razgovarali su o tome što će za godišnji odmor. Nikola se prisjetio prvog puta kad je pušio travu: tulum u šumi na brijegu iza škole u Ronni. Lišće na drveću bilo je svjetlozeleno. Kao da ništa na svijetu nije moglo poći po zlu, kao da je sve dobilo priliku početi iznova. Sudac je izgledao čangrizavo. Siva halja. Siva kosa. Sivo lice. Tužitelj je na sebi imao majicu, traperice i sako od samta. Nikoli nije bilo jasno zašto nisu mogli staviti barem kravatu, kad su ga već

namjeravali zatvoriti na duže vrijeme. Emelie je ušetala u sudnicu i sjela. Otvorila su se druga vrata, u sudnicu su ušli slušači i sjeli iza pleksiglasa. Zbog odraza mu je bilo teško procijeniti tko je sve došao. Nikola se napregnuo i zaškiljio. Vidio je Lindu. Vidio je Teddyja. Vrata su se ponovno otvorila. Ušla je još jedna osoba. Shit - bio je to Chamon. Dakle: ona zmija Murray cijelo je vrijeme lagao. Chamon uopće nije bio u ćeliji u drugom hodniku. Chamon: nije bio uhićen. Chamon: slobodan kao jebena ptica. Murray je pokušao zajebati Nikolu. Pritisnuti ga. Izazvati još više straha, još veću paniku. Ali nije računao da će Chamon imati muda pojaviti se na raspravi. Tužitelj je rekao: „Tražim da se rasprava održi iza zatvorenih vrata.” Emelie zatvori svoj notes. Bilo je to posve očekivano u slučaju kada drugi, zasad još nepoznati počinitelj nije bio uhićen. „Nemam prigovora”, reče ona. Sudac je govorio autoritativnim glasom. „Onda zatvaramo vrata: javnost nema pravo prisustvovati ostatku rasprave. Molim slušače da napuste sudnicu.” Nikola okrene glavu. Chamon mu pokaže palac gore i nasmiješi se od uha do uha. Idućeg dana: istražni zatvor, naravno. Ćelija: četrdeset puta bolja od one u pritvoru. Imao je krevet, mali pisaći stol, drvenu stolicu, zahod. Prije svega: imao je televizor. A opet: ovdje će ostati tjednima ako Emelie ne izvede nekakvu čaroliju. Bio je visoko u zgradi: morao je to biti osmi ili deveti kat. Kroz prozor je pucao pogled na cijeli Flemingsberg. Željeznička postaja javnog gradskog prijevoza, srednja škola, šarene kuće projekta Milijun u daljini. On: unuk projekta Milijun. On: po cijele dane gleda televiziju. Ludio je manje nego u postaji, ali opet je mnogo ludio. Pitao se kakve dokaze ima murja. Što će Isak reći. Što je Murray planirao. Sat vremena dnevno u prostoru za vježbanje na krovu. Rešetke svuda uokolo, ali kroz njih je ipak nazirao nebo. Kupio je crveni Marlboro na kiosku i popušio osam komada zaredom prvi put kad je izišao. Nikotin ga je pukao kao trava. Svijet mu se vrtio. Rešetke su se tresle. Teturao je.

Sljedećeg dana nije pretjerivao s cigaretama. Nakon nekoliko minuta čuo je kako ga netko doziva. „Stari, kako se zoveš?” Pokušao je vidjeti tko stoji iza rešetki. Momak s druge strane, u drugom odjeljenju. Nikola mu je rekao svoje ime. „A ti?” „Kerim Celali. Odakle si?” „Sötälje. Ronna. Ti?” „Axelsberg. Al zapravo iz Västeråsa. Zbog čeg si tu?” „Teška krađa. A ti?” „Ah... Ma, hrpa pizdarija.” „Daj, ajde...” „Kažu da sam prodavo drogu na trgu u Axelsbergu.” „Kolko?” „Nekolko kila.” „Abbou.” „Ma da, al to samo kažu.” „Svejedno... Kolko imaš godina?” „Dvadeset osam. Jebemu... Riskiram najmanje deset, možda i četrnaest, ako me optuže i za švercanje.” „Jebote.” Momak s druge strane nasmije se. „Ma, bit će sve dobro. Moraš imat vjere. Iskreno, jebeno je dobar osjećaj tu i tamo doć u buksu. Mir i tišina. Ne moraš stalno brinut zbog murjaka u civilu. U zadnje vrijeme bilo je jako zajebano, kužiš?” „Čuo sam.” Nikola je čuo glasine. Kurdi su kontrolirali trgovinu koke duž većeg dijela crvene linije metroa, ali u zadnje su vrijeme momci iz Vasterorta i Crni Škorpioni uzimali svoj dio. „Reći ću ti samo ovo”, reče Kerim. „Danas je krasan dan. Uživaj u suncu, u plavom nebu. Moglo je bit i gore. Mogo sam bit tamo gdje mi živi rođak, u Kobaneu.” „Ko... Gdje?” „Ma, nema veze, stari. Samo hoću reć: uživaj u onome šta imaš. Fali mi samo lakrisal, tog nema na kiosku. Al sunce sja, ne brinem.” Nikola je gledao TV više nego ikad. Mentalist, Bivši na plazi, Luksuzna zamka, Paradise Hotel. Bilo mu je teško pojmiti kako uspiju nabiti toliko sranja u tako malo vremena. Zamolio je PlayStation - mogao se posuditi jedan po hodniku.

Iznenadio se što je došao prilično brzo, ali kad su mu ga donijeli, shvatio je da je to PS2. Noviji uređaji bili su zabranjeni jer su imali WiFi. PS2 - Nikola je imao valjda četiri godine kad je to izišlo antikvitet iz doba debelih televizora. Trebali su poslati arheologe: time su se ljudi zabavljali početkom tisućljeća. Odnesite ga u muzej, pobogu. Umjesto toga posudio je dvije knjige. Tri sekunde Roslunda i Hellströ-ma te Stranac, nekog drugog tipa. Nije znao zašto je to uzeo, valjda ga je zainteresirao naslov. Odgovarao je njemu. Jugić među Sirijcima. Šved među Srbima. Momak koji je uvijek na margini. Idućeg dana ponovno ga je dozvao Kerim. „Frende, Nikola, jesi to ti?” „Da. Kako je?” „Danas nije onako lijepo vrijeme, al znaš šta?” „Šta?” „Isti kurac. Jedva vidiš nebo kroz ove rešetke.” „Kolko si već ovdje?” „Trinaest mjeseci.” Nikola proguta knedlu. Momak s druge strane uopće nije bio ni za što osuđen - a svejedno su mu uzeli godinu dana života. Kerim nastavi. „Pod strogim restrikcijama. I znaš šta?” „Šta?” „Ti si prvi s kojim razgovaram otkako sam tu, osim odvjetnika i drotova. Zajebali su se kad su me stavili tu, u kavez pokraj tebe, zaboravili su da me moraju držat dalje od drugih živih bića.” „Jebote... Kako uopće izdržavaš?” „Stari, ko što sam ti reko jučer, može bit i gore.” Nikola se začudio. Kako bi, zaboga, moglo biti gore? „Jesu ti šta našli?” upita Kerim. „Nemam pojma, znam samo da me pas nanjušio. I da sam nevin.” „Jasno, svi su ovdje nevini. Al, slušaj me, ako nemaju više od toga, moraš učinit samo jednu stvar.” „Koju?” „Zatvori usta, diši kroz nos. Drži jezik za zubima. Na kraju će pokazat svoje pravo lice, pa ćeš vidjet kakve karte imaju. Samo kul. Sjeti se Kobanea.”

43. Na sastanku kod Magnusa Hassela, partnera. Teddyja je zapravo čudilo što dosad nije bio reagirao. Na zidovima su bile obješene slike, a na niskim policama za knjige stajala su različita više ili manje zagonetna umjetnička djela: ljudska lubanja pošpricana uljanim bojama, kocke koje su izgledale kao da su od sasušene boje, ptičji kostur sa žutom teniskom lopticom pod staklenom kupolom. Magnus je zaista volio contemporary art, kako je on to nazivao. Ali veliku sliku koja je prije stajala iza njegova radnog stola zamijenio je novom. Iz daljine je izgledala posve crno: metar sa dva tame. Ali kad se Teddy približio, uočio je da su na sliku zalijepljene sitne, tamne tablete, pilule i kapsule. Kao da su padale poput kiše. Pitao se koje je značenje toga. Magnus je vidio kako razmišlja. „Sviđa li ti se moj najnoviji pronalazak? To je Damien Hist. Zove se Cicutoxin, jedva tri godine stara. Mislio sam da nikad neće biti na prodaju, ali prije nekoliko tjedana imao sam sreću i dobre posrednike.” Teddy sjedne na stolicu nasuprot Magnusa. Stol mu je izgledao neuredno, ali odvjetnik se činio smirenijim nego zadnji put kad su razgovarali. „Teddy, prijatelju, prijeći ću odmah na stvar. Ovo što se dogodilo nije dobro.” Teddy je znao na što misli: bio je nazvao Magnusa i rekao mu da su mu ukrali sve dokaze vezane za slučaj McLoud. „Užasno mi je žao, ali netko mi je provalio u auto. A sve je bilo ondje, fotografije, svi moji izvještaji... Nestao mi je i mobitel, nemam više nikakvih slika.” Magnusovo lice bilo je kameno. Slika iza njega isijavala je tamu. „Reći ću ti samo ovo”, reče Magnus. „Ako to ne riješiš, od ovog odvjetničkog društva više nećeš dobivati nikakve zadatke. Je li ti jasno koliko su te informacije bile vrijedne našem klijentu?” „Da, rekli ste. Dvjesto milijuna kruna.”

„I što, da mu kažem da su dokazi samo tako nestali? Teddy, moraš to riješiti i gotovo. Pronađi materijal. Točka.” Magnus ustane: bio je to jasan znak da je, što se njega tiče, sastanak bio gotov. Jedi govna, debilčino, mislio je Teddy - ja sam to za sebe već riješio. A za tvog klijenta nema materijala, vratio sam ga Fredricu McLoudu. Istodobno: bio je to kraj njegova prvog normalnog posla. Što će sada raditi? Što će postati? Sutradan. Kao da su se svi u crkvi komešali. Velike ikone ispred oltara. Upaljene svijeće. Crveni tepih na podu. Ljudi su ikonama ljubili ruke, Isusu stopala, palili svijeće i križali se. Ovo potonje: Bojan je bio majstor - prekrstio se dvaput, dvaput se poklonio do poda, poljubio ikonu sveca ispred sebe. Onda je sve to ponovio - radio je isto ono što je radila Teddyjeva baka. Prisjetio se kako ju je, kao desetogodišnjak, posjetio u Vinči, naselju pokraj Beograda. Brade svećenika, ljubičaste halje, snažan miris tamjana. Ali danas: tata. Danas: crkva svetog Save. Švedska. Stockholm. Enskede gård, nekoliko kilometara od dvorane Globen. Teddy je osjećao umor u stopalima. Bilo je to još nešto čega se sjećao s liturgija iz djetinjstva. Cijelo vrijeme moraš stajati. Čekao je. Njihao se u ritmu napjeva. Negdje je bio mali zbor i pjevao a capella. Tata ga pogleda. Teddy se također pokuša prekrižiti. Desna ruka. „Uz telo, ne povlači po vazduhu”, običavala bi govoriti baka. Palac, kažiprst i srednji prst spojeni, ostali prsti pritisnuti o dlan. „Zar nećeš da iskažeš poštovanje svešteniku?” upita Bojan. Teddy je znao na što misli. Htio je da Teddy priđe svećeniku i poljubi rub njegove mantije. „Vidiš da je gužva, tata.” To je bilo točno: crkva je bila prepuna. Bila je to i laž: trenutačno nije htio ništa ljubiti. Ali htio je ugoditi ocu. Pokazati mu da mu je stalo. Imao je viši, plemenit cilj. Saru su otpustili iz bolnice i štitila ju je policija. Linda je živjela u hotelu i nije išla na posao. Teddy je uspio nagovoriti i tatu da ode hotel, ali to nije bilo dovoljno. Linda i tata morali bi napustiti zemlju, barem na nekoliko tjedana. Dok Teddy ne natjera Kuma da shvati. Iz te perspektive: bilo mu je drago što je Nikola u pritvoru. Do njega u svakom slučaju nisu mogli doći.

Pokušao se opustiti. Tata naposljetku mora shvatiti - ionako nema pametnijeg posla, a novcem koji je dobio od McLouda mogao ga je poslati na all inclusive odmor bilo gdje u svijetu. Posljednjih je dana pokušavao doći do Lille, ali ona se nije javljala na mobitel, a Cecilia je rekla da ne zna gdje trenutačno živi. Ali Lilla je znala da je Mats lažirao samoubojstvo. Nadao se da je ona u boljem stanju od brata. Crkva izvana nije bila ništa naročito, ali iznutra je bila lijepa. Ikone u orahovini i freske u zlatu i jarkim bojama. „To je naša vizantijska tradicija”, objasnio mu je Bojan. Teddy istegne vrat. „Znam, tata, znam. Želim da otputuješ, samo na par sedmica. Linda je već iselila iz stana.” Bojan se okrene. „Zašto uvek moraš da praviš probleme? Mislio sam da si se promenio.” Teddy se ukipio. Što je tata činio da mu pomogne svih ovih godina? Dok je on odrastao? Što je činio kad su ga zvale službenice socijalne, učiteljice i školski psiholozi? Kad su mu murjaci prvi put pozvonili na vrata - Teddy je imao dvanaest godina — i rekli mu da mu je otac uhićen ispred Teknikmagasineta sa sedam pušaka za airsoft u ruksaku? Uvijek je htio da Teddy bude kao Darko, a kurca nije shvaćao. A sada - kada je pokušavao živjeti s prave strane zakona, kada je radio - opet je prigovarao. Tata mora shvatiti da se prošlost katkad zna vratiti. Glupi starkelja. Ljudi su još neko vrijeme stajali ispred crkve i čavrljali. Tata je htio predstaviti Teddyja svojim prijateljima, Teddy je htio otići odande. Nakon nekog vremena zajedno su prošetali do postaje podzemne željeznice. Ulaz u tunel bio je pun škrabotina: loši grafiti i prostote. Ružno je lijepo. Front oslobođenja životinja. Ubij buržuja. „Da li si odlučio? Voleo bi da otputuješ što pre.” Bojanov korak bio je spor. Došli su do stanice. Gore, na metalnoj gredi ispod stropa, balansirala je srebrno obojena ljudska skulptura. Bojan pokaže prema njoj. „Jesi li video nove umetnine šta su ih postavili u podzemnoj? Veoma su lepe.” „Ah želim da mi odgovoriš na pitanje.”

Bojan prisloni pokaz na aparat i staklena pregrada se otvori. Novi sustav i dalje je svaki put iznenađivao Teddyja - bio je to dio novog Stockholm^. „Imam ideju. Uzeću ti karte za Herceg Novi. I ja ću da dođem nakon par sedmica, i Linda sa mnom, pa ćemo neko vreme da budemo zajedno”, nastavi Teddy. Tata podigne pogled. „Herceg Novi. Crna Gora. Uvek sam išao onamo dok sam bio mlađi.” Teddy je nastojao djelovati blago. „Znam”, rekao je. „Znam.” Razišli su se na Slussenu, Bojan je presjeo na vlak na crvenoj liniji. Teddy je znao kamo ide. Otišao je ispod stanice: ispod Slussena - mračniji, prljaviji, buka autobusa. Netko je prodavao kruh i peciva na stoliću ispod ekrana s informacijama. Netko se pokušavao otrijezniti na klupici pokraj kioska. Gore, na svjetlu: krasan ljetni dan. Ovdje dolje, ispod površine: hladnoća, osjećaj napuštenosti i smrad mokraće na stupovima. Novi Stockholm. Grad koji se nekoć barem trudio. Sada: prodan. Otrcani zidovi i išarane stanice. Oni koji su imali novca koristili su se aplikacijama za taksi. Čak su i u predgrađima cijene stanova skočile u nebesa - no da bi se zadužio za cijeli život, banke su te najprije morale prihvatiti. Ono malo stanova što je preostalo na crno je nudila kriminalna mreža koja se ni milisekunde nije ustručavala srediti bilo koga tko se umiješa. Pločnici su bili puni imigranata iz Europske unije, ali nitko nije govorio o tome kako svi okreću glavu. Rumunjske i nigerijske kurve pružale su usluge u mini-bordelima - ono što se oduvijek zbivalo na ulicama preselilo se iza zatvorenih vrata stanova i vila. Sintetičke droge naručivale su se putem interneta i dostavljale brže od hrane iz Linasa. Istodobno, određeni ljudi, nositelji društva, iza fasada su radili što žele. Predatori. Sjeo je na tramvaj. Linija za Saltsjö. Prisjetio se Kumova izlaganja. Novi Stockholm: gdje su razlike bile očite kao da ih je netko iglom urezao u kartu grada. Imao je više novca nego ikad, a opet ga nije htio potrošiti ni na što drugo osim na to da pošalje tatu i sestru iz zemlje i pomogne Nikoli. Dvadeset minuta kasnije došao je do farme Drevinge. Loke mu je pomogao suziti područje na kojem bi mogla biti Lilla.

Konji na pašnjacima izgledali su zadovoljno. Djeca posvuda: samo cure, od malenih djevojčica do tinejdžerica. Nešto dalje vidio je nekoliko cura kako uspravnih leđa sjede na sedlima. Ušao je na farmu. Ondje: ista stvar. Konji različitih veličina i boja u oborima, ili kako su se već ta mala odjeljenja nazivala. Cure svih dobi koje su čistile staje, radile nešto s kožnim remenjem i balama sijena. Lilla je bila vrlo slična svome bratu. Slična Matsu. Teddy ju je odmah prepoznao. Imala je šesnaest godina. Stajala je u jednom boksu s konjem. U jednoj je ruci držala četku. Vjerojatno ga je timarila. Prišao je. Pokušao je uspostaviti kontakt očima.

Policijska uprava Stockholmskoga okruga Razgovor s informatorom „Marina”, 20. prosinca 2010. Ispitivač: Joakim Sundén Mjesto: Centar Högdalen PROMEMORIJA 6 (DIO 1.) Transkript dijaloga JS: Mislite li da ćemo danas završiti? M: Dosad sam opisao tek godinu i pol, imam još otprilike četiri godine, od 2007. naovamo. JS: Dakle, nismo pri kraju. M: Ali mogao bih biti malo sažetiji. JS: Odlično. Kako vam je jučer bilo pričati mi o otmici? M: Neke stvari ne možeš zaboraviti, koliko god to želio. JS: Razumijem. Možete onda da nastavite gdje ste stali. Što se zbivalo nakon tih užasnih događaja? M: Utonuo sam u tamu. Spominjali su FTSP. Vraćala su mi se sjećanja na mučenje. I to ne samo u noćnim morama koje su me progonile - i najmanja situacija mogla je potaknuti snažne reakcije. Ugledam stol iste boje kao onaj sanduk, uhvati me panika. Osjetim miris guma za žvakanje kakve su oni žvakali, slomim se i dobijem grčeve. Spominjali

su emotivnu zatvorenost, nedostatak interesa za normalne aktivnost. Čak sam i četiri dana proveo u bolnici, dali su mi zoloft. Rekli su mi da sam suicidalan. Nakon nekoliko tjedana doznao sam da bolujem od PTSP-a. A k tomu, još sam jedanput morao sve to ponoviti na saslušanju u policiji i na sudu. Bilo je užasno. JS: Jeste li radili? M: Prva četiri mjeseca nisam, a onda sam se vratio na svoj uobičajeni posao. Polako sam se počeo oporavljati. Narasli su mi novi nokti, iako su bili ulupljeni. Policija mi je dala alarmni uređaj i upute o sigurnosti. Ali znao sam da se neće vratiti dok god budem držao jezik za zubima. Dobili su što su htjeli. JS: A Cecilia? Što je ona rekla? M: Ništa previše. Bilo joj je žao, jasno. Ali nikad nismo ozbiljno porazgovarali o svemu. I ona je vjerojatno samo htjela zaboraviti. JS: A Sebbe? M: Da, Sebbe... Nazvao me odmah nakon što sam se vratio kući, ali nisam htio razgovarati s njim. Onda nam je jednostavno banuo na vrata, bilo je to samo nekoliko tjedana nakon otmice. Kada je pozvonio, ja sam bio ležao doma u krevetu, napola uspravljen, na analgeticima i antidepresivima. Cecilia je bila na poslu, djeca su bila u školi i u vrtiću. Iskobeljao sam se iz kreveta i navukao kućni ogrtač. „Ti ovdje nemaš što raditi”, siknuo sam kroz vrata. Policija je, nakon onoga što se dogodilo, zapečatila otvor za pisma. „Mats, čuj, pusti me unutra. Želim razgovarati.” „Ali ja ne želim razgovarati s tobom.” Držao sam prst na uređaju za alarm koji su mi bili montirali. „Dobro, kužim, ali evo kakva je situacija. Nisam ja naručio ono sranje, kunem ti se svime. Bio sam ljut na tebe što si mi maznuo lovu, znaš što se potom dogodilo. Nismo mislili da ćeš biti doma. Ali ova zadnja stvar... Kunem ti se... To što su učinili bolesno je... Samo to sam ti htio reći.” Mislim da mi je glas drhtao dok sam mu odgovarao, možda je to i čuo kroz vrata. Jer stvar je bila u tome što sam znao da govori istinu. On nije imao veze s time. Nije me on oteo. „Odlazi, Sebbe”, rekao sam naposljetku. „I nikad se više ne vraćaj.”

Život se polako počeo vraćati u rutinu, iako nisam radio puno radno vrijeme. Bilo mi je teže, išlo je sporije. Katkad bih, nakon što bih ujutro uputio djecu iz stana, morao leći i odmoriti sat vremena. Odlazak u kupnju znao mi je zadati glavobolju koja bi potrajala cijelo popodne. Na poslu nisam bio previše učinkovit, ali Niklas je rekao da razumije. No, na njemu sam vidio da je bio razočaran. Morao sam povratiti snagu. Nekoliko sam puta otišao u pokeraški klub. Bilo je to jedino mjesto na kojemu sam bio spokojan. Boggan, Bosse i ostali nisu me ispitivali o onome što se dogodilo, znali su samo ono što su pročitali u novinama. Ni ja ni Cecilia nikome nismo rekli za ono računalo. U očima policije i suda stvar je bila u novcu. Logika je bila jednostavna: netko je mislio da sam pun love jer sam bio pokeraš, oteli su me jer su htjeli moj novac. Mjeseci su prolazili, a ja sam tijekom proljeća u klubu bio najmanje dvije večeri tjedno. Jedne se večeri nešto dogodilo. Bosse i Boguslaw bili su ondje. Boggan, koji je također počeo s backgammonom, posljednjih je godina prešao na poker. Bio je prilično pretio i smijao bi mi se svaki put kad bi me sreo. Jer bio sam doslovno tanak kao štap, iako sam mršav bio i prije otmice. A bio je tu i Bosse, ili Bosse s pitonom, kako su ga zvali. Čovjek s najvećim... (nerazumljivo) ... u Stockholmu, ako me kužite. Stalno je pričao o tome. „Jebote, jesi to na nekoj novoj dijeti? Ili si popušio HIV? Čuo sam da pomaže vitamin C, da liječi sve”, rekao je kad me vidio. Htjeli su da malo živnem, valjali su iste fore kao i prije. Sjeli smo za stol i podijelili karte. Boggan je držao karte bliže sebi, a Bosse je mljeo kao i obično. Mlađi momci za stolom nisu znali bi li kolutali očima ili se cerili. „Ali iskreno”, rekao je Boggan nakon nekog vremena. „Kako si?” „Glava gore, obje noge na zemlji”, rekao sam. „Zaista, ne izgledaš mi dobro. Jasno mi je da je sve to moralo biti teško. Želiš li razgovarati o tome?” Mlađi momci prelijetali su nas pogledima. Nisu znali o čemu Boggan priča. „U redu je”, odgovorio sam i položio karte. Bosse se još više nakesio. „Ne, nije u redu. Moraš se malo oraspoložiti, prijatelju.”

Bio je to čudan razgovor, ali nekako mi se sviđao. Odnosili su se prema meni kao i inače. Zezali su me, pokušavali me razveseliti. Na koncu sam rekao: „Da, možda imaš pravo.” „Eto”, viknuo je Bosse. „Kad pokupim ovu lovu, idemo u striptiz-bar u Roslagsgatanu.” „Ne, ja neću.” „Hoćeš. Daj, ajde, treba ti malo opuštanja navečer.” Mljeli su o tome kako moram poći s njima, kako mi žele samo dobro. Jednom sam, prije nekih dvadeset godina, bio otišao na jedno takvo mjesto, bilo je to prije Cecilije. Ali bilo mi je neugodno. Sjaj u očima djevojaka, način na koji mi se privijaju uz tijelo, umjetni osmijeh... Sve mi je to izgledalo neiskreno, mislim, nije da sam išta planirao i sa jednom od tih žena, ali svejedno. Smetali su mi ta atmosfera, hijerarhija, bolesno lažni odnosi. Ali te večeri s Bogganom i Bosseom bio sam iscrpljen. Bio sam preumoran da kažem ne. Natpis iznad ulaza davao je na znanje da je to Gentlemen’s Club s najglamuroznijim damama, ali ulaz je izgledao sve samo ne otmjeno. Crne šperploče i crvene zavjese uokvirivale su predvorje. „Samo da znate, momci, inače ne zalazim na ovakva mjesta. Ovo je samo zbog tebe, Mats. Ovakve cure me se inače boje, ako kužite što hoću reći”, ustvrdio je Bosse. Boggan i ja dobro smo znali na što je ciljao, ali čini se da golemi izbacivač s jaknom Canada Goose i slovima A.C.A.B. tetoviranima na vratu nije to shvatio. „Što si to rekao? Cure će te se bojati?” Bosse je nastavio u uobičajenom tonu. „Nije to ništa što bi tebe trebalo zanimati, prijatelju.” „Želite li ući ili ne?” Iza tipa s A.C.A.B. tetovažom stajao je još jedan izbacivač, širi od njega, ako je to uopće bilo moguće. Bosse je rekao: „Da, vrlo bih rado ušao. Samo sam se malo šalio na račun svog jednookog prijatelja. Mnoge se uznemire ako ih unaprijed ne upozorim.” Drugi izbacivač zakoračio je prema Bosseu, zgrabio ga ispod brade i pribio uza zid. „Što je tebi?” Bosse se pokušao pobuniti. „Skupi svoje prijatelje i crta odavde.” Trebali smo otići. Jednostavno se okrenuti pred vratima i odšetati. Ti su ljudi bili vrlo agresivni. Možda bismo se bili osjećali poniženo i

potišteno, ali već idućeg dana to bismo zaboravili. No, ja sam prišao izbacivaču koji je i dalje držao Bossea i rekao: „Pusti ga.” „A tko si ti?” „Boli te kurac tko sam ja. Pusti ga.” Katkad mislim da se neke scene u životu događaju u slow motionu, jer u protivnom nije moguće da ti glavom može proletjeti toliko misli. Pokret traje samo sekundu, a ja stignem razmisliti o svemu mogućemu, od toga je li Bosse blefirao u posljednjem dijeljenju do toga hoću li išta trebati šivati. Zapitao sam se kakav mi je život postao: svađao sam se pred ulazom u striptiz-bar. Nije mi bilo ni na kraj pameti da će do toga doći dok sam u onom oronulom kafiću u Söderu prvi put pojmio kako funkcionira backgammon. Udarac je došao sa strane, nije bio toliko snažan, ali svejedno sam pao na pod. Onaj prvi izbacivač, onaj s tetovažom na vratu, udario me s leđa. Boggan se bacio na tipa s A.C.A.B. tetovažom, dok je Bosse počeo nogom udarati onoga što ga je držao. Iako sam mnogo toga prošao, tijekom cijelog svog odraslog života nikad nisam sudjelovao u pravoj tučnjavi. Dok sam ležao na podu, pokušavajući ustati, izvadio sam svoj mobitel i derao se u njega kao luđak. Podigao sam pogled. Tip s A.C.A.B. tetovažom nemilice je mlatio Boggana. Pritisnuo mu je tijelo o pult na blagajni i mlatio njegovom glavom o nj. Bosse se oslobodio drugog diva, ali čekale su ga nove batine. U očima sam mu vidio koliko ga je strah. Jurnuo sam naprijed i počeo tući izbacivača po leđima. Nekako sam uspio potisnuti paniku koja me obuzimala. U glavi slike trenutka kad su me ubacili u kombi. Unutrašnjost sanduka. Užarena cigareta koju mi pritišću o obraz. „Pusti ga!” viknuo sam. Bogganovo lice bilo je krvavo. Glava mu se klatila naprijed-natrag. Morali smo otići odande, bili smo poput malih hrčaka u usporedbi s tim čudovištima. Pokušao sam odvući Bossea. Otvorili smo ulazna vrata i osjetili svjež jesenji zrak. Ali onda sam se sjetio da je Boggan još uvijek unutra. Okrenuo sam se i vratio unutra. „Pusti ga.” Tip s A.C.A.B. tetovažom zareži: „Pederčino, samo se sramotite!”

Dobro su znali da nitko neće pozvati policiju kad nekoga pretuku na takvom mjestu. Stajali smo tako pet metara jedan od drugoga i režali jedan prema drugome. Nisu htjeli pustiti Boggana, a mi ga nismo htjeli ostaviti ondje. Na koncu je sve krenulo ispočetka. To se nije moglo spriječiti. Uletio sam da učinim sve što mogu za svoga prijatelja. Ti divovi nisu bili samo golemi, bili su i brzi. Tip s A.C.A.B. tetovažom udario me nogom u bedro. Kost je popustila poda mnom. Opet sam završio na podu. Pokušao sam ustati, stajao sam na sve četiri. Onda sam osjetio udarac u prsa. Bilo je to kao da je netko slomio čačkalicu, a čačkalica je bila moje tijelo. Srušio sam se. Bosse je nešto urlao u pozadini. Osjetio sam još jedan udarac. Sklupčao sam se u fetalni položaj. Vidio sam Boggana, i on je ležao na podu. Zaštitio sam lice. Pokušao sam napeti tijelo. Više nije bilo udaraca. Pitao sam se što se dogodilo. Spustio sam ruke i vidio kako bejzbolska palica udara tipa s A.C.A.B. tetovažom po leđima. Dvojica muškaraca s fantomkama stajala su iznad svih nas. Izbacivači su ležali nešto dalje na podu. „Jebene pičkice, napadnite nekoga sebi ravna”, zaderao se tip s bejzbolskom palicom. Novi udarac po bedru tipa s A.C.A.B. tetovažom: tump - zvučalo je kao kad zaista snažno pucaš penal. Uspio sam ustati. Pokušali smo podignuti Boguslawa. Tump. Izbacivači su urlali od boli. Pljuvali su porazbijane zube. Tump. Vidio sam tjelesne tekućine na podu. Vidio sam nos koji je više sličio krvavoj kvrgi. Tump. Vidio sam vilicu koja je visjela nekako ukoso. Izvukli smo svog prijatelja van. „Sad imate problema s nama! Jebeni kurvini sinovi!” urlao je tip s

bejzbolskom palicom. Tump. Više se nitko nije derao. Na ulazu je bilo tiho. Izbacivači su nepomično ležali na podu. Maskirani tip ponovno je dignuo palicu, iznad izbacivačeve glave. Htio mu je razbiti lubanju. Prosuti mozak. „Čekaj!” poviknuo sam ja. „Smiri se!” Ispravio se i podigao fantomku dovoljno da razaznam tko je. „Jebote, stari, zvao si me, trebalo bi ti biti drago.” Bio je to Sebbe. I bio sam ga nazvao, iako sam ga pokušavao odgurati od sebe. Drugog načina nije bilo - previše sam bio otišao u smjeru koji nisam mogao kontrolirati, a da nije bilo njega, nasmrt bi nas prebili. Nisam znao je li mi drago što ga vidim, ali znam da mi je bilo laknulo i znam da sam upravo tada spoznao da je Sebbe najodanija osoba koju sam ikad upoznao. Nastavak promemorije u zasebnom dijelu.

44. U uredu na poslu. Subota uvečer. Počela je sezona godišnjih odmora za ostatak Švedske. No ured je radio punom parom. Jossa nije bila ondje, ali barem dvadeset i petero drugih kolega sjedilo je u svojim uredima i rintalo. Odvjetnički vježbenici, partneri, pa čak i takozvano administrativno osoblje: tajnici. Leijon je u tom smislu bio poput komunističke države: čak su i partneri radili po cijeli dan tijekom cijele godine. Ali razlika je bila golema: viši partner u Leijonu na kraju godine mogao je očekivati gigantski bonus od barem deset milijuna kruna. Emeliein ured bio je na sedmom katu. Pogled joj je pucao sve do Södermalma. Tornjići zgrada Laurinska i Mariahissen i zvonik crkve sv. Katarine stršali su kao usamljena stabla u iskrčenoj šumi. Još dalje vidjela je vrh dvorane Globen, izgrađene prije dvadeset godina. Posljednjih je godina ovaj grad zahvatio val gradnje dvorana - Globen je sada među njima bio liliputanac. Vratila je prste na tipkovnicu. Razdražljivost. Previše ju je stvari mučilo. Nije bila stvar samo u količini posla - za to si je sama bila kriva. Ako želiš raditi za odvjetničko društvo velikog kalibra i istodobno se igrati javnog i privatnog branitelja, moraš raditi kao konj. Ali sad ju je sustigla stvarnost. Payback time. Mora dovršiti posao prije godišnjih odmora. Nije da su odvjetnici htjeli iči na godišnji: princip je bio „kud klijent okom, tud odvjetnik skokom”. Ne, problem je bio upravo u klijentima, oni su htjeli na odmor. Nestati. U Saint-Tropez. U Båstad. U The Hamptons. I htjeli su da se poslovi obave prije nego odu onamo. Mama i tata bili su joj smetnja. Došli su k njoj sinoć. „Baš je super što ćemo doći prvog tjedna odmora?” rekla je mama. Spavat će u dnevnoj sobi, mama na kauču, a tata na podu na madracu na napuhavanje. Zašto nisu mogli ograničiti odmor kao svi normalni ljudi? Smetalo joj je što ne ide na treninge. Kod Lea je bila tek četiri puta otkako je počelo to sranje s Benjaminom. Tada je sumanuto trenirala ili se samo brže umarala jer je u lošoj formi. Nije se trebala uvaliti u

ovo. Ali sada je bilo prekasno. Mislila je da mora postojati neka poveznica koju ona nije vidjela. Je li Benjamin ubio vlastitog oca u kućici na Värmdöu? Možda je u tome vidio priliku jer mu se tata službeno vodio kao pokojni. Ali morala je odagnati te misli. Nije bilo važno što se dogodilo: ona je bila njegova hraniteljica^ Morala je poći od njegova iskaza i boriti se za to, dok god poštuje zakon i pravničke propise. A sad kad je uspijevao izgovoriti riječ-dvije, bilo je još jasnije da negira zločin za koji je osumnjičen. A k tome i to s Teddyjem. Nije joj se htio javiti. Pitala se je li ga povrijedilo to što ga je napala kad je spalio onaj sjenik - ali opet, kasnije su se vidjeli na sudu. Žuljalo ju je to što je htjela razgovarati s njim. Naći se s njim. I to ne samo zbog posla u kojem su bili zajedno. Uzela je svoju torbicu i izvadila kutijicu bombona za kašalj. Uzela je tabletu: stesolid - njezin prijatelj. Mama ju je već pet puta bila nazvala i pitala kad će doći kući. „Pa subota je, nećeš valjda raditi cijelu večer?” Emelie je okolišala s odgovorom. Nije imala vremena za lekciju o tome kako bi se jedno odvjetničko društvo poput Leijona trebalo odnositi prema svojim suradnicima tijekom ljeta. „Tata i ja stavili smo tamne zavjese u dnevni boravak. Super, zar ne?” „Mhm”, odvrati Emelie. „Bok, bok. Vidim, dokasna se radi.” Bilo je pola dvanaest. Emelie se okrene na uredskoj stolici. Magnus Hassel naslonio se na dovratak. Kutijica s tabletama i dalje je ležala na njezinu radnom stolu. Magnus je u džepu na prsima imao narančasti rupčić. „Mnogo posla ove godine.” „Da, i još sam bila malo odsutna”, reče Emelie. „Tako je, o tome smo razgovarali. Je li sve u redu? Je li ti sada bolje? Hoćemo li te viđati puno radno vrijeme?” „Nadam se. Ne znam što mi je bilo, ali sad mi je mnogo bolje.” Magnus napravi korak naprijed. Stajao je točno iznad kutijice. Emelie baci pogled - bila je otvorena. Ako spusti pogled i pogleda njezin sadržaj, odmah će primijetiti da je puna bijelih ampula umjesto zelenih bombona. „A čujem i da visiš na Kungsholmenu”, reče Magnus. Emelie osjeti kako joj je lice izgubilo svu boju. Kungsholmen - ondje

se nalazio Općinski sud. Nije joj bilo jasno kako je Magnus doznao da je ondje bila na raspravi o određivanju pritvora. Vjerojatno ju je cinkao neki pravnik kojega nije bila zamijetila. Ako je Magnus znao čime se bavi, to bi mogao biti njezin kraj u Leijonu. „Ma ne, ne baš”, rekla je, izbjegavajući odgovor. Magnus otkopča sako i nasloni se na njezin radni stol. Uvijek je to radio: otkopčao bi sako kad god bi htio negdje sjesti. Kutijica mu je bila samo nekoliko centimetara od bedra. Ako Magnus zna da je prihvatila ulogu odvjetnice optuženika unatoč izričitoj zabrani, povratka više nema. Nagnuo se naprijed. „Ne, ha? Jer Jossa mi je rekla da ste se neku večer dobro zabavile kod nje.” Emelie je odmah shvatila o čemu je riječ: Josephine živi na Kungsholmenu, samo nekoliko stotina metara od Općinskog suda. Magnus je očito znao da su se našle kod nje. Nije mislio na njezine druge posjete Kungsholmenu. Osjetila je kako joj se ramena i prsti opuštaju. „Nego, u petak ću u vikendici održati malu ljetnu feštu. Bilo bi super kad bi došla.” Emelie izdahne. „Rado.” Magnus uzme kutijicu bombona za kašalj. Emelie se ukipila. Što će učiniti s njom? Kako užasno nepotrebno. Ako je izbace iz odvjetničkog društva jer je preuzela obranu optuženika, za to je sama kriva - ali ako je izbace zbog pilula, to je čista nesreća. Magnus se primakne i odloži kutijicu malo dalje. Očito ju je samo htio premjestiti. „Povedi i Jossu i ostale iz ovog odjela. Rezervirat ću taksi-brod iz Stavsnäsa.”

45. Već dva tjedna u pritvoru. Jedini pozitivni trenuci u danu: sat vremena na krovu. Kerim je u isto vrijeme imao izlazak u susjednom kavezu. Dodavali su jedan drugome cigarete kroz rupe među rešetkama, razgovarali, katkad samo hodali uokolo poput tigrova u zoološkom vrtu. Kerim je trenutačno bio jedina osoba s kojom je razgovarao. A Nikola ga čak nikad nije ni vidio kako treba, samo mu se silueta nazirala između rešetaka. Danas: još jedan lijep dan. Sunčeve zrake provlačile su se kroz rešetke. Nikola se pitao čemu te rešetke iznad njih - zidovi su bili visoki četiri metra. A čak i kad bi netko uspio odglumiti Spider-Mana, nije imao kamo dalje. Skok s tridesetak metara visine baš i nije bila neka opcija. S razlogom su se nalazili na krovu. „Danas sam nabrijan”, reče Kerim. „Zbog čega?” „Zbog svega. Kažem ti, stvarno zbog svega. Danas ću vidjet svog sina.” „Super. Posjet pod nadzorom, ili?” „Tako nekako.” „Ja mislim da ću se ja danas naći s odvjetnicom.” „Koga imaš?” „Zove se Emelie Jansson.” „Emelie Jansson, nikad čuo. Je l’ dobra?” Nikola to ni sam nije znao. „Nadam se da je”, reče on. Kerim je hodao po svom kavezu. Činilo se da se mota oko rešetki i trese ih. Zvečale su. „Ja sam ih imo gomilu. Al sad imam Pehra Södera, on je super.” „Radi ono što mu kažeš? Razgovara s momcima vani?” „Zapravo ne, stari. I poštujem ga zbog tog jer znam da je jedan od najboljih. Razbija svjedoke ko jaja o tavu.” „Kad si ga zadnji put imao?” „U onom projektu Sigurni grad, jesi čuo za to?”

„Ne.” „Dakle...” započne Kerim. I dalje se motao po svom kavezu: glas mu je povremeno nestajao. „Odležo sam nekolko godina zbog pljačke. Kad sam izašo, odmah sam nastavio sa sranjima. Al šta sam se u veća govna uvaljivo, to su mi općina i socijalna služba sređivali bolje stvari. Na kraju su me postavili za vođu grupe u projektu Sigurni grad. Bilo je zakon. Dobili smo besplatne jakne i prostorije u kojima smo se navečer mogli zezat, kad nismo bili u patroli. A najbolje su bile same patrole dobivo sam jebenu plaću da idem van i regrutiram braću.” „Predobro.” „Sami su krivi za to, jebiga. Čuj, moj stari je bježo od Turaka, išo na faks u Njemačkoj, jako je obrazovan. Al ovdje je nezaposlena nula. Prijavio se na sto radnih mjesta, a može radit samo ko čistač u podzemnoj. Po cijele dane sjedi doma, gleda program iz domovine, jede burek i puši crveni Marlboro. Ko i starci sve druge braće. Jasno da momci žele radit za mene, izbor je lagan.” Začulo se brujanje. Bilo je sve glasnije. Zvuk je dolazio odozgo. Sad više nije brujalo sad je tutnjalo. Nikola pogleda gore. Helikopter. What the f... Heli-fucking-kopter točno iznad njih. Kerim mu je nešto doviknuo, ali Nikola nije čuo što. Kosa mu je letjela kao u najgoroj oluji. Odjeća mu je lepršala. Nikola poleti prema rešetki i zaškilji kroz rupe. Bio je to prvi put da je mogao dobro vidjeti Kerima. Momak: velik kao kuća - prekriven tetovažama, čak i po vratu. A imao je i zelenu suzu ispod jednog oka. Nešto se ondje događalo. Helikopter je nastavio lebdjeti iznad njih. Nikola je vidio kako se iz njega nešto spušta: neko uže na čijem je kraju nešto visjelo. Kerim se postavio u poziciju i prihvatio predmet koji su mu iz helikoptera spustili kroz rešetke. Nikola pokuša razaznati o čemu je riječ. Drugi zvuk usred tutnjave rotora. Nikola je sad vidio što Kerim drži. Bila je to ubodna pila za rezanje metala. Na brzinu: Kerim je ispilio rešetku sa strane. Napravio si je utor za nogu da se može podići. Dvadeset sekundi kasnije. Kerim je ispilio rešetke na krovu. Nikola je vidio kako su dvije štange pale na pod. Klonk. Vjetar. Oluja. Ponovno je začuo glas. Bio je to Kerim. Stajao je na rešetki koja je

činila krov Nikolina kaveza. „Stari, ideš? Ispilit ću ti rupu.” Mamina grimasa kad sazna. Teddyjev izraz lica kad čuje. Bojanovi uzdasi kad mu netko ispriča. Chamonov grohot: paid prema gore. Cerek momaka u Spillersbodi kad pročitaju o tome. Zoom. Isakov smiješak kad sazna za tako nešto. Tutnjava rotora sad je bila sasvim blizu. Kerim ponovno dovikne: „Ideš ili ne ideš?” „Ne, stari, ne mogu. Sori”, dovikne mu Nikola. Ozbiljan osmijeh. Sjaj u oku. Mrzovoljan glas. Dva dana nakon Kerimova bijega: Linda u svom prvom posjetu. Pod nadzorom. Zaslužio je: Nikola je ostao u kavezu, unatoč prilici za bijeg. U Švedskoj čak i nije bilo protuzakonito pobjeći - u zakonu nije postojalo ništa što bi zabranjivalo bijeg helikopterom. Novine su eksplodirale. Vijesti su samo frcale. Spektakularan bijeg iz zatvora. Za bijeg je bio potreban precizan let. Kralj droge i dalje u bijegu - „Malo je tko sposoban tako vješto upravljati helikopterom.” Nikola se smiješio. Nadao se da Kerim negdje uživa u japankama, s hladnim pićem i nenormalnom količinom bombona lakrisal. „Drago mi je što si ti ostao”, rekla je mama. „Iako me zanima bi li djed umro od smijeha da si otišao s njim.” Policajac koji je sjedio za kraćom stranom stola i nadzirao razgovor nakašljao se. „Ne smijete razgovarati o tome.” Nikola joj je u očima vidio kako se rastužila. Rekla je: „Teddyju nije dobro.” „Kako to?” „Ne znam točno što mu je, ali mislim da je pod stresom. Mislim da ima neke sumnjive planove.” Policajac se ponovno nakašlje. „Ne smijete ni o tome.” Mama odmakne svoju stolicu. „Ne smijem s Nikolom razgovarati o njegovu ujaku?” „Ne, nažalost.” „Djed je otputovao u Crnu Goru”, reče Mama. „Zašto?” „Objasnit ću ti kasnije. Ali Teddy je tako htio.” „U redu, njemu vjerujem.”

„Nikola, kako je došlo do ovoga?” „Nisam ništa učinio, nevin sam...” Policajac ih ponovno prekine. „Prestanite, ne smijete razgovarati o slučaju. Hoćete da okončam posjet?” Linda ga ošine pogledom. „E sad pretjerujete”, sikne Nikola. Linda kimne. „Ne znate za suosjećanje. Sramite se.” Prvi put u mnogo godina: oko nečega su se složili.

46. Svijet mu je priredio gomilu emotivnih zaokreta. Teddy: hodajuća bomba. Teddy: stidnu dlaku do eksplozije. Teddy: neuračunljiv poput narkomana s upravo pripremljenom iglom. Istodobno: imao je plan pritisnuti Kuma. Prešućivanje istine mora ga skupo koštati. Radio je dan i noć. Mrzio je hotelske sobe. Bilo mu je super što su Bojan, a sada i Linda, otišli u domovinu njegova oca. Bilo mu je drago što je Nikola iza rešetaka, zaštićen. U novinama je vidio da je neki tip helikopterom pobjegao iz istog zatvora. Uzeo je pet jeftinih mobitela na bonove, a svoj stari mobitel bacio je u šaht. Novac je podizao s različitih bankomata, s različitih računa i mjenjačnica. Podizao je što je više McLoudova novca mogao. I Tagg i Loke podizali su mu novac: trebao je gotovinu - nije htio ostavljati digitalni trag. Nije se htio javiti Emelie - činjenica je bila da sad nije imao vremena misliti na nju. Teddy je išao obilaznicama, komplicirao sve što je radio, mijenjao hotelske sobe svake druge noći, osvrtao se svake minute. Predatori ga neće ponovno nanjušiti, bili oni Swedish Premium Security, Mazernovi ljudi ili drotovi. Nastavio je obilaziti poker-klubove: raspitivao se o Matsu Emanuelssonu i Sebbeu. Uglavnom su ga gledali kao da je idiot. Ponovno je otišao do Bossea i Boggana - pritisnuo ih što je više mogao. Nisu imali odgovor. „Rekli smo vam sve što znamo.” Više je puta prošao sav materijal iz Sarine kutije. Boljele su ga oči. Gutao je cipramil i aspirin. U brakorazvodnim papirima nije našao ništa čudno. Pročitao je preliminarnu istragu. Proučio je policijska izvješća, redak po redak. Naputke tužiteljstva, saslušanja susjeda koji su živjeli u blizini kolibe, izvješća o događajima, prijave zločina, razmjenu e-mailova o odašiljačima s teleoperaterom. Bljeskalo mu je pred očima, pokušao je dvadeset minuta odspavati da malo izoštri osjetila. Ponovno je uzeo

papire. Stol u hotelskoj sobi izgledao je kao stol nekog ludog profesora. Ondje je ponovno imao kontrolu. Među papirima bilo je i izvješće o mjestu zločina. Usporedio ga je s izvješćem iz preliminarne istrage, javno dostupnim materijalom. Riječ za riječ. Bila je to ista istraga: vrijeme, mjesto, prostor, fotografije. Koliba u kojoj su se skrivali on i Dejan. U kojoj je Mats ležao u sanduku. Gdje su vjerojatno dolazile nepoznate osobe dok njega nije bilo i mučile Matsa. A onda je zamijetio nešto neobično. Forenzičari su na stepenicama ispred kuće pronašli opušak, ali on se nije spominjao u protokolu iz preliminarne istrage. Sve ostalo bilo je identična kopija - osim tog opuška. Netko je izmijenio protokol, pobrinuo se da tužitelj i sudac ne saznaju za jebeni opušak. Netko se pobrinuo da nikad ne bude analiziran - mogao je sadržavati DNK s počiniteljevih usana. Sutradan: čekao je na drugoj strani ulice, ispred Kraljevskog teniskog centra. Sačmarica u torbi na asfaltu pokraj njegovih nogu. Ispred ulaza tri jarbola sa švedskim zastavama, iznad njega sat: deset sati. Mazern je unutra igrao tenis. Stabilna Švedska. Kum je igrao s direktorima tvrtki i novoetabliranim poduzetnicima. Mogao se on slobodno praviti da pripada onamo - ali onda nije smio kriti stvari od Teddyja. Mazernov jutarnji termin bližio se kraju. Njegova X5-ica bila je parkirana pokraj ostalih SUV-ova i automobila vrijednih devetsto tisuća kruna. Pucali su na Teddyja, ranili nekoga drugoga. Bilo je vrijeme da Kum malo iskusi svoje metode. Zgrada je izgledala i starinski i moderno. Žute opeke - dojam starine. Zaobljen krov i golemi prozori - kao da su unutra neke svemirske stvari. Otvorila su se vrata: najprije je izišla jedna gorila. Ili je to bio Kumov teniski suparnik. Tip je imao široka ramena, izgledao je kao izbacivač. Iza njega je izišao i sam Mazern. Reket u futroli na leđima. Teddy zakorači unatrag, u žbunje. Deset metara od govnara. Gorila se klatarila prema naprijed. Kum je hodao iza njega. Teddy bi ga uskoro mogao ustrijeliti, ravno u trbuh, lijepa porcija sačme iz njegove stare remingtonke - ali u tom bi slučaju Kum odnio sa sobom u grob sve što zna o Emanuelssonu. Nije to mogao učiniti.

Zato je čekao. Gorila je zamahivala glavom naprijed-natrag poput tjelohranitelja. Znali su da Teddy progoni Kuma. Bili su oprezni. Iz teniskog centra počeli su izlaziti i drugi ljudi. Zastave su se vijorile na vjetru. Kum je otvorio vrata svog auta. Gorila je sjela na suvozačko mjesto. Teddy priđe autu. Podigne sačmaricu. Bam! Kroz bočne prozore jasno je mogao vidjeti kako su se Kum i gorila unutra pognuli. Obišao je auto i stao točno ispred njega. SUV je bio visok. Bam! Hitac u vjetrobran. Sasuo se u tisuću komadića. Mažem je unutra zasigurno prekriven krhotinama. Dovoljno jasna poruka. Teddy je potrčao. Provjerio je slijedi li ga itko s druge strane žbunja. U ulici Lidingövägen čekao ga je taksi koji je bio naručio. Uskočio je u taksi. Vozaču je rekao da napravi nekoliko krugova kako bi se uvjerio da ga i dalje nitko ne slijedi. Otvorio je vrata kako bi se prebacio u svoj auto, ali prije toga posegnuo je za nadzornom kamerom na retrovizoru taksija i iščupao je. Za svaki slučaj. Teddy je bio u kontaktu s tatom i Lindom. Bilo im je lijepo ondje dolje, iako je Linda bila zabrinuta zbog Nikole. Otišao je do bolnice Sv. Göran, u kojoj je Mats Emanuelsson ležao nakon otmice, i pokušao razgovarati s doktorima i drugim osobljem. Svi su ga odbijali. „Tajnost, tajnost, tajnost.” Bilo mu je odmah jasno. Ponovno je otišao do Cecilije. Pokušavao je shvatiti. „Nije radio puno radno vrijeme, kako ste se snalazili s financijama? Znate li je li imao ikakvih poslova sa strane?” Cecilia krene prstima. Možda su živjeli od njegovih dobitaka na pokeru. „Skočio je s trajekta. Znate li zašto je to učinio?” upita Teddy. „Ne, ali bio je u teškoj depresiji nekoliko godina nakon otmice.” „Recite mi nešto o onom računalu.” „Već sam vam sve rekla.” Bila je to isprazna priča. Teddyju je prekipjelo i napravio je nekoliko koraka naprijed. Približio joj se. Nadvio se nad nju. Njezin dah u visini

njegovih prsa. Uhvatio ju je za ramena. „Što je vama? Jeste ludi?” Cecilijine oči: raskolačene kao da je vidjela duha. „Pričajte mi o računalu.” Oči su joj se još više raširile. „Pustite me!” Teddy je pusti i Cecilia se stušti na stolicu. Zapitao se što to uopće radi. Nakon nekoliko minuta ustala je i poravnala zgužvanu bluzu. Blenula je u njega. „Odlazite.” „Ne dok mi ne odgovorite na jedno pitanje. Jeste li kopirali sadržaj njegova računala?” Oči su joj se suzile. „Kako vi to znate?” To mu je Lilla rekla. „Odlazite. Postajete nasrtljivi”, reče Cecilia. Štala. Konjski vonj. Prepoznala ga je nakon nekoliko sekundi, prije nekoliko mjeseci sreli su ga na dječjem igralištu. Na trenutak je pomislio da će Lilla pobjeći, ali ostala je i nastavila uređivati konja. „Ne bojim te se. Ne, ako te Benjamin zamolio za pomoć.” „Svejedno se ne trebaš bojati”, reče Teddy. Spustio je glas. Unutra je sve vrvjelo od djevojčica, cura, žena. „Jesi li za šetnju?” Lilla je zvučala vrlo zrelo za svoju dob. „Ne jašeš?” Sjedila je visoko, u sedlu, a on je pokraj nje koračao po ilovači. Konj je bio velik, smeđ, s crnom grivom. Lilla je imala crnu kacigu i štitnik za leđa preko veste. Objasnio joj je malo detaljnije. O tome kako zatvor iscrpljuje Benjamina, kako je rekao Emelie da zamoli Teddyja „da shvati”. „I potvrdio nam je da se vaš otac nije ubio.” Konj je polako kasao. Lilla je objema rukama labavo držala uzde, ali svejedno je vidio kako se trznula. „Zašto? Zašto je Mats htio nestati pod zemljom?” upita Teddy. Lilla zaustavi konja i siđe s njega. Zaškiljila je u sunce. Tihim glasom reče: „Ne znam točno, ali bojao se. Našao se u situaciji u kojoj je uvijek bio pod prijetnjom. Ako nestane, oni nam neće nauditi samo kako bi ga ucijenili.” „Tko to?” „Ne znam. Možda policija, možda vi - odnosno oni za koje si ti radio

- možda neki drugi.” „Jesi li se ti, kao i Benjamin, nalazila s njime otkako je skočio u more?” „Otprilike jedanput svaka tri mjeseca posljednjih godina. Najčešće u kući na Värmdöu. Volim svog tatu.” Teddy se nakratko zamislio nad njezinim odgovorom. Voli svog tatu. Pitao se što Benjamin osjeća prema svom ocu. Postavio je svoje posljednje pitanje. „Jesi li se našla ili čula s njim otkako je Benjamin priveden?” Konj zarže u pozadini. „Ne, zato me i je strah. Pokušala sam ga dobiti e-mailom i telefonom. Ali često ih mijenja, boji se da ga ne otkriju. Ili ne želi stupiti u kontakt, vjerojatno kako bi me zaštitio, ili je mrtav.” Lilla okrene glavu. Krenuli su natrag. „Ima jedna stvar koju bi trebao znati, o računalu koje su tražili kada je bio otet.” „Da?” „Mama je kopirala njegov sadržaj. Benjamin i ja smo to otkrili prije nekoliko godina.” Teddy je pokušavao posložiti misli. Baš je šeprtlja, znao je da je motiv otmice bilo računalo, a ne novac. Zašto nije više pritisnuo Ceciliju? „Što se nalazilo na njemu?” Lilla mu ispriča što je znala. Bio je to prvi put da mu netko tko je zapravo vidio sadržaj tog računala govori nešto o tome: užasni filmovi, ona se sama nije mogla nagnati pogledati više od nekoliko dijelova. Ali Benjamin je vidio više, samo kako bi se uvjerio da Mats nije jedan od počinitelja. Netko nije htio da ti podaci ugledaju svjetlo dana. Mreža predatora. Teddy je ključao - prelagano je odustao od tog računala. „Još jedna stvar”, reče Lilla kad su se približili štali. „Još je jedan čovjek došao i pitao za mene, to mi je rekla jedna od cura iz staje. Zato se u zadnje vrijeme držim po strani, živim kod prijatelja i to.” „Znaš li tko je to bio?” „Ne, ali rekla je da je imao nekakav crveni ožiljak na obrazu i da je bio neugodan.” Uzorak: Sarina priča iz bolnice. Čovjek koji ju je ustrijelio također je imao „čudno” lice. Linda je nazvala Teddyja iz Herceg Novog. Izvijestila ga je o tome

kako ju je kontaktirao Isak i rekao joj da bi htio da mu se Teddy javi. Mijenjanje mobitela i brojeva funkcioniralo je baš kako je Teddy htio. „Björne, je li istina da si sad odvjetnik?” bilo je prvo što je Isak pitao kad ga je Teddy nazvao. Nisu se vidjeli više od devet godina. Isak je bio jedini koji ga je zvao Björne - što je na neki način bilo više kul nego Teddy. Kao teddy bear. „Možemo li se naći?” „Ima li to veze s mojim nećakom?” „Da, donekle.” All Training MMA. Teretana u podrumu. Hram nasilja. Borbena meka s velikim M. Pod je bio mekan. Betonski zidovi bili su obojeni u bijelo. Boksačke vreće i kruške visjele su sa stropa. Vijače, boksačke i MMA rukavice visjele su kraj ulaza. Djeca i tinejdžeri rollali su se na podu. Instruktor u pamučnoj trenirci kretao se među njima i davao im upute, „Savij ovdje. Uhvati ovdje. Zaokreni ovdje.” Princip je bio jednostavan: iskoristi zakone fizike i tjelesnu građu da protivniku naneseš što veću moguću štetu. „Moj nećak je zajeban.” Isak pokaže na dvojicu momaka koji su ležali isprepleteni na tatamiju. Teddy nije znao na kojega je Isak mislio - bilo je nemoguće odrediti čije su koje ruke i noge. Izišli su iz prostora za trening. Na žlijebu su bili naljepnica s reklamom za Spotify listu nekog radiokanala i propagandni leci Švedskih demokrata. Isak zapali cigaretu. Zlatna narukvica oko njegova zapešća zazveketala je poput lisičina. Težila je sigurno tonu. „Dugo se nismo sreli. Lijepo je vidjeti te, habibi.” „I tebe.” Neko su vrijeme čavrljali, prisjećali se djetinjstva i tinejdžerskih dana. Kad su se išli naći sa Screwbacksima u šljunčari u Tuvängenu, pješice, sami. Kako su stajali oči u oči s njihovim zamjenikom vođe, jednim od zapovjednika, dvojicom punopravnih članova plus još nekoliko momaka koji su to htjeli postati. Kako je Teddy stavio pištolj zamjeniku pod nos i rekao: „Ostavite nas na miru ili ću ti nagurati kalaš u dupe.” Isak se toliko grohotom smijao da se Teddyju činilo da će ostati bez daha. Ali potom se okrenuo prema njemu i otpuhnuo mu dim u lice. Raspoloženje je palo. „Teddy, slušaj. Moram znati gdje je tvoj nećak.”

„O čemu to govoriš?” „Drotovi su nam stalno za vratom. Infiltriraju se, traže doušnike, tjeraju ljude da cinkaju. A bili su i kod Nikole, znam to. Žele ga natjerati da propjeva.” „Ali kakve to veze ima sa mnom? Ja više nisam u tome. Pitaj njegove frendove. Pitaj Chamona.” „Jesam već, vjeruj mi. Ali stvar je u tome, a i ti to znaš, da Niko više sluša tebe. A meni je fitilj kraći od muhine kite. Ne zajebavam se. Kužiš?” Isak zapešćem prođe po trodnevnoj bradi. Teddy reče: „Čak i kad bih ti mogao pomoći, znaš da je Nikola pod strogim restrikcijama. Ne smijem se nalaziti s njime niti ga zvati telefonom.” Isak se nakesi. „Da, ali ševiš njegovu odvjetnicu, onu Emelie, je l’ tako? Sredi to preko nje.” Teddy: nanometar od toga da svom starom prijatelju razbije nos. Već je vidio mrlje od krvi na asfaltu. Čuo Isakove urlike. Smrtna kazna u njegovu stilu - prizori u glavi. Ali ipak: suzdržao se. Zbog Nikole. Udahnuo je. Udahnuo je duboko. „Vidjet ću što mogu učiniti”, rekao je. Isak se još više naceri. „Odlično. Srce ti je i dalje na pravoj strani, habibu. E, da, još jedna stvar.” „Koja?” „Cijeli Stockholm bruji o tvom sukobu s Mazernom, Kumom, kako ste ga zvali. Tog sam igrača zadnji put davno vidio. Ali želiš li razgovarati s njim, takoreći, jedan na jedan? „Već jesam.” „Stvarno? A da netko od njegovih momaka sve to nije nadgledao?” „Pazio sam na to.” „Vrlo dobro. A ja i dalje imam kontakte koji ga dobro poznaju.” „Možeš li mi pomoći?” „Ako ti pomogneš meni.” „Dobro, pokušat ću.” „Odlično. Ovako stoje stvari: Mažem svake subote nakon ručka ide do kurve. On joj je jedini stalni klijent kojeg prima u svom stanu, a ja imam adresu. Björne, jesi li za?”

Teddy se osmjehne. „Prijatelju, nikad nisam bio više za nego sad.”

47. Vikendica Magnusa Hassela bila je nevjerojatna. Sam dvor, kako ga je on nazivao, bio je golem, barem triput veći od kuće Emelieinih roditelja. Vila s prijelaza stoljeća, vjerojatno ju je koncem devetnaestog stoljeća dao izgraditi neki trgovac. Pogled s ostakljenih verandi bio je u najmanju ruku čudesan. More se prostiralo poput goleme plavozelene prostirke za jogu stotinjak metara niže niz padinu. Travnjaci su izgledali kao da su podrezani škarama za nokte. I spremište za čamce bilo je veliko. Emelie se prisjetila propisa za gradnju na obali koje je učila na fakultetu - nije bilo nimalo jednostavno ishoditi dozvole za izgraditi ovako nešto. Ili si morao imati debele veze u općini, ili si se morao snaći na neki drugi način. Dolje, uz obalu, nalazio se i bazen s popratnim objektima. Na travnjaku se družilo tridesetero ljudi, svi iz ureda, većinom iz Emeliena odjela: M&A—Mergers and Acquisitions, Magnus je održao govor dobrodošlice: „Mi rintamo na slučajevima i stvaramo toplinu u Leijonu, mi smo život i duša našeg ureda. Njegovo srce.” Konobari su nalijevali šampanjac i obilazili ljude s pliticama kanapéa od kavijara. Emelie je poznavala sve goste, ali svejedno se držala Josse. Činilo se da je Josephine te večeri bila njezino sidro. Emelie nije znala što bi obukla: pozivnica je bila nejasna - ljetno ležerno. Premišljala se između svjetloljubičaste haljine iz Grete i lanenih hlača i sakoa. Mama joj je pokušala pomoći savjetom, što je Emelie samo uzrujalo. Zapravo nije ni imala volje za sve to. No, s druge strane, za nju je bilo dobro naći se i u društvenom okruženju. U uredu se to cijenilo, a i njoj bi dobro došlo da se malo oraspoloži, barem je tako rekla Jossa. „To je najbolji način da ostaneš u formi. Dobra si u svom poslu, ali i ostalima ne ide tako loše. Ipak, razliku čine social skills. Biti omiljen, biti dio ekipe u uredu.” Večera. Ubrusi s cvjetnim uzorkom, kartice s imenima, golemi cvjetni aranžmani, gomila časa za vino - Emelie nije bila sigurna kojim se redoslijedom koriste. Nije ni bilo važno, zamijetila je - konobari su

nalijevali u jednu po jednu. Za njezinim stolom bio je Magnus himself. Ljudima koji su sjedili do njega pričao je o svom imanju. On i njegova žena zapazili su ga kada su prije dvadeset godina tuda prolazili na turi brodom. „Moja se žena odmah zaljubila. Eto, što sve čovjek ne bi učinio da usreći šeficu.” Svi za stolom su se nasmijali. Emelie: prije pola sata progutala je dva stesolida. Nadala se da njezine zjenice neće odati kako se osjeća. Preznojavanje, suha usta, pospanost. Ne, mislila je, upravo suprotno bolja sam kad sam na pilulama. Nazdravili su. Magnus ju je pogledao u oči i podigao svoju čašu s ispruženim malim prstom. Emelie je srknula vino: nije smjela popiti više od deci sad kad je udvostručila dozu stesolida. Ali svejedno je progutala. Bilo je ukusno, svježe. Jossa joj je namignula s drugog stola. Magnus je hvalio Emelieinu haljinu. Pitao je kakve planove ima za ljeto. Zanimalo ga je kakav je život u Vasastanu. Istina je bila da nije ni stigla išta planirati za ljeto. Zatražila je godišnji već sad, od ponedjeljka, ali još nije dobila odgovor. Za nju je to značilo da ga može uzeti. Mama i tata preko dana su „doživljavali Stockholm”, kako je rekla njezina mama. Ali Emelie je sumnjala da zapravo žele doživjeti nju i da su zato došli. Jer mislili su da Emelie nije dobro. „Možemo li jedan dan barem otići na ručak?” zanovijetala je mama. Emelie im je objasnila kakva je situacija. „Ako se želite naći sa mnom, morat ćete u podne doći na Norrmalmstorg.” Rekla je tajnici da im rezervira stol u Prinsenu. Tata je bio zadivljen, ali i skeptičan. „Dakle, drugi umjesto tebe obavljaju taj posao?” Magnus se okrenuo samo njoj i obratio joj se ozbiljnijim tonom: „Emelie, razmišljao sam o tvom bolovanju i onome o čemu smo razgovarali na evaluaciji, želim ti reći da mislim kako si se vratila na pravi put, u potpunosti. Nazdravimo tomu.” Ponovno je podigao čašu: veliku čašu punu crnog vina. Emelie učini isto. Progutala je. Magnus se nagne prema njoj. „Čuo sam da si mislila uzeti godišnji sada, početkom srpnja?” Emelie osjeti kako je obuzima nemir. Zaista je trebala taj godišnji da može u miru raditi na Benjaminovu i Nikolinu slučaju, družiti se s roditeljima, možda čak malo i odmoriti.

Magnus reče: „Jer, otvorilo se jedno mjesto na ljetnom tečaju na Sveučilištu Columbia u New Yorku. Mislim da bi to bilo savršeno za tebe. US Private Equity for Experienced European Latvyers. Šest tjedana u New Yorku, mi pokrivamo sve troškove, plus cijelo vrijeme primaš punu plaću. Kako ti to zvuči?” Oči su mu zasjale. Zaista je imao dobre namjere - bila je to prilika to-die-for. Šest tjedana besplatno u New Yorku tijekom ljeta, tečaj koji ne bi trebao biti pretjerano težak i, prije svega: Leijon ulaže u nju. Namjeravali su je zadržati - pokazati joj da su spremni pomučiti se i uložiti novac kako bi joj pokazali da je cijene. Podigla je čašu s vinom i otpila velik gutljaj. „Zvuči fantastično”, rekla je naposljetku. „Samo moram pogledati kalendar.” „Pa imaš valjda kalendar u mobitelu? Možeš odmah pogledati. I ne brini zbog eventualnih slučajeva, sredit ću da ih preuzme netko drugi.” Osjećala se kao da joj je jezik zalijepljen za nepce. Magnus nije izgledao zabrinuto. „Kasnije ćemo još o tome, kad stigneš pogledati planove.” Nakon večere su u drugoj prostoriji posluženi kava i digestiv. Netko je pustio glazbu. U jednom je kutu stajao glasovir. Sunce će uskoro zaći za more. Bilo je pola jedanaest. Emelie se iskrala i nazvala Teddyja. Sad se morao javiti. No, mobitel mu je bio isključen. Vratila se u dvor i stala promatrati ljude. Čavrljali su i smijuljili se. I dalje su razglabali o svojim planovima za ljeto i vremenu. S obzirom na to da ih je većina već bila popila nekoliko čaša previše, mogla je čuti različite teme razgovora. Ratne priče iz različitih transakcija, tračanje kolega. Tračanje drugih odvjetničkih društava i, ponajprije, tračanje partnera u društvu. Neko je vrijeme razgovarala s Jossom. Čavrljala je i sa svojom tajnicom. S Claesom, Emmom i Georgeom. Oni su bili odvjetnički vježbenici ili odvjetnici poput nje. Svi su pili. Svi su se pristojno smijali. Svi su gledali u njezinu čašu, pozorno je promatrali svaki put kad bi rub čaše prinijela ustima i otpila gutljaj. Doduše, možda je sve to bilo u njezinoj glavi. Već je za večerom popila previše. Trebala bi prileći. Ali taksi-brod bio je naručen tek za dva, a ovdje nije imala gdje spavati. Razmišljala je o Nikoli. Pitala se kakav je Teddy bio prije nego što je odslužio svoju dugu kaznu. Cijelo je vrijeme bio pristojan prema njoj,

ali ustrajao je u tome da nije počinio nikakav zločin. Nije bio u ICA Maxiju. Nije znao ništa o razvaljivanju ikakvog sefa. A murji je vjerovao manje nego Magnus svojim suparnicima u velikim transakcijama. Obećali su da će ubrzo završiti s preliminarnom istragom - glavni proces trebao bi se održati unutar nekoliko tjedana. Tada ne može biti u New Yorku. Magnus joj je prišao s dvije čaše konjaka u ruci. „Znam da je malo naglo, ali zapravo tvoj odgovor moramo imati najkasnije sutra ujutro.” Pružio joj je jednu čašu. „Ili bi radije nešto drugo? Baileys? Džintonik? Emelie pruži ruku i uzme čašu. Baš je bila budala. „Jesi za šetnju?” upita Magnus. Izišli su na travnjak i sišli prema bazenu. Svjetlost kojom je bio obasjan bazen obasjavala je Magnusovo lice na gotovo jeziv način. „Ne sviđa ti se konjak?” „Ma ne, dobar je.” Sad bi stvarno trebala prestati piti. „Nastaviš li ovako raditi, jednog ćeš si lijepog dana i ti moći priuštiti ovakvo mjesto. Imaš taj kapacitet. I ne mislim to samo ja. Ti si nebrušeni dijamant, ako razumiješ što želim reći.” Magnus otpije gutljaj i poprati ga glasnim mljackanjem. Emelie je vrtjela piće boje jantara u svojoj čaši. Osjećala je da je vrlo blizu povraćanja. „Hvala” - bilo je jedino što je uspjela izustiti. Magnus se sagnuo i umočio prst u bazen. „More je i dalje hladno, ali ovdje je ugodno. Misliš da bi se netko htio okupati?” „Možda.” Prišao joj je. „Emelie, je li sve u redu?” Glavom joj se motala samo jedna misao: nemoj sada nazdravljati. Više ni kapi. Zatvorila je usta. Osjetila je kako joj se želudac diže. „A, tu ste.” Dobro poznat glas. Magnusovo lice se ozari. Emelie okrene glavu. „Mislite se okupati u odjeći?” nasmije se Jossa. „Možda”, podsmjehne se Magnus. „Idem gore pitati bi li se itko htio bućnuti, sauna je već pripremljena.” Josephine položi ruku na Emelieino rame. Zrak je sad već bio

hladnjikav. „Kako si se nalila.” „Da, ali uopće nisam mnogo popila”, promrmlja ona. Bazen joj se činio kao golemi, pulsirajući val koji prijeti da će je progutati. „Moraš li rigati?” „Da, mislim da moram”, odgovori Emelie i otetura nekoliko koraka. Stesolid i alkohol: znala je kakve su posljedice. Ispovraćala se u hladnu vodu u bazenu. Predjelo, glavno jelo i desert. I digestiv.

Policijska uprava Stockholmskoga okruga Razgovor s informatorom „Marina”, 20. prosinca 2010. Ispitivač: Joakim Sundén Mjesto: Centar Högdalen PROMEMORIJA 6 (DIO 2.) Transkript dijaloga (nastavak) M: Na osobnom planu iskobeljao sam se iz govana. Završio sam s terapijama i posjetima psihijatrima. Ponovno sam radio za Sebbea; Michaela i ja nastavili smo sa starim poslovima. Maxim je bio zadužen za ostalo. Bilo je to sredinom 2007. Nakon nekoliko mjeseci dao sam otkaz u KPMG-u. Ceciliju je zanimalo zašto, jer uvijek su bili vrlo korektni prema meni i podržavali me u teškim trenucima, ali samo sam rekao da moram započeti s nečim novim. Mislila je da sam se prebacio u sasvim običnu, ali manju računovodstvenu tvrtku, što u neku ruku i jest bilo točno. Financijski kriminal Emanuelsson, Petrović & Partneri - Prebacujemo, peremo i reinvestiramo. Računovodstvo je bilo zahtjevno: dovoljno da dobijemo revizorsko odobrenje, ali zapravo je bilo čista besmislica. Ja sam rješavao povrate poreza, prijave PDV-a. Registrirao sam nove tvrtke s novim imenima, novim adresama - cijelo vrijeme s novim članovima odbora. I dalje nisam znao gdje je Maxim nalazio golmane, ali znao sam da se djelatnosti stalno moraju kretati kako nas državne službe ne bi mogle

pratiti. Likvidirao sam tvrtke i prenosio stvarne i izmišljene djelatnosti na nove. Sastavljao sam kupoprodajne ugovore i ugovore o kupnji dionica. Faksirao sam instrukcije bankama diljem svijeta. Nije se mnogo toga dogodilo dok me nije bilo. Michaela je naučila malo više, Sebbe je bio malo agresivniji u vezi s cijelim pothvatom, a Maxim je nalazio više štrumpfova i golmana nego prije. Ali posao je bio isti. Osim jedne točke: odbijao sam raditi za Pedera. Sebbe je pitao zašto. Rekao sam samo: „On je govnar i svinja i trebao bi dobiti jedan metak u šupak, a drugi među oči.” Nije me dalje zapitkivao, možda je shvatio. U svakom slučaju, bilo mu je drago što sam se vratio, a rekao je da sam nedostajao i Michaeli. Sebbeu sam rekao da sam dao otkaz na uobičajenom poslu kako bih stigao odraditi sve ono što me on traži. Sutradan me u uredu u Clara’su dočekao zamotani poklon: zlatni sat Omega Seamaster Planet Ocean. Uzeo sam sat u ruku i odmjerio ga. „O, kako je lijep”, rekla je Michaela. „Da vidimo stoji li ti.” Nevoljko sam stavio sat na ruku. Bio je to idealan sat za nekoga poput mene, znali su da volim windsurfing. Michaela mi je pogledala zapešće. Savršeno mi je stajao. Rekao sam: „Krasan je, zaista.” Ona se nasmiješila. „Je l’? Odlično. Ja sam ga odabrala.” Ispod kutije bila je kuverta. U njoj je bilo sto dvadeset novčanica od petsto kruna i užasnim rukopisom naškrabana poruka. Dobar si vozač. I super je što si se vratio u formu. Mogao sam samo nagađati tko ju je napisao. Idućeg sam dana otišao u NK i Ceciliji kupio ogrlicu s briljantom od jednog karata. Sat sam ostavio u uredu. Ali, nažalost, između mene i Cecilije nije sve bilo kako bi trebalo biti. Ujesen 2007. preselili smo se u kuću. Od otmice je bila prošla godina dana. Nadao sam se da će nas zajednički projekt ponovno zbližiti. Nikome od nas nije bilo baš ugodno u stanu - mene je stalno podsjećao na požar. Počeli smo renovirati, a za mene je to bio izvrstan način da utrošim novac koji sam dobio od Sebbea. Majstori koji su nam pomogli u renoviranju ionako su htjeli da ih isplatim na ruke. Ja sam bio stručnjak za to područje. „Zar to ne možemo napraviti na legalan način, bez novca od pokera?” pitala je Cecilia kad sam joj pokušao objasniti prednosti moje metode.

„Samo pusti mene da to riješim”, rekao sam. Uhvatila me za nadlakticu, prsti su joj se zabili u moj biceps. Nije bilo ugodno, ali bilo mi je drago što je mislila da je riječ o novcu koji sam dobio na pokeru. „Mats”, rekla je. „Promijenio si se.” Nisam se micao. Znao sam da će kad-tad popustiti stisak ili će me čak i zagrliti. „Znaš što sam sve prošao”, uzdahnuo sam. „Nije lako.” Pustila mi je ruku. Stajali smo jedno ispred drugoga, a zrak između nas kao da je postao gust i opor. „Ne”, rekla je. „Počelo je to i prije toga.” Imali smo problema i s Benjaminom. Neki dečki u školi bili su nasilni prema njemu već duže vrijeme, ali te se zime sve pogoršalo. Sad je već bio tinejdžer, možda malo djetinjast za svoju dob. Najviše su ga zanimali nogomet i Lego Technic. Ali nasilnici su se okomili na njega ponajprije zato što je trenirao tajlandski boks. Gnjavili su ga da bi dokazali da nije nešto posebno samo zato što se bavi borilačkom vještinom. Došao je kući i ispričao nam kako ga je nekoliko momaka čvrsto držalo i udaralo u međunožje. Onda nam je pričao da su mu krali stvari. Uništili su mu jaknu bojom, a šal je pronašao umrljan govnima. Ali najgore je bilo to što su počeli na isti način kažnjavati sve one koji su se družili s njime. Posve su ga izolirali. Nazvao sam njegovu razrednicu. Samo je rekla: „To zna biti tako s dječacima te dobi, znam da imaju oni svojih razmirica, ali nisam primijetila da itko ikoga posebno maltretira. To je sve neka vrsta njihove zajedničke igre, momci zadirkuju jedni druge.” „Ali ono sa šalom? Bio je uprljan nekakvim izmetom.” „Da, o tome ne znam ništa. Pozvala sam dvojicu učenika na stranu i pitala ih o tom šalu, ali ni oni nisu ništa znali. A mislim da mi nisu lagali.” O tome se nije moglo više mnogo toga reći. Pokušao sam zaboraviti sva ta sranja i raditi još više. Katkad mi se čini da se sve odvija nekim automatizmom, tijelo reagira prije nego što stigneš razmisliti. Kao lančana reakcija. Kad sam bio tinejdžer, bilo mi je dosadno, pa sam počeo igrati backgammon. Backgammon je vodio pokeru. Poker je vodio kockarskim dugovima. Kockarski dugovi prisilili su me da pokušam srediti situaciju sa Sebbeom, koji me prisilio da perem njegov novac. Novac me nagnao da

pokušam i sam zaraditi kroz svoje instrumente financijskih izvedenica, zbog čega je Sebbe poludio i zbog čega je Cecilia otkrila filmove na onom računalu, koje je pak bilo razlog otmice... A ona je utjecala na mene na takav način da sam sad radio to što sam radio. Uglavnom, katkad mislim da taj slijed možeš pratiti unatrag unedogled. Ništa ne nastaje tek tako, ni iz čega, ljudski postupci uvijek su vezani za postupke drugih, događaji se, teoretski, mogu predvidjeti već na samom rođenju. U ponedjeljak sam otišao u Benjaminovu školu. Prije toga kupio sam skalpel u Järniji. Stao sam u školsko dvorište i čekao. Nakon nekog vremena vidio sam jednog od momaka koji je maltretirao i ponižavao moga sina. Prišao sam mu. „Možeš li malo doći sa mnom?” Mali pizdek pogledao me kao da sam neki neznanac, iako mu je moralo biti jasno tko sam ja. Pošao je sa mnom, djeca su čudna u vezi s tim, čak i s trinaest godina. Ako nastupiš dovoljno autoritativno, poslušat će te. Izišli smo na ulicu, malo dalje od školskog dvorišta. Hodao je ispred mene, odveo sam ga do parkirališta, iza jednog kombija. Momak se zvao Joel. Benjamin mi je pričao da je on jedan od predvodnika. On je na internetu otvorio grupni chat u kojem su ljude huškali protiv Benjamina, on se popišao u tenisice dvojice kolega iz razreda zato što su preko odmora razgovarali s mojim sinom. On je Benjamina zavezao za stablo iza školskog dvorišta, gdje je sjedio pet sati dok se napokon nije uspio iskobeljati tako što si je gotovo iščašio ruku. Onime što je uslijedilo nimalo se ne ponosim, ali u meni je kuhalo. Malome sam odvalio snažnu šamarčinu. Obraz mu je bio crven poput znaka stop. Jednom sam ga rukom uhvatio ispod brade, a drugom sam izvukao skalpel. Pritisnuo sam mu skalpel o grlo. Oči su mu bile pune suza. Rekao sam: „Ako ikome kažeš za ovo, ubit ću te, neka ti bude jasno.” Jecao je. Nije ni pomaknuo glavom. „Odsad će biti ovako: nećeš dirati Benjamina, nećeš ništa ružno govoriti o njemu. Pobrinut ćeš se da se prema njemu svi odnose s poštovanjem. On se mora svaki dan osjećati dobro, a za to si

odgovoran ti.” Snuždio se, samo nisam znao je li to bilo zbog boli ili zato što ga je bilo sram. Otišao sam odande. Kad sam došao kući, Cecilia je sjedila u kuhinji. Djelovala je ozbiljno. Mislio sam da je nekako čula što sam učinio s nasilnikom. „Želim razvod”, rekla je. Sjeo sam. Nije mi bilo posve jasno, ali istodobno sam to nekako i očekivao. „Ti to ozbiljno?” „Da.” „Molim te, moramo prvo razgovarati o tome.” „Predugo već ovo traje, Mats. Ne možemo živjeti u paralelnim svjetovima.” Pitao sam se je li uopće bila svjesna koliko su nam životi posljednjih godina bili različiti. „Možemo mi to riješiti, Cecilia”, pokušao sam. „Ne. Ti ne voliš mene, ja ne volim tebe. A mislim da ti ne voliš ni samoga sebe.” Nastavak promemorije u zasebnom dijelu.

IZVJEŠTAJ O TRAGANJU PSA TRAGAČA Pseća jedinica Potpisao: Karl Järnnacke Stockholmski okrug Datum potpisa: 21. lipnja Pas: Tassie, D1 Izvršena zapljena: Ne Materijal za analizu: Ne Traganje za provalnicima u ICA Maxi u Botkyrki koji su pobjegli na makadamskoj stazi kod Hågelbyvägena, Botkyrka. ZADATAK: Kolegica Anna Pettersson vidjela je dvoje počinitelja kako bježe s

mjesta zločina na motociklu i četverokotaču. Četverokotač smo izgubili. Međutim, RB 23-5849 pratio je počinitelja na motociklu niz ulicu Hågelbyvägen, a nakon toga niz makadamsku cestu okomitu s dotičnom ulicom. Vizualni kontakt održavan je cijelo vrijeme. Nakon otprilike dvjesto metara počinitelj je sišao s motocikla i nestao u šumskom području sjeverno od makadamske staze. Motocikl je ostao ležati na stazi. Ja, vodič psa tragača iz Stockholma, K. Järnnecke, započeo sam potragu za počiniteljem pokraj navedenog motocikla. Službeni pas Tassie je iz drugog pokušaja nanjušio počiniteljev miris. Miris je počinjao pokraj jarka cca 20 metara južno od makadamske staze. Miris se uglavnom nastavljao u smjeru juga. Pas nije odstupao. Nakon cca 100 metara miris se nastavljao u smjeru istoka, prema jezeru. Cca 100 metara lijevo od jezera izišao sam na livadu i stupio u vizualni kontakt s osobom koja se kretala u smjeru mirisa. I dalje je bilo poprilično mračno, ali nakon otprilike jedne minute zaključio sam da je i dotična osoba vidjela mene. Doviknuo sam da ću pustiti psa ako ne stane. Osoba se oglušila na moje upozorenje, zbog čega sam pustio psa. Kad je pas sustigao dotičnu osobu, ja sam se nalazio cca 30 metara dalje. Prišao sam dotičnoj osobi i snažno je gurnuo, zbog čega je ona pala na tlo. Uputio sam distrakcijske udarce otvorenim dlanom po ruci i prsima. Nakon toga sam dotičnoj osobi povezao ruke lisičinama. Službena osoba: Karl Järnnecke

48. Teddyjev samotni napad. Teddyjev rat protiv gangsterskog Golijata. Teddyjev čin prisile. Mislio je da će se starkelja brže slomiti, ali i dalje ništa. Teddy je zvao Mazerna najmanje osam puta ne bi li ga nagnao da progovori: Kum bi prekinuo poziv čim bi shvatio tko zove. Danas: Mazern će morati propjevati. I točka. Nekontrolirani kaos. Bez obzira na rizik. Teddy je išao prema stanu njegove ljubavnice. Društvo pod nadzorom: mnogima je to smetalo. Većinu je boljela kita. Teddyju je to predstavljalo problem. Ispred garaže u koju je parkirao auto, iznad ulaza u Leijon, pokraj pomičnih stepenica na peronu - male, okrugle oči bile su posvuda. Osim toga: ti jebeni pametni telefoni - ljudi više uopće nisu čitali knjige u podzemnoj željeznici ili u autobusu, samo su buljili u svoje ekrane. A njima su mogli fotografirati, snimati, registrirati. A to je bilo jedino što Teddy danas nije htio: biti registriran. Gumeni rukohvat kretao se brže od samih pokretnih stepenica. Pokret nije bio usklađen. Nije bio u taktu. Baš kao i on: sve što je radio nije bilo usklađeno s ostalim stvarima. On - Emelie. On - Linda i Bojan. On i njegovo novo ja. U torbi je nosio svoju sačmaricu. Sinoć je odsjeo u nekoj rupetini od hotela. Hotel Star Spånga. Petsto kruna noć, ali posteljina je izgledala prljavo, a tapison u sobi imao je smeđe mrlje koje su ga podsjećale samo na jednu stvar: krv. Na trgu je kupio baklavu - slatkoća i okus pistacije podsjećali su ga na tatu. Jučer ga je bio nazvao da provjeri je li njemu i Lindi dobro. Bojan se nije žalio - volio je toplinu, muljevit okus kave i to što može razgovarati na svom jeziku. Ali Linda je htjela ići kući - bila je zabrinuta za Niku. Međutim, Teddy se još nije bio javio Emelie da pokuša preko nje prenijeti Isakovu poruku Nikoli. Isak je rekao da je on svake subote išao toj ženi. Hjorthagen. Ulica Artemisgatan. Lijepo mjesto, blizu Lidingöa - ali ljudi su ovdje u

prosjeku vjerojatno imali četiri puta niža prosječna primanja. Tagg nije želio sudjelovati u ovome. Teddy ga je razumio - već je učinio više nego što je mogao i očekivati. Bilo je to u redu. Na poštanskom sandučiću pisalo je „Jalo”. Vrata nisu bila protuprovalna. Teddy pozvoni. Nadao se da je Kum i dalje napaljeno pseto, unatoč tome što je znao da ga Teddy traži. Nitko nije otvarao. Iznutra je začuo šuškanje. Okretanje ključa u bravi. Vrata su se odškrinula, pred nosom mu se napeo sigurnosni lanac. Kroz otvor je vidio lice: žena u ružičastom kućnom ogrtaču. Umjetne usne. Izražene jagodične kosti i nešto naivno u pogledu. Teddy osjeti kako mu iskače žila na čelu. Svom se snagom bacio na vrata. Sigurnosni lanac je pukao, vrata su se širom otvorila. Žena je zaurlala. „Šta to radiš, bre?” viknula je na srpskome. „Gde je ori}” Nije ga trebao tražiti. Bio je to malen stan: kuhinja i jedna soba. Police za knjige boje drveta na kojima nije bilo ničega osim nekoliko časopisa i sasušenih lončanica. Na noćnom ormariću ležali su kondomi, lubrikant i pilule. A na krevetu on - potpuno gol. Jadno. Sjećanje: njegov nekadašnji kum, prije deset godina div u stockholmskorn podzemlju. Živuća gangsterska legenda. Sada: smežurani, sasušeni starac s obješenom kitom. Teddy odgurne ženu. Pala je na pod. Pokrila je lice rukama i zajecala. „Nemoj, bre..” Na stolici je bila položena odjeća. Teddy na nečemu svjetloplavom opazi monogram EMP. Emilijan Mazer-Pavić. Golome Kumu pritisnuo je cijev sačmarice o sljepoočnicu. „Ubit ću vas oboje ako ne propjevaš. Znaš što želim.” Kum polako okrene glavu. Teddy nije pomaknuo pušku: sad mu je bila uperena u čelo. Pitao se čega se govnar više bojao: toga da mu propuca glavu, da naudi drolji na podu ili da za ovo kaže njegovoj ženi. Gledali su se u oči. „Jesi li mi ti zapalio aute kod Killingea?” upita Kum. pusi bre kurac! Spalit ću i ovu rupu ako mi ne kažeš.” „Ti si mi propucao auto ispred teniskih terena, zar ne? Poludio si, Teddy. Nisi normalan. Trebao sam te ubiti.” Teddy spusti pušku. Vidio je kako je Kum odahnuo. Teddy propuca vrata kupaonice.

Hitac je odjeknuo glasnije nego što je Teddy očekivao. Kum i žena zaderali su se. Vrata su bila u komadićima. Ponovno mu je prislonio pušku na glavu. „Sljedeći metak leti ti ravno među oči, pičko.” Mazern: potpuno šokiran. Žena na podu: njihala se naprijed-natrag, mumljajući nešto na srpskome. Mazern: priseban. „Hoćeš li reći mojoj... ženi?” „Imaš sad i većih briga. Ali ispričaj mi sve i neću je uplitati u ovo.” Ponovno je podigao pušku i naciljao. U Kumovim očima sada je vidio ono što je mnogo puta viđao u očima drugih, ali nikad i u njegovim. Ono što je vidio u Matsovim očima kad su ga zatvorili u sanduk. U očima zamjenika vođe Screwbacksa. U očima svih onih koje je bio sredio. U svome starome životu. Kum se bojao. Pokušao je pokriti spolovilo pokrivačem. Glas mu je bio blag. „Znaš me... Bavio sam se time čime sam se bavio, mogao sam završiti ili u mrtvačnici ili u vili s bazenom na Lidingöu...” „O čemu sad melješ, jebote?” „Čekaj... Daj mi da završim. A ipak sam uspio, zar ne?” „Što hoćeš reći?” „Raskrstio sam s tim. Kunem se bre majčinim grobom. Više se ne bavim starim poslovima. Završio sam s kokom i methom. Završio sam s garderobama, s cigaretama. Završio sam čak i s financijskim kriminalom. Ne želim imati nikakve veze sa svojom prošlošću. To je iza mene. A onda se pojaviš ti i počneš me ispitivati što se dogodilo prije devet godina. O Matsu Emanuelssonu. Ne želim imati nikakve veze s tim sranjem. Je li to tako teško shvatiti?” „Ali ti imaš veze s tim sranjem”, kratko će Teddy. „Tako da nemaš izbora.” Oči, cijelo vrijeme oči - bilo je nečega u tom Mazernovu pogledu. „U čemu je stvar, jebemu?” upita Kum. „Moraš mi reći zašto ti je stalo, Teddy.” Teddy je čvrsto držao oružje objema rukama. Počeo mu je pričati što je brže mogao. Da je sin Matsa Emanuelssona priveden zbog sumnje na ubojstvo nepoznate osobe, da se dogodio napad kad je Teddy pokušao posjetiti Saru, da je Mats lažirao vlastito samoubojstvo. Promatrao je Kuma. Opet: njegove oči. Nisu bile samo pune straha. Bilo je tu i nečega drugog.

Teddyju je trebalo vremena da mu sve prepriča. Sjeo je u fotelju: pušku je, i dalje uperenu prema krevetu, prislonio na naslon za ruke. Žena na podu u međuvremenu se smirila. Mazern je nepomično sjedio. Šutio je. „Eto, sada znaš”, rekao je Teddy kad je završio. „I ne izvlači se na Ivana, znam da je on mrtav i da mi ne može ništa reći.” Kum još više navuče pokrivač. „Možemo se nagoditi.” „Zajebat ćeš me.” „Ne, predlažem pravu nagodbu. Spalio si mi aute i pucao na mene, ali reći ću ti što znam. Ali onda moraš nadoknaditi jebenu štetu za ono što si spalio. Osiguranje mi to ne želi pokriti, kažu da je bilo namjerno.” Teddy nije mogao vjerovati: Mazern se htio nagoditi. McLoudovim novcem planirao je otići u inozemstvo i ondje živjeti do kraja života, s obzirom na to da će mu glava biti ucijenjena. Ali sad? „Ne vjerujem ti. Zašto?” „Zato što i ja mrzim te svinje. Ni ja nisam znao što je bio pravi cilj otmice”, reče Kum. „Koliko tražiš?” upita Teddy. „Osam milijuna, plus milijun zato što si mi ranio tjelesnog čuvara ispred teniskog centra, plus naknadu za vrata kupaonice moje ljubavnice koja si upravo razvalio.” Kum se iskosa nasmiješi, vjerojatno je bio uvjeren da Teddy nema ta sredstva. Teddy mu uzvrati smiješak i ispruži svoju slobodnu ruku. „Skupi autići.” „Nemoj bre da zajebeš”, reče Kum. „Dajem ti riječ.” Teddy izvadi svoj mobitel. Loke mu je pokazao kako se to radi. Tipkao je palcem, istodobno držeći pušku uperenu u Kuma. Novac je bio raspoređen u četiri banke, kako ne bi izazvao sumnju. Pokazao je Kumu sva četiri ekrana: mislio je ozbiljno. „Idi bre u kurac. Jebeš mi sve”, reče njegov stari kum i ustane s kreveta. Omotao se ručnikom. „Onda smo se dogovorili.” Kum se odjenuo i sjeo na drvenu stolicu za kuhinjskim stolom. Žena nije bila u kuhinji. Zatvorila je vrata. „Tko je naručio Matsovu otmicu?” Kum se promeškolji. „Neki muškarac, Šveđanin. Sreli smo se samo jedanput, vani. Isplatio me u kešu, preko kurira, nakon što smo obavili posao. Nekoliko puta poslao mi je e-mail, ali uglavnom je kontaktirao

izravno s Ivanom.” „Ime?” „To ne znam.” „Kako je izgledao?” „Bilo je to davno, ne sjećam se detalja. Ali bio je srednje dobi. Naočale. Vrlo bijeli zubi.” „Imaš li još njegovu e-mail adresu?” „Ne, nažalost. Bila mi je na starom računalu koje sam davno bacio.” „A Sebbe Petrović? Kakve je Mats veze imao s njim?” „Vidim da mnogo toga već znaš.” „Samo odgovori.” Kum se polako počeše po obrazu. „Sebbe je najprije bio Matsov financijer u pokeru. Potom je Mats postao Mr. Gold. Zvali su ga Čarobnjak. Drugim riječima, Mats je pomagao sa svim poslovima, ako me razumiješ. I s investicijama.” Teddy mu je rekao da bude malo opširniji, pa mu je Kum sve objasnio u nekoliko minuta. Mats je bio neokrunjeni kralj financijskog kriminala. Stručnjak, računovođa svjetske klase. Pomagao im je mnogo godina. „Ali zašto si pristao oteti čovjeka koji je radio za vas?” upita Teddy naposljetku. „Jer nam je Mats postajao teret. Sebbe je pretjerano reagirao i prestrašio ga pa je ovaj otišao na murju. Jednostavno rečeno, rizik. Mats je postao rizik.” „Zašto je onda skočio s trajekta?” „To zaista ne znam. Možda ga je i dalje jebalo to što su mu učinili za vrijeme otmice”, reče Kum. Teddy je zurio u Mazerna. Opet. Oči. Iznenađivale su ga. Uznemiravale ga. Ali zbog drugačijeg razloga nego prije: sad je imao osjećaj da Mazern govori istinu. Da zaista nije lagao. „Obećao si mi reći sve. Upravo smo se dogovorili.” „Ne mogu ti reći ništa više jer ne znam. Ali obećao sam ti pomoći. Postoji jedna osoba koju znam. U Palmi.” „Tko je to?” „Otiđi onamo pa ćeš vidjeti.” Teddy ustane. „Još nešto, Teddy. Izjebi te džukele u dupe i u moje ime. Žao mije šta smo im pomogli. I šta si morao da odležiš osam godina”, reče Kum.

49. Jedan od čuvara, koji je uvijek imao sjajnu kosu i bazdio na bijeli luk, vodio je Nikolu na krov. Lisičine mu nisu bile pretjerano stegnute smatrali su da je lijepo od njega što nije pobjegao s Kerimom. Nek se oni svi fino jebu. Danas: novi tip u susjednom kavezu. Nikolu nije bilo briga tko je. Uskoro će krenuti njegov glavni proces - ionako će uskoro otići iz ove rupčage. U najboljem slučaju: kao slobodan čovjek, s osmijehom od uha do uha. In worst case: u marici koja će ga voziti u zatvor. Mogao bi dobiti najmanje dvije godine, možda i više - ali ovoga puta to neće biti popravni dom za maloljetnike. Ali sada je imao plan. Preliminarna istraga imala je tristo pedeset stranica. Došla je jučer. Čuvar sa sjajnom kosom pokucao mu je na vrata i stavio hrpetinu papira na pod prije nego što je Nikola stigao ustati s kreveta na kojem je ležao i gledao reprizu Let’s Dancea. Nikola: slušao je Kerimov savjet - na saslušanjima nikome nije govorio ništa, osim što se žalio kako je razočaran murjom. Umjesto toga slušao je njihova pitanja - bili su ih dužni postavljati kako bi ga mogli izvijestiti za što je osumnjičen - i pokušavao shvatiti koliko znaju. Čak ni s Emelie nije mnogo razgovarao. Rekao joj je isto što i policiji: da se zatekao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Ali sada je mogao pregledati njihove dokaze i vidjeti što imaju o njemu. Odgovoriti na njihove optužbe. Detalji su bili njegovo područje. Označavao je stranice, podcrtavao izvještaj s mjesta zločina, analize iz Nacionalnog forenzičkog centra i izvješće vodiča psa tragača. Proučavao je analize motocikla, snimki s nadzornih kamera, ostatke eksploziva u uredu. Jedna je stvar bila sigurna: o Chamonu nisu znali apsolutno ništa. Nastavio je. Pregledao je svoje saslušanje, zaštitara koji su prvi došli na mjesto zločina i policajaca koji su ga gonili. Bio je ondje čak i transkript njihova razgovora s Teddyjem. Imao je samo nekoliko redaka.

- Jeste li u Ivanjskoj noći zaprimili kakav telefonski poziv? - Ne sjećam se. - Možemo li pogledati vaš mobitel? - U redu. Bilješka: voditelj istrage pregledava mobitel Teddyja Maksumića i pod rečenim datumom pronalazi poziv s broja 0733-577488 (broj mobitela osumnjičenog Nikole). - Čini se da vas je nazvao nećak. Je li to točno? - Da, sada kad ste spomenuli, Nikola me nazvao i pitao može li navratiti. - Je li prije toga već bio kod vas? - Mislite, te večeri? - Ne, zanima me je li ikad prije toga bio kod vas? - Ne, nikad. Nedavno je pušten iz popravnog doma. To je bilo to. Nikola je znao kakvu će strategiju imati na sudu. Beskonačno je bio zahvalan samome sebi što je tada bio nazvao Teddyja. Obavi li Emelie svoj posao kako treba, morao bi imati šanse. Ali, neovisno o suđenju: najebao je. Ovaj jebeni zatvor ne poništava obećanje koje je bio dao Isaku - da će srediti lovu i saznati tko je upropastio sporazum između Metima Tasdemira i familije Bar-Sawme. Nije imao pojma što treba učiniti. Lova iz ICA Maxija rasula se po makadamu kad je pao sa 125-ice. Nadao se da će Isak pokazati razumijevanje. Istodobno: tračak nade. Stari Gabbe rekao mu je da mu je bilo ponuđeno da kupi isti taj tip oružja, iz iste serije prototipa koja je ukradena u Finskoj. To nije mogla biti slučajnost. Abrohom Michel, jedan od Metimovih momaka. Oružje je moralo dolaziti od njih. Nikola je zamolio čuvara za telefonski razgovor. Nije kanio razočarati Isaka. Simon Murray došao je nekoliko sati kasnije. Za pojasom je imao praznu futrolu za pištolj, vjerojatno je morao ostaviti službeno oružje na ulazu. „Mislio sam da više ne želiš razgovarati sa mnom.” „I ne želim. Želim se nagoditi”, reče Nikola.

Simon sjedne nasuprot njemu. Danas je imao trodnevnu bradicu. Nekako je izgledao starije nego kad su se zadnji put vidjeli - možda zato što mu je brada bila posve drukčije boje nego kosa - bila je bijela kao kreda. „Dobio sam materijal iz preliminarne istrage. Pokušao si me zajebati u vezi s Chamonom. Rekao si da ste i njega priveli, a niste.” Nikola je razmišljao o tome. Sad je napad bio najbolja obrana. Murray: uvijek je glumatao dobrog drota, ali pogriješio je kad je lagao o Chamonu. To je bila Nikolina prednost i morao ju je iskoristiti. Simon se promeškoljio. „Oprosti zbog toga. Tko radi, taj i griješi, izgleda da ipak nisam znao sve.” Nikola je odmah prešao na stvar. „Ne seri, znaš što si pokušao učiniti. Ali imam jedno pitanje za tebe. Želiš li biti murjak koji će razotkriti najveće tajno skladište oružja u Södertäljeu?” „Reci mi nešto više.” „To ovisi o tome što mi imaš za ponuditi.” Ključni trenutak. Je li Murray spreman pregovarati, zaigrati tu igru? Malo zaobići pravila kako bi došao do nečega vrijednoga? Ukratko: tko je zaista bio Simon Murray? „Reci mi nešto više”, ponovi Simon. „Ako ti dam lokaciju puške koja je povezana sa mnom, bi li to mogao zaboraviti?” „Rekao si najveće tajno skladište oružja u Södertäljeu, a sad spominješ jednu pušku?” „Možeš uhvatiti veliku ribu, ako si spreman pustiti malu.” „A, tako dakle.” Simon Murray ušuti. Samo mu brada još nije bila sijeda. Murjak koji je sjedio nasuprot njemu imao je sijedu kosu. Nikoli gotovo da je bilo žao - bio je to čovjek koji je prerano posijedio, koji se nikad nije zabavljao i koji je uvijek trpio sranja od ljudi iznad sebe. Koji je crnčio za državu, koji nije mogao ni sanjati o luksuznom životu. „Što kažeš?” „Ne mogu ti ništa obećati, ali ako mi kažeš što znaš o tome, imaš moju riječ da neću podnijeti nikakvu prijavu dok je god ovo samo između nas.” Nikola krene u ofenzivu. Sad ili nikad. Korak preko ruba. Nije bila stvar samo u tome da će otkriti nešto o sebi, kanio je govoriti i o drugima. Pitao se računa li se to i dalje kao cinkanje. Rekao je: „U mom podrumu nalazi se jurišna puška Rk 62. Nije moja, ali ondje ćeš je pronaći. A ako obaviš pretres kuće jedne osobe, u

njegovu ćeš podrumu naći strašno skladište.” „Kako znaš?” „Ne pitaj. Jednostavno znam. A to što ćeš naći u mom podrumu sitna je riba.” „Gdje se nalazi tajno skladište?” „Najprije me pogledaj u oči i reci mi jesmo li se dogovorili.”

50. SAS-ov zrakoplov trebao bi poletjeti za trideset minuta. Palma de Mallorca. Već pedeset godina destinacija iz snova za Šveđane. Imali su gomilu letova onamo. Pokraj nje, u kafiću nasuprot izlaza 13, sjedio je Teddy. Smoothie i kava stajali su devedeset četiri krune, za tu si cijenu u gradu mogao dobiti pristojan ručak. Ali zračne luke bile su zračne luke. Da Emelie nije bila u tolikoj žurbi i da nije imala užasnu glavobolju, gledala bi parfeme, alkoholna pića i Samsungove mobitele, nešto bi si kupila. Nepisano pravilo: kad putuješ, moraš nepotrebno trošiti novac. Dva sata ranije bila je nazvala Teddyja. Ovoga je puta sakrila broj da on ne bi znao da je ona - i javio se. „Zaista se moramo naći i porazgovarati”, rekla je Emelie. „Možda, ali upravo idem prema Arlandi, za dva sata letim za Mallorcu.” „Što ćeš ondje? Ne možeš sada otići na odmor.” „Zar zaista misliš da se idem odmarati?” „Onda ću ja doći k tebi.” Zapravo i nije znala zašto je to učinila, možda joj je jednostavno bilo dosta svega. Danas je bila uzela slobodan dan, bila je mamurna od sinoćnje zabave kod Magnusa. A opet: zaista se morala naći s njime. Kartu je uzela u zračnoj luci. SAS Plus: business class remade - tako su to zvali, ali svejedno su masno naplaćivali. Teddy joj je ispričao kako se našao s Lillom. I Kumom. „Nadam se da nisi učinio ništa glupo s njim”, reče Emelie. „Prošao je on i gorih stvari”, odgovori Teddy. „Ali sad će kao naknadu dobiti gotovo sav McLoudov novac.” Pokušali su sažeti zaključke u tih nekoliko minuta prije leta, kad će biti okruženi znatiželjnim ušima. Zrakoplov je izišao na pistu. Vani je lijevalo kao iz kabla. Kišne kapi padale su na asfalt kao malene bombe. Emelie je pomislila kako će ratari doma u Jönköpingu zasigurno biti presretni.

Nisu imali mjesta jedno pokraj drugoga. Sjedište do Emelie bilo je prazno - razmišljala je o tome da pita Teddyja bi li sjeo do nje, ali ipak nije. Možda je već mislio da je previše nasrtljiva zato što je s njime putovala u Palmu. Naslonila je glavu i pokušala zaspati. I dalje ju je držao mamurluk, osjećala se kao da u glavi ima bubanj. Bila je nazvala i Magnusa. Kratak razgovor - možda i prekratak. „Hvala na sinoćnjoj zabavi, bila je fantastična.” „Hvala, zato je danas malo teže, takoreći, he, he. Je li sve bilo u redu na taksi-brodu?” „Apsolutno.” Prisjetila se kako se ispovraćala u njegov bazen - Jossa je svojom vestom po vodi skupljala rigotinu. „Ma nema veze, kupila sam je u Net-a-Porteru na sedamdeset posto popusta”, nacerila se ona. „Razmislila sam o onome što ste rekli za New York”, rekla je Emelie. Iščekivanje u njegovu glasu. „Da?” „Nažalost, ne mogu ići. Imam druge planove za ljeto.” „Kakve?” „Određen posao, moglo bi se reći. Uglavnom to.” „Razumijem, neću te tjerati. Ali mislim da bi taj tečaj bio savršen za tebe, a New York... Ja obožavam NYC, a ti?” Četiri i pol sata kasnije. Bilo je pola šest popodne. Sparina i vlaga udarili su ih poput zida kad su izišli iz zračne luke Palma de Mallorca. Nije im se dalo otići prijaviti u hotel. Imali su samo ručnu prtljagu, a ako sve bude po Teddyjevu planu, već iste večeri naći će se s nekime tko zna više i potom idućeg prijepodneva otputovati kući. „Pozvala sam te kao svjedoka”, reče Emelie. „Zato što te Nikola nazvao.” „Ima smisla. Ali reći ću samo ono što se dogodilo, ništa više.” „A što si očekivao?” „Ti si odvjetnica, za tebe je pravosuđe samo igra.” Emelie je gledala Palmu kroz spušteni prozor taksija. Cesta uz plažu: dvojake prirode. Zdesna: najprije katedrala - divovska. Zatim srce pitoresknog starog grada. U daljini zamke za preplanule turiste sangria-barovi i kafići sa sladoledima. Niže niz ulicu: otrcane zgrade pomiješane s lijepim hotelima. Slijeva: brodovi. Što su više išli prema zapadu, to su brodovi bili veći. Izvorne ribarske i motorne brodice s kabinama zamijenili su obiteljski brodovi koji bi izgledali kao brodovi za razmetanje da su se kretali Stockholmskim arhipelagom. I,

naposljetku: jahte - bile su goleme. Emelie nikad nije vidjela nešto slično, više su sličili trajektima za Finsku nego privatnim brodicama. „Teddy”, reče ona. „Zašto me u zadnje vrijeme izbjegavaš?” Sad je bio Teddyjev red da okrene lice prema prozoru. „Zato što si bila bijesna i neugodna zbog onoga sa sjenikom i McLoudovim novcem.” Emelie se pokušala prisjetiti toga, ali onda je bez razmišljanja rekla: „Bila sam zaista ljuta na tebe, možda još uvijek jesam. Ali znaš li zašto?” „Ne.” „Zato što su me već toliko puta u životu razočarali neodgovorni ljudi koji sebe stavljaju na prvo mjesto. A s tobom... Ne znam, nadala sam se da ćeš se držati podalje od svog starog života. Da ćeš se držati promijenjenog sebe. Oduprijeti se.” Izišli su iz taksija. Doživljaj na repeatu: ponovno sparina. Carrer del Bisbe Miralles. Broj 19. Teddy je znao kamo idu. Bijeli dvorišni zid, iza njega žućkasta vila. Ukrašeni plavi bazen duž jednog zida kuće. Emelie se preznojavala ispod pazuha i po vratu. Znoj se slijevao s nje - nije se stigla presvući prije putovanja, samo je na brzinu pokupila putovnicu, jedne hlače, jednu bluzu i četkicu za zube i uletjela u taksi. Pokraj dvorišnih vrata nalazili su se portafon i mala nadzorna kamera. Teddy je dugo držao zvono. Začuo se glas: „Buenas tardes. Como puedo ayudar? Teddy odgovori na lošem engleskom. „Htjeli bismo vidjeti vlasnika kuće. Riječ je o Matsu Emanuelssonu.” Čovjek s druge strane odgovori na još lošijem engleskom: „Sori, nije kod kuće. Možete doći sutra?” „Važno je”, reče Teddy. „A osoba koja živi ovdje već zna da bih trebao doći. Možete li joj javiti da čekamo?” Nakon desetak minuta ponovno se začuo glas. „Ne, ne danas. Sutra, deset sati. Dođite tada.” Hotel Pere Antoni ležao je na drugoj strani Palme, gdje su brodice bile male. Emelie nije znala zašto je Teddy rezervirao baš taj hotel, ali ispalo je da je vlasnik Šveđanin: utrenirani momak na recepciji obratio im se na južnošvedskom dijalektu. Objasnio im je da je instruktor joge. „Ako

vas zanima, imamo sat mysore joge sutra u pola sedam.” Sudeći prema uređenju: ne pretjerano glamurozan, ali skladan hotel. Mediteranski stil s daškom Skandinavije: svijetle boje, pokućstvo od ratana, pod od hladnog kamena, lusteri u mesingu na stropu. „Doručak se poslužuje od sedam ujutro”, rekao je preplanuli recepcionar, dajući im ključ. „Ako želite, nakon toga imamo crossfit u devet sati.” „Mogu li ja uzeti zasebnu sobu?” upita Emelie. Recepcionar je djelovao iznenađeno. „Aha, mislio sam da odsjedate zajedno. Nisam siguran imamo li praznih soba, ali pogledat ću što se da učiniti.” Jeli su u obližnjem restoranu. Lignje i gamberi u umaku od bijelog luka. Bijeli kruh u košari na sredini stola. Boca Rioje. Emelie se izula i pustila da joj nožni prsti diraju tlo ispod stola. Kamen kojim je bila popločena ulica i dalje je bio topao. Pokušali su analizirati što imaju. Strukturirati teorije, posložiti informacije. Mats: perač novca za jugoslavensku mafiju koji je godinama radio sa Sebbeom ili za njega, dok nije lažirao svoju smrt. Vjerojatno je radio i s Forum Exchangeom i Stigom Erhardssonom. Prije devet godina izbio je požar u stanu obitelji Emanuelsson - i dalje nisu znali uzrok tog požara. Ali nekoliko tjedana nakon toga Mats je otet. Cilj otmice bio je doći u posjed njegova računala. No, nisu znali jesu li Matsove aktivnosti sa Sebbeom imale ikakve veze s ljudima što su naručili otmicu, kao ni zašto je Mats odlučio nestati pet godina kasnije, ostavivši sve u uvjerenju da je mrtav. Mats se bojao, živio je kao bjegunac, ali nije se mogao suzdržati od toga da se nalazi sa svojom djecom - to je bilo prirodno. Kuća na Värmdöu bila je neka vrsta sigurnog utočišta, mjesto na kojem se mogao nalaziti s Lillom i Benjaminom. Ali netko mu je upao u kuću i pokušao ga ubiti, u čemu je možda i uspio. Mats je možda bio mrtav. Ovoga puta za stvarno. Moralo je to imati veze s tom mrežom, Emelie je dijelila Teddyjevo uvjerenje. Mazern nije bio glavni odgovorni, on je tim predatorima bio potrčko, baš kao i Teddy. Na neki način zapravo nisu došli ni do čega vrijednoga, svi tragovi vodili su na početak.

Na malenom trgu nalazila su se tri restorana. More je malo dalje lagano zapljuskivalo obalu, blagi povjetarac puhao je s Mediterana. Na pučini su se vidjela brojna mala svjetla - brodovi, koji su vjerojatno bili još veći od onih što su ih vidjeli danas, ležali su ukotvljeni u tami. Emelie je već bila ovdje, kao jedanaestogodišnjakinja, s mamom i tatom. Magaluf: nekoliko desetaka kilometara od samog grada Palme. Jedino jasno sjećanje s tog putovanja bilo joj je kako se njezin otac umalo utopio u hotelskom bazenu. Neki je njemački turist skočio u bazen i spasio ga: izvukao ga je iz vode kao kakvu krepalinu. Ona je ostatak odmora strpljivo provela u sobi, slušajući radio. Bilo je jedanaest sati. Teddy je platio račun. Vratili su se u hotel, gdje im je recepcionar rekao da, nažalost, nisu uspjeli osloboditi nijednu sobu. „Možda da pokušam naći sobu u nekom drugom hotelu”, reče Emelie. Teddy podigne njezinu torbu. „U ovo doba? Zamolit ću ih da mi daju pomoćni ležaj, pa možeš spavati u mojoj sobi.” Soba je bila krasna: svježa. Svijetli zidovi, sivkasti krevet, zvučnici za iPhone od tamnog drveta. S terase je pucao pogled na hotelski posjed, vanjski bar i bazen ispod njih. Male brodice u marini ljuljuškale su se na povjetarcu. Stajali su ondje neko vrijeme i gledali more. Teddy je namještao pomoćni ležaj. Na sebi je imao samo majicu kratkih rukava i bokserice, a pod toplom svjetlošću noćnih lampi na krevetu izgledao je gotovo nestvarno moćno. Poput nekog animiranog superjunaka, umornog od spašavanja svijeta. Pokreti su mu bili tako mirni, tako jednostavni - sobom se širio mir. Teddy nije mogao biti dalje od njezina tipa muškarca: zatvorska ptičica, bivši kriminalac, i dalje napola lud - a opet, shvatila je da ju uz njega nikad nije bilo strah, koliko god situacija opasna bila. Nije ih obuzela tama - osjećala se sigurno. A opet, u sobi je bilo nekako napeto. Slušala je Teddyja kako diše, kako pomoćni ležaj škripi dok se on okreće na njemu. Emelie nije mogla zaspati. Istodobno je čula da ne spava ni on. I on je slušao. Baš je bila drska proteklih tjedana. „Bi li možda htio prespavati kod mene?” Nije joj bilo jasno zašto je tako pretjerano očita.

Pokušala je odagnati te misli i misliti na Benjaminov slučaj, na Nikolin slučaj. Na cijelu tu priču s Matsom. Prisjetila se večere, bijelog luka - možda zbog toga nije mogla zaspati. U sobi je bilo toplo: možda bi trebala pojačati klimu, ali već je ionako preglasno zujala. Razmišljala je o osobi s kojom će se sutra naći. Vidjela je slike: sjenik u plamenu. Emelie više nije mogla izdržati: „Jesi li budan?” „Da”, prošapće Teddy. „Ležaj ti škripi. Možda je bolje da prijeđeš ovamo.” Čula je kako je ustao, tri mekana koraka preko tapisona. Njegovo toplo tijelo pokraj njezina. Pogladila ga je po obrazu: pod prstima je osjetila trodnevnu bradicu sličnu brusnom papiru. Bijeli dvorišni zid. Žućkasta kuća iza zida. Carrer del Bisbe Miralles broj 19. Iduće jutro. Točno deset sati - kao što im je glas iz zvučnika i rekao. Sunce je već pržilo. Emelie je bila umorna, nije uspjela zaspati do četiri ujutro. Grlili su se kao da nikad više ne namjeravaju pustiti jedno drugo. Poševili su se kao da nijedno od njih više nikad neće osjetiti intimni ljudski dodir. Dvorišna vrata otvorila su se. Ispred kuće dočekao ih je nizak muškarac s brkovima. „Por favor, siganme.” Ušli su u vilu. Emelie se izvana činilo da kuća ima kat, ali sad je vidjela da je strop bio visok najmanje pet metara. Žuti kameni zidovi, skulpture i umjetnine na postoljima, stolići i vitrine. Na zidovima su visjeli nekakva starinska zrcala i svijećnjaci. U hodniku je bila mramorna fontana. Jastuci i kauči imali su uzorak leopardova i tigrova krzna. Emelie nikad nije vidjela ništa slično: takvom internacionalnom osjećaju luksuza nisu bile blizu ni Bosseova ni Magnusova rezidencija. Prišla im je žena Emelieine dobi. Imala je kratku, tamnu kosu, tanku, bijelu lanenu odjeću i japanke na nogama. Sunčane naočale skrivale su joj oči. Grudi su joj stršale ispod košulje - izgledale su neprirodno veliko. „Dobro došli”, obratila im se na švedskome. „Mislila sam da ćeš biti samo ti, Teddy.” „Sve što znam, zna i Emelie Jansson. Nadam se da je u redu što je došla sa mnom”, reče Teddy. Činilo se da žena odmjerava Emelie od glave do pete, a potom je kimnula glavom.

51. Sjeli su pod pergolu pokraj bazena. Teddy nije ništa govorio, samo je zurio u ženu. Bila mu je nekako poznata, samo nije mogao reći odakle. Vjerojatno je bila slična nekome koga je poznavao. „Hoćete li nešto popiti?” upita ona. Emelie je zamolila za sok, Teddy je htio samo vodu. Poslužio ih je čovjek s brkovima. Teddy je bio umoran. Emelie je sinoć omekšala svoj gard. Činilo mu se da nije bila stvar samo u seksu, ali možda se i zavaravao. Uvidio je da već dugo želi nešto više. Nisu mnogo pričali, ali to je bilo u redu. Na neki svoj način, bili su usklađeni. Žena otpije gutljaj svog džin-tonika. „Baš se pitam koga vraga radiš.” Švedski joj nije bio posve čist - možda je toliko dugo živjela u inozemstvu da joj je to utjecalo na izgovor. A onda je shvatio o čemu je riječ: imala je srpski naglasak. Nije mu bilo jasno kako mu je to bilo promaklo. „Kako misliš?” „Upravo tako kako sam rekla. Pališ garaže i progoniš ljude po Stockholmu kao idiot. Privlačiš gomilu pozornosti na sebe. Što želiš?” „A tko pita?” Žena nasuprot njega zurila je u njega iza sunčanih naočala. „Zar me ne prepoznaješ?” Srpski naglasak. Žena koja izgleda kao da ima tridesetak godina, koja mu je apsolutno bila poznata. Trebao bi povezati - ali mozak mu je stao. „Pucaš mi na oca i raspituješ se o Matsu Emanuelssonu, a ne znaš tko sam?” U mozgu mu je napokon kliknulo. Bila je mlada kad ju je zadnji put vidio na fešti u Clara’su prije mnogo godina. Žena koja je sjedila nasuprot njega bila je Michaela Mazer-Pavić. „Ti si Kumova kći. Zanima li te zašto radim to što radim ili si samo

htjela čuti svoj glas?” Michaela podigne naočale. Oči su joj bile crvene, djelovala je umorno. „Smiri se”, reče ona. „Ali ispričaj mi o čemu se točno radi.” Teddy joj je ukratko ispričao iste stvari kao Kumu. Da je Benjamin Emanuelsson priveden zbog sumnje da je počinio ubojstvo, ispričao joj je što su oni sami bili doznali i sve što je Kum ispričao njemu. Rekao je: „Znao sam da tvoj tata nešto zna, ali isprva mi nije htio nešto reći, pa sam ga morao natjerati da mi kaže. Rekao mi je da ti znaš više.” Michaela dovikne čovjeku s brkovima: „Miguel, puedo conseguir otro, gradas?” Njezin batler bio je brz - na stolu je za manje od trideset sekundi stajao novi džin-tonik. Kad je Teddy rekao sve što je imao, Michaela se naslonila i rekla: „Mogu potvrditi da je sve što je moj tata rekao točno.” Čaša joj je izgledala smrznuto. Zatim im je Michaela ispričala kako je Mats dugovao Sebbeu novac za poker, kako im je, pokraj svog običnog posla, počeo pomagati prati novac. Kako mu je ona istodobno bila i asistentica i nadzornica. Bila su to luda vremena: sustav nije imao šanse protiv njihovih struktura - EU, SAD i financijska inspekcija i dalje su u usporedbi s njima bili mala djeca. A Mats je bio motor, zupčanik i ulje koji je sve to pokretao. „Ali pokušao nas je zajebati, Sebbe je poludio i htio ga je zastrašiti. Podmetnuo je požar u njegovu stanu. Mats nije trebao biti ondje, ali zbog nekog je razloga doletio kući. Sebbe je sam nazvao vatrogasce jer naš je čovjek sreo Matsa na stubištu. Nešto se ondje dogodilo nakon tog požara. Matsova žena Cecilia vidjela je neki sadržaj na nekom računalu i prisilila ga da to prijavi policiji. Nekoliko tjedana kasnije, ti si ga oteo, po naredbi mog oca.” Teddy je držao čašu u ruci i shvatio da nije popio ni kapi. „Znam za to računalo, ali kako se njegov sadržaj uklapa u sve to? Odakle ga je Mats skinuo?” „Ne znamo točno, Mats nam nikad nije htio točno reći. Ali mislimo da je to dobio preko nekoga tko je bio povezan s tipom kojega smo zvali Peder.” „Tko je to?” „Zvao se Peder Hult, jednom smo odradili neki poslić s njim. Mats nam je bio kontakt. Ali Hult je bio jebeno tajanstven, ne znamo baš mnogo o njemu. Zapravo nisam ni sigurna da mu je Hult pravo

prezime. Ali nakon otmice Mats nije više htio raditi za njega.” „Ali kako je itko mogao znati da je Matsa žena natjerala da ode na policiju?” „To se i mi pitamo. Ali znaš kakvi su švedski drotovi, negdje je morala postojati neka pukotina. Netko unutar policije prosljeđivao je informacije. Ja uvijek govorim da policajcima treba dati veće plaće, onda ne bi bili takve pohlepne šupčine.” Michaela napravi kratku stanku da im sjedne to što im je ispričala, a potom nastavi: „Mats se nakon svega toga vratio i još je godinama radio s nama. Ali onda se dogodilo nešto što ga je nagnalo da skoči s trajekta.” Teddy se nagne naprijed na svojoj fotelji od pruća. „Znamo da si nije oduzeo život.” Michaela kimne. „Da, tata mi je već rekao da znate.” „Zanima me zašto. Zašto je imao potrebu lažirati vlastito samoubojstvo.” Michaela popije svoje piće. „Ne znam.” „A tko mu je pomogao?” „Mi smo mu pomogli, oboje.” „Oboje?” Michaela je djelovala potišteno. „Ja i Sebbe. Napravili smo ono što nazivamo Stockholm delete. Kužite? U našem poslu ljudi katkad moraju jednostavno nestati i mi to onda sredimo. Ali najviše mu je pomogao Sebbe. I Sebbe zna zašto je to bilo potrebno učiniti, ali mene ne želi uvlačiti u to. Što manje znam, to bolje.” „Dakle, Sebbe je pomogao Matsu da lažira samoubojstvo?” „Da.” „Gdje je Sebbe sad?” Michaela udahne. „Ne znam je li uopće više živ. Bojim se da su možda njega ubili na Värmdöu. Oni su očito spremni učiniti sve da ta njihova sranja ne isplivaju.” Tamni krugovi ispod njezinih očiju najednom su izgledali beskonačno veliki. „Ili su ubili Matsa, možda je ovaj put bio pravi delete. Nijedan od njih nije mi se otada javio.”

Policija Stockholmskoga okruga Razgovor s informatorom „Marina”,

20. prosinca 2010. Ispitivač: Joakim Sundén Mjesto: Centar Högdalen PROMEMORIJA 6 (DIO 3.) Transkript dijaloga (nastavak) M: Upravo kao što je Sebbe bio i najavio, kontaktirao me taj šef. Bilo je to 2008. Ispalo je da je to bio Stig Erhardsson. Nismo se bili čuli gotovo tri godine. On više nije bio direktor poslovnice banke, napredovao je, sada je bio izvršni direktor Exchange Foruma, drugog po veličini lanca mjenjačnica u Švedskoj. Zapravo smo preko njih već bili i obavili dosta transakcija. Našli smo se u njihovu sjedištu u ulici Vasagatan. U prizemlju se nalazila njihova najveća poslovnica. U gornjem dijelu zgrade bili su uprava i računovodstvo, gdje su radili ljudi poput mene. Stig me dočekao na recepciji. Bio je deblji nego kad smo se zadnji put vidjeli i imao je rijetku bradu. Pristajala mu je. Odveo me u svoj ured. Bio je minimalistički uređen, ničega nije bilo ni na zidovima ni na radnom stolu, pa čak ni računala. Jedino što je davalo naslutiti da je to bio Stigov ured bila je uokvirena fotografija na prozorskoj dasci. Djevojčica u haljini s vrpcom u kosi, bila je kopija svoga oca. Fotografija je prostoriji davala nešto osobniji ugođaj, ali bio sam uvjeren da sastanke običava održavati u konferencijskoj dvorani. Najprije smo izmijenili pozdrave, a onda je Stig tišim glasom rekao: „Koliko vidim, ponovno preko nas obavljate dio svojih transakcija.” Nisam znao je li to bila prijetnja ili oprezno obećanje. Nigdje nije trebalo biti vidljivo da smo Michaela i ja bili i u što upleteni. „Možda”, bilo je sve što sam rekao. „U svakom slučaju, mislim da je sjajno što tako često birate baš nas, a volio bih da toga bude još i više. Zato imam jedan mali prijedlog.” Stig je bio drukčiji čovjek nego kad smo se prvi put vidjeli. Prisjetio sam se kako su se Maxim i Michaela smijali njegovoj znojnoj košulji i njihove priče kako su demolirali njegovu luksuznu mečku. A sad je bio opušten i samouvjeren, kao boksač teške kategorije pred prvu rundu. „Mogu vam jamčiti mnogo jednostavniji proces od onoga na koji ste naviknuli, bez ikakvih problema i nepotrebnih pitanja. Moje curice mogu sve to srediti.”

„Vaše curice?” „Da, djevojke koje rade u poslovnicama, super su i jednostavno je raditi s njima.” „Zvuči iznimno zanimljivo.” Stig je počešao bradu. „Ali najprije moramo sklopiti pogodan dogovor.” „Jasno. Kako bi to u praksi izgledalo?” Nekoliko smo minuta razgovarali o praktičnim dijelovima. Ispred prozora počela se spuštati automatska tenda. „Vaši ljudi morat će se izražavati na unaprijed dogovoren način. To će, takoreći, biti naš ključ.” „Pretvorio sam se u uho.” „Za početak, neka vaš čovjek kaže da sve želi u kuverti u plavoj plastičnoj vrećici. Nakon toga možemo unijeti varijacije, ali neka prvi put bude tako. Važno je samo da učini tako.” S Cecilijom se sve razvijalo prilično mirno. Iselio sam iz kuće nekoliko tjedana nakon što mi je rekla da želi razvod. Ubrzo sam shvatio da je dugo razmišljala o tome, odnosno da se na to odlučila još prije godinu dana, nakon čega je samo otezala s tom odlukom. Djeca su, jasno, bila očajna. Lilli je to najteže palo - nikako joj nije bilo jasno zašto mama i tata ne mogu i dalje živjeti zajedno. „Pa uopće se ne svađate”, rekla je. „Niste poput Axelovih i Ebbinih roditelja, koji se stalno deru jedno na drugo.” Upravo u tome i jest problem, mislio sam ja, odnosno barem je Cecilia sve to vidjela na taj način. Putovanje smo započeli zajedno, a sad smo već toliko bili odmakli svatko u svom smjeru da više nismo ni vidjeli jedno drugo. Unajmio sam stan u Östermalmu. Više nije bilo govora o malim svotama u kuvertama od Sebbea, svakog bih se mjeseca pobrinuo da prebacim najmanje pedeset tisuća eura na različite račune koje sam kontrolirao u švicarskoj, Dubaiju i na Otoku Manu. S Benjaminom i Lillom nalazio sam se od četvrtka do nedjelje svakog drugog tjedna. Družili bismo se kod kuće ili bismo išli u kino. Katkad smo znali svi zajedno otići do Ulline staje i pomagati joj oko konja. Teške su mi bile nedjelje navečer, kada bi se oni vraćali Ceciliji. Bilo mi je užasno biti bez njih.

Nakon nekog vremena došao je trenutak za našu prvu transakciju preko Forum Exchangea na novi način. Sjeo sam za svoj radni stol u Clara’su. Bilo je deset ujutro i poslovnica u ulici Vasagatan upravo se bila otvorila. U to je doba ondje bilo najmanje ljudi. Maxim mi je obećao da će mi sve javljati preko mobitela. „Stoput sam mu dao upute. Trust me”, rekao je. „Štrumpf će doći do blagajne i zatražiti čvrstu plastičnu vrećicu. Evo, upravo ulazi. Ja sam udaljen dvjesto metara.” Zajedno smo čekali na liniji. Srce mi je tuklo kao ludo. „Vidiš li išta?” pitao sam nakon nekog vremena. „Baš ništa. Pada snijeg.” Minute su prolazile. Razmišljao sam o tome kako mi je život svejedno lijep. Dobro sam stajao s financijama, iako su bile raspoređene u inozemstvu. Upravo sam bio proveo divan vikend sa svojom djecom. Cecilia i ja se u principu nikad ne bismo čuli, osim kad smo se dogovarali kad će tko doći po djecu. Bilo je to baš onako kako sam i želio. „Evo ga, dolazi”, rekao je Maxim. „Kako izgleda?” „Kao i obično, upala usta, pokvareni zubi, mutan pogled.” „Šta?” „Šalim se. Samo malo.” Svaka sekunda kao da se razvlačila minutama. Čuo sam šuškanje i nejasan razgovor između Maxima i još nekoga za koga sam se nadao da je taj štrumpf. Maxim se vratio na liniju. „To je to, imam četiri milijuna u kešu, u osam kuverti, svaka u zaista mekanoj plastičnoj omotnici. Köd funkcionira. Nekorištene petstotinjarke. Štrumpf nije trebao ispunjavati nikakve formulare o namjeni novca. Čestitajmo si.” Bilo je to izuzetno. Bez pitanja, bez formulara, bez čekanja - bez onih gluposti o poznavanju klijenta. Osjećao sam se nabrijano. Endorfin. Osjetio sam uzbuđenje kao kad pokupiš dobitak na pokeru. Tek smo tada krenuli ozbiljno. Nakon tri mjeseca za jednu sam našu tvrtku kupio Mercedes AMG GT S i za nula kruna iznajmio ga našem prijatelju Stigu Erhardssonu u znak zahvalnosti za pomoć. Bio je duplo luksuzniji od mečke koju smo mu razbili prije nego što smo se prvi put našli s njim. Sljedećih godina kroz Vasagatan sam proveo više od petsto milijuna

kruna. Shvaćate li? Petsto milijuna. Svi s kojima smo bili radili onuda su provlačili svoj novac. Bilo je upleteno na stotine tvrtki, uglavnom iz građevinskog sektora, ali bilo je tu i restorana, hotela, komunalnih tvrtki, tvrtki za pomoć kod kuće, škola, zaštitarskih tvrtki, teretana i marketinških agencija. Obrtanje je išlo jednostavno, baza klijenata bila nam je golema. Recimo da neka građevinska tvrtka želi izgraditi stambeni kompleks u gradu. Ta tvrtka mora angažirati gomilu manjih tvrtki za stolariju, za cementiranje, za montažne dijelove, za električne instalacije, za vodoinstalacije i sve ostalo. Njima pak fakture izdaju naše fiktivne tvrtke, najčešće za angažiranje radnika. Oni bi podmirivali fakture i na taj način dobivali doprinose plus PDV. Naše bi tvrtke nakon toga slale novac dalje različitim kanalima, uglavnom preko banaka i tvrtki na Baltiku, ali katkad i preko Dubaija ili, ako je bila riječ o većim stvarima, Luksemburga, Lihtenštajna ili Kanalskih otoka. Potom bismo novac slali natrag kroz različite transakcije, fiktivne zajmove, isplate za izmišljene konzultacije, kupnju nekretnina na Istoku. III bismo ga jednostavno bez objašnjenja prebacivali u mjenjačnicu u Vasagatanu, gdje bi naši štrumpfovi pokupili gotovinu i odnijeli je tvrtkama koje bi njome isplaćivale svoje radnike, izbjegavajući tako nepotrebne poreze. Svi koji su sudjelovali u tom sustavu bili su na dobiti. Tvrtka našeg prijatelja Erhardssona dignuta je oko dvadeset milijuna na naknadama za naše transakcije. Građevinski poduzetnici mogli su angažirati jeftinije tvrtke, koje nisu morale plaćati izdatke i mogle su uzimati radnike za manje novca. Sami radnici nisu morali plaćati porez, pa su im plaće bile veće. A mi smo za svoje usluge uzimali petnaest posto. Ali pravi novac dolazio je od trgovine opcijama. Nakon financijske krize 2008. tečajevi na burzama sunovratili su se i mnoge su tvrtke postale iznimno zanimljive za kupnju. Ja sam se često sastajao s bankovnim službenicima, revizorima i odvjetnicima, a napose sa Stigom Erhadssonom, i držao sam uši otvorenima. Slušao sam sve glasine do kojih sam mogao doći. Vodio sam razgovore u smjeru koji je meni odgovarao. Istina, nisam poznavao mnogo ljudi koji su radili na razinama koje su mi bile potrebne, odnosno za istaknute tvrtke, ali uvijek je netko znao nekoga tko zna nekoga i tako dalje. Kažem, u svakoj transakciji sudjeluje toliko ljudi da je nemoguće uvijek održati sve u tajnosti. Zvao sam prave ljude na večere, putovao sam u London, četiri sam

revizora zvao na utakmice Premier lige, uzeo sam vikend-aranžman za Veliku nagradu Monte Carla na koju sam poveo skupinu ekonomista. Jeste li ikad čuli riku Formule 1 s desetak metara udaljenosti? JS: Bojim se da nisam. Moćno, pretpostavljam. M: Zvuči kao da je konstruirana da vas povrijedi. Bilo kako bilo, bio sam na putu kad je kupljen K-Med. Načuo sam glasine o kupnji Astra Zenece koja se nikad nije dogodila, ali cijene su bile pristojno porasle. Bio sam dobro pripremljen jesenas kada je Custia dala ponudu za JK Display. Stig Erhardsson išao je na više putovanja s nama. Imao sam kontakte u bankama u Luksemburgu i Lihtenštajnu koji su za mene vodili poslovanje. Švedske državne službe nastojale su biti revne, reagirale bi čim bi zamijetile da je netko odjednom kupio veliku količinu opcija. Sve je moralo ići preko proxyja, posrednika, sve je trebalo biti dobro promišljeno i isplanirano. Benjaminu je bilo bolje u školi, Lilla je obožavala svoje konje. Sebbe me opskrbljivao slatkišima, kako je on zvao pilule koje su me usrećivale. Michaela se brinula za redovito obnavljanje moje garderobe. Momci su me često htjeli izvući van, ali ja sam izlazio samo kada bismo bili u inozemstvu - u Švedskoj sam htio zadržati anonimnost. Ukratko: zvali su me Kralj. Čarobnjak. Mr. Gold. Živio sam život punim plućima. Iako se katkad zapitam kakav je to život bio. Stan nam je izgorio, bio sam otet i mučen. Mijenjanje mobitela jedanput tjedno, poslovanje sa stotinama tvrtki godišnje, gutanje omeprazola i ecstasyja kako bih izišao na kraj s čirom na želucu i svojom skršenom psihom. Ali činio sam to za svoju djecu, ni za koga drugoga. Lilla i Benjamin ne smiju grcati u dugovima kao što se dogodilo meni. Ali svejedno... Kvragu... Sva govna u koja sam se bio uvalio prelila su se na njih. Katkad se pitam kako je to moglo toliko dugo trajati. Bio sam idiot. I sve je počelo pucati po šavovima, prije dva mjeseca pukao je prvi od dva šava. JS: Što se dogodilo? M: Maxim je poginuo. JS: Što se dogodilo? M: Ne znam, ne razgovaraju sa mnom o svemu. Ali nešto je pošlo po zlu, mislim da je bila riječ o prometnoj nesreći.

JS: Gdje? M: Na autocesti E4.1 Sebbe je bio u autu, ali prošao je samo s napuknutim rebrom i slomljenom rukom. JS: Dobro. M: Mhm... Sebbe je i dalje jako potresen, a i meni je žao zbog svega toga. Godinama smo radili zajedno. Maxim me nasmijavao. JS: Spomenuli ste dva šava. Koji je bio drugi? M: Moje uhićenje i to što sam završio kod vas. Nastavak promemorije u zasebnom dijelu.

52. Čim je Emelie po slijetanju uključila mobitel, počeo se oglašavati. Zadaci, kalendarski podsjetnici, propušteni pozivi, novi SMS-ovi, zvuk dvjesto osam nepročitanih e-mailova. Dobila je čak i četiri nove notifikacije na Facebooku, iako ondje nije bila aktivna. Morala je isključiti tu funkciju, nije imala smisla. Iz zračne luke otišla je ravno u ured, iako je bilo pet popodne u subotu. Putovanje na Mallorcu, dva kaznena postupka za koja je bila nepripremljena kao student prava u prvom semestru. Plus: mama i tata kod nje u stanu koji su s njom htjeli ići na Fjäderholmsko otočje, posjetiti Kraljevski arsenal ili barem još jedanput otići na ručak. Većina propuštenih poziva bila je od mame. U taksiju je popila jedan stesolid. Nije bila ni blizu dovršenja ugovora za Investor Incubation PPL. Trebala bi prestati s tim pilulama. Doduše, nije ih pila toliko dugo, još nekoliko dana ne bi trebalo biti problem. U uredu je s Jossom jela večeru iz mikrovalne. Nije im se čak ni dalo sići u čajnu kuhinju na katu ispod. Emelie bi trebala početi istraživati o Pederu Hultu, ili, u svakom slučaju, otići do Benjamina i spomenuti mu njegovo ime. Ali jednostavno nije imala vremena. Morala se pripremiti i za Nikolino suđenje. Jelo je bilo neravnomjerno ugrijano. Emelie si je jednim zalogajom opekla nepce, a već idući je bio na temperaturi hladnjaka. Požalila je što nije trknula do McDonald’sa. Jossa čak ništa nije ni grijala nego je iz hladnjaka izvadila veliku plastičnu bocu. „Krenula sam na novu dijetu.” Izlila je zelenkasti sadržaj boce u čašu. „Juicing.” „A to bi značilo?” „Danas samo svježe iscijeđeni sokovi, za doručak, ručak, međuobrok i večeru. Recimo, ovo su kelj, pirika, špinat, jabuka, suncokret, krastavac, salata i đumbir. Zdrava bomba. Hoćeš probati?”

Emelie kuša smoothie. Bio je kiselkast i jako se osjetio đumbir. Napravila je grimasu. „Pippa, u svakom slučaju bolje je od pilula koje gutaš”, reče Jossa. Emelie se ogleda oko sebe. Bile su same. Nije imala pojma da Jossa zna. „Nije mi dobro, Josephine. Toliko je toga što ti ne znaš”, reče Emelie. Žudjela je za Teddyjem. Roditeljima je obećala da će sutra ručati s njima. Tajnica joj je rezervirala stol u Lydmaru. Oni su imali lijepu terasu, ali i dalje je padala kiša - ako ništa drugo, to bi mamu i tatu uskoro trebalo potjerati natrag u Jönköping. Čekala ih je. Sveukupno su imali maksimalno sat vremena: za više od toga jednostavno nije imala vremena jer ne bi sve stigla. Sinoć, kad se vratila kući iz ureda, počela je čitati preliminarnu istragu Nikolina slučaja. Podcrtavala je, radila bilješke na marginama, prenosila te iste bilješke u dokument na računalu. Polazište joj je bio Nikolin iskaz. Nije bilo važno što je ona mislila da se dogodilo, Nikola je nijekao zločin tvrdio je da je išao k Teddyju. „Za ime Božje, koje divno mjesto”, oduševila se mama kad je sjela za stol. „Znaš li što su nas pitali kad smo došli? Jesmo li mi Janssonovi. Kao da su to vidjeli na nama. Nije li to fantastično?”

53. Prošli put kad je Nikola bio optužen: sitna krađa, prikrivanje ukradenih stvari, nanošenje lakših tjelesnih ozljeda. A sad je bio optužen za pljačku. Zapravo je očekivao i neku opakiju sudnicu, nekako veličanstveniju. Općinski sud u Södertörnu: ni deset godina star. Kroz prozor je vidio istražni zatvor u kojem je proteklih tjedana bio zatvoren. Nazirao je čak i one rešetke na krovu. Kerim - Iskupljenje u Shawshanku - i dalje je bio „nestao kao prdac u vjetru”. Dvorana: velika. Sudačka pregrada: visoka. Sve klupe bile su od svijetlog drveta, presvučene svjetlozelenom kožom. Moderna atmosfera: bez prenemaganja. Sve po špagi. Na zidu iza suca i porotnika visjela je nekakva zelena tkanina. Uzorak boja jasan: zelene i svijetle. Atmosfera u kojoj bi se trebao osjećati ugodno. Prijevara stoljeća. Sutkinja: sredovječna žena s izrazom lica kao da stalno ima upalu grla. Krajevi usta nikad joj se nisu micali više od donje usne podsjećala ga je na jezivu ženu iz Žene u crnom 2. Porotnici su izgledali kao da su rođeni u devetnaestom stoljeću: Nikola se pitao koji će prvi zahrkati. Jedini koji nije izgledao kao da ga je osudio čim je ušao u dvoranu bio je zapisničar, mladić s bradom koji je cijelo vrijeme namještao kravatu. „Dobro jutro”, glasno pozdravi Emelie ulazeći u sudnicu. Našla se s njime u njegovoj ćeliji, a potom je s njim i čuvarima došla ovamo. Sviđao mu se njezin odlučan ton. Tužiteljica je već sjedila za svojim stolom i namještala svoje računalo. Žena rijetke kose sa željeznim ja-sam-tvoj-birokratski-krvnik pogledom. Pizdurina u svom najpizdastijem obliku. Emelie izvuče Nikolinu stolicu, stavi svoju torbu na stol i stane prebirati među gomilom papira. Nije se žurila: vadila je dokument po dokument - svi su sjedili, osim nje. Nikoli se to baš sviđalo - njegova odvjetnica nije žurila ni zbog koga.

„Dobro jutro”, reče sutkinja. „Danas ćemo održati sudsku raspravu u slučaju B 2132-15. Je li prisutna državna tužiteljica Karin Forsryd?” Tužiteljica odgovori jednoličnim tonom. „Da.” „A s druge strane imamo Nikolu Maksumića, zar ne?” Nikola se prigne prema mikrofonu na stolu. „Da.” Imao je dojam da mu glas odjekuje sudnicom. „A pokraj vas je vaša hraniteljica, odvjetnica Emelie Jansson.” „Točno.” Ponovno - Emelie je govorila razgovijetnim glasom. Sutkinja nešto zapiše, a potom kaže: „Postoji li neka prepreka održavanju današnje rasprave?” Tužiteljica i Emelie istodobno odgovore: „Ne.” Nikola baci pogled nalijevo: na mjestima za slušače sjedilo je mnogo ljudi. Više nego što je očekivao. Možda su to bili tek obični posjetitelji ili neki nesretni školski razred u organiziranom posjetu. U svakom slučaju, vidio je Chamona i Yusufa: namignuli su mu. I Paulina je bila ondje. Pokušao joj je iščitati izraz lica. Izgledala je ozbiljno. Ništa od osmijeha - ili? Sjedila je dobrih petnaest metara dalje, bilo je teško procijeniti. Ali svejedno, došla je. Kao i mama - vratila se sa svog sumnjivog putovanja. Sutkinja je neko vrijeme blebetala o tome kako bi se saslušanje trebalo odvijati, o tome tko je tko. Nakon toga tužiteljica je održala svoju uvodnu riječ. Emelie je s njime već bila prošla proceduru kako bi Nikola bio upoznat s time kako bi se sve trebalo odvijati. Osim toga, već je i prije bio na sudu. Isključio se - toliko zainteresiran za raspravu ipak nije bio. Na snimkama nadzornih kamera iz trgovine i s područja oko nje vidjele su se dvije osobe u tamnoj odjeći s motorističkim kacigama koje su provalile i trčale među policama. Ali nije pronađena nijedna kaciga, a na Nikolinoj odjeći nisu pronašli nikakve tragove eksplozije. Nisu pronađeni ni otisci prstiju ni DNK, ni u trgovini, ni na motociklu koji je ležao na makadamskoj stazi. Utvrđeno je da korišteni eksploziv potječe s gradilišta u Bålsti na koje je netko provalio prije dvije godine, ali ništa više od toga. Forenzičari su napravili odljeve tragova provale na vratima, ali nisu pronašli nikakvu polugu, pa ih nisu imali s čime usporediti. Policajci su mu oduzeli mobitel i ispraznili ga, ali ni na njemu nisu našli išta što bi moglo biti iskorišteno protiv njega. Nikolina sreća broj jedan: to što je cijelo vrijeme imao rukavice i što je prešarao sprejem nadzornu kameru u uredu - ni u jednom trenutku nije mu se vidjelo lice.

Nikolina sreća broj dva: to što je bacio majicu, kacigu i ruksak u jezero. Bio je to čist posao. Nikolina nesreća: to što su drotovi tako brzo doveli psa. Nakon sat vremena tužiteljica je završila s iznošenjem činjenica. Iduća je točka dnevnog reda bilo njegovo saslušanje. Nagnuo se prema Emelie i prošaptao: „Neću moći.” „Kako misliš?” „Nije mi dobro.” Emelie je zatražila pauzu. Nikola je otrčao na zahod - mislio je da će se usrati. Ali ništa nije izišlo. Na koncu se digao, isplahnuo lice i izišao. Čuvari su se podsmjehivali - vjerojatno su već bili navikli na to da se ljudi lome. Pokušao se sabrati. Gledao je ravno pred sebe, ruke je držao ispod stola. Slušao tužiteljičina pitanja. Imao je osjećaj da je sve to trajalo tri dana, ali nakon otprilike sat vremena bilo je gotovo. Nije imao mnogo toga reći, samo je ponavljao istu stvar: „Išao sam do svog ujaka. On to može potvrditi. U mom mobitelu možete vidjeti da sam ga zvao. Zalutao sam, a onda je došao policijski pas i rastrgao me.” Pitao se vjeruje li Emelie zaista da je nevin, čak se činilo da je tako. Rasprava se nastavila. Imali su stanku za ručak. Čuvari su ga odveli natrag u zatvor i u ćeliju mu stavili pladanj s juhom od graška i kruhom. Nije se mogao natjerati da išta pojede. Kad su se vratili u sudnicu, bilo je vrijeme za saslušanje čuvara i murjaka. Ulazili su jedan po jedan i odgovarali na tužiteljičina pitanja. „Što ste vidjeli ispred trgovine? Kako je izgledao motocikl? Kako je vozio? S kolike ste ga udaljenosti pratili u automobilu? Kako je izgledala osoba koja ga je vozila?” Nisu znali mnogo, ali neki su rekli da je vozačeva tjelesna građa bila slična Nikolinoj. Da su njegove hlače bile slične onima koje je Nikola imao na sebi kad je uhićen. Emelie nije postavila ni jedno jedino pitanje. Nikola se pitao što smjera. Trebala bi ih napasti, unakrsno ih ispitivati i nagnati ih da priznaju da je nemoguće utvrditi kako je tko izgledao i kome je tko bi sličan. Otišli su na popodnevnu stanku. Emelie je otišla s njime dolje, do

malih ćelija u zgradi suda. Ćelija u istražnom zatvoru bila je poput stana na Ostermalmu u usporedbi s njima. Bila je tamo samo jedna stolica, ali i on i Emelie ostali su na nogama. „Zašto im dopuštaš da toliko seru?” pitao je čim su čuvari zatvorili vrata. „Ničemu ne pridonose.” „Ali govore da me prepoznaju.” „Mogu oni reći što god hoće, ali osoba koju su oni vidjeli imala je kacigu i tamnu odjeću. Nikako ne mogu znati jesi li to bio ti ili netko drugi. Ti nisi imao kacigu kad su te uhitili. Ne želim riskirati da promijene iskaz i kažu nešto što bi ti moglo naštetiti.” „Ali sutkinja izgleda kao da će mi dati petnaest godina.” „Samo se smiri. Jedino što je u ovom slučaju bitno jest vodič psa tragača. Kažu da je pas nanjušio tvoj miris. A to saslušanje još nije održano.” Otvorila su se vrata na dnu sudnice i kroz njih je ušao policajac u uniformi. Za pojasom su mu zveckali voki-toki, ključevi, svjetiljka i ostale policijske pizdarije. Nikola je prepoznao murjaka: njegov mu je njemački ovčar zagrizao ruku. „Vi ste Karl Järnnacke?” upita sutkinja. Policajac kimne glavom i sjedne na klupu za svjedoke. Imao je rijetke, crvenkaste zaliske i grube dlanove. „Pozvani ste kao svjedok u ovoj sudskoj raspravi na zahtjev tužiteljstva. Jeste li ikad ranije svjedočili na sudu?” „Mnogo puta.” „Onda krenimo sa zakletvom: Ja, Karl Järnnacke kunem se...” „Ja, Karl Järnnacke kunem se...” „Svojom čašću i savješću...” „Svojom čašću i savješću...” „Da ću govoriti istinu i samo istinu...” „Da ću govoriti istinu i samo istinu...” „I da ništa neću tajiti, dodavati ili mijenjati.” „I da ništa neću tajiti, dodavati ili mijenjati.” Sutkinja je buljila u vodiča na isti način kao i u sve ostale svjedoke prije njega. „Podsjećam vas da sve što ćete reći govorite pod zakletvom i pod kaznenom odgovornošću.” Järnnacke je počeo pričati, prateći svoj izvještaj od riječi do riječi sigurno ga je ponovno pročitao neposredno prije nego što je ušao. Koja

štreberčina. Tužiteljica je postavila nekoliko popratnih pitanja o tome kako se odvijala potraga. Koliko je snažno pas vukao, koliko je Järnnacke bio siguran da je sve bilo odrađeno u skladu s procedurom. Nikola se trudio sjediti uspravno: bilo je teško. Ova svinja baš je tražila batine, bio je kao neki odvratni kukac kojeg samo želiš zgaziti. Njegove su riječi potapale Nikolu: uvjeravale su sud da je pas nanjušio pravi trag, da je slijed događaja bio besprijekoran. Nakon nekoliko minuta tužiteljica mu je zahvalila. Bilo je gotovo: Nikola ide u zatvor, pitao se samo koliko će godina dobiti. Sutkinja se okrenula Emelie. „Izvolite, vaš je red za pitanja.” „Hvala, časni sude”, reče Emelie. Glas joj je sada bio blag. Pogledala je Karla Järnnackea. „Koliko već radite kao vodič psa tragača?” „Otprilike četiri godine.” „A prije toga prošli ste policijsku obuku za vodiča pasa, ili?” „Da.” „Pretpostavjam da postoje određeni propisi i smjernice koje ste morali naučiti?” „Da, svakako.” „I određena literatura o potrazi sa psima tragačima, zar ne?” „Da.” „A to ste sve zasigurno pročitali, s obzirom na to da ste završili obuku?” „Da.” Nikoli nije bilo jasno što Emelie smjera. Murjak je samo sjedio i na njezina pitanja odgovarao s da. A ona nije učinila ništa da mu se suprotstavi - kako užasno loše. „Vi ste sastavili izvještaj u ovom slučaju, zar ne?” upita Emelie. „Da, tako je.” „A izvještaj je precizan i točan, zar ne?” „Da.” „Niste iz njega izostavili nikakav važan podatak?” „Ne?” „Je li zaista tako?” „Da, ništa nisam izostavio.” „Onda možemo poći od toga, a ja ću vam sad pročitati dio izvještaja. U njemu stoji da je miris počinjao pokraj jarka cca 20 metara južno od makadamske staze, zar ne?” „Da.”

„Dakle, tako je bilo?” „Da, tako je bilo.” Emelie napravi stanku i stane kopati po svojoj torbi. U sudnici je vladala potpuna tišina. Nikoli ništa nije bilo jasno. Na klupicu pokraj sebe položila je tri knjige i nekoliko skripti. Potom je rekla: „Ispred mene su ove knjige: Dresura za traganje Jannea Salminena, Psi tragači Fransa Larssona i Psi traže u izdanju Švedskog kluba službenih pasa. Pretpostavljam da su vam ove knjige poznate?” „Da.” „A skinula sam i skripte i opće savjete o provjeri policijskih pasa Ministarstva unutarnjih poslova, RPSFS 2000:5 FAP 214-2. I one su vam poznate?” „Da, naravno.” „Dobro, moje pitanje je ovo: piše li igdje u ovim knjigama ili skriptama Ministarstva unutarnjih poslova da je metoda u potpunosti pouzdana na udaljenosti kao što je ona od otprilike dvadeset metara od objekta?” „Ne znam, možda piše.” „Piše li to u Dresuri za traganje Jannea Salminena?” „Ne znam.” „Aha... Tvrdim da to ne piše u toj knjizi.” „Dobro...” „Imate li vi neko drugo stajalište? Mislite li da Salminen u svojoj knjizi izvlači neke druge zaključke?” „Ne znam, rekao sam...” „Ne, upravo tako. Piše li to u knjizi Psi tragači Fransa Larssona?” „Nemam pojma, ne sjećam se.” „Ne sjećate se što piše u knjizi?” „Nisam tako mislio, ne sjećam se piše li baš u toj knjizi nešto o tome” „Ne sjećate se?” „Ne.” „Dobro, a piše li to u knjizi Psi traže?” „Dobro, prestanite s time, rekao sam vam da ne znam. Kakve to uopće veze ima i sa čim? Sa psom krećete s različitih udaljenosti od polazišta, na kraju sam našao trag. Katkad se zna dogoditi da kolege kontaminiraju mjesto.” „A pod kontaminiranjem mjesta mislite da su drugi policajci, koji su prije vas stigli do motocikla, mogli ostaviti trag koji je pas mogao

slijediti, ili?” „Da, otprilike tako. Ali pas potom analizira tlo i kreće u pravom smjeru, iako malo dalje od mjesta.” „Ali to niste naveli u svom izvještaju, zar ne?” „Ne.” „Dakle, to znači da ste izostavili podatke iz izvještaja?” „Moglo bi se tako reći, ali to nisu bili neki bitni podaci.” „To da su drugi policajci mogli kontaminirati područje nije bitan podatak?” „Ne. Znao sam što tražimo, to je ono što je važno.” „Dakle, izostavili ste podatak da je polazište potrage moglo biti kontaminirano?” „Već sam vam odgovorio na to pitanje.” Emelie mrvicu povisi glas. „Ne, niste mi odgovorili. Molim vas, odgovorite samo s da ili ne. Jeste li iz svog izvještaja izostavili podatak da je polazište potrage možda bilo kontaminirano?” „Ne znam.” Emelie se istog trenutka okrenula prema sutkinji. „Hvala, nemam više pitanja.” Nikola se topio. Briljantno. Nevjerojatno pametno. Vodič pasa tragača ispao je idiot koji nije pročitao literaturu za obuku i koji je ili lagao u svom izvještaju, ili je bio šlampav. A još je i stala baš kad je trebala - nije išla dalje i počela ga ispitivati je li polazište zaista bilo kontaminirano. Prisjetio se Kerimovih riječi: Emelie je drota razbila kao jaje o tavu.

54. Peder Hult - tko je, dovraga, to? U Švedskoj postoji više od tisuću ljudi s tim imenom, a njih četiristo je u dobi od četrdeset do sedamdeset godina. Stotinjak njih živjelo je na području Stockholma. Michaela ga nije znala baš dobro opisati, nikad ga nije osobno srela, a i prošlo je mnogo godina otkako su pričali o njemu. Sredovječni biznismen, to je otprilike bilo sve. Nije znala gdje živi, gdje je rođen ni u kojim je tvrtkama bio. Nije znala ni kako su Sebbe ili Mats uopće stupili u kontakt s njim. „Naši klijenti često su tajnoviti, zbog razumljivih razloga", rekla je Michaela, pokušavajući se prisjetiti još nečega. Ali Teddy ga je svejedno tražio kao luđak. Zamolio je Lokea da upotrijebi sve trikove koje je imao, a on je ponovno otišao do Boggana i Bossea i pitao ih znaju li oni nešto. Nitko nije imao pojma. Pitao je Lillu, Ceciliju i Kuma. Svi su samo odmahnuli glavom. Zamolio je Emelie da pita Benjamina - ali Benjamin, kojemu je očito bilo bolje, samo je gledao u prazno. Poslao je anonimni e-mail Anthonyju Ewingu i rekao mu da će imati problema ako mu ne ispriča sve o Pederu Hultu. Nije dobio nikakav odgovor. Swedish Premium Security bio je početak i kraj lanca. Kumu je isplatio novac. Devet milijuna razloga da mrzi Mazerna. No, Teddy bi trebao biti zadovoljan što je riješio situaciju a da nije dobio metak u čelo. Život se vratio u normalu: više nije bio multimilijunaš, iako mu je bilo ostalo još par sto tisuća kruna nakon što je platio Lindino i Bojanovo putovanje, a Nikoli kupio stan. Još će se neko vrijeme moći snaći bez poslova za Leijon. Emelie je, kako se činilo, dobro odradila Nikotinu sudsku raspravu. Teddyju nije bilo dopušteno sjediti u sudnici dok nije pozvan na klupu za svjedoke. Samo saslušanje prošlo je brzo: samo je ponovio iste stvari koje je bio rekao policiji. Bilo mu je pomalo čudno što ga ispituje Emelie, s kojom je spavao - pitao se je li to bilo u skladu s njezinim odvjetničkim propisima.

Michaelu je pitao i zašto je mislila da bi Sebbe mogao biti ubijen na Värmdöu. „Zato što inače živi ovdje, sa mnom. Trebao je otputovati samo na nekoliko tjedana, obaviti neke posliće, a nije mi se javio od 14. svibnja.” „Znaš li imaju li ga u bazi otisaka prstiju ili u DNK-registru?” „Zapravo, mislim da ne”, zajecala je Michaela. „Ima li još tetovažu tigra na ruci?” Michaela je izgledala kao da će se rasplakati. „Da, nju i još previše drugih. Znala sam mu predbacivati zbog toga.” Teddy reče: „Bi li negdje moglo biti njegove DNK? Vlasi? Krv? Ičega što bi se moglo usporediti s ubijenim?”

Policija Stockholmskoga okruga Razgovor s informatorom „Marina”, 20. prosinca 2010. Ispitivač: Joakim Sundén Mjesto: Centar Högdalen PROMEMORIJA 6 (DIO 4.) Transkript dijaloga (nastavak) M: Bilo je to prije dvanaest dana i zvučalo je prilično jednostavno. Sebbe se trebao naći s nekime u Starom gradu i preuzeti nešto. Takve je stvari obično obavljao Maxim, ali on više nije bio s nama. Bila je to iznimna situacija. Ja sam samo trebao čekati u autu i odvesti ga nekamo kad se vrati. Nisam postavljao nepotrebna pitanja, nikad to nisam radio. JS: Zašto Sebbe nije mogao sam voziti? M: Kažem, slomio je ruku u onoj nesreći u kojoj je Maxim poginuo. JS: Aha, da. M: U svakom slučaju, bilo je to usred bijela dana, ne znam zašto su odabrali baš to mjesto i vrijeme, možda zato što je tada sve vrvjelo ljudima. Parkirao sam na Kornhamnstorgu. Taj Range Rover za koji ste me pitali prije nekoliko dana bio je unajmljen, nije bio ni moj ni Sebbeov.

Sebbe je izišao iz auta. Vidio sam da je stao pod jedno ogoljeno stablo. Zdesna je bio kafić. Na jezeru je bio tanak led, ove godine se rano uhvatio. Ja sam čekao, Sebbe je stajao ondje i pušio. Vrijeme je sporo prolazilo - nije mi bilo jasno čemu sva ta žurba, ništa se nije događalo. Pomislio sam na Benjamina. Upravo je navršio šesnaest, pa sam mu tog vikenda bio posudio stan da malo proslavi s prijateljima. Kad sam se vratio u dva ujutro, stan je bio neobično uredan. Pitao sam se koliko ih je uopće bilo na tulumu. Legao sam na kauč u dnevnoj sobi i zaspao. Sebbe je zapalio četvrtu cigaretu. Izgledao je smireno. Čekali smo više od trideset minuta. Nešto kasnije razmišljao sam o tome da upalim motor i polako odem odande, da se vratim u Clara’s i čekam da Sebbe dođe i počne urlati na mene što sam pobjegao. Nisam bio naviknut na sjedenje u autu i čekanje na otvorenome. Ali ta mi je misao nestala jednako brzo kao što se pojavila. Ne bih se nikad usudio napraviti takvo što. A iskreno da vam kažem, nisam ni htio - jer Sebbe... Sebbe je takav kakav je, a Maximova smrt svima nam je teško pala. Nešto ondje nije bilo u redu. Prošlo je sat vremena, a ništa se nije događalo. Sebbe mi je poslao SMS: Možda sam krivo zapamtio vrijeme. Pričekat ću još malo. Ali ja sam svejedno imao nelagodan osjećaj u želucu. Ne zbog toga što se sve toliko odužilo već zbog dvojice muškaraca koje sam opazio. Jedan je imao nekakvu maramu i sjedio je u kafiću s druge strane ulice, vidio sam ga kroz velike prozore. Činilo se da razgovara na handsfree uređaj. Drugi je imao maskirnu jaknu i stajao je pod stablom deset metara od Sebbea, također razgovarajući na mobitel. Dvojica muškaraca koja su više od sat vremena stajala na svojim mjestima, to mi je izazivalo nelagodu. Cijelo su vrijeme pogledavali Sebbea, a kao da su povremeno i izmjenjivali poglede između sebe. Petnaest minuta kasnije poslao sam Sebbeu upozorenje SMS-om. Mislim da bismo trebali poći, nešto nije u redu. Imam loš osjećaj u vezi s dvojicom tipova koji te stalno pogledavaju. Nisam dobio odgovor. Sebbe je stajao otprilike pedeset metara dalje. Vidio sam kako pali osmu cigaretu i gleda prema Slussenu. Nekoliko minuta kasnije nešto se dogodilo. Sebbe se okrenuo. Prišao mu je neki čovjek, na glavi je imao ležerno nakrivljenu staromodnu šiltericu, a preko prsa visjela mu je torba. Sebbe se pozdravio s njim. Mislio sam da je on jedan od naših štrumpfova, za

koje je prije bio zadužen Maxim. Vidio sam kako su izmijenili nekoliko riječi i krenuli niz ulicu Lilla Nygatan. Istodobno sam vidio da je čovjek s maramom izišao iz kafića, a onaj u maskirnoj jakni krenuo je sa svog mjesta pod stablom. Pošli su za Sebbeom i čovjekom u njegovu društvu. Više nije bilo nikakve sumnje. Nazvao sam Sebbea, nije se javio. Poslao sam mu SMS: Prate vas. Nije bilo reakcije. Prisjetjo sam se kako je došao u onaj striptiz-bar i spasio mene i moje prijatelje. Izišao sam iz auta. Stari grad: povijesno srce i središte Stockholma, a opet s tim dijelom grada nisam imao nikakve veze, osim blijedog sjećanja na jedan srednjoškolski izlet kad nam je vodič pričao o Stockholmskorn krvoproliću. Kristijan II. Okrutni ondje je gomili Šveđana odrubio glave. Bilo je to prije petsto godina, a takve se stvari danas događaju u drugim dijelovima svijeta. Švedska se promijenila. Ovo je sigurna zemlja. Kako kažu, socijalna država kakve u povijesti nije bilo. Možda i jest tako. No ja znam samo to da je u ovoj zemlji jebeno lako oprati novac. A ako ste dovoljno visoko na društvenoj ljestvici, s ostalim ljudima možete raditi što god želite. Išao sam za Sebbeom. Čavrljao je s tipom u staromodnoj kapi. Polako su hodali jednom od starih uličica. Ona dvojica slijedila su ih na rastojanju od nekih dvadeset, trideset metara. Nije mi bilo jasno kako ih Sebbe nije bio uočio, mislio sam da je iskusan, da je stalno na oprezu, kao Maxim. Ponovno sam ga pokušao nazvati. Nakon nekoliko metara zastali su. Tip s kapom izvadio je nešto iz svoje torbe i dao to Sebbeu. Nešto dalje, u istoj toj uličici, stajao je tip s maramom i držao nešto u ruci. Približio sam se da vidim o čemu je riječ. Fotoaparat. Shvatio sam da su namjeravali snimiti primopredaju materijala. Trebao im je nekakav dokaz protiv Sebbea. Krenuli su naprijed. Shvatio sam još nešto. Htjeli su osigurati još dokaza i uhititi ih. Tip s maramom i tip u maskirnoj jakni ubrzanim su se koracima kretali prema Sebbeu i njegovu društvu, a iza sebe sam vidio još dvojicu muškaraca kako žure prema njima. Ali mene nisu vidjeli. I dalje sam mogao upozoriti Sebbea, doviknuti mu, da shvati kakva je situacija. Naša kuhinja u plamenu. Sebbe u fajtu u striptiz-baru. Njegov bolan izraz lica kad nam je rekao što se dogodilo Maximu. Mrak u sanduku, ljudi koji su sve to učinili.

Zaderao sam se što sam glasnije mogao. „Sebbe, bježi! Murjaci u civilu!” Okrenuo se prema meni, mislim da je istog trenutka shvatio. Bili su udaljeni dvadesetak metara. Mogao im je umaknuti. Potrčao je. I posve sam siguran da u onoj torbi nisu bili narkotici, Sebbe nikad s njima nije imao posla. Pet sekundi kasnije ležao sam s licem na asfaltu i nečijim koljenom na leđima. Stavili su mi lisičine, dovezli me u postaju, ostatak znate. JS: Da. M: A Sebbe je i dalje na slobodi? Niste ga uhvatili? JS: Nismo. Možete li nam pomoći? M: Ispričao sam vam mnogo toga, ali to nikada neću učiniti, žao mi je. JS: O tome bismo mogli nešto kasnije, ali svakako vam želim zahvaliti, Mats. Mnogo ste nam pomogli ovim vrijednim informacijama. A naš dogovor i dalje vrijedi, nitko vas nigdje neće spomenuti. Bit ćete samo moj tajni izvor, Marina.

55. Nazvala ju je tajnica: „Stigla vam je nekakva pošiljka.” „Pošiljka?” „Viveca kaže da je buket. Da vam ga donesem?” „Ne, doći ću po njega.” Emelie se pitala tko joj je poslao cvijeće. Na pamet joj je padala samo jedna osoba. Nije išla dizalom, potrčala je niz stube. Pod na recepciji bio je popločen velikim pločama götlandskog kamena, a zidovi su bili prekriveni drvenim panelima. Nisu to bile drvene daske u starom britanskom stilu, već elegantni mat zidovi od breze. Recepcijski pult sastojao se od jednog komada tamnog granita. Zamisao je bila da podjednako simbolizira švedsku stabilnost i tradiciju. Ta je prostorija bila ponos odvjetničkog društva Leijon. Poruka: igramo u istoj ligi kao ekskluzivna londonska društva Slaughter and Maya, Parabis ili Stewarts Law - što znači da smo u rangu onih koji imaju najveći PEP, Profit per Equtiry Partner. Kod njih četiri ili pet godina partnerstva osigurava ekonomsku stabilnost generacijama. Nitko nije mogao zamijeniti Leijon za neko švedsko provincijsko odvjetničko društvo s odvjetnicima koji rade u državnim službama, a recepcija nije zračila ni onom prazninom velikih tvrtki. Kad bi klijent ušao kroz naizgled skromna hrastova vrata na sedmom katu, osjetio bi da je došao u jedno od vodećih europskih odvjetničkih društava. Emelie se zapuhala dok je stigla do recepcije. Očito je bila u lošijoj formi nego što je mislila. Viveca joj pruži buket. Emelie je potrgala ukrasni papir na stubama. Goleme ružičaste ruže i hrpa peonija - vjerojatno je stajao cijelo bogatstvo. Za jednu od grančica bila je prikačena kartica. Hvala na pomoći. Niko. Emelie se prisjetila jučerašnje presude: „Nikola Maksumić ustrajno tvrdi da se u rečenom području zatekao

jer je išao u posjet ujaku. U njegovu je mobitelu zabilježen odlazni poziv upućen ujaku, neposredno prije nego što se kazneno djelo dogodilo. Međutim, ne čini se naročito vjerodostojnim da je išao posjetiti ujaka tako kasno ili da je zalutao u tolikoj mjeri da se zatekao baš na mjestu gdje ga je svladao vodič psa tragača. U Švedskoj vrijedi princip da je za podizanje optužnice potrebno sve što se pripisuje osumnjičenome dokazati na način koji ne ostavlja prostora za bilo kakvu osnovanu sumnju, što znači da je potrebno isključiti ijedan drugi slijed događaja. Ovaj Općinski sud zaključio je da potraga nije krenula od samog motocikla. Usto, nije utvrđeno je li područje oko motocikla bilo kontaminirano, ni koliko bi različitih mirisa u tom slučaju pas mogao slijediti. Ne može se sa sigurnošću utvrditi ni čiji je trag pas nanjušio s udaljenosti od dvadeset metara. Naime, ne može se isključiti mogućnost da je pas nanjušio miris Nikole Maksumića nešto dalje u istom području i krenuo za njim umjesto za stvarnim počiniteljem. U skladu s time, sud na temelju rečene potrage psa tragača ne može izvesti pouzdane zaključke koji bi Nikolu Maksumića povezivali s motociklom ili mjestom zločina.” Slučaj je bio odbačen. Sud se vodio načelom „bolje osloboditi nego osuditi”. Benjaminu je bilo sve bolje. Mogao je ustati iz kreveta i napraviti nekoliko koraka, neka jednostavnija jela jeo je sam, bio je sposoban ponešto i reći. Jeanette iz Odjela šest rekla je da je sada otprilike na razini četrnaest Glasgowske ljestvice. Za nekoliko tjedana trebao bi se potpuno oporaviti. S druge strane, nije znao ništa više od onoga što je Emelie već bila saznala od njega. Znao je da je bio u kući sa svojim tatom i bio je siguran da nikoga nije ubio, ali nikakvih pobližih pojedinosti nije se sjećao. Primjerice, nije znao tko je bio ubijeni čovjek. To nije bilo dobro. Tužiteljica je najavila da bi preliminarna istraga uskoro trebala biti završena, što je značilo da će Emelie dobiti pristup dokazima koje je policija prikupila. Napokon. No, to je značilo i da će uskoro biti podignuta optužnica, nakon čega slijedi glavni proces. Strepila je od toga kako će Benjamin podnijeti suđenje u stanju u kojem je bio, ali više ju je brinulo kako će ona sama to izvesti. I dalje je bila neiskusna,

iako je Nikolino suđenje prošlo izvrsno. Imala je hrpetinu posla u Leijonu. Kao da joj je Magnus nakrcao dvostruko više stvari nego inače. Nije to nikad jasno rekao, ali prekinuo ju je kad mu je došla u ured podnijeti izvještaj: „Anders Henriksson sutra će započeti s restrukturiranjem Kungsborgena, već su odradili preliminarne sastanke s njihovim glavnim pravnikom. Preporučio sam tebe za voditeljicu DD-tima.” Bilo je jasno što je to značilo - adio, ljeto. Vjerojatno joj je to bila kazna što je odbila onu ponudu za New York. Jedina je svijetla strana bila to što je i Jossa bila u „sunčanoj službi”, kako je ona zvala ljetni rad. „Ne dira me to pretjerano”, rekla je. „Iskreno rečeno, ionako nisam imala neke planove za ljeto. Sve moje prijateljice imaju dečke, neke čak i djecu, a nisam očekivala ni da ćeš ti biti slobodna. Ti si u svom svijetu. Uostalom, spavaš li trenutačno i sa kim?” Emelie nije mogla suspregnuti osmijeh. „Da, malo”, odgovorila je. „Malo? Kako to misliš, malo?” „Seksaš se, ali nisi sigurna je li on prava osoba.” „Aha. Onda se ja zapravo nikad nisam ni seksala mnogo.” Emelie se zahihoće. „U svakom slučaju, znam da nije riječ o nekom od odvjetnika iz našeg ureda”, reče Jossa. „Kako znaš?” „Imam osjećaj.” „Ah nemaš toliko dobar osjećaj da pogodiš o kome je riječ.” Zbog nekog je razloga htjela razgovarati o Teddyju, ali istodobno bi umrla da Jossa shvati s kime se seksala. „Možda”, reče Josephine, „ali ako te ja dobro poznajem, to mora biti netko s kime se ne moraš pretvarati. Netko uz koga se možeš opustiti, biti svoja i ne glumiti zajebanu karijeristicu. To je ono što tebi treba. Ali to je tvoj problem, Pippa, on možda nije onakav kakvog si ti priželjkivala. Možda nije jedan od onakvih kakve si htjela na papiru.” „A kakve sam to htjela na papiru?” „Idiote.” „A uz koga to mogu biti svoja?” „To možda ni sama još nisi shvatila. Ali oni mišići dolje ti to već dugo govore. Trebala bi se prestati opirati i poslušati ih.” Zazvonio joj je telefon, ovaj put poziv je bio direktno s recepcije. „Dobili ste još jednu pošiljku.”

„Vidiš li o čemu je riječ, Viveca?” Emelie je sumnjala da bi to moglo biti još cvijeća od Nikole. „Da, to su nekakvi fascikli s dokumentima iz državnog tužiteljstva, nekakva kriminalistička istraga. Vjerojatno pogreška?” „Da, zasigurno. Pričuvajte mi to, odmah ću sići i pogledati o čemu je riječ. Preliminarna istraga - tužiteljica Rölén vjerojatno je materijale poslala na pogrešnu adresu. Ali Emelie nigdje nije navela adresu odvjetničkog društva. Svejedno, osjetila je kako joj puls raste, htjela je smjesta početi čitati materijale. Jesu li znali tko je ubijeni? Jesu li uspjeli utvrditi da je Mats bio u kući?

56. Sumnjivo okupljanje. Te momke nije vidio godinama. Teddy: riba na suhom. Štoviše: riba na palubi. Istodobno je za ostale bio riba u vodi, dio ekipe. Nešto drukčija proslava: Dejanov trideset i peti rođendan. Zastava na jarbolu. Njegov prijatelj unajmio je brod: jebenu jahtu. Ne onoliku kao što su one koje su Teddy i Emelie vidjeli u Palmi, ali dovoljno luksuznu da, onako privezana uz kej Nybro, vrišti: novopečeni bogataš. Na krmi je velikim slovima pisalo Black Pearl. Vrijeme se proljepšalo nakon što je više od tjedan dana lijevalo kao iz kabla. Dejan ih je dočekao na palubi: cerio se kao da je jahtu dobio na lutriji, ali Teddyju je bilo jasno da je unajmljena. „Prokleto je dobra! Na krmi ima hidrauličnu platformu za kupanje plus tri jet-skija sa strane. Ima da to bude jebeno dobar provod!” Dejan im je pokazao jahtu: Teddy i još nekoliko momaka razgledali su luksuz. Dejan se navio: high gloss black american walnut na podu, roštilj Gaggenau i ugrađena sauna s pristupom platformi za kupanje. „Sunseeker Manhattan 84, osam godina stara. Rekli su mi da piči do trideset čvorova. Samo gorivo za danas stajat će me dvadeset somova.” Teddy je nagađao da cijena najma te igračke iznosi barem pet puta više od toga. Ali za Dejana: rasipanje love bio je dio šarma. Salon je bio luksuzan. Kantice s ledom i šampanjcem posvuda. Jastučići sa zvjezdastim uzorkom, kauči u pravom star-spangled banner štihu. Popeli su se na komandni most. Oni koji su ga poznavali, pozdravili su ga. Čaše šampanjca u rukama, havajske košulje i majice kratkih rukava. Sunčane naočale en masse. Alex, Safia, Birra, Denko, momci iz starih dana. Ali i nova lica. Mlađi momci u bermudama i kratkim rukavima, s očito svježim tetovažama i napucanim bicepsima. Teddy danas nije došao u kratkim hlačama, već u običnim chinosicama. Ispod hlača: Cold steel - borbeni nož od ugljičnog čelika. Za svaki slučaj. I dalje se nije isticao, seljakao se po otrcanim hotelima i telefonirao samo sa sigurnih brojeva - a htio se moći obraniti ako ga

opet napadnu. Iza keja su se izdizale tamnozelene krošnje parka Berzelii. Ispod stabala nazirao se spomenik Raoulu Wallenbergu. Izgledao je kao okamenjena gromada lave. Teddy se sjetio svoga oca, u njegovu je svijetu Raoul Wallenberg bio najveći švedski junak u povijesti. „Jedan od retkih Šveda koji nije samo stajao po strani i kukao na ostatak sveta”, govorio je Bojan. Teddyja je zapravo iznenadilo što je uopće bio pozvan. Pitao se je li to baš bila dobra zamisao: otići iz grada na cijeli jedan dan. Imao je stvari koje je trebao obaviti. Ali istodobno: možda je netko ovdje znao što se dogodilo Matsu. Ili poznavao Sebbea. Ili Pedera Hulta. Zabrujao je brodski motor. Podignuta je rampa za ukrcaj. Dejan povikne: „Odosmo! Ima da se one jebene jedrilice paze.” Skiper je pritisnuo ručicu: jahta je ubrzala. Teddy stavi porciju snusa i gumu za žvakanje u usta. U daljini su se nazirali tornjevi Nordijskog muzeja - izgledao je kao kakav dvorac iz Disneylanda. Već mu je i ranije palo na pamet da je grad bio jasno podijeljen na teritorije kao ploča za Rizik. Dva sata kasnije: četiri popodne. Sunce je gotovo žarilo. Dejanov pas The Mauler izgledao je kao da se onesvijestio. Bili su ispred Vaxholma. „Sad izlazimo na otvoreno more”, grohotao je Dejan. „A onda vadimo jet-skijeve. Pravi party tek počinje.” Teddy se uglavnom držao komandnog mosta i puštao da ljudi dođu razgovarati s njime, a ne obrnuto. Jedan momak popeo se uskim stubama, polako koračajući prema Teddyju, kao da pozira za filmske kamere. Neki su jednostavno bili takvi: cijeli su život živjeli kao da su u nekom akcijskom filmu. Momak je imao spljošten nos i široko čelo - cijelo mu je lice izgledao kao da se još u djetinjstvu zabio u zid. Nasmiješio se. „Jebote, stari, nismo se vidjeli sto godina.” Bio je to Matteo - on i Teddy dvije su godine zajedno bili u buksi. Matteo je bio zaradio pet godina zbog pomaganja u pljački. Izgledao je baš kao i onda, osim što mu je sada majica bila tijesna na trbuhu. Zagrlili su se muški: širok zagrljaj, tapšanje po leđima - pazeći pritom da ne budu preintimni. „Čime se baviš u zadnje vrijeme?” Teddy je krajičkom oka vidio Alexa i Safiju: uši su im bile kao antene - naravno da ih je zanimalo čime se danas bavi Najdan „Teddy”

Maksumić. Nitko od njih nije odležao ni približno koliko i on. „Ma ničim posebnim.” „Čuo sam da si postao nešto tipa odvjetnik ili slično.” Zlatni zub zablista na Matteovoj gornjoj čeljusti. „Ah to ne može biti istina, je T da?” „Ne, nije istina. A čime se ti baviš?” „Sitne fakture, stari.” Teddyju je bilo jasno. Posljednjih su se godina takve prijevare širile Stockholmom brže od modnih trendova. Krađe identiteta, naknade za pomoć, naknade za nezaposlene, za izmišljene ljude s lažnim invaliditetom i ostale socijalne kategorije. Lažne fakture na nekoliko tisuća kruna tvrtke su isplaćivale bez razmišljanja. Ovo potonje bila je Matteova stvar. Njegov prijatelj iz zatvora zagrabi punu šaku grickalica od sira. „Šaljem stotinjak faktura dnevno. Dovoljno je da ih isplati petero ljudi, to je već dvadeset i pet. Kužiš računicu? To je kao tvornica čokolade, samo se treba poslužiti.” Teddy je promatrao pučinu, pokušavajući izgledati zainteresirano: njegov stari svijet - konstantno natezanje sa svime što možeš izmusti različitim vrstama kriminala. Na moru je bilo mnogo jedrilica. Teddy nikad nije bio na jedrilici i odjednom je imao osjećaj da ta činjenica pripada životu koji je Matteo i dalje živio. Nikad nije bio na jedrilici: što to zapravo govori o Teddyjevu odrastanju? „Sjećaš se one naše jednadžbe?” upita Matteo. Teddy se sjećao. Bilo je to prije nego što je upoznao Saru, kad se sve vrtjelo oko love. Brzi keš - klizanje kroz život kao da si podmazana kita. On i Matteo: uvijek su računali koliko mogu zaraditi različitim vrstama kriminala i koliku kaznu riskiraju. Komadići grickalica frcali su iz Matteovih usta dok je brbljao. „Broj kruna po godini ćuze. Sjećaš se što je davalo najbolji omjer?” Teddy se trudio biti pristojan. „Ne baš... Kurve?” „Ma ne, jebote. U ovoj se zemlji ljubav kažnjava gore od ičega drugoga. Čak ni oni koji su potpuno hendikepirani nemaju love za happy ending.” „Charlie?” „Ne, ne, ne, što je tebi? Koka povlači previše godina ćuze.” „Prijevare?” „Upravo tako, prijatelju, i to protiv kompanija. Obični ljudi ne

stradavaju. Nema nasilja. Kunem ti se, godišnje lako obrneš pet milja, a jedva da riskiraš robiju. Rekordni omjer krune po godini.” Matteo je i dalje brbljao. Pričao je kako je, zadnji put kad je bio u zatvoru, zamolio odvjetnika da mu ugasi profil na Facebooku. I to ne zato što ga je bilo strah da bi murja mogla nešto naći. „Ne, samo nisam htio da mi žena vidi koliko mi poruka šalju cure dok sam u ćuzi.” I dalje su razgovarali, priključili su im se Alex i Safia. Teddy s vlastitim planom: nekoliko puta pitao je za Sebbea, za Michaelu. Pokušao je pažljivo izvući iz njih informacije o tome kako su prali novac, kome su pomagali. Ali nije to dobro zamislio: normalni ljudi nisu pričali o takvim stvarima. Princip je bio jednostavan: zadržavaj stvari za sebe i živjet ćeš duže. Izgleda da je jedino Matteo htio zadiviti Teddyja, poput kakvog dvogodišnjaka. AJi, s druge strane, on nikad i nije bio dio ekipe. Dejan ih je prekinuo doviknuvši: „Meso je gotovo, dođite dolje!” Osam sati kasnije. Vani je već bilo mračno. Cijeli dan na moru. Toplina u koži. Nabori od smiješaka na licima sviju. Jurcali su jet-skijevima kao da su bolidi Formule 1. Gađali su glinene golubove s palube, vukli se na gumenom kolutu, upijali sunce, lansirali čepove iz boca šampanjca preko cijelog jebenog arhipelaga. Oko pet sati prišao im je gumenjak s kojega se osam cura ukrcalo na Black Pearl: dvadesetogodišnjakinje izblajhane kose, u bikinijima s cvjetnim uzorkom. Matteo, Alex, Safia i ostali raspametili su se od sreće. Navrnuli su glazbu: izlizani šlageri na najjače. Dejan je sjao poput sunca. The Mauler se klatario u ritmu glazbe. Atmosfera Vuka s Wall Streeta, samo na moru temperature dvadeset stupnjeva. Toliko su partijali da bi se čak i trezvena osoba osjećala mamurno među njima. I Teddy se nekako osjećao lakši u glavi, i to na više načina. Izgladio je probleme s Kumom - a na neki je čudan način zapravo bilo i lijepo što je ostao bez McLoudova novca: bio je to prljav novac koji ga je samo pekao u džepu. Njegovi tata i sestra vratili su se kući. Nećak mu je bio oslobođen - on je sigurno provalio u onu trgovinu, ali ako tužiteljstvo to nije bilo sposobno dokazati, mogli su ga samo pustiti. Ali istodobno: Swedish Premium Security, predatori i korumpirani murjaci i dalje su ga progonili. Nekoliko sati kasnije jahta je pažljivo pristala uz kej. Momci su galamili u pozadini.

Teddy je u Matteovu društvu išao prema taksijima, a ostatak ekipe s Dejanom je otišao dalje u grad. Stol u klubu bio je rezerviran, eskortdame spremne. Podijelili su taksi. Matteo je živio u Hallundi, samo kilometar od Albyja. Nakon pet minuta prijatelj je Teddyju zaspao na ramenu. Koji lik - slinio je kao pas. Teddy zabaci glavu unatrag. Možda bi trebao iskrcati Mattea pred njegovim ulazom i vratiti se u grad, ili otići do Emelie. U ovo doba već bi trebala biti kod kuće - ona, uredna, savjesna poslovna žena. Ali ipak ne, prepijan je za to. Teddy je platio taksistu i iskobeljao se iz auta. Matteo je puzao po tlu. „Asfalt je mekan”, mrmljao je. „Idi taksijem”, rekao mu je Teddy. „Ma ne, idem pješice. Blizu je.” Taksi je otišao. Neboderi oko njih izgledali su kao kopije jedni drugih, ili je on to vidio dvostruko, trostruko. Bilo je mračno. Nigdje ni žive duše. Matteo se pokušao uspraviti, ali Teddy je i dalje sumnjao da može sam doći kući. Obojica su se njihali poput jarbola na vjetru. Kraj njih je stao Volvo V70. Hrpa antena i zatamnjena stakla. Izišla su dvojica muškaraca. Teddy je imao loš osjećaj. Jedan mu je muškarac prišao. Svijetla kosa, pilotska jakna. Svom snagom udari Teddyja u trbuh. Teddy se povio. Ostao je bez zraka. Istodobno: stari instinkt rukama je zaštitio glavu. Imao je sreće. Tip je nečime zamahnuo prema njemu. Strašna bol u ruci. Ustuknuo je, pokušavajući održati ravnotežu. Direkt: kao da je udario stablo - napadač je vjerojatno ispod jakne nosio pancirku ili nešto slično. Čuo je kako vuču: „Policija! Na tlo!” Pokušavao je napipati svoj nož. Nešto je puklo - nije vidio što se dogodilo, ali Matteo je ležao na asfaltu i urlao. Teddy napipa držak noža. Primio je udarac u prsa.

Primio je udarac u lice. Osjetio je kako se nešto slomilo. S leđa mu je prišao drugi muškarac. Čvrsto ga je uhvatio. Teddy se pokušao zaštititi. Zaurlao je od boli. Pao je na tlo. Osjetio je zemlju u krvi. Tip je izvadio neku crnu plastičnu napravu: elektrošoker. Posljednji pokušaj: Teddy se pridigao s tla, i dalje u zagrljaju jednog od napadača. Zamahnuo je glavom unatrag. Tip je vrisnuo. Svjetlokosi tip je u tom trenutku pritisnuo dugme na elektrošokeru: Teddy mu je ugledao lice. Od uha do ruba usta: crveni ožiljak. Udar mu je prostrujao nogama, trbuhom, prsima - kao da mu je netko zakačio sajlu za kičmu i potezao naprijed-natrag. Pao je. Sve mu se zacrnjelo pred očima. Tama.

DIO ČETVRTI

Srpanj

57.

PRIOPĆENJE ZA MEDIJE VELIKA ZAPLJENA ORUŽJA U SÖDERTÄLJEU Četiri osobe jučer su u Södertäljeu privedene i zadržane u pritvoru. Sumnjiče se, između ostaloga, i za ilegalno posjedovanje oružja. Policija je, u sklopu operacije Sigurnost u Södertäljeu, provela istragu pod vodstvom Međunarodnog tužiteljstva u vezi s krijumčarenjem oružja iz drugih nordijskih zemalja. Istraga je provedena u stockholmskoj regiji s pomoću tzv. Jedinice za suzbijanje bandi. U pretresu stana i podruma u ulici Oxbacksgatan u Södertäljeu pronađena je veća količina oružja. Forenzička istraga je u tijeku, ali dosadašnji rezultati pokazuju da je pronađeno pet automatskih pušaka tipa kalašnjikov i ostalih stranih jurišnih pušaka, jedanaest pištolja, kao i veća količina streljiva. U podrumu, kao i u stanu u čijem je vlasništvu podrum, policija je zatekla četvoricu muškaraca u dobi između 26 i 37 godina. Privedeni su i zadržani u pritvoru. Policija je procijenila da je zaplijenjeno oružje bilo namijenjeno kriminalnim bandama.

58. Nikola: sretan kao čovjek koji je upravo izbjegao doživotnu robiju i kupio vlastitu gajbu. Nije to bilo daleko od istine: oslobođen je, a Teddy mu je sredio stan. Život je zaista bio zakon. Pravi payback: naknada za sve ono što je morao otrpjeti posljednjih godina. Nikola vs. Država: 2-1. Možda ipak postoji Bog. Iako je imao nedovršenih stvari. Neriješenih. Metimova jebena pljačka. Njegova pogreška. Isakova zapovijed - ti si zajebao, ti to moraš riješiti. Prvih dana nije radio ništa, samo je chillao. Rolao je džointe, ali nije ih pušio. Ležao je doma i igrao se svojim novim iPhoneom - ujakovim darom. U stanu jedva da je bilo išta namještaja, ali Teddy mu je sredio krevet, stol i dvije stolice. Chamon mu je posudio televizor. Nikoli je to bilo dovoljno. Mama mu je donijela posteljinu, posuđe i dva lonca, ali Nikola je svejedno naručivao pizze i kebabe sa svim prilozima i jeo ih direktno iz kutije. Mama je bila presretna, hihotala se poput četrnaestogodišnjakinje. „Odvjetnica ti je bila fantastična.” Nikola je bio hladan. „Zašto si pobjegla kad su me zatvorili?” „Teddy je tako htio, nije ti pričao?” Nikola je bio tvrd kao stijena - ne. Omekšao je nakon pet minuta. „Da, znam. Kako je lijepo biti vani, mama. Sad ću se srediti, obećavam. Kad smo kod toga, gdje je Teddy?” Nije znala, i ona se to pitala. Oboje su ga cijeli dan zvali na mobitel, ali nije se javljao. Navečer: Nikola ide do Chamona. Zapravo mu je htio pokazati svoju novu gajbu - ali pretpostavljao je da je njegov prijatelj htio proslaviti što su ga pustili. Dva tuluma povodom dvaju izlazaka u devet tjedana: vjerojatno jebeni svjetski rekord. Murray je ispoštovao svoju stranu dogovora. Automatske puške više nije bilo u podrumu kad je Nikola pušten, a nije bilo racije. Ali on je prepoznao jednu od jurišnih puški na murjačkoj slici zaplijenjenog

oružja. Tri slične puške ležale su jedna do druge: Rk 95 TP, 7.62 mm, s preklopnim kundakom. Sve su imale selektor paljbe s lijeve strane, ali samo je jednoj kundak bio oblijepljen crnom vrpcom. Murray: prepredena svinja. Njegovu pušku uvalio je među ostale. Nije moglo ispasti bolje. U Nikolinoj glavi: jebeno pametan plan. Osim toga: imao je neki drukčiji osjećaj. Nije se više preznojavao na pomisao što sve treba učiniti. Nije imao mučnine, nije imao glavobolje. Zapravo: dobro je spavao. Nešto se dogodilo tijekom samovanja u zatvoru, tijekom razgovora s Kerimom u susjednom kavezu. Neka bude što treba biti: sve je bilo bolje od izolacije u zatvoru. Pozvonio je Chamonu na vrata. Unutra tišina. Ponovno je pozvonio. Čuo je šapat. Vrata su se otvorila. Chamon, Yusuf, Bello i još nekoliko momaka u hodniku. „Koji si ti kralj!” derali su se. Unijeli su ga na rukama. Garsonijerica: jebeno pripremljena za tulum. Čips, kokice, sjemenke suncokreta. Posvuda limenke Red Bulla, boce Coca-Cole i posude s ledom. Boce votke i limenke piva poredane na stoliću. Jebeni šareni baloni na stropu. I lijepa linija. Izdašna hrpica koke i pripadajuća srebrna cjevčica. Chamon je dobar dio onoga što su maznuli u ICA Maxiju spiskao na to. Kao neka kombinacija dječjeg rođendana i tuluma u stilu Lica s ožiljkom. Bila su samo njih šestorica, ali partijali su kao pola Stureplana. Baloni su nakon deset minuta bili probijeni. Njegovi frendovi izgledali su kao da su licem zaronili u vanilin šećer. Napola pune čaše Red Bull-votke ležale su na svakoj slobodnoj površini. Glazba sa Chamonova iPhonea treštala je iz zvučnika: Rihanna, Kanye West, Zara Larsson. Zbili su se na kožni kauč i igrali GTA. Xbox One - upravo maznut. Pozvonio im je susjed i zamolio ih da stišaju glazbu. Chamon je skinuo gaće i sirotom iračkom starcu pokazao guzicu. Smotali su petstotinjarke i šmrkali. Slikali su selfieje. Isprobavali Chamonove kape. Imao ih je više od pedeset u ormaru - sve maznute iz istog Stadiumova butika u gradu. Popeli su se na fotelje i plesali u ritmu glazbe. Susjed je ponovno pozvonio: ovoga puta u društvu svojih zetova. Izbila je tučnjava na stubištu. Svi su padali unaokolo. Chamon se derao da će doći Hillary Clinton s mirovnim sporazumom i da će mu onda svi popušiti kitu.

Nikola je u manje od sat vremena strusio pet boca piva. Chamon je cijelo vrijeme tupio da bi trebali pozvati Darinu - kurvu koju je bio angažirao kad su prošli put slavili. Nikola je naopačke držao džojstik Xboxa - i tako je sasvim dobro igrao. Pišao je s balkona. Glumio je MMA borbu s Yusufom usred svih onih ispljucanih ljuski koštica na podu. Uspjeli su srušiti jedinu Chamonovu sliku - hrpu nekih čudnih znakova na pergamentu. „Koji vam je kurac? To su pravi hijeroglifi!” vikao je Chamon, pokušavajući istodobno zgrabiti Nikolu i Yusufa. Gotovo su se usrali od smijeha. Sati su prolazili. Linija se pokvarila kad je Chamon prolio votku po njoj. Neki su počeli ići kući. Nikola je svakoga zagrlio - „Najbolji ste. Pravi ste. Da ste Jugići kao ja, sve bih vas zaskočio pod tušem.” Prošlo je još sat vremena. Chamon, Yusuf i Nikola počeli su kljucati. Nikola je pio vodu. Svi ostali već su bili otišli kućama. Ponovno zvono na vratima. Nikola je uzeo bejzbolsku palicu. Pogledali su se - je li opet ona šupčina od susjeda? Ili su drotovi? Chamon pogleda kroz špijunku. Otvorio je vrata. Pred vratima: Isak. Sam. „Mogu li ući?” reče on otegnutim glasom. Chamon je blenuo. Nikola se pitao što on ovdje radi, što hoće. Činilo se da Yusuf baš i nije iznenađen - možda je on bio nazvao g. Broja Jedan. Chamon skloni džojstike i boce s kauča. Pokupio je ljuske sjemenki i kokice. Isak polako sjedne i počeše se zapešćem po trodnevnoj bradi. Stan je izgledao kao da ga je opustošio ISIL. „Feštali ste, vidim.” Chamon i Nikola ostali su stajati na podu. „Da, slavili smo Nikolin izlazak”, reče Chamon. „Super, momci, super.” Isak se okrene prema Yusufu. „Možeš li otvoriti prozor? Odvratno smrdi.” Chamon pruži Isaku bocu piva. „Hoćeš?” Isak: kameno lice. „Došao sam sa svojom A8-icom.” Vani je bio mrak. Televizor ugašen. Okolica tiha. Isak reče: „Samo sam ti htio doći čestitati, Nikola. Sigurno si imao jebenu odvjetnicu. Kako si došao do nje?” „Emelie Jansson”, reče Nikola. „Upoznao si je. Radila je s mojim ujakom.” „A, jebote, ona... Vatrena mala. I jebeno oštra uma, čini se.” Isak počeše međunožje.

„Yusuf mi je rekao za raciju kod Abrohoma Michela. Rekao je da si se ti pobrinuo da se to dogodi tako što si... razgovarao sa... snagama reda.” Nikola osjeti kako mu gori lice. Chamonu je rekao za razgovor s Murrayem. Suradnja s murjačkom svinjom - zločin po svim kodeksima. Smrtni grijeh po svim pravilima. Isak je nastavio: „Ne brini, ispravno si postupio. Za sve katkad postoji iznimka. Napali su me, upali su na moje suđenje, popišali se na moju čast. Ali sad znamo tko su, a nemaju oružja i pod pritiskom su. Policija je to obavila umjesto nas. Ali, Nikola, i dalje nisi sredio onoga koji je odgovoran za to.” Isak ustane. Krčkalo mu je pod nogama dok je izlazio iz stana. Pola sata kasnije: jedan ujutro. Nikola i Chamon sjedili su u Chamonovu autu. U kurac, popratni efekti koke i dalje su puštali Lil Waynea u njegovu srcu. „Stvarno, Chamone, ne znam što ćemo. Jebeno su organizirani.” Chamonova glava njihala se naprijed-natrag. „Nisu toliko dobro organizirani koliko žele da mi to mislimo. A četvorica njegovih sada su u zatvoru. Brate, riješit ćemo mi to... Nekako.” Nikola je ponovno pokušao dobiti Teddyja, po dvjestoti put danas: mobitel mu je bio isključen. Što se, dovraga, događa? Chamon je zaustavio auto ispred jedne kuće. Navodno je u njoj živio Metim Tasdemir. Chamon stane prčkati po džepu. „Oćeš?” Pružio mu je vrećicu s bijelim. „Ne, neću više.” Chamon prigne glavu i povuče direktno iz vrećice. „Brate, sada ćemo ga srediti.” Izišli su iz auta. Nikola uspori korak. Mislio je da se toga riješio, ali opet je jasno osjećao strah u želucu. Ne, mora to potisnuti. Chamon je bio nekoliko koraka ispred njega. Razbili su prozor pokraj ulaza u kuhinju. U vrtu su ležale igračke i bazen na napuhavanje. Chamon gurne ruku kroz razbijeni prozor i otvori ga. Raskrvario je palac. Pomogli su jedan drugome provući se unutra. Svaki je u ruci držao bejzbolsku palicu. Nikola je htio biti čvrst, a opet: drhtao je kao jebena električna četkica za zube. Čuli su dječji plač. Chamon je išao prvi, držeći bejzbolsku palicu

ispred sebe kao samurajski mač. Tama. Upalili su svjetlo. Prugaste tapete. Umjetni kamin. LEDlampe ispod namještaja isijavale su plavkastu svjetlost. Goleme svijeće na podu. Još dječjeg plača. Ušli su u jednu sobu: ružičasta boja posvuda. Plišani medvjedići i figurice iz Snježnog kraljevstva. Uz jedan zid: jebeni Metim Tasdemir mijenja pelene svojoj kćerkici. Sigurno ih nije čuo kad su razbili prozor. Njegove obrve kad ih je vidio: gotovo uz rub kose. U nanosekundi: slike su mu proletjele pred očima. Ćelija u pritvoru. Kavez na krovu, tamo će Nikola ponovno završiti ako ovo useru. Bio je na rubu raspada. Htio je samo baciti palicu i pobjeći. Ali svejedno: podigao je palicu prema Metimovu čelu. „Kurvo jedna.” Kapljice znoja na njegovu čelu. „Polako, momci.” Slabašan glas. Slabost. „Ovdje mi je dijete, kvragu. Molim vas, smirite se. Sve ću srediti.” Beba je plakala. Metim ju je grčevito držao. Nikola nije znao što da radi. Bio je paraliziran. Beba. Pa ne mogu nauditi bebi. Chamon reče: „Smirit ćemo se kad nas prestaneš pokušavati sjebati. Sjedni.” Metim sjedne na tabure u kutu sobe. Kraj njega je bila dječja hodalica. Metim Tasdemir, jedini koji je vjerojatno mogao konkurirati Isaku u ovom gradu, bio je na rubu plača. „Molim vas, nemojte joj nauditi.” „Nećemo”, reče Nikola. Metim položi kćer na strunjaču s uzorkom letećih slonića. Curica je djelovala mirnije. Nikola odvali Metima šakom u facu. Osjetio je kako je pogodila nos: Metim je prigušio krik. Chamon mu prisloni palicu na sljepoočnicu. „Vidjeli smo murjačke slike. Nismo idioti. Ono je tvoje oružje. Ista vrsta finskih pušaka korištenih u prepadu na Isakovu suđenju.” „O čemu vi to?” Metim majicom obriše krv koja mu je potekla iz nosa. Koja jadna pizda. „Oxbacksgatan, gdje živi Abrohom, jedan od tvojih. Uhitili su ga, jebote. Prestani kenjati.” Metim zastenje. „Govnari, i mislio sam da je na slici jedna puška viška, ona s vrpcom. Vi ste nas nekako cinkali, štakori!”

Nikola ga još jedanput udari. Krv pošprica djetetovu pidžamu. Metim zaškrguće zubima, ali nije ništa rekao. Curica ponovno počne plakati. Chamon izvadi svoj mobitel. „Snimio sam sve što si upravo rekao. Isak traži petsto somova za duševnu bol. Kako ćemo?” Nikola položi dlan na curicu i nježno je pogladi po leđima. Osjetio je njezine male kralješke kroz mekanu ružičastu tkaninu pidžame. Bilo je to najmanje ljudsko biće koje je ikad dotakao. Curica se smirila. Da možda radije nazove Simona Murraya? Da preda Metima policiji i sve to okonča kako treba, umjesto da izazove još jedan sukob klanova koji bi potrajao godinama i samo donio još ozlijeđenih? Vjerojatno i mrtvih. A definitivno bi prouzročio još mučnine i noćnih mora. Ali Metim samo kimne. Izgledao je kao da mu je na neki čudan način laknulo. Nakon toga: Chamon i Nikola u O’Learysu. Smiju se, hihoću, opuštaju. Koja jebena noć! Uopće više nisu mogli piti alkohol, svaki je naručio Coca-Colu Zero s mnogo leda i tri slamčice. Bar je bio pred zatvaranjem. Sve to činilo im se nevjerojatno lako. Metim im je dao vrećicu s gotovinom za manje od deset minuta. Beba je zaspala kao Trnoružica dok ju je Nikola umirivao milovanjem. „Čovječe, trebali smo tražiti više, u svojoj beskonačnoj zalihi ima barem milijun”, filozofirao je Chamon. Vrećica s novcem visjela je ispod šanka. Nikola je pogleda. Biorazgradivo, pisalo je. Pitao se koliko bi novcu trebalo da se raspadne kad bi sve to zakopao negdje u šumi. Nazvali su Isaka. Grohotom se smijao sigurno pet minuta kad mu je Nikola ispričao što se dogodilo. „Mijenjao je pelene, kažeš?” „Da.” „Je li bila velika ili mala nužda, ako smijem pitati?” „Mislim da su bila govna”, reče Nikola. Zvučalo je kao da će se Isak ugušiti od smijeha. Toliko se cerio da se Chamonu gotovo ispraznila baterija. Na koncu se smirio i rekao: „Pravi si, Nikola, a ne kao Metim koji kao neka pička mijenja usrane pelene. Ti i Chamon možete zadržati svaki po sto pedeset somova. Zabavite se. I idi nešto povaliti. Zaslužio si, prijatelju.” Nikola posluša zapovijed svog šefa. Skočio je s barske stolice. Bilo je

vrijeme. Paulina otvori vrata. Mislio je da nikad neće pristati na to da joj dođe kući u pola tri ujutro, ali odmah mu je odgovorila na SMS. Paulina: donji dio trenirke i vrećasta pletena vesta. Odjeća za po kući. Nenašminkana. Kosa u punđi. Osjećao je njezin parfem kroz cijeli hodnik, putem do njezine sobe. Blistala je. Njezini roditelji spavali su na katu. Soba je bila malena. Uzak krevet, fotelja, polica s gomilom knjiga i uključen televizor. Na njemu se prikazivalo nešto američko. „Što gledaš?” upita Nikola. „Domovinu”, odgovori Paulina. „Navukla sam se, gledam to po cijelu noć.” „O, jebote. Je l’ valja?” Paulina sjedne na svoj krevet i ugasi televizor. Nikola se sad već osjećao potpuno trijezno i bistro. No, glavom mu se stalno vrtjela uznemirujuća slika: Metimova malena kći. „Znaš, bilo mi je jako drago kad su te oslobodili”, reče Paulina. Uzela je njegovu ruku. I dalje: nejako tjelešce u njegovoj glavi. Htio je Paulini reći nešto o toj djevojčici. Htio joj je samo reći da je možda učinio nešto loše, ali da je sada gotovo. Da će sve biti u redu. Sjeo je pokraj nje na rub kreveta. Ona položi ruku na njegovo bedro. Uzbuđenje mu obuzme cijelo tijelo. Ipak je bio slobodan. Sredio je Isakov novac i obavio što je trebao. Curici se ništa nije dogodilo. Sjedio je u miru sobe, sam, s djevojkom koja mu se jako sviđala. Bio je to možda i najbolji trenutak u njegovu životu. Nagnuo se prema Paulini i poljubio je u usta.

EXPRESSEN, 21. srpnja 21-GODIŠNJAK OPTUŽEN ZA UBOJSTVO NEPOZNATE OSOBE Danas je podignuta optužnica protiv 21-godišnjaka koji je, prema riječima tužiteljstva, na Värmdöu lišio života nepoznatog muškarca. Sredinom svibnja zaštitar je izišao na teren u vilu u blizini Ängsvika na Värmdöu i ondje zatekao zapanjujući prizor. U kući je ležalo tijelo brutalno ubijenog muškarca, a u automobilu u blizini kuće zaštitar je pronašao i 21-godišnjaka, koji je priveden idućeg jutra. Danas je podignuta optužnica prema kojoj je 21-godišnjak navodno muškarcu oduzeo život ustrijelivši ga u lice. Identitet ubijenoga i dalje je nepoznat. U preliminarnoj istrazi, koja je od danas dostupna javnosti, stoji da je policija uzela uzorak DNK i otisak zubi ubijenoga, ali unatoč tome nije bilo moguće utvrditi o kome je riječ. Državna tužiteljica Annika Rölén najavila je da će tužiteljstvo ispitati brojne svjedoke u ovom slučaju - zaštitara, patologe te naročito forenzičare. - Nitko drugi to nije mogao učiniti. U blizini mjesta zločina nalazio se samo dotični 21-godišnjak, a on je odbio dati objašnjenje što je radio ondje - rekla je Rölén. Odvjetnica 21-godišnjeg muškarca Emelie Jansson suzdržala se od komentara.

59. Hitan sastanak s Magnusom Hasselom i Andersom Henrikssonom Emelie je pretpostavljala o čemu je bila riječ. Sastanak nije bio u uredu jednog od partnera, već u konferencijskoj dvorani - formalnijoj sali za klijente na najvišem katu, s fantastičnim pogledom. Bio je to jasan signal što su htjeli. Jossa je već bila vidjela članak na Expressen.se, objavljen je tijekom jutra. Prvo što joj je rekla kada je kročila kroz vrata bilo je: „Mislila sam da si pametnija.” Emelie se zavrti na svojoj uredskoj stolici. „I ja sam to mislila, ali čini se da sam bila u krivu. Imaš li kakav savjet što da kažem, ipak si ti odvjetnica?” „Nemam pojma. Ima li to veze s Teddyjem?” „Samo neizravne. Misliš da će me najuriti?” „Vjerojatno”, reče Jossa bez neke pretjerane tuge u glasu. „Ali zašto, Emelie? Zašto?” Emelie udahne. „Ispričat ću ti kasnije. Ako smislim koji dobar odgovor.” Pomislila je kako zapravo nikad nije ni znala zašto je odabrala pravo, ali da je postupno zaključila da bi bilo najbolje posvetiti se poslovnom pravu. Razvalila je ispite, odabrale prave specijalističke kolegije, tražila posao u najistaknutijim odvjetničkim društvima u Stockholmu - primljena je u svako. Ali Leijon je bio njezin prvi izbor. Josephine frkne nosom. „Izbacit će te naglavačke neovisno o tome kakav ćeš odgovor imati. Ali moram priznati da si hrabra. Pošalji mi SMS kad budeš iznosila završnu riječ na suđenju, želim to slušati. A ako pobijediš, vodim te na večeru u Matbordet. Jesi li čula za nj? Novi restoran Mathiasa Dahlgrena, ima najbolje ocjene. Sjediš za stolom za kojim on priprema jelo.” Emelie je bila sama u sobi za sastanke. Na stolu je bio pladanj s četiri šalice za kavu, srebrnom termosicom i kutijicom čokoladnih pralina. Nije sjela, već je stala pred panoramski prozor i masirala si

rame. Odvjetnička zdravstvena tegoba broj jedan: problemi s leđima zbog previše stresa i sjedenja. Njezini mama i tata bili su otišli kući, i to točno na vrijeme. Pretpostavljala je da su razočarani što se nije stigla više družiti s njima, ali nisu se imali pravo žaliti. Nije im ona bila predložila da dođu, a i besplatno su odsjeli kod nje. Pozitivna stvar bila je to što je stekla dojam da je tata cijelo vrijeme bio trijezan - kao da je čekao priliku da joj pokaže da može. Pitala se kamo je Teddy nestao. Bila je uvjerena da su nakon onog puta u Palma de Mallorci imali opušteniji odnos, iako su se jedva stigli vidjeti jer je ona imala gomilu posla. Ali činilo se da mu je mobitel sada isključen. Pitala se je li i dalje bio ljut na nju i, ako jest, zbog čega. Morali su razgovarati: došli su rezultati preliminarne istrage Benjaminova slučaja. Nije ih stigla detaljno proučiti, ali jedna je stvar bila jasna: ubijeni nije bio Mats. Benjamin je, unatoč lošem stanju, bio više nego jasan: ubijeni muškarac na fotografijama patologa nije bio njegov otac. S druge strane, nije mogao reći ni je li to bio Sebastian Petrović. Ni na jednoj fotografiji nije se vidjela tetovaža tigra, a lice više nije bilo lice. Emelie je bila poslala Michaeli skenove slika, ali ova joj se još nije javila. Vrata su se otvorila. U dvoranu su ušli Magnus Hassel i Anders Henriksson, u pratnji Alice Strömberg, šefice kadrovske u Leijonu. Izgledalo je kao da su hodali u koloni, u maloj svečanoj procesiji: prvi put u povijesti odvjetničkog društva Leijon odvjetnik će dobiti pedalu. Možda. Pričekala je da sjednu. Cijelo vrijeme su se smiješili, ćaskali o promjenjivom vremenu: najprije sunce i suša, zatim prolom oblaka, pa onda opet sparina. „Vrijeme je zaista postalo ekstremno posljednjih godina, to je sigurno tako zbog efekta staklenika”, reče Anders Henriksson svojim piskutavim glasom. Danas ju je podsjećao na Mickeyja Mousea. Magnus Hassel počeše se po glavi. „Da, sjetio sam se kako smo Forsfallu pomogli da prodaju one termoelektrane i izbjegnu globe Ministarstva energetike. Htjeli su ih prisiliti na zelenije poslovanje.” Alice Strömberg svima je nalila kavu. Magnus Hassel čvakne jednu pralinu. „Dakle”, reče on, „nije prošlo mnogo vremena otkako smo ono

razgovarali na evaluaciji u lipnju. Tada smo zaključili da ti dobro ide, ali i da si nekoliko dana bila na bolovanju. Potom sam ti ponudio šest tjedana u New Yorku na račun tvrtke. A jutros u novinama pročitamo da si odvjetnica osumnjičenome za ubojstvo. Morat ćeš nam to objasniti. Je li to uopće istina?” Emelie duboko udahne. „Da, nažalost, istina je.” Magnusu se tržne obrva. Nesvjestan tik. „Zašto nas nisi izvijestila o tome: „Nazvala sam vas kako bih zatražila vaše odobrenje, ne sjećate se toga?” „Ne.” „Bilo je to još u svibnju, zvala sam vas rano ujutro, mislim da sam vas čak i bila probudila.” „Ne sjećam se toga. Ne znam o čemu govoriš.” „Vjerojatno nije ni važno, ionako ste rekli ne”, reče Emelie. „Upravo tako”, ubaci se Anders Henriksson. Glas mu je možda ipak više podsjećao na eunuhov nego na glas Mickeyja Mousea, bio je kao u falsetu. „Nažalost, ne možemo prihvatiti ovakve slučajeve, a ne možemo prihvatiti ni da nam bilo tko radi iza leđa. Zato imamo prijedlog. Alice, izvoli.” Rukom je dao znak šefici kadrovske. „Emelie, ovo što ste učinili vrlo je ozbiljno.” Emelie je teatralno nagnula glavu u stranu, izgledala je kao da gleda nekog slatkog mačića. „Riskirate ugled ovog odvjetničkog društva, klijenti će se početi pitati zašto netko odavde brani ubojicu...” „Nije osuđen za ubojstvo.” „Da, znam, ali naši klijenti svakako će misliti da je to čudno. Ne bavimo se tom vrstom prava, i vi to znate. Osim toga, imamo propis da cijelo poslovanje ide preko partnera, nije prihvatljivo da išta poduzimate na svoju ruku. A i to znate.” „Jasno mi je sve što ste rekli”, odgovori Emelie. „I molim vas da mi oprostite što nisam izvijestila društvo da sam preuzela taj slučaj. Ali ja to radim u svoje slobodno vrijeme, stigla sam obaviti sve poslove za Leijon, osim što sam bila prisiljena uzeti dva dana bolovanja nakon potresnog događaja. Potrudila sam se da ni na koji način ne povežem Leijon s time, nigdje nisam navodila adrese odvjetničkog društva niti se njegovo ime spominje igdje u novinama. Ja sam odvjetnica i svu odgovornost, sukladno Odvjetničkoj komori, snosim ja, a ne Leijon.” Alice ju je gledala. Magnus također. Anders Henriksson blenuo je u nju.

Alice krene prstima. „Spremni smo vam u određenoj mjeri progledati kroz prste jer ste nam dosad uvijek bili dobra suradnica. Zato imamo ovaj prijedlog: odreći ćete se posla privatne hraniteljice koji ste preuzeli, vas će klijent morati naći drugog odvjetnika. Dobit ćete otkazni rok od šest mjeseci s punom plaćom, a mi ćemo vam naći novi posao pravnice u nekoj od naših klijentskih tvrtki.” Emelie se morala suzdržati da ostane mirna. „Ni u kojem slučaju ne mogu se odreći uloge hraniteljice. Optužnica je stigla prije nekoliko dana, glavno ročište uskoro počinje. Bilo bi vrlo neetično od mene da ostavim svoga klijenta u ovom stadiju.” Alice nije promijenila izraz lica. „Druga vam je opcija otkaz. Nećete dobiti plaćeni otkazni rok i nećemo vam naći drugi posao. Morat ćete pokupiti svoje stvari i otići odmah nakon ovog sastanka.” Emelie je sada zaista bila na rubu suza. „Ne mogu se tek tako odreći uloge braniteljice, ne u ovako kasnom stadiju. Bilo bi to pogrešno i nelojalno prema mom klijentu. Znam da sam vas trebala obavijestiti, ali osjećala sam da moram prihvatiti taj zadatak. Znate da sam stvorena za ovo odvjetničko društvo. Mora postojati neki izlaz. Ako krenu novinarska pitanja, izdat ćemo priopćenje za medije, reći ćemo da sam sve to učinila na svoju ruku.” Alice stisne usta. „Molim vas...” Lice Andersa Henrikssona poprimilo je crvenkastu boju. Ali Magnus se lagano nagne naprijed na svojoj stolici. Zaškripala je. „Emelie, bit ću posve iskren s tobom. Ti si mi jedna od najdražih suradnica.” Napravio je kratku pauzu da joj njegove riječi sjednu. „I zapravo sam bio zadivljen kad sam čuo da si, paralelno s poslovima za Leijon, radila na slučaju ubojstva, unatoč tome što si dva dana bila na bolovanju. Spreman sam ti dati priliku da ostaneš kod nas.” Lice Andersa Henrikssona više nije bilo crvenkasto, bilo je jarkocrveno, poput znaka stop dolje na ulici. „Ama, Magnuse, što to govoriš?” Magnus se nije osvrnuo, samo je nastavio: „Emelie bi mogla biti i najbolja pravnica na koju sam ikad naletio.” Iako je Anders Henriksson bio vrlo cijenjen u Leijonu i iako je već više godina bio partner, Magnus Hassel bio mu je nadređeni. Magnus je bio jedan od teškaša u ovoj zemlji. Zaključio je zasigurno pet puta više ugovora od Andersa i ostvario deset puta veće prihode. On je bio zaštitno lice Leijona, čovjek koji je igrao golf s Wahlenbergovima, išao u lov sa šefovima koncerna SCA i kupao se u Torekovu s vodećim

ljudima švedskog gospodarstva. Ako je Magnus Hassel htio zadržati suradnika, tako je moralo i biti. Nastavio je: „Jedino što tražim od tebe, Emelie, jest da prestaneš raditi na tom slučaju. Ne možeš nastaviti s time. Nažalost. Vjerujem u tebe, znaš to.” Emelie je zurila u njega. Mogla je nastaviti raditi za Leijon, dobila je još jednu priliku da ostane. Ali ona je došla uz cijenu. Kojeg si je vraga uopće umišljala? Da će sumnje na Benjamina biti odbačene samo zato što je ona preuzela ulogu njegove odvjetnice? Da će slučaj ubojstva proći nezapaženo u medijima samo zato što mu je ona privatna hraniteljica? Da će Leijon tek tako prihvatiti da njihova suradnica troši više od trideset posto svog vremena na slučaj ubojstva? Bila je naivna, razmišljala je kratkoročno. Emelie je pješačila prema ulici Rörstrandsgatan. Kod kuće ju je čekalo još posla. Pripreme. Ulica je zaudarala na istrunulo smeće. Jossa ju je zagrlila nakon sastanka. „Javi mi ako kasnije budeš za piće u gradu.” Došla je kući i sjela na krevet. Privukla je noge sebi. Trebala bi se pokrenuti, ali glava joj je bila prazna. Nazvala je Teddyja. Poslala mu SMS. Čak je bila nazvala i Nikolu. Tek što je Nikoli ostavila poruku na automatskoj sekretarici, primijetila je da ju je netko upravo bio zvao. Imala je poruku govorne pošte. „Bok, ja sam Matteo, Teddyjev stari prijatelj, vjerujem da ga znaš. Dejan mi je rekao da ti se javim. Možeš li me nazvati? Važno je.” Bilo je tri sata popodne. Jedno napose sumorno popodne koncem srpnja.

SLUŽBENI ZAPISNIK Policija Stockholmskoga okruga Potpisano od: Joakim Sundén Datum: 12. siječnja 2011. O iskazu informatora pod kodnim imenom „Marina”. Doljepotpisani je tijekom proteklih tjedana saslušao i obradio informatora kodnog imena „Marina”. Dobivena je velika količina podataka, od čega je većina procijenjena kao vjerodostojna (prema općeprihvaćenim metodama provjere). Doljepotpisani je pokušao prekontrolirati i dalje istražiti dobivene podatke. Doljepotpisani je o svemu stalno izvještavao policijskog komesara Andersa Mielera. Marini je doljepotpisani obećao anonimnost, kako bi Marina mogla slobodno iznositi podatke što pridonose borbi protiv teškog organiziranog kriminala u okrugu, ali i na međunarodnom planu. Doljepotpisani želi istaknuti da prikupljanje podataka od informatora pod kodnim imenom Marina nije bilo službeno dokumentirano. Ne postoje nikakve snimke ni bilješke. Doljepotpisanome je nedavno dano na znanje da je zamjenik državnog tužitelja Ivar Lövberg zatražio ime i podatke o informatoru pod kodnim imenom Marina. Lövberg je doljepotpisanog izvijestio da smjesta želi provesti službeno saslušanje Marine u svrhu dokumentiranja podataka i eventualnog saslušanja u svojstvu sudskog svjedoka. Doljepotpisani se protivi predaji navedenih podataka. Doljepotpisani drži da informator pod kodnim imenom Marina i dalje mora ostati anoniman, sukladno obećanju koje mu je bio dao. Službena osoba: Joakim Sundén

60. Ćelija. Nemoguće. Jebena ćelija. Ne. Ne. NE. DA. Vratio se u zatvor. Ovdje je više od 36 sati. Hladan pod. Hladna lampa na stropu. Hladnoća posvuda. Pritvorska ćelija. NE. Nakon što se probudio, pokušao je ustati. Zaurlao je od boli u nozi. Možda je nešto bilo slomljeno ili napuknuto. Bol u rebru - vjerojatno mu je napuklo jedno ili više njih. U ćeliji nije bilo zrcala, ali kad si je dotaknuo nos, gotovo se onesvijestio od bola. Na kraju je uspio stati na noge. Tražio je tipku za poziv, ali nije ju mogao pronaći. Činilo se da je bio u nekom od starijih pritvora, gdje si morao jednostavno lupati po vratima. Lupao je što je jače mogao. Dovikivao. NIKAD više nije trebao završiti na ovakvom mjestu, to si je bio obećao. Iza zaključanih metalnih vrata. Prozor s debelim rešetkama koje su izgledale izlizano. Na putu za zatvor. Pokušao je zaviriti van, preko zida. Trava mu je izgledala neodržavano. Vjerojatno je u pritvorskom odjelu Österåkera ili Salberga. Pitao se zašto su ga odveli tako daleko od Stockholma. Nitko nije otvarao. Nije čuo čak ni zveckanje ključeva s druge strane vrata. Opet je lupao. Glasnije. Jače. Ništa se nije događalo. Legao je na leđa i pokušao zdravom nogom udarati po vratima što je jače mogao. Ćelija je odjekivala. Na koncu se otvorio otvor na vratima. Mrvicu. Vidio je nečije oko i pola nosa. „Što hoćeš?” Grub glas. Teddy krene ustajati. „Želim znati koji se vrag događa. Zašto sam

uhićen?” „Žalim, nemam ovlasti odgovoriti na to. Uskoro ćeš saznati.” „Morate poslati liječnika, prebijen sam. Neko sranje s nogom, napuknuto rebro.” „Da, možda.” „Možete li mi barem ugasiti svjetlo?” „Da.” Otvor se zatvorio uz tresak. Svjetlo na stropu ugasilo se - i prekidač je bio s vanjske strane. Teddy otpuže po podu do madraca. Pokušao je sabrati misli: što se zapravo dogodilo? Nije se sjećao mnogo toga, osim da se cijeli dan zabavljao na Dejanovoj jahti. Da je polupijan sjedio s mrtvim pijanim Matteom u taksiju. Potom: ljudi koji su ih napali vikali su da su murjaci. Fragmenti sjećanja: oborili su ga i odjurili s njim u autu, ostavivši Mattea na ulici. Ostatak mu je bio crn. Ali jednu je stvar dobro zapamtio: jedan od gadova imao je crveni ožiljak na obrazu. Od uha do ruba usta. Pokušao se opustiti. Nije išlo. Činilo mu se kao da se zidovi ćelije primiču i stišću ga. Bilo mu je teško disati. Nije smio početi hiperventilirati, nije ga smjela obuzeti panika. Već je bio ovdje. Izdržao je osam godina i nije se slomio. Njegovi prvi sati u pritvorskoj ćeliji tada, kada su ga uhitili zbog otmice Matsa Emanuelssona. Drotovi su ga bili ustrijelili u trbuh i bio je tek operiran. Ležao je na madracu baš kao i sada, napola natripan od citodona i iprena, razmišljao je o istome onome o čemu je razmišljao sada: o svojoj mami. Topli dječji kutak s jastučićima i kaučima u knjižnici, on, sklupčan u njezinu krilu. Knjiga Braća lavljeg srca u njezinim rukama. Postoje stvari koje čovjek mora učiniti čak i kad je teško. Inače nije čovjek nego mah govance. Mamin glas: „Lijepi moj dečko, znaš li što to znači?” Odmahnuo je glavom. Imao je šest ili sedam godina. „Koje stvari čovjek mora učiniti, mama?” Poljubila ga je u obraz, iako njemu nije bilo drago kad je to radila pred drugima. „Čovjek mora biti dobar, Teddy. Katkad mora biti dobar čak i ako je to teško.” Pokušao je ustati. U životu nije uvijek bio dobar. Ovo je sada bio rezultat toga, kozmička ravnoteža: zatvoren je zbog svojih nebrojenih grijeha. Ponovno je pogledao van. Nije samo trava bila visoka i suha, i vanjski zid djelovao je otrcano. Ali ondje dolje vidio je stol za stolni

tenis i dva prevrnuta nogometna gola. Nije to mogla biti Salberga ondje je pritvor bio u nastavku cijeloga kompleksa i nedavno je renoviran. Nije mogao biti ni Österåker, ondje bi prepoznao okolicu čak i da je zatvoren u nekom drugom krilu. Možda su ga doveli na neko drugo mjesto - još dalje od Stockholma. Nešto nije bilo u redu, u to je bio posve siguran - samo nije mogao točno odrediti što.

61. Nikola se osjećao sjajno, unatoč sinoćnjem hardcore partijanju i jebenim mudima za ono što je učinio s Metimom. Prije svega: unatoč tome što je do kasnog prijepodneva bio s Paulinom. Nije gledao na sat, mobitel je isključio i samo uživao u životu. U Paulini. Ali kad je upalio mobitel, vidio je sedam propuštenih poziva s nepoznatog broja. Četiri mamina propuštena poziva. Bilo je poslijepodne i bio je na putu kući. Mama je inače bila naviknula na to da je znao gasiti mobitel - ali obećao joj je da će se sabrati. Nije mu se dalo nazvati je, htio je još malo uživati u dobrom osjećaju. Bez ometanja. Još nekoliko sati uživati u sreći koja je kuhala u njemu. Spavali su do ručka, on i Paulina. Kad su ustali, njezini roditelji nisu bili doma. Nikola nije znao jesu li uopće znali da je on ondje. „Nije ni važno”, rekla je Paulina. „Poljaci su, nisu Saudijci.” Doručak: sok od naranče i tost sa šunkom. Paulina je jela grejp. Na stolu je ležao primjerak Länstidningena. Naslovnica je izvještavala kako je policija imala uspjeha u ratu protiv takozvanih kriminalnih bandi. Ista slika zaplijenjenog oružja kao u priopćenju za medije. Nakon doručka vratili su se u Paulininu sobu. Gledali su televiziju, razgovarali o Paulininoj školi i Nikolinu suđenju. Ljubili se. Grlili. Vodili ljubav. Prošetali su kvartom - Nikola ju je zagrlio oko ramena. Sjeli su na klupicu pokraj škole i pohvatali se kao kakvi četrnaestogodišnjaci. Kasnije su se vratili Paulini i pogledali pola epizode Domovine: Nikoli se sviđao tip s naočalama i bradom - bio je isto onako kul kako se on trenutačno osjećao. Napravili su si smoothieje. Razgovarali o zajedničkim poznanicima. Ponovno vodili ljubav. Nikola se polako uspinjao stepenicama. Još jedan kat. Do njegova vlastitog stana. Nije imao nikakvih planova za ostatak dana, osim istuširati se i obući čistu odjeću. Mogao bi nazvati Chamona. Ili Teddyja, ako mu se javi. Ili se opet družiti s Paulinom, ako ona bude

htjela. A onda: Spider-Manovo čulo u glavi. Kao da ga je netko motrio. Učinio je još nekoliko koraka. Ispred njegova stana stajala je žena, naslonjena na zid. Nije ju prepoznao dok se nije okrenula. Emelie fucking Jansson - njegova superodvjetnica. „Zašto se ne javljaš na mobitel kad te hraniteljica zove?” upita ona u trenutku kad ju je Nikola zagrlio. „Sinoć sam malo pretjerao.” Emelie se i dalje smiješila. „Aha, kužim, ali sada je pola pet popodne, a zvala sam te stotinjak puta. Nešto se dogodilo.” Smiješak je nestao. Ušli su unutra - nije se potrudio ispričati joj da mu je Teddy sredio stan, samo je htio čuti što je to Emelie nagnalo da dođe do njega doma. Objasnila mu je da ju je prije nekoliko sati nazvao čovjek koji se zove Matteo. „On i Teddy prekjučer su bili na proslavi rođendana. Navečer su podijelili taksi do Albyja, čini se da su se obojica bili napili. Kad su izišli, napala su ih dvojica nekakvih murjaka, kako je rekao. Odveli su Teddyja.” Nikola gotovo da je uzviknuo: „Nemoguće!” „Došli su u autu za koji je Matteo mislio da je civilni policijski auto i vikali su da su policajci, ali učinilo mu se da im je ponašanje općenito bilo pomalo neuobičajeno. Teddyja su manje-više prebili. Mattea su nabili na haubu i stavili mu lisičine, iako je jedva mogao stajati na nogama. Potom su ga, tako vezana, ostavili na tlu i odvezli se s Teddyjem. Pravi policajci tako se ne ponašaju.” „Je li Matteo zvao policiju?” „Ne, čini mi se da on nije tip koji će odmah zvati policiju, ako me kužiš.” Nikola je zurio u strukturu poda. „A i ja sam mu savjetovala da to ne čini”, nastavi Emelie. „Teddy i ja posljednja dva mjeseca radimo na jednom slučaju koji bi mogao biti povezan s korumpiranim policajcima. Netko je izmijenio izvješće o preliminarnoj istrazi, a sad još i to što Matteo govori... Ne možemo ih kontaktirati. Morat ćemo to riješiti sami.” „A kako?” „Moramo pronaći tvog ujaka. Ti ćeš mi pomoći.” Za početak su otišli do Teddyjeva stana. Taksi - čudan osjećaj: ali činilo

se da Emelie nema svoj auto, iako je bila najkul odvjetnica u gradu. Vrata stana bila su otključana, a sam stan izgledao je kao Chamonova gajba nakon njihove fešte. Zapravo, još gore. Posteljina je bila poderana, posuđe, knjige i donje rublje porazbacano posvuda. Nikola je prepoznao nekoliko naslova o kojima je Teddy često pričao: Klaonica pet, Mistična rijeka. Lončanice su ležale razbijene na tepihu ispred kauča. Smeće je bilo izvrnuto na pod. Očito je netko ovamo došao prije njih. Netko tko je htio nešto pronaći. Emelie je počela brzo govoriti - činilo se da je pod stresom. Nikolu je uhvatio neugodan osjećaj u trbuhu. Emelie je nazvala nekoga tko se zvao Janne. „Možeš li doći u Alby i pregledati mjesto zločina?” „Provala.” „Hvala.” Nikola je samo blenuo. Teddy je lijepo uredio stan, ali sada ga je netko sabotirao. Stolice - prevrnute. Pokrivač - zgužvan na podu. Vrata ormara - odškrinuta. A onda se nečega sjetio. Otišao je u kupaonicu. Ona nije bila toliko razbacana, doduše, u njoj i nije bilo toliko stvari koje su se mogle razbacati. Ormarić je bio otvoren. Teddy je bio štedljiv: dezodorans, britva, pjena za brijanje, pasta za zube, četkica za zube i konac za zube. Čini se da njegov ujak nije imao nikakav parfem. Nikola ode do zahoda. Podignuo je poklopac vodokotlića i zavirio unutra. Unutrašnjost je bila mračna, ali ugledao je ono što je tražio - oni koju su mu preturali stan očito nisu pronašli sve. Uronio je ruku. Prisjetio se Isakovih riječi: Björne - koji nikad nije uzmicao, koji je u vodokotliću uvijek imao skriven pištolj, za svaki slučaj. Voda je bila hladna. Izvadio je vrećicu i otvorio je. Zastava, Teddyjevo staro oružje. Nikola je već slušao o njoj. Bila je napunjena. Emelie je bez prestanka pričala na mobitel. S tipom koji se zvao Janne, i još s nekima za koje Nikola nije znao tko su. Popodne je bilo awesome nebo je i dalje bilo plavo, onako kako može biti samo ljeti. Sjeli su u taksi. Emelie nakon nekog vremena odloži mobitel. „Upravo sam razgovarala s jednim Teddyjevim prijateljem. Loke Odensson, znaš li ga?” „Ne, ali Teddy ga je spominjao.” „On je računalni genij, pomoći će nam.” „Kako?”

„Matteo nije vidio registarske oznake civilnog policijskog auta, ali rekao je da je auto udario u rasvjetni stup kad su odlazili. Posve je siguran u to, zasigurno je moralo ostati udubljenje na prednjem dijelu. Loke je pregledao sve servise u Stockholmu koji popravljaju takva oštećenja na Volvoima. Mnogo ih je, ako računaš i neovlaštene servise, ali odatle moramo početi. Postoji šansa da su auto odveli na popravak. Loke će mi poslati adrese.” „Da se razdvojimo?” „Da, to bi možda bilo najbolje. Imaš li auto?” „Ne, ali mogu ga posuditi.” Petnaest minuta kasnije Nikola je izišao iz taksija ispred Chamonove zgrade. Emelie ga strogo pogleda. „Nazvat ćeš me čim sjedneš u auto?” Apsolutno, ne brini.” Emelieine bore oko očiju još su se više produbile. „Kad će sva ova sranja završiti?” Nikola slegne ramenima.

62. Čitala je izvještaj preliminarne istrage od deset navečer do pet ujutro. Glavna rasprava trebala bi početi za tri dana, a nije baš mogla noću tražiti ulupljene Volvoe. Tužiteljstvo je imalo čvrste dokaze, ali pitanje je bilo jesu li neoborivi. Emelie je, zasad još uvijek bezuspješno, pokušavala naći bilo što što bi moglo ići u prilog Benjaminu. Ali nije gubila nadu: tužiteljstvo mora eliminirati svaku sumnju da je kriv ako ga žele osuditi. Ako ona iznese opravdane sumnje, morat će ga osloboditi. U kući su našli Benjaminove otiske prstiju i DNK - očekivano. Sjedio je u automobilu u blizini i nije mogao ni na što odgovoriti na posljednjem saslušanju. Primijetila je da ispitivaču Kullmanu nije rekao ime osobe s kojom je bio u kući, rekao je samo da je riječ o „znancu”. Te okolnosti nisu bile dovoljne da ga tužiteljica zatvori. Ali pronašli su teže stvari: čestice baruta na Benjaminovim rukama. Forenzičari su ih analizirali i utvrdili da odgovaraju česticama od metka s ekspandiraj učim zrnom koje je probilo žrtvinu glavu i raznijelo joj lice. A, prije svega: majica i traperice iz šume na sebi su imali Benjaminovu DNK i žrtvinu krv. Emelie i Nikola su od sedam ujutro posjećivali servise. Ona je počela na jednom kraju grada, a Nikola na drugom. Jedan po jedan. Prvi korak bila joj je Bilia, ovlašteni Volvov servis. U okrugu ih je bilo četrnaest: Tumba, Tyresö i ostali. Rutu je nastojala posložiti što je smislenije. U nekim je servisima zamolila službenike da nazovu svoju sljedeću poslovnicu i pitaju jesu li dobili tamnoplavi Volvo V70 s ulupljenim prednjim dijelom. Ali svejedno je i sama otišla provjeriti svako mjesto. Nikome nije vjerovala. S obzirom na to kolike je razdaljine namjeravala prijeći, račun za taksi bio bi toliki da bi oderao i oligarha. Zato je posudile Josephinein auto, „zakon X1-inicu”, kako je Jossa sama znala reći. Osim toga: prisilila se baciti stesolid u WC-školjku. Nešto ju je

natjeralo na tu odluku - za nju nema više goriva. Stesolid: brzi fiks s kojega se ne može samo tako skinuti - možda će je uhvatiti tjeskoba, možda će se jednostavno raspasti. Ali svejedno: preuzela je rizik. Morala se skinuti s toga. Morala je biti potpuno pribrana. Zato je sad pušila uz spušten prozor, nadajući se da Jossa kasnije neće osjetiti smrad. Stala je u trgovačkom centru Skärholmen i u manje od pet minuta slistila cijeli Big Mac menu. Popila je neki čaj čudna naziva da se malo smiri. Nadala se da će se sve nekako riješiti. Razgovarala je s Janneom, koji nije pronašao ništa vrijedno u Teddyjevu stanu. Cijelo je vrijeme bila u kontaktu s Nikolom. Razgovarala je i s Lokeom, pitala ga postoji li još koji način za pronaći civilni policijski auto, može li ikako pronaći policajca s ožiljkom na licu. Ponovno je nazvala Mattea i pitala sjeća li se još kakvih detalja u vezi s automobilom, ali zbog alkohola sve mu je ostalo u gustoj magli. Nazvala je čak i Teddyjeva starog prijatelja Dejana - broj je dobila od Mattea - odgovarao je pristojno, zvučao je mamurno i izgleda da je bio zabrinut zbog Teddyja. Ali rekao je da nema pojma ni o čemu. Trideset i šest sati bez sna. Poput maratonskog posla u nekoj megatransakciji, samo, jasno, još gore - jer netko je zaista bio u opasnosti. Na svakom je mjestu počela na isti način: došla bi do servisa, sama bi pregledala aute parkirane vani, a kad bi svaki detaljno proučila, otišla bi razgovarati s nekime. „Moj muž je ovdje ostavio naš auto, ali, nažalost, ne znam broj tablica”, i tako dalje. Doživljavali su je kao posve bezopasnu: uglađena, bijela žena. Upalilo je u svakoj radionici: pustili bi je unutra, a tamo uglavnom nije bilo više od deset, dvadeset auta. Na nekoliko mjesta vidjela je tamnoplave Volvoe odgovarajućeg modela. Nazvala bi Lokea, koji je stalno bio u pripravnosti, javila mu broj tablica, a on bi provjerio. Svi su auti glasili na privatne osobe koje nisu imale veze s policijom. Barem koliko je Loke Odensson vidio. Teddy nije bio samo u njezinim rukama - morala se osloniti i na Nikolu i Lokea. I Mattea, tko god on bio. Bilo je malo vjerojatno da je auto uopće ostavljen na servisu, ali Matteo je rekao da to nije bilo obično ulupljenje: „Ne možeš se baš vozikati s takvom rupetinom, naročito ako je to murjački auto. Oni to odmah poprave, takvi su ti šupci, picajzlasti.” Bilo je još manje vjerojatno da će auto, ako ga i pronađu, moći povezati s odgovornima. Ali morala je pokušati. Sada nije mogla

odustati. Bilia u Nacki. Skrenula je prije benzinske postaje. Logo s velikim četvrtastim slovima blještao je iznad narančastog ulaza. Golemi prozori: ovdje nisu samo popravljali aute, već su ih i prodavali - htjeli su pokazati što sve imaju. Volvo i Renault. Reklame posvuda: One Stop Shop — od servisa i popravaka do uklanjanja ogrebotina i pukotina na staklu. Besplatan servis tri godine. Zaigrajte nagradnu igru! Izišla je i krenula u obilazak parkirališta. Pokušala je zapaliti cigaretu, dvadeset i prvu danas. Jako je puhalo i kosa joj je letjela uokolo. Zavukla se među dva auta parkirana uza zid. Vatra se primila i uvukla je dim. Okrenula je glavu. Gledala je ravno u tamnoplavi Volvo V70 s golemom udubinom na prednjem braniku ispred volana. Tri antene i zatamnjena stakla. Ako je išta bilo nalik na civilni murjački auto, onda je to bilo ovo. Nazvala je posljednji birani broj: Loke O.

PRIVATNA SNIMKA 15. siječnja 2011. JS: Dobro da ste uspjeli doći tako brzo. M: Što je? JS: Procurilo je vaše ime. M: Ma što to govorite? Obećali ste mi... JS: Znam, znam. Ali umiješao se onaj prokleti tužitelj i hoće da svjedočite... M: Ali ovo je posve suludo! Što ću, kvragu, sada? JS: Ovakva je situacija. Odbio sam dati vaše ime tužitelju, ali izvadili su nalog za provjeru popisa poziva s mog mobitela kod teleoperatera. Na njemu se vidi koga sam zvao proteklih tjedana, između ostalog i vas. Ništa luđe dosad nisam doživio. Tužitelj je pronašao vaš broj i preko njega vaše ime.

M: Nemam namjeru svjedočiti protiv Sebbea i ostalih. Nema šanse. Recite to tužitelju. Nikad to neću učiniti. JS: Vjerujte mi, pokušao sam. Moj komesar razgovarao je s njim. Tužitelj kaže da im je dužnost istražiti podatke koje su dobili preko tebe. Kažu da ne mogu ostaviti stvari nedovršene, što znači da ćete morati javno svjedočiti. Sve skupa, to je čista idiotarija. M: Sranje, sranje, sranje... Ne mogu to. JS: Prije ili kasnije doći ćemo po vas i onda ćete morati svjedočiti. M: Poručite tužitelju da bih mogao svjedočiti, ali samo protiv čovjeka s onog imanja... Ima još jedna stvar koju vam nisam rekao o onom računalu koje je Cecilia predala otmičarima. JS: Što to? M: Postoji kopija sadržaja na jednom tvrdom disku. Poručite tužitelju da sam spreman nagoditi se. JS: Jebemu, Mats, ali oni traže Jugiće. M: Boli me kita. Neću govoriti o Sebbeu, nema šanse. Ali onaj govnar Peder ili kome je već pripadalo to računalo, oni koji su naručili otmicu... O njima bih mogao. JS: Da, i ta je informacija vrlo vrijedna za pregovaranje, s obzirom na to što su vam bili spremni učiniti, ako me razumijete. Nekome je očito jako stalo do toga da sve to ne ispliva. M: Jesam li u poziciji za pregovaranje? JS: Ne znam. Vi možda niste.

63. Probudio ga je zvuk ključeva. Vrata ćelije otvorila su se. U hodniku je stajao čovjek u tamnoplavoj uniformi zatvorskog čuvara, ali nije imao pločicu s imenom. „Ideš na ispitivanje.” Čovjek mu pokaže lisičine. Teddy ispruži ruke i dopusti čuvaru da mu ih stavi. Nije bilo smisla prepirati se. Šepao je nekoliko metara, noga ga je užasno boljela. Čuvar je otvorio jedna druga vrata i ugurao ga unutra. Soba za ispitivanje zaudarala je na ustajao zrak, ali barem stolice nisu bile pričvršćene za pod kao u drugim zatvorima. „Čekaj ovdje”, reče čuvar i zatvori vrata. Teddy je začuo okretanje ključa u bravi. Nije bilo ni prozora ni telefona. A ovoga potonjega trebalo je biti, morali su imati sigurnu liniju s koje je zatvorenik mogao nazvati bližnje. Pitao se za što je bio osumnjičen. Jedino protuzakonito što je učinio proteklih mjeseci bio je napad na Anthonyja Ewinga, iznuda Fredrica McLouda i spaljivanje Kumovih auta. Ali nije bilo šanse da bi ga itko od njih prijavio murji, svi su oni imali svoje razloge držati jezik za zubima. Teddy je pojeo sendvič zamotan u foliju koji su mu ubacili u ćeliju. Pokenjao se u kantu koja se u njoj nalazila. Nešto je bilo sumnjivo u vezi s cijelim tim mjestom. Doduše, soba u kojoj je bio zatvoren u nekom je trenutku morala biti zatvorska ili pritvorska ćelija, u to je bio potpuno siguran. Ali bilo je to jedino što je pouzdano znao o toj zgradi. Ovdje su ljudi već bili zatvarani prije njega. Sve ostalo bilo je sumnjivo. Vrata su se otvorila. U sobu za ispitivanje ušao je murjak. Čvrste čizme, pamučna majica dugih rukava, obične traperice, za pojasom futrola bez oružja. Pred sobom je gurao televizor na pomičnom postolju. Netko je izvana

zatvorio vrata. Teddy mu je pogledao lice. Bio je to onaj koji ga je napao pred taksijem, koji ga je uhitio. Bio je to murjak s ožiljkom na licu. „Najdan Maksumić”, reče policajac. „Ili bi radije da te zovem Teddy?” Govorio je nekakvim siktavim tonom, kao da boluje od kronične promuklosti. Teddy ga pogleda u oči: bile su nekako vodenaste. „Želim odvjetnika.” Policajac polako dovuče stolicu nasuprot njega i sjedne. „Ne, mislim da to neće biti potrebno.” „Za što sam osumnjičen?” „Kasnije ću ti detaljno objasniti, ali, između ostaloga, za posjedovanje droge.” „Onda trebam odvjetnika.” „Da, Teddy, zaista ćeš ga trebati, ali najprije ćemo održati jedno posebno ispitivanje. Neće biti onakvo na kakvo si navikao.” „Kako se zovete?” upita Teddy. „O tome ćemo kasnije.” Teddy je tada shvatio da uopće nije priveden, da nije u zatvoru ili pritvoru. Sve je bilo lažno. Visoka trava, prevrnuti golovi, čuvar u hodniku bez pločice s imenom, nepostojanje telefona. Nije znao gdje je, kamo su ga doveli, ali bio je siguran da to nije bila zakonita policijska operacija. Bilo je to nešto drugo. Osim toga, bilo je jasno da ovaj čovjek zaista jest bio policajac. A svejedno ga nije bilo briga hoće li Teddy to otkriti - jebemu, možda zamisao upravo i jest bila ta da više nikad ne dobije priliku pričati o tome. „Samo se smiri i sve će brzo proći”, reče čovjek i upali televizor. Teddy je i dalje imao lisičine. Pitao se što to, dovraga, smjeraju. Čovjek je izišao. Bilo je potrebno nekoliko sekundi da se pojavi slika. Bila je podijeljena. Na svakoj strani ekrana bila je jedna žena, naizgled u istoj situaciji u kojoj se on nalazio. Svaka zatvorena u hladnoj prostoriji. Činilo se da je jedna od njih na ruci imala spojene nekakve kablove. Teddy ih je prepoznao. Žena na jednoj polovici bila je Cecilia. Druga je bila Lilia. Teddy pogleda pobliže: Cecilia je na prstu imala nekakvu kvačicu koja je kablom bila spojena na aparat koji se nalazio na stolu. Izgledao je kao starinski magnetofon. Gledao je kako čovjek s ožiljkom ulazi u sobu u kojoj je bila Cecilia. Okrenuo se prema kameri.

„Ovo što stoji na stolu preda mnom je detektor laži. Kao što vidite, Cecilia je spojena na njega.” „Naučio sam se koristiti njime na specijalnom tečaju u Langleyu. Nažalost, moja policijska uprava ne dopušta uporabu ovakvih aparata, ali zapravo su mnogo pouzdaniji nego što mnogi u Švedskoj misle.” Čovjek je prišao Ceciliji i prislonio joj nešto na vrat - možda elektrošoker koji su bili upotrijebili na Teddyju. „Želim da budete svjesni ozbiljnosti ovog ispitivanja. Jer, budete li lagali, ne samo da ću to vidjeti na detektoru već ću vas i kazniti za to.” Dotaknuo je Cecilijin vrat elektrošokerom. Stresla se. Zaderala se. Na ekranu je vidio kako škrguće zubima poput vuka. „Je li vam svima jasno?” Policajac se ponovno okrene prema kameri. Ožiljak mu je izgledao kao da je naslikan uljanim bojama. Teddy je zurio u ekran. Cecilia je plakala. Lilla je teško disala. Nije znao mogu li ga one vidjeti ili čuti. Policajac privuče stolicu i sjedne nasuprot Ceciliji. „Dobro, Cecilia, počnimo. Ali najprije kontrolna pitanja, radi kalibriranja uređaja. Odgovaraj samo s da ili ne” Cecilia se lagano njihala naprijed-natrag. „Odgovori na pitanje, molim. Zoveš li se Cecilia Emanuelsson?” „Da.” „Odlično. Živiš li u ulici Brännkyrkagatan?” „Da.” „Jesi li bila udana za Matsa Emanuelssona?” Cecilia nakon kraćeg oklijevanja odgovori: „Da.” „Odlično nam ide.” Čovjek pritisne neke tipke na aparatu. „Jesi li ikad bila nevjerna Matsu Emanuelssonu dok ste bili u braku?” Cecilia se naglo prestala njihati. Teddy je već ranije vidio takav njezin pokret. „Ne, nikad. Zašto?” „Samo pitam.” Čovjek ponovno nešto namjesti na aparatu. „Zanima me ovo: je li si Mats Emanuelsson oduzeo život skokom s trajekta za Finsku u siječnju 2011.?” Cecilia se ponovno počela njihati, kao da joj je sve osim ruku bilo na stolici za ljuljanje. „Odgovori na pitanje, molim.”

Cecilijino lice problijedi. „Da, tako je bilo.” „Znaš li zašto je skočio?” „Ne, zapravo ne znam, ali bio je otet nekoliko godina prije toga, mislim da mu nije bilo dobro....” Čovjek ustane. „Odgovaraj samo s da ili ne.” Cecilia zatvori usta. Čovjek podigne elektrošoker. „Znaš li zašto je skočio?” „Ne.” „Jesi li razgovarala s njime u tjednima koji su prethodili skoku?” „Ne, koliko se sjećam.” Teddy osjeti kako mu krv pumpa glavom. Htio je skočiti, razvaliti vrata sobe i oboriti govnara s ožiljkom. Ali znao je da nema nikakvih izgleda. Ne uz lisičine, iza zaključanih vrata i lažnog čuvara s oružjem negdje u hodniku. „Jesi li se našla s Matsom tijekom protekla tri mjeseca?” upita čovjek. „Kako to mislite? Pa mrtav je.” „Ponovit ću pitanje. Jesi li se našla s Matsom Emanuelssonom tijekom protekla tri mjeseca?” „Ne, nisam.” Policajac je nekoliko sekundi promatrao detektor laži. Teddyju se činilo kao da sjedi u istoj prostoriji s Cecilijom. Čak joj je mogao čuti i disanje. „U vašem stanu prije otprilike devet godina izbio je požar, zar ne?” „Da.” „Ugledala si nešto kad si nakon toga došla u stan, zar ne?” „Da. Računalo.” „Upravo tako. A nakon toga Mats je bio otet, sjećaš li se?” „Ne samo da se sjećam, neću to nikad zaboraviti.” „A ti si nekome predala to računalo?” „Da, ostavila sam ga u pretincu u pošti, koji je bio rezerviran za mene.” „Upravo tako, a sad slijedi ono najvažnije. Zanima me jeste li ti ili Mats prije toga napravili nekakvu kopiju podataka koji su se nalazili na računalu?” Ponovno tišina. Cecilia se opet počela njihati. Čovjek s ožiljkom nepomično je stajao. Teddy se sjetio aluminijske folije u koju je bio omotan sendvič. Pokupio ju je. Sinula mu je jedna zamisao, ali nije imao pojma hoće li

upaliti. Cecilia je zvučala kao da plače. „Čime smo mi ovo zaslužili? Isuse...” „Odgovori na pitanje, molim. Jeste li ti ili Mats napravili kopiju? Teddy ustane. Prišao je vratima, bila su zaključana. Zalupao je najsnažnije što je mogao. Na televizoru je vidio kako je čovjek s ožiljkom okrenuo glavu. Nakon nekoliko sekundi otvorila su se vrata, a na njima je stajao čuvar. „Što hoćeš?” „Želim vam nešto priznati.” „Što?” „Reci svom kolegi da mu mogu ispričati sve o toj kopiji, o tvrdom disku.” Teddy je zamijetio kako je čuvar reagirao na potonji izraz. Tvrdi disk. Pet minuta kasnije čovjek s ožiljkom sjedio je u Teddyjevoj sobi za ispitivanje. Cecilijino ispitivanje bilo je prekinuto, a detektor su sada spajali na Teddyja. Stolica je zaškripala kad je čovjek s ožiljkom sjeo na nju. „Dakle, rekao si da želiš nešto priznati.” Uključio je detektor laži. „Onda ću pitati nekoliko pitanja.” Teddy se široko nasmiješi, iako je osjećao kako mu se želudac grči. „Kaže se: postaviti nekoliko pitanja.” „Šaljivdžija, ha? Hoćeš da Cecilia dobije još jednu turu?” „Ne, samo počni.” Policajac mu je postavio slična kalibracijska pitanja kao Ceciliji, a zatim je prešao na konkretnu stvar. Je li Teddy znao da si Mats zapravo nije oduzeo život, je li se Teddy našao s njime. Je li mu Emelie prenijela da joj je Benjamin rekao nešto o onome što se dogodilo u kući na Värmdöu. Teddy je iskreno odgovorio na sva pitanja. Na koncu ga je muškarac pitao: „Dobro, što si htio priznati?” On je bio Teddy „Björne” Maksumić. Čovjek koji nikad nije uzmicao. Gangsterska legenda. Živući mit. Bio je na toliko policijskih saslušanja da je prestao brojiti prije četrnaestog rođendana. I dok je bio još mlađi: odgajatelji, babetine iz socijalne, pedagozi. Teddy: profesionalni igrač. Stručnjak nad stručnjacima. Ako je i za što u životu bio sposoban, onda je to bilo zavaravanje ljudi koji su ga pokušavali ispitati. Izbjegavanje istine. Laganje. Drugim riječima: ovaj jebeni drot može si taj detektor

nabiti u guzicu. Teddy će i njega zajebati - kao što je to uvijek radio s drotovima. „Ja imam kopiju sadržaja tog računala”, rekao je. Policajčeve oči bile su beživotne, ali Teddy je u njima svejedno nešto vidio. Možda tračak čuđenja. Spustio je pogled i pogledao svoj aparat. „Što si rekao? Imaš kopiju sadržaja računala koje je Mats Emanuelsson posjedovao prije devet godina kad si ga bio oteo?” Teddy je nastojao ubaciti u nižu brzinu. Opustiti se. Disati kao na prozacu. Zamisliti da opet ima devetnaest godina i da ga ispituju zbog posjedovanja droge ili nekog sličnog sranja. Zamisliti da je ondje gdje je najviše navikao biti - u sukobu sa zakonom. Nije znao hoće li mu proći. Nije imao pojma kako detektor laži funkcionira. Svejedno, pokušao je. „Oteo sam Matsa po naređenju čovjeka koji se zvao Ivan, a on je sada mrtav. Znam da su u zamjenu za Matsovo puštanje tražili neko računalo. Kad je Ivan došao do njega, ja sam sav sadržaj kopirao na tvrdi disk koji imam nakon Ivanove smrti.” Policajac je ponovno nešto namještao na detektoru. „Na pitanja mi odgovaraj samo s da ili ne” „Pa nisi mi postavio takvo pitanje, idiote.” „Misliš da si u poziciji da mi se tako obraćaš? E, pa onda će žene opet okusiti elektrošoker.” Teddy se napeto nasmiješi - ovaj put šire nego prošli put. Sasvim je potisnuo strah. Vladao je prostorijom. Vratio se u prošlost. Sto jebenih posto. „Ako samo i dahneš na Lillu ili Ceciliju ili nastaviš s tim jebenim detektorom laži, kunem ti se majčinim grobom da ću tu kopiju poslati pravoj policiji. Pohranio sam je na cloud, nikad nećeš doći do nje. Samo da znaš. Umjetnička pauza. „KURVIN SINE!”

64. Nikola nikad nije upoznao tog tipa, ali Teddy mu je pričao o njemu. Ali s kilometra se moglo vidjeti da je prava geekčina. Brada i veliki Thorov čekić oko vrata, crne hlače, krupne crne čizme i kožni kaput koji je visio gotovo do poda iako je vani bilo toplo. Inače bi Nikola vjerojatno mislio da je tip ostarjela debilčina, tim više što se zvao tako kako se zvao, ali bio je jedan od Teddyjevih najbližih prijatelja i to mu je davalo sav mogući kredibilitet. Našli su se kraj Bilije u Nacki - Emelie, Loke i Nikola - ali ne točno pokraj auta, nije bilo potrebe. Sjedili su u Emelieinu autu. Zakon X1inica. Nikola se pitao odakle ju je stvorila. Loke je rekao: „Ovaj Volvo dovezen je dan nakon što je Teddy nestao. Registriran je na Policijsku upravu okruga Stockholm. Poslao sam sliku auta Matteu, potvrdio je da su mu boja i izgled auta poznati. Smatram da je velika vjerojatnost da smo pronašli pravi auto.” „Može li se vidjeti tko ga je vozio?” upita Nikola. „Nažalost ne, čak sam bio i upao u Bilijinu bazu podataka da pogledam tko ga je dovezao, ali pod referentnim brojem stajalo je samo: Policijska uprava. Murjaci u civilu nerado ostavljaju svoje ime, malo su sramežljivi. Ali sinula mi je jedna druga zamisao.” Loke izvadi crnu plastičnu kockicu veličine kutije šibica. „Ovo je GPS-tracker. Mislio sam da ga postavimo ispod auta, pa ćemo, kad dođu po njega, vidjeti kamo idu.” Emelie se okrene na prednjem sjedištu. „Ali moglo bi proći više dana, možda i tjedana, prije nego što uopće dođu po auto. Nije još popravljen.” Nekoliko minuta nitko nije rekao ništa. Atmosfera: posrana. Nikola je pokušavao smisliti nešto pametno. Vani se muvalo mnogo auta, nije imao pojma kako će naći mjesto na već ionako punom parkiralištu. Možda, pomisli on. Možda ima ideju.

Pet sati kasnije: sedam navečer. Učinili su ono čega se Nikola bio dosjetio. Emelie je zapričala jednog od zaposlenika radionice i ponudila mu deset tisuća kruna u kešu da odmah sredi tamnoplavi Volvo. „Ali mislim odmah, dakle istog trenutka. Trebao bi mi već jučer.” Potom su se kockali. Nikola je nazvao 11414. „Dobar dan, zovem iz Bilije u Nacki, u vezi s jednim od vaših automobila, registarskih oznaka NGF 239, koji nam je neki dan doveden zbog oštećenja na braniku.” „Aha.” Policajka u centrali nije zvučala pretjerano zainteresirano. „Osoba koja ga je dovela ostavila je referentni broj, možete li mi reći njezino ime?” „Nažalost ne, ali mogu prenijeti poruku.” „Možete li me spojiti s dotičnom osobom?” „Zao mi je, ali ne mogu samo s referentnim brojem.” „Aha. Dobro, u svakom slučaju, auto je popravljen, radili smo prema Premium paketu, pa je to brzo obavljeno. Ali, nažalost, ne može više dugo ostati ovdje jer sutra ujutro krećemo s renoviranjem parkirališta. Svi auti moraju otići prije toga, one koji ostanu morat ćemo odvući. Zao mi je što vam se javljam ovako, u zadnji trenutak.” „Bome, da. A ako ga ne stignemo pokupiti, kamo ćete ga odvesti?” „Nažalost, trenutačno vam ne znam reći, ali imamo svoje parkiralište sjeverno od Uppsale. Ipak, nadamo se da će svi stići doći po svoje aute.” „Hm. Dobro, onda ću pokušati naći odgovornu osobu.” „Da, molio bih vas. Što je prije moguće.”

65. Sutradan. Jedan je muškarac rano ujutro došao po Volvo, ali, nažalost, nisu baš dobro vidjeli lice jer je imao kapu i sunčane naočale. Ali možda i nije bilo važno: sada su barem imali neki trag. Imali su koga slijediti. Najprije se odvezao do grada, do Kungsholmena. Parkirao je ispred policijske postaje u ulici Polhemsgatan. Emelie je ostala čekati u Jossinu autu, a Nikola je izišao izvidjeti situaciju. Osječala se napeto: za dva dana počinje glavna sudska rasprava u Benjaminovu postupku, a, unatoč tome što je i sinoć nekoliko sati proučavala izvješće o preliminarnoj istrazi, snaga ju je počela napuštati. Morala je nešto pronaći - neke pogreške ili okolnosti koje bi išle u prilog Benjaminu. Nedostajao joj je stesolid, ali pilule su bile u kanalizaciji. Morat će sve to odraditi bez njih, tako je bila odlučila, iako se sada zapravo i nije mogla sjetiti zašto. Nikola ju je nazvao nekoliko sati kasnije. Bio je gore, u parku Kronoberg, i dalekozorom promatrao auto. „Isti čovjek ušao je u njega”, rekao je. „Sići ću pa ćemo krenuti za njim.” Vidjeli su kako Volvo vozi ulicom Drottningholmsvägen prema Thorildsplanu, a potom prema Essingeledenu. Trepćuća plava točkica na ekranu GPS-a. Lokeova ideja s trackerom: bilo je vrlo jednostavno slijediti auto. Vozio je obilaznicom prema jugozapadu, prošavši sva predgrađa. Prošao je Alby, gdje su bili Teddyjev stan i orobljeni ICA Maxi. Nekoliko kilometara prije Södertäljea skrenuo je s autoceste i nastavio ravno prema jugu. Emelie se pitala što ih čeka. Možda je trebala zamoliti Jannea za pomoć. Ipak, ne — on je bio njezin savjetnik, a ne vojnik. Ili je možda trebala nazvati policiju, oni zasigurno imaju neki poseban odjel za ovakve stvari. Ali to bi bilo previše riskantno: ipak su bili upleteni policajci, doduše s krive strane, a očito su imali i resurse.

Županijska cesta 225, južno od Södertäljea. Nikola je sjedio s GPSuređajem u krilu poput suvozača u reliju. Vidjeli su kako se Volvo zaustavlja. Stali su pokraj ploče s natpisom. Bio je jedan sat, sredina dana. Priroda je bila u tamnozelenim bojama - ljeto će uskoro ući u završnu fazu. Emelie i Nikola parkirali su u šumovitom dijelu tristotinjak metara dalje. Oko njih samo zelenilo. Oranice i farme. Kukuruzišta i krave uz rub ceste. Pogledala je Nikolu. Izgledao je mnogo smirenije nego što se zapravo osjećao. „Što kažeš?” „Guglaj.” Emelie izvadi svoj mobitel i upiše naziv mjesta. Prvi rezultat bio je link na Wikipediju. 1943. godine u Hågi je otvorena bolnica za zatvorenike. 1970. prestaje s djelatnošću, nakon čega se preuređuje i otvara kao kazneno-popravna ustanova. Ustanova je prestala s radom početkom 2015. Nikola je čitao preko njezina ramena. „O čemu se tu radi, kvragu? Drže ga zatvorenog u nekom starom, napuštenom zatvoru?” „Nadam se da je zatvoren”, tiho će Emelie. „Da je živ.” „Ovo nije normalno”, frkne Nikola. Dok mu je odgovarala, Emelie se osjećala kao Jossa - osoba koja te može nasmijati bez obzira na to kako loša situacija bila, koja u svemu može vidjeti nešto komično, čak i ako su izgledi užasni. „Ja sam tvoja superodvjetnica. Samo mi vjeruj”, reče ona.

66. Bolesno. Sjebano na neki uvrnut način. A opet, nekako mu je bilo drago: cijelo je popodne radio kao lud. Ni sekunde nije stao. Jurcao je kao najgori šljaker s tri posla. Stvar je bila u tome da se prvi put u životu na neki način borio za good cause. Spašavao je svog ujaka. Tisuću posto. Emelie mu je naređivala gore od Sandre iz Spillersbode. Lokeu je naložila da ode izvidjeti okolicu, ali on uopće nije izišao iz svog auta. Sjedio je s laptopom u krilu i nešto radio, Nikola nije znao što. Emelie je otišla u Stockholm, u Gradski ured za prostorno planiranje, što god to bilo. Dok nje nije bilo, on se motao po šumi s dalekozorom u ruci kao zadnji skupljač gljiva. Kompleks je bio okružen zidom, a njega je opasavala ograda. Sudeći po znakovima upozorenja, bila je elektrificirana. Pokušao je procijeniti je li svugdje netaknuta. Nažalost, činilo se da jest, a i čuo je zujanje struje kroz metal. Osim toga: netko je na više mjesta duž ograde postavio nadzorne kamere. Kad je završio, vratio se Lokeu i podnio mu izvještaj. Dva sata kasnije Emelie se vratila s nacrtima bivše kaznionice u Hågi. „Ured za prostorno planiranje nedavno je skinuo oznaku tajnosti s nacrta jer objekt više nije kvalificiran kao mjesto najvišeg stupnja sigurnosti.” Na nacrtima se vidjelo sve: svaka stara ćelija, zajedničke prostorije, stubišta i, prije svega, ulazi u glavnu zgradu. „Bio si optužen za provalu u ICA Maxi, znam da si to porekao i da si oslobođen, ali ako ikako možeš doći do nekakvih eksplozivnih sredstava... Moramo nekako ući ovamo.” Emelie pokaže na jedno mjesto na nacrtu. Nikola se odvezao do Södertäljea, trebalo mu je manje od petnaest minuta. Bilo je četiri sata. Srećom, Gabbe je bio doma. Nikola je ovoga puta platio eksploziv. „Upravo sam dobio WiFi, znaš li ti što je to?” pitao ga je Gabbe. Nikola se brzo snašao: „Nažalost, nemam pojma. U zadnje vrijeme

bio sam u popravnom domu.” „Šteta, inače bi mi ga možda mogao pomoći namjestiti”, uzdahne Gabbe. Nikola mu je obećao da će se vratiti sutradan. Otišao je ravno Chamonu. „Brate, došao si mi vratiti auto?” upitao ga je prijatelj kad ga je ugledao na vratima. „Znaš da zapravo još nije moj, ali jednog lijepog dana... Walla.” „Ne, habibi”, Nikola spusti glas. „Htio bih da mi pomogneš raznijeti dvjesto kila teška metalna vrata.” Nekoliko su sati zajedno sastavljali eksplozivnu napravu, Chamon je napravio dva metra visok i devedeset centimetara širok okvir od dasaka za koji su pričvrstili plastični eksploziv i upaljače. Polako, strpljivo, dio po dio. Slušali su Kinga Kuntu na repeatu, žvakali snus i pili vodu. „Kad radiš ovako nešto, ne smiješ piti kolu, kavu ili Monster, stari. Ruke ti se previše tresu”, rekao je Chamon. „A to ne valja. Nego, hoćete li kasnije trebati pomoć s time?” Naravno da su trebali pomoć, ali Nikola je odgovorio: „Ma ne, ne treba.” Chamon je već dovoljno učinio za njega. Nikola je bio sretan što nije pitao o čemu je točno riječ. Kad se počelo mračiti, Nikola se odvezao do gradilišta koje je vidio u Norsborgu. Stanovi, goleme dizalice, skele. Velika ploča sa znakom stop: Nezaposlenima ulaz zabranjen. Nikola je pomaknuo labavu ogradu ustranu i ušao na gradilište. Nakon petnaest minuta imao je ono što je trebao: duge kablove. Noć. Stajali su ispred Lokeova auta. Vrijeme je i dalje bilo lijepo. Zvijezde su na nebu sjale poput aviona. Jedino drugo svjetlo dolazilo je od Lokeova laptopa, dok je sjedio na stijeni i počeo nešto brzinski tipkati kao kakav nabrijani mulac. Emelie pruži Nikoli kutiju cigareta. „Hoćeš?” Nikola najprije zapali njezinu, a zatim svoju. „Jesi li pomislila na jednu stvar?” upita on. „Ne znamo je li uopće unutra.” Emelie otpuhne dim. Držanje joj je bilo pravilno, a crna majica kratkih rukava koju je nosila napela se preko mišića njezinih nadlaktica. Ali opazio je i crte oko njezinih očiju koje nije bio zamijetio

kad mu je bila hraniteljica. „Ne, to ne znamo”, reče ona, „ali unutra je nešto što ne žele da itko sazna. Zato sve te kamere i električna ograda.” Nikola je razmišljao o njezinu odgovoru. Nije znao je li bio išta pametniji. „Je li tvom uredu bilo drago kad si me uspjela osloboditi?” upita on. Loke podigne pogled s računala. Emelie povuče dubok dim. „Ne znam.” Bilo je vrijeme. Emelie i Nikola prišli su ogradi sa sjeverne strane. Ondje je ležala kraća strana zgrade, a, prema nacrtima, u tom su se dijelu nalazile ćelije - rizik da će netko ondje gledati u tamu, sto metara dalje, bio je malen. I Nikola se presvukao: crne hlače Adidasove trenirke i crna majica s kapuljačom koju je navukao preko glave. Osjećao se kao kod kuće - bila je to ista odjevna kombinacija kao kad su provalili u ICA Maxi. Dva su kabla spojili na ogradu. Začulo se blago šuškanje, ali nije to bilo ništa što bi zamijetio netko u zgradi. Na tlo su položili lance: bili su dugački pet metara. Potom su dovezli Emeliein auto. Nikola ga je polako približio lancima. Farovi su bili spušteni na najnižu razinu i prelijepljeni vrpcom. Izišli su i vezali lance za kuku X1-inice. Emelie nazove Lokea. „Možeš im isključiti kamere.” Sve prema planu. Nisu se koristili starim zatvorskim nadzornim kamerama, njih su bili skinuli. Umjesto njih, kako je Nikola zamijetio, postavili su svoje digitalne kamere. Loke je rekao da su njima upravljali preko bežične mreže, koja će pasti čim se on spoji sa svojom opremom za ometanje. Emelie je nekoliko sekundi držala palac gore. „Idemo”, reče ona. Nikola lagano da gas. Pogledao je unatrag, u mrak. Lanci su se napeli. Dao je još malo gasa. Osjetio je kako se opiru, kako se auto napreže. Neobičan osjećaj: gas do daske, a auto se ne miče. Prvotna ideja bila im je prerezati ogradu rezačem vijaka, ali problem je bila struja. A možda je na ogradu bio spojen i nekakav alarm koji bi se mogao aktivirati - u tom bi im slučaju trebalo previše vremena da je izrežu, mala rupa ne bi bila dovoljna. Nikola pažljivo doda još gasa, nastojeći održati kontrolu. A onda se auto malo trznuo, čulo se lagano šuškanje, a zatim i malo

glasniji, tupi udarac. Ograda je pala. Nikola poljubi zlatni križić koji je nosio oko vrata. Emelie je vrpcom zalijepila bluetooth slušalicu za uho kako ne bi ispadala. Kupila je ruksake i tamnu sportsku odjeću u XXL-u. Kupila je i tri voki-tokija, svatko je imao po jedan, za slučaj da netko uspije izgubiti mobitel. Ostalu opremu nabavila je u Järniji. Najmanje je dva sata proučavala tlocrte i satelitsku snimku s Google karti. Područje je sada već poznavala kao vlastiti stan, ali svejedno se osjećala kao najneiskusniji komandos na svijetu. Loke je cijelo vrijeme bio na liniji. „Ima li unutra kakvih aktivnosti?” „Ne, koliko vidim i čujem.” Loke je postavio svoje digitalne mikrofone i kamere za noćno snimanje po šumi oko zatvora. Imao je i običnu policijsku radiostanicu, ne bi li uhvatio eventualne komunikacijske frekvencije. „Mrtva tišina”, ponovi Loke. „Ah vidim slabu svjetlost na dva prozora.” Emelie i Nikola nosili su svatko po jedne ljestve. I njih je Emelie kupila nešto ranije: jedva su stale u Jossin autić, ali čvrsto ih je povezala i vozila s otvorenim prtljažnikom. Izvukli su prve ljestve i prislonili ih uz vanjski zid. Išlo je to lakše nego što je mislila, iako je Nikola teglio i drveni okvir. Pomogli su jedno drugome prebaciti druge ljestve na drugu stranu zida. Mislila je da će zatvorski zid predstavljati tešku prepreku, ali ovo je bilo poput penjanja i spuštanja po penjalici. Prošli su i ogradu i vanjski zid. Pričekali su nekoliko sekundi - Emelie je htjela provjeriti situaciju. „Unutra je i dalje tiho kao u Nifelheimu”, prošapće Loke. „Nifelheimu?” sikne Emelie. „Suprotno od Valhalle, takoreći, kraljevstvo mrtvih gdje boginja Hel, Lokeova kći...” „Hvala, dosta. Koliko je osjetljiva tvoja oprema?” „Nenormalno osjetljiva. Registrirat će svaki zvuk u krugu od dvjesto pedeset metara, izvan debelih zidova.” „Drugim riječima?” „Definitivno ću čuti bilo koga izvan zgrade, ali ako unutra razgovaraju normalnim tonom i ne sjede baš uz prozor, nije sigurno da ću ih čuti. Ali recimo to ovako: čujem kako vam trava šuška pod

nogama.” Prošli su pokraj glavne zgrade sa zapadne strane. Nikola s okvirom na ramenima - izgledao je kao neki kitesurfer koji nosi svoju opremu. Odnosno, ne baš: onako, s navučenom kapuljačom, više ju je podsjećao na nekoga tko želi zaštititi kosu za kišna dana. Zaokružili su južni kut zgrade. Mrak nije bio problem, Emelie je cijelo vrijeme nazirala žuti zid zgrade pet metara zdesna i to je bilo dovoljno - trava ovdje nije bila toliko visoka i činilo se da nema ničega preko čega bi mogli zapeti. Ponovno su zastali i pričekali izvještaj Lokeova prisluškivanja. Bila je smirena. Ipak je trebala nazvati policiju - ovo je bilo idiotski. Zapravo nisu imali nikakav plan: namjeravali su samo ući i nadati se da u staroj zgradi zatvora nema nikoga osim Teddyja. Što će ona i Nikola učiniti ako unutra bude i drugih ljudi? Ako ih netko dočeka? Suludo. Trebala bi to reći Nikoli, trebali bi se okrenuti i prekinuti akciju. Igrali su se policajaca. Amaterskih špijuna. Klaunske spasilačke ekipe na zadatku. A nisu imali pojma što ih čeka. „Hajde”, prošapće Nikola. „Ne znam...” promrmlja ona što je tiše mogla. „Možda bismo trebali prekinuti i vratiti se.” Vidjela je Nikoline tamne oči u mraku. „Ne znam o čemu to pričaš”, reče on, „ali ako se ti bojiš, idem ja sam.” Pažljivo je odložio okvir i izvadio nešto iz džepa. Isprva nije razabrala o čemu je riječ, vidjela je samo obrise. A onda je shvatila: oružje. Držao je pištolj. Osjetila je nalet krvi u glavu. „Odakle ti to, jesi li lud?” „Našao sam ga u zahodu. I njime ću spasiti svog ujaka.” Stali su ispred ulaza koji je Emelie izabrala. Nije to bio glavni ulaz, jer bi u tom slučaju morali proći dodatne prepreke. Išli su na ulaz za dostavu namirnica. Prema dokumentima na kojima se temeljila odluka o zatvaranju zatvora, mehanizmi za zaključavanje u samoj zgradi bili su pokvareni. Drugim riječima, uđu li ovuda, trebali bi doći do razine dva, hodnika A - gdje su svijetlila svjetla. Nikola polako odloži okvir i skine ruksak. Ovo nikad nije bio zatvor najviše razine sigurnosti, nije bio projektiran da izdrži napade izvana, već samo da onemogući bijeg zatvorenicima.

Iz ruksaka je izvadio svoje stvari: bušilicu i naglavnu svjetiljku. Ovo je možda bio i najosjetljiviji trenutak, barem kada je u pitanju buka. Ali bio je to i trenutak da Loke odigra svoju drugu ulogu. Emelie mu je dojavila: „Okej, spremni smo. Možeš otići odigrati svoju malu igru.” Pet sekundi kasnije čuli su brujanje motora Lokeova auta i vidjeli kako su farovi obasjali zgradu. Znala je što Loke radi: dovezao se do dvorišnih vrata pred glavnim ulazom. A onda je počeo trubiti. Buka je u toj tišini bila nenormalno glasna, unatoč tome što je bio sto pedeset metara dalje. Nikola je upalio naglavnu svjetiljku, podigao bušilicu i počeo bušiti metalna vrata pred sobom. Loke je i dalje trubio. Minutu kasnije Nikola je bio gotov. Trubljenje nije prestajalo. Emelie je pomogla Nikoli držati okvir dok je on zavijao vijke u rupe koje je upravo bio izbušio. Okvir je savršeno pristajao. Ponovno je mogla zahvaliti Uredu za prostorno planiranje: nacrti su bili precizni. U slušalici je čula Lokeov glas kroz svu onu buku od trube. „Netko dolazi. Vidim nekog čovjeka osvijetljenog farovima. Odmaknut ću se ako se previše približi.”

67. Klaustrofobija nije popuštala. Bio je kao životinja u kavezu. Ako ga uskoro ne puste u dvorište ili barem u neki ograđeni veći prostor, puknut će. Vani je bio mrak. Preko noći su ugasili stropne svjetiljke. Teddyju je zbog toga bilo drago, iznimno drago - to se uklapalo u njegov plan. Kroz prozor je čuo prigušeno trubljenje, vjerojatno truba nekog auta. Zvučalo je kao životinja koja zavija u nekom čudnom ritmu. Pitao se nalazi li se ovo mjesto u blizini naseljenog područja, baš kao Salberga - možda je to jednostavno bio alarm auta koji je netko pokušavao ukrasti. Mrak ga više nije brinuo, iako mu je pojačavao stres prije nekoliko sati, kada je sunce zalazilo. Imao je vremena koliko hoće. Aluminijske folije od ukupno osam sendviča: ručak, večera, ručak, večera. To su bili njegovi obroci posljednjih dana. Svaki je komadić folije pažljivo odmotao, stavio na pod i izravnao nabore. Zatim je od krhkog materijala polako kidao vrpcu po vrpcu, držeći foliju što je ravnije mogao. Produkt: pet traka po sendviču, svaka dugačka dvadesetak centimetara. Bacio bi jednu po sendviču, nešto smeća ipak je morao ostaviti. Ostatak je povezao na krajevima i tako dobio aluminijsku vrpcu dužu od dva metra. Točnije: vodljivu vrpcu dužu od dva metra. Barem se tako nadao. Odvrnuo je žarulju koja je visjela sa stropa. Teddy: visok čovjek. Kad je izvrnuo kantu za govna i izdigao se na prste, mogao ju je doseći. Bilo je to dovoljno - folija se poput sjajne niti paučine spuštala od grla žarulje do kvake na vratima. Metal na metal. Kad netko upali svjetlo i pritisne kvaku... bzzzzz! Mogao se samo nadati da će biti tako. Dosad je u zatvorima izrađivao samo klupice i kućice za ptice, nikad nije radio s vodičima. Plastični madrac bio je ljepljiv. Glava mu je pulsirala. Rekao im je da je napravio kopiju tog jebenog računala i pohranio je na cloud - bio je to izraz koji je naučio od Lokea. Bilo je očito da su zagrizli, Teddy je do

daljnjega spasio Ceciliju. Vidio je nemir u očima onoga govnara s ožiljkom. Samo nije znao koliko će laž potrajati, nije znao što im je detektor pokazivao. Zapravo ništa nije znao. Kako je došlo do ovoga? Koji ga je to slijed događaja ponovno doveo u ćeliju? Karma mu je bila tako okaljana činjenicom da je jednom oteo čovjeka pa su sada te iste sile držale njega u zatočeništvu. Zapitao se gdje je sve to počelo. On i Dejan. On i Isak. On i svi ostali momci s kojima je odrastao. On: možda četrnaest godina star - igrao je biljar u zabavnom salonu Geneta. On i Dejan. Mljeli su o pravilima biljara, štreberima koje su mlatili i svim golovima Henkea Larssona u prvo) švedskoj ligi. Za nekoliko tjedana počinju ljetni praznici - obojica će na kraju osmog razreda imati užasne ocjene, pola predmeta će i popadati. A opet su znali da će im to ljeto biti najbolje ikad. Najluđe. Jedan od starijih momaka ušao je u igraonicu i došao do biljarskog stola. Činilo im se da je zlatni lanac oko njegova vrata bio težak najmanje kilogram. Okrenuo se prema Teddyju. „Vi ste Srbi, ha? Može štap?” Takvom tipu ne možeš reći ne. Uzeo je Teddyjev štap, sagnuo se i jako udario kuglu. Promašio je rupu, kugla se odbila i uz tresak pala na pod. Teddy i Dejan stali su uza zid. Tip: nepoznat u kvartu, već je bio odležao godinu dana, iako nije mogao imati više od devetnaest. „Jebote, šta je loš ovaj štap, a vidim da ne umeš ni da pravilno naneseš kredu. Nego, idete večeras sa nama?” „Gde?” pitao je Teddy, pun nade. Ovo je mogla biti njihova prilika. „Moramo nešto da odradimo, trebamo momke koji će da nam čuvaju stražu. Dobićete svaki po petsto kruna.” Teddy i Dejan: išli bi i besplatno, bilo koji dan u tjednu. Boljela ih je kita za novac, važan je bio ugled. Biti netko. Ali usto: trebalo je imati i stila. Teddy mu uzme štap, ne rekavši ni riječ. Sagnuo se, naciljao i pospremio četvorku u desnu rupu, poput kirurški preciznog kralja snookera. Dejan je nervozno cupkao u pozadini, čekajući da Teddy odgovori. „Može. Za hiljadu po glavi”, napokon izusti Teddy. Tip mu se približi. „Imaš dobar stav, mali. Jednoga dana možda ćeš i da radiš za nas.” Pružio mu je ruku. „Ja sam Ivan.” Vani trubljenje nije prestajalo. Teddy nije imao namjeru ostati

ovdje. Mora se naći sa svojim nećakom - već su prevelik dio svojih života proveli razdvojeni. Potom je pomislio: moram se naći i s Emelie - usamljen sam bez nje. Tanka aluminijska traka lagano se njihala u mraku. A onda je izvana čuo nekakav prasak. Stao je pred prozor. Cijelo ga je tijelo i dalje boljelo. Vani je bilo mračno. Nije vidio ništa.

68. U ušima mu je odzvanjalo. Naglavna svjetiljka bacala je svjetlost kroz prašinu. Prazna prostorija. Stare police ili koji je to vrag već bio duž zidova. Vrata su izletjela kao da su od Lego kockica. Nikola i Emelie stajali su petnaestak metara dalje, iza ugla, pa to nisu mogli vidjeti. No, buka gotovo da je bila gora nego kad su on i Chamon provalili u ICA-u. Ušli su u hodnik. Nije bilo osvjetljenja, samo naglavna svjetiljka. Tama i beton. Emelie je nešto govorila, Nikola je jedva razabirao što. „Loke... izvukao... čovjeka...” Nagnula se prva i pokazala put. Nikola podigne pištolj: držao ga je pred sobom objema rukama, kao onaj idiot Beck iz onog nerealnog švedskog filma. Uza stube, na kat. Odzvanjalo je. Krugovi svjetlosti naglavne svjetiljke na sivim zidovima. U najboljem slučaju: samo jedan tip čuva Teddyja, nadzorne kamere su i dalje ugašene, a idiot je izišao u noć loviti Lokea. U najgorem slučaju: imali su posla s paravojnim drotovima. Gomila njih, naoružani, spremni masakrirati svakoga tko pokuša osloboditi zatvorenika. Nikola je počeo ostajati bez daha. Bok uz bok s Emelie. Široke stepenice. Pravi prison feeling. Točno je mogao vidjeti čuvare kako trče ovuda za vrijeme nereda. Štitovi od pleksiglasa poput zida ispred njih: zvali su ih crna sila. „Ovdje je.” Emelieino disanje: također ubrzano. Čelo joj je bilo prljavo. Ondje dolje prošli su kroz oblak betonske prašine. Nikola prođe kroz vrata. Jebeni, napušteni, ukleti zatvor. Prošli su već četvera vrata - nijedna nisu bila zaključana osim onih vanjskih, baš kao što su i mislili. Primio je kvaku. Bila je teška. Hodnik. Još klasičniji zatvorski prizor: red vrata s malim otvorima duž jednog zida. Svjetla su ovdje bila upaljena. Hodnik je na kraju

zavijao, nisu vidjeli kamo vodi. Na drugom kraju hodnika ugledao je tri osobe. Jednog muškarca, dvije žene. „Pusti ih!” zadere se Emelie. Nikoli ništa nije bilo jasno: što se ovdje događalo? Tko su bile te žene? Jedna je izgledala nekoliko godina starije od njegove mame, druga je bila mlada, mlađa od njega. A muškarac? Kojega je vraga on radio? Instinktivno je htio zastati, ali nije mogao, morao je ovo riješiti. Nastavio je trčati. Zamahivao je pištoljem kao štafetom u utrci na četiristo metara. „Gdje je Teddy?” zaurlao je. Nikola se približio osobama u hodniku. Djevojka je plakala. A onda je vidio da joj je tip upro pištolj u sljepoočnicu. Nikola je osjećao da je tip murjak, ali svejedno, nešto je u svemu tome očito bilo sjebano.

69. Nije to bila baš tako zamislila. Trebali su samo provaliti vrata, upasti i osloboditi Teddyja. Ali sada: talačka kriza kao u holivudskim filmovima. Policajac s ožiljkom na licu držao je pištolj uperen u mlađu ženu. Emelie je stala. Prepoznala je stariju ženu: bila je to Cecilia. Mlađa je bila slična njoj i Benjaminu, morala je to biti Lilla. „Odbijte!” zareži muškarac. Nikola je stajao ispred nje - pištolj je uperio prema muškarcu. Emelie mu reče tihim glasom: „Polako, Nikola, nemoj učiniti ništa što ćeš požaliti.” Osjetila je kapljice znoja na leđima. U ušima joj je i dalje odzvanjalo. Pitala se gdje je Teddy. U slušalici je sad jasnije čula Lokeov glas: „Tip je ovdje, vani, ali krenuo je natrag, prema zgradi. Pokušat ću ga opet izmamiti.” „I mi smo ovdje naletjeli na jednog počinitelja”, odvrati Emelie, gotovo šaptom. Morali su djelovati - uskoro će se vratiti drugi muškarac, vjerojatno također naoružan. Nije imala pojma što da učini. Pištolj na pištolj. Patpozicija. Muškarac je gonio žene ispred sebe. „Idemo odavde”, reče on poluglasno, gotovo kao da podsjeća sam sebe. „Ali povest ćemo i vašeg malog zaštitnika.” Sad su plakale i Lilla i Cecilia. Emelie je i sama bila na rubu suza ovo je bilo tako nepravedno, tako pogrešno. Muškarac je zastao malo dalje u hodniku, gotovo na uglu. Ispred posljednjih vrata. Izvadio je ključ i otključao, još uvijek držeći pištolj uperen u Lillinu glavu. Uhvatio je kvaku da otvori vrata. Srušio se uz krik. Izgledalo je kao da se trese.

70. Komadići folije bili su razasuti po podu. Kad su se vrata otvorila, povukla su foliju i rastrgala je. Teddy je jurnuo van - vrata više nisu mogla biti vodič. Čuo je glas kojemu ovdje nije bilo mjesto, čuo je Nikolu kako viče. Bacio se na vrata. Doskočio je na noge. Rebro i desno stopalo užasno su ga zaboljeli, kao da je nešto u njima ponovno puklo. Srušio se. Hodnik je bio osvijetljen. Na podu je ležao muškarac. Vidio je o kome je riječ: bio je to murjak s ožiljkom i upravo se pridizao na koljena. Iza njega stajale su Lilla i Cecilia. Bile su histerične, grčevito su se držale jedna za drugu. Teddy okrene glavu. Niže niz hodnik ugledao je još dvije osobe: Nikolu i Emelie. Nikola je potrčao prema njemu. Teddy je pokušao ustati, ali stopalo mu se ponovno izvrnulo, kao da je svu tjelesnu težinu pokušavao balansirati na slamčici. Muškarac je već bio na nogama i odmicao je. Lilla je kriknula. Teddy je tada vidio prema čemu se muškarac kreće. Nekoliko metara dalje na podu, kraj ugla hodnika, ležao je pištolj. Vjerojatno mu je ispao kad ga je stresla struja. Izgledao je kao SIG Sauer. Službeni policijski pištolj. Nikola je već bio blizu. „Stoj!” zaderao se. Ali muškarac se nije obazirao. Bio je na pola metra od svog oružja. Teddy se ponovno pokušao uspraviti, ali napuknuće u stopalu vjerojatno se dodatno pogoršalo kad se bacio na vrata. Lilla i Cecilia poletjele su za muškarcem. Shvatio je da su pokušavale doći do oružja. Sve se zbilo vrlo brzo, ali svejedno je vidio svaki pokret u slow motionu kao da mu je Loke puštao film sliku po sliku. Nikola je podigao ruku. Naciljao. Muškarac s ožiljkom istodobno je zgrabio svoj pištolj. Nikola je ponovno uzviknuo: „Baci oružje!”

Muškarac je podigao pištolj. Hitac iz pištolja odjeknuo je kao da je u hodniku eksplodirala bomba. Teddy se okrenuo. Nikola je ležao na podu. Muškarac je nestao iza ugla. Emelie se prignula i viknula: „Pogođen je!” Ali nije se nagnula nad Nikolu, već je pokupila pištolj koji mu je bio ispao i jurnula niz hodnik. „Pobrini se za njega, bit će dobro”, doviknula je Teddyju dok je protrčavala pokraj njega. „A ja ću zaustaviti onog jebenog govnara.” Teddy se oslonio o zid i šepajući na jednoj nozi krenuo prema Nikoli. Prepoznao je oružje koje je Emelie imala u ruci: bila je to njegova Zastava, pištolj koji je Nikola zbog nekog razloga imao kod sebe.

71. Okret za devedeset stupnjeva. Ali brzo je stigla do kraja hodnika, a muškarca s ožiljkom više nije vidjela. Emelie je iza sebe čula Cecilijine i Lilline jecaje, Nikoline urlike. Nije lagala Teddyju: metak je Nikoli samo okrznuo rame. Bit će dobro, to je bilo jasno. Vrata ispred nje bila su otključana. Kvaka je izgledala prašnjavo, ali u prašini se nazirao otisak nečije ruke. Čula je žurne korake na stepenicama s druge strane. Sad je bila sama: još šire stube, prema dolje. Teddy i Nikola: još uvijek gore. Lilla i Cecilia dobrano iza nje. Podigla je pištolj - bilo je gotovo nemoguće trčati na taj način. Pištolj je bio mnogo teži nego što je očekivala — bilo je to prvi put da drži neko oružje. Nije čak znala ni je li napunjen, ni kako deaktivirati osigurač. Pet stepenica odjednom. Zapuhala se. Kat po kat. Čula je tresak vrata ispod sebe. Muškarac je izišao, to je trebao biti glavni ulaz. Sišla je i otvorila vrata, koja su također bila otključana. Dvostruka vrata. Rešetke. Betonski zidovi. Nastavila je trčati. Vidjela je kako se vrata zatvaraju pred njom. Vidjela je leđa muškarca s ožiljkom. Vidjela je bljesak pred očima. Vani, u dvorištu. Bio je na petnaest metara od nje. Bilo je mračno. Izgubila je svoju naglavnu svjetiljku, ali malo dalje vidjela je neko svjetlo kako poskakuje - vjerojatno je bilo njegovo. Činilo joj se da je šljunak u nekom bež tonu, kao da je zahrđao. „Stoj!” zaderala se. Ali muškarac nije stao. Trčao je prema centralnoj portirnici. Vidjela je kako nestaje svjetla u njoj. Bila je blizu. U centralnoj portirnici. Još vrata. Neprobojno staklo. Bilo bi mračno

kao u rogu da nije bilo njegove džepne svjetiljke. Vonj prašine i prljavog metala. Stare nadzorne kamere. Čekaonica. Zvuk koraka ispred nje. Izišla je na drugu stranu. Izvan zatvora. Iznenada: zaslijepila ju je snažna svjetlost. Trebala joj je sekunda da shvati. Svijetlio joj je ravno u oči. Škiljila je, pokušavajući zanemariti svjetlost džepne svjetiljke. Bio je to muškarac s ožiljkom. Tri metra od nje. A oružje je uperio ravno u nju. Iza njega bio je parkiran Volvo. Malo je spustio svjetlo. Jasno je vidjela zlokobno oko pištolja. Čovjek je zvučao promuklo, ali ne i zadihano. „Ja odlazim odavde. A ti napravi još jedan korak i prosvirat ću ti mozak.” Krenuo je natrag prema autu. Emelie začuje kako se otvaraju vozačeva vrata. Čvrsto je stisnula rukohvat svog pištolja. Trebala bi ga pokušati ustrijeliti. Podigla je ruku. Uperila pištolj prema njemu. Stisnula obarač. A onda: prasak. Hitac. Baš kao i gore, u hodniku, samo ne toliko glasno. Prigušenije. Govnar je bio brži. Ustrijelio ju je, bila je pogođena. Trebala bi pasti, udahnuti posljednji put, sama, u tami. Ovo je bio kraj. Toliko događaja posljednjih dana, a opet je toliko toga propustila. Nije rekla tati da ga voli, unatoč svim sranjima. Zaboravila je zahvaliti Jossi na svoj potpori. A Teddy... I njemu je trebala nešto reći. Nešto važno. Ili? Nije osjećala bol. Nije bilo lupanja srca ni panike. Čulo se neko zveketanje. Džepna svjetiljka pala je na pod ondje, pokraj auta. njezina svjetlost bila je usmjerena prema nebu, prema zvijezdama. I dalje nije vidjela gotovo ništa. Ali shvatila je da nije pogođena. Začula je nekakvo grgljanje. „Hej?” Nekakvo piskutanje. „Hej?” pokušala je opet. Zvuk koraka koji se udaljavaju po šljunku. Polako je prišla autu. Podigla je džepnu svjetiljku i osvijetlila tlo. Na podu je ležao policajac. Oči su mu gledale prema gore. Isprva joj nije bilo jasno. Ležao je posve nepomično.

A onda mu je ugledala prsa. Tamna mrlja na njegovoj majici. Krv koja je šikljala. Zvuk koraka na šljunku bio je sve tiši. Muškarac s ožiljkom bio je ustrijeljen. Netko je bio brži i od njega i od nje. Netko tko je odmicao kroz mrak.

DIO PETI

Kolovoz

72. Uzela je bočicu acetona i namočila blazinicu. Jednostavna procedura: nokat po nokat. Čistila je. Oslobađala. Nije joj se žurilo. Kad je skinula svu staru nečistoću, uzela je rašpicu i njome liznula rub svakog nokta u jednom pokretu. Uvijek u jednom smjeru, nikad naprijed-natrag. Prst po prst. Potom je uzela buffer, kako joj je Jossa rekla da se zove ta vrsta turpijice, i prešla gornji dio noktiju. Polako, detaljno. Emelie nije bila stručnjakinja u tom području, ali nastavila je dok se nokti nisu sjajili. Palo joj je na pamet da uopće ne stavi lak, nokti su joj sada bili sasvim lijepi, ali svejedno je izvadila bočicu laka iz ormarića u kupaonici. Najprije bezbojna podloga pa na nju lak. Odabrala je jarkocrvenu, danas ništa neobično i ekstravagantno. Nije išla ni na kakav veseo događaj. Prvi sloj. Drugi sloj - razlika je već bila jasno uočljiva. Na koncu, gornji sloj - također kako ju je Jossa naučila - i nokti su joj bili sjajni i čvrsti, kao da je dala šesto kruna za profesionalnu manikuru. Danas počinje glavna rasprava u suđenju za ubojstvo - najozbiljniji zločin koji je postojao. Bilo je to njezino drugo suđenje u životu. Zapravo je trebala odustati od svega, kako je očekivao Magnus Hassel. Osim toga, u posljednja se dvadeset i četiri sata izdogađala gomila sranja. Onaj kaos u Hågi. Ispitivanje nakon toga. Policajci su htjeli znati sve, do najsitnijih detalja. Surađivala je najbolje što je mogla - ispričala im je kako su otkrili kojim je autom Teddy odvezen, kako su ona i Nikola srušili ogradu, popeli se preko zida i raznijeli ulaz. Emelie im je ispričala sve što se dogodilo u hodniku, osim da je Nikola imao oružje koje je ona kasnije pokupila. Taj je dio izostavila. Ispričala im je kako je čovjek s ožiljkom prijetio ženama smrću. Kako mu je oružje ispalo, ali ipak je uspio doći do njega i ustrijeliti Nikolu. Kako ga je ona lovila niza stube, preko dvorišta i kroz centralnu portirnicu, da bi ga u tami ispred zatvora napao nepoznati počinitelj. „Ali zašto je Teddy ondje uopće bio zatvoren?”

„To ne znam.” „A Cecilia i Lilla Emanuelsson?” „Nismo ni znali da su i one ondje.” „Ali vi ste privatna hraniteljica Cecilijina sina i Lillina brata. Kako je to povezano jedno s drugim?” „Nisam sigurna. Možda su ih oteli kako bi utjecali na suđenje Benjaminu, na ono što će reći pred sudom i tako dalje.” Svi su se dogovorili da neće spominjati ništa o pravoj pozadini svega. Čovjek kojega je Loke izmamio van svojim trubljenjem nestao je, a oni nisu znali što bi mogao učiniti ako počnu govoriti o tajnoj mreži koja je htjela doći do kopije jednog tvrdog diska. Nisu znali je li uopće policajac. „Imam i ja jedno pitanje za vas”, reče Emelie. „Tko je čovjek s ožiljkom na licu, koji je pred mojim očima ustrijeljen pokraj onog automobila?” Ispitivač pogleda svoje bilješke. „Nažalost, trenutačno ne mogu govoriti o tome.” Mogla je prijaviti nekakvu prepreku i riješiti se tog zadatka. Ali nije. Nije bila takva. Ovo je namjeravala obaviti sama. Bila je spremna. Pročitala je izvještaj o preliminarnoj istrazi uzduž i poprijeko, napravila bilješke, doradila ih, još jedanput sve pregledala. Pripremila je svoja pitanja, promislila o svim gledištima i svim mogućim dokazima. Bila je na mjestu ubojstva i navela vlastita zapažanja. Spremnija od ovoga nije mogla biti. Bilo je sedam sati ujutro. Sjena zgrade suda padala je na kafić s druge strane ulice. Emelie je sjedila za stolom na terasi. Šećer koji je istresla u dupli espresso zadržao se u hrpici na površini. Kvalitetan je, pomisli ona, čim nije odmah propao. Jutros nije imala previše teka, ali kavu je morala popiti, to je znala. U pola devet otišla je na recepciju u zgradi suda. Mogla je ona to. Deset minuta kasnije sjedila je s Benjaminom u Rudniku, kako su zvali ćelije u zgradi suda. Prisjetila se prvog puta kada ga je ugledala. Kosa mu je narasla dok je bio u pritvoru, ona trodnevna bradica sada je bila prava brada - a oči su mu bile otvorene. Jučer su se bili našli i prošli sve posljednji put. Jeanette Nicorescu objasnila joj je da se Benjamin gotovo potpuno oporavio. Trebat će

mirovati više no obično i pod stresom bi mogao biti malo dezorijentiran, ali uglavnom bi trebao moći podnijeti sudsku raspravu. Emelie mu je pokušala objasniti što se dogodilo u zatvoru Håga. Glavna sudska rasprava započela je točno na vrijeme, u devet sati. Sudnica je bila veličanstvena, mnogo veća i staromodnija od one na Općinskom sudu u Södertörnu, gdje je branila Nikolu. Sudski službenici i zapisničarka već su sjedili na svojim mjestima iza pregrade. A danas nije predsjedao ni neki obični sudac, već glavni sudac Sverker Järnblad - vjerojatno zbog važnosti samog slučaja. Imao je crno odijelo i crnu kravatu: ozbiljna atmosfera, što se odražavalo čak i na izboru odjeće. Troje porotnika izgledalo je mrzovoljno - vjerojatno je to bio njihov način davanja do znanja koliko je ovo suđenje ozbiljno. Zapisničarka je bila mlada. Vjerojatno je nakon gimnazije otišla studirati pravo, da bi odmah potom dobila posao na sudu. Bilo je to najtraženije radno mjesto za mlade pravnike u državi. Emelie je išla prema svom mjestu zdesna, ispred pregrade. Imala je pravu uredsku stolicu s podesivim naslonom i sjedištem, ali stolica koju je dobio Benjamin bila je jednostavnija. On je išao za njom, u pratnji dvojice čuvara. Nosio je košulju na pruge koju mu je Cecilia donijela prije nekoliko dana. Lisičine su mu zveckale. Državna tužiteljica Annika Rölén imala je tamnoplavu haljinu. Tijekom rasprave o zahtjevu za određivanje istražnog zatvora izgledala je poprilično neugledno. Danas nije bilo tako. Rölén baci papire na stol ispred sebe. Emelie učini isto. Bacila je pogled na klupe za javnost: Teddy, Cecilia i Lilia. Teddy je pokraj sebe imao štaku. Na kraju dvorane sjedila su još dva muškarca i tri žene. Možda su to bili novinari, možda samo znatiželjni slušači. Možda je netko od njih bio nešto sasvim drugo - Emelie je vidjela ženu, koja je bila predobro odjevena da bi bila novinarka, kako svako malo vadi notes i radi bilješke. Sudac je počeo predstavljati sudionike procesa. U tom trenutku otvore se vrata na dnu sudnice. Još jedan slušač polako je ušao u dvoranu i sjeo. Odijelo, živopisna kravata. Zalizana kosa. Bio je to Magnus Hassel. Emelie je srce htjelo iskočiti iz grudi. Tužiteljica je pročitala optužnicu. Predviđeno trajanje rasprave bilo je tri dana. Prijepodne je Rölén trebala iznositi činjenice o slučaju, dok je Benjaminovo saslušanje bilo zakazano za poslijepodne.

Zapisničarka je tipkala na svome računalu. Porotnici su pozorno slušali, vidno usredotočeniji od onih u Nikolinu procesu. Nakon što je iznijela optužnicu, sudac se okrenuo prema Emelie. „Kako se optuženi izjašnjava?” Emelie se nakašlje i nagne nad mikrofon, tako da joj je bio točno ispred usta: „Benjamin Emanuelsson poriče krivnju.”

73. Dvorana pet, Općinski sud u Stockholmu. Teddy se u svoje vrijeme nagledao sudnica, ali ova je definitivno bila najgrandioznija. Visoki drveni paneli duž zidova i moćan drveni strop na visini od pet metara: činili su ga simetrično postavljeni uzorci koji su na više načina odgovarali ambijentu sudnice. Utvrda simetričnosti. Sudac i porotnici, Benjamin i Emelie, tužiteljica: svi su sjedili daleko od njega - dvorana je bila velika i duga. Da nije bilo mikrofona i zvučnika, slušači ne bi mogli čuti što se govori. Magnus Hassel sjedio je pet stolica dalje od njega i slušao. Teddy nije znao je li to dobro ili loše za Emelie. Možda mu je sad već i bila rekla za suđenje. Možda je jednostavno htio doći vidjeti kako će joj ići. Zapisničarka je spustila dva bijela platna duž zidova, jedno zdesna, drugo slijeva. Tužiteljica je započela svoje izlaganje. Dok je govorila, pokazivala je slike u powerpoint prezentaciji. Dvorište kuće na Värmdöu. Izrezana rupa na prozoru. Krhotine na podu. Truplo muškarca: propucana glava. Ništa novo. Tužiteljica je na jednostavan način opisivala što se događalo, ali zato je razvukla iznošenje i prezentaciju dokaza. Svejedno, tvrdnje su joj bile vrlo jasne. Benjamin se autom dovezao do kuće, provalio u nju tako što je izrezao rupu na prozoru i potom ustrijelio čovjeka u dnevnoj sobi u glavu metkom s ekspandirajućim zrnom. Na dlanovima je imao tragove baruta, a na odjeći žrtvinu krv, zato je skinuo krvavu majicu i traperice i odbacio ih u šumi. Za nju nije bilo sumnje: Benjamin je bio počinitelj. Tužiteljica je iznijela analize Nacionalnog forenzičkog centra. Svaka je imala broj unosa, datum, kontrolu procedure, ljestvice s procjenama i ostalo. Analize pronađene čahure, upotrijebljenog zrna. Rezultati analize DNK i otisaka prstiju. Tragova baruta pronađenih na Benjaminu. Tragovi guma koji su pokazivali da je auto vozio od kuće. Krvava majica u šumi. Što je duže izlagala, to su dokazi postajali čvršći.

„U kući smo pronašli DNK i otiske prstiju koji ne pripadaju ni Benjaminu ni ubijenoj osobi”, rekla je Rölén. „Ali u kući su vjerojatno živjele i druge osobe, samo što ih nismo uspjeli identificirati.” Stanka za ručak bila je deprimirajuća. Benjamina su kroz takozvanu Stazu uzdaha odveli natrag u ćeliju, gdje će ručati sam. Teddy je s Emelie, Cecilijom i Lillom otišao u restoran s druge strane ulice. Naručio je odrezak s pomfritom, ali nije imao teka. Pogledao je ostale: nitko nije ni taknuo svoje jelo. Emelie reče: „Tako je kako je. Učinit ću sve što mogu, ali i vama je jasno što tužiteljica govori. Situacija je teška.” Kad su završili, Teddy je htio porazgovarati s njom, ali ona je odmahnula rukom. „Ne stignem, ne sad. Ionako imam previše toga.” Vidio je kako je stala uz rub zgrade suda uz ulicu Scheelegatan i zapalila cigaretu. Sama. On je stavio prstohvat snusa i gumu za žvakanje u usta. I on je posljednjih dana više sati proveo na policijskom ispitivanju. Jasno, htjeli su znati zašto su njega, Ceciliju i Lillu držali zatočenima u napuštenom zatvoru. O čemu je bila riječ. Teddy im je ispričao koliko je mogao a da ipak ne otkrije poveznicu s Matsom Emanuelssonom i eventualnom kopijom tvrdog diska. A i on je htio znati tko je bio čovjek s ožiljkom kojega je netko ustrijelio u mraku pred Emelieinim očima. Došao je trenutak za Benjaminovo saslušanje. Počelo je uobičajeno - sudac ga je zamolio da sve ispriča svojim riječima. „Ako zatrebate pauzu, samo recite, znam da ste bili prikovani za krevet.” Benjamin je držao dlanove u krilu, ispod stola, ali svejedno se vidjelo koliko je napet. Zurio je u neku nevidljivu točku na drugom zidu. Emelie je Teddyju rekla da su Benjamina napucali lijekovima za smirenje, što je možda bila i sreća. „Dakle...” Teddy se pitao hoće li Benjamin to moći. „Ne sjećam se baš najbolje onih sati prije prometne nesreće, sjećanje mi je uglavnom vrlo mutno.” „Svakako ispričajte sve čega se sjećate”, odvrati sudac. „Otišao sam u tu kuću naći se sa znancem, čiji identitet ne mogu otkriti”, reče Benjamin monotonim glasom i pogleda suca. „Ondje je bio

još jedan moj znanac. Zove se Sebastian, nadimak mu je Sebbe. Potom se nešto dogodilo, žao mi je, ali nakon toga se više ničega ne sjećam. Pred sobom vidim samo dvije slike, kao da je vrijeme stalo u ta dva trenutka. Jedna je slika Sebbea kako lezi na podu krvava lica, a ja znam da ne diše. Druga je kako pokušavam zakrenuti volan na cesti, ali auto mi prokliže i slijećem s ceste. Zaista sam se trudio shvatiti zašto se ne mogu sjetiti što se događalo prije toga i u međuvremenu, ali sve mi je prazno. Doktori kažu da je teški potres mozga koji sam zadobio mogao imati takav učinak na pamćenje. Znam samo da nisam nikoga ubio. Nisam ubio Sebbea. To je sve što mogu reći.” Iako je Benjaminov iskaz bio oskudan, Teddy se osjećao kao da mu je vilica pala do krila - prema onome što mu je rekla Emelie, Benjamin nikad dotad nije uspio ispričati toliko toga. Ubijeni čovjek bio je Sebbe. Michaelini podočnjaci još će se više povećati. To bi moglo rastužiti čak i Kuma. Teddy je razumio zašto Benjamin nije htio reći da je u kući bio sa svojim tatom. Nije htio otkriti da je Mats još uvijek živ. „Hvala, a sada pitanja prepuštam tužiteljstvu”, rekao je sudac. Tek je sad počelo. Tužiteljica Rölén posloži papire ispred sebe. „S kim ste bili u kući?” Benjamin je izgledao žalosno. „Sa Sebbeom i još jednom osobom, o kojoj ne mogu govoriti.” „Zašto ne možete?” „Jednostavno ne mogu.” Tužiteljica je nastavila. „Kako ste došli do kuće?” „Kad ste došli do kuće?” „Jeste li u kući imali ikakvih svojih stvari?” Benjamin nije mogao odgovoriti na većinu njezinih pitanja, nije se sjećao. Nekoliko puta rekao je da ne želi odgovoriti. Minute su prolazile. Tužiteljica je nastavila na isti način, detaljnije je prošla njegovu sažetu priču. „Kakvu ste odjeću imali na sebi?” „Što ste učinili s odjećom prije nego što ste sjeli u auto?” „Tko je Sebbe?” Benjamin je povremeno odmahivao glavom, mumljao i odgovarao da jednostavno ne zna ili ne želi odgovoriti. Tužiteljica je ustrajala.

„Jeste li spavali u kući?” „Što ste radili dan prije?” „Zašto se vaša DNK nalazi na okrvavljenoj odjeći pronađenoj u šumi?” Benjamin nije imao odgovor. Minute su postali sati. Sudac je odredio pauzu. Teddy je vidio kako je Emelie otišla na isti onaj ugao kao i prošli put. Polako je pušila cigaretu. Pitao se o čemu razmišlja. Nakon pauze tužiteljica je nastavila na isti način. „Zašto ste se presvukli?” Benjamin uzdahne. „Ne sjećam se da sam se presvukao.” Emelie povisi glas: „Ovo su insinuirajuća pitanja.” Tužiteljica se pravila da nije čula njezinu primjedbu kao ni Benjaminov odgovor. „Koliko ste blizu Sebbea stajali kad ste ga ustrijelili?” „Ponovno insinuirajuće pitanje”, prigovori Emelie. Tužiteljica frkne, ali promijeni temu. Pitala ga je gomilu stvari o kući, o njezinu vlasniku i tako dalje. Na koncu se vratila na svoje ubojito pitanje. „Zašto ne želite reći tko je osoba s kojom ste bili u kući?” „Jednostavno ne mogu.” „Optuženi ste za ubojstvo.” „Znam.” „A postoji osoba koja bi mogla svjedočiti vama u prilog, ili?” „Možda bi se moglo tako reći.” „Ali zašto onda ne želite reći o kome je riječ? Meni to zvuči jako, jako čudno.” Benjamin duboko udahne. Teddy je opazio kako je bacio pogled prema Lilli. „Žao mi je, ali ne mogu reći”, odgovorio je. Tužiteljica se okrenula prema sucu. „Hvala, nemam više pitanja.” U sudnici je vladala mrtva tišina. Teddy je promatrao porotnike. Njihovi su ga izrazi lica plašili više od sučeva - sigurno su svi smatrali da je Benjamin kriv. Sudac napravi bilješku. Izgleda da je za danas bilo gotovo. A onda su se otvorila vrata na dnu sudnice. Ušao je jedan muškarac. Rijetka kosa i okrugle naočale. Chinosice i bijela košulja. Išao je prema klupi za svjedoke. Sva su se lica okrenula prema njemu. Sudac podigne pogled.

„Želio bih se prijaviti za svjedoka”, reče muškarac. Tužiteljica je gotovo poskočila sa stolice. „Tko ste vi? Nemate pravo obraćati se sudu.” Sudac se okrene prema muškarcu. „Tužiteljica je u pravu, ali možda imate važne informacije. Tko ste vi?” Opet: napetost u zraku mogla se rezati nožem. Svi slušači, porotnici, čak i zapisničarka - pogledi prikovani za muškarca koji je upravo ušao. Teddyju se učinilo da mu je odnekud poznat. Svi su iščekivali njegov odgovor. Muškarac reče razgovijetnim glasom: „Ja sam Mats Emanuelsson, Benjaminov otac. Ja sam bio u kući s njim.” Teddy je shvatio da ga nije odmah prepoznao, uspio je dobrano izmijeniti izgled.

74. Magnus Hassel nije pretjerano volio svoj posao, ali bio je zadovoljan. Jebeno je dobro zarađivao. Lani je ubrao petnaest milijuna kruna u dividendama, uz rekordno malen porez, te dodatnih milijun eura na nekoliko usputnih transakcija preko ureda u Sankt Petersburgu. Bez ikakva poreza. Porezni zakon ipak je postojao da ga se izbjegne. Ali uvijek je sanjao o tome da bude drugačiji tip odvjetnika. Zbog sve te dramatike u sudnici, uzbuđenja na razini kakvoj on nikad nije ni primirisao blizu, bez obzira na to koliko je natezanja s odvjetnicima njemačkih industrijalaca ili javnih dražbi uspješno priveo kraju. Kad je saznao da je Emelie Jansson potpuno zanemarila njihov dogovor o odbacivanju uloge odvjetnice optuženika u ovom slučaju, nije znao što da radi. Pozvao je Andersa Henrikssona i Alice Strömberg u svoj ured i, prije nego što su uopće stigli zatvoriti vrata, počeo se toliko derati na njih da ga se moglo čuti do recepcije. „Može li mi netko objasniti o čemu je riječ, jebemu?” Dvije šalice čaja i nekoliko tableta za smirenje, postao je nešto mirniji. Ali bijes nije popuštao. Alice Strömberg pokušala mu se obratiti blagim glasom. „Mislim da nikad nije bila potencijal za našu tvrtku, čini mi se da nikad nije previše obećavala. Ali suđenje u kojem treba sudjelovati nije odgođeno, a i dalje je navedena kao privatna odvjetnica optuženika.” Magnus ih je zamolio da iziđu. Nije bio navikao da se ljudi ponašaju kao Emelie. Morao je sve vidjeti vlastitim očima. Sam je otišao na sud. Bilo je to prvi put da je došao u sudnicu otkako je jednom ranije bio ondje po službenoj dužnosti. Zapravo je to bilo čudno - bio je jedan od vodećih pravnika u zemlji, a nikad nije nogom kročio na sud. Doduše, nekoliko je puta morao sudjelovati u brakorazvodnim parnicama, ali to je bilo drukčije, na neki način neformalno. Sud je, s druge strane, jedan zaseban svijet - zbunjeni posjetitelji koji su se osvrtali, pokušavajući shvatiti kako uopće dospiješ ovamo, zapisničari koji su nosili dokumente i pravne knjige, suci koji su potiho razgovarali jedan s

drugim prije početka svojih procesa. I same stranke, jasno: tragične figure, takoreći pijuni u pravnim partijama šaha. Sve je to bilo tako uzbudljivo. Jedino što ga je žuljalo bilo je to što je gubio otprilike sedam tisuća kruna po satu samim time što je bio ovdje. I to što ga je Emelie nasamarila. Sjeo je na najudaljenije mjesto za slušače u sudnici. Njegova je tajnica već bila došla do optužnice i probranih dijelova preliminarne istrage. Emelie Jansson je nedvojbeno čekao težak slučaj. Nadao se da će izgubiti. Vrlo je brzo postalo jasno da se proces ne odvija onako kako bi Emelie htjela. Tužiteljica je bila besprijekorna, staloženo je i prisebno prošla sve dokaze, ne izostavivši ništa. Kad je bio red na Emelie, uspjela je samo upozoriti na neke nedosljednosti u vezi s tragovima krvi u hodniku - ali nije to bilo ništa vrijedno spomena. Na ručak je Magnus otišao prije nego što je Emelie izišla iz dvorane. Nije se sada želio suočiti s njom - najprije je htio vidjeti kako će proći suđenje. Ali onda se popodne dogodilo nešto što se događa samo u kaznenim postupcima - potpuni obrat. Magnus nikad nije čuo za nešto slično. U sudnicu je ušao čovjek koji je rekao da je otac Benjamina Emanuelssona. Htio je svjedočiti. Jednostavno nevjerojatno. Tužiteljica je, naravno, prigovorila. Velike, slatke oči Emelie Jansson blenule su u čovjeka koji je tako neočekivano nastupio. Magnus se zapravo zapitao je li to ona i planirala, je li, povrh svega, bila i nadarena glumica. Iako se činilo da je bila podjednako iznenađena kao i svi ostali. Nakon nekoliko minuta rasprave Emelie je zatražila stanku. Vidio je kako odvodi čovjeka, koji je tvrdio da je Mats Emanuelsson, u sobu za razgovore sa strane. Izišli su nakon sat vremena. Emelie je pokucala na vrata sudnice i uvela ih unutra. „Obrana uvodi Matsa Emanuelssona kao svjedoka”, priopćila je. Tužiteljica je zaustila nešto reći, ali sudac ju je prekinuo. „Koji su dokazi i tema ispitivanja?” Činilo se da je Emelie bila spremna na to pitanje. Pročitala je iz svog notesa: „Bit će ispitan o svojim opažanjima u vezi s kućom na Värmdöu 15. i 16. svibnja, kao prilog tvrdnji da Benjamin Emanuelsson nije lišio života Sebbea Petrovića.”

Tužiteljica je poludjela. Počela je urlati. „Časni sude, ovo je potpuno neprihvatljivo. Ovo je strategija iznenadnog napada, ovo nije dopušteno prema pravilniku, ni u kojem slučaju. Ispitivanje ove osobe, tko god ona bila, trebalo bi odbiti.” „Časni sude, uvjeravam vas da nisam znala da je Mats Emanuelsson voljan svjedočiti, štoviše ni da je živ. Da sam to znala, naravno da bih ga već ranije pozvala kao svjedoka”, odgovori Emelie. Sudac je djelovao neodlučno. Uzvrpoljio se. Tužiteljica je nastavila, govorila je o predviđenim terminima za izjave, neodgovornom vođenju procesa i o tome koliko je očito neiskusna Emelie Jansson. Emelie je, s druge strane, bila staložena. „Moj branjenik je osumnjičen za ubojstvo, a obrana želi uvesti jedinog svjedoka u prilog njegovoj izjavi da nije kriv. Ne možete odbaciti takvog svjedoka, to bi bilo grubo kršenje procedure.” Sudac uzdahne. „Sud mora uzeti stanku radi vijećanja.” Nakon dva sata suđenje je nastavljeno. Bilo je osam navečer. Magnus je bio razdražen, ali svejedno je ostao. Sučev glas sada je bio odlučniji. „Sud odobrava saslušanje svjedoka”, priopćio je. „Ali svjedoka najprije mora ispitati policija.” Bio je to pravi antiklimaks. Sud će morati odrediti nekoliko dana stanke kako bi policija i tužiteljstvo mogli ispitati čovjeka koji je tvrdio da je Benjaminov otac i pripremiti se za ono što im on ima reći. No, Magnus Hassel svejedno se nije mogao ne zapitati je li to zaista Mats Emanuelsson, čovjek koji je bio mrtav više od četiri godine. Još se više pitao kako mu je Emelie Jansson mislila objasniti da se ovdje cijeli dan igrala odvjetnice optuženika.

Osam dana kasnije

75. „Najprije bih htio reći da sam vrlo uzrujan zbog svega ovoga. Moj sin riskira doživotnu zatvorsku kaznu za nešto što nije počinio. Upleten je u ovo zato što je bio odan meni i nije htio odati ništa što bi me moglo kompromitirati. Zato nije htio navesti moje ime. Vi mislite da sam mrtav, u vašim registrima više se ne vodim kao živ. Ali evo me. Otkako je Benjamin uhićen, više sam puta pokušao stupiti u kontakt s njim a da se pritom ne razotkrijem. Jednom sam čak prišao odvjetnici Jansson i zamolio je da Benjaminu preda jedno pismo, ali odbila je, pretpostavljam da to nije bilo u skladu s propisima. Možda sam trebao otići na policiju i prijaviti se za svjedoka, ali, vjerujte mi, imao sam loših iskustava s policijom. Dvaput sam u životu pokušao surađivati s policijom, oba puta to je dovelo do katastrofe za mene i moju obitelj. Ali sada sam svjestan da ne postoji alternativa onome što upravo činim: da preuzmem odgovornost i ispričam što se dogodilo na Värmdöu. Neću mnogo razvlačiti. U pozadini svega leži jedna opasna prijetnja koju sam dobio prije više godina. Ona je bila razlog zbog kojega sam odlučio lažirati vlastitu smrt. Ali nisam mogao bez svoje djece, a nisam htio ni da žive bez mene. Iako sam živio na više mjesta diljem svijeta, uvijek sam se nastojao nalaziti s njima u pravilnim razmacima. Uglavnom smo se viđali u kući koju sam posjedovao na Värmdöu. Moj prijatelj Sebastian Petrović pomogao mi je da ju kupim pod imenom Juan Arravena Huerta. Bila je to jednostavna stvar, sve smo sredili preko punomoći. Razumijem se u takve stvari. Više od četiri godine živim pod novim identitetom, sve samo da ne bih bio prisiljen učiniti nešto što bi mi moglo nauditi, kako bi svi nastavili misliti da sam mrtav. Kako ne bi naudili mojoj djeci ili bivšoj ženi. Prije dva i pol mjeseca vratio sam se u Švedsku, neću sada o tome kako, ali mislim da me netko prepoznao. Imao sam taj osjećaj već na

provjeri putovnice. Došao sam se vidjeti sa svojom djecom i obaviti neke manje poslove sa Sebastianom Petrovićem, Sebbeom. Benjamin i ja proveli smo dan na obali uz kuću, pecali smo i razgovarali. Kasnije je došao i Sebbe pa smo zajedno večerali. Sebbe me idućeg jutra trebao odbaciti do zračne luke, a Benjamin se trebao vratiti svojim autom. Usred noći probudila me buka. Otišao sam do Benjamina, spavali smo svaki u svojoj sobi na katu. Sebbe je spavao u prizemlju. No, Benjaminov je krevet bio prazan. Buka je dolazila odozdo. Učinilo mi se kao da sam čuo krik. Sišao sam niz stube. U tami sam shvatio da se Benjamin u hodniku bori s nepoznatim muškarcem koji je u ruci imao oružje. Muškarcu je krvario obraz, mislim da ga je Benjamin udario bocom jer su na podu bili komadići stakla. Benjamin se zaderao, a ja sam prepoznao muškarca koji je pokušao pobjeći iz kuće. Bio je to Joakim Sundén, najpokvareniji policajac na kojeg sam ikad naišao. Pokušao sam pomoći sinu i oboriti Sundéna. Tukli smo se s njime, pokušavajući ga svladati, ali nastao je još veći metež. Prešli smo u dnevnu sobu. A ondje sam ugledao ono što me zapravo razbudilo. Stravičan prizor. Sebbe je ležao na podu, propucane glave. Joakim Sundén vjerojatno je upao u prizemlje, ne očekujući da će ondje naletjeti na nekoga. Sebastian je bio mrtav. Izletjeli smo iz kuće, a Sundén za nama. Pucao je na nas. Benjaminu sam doviknuo da bježi, a ja sam potrčao prema šumi. I to je sve što znam. To se dogodilo. Ja sam bio ondje, Benjamin je bio ondje. Sebastiana Petrovića ubio je policajac kojemu sam ja ranije bio informator. Sebbe nas je spasio. Devet mi je godina bio najbolji prijatelj.”

76. Tužiteljica Rölén nije mogla sjediti mirno. Uzvrtjela se na svojoj stolici dok je Mats Emanuelsson pričao. Radila je grimase, glasno uzdisala. Emelie ju je na neki način i razumjela - Matsova priča bila je kao iz filma, zvučala je kao očajnički pokušaj da zaštiti svog sina. Ali dvije stvari Rölén nije mogla odbaciti. Prvo, Mats Emanuelsson dao je uzorak svoje DNK i pokazalo se da je u rodu s Benjaminom, s razinom točnosti od +4 - dakle najvišom razinom. Uzorak DNK poklapao se s još nečim: s uzorcima pronađenima u kući. Mats je bio Benjaminov otac i bio je u kući na Värmdöu. To tužiteljica Rölén nije mogla opovrgnuti. Drugo, Mats je pokazao osobne isprave, dokumente iz španjolske bolnice i fotografije nasmiješenog, preplanulog muškarca s tetovažama koje su odgovarale onima ubijene osobe. Više nije bilo nikakve sumnje da je čovjek koji je ubijen u kući bio Sebastian Petrović. Rölén je unatoč tome pokušala omesti njegovo svjedočenje. Iznova ga je propitivala tko je on i zašto se pojavio tako kasno. Uhvatila se činjenice da nije htio govoriti o svojoj prošlosti. Pokušavala ga je nagnati da kaže da ne može sa sigurnošću tvrditi da Benjamin nije ubio Sebastiana Petrovića. Uhvatila se i toga što nije mogao objasniti krvavu odjeću u šumi i ostatke baruta na Benjaminovoj odjeći. Prije svega, pokušala je poentirati na tome što je ubijena osoba bila baš Sebastian Petrović. „Je li točno da ste prije devet godina bili oteti?” „Točno je”, odgovori Mats. „A otele su vas osobe iz redova takozvane jugoslavenske mafije?” „Na to ne mogu odgovoriti.” „Tvrdim da je ime Sebastiana Petrovića otprije bilo poznato policiji i da ste vi bili povezani s tim krugovima. Tvrdim i da je Benjaminov motiv da ga liši života bila osveta zbog onoga što se vama dogodilo prije devet godina. Zbog toga što su vas oteli.” Mats je odgovarao staloženo i odlučno. „Mogu reći samo to da to

nije točno. Sebbe nije imao nikakve veze s otmicom. A što se tiče ostataka baruta, mogu potvrditi da su se Benjamin i Sundén natezali, te čestice pritom mogu s jedne osobe završiti na drugoj. Ali za odjeću u šumi nemam objašnjenje. Znam samo da je Benjamin imao čistu odjeću u torbi. Moguće da ju je Sundén uzeo i okrvavio je, odnosno, jednostavno rečeno, da je podvalio lažne dokaze.” Mats cijelo vrijeme nije odstupao od svoje priče. Sundén je provalio u njegovu kuću, vjerojatno je došao čamcem i potom pješice nastavio kroz šumu. Centrala nije dobila dojavu o alarmu jer jedno kratko vrijeme nije bilo struje. Možda je Benjamina probudio neki signal ili pucanj pa je sišao u prizemlje. Mats je vidio kako Sundén pokušava onesposobiti njegova sina, kako je podigao pištolj i pucao na njih. Sve to bilo je stravično. Kad je ispitivanje završilo, sudac se okrenuo prema Emelie. „Ima li obrana štogod dodati?” Emelie je znala što treba učiniti. Danas joj je u glavi sve bilo kristalno jasno. „Najprije želim zatražiti da Nacionalni forenzički centar usporedi ekspandiraj uče zrno pronađeno u zidu iza žrtve i cijev službenog pištolja Joakima Sundéna. Tvrdim da je Sebastian Petrović ubijen iz SIG Sauera P226. Drugo, tražim da se Benjaminu Emanuelssonu smjesta ukine istražni zatvor i da ga se pusti na slobodu. Više nema opravdanog razloga da bude zatvoren. Tužiteljica ni na koji način nije uspjela umanjiti značaj današnjeg svjedočenja Matsa Emanuelssona. Mats je bio prisutan na mjestu zločina, a sve što je rekao potkrijepljeno je forenzičkim dokazima. Zadaća je tužiteljstva dokazati da je Benjamin kriv; nije Benjamin taj koji mora dokazati da je nevin. Obrana je danas, nakon Matsova svjedočenja, u velikoj mjeri pokazala da Benjamin Emanuelsson nije ubio Sebastiana Petrovića. Dokazat ću da je ustrijeljen pištoljem koji je bio u posjedu Joakima Sundéna u trenutku kada je prije nekoliko dana ubijen ispred napuštenog zatvora u Hågi.” Sudac je danas djelovao manje zbunjeno. „Uzet ćemo stanku i razmotriti odluku o puštanju na slobodu.” Minute su otkucavale ispred sudnice. Benjamin je sjedio u svojoj ćeliji u Rudniku - Emelie je pokušala zamisliti kako mu je čekati. Cecilia, Lilla i Mats stajali su zajedno malo dalje. Teddy je otišao u kantinu, možda nije htio riskirati da ga Mats vidi izbliza. Magnus Hassel također je bio otišao, njih dvoje još uvijek nisu stigli

razgovarati. Emelie zapravo nije znala želi li uopće razgovarati s njim dobit će pedalu, što se tu još ima dodati? Sjećanje. Bilo joj je valjda četrnaest, petnaest godina. Tata i ona sjedili su u kuhinji, pomagao joj je da se pripremi za kontrolni iz engleskoga, mama je pospremala, kao i obično. Riječ po riječ. Bila je vrijedna, naučila je svaku pojedinu riječ, ali jedna joj nikako nije bila jasna: liability. Tata joj je pokušao objasniti: „To znači odgovornost, ali i u ekonomskom smislu. Odgovornost, kao što sam ja odgovoran za tebe, u novčanom smislu, ako ti je potreban novac. Razumiješ?” Odgovornost - pomislila je Emelie - ne znaš ti što znači odgovornost. Nikad nećeš ni znati. Podigla je pogled. Prilazio joj je Magnus Hassel. Kosa mu je danas izgledala blistavije nego inače. „Misliš da će ga pustiti?” Emelie se pitala što on zapravo želi. „Nadam se”, rekla je. „To bi u svakom slučaju značilo da ga namjeravaju osloboditi krivnje.” „A što misliš, što će biti s tvojim poslom kod nas?” „Svakako odlazim.” Magnus kimne. „Svakako. Ali znaš da bi meni bilo draže da si ostala.” Emelie je prebacivala težinu s jedne noge na drugu. Magnus reče: „Imam samo jedno pitanje. Zašto, Emelie? Zašto si prihvatila ovaj zadatak kad si znala kako Leijon gleda na sve to?” U pozadini se čuo prigušen razgovor slušača i ostalih ljudi u predvorju. Emelie udahne. „Prihvatila sam taj zadatak jer vjerujem u nešto.” Magnus je čekao da nastavi. I nastavila je: „Vjerujem da je naša najvažnija uloga očuvati društveni sustav koji štiti interese pojedinca. Nisam postala odvjetnica da bih radila s novcem raznih tvrtki, dosta mi je toga da imućnim kapitalistima pomažem da postanu još bogatiji. Želim raditi s ljudima, želim osjećati odgovornost prema ljudima koji me zaista trebaju. Želim pridonositi sustavu koji podupire svakoga, čak i kad tužiteljstvo i policija nekome nabijaju krivnju za nešto. Koji pojedincu pomaže da se izrazi, razumije ono za što je optužen. Pravednom sustavu koji štiti slabije i izolirane, one koji uza se imaju samo jednu osobu. Svoga odvjetnika. Mene.” Magnus je gotovo posve problijedio. Činilo se da mu je trebalo

nekoliko sekundi da se sabere. Naposljetku je rekao: „Ali mogla si odustati, mogla si zadržati posao u Leijonu.” „Nikad.” „Ali zašto?” „Ja sam odvjetnica.” „Znam.” „A odvjetnik nikad ne napušta klijenta.”

77. Teddy je malo podalje ugledao Emelie i Magnusa. Nije znao o čemu su razgovarali, ali bilo je to prvi put od početka procesa da je vidio da stoje blizu jedno drugoga. Pokušao im je iščitati izraze lica. Magnusova usta bila su ravna poput ravnala, usne skupljene. Izgledao je blijedo. Emelieine su oči sjale. Bila je zatražila analizu cijevi službenog oružja Joakima Sundéna i usporedbu sa zrnom kojim je ubijen Sebbe. Jasno, Emelie i Teddy unaprijed su znali što će Mats ispričati na svom sudskom saslušanju, ali nije očekivao da će baš to zatražiti. U principu je bio siguran da će se zrno i oružje poklapati. Neobična je bila ta Emelie. Teddy i dalje nije znao na čemu je s njom. Ali u jednu je stvar bio siguran: bila je impresivna. Ta njezina snaga, nakon svega što je posljednjih tjedana iznijela na ramenima, i dalje je nastupala kao da vlada sudnicom. Joakim Sundén: ime ubojice. Ime čovjeka kojega je Benjamin bocom porezao po licu. Morao je zadobiti ozbiljnu posjekotinu koja će za nekoliko tjedana postati ožiljak. Dejan ga je nazvao nekoliko dana ranije. „Želi da se nađe s tobom.” „Ko?” „Šta ko? Pa Kum.” „Zašto?” „To će on sam da ti kaže.” Teddy je bio uvjeren da su se dogovorili - što je sad to značilo? Sjedili su u Mazernovoj kući. Izgledao je kao i obično, samo više nije bilo prijetećeg ozračja. Ili možda Teddy više nije mogao zaozbiljno osjećati strah nakon što ga je vidio gola. Nakon što su se rukovali, Kum mu reče: „Imam neke fine stvari, ako si raspoložen.” „Naravno.”

„Ardbeg iz osamdesetih, single malt. Kupio sam ga na dražbi u Londonu, tri tisuće funti boca, ali vrijedi. Luksuz košta.” Kum kimne nekome. Teddy je shvatio da se u sobi nalazio još jedan čovjek, baš kao i prošli put, samo što je ovoga puta stajao iza velike lončanice. Teddy otpije gutljaj iz svoje čaše. Viski je imao tako zaokružen okus da je jedva osjetio kako mu je ispunio usta. Kum reče: „Bio sam u njegovom stanu.” „Čijem?” „Onog šupka.” „Kojeg?” „One murjačke svinje.” „Misliš, Joakima Sundčna?” „Bio je svinja, u svakom mogućem pogledu.” „To ne mogu opovrgnuti.” „Upali smo mu u stan prije nego što ga je pregledala policija. Mislio sam da bi te moglo zanimati što smo ondje pronašli.” „Itekako.” Kum otpije gutljaj. „Prvo, u stanu je imao više od dva i pol milijuna kruna u gotovini. Polovica je bila u tajnom pretincu ispod sudopera, polovica u velikom sefu.” „O, jebote... Više od pet murjačkih godišnjih plaća u kešu, nije to bio pošten drot.” „Upravo tako. A u tom sefu imao je i hrpu drugih starih stvari. Stare preliminarne istrage, vrećice s dokaznim materijalima, promemorije doušnika, transkripte saslušanja... Čini se da je svinja bila sakupljač.” Teddy se trznuo dok je Kum nabrajao predmete - transkripti saslušanja. Sundén je ispitao Matsa; uostalom, to je Mats i rekao na saslušanju. Kum pucne prstima. Momak koji im je bio poslužio viski sada je nosio fascikl. „Ovo je moj dar za tebe”, reče Kum. „U ime starog drugarstva.” Teddy je otvorio fascikl. Nakon nekoliko minuta čitanja shvatio je što drži u rukama. Bili su to transkripti gomile razgovora koje je Joakim Sundén održao s Matsom Emanuelssonom prije više od četiri godine. Kodno ime Marina. Htio je sve to odmah pročitati, ali Kum je htio nastaviti s pričanjem. „Svinja je radila sve za novac. Održao je gomilu privatnih, neobaveznih razgovora s Matsom Emanuelssonom praveći se da se

ništa od toga ne dokumentira. Ali ja imam svoje izvore, čak i na toj razini. Joakim Sundén bio je preprodavač informacija. Vodio je te razgovore s Matsom posve izvan protokola kako bi zaradio na informacijama koje bi isplivale. Namjeravao im je prodati Matsa, tko god oni bili. Ali kad je neki tužitelj doskočio svemu i zatražio Matsove podatke kako bi ga natjerao da legalno svjedoči, toj se svinji sve obilo o glavu. Ne znam točno što se dogodilo, ali razgovarao sam i s Michaelom. Mats je dobro znao kako će gadno biti ako njih netko pokuša raskrinkati, te džukele, kako ih ja zovem. Imao je izbor: ili će javno svjedočiti ili će nestati. Odabrao je drugo. Jer budu li oni mislili da je živ, ustremit će se na njegovu obitelj. A tek nedavno, prije tri mjeseca, shvatili su da ih je zajebao, da si nije oduzeo život. Poslali su Sundéna u kuću na Värmdöu, možda samo da priprijeti Matsu, možda nisu imali namjeru nikoga ubiti, ali tako je ispalo. Ubili su zaručnika moje kćeri.” „Sebbea.” „Da, Sebastiana Petrovića. Godinama mi je bio jedan od najvjernijih, uz tebe.” Kum se počeše po kosi. „Inače, kod Sundéna smo pronašli još zanimljivih stvari. Posljednjih godina nije radio samo kao murjak, dodatno je zarađivao radeći za tvrtku Swedish Premium Security. A za njih je učinio sva moguća sranja koja možeš zamisliti.” Mažem ponovno zastane i otpije gutljaj viskija. Teddyju se činilo da počinje shvaćati. „U svoje sam vrijeme napravio gomilu gluposti”, nastavi Kum. „Kao i ti, Teddy. Jedina razlika između mene i tebe jest ta što ja nikad nisam bio u zatvoru. Meni nitko nije oduzeo trećinu života. Ali što je tu je, zar ne?” Teddy nije znao što da odgovori. Misli su mu letjele glavom. Sundéna je netko plaćao, vjerojatno tvrtka koja se zvala Swedish Premium Security - keš je govorio razgovijetnim jezikom. Bio je plaćen da štiti njihove interese. Predatori su imali svoga čovjeka u policiji. Murjaka koji je isprva prodavao informacije, da bi kasnije počeo raditi sve za što je bio plaćen. Vjerojatno to nije bilo tako neuobičajeno kako zvuči: jednom kada čuvar zakona prijeđe na drugu stranu, uvijek iz njega mogu izvući više. Ali ubiti Sebbea, raniti Saru, oteti Teddyja, Ceciliju i Lillu - to je bilo nečuveno. A u sve je bila upletena najmanje još jedna osoba, čovjek koji je Sundénu pomagao u zatvoru u Hågi, koji je nestao nakon Lokeova diverzijskog manevra. Možda je i on bio u policiji.

Loke je posljednjih dana provjeravao Swedish Premium Security. Zatvorili su tvrtku, barem na papiru, a činilo se da je njihov ured u ulici Sankt Eriksgatan bio prazan. U svakom slučaju, jedna je stvar bila sigurna: Joakim Sundén bio je vojnik, plaćenik, čuvar njihove tajnosti. Onaj koji je riskirao. Ali imao je svoga nadređenoga. Peder Hult, ili kako se već zapravo zvao, mislio je Teddy. Morali su proniknuti u njegovu ulogu u svemu tome. Zastao je usred misli: moraju li zaista? Možda je bilo vrijeme da to ostave iza sebe. Zauvijek. Kum ga potapša po ramenu. „Halo, druže, slušaš li me?Treba se pomiriti s činjenicom da ne ide uvijek sve po planu, zar ne?” Teddy se prene iz svojih misli. Pokušao je shvatiti na što je Mažem mislio. „Vjerojatno si u pravu.” „Ali ne treba se pomiriti s tuđim lažima, zar ne?” „Ne, vjerojatno ne.” „Niti se treba pomiriti s time da netko pomaže onima koji nanose zlo ženama i djeci.” „Ne.” „Ili ti ubiju zeta.” „Kako to misliš?” „Nadam se da mi ne zamjeraš što sam koknuo Sundéna?” Teddy zavrti luksuzni viski u čaši. On je čuo hitac kojim je ubijen korumpirani murjak ispred Håge, ali samo je Emelie nešto vidjela. „Mislio sam da si raskrstio s tim”, reče Teddy. Kum ustane. Rukovali su se. Mazern je u obrvama imao sijede dlake. „Možda više nisam tako mlad”, reče on, „ali još uvek sam Kum. Reputacija je sve što mi ostaje.” „Presuda će biti izrečena u pet sati”, poručio je zapisničarkin vedri glas iz zvučnika. Bio je to odlučujući trenutak. Ako sud pusti Benjamina, to je značilo da nemaju dovoljno dokaza i da će ga morati osloboditi krivnje. Annika Rölén prva je otvorila vrata sudnice. Potom su ušli Cecilia, Lilla, Mats, a za njima Emelie. Vladala je pogrebna tišina. Benjamina su uveli kroz vrata za optuženike. Teddy više nije vidio Magnusa Hassela. On sam ušao je posljednji. Nije htio prestrašiti Matsa, nije znao kakva će mu sjećanja pobuditi. U sudnici se osjećala težina ozbiljnosti situacije. Porotnici su

promatrali svakoga tko je ušao. Zapisničarkini su se prsti po tipkovnici kretali tiše nego ranije. Sudac se nakašljao. Teddy je uočio Emelieina napeta ramena i vrat. Benjamin je gledao u stol. „Benjaminu Emanuelssonu ukida se istražni zatvor. Naređujem da ga se odmah pusti na slobodu.” Benjamin podigne pogled, kao da nije razumio što je sudac upravo rekao. Obitelj Emanuelsson ispred sudnice: svi su se grlili. Benjamin je izgledao kao živ čovjek, oči su mu sjale, držanje mu je bilo pravilnije. Cecilia i Lilla plakale su. Teddyju se čak učinilo da je i u Emelieinim očima vidio suze, ali možda se i prevario - ipak je bio dobrano udaljen od njih. Promatrao ih je. Sudjelovao na svoj način. A onda se Mats okrenuo i uhvatio njegov pogled. Držao je glavu visoko, ponosno - Benjaminov tata postupio je ispravno. Teddy je istodobno u njegovim očima vidio još nešto, tračak nečega drugoga. Možda je to bio nemir. Jer, i Teddyju je bilo jasno Joakim Sundén bio je mrtav, opasnost za Matsa bila je manja, ali nije nestala. Što ga je sada čekalo? Program zaštite svjedoka, optužnica, oboje? I gdje je bio onaj tvrdi disk? Ali opet: možda je bilo vrijeme da sve to ostave iza sebe. Mats kimne Teddyju: bilo je jasno da je baš to htio. Iskupio se za svoj zločin. U potpunosti. Pola sata kasnije: kafić u ulici Bergsgatan. Emelie mu je bila poslala SMS i zamolila ga da se nađu ondje. „Čestitam”, reče Teddy. „Čestitke svima, obavili smo to zajedno”, reče Emelie. „Iako, zapravo...” „Čestitke obitelji Emanuelsson”, ubaci se Teddy. „Da se Mats nije pojavio...” Oboje su znali na što je mislio - Benjamin bi bez Matsa zasigurno bio osuđen. Ništa više nisu rekli. Na raskrižju iza njih trubio je auto. „Jesi li isplatila Jana?” upita Teddy nakon nekog vremena.

Emelie kimne glavom. „Hvala ti na novcu. Svakako je upotrijebljen za pravu svrhu.” „Što će Emanuelssonovi večeras? Hoće li proslaviti?” „Mislim da će samo otići na večeru. Mats mora mnogo toga objasniti, ponajprije Ceciliji.” Ponovno su ušutjeli. Biciklist u prolazu pozvonio je na biciklističkoj stazi pokraj njih. Teddy reče: „I ti i ja trebali bismo nekako proslaviti, zar ne? I možda razjasniti neke stvari. Mislim, samo ti i ja.”

EPILOG

Sedam dana kasnije

78. Nikola je kasnije tog dana trebao otići do Teddyja, ali prije toga morao je obaviti još jednu stvar. Stajao je na brežuljku iza zatvora u Flemingsbergu, u kojemu je i sam proveo neko vrijeme. Jedna mala spačka - practical joke. Kerim je ponovno zatvoren, naslovnice novina bile su pune zluradih naslova. Prizemljen leteći vođa bande. Odbjegli letač ponovno iza rešetaka. Nije imao sreće. Sredina kolovoza. Nikola bi za tjedan dana trebao početi raditi: George Samuel predomislio se i ponudio mu pravi probni rok. Električne instalacije. Bit će mu šegrt, dizat će se rano ujutro. Linda je bila presretna, a, iskreno rečeno, možda to i nije bilo tako loše. George je bio kul tip, a Nikola je trebao lovu. Teddy ga je bio nazvao i pitao je li za večeru. Očito je napokon bila došla i finalna presuda u slučaju Benjamina Emanuelssona, iako su svi znali kakav rasplet slijedi kad je pušten iz istražnog zatvora. Oslobođen je optužbi. Analiza oružja pokazala je da je Sebbe Petrović ustrijeljen iz Sundenova SIG Sauera. Nikola otvori torbu. Dron je bio velik otprilike kao tetrapak mlijeka. Posudio ga je od Yusufa. Imao je četiri rotora i malu GoPro kameru s donje strane. Nikola je dva dana vježbao upravljanje njime, sad ga je već poznavao bolje nego vlastitu kitu. Zavoj s ramena skinuo je prekjučer: Sundénov metak dobrano ga je zaderao, ali ništa više od toga. Rame mu je sada bilo sasvim u redu. Uključio je letjelicu. Začulo se zujanje. Prvi put kada ga je isprobavao, uspio je porezati prst: mali rotori bili su prilično snažni. Dron je poletio u zrak. Nestao je iznad krošnji poput golemog vretenca. Visoko u zrak, preko krova, na ograđeni prostor na krovu zatvora. Već je jučer bio ovdje. Na snimci s kamere vidio je da su pojačali rešetke na krovu kaveza, valjda kako se više ne bi ponovio incident poput onoga s Kerimom. Ali od jedne se stvari nisu zaštitili - od

lakrisala: na uzici s donje strane drona visjela je rola tih odvratnih bombona koje je Kerim očito obožavao. Nikola je kontrolirao dron objema rukama, pozicionirao ga laganim pokretima palčeva. Spustio ga je i zanjihao. I to je bio testirao. Trebalo bi upaliti. Tresao ga je naprijed-natrag dok rola lakrisala naposljetku nije pala kroz rešetke kaveza, u koji će u nekom trenutku pustiti Kerima na njegove dnevne aktivnosti. A on će ondje pronaći svoje omiljene slatkiše kojih nije bilo u zatvorskom kiosku. Nikola je na rolu zalijepio papirić s porukom. Stari, mislim na tebe. N Penjao se stubištem. Odjednom je osjetio neki nemir. Sjetio se kako je prije nekoliko tjedana išao prema svom stanu, pa je ondje zatekao Emelie kako ga čeka ispred vrata. Isti osjećaj danas: spidey sense tingling. Kao da ga je netko motrio. Ili čekao. Nije znao je li Teddy doma, ali to čak nije ni bio problem. Imao je ključeve njegova stana pa je mogao ući i pričekati da dođe. Pomislio je na Bojana: sutra će svi zajedno otići na nogometnu utakmicu. On, njegov djed, Teddy i Paulina, ići će gledati kako Syrianska gazi Varberg u drugoj ligi. Bit će to prvi put da će Paulina upoznati nekoga iz njegove obitelji. Pozvonio je na Teddyjeva vrata. Tišina. Nikola izvadi ključeve i stane prebirati dok nije našao pravi. Najprije je okrenuo ključ u gornjoj bravi. Bilo je nekako teško. A onda: strašan prasak. Odbacio ga je natrag, udario je u suprotni zid. Ništa nije čuo. Potom je čuo sve. Atome koji se sudaraju s njim u zraku. Zrnca prašine na suprotnom zidu koji mu je ostrugao kožu. Pomislio je na Teddyja. Pomislio je na Paulinu. Gorjelo je. Iz vrata je sukljao dim. Spustio je pogled na svoje tijelo. Odjeća mu je bila izderana. Natopljena krvlju. Eksplozija bombe. Ironija — bilo je to zadnje što bi pomislio: da će ga ubiti jebena bomba.