Uvod U Razvojnu Psihologiju

UVOD U RAZVOJNU PSIHOLOGIJU Skripta

Prema Eriksonovu mišljenju čovjek može u svakoj svojoj razvojnoj fazi riješiti ili ostvariti razvojne zadatke ili ih ne ostvariti. Faze psihosocijalnog razvoja: ● Faza povjerenja odnosno nepovjerenja slična je Freudovoj oralnoj fazi.Ako je dojenčad u mirnoj i ugodnoj atmosferi, ako pri tome doživljava ljubav majke, ono de u sebi razviti povjerenje prema svojoj okolini, prema drugim ljudima, a ako je obrnuto u neugodnoj situaciji dijete de prema okolini postati nepovjerljivo i sumnjičavo. ● Faza autonomije odnosno stida i povlačenja odgovata Freudovoj analnoj fazi(2-3).U ovoj fazi djete stječe kontrolu nad svojim sfinkterima,djete postaje autonomno ili nezavisno od stalne pomodi odraslih.Dijete u to vrijeme počinje hodati,govoriti i vješto se služiti rukama,pa ga i to osamostaljuje.Ali ako u to vrijeme ne ovlada tim funkcija,ili ne ovladava do zadovoljavajudeg stupnja, u djeteta de se pojaviti stid kao dominantna emocija, te povlačenje u sebe kao najčešda reakcija. ● Faza inicijative odnosno krivnje odgovara falusnoj i edipalnoj fazi(3-5).U toj fazi dijete s mnogo inicijative istražuje svijet oko sebe, i to podjednako svijet prirode i svijet ljudskog društva.Faza u kojoj dijete počinje živo komunicirati sa svojom okolinom,za koju je,važan razvoj govora, ali i pozitivnih emocionalnih odnosa s roditeljima.Ako se to ne ostvari u djeteta se razvija osjedaj i stav krivnje i osuđivanja samog sebe.

● Faza vježbe odnosno manje vrijednosti traje od 6-11 god. odgovara fazi latencije.Iskazivanja spolnog nagona svedeno je na najmanju mjeru, a glavna preokupacija djeteta jeste želja da što bolje ovlada različitim aktivnostima, što postiže vježbom.Ono usvaja pravila ponašanja i time počinje uvježbavati i stavove i potrebe drugih ljudi.Ako u svemu tome ne uspjeva, u njega de se razviti osjedaj interferiornosti i neadekvatnosti.Faza vježbe je zapravo u faza školovanja. ● Freudova faza puberteta Erikson je nazvao fazom identiteta odnosno zbunjenosti.U pubertetu dijete se konačno identificira sa svojim spolom i ulogama koje iz toga proizilaze, ono postaje mladid ili djevojka, a to je uvod u doba zrelosti.U pojedinaca ta spolna identifikacija nije potpuna ili je kriva, pa se u njih javlja zbunjenost u pogledu svoje psihosocijalne uloge. ● Faza intimnosti odnosno izolacije Eriksonov je naziv za mladenaštvo ili adolescenciju.Mladid ili djevojka ulaze u intimne odnose u svom osobnom životu, ali i u prisne odnose s grupom u kojima žive (prijatelji,drugovi,društvenim i radnim organizacijama).U tim odnosima preuzimaju se određene odgovornosti.Tu je potrebno razumjeti druge, ali i sebe učiniti razumljivim drugima.Mlad čovjek koji ne uspjeva uspostaviti sa svojom okolinom odnose intimnosti doživljava izoliranost i usamljenost. ● Faza altruizma odnosno osobenjaštva je zapravo faza čovjekove zrelosti.Altruizam se prije svega očituje u postupcima pomaganja svoje djece,dakle mladoj generaciji, ali i ljudima uopde.U tome je uspješan dobar roditelj, ali i dobar građanin, svatko tko je zainteresiran za opde dobro,za društvene probleme.Osobe koje nisu u sebe razvile takve stavove i aktivnosti smatraju se osobenjacima,čudacima, a u težim slučajevima to su i nedruštveni i antidruštveni pojedinci, egoisti.

● Faza životnog integriteta odnosno promašenosti i očaja jeste faza starosti.Ako star čovjek smatra da mu je protekao život bio zadovoljavajudi, barem djelimično uspješan i koristan, u njega de preovladavati osjedaj zadovoljstva zbog te životne cjeline koja sada završava.U takvim slučajevima ni predstojeda smrt nije strašna, ved prirodan i nužan kraj uspješnog života i nasuprot tome.... Odgojne implikacije Eriksonovih gledanja na psihički razvoj čovjeka gotovo da i ne treba objašnjavati.Razvojni zadaci u svakoj fazi mogu se smatrati i odgojnim zadacima.Ali možda bi trebalo istaknuti da to shvadanje osobito odgovara današnjim pogledima na obrazovanje koje se više ne veže samo uz djetinjstva, ved se proteže na čitav život. Teorija socijalnog učenja Teorija socijalnog učenja-oblik teorije okoline i učenja koja učenje opažanjem dodaje respondentom i operantnom učenju. Učenje opažanjem prema ovoj je teoriji proces kojim se mijenja dječije ponašanje -Vodedi glasnogovornik pristupa socijalnog učenja, kojeg je on nazvao socijalna kognitivna teorija, bio je Albert Bondura. Bondura vjeruje da kognitivni razvoj sam po sebi ne objašnjava promjene u ponašanju tijekom djetinjstva i da su procesi učenja odgovorni za velik dio dječijeg razvoja. Ali neki procesi učenja pod uticajem su dječijih kognitivnih sposobnosti. To osobito važi za složenije vrste učenja koja su prema Banduri uključw u djediji razvoj nakon dojenačke dobi. Učenje opažanjem Oblik učenja prilikom kojeg se ponašanje opažača mijenja kao rezultat opažanja modela. Bandura je tvrdio kako dječiji razvoj sa godinama sve više temeljen na 5 vrsti učenja-učenje opažanjem.

Istražuje 3 problema koji se odnose na proces modeliranja: ●

Koji de model najvjerovatnije utjecati na dječije ponašanje?

●

Pod kojim uvjetima de se najvjerovatnije pojaviti taj uticaj?

●

Kako se djetetovo ponašanje mijenja kao rezultat učenja opažanjem?

Posredno potkrepljenje-potkrepljujuče posljedice koje doživljava opažač gledajuči kažnjavanje modela. Posredstvo kažnjavanja-kažnjavajuče posljedice koje doživljava opažač gledajuči kažnjavanje modela. Imitacija-ponašanje opažača koje je rezultat i slično je ponašanju modela/najvažniji rezultat modeliranja. Selektivna imitacija-ponašanje opažača koje slijedi opčeniti oblik ponašanja modela, ali nije njegova precizna kopija. Inhibicija odgovora (protuimitacija)-ponašanje opažača koje je direktno suprotno ponašanju modela, često je rezultat posrednog kažnjavanja. Bondura vjeruje kako učenje opažanjem uključuje 4 odvojena procesa. Prva dva objašnjavaju stjecanje, ili učenja, ponašanje modela, a druga dva kontroliraju urodak, ili proizvodnju tih ponašanja. Procesi pažnje-određuje koliko pažnje dijete poklanja onome što radi model. Ova komponenta je djelimično pod uticajem značajki djeteta koje opaža, poput djetetovih očekivanja ili stupnja emocionalne pobuđenosti.

Procesi pamdenja-odnosi se na to koliko dobro djete može modelirane informacije pohraniti u pamčenje za kasniju upotrebu. Ovi procesi ovise, npr. O djetetovoj sposobnosti kodiranja. Procesi izvođenja-kontroliraju koliko dobro djete može reproducirati ponašanje modela. Motivacijski procesi-određuje koje de modele i ponašanje djete izabrati za imitiranje. Najvažniji čimbenik je potkrepljenje ili kažnjavanje, bilo modela i samog djeteta. Recipročni determinizam-proces koji je predložio Bondura opisujudi interakciju značajki i sposobnosti osobe ponašanja i okoline. Ekološki pristup Pristup istraživanja razvoja koji se usredočuje na pojedinca u njegovom okolinskom pristupu.Obnavljanje zanimanja za ekološko gledište ima 2 ishoda.Jedan je razlog razrađenijih metoda istraživanja ponašanja u prirodnoj okolini.Drugo je objavljivanje utjecajne knjige Uriea Branfenbrennera „Ekologija ljudskog razvoja“Branferbrenner je oživio pristup dajudi istraživačima konceptualni okvir za istraživanje ekoloških problema. Njegov model je poznat kao teorija ekoloških sustava-naglašava međusobne veze pojedinca sa slojevima okolinskog konteksta. Djete posjeduje niz osobnih značajki od kojih su najvažnije one koje Branferbrenner opisuje kao razvojno poticajne- tj. sposobne utjecati na druge ljude na načine koji su važni za djete. Branferbrenner drži da djete i okolina neprekidno utječu jedno na drugo na dvosmjeran ili transakcijski način. Transakcijski utjecaj-dvosmjeran ili recipročan odnos u kojem pojedinci međusobno utječu na ponašanje

Ekološki model okoline: ●

Mikrosustav-okolinski sustav najbliži djetetu, kao što je obitelj ili škola. Prvi

sloj konteksta nije konstantan. ●

Mezosustav-međusobni odnosi između djetetovih mikrosustava. Drugi sloj

konteksta (npr. odnos roditelja sa djetetovom učiteljicom) ●

Egosustav-socijalni sustav koji može utjecat na djecu, ali u kojim ona

neposredno ne sudjeluju. Tredi sloj konteksta. Npr. Lokalna vlast koja odlučuje koje obitelji de dobiti socijalnu pomod. ●

Makrosustav-kultura i subkultura u kojoj djete živi. Stabilniji je od drugih

sustava. Četvrti sloj konteksta.

PIAGETOVA TEORIJA Kognicija-viši mentalni proces, kao što su rasuđivanje i rješavanje problema pomodu kojih ljudi nastoje shvatiti svijet oko sebe. Piagetov glavni cilj bio je proučavati djecu kako bi mogao odgovoriti na temeljna filozofska pitanja o prirodi i porijeklu spoznaje. Istraživao je djetetovo razumjevanje prostora, vremena i uzročnosti, te broja i količine. Otkrio je temeljne i važne oblike spoznaje. Na Piagetov način proučavana utjecala je njegova naobrazba u biologiji i filozofiji. Biološka naobrazba navela ga je da inteligenciju vidi kao organizaciju, bududi da se znanje integrira u kognitivne strukture, ali i kao prilagodbu, bududi da se djete prilagođava svojoj okolini. Prilagodba se odvija kroz 2 nadopunjujuda procesa akomodacije i asimilacije. Zahvaljujudi tim procesima dolazi do razvojnih promjena, a djeca prolaze kroz 4 razvojna stupnja:

1) Senziološko razdoblje Prvi Piagetov stupanj je senzomotoričko razdoblje. To je razdoblje najranijeg djetinjstva koje traje od rođenja do 2 godine života. U senzomotoričkom razdoblju djete spoznaje svijet kroz izravno djelovanje. To djelovanje odražava se kroz senzomotoričke sheme. Tijekom ranog djetinjstva te sheme postaju sve složenije i povezanije. Dolazi do decentracije, a djete počinje shvadati stalnost predmeta. Senzomotoričko razdoblje ima 6 podstupnjeva: 1.STUPANJ:vježbanje refleksa (od rođenja do 1.mj). Ponašanje novorođenčeta ograničeno je na jednostavne, biološki određene reflekse. 2.STUPANJ:razvoj shema (od 1. do 4. mj).S promjenama u djetetu se mijenja i Piagetova terminologija, od refleksa do senzomotoričkih shema. Senzomotoričke sheme su uvježbani i uopčeni sklopovi odgovora pomodu kojih djete djeluje i uči razumjevati svijet oko sebe. Prema Piagetovoj teoriji to su kognitivne strukture ranog djetinjstva. 3.STUPANJ:postupci otkrivanja(od 4. do 8. mj). Obilježje 3. stupnja jest pokazivanje jasnijeg zanimanja za vanjski svijet. Sheme se počinju mijenjati od usmjerenosti na djetetovo tijelo prema istraživanju okoline. Magična uzročnost- vjerovanje da opdenito učinkovita uzročna aktivnost može proizvesti bilo koji željeni ishod, čak i kada ne postoji fizički dodir između uzroka i posljedica (obilježje 3.stupnja). 4.STUPANJ:namjerno ponašanje (8-12 mj). Namjerno ponašanje u Piagetovoj teoriji,ponašanje čiji cilj postoji prije aktivnosti odabrane za njegovo postizanje. Omogudava ga sposobnost odvajanja sredstva od cilja.

5.STUPANJ:novost i istraživanje (12-18 mjeseci).Piaget 5. stupanj naziva „otkriče novih sredstava pomodu aktivnog istraživanja“. Djete u 5. stuonju počinje smišljeno i sustavno mijenjati svoje ponašanje stvarajudi tako nove sheme i nove učinke. 6.STUPANJ:mentalno predočavanje (18-24 mj). Djete postaje sposobno prvi put predočiti nešto, tj. sposobno je misliti i planirati aktivnosti iznutra, a ne kroz vanjsko djelovanje. Taj napredak ujedno označava i kraj senzomotoričkog razdoblja. Stabilnost predmeta-spoznaja o tome da predmeti imaju stalnost koja je neovisna o našem perceptivnom dodiru sa njima. U Piagetovoj teoriji, to je glavno postignude senzomotoričkog razvoja. AB pogreška –djetetova sklonost da traži na iznimnom mjestu gdje je predmet najprije pronađen, umjesto da se usmjeri prema posljednjem mjestu gdje je skriven. Obilježje 4. stupnja stabilnost predmeta. Progresivna decentracija-Piagetov izraz za postupno smanjenje egocentrizma tijekom razvoja. Egocentrizam-u djetinjstvu, sposobnost da razlikuje sebe (vlastite postupke) od vanjskog svijeta. U kasnijem djetinjstvu to je nemogudnost razlikovanja vlastite perspektive (vidnog iskustva, misli) od tuđe. Nepromjenjivost-aspekt svijeta koji ostaje istipremda su se ostali aspekti promjenili. Prema Piagetovoj teoriji reazličiti oblici nepromjenjivosti shvačaju se na različitim razvojnim stupnjevima.

2) Predoperacijsko razdoblje Razdoblje od 2-6 godine. Djete može riješavati probleme pomodu predočavanja, umjesto izravnim djelovanjem. Mišljenje je brže, učinkovitije, pokretljivije i više socijalno uklopljeno. Djetetovi početni pokušaji predočavanja pokazuju određena ograničenja kao što su egocentrizam i centracija. Ključno obilježje promjene od senzomotoričkog k predoperacijskom razdoblju je pojava. Simboličke funkcije-sposobnost upotrebe neke stvari(kao što je mentalna slika ili riječ) kao simbola za predodžu o čemu drugom. Neizravno oponašanje-oponašanje modela opažanog ranije u prošlosti. Simbolička igra-oblik igre u kojem djete upotrebljava jednu stvar namjerno se pretvarajudi da je nešto drugo. Početak predodžbe inteligencije označava glavni napredak u odnosu na senzomotoričko funkcionisanje. Djetetova intelektualna prilagodba sada je brža, učinkovitija, pokretnija, društveno djeljiva. Predoperacijsko razdoblje je vrijeme posebnih kognitivnih dostignuča, uključujudi kvalitativni identitet, razlikovanje pojavnosti od stvarnog i razumjevanje pogrešnih vjerovanja. Kvalitativni identitet-spoznaja o tome da se kvalitativna priroda nečega ne mjenja promjenom u vanjskom izgledu te stvari. Razlikovanje pojavnosti od stvarnosti-razlikovanje između izgleda predmeta i onog što stvarno jesu. Razumjevanje razlike uključuje sposobnost tačne prosudbe i pojavnosti i stvarnosti kada se to razlikuje. Teorija uma-misli i uvjerenja koji se odnose na misaoni svijet.

Pogrešna uvjerenja-shvadanje da ljudi mogu vjerovati u nešto što nije tačno. Takvo shvačanje koje se obično stječe tijekom predoperacijskog razdoblja, pruža dokaz o sposobnosti razlikovanja misaonog od nemisanog. Prijelaz od senzomotoričkog do predodženog osim napretka sadrži i određene teškode, pa se zato i naziva predoperacijskim. Mišljenje malog djeteta često je egocentrično i pokazuje nesposobnost da se otrgne od vlastite perspektive i da prihvati perspektivu drugih. Mišljenje malog djeteta također pokazuje centraciju, sklonost da bude zaveden onim što je perceptivno očevidno. Jedan od oblika centracije je i dječija nesposobnost konzervacije. Centracija-Piagetov naziv za djetetovu sklonost da se usmjeri samo na jedan aspekt problema u određenom trenutku, perspektivno pristran oblik odgovaranja koji često dovodi do netačne prosudbe. Konzervacija-spoznaja o tome da se kvantitativna svojstva mekog predmeta ili skupa predmeta ne mijenjaju s promjenom vanjskog izgleda. Jedan od najuobičajenih oblika konzervacija je konzervacija količine. 3) Razdoblje konkretnih operacija Razdoblje srednjeg djetinjstva od 6-11 ili 12 g.Tijekom tog razdoblja djete potpuno savladava različite oblike konzervacije. Djete na stupnju konkretnih operacija počinje shvačati različite vidove razvrstavanja (klase) odnosno rasuđivanje (tranzitivnost)

Uključivanje klasa-spoznaja o tome da podrazredi ne mogu biti vedi od nadređenog razreda koji ih uključuje. Serijacija-sposobnost redanja podražaja i uzduž neke količinske dimenzije kao što je dužina. Tranzitivnost-sposobnost logičkog kombiniranja odnosa kako bi se izveli nužni zaključci. Npr. a>b, b>c, a>c. Tokom srednjeg djetinstva, te se strukture zovu konkretne operacije. Operacije=senzomotorička shema Senzomotoričke sheme su vidljive-hvatanje, operacije su sustavi unutrašnjih radnji. Operacije-Piagetov izraz za različite oblike mentalnih radnji pomodu kojih stanja djeca rješavaju probleme i logično rasuđivanje. Reverzibilnost-Piagetov izraz za mod operacija da isprave mogude poremedaje i da tako dođu do riješenja problema. 4)Razdoblje formalnih operacija Može se odrediti početak, ali ne i kraj, jer jednom kada se uspostave formalne operacije traju do kraja života. To razdoblje počinje između 12. i 13. god. s početkom adolescencije. Formalne operacije se mogu pojaviti i kasnije, ili se uopde ne moraju pojaviti. Hipotetičko-deduktivno rasuđivanje-oblik rješavanja problema kojem je svojstvena sposobnost stvaranja i provjere hipoteza, izvođenje logičkih zaključaka na temelju rezultata provjere.

KOGNITIVNA PROMJENA Piaget je odredio 4 opda činitelja koja pridonose kognitivnoj promjeni: ● ● ● ●

Biološko sazrijevanje Fizičko iskustvo (djetetovo baljenje nevažnim predmetima) Socijalno iskustvo (djetetova interakcija sa ljudima) Ekvilibracija (uravnoteženje)

Ekvilibracija-Piagetov izraz za biološki proces samoregulacije koji potiče kognitivni sustav na sve više i više oblike ravnoteže. Ekvilibrij (ravnoteža)-obilježje kognitivnog sustava u kojem su asimilacija i akomodacija uravnotežen, te tako dopuštaju prilagodbene neiskrivljene odgovore prema okolini. Ekvilibracija je odgovorna za organizaciju, motivaciju i usmjerenost razvoja. Glavna metoda za ispitivanje tih promjena jesu proučavanje učinaka uvježbavanja. Pri proučavanju uvježbavanja možemo pokušati poučiti nova znanja (npr. konverzaciju) djece koja ih još ne posjeduju: ● ● ●

Uvježbavanje je teško, ali nije nemogude Uspjeh uvježbavanja ovisi o djetetovoj razvojnoj razini Različitim metodama uvježbavanja postignut je uspjeh

ALTERNATIVE ZA INTELIGENCIJU / VIGOTSKI Središnji pojam teorije Vigotskog je područje približnog razvoja=izraz za razliku između onog što djete može učiniti samo i onoga što može učiniti uz pomod roditelja. Vigotski se odnosi prema onom što djeca mogu učiniti sama kao prema stvarnoj razvojnoj razini, a ono što može učiniti uz tuđu pomod naziva se razina mogudeg razvoja. Razlika između stavrnog i mogudeg razvoja jeste djetetovo područje približnog razvoja. Prema Vigotskom, socijalna interakcija je samo kontekst u kojem djeca pokazuju svoju inteligenciju.

To je glavni mehanizam pomodu kojeg se inteligencija razvija. „Podizanje skala“metoda proučavanja u kojoj učitelj razinu pomodi koju daje djetetu prilagođava razini djetetove izvedbe. Cilj je poticanje nezavisne izvedbe. Vigotski drži da interakcije s kompetentnim vršnjakom takođe doprinose dječijem intelektualnom razvoju. Piagetova teorija: Piaget je preuzeo ideje o strukturi i funkcioniranju inteligencije iz biologije. U biologiji postoje dva osnovna temeljna nacela. To su : organizacija i adaptacija (prilagodjavanje organizma okolini). Sto se tice prvog nacela, prema Piagetu, bit inteligencije je u temeljnoj organizaciji koja se ocituje u razlicitim kognitivnim strukturama, a nije bit u pojedinacno naucenim odgovorima ili izoliranim sjecanjima. Sto se tice drugog nacela, prema Piagetu, ljudska inteligencija je prilagodbena pojava. Prilagodba se dogadja pomocu dva nadopunjujuca procesa. To su: Asimilacija: kada god smo u dodiru sa okolinom, asimiliramo je u vec postojece kognitivne strukutre, odnosno pokusavamo je uklopiti u vec postojece sheme, tumaciti u skladu sa onim sto vec znamo i razumijemo. Akomodacija: stalno akomodiramo svoje kognitivne strukture u skladu sa okolinom, tj. Mijenjamo svoje spoznaje kako bismo razumijeli nove cinjenice. Prema Piagetu, ne postoji jedinstvena organizacija ili skup kognitivnih struktura koje odredjuju djecju inteligenciju. Razvijajuci se djeca stvaraju kvalitativno razlicite strukture koje im postupno omogucuju bolje razumijevanje svijeta. Te kvalitativno razlicite strukture, Piaget naziva razvojnim stupnjevima, te razvoj dijeli na 4 stupnja.

4 RAZVOJNA RAZDOBLJA:

SENZOMOTORICKO (0-2): Spoznaja svijeta kroz izravno djelovanje koje se ocituje u senzomotorickim shemama, te sheme postaju sve slozenije tokom ovog razdoblja. Dolazi do decentracije i djeca pocinju shvacati stalnost predmeta. PREDOPERACIJSKO (2-6): Djeca rjesavaju probleme pomocu predocavanja umjesto izravnog djelovanja. U ovom razdoblju misljenje je brze, ucinkovitije i vise socijalno uklopljeno. Medjutim, postoje ogranicenja misljenja, to su egocentrizam i centracija. KONKRETNO (6-12): Pojava operacija omogucava operacijsko nadvladavanje ogranicenja predoperacijskog misljenja, te djeca shvataju razlicite oblike konzervacije, klasifikacije i rasudjivanja. FORMALNO (12-odraslo): Dalji razvoj operacija dovodi do operacijske sposobnosti hipoteticko-dedutkivnog zakljucivanja, i misao zapocinje pretpostavkom, krece se sistematski i logicno prema stvarnosti. SENZOMOTORICKO RAZDOBLJE Sto se tice senzomotorickog razdoblja, Piaget ga je podijelio na 6 podstupnjeva. To su: Stupanj: VJEZBANJE REFLEKSA (od rodjenja do 1. mjeseca): Ponasanje novorodjenceta je ograniceno na jednostavne, bioloski odredjene reflekse. Npr. Novorodjence hvata odredjeni predmet kada mu se stavi na dlan.

Stupanj: RAZVOJ SHEMA (1 – 4. mjeseca): Senzomotoricke sheme su uvjezbani i uopceni sklopovi odgovora pomocu kojih dijete djeluje i uci razumjeti svijet oko sebe. Prema Piagetu, senzomotoricke sheme su kognitivne strukuture ranog djetinjstva. Tokom ovog stupnja, sheme dozivljavaju dvije vrste promjena: Pojedinacne sheme postaju savrsenije, npr. Hvatanje predmeta jednomjesecne bebe je grubo, dok je hvatanje predmeta 4 - mjesecne bebe vjestije. Pocetno neovisne sheme pocinju se uskladjivati u vece cjeline, npr. Kada dijete cuje zvuk, okrece se prema izvoru zvuka sto je uskladjivanje sluha i vida. Stupanj: POSTUPCI OTKRIVANJA (4 – 8. mjeseca): U ovom stupnju dijete pokazuje jasno zanimanje za vanjski svijet. Dijete barata igrackom zbog pravog zanimanja za istrazivanje tog predmeta. Dijete otkriva postupke kojima moze ponoviti zanimljive dogadjaje. Obiljezje ovog stupnja jeste magicna uzrocnost, to je vjerovanje da opcenito ucinkovita uzrocna aktivnost moze proizvesti bilo koji zeljeni ishod cak i kada ne postoji fizicki dodir izmedju uzroka i posljedice. Stupanj: NAMJERNO PONASANJE (8 – 12. mjeseca): U ovom stupnju dijete prvo opaza zeljeni cilj, a zatim razmislja kako ce ga ostvariti, te tako pokazuje prvo istinsko namjerno ponasanje. Namjerno ponasanje je ponasanje ciji cilj postoji prije aktivnosti odabrane za njegovo postizanje. Namjerno ponasanje ukljucuje sposobnost razdvajanja sredstva od cilja. Stupanj: NOVOST I ISTRAZIVANJE (12 – 18. mjeseca): Piaget ovaj stupanj naziva „otkrice novih sredstava pomocu aktivnog istrazivanja“. Na ovom stupnju dijete upotrebljava vecinom poznate sheme kako bi proizvelo manji broj poznatih ucinaka. Pocinje smisljeno i sistematski mijenjati svoje ponasanje stvarajuci tako nove sheme i nove ucinke. Na ovom stupnju dijete nije ograniceno ponavljanjem prethodnih uspjesnih rjesenja, umjesto toga dijete moze otkriti potpuno nova rjesenja pomocu aktivnog procesa pokusaja i pogresaka. Npr. Udaljeni cilj moze dohvatiti pomocu konopca.

Stupanj: MENTALNO PREDOCAVANJE (18 – 24. mjeseca): Napredak koji se desava na 6 - tom stupnju sastoji se u tome da dijete postaje sposobno prvi put predociti nesto, tj. Sposobno je misliti i planirati aktivnosti iznutra, a ne kroz vanjsko djelovanje. Pod pojmom predocavanje se podrazumijeva upotreba simbola kako bi se iznutra zamislilo i djelovalo na svijet. Taj napredak oznacava kraj senzomotorickog razdoblja. Stalnost predmeta je spoznaja da predmeti imaju stalnost koja je neovisna o nasem perceptivnom dodiru s njima. U Piagetovoj teoriji, to je glavno postignuce senzomotorickog razvoja. AB pogreska je djetetova sklonost da trazi na izvornom mjestu gdje je predmet najprije pronadjen, umjesto da se usmjeri prema posljednjem mjestu gdje je skriven – obiljezje 4-tog stupnja stalnosti predmeta. Istrazivanja o stalnosti predmeta ilustriraju dvije glavne teme Piagetova pristupa razvoju, a to su: Shvacanje razvoja kao procesa progresivne decentracije. (Dijete zapocinje zivot u stanju dubokog egocentrizma, tj. Egocentrizam je kada dijete doslovno ne moze razlikovati sebe od okolnog svijeta; nemogucnost razlikovanja vlastitih postupaka, vlastitog vidnog iskustva, vlasite misli i osjecaja od tudje. A progresivna decentracija je postupno smanjenje egocentrizma tokom razvoja) Shvacanje nepromjenljivosti u razvoju, tj. Nepromjenljivost je aspekt svijeta koji ostaje isti premda su se ostali aspekti promijenili. Razliciti oblici promjenljivosti shvacaju se na razlicitim razvojnim stupnjevima.

PREDOPERACIJSKO RAZDOBLJE Predoperacijsko razdoblje se proteze od 2 do 6 godine. Kljucno obiljezje promjene od senzomotorickog ka predoperacijskom razdoblju je pojava sposobnosti predocavanja, tj. Simbolicke funkcije. Simbolicka funkcija je sposobnost upotrebe jedne stvar (mentalna slika ili rijec) kao simbola za predodzbu o necemu drugom. Postoji nekoliko dokaza simbolicke funkcije, a neki od njih su prva pojava rijeci, neizravno oponasanje, simbolicka igra. Neizravno oponasanje je oponasanje modela opazenog ranije u proslosti. Simbolicka igra je oblik igre u kojem dijete upotrebljava jednu stvar namjerno se pretvarajuci da je nesto drugo, npr. Hrpa pijeska se pretvara u kolace. Senzomotoricka inteligencija je ogranicena na sada i ovdje – na ono sto se u tom trenutku nalazi ispred djeteta i na sto moze izravno djelovati, dok kada je rijec o predodzbenoj inteligenciji dijete moze razmisljati o proslosti i zamisljati buducnost. Predoperacijsko doba je razdoblje posebnih spoznajnih dostignuca, npr. Kvalitativnog identiteta, konzervacije. Kvalitativni identitet je spoznaja da se kvalitativna priroda necega ne mijenja promjenom u vanjskom izgledu te stvari - predoperacijsko dostignuce. Razlikovanje pojavnosti od stvarnosti je razlikovanje izmedju izgleda predmeta i onog sto stvarno jesu. Razumijevanje razlike ukljucuje sposobnost tacne prosudbe i pojavnosti i stvarnosti kada se to dvoje razlikuje.

Psiholozi upotrebljavaju izraz teorije uma da bi opisali djecje razumijevanje mentalnog svijeta, sto misle o pojavama kao sto su misli, vjerovanja, zelje i namjere, te da li djeca shvacaju razliku izmedju misaonog i nemisaonog. Teorije uma su misli i uvjerenja koji se odnose na misaoni svijet. Pogresna uvjerenja – shvacanje da ljudi mogu vjerovati u nesto sto nije tacno. Takvo shvacanje koje se obicno stice tokom predoperacijskog razdoblja, pruza dokaz o sposobnosti razlikovanja misaonog od nemisaonog. U predoperacijskom razdoblju pojavljuju se ogranicenja predoperacijske misli, a to su: Egocentrizam – nemogucnost razlikovanja, odvajanja sebe(svojih misli, predocavanja psihickog iskustva) od drugih ljudi, okoline. Centracija – sklonost djeteta da se usmjeri samo na jedan aspekt problema u odredjenom trenutku, perceptivno pristran oblik odgovaranja koji cesto dovodi do netacne prosudbe. Kao primjer moze posluziti piagetovski zadatak konzervacije broja (broj zetona u redovima) Konzervacija je spoznaja o tome da se kvantitativna svojstva nekog predmeta ili skupa predmeta ne mijenjaju s promjenom vanjskog izgleda. U Piagetovskoj teoriji to je konkretno operacijsko dostignuce. Najuobicajeni oblik konzervacije je konzervacija kolicine.

Ostala predoperacijska ogranicenja su: Animizam – sklonost da se nezivim predmetima pridaju osobine zivih bica; sunce sija zato sto to zeli Artificijelizam – uvjerenje da su ljudi stvorili prirodna bica ili pojave u svrhu zadovoljenja nekih svojih ciljeva; noc postoji da bi mogi spavati Realizam – uvjerenje da su psiholoske pojave stvarne, materijalno postoje; san se nalazi u sobi Transduktivno rasudjivanje – ne oznacava ni dedukciju ni indukciju. Transduktivna misao se krece od posebnog prema posebnom; Posljedica: nisam odspavala, znaci nije popodne

KONKRETNO RAZDOBLJE Razdoblje konkretnih operacija je doba srednjeg djetinjstva, tj. Proteze se od 6 do 11, 12 godine. Postoje razliciti oblici konzervacije: masa, tezina, volumen, duzina, prostor, udaljenost, vrijeme, brzina, pokret. Razliciti oblici konzervacije svladavaju se u razlicitim razdobljima. Najcesce se prvo stice konzervacija broja(5 – 6 god), konzervacija mase i kontinuiranih kolicina (5 – 6 god), konzervacija duzine i tezine – javljaju se 2-3 godine poslije prvih konzervacija(oko 8 god). Dijete u ovom razdoblju pocinje shvacati razlicite vidove razvrastavanja (klase) odnosno rasudjivanje (tranzitivnost).

Ukljucivanje klasa je spoznaja o tome da podrazredi ne mogu biti veci od nadredjenog razreda koji ih ukljucuje – konkretno operacijsko postignuce. Serijacija je sposobnost redanja podrazaja uzduz neke kolicinske dimenzije kao sto je duzina – konkretno operacijsko postignuce. Tranzitivnost je sposobnost logicnog kombiniranja kako bi se izveli nuzni zakljucci. Npr. A>B, B>C onda je A>C – konkretno operacijsko postignuce. Piagetov primarni cilj je da upotrijebi vanjsku izvedbu kao putokaz za razumijevanje kognitivnih struktura u pozadini, a te strukture, tokom djetinjstva, se zovu konkretne operacije. Operacije – Piagetov izraz za razlicite oblike mentalnih radnji pomocu kojih starija djeca rjesavaju probleme i logicno rasudjuju. Reverzibilnost – Piagetov izraz za moc operacija da isprave moguce poremecaje i da tako dodju do rjesenja problema. Nadoknada(kompenzacija) i inverzija primjeri su opcenitijeg pojma reverzibilnosti. Novija istrazivanja pokazuju da je Piaget precijenio razliku izmedju ranog i srednjeg djetinjstva, u pojednostavljenim uslovima predskolska djeca su cesto kompetentnija nego na Piagetovim standardnim zadacima.

FORMALNO RAZDOBLJE Formalno razdoblje je zavrsno razdoblje Piagetove podjele razvoja. Moze se odrediti pocetak ovog razdoblja (izmedju 12 i 13 godine), ali ne i kraj. Podaci pokazuju da svako ne dostigne stupanj formalnih operacija. Hipoteticko – dedutkivno rasudjivanje je oblik rjesavanja problema kojem je svojstvena sposobnost stvaranja i provjere hipoteza i izvodjenje logickih zakljucaka na temelju rezultata provjere – formalno-operacijsko postignuce

KOGNITIVNA PROMJENA Piagetovo stajalistu o odnosu prirode i odgoja je interakcionisticko, biologija i iskustvo djeluju zajedno i dovode do promjena u djetetovim kognitivnim sposobnostima) Piaget je odredio cetiri opca cinitelja koji pridonose kognitivnoj promjeni: Biološko iskustvo Fizicko iskustvo(djetetovo bavljenje nezivim predmetima) Socijalno iskustvo(djetetova interakcija s ljudima) Ekvilibracija (uravnotezenje) Ekvilibracija je bioloski proces samoregulacije koji potice kognitivni sistem na sve vise i vise oblike ravnoteze.

Ekvilibrij(ravnoteza) je obiljezje kognitivnog sistema u kojem su asimilacija i akomodacija uravnotezeni, te tako dopustaju prilagodbene, neiskrivljene odgovore prema okolini.

ZNANSTEVNA ISTRAŽIVANJA Pristup koji znanstvenici upotrebljavaju za istraživanje bilo kojeg problema ili pitanja poznat ja kao ZNANSTVENI METOD. Metoda je sustav pravila istraživanja koje istraživači upotrebljavaju za planiranje i provođenje istraživanja za vrednovanje rezultata i za prenošenje nalaza drugim istraživanjima. ULOGA TEORIJE-skup tvrdnji koja opisuje odnos između ponašanja i činitelja za koje se pretpostavlja da na njega utiču.Određena tvrdnja koja podupire veliki broj rezultata istraživanja naziva se zakon ili načelo.Tvrdnja koja jednostavno pretpostavlja vezu naziva se hipoteza.U znanstvenom istraživanju teorije imaju 2 glavne uloge: 1.organizacija istraživanja (kada istraživači stječu znanje,upotrebljavaju teorije kako bi informacije uklopili u koherentna objašnjenja ponašanja i procesa koje istražuju)2.da vode istraživanja prema pitanjima koje treba dalje ispitati OBJEKTIVNOST-značajka znanstvenog istraživanja koja zahtjeva da se postupci i predmeti istraživanja formuliraju na način s koji se, u načelu, svatko može složiti, oni pokušavaju odrediti probleme i baviti se problemima koje istražuju.Jedna od posljedica insistiranja na objektivnost u dječijoj psihologiji, usmjerenost na opažljiva ponašanja. Sa znanstvenom objektivnošdu povezano je i to da događaji ili ponašanja koja se istražuju moraju biti mjerljiva.To znači da u psihologiji istraživanja, aspekt ponašanaj koji se istražuje uvijek mora biti definiran i opisan u smislu specifičnih ponašanja koja nekako možemo izraziti brojkama. Važna značajka psiholoških istraživanaja je usmjerenost na objektivne definicije i mjerljiva ponašanja.

VRSTE ISTRAŽIVANJA Psihologijska istraživanja pripadaju jednoj od 3 kategorije:deskriptivna,korelacijska i eksperimentalnoj. Deskriptivno istraživanje-temelji se samo na opažanju, bez pokušaja utvrđivanja sustavnih odnosa među varijablama.Ona nisu uobičajna,upotrebljavaju se kada o nekoj temi vrlo malo znamo. Korelacijsko istraživanje-utvrđivanje veze između 2 varijable, opisane u smislu smjera i veličine povezanosti.Varijabla je bilo koji činitelj koji može poprimiti različite vrijednosti na nekoj dimenziji.Dvije vrste korelacije:pozitivna i negativna.Pozitivna korelacija u kojoj se 2 varijable mijenjaju u istom smjeru.Negativna korelacija u kojoj se 2 varijable mijenjaju u suprotnim smjerovima.Korelacije se mogu opisati ne samo u smislu njihova smjera, ved i u smislu njihove veličine.Visoka korelacija znači da su varijable blisko povezane, što znači da vrijednosti jedne varijable daje nam dobru mogudnost predviđanja vrijednosti druge varijable.Kako se korelacija smanjuje tako se i prediktivnost među varijablama smanjuje.Kada varijable postanu potpuno nepovezane, poznavanje jedne varijable ništa nam ne govori o vrijednosti druge varijable.Smjer korelacije određujemo znakovima + i -, njezina veličina brojačanom vrijednošdu, koja se može izračunati na osnovu statističke formule.Rezultat se naziva koeficijent korelacije -r- i može varirati od +1 do -1. Korelacija se može prikazivati grafički dijagramom raspršenja. Eksperimentalna istraživanja- najpopularnija i najvažnija vrsta istraživanja u psihologija. Jednostavni eksperiment uključuje ispitivanje odnosa između 2 varijable.

Eksperiment omogudava zaključivanje o uzročno-posljedičnim odnosima između ispitivanih varijabli.Najvažnija razlika između korelacijskog i eksperimentalnog istraživanja je u načinu prikupljanja podataka. Korelacijska istraživanja su obično utemeljena na jednostavnom opažanju.U eksperimentu istraživač sustavno manipulira, tj. mijenja jednu varijablu i onda traži bilo kakve učinke koje su promjene možda proizvele u drugoj varijabli.Varijabla koja se sustavno mijenja je nezavisna varijabla, a varijabla koja je pod utjecajem manipulacije je zavisna varijabla. Skupna istraživanja -vedina eksperimentalnih istraživanja koje provode razvojni psiholozi uključuje metodu koja uspoređuje ponašanje skupina ispitanika izloženih različitim manipulacijama neke varijable. straživanja s uključivanjem i isključivanjem nezavisne varijable -eksperimentalni nacrt u kojem se nezavisna varijabla nekoliko puta uvodi i uklanja.Može se upotrebljavati u istraživanjima s vrlo malo ispitanika. Dodatna razmatranja -eksperimentalno istraživanje je snažno znansteveno oruđe, ne samo zbog toga što može otkriri uzročno-posljedične veze , ved i zato što se može primjeniti na širok raspon problema i okruženja. ISTRAŽIVANJE RAZVOJA- razvoj uključuje promjene u ponašanju tijekom vremena.Mnoga pitanja koja zanimaju razvojne istraživače usmjerena su na to kako se dječije ponašanje u jednoj dobi razlikuje od ponašanja u drugoj dobi.Četiri metode: logitudinalno, transverzalno, metoda koja kombinira te dvije i mikrorazvojna tehnika.

Logitudinalni nacrt- je nacrt koji koristimo kako bi ponašanja koja nas zanimaju prvo mjerimo kada je dijete vrlo malo i onda ih ponovo mjerimo u različitim intervalima.Broj godina koje zahtjeva logitudinalno i. može značajno varirati.Ona mogu biti i korelacijska i eksperimentalna.Ako mijerimo ponašanje u jednoj dobi i onda ponovo u drugoj ,možemo odrediti dosljednost ponašanja računajudi korelaciju dvije skipine mijerenja.Eksperimentalna log.i. obično uključuju manipulaciju u jednoj točki razvoja i zatim ispitivanje njezinih učinaka na zavisnu varijablu.Log.pristupu odgovaraju dvije vrste istraživačkih pitanja: 1.bavi se trajnošdu ili stabilnošdu razvoja i 2. bavi se učincima ranih iskustava na kasnije ponašanje.Nedostatak je osipanje ispitanika, ispitanici opetovano testirani, log.i. traju mnogo godina Transverzalno istraživanje-ovdje istraživači ispituju razvojne razlike u ponašanju proučavajudi djecu različite dobi. Velika je prednost ovog istraživanja što zahtjeva puno manje vremena nego log.Nedostatci ovog i. su ovom metodom ne možemo istražiti pitanja ranog iskustva i stabilnosti ponašanja, a drugi problem je poznat kao učinak kohorte-ova poja proizilazi iz činjenice da su određeni aspekti ljudskog ponašanja pod utjecajem jednostavnih događaja i uvijeta koje je doživjela određene dobna skupina ili generacija.

Kombiniranje logitudinalnog i eksperimentalnog istraživanja-kombinirani pristup započinje jednostavnim transverzalnim istraživanjem u kojoj se istovremeno proučavaju skupine dijece različite dobi.Zatim se iz te skupine proučavaju još jednom ili više puta nakon nekog vremena kako bi se dobio logitudinalni pogled na problem.Ovakav postupak omoguduje dvije vrste uporedbi podataka.Kombinirani nacrt također dopušta istraživaču neposrednu provjeru dva uobičajna problema povezana s individualnim nacrtima.

Mikrorazvojno istraživanje-u kojoj se mali broj sudionika opaža u cilju proučavanja očekivane promjene u razvojnom procesu., intenzivno procjenjuje ponašanje malog broja djece tjekom kratkog vremenskog razdoblja. OSTALE ISTRAŽIVAČKE TAKTIKE Međukulturalna istraživanja-utjecaja kulture na neke aspekte razvoja u kojima je kultura obično nezavisna varijabla.Takva istraživanja se provode u područjima tako različitima kao što su spolne uloge, moralno raspoređivanje i perceptivne sposobnosti. Komparativna istraživanja- istraživanja provedena na neljudskim vrstama kao bi se prikupile informacije od značaja za ljudski razvoj.Etolozi provode komparativna istraživanja kako bi identificirali sličnosti u ponašajnim procesima između ljudi i životinjskih vrsta.

ETIČI PROBLEMI Gotovo svako istraživanje koje uključuje ljudske sudionike može imati niz rizika.Zato su istraživači obavezni točno odrediti koje potencijalno nepovoljne posljedice mogu proizidi iz njihovih eksperimenata i razmotriti da li ti rizici nadmašuju mogudu vrijednost istraživačkih nalaza.Danas sve se više pažnje usmjerava na očuvanje dječijih prava i dobrobiti. Mogudi rizici-jedan od očiglednih opasnosti u svakom eksperimentu jeste mogudnost tjelesnog ozljeđivanja djeteta, premda je taj problem u razvojnim istraživanjima rijedak.Mnogo češdi i često suptilniji ,jeste problem potencijalne psihološke štete po dijete.Nešto manje očigledno skupina problema uključuje narušavanje privatnosti.

Zaštitne mjere-briga za etičku istraživačku praksu dovela je do razvoja zaštitnih mjera kojima bi se mogudi rizici mogli spriječiti.Jedan od načina koji se upotrebljava kako bi se osiguralo etično provođenje istraživanja jeste sustručnjačka recenzija,da istraživači podnesu svoj istraživački plan na uvid drugim znanstvenicima kako bi im oni dali svoje primjedbe i odobrenje. Druga temeljna sigurnost mjerenja za zaštitu dječijih prava jeste zahtjev da istraživači od sudionika u svom istraživanju dobiju obavješteni pristanak Održavanje povjerljivosti o ispitaniku također je ključni aspekt etičnog istraživanja.

UVOD U RAZVOJNU PSIHOLOGIJU Razvojna psihologija – grana psihologije posvedena istraživanju promjena u ponašanju i sposobnostima tokom života. Dva osnovna cilja:  Opisati dječije ponašanje u svakoj tački njihovog razvoja (kad djeca počinju hodati i sl.)  Zašto se ponašanja mjenjaju (genetsko naslijeđe, fizicka i socijalna okolina)

PSIHOLOGIJA CJELOŽIVOTNOG RAZVOJA – istraživanje razvojnih problema tokom cijelog života.

5 RAZLOGA ZAŠTO PROUČAVATI DJECU:    

Djetinjstvo je razdoblje brzog razvoja Rana iskustva imaju dugoročne poslijedice Složene procese lakše je razumjeti tokom njihovog nastajanja Poznavanje temeljnih procesa može pomodi prilikom rješavanja problema u djetinjstvu  Djeca su zanimljiva za istraživanje

POVIJESNI POGLED NA DJETINJSTVO ANTIČKA GRČKA I RIM – razdoblje velikog prosvjetljenja, prepoznali uticaj djetinjstva na kasniji razvoj, status djeca nije bio zavidan, INFANTICID - ubijanje novorođenčadi, prikladan način rješavanja problema djece koja su bila nezakonita, nezdrava, ženska dojenčad. Djeca su spaljivana, kažnjavana, kupovana, prodavana, ubijana i spaljivanja. SREDNJI VIJEK I DOBA RENESANSE – položaj djece se poboljšava uz pomoc Crkve koja je pripomogla podizanju društvene slike o djeci kao nevine i čiste. Crka je bila protiv infanticida i nudila roditeljima da ih pošalju u samostane, uspjevala u poučavanju čitanja i pisanja djeca koja su bila uključena u vjersku poduku. Crkva dopuštajudi samo religiozna objašnjenja ljudskog ponašanja, ometala je naučna istraživanja za vrijeme RENESANSE – preporod zapadne civilizacije, povedana briga za dobrobit djece. U Firenci, osnivala su se dobrotvorne institucije – domovi za bolesnu, izgubljenju ili neželjenu djecu. REFORMACIJA – početkom 16 st. niknule su mnoge protestantske sekte, takva je bila i Puritanska predvođena Johnom Calvinom. Bili su prvi koji su ponudili sveobuhvatan model dječijeg razvoja. Odbijanje vjerovanja u dječiju čistodu, djeca su rođena sa urođenim grijehom i sama bez vodstva težit de prema zlu.

Vjerovali su da djeca imaju veliku sposobnost učenja u ranoj dobi, prva grupa ljudi koji su napisali priručnike kako bi pomogli roditeljima. Kalvinistički pristup je ohrabrivao dijete da bude nezavisno, samopouzdano i da razvije samokontrolu. Ključno da se dijete rano nauči oduprijeti iskušenjima. Strog odgoj ce odstraniti potrebu djece od lošeg ponašanja – nametali su svedenici poput Johnatana Edwardsa. Stavljali su veliki naglasak na obrazovanje, posebno čitanje i bili su prvi koji su pisali knjige za djecu (vjerske, moralne). DESCARTESOV DUALISTIČKI MODEL – Rene Descarts, francuski matematičar i filozof nije se posebno bavio dječijim razvojem, ali je postavio temelje za ono što de na kraju postati naučna psihologija. KARTEZIJANSKI DUALIZAM – um i tijelo odvojeni. Ljudski um nema materijalne oblike i ne slijedi fizičke zakone, funkcija mu je da donosi odluke i zatim provodi te odluke nalažudi tijelu da izvede ono što je potrebno, on vjeruje da um sadržni određene urođene ideje (savršenstvo, beskonačnost) sto je navelo Descartesa da zaključi da ga je samo Bog mogao stvoriti. Ideje nisu naišle na otpor vjere. On se usmjerio na nevoljna ponašanja (npr. rad tjelesnih organa, refleks, misaoni procesi). Tvrdio je da tim procesima upravljaju jednostavni sistemi podražaja i reakcije i slična su mehaničkom funkcioniranju stroja.

Descartes je podijelio istraživanje ljudskog ponašanja u dva zasebna područja: ● ●

jedno koje se bavi psihološkim funkcioniranjem uma drugo koje se bavi fizičkim radom tijela

PRVI TEORETIČARI JOHN LOCKE - tokom 17 st. u Engleskoj grupa filozofa poznata pod imenom britanski empiristi proširila je Descartesovu teoriju. Najpoznatiji od njih bio je John Lock. On je vjerovao da su sva djeca stvorena jednakim. Prihvatio je Descartesovo razlikovanje uma i tijela ali je odbijao stajalište urođenih ideja. Um novorođenčadi Locke je shvadao kao list bijelig papira – tabula rasa. Vjerovao je da dijete znanje stječe samo kroz svoje iskustvo i učenje. Djeca nisu niti urođeno dobra niti urođeno zla. Oni su rezultat djelovanja njihove okoline i odgoja – OKOLINSKA TEORIJA. Lock je vjerovao da djeca stječu znanje kroz načela nagrade, kazne, oponašanja, da ako djeca učestalo doživljavaju dvije stvari koje se događaju istovremeno stvorit de vezu između njih. On je također nudio savjete roditeljima o najboljim metodama odgoja njihove djece. Nije bio sklon materijalnim nagradama niti fizičkom kažnjavanju. Vjerovao je da disciplina treba sadržavati pohvalu za odgovarajude ponašanje i pogrdu za neodgovarajude. Locke je također zagovarao važnost poticaja na vrlo rano učenje. JEAN – JACQUES ROUSSEAU - rođjen u Švicarskoj ali je vedi dio svog života proveo u Francuskoj gdje je postao vodedi filozof svoga vremena. Smatraju da ocem francuskog romantizma. Njegovi pogledi na razvoj predstavljeni su u njegovom romanu Emile (1762). Tu opisuje brigu i poučavanje muškog djeteta od dojenčeta do mladog odraslog čovjeka. Temeljni značaj Rousseaove teorije je bio povratak Descartesovima stavovma da se djeca rađaju sa znanjem i idejama koje se s dobi prirodno pojavljuju. Djetetovo urođeno znanje sastoji se iz stvari kao što su načela pravde, poštenja, osjedanja savjesti. On se vratio temi urođenog dobra i čistode djeteta. On je vjerovao da se znanja koja nisu urođena postupno stječu kroz interakciju sa okolinom kojom upravljaju djetetovi vlastiti interesi i stupanj razvoja.

CHARLES DARWIN – teorija evolucije u knjizi Porijeklo vrste. Bio je promatrač dječijeg razvoja, njegov detaljan zapis o rastu i ponašanju njegovog sina Doddya jedna je od prvih razvojnih studija. Darwinova teorija evolucije počinje s pretpostavkom da se pojedini pripadnici iste vrste razlikuju u mnogim karakteristikama, tako da su neki brži, neki jači, neki lakši itd. Druga pretpostavka je da mnoge vrste proizvode razmnožavaju više nego sto okolina može podnijeti, što znači se pojedini pripadnici moraju natjecati da bi preživjeli. Ovisno o okolini neke varijacije mogu povedati prilike za opstanak tako da pojedinici koji imaju te osobine imaju vede mogudnosti preživljavanja i prenošenja svojih osobina na budude generacije. Kroz ovaj proces, koji je Darwin nazvao prirodna selekcija, vrste se trajno razvijaju u sve prilagodljivije oblike, a istovremeno manje korisne varijacije vrste postupno nestaju. Darwinova teorija evolucije se nije izravno bavila problemom dječijeg razvoja, međutim, njegova shvadanja su potaknula Ernsta Haeckela da predlozi načelo rekapitulacije. Prema ovom teorteskom pogledu, razvoj pojedinca, tj. ontogeneza se odvija kroz stepen koji odgovara razvoju cijele vrste – tj. filogenezi. Ovo načelo se često sažima u «onotogeneza rekapitulira filogenezu», odnosno razvoj pojedinca ponavlja razvoj vrste.

NAČELO REKAPITULACIJE - rano biološko shvadanje koje je kasnije prihvatio G. Stanley Hall da razvoj pojedina ponavlja razvoj vrste.

PIONIRI DJEČIJE PSIHOLOGIJE G. STANLEY HALL – psiholog kojem se prepisuje utemeljenje razvojne psihologije. On je proveo prvo istraživanje djece u SAD i o njemu se govori kao o ocu dječije psihologije. Hall je doktorirao na Harvardu kod prof. Williama Jamesa 1878. Dvije godine je radio u Njemačkoj gdje se upoznao sa istraživanjem djeteta. Vrada se u SAD i 1882 god. na djeci prvog razreda primjenio je upitnike kako bi prvi put precizno utvrdio kojim vrstama svakodevnog znanja rasplolažu američka djeca. Istraživanje je objavio 1883 pod nazivom «Sadržaj dječijih umova» ali rezultati nisu sadržavali ništa novo ili iznenađujude. 1891. započinje veliki projekat prikupljanja podataka o djeci svih uzrasta iz čitave zemlje. Upitnik je upotrebio i na roditeljima, učiteljima. Istraživanje nije dobro pripremljeno i nije mogao obraditi sve svoje podatke. On je zauzeo stanovište da dječije ponašanje naglašava evolucijsku osnovu razvoja – GENETIČKA PSIHOLOGIJA. Posebno ga je zanimao period adolescencije koji je prema njemu označavao kraj biološke rekapitulacije i prvu priliku da dijete razvije individualne talente i sposobnosti. Do kraja stoljeda dokazalo se da u ljudskom razvoju ne postoji jednostavni rekapitulacijski proces. Mnogi američki psiholozi počeli su se priklanjati gledištu koje je naglašavalo okolinske utjecaje, prema kojem djeca stječu znanje i vještine kroz iskustvo. Hall je obučio prvu generaciju istraživača djece, pokrenuo časopise i doveo Freuda u SAD. NATIZIVAM - teorija prema kojoj je ljudski razvoj prvenstveno rezultat urođenih procesa kooji upravljaju ponašanjem na predvidljiv način.

JOHN B. WATSON – prvi važniji psiholog koji je usvojio Lockeovo uvjerenje da se ljudsko ponašanje može u glavnini razumjeti na temelju iskustva i učenja. Svoj novi pristup je nazvao BIHEVIORIZAM prema kojem je ljudski razvoj prvenstveno rezultat procesa uvjetovanja i učenja. Prvi dio njegove karijere bio je posveden proučavanju fizioloških procesa i životinjske psihologije. Mnoge psihologe tog doba je isključivo zanimalo psihološko funkcioniranje ljudskog uma a najčešda metoda istraživanja je bila INTROSPEKCIJA. Watson je držao ovaj pristup nezadovoljavajudim. Smatrao je da istraživanjima nedostaje znanstvene valjanosti i bio je uvjeren da psihologija treba slijediti primjer drugih prirodnih znanosti i baviti se samo objetkivnim, opažljivim predmetom istraživanja.. Osnovno načelo biheviorizma bilo je da su promjene u ponašanju prvenstveno rezultat procesa uvjetovanja a ne urođenih biloških mehanizama i Watson je tvrdio da se učenje odvija kroz proces asocijacija opisan u radu Ivana Pavlovla. Watson je vjerovao da jednostavni proces uvjetovanja, koji je on nazivao metodom uvjetovanog refleksa, objašnjava kako se ljudskog ponašanje mijenja tokom vremena. Sva ljudska ponašanja počinju kao jednostavni refleksi. Zatim putem procesa asocijacije različite kombinacije jednostavnih ponašanja bivaju uvjetovanje na mnogo podražaja iz okoline. Što se proces uvjetovanja duže nastavlja, to veze između podražaja i reakcije postaju složenije. Vjerovao je da je za psihologe najvažnije proučavati dojenčad i malu djecu ne zato da bi opažali rane tjelesne promjene vec da bi otkrili prve korake u procesu uvjetovanja koji proizvodi složeno ljudsko ponašanje. Watson se fokusirao cisto na okolinsku teoriju razvoja. INTROSPEKCIJA – istraživačka metoda za ispitivanje funkcioniranje uma koja se sastoji u traženju od ispitanika da opiše svoje misaone procese. METODA UVJETOVANOG REFLEKSA – Watsonov naziv za Pavlovljev proces uvjetovanja.

ARNOLD GESELL – 1930-tih god. Razvojni psiholozi počeli su se vradati biološkom modelu dječijeg razvoja podstaknuti nativističkim gledištem, istraživanjem i idejom jednog od najboljih studenata G. Stanley Halla – Arnolda Gesella. On je 1906 god. doktorirao na Sveučilištu Clark a medicinsku diplomu dobio je na Yaleu 1911. Osnovao je kliniku dječijeg razvoja Yale gdje je proveo slijededih 50 godina istrazivajudi i opisivajudi dječiji razvoj. Nije se slagao sa Hallovom idejom da ljudski razvoj odražava evoluciju vrste. On je vjerovao da razvojem upravljaju genetski procesi. Gesell je mislio da rast i pojava mehaničnih vještina trebaju slijedii raspored. Tu okolina igra sporednu ulogu – možda u kojoj de se dobi pojaviti određene vještine ali nikako na redoslijed razvoja. Složene biološke mehanizme koji rukovode razvojem Gesell je opisao kao MATURACIJU (sazrijevanje). On je provodio istraživanja i otkrio veliki stupanj uniformiranosti u dječijem razvoju. Sva djeca se nisu razvijala istom brzinom ali je redoslijed bio dosljedan. Na osnovu svog rada Gesell je utvrdio statističke NORME – razvojni raspored koji označava kada se tipično dostižu pojedine prekretnice rasta i razvoja. Gessel je prvi koji je upotrijebio filmsku kameru da bi zabilježio dječije ponašanje, razvio jednosmjerno staklo, konstruisao fotografsku kupolu koja omogudava neometano promatranje iz svih kutova. Gesell je pisao i priručnike za roditelje i savjetovao ih da djecu treba hraniti samo kad su gladna, roditelji trebaju biti strpljivi i uživati u trenutačnim djetetovim sposobnostima ali ih ne požurivati. On je vjerovao da treba djetetu dati ograničenja ali da ih uglavnom treba pustiti na miru i da de se razviti u skladu sa svojim biološkim planom.

PROBLEMI RAZVOJNE PSIHOLOGIJE

PRIRODA NASUPROT ODGOJU – svi istraživači djece danas zastupaju pretpostavku da i priroda i odgoj doprinose ljudskom razvoju. Rasprava se zasniva na tome leži li primarni izvor razvojne promjene u biološkim (prirodnim) činiteljima ili okolinskim i iskustvenim činiteljima. Neki teoretičari tvrde da ponašanje ima biološku osnovu dok drugi vjeruju da je to rezultat okolinskih činitelja. Npr. kada dijete u vrtiču udari vršnjaka koji mu je uzeo igračku, neki psiholozi to agresivno ponašanju pripisuju biološkoj reakciji na frustraciju a drugi da je to ponašanje nauceno kroz promatranje. KONTINUITET NASUPROT DISKONTINUITETU - rasprava o tome je li razvoj konstantan i povezan (kontinuiran) ili nejednak i nepovezan (diskontinuiran). Prva komponenta je obrazac razvoja. Teoretičari kontinuiteta vjeruje da razvoj teče glatko i stabilno, tako da se nove sposobnosti i vještine i znanja nadodaju razmjerno istom brzinom. Teoretičari diskontinuiteta govore da se razvoj odvija različitim brzinama i da se izmjenjuju razdoblja spore promjene i brze promjene. Druga komponenta odnosi se na povezanost razvoja. Zagovornici kontinuiteta govore da se rana ponašanja nadograđuju i tako stvaraju kasnija ponašanja. Teoretičari diskontinuiteta smatraju da se neki aspekti ponašanja pojavljuju relativno nezavisno od onih koja su im prethodila i da se ne mogu predviđati na osnovu ranijeg djetetovog ponašanja. Model kontinuiteta povezuje se sa uvjerenjem da se ljudsko ponašanje sastoji od mnogo pojedinih vještina koje se dodaju jedna po jedna obično putem učenja i iskustva. Oni skloni modelu diskontinuiteta obično drže da razvojem upravljaju neki biološki činitelji.

NORMATIVNI NASUPROT IDIOGRAFSKOM RAZVOJU - pitanje o tome treba li se istraživanje usmjeriti na utvrđivanje sličnosti u ljudskom razvoju (NORMATIVNI RAZVOJ) ili na uzroke individualnih razlika (IDIOGRAFSKI RAZVOJ). Normativno istraživanje pokušava otkriti sličnost među djecom, dok se idiografsko istraživanje bavi time zašto se jedno dijete razlikuje od drugog. Normativni teoreticari govore da je razvoj rukovođen unutrašnjim biološkim procesima i uglavnom imun na okolinske činitelje, dok idiografska gledišta uzimaju u obzir i okolinske i iskustvene procese. KULTURALNI RELATIVIZAM – ideja da određena ponašanja ili oblici razvoja variraju u različitim kulturama. TEORIJE O UTJECAJU OKOLINE I UČENJA Srž ovog učenja o utjecaju okoline i učenja je u shvadanju da se veliki dio ljudskog ponašanja, posebno socijalno ponašanje stječe a ne dobiva rođenjem. Razvojni psiholozi kognitivne orjentacije drže da djeca najprije razumiju jesu li muško ili žensko a onda se pokušavaju ponašati skladno svom spolu, dok teoretičar pristupa o utjecaju okoline i učenja govore da je djetetova preferencija igračaka rezultat onoga što se događa kada se igraju sa igračkom – odobravanje/neodobravanje. ODREĐENJE UČENJA – učenje je relativno trajna promjena ponašanja koja je rezultat vježbe ili iskustva. Ova definicija ima tri važna elementa: prvi dio «relativno trajna» - razlikuje naučene promjene od privremenih, drugi dio «promjena u ponašanju» - kako učenje utiče na opažljivo ponašanje ponašanje, tredi dio «rezultat vježbe i iskustva» - treba odvojiti naučene promjene u ponašanju od promjena koje su uzrokovane biološkim procesima poput rasta.

B. F. SKINNER I ANALIZA PONAŠANJA – Skinner je prihvadao ulogu Pavlovljevog uvjetovanog refleksa ali je u teoriju učenja dodao drugu vrstu ponašanja. Prema njegovom modelu ponašanja imaju dvije kategorije: 1 KATEGORIJA sadrži REFLEKS: biološka veza u kojoj određeni broj podražaja izaziva određenu reakciju. Ta veza je biološka i urođena RESPODENTNO PONAŠANJE – reakcije koje su uključene u jednostavne reflekse koji pokazuju svi organizmi. Najvažnije svojstvo respodentnog ponašanja je to što je ono potpuno kontrolirano podražajem koji ga je izaziva – reakcija se pojavljuje kad je podražaj prisutan, a ne pojavljuje se kad je odsutan (npr. sisanje, kuhanje, treptanje) 2 KATEGORIJA - OPERANTNO PONAŠANJE – voljno ponašanje kontrolirano svojim posljedicama. Ugodne posljedice povedavaju vjerovanost ponovnog pojavljivanja, dok neugodne smanjuju. Skinnerov model učenja na dječiji razvoj primjenilu su Sidney Bijou i Donald Baer. Oni su utemeljili pristup o utjecaju okoline i učenja poznat kao – ANALIZA PONAŠANJA. Naglašava ulogu operantnog učenja u mjerenju opažljivih ponašanja. Analiza ponašanja oslanja se na proces učenja i izbjegava objašnjena temeljna na neopažljivim kognitivnim procesima. Analiza ponašanja govori da ljudski razvoj prolazi kroz 3 razvoja: OSNIVAČKI STUPANJ (dojenačka dob) OSNOVNI STUPANJ (djetinjstvo, adolescencija) SOCIJETALNI STUPANJ (odrasla dob i starost)

VRSTE UČENJA

PRIVIKAVANJA – (HABITACIJA) – opadanje ili nestanak refleksne reakcije koji se javljaju kao rezultat opetovanog podraživanja, najjednostavniji oblik učenja. Npr. ako pljesnemo glasno pored uha dojenčeta, ono de pokazati refleks trzanja tijela. Oporavak od reakcije privikavanja koji se javlja kao rezultat promjene u podražavaju naziva se ODVIKAVANJE. RESPODENTNO UVJETOVANJE (KLASIČNO UVJETOVANJE) – osnovni elementi Pavlovljevog klasičnog uvjetovanja koje sada zovemo respodentno uvjetovanje. To je oblik učenja koji uključuje reflekse, u kojem se neutralni podražaj uparauje sa prirodnim podražajem i tako stječe sposobnost izazivanja refleksne reakcije. BEZUVJETNI PODRAZAJ (BP) - podrazajni dio refleksa koji uvijek izaziva respodentno ponašanje (BR) BEZUVJETNA REAKCIJA (BR) – reakcijski dio refleksa koji je izazvan određenim podražajem (BP) UVJETOVANI PODRAŽAJ (UP) – neutralni podražaj koji počinje izazivati reakciju putem procesa uvjetovanja u kojem je uparivan sa drugim podražajem (BP) koji prirodno izaziva reakciju. GENERALIZACIJA PODRAŽAJA – podražaji koji su slični uvjetovanom podražaju također stječu mod izazivanja reakcije (npr. zubar – bol – strah od svega sličnog) FOBIJA – strah koji je postao ozbiljan problem i generalizirao se na cijelu kategoriju objekata ili situacija

RESPODENTNO GAŠENJE – proces povezan sa respodentnim uvjetovanjem u kojem uvjetovani podražaj postupno gubi mod izazivanja reakcije zbog toga što se više ne uparuje sa sa bezuvjetnim podražajem. OPERANTNO UVJETOVANJE – teoretičari smatraju vrlo važnim za razumijevanje tipičnog dječijeg ponašanja. To je oblik učenja u kojem se vjerovatnost pojave operantnog ponašanja mijenjao kao rezultat njegovih potkrepljujučih ili kažnjavajudih posljedica. POTKREPLJENJE - posljedica koja povedava vjerovatnost ponašanja nakon kojeg se javlja (npr. slaganje slagalice potkrepljena su samom posljedicom dolaska do rješenja). Sva potkrepljenja pripadaju u dvije kategorije: POZITIVNA – uključuje dobivanje nečeg dobrog – NEGATIVNA – uklanjanje neceg lošeg. KAZNA – posljedica koja smanjuje vjerovatnost pojavljivanja ponašanja nakon kojeg slijedi. Kažnjavanje može uključivati POZITIVNE KAZNE – uključuje pojavu nečeg neugodnog nakon određenog ponašanja, NEGATIVNE KAZNE – uključuju uklanjanje nečeg ugodnog. DISKRIMINACIJSKO UČENJE - vrsta učenja u kojoj djeca prilagođavaju svoje ponašanje prema podražaju koji signalizira priliku za potkrepljenje ili opasnost od kaznjavanja (npr. pohvale na nogometnom igralistu uslijed agresivnog ponašanja ali u razredu – kazna) DISKRIMINATIVNI PODRAŽAJI – podražaji koji pružaju informacije o potencijalnim posljedicama ponašanja. Djeca uče hode li njihovo ponašanje proizvesti potkrepljenje ili kaznu na dva načina 1) kroz neku vrstu procesa pokušaja i pogreška 2) putem opažanja posljedica tuđeg ponašanja u određenoj situaciji.

TEORIJA SOCIJALNOG UČENJA – oblik teorije okoline i učenja koja učenje opažanjem dodaje respodentnom i operativnom učenju. Veliki zagovornih ove teorije bio je Albert Bandura, kaže da je učenje opažanjem proces kojim se mijenja dječije ponašanje. UČENJE OPAŽANJEM – oblik učenjem prilikom kojeg se ponašanje opažača mijenja kao rezultat opažanja modela. Djete ce najvjerovatnije imitirati ovaj onaj model koji posjeduje karakteristike koje dijete drži privladnim (talenat, IQ, snaga, izgled). Jedan od najvažnijih Bandurinih doprinosa teoriji socijalnog učenja bio je kako posljedica ponašanja modela mogu utjecati na ponašanja posmatrača. Kad dijete vidi da model za ponašanje prima potkrepljenje, ono prima POSREDNO POTKREPLJENJE – potkrepljujude posljedice koje doživljava opažac posmatrajudi modela. Obrnuto vrijedi kada dijete prima posrednu kaznu kao rezultat kažnjavanja modela – POSREDNO KAŽNJAVANJE. IMITACIJA – ponašanje posmatrača slično modelovom (dijete kopira model). Kada pijete postmarajudi model stekne neke vještine ali nije precizna kopija modela naziva se SELEKTIVNA IMITACIJA. INHIBICIJA ODGOVORA (PROTUIMITACIJA) – ponašanja opažača direktno suprotno ponašanju modela (npr. učitelj javno kažnjava dijete kako bi dao primjer ostatku razreda). RECIPROČNI DETERMINIZAM – predložio A.Bandura i zasnovan je na stavu da ljudski razvoj odražava interakciju osobe (P), ponašanje (B) te okoline (E). Osoba uključuje djetetovu spoznajnu sposobnost, tjelesne karakteristike, ličnost, uvjerenja, stavove itd. Oni utječu kako na djetetovo ponašanje tako i na djetetovu okolinu – jer djeca ne biraju samo ono što žele činiti nego gdje, s kim de to činiti. Međutim, ti su utjecaji uzajamni.

Okolina, naravno također utječne na pponašanje. Prema teoretičarima učenja posljedice dječjeg ponašanja i modeli koje djeca opažaju mogu snažno utjecati na ono što djeca čine. Al, djetetovo ponašanje također doprinosi stvaranju okoline. Dijete koje dijeli svoje stvari s drugima i sarađuje sa učenicima vjerovatno ce privudi puno prijatelja, dok to nede biti slučaj kod djeteta koje se ponaša sebično ili agresivno. ISTRAŽIVANJE RAZVOJA – kako se dječije ponašanje u jednoj dobi razlikuje od ponašanja u drugoj dobi. Postoje metode koje omogudavaju usporedbu ponašanja u različitoj dobi. Za tu svrhu koriste se 4 metode: LONGITUDINALNO ISTRAŽIVANJE – istraživačka metoda u kojoj se isti ispitanici više puta ispituju tokom određenog vremenskog razdoblja. Glavna prednost ove metode je to što istraživaču dopušta neposredno istraživanje kako se svako od ponašanja mijenja tokom djetetovog odrastanja. Longitudinalna istraživanja mogu biti i KORELACIJSKA i EKSPERIMENTALNA. Ako mjerimo ponašanje u jednoj dobi i onda ponovo u drugoj možemo odrediti dosljednost ponašanja računajudi korelaciju između dvije skupine i mjerenja. Eksperimentalna longitudinalna istraživanja obično uključuju manipulaciju u jednoj tački razvoja i zatim ispitivanje njenih učinaka na zavisne varijable koje nas zanimaju u nekoj kasnijoj tački razvoja. Longitudinalnom pristupu odgovaraju dvije vrste istraživačkih pitanja: Prva: se bavi trajnošdu ili stabilnošdu razvoja (npr. želimo odrediti djetetov temperament. U kojoj mjeri on ostaje stabil tokom života. Njabolji način je da se to periodično mjeri kod iste djece i utvrdi korelacija između skupina rezultata. Druga: bavi se učincima ranih iskustava na kasnije ponašanje (razvod, kvalitet, prehrana).

Ova metoda može imati određene nedostatke: osipanje ispitanika (obitelj se može odseliti, djeca razboljeti, razviti druge probleme koji mogu ometati istraživanje), ispitanici se ponavljeno testiraju što može dijete učiniti «pametnim» za testove, vrste odgovara i reakcije. Longitudinalna istraživanja traju dugo, vrlo su skupa, eksperimentalna pitanja postavljenja na početku projekta mogu postati manje važna kako prolaze godine. ISTRAŽIVANJE TOKA ŽIVOTA – istraživanja ispituju kako veliki lični i okolinski događaji utječu na pojedinca, naglasak je na ispitivanju kako ti događaju mogu promjeniti čitav život. Vedinom su arhivska a ne eksperimentalna istraživanja. Istraživači koriste postojeda longitudinalna istraživanja koja traj godinama kao izvor podataka. Ovo istraživanja poprimila su nekoliko oblika. Neka su istraživala utjecaj velikih povjesnih događaja na živote ljudi određene generacije (posljedice 2 svjetskog rata). Druga istraživanja razmatrala su ulogu prijelaznih razdoblja u životu – npr. dob u kojoj se žene odlučuju na udaju, da imaju prvo dijete ili da počnu raditi. TRANSFERZALNA ISTRAŽIVANJA – istraživačka metoda u kojoj se istovremeno proučavaju sudionici različite dobi kako bi se utvrdili učinci dobi na neki aspekt ponašanja. Prednost je zato što ne zahtjeva puno vremena kao longitudinalna istraživanja (npr. proces pamdenja 8.god. dječaka i 3 god. dječaka). Nema osipanja ispitanika, ponavljanja testiranja, zastarijelih problema i instrumenata i visokih troškova. Ali ima dva važna nedostatka: ●

ne mogu se istraživati pitanja ranog iskustva i stabilnosti ponašanja.

● Problem poznat kao UCINAK KOHORTE – ispitanici određene dobi su pod utjecajem činitelja jedinstvenih za njihovu generaciju (npr. naobrazba, iskustvo itd)

KOMBINIRANJE LONGITUDINALNOG I TRANSFERZALNOG ISTRAŽIVANJA – se jos naziva KRIŽNO-SEKVENCIJALNI NACRT – kombinirani pristup započinje jednostavnim transferzalnim istraživanjem u kojem se istovremeno proučavaju skupine djece razlilite dobi. Zatim se iste skupine proučavaju jos jednom ili vise puta nakon nekog vremena kako bi se dobio longitudinalni problem. Kombinirani nacrt također dopušta istraživaču neposrednu provjeru uobičajenih problema povezanih s individualnim nacrtima. Ako se podaci za skupinu u dobi od 7 i 10 godina tokom prvog testiranja razlikuju od podataka za skupinu tokom drugog testiranja, onda je vrlo vjerovatno da su razlike rezultat učinka kohorte (prob. Transferzalnog nacrta) ili učinka ponovoljenog testiranja (prob. Longitudinalnog testiranja). Primjerice, istraživač može mjeriti količinu kompetentnosti koju pokazuju djeca od 4, 7 i 10 godina. Tri godine kasnije, istraživač ponovo testira djecu čija je dob sada 7, 10 i 13. Ovakav postupak omoguduje 2 vrste usporedbi podataka. Transferzalna usporedba među djecom moze se izvrsiti kod početnog i kasnijeg testiranja kako bi se vidjelo pokazuju li djeca različite stepene kompetentnosti. Također, usporedbom dječijih rez. u 2 različite dobi može se utvrditi stabilnost u kompetentnosti svakog djeteta. MIKRORAZVOJNA ISTRAŽIVANJA – istraživačka metoda u kojoj se mali broj sudioika opetovano opaža u cilju proučavanja očekivane promjene u razvojnom procesu. Intenzivno se procjenjuje ponašanje malog broja djeca tokom kratkom vremenskog razdoblja. Npr. istražuju se kognitivne sposobnosti djece, od djece se traži da riješe mnogo takvih problema tokom nekoliko sedmica. Ispitivač pored tačnosti, precizno ispituje kako djeca pristupaju svakom problemu (npr. tražedi od njih da opišu šta rade). Na taj način istraživač pokušava otkriti kada dijete prelazi sa upotrebe jednostavnih kognitivnih strategija na složenije. Nedostaci su da kroz vrijeme ovaj metod može postati skup i treba paziti kako bismo bili sigurni da ponovljene procjene djetetovih sposobnosti nisu same uzrokovale ponašanje koje nas zanima.

OSTALE ISTRAŽIVAČKE TAKTIKE:

● MEĐUKULTURALNA ISTRAŽIVANJA – istraživanja utjecaja kulture na neke aspekte razvoja u kojima je kultura obično nezavisna varijabla. Važno je u istraživanju odnosa prirode i odgoja npr. da li su obrasci ponašanja među članovima jedne kulture univerzalni za sve ljude ili su rezultat okoline. ● KOMPARATIVNA ISTRAŽIVANJA – istraživanja provedena pretežno na životinjama kako bi se prikupile informacije od značaja za ljudski razvoj. Iz etičkih razloga zabranjeno na ljudima, npr. sta se događa djetetu kad je odgajano bez majke? Psiholozi također istražuju ponašanja različitih životinskih vrsta. Premda su komparativna istraživanja ove vrste služila različitim svrhama, tradicionalni istraživači razvoja provodilu su eksperimente na životinjama iz 2 razloga. Prvo, istraživački etološke tradicije proučavanju ponašanje životinja kako bi otkrili ključ za evolucijske izvore sličnih ljudskih ponašanja. Drugi razlog, etički problemi. ETIČKI PROBLEMI – opasnosti u svakom eksperimentu su prisutne od mogudeh tjelesnog ozlijeđivanja djeteta do psihološke štete po dijete, pa i narušavanje privatnosti. Znanstvene organizacije razvile su pravila i etičke standarde: Etička načela u provođenju istraživanja na ljudskim ispitanicima (Američka psih. Udruga) i etički standardi za istraživanje sa djecom. Jedna od najvažnijih mjera koje se upotrebljavaju jeste SUSTRUČNJAČKA RECENZIJA – prije početka istraživanja, istraživački plan se daje na uvid drugim naučnicima. To omogudava objektivno preispitivanje postupaka od strane stručnjaka. Druga temelja sigurnosna mjera je OBAVJEŠTAJNI PRISTANAK – dozvala od roditelja, škole, vrtida, povjerljivost podataka o ispitaniku, kratko obavještenje prije samog eksperimenta itd.

VRSTE ISTRAŽIVANJA Psihologijska istraživanja opdenito pripadaju jednoj od 3 kategorije: DESKRIPTIVNA ISTRAŽIVANJA – najstariji oblik psihologijskog istraživanja. Primjenjeno na djecu deskriptivno istraživanje se sastoji od jednostavnog opažanja djece i bilježenja onog što se vidjelo. Službeno se ne pokušavaju se otkriti veze između dječijih ponašanja i bilo kojih drugih faktora. Raniji dječiji dnevnici, poput Darwinog koji je bilježio ponašanje svoje djece, pružili su prve opisne podatke o ljudskom razvoju. KORELACIJSKO ISTRAŽIVANJE – istraživači pokušavaju otkriti korelacije među varijablama (varijabla – svaki faktor koji može poprimiti različite vrijednosti na nekoj dimenziji). Uobičajen je primjer su ljudske tjelesne karakteristike – visina, težina, dob; zatim fizički aspekti okolnie – temperatura, veličina prostorija, a ako se na pravi način definišu i ljudska ponašanja mogu biti varijable. Primjeri ponašajnih varijabli mogu biti koliko je puta dijete zatražilo pomoc od učitelja (učestalost), koliko glasno dijete place (intenzitet), ili koliko dugo dijete vježba klavir (trajanje). Korelacija je tvrdnja koja opisuje u kakvom su odnosu 2 varijable. Npr. možemo ispitivati povezanost djetetove dobi s njegovom visinom. Opažat demo i bilježiti visinu stotina djeca, koja variraju od 2 do 12 godina, i ispitivat demo odgovaraju li promjene u jednoj varijabli promjenama u drugoj. U ovom slučaju bi bila utvrđena jasna korelacija između varijabli dobi i visine, tj. s porastom dječije dobi raste i njihova visina. Ovakva vrsta korelacije se zove pozitivna jer se obje varijable mijenjaju u istom smjeru. Negativna korelacije je korelacija u kojoj se 2 varijable mijenjaju u suprotnim smjerovima, npr. veza između djetetove dobi i broja sati koje dijete svakodnevno provodi kod kude. Djeteova dob raste, količina vremena koje dijete provodi ko kude se smanjuje.

Glavno ograničenje korelacijskog istraživanja je što se korelacije ne može upotrebljavati kao pokazatelj uzročnosti između varijabli. Iako je korelacijsko istraživanje vrijedno oruđe za otkrivanje i mjerenje sistemnih odnosa, ono ih ne može objasniti. EKSPERIMENTALNO ISTRAŽIVANJE – poput jednostavne korelacijske studije eksperiment uključuje ispitivanje odnosa između 2 varijable, ali za razliku od korelacijskih istraživanja, eksperimentalna istraživanja omogudavaju zaključivanje o uzročno-posljedičnim odnosima između ispitivanih varijabli. Najvažnija razlika između korelac. i ex. Istraživanja je u načinu prikupljanja podataka. Korelacijska istraživanja su obično utemeljena na jednostavnom opažanju. Dvije varijable se opažaju i bilježe bez bilo kakvog ometanja ili uplitanja istraživača, dok u eksperimentu istraživač manipuliše, tj. mijenja jednu varijablu (nezavisnu) i onda traži bilo kakve promjene na 2 varijabli (zavisnoj). SKUPNA ISTRAŽIVANJA – vedina eksperimentalnih istraživanja koje provode razvojni psiholozi uključuje metodu koja upoređuje ponašanje skupina ispitanika izloženih različitim manipulacijama neke varijable. Ulica Sezam – njeno gledanje utiče na razinu čitanja? Nezavisna varijabla – količina gledanja Zavisna varijabla – djetetova razina čitanja ISTRAŽIVANJE S UKLJUČIVANJEM I ISKLJUČIVANJEM NEZAVISNE VARIJABLE – nacrt s uključivanjem i isključivanjem varijable –ABAB nacrt – nezavisna varijabla se sistematski uvodi i uklanja i blježe se učinci na zavisnu varijablu. Glavna prednost ovog nacrta je što je potrebno manje ispitanika, ustvari on se može koristiti u eksperimentu koji uključuje jedno dijete. Testiranje hipoteze da nazočnost majke uzrokuje da se dijete češde osmijehuje.

Brojenje koliko se puta dijete osmjehuje tokom 20-minutnih dnevnih intervala u kojima je majka ili prisutna ili odsutna. Određuje se početna mjera, zatim tretmanska faza, povrazna faza ili faza povlačenja i na kraju ponovo tretmanska faza.

RAZLOZI PROUČAVANJA DJECE: RAZDOBLJE BRZOG RAZVOJA – razdoblje u kojem se odvija mnogo promjena, više nego tokom bilo kojeg drugog razdoblja. Kod ljudi je fizički razvoj u prvoj godini vedi nego u bilo kojoj drugog godini života. Slično tome, promjene koje se odnose na socijalne interakcije, sticanje i upotrebu govora, pamdenje i sposobnost rasuđivanja i gotovo sva druga područija ljudskog funkcionisanja su najveda tokom djetinjstva. DUGOROČNI UTJECAJ – događaji i iskustva iz ranih godina snažno utječu na kasniji razvoj pojedinca. Gotovo sve psihološke teorije tvrde da ono što smo danas u velikoj mjeri ovisi o našem razvoju i iskustvima tokom djetinjstva. UVID U SLOŽENE PROCESE ODRASLIH – nisu svi psiholozi zainteresovani za rani razvoj, ali čak i istraživači koji pokušavaju razumjeti složena ponašanja odraslih, često smatraju korisnim ispitati kakva su ta ponašanja tokom razdoblja kada nisu tako složena. Npr. vedina ljudi može izredi duge i složene rečenice, ali drugi ljudi mogu razumjeti te rečenice. Ljudi su sposobni za složenu komunikaciju zato jer naši jezici slijede pravila, ali ustanovljivanje tih pravila i način na koji se ona korsite se pokazalo teškim. Jedan pristup tom problemu je istraživanje razvoja govora. Dojenčad na početku produciraju fraze od samo jedne ili dvije riječi, ali se čini i da te prve kombinacije riječi slijede pravila. Proučavanjem početka razvoja, istraživači ostvaraju uvid u mehanizme složenijeg govora odraslih.

PRIMJENA U SOCIJALNOJ POLITICI – vedina razvojnih psihologa svoja istraživanja provodi u laboratorijskom okruženju, ali nekada rezultati tih istraživanja mogu biti na dobrobit djece u stvarnom životu. Socijalna politika se odnosi na način na koji društvo pristupa socijalnim problemima. U nekim su slučajevima razvoja istraživanja osmišljena tako da se bave određenim socijalnim problemima. Majčin rad izavan kuče doveo je do porastanja broja vrtida. Ispitivanje odnosa između iskustva u vrtidi i različitih aspekata dječijeg ponašanja i razvoja. Laboratorijski nalazi se primjenuju u metodama poučavanja u razrednm i obiteljskim disciplinskim tehnikama. Jednostavnije rečeno, jedan od razloga proučavanja djece je da bismo im poboljšali zivot. ZANIMLJIV PREDMET ISTRAŽIVANJA – interesantni su umjetnicima, pjesnicima, učenjacima u mnogim drugim područjima istraživanja, pa i psiholozima. ETOLOGIJA – istraživanje razvoja iz evolucijske perspektive, potječe od Charlesa Darwina. Prema etolozima ponašanje ima 2 uzroka: NEPOSREDNO – očiglednije, uključuje okolinu u kojoj se ponašanje pojavljuje, iskustvo EVOLUCIJSKO – manje jasno, bilo je važno u procesu prirodnog odabira i doprinjela su opstanku i razmnožavanju vrste. Etolozi su najviše usmjereni na otkrivanje kako urođeni procesi utječu na ponašanje. Ti procesi mogu biti genetski mehanizmi koji prenose tjelesne i ponašajne karakteristike s jedne generacije na drugu.

KLASIČNA ETOLOGIJA – etologija prvi put priznata 1930-tih radom dvaju pionira Lorenza i Tinbergena, u području istraživanja životinja. Lorenz je poznat po naturalističkim istraživanjima procesa utiskivanja, dok je Tinbergen proveo detaljna istraživanja životinjskog ponašanja. Postavili su temelje za primjenu etoloških načela na dječiji razvoj. UROĐENI MEHANIZMI – etolozi su identificirali četri kvalitete koje karakteriziraju gotova sva urođena ponašanja:    

Ponašanja univerzalna za sve članove vrste Ne zahtjevaju učenje ili iskustvo Obično stereotipna (svaki put se pojave, odvijaju se na jednak način) Ponašanja pod minimalnim utjecajem okolinskih utjecaja

Kod ljudi su ova urođena ponašanja najočiglednija tokom dojenačke dobi, npr. sisanje OBRASCI UOBIČAJENOG PONAŠANJA – složeniji nizovi urođenih ponašanja (npr. kako pauci pletu mrežu, dabrovi prave brane). Ovi obrasci pokredu se specifičnim podrazajem koji se naiva UROĐENI POTICAJNI SKLOP (podražajni znak) OSJETLJIVI PERIOD – etolozi tvrde da su životinje biološki programirane tako da određene stvari najlakše uče tokom određenih razvojnih razdoblja. Jeodan od primjera je Lorenzovo UTISKIVANJE – biološki proces tokom kojeg mladunčad nekih vrsta stječe emocionalnu privrženost prema majci. On je gušdide odvojio od majke i dao im da slijedu drugu životinju, mlade ptice su utisnule to i tretirale je kao svoju majku.

OSJETLJIVO (KRITIČNO) RAZDOBLJE – razdoblje razvoja tokom kojeg se određena ponašanja mogu lakše naučiti

PRIMJENA NA LJUDSKI RAZVOJ

SOCIOBIOLOGIJA – biolozi su pokušali primjeniti evolucijska ponašajna načela na ljudsko socijalno ponašanje. Započelo je 1975. godine objavljivanjem knjige harvardskog biologa Wilsona «Sociobiologija – nova sinteza», rekao je da su geni sebične strukture čiji je jedini interes osigurati vlastiti opstanak iz generacije u generaciju. Sociobiolozi vjeruju da geni ne preizvode samo tjelesne osobine ved i socijalna ponašanja ali to nije potpuno razrješeno. Npr. majka koja riskira život da spasi dijete. LJUDSKA ETOLOGIJA – 1960-tih godina početni pokušaji primjene etoloških načela na ljude pisanjem knjiga «Goli majmun» Morrisa, «Teritorijalni imperativ» Ardreya ali smatra se da je naučna primjena etološkog modela na dječiji razvoj započela 1969. kada je John Bowlby objavio prvu od tri knjige o toj temi. Britanski liječnik i psihoanalitičar, bio je svjedok emocionalnih problema djece odgajane u institucijama. Ovaj problem pripisao je nedostatku jake privženosti djece svojim majkama u djetinjstvu. Teorija je mješavina etologije i Freuda. Poput Freuda, on vjeruje da se prva iskustva dalje prenose u nesvjesnom. Od ključne je važnosti prisutnost majke, on smatra da je bliska veza između majke i djeteta ključna za opstanak djeteta. Bowlby smatra da se privrženost lako razvija tokom osjetljivog perioda, ali da nakon toga dijete nikada više ne može postidi istinski prisan emocionalni odnos.

EKOLOŠKI PRISTUP – pristup istraživanju razvoja koji se usredotočuje na pojedinca u njegovom okolinskom kontekstu. Darwin je smatrao da ako želimo razumjeti evolucijsku vrijednost nekog ponašanja, moramo ga posmatrati u ekološkom području. Počelo je 1940-tih i 1950-tih kada su Baker i Wright poveli niz istraživanja u školama i kod kude, i objavljivanjem knjige «Ekologija ljudskog razvoja» Bronfenbrennera. Predložio je model pozna kao TEORIJA EKOLOŠKIH SISTEMA – naglašava međusobne veze pojedinca sa slojevima okolinskog konteksta. Na okolinu se gleda kao na niz međusobno povezanih slojeva od kojih najbliži imaju najjači utjecaj. MIKROSISTEM – okolinski sistem najbliži djetetu (obitelj, igralište, škola). Prvi od slojeva. Nije konstantan, mijenja se kako dijete raste.Mikrosistem je najbliži djetetu i za vedinu djede uključuje porodicu, skolu, igralište itd. Ima fizičke karakteristike poput veličine djetetove kuče, opremljenost obližnjeg igrališta itd. On se također sastoji od ljudi, uključujudi djetetovu porodicu, drugu djecu, djetetovu učiteljicu itd. MEZOSISTEM – međusobni odnosi između djetetovih mikrosistema (odnos roditelja i učiteljice). Odnosi se na sistem odnosa između djetetovih mikrosistema. Opdenito, što su ti sistemi više međusobno povezani, to je vjerovatnije da de djetetov razvoj imati jasnu dosljednu podršku. EGZOSISTEM – socijalni sistem koji može utjecati na djecu, ali u kojem ona neposredno ne sudjeluju (npr. lokalna vlast) – budžet za skolu (knjige, oprema). MAKROSISTEM – kultura i subkultura u kojoj dijete zivi (vjerovanja, stavovi, tradicija). Teorija ekoloških sistema je utemeljena na pretpostavci da ako želimo u potpunosti razumjeti razvoj, moramo razmotriti kako međusobno dijeluju jednostavne značajke djeteta i njegove okoline. Stabilniji su od ostalih sistema, ali se može mijenjati u razvoju društva.

Bronfenbrenner smatra da dijete i okolina neprekidno utječu jedno na drugo na dvosmjeran ili TRANSAKCIJSKI NAČIN – odnos u kojem pojedinci međusobno utjecu na ponašanje (npr. dijete bisto i razumljivo govori, utječe na okolinu – da ga roditelji posalju u bolju školu, dovodo do poboljšanja nejgovih akademskih vještina što opet utječe na njegovu okolinu privlačedi prijatelje. SIGMUND FREUD Sigmund Freud je dao dva velika doprinosa psihologiji. Najvedi je utjecaj imao na područje kliničke psihologije, gdje su njegov model ličnosti i psihoanalitičke tehnike dali osnovu onoga što je jos uvijek glavni misaoni pravac u psihoterapiji.Njegov doprinos razvojnoj psihologiji bila je teorija faza psihoseksualnog razvoja.Središnja teza Freudove razvojne teorije jeste da je svako dijete rođeno sa određenom količinom sex. energije nazvane LIBIDO, koja se kako dijete raste biloški usmjerava na određena mjesta na tijelu nazvana EROGENE ZONE. Ljudski razvoj se odvija u 5 faza: ORALNA – od rođenja do otprilike 18 mjeseci, libido je smješten u ustima. Glavni izvor tjelesnog uživanja je sisanje. Freud smatra da je veoma važno to koliko je dijete dojeno i koliko je naviklo na krutu hranu. ANALNA – od 18 mjeseci do 3 god., dijete postize tjelesnu ugodu prvo puštajudi rad crijeva, a kasnije kočedi ga. (higijenske navike). FALUSNA FAZA – od 3 do 5 god. Erogena zona je područje genitalija, dijete postiže tjelesni užitak iz neposrednog podraživanja spolnih organa. Tokom ove faze djecu počinju privlačiti roditelji suprotnog spola (Elektrin i Edipov kompleks). Osjedaju konflikt jer shavadaju da im je roditelj istog spola suparnik.

Smatra se da se to rješava na 2 načina: REPRESIJA – potiskuju svoje želje u nesvjesno, briše sjedanje na te osjedaje IDENTIFIKACIJA – nastoje kompenzirati taj gubitak pokušavajudi usvojiti karakteristike roditelja istog spola.

FAZA LATENCIJE – od 6. do 12. god. Libido je potisnut i neaktivan. GENITALNA FAZA – pubertet, dijete ponovo razvija sklonosti prema suprotnom spolu, ali sklonost je ovaj put usmjerena prema vršnjacima a ne prema roditelju.

Ako djetetu nije data prikladna količina oralnog zadovoljenja, libido ce ostati djelomično fiksiran u ustima, osoba de neprekidno tražiti tjelesnu ugodu u toj erogenoj zoni – FIKSACIJA Teorija nije u potpunosti prihvadena. Prvo zato što je nejasna, ključni elementi se ne mogu znanstveno dokazati niti opovrgnuti. Dalje, Freudova oslanjanje na neopažljive mehanizme (npr. nesvjesni motivi) nije u skladu sa shvadanjem američke psih. Da se znanost treba temeljiti na mjerljivim i provjerljivim opažanjima. Pored toga Freudova teorija sadrži dva temeljna pojma koja su danas opdeprihvadena. Prvo je njegovo odbijanje potpuno nativističkog i strogo okolinskog objašnjenja ljudskog ponašanja, on govori da i urođeni procesi i oklinski faktori snažnp doprinose dječijem razvoju. – INTERAKCIONALISTIČKA GLEDIŠTA.

Drugo je to što je on zaključio kako rana iskustva mogu imati utjecaja na kasnije ponašanje u životu. LAV VIGOTSKI Jedan od pionira dječije psihologije. Vigotski je rođen 1896. god u Rusiji, na Moskovskom univerzitetu diplomirao je pravo. Da bi se razumjela teorija Vigotskog važno je uzeti u obzir političku klimu tog vremena. Vigotski je počeo raditi na području psihologije ubrzo nakon ruske revolucije u kojoj je marksizam zamijenio vladavinu cara. Nova marksistička filozofija je naglašava socijalizam i kolektiv. Od pojedinca se očekuje da žrtvuje svoje lažne ciljeve za dobrobit zajednice. Model ljudskog razvoja Vigotskog uključivao je te elemente te je zato nazvan SOCIOKULTURALNIM. Za njega je razvoj pojedinca produkt njegove kulture. Razvoj se uglavnom odnosi na mentalni razvoj, na procese poput mišljenja, jezika i rasuđivanja. Za te se sposobnosti pretpostavljalo da se razvijaju kroz socijalnu interakciju sa drugima. Dok je Piaget vjerovao da kognitivni razvoj sve djece slijedi vrlo sličan niz faza Vigotski smatra da se razlikuje od kulture do kulture u kojoj je dijete odgojeno.

Vigotski govori kako kultura doprinosi djetetovom intelektualnom razvoju na dva načina: ● djeca dobivaju od nje največi dio sadržaja svog mišljenja tj. znanje ● djeca od kulture koja ih okružuje usvajaju procese ili načine svog mišljena tj. ORUĐE INTELEKTUALNE PRILAGODBE

Vigotski je vjerovao da je spoznajni razvoj rezultat DIJALEKTKIČKOG PROCESA po kojem djeca uče kroz zajednička iskustva rješavanja problema sa drugima. On je naglašavao govorne interakcije, putem govora odrasli prenose djecu bogato znanje koje postoji u kulturi. To se odvija procesom INTERNALIZACIJE – djetetovo usvajanje znanja i oruđa mišljenja iz kulture, u prvom redu putem jezika. Središnji pojam teorije Vigotskog je područje približnog razvoja. To predstavlja razliku između onog što djete može učiniti samo i onoga što može učiniti uz pomod roditelja. Vigotski se odnosi prema onome što djeca mogu učiniti sama kao prema STVARNOJ RAZVOJNOJ RAZINI, prema Vigotskom to se mjeri testovima inteligencije. Uz prikladnu pomod odraslih jedno dijete može riješiti niz zadataka dok de drugo riješiti jedan ili dva. Ono što dijete može učiniti uz tuđu pomod naziva se RAZINA MOGUDEG RAZVOJA. Razlika između razine stvarnog i razine mogudeg razvoja jeste djetetovo područje približnog razvoja. Ono što dijete može uraditi uz tuđu pomod središnje je pitanje u teoriji Vigotskog. Postoje djeca podjednako inteligentna dok rade samostalno ali ipak njihova sposobnost da iskoriste tuđu pomod je različita. Prema Vigotskom socijalna interakcija je samo kontekst u kojem djeca pokazuju svoju inteligenciju. To je i glavni mehanizam pomodu kojeg se inteligencija razvija. Posebno je zanimanje pobudilo shvadaje o poučavanju poznato kao «PODIZANJE SKELA» prema kojem roditelj stalno prilagođava razinu svoje pomodi s obzirom na djetetovu razinu izvedbe. Ono je važno zato što ne samo da dovodi do neposrednog uspjeha nego što i potiče stjecanje vjetina potrebnih za samostalno rješavanje problema u bududnosti. Vigotski smatra da pored roditelja i drugih odraslih, interakcija sa vršnjacima doprinosi dječijem intelektualnom razvoju.

KOHLBERGOV MODEL Drugu utjecajnu teoriju moralnog razvoja predložio je Lawrence Kohlberg. Kohlberg je, kao i Piaget stavljao djecu pred moralne dileme i tako određivao razinu njihovog moralnog rasuđivanja (siromašni Heinz). Na temlju svojih istraživanja zaključio je da se moralno rasuđivanje odvija u 3 razine i svaka razine ima 2 faze a svaka ima 2 komponente: društvenu i moralnu. Važan dio teorije odnosi se u objašnjenju o međudjelovanju društvene i moralne komponente unutar pojedine faza moralnog razvoja.

PRVA RAZINA – PRETKONVENCIONALNA – pojedinci zadovoljavaju svoje potrebe 1 FAZA – HETERONOMNA MORALNOST DRUŠTVENA KOMPONENTA – djeca okrenuta sebi, smatraju da se svi osjedaju kao i oni MORALNA – moralnost određuju samo autoriteti, i njihova pravila se moraju poštivati 2 FAZA – INDIVIDUALNOST I INSTRUMENTALNOST DRUŠTVENA KOMPONENTA – djeca shvadaju potrebe drugih ljudi, ali ne mogu se staviti u njihovu kožu MORALNA – moralno ponašanje ima smisla ako služi vlastitim interesima. Druženje se smatra nekom vrstom nagodbe radi dobiti.

DRUGA RAZINA – KONVENCIONALNA – društveni sistem mora se osnivati na zakonima i pravilima 3 FAZA – PRILAGOĐAVANJE DRUGIMA DRUŠTVENA KOMPONENTA – osoba u stanju staviti se u tuđu kožu MORALNA KOMPONENTA – odnos među ljudima temelji se na «Nemoj činiti drugima ono sto ne želis da drugi čine tebi» 4 FAZA – RED I ZAKON DRUŠTVENA KOMPONENTA – potrebe pojedinca ne smatraju se važnijim od održavanja reda u društvu MORALNA KOMPONENTA – temelji se na strogom pridržavaju zakona i obavljanju dužnosti svakog pojedinca TREDA RAZINA – POSTKONVENCIONALNA – važno očuvati vrijednost, dostojanstvo i prava svakog pojedinca 5 FAZA – DRUŠTVENI UGOVOR DRUŠTVENA KOMPONENTA – svi imaju jednako pravo na postojanje iako nema svi iste vrijednosti i stavove MORALNA KOMPONENTA – zaštita ljudskih prava svakog pojedinca, zako radi zaštite a ne radi ograničavanja

6 FAZA – UNIVERZALNA ETIČKA PRAVILA DRUŠTVENA KOMPONENTA – ljudi donose moralne odluke u skladu sa ličnim pravilima poštenja i pravde MORALNA KOMPONENTA – smatra se da postoje univerzalna moralna pravila koja su iznad zakona, poput pravde i poštivanja ljudskoh dostojanstva. Izmjena faza u Kohlbergovom modelu slijedi Piagetov proces prilagodbe. Dijete de predi u slijededu fazu kad više ne bude moglo vladati novim inofrmacijama u okviru postojedeg pogleda na svijet. Ovaj Kohlbergov model posebno naglašava važnost MOGUDNOSTI PREUZIMANJA ULOGA što se javlja kad djeca zajedno sa drugim osobama sudjelu u donošenju odluka. Zbog suprostavljenih gledišta javljaju se misaoni sukobi koje dijete riješava promjenom načina mišljenja tj. prelaskom u višu fazu rasuđivanja. Još jedna sličnost Piagetovoj teoriji je ta da svaka faza predstavlja cjelinu, a djeca koja su u toj fazi podjednako reaguju u različitim situacijama i moralnim dilemama. Druga je da faze slijede jedna za drugom i to tako da sva djeca kroz njih prolaze istim redom bez vradanja na prethodne faze. I, konačno, napredak iz faze u fazu vrijedi za sve ljude i u svim kulturama.

ERIKSONOVA PSIHOSOCIJALNA TEORIJA Erikson je smatrao da se razvoj traje čitavog života. Smatrao je da postoji osam razvojnih faza, gdje u svakoj fazi čovjek može postidi dobro ili lose rješenje. Za svaki od osam razvojnih studija karakteristican je jedan specijalni konflikt ili kirza koju treba riješiti, što vodi različitim načinima formiranja ličnosti. PRVA FAZA – POVJERENJE – NEPOVJERENJE 0 – 1,5 GOD POZITIVNI REZULTAT: nada, prebrođuje frustracije, može odgoditi zadovoljenje potreba NEGATIVNI REZULTAT: sumnjičavost, obeshrabljen, rezignacija, povučenost. DRUGA FAZA – AUTONOMIJA – SUMNJA 1,5 – 3 GOD POZITIVNI REZULTAT: volja, samokontrola, pozitivna samosvijest NEGATIVNI REZULTAT: prisilne radnje, loša impulsna kontrola TREDA FAZA – INCIJATIVA – KRIVNJA 3 – 6 GOD POZITIVNI REZULTAT: radost uspjeha, radoznalost NEGATIVNI REZULTAT: sputavanje, nedostatak incijative, pasivnost ČETVRTA FAZA – AKTIVNOST – INFERIORNOST 6 – 12 GOD POZITIVAN REZULTAT: kompetentnost, dostatnost kao čovjeka NEGATIVAN REZULTAT: nedovoljnost

PETA FAZA – IDENTITET – POMETNJA ULOGA 12 – 20 GOD POZITIVAN REZULTAT: integrirana slika sebe, vjera u bududnost NEGATIVAN REZULTAT: disharmonična slika sebe, prkos, negativni identitet, pretjerano prilagođavanje, depresija ŠESTA FAZA – BLISKOST – IZOLIRANJE 20 – 40 god POZITIVAN REZULTAT: ljubav, bliskost NEGATIVAN REZULTAT: poricanje, strah od bliskosti SEDMA FAZA – PRODUKTIVNOST – STAGNACIJA 40 – 60 GOD POZITIVAN REZULTAT: skrb, odgovornost za dolazede generacije NEGATIVAN REZULTAT: poricanje, samovoljnost OSMA FAZA - INTERGRITET – OČAJ 60 GOD – POZITIVAN REZULTAT: mudrost NEGATIVAN REZULTAT: gnušanje, prezir, beznadežnost Polazna tačka kod Eriksona jeste to da važne aspekte razvoja treba studirati kako bi se vidjelo da različiti faktori sudejstuvu ne s ciljem da otkriju razloge i efekte ved da postignu određeni rezultat. Druga tačka koju on naglašava jeste to da svaka kultura postavlja različite zahtjeve te da se razvoj formira na takav način da bi mogao odgovoriti tim zahtjevima. Problem nastaje kada tradicionalne odgojne metode društva ne daju dovoljnu pripremu za život odrasle osobe.

Pitanja:

-

sociometrijski postupak analiza korionskih resica couvades tipovi igara psiholingvistika faze govora ektoderm, endoderm, mezoderm (šta se razvija iz njih) senzomotorne sheme artificijalizam Huntingtonova koreja animizam instrumentalna agresija osnovni oblici soc. ponašanja ultrazvuk amniocenteza 4 stila roditeljstva sve konzervacije palmarni refleks ab pogreška Klinefelterov sindrom Turnerov sindrom funkcija posteljice