Tom Perrotta - Preostali.pdf

Tom Perrotta

Za Ninu i Lukea

Zahvale SMATRAM DA IMAM SREĆE ŠTO MOGU ZAHVALITI UOBIČAJENIM sumnjivcima – Elizabeth Beier, Mariji Massie, Dori Weintraub i Sylvie Rabineau – što su mi se pridružile na ovom Iznenadnom odlasku i što su mi bile vodilje na putu. Hvala i Mary, Nini i Lukeu, za baš svaki dan.

Prolog LAURIE GARVEY NIJE BILA ODGOJENA DA VJERUJE U UZEĆE. NIJE BILA odgojena da vjeruje ni u što posebno, osim u ludost vjerovanja samog. Mi smo agnostici, znala je govoriti svojoj djeci dok su još bila mala i trebao im je način na koji će se odrediti među prijateljima koji su bili katolici ili Židovi ili unitarijanci. Ne znamo postoji li Bog, a ne zna ni nitko drugi. Možda kažu da znaju, no uistinu ne znaju. Za Uzeće je prvi put čula dok je bila brucošica na fakultetu, na kolegiju Uvod u religije svijeta. Fenomen koji je profesor opisao zvučao joj je poput šale, horde kršćana koje lebde iz odjeće, uzdižu se i prolaze kroz krovove kuća i automobila ususret Isusu na nebu, dok ostali zabezeknuto promatraju i pitaju se kamo su nestali svi pravednici. Teologija joj je oduvijek zvučala sumnjivo, čak i nakon što je u udžbeniku pročitala poglavlje naslovljeno “Dijeljenje uoči tisućljetnice” i sve one gluposti o Armagedonu i Antikristu i Četiri jahača apokalipse. Činilo joj se to poput vjerskog kiča, neukusno poput slika na crnom baršunu, ona vrsta fantastike koja se dopada ljudima koji jedu previše pržene hrane, tuku djecu po stražnjicama i ne vide ništa problematično u teoriji da je njihov dragi Bog izumio sidu kako bi kaznio homoseksualce. Svako toliko, sljedećih bi godina znala primijetiti nekoga u zračnoj luci ili na vlaku tko bi čitao neki od romana iz serije Ostavljeni i osjetila bi trunku sažaljenja, čak i nježnosti, za tog jadnika koji nije imao ništa pametnije čitati ni raditi, doli fantazirati o tome kako će svijet završiti. A onda se to i dogodilo. Biblijsko se proročanstvo obistinilo, ili se barem djelomično obistinilo. Ljudi su nestali, milijuni njih u isto vrijeme, širom svijeta. Nije to bila nikakva drevna glasina – mrtvac koji je oživio u Rimskom carstvu – niti dosadna ovdašnja legenda, kao Joseph Smith koji nakon razgovora s anđelom u državi New York pronalazi zlatne ploče. Ovo je bilo stvarno. Uzeće se dogodilo i u njezinome gradu, kćeri njezine najbolje prijateljice, među ostalima, dok je i sama Laurie bila u njihovoj kući. Božja intervencija u njezin život nije mogla biti jasnija ni da joj se On obratio iz goruće azaleje.

Tako bi vam se barem činilo. No ona je svejedno uspjela tjednima, čak mjesecima poslije poricati ono što je bilo očigledno i držati se svojih sumnji kao pijana plota, očajnički ponavljajući riječi znanstvenika i stručnjaka i političara koji su inzistirali da je uzrok onoga što su oni nazivali “Iznenadnim odlaskom” i dalje nepoznat, te upozoravali javnost da ne trči pred rudo prije nego što bude objavljeno službeno izvješće nepristranog vladinog odbora koji je istraživao događaj. “Dogodilo se nešto tragično”, stručnjaci su iznova ponavljali. “Dogodio se fenomen nalik Uzeću, no čini se da to nije bilo Uzeće.” Zanimljivo, neki od najrevnijih zagovaratelja ovog objašnjenja bili su i sami kršćani koji nisu mogli poreći činjenicu da mnogi od onih koji su nestali tog 14. listopada – svi oni hinduisti i budisti i muslimani i Židovi i ateisti i animisti i homoseksualci i Eskimi i mormoni i zoroastristi, tko god da oni bili – nisu bili prihvatili Isusa Krista kao vlastitog spasitelja. Svima je bilo jasno da je ova žetva obavljena nasumice, a ako ništa drugo, Uzeće se nikako nije moglo dogoditi nasumice. Smisao je bio u dijeljenju žita od kukolja, u nagrađivanju istinskih vjernika i upozorenju ostatka svijeta. Naslijepo određeno Uzeće nikako nije moglo ni biti Uzeće. Tako da nije bilo teško zbuniti se, kršiti ruke i tvrditi da nemate pojma što se događa. No Laurie je znala. U nutrini, čim se sve dogodilo, ona je znala. Ona je bila ostavljena. I svi ostali su ostavljeni. Nije bilo važno što Bog pri odlučivanju nije uzeo religiju u obzir – ako išta drugo, to je stvari i pogoršalo, odbacivanje je postalo osobno. No svejedno je odabrala to saznanje zanemariti, potisnuti ga u neki mračni zakutak vlastita uma – u podrumsko spremište za sve one stvari o kojima niste imali snage razmišljati – na ono mjesto kamo skrivate saznanje da ćete jednog dana umrijeti, kako biste uspjeli živjeti ne deprimirajući se baš svakoga trenutka svakoga dana. Osim toga, toliko se stvari događalo u ono vrijeme, u tih prvih nekoliko mjeseci nakon Uzeća, škola je u Mapletonu bila otkazana, pa je njezina kći po cijele dane bila kod kuće, a njezin se sin vratio s fakulteta. Trebalo je kupovati namirnice i prati rublje, kao i nekada, spravljati obroke i prati suđe. Trebalo je odlaziti i na memorijalne priredbe, sastavljati spomenare, brisati suze, voditi tolike iscrpljujuće razgovore. Mnogo je vremena provodila sa sirotom Rosalie Sussman, posjećivala ju je gotovo svakoga jutra i pokušavala joj pomoći s tom

neshvatljivom tugom. Ponekad bi razgovarale o njezinoj otišloj kćeri, Jen – o tome kako je bila draga djevojka, kako se uvijek smijala, itd. – no uglavnom su samo šutke sjedile zajedno. Tišina se činila duboka i ispravna, kao da ništa što bi ijedna od njih imala za reći nije bilo nimalo važno da je prekine. Počeli ste ih zamjećivati u gradu naredne jeseni, ljude u bijeloj odjeći, kako se kreću u istospolnim parovima i vječito puše. Laurie je nekolicinu i prepoznala – bila je to Barbara Santangelo, čiji je sin s njezinom kćeri išao u razred; Marty Powers koji je s njezinim mužem znao igrati softball i čija je supruga nestala u Uzeću, ili što god ono bilo. Uglavnom nisu na vas obraćali pozornost, no ponekad bi vas slijedili kao da su privatni detektivi koje je netko unajmio da prate svaki vaš korak. Kad biste ih pozdravili, samo bi vas tupo pogledali, no kad biste im postavili smislenije pitanje, uručili bi vam posjetnicu na kojoj je bio otisnut sljedeći tekst: MI SMO ČLANOVI OSTAVLJENIH KRIVACA. POLOŽILI SMO ZAVJET ŠUTNJE. STOJIMO PRED VAMA KAO ŽIVI PODSJETNIK STRAŠNE BOŽJE SVEMOĆI. ON NAM SUDI.

Otisnuta manjim slovima, na stražnjoj strani posjetnice bila je navedena internetska stranica koju ste mogli posjetiti za više informacija: www.ostavljenikrivci.com. Ta je jesen bila čudna. Od katastrofe je prošla puna godina dana; oni koji su je nadživjeli prihvatili su udarac i zabezeknuto otkrili da još uvijek stoje na vlastitim nogama, premda su nekima bile klimavije nego drugima. Vrlo provizorno i krhko, stvari su se počele vraćati u normalu. Škole su se ponovno otvorile i ljudi su se vratili na posao. Klinci su u parkovima igrali nogomet; na Noć vještica nekoliko ih se i zamaskiralo i zvonilo na vrata susjednih kuća. Osjetili ste da se stare navike vraćaju, da život ponovno poprima prijašnji oblik. No Laurie se nikako nije uspijevala opustiti. Osim što je vodila brigu o Rosalie, bila je van sebe od zabrinutosti za vlastitu djecu. Tom se u ljetnom semestru vratio na fakultet, no potpao je pod utjecaj sumnjivog samozvanog

“proroka-iscjelitelja” znanog kao Sveti Wayne, pao je sve ispite i odbijao se vratiti kući. Nazvao ju je nekoliko puta tog ljeta da joj kaže kako je sve u redu, no nije joj htio reći gdje je ni što radi. Jill se borila s depresijom i posttraumatskim stresom – što je bilo i za očekivati, budući da joj je Jen Sussman bila najbolja prijateljica još iz pretškolskih dana – no odbijala je o tome razgovarati s Laurie ili ići na terapiju. U isto se vrijeme njezin suprug činio bizarno vedar, sve vijesti su mu bile dobre, cijelo vrijeme. Posao je cvao, vrijeme je bilo sjajno, upravo je istrčao deset kilometara za manje od sat vremena, ako je za vjerovati. “A što je s tobom?” upitao ju je Kevin, a nimalo mu nije bilo neugodno u pripijenim kratkim hlačama, dok mu je lice sjalo od zdravlja i tankog sloja znoja. “Što si danas radila?” “Ja? Pomagala sam Rosalie sa spomenarom.” On je složio grimasu, negodovanje pomiješano s ustezanjem. “Još se uvijek time bavi?” “Ne želi ni završiti. Danas smo sastavile malu povijest Jenine plivačke karijere. Mogao si je promatrati kako odrasta, godinu za godinom, a tijelo joj se mijenja u onom plavom kupaćem. Da ti se srce slomi.” “Eh.” Kevin je napunio čašu ledenom vodom iz slavine ugrađene u hladnjaku. Znala je da je ne sluša, izgubio je interes za bilo što u vezi Jen Sussman još prije nekoliko mjeseci. “Što je za večeru?” Laurie nije mogla reći da ju je šokiralo kad je Rosalie objavila da će se priključiti Ostavljenim krivcima. Rosalie su ljudi u bijelom fascinirali otkad ih je prvi put vidjela i često se naglas pitala bi li bilo teško položiti zavjet šutnje, osobito ako biste sreli nekog starog prijatelja, nekoga koga dugo niste vidjeli. “U takvim bi ti slučajevima trebali nekako oprostiti, zar ne?” “Ne znam”, rekla je Laurie. “Ali nekako sumnjam. Oni su fanatici. Ne vole činiti iznimke.” “Čak ni kad bi srela vlastitog brata kojeg nisi vidjela dvadeset godina? Ne bi ga mogla ni pozdraviti?” “Ne pitaj mene. Pitaj njih.”

“Kako da ih pitam? Nije im dopušteno razgovarati.” “Nemam pojma. Provjeri na njihovoj internetskoj stranici.” Rosalie je te zime često provjeravala njihovu internetsku stranicu. Kroz elektroničke je poruke razvila blisko prijateljstvo – očito zavjet šutnje nije uključivao i elektroničku komunikaciju – s ravnateljicom njihova Odjela za informiranje javnosti, simpatičnom ženom koja je odgovarala na sva njezina pitanja i objasnila joj sve što joj se činilo sumnjivo i problematično. “Zove se Connie. Prije je bila dermatologinja.” “Zbilja?” “Prodala je ordinaciju i sredstva donirala organizaciji. Mnogo ljudi to čini. Nije jeftino održavati organizaciju kao što je njihova.” Laurie je u lokalnom glasniku pročitala članak o Ostavljenim krivcima, pa je znala da već šezdesetak ljudi stanuje u njihovu “naselju” u Ulici ginka, u osam izdvojenih kuća koje je vlasnik tvrtke za razvoj nekretnina donirao organizaciji, bogat čovjek koji se zvao Troy Vincent, a koji je sada stanovao ondje kao običan član, bez ikakvih posebnih privilegija. “Što je s tobom?” upitala ju je Laurie. “Hoćeš li prodati kuću?” “Neću odmah. Pokusno razdoblje traje šest mjeseci. Do tada ne trebam donositi nikakve odluke.” “To je pametno.” Rosalie zavrti glavom, kao da je i nju samu zapanjila vlastita odvažnost. Laurie je jasno vidjela koliko je bila uzbuđena kad je konačno donijela odluku da će promijeniti vlastiti život. “Bit će čudno stalno nositi bijelu odjeću. Radije bih možda da je plava ili siva ili nešto treće. Bijelo mi loše stoji.” “Ja samo ne mogu vjerovati da misliš početi pušiti “Jao.” Rosalie se iskreveljila. Bila je jedna od onih zadrtih nepušača, osoba koja će početi divlje mahati rukom ispred lica čim se nađe deset metara od upaljene cigarete. “Na to ću se morati priviknuti. Ali to je nešto kao sakrament, znaš? Moraš pušiti. Nemaš izbora.” “Jadna tvoja pluća.”

“Nećemo živjeti dovoljno dugo da dobijemo rak. Biblija kaže da će nakon Uzeća nastupiti samo sedam godina Teških nevolja.” “Ali nije se dogodilo Uzeće”, rekla je Laurie, samoj sebi koliko i svojoj prijateljici. “Ne zbilja.” “Trebala bi poći sa mnom.” Rosalien je glas bio mek i ozbiljan. “Mogle bi možda biti cimerice ili tako nešto.” “Ne mogu”, reče joj Laurie. “Ne mogu ostaviti svoju obitelj.” Obitelj: loše joj je bilo i pri samom izgovaranju te riječi naglas. Rosalie nije imala nikakvu obitelj. Bila je razvedena već godinama, a Jen je bila jedinica. Majka i očuh živjeli su joj u Michiganu, a sestra u Minneapolisu, no ni s kim nije često razgovarala. “To sam i mislila.” Rosalie blago ali ravnodušno slegne ramenima. “Htjela sam samo pokušati.” Tjedan dana poslije, Laurie je odvezla Rosalie u Ulicu ginka. Dan je bio divan, ispunjen sunčevim sjajem i ptičjim pjevom. Kuće su bile impozantne – goleme trokatnice u kolonijalnom stilu s okućnicama od dvije tisuće kvadrata koje su, kad su izgrađene, vjerojatno dostigle milijunske cijene. “Opa”, rekla je. “Impresivno.” “Znam.” Rosalie se nervozno nasmiješila. Bila je odjevena u bijelo i nosila je mali kovčeg u koji je spremila uglavnom donje rublje i kozmetiku, ali i spomenare na koje je potrošila toliko vremena. “Ne mogu vjerovati da stvarno ovo radim.” “Ako ti se ne svidi, samo me nazovi. Doći ću po tebe.” “Mislim da će mi biti dobro.” Uspele su se stepenicama do bijele kuće na čijim je vratima bila ispisana riječ SREDIŠNJICA. Laurie nije smjela ući u zgradu, pa je zagrlila prijateljicu na ulazu i gledala kako je unutra uvodi blijeda žena ljubaznog lica, koja je mogla, ali i nije morala biti Connie, bivša dermatologinja. Prošla je gotovo godina dana prije nego što se Laurie vratila u Ulicu ginka. Bio je još jedan proljetni dan, malo hladniji, malo manje sunčan. Tog je puta ona bila odjevena u bijelo, ona je nosila mali kovčeg. Nije bio jako težak,

samo donje rublje, četkica za zube i album s pomno odabranim fotografijama njezine obitelji, kratka povijest ljudi koje je voljela i koje je ostavljala za sobom.

Prvi dio ..........................................................................

Treća godišnjica

Dan junaka DAN JE BIO DOBAR ZA PARADU, SUNČAN I NEOBIČNO TOPAO ZA TO DOBA godine, a nebo je bilo poput vjeronaučkog crteža raja. Ne tako davno, ljudi bi imali potrebu nervozno se našaliti o ovakvome vremenu – Hej, rekli bi, možda to globalno zatopljenje i nije tako loše! – no ovih se dana nitko nije previše zabrinjavao oko ozonskih rupa ili patetike svijeta bez polarnih medvjeda. Osvrnuvši se na to sada, činilo se to gotovo smiješnim, sva ta energija potraćena na brigu oko nečega tako udaljenog i nesigurnog, ekološke katastrofe koja se može ali i ne mora dogoditi negdje u dalekoj budućnosti, mnogo godina nakon što ste vi i vaša djeca i djeca vaše djece odživjeli dane koji su vam dodijeljeni na zemlji i otišli onamo kamo ste god trebali otići nakon što se sve svrši. Unatoč tjeskobi koja ga je cijelog jutra tištila, gradonačelnik Kevin Garvey osjetio je neočekivan nalet nostalgije dok je hodao prema Washingtonskoj aveniji, prema školskom parkiralištu gdje je sudionicima parade rečeno da se okupe. Do početka cijele predstave bilo je još pola sata, pokretne su pozornice bile poredane i spremne za polazak, limena se glazba pripremala za boj, začinjavajući ugođaj disonantnom uvertirom blejanja i trubljenja i malodušnog bubnjanja. Kevin je rođen i odrastao u Mapletonu i sve ga je ovo podsjećalo na parade koje su se održavale za Dan nezavisnosti, u vrijeme dok je sve još imalo smisla, a polovica bi se grada poredala niz glavnu ulicu, dok je druga polovica – sportaši juniori, izviđači i izviđačice, šepavi Ratni veterani i Dame od pomoći za petama im – koračala posred ceste i mahala gledateljima kao da su zatečeni činjenicom da su i oni ondje, kao da je sve to samo šašava slučajnost, a ne i državni praznik. Kako se barem Kevin sjećao, sve se činilo nevjerojatno glasno i grozničavo i bezopasno – vatrogasna kola, tube, izvođači irskog plesa, djevojke u šljokičastim kostimima koje vrte palicama, a jedne su se godine čak i masoni vozikali uokolo u onim urnebesnim patuljastim automobilima. Uslijedile bi utakmice softballa i roštiljanje, slijed utješnih rituala koji bi vrhunac dosegli u velikom vatrometu iznad jezera Fielding, dok bi se stotine ushićenih lica okretalo uvis, zadivljeno i očarano cvrčećim vrtuljcima i usporenim zvjezdastim eksplozijama koje bi

osvjetljavale tamu i sve prisutne podsjećale tko su i kamo pripadaju i zašto je sve dobro. Današnji događaj – to jest, preciznije, prvi godišnji Dan sjećanja i razmišljanja o otišlim junacima – neće biti nimalo nalik tome. Kevin je osjetio mračno raspoloženje čim je stigao do srednje škole, nevidljivu izmaglicu ustajale tuge i kronične izbezumljenosti koje su otežavale atmosferu i nagonile ljude da razgovaraju tiše i opreznije nego što bi to inače činili na ovako velikom okupljanju. S druge strane, bio je ujedno i ugodno iznenađen brojem prisutnih, budući da je prijedlog parade bio dočekan poprilično hladno. Neki od nezadovoljnih isticali su da nije pravo vrijeme za paradu (“Prerano je!” ustrajali su), dok su drugi naglašavali kako je sekularna komemoracija 14. listopada nepromišljena i možebitno bogohulna. Ti su se prigovori s vremenom izgubili, što zbog uspjeha organizatora u pridobijanju skeptika, a što zbog činjenice da su ljudi jednostavno voljeli parade, bez obzira koji im je bio povod. U svakom slučaju, toliko se stanovnika Mapletona dragovoljno prijavilo za sudjelovanje u paradi da se Kevin pitao hoće li itko uopće doći i pozdravljati ih s ulice dok će se spuštati prema parku Greenway. Na trenutak je oklijevao, tik na policijskim barikadama i stao skupljati snagu za dan za koji je znao da će biti dugačak i težak. Kamo god da je pogledao, vidio je slomljene ljude i svježe podsjetnike na patnju. Mahnuo je Marthi Reeder, nekoć brbljavoj gospođi koja je radila na šalteru za marke u pošti; ona mu se tužno nasmiješila i okrenula se kako bi mu bolje pokazala znak iz kućne radinosti koji je držala. Na njemu je bila velika fotografija njezine trogodišnje unuke, ozbiljnog djeteta kovrčave kose, s blago nakrivljenim naočalama. ASHLEY, pisalo je, MOJ MALI ANĐEO. Pokraj nje je stajao Stan Washburn – umirovljeni policajac i Kevinov bivši trener nogometa – zdepast čovjek kratkoga vrata čija je majica, tijesno zategnuta preko impresivnog pivskog trbuha, pozivala sve koji bi je pogledali: PITAJ ME ZA MOG BRATA. Kevin iznebuha osjeti snažnu potrebu da pobjegne odande, da otrči kući i cijelo poslijepodne diže utege ili grablja lišće – da se bavi bilo čime što ne zahtijeva društvo ili razmišljanje – no brzo je odagna, poput štucavice ili sramotne seksualne maštarije. Uz blag i savjestan uzdah, on se krene probijati kroz gomilu, rukovati se s ljudima i izvikivati im imena, izvoditi svoju najbolju imitaciju političara iz

male sredine. Bio je zvijezda američkog nogometa u srednjoj školi u Mapletonu, kasnije i uspješan lokalni poslovnjak – naslijedio je i proširio obiteljski lanac manjih trgovina alkoholnim pićima i u petnaest godina upravljanja utrostručio im dobit – Kevin je bio omiljen i istaknut u gradu, no zamisao da se natječe za mandat bila mu je potpuno strana. No onda mu je, prošle godine, iz vedra neba, dostavljena peticija koju je potpisalo dvjestotinjak njegovih sugrađana od kojih je mnoge vrlo dobro poznavao: “Mi, niže potpisani, očajnički tražimo vodstvo u ovim mračnim vremenima. Biste li nam pomogli da vratimo svoj grad?” Taj ga je apel dirnuo, a i sam se osjećao pomalo izgubljeno – prije nekoliko mjeseci je bio prodao tvrtku i zaradio pravo malo bogatstvo, te još nije bio odlučio što bi sljedeće trebao učiniti – te je prihvatio nominaciju za gradonačelnika, natječući se za novoosnovanu političku skupinu nazvanu Stranka nade. Kevin je premoćno pobijedio na izborima, izbacivši Ricka Malverna, ondašnjeg tromandatnog gradonačelnika koji je izgubio povjerenje glasačkoga tijela nakon što je pokušao zapaliti vlastitu kuću u izljevu, kako ga je on nazvao, “ritualnog pročišćenja”. Nije mu uspjelo – vatrogasci su unatoč njegovim gorkim prigovorima ugasili vatru – i Rick je ovih dana stanovao u šatoru u vlastitome dvorištu, dok su se sagoreni ostatci goleme viktorijanske vile uzdizali iza njega. Kevin bi svako toliko, trčeći rano ujutro, susreo bivšeg oponenta kako se izvlači iz šatora – jednom čak golog do pasa, u prugastim boksericama – i dvojica muškaraca bi se nelagodno pozdravila na uspavanoj ulici, s Hej ili Di si? ili Šta ima?, tek toliko da jedan drugome daju do znanja da je među njima sve u redu. Koliko god mu je bilo mrsko obavezno rukovanje i tapšanje po leđima koje je išlo uz novi posao, Kevin se osjećao obvezan biti na raspolaganju glasačkom tijelu, čak i onim nezadovoljnicima i prigovaralima koje nikako nije mogao izbjeći na javnim okupljanjima. Prvi koji mu je pristupio na parkiralištu bio je Ralph Sorrento, osorni vodoinstalater iz Ulice javora, koji se grubo probio kroz skupinu otužnih žena u usklađenim ružičastim majicama i posadio se točno Kevinu na put. “Gospodine gradonačelniče”, rastezao je, podsmjehujući se kao da je u samom naslovu nešto urnebesno smiješno. “Nadao sam se da ću vas uloviti. Nikad mi ne odgovarate na mailove.”

“Jutro, Ralph.” Sorrento je prekrižio ruke na prsima i pažljivo promotrio Kevina s uznemirujućom kombinacijom zabave i prezira. Bio je golem, tust čovjek obrijane glave i čekinjaste kozje bradice, odjeven u zamašćene vojničke hlače i podstavljenu majicu s kapuljačom. Čak i ovako rano – bilo je tek jedanaest ujutro – Kevin je na njemu namirisao zadah piva i znao da izaziva vraga. “Da se razumijemo”, objavio je Sorrento nepotrebno glasno. “Ne plaćam onu jebenu kaznu.” Kazna o kojoj je bila riječ iznosila je pet stotina dolara i bila mu je dodijeljena zato što je pucao u čopor pasa lutalica koji su mu se motali po dvorištu. Usmrtio je bigla na licu mjesta, no mješanac labradora i njemačkog ovčara odšepesao je s metkom u stražnjoj nozi i krvario tri bloka prije nego što je klonuo na pločniku nedaleko od predškolske ustanove u Ulici hrastova. Policija se uglavnom nije previše uzbuđivala oko upucanog psa – događalo se to deprimirajuće često – no nekolicina djece je morala gledati životinju kako se muči i žalbe njihovih roditelja i skrbnika rezultirale su optužbom Sorrenta. “Pripazite kako se izražavate”, upozorio ga je Kevin, nelagodno svjestan glava koje se okreću u njihovom smjeru. Sorrento zabije kažiprst Kevinu u rebra. “Zlo mi je od tih džukela koje mi seru po dvorištu.” “Nitko ne voli pse”, priznao je Kevin. “Ali sljedeći put nazovite Službu za životinje, u redu?” “Službu za životinje.” Sorrento ponovi riječi s prkosnim podsmjehom. Ponovno je zabio prst u Kevinov prsni koš, zarivši mu nokat u kost. “Ta govna ništa ne rade.” “Nemaju dovoljno osoblja.” Kevin nasilu izmami ljubazan osmijeh. “Snalaze se najbolje što mogu u teškoj situaciji. Svi to činimo. Sigurno razumijete.” Kao da je htio pokazati da razumije, Sorrento popusti pritisak na Kevinova rebra. Nagne mu se blizu, dah mu je bio kiseo, a ton prigušen i osoban.

“Učinite mi uslugu, može? Recite policiji da će, ako želi moj novac, morati po njega i doći. Recite im da ih ja čekam sa svojom otpiljenom sačmaricom.” On se naceri i pokuša izgledati poput velikog frajera, no Kevin mu u očima prepozna bol, onaj staklasti, nemoćan pogled koji se skriva iza halabučenja. Ako se dobro sjećao, Sorrento je izgubio kćer, debeljuškastu djevojčicu od kojih devet ili deset godina. Tiffany ili Britney, tako se nekako zvala. “Prenijet ću im.” Kevin ga lagano potapša po ramenu. “A sada biste se mogli vratiti kući i malo odmoriti.” Sorrento lupi Kevina po ruci. “Nemojte me jebeno dirati.” “Oprostite.” “Samo im recite što sam vam rekao, dobro?” Kevin mu je obećao da hoće i požurio odande, pokušavajući zanemariti knedlu straha koja mu se odjednom stvorila u želucu. Za razliku od obližnjih gradića, u Mapletonu još nitko nije pokušao samoubojstvo izazivajući policiju, no Kevin je imao osjećaj da Ralph Sorrento barem razmatra tu mogućnost. Plan mu nije bio previše impresivan – policija je imala većih briga od neplaćene kazne za nasilje nad životinjama – no bilo je mnogo načina na koje je moguće izazvati sukob ako ste za to baš zagrizli. Morat će reći načelniku policije, pobrinuti se da policajci na patroli znaju o čemu se radi. Ometen tim mislima, Kevin nije ni primijetio da hoda ravno ususret pastoru Mattu Jamisonu, koji je prije vodio Biblijsku crkvu Berejaca, dok nije bilo prekasno da ga izbjegne. Sve što je uspio učiniti bilo je da podigne obje ruke u uzaludnom pokušaju da se obrani od žute štampe koju mu je pastor naguravao na nos. “Uzmite”, reče pastor. “Ima stvari od kojih ćete pasti u nesvijest.” Kako nije bilo pristojnog načina na koji bi se mogao izvući, Kevin nevoljko uzme od njega primjerak glasila koje je nosilo snažan ali nezgrapan naslov “14. LISTOPAD NIJE BIO UZEĆE!!!” Na naslovnici je bila fotografija Dr. Hillary Edgers, omiljene pedijatrice koja je nestala prije tri godine, uz još osamdeset i sedmero lokalnih stanovnika i milijune bezimenih

ljudi širom svijeta. RAZOTKRIVAMO DOKTORIČINE BISEKSUALNE STUDENTSKE GODINE! izjavljivao je napis. Uokvireni citat iz članka glasio je: “‘Svi smo mislili da je gej’, otkriva bivša cimerica.” Kevin je poznavao i poštivao Dr. Edgers, čiji su sinovi blizanci bili jednako stari kao i njegova kći. Dvije je večeri tjedno volontirala u besplatnoj klinici za siromašnu djecu u gradu i na roditeljskim sastancima držala predavanja poput onih na temu “Dugoročne posljedice potresa mozga u mladih sportaša” ili “Kako prepoznati poremećaj u prehrani”. Ljudi su je cijelo vrijeme zaustavljali na nogometnom igralištu ili u trgovini i tražili od nje besplatne liječničke savjete, no ona im to nikada nije zamjerala, niti se činila imalo nestrpljiva. “Isuse, Matt. Zar je ovo potrebno?” Pastora Jamisona je to pitanje naoko zbunilo. Bio je mršav četrdesetogodišnjak pepeljasto plave kose čije se lice u posljednjih nekoliko godina nekako ovjesilo i postalo podbuhlo, kao da je stario u ubrzanom tempu. “Ti ljudi nisu nikakvi junaci. Moramo ih prestati tretirati kao da to jesu. Mislim, cijela ova parada–” “Ta je žena imala djecu. Oni ne trebaju čitati s kim je ona spavala dok je bila studentica.” “Ali to je istina. Ne smijemo se skrivati pred istinom.” Kevin je znao da nije bilo koristi prepirati se. U svakom je smislu Matt Jamison nekada bio pristojan čovjek, no izgubio je vezu sa stvarnošću. Kao i toliko predanih kršćana, i njega je Iznenadni odlazak duboko traumatizirao i mučio ga je strah da je Sudnji dan došao i prošao, te da je on ocijenjen kao loš. Dok su neki ljudi u istoj situaciji reagirali s pojačanom pobožnošću, pastor je krenuo u suprotnom smjeru, tvrdoglavo se primio poricanja Uzeća i posvetio život dokazivanju da ljudi koji su 14. listopada odbacili zemaljske okove nisu bili ni dobri kršćani niti posebno čestiti pojedinci. U međuvremenu se pretvorio u zadrtog istražitelja i potpunog gnjavatora. “U redu”, promrmljao je Kevin, presavio glasnik i ugurao ga u stražnji džep hlača. “Pogledat ću.”

Pokrenuli su se u nekoliko minuta poslije jedanaest sati. Policijska je povorka predvodila put, a slijedila ju je mala armada pokretnih pozornica koje su predstavljale razne civilne i poslovne organizacije, uglavnom stare neaktivne udruge poput Gospodarske komore šireg Mapletona, lokalne podružnice udruge za suzbijanje zlouporabe droga i kluba umirovljenika. Nekoliko je pozornica predstavljalo izvedbe uživo: polaznici Plesnog instituta Alice Herlihy oprezno su plesali jitterbug na sklepanoj pozornici, dok je skupina mladih karatista iz Škole za borilačke vještine braće Devlin zamahivala, udarala i probijala u prazno, stenjući u bijesnom suglasju. Usputnom bi se promatraču sve to činilo poznato, jedva imalo drugačije od bilo koje druge parade koja je prošla gradom u posljednjih pedeset godina. Tek je posljednje vozilo izazvalo tajac, kamion s praznom prikolicom okićenom crnim zastavicama na kojemu nitko živ nije stajao, a čija je praznina bila oštra i sama po sebi razumljiva. Kao gradonačelnik, Kevin se vozio u jednom od dva počasna kabrioleta koji su slijedili memorijalni kamion, u maloj Mazdi koju je vozio Pete Thorne, njegov prijatelj i bivši susjed. Vozili su se drugi u redu, iza Fiata Spidera u kojem je bila počasna gošća, zgodna ali krhka žena koja se zvala Nora Durst, a koja je 14. listopada izgubila cijelu obitelj – supruga i dvoje male djece – u onome što se nadaleko smatralo najvećom tragedijom u cijelome Mapletonu. Nora je ranije tog dana navodno doživjela slabiji napadaj panike, žalila se na vrtoglavicu i slabost i htjela je otići kući, no prebrodila je krizu uz pomoć svoje sestre i savjetnice za tugu koja je volontirala ondje za takve hitne slučajeve. Činilo se da joj je sada dobro, sjedila je gotovo kraljevski dostojanstveno na stražnjem sjedalu Spidera i okretala se lijevo i desno, umorno podižući ruku u znak pozdrava mjestimičnim izljevima pljeska koji bi se prolamali iz mnoštva okupljenog uz put. “Dobra posjećenost!” Kevin primijeti naglas. “Nisam očekivao ovoliko ljudi!” “Što?” Pete se prodere preko ramena. “Zaboravi!” dovikne mu Kevin, shvaćajući da nema smisla pokušavati nadglasati limenu glazbu. Puhačka sekcija bila je zalijepljena na njihov

odbojnik i svirala osebujnu verziju pjesme “Hawaii Five-O” koja je trajala toliko dugo da se Kevin počeo pitati je li to bila jedina skladba koju su znali svirati. Nestrpljivi u tempu posmrtne povorke, glazbenici su se zaletavali naprijed, na trenutke pretičući njihov automobil, da bi se ubrzo naglo vraćali unatrag i zasigurno ozlojeđivali dostojanstvenu procesiju koja ih je slijedila. Kevin se izvio u sjedalu, pokušavajući vidjeti ljude u procesiji iza glazbenika, no pogled mu je zaklanjala šuma uniformi boje trule višnje, ozbiljnih lica napuhanih obraza i limenih glazbala koja su sjala kao saliveno zlato na suncu. Tamo iza, pomislio je, to je bila prava parada, ona koju nitko još nije vidio, stotine običnih ljudi koji su koračali u malim skupinama, od kojih su neki držali znakove, drugi su bili odjeveni u majice s likom kojeg prijatelja ili člana obitelji koji je nestao. Primijetio je sve te ljude na parkiralištu nakon što su se ubacili u njihove redove i ta ga je slika – bezgranična suma njihove tuge – toliko potresla da je jedva uspio pročitati nazive na natpisima: Siročad 14. listopada, Koalicija ožalošćenih supružnika, Majke i očevi otišle djece, Mreža ožalošćene braće i sestara, Mapleton se sjeća prijatelja i susjeda, Preživjeli s Avenije mirti, Učenici Shirley De Santos, Nedostaje nam Bud Phipps, i tako dalje, i tako dalje. Sudjelovalo je i nekoliko konvencionalnih vjerskih organizacija – Naša gospa od tuge, Hram Temple Beth-El i prezbiterijanci Svetog Jakova su svi poslali delegacije – no zapeli su straga, gotovo kao zakašnjela misao, točno ispred vozila za hitne slučajeve. Središte Mapletona bilo je puno ljudi dobre volje, po ulicama je bilo razbacano cvijeće, većina kojeg je završila pod kotačima kamiona i koje će uskoro pregaziti i povorka. Dobar dio gledatelja bili su srednjoškolci, no Kevinova kći Jill i njezina najbolja prijateljica Aimee nisu bile među njima. Djevojke su spavale dubokim snom kad je on odlazio iz kuće – kao i obično, ostale su vani dokasno – i Kevin ih nije imao ni srca probuditi, niti hrabrosti da se nosi s Aimee, koja je uporno spavala u gaćicama i prozirnim topićima zbog kojih on ne bi znao kamo bi gledao. U posljednjih je pola sata dvaput nazvao kućni telefon u nadi da će ih zvonjava prenuti, no djevojke se nisu javile. On i Jill su se već tjednima svađali oko parade, ogorčeno i poluozbiljno, onako kako su o svim važnijim stvarima u životu u posljednje vrijeme

razgovarali. On ju je nagovarao da sudjeluje u paradi u čast svoje otišle prijateljice Jen, no njoj je bilo svejedno. “Znaš što, tata? Boli Jen briga jesam li ja u paradi ili nisam.” “Odakle to znaš?” “Nje više nema. Boli je briga za bilo što.” “Možda”, rekao je on. “Ali što ako je ona još uvijek ovdje, samo je mi više ne vidimo?” Činilo se da ta mogućnost zabavlja Jill. “To bi bilo grozno. Vjerojatno po cijele dane maše rukama i pokušava nam privući pažnju.” Jill se pažljivo zagleda po kuhinji, kao da pokušava pronaći prijateljicu. Počne glasno govoriti, kao da oslovljava polugluhog djeda ili baku. “Jen, ako si tu, oprosti što te ignoriram. Pomoglo bi kad bi pročistila grlo ili tako nešto.” Kevin se suzdrži od prigovora. Jill je znala da mu nije drago kad se šalila s onima koji su nestali, no da joj to i po stoti put kaže, ne bi ništa postigao. “Zlato”, rekao je tiho, “parada je za nas, ne za njih.” Zurila je u njega pogledom koji je nedavno usavršila – krajnje nerazumijevanje omekšano najmanjim znakom ženske strpljivosti. Bilo bi još slađe da si je ostavila bar malo kose i da nije nosila tako tešku šminku. “Objasni mi nešto”, rekla je. “Što se sve to tebe tiče?” Da je Kevin znao dobar odgovor na to pitanje, rado bi joj objasnio. No istina je bila da nije imao pojma što se njega sve to ticalo, zašto nije odustao od parade kao što je odustao od svega ostalog oko čega su se u posljednjih godinu dana svađali: od vremena do kad se izlazi, brijanja glave, toga koliko je mudro provoditi toliko vremena s Aimee, izlazaka u tjednu. Jill je bilo sedamnaest godina; shvaćao je da mu se ona, nekako neopozivo, istrgnula iz orbite i da će raditi što god poželi, kad god to poželi, bez obzira što on o tome mislio. U isto je vrijeme, međutim, Kevin doista želio da Jill sudjeluje u paradi, da na neki mali način pokaže da još uvijek uvažava institucije obitelji i zajednice, da još uvijek voli i poštuje svog oca i da će učiniti što može da ga usreći. Ona je situaciju savršeno dobro razumjela – znao je da jest – no iz nekog se razloga nije mogla natjerati na suradnju. Vrijeđalo ga je to, dakako,

no ljutnja koju je osjećao prema svojoj kćeri uvijek je dolazila s automatskom isprikom, s osobnim priznanjem svega kroz što je prošla i koliko joj je malo on uspio biti od pomoći. Jill je bila Svjedokinja i nije mu trebao psiholog da mu objasni da će se s tim morati nositi do kraja života. Ona i Jen su se družile 14. listopada, dvije hihotave djevojke jedna pokraj druge na kauču, jele su perece i na laptopu gledale snimke s YouTubea. A onda, u onoliko vremena koliko je potrebno da se klikne mišem, jedna od njih nestaje, a druga vrišti. I ljudi su nastavili nestajati iz njezina života u mjesecima i godinama koje su uslijedile, premda ne na tako dramatičan način. Njezin stariji brat otišao je na fakultet i više se nije vratio. Njezina se majka odselila iz kuće i položila zavjet šutnje. Ostaje joj samo otac, izbezumljen čovjek koji joj pokušava pomoći, no koji nikada ne uspijeva reći pravu stvar. Kako bi i uspio kad ni njemu ništa nije jasno, kao ni njoj? Kevina nije čudilo što je Jill bila ljutita ili buntovna ili depresivna. Imala je pravo biti sve te stvari i još više. Jedino što ga je čudilo bilo je što je još uvijek ondje, što još uvijek s njim dijeli dom, a tako je lako mogla pobjeći s Bosonogima ili jednostavno sjesti na neki autobus u nepoznatom pravcu. Mnogi su klinci to učinili. Drugačije je izgledala, to je bilo jasno, ćelava i potištena, kao da je željela da i potpuni stranci shvate koliko se loše osjećala. No kad bi se ponekad nasmijala, Kevin bi dobio osjećaj da je njezina bit još uvijek živa tamo negdje, još uvijek čudesno netaknuta, usprkos svemu. Tu se drugu Jill – onu kojom ona nikada nije uspjela postati – on nadao da će sresti jutros za doručkom, ne onu pravu koju je predobro poznavao, djevojku sklupčanu na krevetu koja se prepijana ili napušena vratila kući da bi joj bilo imalo stalo da skine sinoćnju šminku. Razmišljao je o tome da je ponovno nazove dok su se primicali Ulici Lovell, ekskluzivnoj slijepoj ulici u koju se preselio s obitelji prije pet godina, u vrijeme koje mu se sad činilo udaljeno i nestvarno poput ludih dvadesetih. Međutim, koliko god da je želio čuti Jillin glas, kočio ga je vlastiti osjećaj za pristojnost. Nije mu se činilo ispravnim da gradonačelnik usred parade brblja na mobitel. Osim toga, što da kaže? Hej, zlato, vozim se našom ulicom, ali te ne vidim...

Čak i prije nego što mu je supruga prebjegla k njima, Kevin je počeo nevoljko poštivati Ostavljene krivce. Prije dvije godine, kad je prvi put čuo za njih, pomislio je da su samo još jedan bezopasni kult Uzeća, skupina separatističkih fanatika koji su samo željeli da ih se pusti na miru da tuguju ili meditiraju do Drugog dolaska ili čega već što su iščekivali (još uvijek mu nije bila jasna njihova teologija, a činilo mu se da nije bila jasna ni njima samima). Čak mu je na određeni način imalo smisla da bi ožalošćeni ljudi poput Rosalie Sussman uspjeli pronaći utjehu kad bi se pridružili njihovoj organizaciji, povukli se iz svijeta i položili zavjet šutnje. U to se vrijeme činilo da su Ostavljeni krivci iznikli niotkuda, kao spontani mjesni odgovor na neviđenu tragediju. Podosta je prošlo prije nego što je shvatio da se slične skupine osnivaju širom zemlje i povezuju se u labavu nacionalnu mrežu u kojoj svaka podružnica slijedi jednaka opća načela – bijela odjeća i cigarete i parovi kao sustav nadzora – dok im je upravljanje bilo nezavisno, te ih je vrlo slabo netko organizirano nadgledao ili im se izvana uplitao. Unatoč tome što su se doimali poput redovnika, odjeljenje u Mapletonu se ubrzo pokazalo ambicioznom i discipliniranom udrugom s izraženim smislom za javni neposluh i politički teatar. Ne samo da su odbijali plaćati poreze i režije, nego su se u svom naselju u Ulici ginka odlučili i podsmjehivati čitavom nizu mjesnih odredbi, te desetke ljudi naguravati u kuće sagrađene za jednu obitelj, oglušivati se na sudske naredbe i opomene pred isključenja i graditi barikade kako bi priječili ulazak organima vlasti. Uslijedio je niz sukoba od kojih je jedan završio tako što je član Krivaca koji je bacao kamenje na policajce koji su pokušavali izvršiti nalog za pretragu upucan i usmrćen. Nakon tog zabrljanog prepada, javna je naklonost prema Ostavljenim krivcima porasla, što je dovelo do otkaza načelnika policije i gradonačelnika Malverna koji su obojica ovlastili intervenciju. Otkad je preuzeo gradsku vlast, Kevin je činio sve što je bilo u njegovoj moći da olakša tenzije između kulta i građana, te je u pregovorima postigao niz dogovora koji su Krivcima omogućili da žive manje-više kako im se prohtije, uz uvjete da plaćaju određene nominalne poreze i u jasno određenim situacijama garantiraju pravo pristupa policiji i vozilima za hitne slučajeve.

Činilo se da je primirje uzelo maha, no Krivci su se nastavili ponašati nepredvidivo i svako toliko se pojavljivali negdje, izazivajući zbunjenost i tjeskobu kod građana koji su pokušavali poštivati zakone. Ove se godine, na prvi dan škole, nekoliko odraslih osoba odjevenih u bijelo pojavilo u Osnovnoj školi Kingman Elementary School i zaposjelo učionicu drugog razreda, gdje su ostali cijelo jutro. Nekoliko tjedana kasnije, nova je skupina usred utakmice ušetala na nogometno igralište srednje škole, gdje su legli na teren i ostali ondje sve dok ih ljutiti igrači i gledatelji nisu prisilno uklonili. Mjesni organi vlasti su se već mjesecima pitali što će Krivci učiniti kako bi poremetili Dan junaka. Kevin je prosjedio kroz dvije sjednice za planiranje na kojima se detaljno raspravljalo o tom pitanju i razmotrio nekoliko vjerojatnih razvoja događaja. Cijeli je dan čekao na njihov potez, uz neobičnu kombinaciju straha i znatiželje, kao da zabava ne bi bila potpuna ako oni ne pokušaju na nju upasti. No parada je došla i prošla bez njih, a memorijalna se priredba bližila kraju. Kevin je položio vijenac na Spomenik otišlima u parku Greenway, jezovitu brončanu skulpturu koju je izradio jedan od profesora likovnog u srednjoj školi. Trebala je prikazivati bebu koja lebdi iz naručja zaprepaštene majke i odlazi u nebo, no nešto je pošlo po zlu. Kevin nije bio nikakav kritičar umjetnosti, no svaki put bi mu se činilo kako beba pada umjesto da se uzdiže, te da je majka možda neće uspjeti uloviti. Nakon blagoslova velečasnog Gonzaleza uslijedila je minuta šutnje kojom se obilježila treća godišnjica Iznenadnog odlaska, nakon čega su se oglasila crkvena zvona. Govor Nore Durst bio je posljednja točka na programu. Kevin je s ostalim dužnosnicima sjedio na improviziranoj pozornici i osjetio je laganu nelagodu kad je ona pristupila podiju. Iz iskustva je znao kako zastrašujuće zna biti držati govor, koliko je vještine i samopouzdanja potrebno da bi se zadržala pažnja publike i upola manja nego što je to bila ova ovdje. No ubrzo je shvatio da se nije imao oko čega brinuti. U publici je nastupio muk kad je Nora pročistila grlo i počela premetati kartice s bilješkama. Propatila je dosta – ona je bila Žena koja je izgubila sve – i ta joj

je patnja priskrbila autoritet. Ona se nije trebala truditi da zasluži ičiju pažnju ili poštovanje. Povrh svega, pokazalo se da je Nora prirodno nadarena. Govorila je polako i jasno – bile su to Osnove govorništva, no začuđujućoj je većini govornika ta lekcija promakla – s točno onoliko posrtaja i oklijevanja da se cijela stvar ne bi činila malo previše uglađenom. Pomogla je činjenica da je bila privlačna žena, visoka i lijepo građena, te da je imala blag ali izražajan glas. Kao i većina ljudi u publici, bila je ležerno odjevena i Kevin se ulovio kako malo previše oduševljeno zuri u složene šavove na stražnjem džepu njezinih traperica koje su joj pristajale s ugodnijom pripijenošću nego što se inače viđa na službenim državnim okupljanjima. Imala je, primijetio je, iznenađujuće mladoliko tijelo za tridesetpetogodišnjakinju koja je rodila dvoje djece. Koja je izgubila dvoje djece, podsjetio se i prisilio se da podigne pogled i usredotoči se na nešto primjerenije. Posljednja stvar koju bi volio vidjeti bila je naslovnica Mapletonskog vjesnika s gradonačelnikom koji bulji u guzicu ožalošćene majke. Nora je započela rekavši kako je isprva zamislila da će njezin govor biti slavljenje najboljeg dana u njezinu životu. Dan o kojem je bila riječ dogodio se samo nekoliko mjeseci prije 14. listopada, za vrijeme obiteljskog odmora u Jersey Shoreu. Ništa se posebno nije dogodilo, niti je ona u tom trenutku uopće uspjela osvijestiti koliko je točno sretna. Ta joj je spoznaja došla tek kasnije, nakon što su njezin suprug i djeca nestali, a ona provela više nego dovoljno neprospavanih noći u kojima je mogla pojmiti razmjere vlastitog gubitka. Bio je to, govorila je, prekrasan dan kasnog ljeta, topao i blago vjetrovit, ali ne toliko sunčan da ste cijelo vrijeme morali razmišljati o kremi za sunčanje. U određenom trenutku tog jutra njezina su djeca – Jeremyju je bilo šest, a Erin četiri godine; više od toga im nikada neće ni biti – počela graditi dvorac od pijeska i zadatku su pristupili s ozbiljnim oduševljenjem kakvo djeca ponekad pridaju najnevažnijim stvarima. Nora i njezin suprug, Doug, sjedili su nedaleko od njih na prostirci, držali se za ruke i promatrali te ozbiljne male graditelje kako trče do obale, pune plastične kantice namočenim pijeskom i gacaju natrag dok im se čačkalice od ručica savijaju pod teškim teretom. Djeca se nisu osmjehivala, no lica su im sjala od radosne usredotočenosti. Utvrda

koju su sagradili bila je neobično velika i kompleksna; zabavljali su se njome satima. “Imali smo kod sebe i kameru”, rekla je. “No iz nekog se razloga nismo ni sjetili upaliti je. Na neki mi je način i drago. Jer da postoji snimka tog dana, cijelo bih vrijeme provodila gledajući je. Propadala bih pred televizorom, stalno je premotavajući.” Međutim, razmišljanje o tom danu ju je nekako prisjetilo jednog drugog dana, jedne užasne subote u prethodnom ožujku kad je cijelu obitelj pokosila enteroviroza. Činilo se da je, gdje god da biste se okrenuli, netko drugi ondje povraćao i ne svaki puta u zahodsku školjku. Kuća je smrdjela, djeca su kukala, a pas je stalno cvilio da ga netko pusti van. Nora se nije mogla izvući iz kreveta – imala je visoku temperaturu i lebdjela je između stvarnosti i delirija – a ni Dougu nije bilo ništa bolje. Nakratko je tog poslijepodneva pomislila da vjerojatno umire. Kad je tu bojazan podijelila sa suprugom, on je samo kimnuo i rekao, “Okej.” Bili su toliko bolesni da se nisu ni sjetili uzeti telefon i pozvati nekoga u pomoć. U jednom trenutku te večeri, dok je Erin ležala između njih dvoje, a kosa joj je bila slijepljena od rigotine, Jeremy je došetao i sa suzama u očima pokazao na svoje stopalo. Woody se ukakio u kuhinji, rekao je. Woody se ukakio, a ja sam ugazio. “Bio je to pravi pakao”, rekla je Nora. “To smo si stalno govorili. Ovo je uistinu pakao.” No oporavili su se, naravno. Nakon nekoliko dana, svi su ponovno bili zdravi i kuća je bila u kakvom-takvom redu. No od tog im je trenutka to maratonsko povraćanje postalo simbol za najgori trenutak njihova života, debakl pred kojim je sve ostalo blijedjelo. Kad bi podrum poplavio, ili Nora dobila kaznu za parkiranje, ili Doug izgubio klijenta, uvijek su se mogli podsjetiti da bi im moglo biti i mnogo lošije. “E pa, rekli bismo, barem nije grozno kao onaj put kad smo svi bili bolesni.” Oko tog trenutka u Norinu govoru konačno su se pojavili Ostavljeni krivci. Grupno su išetali iz šumarka koji se protezao zapadnom stranom parka. Bilo ih je dvadesetak, bili su odjeveni u bijelo i polako koračali prema okupljenom mnoštvu. Isprva su se doimali poput neorganizirane svjetine, no kako su se primicali, počeli su se svrstavati u pravilnu vrstu, čineći formaciju

koja je Kevina podsjetila na organiziranu pretragu. Svaka je osoba nosila karton s napisanim jednim velikim crnim slovom i kad su se primakli dovoljno blizu pozornici da ste im mogli doviknuti, zaustavili su se i podigli znakove iznad glava. Krivudavi je niz slova zajedno ispisivao poruku PRESTANITE TROŠITI RIJEČI. Ljutiti se žamor proširio okupljenim mnoštvom kojem je smetalo i prekidanje i poruka. Svečanosti je prisustvovalo gotovo svo policijsko osoblje i, nakon trenutka oklijevanja, nekoliko se službenika počelo polako primicati nezvanim gostima. Načelnik Rogers je bio na pozornici i baš u trenutku kad je Kevin ustao kako bi se posavjetovao s njim je li pametno izazivati sukob, Nora se obratila policajcima. “Molim vas”, rekla je. “Pustite ih na miru. Nikome neće nauditi.” Policajci su oklijevali i zatim se povukli kad im je načelnik dao znak. Sa svog je mjesta Kevin uspio jasno vidjeti prosvjednike i do tog je trenutka shvatio da je među njima i njegova supruga. Kevin nije bio vidio Laurie nekoliko mjeseci i začudilo ga je koliko je smršavjela, kao da je bila pobjegla u fitnes centar, a ne u kult Uzeća. U kosi joj je bilo više sijedih nego što je ikada vidio – Krivcima uređivanje nije bilo pretjerano važno – no sve u svemu, izgledala je neobično mladoliko. Možda zbog cigarete koja joj je bila u ustima – Laurie je pušila u ranim danima njihove veze – no žena koja je stajala pred njim, sa slovom N uzdignutim visoko iznad glave, podsjećala ga je više na zabavnu djevojku koju je poznavao na fakultetu nego na ženu teška srca i široka struka koja ga je prije šest mjeseci napustila. Usprkos okolnostima, on osjeti nepogrešiv nalet žudnje za njom, stvaran i stvarno ironičan pomak u vlastitim preponama. “Nisam pohlepna”, nastavila je Nora ondje gdje je stala s govorom. “Ne tražim taj savršen dan na plaži. Htjela bih samo tu užasnu subotu, sve četvero jadne i bolesne, ali žive i zajedno. U ovom mi trenutku to zvuči kao pravi raj.” I prvi joj se put otkad je počela govoriti glas slomi od osjećaja. “Blagoslovio nas Bog, nas koji smo ovdje i one koji nisu s nama. Svi smo toliko propatili.” Kevin je za vrijeme ravnomjernog, pomalo prkosnoga pljeska koji je uslijedio pokušavao s Laurie uspostaviti kontakt očima, no ona je odbijala baciti čak i letimičan pogled u njegovu smjeru. Pokušao je sam sebe uvjeriti da

ona sve to čini protiv svoje volje – ipak su joj s obje strane stajala dvojica golemih bradatih muškaraca od kojih je jedan pomalo nalikovao Neilu Feltonu, tipu koji je bio vlasnik gurmanske pizzerije u centru grada. Bilo bi utješno pomisliti da su joj nadređeni naredili da ne podlegne iskušenju i pokuša barem tiho komunicirati sa suprugom, no u dubini duše mu je bilo jasno da nije tako. Mogla ga je pogledati da je htjela, mogla se barem udostojati primijetiti čovjeka kojem je obećala da će s njim provesti život. Ona to jednostavno nije htjela. Kad je poslije o tome razmišljao, pitao se zašto nije sišao s pozornice, prišao joj i rekao, Hej, dugo se nismo vidjeli. Dobro izgledaš. Nedostaješ mi. Ništa ga u tome nije sprečavalo. No samo je sjedio ondje, ne čineći ništa, sve dok ljudi u bijelom nisu spustili svoja slova, okrenuli se i odlutali natrag u šumarak.

Cijeli razred pun Jill JILL GARVEY JE ZNALA KAKO JE LAKO IDEALIZIRATI NESTALE, PRETVARATI se da su bili bolji nego što su stvarno bili, da su nekako superiorniji luzerima koje su ostavili za sobom. Osjetila je to na vlastitoj koži u tjednima poslije 14. listopada kad su joj svi živi – uglavnom odrasli, ali i neki klinci – počeli govoriti svakakve blesave stvari o Jen Sussman, koja stvarno nije bila ništa posebno, samo obična osoba, možda malo zgodnija od ostalih cura svojih godina, sigurno ne neki anđeo predobar za ovaj svijet. Bog se zaželio njezina društva, rekli bi. Nedostajale su mu njezine plave oči i prekrasan osmijeh. Nisu time mislili ništa loše, Jill je to shvaćala. Budući da je bila takozvana Svjedokinja, jedina osoba koja je bila u sobi kad je Jen otišla, ljudi su se često prema njoj ponašali jezovito obzirno – kao da je bila ožalošćeni član obitelji, kao da su ona i Jen postale sestre nakon što se to dogodilo – i s nekakvim neobičnim poštovanjem. Nitko je nije slušao kad bi pokušala objasniti da ničemu ustvari nije svjedočila i da nije imala pojma što se dogodilo, kao i svi ostali. U ključnom je trenutku gledala YouTube, taj neki tužni ali urnebesni video s klincem koji udara sam sebe u glavu i pretvara se da ga ne boli. Pogledala ga je sigurno tri ih četiri puta za redom i kad je konačno podigla pogled, Jen više nije bilo. Dugo je prošlo prije nego što je Jill shvatila da ona nije u kupaonici. Jadna ti, ustrajali su. Sigurno ti je užasno, tako izgubiti najbolju prijateljicu. To je bila druga stvar koju nitko nije htio čuti, to da ona i Jen više nisu bile najbolje prijateljice, ako su to ikada i bile, što je sumnjala, premda su godinama bez razmišljanja koristile tu frazu: moja najbolja prijateljica, Jen; moja najbolja prijateljica, Jill. Njihove su majke bile najbolje prijateljice, ne one. Djevojke su se samo prikrpale jer nisu imale izbora (u tom su smislu stvarno i bile poput sestara). Vozili su ih zajedno u školu, spavale su jedna kod druge, odlazile su zajedno na obiteljske odmore i provodile beskrajne sate pred televizorom ili zaslonom računala i ubijale vrijeme dok su njihove majke u kuhinji pile čaj ili vino.

Njihovo je improvizirano savezništvo bilo nevjerojatno izdržljivo, trajalo je od vrtića do sredine osmog razreda, kad se Jen iznebuha misteriozno promijenila. Odjednom se pojavila s novim tijelom – tako se barem činilo Jill – sljedeći dan s novom odjećom i dan poslije toga s novim prijateljicama, klikom zgodnih i popularnih cura koje je predvodila Hillary Beardon, za koju je Jen nekad tvrdila da je mrzi. Kad ju je Jill pitala zašto se želi družiti s ljudima koje je sama optužila da su plitki i odvratni, Jen se samo nasmiješila i rekla da su one ustvari baš simpatične kad ih upoznaš. Nije da je bila zločesta u vezi toga. Nikada nije lagala Jill ili joj se rugala iza leđa. Bilo je to kao da je polako otplovila u neku drugu, ekskluzivniju sferu. Simbolično se trudila uključiti Jill u svoj novi život i pozvala je (najvjerojatnije jer joj majka tako rekla) na izlet u kuću na plaži Julie Horowitz, no jedino što se dogodilo bilo je da je jaz između njih postao izraženiji nego ikada prije. Jill se cijelo poslijepodne osjećala poput stranca, poput blijede, neugledne uhode u svom beznadnom jednodijelnom kupaćem kostimu dok je izbezumljeno u tišini promatrala kako se sve te zgodne cure dive svojim bikinijima i nakvarcanim tijelima i s mobitela u pastelnim nijansama šalju poruke dečkima. Ono što ju je najviše iznenadilo bilo je kako se ležerno Jen ponašala u tom čudnom novom kontekstu, kako se savršeno uklopila u to okruženje. “Znam da je teško”, rekla joj je majka. “Ali ona stvara nove veze i možda bi i ti trebala početi činiti isto.” To se ljeto – posljednje prije katastrofe – činilo kao da nikada neće završiti. Jill je bila prestara za kampiranje, premlada za ljetni posao i presramežljiva da bi bilo koga nazvala. Daleko previše vremena provodila je na Facebooku, proučavajući fotografije Jen i njezinih novih prijateljica i pitala se jesu li stvarno tako sretne kao što izgledaju. Počele su se nazivati “cure sa stilom” i svaka je fotografija u opisu sadržavala taj nadimak: cure sa stilom čilaju; cure sa stilom na pidžama partiju; hej CSS, šta piješ? Budnim je okom pratila Jenine statuse i čitala o usponima i padovima u njezinoj novoj romansi sa Samom Pardom, jednim od najzgodnijih dečki u njihovom razredu. Jen i Sam se drže za ruke i gledaju film. Jen NAJBOLJI POLJUBAC IKAD!!! Jen Najduža dva tjedna mog života.

Jen... BRIGA ME. Jen Dečki su glupi! Jen Sve je Oprošteno (i još malo). Jill ju je pokušala mrziti, ali nije joj baš uspjelo. Koja bi bila poanta? Jen je bila ondje gdje je željela biti, s ljudima s kojima je željela biti i radila je stvari koje su je veselile. Zašto biste mrzili nekoga zbog toga? Samo ste trebali skužiti kako sve to pribaviti i za sebe. Kad se rujan konačno dovukao, činilo joj se da je ono najgore prošlo. Srednja škola značila je i nov početak, prošlost je bila izbrisana, a budućnost je tek trebalo ostvariti. Kad god bi se ona i Jen susrele na hodniku, samo bi se pozdravile i to bi bilo to. Jill bi je svako toliko pogledala i pomislila, Sad smo druge osobe. To što su 14. listopada bile zajedno bila je puka slučajnost. Jillina je majka nabavila neku vunu za gospođu Sussman – mame su im te jeseni bile ozbiljno zagrizle za štrikanje – a Jill se slučajno našla s njom u autu kad ju je odlučila dostaviti. Iz stare navike, Jill je završila u podrumu s Jen i njih su dvije vodile nelagodan razgovor o novim profesorima i zatim uključile računalo kad im je ponestalo stvari o kojima bi razgovarale. Jen je na nadlanici imala ispisan nečiji broj telefona – Jill ga je primijetila kad je uključivala računalo i zapitala se čiji je – i izlizani ružičasti lak na noktima. Čuvar zaslona na laptopu bio je fotografija njih dvije, Jill i Jen, snimljena prije nekoliko godina za vrijeme snježne oluje. Bile su zabundane, rumene i nacerene i ponosno su pokazivale na snjegovića, momka kojeg su s ljubavlju napravile, zatakle mu mrkvu umjesto nosa i svezale posuđen šal. Čak i u tom trenutku, dok je Jen sjedila ondje pokraj nje, prije nego što je postala anđeo, sve se činilo kao davna povijest, kao relikvija iz propale civilizacije. .................... Sve dok se njezina majka nije priključila Krivcima, Jill nije uspjela i sama shvatiti kako odsutnost izopačuje um, kako vas natjera da pretjerujete s vrlinama i zanemarujete mane osobe koja je odsutna. Nije to bilo isto, naravno: njezina majka nije uistinu nestala, ne kao Jen, no činilo se svejedno.

Imale su kompliciranu, pomalo opresivnu povezanost – malo previše blisku za dobro obiju – i Jill bi često poželjela da se malo udalje, da dobije malo vlastitog manevarskog prostora. Samo da odem na faks, znala je razmišljati. Bit će takvo olakšanje kad mi više neće stalno biti za vratom. No to je bio i prirodni poredak – odrasteš i odseliš se. Ono što nije bilo prirodno bilo je da te mama napusti, preseli se na drugi kraj grada, useli u kuću s gomilom vjerskih luđaka i prekine svaku komunikaciju s vlastitom obitelji. Dugo nakon njezina odlaska, Jill bi preplavila djetinja čežnja za majčinom prisutnošću. Sve u vezi nje bi joj nedostajalo, čak i stvari koje su je znale izluđivati – njezino falš pjevanje, ustrajanje da integralna tjestenina ima isti okus kao i obična, nemogućnost praćenja priče čak i u najjednostavnijim televizijskim serijama (Čekaj malo, jel’ to onaj tip od maloprije ili neki novi?). Napadaji divlje čežnje spopadali bi je iz čista mira i ostavljali je zbunjenu i u suzama, sklonu natmurenim izljevima ljutnje koju je neizbježno iskaljivala na ocu, što uopće nije bilo fer jer on nije bio taj koji ju je napustio. Pokušavajući obuzdati te napadaje, Jill je sastavila popis majčinih mana i izvukla ga svaki put kad bi osjetila da bi je mogla prevladati sentimentalnost: Čudan, kreštavi, skroz umjetni smijeh Užasan glazbeni ukus Stalno osuđuje Ne bi me pozdravila na ulici Ružne sunčane naočale Opsjednuta s Jen Koristi riječi kao hopla i halabuka u razgovoru Kvoca tati zbog kolesterola Mlohave ruke Voli Boga više nego vlastitu obitelj

Čak je pomalo i upalilo ili se možda ona samo privikla na situaciju. U svakom slučaju, naposljetku je prestala plakati prije spavanja, prestala pisati dugačka,

očajnička pisma u kojima preklinje majku da se vrati, prestala sebe kriviti za stvari koje nije mogla kontrolirati. Bila je to njezina vlastita odluka, naučila se prisjećati. Nitko ju nije prisilio da ode. U posljednje vrijeme, jedino doba dana kad bi Jill dosljedno nedostajala majka bilo je rano ujutro, dok je još bila u polusnu, nespremna za novi dan. To jednostavno nije bilo dobro, sići ujutro na doručak i ne zateći je za stolom u onom njezinom čupavom sivom ogrtaču da je zagrli i prošapće Hej, spavalice, glasom punim zadirkivanja i suosjećanja. Jill se teško budila i majka bi joj ostavljala dovoljno prostora da polako i mrzovoljno prijeđe u svjesno stanje, sustežući se od previše čavrljanja ili nepotrebne drame. Ako je htjela jesti, to je bilo u redu; ako nije, ni to nije bio problem. Njezin je otac nastojao popuniti prazninu – toliko mu je morala priznati – ali s njim jednostavno nije bila na istoj valnoj duljini. On je bio više jutarnji tip; u bilo koje doba da je ustala, on je već bio čio i netom istuširan, podigao bi pogled s jutarnjih novina – nevjerojatno, još je uvijek čitao jutarnje novine – i izgledao pomalo prijekorno, kao da je zakasnila na nekakav sastanak. “Opa”, rekao bi. “Koga to vidim. Počeo sam se pitati kad se misliš pojaviti.” “Hej”, promrmljala bi ona, nelagodno svjesna da je objektom roditeljskog pomnog proučavanja. Svakog bi je jutra tako promotrio, pokušavajući dokučiti što je radila protekle večeri. “Malo smo mamurni?” upitao je, zvučeći više znatiželjno nego kao da negoduje. “Ne baš.” Popila je samo par piva kod Dmitrija i potegla možda dvaput iz džointa koji je pred kraj večeri kružio prostorijom, no nije bilo potrebe ulaziti u detalje. “Samo se nisam naspavala.” “Eh”, zagunđao je, ne trudeći se sakriti sumnju. “Zašto večeras ne bi ostala doma? Mogli bismo pogledati neki film ili nešto.” Pretvarajući se da ga ne čuje, Jill se dogegala do aparata za kavu i natočila si šalicu tamno pržene koju su nedavno počeli kupovati. Bila je to dvostruka

osveta njezinoj majci koja nije dopuštala Jill da pije kavu kod kuće, čak ni onu šugavu jutarnju mješavinu koja je njoj bila odlična. “Mogu ti napraviti omlet”, ponudi joj otac. “Ili samo uzmi pahuljice.” Ona sjedne i strese se pri pomisli na jedan od očevih golemih masnih omleta s narančastim sirom koji se prelijeva iz preklopa. “Nisam gladna.” “Moraš nešto jesti.” Odlučila je to zanemariti i srknula veliki gutljaj crne kave. Ovakva je bila puno bolja, mutna i jaka, izazivala je u tijelu veći šok. Očev pogled odluta do sata iznad sudopera. “Jel’ se Aimee probudila?” “Nije još.” “Sedam i petnaest je.” “Nema žurbe. Ni jedna ni druga nemamo prvi sat.” On kimne i vrati se svojim novinama, jednako kao i svakog jutra kad bi mu servirala istu laž. Nikad joj nije bilo posve jasno vjeruje li joj ili ga jednostavno nije briga. Istu bi rastresenu vibru primjećivala na većini odraslih osoba u svom životu – murjacima, profesorima, roditeljima svojih prijatelja, na Dereku iz slastičarnice sa zaleđenim jogurtom, čak i na instruktoru vožnje. Nerviralo ju je to, na neki način, jer nikad ne bi bila sigurna udovoljavaju li joj ili se stvarno izvukla. “Piše li išta o Svetom Wayneu?” Jill je s velikim zanimanjem pratila priču o uhićenju vođe kulta. Mračno su je zabavljali gnusni detalji razotkriveni u člancima, ali joj je bilo i neugodno zbog brata koji je sve prokockao s tipom koji je ispao varalica i svinja. “Ništa danas”, reče on. “Valjda su potrošili sve zanimljive stvari.” “Baš me zanima što će Tom učiniti.” Nagađali su o tome posljednjih nekoliko dana, no nisu daleko odmakli. Bilo je teško zamisliti o čemu bi Tom mogao razmišljati kad nisu imali pojma ni gdje je on, što radi, niti je li uopće više uključen u Pokret zagrljaja iscjeljenja. “Nemam pojma. Vjerojatno je prilično–”

Prestali su razgovarati kad se Aimee pojavila u kuhinji. Jill je laknulo kad je vidjela da joj je prijateljica odjevena u donji dio pidžame – to se nije svaki put događalo – premda je relativnu čednost jutrošnje kombinacije narušavala duboko dekoltirana potkošulja. Aimee je otvorila hladnjak i počela dugo zuriti u njega, naginjući glavu kao da se unutra događa nešto zapanjujuće. Zatim je izvukla kutiju s jajima i okrenula se prema stolu, mekog i pospanog lica i nevjerojatno čupave kose. “Gospodine Garvey”, reče ona, “biste li mi kojim slučajem napravili onaj svoj fini omlet?” Kao i obično, u školu su išle dužim putem, sakrile se iza Safewaya kako bi popušile mali džoint – Aimee je davala sve od sebe da u mapletonsku gimnaziju ne primiriše ako nije barem malo ošamućena – zatim su se uputile niz Ulicu Reservoir kako bi provjerile visi li itko zanimljiv u Dunkin’ Donutsu. Odgovor je, kao i obično, bio ne – osim ako vam starkelje što žvaču krafne nisu zanimljivi – no čim su provirile unutra, Jill spopadne nevjerojatna želja za nečim slatkim. “Smeta li ti?” upita ona i baci molećiv pogled prema pultu. “Nisam doručkovala.” “Ne smeta meni. Nije moja debela guzica.” “Hej”, Jill je mazne u rame. “Moja guzica nije debela.” “Nije još”, reče joj Aimee. “Pojedi još koju krafnu.” Budući da se nije uspjela odlučiti između krafne s glazurom i one s pekmezom, Jill se odlučila za nešto između i naručila obje. Najnormalnije bi mogla jesti i s nogu, no Aimee je ustrajala da pronađu stol. “Čemu žurba?” upita ona. Jill baci pogled na sat na mobitelu. “Ne želim zakasniti na drugi sat.” “Ja imam tjelesni”, reče Aimee. “Briga me ako to propustim.” “Ja imam test iz kemije. Koji ću vjerojatno pasti.” “Svaki put to kažeš i onda svaki put dobiješ peticu.” “Ne i ovaj put”, reče Jill. Previše je sati markirala u posljednjih nekoliko tjedana i bila napušena na previše onih na kojima se uspjela pojaviti. Neki su

predmeti dobro išli uz travu, no kemija nije bila jedan od njih. Napušiš se i počneš misliti o elektronima i završiš jako daleko od mjesta na kojem si trebao biti. “Ovaj put ću najebati.” “Koga briga? To je samo glupi test.” Mene briga, poželi reći Jill, no nije bila sigurna misli li to stvarno. Prije ju je bilo briga – bilo ju je itekako briga – i nije se još uspjela naviknuti na osjećaj da je ne treba biti briga, premda se svojski trudila. “Znaš što mi je mama rekla?” upita Aimee. “Rekla mi je da kad je ona bila u srednjoj, cure su se mogle izvući s tjelesnog kad bi imale mengu. Rekla mi je da su imale jednog profesora, nekog neandertalca koji je bio trener nogometa, kojem bi svaki put rekla da ima grčeve i on bi joj svaki put rekao, Okej, idi sjesti na tribine. Tip nikad ne bi ni skužio.” Jill se nasmijala, premda je već čula tu priču. Bila je to jedna od samo nekoliko stvari koje je znala o Aimeenoj majci, osim činjenice da je bila alkoholičarka koja je nestala 14. listopada i ostavila kćer s očuhom koji joj nije bio drag i kojem nije vjerovala. “Hoćeš griz?” Jill joj pruži krafnu s pekmezom. “Odlična je.” “U redu je. Prejela sam se. Ne mogu vjerovati da sam pojela cijeli onaj omlet.” “Nisam ti ja kriva.” Jill poliže sitan dragulj od pekmeza s vrha palca. “Pokušala sam te upozoriti.” Aimeein izraz lica postane ozbiljan, čak pomalo strog. “Ne bi trebala ismijavati svog starog. Stvarno je super tip.” “Znam.” “A čak ni ne kuha loše.” Jill se nije prepirala. U usporedbi s njezinom majkom, otac je užasno kuhao, no Aimee to nikako nije mogla znati. “Trudi se”, reče ona. Ona slisti krafnu s glazurom u tri zalogaja – bila je tako prozračna, kao da pod šećernim preljevom nije bilo ničega – i pokupi otpadke.

“Joj”, reče, zgrozivši se pri pomisli na test koji će uskoro morati pisati. “Trebale bi krenuti.” Aimee je na trenutak promotri. Baci pogled na vitrinu za pultom – nizovi krafni poredani u metalnim košaricama, s glazurom ili mrvicama ili šećerom u prahu ili bez ičega ili ispunjenih slatkim iznenađenjima – a zatim ponovno pogleda Jill. Licem joj se polako rastegne vragolast osmijeh. “Znaš što?” reče. “Mislim da ću ipak nešto pojesti. Možda i popiti kavu. Hoćeš li i ti kavu?” “Nemamo vremena.” “Naravno da imamo.” “Što je s mojim testom?” “Što s njim?” Prije nego što je Jill uspjela odgovoriti, Aimee je već ustala i krenula prema pultu, a traperice su joj bile toliko uske i korak toliko gibak da su se svi prisutni okrenuli kako bi buljili u nju. Moram ići, pomisli Jill. U tom je trenutku obuzme neki nestvaran osjećaj, iznenadna svijest da je zarobljena u ružnom snu, onaj panični osjećaj bespomoćnosti, kao da uopće ne posjeduje slobodnu volju. No ovo nije bio nikakav san. Sve što je trebala učiniti bilo je ustati i početi hodati. No svejedno je ostala sjediti na plastičnoj ružičastoj stolici i tupo se osmjehivati kad se Aimee okrenula i bezglasno joj rekla Oprosti, premda je izraz na njezinu licu odavao da joj nije nimalo žao. Kučka, pomisli Jill. Želi da padnem. U ovakvim trenutcima – a bilo ih je više nego što je bila voljna priznati – Jill se pitala što točno radi, kako si je uspjela dopustiti da se toliko spetlja s nekim tako sebičnim i neodgovornim kao što je Aimee. To nije bilo zdravo. I dogodilo se tako brzo. Upoznale su se prije svega nekoliko mjeseci, na početku ljeta, dvije djevojke koje su skupa radile u propadajućoj slastičarnici sa zaleđenim jogurtom i čavrljale dok nije bilo posla, što je ponekad znalo trajati satima.

Isprva su jedna oko druge bile na oprezu, svjesne da pripadaju različitim plemenima – Aimee je bila seksi i nesmotrena, njezin život zbrkana saga pogrešnih odluka i emocionalne melodrame; a Jill pouzdana dobrica, odlikašica i uzorna mlada građanka. Da je barem cijeli razred pun Jill, više je profesora upisalo kao komentar na njezinoj svjedodžbi. Nitko to nikada nije napisao o Aimee. Kako se ljeto bližilo kraju, počele su se opuštati i uživati u onome što se činilo poput pravog prijateljstva, poput veze koja je sve njihove razlike činila nevažnima. Uz sve svoje društveno i seksualno samopouzdanje, pokazalo se da je Aimee nevjerojatno krhka, da se brzo rasplače i preda snažnim naletima mržnje same sebe; trebalo ju je često tješiti. Jill je bolje skrivala tugu, no Aimee ju je nekako uspijevala iz nje izvući, pridobiti je da joj ispriča stvari o kojima nikada nije ni s kim razgovarala – gorčinu koju je gajila prema svojoj majci, nemogućnost komuniciranja s ocem, osjećaj da je prevarena, da je svijet za koji je odgojena nestao. Aimee je uzela Jill pod svoje okrilje, vodila bi je na tulume poslije posla, upoznavala je sa svime onime što joj je do tada promaknulo. Jill je isprva bila ustrašena – svi koje je upoznala činili su joj se malo stariji i malo više zanimljivi nego što je ona bila, premda je većina bila njezinih godina – no ubrzo je prevladala sramežljivost. Prvi se put napila, pušila travu, ostala budna do zore razgovarajući s ljudima koje je inače na hodniku ignorirala, s ljudima koje je bila otpisala kao gubitnike i spaljene. Jedne je večeri, kao izazov, svukla sa sebe svu odjeću i skočila u bazen Marka Sollersa. Kad je nakon nekoliko minuta izašla, gola i mokra pred svojim novim prijateljima, osjećala se poput druge osobe, kao da joj je prijašnja osobnost isprana. Da joj je majka bila kod kuće, ništa od toga se ne bi dogodilo, ne zato što bi je majka spriječila, već zato što bi Jill spriječila samu sebe. Otac je pokušavao intervenirati, no činilo se da je on bio izgubio vjeru u vlastiti autoritet. Jednom joj je, pred kraj lipnja, bio zabranio izlaske nakon što ju je pronašao na travnjaku pred kućom u nesvijesti, no ona je zanemarila kaznu, a on je više nije spominjao. Nije se bunio ni kad je Aimee počela spavati kod nje, bez obzira što ga Jill nije pitala prije nego što ju je pozvala. Do trenutka kad je konačno odlučio pitati što se događa, Aimee je postala svakidašnja pojava u njihovoj kući,

spavala je u Tomovoj staroj sobi, dodavala vlastite neobične zahtjeve na obiteljski popis za kupnju, stvari od kojih bi njezina majka dobila slom živaca – čokoladice, gotova jela, japanske rezance. Jill je rekla istinu, a to je bilo da je Aimee bio potreban odmak od očuha koji ju je znao “gnjaviti” kad bi se vratio kući pijan. Nije ju još bio pipnuo, ali ju je cijelo vrijeme promatrao i govorio joj jezive stvari od kojih ona ne bi mogla zaspati. “Ne bi trebala živjeti tamo”, rekla je Jill. “Poprilično je loša situacija.” “U redu”, rekao je njezin otac. “Shvaćam.” Posljednja dva tjedna kolovoza bila su posebno vrtoglava, kao da su obje djevojke osjećale da zabavi istječe rok trajanja, pa su željele iskapiti i posljednju kap dok su još mogle. Jednog jutra, Jill je sišla nakon što se otuširala i počela se žaliti koliko mrzi svoju kosu. Uvijek je bila tako suha i beživotna, uopće nije bila poput Aimeeine koja je bila meka i sjajna i nikad nije izgledala loše, čak ni kad bi se ujutro tek izvukla iz kreveta. “Ošišaj je”, rekla joj je Aimee. “Molim?” Aimee je kimnula, a lice joj je odavalo savršenu sigurnost. “Riješi je se. Bolje ćeš izgledati bez nje.” Jill nije oklijevala. Popela se na kat i počela šivaćim škarama rezati umorne pramenove, pa završila posao mašinicom koju je njezin otac čuvao ispod umivaonika. Bilo je tako uzbudljivo gledati kako prošlost opada s nje u grumenima, promatrati kako izviruje neko novo lice, velikih, vatrenih očiju, usana mekših i ljepših nego što su ikada bile. “Čovječe”, rekla je Aimee. “To je jebeno dobro.” Tri dana kasnije, Jill se prvi put poseksala, s nekim tipom s fakulteta kojeg je jedva poznavala, poslije pijanog maratona boce istine kod Jessice Marinetti. “Nikad se još nisam seksao s ćelavom curom”, povjerio joj se dok su još bili usred samog čina. “Zbilja?” rekla je, ne trudeći se obavijestiti ga da se ona uopće još nije seksala. “I kako je?”

“Dobro je”, rekao joj je i vrškom nosa pogladio njezino tjeme. “Kao brusni papir.” Nije se počela osjećati nelagodno sve dok škola nije ponovno počela i dok nije primijetila kako je stari prijatelji i profesori promatraju kad bi hodala hodnikom s Aimee, s kombinacijom sažaljenja i mržnje u očima. Znala je što misle – da ju je ona izvela na krivi put, da je loša cura iskvarila dobru – i htjela im je reći da su u krivu. Nije ona bila nikakva žrtva. Sve što je Aimee učinila bilo je da joj pokaže nov način na koji će biti ona sama, način koji je u ovom trenutku imao jednako toliko smisla koliko je onaj stari imao prije. Ne krivite nju, mislila je Jill. Ja sam to izabrala. Bila je zahvalna Aimee, stvarno je bila, i bilo joj je drago da ju je uspjela smjestiti kod sebe kad joj je trebala pomoć. No svejedno, sve to zajedništvo ju je počinjalo nervirati, njih dvije koje žive skupa kao sestre, dijele odjeću i obroke i tajne, izlaze zajedno svake večeri i svakog jutra počinju iznova. Ovog su mjeseca čak i dobile menstruaciju u isto vrijeme, što je bilo pomalo jezovito. Ona je trebala malo predahnuti, pronaći malo vremena da nadoknadi školske obaveze, druži se malo s ocem, možda prelista koji od fakultetskih prospekata koji su svakodnevno stizali poštom. Samo dan ili dva da ponovno stane na vlastite noge jer je ponekad bilo pomalo teško odrediti granicu između njih dvije, mjesto na kojem završava Aimee, a počinje Jill. Stigle su svega nekoliko uličnih blokova od škole kad se pokraj njih bešumno zaustavi Prius. Bila je to jedna od onih stvari kakve se Jill prije nikada nisu događale, no otkad se počela družiti s Aimee događale su se stalno. Prozor na suvozačkom mjestu se spusti i u prohladno jutro u studenom izbaci oblak reggae glazbe s mirisom trave. “Hej, djevojke”, dozvao ih je Scott Frost. “Što ima?” “Ništa posebno”, odgovori Aimee. Glas bi joj promijenio boju svaki put kad bi razgovarala s dečkima – Jill je zvučao dublji, prožet zadirkivačkim tonom od kojeg su i najbanalnije izjave zvučale lagano intrigantno. “Što ima s vama?” Adam Frost se nagne s vozačkog sjedala i postavi glavu nekoliko centimetara dijagonalno od bratove, tvoreći dojam male skulpture na planini

Rushmore. Blizanci Frost bili su čuveno zgodni – identični klošari s dredovima i izraženim čeljustima, pospanim očima i gipkim, atletski građenim tijelima koje su mogli i koristiti za sport da sve vrijeme nisu provodili napušeni. Jill je bila poprilično sigurna da su maturirali prošle godine, no svejedno ih je često viđala u školi, uglavnom u kabinetu za likovni, premda se nije činilo da se bave ikakvom umjetnošću. Samo bi sjedili ondje poput umirovljenika i promatrali nadobudnu mladež zračeći dobroćudnom radoznalošću. Činilo se da profesorici crtanja, gospođi Coomey, godi njihovo društvo, brbljala bi s njima i smijala se dok bi učenici samostalno radili. Bilo joj je pedesetak godina, bila je udana i podeblja, no svejedno se proširila glasina da se ponekad znala pohvatati s braćom Frost u spremištu za pribor kad bi imala slobodan sat. “Uskačite”, pozvao ih je Adam. U desnoj je obrvi imao niz piercinga što je bio glavni način na koji su ga ljudi razlikovali od Scotta. “Idemo se provozati.” “Moramo u školu”, promrmljala je Jill, obraćajući se više Aimee nego blizancima. “Jebeš to”, reče Scott. “Idemo se družiti kod nas doma, bit će zabavno.” “Kako zabavno?” upita Aimee. “Imamo stol za ping-pong.” “I neke opijate”, doda Adam. “To te ja pitam.” Aimee se okrene prema Jill sa smiješkom punim nade. “Što misliš?” “Ne znam.” Jill osjeti kako joj se licem razliježe vrelina nelagode. “Puno sam izostajala u zadnje vrijeme.” “I ja”, reče Aimee. “Još jedan dan neće imati nikakve veze.” To je imalo smisla. Jill baci pogled na blizance koji su sinkronizirano kimali uz pjesmu “Buffalo Soldier” i slali podsvjesne ohrabrujuće poruke. “Ne znam”, ponovi ona. Aimee znakovito uzdahne, no Jill osta ukopana na mjestu. Nije joj bilo jasno što je koči. Test iz kemije je već počeo. Ostatak dana bit će samo bilješka nadodana činjenici da je pala.

“Kako hoćeš.” Aimee otvori vrata i uđe na stražnje sjedalo, zureći cijelo vrijeme u Jill. “Ideš?” “U redu je”, reče Jill. “Odite vi.” “Sigurna si?” upita je Scott dok je Aimee zatvarala vrata. Činio se istinski razočaran. Jill kimne, a Scottov se prozor uz tihi šum zatvori, polako zaklonivši njegovo lijepo lice. Zatvoreni je Prius još koji trenutak stajao na mjestu, kao i Jill. Preplavi je oštar nalet žaljenja dok je gledala u zamračeno staklo. “Čekaj!” poviče ona. Vlastiti joj je glas zazvučao bučno, čak očajnički, no izgleda da je nisu čuli jer se automobil pokrenuo baš u trenutku kad je ona posegnula za kvakom i bešumno se otkotrljao niz ulicu bez nje. Još je uvijek bila napušena kad je stigla u školu, ali ne na onaj hihotav način koji je većinu jutara s Aimee pretvarao u šašavu pustolovinu, kao kad bi se njih dvije pretvarale da su špijunke ili se odvaljivale od smijeha na stvari koje uopće nisu bile smiješne, što ih je nekako činilo još smješnijima. Današnja joj je napušenost bila teška i tužna, poput čudnog lošeg raspoloženja. Striktno govoreći, bila je obavezna upisati se u glavnom uredu, no to je bilo jedno od onih pravila za koja nitko više nije previše mario, ostatak iz sređenijih i poslušnijih vremena. Jill je pohađala srednju školu samo četiri ili pet tjedana prije Iznenadnog odlaska, no još se uvijek jasno sjećala kako je onda bilo, kako su profesori bili ozbiljni i zahtjevni, a klinci usredotočeni i motivirani, puni energije. Skoro je svatko svirao neki instrument ili trenirao neki sport. Nitko nije pušio u zahodu, a kad biste se ljubili s nekim na hodniku, mogli su vas suspendirati. Ljudi su u to vrijeme brže hodali – barem se ona tako sjećala – i činilo se da u svakom trenutku znaju točno kamo idu. Jill otvori ormarić i uzme Naš grad Thorntona Wildera, dramu koju nije ni počela čitati, premda su već tri tjedna razgovarali o njoj na engleskom. Do kraja drugog sata bilo je još deset minuta i bila bi sasvim zadovoljna da se uspjela samo spustiti na pod i barem letimice pročitati prvih nekoliko stranica, no znala je da se neće uspjeti koncentrirati, ne dok joj Jett Oristaglio, lutajući

trubadur mapletonske gimnazije sjedi sučelice i drnda po akustičnoj gitari pjevajući “Fire and Rain” po tisućiti put. Ta ju je pjesma izluđivala. Razmislila je o tome da se spusti u knjižnicu, ali nije bilo dovoljno vremena da bilo što napravi, pa je odlučila jednostavno otići gore prema kabinetu za engleski. Na putu onamo, kratko je skrenula kako bi prošla pokraj učionice profesora Skandariana gdje je njezin razred završavao test iz kemije. Nije bila sigurna što ju je točno natjeralo da pogleda unutra. Zadnja stvar koju je htjela bila je da je profesor S. primijeti i shvati da nije bolesna. To bi joj upropastilo bilo kakvu priliku koju je još imala da ga zamoli da joj dopusti da dodatno piše test. Na svu sreću, on je rješavao sudoku kad je ona provirila kroz prozorčić, potpuno zaokupljen svojim kvadratićima. Test mora da je bio težak. Albert Chin je završio, naravno – zabavljao se na iPhoneu i ubijao vrijeme – a Greg Wilcox je zaspao, no svi ostali su još uvijek pisali i činili stvari koje činite dok pokušavate razmišljati, a vrijeme vam istječe – neki su grizli usne, neki vrtili pramenove kose oko prstiju, neki su klatili nogama. Katie Brennan se češala po ruci kao da ima kožnu bolest, a Pete Rodriguez se lagano udarao po čelu gumicom na vrhu olovke. Stajala je ondje samo minutu ili dvije, ali svejedno biste očekivali da netko podigne pogled i ugleda je, možda joj se nasmiješi ili mahne na brzinu. To se obično događalo kad bi netko provirio u učionicu za vrijeme testa. No svi su samo pisali i dalje, ili su spavali ili se gubili u mislima. Činilo se kao da Jill više ne postoji, kao da je od nje ostala samo prazna klupa u drugom redu, spomenik djevojci koja je nekoć ondje sjedila.

Netko poseban TOM GARVEY NIJE TREBAO NI PITATI DJEVOJKU NA SVOM PRAGU, S kovčegom u ruci, zašto je ondje. Već je tjednima osjećao kako nada napušta njegovo tijelo u polaganom mlazu – bilo je to pomalo kao kad ostajete bez novca – i sada je već sasvim nestala. Bio je to emocionalni bankrot. Djevojka se osmjehne iskosa, kao da mu čita misli. “Ti si Tom?” On kimne. Ona mu uruči kuvertu s njegovim imenom ispisanim na prednjoj strani. “Čestitam”, reče ona. “Ti si mi nova dadilja.” Već ju je viđao, ali nikad izbliza i bila je čak i mnogo ljepša nego što je primijetio – sitna djevojka azijskog podrijetla, nije joj moglo biti više od šesnaest godina, nevjerojatno crne kose i savršena srcolika lica. Christine, prisjetio se, četvrta nevjesta. Dopustila mu je da određeno vrijeme bulji, no onda se zasitila toga. “Evo”, reče ona kad je izvukla svoj iPhone. “Zašto me jednostavno ne uslikaš?” Dva dana poslije, FBI i oregonska policija uhitili su Gilchresta u operaciji koju su na televiziji uporno zvali “iznenadnim jutarnjim prepadom”, premda nikoga nije iznenadio, najmanje samog Gilchresta. Još od izdaje Anne Ford, on je počeo sljedbenike upozoravati na mračna vremena koja nadolaze, pokušavajući ih uvjeriti da je tako najbolje. “Što god da mi se dogodi,” napisao je u svom posljednjem e-mailu, “ne očajavajte. Sve ima svoj razlog.” Iako je očekivao uhićenje, Toma je zatekla ozbiljnost optužbi – višestruka drugo- i trećestupanjska silovanja i sodomija, kao i utaja poreza i prijevoz maloljetnika preko državnih granica – i uvrijedila ga očigledna samodopadnost televizijskih novinara koji su uživali u prenošenju vijesti o “spektakularnom padu samozvanog mesije”, o “šokantnim tvrdnjama” koje su “uništile njegovu svetačku reputaciju” i “uvele zbrku u uspješan mladenački

pokret.” Stalno su prikazivali jednu te istu nezgodnu snimku na kojoj Gilchresta u lisicama i izgužvanoj svilenoj pidžami uvode u sudnicu, kose slijepljene na jednoj strani glave kao da su ga tek izvukli iz kreveta. Natpis koji se vrtio u dnu ekrana ispisivao je: SVETI WAYNE?! OSRAMOĆENI VOĐA KULTA UHVAĆEN ZBOG OPTUŽBI ZA SEKSUALNE ZLOČINE. PRIJETI MU DO 75 GODINA ZATVORA. Njih četvero je gledalo televiziju – Tom i Christine i Tomovi sustanari, Max i Luis. Tom nijednog od mladića nije dobro poznavao – tek su ih doveli iz Chicaga kako bi mu pomogli u Centru za iscjeliteljske zagrljaje u San Franciscu – no koliko je uspio vidjeti, na vijesti su reagirali sasvim u skladu sa svojim karakterom: osjetljivi je Luis tiho plakao, a nervozni Max izvikivao psovke u ekran, tvrdeći kako su Gilchrestu podmetnuli. Sa svoje strane, Christine se činila neobično smirenom gledajući snimku, kao da se sve odvija točno prema planu. Jedina stvar koja joj je smetala bila je pidžama njezina supruga. “Rekla sam mu da ne obuče tu pidžamu”, rekla je. “U njoj izgleda kao Hugh Hefner.” Malo je živnula kad se na ekranu pojavilo prostodušno lice Anne Ford. Anna je bila šesta duhovna nevjesta i jedina djevojka u skupini koja nije bila azijskog podrijetla. Nestala je s Ranča u kasnom kolovozu da bi se pojavila nakon nekoliko tjedana na televizijskoj emisiji 60 minuta i svijetu ispričala o haremu maloljetnica koje su ispunjavale svaku želju Svetog Waynea. Tvrdila je da joj je bilo četrnaest godina kad se udala, da je u očaju bila pobjegla od kuće i sprijateljila se s dvojicom simpatičnih tipova na autobusnom kolodvoru u Minneapolisu koji su joj pribavili hranu i zaklon i zatim je prevezli na Gilchrestov ranč u južnom Oregonu. Zasigurno je ostavila vrlo dobar dojam na sredovječnog proroka; samo tri dana nakon što se ondje pojavila, već je na ruci imala prsten i on ju je odveo u krevet. “Nije on nikakav mesija”, rekla je, u isječku koji je obilježio cijeli skandal. “On je samo prljavi starac.” “A ti si Juda”, Christine je rekla u televizor. “Juda s velikom debelom guzicom.”

Sve se srušilo, sve za što je Tom u protekle dvije i pol godine radio i sve čemu se nadao, no iz nekog se razloga nije osjećao slomljeno kako je očekivao da će se osjećati. Ispod boli se skrivao jasan osjećaj olakšanja, saznanje da se ono čega ste se grozili konačno dogodilo i da više ne morate živjeti u strahu. Naravno, izniklo je mnoštvo novih problema o kojima se trebalo brinuti, no bit će poslije vremena da se njima pozabavi. Svoj je krevet ustupio Christine, tako da je ostao u dnevnoj sobi nakon što su svi objavili da idu spavati. Prije nego što je ugasio svjetiljku, izvukao je fotografiju svog Nekoga posebnog – Verbeckog s prskalicom – i razmislio nekoliko trenutaka. Prvi put otkad je pamtio, nije prošaptao ime svog starog prijatelja, niti je kao svake večeri zavapio da se nestali vrate. Čemu sve to? Osjećao se kao da se tek probudio nakon što je spavao puno predugo i više se nije uspio sjetiti sna koji ga je zaokupljao. Nema ih više, pomislio je. Moram ih pustiti. Prije tri godine, kad je tek stigao na fakultet, Tom je bio poput svih ostalih – normalan mladi Amerikanac koji je prolazio s čvrstom četvorkom i želio studirati ekonomiju, učlaniti se u neku super bratovštinu, piti gomilu piva i spetljati se sa što je više moguće razmjerno zgodnih cura. Prvih mu je nekoliko dana nedostajao dom, osjećao je nostalgiju za poznatim ulicama i zgradama Mapletona, za svojim roditeljima i sestrom i svim starim prijateljima koji su se raštrkali po visokim učilištima širom zemlje, no znao je da je tuga privremena i čak na određen način zdrava. Smetalo ga je kad bi upoznao brucoše koji su pričali o svojim gradovima, a ponekad čak i o svojim obiteljima, s nemarnim prijezirom, kao da su prvih osamnaest godina života proveli u zatvoru iz kojeg su konačno pobjegli. One subote nakon što je nastava počela, napio se i otišao na utakmicu s velikim društvom sa svog kata, polovice lica obojene u narančasto, a polovice u plavo. Svi su se studenti našli u istome dijelu kupolastog stadiona, urlajući i skandirajući poput jednog organizma. Bilo je uzbudljivo tako se izgubiti u gomili, osjetiti kako ti se vlastiti identitet stapa s nečim većim i moćnijim. Narančasti su pobijedili i te je večeri, na pijanki bratovštine, upoznao djevojku čije je lice bilo obojano jednako kao njegovo, otišao s njom kući i otkrio da

studentski život nadmašuje njegova najveća očekivanja. Još se uvijek živo sjećao kako se osjećao kad se vraćao iz njezina studentskog doma dok je sunce izlazilo, a on je hodao razvezanih cipela, čarapa i bokserica izgubljenih u akciji i spontano se pljesnuo dlanom o dlan s tipom koji je prošao pokraj njega u dvorištu, a pljesak njihovih dlanova pobjednički je odjekivao u tišini ranoga jutra. Mjesec dana poslije, sve je bilo gotovo. Nastava je otkazana 15. listopada; dobili su tjedan dana da spakiraju stvari i napuste kampus. Posljednji mu je tjedan ostao u sjećanju kao zbrka zaprepaštenog pozdravljanja – domovi su se polako praznili, iza zatvorenih vrata čuli su se nečiji prigušeni jecaji, ljudi su tiho psovali dok su mobitele spremali u džepove. Organizirano je nekoliko očajničkih zabava, od kojih je jedna završila mučnom tučnjavom, te je na brzinu pripremljena memorijalna priredba na stadionu na kojoj je dekan svečano pročitao imena ljudi sa Sveučilišta koji su postali žrtvama onoga što se tek počelo nazivati Iznenadnim odlaskom. Popis je uključivao i Tomova savjetnika iz psihologije i djevojku s kojom je slušao engleski, a koja se predozirala tabletama za spavanje nakon što je saznala da joj je nestala sestra blizanka. Nije bio učinio ništa loše, no pamtio je neki čudan osjećaj srama – osobnog neuspjeha – zato što se vratio kući tako brzo po odlasku, gotovo kao da je pao godinu ili da je izbačen zbog problema s disciplinom. No bilo je u tome i utjehe, nečega umirujućeg u povratku obitelji i činjenici da ih je sve pronašao na okupu, iako mu je sestra, činilo se, za dlaku izbjegla najgore. Tom ju je nekoliko puta pitao o Jen Sussman, no ona je odbijala razgovarati o njoj, bilo zato što ju je to previše uznemiravalo – što je bila majčina teorija – ili zato što joj je više bilo zlo od cijele te teme. “Što hoćeš da ti kažem?” otresla se na njega. “Jebeno je isparila, okej?” Nekoliko su se tjedana pritajili, gledali su filmove i igrali igre, samo njih četvero, činili bilo što kako bi prestali razmišljati o histeričnoj monotoniji televizijskih vijesti – sve to opsesivno ponavljanje nekoliko poznatih činjenica, stalno rastući broj nestalih, razgovor za razgovorom s traumatiziranim očevicima koji bi govorili stvari poput Stajao je točno pokraj mene... ili Samo sam se na trenutak okrenula... prije nego što bi im glasovi prepukli u

nelagodnim jecajima. Izvještavanje je bilo drugačije od onog poslije 11. rujna, kad su sve televizijske mreže konstantno prikazivale nebodere u plamenu. Četrnaesti listopad je bio neodređeniji, bilo ga je teže shvatiti: dogodio se niz golemih lančanih sudara na autocestama, nekoliko željezničkih nesreća, srušili su se brojni mali avioni i helikopteri – nasreću, u Sjedinjenim se Državama nije srušio nijedan veliki putnički avion, iako je nekoliko prestrašenih kopilota moralo prisilno spustiti nekoliko aviona, što je učinila i jedna stjuardesa koja je nakratko postala narodnom junakinjom, mala svijetla točka u moru tame – no mediji se nikako nisu mogli odlučiti za jednu sliku koja bi predstavljala cijelu katastrofu. Također nije bilo nikakvih zločinaca koje bi bilo moguće mrziti, što je samo otežavalo pri poimanju cijele stvari. Ovisno o tome što ste voljeli gledati na televiziji, mogli ste slušati vječite diskusije stručnjaka o vjerodostojnosti oprečnih religijskih i znanstvenih objašnjenja onoga što je bilo ili čudo ili tragedija, ili gledati beskrajne nizove slabašnih montaža koje su obilježavale živote otišlih slavnih osoba – Johna Mellencampa i Jennifer Lopez, Shaquillea O’Neala i Adama Sandlera, Miss Teksasa i Grete Van Susteren, Vladimira Putina i pape. Bilo je toliko različitih razina slave i sve su ih redovito miješali – naočarka s reklame za telekomunikacijsku mrežu Verizon s umirovljenim sucem Vrhovnog suda, južnoameričkog tiranina s igračem američkog nogometa koji se nikada nije proslavio, pametnog političkog konzultanta s onom curom koja je ispala iz Neženje. Prema izvještajima televizijskog kanala Food Network, mali je svijet slavnih kuhara bio osobito gadno pogođen. Tomu isprva nije smetalo što je kod kuće. Imalo je smisla, u trenutku poput tog, držati se svojih najmilijih. U zraku se osjećala gotovo nepodnošljiva napetost, atmosfera tjeskobnog iščekivanja, premda se činilo da nitko ne zna iščekuje li se logično objašnjenje ili drugi val nestanaka. Bilo je to kao da je cijeli svijet zastao i duboko udahnuo da se očeliči prije onoga što će uslijediti. Nije uslijedilo ništa. Kako su tjedni šepesavo odmicali, stanje neposredne krize počelo se raspršivati. Ljude je obuzeo nemir dok su se skrivali po kućama, daveći se u zlokobnom iščekivanju. Tom je počeo izlaziti poslije večere i sastajati se sa

skupinom prijatelja iz srednje škole u Kantini, mutnjikavom klubu u četvrti Stonewood u kojem nisu previše revno pregledavali osobne iskaznice. Svaka je večer bila poput kombinacije vikenda završne utakmice sezone i irskog bdijenja, sve vrste nespojivih ljudi muvale su se uokolo, plaćale runde i izmjenjivale priče o nestalim prijateljima i poznanicima. Nestalo je troje iz generacije koja je s njima maturirala, a s njima i gospodin Ed Hackney, zamjenik ravnatelja kojeg su svi bez zadrške mrzili i domar kojeg su svi zvali Marbles. Gotovo svaki put kad bi Tom kročio u Kantinu, mozaiku gubitka dodan je novi dio, obično neka opskurna osoba na koju godinama nije ni pomislio: Yvonne, jamaikanska domaćica Davea Keegana; profesor Boundy, zamjenik u višim razredima osnovne škole čiji je loš zadah bio legendaran; Giuseppe, ludi Talijan koji je vodio pizzeriju Kod Maria prije nego što ju je preuzeo onaj mrzovoljni Albanac. Jedne večeri u ranom prosincu, dok je Tom igrao pikado s Paulom Erdmannom, prišao im je Matt Testa. “Hej”, rekao je onim ozbiljnim glasom koji su ljudi koristili kad su razgovarali o 14. listopadu. “Sjećate se Jona Verbeckog?” Tom je bacio strelicu malo snažnije nego što je namjeravao. Odletjela je u visokom i širokom luku i zamalo sasvim promašila metu. “Što s njim?” Testa je slegnuo ramenima na način koji je njegov odgovor učinio nepotrebnim. “Nestao.” Paul je prišao oznaci na podu. Škiljeći poput draguljara, poslao je strelicu točno u sredinu mete, samo centimetar od samog središta i malo ulijevo. “Tko je nestao?” “To je bilo prije tvog vremena”, objasnio je Testa. “ Verbecki se odselio ljeto poslije šestog razreda. U New Hampshire.” “Ja sam ga znao još u vrtiću”, rekao je Tom. “Išli bi jedan kod drugoga na igranje. Mislim da smo jednom bili i u lunaparku. Bio je super klinac.” Matt kimne s poštovanjem. “Njegov bratić zna mog bratića. Tako sam ja saznao.”

“Gdje je bio?” upita Tom. To je bilo obavezno pitanje. Činilo se važnim, premda je teško bilo reći zašto. Bez obzira gdje je neka osoba bila kad je nestala, mjesto s kojeg je nestala uvijek mu se činilo nekako sablasno i jetko. “U teretani. Na jednom od onih eliptičnih trenažera.” “Sranje.” Tom zavrti glavom, zamišljajući iznenada napuštenu spravu za vježbanje čije se ručke i pedale još uvijek vrte kao same od sebe, kao Verbeckijeva posljednja poruka. “Teško ga je zamisliti u teretani.” “Znam.” Testa se namršti, kao da se nešto nije sasvim slagalo. “Bio je pomalo pičkica, jelda?” “Ne baš”, reče Tom. “Mislim da je samo bio malo osjetljiv ili tako nešto. Mama mu je trebala rezati sve etikete s odjeće kako ga ne bi izluđivale. Sjećam se kako je u maloj školi stalno svlačio majicu jer je govorio da ga previše grebe. Učiteljice bi mu govorile da se to ne smije, no njega nije bilo briga.” “Točno.” Testa se naceri. Sve mu se vraćalo. “Spavao sam jednom kod njega doma. Išao je u krevet sa svim svjetlima upaljenim i nekom pjesmom od Beatlesa koja se stalno vrtila. ‘Paperback Writer’ ili tako neko slično sranje.” “‘Julia’”, reče Tom. “To je bila njegova čarobna pjesma.” “Njegova što?” Paul je ispalio i posljednju strelicu. Uz naglašen udarac zabola se točno ispod samog središta mete. “Tako ju je zvao”, objasni Tom. “Ako ‘Julia’ nije svirala, ne bi mogao zaspati.” “Kako god.” Testi se nije dopadalo što je prekinut. “Nekoliko je puta pokušao spavati kod mene, ali nikad nije upalilo. Pripremio bi vreću za spavanje, presvukao se u pidžamu, oprao zube, sve obavio. Ali onda, točno prije nego što bi krenuli na spavanje, onda bi popustio. Donja bi mu usna počela drhtati i postao bi sav, Čuj, nemoj se ljutiti, ali ja moram nazvati mamu.” Paul baci pogled preko ramena dok je izvlačio strelice iz mete. “Zašto su se odselili?” “Nemam blage veze”, reče Testa. “Njegov je stari vjerojatno dobio novi posao ili tako nešto. Davno je to bilo. Znaš kako to ide – zakuneš se da ćeš se čuti s nekim i isprva se i čujete, ali onda tipa ne vidiš više nikad u životu.” Okrene se prema Tomu. “Sjećaš se ti uopće kako je izgledao?”

“Otprilike.” Tom zatvori oči i pokuša se prisjetiti Verbeckog. “Onako debeljuškast, plave kose sa šiškama. Imao je jako velike zube.” Paul se nasmije. “Velike zube?” “Kao dabar”, objasni Tom. “Vjerojatno su mu stavili aparatić čim se odselio.” Testa podigne svoju bocu piva. “Za Verbeckog”, reče on. Tom i Paul kucnu svojim bocama o njegovu. “Za Verbeckog”, ponove oni. Tako su to rješavali. Porazgovarali bi o osobi, popili nešto u njezino ime i nastavili dalje. Dovoljno je ljudi nestalo da si nisu mogli priuštiti zadržavati se predugo na nekom pojedincu. Iz nekog razloga, međutim, Tom nikako nije uspio prestati razmišljati o Jonu Verbeckom. Kad se te večeri vratio kući, popeo se na tavan i pregledao nekoliko kutija starih fotografija, izblijedjelih otisaka iz vremena prije nego što su njegovi roditelji nabavili digitalni foto-aparat, dok su još morali slati filmove u laboratorij na razvijanje. Majka ga je već godinama pilila da skenira sve te slike, no on se nikako toga nije uspio uhvatiti. Verbecki je bio na dosta fotografija. Bio je ondje na Sajmu slobodnih aktivnosti u školi, balansirao je jaje na žličici za čaj. Jedne Noći vještica bio je maskiran u jastoga, a svi ostali u superjunake i činilo se da baš i nije presretan zbog toga. On i Tom su bili u istoj momčadi početničkog baseballa; sjedili su pod drvetom i cerili se s gotovo natjecateljskom žestinom, u istim kapama i majicama s natpisom SHARKS. Izgledao je manje-više kako ga je Tom i pamtio – plav i zubat, u svakom slučaju, ako ne i toliko debeljuškast. Jedna je fotografija ostavila na njega poseban dojam. Bio je to njegov krupni plan, snimljen noću, kad im je bilo možda šest ili sedam godina. Zasigurno blizu Dana nezavisnosti jer je Verbecki u ruci držao upaljenu prskalicu, preeksponirani oblak plamena koji je izgledao pomalo poput šećerne vate. Fotografija je mogla izgledati svečano da on nije prestrašeno zurio u foto-aparat, kao da mu se činilo da držanje zapaljenog metalnog štapića tako blizu lica nije bila dobra ideja.

Tom nije bio siguran zašto ga je ta fotografija toliko zaokupljala, no odlučio je da je neće vratiti u kutiju s ostalima. Ponio ju je dolje sa sobom i dugo je proučavao prije spavanja. Činilo mu se gotovo kao da Verbecki pokušava poslati neku tajnu poruku iz prošlosti, postaviti pitanje na koje samo Tom može odgovoriti. Tom je otprilike tada zaprimio pismo sa sveučilišta koje ga je obavijestilo da će nastava ponovno započeti 1. veljače. Pohađanje nastave, obavijest je naglašavala, neće biti obavezno. Svi studenti koji se nisu željeli priključiti ovoj “posebnoj proljetnoj sesiji” mogli su je propustiti bez straha od bilo kakvih financijskih ili akademskih sankcija. “Cilj nam je,” objašnjavao je dekan, “nastaviti s radom u smanjenom kapacitetu u ovo vrijeme sveopće nesigurnosti, vratiti se ključnim zadacima podučavanja i istraživanja bez nepotrebnog pritiska na one članove zajednice koji u ovom trenutku još nisu spremni vratiti se.” Toma obavijest nije začudila. Mnogi od njegovih prijatelja zaprimali su slične obavijesti sa svojih fakulteta u posljednje vrijeme. Bio je to dio nacionalnog projekta kojim se trebalo “ponovno pokrenuti Ameriku”, a koji je predsjednik najavio prije nekoliko tjedana. Gospodarstvo je poslije 14. listopada zahvatio kaos, burza se srozala, a potrošnja pala na koljena. Zabrinuti stručnjaci predviđali su “lančanu reakciju gospodarskog kraha” ukoliko se nešto ne učini kako bi se pad zaustavio. “Prošla su gotovo dva mjeseca otkad smo zadobili strašan i neočekivan udarac”, rekao je predsjednik u televizijskom obraćanju naciji. “Premda su šok i tuga koje osjećamo golemi, oni više ne smiju biti izgovor za pesimizam ili paraliziranost. Moramo ponovno otvoriti škole, vratiti se u urede, tvornice i na farme i započeti proces ponovnog preuzimanja kontrole nad vlastitim životima. To neće biti lako, to se neće dogoditi brzo, no moramo započeti odmah. Dužnost je svake građanke i građanina pojaviti se i učiniti što je god moguće kako bi se ova zemlja ponovno pokrenula.” Tom je želio sudjelovati, no iskreno nije znao je li bio spreman vratiti se na fakultet. Upitao je roditelje za savjet, no njihova su mišljenja samo zrcalila podijeljen stav u njegovu vlastitom razmišljanju. Majka je smatrala da bi

trebao ostati kod kuće, možda slušati neke predmete na lokalnom otvorenom učilištu, a u Syracusu se vratiti u rujnu, dokad će se stvari vjerojatno malo više razjasniti. “Još uvijek ne znamo što se događa”, rekla mu je. “Bila bih puno mirnija kad bi ostao ovdje s nama.” “Ja mislim da bi se trebao vratiti”, rekao mu je otac. “Čemu se zadržavati ovdje i ne raditi ništa?” “Ali nije sigurno”, ustrajala je majka. “Što ako se nešto dogodi?” “Ne budi smiješna. Jednako je sigurno i ovdje i ondje.” “Bih li se zbog toga trebala bolje osjećati?” upitala je ona. “Gledaj”, rekao je otac. “Koliko ja vidim, ako ostane ovdje, samo će nastaviti izlaziti i opijati se svake večeri s društvom.” Onda se okrenuo prema Tomu. “Jesam li u krivu?” Tom je slegnuo ramenima, ne porekavši to. Bilo mu je jasno da je previše pio i počeo se pitati hoće li mu biti potrebna nekakva profesionalna pomoć. No nije bilo načina da razgovara s nekim o opijanju, a da pritom ne razgovara i o Verbeckom, no to je bila tema koju ni s kim nije želio načinjati. “Misliš da će na faksu išta manje piti?” upitala je majka. Toma je i smetalo i zabavljalo čuti roditelje kako se prepiru o njemu u trećem licu, kao da nije doista ondje. “Morat će”, rekao je otac. “Neće se moći opijati svake večeri i normalno izvršavati obaveze.” Majka je zaustila da nešto kaže, no zatim odlučila da nije vrijedno truda. Zagledala se u Toma i nekoliko sekundi zadržala njegov pogled, šutke ga moleći za podršku. “Što ti želiš učiniti?” “Ne znam”, rekao je on. “Prilično sam zbunjen.” Naposljetku su na njegovu odluku više utjecali prijatelji nego roditelji. Jedan za drugim, u sljedećih su mu nekoliko dana svi objavili da će se vratiti na svoja sveučilišta – Paul na FIU, Matt na Gettysburg, Jason na Sveučilište u Delawareu. Bez prijatelja koji bi mu pravili društvo, sama pomisao na ostajanje kod kuće postala je puno manje privlačna.

Majka je stoički primila njegovu odluku. Otac ga je, čestitajući mu, potapšao po leđima. “Bit će sve u redu”, rekao je. Vožnja do Syracuse činila se dužom u siječnju nego što je bila u rujnu i to ne samo zbog snježnih naleta koji su se kovitlali na autocesti i ostala vozila pretvarali u sablasne sjenke. Raspoloženje u automobilu bilo je mučno. Tom nije imao puno toga za reći, a roditelji jedva da su razgovarali jedno s drugim. Tako je bilo otkad se vratio kući – majka je bila turobna i povučena, razmišljala je o Jen Sussman i smislu onoga što se dogodilo; dok je otac bio nestrpljiv, mrgodno vedar, te malo previše siguran da je najgore prošlo i da je najvažnije nastaviti sa životom. Ako ništa drugo, mislio je, laknut će mu samo da se makne od njih dvoje. Roditelji nisu ostali dugo nakon što su ga odbacili. Spremala se velika oluja i željeli su krenuti prije nego što počne. Majka mu je predala omotnicu prije nego što je otišla iz studentskog doma. “Autobusna karta.” Zagrlila ga je toliko snažno da ga je to gotovo uzbunilo. “U slučaju da se predomisliš.” “Volim te”, prošaptao je. Otac ga je zagrlio na brzinu, gotovo površno, kao da će se ponovno vidjeti već za dan ili dva. “Zabavi se”, rekao mu je. “Samo jednom u životu si student.” Za vrijeme Posebne proljetne sesije fakulteta, Tom je položio zakletvu bratovštini Alfa Tau Omega. Učlanjenje je bilo nešto što je već dugo želio učiniti – za njega je to bilo istovjetno sa samim studiranjem – pa je sam proces već bio gotovo okončan prije nego što si je uspio priznati da mu više uopće nije bilo stalo do toga. Kad je pokušavao razmišljati o budućnosti, zamisliti život koji ga je očekivao u ATO-u – velika kuća na Trgu oraha, divlje zabave i lude podvale, žustre diskusije u sitne sate s braćom koja će mu postati prijatelji i saveznici za cijeli život – sve mu se to činilo mutnim i nestvarnim, poput prizora iz filma koji je nekad davno pogledao i čije se radnje više nije sjećao. Mogao se povući, naravno, možda se i prijaviti ponovno najesen kad bi se osjećao bolje, no odlučio je stisnuti zube. Uvjerio je sam sebe da ne želi

iznevjeriti Tylera Ruccija, kolegu s kata i brata s kojim je trebao polagati prisegu, no u srcu je znao da je na kocki mnogo više od toga. Do kraja veljače je manje-više prestao odlaziti na predavanja – činilo mu se nemoguće biti usredotočen na akademsko osoblje – tako da je proces polaganja zakletve bio sve što mu je preostalo, jedina stvarna poveznica s normalnim studentskim životom. Bez toga bi bio postao jedan od onih izgubljenih slučajeva koje se te zime viđalo svuda po kampusu, vampirski blijedih klinaca koji su po cijele dane spavali i vukli se od doma preko studentskog centra do Ulice Marshall uvečer, iz navike provjeravajući mobitele, iščekujući poruku koja nikako da dođe. Još jedna dobra stvar u vezi polaganja zakletve bila je što je mogao o tome razgovarati s roditeljima koji su ga zvali gotovo svaki dan kako bi provjerili kako mu ide. Nije bio pretjerano vješt u laganju, pa je pomagalo što je mogao reći, Išli smo u lov na blago, ili Morali smo starijoj braći pripremiti doručak u krevetu i posluživati ih u pregačama na cvjetiće, te imati spremne detalje kojima bi podupro sve te priče. Bilo je puno teže kad bi ga mama pilila o nastavi i zadatcima, kad bi bio prisiljen improvizirati o esejima i ispitima i brutalnim zadatcima iz statistike. “Koliko si dobio iz onog eseja?” upitala bi. “Iz kojeg eseja?” “Iz političke znanosti. Onog o kojem smo razgovarali.” “A, iz toga. Opet +4.” “Znači svidjela mu se teza?” “Nije u biti ni rekao.” “Zašto mi ne pošalješ esej mailom? Rado bih ga pročitala.” “Nema potrebe da ga čitaš, mama.” “Voljela bih.” Zastala je. “Siguran si da si dobro?” “Jesam, sve je u redu.” Tom bi uvijek ustrajao da je sve u redu – imao je puno posla, sklapao je nova prijateljstva, držao prosjek na čistoj četvorci. Čak i kad bi pričao o bratovštini, trudio se isticati pozitivno, fokusirati se na stvari poput tjednih sastanaka za učenje i cjelonoćnih okupljanja bratovštine i natjecanja u

karaokama, te izbjegavati ikako spominjati Chipa Gleasona, jedinog aktivnog člana ATO bratovštine koji je nestao 14. listopada. Chipa se moglo osjetiti u svakom kutku doma bratovštine. U glavnoj prostoriji za zabave visio je uokviren njegov portret, a u sjećanje na njega osnovan je i fond za stipendiranje. Svi koji su pristupali bratovštini morali su zapamtiti razne osobne podatke o njemu: njegov rođendan, imena članova obitelji, top deset najdražih filmova i bendova, te kompletan popis svih cura s kojima se spetljao u cijelom žalosno skraćenom životu. To je bio težak dio – radilo se o sve skupa trideset sedam djevojaka, počevši s Tinom Wong u višim razredima osnovne škole, pa sve do Stacy Greenglass, prsate djevojke iz sestrinstva Alpha Chi koja je bila s njim u krevetu 14. listopada – jahala ga je u pozi obrnute kaubojke, ako je vjerovati legendi – i koja je na nekoliko dana završila u bolnici zahvaljujući teškoj emocionalnoj traumi koju je pretrpjela uslijed njegova iznenadnog odlaska usred koitusa. Neki od braće pričali su o tome kao da je smiješna anegdota, počast reputaciji pastuha njihova voljenog prijatelja, no jedino o čemu je Tom mogao razmišljati bilo je kako se grozno Stacy morala osjećati i kako je to nešto od čega se čovjek nikada ne oporavi. Jedne mu je večeri za vrijeme zabave s Tri Deltama, međutim, Tyler Rucci pokazao seksi curu iz sestrinstva na plesnom podiju koja se trljala o igrača lacrossea iz sveučilišne momčadi. Bila je preplanula i odjevena u nevjerojatno pripijenu haljinu, naginjala se naprijed dok je stražnjicom polako kružila po partnerovu međunožju. “Znaš tko je ona?” “Tko?” “Stacy Greenglass.” Tom ju je dugo promatrao kako pleše – izgledala je sretno, rukama si je prelazila po grudima, a zatim i bokovima i bedrima, slagala izraze lica pornozvijezde kako bi zabavila prijatelje – i pokušavao shvatiti što je to što ona zna, a on ne zna. Bio je spreman prihvatiti mogućnost da joj Chip nije mnogo značio. Možda su se samo jednom spetljali, možda joj je bio samo povremeni prijatelj s povlasticama. No svejedno, bio je stvarna osoba, netko tko je u njezinu životu imao aktivnu i relativno važnu ulogu. A ona, eto, tek nekoliko mjeseci nakon što je on nestao, pleše na zabavi kao da nikada nije ni postojao.

Nije se radilo o tome da Tom to nije odobravao. Daleko od toga. Jednostavno mu nije bilo jasno kako je moguće da Stacy preboli Chipa, dok je njega još uvijek proganjao Verbecki, klinac kojeg godinama nije vidio i kojeg najvjerojatnije ne bi bio ni prepoznao da je naletio na njega 13. listopada. No bilo je kako je bilo. On je o Verbeckom razmišljao cijelo vrijeme. Ako išta, njegova se opsesija produbila otkako se vratio na fakultet. Onu je glupu fotografiju – klinac s prskalicom – nosio sa sobom kamo god bi pošao i promatrao je desetak puta na dan, skandirajući u sebi ime starog prijatelja kao da je nekakva mantra: Verbecki, Verbecki, Verbecki. To je bio razlog zbog kojeg je posustajao, zbog kojeg je lagao roditeljima, razlog zbog kojeg više nije bojio lice u plavo i narančasto i vikao iz sveg glasa na stadionu, razlog zbog kojeg više nije uspijevao zamisliti vlastitu budućnost. Kamo si dovraga otišao, Verbecki? Velik dio pristupanja bratovštini bilo je upoznavanje starije braće koju je bilo potrebno uvjeriti da ste dobar kandidat za ATO. Organizirale su se pokeraške večeri i odlasci na pizzu i maratonske igre opijanja, niz intervjua prerušenih u društvena događanja. Tom je smatrao da mu skrivanje opsesije poprilično dobro ide, da je dobar u imitiranju normalnog, dobro prilagođenog brucoša – tipa koji je trebao i biti – sve dok mu jedne večeri u prostoriji za gledanje televizije nije prišao Trevor Hubbard, zvan Hubbs, tip s treće godine i lokalni boem/intelektualac u bratovštini. Tom je stajao naslonjen na zid i pretvarao se da ga zanima partija kuglanja na Wii-ju koju su igrala dvojica braće koja su kao i on bila u procesu pridruživanja, kad se Hubbs iznenada pojavio pokraj njega. “To je sjebano”, rekao je potiho i kimnuo prema Sony televizoru širokog zaslona dok je virtualna kugla rušila virtualne čunjeve, a Josh Freidecker objema rukama pokazao pobjedničke srednje prste Mikeu Ishimi. “Sve ovo sranje oko bratovštine. Ne znam kako itko to uopće podnosi.” Tom je dvosmisleno zagunđao, nesiguran je li to bio samo trik kojim se provjerava njegova lojalnost. Međutim, Hubbs teško da je bio tip koji bi igrao takvu igru. “Dođi malo”, rekao je. “Trebam razgovarati s tobom.”

Tom je krenuo za njim u prazan hodnik. Bio je dan u tjednu, rano uvečer, u kući se nije ništa posebno događalo. “Osjećaš li se dobro?” Hubbs ga je upitao. “Ja?” rekao je Tom. “Dobro sam.” Hubbs ga je promotrio s dozom skeptičnog zanimanja. Bio je sitan, žilav momak – vješt penjač – rijetke bradice i kiselog izraza lica što je više odražavalo njegovo uobičajeno stanje nego stvarno raspoloženje. “Nisi depresivan?” “Ne znam.” Tom je, izbjegavajući odgovor, slegnuo ramenima. “Možda malo.” “I stvarno želiš pristupiti bratovštini i stanovati ovdje sa svim ovim kretenima?” “Valjda. Ustvari, mislio sam da želim. U ovom trenutku je sve nekako sjebano. Teško je znati što stvarno želim.” “Kužim.” Hubbs je s razumijevanjem kimnuo. “I ja sam nekad bio prilično zadovoljan ovdje. Većina braće je poprilično super.” Bacio je pogled lijevo i desno, a zatim spustio glas gotovo do šapta. “Jedini kojeg nisam volio bio je Chip. On je bio najveća šupčina u cijeloj kući.” Tom je oprezno kimnuo, pokušavajući ne izgledati previše iznenađeno. Uvijek bi od ljudi slušao samo dobre stvari o Chipu Gleasonu – sjajan tip, dobar sportaš, odlični trbušnjaci, ženskar, rođeni vođa. “U svojoj je sobi držao skrivenu kameru”, rekao je Hubbs. “Snimao bi cure koje je ševio i onda puštao snimke dolje na televizoru. Jednu je curu toliko osramotio da je napustila faks. Dobri stari Chip nije mario. Kad se njega pitalo, ona je bila samo glupa kurva koja je dobila što je zaslužila.” “Užas.” Tom osjeti iskušenje da upita kako se cura zvala – mora da je bila jedna od onih čija imena je zapamtio – no predomislio se. Hubbs je nekoliko trenutaka zurio u strop. Ondje je bio detektor dima čija je crvena svjetiljka bila upaljena. “Kao što rekoh, Chip je bio kreten. Trebalo bi mi biti drago što ga više nema, znaš?” Hubbs pogleda Toma u oči. Bile su razrogačene i prestrašene, pune očaja koji Tomu nije bilo teško prepoznati jer ga je cijelo vrijeme viđao

u ogledalu u kupaonici. “Ali sanjam tog idiota svake noći. Stalno ga pokušavam pronaći. Trčim kroz labirint, vičem njegovo ime, ili se šuljam kroz šumu, gledam iza svakog stabla. Došlo je do toga da više ne želim ni zaspati. Ponekad mu pišem pisma, znaš, tek toliko da mu ispričam što se ovdje događa. Prošli sam se vikend toliko sašio da sam si zamalo dao istetovirati njegovo ime na čelu. Tip koji je tetovirao mi to nije htio napraviti – to je jedini razlog zašto ne hodam okolo s imenom Chipa Jebenog Gleasona napisanim na čelu.” Hubbs pogleda Toma. Činio se gotovo molećiv. “Razumiješ o čemu pričam, zar ne?” Tom je kimnuo. “Da, razumijem.” Hubbsovo se lice tada malo opustilo. “Ima taj neki tip o kojem sam čitao na internetu. Govorit će u crkvi u Rochesteru u subotu popodne. Mislim da bi nam mogao pomoći.” “Neki propovjednik?” “Običan tip. Izgubio je sina u listopadu.” Tom suosjećajno uzdahne, no to nije ništa značilo. Samo je bio ljubazan. “Trebali bismo otići”, rekao je Hubbs. Toma je poziv polaskao, ali pomalo i uplašio. Imao je osjećaj da Hubbs baš i nije bio sav svoj. “Ne znam”, rekao je. “U subotu je natjecanje u jedenju hot-dogova. Pristupnici bi trebali kuhati.” Hubbs se u nevjerici zapilji u Toma. “Natjecanje u jedenju hot-dogova? Ti se jebeno šališ?” .................... Tom je još uvijek bio zadivljen skromnim okolnostima pod kojima se prvi put susreo s Gilchrestom. Poslije će ga gledati kako se obraća gomilama ljudi koje ga obožavaju, no te ledene subote u ožujku, u pregrijanom podrumu crkve, skupilo se bilo svega dvadeset ljudi, a lokvice rastopljenog snijega širile su se oko svakog para cipela na podu od linoleuma. S vremenom se pokret Svetog Waynea počeo gotovo isključivo vezati uz mladež, no tog je poslijepodneva

publika bila uglavnom srednjih godina ili starija. Tom se osjećao kao da ne pripada ondje, kao da su se on i Hubbs greškom našli na seminaru za planiranje mirovine. Naravno, čovjek kojeg su došli slušati još nije bio poznat. Još je uvijek bio, kako ga je Hubbs nazvao, samo “običan tip”, ožalošćeni otac koji je govorio bilo kome tko ga je želio slušati, gdje god su ga željeli primiti – ne samo u mjestima bogoslužja, već i u centrima za starije osobe, u domovima veterana, u privatnim kućama. Čak se i voditelj događanja – visoki, pomalo pogrbljen mlađahan tip koji se predstavio kao velečasni Kaminsky – činio pomalo zbunjen oko toga tko bi Gilchrest ustvari trebao biti i što bi trebao ondje raditi. “Dobar dan i dobrodošli na četvrto okupljanje naše subotnje serije predavanja, naslovljene ‘Iznenadni odlazak iz kršćanske perspektive’. Naš današnji gost, Wayne Gilchrest, dolazi nam iz susjedstva, iz Brookdalea, a srdačno nam ga je preporučio moj cijenjeni kolega, Dr. Finch.” Velečasni je zastao, u slučaju da je netko želio zapljeskati njegovom cijenjenom kolegi. “Kad sam gospodina Gilchresta zamolio da mi kaže naslov svog predavanja kako bih ga objavio na našoj internetskoj stranici, rekao mi je da je njegov projekt još u nastajanju. Tako da i mene jednako kao i vas zanima što će nam ispričati.” Ljudi koji su Gilchresta znali samo iz one kasnije, karizmatičnije faze ne bi ni prepoznali čovjeka koji je ustao iz prvog reda i okrenuo se sučelice malobrojnoj okupljenoj gomili. Buduća uniforma Svetog Waynea sastojala se od traperica i majica kratkih rukava i kožnatih narukvica sa zakovicama – jedan ga je novinar nazvao “Bruceom Springsteenom kultnih vođa” – no u ono je vrijeme preferirao formalnije odijevanje, tog je dana stigao u loše skrojenom odijelu za sprovode koje je izgledalo kao da ga je posudio od nekog sitnijeg, puno manje snažnog muškarca. Činilo se kao da mu je neudobno tijesno u prsima i oko ramena. “Hvala, velečasni. I hvala svima vama što ste došli.” Gilchrest je govorio grubim glasom koji je zračio muškim autoritetom. Tom će kasnije saznati da je nekoć vozio dostavni kombi za UPS, no da je tog poslijepodneva trebao pogađati, bio bi rekao da se radi o policajcu ili srednjoškolskom treneru američkog nogometa. On je ovlaš pogledao svog domaćina i mršteći se

neiskreno se ispričao. “Pretpostavljam da nisam shvatio da bih trebao govoriti iz kršćanske perspektive. Ustvari mi nije ni jasno koja je moja perspektiva.” Započeo je podijelivši letke, one obavijesti o nestaloj osobi, kakve se poslije 14. listopada viđalo posvuda, na telefonskim stupovima i oglasnim pločama u trgovinama. Na ovom je letku bila fotografija kržljavog klinca koji je stajao na odskočnoj dasci, rukama se obavivši kako bi se ugrijao. Ispod prekriženih ruku jasno su mu se isticala rebra; noge su mu stršale poput čačkalica iz naboranih kupaćih gaćica koje su izgledale kao da bi mogle pristajati odraslom muškarcu. Bio je nasmijan, no oči su mu bile nekako zabrinute; imali ste osjećaj da ga baš i ne usrećuje pomisao na uskakanje u tamnu vodu. JESTE LI VIDJELI OVOG DJEČAKA? Natpis ispod fotografije obavještavao vas je da je riječ o Henryju Gilchrestu kojem je osam godina. Bili su tu i adresa i telefonski broj, kao i urgentna molba bilo kome tko je možda primijetio dijete nalik Henryju da se hitno javi njegovim roditeljima. MOLIMO VAS!!! OČAJNIČKI TRAŽIMO BILO KAKVU INFORMACIJU O TOME GDJE BI SE ON MOGAO NALAZITI. “Ovo je moj sin.” Gilchrest je s ljubavlju zurio u letak, gotovo kao da je zaboravio gdje se nalazi. “Mogao bih vam cijelo popodne pričati o njemu, no time ne bih ništa postigao, zar ne? Vi nikada niste pomirisali njegovu kosu netom nakon što se okupao, niste ga ni nosili iz auta kad bi zaspao na putu kući, niti čuli kako se smije kad bi ga netko škakljao. Zato ćete mi morati vjerovati na riječ: bio je sjajan dečko i zbog njega vam je bilo drago što ste živi.” Tom je ovlaš pogledao Hubbsa, želeći znati je li to bilo ono zbog čega su došli, neki tip iz radničke klase koji pripovijeda sjećanja o svome otišlome sinu. Hubbs je samo slegnuo ramenima i okrenuo se ponovno prema Gilchrestu. “Na slici se baš i ne vidi, ali Henry je bio malo sitan za svoje godine. No bio je dobar sportaš. Dosta brz. Dobri refleksi i koordinacija. Igrao je nogomet i baseball. Pokušao sam ga zainteresirati za košarku, ali nije išlo, možda zbog te njegove visine. Par smo ga puta vodili na skijanje, ali ni za tim nije baš bio lud. Nismo ga previše forsirali. Mislili smo da će nam reći kad će htjeti probati ponovno. Shvaćate o čemu pričam, zar ne? Činilo se kao da će biti vremena za sve.”

Kad je bio na fakultetu, Tom se na predavanjima nije uspijevao smiriti. Nakon prvih nekoliko minuta, profesorove bi se riječi stopile u beznačajno brujanje, u usporenu rijeku pretencioznih fraza. Postao bi razdražljiv i izgubio bi koncentraciju, intenzivno bi i nimalo od pomoći osvijestio vlastito tijelo – nemirne noge, suha usta, kruljenje probave. Bez obzira na to kako se namjestio na stolici, poza mu se uvijek činila nezgodna i neudobna. No Gilchrest je, iz nekog razloga, imao potpuno suprotan učinak na njega. Tom se osjećao mirno i prisebno dok ga je slušao, gotovo kao da nije ni posjedovao tijelo. Nakon što se smjestio u stolici, obuzela ga je iznenadna izluđujuća vizija natjecanja u jedenju hot-dogova koje je otpilio u kući, veliki momci koji natrpavaju usta mesom i kruhom, iskešeni obrazi, oči ispunjene strahom i gađenjem. “Henry je bio i pametan”, nastavio je Gilchrest, “i nije da se samo hvalim. Ja prilično dobro igram šah i kažem vam, mogao me dobiti već kad mu je bilo sedam. Trebali ste mu vidjeti izraz na licu kad bi igrao. Toliko bi se uozbiljio da ste skoro mogli vidjeti kotačiće kako mu se okreću u glavi. Ja bih tu i tamo povukao glup potez tek toliko da ga zadržim u igri, ali to bi ga samo naživciralo. Bio bi sav, Daj, tata. Namjerno to radiš. Nije volio da ga se omalovažava, ali nije volio ni gubiti.” Tom se nasmiješio, sjećajući se slične dinamike između oca i sina iz vlastitog djetinjstva, neobične kombinacije natjecateljskog duha i ohrabrivanja, obožavanja i srdžbe. Osjetio je slab nalet nježnosti, no osjećaj je bio nekako prigušen, kao da mu je otac bio stari prijatelj s kojim je izgubio kontakt. Gilchrest je ponovno počeo promatrati letak. Kad je podigao pogled, lice mu se činilo nago, potpuno bespomoćno. Duboko je udahnuo, kao da se pripremao zaroniti. “Neću puno pričati o tome kako je bilo nakon što je otišao. Da vam pravo kažem, jedva da se i sjećam tih dana. To je blagoslov, u neku ruku, kao amnezija koju ljudi dobiju poslije prometne nesreće ili velike operacije. Ali jednu vam stvar mogu reći. Bio sam grozan prema svojoj ženi u tih prvih nekoliko tjedana. Ne da je postojalo nešto što sam mogao učiniti da joj pomognem da se osjeća bolje – u to vrijeme nije bilo nikakvog načina da se itko osjeća bolje. Ali ono što sam ja učinio bilo je da sam još i pogoršao stvari. Ona me je trebala, a ja nisam mogao izustiti nijednu blagu riječ, ponekad je

nisam mogao ni pogledati. Počeo sam spavati na kauču, iskradati se usred noći i satima se vozikati uokolo i ne reći joj kamo idem ni kad ću se vratiti. Kad bi me nazvala, ne bih joj se javio. Pretpostavljam da sam je na neki način krivio. Ne za ono što se dogodilo Henryju – znao sam da to nije ničija krivica. Samo sam... Nisam ovo prije spomenuo, ali Henry je bio jedinac. Htjeli smo imati još djece, no mojoj se ženi dogodila opasnost od raka kad su njemu bile dvije godine i doktori su predložili histerektomiju. Tad se činilo da nemamo o čemu razmišljati. Nakon što smo izgubili Henryja, postao sam kao opsjednut idejom da moramo imati još jedno dijete. Ne da bismo ga zamijenili – nisam toliko lud – nego samo da počnemo iznova, znate? Utuvio sam si u glavu da ćemo jedino tako moći ponovno živjeti, ali to je bilo nemoguće, zbog nje, zato što mi ona fizički nije mogla roditi još jedno dijete. Odlučio sam da ću je ostaviti. Ne odmah, nego za nekoliko mjeseci, kad malo ojača i kad me ljudi neće toliko strogo osuđivati. Bila je to moja tajna zbog koje sam se osjećao krivim i nekako sam i za to počeo kriviti nju. Sve mi se počelo vraćati i bilo je sve gore i gore. No onda me, jedne noći, moj sin posjetio u snu. Znate ono kad vidite ljude u snovima i to nisu stvarno oni, no nekako svejedno i jesu? E, pa, ovo nije bilo tako. Ovo je bio moj sin, bilo je to jasno kao dan i rekao mi je, Zašlo nanosiš bol mojoj majci? Ja sam to zanijekao, ali on je samo zavrtio glavom, kao da je razočaran u mene. Moraš joj pomoći. Neugodno mi je ovo reći, ali bili su prošli tjedni otkad sam dotakao svoju ženu. Ne samo seksualno – mislim, stvarno je dotakao. Nisam je pogladio po kosi, niti joj stisnuo ruku, niti je potapšao po leđima. A ona je cijelo vrijeme plakala.” Gilchrestov je glas prepukao od emocija. Nadlanicom je gotovo ljutito obrisao usta i nos. “Tako da sam sljedeće jutro ustao i zagrlio je. Obavio sam je rukama i rekao joj da je volim i da je ne krivim ni za što i kao da se to i ostvarilo dok sam izgovarao te riječi. A onda mi je nešto drugo palo na pamet. Ne znam odakle se to stvorilo. Rekao sam, Daj mi svoju bol. Ja ću je uzeti.” Zastao je i zagledao se u publiku s gotovo pokajničkim izrazom lica. “Ovaj je dio teško objasniti. Tek sam bio izgovorio te riječi kad sam osjetio neki čudan udarac u želucu. Moja je žena glasno izdahnula i omlohavila mi u rukama. I

tada mi je postalo jasno, jasnije nego bilo što, da se golema količina boli preselila iz njezina tijela u moje. Znam što sad mislite i ne krivim vas. Samo vam govorim što se dogodilo. Ne kažem da sam je popravio ili da sam je izliječio, ili tako nešto. Ona je i dan danas još uvijek tužna. Jer nije da u nama postoji neka ograničena količina boli. Naša tijela i umovi stalno proizvode bol. Samo govorim da sam uzeo bol koja je bila u njoj u tom trenutku i učinio je svojom. I mene uopće nije boljelo.” Činilo se da se Gilchrest nekako promijenio. Ispravio se i položio ruku na srce. “To je bio dan kada sam shvatio tko sam”, objavio je. “Ja sam spužva za bol. Ja je samo upijem i ona me osnaži.” Osmijeh koji mu se razlio licem bio je toliko radostan i samouvjeren da se gotovo činilo da je postao druga osoba. “Nije me briga vjerujete li mi. Samo vas tražim da mi date priliku. Znam da svi patite. Ne biste bili ovdje u subotu popodne da nije tako. Želim da mi dopustite da vas zagrlim i da uzmem vašu bol.” Onda se okrenuo prema velečasnom Kaminskom. “Vi prvi.” Svećenik je očito oklijevao, no bio je i domaćin i nije znao kako bi se pristojno izvukao. Ustao je i prišao Gilchrestu, uputivši skeptičan pogled publici preko ramena, kao da im pokušava reći da se ponaša drugarski. “Recite mi”, rekao je Gilchrest. “Postoji li netko poseban tko vam nedostaje? Osoba čije vas odsustvo posebno muči? Bilo tko. Ne treba biti prijatelj ili član obitelji.” Velečasni Kaminsky se činio iznenađen tim pitanjem. Nakon trenutka oklijevanja, rekao je, “Eva Washington. Bila je sa mnom na bogoslovnom fakultetu. Nisam je toliko dobro poznavao, ali...” “Eva Washington.” Gilchrest mu je pristupio, a rukavi sakoa zasukali su mu se prema laktovima kad je podigao ruke. “Nedostaje vam Eva.” Isprva se to činilo kao ni po čemu poseban društveni zagrljaj, kao nešto što ljudi često izmjenjuju. No tada su, iznenađujuće naglo, Kaminskom popustila koljena, a Gilchrest je zabrundao, gotovo kao da ga je netko udario u trbuh. Lice mu se zgrčilo u grimasu, pa onda opustilo. “Opa”, rekao je. “To je bilo poprilično.”

Dvojica su muškaraca dugo ostala u zagrljaju. Kad su se razdvojili, svećenik je jecao, jednom rukom prekrivši usta. Gilchrest se okrenuo prema publici. “U kolonu jedan po jedan”, rekao je. “Imam vremena za svakoga.” Nekoliko je trenutaka vladao tajac. No onda je krupna žena iz trećeg reda ustala i probila se naprijed. Uskoro su svi osim nekoliko članova publike ustali sa svojih mjesta. “Nema žurbe”, Gilchrest je ohrabrio one koji su oklijevali. “Ovdje sam kad ste spremni.” Tom i Hubbs stajali su pred kraj kolone, tako da im je proces već bio poznat kad je došao red na njih. Hubbs je išao prvi. Rekao je Gilchrestu za Chipa Gleasona, a Gilchrest je ponovio Chipovo ime prije nego što je privinuo Hubbsa na prsa u snažan, gotovo očinski zagrljaj. “Sve je u redu”, rekao mu je Gilchrest. “Ovdje sam.” Prošlo je nekoliko sekundi prije nego što je Hubbs ispustio jecaj, a Gilchrest zateturao unatrag dok su mu se oči razrogačile u čuđenju. Tom je pomislio da će se poput hrvača srušiti na pod, no nekako su uspjeli ostati uspravni, nesigurno tapkajući dok nisu uspjeli ponovno uspostaviti ravnotežu. Gilchrest se nasmijao i rekao, “Polako, stari”, potapšavši Hubbsa nježno po leđima prije nego što ga je ispustio. Hubbs je izgledao rasklimano i ošamućeno dok se vraćao na svoje mjesto. Gilchrest se nasmiješio kad mu je Tom pristupio. Izbliza su mu se oči činile još sjajnije nego što je Tom očekivao, kao da sjaje iznutra. “Kako se zoveš?” upitao je. “Tom Garvey.” “Tko je tvoj netko poseban, Tome?” “Jon Verbecki. Jedan dečko kojeg sam poznavao.” “Jon Verbecki. Nedostaje ti Jon.” Gilchrest je raširio ruke. Tom mu je prišao, u njegov snažan zagrljaj. Gilchrestov je torzo bio širok i čvrst, ali u isto vrijeme i mekan i neočekivano podatan. Tom je osjetio kako se nešto u njemu oslobađa. “Predaj to meni”, šapnuo mu je Gilchrest na uho. “Mene ne boli.”

Kasnije, u autu, ni Tom ni Hubbs nisu imali što reći o onome što su iskusili u podrumu crkve. Činilo se da obojica razumiju da bi opisivanje toga nadišlo njihove moći, one zahvalnosti koja se proširi tijelom kad nestane nešto što vas tišti i onaj osjećaj povratka koji uslijedi kad se odjednom sjetite kako je to biti opet svoj. Nedugo nakon ispita Tom je počeo primati lavinu sve uznemirenijih glasovnih, tekstualnih i elektroničkih poruka od roditelja u kojima su ga preklinjali da im se odmah javi. Koliko je bio uspio shvatiti, s fakulteta su im poslali nekakvo službeno upozorenje da je on u opasnosti da padne sve predmete. Nekoliko dana im nije odgovarao, nadajući se da će im odmak dati malo vremena da se ohlade, no njihovi su pokušaji da stupe u kontakt s njim postali samo mahnitiji i agresivniji. Naposljetku je, kad ga je prestrašila prijetnja da će obavijestiti policiju na kampusu, zatvoriti mu račun i ukinuti telefonsku pretplatu, popustio i nazvao ih. “Koji se vrag tamo događa?” otac je želio znati. “Brinemo se”, prekinula ga je majka s drugog telefona. “Profesor iz engleskog te već tjednima nije ni vidio. A na onaj ispit iz političke znanosti nisi ni izašao, onaj iz kojeg si rekao da si dobio četvorku.” Tom se lecnuo. Bilo mu je neugodno što je uhvaćen u laži, posebno u tako velikoj i glupoj laži. Nažalost, jedino što je uspio smisliti bilo je još laži. “Ja sam kriv za to. Zaspao sam. Bilo mi je neugodno to vam ispričati.” “Neće to tako ići”, rekao je otac. “Znaš li koliko košta jedan semestar na fakultetu?” Toma je to pitanje iznenadilo, te mu je pomalo i laknulo. Njegovi su roditelji imali dovoljno novca. Bilo je puno lakše ispričati se što im je nešto od tog novca potrošio, nego im objasniti što je radio posljednja dva mjeseca. “Znam da je skupo, tata. Stvarno to ne uzimam zdravo za gotovo.” “Nije u tome stvar”, rekla je majka. “Rado ćemo ti platiti fakultet. Ali nešto s tobom nije u redu. Čujem ti to u glasu. Nismo te smjeli pustiti da se vratiš.”

“Dobro sam”, ustrajao je Tom. “Samo mi sve ovo s bratovštinom oduzima puno više vremena nego što sam očekivao. Pakleni tjedan je na kraju ovog mjeseca i onda će se sve vratiti u normalu. Ako zapnem, prilično sam siguran da ću proći sve predmete.” Začuo je nelagodnu tišinu na drugom kraju veze, kao da njegovi roditelji čekaju tko će prvi progovoriti. “Dušo”, majka je blago rekla. “Prekasno je za to.” Tom je u kući bratovštine te večeri Hubbsu rekao da se ispisuje s fakulteta. Roditelji će ga pokupiti u subotu i odvesti ga kući. Sredili su mu cijeli život – stalan posao u jednom od očevih skladišta i dvaput tjedno kod terapeuta specijaliziranog za poremećaje tuge kod mladih. “Navodno imam poremećaj tuge.” “Dobrodošao u klub”, rekao mu je Hubbs. Tom nije spomenuo roditeljima, ali već je bio razgovarao s jednim psihologom u Sveučilišnom zdravstvenom centru, brkatim tipom s Bliskog istoka koji je imao vodenaste oči i koji ga je obavijestio kako je njegova opsjednutost Verbeckim samo obrambeni mehanizam, i to čest, distrakcija od ozbiljnijih pitanja i mučnijih emocija. Ta teorija Tomu nije imala smisla – što će ti obrambeni mehanizam ako ti sjebe cijeli život? Od kojeg te vraga uopće brani? “Čovječe”, rekao je Hubbs. “I što ćeš?” “Ne znam. Ali ne mogu se vratiti doma. Ne sad.” Hubbs je izgledao zabrinuto. Njih su se dvojica u posljednjih nekoliko tjedana zbližila, dijelili su opčinjenost Gilchrestom. Posjetili su još dva njegova predavanja, a na svakom se pojavilo dvostruko više publike nego na prethodnom. Najrecentnije je bilo organizirano na koledžu Keuka i bilo je uzbudljivo promatrati ga kako se povezuje s mlađom publikom. Sesija grljenja trajala je gotovo dva sata; kad je završila on je bio mokar do kože, jedva je stajao na nogama, poput borca koji je izdržao do kraja. “Imam neke prijatelje koji ne žive na kampusu”, rekao je Hubbs. “Ako hoćeš, vjerojatno možeš koji dan ostati kod njih.”

Tom je spremio stvari, podigao sav novac s bankovnog računa i iskrao se iz studentskog doma u petak navečer. Kad su se njegovi roditelji pojavili sljedeći dan, sve što su pronašli bilo je nekoliko knjiga, isključen printer, nepospremljen krevet i Tomovo pismo u kojem im je objasnio pomalo o Gilchrestu i ispričao im se što ih je iznevjerio. Rekao im je da će neko vrijeme putovati i obećao da će im se redovito javljati mailom. “Žao mi je”, pisao je. “Ovo mi je stvarno zbunjujuće razdoblje. Ali ima nekih stvari koje sam moram shvatiti i nadam se da ćete poštivati moju odluku.” Ostao je s Hubbsovim prijateljima do kraja semestra i zatim uzeo njihov stan u podnajam kad su oni krenuli kućama na ljetne praznike. Hubbs se uselio s njim; zaposlili su se kao perači vozila u auto-salonu i u slobodno vrijeme volontirali za Gilchresta, dijeleći letke, postavljajući rasklopive stolice, skupljajući adrese za elektronički newsletter, radeći što god bi mu zatrebalo. Tog su se ljeta stvari stvarno počele pokretati. Netko je postavio video Gilchresta na YouTube – bio je označen JA SAM SPUŽVA ZA VAŠU BOL – koji se proširio poput virusa. Gomile na njegovim predavanjima bile su sve veće, a pozivi za predstavljanje sve učestaliji. Do rujna je počeo iznajmljivati Episkopalnu crkvu u Rochesteru koja je mirisala na naftalin i držati maratonske parade grljenja svake subote i nedjelje ujutro. Tom i Hubbs su ponekad radili na štandu s reklamnom robom u predvorju, prodajući DVD-ove s predavanjima, majice – najpopularnija je sprijeda nosila natpis DAJ TO MENI, a straga JA ĆU TO UZETI – i autobiografiju iz vlastite naklade u mekom uvezu naslovljenu Očeva ljubav. Gilchrest je te jeseni mnogo putovao – bila je prva godišnjica Iznenadnog odlaska – i držao predavanja širom zemlje. Tom i Hubbs su bili jedni od volontera koji su ga vozili u zračnu luku i išli po njega, počeli su ga upoznavati i osobno, te postepeno zadobivati njegovo povjerenje. Kad se organizacija tog proljeća počela širiti, Gilchrest je njih dvojicu odredio da vode podružnicu u Bostonu, da organiziraju i promoviraju ciklus predavanja na više kampusa i rade što god su mislili da je potrebno kako bi pospješili informiranost lokalne studentske populacije o onome što je on počeo nazivati Pokret zagrljaja

iscjeljenja. Bilo je uzbudljivo dobiti toliku odgovornost, zaraditi je na samom početku fenomena koji se tako neočekivano rasplamsao – kao što je nekad bilo raditi u internetskoj start-up tvrtci, mislio je Tom – ali i pomalo vrtoglavo, dok je sve tako brzo raslo, širilo se u toliko smjerova u isto vrijeme. Tog su prvog ljeta u Bostonu Tom i Hubbs počeli slušati uznemirujuće glasine od ljudi koje su znali u sjedištu u Rochesteru. Gilchrest se mijenjao, govorili su, dopuštao je da mu slava udari o glavu. Kupio je skupi auto, počeo se drugačije odijevati i posvećivati malo previše pažnje mladim obožavateljicama i tinejdžericama koje su stajale u redovima za njegov zagrljaj. Navodno se počeo nazivati “Sveti Wayne” i nagovijestiti nekakvu posebnu vezu s Bogom. U nekoliko je prilika Isusa nazvao vlastitim bratom. Kad je u rujnu stigao kako bi održao prvo rasprodano predavanje na kampusu u Northeasternu, Tom je shvatio da je sve to istina. Gilchrest je bio nov čovjek. Onaj ucviljeni otac u lošem odijelu je nestao, zamijenila ga je rock’n’roll zvijezda sa sunčanim naočalama u pripijenoj crnoj majici. Kad je pozdravio Toma i Hubbsa, glas mu je odzvanjao imperijalnom hladnoćom, kao da su mu oni samo unajmljeni sluge, a ne vjerni sljedbenici. Uputio ih je da izdaju VIP-propusnice bilo kojoj slatkoj djevojci koja se činila obećavajućom, “posebno ako je Kineskinja, ili Indijka, ili tako nešto.” Na pozornici nije više nudio samo zagrljaje i suosjećanje; govorio je o prihvaćanju misije na koju ga je sam Bog poslao da popravi svijet, da nekako otkloni svu štetu koja je bila nanesena Iznenadnim odlaskom. Pojedinosti ostaju neodređene, objasnio je, ne zato što ih on skriva, već zato što ih ni sam još ne zna sve. Dolazile su mu malo po malo, u nizu vizionarskih snova. “Ostanite uključeni”, rekao je publici. “Vi ćete prvi saznati. Svijet ovisi o nama.” Hubbsa je mučilo to čemu je te večeri posvjedočio. Smatrao je da se Gilchrest napio vlastitog Kool-Aida, da se iz inspirativne figure preobrazio u direktora mesijanskog kulta ličnosti (to neće biti posljednji put da Tom čuje tu optužbu). Poslije nekoliko dana dubokog razmišljanja, Hubbs je rekao Tomu da je on s tim završio i da, premda voli Gilchresta, ne može mirne duše nastaviti služiti Svetog Waynea. Rekao je da odlazi iz Bostona i vraća se svojoj obitelji na Long Islandu. Tom ga je pokušao odgovoriti od toga, no Hubbsa ništa nije moglo razuvjeriti.

“Dogodit će se nešto loše”, rekao je. “Osjećam to.” Prošla je cijela godina prije nego što su se Hubbsove riječi obistinile i za to je vrijeme Tom ostao vjeran sljedbenik i cijenjeni zaposlenik Pokreta zagrljaja iscijeljenja, pomažući pri otvaranju novih ureda u Chapel Hillu i Columbusu prije nego što je dobio dobar posao u sjedištu u San Franciscu, gdje je obučavao nove instruktore koji su vodili radionice meditacije o Nekome posebnom. Tomu se grad sviđao i uživao je u upoznavanju nove grupe studenata svakog mjeseca. Imao je nekoliko ljubavnih avantura – nove instruktorice su uglavnom bile žene – ali ni približno onoliko koliko ih je mogao imati. Postao je druga osoba, bio je samodostatniji i zamišljeniji, daleko od onog dečka iz bratovštine s namazanim licem koji se pod svaku cijenu želio s nekim poševiti. Pokret je na papiru cvao – članstvo je polako raslo, priljev novca bio je stalan, mediji su se zanimali za njih – no Gilchrestovo je ponašanje postajalo sve nepredvidivije. U Philadelphiji su ga uhitili nakon što je uhvaćen u hotelskoj sobi s petnaestogodišnjakinjom. Tužba je naposljetku odbačena zbog nedostatka dokaza – djevojka je ustrajala da su “samo razgovarali” – ali Gilchrestova je reputacija pretrpjela težak udarac. Nekoliko sveučilišnih predavanja bilo je otkazano i Sveti je Wayne na neko vrijeme postao sprdnja kasnovečernjih televizijskih programa, najnovija inkarnacija onog prastarog nitkova, crkvenjaka-perverznjaka. Povrijeđen ismijavanjem, Gilchrest je napustio glavno sjedište u državi New York i preselio se na ranč u udaljenom dijelu južnog Oregona, daleko od znatiželjnih pogleda. Tom ga je samo jednom posjetio, usred lipnja, kad je bio pozvan na veliku trodnevnu proslavu dana koji je trebao biti jedanaesti rođendan Henryja Gilchresta. Smještaj nije bio ništa posebno – svih je stotinjak gostiju spavalo u šatorima i dijelilo nekoliko groznih montažnih zahoda – no bila je velika čast samo biti pozvan, obilježje članstva u užem krugu organizacije. Tomu se uglavnom svidjelo ono što je ondje zatekao – velika trošna kuća, bazen, funkcionalna farma, štale. Samo su ga dvije stvari smetale: patrola naoružanih zaštitara koji su osiguravali posjed – Sveti je Wayne navodno

primio nekoliko prijetnji smrću – i neobjašnjivo prisustvo šest prekrasnih tinejdžerica, pet od kojih je bilo azijskog porijekla, a koje su stanovale u glavnoj kući s Gilchrestom i njegovom suprugom Tori. Djevojke – u šali su ih nazivali “odborom navijačica” – su provodile vrijeme sunčajući se pokraj bazena, dok je Tori Gilchrest sama trenirala brzo hodanje obilazeći posjed uz granicu, silovito dišući kroz nos i obavljajući komplicirane serije vježbi za ruke s laganim utezima. Tomu se nije činilo da je previše sretna, međutim, zadnje je večeri zabave Tori bila ta koja je pristupila mikrofonu na vanjskoj pozornici i predstavila djevojke kao Gilchrestove “duhovne nevjeste”. Priznala je da je riječ o nekonvencionalnom sporazumu, no željela je objaviti zajednici da je njezin suprug zatražio – i dobio – njezin blagoslov za svaki od ovih novih brakova. Djevojke – koje su stajale iza nje, odjevene u lijepe haljine – su sve bile drage i skromne i iznenađujuće zrele za svoje godine, a uz to i potpuno očaravajuće. Kao što su svi znali, ona sama nije više mogla imati djecu i to je bio problem, budući da je Bog nedavno bio objavio Svetom Wayneu da je njegova sudbina imati sina koji će popraviti ovaj slomljeni svijet. Jedna od ovih djevojaka – Iris ili Cindy ili Mei ili Christine ili Lam ili Anna – postat će majka tog čudesnog djeteta, no samo će vrijeme pokazati koja od njih. Gospođa Gilchrest je zaključila govor rekavši da je ljubav između nje i Svetog Wayne još uvijek snažna i vitalna kakva je bila i na dan njihova vjenčanja. Uvjerila je sve da oni i dalje žive zajedno sretno kao muž i žena, kao roditelji i najbolji prijatelji zauvijek. “Što god da moj muž učini,” rekla je, “ja ga podržavam sto deset posto i nadam se da ćete i vi!” Iz publike se začula galama odobravanja kad je Gilchrest preskočio stepenice i uputio se preko pozornice kako bi supruzi uručio buket ruža. “Nije li najbolja?” upitao je. “Jesam li ja najsretniji tip na svijetu, ili što?” Duhovne su nevjeste počele pljeskati kada je Gilchrest poljubio svoju zakonitu suprugu, a publika je slijedila njihov primjer. Tom se svojski trudio pljeskati s ostalima, no ruke su mu bile nekako goleme i teže od olova, tako teške da ih je jedva rastavio.

Christine se požalila da se dosađuje dok je zarobljena u kući po cijele dane poput zatvorenice, pa ju je Tom odveo na ubrzano razgledavanje grada. Bilo mu je drago dobiti izliku da se makne iz ureda. Ondje je bilo kao na pogrebu – nijedan seminar nije bio u tijeku, nije bilo ničega što bi mogao raditi, osim sjediti s Maxom i Luisom, odgovarati na e-mailove i pokoji telefonski poziv i poput papige ponavljati fraze koje im je izdala središnjica: optužbe su lažne; Sveti Wayne je nevin dok mu se ne dokaže krivica; organizacija je veća od jednog čovjeka; naša vjera nije poljuljana. Bio je uobičajen dan u San Franciscu, svjež i jasan, a mliječna se magla nevoljko povlačila pred vedrim plavim nebom. Razgledavali su na uobičajenim mjestima – išli su na uspinjaču i do četvrti Fisherman’s Wharf, do tornja Coit i sjeverne plaže, u Haight-Ashbury i u park Golden Gate – Tom je igrao ulogu veselog vodiča, a Christine se hihotala njegovim lošim šalama, te bi pristojno zamumljala na njegove napola zapamćene činjenice i reciklirane anegdote, sretna kao i on što može neko vrijeme razmišljati o nečemu što se ne tiče Gilchresta. Iznenadilo ga je kako su se dobro slagali. Kod kuće je bila pomalo problematična, malo ju je previše zanimalo spuštati ljude na zemlju i podsjećati ih na svoj povlašten položaj u organizaciji. Ništa joj nije bilo dovoljno dobro – madrac joj je bio prekvrgav, kupaonica ogavna, hrana joj je imala čudan okus. No svjež je zrak na vidjelo izvukao njezinu dražesnu stranu, živahnu tinejdžersku energiju koja se skrivala pod snobovskim držanjem. Vukla ga je po trgovinama rabljene dizajnerske odjeće, ispričavala se beskućnicima što nema sitnog novca i zaustavljala se svakih nekoliko blokova kako bi promatrala zaljev i proglasila ga fenomenalnim. Slika o Christine mu se stalno izoštravala, pa opet zamućivala. Istina, ona je bila dostojanstvenik u posjetu – Gilchrestova žena ili što već – ali je isto tako bila i klinka, mlađa od njegove vlastite sestre i puno manje iskusna, djevojka iz gradića u Ohiu koja prije nego što je pobjegla od kuće nije posjetila grad veći od Clevelanda. Ali nije bila ni nalik njegovoj sestri jer se ljudi nisu zaustavljali buljiti u Jill dok bi hodala ulicom, smeteni njezinom nesvakidašnjom ljepotom, pitajući se je li slavna, znaju li je s televizije ili tako nešto. Nije bio siguran kako se ponašati prema Christine, bi li se trebao smatrati njezinim osobnim asistentom ili nadomjeskom starijeg brata, ili

možda samo uslužnim prijateljem, malo starijim tipom koji se brine za nju i pokazuje joj nepoznatu metropolu. “Baš sam se lijepo provela”, rekla mu je kad su u kasno poslijepodne prizalogajili u Elmore’su, kafiću u Ulici Cole koja je bila puna Bosonogih, hipija s metama nacrtanima na čelu. Zaljev im je bio duhovna domovina. “Dobro je izaći iz kuće.” “Kad god zatrebaš”, rekao je on. “Bit će mi drago izvesti te.” “Ondaaa.” Glas joj je bio dublji, pomalo zavodnički, kao da sumnja da joj on ne želi reći dobre vijesti. “Čuo si nešto?” “O čemu?” “Pa znaš. Kad će ga pustiti. Kad se mogu vratiti.” “Vratiti se kamo?” “Na ranč. Stvarno mi nedostaje.” Tom nije bio siguran što bi joj rekao. Gledala je iste vijesti kao i on. Znala je da su Gilchrestu uskratili jamčevinu i da se organi vlasti nisu šalili, da su zaplijenili sredstva organizacije, uhitili nekoliko ljudi na visokim i srednjim položajima i pokušavali iz njih izvući inkriminirajuće podatke. FBI i državna policija nisu tajili da aktivno tragaju za malodobnim djevojkama za koje je Gilchrest tvrdio da ih je oženio – ne zato što su one nešto skrivile, već zato što su bile žrtve ozbiljna zločina, maloljetnice u opasnosti kojima je bila potrebna medicinska pomoć i psihološko savjetovanje. “Christine”, rekao je, “Ne možeš se vratiti tamo.” “Moram”, rekla mu je. “Ja tamo živim.” “Natjerat će te da svjedočiš.” “E, neće.” Zvučala je odrješito, no primijetio joj je sumnju u očima. “Wayne je rekao da će sve biti u redu. Ima jako dobre odvjetnike.” “U gadnoj je nevolji, Christine.” “Ne mogu ga poslati u zatvor”, ustrajala je. “Nije učinio ništa loše.” Tom se nije prepirao s njom; nije bilo smisla. Kad je Christine ponovno progovorila, glas joj je bio tih i prestrašen. “Što će sa mnom biti?” upitala je. “Tko će se brinuti za mene?”

“Možeš ostati kod nas koliko god želiš.” “Ali nemam novaca.” “Ne brini se za to.” Nije se činilo kao da je pravi trenutak da joj kaže da ni on nije imao novca. On i Max i Luis su praktički bili volonteri, darovali su svoje vrijeme Pokretu zagrljaja iscjeljenja u zamjenu za hranu i smještaj i sitan novac. Ono što je imao u džepu stiglo je iz omotnice koju mu je Christine predala kad je stigla, dvije stotine dolara u dvadeseticama, najveća svota koju je odavno vidio. “Što je s tvojom obitelji?” upitao je. “Jesu li oni neka mogućnost?” “Moja obitelj?” Zamisao joj se učinila smiješnom. “Ne mogu natrag svojoj obitelji. Ne ovakva.” “Kakva?” Pognula je bradu i zagledala se u prednju stranu svoje žute majice kao da traži na njoj mrlju. Ramena su joj bila uska, a grudi vrlo male, jedva da ih je i imala. “Zar ti nisu rekli?” Dlanom se pogladila po ravnom trbuhu i izgladila nabore na majici. “Rekli mi što?” Kad je podigla pogled, oči su joj sjale. “Trudna sam”, rekla je. Razaznao je ponos u njezinu glasu, sanjarsko čuđenje. “Ja sam Izabrana.”

Drugi dio ..........................................................................

Mapleton, drugo ime za zabavu

Carpe Diem JILL I AIMEE SU SE SPREMILE ZA IZLAZAK ODMAH POSLIJE VEČERE, raspoloženo obavijestivši Kevina da ne znaju kamo idu, što će raditi, s kim će biti ni kad bi se mogle vratiti kući. “Kasno”, bilo je sve što mu je Jill uspjela reći. “Da”, složila se Aimee. “Nemojte nas čekati.” “Sutra je škola”, podsjetio ih je Kevin, ne trudeći se dodati, kao što bi ponekad činio, da je čudno kako ne odlaženje nikamo i ne rađenje ničega uspijeva oduzimati toliko vremena. Ta mu se šala više nije činila smiješnom. “Zašto ne pokušate jednom ostati trijezne? Vidjeti kako je to probuditi se ujutro čiste glave.” Djevojke su revno zakimale, uvjeravajući ga da su i te kako namjeravale slijediti taj odličan savjet. “I pazite se”, nastavio je. “Vani je sve puno frikova.” Aimee je znalački zagunđala, kao da pokušava reći da njoj nitko ne treba ni pričati o trikovima. Bila je odjevena u dokoljenke i kratku navijačku suknju – svijetloplavu, ne bordo-zlatnu, u bojama mapletonske gimnazije – i upotrijebila je svoj uobičajeno nametljiv kozmetički arsenal. “Pazit ćemo”, obećala je. Jill je zakolutala očima, nimalo impresionirana prijateljičinom glumom dobre djevojke. “Ti si najveći frik od svih”, rekla je Aimee. A Kevinu dodala, “Ljudi bi se nje trebali paziti.” Aimee se pobunila, no teško ju je bilo shvatiti ozbiljno budući da nije izgledala poput nevine školarke, već više poput striptizete koja aljkavo glumi školarku. Jill je ostavljala suprotan dojam – izgledala je poput štrkljavog djeteta koje se igra preoblačenja u podvrnutim trapericama i prevelikom kaputu od brušene kože koji je pronašla u majčinu ormaru. Kevina su preplavili uobičajeni zbrkani osjećaji dok ih je gledao zajedno: neodređena tuga zbog svoje kćeri koja je očito druga violina u njihovu duetu, ali i određeno

olakšanje ukorijenjeno u pomisao – ili barem nadu – da bi joj neugledan izgled mogao služiti poput zaštitne kamuflaže u vanjskom svijetu. “Samo se pazite”, rekao im je Kevin. Zagrlio je djevojke za laku noć i ostao stajati na vratima dok su one silazile niz stepenice i prelazile preko travnjaka. Neko je vrijeme zagrljaje pokušavao ograničiti samo na vlastito dijete, no Aimee se nije sviđalo da nju izostavlja. Isprva je bilo nelagodno – bio bi previše svjestan obrisa njezina tijela i duljine zagrljaja – no postupno je postalo dio rutine. Kevin nije sasvim odobravao Aimee, niti je bio oduševljen što je živjela pod njegovim krovom – bila je ondje tri mjeseca i nije pokazivala nikakve znakove da bi u dogledno vrijeme mogla i otići – ali su mu dobre strane treće osobe u skupini bile sasvim jasne. Činilo se da je Jill sretnija otkad joj je prijateljica ondje, a i za stolom za vrijeme večere je bilo više smijeha i manje onih mrkih trenutaka kao dok su njih dvoje bili sami, otac i kći, a ni on ni ona nisu imali što za reći. Kevin je otišao iz kuće malo prije devet sati. Kao i obično, Ulica Lovell bila je osvijetljena poput stadiona, a velike su se kuće šepurile kao spomenici u svjetlosti sigurnosnih reflektora. Sve skupa deset objekata, “luksuznih domova”, sagrađeno je u posljednjim danima velikih automobila i povoljnih kredita, devet od kojih je još uvijek bilo nastanjeno. Samo je kuća Westerfeldovih bila prazna – Pam je umrla proteklog mjeseca, a ostavština još nije bila sređena – no Udruga stanara se nastavila brinuti o travnjaku i ostavljati svjetla upaljena. Svi su znali što se događa s napuštenim kućama o kojima nitko ne mari, kako počnu privlačiti pažnju tinejdžera koji se dosađuju, vandala i Ostavljenih krivaca. Krenuo je prema glavnoj ulici i skrenuo desno, otisnuvši se na svoje večernje hodočašće. Bilo je to kao da ga nešto svrbi – kao da ga nešto fizički prisiljava – ta potreba da bude među prijateljima, da se makne od sumornog, prestravljenog glasa koji je često predsjedao njegovim mislima i uvijek se činio mnogo glasnijim i samouvjerenijim u tihoj kući kad bi pao mrak. Jedna od najčešće zamjećivanih nuspojava Iznenadnog odlaska bila je poplava maničnog socijaliziranja – improvizirane ulične zabave koje bi trajale po cijeli vikend, večere za koje bi svatko nešto skuhao, a koje bi se pretvorile u spavanje kod

domaćina, usputno pozdravljanje na ulici koje bi preraslo u maratonsko razglabanje. Barovi su bili prepuni mjesecima nakon 14. listopada; telefonski računi bili su astronomski. Većina se preživjelih do tada smirila, no Kevinova potreba za noćnim ljudskim dodirom ostala je snažna kao i uvijek, kao da ga je magnetska sila tjerala prema gradskom središtu, u potragu za dušama u sličnoj situaciji. Carpe Diem je bilo nepretenciozno mjesto, jedna od rijetkih radničkih taverni koje su izdržale promjenu u Mapletonu u kasnom dvadesetom stoljeću, kad je od tvorničkog grada postao stambena zajednica. Kevin je odlazio onamo otkad je bio mladić, u vrijeme dok se mjesto još zvalo Midway Lounge, a jedina točena piva koja ste mogli naručiti bila su Bud i Mich. Ušao je na ulaz restorana – šank je bio u prostoriji koja se nadovezivala – i kimnuo poznatim licima dok se kretao prema separeu u dnu prostorije gdje su Pete Thorne i Steve Wiscziewski već bili zadubljeni u razgovor uz vrč piva i dodavali si međusobno blok preko stola. Za razliku od Kevina, obojica su kod kuće imala supruge, no obično bi u Carpe Diem stigli puno prije njega. “Gospodo”, rekao je i kliznuo pokraj Stevea, krupnog, nervoznog muškarca za kojeg je Laurie uvijek govorila da samo što nije doživio srčani udar. “Ne brini”, rekao je Steve dok je punio čistu čašu ostacima iz vrča i dodavao je Kevinu. “Sljedeći već stiže.” “Pregledavamo raspored.” Pete je podigao blok. Na gornjoj je stranici bila gruba skica igrališta za baseball s imenima upisanima na pozicije na terenu i upitnicima na onima koja još nisu popunjena. “Sve što nam još treba je netko na centru i na prvoj bazi. I nekoliko zamjena za svaki slučaj.” “Četiri ili pet novih igrača”, rekao je Steve. “To je izvedivo, jelda?” Kevin se zagledao u skicu. “Što je bilo s onim Dominikancem o kojem ste mi pričali? Muž tvoje čistačice?” Steve je zavrtio glavom. “Hector je kuhar. Radi navečer.” “Možda će moći igrati vikendom”, dodao je Pete. “To je bar nešto.”

Kevin je bio zadovoljan promišljanjem i trudom koji su dečki uložili u planiranje sezone softballa koja počinje tek za pet ili šest mjeseci. Točno se tome nadao kad je nagovorio gradsko vijeće da obnovi financiranje programa rekreacije za odrasle koji su obustavljeni nakon Iznenadnog odlaska. Ljudima je trebao razlog da izađu iz kuća i malo se zabave, da podignu pogled i shvate da se nebo nije srušilo. “Reći ću vam što bi nam moglo pomoći”, rekao je Steve. “Kad bismo uspjeli pronaći nekoliko ljevorukih udarača. Zasad su nam svi u momčadi dešnjaci.” “Pa što onda?” Kevin je svoje ishlapljeno pivo ispio u jednom gutljaju. “Igramo na sporo bacanje. Ništa od te strategije nije ustvari ni važno.” “Ne, moraš ih pomiješati”, ustrajao je Pete. “Izbaciti protivnike iz ravnoteže. Zato je Mike bio tako dobar. S njim smo stvarno imali tu dodatnu dimenziju.” Momčad iz Carpe Diema izgubila je samo jednog igrača 14. listopada – Carla Stenhauera, osrednjeg bacača i zamjenskog vanjskog – ali je i Mike Whalen, njihov najjači četvrti udarač i sjajan igrač na prvoj bazi, bio posredna žrtva. Mikeova je žena bila među nestalima i on se još nije oporavio od gubitka. On i njegovi sinovi su naslikali grub, gotovo neprepoznatljiv portret Nancy na stražnjem zidu njihove kuće i Mike je većinu večeri provodio sam uz mural, zaokupljen sjećanjima na nju. “Razgovarao sam s njim prije nekoliko tjedana”, rekao je Kevin. “Ali mislim da ove godine neće igrati. Kaže da jednostavno nema srca za igru.” “Nastavi raditi na njemu”, rekao je Steve. “Sredina momčadi nam je prilično slaba.” Konobarica je donijela novi vrč piva i svima utočila u čaše. Oni su nazdravili svježoj krvi i pobjedničkoj sezoni. “Bit će dobro ponovno izaći na teren”, rekao je Kevin. “Šališ se”, složio se Steve. “Proljeće nije proljeće bez softballa.” Pete je spustio čašu i zagledao se u Kevina. “Onda, ima jedna stvar koju smo ti htjeli spomenuti. Sjećaš se Judy Dolan? Mislim da je išla s tvojim sinom u razred.”

“Svakako. Bila je hvatačica, zar ne? Na državnom nivou ili nešto?” “Nacionalnom”, ispravio ga je. “Igrala je za sveučilišnu momčad. Diplomirat će u srpnju i seli se doma za ljeto.” “Itekako bi nam dobro došla”, istaknuo je Steve. “Mogla bi preuzeti moje mjesto na ploči, a ja bih se mogao preseliti na prvu bazu. To bi nam riješilo dosta problema.” “Samo malo”, rekao je Kevin. “Želite da liga postane miješana?” “Ne”, rekao je Pete i oprezno se pogledao sa Steveom. “To je točno ono što ne želimo.” “Ali to je muška liga u softballu. Ako igraju i žene, postaje miješana.” “Ne želimo da igraju žene”, objasnio je Steve. “Želimo samo Judy.” “Ne možete diskriminirati”, podsjetio ih je Kevin. “Ako primite jednu ženu, morate ih primiti sve.” “Nije riječ o diskriminaciji”, ustrajao je Pete. “To je iznimka. Osim toga, Judy je krupnija od mene. Ako ne gledaš pažljivo, ne bi ni primijetio da je cura.” “Jesi li ikad igrao miješani softball?” upitao je Steve. “Zabavan je jednako kao i muška igra Twistera.” “Nogomet se igra miješano”, rekao je Kevin. “Čini se da to svima odgovara.” “To je nogomet”, rekao je Steve. “Oni su ionako svi pičkice.” “Žao mi je”, rekao im je Kevin. “Možete dobiti Judy Dolan ili možete dobiti mušku ligu. Ali ne možete dobiti oboje.” Muški je zahod bio tijesan – vlažni prostor bez prozora opremljen umivaonikom, sušilom za ruke, košarom za otpatke, dva pisoara postavljena jedan pokraj drugoga i odvojenom zahodskom školjkom – i teoretski je bilo moguće da u njemu stoji pet osoba u isto vrijeme i gura se ramenima. To se obično i događalo kasno navečer kad bi momci popili toliko piva da pristojno čekanje više nije dolazilo u obzir i do tad bi svi već bili dovoljno veseli da bi se poligonski aspekt svega toga činio zabavnim.

U tom je trenutku, međutim, Kevin ondje bio sasvim sam, ili bi barem bio sam da nije bio toliko svjestan prijateljskog lica Ernieja Costella koje je zurilo u njega s uokvirene fotografije koja je visjela iznad i između dvaju pisoara. Ernie je bio barmen u Midwayu, tip s golemim trbuhom i brkovima poput morža. Zid oko njegova portreta bio je ispisan srdačnim grafitima koje su ondje načrčkali njegovi prijatelji i bivše mušterije. Fališ nam stari. Bio si najbolji!!! Ništa nije isto bez tebe U našim srcima si... Natoči bolje dupli!

Kevin je glavu držao pognutu i trudio se najbolje što je mogao ne obazirati se na barmenov molećiv pogled. Nikad mu nisu bili dragi memorijali koji su iznikli širom grada nakon Iznenadnog odlaska. Nije bilo važno jesu li bili diskretni – buket cvijeća uz cestu, ime očišćeno u prašini na stražnjem prozoru automobila – ili veliki i razmetljivi, poput planine medvjedića u dvorištu djevojčice ili pitanja GDJE JE DONNIE? koje je bilo progoreno u travnjak duž cijelo nogometno igralište u srednjoj školi. Smatrao je da ništa od toga nije zdravo, podsjećati se cijelo vrijeme na užasnu i neshvatljivu stvar koja se dogodila. Zato je toliko ustrajao na paradi za Dan junaka – bolje je bilo usmjeriti tugu u godišnju ceremoniju i olakšati malo svakodnevni pritisak na preživjele. Oprao je ruke i istrljao ih ispod beskorisnog sušila, pitajući se nisu li Pete i Steve možda nehotice nešto i otkrili sa svojom idejom o pozivanju Judy Dolan u momčad. Kao i njima, Kevinu je bilo draže igrati u natjecateljskoj muškoj ligi gdje niste morali paziti na izražavanje ili dvaput razmisliti prije nego što biste se zaletjeli u hvatača kako biste prekinuli zamalo osvojen bod kod ploče. No počinjalo je izgledati da će pronalaženje dovoljno igrača za ozbiljnu ligu biti težak posao i pomislio je da bi zabavna miješana liga možda mogla biti alternativa o kojoj bi vrijedilo razmisliti, kao najveće dobro za najveći broj ljudi.

Kevin se doslovno zaletio u Melissu Hulbert kad se vraćao iz toaleta. Stajala je naslonjena o zid u mračnom zakutku i čekala red za ženski zahod koji je mogao primiti samo po jednu osobu. Kasnije je shvatio da taj susret vjerojatno i nije bio slučajan, no tako se činilo. Melissa je hinila iznenađenje i činila se da joj je draže što ga vidi nego što bi on to očekivao. “Kevin.” Poljubila ga je u obraz. “Opa. Pa gdje si se ti skrivao?” “Melissa.” Potrudio se uzvratiti istom toplinom. “Dugo se nismo vidjeli, zar ne?” “Tri mjeseca”, obavijestila ga je. “Barem.” “Tako dugo?” Pretvarao se da računa u glavi i zatim zagunđao od lažnog čuđenja. “Pa, kako si?” “Dobro.” Slegnula je ramenima kako bi mu dala do znanja da rekavši dobro pomalo i pretjeruje, a zatim se zagledala u njega nekoliko nelagodnih trenutaka. “Je li ovo u redu?” “Što?” “To da sam ja ovdje.” “Naravno. Zašto ne bi bilo?” “Ne znam.” Njezin smješak nije sasvim otklonio napetost u njezinu glasu. “Samo sam pretpostavila–” “Ne, ne”, razuvjerio ju je, “Uopće nije tako.” Starija žena koju Kevin nije prepoznao izašla je iz ženskog toaleta, promumljala ispriku dok je prolazila i za sobom ostavila trag slatkastog parfema. “Sjedim za šankom”, rekla je Melissa i lagano ga dotakla po ruci. “Ako me želiš počastiti pićem.” Kevin je prostenjao ispriku. “Tu sam s nekim prijateljima.” “Samo jedno piće”, rekla mu je. “Mislim da mi toliko duguješ.” Dugovao joj je i mnogo više i oboje su toga bili svjesni. “U redu”, rekao je. “Pošteno.”

.................... Melissa je bila jedna od tri žene s kojima je Kevin pokušao spavati otkako je njegova žena otišla i jedina od njih koja mu je bila blizu po godinama. Poznavali su se još iz mladih dana – Kevin je bio godinu ispred nje u školi – i čak su se nakratko bili spetljali kao tinejdžeri, u ljeto prije njegova četvrtog srednje, strasno se ljubeći na kraju pijanke. Bila je to jedna od onih stvari sa slobodnim propusnicama – on je imao curu, ona je imala dečka, no i cura i dečko su se u tom trenutku našli negdje na odmoru – te nije otišla ni približno daleko koliko bi to njemu bilo drago. Bila je strašno zgodna u to vrijeme, jedra, pjegava crvenokosa s parom nadaleko poznatih najboljih sisa u mapletonskoj gimnaziji. Kevin je uspio staviti ruku na lijevu, no samo na izazovnu sekundu ili dvije prije nego što mu ju je ona odmakla. Neki drugi put, rekla mu je, s tugom u glasu koja je zvučala iskreno. Obećala sam Bobu da ću biti dobra. No nije bilo drugog puta, ni tog ljeta, niti ikad u sljedećoj četvrti stoljeća. Bob i Melissa su hodali za vrijeme cijele srednje škole i fakulteta i na kraju se i oženili. Malo su se selili naokolo prije nego što su se vratili u Mapleton, točno oko vremena kad se i Kevin ponovno doselio s vlastitom obitelji. Tomu su tad bile tek dvije godine, kao i Melissinoj mlađoj kćeri. Često su se viđali dok su djeca bila mala, na igralištima, školskim događanjima i dobrotvornim priredbama. Nikad nisu bili bliski – nikad se nisu družili niti podijelili više od uobičajenog roditeljskog čavrljanja – no između njih je zauvijek ostala ta mala tajna, sjećanje na jednu ljetnu noć, svijest o putu kojim nikada nisu krenuli. Na kraju joj je platio tri pića, prvo da otplati dug, drugo zato što je bio zaboravio kako je lako bilo s njom razgovarati i treće zato što je uživao u osjećaju njezine noge pritisnute uz svoju dok je pijuckao viski, što je bilo točno ono što ga je i posljednji put uvalilo u nevolju. “Jesi se čuo s Tomom?” upitala je. “Samo je poslao e-mail prije nekoliko mjeseci. Nije ništa puno pričao.”

“Gdje je sad?” “Nisam sasvim siguran. Mislim da je negdje na zapadnoj obali.” “Ali je dobro?” “Tako se činilo.” “Čula sam što se dogodilo sa Svetim Wayneom”, rekla je. “Koji ljigavac.” Kevin je zavrtio glavom. “Nemam pojma o čemu je moj sin razmišljao.” Melissino se lice smrklo od majčinske brige. “Teško je u ovom trenutku biti mlad. Nama je bilo drugačije, znaš? Bilo je to kao nekakvo zlatno doba. Samo što ga mi nismo bili svjesni.” Kevin se poželio pobuniti iz principa – bio je poprilično siguran da je većina ljudi na svoju mladost gledala kao na neko zlatno doba – no u ovom je slučaju ona imala pravo. “Što je s Briannom?” upitao je on. “Kako je ona?” “Dobro.” Melissa je zvučala kao da samu sebe pokušava uvjeriti u to. “Bolje nego prošle godine, u svakom slučaju. Našla je dečka.” “To je dobro.” Melissa je slegnula ramenima. “Upoznali su se ovog ljeta. Preko nekakve mreže preživjelih. Samo sjede i razgovaraju o tome koliko su tužni.” Za vrijeme njihova posljednjeg sastanka u Carpe Diemu – one večeri kad su otišli zajedno kući – Melissa je mnogo pričala o svom razvodu koji je bio izazvao omanji lokalni skandal. Poslije gotovo dvadeset godina braka, Bob ju je ostavio zbog mlađe žene koju je upoznao na poslu. Melissa je tada bila tek u ranim četrdesetima, no činilo joj se kao da je njezin život završio, kao da je napuštena poput šugavog starog auta uz cestu. Osim alkohola, jedina stvar koja ju je držala na životu bila je mržnja prema ženi koja joj je ukrala muža. Ginny je bilo dvadeset osam godina, bila je vitka, atletski građena žena koja je bila zaposlena kao Bobova asistentica. Oženili su se čim je razvod finaliziran i pokušali osnovati obitelj. Navodno su imali problema sa zatrudnjivanjem, no Melissa nije pronašla puno utjehe u tome. Sama pomisao na to da Bob uopće želi imati djecu s nekom drugom ženom bi je razbijesnila. Što je bilo još gore, bila je činjenica da su njezina

vlastita djeca zavoljela Ginny. Bili su sasvim zadovoljni nazivati oca prevarantskim gadom, no sve što su o njegovoj novoj ženi uspjeli reći bilo je da je stvarno draga. Kao da želi to i dokazati, Ginny je nekoliko puta pokušala izgladiti stvari s Melissom, napisavši joj nekoliko pisama u kojim se ispričavala zbog boli koju joj je nanijela i molila je za oprost. Ja je samo želim mrziti u miru, rekla je Melissa. A ona mi ni to ne dopušta. Melissin je bijes bio tako jak da joj je glavna pomisao 14. listopada – nakon što se uvjerila da su joj djeca na sigurnom – bila divlja, neizrečena nada da je Ginny bila jedna od žrtava, da će se njezino problematično postojanje jednostavno izbrisati s lica zemlje. Bob će patiti kao što je i ona patila; bit će kvit. Možda bi čak postojala mogućnost, pod tim okolnostima, da ga ona primi natrag, da njih dvoje započnu iznova i pokušaju pronaći načina da povrate nešto od onoga što su bili izgubili. Možeš li vjerovati? upitala je. Tako sam bila ogorčena. Svi su imali takve pomisli, podsjetio ju je Kevin. Samo što većina nas to ne želi priznati. Naravno da Ginny nije bila ta koja je nestala; bio je to Bob, dok se vozio dizalom u parkirnoj garaži pokraj ureda. Tog su dana telefonske i internetske veze bile često prekidane, pa Melissa nije saznala sve do devet sati navečer, kad se sama Ginny pojavila da joj kaže vijest. Izgledala je zbunjeno i ošamućeno, kao da ju je netko tek probudio iz dugog poslijepodnevnog sna. Bobby je nestao, stalno je mumljala. Bobby je nestao. Znaš što sam joj rekla? Melissa je zatvorila oči, kao da želi odagnati sjećanje. Rekla sam, Dobro, sad znaš kako je to. Godine su promijenile neke stvari, no neke i nisu. Melissine su pjegice izblijedjele, a kosa joj više nije bila riđa. Lice joj je postalo oblije, a stas manje istaknut. No glas i oči ostali su potpuno isti. Bilo je to kao da se djevojka koju je nekad poznavao stopila s tijelom sredovječne žene. Bila je to Melissa, ali i nije.

“Trebao si me nazvati”, rekla je, dražesno se dureći dok mu je položila ruku na bedro. “Potratili smo cijelo ljeto.” “Bilo mi je neugodno”, objasnio je on. “Osjećao sam se kao da sam te iznevjerio.” “Nisi me iznevjerio”, uvjeravala ga je dok je dugačkim noktima ocrtavala tajnovite oblike po njegovim trapericama. Bila je odjevena u sivu svilenu bluzu, raskopčanu do valovitog ruba bordo grudnjaka. “Nije to ništa. Svakome se događa.” “Ne i meni”, ustrajao je on. To nije bilo sasvim istinito. Slične su mu se poteškoće javile i s Liz Yamamoto, dvadesetpetogodišnjom doktorandicom koju je upoznao na internetu, te ponovno s Wendy Halsey, tridesetdvogodišnjom pravnom pomoćnicom koja je trčala maratone, no to je pripisao tremi koju je uzrokovala relativna mladost partnerica. S Melissom je to bilo tužnije i teže za objasniti. Otišli su bili kod nje, popili čašu vina i uputili se u spavaću sobu. Sve je bilo dobro, opušteno i prirodno, te potpuno ispravno – kao da završavaju ono što su započeli još u srednjoj školi – sve do posljednjeg trenutka, kad je njega napustila sva snaga. To je bio poraz drugačije magnitude, udarac od kojeg se još nije oporavio. “Prvi put s novim partnerom zna biti zastrašujuće”, rekla mu je. “Rijetko kada uspije.” “Govoriš iz iskustva, ha?” “Vjeruj mi, Kevine. Drugi put će upaliti.” On je kimnuo, potpuno spreman prihvatiti to kao opće pravilo, no jednako voljan okladiti se da će on biti iznimka koja ga potvrđuje. Jer čak i u tom trenutku, dok je njezin palac bio sasvim lagano naslonjen na njegove prepone, on još uvijek nije osjećao ništa doli tupog bila tjeskobe, ostatka krivnje oženjenog čovjeka koji je u javnosti s drugom ženom. Nekako nije imalo veze to što se njegova supruga iselila, ili to što bi se ljudi njegovih godina često spetljali u Carpe Diemu. Neki su bili oženjeni, neki nisu; stvari su po tom pitanju postale puno opuštenije nego što su prije bile. No njegova savjest kao da je zapela u prošlosti, kao da je još uvijek bila uvjetovana pravilima koja više ne vrijede.

“Ne znam.” Tužno se nasmijao, pokušavajući joj dati do znanja da se ne radi ni o čemu osobnom. “Samo mislim da baš i neće upaliti.” “Imam neke tablete”, šapnula mu je. “To će te odmah srediti.” “Zbilja?” Kevin se zainteresirao. Već je bio razmišljao o tome da liječnika upita da mu nešto preporuči, samo što nije bio smogao snage. “Gdje si ih nabavila?” “Ima ih okolo. Nisi ti jedini kojeg muči taj problem.” “Eh.” Oči su mu otplovile južnije. Za razliku od lica, grudi su joj još uvijek bile pjegave. Nježno ih se prisjetio s njihova posljednjeg susreta. “To bi moglo upaliti.” Melissa se nagnula unaprijed, sve dok joj nos nije zamalo dotaknuo njegov. Kosa joj je lijepo mirisala, s jedva primjetnom aromom badema i bazge. “Ako dobiješ erekciju koja će trajati više od četiri sata”, rekla mu je, “Vjerojatno će mi trebati predah.” Bilo je smiješno – čim je Kevin saznao da će farmaceutska pripomoć biti dostupna u slučaju nužde, shvatio je da mu vjerojatno neće ni trebati. Osjetio je to i prije nego što su otišli iz bara, a optimizam mu se samo povećavao kako su se bližili Melissinoj kući. Dobro se osjećao hodajući mračnom ulicom, ispod drvoreda, držeći se za ruke s privlačnom ženom koja mu je dala do znanja da je dobrodošao u njezinu krevetu. Osjećaj je bio još i bolji kad ga je zaustavila ispred Osnovne škole Bailey, gurnula ga uz stablo i dugo ga i strasno poljubila. Nije se uspio sjetiti kada je posljednji put osjetio taj izraziti, dvostrani učinak toplog tijela koje mu se privija sprijeda i hladne kore drveta koja mu se grubo zabija u leđa. Na drugoj godini faksa? pitao se. Debbie DeRosa? Melissa je lagano ljuljala bokovima, stvarajući slatko, mjestimično trenje. On je posegnuo iza nje i uhvatio je za stražnjicu; bila je meka i ženstvena, teška u njegovoj ruci. Ona je zaprela od zadovoljstva dok joj je jezik kružio njegovim ustima. Nema brige, pomislio je, zamišljajući ih na podu dnevne sobe, Melissu na sebi, a sebe s erekcijom kao u studenta. Sve je pod kontrolom.

Razdvojili su se kad su primijetili miris dima i iznenada osvijestili još nečije prisustvo. Okrenuli su se i ugledali par Promatrača kako im se brzo primiče iz smjera škole – zasigurno su se skrivali u grmlju pokraj glavnog ulaza – krećući se onom neobičnom žustrinom kakvu su svi posjedovali, kao da ste im stari prijatelj kojeg su tek spazili u zračnoj luci. Laknulo mu je kad je shvatio da ni jedno ni drugo nije Laurie. “O, Bože”, promrmljala je Melissa. Kevin nije prepoznao stariju ženu, no mlađu je – mršavicu lošeg tena – poznavao iz Safewaya, gdje je radila kao blagajnica. Imala je neko neobično ime kojeg se nije uspio dobro sjetiti, nešto što mu se uvijek činilo kao tipfeler na pločici. “Hej, Shana”, rekao je, nastojeći biti ljubazan, ponašajući se prema njoj kao što bi se ponašao prema bilo kome drugome. “Jest Shana, zar ne?” Djevojka nije odgovorila, što nije ni očekivao. Nije bila previše razgovorljiva ni dok je smjela govoriti. Samo ga je pogledala u oči, kao da mu pokušava čitati misli. Njezina je partnerica isto učinila Melissi. U pogledu starije žene bilo je nečega grubljeg, pomislio je Kevin, doza samozadovoljne osude. “Kučko”, rekla joj je Melissa. Zvučala je ljutito i pripito. “Upozorila sam te.” Starija je Promatračica podigla cigaretu do usana, a bore oko usana su joj se produbile dok je udisala dim. Otpuhnula ga je ravno Melissi u lice, u tankom, pakosnom mlazu. “Rekla sam vam da me ostavite na miru”, nastavila je Melissa. “Nisam li vam to rekla?” “Melissa.” Kevin joj je položio ruku na rame. “Nemoj.” Ona se otresla njegova dodira. “Ova me kučka prati. Ovo je treći put ovaj tjedan. Zlo mi je od toga.” “U redu je”, rekao joj je Kevin. “Samo otiđimo.” “Nije u redu.” Melissa se približila Promatračicama, tjerajući ih kao da su golubovi. “Hajde! Odjebite više odavde! Ostavite nas na miru!”

Promatračice nisu ustuknule, niti su se lecnule na psovku. Samo su stajale ondje, mirne i bezizražajne i pušile svoje cigarete. Trebalo vas je to podsjećati da vas Bog gleda, da pazi na svaki vaš najmanji pokret – tako je barem Kevin načuo – no učinak je uglavnom bio iritantan, sličan nečemu što bi malo dijete učinilo kako bi vas izbacilo iz takta. “Molim te”, rekao je Kevin, ne sasvim siguran obraća li se Melissi ili jednoj od Promatračica. Melissa je prva odustala. Zatresla je glavom u ogorčenju i okrenula se od Promatračica, te nesigurno zakoraknula prema Kevinu. No zaustavila se, zagrgljala, okrenula se na peti i svojoj mučiteljici pljunula u lice. I to ne prijetvorno – ne na način koji proizvede više zvuka nego sline – već je ispljunula sočnu školarsku hrakotinu koja je ženi, uz glasan pljusak, sletjela točno na obraz. “Melissa!” Kevin je povikao. “Isuse Bože!” Promatračica se nije ni lecnula, niti je obrisala zapjenjenu slinu koja joj je kapala s brade. “Kučko”, ponovila je Melissa, no iz glasa joj je nestalo uvjerenja. “Ti si me na ovo natjerala.” Ostatak su puta prehodali u tišini, ne držeći se više za ruke, nastojeći najbolje što su mogli ne obazirati se na pratiteljice u bijelom koje su ih slijedile u stopu, toliko blizu da su imali osjećaj da hodaju u istoj skupini, poput četvero prijatelja koji su izašli zajedno. Promatračice su se zaustavile na rubu Melissina travnjaka – rijetko su neovlašteno stupali na privatno vlasništvo – no Kevin je osjećao njihov pogled na svojim leđima dok se uspinjao stepenicama. Melissa je zastala pred vratima i stala prekopavati po torbi u potrazi za ključevima. “Još uvijek možemo”, rekla mu je, bez previše entuzijazma. “Ako želiš.” “Ne znam.” Na grudima je osjećao melankoličan teret, kao da su preskočili seks i već stigli do razočaranja koje slijedi. “Bi li ti smetalo da se nađemo neki drugi put?”

Kimnula je, kao da je to i očekivala, škiljeći mimo njega u žene koje su stajale na pločniku. “Mrzim ih”, rekla je. “Nadam se da će svi dobiti rak.” Kevin se nije trudio podsjetiti je da je i njegova supruga jedna od njih, no ona se toga sama sjetila. “Žao mi je.” “U redu je.” “Samo ne razumijem zašto svima ostalima moraju sve pokvariti.” “Misle da nam čine uslugu.” Melissa se tiho nasmijala, kao da je riječ o internoj šali i čedno poljubila Kevina u obraz. “Nazovi me”, rekla mu je. “Nemoj se skrivati.” Promatračice su čekale na pločniku, lica bezizražajnih i strpljivih, sa svježe zapaljenim cigaretama u rukama. Pomislio je da bi im mogao pobjeći – uglavnom vas ne bi ganjali – no bilo je kasno i on je bio umoran, pa su krenuli zajedno. Osjetio je određenu lakoću u njihovu koraku dok su hodale pokraj njega, zadovoljstvo koje dolazi nakon dobro obavljenog posla.

Plava vrpca NORA DURST JE NEVOLJKO PRIZNALA DA SPUŽVA BOB VIŠE NE PALI. Vjerojatno je bilo samo pitanje vremena – neke je epizode pogledala već toliko puta da ih je praktički znala napamet – no to nije nimalo olakšavalo stvar. Crtić joj je postao ritual koji joj je život značio, a u posljednje su vrijeme rituali bili sve što joj je preostalo. Otprilike godinu dana – posljednju godinu koju su proveli zajedno – Nora i njezina obitelj svake su večeri prije spavanja gledali Spužvu Boba. Erin je bila premlada da bi shvatila većinu šala, ali njezin brat, Jeremy – tri godine stariji, svjetski čovjek vrtićke dobi – on je zurio u televizor zaprepaštena izraza lica, kao da mu se pred očima odigrava čudo. Hihotao se na gotovo svaku repliku, no kad bi se stvarno opustio, smijeh bi eksplodirao s njegovih usana u glasnim usklicima u kojima su se odobravanje i oduševljenje miješali u istoj mjeri. Svako toliko – obično uslijed fizičkog nasilja, tijela rastegnutih, spljoštenih, zavitlanih, iskrivljenih, rastrganih ili bačenih velikom brzinom u nevjerojatnu daljinu – savladao bi ga urnebes i on se morao baciti s kauča na pod gdje bi u miru lupao šakama po tepihu sve dok se ne bi uspio smiriti. Nora se iznenadila koliko se i njoj samoj crtić dopadao. Već se bila navikla na bezidejna sranja koja su njezina djeca voljela gledati – Doru i Znatiželjnog Georgea i Velikog crvenog psa – no Spužva Bob je bio osvježavajuće inteligentan, čak i pomalo provokativan, vjesnik boljih dana koji dolaze, kad će svi biti oslobođeni iz geta dječje televizije. Budući da je sama bila tolika obožavateljica, čudila ju je suprugova indiferentnost. Doug je sjedio s njima u dnevnoj sobi, no rijetko bi podizao pogled sa svog BlackBerryja. Takav je bio posljednjih nekoliko godina, toliko zaokupljen poslom da je rijetko kada bio sasvim ondje, poput holograma sebe samog. “Probaj gledati”, rekla mu je. “Stvarno je prilično smiješno.” “Bez uvrede”, rekao je on. “Ali Spužva Bob je malo retardiran.” “Ma samo je drag. On svima daje priliku, čak i kad to ne zaslužuju.” “Možda”, priznao je Doug. “Ali to rade i retardirani ljudi.”

Više sreće nije imala ni s prijateljicama, majkama s kojima je išla na jogu utorkom i četvrtkom ujutro, a ponekad i uvečer na piće, kad bi im muževi bili u mogućnosti čuvati kuću. Te žene nisu dijelile Dougov ravnodušni prijezir prema djetinjastim stvarima, no čak su i one bile skeptične kad bi slušale hvalospjeve o njezinu omiljenom beskralješnjaku. “Ne podnosim taj crtić”, rekla je Ellen Demos. “Ali je pjesma na početku stvarno simpa.” “Ona lignja je ogavna”, dodala je Linda Wasserman. “Ima onaj jeziv falički nos. Gadi mi se kako onako samo visi.” Poslije 14. listopada Nora se, naravno, Spužve Boba nije sjetila jako, jako dugo. Iselila se iz kuće i provela nekoliko mjeseci kod sestre pod teškim lijekovima, pokušavajući se uhvatiti ukoštac s noćnom morom u koju joj se život pretvorio. U ožujku se, unatoč protivnim savjetima svojih prijatelja, obitelji i psihoterapeuta, vratila kući, uvjerivši samu sebe da joj je potrebno malo mira s uspomenama, razdoblje razmišljanja u kojem bi pokušala odgovoriti na pitanje je li poželjno, ili čak moguće, nastaviti živjeti. Prvih joj je nekoliko tjedana prošlo u izmaglici jada i zbunjenosti. Spavala je u čudna doba, pila previše vina kako bi zamijenila antidepresive kojih se odrekla i po cijele dane lutala okrutno praznom kućom, otvarajući ormare i vireći ispod kreveta, kao da napola očekuje da će pronaći muža i djecu kako se skrivaju ondje i cerekaju se kao da su joj smjestili kao nikome do sada. “Nadam se da ste zadovoljni!” zamišljala bi kako ih kori i pretvara se da je ljuta. “Izludila sam.” Jedne je večeri, besciljno prebacujući programe, naletjela na poznatu epizodu Spužve Boba, onu u kojoj sniježi u Bikini dolini. Učinak koji je to imalo na nju bio je trenutačan i uzbuđujuć: um joj je bio bistar prvi put u jako dugo vremena. Osjećala se dobro, više nego dobro. Nije bila stvar samo u tome da se osjećala kao da joj je sin s njom u sobi, kao da sjedi pokraj nje na kauču; na trenutke se osjećala kao da je i sama Jeremy, kao da gleda epizodu njegovim očima, kao da može iskusiti šestogodišnjakovo divlje zadovoljstvo, smijući se tako jako da je zamalo ostala bez daha. Kad je epizoda završila, Nora je dugo plakala, ali bio je to dobar plač, plač koji vas osnaži. Zatim je zgrabila bilježnicu i napisala sljedeće:

Upravo sam pogledala epizodu o grudanju. Sjećaš li se te? Volio si se igrati u snijegu, ali samo kad vani ne bi bilo prehladno ili vjetrovito. Sjećam se kad smo se prvi put išli sanjkati na onim starim drvenim sanjkama, a ti si se rasplakao jer ti je snijeg zasuo lice. Prošla je godina dana prije nego što si nam dopustio da te ponovno odvedemo, a tada ti se više i sviđalo jer smo umjesto sanjki imali gume za sanjkanje za koje nam je trebalo tako dugo da ih napušemo. Uživao bi večeras u Spužvi Bobu, posebno kada si zabije lijevak u glavu i lice pretvori u strojnicu za izbacivanje gruda. Sigurno bi pokušao imitirati zvuk koji je proizvodio dok ih je ispaljivao i kladim se da bi ti jako dobro išlo jer znam koliko voliš proizvoditi smiješne zvukove.

Sljedećeg se jutra odvezla do trgovine Best Buy i kupila kompletnu kolekciju Spužva Bob DVD-ova, te većinu dana provela gledajući više epizoda iz prve sezone, upuštajući se u maraton nakon kojeg se osjećala razdražljivo i prazno, te joj je očajnički trebao svjež zrak. Upravo je zato i djeci oprezno raspoređivala vrijeme gledanja televizije, te je shvaćala da jednako mora činiti i za sebe. Ubrzo je razvila strategiju koja se pokazala iznenađujuće dugotrajnom: Dopustila bi si gledanje Spužve Boba dvaput dnevno, jednom ujutro i ponovno navečer, te bi svaki put bez iznimke u bilježnicu unijela kratak zapis o pogledanoj epizodi. Ta joj je navika – počela je imati gotovo religiozan karakter – strukturirala i usredotočavala život, te joj je pomagala da se cijelo vrijeme ne osjeća tako izgubljeno. Sve skupa je bilo oko dvjesto epizoda, što je značilo da je svaku pogledala tri ili četiri puta te godine. No nije to bilo toliko loše, barem donedavno. Nora je još uvijek imala što zapisati poslije svake reprize, poneko svježe sjećanje ili opažanje potaknuto onime što je upravo pogledala, čak i u slučaju nekoliko epizoda koje više nimalo nije voljela. U posljednjih se nekoliko mjeseci, međutim, nešto u temelju promijenilo. Više se gotovo nikada nije smijala ludorijama Spužve Boba; epizode koje su je nekada zabavljale sada su joj se počele činiti očajnički tužne. Jutrošnja je epizoda, primjerice, bila pomalo nalik na alegoriju, na gorak komentar o njezinoj vlastitoj patnji:

Danas je bilo plesno natjecanje, ono kad Kalamarko preuzme tijelo Spužve Boba. Kako bi to učinio, popne se u glavu Spužve Boba koja je prikladno prazna i izvuče ruke i noge Spužve Boba kako bi ih zamijenio vlastitima. Da, jasno mi je da se udovi Spužve Boba mogu regenerirati, ali daj molim te, svejedno je užasno. Za vrijeme natjecanja, Kalamarka uhvati grč i tijelo Spužve Boba se u agoniji počne previjati na podu. Publici se to svidi i dodijele mu prvu nagradu. Kakva metafora. Osoba koju najviše boli pobjeđuje. Znači li to da ću i ja dobiti plavu vrpcu?

U srcu je znala da istinski problem nije toliko crtana serija koliko osjećaj da ponovno gubi svoga sina, da njega više nema s njom u sobi. Imalo je smisla, naravno: Jeremyju bi sad bilo devet godina, bio bi vjerojatno prerastao dob u kojoj je Spužvu Boba gledao s istinskim oduševljenjem. Gdje god da on bio, otkrio je nešto drugo, rastao je bez nje, ostavljajući je još više samom nego što je već bila. Ono što je trebala učiniti bilo je riješiti se DVD-ova – donirati ih knjižnici, odnijeti ih u smeće, što god – prije nego što Spužva Bob i sve u vezi s njim postanu potpuno otrovni u njezinu umu. Bilo bi mnogo lakše kad bi ga imala čime zamijeniti, kad bi postojala neka nova serija koja bi popunila prazninu, no svaki put kad bi prijateljice upitala što njihovi sinovi gledaju, one bi je samo zagrlile i rekle, O, draga, najtišim, najtužnijim glasovima koje su uspjele proizvesti, kao da nisu razumjele pitanje. Prije ručka, Nora se odvezla na vožnju biciklističkom stazom od Mapletona do Rosedalea, potezom od tridesetak kilometara na kojem je nekad bila željeznička pruga. Voljela se onuda voziti ujutro u tjednu dok na stazi jedva da je bilo gužve i ljudi koji su je koristili bili su uglavnom odrasli, većina njih umirovljenici koji su izašli na ponešto nevesele razonode koja produžuje život. Nora je u pravilu u širokom luku zaobilazila sunčana poslijepodneva vikendom, kad bi staza bila puna obitelji na biciklima i koturaljkama i kad bi je prizor djevojčice s prevelikom kacigom ili namrštenog dječaka koji žestoko pedalira na biciklu opremljenom pomoćnim kotačićima ostavio zgrčenu i zadihanu na travnatom rubu staze, kao da ju je netko udario u trbuh.

Osjećala se snažno i blaženo prazno dok je klizila svježim studenskim zrakom, uživajući u mjestimičnoj toplini sunca koje se provlačilo kroz nadsvedeno, uglavnom ogoljeno drveće. Bio je to onaj dio jeseni pun otpadaka, poslije Noći vještica kad se žuto i narančasto lišće povlači po tlu poput toliko odbačenih omota slatkiša. Nastavit će voziti u hladnoću koliko god bude mogla, barem do prvog velikog snijega. To je bilo najsumornije doba godine, tmurno i klaustrofobično, depresija blagdana i mrkih inventura. Nadala se da će na neko vrijeme uspjeti pobjeći na Karibe ili u Novi Meksiko, bilo gdje jarko i nerealno, ako samo uspije pronaći nekoga s kim bi išla, a tko je neće izluđivati. Prošle je godine sama bila posjetila Miami i to se pokazalo kao pogreška. Koliko god da je voljela samoću i neobična mjesta, to ju je dvoje u kombinaciji zeznulo, uzrokujući poplavu sjećanja i pitanja koje je kod kuće držala pod kakvom-takvom kontrolom. Staza je više-manje pratila ravnu liniju, bila je široka koliko i jedan automobil, prekrivena vremešnim katranom i vodila vas od točke A do točke B bez prevelike parade. U teoriji ste se mogli okrenuti u bilo kojem trenutku, no Nora bi vozila ili pola puta – tako da se okrene na samom rubu Mapletona i odveze tako laganih trideset kilometara – ili bi išla sasvim do terminala u Rosedaleu, sve skupa šezdesetak kilometara, udaljenost koja joj se više nije činila nimalo zastrašujuća. Da je staza vodila još dvadesetak kilometara, slijedila bi je bez pogovora. Ne tako davno samo bi se nasmijala kad bi joj netko rekao da će trosatna vožnja biciklom postati uobičajen dio njezine dnevne rutine. U ono joj je vrijeme život tako bio prenatrpan zadatcima i obavezama, svakodnevnim hitnim slučajevima i neprekidno rastućim popisima stvari koje treba obaviti jedna supruga i majka koja ne radi, da je jedva uspijevala nekako odvojiti vremena za jogu nekoliko puta tjedno. No u posljednje vrijeme doslovno nije imala pametnijeg posla nego voziti bicikl. Ponekad bi sanjala o tome dok bi tonula u san, o hipnotičkom pogledu na tlo koje nestaje pod njezinim prednjim kotačem i treskavom osjećaju svijeta što joj struji kroz ručke. Jednoga će se dana morati zaposliti, to joj je bilo jasno, premda nije bilo nikakve žurbe što se toga tiče. S izdašnim povlasticama koje je primila – tri gotovinske svote od po nekoliko stotina tisuća dolara koje joj je isplatila

federalna vlada nakon što su osiguravajuće tvrtke odlučile da je Iznenadni odlazak bio “Božji čin” za koji one nisu mogle odgovarati – računala je da će se moći snaći barem još sljedećih pet godina, čak i dulje ako se odluči prodati kuću i preseliti negdje povoljnije. Međutim, dan kada će trebati početi uzdržavati samu sebe će naposljetku doći i činila je najbolje što je mogla da o tome ponekad razmišlja, no nikada nije uspjela predaleko stići. Mogla je zamisliti samu sebe kako ustaje ujutro s osjećajem svrhovitosti, kako se odijeva i šminka, zatim izlazi iz kuće, no maštarija bi se uvijek na tom mjestu rasplinula. Kamo bi išla? U ured? Školu? Dućan? Nije imala pojma. Bila je diplomirala sociologiju i provela nekoliko godina u tvrtci koja se bavila rankiranjem korporacija prema socijalnoj i ekološkoj odgovornosti, no jedino što bi u ovom trenutku stvarno uspjela zamisliti da radi bilo je nešto s djecom. Prošle je godine, nažalost, to i pokušala, pomažući nekoliko poslijepodneva tjedno u Erininu starom vrtiću, no stvari nisu pošle kako treba. Previše je plakala pred djecom i nekoliko njih malo prejako zagrlila, te su je oprezno i s poštovanjem zamolili da ode na neplaćeni godišnji odmor. Što sad, rekla je sama sebi. Možda to nema nikakve veze. Ili možda nitko od nas za pet godina više neće ni biti živ. Ili možda upozna dragog muškarca, uda se i osnuje novu obitelj – možda čak i obitelj baš poput one koju je izgubila. Ideja joj se činila privlačnom, sve dok ne bi počela razmišljati o zamjenskoj djeci. Razočarala bi je, bila je sigurna u to, zato što su njezina prava djeca bila tako savršena, a kako je moguće s tim se natjecati? Ugasila je iPod i provjerila je li joj suzavac pri ruci prije nego što je prešla cestu 23 i zašla na dugačak, pomalo čudan dio staze koji se protezao od industrijske pustare na jugu do rijetkog šumarka kojim je nominalno upravljala Komisija za parkove na sjeveru. Ništa joj se nikada ondje nije dogodilo, no u posljednjih je nekoliko mjeseci zamijetila određen broj neobičnih stvari – čopor pasa koji ju je slijedio na rubu šumarka, mišićavog čovjeka koji je živahno zviždao i gurao prazna invalidska kolica niz stazu, te strogog katoličkog svećenika prosijede brade koji joj je stisnuo ruku dok je prolazila. A onda je, baš prošli tjedan, naletjela na muškarca u odijelu koji je

na maloj čistini u blizini jezera prekrivenog algama žrtvovao ovcu. Muškarac – debeljuškast sredovječan tip kovrčave kose, s okruglim naočalama na nosu – je držao veliki nož pritisnut uz grlo životinje, no nije još bio započeo rez. I muškarac i ovca blenuli su u Noru s iznenađenim, nesretnim izrazima lica, kao da ih je ulovila usred čina koji bi radije obavili u privatnosti. Gotovo svake večeri bi odlazila na večeru kod sestre. Ponekad bi joj bilo pomalo zamorno to što je vječiti dodatak tuđoj obitelji, što mora igrati ulogu tete Nore i pretvarati se da je zanima besmisleno ćaskanje nećaka, no svejedno je bila zahvalna na tih nekoliko sati ljudskog dodira bez većih pritisaka, na predahu u danu koji bi joj se inače počeo činiti predug i previše osamljen. Poslijepodneva su joj pričinjavala najveće probleme, taj dosadni, bezoblični komad osamljenosti. Zato ju je gubitak posla u vrtiću toliko pogodio – bio joj je tako savršeno popunjavao prazne sate. Obavljala bi stvari kad bi bila te sreće da ima što za obavljati – nije ih bilo ni toliko niti su bile imalo hitne kao nekada – a ponekad bi otvorila knjigu koju bi posudila od sestre: jednu od pustolovina Šopingholičarke, Onog pravog, Dobru u krevetu, onu vrstu zabavnih, beznačajnih stvari koje je nekoć voljela. No čitanje ju je ovih dana samo uspavljivalo, posebno nakon duge vožnje, a jedna stvar koju si nije mogla priuštiti bila je da zaspe po danu, osim ako se nije htjela naći sasvim budna u tami u tri ujutro, bez ikoga da joj pravi društvo osim vlastitih misli. Danas je, međutim, kod Nore svratio nenadani posjetilac, prvi u jako dugo vremena. Pastor Jamison zaustavio se u svom Volvu baš u trenutku kad je ona spremala bicikl u garažu i iznenadilo ju je koliko joj je bilo drago što ga vidi. Ljudi su joj prije znali često svraćati, tek toliko da provjere kako je, no činilo se da je prije otprilike šest mjeseci nastupila nekakva zastara. Izgleda da i najgore tragedije, a i ljudi koje su pogodile, nakon nekog vremena postanu ustajale. “Pozdrav”, doviknula mu je i pritisnula dugme koje je otvaralo automatska vrata, a zatim mu pošla u susret niz prilaz, gegajući se ukočenih nogu kao netko tko je tek sišao s bicikla, dok su joj kopče na cipelama odzvanjale po betonu. “Kako si?”

“Dobro.” Pastor se neuvjerljivo nasmiješio. Bio je dugonjav muškarac zabrinuta izgleda, u trapericama i djelomično nezataknutoj bijeloj košulji, te je velikom omotnicom tapkao po strani noge. “A ti?” “Nije loše.” Odmakla je kosu s očiju i odmah zažalila što je to učinila jer je otkrila dekorativni uzorak ružičastih udubina koje joj je kaciga utisnula u kožu čela. “Kad se sve uzme u obzir.” Pastor Jamison je ozbiljno kimnuo, kao da razmatra sve stvari koje je potrebno uzeti u obzir. “Imaš li nekoliko minuta?” upitao je. “Sada?” rekla je, odjednom se osjećajući nelagodno zbog biciklističkih hlača i znojnog lica, te kiselog mirisa napora koji joj je nedvojbeno ostao zarobljen ispod vjetrovke Gore-Tex. “Sva sam u neredu.” Čak i dok je to izgovarala, na trenutak se začudila ustrajnosti vlastite taštine. Mislila je da je s time završila – što će joj to više? – no očito joj je taj refleks bio usađen preduboko da bi ga se ikada riješila. “Ne trebaš se žuriti”, rekao je on. “Mogu te ovdje pričekati da se urediš.” Nora se morala nasmiješiti koliko je apsurdan bio taj prijedlog. Pastor Jamison je znao ostajati s njom u noćima kad je bila izvan sebe od tuge i praviti joj doručak kad bi se probudila raskuštrane kose i slinava na kauču, još uvijek u odjeći koju je dan prije odjenula. Bilo je malo prekasno da sad postane djevojački skromna pred njim. “Uđi”, rekla je. “Bit ću gotova za minutu.” .................... Pod drugačijim bi okolnostima Nora možda i osjetila blago uzbuđenje ulazeći pod vrući tuš dok je relativno zgodan muškarac koji joj nije muž strpljivo čeka u prizemlju. No pastor Jamison je bio previše ozbiljan i zabrinut, previše zaokupljen vlastitim gorkim opsesijama da bi ga mogla svrstati čak i u najpovršniji romantični scenarij. Nora u stvari nije bila sigurna je li Matt Jamison više uopće bio pastor ili nije. Više nije propovijedao u Biblijskoj crkvi Berejaca, više nije mnogo toga ni

radio osim što je istraživao za onaj grozni glasnik i dijelio ga okolo, taj glasnik što ga je pretvorio u otpadnika. Kako je načula, supruga i djeca su ga napustili, prijatelji s njim više nisu razgovarali, a potpuni su stranci ponekad osjećali obavezu da ga udare u lice. Bila je poprilično sigurna da je zaslužio što god da ga je snašlo, no još joj je uvijek bio drag onaj čovjek koji je on nekada bio, koji joj je pomogao u najmračnijem razdoblju njezina života. Od svih nadri-duhovnih savjetnika koji su joj se nametnuli poslije 14. listopada, Matt Jamison je bio jedini kojeg je uspijevala podnositi na više od pet minuta odjednom. Isprva mu je zamjerala, kao što je zamjerala i svima ostalima. Nora nije bila religiozna i nije shvaćala kako svaki svećenik, pastor i New Age šarlatan u krugu od sto kilometara od Mapletona može smatrati da ima pravo uznemiravati je u bolnom trenutku i pretpostavljati da će je utješiti saznanje da je ono što joj se dogodilo – preciznije, potpuno uništenje vlastite obitelji – na neki način sve dio Božjeg plana ili uvod u sjajno sjedinjenje u raju nekog neodređenog dana. Monsignor Naše gospe od tuge ju je čak pokušavao uvjeriti kako njezina patnja i nije toliko jedinstvena, kako ona ustvari i nije puno drugačija od jedne njegove župljanke koja je muža i troje djece izgubila u automobilskoj nesreći i svejedno nekako uspijevala živjeti razmjerno sretnim i ispunjenim životom. “Svi ćemo prije ili poslije izgubiti svoje voljene”, rekao je. “Svi moramo patiti, svi do jednoga. Stajao sam pokraj nje dok je gledala kako se sva četiri lijesa spuštaju u zemlju.” Onda je sretna! Nora je željela povikati. Jer ona barem zna gdje su! No držala je jezik za zubima, shvaćajući koliko nečovječno bi zvučalo ženu poput nje nazvati sretnom. “Želim da sad odete”, rekla je svećeniku mirnim glasom. “Otiđite kući i izmolite milijun Zdravomarija.” Pastora Jamisona joj je natovarila vlastita sestra koja je godinama odlazila u crkvu Berejaca, kao i Chuck i dečki. Cijela je obitelj tvrdila da je ponovno rođena u isto vrijeme, fenomen koji se Nori činio vrlo neuvjerljiv, premda je to zadržala za sebe. Na Karenin poticaj, Nora i njezina djeca su jednom otišli na misu u crkvu Berejaca – Doug je odbio “potratiti nedjeljno

jutro” – i nije joj se baš svidio pastorov evangelički žar. Takav stil propovijedanja još nije bila susrela budući da je djetinjstvo provela kao malodušna katolkinja, a odraslu dob kao jednako bezvoljan nevjernik. Nora je nekoliko mjeseci živjela kod sestre kad je pastor počeo navraćati – na Karenin poziv – na neformalne sesije “duhovnog savjetovanja” jednom tjedno. Nije ju to previše radovalo, no u tom je trenutku već bila toliko slaba i slomljena da se nije uspjela opirati. Nije, međutim, bilo tako loše kako se bojala da bi moglo biti. Pastor Jamison se u četiri oka pokazao mnogo manje dogmatičan nego što je bio na propovjedaonici. Nije joj nudio otrcane fraze niti spremne propovjedi, nije došao s nepodnošljivom sigurnošću u Božju mudrost i dobre namjere. Za razliku od ostalih crkvenjaka s kojima je imala posla, on ju je dosta ispitivao o Dougu i Erin i Jeremyju, te pažljivo slušao njezine odgovore. Kad bi otišao, često bi se iznenadila kad bi shvatila da se osjeća malo bolje nego što se osjećala kad je stigao. Obustavila je sesije kad se preselila natrag kući, no ubrzo se našla kako ga naziva kasno uvečer, kad god bi joj se besane misli okrenule prema samoubojstvu, što se događalo prilično često. On bi uvijek odmah došao, bez obzira na to koliko bi bilo sati, te bi ostao koliko god bi joj bio potreban. Bez njegove pomoći nikad ne bi bila uspjela prebroditi ono očajno proljeće. Kako je jačala, međutim, počela je shvaćati da je pastor bio taj koji se raspadao. Bilo je noći kada se činio jednako utučen kao i ona. Često bi zaplakao i držao duge monologe o Uzeću i tome kako nije pošteno da je on bio izuzet. “Sve sam mu dao”, žalio se gorkim glasom prezrenog ljubavnika. “Cijeli svoj život. I ovo mi je hvala?” Nora nije imala previše strpljenja za takve razgovore. Pastorova je obitelj katastrofu preživjela neozlijeđena. Još su uvijek bili ondje gdje ih je ostavio, draga žena i troje slatke djece. Ako išta, trebao bi se baciti na koljena i zahvaljivati Bogu svake minute svakoga dana. “Ti ljudi nisu bili ništa bolji od mene”, nastavljao je. “Većina ih je bila i puno lošija. I kako su oni onda s Bogom, a ja sam još ovdje?” “Kako znaš da su s Bogom?” “Piše u Svetom pismu.”

Nora je zavrtjela glavom. Razmotrila je bila mogućnost Uzeća kao objašnjenje za 14. listopada. Svi su to učinili. Nije se moglo izbjeći, ne dok je toliko ljudi o tome govorilo na sav glas. No njoj nikada nije imalo smisla, čak ni na sekundu. “Nije bilo nikakvog Uzeća”, rekla mu je. Pastor se nasmijao kao da je sažalijeva. “Ali tako stoji u Bibliji, Nora. ‘Tada će se od dvojice, što budu na polju, jedan uzeti, a drugi ostaviti.’ Istina nam je pred nosom.” “Doug je bio ateist”, podsjetila ga je Nora. “Za ateiste nema Uzeća.” “Moguće je da je potajno vjerovao. Možda je Bog poznavao njegovo srce bolje nego on sam.” “Ne bih rekla. Znao se hvaliti da u vezi njega nema apsolutno ništa religiozno.” “Ali Erin i Jeremy – oni nisu bili ateisti.” “Oni nisu bili ništa. Oni su bili samo mala djeca. Vjerovali su samo u mamu i tatu i Djeda Mraza.” Pastor Jamison je zatvorio oči. Nije znala razmišlja li ili se moli. Kad ih je otvorio, činio se jednako izluđen kao i prije. “To uopće nema smisla”, rekao je. “Ja sam trebao biti prvi na redu.” Nora se prisjetila tog razgovora kasnije tog ljeta kad joj je Karen rekla da je pastor Jamison doživio živčani slom i prestao raditi u crkvi. Razmišljala je o tome da ga posjeti i provjeri kako je, no nije uspjela smognuti snage za to. Samo mu je poštom poslala čestitku kojom mu je poželjela brzo ozdravljenje i stala na tome. Ubrzo nakon toga, točno oko prve godišnjice Iznenadnog odlaska, prvi se puta pojavio njegov glasnik, samoizdani pregled na pet stranica koji je sadržavao uvredljive optužbe protiv onih koji su nestali 14. listopada i koji nisu bili ni u kojem položaju da se sami obrane. Ovaj je pronevjerio novac poslodavca. Onaj pak pijan vozio. Netko drugi je imao odvratne seksualne navike. Pastor Jamison bi stajao na uličnim uglovima i dijelio glasnik besplatno i premda se većina ljudi zgražala nad onim što je činio, nikad mu ne bi ponestalo čitatelja.

Nakon što je otišao, Nora se pitala kako je mogla biti toliko glupa, potpuno nespremna na nešto što joj je trebalo postati očito čim je izašao iz automobila. No svejedno ga je pozvala u kuhinju i čak mu skuhala čaj. Bio joj je stari prijatelj, objasnila si je, i imali su o čemu pričati. No bilo je tu još nečega, shvatila je dok je proučavala njegovo ispijeno, progonjeno lice s druge strane kuhinjskog otoka. Pastor Jamison bio je slomljen, no jedan dio nje ga je zbog toga poštivao, isti onaj dio koji se ponekad sramio vlastite potresene uračunljivosti, načina na koji je uspjela nastaviti sa životom nakon svega što se dogodilo, zadržati nekakvu bijednu ideju normalnog života – osam sati sna, tri obroka dnevno, dovoljno svježeg zraka i tjelovježbe. Ponekad se i to činilo ludo. “Kako si?” svrhovito ga je upitala, dajući mu do znanja da ne želi samo čavrljati. “Iscrpljeno”, rekao je, a tako je i izgledao. “Kao da mi je tijelo puno mokrog cementa.” Nora je suosjećajno kimnula. Njezino se tijelo u tom trenutku osjećalo sjajno, toplo i opušteno poslije tuširanja, ugodno bolnih mišića i mokre kose povijene u turban od ručnika na vrhu glave. “Trebao bi se odmoriti”, rekla mu je. “Otiđi nekamo na odmor ili tako nešto.” “Na odmor”, s prijezirom se zahihotao. “Što bih ja na odmoru?” “Sjedi pokraj bazena. Zaboravi na sve neko vrijeme.” “Gotovi smo s tim, Nora.” Ton mu je bio oštar, kao da se obraća djetetu. “Nema više sjedenja pokraj bazena.” “Možda i nema”, priznala je, prisjećajući se vlastitih propalih pokušaja uživanja na suncu. “Samo sam predlagala.” Zurio je u nju na način koji se nije činio pretjerano prijateljski. Dok je tišina postajala sve nelagodnija, razmišljala je o tome da ga pita kako su mu djeca, da proba saznati je li došlo do kakvog pomirenja, no odlučila je da neće. Kad su ljudi imali dobre vijesti, to iz njih niste morali izvlačiti.

“Slušao sam tvoj govor prošli mjesec”, rekao je. “Impresionirao me. Sigurno si trebala skupiti dosta hrabrosti da to učiniš. Zvučala si vrlo prirodno.” “Hvala ti”, rekla je, zadovoljna komplimentom. Značio joj je nešto budući da stiže od veterana u držanju govora. “Mislila sam da neću uspjeti, ali... Ne znam. Imala sam osjećaj da je to nešto što trebam učiniti. Da sjećanje na njih održim na životu.” Spustila je glas i povjerila mu se. “Prošle su samo tri godine, ali ponekad imam osjećaj da je prošlo tako dugo.” “Cijeli jedan život.” Podigao je šalicu i pomirisao dim što je sukljao iz tekućine, pa je spustio, ne otpivši ni gutljaj. “Svi smo živjeli u svijetu snova.” “Gledam slike svoje djece”, rekla je, “i ponekad ni ne zaplačem. Ne znam je li to blagoslov ili prokletstvo.” Pastor Jamison je kimnuo, no primijetila je da je baš ni ne sluša. Za trenutak je posegnuo za nečim s poda – ispostavilo se da je to bila omotnica koju je držao dok je stajao na prilazu – i položio je na stol. Nora je sasvim zaboravila na nju. “Donio sam ti novo izdanje svog glasnika”, rekao je. “U redu je.” Podigla je ruku u znak pristojnog odbijanja. “Stvarno ne trebam–” “Ne.” U glasu mu se čuo oštar ton upozorenja. “Stvarno trebaš.” Nora je bezizražajno buljila u omotnicu koju je pastor gurao prema njoj vrškom kažiprsta. Iz usta joj se otme čudan zvuk, nešto između kašlja i smijeha. “Ti se šališ?” “Radi se o tvom mužu.” Moralo se priznati, izgledao je kao da mu je uistinu neugodno. “Mogao sam to objaviti u listopadskom broju, ali zadržao sam dok nije prošao tvoj govor.” Nora je gurnula omotnicu natrag preko stola. Nije imala pojma koju je tajnu sadržavala, niti je željela saznati. “Molim te, izlazi iz moje kuće”, rekla je.

Pastor Jamison je polako ustao sa stolice, kao da mu je tijelo doista puno mokrog cementa. Sa žaljenjem je trenutak gledao u omotnicu, te zatim zavrtio glavom. “Žao mi je”, rekao joj je. “Ja sam samo glasnik.”

Zavjet šutnje UVEČER BI, POSLIJE SVAGDAŠNJEG HRANJENJA I SATA SAMOOPTUŽBE, svi pregledavali dosjee ljudi za koje su se nadali da će slijediti. U teoriji su, dakako, bili spremni slijediti bilo koga, no određeni su pojedinci bili istaknuti za posebnu pozornost, bilo stoga što su nadzornici smatrali da su zreli za vrbovanje ili zato što je netko od sustanara za njih formalno zatražio pojačan nadzor. Laurie je bacila pogled na fascikl koji joj je ležao na krilu: ARTHUR DONOVAN, 56 godina, Ulica Winslow 438, stan br. 3. Fotografija pričvršćena za unutarnji dio prednje stranice prikazivala je sasvim uobičajenog sredovječnog muškarca – bio je proćelav, velika trbuha i preplašen na smrt – koji je na parkiralištu gurao prazna kolica za kupovinu dok mu je oštar zapuh vjetra remetio rijetku kosu kojom je skrivao ćelavo tjeme. Rastavljeni otac dvoje odrasle djece, gospodin Donovan je bio zaposlen kao tehničar u tvrtci Merck, te je stanovao sam. Prema posljednjim bilješkama u dnevniku, Donovan je protekli četvrtak cijelu večer proveo kod kuće, gledajući televiziju posve sam. Zacijelo je to često činio, budući da ga Laurie još nijednom nije primijetila za nekog od svojih noćnih lutanja. Ne trudeći se u sebi izmoliti obaveznu molitvu za spasenje Arthura Donovana, ona je zatvorila dosje i predala ga Meg Lomax, novoj preobraćenici kojoj je pomagala u obuci. Svake večeri za vrijeme samooptužbe, Laurie si je predbacivala taj isti propust, no usprkos zavjetima da će se popraviti, svaki se put ponovno susretala s granicama vlastite sućuti: Arthur Donovan je bio stranac i nikako nije uspijevala previše mariti što će se s njim dogoditi na Sudnji dan. To je bila žalosna istina i nije imalo mnogo smisla pretvarati se da nije tako. Ja sam samo čovjek, govorila bi si. U mom srcu nema dovoljno mjesta za svakoga. Meg je, međutim, krenula proučavati Donovanovu fotografiju s melankoličnim izrazom lica, vrteći glavom i cokćući jezikom toliko glasno da to nikome osim novaka ne bi bilo dopušteno. Za trenutak je izvukla blok, naškrabala nekoliko riječi i poruku pokazala Laurie.

Jadan čovjek. Izgleda tako izgubljeno. Laurie je odrješito kimnula i posegnula za sljedećim dosjeom sa stolića, odolijevajući porivu da izvuče vlastiti blok i poruči Meg da nije potrebno zapisati baš svaku misao koja joj proleti glavom. Ionako će to ubrzo shvatiti sama. Svi bi naposljetku shvatili, u trenutku kad bi se početni šok prestanka govorenja ublažio. Nekim je ljudima samo trebalo malo dulje nego drugima da shvate koliko je malo riječi ustvari potrebno, te koliki je dio života moguće savladati u tišini. U zadimljenoj ih je prostoriji bilo dvanaestoro, večerašnja smjena Promatrača, te su dosjee slali jedno drugome u smjeru kazaljke na satu. Taj je posao trebalo obavljati s ozbiljnošću, no bilo je trenutaka kad bi Laurie zaboravila koja im je svrha i počela uživati, birajući iz dnevnika sočne sitnice mjesnih tračeva ili jednostavno obnavljajući vezu s grešnim ali živopisnim svijetom koji je trebala ostaviti za sobom. Osjetila je kako pada u to iskušenje dok je čitala dosje o Alice Souderman, svojoj staroj prijateljici iz roditeljske udruge Osnovne škole Bailey. Njih su dvije zajedno vodile odbor za aukcije tri godine zaredom, te su ostale bliske čak i za vrijeme burnog razdoblja koje je prethodilo Laurienu preobraćenju. Nije si mogla pomoći a da se ne iznenadi na vijest da je Alice protekli tjedan viđena na večeri u tratoriji Giovanni s Mirandom Abbott, još jednom Laurienom dobrom prijateljicom, izmučenom majkom četvero djece sa sjajnim smislom za humor i nevjerojatnim talentom za oponašanje. Laurie nije imala pojma da su Alice i Miranda prijateljice, te je bila poprilično sigurna da su dobar dio obroka provele razgovarajući o tome koliko im nedostaje njezino društvo. Vjerojatno ih je zapanjila njezina odluka da se povuče iz njihova svijeta, te ih zgražavala pomisao na zajednicu u kojoj je ona sad živjela, no Laurie je odlučila ne razmišljati o tome. Usredotočila se umjesto toga na vegetarijanske lazanje kod Giovannija – bile su specijalitet kuće, kremasti je umak bio bogat ali ne i pretežak, a mrkve i tikvice narezane gotovo prozirno tanko – i na sliku sebe kao treće osobe za stolom, kako pije vino i smije se sa starim prijateljicama. Osjetila je potrebu da se nasmiješi i morala voljno stegnuti usne kako to ne bi učinila. Molim te, pomozi Alice i Mirandi, pomolila se dok je zatvarala dosje. Dobre su žene. Smiluj im se.

Glavna stvar koja ju se dojmila dok je čitala dosjee bila je kako su se stvari u Mapletonu činile varljivo normalnima. Većina je ljudi samo zatvarala oči i nastavljala sa svojim trivijalnim poslovima, kao da se Uzeće nikada nije ni dogodilo, kao da su očekivali da će svijet postojati zauvijek. Devetogodišnja Tina Green pohađala je tjedne satove klavira. Dvadesettrogodišnja Martha Cohen provela je dva sata u teretani, zatim svratila u drogeriju gdje je kupila paket tampona i časopis US Weekly. Pedesetdevetogodišnji Henry Foster šetao je svog west highland terijera stazom koja je vodila oko jezera Fielding, te redovito zastajao kako bi se pas podružio s ostalim psima. Tridesetsedmogodišnji Lance Mikulski je viđen kako ulazi u butik Victoria’s Secret u trgovačkom centru Two Rivers i kupuje nekoliko nedefiniranih komada donjeg rublja. To je otkriće bilo neugodno budući da je Lanceova supruga Patty u tom trenutku sjedila u prostoriji preko puta Laurie, te će uskoro i sama biti u prilici pogledati u dosje. Patty se činila kao draga žena – dakako, većina se ljudi činila dragima dok im nije bilo dopušteno da govore – i Laurie se sažalila nad njom. Točno je znala kako nelagodno može biti saznati tako nešto o vlastitom suprugu u prostoriji punoj ljudi koji su pročitali istu informaciju i pretvaraju se da ništa ne primjećuju. No znali ste da vas promatraju, da se pitaju hoćete li se uspjeti suzdržati, odvojiti se od niskih osjećaja poput ljubomore i ljutnje, te misli usmjeriti onamo kamo su pripadale, isključivo na svijet koji će doći. Za razliku od Patty Mikulski, Laurie nije bila službeno zatražila nadzor nad vlastitim suprugom; jedini zahtjev koji je bila podnijela bio je za svoju kćer. Što se nje ticalo, Kevin je bio prepušten sam sebi: bio je odrastao muškarac koji je sposoban donositi vlastite odluke. Dogodilo se, međutim, da su te odluke uključivale i odlazak kući s dvije različite žene čije je dosjee ona nažalost pregledala i za čije se duše trebala moliti, kao da bi se to ikada dogodilo. Zaboljelo ju je i više nego što je očekivala kad je zamišljala muža kako ljubi nepoznatu ženu, kako je svlači u nepoznatoj spavaćoj sobi i mirno liježe pokraj nje nakon što su završili s vođenjem ljubavi. No nije zaplakala, nije otkrila ni trunku boli koju je osjećala. To se dogodilo samo jedanput otkad se preselila ovamo, na dan kad je otvorila dosje svoje kćeri i otkrila da je poznatu fotografiju na prvoj stranici – osjećajan školski portret dugokose, slatko

nasmijane djevojke u drugom razredu srednje – zamijenilo nešto što joj je izgledalo poput zatvorske snimke tinejdžerske zločinke s velikim mrtvim očima i obrijanom glavom, poput djevojke kojoj očajnički treba majčina ljubav. Čučale su iza grmlja u Ulici Russell i virile kroz granje prema ulaznim vratima bijele kuće u kolonijalnom stilu s ciglenim trijemom koja je pripadala muškarcu po imenu Steven Grice. Svjetla su bila upaljena i u prizemlju i na katu, te se činilo da obitelj Grice provodi večer kod kuće. No Laurie je svejedno odlučila da bi se trebale zadržati neko vrijeme – bit će to lekcija iz upornosti, najvažnije osobine koju Promatrači moraju njegovati. Meg se promeškoljila pokraj nje, stišćući se kako bi se zaštitila od hladnoće. “Kvragu”, prošaptala je. “Smrzavam se.” Laurie je pritisnula prst na usta i zavrtjela glavom. Meg je složila grimasu i bezglasno rekla Oprosti. Laurie je slegnula ramenima, nastojeći joj ne uzeti pogrešku previše za zlo. Meg prvi put sudjeluje u noćnom promatranju; trebat će joj određeno vrijeme da se navikne. Ne samo na tjelesne poteškoće i dosadu, već i na socijalnu nelagodu – čak i nepristojnost – nemogućnosti popunjavanja tišine razgovorom, te više-manje ignoriranja osobe koja diše pokraj vas. To se protivilo baš svakom društvenom kodu koji je svima utuvljen u glavu još u djetinjstvu, osobito ženama. No Meg će se svejedno naviknuti, baš kao što se i Laurie naviknula. Možda će čak i početi cijeniti slobodu koja je dolazila s tišinom, mir koji je uslijedio nakon predaje. To je bila jedna od stvari koju je naučila one zime nakon Uzeća, dok je provodila sve ono vrijeme s Rosalie Sussman. Kad su riječi uzaludne, bolje je držati jezik za zubima, čak ni ne razmišljati. Automobil je iz Ulice Monroe skrenuo u Ulicu Russell i uhvatio ih u srebrnastom snopu svjetlosti dok je tutnjao dalje. Muk se, nakon što je odmakao, činio još dublji, a mirnoća još potpunija. Laurie je u svjetlosti ulične svjetiljke promatrala list kako pada s obližnjeg, gotovo ogoljenog javora što je rastao pokraj puta i bešumno se spušta na nogostup, no savršenost trenutka narušilo je šuškanje koje je Meg proizvodila prekopavajući po džepu kaputa.

Nakon onoga što je zvučalo poput podulje muke, uspjela je izvući blok i napisati kratko pitanje, jedva vidljivo na mjesečini: Koliko je sati? Laurie je podigla desnu ruku, zadigla rukav i nekoliko puta potapšala svoj zglob na kojem nije bilo sata, nastojeći gestom pokazati da vrijeme Promatračima nije važno, da je potrebno riješiti se svih očekivanja i sjediti u tišini koliko god je nužno. Ako ste bili te sreće, mogli ste u tome naučiti i uživati, početi doživljavati čekanje kao neku vrstu meditacije, kao način povezivanja s Božjom prisutnošću u svijetu. Ponekad se to i događalo: ljeti je znalo biti večeri kad se činilo da je božanska blagost u zraku; mogli ste zatvoriti oči i udisati je. No Meg je izgledala frustrirano, pa je Laurie izvukla vlastiti blok – što se nadala da neće morati učiniti – i napisala jednu jedinu riječ velikim slovima: STRPLJENJA. Meg je nekoliko trenutaka škiljila, kao da joj je pojam potpuno nepoznat, a zatim kratko kimnula u znak razumijevanja. Hrabro se nasmiješila dok je to činila i Laurie je shvatila koliko je zahvalna na ovom beznačajnom trunu komunikacije, na jednostavnoj ljubaznosti primljenog odgovora. Laurie joj je uzvratila osmijeh i prisjetila se vlastitog razdoblja obuke, osjećaja potpune izoliranosti koji ju je pratio, odsječenosti od svih koje je ikada voljela – Rosalie Sussman se do tada već bila preselila iz Mapletona i počela pomagati pri pokretanju odjeljenja u Long Islandu – samoće koju je još težom činila činjenica da ju je sama bila odabrala. Odluka nije bila nimalo laka, no sada joj se činila ne samo kao jedina ispravna, već kao i neizbježna. Nakon što se Rosalie preselila u Ulicu ginka, Laurie je bila dala sve od sebe da ponovno postane ona supruga i majka i angažirana građanka koja je nekada bila. Nakratko joj se čak učinilo poput blagoslova to što se izvukla iz magnetskog polja tuge svoje najbolje prijateljice – ponovno je krenula na jogu i vratila se dobrotvornom radu, odlazila je na duge šetnje oko jezera, pregledavala Jilline domaće zadaće, brinula se za Toma i pokušavala popraviti svoju vezu s Kevinom, koji nije tajio da se osjeća zapostavljeno – no taj osjećaj slobode nije dugo potrajao.

Psihijatrici je bila rekla da ju je to podsjećalo na povratak kući ljeto nakon prve godine provedene na Sveučilištu Rutgers, na ulazak u topao krug obitelji i prijatelja, uživanje prvi tjedan ili dva, nakon čega ju je preplavio osjećaj zarobljenosti, očajničke želje da se vrati na fakultet jer su joj nedostajale cimerice i slatki novi dečko, seminari i zabave i hihotavi razgovori prije spavanja, te da je prvi put shvatila da je to njezin pravi život, a da je život kod kuće, bez obzira na sve što je u vezi njega voljela, završio jednom zauvijek. Naravno da joj ovaj put nije nedostajalo uzbuđenje ili romantika fakulteta; bila je to tuga koju je dijelila s Rosalie, turobna sumornost dugih dana provedenih u tišini, u razvrstavanju Jeninih fotografija, u sagledavanju svijeta u kojem više nije bilo te drage i prekrasne djevojke. Život je s tim saznanjem, kao i s prihvaćanjem njegove brutalne konačnosti, bio užasan, no bio je jednako tako i stvaran, stvarniji od plaćanja računa, od planiranja proljetne dobrotvorne priredbe u knjižnici, od podsjećanja same sebe na tjesteninu po koju treba otići u trgovinu, od čestitanja vlastitoj kćeri na petici iz testa iz matematike ili od strpljivog čekanja trenutka kad će suprug prestati dahtati i izvući joj se iz tijela. Od toga je sada trebala pobjeći, od nestvarnosti pretvaranja da je sve manje-više u redu, da su samo bili naišli na poteškoću, te sada moraju nastaviti, baviti se svojim poslom, ponavljati svoje prazne priče, uživati u jednostavnim zadovoljstvima koje je svijet još uvijek tvrdoglavo nudio. A među Krivcima je pronašla ono što je tražila, režim oskudice i ponižavanja koji vam je, ako ništa drugo, pružao dostojanstven osjećaj da je vaša vlastita egzistencija barem u nekakvoj vezi sa stvarnošću, da se više ne igrate pretvaranja koje bi bilo u stanju proždrijeti ostatak vašeg života. No ona je bila žena u srednjim godinama, četrdesetšestogodišnja supruga i majka čije su najbolje godine bile iza nje. Meg je bila privlačna, radoznala djevojka u srednjim dvadesetima, sa sređenim obrvama, plavim pramenovima u kosi i ostacima profesionalne manikure na noktima. U njezinoj je kutiji s uspomenama stajao zalijepljen zaručnički prsten s kamenom veličine oblutka na koji su njezine prijateljice zasigurno vrištale od zavisti. U današnje je vrijeme bilo užasno biti mlad, mislila je Laurie, izgubiti sve nade i snove, znati da se budućnost na koju ste računali nikada neće dogoditi. Zasigurno je to nalikovalo gubitku vida ili ekstremiteta, čak i u

slučaju da ste vjerovali da Bog za vas ubrzo sprema nešto bolje, nešto divno o čemu niste ni sanjali. Okrenuvši novu stranicu u svom bloku, Meg je počela zapisivati novu poruku, no Laurie nije uspjela vidjeti o čemu se radilo. Vrata su se odjednom otvorila i njih su se dvije u isto vrijeme okrenule i ugledale Stevena Gricea koji je zakoračio na prag, prosječnog muškarca s naočalama i trbuščićem, odjevenog u pulover od flisa koji je izgledao toplo i na kojem mu je Laurie morala zavidjeti. Nekoliko je trenutaka oklijevao, kao da se navikava na noć, pa niz stepenice i preko travnjaka krenuo prema automobilu koji je zapištao u znak dobrodošlice kad mu je prišao. Krenule su za njim, no izgubile su vozilo iz vida čim je skrenulo udesno na kraju bloka. Laurie je pretpostavljala, ponukana samo neodređenim osjećajem, da je Grice vjerojatno krenuo prema Safewayu kako bi kupio neku večernju poslasticu, biskvit s borovnicama ili kremasti sladoled s pekan orasima ili možda tablu tamne čokolade s bademima ili bilo koju od mnogih, mnogih vrsta hrane o kojima bi se ulovila kako mašta u bilo koje doba dana, obično u dugom, izgladnjelom razdoblju između jutarnje zdjelice zobene kaše i večernjeg tanjura juhe. Trgovina je bila udaljena deset minuta žustrog hoda od Ulice Russell, što je značilo da je bilo moguće da zateknu Gricea točno u trenutku kad izlazi iz dućana. Naravno, najvjerojatnije bi samo ponovno ušao u automobil i odvezao se kući, no nije bilo smisla razmišljati previše unaprijed. Osim toga, željela je da Meg shvati da je promatranje fluidna, improvizirana aktivnost. Bilo je sasvim moguće da Grice nije išao u Safeway, te da će mu izgubiti svaki trag. No bilo je jednako tako moguće i da će u potrazi za njim naletjeti na nekoga drugoga s popisa, te preusmjeriti pažnju. Ili bi mogle slučajno zamijetiti neku posve nepredviđenu situaciju koja uključuje pojedince čija imena nisu ni znale. Cilj je bio oči držati širom otvorene i ići ondje gdje je moguće učiniti najviše dobra. U svakom im je slučaju laknulo što su se pokrenule i više se nisu morale skrivati u grmlju. Što se Laurie ticalo, tjelovježba i svjež zrak bili su najbolji dijelovi posla, barem za večeri poput ove, dok je nebo bilo vedro, a temperatura još uvijek oko pet stupnjeva. Nastojala je ne razmišljati o tome kako će biti u siječnju.

Na uglu je zastala kako bi zapalila cigaretu, te ponudila Meg, koja je na trenutak ustuknula i podigla ruku u znak uzaludnog odbijanja. Laurie je samo još jače tutnula kutiju prema njoj. Mrzila je biti gruba, no pravilo je bilo sasvim jasno: Promatrač u javnosti u svakom trenutku mora imati zapaljenu cigaretu. Dok je Meg i dalje odbijala, Laurie je ugurala cigaretu – Krivci su ih snabdijevali nekom generičkom markom koja je imala opor okus i neobično mirisala na kemikalije, a koje im je regionalni ured kupovao na veliko – mlađoj ženi u usta i prinijela joj šibicu. Meg se počela gušiti na prvi dim, kao što je uvijek činila, a zatim tiho uzdahnula od gađenja nakon što je napadaj prošao. Laurie ju je potapšala po ruci kako bi joj dala do znanja da joj dobro ide. Da joj je bilo dopušteno govoriti, izrecitirala bi joj moto koji su obje naučile za vrijeme obuke: Ne pušimo zbog užitka. Pušimo kako bismo ispovijedali svoju vjeru. Meg se gorko nasmiješila, šmrcajući i brišući oči kad su nastavile hodati. Laurie je na određen način zavidjela Meg na njezinoj patnji. Tako je trebalo biti – žrtva Bogu, suzbijanje tijela, kao da je svaki povučen dim ozbiljna osobna povreda. Laurie, koja je pušila sve godine na fakultetu i u svojim dvadesetima, te nevoljko prestala kad je prvi put zatrudnjela, se osjećala drugačije. Njoj je ponovno počinjanje nakon svih tih godina bilo poput povratka kući, poput zabranjenog užitka koji je uspjela prokrijumčariti u strog režim oskudice koja je sačinjavala život s Krivcima. Žrtvovanje bi u njezinu slučaju bilo da mora drugi puta prestati, da ne može više uživati u prvoj cigareti zapaljenoj ujutro, onoj koja je imala tako dobar okus da se ponekad našla kako leži u vreći za spavanje i otpuhuje kolute dima prema stropu samo zato što je to zabavlja. Na parkiralištu Safewaya nije bilo mnogo automobila, no Laurie nije isključila mogućnost da jedan od njih pripada Griceu – on je vozio ni po čemu posebnu tamnu limuzinu, a ona je zaboravila zabilježiti tip, model i registarske tablice – pa su ušle u trgovinu kako bi je pretražile, te su se razdvojile da uspiju pregledati što više. Započela je na odjelu voća i povrća, izbjegavajući voće kako bi odoljela iskušenju – bilo je bolno baciti pogled na jagode, čak i pomisliti na njihov naziv – i žureći se dalje od povrća koje je izgledalo nevjerojatno svježe i primamljivo,

kao da je svaki komad reklama za zloslutni planet koji ga je proizveo: tamnozelena brokula, crvene paprike, čvrste glavice kupusa, rosni snopovi salate širokih listova povezanih sjajnom žicom. Odjel s pekarskim proizvodima bio je pravo mučenje, čak i ovako kasno u danu – s nekoliko zaostalih bageta, pecivom sa sezamom i kolačem od banane i oraščića, ostatcima koji će završiti u košari za jučerašnje proizvode. Zrakom se širio miris svježe ispečenog kruha, te se miješao s jarkim svjetlima i glazbom s razglasa – svirao je, začudo, “Rhinestone Cowboy”, pjesma koju godinama nije čula – što je izazivalo svojevrsno osjetilno preopterećenje. Bila je gotovo omamljena od čežnje, te se s iznenađenjem prisjetila kako joj se trgovina živežnim namirnicama nekoć činila bolno dosadnom, kao još jedna obavezna stanica na bezidejnoj putanji njezina života, nimalo uzbudljivija od pumpne stanice ili pošte. Za svega nekoliko mjeseci, trgovina je postala egzotična i nevjerojatno dirljiva, poput vrta iz kojeg su ona i svi koje je poznavala bili izgnani, znali oni to ili ne. Nije uspjela odahnuti sve dok se nije odmakla od odjela s delikatesama i pobjegla među pakiranu hranu – konzerve graha i kutije suhe tjestenine i bočice umaka za salatu – sve dobre stvari, no ništa zbog čega se morate susprezati kako ne biste nešto zgrabili s police i proždrjeli. Sama raznolikost proizvoda bila je pretjerana, nekako i smiješna i impresivna u isto vrijeme: četiri police posvećene samo umacima za roštilj, kao da svaka vrsta posjeduje vlastite jedinstvene i moćne osobine. Činilo se da je Safeway napola uspavan, u svakom su redu bili tek po jedan ili dva kupca koji su se uglavnom sporo kretali, pregledavajući police s omamljenim izrazima na licima. Laknulo joj je što su svi samo prošli pokraj nje bez riječi, čak i bez kimanja u znak pozdrava. Prema protokolu Krivaca, na pozdrav se nije smjelo odvratiti smiješkom ili mahanjem, već sa zurenjem ravno u oči osobe koja vas je pozdravila i brojanjem u sebi polako do deset. Pred strancima i površnim poznanicima to je bilo dovoljno nelagodno, no postalo bi potpuno zastrašujuće kad biste se licem u lice susreli s bliskim prijateljem ili članom obitelji, oboje biste se crvenjeli i niste znali kako reagirati – zagrljaji su bili izričito zabranjeni – dok bi vas preplavljivali neizrecivi osjećaji i stezali vas u grlu.

Očekivala je da će ponovno susresti Meg negdje oko odjela zamrznute hrane – negdje u samom središtu trgovine – no nije se uzbunila sve dok nije prošla i kroz pića, kavu i čaj, te grickalice, a da je uopće nije ni opazila. Je li bilo moguće da su se nekim čudom mimoišle, da je jedna zakrenula za ugao prolaza iz kojeg je druga tek izašla u istom trenutku? Laurie je došla u iskušenje da se vrati istim putem, no nastavila je sve do odjela s mliječnim proizvodima gdje je Meg bila započela svoju potragu. Ondje nije bilo nikoga osim jednog jedinog kupca koji je stajao ispred narezanog sira, ćelavog muškarca atletske građe kojeg je prekasno prepoznala kao Davea Tolmana, oca jednog od učenika koji je s njezinim sinom nekad išao u razred. On se okrenuo i nasmiješio joj se, no ona se pretvarala da to nije primijetila. Znala je da je postupila neodgovorno kad je na taj način ispustila Meg iz vida. Prvih nekoliko tjedana u naselju znalo je biti teško i dezorijentirajuće; pridošlice su znale pobjeći natrag u svoje stare živote kad bi im se samo pružila prilika. To je, dakako, bilo u redu: Krivci nisu bili kult kao što je to mnogo neupućenih ljudi rado tvrdilo. Svi su stanari smjeli dolaziti i odlaziti kako im se prohtije. No zadatak onoga koji je vodio obuku bio je da pruži vodstvo i društvo u tom osjetljivom periodu, da pristupniku pomogne u neizbježnim krizama i trenutcima slabosti, tako da ne izgubi hrabrosti i učini nešto za čim će cijelu vječnost žaliti. Razmislila je o tome da na brzinu obiđe vanjski rub trgovine i provjeri ponovno, no ipak je odlučila odmah izaći na parkiralište u slučaju da je Meg već bježala. Presjekla je put između dviju napuštenih blagajni i nastojala ne razmišljati o tome kako bi bilo vratiti se u naselje bez pristupnice i morati objasniti da ju je ostavila samu nigdje drugdje nego u supermarketu. Automatska su se vrata usporeno razdvojila, puštajući je da izađe u noć, za koju se činilo da je postala vidno hladnija. Spremala se potrčati kad je shvatila, s golemim olakšanjem, da to neće biti potrebno. Meg je stajala ispred nje, mlada žena pokajničkog izgleda u bezobličnoj bijeloj odjeći i na prsima držala komad papira. Žao mi je, pisalo je. Nisam mogla disati unutra.

Ponoć je već davno bila prošla kad su se vratile u Ulicu ginka, provukavši se između dviju betonskih barikada i upisujući se u stražarnici. Te su sigurnosne mjere uvedene prije par godina, nakon policijskog prepada koji je rezultirao mučeništvom Phila Crowthera – četrdesetdvogodišnjeg supruga i oca troje djece – i ranjavanjem dvoje drugih stanara. Policija je upala u naselje usred noći, naoružana nalozima za pretres i palicama, nadajući se da će spasiti dvije djevojčice čiji je otac tvrdio da su otete i da ih Ostavljeni krivci ondje drže protiv njihove volje. Razbješnjeni onime što im je izgledalo poput gestapovskog pristupa, neki su od stanara počeli bacati kamenje i boce na uljeze; brojčano nadjačani policajci uspaničili su se i uzvratili paljbom iz vatrenog oružja. Istraga koja je uslijedila oslobodila je policajce krivnje, no prepad je kritizirala kao “zakonski upitan i loše izveden, temeljen na nepotvrđenim navodima ogorčenog roditelja koji nije bio ni skrbnik.” Odonda – i Laurie je morala priznati da je Kevin bio uglavnom zaslužan za promjenu – mapletonska je policija s Krivcima počela postupati mnogo manje konfrontacijski, te se trudila upošljavati diplomaciju a ne silu u trenutcima izbijanja neminovnih sukoba i kriza. No sjećanje na pucnjavu svejedno je ostalo svježe i bolno u Ulici ginka. Nikad nije bila ni čula da bi netko spomenuo mogućnost pomicanja barikada jer su one ionako ispunjavale i funkciju spomenika, s nasprejanim riječima VOLIMO TE, PHIL – VIDIMO SE U RAJU. Dodijeljena im je bila soba na trećem katu plave kuće koja je bila rezervirana za pristupnice. Laurie je inače stanovala u sivoj kući, susjednom ženskom domu, gdje je u prostoriji prosječne veličine bilo smješteno po šest ili sedam žena koje su sve spavale u vrećama na golom podu. Ondje se svake večeri odigravao sumoran pidžama party samo za odrasle – bez hihotanja ili šaputanja, samo s mnogo kašljucanja, prđenja, hrkanja i stenjanja, sa zvukovima i mirisima previše napetih tijela naguranih u premalu prostoriju. Plava je kuća u usporedbi sa sivom bila vrlo civilizirana, gotovo luksuzna; njih su dvije bile same u prostoriji namijenjenoj djeci, svaka je imala svoj krevet, zidovi su bili blijedozeleni, a na podu je bio prostrt meki sag bež boje, ugodan pod bosim nogama i, najbolje od svega, kupaonica je bila odmah preko puta. Mali godišnji odmor, pomislila je Laurie. Svukla se dok se Meg tuširala, prljavu je odjeću zamijenila prostranom spavaćicom Krivaca – ružnim ali

udobnim komadom odjeće sašivenim od stare plahte – i kleknula kako bi se pomolila. Nije se žurila, pozornost upravljajući na svoju djecu, prelazeći zatim po popisu na Kevina, svoju majku, brata i sestru, prijatelje i bivše susjede, pokušavajući ih sve zamisliti odjevene u bijelo i okupane zlatnom svjetlošću oprosta, kao što su je naučili. Bio je pravi luksuz tako se moći moliti, u praznoj sobi bez ometanja. Znala je da Bogu nije važno kleči li ili stoji na glavi, no bolje se osjećala čineći to na ispravan način, čiste glave i pažnje potpuno usmjerene na molitvu. Hvala ti što si nam doveo Meg, molila se. Daj njoj snage, a meni mudrosti da je povedem u pravom smjeru. Noćno je promatranje prošlo poprilično dobro, pomislila je. Izgubile su Gricea, te nisu susrele nikoga čije su dosjee pregledale, no u središtu grada su vidjele dosta akcije, slijedeći ljude iz barova i restorana prema njihovim automobilima i prateći kući tri tinejdžerice koje su veselo čavrljale o dečkima i školi, kao da Laurie i Meg nisu ni bile ondje. Dogodio im se samo jedan neugodan susret, s dvojicom dvadesetogodišnjih kretena ispred bara Extra Inning. Nije bilo strašno, samo uobičajene uvrede i grub seksualni poziv pijanijeg od dvojice, naočitog mladića bahatog osmijeha koji je bio zagrlio Meg kao da mu je djevojka. (“Ja ću pojebati zgodnu”, rekao je prijatelju. “A ti si uzmi bakicu.”) No čak je i to bila korisna lekcija za Meg, mali uvod u život Promatračice. Prije ili poslije će je netko udariti, pljunuti na nju ili joj učiniti nešto još gore, a ona će morati istrpjeti zlostavljanje ne buneći se i ne pokušavajući se obraniti. Meg je izašla iz kupaonice sramežljivo se smiješeći, ružičasta lica i tijela izgubljenog u spavaćici koja je nalikovala šatoru. Bilo je gotovo okrutno, pomislila je Laurie, ogrnuti divnu mladu ženu takvom dosadnom i bezobličnom krpom, kao da njezina ljepota nema što tražiti na ovom svijetu. Sa mnom je drugačije, rekla je sama sebi. Meni je dovoljno dobro i kad sam skrivena. Voda je u kupaonici još uvijek bila topla, raskoš koju je prestala uzimati zdravo za gotovo. U sivoj je kući kronično nedostajalo tople vode – bilo je neizbježno, budući da je ondje stanovalo toliko ljudi – no propisi su svejedno nalagali da se moraju tuširati dvaput dnevno. Dugo je ostala pod tušem, sve

dok zrak nije ispunila gusta para, što nije predstavljalo nikakav problem budući da su Krivci branili ogledala. Još uvijek joj je bilo neobično prati zube ispred praznog zida, koristiti kredastu pastu za zube bez ikakve marke i šugavu manualnu četkicu za zube. Većinu je restrikcija u vezi higijene prihvatila bez pogovora – bilo je lako razumjeti zašto bi parfemi, regeneratori i kreme protiv bora mogli biti shvaćeni kao ekstravagantni – no nikako se nije mogla pomiriti s gubitkom električne četkice za zube. Tjednima je za njom žalila prije nego što je uspjela shvatiti da joj nedostaje nešto više od osjećaja čiste usne šupljine – nedostajao joj je brak, sve one godine nepromišljene sreće kod kuće, dugi, prenatrpani dani koji bi kulminirali s njom i Kevinom ispred dvostrukih umivaonika, dok su im štapići na baterije zujali u rukama, a usta im se punila pjenom s okusom mentola. No s tim je bilo svršeno. Sad je bila sama u tišini, a ruka joj se uporno pomicala ispred lica, nitko se nije smiješio u ogledalo, niti se itko smiješio iz njega. .................... Za vrijeme razdoblja obuke zavjet tišine nije bio apsolutan. U kratkom međurazdoblju nakon što su se pogasila svjetla – obično ne duljem od petnaestak minuta – bilo je dopušteno slobodno razgovarati, verbalizirati strahove i postaviti bilo kakvo pitanje koje je toga dana ostalo neodgovoreno. Takvo je rasterećenje uvedeno tek nedavno, a zamišljeno je da funkcionira kao svojevrstan ispušni ventil, kao način na koji bi prelazak na šutnju trebao postati nešto manje grub i zastrašujuć. Prema prezentaciji koju je Laurie nedavno pogledala – bila je članica Odbora za novačenje i zadržavanje – stopa odustajanja među pristupnicima pala je za gotovo trećinu otkad je usvojena ova nova strategija, što je bio i jedan od glavnih razloga prenapučenosti naselja. “I, kako si?” upitala je Laurie, tek toliko da započne razgovor. Vlastiti joj je glas zvučao neobično, poput hrđavog graktanja u tami. “Dobro, valjda”, odgovorila je Meg. “Samo dobro?” “Ne znam. Teško je samo tako ostaviti sve. Još uvijek ne vjerujem da sam to učinila.”

“Izgledala si malo nervozno u Safewayu.” “Bojala sam se da ću sresti nekoga poznatog.” “Svog zaručnika?” “Da, ali ne samo Garyja. Bilo koga od svojih prijatelja.” Glas joj je zvučao pomalo nesigurno, kao da se trudi zadržati hrabrost. “Trebala sam se udati ovaj vikend.” “Znam.” Laurie je bila pročitala Megin dosje i znala je da će joj biti potrebna posebna pozornost. “To je zasigurno bilo teško.” Meg je ispustila smiješan zvuk, nešto između hihota i stenjanja. “Čini mi se kao da sanjam”, rekla je. “Stalno čekam kad ću se probuditi.” “Znam taj osjećaj”, uvjerila ju je Laurie. “Još uvijek ga ponekad dobijem. Pričaj mi malo o Garyju. Kakav je on?” “Sjajan”, rekla je Meg. “Strašno sladak. Ima široka ramena. Plavu kosu. Slatku rupicu na bradi. Stalno sam ga u nju ljubila.” “Čime se bavi?” “Financijski je analitičar. Magistrirao je prošlog proljeća.” “Opa. Zvuči impresivno.” “I jest impresivan.” Rekla je to s uvjerenjem, kao da nije moglo biti ni govora o suprotnome. “Sjajan je tip. Pametan, zgodan, jako zabavan. Voli putovati, ide u teretanu svaki dan. Moje ga prijateljice zovu gospodin Savršeni.” “Gdje ste se upoznali?” “U srednjoj školi. Igrao je košarku. I moj je brat bio u momčadi, pa sam ja išla na dosta utakmica. Gary je bio četvrti srednje, a ja drugi. Nisam mislila ni da zna da postojim. A onda mi je, jednog dana, samo prišao i rekao, Hej, Chrisova sestro. Hoćeš li sa mnom u kino? Možeš li vjerovati? Nije mi znao ni ime, a pozvao me na spoj.” “I ti si pristala.” “Šališ se? Osjećala sam se kao da sam dobila na lotu.” “Odmah ste se zbližili?”

“Totalno. Kad me prvi put poljubio, pomislila sam, Ovo je dečko za kojeg ću se udati.” “Dosta vam je dugo trebalo. To je sigurno bilo prije koliko, osam ili devet godina?” “Bili smo još u školi”, objasnila je Meg. “Zaručili smo se kad sam ja maturirala, no onda smo morali odgoditi vjenčanje. Zbog onoga što se dogodilo.” “Izgubila si majku.” “Ne samo nju. Jedan od Garyjevih rođaka, i on je... dvije djevojke koje sam poznavala na faksu, šef mog oca, tip s kojim je Gary prije radio. Gomila ljudi. Sjećaš se kako je bilo.” “Sjećam.” “Jednostavno se nije činilo ispravno, oženiti se bez moje majke. Bile smo jako bliske i ona je bila tako uzbuđena kad sam joj pokazala prsten. Trebala sam nositi njezinu vjenčanicu i sve.” “I Garyju je bilo u redu odgoditi vjenčanje?” “Skroz. Kao što rekoh, stvarno je sjajan tip.” “I tako ste odabrali novi datum?” “Nismo odmah. Nismo ni razgovarali o tome dvije godine. A onda smo samo odlučili učiniti to.” “I taj ti se put činilo da si spremna?” “Ne znam. Valjda sam konačno bila prihvatila činjenicu da se moja majka više neće vratiti. Da se nitko neće vratiti. A i Gary je postajao nestrpljiv. Stalno mi je govorio da mu je više dosta konstantne tuge. Rekao je da bi moja mama željela da se oženimo i da osnujemo obitelj. Rekao je da bi ona htjela da mi budemo sretni.” “Što si ti mislila?” “Da je u pravu. I meni je više bilo dosta konstantne tuge.” “I što se dogodilo?”

Meg nekoliko trenutaka nije prozborila ni riječ. Laurie ju je gotovo mogla čuti kako razmišlja u mraku, kako pokušava formulirati odgovor što jasnije moguće, kao da je mnogo o njemu ovisilo. “Sve smo bili isplanirali, znaš? Iznajmili smo prostor, izabrali DJ-a, razgovarali s ljudima za dostavu hrane. Trebala sam se veseliti, zar ne?” Tiho se nasmijala. “Činilo mi se kao da ni nisam ondje, kao da se sve to događa nekome drugome, nekome koga ni ne poznajem. Vidi ti nje, dizajnira pozivnice. Vidi ti nje, isprobava haljinu.” “Sjećam se tog osjećaja”, rekla je Laurie. “Kao da si mrtva, a ni ne znaš to.” “Gary se naljutio. Nije mogao shvatiti zašto nisam više uzbuđena.” “I kad si odlučila odustati?” “Neko sam vrijeme o tome razmišljala. Ali stalno sam čekala, znaš, nadala sam se da će se stvari popraviti. Krenula sam kod psihijatra, dobila lijekove, vježbala puno jogu. Ali ništa nije upalilo. Prošli sam tjedan rekla Garyju da mi treba još jedna odgoda, ali on nije htio ni čuti. Rekao je da se možemo ili oženiti ili prekinuti. Izbor je bio moj.” “I eto te ovdje.” “I eto me ovdje”, složila se ona. “Drago nam je što si s nama.” “Stvarno mrzim cigarete.” “Naviknut ćeš se.” “Nadam se.” Ni jedna ni druga nakon toga nisu više ništa rekle. Laurie se okrenula na bok, uživajući u mekoći posteljine, pokušavajući se prisjetiti kad je posljednji put spavala u tako udobnom krevetu. Meg je plakala samo neko vrijeme, a onda je utihnula.

Uzmite sobu NORA SE RADOVALA ODLASKU NA PLES, NE TOLIKO SAMOME DOGAĐAJU koliko prilici javnog istupa kojim će svome malom svijetu dati do znanja da je s njom sve u redu, da se oporavila od poniženja koje je uzrokovao članak Matta Jamisona i da joj ne treba ničije sažaljenje. Cijelog se dana osjećala prkosno dobre volje, te je isprobavala najprovokativniju odjeću koju je imala u ormaru – još uvijek joj je pristajala, neki komadi čak i bolje nego prije – i vježbala pokrete pred ogledalom, plešući prvi put u posljednje tri godine. Nije loše, pomislila je. Nije nimalo loše. Bilo je to poput putovanja kroz vrijeme, susretanja osobe koja je nekad bila i prepoznavanja prijateljice u njoj. Naposljetku se odlučila za pripijenu, duboko dekoltiranu sivo-crvenu haljinu koja se vezala oko struka i koju je posljednji put odjenula na vjenčanje kćeri Dougova šefa gdje je zaradila gomilu komplimenata, čak i od samog Douga, majstora zadržavanja stvari za sebe. Shvatila je da je haljina pravi izbor dok ju je pokazivala sestri i primijetila izraz na Kareninu licu. “Nećeš valjda to obući?” “Zašto? Ne sviđa ti se?” “Pa malo je... izazovna, zar ne? Ljudi bi mogli pomisliti–” “Briga me”, rekla je Nora. “Neka misle što ih je volja.” Preplavio ju je grozničav, uglavnom ugodan osjećaj iščekivanja – leptirići subotnje večeri – dok je sjedila u Kareninu autu, osjećaj koji je pamtila s fakulteta, iz vremena kad se u svakoj zabavi skrivala mogućnost da joj promijeni život. Osjećaj ju je pratio za sve vrijeme vožnje i kratke šetnje preko školskog parkirališta, da bi je napustio pred glavnim ulazom u zgradu kad je pročitala letak koji je oglašavao ples: MAPLETON – DRUGO IME ZA ZABAVU – PREDSTAVLJA: TULUM ZA ODRASLE U STUDENOM DJ, PLES, OSVJEŽENJA, NAGRADE 20:00-24:00

U KANTINI ŠKOLE HAWTHORNE

Mapleton – drugo ime za zabavu? pomislila je i sa zgražanjem pogledala svoj odraz u staklenim vratima. Oni se šale? Ako su se šalili, činili su to na njezin račun, na račun žene koja više nije mlada i sprema se u večernjoj haljini ući u školu koju njezina djeca nikada neće biti u prilici pohađati. Žao mi je, rekla im je, kao da se skrivaju negdje u njezinu umu i prosuđuju o svemu što ona čini. Nisam o ovome dovoljno razmislila. “Što je?” upitala je Karen, vireći joj preko ramena. “Je li zaključano?” “Naravno da nije zaključano.” Nora je gurnula vrata da pokaže sestri koliko je glupo bilo to pitanje. “Nisam ni mislila da će biti”, rekla je Karen nervozno. “Zašto si onda pitala?” “Zato što si samo stajala kao tuka, eto zašto.” Zašuti, pomislila je Nora dok su ulazile u glavni hodnik, jarki tunel s ulaštenim smeđim podom i nizom institucijski zelenih ormarića koji su se uz oba zida protezali unedogled. Samo zašuti, molim te. Na zidu preko puta zbornice visjela je zbirka učeničkih autoportreta iznad natpisa na kojem je pisalo: MI SMO MUSTANZI! Zabolio ju je pogled na sva ta neiskusna, nespretno narisana lica puna nade, zaboljela ju je pomisao na sve te sretne majke koje ih ujutro šalju u školu s ruksacima i pripremljenim užinama i odlaze po njih poslijepodne. Hej, dušo, kako je bilo u školi? “Imaju odličan program likovne kulture”, rekla je Karen, kao da roditelja nekog budućeg učenika vodi u obilazak. “Dobri su i u glazbenom.” “Sjajno”, promrmljala je Nora. “Možda se upišem.” “Samo pokušavam voditi razgovor. Ne moraš se odmah pjeniti.” “Oprosti.” Nori je bilo jasno da se ponaša kao kučka. Bilo je to posebno nepošteno budući da je Karen bila jedina osoba koju je u zadnji čas uspjela nagovoriti da ide s njom. Takva je bila njezina sestra – Nori nije bila uvijek draga i rijetko

kada bi se s njom slagala, no znala je da uvijek može na nju računati. Svi ostali koje je bila nazvala – sve njezine navodno bliske prijateljice iz skupine mama kojoj više nije pripadala – svi su je otpilili, izvlačeći se na obiteljske obaveze ili što već i pokušavajući i nju samu odgovoriti od odlaska. Jesi li sigurna da je to pametno, draga? Nora je mrzila kako su joj svisoka govorile “draga”, kao da je dijete, kao da nije sposobna donositi vlastite odluke. Ne bi li htjela možda još malo pričekati? Mislile su da treba još malo pričekati da se slegne prašina koju je podigao članak o kojem su svi u gradu vjerojatno još uvijek brujali: SA SVIMA SE DOBRO SLAŽE: TATA “JUNAK” U VRELOJ AFERI SA SEKSI PREDŠKOLSKOM UČITELJICOM. Nora ga je samo jednom pročitala, u kuhinji nakon iznenadnog posjeta Matta Jamisona, no i to je bilo dovoljno da joj se svi užasni detalji Dougove vruće veze s Kylie Mannheim trajno urežu u pamćenje. Čak joj je i sada, dva tjedna kasnije, bilo teško prihvatiti činjenicu da je Kylie bila ljubavnica. Nora ju je još uvijek smatrala omiljenom predškolskom učiteljicom svoje djece, dragom djevojkom punom energije koja je tek došla s faksa i uvijek joj se nekako činila nevina i pristojna bez obzira na probušen jezik i tetovažu koja joj se protezala od zgloba do ramena lijeve ruke i opčinjavala djecu. Bila je napisala prekrasno evaluacijsko pismo koje je Nora nekoć željela čuvati zauvijek, pomno razloženu trostranu analizu Erinine prve godine u maloj školi koja je hvalila njezine “nesvakidašnje društvene vještine”, njezin “nepresušno znatiželjan um” i njezin “neustrašiv smisao za pustolovine”. Nekoliko mjeseci poslije 14. listopada, Nora je nosila pismo svuda sa sobom kako bi ga čitala kad god se htjela prisjetiti svoje kćeri. Nažalost, nije bilo sumnje u istinitost pastorovih optužbi. Spasio je iz smeća stari, očito pokvareni Kylien laptop – tip u servisu joj je bio rekao da joj je disk otišao – i svojim novostečenim vještinama za obnavljanje podataka iskopao pravo blago inkriminirajućih elektroničkih poruka, razotkrivajućih fotografija i “Šokantno eksplicitnih” zapisa dopisivanja između “naočitog oca dvoje djece” i “privlačne mlade nastavnice”. Glasnik je uključivao i nekoliko optužujućih izvadaka iz korespondencije u kojoj se otkrio Dougov dotada skriven smisao za erotsko pismo.

Nora je bila zgrožena, ne samo neukusnim detaljima veze – ni na što, naravno, nije sumnjala – nego i pastorovim očitim užitkom u njihovu objavljivanju. Skrivala se nekoliko dana nakon što je skandal izbio i prelazila preko svih detalja svog braka, pitajući se je li svaka minuta koju je u njemu provela bila laž. Kad je prvi šok splasnuo, primijetila je da osjeća i svojevrsno olakšanje, kao da se dijelom i rasteretila. Tri je godine žalovala za suprugom koji u stvari nije ni postojao, barem ne kako ga je ona zamišljala. Sad kad je otkrila istinu, shvatila je da je izgubila malo manje nego što je mislila, što je bilo gotovo kao da je joj je nešto i vraćeno. Ipak nije bila tragična udovica, već samo još jedna žena koju je iznevjerio sebičan muškarac. Bila je to manja, mnogo poznatija uloga koju je bilo daleko lakše igrati. “Spremna?” upitala je Karen. Stajale su na ulazu u kantinu i promatrale što se događa na zamračenom plesnom podiju. Ondje je bila iznenađujuća gužva, gomila ljudi srednjih godina, uglavnom žena koje su se ushićeno, premda pomalo nespretno, gibale uz Princea i “Little Red Corvette”, pokušavajući pronaći put do nekih mlađih, gipkijih verzija sebe samih. “Mislim da jesam”, odgovorila je Nora. Osjetila je kako se glave okreću kad su ušle u prostor zabave, kako se pažnja u cijeloj prostoriji usmjerava prema njima. Od ovoga su se prijateljice nadale da će je zaštititi, no nju uopće nije bilo briga. Ako su ljudi željeli buljiti u nju, neka samo bulje. Da, to sam ja, pomislila je. Najtužnija žena na svijetu. Zagazila je ravno na bojišnicu, podignuvši ruke i prepustivši bokovima da je vode. Karen je dolazila odmah iza nje, zabacujući laktovima i koljenima. Nora nije sestru vidjela kako pleše već godinama i zaboravila je koliko je zabavno bilo promatrati je, onako nisku i jaku, s mnogo dijelova u pokretu, seksi na način koji ne biste predvidjeli da je susretnete u bilo kojem drugom kontekstu. Nagnule su se jedna prema drugoj i zapjevale: Little red Corvette, baby you’re much too fast! Nora se zavrtjela ulijevo, zatim zabacila tijelo ponovno udesno, a duga joj je kosa zapljusnula lice. Prvi put u jako dugo vremena ponovno se osjećala gotovo ljudski.

Igra koju su igrali zvala se Uzmite sobu. Bila je vrlo slična boci istine, samo što je cijela skupina glasala hoće li par napustiti krug i povući se negdje nasamo. Glasovanje je inače jednostavnoj igri na sreću ulijevalo element strategije. Trebali ste paziti na čitav niz mogućnosti i svaki put kad bi se strelica zavrtjela ponovno kalkulirati koga biste htjeli zadržati, a koga eliminirati kao suparnika. Cilj igre – osim očitoga, zabrijati s nekim tko vam se sviđa – bio je izbjeći da ostanete jedan od dvoje posljednjih igrača u krugu jer su i oni morali uzeti sobu na kraju, premda je Jill iz iskustva znala da bi uglavnom samo sjedili i osjećali se kao luzeri. Na neki je način bilo bolje kad je igrao neparan broj igrača, bez obzira na neugodnost kad biste na kraju ostali sami, kao lonac bez poklopca. Aimee je protrljala ruke za sreću, nasmiješila se Nicku Lazarru – on je svim curama bio prvi izbor – i prstom kvrcnula strelicu koja je došla iz igre Twister. Strelica se zamutila, zatim usporila i zadobila ponovno svoj oblik dok je polako prelazila po krugu, za dlaku promašivši Nicka i zaustavivši se točno na Zoe Grantham. “Isuse”, pobunila se Zoe. Bila je slatka, bujno obla djevojka sa šiškama poput Kleopatre i sočnim crvenim usnama koje su ostavljale tragove na svačijim vratovima i licima. “Ne opet.” “Daj, ajde”, durila se Aimee. “Nije tako loše.” Na rukama i nogama su dopuzale jedna do druge i poljubile se u središtu kruga. Nije to bilo ništa posebno – bez jezika, šlatanja, samo pristojan poljubac na usne – no Jason Waldron je počeo pljeskati i navijati kao da su se pohvatale poput porno zvijezda. “To te ja pitam!” zaurlao je, kao i uvijek kad bi prisustvovao lezbijskoj akciji, bez obzira koliko bezvoljna bila. “Ove bi kuje trebale uzeti sobu!” Nitko nije podržao prijedlog. Nick je sljedeći zavrtio strelicu, no ona se zaustavila na Dmitriju, pa je morao ići ponovno. Prema takvim su seksističkim pravilima igrali: cure su se morale ljubiti jedna s drugom ali dečki nisu, iz razloga koji su navodno bili samorazumljivi. Jill su ti dvostruki standardi živcirali, ne zato što je imala nešto protiv ljubljenja cura – sasvim joj je to bilo u redu, osim s Aimee, koja joj se nekako previše činila kao sestra – već zato

što je to išlo ruku pod ruku s drugom nepravdom: cure su se mogle ljubiti, ali nikad nisu smjele uzeti sobu, budući da bi to dvojicu tipova lišilo ženskih partnerica i poremetilo heteroseksualnu simetriju igre. Jill je nekoliko puta pokušala navesti ostale da razmisle o tom pravilu, no nitko je nije podržao, čak ni Jeannie Chun, kojoj bi promjena najočitije pogodovala. Kad je drugi put zavrtio strelicu, Nick je dobio Zoe, i počeli su se ljubiti dovoljno entuzijastično da je Max Connolly predložio da uzmu sobu. Jeannie je podržala prijedlog, no svi su ostali glasali protiv – Jill i Aimee jer su htjele da Nick ostane u igri, Dmitri jer mu se sviđala Zoe, a Jason jer je bio Nickov sluga i nikada nije glasao za to da Nick uzme sobu s bilo kim osim s Aimee. U tome je ovih dana bio problem – nije bilo dovoljno igrača i sva je spontanost isparila. Još ljetos je znalo biti ludo; nekih je večeri bilo po tridesetak ljudi u krugu – igrali bi u dvorištu kod Marka Sollersa – a većina od njih se nije ni poznavala. Glasovanje je bilo bučno i nepredvidljivo; sobu ste mogli dobiti kako za mlitav poljubac, tako i za strastven. Prvi put kad je igrala, Jill je završila s tipom s faksa za kojeg se ispostavilo da je dobar prijatelj njezina brata. Malo su brijali, no onda su odustali i dugo razgovarali o Tomu, a taj ju je razgovor naučio više o vlastitu bratu nego sve one godine koje je provela živeći s njim pod istim krovom. Drugi je put dobila sobu s Nickom, kojeg je znala iz škole ali s kojim nikada nije bila razgovarala. Bio je prekrasan, tih dečko tamnih očiju, ravne kose i budna pogleda i s njim se osjećala predivno, potpuno sigurna da joj je mjesto u njegovu zagrljaju. Igra je u rujnu postala manja i dosadnija, kad su se studenti vratili na fakseve, i nastavila se smanjivati cijele jeseni dok im se broj spuštao na bijednih osam temeljnih igrača, a svaki bi se put odvijala manje-više isto: Aimee bi otišla s Nickom, Jill i Zoe bi se izborile za Maxa i Dmitrija, a Jeannie i Jason bi izvisili jedno s drugim. Jill nije više znala zašto se još uvijek trude – igra joj se uglavnom činila poput loše navike, poput rituala koji je nadživio svoju korist, no uvijek ju je pratila slabašna nada da bi se grupna dinamika mogla promijeniti tako da se ona ponovno nađe sama s Nickom i uspije ga podsjetiti koliko si njihova tijela i umovi savršeno odgovaraju. No tome, nažalost, te večeri nije bilo suđeno. Dobila ga je u četvrtom okretanju strelice, osjetila poznati nalet uzbuđenja kad se njegovo lice okrenulo prema njezinu i jednako tako poznato razočaranje kad su se

poljubili. Nije se čak ni pretvarao da ga zanima, usne su mu bile suhe i jedva razmaknute, jezik tvrdoglavo nepomičan u odgovoru na njezine čeznutljive, radoznale poticaje. Nastup je bio toliko letargičan – puno manje strastven nego kad je ljubio Zoe; Jill više nije bila ni na drugom mjestu! – da se nitko nije ni trudio reći im da uzmu sobu. Kad je završio, obrisao je usta, mlitavo kimnuo i promrmljao, “Hvala, bilo je super”, što je bilo samo iz pristojnosti. Kao da su se rukovali ili mahnuli jedno drugome sa suprotnih strana ulice. Zapitala se jesu li ljetos stvarno bili zabrijali, je li onih sjajnih sat i pol provedenih u krevetu Markovih roditelja bilo samo plod njezine mašte, loš slučaj nadobudnosti. No nije – posteljina je bila hladna i bijela, s malim plavim cvjetovima, tako nježnima i nevinima, a Nick se stvarno bio uživio. Jedino što se odonda promijenilo bilo je da se on zaljubio u Aimee, kao što se svaki dečko naposljetku zaljubi u nju. Vidjelo se to u načinu na koji mu je lice zasjalo kad je strelica konačno pokazala prema njoj i u njegovom polaganom, ozbiljnom poljupcu koji joj je udijelio kao da su sami u prostoriji, kao da ono što dijele uopće nije dio igre. Aimee mu nije uspjela jednako iskreno odgovoriti – bilo je nečega neizbježno teatralnog u načinu na koji se spustila na pod, povukla ga na sebe i izvila leđa da bi se svojom zdjelicom otrljala o njegovu – no kombinacija dvaju stilova imala je moćan utjecaj na suce. Kad je Jason predložio da uzmu sobu, Zoe ga je podržala i svi su jednoglasno prihvatili prijedlog, bez ijednog suzdržanog. Barijera koja je Noru odvajala od ljudi oko nje stanjila se i omekšala dok je plesala; druge se osobe nisu činile toliko udaljenima ili neobičnima kao što bi često bile dok bi prolazila pokraj njih u trgovini ili na biciklističkoj stazi. Kad bi se sudarili s njom na plesnom podiju kontakt nije bio nametljiv ili neugodan. Ako joj se netko nasmiješio, uzvratila bi mu osmijeh i većinu joj se vremena to činilo dobro, kao nešto što njezino lice i treba činiti. Nakon pola sata se odlučila malo odmoriti i krenula prema stolu s osvježenjima gdje si je u plastičnu čašu ulila bijelog vina koje je ispila u dva duga gutljaja. Bilo je mlako i malo preslatko, ali pomislila je da bi moglo biti u redu s ledom i malo mineralne vode.

“Oprostite, gospođo Durst?” Nora se okrenula prema glasu, koji je bio tih i jezivo poznat. Na dugi, bezizražajni trenutak imala je osjećaj da je izgubila moć razmišljanja i govorenja. “Oprostite što gnjavim”, rekla je Kylie. Ošišala se dječački kratko i slatko joj je pristajalo, u simpatičnom proturječju sa svom onom hipsterskom tintom na njezinoj ruci, koja je Dougu navodno bila toliko privlačna. Obožavam tvoje tetovaže, napisao joj je u jednoj od poruka koje je pastor Jamison objavio u svom glasniku. Pitao sam ženu da se tetovira, ali neće :(. “Bi li mogle malo porazgovarati?” Nora je nastavila šutjeti. Ludost je bila da je bila zamišljala verziju tog trenutka tako zorno da ga je znala napamet. Nakon što je saznala za Dougovu avanturu, prvih je nekoliko dana u toliko navrata i s toliko detalja maštala kako upada u vrtić dok djeca spavaju i kako snažno ošamari Kylie dok ostali nastavnici i djeca gledaju. Kučko, rekla bi joj ozbiljno, kao da je to Kylieno pravo ime. (Eksperimentirala je i s drugim scenarijem u kojem bi riječ zavrištala poput kletve, no to je bilo previše melodramatično, ni približno zadovoljavajuće.) Ti si jedna odvratna osoba. Zatim bi ošamarila i drugi obraz njezina prevarantskog lica, a zvuk udarca odjeknuo bi poput pucnja u zamračenoj prostoriji za igru. Poslije joj je planirala reći još gomilu stvari, no poanta nije bila u riječima. Bila je u pljuskama. “Sasvim razumijem ako ne želite”, nastavila je Kylie. “Znam da je ovo neugodno.” Nora je zurila u nju, prisjećajući se kako je dobar – katartičan, čak i pravedan – osjećaj bio suprotstaviti joj se u tim zamišljajima, kao da kroz nju djeluje božanska pravda. No sada je razumjela da je željela kazniti neku izmišljenu Kylie, ljepšu i samouvjereniju ženu od one koja je stajala pred njom. Prava je Kylie izgledala preuzbuđeno i pokajnički da bi je ošamarila. Činila se i mnogo nižom nego što ju je Nora pamtila, možda zato što nije stajala u moru dječice.

“Gospođo Durst?” Kylie je zabrinuto zaškiljila u Noru. “Jeste li dobro, gospođo Durst?” “Zašto me stalno tako zoveš?” “Ne znam.” Kylie se zagledala u svoje retro tenisice od brušene kože. U uskim trapericama i maloj pripijenoj majici – i ona je bila crna, s bijelim uskličnikom otisnutim između njezinih, kako ih je Doug nazvao, “malih cica navijačice” – izgledala je kao da joj je mjesto u podzemnom pokerskom klubu, a ne u školskoj kantini. “Mislim da vas više nemam pravo oslovljavati imenom.” “Kako obzirno.” “Žao mi je.” Kylieno je lice postalo još za nijansu ružičastije. “Samo vas nisam očekivala ovdje sresti. Još nikada niste bili na ovim plesnjacima.” “Ne izlazim puno”, objasnila je Nora. Kylie se pokušala oprezno nasmiješiti. Lice joj je bilo malo punije nego prije, malo običnije. Nismo više toliko mladi, ha? pomislila je Nora. “Stvarno dobro plešete”, rekla joj je Kylie. “Izgledali ste kao da se zabavljate tamo.” “Ja živim za zabavu”, rekla je Nora. Osjetila je kako ih ljudi iz daljine promatraju, privučeni dramatičnošću trenutka. “A ti? Uživaš?” “Tek sam došla.” “Ima puno starijih tipova”, istaknula je Nora. “Možda čak i oženjenih.” Kylie je kimnula, kao da cijeni podbadanje. “Zaslužujem to”, rekla je. “I samo sam vam htjela reći koliko mi je žao zbog svega što se dogodilo. Vjerujte mi, nemate pojma koliko sam se užasno osjećala...” Nastavila je govoriti, no jedino o čemu je Nora uspjela razmišljati bio je srebrni nakit usred njezina jezika, bezličan metalni biser koji bi svako toliko ugledala kad bi Kylie otvorila usta malo više nego obično. To je bila još jedna od Dougovih omiljenih stvari, predmet elektroničke rapsodije koju Nora nikako nije mogla izbrisati iz misli:

Kako dobro pušiš!!! Četiri jebene zvjezdice! Najbolje ikad. Obožavam kako ga polako i seksi ližeš svojim čarobnim jezikom i obožavam koliko i ti to obožavaš. Što si ono bila rekla – bolje je od sladoleda? Moram prestati – svršit ću dok samo razmišljam o tvojim vrućim usnama. Strast, puse i sladoled, D.

Najbolje ikad. Ta ju je rečenica dotukla, činila joj se kao veća uvreda nego sam seks. U dvanaest godina koje su ona i Doug proveli zajedno, popušila mu je jako mnogo puta i on se u to vrijeme činio sasvim sretan. Možda čak i malo presretan, počelo joj se činiti, malo previše povlašten. Nekoliko se puta bila požalila na način na koji bi joj samo gurnuo glavu prema svom međunožju – bez riječi, bez nježnosti, samo prešutna naredba – a on bi se svojski trudio izgledati kao da je pažljivo sluša i obećati da će ubuduće biti pažljiviji. I bio bi, barem neko vrijeme, dok ne bi prestao biti. Pred kraj je došlo do toga da joj se cijeli čin doimao nekako zatrovan i više nije znala čini li to zato što sama želi ili zato što on to od nje očekuje. Kylie je očito znala bolje surađivati. “Htjela sam vas nazvati”, govorila je, “ali onda sam samo, ne znam, nakon svega što se dogodilo–” Zaustavila se usred rečenice, razrogačivši oči kad je spazila Karen koja se ratoborno žurila prema njima da spasi svoju mlađu seku. Zaštitnički je stala ispred Nore i unijela se Kylie u lice. “Što je s tobom?” zahtijevala je, a glas joj je bio potpuno ozlojeđen. “Jesi li ti luda?” “U redu je”, promrmljala je Nora i položila ruku na sestrinu da je obuzda. “Ne, nije u redu”, rekla je Karen, ne mičući pogled s Kylie. “Čudi me što uopće imaš obraza pojaviti se ovdje. Nakon svega što si učinila...” Kylie se nagnula na stranu, pokušavajući ponovno uhvatiti Norin pogled. “Žao mi je”, rekla je. “Mislim da je bolje da odem.” “Dobra ideja”, rekla joj je Karen. “Nisi trebala ni dolaziti.” Nora je stajala pokraj sestre i promatrala, kao i manje-više svi prisutni na plesu, kako se Kylie okrenula i krenula na dugačak put srama prema izlazu iz

kantine. Ramena je povukla unatrag i uzdignula bradu, nastojeći uspravnim držanjem kompenzirati činjenicu da više nije dobrodošla. Pravila nisu nalagala da se par i poseksa nakon što se nađu iza zatvorenih vrata, ali oba su se igrača morala svući u donje rublje. Jill i Max su poznavali proceduru i počeli se svlačiti čim su ušli u sobu s ružičastim zidovima koja je pripadala Dmitrijevoj mlađoj sestri. “Opet ti”, rekao je, bacivši se na krevet u kariranim boksericama koje je Jill već nekoliko puta vidjela. “Aha.” Jill je bila uvjerena da su i njemu bile jednako poznate njezine crne gaćice i bež grudnjak. “Imamo Beskrajni dan.” “Što sad.” On je izvukao grumen prašine iz pupka i bacio ga na pod. “Moglo je biti i gore, jelda?” “Definitivno.” Uspela se pokraj njega na krevet i bokom ga odgurnula prema zidu. “Moglo je biti totalno gore.” Nije to govorila samo iz pristojnosti. Max je bio drag, pametan dečko i uvijek bi joj laknulo kad bi se našla nasamo s njim. Bilo je lako s njim razgovarati i davno su bili shvatili da si ne odgovaraju kao seksualni partneri, pa po tom pitanju nije bilo nikakvog pritiska. S Dmitrijem, koji je bio zgodniji od Maxa i zainteresiraniji za seks, je bilo kompliciranije jer bi joj uvijek na različite načine davao do znanja da bi radije bio s Aimee ili Zoe. Ponekad bi zabrijali, no to bi je uvijek malo rastužilo na kraju. Prava je katastrofa bila kad bi je zapao Jason, no to se gotovo nikada nije događalo. Nije shvaćala kako ga Jeannie uspijeva podnijeti. Možda su samo gledali porniće s curama na internetu. Max je gurne u ruku. “Jel’ ti hladno?” “Malo.” On je rasklopio poplun koji je bio složen u dnu kreveta i prekrio ih oboje. “Jel’ ovako bolje?” “Je, hvala.” Potapšala ga je po bedru, a zatim se okrenula na bok kako bi ugasila svjetiljku jer su oboje voljeli ležati u mraku. Ponekad se činilo kao da su

odavno oženjeni, kao njezini roditelji nekada. Sjećala se kako je znala otići u njihovu sobu poželjeti im laku noć, a njih dvoje bi izgledali kao da im je tako udobno i ugodno onako u pidžamama, s naočalama za čitanje na nosevima. U posljednje joj se vrijeme otac činio kao da je pomalo izgubljen ondje gore, kao da mu je krevet izgubio ravnotežu, te bi se mogao prevrnuti. Pretpostavljala je da zato i toliko često spava na kauču. “Jesi li ti imala Colemana iz biologije?” upitao ju je Max. “Ne, ja imam Guptu.” “Coleman je bio baš dobar. Mislim da ga nisu trebali otpustiti.” “Rekao je neke prilično gadne stvari.” “Znam. Nije da branim ono što je rekao.” Nekoliko tjedana ranije, profesor Coleman je na jednom od satova rekao da je Iznenadni odlazak bio prirodni fenomen, neka vrsta globalne autoimune reakcije kojom se zemlja bori protiv pobješnjele infekcije ljudi. Mi smo krivi, bio je rekao. Mi smo problem. Zbog nas je planet bolestan. Nekoliko je učenika to uzrujalo – jedan od njih je izgubio majku 14. listopada – i neki od roditelja su se službeno požalili. Baš prošli tjedan školski je odbor najavio da je profesor Coleman pristao otići u prijevremenu mirovinu. “Ne znam”, rekao je Max. “Stvarno ne mislim da je ono što je rekao toliko ludo.” “Bio je grub”, podsjetila ga je Jill. “Rekao je da su ljudi koji su nestali otpaci. Obiteljima se to nije svidjelo.” “Puno ljudi govori suprotno”, istaknuo je Max. “Kažu da smo mi ostali otpaci.” “I to je sranje.” Neko su vrijeme šutjeli. Jill se osjećala ugodno omamljeno – nije bila pospana, samo opuštena. Dobar je osjećaj bio ležati u mraku, pod poplunom, s toplim tijelom pokraj sebe. “Jill?” prošaptao je Max. “Hmm?” “Ti smeta da si izdrkam?”

“Ne”, rekla mu je. “Samo ti daj.” .................... Kylie je bila stigla sve do zbornice kad ju je Nora uspjela sustići. Hodnik je bio prazan, a neonske svjetiljke opresivno jarke; Kylieno je lice bilo mokro od suza. Zatečena, Nora je odvratila pogled i usmjerila ga na zbunjujuću mrlju duž njezine ruke, raznobojnu eksploziju trsja, lišća, mjehurića i cvijeća koja je zasigurno boljela kao sam vrag dok je nastajala. “Zar nemaš kaput?” Kylie je šmrcnula i obrisala oči. “U autu mi je.” “Mogu li te pitati nešto?” Norin je glas bio neobično smiren, usprkos uzbuđenju koje je osjećala iznutra. “Je li me planirao ostaviti?” Kylie je zavrtjela glavom. “Na početku sam mislila da bi mogao, ali to su bila samo nadanja.” “Kako to misliš?” “Ne znam. Nakon prvih nekoliko puta, prestali smo pričati o tome. Jednostavno je to sišlo s dnevnog reda.” “I tebi je to bilo u redu?” “Ne baš.” Kylie se pokušala nasmiješiti, no nije izgledala nimalo sretnije. “Jednostavno nisam razmišljala svojom glavom. Mislim, znam da mi je bolje ne spetljati se s oženjenim tipom. I ja to svejedno učinim. Što mi je bilo?” Nora je pretpostavila da je pitanje bilo retoričko. U svakom slučaju, Kylie će o tome trebati razmisliti sama. “Baš me zanima”, rekla je. “Kako je sve počelo?” “Jednostavno se dogodilo.” Kylie je slegnula ramenima, kao da joj je cijela afera i dalje sasvim misteriozna. “Mislim, malo bi flertovali ujutro, znate, kad bi doveo Erin. Ja bih mu pohvalila kravatu, on bi mene zadirkivao da izgledam umorno, pitao me što sam sinoć radila. Ali većina očeva–” “I kad je postalo...?” Kylie je oklijevala. “Sigurno želite slušati o tome?”

Nora je čula glazbu koja je dopirala iz kantine – “Burning Down the House”, pjesma koju je oduvijek voljela – no zvučala je razvodnjeno i udaljeno, kao da izvire iz prošlosti, a ne iz prostorije na kraju hodnika. Kimnula je Kylie da nastavi. “U redu.” Kylie je izgledala nezadovoljno, kao da zna da čini pogrešku. “Bilo je to na zabavi za blagdane. Vi ste odveli djecu kući, a Doug je ostao kako bi pomogao s pospremanjem. Na kraju smo otišli na piće. Jednostavno smo se zbližili.” Nora se sjećala te zabave – Erin nije spavala taj dan i većinu je večeri provela u suzama – no nije se mogla sjetiti da je Doug uopće bio ondje, kamoli kada je stigao kući ili kako se ponašao kad se vratio. Sve to je nestalo u nepovrat. “Dugo ste to uspjeli održati. Skoro godinu dana.” Kylie se namrštila, kao da je Nora nešto pogrešno izračunata. “Nisam imala takav osjećaj. Jedva smo se viđali. Svratio bi jednom tjedno, na sat ili dva, ako sam imala sreće, i odmah otišao. I nisam se uopće mogla žaliti, zar ne? Sama sam se u to upustila.” “Ali morali ste razgovarati o budućnosti. O tome što će se dogoditi. Mislim, niste mogli samo nastaviti unedogled.” “Pokušala sam, vjerujte mi. Ali on nije imao strpljenja za razgovore o vezama. Samo bi rekao, Ne danas, Kylie. Ne mogu sad razmišljati o tome!’ Nora se morala nasmijati. “Zvuči kao Doug.” “Bio je takav frajer.” Kylie je zavrtjela glavom, smiješeći se razdragano uspomeni. No zatim joj se lice smrknulo. “Mislim da se sa mnom samo osjećao kao da je ponovno zanimljiv, znate? Gospodin dosadni poslovnjak i obiteljski čovjek, s curom poput mene. Kao da je tajni agent.” Nora je zagunđala, zatečena uvjerljivošću te teorije. Doug je bio pomalo hipster kad ga je upoznala na faksu – pisao je glazbene kritike za sveučilišni list, puštao neurednu bradicu i igrao ultimate frisbee – no tu je verziju sebe odbacio čim je krenuo na ekonomiju. Dogodilo se to tako iznenada i nepovratno da je Nora provela cijeli prvi semestar pitajući se kamo je frajer s kojim je spavala nestao. Čuj, rekao joj je, ako se misliš prodati, barem budi hrabar

da to priznaš. No možda mu je stara verzija sebe nedostajala više nego što je pokazivao. “Sviđao mu se moj šugavi stan”, nastavila je Kylie. “Imam taj jednosobni stančić u Rankinu, iza bolnice? Pomalo je rupa, ali su mi dodijali više ludi cimeri, znate? Uglavnom, sve je u jednoj sobi, s kaučem na razvlačenje i malim stolom i dvije stolice koje sam našla u smeću. U totalnom je neredu. Dougu je to bilo presmiješno. I moj auto mu je bio smiješan. Star je, ono, dvanaest godina.” “Znao je ponekad biti snob u vezi takvih stvari.” “Nije bio zločest. Više iznenađen što ja uspijevam živjeti na taj način. Kao da imam nekog izbora, ne? Mislim, vaša je kuća prekrasna, sigurno je mislio da svi...” Glas joj se pogubio kad je sa zakašnjenjem shvatila kakvu je pogrešku učinila. “Bila si u mojoj kući?” “Samo jednom”, Kylie ju je stala uvjeravati. “Za vrijeme proljetnih praznika? Vi ste djecu odveli svojim roditeljima, a Doug je ostao raditi od kuće?” “O, Bože.” To se putovanje bilo pretvorilo u omanju katastrofu. Ona i djeca su zapeli u brutalnoj gužvi na cesti Garden State Parkway i morala se zaustaviti kako bi Jeremy obavio nuždu u zaustavnoj traci. Samo je stajala ondje i držala ga za ruku, zureći u nebo dok je on obavljao svoje, a spora rijeka automobila protjecala je sporije nego što čovjek hoda. Kad im se Doug tog vikenda pridružio, činio se neobično vedar i mnogo pristojniji prema njezinim roditeljima nego inače. “Jesi li spavala ondje? U našem krevetu?” Kylie je izgledala posramljeno. “Žao mi je. Nisam to smjela učiniti.” “U redu je.” Nora je blago slegnula ramenima, kao da je ništa više ne može povrijediti. Ponekad se čak tako i osjećala. “Ne znam ni zašto te sve to ispitujem. Kao da je išta od toga više uopće važno.” “Naravno da je važno.” “Baš i nije. Mislim, ionako me na kraju ostavio. Ostavio nas je obje.” “Ali ne namjerno”, rekla je Kylie. Činilo se da joj je drago što je uključena.

Obje su se okrenule u isto vrijeme, iznenađene užurbanim topotom nogu u inače tihom hodniku. Nora je znala da je to Karen i prije nego što ju je uspjela ugledati kako skreće za ugao kao da kasni na sat. “Dobro sam”, rekla je Nora i podigla ruku poput prometnog policajca. Karen se zaustavila. Pogled joj oprezno prijeđe s Nore na Kylie, pa ponovno na Noru. “Sigurno?” “Samo razgovaramo.” “Zaboravi na nju”, rekla je Karen. “Vrati se na ples.” “Daj mi samo minutu, dobro?” Karen je podigla obje ruke, kao u gesti svetačke predaje. Zatim je slegnula ramenima, poručujući joj “kako hoćeš” i krenula natrag prema kantini, dok su joj potpetice odzvanjale u prijekornom ritmu. Kylie je čekala da zvuk utihne. “Želite li još nešto znati? Nekako osjećam olakšanje što vam sve ovo mogu reći.” Nora je shvaćala na što misli. Koliko god da je bilo uznemirujuće saznati detalje Dougove afere, djelovalo je pomalo i terapeutski, kao da joj je vraćen komadić prošlosti koji je bila izgubila. “Samo još jednu stvar. Je li ikad pričao o meni?” Kylie je zakolutala očima. “Samo cijelo vrijeme.” “Stvarno?” “Da. Uvijek je govorio da vas voli.” “Šališ se.” Nora nije uspjela sakriti sumnju. “Meni bi to jedva ikad rekao. Čak i kad bih mu ja prva rekla da ga volim.” “Bilo je to poput nekog rituala. Odmah poslije seksa bi se uozbiljio i rekao, Ovo nije zato što ja ne volim Noru.” Izgovorila je te riječi dubokim, muževnim glasom, nimalo nalik Dougovome. “Ponekad bih i ja to rekla zajedno s njim. Ovo nije zato što ja ne volim Noru.” “Opa. Mora da si me mrzila.” “Nisam vas mrzila”, rekla je Kylie. “Samo sam bila ljubomorna.”

“Ljubomorna?” Nora se pokušala nasmijati, no glas joj je zamro u grlu. Dugo je bilo prošlo od vremena dok je još mogla zamisliti da bi netko bio ljubomoran na nju. “Zašto?” “Vi ste imali sve, znate? Muža, kuću, tu prekrasnu djecu. Sve svoje prijatelje i lijepu odjeću, jogu i putovanja. A ja ga nisam uspjela niti natjerati da vas zaboravi dok je bio sa mnom u krevetu.” Nora je zatvorila oči. Doug joj je dugo bio mutan u sjećanju, no odjednom ga je ponovno vidjela jasno. Vidjela ga je kako leži pokraj Kylie, gol i samodopadan nakon što ju je pojebao, te je značajno podsjeća na svoje obiteljske obveze, na svoju trajnu ljubav prema svojoj supruzi, dajući joj do znanja da može dobiti samo toliko i ništa više. “Nije njemu bilo stalo do mene”, objasnila je Nora. “Samo nije mogao podnijeti da tebe vidi sretnu.” Sudeći po nehajnom načinu na koji je sjedila naslonjena na ormariće, Kevin je isprva pomislio da Nora Durst možda spava, ili da je pijana. No kad joj se približio, primijetio je da su joj oči širom otvorene i razmjerno živahne. Čak se uspjela i slabašno nasmiješiti kad ju je upitao je li dobro. “Jesam”, rekla mu je. “Samo se malo odmaram.” “Ja također”, rekao je, jer mu se to činilo taktičnije od istine, koja je bila da je došao provjeriti što se s njom događa nakon što mu je nekoliko ljudi priopćilo da su je vidjeli poprilično rastresenu i samu u hodniku. “Malo je preglasno unutra. Da jedva čuješ vlastite misli.” Kimnula je kao što bi kimnuo netko tko uopće ne sluša sugovornika i samo čeka da on otiđe. Kevin joj se nije želio nametati, no isto je tako imao osjećaj da bi joj društvo dobro došlo. “Sjajno što si uspjela doći”, rekao je. “Činilo se kao da se baš zabavljaš. Ono, ranije.” “I jesam.” Nora je morala podignuti glavu pod, kako se činilo, neudobnim kutom kako bi ga pogledala u oči. “Ranije.”

Osjećao se nelagodno nadvijajući se nad njom na taj način, osobito stoga što mu je to pružalo, kako mu se činilo, nepravedan pogled na njezin dekolte. Bez pitanja se spustio na pod pokraj nje i pružio ruku. “Ja sam Kevin.” “Gradonačelnik”, rekla je. “Tako je. Upoznali smo se na paradi.” Spremao se već povući ruku kad ju je ona primila i stisnula, poštedjevši ga neugodnosti. Imala je koščate prste i neobično čvrst stisak. “Sjećam se.” “Ono je bio sjajan govor.” Nora je okrenula glavu prema njemu kako bi ga bolje promotrila, kao da želi provjeriti koliko je stvarno iskren. Bila je našminkana, tako da joj je pomodrjela koža pod očima bila manje zamjetna nego inače. “Ne podsjećaj me”, rekla je. “Pokušavam to zaboraviti.” Kevin je kimnuo. Želio je reći nešto suosjećajno o članku u glasniku Matta Jamisona – bio je to nevjerojatno nizak udarac, čak i za nekoga tko je spao tako nisko kao Matt – no pretpostavljao je da bi ona i na to htjela zaboraviti. “Da bar ništa nisam rekla”, promrmljala je. “Osjećala sam se kao idiot.” “Nisi ti kriva.” “Nisam ja kriva ni za što. Pa se svejedno osjećam grozno.” Kevin nije bio siguran što bi na to rekao. Bez razmišljanja je ispružio noge koje su se našle paralelno s njezinima na podu, njegove tamne traperice pokraj njezine gole kože. Simetrija ga je podsjetila na članak koji je bio pročitao o neverbalnoj komunikaciji, kako nesvjesno zrcalimo poze ljudi koji su nam privlačni. “I, kako ti se sviđa DJ?” upitao je. “Dobar je.” Zvučala je kao da to stvarno i misli. “Malo je stara škola, ali je poprilično dobar.” “Ovaj je novi. Tip koji je prije njega puštao muziku je previše pričao. Imao je mikrofon i stalno bi vikao na ljude da dođu na podij, i to ne na

pristojan način. Bio bi sav, Što je s vama, Mapletone? Ovo je zabava, a ne sprovod! Znalo je postati i pomalo osobno. Hej ti, Sako-od-tvida? Dišeš li ti uopće? Dobili smo dosta pritužbi.” “Da pogodim”, rekla je. “Ti si Sako-od-tvida?” “Ne, ne.” Kevin se nasmijao. “To je bio samo primjer.” “Sigurno?” upitala je. “Jer nisam te primijetila na podiju.” “Htio sam plesati. Samo me svašta omelo.” “Što to?” “Tu je kao na sjednici vijeća. Kamo god se okrenem, netko mi se dere na uho o rupama ili komisiji za gradnju ili o tome da im otpad iz dvorišta nije pokupljen. Ne mogu se više opustiti, ne kao prije.” Ona se nagnula prema naprijed i privukla koljena na prsa. Bilo je nečega djevojačkog u toj pozi, u dirljivu proturječju njezinu licu koje se činilo starije od ostatka nje. Iznenadilo ga je kad se nasmijala, kao da joj je netko ispod kože upalio svjetlo. “Hej, Sako-od-tvida”, rekla je. “Da se razumijemo, ja čak ni ne posjedujem sako od tvida.” “Trebao bi”, rekla mu je. “Sa zakrpama na rukavima. Kladim se da bi ti pristajao.” Jill je dugo budna ležala u mraku prije nego što je ustala i odjenula se. Meko je poljubila Maxa na čelo, no on se nije ni pomaknuo. Zaspao je čim je izdrkao i izgledao je kao da neće tako brzo ustati. Sljedeći će ga put morati zamoliti da ostavi upaljeno svjetlo kako bi mu mogla promatrati lice. Kad se nju pitalo, to je bio najbolji dio cijele stvari, način na koji bi se tipu lice tako strašno zgrčilo, pa se zatim opustilo, kao da je upravo razriješena neka golema misterija. Sišla je u prizemlje i iznenadila se što nikoga nije zatekla u dnevnoj sobi koja joj se činila sablasnom i nepoznatom pri prigušenoj svjetlosti televizora. Ponovno se vrtjela ona glupa info-reklama za “Miracle Spotters”, ona u kojoj je četveročlana obitelj – majka, otac i njihovi sin i kćer – šetala šumom s naočalama vojničkog stila za gledanje u tami pričvršćenima na oči. Svi su se u isto vrijeme zaustavili, pogledali uvis i počeli začuđeno upirati prstima u nešto

na nebu. Priču je znala napamet: Kupite dva uređaja Miracle Spotters po našoj niskoj cijeni i dobit ćete još dva POTPUNO BESPLATNO! Dobro ste čuli, kupite dva, još jedan par dobivate besplatno! A kao dodatni bonus, poklanjamo vam i komplet od četiri kućna sigurnosna obiteljska uređaja za komunikaciju BEZ IKAKVE NAKNADE! To je poklon u vrijednosti od šezdeset dolara! Na ekranu je dječak prestrašeno čučao u šumi i zabrinuto govorio u svoj obiteljski uređaj za komunikaciju koji je Jill izgledao poput jeftinog voki-tokija. Licem mu se raširio golem osmijeh kad su mu se roditelji i sestra pojavili iz šume, čvrsto držeći vlastite uređaje za komunikaciju i poletjeli mu u zagrljaj. Naručite odmah! Zahvaljivat ćete Bogu! Jill bi prije umrla nego priznala da bi ju ta otrcana reklama svaki puta dirnula, ta radost ponovno sastavljene obitelji i sva ta sentimentalna sranja. Premda nitko to od nje nije tražio, nekoliko je minuta provela pospremajući po sobi dok je čekala Aimee. Znala je kako depresivno može biti probuditi se u neurednoj kući, kako vam to daje osjećaj da je novi dan već star. Naravno, Dmitrijeva je kuća bila središnjica za tulume – roditelji i dvije male sestre “nisu bili doma” otkad ga je Jill upoznala i nitko nije očekivao da će se tako skoro vratiti – pa mu možda ni nije toliko smetalo. Možda mu je kaos postao normalno stanje, a red zagonetna iznimka. Odnijela je gomilu pivskih boca u kuhinju i isprala ih vodom iz slavine. Zatim je omotala ostatke pizze i stavila ih u hladnjak, a kutiju ugurala u kantu za otpatke. Baš je bila završila sa slaganjem suđa u perilicu kad se pojavila Aimee, tupavo se smiješeći, s jednom rukom ispruženom ravno ispred sebe. Iz ruke su joj visjele gaćice koje je držala između palca i kažiprsta, kao da se radi o sumnjivom otpatku koji je pokupila s ceste. “Koja sam ja drolja”, rekla je. Jill se zagledala u gaćice. Bile su svijetloplave, posute žutim cvjetićima. “Jesu li to moje?” Aimee je otvorila ormarić ispod sudopera i ugurala gaćice duboko u kantu za otpatke. “Vjeruj mi”, rekla je. “Ne želiš ih natrag.”

Koliko god da je uživao u plesu, Kevin nikada nije bio neki plesač. Bilo je to zbog američkog nogometa, pomislio je – kukovi i ramena bili su mu prenapeti, malo previše uzemljeni, kao da je očekivao da bi plesači iz protivničke momčadi svaki čas mogli nasrnuti na njega. Stoga bi često zapeo ponavljajući pokrete od kojih se osjećao kao da glumi jeftinu igračku na baterije. Uz Noru se osjećao još svjesniji svojih mana po tom pitanju nego inače. Ona se gibala opušteno i graciozno, naoko nesvjesna bilo kakve razlike između svog tijela i glazbe. Nasreću, činilo se da joj nimalo ne smeta Kevinov nedostatak vještine. Većinu je vremena čak izgledalo kao da ni ne primjećuje da je on ondje. Glava joj je bila pognuta, a lice djelomično skriveno zanjihanim zastorom tamne, glatke kose, toliko nježne da je izgledala gotovo tekuće. U rijetkim trenutcima kad bi im se pogledi susreli, nasmiješila bi mu se slatko i iznenađeno, kao da je potpuno bila zaboravila na njega. DJ je puštao pjesme “Love Shack” i “Brick House” i “Sex Machine”, a Nora je znala većinu stihova. Ljuljala se i vrtjela i izula cipele, plesala je bosa na drvenom podu. Veselje kojim je odisala bilo je posebno impresivno jer je morala znati koliko je pomno promatraju. Kevin je i sam to osjećao, kao da je nenadano zalutao u grubu svjetlost reflektora. Promatranje samo po sebi nije bilo previše nepristojno, pomislio je – bilo je u njemu nečega posramljenog i bespomoćnog – no nije prestajalo i on se osjećao sve nelagodnije u središtu pažnje. Bacio je pogled uokolo, bezazleno se smješkajući i ispričavajući se cijeloj prostoriji zbog svoje nespretnosti. Plesali su sedam punih pjesama zaredom, no kad ju je Kevin upitao želi li se odmoriti – njemu bi odmor zasigurno dobro došao – Nora je zatresla glavom. Lice joj je sjalo od znoja, oči zračile. “Nastavimo”. Bio je iscrpljen nakon ritmičnih pjesama “I Will Survive” i “Turn the Beat Around”. Nasreću, pjesma koja je uslijedila bila je “Surfer Girl”, prvi sentiš otkad su počeli plesati. Nastupio je trenutak nelagode za vrijeme prvih taktova, no odgovorila je na njegov upitan pogled prišavši mu i obavivši ruke oko njegova vrata. On je upotpunio zagrljaj položivši joj jednu ruku na rame, a drugu na dno leđa. Ona mu je položila glavu na rame, kao da ju je izveo na maturalnu zabavu.

Promeškoljio se i zakoraknuo unaprijed pa u stranu, udišući pomiješan miris njezina znoja i šampona. Slijedila ga je, a tijelo joj je bilo privijeno uz njegovo dok su se kretali. Osjećao je kako joj vlažna toplina tijela isijava kroz tanku tkaninu haljine. Nora je nešto promrmljala, no riječi su joj se izgubile u njegovu ovratniku. “Oprosti”, rekao je. “Nisam te čuo.” Podigla je glavu. Glas joj je bio mek i zanesen. “Na cesti u mojoj ulici je rupa”, rekla mu je. “Kad ćeš to popraviti?”

Treći dio ..........................................................................

Sretni praznici

Protuhe TOM JE BIO NERVOZAN NA KOLODVORU. BILO BI MU DRAŽE DA SU NASTAvili autostopirati, da su se držali sporednih cesta, kampirali u šumama, a novac čuvali za hitne slučajeve. Na taj su način uspjeli iz San Francisca stići sve do Denvera, no Christine je sve to dojadilo. Nikad mu to nije spomenula, no shvaćao je da misli kako je to sve nedostojno njezina položaja, to što mora podizati palac i pretvarati se da je zahvalna ljudima koji nisu imali pojma kolika je čast bila igrati i najsporedniju ulogu u njezinoj priči, ljudima koji su se ponašali kao da su oni ti koji im čine uslugu, primajući dvoje prljavih, bosonogih klinaca u auto usred ničega i vozeći ih samo malo dalje niz cestu. Bila su dva dana do Dana zahvalnosti – Tom je potpuno zaboravio na praznik koji mu je nekad bio jedan od najdražih – i peroni su bili pretrpani putnicima i prtljagom, a povrh toga i problematičnim brojem policajaca i vojnika. Christine je spazila prazno sjedalo – samo jedno, usred reda – i požurila da ga zauzme. Pokušavajući suspregnuti razdraženost, Tom je oteturao za njom, opterećen prenatrpanom naprtnjačom i podsjetio se da njezine potrebe imaju prednost. Oslobodio se nespretnog ruksaka – u njemu su bile njezine stvari kao i njegove, ali i šator i vreće za spavanje – i sjeo joj pokraj nogu poput vjernog psa, postavivši se pod kutom pod kojim je izbjegao susresti pogled skupine vojnika koji su im sjedili točno nasuprot, svi odjeveni u pustinjske kamuflažne boje i vojničke čizme. Dvojica su drijemala, treći je slao poruke s mobitela, ali četvrti – riđokosi mršavko zečjih, ružičasto obrubljenih očiju – on je promatrao Christine tako intenzivno da se Tom ježio. Točno se toga bio bojao. Bila je tako dražesna da ju je bilo nemoguće ne gledati, čak i kad je bila odjevena u te prljave hipijevske dronjke i ručno pletenu dugačku kapu i imala veliku plavo-narančastu metu nacrtanu nasred čela. Prošlo je bilo više od mjesec dana od Gilchrestova uhićenja i priča je višemanje prestala biti aktualna, no njemu se činilo da je samo pitanje vremena prije nego što neko zabadalo primijeti Christine i spoji je s odbjeglim nevjestama.

Vojnikov se pogled preseli na Toma. Pokušavao ga je ignorirati, no tip je očito imao vremena napretek i nikakvog pametnijeg posla doli buljiti. Naposljetku Tom više nije imao izbora nego se okrenuti i susresti mu pogled. “Hej, Zmazanko”, rekao je vojnik. Vez na džepu košulje identificirao ga je imenom HENNING. “To ti je cura?” “Prijateljica”, odgovorio je nevoljko Tom. “Kako se zove?” “Jennifer.” “Kamo ćete?” “U Omahu.” “Hej, ja isto.” Henninga je slučajnost vidno zabavila. “Dobio sam dva tjedna odmora. Za Dan zahvalnosti doma sa svojima.” Tom mu je kimnuo najmanje što je mogao, pokušavajući mu dati do znanja da mu nije do velikog upoznavalačkog razgovora, no Henning nije shvatio znak. “I što ćete u Nebraski?” “Samo smo u prolazu.” “Odakle dolazite?” “Iz Phoenixa”, slagao je. “Pasja vrućina tamo dolje, ha?” Tom je odvratio pogled, pokušavajući nagovijestiti kraj razgovora. Henning se pravio da nije primijetio. “I što je to s takvima k’o vi i tuširanjem? Alergični ste na vodu ili nešto?” O, Bože, pomislio je Tom. Ne opet ovo. Kad su se odlučili prerušiti u Bosonoge, mislio je da će ih dosta gnjaviti zbog droge i slobodne ljubavi, no nije imao pojma koliko će vremena morati posvetiti temi osobne higijene. “Mi cijenimo čistoću”, rekao mu je Tom. “Jednostavno nismo njome opsjednuti.” “Vidi se.” Henning je bacio pogled na Tomova prljava stopala kao da su dokazni materijal. “Baš me zanima. Koliko je najdulje da se nisi tuširao?”

Da je Tom imao ikakvog interesa za iskrenost, rekao bi mu da je riječ o sedam dana, što je bilo vrijeme koje je do tog trenutka proveo ne tuširajući se. On i Christine su se, vjerodostojnosti radi, prestali tuširati tri dana prije nego što su krenuli iz San Francisca, a sve vrijeme koje su proveli na putu imali su pristup samo javnim toaletima. “Ne tiče te se.” “Dobro, dobro.” Činilo se da se Henning zabavlja. “Ali odgovori mi ovo. Kad si zadnji put promijenio gaće?” Vojnik pokraj Henninga, ćelavi crnac koji je tipkao poruke u mobitel kao da mu život ovisi o tome, je podigao pogled i pukao od smijeha. Tom nije rekao ništa. Nema dostojanstvenog načina na koji je moguće odgovoriti na pitanje o vlastitom donjem rublju. “Daj, Zmazanko. Reci mi samo odokativno. Dobiješ ekstra bodove ako je ispod tjedan dana.” “Možda je gologuz”, nagađao je crnac. “Čistoća dolazi iznutra”, objasnio je Tom, ponavljajući jedan od omiljenih slogana Bosonogih. “Ono što je izvana je nevažno.” “Ne i meni”, Henning mu je munjevito uzvratio. “Ja sam taj koji mora sjediti pokraj tebe u autobusu dvanaest sati.” Tom nije ništa rekao, no znao je da tip ima pravo. Posljednjih je nekoliko dana bio neugodno svjestan mirisa koji se širio iz njega i Christine u zatvorenim prostorima. Svaki vozač koji ih je pokupio bi odmah bar malo otvorio prozore automobila, bez obzira koliko hladno ili kišovito bilo. Vjerodostojnost više nije bila problem. “Žao mi je ako vas vrijeđamo”, rekao je, pomalo kruto. “Nemoj se ljutiti, Prljavko. Samo te zajebavam.” Prije nego što je Tom stigao odgovoriti, Christine ga je lagano nogom udarila u leđa. Ignorirao je njezin poziv, ne želeći je uključiti u razgovor. No onda ga je ponovno udarila, dovoljno jako da se morao okrenuti. “Umirem od gladi”, rekla je i isturila bradu pokazujući prema prostoru s restoranima. “Hoćeš li mi donijeti komad pizze?”

.................... Henning nije bio jedini kojem je smetala njihova prisutnost u noćnom autobusu. Vozač nije izgledao presretno dok je od njih uzimao karte; nekoliko je putnika promrmljalo pogrdne komentare dok su prolazili kroz autobus prema praznim sjedalima u dnu. Tom se gotovo uspijevao sažaliti nad Bosonogima. Prije nego što se počeo pretvarati da je jedan od njih, nije imao pojma koliko su omraženi u javnosti, barem kad ste napustili San Francisco. No svaki put kad bi požalio što on i Christine nisu odabrali neku respektabilniju krinku – nešto što bi im omogućilo da se malo bolje uklope i što ne bi izazivalo toliko sveprisutnog neprijateljstva – podsjetio bi se da u slabosti dotičnog prerušavanja leži i njegova snaga. Što su uočljiviji bili, ljudima je bilo lakše uzeti ih zdravo za gotovo – samo bi ih otpisali kao par bezazlenih protuha i ne bi dalje razmišljali o njima. Christine je kliznula na sjedalo do prozora u zadnjem redu, neugodno blizu zahoda. Izgledala je začuđeno kad je Tom sjeo na sjedalo preko puta. “Što je bilo?” Potapšala je prazno sjedalo pokraj svoga. “Nećeš mi praviti društvo?” “Mislio sam da bi se mogli raširiti. Bit će lakše malo se odmoriti.” “Aha.” Izgledala je razočarano. “Valjda me onda više ne voliš.” “Zaboravio sam ti reći”, rekao je. “Upoznao sam nekoga. Na internetu.” “Jel’ zgodna?” “Sve što znam je da je pristojna Ruskinja koja traži bogatog američkog pastuha.” “Dobro da nije obratno.” “Jako smiješno.” Posljednjih su se nekoliko tjedana počeli šaliti na taj način, pretvarati se da su cura i dečko, nadajući se da će šalom odagnati dio seksualne napetosti koja je nekako uvijek bila u zraku, no samo su je time pojačavali. Dovoljno mu je to odvraćalo pažnju dok su još živjeli u kući, no postalo je mučno kad su se našli na putovanju, kao cjelodnevni suputnici koji su jeli zajedno i spavali

jedno pokraj drugoga u malome šatoru za dvoje. Čuo je Christine kako hrče i vidio je kako čuči u šumi, držao joj je kosu kad bi ujutro povraćala, no uza svu tu prisnost, nije mu se uspio prikrasti ni najmanji trun prijezira. Još uvijek bi se sav usplahirio svaki put kad bi se očešala o njega i znao je da bi sjedenje pokraj nje dvanaest sati bilo čisto besano mučenje, da bi mu oči bile otvorene, a njezino koljeno tek koji centimetar od njegovoga. Bez obzira što mu se ukazalo mnoštvo mogućnosti, Tom još uvijek nije bio pokušao ništa s njom – nije ju pokušao poljubiti u šatoru, niti je čak primiti za ruku – te nije ni namjeravao. Bilo joj je šesnaest godina i bila je četiri mjeseca trudna – trbuh joj se tek počeo isticati – i posljednje s čim bi se trebala nositi bili bi suputnikovi pokušaji zavođenja, dečka koji je trebao paziti na nju. Zadatak mu je bio jednostavan: sve što je trebao učiniti bilo je da je sigurno doprati do Bostona, gdje su neki suosjećajni Gilchrestovi prijatelji ponudili da će je primiti i pružiti joj hranu, dom i medicinsku njegu do rođenja djeteta koje je trebalo spasiti svijet. Tom, naravno, nije vjerovao u sve te gluposti o Čudesnom djetetu. Nije čak ni shvaćao što bi spašavanje svijeta trebalo podrazumijevati. Hoće li se ljudi koji su nestali vratiti? Ili će sve samo krenuti nabolje onima koji su za njima ostali, hoće li posvuda biti manje tuge i brige, a pred svima svjetlija budućnost? Proročanstvo je bilo izluđujuće nejasno, što je dovelo do svakakvih neosnovanih glasina i pustih nagađanja, od kojih nijedno nije shvaćao ozbiljno iz jednostavnog razloga što je njegova vjera u Gilchresta manje-više otišla kvragu. Pomagao je Christine samo zato što mu je bila draga i zato što se činilo da je pravi trenutak maknuti se iz San Francisca i okrenuti novu stranicu života, kamo god da ga to odvede. No svejedno, samo iz zabave si je ponekad dopustio razmatrati nevjerojatnu mogućnost da bi sve ipak mogla biti istina. Možda je Gilchrest stvarno bio svetac, unatoč svim svojim manama, a dijete stvarno bilo nekakav spasitelj. Možda sve stvarno i jest ovisilo o Christine, te stoga i o njemu. Možda će Tom Garvey ostati zapamćen tisućama godina kasnije kao čovjek koji joj je pomogao kad joj je bilo najpotrebnije i uvijek se ponašao poput džentlmena, čak i kad nije morao.

To sam ja, pomislio je s mrkim zadovoljstvom. Tip koji je prste držao k sebi. ................... Kad su krenuli bilo je već rano predvečerje, prekasno da bi uživali u krajoliku Stjenjaka. Autobus je bio nov i čist, imao je udobna sjedala koja su se naginjala, filmove i besplatan internet, premda ni Tom ni Christine od toga nisu imali nikakve koristi. Čak ni zahod nije tako loše mirisao, barem ne još. Pokušao je gledati film – Grom, crtani o psu koji zabludom vjeruje da posjeduje čarobne moći – no bilo je beznadno. Izgubio je ukus za popularnu kulturu nakon Iznenadnog odlaska i nikako ga nije uspio povratiti. Sve mu se sada činilo nekako grozničavo i lažno, kao da vam očajnički pokušava zadržati pogled kako ne biste primijetili loše vijesti koje vam se vrte pred nosom. Više nije pratio ni sport, nije imao pojma tko je osvojio prvenstvo u baseballu. Sve su momčadi ionako bile skrpane, a rupe u listama popunjene igračima iz niže lige i starcima koji su se vratili iz mirovine. Jedino što mu je nedostajalo bila je glazba. Bilo bi sjajno da je uz sebe imao svoj metalnozeleni iPod, no njega već odavno nije bilo, bio je izgubljen ili ukraden negdje u Columbusu ili možda u Ann Arboru. Barem se Christine navodno zabavljala. Hihotala se ispred malog ekrana, sjedeći s prljavim nogama na sjedalu i koljenima čvrsto privučenima na grudima za koje je tvrdila da su postale mnogo veće nego inače, premda Tom nije uspio primijetiti neku razliku. Iz njegovog kuta, s malom izbočinom skrivenom ispod prostranog džempera i pohabane jakne od flisa, izgledala je poput klinke, poput nekoga tko bi se trebao brinuti o domaćoj zadaći i nogometnim treninzima, a ne o bolnim bradavicama i uzimanju dovoljno folne kiseline. Zasigurno ju je malo predugo promatrao jer se naglo okrenula, kao da ju je glasno dozvao imenom. “Što?” upitala je, s pomalo obrambenim stavom. Meta na čelu joj je bila malo izblijedjela; morat će je popraviti kad stignu u Omahu. “Ništa”, rekao je. “Samo sam zazujao.”

“Siguran si?” “Da, vrati se filmu.” “Prilično je smiješan”, rekla je, a oči su joj se nabrale od zadovoljstva. “Taj je mali pas prelud.” .................... Kad je film završio, počeo je stampedo na zahod. Red se isprva uspješno pomicao, no zaustavio se nakon što se stariji gospodin sa štapom i mrgodno odlučnim izrazom lica uvukao unutra i ostao ondje. Ljudi iza njega su postali sve vidnije mrzovoljni kako su minute prolazile, sve češće su uzdisali i upućivali suputnike ispred sebe da pokucaju i provjere je li on još živ unutra, ili je li barem saznao je li Rat i mir imalo dobar. Sreća je htjela da se Henning nađe drugi u redu baš za vrijeme zastoja. Tom je pognuo glavu i pretvarao se da je zaokupljen besplatnim novinama koje je pokupio na kolodvoru, no osjećao je vojnikov uporan pogled kako mu prodire u samo središte mete na čelu. “Prljavko!” povikao je kad je Tom napokon podigao pogled. Zvučao je poprilično pijano. “Moj davno izgubljeni prijatelju.” “Bok.” “Hej, deda!” zarežao je Henning, obraćajući se zatvorenim vratima zahoda. “Vrijeme je isteklo!” Okrenuo se natrag prema Tomu s povrijeđenim izrazom lica. “Koji vrag uopće radi unutra?” “Majku prirodu se ne požuruje”, podsjetio ga je Tom. Činilo mu se to kao nešto što bi jedan od Bosonogih rekao. “Jebeš to”, odgovorio je Henning, zavrijedivši uznemireno kimanje odobravanja od sredovječne žene koja je stajala u redu ispred njega. “Brojim do deset. Ako ne izađe, razvalit ću vrata.” U tom se trenutku iz zahoda začulo puštanje vode, što je proširilo val olakšanja u redu. Uslijedio je produženi, neobično napet, međučin tišine na kraju kojega se začulo još jedno puštanje vode. Kad su se vrata naposljetku otvorila, izašao je sada već slavni starčić i pogledom prešao preko publike.

Znojno je čelo obrisao papirnatim ručnikom i skromno zamolio za oproštenje. “Imao sam problemčić.” Protrljao je trbuh, pomalo nesigurno, kao da sve još nije u najboljem redu. “Što se tu može.” Tom je ulovio dašak jada kad je starac odšepesao, a njegova zamjena ušla u zahod, tiho se oglasivši u znak protesta dok je za sobom zatvarala vrata. “I, šta ima s vama ovdje?” upitao je Henning, mnogo veseliji sad kad je zastoj popustio. “Luda zabava?” “Sve samo lagano”, rekao mu je Tom. “Pokušavamo se malo odmoriti.” “Možeš mislit’.” Henning je kimnuo, kao da shvaća šalu i potapšao se po jednom od stražnjih džepova. “Imam nešto Jima Beama. Rado ću podijeliti.” “Nas alkohol baš i ne zanima.” “Kužim.” Henning je spojio palac i kažiprst i prinio ih ustima. “Vi volite biljke, ha?” Tom je mudro kimnuo. Bosonogi su itekako voljeli biljke. “Imam nešto i toga”, prijavio je Henning. “Stat ćemo za par sati, pa mi se možete pridružiti ako hoćete.” Prije nego što je Tom stigao odgovoriti, začulo se puštanje vode u zahodu. “Hvala Isusu”, promrmljao je Henning. Na izlasku iz zahoda, sredovječna se žena kiselo nasmiješila Henningu. “Izvolite”, rekla mu je. Dok je ulazio, Henning je povukao još jedan dim iz svog zamišljenog džointa. “Vidimo se poslije, Prljavko.” .................... Uljuljan šumom velikih kotača, Tom je utonuo u san negdje izvan Ogallale. Probudio se nešto kasnije – nije imao pojma koliko je dugo drijemao – na zvuk glasova i zbrkani osjećaj uzbune. Autobus je bio u mraku, obasjan tek s

kojom svjetiljkom za čitanje i ponekim zaslonom laptopa i trebalo mu je nekoliko sekundi da se pribere. Nagonski se okrenuo kako bi provjerio što je s Christine, no ispriječio mu se vojnik. Sjedio je točno pokraj nje, s viskijem u ruci i govorio nešto tihim, povjerljivim tonom. “Hej!” Tom je povikao glasnije nego što je namjeravao i zaradio nekoliko ozlojeđenih pogleda i par ušutkavanja od ostalih suputnika. “Što to–?” “Prljavko.” Henning govorio tiho. Imao je blažen izraz lica. “Jesmo li te probudili?” “Jennifer?” Tom se nagnuo naprijed, pokušavajući pogledati Christine. “Jesi li dobro?” “Dobro sam”, rekla je, no Tomu se učinilo da je primijetio prijekoran ton u njezinu glasu, koji je znao da zaslužuje. Trebao joj je biti zaštitnik, a eto njega, spava na dužnosti. Bog je znao koliko je vremena provela ovako zarobljena, braneći se od nasrtaja pijanog vojnika. “Nastavi spavati.” Henning je ispružio ruku preko prolaza i potapšao ga po ramenu, što mu se učinilo poput roditeljskog tješenja. “Nemaš se zašto brinuti.” Tom je protrljao oči i pokušao razmisliti. Nije želio proturječiti Henningu niti izazvati bilo kakvu pomutnju. Jedina stvar koju nisu trebali bilo je privlačenje nepotrebne pažnje na sebe. “Čuj”, rekao je, najprijateljskijim, najrazumnijim tonom koji je uspio prizvati. “Ne bih htio ispasti kreten, ali stvarno je kasno, a mi se u prošlih nekoliko dana nismo baš naspavali. Bilo bi stvarno super da se samo vratiš na svoje mjesto i pustiš nas da se odmorimo.” “Ne, ne”, pobunio se Henning. “Ne radi se o tome. Samo razgovaramo.” “Nije ništa osobno”, objasnio je Tom. “Lijepo te molim.” “Molim te”, rekao je Henning. “Samo trebam s nekim razgovarati. Totalna mi se sranja trenutno događaju u životu.” Zvučao je iskreno i Tom se počeo pitati nije li možda pretjerano reagirao. No nije mu se sviđala cijela situacija, stranac stiješnjen uz Christine, na sjedalu kojeg se Tom tako glupavo odrekao. “U redu je”, rekla mu je Christine. “Ne smeta mi da Mark ostane.”

“Mark, ha?” Henning je kimnuo. “To mi je ime.” “U redu. Kako hoćete.” Tom je uzdahnuo, priznavajući poraz. “Ako se ona slaže, valjda se i ja slažem.” Henning mu je pružio bocu u znak pomirenja. Kvragu i sve, pomislio je Tom. Potegnuo je kratak gutljaj i lecnuo se kad mu se alkohol zapalio u grlu. “Eto ga”, rekao je Henning. “Dug je put do Omahe. Mogli bismo barem malo uživati.” “Mark mi je pričao o ratu”, objasnila je Christine. “O ratu?” Tom je zadrhtao dok mu je šok od viskija putovao tijelom. Odjednom mu se razbistrila glava, bio je sasvim budan. “O kojem ratu?” “U Jemenu”, rekao je. “Jebeni pakao.” Christine je zadrijemala, no Tom i Henning su nastavili tiho razgovarati, dodavajući si bocu preko prolaza. “Putujem za deset dana.” Henning je zvučao kao da ni sam ne vjeruje u to. “Na dvanaest mjeseci.” Ispričao mu je da potječe iz obitelji vojnika. Njegov je otac služio, kao i dva strica i tetka. Henning i njegov stariji brat, Adam, sklopili su pakt da će se unovačiti odmah poslije 14. listopada. Bio je iz malog ruralnog grada punog kršćana koji su vjerovali Bibliji i onih je dana gotovo svatko koga je poznavao bio uvjeren da je došlo do kraja vremena. Očekivali su da će na Bliskom istoku izbiti golem rat, bitka koja je proreknuta u knjizi Otkrivenja. Protivnici neće biti ni više ni manje nego vojska Antikrista, slatkorječivog vođe koji će sile zla ujediniti pod svojim stijegom i napasti Svetu zemlju. Zasad se, međutim, ništa od toga nije dogodilo. Svijet je bio pun korumpiranih i prijezira vrijednih tirana, no u protekle tri godine nijedan od njih nije stasao kao uvjerljiv Antikrist, niti je itko okupirao Izrael. Umjesto jednog novog velikog rata, vodila se gomila groznih malih ratova. U Afganistanu je sve uglavnom završilo, no Somalija je još uvijek bila u kaosu, a u Jemenu je bilo sve gore. Američki je predsjednik prije nekoliko mjeseci najavio značajno povećanje broja vojnika koje će poslati onamo.

“Razgovarao sam s tipom koji se baš vratio odande”, rekao mu je Henning. “Pričao mi je da je tamo kao u kamenom dobu, samo pijesak, ruševine i improvizirani eksplozivni uređaji.” “Kvragu.” Tom je otpio još gutljaj viskija. Počeo se poprilično opuštati. “Bojiš se?” “Jebeno.” Henning si je stao povlačiti ušnu resicu kao da je želi iščupati. “Devetnaest mi je godina. Ne želim se probuditi u Njemačkoj s amputiranom nogom.” “To se neće dogoditi.” “Dogodilo se mom bratu.” Henning je bezizražajno govorio, a glas mu je bio beživotan i dalek. “Jebena auto-bomba.” “Čovječe. Koje sranje.” “Sutra ću ga vidjeti. Prvi put nakon što se to dogodilo.” “Kako je on?” “Dobro, valjda. Stavili su ga u kolica, ali uskoro treba dobiti novu nogu. Jednu od onih super-tehnoloških.” “Te su odlične.” “Možda postane jedan od onih bioničkih sprintera. Pročitao sam članak o tom nekom tipu koji je sad brži nego što je prije bio.” Henning je progutao posljednjih nekoliko kapi viskija i praznu bocu ugurao u džep sjedala ispred sebe. “Bit će čudno vidjeti ga u tom stanju. Mog starijeg brata.” Henning se naslonio i sklopio oči. Tom je pomislio da će zaspati, no onda je tiho zamumljao, kao da mu je nešto zanimljivo upravo palo na pamet. “Vi ste sve skužili, Prljavko. Samo idete gdje god hoćete, radite što god hoćete. Nitko vam ne naređuje i nitko vam ne pokušava propucati glavu.” Pogledao je Toma. “O tome se radi jelda? Samo lutate okolo u potrazi za zabavom?” “Dužnost nam je zabavljati se”, objasnio je Tom. Teologija mu je bila relativno poznata; većina učitelja koje je obučavao u San Franciscu je bila prošla kroz Bosonogu fazu prije nego što su postali sljedbenici Svetog Waynea. “Vjerujemo da je užitak Stvoriteljev dar i da štujemo Stvoritelja svaki put kad se zabavljamo. Jad je jedini grijeh. To nam je pravilo broj jedan.”

Henning se nacerio. “Takvu ja religiju volim.” “Zvuči jednostavno, ali nije tako lako kao što bi mogao misliti. Ljudska vrsta kao da je programirana za jad.” “Shvaćam to”, rekao je Henning, s iznenađujućom dozom uvjerenja. “I koliko si dugo ti član?” “Oko godinu dana.” Tom i Christine izbrusili su priče kako bi se pripremili baš za ovakvu vrstu ispitivanja i bilo mu je drago da su to učinili – bio je malo prepijan da bi improvizirao. “Bio sam na faksu, ali sve mi se činilo tako besmisleno. Ono, svijet se bliži kraju, a ja studiram za diplomu iz računovodstva. Kakve ću koristi od toga imati?” Henning se potapšao po čelu. “Što je s tim krugom?” “To je meta. Tako da nas Stvoritelj može prepoznati.” Henning je bacio pogled na Christine. Tiho je disala, glave oslonjene o prozor, nježno uspavanih crta lica koje kao da su bile skicirane, a ne isklesane. “Kako to da je njezina druge boje? To nešto znači?” “To je osobni izbor, nešto kao potpis. Moja je bordo i zlatna jer su to bile boje moje srednje škole.” “Ja bih mogao imati zelenu i bež”, rekao je Henning. “Kao kamuflažne boje.” “Simpa.” Tom je kimnuo s odobravanjem. “To još nisam vidio.” Henning se nagnuo preko prolaza, kao da želi podijeliti tajnu. “I jel’ istina?” “Što?” “Da vi orgijate i sve to?” Koliko je Tom čuo, Bosonogi su se za solsticija okupljali u velikim skupinama u pustinji i ondje jeli gljive, tripali, plesali i ševili se. Nije mu to zvučalo naročito primamljivo, samo kao velika, neuredna zabava bratovštine. “Ne zovemo to orgije”, objasnio je. “Više kao duhovno utočište. Znaš, kao ritual zbližavanja.” “To te ja pitam. Ne bih imao ništa protiv zbližavanja s nekoliko slatkih hipijevki.”

“Stvarno?” Tom nije mogao odoljeti. “Čak i ako nisu promijenile donje rublje tjedan dana?” “Kvragu i sve”, rekao je Henning cereći se. “Čistoća dolazi iznutra, ne?” Christine ga je gurnula kako bi ga probudila dok su ulazili u kolodvor u Omahi. Tomu se glava činila golema i ničime podržana, puno preteška za njegov vrat. “O, Bože.” Zatvorio je oči pred navalom danje svjetlosti koja je ulazila kroz zatamnjene prozore. “Nemoj mi reći da je jutro.” “Jadnik mali.” Blago ga je pogladila po ruci. Sjedili su jedno pokraj drugoga, Tom na sjedalu gdje je Henning bio. “Jao.” Jezikom je prošao po unutrašnjosti usne šupljine. Osjećao je ondje grozan okus – ustajali viski, dim trave, ispušne plinove autobusa, tugu. “Samo me upucaj i dosta više.” “Nema šanse. Puno je zabavnije gledati te kako se mučiš.” Henninga više nije bilo. Zagrlili su ga za oproštaj oko četiri ujutro, na odmorištu kraj ceste u samom središtu ničega. “Nadam se da je s njim sve u redu”, rekla je, kao da mu čita misli. “I ja.” On je bio na putu za San Francisco, autostopirao je na zapad s komadom papira u novčaniku na koji je Tom bio napisao adresu Elmoreovog kafića i uputu da “Traži Geralda.” Ondje nije bilo nikakvog Geralda, koliko je Tom znao, no to nije bilo važno. Bosonogi će ga primiti, bilo da ga je netko poslao ili nije. Svi su bili dobrodošli, čak i – posebno i – vojnik koji je odlučio da više ne želi imati veze s ubijanjem i umiranjem. “Nekako je to sjajno”, primijetila je Christine, dok su s ostalim putnicima čekali prtljagu pokraj autobusa. “Preobratio si ga na religiju u koju sam uopće ne vjeruješ.” “Nisam ga ja preobratio. Sam se preobratio.” Vozač je bio loše raspoložen, bacao je kovčege i platnene torbe na tlo iza sebe, ne mareći gdje će završiti. Gomila se pomaknula malo unatrag, da mu oslobodi prostor.

“Stvarno ga ne možeš kriviti”, rekla je Christine. “Uživat će više u San Franciscu.” Njihova je naprtnjača sletjela s tupim udarom. Tom se sagnuo kako bi je pokupio, no vjerojatno se malo prebrzo uspravio. Koljena su mu zaklecala i na trenutak ili dva je zateturao, čekajući da vrtoglavica prođe. Osjetio je kako mu znoj izbija iz čela, jedna vlažna graška znoja za drugom. “Čovječe”, rekao je. “Danas će biti užasno.” “Dobrodošao u moj život”, rekla mu je. “Možda možemo skupa povraćati.” Riđokosa je obitelj stajala u kolodvorskoj čekaonici, napeto pregledavajući putnike koji su stizali. Bilo ih je četvero: mršavi otac i debeljuškasta majka – bili su otprilike istih godina kao i Tomovi roditelji – natmurena tinejdžerica i unezvijeren, jednonogi dečko u invalidskim kolicima. Adam, pomislio je Tom. Smješkao se iskosa i držao pred sobom komad papira, poput vozača u zračnoj luci. MARK HENNING, pisalo je. Henningovi jedva da su primijetili Toma i Christine. Bili su prezaokupljeni pregledavanjem svih lica koja su prolazila kroz vrata, strpljivo čekajući da naiđe ono pravo, jedino lice koje je bilo važno.

Pahulje i slatki štapići KEVIN JE TOG JUTRA U VIJEĆNICU STIGAO OKO OSAM, SAT VREMENA RAnije nego obično, u nadi da će uspjeti malo raditi prije nego što će trebati krenuti u srednju školu na sastanak s Jillinom savjetnicom. Kako bi ispunio obećanje koje je dao za vrijeme kampanje, odlučio se za izravan način upravljanja i omogućio građanima da dolaze osobno razgovarati s njim, bez najave, jedan po jedan, sat vremena svakog dana. Dijelom je to bila stvar dobre politike, a dijelom strategija preživljavanja. Kevin je bio društvena životinja: volio je kad je imao kamo ići ujutro, kad je imao razlog obrijati se i otuširati, ozbiljno se odjenuti. Volio se osjećati zaposleno i važno, siguran u to da se sfera njegova utjecaja proteže dalje od granica vlastita dvorišta. Bila je to gorka lekcija koju je naučio nakon što je prodao lanac trgovina alkoholnim pićima Patriot Liquor, sklopivši sjajnu pogodbu koja mu je omogućila financijsku samostalnost u četrdesetpetoj godini života. Rana je mirovina bila san u središtu njegova braka, cilj prema kojem su se on i Laurie kretali otkad je pamtio. Nikada to nisu bili izrekli naglas, no nadali su se postati jedan od onih parova kakve se viđa na naslovnicama časopisa Novac – sredovječni ljudi puni života na dvostrukom biciklu ili na palubi jedrilice, vedri bjegunci od dnevne rutine koji su uz kombinaciju sreće, napornog rada i pažljivog planiranja uspjeli otrgnuti komad dobrog života dok su još bili dovoljno mladi da bi u njemu mogli uživati. No nije tako ispalo. Svijet se previše promijenio, a isto tako i Laurie. Dok je on bio zaokupljen prodajom posla – radilo se o stresnoj, produženoj transakciji – ona se polako udaljavala od života koji su poznavali, mentalno se pripremajući za potpuno drugačiju budućnost, onu koja nije uključivala dvostruke bicikle ni jedrilice, čak ni muža. Njihov zajednički san se pretvorio u Kevinovu ekskluzivnu kuću i postao mu potpuno beskoristan. Neko mu je vrijeme bilo potrebno da se iz toga izvuče. Sve što je u to vrijeme shvaćao bilo je da mu mirovina ne odgovara, te da je u vlastitom domu moguće osjećati se kao nezvani gost. Umjesto toga da se bavi svim uzbudljivim stvarima o kojima je sanjao – da trenira za triatlon poslije četrdesete, uči

ribariti, ponovno rasplamsava strast u braku – uglavnom se samo vukao po kući, besciljan čovjek u širokoj trenirci koji nije imao pojma zašto ga žena ignorira. Udebljao se, počeo organizirati kupovinu namirnica i razvio nezdrav interes za sinove stare videoigre, posebice za John Madden nogomet, koji vam je znao proždrijeti cijela poslijepodneva kad ne biste pazili. Pustio je bradu, no u njoj se našlo previše sijedih, pa ju je obrijao. To se računalo kao važan događaj u životu umirovljenika. Pokazalo se da je politička kampanja bila savršen lijek za sve što ga je mučilo. Izvukla ga je iz kuće i dovela u doticaj s mnoštvom drugih ljudi, a da nije bila ni upola zahtjevna kao pravi posao. Kao gradonačelnik omanjeg grada rijetko je radio više od tri ili četiri sata dnevno – velik dio tog vremena provodio bi lutajući uredima gradske uprave, ćaskajući s različitim upraviteljima i voditeljima odsjeka – no i to je malo strukture činilo golemu razliku u njegovoj dnevnoj rutini. Sve je ostalo sjelo na svoje mjesto – poslijepodneva su bila za obavljanje različitih zadataka i tjelovježbu, večeri za odmaranje; a kasnije, tu je uvijek bio Carpe Diem. Na putu do ureda svratio je u policijsku središnjicu na dnevno informiranje i uhvatio načelnika Rogersa kako jede golem kolač od borovnice, očito kršeći prehranu za zdravo srce. “Ah.” Načelnik je dlanom zaklonio načetu kupolu kolača, kao da želi zaštititi njegovu čednost. “Nije li malo rano?” “Oprosti.” Kevin je ustuknuo. “Mogu se vratiti kasnije.” “U redu je.” Načelnik mu je mahnuo neka uđe. “Nema frke. Jesi li za kavu?” Kevin je papirnatu čašu napunio kavom iz srebrne termosice, umiješao paketić mlijeka i sjeo. “Alice bi me ubila.” Načelnik je s grešnim ponosom kimnuo prema kolaču. Bio je mlitav čovjek tužnih očiju koji je doživio dva srčana udara i trostruku premosnicu prije svoje šezdesete. “Ali već sam se odrekao cuge i seksa. Svega mi, doručka se ne odričem.” “Kako hoćeš. Samo ne želimo da opet završiš u bolnici.”

Načelnik je uzdahnuo. “Nešto ću ti reći. Da sutra umrem, požalio bih puno stvari. Ali ovaj kolač ne bi bio jedna od njih.” “Ja se ne bih s tim zamarao. Vjerojatno ćeš nas sve nadživjeti.” Načelniku se to nije činilo kao izvjestan rasplet. “Učini mi uslugu, može? Ako jednog jutra dođeš ovamo i nađeš me ispruženog na stolu, samo mi obriši mrvice s lica prije nego što stigne hitna.” “Naravno”, rekao je Kevin. “Hoćeš da te i počešljam?” “To je pitanje dostojanstva”, objasnio je načelnik. “U određenom trenutku, to je sve što ti preostaje.” Kevin je kimnuo i šutnjom naznačio prelazak na službeni posao. Ako niste pazili, čavrljanje s Edom Rogersom moglo je potrajati cijelo jutro. “Je li bilo kakvih problema sinoć?” “Ne previše. Jedna vožnja u pijanom stanju, jedno obiteljsko, čopor divljih pasa na Ulici vrba. Uobičajena sranja.” “Što je bilo s obiteljskim?” “Roy Grandy je opet prijetio ženi. Proveo je noć u pritvoru.” “Što drugo.” Kevin je zavrtio glavom. Grandyjeva je žena ljetos dobila pravo na zaštitu, no odlučila je pustiti da istekne. “Što ćeš učiniti?” “Ne previše. Kad smo stigli tamo, žena je tvrdila da je sve bio samo jedan veliki nesporazum. Morat ćemo ga pustiti.” “Ima li išta novo u slučaju Falzone?” “Ne.” Načelnik je izgledao ogorčeno. “Opet ista priča. Nitko ništa ne zna.” “Dobro, nastavit ćemo kopati.” “To je kao da govoriš zidu, Kevine. Ne možeš izvući informacije iz ljudi koji ne žele progovoriti. Morat će shvatiti da je stvar obostrana. Ako žele da ih zaštitimo, morat će surađivati.” “Znam. Samo se brinem za svoju ženu. U slučaju da je tamo negdje nekakav luđak.” “Shvaćam.” Načelnikov je ozbiljan izraz lica postao prepreden. “Ali da ti kažem, da moja žena položi zavjet šutnje, podržao bih je sto deset posto.”

Prošla su tri tjedna otkad je pronađeno tijelo mrtvog Promatrača u blizini Spomenika otišlima u parku Greenway. Od tog trenutka, osim obavljanja rutinskog balističkog testa i identificiranja žrtve – radilo se o Jasonu Falzoneu, dvadesettrogodišnjaku i bivšem barmenu u četvrti Stonewood – policija je vrlo malo napredovala s istragom. U redovima kuća vrata-do-vrata koje su obrubljivale park nije se našao niti jedan svjedok koji je vidio ili čuo bilo što sumnjivo. Nije to bilo toliko iznenađujuće: Falzone je ubijen poslije ponoći, na napuštenom području nekoliko stotina metara udaljenom od najbliže kuće. Ispaljen je samo jedan metak iz blizine koji ga je pogodio u zatiljak. Istražitelji su se također mučili s pronalaženjem žrtvina partnera, te nisu uspijevali razgovarati ni s kime od samih Krivaca koji su iz principa odbijali surađivati s policijom ili bilo kojim drugim državnim organom. Nakon neugodnih pregovora, Patti Levin, ravnateljica mapletonskog odjeljenja i glasnogovornica, pristala je “učiniti ustupak” i pismeno odgovoriti na niz pitanja, no informacije koje je dostavila istragu nisu odvele nikamo. Istražitelji su bili posebno sumnjičavi u vezi njezina inzistiranja da je Falzone u noći ubojstva bio sam, budući da je bilo općepoznato da se Promatrači kreću u parovima. Nemamo uvijek paran broj osoblja na dužnosti, pisala je. Jednostavna računica nalaže da neki od naših ljudi moraju raditi samostalno. Uvrijeđeni onime što su shvaćali kao opstrukciju, a povrh toga i uz Leviničin pokroviteljski ton, neki su članovi istražiteljskog tima ukazali na mogućnost korištenja oštrijih – sudskih poziva, naloga za pretres i sličnog – no Kevin ih je uvjerio da pričekaju s tim. Jedan od njegovih gradonačelničkih prioriteta bilo je smanjenje tenzija između grada i Ostavljenih krivaca; a to se nije činilo tako što biste poslali skupinu teško naoružanih policajaca u naselje s nejasnim zadatkom da okupe potencijalne očevidce, ne nakon onoga što se dogodilo prošli put. Kako su dani prolazili, a nitko nije uhićen, Kevin je očekivao da će se policija naći pod pritiskom prestrašenih stanovnika – ubojstva su bila izrazito rijetka u Mapletonu, dok za neriješena, naizgled nasumična nitko nikada nije ni čuo – no prigovori se nikada nisu ostvarili. Ne samo to – ako se sudilo

prema pismima koja je zaprimio lokalni novinski list, značajan je broj građana vjerovao da je Jason Falzone dobio manje-više ono što je i zaslužio. Ne pokušavam opravdati ono što se dogodilo, jedan je pisac izjavljivao, no oni koji izazivaju i namjerno i uporno stvaraju neugodnosti ne bi se trebali čuditi ako isprovociraju reakciju. Drugi su komentatori bili izravniji: Davno je već trebalo istjerati Krivce iz Mapletona. Ako policija to neće učiniti, netko drugi hoće. Čak su i roditelji žrtve zauzeli odmjeren stav prema njegovoj smrti: Žalimo za smrću svoga sina. No istina je da je Jason postao fanatik. Prije nego što je nestao iz naših života, često je govorio o tome kako želi umrijeti kao mučenik. Čini se da mu se želja i ostvarila. I to je bilo mjesto na kojem su se našli: brutalno ubojstvo poput smaknuća, bez svjedoka, bez zazivanja pravde – ne od strane žrtvine obitelji, ni od Krivaca, a niti od dobrih ljudi iz Mapletona. Samo mrtav klinac u parku, još jedan znak da je svijet potpuno poludio. Restoran Kod Daisy bio je jedno od onih retro mjesta s mnogo nehrđajućeg čelika i umjetne kože boje trule višnje. Obnovili su ga s ljubavlju prije dvadesetak godina i sada je ponovno stario – klupe u separeima bile su zalijepljene zaštitnom trakom, šalice za kavu otkrhnute, a nekad blještav pod s crno-bijelim pločicama sada je izgubio sjaj i postao sav izlizan. Pjesma “The Little Drummer Boy” u verziji Binga Crosbyja svirala je iz zvučnika. Protrljavši zamagljeni prozor, Kevin je sa zadovoljstvom promotrio praznički ugođaj na ulici – goleme snježne pahulje i crveno-bijeli slatki štapići visjeli su sa žica duž glavne ulice, pravi crnogorični vijenci ukrašavali su ulične svjetiljke, u poslovnom su se središtu komešali automobili i pješaci. “Dobro izgleda ove godine”, rekao je. “Samo nam još treba malo snijega.” Jill je neutralno zamumljala dok je zagrizla u vegetarijanski burger. Osjećao se pomalo krivim što joj je dopustio da markira nastavu kako bi otišla s njim na ručak, no trebali su razgovarati, a kod kuće je to bilo malo teže jer se Aimee uvijek motala posvuda. Osim toga, u ovom je trenutku polugodišta šteta već bila učinjena.

Sastanak sa savjetnicom, najblaže rečeno, nije dobro prošao. Kevin je, na neki neodređen način, znao da su se Jilline ocjene srozale, no pogrešno je bio procijenio ozbiljnost situacije. Bivša čista odlikašica s izvrsnim ocjenama na završnim ispitima, njegova je kći padala matematiku i kemiju, te je mogla navući tek trojke iz engleskog i svjetske povijesti – dva predmeta koja su joj najbolje išla – samo ako briljira na završnima i prije Božića preda zadatke s kojima je kasnila, za što je svaki dan bilo sve manje mogućnosti. “Ne razumijem što se događa”, rekla mu je savjetnica. Bila je ozbiljna mlada žena duge, ravne kose i nosila je osmerokutne naočale bez okvira. “Ovo je potpuni akademski slom.” Jill je samo sjedila ondje s pokeraškim izrazom lica koji je gravitirao od ljubazne dosade do blage zabavljenosti, kao da su razgovarali o nekome drugome, o djevojci koju jedva poznaje. Kevin je i sam dobio podosta oštre kritike. Gđa. Margolis nije shvaćala njegov flegmatičan stav, kao ni činjenicu da nije razgovarao ni s kim od Jillinih profesora niti odgovarao na mailove koji su ga obavještavali o nezadovoljavajućem napretku njegove kćeri. “Koje mailove?” rekao je. “Nisam primio nikakve mailove.” Ispostavilo se da su poruke još uvijek odlazile na Laurienu adresu, no ta je zabuna samo dokazala veći problem na koji je savjetnica pokušavala ukazati, činjenicu da Jill kod kuće ne dobiva dovoljno nadzora i podrške. Kevin se s tim nije prepirao; bilo mu je jasno da je pogriješio. Otkad je Tom krenuo u vrtić, Laurie je bila roditelj zadužen za obrazovanje. Nadgledala je pisanje zadaće, potpisivala školske izvještaje i dopusnice, te upoznavala nove učitelje na prvi dan škole. Sve što je Kevin trebao činiti svih tih godina bilo je izgledati zainteresirano kad bi mu prepričavala što se događa; očito se nije bio pomirio s činjenicom da je sva ta odgovornost sada spala na njega. “Shvaćam da ste doživjeli određen... prevrat kod kuće”, rekla je gđa. Margolis. “Jasno je da Jill proživljava određene probleme s prilagodbom.” Sastanak je zaključila prekriživši listu potencijalnih fakulteta koju su ona i Jill sastavile na početku školske godine. Sveučilišta Williams, Wesleyan, Bryn Mawr – nijedno od njih više nije dolazilo u obzir. Proces je već bio u poodmakloj fazi, no ono što su u sljedećih nekoliko tjedana morali učiniti bilo je preusmjeriti pažnju na manje selektivne institucije, na fakultete koji bi mogli

biti malo blagonakloniji prema inače odličnoj učenici koja je prikupila polugodište loših ocjena. Žalosno je, rekla je, no ondje su se našli i bilo im je bolje da se suoče sa stvarnošću. I’ll play my drum for him, pa rum pum pum pum... “I, što misliš?” Kevin je upitao, promatrajući kćer preko uskog akrilnog stola. “O čemu?” Zurila je i ona u njega, lica smirenog, nečitljivog. “Pa znaš. O faksu, sljedećoj godini, ostatku života...” Zazirući je napućila usne. “A, o tome.” “Da, o tome.” Umočila je prženi krumpirić u posudicu s kečapom i ubacila ga u usta. “Nemam pojma. Nisam sigurna ni želim li ići na faks.” “Stvarno?” Slegla je ramenima. “Tommy je otišao na faks. Pa vidi što se njemu dogodilo.” “Ti nisi Tommy.” Obrisala je usta ubrusom. Obrazi su joj se lagano zarumenjeli. “Nije samo to”, rekla mu je. “Stvar je u tome... ostali smo samo ti i ja. Ako ja odem, ti ćeš ostati sasvim sam.” “Nemoj se ti brinuti za mene. Ti samo napravi ono što trebaš napraviti. Sa mnom će biti sve u redu.” Pokušao se nasmiješiti, no uspjelo mu je samo napola. “Osim toga, kad sam zadnji put provjeravao, u kući nas je stanovalo troje.” “Aimee nije član obitelji. Ona je samo gošća.” Kevin je posegnuo za čašom – izuzev leda, bila je prazna – i prinio slamku usnama, te usisao posljednjih nekoliko kapi tekućine. Naravno, bila je u pravu. Ostali su samo njih dvoje. “Što ti misliš?” upitala je. “Želiš li da odem nekamo na faks?” “Ja želim da napraviš što god ti želiš. Što god te čini sretnom.” “E, baš ti hvala, tata. Stvarno si od velike pomoći.” “Za to me plaćaju.”

Prinijela je ruku vrhu glave i počela si odsutno čupkati obrijanu kosu. Narasla joj je vidno gušća i tamnija u posljednjih nekoliko tjedana i postala mnogo manje gruba otkad joj blijedo tjeme više nije vidno sjalo kroz kosu. “Razmišljala sam”, rekla je. “Radije bih jednostavno ostala doma sljedeće godine, ako je to tebi u redu.” “Naravno da je u redu.” “Možda bih mogla putovati do Bridgeton State sveučilišta. Tamo odslušati neke predmete. Možda se i honorarno zaposliti.” “Naravno”, rekao je. “To bi bilo dobro.” Ručak su dovršili u tišini, jedva se uspjevši i pogledati. Kevin je znao da bi manje sebičan roditelj bio razočaran – Jill je zaslužila bolji fakultet od Bridgeton Statea, koji je svakome bio posljednji izbor – no sve što je osjećao bilo je olakšanje toliko intenzivno da mu je gotovo bilo neugodno. Tek kad je konobarica odnijela tanjure, pribrao se i uspio progovoriti. “Onda, mislio sam te pitati što bi htjela za Božić.” “Za Božić?” “Da”, rekao je. “Za veliki blagdan? Koji samo što nije stigao?” “Nisam baš razmišljala o tome.” “Hajde”, rekao je. “Pomozi mi malo.” “Ne znam. Džemper?” “Koje boje? Veličine? Dobro bi mi došla koja uputa.” “Veličine S”, rekla mu je, uz grimasu kao da joj je otkrivanje te informacije bilo prebolno. “I crni, valjda.” “Super. Što je s Aimee?” “S Aimee?” Jill je zvučala iznenađeno, čak i pomalo iziritirano. “Ne trebaš kupovati ništa za Aimee.” “I što će onda ona, samo sjediti ondje dok mi otvaramo poklone?” Konobarica se vratila s računom. Kevin je bacio pogled na njega i posegnuo za novčanikom. “Možda rukavice”, predložila je Jill. “Uvijek posuđuje moje.”

“Dobro.” Kevin je izvadio kreditnu karticu i položio je na stol. “Kupit ću joj rukavice. Reci mi ako se još čega sjetiš.” “A što s mamom?” upitala je Jill nakon nekoliko sekundi. “Trebamo li kupiti nešto i za nju?” Kevin je skoro prasnuo u smijeh, no suzdržao se kad je vidio ozbiljno lice svoje kćeri. “Ne znam”, rekao je. “Vjerojatno je nećemo ni vidjeti.” “Nekad je voljela naušnice”, promrmljala je Jill. “Ali pretpostavljam da ih više ne smije nositi.” Stajali su pred pješačkim prijelazom točno ispred restorana kad je pokraj njih prošla žena na narančastom biciklu. Doviknula je Kevinu dok je proletjela pokraj njih, štur pozdrav koji nije uspio sasvim dokučiti. “Hej”, sa zakašnjenjem je podigao ruku, pozdravljajući mjesto na kojem je više nije bilo. “Kako ide?” “Tko je to?” Jilline su oči slijedile biciklisticu dok se spuštala niz cestu, pa skrenula u Ulicu Pleasant, istom brzinom kao i automobil koji se vozio pokraj nje. “Nitko koga poznaješ”, rekao je Kevin, zapitavši se zašto nije želio reći njezino ime. “Totalno jako”, primijetila je Jill. “Vozi bicikl u prosincu.” “Dobro je odjevena za to”, rekao je, nadajući se da je to istina. “Sad imaju sav onaj Gore-Tex i što sve ne.” Govorio je ležerno, čekajući da ga napusti emocionalna pomutnja. Noru Durst nije ni vidio, niti je s njom razgovarao još od plesnjaka, kada su plesali zajedno sve dok se svjetla nisu upalila. Otpratio ju je do auta i poželio joj laku noć poput džentlmena, stisnuvši joj ruku i rekavši kako je uživao u njezinu društvu. Sestra joj je stajala ondje, zdepasta i naoko nestrpljiva žena, pa nije htio učiniti ništa više od toga. “Nazovi me nekad”, rekla mu je. “U imeniku sam.” “Svakako”, rekao je on. “Učinit ću to.”

I namjeravao je. Samo zašto nije? Pametna je i lijepa i lako je s njim razgovarati, a i nije kao da se njemu u tom trenutku tko zna što događalo u životu. No prošla su tri tjedna, a on još uvijek nije nazvao. Mnogo je razmišljao o tome, dovoljno da više nije trebao tražiti njezin broj u mapletonskom telefonskom imeniku. Međutim, plesanje s njom je bilo jedno, dok su izlazak, upoznavanje i zbližavanje s čim god se ona to morala nositi – bili nešto sasvim drugo. Ona je van moje lige, rekao je sam sebi, ne shvaćajući sasvim što bi to trebalo značiti, kojoj ligi ijedno od njih uopće pripada. Odvezao je Jill natrag u školu, pa se vratio kući i dizao utege u podrumu, obavivši ambicioznu seriju vježbi s bučicama koja mu je fino raspumpala ruke i prsa. Ispekao je piletinu i krumpire za djevojke, poslije večere pročitao poglavlje Američkog lava Jona Meachama, pa odlutao do Carpe Diema, gdje je večer protekla bez iznenađenja, samo poznata lica i ugodno brbljanje s ljudima koji su se međusobno malo predobro poznavali i koji će i sutradan činiti potpuno istu stvar. Tak kad je legao u krevet, misli su mu ponovno odlutale do Nore, na trzaj koji je osjetio kad je prošla pokraj njega na biciklu. Na danjem svjetlu, trenutak je došao i prošao u zbrkanoj gužvi, no u mraku, u tišini spavaće sobe, on se usporio i izoštrio. U toj pojednostavljenoj verziji, Jill nije bila s njim; glavna je ulica bila prazna. Ne samo to, Nora nije bila u biciklističkoj opremi s kacigom na glavi, već u istoj onoj sjajnoj haljini koju je nosila na plesu. Kosa joj je bila puštena i ponesena vjetrom, a glas jasan i odrješit dok je prolazila pokraj njega. “Kukavice”, rekla je, a on je na to uspio samo kimnuti.

Najbolja fotelja na svijetu NORA SE U AUTOMOBILU SVOJSKI TRUDILA PONAŠATI SE KAO DA TO UOPće nije velika stvar, kao da je odlazak u trgovački centar usred blagdanske sezone samo nešto što svi čine – zato što su Amerikanci, zato što Božić samo što nije stigao, zašto što su svi, htjeli ili ne htjeli, članovi neke proširene obitelji i moraju kupiti poklone za određen broj rođaka. Karen ju je u tome slijedila, održavajući razgovor na lakim i ležernim temama, ne govoreći ništa što bi pozornost skrenulo na znakovitost tog izleta, ne ističući kako Nora “hrabro postupa” ili “čini korak unaprijed” ili “nastavlja sa životom”, i ne ponavljajući te patronizirajuće fraze koje je počela mrziti. “Tako je teško kupovati za tinejdžere”, rekla je Karen. “Dečki mi ne žele reći ni koju videoigru bi htjeli, kao da bih ja trebala znati razliku između Brainwave Assassin 2 i Brainwave Assassin posebnog izdanja. Osim toga, rekla sam im da ne želim kupovati ništa što je za starije od 18 – a igre za tinejdžere mi se, iskreno, uopće ni ne sviđaju – tako da su mi opcije stvarno ograničene. A kutije u kojima su te igre su tako male, pa to izgleda... tako prazno ispod bora, ne kao dok su bili mali i svi ti darovi su se prelijevali po cijeloj dnevnoj sobi. To se stvarno činilo kao Božić.” “Možda knjige?” rekle je Nora. “Vole čitati, zar ne?” “A, valjda.” Karen je gledala ravno ispred sebe, prikovavši pogled na jarka stražnja svjetla Forda Explorera koji je vozio ispred njih. Promet je bio gust za sedam i trideset uvečer, gotovo kao da je poslijepodnevna gužva; očito je stado bilo donijelo kolektivnu odluku otići malo u šoping. “Vole ona fantasy sranja, a svi ti naslovi zvuče isto. Prošlog sam Božića Jonathanu kupila jednu od onih trilogija – Vukodlaci s Nekropolisa, ili što već – pa se ispostavilo da ih on već ima. Stajali su mu na polici i sve. I tako je sa svim. Mislim da dečki nisu uspjeli dobiti ništa što ih je stvarno usrećilo.” “Možda bi ih mogla iznenaditi. Nemoj se toliko fokusirati na stvari za koje znaš da žele. Predstavi im nešto novo.” “Kao na primjer?”

“Nemam pojma. Kao daske za surfanje ili tako nešto. Tečajeve planinarenja ili ronjenja s bocama, takvu neku stvar.” “Hmmm.” Karen je zvučala zainteresirano. “To uopće nije loša ideja.” Nora nije znala je li njezina sestra iskrena, no to nije bilo ni važno. Do trgovačkog je centra pola sata vožnje i morale su o nečemu razgovarati. Ako ništa drugo, bila je to prilika da vježba čavrljanje, da se prisjeti kako je to biti normalna osoba koja vodi bezazlen, besmislen razgovor, ništa preteško ili uznemirujuće. Bila je to vještina koju će morati razviti ako ikada ponovno počne ozbiljno sudjelovati u društvenom životu – ako ode, primjerice, na razgovor za posao ili na večeru s nekim zanimljivim muškarcem. “Baš je – prilično je toplo za ovo doba godine”, odvažila se reći. “Znam!” Karenin je odgovor bio neobično naglašen, kao da je cijeli dan čekala priliku porazgovarati o vremenu. “Jučer popodne sam bila vani samo u džemperu.” “Opa. U prosincu. Ludnica.” “Neće potrajati.” “Ne?” “Sutra stiže hladna fronta. Čula sam na radiju.” “To nije toliko loše.” “Što se može?” Karenina se vedrina vratila istom brzinom kojom je bila nestala. “Bilo bi super da pada snijeg za Božić. Nismo imali bijeli već dosta dugo.” Ništa lakše, pomislila je Nora. Samo ste trebali nastaviti brbljati, slagati jedno isprazno opažanje povrh drugoga. Stvar je bila samo u tome da ste trebali zvučati zainteresirano, čak i ako niste bili. Na to je trebalo posebno paziti. “Čula sam se popodne s mamom”, rekla je Karen. “Rekla mi je da ove godine možda neće peći puricu. Mislila je možda ispeći govedinu ili janjetinu. Podsjetila sam ju da Chuck ne voli janjetinu, ali znaš kakva je ona. Na jedno uho unutra, na drugo van.” “Pričaj mi.”

“Iako, moram reći, suosjećam s njom što se purice tiče. Mislim, baš smo imali puricu za Dan zahvalnosti i ostatci su se povlačili sto godina. Ono, dosta više s tom puricom.” Nora je kimnula, premda joj je bilo svejedno – u posljednje vrijeme nije jela previše mesa, čak ni peradi ili ribe. Ne toliko zbog etičkih neslaganja, koliko uslijed konceptualnog pomaka, zbog kojeg kao da su joj se kategorije hrane i životinja prestale preklapati. No svejedno, laknulo joj je kad je čula da postoji mogućnost da za Božić neće biti purice. Karen je bila za Dan zahvalnosti ispekla veliku puricu i cijela je obitelj stajala oko nje, činilo joj se, izluđujuće dugo, i divila se zlatno-smeđoj koži i sočnome mesu. Kako krasna ptica, ponavljali su jedno drugome, premda je bilo čudno pticom nazvati mrtvu stvar bez glave. A onda je njezin rođak Jerry natjerao sve da poziraju za skupnu fotografiju, s krasnom pticom na počasnom mjestu. Barem nitko tako nešto ne bi radio s pečenom govedinom. “Ovo je baš super!” rekla je Karen dok su čekale na crvenom na cesti kojom se prilazi trgovačkom centru. Stisnula je Norinu nogu, tik iznad koljena. “Ne mogu vjerovati da ovo radimo.” Iskreno govoreći, Nora ni sama nije sasvim mogla vjerovati. Sve je to bilo dio eksperimenta, impulzivne odluke da ove godine ostane kod kuće i suoči se s blagdanima, umjesto da pobjegne u Floridu ili Meksiko na tjedan dana, prži se na suncu i pretvara se da Božić uopće ne postoji. No ipak je samu sebe iznenadila prihvativši Karenin poziv da joj se pridruži u trgovačkom centru, u epicentru sve te ludosti. Za sve je uglavnom bio kriv Kevin Garvey, bila je poprilično sigurna u to. Prošlo je mjesec dana otkako su plesali i ona još uvijek nije bila dokučila što da učini u vezi njega. Sve što je znala bilo je da je bilo što – čak i izlet u trgovački centar sa sestrom – mnogo bolje od još jedne večeri koju bi provela kod kuće, iščekujući njegov poziv poput tinejdžerice. Dosad joj je već trebalo postati jasno da on neće nazvati, no jedan dio njezina mozga još uvijek nije bio primio tu poruku – nastavila je svakih pet minuta provjeravati elektroničku poštu i nosila telefon sa sobom kamo god pošla, za slučaj da se on odluči javiti dok se ona tušira ili je u praonici.

Naravno, mogla je i sama uzeti telefon u ruke ili mu poslati neobavezan mail. Napokon, on je ipak bio gradonačelnik; da je htjela, mogla je svratiti kod njega u vrijeme konzultacija s građanstvom i požaliti se na parkirne uređaje ili nešto slično. Dok je bila mlađa i sama, nikada nije imala problem s preuzimanjem inicijative, pozvala bi frajera van ili bi mu barem olakšala da je on sam pozove. No više nije bila stvar u tome. Kevin je rekao da će je nazvati i činio se poput tipa kojem se može vjerovati na riječ. Ako nije bio takav tip, dovraga s njim – ne bi ionako bio nimalo dobar za nju. Na određenoj je razini shvaćala da je plesao s njom iz sažaljenja. Bila je sasvim spremna priznati da je počelo na taj način – filantrop i žena vrijedna žaljenja – no završilo je negdje sasvim neočekivano, s njezinom glavom na njegovu ramenu, njegovim rukama koje su je čvrsto grlile i nekom energijom koja je strujala njihovim tijelima od koje se osjećala poput mrtve žene koju je netko elektrošokom vratio u život. I nije bila sama u tome: vidjela je izraz njegova lica kad su se svjetla upalila, nježnost i znatiželju u njegovim očima, način na koji ju je nastavio držati u zagrljaju i lagano se ljuljati podosta nakon što je glazba utihnula. Isprva joj je bilo teško što nije nazivao – vrlo teško – no mjesec dana je dugo i bila se manje-više pomirila s činjenicom da je sve bilo samo lažna uzbuna, barem do prošlog tjedna kad je prošla pokraj njega na biciklu i sve se ponovno zakotrljalo. Bio je samo stajao ondje na glavnoj ulici sa svojom kćeri pankericom; sve što je Nora trebala učiniti bilo je stisnuti kočnice, prići im i reći, Hej, što ima? Tada bi mu, barem, bila mogla proučiti lice i možda dobiti malo bolju sliku o tome što se događa. No ispala je kukavica – sledila se, zaboravila stisnuti kočnice i protutnjila pokraj njih kao da kasni na sastanak, kao da ima pametnijeg posla nego vratiti se u kuću u kojoj telefon nikada ne zvoni i nitko je ne posjećuje. “Hej, pogledaj!” rekla je Karen. Polako su se vozile parkiralištem, pokušavajući pronaći parkirno mjesto koje nije pola kilometra udaljeno od ulaza. Uprla je prstom u majku i kćer, majku otprilike Norine dobi i djevojčicu od kojih osam ili devet godina, obje s plišanim rogovima soba nataknutima na glavama, a koji su na djevojčici čak crveno svjetlucali. “Nije li to preslatko?”

Dvojica Promatrača odjevenih u bijelo stajala su ispred ulaza u robnu kuću Macy’s, kao i prosijedi čovjek koji je zvonio zvono za Vojsku spasa. Nora je iz pristojnosti prihvatila letak od Krivaca – Jeste li već zaboravili? naslovnica je htjela znati – pa ga bacila u kantu za smeće prigodno smještenu s unutarnje strane vrata. Osjetila je kako joj nadolazi blagi napad panike dok su prolazile pokraj odjela s parfemima, osjećaj neposredne opasnosti kakav obuzima male životinje. Dijelom je to bila reakcija na miris desetak različitih parfema koje su teško našminkane djevojke sprejale u zrak, očito misleći da time vrše građansku dužnost, a dijelom općenitiji osjećaj osjetilnog preopterećenja koje joj je izazvala iznenadna navala jarkih svjetala, živahne glazbe i entuzijastičnih kupaca. Lutke tupih izraza lica nisu nimalo pomagale, s paraliziranim tijelima opremljenima po posljednjoj modi. Lakše je bilo disati kad su došle do glavne aule s visokim, staklenim stropom – trgovački je centar imao tri kata, s balkonima na dva gornja kata – i prostranim bijelim podom koja ju je podsjećala na starinski kolodvor. Iza središnje fontane, golemo se božićno drvo, čiji se anđelom okrunjeni vrh protezao sve do prvog mezanina, nadvijalo nad djecom koja su u redu čekala na susret s Djedom Božićnjakom. Drvo ju je podsjetilo na brod u boci, tako je bilo veliko da ste se morali zapitati kako je uopće dospjelo onamo. Karen je bila brutalno efikasna u kupnji, jedna od onih ljudi koji uvijek znaju točno što traže i gdje će to pronaći. Koračala je trgovačkim centrom u ozračju vatrene usredotočenosti, pogleda uprtog ravno preda se, ne razgledavajući besciljno i ne kupujući impulzivno. Isto je činila i u kupnji namirnica, križajući svaki proizvod na listi crvenom kemijskom olovkom i ne prolazeći dvaput pokraj istog mjesta. “Što misliš?” upitala je, podižući narančasto-plavu prugastu kravatu u trgovini muške odjeće u XXL veličinama. “Previše smiono?” “Za Chucka?” “Za kog drugog?” Odbacila je kravatu natrag na stol sa sniženom robom. “Dečki se nikad ne uređuju.” “Uskoro će početi. Ići će na maturalne zabave i sve to, zar ne?”

“Valjda.” Karen je ponovno zaronila ruku u zmijoliku zavrzlamu kravata. “Prvo se moraju početi tuširati.” “Zar se ne tuširaju?” “Kažu da se tuširaju. Ali ručnici su im uvijek suhi. Hmm.” Odabrala je vjerojatnijeg kandidata, uzorak žutih dijamanata na podlozi zelene svile. “Što misliš?” “Dobra je.” “Ne znam.” Karen se namrštila. “Već ima i previše zelenih kravata. Ima previše kravata i točka. Kad god ga netko pita što želi za Božić uvijek odgovori, samo kravatu. Kravata mi je dovoljna. Pa to onda i dobije. I za rođendan i za Dan očeva. I uvijek se čini da je sasvim zadovoljan.” Ispustila je kravatu i bacila pogled prema Nori. Licem joj se prelio dražestan izraz, privrženost, rezignacija i zabavljenost pomiješani. “Bože, što je on dosadan.” “Ma nije dosadan”, rekla je Nora. “Samo je...” Zastala je, pokušavajući pronaći bolji epitet. “Dosadan”, ponovila je Karen. Teško je bilo ne složiti se. Chuck se financijski brinuo za obitelj, bio je solidan, nemaštovit muškarac zaposlen kao nadzornik kvalitete u laboratorijima Myriad. Volio je odreske, Springsteena i baseball, te nikada nije izrazio mišljenje koje bi Noru imalo iznenadilo. S Chuckom je uvijek dosadno, Doug je znao reći. Dakako, Doug je bio gospodin Nepredvidivi, šarmantan i poseban, s novom strašću svakog mjeseca – bili to Tito Puente ili Bili Frisell, skvoš, libertarijanizam i etiopska kuhinja, ili seksi djevojke s mnogo tetovaža i talentom za felacije. “Isto je sa svime”, rekla je Karen, proučavajući široku crvenu kravatu s kombinacijom uskih crnih i širokih srebrnih pruga. “Pokušavam ga navesti da razmišlja van okvira, da obuče plavu košulju na sivo odijelo, ili ne dao Bog možda ružičastu, a on me samo gleda kao da sam poludjela. Znaš što, najbolje da se držimo bijele.” “Zna što mu se sviđa”, rekla je Nora. “Ima svoje navike.” Karen se odmaknula od stola sa sniženom robom. Očito je odlučila zadržati crvenu kravatu.

“A valjda se nemam zašto žaliti”, rekla je. “Ne”, složila se Nora. “Stvarno nemaš.” Na putu prema restoranima, Nora je prošla pokraj trgovine naziva Osjećajte se bolje i odlučila je pogledati. Imala je još dvadeset minuta prije nego što se morala ponovno naći s Karen, koja je otišla obaviti mali “privatni šoping”, što je bila obiteljska šifra za Idem ti kupiti poklon i sad se moraš malo izgubiti. Srce joj je još uvijek ubrzano tuklo kad je ušla u trgovinu, a lice joj je bilo vruće od ponosa i nelagode. Upravo se bila prisilila sama okružiti veliko božićno drvo u prizemlju, gdje su svi oni roditelji i djeca čekali na susret s Djedom Božićnjakom. Bio je to još jedan blagdanski izazov, prilika da se suoči sa strahom i prekine sramotnu naviku izbjegavanja susreta s malom djecom pod svaku cijenu. Nije željela postati takva osoba – zatvorena, defenzivna, ona koja u širokom luku zaobilazi bilo što što bi je moglo podsjetiti na ono što je izgubila. Slično ju je razmišljanje navelo da se prošle godine prijavi za posao u vrtiću, no to joj je bilo previše i prerano. Ovo je bila mnogo kontroliranija i jednokratna situacija u kojoj je trebala stisnuti zube. Ustvari je prošlo dobro. Kolona je bila postavljena tako da su se klinci poredali s desne strane, susreli Božićnjaka u sredini i izlazili slijeva. Nora je prišla sa strane na kojoj su izlazili, hodajući užurbano, poput najobičnijeg kupca na putu prema trgovini Nordstrom. Samo je jedno dijete prošlo, debeljuškasti dječak koji je uzbuđeno razgovarao sa svojim bradatim ocem. Nijedan od njih nije obratio imalo pozornosti na nju. Iza njih, na improviziranoj pozornici, dječak azijskog porijekla u tamnom odijelu se rukovao s Djedom Božićnjakom. Težak je dio nastupio kad je zakrenula za drvo – golemi električni vlakić mahnito se vrtio oko debla – i krenula u suprotnom smjeru, polako hodajući niz cijelu dužinu reda, poput generala koji nadgleda vojnike. Prvo što je primijetila bilo je da raspoloženje nije najsjajnije. Bilo je kasno; većina je mališana izgledala ošamućeno, kao da su spremni srušiti se. Nekoliko najmlađih je plakalo ili se previjalo na rukama roditelja, a nekoliko odraslije djece izgledalo je kao da samo što nisu pobjegli prema parkiralištu. Roditelji su uglavnom bili smrknuti, a nevidljivi oblačići iznad glava punili su se mislima

poput, Prestani cviliti... Još malo pa smo na redu... Ovo bi trebalo biti zabavno... Ideš tamo htio, ne htio! Nora se sjećala tog osjećaja, a posjedovala je i fotografije kao dokaz, s oboje njezine djece kako u suzama i nesretno sjede u krilu poraženog Božićnjaka. U redu je zasigurno bilo oko tridesetero djece, a samo su je dva dječaka podsjetila na Jeremyja, mnogo manje nego što je očekivala. U prošlosti bi joj bilo koji dječak znao slomiti srce, no sada je bila manje-više u redu, sve dok dječak ne bi bio plavokos i jako mršav, s pjegicama na licu. Samo ju je jedna djevojčica natjerala da pomisli na Erin, i to ne svojim izgledom – sličnost je više bila u njezinu izrazu lica na kojem se ocrtavala preuranjena mudrost, tako tužna na nekome tako nevinom. Djevojčica – ljepotica što je sisala palac i imala divlje raskuštranu tamnu kosu – zurila je u Noru s tako ozbiljnom znatiželjom da se Nora zaustavila i počela je i sama promatrati, vjerojatno malo predugo. “Izvolite?” rekao je njezin otac, podigavši pogled s BlackBerryja. Bilo mu je četrdesetak godina, bio je prosijed ali u dobroj formi, odjeven u izgužvano odijelo. “Imate krasnu kćer”, rekla mu je Nora. “Budite ponosni na nju.” Muškarac je zaštitnički položio ruku na glavu svoje kćeri. “I jesam”, odgovorio je, pomalo zamjerajući. “Drago mi je”, rekla je Nora. Zatim je otišla, prije nego što joj se ukazala prilika da kaže još nešto što bi ga uznemirilo ili njoj samoj pokvarilo dan, kao što je toliko puta u prošlosti znala učiniti. Trgovina Osjećajte se bolje imala je zanimljiv moto – Sve što vam treba do kraja života – no pokazalo se da je bila samo jedno od onih šminkerskih utočišta specijaliziranih za proizvode kojima si ugađaju kupci koji ionako posjeduju previše, poput grijanih papuča i kućnih vaga koje su dijelile srdačna ohrabrenja kada biste skinuli kilograme ili vas konstruktivno kritizirale kada ne biste. No Nora je svejedno krenula na dugu, polaganu šetnju izložbenim prostorom, razgledavajući ručno pokretane radio-uređaje za uzbunjivanje, jastuke koje je moguće programirati i bešumne strojeve za skraćivanje nosnih dlačica, zahvalna na ugodno jednostavnom ozračju – ambijentalna New Age

glazba zamijenila je božićne pjesme – i poodmakloj dobi klijentele. Nije bilo prekrasne dječice koja bi zurila u vas u ovoj trgovini, samo sredovječni muškarci i žene koji su pristojno međusobno kimali i snabdijevali se grijačima za ručnike i visokotehnološkom opremom za ispijanje vina. Fotelju nije primijetila sve dok se nije našla na izlazu. Stajala je u vlastitom zamračenom zakutku izložbenog prostora, nenametljiv naslonjač od smeđe kože poput prijestolja podignut na nisko tapecirano postolje, obavijen prigušenom svjetlošću lampe. Dolutala je izbliza pogledati i iznenadila se kad je otkrila da košta gotovo deset tisuća dolara. “I vrijedi toliko”, rekao joj je prodavač. Prišao joj je i obratio joj se prije nego što je uopće uspjela shvatiti da je ondje. “Ovo je najbolja fotelja na svijetu.” “I bolje joj je”, rekla je Nora uz smijeh. Prodavač je zamišljeno zakimao. Bio je mlađahan dečko raskuštrane kose u skupom odijelu, odijelu kakvo ne biste očekivali vidjeti na nekome tko je zaposlen u trgovačkom centru. Nagnuo se naprijed, kao da joj pokušava odati tajnu. “To je fotelja za masažu”, rekao je. “Volite masaže?” Nora se namrštila – bilo je to kompleksno pitanje. Nekoć je obožavala masaže. Redovito bi, dva puta mjesečno, odlazila na integrativni rad na tijelu kod Arna, zdepastog austrijskog genija koji je radio u wellness centru njezina kluba. Nakon sat vremena provedenih s njim zaboravila bi na sve što ju je tištilo – bio to PMS, bolno koljeno ili osrednji brak – i osjećala se preporođeno, spremna suočiti se sa svijetom puna pozitivne energije i otvorena srca. Pokušala ga je ponovno posjetiti prije otprilike godinu dana, no shvatila je da joj više ne odgovara da je netko tako intimno dodiruje. “Nisu loše”, odgovorila je. Prodavač se nasmiješio i pokazao prema fotelji. “Isprobajte je”, rekao je. “Poslije ćete mi zahvaliti.” Nora se isprva uznemirila kad se naslonjač za glavu iznenada tako silovito pokrenuo, a tvrde se gumene loptice – ili što već da su bile – zakolutale ispod

meke kožnate presvlake i zarile joj se u napete mišiće oko kralješnice, a štipavi je prstoliki nastavci zgrabili za vrat i ramena. Vibrirajući jastuk na sjedalu gibao se u nepristojnim valovima, ispaljujući topla, isprekidana strujna pulsiranja u njezinu stražnjicu i bedra. Sve joj se činilo preintenzivno dok joj prodavač nije pokazao kako se koristi kontrolna ploča. Eksperimentirala je s postavkama – brzinom, temperaturom, intenzitetom – dok nije došla do idealne kombinacije, te potegla ručicu koja je otpustila naslon za noge, pa zatvorila oči i prepustila se. “Poprilično dobro, ha?” primijetio je prodavač. “Mmmm”, složila se Nora. “Kladim se da niste imali pojma koliko ste napeti. Stresno je doba godine.” Kad mu nije odgovorila, dodao je, “Samo polako. Deset minuta ovoga i bit ćete kao novi.” Što god, pomislila je Nora, previše zadovoljna naslonjačem da bi joj zasmetao prodavačev isprazan komentar. Doista je to bio nevjerojatan komad opreme, nimalo nalik bilo čemu što je ikada isprobala. Za vrijeme uobičajene masaže, ono što biste osjećali bio je lagano uznemirujući osjećaj pritiska, kao da vam je tijelo spljošteno na stol, a lice zabijeno u rupu, silovit, premda uglavnom dobroćudan, osjećaj da vas netko pritišće odozgo. Ovo je bilo upravo suprotno, sva je energija izbijala odozdo, tijelo vam se izdizalo i omekšavalo, a ništa vas nije pritiskalo osim zraka. Ne tako davno čak i sama pomisao na masažni naslonjač vrijedan deset tisuća dolara bi joj se učinila opscenom, poput sramotnog ugađanja samoj sebi. No uistinu, kad se malo o tome promisli, to i nije bila visoka cijena za nešto s toliko terapeutskim učinkom, osobito ako bi se trošak raspodijelio na deset ili dvadeset godina. Na kraju krajeva, masažni naslonjač nije bio toliko različit od jacuzzija ili Rolexa ili sportskog automobila, bilo kojeg luksuznog predmeta koji bi ljudi kupovali kako bi se razveselili, ljudi koji su ionako mnogo veseliji od Nore. Osim toga, tko bi uopće znao? Karen, možda, ali Karen ne bi ni marila. Ona je uvijek ohrabrivala Noru da si ugađa, da kupi nove cipele ili komad nakita, da ode na krstarenje ili provede vikend na ranču Canyon. Da ne spominjemo da bi Nora dopustila sestri da koristi naslonjač kad god poželi.

Mogle bi imati stalan dogovor, nešto kao sastanak za masažu srijedom uvečer. A čak i da susjedi saznaju, što to Noru briga? Što bi oni učinili, rekli nešto ružno i povrijedili je? Sretno s tim, pomislila je. Ne, jedino što ju je priječilo bila je pomisao na to što bi se dogodilo kada bi doista i posjedovala takvu fotelju, kada bi se mogla osjećati ovako dobro kad god bi to poželjela. Što bi se dogodilo da nema ostalih kupaca koji lunjaju uokolo, da nema prodavača koji vreba u blizini, da nema Karen s kojom se treba naći za pet ili deset minuta? Kako bi bilo da postoji samo Nora u praznoj kući, a pred njom cijela noć i nijedan razlog za pritiskanje dugmeta za isključivanje?

Balzerova metoda NA BOŽIĆNO SU JUTRO GLEDALE PREZENTACIJU U POWERPOINTU I SVIH se osamnaest stalnih stanovnica Plave kuće okupilo u prohladnoj sobi za sastanke u podrumu. Tako su za sada obavljali ovakve stvari, u isto su vrijeme organizirali prikazivanja u svakoj kući u naselju, kao i u raznim ostalim smještajima raštrkanima po gradu. U mapletonskom se odjeljenju razgovaralo o gradnji ili pribavljanju zgrade koja bi bila dovoljno velika da se u nju smjeste svi članovi, no Laurie je ovako više odgovaralo – bilo je intimnije i društvenije, mnogo manje nalik crkvi. Organizirana je religija posustala; Krivci ne bi ništa dobili pretvore li se u novu. Svjetla su se ugasila i na zidu se pojavio prvi slajd, fotografija vijenca obješenog na vrata generičke kuće u predgrađu. DANAS JE “BOŽIĆ”. Laurie je letimice iskosa pogledala Meg, koja je još uvijek izgledala pomalo potreseno. Sinoć su ostale budne dokasna, radeći na zbunjujućim osjećajima koje je blagdanska sezona potaknula kod Meg, natjeravši je da joj nedostaju obitelj i prijatelji i da se zapita koliko je predana svom novom životu. Čak je primijetila da je poželjela da je pričekala sa stupanjem u Krivce kako bi mogla provesti još ovaj posljednji Božić s najmilijima, za stara dobra vremena. Laurie joj je rekla da je normalno osjećati nostalgiju u ovo doba godine, da je to nalik fantomskoj boli koju bolesnici osjećaju u amputiranom ekstremitetu. Ako stvar više nije ovdje, ona još uvijek na određen način ostaje dio nas, barem na neko vrijeme. Drugi je slajd prikazivao olinjalo božićno drvce urešeno ponekim zalutalim komadićem srebrne trake, koje leži pokraj pločnika na hrpi prljavog snijega i čeka da ga kamion za otpad pokupi i odnese. “BOŽIĆ” JE BESMISLEN.

Meg je tiho šmrcnula, poput djeteta koje nastoji skupiti hrabrost. Za vrijeme sinoćnjeg rasterećenja, ispričala je Laurie o viziji koju je imala kad joj je bilo četiri ili pet godina. Bio je Badnjak i nije mogla zaspati, pa je na prstima sišla u prizemlje i vidjela bradatog debeljka koji je stajao ispred obiteljskog božićnog drvca i križao stvari s popisa. Nije bio odjeven u crveno odijelo – činilo joj se više kao plava uniforma vozača autobusa – no svejedno je u njemu prepoznala Djeda Božićnjaka. Promatrala ga je neko vrijeme, pa se odšuljala natrag na kat, a tijelo joj je bilo ispunjeno ekstatičnim osjećajem čuda i potvrde. Kao tinejdžerica je samu sebe uvjerila da je sve to bio samo san, no u to joj se vrijeme činilo sasvim stvarno, toliko stvarno da je sljedećeg jutra sve prenijela cijeloj obitelji kao najjasniju činjenicu. Još su se uvijek prema tome odnosili kao prema povijesnom događaju, nazivajući ga Večer kad je Meg vidjela Djedicu. Na sljedećem je slajdu skupina mladih pjevača božićnih pjesama stajala u polukrugu, otvorenih usta i očiju iz kojih je sjala radost. MI SE NEĆEMO PRIKLJUČITI SLAVLJU. Laurie se jedva sjećala Božića dok je bila dijete. Roditeljstvo joj je zamaglilo sva ta sjećanja; ono što joj se urezalo u sjećanje bilo je uzbuđenje na licima vlastite djece, njihovo zarazno blagdansko zadovoljstvo. To je bilo nešto što Meg nikada neće osjetiti. Laurie ju je pokušala uvjeriti da je u redu što je zbog toga ljutita, te da je zdravo priznati i izraziti ljutnju, mnogo bolje nego potiskivati je. Zavjet šutnje branio je smijeh kao i govor, no nekoliko se ljudi opustilo i zahihotalo se kad su vidjeli sljedeći slajd, kuću osvijetljenu poput bordela u Las Vegasu, s dvorištem pretrpanim raznoraznim božićnim obilježjima – bile su tu jaslice, stado sobova, Grinč na napuhavanje, nekoliko vilenjaka i orašara, anđela i plastičnih snjegovića, a uz to i ogorčen čovjek u cilindru koji je zacijelo trebao biti Ebenezer Scrooge.

“BOŽIĆ” ODVLAČI PAŽNJU. VIŠE SI NE MOŽEMO DOPUSTITI DA NAM BILO ŠTO ODVUČE PAŽNJU. Laurie je u proteklih šest mjeseci pogledala mnogo PowerPoint prezentacija, te je neke čak i pomogla sastaviti. One su predstavljale osnovni oblik komunikacije među Krivcima, nešto poput prijenosne mise bez propovjednika. Dosad je uspjela shvatiti strukturu, znala je da se uvijek negdje na sredini događa zaokret, da se odmiču od zadane teme i vraćaju na jedinu koja je uistinu bila važna. “BOŽIĆ” PRIPADA STAROM SVIJETU. Natpis je ostajao isti, dok se niz fotografija izmjenjivao, a svaka je predstavljala svijet prošlosti: bili su ondje supermarket Walmart, čovjek na kosilici, Bijela kuća, navijačice momčadi Dallas Cowboys, rap izvođač čije ime Laurie nije znala, pizza koju nije mogla gledati, naočit muškarac i elegantna žena na večeri uz svijeće, katedrala negdje u Europi, vojni mlažnjak, prenapučena plaža, te majka koja doji novorođenče. STAROG SVIJETA VIŠE NEMA. NESTAO JE PRIJE TRI GODINE. U PowerPoint prezentacijama koje su sastavljali Krivci, Uzeće je prikazivano fotografijama s kojih su određeni pojedinci bili nevješto izbrisani. Neki od ljudi koji su uklonjeni pomoću Photoshopa bili su slavni, dok su ostali bili zanimljivi više na lokalnoj razini. Jednu je fotografiju u ovome nizu bila snimila Laurie, bila je to spontana snimka Jill i Jen Sussman s izleta na kojem su brale jabuke kad im je bilo deset godina. Jill se široko osmjehivala i držala u rukama sjajnu crvenu jabuku. Prostor u obliku Jen pokraj nje bio je prazan, samo blijedosiva mrlja obrubljena jarkim bojama jeseni. MI PRIPADAMO NOVOM SVIJETU.

Poznata su se lica izmjenjivala na projekciji, jedno za drugim, cijelo, nenasmijano članstvo mapletonskog odjeljenja. Meg se pojavila pred sam kraj, uz ostale pristupnike, a Laurie joj je stisnula nogu čestitajući joj. MI SMO ŽIVI PODSJETNICI. Dvojica promatrača stajala su na peronu željezničkog kolodvora i zurila u elegantnu poslovnu ženu koja se nastojala pretvarati da ih ne primjećuje. NEĆEMO IM DOPUSTITI DA ZABORAVE. Par promatračka slijedio je mladu majku niz ulicu dok je dijete gurala u kolicima. ČEKAT ĆEMO I PROMATRATI I POKAZATI SE VRIJEDNIMA. Ponovno su se pojavile dvije iste fotografije, ovog puta s promatračima uklonjenima, te istaknutima vlastitim odsustvom. OVOG PUTA MI NEĆEMO BITI ZABORAVLJENI. Sat, s kazaljkom za sekunde koja je otkucavala. UBRZO. Muškarac zabrinutog izraza lica zurio je u njih sa zida. Bio je srednjih godina, pomalo nadut, ne pretjerano naočit.

OVO JE PHIL CROWTHER. PHIL JE MUČENIK. Philovo je lice zamijenilo lice mlađeg muškarca s bradom i gorljivim očima fanatika. JASON FALZONE JE TAKOĐER MUČENIK. Laurie je zavrtjela glavom. Jadan dečko. Jedva da je bio stariji od njezina sina. SVI SMO SPREMNI POSTATI MUČENICIMA. Laurie se pitala kako Meg prima sve ovo, no nije joj uspjela pročitati izraz lica. Bile su razgovarale o Jasonovu ubojstvu i shvaćale su opasnost u koju su se upuštale svaki puta kada bi izašle iz naselja. No svejedno, nešto u vezi riječi mučenik ju je grozilo. PUŠIMO KAKO BISMO ISPOVIJEDALI SVOJU VJERU. Slika cigarete pojavila se na zidu, bijeli-bež valjak koji je plutao na krutoj crnoj podlozi. DOPUSTITE NAM DA PUŠIMO. Žena u prvom redu otvorila je novu kutiju i poslala je po prostoriji. Jedna za drugom, žene iz Plave kuće zapalile su i izdahnule dim, podsjećajući se da vrijeme istječe, te da se ničega ne boje. Djevojke su spavale dokasna, prepuštajući Kevina sebi samome dobar dio jutra. Neko je vrijeme slušao radio, no vedra mu je blagdanska glazba išla na živce, kao depresivan podsjetnik na užurbanije i sretnije prošle Božiće. Bilo je

bolje ugasiti radio, čitati novine i ispijati kavu u tišini, pretvarati se da je i ovo samo još jedno obično jutro. Evan Balzer, pomislio je, ime mu je navrlo, ničime izazvano, iz močvare njegova sredovječnog sjećanja. Tako je on to rješavao. Balzer je bio njegov stari prijatelj s fakulteta, tih i obazriv dečko koji je stanovao na Kevinovu katu na drugoj godini. Uglavnom se držao za sebe, no u ljetnom su semestru on i Kevin zajedno slušali predavanja iz ekonomije; stekli su naviku učiti zajedno nekoliko večeri tjedno, te izlaziti na koje pivo i tanjur pilećih krilca kad bi završili. Balzer je bio zabavan za druženje – bio je pametan, sarkastično duhovit, prepun mišljenja o svemu – no teško ga je bilo upoznati na osobnoj razini. Rječito je razgovarao o politici, o filmovima i glazbi, no zatvorio bi se poput ratnog zločinca kad bi ga bilo tko pitao išta o obitelji ili životu prije fakulteta. Trebali su proći mjeseci prije nego što je počeo dovoljno vjerovati Kevinu da bi htio podijeliti s njim nešto o vlastitoj prošlosti. Neki su ljudi imali zanimljivo usrana djetinjstva, no Balzerovo je bilo jednostavno posve usrano – otac ih je ostavio kad su njemu bile dvije godine, a majka je bila beznadna pijandura, no dovoljno zgodna da se oko nje obično motao koji muškarac ili dva, iako rijetko zadugo. Balzer je iz nužde vrlo rano naučio brinuti se sam za sebe – da on nije kuhao ili kupovao namirnice ili prao rublje, vjerojatno to nitko ne bi ni činio. Nekako je također uspio biti odličan u školi, dobijati dovoljno dobre ocjene i zaraditi punu stipendiju za Sveučilište Rutgers, premda je svejedno trebao raditi kao konobar kako bi imao dovoljno za život. Kevin se divio prijateljevoj izdržljivosti, njegovoj sposobnosti da napreduje u teškim uvjetima. Nagnalo ga je to da shvati koliko je sreće on sam imao u usporedbi s njim, odrastajući u stabilnoj, relativno sretnoj obitelji koja je ljubavi i novca imala i više nego što je bilo potrebno. Prva je dva desetljeća života bio proveo uzimajući zdravo za gotovo činjenicu da će sve uvijek biti u redu, da bi mogao pasti samo do određene razine prije nego što ga netko uhvati i izvede na pravi put. Balzer ni na trenutak to nije pretpostavljao; bilo mu je posve jasno da je moguće pasti i jednostavno nastaviti padati, da si ljudi poput njega ne mogu priuštiti ni trenutak slabosti, nijednu ozbiljnu pogrešku.

Premda su ostali bliski sve do diplome, Kevin nikada nije uspio uvjeriti Balzera da pođe s njim kući za Dan zahvalnosti ili za Božić. Bila je to šteta, jer je Balzer raskinuo svaki kontakt sa svojom majkom – tvrdio je da čak ni ne zna gdje ona trenutno živi – i nikad nije imao nikakve planove za praznike, osim da ih provede sam u malom stanu izvan kampusa koji je bio iznajmio na početku treće godine, u nadi da će uspjeti uštedjeti malo kuhajući sam za sebe. “Ne brini se za mene”, uvijek je govorio Kevinu. “Ja ću biti u redu.” “Što ćeš raditi?” “Ništa posebno. Samo čitati, valjda. Gledati televiziju. Uobičajeno.” “Uobičajeno? Ali Božić je.” Balzer je slegnuo ramenima. “Nije ako ja ne želim da bude.” Kevin se, na određen način, divio Balzerovoj tvrdoglavosti, njegovu odbijanju da prihvati ono što je shvaćao kao milostinju, čak i od dobrog prijatelja. No nije se stoga osjećao ništa bolje u vezi svoje nemogućnosti da mu pomogne. Otišao bi kući i sjeo za prepun stol sa svojom velikom proširenom obitelji, svi bi razgovarali, smijali se i uživali u jelu, kad bi mu se, iznebuha, ukazala sumorna vizija Balzera, posve samog, u svom stanu nalik na ćeliju, kako jede rezance pokraj navučenih zastora. Balzer je nastavio na pravo odmah nakon što su diplomirali i on i Kevin su naposljetku izgubili kontakt. Dok je sjedio tako u kuhinji na božićno jutro, Kevin je pomislio da bi bilo zanimljivo potražiti ga na Facebooku, saznati što je radio proteklih dvadeset godina. Možda se oženio, možda je i postao otac i živio ispunjenim i sretnim životom koji mu je u mladosti bio uskraćen, dopuštajući si da voli i bude voljen. Možda bi mu se svidjela ironija kada bi Kevin priznao da je on sada taj koji se skriva od blagdana, taj koji koristi Balzerovu metodu s poprilično dobrim rezultatima. No onda su djevojke sišle i on je zaboravio na starog prijatelja jer je sve odjednom počelo nalikovati na Božić i oni su imali što raditi – zavirivati u božićne čarape obješene iznad kamina i otvarati poklone. Aimee je predložila da bi bilo zgodno slušati glazbu, pa je Kevin ponovno uključio radio. Božićne su se pjesme činile u redu u tom trenutku, otrcane i poznate i nekako utješne, baš kakve su trebale biti.

Pod drvcem uopće nije bilo mnogo poklona – barem ne onoliko koliko je znalo biti dok su djeca još bila mala i kad je trebalo skoro cijelo jutro da ih sve otvore – no nije se činilo da to djevojkama smeta. Polako su otvarale svaki poklon, proučavajući kutiju i oprezno otvarajući papir za zamatanje, kao da su trebale dobiti dodatne bodove za urednost. Isprobavale su odjeću na licu mjesta, u dnevnoj sobi, pokazujući majice i džempere koje su navukle na gornje dijelove pidžama – u Aimeenu slučaju, bio je to nevjerojatno tanak topić bez rukava – i govoreći jedna drugoj kako sjajno izgledaju, veseleći se čak i toplim čarapama i čupavim papučama, zabavljajući se toliko da je Kevin požalio što im nije kupio još koji poklon, tek toliko da zabava još malo potraje. “Super!” rekla je Aimee, navlačeći na glavu vunenu kapu koju je Kevin pronašao u Mikeovoj trgovini sportske opreme, jednu od onih sa šašavim pokrivalima za uši koje je bilo moguće svezati pod bradom. Natukla ju je nisko na čelo, gotovo do obrva, no dobro joj je pristajala, kao i sve ostalo. “Baš mi je trebala jedna ovakva.” Ustala je s kauča, te raširila ruke dok mu se primicala i čvrsto ga zagrlila u znak zahvalnosti. Činila je to nakon svakog poklona, sve dok se nije počelo činiti kao šala, kao ritmička interpunkcija događanja. Postalo mu je malo lakše sad kad je golišavu jutarnju odjevnu kombinaciju pojačala novim džemperom, šalom, kapom i parom rukavica. “Baš ste dragi prema meni”, rekla je i Kevinu se na trenutak učinilo da bi mogla zaplakati. “Ne sjećam se kad sam zadnji put doživjela ovako dobar Božić.” I Kevin je dobio nekoliko stvari, no prvo je morao poslušati uobičajene žalopojke o tome kako je teško kupovati poklone čovjeku njegovih godina, kao da su odrasli muškarci potpuno samodostatna bića, te kao da je penis i poslijepodnevna bradica sve što im treba da se snađu u životu. Jill mu je poklonila biografiju o ranim godinama Teddyja Roosevelta, a Aimee par sprava na oprugu za vježbanje šake jer je znala koliko on voli tjelovježbu. Djevojke su mu dodijelile i dva identična paketića s malim krutim predmetima zamotanima u srebrni papir. U onome koji mu je Jill predala, bila je šalica koja ga je proglasila tatom broj 1.

“Opa”, rekao je. “Hvala. Znao sam da bi mogao biti u prvih deset, no nisam imao pojma da sam na samom vrhu.” Aimeena je šalica bila ista takva, samo što je na njoj pisalo NAJBOLJI GRADONAČELNIK NA SVIJETU. “Trebali bi češće slaviti Božić”, rekao je. “Dobar je za moje samopouzdanje.” Djevojke su nakon toga počele pospremati, skupljajući iskorišteni papir za zamatanje i odbačenu ambalažu, te natrpavajući otpatke u plastičnu vrećicu za smeće. Kevin je pokazao na osamljeni poklon koji je ostao pod drvcem, kutijicu svezanu vrpcom koja je izgledala kao da bi u njoj mogao biti nakit. “Što je s ovim?” Jill je podigla pogled. Na tjeme joj je bila zalijepljena crvena ukrasna mašna, te je izgledala poput velike, zabrinute bebe. “To je za mamu”, rekla je, pomno ga promatrajući. “Ako svrati.” Kevin je kimnuo, kao da mu je to imalo savršenog smisla. “To je jako pažljivo”, rekao joj je. Pozvonile su na Garyjeva vrata, no nitko im nije otvorio. Meg je slegnula ramenima i sjela na hladnu betonsku stepenicu, odlučna u namjeri da svima naočigled čeka bivšeg zaručnika da se vrati odakle god je bio pošao na božićno jutro. Laurie je sjela pokraj nje, trudeći se najbolje što je mogla ignorirati tup osjećaj straha koji ju je pratio otkad su jutros krenule iz Ulice ginka. Nije željela biti ondje, a nije željela ići ni na sljedeću postaju koju su imale zacrtanu. Nažalost, upute koje su dobile bile su jasne. Zadatak im je bio posjetiti svoje najmilije, učiniti što je god moguće da prekinu udobne ritmove i rituale blagdana. Laurie je shvaćala kakvog smisla to ima uzme li se u obzir širi cilj: ako su Ostavljeni krivci i imali ključnu misiju, ta je bila otpor takozvanom vraćanju u normalu, svakodnevnom procesu zaboravljanja na Uzeće, ili barem na određivanje njegova mjesta negdje u prošlosti, na odnošenje prema njemu kao prema nečemu što pripada rastućem tkivu ljudske povijesti, a ne kao prema kataklizmi s kojom je povijest skončala.

Stvar nije bila u tome da su Krivci imali nešto posebno protiv Božića – bezrezervno su odbijali sve praznike – ili da su bili neprijatelji Isusa Krista, kao što su mnogi pogrešno pretpostavljali. Stvar s Isusom bila je pomalo zbunjujuća, Laurie je to morala priznati. I sama se s tim mučila prije nego što se pridružila Krivcima, začuđena činjenicom da su naizgled prihvaćali toliko elemenata kršćanske teologije – Uzeće i Teške nevolje, dakako, no i ljudsku urođenu grešnost i neizbježnost Posljednjeg suda – dok su potpuno ignorirali lik samog Isusa. Općenito govoreći, bili su usredotočeniji na Boga Oca, to ljubomorno starozavjetno božanstvo koje je zahtijevalo slijepu poslušnost i iskušavalo odanost podanika na okrutno inventivne načine. Laurie je trebalo dugo prije nego što je to dokučila i još uvijek nije bila sigurna je li to sasvim shvaćala. Krivci nisu nikad nadugo i naširoko objašnjavali svoje vjerovanje; nisu imali svećenika ni pastora, Svetog pisma ili formalnog sustava propovijedanja. Bili su stil života, a ne religija, rastuća improvizacija ukorijenjena u vjerovanje da svijet nakon Uzeća zahtijeva nov način života, oslobođen starih, diskreditiranih formi – nema više braka, nema više obitelji, nema više konzumerizma, nema više politike, nema više konvencionalne religije, nema više bezumne zabave. Ti su dani završili. Sve što je čovječanstvu preostalo bilo je da se pokori i čeka na neizbježno. Jutro je bilo sunčano, mnogo hladnije nego što je izgledalo, a Magazinska je ulica bila mirna i tiha poput fotografije. Premda je navodno počeo dobro zarađivati odmah nakon što je diplomirao ekonomiju, Gary je još uvijek stanovao poput studenta, te dijelio gornji kat otrcane kuće namijenjene dvjema obiteljima s još dvojicom momaka koji su obojica imali djevojke. Vikendi su ondje bili strašni, objasnila je Meg, toliko se ljudi seksalo u isto vrijeme u tako malom prostoru. A kad to ne biste činili, kad niste bili raspoloženi ili tako nešto, činilo vam se gotovo kao da kršite uvjete ugovora najma. Sjedile su na trijemu zasigurno barem pola sata prije nego što su primijetile još jedno živo biće, zlovoljnog starčića koji je šetao drhtureću čivavu. On je blenuo u njih i promrmljao nešto što Laurie nije dobro čula, no bilo joj je jasno da im nije poželio sretan Božić. Prije nego što je stupila u Krivce nije sasvim shvaćala koliko su ljudi u stanju biti nepristojni, koliko su se slobodno osjećali kad bi zlostavljali i vrijeđali potpune strance.

Nekoliko minuta nakon toga, iz Lozinske je u Magazinsku skrenuo automobil, uglađeno tamno vozilo koje je izgledalo poput umanjenog SUVa. Laurie je uspjela osjetiti Megino uzbuđenje dok se automobil primicao i njezino razočaranje kad je počeo odmicati. Bila je napeta što će vidjeti Garyja, unatoč Laurienim brojnim upozorenjima da ne očekuje previše od susreta. Meg će morati sama spoznati ono što je Laurie shvatila prošlog ljeta – da je bolje ostati posve sama, izbjegavati nepotrebne susrete s ljudima koje je ostavila za sobom i ne čačkati jezikom taj bolan zub. Ne zato što ih više nije voljela, nego zato što jest, i zato što je ta ljubav sada bila beskorisna, samo još jedna tupa bol u fantomskom ekstremitetu. Nora je samu sebe trenirala da ne misli previše na svoju djecu. Ne stoga što ih je htjela zaboraviti – uopće ne – već stoga što ih se htjela jasnije sjećati. Iz istog je razloga nastojala ne gledati prečesto stare fotografije ili snimke. Što se u tom slučaju događalo bilo je da zapamtite ono što ste već znali, onaj dobri stari niz prigoda i dojmova. Erin je bila tako tvrdoglava. Jeremy je imao klauna na rođendanskoj zabavi. Ona je imala tako nježnu kosu koja se vijorila. On je zbilja volio umak od jabuka. Nakon nekog vremena, ti su se komadići ustalili u službeni narativ koji je potisnuo tisuće jednako vrijednih sjećanja, deložiravši gubitnike u neko zakrčeno podrumsko skladište u njezinu umu. Nedavno je otkrila da ova zaostala sjećanja mnogo lakše naviru ako ih se nije trudila prizvati, ako im je jednostavno dopuštala da sama od sebe isplivaju na površinu, dok se dan prirodno razvijao. Vožnja biciklom bila je posebno pogodna aktivnost po tom pitanju, savršen poticaj za prisjećanje, dok joj je svjesni um bio zabavljen mnoštvom jednostavnih zadataka – pregledavanjem ceste, provjeravanjem brzinomjera, praćenjem disanja i smjera vjetra – a podsvijest joj je slobodno mogla odlutati. Ponekad uopće ne bi otišla daleko: na nekim je vožnjama samo pjevala dio neke stare pjesme opet i iznova – Shareef don’t like it! Rockin’ the Casbah, Rock the Casbah! – ili bi se pitala zašto su joj noge tako obamrle i teške. No bilo je i onih čudesnih dana kad se sve jednostavno poklopilo i sve vrste nevjerojatnih stvari bi joj počele navirati u sjećanje, mala izgubljena blaga iz prošlosti – kao onda kad se Jeremy jednog jutra pojavio u prizemlju u žutoj pidžami koja mu je večer prije pristajala, a

tada se činila cijelu veličinu pretijesna; malena Erin koja se uspaničila, zatim obradovala, pa ponovno uspaničila dok je jela svoj prvi čips s okusom kiselog vrhnja i luka. Kako bi mu obrve ljeti posvijetlile. Kako joj je palac izgledao nakon što ga je sisala cijelu noć, ružičast i naboran, desetljećima stariji od nje same. Sve je bilo ondje, zaključano u trezoru, golemo bogatstvo iz kojeg je Nora uspijevala izvući samo sitne, pretjerano rijetke svote. Trebala je ići kod sestre na otvaranje poklona i kasni doručak s jajima i slaninom, no nazvala je Karen i rekla joj neka počnu bez nje. Rekla je da se ne osjeća najbolje, no da misli da će sve biti u redu ako se još malo naspava. “Nađemo se popodne kod mame.” “Sigurna si?” Čula je sumnju u Kareninu glasu, tu njezinu nevjerojatnu sposobnost da osjeti prikrivanje ili izbjegavanje. Zasigurno je bila zastrašujuća u ulozi roditelja. “Mogu li ti ikako pomoći? Hoćeš da svratim?” “Bit ću dobro”, ustrajala je Nora. “Samo vi uživajte. Vidimo se kasnije, dobro?” Ponekad, kada bi predugo čekala negdje na hladnoći, Laurie bi odlebdjela u neku vrstu disocijativne fuge, izgubivši doticaj s mjestom na kojem se nalazila i s onim što je činila. Bio je to obrambeni mehanizam, iznenađujuće učinkovit način blokiranja fizičke neugode i anksioznosti, premda i pomalo zastrašujuć, budući da se činio kao prvi korak na putu prema smrzavanju do smrti. Zasigurno se bila na taj način izgubila na Garyjevu trijemu – sjedile su ondje poduže vrijeme – jer nije bila ni registrirala da se automobil zaustavio pred kućom sve dok ljudi koji su bili u njemu nisu počeli izlaziti iz njega, a Meg se dotad već pokrenula, sišla niz stepenice i koračala po mrtvom smeđem travnjaku sa žustrinom koja je bila gotovo uzbunjujuća nakon tako dugačkog razdoblja mirovanja. Vozač je obišao prednji kraj automobila – malog, sportskog Lexusa, svježe opranog i blještavog na blijedom zimskom suncu – i zauzeo mjesto pokraj žene koja je tek napustila suvozačko sjedalo. Bio je visok i naočit, u kaputu od devine dlake i Laurien se um pokrenuo koliko je bilo dovoljno da ga prepozna kao Garyja, čije je samouvjereno, nasmijano lice vidjela mnogo puta u Meginoj knjizi uspomena. Žena joj se također učinila nekako

poznatom. Oboje su zurili u Meg s izrazima lica u kojima su se miješali različiti stupnjevi sažaljenja i zaprepaštenja, no kad je Gary naposljetku prozborio, sve što je Laurie uspjela čuti u njegovu glasu bio je prizvuk zamorene iritacije. “Koji vrag ti radiš ovdje?” Vjerna vlastitoj obuci, Meg je šutjela. Bilo bi bolje da je u ruci imala cigaretu, no ni jedna ni druga nisu pušile u trenutku kad se automobil zaustavio. To je bila Lauriena krivica, pogreška u nadzoru. “Jesi li me čula?” Garyjev je glas sada bio glasniji, kao da je mislio da je Meg razvila slušne poteškoće. “Pitao sam te nešto.” Njegova ga je pratiteljica upitno pogledala. “Znaš da ne mogu govoriti, jelda?” “O, može ona govoriti”, rekao je Gary. “Mogla je govoriti dok ne bih oglušio.” S blago posramljenim izrazom lica, mlada se žena okrenula prema Meg. Bila je niska i punašna, pomalo nestabilna na visokim, tankim potpeticama. Laurie si nije mogla pomoći a da se ne divi njezinu kaputu, sjajnoj modroj parki obrubljenoj krznom na rukavima i kapuljači. Krzno je vjerojatno bilo umjetno, no izgledalo je vrlo toplo. “Oprosti”, mlada se žena obratila Meg. “Znam da ti je ovo sigurno čudno. Da nas vidiš skupa.” Laurie se nagnula ulijevo, pokušavajući vidjeti Megino lice, no kut gledišta nije bio dobar. “Nemoj joj se ispričavati”, obrecnuo se Gary. “Ona je ta koja bi se trebala ispričavati.” “Počelo je prije dva tjedna”, nastavila je mlada žena, kao da je Meg od nje zahtijevala objašnjenje. “Dosta nas je bilo kod Massima i popili smo puno crnog vina i ja sam bila previše pijana da bih vozila doma. Pa me Gary povezao.” Podigla je obrve, kao da se priča sama od sebe ispričala. “Ne znam još je li išta ozbiljno. Samo se malo družimo. Za sad.” “Gina.” Garyjev je glas bio jedak i upozoravajući. “Nemoj. Nje se to ništa ne tiče.”

Gina, pomislila je Laurie. Megina rođakinja. Jedna od djeveruša. “Naravno da je se tiče”, rekla je Gina. “Bili ste zajedno sve te godine. Trebali ste se vjenčati.” Gary se zagledao u Meg s gađenjem na licu. “Pogledaj je. Ja uopće ne znam tko je to.” “To je još uvijek Meg.” Gina je govorila tako tiho da je Laurie jedva uspijevala čuti riječi koje izgovara. “Ne budi zao prema njoj.” “Nisam zao.” Garyjev se izraz lica neznatno smekšao. “Samo je ne mogu ovakvu gledati. Ne danas.” Kad se uputio prema kući, zaobišao je bivšu zaručnicu u širokom luku, kao da je mislio da bi ga mogla napasti ili mu barem prepriječiti put. Gina je oklijevala koliko je bilo potrebno da slegne ramenima u znak isprike, pa krenula za njim. Nijedno od njih nije obratilo ni trunku pažnje na Laurie dok su se uspinjali stepenicama, ne rekavši ni riječ, ne uputivši joj ni letimičan pogled. Nakon što su Gary i Gina ušli u kuću, Laurie je zapalila cigaretu i krenula preko travnjaka kako bi se pridružila Meg, koja je stajala leđima okrenuta kući i buljila u Lexus kao da ga namjerava kupiti. Laurie je pružila cigaretu i Meg ju je primila, tiho šmrcnuvši dok ju je prinosila ustima. Laurie je poželjela da može reći koju riječ – Bravo ili Dobro si to izvela – kako bi dala Meg do znanja da je ponosna na nju. No sve što je učinila bilo je da je potapša po leđima, samo jednom, vrlo blago. Nadala se da će to biti dovoljno. Nora nije planirala otići na dugu vožnju. Trebala je stići kod majke između jedan i dva tog poslijepodneva, vremenski okvir koji joj je dopuštao dvadesetak, najviše trideset kilometara, polovicu udaljenosti koju bi obično prevaljivala, no nadala se da će to biti dovoljno da joj razbistri glavu i pokrene srce, te da možda uspije sagorjeti koju kaloriju prije obilnog obroka. Osim toga, bilo je vrlo hladno, termostat pred kuhinjskim prozorom očitavao je koji stupanj ispod ništice, a to nikako nisu bili idealni uvjeti za ozbiljnu tjelovježbu. No pokazalo se da joj je hladnoća predstavljala mnogo manju zapreku nego što je očekivala. Sunce je bilo izašlo, ceste su bile očišćene – prisustvo

snijega i leda bilo je odlučujući faktor za zimske vožnje – a vjetar uopće nije bio toliko snažan. Imala je visokotehnološke rukavice, neoprenske navlake za cipele i nepropusnu kapuljaču ispod kacige. Samo joj je lice bilo izloženo vremenskim uvjetima, a s tim se mogla nositi. Planirala se okrenuti kad stigne do polovice biciklističke staze, dvanaestak kilometara od početka, no kad je stigla ondje, samo je nastavila. Osjećaj kretanja bio je predobar, pedale su joj se podizale i spuštale pod nogama, a bijela joj je para izlazila iz usta. Pa što ako malo zakasni kod majke? Bit će ondje mnogo ljudi – braća i sestre i njihove obitelji, tetke i stričevi i rođaci – i nitko neće ni primijetiti da nje nema. Bez Nore ondje, moći će se smijati i davati komplimente svačijoj djeci ne pitajući se nisu li slučajno rekli nešto što bi nju povrijedilo, ne upućujući joj one tužne poglede pune razumijevanja i ne uzdišući onako tragično. Zbog toga su blagdani bili tako iscrpljujući. Ne zbog nesmotrenosti njezine rodbine i njihove nemogućnosti da shvate njezinu patnju, nego upravo suprotno – zbog njihove nemogućnosti da je i na trenutak zaborave. Uvijek su oko nje hodali na prstima, tako oprezni i obazrivi, tako bolno suosjećajni, kao da je umirala od raka ili patila od neke bolesti koja ju je izobličila, poput majčine tetke May – žalosne figure iz Norina vlastitog djetinjstva – čije je lice Bellova pareza iskrivila u trajnu grimasu. Budi dobra prema teti May, govorila bi joj majka. Ona nije čudovište. Sumnjiv komad staze nakon ceste 23 tog je dana bio gotovo napušten, na vidiku nije bilo ljigavaca ni pasa lutalica, nije bilo ni žrtvovanja životinja niti kriminalnih aktivnosti, samo poneki biciklist koji se vozio u suprotnom smjeru, dobacivši joj prijateljski pozdrav u prolazu. Sve bi bilo gotovo idilično da joj se nije tako jako piškilo. Za toplijih mjeseci općina je održavala prijenosni zahod na kraju staze – bio je grozan, jedva prihvatljiv u nuždi – no zimi bi ga uklonili. Nora nije pretjerano voljela čučnuti u šumi, osobito dok oko nje nije bilo dovoljno raslinja da je zakloni, no bilo je dana kada nije imala izbora i danas je bio jedan od tih. Barem je u džepu vjetrovke bila pronašla papirnatu maramicu. Prije nego što se ponovno popela na bicikl, nazvala je Karen na mobitel i laknulo joj je kad je odmah bila preusmjerena u glasovnu poštu. Poput

učenice što markira školu, nakašljala se jednom ili dvaput, pa progovorila umjetno promuklim glasom. Rekla je da se osjeća malo lošije nego ranije, te da je mislila da nije dobra ideja da izlazi iz kuće, posebno zato što bi ono što ima moglo biti zarazno. “Napravit ću si čaj i idem natrag u krevet”, rekla je. “Čestitaj svima Božić od mene.” Ceste onkraj biciklističke staze bile su polururalne, zavijale su uz izolirane kuće i poneko manje imanje, a suh je kukuruz stršao iz zaleđenih polja poput dlačica na nozi koju je trebalo obrijati. Nora nije imala pojma kamo ide, no bilo joj je svejedno izgubi li se. Sad kad se izvukla s božićnog ručka, nije joj smetalo hoće li vožnja trajati cijeli dan. Željela je razmišljati o svojoj djeci, no iz nekog su joj se razloga misli stalno vraćale na jadnu tetu May. Bila je davno umrla, no Nora ju je još uvijek uspijevala zamisliti nekako neobično jasno. Tiho bi sjedila na obiteljskim okupljanjima, usta iskrivljenih pod čudnim kutom, a oči bi joj, iza debelih naočala, preplavljivao očaj. Svako toliko bi pokušala nešto reći, no nitko nije razumio što govori. Nora se sjećala kako bi je nagovarali da je zagrli, a zatim joj poklonili slatkiš kao nagradu. Jesam li to ja? pitala se. Jesam li ja nova teta May? Odvozila je sveukupno stotinu i sedam kilometara. Kad se naposljetku vratila kući, na sekretarici je bljeskalo pet poruka, no odlučila je da one mogu pričekati. Uspela se na kat, svukla vlažnu odjeću – odjednom je drhtala – i dugo ležala u vrućoj kadi. Dok se namakala, pokušavala je iskriviti lice tako da joj lijeva strana visi niže od desne i zamisliti kako bi bilo tako živjeti, trajno zaleđena lica i grgljavoga glasa, dok se svi trude biti dobri prema tebi da se ne bi osjećala kao čudovište. Bilo je nečega patetičnog u samotnom gledanju Divnog života Franka Capre, no Kevin nije znao što bi drugo. Carpe Diem bio je zatvoren; Pete i Steve bili su zabavljeni svojim obiteljima. Na trenutak je pomislio da bi mogao nazvati Melissu Hulbert, no odlučio je da je to loša zamisao. Vjerojatno se ne bi ni pretjerano obradovala da primi razmjerno bezvoljan poziv na seks na sam Božić, posebno budući da se nije potrudio uspostaviti kontakt s njom od

njihova posljednjeg nesretnog susreta, one večeri kad je pljunula na promatračicu. Djevojke su bile otišle prije otprilike sat vremena. Njihov ga je iznenadni odlazak pomalo iznenadio – dobile su poruku i nestale – no nije mogao reći da ih krivi što žele provesti neko vrijeme s prijateljima. Družile su se s njim cijelo jutro i veći dio poslijepodneva i dobro su se zabavili. Nakon što su završili s poklonima, Aimee je napravila palačinke s čokoladom, a nakon toga su otišli na dugu šetnju oko jezera. Kad su se vratili kući, odigrali su tri partije jamba. Tako da se, u biti, nije imao oko čega požaliti. No svejedno se našao s ostatkom poslijepodneva i cijelom večeri pred sobom, s tom golemom pustoši samoće. Bilo je neshvatljivo kako se njegov nekoć pretrpan život smanjio do ove mjere, kako mu je brak završio, sin se pogubio negdje u svijetu, oboje roditelja umrlo, brat i sestra daleko – on u Kaliforniji, ona u Kanadi. Nekoliko mu je članova šire obitelji ostalo u neposrednoj blizini – ujak Jack i tetka Marie, te pokoji rođak – no svi su bili zabavljeni sami sobom. Klan Garveyjevih bio je poput starog Sovjetskog Saveza, negdašnja impresivna sila koja se rastrojila na pregršt slabih, mrzovoljnih jedinica. Ovo mora da je Kirgistan, pomislio je. Još povrh svega, nije ni uživao u filmu. Možda ga je bio pogledao već previše puta, no priča mu se činila previše izvještačena, sav taj trud samo kako bi dobrog čovjeka podsjetili da je dobar. Ili se možda Kevin malo previše osjećao kao George Bailey, no bez anđela čuvara na vidiku. Prebacivao je programe u potrazi za nečim drugim što bi mogao gledati, no završio bi ondje gdje je i počeo, vrteći se tako u krug opet i iznova, sve dok na ulaznim vratima nije zazvonilo zvono, triput tako iznenada i uzbudljivo da se zamalo onesvijestio koliko je brzo ustao s kauča. Prije nego što je uspio pozdraviti posjetitelje, morao je zastati i zatvoriti oči kako bi upio šok koji mu je uspravljanje priredilo. Minutu ili dvije, Laurie nije mogla razmišljati ni o čemu doli o tome kako je dobar osjećaj bio maknuti se s hladnoće. Polako joj je, međutim, dok joj se tijelo zagrijavalo, sinula neobičnost činjenice da se ponovno nalazi kod kuće.

Bila je to njezina kuća! Tako velika i opremljena s ljubavlju, ljepša nego što si je dopuštala prisjećati se. Ovaj meki kauč na kojem je sjedila – izabrala ga je u salonu Elegantni interijeri, danima se mučeći s odlukom hoće li sivo-zelena bolje pristajati uz sag od ciglenocrvene. I taj LCD televizor širokog zaslona i visoke rezolucije – bio je upaljen Divan život, od svih stvari na svijetu – njega su kupili u trgovini Costco nekoliko mjeseci prije Uzeća, oduševljeni živopisnom jasnoćom njegove slike. Baš na tom su zaslonu gledali izvješća o katastrofi, dok su reporteri bili vidno potreseni onime o čemu su izvješćivali, a snimke prometnih nesreća i očevidaca koji su bili van sebe stalno su se zatupljujuće vrtjele. A ovaj čovjek koji je stajao ispred njih i nervozno se cerio, to je bio njezin suprug. “Čovječe”, govorio je on. “Koje iznenađenje.” Kevin se činio pomalo zbunjen kad ih je ugledao na trijemu, no ubrzo se sabrao i uveo ih u kuću kao da su pozvane gošće, te zagrlio Laurie u hodniku – pokušala je to izbjeći, no to nije bilo moguće u tom uskom prostoru – i rukovao se s Meg govoreći joj koliko mu je drago što ju je upoznao. “Čini se da vam je hladno”, primijetio je. “Baš i niste obučene za ovu hladnoću.” To je bilo najblaže rečeno, pomislila je Laurie. Bilo je teško pronaći dovoljno toplu odjeću koja bi uz to bila i bijela. Hlače, košulje i džemperi nisu bili problem, no kaputi su bili druga priča. Činilo joj se da je sretna što ima bijeli šal kojim se može ogrnuti oko glave i debelu pamučnu jaknu s kapuljačom i nenametljivom Nike kvačicom na džepu. No bile su joj potrebne bolje rukavice – ove pamučne koje je nosila bile su apsurdno tanke, onakve u kakvima biste obavili iznenadnu inspekciju – i par čizama ili barem pravih cipela, nečega malo značajnijeg od izgaženih tenisica koje je imala na nogama. “Hoćete li nešto pojesti?” upitao je Kevin. “Mogu skuhati kavu ili čaj ili što god. Ima i vina i piva, ako želite. Slobodno se poslužite. Ti znaš gdje što stoji.” Laurie nije odgovorila na tu ponudu, niti se usudila pogledati prema Meg. Naravno da su željele nešto pojesti; umirale su od gladi. No nisu to smjele reći, te se definitivno nisu mislile same poslužiti. Kad bi on pred njih

stavio nešto hrane, bilo bi im i više nego drago pojesti je, no to je trebala biti njegova odluka, a ne njihova. “Bolje nemoj previše gledati”, dodao je. “Ne jedemo više tako zdravo kao nekad. Mislim da ti se ne bi svidjelo.” Laurie je skoro prasnula u smijeh. Bila je spremna proždrijeti koju hrenovku ravno iz ambalaže kako bi mu pokazala što ovih dana misli o zdravoj prehrani. No Kevin joj nije pružio priliku. Umjesto da, poput dobrog domaćina, ode u kuhinju, on je samo sjeo u tamnosmeđi naslonjač koji je Laurie bila kupila u salonu namještaja Triangle, fotelju u kojoj je ona voljela čitati za lijenih jutara vikendom, bez svjetiljke, samo uz sunčevu svjetlost koja je ulazila kroz južne prozore. “Dobro izgledaš”, rekao je, promatrajući je začuđujuće otvoreno. “Sviđaju mi se sijede. Čak s njima izgledaš mlađe. Tko bi rekao.” Laurie je osjetila da se zarumenjela. Nije bila sigurna je li joj neugodno zbog sebe same ili zbog činjenice da Meg sjedi točno pokraj nje. No svejedno, bilo je lijepo primiti kompliment. Kevin nije bio uskogrudan poput muževa nekih njezinih prijateljica, posebno u ranim danima njihova braka, no pohvale su se bile vidno razrijedile posljednjih godina. “I ja sam malo posijedio”, rekao je i potapšao se po strani glave. “Valjda to dolazi s teritorijem.” Bilo je to istina, shvatila je Laurie, premda nije bila primijetila promjenu prije nego što je on ukazao na nju. Naočito, bila bi mu rekla da je mogla. Kao i mnogi muškarci njegove generacije, Kevin je izgledao dječački još dugo nakon što je na to izgubio pravo i sijeda je kosa – i to malo što mu je izraslo – dodala dobrodošlu dozu ozbiljnosti njegovu izgledu. “Dosta si smršavila”, nastavio je, bacivši žalostan pogled negdje oko kopče na vlastitom remenu. “Ja stalno vježbam, ali nikako da se skinem bar na osamdeset.” Laurie se morala svjesno potruditi da ne razmišlja previše o njegovu tijelu. Bilo joj je to možda i malo previše, vidjeti ga tako izbliza nakon sveg vremena koje je prošlo, suočiti se s njim u tjelesnoj formi i iskusiti pritajeni ponos vlasništva koji je bio jedna od slađih zakulisnih sila njihova braka: Moj muž je zgodan muškarac. Ne toliko lijep, ali privlačan tako širokih ramena i

nekako prijateljski. Bio je odjeven u sivi džemper sa zatvaračem koji je znala posuđivati za kišnih dana, prostran i mek na dodir. “Morat ću prestati sa zalogajima kasno navečer. S buritosima iz mikrovalne i pitama od borovnice i sličnim sranjima. To će me uništiti.” Meg je tiho zagunđala, a Laurie je bacila značajan pogled prema kuhinji, no Kevin nije shvatio signal. Televizija mu je oduzimala previše pozornosti, Jimmy Stewart se oko nečega pjenio, zamuckivao je i mahao. Kevin je sa stolića dohvatio daljinski upravljač i isključio televizor. “Ne podnosim taj film”, promrmljao je. “Podsjeti me da ga više ne pokušavam gledati.” Bez šuma televizora, kuća se činila zlokobno tihom, gotovo pogrebnom. Sat na prijemniku za kabelsku pokazivao je da je tek četiri i dvadeset, no večernja se tama već pojavljivala, pritiskala se uz prozore. “Jill nije doma”, objavio je Kevin, premda je to bilo nepotrebno. “Izašla je prije kojih sat vremena, sa svojom prijateljicom Aimee. Ti znaš za Aimee, jelda? Živi tu kod nas od kraja ljeta. Dobra je cura, samo malo divlja.” Kevin je zagrizao usnu, kao da razmišlja o teškom pitanju. “Jill je dobro, bar mislim. Ali ovo joj je bila teška godina. Stvarno joj nedostaješ.” Laurie je odlučno zadržavala bezizražajan izraz lica, ne želeći otkriti olakšanje koje je osjećala što joj kći nije ondje. S Kevinom se mogla nositi. On je bio odrastao muškarac i mogla je od njega očekivati da se tako i ponaša, da prihvati činjenicu da je njihova veza pretrpjela potrebnu i nepovratnu promjenu. No Jill je još bila djevojčica, a Laurie je još uvijek bila njezina majka, a to je bila sasvim drugačija stvar. Kevin je iznenada ustao s naslonjača. “Nazvat ću je. Bit će joj jako krivo ako te ne vidi.” Otišao je u kuhinju po telefon. Čim je nestao, Meg je izvukla notes i načvrčkala Kupaonica? Zahvalno je kimnula kad je Laurie pokazala prema udaljenom kraju hodnika i uputila se onamo, ne gubeći vrijeme. “Nisam imao sreće”, objavio je Kevin kad se vratio, još uvijek s telefonom u ruci. “Ostavio sam joj poruku, ali ih ona ne provjerava svaki put. Znam da bi te voljela vidjeti.”

Zurili su jedno u drugo. Stvari su, iz nekog razloga, bile malo nelagodnije sad kad Meg više nije bila u prostoriji. Zrak je pobjegao iz Kevinovih usta u polaganom mlazu. “Nisam se čuo s Tomom. Još od ljeta. Malo se brinem za njega.” Pričekao je trenutak prije nego što je nastavio. “I za tebe se brinem. Posebno nakon onoga prošli mjesec. Nadam se da se čuvaš.” Laurie je slegnula ramenima, pokušavajući mu dati do znanja da je sve u redu, no gesta joj se učinila dvosmislenijom nego što je namjeravala da bude. Kevin je položio ruku na njezinu, nekoliko centimetara iznad njezina lakta. U tome nije bilo neke posebne nježnosti, no Lauriena je koža zatitrala pod njegovim dodirom. Prošlo je toliko vremena. “Gledaj”, rekao je. “Ne znam zašto si došla, ali stvarno mi je drago što te vidim.” Laurie je kimnula, pokušavši mu prenijeti da je i njoj drago što ga vidi. Ruka mu se sada kretala, oprezno se mičući gore-dolje, s nedovoljno namjere da bi se to moglo nazvati milovanjem. No Kevin je bio jedan od onih muškaraca kojem nije bilo potrebno mnogo neobavezna dodira. Rijetko bi je dodirivao osim ako nije razmišljao o seksu. “Zašto ne prenoćiš ovdje?” rekao je. “Božić je. Trebala bi biti s obitelji. Samo večeras. Vidi kako ti se čini.” Laurie bacila zabrinut pogled prema kupaonici, pitajući se zašto Meg tako dugo izbiva. “I tvoja prijateljica može ostati”, nastavio je Kevin. “Mogu joj pripremiti krevet u sobi za goste, ako želi. Ujutro bi se vratila.” Laurie se zapitala što je to značilo: Ujutro bi se vratila. Je li to značilo da bi ona ostala? Je li ju on to pozivao da se vrati kući? Zavrtjela je glavom, tužno ali odlučno, pokušavajući mu jasno dati do znanja da nije došla u bračni posjet. “Oprosti”, rekao je i konačno shvatio što mu pokušava priopćiti i pomaknuo tu zbunjujuću ruku s nje. “Nekako se loše osjećam večeras. Dobro mi je došlo društvo.” Laurie je kimnula. Bilo joj ga je žao, uistinu. Kevin je oduvijek volio blagdane, sve to obvezno obiteljsko druženje.

“Ovo me malo frustrira”, rekao joj je. “Kad bi barem razgovarala sa mnom. Ja sam tvoj muž. Želim ti čuti glas.” Laurie je osjetila kako joj odlučnost posustaje. Bila je na rubu da otvori usta, da kaže nešto kao, Znam, stvarno je smiješno, da poništi osam mjeseci teškog rada jednim trenutkom slabosti, no prije nego što je to stigla učiniti, začulo se puštanje vode u toaletu. Trenutak nakon toga, otvorila su se vrata kupaonice. I u tom trenutku, baš kad se Meg pojavila, smiješeći se u znak isprike, telefon je zazvonio u Kevinovoj ruci. Javio se ni ne pogledavši na zaslon. “Halo?” rekao je. Noru je njegov glas toliko zaprepastio da se jedva pribrala i progovorila. Nekako je samu sebe uspjela uvjeriti, uz pomoć dvaju čaša vina na manje-više prazan želudac, da Kevin neće biti kod kuće i da će mu uspjeti samo ostaviti kratku poruku na glasovnoj pošti i uteći bez posljedica. “Halo?” ponovio je, zvučeći više zbunjeno nego nervozno. “Tko je to?” Bila je u iskušenju da poklopi ili da se pretvara da je nazvala pogrešan broj, no onda se pribrala. Ja sam odrasla žena, pomislila je, a ne dvanaestogodišnjakinja koja zeza nekoga telefonom. “Nora je”, rekla je. “Nora Durst. Plesali smo skupa na plesu.” “Sjećam se.” Ton glasa bio mu je malo bezizražajniji nego što se nadala, pomalo suzdržan. “Kako si?” “Dobro. Kako si ti?” “U redu”, rekao je, ali ne kao da je to i mislio. “Samo, eh, uživam u blagdanu.” “Također”, rekla je, isto tako kao da nije tako i mislila. “Pa...?” Njegovo je ne-baš-pitanje tako visjelo u zraku nekoliko sekundi, dovoljno da Nora otpije još gutljaj vina i u mislima preispita govor koji je pripremila u kadi: Hoćeš da odemo na kavu jedan dan? Slobodna sam skoro svako poslijepodne. Sve je bila smislila. S poslijepodnevima nije bilo pritiska, a ni s

kavom. Kad se nađete s nekim poslijepodne na kavi, možete se pretvarati da to nije ni spoj. “Htjela sam te pitati”, rekla je. “Hoćeš da odemo na Floridu?” “Na Floridu?” Zvučao je jednako iznenađeno kao i ona sama. “Da.” Riječ joj je jednostavno ispala iz usta, no bila je prava, to je stvarno i mislila. Željela je Floridu, ne kavu. “Ne znam za tebe, ali meni bi dobro došlo malo sunca. Ovdje postaje tako depresivno.” “I želiš da ja...?” “Ako ti to želiš”, rekla mu je. “Ako imaš vremena.” “Opa.” Nije zvučao nesretno. “O kojem vremenskom okviru razgovaramo?” “Nemam pojma. Jel’ sutra prerano?” “Preksutra bi bilo bolje.” Zastao je na trenutak, pa rekao, “Čuj, ne mogu baš sad razgovarati. Mogu li te nazvati malo kasnije?” .................... Kevin je pokušavao izgledati nonšalantno dok je spremao telefon u džep, no bilo je teško dok su Laurie i njezina prijateljica zurile u njega s takvom iskrenom znatiželjom, kao da im duguje objašnjenje. “Samo poznanica”, promrmljao je. “Nitko koga poznaješ.” Laurie mu očito nije povjerovala, no što je trebao reći? Žena koju jedva poznajem me upravo pozvala na Floridu i ja mislim da sam pristao ići s njom? Ni sam nije bio sasvim uvjeren u to. Zaklopio je slušalicu prije svega nekoliko sekundi i već mu se počelo činiti da se zasigurno radi o nekakvoj pogrešci – o nekakvom složenom nesporazumu ili možda neslanoj šali. Ono što je trebao učiniti bilo je da nazove Noru i raščisti nekoliko stvari, no to nije mogao učiniti sve dok se ne nađe nasamo, a nije imao pojma koliko će morati čekati da se to dogodi. Laurie i njezina pratnja izgledale su kao da im ništa ne bi nedostajalo da stoje ondje i zure u njega cijelu večer. “Onda.” Lagano je pljesnuo rukama, pokušavajući promijeniti temu. “Je li netko gladan?”

Laurie je polako hodala prema Glavnoj ulici, vukući se korak ili dva iza Meg, uživajući u zaboravljenom osjećaju omamljenosti koji dolazi s punim želucem. Obrok nije bio svečan – nije bilo ostataka poslijepodnevne gozbe što je bilo za očekivati uvečer na Božić – no svejedno je bilo ukusno. Slistile su sve što je Kevin stavio pred njih – male mrkve, zdjelice pileće juhe Campbell’s s rezancima i krekerima, sendviče od bijelog kruha sa salamom i sirom – i završile s vrećicom čokoladnih bombona i šalicom svježe vruće kave. Približavale su se uglu kad je začula korake i Kevinov glas koji ju je dozivao po imenu. Okrenula se i ugledala ga kako trči po sredini ceste, bez jakne ili kape, i maše jednom rukom po zraku kao da pokušava dozvati taksi. “Zaboravila si ovo”, rekao je kad ih je sustigao. U ruci mu je bila kutijica, zaostali poklon koji je primijetila pod borom. “Mislim, ja sam zaboravio. Za tebe je. Od Jill.” Laurie je to shvatila samo bacivši pogled na nj. Kevinov bi poklon bio znatno neuredniji, kvrgav, improviziran posao s minimalnom količinom ukrasa. No kutijica koju je držao bila je pažljivo zapakirana, papir je bio nategnut, rubovi oštri, a ukrasna vrpca uvijena palcem i škarama. “Ubila bi me”, dodao je, dišući teže nego što je očekivala nakon tako kratkog trka. Laurie je primila poklon, no nije ga počela otvarati. Shvatila je da on želi ostati i gledati, no nije smatrala da je to toliko dobra zamisao. Već su proveli dovoljno obiteljski Božić, i više nego što je to bilo dobro za njih. “U redu”, rekao je, shvativši mig. “Drago mi je da sam te ulovio. I hvala još jednom što ste svratile.” On je krenuo prema kući, a one su nastavile na Glavnu ulicu, te zastale ispod ulične svjetiljke u blizini Ceste oraha kako bi otvorile dar. Meg je stajala blizu i s čeznutljivim izrazom lica promatrala kako Laurie metodično rasklapa rad svoje kćeri, skidajući vrpcu, odljepljujući traku, uklanjajući ukrasni papir. Pretpostavila je da je u kutijici komad nakita, no kad je skinula poklopac, unutra ju je dočekao jeftin plastični upaljač položen na podlogu od vate. Ništa otmjeno, samo crveni potrošni upaljač s tri riječi na stranici spremnika napisane nečime što se činilo kao korektor. Ne zaboravi me.

Meg je izvadila cigarete i obje su zapalile novim upaljačem. Poklon je bio doista dražestan i Laurie si nije mogla pomoći a da malo ne zaplače, zamišljajući kćer kako sjedi za stolom u kuhinji i sitnom četkicom zapisuje tu jednostavnu, iskrenu poruku. Bio je to predmet koji je vrijedilo sačuvati, prepun sentimentalne vrijednosti, te upravo zbog toga nije imala izbora nego kleknuti i ispustiti ga u prvi odvod na koji su naišle, proguravši ga kroz rešetku kao da ubacuje novčić u procjep. Činilo se da je jako dugo padao, a kad je konačno sletio, jedva da je proizveo ikakav zvuk.

Četvrti dio ..........................................................................

Spoj za Valentinovo

Cura bolja od prosječne PROSTORIJE U VIJEĆNICI BILE SU PRETRPANE PRIJE SIJEČANJSKE GRADSKE sjednice. Kevin se vratio s Floride prije dva tjedna, tako da ga je iznenadio broj komentara koji je primio na račun vlastite preplanulosti. “Dobro izgledate, gradonačelniče!” “Malo smo se zabavljali na suncu?” “Jeste li bili negdje oko Boce? Moj ujak ima tamo kuću.” “I meni bi dobro došao odmor!” Zar sam bio tako blijed? zapitao se kad je zauzeo svoje mjesto na sredini dugačkoga stola u prednjem dijelu prostorije, između vijećnika DiFazija i vijećnice Herrera. Ili su ljudi možda reagirali na nešto dublje od rumenog sjaja njegove kože, na neku unutarnju promjenu koju nikako nisu uspijevali objasniti? Kako bilo, Kevinu je bilo drago što je bio prisutan izdašan broj ljudi, što je bilo veliko poboljšanje u odnosu na mrku sjednicu u prosincu na kojem se pojavilo tek desetak veterana, većina kojih su bili škrti umirovljenici koji su se protivili svim vladinim troškovima – na federalnoj, državnoj i lokalnoj razini – osim trošenju na socijalno i zdravstveno o kojem su ovisili. Jedina osoba mlađa od četrdeset godina bila je novinarka iz Vjesnika, zgodna djevojka koja je tek bila završila fakultet i koja bi svako toliko zadrijemala nad laptopom. Čekićem je označio početak sjednice točno u sedam sati, ne mareći za uobičajenih pet minuta odgode kojom se dopuštalo da stignu oni koji kasne. Želio se jedanput i pridržavati rasporeda, pogurati stvari i završiti što je moguće bliže devet sati. Bio je rekao Nori da ga oko tog vremena očekuje i nije želio da ga mora čekati. “Dobrodošli”, rekao je. “Lijepo vas je sve ovdje vidjeti, posebno ovakve hladne zimske večeri. Kao što većina vjerojatno zna, ja sam gradonačelnik Garvey, a ovi zgodni ljudi meni zdesna i slijeva su vaše gradsko vijeće.” Začulo se pristojno mjestimično pljeskanje, a zatim je vijećnik DiFazio ustao i započeo Zakletvu koju su izrecitirali nabrzinu i pomalo nelagodno

mumljajući. Kevin je zamolio prisutne da ostanu stajati za trenutak šutnje u čast Teda Figueroa, nedavno preminulog šogora vijećnice Carney i istaknute ličnosti u svijetu mapletonskog sporta mladeži. “Mnogi od nas poznavali su Teda kao legendarnog trenera i predvodnika košarkaškog programa subotom ujutro, kojem je bio suvoditelj dva desetljeća, dugo nakon što su njegova djeca odrasla. Bio je predan, velikodušan čovjek i znam da govorim u ime sviju kad kažem da će nam jako nedostajati.” Pognuo je glavu i počeo polako brojati do deset, što mu je netko jednom rekao da je pristojno vrijeme za minutu šutnje. Osobno i nije bio lud za Ted Figueroom – tip je bio šupak, ustvari, i pretjerano kompetitivan trener koji je za svoje momčadi izdvajao samo najbolje igrače i gotovo svaki put pobjeđivao na prvenstvima – no ovo nije bilo ni vrijeme ni mjesto za iskrenost o umrlima. “U redu”, rekao je, nakon što su svi sjeli. “Prva točka dnevnog reda je odobravanje zapisnika sa sjednice u prosincu. Predlažemo li prihvaćanje?” Vijećnik Reynaud je dao znak da se slaže. Vijećnica Chen ga je podržala. “Tko je za?” upitao je Kevin. Glasači su bili jednoglasni. “Prijedlog je prihvaćen.” U mlađim danima, za vrijeme prekratkog perioda između prvog poljupca i zaruka s Dougom, Nora se naučila smatrati izvrsnom partnericom. Sa sadašnjim odmakom – pola života i cijelim jednim svijetom dalje – bilo joj je teško rekonstruirati odakle je to vjerovanje poteklo. Možda je bila pročitala članak u Glamouru o “Deset osnovnih vještina dobre cure” i shvatila da je usavršila njih osam. Ili je možda riješila “Kviz za ultimativno dobre cure” u Elleu i završila u najboljoj kategoriji: Ti si za stalno! No bilo je jednako vjerojatno i da joj je samopouzdanje bilo toliko duboko ukorijenjeno u psihu da joj jednostavno nije ni palo na pamet da misli drugačije. Naposljetku, Nora je bila zgodna, bila je pametna, traperice su joj dobro pristajale, a kosa joj je bila ravna i sjajna. Naravno da je bila bolja cura od većine. Bila je u bilo čemu bolja od većine. To joj je uvjerenje činilo tako ključan dio slike o sebi samoj da ga je čak izgovorila naglas u ružnoj svađi prilikom prekida sa svojim najdražim dečkom s faksa. Brian je bio karizmatičan student filozofije čija ju knjižničarska

bljedolikost i trbuščić – kultivirao je europski nemar za tjelovježbu – nimalo nisu odvratili od njegova šarma pametnjakovića. On i Nora su bili u ozbiljnoj vezi veći dio druge godine – nazivali su se “najboljim prijateljima i srodnim dušama” – sve dok Brian nije odlučio, nakon što se vratio s proljetnih praznika, da bi trebali početi izlaziti i s drugim ljudima. “Ali ja ne želim izlaziti ni s kim drugim”, rekla mu je. “To je u redu”, odgovorio je. “Ali što ako ja želim?” “Onda je među nama gotovo. Ne želim te dijeliti.” “Žao mi je što to čujem. Jer se ja već s nekim viđam.” “Što?” Nora je bila iskreno zaprepaštena. “Zašto bi učinio tako nešto?” “Kako to misliš? Zašto se bilo tko viđa s bilo kim?” “Mislim, zašto ti to treba?” “Ne razumijem pitanje.” “Ja sam stvarno dobra cura”, rekla mu je. “To ti je jasno, zar ne?” Promatrao ju je neko vrijeme, gotovo kao da je prvi put vidi. U njegovu je pogledu bilo nečega neugodno neosobnog, nečega poput znanstvenog odmaka. “Dobra si”, složio se, pomalo nevoljko. “Definitivno bolja od prosjeka.” Nakon što je diplomirala, ta joj je priča postala jedna od omiljenih anegdota iz studentskih dana. Toliko ju je puta bila prepričala da je naposljetku postala interna šala u njezinu braku. Kad god bi učinila nešto pažljivo – kad bi podigla Dougove košulje s kemijskog, skuhala složen obrok ničime vidnim izazvana, izmasirala ga kad bi se vratio s posla – on bi je nekoliko trenutaka pomno proučavao, gladeći bradu poput studenta filozofije. “Istina je”, rekao bi, hineći blagu iznenađenost. “Stvarno si cura bolja od prosječne.” “I te kako”, ona bi odgovorila. “Negdje sam oko pedeset i trećeg postotka.” Šala se ovih dana činila malo manje smiješnom, ili možda samo smiješnom na drugačiji način, sada kad se trudila biti cura Kevina Garveyja, a to joj je tako šugavo uspijevalo. Ne zato što joj nije bio drag – to uopće nije bio problem – već zato što se više nije sjećala kako da igra tu ulogu koja joj je

nekoć bila urođena. Što cura govori? Što radi? Podsjećalo ju je to na medeni mjesec u Parizu, kad je odjednom shvatila da ne zna ni riječ francuskog, premda ga je učila sve četiri godine u srednjoj školi. Tako me to frustrira, bila je rekla Dougu. Pa ja sam ovo nekad znala. Istu je stvar željela reći Kevinu, dati mu do znanja da je samo malo zahrđala, da će joj se jedan od ovih dana sve to vratiti. Je m’appelle Nora. Comment vous appellez-vous? Ja sam stvarno dobra cura. Sjednice vijeća bile su pomalo poput mise, razmišljao je Kevin, s dobro poznatim slijedom rituala – sastanci, otkazi i umirovljenja, objave (“Čestitke odboru Čokoladni kolačić 173, koji su na drugom godišnjem festivalu medenjaka prikupili više od tristo dolara za Međunarodne plišance amigose, dobrotvornu akciju kojom se šalju igračke siromašnoj domorodačkoj djeci u Ekvadoru, Boliviji i Peruu...”), proglasi (“Ovime se 25. veljače proglašava Danom odlaska u restorane u Mapletonu!”), natječaji za dozvole, rezolucije o budžetu, izvješća odbora i neriješeni propisi – što je u jednakoj mjeri bilo zamorno i neobično utješno. Redali su točke na dnevnom redu poprilično brzo – jedino na čemu su bili zapeli bilo je izvješće odbora o gradnji i zemljištu (previše detalja o natječaju za ugovor za popločavanje javnog zemljišta br. 3) i javna sigurnost (uvijen sažetak o otegnutoj istrazi Falzoneova umorstva, nakon kojeg je uslijedila dugačka rasprava o tome je li potrebna veća policijska prisutnost noću u i oko parka Greenway) – te su službeni posao uspjeli zaključiti malo prije predviđenog vremena. “U redu”, Kevin se obratio publici. “Na vama je red. Otvaram podij za komentare javnosti.” Kevin je, u teoriji, bio željan izravno čuti što građani misle. To je cijelo vrijeme i ponavljao: “Mi smo ovdje da vama služimo. A to ne možemo ako ne znamo što vam je na umu. Najvažniji posao koji mi obavljamo je slušanje vaših interesa i kritika, te pronalaženje inovativnih, financijski prihvatljivih načina na koje bi ih mogli riješiti.” Volio je o vremenu za komentare javnosti

razmišljati kao o srednjoškolskoj nastavi građanskih prava provedenoj u praksu – kao o samoupravi na uistinu intimnoj razini, privatnom dijalogu između glasača i ljudi koje su izabrali, poput demokracije kako su je osnivači Sjedinjenih Država zamišljali. U praksi su, međutim, komentari javnosti uglavnom bili pomalo poput predstave nakaza, forum na kojem su čudaci i monomanijaci davali maha svojim beznačajnim iritacijama i egzistencijalnim žalopojkama, od kojih je većina bila van dosega gradske vlasti. Jedna od uobičajenih govornica osjetila se pozvana sugrađane, kao i svaki mjesec, obavijestiti o kompliciranom sporu koji je s osiguravajućom tvrtkom vodila oko računa za zdravstvene usluge. Drugi je, pak, srčano zagovarao ukidanje ljetnog mjerenja vremena unutar Mapletona, poprilično, kao što je priznao, neortodoksan potez koji bi, kako se nadao, i ostale gradove i države inspirirao da učine isto. Jedan se krhki postariji gospodin često žalio zbog loše dostave Dnevnika, lista koji je prestao izlaziti prije više od dvadeset godina. Vijeće se neko vrijeme trudilo izdvajati govornike i ograničavati one čiji se komentari nisu ticali “relevantnih lokalnih pitanja”, no taj je politički potez prouzročio toliko uvrijeđenih da je ubrzo obustavljen. Sada su bili ponovno na starom sistemu koji je neformalno bio znan kao “Po jedan govor za svakog luđaka.” Prva osoba koja se obratila siječanjskom vijeću bio je mladi otac iz Ulice Rainier koji se požalio na automobile koji su pri velikoj brzini njegovu ulicu koristili kako bi presjekli put za vrijeme večernje gužve, te se pitao zašto policija tako nemarno sprovodi prometne zakone. “Što se treba dogoditi prije nego što se pokrenete?” upitao je. “Treba li neko dijete poginuti?” Vijećnica Carney, predstojnica Odbora za javnu sigurnost, uvjerila je čovjeka da policija priprema veliku inicijativu u svrhu sigurnosti u prometu ovoga ljeta, kampanju koja će uključiti komponentu javnog informiranja, kao i snažnu komponentu provedbe zakona. U međuvremenu se obvezala zamoliti načelnika Rogersa da pripazi na Ulicu Rainier i okolne ceste prilikom večernjih gužvi u prometu. Sljedeća se vijeću obratila sredovječna žena prijateljskog izgleda na štakama koja se pitala zašto toliko pločnika u Mapletonu nije propisno

očišćeno nakon snježnih oluja. Ona se bila poskliznula na ledu na Prilazu Watley i istegnula ligamente. “U četvrti Stonewood je obavezno čistiti snijeg”, istaknula je. “I onuda je puno sigurnije hodati zimi. Zašto i ovdje tako nešto ne učinimo?” Vijećnik DiFazio je objasnio da su saslušanja bila održana o točno tom predmetu već tri puta, koliko se on sjećao. I svaki bi se put velik broj starijih građana usprotivio bilo kakvoj promjeni zakona, kako iz zdravstvenih, tako i iz financijskih razloga. “Bojim se da smo po tom pitanju u bezizlaznoj situaciji”, rekao je. “Kako god okrenemo, nije dobro.” “Reći ću vam što bih ja volio vidjeti”, umiješao se Kevin. “Volio bih sastaviti nekakav registar ljudi kojima je potrebna pomoć s čišćenjem snijega i to možda odnijeti u srednjoškolski ured za volontiranje. Tako bi klinci mogli dobiti bodove za komunalnu službu radeći nešto što se stvarno mora i učiniti.” Nekoliko se članova vijeća ta ideja svidjela i vijećnica Chen, predstojnica Odbora za obrazovanje, složila se da će se raspitati o toj mogućnosti u srednjoj školi. Stvari su se malo zahuktale kad je nastupio sljedeći govornik – intenzivan mladić s duboko usađenim očima i rijetkom bradicom. Predstavio se kao kuhar i vlasnik nedavno otvorenog veganskog restorana nazvanog Čisti Cafe, te rekao da se želi službeno požaliti na nepravednu ocjenu koju je njegov ugostiteljski objekt dobio od sanitarne inspekcije. “To je smiješno”, rekao je. “Čisti Cafe je bez mrlje. Ne obrađujemo meso, jaja ni mliječne proizvode koji su glavni prenositelji bolesti povezanih s hranom. Sve što serviramo je svježe i pripremljeno s ljubavlju u novoj-novcatoj vrhunskoj kuhinji. Ali mi dobijemo četvorku, a Brzi pilić dobije peticu? Brzi pilić? Vi se šalite? Jeste čuli kad za salmonelu? A Odresci kod Chumleyja? Zbilja? Jeste ikad vidjeli kuhinju kod Chumleyja? Stvarno ćete me gledati u oči i reći mi da je tamo sanitarnije nego u Čistom Cafeu? To je šala. Nešto tu smrdi, a možete se kladiti da to nije hrana iz mog restorana.” Kevinu se nije pretjerano svidio kuharev bahati nastup, ni njegova pogrešno usmjerena odluka da kritizira konkurenciju – to uistinu nije bio način na koji se stječe prijatelje i utječe na ljude u malom gradu – no morao je

priznati da se petica za Brzog pilića činila malo nevjerojatnom. Laurie mu je bila zabranila da odlazi onamo još prije tri godine, nakon što je u kutijici s umakom od češnjaka pronašla bateriju veličine novčića. Kad ju je odnijela pokazati vlasniku, on se samo nasmijao i rekao, A, znači tu je završila. Bruce Hardin, dugogodišnji sanitarni inspektor u Mapletonu, zatražio je dopuštenje da izravno odgovori na kuharove “nesmotrene navode”. Bruce je bio tust čovjek u srednjim pedesetima koji je izgubio suprugu u Iznenadnom odlasku. Nije se doimao pretjerano tašt, no bilo je teško ne primijetiti vidan kontrast između njegove tamnosmeđe kose i i srebrnosijedih brkova a da se pri tom ne uzme u obzir određena količina L’Oreala za muškarce. Sa suhim autoritetom dugogodišnjeg birokrata, istaknuo je da su njegovi izvještaji dostupni javnosti, te da u većini slučajeva imaju priložene fotografije na kojima su dokumentirani svi prijestupi o kojima je u izvještaju riječ. Bilo tko tko je želio provjeriti njegov izvještaj o Čistom Cafeu ili bilo kojem drugom ugostiteljskom objektu, mogao je to slobodno učiniti. On je uvjeren da će njegov rad pretrpjeti i najstrože provjere. Zatim se okrenuo i blenuo u bradatog kuhara. “Ja se ovim poslom bavim već dvadeset pet godina”, rekao je, s čujnim podrhtavanjem u glasu. “I ovo je prvi put da netko dovodi u pitanje moje poštenje.” Osvrćući se na ono što je rekao, kuhar je ustrajao da nije dovodio u pitanje ničije poštenje. Bruce je rekao da njemu to nije tako zvučalo, te da bi bilo kukavički to pokušati zanijekati. Kevin se umiješao prije nego što su se stvari izmakle kontroli i predložio da bi konstruktivnije bilo da se njih dvojica nađu u nekom mirnijem okruženju i izravno porazgovaraju o mjerama koje bi Čisti Cafe mogao sprovesti kako bi popravio ocjenu za vrijeme sljedećeg razdoblja inspekcija. Dodao je da je čuo krasne stvari o veganskom restoranu i da ga je smatrao vrijednim dodatkom eklektičnom gradskom spisku ugostiteljskih objekata. “Ja nipošto nisam vegetarijanac”, rekao je, “ali se veselim uskoro ondje jesti. Možda ručak u sljedeću srijedu?” Bacio je pogled na članove vijeća. “Tko mi se želi pridružiti?”

“Vi častite?” našalio se vijećnik Reynaud i zaradio hihot odobravanja od prisutnih. Kevin je pogledao na sat prije nego što je pozvao sljedećeg govornika. Već je bilo petnaest do devet, a ruke je u zraku držalo još barem deset ljudi, uključujući i tipa s ljetnim mjerenjem vremena i gospodina kojem nikad nisu stizale novine. “Opa”, rekao im je. “Čini se da se tek zagrijavamo.” Iz nekog se razloga uvijek pomalo iznenadila kad bi zatekla Kevina na svom pragu, čak i kad ga je očekivala. Jednostavno je bilo nečega malo previše normalnog i utješnog u vezi cijele situacije, kako joj velik, prijateljski muškarac u ruku daje smeđu papirnatu vrećicu s grlom vinske boce koje iz nje viri. “Oprosti”, rekao joj je. “Zasjedanje se otegnulo. Svi živi su imali nešto za reći.” Nora je otvorila vino i on joj je sve ispričao, mnogo detaljnije nego što je bilo potrebno. Trudila se izgledati budno i zainteresirano, kimajući gdje joj se činilo da je trebala, te pridodajući pokoji komentar ili pitanje kako bi nastavio. Dobra cura zna slušati, podsjetila je samu sebe. No samo se pretvarala i bila je toga svjesna. U bivšem je životu Doug sjedio za istim ovim stolom i na sličan način iskušavao njezinu pozornost s dugim monolozima o kakvoj već nagodbi na kojoj je u tom trenutku radio, obavještavajući je o teško razumljivim pravnim i financijskim detaljima transakcije, razmišljajući naglas o svakojakim preprekama koje bi se mogle pojaviti i o tome što bi mogao učiniti da ih izbjegne. No bez obzira na to koliko joj je sve to znalo dosađivati, bila je svjesna da joj je Dougovo poslovanje važno na osobnoj razini, da će imati posljedice za njihovu obitelj, te da mora pozorno slušati. Koliko god da je cijenila Kevinovo društvo, nije uspijevala samu sebe uvjeriti da treba znati sve pojedinosti građevinskog kodeksa ili rokove za produženje dozvola za kućne ljubimce. “Je li to samo za pse?” pitala se. “I za mačke.” “Znači odbacit ćete kazne za zakašnjenje?”

“Tehnički, produžit ćemo rok za registraciju.” “Koja je razlika?” “Radije bismo poticali suradnju”, objasnio je. Sjedili su zajedno pred televizorom s ravnim ekranom, Kevin je ruku prebacio preko Norina ramena i prstima se igrao njezinom mekom tamnom kosom. Nije se bunila kad ju je ovako dodirivao, no nije ni davala nikakve znakove da uživa. Pažnja joj je bila prikovana uz ekran koji je proučavala sa zamišljenom intenzivnošću, kao da je Spužva Bob švedski umjetnički film iz 1960-ih. Bilo mu je sasvim drago gledati s njom, ne zato što je uživao u crtiću – činio mu se kreštav i čudan – već zato što mu je to dalo priliku da napokon prestane govoriti. Predugo je blebetao o sjednici vijeća – razvezao se o pretjeranom trošenju iz budžeta za čišćenje snijega, o tome koliko je mudro zamijeniti aparate za parking u gradu novim strojevima s karticama, i tako dalje, i tako dalje – tek toliko da ih poštedi nelagode sjedenja u tišini poput starog oženjenog para koji si više nema što reći. Ono što je bilo toliko izluđujuće bila je činjenica da su se jedva poznavali, čak i nakon sveg vremena koje su proveli zajedno na odmoru. Još uvijek je bilo toliko toga što su mogli otkriti, toliko pitanja koja je želio postaviti, samo kad bi mu dopustila. No već mu je na Floridi dala do znanja da privatne stvari ostaju privatne. Nije željela razgovarati o svom mužu i djeci, čak ni o životu prije njih. A primijetio je kako bi postala napeta svaki put kad bi joj on pokušao nešto reći o svojoj obitelji, kako bi se lecnula i odvratila pogled, kao da joj je policajac uperio svjetiljku u oči. Na Floridi su barem bili u nepoznatom okruženju, te većinu vremena provodili vani gdje je tišinu lako bilo razbiti jednostavnim razgovorom o temperaturi oceana, ili ljepoti zalaska sunca, ili pak činjenici da je pokraj njih upravo proletio pelikan. Kad su se ponovno našli ovdje u Mapletonu, toga više nije bilo. Uvijek su se nalazili unutra, uvijek kod nje u kući. Nora nije željela ići u kino, ni u restorane, čak ni u Carpe Diem na čašicu prije spavanja. Sve što su činili bilo je naporno čavrljanje i gledanje Spužve Boba. Ni o tome mu čak ništa nije htjela ispričati. Shvatio je da je riječ o ritualu sjećanja i dirnulo ga je što mu je dopustila da bude dio toga, no bio bi volio

malo više znati o tome što je crtić njoj značio i što je zapisivala u bilježnicu kad je završio. No činilo se da ga se ni Spužva Bob nije ticao. Nora nije željela biti ovakva, suzdržana i zatvorena. Željela je biti onakva kakva je bila na Floridi, otvorena srca i puna života, slobodna u svom tijelu i duhu. Tih je pet dana prošlo kao u snu, dok su oboje bili opijeni suncem i adrenalinom, trajno zadivljeni što su se našli zajedno u nepoznatoj vrućini, oslobođeni okova dnevnih rutina. Šetali su i vozili bicikle i flertovali i plivali u oceanu, a kad bi im ponestalo stvari o kojima bi razgovarali, popili bi još jedno piće, ili sjeli u jacuzzi, ili pročitali koju stranicu trilera koje su kupili u knjižari u zračnoj luci. U kasna bi se poslijepodneva razdvojili na nekoliko sati i povukli svako u svoju sobu kako bi se istuširali ili otpočinuli prije nego što bi se ponovno sastali na večeri. Pozvala ga je u svoju sobu već prve večeri. Nakon što su podijelili bocu vina uz večeru i vrtoglavo se ljubili na plaži, činilo joj se to pristojno. Nije bila nervozna prije nego što se svukla, niti ga je zamolila da ugasi svjetlo. Samo je stajala ondje, naga, i upijala njegovo odobravanje. Osjećala se kao da joj koža sjaji. Što misliš? upitala ga je. Dobre ključne kosti, rekao je. I prilično dobro držanje. I to je sve? Dođi u krevet i reći ću ti što mislim o stražnjoj strani tvojih koljena. Ona se uspela na krevet i privila se uz njega. Torzo mu je bio poput blijedog komada kamena, utješno čvrst. Prvi put kad ga je zagrlila, činilo joj se kao da grli drvo. Što onda o stražnjoj strani mojih koljena? Iskreno? Da. Ruka mu je odlutala niz stražnju stranu njezina bedra. Malo je vlažna.

Ona se nasmijala, a on ju je poljubio i ona mu je uzvratila poljubac i razgovor je tu završio. Zapelo je samo nakon nekoliko minuta kad je pokušao ući u nju i otkrio da je previše suha. Ona se ispričala, rekla mu da nije u najboljoj formi, no on ju je ušutkao, pa se ližući je spustio niz sredinu tijela, vlažeći je jezikom. Zadržao se dovoljno dugo, dajući joj do znanja da se može opustiti, mameći je niz nepoznatu stazu sve dok se nije prestala brinuti o tome kamo će je to odvesti i uz tih uzdah shvatila da je već ondje, da se nešto oslobodilo unutar nje, te da je iz nje isteklo nešto toplo. Kad je došla do daha, otpuzala je na krevetu i uzvratila mu uslugu, ne pomišljajući nijednom na Douga ni na Kylie dok ga je uzimala u usta, ne misleći na ništa na svijetu sve dok nije bilo gotovo, kad je on konačno prestao drhtati, a ona se uvjerila da je progutala i posljednju kap. Kevin je osjetio kratak nalet neizvjesnosti kad je epizoda završila, a Nora zatvorila bilježnicu. “Oprosti.” Prekrila je usta i pristojno prigušila zijevanje. “Malo sam umorna.” “Ja također”, priznao je. “Dan je bio dug.” “Tako je hladno vani.” Sa suosjećanjem se stresla. “Žao mi je što moraš otići.” “Ali ne moram”, podsjetio ju je. “Rado bih ostao ovdje. Nedostajala si mi.” Nora je na trenutak razmislila o tome. “Uskoro”, rekla mu je. “Treba mi još samo malo vremena.” “Ne trebamo ništa raditi. Mogli bismo samo jedno drugome raditi društvo. Samo razgovarati dok ne zaspemo.” “Žao mi je, Kevine. Stvarno mi nije do toga.” Naravno da ti je žao, htio joj je reći. Zar se ne sjećaš kako nam je bilo? Kako ti može ne biti do toga? No znao je da je beznadno. Onog trenutka kad počnete zagovarati svoj slučaj, već ste izgubili.

Otpratila ga je do vrata i poljubila ga za laku noć, a taj se čedan, no ipak otegnut pozdrav u isto vrijeme činio i kao isprika i kao obećanje za sljedeći put. “Mogu li te sutra nazvati?” upitao je. “Naravno”, rekla je. “Nazovi me sutra.” Nora je zaključala vrata i odnijela čaše za vino u sudoper. Zatim se uspela na kat i spremila za krevet. Ja sam grozna cura, pomislila je dok je četkala zube. Ne znam uopće zašto se trudim. Bilo joj je neugodno, znajući da je za sve sama kriva, da se dragovoljno javila za tu funkciju i obmanula Kevina da joj da posao. Na kraju krajeva, ona je bila ta koja ga je pozvala na Floridu, ta koja se pet punih dana uspjela pretvarati da je funkcionalna, relativno vedra osoba. Kako se odmor bližio kraju, gotovo je počela vjerovati da uistinu i jest funkcionalna, relativno vedra osoba – osoba koja bi se mogla s nekim držati za ruke ispod stola ili drugoj osobi vilicom ponuditi malo svog deserta – tako da ga nije mogla kriviti što je i on povjerovao u tu zabludu ili što se osjećao zbunjeno i izdano kad je ona sve to porekla. No ona nije bila ta osoba, barem ne ovdje u Mapletonu, nije bila ni blizu te osobe i nije imalo smisla skrivati se od istine. Nije imala ljubavi koju bi dala Kevinu ili bilo kome drugome, ni radosti, ni energije, niti razumijevanja. Još je uvijek bila slomljena, još su joj uvijek nedostajali ključni dijelovi. To ju je saznanje gotovo shrvalo kad se vratila kući, ta nesavladiva težina vlastite egzistencije, taj olovni ogrtač ovješen o njezina krhka leđa. Dobrodošla kući, Nora. Činio joj se mnogo težim nego što je pamtila, mnogo okrutnijim, što je očito bila cijena bijega na nekoliko dana. Je li ti bilo lijepo na putu?

Podružnica JEDNOG JUTRA BEZ VJETRA U KASNOM SIJEČNJU, DOK JE PRŠIO LAGAN snijeg, Laurie i Meg su krenule niz Ulicu ginka do nove središnjice u Ulici Parker, tihoj rezidencijalnoj enklavi na istočnom rubu parka Greenway. Podružnica 17 bila je mala, no ljepša nego što je Laurie očekivala, jednostavna tamnoplavo obojena kuća u novoengleskom stilu, s isturenim krovnim prozorima i bijelim rubovima. Umjesto betonske staze, do glavnog je ulaza vodio puteljak popločan sivkastim kamenim pločama. Jedino što joj se nije svidjelo bila su sama ulazna vrata koja su se prema ostatku kuće činila nekako previše kićena, od ulaštenog smeđeg drva s dekorativnim ovalnim umetkom od mutnog stakla, nešto što bi bolje pristajalo na bogatašku rezidenciju u četvrti Stonewood, a ne na skromnu mapletonsku kuću poput ove. “Slatko je”, prošaptala je Meg. “Moglo je biti gore”, složila se Laurie. Svidjela im se još i više kad su vidjele unutrašnjost. Prizemlje je bilo udobno, a da se nije činilo nagurano, oživljeno mnogim simpatičnim detaljima – bila je tu plinska peć u dnevnoj sobi, mali sagovi odvažnog geometrijskog uzorka, te udobno, raspareno pokućstvo. Najbolji dio bila je novoobnovljena kuhinja, svijetla prostrana prostorija s uređajima od nehrđajućeg čelika, štednjakom kakav priliči restoranu i prozorom iznad sudopera koji je gledao na umirujuću scenu šumarka u parku, gole grane drveća zasute tankim slojem snijega. Laurie je staru sebe lako uspjela zamisliti kako stoji za kamenim pultom u neko subotnje poslijepodne i reže povrće dok u pozadini mrmori radio. Kuću su im pokazivali njihovi novi sustanari, dvojica muškaraca srednjih godina koji su im otvorili i koji su na košuljama imali zakačene pločice s imenima iz kućne radinosti. “Julian” je bio visok i malo pogrbljen, s okruglim naočalama žičanog okvira i šiljatim nosom kojim je naizgled ispitivački njušio zrak. Bio je svježe obrijan, što je za jednog Krivca bilo anomalija. “Gus” je bio

zdepast, riđokos muškarac rumena tena; njegova je brada bila uredno podšišana i obilno prošarana sijedima. Dobrodošle, napisao je na blok za komunikaciju. Očekivali smo vas. Laurie je osjetila nelagodu, no trudila se zanemariti je. Znala je da su podružnice ponekad mješovite, no nije očekivala ništa iole ovako intimno, dva muškarca i dvije žene koji dijele kuću na rubu šume. No ako im je to bio zadatak, neka tako i bude. Shvaćala je kolika je čast što je bila izabrana za Program useljavanja u susjedstvo – koji je bio u srži dugoročnih planova ekspanzije Krivaca – i željela je dokazati da je zavrijedila povjerenje koje joj je pružilo rukovodstvo, koje se nesumnjivo trudi resursima raspolagati najbolje moguće. Osim toga, ona i Meg imat će cijeli kat za sebe – dvije male spavaće sobe i kupaonicu koju će dijeliti – tako da privatnost ne bi trebala biti upitna. Meg je izabrala ružičastu sobu koja je gledala na ulicu; Laurie je dobila žutu s pogledom na park, koja je vjerojatno pripadala tinejdžeru. Krevet – izgledao je kao da je kupljen u IKEI – je bio nizak s tankim madracem položenim unutar okvira od svijetlog drveta. Zidovi su bili goli, no još su se vidjela prazna mjesta na kojima su donedavno visjeli posteri, tri kvadrata malo bljeđa od prostora koji ih je okruživao. Donijela je samo jedan kovčeg – sve što je posjedovala na ovome svijetu – i raspakirala se za nekoliko minuta. Osjetila je svojevrstan antiklimaks – bilo je to više kao da je unajmila sobu u hotelu, nego kao da se skrasila u novom domu – gotovo toliko da osjeti nostalgiju za hektičnim danima selidbe u njezinu bivšem životu: svi oni tjedni pripreme, kutije i ljepljiva traka i flomasteri, veliki kamion koji se parkira pred kućom, napetost koja dolazi s promatranjem cijeloga vlastitog života kako nestaje u njegovoj utrobi. A zatim suprotna peristaltika na drugom kraju, sve te kutije ponovno izlaze, slijeću uz topot na tlo, vrisak pri njihovu otvaranju. Ono neobično razočaranje nove kuće, onaj dosadni osjećaj izmještenosti koji se čini da nikada neće proći. No barem ste duboko u sebi znali da se dogodilo nešto znakovito, da je jedno poglavlje vašega života završilo, a drugo započelo. Godina dana, znala je reći. Potrebna je godina dana da se negdje osjećate uistinu kod kuće. Ponekad i dulje od toga.

Nakon što je posložila odjeću u element s ladicama – također od svijetlog drveta, također kupljen u IKEI – dugo je ostala na koljenima, ne moleći se, samo razmišljajući, pokušavajući se naviknuti na činjenicu da sada ovdje stanuje, da joj je ovo mjesto sada dom. Pomogla joj je činjenica što je Meg u blizini, na samo nekoliko koraka. Ne toliko blizu kao u Plavoj kući, gdje su dijelile sobu, no dovoljno blizu, bliže nego što se uistinu mogla nadati. Opće je pravilo bilo da se među članovima Ostavljenih krivaca prijateljstva ne potiču. Organizacija je bila strukturirana tako da spriječi ljude da previše vremena provode zajedno ili da se previše oslanjaju na određene pojedince kao izvor društvene podrške. U naselju u Ulici ginka članovi su živjeli u velikim skupinama koje su se često miješale; zadatci su se redovito rotirali. Parovi promatrača određivali su se izvlačenjem i rijetko se događalo da par u istom mjesecu dvaput radi zajedno. Poanta je bila u osnaživanju veze između pojedinca i cijele skupine, a ne između pojedinaca samih. Takva je politika Laurie imala smisla, barem u teoriji. Ljudi su bili nevjerojatno osjetljivi kad bi pristupili Krivcima. Nakon što su bili toliko energije utrošili na to da se otrgnu od svojih starih života, bili su omamljeni i iscrpljeni i izrazito ranjivi. Bez prikladnog vodstva, bilo im je i više nego jednostavno vratiti se starim navikama, te nehotice ponovno stvoriti odnose i uzorke ponašanja koje su ostavili za sobom. No da im je to dopušteno, propustili bi točno ono zbog čega su se priključili: priliku da započnu ispočetka, da se riješe lažnih utjeha koje su pružali prijateljstvo i ljubav, te iščekuju posljednje dane oslobođeni distrakcija i iluzija. Glavna je iznimka u ovoj politici bio intenzivan odnos između voditelja obuke i pristupnika, koju je organizacija tretirala kao nužno zlo, statistički efektivnu, no emocionalno opasnu strategiju kojom se novim članovima olakšavao ulazak u zajednicu. Problem nije bio toliko u formiranju jake, isključive veze između dvoje pojedinaca – to je bila i poanta cijele stvari – koliko je traumatično bilo raskidati tu vezu, razdvajati dvoje ljudi koji su u suštini postali tim. Zadatak voditelja obuke bio je da pristupnika pripremi za taj slučaj. Laurie se, od samog početka, držala protokola i svakodnevno podsjećala Meg

da je njihovo partnerstvo privremeno, da će biti privedeno kraju 15. siječnja – na dan diplomiranja – kada će Meg postati punopravnom članicom mapletonskog odjeljenja Ostavljenih krivaca. Tog će trenutka njih dvije postati kolegice, a ne prijateljice. Jedna će se prema drugoj odnositi s najobičnijom ljubaznošću – ni više ni manje od toga – i strogo će se držati zavjeta šutnje kad će se naći negdje zajedno. Bila je dala sve od sebe, no ni jednoj ni drugoj to nije nimalo pomoglo. Kako se bližio kraj Megina probnog roka, postajale su sve nemirnije i depresivnije. Nekoliko se večeri dogodilo da su jedna ili obje završile u suzama, žaleći se na nepravednost situacije, pitajući se zašto jednostavno ne bi mogle nastaviti živjeti na isti način, držati se rješenja koje je objema odgovaralo. Na određen je način Laurie bila u težoj situaciji jer je znala točno čemu se vraća – pretrpanoj sobi u Sivoj kući ili možda Zelenoj, vreći za spavanje na hladnom podu, dugim noćima bez prijateljice u blizini koja bi joj pomogla skratiti vrijeme, bez ikoga da joj pravi društvo osim prestrašenog glasa u vlastitoj glavi. Prije tjedan dana, na dan Megina diplomiranja, teška su se srca javile u Glavnu kuću. Prije nego što su krenule onamo, dugo su stajale zagrljene, podsjećajući jedna drugu da moraju biti hrabre. “Neću te zaboraviti”, obećala je Meg, a glas joj je bio tih i pomalo hrapav. “Bit ćeš dobro”, prošaptala je Laurie, ne uvjeravajući time ni samu sebe. “Obje ćemo biti dobro.” Patti Levin, prva i jedina ravnateljica mapletonskog odjeljenja, čekala ih je u uredu gdje je poput školske direktorice sjedila za golemim bež stolom. Bila je sitna žena sijede kose koja joj je stršala u šiljcima i strogog, no iznenađujuće mladolikog lica. Pozvala ih je rukom u kojoj je držala cigaretu i pokazala im da sjednu. “Veliki je dan”, rekla je. Laurie i Meg su nastavile šutjeti. Bilo im je dopušteno govoriti samo kad bi izravno odgovarale na pitanje. Ravnateljica ih je promatrala, a lice joj je bilo budno, no bezizražajno. “Vidim da ste plakale.”

Nije bilo svrhe poricati to. Jedva da su spavale, a velik dio noći provele su u suzama. Meg je izgledala užasno – kosa joj je bila zapetljana, a oči krvave i natečene – i Laurie nije imala razloga vjerovati da sama išta bolje izgleda. “Teško je!” izlanula se Meg poput tinejdžerice slomljena srca. “Jednostavno je stvarno teško!” Laurie se lecnula na tu povredu pravila, no ravnateljica nije reagirala. Stisnuvši cigaretu između palca i kažiprsta, prinijela ju je usnama i jako povukla dim, kao da joj cigareta dobro ne vuče, škiljeći ozbiljno i odlučno. “Znam”, rekla je dok je otpuhivala dim. “To je put koji smo izabrali.” “Je li uvijek ovako loše?” Meg je zvučala kao da bi ponovno mogla zaplakati. “Ponekad.” Ravnateljica je slegnula ramenima. “Svakome je drugačije.” Sad kad je Meg bila probila led, Laurie je odlučila da je u redu progovoriti. “Ja sam kriva”, objasnila je. “Nisam obavila svoj zadatak. Previše sam se vezala za svoju pristupnicu i dopustila da se stvari otmu kontroli. Stvarno sam zabrljala.” “To nije istina!” pobunila se Meg. “Laurie je sjajna mentorica.” “I mi smo krivi”, priznala je ravnateljica. “Vidjeli smo što se događa. Vjerojatno bi bilo bolje da smo vas razdvojili prije mjesec dana.” “Žao mi je.” Laurie se prisilila pogledati ravnateljicu u oči. “Drugi ću se put pokušati više truditi.” Patti Levin je zatresla glavom. “Mislim da neće biti drugog puta.” Laurie joj nije proturječila. Znala je da ne zaslužuje drugu priliku. Nije znala ni sama želi li je uopće, ne ako će se na kraju ovako osjećati. “Molim vas da ne zamjerate Meg”, rekla je. “Naporno je radila ovih posljednjih nekoliko mjeseci i puno napredovala, unatoč mojim pogreškama. Uistinu se divim njezinoj snazi i odlučnosti. Sigurna sam da će biti vrlo korisna u Odjeljenju.” “Laurie me toliko toga naučila”, pridružila joj se Meg. “Ona je stvarno dobar uzor, znate?”

Na svu sreću, ravnateljica nije komentirala. U tišini koja je uslijedila, Laurie se uhvatila kako zuri u poster koji je visio na zidu iza radnog stola. Na njemu je bila učionica puna odraslih i djece, svi su bili odjeveni u bijelo i svi su ruke držali u zraku, poput revnih odlikaša. Svaka je podignuta ruka držala cigaretu. TKO ŽELI BITI MUČENIK? stajalo je u natpisu. “Pretpostavljam da ste primijetile da smo pomalo u gužvi”, rekla im je ravnateljica. “Stalno nam dolaze novi pristupnici. U nekim kućama ljudi spavaju na hodnicima i u garažama. To jednostavno nije održiva situacija.” Na jedan očajni trenutak ili dva, Laurie se zapitala hoće li je izbaciti iz Krivaca kako bi napravili mjesta za nekoga tko mjesto zaslužuje više od nje. No onda je ravnateljica bacila pogled na list papira pred sobom na stolu. “Premještamo vas u Podružnicu 17”, rekla je. “Selite se sljedeći utorak.” Laurie i Meg oprezno su se pogledale. “Obje?” upitala je Meg. Ravnateljica je kimnula. “Tako biste htjele, zar ne?” Uvjerile su je da je tako. “U redu.” Prvi put nakon što su ušle, Patti Levin se nasmiješila. “Podružnica 17 vrlo je posebno mjesto.” Glavna stvar koju je Jill naučila od života bila je da se stvari stalno mijenjaju – iznenada, nepredvidivo, a često i bez nekog vidnog razloga. No to vam saznanje, očito, nije puno pomagalo. Još uvijek vas je mogla zaskočiti vlastita najbolja prijateljica, baš dok ste večerali tjesteninu sa sirom. “Gospodine Garvey”, rekla je Aimee. “Mislim da bi bilo vrijeme da ja počnem plaćati nekakvu stanarinu.” “Stanarinu?” Njezin se otac zahihotao, kao da voli da ga zezaju kao i svi ostali. Bio je prilično dobro raspoložen posljednjih nekoliko tjedana, otkad se vratio s Floride. “To je smiješno.” “Ozbiljna sam.” Aimee je izgledala sasvim iskreno. “Stvarno ste bili velikodušni prema meni. Ali počinjem se osjećati kao da sam vam na teret, znate?”

“Nisi nam na teret. Ti si gošća.” “Već jaaako dugo živim ovdje.” Zastala je, izazivajući ga da joj se usprotivi. “Sigurno vam je već zlo od mene.” “Ne budi blesava. Uživamo u tvom društvu.” Aimee se namrštila, kao da joj je njegova ljubaznost samo otežavala. “Nije da ja ovdje samo spavam, ja jedem vašu hranu, koristim vašu perilicu i sušilicu, gledam vašu kabelsku. Sigurno ima i drugih stvari.” Internet, pomislila je Jill. Grijanje i klimu, tampone, šminku, šampon i regenerator i pastu za zube, moje donje rublje... “Stvarno je u redu.” Bacio je pogled na Jill, pitajući je slaže li se. “Zar ne?” “Sigurno”, rekla je Jill. “Bilo je zabavno.” A tako je i mislila, unatoč povremenim pritužbama na Aimeeno produženo, beskonačno odsjedanje u njihovoj kući. Istina, jesenas je bilo nekoliko nezgodnih situacija, no stvari su se u protekli mjesec ili dva popravile. Božić je bio jako dobar, a za Novu godinu su bile organizirale odličan tulum dok je njezin otac bio na odmoru. U tjednima koji su uslijedili, Jill se trudila osamostaliti se od Aimee, ne izlaziti svake večeri, iskreno pokušati voditi računa o školskim zadacima i provoditi malo više vremena s ocem. Činilo se da su konačno pronašli ravnotežu koja svima odgovara. “Nikad još nisam plaćala stanarinu”, rekla je Aimee, “tako da nemam pojma kolika bi mi bila rata, posebno u ovako lijepoj kući. Ali pretpostavljam da to gazda odlučuje, jelda?” Njezin se otac lecnuo na riječ gazda. “Ne budi smiješna”, rekao joj je. “Ti si srednjoškolka. Kako misliš plaćati stanarinu?” “To je druga stvar koju sam vam htjela reći.” Aimee se odjednom učinila nesigurnom. “Mislim da sam završila sa školom.” “Što?” Jill se zaprepastila kad je vidjela da se Aimee crveni, jer se Aimee nikad nije crvenjela. “Ispisat ću se”, rekla je.

“Zašto bi to učinila?” upitao je on. “Pa maturirat ćeš za nekoliko mjeseci.” “Niste mi vidjeli svjedodžbu”, rekla mu je Aimee. “Prošlo sam polugodište pala skoro sve, čak i tjelesni. Ako želim maturirati, morat ću se vratiti sljedeće godine, a radije ću se upucati nego biti maturantica petu godinu.” Okrenula se prema Jill, tražeći njenu podršku. “Hajde, reci mu koliko sam zajebala.” “Istina je”, rekla je Jill. “Više se ne sjeća ni kako se otvara ormarić u školi.” “Gle tko se javlja”, rekao je on. “Ja ću se popraviti ovo polugodište”, obećala je Jill i pomislila koliko bi jednostavnije bilo srediti se ako se Aimee stvarno makne. Ne bi svako jutro išle skupa u školu, ne bi se napušavale iza dućana, ili bježale na dvosatne ručkove. Mogla bih ponovno biti ja, pomislila je. Pustila bih kosu, počela se opet družiti sa starim prijateljima... “Osim toga”, dodala je Aimee. “Dobila sam posao. Sjećate se Dereka iz slastičarnice sa zaleđenim jogurtom? Sada vodi novi Applebe’s restoran na Trgu Stonewood. Zaposlio me da tamo poslužujem. Puno radno vrijeme, počinjem sljedeći tjedan. Uniforme su grozne, ali napojnice bi trebale biti prilično dobre.” “Derek?” Jill se nije ni potrudila sakriti gađenje. “Mislila sam da ga mrziš.” Njihov je stari šef bio ljigavac, oženjen tip u srednjim tridesetima – na ključevima mu je visio privjesak s LCD kockicom na kojoj su svjetlile fotografije njegova malog sina – koji je svojim maloljetnim zaposlenicama volio kupovati alkohol i postavljati im mnoga neprikladna pitanja o njihovom seksualnom životu. Jesi li ikad koristila vibrator? upitao je Jill jedne večeri, iz vedra neba. Kladim se da bi ti se svidjelo. Čak se i ponudio da joj ga kupi, tek toliko jer mu se činila kao simpatična cura. “Ne mrzim ga.” Aimee je otpila gutljaj vode, a zatim pretjerano odahnula od olakšanja. “Bože, jedva se čekam maknuti iz te škole. Izdeprimiram se svaki put kad prođem hodnikom. Svi ti šupci koji paradiraju okolo.” “Pogodi što?” rekao je njezin otac. “Svi će oni doći u Applebe’s, a ti ćeš morati biti pristojna prema njima.”

“Pa što? Barem ću dobivati plaću. A znate što je najbolji dio?” Aimee je zastala, ponosno se podsmjehujući. “Moći ću dugo spavati svaki dan, koliko god želim. Nema više mamurnog buđenja u cik zore. Tako da vas molim da budete tiho ujutro.” “Ha ha”, rekla je Jill, pokušavajući odagnati iznenadnu mučnu pomisao na kuću kad ona ode u školu, dok će Aimee lutati kuhinjom samo u majici i gaćicama, a njezin otac sjediti za stolom i promatrati je dok pije sok ravno iz tetrapaka, a svaki će dan biti potencijalna katastrofa. Postalo joj je jako drago što on sad ima novu curu, ženu koja je bliže njegovim godinama, čak i ako je pomalo čudna. “Slušaj.” Činio se iskreno zabrinut, kao da mu je Aimee vlastita kći. “Stvarno mislim da bi trebala još malo razmisliti o ovome. Prepametna si da napustiš školu.” Aimee je polako izdahnula, kao da počinje gubiti strpljenje. “Gospodine Garvey,” rekla je, “ako vam ovo stvarno smeta, pretpostavljam da mogu pronaći neko drugo mjesto za život.” “Ne radi se o tome gdje ćeš živjeti. Samo ne želim da se podcjenjuješ.” “Shvaćam to. I stvarno cijenim. Ali nećete me natjerati da promijenim mišljenje.” “U redu.” Sklopio je oči i počeo masirati čelo trima prstima, kako je činio kad bi ga ulovila glavobolja. “Što kažeš na ovo? Za mjesec ili dva, nakon što si radila već neko vrijeme, sjest ćemo i pokušati riješiti situaciju sa stanarinom. U međuvremenu, kod nas si kao gošća i svi su zadovoljni, dobro?” “Zvuči dobro.” Aimee se nasmiješila kao da se točno takvom ishodu i nadala. “Sviđa mi se kad su svi zadovoljni.” .................... Laurie nije mogla zaspati. Treću je već noć provodila u Podružnici i prelazak nije išao toliko glatko koliko se nadala. Dijelom je to bilo zbog neobičnosti situacije, da nakon dvadeset tri godine braka i devet mjeseci življenja u zajednici ponovno ima vlastitu sobu. Jednostavno više nije bila naviknuta na

samoću, na način na koji bi spavanje na udobnom madracu bez ikoga u blizini izgledalo poput beskonačnog kotrljanja kroz svemir. Nedostajala joj je i Meg, nedostajali su joj njihovi pospani razgovori prije spavanja, djevojačko drugarstvo koje ih je povezivalo za vrijeme Rasterećivanja. Nekih bi večeri ostajale budne satima, dva tiha glasa koja su se izmjenjivala u tami, prepričavajući jedna drugoj svoju životnu priču u nasumičnim epizodama. Laurie se u početku iskreno trudila da žarište razgovora ostane na Meginoj obuci, da im pažnju odvuče od nepotrebnih tračeva i nostalgičnog brbljanja, no konverzacija bi uvijek nekako sama odabrala vlastiti put. A istini za volju, uživala je u vijugavim putevima razgovora koliko i Meg. Tu je slabost opravdavala podsjećajući se da je situacija privremena, da će dan diplomiranja uskoro stići i da će ionako biti potrebno nastaviti s režimom tišine i samodiscipline. I sada se našla ovdje, pokušavajući točno to, no Meg je bila u susjednoj sobi, tako blizu da joj se činjenica da ne smije razgovarati s njom činila gotovo okrutnom. Pod bilo kakvim joj je okolnostima bilo teško biti sama, no još joj je teže bilo znajući da nije morala biti, da sve što treba učiniti jest zbaciti pokrivač i odšuljati se niz hodnik. Jer uopće – ni najmanje – nije sumnjala da Meg nije u tom trenutku bila budna i razmišljala o istim tim stvarima, opirala se istom iskušenju. U naselju je bilo jednostavnije suzdržavati se jer je okolo uvijek bilo toliko ljudi, toliko budnih pogleda. U Podružnici nije bilo nikoga tko bi ih spriječio da čine što žele, nitko čak ne bi ni primijetio osim Gusa i Juliana, a njih ih dvojica nikako nisu mogla kritizirati. Oni su dijelili veliki odijeljeni apartman u prizemlju – s bračnim krevetom i jacuzzijem u zasebnoj kupaonici – i Laurie bi ponekad kasno noću čula njihove glasove, krhke balončiće govora kako lebde kroz tihu kuću, raspuknuvši se prije nego što bi došli do njezinih ušiju. O čemu razgovaraju? pitala se. Razgovaraju li o nama? Ne bi ih bila krivila da jesu razgovarali o njima. Da su Meg i ona bile zajedno, sasvim bi sigurno razgovarale o Gusu i Julianu. Ne kako bi se žalile – uopće nije bilo toliko toga oko čega bi se trebale žaliti – već tek toliko da

usporede impresije, kao kada bi u njihove živote ušao netko nov o kome nisu bile sigurne što bi mislile. Činili su se kao simpatični momci, razmišljala je, iako možda malo previše zaokupljeni sobom samima i privilegirani. Ponekad su se znali ponašati pomalo naređivački, no Laurie je sumnjala da je taj stav više posljedica okolnosti, a ne urođenih mana. Gotovo su mjesec dana bili stanovali posve sami u Podružnici 17 prije nego što su se Laurie i Meg uselile, te su sasvim prirodno o kući počeli razmišljati kao o vlastitoj, te pretpostavljali da će se došljaci samo pokoriti pravilima koja su oni postavili. Laurie iz čistog principa nije smatrala da je to pošteno – Ostavljeni su se krivci temeljili na jednakosti, a ne na hijerarhiji – no odlučila je pričekati još malo prije nego što se pobuni oko toga na koji se način donose odluke. Osim toga, kućna pravila nisu ni bila toliko zamorna. Jedino koje je Laurie smetalo na osobnoj razini bila je zabrana pušenja unutar kuće – voljela je dan započinjati s cigaretom u krevetu – no nije imala namjeru pokušati to promijeniti. Pravilo je uvedeno kako bi se zaštitilo Gusa koji je patio od teške astme. Često bi teško disao, a jučer ga je čak zadesio težak napad usred večere, kad je skočio na noge s uplašenim izrazom lica, hropćući i dašćući kao da su ga upravo izvukli s dna bazena. Julian je bio otrčao u njihovu sobu po inhalator i nekoliko mu minuta masirao leđa dok mu se disanje nije vratilo u relativno normalan ritam. Prizor je bio stravičan i ako je Laurie morala pušiti na terasi kako bi mu malo olakšala, vrlo se rado žrtvovala za njega. Štoviše, bila je zahvalna na mogućnosti da radi na bilo kakvoj formi uskraćivanja samoj sebi, budući da u Podružnici gotovo da i nije bilo prilike za to. Život ondje je bio toliko lakši nego u naselju. Hrane je bilo napretek, premda nije bila ništa posebno – uglavnom tjestenina i grahorice i konzervirano povrće – i termostat je stajao na civiliziranih sedamnaest stupnjeva. U postelju su išli kad god bi htjeli i spavali koliko im se prohtjelo. Sami su određivali koliko će i kada raditi i sami su ispunjavali vlastite izvještaje. Bilo je gotovo uznemirujuće lagodno, što je bio jedan od razloga zašto se trudila udaljiti se od Meg, ne upasti ponovno u udobnu rutinu prijateljstva. Bilo je dovoljno loše što joj je bilo toplo i što je bila sita i što je mogla raditi što hoće. Ako bi, povrh svega toga, još imala i dobru prijateljicu da joj noću pravi

društvo, koja bi uopće bila poanta njezina članstva u Krivcima? Zašto se ne bi jednostavno vratila u veliku kuću u Ulici Lovell, pridružila se ponovno svome suprugu i kćeri, ponovno nosila lijepu odjeću, obnovila članstvo u mapletonskoj teretani, nadoknadila gledanje televizije koju je propustila, preuredila dnevnu sobu, kuhala zanimljiva jela sa sezonskim sastojcima i pretvarala se da je život lijep, a svijet nije slomljen? Naposljetku, nije bilo ni prekasno. “S nama ste već poprilično dugo”, rekla joj je bila Patti Levin na kraju sastanka protekli tjedan. “Mislim da je već vrijeme da to postane službeno, zar ne?” Omotnica koju je gurnula u Laurienu ruku sadržavala je jedan jedini list papira, zajednički zahtjev za razvod. Laurie je bila popunila praznine, označila sve potrebne kućice i potpisala se na mjesto podnositelja zahtjeva A. Jedino što je još trebala učiniti bilo je odnijeti formular Kevinu i zatražiti ga da se potpiše kao podnositelj zahtjeva B. Nije imala razloga vjerovati da bi se on protivio tome. Kako bi i mogao? Njihov je brak bio gotov – pretrpio je ono što bi država nazvala “nepovratnim slomom” – i oboje su toga bili svjesni. Zahtjev je bio samo pravna formalnost, birokratski iskaz očitoga. U čemu je onda bio problem? Zašto joj je omotnica još uvijek stajala na komodi i toliko pritiskala njezinu savjest da bi jednako tako mogla i svijetliti u mraku? Laurie nije bila naivna. Shvaćala je da je Ostavljenim krivcima potreban novac da bi preživjeli. Tako veliku i ambicioznu organizaciju nije bilo moguće voditi bez stvaranja golemih troškova – svim je tim ljudima bila potrebna hrana i smještaj i medicinska pomoć. Trebalo je osigurati novi smještaj, održavati stari. Cigarete. Vozila. Računala, pravni savjeti, odnosi s javnošću. Sapun, toaletni papir, što već. Stvari su se nakupljale. Naravno, od članova se očekivalo da doprinose kako god su mogli. Ako je sve što su posjedovali bila mjesečna uplata socijalnog osiguranja, onda su to darivali. Ako je sve na svijetu što ste posjedovali bio zahrđali Oldsmobile s lošim prigušivačem, Krivcima je i on dobro došao. A ako ste bili te sreće da ste bili udani za uspješnog poslovnog čovjeka, zašto ne biste razvrgnuli tu vezu i svoj dio imovine donirali udruzi?

E, pa, zašto ne? Nije bila posve sigurna o koliko je novca bilo riječ – odvjetnici su morali to dokučiti. Samo je kuća vrijedila oko milijun dolara – platili su je milijun i šesto tisuća, no to je bilo prije pet godina, prije nego što je tržište potonulo – a razni mirovinski fondovi i investicijski računi morali su vrijediti barem još toliko. Kako god ispala krajnja računica, pedeset posto svega toga bio bi ozbiljan izdatak, dovoljno velik da bi Kevin možda trebao razmisliti o prodaji kuće kako bi ispunio obveze. Laurie je željela udijeliti svoj dio Krivcima, uistinu jest. No sama pomisao na to da ode onamo, pozvoni i zatraži od Kevina polovicu svega čemu je bila okrenula leđa, ispunjavala ju je sramom. Pridružila se Krivcima zato što nije imala drugog izbora, zato što je to bio jedini put koji joj se činio iole smislenim. U međuvremenu je izgubila obitelj i prijatelje i svoje mjesto u zajednici, sav komfor i sigurnost koji se novcem mogao kupiti. To je bila njezina odluka i ona je nije požalila. No i Kevina i Jill je to poprilično koštalo, a oni zauzvrat nisu dobili ništa. Činilo joj se pohlepnim – nedoličnim – pojaviti se iznenada na njihovu pragu s ispruženom rukom i tražiti ih još. Zasigurno je bila zadrijemala jer se iznenada prenula, svjesna nekog pokreta u blizini. “Laurie?” prošaptala je Meg. Spavaćica joj je sjala poput duha na ulazu u sobu. “Jesi li budna?” “Nešto se dogodilo?” “Zar ne čuješ?” Laurie je osluhnula. Učinilo joj se da je čula prigušen zvuk, meko ritmičko udaranje. “Što je to?” “U mojoj sobi je glasnije”, objasnila je Meg. Laurie je ustala s kreveta, obgrlila se golim rukama da se zaštiti od hladnoće i krenula za Meg niz kratki hodnik u drugu spavaonicu. Na toj je strani kuće bilo svjetlije, sjaj ulične svjetiljke ulazio je s Ulice Parker. Meg je

čučnula pokraj starinskog radijatora, glomazne srebrne stvari na nožicama s kandžama, poput antikne kade, te pozvala Laurie da joj se pridruži. “Ja sam točno iznad njih”, rekla je. Laurie je nagnula glavu, postavivši uho dovoljno blizu metala da je uspjela osjetiti ostatke lagane topline kako isijavaju. “To traje već jako dugo.” Zvuk je postao jasniji, kao da dolazi s radija. Tapkanje više nije bilo ni blago niti tajnovito. Pretvorilo se u neposredno udaranje uzglavlja kreveta o zid, uz prigušeno negodovanje opruga. Začula je i glasove, jedan grub i monoton – samo je ponavljao jebote opet i iznova – a drugi višeg tona i s razrađenijim vokabularom – o i Bože i Isuse i daj. Laurie nije bila sigurna koji pripada Julianu, a koji Gusu, no bilo joj je drago čuti da nijedan ne pati od poteškoća u disanju. “I kako da ja spavam?” Meg je željela znati. Laurie nije imala povjerenja u sebe da progovori. Znala je da se trebala preneraziti, ili barem uzrujati, onime što čuje – Krivci nisu dopuštali spolno općenje među članovima, homoseksualno, kao ni heteroseksualno – no u tom trenutku ona nije osjećala ništa doli zbunjenog iznenađenja i nešto više zanimanja nego što je bila spremna priznati. “Što ćemo učiniti?” Meg je nastavila. “Trebamo li ih prijaviti?” Laurie se morala svojski potruditi da se odmakne od radijatora. Okrenula se prema Meg, a lica su im bila tek koji centimetar udaljena u tami. “Ne tiče nas se”, rekla je. “Ali–” Laurie je uhvatila Meg za ruku i pomogla joj da ustane. “Uzmi svoj jastuk”, rekla je. “Noćas spavaš u mojoj sobi.”

Bosonoga i trudna TOM JE ODJENUO SKIJAŠKU JAKNU KOJU JE POSUDIO OD TERRENCEA FALka, pazeći da ne zapetlja bradu u zatvarač koji je zatvorio sve do vrha. Zaglavio se tako već nekoliko puta i boljelo ga je kao sam vrag dok se pokušavao osloboditi. “Kamo ideš?” upitala je Christine s kauča. “Na Harvardski trg.” Izvukao je kapu od kašmira iz džepa jakne i zagladio je na glavi. “Ideš sa mnom?” Bacila je pogled na svoju pidžamu – točkaste hlače i usku sivu majicu koja je prijanjala uz plodnu nateklinu njezina trbuha – kao da je to samo po sebi odgovor. “Možeš se presvući”, rekao joj je. “Ne žuri mi se.” Napućila je usne, u iskušenju da prihvati poziv. Bili su u Cambridgeu već mjesec dana, a ona je iz kuće izašla tek nekoliko puta – jednom je išla kod liječnika i dvaput u kupovinu s Marcellom Falk. Nikad se nije žalila, no Tom je pretpostavljao da joj već mora biti preko glave biti stalno u kući. “Ne znam.” Bacila je nervozan pogled prema kuhinji, gdje je Marcella pekla kekse. “Vjerojatno ne bih trebala.” Falksovi joj nikada nisu izravno zabranili da izlazi sama iz kuće – nisu joj tako zapovijedali – no svakog su je dana odgovarali od toga. Jednostavno nije bilo vrijedno riskirati – mogla se poskliznuti na ledu, prehladiti se ili privući pažnju policije – posebno sada kada je bila u trećem tromjesečju trudnoće čiju se važnost za svijet nije moglo previše naglasiti. A to nije bilo samo njihovo osobno mišljenje – bili su u izravnom kontaktu s Gilchrestom, preko njegova odvjetnika, a on je želio da ona zna koliko je duboko zabrinut za njezinu sigurnost i za zdravlje i dobrobit svog nerođenog djeteta. On ne želi da se naprežeš, rekli su joj. Želi da jedeš dobru hranu i da se puno odmaraš. “To je samo deset minuta hoda”, rekao je Tom. “Možeš se zabundati.”

Prije nego što je Christine stigla odgovoriti, Marcella Falk se užurbano pojavila iz kuhinje s prugastom pregačom i tanjurom keksića koji je balansirala na ispruženom dlanu. “Zob i grožđice!” otpjevala je dok je prilazila kauču. “Nečiji najdraži!” “Njam.” Christine je posegnula za keksom i zagrizla. “Mmm. Fini i topli.” Marcella je položila tanjur na stolić. Kad se ispravila, bacila je pogled na Toma s neuvjerljivo iznenađenim izrazom lica, kao da nije znala da je i on ondje, kao da ih cijelo vrijeme nije prisluškivala. “O–” Imala je kratku tamnu kosu, pažljive oči i žilavu konstituciju pedesetogodišnje ovisnice o jogi. “Zar ideš van?” “Samo prošetati. Christine možda ode sa mnom.” Marcella je davala sve od sebe da izgleda kao da je to zanima, a ne plaši. “Treba li ti nešto?” upitala je Christine, malo previše dražesno. “Sigurna sam da će ti Tom to rado donijeti.” Christine je zatresla glavom. “Ne treba mi ništa.” “Mislio sam da bi bilo dobro da malo izađe na svjež zrak”, predložio je Tom. Marcella je izgledala začuđeno, kao da joj je “svjež zrak” bio nepoznat koncept. “Sigurna sam da možemo otvoriti prozor”, rekla je. “U redu je.” Christine je teatralno zijevnula. “Malo sam umorna. Vjerojatno ću malo zadrijemati.” “Odlično!” Marcellino se lice opustilo. “Probudit ću te oko pola tri. Trener ti dolazi oko tri na tjelovježbu.” “Dobro bi mi došlo malo vježbanja”, priznala je Christine. “Pretvaram se u kita.” “To je smiješno”, rekla joj je Marcella. “Prekrasno izgledaš.” U vezi toga je imala pravo, pomislio je Tom. Sad kad je bila na zatvorenom i kad je počela normalno jesti, Christine je dobila na težini i svakim je danom bila sve ljepša. Lice joj je sjalo, a tijelo ljupko zrelo. Grudi joj

još uvijek nisu bile toliko velike, no bile su okruglije i punije nego prije i on se ponekad osjećao pomalo hipnotiziran gledajući u njih. Također se morao svjesno truditi da ne pruža ruku i gladi joj trbuh svaki put kad bi mu se našla u blizini, ne stoga što bi se bunila. Nije joj smetalo da je Tom dodiruje. Ponekad bi čak sama zgrabila njegovu ruku i položila mu dlan na dijete, kako bi osjetio pomicanje u njoj, to malo stvorenje koje izvodi usporene obrtaje, plivajući slijepo u svom mjehuriću. No bilo bi sasvim drugačije da je miluje bez dopuštenja, da se prema njezinu tijelu ponaša kao da je javno vlasništvo. Falksovi su to cijelo vrijeme činili, zatvarali su oči i sneno gugutali djetetu, kao da su ponosni djed i baka, a Tom je smatrao da je to nepristojno. Krenuo je prema vratima, odolijevajući iskušenju da na izlasku uzme keks. “Siguran si da ti ne trebaju čizme?” upitala ga je Marcella. “Sigurna sam da Terrence ima još jedan par.” “U redu je. Dobro mi je ovako.” “Zabavi se”, doviknula je Christine za njim. “I pozdravi hipije.” Poslijepodne je bilo vlažno i sivo, ne pretjerano hladno za veljaču. Tom je Ulicom Brattle otišao prema istoku, pokušavajući ne razmišljati previše o čizmama Terrencea Falka. Ako su bile imalo nalik njegovoj jakni ili njegovim ultralaganim, a nevjerojatno toplim rukavicama, onda su zasigurno bile izrađene da izdrže nedaće antarktičke ekspedicije. Običan zimski dan za takve čizme ne bi bio ništa. Ne biste čak ni trebali paziti kuda hodate. Ali ne, prekoravao je sam sebe, preskakujući preko otočja bljuzgavih lokvi na Ulici Appleton. Ja to moram učiniti na teži način. Barem je imao japanke. To je Bosonogima u Novoj Engleskoj bilo dopušteno nositi kad je na tlu bilo snijega. Nikakve čizme, ni cipele, ni tenisice, čak ni Teva sandale – samo obične gumene japanke, koje jesu bile bolje nego ništa, no ne puno. Nedavno je vidio par krelaca s plastičnim vrećicama navučenima preko japanki – oko gležnjeva su ih bili zavezali gumicama – no ovu se modifikaciju naveliko osuđivalo na Harvardskom trgu. U Kaliforniji su ljudi često tvrdili da bose noge s vremenom očvrsnu i postanu “dobre k’o i cipele”, no u Bostonu nitko u to nije vjerovao, barem ne

usred zime. Koža na tabanima bi vam se nakon nekoliko mjeseci zadebljala, to je bila istina, no nožni se prsti nikada ne bi navikli na hladnoću. I nije bilo važno što biste drugo odjenuli – kad vam se noge smrzavaju, i ostatak vas je također nesretan. No nije bilo smisla u jadikovanju budući da si je Tom svu ovu patnju sam natovario i da je bila potpuno nepotrebna. Izvršio je misiju, dopremio je Christine živu i zdravu u udoban novi dom, velikodušnim ljudima koji su obećali brinuti se o njoj koliko god bude potrebno da Gilchrest riješi pravne poteškoće u kojima se našao. Toma ništa nije priječilo da izbriše metu s čela, obuje cipele i nastavi sa svojim životom. No iz nekog to razloga nije bio spreman učiniti. Christine nije oklijevala. Večer kad su stigli kod Falksovih, nestala je u kupaonici odmah nakon večere i dugo se tuširala vrućom vodom. Kad je izišla, čelo joj je bilo čisto, a lice ružičasto i puno olakšanja, kao da je sjećanje na vrijeme provedeno na putu bio samo ružan san koji je drage volje isprala sa sebe. Od tog se trenutka samo izležavala po kući – spektakularno renoviranom viktorijanskom domu u Ulici Fayerweather – odjevena u odjeću za trudnice od organskog pamuka. Pokušavajući ispraviti štetu koju su joj nanijeli mjeseci izloženosti raznim nepovoljnim uvjetima, Falksovi su joj dogovorili kućni posjet korejskog pedikera, premda su Christine natjerali da nosi masku za lice kako bi sebe i dijete zaštitila od potencijalno štetnih plinova. U kućni joj je posjet došla i maserka, zubni higijeničar, nutricionist i medicinska sestra/babica koja će pomagati pri, kako su se svi nadali, kućnom porodu. Svi su ti stručnjaci bili sljedbenici Svetog Waynea i prema Christine su se ponašali kao prema kraljici, kao da je turpijanje njezinih noktiju na nogama ili uklanjanje kamenca sa zuba bilo rijetka privilegija. Terrence i Marcella bili su najuslužniji od sviju; doslovno su bili kleknuli pokraj Christininih nogu kad je ušla u njihovu kuću, klanjajući se sve dok čelima nisu dotakli tlo. Christine je bila oduševljena svom tom pažnjom, sretna što može nastaviti svoj život kao Supruga broj četiri, Posebna, Gilchrestova odabrana družica. Za Toma je bilo drugačije. Vrijeme koje je proveo u društvu svih tih istinskih vjernika samo ga je uvjerilo više nego ikada da više nije jedan od njih, da više nema onog nekadašnjeg dijela sebe kojem bi se mogao vratiti. Dio

njegova života obilježen Svetim Wayneom je završio, a sljedeća faza nije još bila ni počela, niti je on imao imalo pojma kakva bi mogla biti. Možda je zato toliko oklijevao oko odbacivanja krinke: lažni Bosonogi bio je jedini identitet koji mu je bio preostao. No bilo je tu još nečega. Bio je sretan dok su bili na putu, sretniji nego što je u to vrijeme shvaćao. Putovanje je bilo dugo i s vremena na vrijeme izrazito mučno – u Chicagu ih je opljačkao netko naoružan nožem, a u zapadnoj su se Pennsylvaniji skoro smrzli nasmrt u mećavi – no sada kada je sve završilo, nedostajalo mu je uzbuđenje i bliskost koju je dijelio s Christine. Bili su dobra ekipa, najbolji prijatelji i tajni agenti, improvizirali su put preko cijelog kontinenta, kreativno rješavajući svaku nezgodu koja bi ih zadesila na putu. Krinke koje su odabrali upalile su mnogo bolje nego što su mogli zamisliti. Kamo god bi pošli, upoznali bi lokalne Bosonoge koji bi se prema njima ponašali kao prema obitelji, nahranili bi ih, a često im pružili i utočište. Christine se u Harrisburgu bila razboljela i morali su tri tjedna provesti u grupnoj straćari u blizini sjedišta vlade, hraneći se rižom i grahom iz zajedničkog lonca, spavajući skupa na kuhinjskom podu. Nisu postali ljubavnici, no u nekoliko su situacija za dlaku to izbjegli, jutrima kad bi se probudili u zagrljaju i kad bi im trebalo nekoliko trenutaka da se prisjete zašto je to uopće loše. Na putu su rijetko razgovarali o Gilchrestu. Kako su tjedni prolazili, on je postajao sve apstraktniji, sve maglovitija figura iz prošlosti. Ponekih bi dana Tom posve zaboravio na njega, te si nije mogao pomoći a da ne razmišlja o Christine kao o vlastitoj djevojci i o njezinu djetetu kao o svome. Dopustio bi si maštati kako su njih troje obitelj, kako će se uskoro skrasiti i izgraditi život zajedno. Sve je na meni, govorio si je. Moram se pobrinuti za njih. Kod Falksovih se, međutim, ta maštarija ugasila od nelagode. Gilchrest je bio posvuda, nije ga bilo moguće ignorirati, a kamoli zaboraviti. Njegovih je slika bilo u svakoj prostoriji, uključujući i gigantsku fotografiju pričvršćenu na strop glavnog apartmana, točno iznad Christinina kreveta, kako bi njegovo lice bilo prva stvar koju bi vidjela kad bi ujutro otvorila oči. Kamo god bi

pošao, Tom je osjećao kako mu se veliki čovjek smješka, ruga mu se, kako ga podsjeća tko je pravi otac. Slika koju je najviše mrzio bila je na uokvirenom posteru u podrumu, na zidu pokraj kauča na razvlačenje na kojem je on spavao, fotografija Svetog Waynea u akciji, na pozornici na otvorenome, sa šakom trijumfalno podignutom u zraku i licem punim suza. Ti prokletniče, pomislio bi Tom, kao posljednju stvar svake večeri i prvu stvar svakog jutra. Ne zaslužuješ je. Znao je da mora izaći iz te kuće i maknuti se od tog lica. No nije uspio smoći snage da ode, da jednostavno napusti Christine i prepusti je Falksovima. Ne kad su toliko toga prošli zajedno, sad kad joj je termin bio za samo deset tjedana. Najmanje što je mogao učiniti bilo je da ostane dok se dijete ne rodi, da bude koristan kako zna i umije. Mandrake je bio podrumski kafić u Ulici Mount i jedno od glavnih okupljališta Bosonogih s Harvardskog trga. Kao što je slučaj bio i s Elmoreovim kafićem u Haightu u San Franciscu, vlasnici i voditelji bili su ljudi iz pokreta, te je naizgled žustro poslovao, ne prodajući samo biljne čajeve i integralne kolačiće, već i travu, gljive i tripove također, barem ako ste znali koga upitati i pravi način na koji naručiti. Tom je naručio chai latte od pretjerano blaženog klinca za šankom – osoblje je bilo odjeveno u majice s natpisom NEMATE CIPELA? VOLIMO VAS! – pa pogledom obišao pretrpanu prostoriju u potrazi za mjestom gdje bi mogao sjesti. Za većinom su stolova sjedili Bosonogi, no bilo je među njima i nekoliko običnih građana i akademskog osoblja koje se onuda povlačilo, autsajdera koji su ili zalutali ondje greškom ili su uživali u nostalgičnom dodiru s ushićenjem koje je dolazilo uz blizinu glazbe Grateful Deada, boje za lice i neopranih tijela. Eggy je mahnuo Tomu sa stola u udaljenom kutu – njegovu je ćelavu glavu bilo nemoguće ne zamijetiti u tom moru čupavog čovječanstva – gdje je bio zaokupljen još jednom maratonskom sesijom backgammona s Kermitom, najstarijim Bosonogim tipom kojeg je Tom ikada upoznao. Nepoznata plavokosa djevojka Tomovih godina bila im je jedina publika. “Hej, Sjevernjak!” dozvao je Eggy. “Si ubio kojeg soba?”

Tom mu je pokazao srednji prst dok je privlačio stolicu. Dosta su ga u Mandrakeu zafrkavali oko zimske opreme koju je posudio od Terrencea Falka, koja je bila nekoliko razina iznad sranja iz dućana rabljenom robom u koja se odijevala većina mušterija. Kermit je zurio u Toma s nefokusiranom fascinacijom koja dolazi s kontinuiranom napušenošću. Imao je dugu, masnu žućkastu kosu koju je volio gladiti prstima dok je bio zadubljen u misli. Kolala je glasina da je nekada bio profesor na Odsjeku za engleski Sveučilišta u Bostonu. “Znaš kako bi te trebali zvati?” rekao je. “Jack London.” Nadjenjivanje nadimaka bio je ozbiljan posao u Mandrakeu. U nekoliko tjedana koliko je već zalazio ondje, Toma su već bili prozvali Frisco, Vaša visosti, te, najrecentnije, Sjevernjak. Prije ili poslije, pomislio je, nešto će se morati uhvatiti. “Jack London”, Eggy je promrmljao ime, testirajući ga na jeziku. “Sviđa mi se.” “Pročitala sam jednu njegovu priču”, rekla je djevojka. Izgledala je poput povremene Bosonoge, okruglog lica i zdrava, s najvećom metom na čelu koju je Tom ikada susreo, zeleno-bijelim zavijutkom veličine podmetača za pivo. “U srednjoj na engleskom. O tom nekom tipu na Sjevernom polu koji pokušava zapaliti vatru da ne umre od hipotermije, ali vatra mu se cijelo vrijeme gasi. A onda mu se prsti smrznu i totalno se sjebe.” “Čovjek protiv prirode”, Eggy je znalački zakimao. “Beskonačni sukob.” “Postoje ustvari dvije verzije te priče”, istaknuo je Kermit. “U prvoj tip preživi.” “Zašto je onda napisao drugu?” upitala je djevojka. “Zašto, doista?” Kermit se mračno zahikotao. “Zato što je prva verzija bila sranje, eto zašto. U dubini duše, Jack London je znao da nikada ne možemo zapaliti vatru. Ne onda kad nam to uistinu treba.” “Znaš što je odvratno?” upitala je djevojka veselo. “Tip je htio ubiti svog psa, rasporiti ga i ugrijati ruke u njegovoj utrobi. Ali kad je pokušao, više nije mogao ni držati nož.”

“Molim vas.” Eggy je izgledao kao da mu je muka. “Možemo li ne razgovarati o tome?” “Zašto ne?” upitala je djevojka. “On voli pse”, objasnio je Kermit. “Nije ti pričao o Quincyju?” “Tek sam je sinoć upoznao.” Eggy je zvučao ozlojeđeno. “Što ti misliš, da ja čim nekoga upoznam odmah počnem blebetati o svom psu?” Kermit je zabavljeno pogledao Toma, koji je predobro znao koliko je često Eggy pričao o Quincyju, mastifu od devedeset kilograma koji je odlutao odmah nakon Iznenadnog odlaska i više nikada nije viđen. Umjesto novčanika, Eggy je nosio mali album s dvanaestak fotografija velikoga psa, često u društvu visoke, nenasmijane žene zalizane kose. To je bila Emily, Eggyjeva otišla zaručnica, bivša doktorandica na Upravnoj školi Kennedy. Eggy o njoj nije toliko pričao. Kermit je posegnuo za kockom. “Ja sam na redu, jelda?” “Jesi.” Eggy je pokazao na bijeli žeton koji je stajao na okviru kutije. “Upravo sam ti ovoga odveo u zatvor.” “Opet?” Kermit je izgledao ljutito. “Mogao bi se malo smilovati, znaš?” “O čemu ti pričaš? Zašto bih ti se uopće smilovao? To je kao da nogometašu kažeš da ne starta na suparničkog igrača samo zato što ovaj ima loptu.” “Nema zakona koji propisuje da na nekoga moraš startati.” “Ne, ali si šugav nogometaš ako to ne učiniš.” “Shvaćam.” Kermit je bacio kocku. “Ali ne izuzmimo slobodnu volju iz jednadžbe.” Tom je zakolutao očima. Svi Bosonogi koje je poznavao igrali su različite igre u različitim gradovima – Monopoly u San Franciscu, belu u Harrisburgu, backgammon u Bostonu – no bez obzira na to što su igrali, radnja se uvijek odvijala nevjerojatno usporeno, te je svako malo bila prekidana besciljnim koškanjem i filozofskim digresijama. Vrlo bi često partija završila usred akcije, prekinuta zbog dosade. “Inače, ja sam Lucy”, rekla je djevojka Tomu. “Ali dečki tu me zovu Jao.” “Jao?” ponovio je Tom. “Odakle to dolazi?”

Eggy je podignuo pogled s table. Nosio je naočale okruglih okvira s kojima je, uz obrijanu glavu, izgledao pomalo redovnički. “Ona je jedna od izvornih bičevatelja s Harvarda. Jesi li čuo za njih?” Tom je kimnuo. Davno je bio na internetu pogledao snimku procesije studenata kako marširaju kroz dvorište Harvarda u kupaćim kostimima i kasape si tijela korbačima i višestrukim bičevima od kojih su neki na opasnom dijelu imali zakačene čavle i pribadače. Poslije bi sjedili na travi i jedno drugome trljali pomadu u leđa. Tvrdili su da se od agonije osjećaju pročišćeno, nakratko lišeni krivnje. “Čovječe.” Tom je malo pozornije promotrio Jao. Bila je odjevena u svijetloplavi pamučni džemper koji je izgledao kao da je svježe opran. Ten joj je bio čist, kosa svilenkasta i meka, kao da još uvijek ima pristup tuševima i programu prehrane. “To je poprilično žestoko.” “Trebaš joj vidjeti ožiljke”, rekao je Eggy s divljenjem. “Leđa su joj kao topografska karta.” “Vidio sam vas idiote jednom”, rekao joj je Kermit. “Sjedio sam vani u Au Bon Painu, bio je krasan proljetni dan, kad se odjednom stvori desetak klinaca, poredaju se na pločniku kao a cappella grupa, i počnu vikati rezultate testova i šibati se do iznemoglosti. Sedamsto dvadeset, Kritičko čitanje! Pljas! Sedamsto osamdeset, Matematika! Pljas! Šesto devedeset, Esej! Pljas!” Jao se crvenjela. “Tako smo to radili na početku. Ali onda je postalo osobnije. Netko bi viknuo, Glavna uloga u Godspellu! a netko drugi bi rekao, Kongresni asistent u srednjoj školi! ili Novinar u Lampoonu! Ja sam imala dugačak povik: Varsity stipendistica sportašica u dvije discipline!” Nasmijala se na sjećanje. “Bio je taj neki tip koji je došao nekoliko puta, on se derao o tome kakav je pastuh i kako je ponosan na veličinu svog penisa. Dvadeset centimetara! Mjerio sam! Čak sam slike stavio na Craigslist!” “Jebeni tipovi s Harvarda”, rekao je Eggy. “Stalno se nečime hvale.” “Istina je”, priznala je Jao. “Cijela je zamisao bila da bi se trebali iskupljivati za grijehe pretjeranog ponosa i sebičnosti, a mi smo se čak i u tome natjecali. Jedan drugi klinac kojeg sam znala, sve što je on ikad vikao bilo je Ja sam najveći šupak na svijetu!”

“Za to bi mogao stati u red”, rekao je Kermit. “Posebno na Harvardu.” “I koliko si dugo to radila?” upitao je Tom. “Nekoliko mjeseci”, rekla je. “Ali gdje te tako nešto može odvesti? To jednostavno ne vodi nikamo, znaš? Nakon nekog vremena ti i bol dosadi.” “I što se dogodilo? Odbacila si bič i vratila se na faks?” “Natjerali su me da uzmem slobodnu godinu.” Neodređeno je slegnula ramenima, kao da nema o čemu pričati. “Puno sam snowboardala.” “Ali sad si se vratila?” “Tehnički. Ali u biti ne idem više na predavanja niti radim išta drugo.” Dotaknula je metu na čelu. “Trenutno me ovo više zanima. Čini mi se da mi jako dobro odgovara, znaš? Više socijalne i intelektualne stimulacije. Mislim da mi to treba.” “A više i seksa i droge”, dodao je Eggy uz podsmjeh. “Definitivno više toga.” Jao je izgledala pomalo zabrinuto. “Moji roditelji nisu baš presretni zbog toga. Naročito zbog seksa.” “Nikad nisu”, rekao joj je Kermit. “Ali to je dio pogodbe. Moraš se odcijepiti od tih konvencija srednje klase. Pronaći vlastiti put.” “Teško je”, rekla je. “Jako smo bliska obitelj.” “Ne šali se”, potvrdio im je Eggy. “Sinoć su nazvali dok smo se ševili i ona im se javila.” “Molim?” upitao je Kermit. “Nisi čula za glasovnu poštu?” “Takav nam je dogovor”, objasnila je Jao. “Smijem raditi što god hoću dokle god se javljam na telefon. Oni samo žele znati da sam živa. Osjećam da im barem toliko dugujem.” “Ide to puno dalje od toga.” Eggy je zvučao uistinu uzrujan. “Razgovarali su, ono, pola sata, vodili su tu veliku zapetljanu raspravu o moralu i odgovornosti i samopoštovanju.” Kermit je izgledao zainteresirano. “Dok ste se ševili?” “Da”, progunđao je Eggy. “Koje napaljivanje.”

“Ali tako su me naljutili.” Jao se ponovno crvenjela. “Nisu htjeli priznati ni da je neobavezan seks zdraviji od samoranjavanja. Stalno su ih pokušavali izjednačiti na moralnoj razini, što je potpuno smiješno.” “A onda – pazi ovo – meni da telefon.” Eggy se pretvarao da si puca u glavu. “Natjerala me da razgovaram s njezinim roditeljima. A ja gol i imam jebenu erekciju. Nevjerojatno.” “Htjeli su razgovarati s tobom.” “Da, ali ja nisam htio razgovarati s njima. Kako misliš da je meni bilo, dok me ispituju ljudi koje nikad nisam upoznao – kako mi je pravo ime, koliko imam godina, prakticiram li siguran seks s njihovom djevojčicom? Na kraju sam im rekao, Gledajte, vaša je djevojčica punoljetna odrasla osoba, a oni odgovore, Znamo mi to, ali je ona još uvijek naše dijete i znači nam više od ičega na svijetu. I koji kurac bih im ja trebao reći na to?” “To je sve zbog moje sestre”, rekla mu je Jao. “Još uvijek to nisu prebolili. Nitko od nas nije.” “U svakom slučaju,” umorno je rekao Eggy, “kad se konačno skinula s telefona, više mi se nije ni ševilo. A potrebno je stvarno puno da se meni više ne ševi.” Jao ga je pogledala. “Ali brzo si se oporavio.” “Bila si jako uvjerljiva.” “Aha”, rekao je Kermit. “Dakle sve je na kraju ipak sretno završilo.” “Dvaput, štoviše.” Eggy je imao samodopadan izraz na licu. “Stvarno je dobra stipendistica-sportašica.” Toma to nije čudilo – Bosonogi su se tipovi cijelo vrijeme hvalili svojim seksualnim postignućima – no nije si mogao pomoći da se ne osjeća uvrijeđeno zbog Jao. U svijetu koji bi imao smisla, ona s Eggyjem ne bi ni razgovarala, kamoli spavala s njim. Zasigurno je osjetila njegovo suosjećanje, jer se okrenula prema njemu sa znatiželjnim izrazom lica. “A što je s tobom?” upitala je. “Čuješ li se ti sa svojom obitelji?” “Ne baš. Nisam se čuo s njima već neko vrijeme.” “Jeste se posvađali?” “Samo smo se nekako udaljili.”

“Znaju li ti roditelji da si živ i zdrav?” Tom nije bio siguran kako bi na to odgovorio. “Vjerojatno im dugujem email”, promrmljao je. “Tko je na redu?” Eggy je upitao Kermita. Jao je izvadila svoj mobitel i gurnula ga preko stola. “Trebao bi ih nazvati”, rekla je. “Kladim se da bi se htjeli čuti s tobom.”

U grejpfrutu NORA JE KUPILA NOVU HALJINU ZA VALENTINOVO I ISTOG TRENUTKA požalila. Ne zato što nije dobro izgledala; to uopće nije bio problem. Haljina je bila krasna – plavo-siva mješavina svile i sintetike, bez rukava, v-izreza i visokog struka – i savršeno joj je pristajala čim ju je isprobala. Čak je i pod neugodnom svjetlošću u kabini za presvlačenje shvatila koliko joj laskavo pristaje, kako ističe njezina elegantna ramena i duge noge, a blijeda joj mat tkanina privlači pažnju na tamnu kosu i oči, zavidne jagodične kosti i lijepo oblikovanu bradu. Moja usta, rekla je sama sebi. Imam jako lijepa usta. (Njezina je kći imala identična usta, no nije željela razmišljati o tome.) Nije bilo teško zamisliti poglede koje će privući u toj haljini, glave koje će se okretati za njom kada uđe u restoran, zadovoljstvo u Kevinovim očima dok će joj se diviti sjedeći nasuprot nje. To je bio pravi problem, lakoća s kojom si je dopustila da je ponese uzbuđenje praznika. Jer je već shvaćala da stvari ne funkcioniraju, da je pogriješila što se uplela u to s njim, te da su im dani koje će provesti zajedno odbrojeni – ne zbog nečega što on jest ili nije učinio, već zbog nje, zbog toga što je ona bila i svega za što više nije bila sposobna. I kojeg je smisla onda bilo u tome da ovako dobro izgleda – bolje nego što je imala pravo, doista – da jede izvrsnu hranu u odličnom restoranu, pije skupo vino i podijeli s njim nekakav dekadentni desert, da započinje nešto što će ih vjerojatno odvesti u krevet, a završiti u suzama? Zašto i njemu i sebi tako nešto priuštiti? Stvar je bila u tome da je Kevin nije bio unaprijed upozorio. Samo joj je isporučio informaciju prije nekoliko dana u trenutku kad je već bila na izlazu. Četvrtak u osam, rekao je, kao da je već sve bilo riješeno. Zabilježi na kalendaru. Što da zabilježim? Valentinovo. Rezervirao sam stol za dvoje u Pamplemousseu. Doći ću po tebe u pola osam.

Dogodilo se to tako brzo i činilo joj se tako prirodno da joj nije ni palo na pamet da se pobuni. Kako je i mogla? On je bio njezin dečko, barem zasad, i bila je sredina veljače. Naravno da će je izvesti na večeru. Odjeni nešto lijepo, rekao joj je. Cijelog je života nasjedala na Valentinovo, čak i na faksu, dok je mnogo ljudi koje je Nora poštivala Valentinovo tretiralo kao seksističku šalu u najboljem slučaju, bajku proizvođača čestitki iz groznih starih dana, dok su muževi svojim ženama kućanicama donosili srcolike kutije čokoladnih bombona. Da se razumijemo, Brian ju je znao zafrkavati. Ja tebi donesem cvijeće, a ti raširiš noge? Tako je, odgovorila bi mu. Točno tako to ide. A bio je i usvojio poruku. Čak joj je i gospodin Post-Strukturalist kupovao tucet ruža i izvodio je na večeru koju si nije mogao priuštiti. A kad bi se vratili kući, ona bi ispoštivala svoj dio pogodbe, malo uživljenije i maštovitije nego inače. Vidiš? rekla bi mu. To i nije bilo tako loše, zar ne? Bilo je u redu, priznao je. Valjda me jednom godišnje neće uništiti. Kako je vrijeme prolazilo, shvatila je da se nema zbog čega ispričavati. Jednostavno je bila takva. Voljela je da je se izvodi na večere, da se osjeća posebno, sviđalo joj se kad bi se dostavljač pojavio u uredu s velikim buketom i slatkom porukom, a kolegice joj govorile koliko je sretna što ima tako romantičnog dečka, tako pažljivog zaručnika, muža koji toliko misli na nju. To je bila jedna od stvari koju je uvijek cijenila kod Douga: nikad je nije iznevjerio na Valentinovo, nikad nije zaboravio na cvijeće, nikad se nije ponašao kao da samo igra prema pravilima. Uživao je u tome da je drži u iščekivanju, iznenađujući je jedne godine s nakitom, druge s vikendom u luksuznom hotelu. Šampanjac i jagode u krevetu, sonet u njezinu čast, kod kuće skuhan gurmanski obrok. Sada je shvaćala da je sve to bilo samo predstava, da je vjerojatno ustajao iz kreveta nakon što je ona zaspala i pisao vruće mailove Kylie ili nekoj drugoj ženi, no to u ono vrijeme nije znala. Onda

se svaki poklon činio kao još jedna lijepa gesta u nizu koji će se nastaviti u nedogled, počast koju je zaslužila od dragog muškarca koji je voli. Između njih je stajala upaljena svijeća i Norino je lice izgledalo mlađe nego inače obasjano njezinom treperavom svjetlošću, kao da su se linije napetosti izbrisale iz kuteva njezinih usana i oko očiju. Nadao se da blaga svjetlost i njemu ide na ruku, da joj letimično otkriva koliko je zgodan momak nekada bio, onaj kojeg nikada nije uspjela upoznati. “Odličan je restoran”, rekao je. “Stvarno nepretenciozan.” Pogledom je okružila blagovaonicu kao da je prvi put vidi, upijajući rustični dekor uz nevoljko odobravanje – visoke stropove s istaknutim gredama, zvonolike lustere ovješene iznad grubo izrađenih stolova, drvene podove i ogoljene ciglene zidove. “Zašto ga zovu grejpfrut?” upitala je. “Grejpfrut?” “Pamplemousse. Na francuskom je to grejpfrut.” “Zbilja?” Podigla je jelovnik i pokazala na veliku žutu sferu na prednjoj stranici. On je zaškiljio prema slici. “Ja sam mislio da je to sunce.” “To je grejpfrut.” “Ups.” Oči su joj odlutale do šanka gdje se okupila vesela skupina ljudi koji su ušetali s ulice i čekala da se oslobodi koji stol. Kevin nije shvaćao zašto svi izgledaju tako veselo. On je to mrzio, ubijanje vremena na prazan želudac, ne znajući kada bi konobarica mogla došetati i pozvati vas imenom. “Sigurno je bilo teško dobiti rezervaciju”, rekla je. “Još u osam sati i sve to.” “Samo dobar tajming.” Kevin je slegnuo ramenima, kao da se nije radilo o nečem posebnom. “Netko je bio otkazao prije nego što sam ja nazvao.” To nije bilo sasvim istinito – morao je bio zatražiti uslugu dobavljača vina za restoran, koji je prije radio kao prodavač u njegovu lancu – no odlučio

je tu informaciju zadržati za sebe. Mnogo bi žena bilo impresionirano time kako je znao potezati veze, no bio je poprilično siguran da Nora nije bila jedna od njih. “Vjerojatno onda imaš puno sreće”, rekla mu je. “Tako je.” Nagnuo je čašu prema njoj, predlažući zdravicu, no ne ustrajući previše. “Sretno Valentinom” Ona je imitirala njegovu gestu. “I tebi.” “Predivno izgledaš”, rekao je, ne prvi put te večeri. Nora se neuvjerljivo nasmiješila i otvorila jelovnik. Shvatio je da je uložila određen napor samo da se pojavi ondje, tako izložena, i cijelom gradu prizna njihovu malu tajnu. No učinila je to – učinila je to za njega – i to je bilo ono što je važno. Morao je priznati da je Aimee bila u pravu. Bez njezina ohrabrivanja, on sam nikada ne bi nametnuo ovo, ne bi imao hrabrosti izvući Noru iz njezine sigurne zone. “Ne želim je prisiljavati”, rekao je. “Poprilično je krhka osoba.” “Ali preživjela je”, Aimee ga je podsjetila. “Kladim se da je mnogo snažnija nego što vi mislite.” Kevin je znao da je to sumnjivo ponašanje, slušanje savjeta o vezama koje mu nudi tinejdžerica – koja se uz to ispisala iz škole – no u posljednjih je nekoliko tjedana mnogo bolje upoznao Aimee i počeo o njoj razmišljati više kao o prijateljici i nekome na vlastitom nivou, nego o jednoj od školskih kolegica vlastite kćeri. Za nekoga tko je u svome životu donio određen broj poprilično loših odluka, posjedovala je dosta uvida u ponašanje drugih ljudi i ono što ih pokreće. Isprva je znalo biti nelagodno, njih dvoje sami kod kuće nakon što je Jill otišla u školu, no ubrzo su prešli preko toga. Pomoglo je što se Aimee ponašala najbolje što je znala, te silazila u prizemlje sasvim budna i odjevena. Nestala je ona uspavana Lolita u majčici bez rukava. Bila je pristojna i prijateljski raspoložena, te je bilo iznenađujuće lako s njom razgovarati. Pričala mu je o svom novom poslu – konobarenje je, navodno, bilo mnogo teže nego što je

očekivala – i postavljala mu mnogo pitanja o njegovu poslu. Razgovarali su o dnevnim događanjima i o sportu – dosta je bila upućena u NBA – i gledali smiješne snimke na YouTube kanalima. Također ju je zanimao njegov privatni život. “Kako vaša djevojka?” pitala bi ga gotovo svakog jutra. “Postaje li to ozbiljno?” Neko je vrijeme Kevin samo odgovarao, Dobro je, i nastavljao dalje, pokušavajući joj dati do znanja da je se to ne tiče, no Aimee je odbijala shvatiti mig. A onda je jednog jutra prošlog tjedna, ne donijevši svjesnu odluku, on samo izbrbljao iskren odgovor. “Nešto nije u redu”, rekao je. “Jako mi se sviđa, no mislim da gubimo zanos.” Ispričao joj je cijelu priču, izostavivši rijetke detalje o seksu – sve o paradi, plesu, impulzivnom odlasku na Floridu, o rutini u koju su zapali kad su se vratili kući, osjećaju da ga ona gura od sebe, da nije sasvim dobrodošao u njezinu životu. “Pokušavam je bolje upoznati, ali ona se samo zatvori. Frustrira me to.” “Ali želite ostati zajedno?” “Ne ako će biti ovako.” “A kako, onda, vi želite da bude?” “Kao normalna veza, znaš? Najnormalnija kakvu ona trenutno može podnijeti. Da izlazimo svako toliko, u kino ili tako nešto. Možda i s prijateljima, da nismo stalno sami. A volio bih i kad bismo mogli normalno razgovarati, da se ne moram stalno brinuti da ću reći nešto pogrešno.” “Zna li ona to?” “Mislim da zna. Ne vidim kako ne bi znala.” Aimee ga je nekoliko trenutaka promatrala, jezika isturenog u unutrašnju stranu obraza. “Previše ste pristojni”, rekla je. “Morate joj reći što želite.” “Pokušavam. Ali kad je pitam da idemo van, ona samo kaže da ne želi i da bi radije ostala kod kuće.”

“Nemojte joj dati izbora. Samo recite, ‘Gledaj, vodim te na večeru. Već sam rezervirao stol.’” “Zvuči nekako nametljivo.” “A što je alternativa?” Kevin je slegnuo ramenima, kao da je odgovor očigledan. “Pokušajte”, rekla je. “Što imate za izgubiti?” Nick i Zoe su poprilično dobro brijali. Klečali su na tepihu, dovoljno blizu Jill da bi ih mogla dotaknuti, a Zoe je veselo prela dok joj je Nick lizao i njuškao vrat u nekakvoj vampirskoj predigri. “Zahuktava se, narode”, Jason je rekao u imaginarni mikrofon, svojim glasom sportskog komentatora koji uopće nije bio smiješan koliko je on mislio. “Lazarro je potpuno fokusiran, metodički se spušta niz teren...” Da je Aimee bila ondje, rekla bi nešto pametno i oholo što bi pomutilo Nickovu koncentraciju i podsjetilo ga da se ne zanosi. No Aimee više nije igrala – ispala je iz igre prije mjesec dana kad je počela raditi u Applebeeju – tako da, ako je itko mislio intervenirati, trebala je to biti Jill. No Jill je šutjela dok je par koji se ljubio izgubio ravnotežu i srušio se na pod, Nick na vrhu, a Zoeina noga u mrežastoj čarapi obavijena oko njegovih koljena. Iznenadilo ju je koliko ju cijela ta predstava uopće nije dirala. Da se Aimee našla ispod Nicka, poludjela bi od ljubomore. No bila je to samo Zoe, a Zoe nije bila važna. Ako ju je Nick želio, slobodno ju je mogao imati. Samo ti daj, pomislila je. Bilo joj je gotovo neugodno kad bi se sjetila koliko je vremena i emocionalne energije potratila jesenas na Nicka, koliko je čeznula za jedinim dečkom kojeg nije mogla imati, za nagradom koju je Aimee zadržala za sebe. Još uvijek je bio prekrasan, s tom svojom četvrtastom čeljusti i sanjivim očima, no što onda? Još ljetos, kad ga je tek upoznala, bio je tako sladak i duhovit, tako pažljiv i živ – sjećala se kako su se smijali zajedno bolje nego što je upamtila seks s njim – no ovih je dana bio poput zombija, mrko usredotočen, samo još jedan kreten s erekcijom. I nije to bila samo njegova krivica – Jill se osjećala nespretno i mutavo u njegovu društvu, nesposobna da se sjeti bilo čega

što bi mogla reći da poremeti njegovo bezizražajno lice, natjera ga da se prisjeti kako su nekad bili prijatelji, da je ona nešto više od uslužnih usta ili ruke s masnim losionom na sebi. No pravi problem nije bio Nick, a nije to bila ni Jill ni Zoe niti itko od ostalih igrača. Bila je to Aimee. Sve dok ona nije prestala dolaziti kod Dmitrija, Jill nije shvaćala koliko je bila važna, ne samo za igru, već i za cijelu skupinu. Ona je bila esencijalni član, sunce njihova malog sustava, magnetska sila koja ih je sve držala na okupu. Ona je bila naš Wardell Brown, pomislila je Jill. Warded Brown je igrao centar u košarkaškoj momčadi njezina brata u srednjoj školi, dvometraš i superzvijezda, redovito je osvajao više bodova od ostatka momčadi zajedno. Bilo je gotovo komično gledati ih kako igraju zajedno, četiri prosječno visoka, sasvim kompetentna bijelca kako se iz sve snage trude držati korak s gracioznim crnim divom koji igra na sasvim drugoj razini od njih. Kad je Tom bio maturant, Wardell je Pirate odveo sve do finala državnog turnira da bi završnu utakmicu prosjedio s uganutim gležnjem. Bez njegova se truda momčad raspala i izgubila ponižavajuće pokošena. “Wardell je naše ljepilo”, trener je rekao poslije utakmice. “Kad njega nema, otpadaju nam kotači.” Tako se Jill osjećala dok je igrala Uzmite sobu bez Aimee u blizini. Nesposobno. Neslijepljeno. U slobodnom padu. Poput malog planeta koji krivuda kroz duboki svemir, odsječen od orbite. Predjelima je trebalo sto godina da stignu. Ili je možda samo imala takav osjećaj. Nora više nije bila naviknuta na restorane, barem ne na mapletonske gdje su se svi tako loše trudili sakriti činjenicu da zure u nju, iskosa je povremeno pogledavajući i vireći preko jelovnika, usmjeravajući podmukle zrake sažaljenja prema njoj, premda je također bilo moguće da joj se sve to samo činilo. Možda je samo željela vjerovati da se nalazi u središtu pažnje kako bi imala ispriku za činjenicu da se osjeća nevjerojatno uočljivo, kao da je na pozornici s blještavim i vrućim reflektorom uperenim ravno u njezino lice, zarobljena u jednom od onih ružnih snova u kojima imate glavnu ulogu u školskoj predstavi, no nekako ste zaboravili naučiti tekst.

“Kakva si bila kao djevojčica?” upitao je. “Nemam pojma. Poput svih ostalih, pretpostavljam.” “Nisu svi isti.” “Nisu ni toliko različiti kao što misle.” “Jesi li bila prava djevojčica?” ustrajao je. “Jesi li nosila ružičaste haljinice i takve stvari?” Osjetila je kako je netko za stolom malo iza nje i nadesno pomno promatra, s mjesta na kojem je sjedila žena koju je prepoznala, no čijeg se imena nije mogla sjetiti, sa svojim suprugom i još jednim parom. Kći te žene, Taylor, pohađala je malu školu u vrijeme dok je Nora ondje asistirala. Djevojčica je govorila tihim, jedva čujnim glasom – Nora joj je stalno govorila da ponovi što je rekla – i opsesivno je pričala o svom najboljem prijatelju, Neilu, i koliko su se zabavljali zajedno. Nora je Taylor poznavala zasigurno šest mjeseci prije nego što je shvatila da je Neil bostonski terijer, a ne dječak iz susjedstva. “Ponekad sam nosila haljine. Ali nisam bila mala princeza niti išta slično.” “Jesi li bila sretno dijete?” “Dovoljno sretno, pretpostavljam. Imala sam par loših godina u višim razredima osnovne.” “Zašto?” “A znaš. Aparatić, akne. Klasika.” “Jesi li imala prijateljice?” “Naravno. Mislim, nisam bila najpopularnija klinka u školi, ali sam imala prijateljice.” “Kako su se zvale?” Bože, pomislila je Nora. On ne odustaje. Rešetao ju je ovako otkad su sjeli, kao da je reporter koji piše priču o njoj za lokalne novine – “Moja večera s Norom: srcedrapajuća saga o jadnoj ženi.” Pitanja su sama po sebi bila benigna – Što si danas radila? Jesi li ikad igrala hokej na travi? Jesi li ikad slomila koju kost? – no svejedno su joj išla na živce. Znala je da se samo zagrijava i da ih

postavlja umjesto pravih pitanja koje želi postaviti: Što se dogodilo te večeri? Kako si uspjela nastaviti sa životom? Kako je to biti ti? “To je bilo jako davno, Kevine.” “Ne toliko davno.” Ugledala je konobara kako se kreće prema njima, niskog muškarca maslinaste kože s licem idola iz nijemih filmova i tanjurom u svakoj ruci. Konačno, pomislila je, no on je samo prolebdio pokraj njih na putu prema nekom drugom stolu. “Stvarno se ne sjećaš kako su se zvale?” “Sjećam se kako su se zvale”, rekla je, zvučeći oštrije nego što je htjela. “Nisam retardirana.” “Oprosti”, rekao je. “Samo sam htio razgovarati.” “Znam.” Nora se osjećala kao kreten što se otresla na njega. “Nisi ti kriv.” Bacio je zabrinut pogled prema kuhinji. “Pitam se zašto im toliko treba.” “Puno je ljudi večeras”, rekla je. “Zvale su se Liz, Lizzie i Alexa.” Max se počeo svlačiti čim je Jill zatvorila vrata, kao da je ona liječnica koja ne voli gubiti vrijeme čekajući. Nosio je vuneni džemper i majicu kratkih rukava, no oba je komada odjeće svukao jednim užurbanim potezom, a tanka mu je kosa od statičkog elektriciteta zapucketala i uzdigla se u dječačku aureolu. Prsa su mu bila uska u usporedbi s Nickovima, glatka i bez mišića, a trbuh zategnut i udubljen, no ne na način koji bi vas natjerao da pomislite na seksi manekene u donjem rublju. “Dugo je prošlo”, rekao je i otkopčao hlače, te ih pustio da mu kliznu niz mršava bedra i skupe mu se oko gležnjeva. “Ne toliko dugo. Samo tjedan i nešto.” “Puno dulje od toga”, rekao je i iskoračio iz traperica, pa ih nogom šutnuo povrh majice i džempera. “Dvanaest dana.” “Ali tko broji, ha?” “Da.” Glas mu je bio bezizražajan i gorak. “Tko broji.”

Još uvijek je bio ljut na nju, uvrijeđen gorljivošću kojom je ona navalila na Nicka onog trenutka kad joj je postao dostupan. No takva je bila igra. Morali ste birati, izražavati preferencije, uzrokovati i trpiti bol. Svako toliko, ako ste imali sreće na onaj način na koji su Nick i Aimee imali sreće, vaš bi vas prvi izbor također izabrao. No uglavnom su stvari bile mnogo zamršenije. “E, pa, sad sam ovdje”, rekla mu je. “Tako je.” Sjeo je na rub kreveta, svukao čarape i bacio ih na hrpu odbačene odjeće. “Dobila si utješnu nagradu.” Bilo bi joj lako usprotiviti mu se, podsjetiti ga koliko je bila spremna odreći se navodne prve nagrade – i to na samo Valentinovo, od svih dana, premda nikoga od njih nije bilo briga za takvo što – no iz nekog mu je razloga uskratila tu ljubaznost. Znala je da nije fer. U logičnijem svijetu, njezino bi je razočaranje Nickom natjeralo da Maxa cijeni više, a ne manje, no stvari nisu tako završile. Sve što je kontrastom izašlo na vidjelo bili su nedostaci obojice momaka, činjenica da onaj koji je seksi nije drag, a onaj koji je drag nije seksi. “Što je bilo?” upitao je. “Ništa. Zašto?” “Samo stojiš tu. Što ne dođeš u krevet?” “Ne znam.” Jill se pokušala nasmiješiti, no nije joj baš uspjelo. “Nekako sam danas sramežljiva.” “Sramežljiva?” Nije uspio suspregnuti smijeh. “Malo je kasno za sramežljivost.” Rukom je opisala neodređen luk, pokušavajući gestom obuhvatiti igru, prostoriju i njihove živote. “Umoriš li se ikad od ovoga?” “Tu i tamo”, rekao je. “Ali ne večeras.” Ona se nije pomaknula. On se, nakon nekoliko sekundi, ispružio na krevetu, prekriženih gležnjeva i prstiju isprepletenih ispod glave. Gaćice koje je nosio bile su joj nepoznate, smeđe i pripijene, s narančastim šavovima, te neobično moderne. “Simpa bokserice”, rekla mu je. “Mama mi ih je kupila u Costcu. Osam pari, sve različitih boja.”

“I meni je mama prije kupovala donje rublje”, rekla je. “Ali sam joj rekla da je to čudno, pa je prestala.” Max se okrenuo na bok i podupro bradu dlanom, te je stao promatrati sa zamišljenim izrazom lica. Sada je stvarno izgledao poput modela za donje rublje, ako je postojao svijet u kojem su modeli za donje rublje imali dlakave štrkljave noge i loš tonus mišića. “Zaboravio sam ti reći”, rekao je. “Vidio sam ti mamu neki dan. Pratila me kući kad sam išao s gitare. Ona i neka druga ženska.” “Stvarno?” Jill je pokušala zvučati opušteno. Bilo joj je neugodno koliko bi joj srce poskočilo svaki put kad bi netko spomenuo njezinu majku. “I, kako je?” “Teško je reći. Samo su radile ono svoje, znaš, kad ti stoje jako blizu i bulje u tebe.” “Mrzim to.” “Malo je jezivo”, složio se. “Ali nisam im ništa ružno rekao. Samo sam ih pustio da me otprate kući.” Jill je od čežnje gotovo pozlilo. Majku nije bila vidjela već mjesecima i nikad nije na nju naletjela na mapletonskim ulicama, premda je navodno postala poznata figura u gradu. Svi su je ostali stalno viđali uokolo. “Je li pušila?” “Je.” “Jesi li je vidio kad je upalila cigaretu?” “Vjerojatno. Zašto?” “Dala sam joj upaljač za Božić. Samo se pitam koristi li ga.” “Pojma nemam.” Lice mu se zgrčilo od razmišljanja. “Ne, čekaj. Imale su šibice.” “Siguran si?” “Da.” U glasu mu više nije bilo sumnje. “To je bilo, ono, prošli petak. Sjećaš se kako je bilo hladno i puhao je vjetar? Ruka joj se tresla i jedva je uspjela upaliti šibicu. Ponudio sam se da joj pomognem, ali mi nije dala.

Uspjela je zapaliti tek iz trećeg ili četvrtog pokušaja.” Kuja, pomislila je Jill. Tako joj i treba. “Hajde.” Max je potapšao krevet. “Opusti se. Ne trebaš se skinuti ako ne želiš.” Jill je razmislila o ponudi. Prije je voljela ležati s Maxom u mraku, njihova topla tijela pod pokrivačem dok su razgovarali o bilo čemu što bi im palo na pamet. “Neću te dirati”, obećao je. “Neću čak ni drkati.” “To je slatko od tebe”, rekla je. “Ali mislim da idem doma.” .................... Oboje su osjetili olakšanje kad im je večera konačno poslužena, dijelom jer su bili gladni, no uglavnom jer im je to pružilo izgovor da nakratko prestanu razgovarati, da malo predahnu, pa možda započnu ponovno s nekom laganijom temom. Kevin je shvaćao da je pogriješio, da ju je zagnjavio s tolikim pitanjima, te bezazleno brbljanje pretvorio u ispitivanje. Budi strpljiv, rekao si je. Ovo bi trebalo biti zabavno. Nakon nekoliko zalogaja u tišini, Nora je podigla pogled sa svojih raviola s gljivama. “Izvrsno je”, rekla je. “Ovaj kremasti umak.” “Moje također.” Podigao je zalogaj janjetine da ga prouči, pokazujući joj kako je savršeno pečen, smeđ na rubovima, a ružičast u sredini. “Topi se u ustima.” Ona se pomalo gorko nasmiješila, a on se prisjetio, prekasno, da ona ne jede meso. Je li joj se gadilo, pitao se, što je tražio od nje da se divi komadu kuhanog mesa nabodenog na vilicu? I predobro je shvaćao kako je lako nagovoriti sebe samoga na vegetarijanstvo, naučiti se razmišljati o “mrtvim životinjama”, a ne o nečemu “mekom i sočnom”. I sam je to prošao u više navrata, obično nakon čitanja članaka o tvorničkim farmama i klaonicama, no sustezanja bi mu uvijek nestala čim bi otvorio jelovnik. “I, kako ti je prošao dan?” upitala je. “Je li se dogodilo što zanimljivo?”

Kevin je oklijevao samo na trenutak. Znao je da će se ovo dogoditi i planirao je igrati na sigurno, reći nešto nezanimljivo i bezopasno – Ne baš, samo sam bio na poslu i vratio se kući – a istinu sačuvati za kasnije, za neko neodređeno buduće vrijeme kada će je malo bolje poznavati i kada će njihova veza biti snažnija. Ali kada bi se to trebalo dogoditi? Kako je moguće nekoga bolje upoznati ako mu ne možete iskreno odgovoriti na jednostavno pitanje, posebno o nečemu tako važnome? “Sin me danas popodne nazvao”, rekao joj je. “Nisam se čuo s njim od ljeta. Strašno sam se brinuo za njega.” “Opa”, rekla je nakon kraće šutnje koja samo što se nije pretvorila u nelagodu. “Je li sve u redu s njim?” “Mislim da je.” Kevin se poželio nasmiješiti, no dao je sve od sebe da se odupre tom nagonu. “Zvučao je dosta dobro.” “A gdje je?” “Nije mi htio reći. Mobitel s kojeg je zvao imao je pozivni iz Vermonta, ali nije bio njegov. Kamen mi je pao sa srca samo kad sam mu čuo glas.” “Pa to je dobro”, rekla je pomalo ukočeno, trudeći se zvučati veselo i iskreno. “Je li to u redu?” upitao je. “Možemo razgovarati o nečem drugom ako ti–” “U redu je”, umirila ga je. “Drago mi je zbog tebe.” Kevin je odlučio ne izazivati sreću. “Što je s tobom? Jesi li radila što zabavno danas popodne?” “Ne baš”, rekla je. “Bila sam na čupanju obrva.” “Dobro izgledaju. Lijepe su i uredne.” “Hvala.” Dotakla je čelo, te prstom prešla preko vrha desne obrve koja je doista izgledala malo definiranije nego obično. “Je li ti sin još uvijek u onom kultu? Ono nešto sa Svetim Wayneom?” “Kaže da je završio s tim.” Kevin se zagledao u debelu svijeću u zdepastom staklenom svijećnjaku, dok je njezin titravi plamen lebdio u lokvi rastopljenog voska. Osjetio je potrebu uroniti prst u vrelu tekućinu i pustiti je

da se osuši na zraku poput druge kože. “Kaže da razmišlja o tome da se možda vrati kući, da opet ide na faks.” “Zbilja?” “Tako je rekao. Nadam se da je to istina.” Nora je uzela nož i vilicu i zarezala u jedan od raviola. Bio je velik i punašan, valovit na rubovima. “Jeste li bili bliski?” upitala je, pogleda još uvijek spuštena, dok je polovice rezala na četvrtine. “Ti i sin?” “Mislio sam da jesmo.” Kevin je sam sebe iznenadio podrhtavanjem u glasu. “Uvijek je bio moj mali dečko. Uvijek sam bio tako ponosan na njega.” Nora je podigla pogled, a na licu joj je bio neobičan izraz. Kevin je osjetio kako mu se usta rastežu, a pritisak u očnim jabučicama raste. “Oprosti”, rekao je, trenutak prije nego što je prekrio usta rukom, pokušavajući suspregnuti jecaj. “Samo tren.” .................... Vani je bilo možda minus deset, no noćni je zrak bio čist i krepak. Jill je stajala na pločniku i dugo i pažljivo promatrala Dmitrijevu kuću, svoj dom dalje od doma proteklih šest mjeseci. Bila je to pohabana kućica, generička kutija u predgrađu s betonskim trijemom i velikim prozorom lijevo od ulaznih vrata. Danju je eksterijer bio prljavo bež boje, no u tom je trenutku bila potpuno bezbojna, samo taman obris na još tamnijoj podlozi. Obuzeo ju je neobičan osjećaj melankolije – isti onaj osjećaj koji bi dobila kad bi prošla pokraj stare škole baleta ili igrališta u parku Greenway – kao da je svijet muzej sjećanja, skup mjesta koja je prerasla. Dobra vremena, pomislila je, no samo kao eksperiment, samo da provjeri hoće li doista u to i povjerovati. Zatim se okrenula i pošla kući, a ulica je bila tako tiha i zrak tako rijedak da su joj koraci na pločniku odzvanjali poput udaraca bubnja, toliko glasni da bi mogli probuditi susjede. Nije bilo toliko kasno, no Mapleton je bio grad utvara, na vidiku nije bilo ni pješaka niti pasa lutalica. Skrenula je u Ulicu Windsor, te podsjetila samu

sebe da se kreće poletno i s ciljem. Prije nekoliko je godina pohađala tečaj samoobrane i instruktor je bio rekao da je prvo pravilo nikad ne izgledati poput žrtve. Glavu gore i oči širom otvorene. Izgledaj kao da znaš točno kamo ideš, čak i kad ne znaš. Zastala je na uglu Sjeverne avenije i razmislila o mogućnostima. Odande do Ulice Lovell bilo je petnaest minuta hoda, no vrijeme bi bilo upola kraće ako krene prečicom preko pruge. Da je Aimee bila s njom, ne bi bila oklijevala – zajedno su stalno išle prečicom – no Jill to još nikada nije učinila sama. Kako bi stigla do prelaska preko pruge, trebala bi proći pustim dijelom ceste, pokraj vulkanizera, Odjela javnih radova, te tajnovitih tvornica s imenima kao što su Syn-Gen sustavi i Standardne bravice, te se zatim provući kroz rupu u žičanoj ogradi na parkiralištu za školske autobuse. Kad bi prešla tračnice i prošla iza ljekarne Walgreens, našla bi se u puno sigurnijem području, u stambenoj četvrti s mnogo uličnih svjetiljki i drveća. Nije ni čula automobil. Samo je bešumno dozujao do nje straga, kao iznenadna zastrašujuća prisutnost na rubu vidnog polja. Uzdahnula je od iznenađenja, te se postavila u smiješan karate položaj dok se prozor sa suvozačke strane počeo spuštati. “Opa.” Poznato, napušeno lice zurilo je u nju, okruženo utješnim plavim dredloksima. “Jesi li dobro?” “Bila sam.” Jill je pokušala zvučati ojađeno dok je spuštala ruke. “Dok me vi niste prepali na mrtvo ime.” “Oprosti za to.” Scott Frost, blizanac bez piercinga, sjedio je na suvozačkom mjestu. “Znaš karate?” “Da, Jackie Chan mi je ujak.” Nacerio se s odobravanjem. “Dobra.” “Gdje je Aimee?” Adam Frost je dozvao s vozačkog sjedala. “Nismo je već neko vrijeme sreli.” “Radi”, objasnila je Jill. “Dobila je posao u Applebeeju.” Scott je zaškiljio u nju natečenim, sanjivim očima. “Trebaš prijevoz?” “Sve u redu”, rekla mu je. “Živim točno preko pruge.” “Sigurna si? Vani je jebeno hladno.”

Jill je stoički slegnula ramenima. “Ne smeta mi ići pješice.” “Hej”, Adam se nagnuo kako bi je pogledao. “Ako vidiš Aimee, pozdravi je.” “Mogli bi se možda zabaviti jednu večer”, Scott je predložio. “Svi četvero.” “Naravno”, rekla je Jill, a Prius je otišao jednako tiho kako se i pojavio. Kevin je u muškom zahodu umio lice hladnom vodom i obrisao ga papirnatim ručnikom. Osjećao se kao budala što se tako raspao pred Norom. Vidio je koliko joj je bilo neugodno, kako se ukočila, kao da nikada nije vidjela odraslog muškarca da plače, te uopće nije ni mislila da je to moguće. I sam je sebe iznenadio. Toliko se brinuo oko toga kako će ona reagirati na ono što je govorio da na vlastitu reakciju nije ni pomislio. No nešto je prepuklo u njemu, gumica napetosti koja je bila stegnuta tako jako da je već zaboravio da je bila ondje. Kriva je bila fraza mali dečko, prizvala je u njemu iznenadno sjećanje na laganu težinu na njegovim ramenima, na Toma nasađenog ondje poput kralja na prijestolju kako promatra svijet ispod sebe, a jedna mu blaga ruka počiva na očevoj glavi, dok mu pete tenisica na čičak nježno udaraju o Kevinova prsa u hodu. Bez obzira na to što se dogodilo, bilo mu je drago što je dobre vijesti podijelio s njom, drago što je odolio iskušenju da joj poštedi osjećaje. Zbog čega? Kako bi se nastavili skrivati jedno od drugoga, jesti u nelagodnoj tišini, pitati se zašto nemaju o čemu razgovarati? Ovo je bilo teže, no činilo mu se kao da je nešto postigao, kao nužan prvi korak na putu koji bi ih doista mogao odvesti nekamo kamo bi vrijedilo poći. Ne znam za tebe, mislio joj je reći kada se vrati, ali ja se od fine hrane uvijek rasplačem. To bi bio pravi način da se nosi sa situacijom – nikakva isprika, samo mala šala koja bi izgladila stvari. Zgužvao je papirnati ručnik i bacio ga u koš, provjerivši još jednom kako izgleda u ogledalu prije nego što je izašao. U prsima mu je nikla mala klica uznemirenosti dok je hodao blagovaonicom i primijetio da je njihov stol prazan. Rekao si je da se ne brine,

da je zasigurno iskoristila priliku te i sama pošla u toalet. Natočio si je još malo vina i pojeo zalogaj salate od pečene cikle, pokušavajući ne zuriti u ubrus smotan u grudu koji je ležao pokraj njezina tanjura. Prošlo je nekoliko minuta. Kevin je pomislio da bi mogao pokucati na vrata ženskog toaleta, zaviriti možda unutra kako bi provjerio je li sve u redu, no zgodni je konobar prišao njegovu stolu prije nego što je išta uspio učiniti. Pogledao je Kevina s izrazom lica u kojem su se u jednakoj mjeri miješali tuga i suosjećajna zabavljenost. Govorio je s laganim španjolskim naglaskom. “Da odnesem damin tanjur, gospodine? Ili biste samo platili?” Kevin se poželio pobuniti, ustrajati da će se dama svakog trenutka vratiti, no znao je da nema smisla. “Zar je–?” “Zamolila me da vam prenesem isprike.” “Ali ja sam vozio”, rekao je Kevin. “Ona nema auto.” Konobar je oborio pogled i kimnuo prema hrani na Kevinovu tanjuru. “Da vam spremim to za ponijeti kući?” Jill je prešla cestu uzdignute glave i ravnih leđa, pa požurila pokraj Juniorove radnje s auto-dijelovima, bolnice za automobile smrskanih vjetrobranskih stakala i udubljene karoserije, visećih branika i izgužvanih prednjih krajeva. Na pojedinima koji su bili u dosta lošem stanju ispuhani su zračni jastuci visjeli s volana, te nije bilo neobično da su poprskani krvlju. Iz iskustva je znala da ne smije previše pozorno gledati ili previše razmišljati o ljudima koji su bili u tim automobilima. Osjećala se poput idiota što je odbila ponudu blizanaca da je odvezu kući. Učinila je to samo zbog povrijeđenog ponosa, ljutnje što su joj se onako iznenada prikrali, čak i ako to nisu namjeravali. Uposlila je i određenu dozu opreznosti dobre djevojke, onaj glasić u glavi koji ju je podsjećao da ne ulazi u automobile s nepoznatima. U ovome slučaju to nije imalo previše smisla, budući da je alternativa bila sumnjivija od opasnosti koju je navodno pokušavala izbjeći.

Osim toga, blizanci joj nisu bili sasvim nepoznati, niti su Jill imalo plašili. Aimee joj je bila rekla da su bili jako dragi i pristojni onog dana kad je markirala školu i družila se s njima u njihovoj kući. Sve što su htjeli raditi bilo je pušiti travu i igrati ping-pong, satima samo igrati ping-pong. Navodno im je jako dobro išao, čak i dok su bili napušeni. Da je postojala Pušačka Olimpijada, Aimee je smatrala da bi braća Frost vjerojatno osvajala zlatne i srebrne medalje u stolnom tenisu, te dominirala nad konkurencijom poput Venus i Serene. U tom je istom razgovoru Aimee ovlaš spomenula kako sumnja da bi Scott Frost mogao biti malo zaljubljen u Jill, mogućnost koju je Jill u tom trenutku odbijala shvatiti ozbiljno. Zašto bi Scott bio zaljubljen u nju? Nije ju ni poznavao, a ona nije tip djevojke u koju se netko zaljubi izdaleka. Za sve postoji prvi put, rekla joj je Aimee. Osim kad ne postoji, odgovorila je Jill. No sada se zapitala, razmišljajući o načinu na koji ju je Scott gledao, razočaranju u njegovim očima kad im je rekla da može ići i pješice, te čak i načinu na koji je graknuo od smijeha na njezinu glupu šalu o Jackieju Chanu, što je značilo da je ili jako napušen, ili jako dobronamjeran prema njoj, ili oboje. Mogli bi se možda zabaviti jednu večer, bio je rekao. Svi četvero. Možda bi i mogli, pomislila je. Jill je začula zviždanje vlaka koji se primicao kad je krenula preko parkirališta tvrtke Stellar Transport, doma golemog krda žutih autobusa u kojima je bilo i više nego dovoljno mjesta da evakuiraju cijeli grad. Noću su se činili kao da nisu s ovoga svijeta, redovi i redovi gorostasnih čudovišta čiji su prednji krajevi zurili ravno pred sebe, poput pukovnije identičnih, tupih lica. Požurila je pokraj njih, pogledom oprezno prelazeći s lijeva na desno, provjeravajući tamne prolaze koji su jedan autobus razdvajali od drugoga. Ponovno se začulo zviždanje, za čim je uslijedila zvonjava zvona za upozorenje i iznenadni nalet izmještenog zraka dok je putnički vlak na dva kata proletio prugom prema istoku, poput hitrog zida teškog čelika i sjajnog

stakla. Na nekoliko zaglušujućih sekundi na svijetu nije postojalo ničega osim njega, a zatim je nestao, dok je zemlja za njim podrhtavala. Nastavivši svojim putem, zakrenula je za odbojnik posljednjeg autobusa i skrenula lijevo. Nije primijetila bradatog muškarca sve dok se nisu našli jedno povrh drugoga, stiješnjeni između autobusa s njezine lijeve i dvometarske žičane ograde s desne strane. Otvorila je usta kako bi ispustila krik, no onda je primijetila da to neće biti potrebno. “Preplašili ste me”, rekla je. Bradati je muškarac zurio u nju. Bio je Promatrač, nizak i zdepast, odjeven u bijelu laboratorijsku kutu i soboslikarske hlače, te se činilo da mu je potrebna medicinska pomoć. “Jeste li dobro?” upitala je. Muškarac nije odgovorio. Stajao je presavijen, s rukama na bedrima, boreći se za zrak poput ribe na suhom i proizvodeći zvukove gušenja svaki put kada bi otvorio usta. “Hoćete da pozovem hitnu?” Promatrač je zatresao glavom i uspravio se. Posegnuo je u džep hlača, izvukao odande inhalator i prinio ga ustima, pritisnuvši dugme i udahnuvši duboko. Pričekao je nekoliko trenutaka prije nego što je izdahnuo, te ponovio postupak. Lijek je brzo djelovao. Do trenutka kada je spremio inhalator u džep, već je lakše disao, još uvijek pomalo dašćući, no ne ispuštajući onaj grozan zvuk. Otresao je hlače i kratko zakoraknuo unaprijed. Jill se pomakla kako bi ga propustila, prilijepivši se uz ogradu kako bi mogao proći pokraj nje. “Ugodnu večer”, dozvala je za njim, tek toliko da bude pristojna, budući da toliki to nisu bili. Kevin je deprimirano izašao iz restorana, a vrećica s ostatcima hrane odbijala mu se lagano od noge. Nije ju želio ponijeti sa sobom, no konobar je ustrajao, rekavši mu da bi bilo šteta da toliko dobre hrane propadne. Norina je kuća bila udaljena barem kilometar i pol, tako da do tog trenutka nikako nije mogla već stići ondje. Kad bi je želio pronaći, trebao bi

samo polako voziti Washingtonskom avenijom, pazeći ne bi li primijetio usamljenu pješakinju. Težak bi dio uslijedio nakon toga, kad bi se zaustavio pokraj nje i spustio prozor na suvozačkoj strani. Uđi, rekao bi. Daj da te barem povezem kući. To je najmanje što mogu učiniti. No je li uopće zasluživala tu pristojnost? Svojevoljno je otišla, bez riječi objašnjenja. Ako je htjela pješačiti kući po ovoj hladnoći, to je bio njezin izbor. A ako ga je htjela nazvati kasnije i ispričati se – e, i po tom je pitanju lopta bila na njezinom terenu. A što ako ga ne nazove? Što ako on bude čekao satima, a telefon nikada ne zazvoni? U kojem će trenutku izgubiti živce i nazvati je, ili se odvesti do njezine kuće i zvoniti na vratima dok mu ne otvori? U dva ujutro? U četiri? U zoru? Jedno je bilo sigurno, a to je da neće moći zaspati dok barem ne razgovara s njom, dok ne dobije nekakvo objašnjenje za ono što se upravo dogodilo. Tako da je najpametnije vjerojatno bilo da odmah krene za njom, da raščisti to čim prije, kako ostatak večeri ne bi proveo razbijajući glavu. Bio je toliko zaokupljen tom neugodnom dilemom da je jedva uspio primijetiti dvije Promatračice koje su stajale pokraj njegova automobila, a nije ni shvatio o kome se radi sve dok ga već nije otključao daljinskim upravljačem. “Hej”, rekao je i osjetio trenutačno olakšanje što Nora nije bila ondje, što još i tu dramu nisu trebali u ovom trenutku proživljavati, da nova djevojka upoznaje otuđenu suprugu. “Jeste li dobro, vas dvije?” Nisu mu odgovorile, no nije bilo ni potrebno, ne kad je vani bilo ovoliko hladno. Partnerica joj je izgledala pothlađeno – obgrlila se rukama i njihala se amo-tamo, a cigareta joj je bila zataknuta u jedan ugao usana, kao da je ondje prilijepljena – dok je Laurie zurila u njega s nježnim, nepokolebljivim izrazom na licu, izrazom kakav ljudi poprime na pogrebima kad vam je pokojnik član obitelji, te oni žele uvažiti vašu bol. “Što se dogodilo?” upitao je. U Laurienoj je ruci bila velika omotnica. Pružila ju je, prislonivši mu je na prsa kao da je u njoj nešto što mora vidjeti. “Što je to?”

Pogledom mu je dala do znanja, Znaš što je to. “O, Bože”, promrmljao je. “Ti se šališ?” Izraz na njezinu licu nije se promijenio. Samo je držala omotnicu ondje dok je on nije preuzeo. “Oprosti”, rekla je, prekršivši zavjet šutnje. Zvuk njezina glasa ga je šokirao, bio mu je tako čudan i poznat u isto vrijeme, poput glasa mrtvaca u snu. “Kad bi barem postojao neki drugi način.” Jill se provukla kroz rupu u ogradi i teškim koracima krenula po šljunčanom nasipu uz prugu, zaustavivši se na vrhu kako bi provjerila dolazi li vlak. Bilo je uzbudljivo naći se ondje, sasvim sama u otvorenom prostoru, kao da je cijeli svijet pripadao samo njoj. Pruga joj je s obje strane tekla poput rijeke, a tračnice su hvatale svjetlost tri-četvrtinskog mjeseca, dvije paralelne trake sjaja koji nestaje u tami. Balansirala je na jednoj kao da hoda po žici, hodajući na prstima raširenih ruku, pokušavajući zamisliti što bi se dogodilo da je Promatrač kojeg je maloprije srela bio njezina majka. Bi li se nasmijale i zagrlile, začuđene što su se našle nasamo na tako nevjerojatnom mjestu? Ili bi se njezina majka naljutila što ju je ondje zatekla, razočarana njezinim alkoholnim zadahom, njezinim nemilim nedostatkom mudrosti? Eh, ali čija je to krivica? pomislila je Jill, skočivši s tračnice. Nitko se o meni ne brine. Spustila se niz nasip na drugoj strani, krenuvši prema dostavnoj cesti koja je vodila iza Walgreensa, a tenisice su joj proklizavale po šljunku. Zatim se zaustavila. Glas joj je zastao zarobljen u grlu. Znala je da se Promatrači uvijek kreću u parovima, no susret s bradatim muškarcem bio je tako kratak i nelagodan da se nije stigla zapitati gdje mu je partner. Sada je znala. Nevoljko je zakoraknula nekoliko koraka unaprijed, primičući se bliže figuri na tlu odjevenoj u bijelo. Ležao je licem nadolje u blizini velikog

kontejnera na kojem je pisalo GALLUCCI BROS., a ruke su mu bile raširene kao da pokušava zagrliti cijeli planet. Pokraj glave mu je bila mala lokva tekućine, svjetlucava supstanca za koju je očajnički željela vjerovati da je voda.

Peti dio ..........................................................................

Čudesno dijete

Još samo malo BILO JE PUNO PREHLADNO ZA SJEDENJE NA STRAŽNJEM TRIJEMU SA ŠALIcom jutarnje kave, no Kevin si nije mogao pomoći. Nakon što je cijelu zimu proveo u zatvorenom, želio je iskoristiti svaku minutu sunčeva sjaja i svježeg zraka koju bi mu svijet udijelio, čak i ako je to značilo da mora navući džemper, jaknu i vunenu kapu kako bi uspio uživati. Proljeće se počelo pojavljivati iznenada u proteklih nekoliko tjedana – s visibabama i zumbulima, sa žutim bljeskovima u odjednom oživjelom grmlju, nakon čega je uslijedila buntovna eksplozija ptičjeg pjeva i propupalih drenova, sve više novog zelenila gdje god biste se okrenuli. Zima prema povijesnim standardima nije bila pretjerano oštra, no činila se duga i tvrdoglava, gotovo vječna. Ožujak je bio posebice tmuran – hladan i vlažan, sa sivim nebom koje je pritiskalo zrak – a turobno je vrijeme zrcalilo i pojačavalo zloslutno raspoloženje koje je počelo zahvaćati Mapleton od trenutka ubojstva drugog Promatrača na Valentinovo. U nedostatku dokaza koji bi upućivali suprotno, ljudi su sami sebe uvjerili da gradom hara masovni ubojica, neki poremećeni samotnjak koji nešto zamjera Krivcima, te namjerava okončati njihovu organizaciju, uklanjajući člana po člana. Bilo bi dovoljno loše i da se Kevin krizom bavio samo kao izabrani gradonačelnik, no bio je upleten i kao otac i suprug, zabrinut za psihološko stanje vlastite kćeri, kao i fizičku sigurnost svoje uskoro bivše supruge. Još uvijek nije bio potpisao papire za razvod koje mu je Laurie uručila, no ne stoga što je mislio da bi njihov brak mogao biti spašen. Oklijevao je zbog Jill, ne želeći joj u ovom trenutku natovariti još loših vijesti, dok se još uvijek oporavljala od šoka koji je doživjela kad je pronašla mrtvo tijelo. Iskustvo je bilo užasno, no Kevin je bio ponosan na način na koji je reagirala, kako je pozvala hitnu službu s vlastitog mobitela, te sama u mraku čekala s mrtvacem dok se policija nije pojavila. Od tog je trenutka činila sve što je mogla kako bi pripomogla u istrazi, pristajući na niz razgovora s istražiteljima, pomažući crtaču da napravi skicu bradatog Promatrača kojeg je susrela na parkiralištu tvrtke Stellar Transport, čak i odlazeći u naselje u Ulici

ginka kako bi provjerila je li moguće pronaći tog muškarca u nekoliko redova za prepoznavanje koji su navodno uključivali sve muške stanovnike starije od trideset godina. Redovi za prepoznavanje su bili uzaludni, no skica je urodila plodom: bradati je muškarac identificiran kao Gus Jenkins, četrdesetšestogodišnji bivši cvjećar iz okruga Gifford koji je stanovao u “podružnici” Krivaca u Ulici Parker – u istom grupnom domu, kako je Kevin na svoje iznenađenje saznao, u koji se Laurie nedavno preselila. Ubijeni muškarac, Julian Adams, stanovao je u istoj kući, te je bio viđen s Jenkinsom na večer ubojstva. Nakon brojnih nijekanja, vodstvo Krivaca napokon je priznalo da je Jenkins bio član mapletonske podružnice, no ustrajali su – neuvjerljivo, prema mišljenju istražitelja – u izjavljivanju da organizacija uopće ne zna gdje se on u tom trenutku nalazi. To je ograđivanje od situacije izludjelo policiju, koja im je dala do znanja da za Jenkinsom tragaju kao za svjedokom, a ne mogućim počiniteljem. Nekoliko se istražitelja čak počelo naglas pitati ne žele li Krivci možda da ubojica ostane na slobodi, nije li im možda potajno drago što krvožedni manijak njihove članove pretvara u mučenike. Dva su mjeseca prošla bez ikakvih proboja u slučaju, no također bez trećeg ubojstva. Ljudima je priča pomalo dosadila, počeli su se pitati nisu li možda istrčali pred rudo. Dok se vrijeme mijenjalo, Kevin je osjetio i pomak u kolektivnom raspoloženju, kao da se cijeli grad odjednom odlučio oraspoložiti i zaboraviti na opsjednutost mrtvim Promatračima i serijskim ubojicama. I prije je znao primijetiti ovaj proces: nije bilo važno što se u svijetu događalo – genocidni ratovi, prirodne katastrofe, neizrecivi zločini, masovni nestanci, što god – ljudima bi naposljetku dojadilo razmišljati o tome. Vrijeme je nastavilo teći, godišnje se doba promijenilo, pojedinci su se povukli u svoje privatne živote, te okrenuli lica prema suncu. Kad se sve uzme u obzir, pomislio je, to je vjerojatno bilo i dobro. “Eto vas.” Aimee je izašla kroz klizna vrata koja su kuhinju dijelila od trijema, zatim se okrenula i laktom ih zatvorila. U jednoj je ruci držala šalicu, u drugoj vrč s kavom. “Da vam dolijem?”

“Čitaš mi misli.” Aimee mu je natočila kave, pa privukla metalnu stolicu bez jastuka, pretjerano se stresavši kad joj je stražnjica dotakla sjedište. Na sebi je imala Carhartt jaknu preko spavaćice koju je posudila od Jill, no stopala su joj bila bosa na grubom drvetu. “Devet i petnaest je”, rekla je, zijevajući. “Mislila sam da ste već otišli na posao.” “Ubrzo ću”, rekao je Kevin. “Nema žurbe.” Neodređeno je kimnula, ne trudeći se istaknuti kako ga poslije devet ujutro nikad nema kod kuće, ili pretpostaviti da je odgodio odlazak zbog nje, zbog toga što su mu postali dragi njihovi jutarnji razgovori, te nije htio otići dok je ona još spavala. No on to nije morao ni spominjati; to se osjećalo u zraku, bilo je očito i njemu i njoj. “Kad si sinoć došla kući?” “Kasno”, rekla je. “Grupno smo bili otišli u bar.” “I Derek je bio?” Na licu joj se ocrtala krivica. Znala je da on ne odobrava njezinu vezu s oženjenim šefom, premda mu je mnogo puta objasnila kako to baš i nije bila veza – više loša navika, nešto uz što joj je vrijeme brže prolazilo. “Je li te vozio kući?” “Uz put sam mu.” Kevin je suspregnuo svoju uobičajenu prodiku. Nije joj bio otac; imala je pravo činiti vlastite pogreške, baš kao i bilo tko drugi. “Već sam ti govorio”, rekao je. “Slobodno uzmi Civica kad god ti treba. Samo stoji u garaži.” “Znam. Ali da sam sinoć i imala automobil, ne bih bila u stanju voziti.” Promotrio ju je malo pozornije dok je ispijala kavu, s obje ruke obavijene oko šalice da se ugrije. Činila se poletna i vedra, nije na njoj bilo znakova mamurluka. U toj dobi, prisjetio se, odmah biste se oporavili. “Što je?” upitala je, bilo joj je neugodno od promatranja. “Ništa.”

Odložila je šalicu i obje ruke gurnula u džepove kaputa. “Bit će hladna večer za softball”, rekla je. Kevin je slegnuo ramenima. “I vrijeme je dio igre, znaš? Tamo si, pod vedrim nebom. U proljeće je hladno, a vruće ljeti. Zato nikad nisam volio one zatvorene stadione. S njima sve to izgubiš.” “Nikad se nisam uspjela ufurati u softball.” Okrenula je glavu jer joj je pažnju privukla šojka koja je proletjela. “Igrala sam jednu sezonu dok sam bila klinka i nisam mogla vjerovati koliko dosadno može biti. Postavili bi me sasvim na rub igrališta, milijun kilometara od centra. Jedino što mi se dalo raditi bilo je leći na travu, rukavicom prekriti lice i zadrijemati.” Nasmijala se, zabavljena tim sjećanjem. “Nekoliko sam puta to i učinila. Nitko nije ni primijetio.” “Šteta”, rekao je. “Onda te valjda neću ni pokušati prijaviti za sljedeću sezonu.” “Prijaviti me za što?” “Za svoju momčad. Razmišljamo o tome da postanemo miješana liga. Nedostaje nam igrača.” Zagrizla je donju usnicu, te izgledala zamišljeno. “Možda čak i pokušam”, rekla mu je. “Ali upravo si rekla–” “Sad sam zrelija. Imam puno veću toleranciju za dosadne stvari.” Kevin je s površine svoje kave maknuo cvjetić breskve i bacio ga preko ograde. Primijetio je zadirkujući ton Aimeena glasa, no i istinu skrivenu iza njega. Doista je postala zrelija. Nekako se dogodilo da je u posljednjih nekoliko mjeseci prestao o njoj razmišljati kao o srednjoškolki ili slatkoj prijateljici vlastite kćeri koja je predugo ostajala vani. Postala je njegova prijateljica, osoba s kojom je pio kavu, koja ga je suosjećajno slušala i pomogla mu proći kroz prekid s Norom, mlada žena koja bi mu razvedrila dan svaki put kada bi je susreo. “Obećajem da te neću staviti na rub igrališta”, rekao je. “Super.” Skupila je dugu kosu objema rukama, kao da je želi svezati u rep, no onda se predomislila i pustila je da joj ponovno prekrije ramena, meka

i lijepa na gruboj tkanini jakne. “Mogli bi se jedan dan probati dodavati. Kad vani malo zatopli. Da vidim sjećam li se uopće kako bacati.” Kevin je odvratio pogled, osjetivši iznenada nelagodu. U udaljenom kutu dvorišta, dvije su se vjeverice ustrčale uz deblo stabla dok su im nožice mahnito greble koru drveta. Nije mogao odlučiti zabavljaju li se ili se pokušavaju poubijati. “E, pa”, rekao je, zalupavši po stolu kao po bongo bubnju. “Trebao bih valjda i na posao.” Tom je bio Christinina budilica. Njegov je zadatak bio probuditi je do devet sati svakoga jutra. Kada bi spavala imalo dulje od toga, postala bi nervozna i to bi joj poremetilo dnevni ritam. Međutim, nije ju volio smetati: izgledala je tako blaženo ležeći na leđima i dišući polako i plitko, jedne ruke iza glave, a druge uz bok. Lice joj je bilo prazno i smireno, trbuh golem ispod tanke deke, savršen ljudski iglu. Termin joj je bio za samo tjedan dana. “Hej, spavalice.” Uzeo ju je za ruku, povlačeći je blago za kažiprst, zatim za srednji prst, metodički se pomičući prema malome. “Vrijeme je za ustajanje.” “Odlazi”, promrmljala je. “Umorna sam.” “Znam. Ali moraš ustati.” “Pusti me na miru.” Ovo bi obično potrajalo još koju minutu, Tom bi je nagovarao, a Christine bi se odupirala, ograničena činjenicom da se više nije mogla okrenuti na bok bez goleme količine snage volje i logističke kalkulacije. Njezin omiljeni manevar za izbjegavanje – prebaciti se na trbuh i zaroniti licem u jastuk – više nije dolazio u obzir. “Hajde, srećo. Idemo dolje na doručak.” Zasigurno je bila gladna jer se konačno udostojila otvoriti oči, trepćući na prigušenom svjetlu, škiljeći prema Tomu kao da je neki daleki poznanik čije joj je ime bilo navrh jezika. “Koliko je sati?” “Vrijeme je za ustajanje.”

“Nije još.” Potapšala je madrac i pozvala ga da joj se pridruži. “Još samo nekoliko minuta.” Ovo je također bio dio rituala, njegov najbolji dio, Tomova nagrada za inače nezahvalan zadatak. Ispružio bi se pokraj nje na krevetu, te se okrenuo na bok kako bi joj mogao vidjeti lice, jedini dio njezina tijela koji se u posljednjih nekoliko mjeseci nije dramatično promijenio. Ostalo je mršavo i djevojačko, kao da još uvijek nije čulo vijest o trudnoći. “Jao!” Lecnuvši se od iznenađenja, uzela je njegovu ruku i položila je na svoj trbuh, točno na vrh ispupčenog pupka. “On stvarno ima posla tu unutra.” Tom je pod dlanom osjetio zakovitlani pokret, nešto tvrdo kako pritišće o stijenku njezina trbuha – ruku ili stopalo, a možda i lakat. Nije bilo lako jedan fetusni ekstremitet razlikovati od drugoga. “Netko želi van”, rekao je. Za razliku od Christine i Falksovih, Tom je odbijao o fetusu govoriti u muškom rodu. Kako nikada nije napravljen ultrazvuk, nitko nije mogao biti siguran je li riječ o dječaku ili djevojčici. Pretpostavljena muškost djeteta bila je puki čin vjere, utemeljen u Gilchrestovoj sigurnosti da će čudesno dijete biti nadomjestak za sina kojeg je izgubio. Tom se nadao da je u pravu budući da je tužno bilo zamisliti drugačiji scenarij, novorođenu djevojčicu koju će svijet dočekati usklicima iznenađenja i ozlojeđenosti. “Jesu li oni doma?” upitala je Christine. “Jesu. Čekaju te dolje.” “O Bože”, uzdahnula je. “Zar ne mogu otići nekamo za vikend ili tako nešto?” S Falksevima su stanovali već tri i pol mjeseca i do tog je trenutka čak i Christine bilo zlo od njih. Terrence i Marcella joj nisu bili odbojni kao što su bili Tomu, ona si nije mogla dopustiti zamjerati im velikodušnost ili smijati se njihovoj ropskoj odanosti Gilchrestu. Samo ju je njihova konstantna pažnja gušila. Po cijele bi se dane motali oko nje, pokušavajući predvidjeti što bi joj moglo biti potrebno, ispuniti joj i najmanju želju, sve dok ona nije uključivala izlaženje iz kuće. Tom je znao da je to bio jedini razlog zašto je on još uvijek bio ondje – Christine ga je trebala, bez njega bi ondje poludjela, zatočena

toliko dugo samo u društvu Falksovih. Kad bi se njihove domaćine pitalo, bili bi ga izbacili van na guzicu već davno. “Šališ se?” upitao je. “Ne idu oni nikamo, ne kad ti je termin ovako blizu. Ne bi voljeli propustiti svu zabavu.” “A da.” Kimnula je s bezličnim entuzijazmom. “Baš će biti super. Jedva čekam da me uhvate trudovi.” “Čujem da je to sjajno.” “To mi svi govore. Posebno kad traju jako dugo i kad nemaš nikakve lijekove protiv bolova. Taj mi dio zvuči fantastično.” “Znam”, složio se Tom. “Totalno sam ljubomoran.” Potapšala si je trbuh. “Samo se nadam da je dijete jako veliko. S jednom od onih golemih glava poput lubenice. Tako će biti još i bolje.” Tako su se znali šaliti cijelo vrijeme. Na taj si je način Christine smirivala živce, pripremala se za mučno iskušenje prirodnog poroda. To je bila i Gilchrestova želja – bez liječnika, bez bolnica, bez lijekova. Samo babica i malo leda, malo Motown glazbe s iPoda i Terrence koji stoji u blizini s kamerom kako bi veliki događaj ovjekovječio za buduće generacije. “Ne bih se trebala žaliti”, rekla je. “Stvarno su bili dobri prema meni. Ali samo mi treba predah, znaš?” U posljednje je vrijeme bila nemirna, umorna od trudnoće i zatvorenosti u kući, posebno sada kad je vrijeme bilo tako lijepo. Još je prošli tjedan uspjela nagovoriti Falksove da je odvedu na vožnju na selo, no bili su toliko nervozni što se našla u automobilu – toliko da nisu uspjeli ni o čemu drugome pričati nego kako bi grozno bilo da dožive nesreću – da cijela stvar nikome nije bila nimalo zabavna. “Ne brini se.” Posegnuo je za njezinom rukom i utješno je stisnuo. “Još malo pa si gotova. Imaš još samo koji dan.” “Misliš da će Wayne do tada izaći?” “Nemam pojma”, rekao je. “Ne razumijem baš pravni sustav.” U posljednjih su nekoliko tjedana Falksovi počeli tvrditi kako su Gilchrestovi odvjetnici ozbiljno napredovali s njegovim slučajem. Koliko su oni bili čuli, spremali su se sklopiti pogodbu kojom bi ovaj priznao neke od manje ozbiljnih

zločina za koje je optužen, čime bi se izvukao bez dodatnog vremena provedenog u zatvoru. Još samo malo, stalno su govorili. Trebali bismo dobiti dobre vijesti svaki tren. Tom je bio sumnjičav, no Falksovi su se činili uistinu uzbuđeni, a njihov je optimizam prešao i na Christine. “Trebao bi se vratiti s nama na Ranč”, rekla mu je. “Mogao bi stanovati u jednoj od gostinjskih kuća.” Tomu je bilo drago što mu je to ponudila. Prirasli su mu srcu Christine i beba – ili barem zamisao bebe – te bi bio volio ostati im blizu. No ne na taj način, ne ako je to značilo da mora živjeti u Gilchrestovoj sjeni. “Bio bi dobrodošao ondje”, obećala je. “Reći ću Wayneu kako si mi bio dobar prijatelj. Bit će ti stvarno zahvalan.” Pričekala je na odgovor koji nije stigao. “Nije kao da imaš negdje drugdje za otići.” To nije bilo sasvim istinito. Nakon što se dijete rodi, kad ga Christine neće više trebati, Tom je razmišljao o tome da bi se mogao vratiti u Mapleton, provesti nekoliko dana s ocem i sestrom – često je na njih mislio posljednjih mjeseci, iako ih nije zvao ili im slao mailove – možda čak i pozdraviti majku ako je uspije pronaći. Nakon toga, međutim, Christine je imala pravo – njegov je život bio prazna ploča. “Wayne je dobar čovjek”, rekla je, pogledavši prema posteru na stropu, onome u koji Tom nije volio gledati. “Uskoro će to i cijeli svijet saznati.” Laurie i Meg su uranile na sastanak u devet sati ujutro, no nisu bile pozvane u ured ravnateljice sve do nešto prije podneva. Činilo se da je Patti Levin istinski neugodno zbog kašnjenja. “Nisam zaboravila na vas”, uvjeravala ih je. “Samo je jutros ovdje pravi kaos. Moja pomoćnica ima gripu, a bez nje se čitava operacija raspadne. Obećajem da se to više neće ponoviti.” Laurie je isprika pomalo zbunila, budući da se činilo da je zasnovana na pretpostavci kako su ona i Meg zaposlene žene koje ne vole kad ih netko tjera da čekaju. U svom je bivšem životu Laurie bila jedna od takvih ljudi, majka iz predgrađa s pretrpanim rasporedom koja žonglira zadatke i klince, te vječno trči od jedne obaveze do druge. U ono vrijeme, dok su svi još mislili da će svijet potrajati zauvijek, nitko ni za što nije imao vremena. Bez obzira na to čime se bavila – je li pekla kolačiće, hodala oko jezera jednog lijepog dana, ili vodila

ljubav s mužem – uvijek je osjećala žurbu i nervozu, kao da posljednja zrna pijeska u točno tom trenutku klize niz uski dio pješčanog sata. Bilo kakva nepredviđena okolnost – radovi na cesti, neiskusna blagajnica, snop ključeva koje je nemoguće pronaći – znala ju je prebaciti u raspoloženje mahnitog očaja koje joj je znalo otrovati cijeli dan. No to je bila stara ona. Nova ona nije imala što drugo činiti nego pušiti i čekati, te joj nije previše smetalo gdje je to činila. Hodnik ispred ravnateljičina ureda činio joj se jednako dobrim mjestom poput bilo kojeg drugoga. “I, što ima?” upitala ih je Patti Levin s osmjehom. “Kako stvari stoje u Podružnici 17?” Laurie i Meg su izmijenile poglede, ugodno iznenađene ravnateljičinim prijateljskim tonom. Poziv koji su zaprimile bio je štur i pomalo zloslutan – Javite se u Središnjicu, sutra, 9 ujutro – te su provele dobar dio protekle večeri pokušavajući shvatiti nisu li se kojim slučajem našle u kakvoj nevolji. Laurie je pomislila da bi mogla biti pozvana na red što nije uspjela vratiti potpisane papire za razvod. Meg je pomišljala da bi njihova kuća mogla biti ozvučena, da vodstvo ne samo da je znalo kako one redovito krše zavjet šutnje, već i što točno govore. Paranoična si, rekla joj je Laurie, no nije si mogla pomoći a da se ne zapita bi li to moglo biti istina, razbijajući glavu pokušavajući se prisjetiti je li u proteklih nekoliko mjeseci bila izgovorila bilo što što bi joj moglo naštetiti. “Sviđa nam se ondje”, rekla je Meg. “Jako je lijepo mjesto.” “Ima odlično stražnje dvorište”, dodala je Laurie. “Zar ne?” složila se ravnateljica i plamenom šibice zapalila vrh cigarete. “Kladim se da je sjajno u ovo doba godine.” Meg je kimnula. “Sve je u cvatu. Tamo je i to jedno stabalce s predivnim ružičastim cvjetićima. Nisam sigurna je li trešnja ili–” “Kažu mi da je to Judino drvo”, rekla je ravnateljica. “Poprilično neobično u ovim predjelima.” “Jedini problem su ptice”, primijetila je Laurie. “Ne biste vjerovali kako glasne znaju biti ujutro. Kao da su ondje s nama u spavaćoj sobi. Stotine njih, sve cvrkuću jedna na drugu.” “Mislile smo da bi bilo lijepo posaditi povrtnjak”, rekla je Meg. “S graškom, tikvicama, rajčicama i sličnim stvarima. Potpuno organski.”

“Sam bi se otplatio”, pridružila joj se Laurie. “Za početak bi nam trebao samo mali ulog.” Bile su doista uzbuđene oko plana u vezi povrtnjaka – imale su mnogo slobodnog vremena, te su s njim željele učiniti nešto konstruktivno – no ravnateljica je skrenula ravno s teme kao da ih uopće nije ni čula. “A gdje spavate?” upitala je. “Jeste li se preselile u glavnu spavaonicu?” Laurie je zatresla glavom. “Još uvijek smo gore.” “U odvojenim sobama”, brzo je dodala Meg, što je u određenom smislu bilo i istina, no ne i potpuna budući da je njezin madrac zauzeo stalno mjesto na podu Lauriene sobe. Obje su se tako bolje osjećale, bile su dovoljno blizu da bi mogle šaputati, posebice sada kad su bile same u podružnici. Patti Levin je zaškiljila s neodobravanjem, ispustivši mlaz dima iz ugla usana. “Ali glavna spavaonica je puno ljepša. Zar nije tamo dolje i jacuzzi?” Meg se zacrvenjela. Na rijetku se večer u podružnici ne bi poslužila jacuzzijem. Laurie je smatrala da je u redu, no poprilično se brzo zasitila novosti. “Jedini razlog zbog kojeg to spominjem,” nastavila je ravnateljica, “je zbog toga što vam sljedeći tjedan stižu novi ukućani. Ako se želite preseliti, ovo bi bio dobar trenutak da to i učinite.” “Novi ukućani?” rekla je Meg bez previše entuzijazma. “Al i Josh”, rekla je ravnateljica. “Stvarno posebni momci. Mislim da će vam se svidjeti.” Ova novost nije bila neočekivana – bila je to jedna od prvih mogućnosti o kojoj su sinoć razgovarale – no Laurie se iznenadila koliko se ozbiljno razočarala. Ona i Meg su bile sretne same. Bile su poput sestara ili cimerica na fakultetu, potpuno opuštene i nimalo ukočene, upoznate s vlastitim neobičnim osobinama i raspoloženjima. Nije se radovala uplitanju došljaka, nelagodi ponovnog dijeljenja kuće s nepoznatim muškarcima. Cijela će se kemija doma izmijeniti, pogotovo ako se jednome od njih svidi Meg ili ako se Meg svidi jedan od njih. Laurie o tome nije htjela ni razmišljati, o svoj toj

seksualnoj napetosti i dramatičnom iskustvu bivanja u dvadesetima, bez imalo mira za bilo koga. “U Podružnici 17 imate prekrasnu tradiciju”, rekla im je ravnateljica. “Nadam se da ćete je i vas dvije uspjeti očuvati.” “Dat ćemo sve od sebe”, obećala je Laurie, premda nije bila sasvim sigurna o kakvoj se tradiciji radi, te što bi ona i Meg trebale učiniti kako bi je očuvale. Činilo se da je Patti Levin primijetila njezinu nesigurnost. “Gus i Julian su junaci”, rekla je odlučnim i tihim glasom. “Moramo poštivati njihovu žrtvu.” “Gus?” upitala je Meg. “Zar je i on ubijen?” “Gus je dobro”, rekla je ravnateljica. “On je vrlo hrabar muškarac. Jako se dobro brinemo za njega.” “Što je učinio?” upitala je Meg, izrazivši tako naglas Laurienu vlastitu zbunjenost. Sve što su one znale bilo je da se Gus nije vratio kući one noći kad je Julian ubijen, te da policija za njim još uvijek traga. “Što je bila njegova žrtva?” “Volio je Juliana”, rekla je ravnateljica. “Možete li zamisliti kolika je hrabrost bila potrebna da učini ono što je učinio?” “Što je on to učinio?” Meg je ponovno upitala. “Učinio je ono što smo od njega tražili.” Laurie je iznenada osjetila vrtoglavicu, kao da bi se svaki čas mogla onesvijestiti. Sjećala se kako je čučala pokraj radijatora svih onih hladnih zimskih noći i slušala bestidnu, gotovo očajničku buku koju su Gus i Julian proizvodili u glavnoj spavaonici, kao da ih više ni za što nije briga. Patti Levin je povukla dim cigarete i dugo se zagledala u Meg, prebacivši zatim pogled na Laurie i ispunivši prostor među njima oblakom sivkastoga dima. “Svijet je ponovno utonuo u san”, rekla je. “Naša je dužnost da ga probudimo.”

Kevin je znao da pretjeruje čitajući novine pred upaljenim televizorom i otvorenim laptopom dok je jeo sendvič prije utakmice, no nije bilo tako strašno kao što je izgledalo. Laptop nije ustvari ni koristio – samo je volio da mu je pri ruci ukoliko poželi provjeriti mailove – a nije ni čitao novine ni u kojem formalnom smislu. Samo ih je na određeni način skenirao, vježbao na njima oči, puštajući ih da prelijeću preko naslova u poslovnom vjesniku ne upijajući nikakve informacije. Što se televizora ticalo, on mu je služio samo za pozadinski šum, pružajući mu iluziju društva u praznoj kući. Jedino o čemu je razmišljao bio je sam sendvič, puretina i sir cheddar na pšeničnom kruhu, s malo senfa i zelene salate, ništa otmjeno, no svejedno sasvim pristojno. Bio je već skoro pojeo kad je Jill ušla na stražnja vrata, zadržavši se kratko u ulaznom hodniku kako bi odbacila teški ruksak na pod. Zasigurno je bila u knjižnici, pomislio je. To je činila u posljednje vrijeme, vodeći računa da se ne pojavi kod kuće nakon škole prije nego što bi Aimee otišla na posao. Pristupale su tome s gotovo znanstvenom revnošću, barem za vrijeme tjedna, tempirajući dolaske i odlaske tako da nikada nisu u isto vrijeme bile u kući osim ako je jedna od njih spavala, premda su obje ustrajale da se sasvim dobro slažu. Tupasto joj se nasmiješio, očekujući da će ga zadirkivati zbog multimedijalnog obroka kad je ušla u kuhinju, no ona nije ni primijetila. Bila je prezaokupljena škiljenjem u mobitel, te je u isto vrijeme izgledala iznenađeno i impresionirano. “Hej”, rekla je. “Jesi li čuo za Svetog Waynea?” “Što se događa?” “Priznao je krivicu.” “Na koje optužbe?” “Na gomilu njih”, rekla je. “Čini se da će ga strpati u zatvor na jako dugo.” Kevin je pokrenuo laptop i provjerio vijesti. Priča je stajala ondje, na samom vrhu. SVETI WAYNE PRIZNAJE: NEVJEROJATNA MEA CULPA OD OSRAMOĆENOG VOĐE KULTA. Kliknuo je na link i počeo čitati:

Iznenadna pogodba... tužitelji preporučuju zatvorsku kaznu od dvadeset godina... mogućnost pomilovanja za dvanaest... “Nakon što mi je sin nestao, izgubio sam tlo pod nogama... Sve što sam želio bilo je pomagati ljudima koji su patili, no moć mi se obila o glavu... Iskoristio sam toliko ranjive djece... iznevjerio suprugu i sjećanje na svog sina, da ne spominjemo povjerenje mladih ljudi koji su u meni tražili iscjeljenje i duhovno vodstvo... Pogotovo djevojke... Nisu mi bile nevjeste, bile su moje žrtve... Želio sam biti sveti čovjek, no pretvorio sam se u čudovište.”

Kevin se pokušao usredotočiti na riječi, no oči su mu se vraćale na fotografiju koja je bila vezana uz priču, već predobro poznatu policijsku snimku natmurenog, neobrijanog muškarca u gornjem dijelu pidžame. Na svoje je iznenađenje shvatio da ne osjeća nikakvu satisfakciju, nikakvo osvetoljubivo zadovoljstvo pri pomisli na svetog Waynea kako trune u zatvoru. Sve što je osjetio bio je tup udar sažaljenja, nimalo dobrodošao osjećaj ortaštva s čovjekom koji je njegovu sinu slomio srce. Volio te je, pomislio je Kevin, zureći u policijsku snimku kao da očekuje od nje da će mu odgovoriti. A i ti si ga iznevjerio.

Toliko toga za otpustiti PRIJE NEGO ŠTO JE OZBILJNO POČELA TRAGATI ZA NOVIM IMENOM, NORA je promijenila boju kose. To je bio pravi redoslijed, razmišljala je, jedini poredak koji je imao imalo smisla. Jer kako biste trebali znati tko ste prije nego što ste vidjeli kako izgledate? Nikada nije shvaćala one roditelje koji bi ime djeteta odabrali mjesecima ili čak godinama prije nego što se ono rodi, kao da stavljaju oznaku na apstraktnu ideju, a ne na osobu od krvi i mesa. Činilo joj se to toliko arogantno, toliko neuvažavajuće spram stvarnog djeteta. Radije bi kosu bila obojila sama kod kuće, potajno, no shvatila je da bi to bila previše kompleksna i riskantna operacija da joj samoj uspije. Kosa joj je bila vrlo tamne smeđe nijanse i svaka web stranica koju ju pročitala upozorila ju je da dobro razmisli prije nego što se odvaži na bojenje u plavo bez profesionalne pomoći. Proces je bio kompliciran i dugotrajan, te je zahtijevao jake kemikalije i često je rezultirao onime što su stručnjaci nazivali “nesretnim ishodima”. Komentari koji su slijedili članke bili su prepuni predomišljaja snuždenih brineta koje su žalile što nisu malo više prihvaćale svoju prirodnu boju kose. Prije sam imala krasnu smeđu kosu, pisala je jedna žena. Ali popustila sam pred propagandom i izblajhala je u plavo. Boja je ispala dobro, ali kosa mi je sada tako suha i beživotna da moj dečko kaže kako ima osjećaj da mi iz tjemena raste plastična trava! Nora je takva svjedočanstva čitala s određenom količinom zebnje, no ne toliko da je natjera da se predomisli. Nije krenula bojiti kosu iz kozmetičkih razloga ili stoga što se željela više zabavljati. Ono što je tražila bio je čist prekid s prošlošću, posvemašnja promjena izgleda, a najbrži, najsigurniji put prema tome bio je da postane umjetna plavuša. Ako se njezina krasna smeđa kosa kojim slučajem u procesu pretvori u plastičnu travu, to je bila kolateralna šteta s kojom je mogla živjeti. U cijelom svom životu ni jedan jedini put nije bojila kosu, niti dodavala pramenove, čak ni maskirala onih par sijedih koje su joj se pojavile u proteklih nekoliko godina, unatoč ustrajnom nagovaranju njezina frizera, strogog i kritičnog Bugarina po imenu Grigori. Dajte da se toga riješimo, svaki bi joj puta

govorio, svojim prijetećim slavenskim naglaskom. I opet ste kao tinejdžerica. No Nora uopće nije htjela izgledati kao tinejdžerica; ako išta, željela je da joj je kosa prošarana s još više sijedih, da je postala jedna od onih još uvijek mladolikih ljudi čija je kosa postala sniježnobijela od šoka koji su pretrpjeli 14. listopada. To bi joj olakšalo život, mislila je, kad bi nepoznati ljudi mogli samo jednim pogledom zaključiti da je ona bila jedna od pogođenih. Grigorijev rad na bojenju kose bio je cijenjen, a njegova je klijentela dolazila iz viših slojeva, no Nora ga nije željela uključivati u preobrazbu, nije željela slušati njegove prigovore ni objašnjavati mu svoje razloge zbog kojih se odlučila na nešto tako drastično i nepromišljeno. Što mu je uopće trebala reći? Ja više nisam Nora. S Norom je svršeno. To nije bio razgovor koji je željela voditi u frizerskom salonu s muškarcem koji je govorio poput vampira u nekom filmu. Naručila se u salonu Prometna kontrola kose, lancu namijenjenim mlađim potrošačima plićega džepa, gdje su navodno obrađivali mnogo ludih zahtjeva a da nisu ni trepnuli. No svejedno ju je pankerski stilizirana frizerka ružičaste kose sumnjičavo gledala kad joj je Nora rekla što želi da učini. “Jeste li super-sigurni u to?” upitala je i nadlanicom prešla preko Norina obraza. “Jer vam ton kože i nije naj–” “Znate što ja mislim?” rekla je Nora, prekinuvši je usred rečenice. “Ja mislim da će ovo ići puno brže ako ne budemo besposleno čavrljale.” Jill nije mnogo napredovala s Grimiznim slovom. Dijelom je Tom bio kriv za to, mislila je; kad je on bio u srednjoj školi, žalio se tako ljutito na tu knjigu da joj je to vjerojatno zatrovalo mozak. Štoviše, nije se bio samo žalio; jednog se poslijepodneva vratila iz škole i zatekla ga kako nožem za meso probija meko izdanje svoje knjige, zarivši ga dovoljno duboko u prva poglavlja da je ponekad imao poteškoća s izvlačenjem. Kad ga je upitala što to radi, on joj je mirna glasa objasnio da pokušava ubiti knjigu prije nego što knjiga uspije ubiti njega. Tako da možda i nije pristupila tekstu s poštovanjem koje je zavrjeđivao kao bezvremeni klasik američke književnosti. No barem se istinski htjela potruditi. U proteklom je tjednu u tri odvojene prilike sjela za knjigu i još se uvijek nije maknula s Hawthorneova uvoda, za koji je profesor Destry tvrdio

da je važan dio romana i da ga ne smiju preskočiti. Činilo joj se da je alergična na prozu; osjećala se od nje sporo i glupo, kao da nije sasvim tečno savladala jezik: Ta su vremešna gospoda – što su posjedala, poput Matthewa, u auli carinarnice, no posvema izvjesna da ih se odande pozove, za razliku od njega, nekim apostolskim poslovima – bila carinski dužnosnici. Što je dulje zurila u rečenicu poput te, manje joj je smisla imala, kao da su se slova na stranici počela razgrađivati. No pravi problem nije bio roman, ni proljetna groznica, niti činjenica da je matura uskoro za vratima. Problem je bila profesorica Maffey i chat poruke koje su počele izmjenjivati prije nekoliko dana. Zavukle su se Jill pod kožu i vukle je u smjeru u kojem nije željela krenuti. No svejedno joj se činilo da se ne može zaustaviti, da ne uspijeva pronaći dobar razlog da se toga okani, da prekine vezu koja se tako neočekivano obnovila, nakon toliko godina. Profesorica Maffey, Holly – Jill se još uvijek pokušavala naviknuti da je oslovljava imenom – bila je Jillina učiteljica u četvrtom razredu u Osnovnoj školi Bailey i oduvijek joj je bila omiljena, premda nije i od samog početka bilo tako. Holly je u siječnju preuzela njezin razred, nakon što je profesorica Frederickson otišla na porodiljni. Svi su joj klinci isprva zamjerali i ponašali se prema njoj kao prema nametljivoj došljakinji što je i bila. Nakon tjedan ili dva počeli su shvaćati kakve su sreće ustvari imali: profesorica Maffey bila je mlada i puna života, daleko zabavnija od dosadne stare profesorice Frederickson (premda nitko o profesorici Frederickson nije razmišljao kao o dosadnoj i staroj prije nego što se pojavila Holly). Gotovo cijelo desetljeće kasnije, Jill se nije sjećala mnogo o četvrtom razredu, niti o tome što je to proljeće učinilo toliko posebnim. Jedino čega se sjećala bila je tetovaža zlatne ribice na gležnju profesorice Maffey, kao i osjećaja blage zaljubljenosti u nju i svakodnevne želje da ljeto nikada ne stigne. Profesorica Maffey je u Mapletonu predavala samo tih nekoliko mjeseci. Sljedećeg se rujna profesorica Frederickson bila vratila s porodiljnog, a Holly je dobila posao u Stonewood Heightsu, na kojem je i ostala do prije godinu dana. Kratko je vrijeme bila udana za muškarca po imenu Jamie, koji je nestao u onome što je ona prirodno nazivala Uzećem. Nisu bili imali vremena dobiti djecu, na što je Holly gledala s nerazriješenim osjećajima. Oduvijek je htjela biti majka i bila je sigurna da bi ona i Jamie bili napravili prekrasne bebe, no

shvaćala je da ovo nikako nije bio trenutak za razmnožavanje, za dovođenje novih ljudi na svijet bez budućnosti. Pretpostavljam da je to i blagoslov, pisala je Jill u jednoj od prvih poruka. To što se ne moram brinuti o malim bićima. Srele su se prije nekoliko mjeseci, u jeku istrage ubojstva. Jill je otišla u Ulicu ginka s detektivom Fergusonom, koji je organizirao ono što je nazivao “izborom za mistera”, u nadi da će ona uspjeti pronaći astmatičnog Promatrača kojeg je toliko želio ispitati. Ispostavilo se, naravno, da je cijela stvar bila gubitak vremena i to poprilično čudan – pedeset odraslih muškaraca odjevenih u bijelo paradiralo je pred njom poput natjecatelja u jezivoj religioznoj verziji Slobodne cure – no na samom je kraju sve spasio ponovni susret s njezinom starom učiteljicom, pokraj koje je slučajno prošla kad je izlazila iz glavne zgrade. Odmah su jedna drugu prepoznale, Jill je uskliknula od zadovoljstva, dok je profesorica Maffey raširila ruke i primila svoju bivšu učenicu u dug i iskren zagrljaj. Tek kad se Jill vratila kući i u džepu kaputa pronašla rukom ispisanu poruku koja joj je ondje krišom bila stavljena – Molim te, pošalji mi e-mail ako želiš razgovarati o bilo čemu! – shvatila je kako taj susret uopće nije bio slučajan. Jill nije bila glupa; shvatila je da je riječ o vrbovanju – vjerojatno uz blagoslov njezine majke – te je zamjerala činjenicu da je za to odabran netko tko joj je toliko značio. Profesorica Maffey je čak ukrasila poruku s nasmijanim licem, istim onakvim kakvo bi nekad znala nacrtati na vrhu ispravljene domaće zadaće u četvrtom osnovne. Jill je uzela poruku i spremila je u kutiju za nakit, obećavši sama sebi da neće stupati u kontakt, da nikome neće dopustiti da tako s njom manipulira. Bilo bi mnogo lakše poštivati taj zavjet da joj se malo više stvari događalo tog proljeća, da je pronašla neke nove prijatelje koji bi zamijenili Aimee i ekipu, no nije tako ispalo. Većinu bi večeri zaglavila kod kuće gdje nije imala ni s kime razgovarati osim s ocem koji se činio malo rastresenijim nego inače, bio je u depresiji zbog Nore, te se tješio snovima o slavi pronađenoj u softballu. Max joj je često slao poruke, nagovarajući je da se vrati kod Dmitrija ili da se možda druži samo s njim koji put, no ona mu nije odgovarala. S tim je bilo

gotovo – sa seksom i tulumarenjem i svim tim ljudima – i nije imala namjeru vratiti se. Nakon određenog vremena, mogućnost joj se počela činiti neizbježnom, gotovo matematički sigurnom – Jill je tražila način kako da ispuni prazninu u vlastitom životu i Holly joj je bila jedini uvjerljivi kandidat. Toliko se šokirala kada ju je srela toga dana, videći je onako iscrpljenu i sanjivu u bijeloj odjeći, nimalo nalik ženi punoj života kakvom ju je Jill pamtila. Molim te, pošalji mi email ako želiš razgovarati o bilo čemu! E, pa, bilo je toliko toga o čemu je Jill željela razgovarati, toliko pitanja koja je željela postaviti o duhovnom putu profesorice Maffey i o njezinu životu u naselju. Pomislila je da bi joj to pomoglo da malo bolje shvati svoju majku, da joj pruži neki uvid u Krivce koji joj je dosad izmicao. Jer ako je osoba poput Holly mogla biti sretna ondje, možda je postojalo nešto što je Jill promaklo, nešto što bi trebala otkriti. Sviđa li vam se tamo? upitala je kada je konačno smogla snage da joj se javi. Ne čini mi se baš zabavno. Ja sam zadovoljna, odgovorila je profesorica Maffey. Jednostavan je to život. Ali kako možete živjeti a da ne pričate? Toliko je toga za otpustiti, Jill, toliko navika i pomagala i očekivanja. Ali moraš sve to otpustiti. To je jedini način. .................... Dan nakon što je postala plavuša, Nora je sjela kako bi napisala pisma oproštaja. Ispostavilo se da je to vrlo težak zadatak, a postao je još i teži zbog činjenice da nikako nije uspijevala sjediti najednom mjestu. Stalno se dizala od stola u kuhinji kako bi odlutala na kat i divila se samoj sebi u velikom ogledalu u spavaćoj sobi, toj plavokosoj strankinji neobično poznata lica. Bojenje kose se pokazalo nevjerojatno uspješnim. Ne samo da su nesretni ishodi na koje je bila upozorena izostali: nisu joj ispali pramenovi kose niti je ona poprimila zelenkast ton, a izbijeljene su joj vlasi ostale meke i glatke kao uvijek, čudesno neosjetljive na opasne kemikalije u koje su bile

umočene. Veliko iznenađenje nije bilo to što se nije dogodilo ništa loše, nego to koliko je dobro izgledala kao plavuša, mnogo bolje nego sa svojom prirodnom bojom kose. Frizerka je bila u pravu, naravno: bilo je nečeg neskladnog u kontrastu između Norine mediteranske puti i ove blijede švedske kose, no bio je to zadivljujuć nesklad, pogreška koja vas je tjerala da zurite u nju, da pokušate shvatiti kako to da nešto što bi trebalo izgledati tako jeftino ustvari izgleda tako privlačno. Cijelog je života bila lijepa, no bila je to ni po čemu posebna, pomalo utješna vrsta ljepote, onaj svakidašnji dobar izgled koji su ljudi jedva primjećivali. Sada joj se prvi put učinilo da izgleda egzotično, čak i pomalo opasno, te joj se sviđalo kako se zbog toga osjeća, kao da su joj se duša i tijelo više zbližili. Neki sebičan dio nje našao se u iskušenju da nazove Kevina i pozove ga na oproštajno piće – željela je da je on vidi u ovoj novoj inkarnaciji, da joj kaže kako fantastično izgleda i da je moli da ne odlazi – no onaj razumniji dio nje shvaćao je koliko je to loša ideja. To bi samo bilo okrutno, pobudilo bi mu nadu još posljednji put prije nego što mu je ona uništi zauvijek. On je bio dobar čovjek i već ga je bila dovoljno povrijedila. To nije bila glavna stvar koju je željela u pismu izreći – krivica koju je osjećala zbog načina na koji se ponijela na Valentinovo, kad ga je onako napustila bez riječi, a zatim tjednima poslije toga ignorirala njegove pozive i mailove, te u tišini sjedila u zamračenoj dnevnoj sobi sve dok se on ne bi umorio od zvonjenja i gurnuo joj pod vrata jednu od svojih žalosnih poruka. Što sam pogrešno učinio? pisao je. Samo mi reci u čemu je stvar da se mogu ispričati. Ništa ti nisi učinio, željela mu je reći, premda to nikada nije učinila. Za sve sam ja kriva. Stvar je bila u tome da je Kevin bio njezina posljednja prilika. Od samog početka – od one večeri kada su razgovarali i plesali – ona je imala osjećaj da bi je on mogao spasiti, da bi joj mogao pokazati kako da se dokopa nečega pristojnog i funkcionalnog iz ruševina njezina starog života. I vrlo je kratko vrijeme čak pomišljala kako se to istinski i počelo događati, kako je kronična ozljeda polako počela zacjeljivati.

No samu je sebe zavaravala, zamijenivši želju za promjenu. Neko je vrijeme sumnjala na to, no nije to jasno vidjela sve do one večeri u restoranu Pamplemousse, u trenutku kad je pokušao razgovarati s njom o svom sinu, a sve što je ona osjetila bila je gorčina i zavist toliko snažna da ju je teško razlikovala od mržnje, od goruće, nagrizajuće praznine usred njezinih grudi. Jebi se, stalno je mislila u sebi. Jebi se i ti i tvoj voljeni sin. A grozna je stvar bila ta što on to uopće nije ni primijetio. Samo je nastavio govoriti kao da je ona normalna osoba sa srcem koje funkcionira, kao da je netko tko će razumjeti sreću oca ili znati dijeliti radost prijatelja. A ona je samo morala sjediti ondje u neizrecivoj boli, znajući da s njom nešto nije u redu, nešto što nikada neće moći biti popravljeno. Molim te, željela mu je reći. Prestani trošiti riječi. Sada su spavale u istom krevetu, na istom onom bračnom ležaju koji su prije toga koristili Gus i Julian. Isprva je bilo pomalo nelagodno, no ubrzo su prešle preko toga. Krevet je bio golem i udoban – na njemu je bio neki moderni skandinavski madrac koji bi upamtio oblik njihovih tijela – a prozor na Laurienoj strani otvarao se prema dvorištu u kojem je bujao proljetni život, dok je miris jorgovana lebdio unutra na jutarnjem povjetarcu. Nisu postale ljubavnice – barem ne na onaj način na koji su to njih dvojica postali – no nisu više bile ni samo prijateljice. Među njima je nikao snažan osjećaj intimnosti u posljednjih nekoliko tjedana, veza ispunjena potpunim povjerenjem koja je sezala dalje od bilo čega što je Laurie nekoć dijelila s mužem. Sada su bile partnerice, povezane za cijelu vječnost. Zasad, nitko od njih ništa nije tražio. Njihovi su novi sustanari uskoro trebali stići i njihova mala idila tek što nije završila, no u ovom se trenutku činila poput dražesnih praznika, s maženjem u krevetu do kasnog jutra, ispijanjem čaja i razgovaranjem tihim glasovima. Ponekad bi plakale, no ne toliko često koliko bi se smijale. Za ugodnih poslijepodneva šetale bi zajedno u parku. Nisu mnogo razgovarale o onome što se sprema. Ustvari ni nije bilo toliko toga za reći; imale su zadatak koji su trebale ispuniti, baš kao što su to učinili i Gus i Julian, kao i par prije njih. Razgovor o tome im ne bi nikako

pomogao; samo bi poremetio miran mikrokozmos koji su nastanjivale. Najbolje je bilo usredotočiti se na sadašnji trenutak, na dragocjene dane i sate koji su im preostali, ili pustiti misli da odlutaju unatrag, u prošlost. Meg je često govorila o svome vjenčanju, o posebnom događaju koji se nikada nije dogodio. “Željela sam da bude tradicionalno, znaš? Klasično. Vjenčanica i veo i šlep, da sviraju orgulje, da me otac prati do oltara, a Gary da stoji ondje sa suzom u oku. Samo sam željela taj san, tih nekoliko minuta kada bi me svi koji su mi dragi gledali i govorili Nije li prekrasna? Nije li on najsretniji dečko na svijetu? Je li tako i tebi bilo?” “Moje je vjenčanje bilo davno”, rekla je Laurie. “Sve čega se sjećam je da mi je bilo jako stresno. Toliko to planiraš, a sam se događaj nikada ne može mjeriti s onime što si ti htjela da bude.” “Možda je tako i bolje”, razmatrala je Meg. “Stvarnost nikada nije uspjela pokvariti moje vjenčanje.” “To je lijep način razmišljanja o tome.” “Gary i ja smo se svađali oko momačke večeri. Njegov je kum želio unajmiti striptizetu, a ja sam mislila da je to neukusno.” Laurie je kimnula i dala sve od sebe da izgleda zainteresirano, premda je tu priču čula već nekoliko puta. Činilo se da Meg nije shvaćala da se ponavlja, a Laurie nije marila da joj ukaže na to: to je bio mentalni prostor u kojem se njezina prijateljica odabrala zaustaviti. Sama je Laurie bila usredotočena na godine dok su njezina djeca bila mala, kad se osjećala tako potrebnom i svrhovitom, poput baterije posve ispunjene ljubavlju. Svakog bi je dana ispraznila, no svake bi se noći čudesno ponovno napunila. Ništa nikada nije bilo tako dobro kao to. “Samo mi se gadila pomisao”, nastavljala je Meg. “Gomila pijanih frajera koji navijaju za tu jadnu curu koja je vjerojatno narkomanka iz nasilne obitelji. I što onda? Zar bi ih stvarno trebala... riješiti dok ostali gledaju?” “Ne znam”, rekla je Laurie. “Valjda se i to ponekad događa. Ovisi o dečkima, pretpostavljam.”

“Možeš li to zamisliti?” zaškiljila je Meg, kao da počinje vizualizirati tu scenu. “U crkvi si, najvažniji je dan tvog života, dolazi tvoja mlada, korača niz prolaz poput princeze u bijelom, roditelji su ti tamo u prvom redu, možda čak i tvoji djed i baka, a sve o čemu ti možeš razmišljati je ta štraca koja ti je plesala u krilu noć prije. Zašto bi si netko to učinio? Zašto bi uništio prekrasan trenutak?” “Ljudi su prije izvodili svakakve ludorije”, rekla je Laurie, kao da govori o davnoj prošlosti, o nekoj minuloj eri koja je jedva vidljiva kroz izmaglicu vremena. “Nisu imali pojma.” Dragi Kevine, U trenutku kada ovo budeš čitao, Nora više neće postojati. Oprosti mi – pretpostavljam da to zvuči zlokobnije nego što sam namjeravala. Mislim samo da ću otići iz Mapletona, krenuti negdje drugdje i započeti novi život kao druga osoba. Više me nećeš vidjeti. Nadam se da nije grubo što ti ovo govorim u pismu, a ne osobno. No dovoljno mi je teško to i ovako učiniti. Ono što bih voljela da se dogodi je da samo netragom nestanem poput ostatka moje obitelji, no ti zaslužuješ bolje od toga (premda ljudi ne dobiju uvijek ono što zaslužuju). Ono što ti želim reći jest: Hvala. Znam koliko si se trudio da stvari sa mnom uspiju – koliko si ustupaka učinio, a kako si malo dobio zauzvrat. Nije stvar u tome da se ja sa svoje strane nisam mogla potruditi – dala bih mnogo da sam se uspjela dolično ponijeti. No nisam mogla pronaći snage da se to i dogodi, ili možda samo mehanizam. Svaku minutu koju smo proveli zajedno, osjećala sam se kao da lutam u mraku nepoznatom kućom, očajnički tražeći prekidač. A kada bih neki i pronašla i pokušala upaliti svjetlo, žarulja je bila pregorjela. Znam da si me htio upoznati i da si na to imao svako pravo. Zato i stupamo u veze s drugim ljudima, zar ne? Ne samo zbog njihovih tijela, već i zbog svega drugog – njihovih snova, njihovih ožiljaka i njihovih priča. Svaki put kada smo bili zajedno, osjećala sam kako se suzdržavaš, kako na prstima hodaš oko moje privatnosti, daješ mi prostora da čuvam svoje tajne. Pretpostavljam da bih ti na tome trebala zahvaliti. Na tvojoj diskreciji i suosjećajnosti – na tome što si bio džentlmen. No stvar je u tome da sam ja znala što me želiš pitati i da sam ti to zamjerala. Kakva bezizlazna situacija, zar ne? Ljutila sam se na tebe zbog pitanja

koja nisi postavio, ona koja nisi postavio jer si mislio da ćeš me, postaviš li ih, uzrujati. No čekao si pravu priliku, čekao si i nadao se, nisi li? Dopusti mi dakle da ti pokušam odgovoriti. Osjećam da ti barem to dugujem. Sjedili smo za obiteljskom večerom. Zvuči lagodno kada to tako kažem, zar ne? Zamisliš obitelj kako sjedi skupa, razgovaraju i smiju se i uživaju u jelu. No nije bilo tako. Stvari su između mene i Douga bile napete. Sada shvaćam zašto je tome bilo tako, no onda mi se samo činilo da mu posao odvlači pozornost, kao da nije posve prisutan u našim životima. Uvijek je provjeravao taj prokleti Blackberry, grabeći ga svaki puta kad bi zazujao kao da bi mogao sadržavati poruku od Boga. Naravno da mu nije pisao Bog, bila je to samo njegova slatka mala ljubavnica, no svejedno mu je to bilo zanimljivije od vlastite obitelji. Još uvijek ga zbog toga nekako mrzim. Ni djeca nisu bila sretna. Rijetko su navečer bila sretna. Jutra su u našoj kući znala biti zabavna i vrijeme za spavanje je obično bilo dražesno, no večere su često bile teške. Jeremy bi bio nervozan zato što... zašto? Kad bih ti barem znala reći. Možda zato što je bilo teško imati šest godina, ili možda zato što je teško bilo biti on. Zbog malih bi se stvari znao rasplakati i njegovo plakanje zbog malih stvari bi iritiralo njegova oca, koji bi ponekad povisio glas na njega, što bi Jeremyja još više uzrujalo. Erin su bile samo četiri godine, no instinktivno je znala kako se bratu uvući pod kožu, kako ozbiljnim glasom isticati da Jeremy opet plače, da se ponaša kao mala beba, od čega bi se on potpuno razbjesnio. Sve sam ih voljela, u redu? Svog prevarantskog muža, svog osjetljivog dječaka, svoju podmuklu djevojčicu. No nisam voljela svoj život, ne te večeri. Jako sam se trudila oko večere – pripremila sam neku marokansku piletinu prema receptu koji sam pronašla u časopisu – i nitko nije ni primijetio. Doug je smatrao da su prsa malo presuha, Jeremy nije bio gladan, bla bla bla. Bila je to samo šugava večer, ništa više. A onda je Erin prolila svoj sok od jabuke. Ništa strašno, samo što je bila gnjavila da želi piti iz čaše bez poklopca, premda sam joj bila rekla da to nije najpametnije. Pa što onda, zar ne? Događa se. Ja inače nisam bila jedan od onih roditelja koji se jako uzrujaju oko takvih stvari. No te večeri jesam. Rekla sam joj, “Dovraga, Erin, što sam ti rekla!” A ona je počela plakati. Pogledala sam Douga, čekajući da ustane i donese papirnate ručnike, no on se nije ni pomaknuo. Samo mi se nasmiješio kao da to nema apsolutno nikakve

veze s njim, kao da on lebdi iznad svega u nekom superiornom polju egzistencije. Stoga naravno da sam ja to trebala učiniti. Ustala sam i otišla u kuhinju. Koliko sam bila ondje? Možda trideset sekundi? Pokupila sam punu šaku papira, odmotavši ih s role, pitala sam se jesam li ih uzela dovoljno ili možda previše jer nisam htjela ponovno odlaziti u kuhinju, a nisam se htjela ni razbacivati papirima. Sjećam se kako sam bila svjesna kaosa koji sam ostavila za sobom, kako sam osjetila olakšanje što sam se odmakla od njega, ali i zamjeranje, preopterećenost i nedostatak zahvalnosti. Mislim da sam možda i zatvorila oči, da sam pustila da mi se mozak isprazni na trenutak ili dva. Tada se to vjerojatno dogodilo. Sjećam se kako sam primijetila da je plač prestao, da je kuća odjednom postala mirna. I što misliš da sam ja učinila kad sam se vratila u blagovaonicu i shvatila da ih nema? Misliš li da sam vrisnula ili zaplakala ili se onesvijestila? Ili misliš da sam obrisala proliveni sok jer se lokva širila po stolu i prijetila da će uskoro početi kapati na pod? Znaš što sam ja učinila, Kevine. Obrisala sam jebeni sok od jabuke i vratila se u kuhinju, bacila namočene papirnate ručnike u kantu za smeće i isprala ruke vodom. Kad sam ih osušila, vratila sam se u blagovaonicu i još se jednom zagledala u prazan stol, u tanjure i čaše i nepojedenu hranu. U prazne stolice. Stvarno se ne sjećam što se dogodilo poslije. Čini mi se da mi sjećanje jednostavno prestaje ondje i nastavlja se nekoliko tjedana kasnije. Bi li pomoglo da sam ti ovu priču ispričala na Floridi? Ili možda na Valentinovo? Bi li imao osjećaj da me bolje poznaješ? Mogao si mi reći ono što mislim da već i znam – da plač i proliveni sok nisu uopće važni, da su svi roditelji pod stresom i da se znaju naljutiti i poželjeti malo mira i tišine. To nije isto kao poželjeti da ljudi koje voliš nestanu zauvijek. No što ako jest, Kevine? Što onda? Želim ti svu sreću. Bio si dobar prema meni, no meni nije bilo spasa. Stvarno mi je bilo lijepo kad si plesao sa mnom. S ljubavlju, N GRgrl405 (22:15:42): kako si? Jillpilll 23 (22:15:50): samo visim tu. ti?

GRgrl405 (22:15:57): mislim na tebe (: Jillpilll 23 (22:16:04): i ja (: GRgrl405 (22:16:11): mogla bi me doci posjetiti Jillpilll 23 (22:16:23): a ne znam... GRgrl405 (22:16:31): svidjelo bi ti se tu Jillpilll 23 (22:16:47): sto bismo radili? GRgrl405 (22:16:56): mogla bi prespavati (: Jillpilll 23 (22:17:07):???! GRgrl405 (22:17:16): samo koju večer – da vidiš kako ti se svidja Jillpilll 23 (22:17:29): sto da kažem tati? GRgrl405 (22:17:36): odluci sama Jillpilll 23 (22:17:55): razmislit cu GRgrl405 (22:18:08): bez pritiska kad budeš spremna Jillpilll 23 (22:18:22): bojim se GRgrl405 (22:18:29): u redu je bojati se Jillpilll 23 (22:18:52): možda sljedeći tjedan? GRgrl405 (22:18:58): to bi bilo savršeno (:

Drago mi je što si ovdje TOM JE PRIČAO CHRISTINE O MAPLETONU DOK JE VOZIO, POKUŠAVAJUĆI je nagovoriti na zamisao da ostane na produljenom odmoru s njegovom obitelji, a ne da samo prespava na putu za Ohio. “Poprilično je velika kuća”, rekao je. “Mogli bismo ostati u mojoj staroj sobi koliko god bismo htjeli. Siguran sam da će moj otac i sestra vrlo rado pomoći oko bebe.” To je bilo malo ishitreno, budući da njegov otac i sestra nisu znali ni da je on na putu prema njima, kamoli da dovodi i društvo. Namjeravao ih je obavijestiti, no stvari su bile poprilično kaotične posljednjih nekoliko dana; mislio je da je zasad pametnije ići po sluhu, ostaviti sve opcije otvorene dok ne dođu dovoljno blizu da djeluju. Zadnje što je želio učiniti bilo je obećati nešto ocu i onda ga razočarati, kao što je učinio toliko puta u prošlosti. “Ljeti je tamo stvarno lijepo. Nekoliko ulica dalje je veliki park i jezero u kojem se možeš kupati. Jedan moj prijatelj ima masažnu kadu u dvorištu. A u gradu je i prilično dobar indijski restoran.” Do tog je trenutka već improvizirao, nije bio ni siguran sluša li ga ona uopće. Namolio ju je bio za to odsjedanje u Mapletonu, na taj je način želio kupiti još malo vremena s Christine i bebom prije nego što nestanu iz njegova života. “Jedino je takva šteta što mi mama više nije tamo. Ona je bila ta koja je stvarno–” Dijete je zakukalo iz sjedalice na stražnjem sjedalu. Bila je tako sitna, stara jedva tjedan dana i još nije imala snažna pluća. Sve što je uspjela proizvesti bio je prigušen cendrav glasić, no Toma je iznenadilo koliko bi ga svaki put pogodio u srž, kako bi mu zatitrali krajevi živaca i ispunili ga osjećajem neodgodivosti, tek malo blažim od potpune panike. Sve što je mogao učiniti bilo je da baci pogled na njezino izgužvano ljutito lice u retrovizoru i molećivo joj progovori mekim glasom koji mu je već počinjao postajati drugi jezik. “Sve je u redu, malena. Nemaš se za što brinuti. Samo budi strpljiva, slatkice. Sve je u najboljem redu. Ti samo sad nastavi spavati, dobro?”

Pritisnuo je papučicu gasa i začudio se koliko mu je voljno motor odgovorio, a igla na brzinomjeru junački poskočila. Automobil bi se drage volje bio kretao i još brže, no on se smirio, znajući da si ne može priuštiti da ga policija zaustavi u BMW-u koji je ili posuđen ili ukraden, ovisno o tome kako Falksovi odaberu gledati na to. “Mislim da do sljedećeg odmorišta ima još nekih petnaestak kilometara”, rekao je. “Jesi li možda primijetila znak maloprije?” Christine nije odgovorila. Izgledala je gotovo katatonično u suvozačkom sjedalu, sjedeći podignutih nogu i koljena zataknutih ispod brade i zureći ravno ispred sebe s uznemirujuće smirenim izrazom lica. Takva je bila cijelim putem, ponašala se kao da je dijete na stražnjem sjedalu autostoper kojeg je Tom pokupio, nezvani gost bez ikakva prava na njezinu pozornost. “Ne plači, dušice”, dobacio je preko ramena. “Znam da si gladna. Sad ćemo ti napraviti bočicu, dobro?” Za divno čudo, činilo se da ga dijete razumije. Ispustila je još nekoliko jecaja – prigušenih, štucavih uzdaha više kao jeka nego kao stvarno prosvjedovanje – i zatim ponovno zaspala. Tom je ovlaš pogledao Christine, nadajući se da će se osmjehnuti, ili mu barem kimnuti u znak odobravanja, no činilo se da je jednako neosjetljiva na tišinu kao što je bila i na buku. “Finu veliku bočicu”, promrmljao je, više sebi u bradu nego svojim suputnicama. Christinina nesposobnost da se poveže s djetetom ga je počela ozbiljno plašiti. Još joj uvijek nije bila dala ime, rijetko kad bi joj se obraćala, nikada je nije dirala i izbjegavala je gledati u nju kad je god to bilo moguće. Prije nego što je puštena iz bolnice, primila je injekciju koja joj je zaustavila laktaciju, te je od tog trenutka bila i više nego sretna s činjenicom da je Tom preuzeo sve odgovornosti hranjenja, prematanja i kupanja. Nije ju mogao kriviti što je osjećala određeni posttraumatski stres, i on ga je sam pomalo osjećao. Sve se raspalo tako brzo nakon što je Gilchrest priznao krivicu i objavio svoju ponižavajuću ispovijest u kojoj je javno priznao da je bio serijski silovatelj tinejdžerica, te je preklinjao svoju “pravu suprugu” za oprost, za koju je tvrdio da je jedina žena koju je ikada volio. Bijesnu nakon

njegove izdaje, Christine su već sljedeći dan ulovili trudovi, te je već pri prvome vrištala u agoniji, zahtijevajući da je se odvede u bolnicu i da joj se daju najjači mogući lijekovi. Falksovi su bili suviše demoralizirani da bi se bunili; čak su i oni bili shvatili da su došli do samog kraja, da proročanstva koja su ih držala na životu nisu bila ništa doli praznih priča. Tom je ostao s Christine za vrijeme cijelog devetosatnog poroda, držeći je za ruku dok se budila iz delirija uzrokovanog sedativima i ponovno u njega upadala, psujući oca svog djeteta toliko ljutito da su čak i porodiljne sestre bile impresionirane. Zadivljeno je promatrao kako je dijete istisnuto na svijet, stisnutih šaka, slijepljenih zatvorenih kapaka i kao noć crne kose oblijepljene krvlju i ostalim tamnim tekućinama. Liječnik je Tomu dopustio da prereže pupčanu vrpcu, te mu položio dijete na ruke, kao da pripada samo njemu. “Ovo je tvoja kći”, rekao je Christine, nudeći joj nagi, izvijajući zavežljaj poput dara. “Pozdravi svoju djevojčicu.” “Odlazi”, rekla mu je, okrećući glavu kako ne bi trebala vidjeti čudesno dijete koje se više nije činilo toliko čudesnim. “Nosi je od mene.” Vratili su se kod Falksovih sljedećeg poslijepodneva, no Terrence i Marcella nisu bili ondje. Na kuhinjskom je stolu stajala poruka – Nadamo se da je dobro prošlo. Do ponedjeljka nismo u gradu. Molimo vas da otiđete prije nego što se vratimo! – a uz nju i omotnica u kojoj je bilo tisuću dolara u gotovini. “Što ćemo učiniti?” upitao je. Christine nije trebala dugo razmišljati. “Ja bih trebala otići kući”, rekla je. “Natrag u Ohio.” “Stvarno?” “A gdje drugdje da idem?” “Smislit ćemo nešto.” “Nećemo”, rekla je. “Ja moram ići kući.” Ostali su kod Falksovih još četiri dana, a za to vrijeme Christine nije radila gotovo ništa osim spavala. Cijelo to vrijeme, dok je mijenjao pelene i miješao formulu za bebe i spoticao se po mračnoj kući usred noći, Tom je čekao da se ona probudi i kaže mu ono što je već znao, da je sve ustvari ispalo najbolje moguće. Oni su sada postali mala obitelj, slobodni da se vole i da čine

kako ih volja. Mogli su bosonogi otići zajedno, kao skupina sretnih nomada, ploveći na vjetru. No to se još nije dogodilo, a odavde do Ohia nije ni bilo toliko kilometara. Tom je bio svjestan činjenice da ne razmišlja normalno. Bio je previše iscrpljen za trijezno razmatranje, previše usredotočen na djetetove neprestane potrebe i svoj strah od gubitka Christine. No znao je da se mora pripremiti na težak zadatak povratka kući, na pitanja koja će neminovno biti postavljena kad se pred očevom kućom zaustavi u luksuznoj njemačkoj limuzini koja mu ne pripada, s metom nacrtanom na čelu, u društvu teško depresivne djevojke i djeteta koje nije njegovo. Iziskivat će to mnogo objašnjavanja. “Slušaj”, rekao je, usporivši kad su se približili ulazu u odmorište. “Glupo mi je što te stalno gnjavim u vezi ovoga, ali stvarno bi maloj trebala dati ime.” Ona je bezizražajno kimnula, ne slažući se ustvari, tek toliko da mu dâ do znanja da ga je čula. Krenuli su prilaznim putem prema parkiralištu. “Čudno je, shvaćaš? Ima već skoro tjedan dana. Što bih ja trebao reći svom tati? Ovo je moja prijateljica, Christine, a ovo je njezino bezimeno dijete?” Promet je na autocesti bio slab, no odmorište je bilo pretrpano, kao da je cijeli svijet odlučio piškiti u isto vrijeme. Zapeli su u polaganoj paradi, nitko se nije zaustavljao ako se netko drugi nije pomaknuo. “Nije to neka velika stvar”, nastavio je. “Samo se sjeti nekog cvijeta ili ptice ili mjeseca. Nazovi je Rose ili Robin ili Iris ili April ili tako nešto. Bilo što je bolje nego ništa.” Čekao je Camry da se pomakne, a zatim kliznuo na parkirno mjesto koje je on oslobodio. Zaustavio je auto, no nije ugasio motor. Christine se okrenula kako bi ga promotrila. Na čelu joj je bila meta bordo i zlatne boje – ista kao i na njegovom i bebinom – koju joj je Tom nacrtao jutros prije nego što su krenuli iz Cambridgea. Poput grupne oznake, pomislio je, znak pripadnosti istom plemenu. Christinino je lice pod njom bilo blijedo i bezizražajno, no činilo se da isijava bolnim sjajem, da od sebe odbija ljubav koju je on prema njoj usmjeravao, ljubav koju je odbijala upiti. “Zašto ti ne odabereš”, rekla mu je. “Meni zbilja nije važno.”

Kevin je pogledao u mobitel. Bilo je 17:08; trebao je zgrabiti nešto za jesti, presvući se u dres i stići na igralište za softball do šest sati. Bilo je to izvedivo, no samo ako Aimee krene na posao u sljedećih nekoliko minuta. Sunce je bilo nisko i vruće, žarilo je kroz krošnje. Sjedio je u autu parkiranom u blizini samog kraja slijepe ulice, četiri kuće dalje od vlastite, okrenut prema suncu. Nije bilo idealno, no bilo je to najbolje što je pod tim okolnostima mogao učiniti, jedina točka u Ulici Lovell s koje je mogao promatrati svoja ulazna vrata a da nije odmah vidljiv nekome tko u kuću ulazi ili iz nje izlazi. Nije imao pojma zašto Aimee tako dugo treba. Obično bi do četiri već izašla, krenula prema Applebeeju kako bi poslužila rane mušterije. Pitao se nije li možda bolesna ili je možda imala slobodan dan, te je to zaboravila spomenuti. Ako je to bio slučaj, on je trebao razmotriti druge mogućnosti. Bilo je smiješno što nije znao, budući da je prije nekoliko minuta baš razgovarao s njom. Zvao je Jill, kao što je često i činio kasno poslijepodne, da provjeri treba li im išta iz dućana, no javila se Aimee. Hej, rekla je, zvučeći ozbiljnije nego obično. Kakav ti je bio dan? Dobar. Oklijevao je. Ustvari, pomalo čudan. Ispričaj mi. Ignorirao je taj poziv. Je li Jill tamo? Ne, samo ja. U tom se trenutku otvorila prilika da je upita zašto još nije otišla na posao, no bio je previše zbunjen da bi je pitao, previše ometen pomisli na Aimee samu u kući. Nema problema, rekao je. Samo joj reci da sam zvao, dobro? Spustio se u vozačkom sjedalu, nadajući se da će tako biti malo manje uočljiv Eileen Carnahan, koja je niz pločnik hodala u njegovu smjeru, vodeći svog starog koker španijela u šetnju prije večere. Eileen je ispružila vrat – na glavi je nosila bež šeširić za sunce – i zaškiljila prema njemu s začuđenim izrazom na licu, pokušavajući dokučiti je li sve u redu. Pritisnuvši telefon na

uho, Kevin je se uspio riješiti nasmiješivši joj se u znak isprike i mahnuvši joj da ne može sada razgovarati, trudeći se najbolje što je mogao da izgleda kao zaposlen čovjek koji se bavi važnim poslom, a ne kao čudak koji špijunira vlastitu kuću. Kevin se utješio mišlju da nije bio prešao nikakve granice preko kojih nije bilo povratka, barem ne još. No razmišljao je o tome cijeli dan i više si nije vjerovao da ostaje nasamo s Aimee, ne nakon onoga što se tog jutra dogodilo. Bit će bolje da se neko vrijeme drži na distanci, da ponovno uspostavi ograničenja, ona koja su se, čini se, rasplinula u posljednjih nekoliko tjedana. Poput činjenice da ga više nije zvala gospodin Garvey, čak ni Kevin. Hej Kev, rekla je, ušetavši pospanih očiju u kuhinju. Jutro, on je odgovorio, krećući se prema ormariću s tornjem malih tanjura na dlanu, još toplih iz perilice za suđe. Nije bio svjestan ničega zavodljivog u njezinu glasu ili ponašanju. Bila je odjevena u hlače od trenirke i majicu, što je bilo poprilično krotko za njezine standarde. Sve što je registrirao bio je vlastiti uobičajen osjećaj sreće što je vidi, zahvalnosti za nalet dobre energije koji bi mu uvijek pružila. Umjesto da krene prema aparatu za kavu, odlutala je do hladnjaka, otvorila vrata i zagledala se unutra. Stajala je ondje neko vrijeme i činilo se da je izgubljena u mislima. Trebaš nešto? upitao je. Ona nije odgovorila. On se okrenuo od ormarića – samo joj pokušavajući pomoći – i našao se iza nje, zureći joj preko glave u poznati nered tetrapaka i staklenki i plastičnih posuda, mesa i povrća u prozirnim ladicama. Jogurt, rekla je, okrenula glavu i nasmijala mu se, a lice joj je bilo tako blizu da je uspio uhvatiti dašak njezina jutarnjeg daha koji je bio pomalo ustajao, ali nimalo neugodan – uopće. Idem na dijetu. On se nasmijao, kao da se radi o urnebesnom projektu – što je i bilo istina – no ona je ustrajala da je ozbiljna. Jedno se od njih zacijelo pomaknulo – ili se on nagnuo unaprijed ili se ona nagnula unatrag, ili su se te dvije stvari možda dogodile istovremeno – jer se odjednom našla točno ondje, pritisnuta uz njega, a toplina njezina tijela strujala je kroz dva sloja tkanine tako da mu se učinilo kao dodir kože o kožu. Bez razmišljanja, on je položio ruku na njezin struk, točno iznad blage obline njezina kuka. U gotovo istom trenutku,

ona je nagnula glavu unatrag i naslonila je na njegova prsa. Činilo mu se potpuno prirodno stajati tako, no također i užasavajuće, kao da su se našli na rubu litice. Bio je intenzivno svjestan elastičnog pojasa njezinih hlača, intrigantne napetosti pod svojim dlanom. U vratima je, rekao joj je nakon oklijevanja koje je bilo dulje nego što je bilo potrebno. E, da, rekla je ona, prekinuvši naglo vezu nakon što se okrenula. Zašto ja to nisam znala? Zgrabila je jogurt i krenula prema stolu, dobacivši mu iskosa osmijeh dok je sjedala. On je završio s pražnjenjem perilice za suđe, a u glavi mu je zujalo, dok mu je sjećanje na njezino tijelo gorjelo poput fizičkog osjeta, utisnuto u njegovu kožu kao da je bila napravljena od jako tople gline. Protekao je bio cijeli dan i još uvijek je bilo ondje, točno gdje ga je ostavila. “Jebi ga”, rekao je, sklopio oči i zatresao glavom, ne sasvim svjestan žali li zbog onoga što se dogodilo ili se pokušava malo bolje prisjetiti. Laurie nije mogla kriviti dostavljača pizze što je izgledao iznenađeno, ne budući da se ona pojavila na vratima u bijeloj odjeći, s rukom ispisanom ceduljom na kojoj je pisalo: KOLIKO? “Oh, dvadeset dva”, promrmljao je, trudeći se zvučati što je opuštenije moguće dok je vadio dvije kutije iz toplinski izoliranog pretinca. Bio je samo klinac, otprilike istih godina kao i njezin sin, širokih ramena i privlačno pohaban u vojničkim kratkim hlačama i japankama, kao da je u Ulici Parker zastao prije nego što ode na plažu. Obavili su nelagodnu transakciju, Laurie je preuzela pizze, a klinac od nje dvije desetice i peticu, velik izdatak besmislenog novca. Odmakla se s praga vrteći glavom kako bi mu dala do znanja da joj ne treba vraćati ostatak. “Hvala.” Spremio je novčanice u džep i nagnuo glavu pokušavajući letimično pogledati što se događa u kući, no izgubio je zanimanje čim je shvatio da iza nje nema ničega, samo prazan hodnik. “Ugodna vam večer.” Ponijela je tople, tanašne kutije u blagovaonicu i stavila ih na stol, primjećujući anksiozne, no očito uzbuđene poglede na licima novih ukućana,

Ala i Josha. Nakon mjeseci nedovoljnih porcija u Ulici ginka, pizza naručena od Tonnettija zasigurno im se činila poput nemogućeg, gotovo nepristojnog luksuza, kao da su umrli i otišli u raj ugode. Uselili su se prije samo tri dana i ubrzo se pokazali idealnim sustanarima – čisti, tihi i korisni. Al je bio otprilike Laurienih godina, nizak, vragolast tip s prosijedom bradicom, bivši konzultant za okoliš u arhitektonskom uredu. Josh je bio u ranim tridesetima, bio je zgodan bivši trgovac softvera, vitak i zamišljen, te je imao naviku zuriti u svakodnevne predmete – vilice i spužve i olovke – kao da ih susreće prvi put u životu. Ne tako davno, mislila je Laurie, nju i Meg bi zaintrigirao ulazak dvojice razmjerno privlačnih, po godinama prikladnih muškaraca u njihove živote. Ostajale bi budne dokasna, šapućući u mraku o došljacima, komentirajući Alov sladak osmijeh, pitajući se nije li Josh možda jedan od onih emocionalno zakržljalih tipova za koje se obično ispostavi da nisu vrijedni uloženog truda kad konačno izađu iz svoje čahure. No za zabavu te vrste bilo je prekasno. Prerezale su sve veze; Al i Josh pripadali su svijetu koji su već ostavile za sobom. Pogodivši točno, Laurie je otvorila kutiju u kojoj je bila pizza s gljivama i crnim maslinama – bila je tu i pizza s kobasicom i lukom za mesojede – koju je Meg posebno zatražila. Aroma koja ju je obavila bila je bogata i kompleksna, prepuna sjećanja kao pjesma na radiju u automobilu. Laurie nije bila pripremljena na žilavost otopljenog sira kad je podigla prvu krišku i na nevjerojatnu težinu koju je osjetila u ruci kad se kriška oslobodila. Polaganim pokretima, pokušavajući u čin unijeti dozu ceremonijalnosti koju je zasluživao, položila je krišku na tanjur i ponudila ga Meg. Volim te, rekla je, govoreći samo očima. Tako si hrabra. I ja tebe volim, bezglasno je odgovorila Meg. Ti si moja sestra. Jeli su u tišini. Al i Josh su pokušavali ne izgledati previše pohlepno, no nisu se uspijevali suzdržati, te su neprestance posezali za kriškama, uzimajući mnogo više nego što je bio njihov pošteni dio. Laurie nije bilo važno. Nije bila jako gladna, a Meg je pojela samo griz hrane za koju je tvrdila da o njoj već mjesecima sanja. Laurie se tužno nasmiješila pregladnjelim muškarcima s druge strane stola. Bili su nevini, baš kao što su to i one bile kada su stigle u

Podružnicu 17, blaženo nesvjesni prekrasne tradicije za koju su odabrani da je nastave. U redu je, pomislila je. Uživajte dok možete. Christine je požurila prema toaletu i ostavila Toma da na prednjem sjedalu pripremi bočicu, grijući vodu zgodnim uređajem koji se spajao na upaljač za cigarete u automobilu. Kad je voda dostigla pravu temperaturu, dodao je paketić formule i silovito zatresao bočicu kako bi se svi sastojci izmiješali. Te je radnje obavio u stanju intenzivne napetosti, provjeravajući u retrovizoru svakih nekoliko sekundi nije li se beba probudila. Iz iskustva je znao koliko je teško pravilno pripremiti bočicu dok ona cvili od gladi. Nešto bi uvijek pošlo po zlu: plastična se vrećica ne bi htjela otvoriti, ili bi kliznula iz kutije, ili bi na dnu imala sitnu rupicu, ili čep bočice ne bi htio sjesti na mjesto, ili što već. Nevjerojatno je bilo na koliko je načina moguće zeznuti tako jednostavnu operaciju. Ovoga su puta, međutim, bogovi bili na njegovoj strani. Pripremio je bočicu, izvukao bebu iz košare ne probudivši je, te je odnio prema prostoru za piknike gdje su pronašli klupu u hladu. Beba nije otvorila oči sve dok joj duda nije dotakla usne. Malo je zaunjkala, a zatim navalila, čvrsto se uhvativši i počevši sisati tako divlje da se Tom morao nasmijati naglas dok mu se bočica ritmički njihala u ruci. Podsjetilo ga je to na ribarenje, na trzaj kada bi riba zagrizla, onaj šok spojenosti s drugim životom. “Baš si gladna, malena, zar ne?” Beba se zagledala u njega dok je gutala i frknula nosom – ne s ljubavlju, pomislio je Tom, čak ni zahvalno, no barem tolerantno, kao da razmišlja, Nemam pojma tko si ti, ali valjda mi je to u redu. “Znam da ja nisam tvoja majka”, prošaptao je. “Ali činim sve što mogu.” Christine dugo nije bilo, dovoljno dugo da beba ispije cijelu bočicu i da se on počne brinuti. Postavio je bebu uspravno i počeo je tapšati po leđima sve dok nije slatko podrignula, što mu se počelo činiti puno manje slatkim čim je osjetio poznatu, obeshrabrujuću vlažnost na ramenu. Mrzio je kiseo miris

ispljuvka, način na koji se hvatao za odjeću i ostajao u nosnicama; bila je to mnogo podmuklija supstanca od kakice beba. Beba je počela negodovati, pa ju je Tom poveo u šetnju odmorištem, što joj je izgleda odgovaralo. Odmorište je bilo skromno – nije na njemu bilo restorana ili benzinske pumpe, samo jednostavna jednokatnica s toaletima, automatima i policama s informativnim brošurama o divotama Connecticuta – no zauzimalo je neobično puno prostora. Bilo je ondje i mjesto za piknike sa šest stolova, šetalište za pse i drugo parkiralište za kamione i kamp-kućice. Dok je lutao oko velikih vozila, Toma je dozvala skupina Bosonogih u kombiju Dodge boje trule višnje s tablicama države Michigan. Bilo ih je petoro, tri dečka i dvije djevojke, svi studentskih godina. Dok su se djevojke divile bebi – posebno ih je, kako se činilo, šarmirala sićušna meta na njezinu čelu – riđokosi dečko s maramom na glavi povezanom u čvorove upitao je Toma ide li do Mount Pocona na cjelomjesečni solsticijski festival. “Bit će ludnica”, rekao je i napravio grimasu dok je podignuo jednu ruku, a drugom se revno počešao po rebrima. “Puno bolje nego prošle godine.” “Ne znam”, rekao je Tom i slegnuo ramenima. “Malo je teško s bebom.” Jedna od djevojaka je podigla pogled. Imala je seksi tijelo, loš ten i nedostajao joj je jedan zub. “Ja ću je čuvati”, rekla je. “Ne smeta mi.” “Možeš misliti”, nasmijao se jedan od njezinih prijatelja, zgodan frajer s neugodnim izrazom lica. “Između orgija.” “Jebi se”, rekla mu je. “Jako sam dobra s djecom.” “Osim kad je na tripovima”, pridružio se i treći tip. Bio je velik i mesnat, igrač američkog nogometa koji polako propada. “A na tripovima je cijelo vrijeme.” “Baš ste šupci”, primijetila je druga djevojka. Christine ga je čekala pokraj BMW-a i promatrala ga sa zamišljenim izrazom na licu, a crna joj je kosa sjala na poslijepodnevnom suncu. “Gdje si bio?” upitala je. “Mislila sam da si me možda ostavio.”

“Hranio sam bebu.” Podigao je praznu bočicu i pokazao joj je. “Cijelu je popila.” “Aha”, zastenjala je, ne trudeći se ni pretvarati da joj je stalo. “Naletio sam na neke Bosonoge. Pun ih je kombi. Rekli su da na Poconosu ima neki veliki festival.” Christine je rekla da je razgovarala s jednom od djevojaka u toaletu. “Bila je sva uzbuđena. Rekla je da će to biti najveći tulum godine.” “Možda bismo se i mi mogli zaletjeti”, oprezno je rekao Tom. “Ako želiš. Mislim da nam je na putu za Ohio.” “Kako god”, rekla je ona. “Ti si šef.” Glas joj je bio bezizražajan, apsolutno nezainteresiran. Tom je osjetio iznenadnu želju da je pljusne po licu – ne da je povrijedi, samo da je probudi – te se morao suzdržavati dok ga nije prošla. “Gledaj”, rekao je. “Znam da si uzrujana. Ali ne bi se trebala iskaljivati na meni. Nisam te ja povrijedio.” “Znam”, uvjerila ga je. “Ne ljutim se na tebe.” Tom je bacio pogled na bebu. “A što je s tvojom kćeri? Zašto si toliko ljuta na nju?” Christine se pogladila po trbuhu, navika koja joj je ostala od trudnoće. Glas joj je bio jedva čujan. “Trebala sam dobiti sina.” “Da”, rekao je on. “Ali nisi dobila sina.” Zaškiljila je pokraj Toma, promatrajući plavokosu obitelj kako preko puta izlazi iz Forda Explorera – dvoje visokih roditelja, troje male djece i svijetli labrador. “Ti misliš da sam glupa, zar ne?” “Ne”, rekao je. “U tome uopće nije problem.” Tiho se nasmijala. Bio je to gorak, bespomoćan zvuk. “Što ti želiš od mene?”

“Želim da primiš svoju kćer”, rekao je, zakoraknuvši naprijed i gurnuvši joj dijete u ruke prije nego što se uspjela oduprijeti. “Samo na nekoliko minuta, dok ja odem na zahod. Misliš da ćeš toliko uspjeti?” Christine nije odgovorila na pitanje. Samo je zurila u njega, držeći dijete što je dalje mogla od svog tijela, kao da je ono bilo izvor uznemirujućeg smrada. On ju je ohrabrujuće potapšao po ramenu. “I razmisli malo o tim imenima”, rekao joj je. Utakmica je Kevinu smirila živce, baš kao što je očekivao. Volio je način na koji bi se vrijeme usporilo na bejzbolskom igralištu, način na koji biste se uspjeli usredotočiti samo na činjenice pred sobom: dvojica ispala, treći je pred kraj, trkači na prvoj i drugoj bazi, broje se dvije lopte i jedan udarac. “Sve je na tebi, Gonzo!” viknuo je s kraja terena, premda nije znao je li mu glas dovoljno glasan kako bi dopro do ušiju Boba Gonzalvesa, najboljeg bacača Carpe Diema, ili sluša li ga Gonzo uopće. Bio je jedan od onih tipova koji bi se sasvim uživjeli kada bi bacali i nestali negdje duboko u vlastitoj glavi. Vjerojatno ne bi primijetio ni kada bi šačica žena na tribinama svukla majice i počela izvikivati svoje brojeve telefona. Nazovi me, Gonzo! Ne tjeraj me da preklinjem! To je bila još jedna stvar koju je Kevin obožavao u vezi softballa: činjenica da ste mogli biti sredovječan procjenitelj na gradilištu s pivskim trbuščićem poput Gonza – tipa koji bi na jedvite jade dotrčao do prve baze a da ne riskira srčani udar – te svejedno biti zvijezda, čarobnjak sporih dobacivanja čije su zavaravajuće nisko bačene lopte naizgled lebdjele poput kremšnita prema udaraču, da bi se na kraju vinule preko linije udaranja kao upucana patka. “To, čovječe!” skandirao je Kevin, udarajući ritmički u rukavicu. “Nemaš brige!” Stajao je daleko na lijevoj strani centra, a sa svake mu se strane pružao veliki travnati prostor. Pojavila su se samo osmorica momaka iz Carpe Diema i momčad je odlučila da će igrati s jednim igračem manje na vanjskom terenu, umjesto da ostave rupu u sredini istog. To je značilo da je Kevin morao pokrivati puno više terena dok mu je bakreno, nisko sunce sijalo ravno u oči.

Nije mu smetalo; bio je jednostavno sretan što je ondje i radi najbolju moguću stvar koju je muškarac mogao raditi večeri lijepe poput te. Stigao je na igralište tek nekoliko minuta prije početka, spašen činjenicom da se Jill pojavila kod kuće na vrijeme u dvadeset do pet. Dok mu je kći poslužila kao distrakcija, uspio je uletiti u kuću i presvući se u dres – bijele rastezljive hlače i svijetloplavu majicu kratkih rukava s riječima Carpe Diem napisanima starinskim pismom iznad slike pivske krigle – i zatim zgrabiti jabuku i bocu vode, sve to izbjegavši uopće primijetiti Aimee, kamoli manevrirati neke potencijalno neugodne situacije. Sljedeće bacanje je bilo poprilično vani, što je značilo tri naprema jedan za Ricka Sansomea, osrednjeg udarača u najboljem slučaju. Posljednje što je Gonzo želio učiniti bilo je da izbaci Sansomea i mora se suočiti s Larryjem Tallericom dok su baze bile pune. Tallerico je bio zvijer, namrgođeni, suncem opaljeni mlatitelj koji je jednom udario loptu tako daleko da nikada nije pronađena. “Samo polako!” vikao je Kevin. “Neka on zamahuje!” Nadlanicom je obrisao čelo, pokušavajući odagnati sveprisutan osjećaj srama koji ga je cijeli dan tištio. Znao je koliko su se blizu on i Aimee našli pred groznom pogreškom i bio je odlučan u namjeri da se to nikada više ne ponovi. Bio je zreo muškarac, te navodno odgovorna odrasla osoba. Na njemu je bilo da se uhvati u koštac sa situacijom, da iskreno i otvoreno postavi pravila. Sve što je trebao učiniti bilo je sjesti s njom odmah ujutro, uvažiti ono što se događa između njih i reći joj da to mora prestati. Ti si jako privlačna djevojka, rekao bi joj. Siguran sam da to i sama znaš. I poprilično smo se zbližili u posljednjih nekoliko tjedana – puno više nego što smo trebali. A zatim bi objasnio, na koliko očit način to bude potrebno, da se između njih ništa romantično ili seksualno nikada neće moći dogoditi. To nije fer prema tebi i nije fer prema Jill, a ni ja nisam muškarac koji bi bilo koju od vas stavio u tu poziciju. Žao mi je ukoliko sam na tebe ostavio takav dojam. Bilo bi neugodno, to je bilo neupitno, no ni blizu toliko neugodno koliko bi bilo ne učiniti ništa, dopustiti si da hine nevinost i nastave na tom opasnom putu kojim su krenuli. Što bi uslijedilo? Slučajan susret na hodniku ispred njezine

spavaće sobe? Aimee samo u ručniku, mumlja ispriku dok se progurava pokraj njega, a ramena im se dotiču u prolazu? Sansome je faulirao sljedeće bacanje i ono poslije toga, na jedvite jade ostajući u igri. Gonzovo sljedeće bacanje proletjelo mu je preko glave tako visoko da je Steve Wiscziewski trebao iskočiti iz čučnja da bi uhvatio loptu. “Četvrta lopta!” povikao je sudac. “Svi na baze!” Trkači su se pokrenuli dok je Sansome otkaskao do prve. U nadi da će smiriti Gonzove živce, Steve je zatražio prekid i otišao do brežuljka kako bi razgovarao s njim. I Pete Thorne je dolutao sa svog mjesta kako bi podijelio s njima svoje mišljenje. Dok su razgovarali, Kevin se povukao dublje na vanjski teren, kako bi iskazao poštovanje prema Tallericovoj moći. Dok je Carpe Diem vodio s tri boda razlike, mogli su si priuštiti odustati od kojeg trčanja. Ono što je želio izbjeći bio je scenarij u kojem mu lopta prelijeće preko glave, a on mora trčati za njom i dobaciti je jako sljedećem tipu kako bi spriječio grand slam. “Zaigrajmo!” Pete i Steve su se vratili na svoje pozicije. Tallerico se doklatario do oznake te dotakao površinu debelim krajem palice, zabavljeno zamahnuvši dvaput kad je spazio kako daleko Kevin stoji, možda deset metara od ruba šume. Kevin je skinuo plavu kapu s glave i zamahnuo njome zrakom prema golemom muškarcu, pozivajući ga neka da sve od sebe. Gonzo se pripremio i bacio loptu, dobacivši debelu točno preko oznake. Tallerico je samo stajao ondje i promatrao je kako pada, nimalo uznemiren kad je sudac označio prvo bacanje. Kevin je pokušao zamisliti razgovor koji će morati voditi s Aimee za kuhinjskim stolom, te se pitao kako će ga ona primiti, te kako će se on osjećati kad bude gotov. Toliko je toga u proteklih nekoliko godina izgubio – kao i svi ostali – i toliko se trudio ostati jak i zadržati pozitivan stav, ne samo zbog sebe, već i zbog Jill, kao i zbog svojih prijatelja i susjeda, te svih ostalih u gradu. Zbog Nore, također – posebno zbog Nore, premda to nije najsretnije završilo. U ovom je trenutku osjećao težinu svih tih gubitaka i težinu svih godina koje su bile iza njega, kao i onih koje ga čekaju, koliko god njih bude bilo – tri ili četiri, dvadeset ili trideset, možda više. Privlačila ga je Aimee, naravno – toliko je bio voljan priznati – no nije želio

spavati s njom, ne u stvarnom svijetu. Ono što će mu nedostajati bio je njezin osmijeh ujutro i osjećaj nade koji mu je ulijevala, ono uvjerenje da je još uvijek moguće zabavljati se, da je čovjek više od zbroja svega što mu je bilo oduzeto. Bilo mu je teško razmišljati da će se toga trebati odreći, pogotovo kada neće imati nešto čime bi to zamijenio. Zveket aluminijske palice prenuo ga je iz sanjarenja. Ugledao je obris lopte kada je poletjela, a zatim je izgubio u sunčevu sjaju. Podigavši golu ruku kako bi zaklonio oči, zateturao je unatrag, zatim malo udesno, instinktivno kalibrirajući putanju predmeta koji nije uspijevao vidjeti. Zacijelo je to bio vrlo visok udarac jer se na sekundu ili dvije činilo da je lopta napustila Zemljinu atmosferu i da se nikada neće spustiti. No zatim ju je ugledao, jarku točku kako leti preko neba u luku prema dolje. Podigao je ruku i otvorio rukavicu. Lopta mu je sletjela na dlan uz odjekujući udarac, kao da je ondje bila cijelo vrijeme i kao da je sretna što je stigla na odredište. Jill je upitala treba li odjenuti bijelu odjeću kada dođe prespavati, no profesorica Maffey joj je rekla kako to nije potrebno. Samo ponesi sebe i vreću za spavanje, pisala joj je. Sve je poprilično ležerno u Kući za posjetitelje. I ne brini se oko Zavjeta šutnje. Moći ćemo šaptati. Bit će zabavno! Kako bi dobrovoljno odala počast mjestu na koje odlazi, Jill je odabrala rastezljivu bijelu majicu koju je odjenula na traperice i složila u torbu pidžamu, čisto donje rublje i nekoliko toaletnih potrepština. U posljednjem je trenutku dodala i omotnicu s nekoliko obiteljskih fotografija – svojevrsnu prvu skicu knjige uspomena – za slučaj da joj se posjet odulji više od jedne noći. Aimee obično navečer nije bila kod kuće, no Jill ju je čula kako se kreće u gostinjskoj sobi, tako da se nije začudila kad ju je zatekla u prizemlju kako sjedi na kauču u dnevnoj sobi. Ono što ju jest iznenadilo bili su kovčezi pokraj Aimeenih nogu, dva jednaka platnena plava na kotačiće koje su njezini roditelji kupili dok je Tom još bio srednjoškolac, kad je cijela obitelj išla u Toskanu na proljetne praznike.

“Ideš nekamo?” upitala je, svjesna zarolane vreće za spavanje koja joj je visjela s ruke. Mogle su ovako i putovati zajedno, te trenutno čekati prijevoz do zračne luke. “Odlazim”, objasnila je Aimee. “Već je vrijeme da ti se maknem s puta.” “O”, Jill je kimala dulje nego što je bilo potrebno, čekajući da potpuno razumije značenje Aimeenih riječi. “Tata mi nije ništa rekao.” “On ne zna.” Aimeenom je osmijehu nedostajalo uobičajenog samopouzdanja. “Odlučila sam nekako spontano.” “Ne ideš valjda kući? Natrag očuhu?” “O, Bože, ne.” Aimee je zvučala kao da je ta pomisao zastrašuje. “Tamo se više nikada ne vraćam.” “Ali kamo onda...?” “Ima ta jedna cura koju sam upoznala na poslu. Mimi. Prilično je super. Živi sa starcima, ali u odvojenom podrumskom stanu. Rekla je da mogu kod nje ostati neko vrijeme.” “Opa.” Jill je osjetila laganu ljubomoru. Sjećala se koliko je divno bilo kad se Aimee bila tek doselila, dok su njih dvije bile bliske poput sestara, a životi su im bili potpuno isprepleteni. “To ti je super.” Aimee je slegnula ramenima; bilo je teško shvatiti je li ponosna na samu sebe ili joj je neugodno. “To je ono što ja radim, zar ne? Sprijateljim se s nekim s posla i onda im se uselim u kuću. A onda ostanem kod njih puno dulje nego što bih trebala.” “Bilo je zabavno”, promrmljala je Jill. “Bilo nam je drago što si bila kod nas.” “A što je s tobom?” zapitala se Aimee. “Kamo ćeš ti?” “Samo kod prijateljice”, rekla je Jill nakon kratkog oklijevanja. “Nitko koga poznaješ.” Aimee je nezainteresirano kimnula, više nimalo znatiželjna o detaljima Jillina društvenog života. Oči su joj nostalgično lutale po dnevnoj sobi – televizor velikog zaslona, udoban kauč, slika skromne kolibe pod svjetlošću ulične lampe. “Stvarno mi se svidjelo ovdje”, rekla je. “Ovo je najbolje mjesto na kojem sam ikada živjela.”

“Ne trebaš otići, znaš.” “Vrijeme je”, rekla joj je Aimee. “Vjerojatno sam trebala otići još prije nekoliko mjeseci.” “Nedostajat ćeš mom tati. Stvarno si ga znala razveseliti.” “Napisat ću mu pismo”, obećala je Aimee, obraćajući se Jillinim stopalima umjesto njezinu licu. “Samo mu reci hvala na svemu, može?” “Naravno.” Jill je imala osjećaj kao da je još nešto bilo potrebno reći, no nije se mogla sjetiti što bi to bilo, a Aimee joj nije pomagala. Obje su osjetile olakšanje kad se izvana začula automobilska truba. “To je moj prijevoz.” Aimee je ustala i zagledala se u Jill. Činilo se da se pokušava nasmiješiti. “Čini se da je to onda to.” “A valjda.” Aimee je zakoraknula prema naprijed i rastvorila ruke u oproštajni zagrljaj. Jill joj je odgovorila najbolje što je mogla jednom slobodnom rukom. Ponovno se začula truba. “Prošlog ljeta?” rekla je Aimee. “Ti si mi na neki način spasila život.” “Ma bilo je obratno”, uvjeravala ju je Jill. Aimee se tiho nasmijala i podigla prtljagu. “Samo posuđujem ove. Vratit ću ih za nekoliko dana.” “Kad god uspiješ”, odgovorila je Jill. “Nema žurbe.” Stajala je na pragu i promatrala kako njezina bivša najbolja prijateljica na cijelom svijetu vuče kovčege prema plavoj Mazdi koja ju je čekala na rubu kolnika. Aimee je otvorila prtljažnik, položila torbe unutra i okrenula se kako bi joj mahnula zbogom. Jill je osjetila kako se u njoj stvara praznina dok je dizala ruku, osjećaj da joj nešto vitalno nestaje iz života. Uvijek je bilo tako kada bi netko do koga vam je stalo otišao, čak i kada biste znali da je neizbježno i da vjerojatno nije vaša krivica.

Nevjerojatno, mislio je Tom dok se vozio niz Washingtonsku aveniju prvi put u više od dvije godine. Uopće se nije promijenilo. Nije bio siguran zašto mu to smeta. Možda zato što se on toliko promijenio od posljednjeg puta kada je bio kod kuće, pa je smatrao da se i Mapleton trebao promijeniti. No sve je bilo točno ondje gdje je trebalo biti – dućan Safeway, diskont cipela Velikog Mikea, Taco Bell, Walgreens, onaj ružni zeleni toranj koji se izdiže iznad Burger Kinga, a iz kojeg izvire gomila telefonskih antena i satelitskih tanjura. A zatim i onaj drugi krajolik, nakon što je skrenuo s glavnog puta na tihe ulice u kojima su ljudi doista i živjeli, onaj svijet snova iz predgrađa sa savršenim travnjacima i oblikovanim grmljem, preokrenutim triciklima i žutim zastavicama protiv insekata koje su mlohavo visjele na večernjem zraku bez daška vjetra. “Skoro smo došli”, obratio se bebi. Ostali su bili samo njih dvoje, a ona je spavala cijelim putem. Čekali su na odmorištu nekih pola sata u slučaju da se Christine odluči pojaviti, no to je bila samo formalnost. Znao je da je otišla, znao je to već u trenutku kad se vratio iz toaleta i pronašao djevojčicu samu u automobilu, vezanu u svojoj maloj sjedalici kako zuri u njega staklastim očima punima prijekora. Što je bilo još gore, Tom je znao da je sve njegova krivica: prestrašio je Christine kada joj je onako gurnuo dijete u ruke dok ona još očito nije bila spremna. Pretražio je auto, no nije bilo ni poruke, ni isprike, niti riječi zahvale ili objašnjenja, čak ni jednostavan oproštaj s odanim prijateljem koji ju je podržao i zaštitio kada to nitko drugi nije htio, njezinim suputnikom preko cijele zemlje i gotovo dečkom, surogatnim ocem njezina djeteta. Pretražio je i parkiralište, no nije pronašao ni traga njoj, kao ni kombiju punom Bosonogih koji su išli na Poconos. Nakon što mu je prvotni šok popustio, pokušao se uvjeriti da je tako i bolje, da će mu život biti lakši bez nje. Bila mu je samo teret u automobilu, još jedno breme koje je morao nositi s mjesta na mjesto, bila je jednako sebična i zahtjevna kao i dijete koje je napustila, samo što ju je bilo mnogo teže zadovoljiti. Zavaravao se mišlju da bi se mogla jednog jutra probuditi i iznenada shvatiti da joj je bolje s njim nego što bi joj bilo s Gilchrestom. Propustila si priliku, pomislio je. Ja sam bio taj koji te volio.

No u tome je i bio problem, onaj na koji mu se mozak uporno vraćao dok je upravljao BMW-om prema mjestu koje mu je nekad bilo dom: volio ju je, a ona je otišla. Boljelo ga je dok je razmišljao kako se vozi niz autocestu u tom kombiju punom Bosonogih klinaca koji cijelo vrijeme razgovaraju o velikom tulumu i ludoj zabavi koja ih očekuje. Christine ih vjerojatno nije ni slušala, već je samo ondje sjedila razmišljajući kako je dobro biti slobodna, daleko od bebe i daleko od Toma, također, daleko od dvoje ljudi koji si nisu mogli pomoći a da je ne podsjećaju na sve što je pošlo po zlu i na to kakva je budala ispala. Još ga je više boljela pomisao da će za tjedan ili možda mjesec dana izaći iz magle i shvatiti da je najgore prošlo, da se ponovno može smijati i plesati, možda se čak i spetljati s nekim glupim napušenim sretnikom. A gdje će Tom tada biti? Kod kuće u Mapletonu sa svojim ocem i sestrom, odgajat će dijete koje nije ni njegovo, još uvijek žaleći za djevojkom koja ga je ostavila na odmorištu u Connecticutu? Zar bi ga ondje ovo dugo putovanje trebalo izbaciti? Točno ondje gdje je i započeo, ali s metom na čelu i nečistom pelenom u ruci? U trenutku kada je skrenuo u Ulicu Lovell, sunce je već bilo zašlo, no nebo je još uvijek bilo duboko plave boje iznad velike bijele kuće njegove obitelji. “Djetešce”, rekao je. “Što bih ja s tobom trebao učiniti?” Ne oklijevajte. To je bila uputa broj jedan. Odlazak mučenika treba biti brz i bezbolan. “Hajde”, preklinjala je Meg. Bila je naslonjena o cigleni zid ispod vanjskog stepeništa Osnovne škole Bailey, a prsa su joj se uzdizala sa svakim hrapavim udahom. Cijev pištolja stajala joj je tek koji centimetar od sljepoočnice. “Samo trenutak”, rekla je Laurie. “Ruka mi se trese.” “Sve je u redu”, podsjetila ju je Meg. “Činiš mi uslugu.”

Laurie je duboko udahnula da se smiri. Možeš ti to. Bila se pripremila. Naučila je kako pucati iz pištolja i revno radila vježbe vizualizacije koje su bile opisane u letku s uputstvima. Pritisnite obarač. Zamislite bljesak zlatne svjetlosti koji će mučenika preseliti ravno u raj. “Ne znam zašto sam toliko nervozna”, rekla je. “Popila sam dvije tablete za smirenje.” “Nemoj razmišljati o tome”, podsjetila ju je Meg. “Samo to učini i otiđi odavde.” To je bila Lauriena mantra večeri, njezin zadatak ukratko: Izvedi to i otiđi odavde. Automobil će je čekati na uglu Ulice brijestova i Lakewooda. Nije znala kamo će je odvesti, samo da će to biti daleko od Mapletona i da će ondje biti vrlo mirno. “Brojat ću od deset naniže”, rekla joj je Meg. “Ne daj mi da dođem do jedan.” Pištolj je bio malen i srebrn s crnom plastičnom drškom. Nije bio toliko težak, no Laurie je bila potrebna sva snaga kako bi ga držala mirno. “Deset... devet...” Bacila je pogled preko ramena kako bi se uvjerila da je školsko dvorište prazno. Kad su stigle, nekoliko je tinejdžerica sjedilo na ljuljačkama i ogovaralo, no Laurie i Meg su zurile u njih dok nisu otišle. “Osam... sedam...” Megine su oči bile sklopljene, a lice zgrčeno od iščekivanja. “Šest...” Laurie je poručila svome prstu da se pomakne, no prst je nije poslušao. “Pet...” Prošla je kroz cijelu kalvariju odvajanja od obitelji i prijatelja, kako bi se povukla iz svijeta i udaljila se od zemaljskih ugoda i ljudskih veza. Ostavila je muža, napustila kćer, zašutjela i predala se Bogu i Krivcima. “Četiri...”

Bilo je teško, no učinila je to. Bilo je kao da je posegnula vlastitom rukom i iščupala jedno od svojih očiju, bez anestezije, bez žaljenja. “Tri...” Od sebe je napravila drugačiju osobu, čvršću i krotkiju u isto vrijeme. Sluškinju bez ikakvih želja, bez ičega za izgubiti, spremnu poslušati Božju volju, doći kada bude pozvana. “Dva...” No onda se pojavila Meg i one su provele sve to vrijeme zajedno, a ona se našla ponovno na početku – slaba i sentimentalna, puna sumnje i čežnje. “Jedan...” Meg je stisnula zube, pripremajući se za neizbježno. Nakon što je prošlo nekoliko sekundi, otvorila je oči. Laurie joj je na licu primijetila sjenu olakšanja, nakon koje je uslijedila poplava zlovolje. “Kvragu”, otresla se. “Žao mi je”, Laurie je spustila pištolj. “Ne mogu to učiniti.” “Ali moraš. Obećala si.” “Ali ti si mi prijateljica.” “Znam.” Megin je glas sada bio mekši. “Zato te i trebam da bi mi pomogla. Da to ne moram učiniti sama.” “Ne moraš to uopće učiniti.” “Laurie”, zagunđala je Meg. “Zašto moraš to toliko otežavati?” “Zato što sam slaba”, priznala je Laurie. “Ne želim te izgubiti.” Meg je ispružila ruku. “Daj mi pištolj.” Govorila je s takvim smirenim autoritetom, s tolikom potpunom vjerom u misiju, da je Laurie osjetila strahopoštovanje, čak i određenu količinu ponosa. Bilo je teško povjerovati da je ovo ista ona preplašena mlada žena koja je plakala cijelu večer prije spavanja svoje prve večeri u Plavoj kući, pristupnica koja nije mogla disati u trgovini. “Volim te”, prošaptala je Laurie dok joj je predavala pištolj.

“I ja tebe volim”, rekla je Meg, no glas joj je bio bezizražajan, kao da joj je duša već napustila tijelo, kao da joj nije bilo stalo da pričeka zaglušujuću eksploziju trenutak kasnije i imaginarni bljesak zlatne svjetlosti. Nora je znala da je bilo smiješno što pješaci preko cijelog grada kako bi dostavila pismo koje je jednako tako mogla ubaciti u poštanski sandučić, no bila je prekrasna večer, a ona nije imala pametnijeg posla. Na ovaj će način barem biti sigurna da se pismo nije izgubilo ili zapelo negdje u pošti. Moći će ga tada samo prekrižiti s liste i nastaviti na sljedeći zadatak. U tome je bila prava poanta ove vježbe – da učini nešto, da prestane odgađati i učini mali ali konkretan korak u pravom smjeru. Odlazak iz grada i početak novog života pokazali su se mnogo izazovnijima nego što je očekivala. Prošli je tjedan doživjela onaj manični nalet energije – onu živopisnu viziju svoje plavokose budućnosti pod pseudonimom – no ubrzo je izblijedjela i zamijenila ju je i predobro poznata inercija. Nije si uspjela smisliti novo ime, nije uspjela odlučiti kamo bi voljela poći, nije nazvala odvjetnika ili agenta za nekretnine kako bi ugovorila prodaju kuće. Jedino što je uspjela bilo je voziti bicikl dok je noge ne bi zaboljele i prsti obamrli, a mozak joj postao preumoran da bi se borio. Mogućnost prodaje kuće je bila ono što ju je omelo u planovima. Trebala je se riješiti, toliko joj je bilo jasno, ne samo zbog novca, već i zbog psihološke slobode koja bi došla kad bi je ostavila za sobom, zbog jasne linije koja prije odvaja od poslije. Ali kako je mogla to učiniti kad je ta kuća bila jedini dom koju su njezina djeca ikad poznavala, prvo mjesto na koje bi pošli ako bi se ikada vratili. Znala je da se neće vratiti, naravno – barem je mislila da to zna – no to je saznanje nije priječilo u tome da samu sebe muči, da si dopušta da zamišlja razočaranje i zbunjenost koju bi osjetili – osjećaj napuštenosti – kad bi im vrata otvorio stranac a ne njihova majka. Ne mogu im to učiniti, mislila je. Baš joj je tog poslijepodneva, međutim, sinulo rješenje. Umjesto da proda kuću, mogla bi je iznajmiti preko agencije, urediti sve tako da netko zna kako stupiti s njom u kontakt ukoliko se dogodi čudo. Ne bi to bio čist prekid o kakvom je maštala – vjerojatno bi trebala nastaviti koristiti svoje ime, za

početak, barem u ugovoru za iznajmljivanje – no bio je to kompromis s kojim je mogla živjeti. Odlučila je sutra ujutro otići do agencije Century 21 i dogovoriti detalje. Ubrzala je hod kad se približila Ulici Lovell. Nebo se mračilo, a noć se polako uljuljavala po svom rasporedu za toplog vremena. Kevinova će utakmica softballa uskoro završiti – provjerila je raspored na internetu – i htjela je biti što je dalje moguće van njegova susjedstva kad se on vrati. Nije ga željela ni vidjeti niti razgovarati s njim, nije željela da je podsjeti kako je drag i koliko je uživala u njegovu društvu. Od toga nije imala nikakve koristi, ne više. Na trenutak je oklijevala pred njegovom kućom. Nikada prije nije bila ondje – namjerno nije dolazila – i začudila ju je njezina veličina, sva njezina tri kata u kolonijalnom stilu, zabačena daleko od ceste s travnjakom na laganoj nizbrdici koji je bio dovoljno velik za igru malog nogometa. Glavni je ulaz bio nadsvodnjen, a brončani poštanski sandučić postavljen pokraj vrata. Hajde, rekla si je. Možeš ti to. Bila je nervozna dok se približavala kući prilazom i preko kamene staze koja je vodila do stepenica. Jedno je bilo maštati o nestanku, o ostavljanju prijatelja i obitelji za sobom; to uistinu i učiniti bilo je nešto sasvim drugo. Oproštaj s Kevinom bio je stvaran, djelo koje neće moći poreći. Više me nećeš vidjeti, bila je napisala u pismu. U nadsvodnjenom prostoru ispred ulaza visjela je svjetiljka, no nije bila upaljena, te se ondje činilo mračnije nego bilo gdje na svijetu. Nora je bila toliko usredotočena na poštanski sandučić da nije ni primijetila glomazan predmet odložen na stepenicama dok nije gotovo posrnula preko njega. Uzdahnula je kada je shvatila o čemu se radi, a zatim kleknula kako bi je bolje promotrila. “Oprosti”, rekla je. “Nisam te primijetila tu dolje.” Beba je spavala dubokim snom u svojoj automobilskoj sjedalici, bila je tek sitno novorođenče vjeveričastih obraza i blago azijskih crta lica s mekim busenom crne kose. Iz tijela joj se širio poznat miris, nepogrešiva slatka i kisela aroma novog života. Pokraj sjedalice bila je odložena torba za pelene, s načrčkanom porukom zataknutom za vanjski džep. Nora je zaškiljila kako bi je pročitala: Ova djevojčica nema imena. Molim vas da se dobro pobrinete za nju.

Ponovno se okrenula prema bebi. Srce joj je iznenada počelo bijesno tući. “Gdje ti je mama?” upitala je. “Kamo je otišla?” Beba je otvorila oči. U pogledu joj nije bilo straha. “Zar nemaš ni mamu ni tatu?” Beba je napuhala balončić od sline. “Zna li itko da si ovdje?” Nora se osvrnula oko sebe. Ulica je bila prazna, tiha poput sna. “Ne”, rekla je, odgovorivši na vlastito pitanje. “Ne bi te samo tako ostavili ovdje samu.” Automobilska je sjedalica služila i kao nosilica za bebe. Nora je iz znatiželje uzela ručku i podigla je s tla. Nije bila toliko teška, nimalo nezgrapnija od vrećice s namirnicama. Prenosiva, pomislila je i ta joj je riječ na lice istjerala osmijeh. U apstraktnom se smislu odlazak na spavanje ondje činio kao super ideja. No sada kada je doista hodala prema Ulici ginka, Jill je osjetila kako u njoj buja otpor. Što bi ona i profesorica Maffey trebale raditi cijelu večer? Zamisao da će razgovarati šapatom isprva joj se činila uzbudljivom, čak i blago zabranjenom, kao kad se u kampu ostaje budan nakon što su svi morali otići leći. Kad je malo razmislila, međutim, učinilo joj se to neiskrenim, kao da netko ljudima servira sladoled prve večeri na farmi za mršavljenje. Hej, uzmi još malo vruće karamele! Bit će ti super u Kampu skidaj kile! Ni činjenica da će se Aimee iseliti nije ju obradovala koliko je mogla očekivati. Ne zbog nje same – njih su dvije već davno preboljele jedna drugu – već zbog oca. Prilično se zbližio s Aimee u posljednjih nekoliko mjeseci i bit će tužan kad shvati da ona odlazi. Jill je bila ljubomorna na njihovo prijateljstvo, čak i pomalo zabrinuta, no također je shvaćala koliko je uspjelo smanjiti pritisak na nju, te koliko će je otac više trebati u nadolazećim danima i tjednima. Nije idealno vrijeme da ga ostavljam nasamo, pomislila je, premjestivši vreću za spavanje iz lijeve ruke u desnu dok je hodala niz Ulicu brijestova.

Zastala je kad ju je prestrašilo nešto što joj je zazvučalo poput pucnja koji je dolazio iz smjera Osnovne škole Bailey. Petarda, rekla si je, no oblio ju je hladan znoj, popraćen neugodnom vizijom mrtvaca kojeg je pronašla pokraj kontejnera na Valentinovo – s tekućom aureolom oko glave, razrogačenih očiju koje zure u iznenađenju, beskrajne minute koje su proveli zajedno čekajući policiju da se pojavi. Sjetila se kako mu se dvaput obratila, kao da je još uvijek živ, no treba mu samo malo ohrabrenja. Samo petarda... Nije bila sigurna koliko je provela leđima okrenuta cesti, slušajući hoće li se začuti i druga eksplozija koja se nikada nije dogodila. Sve što je znala bilo je da je neki automobil skrenuo ravno prema njoj kad se okrenula, krećući se tiho i prebrzo, kao da je želi pregaziti. Izravnao je smjer u posljednjoj sekundi i zaustavio se paralelno s pločnikom, uredno pokraj nje, bijeli Prius okrenut u pogrešnom smjeru. “Hej, Jill!” Scott Frost ju je dozvao s vozačkog sjedala dok se zatamnjeni prozor spuštao. S radija u automobilu čula se pjesma Boba Marleyja, ona o tri ptičice, a Scott se smiješio svojim uobičajenim napušenim osmijehom. “Gdje se ti skrivaš?” “Nigdje”, rekla je, nadajući se da ne izgleda onako potreseno kako se osjeća. Zaškiljio je dok je proučavao vreću za spavanje koja joj je bila u ruci i torbu natrpanu stvarima koju je prebacila preko prsa. Adam Frost se naginjao sa suvozačkog sjedala, dok mu je identično lijepo lice bilo posloženo malo iznad i iza bratova. “Bježiš od kuće?” upitao je Scott. “Da”, rekla mu je. “Mislim da ću se pridružiti cirkusu.” Scott je nekoliko sekundi razmislio o tome, a zatim se s odobravanjem zahihotao. “Odlično”, rekao je. “Trebaš prijevoz?” ....................

Automobil za bijeg nalazio se točno ondje gdje je trebao biti. Naprijed su sjedila dvojica muškaraca, pa je Laurie otvorila stražnja vrata i ušla. U ušima joj je još uvijek zvonilo od pucnja; činilo joj se kao da je obavijena zujanjem, kao da je čvrsta barijera zvuka podignuta između nje i ostatka svijeta. Bilo je bolje tako. Bila je svjesna da muškarci zure u nju i pitala se je li nešto nije u redu. Za trenutak je onaj na suvozačkom sjedalu – bio je preplanuo, tip koji vrijeme provodi u prirodi – otvorio pretinac ispred sebe i izvadio plastičnu vrećicu sa zatvaračem. Otvorio ju je i pružio joj. Shvaćam, pomislila je. Pištolj. Žele da im vratim pištolj. Podigla ga je s dva prsta, poput detektivke na televiziji i ubacila ga u vrećicu, pokušavajući ne razmišljati o teškoći uz koju ga je izvukla iz Megine ruke. Muškarac joj je poslovno kimnuo i zatvorio vrećicu. Dokazi, pomislila je Laurie. Treba sakriti dokaze. Činilo se da je vozač uzrujan zbog nečega. Bio je mlađahan tip okrugloga lica i pomalo izbuljenih očiju i stalno se lupkao po čelu, kao da glupu osobu podsjeća da razmišlja. Laurie nije razumjela značenje te geste sve dok joj muškarac sa suvozačkog sjedala nije dodao papirnatu maramicu. Jadna Meg, pomislila je, dok je maramicu prinosila čelu. Osjetila je nešto vlažno i ljepljivo kroz papir. Jadna, hrabra Meg. Muškarac sa suvozačkog sjedala uporno joj je dodavao maramice, dok je vozač dodirivao različite dijelove lica kako bi joj pokazao gdje se treba obrisati. Bilo bi jednostavnije da se pogledala u ogledalo, no sve troje je shvaćalo da je to loša ideja. Vozač se naposljetku okrenuo i upalio automobil, krećući se niz Lakewood prema Washingtonskoj aveniji. Laurie se smjestila u svom sjedalu i zatvorila oči. Hrabra, hrabra Meg. Nakon nekog vremena pogledala je kroz prozor. Napuštali su Mapleton u tom trenutku i prelazili u Gifford, krećući se vjerojatno prema glavnoj cesti. Nakon toga više ništa nije znala o mjestu na koje odlazi, a nije ju ni bilo briga. Gdje god da bilo, otići će onamo i čekati kraj, svoj vlastiti i kraj svih ostalih.

Sumnjala je da će biti potrebno još dugo. BMW je imao ugrađen satelitski radio, što je bilo prilično zgodno. Tom ga je pokušavao slušati nekoliko puta otkad su krenuli iz Cambridgea, no trebao ga je držati tiho kako ne bi uznemirio bebu ili naljutio Christine. Sada ga je mogao raspaliti, mijenjajući stanice s klasičnog hip-hopa na alternativu, pa na nostalgiju osamdesetih i pop metal kad god bi mu se prohtjelo. Klonio se kanala koji je puštao rock s improvizacijom, smatrajući da će čuti i više nego dovoljno toga kada stigne na Poconos. Osjećao se malo manje uznemireno kad je stigao na autocestu. Težak je dio bio pobjeći iz Mapletona. Stalno je odlazio iz grada, te zatim gubio živce i okretao se u posljednjem trenutku kako bi provjerio što je s bebom. Učinio je to tri puta prije nego što je konačno skupio hrabrosti otići, uvjerivši se da će njoj biti dobro. Nahranio ju je i presvukao prije nego što je otišao, te je pretpostavljao da će vjerojatno spavati nekoliko sati, prije nego što će se netko vratiti kući i pobrinuti se za nju ili će je netko od susjeda čuti kako plače. Možda bi mogao nazvati oca sa sljedećeg odmorišta, pretvarati se da je slučajno, samo kako bi provjerio je li sve u redu. Ako mu nitko ne odgovori, uvijek bi mogao nazvati policiju s javne govornice i anonimno dojaviti da se u Ulici Lovell nalazi napuštena beba. No nadao se da do toga neće doći. U srcu je bio poprilično siguran da je donio ispravnu odluku. Nije mogao ostati u Mapletonu, nije se mogao vratiti u tu kuću, u taj život, barem ne bez Christine. No nije mogao ni povesti bebu sa sobom. Nije joj bio otac i nije imao posao, novac, a ni stan. Bit će joj bolje s njegovim ocem i s Jill, ako je odluče zadržati, ili s obitelji usvojitelja punoj ljubavi koja će joj pružiti siguran, stabilan život koji joj Tom nikada ne bi mogao pružiti, barem ako nije želio postati potpuno jadan. Možda se jednog dana on i Christine uspiju vratiti u Mapleton i ponovno potražiti bebu, ponovno stvoriti obitelj o kojoj je Tom sanjao. Za to su bile male šanse, znao je, a nije ni bilo smisla razmišljati puno unaprijed. Ono što je u ovom trenutku trebao učiniti bilo je pronaći taj solsticijski festival i pridružiti se Bosonogim klincima koji su plesali pod zvijezdama. Oni su sada

bili njegovi ljudi i on je ondje pripadao. Možda će Christine biti ondje, a možda neće. Kako god, zvučalo je to kao prilično dobar tulum. Jill je sjedila na crvenkastoj sklopivoj ležaljci u uređenom podrumu i promatrala kako loptica leti amo-tamo preko stola za ping-pong. Za dvojicu napušenih klinaca, blizanci Frost igrali su s iznenađujućom vještinom i intenzitetom, tijela su im bila opuštena i fluidna, a lica napeta od koncentracije i kontrolirane agresije. Nijedan nije ispuštao ni glasa, osim pokojeg uzdaha i ozbiljne najave rezultata prije svakog servisa. Inače se čulo samo hipnotičko udaranje lopte o stol o reket o stol, opet i iznova, sve dok jedan od braće ne bi iskoristio prednost i povukao se unatrag kako bi izveo čudovišan udarac kojeg bi ovaj drugi često čak i uspio uzvratiti. U njihovoj je igri bilo prekrasne simetrije, kao da je jedna osoba bila s obje strane stola i sama sa sobom izmjenjivala loptice u nekoj samoodržavajućoj petlji. Osim što bi se jedan od igrača – Scott, onaj s desne strane – često zagledao u Jilline oči u zatišjima između voleja i vodio s njom tihi razgovor, dajući joj do znanja da nije zaboravljena. Drago mi je što si tu. I meni je drago. Rezultat je bio izjednačen, osam naprema osam. Scott je duboko udahnuo i servirao odličnu vrteću loptu, udarajući reketom prema dolje u oštroj dijagonali. Adama je to zateklo, te se nagnuo udesno prije nego što je shvatio pogrešku i bacio se preko cijelog stola kako bi pokušao nezgodan bekhend, te uspio udariti slabu visoku loptu koja je jedva prešla mrežu. I samo tako su ponovno uhvatili ritam, staloženi, strpljivi pam-para-pam, dok se bijela mrlja odbijala s jednog narančastog reketa prema drugome. Možda bi nekome drugome sve to bilo dosadno, no Jill se nije mogla požaliti. Stolica je bila udobna i nije željela biti nigdje drugdje. Osjećala je samo blagu krivicu zamišljajući profesoricu Maffey kako stoji na ulazu u naselje u Ulici ginka i pita se što se dogodilo s djevojkom koju je pokušala mobilizirati, no krivica nije bila dovoljno jaka da bilo što po tom pitanju učini. Mogla bi joj se ispričati sutra, pomislila je, ili možda prekosutra. Srela sam neke prijatelje, mogla joj je napisati.

Ili: Ima jedan slatki dečko i mislim da mu se sviđam. Ili čak: Zaboravila sam kakav je to osjećaj biti sretna. Kuća je bila u tami kad se Kevin zaustavio na prilazu. Isključio je motor i samo sjedio nekoliko sekundi, pitajući se što uopće radi ondje kad je mogao biti u Carpe Diemu s dečkima iz momčadi i slaviti teško zasluženu pobjedu. Otišao je nakon što je popio samo jedno pivo jer mu je slavljeničko raspoloženje poremetila poruka koju je primio od Jill: Ja sam kod prijateljice. Ako se pitaš, Aimee se odselila. Rekla mi je da te pozdravim i hvala na svemu. Na određen mu je način bilo i laknulo – bilo je lakše što neće trebati voditi težak razgovor, što je neće trebati zamoliti da ode – no vijest ga je svejedno ražalostila. Bilo mu je žao što se sve dogodilo na ovaj način, što on i Aimee neće imati priliku za još jedan jutarnji razgovor na trijemu. Želio joj je reći koliko je uživao u njezinom društvu i podsjetiti je da se nikada ne podcjenjuje, da ne pristaje biti s nekim tko je ne zaslužuje ili da ne zaglavi na poslu na kojem neće imati prostora za rast. No te joj je stvari već mnogo puta bio rekao i samo se mogao nadati da ga je slušala, da će upamtiti njegove riječi do trenutka kad će joj stvarno biti potrebne. Zasad će, međutim, morati dodati njezino ime na popis ljudi do kojih mu je bilo stalo a koji su nastavili sa životom. Ta je lista sve više rasla, a na njoj su se našla neka prilično važna imena. S vremenom će mu se, mislio je, Aimee vjerojatno činiti tek poput bilješke, no trenutno mu se njezino odsustvo činilo značajnije od toga, kao da možda zaslužuje i cijelu stranicu. Izašao je iz auta i krenuo preko prilaza prema stazi od plavog kamena koja je bila Laurien prvi veliki projekt nakon što su se doselili u kuću. Tjednima je radila na njoj – birala je kamenje, planirala kako će vijugati, kopala i ravnala i sve usklađivala – i rezultati su je činili ponosnom i uzbuđenom. Kevin je zastao na rubu travnjaka kako bi se divio krijesnicama koje su se poput iskri uzdizale iz bogate trave, rasvjetljujući noć nizom nasumičnih usklika, pretvarajući poznati krajolik Ulice Lovell u egzotičan spektakl. “Prekrasno”, rekao je, shvaćajući i dok je govorio da nije sam.

Žena je stajala u dnu stepenica, okrenuta u njegovu smjeru. Činilo se da drži nešto na rukama. “Oprostite?” rekao je. “Tko je to tamo?” Žena je počela koračati prema njemu polaganim, gotovo dostojanstvenim hodom. Bila je plavokosa i vitka, te ga je podsjećala na nekoga koga poznaje. “Jeste li dobro?” upitao je. “Mogu li vam nekako pomoći?” Žena mu nije odgovorila, no u tom mu je trenutku prišla dovoljno blizu da je prepozna kao Noru. Beba koju je držala u naručju bila je potpuni stranac, onako kao što su bebe uvijek stranci kada ih tek upoznamo, prije nego što im nadjenemo imena i primimo ih u svoje živote. “Pogledaj što sam pronašla”, rekla mu je.