Susjeda - Phoebe Morgan

PHOEBE MORGAN

Susjeda S engleskoga prevela Marica Anić

www.balkandownload.org

Za moju obitelj, i za Alexa

Prolog Clare Ponedjeljak, 4. veljače, 7 ujutro ečeras se neču vratiti kuči. Ta me misao pogodila čim sam se V probudila, izazivajući u mojem mozgu šum poput onih šerbeta koje mi je mama znala kupovati u jadnoj trgovini na uglu kod Ruby. Neću spavati u ovom krevetu, neću nositi ovu crveno-bijelu pidžamu, neću biti sama. Vani je jako hladno; vidim kondenziranu vlagu na prozorima naše kuće i u sobi je ljepljivo, neugodno vlažno jer je Ian takva škrtica kad je riječ o grijanju. Pod poplunom pomičem nožne prste da ih ugrijem i pružam ruku iz kreveta da dohvatim iPhone koji se puni pokraj kreveta kao i obično. Tri nove poruke - dvije od Lauren i jedna od njega. Osmijeh mi se širi po licu dok je čitam i osjećam kako kroz mene prolazi blagi drhtaj iščekivanja. Danas je taj dan. Cijeli vikend svoju sam tajnu čuvala samo za sebe, ali večeras, večeras ću mu reći. Čekao je dovoljno. “Clare? Jesi li ustala?” Mama me zove odozdo, čujem Iana kako hoda na katu, preglasno kao i uvijek. Njihova spavaća soba nalazi se malo niže u hodniku, ali tamo nikad ne ulazim. Čujem tuš kako radi, čujem vodu kako udara o pločice, i onda kreće njegovo zviždanje - kao i uvijek, bez sluha. Ovako će biti sve dok se ulazna vrata ne zalupe i on ne

ode na posao; do tada kuća je puna njegova jakog glasa i mamina nervoznog motanja. Imam ja uključen alarm, naravno, ali ona i dalje inzistira na tome da urla odozdo kao da mi je još uvijek šest godina, a ne šesnaest. Nevoljko prebacujem noge preko ruba kreveta, lecnem se od hladnoće poda na stopalima. Mobitel, i dalje u mojoj ruci, ponovno vibrira i osjećam još jedan mjehurić uzbuđenja, duboko u trbuhu. Treba samo proći još ovaj dan i onda će biti vrijeme. Ne mogu dočekati da mu vidim lice.

1. poglavlje Jane Utorak, 4. veljače, 19.45 sati

S

jedim pokraj prozora s čašom rashlađenog bijelog vina u ruci, gledam kako se jedno po jedno svjetlo u kuci do naše pali. Vani je mračno, noć u veljači ne odaje ništa, i kuca Edwardsovih sjaji se u tami. Njihovi zidovi su krem boje - takvu ne bih nikad izabrala - i njihov prednji vrt proteže se do ceste, paralelno s našim. Iznutra, zamišljam da im je kuća zrcalna slika moje: četiri prostrane spavaće sobe, bijela blistava kuhinja, drvene grede koje potječu iz petnaestog stoljeća opasuju stubište. Nisam bila unutra, ne kako treba, ali svi znaju da su naše kuće najtraženija imanja u gradu - najveće, najskuplje, onakve kakve svi žele. Čuje se škripavi zvuk odozgo - moj suprug Jack kreće se po našoj sobi, otpušta kravatu, pušta cipele da mu padnu na pod u garderobi. Večeras pije - otvorena boca viskija stoji na kuhinjskom pultu, ljepljive kapljice prolijevaju se na glatku površinu. Tiho, da ne probudim djecu, ustajem i odlazim od prozora i počinjem čistiti, vraćam bocu natrag u ormarić, brišem mali krug koji je od boce ostao na mramornom pultu. Brišem dokaze ove večeri, onih riječi koje mi je rekao a ja ih želim zaboraviti. Dobro mi to ide. Zaboravljanje. Uostalom, vježba dovodi do savršenstva.

Kuca je uredna i tiha. Buket ljiljana koje mi je Jack kupio prošloga tjedna ukočeno stoji na prozorskoj dasci, velike ružičaste latice nadgledaju sobu. Buket isprike. Mogla bih otvoriti cvjećarnicu kad to ne bi bila tako besramna ideja. Izvana se začuje zvuk i, znatiželjna, odem do prednjeg prozora, odmičem tešku, bisernosivu zavjesu tako da vidim prednji vrt Edwardsovih. Svjetlo na trijemu se upalilo, rasvjetljujući pošljunčani prilaz, rub njihove garaže na drugom kraju i kameni bazenčić za ptice naprijed, smrznut na hladnoći veljače. Uvijek mi se činilo da je taj bazenčić malo pretjeran, ali svakom svoje. Ukus Rachel Edwards nikad se nije posve poklapao s mojim. Nikad nismo bile bliske, Rachel i ja. Ne posebno. Pokušala sam, naravno. Kad su se ona i njezin prvi suprug Mark doselili prije nekoliko godina, otišla sam k njima s bocom vina - bijelog, skupog. Bilo je vruće, srpanj, i zamišljala sam kako ćemo sjediti u stražnjem vrtu zajedno, kako ću im ja pričati o tome tko je tko u gradu, kako će ona s divljenjem kimati kad joj pokažem gliciniju koja se penje uz naš stražnji zid, lijepi vrtni namještaj raspoređen oko himere na velikom uzdignutom unutarnjem dvorištu. Mislila sam da ćemo biti i prijatelji, a ne samo susjedi. Zamišljala sam nju kako tužnjikavo gleda u mene i Jacka, čak nam i zavidi - kako dolazi kod nas na večeru, ushićeno komentira blještavilo kuhinje, prelazi rukom preko predivnih srebrnih svijećnjaka kad misli da je ne gledam. Smijale bismo se zajedno na račun sitnica koje se zbivaju u školi, lascivnih muževa u gradu, djece. Pridružila bi se našem knjiškom klubu, možda čak i ZRU-u. Razmjenjivale bismo recepte, telefonske brojeve dadilja; cipele, ako treba. Ali nismo radile ništa od tih stvari. Uzela je vino od mene, naravno, ali izraz na njezinu licu bio je zatvoren, čak hladan. Prva misao mi je bila da je jako lijepa; ledena kraljica iz prvog susjedstva. “Suprug mi je unutra,” rekla je, “upravo se spremamo večerati, pa... Možda mogu ja svratiti neki drugi put?”

Iza nje, na tren sam ugledala njezinu kćer, Clare - učinilo mi se da bi mogla biti iste dobi kao i moj najstariji sin Harry. Vidjela sam kako je sijevnula plava kosa, duge noge dok je stajala na stubama, gledajući u svoju majku. Nikad nije svratila, naravno. Prvih tjedana osjećala sam se povrijeđeno zbog toga, a poslije me je samo nerviralo. Zar je mislila da je predobra za nas? Druge žene govorile su mi neka se ne brinem zbog toga, da nama u našoj maloj grupi majki ona ionako nije potrebna. “Ne možeš na silu”, rekla mi je moja prijateljica Sandra. S vremenom, prestalo mi je biti važno. Pa, donekle. Kad je Mark umro, otišla sam vidjeti Rachel, pokušati još jednom. Mislila sam da će biti užasno usamljena, sama u toj velikoj kući, samo ona i Clare. Ali čak i tada između nas se zadržala distancija, most koji nisam uspjela prijeći. Nešto je čudno u njezinu osmijehu. A onda je, naravno, srela Iana. Supruga broj dva. Nakon toga, posve sam prestala pokušavati. Vidim Clare svako malo, postala je još ljepša zadnjih godina. Jack misli da ja ne primjećujem kako je prati pogledom dok prolazi, ali primjećujem. Sve ja primjećujem. Čujem korake po šljunku i brzo se odmaknem od prozora kad se pojavi figura, korača odlučno prema našim ulaznim vratima. Otvaram ih prije nego što pokuca, misleći o svojoj mladoj djeci, Finnu i Sophie, zašuškanima gore u krevetima, usnulima, nesvjesnima. Rachel stoji na našem pragu, ali ne sliči sebi. Oči su joj široko otvorene, kosa joj je pala preko lica, raskuštrana vjetrom. “Jane,” kaže, “oprosti što smetam, samo sam...” Pogledava oko mene, oči joj lete prema našem trijemu, gdje naši kaputi vise uredno složeni na ukrasnim crnim kukicama. Moj Barbour, Jackov zimski kaput, Harryjeva grozna jakna s kapuljačom koje bih voljela da se riješi. Male jakne od Finna i Sophie, crvene i plave s drvenim

kopčicama. Naša savršena mala obitelj. Ta me misao natjera na osmijeh. To je tako daleko od istine. “Jesi li vidjela Clare? Da nije možda ovdje?” Zurim u nju, začuđena. Clare ima šesnaest godina, učenica je srednje škole Ashdon. Godinu mlađa od Harryja, deseti razred. Vidim je izjutra, kad ide u školu, noseći jedan od onih svilenkastih crnih ruksaka s nepraktično tankim naramenicama. Nema šanse da može u tome nositi sve knjige. Kao što sam rekla, mi se ne miješamo mnogo s Edwardsima. Uopće ne poznajem dobro Clare. “Jane?” Rachelin glas je očajan, paničan. “Ne!” kažem. “Ne, Rachel, žao mi je, nisam. Zašto bi bila ovdje?” Ona ispusti potmuli jauk, gotovo životinjski. Suze su joj u očima, prijete poteći niz obraze. Na trenutak gotovo osjetim treperenje zadovoljstva što vidim da se ledena maska topi, no odmah tu misao potisnem. To što ona nikad nije imala osjećaja za susjede, ne znači da ja moram biti takva. “Da nije s Harryjem ili tako nešto?” Blijedo zurim u nju. Moj sin je vani, na pizzi poslije utakmice s dečkima iz svojeg nogometnog tima. Danas je umjesto mene odveo Sophie i Finna u školu; večer u gradu mu je nagrada. Ako ćemo iskreno, uvijek mi se činilo da je malo zaljubljen u Clare, kakav otac takav sin, ali koliko ja znam, ona mu nikad nije posvetila ni minutu svojeg dana. Ne bi mi ni rekao da jest, pretpostavljam. Zadnjih dana komunicira uglavnom gunđanjem. “Ne,” kažem, “ne, nije s Harryjem.” Njezino disanje postaje ubrzano, zadihana je, u panici. “Želiš li ući?” brzo je upitam. “Mogu ti pripremiti piće, a ti mi ispričaj što se dogodilo.” Odmahuje glavom i ja se na tren osjetim uvrijeđeno. Većina ljudi u Ashdonu bi ubila da vidi moju kuću iznutra: skupi namještaj,

umjetnine, osjećaj za stil koji s novcem dolazi tako lako. No, ipak ne baš potpuno lako, naravno. Sve traži svoju žrtvu. “Ne možemo je naći,” kaže, “nije došla kući iz škole. O Bože, Jane, ona je nestala. Nema je.” Zurim u nju, pokušavajući shvatiti što mi upravo govori. “Molim? Ma sigurno se zadržala s prijateljima”, kažem, stavljajući joj ruku na rame dok stoji na vratima, osjećajući pod prstima kako drhti. “Ne,” kaže ona, “ne. Sve sam ih nazvala. Ian ju je tražio po gradu, prošao je cijelu glavnu ulicu. Obično je kod kuće već prije pola pet, škola je gotova u četiri. Ne možemo je dobiti na mobitel, pokušavali smo stalno, ali prebacuje na govornu poštu. Sad je skoro osam.” Stišće i otpušta šake, pretjerano trepće, pokušava kontrolirati paniku. Ne znam što da radim. “Da dođem k tebi?” pitam. “Klinci ionako spavaju, Harry nije kod kuće, a Jack je gore.” Ako joj je čudno što moj suprug nije sišao, ničim to ne pokazuje. “Rachel!” čuje se povik - Ian, gore spomenuti mužić broj dva. Pojavljuje se i on u mojem dovratku, veliki, preveliki iPhone mu je u ruci. Lice mu je crveno, izgleda kao da je ostao bez zraka. Velik je to čovjek, bivši vojnik, ili tako bar kažu. Radi u centru Londona, odlazi na vlak za Ulicu Liverpool gotovo svako jutro. Znam jer ga vidim kroz prozor. Ima svoju tvrtku, bavi se inženjerstvom, tako nešto. Uvijek nosi vesele kravate. Uvečer ga čujem kad viče na Clare; nikad ne mogu razabrati što govori. Pretpostavljam da nije lako biti nekome drugi izbor. Meni se ne bi svidjelo. “Policija dolazi”, govori on, i na to se Rachel slomi, njezino tijelo skupi se uz njegovo, njegove ruke grle je i glade po leđima. “Ako mogu nešto učiniti”, kažem, i on zahvalno kimne gledajući me preko ženine glave. Vidim strah u njegovim očima i na trenutak sam zaista iznenađena. Nije baš lako uzrujati vojničinu. Osim ako on

ne zna nešto više nego što pokazuje. Nikad se nije naročito dobro slagao s Clare.

2. poglavlje Istražiteljica Madeline Shaw Ponedjeljak, 4. veljače, 19.45 sati

M

oja pokćerka, Clare. Nije se vratila kući iz škole.”

Poziv stiže u Policijsku postaju Chelmsforđ u ponedjeljak navečer, odmah poslije 19.45. Ekipa prazni limenu kutiju bombona Quality Street koja je zaostala od Božića; istražitelj Ben Moore traži one s kremom od jagode, dok istražiteljica Madeline Shaw cilja karamele. Glavni detektiv je taj koji podiže slušalicu, diže ruku da utiša ljude u sobi. Kad vidi izraz na licu Roba Sturgeona, Madeline uzima slušalice, stavlja ih jednu po jednu u uši. Glas Iana Edwardsa je prigušen, ali čuje u njemu prizvuk panike koju on pokušava kontrolirati. Odmah zna tko je on - obitelj Edwards živi u Ashdonu, u jednoj od velikih kuća malo dalje od Ceste Ash. Njegova žena Rachel radi u agenciji za nekretnine u Saffron Waldenu. Ima jedno dijete iz prijašnjeg braka: Clare. Madeline živi tri ulice dalje: gotovo su susjedi. “Obično stiže kući mnogo prije, škola završava u četiri i deset popodne”, kaže Ian brzo. “Bojim se da se moja supruga već jako brine.” Stanka. “Oboje se brinemo.” Detektiv Moore napravi grimasu, posvećujući se opet čokoladi, ali Madeline pozorno sluša. Glavni detektiv postavlja pitanja, glas mu

je miran - koliko godina ima Clare, kad ste je zadnji put vidjeli, kad ste se zadnji put čuli s njom. “Zvali smo je na desetke puta do sada”, kaže Ian. “Samo nas prebacuje na govornu poštu. Nije to nalik na nju da ovako...” Glas mu se slama. Madeline se sprema ubaciti, reći gospodinu Edwardsu da može ona svratiti do njih - naposljetku, ionako će sad ići kući - ali vrata prijamne sobe naglo se otvaraju i Lorna Campbell proviri glavom kroz vrata, već u kaputu, iako obično radi do jedanaest. “Istražiteljice Shaw?” Madeline spusti slušalice. “Sve okej?” Lorna diže obrve gledajući ekipu. “Upravo su javili da je nađeno tijelo u Ashdonu, na polju koje graniči s Avenijom Acre. Žrtva je žensko. Tip po imenu Nathan Warren jc nazvao, kaže da je šetao, da je naišao na nju. Idemo?” Lice glavnog detektiva se promijenilo. Bez riječi, Madeline slijedi Lornu van. Djevojka leži na leđima na Žalosnoj livadi. Ljeti, unatoč svojem turobnom imenu, livada je puna žabljaka, svijetlo-žuti cvjetovi blistaju na suncu, ali zimi je mračna i gola. Zlatna kosa Clare Edwards raširena je poput aureole, krv natapa smrznutu travu oko njezine glave. Madelineina baterijska svjetiljka šara po mjestima na kojima je već crni mrak, osvjetljava srebrnast trag sline koji se sledio na djevojčinu obrazu. Hladno je, minus dva. Na njoj je školska uniforma: pulover i suknja, i kratka pernata jakna plave boje. “Zovi forenzičare”, kaže Madeline Lorni, njezin dah magli se u zraku, mali bijeli duhovi formiraju se iznad tijela. “Već su na putu ovamo,” kaže Lorna, “i glavni detektiv također.” “Clare”, kaže Madeline naglas, ali nema smisla; kad se sagne da dotakne djevojčin vrat, njezini prsti u rukavicama dotiču ledenohladnu kožu, bez naznake pulsa. Na trenutak, policajka okreće glavu na drugu stranu. Nije još nikad imala slučaj u kojem poznaje žrtvu, premda je njezin susret s Clare Edwards bio vrlo kratak. Na školskom okupljanju prošlog prosinca; Madeline je došla na poziv ravnateljice da obave uobičajeni razgovor o mjerama sigurnosti. Clare joj je poslije sama pristupila, htjela je čuti više o njezinu poslu,

o karijeri u policiji. To ju je bilo iznenadilo u tom trenutku. U ovom, izazivalo joj je mučninu. Clare više nema budućnost, gotova je prije nego što je započela. Forenzički tim stiže i počinje zatvarati perimetar, njihova bijela odijela vidljiva su u tami. Nježno, Madeline odigne plavu kosu, otkrivajući ranu na Clareinu potiljku. “Izgleda tako mlado”, tiho promumlja Lorna i Madeline kimne. Snop svjetla iz baterijske lampe padne na njezin ruksak, zapravo torbu od lažne kože, s tankim naramenicama. Unutra je gomila bilježnica i knjiga; njezino ime napisano je na svakoj, uredni plavi rukopis naglašava Clareinu mladost. “Nema mobitela.” Lorna joj dodaje Clarein novčanik - ljubičasti s patentnim zatvaračem, iz Accessorizea. Pažljivo, Madeline pregledava kartice: privremenu vozačku dozvolu, Nandovu karticu vjernosti plus jedan stari račun iz Waterstonesa, davno prošlog datuma. “Shaw. Bio sam na telefonu s njezinom majkom. Što ste zatekli?” Glavni detektiv Rob Sturgeon pojavljuje se pokraj nje; brzo, Madeline počinje spremati knjige u vrećice za dokaze, okreče se pogledati ga. “Jeste li joj več rekli?” On odmahuje glavom. “Ne, i neću dok ne dobijemo službenu potvrdu identiteta. Sranje.” Provlači ruku kroz kosu. “Je li Alex ovdje?” Oboje se osvrću oko sebe i vide istražitelja Alexa Faulknera nekoliko metara dalje kako priča s nekim iz forenzičkog tima. “Faulkner!” Na povik glavnog detektiva, Alex dolazi k njima, mračnog izraza lica. “Izgleda kao da joj je netko uzastopno udarao glavom o tlo”, kaže kimajući glavom prema Madeline. “Vidiš joj potiljak.”

Na Clareinoj je lijevoj ruci mrlja plave tinte i njezini nelakirani nokti su prljavi, vjerojatno od zemlje u koju je ukopavala prste. “Misliš da nije bilo oružja?” kaže glavni detektiv, a Alex odmahuje glavom. “Meni izgleda da nije bilo.” “To onda sugerira da je bilo neplanirano”, doda Madeline, a on kinine. “Moguće. Nastup gnjeva, možda. Zločin iz strasti.” Nastane stanka. “Testirat ćemo na silovanje, naravno.” On proguta knedlu, raširi ruke u polumraku. “Ili je možda bilo planirano, a naš ubojica samo je odlučio izbaciti posrednika. Tako se ostavlja manje dokaza.” “U tom slučaju, to je netko tko se pouzdaje u vlastitu snagu”, kaže Rob. Dečki postavljaju markere na zaleđeno tlo, označavajući mjesta na kojima se prolila Clareina krv. Netko tko se pouzdaje u snagu, misli Madeline. U devet od deset slučajeva riječ je o muškarcu. “Kažeš da je javio Nathan Warren?” upita Lornu, mršteći se. “Da, tako je”, kaže Lorna i primijetivši izraz na licu kolegice doda: “Ti ga znaš?” “Da”, polako kaže Madeline, stajući ustranu dok kolege počinju postavljati bijeli šator oko tijela, gledajući u smjeru gdje se staza spaja s nogostupom prema centru grada. “Znam ga. Točno znam tko je to.” Clare Edwards proglašena je mrtvom u 20.45. Madeline sklapa oči, samo nakratko, sjećajući se dana kad joj se Clare obratila u školi, njihova razgovora u jednoj od praznih učionica, znatiželje u njezinim očima dok je pitala Madeline kako je to zaista biti policajka. Kako je moguće da ta djevojka sad leži tu na tlu, blijeda i beživotna? Dvije slike ne žele se spojiti u njezinoj glavi. “Dođi sa mnom, Shaw”, kaže glavni detektiv, prekidajući njezino prisjećanje. “Daj da završimo s ovim, za ime Božje. Držite šator podignutim”, strogo vikne, njegove oči skeniraju poljanu. “Ne želimo da itko ovo vidi.”

Ruke u rukavicama češljaju tlo tražeći njezin mobitel, snopovi svjetla padaju na kaplje krvi po lišću. Krv na njezinoj glavi sada je tamnija, suha i gotovo crna. Madelineine misli već su s gospodinom i gospođom Edwards, već im kuca na vrata kako bi im prenijela najgoru vijest u životu. “Možemo pješice tamo,” naposljetku izgovori, “jer to je samo deset minuta.” “Dobro,” kaže Rob, “Campbell, Faulkner - javljajte čim što doznate. Pošaljite auto za nama pred kuću, trebat će nam i časnik za vezu s obitelji. Hoću da svi budu na ovome. Isuse, šesnaest. Novinari će poludjeti.” Madeline hoda prva, natrag preko Žalosne livade, van iz šumovitog područja i niz Aveniju Acre prema mjestu gdje glavna ulica Ashdon susreće rijeku. Mali grad je tih; ponedjeljak je navečer. Vozeći se autom, ne biste vidjeli ništa niti čuli išta. Kuća Edwardsovih stoji ispred njih, jedna od dvije jednake, pomalo povučene od ceste, i glavni detektiv stavlja joj ruku na rame na početku njihova prilaza: uredni šljunak, jaglaci sa svake strane, ukočeni od mraza. Nalijevo je fontana za ptice, čvrsto smrznuta na hladnoći veljače. Madeline gleda prema susjednoj kući koju od kuće Edwardsovih odvaja tanki travnati pojas. Svjetla su ugašena, osim jednog. Tu su Goodwinovi. Obje kuće goleme su u usporedbi s Madelineinom; lampice sigurnosnog sustava svijetle u mraku. Iza garažnih vrata skrivaju se luksuzni, tihi automobili. “Samo osnovno za sada,” kaže Rob, “dok ne stvorimo cjelovitu sliku.” “Hoćemo li spomenuti Nathana Warrena?” Madelineino pitanje ostaje bez odgovora; vrata se otvaraju prije no što ijedno od njih stiže pokucati i evo ih tu, uokvireni dovratkom pred policajcima u blistavom svjetlu kuće, Rachel Edwards i njezin suprug Ian. Rachel izgleda kao Clare - isto zapanjujuće lice, lijepo bez potrebe da se oko toga trudi. Prepoznaju je iz grada; primjećuje bljesak nade na njihovim licima. Madeline iskorači naprijed.

”Gospodine i gospodo Edwards. Ovo je glavni istražni detektiv Rob Sturgeon, moj kolega iz Policije Chelmsforda. Imamo vijesti o vašoj kćeri. Možemo li ući?”

3. poglavlje Jane Ponedjeljak, 4. veljače, 21 sat

Z

astor je debeo i topao pod mojim prstima dok stojim pokraj prozora u dnevnoj sobi. Istoga trena kad sam zatvorila vrata za Rachel i Ianom, napisala sam Harryju poruku da dođe kući, prsti su mi se pomalo petljali u žurbi. Da barem nisam popila čašu vina, da mi je um bistriji, oštriji, spreman pomoći susjedima. Još nema znaka policiji. Zašto im toliko dugo treba? Što se dogodilo, odgovorio je Harry, zašto moram kući? Rekla sam mu da koristi stražnji ulaz, da bude brz koliko god može. Hoću da su mi sva djeca pod mojim krovom, gdje ih mogu vidjeti. Dok čekam njega na prozoru, plavo svjetlo najednom se razlije po pločniku, osvjetljujući našu kuću svojim morbidnim sjajem. Srce mi udara. Možda su dobre vijesti, razmišljam. Ali nitko ne dolazi pokrenuti potragu; ne čujem klepetanje helikoptera koji pretražuje teren. Samo dvoje detektiva koji dolaze preko prilaza, a za njima još jedna žena koja hitro izlazi iz policijskog vozila. Potom udarac ulaznih vrata kod Edwardsovih, paljenje svjetla u njihovu dnevnom boravku. Ipak, mislim sama za sebe, nikad ne znaš. To si i dalje ponavljani, iako u utrobi osjećam hladnoću. Napokon, kad više ne vidim nikakvog znaka daljnjeg kretanja, navučem zavjesu zaklonivši pogled na policijsko vozilo vani, potom obiđem Sophie i Finna u njihovim krevetima, osluškujem njihovo disanje cijelu minutu. Moje

bebice. Ne odlazim u našu spavaću sobu; Jack je zatvorio vrata. Ne želim ga sada smetati, nema smisla. Moj suprug ne podnosi najbolje da ga se ometa. ”Mama?” Skočim na zvuk Harryjeva glasa; njegova grubost me u zadnje vrijeme svaki put iznenadi; kako je brzo izgubio dječački ton svoje mladosti. Tek mu je sedamnaest, njegova visoka figura ocrtava se u hodniku. Sigurno je došao stražnjim stubama, u čarapama po debelom bijelom tepihu nije proizveo nikakav zvuk. “Nisam te čula”, kažem, pokazujući mu rukom da se spusti sa mnom natrag dolje, dalje od ostatka naše usnule obitelji. Dolje zaključam sva vrata i prozore, provjerim sve dvaput dok Harry uzima čašu vode iz slavine, pohlepno je ispija na točno isti način kako je to radio i kad je imao deset godina. “Što se događa?” kaže. “Vidio sam policijski auto vani.” “Ništa,” brzo odgovorim, “slučajno se upalio alarm kod susjeda. Nešto u vezi s njihovim sigurnosnim sustavom.” Nema smisla da ga zabrinjavam, ne sada, ne kad ne znam cijelu priču. Kuće na ovom kraju grada navikle su na takve stvari; imamo najnaprednije nadzorne sustave koji se, usprkos svojoj skupoći, češće pale bez ikakvog razloga. Male nevolje bogatih. Mojeg sina to ne dira. Gledam pozorno Harryja dok otvara vrata hladnjaka, pregledava police. “Zar nisi sad bio na pizzi? “ kažem mu vedro, stavljajući mu ruku na dno leđa i on se okreće i smješka mi se, što je rijetko. “Pa, jesam. Ali htjela si da dođem kuci prije nego što sam pojeo drugu. Sto je bilo?” “Oh,” kažem, “upalio se alarm kod susjeda. Mislila sam da je ozbiljno. Nisam htjela biti sama u kud, to je sve.” U jednu od kuća preko puta Iani je bilo provaljeno; dva muškarca u fantomkama. To je jedini zločin za koji sam čula da je ikada bio u Ashdonu. Ovdje se ne događaju loše stvari. On se namršti. “Tata nije kod kuće?” Zastanem, na mikrosekundu. “Spava, vratio se kući s malom glavoboljom, jadničak.”

Moj sin progunđa nešto, gubeći odmah zanimanje u korist ostataka tjestenine u hladnjaku. Oči mi polete prema napola ispijenoj boci vina odmah do, ali natjeram se okrenuti na drugu stranu, kažem Harryju da idem gore spavati. Odvraćam pogled od prozora, ne želim vidjeti što se događa ili ne događa kod susjeda. Dok ulazim u našu spavaću sobu, Jack spava, njegovo meni tako poznato tijelo oblikuje slovo S, njegova tamna kosa ističe se na jastuku. Gledam u svojeg supruga pune dvije minute prije no što se uvučeni u krevet do njega. Miris viskija u njegovu dahu izaziva mi mučninu. Nije to mislio, stalno si ponavljam, bilo je to u žaru trenutka. To je sve. Nakon nekog vremena, stavim slušalice u uši, okrenem lice u poplun. Sad ne mogu pomoći Rachel Edwards. Policija je kod njih, rade svoj posao. Opet mislim na ono što mi je Jack rekao kad smo se doselili u Ashdon. Svidjet će ti se ovdje. Prekrasni gradić u ruralnom Essexu. Mjesto u kojem se ne događaju ružne stvari. Mjesto na kojem ćemo spasiti svoj brak. Padam u san držeći prste na obje ruke prekrižene za Clare.

4. poglavlje Jane Utorak, 5. veljače

Z

ora sviće siva i hladna, i postoji sekunda u kojoj ne pamtim događaje od sinoć, mislim jedino na meki jastuk pod mojom glavom i plahte od češljanog pamuka ispod mojeg tijela. Samo najbolje za moju ženu, rekao mi je Jack, darujući mi ih na dan useljenja, kao da bi egipatski pamuk mogao biti naknada za rebro koje mi je slomio u našoj staroj kući. Koliko me je molio i preklinjao u vezi s tim, i znala sam zašto - da mu je to ušlo u zapisnik, ne bi više nikad mogao raditi kao obiteljski liječnik. I tako nije ušlo, i evo nas tu gdje jesmo. Ja sam i dalje liječnikova žena. Moja djeca imaju oba roditelja, sretan dom. Svi mi podnosimo žrtve, a osim toga, plahte su krasne. Rukom prijeđem preko njih, mekane su i hladne na dodir. U sobi je sve nepomično; Jack je već ustao. Onda se sjetim, i to me pogodi: Clare se nije vratila kući iz škole. Istoga trena, skačem iz kreveta, jurim u sobe svoje djece, palim svjetla. Harry samo zagunđa, s poplunom navučenim preko glave, mirisom tinejdžera koji natapa sve. Finn i Sophe posve su druga stvar - već su budni i oduševljeno kriče čim me ugledaju, pružaju svoje male prste k meni za jutarnji poljubac. Odlučim otići do Edwardsovih odmah ujutro, čim odvedeni djecu u školu. Harry voli ići sam, obično ode prije nas, odmah poslije

Jacka. Pretpostavljam da ti sa sedamnaest ne treba mama da te drži za ruku. Ne mogu se koncentrirati na pripremanje doručka; ruke mi se blago tresu dok nalijevam mlijeko preko žitarica za djecu, oči mi stalno bježe prema prozoru kao da očekujem da ću ugledati Clare kako mi maše kroz staklo. Ali ulica je tiha, kao i uvijek. Dopustim sebi iskricu nade. Rachel će vjerojatno nazvati svaki čas, pomišljam, premda mislim da me nikad u životu nije nazvala; nazvat će me i reći da je sve to bila lažna uzbuna i nas dvije ćemo se zajedno smijati oko toga kakva noćna mora znaju biti djeca u tinejdžerskoj dobi, kako nas natjeraju da posijedimo prije vremena. Jack me je čudno gledao prije no što je otišao u ordinaciju. Po noći se puno vrtio i okretao; ja sam ležala mirno, kao daska. Oklijevala sam minutu prije no što ću krenuti k susjedima, ali ne mogu baš ostaviti sve na onome od sinoć, zar ne? Koliko ja mogu znati, Clare je sad možda ušuškana u svojem krevetu, spava da izliječi mamurluk. Nisam ništa čula sa slušalicama u ušima. Kao što sam rekla, i dalje sam mislila da bi sve moglo još biti u redu, čak i tada. Zrak je čudan na trijemu Edwardsovih - kao da stoji u šoku. Opazim Clareine tenisice na stalku s obućom, odmah kod ulaznih vrata - crne s ružičastim trakama. Na trenutak pomislim da je sigurno kod kuće i da je dobro i osjetim golemi val olakšanja, napetost napušta moje tijelo, samo na sekundu. Ian je taj koji dolazi na vrata, obraća mi se prigušenim glasom. “Rachel nije u stanju razgovarati, Jane”, kaže. “Našli su našu Clare sinoć.” Našli. Ona nije njegova Clare, zapravo ne, ona je Markova kći. Bilo je mnogo govorkanja kad se Rachel preudala; ljudi su govorili kako je prerano, da nije primjereno. Mark je umro od raka pluća prije otprilike tri godine. Osjećam kako mi se lice mijenja dok mi on to govori, šok mi sipi u kožu. “Tako mi je žao,” kažem, “tako mi je žao, Iane.” Riječi zvuče neprimjereno, neartikulirano.

On zuri u mene. Izgleda kao da nije ni spavao i dah mu malo vonja na alkohol - nije da mu zamjeram. “Znaju li što se dogodilo?” pitam, grizući se za usnu, i kad mi kaže, riječi iz njega naviru kao otrov. Našao ga je Nathan Warren, čovjek koji živi niže niz rijeku. Imala je svoju školsku uniformu na sebi, kaže. Misle da ju je netko napao, da joj je više puta udario glavom o tlo. Bila je sama. Bilo je minus dva. Policija je zatvorila područje oko Žalosne livade. Policijski oficir za vezu s obitelji u kući je u ovom trenutku. Stresem se, pazim da on ne vidi. Žalosna livada prolazi cijelim stražnjim dijelom Ashdona, okružuje nas sve, zarobljava. Znala sam katkada tamo voditi Sophie da se igra u cvijeću. Ne mogu zamisliti da ću sad to ikada više napraviti. A Nathan Warren - od tog imena naježi mi se koža na stražnjoj strani vrata. Svi znaju Nathana - živi sam, u staroj kući svoje majke, prije je radio kao domar u školi. Navodno su ga otpustili prije nekoliko godina nakon što se jedna od majki žalila na njega. Rekla je da je pratio njezinu kćer kad je išla iz škole. Ništa iz toga poslije nije bilo, koliko ja znam. Bilo je to prije našeg vremena. Rekla-kazala. A govorkanja mogu biti opasna, destruktivna. Pitam se znaju li Ian i Rachel za to, ima li policija nešto o tome. Preplavi me mučnina i na jedan užasan trenutak uspaničim se da će mi pozliti na njihovim vratima. Zamislim bljuvotinu kako prska po Clareinim tenisicama. “Molim te,” kažem Ianu, “javi mi ako postoji išta što mogu učiniti. Za bilo koga od vas. Mi smo odmah tu, do vas. Tu smo za vas.” On kimne, usta su mu stisnuta u crtu. Žena se pojavljuje iza njega - mlada, kratke smeđe kose. Ne baš lijepa, ali ima ljubazne oči. “Ovo je Theresa,” kaže Ian, “ona nam je podrška i veza s policijom.” “Časnik za vezu”, kaže Theresa, pružajući ruku da se rukujemo.

“A vi ste?” Ne sviđa mi se njezin ton. “Ja sam Jane Goodwin,” kažem, “živim u kući do ove.” Nasmiješi mi se i taj čas pomislim kako sam vjerojatno samo umislila onaj ton. “Edwardsi su sretni što imaju dobre susjede”, kaže mi tiho. “U ovakvim situacijama zajedništvo je jako važno.” “Naravno,” kažem joj, “moj suprug i ja napravit ćemo sve što možemo kako bismo pomogli.” Mislim kako sam sinoć ležala pokrivena u krevetu, držeći prste prekrižene za jadnu Clare. Nije to vrijedilo, naravno. Tad je već bila mrtva. Policija nam se još uvijek nije obratila iako očekujem da nam pokucaju na vrata. Vijesti se danas šire kao požar - svi su samo o tome pričali pred školom. Nitko nije spominjao riječ ubojstvo, ne još, ali nitko ne misli ni da je riječ o nesretnom slučaju. “Čula sam da ju je našao Nathan Warren”, prosiktala je Tricia pokraj mene danas popodne, dok smo čekale pred školom. “Pitam se što policija misli o tome. Sjećaš se onoga prije nekoliko godina kad je dobio otkaz u školi?” Kimnula sam. Uvijek mi je bilo njega nekako žao; ljudi pričaju da je imao neku nesreću prije puno godina, da mu je to pomalo utjecalo na razum. Bojio je krovište kod majke, rekla mi je Sandra, pao s ljestvi, udario glavom o kamen. Ali drugi ljudi inzistiraju na tome da nikad nije bio sav svoj, da u vezi s njim ima nešto puno zlokobnije. Kako taj gleda, jednom je rekla jedna od majki, ne bih ga ostavila nasamo sa svojom kćeri, da kažem samo toliko. Danas nisam htjela pustiti svoju djecu s oka, htjela sam ih privinuti uza se i ne pustiti ih nikada. Ali Jack je rekao da se trebamo ponašati kao da je sve normalno, da ne trebamo paničariti dok ne puste još informacija van. Nije mi se svidjelo kako me je gledao dok je to govorio, kao da sam paranoična, kao da sam hiperprotektivna. Hvala Bogu da im nije trebalo dugo da je nađu, ako ništa drugo, rekla sam Jacku danas popodne kad se vratio kući, ali nije mi ništa odgovorio. Rekao je da je imao težak dan u ordinaciji. Rekla sam mu da je sve u redu, da razumijem da je umoran, da znam

kako nije mislio ono što mi je rekao sinoć. Pitala sam se je li možda čak i zaboravio na to, u cijeloj toj drami oko Clare. I Iarry se strašno šokirao kad je čuo; pričala sam s njim čim se vratio iz škole. “Tako mi je žao, dušo,” rekla sam mu, “znam da je to sigurno strašan šok, ona ti je skoro godište. Policija radi sve što je u njihovoj moći.” Lice mu je bilo potpuno bijelo; donijela sam mu čokoladni biskvit iz ormarića koji obično čuvam za posebne prilike. Zadnje što mi treba jest da svako malo idemo zubaru. Stavila sam mu ruku na rame ali otresao ju je i maknuo se od mene, otišao gore uza stube. “Pusti ga na miru,” rekao mi je Jack, “doći će k sebi.” Zurila sam za Harryjem, pitajući se. Moj sin je prema meni postao jako zatvoren u zadnjih nekoliko mjeseci; spominje školske prijatelje, ali nikad djevojke. Normalno je da su dečki njegove dobi jako zatvoreni, rekla mi je Tricia prije nekoliko tjedana, ionako ti je bolje da ne znaš što se njemu mota po glavi! Glasno se nasmijala, kao da je to vic. Ali ja želim znati. Ja želim znati sve.

5. poglavlje Jane Utorak, 5. veljače

S

jedimo za kuhinjskim stolom moje prijateljice Sandre, sve smo na trećoj čaši vina, crveno za njih, bijelo za mene. Lakše se čisti. Pazim ja s tim. Poslala je poruku meni i Triciji večeras, tražeći hitnu vinsku večer. Mislim da smo svi u šoku, pisalo je u njezinoj poruci, dođete li k meni u sedam? “Bit ćete dobri i slušati tatu, je li tako?” rekla sam djeci prije no što sam izišla iz kuće, grleći njihova malena tijela čvrsto uz svoje grudi. Nisam ih htjela ostaviti, ali Jack mi je rekao neka idem, i nešto u njegovim očima potaknulo me da obučem kaput, dohvatim svoju ručnu torbicu, zatvorim pažljivo vrata za sobom. Malo me boljelo rebro dok sam hodala deset minuta do Sandre, do njezine kuće u nizu s grmovima lavande koji vode do ulaznih vrata. Ljeti, lijepo mirišu; sada je to tek jadno šiblje, bez mirisa i mrtvo. Moja je ruka ispod Sandrine; primila ju je dok je pričala, tražeći utjehu, iako znam da dio nje uživa u tračanju, ma koliko morbidno bilo to što se dogodilo. Naši vjenčani prstenovi zvecnuli su jedan o drugi. Tricia nam natače čaše iako smo već popile previše. Svi ovih dana malo više piju, čak i u ZRU-u, Zajednici roditelja i učitelja. Tako nam je lakše. “Ovo je bilo mjesto na kojem se čovjek osjeća sigurno”, govori Sandra pijanim glasom, usne su joj pocrnjele od vina. Još jedan

razlog zašto ja pijem bijelo. Mičući ruku s moje, stisnutu šaku prinosi svojim koščatim prsima, udara se po sredini, po mjestu gdje ljudi misle da im je srce. Griješe, očito, obično za dobrih pet centimetara. Tako barem kaže Jack. “Moje srce,” kaže ona, “osjećam kao da mi se slama zbog te male curice. Je li to ludo? Ali stvarno je tako.” “Znam”, kažem. Mislila sam da je ovo siguran grad, lijepo mjesto, zajednica dobrih ljudi. Tako mi je to predstavio moj suprug. Dom za nas, za našu malu obitelj. Svidjet će ti se ovdje, rekao je, dok su se njegove usne na mojima uvijale u osmijeh. Sjećanje mi se vraća na ono malo prije nego što smo se preselili: strmi niz stuba u našoj staroj kući, spirale na stropu iznad moje glave dok sam ležala na leđima, sa slomljenim rebrom i sva u modricama. Kako su me samo gledali u bolnici prije nego što sam sve izgladila. “Recite nam ponovno kako se to dogodilo, gospođo Goodwin”, govorili su mi, i gledala sam kako sestre pogledavaju u mojega supruga, kako im se oči pomalo skupljaju, njihove kemijske olovke iznad bilježaka o meni. “Možda biste se osjećali ugodnije bez gospodina Goodwina u sobi?” predložila mi je jedna od njih, ali Jack je stajao odmah pokraj i ja sam samo odmahnula glavom, rekla da je sa mnom sve u redu. “Pokliznula sam se,” rekla sam, “pokliznula sam se i pala kad sam nosila dječju robicu gore na pranje. Slavit ću dan kad nauče sami prati svoje rublje! “ Najmlađa sestra na to se nasmijala, pogledala me ljubazno, namjestila mi jastuke. Gotovo sam mogla osjetiti dobrotu kako isijava iz nje, čistoću. Htjela sam i ja biti takva. Na jedan trenutak, dok je Jack bio u kupaonici, htjela sam je zgrabiti za ruku i reći joj istinu. Ali pomislila sam na djecu, na njihove male oči kako trepću gledajući me, i nisam rekla ništa. Novi početak, rekao je na putu kući iz bolnice, za nas oboje. Brzo potom, preselili smo se ovamo.

Sandra otpije gutljaj vina, ubaci šaku čipsa Kettle u usta. Od toga joj se ruž na usnama malo razmaže, ali nitko joj ništa ne govori. “Ne mogu ni zamisliti kako je tebi, Jane,” kaže, “ona vam je prva susjeda.” Lagano se strese. “Ne možeš vjerovati, zar ne?” Spusti glas, pogleda mene i Triciju, oči joj se nakratko zamrače. “Ne misliš na no, pa eto, ne misliš na ono očito, zar ne?” Sad već gotovo šapće i znam što će reći čak i prije no što je otvorila usta, a bijeli zubi bljesnuli na kuhinjskom svjetlu. Koristi trakice za izbjeljivanje; vidjela sam ih u kupaonici. Paket po 19,99 funti, blistavo bijeli zubi za cijeli život. “Mislite da nije silovana?” Te riječi mijenjaju atmosferu u prostoriji, kao da su se zidovi malo skupili, stisnuli nas. Stavljam ruku na grlo, mislim na Clareine duge noge, na to kako oči mojega sina gledaju njezinu zlatnu plavu kosu. “Mislim da trebamo prepustiti policiji da o tome presudi,” kažem, “ali nadam se do neba da nije.” “Ali to bi bio motiv, zar ne?” navaljuje Sandra, nesvjesna moje nelagode. Umjesto da bilo što kažem, radije otpijem malo vina, pritisnem rukom trbuh, osjećam kako sam gladna. Nismo ništa jele. Kalorije u tekućem obliku. “Znam što hoćeš reći”, zacvrkuće Tricia, oči joj sjaje od obećanja još većeg trača. “Izgleda čudno, zar ne, da je netko napao baš nju, bez ikakvog razloga?” Strese se. ”A to što ju je pronašao Nathan Warren pa, nekako mi to ne budi povjerenje, zar ne? Jadna, jadna Rachel. I to nakon što je izgubila i Marka.” Zastane. “Nadam se da joj ne pada na pamet nešto glupo.” “Odnijela sam joj lazanje danas popodne, kad je policija otišla”, kažem, i žene kimnu s odobravanjem. I mislila sam joj odnijeti lazanje, što je skoro ista stvar. Zastori na spavaćoj sobi Rachel i Iana bili su čvrsto navučeni kad sam odlazila k Sandri; nisam mogla vidjeti unutra. Njihova spavaća smještena je sučelice našoj kupaonici; kad sam pod tušem, vidim cijeli njihov krevet, njihove

dvije garderobe, mušku i žensku, odijelo koje Ian ostavlja na vješalici prije nego što ima važan sastanak u gradu. Oni mene ne mogu vidjeti, mislim da ne. Kako bilo, s lazanjama bih im samo zasmetala. Prekoračila granicu. “Ti si tako dobra susjeda, Jane”, kaže Sandra, štucajući dok otpija novi gutljaj vina, i ja se smiješim, okrećem glavu. Kuća joj je u potpunom neredu; dječje igračke na hrpicama po podu. “Izdržat ćemo mi ovo”, kaže Tricia, odlučno kimajući glavom, ukupni dojam pokvari joj malo vina koje se pritom prolije iz čaše po njezinoj skupoj bež bluzi. “Svi ćemo izdržati. Ovaj grad mora biti zajedno u ovome. Mi smo ekipa.” Sat na kaminu se oglasi - starinski sat, kakav bi možda držala u kući moja baka. Sandra nikad nije imala previše stila. “Bolje da krenem,” kažem, “Jack će me čekati.” Pogledam na svoj ručni sat, osjetim navalu tjeskobe dok mi se u glavi javlja slika njega kako gleda u mobitel je li došla poruka, sad već iznerviran što me tako dugo nema. Otvara pivo, tihi klik kad se čep odvoji od boce. Jack je sretan što te ima, jednom mi je rekao jedan stari prijatelj. Koliko su te riječi sada istinite. “O, pozdravi nam ga”, kažu žene, gotovo u isti glas, i ja kimam, uzimam svoju torbu. “Oooh!” kaže Tricia kad sam već kod vrata. “Umalo sam zaboravila, zbog Clare. Ali, jesi li čula za Lindsay Stevens, iz Closea?” Spusti glas, iako smo nas tri jedine u kući, osim Sandrine djece gore na katu. “Izgleda da su joj došli papiri za razvod. Navodno je očajna.” “Bože dragi”, kažem, nastojeći izgledati šokirano, namještam lice u izraz između suosjećanja i tuge. “To je grozno.” Tricia kima glavom. “Mislila sam nešto ispeći za nju, pa svratiti idućeg tjedna.” Pogleda me s očekivanjem u očima.

“Pomoći ću ti”, kažem, točno na vrijeme, i ona sva zablista, stisne mi malo ruku. “Hvala ti Jane, najbolja si. Vidimo se ujutro pred školom! I sretno stigni kući, hoćeš? Javi nam se porukom kad stigneš doma. Bože, neću moći spavati normalno dok ne doznamo tko je to učinio Clare.” Izgleda zabrinuto, i osjetim naglu hladnoću koju stresem od sebe. Do kuće je deset minuta hoda, osim toga, prošla sam ja i gore stvari. Zatvorim tiho vrata za sobom, misleći o Lindsay. Ne mogu im reći što zaista mislim o njihovu razvodu. Ne mogu im reći da sam negdje duboko, nekim dijelom i ljubomorna. Prerano je da one doznaju istinu. Hodam prema kući, niz tihu cestu, koristeći se svjetlom sa svojega novog iPhonea da rasvijetlim put ispred sebe iako ove uske pločnike poznajem kao svoj dlan. Prolazim pokraj škola s desne strane, osnovna i srednja jedna do druge, zbog kojih naša djeca mogu cijelo svoje mladenaštvo ostati na pet metara od kuće. Snop svjetla s mojeg mobitela hvata vijugave žute trake učvršćene za mlada stabla, u žurbi postavljene danas nakon što se pročula vijest o Clare. Tuga se brzo širi. Brzo maknem svjetlo i malo posrnem. Pijanija sam nego Što sam mislila. Kuća Edwardsovih osvijetljena je, sve bliješti. Dok prilazim bliže, srce mi počne poskakivati u grudima. Automobili su parkirani pred kućom: dva policijska, jedan crni. Ovo sad neću moći Harryju predstaviti kao još jedan slučajno upaljeni alarm. Neće proći dugo prije nego što se skupe novinari. Stresem se od pomisli, mislim na užas od prošle noći. Mislim na svoju kćer Sophie, na njezine slatke napućene usnice, na to kako joj male bijele čarapice klize kod gležnjeva. Da se njoj nešto dogodi, ja bih umrla. Ona je naša jedina curica, iako sam ih ja uvijek željela više. Nemam sestru, a Jack ne razgovara sa svojom starijom sestrom Katherine - ali završili smo s dva dečka. Ne bih sad mijenjala Harryja i Finna ni za cijeli

svijet. No dobro. Bilo bi mi drago da je Harry malo komunikativniji. Da ga malčice manje zanimaju plavuše. Brzo prolazim pokraj kuće Edwardsovih, glavu držim dolje, ne gledam sjedi li možda netko u parkiranim autima. Ključevi su mi hladni u ruci. Stišćem metal dlanom, jako i jače, sve dok ne zaboli. Naša ulazna vrata su teška, drvena ploča uokvirena slamnatim krovom. Da dode do požara, svi bismo otišli u dim. Možda bi to bilo dobro. On je to sugerirao više no jednom. Vikao je to, u stvari. Srećom su djeca imala uključenog Harryja Pottera, audio-knjiga tutnjala je u njihove male uši. Zakrila ono što viče tatica. Pretpostavljam da ga je Harry mogao čuti. U našoj kući naslonim leđa na vrata, prisilim se disati duboko. Harry je večeras kod kuće; njegove goleme crne tenisice odbačene su na početku hodnika. Sagnem se pokupiti ih i uredno ih složim u stalažu s obućom kako bih stvorila osjećaj urednosti da mi umiri moj istrzani um. Nadam se da se danas bolje osjeća. To užasno uznemirava kad ti se ovako nešto dogodi tako blizu kući. Znam da je grozno, znam, trebala bih se usredotočiti na naše susjede i njihovo žalovanje, ali sebično, ne želim da policija njuška po mojoj obitelji, da viri kroz pukotine u mojem braku. Stvari se još uvijek mogu promijeniti, možda i ovih dana. Njemu obično bude žao. Jako, jako žao. A modrice, uostalom, brzo blijede. Nikad nije imalo nikakvog smisla uplitati u to bilo koga drugog. Ne u ovoj fazi. Jack sjedi u našoj dnevnoj sobi, baš kako sam i zamišljala, s nogama ispruženim na velikoj sivoj sofi koja nas je stajala više od tri tisuće. Tri tisuće, htjela sam mu reći, tri tisuće su dosta da pošaljemo Sophie u privatnu školu u Saffron Waldenu. Ekran od 52 inča bljeska pred njim, zvuk je jako stišan. Stavlja prst na usta kad me ugleda. Trbuh mi se stisne. “Klinci spavaju. No dobro, Harry je na Xboxu, mislim, u sobi. Ali Sophie i Finn pozaspali su prije sat vremena.” Zuri u mene, ne trepćući.

“Hvala ti”, kažem automatski, odlazeći kroz sobu do kuhinje, prostor koje je spojen s boravkom lučnim stropom s gredama. Stajem pokraj sudopera, točim čašu hladne vode. Sudoper je dubok, zlatna slavina visoko iznad. Moderno. Trendi. Kuhinja gleda na kuću Edwardsovih. Pitam se je li i Jack gledao tamo. “Jesu li djeca bila dobra?” pitam. “Super”, kaže. “Sophie je htjela priču, Finn je htio još soka. Harry je nešto gunđao na mene. Ništa posebno.” Ne mogu dokučiti u kojem je raspoloženju. Riječi stoje u zraku između nas, sve one stvari koje ne govorimo. Pozove me rukom i ja polako hodam prema njemu, stišćem čašu s vodom u ruci. Smiješi mi se, pući usne u oblik poljupca koji je nekoć značio da želi seks, i ja stišćem čašu još čvršće i pućim usne prema njemu, pokušavajući na trenutak ponovno oživjeti nekadašnju magiju.

*** Poslije sam pokupila razbijeno staklo, zadržala komad umotan u kuhinjski papir, tamo gore gdje držimo šibice tako da ih djeca ne mogu dohvatiti. Za svaki slučaj. Imam ta sitna oružja skrivena po kući - za slučaj hitne potrebe. Nož zaguran u gornjem redu knjiga s mekim koricama u našoj sobi, treća s lijeva, odmah do Wolf Halla. Omotnicu s dvadeseticama ugniježđenu među kuharice. Moje rute za bijeg, takve kakve su. On ne zna, ne bih rekla da zna. U krevetu se okrećemo jedno drugome; oprala sam zube, on nije. I dalje mogu osjetiti blagi trag alkohola na svojem jeziku, osjetiti kako mi srce udara u ušima. Zamišljam Rachel i Iana kako leže u kući do nas; ne vjerujem da spavaju. Možda čak i nisu kod kuće, možda su već dolje u policijskoj postaji. Možda policija pretražuje kuću. Zamišljam ih kako pretresaju Clarcine stvari, njihove oči prelaze preko svake sitnice. Gledala sam previše CSI-a.

“Kako su cure iz ZRU-a?” pita Jack, i ja se napola nasmiješim i protiv svoje volje. Cure. Nijednoj nije manje od četrdeset i pet. “Lindsay je dobila papire za razvod,” kažem mu, “Tricia se zalila vinom. Sandra kaže da je boli srce.” “Nemoguće”, kaže, a ja prevrnem očima u mraku. Uvijek liječnik. “Zašto se razvodi?” Okrenem se na leđa. Bijeli zastor očeše mi ruku, sablastan u tami. Toliko se jako trudimo biti normalni da to boli “Nisam još doznala.” Gotovo mogu osjetiti kako mu se usta dižu u osmijeh, iako mu jedva mogu vidjeti usta. “Sretnica.” Nastane stanka. “Jane,” kaže on potom, ”u vezi s onim sinoć...” Čekam. Pretpostavljam da čekam ispriku, ali ovaj put ona ne dolazi. Najradije bih nagurala jastučiće tako da naprave barikadu između nas, da me štite dok spavam. Htjela bih pričati više o Clare, ali nemogu; umjesto toga zurim u zid i mislim o svojoj djeci, o njihovim slatkim, bucmastim malim licima, njihovim uvijenim tamnim trepavicama, o tihom zvuku njihovih udaha i izdaha u sobi pokraj naše. Mislim na Harryja, na njegovo tinejdžersko tijelo rastegnuto pod poplunom, o pahuljicama tek nedavno iznikle brade na njegovoj čeljusti. Ne zaspim sve dok ne zaspi Jack. Previše me strah.

6. poglavlje Istražiteljica Madeline Shaw Utorak, 6. veljače

A

shdon je mali grad, 3193 stanovnika. Znak grada stoji u centru, preko puta osnovne i srednje škole i pokraj rijeke Bourne. Na njemu su tri farmera, ovca i neobično predimenzioniran klip kukuruza. Grad ima liječničku ordinaciju, pub i crkvu, kiosk, trgovinu s keramikom i mnogo mama iz srednje klase. Nije to grad u kojem bi se zbivale ružne stvari, pa smrt Clare Edwards dolazi kao užasan šok. Madeline živi u gradu tek zadnjih osamnaest mjeseci. Kad joj glavni detektiv službeno dodijeli da pod njegovim vodstvom radi na slučaju Clare Edwards, ona pije kavu za svojim stolom, crnu zbog kalorija, i ponovno iznova preslušava telefonski poziv Nathana Warrena kad je nazvao Lornu nakon što je naišao na tijelo od Claire. Zna da je protiv njega bila neka optužba prije nekoliko godina, u izvješću stoji da je slijedio djevojku dok je išla kući iz škole, i već je pitala Bena Moorea o tome. Detektiv Moore slegnuo je ramenima, mahnuo rukom po zraku. “Ako hoćeš moje najiskrenije mišljenje, sve to bila je besmislica”, rekao je. “Ljudi u Ashdonu, ne znam, imam dojam da se njima ne sviđa nitko tko nije poput njih. Žena čija je to bila kći nije nikad podignula

tužbu; neki kažu da je ona sve to izmislila zato što se iz nekog razloga naljutila na školu. Odselili su se nedugo poslije toga, prijeko u Saffron Walden.” Madeline je kimnula, zabilježila sve za svaki slučaj. “Želim da se ti ovim pozabaviš,” govori joj sada glavni detektiv, “ti znaš ljude, znaš mjesto. U prednosti si.” Gleda je stisnutim očima. “Nemoj me razočarati, Madeline.” Ona stisne zube; nije baš izgledno. Provela je noć misleći na izraz na Rachelinu licu kad su im priopćili vijest; na zvuk ženinih koljena kad su udarila u pod, na način kako su je ruke njezina supruga držale za tanki struk. Po njezinu iskustvu, obitelj nikad nije tako nedužna kako izgleda, ali kod ovih dvoje bila je uvjerena u suprotno. “Jako mi je žao zbog vašeg gubitka”, rekla im je, riječi su joj u ustima bile drvene. Dala im je popis Clareinih osobnih predmeta, onih koje su morali uzeti za dokaz, Clarein sat, vrpcu za kosu koju je imala oko ručnog zgloba, školske stvari i novčanik. “Još uvijek tražimo Clarein mobitel”, rekla je Madeline roditeljima. “Vodimo se pretpostavkom da je onaj tko je napao Clare uzeo mobitel.” “Zar ga ne možete pratiti?” pitala je Rachel, disanje joj je bilo plitko, puno sline. “Moj tim radi na tome,” rekao je glavni detektiv, “a pregledat ćemo i popis poziva - vidjeti s kim je Clare nedavno pričala, eliminirati osobe putem ispitivanja.” Oboje su pogledali dolje u popis. “A njezin Iančić?” pitala je Rachel, grabeći se rukom za vlastito grlo kao da bi ga najradije prekinula. Ian je podignuo ruku, primio njezinu svojom i nježno je položio natrag na stol. Policajci su razmijenili poglede. “Lančić?”

“Za šesnaesti rođendan”, rekao je Ian. “To joj je bio rođendanski poklon od nas. To je bilo prije samo dva tjedna, 14. siječnja. Zlatni, ima privjesak s njezinim imenom.” Madeline je prizvala u misli sliku njihove kćeri na tlu, njezine plave kose koja je sjajila pod svjetlom baterijske svjetiljke. Kako je pipala puls na Clareinu vratu. Nije bilo nikakvog Iančića. “Postoji li mogućnost da ste ga nekako previdjeli?” rekao je Ian, pogledavajući svakog od njih, boja mu se malo vraćala u lice. “Ne,” rekla je Madeline, “to bi bilo iznimno neobično. Sve što je uzeto na mjestu zločina navedeno je na ovom popisu.” “Ali provjerit ćemo još jednom”, dodao je Rob, baš kad je Rachel opet počela jecati, plač je odjekivao kuhinjom. “Ona je dobra curica”, stalno je ponavljao njezin očuh, opet i opet dok je policija ustajala da ode, a namirnice od doručka i dalje su stajale pokraj sudopera, hrpa svježe oprane Clareine odjeće nabačena na naslonjač. “Ona je dobra curica, naša Clare.” “Bit ćemo u kontaktu,” rekla je Madeline, “javit ćemo vam se što prije, gospodine i gospođo Edwards. Vraćamo se odmah ujutro.” Ali jutros je provjerila popis, nazvala patologa da joj potvrdi kako nije ništa ostalo uz tijelo. Nema Iančića. Nema mobitela. Njih dvoje provelo je jutro pretražujući kuću Edwardsovih od vrha do dna. Roditelji nisu izgledali ništa bolje nego jučer - jedna boca vina stajala je pokraj ulaznih vrata, prazna, i druga dopola puna na prozorskoj dasci. Netko je ostavio buket koji već izgleda prljavo na travnjaku vani, crvene ruže, bez kartice. Rob i Madeline idu gore, ostavljaju Rachel i Iana dolje s Theresom, obiteljskom časnicom za vezu koja je došla upravo kad su oni sinoć odlazili. Draga je Theresa, Madeline se sviđa. Draga ali nova, dobro pravi čaj. Madeline joj je rekla da policiji javlja kako se Edwardsovi ponašaju jedno prema drugom, što govore u privatnosti svojeg doma. Theresa je pogledala Madeline kao da je ova rekla nešto strašno. ”Ne sumnjaš valjda na njih?”

“Theresa,” rekla je ona, “u slučajevima poput ovog ne možemo nikoga isključiti.” Ian Edwards kazao im je da su i on i njegova žena bili kod kuće to popodne, da je ranije došao s posla jer je plan bio izvesti Rachel van na večeru. Rachel je potvrdila da se vratila s posla u Agenciji za nekretnine Saffron Walden oko četiri, neposredno nakon razgledavanja kuće u Little Chesterfordu, trinaest kilometara zapadno od Ashdona. Par se sastao kod kuće. “Obitelj koja je razgledavala nekretninu nije bila zainteresirana”, rekla jc između dva jecaja. “Nisu se dugo zadržali, možete provjeriti.” “Hoćemo”, neutralnim.

rekao

je

glavni

detektiv,

glasom

namjerno

Clareina spavaća soba uredna je, sve je na svojemu mjestu blijedoružičasti poplun, garderoba puna odjeće. Madeline prelazi rukom preko vješalica, njezini prsti u rukavicama dodiruju Clareine haljine i vestice. Njezine oči skeniraju police s knjigama, stolić pokraj kreveta s hrpicom gumica za kosu i roll-on dezodoransom. Tu je mala gomila nakita, naušnica i srebrnih narukvica s privjescima, ali nigdje zlatnog Iančića s medaljončićem. Niska poredanih fotografija visi uz zrcalo - crno-bijeli polaroidi dviju djevojaka koje plaze jezike. Jedna od njih je Clare. Ne prepoznajući drugu djevojku, Madeline nježno izvuče nisku fotografija i drži je u rukavicom obloženoj ruci. Dva para sjajnih očiju gledaju u nju. “Bila je tek dijete”, naglas kaže Madeline. Glavni detektiv ne odgovori ništa. “Nema fotografija njezina oca”, reče Madeline pokazujući rukom po sobi. Nema ih ni u prizemlju; Markova prisutnost izbrisana je iz kuće. Umjesto njegovog, Ianovo lice blista na fotografijama, njegove ruke grle Rachel i Clare. Zamjena. “Čudno,” kaže Rob, “da nema baš ni jedne.”

Nema ništa u Clareinoj sobi što bi sugeriralo bilo što neočekivano, ali za svaki slučaj snime fotografije sobe, njezin srebrni laptop koji još uvijek žmiga pospreme u vrećicu za dokaze. Ponovno dolje, Theresa im dodaje šalice sa svježim čajem. Madeline pokazuje roditeljima fotografiju Clare i druge djevojke. “Lauren,, odmah kaže Rachel, “ona je Clareina najbolja prijateljica.” Madeline kimne. “Hvala vam. Morat ćemo razgovarati s njom, vidjeti zna li ona išta više o Clareinu kretanju četvrtog. Možete li mi reći njezino prezime, molim vas?” “Oldbury, Lauren Oldbury”, kaže majka, glas joj se pomalo lomi. Lice joj je vrlo blijedo, usnice joj izgledaju kao da u njima nema nimalo krvi. “Mogu li zadržati ovo?” pita Madeline dižući fotografiju djevojaka. Oboje roditelja nijemo kimnu glavama, oči su im prikovane na fotografiju lica njihove kćeri. “Gospodine i gospođo Edwards,, kaže glavni detektiv, “žao mi je što vas to moram zamoliti, ali morat ćete doći službeno identificirati Clareino tijelo.” Pogleda u Madeline. “Netko od naših istražitelja dopratit će vas danas popodne.” Rachel ispusti tihi jauk. Kosa joj je beživotna, visi joj preko ovratnika; na njoj je ista odjeća koju je imala sinoć. Ian kinine, stisne usta u čvrstu, ravnu crtu. Bivši vojnik; Lorna je pogledala podatke. Nešto u vezi s njim ne uklapa se u ovu kuću; on je treći kotač, kukavica u gnijezdu, drugi suprug, bez obzira na priču koju fotografije pokušavaju ispričati. Madeline se pita kako se Clare osjećala u vezi s tim brakom. Je li se nju išta tu pitalo. “Hvala”, reče Ian, i glavni detektiv kimne. “Poslat ćemo auto.” Madeline pročisti grlo.

“Gospodine i gospođo Edwards, kao što znate, imamo razloga vjerovati da je smrt vaše kćeri sumnjiva i u svjetlu toga vas moram pitati: znate li za ikoga, iz ovog mjesta ili bilo kojega, tko bi imao razloga nauditi joj? Ili posredno, možda vama?” Rachelino lice je izmučeno; suze joj počinju kliziti niz obraze, uklapajući se u tragove koji su već tu, bijeli naspram jučer nanesenog pudera. Madeline je gleda. Majka bez djeteta. Ožalošćena. “Ne,” šapne ona, “nikoga. Njoj je šesnaest godina, moja bebica, nikada nije napravila ništa loše, nikada...” Glas je izda i Ian stavi ruku oko njezinih leđa, zaštitnički. Policajci ih promatraju, oboje, primjećuju dinamiku koja postoji između njih. “Što je s vama, g. Edwards?” pita Madeline. “Pada li vama nešto na pamet? Bilo što u vezi s njezinim ponašanjem u zadnjih nekoliko dana, bilo što a da je odstupalo od uobičajenog?” Pogled koji su razmijenili bio je brz, ali oči glavnog detektiva se skupljaju, a Madeline naginje glavu u stranu. “Ne,” kaže Ian, “ne, ništa. Ona je bila dobra djevojka, detektive. Kao što sam vam sinoć rekao. Svi su je voljeli.” Pričekaju trenutak, no Rachel nastavlja plakati. Theresa prilazi, stavlja kutiju s papirnatim maramicama na stol. “U redu,” kaže detektiv, “hvala vam za vrijeme koje ste nam posvetili.” Ustaju i Madeline stavlja ruku u džep, izvlači posjetnicu i daje je Rachel. “Ako se sjetite bilo čega što bi moglo pomoći,” kaže, “nazovite me, u bilo koje doba. Bio dan ili noć. To je moja izravna linija.” Racheline oči bijesnu prema njoj, blistave od suza, ali s mukom proguta i kimne glavom. Gledaju kako Ian svojim dlanom poklapa njezinu šaku, Madelineina posjetnica nestaje s pogleda. Dok policajci koračaju preko šljunčanog prilaza, Rob gleda u Madeline. “Što misliš?”

Ona duboko udahne. Ne poznaje Edwardse dobro - ona se u Ashdonu nastoji držati za sebe, barem koliko je to moguće. Rachel nije ni u jednoj od družina majki - Jane Goodwin i slične - ali Madeline ju je vidjela pokoji put s Ianom, na čaši chardonnayja u pubu Rose and Crown nedjeljom popodne. Ona preko dana prodaje luksuzne kuće umjereno bogatim klijentima u Saffron Waldenu i prije nekoliko godina je obudovjela - Mark, rak pluća. Imaju negdje izvješće mrtvozornika o njemu. Preudala se relativno brzo. “Ne znaju,” napokon kaže, “ali želim provjeriti i njegovu i njezinu prošlost, i njihove alibije za to popodne. I želim razgovarati s Lauren Oldbury. Clare je imala šesnaest - u toj dobi govoriš prijateljicama mnogo više nego roditeljima.” Glavni detektiv baci pogled na svoj sat. “Sendvič na brzaka prije nego što odemo razgovarati s Nathanom Warrenom?” Madeline napravi grimasu. “Jedini sendvič koji se ovdje može dobiti jest onaj iz Walkeričine trgovinice na uglu, i vjerujte mi, to radije ne biste jeli.”

*** Nathan Warren sjedi u sobi za intervjue broj tri u Postaji Chelmsford, dlanovi raširenih prstiju položeni su mu na stol, njegove velike smeđe oči pogledavaju po prostoriji poput životinje u klopki. Madeline sjeda preko puta njemu, dodaje mu čašu filtar-kave i nalijeva svima po čašu vode. Glavni detektiv se lecne dok Nathanova ruka prejako stišče plastičnu čašu, prolijevajući kavu na sivi stol. “Oprostite”, kaže odmah, zamuckujući, i Madeline uzima papirnati ručnik s ormarića u kutu, upija nered. Nathan Warren gotovo svakoga dana u zadnjih osamnaest mjeseci stajao je na glavnoj ulici Ashdona. U gradu živi odavno, otkako ovdašnji stanovnici pamte - prije je bio podvornik u školi, a

prije toga je raznosio novine, Essex Gazette, ubacivao ih je u sandučiće stanovnika (obično sa zakašnjenjem, ali nitko se nikada nije žalio). U zadnje vrijeme ljudi uglavnom ne znaju što točno radi. Madeline ga je znala viđati kako hoda po travnjacima, katkada odjeven u žutu jaknu s fluorescentnim trakama. Obično prenaša nekakav stožac za prometnu signalizaciju koji je ostao nakon neke prometne nesreće - gradske se vlasti prave da ne primjećuju, misleći da mu to bar pruža neku zanimaciju. Da ga drži podalje od neprilika, a policija se nikad nije za to zanimala. Sve do sada. “Hvala što si došao, Nathane”, počne Madeline, smiješeći mu se. Zločestije žene iz grada kažu da je trknut, nije sav svoj, ali ona ne želi stvarati sud dok ne doznaju cijelu priču. Ljudi znaju itekako dobro glumiti kad hoće. “Znam da si već dao izjavu detektivki Campbell u ponedjeljak, Nathane, ali htjeli bismo proći nekoliko stvari s tobom, ako nemaš ništa protiv.” On ne govori ništa, samo zuri u njih, jedna šaka nervozno mu se stišće i opušta. “Gdje si bio u ponedjeljak četvrtog veljače, popodne?” strogo upita detektiv i Nathan vidljivo problijedi. “Bio sam kod kuće,” promuca Nathan, “samo kod kuće.” “Može li to itko potvrditi?” Policija več zna da ne može - Nathan živi sam, u kući koju mu je ostavila majka nakon svoje smrti prije pet godina. Koliko oni znaju, druge rodbine nema. “Nathane,” blago kaže Madeline, bacajući pogled na Roba, “bilo bi nam od koristi da nam prepričaš što si sve radio tog popodneva prije i nakon što si našao Clare Edwards na Žalosnoj livadi.” On se češe iza uha, kratkom, odrješitom kretnjom. “Bio sam kod kuće,” opet govori, “a onda sam išao prošetati se.” “I koliko je tada bilo sati?”

Izgleda uspaničeno i Madeline pomakne malo zglavak ruke, puštajući sat da se okrene prema njemu, pitajući se ima li on problema sa shvaćanjem vremena. Patolog misli da je Clare umrla negdje između pet i sedam popodne. “Oko sedam,” na to će Nathan, kimajući glavom kao da mu je drago što se sjetio, “kad su završile vijesti. Uvijek šetam onuda, sviđaju mi se cvjetići.” “U veljači nema cvijeća, g. Warren”, kaže glavni detektiv, i Madeline stisne usta i duboko udahne. Ne može se otresti dojma da bi ona bolje vodila ovaj intervju bez njega. “Dobro, Nathane,” kaže ona, “znači otišao si u šetnju. I jesi li vidio koga dok si šetao?” On odmahne glavom. “Samo ja.” “I vidio si Clare kako leži na zemlji?” Kima glavom, gleda u stranu, počinje opet tresti lijevom nogom ispod stola. Velik je on čovjek; ruke su mu kao lopate. Znaju da je Clare imala oko pedeset kilograma - pala bi kao perce da ju je napao tako krupan čovjek. “I što si učinio kad si je vidio?” Opet gleda u njih, i oči su mu tužne, velike. Lice mu je blijedo, ali usne su mu pune, poput dječjih. “Rekao sam joj da se probudi,” kaže, “ali nije se budila.” “I jesi li je dirao?” “Ne, ne, ne”, kaže on, i počne odmahivati glavom, brzo, prebrzo. “Nema razloga da se uzrujavaš, Nathane,” čvrsto mu kaže Madeline, “samo pokušavamo utvrditi redoslijed zbivanja u vezi s Clareinom smrti. Ti si nam već mnogo pomogao.” Glavni detektiv uzdahne.

“Jesi li siguran da je nisi dirao, Nathane?” pita on, malo se nagnuvši u stolcu, sklapajući ruke na stolu. Njegov vjenčani prsten bljesne u svjetlu koje pada sa stropa i Madeline osjeti tračak ozlojeđenosti. To što Rob Sturgeon želi što prije riješiti ovaj slučaj ne znači da ga mogu odmah pripisati Nathanu. On ne odgovara. “Reći ću ti ja što mislim, može li tako, Nathane?” blagim glasom kaže detektiv. “Mislim da si ti možda pratio Clare kad je išla iz škole. Mislim da si pokušao razgovarati s njom. Mislim da ti se nije svidjelo kad ti nije dala ono što si želio od nje. Gurnuo si je. I onda te uhvatila panika.” Stanka. “Ne bi ti bilo prvi put da pratiš djevojčicu iz škole, zar ne?” Madeline osjeti ljutnju - glavni detektiv nema pravo izvlačiti sad stare, možda lažne optužbe. Trebaju pokazati Nathanu Warrenu da su na njegovoj strani. U suprotnom, kako pokazuje njezino iskustvo, ljudi nisu skloni previše govoriti. On odmahuje glavom još brže, stavlja ruke na uši kao da je užasnut onim što se sugerira. “Ne,” kaže, “ne! Nisam je taknuo, nisam je ni taknuo.” Izgleda prestrašeno, mumlja još nešto što ne čuju. Madeline se nagne k njemu. “Što si rekao, Nathane?” “Bila je lijepa”, kaže, ne gledajući u njih, i Madeline osjeti nemir. Glavni detektiv blista. “Da,” kaže, “bila je lijepa djevojka, zar ne, Nathane? Je li ti se to sviđalo u vezi s njom?” Nathan tiho jaukne. Pogledava u Madeline kao da traži pomoć, i ona stavi ruku na Robovo rame, da se smiri. “Je li moguće da si bio na Žalosnoj livadi ipak malo ranije nego što ti se čini, Nathane?” pita ga ona. “Ako nam kažeš, možemo ti pomoći. Ako nam ne kažeš, sve može postati puno teže.” Stanka. On samo i dalje odmahuje glavom, naprijed-natrag, poput onih lutki koje ljudi stavljaju kod zadnjeg prozora automobila. Madeline se

odupire porivu da se ispruži, da mu kemijskom olovkom dotakne vrh glave da vidi hoće li mu glava odskakivati i u tom smjeru. Danas očito neće nikamo dospjeti. “Dajte da ovo nastavimo drugi put, gospodine”, tiho kaže Madeline svojem šefu. Rob gleda blijedo u nju, ali ona hrabro izdrži njegov pogled. Dok izlaze iz prostorije, ona opet misli na Iana kako je rukom poklopio ruku svoje žene, kako ju je grlio oko struka. Ljudi mogu vraški dobro glumiti. Prerano je da bi se znalo kome vjerovati.

7. poglavlje Clare Ponedjeljak, 4. veljače, 8 ujutro

M

ama je za doručak napravila peciva od dizanog tijesta s maslacem i ja brzo jedem, jedva čekajući izići iz hladne kuće i započeti s ovim danom. Znam da bih trebala mami i Ianu reći kako ću ostati prespavati kod Lauren ili tako nešto, ali oni će se onda početi izderavati na mene, a ja za to danas stvarno nemam snage. Svađa od jučer mi je više nego dosta. Poslije ću mami poslati poruku kad bude prekasno da me zaustave. “Želim ti lijep dan, Clare”, kaže mama dok završavam svoje pecivo i otpijam još čaja, osječajuči kako me peče jezik jer sam prenaglo popila. Kimnem. “Oprala sam ti plavu jaknu i crnu suknju, “ kaže ona, pokazujući na gomilu oprane robe na jednom od kuhinjskih stolaca, “ako ih hoćeš nositi ovog tjedna. Znam da su ti najdraži. Uspjela sam izvući mrlju s jakne. “ “Hvala”, promumljam. Mogu osjetiti kako me mama gleda, kako me njezine oči peku po licu. Pretpostavljam da se danas osjeća loše zbog onog jučer, ali što joj ja mogu. “I tebi lijep dan”, kažem, pomalo nevoljko, i u tom trenutku ulazi Ian, zviždučući na onaj svoj iritantni način kako to inače radi odmah ujutro, repetitivnu, zamornu melodiju koja mi se sad sama

od sebe pojavi u glavi u bilo koje doba. Kosa mu je još malo mokra od tuša i sitne kapljice vode blistaju mu u bradi. “Dobro jutro, drage moje djevojke!” veselo kaže, ubacujući komad tosta u usta i otvarajući hladnjak. Ja se ukočim, odgurnem se sa stolcem i dohvatim svoju plavu pernatu jaknicu s hrpe čistoga, pa je navučem. “Moram u školu.” Ian zastane pokraj hladnjaka; vidim kako mama gleda u njega, s gotovo molećivim izrazom na licu. Vrata hladnjaka naglo se zatvaraju i Ian pročisti grlo, progutavši zalogaj tosta s maslacem od kikirikija, i pogleda u mene. “Slušaj, prije nego što odeš, Clare - meni je - ovaj, nama je žao zbog onog jučer. Nema smisla da te nas dvoje napadamo zbog ispita. Tvoja mama i ja malo smo razgovarali i, pa eto, složili smo se da pravimo možda prevelik pritisak na tebe, ljubavi. Tebi je ovo razdoblje ionako vrlo stresno i znamo da se trudiš najbolje što možeš. “ Staje na sekundu, pa otvara usta kao da će još nešto reći. Vidim maslac od kikirikija koji mu je ostao među zubima. “Jako nam je žao, Clare”, ubaci se mama, i ja gledam u njih dvoje, iznenađena ovom neočekivanom manifestacijom zajedništva. Na jeziku mi je još uvijek čudan osjećaj, kao da imam komadić brusnog papira na mjestu gdje me opekao čaj. “Nema frke”, naposljetku izgovorim, samo da sve ovo konačno završi, Ian izgleda kao da mu je zaista laknulo, osmijeh se pojavljuje na njegovu velikom licu. “To je naša mala”, kaže, i na moj užas povlači me k sebi, napola me grli, nekako čudno, lice mi je pritisnuto o njegovu košulju, privjesak s mojeg zlatnog Iančića usijeca mi se u udubljenje na vratu dok me gnječi uz sebe. Miriše na mamin novi gel za tuširanje koji je dobila za Božić, i na previše Lynxa. Samo želim da me pusti. “Budi dobra, Clare”, kaže mama, i ja s olakšanjem udahnem kad me Ian oslobađa svojeg stiska i vraća se hladnjaku. Njegov

ionako kratak raspon pažnje poremećen je još više zovom s Ianine. Tiho, iskradem se kroz ulazna vrata, gutam duboko svježi zrak. Barem su se ispričali. Ili tako nešto. Zatvaram vrtna vratašca iza sebe i guram ruke u džepove, ignorirajući WhatsApp i pitanje od Lauren jesam li napisala zadaću iz engleskog. Sigurno će se sva uspaničariti, uvijek paničari, ali jednostavno ću joj dati da prepiše moju zadaću. Navlačim kapu dublje preko svoje duge plave kose, nadajući se da mi se neće previše izravnati do trenutka kad tamo stignem i krećem Cestom Ash prema školi. To je samo deset minuta hoda. Nikako se ne mogu odlučiti sviđa li mi se ili ne klaustrofobičnost ovog grada - živim ovdje otkako znam za sebe, otkad su mama i tata otišli iz Londona da bismo živjeli na nekom mirnijem, sigurnijem mjestu. Svidjet će ti se ovdje, rekao je tata. Oni su svakako našli to što su tražili - ništa opasno nije se dogodilo u ovom gradiću otkako postoji. Osim onoga što se događalo unutar četiri zida naše kuće, naravno, ali o tome nitko ne govori. Posebno ne moja mama.

8. poglavlje Jane Srijeda, 6. veljače

M

ožemo li drugi put dobiti kašu onako kako je tata napravi?” Sophie, moja kći, puci usta, sa žlicom na pola puta do usana, kao Zlatokosa uhvaćena na djelu. Zdjelica koju sam joj pripremila za doručak gotovo je netaknuta - ja radim kašu na vodi, Jack je radi na punomasnom mlijeku. Pomislili biste da će liječnik paziti na opasnosti kolesterola, ali, eto, vidite. “Drugi put”, kažem, dok vlažnom krpom brišem sok koji je Finn prolio po stolu. Oči me peku od umora, usta su mi suha od sinoćnjeg vina s curama iz ZRU-a. Svaki put kad sam se probudila po noći, pogledala sam svoj mobitel, skrivajući ga od Jackovih očiju, da vidim ima li kakvih vijesti o uhićenjima u vezi s Clare Edwards. Vijesti su oskudne, detalji nejasni. Uključila sam notifikacije na mobitelu da mi javi ako se pojavi nešto novo. Ne mogu podnijeti pomisao da budem odvojena od svoje djece danas. Ne sad kad se dogodilo ovo prvim susjedima. Najradije bih zaključala ulazna vrata, ušuškala ih u njihove krevete i bacila ključ. Ne mogu prestati pogledavati kroz prozor, u kremasto obojene zidove kuc'e Edwardsovih. Dok sam se jutros tuširala, obrisala sam paru sa stakla i pogledala preko to malo prostora što dijeli naše kuće. Zavjese na njihovoj spavaćoj sobi bile su dignute, ali nijedno od njih

nije bilo u krevetu. Dok sam gledala, Ian je ušao u sobu, otišao do garderobe. Malo sam se izmaknula, pazeći da me ne vidi. Na sebi sam imala samo ručnik. Voda mi je kapala po vratu. Sagnuo se, izvadio nešto i stavio to u svoj džep. Onda je otišao iz sobe. Čekala sam nekoliko sekundi, ali nije se vratio. Dolje, sve je tiho. Osoba za vezu s obitelji i dalje je tamo, barem njezin auto jest. Njihovi kuhinjski zastori rastvoreni su i vidim boce od vina na prozoru. Neobično uredan niz boca, tri prazne, jedna napola puna. Čovjek za reciklažu dolazi srijedom. Theresa bi ih trebala staviti van, stvarno. Iza sebe čujem kako moj suprug silazi niza stube. Okrenem se štednjaku, gdje krčka ostatak kaše, čekajući Harryja. Zakasnit će u školu. “Što ja to čujem o najboljoj kaši na svijetu?” kaže Jack, ulazeći u kuhinju odjeven za posao: plava košulja, manžete koje sam mu darovala za prošli Božić. Male ukrižane trakice; srebro sjaji na svjetlu koje prodire kroz kuhinjski prozor. Govori lažnim glasom kojim se obraća djeci. Gledam iza njega očekujući Harryja, ali od mojeg starijeg sina ni traga. Jack me ljubi u obraz, uzima gutljaj kave iz šalice koju mu dodajem. Na šalici piše: “Najbolji mužić na svijetu”. Okrutna šala, hvala Hallmarku. Sophie sva blista i ja pružim ruku da joj dotaknem kosu, osjetim meke smeđe kovrče pod dlanom. Kovrče su me iznenadile kad su se pojavile; moja kosa pada posve ravno niz leđa, ili je barem tako bilo dok sam bila mlađa. Sad je nosim do ramena, podšišavam je jednom mjesečno u salonu Kod Trudie u gradu. Svaki put se stresem od tog naziva kad ulazim tamo; čisto utjelovljenje provincijskog duha. Toster se oglasi i prebacujem kruh na tanjur za svojega supruga, gledam kako ga maže s previše putra. On se neće udebljati, nikad se ne udeblja. “Što ćeš raditi danas”, pita me Jack, praveći smiješnu grimasu prema Finnu i ja duboko udahnem, umirujem samu sebe.

“Uobičajene stvari, Jack. Nema potrebe da se brineš.” On ne odgovara, Oboje znamo da je druga rečenica laž. Jedina osoba koja se ovdje treba brinuti sam ja dokle god sam u braku s njim. “Gdje je Harry?” kažem mu, a Jack slegne ramenima. “Silazi uskoro, valjda.” Odem do podnožja stuba, stavim ruku na rukohvat. “Harry!” Dok stojim tu mislim koliko sam puta dosad radila ovo isto, koliko je to domaće i poznato. Rachel više nikad neće zvati Clare da siđe, nikad više neće osjetiti frustracije koje dolaze s činjenicom da imaš tinejdžera u kući, nikad više uzdišući gledati na sat dok se doručak hladi. “Harry!” “Dolazim, dolazim.” Čujem ga prije nego što ga ugledam, i evo ga tu; moj dečkić, njegova crna kosa neuredno pada preko kragne, miris Lynx Africa osjeti se sve do mene. Njegova školska torba vuče se za njim, odskakujući po stubama dok mi prilazi. Koža mu je blijeda, oči su mu malo krvave. “Dušo”, kažem, pružajući ruku prije nego što sam se uspjela zaustaviti, prelazim dlanom preko njegove čeljusti i popravljam mu kragnu. “Kako se danas osjećaš?” Vidim i ono što njegovo držanje skriva; primijetila sam kako je gledao Clare. Makne se od mene, samo malo, ali zaboli me jednako kao i uvijek. Ne mogu reći da se nas dvoje ne slažemo, Harry i ja, nego smo se nekako prestali poznavati, nekako usput. Ali on je moj prvorođenac, moja neočekivana beba, rođena godinama prije ostalih, kad smo Jack i ja bili mladi. Beba koja nas je vezala zajedno. “Dobro sam”, promrmlja, ne gledajući me u oči. “Doručak je spreman”, kažem, tek toliko da nešto kažem, i on me konačno pogleda, kimne.

“Hvala, mama.” Gledam kako ostavlja svoju torbu na podu i klima prema kuhinji, čujem kako Sophie klikće kad ga ugleda. Dobar je s njom, i s Finnom. Samo se od nas distancirao, od mene i Jacka. Dok izvlači stolicu kod stola, vidim kako mu oči lete prema prozoru, prema mjestu na kojem nijemo stoji kuća Edwardsovih u hladnoj svjetlosti veljače. Zuri sekundu ili dvije, potom odvraća pogled. Nakon doručka, Harry odlazi, sa slušalicama u ušima kao i uvijek, s torbom prebačenom preko desnog ramena. Na pragu, uhvatim ga, moja je ruka na rukavu njegove jakne. “Harry,” kažem, “pazi na sebe, hoćeš li?” Gledam ga duboko u oči. Trenutak između nas stoji i najednom se osjetim budalasto. Njemu je sedamnaest - ali onda se sjetim da je i Clare bilo šesnaest, i ona je bila na samom pragu odraslosti. Dob te ne može zaštititi od svega. “Naravno,” kaže, “uvijek pazim na sebe, mama.” Poluosmijeh, da trepneš propustio bi ga. “Nemoj se brinuti.” Zatvara za sobom vrata i ja kroz prozor gledam kako hoda preko ulice, obrazi mu odmah poprimaju rumenilo na hladnom zraku. Nebo je sivo, ne odaje ništa. Dok gledam, pokraj njega staje auto, pa skreće lijevo, zaustavljajući se pred susjednom kućom. “Mamice!” zove me Finn odostraga, odvlačeći mi pažnju. “Ne mogu nađi cipele.” Deset minuta kasnije spremni smo za pokret. Sophie i Finn zabundani su kao dva mala snjegovića, čitanke čvrsto stisnute u njihovim rukama. Jack još uvijek sjedi za kuhinjskim stolom; ja pogledavam na sat. Trebao je otiđi prije petnaest minuta. “Jack,” kažem, “zakasnit đeš.” Njegove oči ne miču se, prikovane su za prazne zdjelice kaše koje tek trebam oprati. Sophie me gleda, zbunjena. Brzo namjestim lice u

osmijeh i pošaljem poljubac Jacku, praveđi pritom glasan zvuk od kojeg se djeca nasmiju. “Recite pa-pa tatici!” kažem, i svi mu mašemo, dva snjegoviđa i žena. Okređući se od njega, stupim van, držeći svakom rukom jedno dijete, i tada ugledam: cvijeće. Leži na zemlji ispred kuće Edwardsovih, obrubljuje prednji dio njihove tratine. Ružičasto cvijeđe, crveno cvijeđe, žuto cvijeđe, umotano u celofan, rukom ispisane kartice ostavljene na vlažnoj jutarnjoj hladnođi. Među buketima ističe se veliki medo, groteska sa staklenim očima. Slijepo zuri u mene. Brzo povučem djecu preko ceste, upravo kad plavi kombi usporava pred nama i staje iza automobila koji sam prije vidjela. Na jednom i drugom je natpis ITV News. Progutam knedlu. Nije im dugo trebalo. “Mamice?” kaže Sophie, uhvativši izraz na mojem licu, ali ja se brzo sagnem i omotam joj šal oko vrata još čvršće, bolje joj zakopčam zatvarač, sasvim do gore, priječeđi joj pogled prema travnjaku Edwardsovih. Finn uopće ne obraća pozornost, prčka po džepu tražeći nešto. Požurim ih niz cestu prema školi, očajnički susprežuđi poriv da pogledam preko ramena. Malo nam se kliže po pločniku; trebali su posuti ceste još jednom, dovoljno je hladno. Sljedećih deset minuta slušam kako Sophie čavrlja o svojem satu umjetnosti, upijajući njezinu nevinost, njezinu potpunu nesvjesnost činjenice da je mrtva tinejdžerica nađena na manje od pet minuta šetnje od mjesta gdje stojimo. Voli umjetnost, to joj je najdraži predmet. Kakva majka, takva kći. Ponedjeljkom perem njezinu uniformu; uvijek ima boje na košulji. Požalila bih se na to učiteljici, ali ne želim privlačiti pozornost na nas. Više ne. Vidjela sam ja kako me je ravnateljica gledala kad sam morala otkazati večeru s ZRU-om prošlog mjeseca; zabrinutost u njezinim očima, pitanja o tome kakva je situacija kod kuće. Pretpostavljam da danas ne prolazi objašnjenje da sam slučajno naletjela na vrata.

“Jane!” Sandra me prima za ruku nakon što sam mahnula još jednom u pozdrav svojoj djeci. Nosi debeli vuneni šal i daleko previše maskare, i nos joj je crven od zime. Naginje se posve blizu meni. “Jesi li vidjela televizijski kombi? Jutros je jedan prošao točno pokraj naše kuće. To je sad to, bit će na svim vijestima.” Strese se, udara nogama o tlo kako bi ih ugrijala. “Bože, zamisli, Ashdon na televiziji. Dakle, svi znamo kako pokrivaju ovakve slučajeve, pa oni su poput lešinara, zar ne?” Prodorno me gleda. “Tvoja kuća mogla bi biti na vijestima, isto. Ili se barem vidjeti u kadru.” “Sandra,” kažem joj, “nemoj mi još reći da si ljubomorna zbog toga.” Izgleda pokunjeno. Stavim joj ruku 11a rame. “Nemoj o tome razmišljati, barem ne za sada. Novinari mogu biti od koristi policiji, pomoći im da nađu onog tko je to učinio.” “Imaš pravo,” kaže ona, odmah bolje raspoložena, “imaš pravo, Jane. Bože, nadam se da će ga brzo uhvatiti. Je li tvoj Harry čuo još nešto više? Starija djeca sigurno su strašno pogođena.” “Ne,” kažem, “Harry nije baš dobro znao Clare.” Grlo mi se steže, sve više i više. “Književni klub ovoga tjedna?” kaže Sandra, mijenjajući temu, i ja zastanem pa kimnem. “Moramo nastaviti kao prije, zadržati osjećaj normalnosti”, kaže ona. “Možda se možemo naći kod tebe? Još malo pa sam do kraja pročitala Zadie Smith.” Prije no što stignem odgovoriti, ona mi maše svojim prstima u rukavicama i okreće se otići. Zurim za njom na trenutak, gledam kako se njezina pomalo zdepasta figura kreće preko asfalta, zastajkujući usput da popriča s drugim majkama. Sandra zna sve o svima ili barem misli da zna. Odmičem se od škole, zatičem pramenove kose koji su mi pobjegli iz šala natrag u meki sivi materijal. To je kašmir; Jack mi ga je kupio za zadnji Božić. Za moju voljenu, pisalo je na darovnoj

kartici. Spremila sam je u ladicu pokraj kreveta, zajedno sa sasušenom ružom koju mi je darovao kad smo tek počeli hodati i izblijedjelom propusnicom za ukrcaj s našeg medenog mjeseca na Tajlandu. Katkada ih pogledam, moje male uspomene, da se podsjetim na njegovu ljubav. Katkada je teško sjetiti se. Nisam tu spremila narukvicu iz bolnice; odrezala sam je sa svojega zglavka dan nakon incidenta sa stubama i zagurala je u jednu staru torbu, spremljenu pokraj naše garderobe. Neke uspomene nisu vrijedne da im se čovjek vraća. Vadim mobitel dok se vraćam glavnom ulicom, šaljem poruku Jacku. Idem na posao. Vidimo se večeras. Stanka. Volim te. Ostavljam ga na vibriranju, za slučaj da mi odgovori, ali iako mi mala kvačica pokazuje da je vidio poruku, mobitel ostaje odlučno tih i nepomičan. Stignem na posao pet minuta kasnije, a Karen, moja šefica i kolegica, na telefonu je. Glas joj je tmuran i lice ozbiljno, ali unatoč tome, osjetim ga - val slobode koji mi dolazi kada sam ovdje, u ovoj svjetlom ispunjenoj trgovini, daleko od mojega supruga, daleko od kuće. Mi smo mala, malecka trgovina, prodajemo uglavnom keramiku i čestitke; pristala sam na ovaj posao samo na pola radnog vremena jer mi daje nešto čime ću se zabaviti. Prije sam radila u oglašavanju, dok sam još živjela u Londonu, prije djece i Jacka, i dio mene uvijek je ostao žudjeti za tim kreativnim poslom. Katkada se zamišljam kako sjedim u Londonu za crtaćim stolom, ispred mene MacBook, i više ne prepoznajem samu sebe. Kažu kako te brak i djeca ne moraju promijeniti: tko to kaže, laže. Ja bih rekla da slomljeno rebro promijeni dosta stvari. U početku nije bilo uvijek ovako, s Jackom i sa mnom. Kad sam ga prvi put srela, već me je osvojio. Jack je za mene predstavljao život za koji sam mislila da ga nikad neću imati: novac, stabilnost, kuću i djecu, sve odjednom. I neko vrijeme, bilo je savršeno. Bolje nego savršeno. Bili smo opsjednuti jedno drugim; bila sam njegov mali projekt, djevojka koju je uzeo i popravio. I kao svaki dobar subjekt, prihvatila sam izazov. Pretvorila sam se u ženu kakvu je želio. Nije

prošlo dugo, i nisi više mogao ni primijetiti razliku između onog tko sam bila i tko sam sada. I ako se mene pita, tako će i ostati. Bez obzira na sve. To je sve oko čega se i trudim. “Dobro jutro!” Karen oblikuje pozdrav ustima, još je na telefonu, i ja joj mahnem, odmotam šal s vrata i stavim ga na vješalicu. Straga je mali studio, gdje Karen i ja radimo, i sve što napravimo stavlja se u prednji dio trgovine. Umjetnost kao terapija; mislila sam da će mi nešto poput toga pomoći nositi se sa životom kod kuće i zaista pomaže, katkada. Čajnik veselo ključa i ja uključim radio dok uzimam šalicu s police: oslikanu keramičku šalicu koju su Sophie i Jack napravili za mene, za Majčin dan prošle godine. Nesigurnom rukom nacrtana srca ukrašavaju je i moje srce se širi. Napravim kavu. Kad sam upoznala Jacka, on me uvjeravao da je se okanim, pa svi to govore, pričaju o tome što radi srčanom ritmu, živčanom sustavu, razini kortizola. Ali on sada krši vlastita pravila. Mogu ih i ja kršiti. “Oprosti zbog ovoga, Jane”, kaže Karen kad spusti slušalicu. Trgovina je njezina, i dobro se slažemo, iako je meni malo teže iskreno se uzrujati u vezi s keramikom, kao što to čini ona. Veći dio naših prihoda dolazi ovih dana od Jacka. Dobri stari Jack, Jack liječnik, Jack koji stavlja kruh na stol za obitelj. Stara pjesmica odvrti mi se u glavi, Jack budi žustar, Jack budi brz. Nema ničega bajkovitog u vezi s našim brakom. Ali to je ono što sam željela, podsjetim sebe. Ono što i dalje želim, čak i sada. Smjestim se pokraj Karen, uključim svoje računalo. Pojavljuje se fotografija zaslona: Finu i Sophie na plaži, Harry pravi smiješnu grimasu iznad njih; naši praznici na Cornwallu prošle godine koji su završili jednom od najgorih svađa koju smo Jack i ja ikad imali. Više se i ne sjećam što ju je pokrenulo. Na fotografiji Sophie ima sladoleda oko usta. Svijetložutog; brzo, kliknem na jedan od mojih zadnjih dizajna, osjetim mjehurić olakšanja kad ta slika zamijeni ovu na zaslonu.

“Bez brige”, kažem Karen, uzimajući mali gutljaj kave - prevruča je, pali mi jezik. Spaljuje vino od prošle uoči. Osjetim ga opet: udar stakla, čudna tuga kad sam jutros vidjela modricu. Ljubičasta, boja vrijeska. Brzo če biti zelena. Karen cokće jezikom. “Bila je to opet Beth, zove iz škole. Nije jutros htjela izići iz kuće - pa, tko bi joj to zamjerio! Nakon onih vijesti. Ona je isto godište kao i Clare Edwards. Ona jadna cura. To je tako grozno. Imam osjećaj da je cijeli grad u šoku.” Mršti se, prelazi rukom preko očiju. Osjetim probadanje empatije, ispustim suosjećajan zvuk iz grla. Beth je njezina kći, ide u srednju školu, šesnaest je napunila prošloga tjedna. Pomogla sam dekorirati rođendansku tortu taj dan na poslu, zabadala svjećice u debelu bijelu glazuru. “Zapravo,” kažem, “oni žive vrata do nas.” Reakcija je momentalna. Karen glasno udiše, ruke joj polete do usta, srebrni vjenčani prsten bljesne na svjetlu. ”Ne! Jane! Nisam znala. Oh, tako mi je žao. Ja...” Odmahnem rukom po zraku. “Ne,” kažem, “stvarno, sve je okej, mislim, nije, ali...” Zastanem. “Očito, grozno je to kad ti se tako nešto dogodi toliko blizu kuće.” Karen se strese; gotovo mogu vidjeti drhtaj kako joj se penje uz kralježnicu, prikrada se kroz njezinu tanku prugastu majicu, preko njezinih uskih ramena. “Jednostavno ne mogu vjerovati, Jane, vrata do tebe! U našem gradu! I to praktički odmah poslije Božića, pa tko bi to napravio? Beth kaže da je bila jako lijepa djevojka, je li tako? Jedna od omiljenih u društvu. Pa, to se vidi i po slici. Mislim da će to sve jako brzo završiti na nacionalnim vijestima.” Kimne glavom prema lokalnim novinama, raširenim na stolu. Školarka nađena mrtva na polju u Ashdonu. Plava kosa Clare Edwards sja poput aureole, njezini bijeli zubi smiješe nam se zaleđeni na fotografiji. Oči mi se pune i okrenem glavu natrag prema ekranu. “Grozno je,” kažem, “to je stvarno nešto najgore.”

Kupim novine u Walkeričinoj trgovini, na putu po djecu u školu. Ne znam zašto, ali želim pročitati detalje, usredotočiti se na to u svojoj kući. Moram biti spremna, moram biti na oprezu - moja djeca najvažnija su stvar na planetu. Moram paziti da budu na sigurnom. Srce mi udara dok zurim u naslove - ne mogu vjerovati, ne mogu vjerovati da je mrtva. Jedna od naših. To me ispunjava užasom. Ruby Walker smrknuto mi se smiješi sa svoje strane pulta. Voditeljica lokalnih izviđačica, najjadnija žena na planetu. Viđala sam i prije kako joj se usne pomiču u molitvi kad misli da je nitko ne gleda. “Još nešto?” kaže ona, lice joj ima trajno utučen izraz, i ja uzmem dva KitKata za Sophie i Finna, Twix za Harryja, i bocu vina za nas. Jack voli merlot; ja volim sauvignon. Novine su preklopljene pod mojom rukom, vruće od tinte. “Užasno”, kaže Ruby, kimajući glavom prema licu na naslovnici i ja kimam gledajući na drugu stranu, prema redu blistavih omota slatkiša. I jest užasno. Svi to znamo. “Vi ste je poznavali, zar ne?” kaže ona buljeći u mene. “Vi i vaš suprug. Morali ste je poznavati.” Pročistim grlo. Ima nešto čudno u načinu na koji je rekla “suprug” ili ja to umišljam? Pola žena u ovom gradu zaljubljeno je u Jacka. Ne bih htjela da moram i jadnu Ruby dodavati na tu listu. Iako mislim da mi ona i nije konkurencija. “Ne baš dobro,” kažem, “obitelj Edwards držala se uvijek za sebe.” Umorna sam od ponavljanja uvijek istog. “Kako je Vesela Ruby?” reći će mi Jack kasnije, i ja ću mu se nasmiješiti i protiv svoje volje. To je ime koje smo joj dodijelili kad smo se doselili u grad; cijelo ovo vrijeme nije bila ništa osim mizerna. Sophie će uskoro krenuti u stariju grupu, ali ja sam joj već rekla da neće u izviđačice. Karen kaže da je Beth mrzila biti u izviđačima beskonačno vezivanje čvorova, stalne molitve i najave kraja svijeta. Neki ljudi uživaju u katastrofama. Ruby se jako sviđa cijela ova drama.

Na školskoj kapiji stojim s drugim mamama na početku travnjaka između osnovne i srednje škole. Harry neće izići prije četiri i deset, ali kupim Finna i Sophie u tri i trideset. Volim vidjeti njihova mala lica dok žure prema meni, volim trenutak kad ih mogu ponovno zakriliti svojim rukama. Pogotovo sada kada je tragedija ovako blizu. Obje su škole anglikanske, naravno. Ploča za obavijesti pričvršćena je na kapiju i novi plakat leprša na vjetru. Nagnem se naprijed, zurim u crna slova. Svećenik će sutra navečer održati posebnu misu, u spomen na Clare. Molimo pridružite nam se, piše, dok se Ashdon ujedinjuje u ovom teškom trenutku. Ovo je sigurno nešto najuzbudljivije što se pastoru Michaelu dogodilo u dugo vremena. Obično bismo se druge mame i ja cerekale jedne drugima nad objavama iz crkve, ali danas gotovo možeš osjetiti živce, vidjeti valove šoka kako isijavaju oko svih nas. Nikad se ništa nalik na ovo nije dogodilo prije. Ne u Ashdonu. Ne u prvom susjedstvu. Nakratko, sklopim oči, mislim na ono zadnje jutro, na onaj posljednji put kad sam vidjela Clare. Gledala sam je kako odlazi u školu, zalupivši ulazna vrata za sobom. Ili sam samo umislila da ih je zalupila? Harry još nije bio sišao, Finn i Sophie još su prali zube. Clare je uranila, krenula ranije nego obično. Njezina plava kosa sjajila se na suncu u veljači, odbijajući sunčane zrake. Jack se pojavio iza mene kod prozora i ja sam se odmaknula. Pitam se je li je i njezin očuh gledao. Je li bila svjesna kako je gledaju muškarci. Je li ona ikoga gledala na takav način. Čučnem kad vidim da Finn dolazi prema meni, vraćajući me natrag u oštro zimsko popodne. Otvaram ruke za njegovo malo toplo tijelo, jedva čekam zagrliti ga. Uvijek je najmazniji baš nakon škole. Ohrabrujući znak. Sophie skakuće prema nama i Sandra se pojavljuje kao čarolijom pokraj mene, smiješeći se. Imala sam samo nekoliko sati poštede. Tako je to u ovom gradu. Ona čvrsto drži svoju kćer Natashu za ruku. “Uh. Bojim se da me sustiglo ono vino od sinoć, danas se osjećam užasno. Ali hvala ti što si došla, svakako.

Kako je bilo na poslu?” Ne zastajkuje dok govori, čak ni da uzme zrak. “Curke su nam ovog tjedna najbolje frendice!” prošapće mi, i ja kimnem u odgovor. Sophie i Natasha malo se vole, a malo mrze, čini se. Koliko to već mogu curice od sedam godina. Vidim da Tricia dolazi prema nama, ali pravim se da je ne primjećujem, za slučaj da se sjetila mojeg obećanja kako ću ispeći nešto za Lindsey koja se razvodi. Brzo okupim djecu oko sebe, primam njihove čitanke i kutije za ručak u ruke. Nitko se danas ne okuplja u grupice radi razgovora, svi samo želimo otići kući, umotati svoju dječicu u debeli sloj vate i zaštititi ih od kakve god već grozne sudbine koja je snašla Clare. Ima nas nekoliko koje obično zajedno hodamo niz glavnu ulicu, ali baš mi smo te koje se sada prve razilaze. Naša kuća samo je deset minuta od škole, malo izmaknuta od glavne ceste, kao i kuća Edwardsovih. Naša je ružičasta, za razliku od njihove u krem boji, onakve tipične ružičaste boje za fasade, s urednom crnom rondelom s prednje strane na kojoj piše ime. Jazavčev brlog. Grozno, upravo bolno, umišljeno. Katkada se pitam što mi je to trebalo da se doselim ovamo. Pogotovo sad kad se ovo dogodilo. Jack neće htjeti otići; njegova ordinacija je ovdje. Naposljetku, ovo je naš novi početak. Finnova mala ruka stišće moju dok klipšemo polako od škole. Srce mi udara u grudima, brinem se zbog gomile cvijeća i drugih stvari koje ljudi ostavljaju na travnjaku Edwardsovih i kako da to sve zaklonim od očiju svoje djece. Sandra hoda pokraj nas, Sophie i Natasha su naprijed. Moje oči ostaju fokusirane na Sophijin ljubičasti ruksak dok Sandra progovara prigušenim glasom. “Jesi li danas još što čula?” pita me. “Tricia mi kaže da policija misli kako ju je netko udario straga po glavi, morao joj je dakle doći s leđa. Možeš li to zamisliti?” Stresem se i malo čvršće stisnem Finnovu ruku. Gumbi moje bluze tijesno me stežu uz grlo. Ovih dana stalno se odijevam konzervativno. Liječnikova žena. “Je li policija več dolazila k vama?” pita Sandra. “Sigurno će doći. Kladim se da će vas ispitati u vezi s tim. Zar ne gleda vaš kuhinjski prozor ravno u njihov?”

Zna ona da je tako. Gotovo naglas nasmijem se koliko je prozirna. “Bila sam u trgovini”, kažem, kimajući glavom u smjeru keramičarske radionice. Sve u ovom gradu tako je blizu; prava mora za klaustrofobičare. “Tricia kaže da šalju istražiteljicu Shaw okolo”, kaže Sandra. “Znaš, ide od vrata do vrata. Ispituje je li tko što vidio. I ispitali su Nathana Warrena - pa i trebali su, zar ne? Mislim, što je taj uopće radio, šetao se po polju u to doba dana?” Šmrcne i otpuhne zrak, dah joj se pretvara u oblačić pare na hladnom zraku. “Navodno su već pretražili kuću Edwardsovih, jedna od mama vidjela ih jc jučer kad su odlazili. Jesi li ih ti vidjela? Nisi ništa spomenula.” Nastavlja ne čekajući odgovor. “Zamisli samo, da ti netko tako kopa po stvarima.” Napravi grimasu. “Baš me zanima jesu li nešto našli. Rachel je tako lijepa, naravno, ali svejedno nikad ne znaš, zar ne? Pitam se što policajka Shaw misli o njoj. Njih dvoje nikako ne idu jedno uz drugo.” Istražiteljica Madeline Shaw - detektivka koja stanuje u Ashdonu. Živi ovdje zadnjih nekoliko godina, u maloj kući točno na brežuljku, iza škole. Nemamo nas dvije ništa zajedničkog - nije ona baš tip žene koja bi dolazila na književni kružok ili večer vina. Kako to njoj mora biti čudno, da se ovakav zločin dogodi točno na njezinu pragu. Pretpostavljam da joj je to baš ispalo zgodno. Ispred mene, Sophien ruksak poskakuje. Kosa joj se sjaji na suncu i osjećam val mučnine. Sandra sigurno primjećuje izraz na mojem licu jer uzdahne, cokne jezikom. Gledam u tlo, očima pretražujem pločnik, slušam zvukove naših koraka. Sandra nosi one grozne Birkenstockove čizme; ja imam svoje male crne, Russel and Bromley, prošlogodišnje. “Znam,” kaže ona, “pomisao da se to može opet dogoditi... da drugi put to može biti jedna od naših curica. Ne možeš podnijeti ni pomisliti tako nešto, jelda? Ne mogu podnijeti nasilje.”

Drhtaj mi prođe niz kralježnicu. Žuto cviječe blista na mojim zatvorenim kapcima. Sjećanje na stube u našoj staroj kući, kako me je gurnuo, bol u mojim rebrima. “Ne,” kažem joj, “ne mogu ni ja.”

9. poglavlje Istražiteljica Madeline Shaw Srijeda, 6. veljače

M

adeline?"

Glavni je detektiv ispred nje, obrve su mu podignute. Nestrpljiv je; tabloidi su skočili na priču i pozivi počinju pljuštati sa svih strana. Neki novinari izvukli su stare slike Clare s njezine Facebook stranice: ona kako pozira na plaži u Barbadosu. Dodali su slike Rachel i Iana, on u majici engleskog nogometnog kluba, smije se u kameru. Tugujući roditelji? piše ispod slike u novinama. I tako to počinje, misli on. “Jesi li dobila izvještaj patologa?” “Aha. Tražila sam da požuri”, kaže Madeline, dodajući mu e-mail koji je upravo isprintala. “Sad mi ga je poslala Christina.” On prelijeće pogledom preko papira, oči mu se kreću tako brzo kao da skenira. “Uzrok smrti identificiran kao unutarnje krvarenje na mozgu nastao uslijed ozljede na stražnjoj strani glave”, kaže Madeline. “Kao što smo i sami odmah rekli. Ima modrica na ramenima, što upućuje na to da ju je netko čvrsto zgrabio. Nema znakova seksualnog napada. Testirali su.”

To je bilo prvo što su gledali; bez toga jedna od mogućih motivacija je nestala. Glavni detektiv uzdahne. “Pa, to je ipak nešto. Iako bismo imali mnogo više šanse pronaći počinitelja da je na njoj ostavio svoj DNK. Nema očite motivacije kad se isključi silovanje.” Provuče prste kroz svoju kosu, lecne se kad telefon počne ponovno zvoniti. To se uvijek događa kad je posrijedi zločin ovakve vrste - ljudi se javljaju i nude lažne tragove, vidovnjake; kojekakvi luđaci žele svojih pet minuta slave. Mediji sve samo pogoršavaju; kako bi on volio da im nisu toliko potrebni. “Testiramo njezinu odjeću na DNK; trebalo bi stići za nekoliko dana. Jedino u što sam u ovom trenutku sigurna jest to da nije riječ o slučajnoj nezgodi.” Madeline ustaje, gleda preko Robova ramena i pokazuje na fotografije tijela koje je skenirala Christina, patologinja. “Pogledaj ovo. Netko ju je držao - kladila bih se da joj je udarao glavom o tlo ili ju je udario s leda i onda je okrenuo da leži ovako. Nije to učinio ekspert.” “Ne,” kaže on, “nije baš metodično.” Njih dvoje gledaju u fotografije. Tu je još jedna modrica, niže na Clareinoj ruci, ljubičasta, obrubljena zelenkastom sjenom. “Otkud to ime?” najednom kaže Rob. “Žalosna livada. Čudno.” Madeline odmahne glavom. “Zapravo nitko ne zna. Ruby Walker, koja drži kiosk, tvrdi da je to zbog rijeke. Da se tuga skupi na jednom mjestu, pa je rijeka otplavi drugdje, tako neka glupost.” Rob zarokće kroz nos, ponovno zuri u Clareine modrice. “Dobro. A gdje smo dospjeli s posjetima od vrata do vrata? Što kažu susjedi?” “Upravo se spremam sada krenuti s Lornom.” “Nemoj nikoga propustiti”, kaže joj on. “Netko je nešto morao vidjeti tu noć. Neobično vozilo, strana osoba nije nikad pomislio ni da će jednom naći mrtvo tijelo u Ashdonu, je li tako? U ovoj fazi ni u što ne mogu biti sigurni. Riječi glavnog detektiva odzvanjaju joj u

glavi dok se voze. Znači postoji nepokriveno razdoblje, razmišlja ona.

10. poglavlje Jane Srijeda, 6. veljače

V

ečeras svi zajedno večeramo - upravo sam postavila sto! kad ulazi jack, zbacujući svoju jaknu ranije od očekivanog. Oči nam se na tren spoje i znam da je čuo vijesti o ispitivanju od vrata do vrata, vjerojatno deset različitih verzija od svakog pacijenta kojega je danas primio. Liječnička ordinacija odlično je mjesto za trač; nema toga što bi ljudi više voljeli od istresanja svojih tajni u maloj tihoj prostoriji. Cijelu večer sam pomalo napeta, čekam da i nama pokucaju na vrata. Imam dugačke rukave, za svaki slučaj, iako znam da to nije ono što će Madeline Shaw gledati. Čini se da nasilje u obitelji ovih dana policiju ne zanima. Ako ih je ikad i zanimalo. Finn se vješa za Jackovu nogu, visi tu kao majmunčić, noge mu se klate malo iznad našeg blistavog poda u blagovaonici. Čarapice mu nisu isti par: maleni slonovi mašu crvenim i plavim prugicama. Harry se ukazuje dok stavljam hranu na tanjure, trepćući kao da se upravo izvukao iz mračne špilje, što je, sudeći prema stanju kakvo sam zatekla u njegovoj sobi kad sam zadnji put povirila, vjerojatno i istina. “Kako ti je prošao dan, dragi?” pitam Jacka, pazeći da mi glas zvuči vedro, ali da ujedno prenese upozorenje: da, i ja sam čula, ne spominji sada ništa u vezi s tim. Trudimo se ne pričati o Clare

Edwards pred Sophie i Finnom. Sad već znaju, naravno - u školi su im sve rekli jutros, verziju za djecu, razred po razred, ali oni to zapravo ne razumiju. Svi smo dobili na mobitel poruku u vezi s tim; novi način komuniciranja s roditeljima ili se bar tako čini. Dobrobit vašeg djeteta je nama od najveće važnosti, pisalo je. No, pa to je dobro znati, pomislila sam. Sophie je uglavnom tužna zbog livade sa cvjetićima, kako ona zove Žalosnu livadu - znali smo često tamo odlaziti subotom, pogotovo dok je bila manja. Voljela nam je postavljati testove, držeći nam cvjetove ispod brade, otkrivati naše kulinarske apetite. Imam fotografiju na kojoj se ona, s krunom od žabljaka upletenom u kosu, smiješi u kameru - bila je na kaminu, ali maknula sam je odande prije no što sam pošla sinoć u krevet. Izgledala je na njoj tako ranjivo da mi se zavrtjelo u glavi. Clare je isto bila nečija kći. No dobro, bila je Rachelina. Kći prelijepe Rachel Edwards. Savršene Rachel koja o sebi ima tako visoko mišljenje da se nikad nije udostojala doći na naše književne večeri ili na druženja uz vino. Ta mi se misao javila u glavi prije nego što sam to mogla spriječiti i zbog nje prekorim samu sebe. To se katkada dogodi. “Bilo je sve u redu”, kaže Jack odlazeći do hladnjaka. Oči mu bježe prema prozoru, ali zastori su večeras navučeni kod Edwardsovih, boce vina skrivene su od pogleda. Gledam kako vadi smeđu pivsku bocu iz vrata hladnjaka, otvara čep. Čep odskoči po glatkoj radnoj površini i ja ga poklopim dlanom prije nego što on to uspije. “Mogu li i ja...” započne Harry, a ja odmahnem glavom prije no što stigne završiti rečenicu. “Ne večeras, Harry”, kažem. “Sutra imaš školu.” Mi - ili bolje rečeno Jack - tu i tamo dopustimo mu da popije pivo, ali samo u posebnim prilikama. Sklona sam tome da tako i ostane. “Koliko ljudi si danas popravio, tatice?” pita Finn, ponovo na svojem stolcu za stolom, glave nagnute unatrag, pokušava balansirati

žličicom za desert na nosu. Padne mu; zaklepeće po stolu, odzvoni po tanjuru. Harry prevrne očima. Jack se nasmije, ali mehanički, izvježbano; nije to onaj topli smijeh kakav je imao kad smo se upoznali. Od toga mi se želudac okrene. “Oh, otprilike pet danas. Oprezno s tom žličicom, prijatelju. Ne bi volio da ti šmrklje završe u pudingu, je li tako?” Onjuši zrak. “Miriše kao da je mama napravila pitu od jabuka.” Naravno da sam napravila pitu od jabuka: srijeda je. Sačuvaj Bože da skrenem s puta. Jack mi se smiješi. Smiješim se i ja njemu. Sophie ukliže u blagovaonicu, noge u čarapama proklizuju po drvenom podu. Bijele s volančićem; isti par. Barem je nešto kako spada. Njezina ruka prima me oko struka i spuštam dlan na njezinu kovrčavu kosu. “Polako, mlada damo. Ne želimo nikakve nezgode. Jesi li oprala ruke?” Jack je religiozan u vezi s higijenom - peremo ruke prije i poslije jela, antibakterijski gel nalazi se u svakom ćošku kuće. Povremeno prekršim pravila, ali ima pravo kad je o djeci riječ. Sophie provuče ruke kroz mlaz vode iz slavine dok dovršavam serviranje obroka - pastirska pita s prilogom od graška. Finn napravi grimasu. Jack potegne gutljaj iz svoje boce piva. Boca je već napola prazna; primijetim kako je Harry čeznutljivo gleda. “Grašak ti je dobar za zdravlje”, kaže Jack preduhitrujući Finnov prigovor, i ja s olakšanjem uzdahnem. Preumorna sam danas za takve stvari. Moram čuvati energiju za poslije, kad djeca odu u krevete. Želim pitati Harryja što su kazali u školi, na koji način se nose sa Clareinom smrti, kako se on nosi s tim, ali on jede u tišini, s jednim okom na mobitelu koji leži na stolu pokraj njegova tanjura.

“Da postavim tanjur i za tvoj iPhone idući put?” pitam ga kad mu mobitel opet zavibrira, moje riječi zazvuče čangrizavije nego što sam htjela. Jack se mršti, ali Harry jedva da reagira i, na neki način, to mi je gore nego da se obrecnuo. Kad sam to postala nevidljiva? “Harry”, kaže Jack, i naš sin konačno podigne pogled. “Poslušaj što ti mama govori, molim te - bez mobitela za večerom, frende.” Gurne ga u džep hlača, ali ne prije nego što vidim još jedno kolutanje očima. Osjetim kako frustracija u meni raste, onda se sjetim da Rachel Edwards više nikad neće vidjeti da njezina kćer na nju zakoluta očima. Ta me misao utiša i na trenutak se izgubim u mislima na susjede. Hrana mi ima čudan okus u ustima; koliko god se trudila, nisam dobra kuharica. Vilice ritmički lupkaju po tanjurima, bijelim porculanskim, koje smo dobili na vjenčanju. Ne vjerujem u čuvanje stvari za posebne prilike, sve se u ovoj kući koristi. Osim toga, nisam sigurna da je naše vjenčanje nešto što bi i dalje trebalo slaviti. Meni se bar ne čini da je tako. “Jane?” Jack me čudno gleda, skupljenih očiju. “Jesi li čula što je rekla Sophie?” “Hmm?” Pogledam u svoju kćer preko puta i vidim da su joj plave oči mliječne od suza. Srce mi potone. “Što je bilo, dušo?” Sophie nešto prošapće, tako tiho da je nisam čula. Glava joj je sada spuštena, njezini uvojci vise opasno preblizu hrpici pirea od krumpira. Namrštim se. “Sophie?” “Dečko u školi kaže da ima čudovište na livadi s cvjetićima”, kaže, ovaj put glasnije. Njezin dječji glas se lomi i pretvara u plač. “Kaže da je sad pušteno i da će se vratiti po mene.” U tom trenutku zazvoni zvonce na vratima.

Jack i ja zajedno idemo do vrata, ostavljajući Harryju da uključi televiziju za Sophie i Finna. Rukom mu pokazujem neka odu u stražnji boravak, dalje od ulaznih vrata. Srce mi bubnja; nisam uopće čula da je auto stao. Istražiteljica Madeline Shaw ima tamnoplavu kosu koja izgleda kao da bi mogla brzo posijedjeti, i bore na njezinu licu sugeriraju da se ne zamara ritualima kojima ja svoju kožu podvrgavam svake večeri. Čišćenje, toniranje, hidratacija. Ponavljajte to u beskonačnost, gđo Goodwin. S njom je jedna mlada žena, nikad je još nisam vidjela. “Gospodine i gospođo Goodwin,” kaže Madeline, “oprostite što vas ometamo. Ovo je detektivka Lorna Campbell iz Policije Chelmsford.” Pokaže prema kolegici i ja joj pružim ruku, pažljivo, da mi ruke ostanu dobro pokrivene. Ove zadnje modrice nisu lijep prizor. Vidim kako me Jack promatra i najradije bih vrisnula na njega da policija ima većih briga na pameti od ne-posve-savršenog para. Imaju mrtvu djevojku, a to je malo važnije od nas, zar ne? “Pretpostavljam da ste čuli vijesti, Jane”, kaže Madeline, i ja kimnem, grizući usnu. “Mogu li vam ponuditi čaja, moje dame? Hoćete li ući?” pitam, ali Madeline odmahuje glavom, njezina u rep svezana kosa ljulja se s jedne na drugu stranu. “Samo trebamo provjeriti nekoliko stvari s vas dvoje, molila bih”, kaže druga žena i Jack se okreće k njoj, sav se pretvorio u osmijeh, njegovo muževno lice blista na polusvjetlu koje dopire iz naše kuće. Ako gledam desno, mogu vidjeti bukete i medvjediće pred kućom Edwardsovih - sad ih je dvostruko više. Rachel i Ian sve su ih ostavili vani, na hladnoći. Pitam se hoće li kišiti. Na cesti je više automobila, njihova svjetla rasvjetljuju pločnik; ne vidim sjedi li tko u tim autima. Najednom me preplavi želja da zalupim vrata, navučem zastore na sve prozore, da nas sve sakrijem od svega onoga što se odvija u susjedstvu.

“Naravno,” kaže Jack policajkama, “sve što trebate. Jane i ja smo bili slomljeni kad smo čuli vijest. Mislim da je cijeli grad još uvijek u šoku. Brinemo se za Rachel i Iana, naravno, ali - pa, ne želimo se nametati.” Ako su primijetile koliko je zgodan moj suprug, nijedna od njih to još ničim ne pokazuje. “Je Ii tko od vas vidio išta ili ikoga izvan uobičajenoga u ponedjeljak navečer, 4. veljače?” pita Madeline, ozbiljnog lica. Pitam se je li to njezin prvi veliki slučaj ovdje, je li joj ovo prilika da se dokaže. Sam Bog zna da ona privatnog života i nema previše, koliko sam ja shvatila. Nema djece. Nema partnera. Možda je ovo njezina šansa da zablista. Odmahujem glavom, razmišljajući o toj večeri, odgurujem iz misli one bolnije dijelove, Jackove riječi. Kako me je gledao, taj prijezir. Nije on to stvarno mislio. “Ne, bojim se da nisam. Moja prijateljica Sandra pokupila je djecu pred školom i odvela ih k sebi na sat vremena ili dva, dok sam ja spremala večeru. Jack je došao iz ordinacije malo iza pet. Ja sam otišla po Sophie i Finna. Nakon toga smo bili ovdje cijelu noć. Svađajući se. “Ja sam liječnik”, ubaci se Jack, uglavnom zbog Lorne, mislim, ali izraz na njezinu licu - svaka joj čast - uopće se ne promijeni. Većina žena dobije slabost u koljenima pri pogledu na zgodnoga liječnika. Znam ja to - i sama sam bila među takvima. “A vaš najstariji sin, gđo Goodwin?” pita Madeline, okrećući se k meni. “Je li i on bio cijelu noć s vama u kući?” Smiješi mi se, lice joj je smireno, iskreno. Mogla si je jednako tako na čelo istetovirati natpis Meni možete vjerovati. “Da,” brzo kažem, “Harry je bio gore u sobi. Otišao je malo van s prijateljima s nogometa poslije škole, ali rano se vratio.” Slika mi se vrati u misli: bljesak plave kose, oči mojega sina kako je prate s prozora. Previše brzo pričam.

Policajka kimne, nešto zabilježi u notes. Ne gledam u Jacka. “A jeste li taj dan vidjeli Clare, gospodine i gospođo Goodwin? Ponedjeljak ujutro, oko osam? Njezini roditelji kažu da je otišla u školu nakon doručka.” “Mislim da sam je vidjela kako odlazi u uobičajeno vrijeme,” polako odgovorim, “ali žurila se, valjda u školu, kao što ste rekli. Bila sam zauzeta doručkom za djecu. Znate kako je.” Madeline mi kimne glavom, a ja odvratim pogled; naravno da ne zna. Ponovno vidim u mislima kako Clare zamahuje ruksakom dok hoda niz stazicu, ne znajući da je to zadnji put da to čini. Mlađa žena također kima glavom. Pitam se na koji način me ona vidi. Kao dosadnu majku? Bogatu suprugu? Imam li život kakav bi ona htjela imati? “Nikakvih neuobičajenih automobila ovdje u blizini? Nitko se nije motao oko škole to jutro? Vi obično jeste tamo, zar ne, Jane?” pita Madeline, smiješeći mi se. Pokušavam misliti, iako znam da će Sophie i Finn htjeti svoju priču za prije spavanja, što je otprilike sad; gotovo osjećam kako me nešto vuče k njima u kuću. Jackovu prisutnost, pokraj sebe osjećam kao titranje. “Nisam nikoga vidjela”, kažem. “Moj stariji sin taj je dan vodio mlađu djecu u školu, činio mi je uslugu. Žao mi je. Tako mi je žao njezinih jadnih roditelja.” “Poznajete li ih dobro?” pita Madeline, fokusirajući pogled na mene. “Iana i Rachel, mislim. Biste li rekli da ste prijatelji?” Odmahnem glavom. “Ne bih rekla da smo bliski,” kažem, “hoću reći...” Zastanem, pogledam prema njihovim vratima. “Ja sam htjela da budemo,” napokon izgovorim, ”ali to se zapravo nikad nije dogodilo. Pokraj mene Jack kima glavom. “Moja žena prilično je dobro uključena u grad”, kaže, uz kratak smijeh. “Zajednica roditelja i učitelja, književni klub, što god hoćete. Ali nisu svi ljudi spremni

uključiti se na isti način, pretpostavljam.” Pogleda me odozgo i ja mu se smiješim dok stavlja ruku oko mojega struka. Mlađa detektivka, Lorna, nešto bilježi u svoj notes. “I je li ijedno od vas vidjelo gospodina ili gospođu Edwards tog popodneva?” Mrštim se, Jackova ruka i dalje je čvrsta na mojem tijelu. “Nisam primijetila”, priznam. “I inače ne obraćam previše pažnju - kao što sam rekla, nismo bili osobito bliski niti što slično. Njihovi auti dolaze i odlaze cijelo vrijeme, a garaža im je na drugoj strani - pa, vjerojatno ste vidjeli gdje je.” Lorna kima. “Hvala vam, Jane. I ne brinite. Znali smo da je vrlo mala šansa za neku informaciju ovdje, na ovoj strani grada, ali htjeli smo se uvjeriti da smo pokrili sve, da smo razgovarali sa svim susjedima. Nadamo se samo da je netko tko stanuje bliže Žalosnoj livadi nešto vidio.” “Zar vi ne živite ondje?” Jack upita Madeline i ona kimne, rep se opet miče, sada gore-dolje. Lice joj je blijedo, izgleda umorno. Pitam se tko se brine za nju, ako se itko brine. Želim je pitati imaju li bilo kakav trag, ali ne želim zvučati histerično. Ne želim da mi se Jack smije poslije kad zatvorimo vrata. “Aha. Prvi veliki zločin koji se ikad dogodio pred mojim kućnim pragom. A i pred vašim.” Turobno se osmjehne. “Upravo smo razgovarali s vašom tajnicom, doktore Goodwin”, reče Lorna, pročišćujući grlo prije nego što pogleda u svoje bilješke. “Danielle Andrews. Kaže da je možda vidjela Nathana Warrena tu večer kad se vraćala kući s posla. On je prijavio pronalazak tijela.” Zastane. ”Jeste li otišli u slično vrijeme? Livada nije daleko od ordinacije, zar ne?” Samo na djelić sekunde; možda sam jedino ja to osjetila. “Ne,” reče potom Jack, “bojim se da sam ja išao nešto ranije. Danni češće ostane dulje, u zadnje vrijeme imamo mnogo posla s papirologijom.”

Odmahne glavom, gleda dolje. “Svaka joj čast na tome. Ali ja nisam vidio nikoga kad sam išao kući.” Madeline kima. “O. K. Vrijedilo je pokušati. Hvala na vašem vremenu, gospodine i gospođo”, kaže ona i Jack pruži ruku, ponovno se rukuje s jednom i drugom. “Hvala vama”, kaže on. “Nadamo se da ćete osobu koja je to napravila privesti pravdi.” Riječi su formalne, ostaju mi u mislima. Pravda. Pravda za Clare. Što ta riječ uopće znači? Ne mislim da to Jack uopće zna. “Ako se sjetite bilo čega što bi moglo biti korisno,” kaže Madeline, posežući u džep jakne, “hoćete li me nazvati?” Uzmem posjetnicu od nje. “Naravno.” Ponovno u kući, ne razgovaramo, osim s djecom. Sophie je i dalje za stolom, male suze joj se kotrljaju niz obraze, i osjećam se grozno što sam je ostavila takvu. Finn je klisnuo s Harryjem u dnevni boravak i čujem Jacka kako ga nagovara da se odmakne od televizije, zvuk CBBC-ja odjekuje kroza zid. Nakon što sam umirila Sophie i odnijela je gore, sjedim na njezinu krevetu još neko vrijeme. Vani je pao mrak i njezina soba utonula je u tamu koju rasvjetljava samo noćna lampica u obliku bijelog zeca na zidu. Ovih dana ne želi spavati bez svjetla. Gledam van na mirnu ulicu, mislim na pitanja koja je postavljala Madeline Shaw. Mislim na Clare i njezinu obitelj. Pažljivo ustanem i navučem zavjese, uzorak sa šarenim balonima koji je Sophie sama birala sakriva mračno nebo. Sjedajući natrag na meki naslonjač pokraj kreveta, gladim joj kosu, namatam uvojak oko prsta, oprezno, da ne povučem. Finn sad već spava u sobi do ove; premjestili smo ih svako u svoju sobu kad je on krenuo u školu. Nedostaje mi vrijeme kad su dijelili sobu, kad sam ih mogla oboje slušati kako ujednačeno dišu dok ih dolazim pogledati i uvjeriti se da su na sigurnom. Nema jamstava. To sada znam.

Ne znam što je Sophie čula u školi, što je točno rečeno o Clareinoj smrti. Pustili su u javnost tako malo informacija, samo to da je Clare nađena mrtva u šumovitom dijelu Žalosne livade, da ju je u ponedjeljak navečer našao Nathan Warren i da se svi koji su nešto čuli, molimo lijepo, jave s informacijama. Mislim na tu večer, kako sam sjedila na sofi s Jackom, s bocom viskija na podu pokraj nas. Pitam se je li netko nešto stvarno vidio, hoće li policija djelovati brzo. Nadam sc da hoće, za dobrobit svih nas. Ne mogu prestati zamišljati onaj njezin osmijeh iz novina; izgledala je kao da je uvjerena da će živjeti vječno. Kako je strašno bila u krivu, da ti se srce slomi. Sophie se malo promeškolji u snu; gledam njezina malena prsa kako se dižu i spuštaju u njezinoj svijetloružičastoj pidžami. Dok je gledam, osjetim kako se iza mene diže sjena i okrenem se i vidim Harryja naslonjenog na dovratak spavaće sobe, visoka figura ocrtana na žutoj svjetlosti iz hodnika. Uplašeno, ustajem pritišćući prstom usta. Zakoračimo oboje na hodnik i ja tiho za nama zatvorim vrata Sophiene sobe. “Jesi ti dobro?” kažem svojem sinu, stavljajući ruku na njegovo rame. Još ima na sebi školsku košulju, ima mrljicu od tinte na rubu... “Mama”, kaže, i njegov glas je drukčiji od tinejdžerskog gunđanja na koje smo već navikli; nekako je blaži, više djetinji, više poput Harryja iz starih dana, prije nego što su navalili hormoni. Zurim u njega. “Što je bilo?” Drži u ruci nešto, komad papira, malo zgužvan kao da mu je bio u džepu. Pružim dlan, on oklijeva. “Našao sam ovo,” kaže, “jučer ujutro. Tražio sam tatine slušalice, moje su se potrgale, i bilo je na njegovu stolu u radnoj sobi.” Srce mi malo prebrzo kuca dok gledam u komad papira. Vidim da je Harry zabrinut, a da se trudi ne biti; njegovo lice u

sedamnaestoj godini isto je kao i kad je imao sedam: znakovito micanje usana nalijevo, nabiranje nosom da ublaži napetost. Razmatajući papir, prepoznajem ga odmah - to je Jackov raspored iz ordinacije. Njegova tajnica Danielle šalje mu raspored svaku večer, i on ga printa u svojoj radnoj sobi. Znala sam mu se smijati zbog toga, govoriti mu da je staromodan, dinosaur, da bi većina ljudi samo pogledala u svoj mobitel. Što da ti kažem, tako bi uvijek rekao, ja sam tip koji voli papir. Sve te godine školovanja i sjedenja nad knjigom. Ovako se osjećam više organiziranim. Lista izgleda kao i uvijek, popis imena i vremena zakazanih termina, deset minuta razmaka između svakog, pola sata stanke za ručak. Nema odmaranja u NHS-u, uvijek je govorio Jack. Prelazim pogledom niz popis. Dongal, R. Andres, C. Wilcox, S. I onda vidim to. Edwards, C. U 16.30 sati. Srce mi se stisne pri pogledu na njezino ime. “Pogledaj datum”, kaže Harry i onda pruži ruku, pokazuje prstom na papiru, u desni ugao s brojkama. 4. veljače 2018. “Nedugo prije nego što je nađena”, kaže Harry. “Je li tako, mama? Zašto nam to nije rekao?” Zurim u svojega sina, papir mi je vruć u rukama. Krv mi malo tutnji u ušima i napravim mali korak prema svojem sinu, moleći se da moj suprug ne naiđe u nekom trenutku. Vidim koliko mu je potrebno da ga umirim. “Oh, dušo,” kažem, smiješeći mu se, pokušavajući brzo misliti, “kako nezgodno - tako mi je žao što si ovo našao.” Zastanem, misli mi se utrkuju dok smišljam što reći. “Znaš da nam ne smije govoriti tko mu dolazi u ordinaciju, zar ne? Nikad nam ne govori. Privatnost pacijenata jako je važna.” “Ali,” kaže Harry, i vidim kako mu mozak radi, pametni moj sin, “zar ga to ne čini jednim od posljednjih ljudi koji su je vidjeli? Živu, hoću reći?”

Glasovi su nam prigušeni, ali ja mogu čuti zvuk Jackovih koraka odozdo, otvaranje i zatvaranje kuhinjskih ormarića. “Harry,” kažem, “molim te, ovo nije ništa oko čega bi se trebao zabrinjavati. Policija to već zna.” Pogledam na svoj sat. “Već je kasno, trebao bi ići na spavanje. Možemo pričati o tome ujutro, ako hoćeš.” Izgleda nesretno, njegovo tinejdžersko lice nelagodno se grči, u škripcu između zova Xboxa u njegovoj sobi, zna da ga večeras neću u tome sprečavati, i nespokoja zbog onoga što je našao, komada papira koji na neki način povezuje njegova tatu s mrtvom djevojkom i to tek nekoliko sati prije njezine smrti. Ponovno mu se smiješim, rukom mu dodirnem kosu. Pod prstima se čini se da je masna, neoprana. Pomislim kako moram zapamtiti da mu kupim još šampona, iako on to neće ni primijetiti. “Laku noć, Harry”, kažem i onda se nagnem i poljubim ga u obraz, moje hladne usne prelaze preko tinejdžerskih dlačica izniklih po njegovoj bradi. “Zaboravi na ovo - kažem ti, nije to ništa oko čega bi se trebao brinuti.” On se povuče i vidim kako napetost pomalo nestaje s njegova lica, kako je njegov teret prebačen na mene, zajedno s papirom koji stišćem prstima. Vrata njegove sobe zatvaraju se i čujem elektronički zvuk koji označava početak još jedne videoigre; ovaj put, pustit ću da se zabavi. Dalje, na odmorištu stuba, duboko udišem, leđima pritisnuta o bijeli zid. Edwards, C. Otvaram papir još jednom, samo da provjerim, ali riječi su i dalje tu, crno na bijelom, logotip NHS-a otisnut na vrhu stranice. Mislim na Madeline Shaw na mojem pragu, na bukete koji propadaju na travnjaku kuće do naše. Zašto moj suprug nije ovo spomenuo policiji? Ugriz panike hvata mc za grlo, ali prisilim se brojiti do deset, udišući kroz usta, izdišući kroz nos. Sigurno je zaboravio, govorim sebi. Pažljivo preklopim komad papira i spremim ga u stražnji džep. Dolje čujem zvuk zatvaranja vrata hladnjaka, šištanje i klik još jednog piva. Stojim u polumraku hodnika još nekoliko sekundi, osluškujući zvukove naše kuće oko sebe, života koji sam se toliko

trudila stvoriti, i onda se okrenem i pođem dolje svojem suprugu. Srce mi kuca sve brže sa svakim korakom. Moje rebro, iako dosad izvana zacijeljelo, i dalje me bolno probada. Mislim na Clareino lice i kako je pogledala prema našoj kući to posljednje jutro, na to kako je Jack zastao prije no što je odgovorio policiji. Prije nego što mi misli polete u tom smjeru, odgurnem to od sebe, u zadnji pretinac svoje svijesti, gdje držim stvari o kojima radije ne bih mislila. Znam ja svojeg supruga. Znam za što je sve sposoban. Zar ne znam?

11. poglavlje Istražiteljica Madeline Shaw Utorak, 7. veljače

K

akvu si sliku stekla o roditeljima?” pita Rob Madeline. Rano je, nebo je gotovo mračno. On mrzi zimske mjesece, nedostatak danjega svjetla. To slučajeve poput ovog čini još težim; ljudi mnogo toga ne vide u mraku. Zavuku se u kuće, sklone se od svega. Pogotovo u gradu poput ovoga. Madeline mu dodaje kavu, držeći u drugoj ruci svoju. “Ništa posebno,” prizna ona, “susjedi su na neki način implicirali da se nisu htjeli truditi oko dobrosusjedskih odnosa, čak da se drže pomalo neprijateljski.” Uzdahne. ”Ali s druge strane, Jane Goodwin stvarno nije po svačijem ukusu. Jedna od onih što se pretjerano trude pokazati svoj uspjeh; teško da se može Rachel zamjeriti što nije u klubu njezinih obožavatelja.” “Neki znakovi trzavica između njih i Clare?” Ona prijeđe prstom preko svojih bilježaka. “Hmm. Bakersi koji stanuju u Crkvenoj ulici kažu da su jednom vidjeli Iana kako se s njom svađa, ispred puba, kasno navečer. Kasnila je kući ili tako nešto; morao je doći po nju. Jedna od žena iz Closea kaže da poznaje Rachel, navodno je jednom aludirala da nije tako jednostavno kad se preudaš, da je Ian vrlo strog prema njezinoj kćeri. Pretpostavljam da nije lako tek tako prihvatiti tuđe dijete. Pogotovo u tim godinama.”

On kimne glavom, razmišljajući. “Ali ne toliko teško da se počini ubojstvo, doduše, zar ne? Osim ako je bilo nehotice. Ako je izgubio živce.” Zastane. “On je inženjer, je li tako? Ima svoju tvrtku u Londonu.” “Točno,” reče ona, “u centru.” Glavni detektiv zazviždi. “Čovjek mora biti dobro potkožen da si priušti takvu kuću, također.” “Danas idem u školu,” kaže Madeline, “razgovarati s Lauren Oldbury, i sa svima drugima za koje škola misli da su bili bliski s Clare. Vrijedi pretpostaviti da bi prijateljima iz škole spomenula ako ima problema kod kuće.” Clarein garderobni ormarić u školi - 46B - pun je do vrha. Madeline izvadi par bijelih rukavica, Lorna stoji pokraj nje, i njih dvije počinju prekapati po olovkama i penkalama, pregledavati opremu za tjelesni koja već malo vonja na ustajalost, njezine pomno podcrtavane knjige iz engleskog. Imala je tonu nalivpera s gelom, svih duginih boja. Madeline prinese jedan nosu i pomiriše. Malina. “Nešto zanimljivo?” pita Lorna, a ona odmahne glavom. Tu jc punjač za iPhone, namotan kao zmija ispod gimnastičke torbe, ali nema mobitela. Još uvijek se nije pojavio, iako su Rob Moore i jedan od novih regruta već pročešljali cijelo područje tražeći ga, pregledali sve kante za smeće. Nisu ni očekivale da će ga naći ovdje u garderobnom ormariću - većina tinejdžera zalijepljena je za svoje mobitele. Sigurno ga je imala kod sebe. Ništa od stvari u ormariću ne sugerira bilo što neprimjereno našle su dugu, plavu vlas zapletenu za zatvarač njezine pernice, ali policija već ima njezin uzorak DNK-a iz četkice za zube, koju je Madeline potiho uzela iz kupaonice Edwardsovih u ponedjeljak navečer. Ružičasta, često korištena. “Popis učenika bit će isprintan za dvije minute.” Andrea Marsons, ravnateljica škole, pojavljuje se pokraj Madeline i gleda je s osmijehom.

“Nema problema. Brzo ćemo se maknuti da vam ne smetamo. Mogu li dobiti samo onaj popis?” Ravnateljica joj daje komad papira. “To je - to je bila - djevojka s kojom se Clare najviše družila. Najbolja prijateljica - njih dvije uvijek su bile skupa, kao prst i nokat.” Madeline pogleda ime na papiru. Lauren Oldbury, razred 10 B. Misli na nasmijana lica na polaroidima u Clareinoj sobi, na njih dvije čvrsto zagrljene. Ta lica sada se smiješe iz jedne od vrećica za dokaze u policijskoj postaji. “I to je to? Nitko drugi?” Ravnateljica slegne ramenima, kimne glavom. “Bila je omiljena, ali nije imala mnogo bliskih prijatelja. Stidljivija nego što je izgledala, uvijek smo tako mislili.” “A dečki?” kaže Lorna, i Andrea joj se snuždeno osmjehne. “Vidjeli ste fotografiju, detektivko. Svim dečkima Clare se prilično sviđala.” “Ali nije se družila ni s jednim posebno?” Ona odmahne glavom. “Pa, koliko smo mi vidjeli, nije. Ali gđa. Garrett bila je Clareina razrednica, možda ona zna više.” “Moramo razgovarati i s njom ako nemate ništa protiv.” “Naravno.” Nastane stanka. Madeline malo čeka, potom izgubi strpljenje. “Sada, gospođo Marsons.” Ova se malo zarumeni i počne se ispričavati, odjednom smetena, te povede policajke niz hodnik prema sobi za osoblje, gdje gđa Garrett sjedi u ružičastoj fotelji, držeći u rukama šalicu čaja ukrašenu amblemom grada. Madeline pogledom preleti preko namještaja, lijepog i ukusno dizajniranog, kao i cijela zgrada. Ashdon je fina škola - dobro vođena, bogata. Ali sada su svi izvan sebe. “Emma? Policijske detektivke žele govoriti s tobom.”

Ona poskoči, čaj joj se malo prolije po prstima. “Oprostite na smetnji, gđo Garrett”, kaže Madeline, kimajući glavom prema ravnateljici koja odmah nestaje natrag niz hodnik. Atmosfera u sobi za osoblje je čudna, prigušena, kao da oblak tuge visi nad školom. “Vi ste bili Clareina razrednica?” Emma Garrett prilično je lijepa; mlada, s urednom kratkom frizurom, crvenim lakom na noktima. Lorna joj se smiješi i sjeda pokraj nje. “Tako je, i ujedno učiteljica matematike”, kaže Emma, odlažući svoju šalicu čaja i zabrinuto sklapajući ruke. ”Kako strašno. Ne mogu to uopće pojmiti. Danima nisam spavala.” “Primite našu sućut,” kaže Lorna, “svima je to bio golemi šok.” “Ja sam došla ovamo tek u rujnu”, kaže Emma, čupkajući kožicu oko jednog od svojih crveno nalakiranih noktiju i Madeline osjeti val sućuti prema njoj. Kakav grozan početak učiteljske karijere. “Gospođo Garrett,” kaže, “pokušavamo stvoriti cjelovitu sliku o Clare Edwards - tko je bila, s kim je provodila vrijeme, u kakvom je bila raspoloženju tijekom zadnjih tjedana. Postoji li nešto što biste nam mogli reći?” Emma dohvati opet svoj čaj, otpije malen, delikatan gutljaj. Ruke joj se tresu dok vraća šalicu natrag. “Bila je krasna djevojka”, napokon kaže i po njezinu glasu jasno je da to iskreno misli. “Zaista dobrog srca, marljiva učenica, izvrsna u engleskom. Svi su je voljeli - dečki su se okretali za tom dugom plavom kosom.” Napola se nasmije, pa naglo stane. “Ne mogu zamisliti zbog čega bi joj itko htio nauditi, zaista ne mogu. To nema smisla.” “Je li se u zadnjih tjedan ili dva dana doimala po nečemu drukčije nego inače?” ubaci se Lorna, a Emma nakratko promisli.

“Ako sam išta primijetila, to je da se doimala nekako sretnijom”, kaže, stišćući oči kao da se prisjeća prošlosti. ”Bila je često na mobitelu i to je bilo nešto novo. Morala sam je nekoliko puta opomenuti na školska pravila o korištenju mobitela. Pitala sam se je li se možda počela viđati s nekim, ali nije pokazivala nikakvo zanimanje za dečke u svojem razredu. Barem koliko ja mogu reći. Povremeno primijetite takve stvari - vidite da su neki učenici više zajedno, da razmjenjuju zavodljive poglede, takve stvari, ali znate, to nije bio slučaj s Clare. Ona je veći dio vremena provodila s Lauren; ona je u 10 B.” “Da, znamo. I s njom ćemo popričati”, kaže Madeline bilježeći nešto u notes. “Je li Clare ikad spominjala svoje roditelje?” pita Lorna, malo se naginjući prema Emmi. Madeline pomno promatra lice učiteljice, no Emma odmahuje glavom. “Zapravo ne. Znate da joj je tata umro? Prije tri-četiri godine, nisam sigurna - tada sam još studirala. Živjela je s mamom i očuhom, ali nije ih nikad spominjala. To je uobičajeno u toj dobi. Cure budu previše okupirane dečkima i cugom. “Je li ona pila, što mislite?” pita Madeline i Emma se doima zatečenom. “Oh - dakle, ne, to sam samo tako rekla, posve općenito - ja je nikada nisam vidjela da pije. Mislim, sigurno svi izvan škole katkada popiju, ali mene se to nimalo ne tiče. Vjerojatno su ona i Lauren tu i tamo...” Glas je iznevjeri i lice joj na tren izgleda kao da je u panici, kao da će je policajke sad možda odvući u stanicu jer ne pazi dovoljno na svoje učenike. “A vi - jeste li imali prilike upoznati malo Rachel i Iana? Na roditeljskim sastancima ili tako nešto?” Ona napravi grimasu. “Kao što sam rekla, ja sam ovdje nova. Rachel je uvijek bila ljubazna, vrlo pristojna, prilično tiha, rekla bih. Za njih smo mi uvijek imali samo dobre vijesti - Clare je bila vrlo

vrijedna učenica, kao što sam rekla. Uvijek sam mislila...” Prestane na pola rečenice, ugrize se za usnu. “Nastavite”, ponuka je Madeline, premještajući se u svojoj stolici. “Pa, uvijek sam mislila da je Ian malo previše strog prema njoj znate, mnogo je pričao o njezinim ispitima, o njezinim ocjenama. Ona nije imala loše ocjene, ali to biste zaključili po tome kako je on govorio o njoj. Pretpostavljam da je samo htio ono što je za nju najbolje, ali katkada je znalo zvučati grubo.” “Mislite li da joj je to smetalo?” pita Lorna i Emma napravi grimasu. “Ne znam - možda. Uvijek se doimala veselije kad njega nema, kad bi bile samo ona i mama.” “Okej,” reče Madeline, “hvala vam, gospođo Garrett. Mnogo ste nam pomogli. Još samo jedna stvar - mogu li vas zamoliti da mi dovedete Lauren Oldbury?” Oklijeva trenutak, i dalje izgleda zabrinuto. “Nisam sigurna bi li to - možda će njezini roditelji...” “Naravno,” blago je prekine Madeline, “ako želi da jedan od roditelja bude prisutan, možemo pričekati. Ali računamo s tim da će netko od učitelja biti prisutan dok razgovaramo - vi, ili gospođa Marsons možda? Rado bismo ovo zadržali u diskreciji, koliko god je moguće, izbjegli previše publiciteta.” Malo spusti glas. “Škola je ovih dana ionako pod prevelikim pritiskom, pretpostavljam?” “Idem po nju,” reče Emma žurno ustajući, “i mogu ja biti s vama, nema problema. Stavit ću samo nakratko znak na vrata, da nam ne ulaze ni drugi učitelji.” Dok nje nema, Lorna uzima čokoladicu iz zdjele sa stolića sa strane. “Kavica?” pita, pokazujući glavom na električni čajnik, ali Madeline odmahuje glavom.

Lauren Oldbury uživo izgleda odraslije nego na fotografijama. Viša je nego što je bila Clare, grubljeg izgleda. Oči su joj podlivenc crvenilom, obrubljene tamnom olovkom, kao da je plakala i to pokušala zamaskirati. Na rukama joj blistaju skupe narukvice Madeline primijeti brendove Pandora te Links of London. U ušima su joj male srebrne naušnice koje blistaju pod svjetlom prostorije za osoblje. “Žao mi je što smo te morali izvući sa sata”, kaže joj Lorna. “Ja sam detektivka Campbell a ovo je istražiteljica Madeline Shaw. Želimo ti postaviti nekoliko pitanja u vezi s tvojom prijateljicom Clare.” Izgleda kao da žvače žvaku; Emma je pogleda prijekorno, ali nisu tu došli da bi je korili zbog toga - tu su kako bi doznali što zna o Clare Edwards. “Bila si bliska s Clare?” počne Madeline, i Lauren brzo zakima glavom. “Veoma.” “Jesi li primijetila nešto drukčije u vezi s njom u zadnje vrijeme, bilo što? Koliko nam je rečeno, bila je popularna, omiljena u školi - je li tako uvijek bilo?” Lauren opet kimne, žvačući kaugumu malo brže. Njezina školska bluza previše je raskopčana; Madeline vidi rub ljubičastog čipkastog grudnjaka, prizor bez sumnje namijenjen nekome drugom, ali svejedno neprimjeren. “Ona je uvijek bila neka vrsta matice, valjda”, kaže, ne gledajući nikog od prisutnih u oči. Nema u njoj tuge kakva je isijavala iz Clareinih roditelja, djevojka izgleda gotovo prkosno, samouvjereno. Bez problema se o svojoj prijateljici izjašnjava u prošlom vremenu. “Je li se Clare s nekim viđala, Lauren? Je li imala dečka?” pita Lorna, i Lauren se napola nasmije, slegne ramenima. “Mislim, ne koliko ja znam. Svima se sviđala. Ali ona nije bila zainteresirana, bila je šašava - stalno je govorila da su to samo klinci,

da su nezreli, znate.” Ponovno slegne ramenima. “Meni je to bilo malo čudno, da budem iskrena. Harry Goodwin uvijek joj se nabacivao, ali ona za njega nije uopće marila.” Lorna to zapiše, a Madeline naćuli uši. Harry Goodwin. Njegovi roditelji to nisu spomenuli. Crvenilo se počne javljati na Laureninim prsima, penjati se u obraze. “Znala sam pomisliti da možda viđa nekog starijeg”, naglo kaže, igrajući se s narukvicom na zglavku ruke. Madeline uhvati pogledom srebrni privjesak, polovica srca. Zauvijek najbolje prijateljice. Sjeti se druge polovice na Clareinom stolu, nenošene. “Zašto si to znala pomisliti?” pita Lorna. Lauren prekriži noge, pa ih opet vrati u normalan položaj. “Ne’am pojma, ona je uvijek znala biti zagonetna. Nikad mi nije bilo jasno zašto nije htjela Harryja. Mislim,” slegne ramenima, “on je stvarno komad.” “Jesi li primijetila da je bila puno na mobitelu, tog dana kad je ubijena?” pita Madeline, a Lauren izgleda zbunjeno. “Pa stalno smo na mobitelima”, kaže, i kao na znak, njezin srebrni iPhone zasvijetli, zaguran pokraj njezina bedra, na fotelji Emme Garrett. “Je li tebi govorila o tome kako joj je kod kuće?” pita Lorna, iskušavajući drukčiju taktiku, i na to se Lauren malo ukoči, ispravi leđa sjedeći na mekanoj fotelji. “Ne’am pojma. Malo. Očuh se stalno nešto ljutio na nju. Ali, ono, ne kažem da je on to napravio.” “Ne”, reče Madeline. “Bez brige. Sve što nam kažeš povjerljivo je u ovoj fazi istrage.” Pričekaju sekundu, dvije. “Kako to misliš, stalno se nešto ljutio?” Ona slegne ramenima. “Ma, obične stvari, zapravo. Uglavnom ju je napadao zbog ispita. I on i mama. Mama joj je malo čudna, uvijek

je bila takva. Čak i kad je njezin tata još bio živ. Zapravo, posebno tada.” “Na koji način čudna?” “Ne’am pojma. Htjela je sve kontrolirati. Uvijek je morala znati gdje se nalazi Clare. Ponašala se prema njoj kao da je bebica, znate?” Kratko šmrcne. “I uvijek je bila tako skockana. Gotovo kao da se natječe s Clare.” To se zapravo ne poklapa s njihovim prvim dojmom o Rachel Edwards, ali opet, možda griješe. Ljudi su u stanju itekako dobro glumiti. “I to joj je smetalo? To s kontroliranjem?” “Pa naravno. Meni bi smetalo. Ni moja mama nije mnogo bolja.” Negdje u školi zazvoni zvono, glasno i prodorno. “Mislim da ne bismo trebali previše zadržavati Lauren, detektivke”, kaže Emma Garrett, pogledavajući nervozno prema vratima sobe za osoblje. Madeline kimne, nasmiješi se Lauren i svi ustanu. “Naravno,” reče Madeline, “nećemo te više zadržavati. Ako se sjetiš još nečega, Lauren, bilo čega što bi moglo pomoći, jako je važno da nam kažeš. Čak i stvari za koje Clare možda ne bi voljela da nam ispričaš.” Stavi ruku na djevojčino rame. “Razumjela si me?” “Aha”, promrmlja ona, ne gledajući u njih, i Madeline se odmakne i pruži ruku na pozdrav Emmi, zahvaljujući još jednom objema na njihovu vremenu. “Jel mislite da je on to učinio?” Laurenin glas je jači nego što je bio tijekom intervjua, emotivniji, i napokon ona digne bradu i pogleda u oči Madeline. Policajka se namršti. “Tko?” “Nathan,” ispali djevojka, i obje policajke primijete kako joj se usta izvijaju u grimasu prezira dok govori to ime, “Nathan Warren. On je čudak. Svi to znaju.” Madeline i Lorna razmijene pogled.

“Nemamo razloga u ovom trenutku to misliti,” napokon kaže Madeline, “ali u ovoj fazi razmatramo sve opcije.” Nastupi tišina i na trenutak joj se učini da će Lauren još nešto reći, ali ona zatvori usta, stisne usne opet u tanku, čvrstu crtu. Učiteljica se ispričava dok njih tri gledaju kako Lauren odlazi niz hodnik. “Nije baš emocionalna,” tiho opazi Lauren, “za djevojku koja je upravo izgubila najbolju prijateljicu.” Iziđu na stražnja vrata kako bi izbjegle horde učenika koji izvijaju vratove za njima. Lorna se mršti, čelo joj se nabire na isti način kao i uvijek kad ima teoriju. “Pitam se je li ipak postojao neki dečko?” kaže ona dok se njih dvije vraćaju prema autu. “Netko koga je odbila?” ”Harry Goodwin?” kaže Madeline. “Njegovi roditelji to očito nisu primijetili. Ni učitelji.” Lorna uzdahne. “Učitelji u moje doba nisu imali blagog pojma o tome tko s kime što muti.” Zastane. “Neobičan komentar o majci. Sva skockana.” Madeline upali radio dok se voze, razmišljajući. Počinje kiša oštre, sive crtice po vjetrobranu. Namjestila je radio na lokalnu postaju i tu je ponovno Clare, njezino ime odjekuje autom izgovoreno odsječnim glasom voditelja. “Policija koja istražuje smrt srednjoškolke Clare Edwards izjavila je kako je slučaj i službeno podignut na istragu ubojstva. Glavni detektiv Rob Sturgeon rekao je za Radio Essex da ovom slučaju pristupaju s največom pozornošću i zamolio je javnost da prijavi policiji svaku informaciju koju možda ima. Šesnaestogodišnja Clare pronađena je mrtva na polju u gradu Ashdon, North Essex, u ponedjeljak 4. veljače. Njezina obitelj o tome je obaviještena. Stanovnici Asbdona upozoreni su da budu na oprezu te da ne prilaze nikome za koga vjeruju da je opasan. Informacije se mogu dojaviti na broj...”

“Isuse Kriste.” Madeline ljutito ugasi radio. “Bilo bi korisno da nam je šef rekao da će se obratiti novinarima.” Lorna slegne ramenima, gleda kroz prozor. “Znaš kakav je, Maddie.” Nastane stanka. Kiša postaje glasnija. “Hej,” kaže Lorna, “uspori, uspori. Eno Nathana Warrena.” Uspore malo i gledaju kroz prozor - i on je tamo, vuče noge polako hodajući pokraj ceste. Madeline ga promatra, razmišlja o tome kako je Laurenin glas postao otrovan, kako je nenadano ispalila to pitanje. Njegovu izjavu već imaju - odlučno tvrdi da nije taknuo Clare, samo je naišao na tijelo dok je šetao navečer četvrtoga. Izgleda kao da je prokisao do kože, gleda u pločnik dok hoda naizgled nesvjestan kiše. Madeline se mršti. ”Što on radi vani po ovoj kiši?” “Nešto s njim nije u redu,” kaže Lorna, “znaš, uza sve ostalo. Nešto u vezi s njim mi je čudno.” Zastane. “Znaš da je dobio otkaz na mjestu podvornika u školi? Misliš li da bismo još jednom trebali s njim popričati?” Upravo kad su s autom bili u ravnini s njim, Nathan stane na mjestu, okreće se k cesti i dok Madeline prolazi pokraj njega, pogled joj s ceste bježi prema njemu. Lice mu izgleda kao slika očaja i pogledi im se susretnu - tužna čokoladnosmeđa vidljiva i kroz kišu. Osjeti jezu po tijelu, hladnu i duboku. Podsjeća je na životinju, uhvaćenu pred farovima - progonjenu, ranjivu. “Kriste, on izgleda traumatizirano”, promrsi Lorna. Madeline ne odgovori, ali riječi joj se vrte po glavi. Trauma na razne ljude na sve moguće načine. Čak i na ljude kao što je Clare. Ponovno u postaji, Lorna počinje pretraživati snimke nadzornih kamera. Policija je dobila snimku iz kioska Ruby Walker; ona koja je prije bila kod liječničke ordinacije uništena je sjekirom prije dvije godine. Škola nema video nadzor. Tako je to u malim mjestima kakvo je Ashdon.

Rob naglo dolazi do Madelineina stola, ljutit. “Čuo sam se jutros s Dannyjem Brienom iz Daily Maila, dižu još slika s Clareine stranice na Facebooku.” Dolazi oko stola kako bi stao pokraj nje, pomakne malo miša da oživi ekran i klikne na Facebook. Clareino lice zuri u njih - na fotografiji je s Lauren, smiju se u kameru. Klikne ponovno, i evo je tu opet s Lauren, izgleda da se nalaze u bistrou Pitcher and Piano u Saffron Waldenu, lica su im priljubljena obrazima, u ustima drže slamke na onaj glumljeno provokativan način, kako to uspijeva samo tinejdžerkama. Već su pretresli sve na Clareinim društvenim mrežama; nije baš mnogo koristila Twitter, ali Facebook i Instagram su joj puni fotografija Lauren. Nijedan dečko. Nitko iz njezine obitelji. “Sranje,” reče Madeline, “razgovarat ću s Alexom da makne sve s mreže. “ On kimne. “Reci njezinoj majci da napravi službeni zahtjev. I, Shaw? Vidi što je s tim Harryjem Goodwinom. Ako se ona njemu stvarno sviđala, kako to tvrdi njezina prijateljica, vrijedi popričati s njim.”

12. poglavlje Clare Ponedjeljak, 4. veljače, 9 ujutro

S

tisnem svoju pernatu jaknu čvrsto oko sebe, ruke su mi u džepovima dok hodam u školu. Volim ovu jaknu. Stajala je samo dvadeset funti u Oasisu, zadnji put kad me je mama pustila da idem s Lauren u Saffron Walden. Lauren je svoju maznula - ugurala tanku sivu jaknu pod pulover i jednostavno izišla van. Njoj je to bilo smiješno, a i ja sam se samo smijala s njom, iako mi je srce lupalo milijun kilometara na sat od straha da će zaštitar istrčati za nama. Znam da to zvuči glupo, ali mrzim kršiti zakon - ne volim kad nešto nije fer. Na svijetu ima dosta loših stvari i bez toga da ljudi poput nas tome pridonose. Uključim glazbu u svojim slušalicama, glasno i glasnije, razmišljajući o Ianu i njegovu licu, s onim mirisom maslaca od kikirikija u dahu dok mi je stajao blizu. Dok prelazim cestu, mogu ga osjetiti na sebi, ruke kako me grabe za ramena: velike ruke, puno veće od mojih, okreću me. Umalo vrisnem, moj dah pretvara se u oblačak pare na hladnom zraku veljače, ali na vrijeme zaustavim krik. Okrenem se k njemu, a on se smije mojoj trenutačnoj panici, migoljeći prstima u rukavicama prema meni kao Joker. I ja se smijem, glasno, ali srce mi tutnji i moje ruke, kad me on pusti, tresu

se, iako samo malo. Ne volim iznenađenja i ne volim nasilje, čak ni kada je glumljeno radi šale. To mi vrača uspomene, vrača me u vrijeme o kojem ne želim misliti. “Sve okej?” Harry Goodwin stoji preda mnom, cereči se, njegova mala sestra Sophie hoda nekoliko koraka iza njega. On je najzgodniji dečko u školi, svi to znaju, ali meni se on nikad nije posebno sviđao, unatoč tome što se ponaša kao da se ja sviđam njemu. Oni žive odmah pokraj nas, ali nikad ne idemo k njima; mama i gđa Goodwin nisu baš prijateljice. Ian joj se iza leđa ruga, zove je Mala Gospođa Perfekcija. Uvijek mi sc činilo da je to malo zlobno, a opet, on katkada i jest zloban. “Uplašio si me.” “Oh, kako smo osjetljivi”, kaže Harry smijuči se. “A zašto tako, Clarey? Polako počinješ popuštati pred mojim šarmom?” Gurne me laktom malo u rebra. “Dobro izgledaš danas.” Tamna kosa pada mu ukoso preko čela - on toliko nije moj tip da je to smiješno. Snažna linija čeljusti, plave oči, nosi te tenisice koje si svatko želi, ali ja ga ne bih ni taknula. “Oh, Harry,” zaigrano mu kažem, “znaš i sam da sam predobra za tebe.” Trudim se biti koketna, zabavna, ležerna, ali koračam malo brže, sretna što do školske kapije ima još samo nekoliko metara. Dok se oko Harryja sklapa grupa dečki iz dvanaestog razreda, pogledam iza sebe i vidim malenu figuru Sophie kako cupka za bratom, sama na pločniku, s jednom rukom dignutom na usta kao da se trudi ne rasplakati. Na djelič sekunde dok zurim u nju, vrati mi se slika iz prošlosti tako jasna i intenzivna da me preplaši: ja, kako čučim pokraj kreveta u gornjoj sobi, slušam mamin glas odozdo. Srce mi tuče u ušima, slina mi se od panike skuplja u ustima. Sophie me podsjeća na mene. Harry se okreće. “Soph! Dođi.” Ulovio je da ga gledam, oči nam se nakratko susreću, i potom njih dvoje nestaju u gužvi.

13. poglavlje Jane Utorak, 7. veljače

C

rkva sv. Marije puna je do zadnjeg mjesta zbog memorijalne mise za Clare. Svijeće osvjetljavaju prolaze, bacajući zlatan sjaj po svima nama i pastor Michael stoji naprijed pruženih ruku. On je u ovom gradu sve ovo vrijeme otkad smo i mi, ali i dugo otprije - bit će da mu se bliži osamdeseta. Jack i ja stojimo naprijed, djeca pokraj nas, Harry i Sophie slijeva Jacku i Finn do mene. Harry je bio jako tih sve otkako se vratio iz škole nakon što sam razmijenila s njim koju riječ kad je došao. “Razgovarala sam s tatom,” rekla sam mu, “grozno se osjeća što si našao onu listu s terminima, ali zbilja, nije to ništa oko čega bi se trebao brinuti.” Pogledao me je. ”Okej?” rekla sam. “Dobro”, promumljao je na kraju. “To je dobro.” Nastala je stanka i na sekundu sam se upitala zna li on možda, možda je uspio prozreti laž. Jer ja nisam pričala s Jackom, ne još. Moram pažljivo birati trenutak. Godine koje smo zajedno proveli naučile su me tome. “Ima još nešto o čemu bi htio razgovarati?” rekla sam. Njegov me odgovor iznenadio. “Jesi li ti dobro, mama?” Na to mi se grlo malo stisnulo, ali nasmiješila sam mu se i malo mu raskuštrala kosu.

“Ja? Naravno, dušo. Ja sam savršeno dobro.” Ponovno sam mu se osmjehnula da ga uvjerim. U prsima sam osjećala prazninu dok je odlazio. Moguće da je moj stariji sin perceptivan više nego što sam mislila. Zasramila sam se od te pomisli. Ali ono što jesam napravila bilo je da sam govorila s Danielle, Jackovom tajnicom. Prošla je pokraj trgovine tijekom stanke za ručak; malo smo razgovarale. Stvarno je prilično lijepa, možda malo droljasta. Prije sam mislila da je on ševi. Možda i jest. Ona je ta koja je upozorila policiju na Nathana, očito. “Gdje si točno vidjela Nathana onu večer, Danni?” pitala sam je, i ona je opisala gdje, tamo kod ulaza na Žalosnu livadu. “Nebesa”, rekla sam. “Dobro da netko ima oko za detalje. Jack iznimno cijeni kako radiš svoj posao, stvarno. Bolje reći, svi cijenimo. NHS je neizostavan dio naših života.” Nasmiješila se, ali izgledala je umorno. “Hvala, Jane,” rekla je, “lijepo od tebe što to kažeš.” “Izgledaš umorno”, kažem joj s razumijevanjem. “Je li te onaj moj suprug tjera da previše radiš?” Odmahnula je glavom. “Nije to, stvarno ne - samo se radi dokasna, znaš, a plaća - ah.” Izgledala je postiđeno. ”Zadnja runda rezanja troškova nije išla na ruku ljudima poput mene.” Pitala sam se što ona mora misliti o nama, o našoj velikoj, šminkerskoj kući. “Razumijem te”, rekla sam, stavljajući ruku na njezino rame. “Suosjećam s tobom, Danielle.” Na to se nasmiješila, porumenjela. Gledala sam je dok je odmicala u svom dosadnom kratkom kaputu, razmišljajući o razdoblju kada si ni ja nisam mogla priuštiti lijepu odjeću. Dobra vijest je što se ona složila sa mnom; nema nikakvog smisla spominjati ikome bivše termine posjeta pacijenata, ne prije nego što razgovaram sa svojim suprugom.

Sada držim Finna za ruku u crkvi, pokušavam ga spriječiti da se igra s tamnocrvenim molitvenikom ispred njega. Ne razumije on točno što se događa. Rekla sam mu da je ovo memorijalna misa, ali on misli da je to sprovod. “Tužno je to, mamice”, rekao mi je dok smo dolazili ovamo. “Tužan dan, je li tako?” “Tako je, dušo”, rekla sam mu, ispruživši ruku da dotaknem njegovu očešljanu kosu, osjetim meke, duge pramenove na njegovu vratu. Moj mali dečko. “Još nisu pustili tijelo”, prosikće Sandra iz klupe iza mene, njezin slatkasti parfem ostaje u zraku pokraj mojega uha. Uvijek mi govori da je to Yves Saint Laurent, ali ja sam prilično sigurna da joj ga suprug kupuje na odjelu za toaletne potrepštine u samoposluzi. “I neće dok ne otkriju tko je to počinio. Tako kaže Ruby Walker.” Kimne glavom prema mjestu na kojem stoji žena iz kioska, sklopljenih ruku, očiju čvrsto stisnutih, s usnama koje se miču u nekoj njezinoj vlastitoj molitvi. Lice joj je slika jada, kao da je preuzela bol od Rachel Edwards i prisvojila je sebi. Osjetim kako se Jack pokraj mene meškolji. Finn me vuče za ruku, njegovo malo lice nabrano u grimasi. “Mama,” šapće, “moram piškiti.” “Šš, Finne, pokušaj malo izdržati”, kažem mu što tiše mogu i u tom trenutku pastor Michael iskorači naprijed. Iskosa pogledavam članove svoje obitelji, Jackov lijepi profil, Sophiena prekrasna napućena usta, Harryjev u gradu, još neki ‘šetač’.”by Mila. Prezirno otpuhne dok to govori i dalje ljutit što nije mogao izvući više iz Nathana Warrena. “I Madeline,” kaže, “doznaj što ljudi misle o roditeljima.” “Njihov alibi zasad je valjan, gospodine”, kaže mu ona. “Imamo snimke nadzorne kamere na kojima se vidi da Ian napušta željezničku stanicu Liverpool Street ranim vlakom i malo kasnije stiže na Audley End, ali nemamo ništa što bi ga točno pozicioniralo

kasnije. U Rachelinu slučaju, agencija za nekretnine potvrdila je da je imala razgled kuće u Little Chesterfordu, ali opet, nema načina da točno vidimo što je poslije radila.” “Znači postoji nepokriveno razdoblje?” pita glavni detektiv, mršteći se na nju. “Pa, u tehničkom smislu, da”, reče Madeline kimajući. “Onaj u kojem su, kako kažu, čekali da se Clare vrati kući, sve do trenutka kad ju je Ian navodno išao tražiti.” Slegne ramenima. “Međutim, nemamo razloga misliti da to nije istina. Ili?” Rob i dalje gleda u fotografije Clare, nečitka lica. “U svakom slučaju, vidi što kažu susjedi”, kaže. “Doznaj kakvi su oni - Rachel i Ian - stvarno. U ovako malom gradu ljudi možda imaju što reći.” Mlađa detektivka Lorna Campbell cijelo vrijeme čavrlja dok se ona i Madeline voze prema Ashdonu, govoreći Madelinei kako je upravo počela stanovati sa svojim dečkom, kako je on zabrinut što ona radi u policiji. “Misli da će me netko upucati ili tako nešto”, govori joj, nervozno se smijući. U svojim je kasnim dvadesetima, mora biti barem deset godina mlađa od svoje nadređene. Ima blago istaknut prednji zagriz i osmijeh joj je čudan, nepravilan. “Nitko te neće upucati u Ashdonu”, Madeline kaže Lorni, nastojeći je ohrabriti, ali opet, nitko od njih bijeli ovratnik, široka ramena. Unatoč situaciji, preplavi me osjećaj ponosa. “Okupili smo se večeras,” započne on, “kako bismo se molili za jednu od nas. Gubitak Clare Edwards tragedija je, čin Božji koji na kušnju stavlja strpljivost i vjeru svih nas. Uzevši Clare od nas u ovoj nježnoj dobi, naš Otac odabrao je sebi anđela; neka počiva u miru duša njezina, sada i uvijeke.” Svijeće zatrepere; crkvu prekrije tišina. Podsjeća me to na dolaske u djetinjstvu, kad sam držeći baku za ruku slušala misu. Moji roditelji nikad nisu stigli pojaviti se na vrijeme.

Vidim gospođu Garrett iz srednje škole kako plače, suze joj klize niz lice i zastaju na bradi; pokraj nje muškarac koji joj je sigurno suprug, jednom rukom je grli i privija k sebi. I meni malo zasuze oči. Jack se ne miče. Sjetim se da je Sandra iza mene i gurnem slobodnu ruku u njegovu. Prsti mi se oviju oko njegova dlana, koji tako dobro poznajem. Stisnem ga jednom, dvaput. Najmanje što može jest uzvratiti mi stisak. “U ovakva vremena,” nastavlja pastor, “Bog od svih nas traži da duboko zađemo u sebe, u samo tkanje naših bića, i da obnovimo svoju vjeru u Njega, da Njemu preda: mo sav naš bijes i tugu i da krenemo prema svjetlu.” Diže ruke, pokazuje na svijeće. Osjećam se kao da zadržavam dah dok slušam kako govori. Pokraj mene Finn se vrpolji. “Želim da svi vi u svojim srcima večeras nosite dvoje najvoljenijih članova naše zajednice - Rachel i Iana Edwardsa”, nastavlja pastor, i ja mičem glavu za pet-šest centimetara nadesno i vidim zgrbljene figure naših susjeda koji stoje u samom prvom redu. Ian pridržava Rachel, kao da ne može više sama stajati na nogama. Možda i ne može. Iza sebe osjetim kako Sandra radi istu stvar, isteže vrat da vidi zvijezde predstave. “Pridružite mi se,” blagim glasom kaže pastor Michael, “pridružite mi se u molitvi za Clareinu dušu.” Nastane tišina; mala crkva postaje tiha kao grob. Velike bijele svijeće svečano stoje dok kongregacija poginje glave; svjetlo svijeća treperi na hladnim kamenim zidovima. A onda zvuk: duboko, sirovo naricanje, poput životinje na mukama. Djevojka, otprilike Clareine dobi, spuštene glave stoji u drugom redu. Tihi zvuk plača pomalo ječi od zidove. Nagnem se naprijed, prepoznajem je kad malo podigne glavu, a plač postaje malo glasniji. To je Lauren Oldbury, ide u školu s mojim sinom, ali je godinu mlađa. Vidjela sam je više puta kako izlazi iz kuće do nas, obično u nečemu s dubokim dekolteom. Čuje se mrmljanje oko nas, i osjetim tračak iritacije - zar ne može biti tiho, barem u crkvi, od svih mjesta na svijetu? Njezina

drama briše mir koji je unio pastorov govor. On diže glavu, i vidim kako mu oči lete na Lauren. “Hvala vam,” tiho kaže, “hvala što ste mi se pridružili u molitvi.” Prekriži se. Gotovo je. Stisnem Finna k sebi i Jack podigne Sophie, držeći je naslonjenu na svoj kuk kao da je mala beba. Noge joj se klate niz njegovo bedro, njezine male crne tajce i cipele s patentnim zatvaračem čine da izgleda neobično odraslo. Nije htjela obuti ove cipele, kaže da je žuljaju. Rekla sam joj da će cijeli grad biti ovdje i da mora izgledati najbolje što može. Oko nas, gužva se pokreće - vidim Triciju kako se probija naprijed, napadno držeći paketić maramica koji će bez sumnje ponuditi Lauren, a Sandra nije više iza mene, nego se sad pojavljuje pokraj pastora. Gotovo se nasmiješim iako je to strašno neprimjereno. To su moje cure. Uvijek u akciji. Lauren još plače, sada glasnije, i premda je crkva postala puna glasova, i dalje je čujem kako blebeće i ponavlja jedno te isto. “Što to ona govori?” kažem Jacku, dok mi srce ispod crne jakne udara zbog adrenalina zbog svega ovoga, i on se mršti, njegovo muževno lice krivi se dok je sluša. Harry izgleda pogođeno. “Govori ‘ja sam kriva’”, kaže on polako. “Kaže da je za sve ona kriva.” Pastor Michael je tješi, njegovo naborano staro lice bijelo je u polusvjetlu, pokušava je umiriti, ali ona svejedno i dalje plače. Sve više mi ide na živce. Zar je ona uvijek ovako gladna pažnje? Sigurno Clare nije bilo lako živjeti stalno u njezinoj sjeni. Lagano se stresem. Ne znam ništa o njihovom odnosu, samo zamišljam, projiciram. Gledam Rachel Edwards da ne gledam u Lauren. Suze se tiho slijevaju niz njezine obraze, ali stoji mirno kao kip, zuri krotko pred sebe kao da se sve ovo događa nekome drugome, kao da najbolja prijateljica njezine kćeri upravo nije napravila šou od sebe pred cijelim Ashdonom. U meni se javlja neki osjećaj nepravednosti dok je

tako promatram - gdje je njezin nemir, gdje su joj osjećaji? U kojoj mjeri bi ona branila Clare da je do toga došlo? Ako je netko iz njezine blizine bio prijetnja njezinoj kćeri, bi li Rachel uopće bila u stanju nešto poduzeti? Pokraj nje, Ian stoji uspravno, leđa su mu ravna kao štap u slabom svjetlu crkve. Valjda je on dovoljno poduzetan za njih oboje. Sandra i druge žene iz ZRU-a oformile su malu skupinu ispred crkve, glava pognutih kao u molitvi, ali ja znam da je posrijedi vjerojatno tračanje, beskonačni mrmor koji se slijeva iz njihovih usta, o katastrofi od Lauren. Meni se čini da je onako naricala samo da privuče pozornost, tiho mi je promrmljala Sandra, uvijek mi se ta mala činila kao namiguša. Tako se oblači, u svakom slučaju. Ne govorim na to ništa; još uvijek mislim na Rachelino lice, mirno i pasivno na misi koja se zbivala oko nje. Drži li se tako i kod kuće? Jack i ja pozdravimo se sa svima vani; gledam kako se žene smješkaju Sophie koju Jack i dalje drži u naručju, gledaju kako je privija uz sebe, njezina kovrčava kosa pada po njegovu ramenu. Uzorni otac, uzorni suprug. Edwards, C. Možda ću mu jednog dana to i reći. Harry je nekamo nestao; kad se osvrnem malo bolje, vidim ga kako stoji s nekoliko dječaka iz škole, naslonjen pokraj crkve. Na trenutak vidim kako se nešto u mraku žari i ukočim se, ali vidim da to nije moj sin koji puši, njegove su ruke mirno spuštene niz tijelo. Dok gledam, on se malo odmiče od ostalih dječaka, možda metar u stranu. Gleda uvis, prema mjesecu koji baca mliječnu sjenu preko dvorišta crkve. Lice mu je tužno. Na trenutak se upitam je li moj sin poznavao Clare bolje nego što mi govori. Naposljetku, ni on nije mogao ostati imun na njezin izgled. Kao ni brojni drugi ljudi. Tricijin suprug Hugh nešto nam progunđa, kaže da ide kući da stigne vidjeti kraj Grand Designsa. Rachel i Iana nema na vidiku. Nakratko se upitam bismo li im trebali ponuditi da ih otpratimo do kuće, provesti ih pokraj gomile cvijeća do njihovih ulaznih vrata. Kad smo prošli onuda na putu prema crkvi, tamo je bilo četvero novinara,

stajali su pokraj verande Edwardsovih, s masivnim crnim kamerama na ramenima. Prešli smo na drugu stranu ceste da ih izbjegnemo, držali glave čvrsto pognute. Finn je pospan, njegova potreba da ide na zahod zaboravljena je. Odlazim do Harryja, on se lecne kad me vidi. “Tvoj brat je umoran”, kažem. “Jesi Ii spreman da idemo kući?” Njegovi prijatelji gledaju me znatiželjno i ja se najednom osjetim malenom pokraj njihovih tinejdžerskih tijela. Pitam se je li itko od njih poznavao Clare, je li itko s njom bio blizak. Mislim na Lauren i njezino plakanje u crkvi, njezinu tamnu kosu koja se prosipa preko jednog ramena, njezine crno uokvirene oči. Nema policije, ali vidim oficirku za vezu kako tješi Rachel, trlja joj leđa sporim, kružnim pokretom. Na kraju odlazimo kući nas četvero, Harry je rekao da će uskoro i on doći. Ne sviđa mi se što je ostao vani, ali sedamnaest mu je godina, ne mogu ga natjerati da ide kući. Osim toga, ne želim ga uznemiravati. Ne nakon onoga jučer i zbunjenosti zbog Jackova popisa pacijenata povrh cijelog šoka zbog Clare. Koristimo baterije sa svojih iPhonea dok šećemo kratko prema svojoj kući. Dok skrećemo za ugao, čuje se neka buka - muškarac i žena trče prema nama, kamere poskakuju, njihova lica pokazuju razočaranje kad shvate da nismo par koji traže. “Zanima vas par koji živi u susjedstvu”, kaže im Jack, podigavši ruku da zaštiti mene i djecu, pravi zaštitnik, za promjenu. Snopovi svjetla od novinara udaraju mu u lice i čine da u tom poluosvjetljenju izgleda atraktivniji nego ikad. “Mislite li da postoji nešto sumnjivo u vezi s Rachel i Ianom Edwards?” pita nas muški novinar. Zubi su mu bijeli, kao u morskog psa. “Koliko dobro ste poznavali Clare Edwards? Kakav je bio njezin odnos s očuhom?” pita žena. Sophie i Finn ukipili su se, zbunjeni, zatečeni naglom navalom pažnje na našu mračnu malu ulicu.

“Molim vas, tu smo s djecom”, kažem pružajući ruke prema jednom i drugom djetetu, gladeći ih po mekoj kosi. Sophie je još pospana, oči su joj umorne. “Nismo dobro poznavali Clare”, kaže Jack i jedino ja vidim sjaj znoja na njegovu čelu i kako mu se čeljust steže dok se pretvara da je ležeran. Moram nas brzo skloniti unutra. Hitro krenem naprijed, skupljajući svoju obitelj kao stado ovaca, što dalje od prodornih pogleda novinara. Svjetlo s naše verande svijetli prema meni i mi djecu gurkamo da hodaju ispred nas. Srce mi lupa kao čekić u ušima. Muškarac s kamerom ostaje iza, njegova figura stapa se s tamom. “Jesi rekla Harryju da brzo dođe kući?” konačno kaže Jack, ulovivši trenutak dok su djeca ispred nas na verandi, izuvaju cipele u žurbi da sjednu pred televizor i ja na trenutak zastanem na našem pragu, zurim u viseću košaru koja se blago ljulja na povjetarcu, s cvijećem uvelim od zime. Sad bih ga mogla pitati. Što je Clare radila u tvojoj ordinaciji, Jack? “Da”, brzo odgovorim. “Da, rekla sam mu.” On zuri u mene na sekundu na trijemu, naši kaputi vise pokraj nas. Osjećam kako mi se utroba stišće i misli mi polete na moje rute za bijeg, kao i uvijek kad sam tjeskobna. Svežanj dvadesetica u knjigama recepata, komad stakla pokraj šibica, nož tiho ugniježđen odmah do Wolf Halla. Kasna je večer kad mi mobitel zvoni, prošlo je deset. Ne prepoznajem broj, ali ne želim da zvuk probudi djecu pa dižem slušalicu k uhu, odlazim do prozora. Jack je u kuhinji, čujem ga kako otvara pivo. “Gospođo Goodwin? Ovdje istražna detektivka Shaw.” Istoga trenutka dlanovi mi se oznoje; brišem ih o svoju crnu haljinu, nadam se da neće ostati mrlja na tkanini. “Madeline,” kažem, “kako ste?” “Pitala sam se nešto,” reče ona, ignorirajući pitanje, “mogu li svratiti nakratko do vas ujutro da malo popričam s vašim sinom?” Stegnem mobitel čvršće. “S Harryjem? O čemu?”

“Ništa posebno, bez brige”, kaže ona. “Nekoliko ljudi ga je spomenulo u vezi s Clare i moramo mu postaviti nekoliko kratkih pitanja. Devet ujutro bit će okej? Riješila sam to već sa školom.” Stojim kao ukopana još minutu nakon što je poklopila, zureći u kuću pokraj nas. Srce mi bubnja u prsima i dlanovi su mi još kliski od znoja. Čuje se nešto, naglo se okrenem i vidim da je moj sin u hodniku, s ključevima u ruci. “Harry,” kažem, “prepao si me.” Oči mu blistaju u polumraku prostorije i na trenutak izgleda toliko slično Jacku da mi dah zapne u grlu. “Laku noć”, kaže, i znam da ga moram upozoriti, reći mu za ovo ujutro, ali riječi su mi, čini se, zalijepljene za grlo. “Laku noć”, kažem. “Lijepo spavaj, dušo moja.” Počekam koji trenutak, misli mi se utrkuju po glavi, a onda krenem za njim uza stube i pokucam na vrata njegove sobe. “Možemo li malo porazgovarati?” kažem. Vrata se za mnom zatvore i ja ostajem nasamo sa svojim sinom.

14. poglavlje Istražiteljica Madeline Shaw Petak, 8. veljače

K

uća Goodwinovih čak je i ljepša od kuće Edwardsovih. Madeline briše cipele o otirač prije no što uđe, pročisti grlo dok se Jane Goodwin mota oko nje. Na stolu je postavljen čaj, tri šalice od finog porculana, tanjur s uredno složenim keksima. Harry Goodwin sjedi na kauču u svojoj školskoj uniformi, s rukama preklopljenim na krilu. Madeline mu se smiješi, kima glavom prema Jane. “Hvala vam što ste našli vremena za razgovor”, kaže ona. “Kao što sam rekla, nemate razloga za brigu. U ovom trenutku razgovaramo s mnogo ljudi, pokušavamo stvoriti jasniju sliku o Clare.” Jane joj je smješka. “Naravno”, kaže. “Drago nam je ako ikako možemo pomoći.” Sjeda pokraj svojeg sina, pokazuje rukom Madeline da sjedne na fotelju preko puta njih. “Jesi li dobro poznavao Clare, Harry?” pita ona, tonući u fotelju koja bez sumnje stoji više od cijele njezine kuhinje. “Bi li rekao da ste vas dvoje bili prijatelji?” On izgleda pomalo posramljeno.

“Zapravo ne,” kaže, “ali gledajte, Madeline - mogu vas zvati Madeline? - meni se Clare sviđala, to vam mogu otvoreno priznati. Mislio sam da je ona, ne znam, super komad.” Pogleda u svoju majku, koža mu se malo crveni. ”Ali ona nije bila uopće zainteresirana za mene, to morate znati. A ja sam se samo zezao mislim, ono, koji put sam pokušao razgovarati s njom.” Raširi ruke. “To je bilo sve. Nije da sam je uhodio okolo.” Kaže još nešto, ispod glasa, tako da ga Madeline nije dobro čula. “Oprosti”, kaže ona. “Što si rekao?” Harry slegne ramenima, izgleda nekako pokunjeno. “Rekao sam, nisam ja Nathan Warren. Ne hodam okolo za curama iz škole.” Nasmiješi se kao da je to šala, i Madeline najednom sine kako to vjerojatno izgleda u školi, glasine, tračevi. Jane se kratko nasmije, zvuk odjekne malo u zraku dnevne sobe. “Dušo, naravno da nisi. Ali ne bi se trebao tako šaliti. Nathan Warren nije učinio ništa... “, pogleda u Madeline, gotovo urotnički. “Barem ništa što bi se moglo dokazati. On je jedan krasan čovjek, sigurna sam u to.” ”Ispričavam se, detektivko”, kaže Harry. “Ovo nije bilo lijepo od mene. Samo se zezam, valjda.” Samouvjeren je, čak šarmantan. Madeline osjeća koliko je pogriješila u pretpostavci; očekivala je natmurenog tinejdžera, dečka koji se čudno drži, nesigurnog u sebe. Jane sad drži ruku na sinovoj nadlaktici, njezini ružičasti nokti blistaju u jutarnjem svjetlu koje sja kroz dnevni boravak. “Je li ti Clare ikada objasnila zašto je nisi zanimao?” pita, odlučivši prijeći preko komentara o Nathanu Warrenu, fokusirati se na dečka ispred sebe. “Dala neku naznaku da je postojao neki drugi dečko u njezinu životu?” Na ovo se Jane, naizgled, malo ukoči, ispravi se sjedeći na kauču. Harry slegne ramenima. “Ne, zapravo,” kaže, “ali, znate, bilo bi lijepo znati da je imala razlog, da me nije odbila iz čista mira.”

Madeline se smiješi, naginje glavu. “Naravno.” Pogledava po prostoriji uokvirene fotografije Jacka i Jane s njihova vjenčanja, fotografije mlađe djece na kojima prave smiješne face za kameru. Sve izgleda uglancano, ima onaj sjaj koji dolazi s novcem i, samoj sebi usprkos, osjeti neugodni žalac ljubomore. Tko ne bi želio sve ovo? “Možemo li vam još nekako pomoći, detektivko?” pita je Jane, napola ustajući, jasan znak za Madeline da joj je vrijeme da ode. “Harry sad stvarno mora u školu.” “Još samo jedna stvar”, kaže Madeline, oči joj se opet usredotočuju na Harryjevo lice, na gustu crnu kosu, blistave plave oči. “Možeš li mi reći gdje si bio u ponedjeljak četvrtog, što si radio tu večer?” Nastane stanka; atmosfera u sobi kao da se promijenila, postala napeta. “Bio je s dečkima s nogometa”, kaže Jane. “Rekla sam vam, detektivko. “ Harry kimne. “Išli smo na pizzu poslije treninga. Možete lako provjeriti.” “Hvala,” kaže Madeline, “i hoću.” Jane sad stoji na nogama i detektivka također ustaje, još jednom prelazeći pogledom po sobi. Prozor s desne strane gleda izravno na kuću Edwardsovih, sad to primjećuje; zgodno za dečka koji misli da je djevojka iz susjedstva pravi komad. “Otpratit ću vas van”, kaže Jane i u trenutku dok stavlja svoj dlan na Madelineinu ruku, to se dogodi: njezin rukav podigne se pokazujući golu kožu podlaktice. Madeline ugleda modricu: tamnoljubičastu, rubovi poprimaju zelenkastu boju. Širi se po cijeloj unutarnjoj strani ruke, kao mrlja. Brzo Jane spusti ruku, povuče rukav svoje vestice, ali Madeline vidi kako joj se crvenilo počinje penjati uz vrat, bojeći joj kožu kao što krv boji vodu. Ne kaže ništa, pusti da je Jane otprati do ulaznih vrata, ostavljajući Harryja u dnevnoj sobi. Na pragu kuće detektivka se

okreće. Tamo gdje je prije vidjela lice privilegirane, bogate žene koja se pokušava držati autoritativno, sad vidi nešto drugo: lice žene koja ima tajnu. Tajnu kakvu su u policiji vidjeli previše puta. Napola već vani, zastane. “Gospođo Goodwin,” kaže, “znate da smo tu za vas kad god osjetite potrebu porazgovarati, zar ne? O bilo čemu, to hoću reći.” Na sekundu, Janeino lice se ublaži. “Hvala vam,” kaže, “ali nema potrebe za tim, Madeline. Sve je u redu.” Čak šest drugih dječaka potvrđuje Harryjevu verziju događaja. Madeline spušta telefon, stavlja ruku na čelo. Ako je bio s dečkima s nogometa sve do osam navečer i kasnije, nema šanse da se mogao približiti Clare. “Jebemu sve”, kaže glavni detektiv kad mu prenese novosti. “Nikamo nismo dospjeli. Šef će mi skinuti glavu. Reci mi još jednom, što je rekao o Nathanu Warrenu?” “Samo je prokomentirao da prati cure iz škole, ništa što nismo već prije čuli”, kaže Madeline. “Mislim da nije ništa s tim mislio.” “Hmm.” Rob se mršti i Madeline je svjesna koliko bi on volio sve ovo pripisati Nathanu, poslužiti se onom starom izrekom po kojoj nema dima bez vatre i odjuriti s tim svojemu nadređenom. “Harryjeva majka imala je groznu masnicu”, kaže Madeline. “To me natjeralo da se upitam.” On je pogleda. “Da se upitaš što?” Ona se namršti, posegne za posljednjim bombonom iz kutije Quality Street. “Da se upitam je li sve doista tako savršeno u tom braku kao što se čini na prvi pogled. Nikad se ne zna, zar ne? Danas sam se sažalila nad njom, stvarno. Nisam mislila da ću ikad tako nešto reći o Jane Goodwin.”

15. poglavlje Jane Petak, 8. veljače

N

alazim se u radnoj sobi u stražnjem dijelu kuće, gledam preko u naš travnjak sa stražnje strane. Cijelu vječnost uložila sam u pokušaj da uzgojim vrt kad smo se doselili, da se ljubičasta glicinija popne po boku kuće, zaposlila vrtlare da pozorno isplaniraju unutarnje dvorište. Imala sam u glavi ideju o povrtnjaku: mahune, rajčice, grašak. Na kraju smo uzeli tvrtku da sve to napravi za nas naposljetku je ispalo da nemam baš zelenu ruku. Ne bih to baš priznala mamama u ZRU-u. Mrak je u radnoj sobi, zrak je težak i ustajao. Ne dolazim često ovamo, to je više Jackov teren koji si je uredio kad je zadnji put promoviran. Rekao je da mora imati mjesto za rad u kući, da se mora negdje malo maknuti od djece i mene. Krasno, pomislila sam. Naravno, dragi, rekla sam. Nisam toliko glupa da se s njim svađam kad on nešto poželi. Više nisam. Pogotovo sad kad je policija vidjela masnicu na mojoj ruci. Ljutita sam na sebe zbog toga, obično sam tako oprezna. Uznemirilo me što se zanimaju za Harryja, to me je malo izbacilo iz putanje, ali on se stvarno dobro držao, baš sam bila ponosna. Nitko ne ide zatvor zato što se malo zaljubio u djevojku iz susjedstva.

Nakon što je Madeline otišla, uzela sam komad papira s Jackovim rasporedom dolazaka pacijenata iz svoje ladice, gdje ga čuvam zadnjih nekoliko dana. Spalila sam ga u kaminu, dok su djeca bila u školi. Nestao je u nekoliko sekundi, papir se pretvorio u crni pepeo. Ako on to već ne želi reći policiji, neću da to oni sami nađu. Otpijem malo bijelog vina iz čaše koju držim u ruci; osjećam kako mi se mišići opuštaju dok gledam kroz prozor. Na kraju našeg vrta mala je kapija, ugrađena u ogradu. Vodi na uski trak zemlje između nas i Edwardsovih. Kad se Rachel doselila, mislila sam kako će nam ta stazica služiti da skoknemo od jedne do druge kuće, s bocom vina u ruci ili kako ćemo tiho stajati na dnu vrta dok djeca spavaju. Ništa od toga nije se dogodilo. Još jedan gutljaj vina; iznenađeno primijetim da je čaša već gotovo prazna. Gore čujem kako se Harry kreće po svojoj sobi točno iznad mene. Bio je šutljiv cijelu večer, nije me pošteno pogledao u oči. “Zaista si se dobro držao pred detektivkom”, rekla sam mu za večerom. “Sad više nemaš o čemu brinuti.” Dok gledam van u travnjak, svjetlo se upali u vrtu Edwardsovih. I oni i mi ugradili smo senzore, zbog sigurnosti - u ovakvim kućama bio bi lud da ih ne ugradiš. Čekam, motrim, ali ne vidim nikakvo kretanje s njihove strane. Barem ne vidim odavde. Neka životinja, možda. Katkada dođu lisice do vrta. Kopaju po smeću, pokušavaju izvući sve naše tajne. Kasnije te noći Jack je inzistirao da ostane dolje nakon što pročitam priče za Sophie i Finna. I on je šutljiv kao i Harry, na pitanja mi odgovara nevoljko, kratko. Napravila sam mu šalicu čaja, smiješila sam mu se dok sam je stavljala pred njega, ali pet minuta kasnije vidjela sam da ju je zamijenio pivom. U našoj spavaćoj sobi je hladno iako je centralno grijanje uključeno na najjače. Dio mene želi da Jack dođe u krevet. Dio mene to ne želi.

Ne mogu spavati, ustajem, osjećam blago probadanje bola koji me katkada i dalje stisne. Ruka me boli. Znam što bi mi savjetovali svi časopisi, Ostavi ga na prvi znak nasilja, ali ja sam morala mnogo raditi na tome da steknem ovo što imam sad. Ovaj život. Ovu kuću, ovu djecu, ovu obitelj. Neću to sad samo tako odbaciti. Dok zurim u svoj odraz u zrcalu iznad komode, na trenutak vidim ženu koja sam bila prije - nitko i ništa. Djevojka za koju se vlastiti roditelji nisu zanimali, djevojka u odjeći iz druge ruke, nevidljiva, zaboravljena. Znala sam sanjariti o velikoj kući i obitelji, o mjestu u društvu, o ulozi koju ću ispuniti. Novcu koji će mi kupiti skupe stvari, kupiti status, kupiti otmjenost. Jack mi je sve to dao. Na pomisao da bih sve ovo mogla izgubiti, ovaj život koji sam za sebe stvorila, obuzima me krajnja hladnoća. Čujem nešto lijevo od sebe, tiho škripanje. Skočim na noge, tapkam preko mekog, debelog tepiha do našeg prozora. Isprva ne vidim ništa u tami, no onda ugledam jantarni sjaj na dnu vrta, pokraj male kapije. Dok se moje oči privikavaju na crnilo, razabirem dvije figure kako stoje u mraku, na mjestu gdje se spajaju uske stazice do naših kuća. Netko visok, previsok da bi bio Harry. Pritisnem lice na staklo, moj dah magli okno. Jack. To su Jack i Ian, njihova tijela stoje pomalo zgureno i blizu, narančasto svjetlo cigarete koje putuje od jednog do drugog sliči na krijesnicu. Smjesta mi srce počne brže kucati. Što moj suprug radi tamo s našim susjedom u ovo doba noći? Tješi ga, možda? Gdje je Theresa? Mislila sam da je ona tu da pazi na ovakve stvari. Tijelo mi je napeto, kruto. Gledam i dalje, vidim da Jack pogledava prema kući, njegovo lice jasno je obasjano mjesečinom. Dok zurim, Ian pruža ruku, dotiče mojeg supruga po ramenu. Ne vidim njegovo lice. Trebao bi tješiti svoju ženu, razmišljam, a ne skrivati se po sjenama s mojim suprugom.

16. poglavlje Istražiteljica Madeline Shaw Subota, 9. veljače

T

elefon zvoni u pola sedam dok je Madeline sama u postaji. Veći dio vikenda već je provela ovdje. Glavni detektiv otišao je kući predvečer, mrmljajući nešto o svojoj supruzi, i dalje loše raspoložen zbog toga što posjet Harryju Goodwinu nije dao nikakva ploda. “Madeline?” To je Rachel Edwards. Clareina majka. Madeline nikad nije spomenula Rachel svoj mali razgovor s Clare u školi. Clare se na prvi pogled nije činila Madeline kao tip djevojke koja bi se zanimala za policiju, ali svatko ima svoje razloge. Madeline je pitala Clare za majku, je li o tome pričala s njom. Srednja škola Ashdon nije baš škola koja priprema učenike za karijeru u snagama reda; ne, ako se pita roditelje, to je škola za buduće odvjetnike, liječnike, pa čak i političare. Ugledne, dobro plaćene pozicije. Clare je imala čudan izraz na licu. “Ja živim s mamom i očuhom”, brzo je rekla, kao da joj je stalo do toga da Madeline zna kako nema oba roditelja. Clare i njezina majka preuzele su Ianovo prezime kad se Rachel preudala, što je Madeline uvijek smatrala malo čudnim.

“I što oni misle o tvojim planovima da se pridružiš policiji?” blago je upitala Clare. Djevojka je pogledala u pod, čupnula malo nit koja joj je virila iz džempera. “Mama nema ništa protiv. Ian misli da mi se to ne isplati.” Zastala je, a onda je Madeline ugledala to: crveni val nelagode koji joj se penje uz vrat. “Bože,” rekla je Clare, “oprostite, nisam htjela - vi sigurno ipak...” “Ne brini”, brzo je odvratila Madeline, prekidajući je. Jadna mala izgledala je prestravljeno. “Snalazim se nekako. Plača nije tako loša kad se jednom malo pomakneš prema višim rangovima.” “Madeline?” Glas Clareine majke ponovno joj je u uhu. Strese se malo da odbaci druge misli. “Gospođo Edwards,” kaže, “drago mi je čuti vas. Je li sve u redu?” Neprimjereno pitanje; naravno da nije u redu - kći joj je mrtva. “Moram razgovarati s vama”, kaže. “Važno je.” “Naravno”, reče Madeline, prisjećajući se kako je utisnula svoju posjetnicu u Rachelinu kao led hladnu ruku u ponedjeljak i kazala joj neka je nazove u bilo koje doba. “Upravo se nalazim pred postajom. Hoćete li izići po mene?” Veza se prekine. Madeline oklijeva pokraj svojega stola. Ako malo izmakne stolac unatrag i pogleda kroz prozor, može je vidjeti, njezinu mršavu figuru priljubljenu za metalne šipke ulazne kapije. Na trenutak Madeline pomisli kako Rachel izgleda kao zatvorenica, samo s pogrešne strane vrata. Madeline izlazi kako bi susrela majku, hladni je zrak gricka. Rachelin auto stoji ukoso parkiran preko dvostruke žute linije točno pred postajom; izgleda kao da je ovamo stigla u velikoj žurbi. Časnica za vezu s obitelji stvarno je trebala upozoriti policiju - još uvijek je svakodnevno u njihovoj kući. Rachelino lice drukčije je nego što je bilo inače, primijeti Madeline, kao da je netko uzeo žlicu i izdubio ga

s obje strane. Bila je jedna od najbolje sređenih majki u gradu: žarkocrveni ruž, debeli puder, lagane kašmirske vestice prebačene preko ramena. Ali sad joj je lice golo. Tamne vrećice vise pod očima. I dalje je lijepa, naravno. Madeline brzo otključa kapiju, prsti su joj malo ukočeni. “Dođite unutra”, kaže. Na ovom katu u postaji nema nikoga osim njih dvije; svi su otišli kući vlastitim životima. Svjetla nad njezinim stolom zuje, sve ostalo je u mraku. “Hoćete li čaj?” ponudi joj Madeline, tek toliko da nešto kaže. Rachel brzo odmahne glavom, puštena smeđa kosa ljulja joj se oko lica. Nema smisla da je sad vodi u sobu za intervjue; ovako će se osjećati opuštenije, a to je ono što policiji treba. Međutim, ona ne želi sjesti; umjesto toga, hoda po prostoriji kao životinja po kavezu. Nema mira, oči joj lete s hrpe stvari na Madelineinu stolu na kalendar na zidu koji je u školi napravilo jedno od djece glavnog detektiva. Nespretno išarana lica zure natrag u njih, lica djece pred kojom se pruža cijeli život. “Kako ste, Rachel? Čula sam da je održana misa za Clare”, započne Madeline, ali Rachel opet odmahne glavom, naglo stane usred pokreta i okrene se pogledati u nju. “Ima nešto što ne vidimo”, kaže, i glas joj je promukao, kao da je plakala tjednima. Madeline duboko udahne. “Moj tim i ja radimo sve što je u našoj moći da otkrijemo tko je učinio to vašoj kćeri. Kao što znate, u ovom trenutku pratimo nekoliko tragova...” “Ne”, reče glasno Rachel. “Ne. Ima nešto drugo. Ljudi pričaju. Ta govorkanja - ne mogu ih podnijeti.” Podigne ruke i drži ih uz glavu, sa svake strane, dlanova ispruženih po ušima, kao da pokušava blokirati zvuk. “Za sve sam kriva ja”, kaže, i njezin glas poprimi očajnički ton, zvuči gotovo molećivo. “Nisam se smjela svađati s njom, nisam je smjela toliko opominjati zbog ispita. Možda bi, da sam bila bolja

majka...” Ne dovrši rečenicu, oči joj ostaju uperene u fotografiju iza Madelineinih leđa, zakvačenu za zid. “Nema ovo veze s tim kakva ste vi majka, gospođo Edwards”, kaže Madeline, ali sada pomnije promatra ženino lice. Krivnja je kod roditelja uobičajena stvar, u nekoj mjeri. No ako je u Rachelinu odnosu prema kćeri bilo nečega što skriva, vrijedi to doznati. “Mislim da ne radite svoj posao kako treba”, kaže ona, oči joj se usredotočuju na Madeline. “To je on - taj luđak - koji i dalje hoda po gradu. Po našem gradu.” Govori odrješito i zadihano. Madeline podigne pritiskivač za papir u obliku globusa sa svojeg stola, osjeti ohrabrujuću čvrstoću pod prstima. “Nathan Warren. On je bio tamo,” kaže Rachel, “znam da je bio tamo. I da doktorova tajnica tvrdi da ga je vidjela, tako je rekla, zar ne? On ju je ‘našao’ - pa to je namjerno rekao da nas zavara. On nema alibi, zar ne? Je li tako, Madeline?” Zuri u drugu ženu, otvorenih usta, lica koje se zarumenjelo od napora da to izgovori. Madeline misli na prazne boce vina u njihovoj kući. Je li možda pijana? Sprema se reći Racheli neka sjedne kad ova prilazi bliže, unosi joj se u lice. “Clare više nema”, kaže, polako i promišljeno. “Nema je, mrtva je, a ljudi samo nabacuju kojekakva nagađanja...”, riječi joj izlaze iz usta kao siktanje, ružno od suglasnika, “... o mojem suprugu! Zar misle da sam gluha, samo zato što mi je slomljeno srce? Čujem ih kako govore!” Nagne se još bliže, toliko da Madeline osjeća njezin dah na licu. “Ian je dobar čovjek, Madeline!” Osjeća kako joj se lice malo rumeni na spomen Iana Edwardsa, kao da je osobno kriva baš za to za što Rachel sve optužuje. Rachel Edwards nije navikla da ne bude po njezinom. Ljudi koji imaju novca obično su takvi. Rachel Edwards svoju kosu sređuje u salonu Kod Trudie, stavlja fine pramenove svakih nekoliko mjeseci, njeguje travnjak ispred svoje kuće i vjerojatno sprema pečenje za svoju obitelj svake nedjelje. Jedina mrlja u Rachelinoj prošlosti bila je smrt njezina supruga, sve do sad, naravno. Sada, ona je udovica koja se

preudala, i kći joj je ubijena. Madeline proguta knedlu. Nitko ne zaslužuje tako nešto. “Rachel”, kaže ona, pritiskivač za papir joj usidruje misli. “Nitko u ovom gradu ne optužuje Iana ni za što. Moj tim zna što radi i nastavit ćemo sa svim procedurama koje su potrebne da privedemo Clareina ubojicu pravdi i iskažemo počast uspomeni na nju.” Madeline zastane - Rachel se trznula na riječ uspomena. “Znam da vam je stalo do ove zajednice”, kaže, blažim glasom. “Svima nam je stalo. I svima nama svakoga dana nedostaje vaša kći.” Njena slika bljesne joj tada pred očima - plava Clareina kosa, njezine iskrene oči. “Hoćete li ih onda zaustaviti?” pita ova, tako blizu da Madeline može nanjušiti na njoj ustajali, umorni miris tuge. “Zaustaviti koga?” kaže Madeline, kupujući vrijeme. “Zaustaviti njih - grad - i njihova govorkanja. Ne pomažu nikome. Sve što želim jest naći Clareina ubojicu. A to nije moj suprug. “

17. poglavlje Jane Ponedjeljak, 11. veljače

D

jeca su jutros umorna, kreštava i naporna. Dvadeset minuta provela sam nagovarajući Finna da siđe u prizemlje. Njegovo malo lice crveno je, ljutito, iscrpljeno od manjka sna, iako sam ih stavila spavati na vrijeme i čitala im Knjigu o džungli po stoti put. Jack zapravo nimalo ne pomaže. I on izgleda iscrpljeno, ali kad ga pitam što mu je, pogleda me tako svisoka da se stresem, maknem u stranu. U meni buja panika kad je takav. Moram napraviti nešto da ga udobrovoljim. Danas ne radim, ali gotovo bih radije išla na posao; u kući osjećam pritisak. Sve otkako je detektivka Madeline Shaw vidjela modricu na mojoj ruci, mozak mi ključa od razmišljanja. Kao što sam rekla, ne želim da se stvari izmaknu kontroli, da ljudi zabadaju svoj nos u naše stvari. Moram biti opreznija. Novi automobil parkiran je ispred kuće Edwardsovih, sve više novinara dolazi svakog dana. I obiteljska časnica za vezu i dalje je tu svako malo vidim kako promiče iza njihova kuhinjskog prozora. Vinske boce su nestale - možda ona posprema po kući, drži red. Brzo prebrišem pod u dnevnom boravku, obrišem Finnove igračke, pokupim Harryjevu sportsku opremu s poda.

Mobitel mi zazuji dok brišem kuhinjske plohe u žutim gumenim rukavicama da zaštitim nokte. Jack misli da je to ekstravagancija, ružičasti šelalc svaka dva tjedna, ali u ovom trenutku mi to još ne brani, a ja svoju manikuru ne želim žrtvovati. Možemo si to priuštiti, naposljetku. Osim toga, rutina odlazaka na manikuru mi nekako pomaže, drži moje misli na okupu. Isto kao i slaganje naušnica u kutiji za nakit, jednu preko druge, svaku večer, lijepo i uredno; i to kako svakoga dana provjeravam džepove svoje djece kad se vrate iz škole, prolazim prstima po rubovima odjeće, uklanjam komadiće paperja i zaboravljene omote od slatkiša; način na koji nalijevam bijelo vino točno do male bijele crte na čaši - ni manje, ni više. Volim se držati svoje rutine; u zadnje vrijeme to mi pomaže da ne mislim o onome što mi je rekao Jack, one večeri kad je umrla Clare, i o tome kako je otada stvarno postao težak. Pomaže mi da ne mislim zbog čega je ona zapravo bila na popisu njegovih pacijenata i zašto to nije još nikome rekao. Čak i prije no što je Clare umrla, ja sam se držala svoje rutine. Glavna prednost Shellaca jest što moram otići iz grada, maknuti se iz kuće, pobjeći u salon za manikuru u Saffron Waldenu i sjediti u tišini sat vremena dok mi manikerka namače i polira nokte i masira mi ruke. O tome se može mnogo pričati. Katkada osjetim želju da zgrabim tu ženu za ruku, preklinjući je da mi pomogne. Ali nikad to ne napravim. Otvorim svoj mobitel i srce mi potone. U školi sazivaju hitni sastanak. Sutra, u 18.30. Saziva ga ravnateljica Andrea Marsons, osobno je poslala e-mailove svim roditeljima iz ZRU-a, Zajednice roditelja i učenika koja, nažalost, uključuje i mene. Sandra me zove pet minuta nakon što je došao e-mail. Nismo planirale sastanak ZRU-a još mjesec dana. “Čujem da je to zato što je Clareina majka otišla na policiju prošli petak. Sad Andrea hoće razgovarati sa svima”, kaže koristeći svoj prigušeni glas, onaj kojim se često koristi zadnji tjedan, otkako se sve to dogodilo. Zamišljam je kako stoji pokraj svojeg velikog kuhinjskog otoka, odvratno moderniziranog u kontrastu sa slamnatim krovom i drvenim gredama. Vjerojatno pije kavu s obranim mlijekom iz njihovog kafeaparata, uzima male uredne gutljajčiće da si ne pokvari ružičasti ruž.

Trebala bi prijeći na nešto manje intenzivnu nijansu, ali to joj nisam još rekla. “Otišla na policiju?” kažem. “Kako to misliš?” Sandrina sposobnost da dozna informacije prije svih drugih nikad me nije prestala zapanjivati. Ali je korisna. Premjestim se do kuhinjskog prozora i dok prilazim, zastori se kod Edwardsovih otvaraju. Dah mi nakratko zastaje u grlu. To je Ian, njegova velika figura ispunjava prozor. Lice mu je prazno, bezizražajno. Stisnem oči, pokušavam vidjeti je li možda plakao, izgleda li možda kao čovjek koji žaluje za svojom pokćerkom. Ne bih baš rekla. “Rachel”, kaže Sandra. “Izgleda da je otišla do Madeline Shaw, izvan radnog vremena. Tricia ju je vidjela kad je odlazila. Kaže da je došla na neke nove teorije, pa eto, to joj ne bismo mogli ni zamjeriti, zar ne?” Osim što možemo, mislim ja, itekako joj zamjeramo. Ali to nije zapravo bilo pitanje; Sandra nastavlja pričati ne očekujući odgovor. “Mislim, znam da je pogođena tugom, naravno, ali jednostavno mi se ne čini da takvo ponašanje ikome pomaže, ha? Moramo pustiti policiju da radi svoj posao. Ono što je ovoj zajednici potrebno jest vrijeme da izliječi rane.” Čuje se tihi zvuk srkanja; kava s nemasnim mlijekom, bez sumnje. Zvuči kao da čita iz brošure. Zamišljam Rachel Edwards kako se sučeljava s Madeline - nisam znala da je tako borbena. Možda u ledenoj kraljici ima toga više što nisam primijetila. Još su mi na rukama gumene rukavice; polako naslonim telefon na svoju ključnu kost, držim ga tamo dignutim ramenom dok skidam rukavice. Ruke su mi ispod čudne, preblijede, gumaste. Ian se miče od prozora. Mogu nazrijeti siluete njihove kuhinje. Pitam se što će napraviti sa svim Clareinim stvarima - šalicama iz kojih je pila čaj, njezinim šarenim tenisicama u stalaži za cipele. “Mislim da trebamo otići na sastanak”, kažem, glas mi je bistriji nego glava, a onda slobodnom rukom dohvatim kućište telefona i

promijenim volumen. Zrakom se razliježe zvonjava, dovoljno glasna da je Sandra čuje. “Oprosti,” kažem, “moram se javiti, ovo me vjerojatno zove Jack. Rekao je da će me nazvati iz ordinacije, nešto planiramo za večeras.” Čujem da Sandra uzdiše i točno čujem zavist u tom zvuku. “Kladim se da te vodi van na neko lijepo mjesto, ha? Ooo, ti sretnice. Meni će društvo praviti pinot, nema sumnje. Roger radi do kasna. Kao što je radio i cijeli vikend.” Znači ništa novo kod vas, pomislim, ali odlučim ignorirati tračak tuge u njezinu glasu. Umjesto toga, natjeram se zvonko nasmijati i reći: “Tako nešto, da. Pazi na sebe, Sandra. Vidimo se u školi!” Mislim stvarno. Da me izvodi na lijepo mjesto. Nema ona pojma. Nijedna od njih nema. Gotovo je vrijeme da krenem po djecu kad Jack nazove. Iznenađena sam; rijetko me zove iz ordinacije ovih dana. “Jack?” kažem u slušalicu, pazeći da mi glas zvuči neutralno. “Što se dogodilo? Baš se spreman otići po djecu.” Iako znam da je na poslu, znam da nije u mojoj neposrednoj blizini, cijelo tijelo mi se napelo. Bori se ili bježi. “Možeš li se naći sa mnom?” kaže. “Moramo razgovarati.”

18. poglavlje Clare Ponedjeljak, 4. veljače, 10 ujutro

P

rvo imamo matematiku, predmet koji najmanje volim. Znam da bih se trebala usredotočiti na ispite ali ne mogu prestati misliti o današnjoj noći. Uzbuđenje šišti kroz mene dok gledam na sat - još moram izdržati samo nekoliko sati. Zamišljam ga, kako će mu izgledati lice kad mu kažem što sam napravila. Što ćemo sad moći. Mobitel mi je u krilu i vibriranje se preglasno čuje. Gđa Garrett gleda u mene; napravim grimasu s osmjehom isprike, ali ne mogu odoljeti i gurnem ruku pod stol da provjerim što piše na ekranu. Poruka me natjera da se nasmiješim još šire. Još malo. Kako je sladak. Znam da nije fer što to sve mora biti tajna, ali to je jedini način da to napravim - mama i Ian bi poludjeli da znaju, a cure iz škole bi mi zagorčavale život do daske. Ovako smo samo on i ja, i nitko drugi ne mora biti uključen. “Clare? Bi li malo obratila pozornost, molim te?” Gđa Garrett ovaj put izgleda ljutito i ja brzo gurnem mobitel u torbu, podignem olovku. Neugodno mi je - dobra je ona, gđa Garrett, ove godine mi je razrednica. Nije joj baš lako kontrolirati neke dečke, mislim da je još nova. Ja ne bih nikad htjela biti učiteljica - a i bila bih grozna u tome. Zadnjih godinu ili više razmišljam o policiji, ali mami se to ne sviđa.

Ja mislim da bi mi to pomoglo da se pomirim s nekim stvarima, da bolje shvatim što se dogodilo mami. “Tko mi može reći koje će se teme najvjerojatnije pojaviti na idućem ispitu?” pita gđa Garrett i shvaćam da mi misli opet bježe i gledam u stranicu na stolu da izbjegnem pitanje, da je ne slušam. Brojke na stranici veselo plešu pred mojim očima. Osjetim da mi mobitel opet vibrira u torbi na podu. Jednom, dvaput. Jedna za tugu, druga za radost.

19. poglavlje Istražiteljica Madeline Shaw Ponedjeljak, 11. veljače

S

tigli su popisi poziva.”

Lorna spušta nekoliko listova papira na Madelinein stol. “I tražila sam obiteljsku časnicu za vezu da danas malo pomnije motri na Iana Edwardsa”, nastavi. “I da nam javi na vrijeme ako se Rachel opet uzbuni.” Prema onome što im je Theresa rekla do sada, Rachel je u komi, a Ian je ljutit na policiju što slabo napreduje u istrazi, jednako kao i na ostatak svijeta, misli ona. Koliko ljutit, Madeline pomisli da se to mora poslije sjetiti provjeriti. “Hvala, Lorna”, kaže, uzimajući papire i gledajući koliko je toga. Vodafone im je dao podatke za zadnjih mjesec dana, ali oni se moraju fokusirati na zadnjih nekoliko dana, na Clareine posljednje sate. Dok Madeline okreće stranice, uočava to - broj koji je stalno iznova pozivan, dvostruko 5 na kraju iskače joj u oči. 1., 2., 3. veljače. Tko god to bio, s tom je osobom bila u kontaktu. Puno. Brzo, provjeri koji je broj Rachelina mobitela. Nije taj. Glavni detektiv nije u svojoj sobi. “Lorna”, zovne Madeline, mašući rukom. “Pogledaj ovo. Clare je zvala ovaj broj i razgovarala deset minuta i na dan kad je umrla, petnaestak minuta prije no što počinje potencijalno procijenjeno vrijeme smrti.” Pokaže prstom, i Lorna se nagne.

“Provuci ga kroz bazu podataka, može?” zamoli ju Madeline, i Lorna uzme papir i nestane u drugu prostoriju. Već su pitali Clareine roditelje s kim je bila bliska, mogu li se sjetiti bilo koga, ali njih dvoje su spomenuli samo Lauren. “Shaw?” Glavni detektiv otvara širom vrata i korača prema Madeline, košulja mu nije u hlačama. Njegova smeđa kosa strši u zrak, kao da je u stresu mnogo puta prošao rukom kroz nju. U ruci mu je primjerak novina Essex Gazette, fotografija Žalosne livade na naslovnici. Do sada su nekako uspijevali držati novinare pod kontrolom, u relativnom smislu, premda Clareino prelijepo lice očito prodaje novine. Članak u Daily Mailu još se nije pojavio - Rob je vjerojatno nečim podmitio Dannyja Briena. Madeline se pita je li još nešto iscurilo u javnost - rana na potiljku, spekulacije o Nathanu. Nešto joj govori da vijesti nisu dobre. “Upravo mi je bila prokleta Andrea Marsons na telefonu,” kaže Rob lupivši papirima o stol, “kaže da je škola u kaosu. Očito su počele kružiti glasine o Nathanu Warrenu, da je napad bio seksualne prirode, iako znamo da je to sranje. Moguće da ih je pokrenuo Harry Goodwin, nakon tvog malog sastanka s njim. Klinci paničare da bi se napad ponovno mogao dogoditi, roditelji dolijevaju vatru na ulje. Jedna od majki se prijeti da će zvati novinare na nacionalnoj mreži. Već sam morao preklinjati prokletog Dannyja Briena da zadrži priču za Daily Mail do idućeg tjedna.” “A što planira reći za nacionalnu mrežu?” Rob ozlojeđeno slegne ramenima. “Očito netko insinuira da mi nešto krijemo, da se bojimo kako će nas optužiti za diskriminaciju ako privedemo Nathana Warrena.” “Smiješno”, reče Madeline, zamišljajući jadnog Nathana kako stoji na pločniku i kisne. “No, to znamo ti i ja, ali ne i prokleti tračevi po Ashdonu”, reče Rob. “Stvarno, Madeline, ne znam kako ti tamo izdržiš. To je oličenje svega što ne valja s malim zajednicama.”

On uzdahne. “Gledaj, Shaw, bi li mogla ti otići u školu? Andrea misli da bi to podiglo ‘moral’.” Njegovi prsti u zraku oblikuju navodnike. Madeline gleda prema vratima, nada se da će vidjeti Lornu. “U biti, upravo sad provjeravamo telefonske pozive,” kaže, “bilo bi dobro da to najprije...” On je prekine. “To zapravo nije bilo pitanje, Shaw. Je li ti znaš kako će glavni šef poludjeti ako nas krenu javno prozivati? Diži se i idi u tu školu. Kontrola štete.” Na putu za Ashdon, Madeline upali radio, pokušava razmišljati. Tko bi imao na piku Clare Edwards? Lijepu, pametnu, dragu Clare. Ljubomora? Laurenino lice joj se pojavi u mislima, njezine tamnom olovkom obrubljene oči. Ljutnja? Školska psina koja je pošla ukrivo? Žute trake na drveću pred školom klepeću na vjetru. Hladno je, čak i za veljaču. Netko iz ZRU-a je stavio trake dan nakon što je umrla, zavezao ih za grane kao spomen na Clare. Većina traka sada izgleda prljavo; automobili koji tu prolaze (iako ih nema mnogo) špricaju blato; od vlage su se zakovrčale po rubovima. Ravnateljica je pozdravlja na ulaznim vratima srednje škole. Andrea nosi svoj uobičajeni vuneni džemper, ali izgleda uznemireno, više no obično. Na rubu rukava ima mrlju od tinte. “Još jednom hvala što ste došli”, kaže. “Čekali smo vas. Mislim da bi to moglo malo smiriti duhove, znate. Kad vide da nešto radite. Evo ovuda.” Madeline je slijedi niz školski hodnik u veliku sportsku dvoranu gdje su se okupili. Gimnastička oprema naslagana je uza zidove: užad za penjanje, strunjače. Djeca zure. Srednja škola toliko je gora od osnovne, stariji klinci drže se tako prijezirno. Očito vjeruju koječemu što načuju od svojih roditelja; da policija Chelmsforda ne radi dobro svoj posao.

“Pozdrav svima”, kaže Madeline čudnim glasom. Gleda kako je svi blijedo gledaju. Atmosfera je napeta, neprijateljska. “Većina vas me već poznaje, ja sam istražna detektivka Madeline Shaw i s kolegom, glavnim detektivom Robom Sturgenom, nadgledam istragu smrti Clare Edwards.” Čuje se mrmljanje, šaptanje koje ne može razabrati. “Kao što svi znate,” nastavi, “gubitak Clare veoma je pogodio našu zajednicu. Posao nas, kao policije, jest dati sve od sebe da zaštitimo vas od daljnjih incidenata i dovesti pred lice pravde osobu koja je napala Clare.” Osjeća Andreine oči na sebi; svjesna je kako nije uljepšala stvari onoliko koliko je možda trebala. Za to nema vremena. “Policijska prisutnost u gradu i dalje je stalna,” nastavlja Madeline, “i u ovom času pratimo više linija istrage. Ključno je”, na trenutak pogleda se ravno u oči s dečkom iz zadnjeg reda - visok je, nagnut, sarkastičan - “da vi surađujete s nama koliko god to možete. Možda će vam se činiti kao da ne postoji nešto što biste baš vi mogli učiniti, ali zapravo postoji nekoliko stvari koje bih vam danas htjela spomenuti i želim da svi pozorno slušate.” Desno pokraj nje Andrea se ozari. Pozitivna akcija: to je uvijek najbolje. “Najprije,” reče Madeline, pomalo se zagrijavajući u svojoj ulozi, “možete nam se slobodno obratiti. Ako postoji bilo što, i kad to kažem, mislim zaista bilo što, što netko ovdje još nije rekao policiji, morate nam javiti. Čak i ako mislite da nije važno, čak i ako mislite da zvuči šašavo. Čak.. .” na trenutak zastane, “... ako mislite da bi vas to moglo dovesti u nevolju. Po svoj prilici, imat ćete mnogo više problema ako nam to ne kažete nego ako nam kažete.” Čuje se hihot iz zadnjih redova; Andrea ih stišava glasnim “ššš.” “Drugo, želim da svi ostanete na oprezu. Vidite li nešto što bi moglo imati veze s ovim slučajem, ponovno, morate nam javiti. Ma koliko se to vama činilo nevažnim u tom trenutku. Bez obzira na to koliko davno se dogodilo. Treće, želim da svatko od vas, ovdje prisutnih, upotrijebi zdrav razum, inteligenciju i osjećaj odgovornosti koji i očekujem od polaznika ovako ugledne škole kao što je Srednja

škola Ashdon. To ujedno znači da neće biti nikakvih ispraznih naklapanja o ovom slučaju, nikakvih namjernih huškanja i zastrašivanja i nikakvih nepotrebnih tračeva. Neprimjerena govorkanja mogu biti vrlo štetna za ovako malu zajednicu kakva je ova, i može se pretvoriti u ozbiljan prekršaj zakona ako odu predaleko. Ako sumnjate da je neki pojedinac bio umiješan, osoba kojoj to trebate reći sam ja. I to je to.” Dečka u zadnjem redu laktom je gurnula pod rebra djevojka tamne kose koja stoji do njega; pokret je privukao Madelinein pogled. Izgleda kao da mu je šesnaest - Clarine godine. Jedanaesti razred. “A što je s Nathanom Warrenom?” vikne on, svadljivim glasom ne previše, ali čuje ona taj ton ispod površine. “Je Ii istina da ste ga jednostavno pustili? Pustili ste pedofila da ode po još?” Najednom se digne graja u dvorani i Andrea iskorači naprijed. “Bit će prilike za pitanja kad istražiteljica završi”, kaže, no Madeline digne dlan da joj pokaže da je ovo okej. “Mogu vam potvrditi da smo nedavno donijeli odluku o nezadržavanju gospodina Warrena nakon što smo proveli ispitivanje, da. U ovom trenutku nemamo nikakva razloga misliti da je bio uključen u incident, osim što je naišao na mjesto zločina. Međutim, mi čemo, naravno, ponovno preispitati sve smjerove istrage ako se pojave dodatni dokazi.” Žamor se kreče prostorom, od jednog do drugog kuta, kao val. “Četvrta stvar koju tražim od svih vas,” kaže ona dižući glas, “jest da ostanete uvijek na oprezu. Vaša sigurnost i sigurnost svake osobe u ovome gradu i dalje ostaje moj prioritet. Ashdon je dugo bio mjesto posve sigurno za život, i želimo da takav i ostane. A to dijelom ovisi i o tome kako ćete se vi vladati. Neki od vas sada su mladi odrasli ljudi,” u sebi se posrami zbog tog dodvoravanja, “i imate odgovornost prema ovoj zajednici da uvijek pazite na sebe. Vjerujem da to mogu očekivati od svih vas.”

Dvorana je sada utihnula. Pridobila je njihovu pozornost. Bez upozorenja oglasi se školsko zvono za kraj sata i čarolija se rasprsne; klinci počnu međusobno razgovarati, usta se otvaraju kako bi radila upravo ono što im je upravo rekla da ne rade. Andrea se pokajnički smiješi. “Hvala, Madeline. Nadam se da će im nešto od toga ostati u uhu.” “Nema problema. Imate li minutu? Bilo bi dobro da malo porazgovaramo o Rachel Edwards. Ja sam... pa, zabrinuta sam za nju.” “Da, naravno. U mojem uredu?” Zvuk njezina mobitela presiječe zrak; Lornino ime bljesne na ekranu. “Campbell?” “Bok, Madeline”, kaže ona. “Oprosti, znam da si u školi, ali htjela sam ti javiti, doznali smo čiji je onaj broj, onaj koji je Clare nazivala.” Ponovno navede brojke. ”Glavni detektiv razgovarao je s operaterom i odmah su nam javili čiji je.” “I?” Madelineino srce malo ubrza; Andrea je upitno promatra. “Pripada Owenu Jonesu, kupljen je prošle godine u Saffron Waldenu u trgovini Carphone na Ulici Moore. Zadnji model iPhonea, otplaćuje se na rate uz mjesečni račun. Zvuči li ti ime poznato?” “Owen Jones.” Ne zvuči, ali Andrea je pogleda uzbunjeno, mršteći se. “Što se dogodilo s Owenom Jonesom?” pita ravnateljica, odmah skačući na pogrešan zaključak i Madeline odmahuje glavom. “Znate tko je to?” pita, a Andrea kinine, brzi pokret gore-dolje glavom. “On je naš učenik”, kaže. “Godinu ispred Clare.” Lice joj izgleda zaprepašteno.

20. poglavlje Jane Ponedjeljak, 11. veljače

N

akon što smo Jack i ja završili razgovor, nazovem natrag Sandru, nevoljko je pitam bi li mi mogla učiniti veliku uslugu i dovesti Finna i Sophie iz škole. “Harry se vrača oko 16.30,” kažem joj, “može doci k tebi po njih i otpratiti ih doma. Ali ako bi ih ti mogla samo pokupiti pred školom?” “Naravno,” klikne ona, kao što sam i očekivala, “Natasha če biti presretna. Več odavno se spremamo pozvati Sophie k nama, curice se uvijek tako lijepo zabave zajedno.” Nije istina, često su na ratnoj nozi, ali nadam se da če se danas slagati tih nekoliko sati. “Zašto ne bi ostale kod mene nekoliko sati, pa da Harryja pustiš malo na miru?” predloži Sandra, i ne znam kako bih joj rekla ne. “Mnogo ti hvala”, kažem joj stoga, uzdišnči u slušalicu tek malčice. “Ti si najbolja! Nadoknadit ču ti to u vinu!” Nasmijemo se. To je lako. Kad završimo, grickam nokat tako jako da ga raskrvarim. Male pukotine krvi okreču mi želudac. Jack me nije ponovno nazvao, ali znam gdje ćemo se naći. Na mjestu na koje uvijek odlazimo razgovarati. Unatoč samoj sebi, osjetim tračak nade. Možda je shvatio da se kaje što mi je rekao ono u noći kad je Clare umrla, možda će ovo biti prekretnica.

Počnem smišljati što ću mu reći, planiram svaku riječ u mislima. Oko četiri ulazim u naš plavi Volvo, parkiran na vidljivom mjestu pokraj naše kuće, spustim sjenilo da vidim kako izgledam, iz navike. Izgledam isto kao i uvijek - smeđa kosa dignuta u punđu, tamnoplave oči koje u mene zure bez ikakve naznake onoga što u sebi proživljavam. Sjetim se onoga kad sam upravo bila rodila Harryja, kako sam zurila u svoj odraz u bolničkom zrcalu, pitajući se kako je to moguće da izgledam potpuno isto iako se cijeli moj život zauvijek promijenio. Više nisam bila djevojka koju svi ignoriraju, bila sam majka, i to je nešto značilo. I dalje znači. Zar ne znači? Upalim auto, prsti mi se čvrsto stežu oko ključa, Jackov privjesak s logotipom NHS-a poskakuje mi po ruci. U nekom trenutku sva naša imovina postala je nerazlučivo spojena. Ne može je sad razdvajati, razdvajati nas. Čak ni ako to želi. Mobitel mi zavibrira i srce mi skoči, pomislim da on otkazuje, ali kad pogledam, to je samo Sandra, pita je li u redu da da djeci kobasice i pire za večeru. Nisam joj rekla da ili hrani. Nema problema, piše u njezinoj poruci, i osjetim neizrečenu kritiku, prisilim se da se toga otresem, i napišem joj uljudan odgovor. Meni to pokvari rutinu, kad jedu kod nekog drugog. Ali ne smijem panićariti u vezi s tim. Izvezem se do ceste, pogledam lijevo i desno i vidim da se zavjese miču u redu kuća preko puta; to će biti gospođa Dayton, stara luda baba. Koliko mi znamo, živjela je u gradu godinama i nema namjeru odseliti se. Njezin prednji vrt pun je malih šarenih vjetrenjača koje se vrte na povjetarcu i izluđuju me. Zavjesa se opet miče, bijela prozračna tkanina pomiče se ulijevo. Svjesna da me se možda promatra, protrljam usnom o usnu i uključim radio, puštajući da auto preplavi zvuk Radija 4. Neće ovdje ništa vidjeti. Naša je kuća na deset minuta od škole nadesno, a grad je tako malen da je dovoljno odvesti se nekoliko stotina metara ulijevo i već sam vani. Živice promiču pokraj mene, zelenilo sada počinje cvjetati, tek malo pokrivajući krhke gole grane. U ljetnim mjesecima ove ceste

zabijeljet će se od kopriva i krasuljica, njihove velike aureole istočkat će travu. Uvijek je to bio Nathanov posao, šišati živicu pokraj ceste no dobro, možda je to posao koji je on sam sebi nametnuo. Nitko od nas zapravo ne zna je li ikada imao posao, ne nakon što su ga otpustili iz škole. Sumnjam da će ove godine šišati živicu. Pokušavajući omesti vlastite misli, prtljam po radiju, nađem našu lokalnu stanicu. Kako sam odmaknula ruku od radija, poznato ime me zaskoči. Policija koja istražuje smrt šesnaestogodišnje učenice Clare Edwards izdala je još jedno javno priopćenje potičući građane da im dojave svaku moguću informaciju. Clare Edwards, iz Ashdona, u blizini Saffron Waldena, navodno je ubijena 4. veljače, tek pet tjedana od Nove godine. Njezino tijelo pronađeno je na gradskoj livadi. Voditelj navodi broj telefona za informacije i glazba kreće dalje; tanki zvuk popularne pjesme širi se po Volvu, bezglavi tinejdžerski gnjev pretočen u repetitivni zvuk sintesajzera. Pred očima mi plivaju slike moje djece i najradije bih zaustavila auto, okrenula ga u suprotnom smjeru i pojurila k Sandri, skupila njihova mala topla tijela uz sebe i uronila lice u slatki miris njihove kose. Ali ne mogu to učiniti. Moram ići svojem suprugu. Zadnji put kad sam odbila učiniti to što on kaže, završila sam sa slomljenim rebrom i plahtama od egipatskog pamuka. Umjesto da zaustavim auto, skrenem desno od ceste, pokušam duboko disati, prisilim se misliti na nešto umirujuće. Karenina trgovina, da; zamišljam da sam u stražnjem dijelu, slikam, plava boja mora i žuta - ne, ne žuta - i ružičasta maglica neba. Ruke mi se stežu oko volana, ali tjeram se misliti na kist i kako ga držim u rukama, na umirujući dodir drveta pod mojim prstima. U glavi čujem Dianein glas, blag, pomirljiv. Zamišljam da je ona tu, u autu, sjedi na suvozačkom sjedalu pokraj mene, njezine ruke skromno su položene u krilo. Moje ruke na volanu još su nemirne, malo se kližu. Posegnem rukom i ugasim radio. Gumb birača klizav mi je pod prstom. Jackov auto već je tu kad stižem. Bez riječi parkiram iza njega, ugasim motor, odem do njegova prozora i pričekam da mi otključa

vrata. Kad uđem, ponovno zaključa sva vrata. U mojem džepu prsti stežu mobitel, ruka mi je znojna. Za svaki slučaj. “Moramo razgovarati,” kaže, “moramo popričati o nama.” Grlo mi se steže od riječi, od svih onih stvari koje mu želim reći. Njegovo lice je mračno, namrgođeno. Ali to mora biti sad - sad je došao moj trenutak. “Harry je našao tvoju listu dolazaka, Jack”, kažem tiho, glasom prigušenim u nepokretnoj tišini auta. “Tvoj raspored pacijenata na kojem je Clareino ime.” Na trenutak nešto nalik na strah preleti licem mojeg supruga, ali nestaje gotovo onog trena kad se i pojavilo. “Zar ne misliš da si to trebao spomenuti policiji?” pitam ga, ali on me sad ne gleda, zuri kroz prozor na sunce koje lagano pada i ne mogu mu vidjeti oči. Ako ti nećeš, ja ću im reći, to mu želim kazati, ali naravno da ne govorim. Kad se okrene opet k meni, njegovo lice je hladno. “Došla je zbog kontracepcije, Jane,” kaže, “to je bila samo formalnost. Vjerojatno se s nekim prašila.” Riječi su mu gorke. Stanka. U džepu, prsti mi nervozno poigravaju po mobitelu. Oči mi bježe na zaključana vrata. “Jesi li sad sretna? Nisam rekao policiji jer nisam htio - nisam htio da oni...” Završim rečenicu umjesto njega. “Nisi htio da doznaju što smo mi zapravo.” Zvuk gutanja. Kad ga pogledam, suze mu blistaju na licu.

21. poglavlje Clare Ponedjeljak, 4. veljače, 11 sati statak jutra brzo protječe; engleski mi je omiljeni predmet, ali O sve što ovih dana radimo probni su testovi uoči onog završnog. Pišem brzo, moja olovka leti po stranici, ispunjavam jednu za drugom svojim urednim plavim rukopisom. Kraj sebe čujem kako Lauren uzdiše nad papirima - engleski joj nikad nije bio jača strana. Pomaknem malo svoj ispit tako da može i ona pročitati. “Častiš me ručkom za ovo”, pokažem joj ustima i ona se smiješi, namiguje mi. Valjda smo sad opet prijateljice. Završim test ranije i ostanem sjediti naslonjena u stolcu, prebacujem svoju dugu plavu kosu na jedno rame. Andy Miles mi se cereka s druge strane razreda, ali ignoriram ga. Dečki u mojem razredu su kreteni, klinci. Nisu poput mene i njega. Svi ostali još pišu - ja sam prva gotova. Harry Goodwin prolazi pokraj prozora učionice, ugleda me i nasmije se, i mislim kako me je jutros na cesti prepao kad mi je stavio ruke na ramena. Lauren misli da sam luda što neću probati s njim - sinoć smo se oko toga svađale. Ako ćemo iskreno, mislim da je Lauren malo ljubomorna sto Harry nije zainteresiran za nju, ali da ja o tome odlučujem, mogla bi ga slobodno uzeti. U stvari, tako nešto sam joj i rekla.

Možda bih mu jednostavno trebala reći da me ne zanima, ali da se zato sviđa Lauren. Ali ne znam kako bi reagirao. Misli mi otplutaju na mamu, na njezine molećive oči dok je jutros za doručkom gledala Iana, onako očajnički kako već ona zna gledati. Mrzim kad mi se on pokušava dodvoriti, sav se pretvori u osmijeh, a već u drugom trenutku je mrzovoljan. Ne mogu mu vjerovati i znam da je to dijelom i mamina krivnja, ali to samo znači da sam cijelo vrijeme kod kuće napeta. Malo se protegnem u stolcu, s rukama iznad glave, pokušavam opustiti ramena. Lančić mi se podigne i ja ga spustim, igram se malo sa zlatnim privjeskom u obliku srca. Baš lijep dar. Nikad ga ne skidam. Mama me zagrlila kad sam ga otpakirala, pritisnula me uz sebe onako kako je to činila dok sam bila mala. “Moja mala curica, tako narasla!” rekla je, primajući mi lice svojim dlanovima i smiješeći mi se. “Ne mogu vjerovati da ti je sad šesnaest. Vrijeme tako brzo prolazi. “ U tom trenutku zaista sam je voljela. Kako bih voljela da smo mama i ja same. Ne znam zašto ona to ne razumije. Tako bismo obje bile sigurne.

22. poglavlje Istražiteljica Madeline Shaw Ponedjeljak, 11. veljače

O

wen Jones ima šesnaest godina, blijedo, pjegavo lice i čupu crvene kose. Tinejdžerske akne su mu po vratu i adamova jabučica mu se nervozno pomiče dok govori. Sjede u Andreinu uredu, jedno preko puta drugog, s ravnateljicom koja se nervozno mota iza njih, pogledavajući prema vratima kao da očekuje da svaki čas ulete novinari i razvale njezinu školu po svim tabloidima. “Ja sam istražna detektivka Madeline Shaw”, započinje ona, pružajući mu ruku da se rukuju. DIanovi su mu znojni, vlažni i Madeline se mora natjerati da ne odskoči. Nije on kriv što mu je šesnaest i što je pun hormona. No definitivno je kriv što se nije javio policiji iste minute kad je čuo da je Clare nađena. “Oprosti što te odvlačim od nastave, mladi gospodine Jones”, kaže ona, ne skidajući pogled s njegova lica. Desna noga mu malo pocupkuje; ili mu je to navika kad je nervozan ili nešto krije. U svakom slučaju, izgleda kao da mu nije nimalo ugodno. “Možda mi možeš razjasniti neke stvari.” Glas joj je namjerno vedar, sjedi zavaljena u naslon kao da ima sve vrijeme ovog svijeta. “Tražila sam osobe s kojima je tvoja kolegica Clare Edwards bila u kontaktu neposredno prije svoje smrti.”

Andrea gotovo poskakuje od nervoze i proći će možda tek koja minuta prije nego što joj proradi zdrav razum i ona počne inzistirati da uz Owena bude roditelj ili neka druga prikladna odrasla osoba. Owen šuti. “Još nemamo Clarein mobitel,” kaže mu Madeline, “nije pronađen. Vodimo se pretpostavkom da je osoba koja ju je ubila uzela mobitel sa sobom kako bi nas spriječila u nalaženju dokaza. Ali unatoč tome, mi imamo pristup dolaznim i odlaznim pozivima s njezina mobitela u zadnjih mjesec dana, i znaš li čije se ime najčešće pojavljuje na popisu poziva?” “Detektivko Shaw,” kaže Andrea, “stvarno mislim da bi ovdje trebao biti prisutan...” “Moje”, kaže Owen, prekidajući je, nagnuvši se na stolcu, lica sad posve rumenog, jarkocrvenog naspram bjeline vrata. “Moj.” Glas mu je grub, zvuči starije od svojih godina. Madeline zastane, pitajući se najednom je li on želio da se ovo dogodi; očekivala je da će se više opirati, za početak. “Tako je,” kaže ona, “tvoj. A sada, Owene, u ovom trenutku nisi još u nevolji, ali moram te pitati u kakvom si odnosu bio s Clare, i što je još važnije, zašto nam se nisi sam javio već prije ako, kako je, kako pretpostavljamo, vaša veza bila osobnije prirode nego što smo znali.” Sjedne unatrag, stavi obje ruke na glavu i na trenutak ona pomisli da će se rasplakati. Desna noga mu još uvijek neumorno poskakuje; izgleda da on to ne primjećuje. “Owene,” potakne ga ona, “ako posjeduješ neku informaciju o Clare koju tajiš od mene, sad bi bio pravi trenutak da je otkriješ.” Još jedna, zadnja šansa. “Za svoje dobro, kao i za naše.” Ona čeka, guta. Hoće li se slomiti? ”I za dobro Clare.” “Trebate malo bolje pogledati Iana”, najednom on izvali, riječi iz njega iziđu tako naglo kao da ih je cijeli tjedan silom susprezao. Andrea i Madeline razmijene pogled.

“Ian Edwards, očuh Clare Edwards?” ponovi Madeline, kako bi bilo posve jasno, gotovo zaboravivši da se razgovor ne snima. “Da”, reče Owen, i kao da mu je netko strgnuo branu s usta, riječi počnu sipati iz njega jedna za drugom, kao da ih je čuvao točno ispod jezika. “Ian nije bio jako ljubazan prema Clare,” kaže, “ona se njega bojala.” Ona pažljivo promatra njegovo lice. “Kakva je tvoja povezanost s Ianom Edwardsom?” polako kaže ona. “Nisam ja povezan s tim čovjekom”, kaže Owen, i ruke mu se stišću, stežu se u čvrste, tvrde šake. “Ali znam kakav je. Bio nam je trener na nogometu.” Ona kimne - to imaju u službenom zapisniku - Ian je bio trener u srednjoj školi prošle godine. Obavljao je taj posao s vojnom preciznošću, kako neki kažu. “Zašto to misliš?” pita, mršteći se na njega. On je ne gleda u oči. “Clare mi je rekla, i znam kako joj je bilo”, kaže Owen, i tu Madeline ugleda prvi bljesak ljutnje na njegovu licu. ”Znam što je osjećala jer ja sam joj bio dečko.” Odlučila je da će odvesti Owena u postaju danas popodne nakon kratkog telefonskog razgovora s glavnim detektivom. Ako će iskreno, ljuta je - na sebe, na glavnog detektiva, na Clareine roditelje. Kako je moguće da nitko ovo nije znao? Zašto se Owen nije ranije javio? Andrea je preneražena, skakuće okolo i pokušava pronaći broj telefona Owenova oca. On je maloljetnik - sve mora biti obavljeno po propisima. “Uvijek je zauzet poslom,” kaže ona Madeline, “a žena mu je umrla prije nekih deset godina.” Spusti glas do šapta. “Owen se snalazi sam veći dio vremena.”

Madeline svejedno naziva broj koji joj je dala, nadajući se samo da nije nedostupan. Srećom, mobitel zvoni. Njegov tata kaže da će se naći s njima u postaji u Chelmsfordu, zvuči iskreno zatečen. Možda bi trebao malo više biti kod kuće, misli Madeline, obratiti malo više pozornosti na svojeg sina tinejdžera. Owen jedva da išta govori u autu, skvrčen na zadnjem sjedalu; njegove duge, klimave noge izgledaju umorno. Visok je za svoju dob, ali kad Madeline zamisli Clareino nasmijano lice, ne može ih nikako smjestiti zajedno. Koliko je ona mogla vidjeti, Clare je bila uspješna i popularna djevojka, a on joj izgleda kao vrsta dečka koji uvijek prolazi ispod radara. Čovjek bi čak mogao reći, štreberski tip. Pita se zašto nitko nikad nije spomenuo dečka, zašto ga nisu ni Rachel Edwards ni Ian uopće spomenuli. Nešto tu ne štima. U postaji je nervozan iako su mu nekoliko puta ponovili kako nije uhićen. U svakom slučaju, još nije. Madeline ga svako malo neopazice pogleda, gleda kako su mu ruke velike. Izgleda kao tipičan dečko s nogometa, svakako ne kao masivni igrač ragbija. U usporedbi s Clare, međutim, on je div. Iz nekog razloga, ne sviđa joj se. Njegov tata dolazi dvije minute kasnije, žurno ulazeći s aktovkom u jednoj i mobitelom u drugoj ruci. Izgleda upravo kao i sin: raščupana crvena kosa, pjegice na licu koje ne uspijevaju prikriti znakove srednje dobi. “Daniel Jones,” kaže, rukujući se s Madeline, “jako sam iznenađen što sam tu.” “Sjednite”, kaže, točeći mu čašu vode koju on brzo prihvati, otpije nekoliko gutljaja prije no što se okrene Owenu i stavi mu ruku na rame. “Sve okej, O? Neki problemčić, ha?” Roditelji iz srednje klase, misli ona. Problemčić. “Počela bih tako da postavim Owenu nekoliko pitanja, g. Jones”, kaže Madeline, pružajući ruku da uključi snimanje. Owen nije ni

progovorio otkako je ušao njegov otac, a lice mu izgleda još bljeđe nego prije. “Owene”, kaže ona njemu, pokušavajući uhvatiti njegov pogled preko stola, ali ne ide. On netremice gleda u magnetofon. Kad podigne oči, ona uz brz nalet straha shvati da su mu oči pune suza. Ljutito, on obriše oči. “Oprostite,” mračno kaže, “sranje, oprostite. Samo... nedostaje mi. Znate? Bila je moja i sad je nema i ja - ja ne mogu...” S mukom gutne, Adamova jabučica mu skače gore-dolje. Odjednom, to što ga je dovela ovamo, u sobu za intervjue, čini joj se nepotrebno grubim, voajerističkim. Nešto u vezi sa svim ovim nije u redu. Ali imaju popis poziva, neprestane razgovore. Odmah nakon ovoga će mu uzeti otiske prstiju. “Razumijem te, Owene”, kaže Madeline, trudeći se zvučati nježno. Owenov otac ima čudan izraz na licu, kao da ga je stid što je njegov sin tako olako pokazao emocije. “Dobro. Najprije, za snimku, želim vas pitati kako biste opisali svoj odnos sa žrtvom ovog slučaja, Clare Edwards. Možete li mi reći nešto o tome?” Problijedi, vidljivo, na riječ žrtva. “Viđamo se od prošlog ljeta”, kaže, povlačeći niže rukav svoje školske košulje, kao da želi sakriti ruke, sakriti sebe koliko god može. “Nismo nikome rekli, ona to ne želi - mislim, nije željela. Ali meni se ona zaista sviđala, znate?” Glas mu opet puca i njegov tata se nakašlje, zvuk je glasan u maloj sobi. Madeline kima glavom, potiče ga da nastavi. “Znači, oboje ste tajili svoju vezu?” On potvrdno kimne. “Morali smo. Clare nije - pa, kod kuće joj nije bilo lako, nije htjela da se njezin očuh umiješa.” “Sigurno je bilo prilično teško sakriti to baš od svih.” Pomno ga promatra. Jedan od prišteva na njegovu vratu formirao je bijelu kapicu okruženu bolno crvenim krugom. Clare je mogla birati bilo

kojeg dečka u srednjoj školi Ashdon. Je li moguće da se sramila zbog Owena? “Jest,” reče on, “ali ja sam nju volio. Htio sam da bude sretna.” Nastane stanka. Zrak u sobi gust je i nepomičan. “I kako bi ti opisao Clare, Owene? Posebice u danima koji su prethodili 4. veljače. Je li ti se činila drukčijom iz nekog razloga? Bi li rekao da ju je nešto mučilo?” On se nelagodno premjesti u stolcu, oči mu lete prema vratima kao da želi pobjeći. “Mislim... zapravo ne, bili smo sretni, bilo je sve super.” Pogleda u svojeg tatu, lice mu opet crveni. “Bili smo zaljubljeni.” “Je li Clare upravo išla k tebi one večeri kad je umrla?” On odvrati pogled od mene. “Ali ne znam zašto je išla tim putem, obično ne ide onuda.” “Jesi li se zabrinuo kad se nije pojavila?” On pogleda u tatu. “Da”, kaže. “Da, naravno. Zvao sam je više puta, nije se javljala. Ne znam, mislio sam da se možda predomislila. Nisam znao kome bih rekao.” “Nije ti palo na pamet javiti to policiji?” Odmahnuo je glavom. “Namjeravao sam je nazvati ujutro, mislio sam da se možda naljutila na mene ili tako nešto.” “Jesi li joj dao razlog da se naljuti na tebe, Owene?” Na ovo on podigne glavu, izgleda uzbunjeno. “Ne! Ne, to sam samo tako pomislio, ne znam. Mislio sam da je možda, ne znam, s nekim drugim dečkom.” Izgleda kao da mu je neugodno. “Bi li se to moglo očekivati? Da se viđa s nekim drugim?” On slegne ramenima, pogleda na drugu stranu. Madeline napravi bilješku, promijeni taktiku. Još uvijek ga ne može procijeniti.

“Spomenuo si Iana kad smo danas razgovarali - Iana Edwardsa, Clareina očuha?” On kimne glavom, a ona digne obrve očima mu pokazujući magnetofon. “Da”, kaže on, malo čišćim glasom nego što mu je bio prije. “Da, tako je, Ian.” Preko lica mu prijeđe izraz gađenja. “Clare ga nikad nije voljela”, kaže, i sve u njegovu tijelu naizgled se ispravi, kao da se zagrijava za temu, postaje sigurniji u ono što govori. “Zbog čega to kažeš?” Madeline postavi pitanje u istom trenutku kada se njegov otac ubaci s tihim: “Oprezno, sine.” Owen slegne ramenima. “On je jednostavno - bio je zločest prema njoj. A i ona je uvijek bila čudna u vezi s njim, pa..., tako mi se barem činilo. Uvijek je bila nervozna kad je on u blizini. Nije htjela da on dozna za mene i mislim da je to zato što je on bio - ma znate, agresivan.” Zastane. “Tako se barem činilo.” “Je li ti Clare ikad izrijekom spominjala taj problem, Owene? Je li nekad napravila neku sugestiju po kojoj si mogao pomisliti da je njezin očuh u stanju učiniti joj neko zlo? Da bi je čak mogao i ozbiljno ozlijediti?” Owenov otac počinje izgledati nervozno. Možda, naposljetku, shvaća da je ovo ipak nešto više od “problemčiča.” “Rekla je da je potpuno preuzeo mamin život,” kaže Owen, “da joj je već muka od slušanja o njemu i njegovu poslu, o njegovim vojničkim danima - uvijek se sve vrtjelo oko njega. Nije joj se sviđalo što je njezina mama sve podredila njemu.” “Gledajte, mislim da bi možda ipak bilo potrebno da ovdje bude prisutan i odvjetnik mojega sina”, započne govoriti dječakov otac, ali Madeline podigne dlan u zrak. “G. Jones, u ovom trenutku vaš sin nije osumnjičenik”, kaže ona. “Sada ga ispitujemo samo u svjetlu dosad nepoznate informacije o njegovoj vezi sa žrtvom i nastojimo dokučiti bit u vezi s njegovim današnjim spominjanjem Iana Edwardsa.”

“On je bio u vojsci”, kaže Owen, glas mu je poprimio pomalo ljutit ton. “Naravno da je bio prokleto agresivan. Nije joj se sviđao, to vam kažem. Gazio ih je obje, i Clare i njezinu mamu. Morala je uzeti njegovo prezime i sve to. I uvijek je ružno govorio o njezinom tati on je umro, znate - i ja sam ga čuo kako govori neke stvari o njemu, svakome tko je htio slušati. Onda dok je još bio trener na nogometu.” “I koliko je dugo bio trener u vašem timu?” pita Madeline, a Owen se namršti. “Nekoliko mjeseci, prošle godine. Odustao je, nitko ne zna zbog čega. Ni ja se njemu nikad nisam sviđao. A da je doznao da se viđam s Clare... pa, ne znam što bi napravio.”

23. poglavlje Jane Ponedjeljak, 11. veljače

M

ajica koju nosim ima duge rukave, ali tragovi koje je Jack ostavio na mojim ramenima naziru se kao znakovite ljubičaste sjene pod tkaninom. Ono nije baš prošlo po planu. Mislila sam, nakon onih suza, da će se ispričati. Mislila sam da ćemo početi sređivati svoj brak. Ali kao i obično, sve se pretvorilo u svađu. Zbog koga je uzimala kontracepciju? pitala sam ga, ali on je samo slegnuo ramenima, rekao da nema pojma. Neki ljudi imaju normalan seksualni život, znaš, rekao mi je, a ja sam svaku riječ osjetila kao sićušan ubod, igličast i oštar. Nismo jedno drugo dotaknuli mjesecima. Slijedim njegov auto do kuće, lagano drhteći, pokušavajući ignorirati navalu srama koja prijeti da će me preklopiti, kao val u mojoj glavi s kojim se moram boriti bez prestanka. Moram držati volan s obje ruke, ostati usredotočena, stići kući i vidjeti djecu. Izgubila sam kontrolu nad tim razgovorom. Kao što je uvijek izgubim. Ali barem znam zašto je ona bila na njegovu popisu pacijenata. Za mojeg supruga se može reći svašta, ali nije ubojica. Pred očima mi se javi slika kako ležim na dnu stuba; stari bol u rebrima se javi. Znam za što je on sposoban. Znam njegove granice. Ne znam li?

Harry mi šalje poruku dok vozim, dvije riječi, Gdje si? Kad stižem kuci, Jack je parkiran na prilazu i još uvijek sjedi u autu, pognute glave. Cvijeće za Clare gotovo je posve prekrilo travnjak Edwardovih; njihov mozaični bazen za ptice strši nad hrpom boja, stvarajući čudnovat prizor. Njihova kuća nadvija se nad nama, visoka i impozantna, zidovi kremaste boje ne otkrivaju ništa. Jack se ne miče, čak ni kad moj auto doklizi uz bok njegovom. Gledam u njega dok žureći prolazim prema kući, želim što prije ući i srediti se prije nego što se još nešto dogodi. Voljela bih da se makne. Ne želim da ga Edwardsi vide ovakvog. Unutra sam ostavila slavinu da kaplje; voda se skuplja u sudoperu. Pustim vodu da teče i stavim ruke pod mlaz, tanke linije krvi rascvjetavaju se u hrđave latice na nehrđajućem čeliku sudopera. Nisu duboke, nikad nisu. Više me čak ne bole. Boljele su u početku. Dobro se sjećam onog trenutka kad sam prvi put vidjela Jacka. Tamna kosa, te blistave plave oči. Kad sam ga pogledala ravno u lice, morala sam odvratiti pogled; imala sam osjećaj kao da propadam, a nisam željela propasti. Ni tada, ni sada, ni ikada. Držala sam u ruci praznu plastičnu čašu od kave, gnječila je prstima. Nisam htjela doći taj dan, a onda je ispalo da nije ni on htio. Ja sam se natjerala - a njega je dovezao prijatelj. Albion Road preporučila mi je prijateljica Lisa, ali kad mi je to prvi put predložila, jako sam se naljutila. Zapravo nisam trebala. Samo mi je htjela pomoći. Bile smo dobre prijateljice neko vrijeme, Lisa i ja. Zajedno smo odrasle - bila je jedna od malog broja ljudi koji su me znali iz mladenaštva, koji su znali moje roditelje i kako je teško to sve bilo. Bila mi je draga, valjda. Dok je Harry bio mali, još smo se družile, pazila je na njega kad bi mi to bilo potrebno, bila je tu kad je trebalo. Ali onda se dogodio incident sa stubama, preselili smo se u Ashdon i dobila sam Sophie i Finna. Lisa i ja smo se udaljile. K tome, ona nije odobravala moju vezu s Jackom. Ona je bila jedina osoba koja nas je mogla prozreti. A ja nisam željela da se oko mene motaju bilo kakvi

podsjetnici na prošlost. Ne nakon onoga što se dogodilo u staroj kuci. Koliko smo blizu Jack i ja došli da se rastanemo. Često se pitam što bi se dogodilo tog dana - da sam bila čvršća prema Lisi, da sam joj rekla kako ne idem; da sam ostala usredotočena na svoje dnevne obaveze; da ga, kad mi je Jack nakon naše treće seanse napisao svoj broj na komadiću plastike otrgnutom s čaše, nikada nisam nazvala - bih li tada bila ovdje gdje jesam. U klopki izbora koje sam već napravila. U životu koji sam izgradila i iz kojega ne mogu pobjeći. Sandra Davies inzistira da će dovesti Finna i Sophie kući. Harry je već kod kuće, zgrbljen pred televizorom, tamna kosa mu visi preko lica. “Hoćeš li nešto grickati?” pitam ga, živci mi skaču u želucu, ali on odmahne glavom, njegovi palčevi i oči zalijepljeni su za iPhone. Lakše mi je zbog toga što mu se policija više nije približavala, ali ne mogu prestati misliti kako jc to bilo blizu. Ne želim da opet razgovaraju s mojim sinom. Masnica na mojoj ruci sad je izblijedjela do žute, pa i to je nešto. Jack se popeo u svoju sobu bez ijedne riječi, vrata su se s treskom zatvorila za njim. Odnijela sam mu čaj, ostavila sam ga pokraj kreveta u šalici s logotipom NHS-a. Bit će mu drago poslije. U starim danima obično mi je poslije donosio cvijeće, ljubio mi ruke, padao mi pred noge, preklinjao. Sad se više i ne pokušava truditi. Nagnula sam se nad njega dok je spavao ili se pravio da spava, spustila sam usne tik do njegova uha. “Puno ti hvala što si pripazila na djecu, Sandra”, govorim sada njoj, malo se trznuvši kad se Finn svom snagom zaletio u mene, njegova mala glava gura mi trbuh kao kakav mali bik bez rogova. “Je li sve bilo u redu?” “Divno, nikakvih problema, ma oni su dva anđelčića”, reče Sandra smiješeći mi se dok Sophie trči ravno u kuću, ispuštajući svoju crvenu čitanku na pod u prolazu. Stoji tu na vratima, zaviruje

unutra, oči joj bježe lijevo i desno, dok nešto u meni ne popusti i ja izgovorim riječi koje je, znam to, čekala: “Hoćeš malo ući, na jedno piće na brzaka?” “Ooh”, kaže ona, kao da joj to nije ni padalo na pamet. “Pa, ponedjeljak je navečer, nema veze ako i popijem! Ali samo jednu!” Pri tome me pogleda pomalo prijekorno, kao da ja inače nalijevam bijelo vino niz grlo na kante u svakoj mogućoj prilici. Što, pretpostavljam, i radim. Jack se sad satima neće spuštati dolje; ako ništa drugo, kad je Sandra već tu, bar neću piti sama. Ispružim ruku, gurnem vrata da se širom otvore i ona požuri unutra, skidajući kaput u hodu. Uzmem ga od njega i objesim na kukicu gdje se smjesti uz ostale: Harryjevu jaknu s kapuljačom, Jackovu veliku plavu pernatu jaknu, cijeli asortiman dječjih kaputića u živim bojama, mojih kašmirskih šalova u pastelnim nijansama. Naš mali savršeni život. Odjednom, mislim na Clareine tenisice na stalku u hodniku Edwardsovih onog jutra, na onu navalu nade kad sam pomislila da je sretno stigla kući. “Je li Jack doma?” kaže Sandra, zavirujući pomalo, kao da bi mogao svaki čas iskočiti iz kuhinjskog ormarića. Vidim da joj oči bježe prema njegovoj jakni. “Gore je”, brzo odgovorim pa vidim kako joj je tračak razočaranja preletio licem. “Sigurno je iscrpljujuće baviti se pacijentima po cijeli dan. Pazit ćemo da ne pričamo preglasno!” Osvrne se okolo po kući. “Je li ono Harry tamo?” Kako bih voljela da svi konačno prestanu tretirati mojeg supruga kao da je neki bog. Kad bi samo znali. Dopratim je u kuhinju i sjednem tako da kroz lučni svod s gredama vidim u dnevni boravak, gdje su se Sophie i Finn smjestili pred televizor s Harryjem, očiju uprtih u ekran. Osjetim nervozu; trebam ih staviti u krevet, neću da cijelu noć bulje u TV dok Sandra ne izbrblja svoje. Ispravna briga za djecu jedini je prostor koji mi je još preostao u ovom trenutku - a to je važno.

Ali Sandra se već uvalila za mramorni pult, puštajući da joj Birkenstock cipela sklizne i otkrije nalakirane nokte na nogama. Za ime Božje! Pa nije još ni ljeto! Prelazi prstima preko površine kao što to uvijek radi, pomalo uzdišući, i znam da je ljubomorna na mene zbog mojega doma, mojega života. Odlično. Malo izvije vrat, tako da može vidjeti kroz prozor kuću Edwardsovih. Dakle zato je toliko željela ući. “Što da ti ponudim?” kažem iako već mogu naslutiti okus alkohola na svojem jeziku. Odem do hladnjaka, izvadim bocu bijelog koje tu stoji od jučer. Još je ostalo dvije trećine. U sebi si čestitam. Ona duboko udahne, smjesti laktove na pult. Novi ljiljani u vazi pokraj nje blago zatrepere, tamnoružičaste latice otpuštaju sitne žute grudice. Obično kupujem cvijeće jednom tjedno na tržnici u Saffron Waldenu, neposredno nakon što obavim manikuru ili obavim šoping. To je dio moje rutine. Male stvari za koje se držim. Pretpostavljam da je to želja za kontrolom. Ono koje si kupim sama uvijek je mnogo ljepše od cvijeća koje mi kupuje Jack - finije je, skuplje. Ja imam ukusa. “Daj da popijemo čašu”, kaže Sandra. “Jesi li čula što se događa u školi?” Odmahnem glavom, okrenem se od nje, zaokupim se čašama i vinom tako da mi ne vidi lice. Navukla sam pulover, deblji da mi pokrije ruke, ali dodir materijala i dalje bolno osjećam dok odvrćem čep s boce. Čep s navojem; najbolje što se može naći kod Walkerice. “Očito je Madeline Shaw došla u školu, sve ih opet izribala, a za to vrijeme Nathan i dalje pomiče svoj prokleti plastični stožac po cesti kao da ništa nije bilo.” Još uzdaha. “Tako se brinem zbog Natashe.” Pogleda prijeko prema mojoj djeci. “Pitam se koliko oni od svega toga razumiju.” Umjesto odgovora, pružim joj čašu vina napunjenu do bijele crtice, bez leda, ali zapravo nije važno. Stavljajući na pult svoju čašu, gledam u odvojeni dnevni boravak dalje od kuhinje, promatram dječje glave, odlučno fokusirane na ekran. Harry, koji se inače rado druži s mlađim bratom i sestrom,

maknuo se s kauča na fotelju pokraj prozora, i dalje studiozno posvećen svojemu mobitelu. Finn migolji prstima na nogama ispruženima preko naslona kauča; Sophie se odsutno igra sa svojom kosom, očito pokušavajući napraviti pletenicu. Kosa joj je previše kovrčava za to, ali ona i dalje pokušava. Prsti mi se trznu; voljela bih otići do nje i pomoći joj, ali Sandra me promatra s očekivanjem. “Sve okej, Soph?” viknem, i ona okrene glavu, radosno zakima. “Još malo pa na spavanje”, upozorim je, pitajući se je li Jack zaista gore otišao spavati. “O, što to gledaju? Moja Natasha ovih dana ne diže glavu od knjige”, kaže Sandra, i meni se prsti stisnu u šaku sami od sebe. Ignorirajući pitanje i prikriveno podbadanje, sjednem preko puta njoj, otpijem dobar gutljaj vina. Ipak treba leda. “Ne znam baš koliko se policija zaista trudi, Janey”, kaže Sandra. Ne volim kad me tako zove - to je nadimak kojim me je Jack zvao prije nego što su stvari pošle ukrivo. Još jedan gutljaj vina; osjećam kako me opušta, ublažuje grebanje Sandrina glasa. Znam da mi je pazila na djecu, znam da bih trebala biti zahvalna. Ali ovaj grad kao da se zatvara oko mene: žene, tračevi, iscrpljenost od napora da se skrivam iza fasade svojega braka. Samo želim van iz toga. Ali naravno da ne mogu van, mogu li? Gledam dolje u svoje vino, zamišljam se kako pijem i pijem dok sve ostalo ne prestane. “Jane?” “Oprosti”, kažem, odmahujući polako glavom, pokušavam se fokusirati. “Ne, u pravu si. Misliš da će se to samo razvući, pretvoriti u jedan od onih slučajeva koji se nikada ne riješe? Kao oni slučajevi koji se ‘ohlade’. Harry je slušao podcast o tome. Mediji izvlače slučajeve koje je policija odlučila otpisati.” Ona izgleda šokirano. “Otpisati? Ali ne mogu to otpisati, ne tako brzo, ne dok je ubojica na slobodi, dok hoda ulicama. Ja to neću dopustiti - grad to neće dopustiti!” Možda umišljam, ali ona se čak malo uspravila na stolcu. ”Ashdon je prekrasan grad, Jane - ne bismo trebali živjeti ovako! I što ako je on još uvijek tu - taj čovjek - taj, taj

ubojica?” Spusti glas, nagne glavu bliže meni. Zurim u njezine šarenice, smeđe s crnim mrljicama. “Što s našim curicama, Jane? Možda su u opasnosti! Svi smo možda u opasnosti!” Kratki pogled u prozor. “Očito se namjerio na tvoje susjede - a što ako si ti sljedeća?” Pogledam preko u djecu, ali čini se da ne slušaju. Ipak, ne želim da Sophie opet ružno sanja pa nevoljko primaknem svoj stolac bliže Sandri. “Zaista mislim,” kažem, u nadi da ću je umiriti tako da ne uzbuni Jacka, “da je to vjerojatno jedan izolirani incident - jer da nije, zar ga taj netko ne bi već ponovio?” Još jedan gutljaj vina, pogled na bocu. “Možda je bila riječ o nesretnom slučaju”, nastavim, ta mi je misao tek pala na pamet, ali Sandra se mršti na mene, odmahuje glavom. “Nije to bila nesreća, Janey. Policija je tako rekla, znaš i sama. Nema tamo ničeg na što se mogla spotaknuti, osim toga, njezin mobitel je nestao. Definitivno je bilo namjerno. Jadna mala.” Strese se. “A zašto baš Clare, onda?” navaljujem, trudim se govoriti tiho zbog djece iako osjećam da mi se glas pomalo diže, postaje, kako bi Jack rekao, prodoran. “Zašto on nije napao nekog drugog?” Na ovo ona zastane. “Možda sad samo čeka”, reče ona zatim, njezina lijeva ruka opipava donji rub čaše s vinom, briše vlagu koja se kondenzirala na staklu. Vino mi udara u glavu; još ništa nisam jela. Čovjek bi pomislio da sam nakon svih tih godina na to navikla, ali katkad me ipak ulovi. “Jesi li vidjela Rachel u zadnje vrijeme?” pita me Sandra i ja na trenutak zatvorim oči, vidim lik žene pod svojim sklopljenim vjeđama; ispijena, slomljena, sama. “Ne,” kažem, “zapravo nisam. Stalno mislim kako bi mi...” Zaustavim se. “Trebale otići do nje?” završi Sandra moju rečenicu i ja kimnem.

“Mhm”, nevoljko kimnem, a ona skoči. “I ja sam tako mislila. S nekom hranom ili tako nešto? Ali istina je, Janey”, opet se naginje naprijed; ovaj put osjetim miris vina u njezinu dahu. “Ne bih voljela ići k njima - zbog Iana.” “Ne sviđa ti se on?” pitam, otpijajući još vina, i Sandra odmahne glavom. “Ne sviđa mi se način na koji je došao u ovaj grad, preuzeo tu obitelj”, kaže. “Sviđao mi se Mark, on je bio krasan čovjek.” Sad već pomalo zvuči pijano, rasteže riječi. “Ja ga nisam dobro poznavala”, kažem, zamišljajući njegovo lice: plava kosa, mršav. Puno sitniji od Iana. Sandra kimne, stišćući usne. “On se nalazi na izvoru love”, kaže ona, mahnuvši rukom u smjeru kuće Edwardsovih. “Ostavio je Clare pravo bogatstvo.” “Zar stvarno?” pitam, iznenađena, i ona kimne, diže obrve. “Aha,” kaže, “kad je umro. Trebala je naslijediti sve kad navrši dvadeset i jednu, tako je Rachel rekla.” Otpije gutljaj vina, štucne. “A pogodi tko će sad dobiti sav taj keš?” Zurim u nju. “Ian”, prosikćc ona, naginjući se bliže meni. A priča se da njegov posao i ne ide baš najbolje. Jedna injekcija gotovine u ovom trenutku bila bi vrlo zgodna, zar ne misliš tako? A ako Clare više nema da to naslijedi...” Podigne obrve, smješka mi se. Voli biti glasnik loših vijesti, znam da voli. “Sandra”, kažem ja. “Je li to stvarno istina?” “Tako se priča”, kaže. “Da otvorimo još jednu bocu vina?”

24. poglavlje Clare Ponedjeljak, 4. veljače, 12 sati

R

ed za ručak proteže se skroz niz hodnik. Stojim s Lauren, želudac mi krulji od gladi dok Harry Goodwin prolazi s paketićem krumpirića. Oni s dvanaeste godine uzmu hranu pa odu s njom tamo, iza sportske dvorane, tako da mogu pušiti. Možeš to nanjušiti na njihovoj odjeći, ali nitko nikad ne poduzima ništa. Namigne mi kad me vidi, pa stane ispred nas. Trbuh mi se steže, ali Lauren je u punom stanju pripravnosti; mogu osjetiti kako je njezino tijelo napeto pokraj mene, vidim kako je ispravila leđa i kako se isprsila. “Sve okej, Clarey?” Oči mi lete okolo, provjeravaju gleda li tko. “Bok, Harry”, kaže Lauren, smiješeći mu se na način za koji znam da misli kako je seksi. Viđala sam je dok ga vježba, kad misli da je ne gledam. “Samo smo došli po hranu, Harry”, kažem, najpristojnije što mogu i tada se, na moje olakšanje, red pomakne naprijed i mi se možemo maknuti. Na leđima osjećam njegov pogled i premda znam da je to njemu samo šala, da je za njega to tek igra, osjetim lagani drhtaj nelagode kroz tijelo kad se okrenem i vidim da su njegove plave oči i dalje uperene u mene.

“Koja si ti sretnica,” kaže Lauren, “prekrasan je, Clare.” Gurne me malo laktom u rebra. “Bog zna što vidi u tebi.” Isceri se kako bih vidjela da se šali. Ja samo šlegnem ramenima. Ne govorim joj koliko sam se uplašila kad me je jutros primio za ramena niti kako mi je izgledala njegova mala sestra Sophie i kako sam se zbog toga osjećala. Mnogo toga ja ne govorim ljudima; sad je već lako. “Ni tata mu nije loš”, uzdahne Lauren, i ja se glasno nasmijem da prekinem čudnu napetost između nas. “Lauren, pa on ima sto godina.” Napravim gestu prstima kao da ću povratiti. “I još je doktor! Pun para.” Široko mi se smiješi. “Kladim se da bi dao sve da se malo makne od svoje uštogljene žene. Kako je ono zove tvoja mama? Mala Gospođa Perfekcija.”

25. poglavlje Istražiteljica Madeline Shaw Utorak, 12. veljače

I

an Edwards ima pedeset i pet godina, pomalo ćelavi - iako to ne bi nikada priznao - i odlazi vlakom u 6.41 do londonske Ulice Liverpool, svaki dan od ponedjeljka do petka. Voli kositi travu, popiti pintu ili pet u pubu Rose and Crown, uvijek ima lijepu riječ za oružane snage i ružno govori o bivšem suprugu svoje žene (preminulom). One večeri kad su kazali Clareinim roditeljima, Ian se držao vrlo zaštitnički prema Rachel, stalno je držao ruku oko nje ili bi dlanom pokrio njezinu šaku, njihovi vjenčani prstenovi zveckali su dodirujući se jedan o drugi. Većinu vremena on je govorio. Bilo je mnogo njegovih fotografija u kući Edwardsovih, što je bilo malo čudno gotovo više nego Clareinih, i svakako više nego što je bilo fotografija pokojnog Rachelina supruga Marka. Ali, osim toga, tko god ga je vidio, rekao bi da je bio slomljen, oboje su bili, želio je naći Clareina ubojicu i zadaviti ga vlastitim rukama. Odmah je dao policiji uzorak svojeg DNK-a i Clareinu fotografiju koja se sad najčešće viđa na naslovnicama novina. Suradljiv, susretljiv, spreman učiniti sve što može kako bi pomogao. Tipična reakcija jednog tate. Samo što joj on nije tata.

Relativno je nov u Ashdonu, naviknut živjeti u velikom gradu, sad ima vlastitu tvrtku u centru. Došljaci se uvijek nađu na meti govorkanja, a Mark je, izgleda, bio prilično omiljen. Madeline je pogriješila i spomenula ga pred Ruby Walker i ona joj je do u detalja opisala njegov sprovod (u lokalnoj crkvi sv. Marije, bila je dupkom puna), a onda se zagrijala za svoju glavnu temu - faze njegova raka. Nikad još nije srela nekoga koga su bolesti toliko zanimale kao tu ženu. Ono što je Owen rekao o Ianu Edwardsu nije zapravo bilo šokantno, ali bilo je iznenađujuće. Morali su pustiti njega i njegova tatu da odu; Daniel Jones inzistirao je na prisutnosti odvjetnika ako policija odluči opet ispitivati njegova sina. Madeline je gledala kako Owenova pogurena visoka figura nestaje u tatinu autu, pokušavala si je zamisliti to - Clareine noge oko njegovih leđa, njihova tijela isprepletena. Owena kako se ljuti na Clare, dosta mu je biti tajna. Njegove velike ruke je guraju na tlo. Nema majke, otac odsutan. Previše vremena sam. Možda ga se čak spremala i ostaviti, i on je doživio slom. Može biti, a može i ne biti. Ostavljene novine privuku Madelinein pogled na putu za postaju u utorak ujutro. Chelmsfordska policija tapka u mraku u slučaju smrti omiljene djevojke. Morat će sazvati konferenciju za novinare ako se ovako nastavi. Kad bi barem našli Clarein mobitel. To da ga je netko uzeo, sugerira da je to bio dokaz, sugerira nešto osobno između napadača i žrtve. Ali Clare nije imala neprijatelja. Bilo joj je tek šesnaest godina. I taj Iančić. Madeline je vidjela fotografije na kojima ga nosi, jednu snimljenu na rođendan, na dan kad ga je dobila, i jednu oko tjedan dana kasnije, koju je snimila Clareina majka dok ova nije ni gledala. Na njoj Clare sjedi za njihovim kuhinjskim stolom, glave nagnute nad školskim radom, zgodno nalivpero u njezinoj ruci. Točno se vidi sjaj Iančića preko ogrlice njezine prugaste plave majice. Ne gleda u kameru, ali izraz lica joj je namrgođen, kao da nije željela da je se uopće slika. Ili kao da ju je netko od ukućana naljutio. Bilo je to samo četiri dana prije njezine smrti.

U postaji, glavni je detektiv na telefonu. Ben Moore sjedi u stolcu na kojem obično sjedi Madeline i provjerava brojeve tablica u bazi podataka. Lorna, tipkajući nešto na svojem računalu, mahne. Brzinski, Madeline joj prepriča svoj intervju s Owenom. Ona se mršti. “Dečko, hm. Možemo li dobiti nalog za pretres njegove kuće? Zbog mobitela ili lančića.” “Možemo pokušati, ali njegov otac pred kraj već je bio prilično uzrujan. Mislim da više neće bez odvjetnika razgovarati s nama. Razgovarat ću s Ianom Edwardsom pa, ako nas to nikamo ne odvede, možemo tražiti nalog za Jonesove. Možeš li početi sređivati stvari?” Ona kimne. “Hoću. DNK analiza trebala bi doći danas - nadam se da ćemo imati nešto na tijelu ili iz njezine odjeće. Oh, da, i zvao je Alex. Želi da znaš da su testirali pamučne niti nađene na mjestu zločina, podudaraju se sa šalom koji je Clare imala na sebi. Misli da su otpale s njega u borbi, da su u nekoj fazi bile počupane.” “Shaw?” Glavni jc detektiv ispred nje, provlači prste kroz kosu. Madeline ga slijedi u njegov ured, odjednom se osjeća neiskusnom, kao da joj je dvadeset godina manje i kao da je na svojem prvom jebenom slučaju. Razočarenje je preplavljuje; vlakna su mogla biti i nešto drugo, mogla su biti trag. Gotovo da se nisu maknuli dalje od početka. “Kao što znaš, Shaw,” glavni detektiv Sturgeon počinje prije no što je pošteno sjela, “novinari nam nisu baš blagonakloni, a nismo baš u poziciji da stavimo još ljudi na slučaj Žabljak.” Riječ žabljak zvuči čudno u Robovim ustima - ne pristaje uz njegov grubi glas i bradu. Voljela bi da on to ne zove tako, jer to na neki način trivijalizira Clare, ali slučaj su tako prozvali i primilo se. “Razumijem, gospodine, ali dobili smo nove informacije - imam transkript intervjua s Owenom Jonesom od jučer i on je iznio neke optužbe na račun Iana Edwardsa...”

“Očuha?” Na to se glavni detektiv naizgled oraspoloži. “Da.” Ona stavi obje ruke na stol u pokušaju da se doima autoritativno. “Mislim da moramo ponovno porazgovarati s Ianom i mislim da moramo naći dokaz, dokaz malo ozbiljniji od optužbi dečka kojem se zamjerio, ali koji bi mogao podržati njegovu teoriju. Pogledajte to na ovaj način - Owen je znao Clare bolje od većine drugih. Zajedno su od prošloga ljeta, a znate i sami kakve su mladenačke ljubavi intenzivne, obuhvatne. Sigurno mu je govorila mnogo toga, otvorila se prema njemu. Ako on misli da u vezi s Ianom Edwardsom postoji nešto što nama promiče, trebam dopuštenje da ga dovedem još jednom ovamo.” “Šefe?” Čuje se kucanje i Lornino lice pojavljuje se na vratima. Lice joj je napeto, osmijeh usiljen. “Javila sam se na tvoj telefon, Madeline. Rezultati iz laboratorija u vezi sa slučajem Žabljak - napokon - riječ je o DNK-u s tijela. Mislila sam da oboje želite to vidjeti.”

26. poglavlje Jane Utorak, 12. veljače

S

viće utorak - večer sastanka ZRU-a. Strepim od njega. Pomno se odijevam, mornarski plava bluza sa sitnim bijelim lastavicama; tamne, lepršave hlače. Kosa u punđi. Toliko drukčije od onoga kakva sam prije bila, prije udaje za Jacka. I toliko skuplje, također. Nisam dobro spavala. Puno sam razmišljala o onome što je rekla Sandra. Jack je spavao kad sam se popela u sobu, glave mutne od vina koje sam popila sa Sandrom. Na kraju smo popile bocu i pol. Bez leda. Harry je došao u kuhinju kad smo bile pri kraju boce, ali nekako se nejasno sjećam toga. “Ma vidi kako si narastao, Harry!” rekla mu je Sandra, glas joj je bio visok i kričav, i on se odmaknuo dalje od nje, bilo je malo čudno. “Gdje je tata?” pitao me je, prodorno me gledajući u oči. “Tata spava, ima migrenu”, kazala sam mu, pokušavajući ne petljati jezikom, a on je kimnuo, pogledao me onim zabrinutim pogledom, kakvim me pogledao i kad me suočio s papirom s popisom pacijenata. “Lijepo spavaj, dušo”, rekla sam njegovim leđima na odlasku, i okrenula se Sandri i vinu. Bilo je iza jedan u noći kad je otišla; uvukla sam se među plahte pokraj Jacka najtiše što sam mogla, lecnuvši se

kad mi je pamučna plahta dotaknula ruke. On je bio daleko, izgubljen u zemlji snova. Grozno smo se posvađali prije no što je otišao na posao jutros na pola svađe Finn je počeo jako plakati i ja sam požurila k njemu, srce mi je strašno udaralo u ušima. “Sve je u redu”, rekla sam mu. “Sve će biti u redu.” Samo što nije, zar je? Ne, osim ako ja nešto ne učinim. Ne mogu podnijeti pomisao da djeca doznaju kakav je Jack. Toliko vremena provela sam pokušavajući ga pokrivati, kako bih njih zaštitila, sačuvala ih od toga, dala im najbolji život. Kupujem im predivnu, visokokvalitetnu robu iz trgovina u Saffron Waldenu. Savjesno pazim na njihove domaće zadaće. Odlučna sam svoju djecu podiči na način na koji bih voljela da sam i sama bila odgajana - s pažnjom, brigom, privilegijima. Ali katkada Jack i njegova narav to jako otežavaju. Nanosim temeljnu podlogu na lice, prekrivam crvene mrlje. Prošlu noć sanjala sam Clare, zastore na kući do nas, sanjala sam lice Rachel Edwards kako se razbija u male komadiće, kao što se voćka rastvara pod nožem. “Mamice, zašto se tata jutros ljutio?” pita Sophie dok vežem Finnove žnirance i ja stanem, ruke mi ostanu kao smrznute u zraku. “Nije se ljutio, dušo”, kažem joj, ali ona mi ne odgovara, samo spušta svoju malu glavu i gleda u pod. Nakon što sam ih odvezla u školu, izvadila sam pile iz zamrzivača, stavila na kuhinjski pult da se odmrzne. Moram se držati rutine. Rutina je jedino što me drži pri zdravom razumu u ovom trenutku. Ponedjeljkom pečeni složenac, pastirsku pitu srijedom, na pari kuhanu ribu petkom. Djeca vikendom preklinju da radim krumpiriće i ja obično popustim samoj sebi usprkos, odlazim u Walkeričinu trgovinu i uzimam pakiranje iz malenog frizera u stražnjem dijelu, i još jednu bocu bijeloga na putu do kase. Gotovo mogu osjetiti Rubyno negodovanje, ali imala sam lijepu bluzu i puno

maskare pa sam podigla oči k njezinima, spremna prihvatiti izazov. Zna ona da smo mi važan dio ovoga grada. Neće pretjerivati. Znam da pijem previše - svi znakovi su tu, kao što su bili i prije. Ali više nema nikoga da pazi na mene. Želim pitati Jacka o njegovom kasnom noćnom razgovoru s Ianom Edwardsom u vrtu, o čemu su pričali. Umjesto toga, hodam po kući i provjeravam je li na svojem mjestu umotani komad stakla pokraj šibica, nož između knjiga mekog uveza. Pogledam na njegovu stranu kreveta; uredan kup papira na stoliću do kreveta, napola popijena čaša vode. Njegove naočale za čitanje uredno preklopljene. Kad nitko ne gleda, povučem vino ravno iz boce, glave zagurane u hladnjak, skrivena od pogleda. Govorim sebi da je to u redu. Žene u gradu - pa, nijedna od njih ne promisli dvaput prije no što se odluči za tekuće kalorije koje olakšavaju teškoće života majki i supruga. Da je bar samo to. Dianein glas mi odjekuje u glavi. “Ovisnost o alkoholu često je put u mnogo opasnije ovisnosti...” Ne sad, Diane. Izguram je iz glave, natjeram se biti prisutna u kuhinji. Oči me peckaju dok gledam u kuhinjske ormariće, pitajući se što bih napravila uz piletinu. Gurnem ruku unutra i izvučem je ljepljivu i crvenu. Na tren me obuzme panika, ali to je samo džem, razliven po površini ormarića, poklopac odvrnut još otkad sam radila djeci užinu za školu u sedam ujutro. Jack misli da sama pripremam džem, ali naravno da to nikad ne radim; samo zgulim naljepnicu i zamijenim je drugom, ručno rađenom na poslu u trgovini s keramikom. Već sam tako umorna; Sophie je počela imati noćne more sad već prilično redovito. Osjećam kako me umor obuzima svakog jutra nakon što provedem budna po sat i više s njom tijekom noći, lampa u obliku zeca baca svoj sjaj po sobi, osvjetljava zastore s balonima, moju ruku na njezinu čelu, kako je gladi i tješi da ukloni ružne snove. U petak sam joj s posla donijela jedan od onih hvatača snova koje radi Karen, upletene niti tvore okruglu mrežu, s nje vise tanka smeđa pera i narančaste perle. Zajedno smo ga postavile nad prozor u njezinoj sobi, i ja sam joj šapnula u uho da će to odnijeti sve što je plaši.

Često, kad dođem u njezinu sobu, zatičem je skvrčenu pod plahtama, znoj prekriva njezine malene udove, a ona ispušta one male mijaukaste zvukove koji me probadaju ravno u srce. Katkada mislim na jadnu Clare. Je li ona plakala, je li ona zvala majku dok je udisala zadnji dah? Jack nikad sa mnom ne želi pričati o takvim stvarima. Povremeno Jack dolazi tješiti Sophie, i ja pažljivo slušam, srce mi udara u drugoj spavaćoj sobi dok joj on nešto mrmlja, a njegov duboki glas dopire k meni. Finn za to vrijeme spava čvrsto, njegovo se čelo ne mreška od snova. Premlad je da bi shvatio što se događa u ovom gradu i kako je Clareina smrt sve promijenila; promijenila je školu, promijenila kuću do nas, promijenila roditelje, promijenila nas. Naš brak. Koliko su toga svjesna moja djeca? Leptirići koje imam u trbuhu od jutros su se naelektrizirali i dok hodam prema školi na sastanak, osjećam kako mi lepršaju u grlu i moram se prisiliti da udahnem duboko nekoliko puta; udišem brojeći do tri, izdišem brojeći do pet, onako kako nas je Diane učila u Londonu. Prošlo je neko vrijeme otkako sam se s njima svima zajedno ovako suočila; iz nekog razloga, žene su gore u čoporu. Nisam bila na zadnjem sastanku; Jack i ja imali smo posebno brutalnu svađu i nisam mogla. Umjesto toga veći dio večeri provela sam držeći led na modrici. Dobila sam svoju porciju, naravno, pri čemu mislim na poruke od drugih majki - Sandrina pasivnoagresivna poruka: Tako mi je žao što nisi bila večeras! Ali riješili smo mnogo stvari - ne moraš se ni oko čega brinuti! Tricijin lažno zabrinuti telefonski poziv: Čule smo da ti nije dobro, je li sve u redu? Često se pitam koliko se mi zaista brinemo jedne za druge, duboko u sebi - tko bi bio tu u trenutku stvarne potrebe? Tko bi mi pomogao da mu pokucam na vrata i kažem istinu o Jacku? Ista mi se misao vrti po glavi dok gledam po licima oko sebe večeras. Nalazimo se u velikoj prostoriji srednje škole, svi sjedimo na premalim plastičnim stolcima koje ne pokrivaju naša sredovječna leđa. Andrea Marsons drži govor ispred nas, odjevena u svoje uobičajene hlače i vestu. Teško je zamisliti je bez veste; stisnem malo oči, pokušam zamisliti kako izgleda ljeti - sigurno sam je vidjela

tisuću puta tijekom zadnjih godina - ali slika nje u kratkim rukavima jednostavno se ne želi pojaviti. Previše je hladno ovdje - prozor je otvoren, nepotrebno, ali bez sumnje ima tu onih koje već pate od valunga (to zadovoljstvo me još nije snašlo) i malo čvršće stegnem šal oko svojeg vrata. Osjećam se kao da sam u izlogu, svima na uvid, kao da me sve oči u ovoj prostoriji mogu prozreti, vidjeti tu hrpu nereda koju sačinjavamo Jack i ja, ja i Jack. Sandra mi se smiješi preko stola, njezin jarkoružičasti ruž malo joj je razmazan u kutovima usta; Tricia kucka olovkom po svojem novom novcatom notesu desno od mene, poput djeteta prvog dana škole. Umjetni antilop, crni. Samo najbolje za ZRU. Moram sjediti na rukama da se spriječim kolutati očima. Andrea kopa po papirima, izgleda više izmrcvareno nego obično, i ja iskoristim priliku da nastavim pregled prisutnih. Donna, Helen, Kelly, koja se uvijek doima pomalo grubo. Većina ovih žena bila je u mojoj kući, pila moje vino, držala za ruke moju djecu, i ja njihovu. Andrea se nakašljava. Pogledam prema njoj, pomaknem ruku do ključne kosti, pod mojim šalom, ali prsti mi dodirnu ogrebotinu i ja u zadnji čas popravim držanje, zataknem pramen tamne kose iza uha. “Hvala vam svima što se došli”, kaže ona blago se mršteći dok gleda u nešto na papiru pred sobom. Ja ispred sebe nemam ništa, osim otkrhnute šalice pune čaja, i točno znam da će se na dnu, kad do njega dođem, vidjeti bijeli listići kamenca zbog školskog čajnika. Nije baš neka primamljiva zamisao. Okus me podsjeća na moju majku, na šalice slabog čaja jer smo prokuhavali korištene vrećice, na to kako smo se skupljali oko štednjaka da se ugrijemo. Stari sram oblije mi lice, ali nitko me ne vidi, nitko ne primjećuje. Sad to znam, ali katkada moje tijelo to zaboravi. Ja nisam osoba koja sam bila prije. Ja sam Jane Goodwin, liječnikova supruga. I tako mora i ostati, bez obzira na sve što on čini. Vidim kako Tricia uredno zapisuje datum u gornji desni kut čiste stranice u notesu, podcrtava ga mokrom crnom tintom. Zamislim njezin um - sve na mjestu, uredno, podcrtano. Ne kao moj. Ne kao Jackov.

“Ima nekoliko stvari na dnevnom redu o kojima danas želimo diskutirati”, kaže ravnateljica, ponovno pročišćavajući grlo. Meni izgleda kao da je umorna; ispod očiju su joj podočnjaci koji mogu konkurirati čak i mojima, i ako pogledam stvarno pozorno, izgleda kao da joj se jedan obraz pod okom pomalo trza. Osjetim suosjećanje prema njoj - podočnjaci pod mojim očima prekriveni su Chanelovim tekućim puderom, proizvodom za koji slutim da ne zauzima ponosno svoje mjesto u njezinoj toaletnoj torbici. Kao što sam rekla, ja sam liječnikova supruga. Moram izgledati dobro. “Najprije, započet ču s onim što je najočitije, a to je istraga koja se provodi vezana uz slučaj Clare Edwards. Kao što već uglavnom znate, zatražila sam prisutnost policije (vidim kako Sandra gurka Helen i koluta očima - svi mi znamo da policijska prisutnost znači samo Madeline Shaw) prošloga tjedna i učenici su dobro reagirali na izlaganje detektivke Madeline Shaw. Podsjetila je djecu na sigurnost, važnost komunikacije i također na važnost toga da se suzdrže od govorkanja, od širenja lažnih informacija.” Nešto u Andreinu glasu zvuči kao upozorenje, kao da smo odjednom svi mi postali učenici, kao da su njezine riječi upućene jednako i nama kao što su bile upućene klincima. Ne mogu joj zamjeriti - neke od žena prisutnih u ovoj prostoriji mogle bi se natjecati i s Daily Mailom. Vjerojatno i jesu, u svoje vrijeme. “To je bilo korisno jutro”, nastavi Andrea. “Međutim, i dalje smo razočarani što istraga još ne daje rezultata. Mislim da govorim uime svih ovdje prisutnih kada kažem da apsolutno ne želim da ovaj slučaj ostane neriješen; no, kao zajednica roditelja i učitelja ove škole, mi imamo dužnost odlučiti kada započeti formalniji proces ozdravljenja.” Zastane, nakratko pogleda u svoj papir. Hvala bogu da Rachel Edwards nikad nije postala članicom ZRU-a. Uz to, Andrea izgleda prilično dobro kad se malo potrudi. “Nakon razgovora s nekoliko drugih učitelja, večeras vam želimo predložiti jednu ideju - memorijalni vrt za Clare, koji bismo zasadili s lijeve strane škole, točno prije sportskog igrališta. Ako se svi oko toga složimo, iznijet ćemo to i obitelji Edwards i zatražiti njihov pristanak.

Moja je ideja da i oni budu uključeni u proces u onoj mjeri u kojoj to budu željeli.” Gledam kako Tricia nepotrebno piskara u svoj notes, stavljajući veliki znak upitnika iza riječi “memorijalni vrt”. “Vrt bismo, nadam se, nazvali Clarein vrt i bio bi prostor sjećanja na nju, proslavljanja njezine uspomene i - nadamo se postao bi integralni dio škole budući da bi se mlađe učenike poticalo da dio njega koriste kako bi naučili nešto novo - uzgajati povrće i slično.” Vidim kako Sandra na ovo diže obrve - neki dan žalila se kako Natasha ništa nije naučila u osnovnoj školi. Osobno, mislim da to ima više veze s Natashom nego sa školom; Sophie nikad nema nikakvih problema s učenjem. Nisam to rekla, naravno, ali prošli tjedan donijela je iz škole nekakvu mladicu salate, pa očito nešto uči tamo, čak i ako je riječ o osnovama biologije. Eno je kod kuće na prozorskoj dasci; zapravo, mislim da sam je zaboravila zaliti. “Dakle”, Andrea gleda po prostoriji s izrazom očekivanja na licu. “Ima li tko kakav komentar ili prijedlog?” Očito je da samo traži podršku, i ja se spremam dati joj je kad se ubaci Kelly. Nosi daleko previše šminke na očima za jedan sastanak ZRU-a; oči su joj crno obrubljene baš kao mačje. “Ne bih htjela biti zloguki prorok,” kaže mnogo preglasno po mojem mišljenju, “ali jesmo li sigurni da je to dobra ideja? Mislim...” Gleda oko sebe kao da traži potporu ali, da budem iskrena, Kelly nije osobito popularna pa nitko ništa još ne govori. “Mislim, govorimo o ubojstvu. Nije ta jadna djevojka poginula u prometnoj nesreći ili tako nešto. Vani je netko tko može napasti ponovno, netko kome bi odgovarala pozornost koju bismo izazvali s tim vrtom. Gledala sam neku emisiju na televiziji o takvom čovjeku. Na BBC-ju.” Spominje taj BBC kao da će zvučni brend njezin stav učiniti prihvatljivijim i primijetim kako su se ljudi uskomešali na riječi ta jadna djevojka.

Pokraj mene Tricia otvara usta. “A što ti zapravo predlažeš, Kelly? Da zaboravimo na Clare? Meni se ideja s vrtom baš sviđa. Premda,” pogleda u notes, “nisam sigurna da je vrt najbolja moguća ideja - možda bi bolje bilo napraviti nešto trajnije? Kip ili nešto tako? Spomenik? Nešto s malo više stila?” “Ne mogu zamisliti ništa morbidnije od kipa”, kaže Sandra, a tako nešto sam i sama zapravo pomislila; to da svaki dan prolazimo pokraj kipa koji ovjekovječuje Clare bilo bi stvarno malo previše. Njezin lik pojavi mi se u mislima i odjednom mi je mučno, otpijem malo svojeg čaja s kamencem koliko god mi se gadi. “Kipovi nisu morbidni, Sandra”, kaže Tricia i čujem u njezinu glasu blagu iritaciju, jednaku razdraženost kakvu je imala prije no što je popila koju čašu sauvignona kod mene. “Kipovi su nešto dostojanstveno, što se poštuje - i što je najvažnije, traju cijeli život.” S obzirom na okolnosti cijeli život bio je loš odabir riječi, a i ono o poštovanju mislim da je prekoračilo mjeru. Vidim da se Andrea s time slaže jer je napućila usne onako kako to radi uvijek kad nije u nešto uvjerena. “Još neko mišljenje?” upita ona prisutne. “Meni se ideja s vrtom sviđa. Nekako mi se čini ispravnom. Kao nešto što bi i Clare željela”, čujem sebe kako govorim i ravnateljica mi se nasmiješi, kao i Donna s druge strane prostorije. Osjećam kako se Tricia malo nakostriješila, ali meni se neće suprotstavljati. Mislim da nitko od njih neće. Nikad to zapravo ne rade. Istog trenutka kad sam rekla da je vrt dobra ideja, kao da se svjetlo upalilo među nama i Sandra se uključuje, dobacivši da je to stvarao lijepa ideja. Sve su one tako očajnički trude biti dobre sa mnom i s Jackom. Čula sam kako o njemu govore, kako se smijulje komentirajući kako on dobro izgleda. Pa, i izgleda bolje od većine njihovih supruga, ali ništa ne dolazi bez svoje cijene. Andrea zamoli da dignemo ruke ako smo za vrt, i svi osim Kelly glasaju za.

“Mislim da ne bi bilo loše pokrenuti fondaciju, skupiti neka sredstva”, govori sada Tricia dižući pogled sa svojeg otmjenog notesa. “Malo bi nas sve oraspoložilo, djeca bi se mogla lijepo obući...” “Smijemo li se i mi lijepo obući?” dobaci Donna Philips, zločesto se smješkajući, i tihi smijeh zatreperi među okupljenima. Ne nasmijem se naglas, ali se nasmiješim, malim, stisnutim osmijehom koji ne otkriva zube. Od te ideje se sva stresem - svečana odjeća pokazuje toliko mnogo. Vidjeli bi svaku moju ozljedu. “Pa,” kaže Andrea, očito pokušavajući promijeniti temu, “kao i obično, imat ćemo godišnji koncert za Uskrs u četvrtak navečer prije početka školskih praznika i tom prilikom obično i skupljamo financijska sredstva...” “Ali to je tek u ožujku! Zar ne bismo ove godine trebali napraviti nešto posebno? Nešto što će zaista okupiti i ujediniti zajednicu?” pita Tricia, zagrijavajući se za temu. ”Mogli bismo donirati novac u dobrotvorne svrhe, osnovati zakladu za Clare.” Pogleda u mene. “Jednako kao i vrt, naravno.” Zurim u njezine oči. Tricijin glas se podigne. “Ili tim novcem možemo financirati vrt?” Clare, Clare, Clare. Gotovo kao da je prisutna za ovim stolom. Kako je sada njezinoj obitelji dok mi ovdje sjedimo i pričamo o odjeći i novcu i vrtovima? Ništa od toga nju neće vratiti. “Koncert bi ljude mogao podsjetiti na sprovod”, govori Sandra Davies, spuštajući glas kao da je odjednom sprovod postao prosta riječ. “Znate već, s obzirom na to da se održava u crkvi i sve...” “A gdje drugdje da se održi?” frkne Kelly, i ja sam sklona suglasiti se. Uskršnji koncert uvijek je u crkvi Sv. Marije. To je zapravo jedna od meni omiljenih večeri u godini - djeca obuku bijele košulje i crne hlače, zbor prelijepo pjeva na podiju kod oltara okružen malim blistavim svjetlima, a Jack i ja ponosno stojimo sa svim ostalim roditeljima. Zna biti stvarno lijepo. “Uskršnji koncert treba ostati tamo gdje i jest”, kaže Andrea odlučno. “Možemo prodiskutirati o dodatnom događaju za

prikupljanje sredstava, ali to bi zahtijevalo malo više planiranja, a sad više nema tako mnogo vremena.” “Sajam za Valentinovo!” vikne Tricia, i žamor odobravanja prođe prostorijom. Valentinovo. To je ovoga tjedna - mi nismo planirali ništa. Sjetim se kako je bilo prošle godine i neobičan osjećaj panike stvara mi se u trbuhu, kao da se sve te žene oko mene sklapaju i preklapaju me, kao plimni val koji ne mogu više kontrolirati. Bila sam napravila večeru Jacku; pošlo je ukrivo. “Andrea,” kaže Tricia, s jednom rukom pruženom blago prema ravnateljici, nokti joj blistaju pod snažnim školskim svjetlom, “svi znamo da u zadnje vrijeme imaš strašno mnogo posla u školi. Ako hoćeš, ja se rado nudim da ću pomoći oko ovoga i preuzeti brigu. Cure mi mogu pomoći! Je li tako, dame?” Potvrdno kimanje glavama. Osmijesi. Riječi negodovanja zapinju mi u grlu.

27. poglavlje Clare Ponedjeljak, 4. veljače, 13 sati

V

raćam se s ručka s Lauren na popodnevnu nastavu kad na mene naleti netko u hodniku, jako. Ispada mi torba i moje stvari se raspu po podu - knjige, par gaćica, moje stvari za noćas. Sranje. Brzo, sakupim sve natrag, da cure ne vide. Srce mi udara. “Jesi li okej?” Lauren zuri odozgo u mene; pažnju joj je bila zaokupila grupica dečki koji su prolazili malo dalje. Bit će da me je jedan od njih slučajno gurnuo. “Oprosti, daj da ti pomognem.” Ona se saginje i skuplja zadnjih nekoliko knjiga s poda. “Evo ti.” “Hvala”, kažem. Zadihana sam i ona me pogleda pažljivije. “Što se dogodilo?” Pogledam gore i dolje po hodniku, ali sad više nije takva gužva, svi su se raspršili na nastavu. Moja reakcija je pretjerana, kao i uvijek. Nije bila riječ o nasilju, ovo je bilo slučajno. “Ne znam”, kažem, provjeravajući je li mi mobitel i dalje u džepu. “Nisam vidjela.” “Dođi, požuri”, kaže ona primajući me pod ruku. “Zakasnit ćemo.” Boli me ruka; kladim se da će mi se stvoriti modrica.

28. poglavlje Istražiteljica Madeline Shaw Utorak, 12. veljače

C

lare je prekrivena DNK-om svojega očuha. Analizirali su njezinu jaknu, kratku plavu pernatu jaknicu koju je imala na sebi kad je nađena. Glavni detektiv uzeo je uzorke od Iana i Rachel odmah na početku istrage, ali Ianovi otisci jedini su koje su našli na jakni. Ništa od Owena. “Što misliš?” pita Madeline Roba i on uzdahne, pucne jezikom. Glavni šef Wilcox već ga je jutros izribao preko telefona, prijeteći da će ga maknuti sa slučaja ako uskoro ne dođe do nekog napretka. Prazne riječi, vjerojatno, ali ipak. “Može biti nedužan”, kaže glavni detektiv. “Zajedno stanuju, naposljetku. Ali dokazuje da ju je dirao, nedužno ili ne. I dokazuje da je Nathan Warren nije dirao, najvjerojatnije.” “Ima ih i na vratu, također”, kaže Lorna, pokazujući vrhom kemijske olovke mjesto. Clareina ključna kost, udubljenje u njezinu vratu. Madeline pomišlja na prste koji pritišću, na ljutnju koja raste. “Je li moguće da ju je samo zagrlio?” pita i Lorna napravi grimasu. “Pa, ne zvuči kao da su bili bliski, prema onome što je Owen rekao, zar ne? Ali moguće je.”

Glavni detektiv kima glavom. “Meni je problem što nema nikakvih drugih otisaka na njoj, ne na jakni. A imala ju je na sebi kad je umrla, osim ako ju je netko skinuo pa opet obukao, što ne zvuči vjerojatno i svakako bi ostavilo otiske na odjeći.” “Rukavice?” pita Lorna i ja se mrštim, misleći o pamučnim vlaknima koje su forenzičari našli. Glavni detektiv gleda na svoj sat. “Svejedno opet dovedi Iana, vidi kako će reagirati kad ga suočimo s ovime. Moramo razgovarati s njim nasamo, bez prisutnosti njegove žene.” Ian Edwards dolazi u postaju u odijelu i s ruksakom koji uvijek nosi sa sobom, neuznemiren, vjenčani prsten zlatno se sjaji na lijevoj ruci. Izgleda kao da mu je malo tijesan, kao da se ukopava u prst. Kaže im da je Rachel htjela doći s njim, ali da joj je rekao kako je ovo nešto rutinski, dio procedure. “I jest, zar ne?” pita on, i prvi put se vidi tračak ranjivosti u njegovom držanju. Umjesto odgovora, Madeline ga povede u sobu za intervjue broj dva i uključi magnetofon. “Možete li nas podsjetiti što ste točno radili na dan 4. veljače, 2018. godine?” On malo otpusti čvor na kravati. Žarko je crvena, previše vesela za ovu priliku. Na neki način uvredljiva. Ona se pita planira li on odmah nakon ovoga ići u ured, u kojem je, kako će im reći, i tada bio. Ili k liječniku? U posjet zubaru koji je odgađao? Je li on uopće imao vremena za takve stvari nakon smrti svoje pokćerke? “Naravno,” kaže naginjući se malo naprijed na tvrdom plastičnom stolcu, “to nije dan koji bih mogao zaboraviti. Bio sam na poslu - radim u Londonu, kao inženjer, kao što već znate, i vratio sam se kući nešto ranije nego obično jer sam želio provesti malo vremena s Rachel, a radio sam prekovremeno cijeli tjedan prije toga. Tako da sam otišao na vlak koji polazi s Ulice Liverpool u tri popodne, umjesto na onaj na koji inače idem.” “A to bi bio?”

“Onaj u 18.31. Taj je brzi.” “Dakle krenuli ste s posla vlakom u tri popodne”, ponovi ona. Policija ovo već zna - snimke nadzorne kamere sa stanice vlaka to potvrđuju. Madeline je gledala njegovu tamnu siluetu kako se kreće niz peron, ulazi na vlak. Ovaj dio njegove priče je istinit, ali ne znači da je i ostatak takav. “U koliko ste sati došli u Ashdon?” On pročisti grlo. “Auto sam ostavio kod stanice Audley End, to je stanicu dalje - tamo imamo dozvolu za cjelodnevno parkiranje. Sjeo sam u auto otprilike u četiri i petnaest, dovezao se u Ashdon. Rachel je bila kod kuće, namjeravali smo izići na večeru.” Zastane. “Dovezli ste se ravno natrag u Ashdon?” pita Madeline. Razmišlja o snimkama nadzorne kamere, mogućem vremenskom rasponu između Ianova odlaska s Audley Enda i dolaska kući. On se malo premjesti u stolici. “Vjerojatno, da. Katkada idem okolnim putem, ali nisam stajao nigdje, išao sam ravno natrag k Rachel. Kao što rekoh, htio sam je odvesti na večeru.” “Gdje se namjeravali ići?” “Hm, to nismo bili točno odredili. Možda u Riduccio u Saffron Waldenu, čuli smo da je lijepo mjesto.” Počeše se po stražnjoj strani vrata. “Sve sam vam to već prije rekao.” “Jeste li imali rezervaciju?” kaže ona, ignorirajući ga. “Zar nije Riducco poznat po tome što se jako teško dođe na red?” Igra joj se isplatila; on se malo pomakne u stolcu, unatrag. “Da, dakako, ali nismo je imali. Druga opcija nam je bila probati onaj novi restoran koji se otvorio malo izvan grada. Prema Audley Endu.” “Talijanski restoran Paula?” “Aha, taj. No, u svakom slučaju, nismo imali konkretan plan. Moglo se dogoditi i da sami kod kuće nešto zajedno skuhamo.” Uzdahne, provuče ruku kroz svoju kosu koja se prorjeđuje. “Ali Clare se nije vratila iz škole. Najprije se nismo posebno brinuli, mislili smo

da se zadržala s prijateljicom ili da je na nekoj izvanškolskoj aktivnosti - bila je dobra duša, naša Clare, sve ju je zanimalo, marljivo je učila, bila je tako popularna. Bistra - razmišljala je o bavljenju financijama kad bude starija.” Madeline je iz svojeg razgovora s njom znala da to baš i nije cijela istina - Clare je zanimao posao u policiji. No je li njegova tvrdnja bila izravna laž ili je govorio nešto u što se sam natjerao vjerovati? Koliko je dobro uopće poznavao svoju pokćerku? “Onda u koje točno vrijeme ste se napokon počeli brinuti o tome gdje vam je pokćerka?” Ian se mršti na riječ napokon koju je ona namjerno naglasila. “Sve sam vam to rekao prošli tjedan.” Uzdahne. “To je bilo oko pet, valjda, tad smo se počeli pitati gdje je. Obično dolazi kući do četiri i trideset, znate, i uvijek nam javi ako će doći kasnije - zna i sama kako joj se mama lako zabrine. Nismo je mogli dobiti na mobitel, ali ona ga često stavi na vibraciju tako da ni to samo po sebi nije bilo nešto jako neobično.” Madeline kima. Clarein mobitel i dalje nije nađen. “Ali nastavili smo je nazivati”, kaže. “Izišao sam van oko pola pet, počeo sam je tražiti. Pješke sam otišao do škole, nije daleko.” Nakratko zastane, provuče ruku kroz kosu. “Mislio sam da se možda zadržala u razgovoru, da je možda srela nekog u glavnoj ulici ili možda pala - otkud znam. Bože dragi. Nikad mi ni na pamet nije palo...” Glas mu zadrhti. Nikad mu nije na pamet palo ovo. Madeline dobro poznaje rutu od kuće Edwardsovih do škole, dosad je tim putem mnogo puta prošla. Glavnom rutom, barem. Ali Clare se nije zaputila glavnom rutom pokraj ceste; otišla je okolnim putem, preko Žalosne livade - moguće u smjeru kuće Owena Jonesa. A Ian Edwards već je bio vani i hodao okolo u trenutku kada je, prema procjeni patologa, Clare ubijena. Između pet i sedam predvečer, tako nešto. Policajka se namršti. Ima smisla, ali ne može biti sigurna.

“U svakom slučaju, očito, nisam je uspijevao naći. Rachel je počela nazivati okolo, ispitivati Clareine prijatelje - one za koje smo znali. Nijedna od majki nije ju vidjela, nije bila ni kod koga u kući. Ja sam se uglavnom usredotočio na to da smirujem Rachel; bio sam uvjeren da postoji neko razumno objašnjenje, ponavljao da je Clare velika curica i da je vjerojatno otišla nekud svojom voljom. Htjela je zvati policiju - vas, ljudi - i to odmah, ali ja sam mislio da trebamo malo pričekati. Bože”, primi se rukama za glavu, samo na tren. “Ne mogu vam opisati koliko se sada kajem zbog toga.” Madeline šuti, pušta njega da govori. “Rachel je otišla do susjeda, do Goodwinovih, a ja sam nazvao vas kad se nije vratila ni do sedam i četrdeset i pet navečer.” Ekipa je taj telefonski poziv na snimci preslušala valjda već deset puta. Moja kćer se nije vratila iz škole. “Što ste napravili nakon što ste nazvali policiju?” Ona provjeri vrijeme na magnetofonu. Dosad su ovdje sedamnaest minuta. Ian uzdahne. “Rekao sam Rachel neka ostane pokraj fiksnog telefona, za slučaj da netko nešto javi. Onda sam opet izišao, ovaj put s autom - do tad je već bio potpun mrak.” Rana veljača - rano se spušta mrak, već u petnaest do četiri. Zbog tog je sve još gore, naravno. “I onda me ona nazvala na mobitel”, nastavi Ian, sklapajući oči na sekundu kao da se prisjeća. Madeline ga pomno promatra. Je li to tuga ili je taj poziv za njega označio početak očajničkog pretvaranja? Je li se namjerno vratio s posla ranije kako bi presreo Clare dok se vraća iz škole? Je li otkrio da se viđa s Owenom? Ne može zamisliti da bi on pristao na neposluh. “Nakon što smo se čuli, pa, tu mi je sve malo mutno”, kaže. “Pazio sam na Rachel, naravno, i došla nam je časnica za vezu s obitelji,” kimne prema meni, “Theresa je super. Rachel je na apaurinima, znate. Na apaurinima i vinu.” Pogleda je oči. “To je noćna mora.”

Sve što je rekao podudara se s izjavom koju je policija uzela one noći kad je ona umrla. Madeline gleda njegovo lice; izraz olakšanja kratkotrajan, ali opipljiv. On misli da je gotovo; cijelo tijelo pomalo mu se premjestilo u stolcu, ona gotovo može vidjeti kako njegovi prsti vape za tim da razvežu kravatu jarke crvene boje, da uključe iPhone, da se vrati svojem životu. Ali još nisu završili. “Kao što znate, g. Edwards, na Clareinu tijelu i osobnim predmetima izdvojen je DNK”, reče Madeline, i on kimne, malo uspravnije sjedne u stolcu. “I?”, pita. “Jeste li što pronašli?” Pažljivo ga promatra, sada. Njegove su zjenice crne točkice. “G. Edwards, možete li navesti neki razlog zbog kojeg je vaš DNK pronađen posvuda na jakni vaše pokćerke?” Na trenutak, izgleda kao da ga to nimalo nije uzbunilo. Ili je iskren ili kupuje vrijeme. “Zajedno smo živjeli”, konačno on kaže. “Bili smo - bili smo bliski. Može biti bilo što - vjerojatno sam vješao njezinu jaknu na vješalicu, okrznuo se o nju prolazeći po kući. Zagrlio je.” Zastane na trenutak. “U stvari, i jesam je zagrlio, da joj pokažem da mi je žao. Znam da jesam. To ništa ne znači, detektivko - to valjda i sami vidite?” “Da joj pokažete da vam je žao zbog čega?” Usta mu se otvore, nelagodno. Očito joj to nije namjeravao kazati. “Pa, imali smo malih razmirica”, polako izgovori, mahnuvši rukom po zraku kao da je riječ o nečem nevažnom, kao da to nije ništa. “U vezi s njezinim ispitima i obavezama. Večer ranije. Pa sam joj se želio ispričati, ujutro kad - ujutro onog dana kad je nestala. Mislim da sam je zagrlio.” Madeline čeka, šuti.

“Zašto se sad fokusirate na mene dok je Clarein ubojica još uvijek negdje vani?” reče on, glas mu se podigne pri kraju rečenice i ona je jasno osjeti; sad je to ljutnja. “Ja sam s vama svesrdno surađivao, detektivko, učinio sam sve što ste tražili. Ali kad me već optužujete, moram vas pitati - zar vam se ne čini da bi vaši resursi bili bolje iskorišteni kad biste potražili osobu koja je to učinila našoj djevojčici, zar ne mislite da bi vam to bilo bolje, nego pokušavati na mene prebaciti neku krivicu?” Obrazi su mu sad rumeni i ona može osjetiti da je uzrujan. Ne želi izgubiti kontrolu u ovoj sobi. Ne želi da njegov temperament izviri. Ali već jest. Madeline uzme gutljaj vode, pogleda u magnetofon. “Cijenimo vašu suradnju, g. Edwardse.” Svoj glas drži u neutralnom tonu, miran, gledajući njega kako udiše kroz nosnice, pokušava se smiriti. “Nisam se htio obrecnuti na vas...”, započne on, ali ona digne dlan, dajući mu znak da nema potrebe za tim. Prekidajući ga. “Još jedno pitanje, Iane”, reče Madeline, gotovo ležerno, pogleda uperenog u njegovo lice. “Kako biste opisali svoj odnos s dečkom po imenu Owen Jones?”

29. poglavlje Jane Srijeda, 13. veljače

I

an Edwards sinoć je došao u policijskom vozilu, baš kad se mračilo. Sve sam vidjela kroz prozor s kata. Hodao je preko prilaza, spuštenih ramena. Znači, sad su se fokusirali na njega. Novinari koji i dalje stoje pred kućom skočili su na njega kao čopor vukova istoga trenutka kad je zakoračio iz auta; mikrofoni pred lice, svi se guraju za njegovim petama. Rachel je izišla pred njega. Šokirala sam se kad sam je vidjela. Izgledala je kao duh, potpuno blijeda, kao da je iz nje iscijeđena sva energija. Još uvijek joj nisam odnijela one lazanje. Zločesta Jane. Cvijeće i dalje stoji na njihovu prednjem vrtu; nitko ništa nije maknuo. Primijetila sam da je ondje i nekoliko svijeća. Sve počinje sličiti groblju. Sad više nećemo nikad moći prodati kuću, čak i kad bismo željeli, ne sa svim ovim u prvom susjedstvu. I Jack je vidio da se automobil zaustavlja i ja sam uhvatila svoj trenutak. “O čemu si pričao s Ianom u vrtu, prošloga tjedna?” pitam ga, a on me iznenađeno pogleda. “Vidjela sam te,” kažem, “dolje na dnu vrta.” “Jane,” kaže on, “čovjek je izgubio kćer. Tješio sam ga.” “Ona mu nije kćer”, rekla sam.

Nismo ponovno pričali sve do ovog jutra, s djecom. Imala sam i drugih stvari kojima sam se mogla baviti; sve o čemu svi u ovom gradu sada pričaju jest sajam za Valentinovo. Sve od sastanka ZRU-a, žene kao da su ušle u višu brzinu, nastojeći pripremiti sve za ovu subotu. I žao mi je ako to zvuči seksistički, ali riječ je samo o ženama - gnjave me s tim kad vodim Sophie i Finna do škole, zaskoče me u kiosku kod Walkerice, zovu me na telefon i šalju mi poruke o tomboli i pitanja bi li Jackova ordinacija mogla podržati akciju tako da drže letke s obavijestima u čekaonici. “Da”, kažem, ne zamarajući se time da pitam bilo što Jacka, jer to je najbrži način da se riješim Tricije s telefona. Ne želim gnjaviti Jacka takvim stvarima - on bi mislio da su smiješne, trivijalne. Vidjela sam detektivku Shaw kad sam jučer išla kući od škole. Izgledala mi je kao da možda dolazi od mojih susjeda. U planu mi je bilo pozdraviti je kimanjem glave i osmijehom, ali ona je usporila i stala kad je došla do mene, pa sam morala stati i ja. “Jane,” rekla je, “kako ste?” “Zdravo”, odgovorila sam, povlačeći rukave svojega kaputa još niže na šake. Trebam nove rukavice; ruke mi se smrzavaju. “Kako ide istraga?” Stisnula je usne; izgledaju ledene i popucale, i kroz glavu mi proleti misao da bih joj mogla posuditi malo svojeg balzama Elizabeth Arden. Jack mi kupuje kozmetiku u golemim količinama, voli da izgledam besprijekorno. Slika mojih natučenih rebara vrati mi se pred oči. Pa, besprijekorno u javnosti, u svakom slučaju. “Napredujemo”, rekla mi je Madeline, ali nisam joj baš povjerovala. “Je li s vama sve u redu, Jane?” upitala me i znala sam da misli na modricu na mojoj ruci, moj propust. Ne na mojega sina. “Sve je dobro,” brzo odgovorim, “drago nam je što vam je Harry mogao pomoći.”

“A stvari kod kuće, sve u redu?” Na to me uhvati panika, sjetim se kako je postrance pogledavala Harryja, kako su joj oči brzo sijevnule na moju pomodrjelu ruku. Morala sam joj nekako preusmjeriti pozornost. “Vi sigurno znate,” rekla sam, “za novac.” “Novac?” Ohrabrena, približila sam joj se za još nekoliko koraka, smanjujući razmak između nas. “Da”, rekla sam. “Mislila sam vam prije spomenuti. Novac koji je Clare trebala naslijediti od Marka. Ostavio joj ga je oporučno.” Zastala sam. “Pretpostavljam da će sad taj novac dobiti Rachel. I Ian, dakako.” Pričekala sam još trenutak. “Mislila sam da bi vas to moglo zanimati. Cijeli grad želi pomoći, znate. Sve što je u našoj moći.” Zurila je u mene na sekundu. “Koliko novca?” napokon je rekla, a ja sam slegnula ramenima. “Pretpostavljam da to njega trebate pitati.” Gledala sam za njom dok je odlazila, koračajući krupnim koracima duž rijeke Bourne koja teče paralelno s glavnom ulicom, presijecajući grad poput vene. Mislim da se sad više neće previše zabrinjavati zbog mene i moje obitelji. Sinoć nakon sastanka ZRU-a, sama sam popila cijelu bocu vina nakon što su djeca pozaspala. Finn se probudio plačući i nespretno sam uteturala u njegovu sobu, zagladila mu čelo, osjećala krivnju što mi dah bazdi na alkohol. Jack je otišao provozati se nakon što smo vidjeli Iana i kući se vratio kasno, jako kasno. Zamišljala sam ga kako sjedi sam u svojem autu, s glavom naslonjenom na volan, i natjerala sam se da ostanem nepomično ležati kad je ulazio u našu spavaću sobu. Od vina mi se vrtjelo u glavi; čvrsto sam stisnula oči, koliko god sam mogla. Slike žena iz ZRU-a plesale su mi pred očima; držale su u rukama žute vrpce, mahale njima poput mažoretkinja, brbljajući bez prestanka o sajmu za Valentinovo. Čula sam kako Jack skida cipele, otpušta kravatu. Svila po pamuku, šaputavi zvuk koji znam predobro.

Dok smo još odlazili na Albion Road, unaprijed sam se veselila vidjeti kakvu će imati kravatu - cijeli tjedan u međuvremenu sam se znala pitati kakav uzorak će imati na sljedećoj seansi. Najdraža mi je bila ona žuta s malim crvenim šeširićima po sebi. Mislim da je više i nema. Znam da je vidio bocu vina pokraj sudopera. Trebala sam je sakriti. Trebala sam zagurati čep ispod jastuka. Sram me prekrio kao dodatni pokrivač; srce mi je počelo brže lupati kad sam osjetila njegovu težinu na krevetu do sebe. Nastupila je tišina, kao da se i on trudi ležati mirno. “Jane?” tiho je rekao, i znala sam i ne vidjevši njegovo lice da je plakao, i znala sam da bih i ja trebala plakati, ali nisam mogla. Već sam probala. Umjesto toga zamislila sam njegovo lice: crvenilo u očima, tamna kosa koja mu na vrhu glave stoji malo čudno nakon što bi cijelu večer kroz nju svako malo provukao ruku. Kad Finn i Sophie plaču, izgledaju normalno, ali kad Jack plače, sav se promijeni, kao da je posve druga osoba. Harry nikad ne plače. Nisam vidjela da je pustio suzu već godinama. Držala sam oči čvrsto zatvorene. Ujutro je ustao i otišao iz kuće prije mene. Sretno ti Valentinovo, šapnula sam sebi. Nema cvijeća, nema doručka u krevetu. Nema seksa. Sophie mi donosi čestitku, ljubi me nespretno u obraz. Ulažem svu snagu u to da ne zaplačem. “Volim te, mamice”, šapće mi u uho i ja je čvrsto stišćem uz sebe i govorim joj da i ja volim nju, više od svega na cijelom velikom svijetu. To je istina. Učinila bih sve za svoju obitelj. Nakon doručka, trebam ići u trgovinu i vidjeti se s Karen, ali otežem s tim, dangubim dok se vraćam od škole gdje sam ostavila djecu, pravim se da sam na mobitelu kad vidim da me Tricia pogledala. Zamišljena osoba s druge strane linije kaže nešto smiješno

i ja se naglas smijem, usnama prema njoj oblikujem ispriku i odlazim dalje prije nego što mi se uspjela približiti. U trgovinu stižem oko jedanaest. Karen mi se smiješi, ali nešto je čudno u tom osmijehu, nešto što mi se ne sviđa. Potegnem rukave dublje preko zglavaka, gotovo prekrivam šake rukavima. Imamo cijelu hrpu printeva koje Karen želi pretvoriti u čestitke, pa umjesto da se upuštam u čavrljanje s njom, posvetim se poslu, pokušavam se unijeti u metodično štambiljanje crvenom i ružičastom tintom po papiru. To su čestitke za Valentinovo, naravno. Namjerava ih prodati danas popodne, kad nastupi panična potražnja prije večeri. “Kladim se da Jack ima nešto posebno za tebe”, reče ona sjetno i najednom, ne znam što mi je došlo, ali pomislim na ono što mi je Jack rekao one noći i kako je to konačno zvučalo, kako nije nakon toga napravio ništa da se za to iskupi i osjetim kako se veliki mjehur očaja podiže u meni. “Zapravo,” kažem, “u posljednje vrijeme imamo nekih problema. Jack i ja.” Zrak u malenoj prostoriji kao da je potpuno stao. Ne mogu vjerovati da sam to napokon rekla. Nikad to ne kažem. Nikad ne pokazujem. Karen u jednoj ruci drži olovku; zaustavljena je u zraku između nas. Ručni zglobovi su joj tanki. “Stvarno?” Sad je trenutak, mislim za sebe, trenutak da to poništim, da se nasmijem, pravim se da je šala. Umjesto toga pogledam dolje u stol i gledam kako se suza rasprskava na njemu, savršena perlica tuge. Osjećam gotovo kao da dolazi od nekog drugog, ali moje vlastite oči su mokre. “Stvarno.” Nikad se nismo grlile, Karen i ja, nemamo mi takvu vrstu odnosa, ali u trenu ona je već pokraj mene, njezina tanka ruka oko mojih ramena.

Ugrizem se snažno za unutarnju stranu obraza. Ozljeda koju sam napravila prošlog tjedna tek je zacijelila, ali moji zubi su otvorili ranu i osjetim okus željeza u ustima. “Svi parovi prolaze teška razdoblja, Jane”, govori mi Karen, glas joj je topao i utješan, i ja kimam glavom, posramljena zbog suza koje će mi ostaviti tragove na obrazima, izbrisati pomno nanesenu šminku, uništiti sliku koju se tako silno trudim održati, svaki dan. “Jack se čini kao krasan čovjek”, nastavlja Karen i tada znam da je besmisleno, da je ovaj grad potpuno i iskreno pao na čari Goodwina. Ona nastavlja uzaludno gladiti moju ruku još nekoliko minuta. Konačno uspijem nekako protisnuti da sam bolje, da se zaista nema razloga brinuti. Ali vidim izraz u njezinim očima dok se odmiče od mene, i od toga mi leptiri zatrepere u trbuhu. U pola jedan, Karen objavi da ide van uhvatiti malo zraka. “Mogu li ti donijeti nešto, Jane?” pita me i, iako sam prilično gladna, samo nijemo odmahnem glavom. Pogleda me nekako čudno, i znam da me sažalijeva. Zadržavam dah dok se vrata trgovine za njom ne zatvore, pa spustim ruku pod stol, uštipnem se za bedro kroz debelu tkaninu hlača. Držim dokle god mogu izdržati, pa pustim. Pomaže, ali samo malo. To poslijepodne, dok hodam kući iz trgovine, vidim Rachel Edwards. Prestravljena sam, a onda, glupo, pomalo sam ljubomorna kad vidim kako je mršava postala, kako ispijena. Kaput na njoj visi, kosti joj strše ispod nabora bež tkanine. Još me nije vidjela i zato se okrenem, misli mi se utrkuju, i krenem žurno u suprotnom smjeru, natrag prema školi. Znam da je to kukavički, ali užasava me pomisao na to da takvu tugu vidim izbliza. Još uvijek imam sat vremena do preuzimanja djece iz škole, ali bojim se da bi me susret s njom sada izbacio iz ravnoteže. Jedva se nekako uspijevam nositi sa svime i bez toga da gledam njezinu jadnu majku. Pogled na nju podsjeća me na sve ono što i sama mogu izgubiti ako ova stvar između mene i Jacka

eksplodira. Ne mogu riskirati da izgubim svoju dječicu. Ne mogu pobjeći. Ona je živi podsjetnik na ono što se može dogoditi. Ali prekasno je. Dok hodam, osjetim to: ruku na mojem ramenu, perolaku, gotovo bez težine. Njezin vjenčani prsten blista prema meni. “Jane?” Glas joj je blag. Uvijek sam mislila da je Rachel Edwards bojažljiva žena, pogotovo dok je Mark bio živ, ali u zadnjih godinu ili dvije, otkad je Ian tu, počela se doimati mnogo glasnijom, više samouvjerenom u onih nekoliko susreta koje smo imale. Sad je, međutim, neprepoznatljiva; lice joj je bez šminke (prije se uvijek jako mnogo šminkala) i koža joj izgleda tanka poput paučine, sjene su joj pod očima. Momentalno osjetim kao da ću povratiti, ali odglumim iznenađenost, dignem ruku i nađem njezinu, stisnem je među svoje ruke. Koža joj je gruba i hrapava, nokti izgrizeni do korijena. Moji sjajni manikirani nokti bliješte u mene, moja je koža glatka od skupih krema koje jednom mjesečno naručujem iz L’Occitanea. “Rachel! Kako si ti?” Riječi zvuče prazno, čak i mojim ušima. Ona me samo pogleda i na moj apsolutni užas vidim da se suze skupljaju u njezinim plavim očima, prijete se preliti na njezine blijede obraze. U glavi mi se vrtlože misli i dio mene slomljen je od tuge zbog nje, ove žene koja je sve izgubila, ali drugi dio mene svjestan je da se nalazimo na javnom mjestu i, još više od toga, u malome gradu u kojem čak i drveće ima oči, pa se približim njoj, zaklonim je tijelom od glavne ceste, tješiteljski stavljam ruku oko njezinih ramena. “No, no”, mrmljam, kao da je to Sophie koja je ružno sanjala, i ona hoda uz mene kao da je ozlijeđena, naslanjajući se posve na moje rame. Tijelo joj gotovo nema težinu. Na samo smo dvije minute od naših kuća i Rachel sad plače grcajući, glasno, nedostojanstvene jecaje upija kašmir na mom ramenu. Razmišljam o tome da je otpratim do njezinih vrata, ali ne

želim baš vidjeti Iana ni unutrašnjost njihove kuće - ne želim osjetiti puni teret toga što se dogodilo, prazninu koju je ostavila Clare. Usmjerim oči na okrugli znak odmah pokraj naših ulaznih vrata, jazavac sjaji u moje oči na svjetlu. Mrzim tu rondelu. Mrzim natpis Jazavčev brlog. Kad smo se doselili ovamo onog vrućeg ljetnog dana u kolovozu, Jack se smijao tom natpisu. “Jazavci spadaju među najzlobnije životinje u Ujedinjenom Kraljevstvu”, rekao je i ja sam se nasmiješila, ljubeći ga tamo na pragu, osjećajući kako iz njega nestaje napetost dok se hihoće. Bilo je smiješno, tada. Sad više nije nimalo smiješno. Pogledam prema kući Edwardsovih. Ulazna vrata su zatvorena, ne odaju ništa, ali vidi se mala hrpica paketa odmah do vrata na trijemu. Izrazi sućuti, valjda. Ili nešto gore. “Daj da te uvedemo unutra, Rachel”, blago joj kažem i iskopam svoje ključeve iz torbe i ignorirajući susjednu kuću, nas dvije se probijemo u moju kuću, suze se još uvijek slijevaju niz njezino lice. Kad se našla unutra, malo se stišala, zahvalila. Dohvatim kutiju s maramicama, onu lijepu koju nitko od nas zapravo nikad ne koristi, i upalim prekidač na bijelom kromiranom čajniku da joj napravim čaj. Vino koje stoji sa strane mi namiguje. Vjerojatno bi nam objema više odgovaralo. “Oprosti,” najednom kaže, “žao mi je što sam ovakva, sigurno misliš...” “Ništa ja ne mislim”, kažem dohvaćajući dvije šalice iz ormarića, prstima gotovo dotaknem onu s nacrtanim dječjim licima koje su napravili u školi prošle godine. “Samo se želim uvjeriti da si dobro, odnosno, toliko dobro koliko se može biti u ovim okolnostima.” Vadim mlijeko, još uvijek joj okrenuta leđima. Tetrapak mi je hladan pod rukom, ali kupujem vrijeme, razmišljam kako se najbolje nositi sa situacijom. Za nju odaberem punomasno, i obrano za mene; ona izgleda kao da joj treba tako nešto.

“Kako se nosiš sa svime?” oprezno je upitam, dovršavajući pripremu čajeva, miješajući oba i odlažući šalice na kuhinjski pult. Para se diže u zrak i Rachel dlanovima obuhvati šalicu, kao da je tješi njezina toplina. Mogu osjetiti valove tuge kako pulsiraju iz njezina tijela. “Nikako, zapravo”, napokon kaže ona i glas joj zazvuči čudno, kao da je umrtvljen, kao da nema u njemu nimalo života. “Tako mi nedostaje, cijelo vrijeme.” Gleda u čaj. “Mislila sam da je najgore u mom životu prošlo, mislila sam da je to sve sad samo prošlost, ali izgubiti dijete - ništa te za to ne može pripremiti, Jane. Ništa.” Zastala je. “Ian me stavio na apaurine.” Mislim na Sophie i Finna kako leže ugodno zašuškani gore u svojim krevetima, kako skakuću pokraj mene na putu od škole do kuće, čavrljaju za stolom tijekom večere. Na Harryja, kako tipka po svojem iPhoneu i rukom kuštra kosu na glavi mlađeg brata. Pomisao o gubitku njih, o tome da mi budu oduzeti, nepodnošljiva je. Kad bi ona samo znala koliko puta sam to zamišljala. Koliko je blizu do toga došlo. “Ne”, kažem joj blago. “Ne, pretpostavljam da ne može.” Još jedan gutljaj čaja i njezini zubi tiho kvrcnu o porculan šalice dok posljednji drhtaji plača prolaze njezinim tijelom. Mislim o tome što je rekla - Mislila sam da je najgore u mojem životu prošlo. Vjerojatno misli na razdoblje kad je Mark umro. “A najgore,” kaže ona polako mašući glavom s jedne na drugu stranu kao da ne može vjerovati, “jest što se ljudi okreću protiv Iana. Jesi li čula? Policija ga je tražila, ispitivali su ga ponovno, i to sve zbog toga što slušaju što govore ljudi u ovom gradu punom tračeva, koji i ne znaju za bolje.” Njezin glas pri kraju zvuči ipak malo življe, sad kad se u njemu čuje ljutnja. “Tračevi znaju biti nevjerojatno okrutni,” kažem Rachel, “ali policija zna što radi. Nisu ludi da slušaju prazna naklapanja - na temelju toga nitko nikad nije bio osuđen.” Dok govorim te riječi, pitam se jesu li istinite, ali zbog Rachelina dobra tako moraju zvučati

i zato samo nastavljam. Pomalo me peče savjest što sam Madeline rekla što je kazala Sandra, ali samo sam prenijela informaciju. “Znam da je teško,” kažem, “i ne mogu se čak ni praviti da znam kroz što ti prolaziš, ali mislim da je i tebi i Ianu u ovom trenutku najbolje da se usredotočite na svoje iscjeljenje, da si uzmete vremena za sebe, da budete zajedno i skupa izdržite ovo.” Zastanem, gledam je. “To je bolje nego da se dodatno uzburkavaju stvari, Rachel, zar ne? Tako mi je teško vidjeti te ovako žalosnu.” Ona kima glavom, vrti vjenčani prsten na prstu; obično srebro, nije poput moga. Od te geste mi dolazi zlo; mičem pogled u stranu. “Da je bar mogu vidjeti”, šapne ona i ja se malo nagnem k njoj. “Samo da je još jednom vidim.” Stavi ruku na lice. “Tako smo se puno svađale, tih zadnjih tjedana prije nego što - znaš. Kad bih barem mogla povući svaku ljutitu riječ koju sam joj ikad uputila. I Ian se tako osjeća - on je dobar čovjek, Jane. To znaš, zar ne?” Osjetim kako mi se u trbuhu nešto steže. “Naravno da znam,” kažem, “naravno.” “Osjećam se tako krivom, Jane”, kaže ona i ovaj put glas joj je toliko tih da nisam sigurna jesam li to dobro čula. “Tako krivom, svake sekunde, svakog dana. Nikad ne prestaje. I neće.” “Ne mogu zamisliti”, kažem, uzimajući prevelik gutljaj čaja i ona ponovno počinje plakati, suze klize niz njezine obraze kao iz slavine koja se ne da popraviti.

30. poglavlje Clare Ponedjeljak, 4. veljače, 14 sati

R

uka me boli malo, tamo gdje me je onaj dečko srušio na hodniku, ali već je dva popodne i večer se sve više bliži tako da me nije briga! Šaljem poruke Owenu već neko vrijeme - sad smo na satu Dizajna i tehnologije, a gđa Thomas nikad ne primjećuje ako smo na mobitelu. Trebali bismo raditi drvena kineska zvonca, ali moje je totalno bezvezno. Nisam ga danas vidjela - katkada vidimo jedno drugo na hodniku ili u kantini i uvijek me oblije uzbuđenje kad nam se oči susretnu. Ne bih imala to da sve nije tajna. Lauren ne bi nikada shvatila zašto se meni sviđa Owen - malo je štreberski tip, dobro, iako ne volim koristiti taj izraz. Ne druži se s popularnim facama u školi, nikad se ne bi sprijateljio s nekim poput Harryja Goodwina, iako su isto godište, dvanaesti razred, i nije tip dečka kojeg pozivaju na cool tulume. Ali glavni razlog zašto to nikom nisam rekla je taj što ne želim da to mama i Ian doznaju. Kad god sam s njim, njima kažem da sam kod Lauren, a njegova tate često nema doma pa imamo kuću samo za sebe. Mama mu je umrla. Malo je teže po zimi, ali kad smo se sreli u srpnju, provodili smo mnogo vremena vani - išli smo kojekuda, sjedili na Žalosnoj livadi

punoj cvjetova žabljaka, pili cider na suncu. Ali dosad smo zajedno malo dulje od šest mjeseci i želim da stvari postanu ozbiljnije. Zato sam tako uzbuđena zbog ovog večeras i onoga što sam isplanirala. Lauren misli da sam to već napravila - ona jest - ali griješi. Ja želim da to bude nešto posebno. Zaista posebno.

31. poglavlje Jane Petak, 15. veljače

V

ečeras bismo trebale imati knjiški klub. Već sam nakupovala čipsa i grickalica, i mislila sam da bih mogla napraviti svoj guacamole, ali je Sandra to zadnji put radila, a ne želim da nas uspoređuju u smislu toga koja se više potrudila. Ruke mi se tresu dok pišem grupnu poruku. Žao mi je, pišem, morat ću otkazati druženje večeras. Finnu nije dobro - mislimo da je nešto pojeo. Samo vi obavite sve i bez mene, ako možete naći drugu domaćicu. P. S. Super mi je bila Zadie Smith. Dala mi je misliti! Pritisnem tipku za slanje prije nego što se stignem predomisliti. Antiseptik peče na mjestu gdje prinosim vatu svojem licu, ali ne želim da se posjekotina inficira. Nisam smjela ponovo sve spominjati pred Jackom - samo sam ga razdražila, pretjerala sam s tim. Sad sam se uzalud mučila pročitati do kraja Zadie Smith. Besmisleno, pitam se hoću li ikad naučiti, naučiti izbjeći njegove klopke, naučiti prepoznati njegove okidače. Ne spominji mu večer Clareine smrti. Ne tjeraj ga da se ispriča za ono što je rekao. Možda bih si to trebala napisati na papir i zakvačiti na hladnjak, među školske rasporede i dječje crteže.

Uvijek je bilo isto između Jacka i mene. Uzrok i posljedica. Ja pretjerano navaljujem, on poludi. Ali sve što sam ikad pokušavala bilo je natjerati ga da me voli, natjerati ga da opet bude onako kako nam je bilo kada smo počeli. Jednostavno mi je teško pustiti sve. Poruke počnu pristizati. Oh Jane, kakva šteta! Zar ne može Jack pripaziti na djecu? Dođeš k meni? Jane, baš sam se veselila tvojem guacu. Zadie je precijenjena, po mojem sudu. Bez brige, Jane! Nije lako kad se djeca u toj dobi razbole. Sve je to do brane - ali sigurna sam da to već znaš :) - samo javi ako trebaš kakav savjet. Spustim mobitel sa strane, i sve njihove pritajene optužbe u njemu. Finnu nije ništa, naravno. Ali ne mogu dopustiti da me vide s ovim na licu. Do sutra će se smanjiti. “Jane?” Moj suprug ulazi u prostoriju. Vidi me s vatom na licu i gledam kako mu se izraz lica mijenja, postaje napet, stišće čeljust. Ovaj put nema buketa isprike, mislim. Malo smo previše odmakli od toga. Gore, prelazim rukom preko knjiga u mekim koricama, moji prsti pronalaze Wolf Hall. Unutra je nož tanak i oštar na dodir. Bit će bolje uskoro, mislim, brzo će biti bolje. Oko ponoći on ulazi u spavaću sobu. Znam da je pio; pokreti su mu nesigurni, pomalo nekoordinirani. Ja sam već u krevetu, pod pokrivačima, zavjese su navučene. Noćas ne želim razmišljati o obitelji Edwards. Osjećam njegovu težinu dok sjeda na krevet, madrac se ugiba pod pritiskom njegova tijela, tijela koje tako dobro poznajem. “Nisam htio, Jane”, kaže. “Znaš da nikad nije namjerno.”

Ukočim se, peče me i boli na obrazu. “Nije važno”, kažem mu i osjetim kako se trese, kako se njegovo tijelo urušava u sebe. Znam da se sad osjeća krivim. To mogu osjetiti. Dobro. Ali on i dalje odbija razgovarati o stvarima koje je rekao onu noć.

32. poglavlje Jane Subota, 16. veljače

M

ajke iz ZRU-a dobile su što su željele.

Lijep je dan, napokon; oštri zimski zrak topliji je nego obično i nebo je bez oblaka, azurnoplavo. Moram biti zahvalna na tome. Oblačim ispod kaputa bluzu svjetlije ružičaste boje nego inače, pokušavam biti u duhu zbivanja i potom idem prema školi sa Sophie da stignemo do devet. Ustala sam rano, provela nekih četrdeset i pet minuta baveći se svojim licem, pazeći da posjekotina bude dobro pokrivena skupom šminkom koju držim u ladici. Još je vidljiva, naravno, ali sa svim ovim puderom izgleda kao tanka siva linija. Jack još nije tu, kod kuće je s Finnom i Harryjem. Rekao je da je umoran od jučerašnje duge smjene u ordinaciji, ali očito je posrijedi mamurluk. Krivnja te tjera na takve stvari, pretpostavljam. Ni Finn nije dobro spavao, pa sam rekla neka ostanu još malo izležavati se i da dođu kasnije, iako ne vjerujem da će Harry uopće doći. Obično ima trening nogometa subotom ujutro, ali danas su to otkazali zbog sajma. Vjerojatno će dulje spavati, pojaviti se u vrijeme ručka, šireći oko sebe miris svojeg tinejdžerskog tijela. Jack me nije pozdravio na odlasku, okrenuo je glavu na drugu stranu dok sam odlazila iz spavaće sobe. Nisam se zamarala time da mu nosim gore čaj. Ne ovaj put.

Koristimo se sportskom dvoranom - čak se i Sandra složila da je sajam na otvorenom u veljači malo nezgodan. Cijeli tjedan brzinom svjetlosti pripremale su sve, ponašale se kao psi kad se tjeraju: organizirale su tombolu koja se pretvorila u nadmetanje među mamama koja će donirati bolji dar; oslikale velika crvena srca u osnovnoj školi; postavile mnogo drvenih stolova prekrivenih nabranim bijelim stolnjacima. Tricia je bila prenaporna zabadajući nos u sve, podižući grad u neku vrst povišenog stanja oko nečega što je ustvari samo mala svečanost. Mala svečanost da nam skrene pozornost s mrtve tinejdžerice. Krasno. Osobno, mislim da bi vrt sam po sebi bio sasvim dovoljan. Više nego dovoljan. “Dobro jutro, Jane!” Tricia je nagrnula prema meni, odjevena u majicu s dekolteom malo predubokim za ovakvu priliku, pokazujući svoja pomalo naborana, u solariju osunčana prsa. Njezin suprug Hugh poslušno hoda iza nje, noseći u ruci nekakvu kantu. “Ideja u zadnji čas!” govori Tricia, iako ne vjerujem da se toga tek u zadnji čas sjetila, s obzirom na veličinu kante. “Pomislila sam da bi to ljude stvarno malo oraspoložilo - imamo šampanjca, čokoladice, posebni biljni čaj i rukotvorine! Savršen dar za Dan-V!” “Dobro zvuči”, kažem, usiljeno se smješkam i pitam se kakve veze biljni čaj sad ima sa svim ovim. Da ne spominjem šampanjac. To graniči s neprikladnim na okupljanju kojem je cilj skupiti novac za mrtvu djevojku. Osim toga, ne podnosim izraz Dan-V. Sophie me povuče za ruku i ja je pogladim po kosi, osjećajući kako je meka pod prstima. Nemamo mnogo vremena prije no što svi počnu dolaziti; iz nekog razloga odlučile smo se da početak bude u deset. Ljudi su već tu, dolaze pojedinačno i u grupicama; nekoliko mama prijavilo se da će volontirati na štandovima. Nevjerojatno kako se tate nikad ne javljaju za ovakve stvari. Ljudi se počinju okupljati u dvorani: ukočena, isključivo bjelačka masa građana Ashdona. Toliko drukčije

od raznolikosti Londona. Toliko drukčije od moje prošlosti. Progutam knedlu. Imamo provjeru torbi na ulazu u dvoranu Tricijina ideja, naravno. “Sigurnost prije svega,” objavila nam je ozbiljnim tonom, “jer nikad ne znaš što se može dogoditi. Bolje provjeriti nego se poslije žaliti, zar ne?” “Naravno”, rekla sam. Prošlo je sat vremena prije nego što je itko od njih primijetio moje lice. “Nezgoda sa Sophie,” rekla sam, “malo smo se zanijele u žaru igre.” Glasan smijeh, smiješak, bol. “Baš nam je bilo žao što nisi došla na književnu večer,” kaže Sandra, “nije bilo isto kao kad si i ti prisutna.” Pogledam u nju, pa u pod. “Žao mi je,” kažem, “Finnu je sad mnogo bolje.” U svakom slučaju, svi kimaju jedni drugima kod stola za provjeru torbi. Tako sad imamo dvije članice ZRU-a za malim stolom kod dvostrukih vrata, od svakoga traže da im pokaže unutrašnjost torbe, kao da smo na aerodromu, a ne na dobrotvornom skupu. Pokazujemo ljudima da ostave veće torbe i kapute u jednoj od školskih učionica; Kelly Richards vodi ih onamo, pri čemu se drži velevažno. Znam zbog čega su tako nervozne, ali iskreno, što one misle da će se dogoditi na školskom sajmu? Nije baš vjerojatno da će netko imati mačetu u ručnoj torbi. Odlučim da ću sa Sophie stajati kod štanda s tombolom; to je mjesto u samom središtu, ako me netko bude trebao. Ali nadam se da neće. “Jane!” Bila sam u krivu. Sandra prilazi, odjevena u tijesnu haljinu s jarkoružičastim cvjetovima; sigurno se smrzava u tome. Pogledam je bolje i vidim da sam u pravu; koža na rukama joj se naježila. Počne mi pričati nešto o kontroli brojeva i gužvi, kao da vodimo Glastonbury, a ne malu gradsku svečanost. “Zar Jack nije došao?” kaže, osvrćući se oko sebe s nadom u očima i ja se natjeram

nasmiješiti i kažem joj da dolazi svaki čas. Njezin suprug Rogers tamo je kod vrata, razgovara s jednim učiteljem. Već sam ih i prije viđala zajedno. Kako bih se maknula od nje, odem pomoći postaviti stol s čajevima s Danielle iz ordinacije, posvetim se metodičnom slaganju šalica i tanjurića, slažem čaše sa slabunjavim sokom i još slabije čajeve. Sophie prevrne čašu soka i ja odem potražiti papirnate ručnike da to pokupim. Malograđanski, sve je to tako malograđanski. Dok točimo čaše, Danni i ja čavrljamo. Njezin pjevni glas penje se i spušta, penje i spušta. Tako je mlada, zaista. S njom je lako razgovarati. “Dobra posjećenost”, kažem joj, i ona kima, gleda okolo po dvorani. Pitam se traži li pogledom mojega supruga. “Što misliš, hoće li doći i Rachel i Ian Edwards?” upita puneći odsutno još jednu čašu sokom. “Ja ne znam što bih napravila da sam na njihovu mjestu.” “Ne,” kažem, “ne mogu ni zamisliti. Nisam ih još vidjela.” Smiješim joj se, stavljam ruku na njezinu. “Polako s tim sokom.” Dolazi još ljudi i žamor sad već ispunjava zrak, ali ovaj dan mi se čini otpočetka pogrešan. Kao da se rugamo s Clare, s uspomenom na nju, kao da pokušavamo gurnuti pod tepih činjenicu da bi ubojica mogao biti tu negdje oko nas - a mi nećemo ni primijetiti jer ćemo biti previše zauzeti grickanjem medenjaka u obliku srca. Danni naglo nestaje, ostavljajući me za štandom s čajem, i gledam kroz otvorena vrata dvorane van prema školskom igralištu. Netko je nanizao pletena srca i objesio ih među drvećem koje obrubljuje travnjak; blistave zastavice mašu na povjetarcu. Usprkos vrućem zraku koji se iz ventilacije upuhuje u dvoranu, osjetim drhtavicu, kao da sam iza oblaka. Dok završavam čajeve, čuje se nagli uzvik preko dvorane i dignem pogled tako brzo da me žacne bol u vratu, sijevne mi kroz tetive i do vrha ključne kosti. Lecnuvši se, škiljim preko gomile ljudi, pokušavajući vidjeti oko čega se stvara strka.

Ne treba mi dugo. Nathan Warren stoji u kutu kod stola s tričarijama, za kojim stoji jedna od učiteljica - Emma Garrett, koja izgleda kao da će svaki čas zaplakati. Nathan stoji, bespomoćno, odjeven u istu jaknu sa žutim signalizacijskim trakama koju uvijek nosi, preko prljavog crnog pulovera i vrećastih plavih traperica. Na nogama su mu čizme: velike, radničke čizme. “Ti ovdje nisi dobrodošao!” Glas je muški; isprva ga ne prepoznajem. Žurno, ignorirajući sve jači bol u svojem vratu, primičem se, primam Sophie za ruku, ostavljam štand s čajevima na brigu Lindsay Stevens. To je Daniel Jones. Owenov tata. Stoji na korak od Nathana, raširenih nogu, djeluje kao posve drukčiji čovjek od onog krotkog, nezainteresiranog tipa koji se katkada pojavi na sastancima roditelja. Dok prilazim, vidim da mu je ljutnja iskrivila lice; žila na čelu mu kucka i šake su mu čvrsto stisnute. Ljudi se počinju okupljati u krug. Negdje zaplače beba: visoki, probadajući zvuk para zrak. Sophie me čvrsto drži za ruku. Ovdje ima mnogo djece. Ovo se ne bi smjelo događati. Osvrćem se pogledati je li se Jack pojavio, je li tko od učitelja blizu - prilično je velika dvorana, i nisu svi primijetili što se zbiva. Gđa Marsden, ravnateljica, drži obje ruke kod usta, raširenih očiju gleda prizor koji se odvija pred nama. Anna Cartwright, koja trenira hokejaški tim, stoji s obje ruke ispružene ispred grupe učenika sedme godine - malo pretjeruje, zapravo, ali namjera joj je ispravna. Potreban nam je netko tko će istupiti. Vidim g. Cartera, nastavnika tjelesnog, na drugoj strani dvorane, nadgleda djecu koja entuzijastično nabijaju pomalo ispuhane lopte u improviziranu metu, 5 bodova za veliku rupu, 10 za malu. Njega bih trebala pozvati. Nathan i dalje stoji, nijem, i ja osjetim kako me preplavljuje strah. Nekoliko drugih roditelja počinje formirati manji krug oko Daniela. Ne vidim nigdje Owena, a vrat me previše boli da bih ga

istezala na sve strane. Zar Nathan ne zna da mu nije bilo pametno dolaziti ovamo nakon svega? Osobno, uvijek mi se činilo nevjerojatno da njega krive za Clareinu smrt - ne izgleda kao da je sposoban za to. Malo sporije shvaća, to je sve. Ali ne može se poreći: on je laka meta. Najednom, osjetim mučninu. Sophieni prsti toliko se ukopavaju u moj dlan da me strah da ih ne polomi. Vjenčani prsten mi se usijeca u kožu. Osjetim naglu, rijetku želju da je Jack sada sa mnom, da nisam sama dok Daniel Jones viče na Nathana Warrena. Sophie je prestrašena, osjećam to, i znam da bih je sad trebala odvesti dalje, da stojimo preblizu dvojici odraslih muškaraca, od kojih jedan ima stisnute pesnice, ali nekako ne mogu, ne mogu odvojiti pogled od Nathanova lica. Kelly Richards napustila je svoju poziciju kod stola za provjeru torbi i progurala se do Daniela. “Možda misliš da ćeš se izvući, ali nećeš”, sikne, i čuje se mumljanje odobravanja ostalih roditelja dok Nathan samo stoji pokraj hrpe tričarija i trepće očima. Ruke su mu za leđima i lice mu izgleda mirno, prazno. “Idi kući!” kaže Daniel, očito ohrabren podrškom ostalih. Korakne naprijed, prema Nathanu. “Jesi li znao da su mojega sina razvlačili po policiji zbog tebe? Zbog onog što si ti učinio?” Nathan se pomakne, jedan brzi korak, bliže štandu sa sitnicama. Dok promatram, njegovi veliki prsti spustili su se na hrpu jeftinih plastičnih ogrlica, poslaganih pompozno uz rub stola i prima ih poput djeteta, podiže da ih može vidjeti i gomila. Sophie je to radila kad je bila manja; grabila je sve blistave predmete, kao mala, bučna svraka. Stalno sam pronalazila svoj nakit u njezinoj kutiji s igračkama, svoje novčiće u njezinim kolicima za lutke. Znala sam paničariti da će nešto progutati, ugušiti se na smrt dok gledam na drugu stranu. “Lijepa dama”, kaže Nathan i glas mu je očajan, molećiv, kao da pokušava nešto objasniti ali nitko od nas ga ne sluša. Pokraj sebe,

osjećam kako me Sophie povlači za ruku, njezini mali prsti postaju skliski od znoja. Kelly odmahuje glavom. “Odvratno,” kaže, “da takvi poput tebe ovamo dolaze, da su u blizini naših djevojčica. Baš me briga što kaže policija. Svakome s pola mozga u glavi je jasno da si kriv da krivlji ne možeš biti. Nije ti to bilo prvi put da pratiš djevojke na putu iz škole, ha?” Čuje se šištav žamor, još šaputanja u gomili. Ruka se pruža, dotiče mi ruku i ja nehotice jauknem, pustim Sophienu ručicu. Ona zakopa glavu u nabore moje suknje i ja se okrenem i vidim Sandru pokraj sebe, po licu joj se jasno vidi da uživa u odurnoj drami ispred nas. “Sandra”, kažem, ali u tom trenutku dolazi g. Carter, brzo sc postavlja između dvojice muškaraca i širi ruke, kao da je to ikad ikoga zaustavilo. Srce mi grmi u ušima i, dok nastavnik tjelesnog pokušava raspršiti gužvu, ja ne mogu maknuti pogled s Nathanova lica, i dok ga gledam, on makne oči s Daniela Jonesa i pogleda ravno u mene. Strah mi preplavi tijelo, hladan i dubok, i ja prva mičem pogled, okrećući se od njega dok on klima dalje, van kroz otvorena vrata sportske dvorane, dalje od sajma. Gledam njegova leđa kako odlaze i dah mi se ne smiruje dokle god mi on posve ne nestane iz vida. Lijepa dama. Te riječi me podsjećaju na Rachel. Lijepu ledenu kraljicu iz susjedstva. Znoj mi prekriva stražnju stranu vrata i posjekotina na licu me boli. Sad je vruće, sportska dvorana puna; oni koji nisu bili dovoljno blizu da sami vide incident s Nathanom sad brzo bivaju informirani od drugih, čujem kako žamore, nerazumljiv šapat na vjetru. Sophie malo plače nakon što je Nathan otišao, a onda se brzo smiri kad joj dam čokoladicu iz svoje torbe, umotanu u dodatni sloj folije da mi slučajno na zaprlja podstavu. Počinje me vući od jednog do drugog

štanda, moljakajući me da joj kupim velikog čokoladnog zeku koji drži srce među šapama. Nisam sigurna, spremna sam joj popustiti, kada ruke kliznu niz moj struk i Jackov dah mi je na uhu. “Pomisli samo koliko tu ima aditiva”, šapće mi, pa me ljubi u vrat, previše strastveno za školsku svečanost u subotu popodne, pogotovo kad sa mnom nije htio ni razgovarati jutros. Nešto u meni se uzbudi, zamjenjujući osjećaj straha koji se smjestio u meni kad sam vidjela Nathana. Što on pokušava pokazati? Kad ga pogledam, oči su mu mrtve. Potpuno u neskladu s iskazom naklonosti. Izvedba za publiku. Na trenutak, sjetim se kakvi smo bili prije, u samom početku; trgali odjeću jedno s drugog, dodirivali se nogama pod stolom. Razmjenjivali tajne poglede na Albion Roadu. Usred gužve i buke i vrućine, preplavljuje me želja za plakanjem. “Prepao sam te?” kaže Jack, i ja s mukom progutam, odmahnem glavom i pogledam okolo. Nekoliko majki nas gleda, oči im same bježe prema Jacku i meni, lica im se gotovo ne daju pročitati. Ja ih pročitati mogu, samo zato što sam navikla na to - na poglede pune zavisti. Zelenooko čudovište. Odbacim tu frazu iz glave čim mi se javila. To je ono što mi je majka uvijek govorila kad bih se žalila na rupe u cipelama, na poderotine na svojem kaputu. Govorila mi je da ne smijem žudjeti za stvarima koje imaju imućniji od nas. Da će, ako budem takva, zelenooko čudovište doći po mene. Zajedno s Bogom, naravno. Moja obitelj je bila prilično u Bogu. Diane je običavala reći da sam zbog toga počela potiskivati probleme. “Gdje je Finn?” upitam, gledajući opet prema svojem suprugu. Vidi on kako ga gledaju žene, znam da vidi. Mora vidjeti. Jack kimne u smjeru nogometnih mreža i ja ugledam poznatu Finnovu figuru odjevenu u njemu omiljenu nogometnu majicu kako udara loptu prema improviziranim mrežama. “Obukao je svoju posebnu majicu za nogomet. Harry je doma, nije mu se išlo na sajam, gle čuda.” Danas se doima iznimno dobre volje i ja zastanem, malo izbačena iz ravnoteže. Opet zurim u njegove oči - ovaj put blistaju

dok me gleda i ja se sjetim stare privlačnosti, očajničkog osjećaja potrebe za njim, da budem s njim, dio njega, da budem njegova. Sve je to još tu, na dohvat ruke, ali sad me to plaši. Mislim na prošlu noć, na njega kako sjedi na rubu našeg kreveta. “Želiš li ići potražiti brata, Soph?” pita je Jack, pokazujući joj prstom prema Finim koji sad stoji odmah do g. Cartera, gledajući drugog dječaka kako puca - i promašuje gol. “Mogu li dobiti zeku?” Ta se ne da lako zbuniti, moja kći. Pretpostavljam da je to naslijedila od mene. Instinktivno, ruka mi krene prema torbi, do umirujuće čvrstine zlatnog lokota. “Možda, ako budeš dobra”, kaže Jack šaljivim glasom i ja se na silu nasmiješim. Sophie otrči; gledam kako se njezine tanke nogice u bijelim pamučnim štramplama probijaju prema nogometnim mrežama. Ostali smo sami, ako ne računamo zeku. “Dakle”, kaže Jack, i ja to opet osjetim, tračak straha, užasni osjećaj nespokoja. “Nathan Warren bio je ovdje prije nekog vremena”, kažem mu prigušeno i dok izgovaram njegovo ime, osjećam kako mi se opet znoj stvara na stražnjem dijelu vrata, močeći moju ružičastu bluzu. Jack otvara usta, ali zagrmi zvučnik preko dvorane, glas ravnateljice prekrije naš razgovor. Najavljuje tombolu. “Idem samo provjeriti naše karte”, kažem i gurnem ruku u torbu, otklanjajući blago svoje tijelo od Jackova. Ljubičaste ulaznice masne su pod mojim prstima; stišćem ih čvrsto kako bi mi se ruke prestale tresti. Ne želim da Jack primijeti. Brojevi su pročitani; dvorana je sad tiša, svi gledaju u svoje ulaznice. Moje oči prelaze ukrug preko gomile: vidim Sandru s Natashom i Sophie kako stoji pokraj Finna i g. Cartera. Brzo, mahnem djeci da dođu; trebali bismo svoju djecu držati uz sebe. Što mi je bilo da sam ih tako pustila da otrče daleko od mene? Jacka je zaustavila jedna od učiteljica, a sve od njih ga vole - zar stvarno misle da njihovi čeznutljivi pogledi i zamahivanje kosom nije

očito? Prozirne su svima, ne samo meni. I tada ih ugledam. Rachel i Ian stoje, skupljeni jedno pokraj drugog, blizu kuta dvorane u kojem je štand s rukotvorinama. Djeca iz osnovne škole napravila su gomilu ruža od kaširanoga papira, uredno izloženih zajedno s njihovim imenima - Sophijina je dobra, Finnova ne toliko. Vidim Rachelinu tamnu glavu, blago pognutu dok se izvikivanje brojeva nastavlja, povremeno prekidano radosnim uzvikom dobitnika i neizbježnim mrmorom razočarenja svih ostalih. Kao da se bilo tko ozbiljno da omesti od guranja ruku u kutije s čokoladicama i ispijanja toplog pjenušca. Život malog grada u svojem najboljem izdanju. Sophie uzima ulaznice iz moje ruke i ona i Finn ih pregledavaju. Uopće se ne mogu sjetiti koje brojeve imamo. “Broj 434, ružičasto!” vikne Andrea, ali glas joj zvuči čudno. Iza nas, čuje se tanki uzvik i mala djevojčica koju ne prepoznajem odmah dolazi naprijed, rumena u licu od tolike pažnje, čvrsto steže svoju ulaznicu s dobitnim brojem. Sophie glasno otpuhne. “Daisy. Ne zaslužuje ona pobijediti, mamice. Njezine ruže nisu bile lijepe.” Dok se djevojčica okreće opet k nama, pogledam opet - to je kćer Lindsay Stevens. Lindsay koja se rastaje. Pogledom je potražim, i vidim kako stoji i gleda svoju kćer, sama među gomilom ljudi. Nikad joj nisam ispekla onaj kolač koji sam obećala. Rachel i Ian sad su se primaknuli bliže; primijetim kako se glave pomalo okreću za njima, pa naglo vraćaju kao da su vidjeli nešto što nisu smjeli. Nitko ne želi tuzi pogledati u lice, je li tako. A ja najmanje od svih. Rachel je i dalje užasno, zastrašujuće mršava. Ali i dalje predivna. Prelijepa. “I posljednja karta, broj 85, zeleno!” Andrea kaže u mikrofon i opet se začuje navijačka buka s jednog kraja dvorane. “Pa,” kažem, “to je dakle to! Tko želi nešto pojesti?”

“Ja, ja!” Oboje klikću i Jackova pažnja ponovno se vraća na nas, kao voda kad mijenja smjer. Osjećam njegove oči na sebi i trbuh mi se steže na pomisao o ostatku dana koji ćemo provesti glumeći sretnu obitelj. Odjednom, moram se maknuti. “Hoćeš li ti povesti djecu?” pitam ga. “Samo da skoknem do toaleta.” Ostavljam ih prije nego što stigne odgovoriti, odlazeći otprilike u smjeru hodnika koji vodi van iz sportske dvorane, gdje jarkoružičasti rukom nacrtan znak pokazuje da su toaleti. U glavi mi zuji, sve glasnije i glasnije. Negdje je počela svirati glazba, čudna, orguljaška glazba koja mi probada mozak, tjera me da stišćem oči pred jakim svjetlom dana. Sunčani sjaj čini se neprimjerenim. Sve ovo čini se neprimjerenim. Želim da sve odmah prestane.

33. poglavlje Clare Ponedjeljak, 4. veljače, 15 sati mamo slobodno danas popodne - vrijeme koje bismo trebali Ikoristiti za pripreme. Lauren veći dio tog vremena provodi kikoćući se s Andyjem Milesom i njegovim glupim prijateljima, ali ja im kažem da se vidimo kasnije i odlazim u ženski zahod. Nema nikog drugog unutra i ja izaberem zadnji pregradak, zaključam vrata za sobom i sjednem. Duboko udahnem i izvadim svoj mobitel, guglam sve ponovno iako sam već sve informacije pročitala više puta ranije. Ali sad se osjećam glupo nervozno. Ne znam zašto. Najpoznatija tableta zove se Microgynon - mislim da je to ona koju upotrebljava Laurenina starija sestra. Ponovno čitam popratne pojave, srce mi udara. Bit će sve u redu, samo pretjerano reagiram. Silim se misliti na to koliko se žena koristi tabletama; mogućnost da se nešto loše dogodi tako je mala da se oko toga ne treba zabrinjavati. Osim toga, ne mogu se sad povući. Već imam dogovoren termin kod doktora - to je u četiri i trideset, odmah poslije škole. Cure ne znaju kamo idem - ne želim da doznaju kako svoje djevičanstvo nisam izgubila lani, da im blefiram već mjesecima. Poludjele bi na mene. Umjesto da se brinem, pokušam se usredotočiti na to koliko će sretan biti Owen. Znam da već mjesecima želi spavati sa mnom -

nikad ne navaljuje ni išta slično, zna da bi mi to strašno smetalo, ali uvijek sam bila previše nervozna. Znam da je to šašavo, ali mrzim pomisao na kondome - pokazali su nam ih na onom groznom satu u školi - sve nešto gumeno i klizavo. Ne sviđa mi se ideja o lateksu na mojoj koži. Osim toga, svi kažu da je ovako bolje - i za curu, i za dečka. Bit će tako uzbuđen. Moram ih piti tjedan dana prije nego što prorade, dakle neću moći zapravo spavati s njim noćas, ne do kraja, ali sve sam isplanirala. Pokazat ću mu paketić večeras tako da nema uzmaka i ostat ću prenoćiti da se počnemo privikavati na spavanje u istom krevetu. Nikad još nismo zajedno proveli cijelu noć - to je tako veliki korak za mene iako to nisam nikad nikome priznala. Osjećam se kao da ću ostaviti staru Clare za sobom, gledati kako nestaje - sramežljiva, plaha mala Clare - i zakoračiti u novu, odraslu sebe. Onda, u ovo doba idućeg tjedna - stresem se od iščekivanja, od živaca - sljedećeg tjedna ćemo to napraviti, do kraja, u kući njegova oca. Bit će savršeno. Sjećam se trenutka kad je sve s Owenom počelo, na utakmici poslije škole. Bilo je to prošlog srpnja i vrijeme je bilo zaista vruće i sunčano. Dečki su igrali prijateljsku utakmicu. Sjedila sam sa strane s curama, pila limunadu - Lauren je u svoju ubacila malo votke, ali ja nisam htjela niti malo. Ona i još nekoliko drugih cura iz našeg razreda malo su se ponapile i otišle su zajedno, misleći da će ih šetnja do kuće otrijezniti, pa sam ja izvukla svoju knjigu, ostala malo sjediti sama. Owen je zamijenjen u drugom poluvremenu i sjeo je pokraj mene. Malo se znojio, čelo mu je bilo sjajno, crvene vlasi zalijepljene za kožu kao da su na njoj nacrtane. Osjetio se i miris, malo, onaj nepogrešivi miris kopački i blata na nogama i odjeći koja mora odmah u veš-mašinu. Muški miris. Miris koji me plašio. “Što čitaš?” Bila sam iznenađena, mislila sam da je sjeo pokraj mene samo zato što sam bila blizu terenu, a da je on htio pratiti izbliza nastavak igre. Tijelo mi se napelo, kao što uvijek bude kad mi se pripadnik suprotnog spola približi malo previše. Nevoljko sam

okrenula naslovnicu knjige tako da je znojni Owen može vidjeti: O miševima i ljudima Johna Steinbecka. Nagnuo se bliže k meni i želudac mi se stisnuo, srce ubrzalo. “To nam je za lektiru”, rekla sam i pokajala se istog trenutka zbog tih riječi. Zašto moram zvučati tako kao da ga prekorijevam? On je kimnuo. “Znam, i nama je bila, prošle godine. Meni se svidjela. A tebi?” Oči su mu s knjige poletjele natrag na teren, ali nešto u njegovu licu pokazivalo mi je da sluša što ću sljedeće reći, kao da je jako svjestan moje prisutnosti čak i ako se pravi da nije. “Hmm..” Nisam još odlučila što mislim; nije mi se svidio lik Georgea i kako je bio zao prema Lennyju. Ali nije mi se sviđala ni pomisao na Lennyjeve velike, previše snažne ruke; plašile su me iako to nikad ne bih napisala u eseju. “Dosad je dobro”, rekla sam, pazeći da zvučim vedro, i Owen se okrenuo opet k meni nasmiješen. “Reci mi kad završiš s čitanjem. Koji kraj!” Ispustio je tihi, dugački zvižduk, zvižduk koji ga je u mojoj glavi odmah pozicionirao kao mnogo starijeg od njegovih šesnaest godina - to je jedan sofisticirani dečko, čitatelj, dečko koji zna zviždati, jedan koji se možda razlikuje od drugih. “Vraćaš li se?” pitala sam ga, glavom čudno pokazujući prema terenu, a Owen je pogledao ravno u mene i nasmiješen odmahnuo glavom. “Ne, ne. Mislim da mi je mnogo bolje ovdje.” Dala sam mu svoj broj i veći dio tjedna proveli smo šaljući jedno drugome poruke od zadnjeg školskog zvona do ponoći svaku noć, ignorirajući jedno drugo u školi, dok me on u petak navećer nije potapšao po ramenu dok sam stajala pokraj svojeg garderobnog ormarića, prekopavajući knjige. “Hej, Clare.”

Ovaj put nije bio znojan i nije imao onaj zemljani miris. Ipak, osjetila sam stari, poznati strah kako se lijepi oko mene, ali Owen se smiješio i njegov smiješak bio je tako blag, i tako sam se jako željela osloboditi svoje prošlosti, samoj sebi dokazati da sam sad drukčija, da sam poslala poruku mami kako idem do Lauren, a umjesto toga otišla sam s njim u šetnju, gore do Žalosne livade na kraju grada. Owen je izvukao neke konzerve cidera iz ruksaka, koje je vjerojatno cijeli dan nosio okolo, i sjeli smo tamo u blještavih žute boje, pričajući i smijući se i pijuckajući iz konzervi slatko, pjenušavo piće. Osjetila sam se čudno kad smo ustali da odemo. Bilo mi je to prvi put da sam provela više od pet minuta ne misleći o svojem ocu. Od toga dana potajno smo se viđali na Žalosnoj livadi koliko god smo mogli. Često sam odlazila k Owenu kad mu tate nije bilo kod kuće, radije birajući lakoću u njegovoj praznoj kući od mojeg vlastitog doma, u kojem mama i Ian motre svaki moj pokret i kuća je puna ružnih uspomena. Katkada noću osjetim bodeže: gubim svoje vrijeme s prijateljima, moje završne ocjene trebale bi mi biti na prvom mjestu. Sumnjali su na dečka, katkada i govorili da dečki u mojoj dobi žele samo jedno. To, i nogomet. Pokušala sam proturječiti, reći im da to nije istina, ali mama je uvijek držala Ianovu stranu, a Ian nije čovjek kojem možeš dokazati da je u krivu. Od same pomisli se stresem.

34. poglavlje Jane Ponedjeljak, 18. veljače

J

ack se rano vratio kući iz popodnevne smjene ponedjeljkom. Večera je već na stolu; djeca su mirna, još su umorna od subotnjeg sajma. Vidjeli smo Nathana na putu kući iz škole; netko mu je polomio plastični stožac, razbio mu je vrh, pa sad narančaste krhotine strše uvis. Izgledaju opasno, ljutito. Nije nam se nasmiješio kako to inače čini, ali ja sam se nasmiješila njemu, pogledala na sat. Onda sam primila djecu za ruke i požurila naprijed. “Kako je bilo na poslu?” pitala sam Jacka da razbijem čudnu napetost koja se nakupila u našoj kuhinji, ali on samo slegne ramenima, ne želi me pogledati u oči. Gotovo se samoj sebi nasmijem, zamišljajući kako hi bilo da nas sad cure iz ZRU-a mogu vidjeti. Divni suprug koji mi je ljubio vrat na sajmu nije među prisutnima. Finn ne jede svoju večeru. “Molim te jedi, Finne”, kažem živahno, lupkajući krajem noža po stolnjaku pokraj njegova tanjura. Srebrnina zasvijetli odražavajući sjaj kuhinjskog lustera. “Nisam gladan”, kaže on natmureno i ja zastanem, malo iznenađena. Od troje djece, Finn je najvedriji – moj dječak s kojim je sve tako lako, moje zlatokoso dijete. Sophie je bila najteža od tri bebe

- vrištala je po cijelu noć, bacala stvari na pod čim bih joj ih dodala. Sad je mirnija, ali i dalje ima svoje trenutke prkosa, ispade s kojima na želi prestati. Harry je bio negdje između. “Što je bilo?” pitam Finna nešto oštrije nego što sam željela, ali nisam dobro spavala i samo želim da svi surađuju. Barem jedanput. Nakon svega što sam napravila za ovu obitelj, je li to previše tražiti? “Ništa”, promumlja on, gurkajući moj složenac po tanjuru, metal njegove vilice neugodno cvili po keramici. Pogledam Jacka. I on jedva da uopće jede, nimalo mi ne pomaže s Finnom. Mjehurić panike počinje mi se stvarati u prsima, zamagljujući mi krajeve vidnog polja. Zar će to sad ovako izgledati, odsad pa nadalje? Hoće li ikada biti bolje? “Mamice?” kaže Sophie i ja joj se pokušam nasmiješiti, ali steže me u prsima i njezin glas mi zvuči pretanko u ušima. Pokušam govoriti, ali ovaj put ništa ne iziđe - zaglušna buka ispunjava mi glavu i sljedeće što znam jest da je Jack pokraj mene, jedna mu je ruka oko mojih ramena, a druga na stražnjoj strani mojeg vrata, gura mi glavu među koljena. “Duboko diši”, govori, i na trenutak ja sam opet u bolnici, upravo sam dobila Sophie, i on me drži za ruku i smiješi se i sve je onako kako treba biti, bez ijedne pogreške, bez ikakvog gnjeva. Suze mi se skupljaju u očima iako osjećam da mi puls usporava. Tjeram se disati duboko, brojim do pet dok udišem, do tri dok izdišem, onako kako su nas učili na Albion Roadu. Nikad nisam bila jako dobra u tome. Jack je bio bolji od mene. Ja nikad nisam dovoljno dobra. “Klinci, mami nije baš dobro, dakle, kako bi bilo da uzmete svoje tanjure i odete u dnevni boravak, malo gledati televiziju?” govori Jack, glas mu je iznad moje glave, i nejasno čujem zvukove djece koja žurno odlaze, živnuvši od same pomisli na ITV do mile volje. “Dođi”, kaže mi nakon nekoliko minuta i polako, nevoljko, slijedim ga gore uza stube do naše spavaće, s jednom rukom na

rukohvatu kao da sam starica. “Dobro je, sad si dobro”, kaže Jack čim legnem u naš krevet, sitne kapljice znoja skupljaju mi se nad obrvama. ”Samo napad panike.” Mršti se na mene i ja osjetim navalu ljutnje. Dok mi se približava, moje tijelo napne se iz navike i on se umalo nasmije, lijevi kut usana podiže se na meni tako poznati način. “Neću te ozlijediti, Jane,” kaže, “mislim da smo toga imali dosta, zar ne?” Na to osjetim kako mi se suze počinju nakupljati, kliziti iz kutova mojih očiju na naš veliki bijeli krevet. Nježno, on ustane i navuče zastore iako je vani još dan; rana je večer, tek je prošlo šest. Teški plavi zastori zaklanjaju zvukove vanjskog svijeta i ja osjetim kako mi se tijelo na krevetu opušta. Kad bih bar mogla ostati ovdje, ovako, držati vrata i prozore zatvorenima, držati svoju malu obitelj unutra zauvijek. Ovdje unutra, nitko nam ne može nauditi, ne više nego što smo već sami sebi naudili. Kad sklopim oči, blistave zastavice sajma za Valentinovo plešu pred mojim vjeđama, ne daju mi zaspati.

35. poglavlje Istražiteljica Madeline Shaw Utorak, 19. veljače

O

na leži u stanju između sna i budnosti kad se čuje lupanje, buka glasna i neprestana. Trgne je i razbudi, ona skoči, pružajući ruku da dohvati mobitel. Gotovo je jedan u noći. I u najbolja vremena san joj izmiče i stvarno joj ne treba kucanje po vratima usred noći. Madeline se spušta preskačući po dvije stube, stiže na vrata baš kad lupanje započne opet. Čuje glas: ženski, plaće. Brzo otvori širom vrata. Rachel Edwards posrne naprijed u mali ulazni hodnik, lice joj je u neredu. Suze se slijevaju niz obraze i kosa joj je zamršena, kao da je mnogo puta provukla ruke kroz nju. Na sebi ima nešto nalik na kućnu haljinu ispod tamnoljubičaste jakne, dugmad joj je sva krivo skopčana. Brzo, Madeline zakorači van pogledati je li još netko s njom, ali ulica izgleda pusto, ulične lampe sablasno svijetle u mraku, bacajući bijele, mjesečaste oblike na prazni pločnik. Pogleda s jedne na drugu stranu. Najbliža je kuća ona obitelji Bishop, mladoga para s četveromjesečnom bebom koji se doselio netom prije Clareine smrti. Vjerojatno samo čekaju da dijete malo stasa pa će se opet odseliti.

Grad nije mogao na njih ostaviti dobar prvi dojam, zar ne? Na drugoj strani u odnosu na Madeline živi Donna Phillips i njezina obitelj; ona je članica ZRU-a, druži se sa Sandrom Davies, Jane Goodwin, Tricijom Jenkins i tom ekipom. Ne želi da netko vidi Rachel kako stoji pred njezinim vratima ovako, to bi se pročulo po gradu isti čas te donosi odluku u djeliću sekunde: zatvara vrata iza njih obje. Još uvijek pomalo jecajući, Rachel ide ispred nje, drhtavo korača prema kauču dok je Madeline uvodi u sobu. Brzo odlazi u kuhinju i donosi Racheli čašu vode, stavlja je na niski stolić ispred nje. “Jeste li dobro, gđo Edwards?” Madeline sjeda na kauč do nje. Čudno je vidjeti je ovdje, u njezinu privatnom prostoru; možda bi je morala odvesti u postaju, ali osjeća da druga žena nije u stanju voziti se u Chelmsford u ovo doba noći. “Ne mogu spavati jer samo na to mislim”, reče najednom Rachel, njezin glas razliježe se po sobi, glasniji no što ju je Madeline ikad čula govoriti. “Na što mislite?” potakne je, nadajući se da se ne radi samo o običnoj nesanici, da je posrijedi nešto više, da je ovo možda čak i preokret koji im toliko treba u istrazi. Rachel počne čupkati kožicu oko noktiju, odvajajući male bijele trakice kože. Madeline želi pružiti joj ruku, reći joj da prestane s tim, ali umjesto toga natjera se ćekati. Rachel je ovamo došla jer joj nešto želi reći. Ako je bude požurivala, možda će izgubiti živce. “Rachel, ako postoji nešto što mi želite reći o noći kada je Clare umrla, molim vas, recite. Učinili ste pravu stvar što ste ovamo došli”, napokon kaže Madeline. Druga žena ne gleda u nju. Boji se. Umjesto toga, sagne glavu toliko da joj brada počiva na ovratniku jakne, kosa joj se spušta uz čudan kliski zvuk po materijalu jakne. “Ne bih smjela biti ovdje”, šapće, ali Madeline odmahuje glavom, osjeća kako je hvata nagli očaj. Tako je blizu tome da

progovori. “Je li riječ o Clare?” oprezno kaže Madeline, gledajući pomno Rachel. Rachel kimne glavom, gore-dolje, poput lutke na koncu. Na čijem koncu, pita se Madeline. “Ima li to kakve veze s vašim suprugom, gđo Edwards?” pita Madeline i na spomen njega ona se opet slomi, jecaji odjekuju po maloj prostoriji. Spuštajući ruku u džep svoje jakne, polako vadi neki predmet - i kad Madeline vidi što to ona drži, jasno joj je zašto ju je bilo toliko strah doći. To je Clarein mobitel, iPhone 6, u zlatnom kućištu, jedan kut blago oštećen. U postaji su roditelje toliko puta naveli da ga opišu, učinili sve što su mogli da pokušaju pratiti zadnje kretanje uređaja. Ali sve je zamrlo još na Žalosnoj livadi. Ona još uvijek čvrsto steže mobitel, kao da ga ne želi pustiti, kao da zna, kad to učini, da više nema povratka. Madeline gleda kako njezini prsti stišću tvrdu plastiku i misli joj lete od jedne do druge mogućnosti, pročešljavajući sve u zadnja dva tjedna: loše početke, beskrajne intervjue, Clareinu plavu kosu rasutu po tamnoj, blatnjavoj zemlji. Posvađale su se tog jutra - Clare i njezina majka. Rachel se osjećala krivom, sama je to rekla na snimci. Krivom što se ljutila na kćer, što ju je korila zbog ispita. Za što je, dakle, Rachel sad kriva? “Našla sam ga u njegovim stvarima”, reče Rachel. Cijelo tijelo pomalo joj se trese. “Čijim stvarima?” Madeline govori oprezno, ali Rachel samo odmahuje glavom, stišće rukom usta. “Našli ste Clarein mobitel među Ianovim stvarima?” pita policajka, želeći da sve bude kristalno jasno, i Rachel kimne, podigne pogled kako bi prvi put susrela oči druge žene. Madeline vidi koliko je to truda stoji, ovo priznanje, može osjetiti da je grize savjest što je došla ovamo, ćuti osjećaj izdaje.

“Rachel, morat ću vas zamoliti da dođete u postaju dati izjavu”, nježno kaže Madeline. Rachel to neće htjeti, ali ako je to što sugerira istina, tada je stvar previše ozbiljna da bi se priznala u ovoj natrpanoj maloj kući. Ona počinje odmahivati glavom, napetog tijela. “On to nije učinio,” šapće ona, “nije to moguće. On ju je volio.” Ruke joj se dižu na usta, kao da želi svoje riječi gurnuti natrag. “Kada ste pronašli mobitel, Rachel?” pita Madeline i ova ispusti tihi jecaj. “Gospođo Edwards, zaista morate odgovoriti na moja pitanja”, čvrsto joj kaže policajka. “Prikrivanje dokaza ozbiljan je prekršaj zakona, što mislim da već znate.” Rachel sjedne malo uspravnije, duboko udahne. Madeline vidi kako se odlučnost u njoj učvršćuje na te riječi. “Našla sam ga prije nekoliko sati”, kaže. Jedna njezina šaka stišće jastučić na kauču, prsti joj se uvijaju oko tkanine s uzorkom. “Tražila sam svoj punjač, imamo jedan kojim se oboje koristimo kad idemo nekamo.” Udahne duboko, isprekidano. “Među nama su stvari postale čudne od prošle subote - vratili smo se sa sajma za Valentinovo i bilo je - bilo je grozno biti tamo sa svima, nismo smjeli ići tamo. Nismo pošteno razgovarali od tada - ne znam, kao da se stvorio nekakav jaz između nas.” Pogleda u Madeline, gotovo molećivo. “I onda je večeras Ian predložio da se odemo provozati, bilo kamo, samo da se maknemo odavde, da možemo razgovarati u autu. Uvijek smo razgovarali tijekom dugih vožnji, znate, ima nešto u tome kad ste u tako malom prostoru zajedno...” Glas je izda, i Madeline kratko pomisli kako je njoj sigurno grozno, tako zarobljenoj u Ashdonu, okruženoj uspomenama na njezinu kćer. “I tako sam potražila taj punjač”, drhtavo nastavlja Rachel. ”Volim da mi je mobitel uvijek napunjen, u slučaju da - u slučaju da bude nekih

vijesti.” Gleda u Madeline. “Bojim se da ne bih bila nedostupna. Otkako se to dogodilo s Clare.” “Nastavite.” “Tražila sam po njegovu ruksaku,” kaže, “onom koji uvijek nosi. Nisam očekivala da ću išta naći, kao što sam rekla, samo sam tražila punjač, ali osjetila sam mobitel pod rukom i izvukla ga, pomislila sam da je zaboravio svoj. Svi imamo iste - imali smo iste.” Prijeđe prstom preko zlatnog kućišta Clareina mobitela, kao da je to ruka njezine kćeri. “Poludjela sam, nisam se mogla natjerati da ga pitam, samo sam uzela mobitel i sakrila ga u svoju ručnu torbu. Otišla sam se provozati. Pokušavala sam smoći hrabrost da ga pitam o tome dok smo bili vani ali jednostavno - nisam mogla. Pokušavala sam smisliti razlog, neko objašnjenje, ali znam da je imala svoj mobitel sa sobom onog dana jer mi je poslala poruku dok je Ian bio na poslu. Jedini način na koji je mogao dospjeti u njegovu torbu jest ako, ako...” Glas je izda i Madeline odlučno ustane, ode do ladice u kuhinji i izvadi čistu vrećicu koju navuče preko desne ruke. Vrativši se do Rachel, ispruži ruku, otvorenog dlana, s vrećicom preko kože. Dok joj Rachel predaje mobitel, nešto se, naizgled, u maloj sobi mijenja raste napetost, naboj. “Tek sam ga sad napunila,” kaže Rachel, “pregledala poruke. Lozinka je njezin rođendan.” Odmahne glavom, kao u nevjerici. “Nisam ni znala da je imala dečka”, šapne. “Kakva sam ja to majka, Madeline? Kakva to osoba ne poznaje vlastitu kćer?” Glavni detektiv ekstatičan je iako je bilo dva u noći kad ga je Madeline nazvala i rekla mu da se nađe s njom u postaji. Koristeći se Clareinom lozinkom, otključaju mobitel, i pronađu sve - poruke od Owena, pozive i SMS-ove, učestale i intenzivne, stranice i stranice teksta.

Čitaju zajedno poruke razmijenjene na dan ubojstva, ali od posljednjih koje su napisane Madeline dah zastane u grlu. Znaš kako sam ti rekla da imam iznenađenje za tebe? Volim iznenađenja. Ovo će ti se stvarno svidjeti. Upravo dolazim. Vidimo se brzo. Volim te. Nazovi kad si ispred kuće. Xxx Iznenađenje za njega - naznačivala je to kroz cijeli dan, ali nijednom nije rekla što je. Rachel odmahuje glavom kad je pitaju zna li ona o čemu je riječ. “Mi nismo uopće znali”, kaže. “Zašto je to čuvala kao tajnu, Madeline? Zašto mi nije rekla? Ja sam joj majka.” “To je nešto što se nadamo da ćemo otkriti”, kaže Madeline i prati Rachel natrag do njezine kuće kako bi uzele Ianov ruksak, dali joj priliku da se istušira i preodjene dok je Ian pouzdano u ranom vlaku za London. Vraća se svojemu poslu, misli Madeline. Pretražili su kuću neposredno nakon što je Clare pronađena, ali nije bilo ničega. Nije bilo mobitela. SIM-kartica i baterija sada su nedirnute, ali nije bilo moguće očitati signal još od noći kad je Clare umrla. Ne do noćas kad ga je Rachel napunila. “Moguće da ga je držao uz sebe ili na poslu”, kaže glavni detektiv. “Postao je nepažljiv sad kad je prošlo neko vrijeme. Mislio je da je sad siguran. Pojavio se u sustavu prije nekoliko sati, gledaj, vjerojatno ga je tada ona uključila. Prokleti Ben kaže da je spavao.” “Zašto bi stavio natrag SIM-karticu?” pita Madeline. Ian je morao izvaditi SIM-karticu kako se mobitel ne bi mogao pratiti. Ali prema onome što je rekla Rachel, mobitel je u njegovu ruksaku bio takav, s karticom. Mrtav, ali ne i rastavljen.

Glavni detektiv prolazi sve još jednom s Rachel u postaji, snima cijelu stvar na traku. Ona izgleda bolje sad kad nije u kućnoj haljini, ali svatko može vidjeti da je prestravljena - njezino i dalje lijepo lice bijelo je pod jarkim svjetlima u postaji i grize usne, oštećuje kožu zubima. Postaja vonja kao i obično na ustajalu kavu i dezodorans. Previše službenika koji nemaju vremena otići kući otuširati se. “Sad ću vam reći korak po korak što će se sljedeće događati, gđo Edwards”, kaže joj Rob nakon što mu je ona ispričala sve, i ona brzo kimne glavom, očigledno se primajući za svaku njegovu riječ. “Ponovno ćemo dovesti vašeg supruga u postaju u svjetlu nove informacije koju ste nam dali. On će biti dodatno ispitan, u nadi da će, za svoje dobro, moći objasniti razlog zašto je držao i prikrivao mobitel vaše kćeri. Ako vaš suprug ne bude u stanju pružiti valjano objašnjenje za to, moguće je da ćemo ga morati uhititi. Ako se pojave daljnji dokazi, tada će biti i službeno optužen.” Stanka. Ona sad gleda dolje, u stol, oči su joj zaklonjene. Njezina pojava odiše umorom. Izgleda tako krhko. Tako usamljeno. “Jeste li ikada pomislili da bi vaš suprug mogao ozlijediti vašu kćer prije ovog incidenta, gospođo Edwards?” pita Rob i ona problijedi, oči joj polete opet na nas. “Oni - oni su se katkada svađali”, kaže, glas joj je tek malo jači od šapta. “Ali ne znam, ne mislim da ja to mogu dobro procijeniti. Često pogrešno procijenim ljude. Znam da je tako.” “Što time mislite, Rachel?” Može jasno vidjeti kako bilo u Rachelinu vratu pulsira, kako joj je grlo krhko dok guta. “Mislim samo to da - ne vjerujem sebi”, kaže, i kad ponovno podigne pogled, njezine plave oči pune su slanih suza. Madeline osjeća kako je Rob pokraj nje nestrpljiv; njemu se ovo neće svidjeti, on želi samo činjenice. Pažljivo, ona ustane, doda Rachel papirnatu maramicu iz kutije u kutu. “Oprostite,” kaže ona, “jednostavno mi je sve ovo previše.”

“Naravno”, kaže Rob, kimajući glavom dok ona maramicom briše oči, ispuhuje nos, zvuk je previše glasan u maloj sobi za intervjue. “Te svađe,” kaže on, “je li bila riječ o nečemu posebnom? Jeste li primijetili da je napetost između njih rasla u danima prije četvrtog veljače?” “Vaš nam je suprug kazao da se posvađao s Clare dan prije njezine smrti, gđo Edwards”, izravno kaže Madeline, i ova poblijedi. “Da,” kaže, “da, ali to je bilo samo zbog ispita. Rili smo previše strogi prema njoj, znam da jesmo.” Stavi ruku na čelo, kao da tješi bolesno dijete. “Oprostite, pokušavam misliti, sjetiti se - uglavnom su se svađali zbog gluposti, njezinih zadaća za školu, oko toga koliko se često viđa s prijateljima. On je njoj samo htio dobro - pa, oboje smo htjeli. Mislim da je to dijelom zbog njegove vojne obuke, znate, jako pazi na disciplinu. Ali nikad nisam vidjela da ju je - nisam vidjela da joj je ikad išta napravio. Nije on bio takav, nikad nisam pomislila da bi u njemu bilo ikakve agresivnosti.” Rob kimne. “Prije no što ste pronašli mobitel svoje kćeri u njegovim stvarima, niste imali razloga sumnjati da vaš suprug ima kakve veze sa Clareinom smrti? Niste primijetili ništa - nikakvo čudno ponašanje, možda, neke pokazatelje da ima grižnju savjesti?” Rachel se naizgled upinje prisjetiti, gužva maramicu u kuglicu u jednoj ruci, šaka joj se steže u pesnicu. “Ne znam,” kaže, “nije mi se činilo, ali da, oboje smo imali grižnju savjesti. Ja je i dalje osjećam.” Stisne usne, kao da pazi da joj ne izlete riječi. “Osjećam se krivom za sve - što sam predugo čekala da nazovem policiju te večeri kad se to dogodilo. Što sam bila tako stroga u vezi s njezinim ispitima. Žao mi je zbog svake i najmanje svađe, žao mi je zbog svake ljutite riječi. I što sam je ikad pustila da mi nestane iz vida. Što mi je lagala o Owenu - zašto mi jednostavno nije rekla? Zar sam stvarno bila tako užasna majka?” “Vi niste užasna majka, Rachel”, kaže Madeline. Na to Rachel zakopa glavu u dlanove, glas joj je prigušen.

“Jesam,” govori nerazgovijetno, “ja jesam užasna majka, detektivko. Ne znate vi.” Glasno zajeca i Madeline dohvati cijelu kutiju maramica i stavi je na stol. Rachelina ruka se trese dok diže glavu i vadi novu maramicu iz kutije, duboko udiše kao da se pokušava sabrati. “Ali u smislu da bi on mogao biti umiješan - ne, nikad to nisam pomislila, tako nešto ne bih ni povjerovala o njemu.” Stanka. “Ali kao što sam vam rekla, detektivi - ne vjerujem sama sebi. Zato sam morala vama reći. Morala sam vam javiti.” Ruke joj se stežu i opuštaju na stolu. “Bili ste od velike pomoći u ovoj istrazi, gđo Edwards”, kaže Rob, pokušavajući se osmjehnuti. “Svjestan sam da je ova nova informacija za vas veliki šok, ali naš je posao pružiti vam zaštitu i, budite uvjereni, bit ćete zaštićeni od svojega supruga.” Na ovo, čudan trzaj preleti preko njezina lica, na sekundu vidljiv, pa nestane. Dok gleda u Rachel Edwards, Madeline se ne može oteti dojmu da postoji još nešto što im ona ne govori, još neki djelić slagalice koji još nije sjeo na mjesto. Ja jesam užasna majka, detektivko. Ne znate vi. Zbog čega je tako uvjerena? “Strah me, detektivi,” najednom kaže ona, kao da opet pokušava prebaciti pozornost na Iana, “strah me toga što bi on mogao učiniti.” “Potrebno nam je više.” Glavni detektiv udara rukom po stolu. Lorna je otišla s Rachel Edwards, za koju je organizirala gdje će se smjestiti za ostatak dana. Za policiju bi najbolje bilo da ode kući, da vidi bi li joj Ian nešto ipak priznao, ali time bi je izložili opasnosti i, povrh svega, ne mogu se pouzdati u nju. Madeline je to već prije viđala - parovi pomažu jedno drugome u zadnji čas, baš kad pomisliš da će učiniti ispravnu stvar. Tako je to kad rano u karijeri počiniš pogrešku - učinit ćeš sve što možeš da je ne ponoviš.

“Glavni državni tužitelj trebat će više da bi podignuo optužnicu”, kaže Rob, provlačeći ruku kroz kosu. “Svjedoka, oružje - bilo što. Tako smo blizu.” Počinje nešto mumljati ispod glasa. “Složili smo se u tome da počinitelj nije koristio oružje”, podsjeti ga Madeline. Rana na stražnjem dijelu Clareine glave izgledala je kao da je nastala tako što joj je netko udarao glavom o tlo, u podnožje debla gdje je nađena. Christina je to potvrdila. Glavni detektiv ignorira Madeline. Ona se malo mota u blizini i kad joj glavni detektiv i dalje ne odgovara, Madeline odlazi natrag u postaju, glava je boli, prstima po džepovima pokušava napipati sitniš za samoposlužni aparat na recepciji. Racheline riječi još uvijek joj odzvanjaju u glavi. Je li to samo osjećaj krivnje majke koja je izgubila dijete? Ili je posrijedi nešto više? Frustracija je izjeda. Blizu su, može to osjetiti. Madeline se upravo sprema izabrati Twix kada ga ugleda. Nathan Warren stoji točno ispred staklenih vrata, ruke drži u džepovima hlača, bez kaputa je iako je danas vani zima. Na trenutak stoji kao da je smrznut ispred stakla, posve nepomično, i sljedeće što zna jest da je on unutra, na korak od nje. Zastao je, izgleda kao da će nešto reći, ali nešto ga priječi. “Nathane?” To je bio jedini poticaj koji mu je trebao. Odjednom govori tako brzo da ona i ne razumije dobro što joj govori, ali čuje riječ Clare i srce joj počne ubrzano lupati. “Nathane, hej, polako, polako, molim te. Uspori malo.” Službenik za prijamnim pultom otvori usta da će nešto reći, ali ona podigne ruku. “Sve je u redu,” kaže, “ja ću se pozabaviti ovim.” Nathanove smeđe oči zure u nju i ona mu stavlja ruku na rame, pozorno ga vodi kroz dvostruka vrata u postaju. On se ne prestaje osvrtati preko ramena kao da se boji da će netko doći za njim, kao da nije sam.

“Lorna!” vikne Madeline kad su ušli u sobu za brifinge. “Daj, nađi mi Roba, molim te, nešto je iskrsnulo.”

36. poglavlje Istražiteljica Madeline Shaw Utorak, 19. veljače

N

athan govori polako sad kad su u sobi za intervjue. Oči su mu fiksirane na Madelineine. Izgovori svoje ime za snimku i ona doda vrijeme i datum pa se zavali natrag u naslon stolca. Uhvati pogledom njegove čizme ispod stola, čvrste, vojničkog tipa, a onda podigne pogled na njegove oči. “Nathane, možeš li, molim te, ponoviti ono što si mi rekao u predvorju tako da sve imamo na snimci?” “Vidio sam ga”, kaže Nathan. Glas mu je jasan, bez ikakvog mumljanja kakvo su slušali kada su u početku razgovarali s njim, kad su ga prije ispitivali. “Vidio sam da je Ian ubio Clare Edwards na Žalosnoj livadi. Onoj sa žabljakom.” Glavni detektiv oštro udahne, zvuk je glasan u sobi. Madeline kima, gledajući Nathana. “Možeš li nam reći zašto nam nisi tu informaciju otkrio prije?” “Bilo me je strah”, kaže na svoj čudan, djetinji način, i opet gleda prema vratima kao da očekuje da će se svaki čas širom otvoriti. “Strah koga? Ili čega?” Njegove smeđe oči zure u njezine. “Bilo me strah Iana.”

“Možeš li nam opisati svoje kretanje toga dana, četvrtog veljače? Što si radio na livadi?” Oči su mu i dalje na njezinima: nepomične, ne trepčući. Nastane stanka. Madeline se ozbiljno drži. Glavni detektiv kašlje. “Šetao sam,” kaže, “mnogo se šećem onuda. Šetao sam i vidio sam djevojku, vidio sam je kako leži na tlu. Bio je tamo čovjek, stajao nad njom, taj strašni čovjek, Ian. Plakao je. Kleknuo je do nje i vidio sam da ju je ozlijedio, vidio sam da je udarao njezinom glavom po zemlji.” Odmaknuo je pogled. “Bilo je krvi, crvene krvi, puno krvi.” Ona pogleda u bočni prozor sobe odakle ih promatra Lorna. “I što si učinio kad si to vidio, Nathane?” pita Madeline. On duboko udahne, kimne kao da je očekivao da će to biti njezino sljedeće pitanje. “Čekao sam,” reče, “čekao sam dok strašni čovjek nije otišao i onda sam prišao pogledati je li djevojka okej. Nije bila okej, međutim. Ne okej.” “Ne,” reče ona, “nije bila okej, zar ne? I što si onda učinio, Nathane?” On izgleda zbunjeno. “Rekao sam vam,” kaže, “rekao sam policiji. Napravio pravu stvar.” Madeline misli na dan kad su primili poziv u postaji Chelmsford. Nathanov panični glas prijavljuje da je našao tijelo. Poziv od Edwardsovih koji prijavljuju da je nestala. Nije se vratila kući iz škole. “Ali nisi nam baš odmah rekao, je li tako, Nathane? Malo si čekao. Što si zapravo čekao?” On proguta, pogleda dolje u iskrzani stol. Netko je na njemu urezao Jebite se svi. “Bilo me strah”, naposljetku kaže on. “Nisam želio nevolje.” Kako je izrekao te riječi, Madeline se osjeti strašno jadno, tuga joj nalegne na ramena. Jer on je u pravu, nije li - prvo što su

napravili, posumnjali su na njega, pokušali njemu to prišiti jer je on to što jest. Jer je on laka meta. Jer su to htjeli što prije riješiti tako da se o njima ne stvara loša slika u medijima. Jer su slušali govorkanja od prije više godina koja čak nisu bila ni utemeljena na činjenicama. Madeline izvadi fascikl ispod stola, otvori ga i postavi ga pred njega na stol. Oči mu se šire dok gleda niz lica koja zure gore u njega. “Nathane, možeš li mi reći kojeg si od ovih ljudi, ako ijednog, vidio te noći na Žalosnoj livadi?” Njegov prst spusti se na Ianovo lice prije no što je dovršila rečenicu, mekana jagodica prsta prekriva malu fotografiju. “Nathane, je li ti taj čovjek u bilo kojem trenutku prijetio u razdoblju od nalaska Clareina tijela i tvojeg dolaska k meni danas?” Stanka, potom kimanje. Glavni detektiv nagne se naprijed. “Nathane,” kaže, “važno je to što sada surađuješ s nama. U kojim si se prilikama susretao s ovim čovjekom?” Istoga trenutka panika se javlja u njegovim očima i Madeline osjeti val suosjećanja prema njemu, ovom siromašnom, usamljenom čovjeku koji je bio satjeran u škripac, odbačen od grada, ispitivan na policiji zbog zločina koji, čini se, nije počinio. “Na sajmu,” promrmlja on, “školskom sajmu. Rekao mi je da ćete vi misliti da sam ja to napravio. Da ćete misliti da sam ja, ako vam kažem da je on.” Tišina u sobi je teška, posramljujuća. Čak i Rob izgleda kao da mu je neugodno. “U redu je, Nathane,” kaže Madeline, glasom toliko blagim koliko je mogla, “ti sad nisi ni u kakvoj nevolji. I učinio si pravu stvar. Uvijek je najbolje reći istinu.” On šuti, ponovno gleda u vrata.

“Trebaš mi još samo potpisati službeni iskaz svjedoka, Nathane,” kaže ona, “koji se poklapa s pričom koju si mi upravo ispričao. Je li ti to zvuči dobro? Detektivka Campbell će to riješiti s tobom.” On kimne. “Hvala ti što si me došao posjetiti, Nathane. Učinio si pravu stvar.” Madeline promatra dok Lorna objašnjava Nathanu što piše u izjavi svjedoka, glavni detektiv stoji pokraj nje. Gurne je malo pod rebra. “Žao mi je”, kaže i njoj se od šoka umalo objesi vilica. Ovo je prvi put, otkad se pridružila policiji Chelmsforda, da joj se on ispričava. “Zbog čega?” On se lecne. “Znaš zbog čega. Zbog toga što sam to pokušao pripisati Nathanu, što sam silom htio da to bude nešto što nije bilo. Imala si pravo što mi to nisi dopustila.” “Kriste,” kaže ona, “ovo je obrat dostojan romana.” On odvrati pogled, napola se smiješeći. “Što misliš, da onda nazovemo našeg Iana? Ili da mu samo svratimo u posjet?” Madeline gutne, pogleda iza njega u zid s kojeg je gleda fotografija Clare, zaustavljene u vremenu. Zamisli si Rachelino lice, zlatni mobitel u njezinoj ruci. Iana kako im se smiješio preko stola za intervjue, boje njegove vesele kravate. Kravate koja je poručivala “znam da ću se izvući”. “Posjet”, reče Madeline. “Mislim da bi bio red.”

37. poglavlje Jane Srijeda, 20. veljače

U

jutro se budim nakon teške noći pune nepovezanih snova i nalazim šest poruka na mobitelu. Srce mi odmah poskoči; pomisao na djecu prva mi bljesne u glavi, kako leže zgnječeni na cesti ili licem nadolje na igralištu, krv curi oko njih. Brzo sjednem u krevetu, meke plahte me guše. Jack je već otišao i tu je poruka, naslonjena na lampu pokraj kreveta, piše da je odveo djecu u školu, nije me htio buditi. Odspavala sam malo dulje. To je rijetkost. Podižući mobitel, vidim niz imena - Sandra, Tricia, Donna. Propušten poziv i iz Jackove ordinacije. Srce mi preskoči. Ali nije riječ o djeci. Nego o djevojci. Uhitili su Iana! Suprug mi je vidio policiju pred njihovom kućom rano jutros. Ne možeš reći da ih nismo upozorile... Nigdje nema Rachel - moramo otići do nje. Nešto ispeći. Što pečeš u ovakvim situacijama? Tortu s natpisom "Žao nam je, suprug ti je ubojica"... T xx

Nisam te srela u školi, Jane, jesi li čula novosti? Donna. PS. Vidjela sam Jacka s djecom ujutro, blago tebi što se možeš izležavati! Sx Mislim da bi kolač bio u redu. Ili lazanje. Nešto da joj traje koji dan. Ne vjerujem da joj se kuha. Znaš li je li vegetarijanka? Je li pojela ono zadnje što si joj odnijela? T xx Uvijek mi je Ian bio čudan. Mislim da mi se nabacivao, jedanput, prije treninga. Kako neprimjereno! Dobro sam i prošla. U svakom slučaju, čujemo se brzo. Donna. Zavalim se natrag na jastuke, srce mi tako jako udara da moram pritisnuti prsa rukom, proći preko svojih rebara. Mogu opipati sve i jedno, tanko i tvrdo pod prstima. Hvala Bogu što nisam na školskoj kapiji - zamišljam lica žena, kao lešinari su, okupljaju se u male grupe, vijesti putuju kao šumski požar s jednog kraja grada na drugi. Jadna Rachel. Jadna, jadna Rachel. Tu je i poruka od Harryja. Jesi li dobro, mama? Opet se pitam koliko moj sin zna o svojim roditeljima. Naravno, dušo, odgovorim, ovdje je sve u redu. Zamislim Ianovo lice na Uskrsnom sajmu, kako se nadvijao visoko nad Rachel. Njegov grubi glas, vojničku prošlost. Njegove brige zbog pokćerke; njegovu mržnju prema Marku. Uhićen. Ubojstvo. Sudit će mu. Osim ako ne prizna krivnju. U tom slučaju, bit će osuđen brzo. I gotovo s tim. Kriste. Okrenem se, gurnem mobitel dalje od sebe i zagnjurim lice u jastuk, slušam kucanje srca u ušima. Mobitel mi se opet kratko oglasi, ali i ne pogledam u ekran. Nekoliko sekundi kasnije, počinje zvoniti, ali ignoriram ga.

Topli pamuk me tješi i ja se natjeram zatvoriti oči, osjetiti dodir popluna na licu. U glavi počnem recitirati popis jela koja ću ovog tjedna kuhati za djecu - složenac u ponedjeljak, pile u utorak, pastirska pita u srijedu, karbonara u četvrtak, parena riba u petak. Samo moram nastaviti dalje. Mogu ja to. Nema razloga da ne bih mogla. Ponovno, ponovno i ponovno. To mi je jedina opcija. Osim, naravno, da kažem istinu.

38. poglavlje Clare Ponedjeljak, 4. veljače, 16.10 sati adnje zvono zvoni i ja hitro krećem, ubacujem udžbenik iz Z biologije u torbu i brzo hodam ispred Lauren, govorim joj da moram ranije doći kući na večeru. “Vidimo se sutra!” kaže ona, zagrlivši me kratko i ja otpuhnem poljubac u njezinu smjeru. Dok zamičem kroz kapiju, vidim Harryja Goodwina kako me gleda, pa ulovim pogled na Lauren koja gleda njega. Bože, kako bih voljela da on svoju pažnju jednostavno prebaci na nju. Ona bi bila tako sretna. I meni bi skinula njega s vrata. Osjećam se čudno dok hodam prema ordinaciji na Niskoj cesti, kapuljaču sam navukla preko glave. To je ista ordinacija u koju dolazim otkako sam bila mala curica - mislim da se čak i sjećam tih prvih posjeta, kako sam stiskala maminu ruku, prestrašena već od kliznih staklenih vrata i sterilnih sjedalica i nasmiješenog čovjeka sa stetoskopom i iglama i toplomjerima. Mama je uvijek bila lijepo dotjerana, u dugim rukavima, nervozno je izbjegavala pitanja. Ipak, uvijek bih na kraju dobila crvenu lizalicu. Zgrada izgleda mnogo modernije od većine kuća u Ashdonu - napravili su velike preinake prije dvije godine.

Povučena dalje od ceste, sjaji se na slabom zimskom suncu, uredna, nisko podšišana živica obrubljuje kamenu stazu koja vodi do vrata. Kad se nađem unutra, odjednom sam iracionalno nervozna, kao da bi se niotkuda mogli pojaviti mama ili Ian, početi vikati na mene, odvući me iz ordinacije, zaustaviti me na mojem putu za zrelost. Prilazeći prijamnom pultu, pročistim grlo i oprezno, tiho kažem kako se zovem ženi koja tu radi i ima duge, manikirane nokte lakirane u srebrnosivo i mali bedž s imenom “Danielle” ispisanim okruglim, kurzivnim fontom. Zapiše ime i ne gledajući me, pozornost joj je na iPhoneu koji leži pokraj nje i bljeska notifikacijama s WhatsAppa i Bumblea. Žena kvrcne noktom po formularu na pultu i ja se potpisom, a onda srebrni nokti maknu formular. Instinktivno, skupljam prste u šaku da ne vidi moje nokte, koji su za razliku od njezinih izgrizeni, goli, djetinji. Kad prođe ova noć, nalakirat ću ih, možda čak i napraviti nešto sa svojom kosom, koja je duga i plava i dosadna. “Sjedni, pričekat ćeš samo malčice”, ležerno mi dobaci žena, pa uzme mobitel i počne čavrljati s nekim tko joj je, prije bi se reklo, prijatelj nego pacijent, sudeći po smijehu koji svako malo ispuni čekaonicu. Sjednem, držim kapuljaču navučenu preko svoje plave kose, pažljivo se smještajući tako da sam leđima okrenuta Danielle, a pokraj hrpe luksuznih magazina koji, na moje razočaranje, potječu iz 2014. Jedva da sam otvorila prve stranice časopisa Elle kada ga čujem - dr. Goodwina - kako me zove, smješka mi se s dobrodošlicom. Ustanem i hodam prema njemu. Vrata se za mnom zatvaraju.

39. poglavlje Jane Srijeda, 20. veljače

D

ok pripremam pastirsku pitu za večeru, razmišljam o svojoj drugoj opciji. Istini. Istina je kliski teren, zar ne? Ali umorna sam - jučerašnji napad panike stalno mi je negdje na rubu svijesti. Plašim se da bi se mogao ponoviti, što duže ovo budem održavala, ovu šaradu u koju se pretvorio moj život. Narativ koji sam isprela za samu sebe. Za moju publiku. Prestanem miješati na trenutak, ostavim tavu s povrćem da potiho krčka na štednjaku. Polako odem do prozora, otvorim zastor da pustim malo svjetla izvana. Istina u meni se buni. Nema ovdje nikoga da je čuje. Istina je da smo se Jack i ja upoznali na tečaju za kontrolu bijesa. Nema laganog načina da to kažem, nema načina da to uljepšam vjerujte mi, pokušala sam. Mislila sam da će me taj tečaj spasiti, i na neko vrijeme i jest. Ali onda je Jack Goodwin ušetao unutra i moj se cijeli svijet promijenio. Jack je prekrasan čovjek. Tamna kosa, snažna čeljust, plave oči. Mislila sam kako nikad nisam vidjela nekog toliko privlačnog u cijelome svojem životu. Gotovo ni s kim nisam na tom tečaju razgovarala; mislim da nije ni on. Čak i nakon svega što se dogodilo,

ne mogu i ne želim zaboraviti tih prvih nekoliko tjedana. To mi je bilo najuzbudljivije doba u životu. Kad sam prvi put ušla na ta vrata, izišla iz svojeg auta na tu ledeno večer u studenome kako bih započela ono što sam mislila da je moj put k oporavku, osjećala sam se kao da činim ispravnu stvar. Sada? Linija koja razdvaja ispravno od pogrešnog postala je stravično, zastrašujuće mutna. Vratim se štednjaku. Posuda s hranom krčka, prijeti se preliti. Natočim čašu crnoga vina iz boce pokraj štednjaka, osjetim resku slast vina na jeziku. Najradije bih pila cijelu noć, utopila pićem svu tu istinu. Seanse su se održavale svakog utorka, od 19 do 21.45 na Albion Roadu, blizu stanice podzemne željeznice East Finchley. Obično bih jela prije toga, uzela kakav sendvič iz malog Tescova metroa nakon posla u oglašivačkoj agenciji, pa uzela podzemnu do Albion Roada, očima pretražujući lica u vagonu, iracionalno paranoidna da će se neki od kolega s posla zateći iza mene, nekako vidjeti kamo odlazim. U sobi je uvijek bilo hladno, s prašnjavim ventilacijskim sustavom koji je upuhivao topli zrak da malo ublaži temperaturu. Bilo je ledeno, u tom studenom; moje cipele su se pomalo klizale po zaleđenim lokvicama izvan centra. Ruke su mi pocrvcnjele od zime za to kratko vrijeme koje mi je trebalo da prevalim kratki put od stanice podzemne željeznice; puhala sam u njih dok sam se penjala stubama. Te prve večeri zastala sam ispred vrata, oklijevajući, kao što vjerojatno oklijeva svatko. Natjerala sam se ući. Suočiti se s nepoznatim licima. Suočiti se sa svime. Gotovo sam se okrenula da odem - nije me sram to priznati. Ali tad mi je kroz misli bljesnula slika lica moje prijateljice Lise, njezin šok, i znala sam da moram. Otvorila sam vrata i ušla. Stolci su bili složeni u krug, s izblijedjelom zelenom podstavom na sjedalima, a u kutu je bio aparat za kavu s kupom naslaganih plastičnih čaša i tri velika vrča vode - obične, ne gazirane. Prostoriji

ne bi škodilo bojenje, ali ipak, tada me nije zanimala estetika. Ne u to vrijeme. Bilo je neugodno, isprva. Nisam kontrolirala stvari - nitko od nas nije. Žena koja je vodila grupu zvala se Diane; imala je crvenu kosu do ramena, tamni sako koji bi više pristajao u sudnicu nego u ovu slabo osvijetljenu dvoranu. Na internetskoj stranici oglašavali su ovo kao ”miran dio grada, s mnogo zelenila”, ali nismo vidjeli baš puno zelenila. Dolazila sam po mraku i odlazila po mraku. Možda je tako bilo i bolje. Morali smo se predstaviti. Diane je hodala u krug, tražeći od svakog od nas da kaže u nekoliko rečenica zašto je ovdje i što želimo postići ovim seansama. Rekla nam je kako je naša ljutnja energija koju treba iskoristiti, nešto nad čime trebamo zadobiti kontrolu. “Ljutnja je prirodna emocija,” rekla je, “emocija koju svatko od nas poznaje. Pretpostavljam da mnogi od vas ovdje imaju osjećaj da ljutnja kontrolira njih, jesam li u pravu? Ono što trebamo naučiti, što je naš cilj u ovim susretima, jest dovesti vas u stanje u kojem ćete vi biti onaj koji upravlja. Svojim emocijama, svojim životom. Svojim izborima.” Bilo nas je dvanaest na prvoj seansi i sjećam se kako sam pogledavala oko sebe, pitajući se je li ovim ljudima isto kao i meni, bore li se oni s istim stvarima kao i ja. Kako su zaista ovamo dospjeli - jesu li sami sebi priznali ili su ih na ovo natjerali njihovi voljeni ili su im to preporučili kolege. Jedna žena je iskoračila i rekla da je njezina obitelj intervenirala, da su je zaskočili jednu večer kad se nije nadala. “Svi su navalili na mene - moja majka, teta, oba sina”, rekla nam je, odmahujući glavom kao da još uvijek ne može povjerovati. Rekla je to kao da je to nešto ponižavajuće, ali dio mene osjetio je ubod nečega nalik na ljubomoru - ja nisam imala nikoga tko bi me toliko volio da me natjera doći ovamo. Tada više ne. Moja obitelj bila je odselila, a ja sam učinila sve što sam mogla da se od njih distanciram. Dovela sam se sama, na Lisin nagovor.

Upravo kad sam ja došla na red, otvorila su se vrata i ušao je muškarac - debela zimska jakna, elegantne cipele, nos crven od hladnoće. Zauzeo je mjesto u našem krugu potiho, glatko, ne praveći pomutnju. Kad sam došla na red, rekla sam da se zovem Rebecca. Nisam htjela da znaju moje pravo ime; tako bi sve bilo samo gore. Rekla sam im sve ono osnovno: da radim u oglašavanju, da se borim s kontrolom bijesa od tinejdžerskih dana. Kratko sam im spomenula svojeg oca, rekla da se nismo slagali, da me je ponižavao, da sam se osjećala odbačeno, da nismo razgovarali već oko osam godina do tog dana. Mogla sam osjetiti njihovo kimanje, kod jednog sućutno, kod drugog znalački, kod nekog možda pomalo nadmeno. Jadna mala curica s problemom tatice. Po čemu sam bila posebna? Ni po čemu, osim po tome što sam se sama snašla kroz fakultet, presjekla sve veze s ocem čim mi se pružila prva prilika i nisam se više nikad okrenula. Osjećala sam kako me on promatra dok sam govorila, njegove tamne oči na mojem licu. Od toga su mi se obrazi zažarili. Svi smo riječ “ljutnja” izrekli glasno, toliko puta da je postala čudna u mojim ustima, samoglasnici i suglasnici izgubili su značenje. Naše oči susrele su se tek nakratko kad sam završila svoje izlaganje, i bilo je to kao da dijelimo tajnu. Iako mi je to bilo teško, prisilila sam se da ostanem, da zadržim noge na podu iako su htjele krenuti k vratima. Da sam to napravila, sad bi sve bilo drukčije. Otpijem još gutljaj vina, promiješam jelo. Još malo pa je gotovo. “Često,” govorila je Diana, “naš gnjev dolazi iz nas samih. Kreiramo priče koje nisu stvarne, imamo nerazmjernu reakciju na male stvari. Uvijek je to nešto drugo, nešto skriveno, i na tome želim da radite tijekom sljedećih nekoliko tjedana. Razumjeti to i raditi na tome da budemo kakvi jesmo - ali na drukčiji, nov način. Ne na negativan način, ne na pozitivan način, nego na drukčiji način.” Muškarac u elegantnim cipelama volio je kavu - nas dvoje zatekli smo se pokraj aparata na kraju prve seanse nakon što nam je Diane

rekla da smo danas svi obavili izvrstan posao i da se vidimo idućeg tjedna. “Jednu putnu?” upitao me je i ja sam mu se nasmiješila, napola. “Bolje bi mi bilo da popijem vode”, rekla sam, pa se nagnula bliže njemu, spustivši glas do šapta. “Ja sam Jane. Ovisnica sam o kavi. Drago mi je što sam te upoznala.” Zurio je u mene na trenutak. “Mislio sam - Rebecca?” rekao je, nekako čudno, a ja sam odmahnula glavom. “Nisam htjela ovdje koristiti se svojim pravim imenom. Premda bi to moglo pomoći, znaš? Stvar povjerenja. Ali ti mi izgledaš kao da se možeš nositi s istinom.” Zastao je na trenutak, zagledao se u mene, i upitala sam se jesam li nešto pogrešno shvatila. Potom mi je natočio jednu čašu, pružio mi je smiješeći se. “Drago mi je što sam te upoznao, Jane. Samo daj, popij kavu. To ćc biti naša tajna.” Nasmiješila sam se, uzela je od njega. Uvijek mi je dobro išlo čuvanje tajni. Ova je bila prva od mnogih. Uspomene mi se vraćaju sada dok stojim pokraj štednjaka, naviru brzo i obilno. Mislim na masnicu koju sam ostavila na Jacku neku noć, kako je on mene izgrebao po rukama, pokušavajući me obuzdati, a da me ne ozlijedi. Vidite, Jack bi vam rekao da već godinama nema problema s obuzdavanjem gnjeva. Da se samo brani, a ne napada. Može se reći da on bolje obuzdava svoj temperament nego ja.

40. poglavlje Clare Ponedjeljak, 4. veljače, 16.30 sati nutrašnjost ordinacije dr. Goodwina miriše na antiseptik. U Podsjeća me na dane kad bi tata tukao moju mamu. Ona je to pokušavala sakriti, ali ja sam uvijek znala - imala je u kupaonici cijelu ladicu sa sredstvima namijenjenima tome da se pokrpa: flasteri, blazine, krema. Ormar pun robe s dugim rukavima. Kutiju punu teške šminke: gustog pudera, posebnih štiftova za prekrivanje masnica. Ostala djeca znala su mi govoriti da se moja mama koristi s previše šminke, “kao barbika”, govorili su. Jedina sam ja znala zbog čega je tako. Mrzila sam to kako su je druge žene znale gledati, mrzila sam što je osuđuju. Moja je mama tako lijepa. Nitko od njih nije znao istinu. I dalje ne znaju. Mama kaže da je tako bolje, da trebamo čuvati “uspomenu na tatu”. Netom nakon što je umro, kad smo se vratili kući iz pretrpane crkve sv. Marije, mama je približila lice mojemu, primila me čvrsto za ramena. Zaboljelo je, malo. “To je naša tajna, Clare,” rekla je, “moramo čuvati tajnu zbog tvoga tate.” Još uvijek pamtim mamin vrući dah na mojem licu, miris misnog vina, kako mi je tijelo bilo stisnuto pod mojom crnom plišanom haljinom, poput federa koji će svaki čas iskočiti. Ima dana kad se jako ljutim na mamu, tako se ljutim što me je natjerala da

ostanem vjerna svojem obećanju da ću štititi čovjeka koji nam je samo nanosio bol. Ali održala sam obećanje, nisam li? Sačuvala sam tajnu. Čak ni Owen ne zna zašto me muškarci katkada tako straše, zbog čega želim raditi u policiji kad odrastem. On misli da je to sve zbog Iana, ali vara se. Miris antiseptika kao da postaje sve jači. Nervozno uvrćem prste dok dr. Goodwin tipka po svojoj tastaturi. Pogledavajući po sobi, vidim na stolu uramljenu fotografiju - to je slika njegove mlade djece, smiju mi se, usta su im umrljana od sladoleda. Harry nije na slici. “Clare!” kaže on, okrećući se na stolcu da bi me pogledao. “Baš mi je drago što te vidim. Kako ti mogu pomoći?” Duboko udahnem. Vjeruj u sebe. “Voljela bih početi uzimati kontracepcijske tablete, molim vas. Ako je to okej.” Istoga časa mi bude krivo što sam se tako izrazila. Ako je to okej. Nije na njemu da odlučuje o tome, zar je? Dotaknem svoj lančić - sad mi je šesnaest, volim svojeg dečka - naravno da je okej! Tatino lice mi bljesne pred očima, njegov glas glasan u mojoj glavi. Pljuvačka mi prska u lice. Na drugom kraju sobe moja mama plače. Stisnem čvrsto oči, tjeram ta sjećanja na oca koja izrone svaki put kad se osjećam nelagodno, nesigurno u sebe. Sad je to samo prošlost. Mrtav je. Gotovo je. “Je li tebi dobro?” Dr. Goodwin zuri u mene, zabrinuta lica. Malo se stresem. “Oprostite! Da, dobro sam. Dakle. Je li to okej?” “Trebalo bi biti, da”, kaže on i dalje izgleda pomalo zbunjeno mojim ponašanjem. “Dobro, sada ti moram postaviti nekoliko pitanja, Clare, i morat ću ti provjeriti tlak, pa možemo prodiskutirati o različitim mogućnostima koje su ti dostupne. Dobro?”

Kimnem, duboko udahnem. Opet taj antiseptički miris. Kad bi barem otvorio prozor. Dok stojim da bi mi izmjerio tlak, osjetim kako mi mobitel vibrira uz bedro. To je sigurno Owen, sigurno opet pita kakvo mu iznenađenje spremam. Nakratko, pitam se hoće li biti nervozan idućeg tjedna zbog onog što se treba dogoditi između nas. Lauren uvijek kaže da je sav pritisak na dečku, ali ja mrzim kad ona govori takve stvari. To je jedan od razloga što im nisam rekla - seks bi trebao biti nešto između mene i Owena, privatno, posebno. Možda jesam staromodna, uštogljena, i kako bi me već sve nazvali kad bi samo znali, ali baš me briga. Ja volim Owena. Vjerujem mu. Trebalo mi je dugo da steknem povjerenje u nekog muškarca nakon tate, ali njemu vjerujem. Isto ne bih još mogla reći za Iana, ali trudim se. Znam da sam živčana kad je on blizu, ali ne mogu si pomoći - tata me je dobro dresirao. Ian je velik čovjek i njegova prisutnost u našoj maloj kući i dalje mi smeta. Kakav god se on činio sada, ja znam da se stvari lako mogu promijeniti čovjek plane, pukne, slomi se. Viđala sam to ranije. “Možeš slobodno sjesti”, kaže dr. Goodwin mičući traku tlakomjera s moje ruke. “Dakle, postoji više različitih kontraceptiva s kojima možemo početi”, kaže on. “Najpoznatiji je Microgynon, pa bismo mogli početi s tim, mada uvijek savjetujemo pacijenticama da se vrate odmah ako primijete da im ne odgovara - svako tijelo može reagirati drukčije, znaš. Jesi li ikad prije uzimala neku kontracepciju?” Odmahnem glavom i on izvadi zeleni blokić za recepte, počne pisati. Mobitel mi opet zavibrira, ali odolim porivu da ga pogledam, umjesto toga pokušavam se usredotočiti na ono što mi govori liječnik. “A jesi li trenutačno seksualno aktivna, Claref” Odmahnem opet glavom. Stvarno dobro izgleda, primijetim kad se nagnem bliže da vidim sto piše i dok se naginjem bliže, on podigne pogled, oči nam se susreću. Još jedan osmijeh.

41. poglavlje Istražiteljica Madeline Shaw Petak, 22. veljače

I

an još nije priznao. Pozvao je odvjetnicu, skupu, i sada zajedno sjede preko puta Madeline dok žena diskretno pravi bilješke, povremeno se mršti, šapće Ianu Edwardsu stvari koje se protive svemu u što Madeline vjeruje. Uvijek je mrzila branitelje. Braniti zločince, lažljivce, moralno korumpirane. Zarađivati na tome da zaobiđeš sustav. To je izluđuje. Ova se zove Annabel. Annabel McQuirter. Duga plava kosa, kao kod Clare. Madeline se pita kako se osjećala kad je gledala fotografije, fotografije Clare kako leži u šumi, a krv ispod njezine glave? Pita se kako se osjeća slušajući Iana i znajući da laže, da sigurno laže. On im tvrdi da nema pojma kako je mobitel dospio u njegovu torbu, da je to podmetnuto. “Tko bi to učinio?” kaže Madeline, i on opet ne zna što bi rekao, kao i svaki put do sada. Nathan Warren laže, kaže on, moguće zato da odbaci sumnju sa sebe. On je slabouman, njemu se ne može vjerovati na riječ. Madeline se lecne na te riječi, na predrasudu koju sadrže. “O tome će odlučiti sud”, rekla mu je, a on je stisnuo zube, ispustio nekakav potmuli zvuk - napola bijes, napola jauk. Prošla su

dva dana otkako su ga priveli, a još nije ustuknuo ni za milimetar. “Zašto ste napali svoju pokćerku, Ian? Je li vas zanimao novac koji je ona trebala naslijediti od oca?” pita ga Madeline, opet i opet, ali na kraju on prestaje govoriti, na sve samo kaže da nema komentara, kako mu je savjetovala hraniteljica. U jednom trenutku, Madeline se učini da vidi suze u njegovim očima, suze bijesa, tuge, panike - nije sigurna. “Možda je želio imati Rachel samo za sebe”, kaže Lorna, uzdišući. “Clare se našla na putu, nisu se slagali, počela je raditi probleme između njih dvoje. A njemu se to nije svidjelo.” “Ili mu se nije svidjelo odgajati dijete Marka Lawlera”, reče glavni detektiv. “Imali smo takav slučaj prije nekoliko godina. Muškarci znaju biti čudni u vezi s tim. Postanu teritorijalni.” Madeline podigne obrve na njega. “Ne ja,” kaže on, “samo - znaš - neki muškarci.” Lorna frkne kroz nos. “Ako ne želi priznati sada, hajde da vidimo kako će biti za tjedan ili dva”, kaže ona. “Mislim da će tužitelj preuzeti ovaj slučaj s obzirom na ono što imamo.” Madeline ga ponovno gleda kako sluša svoju odvjetnicu, šaka stisnutih na stolu. “Bolje da pošaljemo nekoga u potporu Rachel,” kaže ona, “mislim da ona sad neće platiti jamčevinu za njega.” Upozorili su Rachel, naravno, znala je što se sprema, ali ipak kad je policija došla u kuću u srijedu ujutro ona je samo počela plakati i kad je glavni detektiv projurio pokraj nje da dođe do Iana svi su mogli čuti njezine jecaje kako odjekuju po kući. Ian je bio gore, bilo je oko šest ujutro, vrijeme kad bi se inače spremao otići na vlak. Nije se lako predao - naguravao se s njima, urlao koliko ga je grlo nosilo. “Ovo je jebena sramota!” vikao je dok mu je glavni detektiv čitao njegova prava i Madeline je osjetila kako su sitne čestice sline sletjele na njezino lice, na ruke. Zbog toga ga je Rob samo stisnuo jače, brže mu stavio lisice na ruke.

Kad su ga odveli, Rachel je stajala na verandi njihove kuće, njezino tijelo ukočeno i nepomično iza urednog zelenog travnjaka i mozaične fontane za ptice. Zurila je za njima dok su ga stavljali u auto, suze su joj se slijevale niz lice i onda je otvorila usta i ispustila onaj zvuk. Užasan, prodoran vrisak. Svjetla su se počela paliti u susjednim kućama, zavjese su se pomaknule u kući do njihove. Ian je onda još više vikao, a već je dotad vikao previše. Sada na otvorenom, Madeline ju je mogla lako vidjeti - crtu agresivnosti. Možda je stvarno želio Rachel samo za sebe. Možda, naposljetku, nije želio odgajati kćer drugog muškarca. Možda je Clare vidjela nešto što nije trebala vidjeti. Možda mu je samo trebao odušak, a ona se našla na putu. “Poslat ću Theresu prijeko k Rachel”, kaže Rob. “Imaš pravo. Ne bi sad trebala biti sama.”

42. poglavlje Jane Petak, 22. veljače

K

ad sam prvi put udarila Jacka, zaplakao je. Strašni, zaglušni plač koji je rezao ravno kroz mene. Držala sam mu paketić leda na modrici, sjedila s njim cijelu noć. Sljedećeg dana mi je donio cvijeće, rekao kako nije važno, da me razumije. Više to ne radi. U starim danima, valjda smo oboje bili jednako loši, ali sada sam ja ta koja drži konce u rukama. Sve otkako je Clare ubijena, ja držim konce. Jack se ne bi usudio. Strašno se boji da ću reći policiji što je učinio. Počelo se pokazivati onog jutra kad je Clare Edwards umrla. Bilo je rano, djeca još nisu ustala. Četvrti veljače - nebo se nije razdanilo sve do sedam i trideset. Donio mi je čaj u krevet, s vrećicom unutra, kako i volim. Sjeo je na rub kreveta i pružio ruku da mi dotakne kosu, ali ja sam se trznula unatrag. “Jane,” tiho je rekao, “mislim da bismo opet trebali krenuti na savjetovanje. Ne moramo nikome reći. Ne moraju to znati djeca. Možemo ići i odvojeno, jednom tjedno ili tako nešto. Barem za početak. Malo sam gledao - postoji jedna grupa u Saffron Waldenu, nije daleko, ili se možda čak možemo opet javiti Diane...”

Ja sam pružila ruku i zgrabila ga za zglavak, najednom ljutita. Već ga je boljelo pa se trznuo na dodir. Sad je već navikao na mene; pa mogao se dosad prestati trzati. Nisam dobro spavala, bila sam mamurna, ljutita što mi tako nešto predlaže. “Što hoćeš reći, Jack? Misliš da više nisam dovoljno dobra? Da nisam dobra djeci? Znao si sve kad si se ženio sa mnom, znao si odmah da to neće biti uvijek lako.” Zastala sam. “Uvijek si znao što naša veza predstavlja.” Znala sam da to nije od mene fer, ali nisam si mogla pomoći. Naše svađe bivale su sve gore. Žene iz ZRU-a su me izluđivale. Sve to me je stajalo živaca. Imala sam osjećaj krivnje što sam loša majka. Primila me panika. “Nisam rekao ništa ni slično tome, Jane. Ti si divna majka našoj djeci. To znaš i sama. Ovo je između tebe i mene. Uvijek je bilo.” Šutjela sam nakratko, glavu sam naslonila na bijele jastuke našeg kreveta. Soba je bila sjenovita, napola osvijetljena lampom s moje strane. “Ne želim sad razgovarati o tome”, konačno sam rekla. “Moram spremiti djecu za školu, a onda moram u trgovinu, do Karen. Sandra će svratiti poslije, hoće još nešto od mene. Zar ti ne vidiš da ja imam život koji moram održavati, Jack? Ne mogu dopustiti da ta - da ta strahota pomoli svoju glavu. Ne opet. Trudila sam se i radila da bih se maknula od toga.” Zagladila sam poplun, izravnala neravnine dlanovima. “Trudim se i radim u ovom životu svaki dan.” “Pa to ja i govorim!” rekao mi je, frustriran. “Brinem se zbog tebe - zbog nas. Želim se s time suočiti, sasjeći to u začetku. Kao što smo i prije učinili. Sjećaš li se?” Stavio je lice blizu moga, pokušao me poljubiti u obraz. “Sjećaš se kad smo dobili Sophie, Jane? Kako smo sretni bili?” Nisam htjela pogledati u njega, zurila sam pokraj njega u našu garderobu, napola otvorena vrata, njegove košulje vise odmah do mojih uredno ispeglanih bluza. Sjećam se, naravno da se sjećam - bili

smo cvrkutavi, opijeni jedno drugim, odlučni da popravimo sve, da se prestanemo sukobljavati, da se prestanemo zavaravati da je to što mi radimo samo strast, da je normalno. Jer nije. Ali zametak u mojem trbuhu sve je promijenio na neko vrijeme. Željeli smo Sophie, bili smo sretni, zadovoljni sobom - iz našeg upravljanja ljutnjom izišli smo s brakom i bebom. Bolje od toga ne može, zar ne? Susrela sam njegove oči, tamne pod svjetlom. Otresla sjećanja. “Trebaš krenuti”, rekla sam. “Ne želiš zakasniti na posao.” “Dođi večeras naći se sa mnom,” rekao mi je, “nakon posla. Možemo zajedno prošetati od ordinacije, preko livade, kao što smo znali ranije. Možemo razgovarati.” Samo sam gledala u njega, ponavljajući ono što sam već rekla. “Trebaš krenuti.” Zurio je u mene, tužnim očima. “Janey,” rekao je, “ja više ne znam tko si.” To mi se nije nimalo svidjelo.

43. poglavlje Clare Ponedjeljak, 4. veljače, 16.50 sati ordinacije nazivam Owena dok čekam svoj paketić tableta Ikojispred će biti stavljen na mali prozorčić za nekoliko minuta. U trbuhu osjećam treperenje od nervoze. Dr. Goodwin bio je jako drag, ali što ako ovo nekako dođe do mame? Ili Iana? Kad mi se javi, Owenov glas je živahan, uzbuđen. Od toga mi se smije, prestaje treperenje u trbuhu. “Gdje si ti? Čekao sam te poslije škole.” “Oprosti”, kažem, ali glas mi zvuči veselo i ne mogu sakriti koliko sam uzbuđena. “Dolazim uskoro.” “K meni?” “Da, k tebi, ludice. Imam iznenađenje za tebe. Rekla sam ti da imam. “ “Koliko ti treba da stigneš?” “Ne dugo, vjerojatno petnaest minuta.” Okrenem se na drugu stranu dok starija žena izlazi iz ordinacije; ne želim da me itko vidi ovdje. “Okej. Ja sam baš stigao doma. Tate nema”, kaže Owen i čujem kako se akustika oko njega mijenja, po tome znam da je upravo

ušao u veliku kuću Jonesovih na samom kraju ceste Little Dip. “Vidimo se brzo, onda,” kažem, “ići ću prečicom preko Žalosne livade. Volim te.” “Trebamo opet otići tamo na jedno druženje s ciderom, kad bude toplije”, kaže Owen i ja radosno kimam, zaboravljajući da me ne može vidjeti. “Da,” kažem, “da, molim. Jako bih to voljela.” Pokupim tablete na pultu apoteke. Vani se mrači, ali ako brzo hodam, mogu biti kod Owena za manje od petnaest minuta. Dok petljam po slušalicama, rasplićem žicu, netko nekome dovikne pozdrav i vidim kako dr. Goodwin odlazi, završio je s poslom. Mislim na fotografiju na njegovu stolu, na nasmiješena lica njegove djece. Njegovu prekrasnu ženu. Ne moraju sve obitelji biti poput moje, zar ne? Možda ćemo jednoga dana Owen i ja imati obitelj, početi iznova, stvoriti vlastitu priču. Možda će mi to pomoći da zaboravim svoje roditelje. Zamišljam kako se sjećanje na njih zamućuje, kako uspomena na mojega oca s vremenom sve više blijedi, dok jednog dana, u budućnosti, ne postane tek nejasna sjena koje se više nitko ne može sjetiti. Ta misao me natjera na osmijeh, na trenutak. Moj dah se pari u zraku dok hodam. Trebala bih slušati audioknjigu 1984. koja će nam biti na ispitu na ljeto, ali imam novi komični podcast u pripremi i iskušenje je preveliko. Pošaljem Owenu još jednu poruku, javljam da sam na putu k njemu, potom stisnem tipku za pokretanje i navučem rukavice, ljubičaste s jednim prstom, iznenađujuće tople. Mobitel mi zavibrira novom porukom to je mama. Sranje. Zaboravila sam joj reći da ću ostati kod Lauren, ali ne mogu sad skidati rukavice kako bih mogla koristiti ekran osjetljiv na dodir. Poslat ću joj poruku od Owena. Tako je lakše. Gurnem i mobitel i ruke u džepove dok obilazim iza ugla od glavne ulice, preko uske staze koja vodi dolje do Žalosne livade. Žabljak sada ne cvate, ali ljeti mi je tamo tako lijepo, svima je lijepo

- blistavi sjaj žutog cvijeća razvedrava grad poput neke velike vesele deke. Pod nogama mi pomalo škripi stvara se mraz. Ovog je Božića bilo hladnije nego inače, ali meni zima ne smeta; volim što se mogu udobno smjestiti, sklupčati se uz knjigu pred vatrom i što me onda nitko ne tjera da prestanem biti dosadna i da iziđem. Ne može se reći da ovdje postoji mnogo mjesta za izlazak - nekad odemo u puh, ali prije nekoliko mjeseci barmen je postao malo stroži. Owen misli da ga je možda posjetila policija - to bi bilo zaista slučajno, ovdje nikad nema policije. Osim toga, Ashdonu policija i ne treba. Najčešći zločin ovdje je to da klinci s osme godine ukradu neki slatkiš iz trgovine Ruby Walker. Dok hodam preko polja, čujem povišene glasove, dopiru kroz limenkasti smijeh u mojim slušalicama. Na trenutak stanem, izvadim jednu slušalicu iz uha da čujem jesam li se prevarila, možda je to bilo na snimci koju slušam, ali ne, definitivno se čuje nekakvo vikanje, dolazi iz smjera šumice na drugom kraju livade, tamo ispred drvene ograde i nogostupa koji vodi natrag na glavnu ulicu i do Owenove kuće. To je zapravo samo mala skupina stabala; ljeti se tu igraju djeca, prave kolibice od granja, igraju se u sjeni koja ih zakriva od jakog sunca na livadi. Sad nema djece. Nisam znala da tu itko uopće prolazi. Mršteći se, izvadim i drugu slušalicu i škiljim u polutami. Mrak sad već brzo pada, ali ipak mogu vidjeti dvije figure, stoje kod prvog reda drveća. Muški glas je povišen, čujem ga glasnije. Ne mogu dobro razaznati što govore, ali onda čujem riječ “djeca.” Skinem rukavicu i pritisnem svoj iPhone da se uključi ekran. Tek je prošlo pet. Mogli bi to biti klinci iz škole, naravno, ali škola je završila prije gotovo sat vremena i nitko se ovdje nikad ne zadržava po zimi. Previše je hladno. Previše mračno. Osim toga, figure izgledaju više i glas je dubok. Stariji. Ostanem stajati na trenutak, radosni oblak koji me okruživao dok sam hodala od liječnika počinje nestajati. Želim vidjeti Owena, želim stiči kući, ali ako se nešto događa tamo kod drveća, ne želim to ignorirati. Mislim na Madeline Shaw, kako mi se srdačno

smiješila onog jutra u školi kad sam joj rekla da se želim pridružiti policiji. ”Moraš biti spremna angažirati se u zajednici,” rekla mi je, “upustiti se u situacije u koje se drugi ne žele upuštati.” Vjerojatno nije ništa, govorim sama sebi, vjerojatno je to samo moja stara paranoja. Čitam previše knjiga. Imam previše ružnih sjećanja. To je sve. Ali moram otići pogledati. Što ako je tamo netko mojih godina, što ako joj je potrebna pomoć? Držeći mobitel u goloj ruci, idem naprijed. Jedini put s livade sada vodi pokraj drveća i ograde do nogostupa - inače ću se morati vraćati istim putem kojim sam došla, natrag tamo do zgrade ambulante, duljim putem do Owena. Onda ga čujem: ženski glas, jasniji od muškog. Odnekud poznat, ali ne vidim još tko je to. “Mi smo dobri roditelji!” govori žena, zvuk je sad prilično jasan, dolazi kroz mrak. Zamišljam li to ili stvarno zvuči preplašeno? Vrati mi se, na trenutak, slika moje majke kako se saginjc, zaklanja rukama glavu od tatinih šaka. Zamišljam mamu kako stoji, mirna ispred kupaonskog zrcala, nanosi gusti tekući puder preko rascvjetale ljubičaste masnice, stavlja crveni ruž preko raspuknute usnice. Grudice vate u kanti za smeće u kupaonici, kapljice krvi na njima. Tata plače, ispričava se, i onda dva dana poslije ponovi sve isto. Cvijeće vene u celofanu na kuhinjskom stolu. Ja u svojoj sobi, prstima čepim uši, pravim mjehuriće od sline samo da zaglušim zvukove. Dijagnosticiran rak. Suze kad se tati stanje pogoršavalo. Znala sam promatrati kroz poluotvorena vrata spavaće sobe kako mu mama gladi čelo, pridržava slamku pred usnama. Nježno, nježno. Daleko nježnija no što je on ikada bio prema njoj. Je li mu oprostila? Ili je bila prestrašena, sve do kraja, čak i u trenutku kad je tata umirao, slab i bolestan, kad nije više bio u stanju istresati se na ikoga, čak i da je htio? Je li ona još uvijek zarobljena tim strahom, priječi li je on da uopće govori o tome što se događalo? To

je misao koja me noću drži budnom. Ne želim nikome da bude na njezinu mjestu. U to sam sigurna. Muškarac opet progovori i ovaj put se natjeram biti hrabra. Krenem naprijed, prema drveću, svijetlim ispred sebe svjetlom sa svojega mobitela. Jedna od figura okreće se i odjednom vidim lijepo lice dr. Goodwina, ali izgleda drukčije nego što je izgledalo pod jarkim svjetlom ordinacije. Iskrivljeno je. Ljutito. Kraj njega je žena, koju sada prepoznajem kao njegovu suprugu, našu susjedu. Njegova prekrasna žena, majka nasmijane djece s fotografije. Jane. Harryjeva mama. Lice joj je mirnije nego njegovo, ali njezin pulover lagano je povučen s jednog ramena, kao da ga je netko grubo vukao. Blijeda, bijela krpica kože sja pod slabim svjetlom mojega iPhonea. Vidi kako je gledam i namjesti si pulover, zatvori patentni zatvarač na svojem dugom kaputu. Sakrije se. “Je li sve u redu?” pitam. Riječi su mi same izletjele, brzo da se ne predomislim, da od previše razmišljanja ne izgubim hrabrost. Idem naprijed, prilazim paru. Sad sam im već na koji korak.

44. poglavlje Istražiteljica Madeline Shaw Subota, 23. veljače

G

lavni detektiv želi da podignemo optužnicu - ili to, ili će morati pustiti Iana. Sinoć su poslali zahtjev za produljenjem roka Madeline je bila uvjerena da će se slomiti, priznati sve, ali vrijeme je sad prošlo, a to se nije dogodilo. Novinari traže nečiju krv. Grad traži nečiju krv. Owen Jones hoda okolo kao sjena samog sebe, pognutih ramena, u prevelikoj jakni koja lamata oko njega. Madeline ga je vidjela jučer kad je išla u grad; polako je vozila, izmorena od cijelog dana ispitivanja, strahujući da bi mogla zaspati za volanom. Owen je prolazio točno pokraj Walkeričine trgovine, s vrećicom u ruci. Novinarka ga je zaustavila, gurnula mu mikrofon pred blijedo mlado lice. “Mičite se od njega!” viknula je Madeline prije no što je i stigla promisliti, zaustavila je auto i požurila prema novinarki. “Imate li vi kakav komentar o Ianu Edwardsu, detektivko?” rekla je žena, naglo se okrećući i gurajući svoje užasno kockasto lice u Madelineino, slina joj blista u uglovima usta. “Znamo da je bio vojnik. Mislite li da je to povezano s tim što je ubio svoju pokćerku? Je li istina da je to bilo financijski motivirano?”

“Još nismo podigli optužnicu protiv Iana Edwardsa”, rekla je Madeline, svjesna Owena u svojoj blizini. “A vama bi bilo bolje da mi se maknete s puta prije no što budem prisiljena zvati pojačanje.” “Je li istina da je također zlostavljao svoju ženu?” Kao da ništa nije rekla. Izmorena, Madeline prevrne očima i progura se pokraj nje, mahnuvši Owenu da pođe s njom. On požuri za njom i njih dvoje dugim koracima zajedno odlaze od trgovine, natrag prema njezinu autu. “Odvest ću te doma”, rekla mu je tada Madeline. “Najbolje je da uopće ne razgovaraš ni s kim iz medija, Owene. Oni sve izvrću. Lešinari, većina njih. Samo njuškaju okolo. Hoće od ovoga napraviti nešto nedostojno.” ”Znam, gospođo”, rekao je on i glas mu je zvučao tako jadno da je stala i pogledala ga, zaista ga pogledala, tamo nasred ulice. U blizini je bilo još nekoliko tinejdžera, stajali su na uglu ispred Rose and Crown. Činilo se da ih on nije ni primijetio. “Kako se nosiš sa svime, Owene?” blago ga je upitala, ali on je samo odvratio pogled, spustio glavu, zagledao se u iskrzani asfaltni pločnik po kojem je svatko u ovom gradu hodao tisuće i tisuće puta. “Nedostaje mi”, napokon je rekao. “Nedostaje mi svaki dan.” To je bilo jučer. A Ian još uvijek sjedi tu u postaji, s lisičinama na rukama, kunući se da on nema ništa s tim, da mu je podmetnuto. Theresa, časnica za vezu s obitelji, sada je s Rachel Edwards u kući, kaže da je skinula sve fotografije Iana sa zidova. Te riječi u Madeline izazovu neko komešanje - sjeti se kako je gledala fotografije Clare izložene u okvirima po kući i primijetila da nema ni jedne fotografije Rachelina prvog supruga Marka. Ian ih je sve zamijenio vlastitim fotografijama. On čeka, glave spuštene na prsa, ali podigne pogled kad Madeline uđe. Zuri u njega, u njegove čvrste crte lica, i ponovno zamišlja Clareinu plavu kosu, kako sja oko njezine glave kao zlatna, okrvavljena aureola. Sad je sigurna, da sigurnija ne može biti.

“Iane Edwards, protiv vas podižem optužnicu za ubojstvo Clare Edwards. Ne morate ništa reći, ali štetit će vašoj obrani ako ne kažete, kad budete upitani, nešto što poslije iznesete pred sudom. Sve što kažete može se koristiti...” Annabelle McQuirter stiže pet minuta kasnije. Za vlastito dobro, bilo bi mu bolje da se izjasni krivim. “Maddie!” Lorna prima Madeline za ruku dok se ona vraća u glavnu sobu za brifinge. “Je li priznao?” “Ne, ali to bi se moglo i promijeniti jednom kad doživi zatvor iznutra.” Mračno se nasmiješi. “Datum suđenja?” “Ne zna se još. Pretpostavljam da bi moglo biti do Božića, možda i tek sljedeće godine, s obzirom na to koliko je glavni državni tužitelj zahtjevan.” “Nešto čemu se, dakle, možemo veseliti.”

45. poglavlje Clare Ponedjeljak, 4. veljače, 17.05 sati este li sigurni da je sve u redu?” kažem Jane Goodwin, držeći oči J usredotočene na njezine. Njezin suprug stoji pokraj nje. “Sve je u redu”, odgovora on umjesto nje. Jane još nije progovorila. Ne znam što da radim. “Molim te, Clare, sve je u redu”, kaže mi dr. Goodwin, ali ja stojim i ne mičem se, kao da su mi noge ukopane u zemlju. Ne želim je ostaviti. “A što vi tu radite?” pitam, pogledavajući jedno pa drugo, pokušavajući ostati smirena. “Samo razgovaramo,” kaže doktor, “na putu smo kući. “ Polje je mirno, ne čuje se ništa osim naših glasova. “Moj suprug mi je odlučio održati bukvicu “, kaže Jane, sarkastično, i moje oči se rašire. “To nije istina”, kaže dr. Goodwin i zakorači prema njoj. Osjećam kako mi srce lupa u ušima. Najradije bih se okrenula i pobjegla, otrčala u toplinu Owenove kuće, ali kad pogledam u Jane Goodwin, sve što vidim je moja mama. Bilo mi je grozno kako su svi žalili za tatom na sprovodu, kako su bez prestanka pričali da je bio

dobar čovjek, pravi stup društva, tako dobar suprug i otac. On se izvukao. A ja sam bila premlada da nešto učinim. Pa, sad više nisam premlada. “Mislim da biste trebali pustiti svoju ženu na miru, dr. Goodwin “, kažem, glas mi je čvrst i odvažan u mraku, iznenađujem samu sebe, i na trenutak on se okreće k meni, gleda me s nevjericom. Onda se opet okreće k svojoj ženi. “Isuse, “ kaže, “tebe zaista u ovom gradu svi obožavaju, ha, Jane.” Ona ne govori, vjerojatno ga se boji, ali onda se on nasmije, glasno, ružno, nemilosrdnim smijehom koji reže hladnu noć veljače poput noža. “Gle,” kaže on pružajući ruku prema meni, “sve si pogrešno shvatila, Clare. Nisam ja taj koji radi bilo što loše.” Na ovo opet se okrene prema Jane i među njima primijetim nešto, nešto mračno i opasno. “Ti se s tim ne možeš nositi, je li tako,” kaže on njoj, “kad te prozovem zbog tvog prenemaganja.” Priđe joj bliže. “Jednog dana u skoroj budućnosti ja ću te ostaviti.” Ne mogu maknuti oči s njih; ne znam o čemu on govori, ali znam da ona izgleda ranjivo, sva prestrašena, i onda vidim kako se on smiješi. Ona krene prema njemu i najednom sam zbunjena; zamahuje rukom kao da će ga ošamariti, ali njegova ruka se ispriječi i on je već gura, njegovi dlanovi na njezinim su ramenima, gura je dalje od sebe. Ona vrisne tankim glasom koji me zaboli i prije no što sam se uspjela zaustaviti, skačem naprijed da se postavim između njih dvoje, da ga spriječim da radi ono što je radio moj tata, da sve ovo prekinem prije nego što i počne. Čuje se šum, tupi udarac, i onda val bola preplavi cijelo moje tijelo odjednom. Osjetim miris zemlje, vlažnu hladnoću, i oštar, šokantan bol u stražnjem dijelu glave u istom trenutku kada mučan zvuk pucanja zasiječe zrak, odjekujući stravično kroz tamu livade.

Na trenutak, sve je stalo. Svijet kao da se malo smanjio i sve što mogu vidjeti jest nebo, malena usamljena zvijezda svjetluca visoko iznad mene, crnilo me okružuje kao da je ostatak svijeta izbrisan. Ja sam na zemlji. Dr. Goodwin me gurnuo. Osjećam kako mi se oči sklapaju. Kad ih opet otvorim, vidim sjenu Jane Goodwin, stoji iznad mene, zadihana, oči su joj širom otvorene i nefokusirane. Vid mi se vraća u bljeskovima - njezino lice, Jackovo lice, pa opet crnilo. Mogu osjetiti kako se on kreće oko mene, na rukama i koljenima, a onda njegove prste u rukavicama na mojem vratu kako pipaju moj puls. Imam čudan osjećaj u stražnjem dijelu glave - nešto nejasno i ljepljivo, kao da sam pala u boju. Ne čujem ništa. Želim spavati. Onda čujem Janein glas. “Jack, diži se. Diži se, Jack.” “Što to radiš?” govori on, ali sve mi zvuči kao da njihovi glasovi dolaze iz dubokog bunara, puni jeke i čudni. “Udarila je glavom! Isuse, onesvijestila se. Jebote. Nisam je htio gurnuti, mislio sam da ćeš ti opet izgubiti kontrolu - htio sam je od tebe zaštiti, za ime Božje!” Vidim bljesak, bijelo svjetlo koje bi moglo biti od mobitela, bliješti mi u oči, tjera moje zjenice da vrište pod kapcima. “Moramo pozvati hitnu,” govori doktor, “ili je možda u ambulanti još netko tko bi mogao ranije stići. Nigel Murphy rekao je da će danas dulje ostati. “ “Jack, moramo otići.” Janein glas je dubok. Osjetim, iako ne vidim, kako se spustila u čučanj pokraj mene, njezine oči pretražuju moje lice. Htjela bih joj dati znak, dati do znanja da sam budna, da ih čujem, ali previše mi je teško otvoriti oči. “Ne možemo je ostaviti! Što to govoriš?” To je opet liječnik, ali Jane mu nešto govori i neko vrijeme ne mogu razumjeti što mu govori. Trebam pomoć. Želim da zovu hitnu. Zašto mu ona ne da da ih zovei

“Jack, razmisli. Ti si je gurnuo. Ako se pročuje da si je ovako ozlijedio, izgubit ćeš liječniku licenciju. Istjerat će te iz grada.” Stanka. “Kako ćeš to objasniti?” Bol u mojoj glavi kao da postaje malo gora. Želim sjesti, ali ne mogu. “Jane, gadno je ozlijedila glavu. Ne možemo je ostaviti ovdje!” “Slušaj me. Trebamo otići kući. Nije to ništa ozbiljno, Jack, samo ju je malo ošamutilo, ali to je samo obična kvrga, doći će ona k sebi svaki čas. Ja ću popričati s njom. Ja ću se vratiti i popričati s njom, riješiti to kao žena sa ženom, objasnit ću joj da me nisi tukao, da je to bila nezgoda. Tako da to nitko ne treba znati. Bolje ću joj objasniti ako tebe nema tu, manje će se bojati. Molim te, Jack. Pomisli samo što će se s nama dogoditi ako te uhite zbog napada. Ili što će se tebi dogoditi.” Nastane stanka. “Ti si je gurnuo, Jack.” Osjećam kako je on ponovno čučnuo, osjećam ruku u rukavici na svojem licu, na vratu. Kosa mi malo leprša na vjetru i htjela bih je maknuti, ali ne mogu. Tako je hladno - zemlja se smrzava ispod mene. “Da je pokrijem svojom jaknom?” kaže muškarac napokon. “Ne. Hajde, idemo. Doći će k svijesti svaki čas i kad se malo smiri ja ću razgovarati s njom, reći ću joj što se dogodilo i uvjeriti se da je s njom sve u redu. Ti idi. Molim te, Jack. Ako se sad osvijesti i vidi me, počet će paničariti. Čak bi mogla pozvati policiju. Ja ću ovo riješiti.” “Bila je kod mene u ordinaciji, došla je po tablete.” Dok on to govori, osjetim kako sam tiho jauknula i moji kapci zatrepere, puštajući malo nejasnog svjetla. “Idi, Jack. Vidimo se kod kuće”, kaže Jane, i onda čujem kako on duboku uzdiše, njegov dah prelazi preko mojeg obraza. Čuje se zvuk krckanja, koraci po zamrznutom lišću, i osjetim kako se njegova težina premješta dalje od nas, ostavljajući me tamo na

mokroj blatnoj zemlji, glava me boli, i Jane Goodwin stoji pokraj mene.

46. poglavlje Istražiteljica Madeline Shaw Subota, 3. ožujka

N

a Clareinu pogrebu mnogo je ljudi. Sad kad je tijelo konačno pušteno iz mrtvačnice, leži u prekrasnom hrastovu lijesu u prednjem dijelu crkve sv. Marije, ukrašenom žutim cvijećem. Rachel Edward sjedi na klupi u prvom redu i oko nje, od svih ljudi, sjedi baš družina mama: Tricia Jenkins, u duboko dekoltiranom crnom kompletu, Sandra Davies, koja se sućutno smješka svima, i Jane Goodwin, koja s obje ruke drži suprugovu ruku te njihova djeca sa svake strane. Izgleda da Ashdon ipak zna kako pokazati svoju solidarnost, naposljetku. Owen Jones ustaje, čita pjesmu koju je napisao na satu engleskog. Djeca iz osnovne škole pjevaju himnu, svi uglas, i Madeline osjeća knedlu u grlu koja postaje samo veća dok promatra sve njih u njihovim malim crnim opravama, svježe počešljane kose, cipela ulaštenih za ovu prigodu. Glavni detektiv ne dolazi - pojavio se novi slučaj, silovanje tamo u Saffron Waldenu, tako da će i njezina pozornost biti prebačena tamo nakon što ovo danas završi i dok čekaju da počne suđenje. “Misliš da će se Ian izvući?” stalno iznova ispituje Lorna, ali Madelinein odgovor ostaje nepromijenjen.

“Nadam se da neće,” kaže ona, “zaista se nadam.” Priličan broj ljudi javio im se u zadnjih nekoliko dana govoreći kako misle da je Ian možda tukao Rachel - činjenica koju ona nikada nije priznala i koju on čvrsto niječe. Žene su se zakvačile za to; Jane Goodwin zaustavila je Madeline na ulici. “Jesi li to znala?” rekla je, stisnutih očiju, promatrajući je kroz te njezine duge crne trepavice. “Da je bio nasilan?” “To je nešto što još nije dokazano”, rekla je Madeline - Rachel to nikad nije kazala - ali Jane je stavila ruku na detektivkino rame, njezini sjajni ružičasti nokti blistavi su na danjem svjetlu. “Rekla mi je to,” kaže ona, “kad je bila kod mene prošle godine. Imali smo božićno druženje - popile smo malo previše vina i priznala mi je to. Tako mi je drago da to više ne moram skrivati. Uvijek sam se tako brinula za nju.” Nastala je stanka. “Okej,” naposljetku je rekla Madeline njoj, “hvala što ste mi to dali do znanja. Imat ćemo to na umu.” Jane se nasmiješila, zubi bijeli kao snijeg. “Hvala detektivko. Znam da hoćete.” Madeline ju je gledala kako odlazi natrag u tu ružičastu kuću s lijepim prednjim travnjakom. Jazavčev brlog, tako se zove. Znala je vidjeti žene iz grada da se okupljaju tu navečer, vidjela ih je kako piju vino pokraj velikih prozora. Baš kad je Jane stigla do prijelaza, okrenula se. Nasmijala se glasno, opet se nasmiješila. “Trebala bi nam se nekad pridružiti, detektivko”, rekla je, glas joj je topao, kao sirup, kao da je pročitala Madelineine misli. “Uskoro ću opet imati cure u gostima. Bilo bi mi drago da i ti dođeš.” Madeline je kimnula, mahnula, ali da bude iskrena, ne može se sjetiti ničega što bi joj bilo odbojnije. Jane je čudna žena, pomislila je. A opet, sve su one ovdje takve. Ipak, ako postoji i trunka istine u onom što im je ona ispričala o njemu, Madeline se nada da će Ian Edwards ostati jako dugo u zatvoru.

Tako obično bude kad je riječ o ubojstvu.

47. poglavlje Jane Deset mjeseci poslije

D

an je hladan: prvi je prosinca. Grad je u punom zamahu priprema, jednako kao i svake godine, samo što su ove godine, naravno, stvari drukčije. Drvce je postavljeno na križanju kod znaka grada i svjetla su sinoć upaljena. Jack i ja nismo išli - Sandra se ponudila da povede djecu i mi smo pristali. To se sve češće događa zadnjih dana. Nekako mi je teško biti okružena ljudima. Bog zna što Jack misli. Ponekih noći, ako su djeca negdje drugdje ili u krevetu, gledam kroz prozor i vidim ga kako sjedi vani u stražnjem vrtu, tijelo mu mrzne na drvenoj klupi, zima ga grize za gležnjeve i uši. Drugih noći, kad su djeca sa mnom, on odlazi i vozi se. Kaže nam da je riječ o poslu i klizne u noć, utone u vozačko sjedalo i pokrene motor. Ne znam kamo odlazi - zamišljam da se vozi izvan grada, na onaj kraj gdje bezimene livade jure sa strana i nebo izgleda golemo, gdje nema znatiželjnih susjeda koji bi ga pitali što radi. Zamišljam kako zaustavlja auto na ugibalištu gdje smo se katkad znali naći da razgovaramo. To bih ja napravila, da mogu ostaviti djecu. Da mogu ikamo otići. Katkad, kad dođe kući, izgleda kao da je plakao. Ja mu više nikad ništa ne govorim, jednostavno ga ostavljam na miru. Dok god ne prizna. Prošlu noć, dok se skidao, vidjela sam male ljubičaste

ožiljke pri vrhovima njegovih bedara, tamo gdje to djeca nikad neće vidjeti. To nije ništa u usporedbi s onim što Ian Edwards zacijelo proživljava u zatvoru. Beskorisne rane, dječja igra. Prošlo je deset mjeseci od uhićenja, ali u sebi ne osjećam nikakvo olakšanje. Suđenje je zakazano za novu godinu; Ruby Walker govori to svakome tko hoće slušati, a to su svi. Mislila sam da će mi laknuti kad uhite Iana, ali nije, čak ni sada, sve ove mjesece kasnije. Nije to dovoljno. On čeka porotu, čeka presudu - još ništa nije gotovo. Optužbe se i dalje mogu odbaciti i dokle god ne bude osuđen, ne mogu se opustiti. Dajem sve od sebe da se držim smireno i bistre glave, tjeram se misliti na sve ono što bismo mogli izgubiti, gledam djecu, svoju obitelj, moju obitelj koju bi nam oduzeli, poderali je po šavovima. Mi to ne zaslužujemo. Ipak ne. Ne vidim često Rachel; nitko od nas je ne viđa. Zatvorila se u kuću i zastori su češće spušteni nego podignuti. Povremeno, na trenutak je ugledam u stražnjem vrtu kako stoji, gleda gore u nebo. Mršavija je nego ikada. Ali srela sam je nakratko jednog kasnog popodneva dok sam vješala svjetalca na drvcu ispred kuće, neke nove crvene žaruljice na kojima su djeca prošlog tjedna inzistirala. Na sebi je imala veliki zimski kaput, nezgrapne smeđe čizme. “Rachel,” rekla sam, “kako si?” Glavu je držala pognutu, ruke je ovila oko svojeg tijela kao da se štiti od hladnoće. “Posjetila sam Iana”, rekla mi je. “Oni tamo baš i ne slave Božić.” “Ne,” rekla sam, “ne bih to mogla ni zamisliti. Ali javi se ako ikad poželiš skoknuti malo do nas, uvijek ima previše hrane.” Htjela sam samo biti ljubazna, ali izgleda da je zazvučalo nekako pogrešno. Izgledala je kao da će zaplakati. Stavila sam joj ruku na nadlakticu, htjela je pogladiti, ali kaput joj je bio tako debeo da nisam osjetila ništa. Konačno sam je pustila da ode od mene, zaokupljajući se preslagivanjem ukrasnih trakica na vjenčiću koji sam kupila za naša ulazna vrata.

Ne bih htjela da jadna Rachel bude nesretna; naravno da ne bih. Ali moram štititi svojega supruga, svoju obitelj. “Možda će se odseliti iz grada”, šapnula mi je Sandra jedne večeri uz čašu kuhanog vina. “Mislim, što je još drži ovdje?” Tužno odmahne glavom. “Sva ta sjećanja. Da sam ja na njezinu mjestu, spakirala bih se i otišla. Počela iznova.” Razmišljala sam o tome što je rekla Sandra kasnije te večeri, ležeći budna pod mjesečinom koja se razlijevala po sobi. Jack ne spava mnogo, čujem ga kako dugo u noć hoda po prizemlju, pa sam često prepuštena vlastitim mislima. Zamišljam natpis Prodaje se odmah do fontane za ptice, radnike kako dolaze i odnose Racheline stvari. Novu obitelj u prvom susjedstvu; par, vjerojatno s djecom. Ljude s kojima bih se mogla sprijateljiti. Ženu koja bi sjedila u stražnjem vrtu sa mnom, kimala glavom diveći se mojoj gliciniji koja se penje uz naš stražnji zid, lijepom vrtnom namještaju poslaganom oko himere na velikom povišenom podiju. Ženi koja bi mi bila i prijateljica, baš kao i susjeda - koja bi se mogla nenajavljeno pojaviti na večeri, ushićeno komentirati kako mi kuhinja blista, prelaziti rukom preko divnih srebrnih svijećnjaka kad misli da ne gledam. Smijale bismo se zajedno zbog događanja u školi, lascivnih muževa u gradu, djece. Pridružila bi se našem književnom klubu, možda čak i ZRU-u. Razmjenjivale bismo recepte, brojeve telefona dadilja; cipele, ako treba. Dopustim si da to zamišljam, samo na pet minuta. Kako bi to bilo. Kako bi mogla izgledati budućnost. Jack mi ne vjeruje. Vidim to po načinu na koji se vuče po kući, dolazi kasno iz ordinacije, izbjegava moje oči dok sjedimo za stolom, fokusira svoju pažnju na djecu kao da misli da ja neću primijetiti što izvodi. Moram pokušati razgovarati s njim, izgladiti stvari. U suprotnom je sve ovo bilo ni za što. “Jack”, rekla sam tiho jednu noć, prišavši mu s leđa u dnevnom boravku dok je televizija radila. Mislim da je uopće nije ni gledao.

Trzne se kad mu stavim ruku na rame, doslovno se trzne, kao da više ne može podnijeti moj dodir. “Nemoj to raditi,” kažem, “ne trzaj se svaki put kad te taknem. Ja sam ti žena, Jack. Tvoja žena.” Kad se okrene k meni, lice mu izgleda drukčije i nešto u tom izrazu me plaši. Ne izgleda kao onaj muškarac za kojeg sam se udala, muškarac u kojeg sam se zaljubila prije svih tih godina na Albion Roadu. Izgleda iznureno, slomljeno zbog onoga što je učinio. Nastojim ne kriviti ga, ali znam da on krivi sam sebe. Mi smo u ovome zajedno dok nas smrt ne rastavi. Vidim to u svojim mislima; ured matičara, naše ruke koje se drže. Polako obiđem kauč i sjednem odmah do njega, oprezno se ophodeći prema njemu, kao da je porculanski ukras, jedan od onih kakve je moja baka skupljala i držala ih uredno poredane iznad štednjaka. “Jack,” kažem, “to sam napravila zbog tebe. Zbog naše obitelji.” Stanka. “Pa neće ostati u zatvoru zauvijek. Osim toga, zatvori su danas više kao centri za fitnes.” Nasmiješim se, ali on me ignorira. Kao da baš ništa nisam ni rekla; nastavlja buljiti u televizor. Vidim kako se slike s ekrana odražavaju u njegovim staklastim očima, boje se pojavljuju i nestaju. Vrati mi se sjecanje, nas dvoje neposredno nakon što smo prvi put bili zajedno. Bili smo u kinu, ali nismo vidjeli puno od filma. Poslije, dok smo šetali ulicom, prošli smo pokraj ulaza za Regent’s Canal, strmi tamni pločnik obrubljen tužnim vrbama. “Jesi li za šetnju?” pita Jack i ja sam primila njegovu ruku, povukla ga niz padinu. Voda je svjetlucala pokraj nas, obala obično puna ljudi bila je tiha, kao da su se svi biciklisti i trkači i šetači pasa maknuli samo zbog nas. Zurila sam u ljeskanje staklaste vode, u boje čamaca odražene u svjetlu, crvene i zelene i mornarski plave, zamućene valićima vode. Počeli smo hodati, nismo mnogo govorili, ali tišina koja nas je okruživala bila je teška. Prije Jacka nisam ni s kim bila zaista bliska,

jako dugo vremena. Nisam se, vjerojatno, osjećala sposobnom za to. “Jane”, rekao je Jack, njegov glas prekinuo je čudnu nepomičnost, njegova ruka odjednom je postala kliska u mojoj. “Bi li se prepala kad bih ti rekao da te volim?” Moja usta bila su na njegovima prije nego što se stigao usplahiriti. Sva sreća da nitko nije naišao tu večer pokraj istezališta za tegljače. “Volim te, Jack”, šapćem mu sada, sjedeći pokraj njega na kauču i dok izgovaram te riječi, pitam se jesu li istinite. Volim li ja ovog čovjeka? Zajedno smo stvorili život, protiv svih savjeta naših terapeuta, prijatelja, obitelji. Lagala sam zbog njega, mnogo puta, danima i tjednima i mjesecima. Čovjek sad čeka suđenje za zločin koji nije počinio. Kad moj suprug ne odgovori ništa, polako ustanem, osjećajući se kao da su mi udovi od olova. Jesam li se uvijek kretala ovako sporo? Ili me je konačno sve sustiglo - piće, krivnja, neprestano pretvaranje da sam nešto što nisam. Moja me prošlost sustiže. Valjda sam, naposljetku, postala ista kao moj otac. Sve u meni žudi za odlaskom u krevet, da skinem odjeću sa sebe, stanem pod vrući tuš i sperem sa sebe ovaj dan, pa se uvučem u naše šuškave bijele plahte i stavim glavu ispod jastuka. To sam često radila kad sam bila sama, prije no što sam srela Jacka. Umjesto toga, odem u kuhinju, natočim sebi čašu vina i otvorim ladicu sa sitnicama. Već sam gledala ovdje, znam da jesam, ali moji prsti prolaze opet kroz isti očajnički ritual - opipavaju dno ladice, ispod srebrnine, ispod kaosa našeg života koji se nakuplja u odbačenim rođendanskim svijećama, zaboravljenim čavlićima, Jackovom otvaraču za boce koji nikad ne koristi, paru u kuglu smotanih rukavica. Moja noćna rutina, u zadnje vrijeme. Moja ruka opipava drveno dno ladice, prije no što je frustrirano zatvorim. Nije tu. Znam da nije tu. “Jane.” Jack stoji u dovratku, rukama oslonjen na obje strane. “Je li uopće istina ono što si rekla, da je Ian udario Rachel?”

Znam kako bi volio da mu kažem da jest, da mu dam tu mrvicu mira. Moglo bi biti istina, pretpostavljam. Ali sumnjam da jest. A izgovorila sam već dovoljno laži. Kad mu ne odgovorim ništa, na kraju se on okrene i ode. Dovršim bocu vina, razmišljam o onoj ideji s natpisom Prodaje se na susjednoj kući. Možda bih se tada osjećala slobodnom od svega toga.

48. poglavlje Jane Subota, 7. prosinca

M

ama, tata, možemo li krenuti?”

Finnova mala ruka povlači me za suknju, uporno i bez prestanka. Od toga mi se suknja malo spusti sa struka; osjećam da sam izgubila malo i oko bokova. Dosta sam smršavjela u zadnje vrijeme. Ne namjerno i ne toliko kao Rachel Edwards, dakako, ali i ovo je lijep bonus. Jack i ja obećali smo djeci izlet u Saffron Walden - tobožnji šoping uoči Božića, ali znam da oni žele samo otići u Špilju Djeda Božićnjaka u novom trgovačkom centru koji se otvorio prošloga tjedna. Navodno, skoro svako dijete iz škole tamo je već bilo, što mi je malo teško povjerovati. Ipak, ovo je vjerojatno jedna od zadnjih godina u kojima je Sophie dovoljno mala da vjeruje u Djeda Božićnjaka, pa sam ih pristala odvesti. Tako ćemo bar izići iz kuće. “Ma-ma! Ta-ta!” Finn je nestrpljiv, njegovo malo tijelo počinje se ljuljati s jedne na drugu stranu, kako uvijek čini kad je na rubu živaca. “Hoću da krenemo!” “Oprosti, dušo”, kažem i pokušam se vratiti u sadašnjost, fokusirati na neposredne zadatke. Izvlačim kolica ispod stuba, a Jack traži dječje kape i rukavice - vrijeme se promijenilo i na radiju su jutros rekli da će možda biti snijega. Prošli tjedan vratili su se s

paljenja božićnih svjetalaca u neobičnom izdanju, u odjeći koju im je donirala Sandra (“Nisam htjela da se prehlade - nisi još primijetila da je došla zima?” Znakovit smijeh.) Jack i ja smo složno kimali, duboko se ispričavajući. Gubimo kontrolu, malo-pomalo. Vadim Finnove male plave čizme iz ormarića i posjednem ga na donju stubu, počinjem zahtjevni postupak navlačenja čizmica na njegove nemirne noge. Čarape mu padaju i on nezadovoljno cendra, ali uspijem mu uvući lijevu nogu u čizmu, pa onda i desnu. “Jack? Možeš li malo požuriti?” viknem, zatvarajući patent na Finnovoj jakni i odvodeći ga sa sobom u vešeraj gdje Jack kopa po kutijama s kapama i rukavicama. Nismo se njima koristili od prošle zime i u malom vešeraju nakupio se ozbiljan sloj prašine, koji pomalo osjetim i u grlu. Finn želi svoju kapu s lisičjim ušima; Jack stavlja Sophie ružičastu kapu i navlači joj rukavice koje se oko zglavaka blistaju od našivenih perlica. Uvijek je imala oko za sve što sjaji, kao svraka. Jack izvadi staru kapu sa znakom Arsenala i pruži je Finnu, čije lice mu kaže sve. “Onu s lisicom, tata, s ušima! Ne ovu. Ova je glupa.” On stisne zube. “Okej, okej, s lisicom. Donijet ću ti je.” Pogleda u mene. “Dolazim u auto za pet minuta.” Spremam se krenuti za Finnom koji ide natrag do Sophie koja nas čeka kod stuba kad vidim da se moj suprug ukipio. Okrenem se pogledati ga u lice i vidim da je nešto bljesnulo iz starog žutog šala koji je Sophie odbacila još lani. “Mama! Hoću ići!” Finnov povik oboje nas prene i Jack se trzne, šal mu ispadne iz ruku na prašnjavi pod vešeraja. Zlatni lančić zvecne, odvajajući se od materijala. Oboje zurimo u to, i prije nego što se stignem sagnuti i uhvatiti ga među svoje sada drhtave prste, Jack ga podiže, mršteći se. Srce mi udara i ne znam je li on primijetio, ne znam koliko vremena imam.

“Oh, to je moje”, brzo kažem, pružajući ruku prema tome, nadajući se da on ne vidi koliko se tresem, ali moj suprug odmakne se za korak od mene, držeći lančić čvrsto stisnut u dlanu. Mršteći se, podigne ga prema svjetlu. Lijep je, ali dosta malen, sa zlatnim medaljonom na kopčanje u obliku srca. Dok oboje zurimo u zlatni privjesak, on prebaci pogled na mene. “Ovo ti ja nisam kupio.” Spremam se odgovoriti, izmisliti nešto, reći da je to dar od bivšeg dečka, ha-ha, kako sam zaboravila na njega, kad on to napravi - pritisne bočnu stranu medaljona i on se rastvori. Trese mi se sad cijelo tijelo. Primam Jacka za lakat, štipam mu kožu svojim prstima, vodim ga dalje od djece, u dnevnu sobu gdje dugačka žica s bijelim žaruljicama stoji upetljana na podu. Djeca navaljuju da okitimo drvce, ali rekla sam im da moramo još malo čekati. Ne samo zbog nereda koji stvaraju iglice. Božić znači samo više posla, još jedan način da se žena ulovi u klopku. Jack otrese ruku i makne se od mene, zatvori vrata iza nas tako da nas djeca ne čuju i sad smo sami. Zatvorio je lijevu šaku oko lančića s privjeskom, ne vidim je uopće. “Jack, daj mi to natrag”, kažem, a on i dalje ne govori ništa, samo ispruži dlan i pruži ruku prema meni. “Jack, molim te, daj mi taj lančić”, ponovno govorim, pazeći da ne dižem glas, čaša crvenog koju sam popila prije uz ručak pomaže. On i dalje šuti, samo me promatra, gleda kako ću reagirati. Nikad nisam najbolje mogla procijeniti što Jack misli. To mi je uvijek pomalo smetalo, od samog početka, od prvog susreta. Kućanice iz našeg grada kunu se da znaju što njihovi supruzi misle u svako doba, okupljeni u mojoj kuhinji pričaju mi što je u glavama njihovih partnera, ali ja se tješim time što znam da je većina njih ionako u zabludi. Sandrin suprug Roger imao je aferu s jednom od učiteljica iz osnovne škole i to je trajalo dvije godine - jednom sam ih zatekla dok

sam išla po Finna u školu nakon nastave. Glupa krava nije nikad zbrojila dva i dva. Ima toliko stvari koje nitko od nas ne primjećuje. Pogledam lančić. Mislila sam da sam cijelu kuću prevrnula, svaku ladicu i svaku sobu, tražeći ga. Sitna ugravirana slova žmirkaju na mene iz unutrašnjosti srca, sričući njezino ime. Clarein poklon za šesnaesti rođendan. Djelić slagalice koji policija nije mogla naći. Zapravo je prilično lijep. Jack zuri u mene kao da me nikad nije vidio. “Bila jc unutra s kapama i rukavicama”, kaže, glas mu je neobično promukao. “Odakle to tu, Jane? Što njezin lančić radi u našoj kući? Ja ga nisam bio ni taknuo. Znaš da nisam.” Zastane. “Je li možda zapeo za tvoje rukavice dok si joj pomagala?” Okrenem glavu na drugu stranu, razmišljam. “Sigurno je bilo tako,” kaže on, “tako je tanak, pogledaj, bit će da nisi ni primijetila.” Glas mu je poprimio gotovo molećiv ton. “Je li se tako dogodilo, Jane? Reci mi istinu.” Osjećam kako mi srce tuče u ušima, bum-bum-bum. Nikad mi se nije činilo previše smislenim razvlačiti stvari. Nisam ja kao Jack. Želim da s ovim završimo; to je razlog što sam učinila ono što sam učinila na sajmu za Valentinovo, prije tolikih mjeseci. Ako ostanemo u limbu, nijedno od nas ne može se maknuti naprijed. A moramo. Mi to zaslužujemo. “Jane.” Svjetlo u njegovim očima se promijenilo, zatamnilo. Tada sam znala da je gotovo. Vrijeme je da kažem istinu. Cijelu istinu, ovaj put. Tako mi Bog pomogao.

49. poglavlje Jane Ponedjeljak, 4. veljače, 17.30

C

lare leži na zemlji, vrat joj je pod malo čudnim kutom. Čujem Jackove korake, već sasvim slabo, ali zaleđena trava prigušuje zvuk i oni posve nestaju. Mislim o tome koliko će mu vremena trebati da dođe kući, zamišljam ga kako otvara naša ulazna vrata, kako se suočava s kućom točno onakvom kakvu sam je ostavila. Pitam se što će napraviti. Kladim se da će popiti piće. Čuje se tiho, plačljivo mrmljanje. Dolazi k sebi, kao što smo i znali da hoće. Nije je gurnuo toliko da bi je uspio ubiti, zapravo ne, osim u slučaju da je baš imala lošu sreću. I jest. Cijela ova stvar duboko je nesretna. To je ono što su učitelji uvijek govorili za mene. Nesretno dijete. Imala je nesretno djetinjstvo, ta mala. Clareini kapci zatrepere, ali još nije posve došla k svijesti. Vidim kako se moj dah magli preko njezina lica, bijeli oblačići stvaraju se u mraku. Nemamo mnogo vremena. Ne vjerujem da će itko ovuda večeras prolaziti, ali nikad ne znaš. Ja jesam. I Jack jest. I Clare je ovuda prolazila. Otišla sam naći se s njim nakon njegova posla, kao što mi je i predložio. Bila sam spremna za šetnju i razgovor, priliku da budemo opet oni stari, baš kao što je i poželio jutros. Ovamo smo dolazili toliko puta. Sa Sophie, katkada s Finnom, i povremeno bismo Jack i

ja dolazili šetati ovuda uvečer, još onda kad sam bila trudna sa Sophie, dok je bila samo zrnce u mojem trbuhu. Sjećam se kako sam ga osjećala, čak i tad. Kako sam se brinula da smo pogriješili. Što smo došli ovamo, u ovaj grad usred ničega. Ostavili svoj život u Londonu. Posvetili se jedno drugome, životu u koji se nismo uklapali. Mogla sam vidjeti svoju budućnost kako se proteže ispred mene i plaši me. Mislim da me taj osjećaj nikad nije posve napustio. Svidjet će ti se ovdje, rekao je. “Clare”, kažem, glas mi je tih, ali čvrst. Ne diram je, ne želim je još pomicati. Diše, plitko, ali čujno, i dok gledam kako joj kapci ponovno trepere, ona ovaj put zaista otvori oči. Zurimo jedna u drugu u tami: ona leži, ja čučim. Trenutak kao da je ostao zaleđen u vremenu; kao da je netko stisnuo pauzu na snimci. “On me gurnuo”, kaže. Glas joj zvuči čudno, kao da je bez daha i vidim to sad, čuđenje u njezinim očima dok shvaća što se dogodilo. Nisam mislila da će se tako brzo sjetiti. Malo pomakne tijelo, ali vidim kako joj je bol preletjela licem, kao kad sjena prijeđe preko mjeseca. Proučavam njezine crte lica, pune usne, visoke jagodične kosti, plavu kosu. Prelijepa je, kao i njezina majka. “Nije te htio gurnuti, Clare”, kažem joj, pokušavam namjestiti osmijeh iako mi se lice smrzava od hladnoće i usne su mi kao led. “To je bilo slučajno. Našla si se između.” Mršti se na mene, i osjetim iskricu ogorčenja. Pokušavam joj pomoći, pokušavam objasniti. “Je li ti glava dobro?” kažem, iskušavajući drukčiju taktiku, ali ona ne odgovara, samo zuri u mene, kao da joj se iza očiju u glavi misli vrtlože i ja ih ne mogu vidjeti. “Vi i dr. Goodwin”, polako kaže, i sad se miče, podiže se na laktove tako da me gleda ravno u oči. Oči su joj tamnosmeđe, kao lješnjaci. “Što ste to radili?”

“Samo smo se prepirali, Clare”, kažem joj, pokušavajući zvučati ležerno, vedro, ali nešto u mojem glasu zvuči čudno, čak i u mojim ušima. Moram zaustaviti ovaj razgovor u začetku, ona mi je previše blizu, previše nam je blizu. Netko bi mogao naići - šetač psa, bilo tko. Iako je mrak, nije još tako kasno. Mislim da sam primijetila kretanje, tamo u desnom rubu vidnog polja, ali to je bilo samo sićušno svjetlo u daljini i nestalo je. Možda mi se samo učinilo. Clare otresa glavom, još jedan grč bola prijeđe joj licem. “Ne,” kaže, “svađali ste se. On se izderavao. Oboje ste - vi ste izgledali kao da ćete ga ošamariti.” Još jedna stanka. “Jeste li ga htjeli ošamariti?” Ne kažem ništa. Clare se trzne, podigne se još malo više. Gleda me u oči, prodorno, u očima joj je mudrost kakvu joj nisu mogle dati njezine godine. “Zar nemate djecu?” Gnjev u meni bljesne ponovno, počinje gorjeti. Duboko udahnem. Još ovo mogu spasiti, mogu spasiti nas. Nisam se toliko trudila sve ove godine da bi se sve na kraju srušilo zbog riječi neke tinejdžerice koja je vidjela više nego što je trebala. “Clare,” kažem, “udarila si glavom. Mislim da se ne sjećaš najbolje. Nitko od nas se nije izderavao. To je nesporazum.” Suze joj se počnu nakupljati u očima. “Nije”, šapne ona, glas joj je sada tih. Lice joj je veoma blijedo. Pitam se kako izgleda njezin potiljak, koliko krvi možda upravo gubi dok pričamo. “Vidjela sam vas. Čula sam vas. I vaša djeca će to čuti.” “Kako se usuđuješ”, kažem joj, iskra u meni plane kao oganj, gurajući se van, lickajući me, iskušavajući me. “Ne znaš što govoriš.” “Reći ću”, kaže Clare, kao da ništa nisam ni rekla. “Neću dopustiti da ovo radite još jednom djetetu. Vašem djetetu. Nemate pojma koliko nas to boli.”

Muka mi je, odjednom, dok se ona pokušava dignuti s tla, savija tijelo kao da namjerava ustati. Ne mogu shvatiti to što govori. Ne mogu dopustiti da kaže nekome. Zamislim to - prvo glasine, potom i pitanja. Godine prikrivanja što smo i kakvi smo. Godine truda da to sakrijemo od djece. Godine terapija i seansi i pokušavanja, pokušavanja, pokušavanja da kontroliramo tu bolest koja postoji unutar nas. Teško sam radila da bismo imali to što imamo. Također Jack. Trudila sam se da svoj život učinim uspješnim, izgradila sam samu sebe ni iz čega, a ova privilegirana mala plavuša bi to sve poništila. Ne mogu to dopustiti.

50. poglavlje Clare Ponedjeljak, 4. veljače, 17.35 sati ol u mojoj glavi je jaka, ali moje misli iznenađujuće su bistre. Kad B sam vidjela kako Jack žuri preko livade, nešto se čudno dogodilo to nije bio Jack nego tata i nije bila Jane Goodwin nego mama. Usta su mi suha i osjećam metalan okus, ali ne sviđa mi se ton kojim mi se Jane obraća, kao da sam dijete, luckasto dijete koje ima kvrgu na glavi i pobrkalo je stvari. Pretvarala sam se da je tako godinama. Mislim da laže. I neću se više pretvarati. Spremam se ustati iako me boli i jedna noga, mislim da sam čudno pala na nju, ali odjednom osjetim naglo kretanje u hladnom zimskom zraku i Jane je točno iznad mene, sagnuta. U očima joj je čudan izraz i osjetim strah. “Nemojte”, kažem, ali prije no što uspijem išta više reći, njezine ruke su mi u kosi. Vuče me, povlači mi glavu gore, i onda osjetim eksploziju bola dok udara mojom glavom o podnožje drveta. Na trenutak ne vidim ništa. Mičem nogama, pokušavam je zbaciti sa sebe, ali lijeva noga mi se ne kreće kako treba, osjećam da je iskrivljena i grabim je rukama za ruke ali ona nosi debelu pernatu jaknu i ne mogu je primiti kako treba. Jednom rukom mi odmiče ruke, prima me za jaknu i šal da me opet digne gore i zapinje za nešto oko mojega

vrata, moj lančić koji mi je mama kupila za rođendan i zlatni lančić mi pritišće kožu dok ne pukne, prasne, maleno olakšanje koje nestane u trenu kad moja glava po treći put udari o deblo. Metalni okus u mojim ustima puno je gori; sve mi je mutno i usporeno, kao da sam pod vodom, jedino što nisam pod vodom, tu sam na Žalosnoj livadi i idem vidjeti Owena i ne želim da se ovo događa. Ne želim umrijeti ovako, ne prije nego što vidim Owena, ne prije nego što vidim mamu. Ja uopće ne želim umrijeti.

51. poglavlje Jane Ponedjeljak, 4. veljače, 17.45 sati

K

ad odmaknem ruke s nje, diše prebrzo, preglasno. Ona se ne miče. Odmah ustanem, iako mi je u nogama osjećaj čudan i krut od dugog čučanja. Na trenutak ili dva, gledam dolje u nju, kosa joj je i dalje blistava u mraku, njezin dah više ne magli zrak. Ponovno čučnem, položim dva prsta u rukavici na njezin vrat sa strane, pazeći da joj ne budem preblizu, da izbjegnem dodir bilo kojeg dijela svojeg tijela s njom. Moji prsti ostaju tu sekundu ili dvije, ali nema kuckanja, nema bila. Čekam. Tijelo mi trne. Na trenutak, osjećam kao da me ona i dalje promatra, kao da me netko gleda kroz tamu, par očiju prati svaki moj pokret, ali kad se okrenem oko sebe po polju, ne vidim nikoga, ništa. Još malo pričekam. Vrat joj je mekan, podatan. Nema pulsa. Ponovno ustanem, maknem pogled s užasne nepomičnosti njezina lica. Netko će je odmah pronaći. Je li tako bolje? Osvrćem se petnaesti put, provjeravajući mračnu livadu i drveće koje ju obrubljuje. Nikoga nema na vidiku. Pogledam po sebi, ali nema nijednog izloženog djelića moje kože - jakna me pokriva od vrata do koljena, moje visoke crne čizme prekrivaju ostalo. Kosa mi je odignuta od lica, skupljena u punđu. I Jack je imao rukavice. Nemam razloga biti ovdje. Nijedno od nas ga nema.

Njezina torba leži na tlu, napola otvorena. Pažljivo, povučem drugu klapnu, ugledam papirnatu vrećicu iz ordinacije, njezino ime ispisano sa strane. Sigurno joj je napisao recept. Ne mogu dopustiti da ga netko poveže s njom. Uzmem vrećicu i gurnem je u džep jakne, tablete za kontracepciju šuškaju jedna uz drugu unutra. Srce mi tako glasno tuče, tako glasno da jedva čujem vlastite misli. Njezin mobitel leži na tlu pokraj džepa jakne, ispao je u natezanju. Uzmem ga; još je malo topao u mojoj ruci, čak i kroz rukavice. Brzo, prije no što stignem razmišljati dulje o tome, okrenem se od tijela na tlu, natjeram se otići u smjeru ograde kroz koju je Jack otišao prije samo deset minuta. Dok hodam, stvaram plan, smišljam objašnjenja kao i svaki put kad izgubim živce. Dosad sam u tome postala vješta. Ona bi sve ispričala socijalnoj službi, šapćem sama sebi, morala sam to napraviti. Nisam imala izbora. Moje misli preklapaju se, gnjev koji je u meni planuo sada je nestao kad izvora koji ga je potpaljivao više nema. Mislim na djecu, na Harryjev nemaran hod, na Sophie i Finna, kako im gladim kosu kad ih stavim u krevet, na to kako njihove male ruke točno sjedaju u moje dlanove dok ih vodim iz škole kući. Nitko me ne smije odvojiti od njih. Zaista nisam imala izbora. Brzo hodam preko polja, stišćući Clarein mobitel u svojoj ruci u rukavici. Otklopim futrolu, pitajući se hoću li ga morati baciti i onda vidim da je njezina osobna iskaznica ugurana iza, između futrole i zlatnog kućišta. Clare Edwards. Ne, bolje da sve ostavim zajedno, na nekom sigurnom mjestu. Dok hodam po drvenom nogostupu koji vodi prema našoj kuci, čujem neki zvuk i okrenem se, stisnuta želuca. Ugledam ga kad me pogodi snop svjetla njegove baterije njegove smeđe oči gledaju preko livade u mene. To je Nathan Warren. Hvala Bogu da je to samo on. Misli mi se utrkuju - misli, Jane, misli. Okrenem se i krenem prema njemu, smješkajući se, puštajući da mi kosa padne slobodno oko ramena. To je rizik, ali promišljen.

“Nathane,” kažem, “trebam jednu uslugu od tebe.” U trenutku kad stavljam ključ u bravu, Jack žuri, juri prema našim ulaznim vratima, napola prazna boca Jack Danielsa još mu je čvrsto stisnuta u ruci. Imala sam pravo da će piti. Uđem i uhvatim svoj odraz u zrcalu u hodniku; nos mi je rumen od zime. On stoji ispred mene, očaj mu je ispisan preko lica. Nježno ga uzmem za ruku, maknem bocu viskija na stranu, povedem ga iz hodnika u naš dnevni boravak, upravljam ga k našem mekanom, skupom kauču. Na podu je hrpica Finnovih igračaka; izgledaju kao da im tu nije mjesto, kao da su iz nekog drugog života. Nekoliko autića, mali plavi kamion. Previše veselo. Previše boja. “Jack”, sad držim obje njegove ruke, gledajući ga. Dišem polako, duboko, kako me Diane učila, znajući koliko su ključni ovi prvi trenuci. Poslala sam poruku Sandri dok sam išla kući, rekla joj da ću doći po djecu za deset minuta. To će mu pružiti priliku da se malo smiri. “Je li ona dobro?” kaže on i vidim da mu je teško bilo što govoriti jer je tako nervozan. “Jesi li razgovarala s njom, hoće li reći kome što se dogodilo? Jesi li joj rekla, jesi joj rekla da je to pogreška, da nisam htio to učiniti, da smo mi jednostavno takvi i da nikad nismo povrijedili djecu, da smo glupi i sjebani i...” Prekine se briznuvši u glasan, djetinji plač. “Jack, moram ti reći loše vijesti”, kažem, povučem ga prema sebi, primim njegovu glavu na svoja prsa kao da je on jedno od moje djece. Još uvijek imam rukavice na rukama; moji mekani prsti glade njegovo čelo. Zamišljam kako um mojega supruga u panici pretražuje mogućnosti: Clare je otišla ravno na policiju. Clare je otišla ravno svojem očuhu. U bolnici je zbog ozljede glave. Ali situacija je strašnija od svega što je pomislio i ja ne govorim naglas ništa od toga. Ono što kažem jest: “Jack, Clare je mrtva.”

Isprva, mislio je da me pogrešno čuo. Uspravlja se na kauču, odmiče svoje suzama obliveno lice iz mojeg zagrljaja. Od viskija mu srce udara brzo i nepravilno; mogu ga osjetiti kako kuca kroz njegovo tijelo, osjetiti alkohol u njegovu dahu. “Molim?” šapne. I ja se sad tresem, iako to ne želim, moje tijelo drhti pokraj njegovoga. Uzmem ga za ruku, isprepletem naše prste. Naši vjenčani prsteni pritišću se jedan o drugi, tvrdi pod mojom rukavicom. “Tako mi je žao, Jack,” kažem, “čekala sam, sjedila sam s njom, ali nije se budila, nije došla k svijesti. Ponovno sam joj opipala puls, tri puta, pokušala sam sve čega sam se mogla sjetiti da je pokušam vratiti. Ali ona - ona je već bila mrtva. Ona - pogledala sam joj glavu i udarila se točno u sljepoočnicu, i preminula je, i bilo je tako hladno i... Ne znam, Jack, nije se probudila.” On zuri u mene, lice mu je potpuno bijelo. “Jako mi je žao, Jack”, ponovno kažem. On izgleda kao da je u šoku. Pričao mi je o takvim stvarima, to se dogodilo jednom njegovom kolegi prošle godine - umro mu je pacijent zbog ugruška nakon udarca u glavu. Jack je rekao da te pacijente zovu “umrli u pola rečenice” - čovjek se osjeća dobro, pa se probudi sutradan ujutro pomalo mamuran i zbunjen, sve to postaje gore kako prolaze sati i ugrušak u mozgu raste. Nesretni ljudi koji su nezgodno udarili glavom - oni koji pate od epiduralnih hematoma - šokiraju svoje voljene naglom smrti. Besmislenost svega toga. Užasan gubitak. Prije sam se znala bojati da će se to dogoditi našoj djeci, nadzirala sam ih kao kobac kad bismo ih odveli na igralište. Naravno, to nije bilo ono što se sad tamo dogodilo, ali ima smisla. Jack zna da ima. “I ti si je ostavila tamo?” Ponovno je došao do svojega glasa, maknuo ruku od moje. “Moramo se vratiti, Jane. Moramo - mi moramo ovo ispraviti. Moramo postupiti ispravno.” Glas mu zvuči robotski i mogu samo zamišljati što mu prolazi po glavi. Misli da je nekoga ubio, da je uzeo Clarein život. U naletu bijesa. U svojoj nepromišljenosti. U svome jadnom, patetičnom

pokušaj sprečavanja da ga ošamarim, da naša glupa svađa ne postane jedan od naših groznih sukoba. I na neki način, u pravu je. Čujem da odnekuda dolazi jauk i treba mi nekoliko sekundi da shvatim da dolazi od njega. Dubok je, guturalan, naricaljka. Moj suprug stavlja šake na glavu i počinje udarati, lupati se po lubanji, čupati kosu, nanositi si male doze bola. Naglo ustane, posrne prema hodniku i prema vratima i otvori ih širom. Osjetim zapuh hladnoga zraka kako dolazi do mene. Istoga trenutka ja sam pokraj njega. “Ne, Jack, ne. Ne možemo ništa učiniti. To je bio nesretan slučaj, znaš i sam da jest. Strašan, tragičan slučaj. Nisi je htio ozlijediti. Ako sad nekome kažeš, znaš li što će se dogoditi?” On stane, s rukom na otvorenim vratima. Pružim ruku pokraj njega, zatvorim vrata, skinem rukavice i zamotam ih u čvrstu crnu kuglu. Sami smo u hodniku, licem u lice. “Uzet će djecu, Jack. Neće ti dopustiti da živiš ovdje s nama. Mogli bi i mene sumnjičiti. Misli na Sophie. Misli na Finna i Harryja. Bog zna što bi bilo s njima.” Vidim da guta. “Tebe ne bi sumnjičili”, šapne, promuklim glasom. “Odveli bi samo mene. I zaslužio sam da me odvedu. Naša djeca ne zaslužuju imati takvog oca kakav sam ja.” Na to ja stavim ruke oko njega, klizim njima po njegovu struku, baš kao što sam radila na Žalosnoj livadi, prije manje od sat vremena. Došla sam ga iznenaditi nakon posla, reći mu da sam razmislila o odlasku na savjetovanje. Ali on nije bio u pravom raspoloženju. Nije me slušao. Znao je da sam ljuta, negdje duboko. I onda je gurnuo Clare. On je gurnuo Clare. “Mi te trebamo, Jack”, kažem. Moja usta pritisnuta su o njegova prsa, topla na njegovu i dalje hladnom tijelu. ”Meni si potreban. Djeca te trebaju. Ne možeš odbaciti svoj život zbog jedne nesreće, jedne pogreške. Nisi zaslužio ići u zatvor.”

On plače, suze kaplju u moju tamnu kosu. Uvijek je volio moju kosu. Uvijek je volio mene. To je njegov problem. “Ja to ne mogu podnijeti”, kaže, i onda se i moje tijelo počne tresti i tako plačemo zajedno, stojeći u hodniku, jecajući i jecajući nad neredom koji smo napravili, životom koji sam oduzela.

52. poglavlje Jane Subota, 7. prosinca

M

islim da ti je bolje da to staviš ondje gdje si našao, Jack”, kažem svojem suprugu, pruživši ruku tako da moji prsti obuhvaćaju njegove, guraju ih natrag jedan po jedan sve dok mu šaka nije opet stisnuta, Clarein lančić maknut s pogleda. Nisam ga primijetila dok sam odlazila od Nathana Warrena, ostavljajući mu upute da zove policiju, da im kaže što je našao. Nisam ga primijetila kad sam tu večer svlačila jaknu, vješala je na kukicu pokraj svih ostalih, skidala šal, kapu i rukavice i zarolala ih u kuglu prije no što sam otišla pod vruci tuš. Primijetila sam u novinskom članku. Sjećam se dana kad sam vidjela redak o lančiću. Bio je odmah do slike s Rachelinim licem, molećivim i uplakanim. “Dali smo Clare lančić za šesnaesti rođendan, prije dva tjedna. Nikad ga ne bi skinula sama.” Sjećam se da sam ga vidjela na svjetlu mjesečine, jasni bljesak na njezinu uskom bijelom vratu. Ali nisam primijetila da se otkopčao, primio za moje rukavice, pratio me kući kao mali talisman krivnje. Mjesecima sam mislila da su ga možda pronašli, ugaženog negdje na Žalosnoj livadi i da ne mogu preko njega više povezati nikoga i ništa s njezinom smrti. Mjesecima sam pogledom

pretraživala pločnike dok bih hodala s djecom do škole, prestravljena da je negdje blizu nas, da se nekako našao na prilazu koji vodi k nama ili na cesti točno pred našom kućom. Tražila sam posvuda - u našoj spavaćoj, među Sophienim stvarima, mislila sam da ga je možda negdje ugledala i prisvojila, ne znajući što predstavlja. Tražila sam i u vešeraju, provjeravala rukavice koje sam nosila taj dan, nisam ga našla. Tanak je, delikatan. Promaknuo mi je. I sada on zna istinu. “Kako si mogla?” kaže Jack i glas mu je pun takvog prijezira, takve neprikrivene mržnje da sam čak i ja zatečena, samo na trenutak. Pogledam prema vratima. Ne čujem više dječje glasove, vjerojatno im je dosadilo, otišli su se gore igrati. Harry je na nogometu, ne zna ništa. “Kako sam ja mogla?” Ne bojim se ja svojega supruga; nikad ga se nisam bojala. Bojim se onoga što ću ja učiniti jer me on na to natjera. “Ti si me pustila da mislim - Jane, ti si me pustila da vjerujem da sam je ja ubio! Znaš kako sam se osjećao, znaš da je Ian u zatvoru! I cijelo vrijeme ti - ti to uopće nisi trebala učiniti!” Na to se nakostriješim. “Naravno da sam trebala, Jack. Što misliš, tko bi sad bio iza rešetaka da to nisam napravila? Ja?” Gotovo se nasmijem, ta je ideja jednostavno smiješna. “Jack, da je Clare Edwards ustala i odšetala se kući, zvala bi nam socijalnu službu. Možda bi nazvala i policiju, prijavila da je dobila teže tjelesne ozljede jer si je ti gurnuo. To bi pokrenulo istragu, oni bi nas razdvojili, čačkali bi po našim životima kao što su i po Rachelinu. Uzeli bi nam djecu. I nemoj se praviti da nije tako jer i sam znaš da je to istina.” Koraknem unatrag, čekam što će odgovoriti. Ne znam što misli. “Nisi je trebala ubiti”, šapne on i taj užasnuti izraz i dalje je na njegovu licu, izraz kakav nisam nikad vidjela za sve ove godine naših

uspona i padova. Odbojnost. Mržnja. Gađenje. “Ne gledaj me tako”, kažem, i čujem da je lagani prizvuk očaja ušao u moj glas - ta stvar koju sam toliko dugo pokušavala izbjeći. Potreban mi je Jack. Potrebno mi je da bude na mojoj strani. Ne želim da on sad sve uništi nakon što sam se toliko trudila. To ne mogu dopustiti. “Ne mogu ovako živjeti, Jane”, kaže on otresajući glavom, opet otvara dlan da vidi prokleti lančić. “Moramo se prijaviti. Moramo.” Odmaknem se od njega. Još u ruci držim božićne žaruljice, navoj žice čvrsto stežem u ruci. Trenutak traje. Pustim ga. “Mi?” Sad stojim pokraj prozora. Vani, prolazi auto. Nebo je sivo prognoziraju snijeg. Ako ih uskoro ne odveze u šoping, poslije će biti prekasno. “Što?” Jack gleda u mene, ali ja držim lice blago okrenuto, oči su mi na cesti. “Rekla sam, da se mi prijavimo? Mislim da se u ovom slučaju zaista ne radi o tome, zar ne, Jack? Ti si je gurnuo. Ti si joj prouzročio onu ozljedu na glavi.” Okrenem se od prozora, zakoračim prema njemu, nagnem se tako blizu da mu vidim svaku poru na licu, poznato, poznato lice pokraj kojeg sam se budila svaki dan proteklih godina. Znam ga jednako dobro kao i svoje vlastito. Ali on mene ne poznaje toliko koliko je mislio. Ne zna on ni pola priče. Pokušala sam to suptilno odraditi, pustiti policiju da sama donese svoje zaključke. Ali stvari se nisu dovoljno brzo odvijale - bili su spori, glupi. Stalno pratili krivi trag. I to što su krenuli na Harryja; pa, to im je zbilja bilo smiješno. Bilješka koju je moj sin našao o Clareinu posjetu liječniku izazvala mi je najviše nervoze. Nakon što sam svojeg supruga suočila s tim u autu, sačuvala sam snimku na svojem mobitelu - dio gdje on

ponovno tvrdi da je bila riječ o kontracepcijskim tabletama i gdje ja njemu govorim da to mora javiti policiji. Prekinula sam snimanje u trenutku kad me pitao kakvu to bolesnu igru sad igram, zašto ga tjeram da ponovi ono što već znam. Snimka mi je u mobitelu, za slučaj da mi ikada zatreba. Jasno se čuje kako mu govorim da to mora javiti policiji, čuje se koliko sam lažno začuđena. Mala tajnica Danielle, međutim, sad je ona bila problem. Tko bi rekao da će ona držati ključ naših života. Pokazalo se da je uplata s našeg zajedničkog računa bila dovoljna da joj usta drži zatvorenima. Doduše, deset somova mala je cijena za slobodu. Na kraju, jedini zapis da je Clare Edwards posjetila ordinaciju u Ashdonu bio je onaj koji sam zapalila u našem kaminu. I što je najbolje, Danielle zapravo nikad nije vidjela Nathana Warrena na polju žabljaka. Ne nakon našeg razgovora, u svakom slučaju. Trebali bi bolje plaćati svoje zaposlenike u državnom zdravstvenom sustavu, ali što ja tu mogu. Bilo mi je drago što sam i njega mogla riješiti. On je drag čovjek, stvarno. Sandra je ta koja mi je dala ideju iako toga nije ni svjesna. Na kraju mogu biti sretna što je takva alapača. Novac koji je Mark ostavio Clare bio je ključan; to je bila ta jedna stvar koja mi je manjkala. Motivacija. Ian ubije Clare, Ian se naplati. Čak i tada policija je oklijevala. Praktički sam im to morala servirati na pladnju. Da bar Ian nije bio tako pristojan čovjek; pripisati krivicu njemu bilo je teže no što sam mislila. Imala sam Clarein mobitel u svojoj ručnoj torbi još od veljače; prvo sam mislila da ću ga se nekako riješiti, ali s obzirom na razvoj situacije, morala sam biti proaktivna. Na dan sajma za Valentinovo, uvukla sam se u školu i ubacila ga u Ianov ruksak, tamo gdje ga je ostavio u učionici. Zdravlje i sigurnost, i te priče. Prilika, ako hoćete. Sami stvaramo svoje prilike, uvijek je govorila Diane. I stvarno biste pomislili da će to biti dovoljno, zar ne biste? Nije mi bilo drago što i drugi put koristim Nathana, ali na kraju nisam imala izbora. Ali dobro je što se onim detektivima žurilo da nadu

rješenje. Njegovo svjedočenje u konačnici bilo je presudno. Moja besplatna karta za vožnju u život bez zatvora. Moj suprug samo zuri u mene. “Što misliš, što bi policija napravila, Jack, da im kažeš što si napravio?” Sad nam se oči susretnu i ja vidim to, staro komešanje gnjeva koje nas je ovamo i dovelo. Ovaj put, usmjeren je na mene. “Ja je nisam ubio”, procijedi on kroz stisnute zube i ja mu se nasmiješim, pružim slobodnu ruku da mu dotaknem lice. Osjete se novoiznikle dlačice na njegovoj bradi, na toj snažnoj vilici koju sam oduvijek voljela, i ovako izbliza dah mu je pomalo težak. Ovih dana ne pazi na sebe kako treba. Pokušala sam mu reći. “Što misliš, kome će policija vjerovati, Jack?” pitam ga, glasom prigušenim, tihim, kao kad razgovaramo u krevetu. “Muškarcu koji ima povijest agresivnih epizoda i koji nema alibija? Ili meni? Majci troje djece, stupu društva, članici povjerenstva za Clarein memorijalni vrt?” Njegovo lice malo problijedi. “O čemu ti govoriš, Jane? Ako policija otkrije da smo išli na Albion Road, oboje ćemo im biti sumnjivi.” Pogledam ga značajno. Nakon toga zakoračim prema njemu. Moj zadnji adut. “Drago mi je što sam te upoznala,” kažem, pružajući mu ruku kao za rukovanje, “ja sam Rebecca.” Treba mu malo vremena. Gledam njegovo lice, moja ruka još stoji ispružena, kotačići u njegovu mozgu se vrte. Vidim da mu se sjećanje vraća; izraz na njegovu licu se mijenja, izduljuje. Pustim ruku da mi padne do boka i nasmijem se. “Znači sjećaš se Rebecce. Nikad u Albion Roadu nisam koristila pravo ime, Jack. Nema me nigdje u njihovim arhivima. Nema me ni

u dokumentaciji mojeg terapeuta. Htjela sam da sve prođe u potpunoj anonimnosti. Čudim se da to nisi i ti napravio.” On gleda u mene, ne shvaćajući. Za jednog doktora katkada sporo kopča. “To je povjerljivo”, kaže, ali čak i on zna da upravo lupeta gluposti. “Povjerljivo, da, sve dok ne dođe policija. Isto kao i ordinacije. To znaš, Jack.” Ostavim ga, otišavši opet k prozoru. Oprezno, uključim žaruljice i gledam kako se pali mali niz svjetala. “Što si ono rekao o odlasku na policiju?” pitam ga i on zuri u mene. Te poznate i bliske oči pale me pogledom. “Ti si luda”, prošapće ispod glasa. “Ti si potpuno luda.” Popravim malo žaruljice, tako da tek tu i tamo zatrepere. Djeci će se svidjeti. Svi će ih moći vidjeti kroz prozor: najblistavija svjetla u gradu. “Ja na ovo ne pristajem”, najednom kaže Jack i moram priznati da me njegove riječi iznenade. Nisam znala da on to ima u sebi. “Neću se više s tobom igrati sretne obitelji. Mjesecima živim u paklu - u paklu uvjerenja da sam ubojica, dovraga, mjesecima me s time držiš u šaci, povlačiš sve konce. To je to, Jane. Ostavljam te. Želim razvod.” Nije to puno drukčije od onog što je rekao one večeri kad je Clare umrla. Nisam to htjela čuti tada, a ne želim to ni sada čuti. Stajala sam okrenuta njemu leđima cijelo vrijeme dok je govorio, ali na posljednju riječ se okrenem. Oči su mu hladne, lice mu je kao od leda i cijelo tijelo napeto od gnjeva. “Ne misliš to tako, Jack”, mirno kažem. “Ne znaš što govoriš.” Dolazi k meni i ja se povučem unatrag, udarim o prozorsku dasku, tup zvuk udarca koji mi se širi po leđima.

“Nikad ništa u životu nisam ozbiljnije mislio”, kaže on, i prima me za ramena, njegovi prsti ukapaju se dublje i dublje u moju kožu. Stisnem zube, trpim. “Neću te pustiti, Jack,” kažem, “neću dopustiti da mi sve uzmeš.” Dah mi je isprekidan. “Razdvojit će te od tvoje djece. Pogotovo kada otkriju kako si isplatio Danielle Andrews. Baš volim zajednički račun.” Stojimo nepomični, zaleđeni zajedno, njegov stisak na mojim rukama ne popušta. Postupno, oslobodim se od njega, gledajući ga bez prestanka u oči. Točno vidim trenutak kad se preda, kad mi se prepusti. Nasmijala bih se da nisam toliko umorna. Zaista, on nikad nije imao izbora. Znam ja svojeg supruga i znam da ga je krivnja izjedala proteklih jedanaest mjeseci, da je njegov zdrav razum visio o koncu. Na neki način, ja sam bila toliko ljubazna da preuzmem odgovornost, da ga razriješim njegove krivnje. Ako ja preuzmem krivnju, onda on može nastaviti sa svojim životom. Neće otići na policiju zbog nečega što nije on učinio. Ne Jack. A ako i pokuša svaliti na mene krivnju, okrenut ću sve protiv njega. Dat ću im datume, lokacije, incidente iz naše prošlosti. Sve naše sukobe ću im izliti na glavu. Reći ću curama što mi je “radio”, baš kao što sam to rekla Karen. Navesti ih da provjere u bolnici, gdje su me liječili kad sam pala niza stube. Kladim se da nas se medicinske sestre tamo još sjećaju. Vidite, ja sam jednostavno uvijek dobro pripremljena. Planiram, ako tako hoćete. S tim lančićem koji je nestao, ovo je uvijek bio jedan od mogućih ishoda. Ali s modricom koju je vidjela Madeline, i naznakama koje sam nabacivala - propuštena književna večer, posjekotina na licu koju sam sama sebi nanijela nožem, onim koji skrivam među stranicama Wolf Halla - mislim da će to biti sasvim dovoljno da svi stanu na moju stranu. Da oslobode dobrog, jadnog Iana, vrate ledenoj kraljici njezina čovjeka. Ako dođe do toga, naravno. Plan B, pretpostavljam da to možete tako nazvati.

Ako me Jack sada ostavi, uputit ću policiju da malo istraži određenu terapijsku grupu za kontrolu bijesa na Albion Roadu. A ako to ne upali, predat ću im lančić, prekriven njegovim DNK-om. Ja ga nisam ni dotaknula. Onda ću uzeti hrpu novčanica od po dvadeset funti raspoređenih u kuharicama i otići s djecom. Ali on me neće ostaviti. Neće se usuditi. Pat-pozicija. Uvijek sam voljela igre moći. Slobodno možete reći da me to uvijek pokretalo.

53. poglavlje Jack Nedjelja, 8. prosinca

J

oš je mrak kad se budim u 5.55 ujutro, spuštam stopala s kreveta na hladan pod gostinjske sobe. Ako ništa drugo, nije se bunila što noćas ovdje spavam. Ostavio sam je samu u plahtama od egipatskog pamuka, plahtama koje je ona kupila mojom kreditnom karticom, malo nakon što smo se uselili. Rekla je da je to zato da se iskupim za ono kad sam je gurnuo niza stube. A nikad se ne želi sjetiti činjenice da bih, da je nisam odgurnuo, vjerojatno bio mrtav. Nikad nisam htio da padne niza stube, ona to dobro zna. Uvijek je znala. Pokatkad to još uvijek mogu vidjeti; pogled u njezinim očima tog dana u staroj kući, oštricu oštrog srebrnog kuhinjskog noža u njezinoj ruci. Bila je ljutita na mene, taj dan posebno ljutita optuživala me za cijeli niz stvari. Govorila mi da sam nevjeran, da ću na kraju otići i ostaviti je baš kao što je učinio i njezin otac. Pa, tu je bila u pravu. Napokon, napokon odlazim. Dignuo sam ruku da se obranim i tad se ona pokliznula i pala niza stube. Ili je odlučila pokliznuti se. Voli me s tim ucjenjivati, to radi sad već godinama. Njezin džoker u kartama, iako se sad pokazuje da ih ima cijeli prokleti špil. Od večeri kad je došla nad se sa mnom na livadi, več nabrušena za svađu, držala je nož iznad moje glave, kao oštri ledeni šiljak koji se sprema odlomiti.

Nema mnogo vremena. Dopustim sebi sekundu ili dvije ispred dječjih spavaćih soba, sretan što mogu čuti njihovo disanje kroz čvrsto zatvorena vrata. Moja torba, spakirana nakon što je ona trijumfalno otišla u krevet, čvrsto mi je stisnuta u desnoj ruci, u njoj je samo osnovno. Mobitel mi pulsira u lijevoj ruci. Idem na vlak u 5.35 za Ulicu Liverpool u Londonu i odatle dalje prema kući moje sestre Katherine, sestre koja je prestala razgovarati sa mnom onoga dana kad sam oženio Jane. Rekla mi je da je njoj previše bolno gledati kako radim takvu pogrešku. Siguran sam da će joj biti drago čuti da je imala pravo, iako, naravno, nitko nikad neće doznati kakvi su bili pravi razmjeri toga. Jer i ja, također, želim najbolje za svoju djecu. Ali ne mogu više podnijeti svoju ženu. Kad budem kod Katherine, počet ću stvarati planove. Razmišljao sam cijelu noć, jedva da sam spavao. Kontaktirat ću odvjetnika, vidjeti koje su mi opcije. Razvod svakako, ali moram viđati djecu. Znajući Jane, zajedničko skrbništvo najbolje je čemu se mogu nadati u ovoj fazi. Ali ja imam novca i novac će mi kupiti dobrog odvjetnika. Sjajnog odvjetnika koji će mi s vremenom vratiti moju djecu. I osloboditi me Jane i ovog ubogog života. To mi se javi dok tiho izlazim iz kuće, zatvaram teška vrata za sobom posljednji put. Dopuštam si letimičan pogled prema kući Edwardsovih, osjetim opet val tuge koja me prati sve od one večeri. Ovaj put, ipak, ne osjećam onu strašnu krivnju - i ta me misao učini gotovo euforičnim. Ja nisam ubio Clare. Koliko god da sam u životu griješio - a griješio sam mnogo i duboko - nisam ja kriv što je Clare udahnula svoj zadnji dah. Moja žena jest. Neću reći policiji što je učinila. Ja nisam ubojica, to vam ja govorim, ali morate vidjeti da također nisam ni posebno dobar čovjek. Nosio sam se s vlastitim demonima najbolje što sam znao tijekom onih dugih seansi na Albion Roadu, ali sve ove mjesece šutio sam dok je drugi muškarac optužen za Clareino ubojstvo. Svetac nisam. Ali, tješim se - jer sad to mogu, nakon svih ovih mjeseci mučenja - nisam toliko loš kao moja žena.

Vlak za London je pun, ljudi zijevaju, oči su im pospane pred laptopima. E-mail ordinaciji koji sam sastavio noćas leži u draftovima, spreman za slanje; moj vlastiti laptop tiho zuji u torbi. Kad budem kod Katherine, poslat ću ga: moja ostavka koja na snagu stupa odmah. Naći ću si novi posao u Londonu, u nekoj velikoj i anonimnoj bolnici, i kad me jednom Katherine više ne bude htjela trpjeti naći ću si stan, s dodatnim sobama za djecu kad mi dođu u posjet. Jer ona će ih pustiti, vidjet će da nema smisla braniti im kad jednom shvati da sam otišao - morat će shvatiti. Uvidjet će da se naše partnerstvo, takvo kakvo jest, ne može više nastaviti. Uništeni smo, uprljani - naš brak je umro s Clare. London se uzdiže oko mene, sivi neboderi upereni u nebo u ranom jutarnjem sjaju. Dok gledam u sam vrh Sharda, jedva vidljiv u prosinačkom zraku, nešto u meni se opusti, samo malo. Polako, iziđem iz vlaka i prođem kroz prepreke, nestajem u londonskoj gužvi. Ne osvrćem se. Ne ovaj put. Katherinin stan u Bethnal Greenu mali je ali topao, centralno grijanje kvrcka oko nas. Budim se na treći dan svoje slobode i smjesta posežem za mobitelom, u očajničkoj želji da čujem nešto o djeci. Ali tišina se nastavlja. Jane i njezin pat. Čak ni Harry nije odgovorio na moje poruke i bockanje dubokog nemira počinje mi se penjati uz kralježnicu. U zadnjih četrdeset i osam sati dopustio sam si vjerovati da će se Jane predomisliti, da će se njezina prvotna ljutnja zbog mojeg nestanka smiriti, da će pronaći olakšanje u slobodi koju sam dao i njoj i sebi. Svakako, sada nema drugog izbora. Čuje se zvuk, kucanje na Katherininim vratima. Još sam u boksericama, ali moja sestra već je otišla na posao, pa se izvučem iz pomoćnog kreveta i navučem donji dio trenirke i staru majicu. Moram kupiti odjeću, gotovo ništa nisam ponio sa sobom, a ova već počinje zaudarati. Treba mi deset koraka do ulaznih vrata i kad se sada osvrnem na ovaj dan, upravo o tih deset koraka razmišljam jer oni predstavljaju

posljednje od onoga prije. Poslije - pa, sve poslije život je nevrijedan življenja. Dvojica su, muškarci. Nejasno sam poželio da je bar jedno od njih žena i prekorio sebe zbog te misli. Nijedan se ne smiješi. “Jack Goodwin?” Moja prva, užasna misao, bila je da se nešto možda dogodilo nekom od djece. Misli su mi se utrkivale - nisam ih smio ostaviti s njom, ona je opasna, to je dokazano - ali duboko sam udahnuo i natjerao se misliti logički. Jane ne bi nikad naudila našoj djeci. Čak ni u njezinim najcrnjim trenucima, nikad im nije nedostajala ni vlas s glave. Oni su sav njezin svijet. “Da”, kažem. “Ja sam dr. Jack Goodwin. Kako vam mogu pomoći?” Jedan od njih iskorači naprijed. “Jack Goodwin, uhićujem vas zbog ubojstva Clare Edwards, za pokušaj izbjegavanja uhićenja i za podrivanje provođenja pravnog postupka. Ne morate ništa reći, ali vašoj obrani može naštetiti ako prilikom ispitivanja ne spomenete nešto što ćete kasnije iznijeti pred sudom. Sve što kažete može se upotrijebiti protiv vas.” Bljesak hladnog metala oko mojih zglavaka, osjećaj propadanja. “Ovo je ludilo”, kažem, riječi mi se vraćaju tek sada i nakratko policajci zastaju. U prsima mi se budi nada - pogriješili su, sad su shvatili da su pogriješili - ali onda me viši od njih dvojice primi za bradu, okrene moju glavu grubo prema sebi. U čeljusti mi škljocne. “Možete se prestati pretvarati, doktore Goodwin.” Tu riječ izgovorio je gotovo s podsmijehom. “Vaša žena nam je sve ispričala.” Te riječi odjekivat će u mojoj glavi petnaest godina.

54. poglavlje Nathan Četiri mjeseca poslije

N

athan Warren blag je čovjek. Svakog vikenda stoji na uglu gdje se glavna ulica Ashdon susreće s Avenijom Brook, nedaleko od gradskoga znaka koji prikazuje tri ovce i klip kukuruza. Najčešće sa sobom ima svoj stožac - bijelo-narančasti, koji mu je posudilo gradsko vijeće nakon što je njegov stari prometni stožac uništen. Nema mnogo automobila koji prolaze ovom cestom, ali oni koji prolaze dobit će od Nathana kimanje glavom, pokazivanje smjera rukom i ohrabrujući osmijeh. Stavit će stožac na cestu ako požele parkirati, ali oni najčešće samo prođu. Dolazi ljeto; osjeća se novi miris u zraku, vrtoglav i sladak. Cvijeće na Žalosnoj livadi će procvjetati, zna on to, ali svejedno tamo više ne odlazi u šetnju. Nitko onuda više ne šeće. Gotovo svako jutro on vidi Jane Goodwin s njezino dvoje mlađe djece, drži ih za ruku. Kad dolazi, obično i ne primjećuje Nathana jer čavrlja s jednom od drugih mama ili sluša što joj govori neko od djece. Sad su viši, pogotovo curica. Kako je narasla. Nathan više voli kad se vraća, kad Jane prolazi pokraj njega sama, djeca su na sigurnom, u školi. Živi sada sama s njima nakon onoga što se dogodilo njezinu suprugu. Ali vidio je već nekoliko puta dosad muškarca, novog muškarca, malo nižeg nego što je bio Jack, s

pješčano-plavom kosom. Dolazi u sportskom automobilu i katkada Jane izlazi njemu u susret, ljubi ga u usta. Nathanu se to zaista ne sviđa. Njemu se sviđa kad je sama, kad šeta - tad će mu se i nasmiješiti; tada će se i njihove oči susresti i Nathan će osjetiti to vruću navalu uzbuđenja. To bi se moglo dogoditi svaki čas, bilo koji od ovih dana. Mogla bi se okrenuti k njemu i nešto reći, mogli bi njih dvoje baš i razgovarati, onako kako treba, kako su i prije. Ona je tako jako, jako lijepa. On je to rekao policiji, ali njih to nije posebno zanimalo. Jedino što su ga stalno pitali bilo je što je htio s tom mlađom djevojkom, Clare, onom s plavom kosom. To ga je zbunjivalo, jako ga je to zbunjivalo. Nije on htio ništa s Clare - on nju čak nije ni poznavao. Jest da je vidio Jane s njom, one noći prije godinu dana na Žalosnoj livadi. Otišao je tamo u šetnju, kao što radi gotovo svake večeri nema se ovdje što raditi. Nathan ne voli piti, pa pub ne dolazi u obzir, i premda mu je mama rekla da je Ashdon jako prijateljski nastrojen grad, Nathan to ne vidi tako. Sjeća se mekog dodira majčine ruke dok je umirala - čvrsto ga je stisnula za ruku u kući koju je naslijedio i rekla mu neka pazi na ovaj grad i neka pazi na sebe. “To je lijepo mjesto,” promrmljala je, “prijateljski nastrojeno, Nathane. Iskoristi to najbolje što znaš. Sviđat će ti se ovdje.” Držao je svoju riječ sve ove godine. Ali ljudi u Ashdonu jako su zaposleni, njih on ne zanima i, naravno, onaj incident na sajmu za Valentinovo nije bio ni najmanje prijateljski. Nathan se malo strese na neželjeno sjećanje. Onaj čovjek koji je vikao na njega. Vikao o Clare. Jedina osoba koja je prema njemu ikada bila prijateljski nastrojena je Jane, još od one noći kad mu je rekla što treba učiniti. Jane Goodwin sada se vraća od škole; njezini koraci sve su bliži mjestu gdje stoji Nathan. Ide doma, prema svojoj velikoj kući. Kuća do njezine već neko vrijeme ima znak Prodaje se, tabla s natpisom u živim bojama stoji ispred živice. Dugo se prodaje. On joj se smiješi, sramežljivo, nesigurno, ali prijateljski joj se smiješi, i ovaj put ona

mu uzvrati osmijeh, baš pravim osmijehom. Njihove se oči susreću. On nespretno drži svoj stožac, rumenilo mu se penje uz vrat. Tako je lijepa. Sjeća se kako je bila lijepa na sajmu za Valentinovo, kako mu se osmjehnula kad se on krenuo vraćati kući, spuštene glave. Dodir njezine ruke kad ga je sustigla, obraza pomalo zarumenjenih. Bit će da je jako brzo hodala. Slušao ju je pažljivo dok je govorila, dok je od njega tražila drugu uslugu. “Jednu malu, jako malu, Nathane”, rekla je stojeći mu toliko blizu da je mogao osjetiti njezin parfem, cvjetni, čist miris od kojega su ga srsi prošli negdje duboko iznutra. Nije baš najbolje razumio odmah, ali kad mu je opet sve objasnila, shvatio je. Rekla mu je koliko joj je on pomogao, tražila je da joj sve sad ponovi, sve što treba napraviti. Nathan nije Iana baš dobro znao, ali znao je Jane. Htio je pomoći Jane, i to je napravio. Ona je to htjela napraviti tako da nitko ne dospije u nevolju, tako mu je objasnila, stvarno je pokušala, ali policija je htjela ime i on mora biti taj koji će im to ime dati. To je bilo važno. To je bio njegov zadatak. Ali ipak, njemu je tako laknulo kad su Iana pustili. Pokazalo se da to ipak nije bio on. I sada Nathan ne mora osjećati grižnju savjesti. On je slobodan. “Hvala ti, Nathane”, kaže Jane sada, kimajući prema stošcu, i on stane mirno, u njemu se uskomeša ushit, poput tople čokolade koju mu je znala spremati majka. “Molim”, promumlja i ona mu malo kimne glavom, kratko, odsječno kimanje koje može bilo što značiti, ali za koje Nathan misli da znači hvala, još jednom. Dakle, to je njihova tajna. Ona mu je to priznala i on nikad, nikad neće nikome reći. Nathan gleda za njom dok ona hoda prema kući i dok gleda tako, velika, teška vrata otvaraju se i otkrivaju muškarca pješčane kose, nasmiješenog, raširenih ruku. Jane ulazi u njegov zagrljaj i vrata se za njima zatvaraju. Novi početak, misli Nathan, i Jane to zaslužuje. Tako je, lijepa, naposljetku. Njemu je drago što joj je ostala kuća. Ovako njih dvoje zauvijek mogu dijeliti svoju tajnu.

55. poglavlje Jane Mjesec dana poslije

P

etnaest godina mnogo je vremena - moj suprug dobio je mnogo dulju kaznu nego što sam očekivala, da budem iskrena. A ne mogu baš zauvijek ostati sama, mogu li? Osim toga, Jack mi nije ostavio izbor. Nitko mu nije vjerovao dok se bunio kako je nedužan ne nakon što sam ja razgovarala s Madeline i njezinim šefom, pustila im snimku na kojoj Jack priznaje da je dao Clare kontraceptiv. Rekla sam im kako sam uvijek primjećivala na koji način on gleda Clare, kako ga je ideja da ona možda viđa nekoga gurnula preko ruba. Znao je imati te napadaje bijesa, napade ljubomore, rekla sam im dodirujući svoju ruku, podsjećajući Madeline na dan kad je vidjela moju masnicu. Njegov ga je bijes nadvladao, tužno sam kazala pokazujući im medicinsku narukvicu koju sam dobila kad sam bila u bolnici. Stvarno se trudio kontrolirati to, objasnila sam, dajući im adresu i broj centra na Albion Roadu. Ali na kraju nije mogao. Jadna Clare kolateralna je žrtva. Pažljivo su u vrećicu spremili zlatni lančić s privjeskom. Pitam se hoće li ga vratiti Rachel. Uglavnom, glavni detektiv Sturgeon bio je mnogo više prijemčiv od njih dvoje, ako ću iskreno - ima nešto u Madeline zbog čega joj nekako ne vjerujem. Ili je možda posrijedi to što ona ne vjeruje meni. Ali ja ću je pridobiti - moja ponuda da svrati na vino i dalje stoji. Nitko ne želi da ga se preskače, zar ne?

Ljudi u Ashdonu bili su mi predivna podrška tijekom cijelog ovog groznog razdoblja. Jedna od majki čak mi je donijela lazanje neki dan - djeca i ja smo ih pojeli. Žabljak sada počinje cvjetati na Žalosnoj livadi; možda odvedem Sophie tamo jedan dan. Sad više nije opasno, naposljetku. Sad imamo to mjesto samo za sebe. Ne gledajte me tako. Da ste bili na mojemu mjestu, i vi biste učinili isto. Znam to. Svaki čovjek bori se za sebe, na kraju krajeva. Pa tako, pretpostavljam, i svaka žena.

Zahvale Pisati ovu knjigu bilo je zabavno i želim zahvaliti svojoj divnoj urednici i prijateljici Charlotte Mursell što je obavila tako sjajan posao na uređivanju, odgovarala na moja brojna pitanja i bila tako entuzijastična i puna podrške na svakom koraku ovoga puta. Jedva čekam naše putovanje u SheepWash! Hvala i tebi, iznimna agentice Camilla Bolton - pomogla si mi ostvariti san i uvijek ću ti biti zahvalna što si riskirala s mojim pisanjem još 2014. Hvala lijepa velikoj ekipi u HQ Stories - sretnica sam jer se nalazim u tako sigurnim rukama, svi ste moji superheroji. Hvala Anni Sikorskoj što mi je dizajnirala još jedne genijalne korice - ove mi se sviđaju još i više nego one na mojoj prvoj knjizi, što nešto govori - i lijepoj Lucy Richardson što se bavi mojom promidžbom te Jennifer Porter što je napravila pravo čudo s marketingom. Sarah Goodey, Lisa Milton, J. P. Hunting, Georgina Green, Clio Cornich i Cecilia Lomas - hvala svima vama za vašu energiju i entuzijazam - vi ste fenomenalan tim. Hvala Lauri Gerrard za njezino orlovsko oko u provjeravanju teksta i Clare Wallis za lekturu. Mary Darby, Kristina Egan, Emma Winter, Rosanna Bellingham, Philippa Archibald i Roya Sarrafi-Gohar iz Darley Andersona - hvala vam što prodajete moje knjige na stranim tržištima, što mi savjetujete da svoj predujam trošim na cipele i vino, i što se nosite s neprestanim novim upitima. Svi ste zvijezde. Hvala svima u Team Avonu što su podržali moje pisanje kunem vam se da to ne radim na poslu! Hvala Anni Derkacz za mentorstvo, vino i savjete. Posebno hvala mojim prijateljicama Anni Garrett, Delphini Gatehouse, Lizzie Ashley-Cowan, Gigi Woolstencroft i Flo

Gillingham što su bile tako nevjerojatno dobra podrška - i Remi na tome što je najslađa beba koju sam ikad vidjela. Hvala tebi, Sabah Khane, što si bio moj drugi izdavač, tebi Helena Sheffield za tvoje savjete i prijateljstvo, tebi Eloise Wood što si uvijek tu za mene i svim nevjerojatnim autoricama što su mi napisale takve pohvale. Zaista to cijenim. Cijela ova avantura pisanja ne bi bila toliko zabavna da nije bilo Doomsday Writersa - hvala vam na svemu i neka nam je sretno! Hvala ti Alex, na tome što si mi dao ideje za zaplet, što si sa mnom proslavljao sve, i što me činiš toliko sretnom. Hvala mojoj obitelji za njihovu predivnu ljubav i potporu - mojoj braci Owenu i Fergusu, mojem tati, mojoj baki i mojoj mami. Najbolji ste. I na kraju, hvala mojim čitateljima! Svima koji su kupili moju prvu knjigu The Doll House i našli vremena da mi pošalju poruke, ocijene knjigu ili je preporuče svojim prijateljima - HVALA VAM. Zaista je sve to vrijedilo i nadam se da vam se i Susjeda jednako svidjela!