C. L. Taylor - Laº

1

ZAHVALE

Veliko hvala mojoj urednici Lydiji Vassar-Smith, zato što si razumjela što ovim romanom želim postići i zato što si u mene vjerovala i podržavala me na svakom — ponekad i bolnom — koraku! Bez tvojih opažanja i prijedloga Laž ne bi bila roman kakav jest. Hvala i Caroline Ridding te svima u Avonu na predanome radu i entuzijazmu. Hvala Alexu i Jo u LightBrigade PR na tome što ste obavili tako sjajan posao u promociji moje knjige. Veliki zagrljaj mojoj divnoj agentici Madeleine Milburn zato što je bila moja neumorna navijačica i što je dala sve od sebe da mi sačuva razum u ovoj iznimno stresnoj godini. Hvala Čari Lee Simpson na njezinu predanom radu. Ne bih uspjela napisati Laž bez dobrote Anne James i azila za životinje Little Valley Animal Shelter u Exeteru. Little Valley sjajno skrbi o neželjenim, napuštenim i zlostavljanim životinjama u područjima Južnog, Istočnog i Zapadnog Devona, a Anna me ljubazno provela cijelim azilom, odgovorila na mojih milijun pitanja o poslovanju i poslovniku, kao i na beskrajne SMS-ove i poruke koje sam joj nakon toga slala. Anna, najljepša ti hvala. Također moram zahvaliti dr. Charlotte McCreadie na njezinu medicinskom znanju, Paulu Finchu i Sharon Birch koji su mi odgovarali na pitanja o policijskim postupcima, te Fionnuali Kearney, koja je na internetskoj aukciji “Spisatelji za Filipine” osvojila pravo da imenuje “negativca” u ovom romanu. Odabrala je ime Frank Cooper. Veliko hvala mojoj obitelji na nepresušnoj ljubavi i podršci: Regu i Jenny Taylor, Bee, Daveu, Suz, Sophie, Rose, Steve, Guinevere, teti, djedu, Angeli i Ani. I mojim predivnim prijateljima: Joeu Rotheramu, Becky Harries, Bexu Butterworthu, Lauri Barclay, Kimberley Mills, Claire Bagnall, Rowanu Colemanu, Julie Cohen, Kellie Turner, Tamsyn Murray, Mirandi Dickinson, Kate Harrison i Scottu Jamesu. Volim vas do daske. Hvala što me trpite. Ova je knjiga posvećena Lauri B., Georgie D. i Minal S., prijateljicama s kojima sam ljetovala u Nepalu 2006. Za razliku od djevojaka u Laži, naše je putovanje uistinu bilo provod života, i to iz najboljih razloga. Hvala vam što ste mi priuštile nevjerojatan odmor - i što me niste ubile. (Kunem se, nijedan lik nije temeljen na vama.) Fallen JMe Naposljetku, voljela bih zahvaliti svom nevjerojatnom, požrtvovnom partneru Chrisu i našem prelijepom, zabavnom sinu Sethu. Bez vas mi sve ovo ništa ne bi značilo.

2

PRVO POGLAVLJE

Danas

Znala sam da donosi nevolju i prije negoli je kročio u zgradu. Jasno se to vidi po načinu na koji je zalupio vrata svog terenca i juriša parkiralištem ne pričekavši da vidi je li njegova niska ženica u naočalama krenula za njim. Kad stigne do dvostrukih, staklenih vrata recepcije, oborim pogled natrag na zaslon računala. Kod agresivnih je ljudi najbolje izbjeći izravan pogled u oči. Kad provedeš dvanaest sati dnevno s opasnim životinjama, mnogo naučiš o sukobima, strahu i neprijateljstvu - i to ne samo kod pasa. Nakon što je muškarac ušao u predvorje, oglasilo se zvonce na vratima, ali ja nastavljam unositi u računalo rezultate sedmodnevnog promatranja. Veterinarska inspekcija prije tjedan dana dovela nam je mješanca njemačkog ovčara po imenu Tyson. Otada je kod nas na promatranju, a utvrdili smo probleme u ponašanju prema drugim psima, mačkama i ljudima — što ne čudi uzme li se u obzir da je riječ o bivšem psu čuvaru narkomanske jazbine. Neki ljudi vjeruju da pse poput Tysona treba uspavati za njihovo dobro, ali ja sam sigurna da je rehabilitacija moguća. Nečija prošlost ne određuje nužno i budućnost. - Gdje je moj jebeni pas? — Muškarac se nalakti na pult recepcije i isturi vilicu, s jasnim prezirom uklesanim na suhonjavo, upalo lice. Ramena su mu kržljava pod prevelikom kožnatom jaknom, a traperice mu vise s bokova. Reklo bi se da je u poodmaklim četrdesetima, možda čak ranim pedesetima, ali izgleda kao da ga život nije mazio. Takvi su obično vlasnici opasnih pasmina. Malen čovjek, velik auto. I velik pas. Nije čudo što ga želi nazad. Treba mu pseći nadomjestak za veliki penis. — Mogu li vam pomoći? — nasmiješeno se okrenem prema njemu. — Hoću svog psa. Jedan od mojih susjeda vidio je inspektora koji je došao dok me nije bilo kod kuće. Odveli su ga iz dvorišta. Hoću ga natrag. — Zove se Jack, stafordski bul terijer, pet godina star. — Njegova žena u naočalama upadne u predvorje, sva uspuhana. Crne su joj tajice rastegnute na koljenima, ružičast ruž uredno nanesen, a polusijeda kosa zategnuta u čvrst konjski rep. — Vaše ime? — Ponovno pogledam supruga. — Gary. Gary Fullerton — odvrati muškarac, ignorirajući suprugu. Poznajem psa o kojem pričaju. Jacka su doveli prije četiri dana. Desno mu je oko bilo toliko natečeno da ga nije mogao otvoriti, gubica krvava i rasječena, dok mu je lijevo uho bilo toliko izgriženo da smo polovicu morali odsjeći. Potukao se, ali to bjelodano nije bio izdvojen slučaj. Jasno se to vidjelo po ožiljcima na njegovu tijelu i ranama na licu. Ovaj je vlasnik očito tek izišao iz policijske stanice. Vjerojatno je na uvjetnoj do saslušanja. Osmijeh mi izblijedi s lica. — Bojim se da vam ne mogu pomoći. — Znam da je ovdje — reče muškarac. — Ne možete ga zadržati. Ništa loše nismo 3

učinili. Potukao se u parku, to je sve. Imamo pravo doći po njega unutar sedam dana. Tako su mi rekli. Okrenem se bočno tako da su mi ramena skrivena iza zaslona pa se više ne gledamo. — Žao mi je, ali ne mogu razgovarati o posebnim slučajevima. — Ej! — Nagne se preko pulta, posegne za računalnim zaslonom i povuče ga prema sebi. — S tobom razgovaram. — Gary... - Supruga mu dotakne ruku. On je ošine pogledom i pusti zaslon. — Molim vas. — Zaškilji u moju karticu s imenom. — Molim vas, Jane, samo želimo vidjeti Jacka, ništa više. Tek toliko da vidimo je li dobro. Ne želimo stvarati probleme, samo bismo htjeli vidjeti našeg dečka. Oči iza naočala zamagle joj se od suza, ali ne žalim je. Zasigurno zna da Jack sudjeluje u borbama. Vjerojatno s vremena na vrijeme nešto prigovori, možda daje sve od sebe da Jacka poslije opere mokrom krpom, ali ipak nije spriječila da tog psa rastrgaju na komadiće. — Žao mi je. — Odmahnem glavom. - Uistinu ne smijem razgovarati o pojedinačnim slučajevima. — Kakvim crnim slučajevima? - zaurla tip, ali ruke mu još opušteno vise uz tijelo. Nije raspoložen za svađu. Zna da je nemoćan i dere se samo kako bi ispao frajer. Što je najgore od svega, vjerojatno voli tog psa. Nesumnjivo je bio ponosan na Jacka kad je pobijedio u prvih nekoliko borbi. Vjerojatno mu je dao hrpu suhe pseće hrane i grlio ga, puštajući ga da sjedi pokraj njega na kauču. No zatim je Jack počeo gubiti, što se Garyju ni najmanje nije svidjelo. Zbog povrijeđenog je ponosa neprestano psa prijavljivao na borbe, čekao da mu se vrati borbeni duh, nadao se da će mu se sreća opet osmjehnuti. — Je li sve u redu, Jane? - Sheila, moja voditeljica, ušeta na recepciju iz hodnika s desne strane i položi mi ruku na rame. Nasmiješila se Garyju, ali iz napetosti oko njezinih usana jasno se vidi da je čula svaku riječ. — Odlazimo. — Gary pljesne dlanom desnice po pultu. - No priča još nije završena. Okrene se i odvuče prema izlazu. Njegova žena ostala je na mjestu, kršeći ruke pred sobom, tiho me preklinjući. — Idemo, Carole — izdere se Gary. Ona oklijeva, samo na trenutak, gledajući me u oči. — Carole! — ponovi poziv, a ona potrči za njim. Zvonce se oglasi kad iziđu iz predvorja, a zatim se zapute na drugu stranu parkirališta jedno iza drugoga. Gary vodi, a Carole ga slijedi u stopu. Osvrne li se, krenut ću za njom. Smislit ću izgovor da popričamo nasamo. Pogled koji mi je maloprije uputila... nije tu riječ samo o psu.

Osvrni se, osvrni se, Carole. Svjetlost bljesne kad Gary usmjeri ključ prema Range Roveru i otključa vrata. Carole se uspne na suvozačko mjesto. Gary joj nešto kaže, a ona, smjestivši se, skine naočale i protrlja oči. — Jane. — Sheila me blago stisne za rame. — Mislim da bismo trebale popiti finu šalicu čaja. Što kažeš? Poruka je jasna: tvoj posao je brinuti o Jacku, a ne o Carole. Krene prema uredu, ali naglo se zaustavi. — Oh! Zaboravila sam ti ovo dati. — Pruži mi omotnicu. Na prednjoj strani piše moje puno ime i prezime: Jane Hughes, sklonište za

4

životinje Zelena polja. — Pretpostavljam da je pismo zahvale. Podvučem palac pod ljepilo i otvorim omotnicu, dok Sheila nestrpljivo čeka na pragu. U njoj je jedan list papira, preklopljen dvaput. Brzo ga pročitam i vratim u omotnicu. — Onda? - upita Sheila. — Pišu mi Maisieni novi vlasnici. Dobro se prilagodila i zatreskali su se u nju do daske. — Super. — Kimne mi s odobravanjem, a zatim produži u ured. Pričekam da bat njezinih koraka utihne u daljini, a zatim se zagledam kroz staklena vrata koja vode na parkiralište. Ima jedno prazno parkirno mjesto, tamo gdje je do maloprije stajao Garyjev terenac. Rastvorim papir i ponovo ga pročitam. Na njemu je jedna jedina rečenica, napisana na sredini stranice plavom kemijskom olovkom:

Znam da Jane Hughes nije tvoje pravo ime. Tko god da mi je ovo poslao, zna istinu. Pravo mi je ime Emma Woolfe i zadnjih se pet godina krijem pod lažnim imenom.

5

DRUGO POGLAVLJE

Pet godina prije

Daisy šuti kao zalivena dok joj sjedam sučelice. Samo mi gurne čašicu žestice, a zatim svrne pogled kad joj pozornost privuče grupica muškaraca koja se probija pivnicom prema praznom stolu pokraj zahoda. Jedan od tipova pri kraju kolone, nizak, crnokos muškarac s pivskim trbuhom, odmjeri nas od glave do pete. Trkne muškarca pokraj sebe, koji zastane, baci pogled na nas i s odobravanjem kimne prema Daisy. Ona mu pokaže gdje mu je mjesto podigavši jednu obrvu, a zatim se zagleda u mene. — Prvo pij! — vikne i pokaže čašu. — Poslije pričaj. — I meni je drago što te vidim. Ne pitam što je u čaši. Čak niti ne pomirišem. Samo je saspem u grlo i posegnem za čašom bijelog vina koju je Daisy gurnula prema meni. Jedva da išta mogu okusiti od snažne arome anisa u žestici koja mi se zadržala u ustima. — Dobro si, draga? Odmahnem glavom i otpijem još gutljaj vina. — Ona šupčina Geoff opet nešto sere? — Aha. — Pa daj otkaz. - Kad bi barem bilo tako jednostavno. Naravno da je jebeno jednostavno, Emma. — Daisy provuče obje ruke kroz plavu kosu, a zatim je zabaci preko ramena da joj poput slapa padne niz leđa. - Odštampaš zahtjev za prekid radnog odnosa, uručiš mu ga i odeš, a pozdrav srednjim prstom je opcionalan. Neki tip s dvije krigle naletio je bokom na moju stolicu. Pivo se prolilo i natopilo mi rame. Oprosti — automatski se ispričam. Tip produži niti se ne obazrevši na mene, držeći prijatelje na nišanu. Daisy zakoluta očima. — Šuti. — Ništa nisam rekla. - Pogleda me kao nevinašce. — Nemoj mi srati zato što sam se ispričala i nemoj ići za njim. — Kao da bih išla. — Znam da bi. Ona slegne ramenima. - Ha, čuj, netko se mora zauzeti za tebe. Hoćeš da umjesto tebe popričam s onim tvojim šefom? Nema problema.

6

Mobitel na stolu pred njom zapišti, a ona ga ubode izgriženim noktom kažiprsta. Daisyni su kapci vješto iscrtani olovkom za oči, kosa joj je sjajna i izravnana, ali zanoktice su joj iskrzane, crveni lak za nokte ljuskav i oguljen. Nokti su joj hrđa na savršeno ulaštenom oklopu. Uhvati moj pogled i sakrije prste u šake, a zatim ih spusti u krilo. — On je nasilnik, Emma, to je jasno kao dan. Kritizira te i tjera da se osjećaš kao zadnje govno otkako si počela raditi. Fallen JMe — Znam, ali priča se da će postati voditelj podružnice u Manchesteru. — To slušam već pune tri godine. — Ne mogu samo tako otići. — Zašto? Zbog mame? Isuse Kriste, Emma, gdje su ti muda? Imaš dvadeset pet godina. Samo jednom se živi; radi što te volja. Jebeš mamu. — Daisy! — Molim? — Napuni svoju čašicu i trgne iz nje. Iz staklastog pogleda njezinih očiju zaključujem da joj ova boca vina nije prva. — Netko ti to mora reći pa zašto to ne bih bila ja? Moraš se prestati zamarati zamarati njezinim mišljenjem i učiniti što te volja. Ta tvoja opsjednutost mišljenjem tvoje jebene familije stvarno mi je već zamorna. Slušam o tome još od faksa i... — Žao mi je što te zamaram. Mislila sam da smo prijateljice. — Posegnem za torbicom i ustanem, ali Daisy me brzo uhvati za zapešće. — Nemoj biti takva. I prestani više s tim jebenim isprikama. Sjedi, Emma. Spustim se na rub stolice. Ne mogu govoriti. Progovorim li rasplakat ću se, a mrzim plakati u javnosti. Daisy mi ne pušta ruku. - Nisam kučka. Samo hoću da budeš sretna, to je sve. Već si mi rekla kako si dovoljno uštedjela da tri mjeseca ne moraš raditi. — To je novac za hitne slučajeve. — A ovo je hitan slučaj. U komi si. Dođi raditi sa mnom u pivnici dok ne pronađeš nešto drugo. lan bi te smjesta zaposlio, obožava riđe cure. — Nisam prirodno riđa. — Za ime boga, Emma! Telefon joj zavibrira na stolu, a pjesma Rihanne i Eminema “Love the Way You Lie” s lošeg zvučnika mobitela nadglasa žamor i šumove pivnice. Daisy podigne ruku prema meni, zatim dohvati telefon. — Leanne? Jesi dobro? - Gurne prst u drugo uho i namršti se upinjući se da je čuje. — Dobro. Aha, stižemo. Daj nam petnaest minuta da nađemo taksi. Dobro? U redu. Vidimo se brzo. Ubaci mobitel u torbicu na stolu i pogleda me. Plave su joj oči zabrinute, no u njima se nazire i tračak uzbuđenja. — To je bila Leanne. Upravo je u onom novom gay-klubu, Zlobi, u Sohou s Al. Al pokušava uloviti Simone s novom curom. — Sranje. — Zgrabim torbicu i posegnem za kaputom koji sam prebacila preko naslona stolice. — Nećeš zamjeriti ako odemo? Znam da smo razgovarale o tvom poslu, ali... — Nema problema. — Ustanem. — Al nas treba. Zovi taksi.

7

Sjedimo u tišini dok taksi pljuska kroz lokve a mimo nas šibaju blještava svjetla londonskog West Enda. Ulice su neuobičajeno puste, jer gusta kiša tjera mještane i turiste u ionako prekrcane pivnice zamagljenih prozora. Daisy podigne pogled s mobitela. — Znaš da je danas godišnjica smrti njezina brata? — Alinog brata? — Aha. Nazvala sam je danas poslijepodne. — Kako je zvučala? — Pijano. — Sranje, na poslu? — Ne, uzela je slobodan dan, bila je u pivnici. — To joj se u zadnje vrijeme često događa. — Aha, kad ne uhodi Simone - odvrati Daisy pa se znalački pogledamo. Prošlo je više od mjesec dana otkako su Al i Simone prekinule, ali Al se iz dana u dan sve luđe ponaša. Uvjerena je da ju je Simone ostavila zato što je pronašla drugu i tvrdoglavo pokušava doznati o kome je riječ. Provodi sate na Googleu, pokušavajući pronaći neki “trag”, a otvorila je i nekoliko lažnih profila na Facebooku u pokušaju da se ubaci na Simoninu stranicu i stranice njezinih prijatelja. Nitko od nas nije niti slutio da bi njih dvije mogle prekinuti, a ponajmanje Al, koja se spremala za prosidbu. Mjesecima je štedjela za prsten i safari u Keniji kako bi je zaprosila jašući na slonu - Simoninoj najdražoj životinji. — Evo nas, dame — reče taksist, osvrnuvši se preko ramena nakon što se zaustavio pod ružičastim, neonskim znakom Zlobe. Daisy gurne deset funti kroz prorez u staklu a zatim otvori vrata taksija. — Idemo po Al. — Samo malo, dušo. Hvala. Samo malo. Daisy se laktima probije kroz gužvu tjelesa koja zakrčuju stubište, a ja je slijedim u stopu. Već smo se progurale preko plesnog podija u prizemlju, tražeći Leanne i Al, ali od njih ni traga. A nije bilo traga ni Simone. — Zahodi! — Daisy naglo promijeni smjer i mahne mobitelom prema meni stigavši na vrh stubišta, a zatim skrene ulijevo. S mukom se probijam kroz gomilu žena koje piju pivo i druže se pred ženskim zahodom, no naposljetku ipak pronađem vrata. — Hej! — Golema žena u majici Superdry i prevelikim trapericama tetoviranom mi rukom zapriječi ulaz dok se pokušavam progurati pokraj nje. — Tamo ti je red. — Oprosti, samo sam tražila prijateljicu. — Emma, ulazi! — Vrata zahoda se otvore i Daisy mi mahne. Tužnom se grimasom ispriča ženama u redu. — Žao mi je, imamo kriznu situaciju. — Jebene lezbe — reče žena — s njima uvijek neke melodrame. Nema mjesta da se i ja uvučem u zahod pa ostanem vani i gurnem glavu kroz pritvorena vrata. Al sjedi na zahodu oslonivši glavu na dlanove. Leanne i Daisy stoje uza zidove sa svake strane. Svakih nekoliko sekundi otvore se vrata pa cijeli prostor preplavi tutnjava elektroničke glazbe dok žene ulaze i izlaze, gundrajući i gurajući se pokraj mene u potrazi za slobodnim zahodom.

8

- Al, najdraža. - Daisy podigne haljinu i čučne pokraj prijateljice. — Dođi, vodimo te kući. Al odmahne glavom. Nogavice traperica mokre su joj od kiše, a jedna joj je tenisica odvezana. Pod rukavom joj viri celofan. Dala je načiniti novu tetovažu, ali ne uspijevam razabrati što. Leanne mi uhvati pogled, kao da me tek sada primijetila. Obojila je šiške u ružičasto, otkad sam je zadnji puta vidjela. Njezina je geometrijska, crna bob-frizura oduvijek strogo izgledala, ali s ružičastim pramenovima i novim, “štreberskim” naočalama debelih okvira na uskome licu, izgleda kao da nosi motorističku kacigu. Slegne ramenima i okrene prema meni ruku kako bih mogla vidjeti vrijeme na njezinu satu s Mickeyjem Mouseom. Ponoć je. Ispruži sve prste, a zatim podigne još dva. Sranje. Al pije već dvanaest sati. Ovo nije prvi put da Leanne mora nazvati Daisy i mene da odvedemo Al kući. Sa svojih devedeset kilograma te visinom od metar i sedamdeset, u kombinaciji s bikovskim temperamentom, potrebne smo sve četiri da bismo je ikamo uspjele odvući, pogotovo kad je pijana. Simone je to nekako uspijevala sama, ali imala je prednost: Al je bila zaljubljena u nju. Uvijek ju je mogla nagovoriti da pođe kući, koliko god da je popila. Dvije djevojke koje su prale ruke u umivaoniku iza mojih leđa počnu se smijati, a Al podigne pogled. — Meni se smiju? Meni se smijete, mater vam? — Pridigne se da će ustati, ali Leanne joj pritisne ramena, a Daisy je čvrsto uhvati za zapešće tako da Al ostane prikovana za zahodsku dasku. Osvrnem se i pogledam. — Uopće te ne vide. — Znaju. — Al si prođe prstima kroz irokezu. — Svi znaju. Ja sam jebeni predmet sprdnje. — Ne, nisi — reče Daisy. — Veze se neprestano prekidaju, Al. Nitko te ne ismijava. — Ma nemoj? A zašto me onda Jess na ulazu pitala: “Jednu kartu?” — Zato što si došla sama? — Daj, odjebi, Daisy. — Izvuče ruku iz Daisyna stiska. — Što ti znaš? Ti još nikada u životu nisi bila napucana. — Ali ja jesam — odvratim — i znam koliko boli, pogotovo kad te ostave zbog nekog drugog. Ja sam dugo sumnjala da me Jake vara, ali kad je... — Emma! — Leanne mi, prelazeći prstom preko grla, daje znak da ušutim. — Ne kažem da te Simone ostavila zbog druge — kažem, ali prekasno je. Al je već ustala i protutnjala pokraj mene. — Ako je tu s tom jebenom kučkom, baš danas, razbit ću je. Obje ću ih razbiti. Proklete, jebene lezbače. — Al! — Daisy trčkara za njom, pokušava je uhvatiti za ruku. — Nije vrijedna toga, Al! — Bravo, Emma. — Leanne me ošine pogledom ispod neonskih šiški. — Jedva je uspijem smiriti, a ti je opet raspališ. — Oprosti, nije mi djelovala baš smireno. — Nisi vidjela kakva je bila. Udarala je šakom o zid zahoda. Zamalo su nas obje izbacile iz kluba. — Žao mi je. Nisam htjela. Progura se pokraj mene. - S tobom uvijek isto, Emma.

9

Kad napokon pronađem ostale, zateknem ih kako stoje u središtu plesnog podija, okružene gomilom ljudi. Al je u sredini, upire prstom u Simone i neku djevojku koju ne prepoznajem. Pokraj nje s jedne strane stoji Daisy, s druge Leanne. — Znala sam, mater ti - kaže Al. — Znala sam da spavaš s Gem. — Znaš — Simone joj se opasno približi, premda je desetak centimetara niža i desetak kilograma lakša od nje — Gem i ja smo prohodale nakon što smo nas dvije prekinule, premda te se to nimalo ne tiče. — Varaš se. Tiče me se. — Al usmjeri pozornost prema drugoj djevojci, koja priđe Simone i prebaci joj tešku ruku preko ramena. Ima najmanje metar devedeset, snažna je, mišićava, četvrtaste vilice i kratko ošišane kose. Građena je poput boksačice, a takvo joj je i držanje. — Misliš da si jako pametna, je li? — reče Al. - Zato što si mi preotela Simone? — Ništa ja ne mislim. — Pa naravno da ne misliš. Svinjeće govno nema mozga. Boksačica se posprdno nasmije. — Odjebi, Al. Nikog ne zanimaš, a najmanje Simone. Usto, samo da se zna, nisam je preotela, nego je pobjegla k meni. — Sereš. Bile smo sretne prije nego što si se počela motati oko nje. — Ma nemoj, zar stvarno? A Sim kaže da si posesivna luđakinja koja je želi kontrolirati i ne pušta je od sebe. — To si joj rekla? — Al ošine pogledom Simone. — Da sam posesivna luđakinja? Nakon svega što sam za tebe učinila? Kad sam te upoznala, nisi imala krov nad glavom. Nisi imala ništa, Simone, a ja sam ti dopustila da besplatno stanuješ kod mene. Davala sam ti novac za izlaske. Ništa mi za tebe nije bilo teško. — Gušila si me. Aline se oči zamagle od suza. — Ako je tako, trebala si mi to reći, a ne pobjeći s ovim buldogom. — Kako si me to nazvala? - Boksačica makne ruku sa Simoneina ramena i zakorači prema Al. — Hajde ponovi, ako se usuđuješ, kučko debela. — Jebi se. — Al napola zakorači, a napola skoči i zamahne na višu djevojku prije negoli je Leanne i Daisy stignu zaustaviti. Šaka joj sleti na Geminu vilicu, a Gemma zatetura unatrag. Oklizne se po podu mokrom od prolivena piva i sruši se. Svjetina poskoči od uzbuđenja, a ja krajičkom oka opazim zaštitara s voki-tokijem pritisnutim na uho, kako odlučno grabi prema nama. Daisy ga također vidi pa mi daje znak da pomognem Leanne, koja očajnički gura Al prema izlazu. Sada je više ne treba nagovarati da ode. Toliko je razdragana da gotovo skakuće izlazeći iz kluba. — To te ja pitam! — Zamahne šakom po zraku, zatim se lecne i privije ruku uz tijelo. Osvrne se prema izlazu. — Gdje je Daisy? Leanne i ja se pogledamo. — Bit će dobro. Zadržava izbacivače. — Kurvica jedna. — Al se nastavi smijati cijelim putem do taksija koji ih je čekao.

10

TREĆE POGLAVLJE

Iduće je jutro i tek sam za stolom desetak minuta kadli mi priđe Geoff, moj šef. Zastane iza mojih leđa, oslonivši ruke o naslon moje stolice. Odmaknem se od njega koliko god mogu, tako da završim šćućurena na samom rubu stolice. — Opet kasniš, Emma. — Žao mi je. — Pogled mi je prikovan za tablicu preda mnom. — Podzemna je kasnila. Lažem. Nismo uspjele strpati Al u krevet sve do dva ujutro, a zatim sam morala čekati taksi da me odveze natrag u Wood Green. Kad sam se napokon skljokala u krevet, već je prošlo tri. — Morat ćeš to nadoknaditi. Hoću da si danas tu do sedam. — Ali u sedam bih morala biti u Claphamu, brat mi nastupa. — O tome si jutros trebala misliti pa bi ranije ustala. Ovako... — Stolac mi zaškripi kad se punom težinom osloni o njega i nadvije se nad mene tako da su mu usta samo nekoliko centimetara udaljena od mog obraza. Osjećam mu dah pokaj uha, vreo i ustajao. — Očekujem dovršenu tablicu do ručka, tako da je mogu pregledati prije poslijepodnevnog sastanka s prodajom. Ili da se pripremim kako ćeš i s tim kasniti? Najradije bih mu rekla da si tablicu zagura u guzicu. Umjesto toga, stegnem šake i zarijem nokte u dlanove. - Bit će gotova. ★ Geoffova sam osobna asistentica već tri godine. On je voditelj prodaje ovdje u Ujedinjenim internetskim rješenjima, tvrtci za optimizaciju mrežnih stranica i internetskih tražilica. Trebala sam raditi samo tri mjeseca — bio je to samo jedan u nizu privremenih poslova koje sam prihvaćala nakon fakulteta — no ubrzo mi je produžio ugovor, a zatim mi podigao plaću na pet somova i ponudio mi stalno radno mjesto. Daisy mi je smjesta rekla da ga odbijem i potražim drugi posao, ali ja sam, zapravo, oduvijek željela biti samo veterinarka, što je nemoguće s diplomom iz ekonomije. Usto, više nisam imala snage za poslove na određeno vrijeme. Pričekam da Stephen Jones, Geoffov najdraži prodavač i samozvana “glavna faca”, prošeta pokraj nas i uđe u ured, a kad za sobom zatvori vrata, zaputim se prema ženskom zahodu, skrivajući mobitel u rukavu. Provjerim zahode da budem sigurna kako unutra nije nijedna od dvije preostale žene, koliko nas radi u UIR-u, a potom nazovem mamin broj. Utorak je, što znači da bi trebala biti kod kuće. Radi u ambulanti opće prakse koju su ona i tata otvorili nakon vjenčanja dok još nisu imali djece, ali na poslu je samo ponedjeljkom, srijedom i petkom. Telefon zvoni nekoliko minuta prije negoli napokon podigne slušalicu. Već godinama ima mobitel, ali još nije prokljuvila kako se postavlja govorna pošta. — Zar nisi na poslu? — To mi kaže umjesto pozdrava. Ništa od “bok, Emma”, ništa od “dušo, je li sve u redu?”, nego samo: “Zar nisi na poslu?” — Na poslu sam. — Zar smiješ telefonirati? Nemoj da se šef naljuti na tebe, pogotovo nakon što te nedavno pohvalio. — Mama, ako bi samo... nema veze. Čuj, neću večeras stići na Henryjevu predstavu.

11

Uslijedi glasan udah, popraćen teatralnim uzdahom. — Jao, Emma. Eto ga, taj razočarani ton, tako savršeno ugođen kako bi je natjerao da se osjeća kao zadnje govno. — Žao mi je, mama. Stvarno sam željela ići, ali... — Henry će biti razočaran. Znaš koliko je truda uložio u predstavu. Večeras je pozvao mnogo agenata pa je od iznimne važnosti da publika bude na njegovoj strani i... — Mama, znam to. — Želi s njom nastupati u Edinburgu, svjesna si toga, ne? Najponosniji smo na svijetu. — Da, znam, ali Geoff... — Zar ga ne možeš lijepo zamoliti? Objasniš li mu, sigurna sam da će te razumjeti. — Zamolila sam ga. Rekao je da moram raditi do sedam jer sam jutros zakasnila. — O, za ime Boga. Dakle, sama si kriva što ne možeš doći? Samo mi nemoj reći da si opet dokasna pila s prijateljicama. — Jesam. Nisam. Morale smo pomoći Al. Pričala sam ti koliko je u zadnje vrijeme uzrujana zbog Simone i... — I to bih trebala reći Henryju? Da su ti prijateljice važnije od obitelji? — To nije pošteno, mama. Bila sam na svim Georgeovim mečevima, kao i na otvorenju Isabellina plesnog studija. Većinu djetinjstva vukli su me s jednog obiteljskog događanja na drugo, što se pretvorilo u tako tvrdokornu naviku da svaki dan započinjem gledajući kalendar u kuhinji ne bih li se podsjetila što danas tko radi. Isabella je najstarija. Ima trideset dvije godine, bivša je plesačica, smiješno prelijepa, ima muža i sina. Geroge mi je stariji brat. Dvadeset osam mu je godina i profesionalni je igrač golfa. Živi u St Andrewsu pa ga rijetko viđam. Henry je najmlađi; dvadeset četiri su mu godine i, pitate li moju majku, postat će idući Jimmy Carr. — Mama? Uslijedi stanka, stanka koja se protegne jednu, dvije, tri, četiri sekunde. — Mama, još si na vezi? Ona ponovno uzdahne. — Trebala bi se vratiti na posao. Zvuči kao da ti je ionako već voda do grla. Protrljam oči nadlanicom. — Zaželi mu sreću u moje ime, može? — Hoću. Čujemo se. A sad, natrag na posao. Marljivo radi tako da svi budemo ponosni na tebe. Veza se prekine prije negoli stignem odgovoriti.

12

ČETVRTO POGLAVLJE

Danas

Sjedim u prostoriji za osoblje s pismom u ruci i aktovkom pokraj nogu. Prošlo je šest sati otkako mi je Sheila uručila omotnicu i više ne pamtim koliko sam je puta otada proučila. Na vrhu je moje ime, ime koje sam si sama nadjenula, Jane Hughes, a ispod njega adresa, Sklonište za životinje Zelena polja, Bude, Nr Aberdare, Wales. U gornjem desnom kutu, marka prve klase. Poništena je, ali pečat je suviše razmrljan da se vidi broj pošte ili datum. Pismo je napisano plavom kemijskom olovkom, kosim rukopisom. Slova nisu velika, debela ni agresivna. Uredna su, riječi su ispravno napisane, s pravilnim interpunkcijama. — Nisi prestala čitati otkako sam ti ga predala — reče Sheila, zakoračivši prema meni ispružene ruke. — Mogu li vidjeti? — Nemaš što. Kao što sam rekla, samo zahvala Maisienih vlasnika. Ništa važno. — Zgužvam pismo u ruci i bacim ga prema košu za smeće prije negoli mi priđe. Pogodi u rub i odbije se u koš. Sheila zastane usred prostorije. Ispružena joj ruka padne uz bok, ispusti jedno tiho, razočarano: “O”, ali ne vadi pismo iz koša. Umjesto toga, zbunjeno mi se osmjehne i zaputi se prema vješalici u kutu. Navuče vodonepropusnu jaknu, dohvati golemu torbicu s jedne od stolica i prebaci je preko ramena. — Onda idem - reče. — Dolaziš sutra? — Aha. — Pazi samo da prije odlaska sve dobro zaključaš. Ne bismo željele da se gospodin s pogonom na sva četiri kotača i njegovo društvo pokuša domoći psa usred noći, ne? — Hoću, ne brini. — Ne brinem. — Osmijeh joj se raširi pa podigne ruku u znak pozdrava, a zatim krene prema izlazu. Trideset sekundi poslije, zvonce nad glavnim vratima oglasi njezin odlazak. Izvadim pismo iz koša, vratim ga u omotnicu i gurnem ga u stražnji džep. Zatim podignem torbu i izvadim mobitel. Imam dvije poruke i jedan propušten poziv. 17:55 — Willova poruka: “Još vrijedi dogovor za večeru? x” 17:57 — Propušten poziv, Will. 17:58 — Willova poruka: “Oprosti, samo provjeravam. Voliš brancine, ne? Znam da postoji neka vrsta ribe koju ne voliš, ali ne mogu se sjetiti je li to bio brancin ili bakalar? Nije prekasno da skoknem do dućana ako ga ne voliš!” Sranje, zaboravila sam da me Will pozvao na večeru. Telefon mi zavibrira u ruci, a zrakom se prolomi zvonka melodija.

Will. 13

Najradije bih povukla prstom s lijeva na desno i slagala da dokasna radim, ali samo bi se zabrinuo i opet nazvao. — Molim? — pritisnem telefon na uho. — Jane! — Radosno mi izgovori ime, glasom prepunim topline. — Bok! Oprosti što ti nisam odgovorila za večeru, ali tek sam sada završila smjenu. Jedan je pas razvio eksplozivni proljev baš tijekom mog posljednjeg obilaska pa sam mu morala promijeniti ležaj i baciti deku u perilicu. — Mmmm, eksplozivni proljev. Volim kad mi šapćeš proste riječi. Nasmije se. I ja bih se rado nasmijala, ali ne mogu. — Nego, vrijedi dogovor za večeras? — U glas mu se uvukla lagana nota napetosti. Naša je veza u mnogočemu tek na početku. Još se trudimo ostaviti najbolji dojam, još ispitujemo teren, još se upoznajemo. — Pitam zato što sam se okladio s Chloe, znaš? Chloe mu je kći. Ima devet godina. Will još nije službeno razveden od njezine majke, ali rastavljeni su već osamnaest mjeseci i, kako kaže, mnogo duže žive odvojenim životima. — Što ste se kladili? — Misli da nećeš preživjeti do jutra. — Pa ne kuhaš valjda baš toliko loše! — Kad smo je prvi puta odveli na paljenje krjesova, onjušila je zrak i rekla: “Ovo miriše kao kad tata kuha.” Ovoga se puta ipak nasmijem, a napetost se raspline. — Stižem za nekih pola sata - odvratim. - Moram samo zaključati i skoknuti kući pod tuš. — Zar baš moraš? — upita Will. - Baš sam se poveselio da ću omirisati malo eau de

proljev.

— Blesav si. — A ipak ti se sviđam. Što mi to o tebi govori? Osmijeh mi ispari s lica čim iziđem iz ureda. Prvo zaključam vrata recepcije, zatim prođem kroz zgradu i iziđem pred štenare. Čim zakoračim u sumrak, dočeka me mahnit lavež. Uđem u prostoriju i dvaput provjerim jesu li sva vratašca u štenari dobro zaključana, prostirke i igračke čiste, te ima li vode u posudama. Sve sam već provjerila prije kraja smjene, ali moram biti sigurna da je još uvijek sve u redu prije negoli odem. Kad obiđem zgradu i priđem stacionaru, lavež postane glasniji, a kavezi zazveče dok se Luca, Jasper, Milly i Tyson bacaju na žicu. Samo Jack stoji tiho i nepomično, zureći u mene jedinim zdravim okom. — Bit će dobro, dečko — tepam mu, oborena pogleda kako ga ne bih izravno gledala u oči. — Sve će biti dobro. Mahne repom, ali pritom nekako oklijeva. Želi mi vjerovati, ali nije siguran smije li. Za razliku od Luce, Jaspera i Milly, Jackovi podaci neće biti uneseni na našu internetsku stranicu kako bi oglasili da je na raspolaganju za udomljenje nakon sedmodnevna promatranja. Umjesto toga, njega ćemo, kao i Tysona, zadržati i brinuti o njemu sve dok tužba zbog zlostavljanja ne dođe pred sud, kad god to bilo. Mogao bi ovdje provesti mjesece, ali ja ionako nikamo ne planiram otići. Bolje rečeno, nisam planirala dok nisam primila pismo. Provjerim i druge pse, zatim pređem dvorište do stacionara za mačke. Dvije mačke pritišću šape o staklo i molećivo mijauču, ali ostale me ignoriraju.

14

Brzo prođem kroz prostorije za male životinje, provjeravajući jesu li vrata zaključana a prozori čvrsto zatvoreni. Ovdje je sve tiho, a vlastiti me odraz — blijed i sablastan — slijedi od prozora do prozora dok brzam hodnikom. — Zdravo! Zdravo! Na taj zvuk poskočim od straha prije negoli ugledam papagaja Freddyja kako mi se približava s druge strane kaveza. Nakrivi glavu i pogleda me sitnim očicama. — Zdravo! Zdravo! Nekoć je pripadao umirovljenom bojniku po imenu Alan, koji ga je naučio psovati posjetitelje, posebice Jehovine svjedoke i putujuće trgovce koji ništa nisu sumnjali. Nakon Alanove smrti, nitko od njegove rodbine s Freddyjem nije želio imati posla pa je završio kod nas. Ta je vrsta jako skupa pa pretpostavljam da se neće dugo zadržati u skloništu, ali osjetljivije posjetitelje ipak što prije udaljimo od njega. — Bok, Freddy — doviknem mu na putu prema izlazu. — Vidimo se sutra. — Kurvo! — vikne za mnom. — Zbogom, kurvo! Will priča već deset minuta ali nemam ni najmanjeg pojma o čemu. Počeo je prepričavati neku smiješnu zgodu koja se jutros dogodila u školi, nešto o desetogodišnjaku koji je pobrkao udovice i udave tijekom predavanja o zmijama, ali razgovor je promijenio smjer i po izrazu njegova lica jasno mi je da smješkanje i kimanje više nisu dovoljan odgovor. Pismo kao da će progorjeti rupu na mojim hlačama. Mora da ga je poslao neki novinar, to je jedino logično obrazloženje. Ali zašto se nije potpisao? Zašto nije priložio posjetnicu? Osim ako me namjerno ne pokušavaju preplašiti kako bih razgovarala s njima... Prošlo je pet godina otkako sam se vratila u Ujedinjeno Kraljevstvo i četiri godine otkako je neki novinar pokušao kupiti moju priču, stoga zašto baš sada? Osim ako nije upravo o tome riječ — peta je obljetnica mog puta u Nepal pa priču žele ponovno iskopati iz prošlosti. — Lagala si, ne? — reče Will, a ja podignem pogled. — Molim? — O brancinu? Nisi spomenula da ne voliš bakalar, nego brancina. Zato ga nisi niti taknula. Oboje se zagledamo u netaknutu ribu na mom tanjuru, oko koje se kopar i umak od maslaca zgrušao u gustu, žutu, uljastu masu. — Oprosti, samo mi je mnogo toga na pameti. — Slušam... — Provuče prste kroz crnu kosu, potom nasloni bradu na šaku, gledajući me ravno u oči. - Znaš da mi sve možeš reći. Mogu li? Znamo se tri mjeseca, spavamo zajedno mjesec i pol, a još mi se čini kao da se jedva poznajemo, onako površno. Znam da se zove William Arthur Smart, da ima trideset dvije godine, da se razvodi od supruge i ima devetogodišnju djevojčicu po imenu Chloe. Nastavnik je u osnovnoj školi, voli etno-glazbu, omiljeni su mu filmovi trilogija Zvjezdani ratovi i ne podnosi okus korijandra. Oh, ima još i sestru po imenu Rachel. A što on zna o meni? Zna da se zovem Jane Hughes, da imam trideset godina, nemam djece, radim u Skloništu za životinje Zelena polja. Volim klasičnu glazbu, omiljeni mi je film Mala Miss Amerike i ne volim bakalar. Imam dvojicu braće i sestru — Henryja, Georgea i Isabellu. Sve je to istina. Skoro sve. — Što je najgora laž koju si ikada izrekao? — upitam ga. Na trenutak se namršti, a odmah potom nasmiješi. — Kad sam imao deset godina, rekao sam nastavniku da mi je Harrison Ford tata. Uvjeravao sam ga kako će mi dopustiti da se u školu dovezem Millennium Falconom, obećam li da ga neću ogrepsti. 15

Odgovor je za njega toliko tipičan da se moram nasmijati. Dobar je kao kruh. Ništa što je u zadnja tri mjeseca učinio ili izgovorio nije mi dalo razloga da posumnjam u to, ali ne vjerujem intuiciji. Moguće je s nekim provesti godine i godine života, a da tu osobu uopće ne poznaješ. Kako da onda vjerujem nekome koga sam tek upoznala? — Oprostite? — Mahne mi rukom ispred lica. — Ima li nekoga kod kuće? — Molim? — Upravo sam te pitao zašto si mi postavila ono pitanje? O laži? — Bez razloga. Samo me zanimalo. Nekoliko sekundi samo gleda u mene, zatim tiho uzdahne i pokupi moj tanjur. — Donijet ću desert. A ne budeš li pojela moj svjetski poznat kolač od sira s malinama, vodim te doktoru da ti pregleda nepce. — Wille — kažem nakon što nestane u kuhinji. — Da? — Proviri kroz vrata, još držeći moj tanjur. — Hvala ti. Zbunjeno me pogleda. — Ali nije ti se svidjelo. — Nisam mislila na ribu. — Nego na što? Želim mu zahvaliti što me ne tjera da govorim o prošlosti, nego me prihvaća takvu kakva sam, ali riječi mi zapnu u grlu. — Na ovome. - Mahnem rukom prema boci vina i treperavim svijećama na stolu. — To mi je uistinu danas trebalo. On zastane, kao da pokušava ociieniti jesam li sarkastična ili ne, a zatim se osmjehne od uha do uha. — Ako je laskanje suptilna varka kojom se misliš izvući od kušanja mojeg kolača, odmah ti kažem da neću nasjesti. Svjesna si toga, ne?

16

PETO POGLAVLJE

Prije pet godina

Onda, jesi li se poševila s izbacivačem? Daisy se smješka, skrivajući usta iza šalice čaja. — Netko mu je morao odvući pozornost i spriječiti ga da izbaci Al. Leanne podigne pogled s mobitela. — Znači, odgovor je “da”. Prošlo je tjedan dana otkako smo odvukle Al iz noćnog kluba. Nas smo se tri okupile u Leanneinoj garsonijeri u istočnolondonskom Plaistowu, da bismo raspravile o tome kako joj najbolje pomoći. Daisy i Leanne sjede prekriženih nogu na njezinu krevetu čiji pleteni prekrivač seže sve do izlizanog, bež tapisona, dok sam ja šćućurena na jedinoj sjedalici u prostoriji, stolici od borovine tvrdog naslona pokraj prozora. Na drugoj strani prostorije nalazi se mala kuhinja — sudoper, mikrovalna, hladnjak i prijenosni štednjak s dvije kuhače ploče - i dugačka vješalica za odjeću duž zida preko puta kreveta, a pokraj nje sićušna komoda na kojoj je maleni televizor s dijagonalom od 35 centimetara. Leanne je pokušala razvedriti sobu plakatom suncem obasjanog polja makova, malim porculanskim kipom Bude, natpisom “Istina oslobađa” na prozorskoj dasci i fikusom pokraj štednjaka, ali još je neporecivo siva. U dvije godine koliko Leanne ovdje stanuje, ovo je tek drugi put da me pozvala u goste. Ispravak: Daisy me pozvala. Leanne joj je poslala poruku predloživši joj da se nađu i popričaju kako će najbolje pomoći Al, a Daisy je predložila da im se pridružim i ja. — Dobro. — Leanne malo ispravi leđa i podigne naočale na nos. Neobično je vesela otkako smo se pojavile, stoje poprilično čudno s obzirom na to da je preko telefona rekla Daisy da je Al prije tri dana dobila otkaz i da se brine kako bi mogla pokušati samoubojstvo. — Razmišljala sam kako da najbolje pomognemo Al i na um mi je pala sjajna zamisao. Daisy odloži šalicu na komodu. — Slušam. — Tu imamo tri glavna problema. - Leanne zastane, uživajući u činjenici da je publika pozorno sluša, a zatim ispruži kažiprst. — Prvo: Al uhodi Simone i Gem. Sinoć je cijelu noć provela u zasjedi pred Geminom kućom — doslovno pred ulaznim vratima — čekajući Gem da iziđe. Simone je pozvala policiju. — Sranje. Leanne podigne obrve. — Znam. Navodno su je samo “prijateljski upozorili” i zapovjedili joj da ode, ali ako je ponovno uhvate. .. Kako bilo. - Podigne drugi prst. — Drugo: Al uhodi Simone na internetu. Otkad je izgubila posao, po cijeli jebeni dan sjedi za računalom. Jučer sam bila kod nje, a kad je otišla na zahod, brzo sam bacila pogled na zaslon. Čitala je neki forum na temu hakiranja elektroničke pošte. A treće — nastavi prije negoli je stignem ponovno prekinuti — zapravo povezuje prvo i drugo. Previše vremena provodi sama. Moramo je držati na oku, ali nijedna se od nas tome ne može posvetiti dvadeset četiri sata dnevno, osim ako je... - Dramatično zastane. — Ne odvedemo na putovanje. — To! — Daisyne srebrne narukvice zazveče kad podigne ruke u zrak. — Hajdemo na 17

Ibizu. Obožavam je. Znam tipa koji je radio u klubu Manumission i može nam srediti besplatan upad. — I njega si poševila? Daisy mi pokaže srednji prst. — Znači, jesi — odvratim, a ona se nasmije. — Onda? Idemo na Ibizu? lan će mi dati slobodno, a do idućeg sezonskog posla imam dobrih mjesec dana. Juhu, juhu! Ibiza, evo nas, stižemo! — Krevet zaškripi u znak protesta dok Daisy po njemu skače. — Koliko bismo dugo ostale? — upitam. — Ostala su mi tri tjedna godišnjeg ali nadala sam se da ću tjedan dana sačuvati za Božić. — Daj otkaz. Ozbiljno ti kažem, Emma. Bit će ti to najpametniji potez u životu. Otputuj s nama na Ibizu i nađi novi posao kad se vratiš. Možeš si to priuštiti. Prošli si mi tjedan rekla da si uštedjela dovoljno za tri mjeseca života bez posla. — Zapravo... — Leanne oprezno digne dva prsta, ali Daisy ju ignorira. — Daj, Emma, za Al. Uživala bi nekoliko tjedana na Ibizi. Tamo je ljetovala prošle godine, ne? — Nije li ondje bila sa Simone? — Ne vidim zašto bi to bio problem. Simone neće biti tamo. Zar ne? — Ne znam, ali sigurno ima mnogo uspomena s tog ljetovanja i... — Emma! — prekine me Leanne. — Mogu li ja, molim te, doći do riječi? — Zašto si se okomila na mene? Nisam ja jedina koja govori. — Htjela sam reći — nagne glavu i pogleda Daisy preko naočala — da bismo trebale otputovati, ali na mjesto gdje će: a), biti daleko od Simone, pod b), nema interneta i c), gdje može razbistriti glavu. — A gdje bi to bilo? — Nepal — odvrati Leanne. -Gdje? — Nepal! To je u Aziji, blizu Tibeta. Daisy iskrivi lice. — Što ćemo tamo? — Tamo ima predivno, planinsko odmaralište po imenu Ekanta Yatra. Čula sam za njega od instruktorice joge. Vidi! — Mahne mobitelom Daisy ispred nosa, a zatim prijeđe prstom po zaslonu. Nevjerojatna svježina, domaća klopa, joga, rijeka u kojoj se može plivati, vodopad, masaže, tretmani lica. Mogle bismo provesti dan u Katmanduu, zatim dva tjedna u odmaralištu, a poslije toga bismo mogle odletjeti do Chitwana i otići na prašumski safari. Bit će to pustolovina života. Leanneino je lice ozareno. Nikada je još nisam vidjela ovako poletnu, obično djeluje blijedo i potišteno. Očajno je mršava pa smo Daisy i ja nekoliko puta raspravljale o tome ne pati li možda od bulimije. — Mogu li i ja vidjeti? — Pružim ruku za njezinim mobitelom. Ona mi ga bez riječi stavi na dlan. Prelistam internetsku stranicu. Izgleda da Ekantu Yatru vodi grupa zapadnjaka koji su se upoznali putujući Azijom i odlučili osnovati “sklonište od svijeta”, ugniježđeno u 18

planinskom lancu Annapurna, posjećenom planinarskom odredištu. Prelijepo je, a pomisao na nekoliko tjedana tetošenja, čitanja i plivanja u kristalno čistoj rijeci prilično je primamljiva, ali... — Nema interneta — kažem. — Zar je to problem? — Nažalost, jest. Počela sam slati molbe za novi posao, a neću moći provjeravati poštu. Leanne sklizne s kreveta, u nekoliko koraka prijeđe prostoriju do čajnika na štednjaku. Podigne ga i natoči vodu iz slavine. — Ne moraš s nama, Emma. Nitko te ne sili. Ne može se reći da se Leanne i ja otvoreno ne volimo. Prijateljice smo, ali isključivo kad smo u društvu s Daisy ili Al. Ne izlazimo same u kafić niti se maratonski dopisujemo mobitelom. Šalimo se, kupujemo jedna drugoj rođendanske darove, ali nikada nismo razvile topao, blizak odnos. Ne znam zašto. Možda je to zbog načina na koji me odmjerila od glave do pete kad smo se upoznavale. Možda zato što sam joj zaboravila donijeti piće kad sam otišla na šank po rundu. Ili možda zato što kad nekoga upoznaš, smjesta osjetiš da se toj osobi ne sviđaš, a taj prvi dojam zapravo nikada ne iščezne. Fallen JMe — E, ja ću je prisiliti, majke mi — reče Daisy, skočivši s kreveta ravno u moje krilo. — Ideš s nama, zar ne, Emma? — Obujmi mi lice dlanovima i natjera me da kimnem. — Pogledaj, pristala je. Vidiš, kaže da ide s nama. — Zvuči skupo. — Nije ništa skuplje od nekoliko tjedana na Ibizi — reče Leanne, natačući vruću vodu u tri šalice. — Al je ostala bez posla — primijetim. — Odakle joj novac za put? — Ja ću joj platiti — reče Daisy. — Bolje rečeno, tata će. — Skoči s mene i vrati se na krevet, no primijetim kako joj je osmijeh izblijedio. Mislim da nikada nije oprostila ocu što ju je poslao u internat za predškolsko obrazovanje kad joj je bio najpotrebniji. Imala je samo šest godina, a njezina je sestrica godinu prije tragično poginula. Ubrzo nakon smrti mlađe sestre, njezina je majka, ne mogavši se nositi s tugom, počinila samoubojstvo. Daisyn tata, veletrgovac iz poslovne četvrti, odluku da je pošalje u internat opravdao je tvrdnjom da će tako dobiti stabilnost u životu, kao i majčinsku figuru u liku ravnateljice, ali Daisy se osjećala kao da je ponovno napuštena. Zato je toliko bešćutna kad je riječ o prekidima prijateljstava ili ljubavnih veza. Smatra da je bolje prekinuti nego biti ostavljen, koliko god rastanak bio bolan. — Onda, jeste li za? — Leanne se okrene prema nama, držeći u svakoj ruci šalicu iz koje se puši. Ponovno se smiješi, ali osmijeh joj ne obasjava oči. Progura se pokraj mene da priđe komodi. Odloži čaj, prolivši nekoliko kapi po drvenoj dasci. — Najbolje bi bilo otići idući mjesec. — Idući mjesec? — Krajičkom oka pogledam Daisy, ali ona samo slegne ramenima. Ona svog šefa, lana, mota oko malog prsta. Dopušta joj raditi u pivnici kad god se nađe između dva privremena posla pa neće niti trepnuti ako ga Daisy iznenada obavijesti da uzima tri tjedna godišnjeg odmora. A Leanne se bavi aromaterapijskom masažom i iznajmljuje sobu u salonu ljepote, stoga može uzeti slobodno kad joj se prohtije. No meni će Geoff itekako zagorčati život pokušam li na tri tjedna pobjeći u Nepal. — Imaš pravo na godišnji — reče Daisy, kao da mi čita misli. — A mogla bi i jednostavno dati otkaz. — Daisy... — Dobro, dobro. — Podigne ruke kao da se predaje. — No ne dođeš li, više ne

19

razgovaram s tobom. Nikada. — Obećavaš? — Ha, ha. — Odgovor je, dakle, da? — Leanne stegne šake pred sobom. — Idemo u Nepal? — Samo ako uspijemo nagovoriti Al. Daisy se osmjehne. — Prepustite to meni.

20

ŠESTO POGLAVLJE

Nemam pojma zbog čega se Al i Leanne toliko smiju. Ovo nam je prva noć u Nepalu, bar je krcat, a Leanne me prestigla u utrci do posljednjeg stolca za našim stolom pa napola čučim, a napola se naslanjam na nizak zid koji dijeli stolove od pozornice na kojoj svira neki rok—bend. Kažem rok, ali glazba koju izvode četiri nepalska glazbenika ne sliči nijednoj vrsti roka koju sam ikada čula. Bubnjar i basist ne drže ritam, a gitarist zvuči kao da svira neku posve drugu pjesmu. Daisy mi kimne sa suprotne strane stola, zatim isplazi jezik i podigne ruke u zrak, prstima oponašajući đavolje rogove poput plave, savršeno našminkane dvojnice Genea Simmonsa. — To! — usklikne, zatim počne šibati kosom, zamahujući glavom na gitarsku solažu od koje bi Jimmy Page proplakao. Stol se opasno zatrese pa podignem kriglu. — Ideš! — reče Daisy, masirajući zatiljak i gledajući prema bendu, tražeći reakciju. Gitarist podigne palac i dovikne joj nešto nerazumljivo. Leanne vrišti od smijeha kao da nikada nije vidjela ništa smješnije, dok Al, meni s lijeva, posegne za mobitelom nakon što je iskapila bocu. U klubu nema bežićnog interneta, no to je ne sprečava da svakih nekoliko minuta provjerava je li dobila kakvu poruku. — Žestica! — vikne Daisy, skočivši na noge. — A poslije, igramo za cugu! Hoćemo “Pivsku patku” ili “Nisam nikad”? — “Pivsku patku!” — odvrati Leanne, odgurnuvši stolac da ustane. Daisy je zaustavi, odmahnuvši rukom. — Pusti, ja ću. Ti možeš po iduću rundu. Bend napravi stanku, a nad našim se stolom nadvije tišina. Daisy vijuga prema nama tražeći put sa šanka dok joj odrezane traperice stoje nisko ispod struka, a crvena naramenica grudnjaka proviruje ispod crnog, pletenog topića, zategnuta preko ramena. Svaki muškarac pokraj kojeg prođe, isprati je pogledom. Jedina je žena za koju znam da hoda plesnim korakom. Leanne trkne Al. — Jesi li vidjela ono dvoje kako se žvale pokraj prozora? Zavukla mu je ruku u hlače. Odurno. — Aha — odvrati Al, ne dižući pogled s mobitela. Kao da osjeća kako je sve što večeras činimo — mahanje kosom, zafrkancija, komentari, cuga — samo predstava, pokušaj da je razveselimo i spriječimo je da razmišlja o Simone. Nije upalilo. Al je obično dobre volje kao i Daisy, prepričava anegdote i ćaska, no otkako smo joj prije mjesec dana prvi puta iznijele zamisao o putu u Nepal, nekako se povukla u sebe i nikakva je nagovaranja ili natezanja nisu uspjela izmamiti van. — Idem na zahod. — Ustane, gurne mobitel u džep vojničkih hlača i odgega se od stola. Leanne i ja ispratimo je pogledom. — Veseli te što smo sutra u Pokhari? — upita Leanne. —Jedva čekam. Treba mi masaža k‘o ozebloj sunce. Koliko ono traje put autobusom? — Otprilike šest sati. — Ideš. — Primijetila sam kiosk blizu našeg hostela. Trebale bismo poslije doručka kupiti nešto

21

vode i grickalica za put. — Dobra zamisao. Za stolom zavlada muk, a ja se ogledam po klubu. Nalazimo se na prvom katu zgrade smještene u glavnom dijelu Thamela, turističke četvrti Katmandua, a kroz otvorene prozore dopire trubljenje automobila. Zidovi su tamnocrveni, ukrašeni lampicama i slikama hramova i planinskih lanaca. — Cure! — Daisy doskakuće u vidno polje noseći pladanj s osam čašica za rakiju, upravo u trenutku kad nam se i Al pridruži za stolom. — Pokraj kluba je zid na koji se svi potpisuju. Trebale bismo i mi nešto napisati. Dođite! — Ne znam što bih napisala. — Daisy zagrize komad krede koji drži u ruci, a zatim se lecne kad škripanje zapara zrak. —Ja znam! — Vršak Alina jezika proviri iz kuta njezinih usana dok povlači vrhom krede po zidu. Cijela je površina prebojena crnom bojom za ploče i išarana crtežima, porukama, datumima i prostotama. — “Jebi se, Simone!” — Leanne zakoluta očima, pročitavši naglas što je Al napisala. — Priberi se, Al, ne možeš to ostaviti. — Zašto ne? — Al prekriži ruke na grudima i zadivljeno se zagleda u djelo svojih ruku. — Zato što je zbilja negativno. Svrha ovog putovanja trebali bi biti novi počeci. — No, dobro. — Al povuče rukav preko šake i obriše zid. — Sad je bolje. —Jebi se? — reče Leanne, a sve se nasmijemo. — To je to? — To je jedino što ćeš iz mene izvući. Ti si na redu, Emma. — Pruži mi kredu. — O, Gospode. — Pogledam Daisy, koja još smišlja što da napiše. Donja joj je usnica bijela od krede. — Ni ja nemam pojma što bih napisala. — Pusti onda mene. — Leanne mi zgrabi kredu iz ruke i, prije negoli se uspijem pobuniti, priđe zidu i počne piskarati. Kad se odmakne, usne su joj razvučene u samodopadan osmijeh. — Koji je ovo vrag? — Al zaškilji, čitajući što je napisala. Duže je od svega što su drugi napisali pa je rečenica, kako bi cijela stala na zid, morala vijugati oko tuđih riječi poput zmije. — To je citat Maye Angelou — reče Leanne. — “U svima nama leži čežnja za domom, za sigurnim skloništem gdje možemo biti što jesmo, gdje nas nitko ne osuđuje.” Moram suspregnuti poriv da zakolutam očima. Tko bi osim Leanne bio ovako “produhovljen” na mjestu gdje svi ostali crtaju pimpeke i pišu parole poput “volim pivo”. — Dobro, smislila sam. — Otmem joj kredu iz ruke i čitam naglas dok pišem: — “Emma, Daisy, Al, Leanne: pustolovina života”. Daisy priđe i gurne me s puta. Izbriše “pustolovinu života” i umjesto toga napiše: “Najbolje prijateljice, zauvijek”. — To je već bolje. — Odmakne se i sve nas tri privije u nespretan zagrljaj. — Savršeno. Al prekopa po ruksaku, izvadi dvije limenke piva i dobaci mi jednu. Napustile smo klub prije pola sata i vratile se u hostel. Nadala sam se da ćemo na spavanje, ali Al, čini se, ima druge planove. Uhvatim limenku. — Čime sam to zaslužila? Ona sjedne na krevet i zbaci tenisice s nogu. — Time što nisi bila pizda.

22

— Kako to misliš? — Večeras. Sve je izgledalo kao Daisyna i Leanneina predstava. Bolje rečeno, Daisyna predstava, s jednočlanom publikom. — Samo su te pokušavale razveseliti. — Otvorim limenku i povučem gutljaj piva. Vukle smo slamke da odlučimo tko će s kim dijeliti sobu u hostelu. Leanne je htjela spavati s Al, a da ja budem u sobi s Daisy, ali Daisy je mislila kako bi bilo zabavno “malo izmiješati raspored”, posebice zato što ćemo morati dijeliti sobe u odmaralištu i, poslije, u prašumi. — Znam. Bilo bi smiješno, da nije žalosno. — Al! — Ona se posprdno nasmije preko ruba limenke. — Daj, Emma, priznaj. Vidjela sam da je i tebi muka. — Što da ti kažem. — Slegnem ramenima. — Možda malo. Učinilo mi se da bismo trebale podići neonski znak uperen prema našem stolu, s natpisom: “Ludo se zabavljamo!” — Najbolje prijateljice, zauvijek! — Al prasne u smijeh, na što se raspline sva napetost koja me cijele večeri morila. Začuje se kucanje na vratima. Obje se ukipimo. — Slobodno — vikne Al. Vrata se širom otvore, a iz hodnika proviri Daisyna plavokosa glava. — Zar se to vas dvije kučke usuđujete zabavljati bez mene? — Upre prstom u naše limenke, glumeći užasnutost. — A ni porez na pivo niste platile! Al posegne u ruksak i dobaci pivo Daisy. — Pridruži nam se. Budimo najbolje prijateljice, zauvijek! Grohotom se nasmije, poput stare vještice.

23

SEDMO POGLAVLJE

Sadašnjost

Jane? Imaš sekundu? — U trenutku kad me Sheila zazove, ruke su mi do lakata zakopane u pseću hranu. Stoji na pragu skladišta s nekom ženom koju nikad nisam vidjela. Za razliku od Sheile, koja ima metar osamdeset i sva je prsata i guzata, žena koja stoji pokraj nje djeluje minijaturno. Jedva da ima metar pedeset, a standardna joj, tamnoplava polo— majica Zelenih polja ravno visi s ramena, gotovo niti ne dotičući nevidljive grudi. Sive joj hlače gotovo prekrivaju prste crnih tenisica. — Naravno. — Ustanem, odložim žlicu u jednu od dvadeset metalnih zdjelica na stolu s desne strane, potom obrišem ruke o hlače i prijeđem na drugu stranu prostorije. — Jane, ovo je Angharad, jedna od novih volonterki. Angharad, ovo je Jane, voditeljica psećeg odjela. — Bok! — Osmjehnem se pridošlici. Iz daljine mi je djelovala kao devetnaestogodišnjakinja, ali izbliza vidim da je otprilike mojih godina. Zatakne pramen uredno ošišane kose za uho i nasmiješi mi se. — Bok. — Pruži mi ruku pa se rukujemo. — Angharad je trenutačno između dva posla — kaže Sheila — pa je odlučila malo volontirati dok ne nađe nešto za stalno. Sama je inzistirala na psećem odjelu — navodno je velika ljubiteljica pasa. — Super. — Nasmiješim se Angharad. — Eto, toliko. Puštam vas da radite u miru. — Sheila kimne, potom se okrene i ode. — Kažeš da na posao dolaziš biciklom... Blizu stanuješ? — upita Angharad dok brzamo pokraj Freddyja, krećući prema kavezima za veprove blizu gornje livade. — U staroj kući niže niz cestu. Stražnje mi dvorište gleda ravno na Zelena polja. — Opa, to je stvarno blizu. Dugo tu već radiš? — Otprilike tri godine. Povela sam je u službeni obilazak skloništa. Već su joj sve pokazali kad se prijavila na “Noć volontera”, ali draže mi je ćaskati dok šećemo nego dok stojimo jedna nasuprot drugoj u tišini skladišta. — Gdje si se školovala? — U Bictonu, blizu Exetera. Upisala sam menadžment skrbi i zaštite životinja kad mi je bilo dvadeset pet. — Kasno si se upisala? Po njezinu izrazu lica zaključujem kako očekuje da dublje uđem u pojedinosti, da joj objasnim što sam radila prije upisa na fakultet i zašto sam čekala dvadeset petu da počnem studirati skrb o životinjama, ali odlučujem se oglušiti na njezina neizrečena pitanja. Umjesto toga, pokažem joj svinje. Dok se približavamo, pozdravljaju nas sve 24

glasnijim roktanjem i skvičanjem. — Ovo su Bill i Ben. Ne vjerujem da ćeš s njima imati posla jer ćeš većinu vremena provoditi sa psima, ali pripazi ako te netko zamoli da uskočiš. Obojica su napola divlji veprovi — objasnim joj. — Nemam pojma s čime su križani, ali daleko su opasniji negoli se na prvi pogled čini. I vraški su pametni. Angharad pokaže na gomilu lokota, zasuna i lanaca na vratašcima. — To je jako mnogo brava. — Otkako su došli, već su nekoliko puta pobjegli, ali mislim da smo ih napokon nadmudrili. Opake su to zvijeri, znaš? Samo im na trenutak okreni leđa i smjesta će te ugristi. Zato ih uvijek zatvaramo u kućicu dok čistimo vanjski dio svinjca i obrnuto. Jednom su me ti veprovi zaključali unutra. Nasmije se, a mene zadivi njezina preobrazba. Smijeh je odagnao onaj štreberski, usredotočeni izraz koji joj je bio uklesan na lice od trenutka kad smo se upoznale. Smije se šmrkavim hihotom, toliko zaraznim da se i sama moram nasmijati. — Zezaš me? — kaže nakon što smijeh zamre. — Ni najmanje. Čistila sam im kućicu sama, vrata su bila zatvorena, a jedan je od njih nosom gurnuo zasun i zaključao me. Morala sam gurnuti metlu kroz prozorčić i povući ga natrag kako bih izišla. — Misliš da je bilo namjerno? — Tko zna? Nisam stručnjakinja za svinje i veprove. Kod pasa barem uglavnom možeš predvidjeti kako će se ponašati. — Kad bi barem bilo tako i s ljudima. — Pogleda me krajičkom oka. Pazim da joj ne presretnem pogled. — Baš. — Mahnem joj da me slijedi dalje niz put. — Njih je još teže pročitati nego svinje. — Onda? — upita Sheila dok uzimam ručak iz hladnjaka. — Kako se snašla? — Angharad? — Sjednem na jedan od tvrdih, plastičnih stolaca koji okružuju zidove sobe za osoblje pa otvorim poklopac plastične kutije za ručak. Zapahne me ne baš izazovan miris toplih sendviča sa sirom i rajčicama. Trebala sam prihvatiti Willovu ponudu da ponesem i krišku torte od sira. — U redu je. U početku je bila poprilično tiha, ali sada kad se zagrijala, ne zatvara usta. Ima tisuću pitanja. Međutim, obavi posao. Nije se žalila kad je morala očistiti Jasperovu bljuvotinu, niti kad je provela sat vremena u praonici perući deke i prostirke. — Misliš da će i sutra doći? — Vjerujem da hoće. Djelovala mi je kao da jedva čeka da zavrne rukave. Odgrizem zalogaj sendviča dok Sheila nešto tipka na računalu u kutu sobe, ali zatim ga diskretno ispljunem u rupčić. Kruh se razmočio od vlažne rajčice. Ionako nemam teka. Ne računajući dva— tri zalogaja torte od sira, jedva da sam od jučer ujutro išta pojela. — Inzistirala je da radi s tobom, znaš? — Molim? — Angharad — odvrati Sheila. — Kad se prijavila na Noć volontera, posebno je zatražila da radi s tobom. — Ma nemoj? — Aha. Pitala je tko sve radi u psećem odjelu, a kad sam joj dala popis imena, rekla je 25

da bi, ako je moguće, najradije radila s tobom. Naglo podignem glavu. — Iz kojeg razloga? Sheila prestane tipkati i pogleda me, osvrnuvši se preko ramena. — Tko bi znao? Možda je vidjela tvoje ime u novinama kad smo prikupljale donacije? Možda si pomogla njezinim prijateljima da udome psa? Znam koliko i ti. Računalo se oglasi, a Sheila se okrene i pogleda zaslon, nakon čega opsuje ispod glasa. — Pa što je tim ljudima? — Što je bilo? — umotam sendvič natrag u foliju i vratim ga u kutiju. — Zatrpavaju nam poštu glupostima. Čemu to? Zar misle da ću kliknuti na njihovu glupu reklamu za tablete protiv impotencije? Hoću reći, vidi ovo što je sada stiglo. Totalna nebuloza. “Daisy nije mrtva.” Što to uopće znači? Je li to neka životinja? Nismo li imali tvora po imenu Daisy? Ustanem, a plastična kutija za ručak zaklepeće po podu. Prijeđem prostoriju kao u polusnu i virnem preko Sheilina ramena. Otvoren je pretinac primljene pošte. — Vidiš? — upre prstom u zaslon. — Evo, tu je. “Daisy nije mrtva.” Ništa drugo ne piše. Baš čudno, ne? Jane? Kamo ćeš? Što ti je? — Njezin me glas slijedi dok istrčavam iz sobe i jurim prema zahodu, jednom rukom stežući grlo, a drugom pritišćući zgrčeni želudac. — Jane?

26

OSMO POGLAVLJE

Prije pet godina

Trebale ste samo vidjeti! — Daisy ustane sa stolca, glumeći da trči uz automobil u čijim joj se vratima zaglavio kaput. — Njegove debele, kratke nožice koje tabanaju po pločniku, punašni mu obrazi crveni kao paprika, a Emma se naginje kroz prozor i vrišti: “Zaustavite auto! Stanite!” Dramatično završi priču, nakon koje nastane stanka od djelića sekunde u kojoj me Al i Leanne pogledaju — a zatim tišinu rasprši salva smijeha. Daisy nastavi iz sveg glasa vrištati: “Stanite! Stanite!”. Skakuće, bubnjajući sandalama o ploče na terasi s gotovo praznom bocom crvenog vina u jednoj ruci, dok drugom drži čašu koja se prelijeva. Otpijem iz vlastite čaše i zagledam se u vatru koja krčka i pucketa, promatrajući iskre kako se dižu u nebo. Ovo nam je druga noć u Pokhari, sjedimo pred kućom u kupaćim kostimima. Pod nogama nam vlažni ručnici leže kao usnuli psi, nebo je crna plahta prepuna rupa, a u noći odjekuje brujanje motora, automobilske trube i cvrčci. Ovo nam je trebala biti poslastica — nekoliko luksuznih noći u planinskom hotelu Pokbara — prije sutrašnjeg planinarenja lancem Annapurne do Ekante Yatre. Ne znam je li tomu kriva vlaga u zraku ili usrani mejl koji mi je Geoff poslao dan prije odlaska na put, u kojem otvoreno sumnja u moje radne sposobnosti, ili činjenica da Daisy već tri dana zbija šale isključivo na moj račun, ali sve mi je teže prepustiti se lakomislenoj zabavi. Kod kuće bih se uvijek, kad bi mi se sve popelo navrh glave, mogla povući u svoj stan u Sjevernom Londonu, ali otkako smo stigle ovamo, nas se četiri niti na minutu nismo razdvajale. — Ma daj, Emma! — vikne Daisy. — Razvedri se malo! — Nisam loše volje. — Jesi li to objasnila i svojoj faci? Nasmije se i pogleda Al kao da traži odobravanje, ali Al joj ne odvraća. Samo joj osmijeh blago izblijedi, premda jedva primjetno. Već dugo nijedna od nas nije vidjela Daisy toliko pripitu. — Dobro sam, Daisy — odvratim. — Samo sam tu priču već čula. — Ooo. — Podigne obrve i razrogači oči. — Oprostite ako vam dosađujem, gospođice Emma Woolfe. Zar su moje pripovjedačke vještine nedostatne? Primite moju ispriku. — Čuj, meni si zabavna — reče Leanne. Sjedi na stolcu prekriženih nogu, koščata joj koljena strše preko lakata, a ramena je ogrnula tankom, sivom vestom. — Hvala ti, draga. — Daisy joj se nakloni a zatim se dovuče do mene. — Što ti je, durilice jedna mrzovoljna? — Ništa. Zaboravi. — Dohvatim čašu s vinom i ustanem. — Idem malo u šetnju oko hotela. Vidimo se.

27

Brzo se izgubim, dok me Daisyn posprdni glas slijedi u mrak parka. Oponaša “sjevernjački” naglasak, mješavinu yorkshireskog i geordiejskog. Ja uopće nisam sjevernjakinja — rođena sam u Leicesteru — ali za Daisy je “sjevernjak svatko k‘o živi sjeverno od Watforda”. Daisy i Al tvrde da su iz Londona, ali Al je zapravo iz Istočnog Croydona, a Daisy je iz Elmbridgea u Surreyju — navodno “britanskog Beverley Hillsa”, premda Daisy ondje ne provodi mnogo vremena. Iz ženskog koledža Cheltenham prešla je ravno na sveučilište u Newcastleu. Pripremali su je za Oxford ili Cambridge, no više ju je zanimala ševa s dečkima u kampusu poslije mraka nego štrebanje za odlične ocjene pa nije dobro prolazila na ispitima. Zatim smo se, nakon fakulteta, sve preselile u London. — Daisy, umirem od smijeha! — Leanne se smije Daisynu oponašanju mojega govora kao da nikad u životu nije čula ništa smješnije. Prošlo je sedam godina otkako je to prvi put izvela na faksu, ali šala se očigledno još nije otrcala. Polako prošećem oko bazena, pazeći da na mokrim pločicama nema zmija, guštera ni žaba, potom slijedim zavojite stube koje se spuštaju prema vrtovima. Ovdje, daleko od sjaja hotelskih svjetala i svjetlosti vatre, mnogo je mračnije, ali mjesec je pun i svijetao pa se zaputim prema vrhu brežuljka i sjednem na rub drvene klupe. Tek smo nekoliko dana u Nepalu, a meni se još čini da smo prebačene na neki drugi planet. Prije četrdeset osam sati bile smo u Katmanduu, usred njegove bučne, sulude prometne vreve, gdje ljudi voze bicikle pretrpane opasnim, loše pričvršćenim teretom, a majmunice skaču sa zgrade na zgradu dok im se mladunci drže za trbuhe. Sada, u Pokhari, Annapurna se nadvija nad nama poput zmaja u daljini, dok jezero u njezinu podnožju, crno naspram blistavih svjetala grada, svjetluca na mjesečini. London mi se nikada nije činio daljim. Otpijem gutljaj vina i odložim čašu na zemlju. Opasno se zaljulja, ali ostane uspravna. Pijanija sam negoli sam pretpostavljala. Na noćnom mi povjetarcu doplovi nečije urlanje uz Madonninu pjesmu “Holiday”. Uslijedi muk, zatim pljusak u bazen, potom se pjesma nastavi. To je Al. Smijeh je samo dio njezine glume da je sve dobro, isto kao i nedavno ceremonijalno spaljivanje Simoneine fotografije i svečano obećanje da se “više nikada, baš nikada neće petljati s mladim lezbačama.” Tri tisuće kilometara udaljenosti, boca crnog vina i već je preboljela ljubav života. Kad bi to barem bilo tako lako. Leanne se pridruži pjesmi i visokim, piskutavim glasom otpjeva riječi “holiday” i “celebrate”, a zatim utihne jer ne zna ostatak teksta. Al se smije i Leanne se smije, Al pleše i Leanne pleše, Al pjeva i Leanne pjeva. Leanne isto to radi i kad je s Daisy — to je njezin modus operandi. Podsjeća me na jednu od onih ptica koje skaču s jednog nosoroga na drugog, voze se na njihovim leđima, kljucaju ostatke brane i uživaju zaštitu snažnije životinje. Neko kretanje u grmlju s moje desne strane natjera me da se osvrnem. Nisko lišće lagano zašušti i iz njega izgmiže macaklin. Jastučastim prstima grabi zemlju a izbuljene mu oči plešu čas lijevo, čas desno. Zagledam se u njega kao hipnotizirana. Do sada sam macaklina vidjela samo u zoološkom vrtu. Neobično je lijep, s tim svojim crnim, neprozirnim očima, kao da nije s ovoga svijeta. — A, tu si! — Daisy se stropošta stubama prema meni, noseći u jednoj ruci novu bocu vina, a u drugoj čašu, dok je preko podlaktice prebacila deku. — Nemoj me mrziti, Ems! — Svali se na klupu pokraj mene i, prebacivši mi desnu ruku oko vrata, privuče me k sebi. Crveno se vino prolije i zalije mi gornji dio bikinija. — Samo sam se zafrkavala. — Znam. — Na silu joj odlijepim prste od boce i odložim je na pod, zatim se iskobeljam ispod njezine ruke, ali ona mi još uvijek gura deku u lice nespretno pokušavajući obrisati vino. — Ali voljela bih da se prestaneš zafrkavati na moj račun. — Prestani biti takva mimoza. To je samo zezancija.

28

— Aha, još sam i kao mala obožavala kad bi se cijela obitelj sprdala sa mnom. — Jasno čujem cendravu, samosažaljivu notu u svom glasu, ali ne mogu se zaustaviti. Kad je pijana, Daisy postaje agresivna, a ja plačljiva. — Oh, za ime Boga. — Dramatično uzdahne. — Ponekad mislim da je Leanne u pravu. — U vezi čega? — U vezi tebe. Odmaknem se. — Da čujem. — Ne. — Zaškilji u mene. Skinula je leće jer su se potkraj dana zaprljale, a suviše je tašta da bi nosila naočale. — Naljutit ćeš se. — Reci mi. — Neću. — Osmijeh joj zaigra na usnama dok odmahuje glavom. Toliko je pijana da se ovaj razgovor pretvorio u igru. Zna da je na opasnom terenu, ali ne može se suzdržati. — Moraš mi reći, Daisy. — Dobro, dobro. Kako želiš. Misli da ponekad znaš biti mrzovoljno gundralo. Svima znaš pokvariti zabavu. Starci su ti liječnici, još su u braku, braća i sestra su ti uspješni ljudi a ti imaš dobro plaćen posao, premda ti je šef kreten. U usporedbi s onim što je prošla Leanne, u usporedbi sa svima nama, stvarno nemaš zašto kukati. Eto, toliko. — A ti se slažeš s Leanne, ne? — Ponekad. Zabezeknuto se zagledam u nju. Daisy i ja najbolje smo prijateljice već sedam godina, a ovo je prvi puta da mi nešto ovako spočitava. Leanne nas već godinama pokušava zavaditi, sve otkako smo se upoznale na faksu. Leanne je sebi, Daisy i Al nadjenula nadimak “tri mušketirke” kad su prve božićne praznike sve tri odlučile provesti u Newcastleu, zato što se nijedna nije željela vratiti obitelji. I ja sam željela ostati s njima, ali mama mi je nabila osjećaj krivnje. Rekla mi je da se baka ne osjeća dobro i da će me peći savjest pokaže li se da sam propustila njezin posljednji Božić zato što mi je bilo milije opijati se s prijateljicama (baka je još živa i zdrava). Kad sam se vratila nakon Nove godine, Leanne se svim silama trudila da me izbaci iz društva. Pozivala je Al i Daisy u kino, u noćne izlaske, na tulume i večere u studentskom domu, a pritom je uvjeravala Daisy da je svaki puta i mene pozvala, ali sam je odbila jer učim za ispite. Znam da su Leanne i Daisy u Londonu provodile više vremena zajedno negoli obično zato što su obje imale klizno radno vrijeme, Daisy u pivnici, a Leanne u salonu za uljepšavanje, pa su sukladno s tim pristale biti Alinim “dadiljama” u tih mjesec dana prije puta, ali nikada ne bih pomislila da su me tračale iza leđa. — Baš ti hvala, Daisy. — Ustanem. — Pokušam ti dati do znanja da mi smeta što me ismijavaš, a ti iskoristiš priliku da me još dublje pokopaš. — Prestani biti toliko jebeno osjetljiva. — I ona ustane. — Ta priča ionako nije bila o tebi. Bila je o tom debilu kojeg si povukla. Njega sam ismijavala. Bilo je smiješno! — E, nije smiješno. Elliot je mogao stradati pod kotačima. — Elliot, ha? A ja sam mislila da je riječ o nekom bezveznjaku kojemu je bilo samo do ševe. Bio je bezobrazan i zaslužio je da ga se izbaci iz taksija. Napravila sam ti uslugu, Emma. — Ne, nisi. Izbacila si ga samo zato što te nazvao pijanom kučkom. Daisy, zaprijetila si mu da ćeš doznati gdje radi i zagorčati mu život ako me ne nazove nakon što me poševi. — Pa što?

29

Oči joj se cakle. Kad je u ovakvom stanju, svaka je rasprava uzaludna. Večer odavde može krenuti u dva smjera — ili ćemo se grdno posvađati, ili će se Daisy onesvijestiti. A budem li ostala tiho, nadam se da će se dogoditi ovo drugo. No, nisam ja te sreće. Daisy je uhvatila zalet i više ne misli začepiti. — Zato što me pokušao zažvaliti, Emma, znaš — tvoj dražesni Elliot, kojega s toliko žara sada braniš. Bacio se na mene dok si bila na zahodu u Ljubavnim lažima. Zato sam ga izbacila iz taksija. Ne zato što me nazvao pijanom kučkom, nego zato što je govno i ne zaslužuje te. Upravo joj se spremim odvratiti, kadli... — Iznenađenje! — Al skoči s gornje stube i sleti pokraj Daisy. Još mokra od bazena, obujmi Daisy u mokar, medvjeđi zagrljaj i rukom joj prekrije usta. Daisy se počne nevoljko braniti da se oslobodi, ali i Al i ja znamo da se šali. Al me pogleda i nasmiješi se. — Nema svađanja, cure. Na odmoru smo, sjećate se? Joj! Vidi ovog macaklina. — Kojeg macaklina? — Leanne se živahno spusti stubama. Čvršće stegne sivu vestu na ramenima, no i dalje drhti od zime. — Što vas dvije toliko urlate? Čulo vas se sve do bazena. — Dođi. — Al čučne na zemlju i pruži ruku prema gušteru. Macaklin se da u bijeg i nestane ispod klupe. — Pusti ga. — Daisy povuče crnu naramenicu Alina kupaćeg kostima. — Idemo po još vina, a zatim natrag u bazen. — Nikad još takvog nisam vidjela. — Al se zagleda ispod klupe. — Al! — Daisy je ponovno povuče za naramenicu, ali ovoga puta joj Al odgurne ruku. — Ne sada, Dais. Razigran izraz izblijedi s Daisyna lica pa se odmakne, obgrli se objema rukama, pa nam okrene leđa i zagleda se prema jezeru. — Idem po fotić. Dođi sa mnom i ponesi deku. — Al ustane i mahne Leanne, koja još stoji na najnižoj stubi, zureći u nas iz mraka. — Izgledaš kao da se smrzavaš. — Aha. — Leanne oklijeva. Osjeća napetost među nama i dvoumi se između odlaska s Al i ostanka da dozna što se dogodilo. — Dođi — požuri je Al i, zgrabivši Leanne za lakat, počne je odvlačiti uza stube. — Usput ćemo uzeti još vina. Mislim da je recepcionar još budan. Daisy ničim ne pokazuje da primjećuje kako Al i Leanne odlaze posrćući stubama i probijaju se kroz gustiš. Umjesto toga, nastavi zuriti u jezero. I ja krenem prema stubama. Ostanem li, svađom ništa neću postići. Pijane smo, umorne smo i treba nam sna. — Znači, tako ćemo? — Molim? — Okrenem se. — Tako će biti? Tako ćemo dalje? Ti i Al ćete smišljati izgovore da me izbjegavate? U ovakvim se trenucima pitam kada će mi napokon prekipjeti. Daisy me izaziva, izaziva i izaziva, gotovo kao da namjerno ispipava granice našeg prijateljstva da vidi koliko sam spremna otrpjeti. Ostanem li, prozvat će me beskičmenjakinjom, kvocati mi zašto se nikada ne zauzmem za sebe. Odem li, potvrdit ću njezinu teoriju da ćemo je sve kad—tad ostaviti na cjedilu. Prava kvaka 22. — Ne gledaj me kao da ne znaš o čemu govorim, Emma. Prvo odlutaš dok se sve zabavljamo oko vatre, zatim me Al odbije kad je pozovem da se odemo okupati. Da ne spominjem prvu noć u Katmanduu kad ste se ti i Al pretvarale da ste umorne od puta kako ne bi morale nastaviti piti sa mnom. 30

— Bile smo umorne od puta. — Smijale ste se i pile pivo u sobi. Zašto to niste mogle nastaviti sa mnom u klubu? — Daisy, popile smo po jednu limenku svaka. Nije to bio tulum. Dođi. — Zakoračim prema njoj i položim joj ruku na rame. — Moraš u krevet. — Neću. — Odgurne od sebe deku kojom sam joj pokušala zagrnuti ramena, otrese je i baci na pod. — Neću na spavanje. Hoću još jedno piće i natrag u bazen. Gdje mi je vino? Osvrne se prema klupi. Boca vina je na tlu, gdje sam je i ostavila. Macaklin je ispuzao iz skrovišta pod klupom i sada stoji nekoliko centimetara udaljen od boce vina. — Mislim da ti je bilo dovoljno vina, Daisy. — Što ti znaš koliko je meni dovoljno? Odgurne me s puta i zatetura prema klupi. Macaklin potrči prema boci. Daisy uspori, primiče se na vršcima prstiju svojih plutenih sandala kao da pazi da ne preplaši životinju. Očekujem da će macaklin svakog trenutka klisnuti pred njezinim nogama, ali ne miče se. Steže zemlju pokraj boce vina nožicama, posve nepomičan, samo mu oči strijeljaju čas lijevo, čas desno. Daisy prestane hodati. Sagne se u struku i ispruži desnu ruku prema boci. Trzne lijevom nogom, zakorači i zgnječi macaklina plutenom petom sandale. Istodobno, dograbi grlić boce vina i podigne je u zrak. Osvrne se i pogleda me s pobjedonosnim izrazom lica. — Jesam ga! Zurim u nju s potpunom nevjericom. Upravo je zgazila macaklina. Namjerno. Stanka, trzaj, udarac. Ništa od toga nije bilo nužno da dohvati bocu. Bila je dovoljno blizu da je podigne. — Zašto tako blejiš u mene? — Prinese bocu ustima, nagne iz nje i otpije gutljaj. — Upravo si zgazila macaklina. — Stvarno? — Stane skakutati na jednoj nozi, uhvativši se desnicom za gležanj. Podigne stopalo da pobliže pogleda potplat, škiljeći u polumraku, a zatim brzo izgubi ravnotežu i uhvati se za klupu kako da ne padne. — Sranje. — Nisi ga vidjela? Stajao je odmah pokraj boce. — Stvarno? U ovom mraku ne vidim ni prst pred nosom. Dođi. — Uhvati me ispod ruke. — Idemo vidjeti što rade cure.

31

DEVETO POGLAVLJE

Dobro si?—Al mi dodirne nadlakticu. — Nisi došla na doručak. — Ne mogu pronaći lijekove. Sjedimo na stražnjem sjedalu hrđavog, poluraspadnutog autobusa koji će nas prevesti do podnožja planine kako bismo se uspele do odmarališta. Mnogo je drndaviji od autobusa koji nas je prevezao iz Katmandua do Pokhare ali, kako kaže Leanne, ovaj će put potrajati samo pola sata, umjesto onog šestosatnog gmizanja. Prva uđem u autobus pa zauzmem mjesto pokraj prozora, preklopivši svoju vodootpornu jaknu kako bih njome prekrila opruge koje strše kroz razderano, kožnato sjedalo. Al, Leanne i Daisy u sunčanim naočalama uđu nekoliko minuta poslije. Al se smjesta spusti na sjedalo pokraj mene. — Nisi valjda izgubila lijekove protiv malarije? — Ne, one protiv tjeskobe. Posvuda sam ih tražila. Sigurna sam da sam ih ponijela. — Sigurno su ti u džepu kofera ili slično. Ne brini, pomoći ću ti da ih potražiš kad stignemo do Skanky Yake ili kako se to mjesto već zove. — Hvala, Al. Utonemo u mamuran muk. Sinoć još nismo dugo pile. Kad smo se vratile na terasu, Leanne je već otišla u krevet, a kako recepcionaru nije bilo ni traga, nama je trima za piće preostalo samo pola Daisyne boce. Kad sam se napokon odvukla u sobu koju dijelim s Leanne, ona je već lagano hrkala. Fallen JMe Ogledam se po autobusu. Leanne se grohotom smije nekoj Daisynoj šali. Izgleda nevjerojatno svježe i odmorno u majici s ilustracijom iz “Mog malog ponija” i uskim trapericama, dok Daisy izgleda kao da je ispuzala iz kreveta i upuzala ravno u odjeću. Primijeti kako zurim u nju pa pritisne dlan uz lice. — I ti si mamurna kao ja? — upita. Kimnem. — Koma mi je. Zadovoljna odgovorom, vrati se natrag na sjedalo i nešto šapne Leanne, koja me pogleda krajičkom oka i nasmije se. Zatvorim oči i pokušam u pamćenje prizvati prizor kako Daisy gazi macaklina, no slike su mi u glavi mutne od mamurluka i nedostatka sna. Ako ni mene nije oštro vidjela bez leća, a sjedila sam pokraj nje na klupi, kako ga je uopće mogla primijetiti? Mora da sam pogrešno upamtila. Sigurno je tako. Nema šanse da bi namjerno zgnječila živo biće, posebice nakon optužaba kojima ju je obasula vlastita majka nakon pogibije njezine sestre. Al pokraj mene prasne u smijeh pa otvorim oči. — Pretpostavljam da na kraju nisi snimila onog macaklina? — upita me. — Upravo sam se sjetila da sam krenula po fotić, ali toliko sam bila opsjednuta pronalaženjem cuge da sam to posve smetnula s uma. — Ne. — Odmahnem glavom. — Ne, nisam. — Nema frke. — Slegne ramenima. — Sigurna sam da ćemo ih vidjeti još sto. Nasreću, za nekoliko minuta stignemo na maoističku postaju. Stol im je na uzdignutoj

32

platformi na kraju klimavog mosta koji spaja kafić u podnožju planine s početkom planinarske staze. Nitko od nas nije iznenađen što ih vidi — svi dobri turistički vodiči upozoravaju na “porez za turiste” — ali puške koje stežu uz tijelo sve su nas iznenadile. Shankar, naš vođa puta, kimne nam da priđemo. Pokušam mu pročitati izraz lica. Dok mnogi Nepalci podržavaju maoiste, drugi ih se boje. No Shankar ne odaje što misli. Daisy prva priđe stolu, ravnih leđa, podignute glave. Provuče prste kroz kosu i osmjehne se čovjeku za stolom kojem predale putovnicu, vizu i sto pedeset rupija, ali on je niti ne pogleda. Izraz lica ostaje mu posve isti dok lista putovnicu, a zatim predaje novac muškarcu s lijeve strane, koji ubaci novčanice u novčanik za pojasom. Daisy posegne za putovnicom, no muškarac pljesne po njemu dlanom i poklopi ga. — Ja ću reći kad vi uzela — reče muškarac za stolom. Zuri u nju neizdrživo dugo, potom spusti pogled na vizu koja leži na stolu pred njim. Ponovno otvori putovnicu i usporedi ime na vizi s imenom na putovnici, zatim se zagleda u Daisy. — Razlog zašto došla? — Ovaj... — Nakašlje se. — Samo želimo planinariti. Leanne nam je rekla što moramo izjaviti. Misli da bi nam maoisti dodatno naplatili da znaju kako ćemo odsjesti u zapadnjačkom odmaralištu, a ne u jednom od nepalskih hotela. — Sigurni ste? — Ne skida pogled s nje. — Naravno. Jedva čekam vidjeti kakav je pogled s vrha. Vidik je navodno predivan. Gurne Daisyne stvari preko stola prema njoj, zatim je otpravi mahnuvši rukom. Sa mnom, Al i Leanne ne progovori ni riječi, samo nam šutke pregleda dokumente. Nakon što nas pregledaju, dvojica naoružanih muškaraca koji stoje sa svake strane vrata odmaknu se korak unatrag i dopuste nam da uđemo na stazu. Čim prođemo, Daisy me zgrabi za ruku. — Ideš. — Podigne sunčane naočale na čelo. Ima teške podočnjake, a bjeloočnice su joj prošarane desecima crvenih žilica oko šarenica. — Ovo je bilo bolesno. Pusti me i uhvati Sbankara pod ruku prije negoli se zaputi stazom. Ako je primijetila kako se lecnuo od neželjenog tjelesnog kontakta, ničim to nije pokazala. Mišići butina gore mi od ljuljanja s lijeva na desno i s desna na lijevo dok svladavam tri tisuće stuba uz planinu Annapurna. Očekivala sam pravo stubište — mislim da smo sve to očekivale — ali ovo nisu betonski blokovi jednakih dimenzija. Ovo su kamene ploče ukopane u obronak, toliko neravne i klimave da neprestano moraš paziti gdje staješ. To su rustikalne, porazbacane, zavojite stube iz bajke. Ili iz noćne more. Sve mi, osim Al, redovito odlazimo u teretanu, ali pet kilometara u trideset pet minuta na traci za trčanje za uspinjanje je ovim stubama jednako dobra priprema koliko i skakutanje po lokvama za preplivavanje La Manchea. Dva je poslijepodne i Shankar predvodi put, skakućući s kamena na kamen, jednako poletan i živahan kao i prije pet sati, kad smo počeli uspon. Daisy i Leanne slijede ga u stopu, obje teško dišu, obje psuju kad god podignu pogled i vide koliko još stuba valja proći do kraja staze. Oko nas se pružaju zelene planine, prošarane smeđim rižinim poljima i snježnim vrhuncima, skrivajući nas od ostatka svijeta. Nikad još nisam vidjela mjesto koje je toliko prelijepo da oduzima dah, a istodobno toliko nepristupačno da ispustiš dušu. Maloprije smo prošle pokraj magaraca međusobno privezanih konopcem koji posrću stubama s golemim bisagama privezanim za leđa, tako da su im koljena popuštala, a kopita proklizavala pod težinom tereta. Jedan od magaraca teglio je hladnjak zavezan navrh bisaga, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Nisam mogla gledati te sirote

33

životinje kako pate penjući se i posrćući pognute glave i tužna pogleda. Poželjela sam ih osloboditi i čovjeku koji ih vodi reći da je okrutno prisiljavati ih na ovako grozan život, ali pregrizla sam jezik. Al se vuče za mnom, ljubičasta u licu, a divovski joj se ruksak na leđima pri svakom koraku ljulja s jedne strane na drugu. Pojas joj je otkopčan, ruke podbočene o bokove. Svakih dvanaestak stuba zastane, duboko udahne iz pumpice za astmu pa nastavi. Da sam na njezinu mjestu, zamolila bih da usporimo ili da se češće odmaramo, ali tvrdoglava je poput bika u nastojanju da stignemo do odmori— šta prije večeri pa se nijednom nije požalila. Začujem zvuk njezine pumpice pa zastanem. Ovo joj je već drugi put u dvadeset minuta. — Jesi li dobro? Ona otrese ruksak s ramena, zatim se nagne naprijed, oslanjajući se dlanovima o koljena. Guta planinski zrak poput ribe na suhom. Položim joj ruku na rame. — Uspravi se ako možeš. Ovako pognuta, samo si još više pritišćeš pluća. Moj brat Henry imao je astmu kao dijete, stoga me ovaj njezin napadaj ne zabrinjava. Za razliku od činjenice da se nalazimo na tri tisuće petsto metara nadmorske visine i najmanje pet i pol sati udaljene od najbliže bolnice. Al se uspravi, podboči ruke i podigne bradu prema nebu, nastavivši hvatati dah. Obrazi su joj još žestoko crveni, no na njih ne obraćam pozornost. Gledam joj usne. Ružičaste su, a ne plave. To je dobar znak. Duboko, pravilno diši — kažem joj. — Polako. Bez panike. Udah... pa izdah... udah... izdah... Opusti ramena. Napeta su jer si u strahu. Opusti ramena i izdahni najduže što možeš a zatim ponovno duboko udahni. U glavi čujem Daisyn glas kako mi govori iste te riječi kad me onomad uhvatio napadaj panike. Sjedile smo u prepunom kinu, nije bilo ni jednog jedinog praznog mjesta u dvorani, a bilo je vruće, jezivo vruće. Gledale smo triler koji je Daisy željela pogledati i kad god bi glavna junakinja poskočila, poskočila bih i ja. Kad god bi vidjela sjenu nečega čega nema, vidjela bih je i ja. A kako je njezin svijet postajao skučen i klaustrofobičan, takav je bio i moj pa sam postala uvjerena da u kinu nema dovoljno zraka za sve nas i morala sam hitno izići. — Sve u redu, gospođice? Naš se vodič spretno spusti natrag niz liticu, noseći majušni ruksak na leđima. Shankarovo lice opaljeno suncem i vjetrom izborano je kako i priliči četrdesetogodišnjaku, ali kreće se kao da je dvadeset godina mlađi. — Može li normalno disati? — upita, stigavši do nas. — Ne. Ne može. Mislim da joj visina utječe na astmu. Možda bismo se morali vratiti. — Nema šanse! — kaže Leanne toliko glasno da poskočim od straha. Nisam primijetila da su nam se Daisy i ona pridružile. — Molim? — Trebale bismo... Morale bismo nastaviti — reče, a vrat joj oblije crvenilo. — Ne možemo biti daleko od svratišta, a tamo bi mogli imati liječnika ili bolničarku. — No ako joj se astma pogoršala zbog visine, za nju bi bilo najbolje da se spustimo u dolinu — reče Daisy. Kimnem, složivši se. Ovom planinarskom stazom godišnje prođu tisuće ljudi, no s

34

vremena na vrijeme netko i pogine. Nijedna od nas ne bi željela postati dijelom te statistike. — Svejedno mislim da bismo trebale nastaviti prema odmaralištu — reče Leanne. Pogleda prvo Al pa stube, kao da se očajnički nada da će se Ekanta Yatra nekom čarolijom pojaviti pred nama. — Daleko smo došle. Bilo bi šteta da sada odustanemo. Možeš još malo, zar ne, Al? Hodat ćemo polako, često se odmarati. A kao što sam rekla, gore će sigurno biti nekoga tko će ti znati pomoći. Daisy i ja se pogledamo. Obično je Leanne bila prva kojoj bi zdravlje najbolje prijateljice bilo važnije od svega pa bi odjurila niz planinu potražiti pomoć. A sada se još i suprotstavila Daisynu mišljenju. To se još nikad nije dogodilo. — Da, da, jasno nam je što hoćeš reći — odvratim joj — ali te tvoje pretpostavke ne mogu čarolijom stvoriti nebulizator za astmu, ne? Ima li gore liječnika i bolničarki ili nema? Leanne slegne ramenima. — Ne znam. Vjerojatno ima. Gore je mnogo ljudi različitih zanimanja pa... — Vraćamo se dolje. — Daisy podigne ruke. — Nećemo se kockati s Alinim zdravljem. Hajdemo. — Lagano gurne Leanne. — Krenimo. — Ne! — Leanne se naglo izmakne ustranu i na djelić sekunde bez daha pomislim da će ošamariti Daisy. — Slobodno se vratite ako želite, ali ja... — Možete li sve, molim vas, prestati razgovarati o meni kao da sam već mrtva! — Al iskorači iza mojih leđa i podigne ruke. — Još sam ovdje, znate? Ozbiljno, cure, drago mi je što se brinete, ali nitko neće propustiti putovanje života samo zato što sam masno dupe sa šugavim plućima i divovskim ruksakom koje puši kutiju dnevno. — Potapša salo koje visi preko pojasa njezinih kratkih, vojničkih hlačica. Daisy odlučno odmahne glavom. — Krasan govor, ali nitko ne voli mrtve junakinje. — Odjebi, Dais! — Al se nasmije, zatim pogleda Shankara. — Koliko još ima do tamo? Koliko sati hoda? On slegne ramenima. — Pola sata, možda četrdesetak minuta? — Dobro, idemo dalje. — Al se prigne podići ruksak, no Shankar ga dohvati prvi. Na trenutak se nađu u pat—poziciji, držeći svatko po jednu naramenicu, gledajući se u oči i nagovarajući jedno drugo da popusti. U normalnoj prilici, ne bi bilo šanse da Al dopusti muškarcu da učini nešto za što je i sama sposobna. — Gospođice. Ja nosim. Vi dišite. — U Shankarovim se riječima čuje neka tiha odlučnost pa premda Al odmahuje glavom, vidim da popušta. Crvenilo joj se povuklo iz obraza, ali disanje joj je još plitko. — Onda ću ja ponijeti vaš — reče, posegnuvši za manjim ruksakom na vodičevim leđima. — Možemo se zamijeniti, ali samo dok ne dođem do daha. Na pet minuta, najviše deset. Četrdeset pet minuta poslije, Shankar zbaci sa sebe Alin ruksak, bacivši ga na tlo kao jastuk, a zatim pokaže zgradu do koje vodi stazica nama s lijeva. — Stigli smo. Iz bijelog pokrivača oblaka koji nas okružuju uzdižu se tri odvojene kuće, povezane ograđenim puteljcima, a obrisi njihovih trorogih krovova podsjećaju na kineske hramove. Prozorski okviri obojeni su nijansama crvene, narančaste i tirkizne, a kamene stube vode do ogromnih, drvenih vrata na pročelju glavne zgrade. Posjed je ograđen visokim zidom, a golema, drvena dvorišna vrata odjeljuju odmaralište od ostatka svijeta. Na vjetru lepršaju molitvene zastavice, a povjetarac donosi udaljeni smijeh. — Ideš. — Otkvačim vlastiti ranac i izvijem tijelo ustranu, tako da sklizne na tlo pokraj 35

mene. Nagnem se unatrag i zastenjem od zadovoljstva spojivši lopatice na leđima. Daisy doskakuće do Leanne, stegne je za mišku i pritisne obraz o njezino rame. — O, Bože, još je ljepše nego na internetu. Leanne se osmjehne na taj kompliment, zbaci ruksak i privuče Daisy u naručje. — Rekla sam ti! A sve ste mislile da ću vas odvući u nekakvu straćaru. — Zapravo — reče Al, uspinjući se posljednjim stubama — ja sam bila uvjerena da ćemo sjediti u polju riže i meditirati dvanaest sati dnevno prije negoli nas silom našopaju sendvičima s klicama zlatnog graha. — Rižina polja su ti u podnožju planine — odvrati Leanne, pokazavši prstom nizbrdo. — Slobodno kreni! — Eno rijeke! — Daisy se odvoji od Leanne i uzbuđeno pokaže prstom u daljinu. Napnem oči škiljeći kroz stabla, a zatim ugledam nešto plavo i svjetlucavo. — Čujem li ja to i vodopad? — Vjerojatno. — Leanne podigne ruksak i uprti ga na leđa. — Idemo, očekuju nas. Daisy uzbuđeno vrisne i požuri za njom, brzajući puteljkom. Pričekam da me Al dostigne. Ona spusti Shankarov ranac s ramena i pruži mu ga. On ga s lakoćom stavi na leđa. — Hvala. — Pruži mu desnicu. — Bez vaše pomoći ne bih svladala uspon. Shankar se rukuje s njom, istodobno lijevom šakom dodirnuvši desnu nadlakticu u znak poštovanja. — Bilo mi je zadovoljstvo, gospođice. — Evo, nešto za vas. — Al posegne u džep i izvadi novčanicu od sto rupija. — Molim vas. — Pritisne mu novčanicu na dlan. On sa smiješkom prihvati novac i ubaci novčanicu u mali, kožnati novčanik za pojasom, zatim se okrene i zaputi natrag u podnožje planine. — Nećete ući s nama? — kažem mu. — Pustite barem da vam ponudimo sendvič i šalicu čaja. Sigurna sam da domaćini neće imati ništa protiv. Osmijeh mu iščezne s lica. — Ne, hvala. — Molim vas. Ne možete valjda krenuti na taj dugi spust do podnožja bez odmora. Ne bi bilo u redu. Pogled mu načas skrene ulijevo, prema odmaralištu na kraju puteljka. — Ne. — Na licu mu zaigra neki osjećaj koji ne uspijem pročitati, no ubrzo nestane. — Ali... — Riječ ostane visjeti u zraku, jer Shankar se okrene na peti i šutke krene niz planinu. — Emma, Al, dođite! — djevojke nam viču s puteljka. Pokraj njih stoji muškarac s crnom kosom dugom do ramena, u odrezanim, maskirnim hlačama i sivoj majici dugih rukava, držeći dvorišna vrata otvorena. — Bok! — dovikne muškarac, podigavši ruku u znak pozdrava. —Ja sam Isaac.

36

DESETO POGLAVLJE

Danas

Sheila me bez pitanja pustila kući. Čula me kako povraćam u ženskom zahodu i smjesta dijagnosticirala da patim od želučane viroze. Uopće mi nije pružila priliku da joj proturječim. — Vidjela sam te kako grickaš kut onog sendviča i odmah mi je bilo jasno da nešto nije u redu. Obično imaš apetita. Idi kući, Jane. Ne pada mi na pamet riskirati da nekoga zaraziš. Ionako imamo premalo ljudi. Mislim da bi me sama odvezla kući da joj nisam napomenula kako sam došla biciklom. Nema smisla da me vozi kad do kuće imam samo pet minuta i to uglavnom nizbrdo. Bilo je to prije dva sata. Zadnjih sam pola sata provela pred računalom. Mislila sam da će mi biti teško pronaći Al. Vjerovala sam da će joj nakon pet godina biti nemoguće ući u trag, ali ona, za razliku od mene, nije promijenila ime. Ima čak i profil na Facebooku. Alexandra Gideon. Postoje samo tri profila s tim imenom, a dvije žive u Americi. Na naslovnoj slici je brightonska obala, a na profilnoj fotografija duge i to je to, to su svi podaci s kojima raspolažem, ali znam da je to ona. Oduvijek je govorila da se želi odseliti iz Londona i živjeti u Brightonu. Prošle su četiri godine otkako smo razgovarale. Ostale smo u kontaktu prvih nekoliko mjeseci po povratku iz Nepala, svaki smo dan visjele na telefonu, pokušavale u glavi posložiti sve što se ondje dogodilo, no ubrzo je Al svoju priču podijelila s novinarima i sve se promijenilo. Nikako mi nije bilo jasno zašto je to učinila. Zvala sam je i zvala, preklinjala je da mi objasni zašto je pogazila sve što smo se dogovorile, ali ignorirala je moje pozive. Ne znam je li to učinila zbog novca, pažnje ili što ja znam čega, ali bila je to najgora vrsta izdaje, posebice nakon svega što smo zajedno prošle. Držim stisnutu tipku za brisanje i kursor poleti s desna nalijevo, gutajući poruku koju pokušavam sastaviti zadnjih pola sata. Počnem iznova:

Al, ja sam. Ne. Otvorila sam ovaj profil na Facebooku pod imenom Jane Hughes pa Al neće znati tko sam.

Al, Emma je. Znam da vjerojatno ne želiš sa mnom razgovarati, ali trebam tvoju pomoć. Izbrišem zadnju rečenicu.

AI, Emma je. Mislim da je Daisy još živa. Molim te, javi mi se. Moj broj mobitela je... Dodirnem tipku ispod dodirne pločice, spremna poslati poruku, no uto se ponovno predomislim. Što ako već zna? Tko god da je poslao onu poruku internetskoj stranici Zelenih polja možda je već stupio u kontakt i s Al. Ako sam je ja uspjela pronaći u samo nekoliko minuta, zasigurno su je pronašli i oni. Dohvatim mobitel i pritisnem Willovo ime. Poziv je smjesta preusmjeren na govornu

37

poštu. Poruka je profesionalna i neosobna, ali i zvuk njegova glasa dovoljan je da me utješi. — Bok, Wille, ovdje Jane. Možeš li me nazvati kad završiš s nastavom? Moramo popričati. Važno je. Odložim telefon na stol pokraj računala. Zagledam se u zaslon, bubnjajući desnim kažiprstom po tipki. Izbrisati ili poslati? Izbrisati ili poslati? Srce mi govori da mogu imati povjerenja u Al. Glava mi govori suprotno. Pošaljem poruku. Čim me ugleda, Will me privije u snažan zagrljaj. — Oprosti draga, mislio sam da sam ti spomenuo kako večeras držim roditeljski sastanak. — Odmakne se, držeći mi ruke na ramenima. — Je li sve u redu? Na telefonu si mi zvučala zabrinuto. — Jesam... znaš... — Pružim mu bocu crnog vina. — Imala sam loš dan i... — Do nas dopru zvukovi razgovora dvoje ljudi dok par šetača sa psima prolaze pokraj ograde Willova dvorišta u reflektirajućim prslucima koji blistaju na svjetlosti iz kuće. — Možemo li razgovarati unutra? — Naravno, uđi. — Obgrli me oko ramena i uvede u kuću. Hodnik je topao i osvijetljen. Sa zida mi se smiješe deseci crno—bijelih fotografija Willa i Chloe s raznim prijateljima i rođacima. Na drugom je plakat iz Zvjezdanih ratova koji oponašajući Banksyjev stil prikazuje velikog AT— AT hodača (znam da se tako zovu samo zato što mi je Will to rekao) kako malom AT— AT hodaču govori: „Ja sam tvoj otac.“ — Moram ti objasniti zašto sam sinoć bila onako odsutna duhom — kažem, zaputivši se prema dnevnom boravku. — Postavila sam ti ono pitanje o lažima zato što... — Bok, Jane! — Chloe mi mahne s kauča na kojem sjedi prekriženih nogu s pomagalom za izradu narukvica u jednoj i iglom za kukičanje u drugoj ruci. Ne miče pogled s nekog Disneyjevog filma čija pjesma trešti s televizora u kutu sobe. — Bok! — Pogledam Willa upitnim pogledom. Obično je kći vikendom kod njega samo tijekom praznika. — Ah, da, Chloe... to je drugi razlog zašto mi je toliko trebalo da ti se javim. Sara me nazvala tijekom posljednjeg sastanka. Posjekla je prst na oštricu štapnog miksera pa me molila da preuzmem Chloe dok je na hitnoj. — Baci pogled na sat iznad kamina. Prošlo je devet. — Zaključili smo kako je najbolje da Chloe prespava kod mene. Bog zna koliko će morati čekati da je prime. Sara je Willova bivša supruga. Žive odvojeno, ali u dobrim su odnosima. Will kaže da im se nakon Chloeina rođenja brak sve više razvijao u odnos brata i sestre, ali o tome su se usudili razgovarati tek nakon što je Sara priznala da se pomalo zaljubila u kolegu s posla, na što je Will umjesto ljubomore osjetio olakšanje. Sara je imala vezu s tim kolegom, ali ljubav se ugasila jednako brzo kao što je i planula. — Evo. — Pruži mi bocu vina koju sam donijela. — Ti lijepo otiđi u kuhinju i otvori nam piće dok ja odvedem Chloe u njezinu sobu, može? Možemo u miru razgovarati kad ode na spavanje. — U redu. — Jane, mogu i tebi napraviti narukvicu ako hoćeš! — reče Chloe, mašući iglom za kukičanje. Ima blag, širok osmijeh kao tata. — Koje su ti najdraže boje? A mogu ti napraviti 38

jednu u duginim bojama, ako ti se to sviđa! — Narukvica u duginim bojama zvuči sjajno. — Mogu načiniti i ogrlice za životinje o kojima se brineš. A možda ih možeš prodavati u skloništu da prikupiš novac za... — U krevet! — reče Will, smiješeći se. — Sad si vidjela Jane. Nema više izmotavanja, idemo na spavanje. Chloe se rastuži. — Ali... — Možemo popričati o tvojim zamislima tijekom vikenda, Chloe. — Pogledam Willa, koji kimne. — Štoviše, možemo raspraviti o njima u Zelenim poljima. Povest ću te u poseban obilazak, samo za povlaštene. — Super! — Chloe baci narukvice u stranu i pritrči mi. Obujmi mi bokove rukama i pritisne glavu uz trbuh. Položim joj dlan na meku, svijetlosmeđu kosu. — Prava si sretnica, znaš? — reče Will. — Samo je rijetkima dopušteno lutati Zelenim poljima. — Bojim se da te neću moći upoznati sa psima — upozorim je. — Uzrujaju se u blizini nepoznatih osoba. — Nema veze. — Chloe podigne pogled. — Zapravo me najviše zanimaju mace, tvorovi i miševi. I ona papiga koja psuje. — Molim? — Will glumi da je preneražen, a Chloe se zahihoće. — Pravit ću se da to nisam čuo. Hajdemo, vrijeme je za pranje zuba. — Laku noć, Jane. — Chloe me još jednom stegne, zatim odskakuće uz tatu i uspne se stubama, preskačući po dvije odjednom. Will i ja nasmiješimo se jedno drugome, a zatim me pomiluje po licu. — Hvala ti. Jako si je usrećila. Slegnem ramenima. — Mačji kašalj. — Pa ipak... — Zagleda mi se u oči, a pogled mu je prepun teških, snažnih osjećaja. Na trećem smo spoju raspravljali o tome kako ni jedno ni drugo ne želimo uletjeti ni u što “ozbiljno” i kako još nismo službeno “par”, premda je Will ustrajao na tome da prije tri tjedna upoznam Chloe. “Slučajno” smo “nabasali” jedno na drugo dok su hranili patke na jezeru u središtu sela, a predstavio me kao “prijateljicu Jane”. Ona je to bez pitanja prihvatila, ali razrogačila je oči kad sam joj rekla čime se bavim u životu. Otada kinji tatu da što više vremena provodi sa mnom. Tjeskoba me stegne u grudima. Nisam smjela obećati Chloe taj posjet skloništu ovoga vikenda, kad se spremam otkriti Willu da mu lažem još od trenutka kad smo se upoznali. Ponijelo me njezino uzbuđenje pa sam zaboravila da ništa od ovoga nije stvarno. — Trebala bih otvoriti vino. — Nakratko mu dodirnem ruku, a zatim svrnem pogled i ustuknem. — Poljubi Chloe za laku noć i u moje ime. Okrene se i krene uza stube. I sam ih, poput kćeri, preskače dvije po dvije pa ubrzo nestane u kupaonici na katu. U kuhinji je hladnije negoli u drugim prostorijama. Willove kulinarske vještine očituju se u dobro opremljenoj polici sa začinima s desne strane štednjaka i stalku prepunom kuharica, masnih i zgužvanih stranica. Držač vinskih boca s lijeve strane štednjaka krije bogatu

39

ponudu crvenih, bijelih i ružičastih butelja, kao i dvije velike boce pjenušca, a u ormariću iznad vješalice za šalice nalazi se mnoštvo raznih čokoladnih slastica — bjelodano darovi zahvalnih roditelja. Pretražim ladicu s jedaćim priborom dok ne pronađem otvarač za boce, a zatim iščupam čep iz boce crnoga vina. Ne čekam da “prodiše”. Umjesto toga, dopola napunim najveću vinsku čašu koju uspijem pronaći među rasparenom kolekcijom u ormariću i smjesta otpijem pola. Zatim je dotočim i napunim jednu za Willa. Dok stope odzvanjaju stropom iznad moje glave, odlutam hodnikom i vratim se natrag u dnevni boravak. Ugasim televizor, pospremim razbacane narukvice posloživši svaku boju u svoj pretinac, a zatim, nemajući pametnija posla, sjednem na kauč i dohvatim Willov iPad. Povučem prst slijeva nadesno i otključam zaslon. Will je kupio iPad tek prije nekoliko tjedana pa ga još nije zaštitio zaporkom. Al sam poslala poruku u sedam. Je li je pročitala? Ako je ovisna o Facebooku kao pola cura na poslu, zasigurno ju je pročitala čim je mobitel zapištao da je obavijesti kako je primila novu poruku. Možda je čak i odgovorila. Zvuk Willova smijeha i Chloeina zvonkog hihota doplove niza stube dok se prijavljujem na Facebook. Ikonica za poruke navrh zaslona još je plava. Nema Aline poruke. Čak ni moju još nije pročitala. Spremam se odjaviti, kadli primijetim da je u tražilici otvorena još jedna stranica. Will je čitao neke žute, internetske novine — one koje je već nekoliko puta spominjao u razgovoru. Kliknem i otvorim ih. Naslov prekriva čak trećinu stranice. PONIŽENA, NAPUŠTENA I IZNEVJERENA. BRITANKA POBJEGLA IZ KANDŽI SMRTONOSNOG KULTA KOJI JOJ JE OTEO DVIJE PRIJATELJICE, A ZAMALO I NJU KOŠTAO ŽIVOTA.

Alexandra (Al) Gideon, 25, iz Londona, u ekskluzivnom razgovoru s Gilly McKensie o putovanju iz snova koje se pretvorilo u noćnu moru kad je s tri prijateljice — Daisy Hamilton, 26, Leanne Cooper, 25, i Emmom Woolfe, 25 — doputovala u Nepal. Danas će Al podići veo tajne i otkriti nam što se uistinu dogodilo, kako bi napokon rasvijetlili zagonetku Daisyna i Leanneina nestanka... Prestanem čitati. Dobro znam što piše. To je članak koji je Al prodala novinama, razlog zbog kojeg već četiri godine ne razgovaramo. Nema načina da me poveže s tom pričom. Osim ako... Posegnem u stražnji džep, ali poruke nema. Još mi je u radnim hlačama, leži u zgužvanoj hrpi na podu kupaonice nakon što sam ih svukla da se istuširam poslije posla. Da nije ta osoba koja mi je poslala poruku kontaktirala Willa i rekla mu da nisam ona za koju se izdajem? To bi moglo objasniti zašto zapravo nekoliko sati nije odgovarao na poruku koju sam mu ostavila na govornoj pošti — želio je na internetu provjeriti tko sam. Nad glavom mi zaškripi podnica. No što ako je on taj koji je poslao poruku? Posegnem za jednom od školskih bilježnica na stoliću i prelistam je. Na jednoj od stranica nalazi se slika biljke, nacrtana olovkom, a različiti su joj dijelovi nabrojeni neurednim rukopisom nekog školarca — stabljika, tučak, latica, itd. Ispod toga, napisano plavom kemijskom olovkom, pišu riječi: Sjajno obavljen zadatak — bravo.

40

Rukopis je sitan i uredan. Podnica ponovno zaškripi, ovoga puta glasnije, a ja, uspaničena, dohvatim torbu, ubacim u nju bilježnicu i iziđem u hodnik. — Oprosti, Wille — doviknem mu iz podnožja stuba. — Moram ići. Zvali su me s posla, imamo hitan slučaj. — Pričekaj, Jane — odvrati mi odozgo. — Odmah ću... Zatvorim za sobom vrata prije negoli dospije dovršiti rečenicu.

41

JEDANAESTO POGLAVLJE

Prije pet godina

Dovucite si vreću za sjedenje i udobno se smjestite — reče Isaac, uvodeći nas u prohladnu, mračnu sobu. Glas mu je dubok i zvonak, s laganim škotskim naglaskom. Počeše se po trodnevnoj kradi. — Samo bacite ruksake gdje god vas volja. Donijet ću vam i čaj. Mora da ste iscrpljene od planinarenja. — Ma nemoj mi reći. — Daisy mu uputi osmijeh prije negoli je napustio prostoriju. Zastenje spuštajući ruksak. Sklizne joj s ramena i tresne o pod. Al, Leanne i ja učinimo isto, zatim dovučemo vreće za sjedenje iz hrpe u kutu sobe i strovalimo se na njih. — Ovo je soba za meditaciju — ozbiljnim će glasom Leanne. — Na njihovoj sam stranici pročitala da meditiraju triput dnevno. Prva seansa je u pet ujutro. Al se nasmije. — Što znači da ovdje neću provoditi mnogo vremena. Ogledam se oko sebe, promatrajući prostoriju. Pod je od tamnog, ulaštenog drveta, zidovi grubo okrečeni i obojeni u živopisnu tirkiznu boju, ukrašeni molitvenim zastavicama i božićnim lampicama. Na jednom kraju sobe nalazi se polica s knjigama, a na drugom drveni oltar, na čijem se središnjem dijelu ponosito uzdiže zlatna lubanja, s čije se desne strane nalazi metalni gong, a s lijeve zlatni tanjuri na kojima su poslagane velike svijeće. Vitice sivoga dima kovitlaju iz desetaka mirisnih štapića poslaganih pred zlatnom lubanjom, zataknutih u tegle lončanica i odloženih u drvene stalke oko cijele sobe, tako da je zrak gust od teškog, opojnog mirisa jasmina. — Evo, tu je čaj — reče Isaac nekoliko minuta poslije, prignuvši glavu dok prolazi kroz vrata. Ušeće u sobu noseći pladanj s metalnim šalicama iz kojih se puši. Prvo prinese pladanj Leanne, čučnuvši da joj ponudi čaj. Ona ispravi leđa i sva se ozari, a zatim se ugrize za donju usnu kao da pokušava suspregnuti osmijeh. Al se osvrne i uputi mi pogled pun nevjerice. U sedam godina koliko je poznajemo, Leanne se nikada nije tako ophodila s nekim muškarcem. Kad bi joj se neki tip približio, njezin bi se normalan modus operandi sastojao od povučena opreza za kojim bi ubrzo uslijedio sarkazam i zadirkivanje pod krinkom pošalica. Otkako sam je upoznala, bila je samo s dvojicom — viđala se s predsjednikom Društva socijalista šest mjeseci prije negoli su, iz nepoznata razloga, prekinuli, a poslije toga je hodala s nekim Nizozemcem kojeg je upoznala na jogi nakon što smo se sve preselile u London, ali i to je trajalo samo tri mjeseca, dok nije otišao natrag u Nizozemsku. Al pretpostavlja da joj je slomio srce, ali Leanne nikada nije govorila o svojim osjećajima, čak ni s Al. Za razliku od nas ostalih, koje oduvijek seciramo propale veze do najsitnijih pojedinosti, Leanne ne želi razgovarati o svom privatnom životu. Kod nje, kad zagrebeš ispod površine, nađeš samo jos te iste površine. Isaac se uspravi i odnese pladanj Daisy, koja zabaci kosu i zategne ramena tako da Isaaca, kad čučne, pred nosom dočeka dekolte u punom sjaju. Uopće ne pokušava sakriti činjenicu da je privlači — a zašto i bi? Kad Daisy zainteresira neki momak, ona mu to bez uvijanja daje do znanja, a kako ima dugu, plavu kosu, uzak struk i jedre grudi, devet od

42

deset tih muškaraca ne odoli njezinim čarima. Za razliku od nas ostalih, nikada ju nitko nije ostavio, niti joj je itko slomio srce. Progonit će momka dok ga ne dobije, ali nikada ne spušta gard, nikada si ne dopušta da se zaljubi. Pojavi li se opasnost da se takvo što dogodi, momak će dobiti nogu, a ona okrenuti novi list u životu. Ne trebaš biti psihijatar da zaključiš kako to ima veze činjenicom da ju je majka napustila kad joj je bilo pet. Al pristojno kimne kad joj Isaac ponudi šalicu čaja. Kaže joj nešto što ne uspijem čuti, a ona se nasmije i pljesne dlanom o njegov dlan. Želudac mi se stegne kad se ponovno uspravi i krene prema meni. Ne znam zašto, ali uz naočite muškarce postajem nesigurna i posve lišena samopouzdanja. Usta mi se osuše dok s mukom pokušavam započeti razgovor. — Bok, Emma. — Isaac čučne pred mene. Oči su mu najtoplije smeđe boje, okružene crnim trepavicama i obrvama. Smiješe mi se dok mi pruža posljednju šalicu čaja. — Dobro si? — Aha. — Stisnem usne. — Sasvim dobro. — Super. — Pogled mu se s mojega lica spusti na moje noge. — Pala si penjući se planinom? — Jesam. Kako si znao da... — Hlače su ti poderane. — Nježno prijeđe prstom po poderanom mjestu na mojim prašnjavim, pamučnim hlačama. Lecnem se, premda me ogrebotina na koljenu više ne boli. — Oprosti, nisam ti želio nanijeti bol. — Naglo povuče ruku. — Ako te još boli, Sally u kuhinji ima kutiju s prvom pomoći. — Ne boli. Časna riječ. — Dobro. — Toplo mi se osmjehne i ustane. Zatim prijeđe na drugu stranu sobe, podigne vreću za sjedenje i spusti je pred nas. — Da počnemo. — Širom raširi ruke. — Dobro došle u Ekantu Yatru. Znam da ste proučile internetsku stranicu pa ću biti kratak, jer znam da čeznete za toplim tušem, snom i slično. Osnovao sam Ekantu Yatru prije tri godine, zajedno s Isis, Cerom i Johanom — uskoro ćete ih upoznati. Svi smo odvojeno putovali, a postali smo prijatelji kad smo slučajno odsjeli u istom hostelu u Pokhari. Svi smo tražili mjesto koje bi nam bilo utočište od svijeta pa smo skupili ono malo novca što smo imali i kupili ovaj posjed. Kad smo ga kupili, ovo je bila tek koliba. — Sada prelijepo izgleda — reče Leanne, a Isaac joj se nasmiješi. — Hvala ti, bilo je jako puno posla. Johan je golemi, krupni Šveđanin kojeg ćete vidjeti da se ovuda mota. On je zadužen za povrtnjak i životinje — zapravo za cijeli vanjski dio. Isis je niska, sjedokosa žena. Školovana je maserka, bavi se holističkim terapijama, tako da se njoj trebate obratiti za masažu lica ili aromaterapiju. Cera je visoka, elegantna žena koju ćete viđati kako kruži odmaralištem. Ona se brine da sve glatko funkcionira, da sve bude čisto i uredno, i da u kuhinji bude svih potrebnih namirnica. A ja sam Isaac. Ja vodim satove meditacije, držim seminare i, ovaj... sjajno kuham čaj. Sve se nasmijemo. — I to je, ukratko, to. Sve što trebate znati nalazi se u paketima dobrodošlice na vašim krevetima. — Gurne ruku u stražnji džep i izvadi malu, zelenu limenku. Otvori poklopac i ponudi nam ono što je unutra — pet, šest rukom smotanih cigareta. — Hoćete li zapaliti? Leannin osmijeh izblijedi. — Ali, u pagodi smo. Mislila sam da je pušenje... mislila sam da ne smijemo. — Ovdje meditiramo — reče Isaac, objesivši cigaretu s donje usnice — a jogu radimo vani, na terasi, zajedno sa svim drugim takvim stvarima. No ovo nije duhovna oaza. Mi smo samo skupina ljudi koja živi izvan uobičajenih društvenih tokova. 43

Zastane i otpuhne oblak dima prema stropu. — Kad zavirite u paket dobrodošlice, vidjet ćete da smo odredili vrijeme obroka, meditacija i seminara, ali na vama je, društvo, da odlučite što ćete raditi. Možete sudjelovati koliko vam drago ili se uopće ne morate uključiti. Ekanta Yatra je utočište od svih stresova i napetosti suvremena života, mjesto na kojem jednostavno možete biti što jeste. Vanjski bi svijet mnogo toga mogao naučiti iz načina na koji ovdje živimo. — Ja sam uvijek otvorena za nova iskustva. — Daisy sklizne s vreće za sjedenje i dopuže do Isaaca, provukavši se poput mačke kroz procjep između Al i Leanne. Uzme cigaretu iz Isaacove limenke i stavi je među usne, pogledavši ga s iščekivanjem. — Mislim da biste sve mogle mnogo toga naučiti. — Pripali joj cigaretu, ali ne skida pogled s mene. — Bok, cure — reče glas iza naših leđa, a Isaac obori oči. Na pragu stoji visoka, vretenasta žena blijedih usana i s afričkim pletenicama boje tamnog pijeska vezanim navrh tjemena. Priđe nam, klizeći prostorijom bosonoga, a suknja koja podsjeća na sari vuče joj se po podu dok hoda. Ogrlica od perlica seže joj sve do golog pupka. Blaženo se smiješi, oči su joj tople i suosjećajne. Očarane smo spokojem kojim zrači. — Dobar dan — kaže nam, prelazeći blagonaklonim pogledom preko naših lica, i zaustavi se pokraj Isaaca. Podigne ruku i razbaruši mu kosu, a zatim pogleda Daisy. Usne joj se razvuku u još veći osmijeh. — Ja sam Cera. Sve u kući moja je briga, tako da mi se slobodno obratite bude li poteškoća sa solarnim tuševima ili biste nešto prezalogajile između obroka. — Bok! — pozdravim je podigavši ruku. Al i Leanne učine što i ja. — Za nekoliko ću vam trenutaka pokazati gdje ćete spavati — nastavi Cera — a zatim ću vas provesti odmaralištem. No prije svega, mogu li dobiti vaše putovnice, molim vas? — Misle da ćemo zbrisati usred noći prije nego što podmirimo račune — reče Al. Uhvati moj pogled i nasmije se. Prije šest godina, nas smo četiri autostopom putovale od Newcastlea do Edinburgha, a prespavale smo u pansionu koji je vodila najuobraženija žena na svijetu. Kupaonica je bila grozna, plahte prljave, a zavjese u spavaćoj sobi smrdjele su po trulim jajima. Usprkos tome, nije nam željela dati drugu sobu kad smo je zamolile. Žena je samo frknula nosom, promrmljala nešto o prokletim studošima i otišla. Izašle smo tulumariti do četiri ujutro, vratile se po stvari i otišle bez plaćanja. Bila je to, dakako, Daisyna zamisao, ali ni nas ostale nije trebalo posebno nagovarati. U sobi nismo prespavale pa zašto bismo onda platile? — Morale biste prvo mene zaobići — reče Isaac i namigne Al. Zatim protegne ruke iznad glave i ustane. — Prepuštam ih onda tebi, Cera — reče, a potom se zaputi na drugi kraj sobe, još noseći cigaretu među prstima. Stigavši do vrata, podigne ruku. — Vidimo se, cure! — Dobro, vidimo se, Isaac! — dovikne mu Daisy, klečeći pokraj njegove prazne vreće za sjedenje. Da je pas, nakostriješila bi se. Idućih nekoliko tjedana bit će zanimljivo; Daisy ne podnosi odbijanje. — Ajoj. — Daisy proviri kroz vrata zajedničke kupaonice, a zatim nas pogleda. — Na internetu nisu lagali kad su rekli da je smještaj spartanski. Unutra je kuhinjski sudoper. Doslovno. — Daj da vidim. — Ona se skloni s puta kako bih i ja mogla pogledati. U pravu je. Unutra su dvije tuš—kabine, svaka sa nekakvim starinskim vratima, zatim dva zahoda s jednako lošim vratima i, u samom dnu prostorije, kuhinjski sudoper nad kojim visi okruglo zrcalo s

44

okvirom od šarena mozaika. — Imaju li zahodi školjku ili su čučavci? — dovikne mi Al. Uđem u kupaonu i odgurnem jedna od zahodskih vrata. — Imaju školjku. — I to je nešto. — Daisy prevrne očima i zaputi se natrag u žensku spavaonicu. Stane pokraj madraca u kutu sobe koji joj je dodijeljen i gurne ga prstima japanke. — U internatu smo barem imale poštene krevete. Bog zna što će sve usred noći po meni gmizati. — Ne budi takva. — Leanne, sjedeći prekriženih nogu na madracu pokraj nje, glasno zalupi vodič. — Aha, nemoj tako, Dais. — Al podigne pogled s cigarete koju je upravo zamotala. — Znale smo da neće biti luksuzno. U Nepalu smo, a ne u Hiltonu. — Ne treba meni luksuz. Nemam ništa protiv da dijelim sobu s vama, cure. Ali ovo? — Pokaže na grube, tamnocrvene, drvene zidove i niz madraca sa svake strane prostorije. — Ovo je kao štala, sve smo strpane u jednu sobu. Bog zna tko će sve ovdje spavati. — Daisy... — Primaknem se da je zagrlim, ali predomislim se. Kad je ovako raspoložena, najbolje ju je ignorirati. Jedva da je prozborila i riječ otkako nas je Isaac ostavio u sobi za meditaciju — šutjela je dok nam je Cera pokazivala rustikalnu blagovaonicu, oskudnu kuhinju, terasu za jogu, voćnjak, povrtnjak, obor za koze, kokošinjac i kolibe za masažu — a bila je i jedina od nas koja nije ushićeno vrisnula kad su nas odveli dolje do rijeke i slapa. Na licu joj je zaigrala najmanja iskra zainteresiranosti samo kad je Cera, nakon što smo se vratile do zgrade, pokazala prema puteljku s desne strane i rekla da vodi do muške spavaonice. I ta iskra je utrnula kad smo skrenuli ulijevo. Uistinu nevjerojatno. Proputovale smo pola svijeta do jednog od najljepših planinskih lanaca Azije koji svima oduzimaju dah, a ona se duri zato što Isaac nije reagirao na njezino koketiranje. Da mi nije najbolja prijateljica, pukla bih od smijeha. — Kladim se da te druge žene hrču — reče Daisy. — I smrde. — Onda si u dobrom društvu, znaš? — reče Al. — Sinoć od tvog silnog prdenja i hrkanja nisam oka sklopila. — Daj ne seri, Al — reče Daisy, ali kutovi usana podignu joj se u smiješak. Izvuče vreću za spavanje iz pokrova, legne na madrac i počne prekapati po ruksaku. — Tko je za gutljaj votkice od limuna? Mislim da smo zaslužile. Sve podignemo ruku. — Jeste li vidjele ovo? — Leanne mahne paketom dobrodošlice. — Joga je triput dnevno, odmah nakon meditacije. Mislim da ću ići dvaput dnevno — jednom ujutro i jednom navečer. — Što te, pobogu, spopalo? — Al lizne rizlu, zamota cigaretu i zatakne je za uho. — Pa ne misliš valjda na svoj oglas dodati “savršeno gipka”? — Kakav oglas? — Onaj koji lijepiš po telefonskim govornicama u Londonu. — O, ha— ha. Ozbiljno vas pitam, je li neka od vas za meditaciju ili jogu? — ustrajno će Leanne. — Nema šanse. — Al odmahne glavom. — Ja ti ova dva tjedna ne kanim mrdnuti dupe i neću raditi ama baš ništa. — Daisy? Daisy natoči votku u čep i iskapi ga. Lecne se od žestine, zatim pogleda Leanne. — Nešto si me pitala? 45

— Pitam te želiš li malo pokušati s jogom ili meditacijom? — Možda. — Slegne ramenima. — Vježbaju li dečki jogu? Vježba li Isaac? — Pogleda me krajičkom oka. Uhvatim joj pogled tek na djelić sekunde, ali i to je dovoljno da mi odagna sve dvojbe o njezinom lošem raspoloženju. Vrisne kad je loptica od čarapa pogodi ravno među oči. — Dosadna si kao proljev! — Al zavitla i drugi par čarapa na nju, ovoga joj puta okrzne lijevo uho. — Frajeri, frajeri, frajeri. Daj mi gutljaj te votke pa idemo dolje do rijeke. Tko je za to da se kupamo gole?

46

DVANAESTO POGLAVLJE

Možeš li mi ponovno pokušati objasniti zašto ovo činimo? — upita Al, miješajući kašu tolikom žestinom da se vrela, gusta leća prijeti preliti preko ruba lonca. — Zato što je netko — Daisy s komičnom ljutnjom pogleda Leanne — smatrao da bi bilo lijepo od nas da ponudimo pomoć zajednici. U jebenih pet sati ujutro. Svi se nasmiju, uključujući i Leanne, a ja obrišem oči podlakticom. Toliko me peku da jedva išta nazirem kroza suze. Al i ja sjeckamo luk za curry, ali izgleda da se brdo povrća u vreći na podu uopće ne smanjuje. Tri su dana prošla otkako smo stigle u Ekantu Yatru i većinu smo vremena provele vani, čitajući ili spavajući u brojnim šarenim, pletenim mrežama za ležanje koje su razapete među stablima šljive i oraha u voćnjaku, vježbajući jogu na terasi iza glavne zgrade i izazivale jedna drugu na natjecanje u stajanju pod vodopadom, smijući se i vrišteći dok nam studena voda čekića po glavi, ledeći nam tijela. Pravi je šok ponovno nešto “raditi”. — Ne mogu vjerovati da je sve ovo samo za doručak. — Al se molećivo zagleda u kuhara Rajesha koji sjedi na niskom, drvenom stolcu guleći krumpir. Koljena su mu raširena, a ljuske krumpira posute su mu po divovskom trbuhu poput čokoladnih mrvica na nabujku. — Aha. Treba puno hrane da se tridesetoro ljudi najede. Odložim nož i obrišem lice rubom majice. Nema rashladnog uređaja, prozor je toliko loš da se može otvoriti jedva centimetar ili dva, a kuhinja je prepuna pare koja miriše po curryju pa je vrelo kao u sauni. Raj je već bio u kuhinji kad nas je Shona, jedna od članica komune, uvela unutra. Nakon što nam je Raj objasnio što želi da radimo, čučnuo je na stolac i počeo guliti krumpir. Ovo je prvi puta da je otada progovorio, a zvuk njegova glasa uspio me opustiti, makar samo mrvicu. Nekako je nelagodno ćaskati dok netko pokraj tebe šutke sjedi, sve promatra, a ne progovara ni riječ. Ovdje je to česta pojava — članovi komune lutaju naokolo, nose zavežljaje tko zna čega iz sobe u sobu, čiste, meditiraju na nasumično odabranim mjestima, zastaju pokraj vrata. Rijetko nam se obraćaju, ali neprestano motre, neprestano slušaju. Ne mogu se oteti dojmu kako iščekuju da nešto učinimo, ali pojma nemam što. — I vi ovako svakoga dana? — upitam. — Stalno radite u kuhinji? — Naravno. To mi je posao. — Ne biste li radije bili u vrtu, sadili povrće na svježem zraku? Raj ubaci oguljen krumpir u kantu pod nogama i pogleda me, pustivši da mu nož mlitavo visi iz ruke. — Upravo sam ti rekao, Emma. To mi je posao. Pod kosom mu izbije kapljica znoja. Skotrlja mu se niz čelo i nestane u gustom, čupavom luku obrve. Raširi nosnice koje pulsiraju nekim nečujnim ritmom i nastavi nijemo zuriti u mene. — Možemo dobiti malo vode? — upita Daisy točno u trenutku kad mi Rajev pogled postane neizdrživ. — Umirem od žeđi. — Ima vode u slavini. — Pokaže sudoper. Kad svrne pogled, kao da je s mene skinuo okove. — Fuuuuj. — Daisy s gađenjem podigne nos. — Zar nema flaširane? 47

— Nema. — Raj odmahne glavom. — Ponestalo nam je zaliha. Ruth i Gabe, dvoje članova komune, otišli su u Pokharu po namirnice. Trebali bi se ubrzo vratiti. — Usne mu se razvuku u jedva primjetan osmijeh koji smjesta iščezne. — Navodno. Stojeći pred jednom od koliba, pokušam zatomiti zijevanje. Upravo smo se spremale uvući u jednu od koliba i onesvijestiti se nakon što nam je smjena u kuhinji napokon završila, kadli je u žensku spavaonicu ušetala Cera i javila nam da su kolibe spremne za naše besplatne masaže. Nijedna od nas to nije željela odbiti, koliko god umorne bile, tako da smo se Al, Daisy i ja odvukle van i zaputile se prema kolibama. Leanne je ostala slušati Isaacovo predavanje o detoksikaciji uma. Mislim da su Aline riječi kojima je opisala njezinu odluku glasile: “jebena luđakinja”. — Bok, Emma — pozdravi me Kane kad s mukom otvorim drvena vrata kolibe i zakoračim unutra. Dalje se i nema kamo zakoračiti. Koliba je samo dva metra dugačka, a široka metar i pol. Sve je bijelo — pod, strop, zidovi, hrpa pokrivača od kojih je oblikovan uzak ležaj u središtu prostorije. Bijela je čak i svijeća, jedini izvor svjetla, koja gori na stoliću u kutu sobe. Jedino što u sobi nije bijelo dva su metalna prstena pričvršćena na suprotne zidove prostorije. Čini se da ću dobiti masažu u kozjim jaslama. Kane mi stane sučelice, raširenih nogu, ruku prekriženih na širokim prsima, a lice mu je napola skriveno u sjeni. — Uđi, zatvori vrata za sobom. Sjedni. — Pokaže mi na hrpu pokrivača. Poslušam ga, ali ne zatvorim vrata do kraja. U zraku je težak miris jasmina. Puno mi ga je grlo, mirisni je dim toliko gust da ga mogu okusiti. Kane i sam pažljivo sjedne, prekriživši noge nasuprot meni. — Zdravo. Ja sam Kane. — Ispruži mesnatu ručetinu da se rukujemo. Samo je nekoliko centimetara viši od mene, vjerojatno je i nekoliko godina mlađi, ali zbog svoje obrijane glave i nabita stasa djeluje impozantno. — Emma. Široko se osmjehne dok se rukujemo. Osmijeh mu posve izmijeni lice. Teško mu se čelo podigne, a sa svake strane debelih usana pojavi se rupica u obrazu, tako da mi se svaka nelagoda koja bi me mogla moriti zbog bijeljenja ovako skučenog prostora s potpunim strancem posve rasplinula. — Jesi li ikada bila na refleksologiji, Emma? — upita me. Kad odmahnem glavom, objasni mi kako su svi dijelovi tijela povezani sa stopalima i kako će, imam li u nekom području blokade, smjesta to osjetiti. — Mnogima sam pomogao — nastavi. — Dolazili su mi s bolovima u leđima, kožnim bolestima, depresijom, sindromom iritabilnog kolona, svim i svačim. Nizom tretmana uspio sam im pomoći. Uistinu pomoći. Pogledaj ovo... — Gurne prema meni nekakvu knjižicu. — Ovo su svjedočanstva ljudi koje sam tretirao. Slobodno prelistaj. Listam stranicu po stranicu, s kojih iskaču riječi poput “poboljšanje”, “preobražaj”, “čarolija” i “iscjeljenje”. Zaustim da mu ispričam o svojim napadima panike, ali on samo podigne ruku. — Ne moraš mi reći što te muči, Emma. Znat ću čim ti dodirnem stopala. Lezi pred mene, Emma, skini japanke. Započet ću s pročišćenjem tvojih stopala. Zatvorim oči i pokušam se opustiti dok Kane trlja moja stopala nečim nalik na hladne, mokre ručnike, a zatim ih oblijeva uljem. Istodobno sam prestravljena i uzbuđena. Prestravljena sam da će Kane uspjeti osjetiti zašto imam napadaje panike, a uzbuđena za-

48

to što će možda učiniti nešto da ih spriječi. Eto, upravo sam ovako zamišljala odmaralište u Nepalu kad nam je Leanne prvi puta spomenula svoju zamisao — holistički tretmani, masaže i opuštanje a ne rano ustajanje, guljenje krumpira i čudne muškarce koji zure. — Dobra si osoba. — Trznem se na zvuk Kaneova glasa i otvorim oči. Još je na drugom kraju kolibe, kleči, pritiščući mi stopala palcima. — Veoma ti je stalo do drugih, ali ponekad se osjećaš kao da te uzimaju zdravo za gotovo. Pokušam odgovoriti, ali on odmahne glavom. — Ne želim da govoriš. U sebi nosiš veliku bol, ali nikome je ne otkrivaš — nastavi, gnječeći prstima jagodice mojih nožnih prstiju. Vjeruješ da zaslužuješ tu patnju, ali u krivu si. Moraš oprostiti sebi zbog onog što si učinila, Emma. Najradije bih mu rekla da sere govna i da me s nekim pomiješao, ali sada ne bih mogla progovoriti ni da hoću. Satrlo me ono što mi je upravo rekao. Nemam pojma kako je uspio toliko o meni naslutiti, ali preostaje mi samo da nastavim disati. — U redu. — Protrese prvo moje lijevo stopalo, zatim desno, okrećući ga s jedne strane na drugu. — A sada da vidimo što nije u redu s tvojim tijelom. Reci mi ako te išta od onog što činim zaboli. Ako te i zaboli, ništa ne brini, to je samo znak da postoji začepljenje koje se mora pročistiti. Boli li ovo? — Suza mi poteče niz obraz dok mi pritišće stopalo ispod desnog palca, no ne plačem zbog pritiska. Niječno odmahnem glavom. — A ovo? Klizne prstima prema rubovima mojih stopala, ali bol izostane pa ponovno odmahnem glavom. — A ovdje? Osjetim kako mi bocka gležanj. — Ne. — Tu? — Ne. Kane glasno udahne kroz nos, a ja isprva pomislim da nešto pogrešno činim. Da ne reagiram kao što bih trebala. Zašto me ništa ne boli? Jauknem kad mi pritisne meko mjesto ispod gležnja. Prerano sam se poveselila. — Imaš li u obitelji slučajeva dijabetesa? Zapanjeno kimnem glavom. — A ovdje? — Trznem se kad mi protrlja mišić lista. — Problemi s plućima? Ponovno kimnem. Mora da je otkrio da tijekom paničnog napada imam osjećaj da ne mogu disati. — A tu? — Prsti mu urone u mekani, mesnati uzdužni svod. — Problemi s probavom — kaže pobjedonosnim tonom, a ja se lecnem kad ponovno pritisne isto mjesto. — Proljev. Hrana samo prođe kroz vas. — Ovaaaj... zapravo i ne. — Sigurna si? Zato što jasno osjećam bolnu točku. — Možda ponekad. — Teškoće sa spavanjem? Patiš od nesanice.

49

Slegnem ramenima. Ne želim mu reći “ne”. Do sada mu je tako dobro išlo. — To ćemo uspjeti riješiti. — Nastavi mijesiti bolno mjesto prstima. — S nekoliko tretmana tjedno, začas ćeš se osjećati bolje. A sada, molim te da se svučeš do gaćica kako bismo mogli početi s masažom. S desne strane pronaći ćeš ručnik. Legni na trbuh i pokrij se njime, a ja ću okrenuti leđa. Samo reci kad si spremna. Okrene se leđima prema meni i stane s rukama duboko gurnutim u džepove kratkih hlača. Zar uistinu želim da me cijelu ispipa tim svojim rukama? Posve je drugo kad te žena masira u salonu ljepote ili toplicama, ali dopustiti nekom nepoznatom tipu da te masira? Kane se nakašlje. Poželim li, mogla bih skupiti svoju odjeću i išuljati se iz kolibe. Bila bih natrag u spavaonici prije negoli uopće primijeti da me nema. Osvrnem se prema vratima gdje tanka zraka sunčeve svjetlosti obasjava krevet od prekrivača, a zatim skinem majicu i kratke hlače pa legnem na trbuh. Preko sebe prebacim ručnik da mi prekrije gaćice. — Spremna? — upita Kane. — Spremna sam — odvratim. Fallen JMe Masaži je kraj i svjež povjetarac s poluotvorenih vrata škaklja mi vrh tjemena. Udovi su mi teški poput utega a misli zbrkane, plešu na rubu podsvijesti dok se borim da ne utonem u san. Razdvojim usne da upitam Kanea moram li otići, ali toliko sam umorna da ne mogu otvoriti oči. — Pssst — umiri me Kane položivši mi ruke ponovno na ramena. Utisne dlanove u meso mojih leđa i polako počne njima kružiti, kližući rukama po mojoj nauljenoj koži, potom mi palcima pritisne napete mišiće. Krčkaju i škripe dok iz njih istiskuje mjesece napetosti, tako da stenjem od olakšanja. Mislima ga pokušam uputiti da prijeđe na moj vrat, bolan i ukočen nakon četiri noći prospavane na tankom madracu, ali ruke mu se zadrže na mojim leđima — klize prelazeći kožom, plove rubovima ramena. Dodir mu je postao lakši, vršci prstiju jedva dodiruju moje tijelo, tako da me prolaze trnci. Osjećaj je nekako čulan, kao da me miluje, a ne mijesi, no ne bunim se. Umjesto toga, čekam da mi nastavi gnječiti ukočene mišiće. Kaneove ruke skliznu mi do dna kralježnice, prsti mu se omotaju oko mojih kukova, a zatim se spuste oko moga struka. Uzdahnem kad mi pomiluje rubove grudi dok mu dlanovi putuju natrag prema ramenima. Odjednom sam posve razbuđena, cijelo mi je tijelo naelektrizirano, iščekujući gdje će mu prsti drugi put zalutati. — Psssst. — Ruke mu se premjeste na moja ramena i, dok mu palci trljaju napete čvorove iznad mojih lopatica, prisilim se ponovno opustiti. Ono je bilo slučajno. Nije to namjerno učinio. Od buhe sam radila slona. Ruke mu ponovno skliznu preko mojih rebara, zastanu kad dosegnu obline moji grudi, a prsti mi očešu bradavice. — Kane! — Okrenem se na bok, jednom rukom prekrivši grudi, no muškarac koji me masira nije Kane. — Sve u redu, Emma? — Isaac ponovno sjedne na vlastite pete i nasmiješi mi se. — Ne. — Posegnem za odjećom. — Ne, nije u redu. Gdje je Kane? — Imao je hitnog posla na drugom mjestu. Izgledala si toliko opušteno da sam pomislio kako nećeš imati ništa protiv ako malo ja preuzmem. Protiv? Dakako da imam nešto protiv. Nisam često bila na masaži, ali znam da profesionalni maseri ne prepuštaju posao drugome a da o tome prethodno ne obavijeste klijenta. Nepodobne dodire da i ne spominjem. Trebala sam vjerovati intuiciji i zahtijevati 50

maserku. — Moram ići. — Osmijeh ne silazi s Isaacova lica dok se migoljim ne bih li se izvukla pod njegovim rukama i natraške se povlačim prema vratima, stežući odjeću uz grudi. — Moram... moram ići. Netko me zgrabi čim iza sebe zalupim vratima kolibe. — Čuješ? — Al me stegne za ruku i pokaže prstom niz rijeku, prema trećoj kolibici u nizu. Još stežući odjeću na grudima, uhvatim je za ruku i povučem je za sobom, prema voćnjaku, prije negoli stigne išta reći. Djeluje zbunjeno, ali slijedi me bez pogovora dok trčim, a suho mi tlo bocka gole tabane. Kad stignemo do omiljene mreže za spavanje, okrenem joj leđa i odjenem grudnjak, majicu i hlačice, neprestano držeći zatvorena vrata kolibe broj jedan na oku. — Daisy se ševi — reče Al, pokazavši na treću kolibicu u nizu čim sam se okrenula prema njoj. — S Johanom, onim dugokosim Šveđaninom. Slušaj. Čujem samo cvrčke, ptičji pjev i vlastito srce koje mi bubnja u ušima, ali dok zurim na drugu stranu voćnjaka, do mene dopre i drugi zvuk. Muško stenjanje i žensko vrištanje, sladostrasno uzdisanje. Te sam zvukove već čula. Čula sam ih kad su Daisy i Al pijane završile jedna s drugom u krevetu mog stana prije sedam godina (bio je to seks na jednu noć koji nijedna od nas od tada nije spomenula). Čula sam ih nakon što sam se prije nekoliko tjedana obeznanila na kauču nakon grdne pijanke, a ujutro zatekla Daisy na podu dnevnog boravka s momkom kojeg sam dovela kući. — Al — kažem joj — moram ti nešto reći o mojoj masaži. Kane me počeo masirati, ali onda... Al se okrene i pogleda me. Oči su joj mokre od suza. — Što je? Što je bilo, Al? Protrlja lice dlanovima i zatrese glavom, ali suze nastave teći. — Al. — Stisnem joj ruku. — Što se dogodilo? — Je li... — Pročisti grlo i duboko udahne. — Je li ti Kane rekao nešto čudno? Je li spomenuo nešto o nekome koga si izgubila? — Izgubila? Kako to misliš? — Isis je znala za Tommyja, Emma. Izgovorila je njegovo ime. — Odmakne se od mene, prođe prstima kroz kosu i zaputi se nekoliko koraka prema kući, a zatim se okrene natrag. — Radila mi je reiki, obujmila mi lice dlanovima, ja sam zatvorila oči, osjetila neki topao miris mentola na njezinim rukama, a zatim je izgovorila njegovo ime. “Tommy.” Kao od šale. “Izgubila si brata, Tommyja.” Alin brat Tommy poginuo je u padu s motora kad je imao osamnaest, a ona petnaest godina. Dogodilo se to dan nakon što je roditeljima otkrila istinu o svojoj seksualnoj orijentaciji, nakon što je bila suspendirana iz škole zato što je udarila curu koja je širila glasine o tome da je Al prljava lezbača koja u svlačionici uhodi osmašice. Njezin je otac glatko odbio o tome razgovarati, dok je njezina majka reagirala suzama i optužbama, kriveći za Alino lezbijstvo sve i svašta, od ibuprofena koje je uzimala u trudnoći do činjenice da su joj dopuštali igru s bratovim igračkama. Al se s tim nije mogla nositi pa je spakirala kofer i sjela na autobus za grad. Tommy je, vrativši se s posla, pronašao poruku koju je ostavila na kuhinjskom stolu i krenuo za njom. Udario ga je automobil koji je skrenuo na križanje. Očevici su potvrdili da je Tommy dobrano prekoračio ograničenje brzine i da ga vozač nije mogao vidjeti dok nije bilo prekasno.

51

— Časna riječ, Emma. Znala je sve o njemu. Znala je za motor. Znala je koliko smo godina imali. Znala je koje su mu bile posljednje riječi i da su se mama i tata svađali o tome trebaju li donirati njegove organe. Sve je znala. — Jesi li ikome pričala o njemu? Možda te čula dok si razgovarala s Leanne ili Daisy. — Nisam. Nijednom ga nisam spomenula. I nitko ne zna koje su mu bile posljednje riječi, osim mene, mame, tate i vas cura. — Netko joj je zasigurno rekao. — Tko? Nikome to nisam pričala osim tebi, Daisy i Leanne. Isis je rekla da se, kad se odrekneš svih zemaljskih okova, u tebi otvori prolaz u duhovni svijet i... i... sranje! — Grčevito se uhvati rukama za glavu kao da iz nje pokušava istresti misli. — Rekla je da je Tommy s nama u sobi. Neprestano mi je izgovarala njegove posljednje riječi, ponavljala ih i ponavljala. Ne mogu ovdje ostati, Emma. Nisam zato došla. To nije ono što sam željela. Sjebano je. Previše je sjebano. Uhvatim Al koja mi se bacila u zagrljaj i stegnem joj uzdrhtala ramena dok jeca prislonivši mi glavu uz vrat. Otvore se vrata kolibe pokraj moje i iz nje iskorači Isis, žmirkajući na suncu. Uhvati mi pogled i nasmiješi se. Ne uzvratim joj osmijeh.

52

TRINAESTO POGLAVLJE

Danas

Još zurim u poruku. Rukopis nije Willov. U cijelom je pismu slovo “a” drukčije, ima zavijutak na vrhu poput “a” na računalu, ne sliči uskom slovu „o“ s repićem. Bijesno tresnem dlanom po volanu. Naravno da to nije Willov rukopis. Kakvog bi uopće motiva on mogao imati da me toliko prestraši? Svi koji ga poznaju — uključujući njegova ravnatelja i nastavničko vijeće — misle da je duša od čovjeka. Ili nas je sve nasamario i zapravo je lukavi sociopat, ili je doista pouzdan i brižan kakvim se predstavlja. Glupa sam što sam uopće pomislila da je odgovoran za ono pismo. Glupa i paranoična. Lagala sam sama sebi uvjeravajući se da ti prošlost ne oblikuje budućnost. A možda sam samo željela da to bude istina. Od uspomena se ne može pobjeći, ne može ih se izmijeniti. Izvučem mobitel iz džepa i palcem pritisnem tipkovnicu. Moram se ispričati Willu što sam pobjegla dok je sinoć uspavljivao Chloe. Ishitreno sam reagirala vidjevši da čita Alin članak o Ekanti Yatri na iPadu. Iz kojeg god ga je razloga čitao, zasigurno nema zle namjere. Moramo razgovarati. Ja moram razgovarati s njim. Pažljivo sastavim poruku.

Wille, oprosti zbog sinoć. Na poslu se uključio alarm pa sam se uplašila da netko nije provalio kako bi oteo svog psa. Izbrišem zadnju rečenicu. Moram prestati lagati.

Wille, oprosti zbog onog sinoć. Moram razgovarati s tobom. Možemo li se naći večeras na piću? Može oko osam u The Georgeu? x Pošaljem poruku a zatim prelistam imenik, zastavši kad stignem do broja označenog s “mama mobitel”. Prošla su tri mjeseca otkako smo zadnji puta razgovarale. Inzistirala je, kao i svaki put otkada sam se vratila iz Nepala, da se doselim kući pa “prestanem s tim volonterskim glupostima i nađem pošten posao”. O, i da odem psihoterapeutu. Neprestano joj ponavljam da je sa mnom sve u redu, da radim ono o čemu sam oduvijek sanjala i da sam sretnija nego što sam ikada bila, ali ne sluša me. Da se nju pita, morala bih se vratiti kući i suočiti se sa svojom “potisnutom traumom”. Ne znam odakle joj taj izraz. Vjerojatno ga je pročitala u novinama. Ne znam zašto sam očekivala da išta bude drukčije nakon mojega povratka iz Nepala. Možda sam očekivala da će se sve promijeniti zato što sam se i ja promijenila. Gurnem mobitel natrag u džep i otvorim vrata kombija. Sheila mi je jutros poslala poruku u kojoj me zamolila da jutros preuzmem životinje jer vlasnik stanuje samo desetak kilometara od mene. Ljubimce obično preuzimaju inspektori Zelenih polja, ali u ovom se slučaju radi samo o paru zečeva neke umirovljenice koja ne može otići do skloništa da ih sama preda. Jednostavan poslić koji bez problema mogu obaviti. Joan Wilkinson dočeka me pred vratima suznih očiju s po jednim zecom ispod obje miške. Toliko je mršava da joj nazirem obrise ključne kosti kroz cvjetnu kućnu haljinu. Oči i obrazi 53

su joj upali, usne okružene borama, a rijetka, sijeda kosa s obje strane pričvršćena šljokičastom, ružičastom ukosnicom s likom Hello Kitty. Mora da joj je najmanje sedamdeset. — Vi ste iz Zelenih polja? — upita, škiljeći u bedž s imenom na mojoj polo—majici, a zatim se zagleda u kombi iza mene. — Da, ja sam Jane. Javili su mi da trebate našu pomoć. Zečevi su malo izmakli kontroli, zar ne? Joan čvršće prigrli zečeve. Jedan od njih, onaj sivi, pobuni se udarivši je nekoliko puta lijevom nogom u trbuh. — Mogu ja s njima, znate? Ne bih vas zvala, ali susjeda me prisilila. Kaže da joj upadaju u povrtnjak i da je samo pitanje vremena kad će ih njezin pas dohvatiti. — Ovo dvoje doista dobro izgleda. — Pokažem zečeve koje drži kako bih je malo ohrabrila. — Lijepa dlaka, sjajne oči, budne i živahne. Smijem li ući da malo popričamo? Sumnjičavo me odmjeri, zatim se opusti i odškrine ulazna vrata malo šire, gurnuvši ih laktom. — Nadate li se čaju, morat ću vas razočarati. Ukiselilo mi se mlijeko. No mogu vam ponuditi čašu vode. — Ništa ne brinite — ohrabrim je sa smiješkom. — Popila sam čaj prije izlaska iz kuće. Čim zakoračim preko praga u hodnik, zapahne me smrad po amonijaku. Kao da sam ušla u zečji kavez koji godinama nije očišćen. Od struka nagore, dnevna soba djeluje posve normalno: na kaminu stoje porculanske figurice balerina, poredane uzduž uokvirenih, izblijedjelih fotografija vjenčanja, piknika i djece koja se igraju u vrtu; na stoliću pokraj zelenog naslonjača naslagana je hrpa časopisa Reader’s Digest koja samo što se ne sruši, a preko stražnje strane prašnjave, ružičaste sofe, prebačen je tabletić od krem čipke. Upravo ono što bih i očekivala vidjeti u stanu starije gospođe. No pod je posve druga priča. Bež tepih umrljan je tamnim mrljama urina, posut piljevinom i zečjim izmetom. Zečevi su posvuda, ima ih najmanje deset ili dvanaest, skakuću preko poderanih novina, rastrganih listića toaletnog papira i trulog povrća, grickaju anemičan fikus u kutu sobe i proviruju iza pokućstva. Zrak smrdi po piljevini, životinjskom krznu i izmetu. Nije ovo jednostavan slučaj “umirovljenice koja više ne može skrbiti o paru zečeva”. Ovo je posao za inspektora. Službeno, trebala bih pozvati Sheilu i zatražiti inspekcijski nadzor, ali prvo želim provjeriti nije li neka od životinja u neposrednoj opasnosti. Oprezno zadržavam neutralan izraz lica tražeći put kroz rusvaj i sjedajući na rub naslonjača. Joan se mota oko mene, dok joj se dva zeca još migolje u rukama. Oči su joj razrogačene, usne stisnute. — Već dugo držite zečeve, gospođo Wilkinson? — Cijeli život. — Izbjegava me pogledati u oči, gleda u neku nepomičnu točku lijevo od mojega lica. — Prvog sam zeca dobila za peti rođendan. Smjela sam ga zadržati samo nekoliko mjeseci. — Što se dogodilo? — Odselili smo u Indiju. Otac mi je bio misionar, majka medicinska sestra. — Razumijem. Mora da vam nije bilo lako. — Nije. — U Indiji ste također držali kućne ljubimce?

54

Ona odmahne glavom. — Majka je rekla da to ne bi bilo pošteno prema životinjama jer se često selimo. — Naravno. — Ovaj sam par nabavila nakon što je moj Bob preminuo. — Pogleda prema požutjeloj vjenčanoj fotografiji uokvirenoj iznad kamina. — Nije mi dopuštao držati zečeve. Rekao je da bi ih Spot pokušao loviti. — Spot je vaš pas? — U dnevnoj sobi ne vidi se tragova psa — nema uzica, prostirke ni zdjele za hranu. — Da. — Gdje je? — Pobjegao je. Nešto je sumnjivo u načinu na koji je krišom pogledala prema vratima na kraju dnevnog boravka. Obuzme me nemir. — Jeste li prijavili nestanak? Ona slegne ramenima. — Možda i jesam. Ne sjećam se. Nisam ja kriva što je pobjegao. Nakon Bobove smrti više nije želio živjeti sa mnom. — Koliko je vremena prošlo od smrti vašeg muža, gospođo Wilkinson? — Osamnaest mjeseci. — Oči joj se zamagle od suza i teško se othrvati sažaljenju. Slučajevi zlostavljanja u medijima znaju biti prikazani crno—bijelima, no ne radi se svaki put o zlim muškarcima i ženama koji muče životinje. Ima mnogo slučajeva u kojima je riječ o osamljenim, očajnim ljudima sa psihičkim problemima. Znaju nabaviti životinju, vjerujući da će im biti dobro društvo, ali uvide da s njom nisu u stanju izići na kraj. Ako se jedva brineš za sebe, kako ćeš se još brinuti i za životinju? — Moje saučešće. Mora da vas je to jako pogodilo. Imate li djece ili rođaka koji brinu o vama? Ona ponovno odmahne glavom. — Roditelji su pokojni, a brat živi u Leedsu. Bob i ja oduvijek smo sami. Nismo mogli imati djece. — Žao mi je. — Ne treba vam biti žao. — Ponovno pogleda u točku lijevo od moje glave. — Bili smo sretan par. Pokažem prema vratima na drugom kraju dnevnog boravka. — Imate li nešto protiv da malo obiđem kuću? — Zašto? — Sjetan joj pogled iščezne iz očiju. — Samo da vidim koliko zečeva imate. — Šesnaest. — Dobro. Ipak bih željela malo pogledati, ako smijem, samo da se na vlastite oči uvjerim. Je li to u redu? — Zakoračim prema vratima, ali Joan me uhvati za zapešće. Stisak je iznenađujuće snažan za ženu njezinih godina i građe. Par zečeva koje je držala pobjegnu i odskakuću prema zavjesama. — Možete u kuhinju, ali ne ulazite u smočnicu. — Zašto? — Imam problema s muhama. Ne želim da pobjegnu van i uznemiravaju mi zečeve. U kuhinji su još tri zeca, jedan u žičanom kavezu, druga dva u ormariću ispod sudopera. 55

Vrata odavna nema, šarke su smeđe od hrđe. Sudoper i kuhinjske površine zatrpane su pod prljavim loncima, tavama i posuđem, zgužvanim novinama, računima, plastičnim vrećicama i ostalim smećem. Iz kuhinje vode dvoja vrata, ali oba su zatvorena. Ona ostakljena vode u dvorište. Na drugim vratima, za koje pretpostavljam da vode u smočnicu, kvaka tek što nije otpala. Krenem prema njima, zaobilazeći poderane vreće sa smećem i natrulu hranu, dok mi osamljena žarulja koja na golim žicama visi sa stropa zlokobno zuji nad glavom. Moram javiti Sheili da ne zove samo inspektora. Ovdje će i socijalna služba imati posla. — Vidjeli ste sve što se ima vidjeti — reče Joan iza mojih leđa. — A sad bih vas zamolila da odete. Predomislila sam se i ne dopuštam da odvedete moje zečeve. To sam i očekivala. Bila sam oprezna i pokušavala sakriti reakcije, ali starica nije glupa. Zna da neću uzeti samo nekoliko zečeva i pustiti je na miru. Mogla bih jednostavno otići. Mogla bih joj objasniti što slijedi, zatim se vratiti u kombi i nazvati sklonište, ali ne mogu otići prije negoli zavirim u smočnicu. Ako je unutra životinja, nikada si ne bih oprostila da strada zato što nisam djelovala. — Morala bih pogledati u smočnicu. Molim vas, Joan. — Ne. — Žestoko odmahne glavom. — Ne. — Molim vas. Želim vam pomoći. — Ne trebam vašu pomoć. — Mislim da trebate. Posegnem za kvakom i dvije se stvari dogode istodobno. Čim zakoračim u smočnicu, roj muha pogodi me u lice poput zujećeg, crnog oblaka, a iza mene se zalupe vrata. Prekrijem lice dlanovima dok muhe zuje oko mene, slijeću mi na ruke, šake, kosu, vrat. Zrak je težak od zadaha smrti. Grcam u unutrašnjost lakta da ne povratim. Prozora nema pa vlada mrkli mrak, izuzev blijede svjetlosti koja dopire kroz procijep ispod vrata. Treba mi neko vrijeme da se oči priviknu na tminu, no ubrzo pod nogama ugledam tijelo prekriveno crvima: raspadnuti pseći leš. Posegnem za kvakom no nema je, leži mi pod nogama pokraj psećih ostataka. Mora da je otpala kad su se vrata zalupila. Tresnem o vrata ramenom, zatim ih iz sve snage šutnem. Čvrsta su. — Gospođo Wilkinson? — Udaram po vratima šakom, lica još zagnjurena u unutrašnju stranu lakta. Muhe su mi u ušima, u kosi, gmižu mi ovratnikom polo—majice. — Gospođo Wilkinson! — Ponovno tresnem šakom. — Joan, morate podići kvaku s vaše strane i gurnuti je natrag kako bih mogla pričvrstiti kvaku s moje. Joan! Jeste li tu? Prestanem lupati i oslušnem, ali od zujanja muha ne čuje se ništa. Obuzme me panika pa se zaletim na vrata, udarivši ih punom težinom. Ponovno se spremam zazvati njezino ime, kadli mi mobitel u stražnjem džepu počne vibrirati. — Sheila! — Pritisnem telefon uz uho. — Nalazim se na broju dvadeset sedam, Allinson Roada. Zaključana sam. Zatvorila me! Naudit će mi, Sheila. Molim te, molim te, spasi me odavde.

56

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Prije pet godina

Cure, morate doći na Isaacovo predavanje. — Daisy se nasloni o zid, podbočivši se jednom rukom o bok. — Možda će tamo biti i Johan pa ne želim da pomisli kako se sa mnom nitko ne želi družiti. Al se nasmije. — I što će onda biti? Sjedit ćemo kao drvo na drvu dok ti pokušavaš učiniti Isaaca ljubomornim očijukajući s Johanom? Daj, Daisy, čitam te k‘o jebenu knjigu. — Ja ionako idem na Isaacovo predavanje. — Dakako da ideš. — Daisy prevrne očima gledajući Leanne, koja nosi ljubičasti pareo i sivu, pletenu majicu bez rukava, a oko vrata je objesila šarenu ogrlicu od perli koja joj seže do ispod struka. Izgleda poput niže, koščatije Cerine blizanke. — A isto tako — ponovno se okrene prema meni i Al — idu i ove dvije. Nas četiri stojimo u pat poziciji pred tuševima iza djevojačke spavaonice. Sat pokazuje 6.55 ujutro, a Isaacovo predavanje počinje za pet minuta. Osim Leanne, koja je slušala svako njegovo predavanje otkako smo stigle, mi ostale uspješno smo ih izbjegavale. Naslovi poput “Oslobađanje zatrovanog uma”, “Postizanje ispunjenja odbacivanjem nezdravih navika” i “Jačanje zdravlja putem pozitivnih misli”, baš nam i nisu zvučali privlačno. — Možeš me nagovarati koliko te volja, Daisy — odlučno će Al — ali ne idem. Ne želim naletjeti na Isis. Daisy uzdahne. — O, za ime Boga, Al. Nemoj mi reći da još vrtiš tu istu ploču? Isis je vidovita koliko i moj ruksak. — Znala je o Tommyju stvari koje sam samo vama rekla. — Onda mora da te čula kako s nekim o tome razgovaraš. Leanne, sigurna si da ga nikada nisi spomenula? Leanne, koja je proteklih nekoliko minuta tankim prstima čupala končiće iz čvora svog parea, podigne pogled. — Nisam, Daisy, kunem se. Ne bih to učinila Al. Suviše je intimno. — Emma. — Bože, ni u ludilu. — Onda si možda govorila u snu, što ja znam? Šalu na stranu, Al, ako te Isis toliko izbezumljuje, jednostavno joj reci neka odjebe ako ti pokuša prići. Nisi dužna slušati njezine vudu—bljezgarije, ako ne želiš. I sinoć si je uspjela izbjeći, zar ne? — Samo zato što sam rano legla u krevet i pravila se da spavam kad je ušla. Za večerom je cijelo vrijeme zurila u mene. Da nisam otišla, sigurno bi mi prišla. — A koji je tvoj izgovor da se izvrdaš s predavanja, Emma? Zar ti nisi velika Isaacova obožavateljica?

57

Nonšalantno postavi pitanje, ali u glasu joj se osjeti razdraženost. Namjerno nikome nisam rekla što mi se jučer dogodilo tijekom masaže. Al je bila suviše uznemirena svojim iskustvom, Leanne ne zatvara usta o tome kako je Isaac nevjerojatan i inspirativan, a kad bih to ispričala Daisy, ona bi ga iz istih stopa pozvala na red i to bi bilo to, našem bi odmoru došao kraj. Za sada ću se pretvarati da se ništa nije dogodilo i izbjegavati ostati s njim nasamo. — Ako idu svi, idem i ja. — Pogledam Al. — Ili mogu ostati s tobom, ako želiš... — Al. — Leanne me poprijeko pogleda, a zatim položi ruku na Alino zapešće. — Molim te, dođi. Otkako smo stigle, rijetko se viđamo. — Nasloni glavu na Alino rame i pogleda je crnim, molećivim očima. — Nedostaješ mi. Razgovarat ću s Isis dođe li te gnjaviti. Stvarno smo postale bliske, tako da će me sigurno poslušati. Al se dugo zagleda u Leanne, a zatim glasno izdahne kroz nos. — Dobro. No ako me samo i pogleda, okrećem se i odlazim. Soba za meditaciju je gotovo prazna. Ovdje smo samo ja, Al, Leanne, Daisy, dvije Šveđanke koje su jučer doputovale i muškarac kojeg sam viđala za doručkom. Stariji je od nas barem dvadeset godina. Mislim da se zove Frank. Ušao je u prostoriju prije desetak minuta i zaputio se ravno prema polici s knjigama u udaljenom kutu sobe. Već deset minuta sjedi ondje, listajući knjigu o maoističkoj kulturi. Svako malo podigne pogled i kimne mi ili se nasmiješi. Kad je to prvi put učinio, uzvratila sam mu osmijeh. Sada mi je već postalo nelagodno pa pažljivo izbjegavam njegov pogled. Al nije progovorila otkako je kročila u sobu. Sjedi naslonjena leđima na tirkizni, grubo okrečeni zid i, privivši koljena uz grudi, ne miče pogled s vrata. Leanne sjedi pokraj nje, dok joj s druge strane Daisy prepričava pojedinosti jučerašnjeg seks— maratona s Johanom. Daisy pokušava šaptati ali toliko je uzbuđena da svi u sobi čuju svaku njezinu riječ. Šveđanke neprestano pogledavaju jedna drugu i hihoću se. Vrata se otvore i na pragu se pojave Johan i Isis. Neobičan su par. On je u kasnim dvadesetima, visok, gotovo dvometraš, vitak i širokih ramena, dok je Isis niska i sitne građe, podosta starija, sijede, kratke kose, u ljubičastim dimijama i sivoj majici bez rukava. Ćim ušeću u prostoriju, Daisy i Al naglo se razdvoje. Njihove reakcije na pridošlice posve su oprečne. Al se pogrbi, uvuče u sebe, pogne glavu i stane dlanom trljati potiljak, a Daisy ispravi leđa i zabaci ramena. Nagne glavu na stranu i zavodljivo se nasmiješi Johanu, ali on samo prođe pokraj nje i čučne uz Franka. Nešto popričaju, nakon čega Frank kimne, posegne u stražnji džep i pruži mu putovnicu. Johan je spremi u džep, zatim se uspravi. Kimne Isis koja se smjestila desno od oltara, pred gong, pa išeta iz sobe. — Debil — reče Daisy kad Johan zatvori za sobom vrata. Svi ostali šute pa nekoliko minuta sjedimo u nelagodnoj tišini prije negoli se vrata ponovno otvore, a na njima se pojavi Isaac. Obrazi mi se zažare pa oborim oči na ruke koje mi zgrčeno leže u krilu, prije negoli mi uhvati pogled. Kad podignem glavu, on se već zavalio na vreću za sjedenje ispred oltara, okrenut licem prema grupi. — Iznimno mi je drago što vas vidim u tolikom broju, posebice kad znam da neki od vas nisu bili sigurni žele li slušati ovo predavanje. Krajičkom oka pogledam Al, ali ona zuri u pod. — Jučer smo razgovarali o detoksikaciji uma. — Posegne u džep na košulji, izvadi limenku s duhanom i smota cigaretu, vješto zamatajući tanak papir dugim prstima. — U ovom ćemo predavanju nastaviti s tom temom, samo što danas nećemo razgovarati o navikama, bijesu ni neznanju. Danas ćemo razgovarati o liječenju emotivne štete.

58

Promeškoljim se na vreći za sjedenje. Al nije jedina kojoj je nelagodno dijeliti tajne s neznancima. — Kao dijete, bio sam tjelesno zlostavljan. Očuh me redovito mlatio kao vola u kupusu — reče Isaac. — Nije mogao podnijeti činjenicu da je moja mama imala dijete s drugim muškarcem, stoga joj je prvo napravio svoje, a zatim je okrenuo protiv mene. Kad mi je bilo sedam godina, ostavila me u domu za nezbrinutu djecu. Zašuti, a riječi ostanu visjeti u zraku, zahtijevajući odgovor, ali nitko ne progovori. Zurim u pod i prstom pratim godove na tamnom parketu. — To me uistinu sjebalo. I to na dugo — nastavi Isaac — jako dugo. A za to sam vrijeme, ne znajući, zbog onoga što mi se dogodilo, i ja sjebao mnoge ljude oko sebe. Kresne upaljač i zrak se ispuni mirisom duhanskog dima. — Kad sam odrastao, postao sam tipično đubre od čovjeka. Obožavao sam lov, ali u trenutku kad bi djevojci postalo stalo ili bi pokušala sa mnom ući u neki ozbiljniji odnos, pobjegao bih glavom bez obzira. Ponekad me nisu željele pustiti, a tada bih morao biti okrutan. — Zastane i pogleda Isis, koja zamišljeno kimne. — Nisam želio da itko mari za mene. Nisam trebao nikoga da me čuva, spašava ili voli. Jebeš sva ta sranja. Isaac izvije vrat i prema stropu i otpuhne dugačak oblak dima. Malo se zaljulja na trtici a zatim nas pogleda. — Mislio sam da štitim samoga sebe time što nikome ne dopuštam da mi priđe. Mislio sam da me tako nitko ne može povrijediti, ali zapravo sam samo pogoršao stvar. Sjebao sam samoga sebe. — Slegne ramenima. — A zatim sam, putujući, upoznao ovo društvo—ponovno pogleda Isis — i neke su mi stvari postale jasne. Otišao sam u Indiju, učio od jogija, naučio pustiti neka sve ide svojim tokom. Odjednom postanem svjesna da njegove riječi imaju utjecaj na Daisy. Oči su joj prikovane uz njegovo lice, ali ruke joj nemirno leže u krilu, prsti natežu i uvijaju resice na suknji. Znam da razmišlja o majci i sestri. Isaac nije jedini koji je imao šugavo djetinjstvo. — Kako? — upita ga. Glas joj je neprirodno visok i napet. — Kako si naučio puštati da stvari idu svojim tokom? Isaac se nasmiješi. — Ti bi sad željela jednostavno rješenje, zar ne, Daisy? Željela bih da ti kažem “ponavljaj ovu mantru”, “idi na ovakvu masažu , posjeti ovaj hram i sva će sranja u tvom životu nestati. — Ne. — Daisy iskrivi lice u grimasu. Izgleda kao da joj je nelagodno, kao da se sramoti. — Ne želim ja ništa osim odgovora na pitanje koje sam ti postavila. — Touche! — Nasmije se, a raspoloženje se u prostoriji podigne. — Dobro, reći ću ti što sam učinio. Otvorio sam se i počeo pričati. O svemu, svakome tko me želio saslušati, čak i najprljavije pojedinosti. Svaku pokvarenu, sjebanu tajnu koju sam dvadeset četiri godine držao za sebe. Vjerovao sam da sam, poričući sve i držeći svega u sebi, pretvarajući se da se ništa nije dogodilo, jači od zlostavljanja kojem me očuh podvrgavao. No nisam bio. Robovao sam mu. Nosio sam ga posvuda, kao teret na plećima, puštajući da utječe na sve što činim, sve što govorim i svakoga koga upoznam. Stoga sam iznio sve svoje prljavo rublje — sva sranja sam iznio na vidjelo — a kad sam to učinio, oduzeo sam mu snagu da me povrijedi. — I, što sad? Više se prema ženama ne ponašaš kao svinja? — Iz Daisynog je glasa nestalo ranjivosti i vratio se njezin normalan, samouvjeren, drzak ton. Isaac je mirno pogleda, stisnuvši kapke pred oblakom dima koji mu je pobjegao iz usta. — Više se ni prema kome ne ponašam kao svinja. Daisy ne svrne pogled dok se gledaju tijekom jednog otkucaja mojega srca, dva, tri, četiri. Prostorija je tiha i svi su mirni, ali u zraku vlada nekakva napetost, nevidljiva žica

59

koja spaja Isaaca i Daisy. — A ti, Daisy? — Isaac šapne pitanje i prekine napetu šutnju, nakon čega se svi promeškolje. — Kakav ti teret nosiš da te toliko pritišće? Daisyni obrazi problijede, a na gornjoj joj se usnici pojave sitne kapljice znoja. — Pa... — Riječ joj pobjegne s usana prije negoli ih uspije zatvoriti. Ogleda se po prostoriji kao da se tek probudila i shvatila gdje se nalazi. Uhvati Alin pogled i nasmiješi se. Al se pridigla na koljena, gornji joj je dio tijela izvijen prema vratima kao da će svakog trenutka istrčati iz sobe. — Mislim da bi netko drugi trebao govoriti prije mene. — Daisy me pogleda i nasmije se. — Emma? Odmahnem glavom. Sve moje tajne imaju ostati skrivene. Ostatak grupe šuti kao zaliven. Dvije Šveđanke sjede toliko blizu jedna drugoj da izgledaju kao sijamske blizanke spojene za rame. Frank, stariji muškarac, gleda kroz prozor, ne trepćući. — Ja ću prva — ponudi Leanne. Sjedi prekriženih nogu, a pareo se rasprostro oko nje poput jezerca. — Hvala, Leanne. — Isaac joj kimne, a ona se ozari poput svjetionika. — Kad sam zadnji put vidjela svoju mamu — reče Leanne, prikovavši pogled za Isaaca — rekla mi je da je sigurna kako je Bog mrzi. Kad sam je pitala što želi reći, odgovorila mi je: “Abortus nije uspio pa sam završila s tobom na grbači, jel’?” Jedna od Šveđanki zgroženo uzdahne, a ja zatvorim oči. Prostorija kao da se zaljulja i obuzme me mučnina. Ne mogu slušati kako Leanne govori o pobačaju, pogotovo nakon onoga što mi se dogodilo. Nešto mi dodirne koljeno. Borim se ostati mirna. To je samo Daisyna ruka. Usredotočim se na nju, na toplinu moje kože pod njezinim dlanom. Zamišljam zvuk njezina glasa. Nalaziš se na prelijepoj karipskoj plazi, ležiš na ručniku rasprostrtom na toplome pijesku. Ukopaj ruke i nožne prste u pijesak, Emma. Osjeti njihovu toplinu. Osjeti sunce na licu. Daisy je bila jedina koja me riječima mogla umiriti kad bi me na fakultetu spopao panični napadaj, jedina kojoj sam vjerovala dovoljno da joj dopustim vidjeti me u tom stanju. Gladila bi me po ruci i pripovijedala mi, opisivala odmor iz snova, pomagala mi da ga doživim u mašti. Nije mi govorila da zatvorim oči i nije me tjerala da se usredotočim na disanje, nego bi, odvodeći mi um na neko lijepo mjesto, prekinula začarani krug ubrzanog disanja, lupanja srca i osjećaja da ću svakog trenutka umrijeti, tako da bi se moja tjeskoba ubrzo rasplinula. — Kad je izgovorila to o pobačaju, mama je bila pijana — nastavi Leanne, a ja opet otvorim oči. — Uvijek je bila pijana. Tata mi je poginuo u automobilskoj nesreći kad sam imala petnaest godina i mama je otada neprestano pila. Tvrdila je da je bio ljubav njezina života, ali to je nije sprečavalo da kući dovodi muškarce iz pivnice. Više ni ne znam koliko ih je bilo. Zašuti i zagleda se u pod. Posve je ukočena, izgubljena u mislima. Isaac nečujno ustane, prijeđe prostoriju i sjedne pred Leanne, prekriženih nogu. Nekoliko sekundi ne progovori ni riječ. Daisy i ja znakovito se pogledamo. — Pogledaj me, Leanne — kaže tako tiho da jedva razaberem riječi. Leanne polako podigne glavu. Isaac se nagne prema njoj i zagleda joj se duboko u oči, a izraz lica mu je toliko nježan, toliko usredotočen, da joj smjesta navru suze. — Je li te netko od majčinih ljubavnika povrijedio, Leanne? — upita je šaptom. 60

Ona odmahne glavom. — Tko ti se ušuljao u sobu kad ti je mama pijana zaspala na kauču, Leanne? Ona spusti glavu, ali Isaac je uhvati brzinom munje i podigne joj lice prema svojem. — Tko te povrijedio? Leanne pokuša odmahnuti glavom ali Isaac pojača stisak oko njezine čeljusti. — Tko? — upita, ovoga puta glasnije, tonom koji zahtijeva odgovor. — Tko te povrijedio i što ti je učinio? — Povuče joj naramenicu sive potkošulje preko ramena, otkrivši njezinu blijedu, koščatu ključnu kost. — Tko te natjerao da toliko mrziš sebe da si prestala jesti? Tko te natjerao da povjeruješ kako jedino kad se izgladnjuješ imaš vlast nad vlastitim životom? — Govori već toliko glasno da mu se glas odbija od zidova, ispunjava cijelu prostoriju. Od mirisnih štapića koji su pobodeni posvuda u sobi za meditaciju, ugurani u svijeće, lončanice i drvene stalke, ne može se disati. Zrak je gust, miriše po jasminu, težak od emocija. Zidovi kao da se sužavaju, smanjuju prostor, prisiljavaju nas osmero da priđemo bliže, stisnemo se jedni uz druge. Najradije bih ustala, širom otvorila prozor i pustila zraka u sobu, ali kao da sam prilijepljena za vreću na kojoj sjedim. — Tko te silovao, Leanne? Izgovori njegovo ime. Naglas ga izgovori. Izgovori ga i pokidaj lance kojima te veže. Začuje se dahtaj pa na trenutak pomislim da se oteo s mojih usana, ali uto ugledam Al kako se podiže na noge. Isis također ustane i pruži ruku da je zgrabi, ali Al je odgurne. — Jebeš ova govna! — vrisne, trčeći prema vratima. — Bolesno sranje! Jebeno, bolesno sranje! Daisy stegne ruku na mom koljenu, a ja je nagonski prihvatim. Oči su joj razrogačene i uspaničene i, prvi puta otkako je poznajem, čini mi se da je izvan sebe. — Ostani — kažem joj — pripazi na Leanne. Ja idem za Al. Daisy ne odgovara. Samo zuri kroz otvorena vrata. Al juri hodnikom poput uragana, trgajući fotografije sa zidova i bacajući stolnjake sa stolova. Čuju se praskovi lomljenja stakla i porculana dok se vaze, ukrasi i svijećnjaci rasprskavaju o pod.

61

PETNAESTO POGLAVLJE

Ogrnem Al dekom i silom joj na noge navučem još jedan par čarapa, ali nikako da prestane drhtati. U očaju, privučem je u naručje, omotam se oko nje poput čahure. — Pssst — šapnem joj, premda nije prozborila ni riječ otkako je istrčala iz sobe za meditaciju i pobjegla u žensku spavaonicu. — Šššš, Al, sve je u redu. Pritisne glavu u udubljenje između mojeg vrata i ramena, tresući se kao prut na vodi. Nakon nekoliko sekundi, odgurne se od mene, a u očima joj se rasplamsa bijes. — Jesi li ti to vidjela? Jesi li vidjela što ta prokleta kretenčina radi Leanne? Prisiljavao ju je... pokušao ju je natjerati da izgovori... — Znam. — Moramo se vratiti. — Zbaci sa sebe deku i skoči na noge. — Jebe je u mozak i pomutit će joj pamet. — Sve je u redu. — Povučem je za ruku. — Daisy je s njom. — Pa što? Ona ništa neće poduzeti. — Izmigolji zapešće iz mog stiska. — Isaac iz svih vas pravi budale. Stid me i gledati kako vas tri gutate svaku njegovu riječ. — Nije istina. — Ta me izjava zapanji i zapeče. — Ma nemoj? — Nije. — Jesi li ti znala da je Leanne silovao neki ljubavnik njezine mame? Odmahnem glavom. — Nisi, a nisam ni ja, a ja sam joj navodno najbolja prijateljica. Zašto bi to ispričala njemu, a meni ne? Zašto svi preda mnom čuvaju jebene tajne? Kao da već nije dovoljno sranje to što mi je Simone lagala u facu i ševila se iza mojih leđa, a sada još doznajem da najbolja prijateljica nije mogla smoći snage da mi povjeri ono najgore što ikoga može zadesiti, ali je sve prosula pred tim jebenim pederom, potpunim strancem. Kako bih se trebala osjećati? — Nitko ti ništa ne taji, Al. Dobro, Simone možda jest, ali to je drugo. Usto, znaš kakva je Leanne. Zadoji se tim hipijevskim glupostima, a unutra je doista bilo napeto. Isaac ju je doslovno prisilio da priča o djetinjstvu. Al me mrko pogleda pa se na trenutak uplašim da će me udariti. Umjesto toga, okrene se i šakom tresne o crveni zid iza naših leđa. Začuje se škljocaj kad joj zglobovi udare o drvenu oplatu pa se lecne od bola i padne na koljena. — Daj da vidim. — Posegnem joj za desnicom, ali povuče šaku i stegne prste uz grudi. — Nisi jedina koja se kloni Isaaca — kažem joj. — To kažeš tek onako. — Ma nemoj? Isaac je bez mojega znanja zamijenio Kanea koji me masirao i počeo me šlatati. Ona u čudu raširi usta. — Zezaš me? — Ne. 62

— Što je učinio? — Dodirnuo mi je bradavicu. — Uhvatio te za sise? Jebo te, Emma. — Smjesta ustane na noge. — To je seksualno zlostavljanje. — Nije me uhvatio, više je... — Vrat mi oblije crvenilo. — Zavrnuo mi je bradavicu dok mi je rukom prelazio preko rebara. — Zavrnuo? — Prstima oponaša pokret. — Namjerno? — Ne, nije bilo grubo, bilo je... ne znam... vjerojatno je bilo slučajno. — Da u to uistinu vjeruješ, ne bi mi to niti spomenula. — Ne... — Odmahnem glavom. — Ne znam. — Rekla si Daisy? — Nisam. Bojala sam se da će podići frku. — I trebalo ju je podići. — Molim te, Al. — Dam joj znak da sjedne na madrac. Ovako raspoložena, mogla bi upasti Isaacu u sobu i opaliti ga šakom. — Možemo li završiti s tom temom? Ne želim nam kvariti odmor praveći cirkus oko nečega što je vjerojatno bila slučajnost. Ozbiljno, da se bojim Isaaca, zar bih maloprije sjela s njim u istu prostoriju? — Ako si sigurna? — Napeto me gleda, ali ipak sjedne. — Sigurna sam. Možemo li jednostavno zaboraviti da sam išta rekla? I molim te, ni riječi o tome pred Leanne i Daisy. Ona se zamisli. — Jasno ti je da je Daisy spavala s Johanom zato što je bila bijesna na Isaaca, ne? A mislim da je pomalo bijesna i na tebe, jer si očijukala s njim na sastanku dobrodošlice. — Nisam očijukala s njim. — Ona misli da jesi. — O, Bože moj. — Znala sam da postoji razlog za Daisynu nabrušenost na mene. Podignem jednu od njezinih odbačenih majica na bretele, složim je i odložim pokraj ruksaka. — Ako bi itko trebao biti bijesan, onda sam to ja. Neku večer mi je pokušala reći da ju je Elliot, tip s kojim sam zabrijala prije nego što smo preselile u London, pokušao poljubiti dok sam ja bila u zahodu kluba Ljubavne laži, a zapravo je bilo obrnuto. Kad sam se vratila sa zahoda, pozvao me da mu se pridružim za šankom i rekao mi, citiram: “Pripazi malo na tu svoju prijateljicu. Bacila se na mene kao gladna pirana čim si nestala s vidika. Bilo je doista neugodno, morao sam je odgurnuti od sebe.” — Povjerovala si mu? — Aha. — Podignem drugu majicu, uredno je presavijem i odložim na majicu bez rukava. — Pa nije to bilo prvi put. Nekoliko tjedana prije, upoznale smo dvojicu tipova na Heavenlyju i otišli kod jednog od njih kući. Tip kojeg je ona barila nakon nekoliko je pića otišao, a ja sam zaspala na kauču. Kad sam se probudila, zatekla sam je kako se valja po podu s momkom s kojim sam se maloprije ljubila. — Ne valjda! — zgrozi se Al. — Jesi li joj išta rekla? — Tada nisam, ne. Pravila sam se da spavam, ali sam joj rekla što mislim kad smo se sutradan ujutro taksijem vraćale kući, a ona se samo nasmijala i rekla: “Pa u klubu si mi rekla da ti se tip baš toliko i ne sviđa.” Ponašala se kao da nije učinila ništa loše.

63

— Kao da se natječe s tobom. — Znam. Glupo mi je i neugodno, a premda znam da bih morala s njom o tome razgovarati, ipak... — Neka sjena pomakne se pred vratima ženske spavaonice. — Što je? — Al mi slijedi pogled. — Netko je bio vani i prisluškivao. Nijedna od nas nekoliko minuta ne progovori ni riječ, samo zurimo u vrata. Ništa se ne događa. — Što misliš, tko je to bio? — upita Al. — Nemam pojma. Nadam se da nije Daisy. Ne bih mogla podnijeti novu svađu. — Novu svađu? — Nije važno. — Podignem hrpu Daisynih ogrlica, koje su odbačene i zapetljane ležale na njezinu ruksaku i počnem ih raspetljavati. Zaboravila sam kako joj nisam ispričala da smo se Daisy i ja posvađale prije negoli je zgazila guštera. Al je te večeri uistinu uživala. Bilo je to prvi puta u nekoliko tjedana da cijeloga dana nije spomenula Simone. — Usput, znaš li možda je li Johan tijekom masaže čitao Daisyne misli ili slično? — Molim? Odakle sad to? — Kane mi je prije masaže izgovorio neke stvari koje su me prilično pogodile u bolnu točku, ali nije se pretvarao da je vidovit. — Kako to misliš, “pretvarao”? Oštar ton njezina glasa natjera me da podignem pogled. — Pa nisi joj valjda povjerovala? Da je Isis uistinu vidovita? — Znala sam da Daisy i Leanne poriču kako su s Isis razgovarale o Tommyju, ali netko zasigurno jest. — Mislim da je bilo doista okrutno davati ti lažnu nadu da te Tommy čuva i... — Prestani. — Nespretno ustane, držeći bolnu šaku na grudima. Sva joj je boja nestala s lica. — Ne želim više o tome. — Oprosti, Al. — Pružim ruku da je dodirnem. — Nisam htjela... molim te... sjedni još malo. Daj da vidim što ti je s rukom. — Ne. — Odgurne me i zaobiđe. — Pusti me na miru. — Al, čekaj! Al jurne iz spavaonice i potrči drvenom stazom prema glavnoj zgradi, a ja požurim za njom, ali prsti japanke mi zapnu o nešto pa se s treskom srušim na zemlju. Ako me Al čula kako padam, nije se niti osvrnula. — Sranje. — Žustro ustanem i podignem nogavicu. Koljeno mi krvari. — Jesi li dobro? — Nečija me ruka pridrži za lakat. Mutno prepoznam nisku, crnokosu ženu koja stoji uz mene, a pokraj sebe je odložila kantu i krpu za pranje podova. Zove se Sally i jedna je od članica komune Ekanta Yatra. — Izgleda gore nego što jest. — Japanka, kojoj se kožnata uzica istrgnula iz potplata, leži pola metra od mog stopala. — Izgleda da mi je pukla sandala. Ona obriše ruke o svijetloplavu pregaču, čučne i uhvati mi list među dlanove, nježno mi vukući nogu prema sebi. — Ako boli, vrisni. Zavrne mi nogu u smjeru kazaljke na satu, zatim na drugu stranu, kružno mi zakrene gležanj i naloži mi da savijem i ispružim koljeno kako bi provjerila jesam li što slomila. Naposljetku kimne.

64

— Nije slomljena, ali trebat ćemo očistiti ranu. Možeš hodati? — Ustane i pruži mi ruku, a drugom podigne krpu i kantu. — U kuhinji je ormarić prve pomoći. Slobodno se osloni o mene. Dok mi Sally pomaže hodati puteljkom i hodnikom sve do kuhinje, prođemo pokraj muškarca i žene koji na koljenima čiste tragove razaranja koje je za sobom ostavila Al istrčavši s Isaacova predavanja. Krhotine stakla i grnčarije zveckaju dok ih metu na lopatice. Nijedno od njih ne podigne pogled dok pokraj njih ulazimo u kuhinju. — Tu smo. — Sally ispod teškog, kuhinjskog stola izvuče rasklimanu drvenu stolicu pa sjednem. Tanak potočić krvi vijuga mi listom do stopala. Uđe u smočnicu i vrati se s plastičnom kutijicom. Odloži je na stol i pretraži je dok ne pronađe malo vate i staru bočicu sredstva za dezinfekciju sa skorenim poklopcem. — Začas će prestati peckati — reče brišući krv. — Trebaš nešto protiv bolova? Mislim da imam aspirin, ako želiš. — Klečeći na drvenom kuhinjskom podu, podigne pogled prema meni. — Ako treba, mogla bih ti naći i nešto jače? — Ne, dobro sam. Zapravo me i ne boli. Odvojim pogled od njezinog prijateljskog, nasmiješenog lica i pogledam crvenu, plastičnu kantu sa sivom, prljavom krpom odloženom uza zid, a u glavi mi se stvori pitanje. — Sally? — Da? — Gdje si bila? Kad si me čula kako padam? U spavaonici nije bilo nikoga. — Bila sam u kupaonici — reče, uzevši još jedan komad vate i odnijevši ga do sudopera. — Prala sam tuševe. Postavi vatu pod slavinu i odvrne vodu. Ako je bila u kupaonici, mora da nije baš zdušno čistila, inače bismo je čule. Odatle se čuje ama baš sve — svako bučkanje, svako puštanje vode. Sve. A ako nije čistila, znači da je prisluškivala. Čula me da prepričavam Al kako me Isaac dirao tijekom masaže. Čula me kako nazivam Isis lažnom vidovnjakinjom. Čula je svaku izgovorenu riječ. — Emma? Jesi dobro? — Sally prijeđe prostorijom, ispruženom rukom držeći mokru vatu. Pred očima mi bijesnu crne točke, a nalet mučnine natjera me da se zgrčim i pognem glavu do koljena. — Emma? — Čučne pokraj mene. — Emma, dobro si? Malo si mi zelena. Hoćeš čašu vode? — Žao mi je — kažem dok ponovno klizi prema sudoperu i vraća se s čašom vode. Utisne mi je u šaku pa je naiskap popijem. — Doista mi je žao ako si nas čula o čemu razgovaramo... Zausti da mi odgovori, ali u tom trenutku u kuhinju se dogega kuhar, Rajesh. Bijela mu je pregača poprskana crvenim, narančastim i smeđim mrljama. Privuče Sally u čvrst, medvjeđi zagrljaj, odigavši je od poda. — Ah, lijepa moja Sally. Ona zaciči od iznenađenja, a njegovo se golemo, tamno lice ushićeno ozari kada je ugleda. Kada primijeti da ih gledam, njegov se ushit pretvori u užas. — Što ona tu radi? — Odgurne Sally od sebe. — Ovo je Emma. — Osmijeh joj lagano izblijedi. — Jedna od novih cura. Pala je na

65

puteljku. Viđam joj koljeno. — Trebala si me upozoriti da nisi sama. Moramo razgovarati. — Osvrne se i pogleda prema hodniku. — Nasamo. — Dobro. — Sally naočigled proguta knedlu. — Čekaj... gdje? — Unutra. — Pokaže na smočnicu, a zatim krajičkom oka pogleda mene. — Načinio sam novu mješavinu začina. Eksperimentalna je pa trebam i drugo mišljenje. Ne vjerujem mu ni jednu jedinu riječ. Što se to događa? — Bit će ti dobro, Emma. Samo zalijepi flaster. — Pruži mi flaster pa krene za Rajem na drugi kraj kuhinje, prema smočnici. Oboje nestanu u njoj i zatvore za sobom vrata. Koljeno me zaboli dok ustajem, ali ne popusti pa uspijem odšepati iz kuhinje u hodnik. Prazan je jer su muškarac i žena s metlicama, čini se, odavna otišli. Fotografije koje je Al pobacala na pod istrčavši s Isaacova predavanja ponovno su postavljene na stol, još u okvirima ali bez stakla. Kip hinduske božice Kali na uobičajenom je mjestu, a jedini vidljivi trag oštećenja je prazno mjesto između dva svijećnjaka na kojem se do sada nalazila bijela, porculanska lubanja. Vrata Isaacove radne sobe širom su otvorena. Do mene doplovi žamor glasova. — Sve je pod kontrolom — govori Isaac. — Nitko nikamo ne ide. — Ali što ćemo s Al? — Ovoga se puta začuje ženski glas, vjerojatno Cerin. — Uistinu je nepredvidiva. — Sve će biti u redu. Johan će se pobrinuti za nju. — Ali što ako Paula bude razgovarala s njom? Znaš da prijeti kako će novim curama reći sve o... — Rekao sam ti, sve je pod kontrolom. Bit će dobro nakon detoksikacije. — To si govorio i za Ruth. — Paula neće odbiti. Usto... — Isaac snizi glas i počne šaptati pa ne uspijem razabrati ni riječ. Priđem korak bliže vratima. Znam tko je Paula. Cera nas je upoznala s njom tijekom prvog obilaska. Ona je riđa djevojka koja skrbi o kozama. Psovala je kao kočijaš, pokušavajući popraviti rupu u ogradi nekom starom ladicom. Kad nas je Cera predstavila, jedva nas je i pogledala. A ovo je već drugi puta u isto toliko dana da netko spominje tu Ruth. Raj je jučer rekao da je otišla u Pokharu po namirnice s nekim po imenu Gabe — tko god to bio. Napravim još jedan korak prema debelim vratima. Teška me ruka na ramenu povuče natrag.

66

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Danas

Evo, popij ovo. — Will mi pruži šalicu vrućeg čaja a zatim se smjesti pokraj mene na kauč. — Stavio sam ti hrpu šećera. — Hvala. Prošla su dva sata otkako me policija izbavila iz Joanine kuhinje. S njima je bila i Sheila. Bio joj je dovoljan samo jedan pogled da me strpa u auto i odveze kući. Prvih je pet minuta vožnje potrošila na bukvicu o mojem neodgovornom ponašanju, a smekšala se tek kad sam briznula u plač. Ostala je uz mene dok se nije pojavio Will, zatim me grubo zagrlila i rekla: — Moraš prvo misliti na vlastitu sigurnost, a tek onda na životinje, Jane. Ako ni zbog koga drugog, onda zbog onih koji te vole. To me ponovno rasplakalo. Will otpije gutljaj čaja, zatim odloži čašu na podmetač na stoliću. — Kako se osjećaš? — Još se tresem. — Nije te namjerno zaključala, znaš? — Aha. — Postiđeno oborim pogled. Čula sam kako Sheila i Will razgovaraju prigušenim glasom pred vratima prije negoli je otišla. Mora da mu je prenijela kako sam joj preko telefona rekla da me Joan namjerno zaključala kako bi mi naudila. — Joan kaže da se vrata često zaglave. Pokušala ti je pomoći. — Znam. To mi je rekla i policija. — Dobro da te Sheila u tom trenutku nazvala. — Aha. Hvala Bogu da Angharad nije mogla pronaći raspored hranjenja, jer tko zna koliko bih dugo inače bila ondje zatvorena. Will posegne za čajem i otpije još jedan gutljaj. — Misliš da će je tužiti zbog zlostavljanja životinja? — Ne znam. Nad tijelom psa bit će obavljena autopsija. Zaključe li da je skrivila njegovu smrt, slučaj će otići pred sud. Inspektori će zaplijeniti sve zečeve. Mary će imati pune ruke posla. — Mogu misliti. Utonemo u tišinu, jedino se čuje cvrkut ptica sa stabla pred kućom. Jesenje, moje omiljeno godišnje doba. Obožavam studen u zraku, tople veste i pomisao na crno vino i stare filmove pred razbuktanim kaminom. — Jane. — Will ispruži ruku preko naslona sofe i dotakne mi rame. — Je li sve u redu? — Kako to misliš? — Otpijem još gutljaj čaja, ali u šalici je ostalo tek nekoliko kapi pri 67

dnu. — U zadnje mi se vrijeme činiš nekako... drukčija... a poslala si i onu poruku u kojoj kažeš da moramo popričati. — Znam. — Odložim šalicu na stolić pokraj njegove. Blizu su, ali ne dotiču se. — U redu. — Okrene se prema meni, podigavši jedno koljeno uz tijelo, a drugom se nogom oslonivši o pod. Prema stoičkom izrazu njegova lica znam kako očekuje da mu kažem nešto u stilu: “Nije stvar u tebi, nego u meni”. — Sinoć — kažem mu — dok si uspavljivao Chloe, otvorila sam tvoj iPad. — To nije protuzakonito! — uznemireno se nasmije. Duboko udahnem. — Vidjela sam članak koji si čitao, o Ekanti Yatri. — Spomenula si je u snu one noći kad sam nam priredio večeru. Koprcala si se po krevetu i neprestano to mumljala ispod glasa... Ekanta Yatra, Ekanta Yatra. Ime je neobično, ali zato sam ga i prepoznao, sjetio ga se iz vijesti od prije nekoliko godina. Trebao sam te jednostavno upitati idućeg jutra, ali — nelagodno se promeškolji — uvijek se braniš kad ti postavljam osobna pitanja. Nisam to ime smio potražiti u Googleu, ali bio sam znatiželjan. Mislio sam da ću te tako bolje razumjeti. — l je li? Je li ti pomoglo? On me pogleda ravno u oči. — Pripadala si tom kultu, zar ne? — Nije to bio kult. Taj su naziv prišili mediji. Bila je to zajednica. Bila je... — Grlo mi se osuši. Razgovarati o Ekanti Yatri i putu u Nepal bilo je kao trgati krastu s pet godina stare rane. Povreda je toliko duboka da mogu samo čeprkati po površini. — Sve je u redu. — Polako mi se približi i privuče me u zagrljaj. — Ne moramo razgovarati o tome. — Moramo. — Zagledam se u njegovo toplo, odano lice. — Zato što nisam ona koja misliš da jesam. — Zastanem i duboko udahnem. — Wille, ne zovem se Jane Hughes. Ime mi je Emma. Emma Woolfe. — Ti si ona. — Zagrljaj mu popusti. — Ti si cura s fotografije. Kosa ti je tada bila crvenija, ali znao sam da si to ti. Ti si jedna od četiri prijateljice koje su otputovale u Nepal. Ti si jedna od dvije koje su se uspjele vratiti. — Jesam. — Izmaknem se iz njegovih ruku i zagledam se u vlastite šake, suviše uplašena da se suočim s povrijeđenošću, zbunjenošću i nepovjerenjem koje sam sigurna da se mogu pročitati s Willova lica. Sat iznad kamina kucka, kucka, kucka u tišini. — Žao mi je. — Noktom palca protrljam blijedu fleku na nogavici. Još nosim radnu odjeću i butine su mi prekrivene zečjom dlakom. Trebala sam ti reći svoje pravo ime. — Zašto nisi? — Nikome ga nisam otkrila. Ni Sheili, ni Anne, nikome s posla. Kad sam promijenila ime u Jane i doselila ovamo, kao da sam dobila priliku za nov početak. Nakon što je Alina priča objavljena u novinama, ni u Londonu ni u Leicesteru nisam mogla promoliti nos iz kuće a da ljudi ne upiru prstom i gurkaju jedni druge govoreći: “Eno one cure, one koja je bila u kultu.” — Trebala si mi vjerovati, Jane. Razumio bih zašto si donijela takvu odluku. — Bi li doista? — Pogledam ga krajičkom oka. — Veza nam je na početku bila tako neozbiljna pa... — Slegnem ramenima.

68

— Nisi znala u što će se pretvoriti? — Nisam. On se promeškolji na sofi. Sada, kad se razgovor usredotočio na našu vezu, postalo mu je nelagodno kao i meni. — Jesi li ikada doznala što se dogodilo s druge dvije? Daisy i... — Leanne. — Aha. U članku piše da su jednostavno nestale. — Cijelu vječnost gleda u mene, tražeći mi pogled. Samo šutim, dok mi se glavom roji milijun misli. — Jane? — kaže, potom zastane. — Emma? — oprezno izgovori ime, kao da kuša njegov okus u ustima. — Znaš li što im se dogodilo? — Ne znam. — To je djelomično laž, ali ipak je laž. Premda sam tijekom jučerašnjeg razgovora s Willom bila otvorenija negoli ikada prije, nisam mu rekla za mejl kojem se tvrdi da je Daisy još živa niti za pismo — njega sam gurnula duboko u pomičnu ladicu svog velškog kredenca u kuhinji. Usto, uspjela sam onu školsku bilježnicu koju sam posudila neprimjetno ubaciti u njegovu aktovku, zaguravši je među ostale zadaćnice koje je ocjenjivao. Neke sam stvari s Willom sinoć podijelila, ali ne sve. Rekla sam mu svoje pravo ime, ali otkrila sam mu samo najšturiji kostur svoje priče. Ispričala sam mu zašto smo odlučile otputovati u Nepal. Rekla mu koliko smo uzbuđene bile kad smo stigle u Ekantu Yatru. Ispripovjedila sam mu kako nam je prvih nekoliko dana bilo fantastično, kako smo plivale u rijeci, prskale se pod vodopadom, čitale u mrežama za spavanje i pile pivo uz logorsku vatru. Ispričala sam kako su se stvari počele mijenjati, kako smo se i same promijenile, kako je to mjesto postalo pogibeljno. Nisam ulazila u pojedinosti o tome što se dogodilo s Isaacom i Frankom. Nisam mu ispričala ništa o Ruth, Gabeu ni Johanu. Rekla sam mu da sam bila uplašena, uplašenija negoli ikada u životu, a on me grlio dok sam pričala i sklanjao mi zalutale uvojke s čela. Neprestano je ponavljao da je sada sve prošlo i da je u redu isplakati se i izbaciti sve iz sebe, ali moje su oči ostale suhe. Nije sve prošlo, koliko god mi to puta Will ponavljao. Sinoć sam satima ležala budna, prevrćući sve u glavi dok je Will drijemao pokraj mene. Najviše me izbezumio strah — strah koji je od nule skočio na tisuću u trenutku kad su se iza mene zalupila vrata Joanine smočnice. U jednom sam trenu bila u sadašnjosti, zurila u lešinu mrtvog psa, shvaćala da je situacija upravo eskalirala u nešto protuzakonito, a u idućoj sam sekundi bila usisana u prošlost i ponovno proživljavala najstrašniji trenutak svojega života. Do tada sam naivno vjerovala da sam sve to duboko potisnula, u glavi sve zaključala u kovčeg s natpisom: “Ne otvaraj”, ali poruka je sve otključala. A netko želi da tako i ostane. Mora da sam sinoć u nekom trenutku ipak zaspala jer me Willov alarm na mobitelu u šest ujutro trgnuo iz sna. Ustao je, dohvatio majicu s uredno složene hrpe na stolici pokraj kreveta. Kad smo počeli hodati, bacio bi odjeću na pod i ne osvrnuvši se, ali moja opsesivna urednost ubrzo je to promijenila. — Ne. — Podigne ruku, s jednom nogom u nogavici, nakon što zbacim pokrivač i pridignem se u krevetu. — Moraš ostati u krevetu. Sheila ti je rekla da danas ne dolaziš na posao, sjećaš se?

69

— Wille, dobro sam. Radije bih bila na poslu nego se cijeloga dana povlačila po kući ne znajući što bih sama sa sobom. — Nisi dobro. — Navuče hlače do kraja, zakopča ih, zatim sjedne na krevet i položi mi dlan na nogu. — Sinoć si ponovno govorila u snu. Zapravo, bolje bi bilo reći da si cvilila u snu. Hoćeš da ostanem s tobom? — Čelo mu se nabralo od brige. — Nije prekasno da pronađem zamjenu. Siguran sam da ne bi bilo problema. — Nisam bolesna. — Znam da nisi, ali... — Čvrsto me stegne za butinu, ali neodlučnost mu se jasno čita iz očiju. Njegovu školu očekuje inspekcija ministarstva prije polugodišta i ima pune ruke posla da se za nju pripremi. Prekrijem mu ruku svojom. — Ozbiljno ti kažem, Wille. Dobro sam. Ako doista moram ostati kod kuće, čeka me divovska hrpa knjiga koje nisam stigla pročitati, a tu je i ona znanstvenofantastična serija koju si mi posudio. — Svemirska krstarica Galaktika. — Lice mu se ozari. — Svidjet će ti se, Emma. Znam da hoće. — Hmmm. — Naberem nos, a on se nasmije. — Časna riječ, ne moraš čak ni voljeti znanstvenu fantastiku da uživaš u njoj. Gomila ljudi kojima sam je preporučio postala je... — Ovisna o toj seriji. Znam, znam. — Razigrano ga odgurnem. — Ne moraš me više nagovarati. Dat ću joj priliku. — Dobro. — Nagne se prema meni i poljubi me u nos. — Danas samo lagano, može? Deset minuta poslije, ulazna se vrata uz škljocaj zatvore, njegova se drevna Ford Fiesta kašljucajući prene u život, nakon čega se Will unatrag odveze prilazom do ulice. Podigne ruku u znak pozdrava, vidjevši me kako stojim na prozoru i pratim ga pogledom. Bilo je to prije tri sata. Otada sam uspjela oprati kupaonicu, usisati prašinu u dnevnom boravku, zaliti biljke, složiti oprano rublje i spremiti ga u ormar. Pokušala sam gledati Svemirsku krstaricu Galaktiku, ali izdržala sam samo epizodu i pol prije negoli sam digla ruke i povukla se u spavaću sobu s knjigom. Mukom se mučim. Roman je pokupio sve moguće nagrade i lovorike, ali jezik je težak, zapleta gotovo i nema, a glavni lik... Telefon mi zavibrira na noćnom ormariću, blago udarajući u čašu vode. Prošla su dva dana otkako sam na Facebooku ostavila poruku za Al u kojoj sam joj javila da je Daisy još živa. Možda ju je pročitala. Kad dohvatim mobitel, preplavi me val olakšanja pomiješanog s razočarenjem. Poruka je Willova.

Nadam se da si dobro. Mislim da je noćas pun mjesec, jednanestogodišnjaci su PODIVLJALI. Kako ti se sviđa serija? Nasmiješim se, usprkos razočaranju.

Žao mi je, nisam oduševljena. Onaj Gaius Baltar mi stvarno ide na živce. Oprosti! X Nekoć bih se pretvarala da mi se sviđa neka serija, pjesma ili knjiga samo zato što se sviđa svima ostalima, ali više ne. Telefon mi se smjesta oglasi. Will mora da je na zahodu; nikada se ne dopisuje sa mnom tijekom sata. Moraš mu pružiti priliku. S vremenom ti postane drag. Otprilike kao i ja ;) Ponovno se nasmiješim i odmah krenem pisati poruku:

Ali ti si... 70

Zastanem, palca podignutog nad tipkovnicom, začuvši kroz otvoren prozor zvuk automobilskih guma kako drobe šljunak na prilazu. Motor se ugasi pa prebacim noge preko ruba kreveta, polako ustanem i prišuljam se prozoru. Zavjese su otvorene pa se držim uza zid kako me nitko ne bi vidio s prilaza. Pred kućom je parkiran crni VW Polo koji nikada prije nisam vidjela. U njemu nema nikoga. Stojim kao ukopana, čekajući da se oglasi zvonce ili da nečija ruka pokuca na vrata. Kad ništa od toga ne dočekam, zaputim se u spavaću sobu, ali uto se skamenim, a srce mi padne u pete kad začujem škripanje podnica u kuhinji pod težinom nečijih koraka. — Tko je? — Zastanem na vrhu stuba i oslušnem. Do mene dopru neki glasovi. — Dobar dan, tko je ovdje? Bacim pogled na mobitel, ali ondje je gdje sam ga i ostavila, s napola napisanom porukom za Willa. — Tko je? — Odšuljam se niza stube i s olakšanjem uzdahnem vidjevši da je televizor u udaljenom kraju dnevnog boravka upaljen. Gaius Baltar i Starbuck svađaju se oko partije karata. Mora da sam stisnula stanku pa se ponovno pokrenula, sama od sebe. Pretrčim zadnjih nekoliko stuba, ali onda se ponovno sledim. Netko je u kuhinji, žustro otvara i s treskom zatvara ladice. Na telefonu otipkam broj za hitne slučajeve, dok kućom odzvanja zveket vilica, žlica i noževa po kojima netko prekapa. Stegnem mobitel čvrsto uza grudi, držeći palac na milimetar od tipke za poziv i prikradem se kuhinjskim vratima. — Angharad! Ona poskoči prenuvši se na spomen svojega imena i naglo se okrene s golemim kuhinjskim nožem u desnici. Problijedi, ustukne i pritisne ruku o prsa. — Jane! Preplašila si me. Pogledam nju pa ulazna vrata, odškrinuta dobrih desetak centimetara, zadrhtavši kada me zapuhne ledeni vjetar koji kroz njih prodire u kuću. — Što radiš ovdje? — Donijela sam ti kolač. — Ruka kojom drži nož drhteći pokazuje omanju tortu Viktoriju na mojem velškom kredencu. — Sheila mi je rekla da se ne osjećaš dobro pa sam skoknula do slastičarnice. Sheila mi je rekla da voliš biskvit. — Nisi kucala. — Jesam, ali nisi mi otvorila. Čula sam televizor kroz otvor za pisma pa sam pretpostavila da me ne čuješ, stoga sam sama ušla. Vrata su bila odškrinuta. Oprosti. Krv joj se vrati u obraze, koji se sada zažare. — Po licu ti vidim da nisam smjela, ali bilo me strah ostaviti tortu pred kućom za slučaj da počne kišiti. — Primijeti da gledam u nož pa ga odloži na pult pokraj čajnika. — Upravo sam pristavila čajnik da zakipi. Kanila sam ti donijeti šalicu čaja i krišku torte gore u krevet. Fallen JMe Vrata su bila odškrinuta? Istina, jutros sam izišla u dvorište da unesem rublje, ali mogla bih se zakleti da sam nogom zalupila vrata nakon što sam ušla s košarom. Mora da se ipak nisu do kraja zatvorila. — Aha. — Osvrnem se prema televizoru koji još trešti u dnevnom boravku. Nešto u toj njezinoj priči jednostavno ne drži vodu. Da ja ušetam u nečiju kuću s tortom i vidim da je televizor upaljen, a ukućana nema, pretpostavila bih da su na zahodu. Osim ako nije znala da sam gore u spavaćoj sobi — ali kako bi to, pobogu, mogla znati? Prijeđem si dlanom preko lica, vraćajući se u dnevnu sobu da ugasim televizor. Umorna sam nakon loše prospavane noći i uznemirena jučerašnjim događajima. Ostavila sam ulazna vrata

71

otvorena pa je Angharad to shvatila kao znak da slobodno uđe. Valjda ovdašnji ljudi stalno ostavljaju otvorena vrata. Valjda je to takva zajednica. Nije učinila ništa loše. Samo mi je željela ugoditi. — Oprosti što sam te prepala. — Prisilim se osmjehnuti ušavši u kuhinju. — Nisam očekivala društvo i još se nisam naviknula da mi prijatelji ulaze u kuću ako vrata nisu zaključana. U Leicesteru to nije običaj. — Iz Leicestera si? — Lice joj se ozari, a ja samu sebe prekorim zbog neopreznosti. — I moj bivši dečko je iz Leicestera. Znali smo ići na slušaonice “Vratimo 90— te” u Fan Club. Jesi li bila? Odmahnem glavom. — Već dugo ne izlazim u klubove. — Što ćeš? U svakom slučaju, ovdje ih baš i nema. — Istina. Kad nastane tišina i ostanemo nijemo stajati jedna nasuprot drugoj u kuhinji, usiljeno se smješkajući i nelagodno kimajući glavom, uvidim kako se, premda smo otprilike istih godina, osjećam dvadesetak godina starijom od Angharad. Vedra je, oštroumna i zainteresirana, a ja se osjećam stara i umorna. Prošlo je pet godina otkako sam izišla u neki klub. Izišla sam s Daisy u Ljubavne laži gdje sam upoznala nekog tipa. Izbacila ga je iz taksija dok smo se vozile u moj stan. Kako li se ono zvao? Podignem pogled kad me Angharad zazove imenom. — Oprosti, zamislila sam se. Što si rekla? — Nabrajala sam ti klubove u koje sam išla tijekom faksa. Jesi li i ti u neke zalazila? Znam da si mi rekla kako si pohađala koledž u Exeteru, ali mislim da si mi spomenula nešto i o fakultetu. U Newcastleu, zar ne? Sjećanja na prošlost pomalo su mi mutna, ali sigurna sam da nisam rekla Angharad gdje sam studirala niti da sam uopće išla na fakultet. Otkako sam ovamo doselila, dobro sam pazila da ne odam gotovo ništa o svojoj prošlosti. Will je jedini koji išta zna o mojem životu dok sam bila Emma. Djelomično sam osjetila golemo olakšanje što više ne moram vagati što mu smijem reći, a što ne, ali osjećam se i nekako ranjivo, kao da sam sinoć skinula oklop i nezaštićena se prostrla pred njim. Što se, međutim, svih ostalih tiče, ja sam Jane Hughes, napustila sam školu sa šesnaest godina, zatim sam radila svu silu administrativnih i trgovačkih poslova dok s dvadeset pet godina nisam odlučila steći diplomu specijalista za upravljanje veterinarskim stanicama i njegu kućnih ljubimaca. Rekla sam Sheili imena svoje braće i sestara, ali to je sve. — Ne. — Odmahnem glavom. — Mislim da si me zamijenila s nekim. Nikada nisam bila u Newcastleu. — O, tako je. — Podigne obrve i blijed joj osmijeh zaigra na usnama. — Oprosti, pogriješila sam. Pogled mi s kuhinjskog stola skrene prema torti na velškom kredencu. Stol je ogroman, za njega se lako može smjestiti osam osoba, a ona je, pak, odlučila ugurati biskvit u skučeni prostor između stalka za pisma i pomične ladice u koju sam spremila pismo. — Da ti odrežem krišku? — Angharad pogleda gdje i ja, pa se baci u akciju i uzme nož. — Sheila se neće ljutiti ako malo zakasnim. Poručila mi je da ti prenesem njezine pozdrave. — Ne. — Pritisnem dlan o sljepoočnicu. — Ne, hvala ti. Oprosti, Angharad, ne bih željela ispasti nepristojna, pogotovo zato što si se toliko potrudila, ali muči me strašna glavobolja. Mislim da ću smjesta natrag u krevet. — Oh. — Osmijeh joj izblijedi s lica. — Onda, ništa.

72

Uputim joj prijateljski smiješak. — Vidimo se u ponedjeljak na poslu. Mislim da nam dolazi prinova. Pokazat ću ti proceduru oko upisa nove životinje. — Super. — Osmijeh joj se vrati na usne, ali ne dopre do očiju. — Super, vidimo se u ponedjeljak. Nekoliko me sekundi netremice gleda, kao da pokušava odlučiti treba li još nešto nadodati, a zatim odrješito kimne i podigne ruku u znak pozdrava. — Vidimo se u ponedjeljak, Jane. Obiđe stol i zaputi se prema ulaznim vratima, koja povuče za sobom i uz škljocaj ih zatvori. Pričekam da motor njezinog automobila zaprede i upali se, a zatim da se, krčkajući po šljunku prilaza, odveze na ulicu. Priđem čajniku i pritisnem prste o njegov sjajan, zaobljen trbuh. Hladan je. Priđem velškom kredencu, podignem tortu i premjestim je na stol, zatim se vratim. Dokumenti u ladici, do maloprije uredno poslagani po veličini, sada su razbacani. Sve ih brže—bolje prelistam, stavljajući na stranu račune za plin, obrasce za prijavu poreza i članke koje sam izrezala iz novina. Omotnice — ona na kojoj je plavom kemijskom olovkom uredno napisano ime Jane Hughes — više nema.

73

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Prije pet godina

U samo nekoliko sekundi, posve sam opkoljena. Isaac i Cera izjure iz njegove radne sobe, a Sally i Rajesh dolete iz kuhinje. Daisy naglo povuče ruku s mog ramena i užasnuto se zagleda u mene. — Zašto si vrisnula? — Pritisne ruke o grudi. — Isuse Bože, Emma, jebem ti sve, zamalo mi je srce stalo. — Što se dogodilo? — Isaac mi zabrinuta lica položi ruku na rame. Nije svjestan da sam prisluškivala kako s Cerom razgovara o Al. — Ništa. Daisy me uplašila kad me dotaknula, to je sve. Spusti pogled i primijeti moje ogrebeno koljeno. — A što je to bilo? — Pala je. — Sally doskakuće do mene i uhvati me ispod ruke, no oči su joj prikovane za Isaacovo lice. Raj ustukne jedan korak prema kuhinji. — Prala sam ženske tuševe i začula buku, zatim sam je pronašla na puteljku. Jedna joj se japanka strgala pa se spotaknula. Isaac se prigne i zagleda u mene. — Sigurno si dobro? Mahnem si rukom pred licem kao lepezom. U hodniku je vruće i svi mi preblizu stoje. Svi me gledaju — promatraju me — čekaju da progovorim. Niz leđa mi klizne kap znoja. Na trenutak zatvorim oči, ali kad ih ponovno otvorim, zidovi se počnu nadimati, šire se poput balona a zatim ponovno stežu, stješnjavajući te ljude sve bliže, bliže i bliže meni, dok mi pritisak u grudima ne postane takav da više ne mogu disati. — Nećeš se valjda onesvijestiti? — Sally zvuči kao da govori pod vodom. Želim joj reći da mi pusti ruku, a Isaacu da mi se prestane unositi u lice, ali ne mogu govoriti. Ne mogu se pomaknuti. Ne mogu podnijeti stisak Sallynih prstiju na koži, ni miris duhana u lsaacovom dahu. — Zašto ne bismo izišle i malo prošetale? — reče Daisy, vodeći me prema ulaznim vratima na svjež zrak. Koljena mi popuste, ali ona me zadrži da ne padnem. — Emma! — dovikne Sally dok polako silazimo stubama, zastajući na svakoj. — Trebaš li štap? Ako hoćeš, potražit ću ga. Ne izgovorim ni riječ dok zaobilazimo zgradu, prelazimo terasu — koja obično vrvi gipkim, istegnutim tijelima vježbača joge, ali sada je neobično pusta — a zatim se oprezno spustimo nizbrdicom sve do rijeke. Umjesto toga, usredotočena sam na Daisyn glas koji mi govori da samo dišem. Neumorno to ponavlja. — Diši, Emma, samo diši. Pažljivo me spusti na veliku, plosnatu stijenu na rubu rijeke pa se zgrčeno sjednem, sakrivši lice u dlanove. Sve mi još zvuči kao da sjedim na dnu bazena, ali srce mi je

74

prestalo lupati i svijet je prestao pulsirati. Svježa mi krv teče iz koljena, slijeva mi se niz list. Flaster koji mi je dala Sally još mi je u ruci. — Dobro si? — Daisy se zagleda u mene, a ja liznem rub majice i otrem krv s noge. — Ne. Nisam. Trebaju mi moje tablete. Ustane i pogleda prema kući. — Gdje su? — Ne znam. Nisam ih vidjela otkako smo stigle u Pokharu. Posvuda sam ih tražila. — Sranje. — Ponovno sjedne, položi mi ruku među lopatice. Majica mi je toliko mokra od znoja da mi se lijepi za leđa, ali ne odmakne ruku. — Pronaći ćemo ih. I bit će sve u redu. Uz tebe sam, Emma. Bit će ti dobro. No, nisam sigurna da je to istina. — Što si bila radila? — upita Daisy. — Kad sam ušla u zgradu, stajala si sama u hodniku s čudnim izrazom lica. Mislila sam da si opet s Al. Podignem pogled prema njoj. — Zašto si to tako rekla? — Kako? — Kao da mi zamjeraš što provodim vrijeme s Al. — Otkako smo došle, stalno si s njom. — Zato što Leanne svako malo zbriše na meditaciju ili neki Isaacov seminar pa ne želim da se Al osjeća izostavljeno. Nekoliko me trenutaka netremice gleda, potom zabaci glavu i nasmije se. — Kakvu si samo facu složila! Pa nisam ona luđakinja iz filma Oglas donosi smrt. Samo mislim da bi bilo lijepo provesti malo vremena s najboljom prijateljicom, ništa drugo. Svatko bi pomislio da me izbjegavaš! — Nije istina. — Jesi li sigurna? — Prikuje me plavim očima. — Naravno. Nego, što se dogodilo nakon što smo Al i ja izišle s Isaacova predavanja? Je li nastavio onako kinjiti Leanne? — Nije. Prestao je s tim, a Isis ju je nekamo odvela. Pokušala sam otići s njima, ali Isaac mi nije dopustio. Rekao je da je Leanne poput otvorene rane s gnojnom infekcijom prošlosti i da ne mogu sada biti s njom jer bih je mogla ponovno zatrovati pa bi cijeli proces morala ponovno proći. Nasmijem se. — Zezaš me. — Ne, kunem ti se. Stvarno je izgovorio sva ta sranja. Ima sreće što je tako mišićav, inače mu to ne bi prošlo. Kako bilo — odagna te misli odmahnuvši rukom — otišla sam ih potražiti ali nigdje ih nisam uspjela vidjeti pa sam se vratila u kuću. I tada sam te vidjela kako stojiš u hodniku igrajući se Crne kraljice sama sa sobom. — Prisluškivala sam Isaaca i Ceru koji su razgovarali u radnoj sobi. — O čemu? Zaškiljim gledajući u daljinu. Isaac se nagnuo kroz prozor radne sobe, otpuhuje dim cigarete. Premda to nikada ne bih priznala Daisy, ima u njemu nešto fascinantno. Na površini se doima opušten i spokojan, ali svašta se krije ispod tog pseudo—budističkog sranja. Nisam mu baš do kraja povjerovala ono što je rekao o nadilaženju zlostavljanja koje je pretrpio u djetinjstvu, da je problem riješio tako što je o tome progovorio. Mislim da je još povrijeđen, samo je pronašao način da to potisne. — O Al. Mislim da su ljuti na nju

75

zato što im je porazbijala stvari u hodniku. Daisy se osvrne da vidi što gledam. — Znaš da mu se sviđam? — Molim? — Isaacu. Sviđam mu se. Leanne mi je rekla. Samo se pretvara da nije zainteresiran, očito. Suspregnem osmijeh. Daisyna sklonost samozavaravanju je nevjerojatna, ali ovo napominjanje da se Isaacu sviđa ne služi tome da sa mnom podijeli iznenađenje ili oduševljenje tom činjenicom. To je upozorenje. Prisvajanje lovine. Da se ne ponaša toliko smiješno i djetinjasto, digla bi mi živac. — Aha. Dobro. Jako zanimljivo. — Znam. Obožavam izazove, a Leanne mi kaže da se doista razbjesnio kad sam poševila Johana. — Podsmjehne se i provuče prste kroz kosu, šepureći se premda je Isaac udaljen od nas više od stotinu metara. — Leanne ti je to rekla? — Aha. Znala sam da mu se sviđam, samo mi nije bilo bistro zašto se ponaša kao takva šupčina. Sad kad sam doznala da je imao sjebano djetinjstvo, mnogo mi je toga jasnije. Čini se da imamo više toga zajedničkog negoli sam mislila. — Usne joj se trznu u ukočen, samodopadan osmijeh. Posegne za mojom rukom. — Idemo pronaći Al?

76

OSAMNAESTO POGLAVLJE

Žao mi je, cure. Odlučila sam.—Al otpuhne dim cigarete, baci je na tlo, zatim zapali drugu. To joj je već četvrta poslije večere. Nebo je crna deka, rominja lagana kišica od koje smo se sklonili pod jednim od mangovaca u voćnjaku pri dnu vrta. Kuća u daljini svijetli poput svjetionika — kuhinja bliješti osvijetljena električnim žaruljama, dok radna soba i dvorana za meditaciju sjaje toplijim, prigušenijim svjetlom desetaka svijeća. Vatra u ognjištu na terasi pucketa i baca iskre, osvjetljavajući Isaaca i Johana. Siluete su im priljubljene, kao da su udubljeni u razgovor. Vrt je posve tih, izuzev huka rijeke, zrike zrikavaca i Al koja povlači dimove cigarete. Nismo je morale dugo tražiti. Sjedila je u jednoj od koliba za masažu s Johanom i pušila džoint. Čule smo njezin smijeh dok smo koračale obalom rijeke. Zamro je kad nas je ugledala, a tijekom večere jedva da je izgovorila koju riječ. — Ne možeš otići. — Leannin je glas nekako plačljiv, plačljiv i očajan. Omotala se nepalskom dekom od jakove vune. Svaki put kad mahne rukom da naglasi neku rečenicu, zapahne me miris mokrog psa. — Tek smo došle. — Ako to ima ikakve veze s onim što sam rekla o Isis i onome što je ispričala o tvom bratu — kažem joj — žao mi je. To što sam rekla bilo je nepromišljeno i netaktično. Nisam te željela uzrujati, kunem se. Al odmahne rukom odbacivši moju ispriku. Žar njezine cigarete zapleše zrakom. — Ne zamaraj se time, Emma. — Ozbiljno ti kažem, stvarno mi je... — Hajde da ne razgovaramo više o tome. — Pogleda me u oči. — Može? — Sve će polako doći na svoje — reče Daisy, netremice zureći u terasu. — Čula si što Johan kaže. Al se nasloni o deblo mangovca i kresne upaljač, zapalivši novu cigaretu. Plamen osvijetli duboku posjekotinu na njezinoj šaci. Udarila je po zidu ženske spavaonice snažnije negoli sam slutila. — Johan svašta kaže — reče Al. — Mislila sam da ti se sviđa. — Daisy zvuči nekako uvrijeđeno. — Sviđa mi se. Tip je posve u redu, ali to ništa ne mijenja. Svejedno odlazim. Leanne zadrhti i pokrije se dekom preko glave. — Odlučila si to zato što nemaš signala na mobitelu? Znam da ti je teško zato što ne možeš provjeriti je li ti Simone poslala poruku, ali djelomice smo upravo zato došle. Razvila si nezdravu ovisnost o njoj. Moraš prigrliti prošlost kako bi se od nje mogla osloboditi. Isaac misli... — Boli me ona stvar što Isaac misli. Daisy i ja se pogledamo. Al se nikada prije nije ovako otresla na Leanne. — Ozbiljno ti kažem. — Al se uspravi, više se ne naslanjajući na deblo. — Trebala bi se malo pogledati u zrcalo, Leanne. Otkako smo došle, ciieli ti se svijet okreće oko Isaaca. Toksični umovi, nezdrave ovisnosti, meditacije o ništavilu. Čak i zvučiš poput njega. — A što je u tome loše? — Deka od jakove dlake sklizne s Leanneine glave kad se uspravi do svojih metar pedeset pet. Stisnutim očima pogleda Al ispod naočala. — Isaac je 77

sretan, Isis je sretna, Cera je sretna, svi su ovdje sretni, a mi nismo. Što misliš, zašto je tako? Zato što nitko od njih nema nezdrave odnose, a mi imamo. — Ja bih rado stupila u nezdrav odnos s Isaacom — reče Daisy, ali nitko se ne nasmije. Ponovno se zagleda prema terasi. Ne vidim Isaacovo lice, ali po kutu njegova tijela sudim da je zagledan preko vrta u voćnjak i da nas promatra. Al povuče dim, zabaci glavu i otpuhne. Sivi se oblačak podigne u tamu i raspline. — Nego, Leanne, reci kako napreduje tvoje pročišćenje od prošlosti? Jesi li već postala vesela kao ptičica? Leanne se naroguši. — Kako god bilo, ne moraš se zato ponašati kao kučka! — Oprosti! — Al podigne ruke. — Ne želim se svađati s tobom, Leanne, časna riječ, ali ovo mi je mjesto pomutilo mozak. Želim otići, moram otići, a to nema nikakve veze sa Simone. — Izdrži još nekoliko dana — reče Daisy. — Bit će veliki tulum kad se Gabe i Ruth vrate iz Pokhare. Bit će votke, puno votke. Donijet će je na magarcu. Zamisli, zaboga, na magarcu! Premda mi nije jasno kako sebe nazivaju profesionalcima kad im ponestane vode i hrane, a znaju da imaju goste. Al odmahne glavom. — Oprosti, draga, ali nisam zainteresirana. Radije bih bila dolje u hotelu u Pokhari i namakala noge u bazenu. — Ali tamo nećeš imati nas. — Snaći ću se. A i vi ćete ionako ubrzo za mnom. — Al zgnječi opušak o zemlju petom japanke. — Bolje da se odmah počnem pakirati, želim li noćas krenuti. — Noćas? — Ne pada mi na pamet da još jednu noć prespavam u istoj prostoriji s Isis. Koža mi se ježi od nje. — Pa spavaj u dvorani za meditaciju — reče Leanne. — Sigurna sam da nitko ne bi imao ništa protiv da tamo dovučeš madrac. Al odmahne glavom. — Nema veze, sve je u redu. Odlučila sam. — Ali već pada kiša, a Johan kaže da će uskoro i pljusak! Opasno se spuštati planinom po lošem vremenu. Trebat će ti više sati do podnožja. — Cijelim je putem nizbrdica, a ako Johan ne prima radiosignale meteorološkog zavoda ravno u mozak, samo nagađa kakvo će vrijeme biti. Odmahnem glavom. — Ne možeš sama. Idem s tobom. — Pa ona govori! — Daisy odglumi zaprepaštenje, a Leanne se nasmije. — Ne moraš — odvrati Al. — Ali želim. Ne mogu više podnijeti to što sam na rubu živaca. Daleko bih više uživala u odmoru kad bih se dočepala svojih tableta. Sigurna sam da u Pokhari postoji ljekarna u kojoj ih mogu kupiti. Daisy je u Katmanduu uspjela na crno kupiti valium. — Pogledam je kraiičkom oka, čekajući da počne sa svojim govorancijama o tome kako ne smijem otići jer sam joj podrška za hvatanje komada. Taj govor slušam svaki put kad pokušam ranije otići iz nekog londonskog kluba, ali ovoga puta samo podigne obrve i lagano mi se osmjehne. — Molim te. — Leanne stegne Alinu ruku. — Ne idi. Pokušaj izdržati još koji dan. Znam da sam zasrala i da nisam s tobom provodila dovoljno vremena, ali to se lako može popraviti. Možemo češće na plivanje, a Raj nam nudi malu školu kuhanja, ako želimo. Znam koliko ti se sviđa njegov dahl bhat.

78

Al odmahne glavom. — Ne hvala, bez uvrede. Nema to veze s tobom, Leanne, časna riječ. Samo moram srediti misli, a ovdje mi je postalo jako klaustrofobično. Gledaj, ionako smo ovdje planirale provesti još samo tjedan dana. Vidimo se dolje u Pokhari, a zatim ćemo autobusom do Chitwana na naš izlet u prašumu. — Ovaj... — Leanne ispusti Alinu ruku. — Što se toga tiče... — Što je? — Nisam nam to uplatila. — Zašto ne? — Al pogleda mene pa Daisy. — Mislila sam da je plan bio Katmandu, zatim Pokhara, dva tjedna ovdje pa Chitwan. Tako smo se dogovorile prije negoli smo krenule. Zar nije sve već plaćeno? Daisy i ja obje kimnemo, a Leanne se promeškolji s noge na nogu i čvršće se omota dekom. — Ovaj... htjela sam rezervirati, ali onda sam odlučila poslušati intuiciju u slučaju da... u slučaju... — Podigne pogled prema terasi. Isaac je sada sam, a prigušen žar njegove cigarete ostavlja trag u zraku. — No, kako bilo, netko mi je rekao da je jeftinije rezervirati put odavde. — Znači, ipak idemo? — Kao što sam rekla, nisam rezervirala, ali... — Ne misliš da bismo to trebale što prije učiniti? Što ako idući tjedan sve bude popunjeno? — Al odmahne rukom. — Nema veze. Sve ću nam srediti čim se vratim u Pokharu, ako mi date gotovinu. — Nemam dovoljno kod sebe. Moram... Moram u banku. — Dobro. — Al slegne ramenima. — Onda će sve morati pričekati dok se i vi ne spustite u Pokharu. — Kiša sve jače pada. — Ispružim dlan i pogledam u nebo. Čak se i u tami jasno naziru zloslutni oblaci koji su se nad nama nadvili. — Sranje. — Al zatakne Marlboro za bretelu grudnjaka i glasno uzdahne, mrko se zagledavši u daljinu. — Onda moram krenuti tek sutra. Valjda ću izdržati još jednu noć pokraj Isis. Dođite, idemo unutra prije negoli se spusti. Krene prema kući iznenađujuće brzim tempom, a ja pođem za njom, zastavši tek na sada pustoj terasi da se osvrnem. Teški su se oblaci napokon otvorili, ali vatra još gori. U ognjištu sjaji užarena cjepanica, premda je Isaac odavna otišao. — Daisy! Leanne! — Zaklonim oči od kiše i doviknem djevojkama koje još stoje ispod mangovca poput dvije mračne, neprepoznatljive sjene spojenih glava, kao da su zadubljene u razgovor. — Uđite, pokisnut ćete do kože! Nijedna od njih ne daje znaka da me čula.

79

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Danas

Jane! Baš mi je drago što te vidim. — Sheila me stegne u medvjeđi zagrljaj, privivši mi glavu uza svoje pozamašne grudi, a zatim me udalji, ne puštajući me, i odmjeri me od glave do pete. — Kako si? — Super — odvratim, premda zapravo nikad u životu nisam bila ovoliko iscrpljena. Nakon Angharadina jučerašnjeg posjeta, još sam lošije spavala nego prethodne noći. Triput sam ustajala iz kreveta i tražila pismo. Pomno sam pretražila ladicu i stalak za pisma. Spustila sam se na sve četiri i zavirila pod velški kredenc, zamalo istegnuvši leđa u pokušaju da ga odmaknem od zida ne bih li pogledala iza njega. Prekopala sam kantu za smeće, džepove, pročešljala dnevni boravak, ali poruci ni traga. Više nema sumnje da je nestala. Will mi je u pet sati poslijepodne poslao poruku da će se duže zadržati na poslu kako bi prije vikenda provjerio nešto vezano uz inspekciju, a zatim će kolege izvesti u pivnicu da im zahvali za dobro odrađen posao. Svesrdno se ispričao, objasnivši da se nikako ne može izvući, ali bi mu bilo drago kad bih mu se pridružila. Odbila sam. Nisam upoznala nikog od njegovih kolega, a neobavezno mi je ćaskanje sa strancima dozlaboga zamorno, posebice kad me nešto muči. Will nije tip muškarca koji bi pijan pokucao na vrata zbog seksa “na brzaka” nakon kasnonoćne pijanke, stoga sam znala da ću noć provesti sama. Učinila sam sve u svojoj moći da izbjegnem odlazak u krevet. Gledala sam neki krimić na televiziji, potom dokumentarac o životu na socijalnoj pomoći, a zatim sam, kada mi ništa bolje nije preostalo, pogledala nekoliko epizoda Svemirske krstarice Galaktike zaredom, dok oko tri ujutro napokon nisam zaspala na kauču. Iz sna sam se prenula u šest, zahvalna što vidim sunce kako se uzdiže na obzoru. — Ne izgledaš baš najbolje — reče mi Sheila. — Moraš jesti više tog kolača koji ti je donijela Angharad. Rekla mi je da joj se učinilo kako još nisi do kraja svoja. Sigurno si dobro? — Dobro sam, časna riječ. — Izmigoljim se iz vjetrovke i objesim je na vješalicu za kapute. Danas nema crvenog, vunenog zimskog kaputa koji obično visi pokraj nje. — Angharad nije došla? Sheila odmahne glavom. — Ne radi subotom. Danas će ti pomagati Barry. Barry je jedan od redovnih volontera. Ima šezdeset tri godine, gotovo je posve ćelav, koščat i žilav, ali snažan je. Po njegovu se mekom, frfljavom velškom naglasku to nikada ne bi zaključilo, ali nekoć je u vojsci imao čin bojnika. Psi su, međutim, toga itekako svjesni. Kad ih Barry izvodi u šetnju, poslušni su kao vojnici. U jednakoj ga mjeri poštuju i obožavaju. — Stekla si pravog obožavatelja, znaš? — nadoda Sheila. — Koga, Barryja? 80

— Ma ne. — Nasmije se. — Angharad. Jučer za ručkom postavila mi je tisuću pitanja, kao da smo na kvizu. “Koliko dugo poznaješ Jane? Ima li dečka? Jako je tajnovita, zar ne? Nikada ne priča o svom privatnom životu.” Znaš, Jane, da te ne poznajem, rekla bih da se netko pomalo zatreskao u tebe! — Sheila! — Ma nisam tako mislila! — Ponovno se nasmije, pokazavši golem razmak među sjekutićima. — Mislim da si joj uzor, junakinja koju obožava. Mislim da je možda pronašla svoj životni poziv. Uopće me ne bi iznenadilo da se počne raspitivati o obuci i stalnom zaposlenju. Znaš me, sjajno čitam ljude. Na kraju, tebe sam zaposlila, ne? Suze me zapeku u kutovima očiju pa zatrepćem da ih zadržim. Mrzim to što sam Sheili morala lagati, mrzim to što nisam osoba kojom me smatra. Na razgovoru za posao nisam niti sanjala da ćemo izgraditi odnos sličniji onom majke i kćeri negoli šefice i zaposlenice. Mogu li joj sve priznati? Mogu li sjesti za kuhinjski stol i uz bocu vina ispričati ono što sam priznala Willu? No njemu sam rekla samo dio priče, a ovo je posve drukčija situacija. Ovdje sam na odgovornom položaju. Ako sam joj lagala o tome tko sam i što sam učinila, kako mi može povjeriti neke od ozbiljnih slučajeva s kojima se hvatamo ukoštac? Morala bi mi dati otkaz. Ne znam što bih sa sobom da se to dogodi. No možda je već i prekasno. Netko je jučer pretresao moje stvari, a u kući su, osim mene, bile samo dvije osobe. Jedna je Will, druga Angharad. A jedno je od njih uzelo pismo. Na pola sam puta do gornje livade šećući Jacka kadli mi zakrči voki— toki. — Imaš posjet na porti. Mahnem Barryju, koji na drugom kraju livade šeće Bronxa, snažnog dobermana znatiželjne, živahne osobnosti, a zatim pokažem nizbrdo prema vratima skloništa. — Moram natrag. Digne dlan do uha i odmahne glavom. — Natrag! — viknem i ponovim pokret. Ovoga mi puta uzvrati podignutim palcem. — Oprosti, dušo. — Čučnem i počešem Jacka iza uha. On podigne pogled i pogleda me smeđim, toplim i odanim očima, a s otvorenih usta slijeva mu se slina po prsima. Prošlo je samo nekoliko dana otkako smo ga doveli, ali promjena je nevjerojatna. Ne voli Barryja, ne voli nijednog muškarca koji ovdje radi, ali mene je, čini se, zavolio. Prvih se nekoliko puta lecnuo kad bih ga pokušala dotaknuti, ali sada ga plaše samo nagli pokreti. Nije još prebolio traumu borbi pasa, još je dugo neće preboljeti, ali njegovi psihički ožiljci polako zacjeljuju, zajedno s onim tjelesnima. Napola sam očekivala da će nas Jackovi vlasnici još jednom posjetiti i zahtijevati da im ga vratimo, ali od Garyja Fullertona i njegove supruge ni traga. Ne mogu reći da mi to nije drago. — Dođi, dečko. — Uspravim se i zaputimo se jedno pokraj drugoga niz padinu. — Pođimo vidjeti tko nam je došao u goste. Chloe se baci na mene čim se pojavim na dvostrukim vratima recepcije. Priljubi mi glavu uz trbuh, a ručice joj se omotaju oko mojeg struka. — Sara mi kaže da je budna od šest ujutro — reče Will. — Očito je suviše uzbuđena da bi spavala. Ispružim ruku da ga privučem u grupni zagrljaj, ali on se izmakne i umjesto toga mi stegne ruku. Nečujno izgovorim riječ: “Mamurluk?”, ali on odmahne glavom. 81

— Dobro sam. — Poslijepodne je u mojoj školi sajam — reče Chloe. — Doći ćeš? Izradila sam narukvice za prodaju. Profesorica James kaže da pola zarade mogu donirati Zelenim poljima. Bilo bi super da dođeš. Reci da hoćeš, molim te. — U koliko sati počinje? — U dva. Smjena mi završava oko jedan, tako da bih, teoretski, mogla stići. Krajičkom oka pogledam Willa, koji slegne ramenima, a zatim se okrene i uzme plišanu mačkicu iz vitrine sa suvenirima. Protrese je u ruci. Zvonce u njezinu trbuhu slabašno zazvoni. — Wille? — Aha. — Ne osvrne se. Dosadno se zvonjenje nastavi. Ili laže da nije mamuran, ili mu je nešto drugo na pameti. — Rado ću doći na tvoj školski sajam — kažem Chloe — ali ne mogu dugo ostati. — Savršeno! Možemo li sada otići vidjeti mačiće? — Chloe podigne pogled prema meni, podsjetivši me na Jacka i njegove krupne, odane oči. — Molim te! — Svakako. — Odlijepim je od sebe i pružim joj ruku. Ona je prihvati, a zatim posegne za Willovom. Ljulja nam ruke dok hodamo predvorjem. Nekom bi strancu djelovali kao savršena, sretna, mala obitelj. Ako zanemarimo čudne, prijeke poglede koje mi Will svako malo uputi. — Tako su slatki, mogu li jednoga zadržati, tatice? Molim te? — Chloe sjedi na tepisonu sa sićušnim tigrastim mačićem koji se očajnički pokušava iskobeljati iz zatvorskog kruga što ga je oblikovala nogama. Završile smo obilazak skloništa i povukle se u “mačji dnevni boravak” gdje potencijalni usvojitelji mogu provesti vrijeme s mačkama u ugodnijem ozračju. Opremili smo sobu kaučima, naslonjačima, vrećama za sjedenje, a svira i radio. — Tatice? Will, koji zuri u mobitel otkako smo sjeli, podigne pogled. — Molim? — Mačića? Mogu li jednoga dobiti? On ponovno spusti pogled prema mobitelu. — Vidjet ćemo. —Je li to “da”? — Moraš pitati mamu. — Ona bi rekla da mogu. Znam da bi. A kaže li ne, mogli bismo macu držati u tvojoj kući, ne? Zar ne, tatice? Mogla bi stanovati kod tebe a ja bih je posjećivala vikendom. Znam da bi se morao za nju brinuti preko tjedna, ali tijekom praznika ću moći češće dolaziti pa... — Rekao sam da ćemo vidjeti, Chloe. Ona se vidno lecne, iznenađena podignutim glasom, a zatim se nadvije nad mačića, uzme ga s poda i privije na grudi suznih očiju. Nagnem se prema Willu i tiho ga upitam: — Je li sve u redu? Pogleda me, a meni se učini da me vidi prvi puta otkako je prije sat vremena stigao u sklonište. Očima potraži moje. — Baš i nije.

82

— Hoćeš da popričamo? Vani? Chloe može ostati ovdje, s mačićima. Možemo je pripaziti gledajući je kroz prozor. On kimne. — Samo ćemo na trenutak izići u hodnik, Chlo. Možeš malo ostati sama? Ona nijemo kimne. — Chloe. — Ustane s kauča i priđe joj, zatim čučne pred njom i stavi ruku kćeri na rame. — Žao mi je što sam maloprije podigao glas. To nije bilo u redu. Kad se vratimo kući, popričat ćemo o usvajanju mačića, može? Nije to odluka koju se brzopleto donosi, koliko god ovi malci bili preslatki. — Dobro, tatice. — Chloe je još ukočena, ali ne izmakne se kad joj Will skloni kosu s čela i poljubi je u obraz. — Bit ćemo blizu, odmah tu, u hodniku. — Will pokaže na vrata. — Oprosti — ispriča se iste sekunde kad za nama zatvori vrata. — Sarino pasivno— agresivno ponašanje nekoć me dovodilo do ludila, a ti takvo ponašanje ničime nisi zaslužila, Jane. Hoću reći, Emma — brzo se ispravi. Prekrižim ruke na prsima i pripremim se za govor o tome kako nije problem u meni nego u njemu, koji zasigurno slijedi. Suviše je uljuđen da bi mi smjesta okrenuo leđa nakon što sam mu rekla istinu o sebi, pogotovo nakon onoga što me zadesilo u kući gospođe Wilkinson, ali sada je imao nekoliko dana da razmisli. Njegova me kći zavoljela pa se zabrinuo. A tko ne bi, na njegovu mjestu? — Dakle, radi se o sljedećem... — Provuče prste kroz kosu i nakašlje se. — Sinoć u pivnici, našao sam se u pomalo neugodnoj situaciji. Razgovarali smo o Grahamovu vjenčanju s Claire, a zatim me netko upitao kanim li se oženiti tobom. — Odmahne rukom na moj iznenađen dahtaj. — Naravno, rekao sam im da je još prerano za to, da smo tek kratko u vezi, ali to je pitanje probilo branu i odjednom su mi svi počeli postavljati pitanja o tebi. Odakle si? Čime se baviš? Kad si se doselila? Gdje si prije stanovala? I tako dalje, i tako dalje. A ja sam, ne razmišljajući... — Zagleda se kroz prozor prema Chloe, koja zadirkuje mačiće sivim mišićem na koncu. — Ponavljao sam sve što si mi ispričala. Ne ono što si mi ispričala one noći, nego ono od prije, i... — Ponovno me pogleda u oči. — Osjećao sam se kao lažac. Kao suučesnik u nečemu što ni sam do kraja ne razumijem. A to je u meni probudilo nelagodu, Jane. Istinsku, prokletu nelagodu. Ja sam voditelj Odsjeka biologije i lagao sam u lice svojim podređenima, ljudima kojima sam uzor. — Ali ništa od toga nije laž. Izuzev mog imena, ništa ti nisam slagala. Samo sam... Samo sam izostavila neke dijelove svoje prošlosti. — Jasno mi je to. Jasno mi je da si željela sve ostaviti za sobom i započeti nov život, ali ne mogu se oteti dojmu da se iza toga još nešto krije. — Još? — Džep mi se zatrese i u njemu se oglasi mobitel, ali ne izvadim ga. — Ispričala si mi o Ekanti Yatri, ali kriješ li još nešto? Mobitel mi ponovno zapišti. — Kao, na primjer, što? — Muža? Djecu? — Ne. — Kazneno djelo? Mobitel se po treći put oglasi, a ja napravim bespomoćnu grimasu da mu se ispričam. —

Ne!

Will baci pogled kroz prozor prema Chloe. Ne progovara cijelu vječnost. 83

— Jasno mi je — progovorim kad mi tišina postane nepodnošljiva. — Moraš zaštititi kćer. Posve te razumijem, Wille, a želiš li da prekinemo... nema druge nego da to prihvatim. — Ali ne želim da prekinemo. — Osvrne se i pogleda me. Na licu mu se jasno čita strah i zbunjenost, pa me stegne oko srca. — Sviđaš mi se, Jane. Oprosti, mogu li te i dalje tako zvati? Za mene nisi Emma, ne još. — Zovi me Jane. Dapače, tako mi je draže. Nasmiješi se, jedva primjetno. — Dobro. Ako ćemo iskreno, Jane, nije mi se lako s tim nositi. Nije to nešto što iznenada iskoči pa se s lakoćom prihvati. Treba mi vremena da sve posložim u glavi. Možeš li mi to učiniti? Možeš li mi dati malo vremena? — Naravno. Da kažem Chloe kako neću danas stići na njezin školski sajam? Mogu smisliti neki izgovor s poslom. — Ne. — Will odmahne glavom. — Jako bi se uzrujala. Idemo na sajam, a poslije, znaš... Ne dovrši rečenicu, a ja je odbijem dovršiti umjesto njega. — Trebala bi se javiti — reče kad mi mobitel zapišti i četvrti put. — Idem reći Chloe da je već skoro dva. — Dobro. — Gurnem ruku u džep, zahvalna što imam izgovor da mu okrenem leđa i od njega sakrijem suze koje mi štipaju oči. Pređem prstom preko zaslona, a Will otvori vrata mačjeg dnevnog boravka i klisne unutra. Pištala je facebookova aplikacija obavijestivši me da imam četiri poruke. Ali kad ih pogledam, vidim da mi ne piše Al, nego Daisy. Daisy, koja bi trebala biti mrtva.

84

DVADESETO POGLAVLJE

Prije pet godina

Al zuri u vodenu bujicu koja se slijeva niz kamene stube. — Jebeno sranje. Odakle tolika vodurina? — Hoćeš da se vratimo? Odmahne glavom. — Već smo suviše odmakle. Jutro je nakon što nam je Al obznanila da želi otići i već se dobrih sat vremena spuštamo niz planinu. Sporo napredujemo. Johan se nije prevario predviđajući pljusak. Zemlja s obje strane stuba blatnjava je močvara, a stabla su pognuta i s njih se slijeva voda. Moja vodootporna jakna, za koju me prodavač u trgovini planinarske opreme uvjeravao da može izdržati i najžešći pljusak, mokra mi se lijepi za ruke i tijelo. Kratke hlače mlitavo mi vise s bokova, a čarape koje vire iz gojzerica posve su natopljene vodom. Nije kišilo kad smo zakoračile kroz vrata Ekante Yatre. Imale smo punih deset minuta vedra neba prije negoli su se oblaci ponovno nagomilali. Daisy je izišla pred vrata i mahala nam na rastanku, ali Leanne je ostala u kući. Službena je verzija glasila da pomaže Raju s pripremom ručka, ali sve smo znale da se duri. Njezini pokušaji nagovaranja Al na ostanak nisu završili kad smo napustile voćnjak. Kad su se ona i Daisy napokon vratile s privatnog razgovora među mangovcima, nastavila je moljakati i ucjenjivati Al do kasno u noć. Nijedna od nas nije uspjela uhvatiti više od četiri sata sna. — O, Bože. Al se zagleda u mene. — Što je? — Upravo sam se sjetila da smo zaboravile putovnice. Još su u lsaacovoj radnoj sobi. — Nema veze. Leanne i Daisy će nam ib donijeti kad dođu. — Misliš? — Aha, sigurna sam. Leanne će se sjetiti. Znaš da misli na sve. — Ma nemoj? A zaboravila je rezervirati izlet iz Chitwana. Ne misliš li da je baš neobično što je na sve mislila, od spreja protiv komaraca, preko autobusa za Pokharu do vodiča koji nas je dovde dopratio, a zaboravila je tako važnu stvar? — Ne. — Al odmahne glavom. — Rekla je da želi odlučiti na licu mjesta. — No ipak je ponijela dovoljno odjeće za tri godišnja odmora. — Što želiš reći? — Al obriše dlanom lice. Kiša joj se cijedi s trepavica. — Mislim da se ne želi vratiti. Vidjela si kako je reagirala kad smo otišle. Gotovo je bila u suzama. — Ne budi glupa. — Nisam! Jesi li je ikada vidjela ovako sretnu kao u zadnjih nekoliko dana? 85

— To je zato što je na odmoru. — Pa i ja sam, kao i ti, kao i Daisy, pa ne skakućemo od sreće, ne posuđujemo odjeću od Cere i Isis, ne sudjelujemo u apsolutno svemu što se nudi. Dobro znaš kakva je Leanne, obično je sarkastična do srži. Al slegne ramenima. — Mislim da svemu tome pridaješ prevelik značaj, Emma. Leanne je hipik u duši, a Ekanta Yatra je hipijevski raj. To je sve. — Posegne u džep i izvadi pumpicu za astmu. Udahne iz nje. — Jesi li dobro, Al? — Mislim da je to zbog visine. Astma me gnjavi otkako smo stigle. — A to nema nikakve veze dvadeset cigareta dnevno koje popušiš? Pokaže mi srednji prst. — Ne, toplina dima otvara mi alveole. — Reci to svom liječniku. — On mi je to i savjetovao. — Dobrodušno se nasmije. — Hajde, idemo dalje. — Jednom nogom oprezno zakorači na prvu stubu. Prljava, smeđa voda nadre joj oko gojzerice i poteče nizbrdo, noseći na površini kovitlac lišća i grančica. Jedva da se nazire gdje koja stuba završava, a počinje nova. — U redu je. Vidi. — Načini još jedan korak po puteljku, a zatim, oprezno, još jedan. — Samo moraš ići polako i oprezno, tako ćemo. .. Aaaaaj! — Noga joj se oklizne pa Al padne na leđa, sletjevši na stražnjicu uz veliki pljusak. — Jesi li dobro? — Zakoračim prema njoj, iskušam oslonac nalegavši punom težinom na prvu stubu i ispružim ruku. — Jesam. — Okrene se, uronivši ruke u vodu, i pokuša ustati. — Sranje. Gležanj. — Uganula si ga? — Aha, mislim da jesam. Mater mu! — Ne miči se, pokušat ću te podići. — Polako joj priđem pa čučnem pokraj nje. Voda mi se slije preko ruba cipele kad provučem ruke ispod Alinih pazuha i napnem mišiće. — Spremna? Kimne. — Jedan... dva... tri... Podignem je koliko mogu, ali dobrih je dvadeset pet kilograma teža od mene pa se skljoka natrag u rijeku. — Morat ćeš mi malo pomoći — kažem. — Možeš li prebaciti težinu na zdravu nogu? — Mogu. Spremna? — Jedan... dva... tri... — Zastenje oslonivši se zdravom nogom o tlo pa je uspijem uspraviti. U jednom se trenutku obje opasno zaljuljamo i peta mi se oklizne o stubu, ali uspijemo zadržati ravnotežu. Obje nekoliko sekundi stojimo u potpunoj tišini i zurimo niz planinu a zatim Al glasno uzdahne. — Nema šanse da siđemo s planine. Uspjele bismo samo da sjednemo na dupe i spustimo se kao po toboganu. Moramo se vratiti i pričekati da se popravi vrijeme. Sranje! Smrkne mi se. Tablete protiv tjeskobe koje sam iskoristila kao izgovor pred Daisy i Leanne samo su djelomično razlog zbog kojeg želim otići. Usprkos prelijepom krajoliku i opuštenom, lagodnom načinu života, u našem su se prijateljstvu počele pojavljivati pukotine, a potmula tutnjava nezadovoljstva, koju je u Londonu bilo daleko lakše zaglušiti,

86

ovdje je postajala sve glasnija. Kad si s nekim prisiljena živjeti dvadeset četiri sata dnevno, nemaš kamo pobjeći. Ne možeš otići kući i ostatak vikenda ne gledati mobitel. Umjesto toga, ozračje te prati kamo god pođeš, onečišćuje zrak, čini ga suviše gustim za disanje. — Leanne će biti drago što smo se vratile — reče Al, ali glas joj je hladan. Razočaranija je od mene. Došla je u Nepal kako bi pobjegla sablastima svoje veze sa Simone, ali od onog susreta s Isis bila se prisiljena suočiti s drugim duhovima prošlosti koje bi najradije zaboravila. — Slobodno se osloni na mene. — Primim je za lakat pa se okrenemo prema uzbrdici. ★ Trebalo nam je sat vremena da se spustimo ovaj dio puta niz planinu, ali dvostruko toliko da se vratimo. Kad napokon dospijemo pred vrata Ekante Yatre, obje već dobrano drhtimo, a Al hvata zrak i pri svakom koraku jauče od bola. Kucamo na vrata cijelu vječnost dok nam ih naposljetku ne otvori Johan, koji baci pogled na Alin gležanj, a zatim je prebaci preko ramena — zajedno s ruksakom — kao da je vreća perja i odnese je u kuću do kuhinje, gdje Sally, Leanne i Paula peru suđe od doručka. Leanne pogleda Al i lice joj se ozari, ali zatim se nabora od brige kad je Johan spusti na stolicu. — Al, što se dogodilo? — Leanne me odgurne s puta u očajničkoj želji da joj što brže priđe, potom čučne pokraj stolice. Koža ispod očiju joj je crvena i natečena. — Uganula sam gležanj. Vani je blato do koljena. — Al svuče jaknu i baci je na pod, zatim ponovno pogleda Leanne, zabrinuto podigavši obrve. — Jesi li dobro? Izgledaš kao da si plakala. — Dobro sam. Samo sam se uzrujala jer sam pomislila da te više nikada neću vidjeti... — Prekrije usta dlanom kao da je izgovorila nešto što nije smjela. — Bože, baš si pekmez. — Al je pozove u zagrljaj, a Leanne ovije vitke ruke oko nje, privije se uz nju, zatvori crveno obrubljene oči i nasloni bradu na Alino rame. Na licu joj se miješaju ushit i olakšanje, kao kad netko zagrli davno nestalog rođaka na putničkom terminalu zračne luke, a ne netko tko se s prijateljicom pozdravio prije nekoliko sati. — O, ne. — Leanne se odmakne od Al, zabrinuto iza naočala razrogačivši oči crvene od plača, i pogleda Johana. — Ako je vrijeme tako loše, hoće li se Gabe i Ruth uspjeti vratiti iz Pokhare? On prekriži ruke na širokim prsima i blago stisne usne. — Gabe je taj put prešao toliko puta da bi ga mogao proći zatvorenih očiju. Pronaći će drugi uspon. Kako bilo — okrene se da ode — moram u vrt. Ne stavim li slamu oko povrća, istrunut će. — Hvala, Johane. — Al mu se nasmiješi, ali zatim se bolno lecne kad joj Sally skine čizmu i spusti natopljenu čarapu. — Nadam se da nisi dobio bruh. — Nije to ništa. — Išeta iz kuhinje i zaputi se prema Isaacovoj sobi, ali mrki mu, kiseo izraz ne silazi s lica. Sally ustane i priđe sudoperu. Uzme papirnati ručnik sa sušila i namoči ga pod slavinom. — Bojim se da nemamo leda, tako da će hladan oblog morati dostajati. Al joj se zahvali a zatim se osmjehne Leanne, koja joj se drži za desnicu poput priljepka. — Tako mi je drago što si se vratila — reče joj šapatom. — Nemaš pojma koliko bi mi nedostajala. — Ionako bi nam se za tjedan dana pridružila — kažem joj. — Pa nije da nas nikada više u životu ne bi vidjela. Osim... — U glavi mi se konačno razbistri. Postoji samo jedno objašnjenje za Leanneinu pretjeranu reakciju na Alin povratak. — Osim ako ne planiraš 87

ostati ovdje i ne vratiti se s nama u Veliku Britaniju. — Aha, kako da ne, Emma — dobaci Al. — Naravno da želi dići ruke od svog udobnog stančića i hladnjaka krcatog hranom da bi ostatak života provela spavajući na podu i jedući leću. Kad se Al grohotom nasmije, Leannine oči na trenutak ljutito bijesnu. Šutke izuje Al drugu cipelu a zatim ustane. — Skuhat ću ti šalicu čaja, Al. To će te ugrijati. — I ja bih čaja — dobacim, pomalo preglasno. — Popit ću ga kad se istuširam. Vidimo se malo poslije. — Vidimo se! — Al podigne ruku u znak pozdrava, a Leanne se okrene na peti, ode u kuhinju i skine jednu šalicu s police. — Stavit ću ti žličicu šećera više, Al. ★ Daisy stoji u hodniku, naslonjena na zid iza stola, prekriženih ruku. Odjevena je u haljinu do poda koja joj je najmanje broj prevelika, a kosa joj je podignuta i vezana indigo rupcem. — Bok! — Zatvorim kuhinjska vrata za sobom. — Vratile smo se! Al se spotaknula i uganula... — Moramo razgovarati. Idemo u spavaonicu. Ne pričekavši odgovor, iziđe iz hodnika i zaputi se puteljkom do spavaonice. Mračno je i sumorno, nebo je crno od kišnih oblaka koji se naziru kroz prozor. — Sjedni, molim te. — Pokaže na moj madrac, potom sjedne na Alin ležaj i povuče haljinu preko prekriženih nogu. Skinem ruksak, pustivši da s treskom padne na pod, zatim razgibam ramena jedno po jedno. — O čemu je riječ? Zašto se tako čudno ponašaš? Daisy se ukočeno nasmiješi. — Malo sam razmišljala. — To je opasna rabota. — Napola sjednem, a napola klonem na madrac, stenjući dok razvezujem i skidam gojzerice. Natopljene čarape lijepe mi se za stopala. I njih zbacim s nogu, zatim pretresem ruksak u potrazi za ručnikom, sapunom, šamponom i regeneratorom. — Nemoj. — Daisy osmijeh iščezne s usana. — Nemoj niti pokušavati biti duhovita. — Što ti je? Mislila sam da će ti biti drago što nas vidiš. — Baš i nije. — O, za ime Boga, Daisy. — Spustim naramak toaletnih proizvoda koje sam sakupila i posvetim joj punu pozornost. — Što se događa? — Uživaš u tome da me olajavaš iza mojih leđa, je li? — Molim? — Ne glumi nevinašce, Emma, ne priliči ti. Navodno ste me ti i Al bogovski blatile. — Tko ti je to rekao? — Nije važno tko mi je rekao. Važno je to da vas je netko čuo. — Leanne? — Prisjetim se kako su se sinoć zadubile u razgovor pod krošnjom mangovca. — Rekla sam ti, nije važno. — Dobro, ne moraš mi reći tko je to bio, ali nismo te blatile. 88

— Niste? Ne misliš, znači, da se natječem s tobom? — Zabaci glavu i nasmije se. — Ozbiljno, Emma. Doista u to vjeruješ? — Nisam ja to rekla. To su Aline riječi. Ona se nalakti na koljeno i nagne se prema meni. — Ali rekla si da sam čudna i da te sramotim, ne? — Rekla sam da je čudno i neugodno kad zavodiš muškarce koji me zanimaju. Eliot, onaj tip kojega si pokušala izbaciti iz taksija, rekao mi je da si ga pokušala poljubiti dok sam bila na zahodu. A zatim je tu i onaj tip kojeg sam upoznala u Heavenlyju. Vidjela sam te s njim na podu njegove sobe. — O, Bože, Emma. — Digne pogled prema stropu i podsmjehne se. — Opet taj Elliot! Što si toliko zapela za njega? Kao da si čvrsto odlučila da nam bude kamen spoticanja. — Nije riječ o njemu, Daisy. Nego o tebi. — Ne, Emma. — Ubode me u biceps ispruženim kažiprstom. — Radi se o tebi i o tome da držiš stranu nekom usputnom tipu kojeg je boljela ona stvar hoće li biti s tobom ili sa mnom. Umjesto svojoj najboljoj prijateljici u posljednjih sedam godina. Protrljam ruku. — Ne držim ja ničiju stranu. Ali mi je već puna kapa toga da se sve cijelo vrijeme mora vrtjeti oko muškaraca. Ne možemo sjesti u kafić i popiti piće u miru a da ti ne mjerkaš nekog frajera. Ne možemo sjesti na ručak a da ti cijelo vrijeme ne analiziraš ponašanje nekog tipa koji ti je zapeo za oko. I ne možemo otići u klub da se zabavimo i naplešemo; sve se vrti oko zavođenja muškaraca. — Nije istina. — Ma nemoj? Zavela si čak i redara kad smo izvlačile Al iz Malicea. — Samo kako bih ga spriječila da je izbaci! — Ionako smo kanile otići! A sada smo na drugom kraju svijeta a ti si opsjednuta zavođenjem Isaaca. — Podignem ručnik i šampon te ustanem. — Nemam više volje voditi ovakve razgovore. Idem pod tuš. — Ne. — Zgrabi me za zapešće. — Nismo još završile. Oslobodim ruku. — O da, jesmo. — Mislim da moramo prekinuti — dovikne za mnom kad iziđem iz sobe. — Molim? — Okrenem se i pogledam je. — Nakon što ste ti i Al otišle, malo sam popričala s Johanom i Leanne. Oboje misle da smo u nezdravom odnosu. — O čemu to, dovraga, trabunjaš? — O našem prijateljstvu. Godinama smo živjele kao sijamske blizanke, a tijekom tog se vremena nakupilo mnogo zle krvi. — Pokaže madrac na kojem sam sjedila. — A razgovor koji smo upravo vodile sve to potvrđuje. Cijela je situacija toliko smiješno melodramatična da se moram nasmijati. — Znači, prekidaš sa mnom? Ona slegne ramenima. — Mislim da ne bismo smjele provoditi toliko vremena zajedno. — Zbog jedne svađe? — Ne, zato što smo suviše vezane jedna za drugu. Leanne mi je ispričala što je Isaac govorio na seminaru koji je pohađala — o tome kako nas vezanost za neke ljude i predmete čini napetima, tjeskobnima, ljubomornima i ogorčenima, i kako je, uspijemo li presjeći tu

89

vezanost, lakše doseći sreću. — Znači, misliš da bi bila sretnija kada ne bismo bile prijateljice? Ona ponovno slegne ramenima i, prvi puta u cijelom razgovoru, svrne pogled i prestane me gledati u oči. Ne znam bih li zaplakala ili joj bacila bočicu šampona u glavu. — Cure! — Leanne dojuri u sobu i baci se na Daisy. Smije se kad izgube ravnotežu i padnu na madrac u zapetljanoj hrpi odjeće i udova pa se na trenutak opustim, odahnuvši što je taj neugodan razgovor s Daisy priveden kraju. — Dođi, šepava! — vikne Leanne vidjevši da je Al došepala u sobu, čvrsto omotanog gležnja. — Vani još lije kao iz kabla pa sam mislila da bismo mogle malo kartati. Što kažete na “Ulovi kučku?” Pogleda me i nasmiješi se od uha do uha. — Hoćeš igrati, Emma? — Zar zoveš Emmu kučkom? — reče Al, veselo se spustivši na madrac pokraj Leanne i namigne mi. — Ne. — Daisy se nalakti i blago ošine Al po nosu. — Leanne je pogrešno zapamtila ime te igre. Zove se “Ulovi pičku!” Al i Leanne zarokću od smijeha i naizgled kao da se ponavlja naša druga noć u Pokhari, samo što ovoga puta u Daisynu zadirkivanju nema razigranog tona, nema prijateljske iskre u njezinim očima. Nijednom me nije pogledala da provjeri smijem li se s ostalima. Kao da za nju više ne postojim.

90

DVADESET PRVO POGLAVLJE

Inače bih se ludo zabavljala gledajući kako Daisy bezuspješno pokušava glatko prijeći iz “kobre” u “psa koji gleda dolje”, nakon čega završi u zapetljanoj, zapuhanoj hrpi na terasi, ali suviše sam usredotočena na Leanne da bih se smijala. Čelo joj je izborano od koncentracije dok se njezini mršavi udovi svijaju i grče u vještim prijelazima iz jedne poze u drugu. Daisy i ja jedva da smo izmijenile pokoju riječ otkako smo “popričale” jučer ujutro, što je urodilo strašnom nelagodom koja posebice dolazi do izražaja zato što smo posljednjih dvadeset četiri sata zatočene u kući zbog kiše i Alina uganutog gležnja. Nisam prihvatila Leanninu velikodušnu ponudu da kartam s njima. Umjesto toga, čitala sam knjigu dok su ona, Al i Daisy psovale jedna drugu na pasja kola i gađale se kartama dobrih pola sata. Ostatak dana provela sam lutajući odmaralištem. Budući da je vani lijevalo, neki su provodili vrijeme okupljeni u dvorani za meditaciju, gdje su ćaskali i svirali, dok su ostali spavali ili čitali u spavaonicama, ili se motali po kuhinji pomažući pripremiti obroke. Oni prekaljeniji navukli su kabanice i izišli u vrt kako bi se pobrinuli za životinje i povrtnjak, ali većina nije izlazila iz kuće. Neko sam vrijeme provela s Al, Leanne i Daisy u dvorani za meditaciju, ali kako me Daisy posve ignorirala, a Leanne se pravila da je sve u redu, ubrzo mi je postalo neizdrživo pa sam otišla u kuhinju pomoći Raju guliti krumpir. Neobavezno smo čavrljali, ali kamen na srcu koji me cijeloga dana pritiskao nije nestao. Štoviše, otežao je. Nikada se u životu nisam osjećala osamljenije i izoliranije. Olakšanje koje sam osjetila probudivši se u vedro jutro bilo je gotovo opipljivo. Zemlja je još bila mokra, suviše mokra da bih pokušala ponovni spust s planine, ali terasa se brzo osušila i Isis je najavila da se satovi joge nastavljaju. — Svi legnite na prostirke i zauzmite položaj mrtvaca, pa ću vas provesti kroz malu vođenu meditaciju — reče Isis. Svi u grupi zauzmu položaj kao jedan, svi osim Franka, koji me pogleda u oči. Ne nasmiješi se niti kimne. Zuri u mene dok me ne prisili da svrnem pogled. Leanne primijeti kako me gleda i podsmjehne se. Usprkos njezinoj lažnoj druželjubivosti i pokušajima da nas sve uključi u bezbrojne igre “ulovi kučku”, “rizle” i pantomime, ne može sakriti koliko je oduševljena što se u mojem i Daisynom prijateljstvu naziru pukotine. U svim većim društvima postoji prirodna hijerarhija, a prilično sam sigurna kako je Leanne svjesna da je na margini. Nije joj dovoljno što je Alina najbolja prijateljica. Želi biti i Daisyna. Bolje je kljucati hranu s dva nosoroga, pogotovo ako otjeraš drugu pticu. Jedina osoba koja se prema meni istinski prijateljski ponaša je Al, ali ni na trenutak nisam uspjela ostati nasamo s njom otkako smo se jučer ujutro vratile s neuspješnog spusta do Pokhare. Na prstima obiđem grupu i sjednem na jednu od stuba koje vode u vrt dok Isis ostale vodi kroz meditaciju. Al, koja je zadnjih pola sata provela u kuhinji gdje joj je Sally pregledavala gležanj, pojavi se na pragu ulaza u kuću. Primijeti me i podigne ruku, a zatim polako doskakuće do mene i živahno se spusti na tlo. — Što ima? Izgledaš kao da ti je svega dosta. — Primijetila si da je Daisy prestala razgovarati sa mnom? — Primijetila sam da se jučer čudno ponašate, ali pretpostavila sam da će već danas sve biti po starom. Što se dogodilo? — Posegne u ovratnik majice i izvadi kutiju Marloboroa koji je zataknula pod naramenicu grudnjaka. Zapali sebi, a zatim mi ponudi jednu. Pušim samo kad sam pripita, ali sada svejedno prihvatim. Dim mi zagrebe grlo kad ga uvučem.

91

Ima nečeg neobično ugodnog u tom osjećaju. Snažno otpuhnem dim. — Netko joj je prenio sve o čemu smo nekidan razgovarale. Onda, prije polaska, kad sam ti ispričala kako je pokušala zavesti Elliota i onog drugog tipa. — Isuse. — Uzdahne. — Ja joj nisam rekla. — Znam. Mora da nas je netko prisluškivao. — Ljuta je? — Ljuta je na mene. Kaže da joj treba “prostora”. — Prstima opišem navodnike. — Navodno je razgovarala s Leanne i Johanom dok smo se pokušale spustiti niz planinu pa su je uvjerili da smo neprirodno vezane jedna za drugu i da će biti sretnija prestanemo li biti prijateljice. — Ma nemoj? — Al se namršti. — Znam da je Leanne popušila sve te hipijevske gluposti, ali Johan mi se činio u redu dok smo nekidan zajedno pušili. Možda su joj to rekli da je umire? Znaš kakva zna biti kad je spopadne žuta minuta. Pusti je nekoliko dana i bit će kao nova. — Samo želim kući, Al. Dosta mi je. Jučer je bilo grozno. Nisam mogla disati. — Znam kako ti je. Slušaj, popričat ću s Johanom o vremenu i pitati ga kad misli da bi bilo moguće ponovno pokušati stići do podnožja. Leanne misli da će od sada stalno biti ovako, da će svake noći padati kiša. Čovjek bi pomislio da će znati kako je ovdje u ovo doba godine sezona monsuna, s obzirom na količinu vremena koje je provela za laptopom istražujući sve o Nepalu prije puta... Zastane u pola rečenice kad se pokraj nas pojavi vitka prilika. Frank čučne i posluži se jednom od Alinih cigareta. — Moje dame — reče pripaljujući cigaretu u kutu usana. — Oprostite što vas prekidam, ali Isaac želi da se svi okupimo u dvorani za meditaciju na hitnom sastanku. Imamo, čini se, smrtni slučaj. Dvorana za meditaciju je krcata. Topla tijela ispunjaju svaki djelić sobe, stiješnjena jedno uz drugo dotiču si bokove i lakte, izvijaju vratove prema oltaru pred kojim stoji Isaac raširenih ruku i šakama steže drvo, zatvorenih očiju. Daisy sjedi s desne strane prostorije, naslanja se na zid stisnuta u sendvič između Raja i Johana. Čim se uguramo u sobu, na začelju kolone grupe za jogu koju predvodi Isis, Leanne primijeti Daisy. Podigne ruku u znak pozdrava i smjesta se odvoji od nas, tražeći put među ljudima koji sjede na podu prekriženih nogu. Al krene za njom, ali zastane nasred prostorije i osvrne se prema meni. Osmijeh joj izblijedi. Ne zna bi li nastavila slijediti Leanne ili ostala sa mnom. Nahrupi još ljudi i ispriječi se među nama. Al nastavi prema drugom kraju sobe, a ja sjednem na mjesto gdje sam se zatekla. Ispričam se Minki, jednoj od one dvije Šveđanke i obujmim koljena rukama kako bih zauzimala što manje mjesta. Zrak je gust od iščekivanja. Vlada muk, a kad god pod zaškripi jer netko promijeni položaj, svi se osvrnu kao jedan. Pokraj Isaacovih nogu sjedi muškarac kojega još nisam vidjela. Plećat je, obrijane glave, guste, crne brade, odjeven u majicu s natpisom AC/DC i odrezane vojničke hlače. Ne može mu biti više od dvadeset, najviše dvadeset dvije, ali motri prostoriju umornim pogledom muškarca dvostruko starijeg od sebe. — Bok, škvadro. — Prene me zvuk Isaacova glasa. — Hvala što ste se ovako brzo okupili. Kao što i sami vidite, Gabe se vratio. — Pokaže momka pod svojim nogama.

92

Nekolicina ga u dvorani pozdravi i mahne mu, ali Isaac ih utiša odmahujući glavom. — Ali stigle su nam loše vijesti o Ruth. Užasne vijesti... — Glas mu prepukne pa zatvori oči. Kad ih ponovno otvori, suze mu poteku niz obraze. Niti ih ne pokuša obrisati, a prigušen žamor ispuni prostoriju. — Grupa maskiranih muškaraca pokušala je opljačkati Gabea i Ruth tijekom uspona na planinu i, kad se Ruth usprotivila, jedan ju je od njih gurnuo s puta tako da je pala i udarila se u glavu. Razbojnici su otišli s magarcem i namirnicama, a Gabe je pokušao pomoći Ruth, ali... ništa nije mogao učiniti. Ruth je preminula prije negoli ju je uspio dovesti do Ekante Yatre. Začuje se kolektivni dahtaj zaprepaštenja za kojim ubrzo uslijedi krešendo žamora. Sally, sjedeći u sredini sobe pokraj Raja, privije se uz njega i pritisne lice uz njegova prsa. Jedina osoba koja ne reagira na tu vijest je Gabe. Sjedi pognute glave, s rukama u krilu. Isaac podigne ruke i graja se utiša do prigušenog mrmljanja. — Održat ćemo za nju slavlje sjećanja u srijedu navečer. Svi koji žele sudjelovati neka dođu na obalu rijeke u dvadeset dva sata. Želite li pomoći sa skupljanjem drva i građenjem lomače, okupite se ovdje danas poslijepodne, u petnaest sati. — Kremirat ćete je? — Skočim na noge i riječi mi pobjegnu s usana prije negoli ih uspijem zadržati. — Ovdje? Isaac kimne. — A nećete javiti njezinoj obitelji da je poginula? — Mi smo Ruthina obitelj, Emma. — Znaš što hoću reći. Njezinoj pravoj obitelji. Roditeljima, sestrama, braći. — Mi smo njezini braća i sestre — dovikne Isis iz kuta sobe. — Tako bi i sama željela — poviče netko drugi. Odjeknu glasovi, jedan za drugim: — Voljela je Ekantu Yatru. — Ovo mjesto bilo je cijeli njezin život. — Ruth pripada ovamo. Svi me gledaju i odjednom se počnem gušiti, kao da je iz sobe isisan kisik. Pogledam Daisy tražeći pomoć, ali ona obori oči. Ni Al me ne želi pogledati. Sklupčala se, pritisnuvši lice o koljena, stežući rukama listove. Ne može se nositi s razgovorima o smrti — ni o Tommyjevoj, ni o ičijoj drugoj. Jednom je otišla iz kafića kad nas je Daisy upitala koje bismo pjesme željeli da nam sviraju na pogrebu, a zatim počela pijana trabunjati o tome kako je na nama da spriječimo onog debila od njezinog tate da se pojavi na njezinome pogrebu. — Znači tako? — kažem. — Jednostavno ćete je spaliti i nećete o tome obavijestiti njezinu obitelj? Nećete javiti nepalskoj policiji što se dogodilo? I svi mislite da je to posve u redu? Isaac me dugo, sažaljivo pogleda kao da se nikada nećemo razumjeti. — A kako predlažeš da to učinimo, Emma? Nemamo internet, telefon ni poštanski sandučić. Čak i ako riskiramo da nas razbojnici ponovno napadnu pri odlasku u Pokharu, što dalje? Nemamo nikakvih podataka o Ruthinim roditeljima i ne znamo kako s njima stupiti u kontakt. Nisam čak siguran ni kako joj je prezime. Pred očima mi bljesne prizor prvog dana kada smo lakomisleno predale putovnice. — A njezina putovnica? Odnesete li je u britansku ambasadu, pronaći će njezine roditelje, čak i ako nije ispunila obrazac na stražnjoj stranici.

93

Crnokosi muškarac koji sjedi preda mnom osvrne se i protisne kroza zube: — Sjedni, sramotiš se. Isaac ga utiša mahnuvši rukom. — Emma je nova. Ne razumije. Muškarac me još jednom prostrijeli pogledom prije negoli slegne ramenima i okrene se na drugu stranu. — Ruth je spalila putovnicu nakon detoksikacije — reče Isaac. To učine svi koji donesu odluku da napuste svoje staro ja i postanu dijelom naše zajednice. Sama je to odlučila. Razumijem zašto ti je teško sve to pojmiti, jer to nije ono na što si navikla. Poslije ću ti rado sve objasniti, ako želiš. Najradije bih pitala Isaaca što je to detoksikacija i što sve uključuje, ali ne želim da me ostali počnu ušutkavati. Svi zure u mene, jedva čekaju da sjednem i začepim. Zrak je mutan od dima mirisnih štapića. Osjećam ga na usnama, na jeziku, u grlu. U sobi nema zraka i sparno je. Osvrnem se. Zašto su vrata zatvorena? Frank me pogleda u oči i namršti se. — Pristaješ li? — upita Isaac. — Da popričamo poslije? — Da — odvratim, ne dižući pogled. — Da, u redu. Na sve bih pristala, samo da prestanu zuriti u mene. — Super. — Isaac pljesne rukama i nasmiješi se, a raspoloženje se u prostoriji smiesta popravi. — Druga tema na dnevnom redu su mjere sigurnosti. Do sada nismo imali problema, ali ne znamo tko su ti tipovi niti koliko bi mogli biti opasni, stoga moramo uvesti određene mjere. Predlažem da počnemo s noćnom ophodnjom posjeda, samo nekoliko tjedana. Johane, ti ćeš u ophodnju s Emmom. Isis, ti ćeš s Daisy. Cera, ideš s Frankom. Raj, ti ćeš s... Prestanem slušati i spustim se na pod. Frank ispruži ruku da me pridrži. — Prava šteta što nismo u paru. — Nagne mi se toliko blizu da mi usnama okrzne uho. Dah mu je vreo, zaudara po kuminu i kardamomu. — Doista bih volio dobiti priliku da nasamo popričamo, Emma. — Oprosti — prisilim se podići natrag na noge. — Mislim da će mi pozliti. ★

Hladno je ležati na podu smočnice. Povratila sam dvaput u praznu kantu margarina koju sam pronašla na hrpi plastike u kutu, a studen podnih ploča umiruje mi zažarene obraze. Ispod vrata dopire bat stopa i razgovor dok ljudi napuštaju meditacijsku dvoranu i izlaze. Prene me buka iz kuhinje pa se odvučem dublje u smočnicu i zavučem se među vreće riže i brašna. Prilaze glasovi, jedan muški, jedan ženski. — Jesmo li sigurni? Ne bih željela upasti u nevolju. — U redu je, nema nikoga. — Zatvorit ću vrata. Vrata se sa škljocajem zatvore, a zatim se iz kuhinje začuje škripa drvenih podnica. Koraci su sve glasniji jer se primiču smočnici pa se sklupčam, sakrivši glavu za koljena. Sve je to posve uzaludno; čim netko uđe, smjesta će me ugledati. Vrata se zatresu na

94

šarkama, kao da se netko na njih naslonio, ali ne otvore se. Nekoliko sekundi poslije, začujem vlažno mljackanje dvoje ljudi koji se ljube. Ljubljenje se nastavi dobrih nekoliko minuta, a zatim nenadano prestane. — Gabe nije donio hranu. Ništa. Čak ni vreću riže. — Prepoznam Rajev glas. — Što da radim bez namirnica? Ne mogu skuhati ručak od zraka i vode, a gotovo nam je posve ponestalo leće. Čak i ako počnem štedjeti na onome što imamo, hrane je dovoljno samo za tjedan dana, najviše dva. Žena suosjećajno uzdahne. — Nije mi jasno zašto je Isaac poslao Ruth s Gabeom — nastavi Raj. — Gabe se već mnogo puta spuštao niz planinu s magarcem i Maoisti mu nikada nisu pravili probleme. Na povratku im preda dio namirnica i puste ga na miru. — Pod pretpostavkom da su ga opljačkali maoisti. — A tko bi ih drugi napao? — Ne znam. — Jesi li dobro? — Ne, nisam dobro. Ruth mi je bila najbolja prijateljica, Raj. Znam da u zadnje vrijeme nismo bile bliske, ali to ne mijenja činjenicu da je više nikada neću vidjeti. Nikada joj neću moći reći da mi je žao. — Zašto bi ti bilo žao? Samo si joj rekla da se mora malo primiriti, a nije te htjela poslušati. Znalo bi se čim bi ušla u zgradu, jer je toliko glasno negodovala i žalila se kao da namjerno želi da je svi čuju. Još je bila gora kad je u blizini bilo posjetitelja. Govorila je ono što ne treba. Dobro si postupila, odlučivši se distancirati od nje. U protivnom, ne bi samo Ruth bila ta koju je Isaac pozvao na razgovor u svoju sobu... — Raj spusti glas sve do šapta. — Hej, hej. Bit će sve u redu. Ne plači. — Zamišljam kako Raj privija Sally u zagrljaj i pritišće je uz svoja široka prsa. — Ovdje smo na sigurnom, a ja ću se već nekako snaći s hranom. Još imamo povrtnjak, voćnjak i kokoši, a i neke su koze već smiješno debele. Sve će biti u redu. Ponovno zašute, a ja oprezno protegnem noge. Trnci me stanu bockati od stopala do kuka kad ispružim nogu, ali suviše je obamrla da bih je kontrolirala pa se trznem i šutnem bačvu pred sobom. Velika limenka graha navrh bačve opasno se zaljulja i prevrne. Vršcima prstiju okrznem dno limenke, ali isklizne mi iz ruke i ona glasno zvekne o pod. Nastupi tišina, a zatim se začuje Sallyn zabrinut šapat. — Jesi li nešto čuo? Rajesh se nasmije svojim dubokim, grlenim smijehom. — Oprosti, krulji mi u želucu. — Siguran si? Mislila sam... — Pođimo malo sjesti pokraj rijeke. Po zapovijedi doktora Raja. — Ali... — Idemo, Sal. Ako je Sally i nastavila negodovati, više je ne čujem, a šljapkanje japanki po drvenim podnicama postupno zamre u daljini.

95

DVADESET DRUGO POGLAVLJE

Danas

Jane, još si unutra? Chloein tužan vapaj dopre ispod vrata zahoda. — Izlazim za sekundu. Čučim na dječjem zahodu u Osnovnoj školi Ringwald Street s mobitelom u rukama. Nekoliko sekundi nakon što sam vidjela Facebookovu poruku s Daisyna profila, Chloe je izjurila iz mačjeg dnevnog boravka i tutnula mi dva mačića u ruke. Kada sam ih vratila u njihove kaveze, zgrabila me za ruku i napola me odvela, a napola odvukla do Willova automobila, zahtijevajući da sjednem otraga s njom. Pokušala sam se oprijeti govoreći da imam bicikl, ali Will me odmah ponudio odbaciti po njega čim završi sajam. — Jane, sve će se narukvice prodati ako ne požuriš. — Stižem! Srce samo što mi ne iskoči iz usta kada se otvori Facebookova aplikacija za poruke. Daisy. Profilna fotografija je sitna, ali prepoznajem je. Malo, srcoliko lice uokvireno plavom grivom. Glava joj je zabačena jer se smije, a u podignutoj ruci drži čašu pjenušca ili prošeka. Stigle su četiri poruke. Otvorim jednu za drugom.

Pomogni mi, Emma! Klik.

Jako je hladno. Klik.

Nisi se vratila po mene. Klik. Ruke mi se tresu dok čitam posljednju poruku.

Ne želim umrijeti sama. Zahodski pregradak mi se zaljulja pred očima, a želudac zgrči. — Jane! — vikne Chloe. — Jane, je li ti zlo? Da pozovem tatu? Ruka mi je hladna i znojna u Chloeinu stisku dok me vuče uskim školskim hodnicima. Odjekuju smijehom, brbljanjem i cendranjem. Pokraj mene šibaju mutni obrisi uzbuđene djece i izmučenih roditelja. Obrazi mi gore, premda sam u zahodu poprskala lice hladnom vodom, a jezik mi je kiseo od hladne bljuvotine. — Vidim tatu! — Probijemo se kroz gužvu na ulazu u školu, a ja počnem loviti zrak.

96

— Tatice! — Chloe podigne ruku i mahne vodeći me preko igrališta. — Tatice, Jane je bilo zlo. O, eno mame! Mama! Pokušam uzmaknuti kada se visoka, vitka žena u crvenoj suknji do koljena, crnim čizmama i crnoj, kožnatoj jakni okrene začuvši Chloein glas, ali prekasno. Mahne mi pa me odmjeri od glave do pete. Zategnem rub polo—majice ispod vjetrovke, odjednom svjesna da sam još u radnoj odjeći. — Bok, mila! — Sara čučne i raširi ruke pa podigne pogled prema meni, a Chloe mi ispusti ruku i pohrli joj u zagrljaj. — Ti si sigurno Jane. Mnogo sam čula o tebi. Will, stojeći uz nju, prebaci težinu s noge na nogu. — Jane je bilo zlo — kaže Chloe izvukavši se iz mamina zagrljaja. — Čula sam je kako povraća u zahodu. — Chloe, nemoj sramotiti Jane. — Sara mi se ispriča pogledom. — Jesi li dobro? — Dobro sam. Ja... — Pritisnem rukom trbuh. — Mora da sam nešto loše pojela. — Vrlo si blijeda. — Will posegne u džep i izvadi novčanik. — Izvoli — pruži Chloe novčanicu od pet funti. — Idi Jane po bocu vode. — Dobro. — Chloe uzme novac i odskakuće igralištem pa nestane među djecom koja su se natiskala oko kioska s pićima. — Oprosti. — Sara mi pruži desnicu. — Willu upoznavanja baš i ne idu od ruke pa ću ja to obaviti, može? Ja sam Sara. Prihvatim njezinu ruku. Ima neočekivano snažan stisak. — Jane. — Chloe mi je mnogo pričala o tebi. Sinoć nije mogla spavati od uzbuđenja zbog posjeta tvom skloništu za životinje. — Da, Will mi je to rekao. Sara mu dobaci pogled i ukočeno mu se osmjehne. — Naravno. Dakle... — Opet me odmjeri. — Nakon ovog vraćaš se na posao? — Ne. Gotova sam za danas. — Često radiš subotom? — Povremeno, ovisi o rasporedu dežurstava. — Naravno. — Sara je voditeljica ljudskih resursa — kaže Will, malčice preglasno. — Radi za BT. Pokušam smisliti odgovor, ali ne domislim se ničemu osim: — Super. Sva pozornost usmjerena mi je na mobitel u džepu, u iščekivanju da opet zavibrira. Ta mogućnost me užasava, ali istodobno je očajnički priželjkujem. — To me sprječava da se uvalim u nevolje — kaže Sara i ležerno se nasmije. Kada smijeh zamre, tišina postane zaglušna. — Kako palac? — upitam sjetivši se da je išla na hitnu. — Bolje. — Izvadi ljevicu iz džepa i pokaže uredan zavoj. — To je dobro — odvratim, nakon čega se vrati neugodna tišina. — Mislim da će se Chloe morati laktovima probijati do stola s pićima — kaže Will na što se svi kao jedan okrenemo u tom smjeru. — Trebala bih krenuti — kažem kada Sara baci pogled na sat.

97

— Da. — Kimne mi kao da se slaže. — I ja, premda sam obećala Jo da ću svratiti do njezine tezge s tombolom da kupim listić. Wille, bi li mogao reći Chloe gdje sam kada se vrati? — Kad on kimne, Sara me pogleda: — Bilo mi je drago, Jane. Nadam se da će ti brzo biti bolje. — Hvala ti. Čvor napetosti u mojem želucu se razmota, bar mrvicu, kada Sara odmakne visoko podignuta čela, mašući ostalim roditeljima na drugome kraju igrališta. — Oprosti — kaže Will čim nas ona više ne može čuti. — Nisam znao da će doći. Stoji mi tako blizu da bih ga mogla dodirnuti kada bih pružila ruku, ali kao da je udaljenost među nama neusporedivo veća. Kao da smo oboje u nevidljivom energetskom polju. Ako se primaknemo korak previše, tuđi štit će nas odgurnuti. Ispuni me nenadan poriv da mu kažem kako sam neku večer uživala u Krstarici Galaktika, nakon što sam se natjerala na to, ali imam osjećaj da bi to bilo odveć prisno. Takav bismo razgovor vodili prije negoli je zaključio da mu je potreban odmor od mene. — Eno je! — Ramena mu se opuste od olakšanja kada se Chloe probije kroz vrevu djece pred tezgom s pićima s bocom vode pobjednički podignutom nad glavu. — Imam je! — viče trčeći prema nama pa mi tutne bocu u ruku. — Oprosti što mi je tako dugo trebalo. Baš kad sam došla na red, neka me teta u plavom počela ispitivati o Jane. — Rastvori šaku i vrati tati kusur. — Evo ti ostatka, tata. — Neka te teta pitala o meni? — Pritisnem ruku na grudi. — Aha. Pitala me zove li te moj tata Jane ili Emma. — Pogledava mene i Willa kao da mjerka našu reakciju. — A ja sam joj rekla da je to glupo pitanje jer svi znaju da se zoveš Jane. — Chloe. — Pazim da mi glas ostane miran dok guram ruku u džep sklapam je oko mobitela. — Je li te ta teta još što pitala? Chloe odmahne glavom. — Pokušala je, ali onda se ugurao Connor Murphy iz četvrtog razreda, a Jake Edwards je rekao da će ga odalamiti ako ne stane u red i... Will i ja se pogledamo dok ona prodornim, uzbuđenim glasom nastavlja priču o neostvarenoj tučnjavi. Zatim Will svrne pogled blago odmahujući glavom. — Kako je izgledala ta teta? — upitam kada Chloe napokon zastane da dođe do daha. — Obično. — Slegne ramenima. — Imala je plavi šešir.

98

DVADESET TREĆE POGLAVLJE

Pet godina prije

Ovo je sigurno nezakonito. Stojimo na obali rijeke dok se u tami do nas nazire obris pravokutne, drvene lomače, a jedino svjetlo dopire od baklji koje su toga jutra zataknute u meko blato. Prošla su dva dana otkako nam je Isaac priopćio vijest o Ruthinoj smrti. Nekako sam uspjela izbjeći obećan “razgovorčić” s njim, premda sam stalno bila u strahu da će mi prići. Pokraj mene stoji Al, s rukom u mojoj. Leanne i Daisy stoje joj s druge strane, tiho plačući. Svakih nekoliko sekundi puste si ruke da nadlanicom otru obraze, ali tek obrisane suze odmah zamijene nove. U njihovom prenapuhanom žalovanju ima nečeg prijetvornog. Ruth ne poznaju, nikada je nisu vidjele, a jecaju kao da su izgubile bliskog rođaka. — Moramo otići u britanski konzulat — odvrati mi Al šaptom. Oko nas su pripadnici Ekanta Yatre pa moramo biti tihe. — I obavijestiti medije. Ljudi moraju doznati što se ovdje događa. — Prvo se moramo domoći Pokhare. — Zaglavile smo ovdje na još bar mjesec dana, bar tako tvrdi Johan. Ne mogu vjerovati da nas je Leanne dovela ovamo u vrijeme monsuna. Gdje joj je bila pamet?

Upravo se ovome nadala, pomislim, ali to ne izgovorim. — Kako bilo — Al slegne ramenima — čini mi se da Daisy i Leanne ne kane tako brzo odavde. Bacim pogled na Daisy. Još mi se nije obratila od naše svađe u ženskoj spavaonici. Zalijepila se za Leanne pa ide s njom na svaku meditaciju, svako predavanje i sat joge. Za obroka, sjedi s Leanne ili pripadnicima Ekanta Yatre, dok ja sjedim za drugim stolom. Al katkad sjedi sa mnom, a katkad s Daisy. Pokušava se ponašati diplomatski, ali svejedno sam povrijeđena. — Ovo je bolesno. — Al pokaže glavom lomaču. — Ovi ljudi kao da žive na drugome planetu. Drhtala je od bijesa kada sam je prije dva dana zatekla u voćnjaku. Krišom sam se izvukla iz smočnice, a Al je sjedila pod stablom oraha, a zglobovi prstiju bili su joj crveni i izguljeni. Na kori drveta bilo je krvi. Nekoliko minuta smo šutjele, a onda se Al bacila naprijed i snažno tresnula zemlju objema šakama. — Njezina jebena obitelj! Ne trebam je niti pitati na što misli. — Najradije bih opalila tog Isaaca. — Mišići u vilici čvrsto su joj stegnuti. — Najradije bih ga nabila šakom u to njegovo samodopadno, oholo lice. Među svim tim jebenim ljudima, Emma, ti si se jedina pobunila. Što im je svima?

99

Tada je zaplakala, tiho, sjedeći prekriženih nogu na zemlji prekrivajući si lice objema rukama. Sjela sam do nje, nježno joj gladeći leđa dok jecaji nisu popustili, a ona se uspravila i posegnula za kutijom cigareta. To nam je bila posljednja prilika za razgovor na samo. Isis i Cera pridružile su nam se za nekoliko sekundi, govoreći da im treba naša pomoć u čišćenju kokošinjca. Otada nas nisu ostavile same. Čak i sada, kada su dalje u redu ožalošćenih, osjećam kako nas fiksiraju pogledom. Gotovo kao da slute što kanimo. — Molim vas tišinu jer stiže Ruthino tijelo. — Isaacov glas jasno i glasno odjekuje vrtom dok prelazi terasu. Uz bok mu hodaju Johan i Gabe, obojica s bakljama u desnici i posudicom s mirisima na lancu u lijevoj. Svjetlost vatre obasjava im lica, crtajući im tamne sjene pod očima, jagodičnim kostima i bradom. Za njima se vije perjanica dima. Iz dima izađu šestorica muškaraca. Na ramenima nose tijelo umotano u rubac, iz kojega se nazire sivo, voštano žensko lice. To mora da je Ruth. Niz ožalošćenih na obali rijeke rastvori se kada nosači priđu lomači. Al se privije uz mene. Osjećam kako drhti kroz tanak materijal njezine vjetrovke. — Mislim da ja ovo ne mogu. — Možeš. — Leanne se nagne prema njoj, a uglato joj lice izviruje ispod slojeva tkanine koju je svila u rubac na glavi. — Jaka si ti. — Nisam. Stvarno jebeno nisam. Utihne dok tijelo polažu na lomaču, a Isaac posegne za bakljom u Jacobovoj ruci. Pruži je prema suhome lišću i drvetu za potpalu ispod nje. Jedan treperav plamičak lizne suho drvo. Al istrgne ruku iz moje i otrči u tamu, natrag prema kući. — Idem ja. — Leanne mi položi ruku na rame. Njezina gesta me razoruža. To je prvi put da me dodirnula od dolaska ovamo. Želi li me utješiti ili spriječiti da pođem za Al? Otrči u tamu prije negoli je stignem spriječiti, a rubac joj spadne s glave, vijoreći se za njom u trku. Daisy mi dobaci pogled pod vunenom kapuljačom. Vjetrovku je zamijenila dekom od jakove vune, kakve nose žene Ekanta Yatre. Oči su joj zasjenjene i umorne, a usne čvrsto stisnute u tanku crtu. — Ne znam zašto Al pravi frku — kaže. — Ruth nije bila bliska sa svojom obitelji i očito je da nije imala drugoga razloga za povratak u Veliku Britaniju. Zašto bi inače spalila putovnicu? — Dais... — Njezino mi ime nastane na usnama, ali ona se okrene i udalji duž niza ožalošćenih prije negoli ga stignem izgovoriti. Kada prođe pokraj Franka, on primijeti da gledam prema njemu pa me nijemo pozdravi podignutom rukom. Ne obazirem se na njega jer gledam kako Cera privija Daisy u topao zagrljaj. Plamenovi sada ližu više, dohvaćajući rubove Ruthina pogrebnog rupca. Vidim nad njih obris njezina profila, luk trbuha, oblik ruku na prsima. Vidim sve to — vidim tijelo pet metara pred sobom na humku drveta — a svejedno ne mogu prihvatiti da je to stvarno. FJMe — Teško je to pojmiti, zar ne? — Nadrealno — odvratim kada Johan stane do mene, zaklanjajući mi pogled na Daisy i Ceru. Johan ne odgovori. Oči su mu uprte u Ruth dok joj plamenovi gutaju stopala, listove, trup. Rubac se brzo zapalio i izgubljena je u oblaku crnog, kiselog dima. — Što Isaac radi? — upitam gledajući kako triput u smjeru suprotnom od kazaljke na satu obilazi lomaču prije negoli će stati mirno. — Oprašta se. Hinduisti triput obilaze tijelo — jednom za Brahmu stvoritelja, jednom za 100

Višnua čuvara i jednom za Šivu razarača: trojstvo hinduističkih bogova. Ovako se opraštamo od Ruthina tijela, uma i duha. Vatra pucketa i praska, a nekoliko žena u nizu prekriju nos i usta rupcima ili rukama. Pogledam Johana. — Je li Ruth bila omiljena među pripadnicima Ekanta Yatre? U obrazu mu se trzne mišić i Johan obriše oči od gustog, sivog dima koji kulja prema nama. Smrdi, odvratno, po pečenome mesu. — Omiljena? — Mišić mu se opet trzne, ali izraz lica ostane nečitljiv. — Pa, voljeli smo je. — A Isaac? Johan ne odgovori. Oči mu trepću i suze od dima koji se vrtloži oko nas, ali pogled mu se ne miče s Ruthina tijela. — Je li ovamo došla sama? — upitam. — Ne. Došla je sa Sally. Sally i Raj razgovaraju, malo dalje u redu. Okrenuti su jedno prema drugome tako da sve ostale isključuju iz razgovora, ali tijela im se ne dodiruju. Ali dok govore, nadlanice im se dotaknu i isprepletu prste. To je sitna, ali prisna gesta. Sally osjeti da gledam pa izvuče ruku iz Rajeve. On je iznenađeno pogleda, ali onda vidi što je Sally zapazila — mene kako ih gledam — pa se odmakne od nje. — Što je bilo? —Johan me radoznalo pogleda pa baci pogled na Sally i Raja. Oni kimnu u znak pozdrava. Johan odzdravi. — Emma? — Opet pogleda mene. — Što si vidjela? — Ništa. — Jesi li sigurna? — Da. — Dobro, zato što smo u ophodnji. — Što tražimo? — Rupe ili procjepe u ogradi, tragove pokušaja provale. — Pokaže od rijeke prema ogradi. Baklje su raspoređene na svakih nekoliko metara, ali većina ograde je u tami. — Isaac misli da nam ljudi koji su napali Ruth i Gabea predstavljaju prijetnju. Udalji se ne pričekavši odgovor, krupnim koracima grabeći prema voćnjaku. Ostanem na mjestu. Ljubazno ćaskanje s njim pred svima jedna je stvar, ali ne bih rado nestala s njim sama u noći. Sudjelovao je u tome da se Daisy okrene protiv mene pa mu ne vjerujem, premda ga Al smatra opuštenim i srdačnim. Ali možda bi mi mogao odgovoriti na neka pitanja koja ne želim postaviti Isaacu. Pričekam nekoliko minuta a onda pođem za njim. ★ Pet do deset minuta hodamo u tišini, prema ogradi skloništa, zastanemo samo da Johan pregleda male procjepe u ogradi ili neobične predmete na zemlji. Za sada je u platnenu torbu koju nosi prebačenu preko tijela ubacio samo jednu ružičastu japanku, lopaticu i komadić drveta. Kada stignemo do hrpe drveta za ogrjev, naslaganog do visine struka i poduprtog sjekirom, izvadi komad drveta iz torbe i baci ga na vrh. — Johane — kažem mu kada položi ruke na lokot i lanac koji drže ulazna vrata pa ih snažno povuče. Čvrsto se drže. — Mogu li te pitati nešto o vezivanju? On ramenom udari o vrata. Zaškripe pod njegovom težinom, ali ne popuste. — Što s

101

tim? — Vjeruješ da se moraš odreći vezanosti da bi dosegao mir, zar ne? — Točno. Opet utihnemo i vratimo se voćnjakom. Ondje je stablo manga, svega nekoliko metara od ograde tako da mu grane dodiruju bodljikavu žicu, kao da očajnički pokušava pobjeći. — A je li onda... — Zastanem da razmislim kako uobličiti pitanje. — Gleda li se prijeko na parove? Ovdje, mislim. — Bila si na seminaru na kojem je Isaac govorio o ovisničkim odnosima? — Ne, na tom nisam. — Onda nećeš shvatiti na što mislim kada spomenem zatrovanost uma. U osnovi, da bismo bili uistinu sretni, moramo osloboditi svoje umove bijesa, neukosti i ovisničkih odnosa. — Dakle, ništa od zaljubljivanja? Ništa od... — Pred očima mi bljesne Daisyno lice. — ... bliskih prijateljstava. — Možeš voljeti. Naravno da možeš. Potičemo vas da volite ljude oko sebe, ali ne odobravamo ljubav koja svojata predmet ljubavi. Kada volimo samo jednu osobu, u život prizivamo razne ružne osjećaje — ljubomoru, nepovjerenje, sumnju, ovisnost, potrebu, očaj, zbunjenost, frustraciju. — A što s povjerenjem, toplinom, brižnošću, prisnošću? — Sve te osjećaje dijelimo u zajednici, Emma. — Johan prestane hodati i pogleda me. — Ali budući da nismo vezani ni u uz koga pojedinačno, ne postoji ljubomora, posesivnost ni bijes. Ne možemo svojatati drugu osobu kao ni zrak koji dišemo. — Ali zar ti to ne nedostaje? Ne nedostaje ti jedna osoba koju voliš i uzvraća ti ljubav? Johanovo lice ostane isto — ravnodušno, staloženo, obuzdano — ali nešto mu bljesne u očima, iskra žaljenja ili čežnje, ali odmah zgasne. — Ne — odgovori. — Zašto i bi? Mogu spavati s kim god poželim, kad god poželim, i nitko mi ne sere. Zar to nije san svakog muškarca? Zabaci glavu i nasmije se, ali smijeh zvuči usiljeno, a borice oko očiju mu se ne prodube kada spusti vjeđe. Laže.

102

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

Na obali rijeke nema ni traga Ruthinu tijelu. Od sinoćnje kremacije ostali su samo deseci stopa na blatnoj obali i crn, pepeljast pravokutnik na mjestu lomače. Zrak je čist i nepomičan, a sunce iskri na brzoj rijeci. S vodopada dopire zvonak ženski smijeh, jer se mala grupica žena igra pod kaskadama. Ograda izgleda niže nego sinoć, a bodljikava žica manje strašna. Johan i ja vjerojatno smo je cijelu obišli dvanaest ili trinaest puta kada smo začuli gong koji obilježava svršetak naše smjene. Čavrljali smo, ali površno, o razlikama između Švedske i Velike Britanije te o smanjenim zalihama hrane u Ekanta Yatri. Kada sam ga pitala o obitelji i prijateljima u domovini, Johan mi je u prolazu počeo pokazivati floru i faunu. Kada je naša ophodnja završila, otpratio me do ulaza u žensku spavaonicu. Leanne i Al bile su zajedno sklupčane u kutu, a Daisy je sama spavala nekoliko metara dalje. — Johane — zazvala sam ga kada se vratio na drvenu stazu. Okrenuo se. — Da? — Jesi li ti rekao Daisy da mora raskinuti nezdravu ovisnost o meni? — Zašto bih to učinio? — Ne znam. Mislila sam da si joj to savjetovao kada ti se obratila za mišljenje. Nisam mogla niti sanjati da je čula što sam rekla Al. Samo sam morala malo olakšati dušu. Nisam je željela povrijediti. Bi li mogao razgovarati s njom u moje ime? Bi li joj to mogao objasniti? On tiho uzdahne. — Vidiš li što ti nezdrava ovisnost čini, Emma? Okrene se i vrati u glavnu zgradu. — Bok, Emma, kako si? Trgnem se kada se Frank privuče do mene s rukama u džepovima, oborene glave, čekinjave brade spuštene na uska, golublja prsa. — Nemaš ništa protiv da ti se pridružim? Najradije bih odgovorila da imam, da uživam sama na obali gledajući rijeku kako se vrtloži i teče, ali samo odmahnem glavom. Za razliku od nas četiri, Frank je došao ovamo sam i čini se da nije stekao baš mnogo prijatelja. Njegovi pokušaji da se sprijatelji sa mnom u najgorim su trenucima bili ljigavi, a u najboljima očajnički, ali tko sam ja da ga odbijem samo zato što ne zna s ljudima? — Naravno — kažem. — Kako si? — Izbezumljeno. — Kremacija? — Pokažem glavom crni pepeo koji na to podsjeća. — To i... sve ostalo. — Znam na što misliš. — Da? — Da, znam.

103

Frankove su oči malčice preblizu jedno drugome, a zjenice su na jarkom poslijepodnevnom svjetlu sitne, tamne točkice. — Ovo i normalnost su kao nebo i zemlja. Nema to nikakve veze sa sjedenjem za radnim stolom i zurenjem u zaslon. — To si radio? Prije dolaska ovamo? — Aha, bio sam bankar. U londonskome Cityju. Znam, znam. — Podigne ruke kao da se predaje. — Nemoj nikome reći jer će me inače baciti maoistima. Nasmijem se. — Sigurno ne bi, ali svejedno ti savjetujem da to ne spominješ pred Leanne. Ona je aktivna članica Socijalističke radničke stranke, bar je bila dok smo studirale. — Tako ste se upoznale? Na faksu? — Aha. Sve smo se ondje upoznale. Daisy sam upoznala na brucoškom tjednu. Izgubila sam cimericu u bijegu s koncerta i baš je tražila pogledom u gomili kada mi je prišla neka dotjerana plavuša koja me trknula i rekla: “Mrzim redove. Ako se podvučemo pod stol sa suvenirima, možemo zbrisati kroz protupožarni izlaz.” Uključio se alarm pa su morali evakuirati cijeli studentski dom! — Zvuči tipično za nju. — Ne znaš ni pola toga! — Morat ćeš mi jednom ispričati. — Podigne obrvu. — A druge dvije? Leanne i Al? — Leanne je s Daisy slušala sociologiju, a Al joj je bila najbolja prijateljica iz doma. Leanne je upoznala Al s Daisy i... one... dobro su se složile. — Zastanem. Ne spomenem koliko je puta Al prošla rukom kroz kosu dok je upoznavala Daisy ni kako bi joj se donji dio vrata zarumenio kada bi joj Daisy pohvalila jaknu. Svima, uključujući Daisy, bilo je očito da se Al zatreskala u Daisy, na što je Daisy igrala, očijukajući s njom kao luda kad god bismo se sve zajedno napile. Ne znam bi li to ikada otišlo dalje da Daisy nije poljubila Al za šankom studentskog doma. Te je večeri radio šanker koji joj se sviđao, ali cijele večeri uopće se nije obazirao na nju, osim što joj je nekoliko puta uljudno kimnuo. Taj poljubac bogme je privukao njegovu pozornost, kao i još nekolicine muškaraca iz reda, ali kada se Daisy odmaknula od Al, uhvatila šankerov pogled i objavila: “Emmina cimerica je otputovala pa imam tulum! Hoćeš doći?”, samo je slegnuo ramenima i vratio se blagajni. Al je ostala zgranuta — poljupcem ili Daisynom nenadanom odlukom da priredi tulum, ne znam — ali kada ju je Daisy zgrabila za ruku i rekla: “K‘o ti kriv. Idemo, Al”, spremno je pošla za njom. Improvizirani tulum bio je totalni promašaj — samo ja, Leanne, Daisy, Al i dva tipa iz susjednog stana na koje smo naletjele na stubištu. Poslužili su se s pola boce vina koje je ostavila moja cimerica, iskapili je pa otišli doma jer nije bilo druge cuge. Leanne se petnaestak minuta poslije vratila u dom, budući da je Daisy objahala Al na sofi i glasno je žvalila, ja sam se ispričala i otišla u krevet. Svaka Alina nada da će njihov seks za jednu noć prerasti u vezu, skršena je sutradan ujutro kada je Daisy, mamurna i umotana u deku na sofi, trknula Al i sa svojim najšarmantnijim smiješkom rekla: “Sinoć sam se baš zanijela, ne? Baš sam vražica. Oprosti, draga, neće se ponoviti.” Bila sam toliko ljuta na nju da sam morala izaći iz sobe. — A Daisy je upoznala Al i Leanne sa mnom — kažem Franku. — Jasno. — Kimne. — I otada se stalno družite? — Na neki način. Sve živimo u Londonu, ali druge dvije ne viđam tako često kao Daisy. Nekoć smo živjele kao sijamske blizanke. — Nekoć?

104

— Mislim da smo to nadrasle. — Ne mogu vjerovati da potpunom neznancu govorim istinu o našem odnosu, ali to je neobično oslobađajuće. — Kaže se da nam ljudi dolaze u život s razlogom, privremeno ili zauvijek. Možda moraš pozvati nove ljude u život da vidiš što će se dogoditi. — Priđe mi korak bliže. Ja odlučno uzmaknem. Nitko na terasi ne radi jogu i vrata su čvrsto zatvorena. Nema nikoga ni u voćnjaku ni u povrtnjaku. Iz tora glasno bleje koze, ali nitko se ne brine za njih. — Uživala sam u razgovoru, Frank, ali moram natrag. Cure se vjerojatno pitaju gdje sam... — Jesi li vidjela Paulu? — Dodirne mi nadlakticu. — Nisku riđokosu curu koja brine o kozama? Paula. O njoj su Isaac i Cera govorili u njegovoj radnoj sobi dok sam ih prisluškivala. Cera se bojala da će nam ona nešto reći, ali Isaac ju je uvjerio da je dobro nakon detoksikacije, što god to bilo. Mogla bih reći Franku što sam načula u Isaacovoj sobi, ali nešto me u njemu ispunja nelagodom. — Paulu? Da, ja... ovaj... ne, ne, ne bih rekla da sam je danas vidjela. — Nestala je. — Frank mi tako snažno stegne biceps da zgranuto ciknem. — Tražim je već nekoliko dana ali nema joj traga. — Frank. — Naglašeno spustim pogled na svoju ruku. — Oprosti. — Pusti me, ali ne pokuša uvećati udaljenost među nama. — Pitao sam nekoliko ljudi jesu li je vidjeli, ali svi kažu: “Joj, baš ti je promakla” ili “Siguran sam da sam je prije samo minutu vidio u sobi za meditaciju.” Jesi li je ti vidjela? Razmisli. Je li sinoć spavala u ženskoj spavaonici? Je li bila ondje jutros? Kada se sjećaš da si je noću vidjela na spavanju? — Ja.. .ne znam. — Zakoračim na nasip, prema sigurnosti kuće. — Evo, potražit ću je večeras. Sigurna sam da je dobro. Polaskat će joj što se ti... Jao! Frank me za zapešće povuče natrag niz nasip. — Frank, prestani, boli m... — Moraš sa mnom. — Počne grabiti duž obale, vukući me za sobom. — Ako je Paula još u Ekanta Yatri, onda je zaključana u nekoj od koliba. Samo još ondje nisam provjerio. — Dobro. — Pokušavam se nagnuti unazad i ukopati pete u zemlju da usporim Franka, ali japanke mi se kližu po blatu. — Pusti me pa idem s tobom. Nema potrebe za... — Ne. — Frank se naglo okrene. — Nisam glup, Emma. Vidio sam kako pogledavaš kuću. Želiš pobjeći. Ponašam se “čudno”, ne? — Ne, kunem se, ja... — Tako je bilo i na poslu. Sve tajnice i osobni asistenti okupljali su se u dnevnome boravku da bi mi se smijali i tračali me. Čudak Frank — glas mu postane oktavu viši — tako su me zvali. Mislili su da ih ne čujem, Emma, ali nisam gluh i, što god oni mislili, imam osjećaje. — Naravno da imaš. Posve te razumijem. — Ne obazirući se na panično bubnjanje vlastita srca, položim ruku na Frankovu. Uspijem li mu odmaknuti jedan prst, stisak će popustiti pa ću... — Ne, ne razumiješ. — Nastavlja me vući prema mostu. — Nemaš osjećaja. Bar ne pravih, iskrenih osjećaja za prave ljude. Ne misli da nisam primijetio kako si digla nos kada sam se pokušao sprijateljiti. Ne misli da nisam vidio kako se dodvoravaš Isaacu i Johanu samo zato što su visoki i zgodni. Mislio sam da si drukčija, Emma. Kada si se suprotstavila Isaacu u vezi Ruthine smrti, pomislio sam, evo nekoga s kime se mogu povezati, kome se

105

mogu diviti — kao što se divim Pauli — ali sinoć sam vidio kako se ulizuješ Johanu — “O, Johane, ti, visoki, muževni Šveđanine... O, Johane...” Frank si nastavi mrmljati u bradu tegleći me za sobom kao vreću krumpira. Tražim na obali nešto što bih mogla iskoristiti kao oružje. Ugledam nekoliko letvi preostalih od lomače, ali meke su, mrvljive i pougljenjene. Pokušam dohvatiti granu oraha dok me Frank vuče voćnjakom, ali previsoko su pa mi prsti hvataju samo zrak. — Upomoć! — viknem kada priđemo prvoj kolibi. — Neka mi netko pomogne! Padnem na koljena kako bih težinom tijela istrgnula zapešće iz Frankova stiska pa otpužem natrag prema mostu. Uto osjetim ruku na ovratniku majice i Frank me povuče natrag na noge. — Prestani! — vikne Frank pa me obujmi rukama prikliještivši mi ruke uz bok. — Ponašaš se histerično. Treba mi tvoja pomoć. — Upomoć! — opet viknem. — Upo... — Frank mi začepi rukom usta. Frank pritisne obraz uz moj tako da mi njegove čekinje grebu lice, a znoj mi se razmazuje po koži. — Smiri se, Emma. Neću ti nauditi. Samo trebam tvoju pomoć. Tražim Paulu. — Govori polako i razgovijetno. — Kada je pronađem, kada je pronađemo, pomoći ćeš mi da pozovem Isaaca na red. Sluša te, Emma. — Mmmm. — Kimnem glavom ispod njegove ruke. — Mmmm. — Morat ću ti vezati usta. — Strgne rubac koji nosim na kratkim hlačama umiesto pojasa i njime mi veže usta. — Vrisneš li, svi će se sjatiti i nikada nećemo pronaći Paulu. To razumiješ, je li? Kimnem. — Sada ustani. — Primi me pod pazuha i ustajući zastenje. — Hodaj! Bocne me u leđa tako da zakoračim prema kolibi. — Znaš što sam mislio? — kaže nekoliko minuta poslije hodajući iza mene. — Kada sam stigao i vidio ove kolibe? Pomislio sam da su idealna skrovišta za jebanje. Kada ne reagiram, opet me bocne. — Svi to rade. To znaš, ne? Ti prljavi hipici svi se ševe k‘o zečevi. Tvoja prijateljica Daisy pojebala ih je pola tuceta — čuo sam kako muškarci govore o njoj. Čak se ona mršava ptičica koju zoveš prijateljicom nekoliko puta izvalila na leđa. Svi se ševe. Svi osim tebe i mene, Emma. Tebe to ne ljuti? Od prve kolibe dijeli nas nekoliko koraka. Kroz pritvorena vrata vidljiv je rub jednog od “kreveta” za masažu. Stegnem pesnice kada me Frank gurne prema njemu. — Ti si drukčija, Emma. Ne daš se bilo kome. To sam osjetio čim sam te vidio. Drukčija si, posebna. I ti si to u meni prepoznala, zar ne? Zato si bila tako stidljiva. Željela si da te lovim, osvajam te. Tako sam čuo. Tako sam... Tresnem ga u vilicu najjače što mogu. Zatetura unatrag, a ja padnem prema njemu, izgubivši ravnotežu od siline udarca, a onda ga opet udarim, ovoga puta u grkljan, pa sletim na njega kada se strovali na pod. Otkotrljam se prije nego što dođe k sebi, strgnem rubac s usta, brže—bolje ustanem i dam se u trk. Trčim koliko me noge nose natrag između stabala oraha, natrag preko mosta, prema vodopadu, ostalim ženama, sigurnosti, prema... Desnica mi klizne u stranu i tresnem o zemlju. — Jebena kujo. — Frank je na meni. Zamahnem na njega, na njegovo srdito, zajapureno lice, na sitne, staklaste oči i mokra, otvorena usta, ali ovoga puta ščepa me za zapešća i prikliješti mi ih iznad glave, prvo rukama a onda koljenima. Pritišće me punom težinom naliježući na mene i pokušavajući pritisnuti usne na moje. Šibam glavom lijevo i desno, ali

106

zgrabi me za bradu i zadrži je. Spusti lice prema mojem a onda osjetim njegove usne i ljigav jezik koji mi se probija između zuba. Uvija jezik oko mojeg pa mi ga gurne duboko u ždrijelo tako da mi dođe na povraćanje. Um mi utone u zimski san. Zavuče se u neki mračni zakutak i čeka. Frankova mi se ruka nađe među mojim bedrima i trlja me kroz pamučne hlačice pa mi se tijelo opet s trzajem probudi. Udaram petama o golu zemlju i izvijam leđa, podižući i spuštajući bokove dok se migoljim, izvijam i skupljam zalet da ga zbacim sa sebe, ali on mi reži u usta i prčka mi po pojasu hlača koje mi potom strgne s bokova i povuče sve do bedara. S njima odu i gaćice. Frank brzo diše, s čela mu kapa znoj, vilica mu je ovješena, a pod donjim zubima nakupila mu se slina. Ne mogu se pomaknuti. Vidim ga. Osjećam ga. Njušim ga. A ne mogu se pomaknuti. Nisam sigurna čak niti dišem li. Pokušam okrenuti glavu ulijevo, udesno, zatvoriti oči, blokirati ono što slijedi, ali ne mogu. Mogu samo zuriti u Franka koji se nadvio nad mene, držeći mi ruke nad glavom i gurajući mi koljeno među bedra da mi raširi noge. Silovat će me, a ja ga ne mogu spriječiti. Cvrčci i dalje cvrče, rijeka i dalje huji, žene na vodopadu i dalje se smiju, a u meni nešto umre. A onda se začuje rika, pucanje grana i neko bubnjanje kao da vječno traje. Potom muk.

107

DVADESET PETO POGLAVLJE

Danas

Prošla su dva dana od Chloeina školskog sajma. Ubrzo nakon što nam je Chloe prenijela riječi “tete u plavom šeširu”, Will ju je odveo da potraže mamu pa mene odbacio u Zelena polja po bicikl. Cijelim putem nijedno od nas nije reklo ni riječ. Osjećala sam kako bijes kipi u njemu kao lava, ali kada god bih pokušala nešto reći da raspršim napetost, riječi bi mi se osušile na jeziku. Što sam mogla reći? Da me strah da nas motri onaj tko mi šalje poruke? Da znaju da sam u vezi s Willom i da je Chloe njegova kći. Poruka s Facebooka nije poslana s Daisyna izvornog profila na kojem smo na naslovnoj fotografiji bile nas četiri — ja, Daisy, Al i Leanne u nekom londonskom klubu ili pivnici, zagrljene, s pićem u ruci. Poruka nije poslana s tog profila koji, izuzev sve manjeg broja komentara tipa “počivala u miru, Daisy” i “još nam nedostaješ, Daisy”, nije bio obnovljen od našeg odlaska iz Velike Britanije. Ne, pošiljatelj je napravio njezin nov profil s istom profilnom slikom, ali bez podataka o prijateljima, naslovne fotografije i ostaloga. Jedini podatak je trenutačna lokacija: Anapurna, Nepal. Nisam ponovno pročitala poruke dok se Willov automobil udaljavao od Zelenih polja. Čekala sam da prvo provjerim jesu li zaključana sva vrata i prozori, kada sam navukla sve zavjese, natočila si čašu vina i tek ih tada ponovno pročitala.

Pomogni mi, Emma! Jako je hladno. Nisi se vratila po mene. Ne želim umrijeti sama. Mora da su poslane u razmaku od nekoliko sekundi, jedna za drugom. Pročitala sam ih nekoliko puta pa sjela za laptop i potražila je na Googleu — Daisy Hamilton. Čitala sam članke na nizu portala, ali u svima je pisalo isto što i u Daily Mailu: četiri prijateljice otišle su na godišnji odmor i samo su se dvije vratile. Nigdje nije pisalo da je Daisy pronađena živa i zdrava, a ni da je pronađeno tijelo. Nikako nije mogla preživjeti ono što se dogodilo. Ili? Sjedeći u mraku s gotovo cijelom bocom vina u sebi, igrala sam se nagađanja. Što ako je još živa? Što ako me proteklih pet godina traži? Što ako je poruke napisala Al? Što ako je to nastrana šala? Ona jedina zna za moj profil pod imenom Jane Hughes. Možda mi nije oprostila kako sam reagirala na članak koji je napisala, ali moj bijes bio je opravdan. Od onoga što smo proživjele u Ekanta Yatri napravila je senzaciju. Iz članka bi se reklo da smo se Daisy, Leanne i ja svojevoljno upustile u orgije i popušile Isaacova duhovna sranja te da je mene Al od svega toga uspjela izbaviti. Tvrdila je da je novinarka iskrivila njezine riječi, ali u članku je bilo mnogo detalja koje joj je samo Al mogla reći. 108

Sinoć mi je pala na pamet druga mogućnost. Što ako se Will pravio da je Daisy? Nešto je kuckao po mobitelu nekoliko trenutaka prije negoli je moj mobitel zapištao. Ako sam išta naučila u Nepalu, onda je to da ljudi koji djeluju bezazleno mogu biti neopisivo okrutni. Možda je to za njega bolesna igra, osveta za to što mu nisam mogla povjeriti svoju prošlost. Ne, tu sam ideju odbacila čim mi je pala na pamet. Bila je smiješna, a smiješna sam bila i ja nakon boce i pol vina. — Bok, Jane! — S druge strane sobe maše mi Angharad. Pred njom na pultu poredano je sedam aluminijskih zdjelica, punih suhe pseće hrane. — Počela sam s hranom. Je li to u redu? Za osobu koja mi je možda ukrala pismo, djeluje neobično spokojno. Budući da nisam sto posto sigurna da mi je upravo ona ukrala pismo, moram oprezno odigrati ovu igru. — Naravno. — Bacim pogled na popis lijekova na zidu meni slijeva. — Jesi li rasporedila i lijekove? — Za Stellu, Willow i Bronxa? Aha, stavila sam ih u hranu. — Pokaže prve tri zdjelice. — Super. Počet ću s čišćenjem. Ja ću srediti Jacka, Vinny, Murphy i Chestera, a možeš ti preostale? — Naravno. Kada stignem do vrata, zazove me: — Jane! — Da? — Je li ti bolje? — Jest, hvala. — Dobro. Mislim da se Sheila zabrinula za tebe. Rekla je da te boravak u zaključanoj staričinoj smočnici vratio u prošlost. — Upitno me pogleda. — Sigurno je bilo strašno. — Sada sam dobro. — Je li mnogo vremena prošlo od tog traumatičnog događaja? — Radije ne bih govorila o tome, ako nemaš ništa protiv. — Ne, naravno, naravno. — Sagne se po vreću s hranom za pse. — O, Angharad. — Da? — Podigne pogled. — Jesi li možda trknula moju komodu kada si u petak bila kod mene? — Trknula? — Namršti se. — Ne, prilično sam sigurna da nisam. Zašto? — Neki dokumenti... jedan dokument je nestao. Ako si ga udarila, morat ću pogledati ispod njega, ali jako je težak. Kada si ušla, nisi slučajno vidjela kako nešto leprša na pod? Račun ili... — Pogledam je ravno u oči. — .. .pismo. — Nisam ništa vidjela. — Umilno se nasmiješi. Ili je izvrsna lažljivica ili doista nema pojma o čemu govorim. — Posve si sigurna? — Da. — Kimne. — Želiš li da ti pomognem pomaknuti komodu? Mogla bih poslije svratiti ako treba. — Ne, hvala ti. — Zadržim se na pragu jer mi nešto sine. Ako je Angharad uspjela sama ući zato što su vrata bila otvorena, mogao je ući bilo tko. Netko se mogao ušuljati u kuhinju

109

prije nje i... Nakostriješe mi se sve dlačice na rukama i zadrhtim. — Je li sve u redu? — upita Angharad. — Jako si blijeda. — Dobro sam. — Protrljam si podlaktice. — Povremeno se naježim iz čistog mira. — Kao kad ti netko prešeće preko groba? To mi se stalno događa. Ostatak dana prošao je u vrtlogu ribanja, pranja šmrkom, hranjenja, šetanja i cijepljenja. Tako sam umorna da svaki zadatak traje dvostruko duže nego inače, a kada sam zamalo Murphy dala vitaminsku injekciju namijenjenu Chesteru, Angharad je inzistirala da sjednem i odmorim se pet minuta dok mi ona ne skuha šalicu čaja. Očekivala sam da će otići u vrijeme ručka, ali zaboravila sam da sam joj obećala kako će danas smjeti slušali razgovor s potencijalnim udomiteljem. Sada obje sjedimo za stolom u maloj sobi za razgovore u glavnoj zgradi. Angharad je pokraj mene, a gospodin Archer nam je sučelice, pognut nad obrascem koji je dobio na porti, koji sada pozorno ispunjava. Plećat je div od oko trideset pet godina, s blizu postavljenim očima i dežmekastim obrazima. — Izvolite. — Gurne papir prema meni preko stola pa se nasloni u stolici i prekriži ruke na širokim prsima. — Hvala vam. — Preletim pogledom obrazac i široko mu se osmjehnem. — Dakle, gospodine Archer. — Možete me zvati Rob. — Govori grlenim londonskim naglaskom. Taj se u ovome kraju ne čuje često pa me podsjeti na Al. — Dobro, Robe. Možete li mi reći zašto biste željeli udomiti psa? — Nezaposlen sam i treba mi društvo. I volim pse. Oduvijek sam ih volio. Radije bih, znate, spasio nekog i pomogao mu, nego da kupim štenca. — Riječi ispaljuje mitraljeskom brzinom. — Dobro. Sjajno. — Okrenem obrazac i pročitam odgovor na poleđini. — Dakle, mogli biste provoditi sa psom mnogo vremena. — Da. — Biste li katkad morali psa ostavljati samog? — Ma kakvi. — Odmahne glavom. — Dobro, osim kad idem na burzu rada, a ne idem često. — Gorko se nasmije i prijeđe si rukom po čelu. U sobi je toplo i blago se znoji. — Dobro, to je dobro. Ne volimo da psi dugo ostaju sami. Neki su traumatizirani time što su ih gazde napustile. — Jasno. Jasno. — Gdje živite, Robe? U kući? U stanu? Imate li vrt? — Ma kakvi. Živim u stambenoj zgradi, ali u blizini je park. Tamo bih šetao psa. — Sjajno. — Umirujuće mu se nasmiješim i opet nešto zapišem u obrazac. Neobično je napet za tako krupnog čovjeka, ali mnogima je ova situacija neugodna. Razgovor podsjeća na razgovor za posao, a nitko ne voli biti odbijen. — Imate li iskustva u skrbi za psa? — Ovaj... — Zagleda se u stol i zategne si lijevo uho. — Da. Imao sam psa u djetinjstvu, stafforda koji se zvao Alfie. Imate li takvih? Ne znam je li to bilo zbog očiju koje su mu letjele amo—tamo ili zbog toga što je 110

izgovorivši riječ “stafford” počeo lupkati desnim stopalom o pod, ali u glavi mi je odjeknuo alarm. — Tražite baš stafforda? — Aha. — Nekoliko puta kimne i prođe si rukom kroz prorijeđenu kosu. — A ako vam kažem da nemamo takvih? Stol počne podrhtavati jer sve snažnije lupka nogom. — Čuo sam da imate. — Imamo... — javi se Angharad, ali ja je ušutkam pogledom. — Bih li smio razgledati pse? — Rob baci pogled na vrata. — Žena s kojom sam razgovarao telefonom rekla je da nakon što ispunim obrazac smijem pogledati pse. — Moramo prvo pregledati vaš dom. — Što? — Djeluje iskreno iznenađen. — Zašto ako ovdje nema pasa kakve tražim? — To je novo pravilo — kažem očajnički se nadajući da to Angharad neće osporiti. — Samo provjereni udomitelji smiju vidjeti životinje — tako ih manje uznemirujemo opetovanim posjetima. Gospodin Archer protrlja si potiljak zureći u stol. Djeluje neodlučno. — Dakle, nema šanse da danas vidim pse? Odmahnem glavom. — I sigurni ste da nemate nijednog stafforda? — Da. — Onda dobro. — Obriše dlanove o bedra i ustane. — Nema smisla da ostajem. Hvala vam na vremenu. — Pruži ruku, stegne moju pa bez riječi izađe iz sobe i skrene lijevo prema porti. — Što je to bilo? — šaptom upita Angharad dok njegovi koraci zamiru u daljini. — Ne znam — kažem — ali nešto mi je u njemu sumnjivo.

111

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

Pet godina prije

Isaac? Sjedi metar od mene, nogu obgrljenih rukama, čela položena na koljena. U jednoj mu je ruci kamen sklizak od krvi. Posegnem za svojim hlačicama koje su mi još spuštene na koljena pa ih podignem. To je automatska gesta — polugola sam i moram se pokriti — i jedva sam uopće svjesna što činim. — Isaac? Frankovo je tijelo na zemlji iza njega, a lice mu je okrenuto od nas. Kosa mu je slijepljena, a oko glave se širi jezerce krvi nalik na crvenu aureolu. — Isaac? — Lecnem se puzeći prema njemu. Nešto mi nije u redu s desnicom. Ne mogu je micati. — Jesi li dobro? — Trgne se kada ga dodirnem. — Što se dogodilo? Podigne glavu i pogleda me. Lice mu je blijedo, a zjenice tamne. Lijevi obraz mu je ogreben, usna mu je rasječena, a lijevo oko krvavo. — Je li on...? Oboje gledamo kako se Franku prsa podižu i spuštaju. — On... — Drhtavica započne u mojoj šaci pa prijeđe na ruku do grudi i vilice. Zubi mi cvokoću. — Htio je... — Znam. — Isaac se povuče prema meni i prebaci mi ruku preko ramena. — Znam. Pritisnem lice uz njegovu majicu. Miriše na znoj, jasmine, mošus i toplinu. Nijedno od nas ne kaže ni riječ kada se nježno odvoji od mene i prinese svijene dlanove ustima. Zrakom odjekne prodoran pisak koji presiječe cvrčanje cvrčaka i huk rijeke. Smijeh kod vodopada naglo utihne i začuje se nov zvuk — pljuskanje stopala na blatu — i onda se pojave: Isis, Cera, Daisy i Leanne. Stanu kao ukopane dobrih deset metara od nas. Daisyne oči prestrašeno se rašire kada ugleda Frankovo izvaljeno, krvavo tijelo. — Što se dogodilo? — upita Isis, ali prekine je bučan upad Kanea, Jacoba i Kierana. — Frank je ozlijeđen. Dečki, morate ga odnijeti u podrum — Isaac pokaže glavom Franka — a onda pozovite Sally da ga pregleda i previje. — Izgleda kao da bi trebao u bolnicu — kaže Daisy, ali Isaac odmahne glavom. — Nije tako gadno kako izgleda, a Sally je školovana bolničarka. Dečki se daju na posao i sagnu se da podignu Franka s tla, dvojica mu podupirući trup, a treći noge. Okrenu ga tako da mu je glava prema kući pa ga odnesu. — Emma? — Daisy zakorači prema meni, lica zgrčena od neodlučnosti, samo na sekundu, tako da ugledam onu staru Daisy, studenticu Daisy, Daisy koja mi je sjedila na krevetu, gladila me po kosi i poticala me da zamislim sunce na licu i more pod nogama.

112

Molim te, Daisy. Osvrne se prema kući. Frank i njegova ljudska kola hitne pomoći već su sitne figure u daljini, kao lutke na navijanje, načrčkani čovječuljci.

Pomogni mi. Leanne i Isaac se pogledaju, a zatim ona primi Daisy pod ruku. Nagne se prema njoj i šapne joj nešto na uho. — Ali... — Osjećam da se Daisy pokolebala. — Daisy. — Isaac je gleda u oči sekundu, dvije, tri. — Emma će biti dobro. Isis i Cera odšeću ni ne osvrnuvši se. Hodaju prema mostu, a Leanne ih slijedi, ruku prekriženih na uskim prsima. Nakon trenutka oklijevanja, Daisy ode za njima. Trčkara za Leanne, zazivajući je imenom. — Dođi. — Isaac posegne za mojom rukom. Posljednji put pogledam za Daisy dok prelazi most pa položim ruku u njegovu. Pokolebam se kada Isaac otvori vrata i nagne glavu, dajući mi znak da uđem. Ruka koju još drži ljepljiva mi je od znoja. — Sve je u redu. — Otvori vrata tako da unutrašnjost obasja svjetlost. Na podu je hrpa tepiha, u jednom kutu je stolić a u drugom metalno vjedro prekriveno ručnikom. Dok me Kane masirao, nisam primijetila vjedro. Imam dojam da je to bilo prije sto godina. — Samo želim da porazgovaramo u miru. Uđem i priljubim se uza zid dok se Isaac provlači za mnom i zatvara vrata. U kolibi odmah zavlada tama. — U redu je — kaže. — Zapalit ću svijeću. Obijeljene podnice škripe dok prelazi prostoriju, a onda začujem škljocanje upaljača. Tama se polako rasprši kada sićušan plamen zapleše s upaljača na veliku, bijelu crkvenu svijeću na stolu. — Sjedni. — Isaac posegne za nečim na stolu pa se smjesti na hrpu tepiha i potapša mjesto pokraj sebe. — Sjedni, Emma. Koljena mi škripe dok se spuštam na pod. Isaac mi pruži bocu. Nema etikete ni pečata na čepu. Dok naginjem bocu lijevo— desno, u njoj se valja tamna tekućina. — Što je unutra? — Rum. Popij, pomoći će ti da ublaži šok. Odvijem čep pa prinesem bocu ustima i otpijem. Alkohol me zapeče pa mi zagrije grlo dok gutam. Otpijem još jedan gutljaj pa još jedan i još jedan. Kada odložim bocu, dopola je prazna. — Džoint? — Ne miče očiju s mojega lica dok mi pruža zapaljen džoint. Dok ga prihvaćam, palac mi dodirne njegov, ali to gotovo i ne osjetim. Osjećam samo peckanje ruma u dubini grla. Prinesem džoint usnama i potegnem dim. Otpijem još jedan velik gutljaj ruma. Povučem dim džointa. Ponovim. Svijeća treperi na stoliću bacajući sjene na bijele, drvene zidove kolibe. Naslonim se i zatvorim oči. — Kako si? Njegov šapat ispuni kolibu. Prigušen glas ovije se oko mene poput deke. — Emma? Kako si? 113

Potražim u sebi odgovor, ali ne nađem ništa. — Emma? Pokušam odmahnuti glavom, ali učini mi se da bi to bilo preteško pa odustanem. — Emma? — kaže Isaac lica namrštena od brige, a mene proguta oblak paranoje tako gust, tako smrdljiv da odmah zaboravim disati. Ispod mene se izmakne tepih pa potonem kroz pod kolibe, kroz tvrdu zemlju ispod nje i sada lebdim u crnilu — pokušavajući se za nešto uhvatiti, ali ničega nema. Um mi je počeo slobodno padati. I ne mogu disati. Zaboravila sam disati. — Emma! — Osjetim ruku na svojem licu. — Emma, pogledaj me. Ovo je napadaj panike. Emma, pogledaj me. Moraš usporiti. Moraš disati. Diši sa mnom, Emma... Njegovo je lice tik do mojega, zjenice su mu krupne, vrh nosa načičkan proširenim porama, a gornja usna oštrim, bodljikavim čekinjama. Osjećam se kao da ga gledam mikroskopom. — Emma, diši. Udahni. Na jedan... dva... tri.. Pokušam ga poslušati, ali dah mi zapinje u grlu. — Izdah. Izdahni, Emma. Polako. Istiskuj zrak što duže možeš. Dah izlazi isprekidano. — Samo me gledaj, Emma. I nastavi disati. Udah. Jedan— dva— tri. Izdah. Jedan— dva— tri. Nakon nekoliko minuta ili nekoliko sati, nisam sigurna, podignem ruku i dodirnem Isaacovu nadlakticu. Mogu disati, ali još se vrtim. Moram se ukopati u pod. — Trebam... trebam leći. — Dobro. — Nježno mi usmjerava lakat dok se spuštam na tepih pa si odmota pulover sa struka i smota ga u jastuk. Nježno mi ga podmetne pod glavu. — Zatvori oči — tiho kaže. Poslušam ga. Probudim se naglo, tresnuvši rukom drveni zid sebi zdesna, a drugom nešto meko s lijeve strane. Na stolu kolibe još gori svijeća, ali sada je od nje preostalo svega nekoliko centimetara. Isaac spava pokraj mene, okrenut na drugu stranu, svijenih ramena i provučenih koljena. U nekom trenutku noći sam se probudila i pokušala ga napipati, ali nije ga bilo. Bila sam preumorna da bi se zamarala time pa sam utonula natrag u san. Mora da se vratio dok sam spavala. — Isaac? — Položim mu ruku na leđa. — Koliko je sati? Protrlja si lice i polako se ispruži pa se podigne na jedan lakat. — Ne znam. — Bismo li se trebali vratiti ostali... — Ušutim kada mi sjećanje dokono ispliva na površinu uma. — Što je bilo? — Uspravi se. — Jesi li opet loše? Odmahnem glavom. — Emma, reci mi. — Gdje je Paula? Frank je rekao da je nestala. — Gurnem se u sjedeći položaj pa 114

zbacim pokrivač s nogu i ustanem. — Je li nestala? Ili je lagao? I Isaac ustane. Nagne glavu ulijevo i zadovoljno zaječi kada mu vrat zapucketa. — Paula nije nestala. U susjednoj je kolibi. — Zašto? — Na detoksikaciji. Malčice se pogubila — doda prije negoli stignem upitati što je detoksikacija — pa joj je trebalo vremena da se pribere, pronađe put natrag. — Do čega? — Do zadovoljstva. — Je li zaključana u kolibi? — Da. Gurnem vrata. Vani je mrkli mrak i jedino svjetlo je slaba mjesečina zamućena oblacima. Još je noć, a ja se osjećam kao da sam satima spavala. — Možeš otrčati u kuću i dići uzbunu, ali Paula je željela da je zaključamo u kolibu. Osjećam toplinu njegova tijela dok stoji iza mene i hladnoću noćnoga zraka na licu. Kuća je tamna izuzev mutnog svjetla koje treperi u sobi za meditaciju. Isaac je rekao dečkima da Franka odnesu u podrum. Nemam pojma gdje je to. — Što će biti s Frankom? — upitam. — Brinut ćemo se za njega dok se ne oporavi dovoljno za odlazak a onda ću ga sam ispratiti do vrata. Osvrnem se prema njemu. — Što ako ga netko napadne na povratku u... Nedovršeno pitanje ostane visjeti u zraku. Isaac ništa ne kaže, ali uglovi usana trznu mu se na gore, gotovo neprimjetno. Zar te briga, Emma? — Odvedi me da vidim Paulu — kažem. — U pravilu ne prekidam ničiju detoksikaciju — kaže Isaac posežući u stražnji džep da izvadi ključ koji potom gurne u bravu — ali Paula se danas ionako trebala vratiti u kuću pa... — Slegne ramenima i pritisne kvaku. Čim se vrata otvore, zapahne me smrad izmeta i mokraće pa nos i usta prekrijem rukavom. — To sam samo ja — Isaac stupi u tamu — i Emma. Željela je provjeriti jesi li dobro. — Osvrne se prema meni. — Pričekaj sekundu. Vrata se zatvore za njim pa ostanem sama čekati u noći. Čuje se škripa, kao da netko hoda po podnicama, a onda nekoliko minuta ništa. Naposljetku začujem tih mrmor muškoga glasa i prodornu bujicu ženskoga smijeha. — Uđi, Emma — kaže Isaac. Oprezno gurnem vrata. — Oprosti zbog smrada — kaže Paula kada uđem. Glas joj je vedar, ali riječi su joj nerazgovijetne, stapajući se kao razlivena živa. Treba mi neko vrijeme da mi se oči priviknu na polumrak, ali onda je ugledam kako sjedi u kutu prekriženih nogu. — Oprosti. — Okrenem se zaklanjajući oči rukom. — Nisam znala...

115

— U redu je. Nije mi neugodno što sam gola. — Paula zastane. — Oprosti, zaboravila sam da si autsajder. Možeš sada pogledati. Kada se okrenem prema njoj, vidim da je prekrila grudi pokrivačem. Isaac stoji do nje, pušeći leđima oslonjen o zid. Miris duhana ne uspijeva prekriti smrad iz vjedra do njegovih nogu. — Jesi li željela nešto pitati Paulu, Emma? — Ležerno postavi to pitanje, ali iz njegova stava čitam napetost — ravan je kao metla, s jednom rukom prebačenom preko trbuha, kojom steže bok. — Jesi dobro? — Traljavo je to pitanje, ali ne mogu se sjetiti boljeg. — Jebeno super! — Paula se opet nasmije. — Pristala si na to da te ovdje zaključaju? Očekivala sam da će pogledati Isaaca. No ona me gleda ravno u oči. — Da. Zurim u polumrak, ne znajući što bih sad. Čak i ako nije svojevoljno došla ovamo, Paula to neće priznati meni dok Isaac sluša. Njegova nazočnost ispunjava kolibu. — Nemoj me tako gledati — odjednom će Paula i nagne se prema meni. Spadne joj pokrivač, ali ne sagne se da ga podigne. — Ne sažalijevaj ono što ne razumiješ. — Ne sažalijevam. Ali imaš pravo, ne razumijem što se događa. Spusti pogled na moje ruke, isprepletenih prstiju. — To je zato što si još ukorijenjena u svojem starom životu. Još se držiš misli, osjećaja i vrijednosti koje smatraš normalnima, ali te zapravo očajnički unesrećuju. Koliko imaš godina, Emma? — Dvadeset pet. Napravi još jedan korak prema meni tako da joj se lice nađe svega nekoliko milimetara od mojeg. — A koliko si tih godina bila uistinu zadovoljna? Suzbijem poriv da začepim nos. U njezinome dahu osjećam alkohol, ali još nešto, neki kiseo smrad koji je prepoznajem. — Nekoliko. — Nekoliko? — Nasmiješi se, a zubi i bjeloočnice u polumraku su joj mutni i sivi. — Ili nijednu? Jer, možeš lagati koliko hoćeš o vrijednosti prijateljstva i važnosti obitelji, ali dok se ne oslobodiš nezdravih vezivanja nećeš biti uistinu zadovoljna. — Dosta je bilo, Paula. — Isaac joj položi ruku na rame. — Sjedni. Sjedni i opusti se. — Nježno je spusti natrag na pod i umota je u pokrivač, koji joj prebaci preko grudi i zatakne pod miške kao roditelj koji ušuškava dijete prije spavanja. — Emma je samo došla vidjeti kako si. — Trebala bih ići. — Zakoračim unazad, prema hladnom, svježem zraku vani. Isaac posegne za džointom koji je nosio za uhom pa nježno podigne Paulinu ruku i stavi joj ga među prste. Ona ga prihvati i stavi u usta dok on kreše upaljačem. Tada ga ugledam: divljački crven trag koji joj se ovio oko zapešća poput zmije.

116

DVADESET SEDMO POGLAVLJE

Sjedni. — Isaac me okrene prema naslonjaču u kutu njegove radne sobe pa mi nema druge nego sjesti. Pet je ujutro i kroza zid dopiru odjeci gonga koji poziva na meditaciju. Ako Isaac išta pokuša, ljudi će dotrčati budem li vrisnula. Gledam ga, a on čučne pokraj pohabanog tepiha koji prekriva pod od polica za knjige i radnoga stola, pa ga smota i razotkrije kvadratna vratašca u podu, uža od metra. Povuče cilindrični željezni prsten na sredini i otvori ih pa se osloni rukama o rubove i gurne glavu u otvor. — Kane? Ja sam. Odjekne mukli odgovor pa se začuje škripa, kao da se netko uspinje hrđavim ljestvama, a Isaac sjedne na pete kad Kaneova raskuštrana glava izviri iz otvora. Široko se naceri Isaacu, ali kad Isaac pokaže glavom na mene, osmijeh smjesta iščezne. — Kako je Frank? — upita ga Isaac. — Prije oko dva sata došao je svijesti. Dali smo mu vode, a onda se počeo žaliti da je ozlijedio ruku. Misli da je slomljena. — Što Sally misli? — Nije sigurna. Ne strši kost pa je moguće da ju je samo istegnuo ili uganuo, kaže Sally. — Može li micati rukom? Kružiti ramenom? Pomicati prste? — Da, pa, mogao je dok mi... — Kane baci pogled na mene. — Zar ona smije biti ovdje? — U redu je. Gle, ostani s njim do sutra, kada ćemo donijeti odluku. Ne želim da ostane sam, ni na minutu. Jasno? — Nema frke. To je sve? — Aha. Kaneova glava nestane natrag u otvoru, a ljestve zaškripe pod njegovom težinom dok se spušta natrag u podrum. Isaac ga isprati pogledom pa spusti vratašca, razmota tepih i vrati ga na pod te zagladi rukama nabore i neravnine. — Jesi dobro? — Dobaci mi pogled. — Znam da ovo izgleda čudno, ali ne postoji drugo mjesto na kojem se možemo skrbiti o njemu, a da i ti budeš na sigurnom. Dolje ima svjetla, poljski krevet s posteljinom i druge stvari koje dolje pohranjujemo. Kimnem da pokažem da sam dobro, ali to nije točno. Ne znam što bih mislila o svemu ovome i mučno mi je od iscrpljenosti. Baš me briga što se dogodilo s Paulom. Baš me briga što je Frank zaključan u podrumu pod mojim nogama. Samo želim biti daleko, daleko odavde. Da nije nepovoljnih vremenskih uvjeta i Alina gležnja, smjesta bih krenula. — Ne prijeti ti opasnost. To znaš, zar ne? — Isaac mi pruži ruku i povuče me na noge. — Važno mi je da se osjećaš zaštićeno, Emma. To mi je važnije od svega. Zašto sada ne bi uzela doručak pa na spavanje? I prije negoli kročim u prostoriju, znam da je blagovaonica krcata. Zveket metalnog pribora za jelo koji struže pod zdjelicama te smijeh i razgovor prodiru u hodnik i nadglasavaju tiho tapkanje mojih stopala na drvenome podu. Jamačno se proširio glas o onome što mi se 117

sinoć dogodilo s Frankom pa će se sve oči smjesta uprijeti u mene. Imam li izbora? Da se odšuljam u žensku spavaonicu i ostanem sama sa sjećanjem na taj događaj? Ne, ne mogu. Ne još. Napravim još jedan korak prema vratima, ali tada stanem jer se Daisyn smijeh izdvoji iz žamora. Zvuči mi strano, kao sjećanje na neki prošli život. Kako se može smijati nakon onoga što mi se dogodilo? Vidjela je koliko sam potresena. Morala je naslutiti da mi se dogodilo nešto strašno. Zašto nije uz mene, zašto me ne podupire? Zajedno smo prošle sve i sva, a sada kada mi je bila najpotrebnija, okrenula mi je leđa. Željela me utješiti, znam da jest, ali predomisli se čim joj Leanne nešto šapne na uho. Ne mogu, ne želim prijeći preko toga. Više ne. Tišina ne zavlada čim stupim u prostoriju. Sve utihne postupno — ispuštena žlica, pogled koji utišava, podignuta ruka, značajno pogledavanje. Razgovori zamiru jedan po jedan, stolice škripe po podu okrećući se prema meni, obrve se podižu i mršte. Al, Leanne i Daisy sjede zajedno za stolom u desnoj strani sobe. Isis, Cera i Jacob sjede im sučelice. Raj i Sally sjede s Johanom za velikim stolom njima slijeva s još šest žena. Na drugome, lijevome kraju sobe je stol za kojim sjede isključivo muškarci. Dugo nitko ne kaže ništa, a onda čujem kako je netko promrmljao: “Kuja”. Ta riječ doprla je sa stola za kojim sjede samo muškarci, koji me svi gledaju s neprikrivenim gađenjem na licu. Daisy odmahne glavom. Al obori pogled na zdjelicu, a na Leanninim usnama pojavi se jedva primjetan podsmijeh koji naglo, neočekivano zamijeni plač. Daisy joj prebaci ruku preko ramena i privije je sebi na grudi. — Lažljiva kuja. Ovoga puta vidim tko se oglasio. Onaj tamnokosi muškarac, ne znam mu ime, ali brine se o životinjama i drži se po strani. — Da, čula si me. Ljude kao što si ti ne bi trebali puštati ovamo. Prođu me ledeni trnci. — Ne znam o čemu govoriš. — Ne? — On podigne obrve. — Možda bismo trebali pitati Franka. — Što se događa? — Pogledam Jacoba, koji odmahne glavom. — Isis? Cera? Što se događa? Pogledaju me bezizražajnih lica, širokih i nečitljivih očiju. Nijedna ne odgovori. Ruke mi se počnu tresti. Tresavica mi se proširi do ramena i cijelu me obuzme. Cijelo mi tijelo drhti od straha. Zašto mi nitko ne odgovara? Zašto zure u mene kao da sam nekoga ubila? — Daisy? Al? Molim vas. Bilo tko. Neka mi netko kaže što se događa. Ne razumijem. Ja... Tišinu razbije škripa odgurnute stolice i ustane Al. Ne kaže ni riječ prelazeći blagovaonicu. Prilazeći mi, podigne ruku i ja jedan strašan trenutak vjerujem da će me udariti. No, ona me ščepa za zapešće i izvuče iz prostorije. Šuti sve dok ne budemo na pola puta do vrta, kada mi pusti zapešće i naglo se okrene tako da se nađemo licem u lice. — Moraš mi reći istinu, Emma. — Obrazi su joj crveni, a rub kose orošen joj je znojem. — Naravno. — Jesi li lagala o Frankovu napadu? — Što? — Nagonski bacim pogled na dio obale gdje se napad dogodio. — Ne! Naravno 118

da nisam. — Jesi li sigurna? Jer je netko prilično siguran da jesi. — Tko je to rekao? — Netko tko je vidio što se dogodilo. Kažu da su vidjeli kako ti i Frank hodate obalom držeći se za ruke. Poljubili ste se — navodno si se bacila na njega — a onda ste oboje legli i baš kad ste se trebali poševiti, vidjela si Isaaca kako prilazi i počela vikati: “Silovanje!” Dah mi zapne u grlu. — To nije istina. Frank me napao. — Kažu da si ga namamila, Emma. — Lažu. Daisy je bila tamo. I Leanne. Al odmahne glavom. — One su vidjele samo tebe kako sjediš na tlu, Franka krvavog u nesvijesti i Isaaca koji sjedi pokraj njega. — Al, znaš da nikada ne bih lagala o tako nečemu. Znaš! Mirno me gleda, a smeđe oči napokon joj se smekšaju i zabrinu se. — Naravno da znam. — O, Bože moj. — Zateturam unatrag tako da me mora uhvatiti za ruku da ne padnem. — Zašto si mi to učinila? Zašto si mi to priuštila? — Zato — dade mi znak da sjednem u travu pa se spusti do mene, svejednako me držeći za ruku — zato što je Leanne uvjerena u to. Ne znam tko joj je to rekao, odbija reći, ali vraški su je dobro uvjerili u tu priču. Kaže da ti to nikada neće oprostiti, pogotovo nakon što je ona podijelila sa zajednicom što joj se dogodilo kao tinejdžerici. Rekla je da joj je trebalo mnogo hrabrosti da prizna da je silovana pa ne može vjerovati da si mogla lagati o tako čemu. — Ali nisam! Ja ne mogu vjerovati da je mogla proširiti trač, a da prije sa mnom nije ni popričala. — Zapravo... — Al pusti moju ruku i klizi prstima amo— tamo kroz travu. — Trač je proširila Daisy. — Što? — Ponaša se kao da se vas dvije “nadmećete za Isaaca”. — Slobodnom rukom opiše navodnike u zraku. — Uvjerena je da si se skompala s Frankom, ali si ga odgurnula ugledavši Isaaca. Nije rekla da si tvrdila da te siluje, ali... Ne mogu to pojmiti. Kao da nije stvarno. Daisy mi je najbolja prijateljica, bila mi je najbolja prijateljica. Poznaje me. Zna sve o meni. Sigurno ne vjeruje da bih učinila nešto tako strašno, tako nemoralno. Ne mogu vjerovati. Odbijam. — Jesi li je čula kako to govori, Al? — Aha... — Al mi dodirne rame. — Emma, Daisy nije svoja. Popušila je Isaacova filozofska sranja o ovisničkim odnosima i oslobađanju od njih pa si ti žrtveno janje. Ne znam zašto, ali utuvila si je u glavu da je zbog tebe nesretna i da se mora udaljiti od tebe. Što prije se sve maknemo odavde, to bolje. Gležanj mi je mnogo bolje, a Johan kaže da će monsun ubrzo početi jenjavati. Možemo pokušati krenuti za nekoliko dana — ionako smo prema planu ubrzo trebale natrag — a stvari će se do tada donekle slegnuti. — Ne. — Ustanem. — Ne mogu čekati tako dugo. — Kako to misliš? — Idem zamoliti Isaaca neka svima kaže što se dogodilo.

119

— Ne! Još ćeš gore zakuhati stvar. — Kada se okrenem prema kući, pruži ruku da me zaustavi, ali ja samo prođem mimo nje. — Emma! — vikne kada ja potrčim. — Emma, nemoj! Pogoršat ćeš stvar.

120

DVADESET OSMO POGLAVLJE

Danas

Iz sna me trgne zvonjava mobitela. Već četvrtu noć spavam na sofi uz upaljena svjetla i sve me boli dok posežem za mobitelom. U sobi je još mračno i kroz zavjese ne dopire vanjsko svjetlo, a svijet pred prozorima je miran. — Halo? — Pritisnem mobitel na uho. — Sheila? Koliko je sati? — Dva. Slušaj, oprosti što te ometam, ali imali smo provalu i sada je ovdje policija. Naglo se uspravim. — U Zelenim poljima? Jesu li životinje dobro? — Dobro su. Čuj, bi li mogla svratiti? Policija ti želi postaviti neka pitanja. Oprosti, Jane, znam da je usred noći. Došla bih sama po tebe, ali... — Nema frke. Skočit ću na bicikl. Stižem za deset minuta. Vani je tako mračno da si moram svijetliti mobitelom tražeći ključanicu lokota za bicikl. Gurnem ključ i okrenem ga. Trideset sekundi poslije, već sam na ulici. Slab, jantarni sjaj svjetiljke na biciklu osvjetljava nekoliko metara preda mnom. Sve drugo je u sjeni. Ja ovo zovem glavnom cestom, ali zapravo je tako uska da su svakih nekoliko stotina metara ugibališta kako bi se vozila mogla mimoići. Živica s obje strane je obrasla pa moram voziti sredinom ceste da se ne ogrebem. Noć je vedra. Mjesec je velik i okrugao, a nad njim treperi sazviježđe Velikog medvjeda. Još sam omamljena snom i duboko udišem hladan noćni zrak da razbistrim glavu okrećući pedale, a kada priđem uzbrdici koja vodi do Zelenih polja, nagnem se naprijed. Ja sam večeras posljednja otišla. Jesam li sve zaključala? U glavi prijeđem uobičajen postupak — provjerim jesu li svi psi u kavezima, provjerim imaju li dovoljno vode za noć, zaključam dio sa psima, isto učinim za mačke i manje životinje, provjerim kako su Freddy i svinje, uđem u glavnu zgradu na stražnji ulaz, zaključam stražnji ulaz, obiđem zgradu i zaključam glavni ulaz. Odem do bočnog ulaza u životinjske nastambe — kojim se služe vrtlar i trgovci — pa provjerim je li i on zaključan. Panično se trgnem. Jesam li to učinila? Angharad je bila sam mnom dok sam zaključavala. Nešto mi je pričala dok smo hodale kroz predvorje i pitala me čime mi se bave roditelji. Pokušavala sam je se otarasiti nekim nedorečenim odgovorom da su u mirovini, nakon čega je otišla u auto, a ja sam provjerila bočni ulaz. Ili? Jesam li možda umjesto toga žurila prema biciklu da ne znam koji put toga dana provjerim ima li novih poruka na mobitelu? Nešto malo mi istrči na put pa stisnem kočnice i naglo zakočim, zamalo preletjevši preko upravljača. Cestu pretrči zečić i nestane u grmlju zdesna. Lišće zašušti i utihne. Sranje. Pritisnem si rukom srce pa vratim stopala na pedale i nastavim ih gaziti. Teže je jer sam krenula na pola uzbrdice pa me bedra peku dok se kotači polako okreću, a bicikl gmiže uzbrdo. Još samo petstotinjak metara i stigla sam. Stegnem upravljač i uspravim se, 121

pomažući si vlastitom težinom da okrenem pedale. Will me prekorio zbog tog stila vožnje. Kaže da je to vrlo nedjelotvoran način vožnje uzbrdo. Kaže da moraš podignuti sjedalo i ostati sjediti. Lako njemu reći. Ima bedra kao balvane, a ja... Tijek misli prekine mi tutnjava automobilskog motora u daljini. Iza mene je pa se pomaknem ulijevo najviše što mogu i nastavim voziti. Stražnje svjetlo mi je upaljeno, ali u žurbi sam pri izlasku zaboravila ponijeti reflektirajući prsluk i kacigu. Željela sam samo što prije stići u Zelena polja da provjerim kako su životinje. Vozač bi me trebao ugledati na vrijeme. Pred nama su oštri zavoji pa će mještanin znati da treba usporiti. Brujanje motora je glasnije. Mjenjač zastruže dok prebacuje iz treću u drugu brzinu zbog uzbrdice, ali ne usporava, nego ubrzava. Što ako za volanom nije mještanin? Što ako je to neka muška ekipa koja je logorovala na Griffithovome imanju pa se sada vraćaju nakon bančenja u gradu? Automobil turira, a ja ubrzam. Ljuljam se amo—tamo i bedra mi gore dok vozim uzbrdo, uzbrdo, uzbrdo. Stotinjak metara preda mnom je sporedna cesta koja vodi na imanje. Tamo se mogu zaustaviti pa... Prvo osjetim udar i na djelić sekunde pomislim kako je sve u redu — automobil me samo okrznuo i uspjela sam ostati uspravna — ali onda se osjetim kao da mi je netko strgnuo ruke s upravljača i želudac mi se stisne dok polijećem uvis. Visoko, visoko, visoko u zrak... ondje lebdim sto godina, nakon čega... Sav zrak mi izleti iz pluća, osjetim goruću bol u obrazima i potom se sve zacrni. —Jane? Will te došao posjetiti, mila. Netko me pogladi po lijevoj ruci pa s mukom otvorim oči. Desno mi je još tako natečeno da ga ne mogu otvoriti niti proviriti ispod kapka. Lijevim okom škiljim u Sheilu. — Will? — promuklo upitam. — Nazvala sam ga. Mislila sam da bi radije da te on odvede kući nego ja. — Bok, Jane. Lice mu je zabrinuto dok prelazi sobu i saginje se da me poljubi. — Grozno izgledaš. Pokušam se nasmiješiti, ali boli. — Hvala. — Ostavit ću vas same. — Sheila me potapša po ruci. — I ne brini za Zelena polja. Nisi ti kriva. Policija provjerava nadzorne kamere. Uhvatit će te kretene. — Hvala ti, Sheila. — Will kaže da će te on odvesti kući. Ti se samo odmaraj, a ja ću sutra skoknuti do tebe. Pij ako možeš. — Natoči mi čašu vode iz vrča pokraj kreveta, utisne mi je u zdravu ruku pa dohvati golemu torbu sa stolice i izjuri iz sobe. Will, koji je još stajao uz lijevu stranu mojega kreveta, sada sjedne i privuče stolicu. — Trebaš slamku? Pokušam odmahnuti glavom, ali samo se lecnem od bola. — Sheila mi je rekla za provalu — kaže Will. — Hvala Bogu da nijedna životinja nije stradala. Ali ne zahvaljujući dobroti provalnika. Policija je pokraj ograde pronašla škare za šipke i dokaze da su njima pokušali otvoriti najmanje tri pseća kaveza. Na sreću, uljezi nisu uspjeli napraviti više od nekoliko malih rupica prije negoli je paničan lavež probudio Sheilu, koja je odmah shvatila što se događa. Srećom, stanuje u blizini. Rekla mi je da su kavezi

122

popravljeni, ali trebat će im dugo da uklone grafite sa zidova. Provalnici su na pet ili šest mjesta nasprejali riječ “gadovi”, rekla mi je Sheila. Među kavezima u koje su pokušali provaliti je i Jackov, a ja sam već rekla policiji za svoj razgovor s njegovim vlasnikom prošloga tjedna te neobičnim jučerašnjim razgovorom s Robom Archerom, čovjekom koji je želio udomiti staffordskog bul terijera. Uvjerena sam da je jedan od njih, ili obojica, povezan s provalom. Sheila je rekla da je vidjela dvije osobe, vjerojatno muškarce, u maskama, kako bježe i ulijeću u automobil te se odvoze velikom brzinom. Svi su pretpostavljali da me taj automobil pogazio, ali to nije moguće. Sheila kaže da su iz Zelenih polja skrenuli lijevo prema jezeru. Ja sam prilazila uzbrdo zdesna i, ako nisu napravili krug i odlučili se vratiti u Zelena polja, malo je vjerojatno da su me baš oni udarili. Kada sam došla k sebi, ležala sam na travi pokraj ceste. Ne znam koliko sam bila bez svijesti, ali kada sam otvorila oči — odnosno, samo lijevo — još je bio mrak, bicikl mi je bio u grmlju, a lijeva ruka i rame su me boljeli kada bi ih pokušala pomaknuti. Uz mene su stajali Sheila i policajac. Čuli su udarac i škripu automobilskih guma na kolniku dok je auto bježao. Petnaest ili dvadeset minuta poslije stigla je hitna pomoć. Bolničare je zabrinulo to što osjećam mučninu i vrtoglavicu, a Sheila kaže da sam buncala nekoliko minuta po dolasku svijesti pa su me odvezli na hitnu da me pregledaju. I bio je prilično siguran da sam iščašila lijevo rame. Obradili su me vrlo brzo po dolasku u bolnicu i dali mi sedative prije negoli mi je liječnik namjestio rame i previo rane. Zatim su me premjestili na odjel da pričekam CT. Prije jednoga sata, stigli su povoljni nalazi. Sada još čekam liječnika da me službeno otpusti pa mogu kući. — Jesi li uspio doći do mojeg mobitela? Will se nasmije. — Kvragu, Jane. Stvarno si ovisna o njemu. Da, da, imam ga. — Posegne u poštarsku torbu koju nosi preko tijela i pruži mi mobitel. — Ljudi uglavnom traže odjeću da se presvuku i dobru knjigu, ali ne, ti moraš pogledati Facebook. Ili si ovisna o Twitteru? Pogledam zaslon. Nema novih poruka s Facebooka, ali stigao je novi SMS. S broja koji nemam memoriran u mobitel... — Chloe te pozdravlja — kaže Will kada kliknem ikonu za poruke. — Željela je da pitam hoće li ti ruka biti u gipsu jer su njoj ružičasti gipsovi vrlo zgodni... Jane? Što je bilo? Zašto plačeš? Okrenem mobitel da i on pročita. — Samo dobri umiru mladi — pročita Will naglas iz poruke. — To objašnjava zašto si ti još živa. — Zagleda se u mene otvorenih usta. — Što bi to trebalo značiti? — Jane? — Lecnem se kada mi obriše suzu s izgrebenog i natečenog obraza. — Što to znači?

123

DVADESET DEVETO POGLAVLJE

Prije pet godina

Emma! — Isaac ustane od radnoga stola i zakorači prema meni raskriljenih ruku. — Dobar doručak? Zadihana sam od trka vrtom do kuće bez stajanja i odgurnem ga kada me pokuša zagrliti. Miriše na cigarete, mirisne štapiće i dezodorans. — Što se događa? — Baci pogled na Al, koja me slijedila u stopu. Ona slegne ramenima pa spusti ruku da si istrlja gležanj. Šepala je za mene cijelim putem do kuće, nagovarajući me da odustanem od razgovora s Isaacom o glasinama o Franku. Rekla je da će ona u moje ime govoriti s Daisy i Leanne, ali to nije dovoljno. Ne želim da ljudi misle kako sam od onih cura koje lažu o pokušaju silovanja. Isaac je vidio što se dogodilo. To svi trebaju čuti od njega. — I mene zanima što se događa — kaže Leanne s praga, nečitljiva lica. — Dobro — odvratim. — Ovo trebate čuti. Isaacovim licem preleti kiseo smiješak dok pogledava Leanne i mene. — Što se događa? Leanne prekriži mršave ruke na prsima i osloni se o dovratak kao da bi u protivnome pala. Uporno me odbija pogledati u oči. Očito je onaj tko joj je rekao da sam lagala o napadu bio vrlo uvjerljiv. Bacim pogled preko njezina ramena, ali hodnik je pust. — Gdje je Daisy? I ona ovo mora čuti. Učinim kao da ću izaći da je potražim, ali Isaac me uhvati za ruku prije negoli stignem izaći. — Daisy čisti nakon doručka. Samo mi reci što se događa, molim te. Leanne, uđi i zatvori vrata. Leanne uđe i zatvori za sobom vrata pa sjedne na tepih. Al mi uputi pogled koji govori: “Ovo ne znači da joj vjerujem”, pa sjedne do nje na pod. — Onda dobro. — Isaac i meni da znak da sjednem, ali ja izaberem stolicu i sjednem na rub. Isaac se baci na stolicu za svojim radnim stolom. Dokono se vrti amo—tamo, a kotači se okreću na tankome tepihu koji pokriva ulaz u podrum. — Pucaj. Što se događa? — Kruži glasina da sam lagala o Frankovu napadu. — Da? — Isaac se prestane okretati i prekrije rukom bradu. — A tko je pokrenuo tu glasinu? — Riječ “glasina” valja po jeziku kao da uživa u njezinu zvuku. I Al i Leanne odmahnu glavom. — Leanne zna — kažem. — Znaš? — Isaac se osloni laktima o koljena i nagne prema Leanne.

124

Kada ona odmahne glavom, Al se nagne od nje s iznenađenim izrazom na licu. — Da, znaš! Rekla si da si se zaklela šutjeti. — Ne, ja sam... — Dobro, dobro. Pustimo sad tko je proširio glasinu. — Isaac podigne ruke i zavali se u stolici. Pogled mu na djelić sekunde poleti na Leanne pa se vrati na mene. — Ja ću to ispraviti, Emma. — Reci im! — Pokažem Leanne i Al. — Reci im da me Frank napao i da si ga zato udario. Reci im da nisam lagala o tome. — Emma! — On okrene stolicu prema meni i stavi mi ruku na rame. Stegne ga pa se nagne prema meni i sikne mi u uho: — Rekao sam ti da ću to ispraviti i hoću. — Ali... — Moraš mi vjerovati, dobro? U tom “dobro” ima nešto konačno, zbog čega mu ne proturječim. — A sada da nešto popijemo, može? — Gurne stolicu natrag prema stolu pa otvori donju ladicu i izvadi četiri boce Budweisera. Nijedna od nas nije popila pravi lager od dolaska ovamo. Daisyine votke odavno nema, kao ni boca vina koje smo mi ostale ponijele. Ovdje smo već dvanaest dana, a jedini dostupan alkohol je Rajevo odvratno domaće pivo. Trebale bismo krenuti za nekoliko dana na prašumsku pustolovinu u Chitwan. Na izlet koji Leanne nije rezervirala. Imam dojam da smo te planove kovale u nekom drugom životu. Isaac skine metalne čepove i svakoj pruži jednu bocu. — Žao mi je što s vama nisam proveo onoliko vremena koliko sam želio, cure. Naravno, Leanne je bila na mnogo mojih predavanja — toplo joj se osmjehne — ali Al i Emma... imam osjećaj da bih vas trebao bolje upoznati. — Duže se zagleda u Al, kao da je do sada još nije do kraja prokljuvio. — Dakle, Emma. — Nagne se naprijed u stolici, stavi bocu među noge i posegne u stražnji džep za kutijicom s duhanom. — Pričaj mi malo o sebi. — Nemam što reći. Isaac otvori limenku i izvadi paketić rizli. — Ugodi mi. — Ovaj... imam dvadeset pet godina. Iz Leicestera sam. Imam dva brata i sestru. Roditelji su mi liječnici i.... — Dosadno. — Isaac poliže dvije rizle pa ih spoji i pospe duhanom. — Reci nam što ti je važno. Reci nam do čega ti je stalo. — Do obitelji. Do prijateljstva. — Slegnem ramenima. — Odanosti, povjerenja. — Dobro. — Pospe malo marihuane po duhanu pa smota džoint. — Što još? — Oduvijek volim životinje. Željela sam biti veterinarka dok nisam zaribala na maturi. — A jesi li željela biti i na izboru na Miss svijeta? Hajde, Emma, možeš ti bolje. Promeškoljim se na stolici, svjesna da me Al i Leanne šutke gledaju. — Ne znam što želiš da kažem. — Želim da mi kažeš nešto do čega ti je stalo pa da se uspravim na stolici, nešto bolno i iskreno. — Dobro. Stalo mi je da ljudi budu otvoreni jedna prema drugima. Stalo mi je do iskrenosti. — Bolje. — Zapali džoint i duboko povuče dim. — Što te može raspizditi? 125

— Nepravda, rasizam, homofobija. — Opet si Miss svijeta. — Dobro. — Otpijem velik gutljaj piva. — Raspizdi me kada ljudi ne prepuste mjesto starijima u podzemnoj ili kad vjeruju sve što pročitaju u novinama. Ne trpim slabiće i beskičmenjake. A Jeremy Kyle, pak ... — Stoj! — Pruži mi džoint. — Sada mi reci koliko te stvari doista raspizdi od ovih koje si nabrojala. — Nijedna. — Stvarno? — Pa, ne gledam Jeremyja Kylea, ako na to misliš. — Nasmijem se, ali mi se nitko ne pridruži. Leanne je zatvorila oči. — Pretpostavljam da ti ustupaš mjesto starijima — kaže Isaac. — A ostalo? Znam na što cilja. Želi da priznam neku slabost. — Ja volim udovoljavati ljudima — kažem. — Činim i govorim što drugi očekuju kako bih im se svidjela. To mrzim u sebi. — Mrak. — Isaac kimne. — Dobro. Prinesem bocu piva ustima i baš kad pokušam potegnuti, Isaac me zgrabi za ruku. Staklo mi zvekne o gornje zube. — Kada bi mogla sada ubiti nekoga i proći nekažnjeno, koga bi ubila, Emma? — Molim? — Čula si me. — Da, jesam, i to je apsurdno pitanje. — Svejedno želim da odgovoriš. — Onda dobro, nikoga ne bih ubila. — Lažljivice! — Ne lažem. — E, lažeš. Otkako si ušla nisi rekla ništa iskreno. Sve si odmjerila, odvaguješ svaku riječ. Čak i kad si priznala da se dodvoravaš ljudima, odbacila si druge slabosti i mane koje su ti prije pale na pamet jer je “dodvoravanje” društveno prihvatljiviji odgovor. Ti ne ŽIVIŠ, Emma, samo se pretvaraš. Tvoj cijeli jebeni život je laž. Ne sprječavaju te drugi da budeš svoja, nego ti sama. A sada reci istinu. Kada bi nekoga mogla ubiti, tko bi to bio? — Već sam ti odgovorila na to pitanje, Isaac, a ti ne slušaš moj odgovor. Nikada nikoga ne bih ubila, bilo posljedica ili ne. Nikada ne bih drugome uzela život. — Lažljivice! Boca mi poleti iz ruke, a on se baci na mene i obori me sa stolice. Udarim glavom o drveni pod, a on mi objaše struk i pritisne mi zapešća uz pod pokraj glave. — Miči se s mene, Isaac. — Isaac! — vikne Al, ali on se ne obazire na nju. — Koga bi ubila, Emma? — Ne bih. — Lažljivice! Koga bi ubila? 126

— Nikoga! Pomakne se tako da mi sjedi na grudima. Teško dišem. Al ga vuče za ruku, ali nije dovoljno snažna da ga obori. — Koga bi ubila? — Isaacovo se lice spusti do mojega, a ja već znam što će učiniti. Otvorim usta da se pobunim, ali njegov je jezik u mojim ustima. Nagonski ga poželim ugristi, ali baš kad nakanim stisnuti zube, Isaac me ščepa za vilicu desnicom kako ga ne bih mogla ugristi. Pokušam osloboditi ljevicu da ga odgurnem, ali prikuje mi koljenom lakat o pod. Odmakne se da ponovi pitanje: — Koga bi ubila? Zapljusne me val panike i soba se zavrti. — Koga bi ubila, Emma? Reci mi! Zatvorim oči, ali suze mi probijaju kroz spuštene vjeđe i kotrljaju mi se obrazima. — Franka. Dobro? Kada bih nekoga morala ubiti, ubila bih Franka zato što me pokušao silovati. Želim da bude prestrašen i ranjiv kao ja. Jer je zli jebeni gad. — Koga još, Emma? — Čujem tih, gotovo nečujan škljocaj, ali ne mogu okrenuti glavu jer mi Isaac još drži ruku na vilici. — Tko te je još povrijedio? Tko ti je nanio bol? Koga bi još ubila da nema posljedica, osuda, žaljenja? Koga bi ubila? Glavom mi bljesne proteklih dvanaest dana kao da su prizori u nijemome filmu. Al i Leanne koje se otvorenih usta histerično smiju dok mi se Daisy ruga. Daisyna peta koja je zgnječila macaklina, ogorčenost u njezinim očima dok je Isaac razgovarao sa mnom na prvome susretu, podsmijeh na njezinome licu kada je rekla “ulovi kučku”, pokorno obaranje glave kada ju je Isaac poslao u kuću nakon što me Frank napao, njezina samodopadna faca kada su me muškarci prozvali kujom kada sam ušla u blagovaonicu na doručak. Ovo putovanje trebalo je biti pustolovina, odmor života, ali nikada se u životu nisam osjećala osamljenije, izoliranije ni nevoljenije. A za sve je ona kriva. Mogla me obraniti, a hotimice je okrenula ljude protiv mene. Sva zbunjenost, zamjerke i bol od proteklih nekoliko dana zapekli su me u grudima i otvorila sam oči. — Daisy. Začujem kako je nekome dah zapeo u grlu. A to nisu ni Al ni Leanne. Nego netko drugi, tko je stajao na otvorenim vratima. Netko tko je upravo čuo svaku moju riječ.

127

TRIDESETO POGLAVLJE

Ne trebam okrenuti glavu da bih znala tko stoji na vratima. Energija u sobi se promijeni. Zrak ne zahladi, ali se ukipi. Više ne čujem Alino polagano, teško disanje ni Leannino prodorno, unjkavo zviždanje. Čak je i Isaac utihnuo, još me jašući, ljevicom mi držeći ruke nad glavom i desnicom mi stežući vilicu. — Zar to nije dražesno? — Daisy, nisam to tako mislila. Samo sam... bila sam... Dok pokušavam objasniti, Isaac skoči s mene i priđe vratima. — Daisy. — Položi joj ruku na rame šapnuvši njezino me. — Bi li se mogla vratiti poslije? — Zapravo, dragi — ošine me pogledom, a plave oči sjaje joj od bijesa — radije bih ostala. — Usred sesije smo. Molim te, vrati se poslije. Daisy nastaviti zuriti u mene cijelu vječnost, škiljeći i stežući usta u tanku crtu, pa uzmakne. Obrub duge grimizne suknje zavijori joj oko gležnjeva kada se okrene i ode prema kuhinji. Japanke joj šljapkaju po drvenome podu. — Volio bih da i vas dvije odete — kaže Isaac. — Mi? — Leanne pokaže prstom na svoje grudi. — Da, molim. Ona šutke ustane i, niti me ne okrznuvši pogledom, klizne iz sobe na hodnik. Al ostane sjediti na tepihu prekriženih nogu. Nosnice joj se rašire kada Isaac spusti pogled na nju kao da govori: “Sada i ti moraš otići.” — Ne ostavljam Emmu samu s tobom. — Neću joj nauditi. — Pogleda me. — Obećavam. Samo želim razgovarati s njom. Želim joj objasniti zašto sam ovo maločas učinio i kako će joj to pomoći. — Emma? — Al me pogleda. — Što ti želiš? Kroz otvorena vrata Isaacove radne sobe dopru podignuti glasovi. Daisy i Leanne prepiru se u blagovaonici. Nema šanse da upadnem u tu svađu. Čim izađem iz ove sobe, Daisy će me napasti, a ja trenutačno nemam snage za to nakon svega što mi se dogodilo. Ako ostanem ovdje još nekoliko minuta, možda se smiri. Onda ću joj moći objasniti što se dogodilo — premda mi to ni samoj nije posve jasno. Nešto je neugodno i nepodnošljivo u Isaacovu napasnome ispitivanju tako da mu na koncu kažeš što želi čuti samo da prestane. Sada mi je jasno zašto mu je Leanne spomenula da je silovana kao tinejdžerica, ne zato što je to očajnički željela podijeliti s njim, nego zato što mu je morala reći nešto, bilo što, da prekine to uporno ispitivanje. Nikada ne bih naudila Daisy, ali ljuta sam na nju. Ovako se nisam osjećala od tinejdžerske dobi. Znam se nositi s gnjevom, ali bol je neizdrživa. Oduvijek sam znala da je Daisy okrutna, ali naći se na meti njezine okrutnosti bila je krajnja izdaja. Kao da joj proteklih sedam godina našega prijateljstva ništa nije značilo. — Emma? — ponovi Al.

128

— Ostat ću. Želim čuti što Isaac ima reći. — Dobro. — Nesigurno izgovori tu riječ podižući se na koljena da ustane. — U redu. Bit ću u spavaonici ako me zatrebaš. Nekoliko sekundi zadrži se na vratima zabačenih ramena i podignute brade, prkoseći Isaacu pogledom. — Ako je opet takneš, odgovarat ćeš meni. Jasno? Isaacu se usne trznu kao da suspreže osmijeh. — Jasno, Al. — Dobro. — Al izađe na hodnik i zatvori za sobom vrata. — Dakle. — Isaac pokupi pivsku bocu koju mi je tresnuo iz ruke pa je baci u kantu za otpatke, ne obazirući se na pivo proliveno na podu, a onda dohvati pepeljaru sa stola i legne na tepih. Zatvori oči i protegne se kao mačka, kupajući se u toplom, širokom trokutu sunca koje prodire kroz prozor. Leži posve nepomičan, nekoliko sekundi, a onda posegne u džep košulje za kutijicom za duhan, otvori oči i podigne se na lakat. — Hoćeš jednu? — Otvori limenu kutijicu i baci si smotanu cigaretu prema ustima. Uhvati je usnama i gurne kutijicu prema meni. Niti ne razmislim. Samo uzmem upaljač i cigaretu, zapalim je pa pružim Isaacu treperav plamen. On položi ruku na moju i privuče je cigareti. Vrh cigarete narančasto se ražari, a on mi pusti ruku. Ali težina njegova dodira ostane, kao da mi je otisak njegovih prstiju još topao na koži. — Hvala. — Povučem iz cigarete, ubacim upaljač natrag u kutijicu, poklopim je i gurnem je po tepihu prema njemu. Isaac polako izdahne i pokaže glavom džep košulje, dajući mi znak da vratim limenku unutra. Odmahnem glavom. — Zašto si me onako napao? — Nisam te napao. — Ne? Dakle, nisi me oborio sa stolice i prikovao uz pod? Dokono me gleda s cigaretom koja mu visi s usta. — Što misliš? — Ne znam. — Znaš. Odmaknem se od njega i naslonim se leđima o zid pa uvučem još jedan dim. Igra se mnome. — Zašto se bojiš naljutiti, Emma? — Ne bojim. — Netko te naučio potiskivati srdžbu. Tko? Polako izdahnem, ispuhujući dim prema zrncima prašine na prozoru. Snažno se uzvrtlože kada ih dim zahvati. — Nitko me to nije naučio. Jednostavno nisam bijesna osoba. — Ne slažem se. — Zato što me ne poznaješ. — Stvarno? Sjajno se “dodvoravati” ljudima, biti ono što drugi očekuju, ali kada se nađeš u pravoj opasnosti, pokaže se tvoja prava osobnost. Vidio sam to jučer, nakon što te 129

Frank napao. Osoba s kojom sam razgovarao u kolibi: to si bila prava ti. Otpuhnem još jedan dim. — Dok sam bila mala, u našoj kući nije bilo svađa. Svi bismo se povukli u svoje sobe i durili. U mojem domu mnogo se jurilo u svoju sobu. Ali nikada se nije lupalo vratima. Ako se ideš duriti, to moraš izvesti tiho. — A što bi onda bilo? — Došuljali bismo se natrag u sobu gdje je bio ostatak obitelji i pravili se da se ništa nije dogodilo. — I roditelji su se pretvarali da se ništa nije dogodilo? — Da. Previše mu toga otkrivam. Šopa me pitanjima kao Leanne, ali dio mene želi mu odgovoriti. Ne znam je li to zato što Daisy više ne razgovara sa mnom pa se nemam kome povjeriti osim Al ili zato što je dio mene polaskan zanimanjem koje mi Isaac ukazuje. — Je li itko ikada pokušao raščistiti stvar umjesto da pobjegne? — upita. — Ne, nitko se ne bi obazirao na tebe da to pokušaš. Tata bi otvorio novine, a mama bi se emocionalno zatvorila. Nije bilo razgovora, pogleda, topline. Kao da su te ostavili vani na hladnoći. — I tako si naučila da moraš biti srdačna ako želiš biti prihvaćena. — Uglavnom. Isaac si palcem protrlja jagodičnu kost i zamišljeno se zagleda u mene. — Spominješ majčinu reakciju, ali ne i očevu. — Ona je provodila stegu. Tata je bio povučen. Mislim da joj se ni on nije želio zamjeriti. — A željela si da bude ponosna na tebe i da te voli? — Koje dijete to ne želi? Na moju braću i sestru — Georgea, Henryja i Isabellu — bila je ponosna zbog njihovih sportskih uspjeha i plesa i glume, ali meni te stvari nisu išle. U našoj obitelji bilo je prostora za “inteligentno dijete” — već smo imali sportsko, lijepo i duhovito — pa sam ga pokušala popuniti. Jako sam se trudila. Nisam govorila kao Miss svijeta kada sam ti rekla da volim životinje i želim biti veterinarka. Planirala sam briljirati na maturi pa studirati veterinu. A onda sam zatrudnjela i sve upropastila. — Zatrudnjela si? Cigareta mi se ugasila pa sam se nagnula da bacim opušak u kantu. — Imala sam sedamnaest godina. Bila sam s istim dečkom — Benom — godinu dana i jedne smo se večeri napili pa se nismo potrudili staviti kondom. Sutradan sam popila tabletu za jutro poslije. .. ali nije upalila. — Dakle, rodila si? — Ne. Željela sam, ali mama je inzistirala da napravim pobačaj. Rekla je da ću si upropastiti budućnost i da ona to neće mirno gledati. Ugovorila mi je termin u bolnici, ali ja nisam htjela otići. Sakrila sam se u Benovu kuću, ali došla je i odvukla me. Rekla mi je da ću morati otići iz obiteljskog doma ako ne pobacim. To nisam mogla podnijeti, njezin pogled pun dubokog, dubokog razočaranja. Samo sam željela da bude ponosna na mene, a ... — Duboko udahnem i zagledam se u strop. Žbuka je gruba i od jednog kuta sobe do drugog proteže se pukotina. — I tako sam pobacila. Dva tjedna prije mature. — Čovječe. — Isaac podigne obrve. — Aha. Prvi napadaj panike doživjela sam na ispitu iz biologije. Znala sam sve, znala sam odgovor i već napisala tristo riječi eseja kada me stegnulo u prsima i nisam mogla

130

disati. Soba se smanjila i osjetila sam da me svi gledaju jer sam dahtala, doslovno dahtala, na što je profesorica Hutton dotrčala do mene i... — U redu je. — Isaac se dokotrlja do mene i dodirne mi ruku. — U redu je, Emma. Nisi sada tamo, to se ne događa sada. To je prošlost. Gotovo je. Minulo. Drži mi ruku, a ja duboko udišem. — Dobro? — upita kada napokon mirno izdahnem i posegnem za limenkom s duhanom. — Jesi li dobro? Kimnem. — Aha. Pusti mi ruku i gleda kako vadim rizlu iz paketića, posipam je duhanom pa motam tuljac i ližem ljepilo. Kada završim, uzme upaljač, kresne ga i pruži. Zapalim i povučem dubok dim. — Jesi li se ikada zapitala zašto si se sprijateljila s Daisy, Emma? — I ne baš. To se jednostavno dogodilo. Bile smo zajedno brucošice, obratila mi se, ništa više. — Ne misliš da te podsvjesno podsjetila na tvoju majku — ženu jake osobnosti koja ima potrebu da dominira? — Bože... nemam pojma. — Otpuhnem još jedan dim od nas. — Ono maloprije — Isaac se opet podigne na lakat — učinio sam da ti pomognem. Možda ti se to čini okrutnim, u svjetlu onoga što ti se dogodilo s Frankom, pogotovo u tom svjetlu, ali morao sam to učiniti. Morao sam ti omogućiti da ponovno proživiš traumu u sigurnom okruženju kako bi bila iskrena sama sa sobom. Ne želiš ubiti Daisy, u dubini duše ne želiš, ali nosiš mnogo bijesa vezanog uz taj odnos. Patiš li od ekcema ili astme, Emma? Odmahnem glavom. — Onda psorijaza? — Izbija mi crvenilo kada sam pod stresom. — Eto ga. Astma, ekcemi, psorijaza, sindrom iritabilnog kolona — sve su to simptomi unutarnjih problema koje pokušavaš potisnuti. Tvoja podsvijest se manifestira pozivajući upomoć — ne vanjski svijet, nego tvoju svijest. Devedeset devet posto bolesti uzrokuje stres, a odakle stres? — Kucne se po sljepoočnici. — Ako uspiješ riješiti to unutra, riješit ćeš sve. Ne trebaju ti tablete protiv anksioznosti da spriječiš napadaje panike, Emma: moraš se suočiti s problemima koji ih izazivaju. — Znam, ali... — Bože, Emma. — Isaac nagne glavu u stranu i začuđeno me pogleda. — Kada bi si barem sada mogla vidjeti lice. Svjetlost u tvojim očima je... — Odmahne glavom. — Nevjerojatno! — Nemoj. — Posegnem za pepeljarom i ugasim smotanu cigaretu, gnječeći je duže negoli je nužno da se žar ugasi. Sva sam se naježila od stida i ne mogu ga pogledati u oči. — Nemaš pojma, je li? Ne znaš koliko si lijepa? Čim sam te vidio kako hodaš prema vratima Ekanta Yatre pogurenih ramena i oborene glave, došlo mi je da te protresem. Skrivala si se jer si se osjećala veliko, nespretno i neprivlačno u usporedbi s Daisy, nisi željela da te primijetim. — Nije istina. — Ne? Misliš da je zgodnija od tebe, ali griješiš. Žena kao što je ona ima na bacanje. Nosi seksualnost kao svjetionik i njegovim sjajem zasljepljuje muškarce, ošamućujući ih da

131

bi joj služili. Ali postoji razlog zbog kojeg je još sama, Emma — i očajnički nesretna. Duboko u sebi, vjeruje da je ružno i bezvrijedno ljudsko biće. Zašto bi inače tako očajnički odvlačila muškarce u krevet da si potvrdi vlastitu vrijednost? — Ali oni svejedno spavaju s njom. — Zato što je dostupna i zato što se uz nju osjećaju dobro. Ali svjetlo koje Daisy odašilje nije stvarno, Emma. Može ga gasiti i paliti kao žarulju. Tvoje je stvarno, ali ti ga kriješ. Neko vrijeme šutim, razmišljajući o njegovim riječima. — Emma. — Tek kad Isaac položi ruku na moju, shvatim da još gnječim cigaretu u pepeljari. Evo ga, opet, njegov vruć i težak dodir na mojoj koži. — Jesi li ti spavao s njom? — upitam ne dižući pogled. Glas mi je promukao, što do tada nije bio. — Ne. — Jer ona želi spavati s tobom, znaš. On mi zagladi kosu s lica pa pusti da mu se dlan zadrži na mojoj vilici. Oči su mu sužene, prodorne, oblijeću mi lice i vraćaju se na moje usne. Nisam glupa. Znam da je ovu igru zavođenja izveo za desetke, stotine drugih žena. — Daisy je ljubomorna na tebe, Emma. To znaš, zar ne? Sklonim njegovu ruku s obraza. — To je sad već smiješno. — Istina je. Zašto bi ti inače preotela toliko muškaraca? Nadmeće se s tobom i želi pobijediti. Daisy ti nije prijateljica, Emma. Godinama ti već nečujno siše samopouzdanje, a da ti toga nisi bila svjesna. — Griješiš. — Odmahnem glavom. — Ima mana, ali uvijek je bila uz mene kada mi je bila potrebna. — Da? — Poskočim kada me naglo primi za obje ruke. — Ili je iskoristila tvoje trenutke slabosti da se osjeti snažnije? Daisy te treba, Emma, ali ne onako kako ti to misliš. Istrgnem ruke iz njegovih i pritisnem ih o pod. U glavi mi se vrti, ali što više pokušavam umiriti misli, to mi više izmiču. Osjećam li se slabo, izgubljeno i napuklo zato što sam se uspoređivala s Daisy i procijenila se nedostatnom? Ima li pravo? Je li me ona podržavala u tom uvjerenju otkako smo se upoznale? — Sigurna sam da je ona proširila glasinu da sam lagala o Frankovu napadu. — Zašto misliš da bi to učinila? — Ne znam. Znam da može biti okrutna i... — Emma. — Isaac se podigne na koljena i čučne pred mene. — Daisy grize jer pokušava hodati vlastitim putom i ne snalazi se. Ali to više nije tvoja briga. I ti se moraš odvojiti. Držiš se prijateljstva koje nije bilo dobro za tebe. Ne brini za Daisy. I ne brini za ono s Frankom. To ću ja riješiti. Pomislim na Franka u podrumu ispod nas, skrivenog pod vratašcima, i opet me preplavi bol. — Emma. — Isaac podigne kosu koja mi je poput zavjese pala na oči pa se nagne tako da mu se lice nađe svega nekoliko centimetara od mojega. — Ja vjerujem u tebe. Zašto ti ne vjeruješ u sebe? Ne znam je li to zbog osamljenosti, žudnje ili njegova uporna ispitivanja, ali umjesto odgovora, obujmim mu obraze i poljubim ga. Uzvrati mi poljubac — žestoko — i gurne mi ruke u kosu. Nateže mi odjeću, strgne mi bretele majice sve do laktova tako da su mi ruke 132

sputane uz tijelo pa mi utiskuje usne u vrat, ključne kosti, dekolte. Izmigoljim se iz majice i spustim je do struka pa ga stegnem uza se tako da se oboje skotrljamo na pod i oborimo hrpu podmetača za molitvu koji se raspu oko nas. Primim Isaacovu majicu i podignem mu je do vrata kada mi on odgurne ruke i povuče majicu natrag. — Ona ostaje. Idući ode moj grudnjak. Pa Isaacove hlačice. Pa moje hlačice. Pa moje gaćice. Oboje smo polugoli i znojni, hvatamo se, ljubimo, grizemo. Prvi put otkako smo stigli, glava mi je prazna. Isaac me jebe, opet i opet, jednom mi rukom stežući kosu, a drugom ključnu kost. Njegova kosa duga do ramena sada mi pada na lice, ali njegove oči ne miču se s mojih. Nijednom ne svrne pogled niti zatvori oči. — Bit će sve u redu — dahne kada klone na mene. — Obećavam.

133

TRIDESET PRVO PÖGLAVLJE

Danas

Tko ti je to poslao? — Will mi vrati mobitel, a na zaslonu je još poruka.

Samo dobri umiru mladi. To objašnjava zašto si ti još živa. Izađem iz izbornika za poruke. — Ne znam. — Sigurno možeš pretpostaviti. — Sjedi na rubu kreveta. Neka muha zuji pred prozorom, netko gura kolica pred vratima i, negdje dalje na odjelu, žena ječi dok joj sestra vadi krv. — Jane. — Will mi dodirne podlakticu. — Moraš mi vjerovati. Reci mi što se događa. — Ne mogu, ja.. — Ne vjeruješ mi. — Vilica mu se stegne i ruka mu klizne s mojega tijela. — Vjerujem. Želim ti vjerovati. Ali... — Ali što? Jane, želim ti pomoći, ali ne mogu ako ne budeš razgovarala sa mnom. Za Boga miloga. — Pritisne si rukama lice i nekoliko puta duboko udahne. — Ne moraš ostati. Zažalim te riječi čim ih izgovorim. — Dobro. — Ustane, umorno, i okrene se da ode. — Ako tako želiš. Požurim li, dostići ću Sheilu na parkiralištu. Ona će te odbaciti kući. — Ne. — Posegnem za njegovom rukom. Ne mogu ga pustiti. Ne mogu se više nositi s ovime sama. Moram mu vjerovati. Moram nekome vjerovati. — Molim te. Oprosti, Wille. Ne idi. On rezignirano uzdahne i uhvati se rukom za naslon stolice pokraj uzglavlja. — Hoćeš li mi reći što se događa? Kimnem. — Da. Da, hoću. Will šutke sluša dok mu pričam sve što se dogodilo u Ekanta Yatri. Nekoliko puta dah mu čujno zapne u grlu i oči mu se užasnuto razrogače dok mu govorim o Franku. Kada dođem do dijela u kojem je Al prodala svoju priču, podigne ruku da me prekine. — Dobro, taj dio znam. Beskrajno dugo zuri u mene, a na licu mu se čitaju šok, briga i strepnja. Kada napokon progovori, kaže jednu jedinu riječ: — Sranje. — Aha. — Povučem bolničku plahtu više na grudi. Nije hladno, ali osjećam se ranjivo, i to ne samo fizički. — Zato sam željela započeti novi život.

134

— A misliš da ti je ovu poruku poslao netko tko te poznavao kao Emmu? — Nije to samo jedna poruka. Prošloga tjedna primila sam pismo u Zelena polja. U njemu je pisalo da mi pravo ime nije Jane Hughes. Dan poslije, na službenu stranicu stigao je mejl da Daisy nije mrtva. A kada smo bili na Chloeinom školskom sajmu, stiglo mi je nekoliko poruka od nekoga tko se predstavljao kao Daisy i ta je osoba napisala da joj je hladno i da sam je ostavila da umre. Poslije je ona žena u plavome šeširu ispitivala Chloe o meni a onda — podignem mobitel — ovo. — Misliš li da bi Daisy mogla biti živa? Vidjela si njezino tijelo, zar ne? — Nisam, ali... — Znam. — Will napući usne. — Ne zvuči vjerojatno. A Isaac i Leanne su sto posto mrtvi? — Mislim da jesu, da. Ako je Daisy mrtva, onda i Isaac mora biti, Leanne... Al je nekoliko puta zvala njezinu mamu nakon povratka u Veliku Britaniju, ali rekla joj je da joj se kći nije javila pa... — Misliš da je stradala u požaru u Ekanta Yatri? — Da. Ne znam je li bio podmetnut ili slučajan, ali sve je izgorjelo dok su ljudi spavali. Misle da je to bilo nekoliko dana nakon našega bijega. Nepalska policija posvuda je pronašla tijela, neka tako izgorjela da ih je bilo nemoguće identificirati. Ondje je bilo ljudi koji su presjekli sve veze s prijateljima i obitelji tako da oni nikada neće doznati jesu li živi ili mrtvi. — Sranje. — Znam. — Znači, preostaje samo Al. — Da, ali zašto bi mi ona odjednom počela slati grozne poruke? Da, uhodila je Simone nakon prekida, ali bila je to reakcija na to što je dobila nogu. Posvađale smo se kada je prodala priču novinama, ali nikada mi nije prijetila. Posvadile smo se i razišle, u tome nema ništa zloslutno. — Možda se ljuti zato što si je ostavila na planini. — Da odem po pomoć! — Možda to ona drukčije gleda. Stvari su eskalirale otkako si joj poslala poruku na Facebook. Je li odgovorila? — Ne, ali... — Odmahnem glavom. — Ne može ona stajati iza ovoga. Ona mi je bila prijateljica. Will podigne obrve. — Kao i Leanne i Daisy. Okrenem glavu jer mi se oči pune suzama. Ne mogu vjerovati da Al stoji iza ovoga. Onaj tko me pogazio na cesti mogao me ubiti. — Jane. — Will mi dodirne ruku. — Moraš to prijaviti policiji. To znaš, zar ne? Policajac Barnham pozorno me saslušao kada smo sjeli u sobu za obavijesne razgovore, a ja mu ispričala sve što mi se u zadnje vrijeme dogodilo, zastajući povremeno kada bi me prekinuo da mu potvrdim neki detalj kako bi ga zapisao u notes. Kažem mu tko sam zapravo i zašto sam odlučila postati Jane Hughes, ali prešutim mu Daisynu i Isaacovu sudbinu. Umjesto istine, serviram mu rečenicu oko koje smo se Al i ja dogovorile prije pet godina: neobjašnjeno su nestali. Ne mogu prekršiti obećanje koje sam joj dala, bar dok ne porazgovaramo. Nakon svega što se dogodilo, to vjerojatno zvuči naivno, ali Alina sam

135

dužnica. Da nije bilo nje, Leanne ne bi bila jedina koja je stradala u požaru. Kada dovršim priču i posegnem za čašom vode koju mi je donio drugi policajac, policajac Barnham nasloni se u stolici i zamišljeno me pogleda. Nema više od dvadeset sedam ili dvadeset osam godina, ali kosa mu se već počela povlačiti s čela. Visoko čelo djeluje neobično u spoju s ožiljcima od akni na obrazima. Ne mislim da je on policajac s kojim sam razgovarala neposredno nakon nesreće, ali bila sam toliko ošamućena kada sam tek došla svijesti da nemam pojma koga sam vidjela. — Kao prvo — kaže — vjerujte nam da činimo sve u svojoj moći da pronađemo osobu koja vas je udarila automobilom i pobjegla s mjesta nesreće. Slijedimo sve tragove koje ste nam vi i vaša šefica dali ujutro u bolnici, a na mjesto nesreće postavili smo oglas u kojem molimo svjedoke da istupe, ali još se nitko nije javio. Pregledali smo i materijal s nadzornih kamera u Zelenim poljima, ali kamere ne dosežu cestu pa nisu snimile automobil u prolazu. Bojim se da trenutačno imamo malo tragova. Otpijem gutljaj vode. — Razumijem. — Što se tiče pisama i poruka koje ste primili — baci pogled na svoj notes — u današnje vrijeme takve prijetnje ozbiljno shvaćamo, a vas netko bjelodano nastoji uznemiriti i zastrašiti. Skrivanje identiteta dio je njihove taktike zastrašivanja. Nema još izravnih prijetnji nasiljem, ali — zaokruži nešto u notesu kemijskom — najnoviji SMS zvuči kao da ga je mogla poslati osoba koja vas je oborila s bicikla, a to moramo shvatiti ozbiljno, jer ako su te dvije stvari povezane, to je pokušaj nanošenja fizičkih ozljeda ili čak ubojstva. Razgovarat ću sa svojim narednikom o vašem slučaju i trebamo li ga predati krim—policiji. A onda... Ne čujem ostatak rečenice jer mi u glavi odjekuju samo dvije riječi. Pokušaj ubojstva. Proteklih dvanaest sati uvjeravala sam samu sebe da je to bio nesretan slučaj, da je krivo pijano muško društvo koje je prebrzo vozilo mračnim cestama koje su im nepoznate. — Jane? — Policajac Barnham zamahne mi rukom pred očima. — Jeste li dobro? — Da, oprostite. Nešto ste rekli? — Da u ovom stadiju još ne nudimo policijsku zaštitu, ali volio bih da razmislite tko ima nešto protiv vas i tko bi vam želio nauditi. Volio bih da mi taj popis što prije predate... a volio bih i da nastavite spremati i bilježiti svaki SMS, online poruku i pismo te da vodite dnevnik svih neobičnih događaja. Mogli biste razmisliti o nošenju spreja protiv napadača i ugradnji alarmnog sustava u svoj dom. Ako ćete se osjećati sigurnije, zamolite dečka da se useli k vama dok se ova priča ne razriješi. Rekli ste da se zove William Smart? Ili biste možda vi mogli odsjesti kod njega? — Mogla bih pitati. — Ako se odmah preselim Willu, mogla bih biti ondje i za vikend kada Chloe dođe u posjet. Ne znam što bi rekao na to da dijelimo krevet s obzirom na to da smo za njegovu kćer još uvijek samo prijatelji. — Ili kod neke prijateljice? — kaže policajac kao da mi je sve to pročitao s lica. Ne mogu se prisiliti da mu priznam kako u ovome kraju nemam bliskih prijateljica. Imam Sheilu, ali ona mi je istodobno šefica pa ju ne bih mogla ovako opteretiti. Ne odgovorim, ali neodređeno kimnem. — Ovdje je letak koji bi vam mogao pomoći — kaže gurajući jedan prema meni. — Na prednjoj stranici je broj Nacionalnog telefona za žrtve prijetnji. Tu su upute za osobnu i internetsku sigurnost. Mogli biste dati pregledati svoje računalo da nije instaliran nikakav program za krađu lozinki i obnoviti antivirusni program. Dođe li vam još koja poruka na službenu stranicu, javite se tvrtki za hosting da vidite mogu li vam oni pomoći. — Hvala vam. — Posegnem za torbicom zdravom rukom i ubacim u nju letak pa uzmem

136

mobitel koji leži nasred stola između nas, koji potom također spremim. Ruke mi se toliko tresu da ga tek iz trećeg pokušaja uspijem ubaciti u unutrašnji džep. — Jeste li sigurni da ste dobro? — Dobro sam... samo mi je teško sve to pojmiti. — Čeka li vas netko? Imate li s kime razgovarati? — Da. — Dobro. — Ustane i pruži mi ruku. — Bit ćemo u kontaktu. Nemojte se previše uzrujavati, činimo sve što možemo. Will me čeka u autu ispred policijske postaje. Kada se približim, otvori suvozačka vrata. — I, kako je prošlo? Pokušam se ne lecnuti dok ulazim. Puštena sam iz bolnice prije pet sati i još me cijelo tijelo boli od naleta automobila. Cijelo desno bedro prekriva mi golema crnozelena modrica, a dlanovi su mi izgrebeni i izbodeni jer sam tresnula o asfalt prije negoli sam se otkotrljala u živicu. Ogrebotine na lijevoj strani lica također su bolne, premda se oteklina na svu sreću smanjila pa sada vidim kroz desno oko, iako je još natečeno i natučeno. Lijeva ruka još mi je u zavoju, ali utješno je što liječnik kaže da bi mi uskoro trebalo biti bolje ako rame nije iščašeno. — Policajac je tražio da zapišem tko bi sve mogao imati nešto protiv mene. Rekao je kako postoji mogućnost da je nalet automobilom bio hotimičan, da mi je netko želio nauditi. Will nekoliko trenutaka zuri u mene otvorenih usta i razrogačenih očiju. — Onda je to riješeno. — Što je riješeno? Uključi automobil i ubaci u prvu brzinu. — Useljavaš se k meni.

137

TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

Prije pet godina

Prostorija s tuševima je prazna, ali ja svejedno izaberem pregradak najdalje od spavaonice. Solarni paneli već su danima mušičavi, ali ne drhtim od hladne vode koja kapa iz tuša. Nisam smjela spavati s Isaacom. Istrljam sapunom lice, kosu, ruke i grudi pa meko meso bedara i međunožja. Ako je itko čuo kako se ševimo, ako itko otkrije, taj će glas stići do Daisy i ona će zaključiti kako je imala potpuno pravo kada je proširila glasinu o Franku i meni. Bit će svejedno ako Isaac kaže što je vidio, jer sumnje neće nestati. BUM! Nešto tvrdo padne na drven pod spavaonice tako da poskočim. Dohvatim hlačice i majicu s vrha pregratka i brzo ih navučem na još mokro tijelo. Netko je u spavaonici. Odjeća se lijepi za mene dok nečujno izlazim iz tuša, prije svakog koraka iskušavajući hoće li podnica zaškripati. Trebala sam pustiti da voda nastavi teći. Onaj tko je vani čuo je da se voda ugasila. Znat će da ću uskoro stići u spavaonicu. Srce mi ludo udara kada provirim kroz vrata. Mali macaklin, koji stoji raskrečen na zidu iznad prozora, na zvuk mojih koraka pobjegne u kut. Izuzev tog stvorenja u bijegu, prostorija je prazna. Ondje je, dakako, ipak metalna figura Kali, hinduističke božice vremena, smrti i razaranja, koja leži na leđima nasred sobe. Već sam je bila vidjela, na stoliću u hodniku. Dohvatim je pa istrčim do praga pa na hodnik. Iz muške spavaonice išeta Sally ruku punih prljave posteljine. — Čekaj! — Potrčim prema njoj, ali ona odjuri hodnikom u kuhinju kao prestrašena zečica. Sally, čekaj! Jesi li vidjela nekoga... Zaustavim se pokraj stolića u hodniku kada kroz zatvorena vrata sobe za meditaciju dopre tih žamor. Zvuči kao da je soba krcata. — Emma! — Netko vikne moje ime, jasno kao dan, nadglasavši žamor. Zatim se začuje salva muškog i ženskog smijeha. Postavim kip Kali na stol i baš kad se okrenem da se vratim u žensku spavaonicu, sudarim se s nečim krutim. Ruke su mi prikovane uz tijelo jer sam se našla u čvrstome zagrljaju. — C— c— c — šapne mi Isaac na uho. — Stvarno bih te trebao prekoriti zbog kašnjenja na meditaciju, Emma. Ali važno da si došla. — Prebaci mi ruku preko ramena i okrene me tako da stojimo bok uz bok. — Idemo unutra? Kada uđemo u sobu za meditaciju, nastane tajac. Pokušam se odmaknuti, ali Isaac pojača stisak na mojem ramenu gurajući me kroz natiskane ljude koji sjede prekriženih nogu. 138

Kada stignemo do oltara, pusti me i stane između Isis i Cere kao središnji element u prostoriji. Okrenem se. Ostalo je malo mjesta slijeva jedne od Šveđanki, u trećem redu. — Eno. — Isaac pokaže sebi zdesna, gdje sjedi Cera. Odmahnem glavom. Ne želim sjediti na tako vidljivome mjestu. Bar ne dok Daisy, Al i Leanne sjede zajedno u dnu prostorije, pokazujući me i međusobno razgovarajući. Kada sretnem Alin pogled, pozdravi me jedva zamjetnim kimanjem. Kretnja je gotovo nevidljiva, kao da ne želi da je Daisy i Leanne primijete. — Sjedni, Emma. — Cera se pomakne malo udesno i pokaže mjesto između sebe i Isaaca. — Isaac... — kažem, ali on me ušutka pogledom. Uguram se na mjesto, privučem noge grudima i oborim pogled. — Dakle, ljudi — kaže Isaac. — Zatvorite oči i duboko dišite kroz nos. I ja zatvorim oči, ali kada se usredotočim na disanje, obuzme me klaustrofobija. Isaac prestane govoriti i u sobi zavlada muk.

Netko te gleda, Emma. Netko ima otvorene oči. Opirem se toj misli, ali što se više opirem, to je snažnija.

Moraš otvoriti oči, Emma. U opasnosti si. Tama iza mojih očiju me guši. Koža mi se naježila, a disanje postalo ubrzano i plitko. Pritisnem znojne dlanove u pod ne bih li se sabrala, ali svejedno mi se želudac grči.

Otvori oči, Emma. Otvori ih ODMAH! Ne prepoznam je odmah. Kosa joj je oprana i pada joj na ramena u mekim valovima, tamni kolobari gotovo su iščezli, a vitko tijelo gubi se u velikoj muškoj, kariranoj košulji. S drugog kraja sobe u mene zuri Paula. Nasmiješim joj se — sretna što više nije u kolibi, sretna što u mene ne zuri Daisy — ali ona mi ne uzvrati osmijeh. Umjesto toga odmahne glavom. Pokret je gotovo neuočljiv, ali vidim u njemu neodobravanje i još nešto. Neki drugi osjećaj u koji ne mogu uprijeti prstom. Njezin pogled klizne na Isaaca i uto prepoznam izraz na njezinu licu. Zavist.

139

TRIDESET TRECE POGLAVLJE

Isaac me odbije pustiti od sebe pa se ostatak jutra vučem za njim poput sjene, od blagovaonice do radne sobe, od sobe za meditaciju do vodopada. Svaki mogući trenutak koristi da me dodirne, pogladi ili poljubi. Kada prođemo pokraj Daisy i Leanne koje vježbaju jogu na terasi, zaustavi se, privuče me u naručaj pa priljubi usne uz moje i gurne mi jezik u usta. Položim mu ruku na grudi da ga pokušam odgurnuti, ali čvrsto me drži. Daisyn podrugljiv smijeh slijedio nas je cijelim vrtom sve do mosta i životinjskih torova. Želim razgovarati s njom. Želim joj se ispričati i objasniti joj, ali kada je ovakva, ne sluša argumente. Budem li uspjela razgovarati s Al i dobiti je na svoju stranu, možda bi ona mogla uz mene razgovarati s Daisy pa da smislimo kako ćemo otići odavde. Moram otići — uz kišu ili bez nje — i moram znati želi li poći sa mnom. Službeno smo trebali otići prekosutra, ali budući da je i Leanne i Daisy ignoriraju, nemam pojma je li to još uvijek u planu. Ugledam Al kako ušetava u kuhinju oprati posuđe nakon ručka. Kada Isaaca zaskoči Johan u blagovaonici, klisnem za njom. Priđe sudoperu i pusti vodu. Slavine zaškripe i iz njih poteče voda na hrđav sudoper dok se prastar sustav grijanja vode gunđajući budi. Uzmem hrpu prljavih tanjura s komode pa ih donesem u sudoper. Al se ne obazire na mene kada ih stavim unutra. Samo posegne za prljavom kuhinjskom krpom i umoči je u zdjelicu soli koja glumi deterdžent. — Al. Nemoj ništa reći. Samo me slušaj. Važno je. Nisam mislila ono što sam rekla o Daisy. Ne želim nikoga ubiti, bila je to samo metafora. Isaac me natjerao da to kažem, baš kao što je natjerao... — Što radiš? — Isaacova teška ruka padne mi na rame. — Perem posuđe — viknem da nadglasam šum vode. — Prema rasporedu, ja danas pomažem. — Neka to učini netko drugi. — Ali moram... Izvuče me iz prostorije prije negoli stignem dovršiti rečenicu. Al ne kaže ni riječ, ruku umočenih u tamnu, masnu vodu. Idući put je vidim kasno navečer. Nije došla na Isaacovo poslijepodnevno predavanja o postu kao načinu jačanja snage volje i duhovnosti, ni na ranovečernju meditaciju. Daisy je trknula Leanne kada su ušle i ugledale me pokraj Isaaca. Zastale su na pragu kao ukopane, nijemo zureći dok Daisy nije prasnula u smijeh, primila Leanne za ruku i sjela uz jedan zid. Premda je za to šansa bila mala, nadala sam se da će mi Al reći kako prekosutra nijedna od njih ne želi poći s nama. Sada su se svi okupili u krugu na terasi gdje piju Rajevo domaće pivo dok se koza polako okreće na ražnju nasred kruga. Isaac, Isis, Cera i ja sjedimo najbliže kući. Al, Daisy i Johan su na drugoj strani kruga, odakle šutke zure u vatru, lica obasjanih treperavim plamenovima. Ja piljim u Al čekajući da me pogleda, ali moj pogled osjeti Johan i podigne oči. Svrnem pogled prema Pauli i Sally koje se gole kupaju na rijeci, golih tijela vidljivih na 140

mjesečini, blijedih pred mračnom vodom dok njihov smijeh i cika probijaju se kroz tih žamor glasova na terasi. Zrak je težak od mirisa pečenoga mesa, smotanih cigareta i domaćeg piva. Miris me podsjeti na nešto pa kucnem Isaaca po ramenu da ga pitam što je to. — Da? — upita ne okrenuvši se prema meni. On i Cera udubljeni su u razgovor o tome koliko će Raj moći rastegnuti siromašne zalihe hrane do idućeg odlaska u Pokharu. Ne odgovorim mu. Sjetim se na što me miris podsjeća. Na večer kada smo se “oprostili” od Ruth. Posegnem za šalicom piva pod svojim nogama i potegnem. Ima okus po kvascu i octu, ali svejedno ga progutam. — Idem po još — kažem. Isaac me ne spriječi pa ustanem, odšećem do stražnjih vrata koja vode u kuhinju i napunim šalicu iz bačve pred vratima. Kada se osvrnem prema vatri, vidim da je Leanne zauzela moje mjesto. Ne pomakne mi se kada priđem pa sam prisiljena sjesti na rub grupe. Na drugoj strani kruga, uto ustane Al. Protegne ruke iznad glave pa istegne vrat na jednu i drugu stranu, kao da se proteže. Pogledi nam se sretnu a ona opet nagne udesno, ovoga puta jače — kao da oštro pokazuje glavom prema rijeci. Želi razgovarati sa mnom. Prije negoli stignem odgovoriti, nestane u tami. Učinim kao da ću krenuti za njom, ali Isaac me zgrabi za ruku i povuče prema sebi. — Netko se osjeća izostavljeno? Leanne zaciči kada se spotaknem o nju i sletim mu u krilo. Pokušam ustati, ali on me obujmio rukama i miluje mi obraz usnama. — Molim te. — Odgurnem se od njegovih prsa. — Moram na zahod. — Ja ću ti reći kada smiješ na zahod. — Govori vedro kao da se šali, ali neizgovorena prijetnja je osjetna. Prebaci usne na moje i žestoko me poljubi dok se ja očajnički batrgam u njegovom naručju. Moram dolje do rijeke. Al će u protivnom pomisliti da ne želim razgovarati s njom. Mislit će da sam odlučila ostati s Isaacom. — Nisi zabavna. — Odgurne me tako da se zaletim u Leanne. Cera se nasmije. Od zlobnog prizvuka u njezinu smijehu prođu me trnci. Ako je nešto i rekla, ja je nisam čula. Zaokupljena sam škiljenjem u tamu ne bih li na obali ugledala kakav trag od Al. — Što je bilo? — Isaac me pljesne po golome listu noge. — Ništa. — Nije ništa. Lažeš mi. Zašto? Zašto mi lažeš? — Pogleda me pa svrne pogled i namršteno preleti njime ljude okupljene oko vatre. Raj ulovi njegov pogled i mahne mu, ali Isaac se ne obazre na njega nego se zagleda u daljinu, prema rijeci. Je li vidio Alin znak da se nađemo dolje? Zna li za naš plan? — Dobro sam, Isaac, časna riječ. Samo... — Ne govori. — Pritisne mi prst na usne i nastavi se ogledavati. Sve mrkiji, osvrne se prema kući, ali kada vrati pogled na mene, na licu mu je slavodobitan izraz. — Frank, je li? Bojiš se da ću ga pustiti iz podruma zbog glasina koje je Daisy proširila? Isuse. — Pljesne se rukom po sljepoočnici. — Jutros si mi rekla da želiš ubiti Franka, a ja o tome nisam posebno razmišljao jer sam te pokušavao navesti da izraziš negativne osjećaje, a ti si otada patila u tišini. — Privuče me u zagrljaj i priljubi uza se. — Oprosti, Emma.

141

Mučno mi je od mirisa mošusa i znoja u njegovoj majici, ali ovijem mu ruke oko struka i pokušam se opustiti dok me ljulja. — Odužit ću ti se. — Naglo se odmakne, zadržavši ruke na mojem struku. — Obećavam. — Kako to misliš? Isaac odmahne glavom, a na usnama mu titra blag smiješak. Sve mi se više grči u želucu, ali on odmakne i prije negoli stignem išta reći, priđe Johanu na drugoj strani kruga. Netko me blago kucne po ramenu pa podignem pogled. To je Leanne. — Idem potražiti Al. Vidjela sam da ide prema rijeci. Ne kažem ništa. Ako progovorim, proplakat ću. — Emma. — Njezini mi prsti okrznu podlakticu. — Znam da si jutros spavala s Isaacom. — Kako? — To ne trebaš znati. Ali možda bi trebala razmisliti o odlasku prije nego što Daisy to dozna. — Ne mogu nikamo, vrijeme je loše. — Šteta — umiljato mi se osmjehne — jer ni ovdje nisi sigurna. Udalji se, a obrub njezine suknje bešumno mete pepeo na terasi. Pogrešno sam protumačila Leanne. Nije ona ptičica koja živi od mušica na koži nosoroga. Ona je morski konjic — bezazlen, neobičan, sladak — koji je plovio kroz naše prijateljstvo ne ometajući ništa i nikoga dok se nije našla tik do mene i onda: bum, prelazi u napad. Ono što je upravo rekla nije bilo podbadanje ni prikriveno spuštanje. Bila je to prijetnja. A ja neću čekati da otkrijem na što je mislila.

142

TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Polako sjednem dok mi rani mamurluk pulsira u sljepoočnicama pa sklonim kosu s lica. Zrak miriše na dim logorske vatre, meso i znoj. Leanne spava na madracu pokraj mene, a među nama je bijela, crkvena svijeća koja poučka i pucketa dok se stijenj borio da se ne ugasi u dubokoj bari voska. Al spava s druge strane Leanne, s kapuljačom vreće za spavanje navučenom preko glave, tiho hrčući otvorenih usta. Daisy leži raskrečena na idućem madracu, još odjevena, uz vreću za spavanje smotanu na dnu kreveta kao da se onesvijestila čim je pala na krevet. Dok spava izgleda kao lutkica, dugih trepavica raširenih na obrazima, kratkih, širokih noktiju pritisnutih uz usne. Leanne djeluje sitno i krhko. S divovskim naočalama crnih okvira, lice joj djeluje sitno kao u krtice. Na dnu ružičastih šiški pojavio joj se crn izrast. Nakon njezina “dobronamjerna” upozorenja, sinoć sam se povukla sa zabave i vratila u žensku spavaonicu. Uvukla sam se u vreću za spavanje još u hlačicama i majici pa navukla kukuljicu preko glave, ali nakon što sam satima ležala budna, znojeći se u debelim slojevima najlona, poliestera i vune dok su me uzbuđeni povici i razuzdan smijeh dražili s terase. Kako je naš godišnji odmor otišao ovako ukrivo? Stigle smo u Ekanta Yatru kao prijateljice, prijateljice s problemima koji tutnje pod osmjesima i uzbuđenjem, ali naše je prijateljstvo nadživjelo fakultet i preživjelo preseljenje, poslove i veze. Ili sam bar ja tako mislila. A opet, veze koje sam smatrala snažnima pokazale su se površnima i, kao u igri “kule”, dovoljan je jedan pogrešan pokret da se cijelo zdanje uruši. Posegnula sam za bocom s vodom pokraj uzglavlja i protresla je. Prazna. Iskobeljam se iz vreće za spavanje i odšuljam se preko spavaonice na hodnik. Voda u tuševima nije za piće, a ja sam žedna. Uđem s drvene staze u hodnik, gdje se čuje samo tiho tapkanje mojih bosih nogu na podnicama i tiho hrkanje koje dopire iz muške spavaonice dok jedino svjetlo da je svijeća na stoliću koji je Al prošloga tjedna prevrnula. Imam dojam da je otada prošlo mnogo, mnogo više vremena. Zaputim se u kuhinju, prema mirisu kumina, kardamoma i cimeta pa zastanem i osvrnem se prema Isaacovoj radnoj sobi. Vrata su širom otvorena, a soba prazna. Stol je odgurnut do prozora, a tepih zgužvan do njega. Po podu su rasute knjige, papiri i cipele, tvoreći neuredan okvir tamnoj rupi u podu s lijeve strane stola. Dah mi zapne u grlu i sledim se. Vratašca su otvorena. Želim svrnuti pogled, ali ne mogu. Ne mogu drugo nego zuriti u crnu četvorinu koja je manje od tri metra od mene. Gdje je Frank? Sudeći po stanju sobe, ili je otišao u žurbi ili su ga s mukom izvukli. Zavjese s druge strane otvora zalepršaju u sobi kada ih podigne zapuh vjetra koji dopire kroz prozor, a nekoliko papira polete podom i spuste se na prag. Bez razmišljanja, zakoračim prema prvom papiru. Ruke mi se toliko tresu da ga uspijem podići tek iz druge. To je mejl koji je Leanne poslala Isaacu 15. travnja, tri i pol mjeseca prije našeg dolaska ovamo. 143

Dragi Isaac, Pisala sam ti ovaj mejl već desetak puta, ali svaki put sam ga izbrisala i počinjala iznova. Ovoga puta napisat ću ti što osjećam i jednostavno poslati mejl, jer ti inače nikada neću odgovoriti, a to ne mogu, kad mi je trebalo ovako dugo da te pronađem. Isaac, cijelo djetinjstvo osjećam se izgubljeno i nespokojno, kao da je dio mene nedostajao. Naravno, to kao dijete nisam znala izraziti, nego sam samo često bila “tužna”. Podignem pogled, napola očekujući da ću vidjeti Franka kako se nadvio nad mene iz sjena, ali radna soba još je pusta, a vratašca su još prazna rupa u podu. Pokušam oblizati usne, ali u ustima nemam sline.

Nije me iznenadilo saznati da imam polubrata. To je objasnilo sve — prazninu u mojim grudima, samoću koja kao da me posvuda pratila i trajan osjećaj da mi obitelj nešto taji. Nemoj misliti da bi mi mama to povjerila da nije bila pijana. Neću ponoviti što je točno rekla, Isaac, jer te ne želim povrijediti, ali bila je cendrava i bijesna, i željela je povrijediti mene. Bila je u krivu. Rekavši mi za tebe, dala mi je dar. Brata. Brata kojega se odrekla jer se moj kretenski otac nije mogao pomiriti s time da je mama prije bila s drugim. Mama mi nije rekla gdje si — nije htjela — ali javila sam se Vojski spasa i oni su mi pomogli da te nađem. Jedan od tvojih prijatelja u Aberdeenu rekao im je da si u Nepalu osnovao odmaralište Ekanta Yatra. Zaplakala sam kada sam otvorila vašu stranicu i vidjela tvoju fotografiju. Isaac, ne mogu ti uopće dočarati riječima koliko mi je žao, koliko sam ljuta, koliko mrzim... Prestanem čitati i dohvatim drugi papir pod svojim nogama. To je drugi mejl Leanne Isaacu, ovaj od 12. svibnja.

Dragi braco (oprosti, znam da je ljigavo, ali uživam u tome što te mogu tako osloviti), Oduševila sam se kada si mi se javio, kao uvijek. Ne mogu ti uopće opisati koliko sam uzbuđena što putujem u Nepal. Pitao si mogu li dovesti prijateljice da pomognu proširiti glas o Ekanta Yatri kada se vrate. Bože, to bi bilo super! Svakako želim da dođe Al, jer mislim da bi njoj takvo iskustvo mnogo značilo. I Daisy. Mislim da bi ti se ona jako svidjela. Tako je vrckava i zabavna i... Želim čitati dalje, ali bilo bi preopasno ostati ovdje. Otrčim u radnu sobu i pokupim još nekoliko papira, ne mičući pogleda s otvora na više od djelića sekunde, pa zbrišem iz sobe u kuhinju. Vrata ostavim pritvorena da iz hodnika dopre nešto svjetlosti svijeće, ali ovdje je mračnije pa moram škiljiti da razaberem što piše.

Dragi Isaac, Opet ja! Želio si da ti kažem ponešto o svojim prijateljicama jer bi ti to olakšalo terapijske sesije s njima. Bit će mi zadovoljstvo! Al ima dvadeset pet godina, iz Croydona je i radi u pozivnome centru. Imala je brata Tommyja, ali poginuo je u nesreći na motoru kad je imao osamnaest godina, a ona petnaest. Osjeća se jako krivo zbog toga jer je prethodnoga dana rekla roditeljima da je gej, a oni su to tako loše primili da je pobjegla. Tommy je išao za njom, ali vozio je prebrzo pa ga je udario automobil na raskrižju. Odvezli su ga u bolnicu i neko vrijeme čak mislili da će se izvući, ali nije mu bilo suđeno. Posljednje riječi uputio je Al — uvijek ću te voljeti, seko — i to joj mnogo znači. Na

144

svoj je način vrlo duhovna osoba — vjeruje u duhove i vidovnjake — ali ne priznaje organiziranu religiju, čak ni jogu i meditaciju, koje smatra “hipijevskim sranjima” (oprosti, sigurna sam da je ti možeš uvjeriti u suprotno!) Moja druga prijateljica je Daisy. Mislim da će ti se ona strašno svidjeti! I ona ima dvadeset pet godina i nikada nisam upoznala veću šminkericu. I ona je izgubila nekoga kao Al — zapravo ih je to i spojilo, kada su shvatile da su obje nekoga izgubile — ali njezina je situacija bila posve drukčija. Imala je pet godina kada joj je umrla jednogodišnja sestra Melody. Zajedno su se kupale, a mama je skoknula iz kupaonice po ručnik iz košare u glavnoj spavaćoj sobi. Ne znam što se dogodilo. Katkad kad je pijana, Daisy kaže da je Melody posegnula za igračkom na drugome kraju kade, poskliznula se, udarila glavom o slavine i pala u vodu. Katkad kaže da je učila plivati Melody pod vodom i nije shvatila da je sestra prestala zadržavati dah. Katkad kaže da je izašla iz kade da ode po mamu, a kada se vratila, pronašle su Melody kako pluta licem nadolje. Mislim da Daisy duboko u sebi zna što se dogodilo s Melody, ali je izmislila različite priče ili da ublaži svoju krivnju ili da je uveća. Kao da ono što se dogodilo nije dovoljno strašno, još ju je majka krivila za Melodynu smrt. Optužila je Daisy da je bila ljubomorna na novo dijete i hotimice mu naudila. Šest mjeseci poslije, Daisyna se mama ubila. Ne znam zašto, ali nekako mi se čini da je Daisy duboko u sebi krivila sebe i za to. O, Isaac, sve je to strašno. Kada upoznaš Daisy, ne bi se reklo da je prošla išta strašno. Vedra je i puna života premda nosi to teško breme. Upoznat ćeš još i Emmu. Emma je Daisyna najbolja prijateljica. Njihovo prijateljstvo nikada mi nije bilo posve jasno. One su kao noć i dan. Dok je Daisy duša svakog tuluma, Emma je mrgud u kutu koji ukazuje na to da su ljudi bacali opuške u tegle za cvijeće. Jebena kuja. Bar se družim s ljudima na tulumima za razliku od Leanne, koja se zalijepi za Al ili Daisy kako da joj život ovisi o tome. Progutam ogorčenost i nastavim čitati.

Emma je slaba osoba, beskičmenjak i priljepak, koji ne može nijednu odluku donijeti bez Daisy. Ali dok Daisy nastoji ostaviti svoju tragičnu prošlost iza sebe, Emma svoju “tragediju” nosi kao epoletu. Pije tablete protiv anksioznosti za panične napadaje otkako je sa sedamnaest godina napravila pobačaj, što svi moraju znati. Kaže da tabletama obuzdava panične napadaje, ali začudo nikada ne djeluju kada joj treba pažnje. Više ne brojim koliko je puta Daisy otkazala večernji izlazak sa mnom ili Al zato što je Emmi trebao netko da ostane s njom kod kuće i gladi je po leđima dok se ona pravi da ne može doći do daha. Rado bih vidjela što bi se dogodilo kada bi joj netko zavitlao te vražje tablete u smeće i prisilio je da... Pismo završava naglo, usred rečenice. Okrenem list, ali pozadina je prazna. Ostatak mejla jamačno je još u Isaacovoj sobi. Odšuljam se iz kuhinje natrag u hodnik i Isaacovu sobu. Čučnem da podignem list papira na podu pokraj police za knjige.

Dragi Isaac, Jedva čekam da ti se pridružim u Ekanta Yatri. Ovdje nema više ničega za mene i, izuzev Al i Daisy, nemam razloga ostati. Znam da će i one htjeti ostati jednom kad stignu. Tvoja zajednica zvuči kao obitelj kakvu sam cijeloga života tražila. Zvuči kao život za kojim smo svi čeznuli... Uzmem još jedan list papira pa drugi pa treći. Još Leanninih mejlova, starijih od zadnjeg, u kojima mu piše o svojim snovima i težnjama. U jednom mu piše o njihovoj majci i njezinom

145

alkoholizmu. Sudeći po datumima na pismima, pisala je Isaacu više od šest mjeseci, najmanje tri mejla tjedno. Njegove odgovore nisam pronašla. Budući da ovdje nema interneta, morao je svakoga tjedna ili nekoliko tjedana pješke u Pokharu da se ulogira u internetskome kafiću i isprinta njezine mejlove. Među knjigama i časopisima pod prozorom na drugome kraju sobe još je raštrkano nekoliko papira. Ako ih želim pročitati, moram proći pokraj otvora. Na brzinu se osvrnem prema hodniku pa pojurim. Dohvatim dva, tri, četiri ispisa pa začujem dubok, hripav kašalj, preglasan da bi dopirao iz spavaonica. Bacim papire pa se zavučem iza zavjese i priljubim uz otvoren prozor dok hodnikom odjekuje šljapkanje japanki na drvu. Samo da nije Isaac. Samo da nije... — Koji je ovo vrag? Glas je muški. Na vratima radne sobe stoji muškarac. Ali nije Isaac. Nego Johan. Tiho spuznem kroz otvoren prozor i priljubim se uz vanjski zid dok mi srce divlje udara u grudima, a vrhovi prstiju podrhtavaju. Kada zaškripe podnice u sobi, napravim posve mali korak ulijevo. Ako Johan sada pogleda kroz prozor, vidjet će me. Mali kružić svjetla, jedva vidljiv među stablima, trza se amo—tamo oko koliba. Zakoračim prema njemu pa se ukipim. Što ako je to Frank? Što ako je pobjegao, a to svjetlo je njegova baterija? Vrtom prohuji zapuh vjetra, noseći dubok, prigušen huk muške vike. Jedan od glasova je Isaacov. Nada mnom, Johan prokune sebi u bradu. Donesem odluku. Potrčim. Pretrčim terasu i stuštim se padinom do voćnjaka. Usporim vijugajući oko stabala, oprezno gazeći da izbjegnem čvornato korijenje i oštro kamenje pa čučnem iza gustog grma lavande jer pokraj rijeke ugledam skupinu muškaraca. Četvorica su: Isaac, Kane i Gabe okrenuti su mi leđima, a Gabe obasjava baterijom četvrtog — Franka — koji je na koljenima ispred njih, ruku vezanih za leđima. — Vi ste jebeni luđaci! Njegov povik odlebdi nošen vjetrom. Opet vikne, glave okrenute prema Isaacu: — Ne možete držati čovjeka zaključana u podrumu. To je nezakonito lišavanje slobode. To je otmica. To nije zakonito! — Kao ni pokušaj silovanja. — Kakvo jebeno silovanje! Ovo mjesto je prokleta jebaonica. Sama je to htjela. Začuo se glasan udarac, kao da je netko šutnuo nogometnu loptu, i Frank se skljoka ulijevo. Nekoliko minuta nepomično leži, obrazom u blatu, a onda se migoljeći i izvijajući opet podigne na koljena. — Jebi se, Isaac. Bum! Isaac ga opet odalami. Ovoga puta kada se vrati na koljena, Franku sa sljepoočnica polako curi krv do vilice. — Ponovi to — kaže Isaac podižući sjekiru u desnici. Sječivo bljesne na svjetlu Gabeove baterije. Frank odmahne glavom. Bum! Isaac ga opet odalami. — Govori! Hajde, brbljavče. Podijeli svoje jebene duboke misli s grupom! Ovoga puta, Frank se ne trudi uspraviti. Samo se okrene na leđa, pljune prema rijeci pa podigne pogled prema Isaacu dok taman obris brza prema njima s mosta. Kane podigne bateriju kada se čovjek približi. To je Johan. 146

Visoki Šveđanin ispriječi se između Isaaca i Franka pa podigne ruke. — Upravo sam došao iz tvoje radne sobe. Što god si planirao učiniti, nemoj. Isaac ga obiđe kao da je nevidljiv. — Hajde, Frank. Ako si takav jebeni stručnjak za naš način života, podijeli s nama svoja opažanja. Frank se uspravi u sjedeći položaj i pokaže glavom na Johana kao da mu zahvaljuje na miješanju. — Dobro. Ako te baš zanima, Isaac, reći ću ti. Ovo mjesto nije odmaralište. Nije idilično utočište za eko—borce. Ovo je jebena šala i prijevara. Što je bilo, Isaac? Imaš sindrom malog kurca, je li? Zato ti ga svi trebaju pušiti? Znam što radiš curama. Nemoj misliti da nisam vidio tragove na Paulinim zapešćima, a ti mene imaš obraza nazvati jebenim silovateljem! Isaac nasrne na njega, ali Johan ga zgrabi prije negoli se dokopa Franka pa ga podigne za struk. — Miči jebene ruke s mene, švedska budaletino. — Isaac se izvija u njegovim rukama i udari ga u sljepoočnicu tako da ga je prisiljen pustiti. — Idem u novine — nastavi Frank — čim se vratim u Veliku Britaniju. Mediji će te raskomadati, a onda će doći MI5 ili Scotland Yard, ili koja je već jebena institucija bavi šljamom kao što si ti — i odvući će tvoje nasilno, otmičarsko, lažljivo dupe u zatvor. Gabe preusmjeri svjetlo baterije s Franka na Isaaca. Sada stoji postrance okrenut grupi sa širokim osmijehom na licu. — Zašto misliš da se vraćaš u Britaniju, Frank? — Zato što ne ostajem ovdje, budalo. — Frank se opet uskobelja na koljena, a baterija šibne natrag na njega. Na sljepoočnici ima više krvi, a desno oko mu je natečeno i zatvoreno. — To je baš smiješno, jer meni se ne čini da ikamo ideš tako brzo. — Isaac. — Johan ga prijekorno pogleda i zakorači prema Franku. Čučne pred njega, oslonjen laktima o koljena, ruku sklopljenih ispod brade. — Nećeš ništa reći, zar ne, Frank? Samo ćeš se tiho vratiti u Pokharu i nestati. Frank škilji u Johana neozlijeđenim okom. Prođe jedna sekunda pa druga. Napokon pročisti grlo. — Jebi se! — Pljune Johanu točno u lice. — Jebite se svi! — Makni se — kaže Isaac. Johan se okrene prema njemu, ali ostane na koljenima. — Rekao sam ti da se makneš, jebo te. — Ne. — Johan ustane i zakorači prema Isaacu. Stoje sučelice, jedva koji centimetar jedan od drugoga. — Ako te budem morao onesposobiti, Johane, to ću učiniti. Gabe i Kane šute. Šutke zure, zabrinuto pogurenih ramena. Gabeova je ruka ispružena, a svjetlo baterije u njegovoj ruci upereno je u dvojicu utemeljitelja Ekanta Yatre tako da su im obrisi obrubljeni svjetlom. — Pusti me, jebena kretenčino — vikne Frank s tla — ili ću pojebati i onaj smrdljivi kostur od tvoje sestre. Isaac se pokrene u hipu. U jednome trenutku, Johan je pred njim, a u idućem je izvaljen na tlu, oboren udarcem u prsa. Isaac skoči naprijed podignute sjekire. Doskoči i spusti sjekiru, a Frank vrisne. 147

To je krik životinje koju kolju. Tijelo mu se zaljulja unatrag i skljoka se u blato, glave okrenute u stranu, usred lokve tamne, guste tekućine koja se širi oko njega. Lice mu je također crno, a njegove crte zastrte krvlju koja lipće iz rasjekline u lubanji. — Jebeni idiote. — Johan skoči na noge i baci se na Isaaca pa ga obori ragbijaški ga uhvativši oko struka. Obojica tresnu o zemlju, a Johan se uspravi i objaše Isaaca udarajući ga u glavu — jednom, dvaput, triput — dok se Isaacova glava ljulja lijevo—desno, ali desnica posegne za sjekirom i podigne je. Kaneov povik nadglasa moj užasnuti dahtaj. Dva muškarca se slede, a Kane istrgne Isaacu sjekiru iz ruke. Isaac skoči na noge i pruži ruku. — Daj mi je. Kane odmahne glavom. — Ubio si ga, čovječe, jebote. — Zgrabi Gabeovo zapešće i uperi bateriju u Frankovo tijelo. — Mrtav je. — Pa? — Isaac napravi još jedan korak prema Kaneu, još ispružene ruke. — Ako ti smeta što se upravo dogodilo, znaš gdje je izlaz. Kane odmahne glavom. — Samo nisam želio da i Johanu prospeš mozak, Isaac, ništa više. — Dobro. — Isaac posegne za sjekirom i uzme je. Pogleda Johana. — A ti? — Nisi ga trebao ubiti. — A što sam trebao učiniti? Pustiti da ode u Pokharu i tuži nas vlastima? Dopustiti da ta bijedna šupčina upropasti Ekanta Yatru? — Ne. Ali ja sam ga mogao odgovoriti od toga. Samo sam ga trebao malo odvesti na stranu. Nekoliko piva, nekoliko pljugi, nekoliko razgovorčića, mogao sam zamoliti neku od cura da ga pojebe. Mogao sam ga nagovoriti da se predomisli. Isaac se gorko nasmije. — Kao što si nagovorio onu debelu lezbaču, misliš? Govori o Al. — Ona je još ovdje, zar ne? Isaac slegne ramenima. — Do idućeg pokušaja odlaska. A koliko će ljudi tada povesti sa sobom? Ne sviđa mi se i ne vjerujem joj. A ako još nešto razbije, sam ću je ubiti. — Treba nam, Isaac. Sam si rekao da nam treba još članova. — Ne, ako će stvarati probleme. — I, kakav je plan? Poslat ćeš je u Pokharu kao Ruth? To se događa ženama koje odbiju spavati s tobom? Pošalješ Gabea da... — Ne ulazi u to, Johane, jebote. — Dečki! — Kane podigne ruke. — Hajde da ne... — Slušaj me sad — kaže Isaac kada Johan prekriži ruke na prsima i otputi se prema kući — ti samo jebi kog ti ja kažem da smiješ jebati i miči svoj kurac iz mojih posala. — Podigne glas jer se Johan udaljava. — I javit ću ti kad ćeš doći na red s Emmom. Jedva dišem. — Dakle. — Isaac došeće do Frankova tijela i bocne mu glavu rubom sjekire. Glava klone na rame, a nešto gusto i žitko poteče iz rane. — Što ćemo s ovim kretenom? Predlažem da mu odsiječemo glavu i donesemo je na idući sastanak. Reći ćemo svima da je pokušao pobjeći i da su je maoisti dobacili preko ograde? — Nasmije se. — Tko to želi učiniti? 148

Gabe posegne za sjekirom. — Ja.

149

TRIDESET PETO POGLAVLJE

Danas Prošlo je tjedan dana otkako me netko oborio s bicikla i, da nije žutih masnica na licu i tijelu, sve bi djelovalo kao davna noćna mora. Kada smo se dovezli u njegovu kuću, Will je zahtijevao da ostanem u krevetu dvadeset četiri sata, a on i Chloe naizmjence su mi donosili pića, grickalice i zabavu. Čak je skočio do moje kuće po moj televizor i DVD— player da mi ih postavi pred krevet. — Sada možeš do kraja gledati Svemirsku krstaricu Galaktika — rekao je teatralno vadeći DVD iz jakne, tako da sam se nasmiješila prvi put u sto godina. Tražio je da mu dam svoj mobitel. — Izludit ćeš se — rekao je stavljajući ga u stražnji džep — budeš li stalno provjeravala je li stigao koji SMS ili mejl. Policija je rekla da će ti se javiti kada ustanove tko ih je poslao. — Ali... — Ako nazove krim—policija ili dođu čudne poruke, javit ću ti. A ako se dogodilo nešto jako sumnjivo, nazvat ćemo policajca Barnhama. Časna riječ. Ali ne želim da se zabrinjavaš, Jane. Želim da se oporaviš. Oboje to želimo. Isprva mi je toplina i sigurnost Willova udobna doma bila melem, kao i vikend ispunjen gledanjem Snježnog kraljevstva bez prestanka i pouka o izradi narukvica, ali nakon tjedan dana počela sam čeznuti za Zelenim poljima. Nedostajali su mi moji psi. Nedostajalo mi je čišćenje, hranjenje i šetanje koje sam svakodnevno obavljala. Nedostajala mi je sloboda dok šećem sa psima poljima osjećajući svjež zrak na licu i u plućima. Počela sam se osjećati zarobljeno, kao da me pošiljatelj poruka i mejlova uspio odvojiti od jedine stvari koja me usrećuje i ispunjava. Will je bio rezigniran kada sam mu rekla da se vraćam na posao — to je i očekivao — ali inzistirao je da me prvoga jutra odveze na posao. Nisam imala izbora — bicikl je bio karamboliran i morala bih hodati šest kilometara od Willove kuće. — I nećeš se preopterećivati, može? — Parkiravši pred Zelenim poljima, nagnuo se prema meni i poljubio me u obraz. — Ako ti bude loše, nazovi me i doći ću po tebe. — Bit ću dobro. A ako ne budem, ne brini: Sheila ili netko drugi odvest će me kući. Gle, eno Anharad. — Pokažem crni Volkswagenov Polo koji je stigao na parkiralište. — Moram ići. Otvorivši suvozačka vrata, okrenem se prema Willu. — I hvala ti, na svemu. — To je najmanje što sam mogao učiniti. Oboje te volimo, znaš. — Svrne pogled, a obrazi mu se zarumene kada shvati što je upravo rekao. To je prvi put da je ijedno od nas spomenulo “ljubav”. Nekoliko sekundi oboje šutimo. — Uglavnom — Will okrene ključ u bravici motora. — Doći ću po tebe, Jane. Ugodan dan! — I tebi. — Zalupim vrata, a Will se udalji. Zurim za njegovim automobilom dugo nakon što je skrenuo za ugao i nestao za nizbrdicom. Will nije od onih koji će se nehajno nabacivati riječju “ljubav”, ali prije deset dana, na Chloeinu školskom sajmu tražio je

150

prostora — vremena da sve ovo pojmi. Da nije bilo moje nesreće, bismo li uopće razgovarali? Proteklog tjedna bilo je trenutaka, bezbroj, dok se brinuo o meni, kada sam bila opasno blizu tome da mu izrazim ljubav. Ali previše me strah. Ne zato što vjerujem da stoji iza nesreće ili poruka, nego zato što već dugo nikome ne vjerujem. Dio mene misli da nisam smjela prihvatiti Willovu ponudu da odsjednem kod njega i Chloe. Ako policajac Barnham ima pravo i netko me hotimice pokušao ozlijediti, onda sam ugrozila Willa i Chloe. Okrenem se od ceste i mahnem Angharad koja mi maše izlazeći iz auta. — Imaš minutu, Jane? Prestanem tipkati i osvrnem se. U sobu za osoblje provirila je Sheila. — Što ima? — Ništa hitno. Samo bih malo popričala. — Hoćeš pročitati oglas za Willov koji sam napisala za naš Facebook? Jedva čekam da joj pronađem dom. Predugo je ovdje. — Znam. Pogledat ću to za minutu. — Sheila pokaže glavom na portu. — Bi li mogla doći sa mnom? Nećemo dugo. — Dobro. — Odgurnem stolicu od stola i ustanem. — Radi li se o narudžbi suhe hrane? Kanila sam je jutros predati, ali morala sam... — Nije riječ o hrani. — Sheila me primi za lakat i povede hodnikom prema porti. Zaledim se kada pred pultom ugledam tucet ozarenih lica. Riječ je o tebi i našoj želji da ti pomognemo nakon nesreće. — Sheila... — Ne, nemoj ništa reći. — Preleti pogledom lica pred nama i namršti se. — Gdje je Angharad? Svi se tupo ogledaju oko sebe. Nekoliko ljudi slegne ramenima. — Nema veze — kaže Sheila. — Morat ćemo početi bez nje. Dakle, Jane — stegne mi lakat — znamo koliko si voljela svoj plavi bicikl pa smo se udružili i, pa, nije baš isti ali nadamo se da ti se sviđa. — Mahne Barryju, koji stoji pred dvokrilnim staklenim vratima. On nestane iza ugla i vrati se gurajući prelijep, plavi brdski bicikl. Claire mu otvori vrata, a okupljeni se razmaknu da ga dogura do porte. — Sam sam ga sastavio — ponosno kaže. — Došao je u dijelovima. Prošlog Božića sastavio sam takav za unuka. Jako su otporni. — Barry, Sheila, svi... — Prekrijem rukom usta i duboko udahnem na nos kako ne bih zaplakala. — U redu je. — Sheila mi stegne rame i privuče me sebi. — Ne trebaš nam zahvaljivati. Samo smo željeli da znaš kako cijenimo što radiš za nas u Zelenim poljima i prošloga tjedna bez tebe doista nije bilo isto. Nedostajala si nam, znaš — pogotovo Barryju. — Lascivno mu namigne na što se svi nasmiju. — I ti si meni nedostajao, Barry — kažem pa se opet svi nasmiju. — Ozbiljno, svima vam puno hvala. — Provozaj ga! — vikne netko. — Bic ili Barryja? — vikne netko drugi i svi prasnu u smijeh, a Sheila podigne pult porte da Barry dogura bicikl do mene. Trideset sekundi poslije, vozim po dvorištu praćena pljeskom kao petogodišnjakinja koja je upravo skinula pomoćne kotačiće. Sheila ima golem osmijeh na licu dok vozim u krug, ali u obrazima joj vidim napetost, a u očima brigu. 151

Kad sam stigla, rekla mi je da i Gary Fullerton i Rob Archer imaju alibi za noć kada je provaljeno u Zelena polja, a da je auto koji su nadzorne kamere snimile kako ulazi u dvorište poslije pronađen napušten na ugibalištu u predgrađu. Ukraden je ranije te večeri. Provalnici u Zelena polja još su na slobodi. U ušima mi još odjekuje pljesak i smijeh dok se vraćam kroz predvorje u hodnik, ali progoni me i zabrinutost u Sheilinim očima. Uvjerena sam da iza provale stoje Gary Fullerton ili Rob Archer. — O! — Zastanem na vratima sobe za osoblje, a Angharad, koja sjedi za računalom, vidno poskoči pa brzinom munje zatvori dokument koji je gledala, istrgne USB i okrene se prema meni. — Oprosti, Jane, samo sam... samo sam... — Pogled joj leti po prostoriji. — Provjeravala sam svoj mejl. Ja... čekam da mi jave jesam li dobila posao za koji sam se prijavila, a budući da ste svi bili u dvorištu, mislila sam... ovaj... — Ali znaš da samo stalni zaposlenici smiju koristiti ova računala, ne? Takva su pravila u Zelenim poljima. Sheila ti je to jamačno objasnila u uvodnom razgovoru. — Jest i znam. Znam to. Ali baš sam prolazila pokraj računala i... — Zastane i spusti pogled na ruke. — Oprosti, Jane. Bila sam očajna. Cijelo se jutro ne mogu koncentrirati. Njezin mobitel je na stolu pokraj miša. Vrhunski Android. Sjećam se da mi ga je pokazala prvoga dana hvaleći se izvrsnim fotografijama koje radi. — Nisi mogla pogledati mejl na mobitelu? Mislila sam da imaš 3G. Sama si to rekla. — Imam, ali... — Posegne za mobitelom i spremi ga u džep. — Potrošila sam podatkovni promet za ovaj mjesec. — Na računalima ima povjerljivih dokumenata, Angharad. Povijest slučajeva, dokazi za sud, vještačenja biheviorista za životinje, takve stvari. Ne možemo dopustiti bilo kome da... — Znam, samo sam otišla na svoj Yahoo mail. Časna riječ. — Skoči sa stolice i priđe mi. — Molim te, Jane, ne spominji to Sheili. Neće se ponoviti. Obećavam. Molećivo pruži ruke. Obrazi su joj rumeni i oči joj sjaje — ne znam je li to od uzbuđenja ili adrenalina. — Ne znam, Angharad. — Odmahnem glavom. — Moram reći... Prekine me zvonka melodija mojega mobitela. Posegnem u džep i izvadim ga dok Angharad prebacuje težinu s noge na nogu, kršeći ruke pred sobom. Poziv je s nepoznatoga broja. — Halo? — Pritisnem mobitel na uho. Nakon stanke: — Emma, jesi to ti? Ovdje Al. — Al? — Svijet se ukipi i svjesna sam samo udaraca vlastitoga srca u grudima. — Ali — Angharadinim licem preleti znatiželja, ali ja joj mahnem da ode. — Vidimo se u dvorištu za pet minuta. Treba oprati deke i pseće igračke, ako možeš. — Ali... — Pet minuta. Uđem u sobu za osoblje i dam joj znak da ode. Oklijeva, ali onda se ipak provuče mimo mene, očiju prikovanih uz mobitel.

152

Zatvorim za njom vrata. — Oprosti — kaže mi Al u uho. — Želiš li da te nazovem za pet minuta ili tako nešto? — Ne, ne. — Prijeđem prostoriju i klonem na stolicu jer mi koljena popuste. — Jebo te, Al. Ne mogu vjerovati da si to ti. — Znam. — Kiselo se nasmije. — Dugo je prošlo, Emma. — Ali... kako... jesi li primila moju poruku na Facebook? — Da, prije doslovno pet minuta. Godinama se nisam služila Facebookom, a onda... koji se vrag događa, Emma? Jutros me nazvao netko iz krim—policije pa sam zato i pogledala Face. Rekli su da si bila u nesreći i da ih zanima gdje sam bila u sitne noćne sate prošloga utorka. Pitali su jesmo li bile u doticaju. Rekla sam da se godinama nismo čule. — Netko me udario automobilom — rekla sam. — Bila sam na biciklu. Policija misli da je to moglo biti namjerno. — I misle da sam ja kriva? — Ne... tražili su da im dam popis ljudi koji bi mogli imati nešto protiv mene a ja... — Prijeđem si rukom po licu. — Nas dvije smo se posvađale oko tvoje prodaje priče novinama... — O, jebo te, Emma. — Duboko uzdahne. — To je bilo prije četiri godine. Četiri godine! Rekla sam ti da je novinarka izvrnula moje riječi. Ne misliš valjda da bih te pokušala pogaziti zbog svađe stare četiri godine? — Ne, naravno da ne. Ali... — I kakva su to sranja da je Daisy možda živa? Emma... — Opet uzdahne, ali ovoga puta iscrpljeno. — Toliko sam se trudila da sve to ostavim iza sebe. Imam nov život u Brightonu. Hodam sa super curom, Liz. Prošloga mjeseca smo se zaručile. Imam dobar posao u Amexu koji ne mrzim baš jako i život je... u redu. Dobar je. To ne znači da ne razmišljam o svemu što se dogodilo. Ali katkad i zaboravim. I to je ugodno. Osjećam se dobro. Osjećam se... — Normalno — kažem. — Da. Nekoliko sekundi obje šutimo. — Netko se pretvara da je Daisy — kažem. — Šalje mi poruke na Facebook. Kaže da joj je hladno, da sam je napustila, ostavila je da umre. A nakon nesreće stigla mi je poruka: “Samo dobri umiru mladi, što objašnjava zašto si ti još živa.” Al šuti. — Al? Jesi još tu? — Aha, sve sam te čula. Samo... Emma, je li ti palo na pamet da je to možda neki bolesnik na internetu? O takvim stvarima stalno slušamo — ljudi pišu bolesne komentare za memorijalne stranice za ljude koji su ubijeni ili tragično stradali. Čine to da izazovu reakciju, a ti im to pružaš. — Nisam. — Dakle, nisi odgovorila? — Pa, jesam. Pitala sam tko su i zašto to rade. — Dakle, reagirala si. Onda su malo pooštrili igru, pronašli tvoj mobitel na netu i poslali ti SMS.

153

— Kako su mogli pronaći moj broj mobitela? Promijenila sam ga kada sam došla ovamo i nikada ga nisam objavila na internetu. Osim u poruci koju sam poslala tebi, a ta je bila privatna. — Nema veze. Postoje stranice na kojima možeš platiti da dođeš do nečijih podataka. Prave se da pomažu ljudima pronaći izgubljene članove obitelji, ali zapravo su servis za uhođenje. Treba ti samo ime i datum rođenja. — Kako to znaš? Al uzdahne. — Sjećaš se Simone? Kako misliš da sam doznala gdje joj stanuje cura? Ako imaš para, Emma, možeš pronaći gotovo svakoga. — Ali SMS sam primila tek nakon što me pokupio auto i pobjegao. Čini mi se da bi bila prevelika slučajnost da me u istome danu pogazi auto i primim prijetnju smrću. — Slučajnosti se događaju. — Policija ne misli tako. — Zato što im je posao shvaćati takva sranja ozbiljno. Možeš li zamisliti kako bi ih mediji raskomadali da ti se nešto dogodi, a oni su odbacili tvoju zabrinutost? Slušaj, Emma. — Al pusti glas. — Moraš paziti što govoriš policiji, pogotovo o meni. Ono što sam učinila, učinila sam da te zaštitim. — Govori gotovo šaptom. — Znam. — Neki bolesnik te želi izbezumiti i ide mu. Plašiš se sjena. Policija je počela postavljati pitanja i tko zna kako će to završiti? Ne želim u zatvor, Emma. — Ali ova osoba zna gdje radim! Zna moj broj mobitela. Što ako zna i gdje stanujem? — Preseli se onda. Idi. — Ne mogu. Rado bih joj rekla da ne želim ići zbog svojega života. Lijepo mi je biti Jane Hughes. Lijepo mi je raditi u Zelenim poljima i... nenadana mi spoznaja stegne srce: lijepo mi je graditi život s Willom. Odem li, neću imati ništa. Bit ću ništa. Morat ću smisliti novu masku i početi iznova. — Želim ti pomoći — kaže Al, a u glasu joj se osjeća led — ali moraš se smiriti. Mrtvi su svi koji bi ti mogli željeti nauditi. — Sigurna si u to? — Da. Uvjerljiva je, mirna, a ja joj želim vjerovati. Očajnički joj želim vjerovati. — Nazovi me na ovaj broj ako se išta dogodi, dobro? — kaže. — Dobro. Nakon duge stanke doda: — Poželiš li ikada da možeš vratiti vrijeme, Emma? — Svakoga dana. Mobitel mi utihne u ruci, a ja dugo sjedim, zureći u pod, pa se okrenem i pomaknem kompjutorski miš rukom. Zaslon zatreperi i upali se, a ja gotovo kao na autopilotu pomaknem kursor do Starta da prijeđem na popis nedavno otvorenih dokumenata. Spuštam popis tražeći zadnji dokument na kojem sam radila pa shvatim da nije na vrhu, nego posred popisa. Iznad njega je bar šest dokumenata koje ja nisam otvorila, a među njima su I JaneHughesCV.doc, JaneHughesProcjena.doc i kontakti_osoblja.doc. Angharad nije samo tražila svoj mejl: tražila je podatke o meni.

154

TRIDESET SESTO POGLAVLJE

Pet godina prije

Al, Al, probudi se. — Nježno joj protresem rame. Usne su mi nekoliko milimetara od njezina uha. Kosa joj miriše na logorsku vatru, cigarete i pivo. Manje od metra dalje, Daisy leži na leđima i tiho hrče. Ženka spavaonica puna je komatoznih tijela, a mnoga su još odjevena, sa smotanim vrećama za spavanje ispod glave umjesto jastuka. — Al. — Opet je gurnem. Tiho zaječi i zamahne rukom pa se okrene na drugu stranu. Negdje u kući začuje se tresak. — Al! — Prekrijem joj rukom usta i uštipnem je za mesnati dio podlaktice. — Al, moraš se probuditi. Trgne se iz sna i zgrabi me za ruke. — To sam samo ja. Emma je. — Sklonim ruku s njezinih usta. — Moramo razgovarati. — Emma? — uspavano frflja. — Pst! — Pritisnem joj rukom usta kada se uspravi u sjedeći položaj pa pokažem prema vratima kupaonice. Shvati me i polako ustane, izvuče se iz vreće za spavanje i dohvati majicu s kapuljačom prebačenu preko njezine naprtnjače pa ode prema vratima. Slijedim je zaobilazeći usnule žene. Kada stignemo do ulaza u kupaonicu, Al zastane. Pokažem posljednji pregradak s tušem, a ona kimne. — Što se događa, jebemu? — šapne kada zatvorim za nama vrata tuša. — Mislila sam da me želiš ugušiti. — Prebaci kapuljaču preko glave. — Moramo otići odavde. — Zašto? — Al podigne pogled prema rupi u krovu od valovitog lima. Nazire se grimizna mrljica. Izlazi sunce. Za manje od pola sata, svanut će i više neće biti prilike. — Ubili su Franka. — Što, jebo...? Drugi put joj začepim rukom usta. — Pst. Psst. Obećaj da nećeš više vikati. Ona kimne pa je pustim. — Oni... — Trudim se mirno disati. — Gurnuli su vezanoga Franka na koljena. Hvalio se da će se vratiti u Britaniju i prijaviti ih vlastima. Isaac ga je mlatio i mlatio. Johan ga je pokušao spriječiti, ali onda je Frank nešto rekao o Leanne pa ga je Isaac udario sjekirom. Odrubili su mu glavu sjekirom za drva, Al. Sada leži vani, na obali rijeke. Posvuda je krv. — Isuse. — Oči su joj razrogačene od straha. — Slušaj. — Zgrabim je za rame. — Moramo pobjeći. Isaac je Johanu rekao da će mu javiti kad na njemu bude red za mene, a spominjali su i tebe. Ne znam što Isaac planira, ali 155

moramo otići. Jebeš blato i kišu. Moramo odavde. — Kako znam da ti mogu vjerovati, Emma? — Molim? Ustukne prema vratima pregratka, priljubljena leđima o daske. — Spavala si s Isaacom. — Znam i zažalila sam. — Zažalila? Samo to? Lagano sliježeš ramenima i kažeš: “Što se može?” Emma, jesi li vidjela Paulina leđa? Odmahnem glavom. — Isaac ju je bičevao. Vezao ju je u kolibi, bičevao je i to prozvao detoksikacijom. Kako je moguće da to ne znaš? Zar protekla dva tjedna hodaš zatvorenih očiju? — Znala sam da je u kolibi, vidjela sam tragove na njezinim zapešćima, ali... — Svejedno si spavala s njim? — Da! Ne! Nisam znala... — Prestani. — Pritisne rukama glavu i zatvori oči. — Ovo mjesto će mi razjebati mozak. Leanne mi govori jedno, ti mi govoriš treće, a Daisy samo jebeno histerizira. — Još nešto. Pronašla sam mejlove koje je Leanne slala Isaacu. Ona mu je polu... U spavaonici nešto glasno prasne pa utišam Al pogledom. Zurimo u vrata tuša i osluškujemo. Netko se u spavaonici nakašlje i opet nešto zaškripi, nakon čega vrata gotovo nečujno zacvile na šarkama. Isprva jedva primijetim miris, ali onda je posvuda — dim, znoj, mošus i krv. Pogledam Al. Ona zuri u mene. Lice joj je blijedo, a kolobari pod očima izgledaju joj kao ljubičaste masnice na bijeloj koži. — Isaac — kažem bez glasa. Istodobno se dogode dvije stvari: vrata tuša s treskom se otvore, a Al se baci na mene. Divljački me ljubi, pritišćući me o zid tuša. Pokušam se izmigoljiti, ali prikliješti me tijelom klizeći rukama po mojem struku i bokovima. Osjećam kako mi zateže džep hlača i nešto mi se oštro utisne u desni bok. Kada posegnem za time, odgurne mi ruku. — Vidi ti ovo. — Isaac se neveselo nasmije. — Ovaj prizor nisam očekivao. Odgurne Al od mene. — Prljava lezbačo! — prekori je mašući joj prstom pred nosom s opasnim smiješkom na usnama. — Moraš čekati svoj jebeni red. A ti... — Zavuče mi ruku pod kosu i stegne mi šiju. — Tebi nešto želim pokazati. Dobacim pogled Al, koja viri iz tuša dok mene Isaac gura prema vratima ženske spavaonice. — Vjerujem ti — kaže mi bez glasa.

156

TRIDESET SEDMO POGLAVLJE

Nije bilo onako kako je izgledalo. — Pokušam se izviti iz Isaacova stiska dok me vodi kroz žensku spavaonicu, ali steže mi šiju čeličnim stiskom. — A kako je izgledalo? — upita vodeći me hodnikom i van kroz stražnja vrata. Ne znam što reći pa ne kažem ništa dok me gura terasom pa u vrt i kroz voćnjak. Ne znam objasniti što se upravo dogodilo jer to ni meni samoj nije jasno — ali sudeći po oštroj boli u desnoj nozi, koja se pojačava svakim korakom, prilično sam sigurna da je poljubac bio paravan da mi Al ubaci nešto u džep. Vodopad huči u daljini i prilazimo rijeci, a mene obuzima užas. Što radimo ovdje dolje? Zna li Isaac da sam vidjela što se dogodilo Franku? Je li me vidio kako bježim? — Spremna? — upita me kada prijeđemo most. — Spremna? — Za svoju detoksikaciju. Noga mi se zgrči od boli kada me povuče prema kolibama pa gurnem ruku u džep, gdje me najviše boli. Umjesto podatne mekoće pamučnih hlačica, prsti mi se sklope oko nečeg drugog. Nečeg hladnog i tvrdog. To je nož koji je ondje gurnula Al. ★ — Isaac, ne! — Nagnem se unazad i ukopam se petama u zemlju, a koža na zapešćima mi se zateže dok se čupam iz njegova stiska. — Ne želim. Isaac okrene ključ u bravi. — Još ne znaš što te čeka. Vrisnem kada otvori vrata kolibe i gurne me unutra, ali vrisak traje samo trenutak, dok mi ne začepi rukom usta. Steže me uza se, slobodnom rukom gurajući ključ u bravu. — Emma — kaže dok se uvijam, migoljim, guram i vučem ne bih li ga oborila. — Moraš se smiriti. Ne želim ti nauditi, ali budem ako ću morati. — To je već bolje — kaže kada se prestanem opirati. Drži me čvrsto još nekoliko sekundi pa me polako pusti i postavi tako da stojim pred njim, a on leđima oslonjen o vrata. Vrata su pritvorena iza njegovih leđa pa pruga izlazećeg sunca razblažuje tamu kolibe. — Jesi li sada mirna? Kimnem, ali uz bokove stežem pesnice. — Zapali svijeću. — Pruži mi upaljač i gleda kako se okrećem i palim veliku, bijelu crkvenu svijeću na stolu meni zdesna. Kada se tama rasprši, on svuče majicu preko glave i baci je na pod. Mirno me gleda, gotovo kao da me izaziva da svrnem pogled. Prsa, ruke i trbuh isprugani su mu ožiljcima — debelim, tankim, kratkim, izbočenim, plosnatim. Na gornjem dijelu trupa nema dijela koji nije bio zasječen, ošinut, zarezan ili uboden. — Jesi li šokirana? — upita glasom jedva čujnijim od šapta. — Da. — Bi li mi vjerovala da ti kažem kako nije boljelo? Jer nije, znaš. — Napravi korak bliže meni i posegne za uzicom kojom su mi vezane hlačice. 157

— Sama ću — kažem pa razvežem uzicu i spustim hlačice na pod. Iskoračim iz njih pa ih podignem, držeći smotanu tkaninu u ruci. — To je prirodni napredak — kaže Isaac pa padne na koljena i spusti mi gaćice do gležnjeva. — Jednom kada se odrekneš vezanosti uz ljude i stvari, moraš se naučiti odvojiti od vlastita tijela. Nevjerojatno je — poljubi mi trbuh — kako se može umom nadvladati bol. Apsolutno nevjerojatno. Bit ćeš oduševljena, Emma, kada shvatiš što sve tvoj um može. Njegove usne putuju s trbuha do mojega boka pa na vrh bedra. Vrtim zgužvane hlačice tražeći nož. Previše su meke i podatne. Gdje je? Je li ispao dok sam se vani otimala Isaacu? Djelomice ih rastvorim, ali u njima nema ništa osim pamuka. — Prije boli, malo ugode. — Isaac gurne prste u mene tako da zateturam udesno i udarim hlačicama o stol da se zadržim. Nož za voće ispadne iz tkanine i zvekne na stol. Polako se okreće. Isaac podigne pogled. Oči mu se razrogače kada ugleda nož pa posegne prema stolu. Dohvatim ga prva, ne zastavši da razmislim, i zamahnem na njegovu sljepoočnicu. Kada udari o kost, klizne mi iz ruke. Kad on zaurla od boli i zatetura u stranu, skočim prema vratima. U kući su svjetla. Ljudi su budni. — E, nećeš. Zrak mi izleti iz pluća kada me jednom rukom ščepa oko struka, a drugom oko vrata, i uvuče me natrag u kolibu. Isaac me podigne kao da nemam težine pa me okrene i prikuje uza stražnji zid, tako da mi je obraz uz grubo drvo. Dohvaća kožnate pojaseve i veže mi prvo lijevo pa desno zapešće za metalne omče u kutu stropa. — Isaac, prestani! Prestani! — Zatežem spone, ali prečvrste su kožnate narukvice zatvorene su mi snažnim, mjedenim kopčama oko zapešća. Vezani su mi i gležnjevi. Raskrečena sam uz stražnji zid kolibe, lica priljubljena uz hladno drvo. — Glupa kujo. — Dodirne si sljepoočnicu. Uz rub kose nazire mu se zgrušana krv. Počeše se i duboko zarije nokte tako da mu krv opet slobodno poteče niz obraz. Obriše je dlanom pa mi polako i odmjereno prođe njime po licu. Nosnice mi ispuni smrad željeza i soli. — Morala si otežati stvar, je li? — kaže i izađe iz mojega vidokruga, nakon čega čujem kako vuče nekakvu metalnu kutiju po podu. — No dobro. — Duboko udahne. — Izgleda da ćemo morati na teži način. Pucanj biča čujem prije negoli ga osjetim. Isprva ništa — nije bilo nelagode, nego samo osjećaj da me netko oštro pljesnuo po leđima — a onda me koža zapeče tako da vrisnem od bola. Opet opali bičem. Čvrsto zatvorim oci, svijem nožne prste i stegnem pesnice. Za početak, brojim udarce — jedan, dva, tri, četiri, pet — a onda se usredotočim na svijeću, koja divlje treperi kad god on podigne bič.

158

TRIDESET OSMO POGLAVLJE

Čujem škripu vrata kolibe koja se otvaraju, a onda neki muškarac pročisti grlo. Ne okrenem glavu da vidim tko je, ne otvorim čak ni oči. Ostanem gdje sam, sklupčana na podu, priljubljena uz stražnji zid. Zapešća su mi oslobođena spona, ali peku kao da sam još vezana. — Je li gotova? — upita muškarac kada me pogodi zapuh ledenoga zraka. — Završeno prije pola sata. — Mogu sada ja? — Bič ili nju? Isaac i taj drugi muškarac se nasmiju. Ne razumijem što je smiješno i baš me briga. Kao da su na drugome kraju svijeta. — Što ti radiš ovdje? — upita Isaac. — Isis je spominjala ponovni odlazak u Pokharu. Ti ništa nisi rekao. — Nisam? Valjda sam zaboravio. — A što s njom? — Emma? Bit ćeš sretan ako ti dopustim da ikoga još pojebeš nakon onog sranja koje si mi priuštio s Frankom. — Obećao si da sam ja sljedeći, Isaac. — To je bilo prije nego što si me opalio šakom u lice. — Rekao si da više neće biti smrti. — Odjebi, Johane, već smo razgovarali o tome. — Da, ali... — Čuo si što sam rekao. Dat ću ti je kada bude spremna, prljavi, jebeni Šveđanine. Ne trebaš gnojiti repu ili tako nešto? Začuje se škljocaj zatvaranja vrata i zavlada mrak. Kad idući put otvorim oči, Isaaca nema i u kolibi je mrkli mrak, koji raskida samo slabašno polje svjetla ispod vrata. Dopužem prema njemu i povratim kada prođem pokraj kante koju je Isaac ondje ostavio. Pluća mi se napune smradom bljuvotine, pišaline i govna. Kada stignem do vrata, nagnem glavu u stranu i prinesem usne procjepu od centimetra između vrata i praga. Zrak je mirisan i svjež. Gutam ga, puneći pluća, udišući dok ne osjetim da ću se rasprsnuti. — Upomoć! — Riječ mi grebe grlo. Pokušam progutati, ali u ustima nemam sline. — Upomoć! Molim vas, pomoć! Neka mi netko pomogne. Procijep je preuzak da bih vidjela išta osim komadića travnjaka pa mu prinesem uho. Čujem samo huk vjetra i vodopada. — Upomoć! — Osovim se na noge i počnem udarati šakama o vrata. Drvo je napuklo i osušeno vjetrom i suncem. Iverje mi se zabija u kožu, ali neumorno udaram, plješćem i 159

bubnjam. Vrata se tresu, ali ostanu na šarkama. Udarim ih nogom, oslanjajući se rukama o zid kolibe. Ne popuste pa se okrenem i ritnem se kao srdita mula. Ništa. Noge mi popuste pod težinom stola kada ga podignem i zavitlam u vrata. Glasno tresnu o drvo, ali odbiju se. Jedna noga me pogodi u trbuh tako da zateturam unazad. Petom pogodim kantu i poskliznem se. Dok padam na tlo, oko mene se vrtlože urin, bljuvotina i izmet.

160

TRIDESET DEVETO POGLAVLJE

Danas

Kada priđem psećim nastambama, dočeka me zbor uzbuđena laveža. Umočim potplate u antibakterijsko sredstvo ispred vrata pa uđem i tiho zatvorim za sobom vrata. Samo je Jack na ležaju, ostali psi istrčavaju se vani. Radi perilica za rublje i sušilica. Zaputim se hodnikom prema praonici, oprezno koračajući da ne škripim potplatima po podu. Jack podigne glavu kada prođem pa je opet spusti kada ne zastanem da ga pozdravim. Vidim njegov dio dvorišta iza spavaonice, kao i taman dio žice, kojom je domar Derek popravio rupu koju je uljez napravio škarama za žicu. Pokušali su doći i do nekoliko drugih pasa — svih redom opasnijih pasmina — ali najveća je rupa bila na Jackovu kavezu. Strašno mi je i pomisliti što bi bilo da se alarm nije uključio. Uvjerena sam da bi Jacka odveli. Kada se približim praonici, žamoru se priključi još jedan zvuk — žena koja govori ispod glasa. Angharad mi je okrenuta leđima. Vrat joj je izvijen udesno, jer drži mobitel između uha i ramena, vadeći naramke posteljine i ručnika iz plastične košare pokraj svojih nogu, da ih stavi u perilicu. — Da... da... ne, ne još. Ali nema sumnje da je to ona. Što? Ne, pokušala sam, ali je hladna kao riba. Trebat će mi duže nego što sam mislila. Mislim da ću do kraja tjedna imati sve što mi treba. Dobro. U redu. Čujemo se onda. Bok. — Angharad. Začuvši moj glas, okrene se tako naglo da joj mobitel sleti s ramena i zvekne o pod. — Jane! Prestrašila si me. — Sagne se po mobitel pa ga ubaci u džep i stavi novi naramak deka u perilicu. — Skoro sam gotova s dekama. Sušilo će skoro završiti, a većina igračaka već je bila... — Angharad. Polako se okrene. — Mislim da bismo trebale na razgovor sa Sheilom. Što kažeš? — Je li sve u redu, Jane? — Sheila mi se toplo osmjehne kada uđem u predvorje dok se Angharad vuče za mnom. Od izlaska iz praonice nisam joj uputila ni riječ. — Bismo li mogle porazgovarati? U sobi za osoblje, ako je prazna. Sheilin osmijeh izblijedi kada vidi izraz na mojem licu. — Naravno. Samo ću pozvati Anne da me zamijeni. Sekundu. Angharad i ja stojimo u tišini čekajući da se Sheila vrati s Anne, svojom zamjenicom, iz jedne od sporednih prostorija, nakon čega nas tri uđemo u sobu za osoblje i zatvorimo za sobom vrata. — Sjedni, molim te, Angharad. — Pokažem stolicu. Sheila se namršti, ali ne kaže ništa

161

nego sjedne do mene na drugi kraj prostorije. Angharad se podsmjehne i zatakne pramen za uho. Djeluje neobično smireno za osobu koja će upravo biti isključena iz volonterskog programa. — Dakle. — Sheila prijeđe pogledom s Angharad na mene. — O čemu je riječ? — Ja mislim da bi to Angharad trebala objasniti, zar ne, Angharad? — Zapravo — ona se uspravi u stolici — mislim da bi ti trebala objasniti, Emma. — Napravi tako dugu stanku da mi leđima prođu ledeni trnci. — Oprosti, Jane. Na trenutak sam zaboravila kako se zoveš. Zadrži mi pogled trenutak duže negoli je ugodno, a ja odmah shvatim. Želi sukob i želi ga pred Sheilom. — Oprosti, Sheila. — Ustanem. — Upravo sam shvatila... Angharad, bi li mogla na trenutak poći sa mnom? Sheila me blijedo pogleda. — Mislila sam da trebate razgovarati sa mnom. Upravo sam pozvala Anne na recepciju. — Znam. — Otvorim vrata i mahnem Angharad da me slijedi. — Oprosti što te zavlačim, Sheila. Upravo sam se sjetila da nešto moram hitno obaviti. — Sve je u redu — sa smiješkom će Angharad. — Kavezi su očišćeni, psi nahranjeni, a deke oprane. — Pogleda na sat. — Vrijeme je za stanku, ne? — Da, a treba mi tvoja pomoć. Ako nemaš ništa protiv. A zatim ću i ja tebi moći pomoći. Pogleda Sheilu i počeše se po bradi, razmišljajući o onome što sam rekla. — U tom slučaju, Jane — reče naglasivši moje ime dok je uzimala torbicu i kaput s vješalice — rado ću ti pomoći. — Tko si ti zapravo? Stojimo pred glavnim ulazom, na rubu parkirališta. Vani je hladno i vjetrovito pa si trljam gore nadlaktice. Prehladno je da bi se radilo bez veste. — Ja bih tebe mogla pitati isto, Jane. — Neću se igrati s tobom, Angharad. Znam da si pretraživala dokumente o meni na računalu za osoblje i prilično sam sigurna da si ukrala privatno pismo iz moje kuće. Ona prekriži ruke na grudima zadovoljno se keseći. — Baš krasno. Donesem ti kolač i obavljam sav tvoj posao dok boluješ, a ovako mi zahvaljuješ. — Što hoćeš od mene? — Baš smo paranoični, zar ne, Emma? — Tko si? Reci mi! Reci mi tko si. Ona navuče kaput, polako ga i odmjereno zakopča, pa prebaci remen torbice preko glave tako da joj počiva na desnome boku. — Bilo je ugodno raditi s tobom, Emma. Bit ćemo u kontaktu. — Ne! — Brzam za njom dok žustrim korakom prelazi parkiralište i vadi ključeve iz džepa. — Angharad! — Zgrabim je za ruku dok usmjerava ključ prema svojem autu. — Reci mi tko si. — Da se nisi usudila! — Povuče ruku, ali strah u njezinim očima potkopava bijes u njezinome glasu. — Da me se nisi usudila dirnuti. 162

— Nisam... ja... — Uzmaknem jedan korak podignutih dlanova i tada ga ugledam: na stražnjem sjedalu njezina automobila je plavi, pleteni šešir. — To si bila ti. Ti si žena na sajmu u Chloeinoj školi. Angharad odmahne glavom i posegne za kvakom. — Nemam pojma o čemu govoriš. — Imaš, itekako. Kako si znala da ću biti na tom sajmu? Slijedila si nas, zar ne? Čekala si da Chloe ostane sama i prišla si joj. — Izvadim mobitel iz džepa. — Zovem policajca Barnhama. — Ne. — Angharad pruži ruku. — Nemoj. — Onda mi reci tko si. — Dobro, dobro. Evo. Spremi mobitel. — Prvo mi reci tko si. Ona duboko udahne i polako izdahne. — Zovem se Angharad Maddox. Novinarka sam u mjesnim novinama. Prije šest mjeseci vidjela sam tvoju fotografiju u The Postu, kada smo objavili članak o prikupljanju sredstava za Zelena polja, i učinilo mi se da te prepoznajem. Malo si smršavjela i imaš drukčiju boju kose i frizuru, ali lice ti se nije mnogo promijenilo: izgledaš gotovo isto kao na fotografiji iz Daily Maila objavljenoj uz članak prije četiri godine. Malo sam istraživala i doznala da nikada ne razgovaraš s novinarima pa da ćeš me odbiti ako ti se otvoreno obratim pa... — Slegne ramenima. — Pravila si se da si volonterka, slijedila si me, ispitivala kćer mojega dečka, ukrala pismo i otvorila privatne dokumente u službenome računalu. — Ej! — Odmahne glavom. — Nisam ništa ukrala, Emma. — Jesi, jesi. Ukrala si pismo naslovljeno na mene kada si donijela kolač — pismo koje si napisala kako bi me prestrašila dovoljno da razgovaram s tobom. Opet odmahne glavom. — Ne znam o čemu govoriš. — Znaš. Pismo je stiglo dan uoči tvojega dolaska u Zelena polja. Poprilična slučajnost, ne? Dobijem pismo koje me izbezumi, a onda se odjednom pojavi nova volonterka s brdom osobnih pitanja. — Nisam ti ništa poslala, Emma. — Ne? I nisi otvorila lažni profil? Nisi se pravila da si Daisy? Angharad razrogači oči. — Daisy, tvoja prijateljica koja je nestala u Nepalu? Stvarno? — Nemoj se praviti da ne znaš o čemu govorim. — Dakle, ili se Daisy vratila u Britaniju ili se netko pretvara da je ona? — Angharad baci pogled na cestu. Kada opet pogleda mene, oči joj blistaju. — Je li to na neki način povezano s tvojom nesrećom? Sheila je spomenula kriminalističku istragu. Učinilo mi se da se zabunila, jer se krim—policija ne bi miješala da se ne događa nešto ozbiljnije kao... pokušaj ubojstva. — Zakorači prema meni i stoji mi neugodno blizu. — Netko ti je prijetio smrću, Emma? Gotovo čujem kako joj se kotačići okreću u glavi. Do sada nije imala neku posebnu priču — Emma Wolfe postala je Jane Hughes, zaposlenica utočišta za životinje, živi gotovo kao pustinjakinja — ali ovo je nešto novo. Nešto što bi njezinog urednika jako zanimalo. Čitam joj to u očima. Ili je prvoklasna glumica ili doista ne stoji iza krađe pisma, SMS—a ni poruka na Facebooku. — Pričaj mi, Emma. Sve ovo zvuči jako strašno. — Gleda me krupnim očima, a na licu joj se čita iskrena zabrinutost. — Ispričaj mi svoju priču. Nad tobom je oblak sve otkako si se prije pet godina vratila iz Nepala zbog nagađanja o Daisynu nestanku i Leanninoj smrti, pa 163

bi ti ovo mogla biti prilika da sve raščistiš. Naši čitatelji bili bi na tvojoj strani, pogotovo nakon nedavnih događaja. — Ne. — Uzmaknem. — To me ne zanima. — Izaći će svejedno, Emma. To znaš, ne? Sheila, Anne, Barry, Derek, svi će doznati tko si. Zašto onda ne bi rekla svoju stranu priče? Znam da ti lokalna zajednica ne bi zamjerila što si se pretvarala kada bi znala što si sve prošla. — Ne. — Uzmaknem još jedan korak. — Rekla sam ti. Ne želim razgovarati s tobom i želim da odeš. — Pokažem njezin auto. — Idi ili ću nazvati policajca Barnhama — kažem joj kroza stisnute zube. Angharad uzdahne, rezignirana lica. — Idem, idem. Ali ako se predomisliš, samo me nazovi u The Post. Suosjećajno ću napisati prilog. Što god mislila o meni, stvarno mi se sviđaš. — Okrene se i otvori automobilska vrata pa uđe. Gume zaškripe na šljunku kada natraške izađe s parkirnoga mjesta pa ispravi automobil i izađe iz dvorišta. Pritisnem tipku na mobitelu pa ga prislonim na uho. — Policajca Barnhama, molim.

164

ČETRDESETO POGLAVLJE

Prije pet godina

Emma — kaže ženski glas. — Emma, uspravi se. Ostanem gdje sam, sklupčana na svojoj strani poda. U nekom trenutku, netko mi je ostavio pokrivač, koji sam prebacila preko ramena, ali vlažan je i neugodan. Odgurnem ga i prekrijem oči rukom da se zaštitim od svjetla koje je preplavilo kolibu. Netko je otvorio vrata. — USPRAVI SE! Svjetla nestane i u kolibu stupi ženski obris, zaklanjajući vrata. — Isuse — kaže drugi glas. — Ovdje jebeno smrdi. Jebeni Isaac, trebao bi sam obavljati svoje prljave poslove. Pokušam se podići na ruke, ali klonu poda mnom dok trepćući zurim odozdo u ženu. Ona čučne do mene. Nos i usta prekriva joj rubac, ali prepoznam joj oči. FJMe — Cera? Što se događa? Odmahne glavom i podvuče ruku pod moje pazuho. — Moraš ustati, Emma. Moraš se istuširati i presvući se. — Koji je dan? Koliko sam dugo bila unutra? — Emma — prijeteći će Cera. — Moraš prestati zapitkivati i učiniti što ti se kaže. Jasno? Kimnem, gledajući sada preko njezina ramena, opčinjena stablom ispred kolibe koje se svija i ljulja na vjetru. — Isis! — vikne Cera. — Trebat će mi pomoć. Odnekud se pojavi Isis i utrči u kolibu s nekom smotanom tkaninom u rukama. Odmjeri me i uzdahne. — Podigni ruke, Emma. Poslušam je, a ona mi navuče preko glave meku, pamučnu haljinu. Kada je pusti, rub doleprša do poda i poškaklja mi gležnjeve. — Navuci ih. — Čučne i pridrži mi gaćice, a ja je poslušam. — Japanke. — Posegne u krpenu torbu koju nosi prebačenu dijagonalno preko trupa i izvadi sandale. Nazujem ih. Osjećam se kao lutka, koju odijeva gruba djevojčica. Isis pogleda Ceru, koja slegne ramenima. — Morat će tako dok je ne odvedemo do vodopada da se opere. — Dakle, Emma. — Cera me primi za ramena i okrene prema sebi. — Odvest ćemo te do vodopada da se opereš. Onda ćemo napraviti mali piknik da uneseš hrane i vode. — Zgađeno pogleda kantu. — Potom ćemo te odvesti natrag u kuću. — Gdje je Isaac?

165

Žene se pogledaju i nasmiju. — Zauzet je — odgovori Cera. Isis si prebaci jednu moju ruku preko ramena i kimne Ceri neka učini isto. — Možeš li hodati? — upita. — Pokušaj napraviti nekoliko koraka. Zakoračim naprijed, prema svjetlu i zraku izvan kolibe. Noge mi se klimaju, ali napravim još jedan korak. — To je to — kaže Cera. — Sada zapamti, ako te itko pita gdje si bila, reći ćeš im da si bila na detoksikaciji i da je to bilo jedno od najčudesnijih iskustava u tvojem životu. Vjetar povije stablo. Svije se tako jako da pomislim kako će se slomiti, ali onda vjetar popusti i drvo se ispravi. — Tko ti je dao nož? — upita Isis kada izađem iz kolibe i duboko udahnem svjež zrak. Odmahnem glavom. — Ne znam na što misliš. — Na nož kojim si napala Isaaca. Sally kaže da je to kuhinjski nož i da pristup takvima imaju samo ljudi koji rade u kuhinji. Leanne i Al radile su sa Sally i Rajem. Tko ti je od njih dao nož, Emma? Isaac je očito u lovu na vještice pa želi prišiti incident s nožem Al, Sally ili Raju. Zašto? Da bi imao izgovora da ih se otarasi? A možda već zna tko mi je dao nož. Leanne mu je polusestra, ali je i Alina najbolja prijateljica. Kome će sada biti odana? Već je izdala Al ispričavši Isaacu za njezina brata Tommyja, o čemu je lagala poslije kada smo Daisy i ja pokušale objasniti Isisino “vidovito” gatanje. Kako je ono rekla — nikome nikada nije pričala o Tommyju, jer je to odveć osobna stvar? Vidjela je da je Al izbezumljena, a svejedno ništa nije rekla. Točno znam kome je odana. — Emma? — ponovi Isis. — Tko ti je dao nož? Pogledam je ravno u oči. — Nitko. Ukrala sam ga. Cera i Isis do kraja se dana ne odvajaju od mene. Kamo god idem, one me slijede — u žensku spavaonicu, na večeru, u sobu za meditaciju, na zahod. Prvi put kada vidim drugog pripadnika zajednice — Sally, pokraj vodopada, gdje je prala odjeću — obje se ukoče. Sally podigne pogled kada priđemo. U jednoj ruci ima ružičastu majicu, u drugoj siv kamen. U očima joj pleše strah. — Dobar dan, moje dame. — Smiješak joj je jedva zamjetan. — Kako ste? Cera mi prebaci ruku preko ramena i privuče me sebi. Zarije mi nokte u nadlakticu. — Emma je upravo izašla iz detoksikacije. Sallyn pogled poleti s Cerine ruke na moje lice. — Čestitam! Zagrlila bih te, ali do grla sam u blatnoj odjeći. Povrtnjak se neće sam oplijeviti. — Nasmije se, ali nekako muklo. — Dolaziš večeras na zabavu? — upita Isis. — Zabavu? — Aha. Isaac je za sutra organizirao odlazak u Pokharu. Nekoliko dana nije kišilo pa je tlo čvršće. — Znaš li tko ide? — Gabe, naravno — kaže Cera — i... ne, ne mogu ti reći. Isaac će htjeti objaviti imena. Želi da to bude iznenađenje. 166

— Nije valjda Raj?— upita Sally. Prekrije rukom usta, ali prekasno je. Njezino pitanje visi u zraku kao blistav, neonski natpis. — Kakve bi imalo veze i da jest? — Cera se odmakne od mene i priđe joj. — Nikakve, naravno. — Sigurno? Vas dvoje često ste zajedno. Ljudi govorkaju. — Ma joj. — Sally nehajno odmahne glavom. — Svi umiremo od gladi. Tko bi mi mogao zamjeriti ako se motam oko kuhara? Vezana sam jedino uz njegov dhal bhat. Isis i Cera nasmiju se kao da je upravo izvalila najbolji vic na svijetu. Sally se također smije, ali zglobovi prstiju ruke kojom steže kamen pobijele kada pojača stisak. — Idem li ja? — Mnome prostruji val nade i blago dodirnem Isis podlakticu. — Idem li sutra ja s Gabeom u Pokharu? Ona se prestane smijati i položi ruku na moju. — Ne mislim da će te Isaac ikamo pustiti. A ti? Dok se vraćamo prema kući, ugledam visok, poguren obris kako prelazi terasu. Stegnem Cerinu ruku, nijema od straha. — Emma. — Cera me povuče za ruku. — Idemo, to me boli. je?

— Emma! — Isis mi počne natezati prste da ih odvoji od Cerine ruke. — Prestani? Što ti

— Johan. — Ruka mi se trese dok pokazujem terasu, gdje Johan vuče oboreno stablo na hrpu drveta ispred kuće. Johan me prekinuo dok sam u Isaacovoj radnoj sobi čitala Leannine mejlove. Bacila sam ih na pod prije negoli sam iskočila kroz prozor. O, Bože. Prođu me ledeni trnci kada se sjetim prve noći detoksikacije. Bio je to on. On je ušao u kolibu. — Što s Johanom? — plane Cera. — Pitao je Isaaca smije li spavati sa mnom. — Pa? — Cera slegne ramenima. — Nije to neka velika tajna. Sinoć je o tome brujala cijela blagovaonica. Isis se nasmije. — Kane je popizdio. Nije uopće znao da si na detoksikaciji. — Kane? — On je želio spavati s tobom nakon Isaaca, ali Johan je prvi pitao. Zurim za Johanom, koji odvuče drvo iza kuće i nestane. Otkako se Gabe vratio s planine noseći Ruthino tijelo, glavne dveri su zatvorene. Ključ je negdje u Isaacovoj sobi. Moram ga se domoći. Moram pobjeći, ali Isis i Cera ne ispuštaju me iz vida. Čak i sad mi pozorno motre lice. Moram se praviti da je sve u redu i da je detoksikacija bila dobra stvar. — Što misliš, zašto je Isaac zaključao Franka u podrum? — opušteno se nasmije Cera. — Pokušao je ići preko reda! Dakle, ne zato što me Frank silovao. Nego zato što je pokušao spavati sa mnom prije Isaaca. — A što ako ja ne želim spavati ni s kim drugim? — upitam. — Sama odlučuješ. Nitko te neće prisiljavati, Emma. — Stvarno?

167

— Isuse! — Cera me užasnuto pogleda i zatakne si dreadlock za uho. — Za što nas to smatraš? Dečki moraju prijaviti zanimanje za nove članice kako bi se izbjegla ljubomora i nadmetanje, ništa više. Trebala bi biti polaskana, a ne izbezumljena. O tebi ovisi s kime ćeš spavati. — Samo se ne smiješ upustiti u vezu s tom osobom — doda Isis — jer to vodi u ovisnički odnos, a to je protivno etosu Ekanta Yatre. Pogled joj poleti prema voćnjaku. Sally ondje vješa vlažnu odjeću na uže razapeto između dvaju stabala. Osjeti da je gledamo pa nesigurno podigne ruku u znak pozdrava. Predaleko je da razaberem izraz njezina lica. — Dakle, sve su cure spavale s Isaacom? Sve cure koje su bile na detoksikaciji? — Da. — A Ruth? I ona? Pogledaju se, a onda Isis pogleda mene. — Ruth je stvarala nered. — Kako? Posegne u torbu koju nosi na ramenu i izvadi bocu vode, pa je odčepi, otpije i pruži meni. — Jesi li se ikada upustila u seks na jednu noć, Emma? — Da. — Koliko puta? Slegnem ramenima. — Četiri ili pet. — l jesi li bila pijana kada si spavala s tim muškarcima? — Vjerojatno. — Obrišem grlić boce haljinom i prinesem je usnama. — Vrlo vjerojatno. — Jesi li ikada spavala i s kime tko ti se baš ne sviđa? Zastanem usred gutljaja. Poželim reći da nisam, da su mi se sviđali svi s kojima sam spavala, ali to nije istina. Spavala sam s najmanje dva muškarca koje ne bih niti pipnula da sam bila trijezna. Njih sam povela kući samo zato što me Daisy na to nagovorila. — Znači, jesi, ne? — kaže Isis kada ne odgovorim. — Svima se to događalo, Emma. Možda si spavala s njima zbog alkohola, napaljenosti, osamljenosti, tuge ili dosade, ali učinila si to, uživala si i nisi imala loših posljedica osim sutrašnjeg mamurluka, zar ne? — Osjećala sam se prazno. — Ali jesi li to ponovila? — Položi mi obje ruke na ramena tako da sam je prisiljena pogledati. — Samo želim reći, Emma, da će ti život ovdje biti malo lakši ako se opustiš. Popij nešto, popuši, odbaci inhibicije. Moraš početi seks gledati drukčije. Može biti rekreativan, pustolovan, utješan ili običan odušak. Otkrit ćeš veliku slobodu kada naučiš cijeniti ljude ne samo po izgledu i seksualnoj privlačnosti. Želim je pitati vjeruje li doista u to, zar joj nikada ne nedostaje prisnost ljubavi prema jednoj osobi koja ti ljubav uzvraća, uvlačenje u zajedničku čahuru koja vas dvoje štiti od ostatka svijeta, ali znala sam da to nikada ne bi priznala — nitko od njih. — Johan je vrlo atraktivan muškarac. — Baci pogled na terasu, ali njega ondje odavno više nema. — I dobar. Mogla bi mnogo gore proći, Emma, mnogo gore. — Dakle, Emma. — Cera me uputi prema hrpi prostirki u kutu prostorije za meditaciju. — Postavi prostirke, a Isis i ja idemo porazgovarati s Rajem. Izađe iz sobe i udalji se s Isis hodnikom prema kuhinji. Ne lebdi kao inače. Glava joj je 168

podignuta, a ramena zabačena, ali ruke joj se ne ljuljaju uz bokove. Svaki je korak odlučan i težak. Uđe u kuhinju i mahne Isis da zatvori za njima vrata. Što da učinim? Mogla bih otrčati u voćnjak da upozorim Sally kako će razgovarati s Rajem o njezinom odnosu s njim, ali ne poznajem je dovoljno dobro da predvidim njezinu reakciju. Možda mi zahvali i ode u kuhinju, a možda se naljuti i sve porekne. Možda bi im rekla da sam ih odala. Možda bi to rekla Isaacu. To ne mogu riskirati. Ne smijem se miješati. Lecnem se saginjući se da podignem hrpu prostirki. Koža na leđima još mi je napeta i bolna, a pamučna haljina, broj premala, tare mi se o rane. — A ovo je soba za meditaciju. — Podignem pogled, začuvši Isaacov glas. Uđe u sobu, a za njim uđu tri žene i muškarac, koje nikada prije nisam vidjela. On mi dobaci pogled dok njegovo društvo, čisto i blistavo u odrezanim hlačicama, planinarskim čizmama i vjetrovkama uzbuđeno čavrlja, lica blistavih od divljenja i zabrinutosti. Podsjete me na nas — mene, Al, Leanne i Daisy — kada smo tek stigle. Jedna od žena, niska plavuša široka lica i plosnatoga nosa, čak nosi istu narukvicu kakvu sam kupila s deke s nakitom na jednoj od postaja za okrepu na planini, sa zveckavim zvončićima i jeftinim, srebrnim pločicama. Srce mi se stegne u grudima kada plavuša plosnatoga nosa primi pod lakat visoku, mršavu djevojku i uzbuđeno joj utisne glavu u rame. Nemaju pojma u što su upravo ušle. — Pet prostirki, molim te, Emma. Automatski ga poslušam i prijeđem nekoliko puta amo— tamo. Prostirke uredno položim na pod, jednu ispred oltara, a ostale četiri u polukrug pred njega. Kada se uspravim, vidim da Isaac ne gleda mene, nego zuri u treću ženu — nisku djevojku bujnih oblina, duge tamne kose do struka i razmaknutih zelenih očiju. Ona prekine razgovor s djevojkom plosnata nosa i nasmiješi mu se, pri čemu joj se dno vrata zacrveni. — Hvala ti, Emma — kaže Isaac. Visok, mršav muškarac meni s lijeva strašljivo se nasmije, ali njega gotovo nisam svjesna. — Hvala ti, Emma — ponovi Isaac. Ovoga puta se okrene prema meni, ali pogled mu je hladan i distanciran. Posjekotina nožem na njegovoj jagodici izblijedjela je u tanku, ružičastu crtu nad čekinjama brade. Jedva sam ga okrznula. — Bok, ljudi. Dobro došli u Ekana Yatru! — Okrene se prema grupi i raširi ruke, a topao smiješak ozari mu lice. Svi ga uzbuđeno gledaju. Mene je očito otpravio. Sada moram pronaći Al i držati se podalje od Daisy i Leanne. ★ Kuhinjska vrata još su zatvorena, ali čujem iza njih podignute glasove. — Znamo da se nešto događa između tebe i Sally — govori Cera. — Svima bi učinio uslugu da to jednostavno priznaš. — Rekao sam ti: prijatelji smo. — Znaš da ću to morati priopćiti Isaacu. — Ne, nećeš, jer su to gluposti. — Raj podigne glas. U riječima mu čujem strah i očaj — Ne znam tko vam je rekao za Sally i mene, ali nije istina. To su obična dokona naklapanja. Nekome sam očito stao za žulj. — Onda neka o tome presudi Isaac, dobro? — Ne! Cera, nemoj. Rekao sam ti... 169

Odšuljam se prema blagovaonici. Danima nisam jela i ne mogu više ni trenutka trpjeti grčeve u želucu. Zamalo smjesta izađem. U kutu sjede Daisy, Al, Leanne, Kane, Shona i dvije Šveđanke. Piju čaj i puše smotane cigarete, a na otkrhnutom tanjuru ispred njih su suhi krekeri. Kada uđem, podignu pogled. Daisy me odmjeri pa prasne u smijeh. Al je trkne da ušuti, ali ona se ne obazre na nju, nego se okrene da nešto šapne Leanne u uho. Leanne mi također dobaci pogled, pa i ona prasne u smijeh. Zna li Daisy tko je Leanne? Prilično sam sigurna da Al ne zna, jer bi mi u protivnom rekla — a ja njoj to nisam imala prilike reći prije negoli me Isaac odvukao iz tuša. Ali Leanne i Daisy već danima su kao prst i nokat. Bi li joj Leanne to povjerila? Ne obazirući se na njih, zaputim se prema stolu s hranom. Budući da je Raj zatočen u kuhinji s Cerom, nitko nije raščistio stol nakon doručka pa se bacim na ostatke. Komad zelenog manga prvi mi završi u ustima, a brzo potom šaka oraha i žličica jogurta od kozjeg mlijeka, koju sastružem iz limene zdjelice. Otvorim poklopac kutije za kruh. Preostalo je pola kriške. Zgrabim je i prinesem ustima, kadli me netko trkne. Kruh mi poleti iz ruke i sleti na pod. Čučnem da ga dohvatim, ali na njega prvo sleti prljavo stopalo. — Joj. — Leanne smrvi kruh petom japanke. — Baš sam nespretna. Oprosti, Emma. — Pusti me na miru, Leanne. — U protivnom? — Opet se nasmije. Sada kada znam da su ona i Isaac u rodu, vidim da imaju slične oči. Nisu iste nijanse smeđe, ali istog su bademastog oblika i uokvirene istim gustim, crnim trepavicama. — Nemaš pojma koliko se toga promijenilo otkako si otišla na detoksikaciju. Želim joj reći da znam njezinu tajnu i da mislim da je kuja zbog svega što je pisala Isaacu, ali moram pregristi jezik. Bar dok to ne otkrijem Al. — Što bi to trebalo značiti? — Uskoro ćeš doznati. — S malim smiješkom, šutne kruh pod stol i udalji se iz sobe. Čim nestane s vidika, spustim se na sve četiri i posegnem za kruhom. Kada vršcima prstiju zagrebem koru, začuje se zveket i oko mene se na podu zavrti desetak čajnih žličica i neka žena glasno prokune. — Ne gledaj me i ne odgovaraj. — Al čučne do mene. Podigne žličicu i zaviri pod stol kao da traži ostale. — Znam da te Isis pitala odakle ti nož i da me nisi izdala. — Naravno da nisam. Al, moram ti nešto reći o Leanne. Ona je... — Pst. — Prekrije mi rukom usta. — Moraš biti oprezna, Emma. Isaac je počeo čeprkati... — Je li sve u redu, Al? — Kane joj položi ruku na rame i pogleda preko nje u mene. Odmjeri mi cijelo tijelo i zaustavi pogled na mojim grudima. — Mislio sam da ćeš mi pomoći zaklati kozu za zabavu povodom povratka iz Pokhare. — I hoću. — Al skoči na noge sa žličicama u ruci. — Idemo onda. — Kane pljune na pod. Pljuvačka sleti nekoliko milimetara od moje ruke. — Ovdje se nemamo zašto zadržavati. Zurim za Al koja izlazi iz sobe s Kaneom, koji joj je ležerno prebacio ruku preko ramena.

170

ČETRDESET PRVO POGLAVLJE

Nitko mi ne dođe javiti u žensku spavaonicu da je zabava počela, ali za time nema potrebe. S terase dopiru povici i smijeh, a soba se puni mirisom pečene kozletine i lomače. Isis, Cera, Raj i Sally zatvoreni su u Isaacovoj radnoj sobi pa sam uspjela neopaženo klisnuti iz blagovaonice u žensku spavaonicu. Nakon što je Kane odvukao Al do tora s kozama, planirala sam pronaći svoje stvari, spakirati ruksak i sakriti ga negdje da ga poslije lako pokupim. Ali nema ga. Nema ničega — nema moje prostirke, naprtnjače, vreće za spavanje, ničega. Na lijevoj strani sobe su tri prazne prostirke, vjerojatno za nove gošće, a ostale su nagurane jedna do druge da im se napravi mjesta. Između Daisynih i Alinih stvari nema praznoga prostora, nema znaka da sam ikada spavala na prostirki između njih, nema znaka da sam uopće postojala. Pronašla sam svoju prostirku, vreću za spavanje i ručnik zgužvane u kutu kupaonice, posve mokre. Naprtnjača mi je nestala, zajedno s donjim rubljem i kupaćim kostimom, ali pronašla sam jedne svoje hlačice i majicu na vrhu Daisyne naprtnjače te suknju, dvije majice i nekoliko pari čarapa pod Cerinom vrećom za spavanje. Svu sam odjeću utrpala u vreću za prljavo rublje, koju sam pronašla u kutu spavaonice pa je gurnula u uzak prostor između stropa i kotlića u jednom od zahoda. Namjeravam odvući Al nekamo nasamo pa pobjeći kada se svi onesvijeste nakon tuluma. Smotam njezinu prostirku pa ukradem od jedne od Šveđanki bocu vode, vodonepropusnu jaknu i par planinarskih čizama. Za broj su mi pretijesne, ali pokušam li se spustiti s planine bosa, razderat ću tabane. Plijen sakrijem pod Sallynu vreću za spavanje pa priđem hrpi naprtnjača oslonjenih u kut uz Sallynu prostirku. Tako su velike i nove da sigurno pripadaju novopridošlim djevojkama. Otvorim prvu koju dohvatim i podignem preklopac — crven. Trebam hrane, prvu pomoć ili lijekove te novac, jer je mojih stotinu i pedeset funta odavno nestalo. Poskočim začuvši nešto s puteljka pa brzo spustim preklopac. Dohvatim jedan od Sallynih romana s hrpe pokraj njezina ležaja i oslonim se o zid s knjigom pred nosom. Niz sljepoočnicu mi se skotrlja graška znoja i kapne mi s vilice. Iduće sekunde, netko uđe. — Bok! — Bacim pogled preko ruba knjige. To je jedna od novih djevojaka — raskošna, tamnokosa djevojka koja je očarala Isaaca. Hoda prema meni, ljuljajući se dok zaobilazi hrpe osobnih stvari, pa ispruži ruku. Obrazi su joj rumeni, a oči joj blistaju od uzbuđenja i domaćeg piva. — Bila si u sobi za meditaciju kada smo stigli. Emma, zar ne? Ja sam Abigail. — Aha. Bok. — Stegnem joj ruku. — Ha! — Pokaže knjigu koju držim u drugoj ruci i nasmije se. — Koliko si pijana? — Molim? — Knjiga ti je naopačke. Bacim pogled na otvorenu stranicu pred sobom i okrenem knjigu. — Događa se u Australiji — kažem. Abigail se ne nasmije, jer je previše pijana da bi shvatila štos. — Trebala bi doći na terasu — kaže čučnuvši pokraj crvene naprtnjače. — Zapalili su čudesnu vatru i svi se igraju “Ne vjerujem”. Još se čudim nekim stvarima na koje je Isaac morao ispiti čašu.

171

O, mogu naslutiti, pomislim, ali to ne izgovorim. — Ovdje je genijalno, zar ne? — Namršti se vidjevši otvorene kopče na svojoj naprtnjači, ali onda podigne preklopac i posegne unutra. Izvadi blijedoružičasto sjajilo za usne i sivi pulover. Prebaci si pulover preko glave i rastrese dugu, tamnu kosu. — Mislili smo ostati samo nekoliko noći, ali ovdje je tako krasno da bismo mogli produžiti boravak. Svi su jako srdačni, ne? Osjećamo se kao kod kuće. — Aha. — Upravo sam čula kako Gabe govori Isaacu da se veseli odlasku u Pokharu s Al. — Što? — Ludo, ne? Bila je koma verati se uza sve one stube. Ja to ne bih ponovila niti da mi platiš, a pogotovo ne za zabavu! — Kakvu zabavu? — To je Isaac rekao. Rekao je Gabeu neka se zabavi s Al, na što je Gabe pitao: “Kao s Ruth?” — Abigail se namršti i protrlja si rukom lice. — Jesam li upoznala Ruth? Ovdje je toliko ljudi da sam im već zaboravila imena. Knjiga mi padne iz ruke. Ruth nisu ubili maskirani napadači. Nego Gabe. A sada će isto učiniti s Al. — Što je bilo? — Abigail me pogleda, držeći ljepljiv, blijed vršak štapića za sjajilo nad donjom usnom. — Zašto me tako gledaš? Jesi dobro? — Ne. — Ustanem. — Mislim da ću povratiti. Ostavim je da čuči uz svoju naprtnjaču i otrčim preko spavaonice do tuševa. Povratim prije nego što stignem do zahoda tako da mangom i vodom poprskam pločice. — Emma? — zazove Abigail s vrata. — Jesi dobro? Da pozovem nekoga? — Dobro sam. — Na silu umirim glas. — Vrati se na tulum. Dolazim za minutu. — Sigurna si? — Sigurna. — Mogla bih pozvati Ceru... — Ne, ne, nemoj. Bit ću dobro. Časna riječ, samo sam malo pretjerala s pivom. — Dobro... — U glasu joj se osjeća sumnja pa se natjeram da se osovim na koljena. Nagnem se nad umivaonik i pustim vodu. — Vidiš? — kažem prskajući lice mlakom vodom — dobro sam. Dolazim za minutu. Samo moram prvo dovesti facu u red. Ne mogu valjda na tulum s maskarom koja mi se slijeva niz obraze, ne? Tjednima nisam nosila šminku, ali Abigal, svježe nanesena sjajila, povjeruje u moju laž. — Onda dobro. — Okrene se da ode. — Vidimo se uskoro, Emma. Drago mi je da smo popričale. Ne mogu riskirati da opet kopam po Abigailinoj naprtnjači. Stoga dohvatim s kotlića vreću za prljavo rublje u kojoj su moje stvari pa žurno u nju utrpam vjetrovku, čizme i bocu vode, koje sam sakrila pod Sallynu vreću za spavanje, pa je opet uglavim nad kotlić. Kada se vratim u žensku spavaonicu, bacim pogled na Alin ležaj. Njezina naprtnjača je prazna, a njezine stvari razbacane su po podu i prostirki. Najbrže što mogu, utrpam njezine stvari u njezinu naprtnjaču, cijelo vrijeme držeći vrata na oku. Kada ubacim njezin iPod u vanjski džepić sa zatvaračem, zapne mi za oko nešto malo i bijelo u tom pretincu. Izvadim mali

172

paket tableta i okrenem ih da pročitam što piše na foliji. Pregabalin: moje tablete protiv anksioznosti.

173

ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE

Danas

Hvala Bogu da je gotovo! — Will klone na sofu pa prebaci noge preko mojih da se posve ispruži. — Nikada više ne želim proći nijedan OFSTED. Namjeravam prespavati cijelo iduće polugodište. — Chloe će to biti zabavno. Tjedan u Cornwallu dok tata spava na sofi. — Tko je spominjao sofu? Moj je bračni krevet. — Posegne za mojom rukom i privuče me sebi. — Dođi sutra s nama. — Rado bih, ali ne mogu. Žao mi je. Petak je navečer, a ja sam nakon sučeljavanja s Angharad u utorak i spoznaje da ostankom kod njih ugrožavam Willa i Chloe, odlučila da se moram vratiti svojoj kući. Will se tome isprva opirao, ali kada sam mu ispričala razgovor s Al i Angharad, napokon je popustio. — Zašto ne? — U prvoj polovici idućeg tjedna imamo obuku volontera, a Sheila je na godišnjem i dvije cure doma su s gripom, pa sam ja jedina koja to može obaviti. A inspektor treba dovesti šest štenaca spašenih iz ilegalne farme. — A tebi to nije problem? — Što? — Biti sama. — Neću biti sama. Anne je Sheilina zamjenica i ona će biti glavna. Ja ću samo obaviti obuku. Bit ću dobro, Wille. — Položim ruku na njegova prsa. — Uhitili su nećaka Garyja Fullertona zbog provale. Gary se pokušavao domoći svojega psa Jacka — imala sam pravo. Samo je poslao nećaka da obavi prljavi posao. Uglavnom, u pritvoru je pa nisam zabrinuta. Will odmahne glavom. — Nisam na to mislio. Hoćeš li moći biti sama u kući? — Bar kada tebe ne bude više neću morati gledati Galaktiku. — Mislio sam da ti se sviđa. — Sviđa! — Nasmijem se. — Ozbiljno, Wille, bit ću dobro. Od one nesreće, ništa se nije dogodilo. Nije bilo ni SMS—a, ni poruke na Facebooku, ničega. Dobro, izuzev poruke od mame da joj se dugo nisam javila, ali nemam snage za razgovor s njom, bar ne još. — A policija vjeruje da je Angharad stajala iza svega? — Ne znam. Barnham je rekao da je prenio krim—policiji ono što sam mu rekla o Angharad, ali nije više ništa čuo o tome — ni od njih ni od nje. — Misliš li da bi ih trebala malo požuriti? — Požuriti policiju? Pa nije to zakašnjela domaća zadaća. 174

Will se ne nasmije. — Jane, oborili su te s bicikla. Rekla si mi da Barnham to smatra mogućim pokušajem ubojstva. — Možda. A možda je bila slučajnost. Wille, otada sam bila na biciklu, novom biciklu, bar pet ili šest puta i ništa se nije dogodilo. Nitko me nije pokušao izgurati s ceste. — Ali to ne znači da... — Ne, ne znači. Ali ne mogu živjeti vječno se osvrćući preko ramena. Kakav bi to život bio? Angharad je priznala bar dio uloge u tome, a što više razmišljam, to mi se više čini da je Al imala pravo — da se sve svodi na internetskog gnjavatora kojega ovakve stvari pale. Čim sam prestala odgovarati, izgubio je zanimanje. — A prometna nesreća? — Upravo tako. Bila je to prometna nesreća. Nema tu urote. Na cesti odavde do Zelenih polja nema ni jedne jedine ulične svjetiljke, a ja nisam nosila reflektirajući prsluk. Ceste su uske, vijugave i, ako si popio piće ili tri... — Shvaćam. — Pogladi me rukom po kosi. — Samo sam zabrinut za tebe, ništa više. Podignem pogled u njegove krupne, tople, smeđe oči i zabrinutu boru između njih. — Znam da si zabrinut. Ali ne želim više živjeti u strahu. Čim se Sheila vrati s godišnjeg, reći ću joj sve, kao i ostalom osoblju u Zelenim poljima. — Sve? — Skoro sve. — Nazovi me ako se išta dogodi — kaže Will sutradan ujutro uz posljednji zagrljaj na rastanku. — Ništa se neće dogoditi. — Ozbiljan sam, Jane. — Odmakne me od sebe i pozorno se zagleda u moje oči. — Obećaj mi da ćeš me nazvati ako se išta dogodi, koliko god se činilo banalnim. Ne želim da išta zadržavaš u sebi i uzrujavaš se. Ne moraš više sve sama. To znaš, ne? — Da. — Obećavaš? — Obećavam. Nasmiješi mi se i okrene se da ode, ali onda se pokoleba i vrati. — Ne bi trebao ići. Samo reci, Jane, i otkazat ću put. — Nema šanse. Zaslužio si odmor. Zamisli kako bi Chloe bila razočarana da otkažeš u zadnji čas. Ne bi to bilo fer prema njoj. — Znam, ali... — Molim te, Will. Idi. Ja ću biti dobro i obećavam da ću te nazvati ako se išta dogodi. — Stvarno? — Stvarno. A sada, molim te, idi prije negoli te ja odvezem onamo! — Dobro, dobro. — Lice mu se opusti od olakšanja i nagne se prema meni da me poljubi. Mahnem mu dok prilazi automobilu, još osjećajući okus njegova poljupca na usnama, pa uđem u kuću i zatvorim za sobom vrata. Dvostruko se zaključam — prvom okrenem ključ pa povučem zasun. Nisam lagala kada sam mu rekla da više ne želim živjeti u strahu, ali to ne znači da sam idiot. Moram biti oprezna. Ali kada sam mu rekla da sam se pet— šest puta vozila biciklom od kuće na posao, prešutjela sam mu koliko sam se puta osvrtala i 175

kako sam, svaki put kad bih iza sebe čula automobil, skočila s bicikla i ugurala se u živicu. Angharad mi se nije javljala nakon razgovora na parkiralištu. Kada se sutradan nije pojavila na poslu, rekla sam Sheili da Angharad odustaje od volontiranja. Sheilu je zanimalo zašto, ali telefon je zazvonio prije negoli sam stigla odgovoriti. Zvala je policija. Primili su dojavu da je Garyjev nećak odgovoran za provalu, a kada su mu pretražili stan, pronašli su kutiju sa sitnišem koja stoji na našoj recepciji. Sheili je toliko laknulo da je objavila kako uzima tjedan dana godišnjeg. Dugo je odgađala odlazak, za slučaj da je policija treba nešto pitati, pa je sada odlučila “do jaja uživati u tjednu u Jezerskome okrugu”. Više me nije ispitivala o Angharad i razgovor je prešao na druge teme. Kada se vrati, reći ću joj što se zapravo dogodilo. Naravno, moguće je da će Angharad do tada već objaviti članak, ali ako se to dogodi, morat ću se s time nositi. Odšećem u kuhinju i uključim kuhalo za vodu. Danas nemam subotnje dežurstvo pa ću malo pospremiti i odvesti se biciklom u selo da objesim nekoliko plakata za dobrotvornu priredbu Zelenih polja koja se održava idućega mjeseca pa provesti mirnu večer uz kanal National Géographie, bocu vina i bombonijeru. Dok gledam dokumentarac Davida Attenborougha o afričkoj savani, a ruka mi neodlučno lebdi nad pralinom s kremom od naranče i onom od tamne čokolade, zazvoni telefon. — Dobar dan — kaže muški glas. — Jesam li dobio Jane Hughes? — To sam ja. — Dobar dan, Jane, ovdje DS Armstrong iz krim—policije. Do sada nismo razgovarali. — Ne, nismo. — Žao mi je što zovem ovako kasno, ali riječ je o vašem slučaju. Istraživao sam neka imena koja mi je prenio Barnham, ljude za koje vjerujete da vam nešto zamjeraju. — Tako je. — A za nekoliko od tih ljudi, smatrali ste da je nemoguće doći do njih jer su nestali i postoji bojazan da su mrtvi. Je li tako? — Da. — Srce mi počne ubrzano tući u grudima. — Tako je. — Dakle, Jane — zastane — jednu od tih osoba uspio sam pronaći. Izvjesnu Leanne Cooper. Pronašao sam je u Royal Cornhillu u Aberdeenu. To je psihijatrijska bolnica i ona je ondje pacijentica. — Leanne? Leanne Cooper? — Da. — Ali ona... ona je poginula u požaru u Ekanta Yatri. — Očito nije. Već je četiri ili pet godina pacijentica u bolnici Royal Cornhill. Otpuštena je prije tri mjeseca. Pokušavam je pronaći, ali nisam imao sreće. Dali su mi adresu njezine majke, ali nisam uspio dobiti nikakve podatke od nje. Postoji li netko drugi kod koga bi Leanne mogla živjeti? Netko kome bi se mogla obratiti? Možete li se ikoga sjetiti? — Ovaj... — Razbijam glavu da se nekoga sjetim, nekoga kome bi se Leanne obratila, ali nikada nije mnogo govorila o svome životu. — Imala je dečka, prije mnogo godina, prije našeg odlaska u Nepal. Mislim da se zvao Gerrit, ali on se vratio u Nizozemsku. Radila je u salonu MeTime, gdje je masirala mušterije. Možda da se javite njima? Ili Al, Alexandri Gideon, ali s njom sam razgovarala ovoga tjedna i nije spominjala Leanne. — Alexandra Gideon? Razgovarali ste s nekim kojega ste naveli kao osobu koja vam nešto zamjera? 176

— Da, pa, ona je nazvala mene. Ali nisam nikada sumnjala na nju... — Mislite li da je to bilo mudro, Jane, s obzirom na to da je istraga u tijeku? — Ja... — Nema veze. — Zvuči umorno. — Samo sam vam želio javiti što smo doznali. Raspitat ću se u salonu koji ste spomenuli i pokušati doći do tog bivšeg dečka. Je li inače sve u redu? Nitko vam se nije javljao, nije bilo poruka? — Ne, ničega sličnog. — Onda dobro. Javit ću vam se uskoro, Jane. Laku noć. Veza se prekine, ali televizor treperi i sja dok David Attenborough nastavlja govoriti u

offu, medenim glasom opisujući međuigru nosoroga i ptičica koje im uklanjaju nametnike s leđa.

— Nekoć se smatralo da nosorog i govedarka žive u ravnopravnoj simbiozi, ali novija istraživanja pokazala su da su te ptice zapravo paraziti. Javila se čim je telefon zazvonio. — Emma! Baš sam razmišljala o tebi. Amstrongovo upozorenje da moram paziti s kime razgovaram još mi zvoni u ušima, ali odlučim se oglušiti. Ne mogu o ovome razgovarati s Willom. O tome mogu razgovarati samo s Al. — Emma? — ponovi. — Jesi tu? — Leanne je živa. U pozadini muklo brblja televizor. — Što? Što si rekla? — Leanne je živa. Proteklih četiri ili pet godina bila je u psihijatrijskoj bolnici u Škotskoj. Jesi li to znala? — Ne. — Pozadinski šum televizije utihne, jer je Al očito ugasila televizor. — Jebemu. Nekoliko sekundi obje šutimo. Bacim pogled na televizor. Dokumentarac je s nosoroga i govedarki prešao na usporen snimak lava koji lovi antilopu. — Jesi li sigurna, Emma? Jesi li sto posto sigurna da je živa? — Upravo me nazvao istražitelj iz krim—policije. Kaže da je cijelo vrijeme bila u bolnici. Otpuštena je prije tri mjeseca. Nije rekao zašto je hospitalizirana i ne zna gdje je sada. — Je li nazvao njezinu mamu? — Da, ali od nje nije doznao ništa suvislo. — Vjerojatno je bila pijana. Opet obje utihnemo. Čuje se samo teško, hrapavo Alino disanje, a potom šuštanje inhalatora. — Ne bih smjela razgovarati s tobom — kažem. — Istražitelj me upozorio, ali nisam znala kome bih se drugome javila. — Dobro si učinila. Jebemu, ne mogu vjerovati. Pet jebenih godina mislila sam da je mrtva... — Al utihne. — Misliš li da bi ona mogla biti odgovorna, Al? Za poruke, za SMS? Za... — zastanem, ne želeći to izgovoriti — ... za moju nesreću na biciklu? Zadržim dah i pomolim se da odgovori niječno, da kaže kako sam paranoična, da se u stvarnome svijetu nitko pet godina ne duri. Ali ona kaže: — Nisam sigurna. Željela bih reći 177

da nije, da nikada ne bi učinila takvo što, ali promijenila se. Sve smo se promijenile. Što ćeš sad? — Ne znam, Al. — Ustanem, priđem prozoru i navučem zavjese da se zaštitim od vanjskoga mraka. — Stvarno ne znam.

178

ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE

Pet godina prije

Nekoliko puta pritisnem kvaku, pritisnem rame uz drvenu plohu i gurnem iz sve snage, ali vrata Isaacove radne sobe čak niti ne zaškripe. Ne mogu biti zaključana, jednostavno ne mogu. Uvijek su otvorena. Još jednom pritisnem kvaku, ali onda odustanem. Morat ću otići bez putovnice. Terasa je još krcata ljudima koji razgovaraju, smiju se, plešu i pjevaju. Svi su se okupili u krugu oko vatre, nad kojom se polako okreće koza na ražnju. Vruća mast kaplje na vatru, koja iskri i pucketa. Zrak je pun mirisa mesa, duhana i dima. Kane i Shona sjede lijevo od vatre. On se obavio oko nje, jedne ruke na njezinome golome bedru, a druge na njezinome struku. Shona se oslanja na njega zatvorenih očiju, udarajući dlanovima po dva bongo— bubnja koja steže među koljenima dok Kane pjeva nepalsku narodnu pjesmu koju ne prepoznajem. Pokraj njih su Gabe i Raj udubljeni u razgovor. Dok ih gledam, Gabe se ogleda po krugu, u kojem Sally i Isis šutke sjede. Gledaju Paulu koja se vrti i okreće oko vatre, plešući u ritmu Shonina bubnja. Najbliže vrtu su tri novopridošlice. Djevojka plosnata nosa svila je kosu u punđu i ukrasila je blistavoružičastim orhidejama. Njezina blistava majica djeluje neprimjereno među pohabanim majicama i izblijedjelim vojničkim hlačicama. Kao i potpuno našminkano lice njezine smeđokose prijateljice. Obje razgovaraju s visokim, vitkim tipom koji je stigao s njima, divlje gestikulirajući i dodirujući mu rame ili koljeno vrišteći od smijeha. On prinese čašu domaćega piva usnama i otpije gutljaj dok mu pogled leti s jedne djevojke na drugu, kao da se ne može odlučiti koja mu se više sviđa. Najbliže kući sjedi Isaac. Oko njega su Leanne i Cera. Daisy mu je u krilu, ruke mu je ovila oko vrata, a glava joj počiva na njegovome ramenu, lica zabačena prema njegovome. Opušteno je grli, jednom rukom držeći pivo, a drugom smotanu cigaretu. Daisy je usred neke priče, zarumenjenih obraza, i maše nogama smiješeći mu se, premda je on sluša s pola uha. Svakih nekoliko sekundi kimne, a onda mu pogled poleti na ostatak društva te na voćnjak i rijeku iza njih. Traži li i on Al? Ustuknem jedan korak prema kući, ali petom zapnem o metalno vjedro. Zvekne na pod i voda se razlije po terasi. Isaac se okrene da vidi kakva je to buka. — Bok, Emma. S Daisyna lica nestane smiješka, a ona se privije uz Isaaca da mu nešto šapne na uho. On kimne pa ispruži ruku i svije kažiprst, pozivajući me da priđem. Na usnama mu pleše smiješak dok hodam prema njemu. Daisy podigne ruku i pogladi mu obraz, ne mičući pogleda s mojega lica. — Bok, Emma, nismo razgovarali od svršetka tvoje detoksikacije. — Ne, nismo. — Imao sam posla. — Isaac stegne Daisy. Ona ushićeno cikne i privije mu lice uz prsa. — Haljina ti pristaje. — Isaac me odmjeri od glave do pete. — Vrlo je. .. jednostavna. Daisy zarokće od smijeha i prekrije rukom usta. Nosi jednu od Cerinih dugih, tirkiznih 179

suknji i bijelu majicu bez rukava i bez grudnjaka. Kosu je vezala rupcem boje indiga. — Jesi li uživala u detoksikaciji, Emma? — upita me Isaac. — Jesam — odgovorim ravnomjernim glasom. — Jesi li zahvalna? Stegnem zube i kimnem. Što mu prije dojadi ova igra, to ću se prije iskrasti i pobjeći. — Sjajno. To je jako dobro. Bi li učinila sve za Ekanta Yatru, Emma? — Naravno da bih, Isaac. On glavom pokaže prema sredini terase. — Bi li stavila ruku nad vatru, Emma? Vatra pucketa i iskri dok se koza okreće. Oči su joj crne rupe, vilica ovješena, a jezik visi iz usta. Koža glave je crvena i suha. — Naravno. — Hajde onda. — Isaac pokaže vatru, a Daisy mu se skotrlja iz krila i prijezirno otpuhne. — Dobro. Zakoračim prema vatri. Isaac me neće doista natjerati na to. Blefira. Poigrava se mnome da zabavi Daisy i Leanne. — Požuri! — vikne, a ja napravim još jedan korak naprijed. Plamenovi ližu i pucketaju a onda me pogodi — val vrućine toliko je silan da sam se prisiljena povući. Kad ustuknem, sudarim se s Leanne. Svila je kosu u dvije punđe navrh glave. Duge, ružičaste šiške vise joj preko crnih okvira naočala, ali svejedno vidim njezine sitne, svinjske oči, tamne iza stakala. — Hajde — gurne me među lopatice — poslušaj što ti se kaže. Napravim još jedan korak naprijed. Jednolično bubnjanje Shonina bubnja i lelek Kaneove pjesme postaju sve glasniji tako da nadglasaju brbljanje. Oči mi suze dok prilazim vatri. Koza se i dalje vrti, očne duplje pilje u noćno nebo a onda se zapilje u mene pa obore na tlo. Začuje se škripa pa pucketanje i onda joj vilica padne na zemlju. Paula se sagne da je podigne pa cikne od bola, ispusti je i otpleše, svijajući ruke iznad glave kao vitice vinove loze. Osvrnem se prema Isaacu. Daisy mu je opet u zagrljaju i oboje me gledaju, očiju zamućenih od alkohola, usta iskrivljenih u oduševljen smiješak. — Samo naprijed! — vikne Isaac. Moram samo nekoliko sekundi držati dlan između koze i vatre a onda mogu ići. Ako to izvedem brzo, neće boljeti. — Emma. — Leanne stane do mene, jednom rukom zaklanjajući lice od vrućine vatre. Pružim ruku prema plamenovima. Skaču i plešu prema vršcima mojih prstiju. Nagonski ih savijem u šaku. — Samo sam željela da budemo prijateljice, Emma. Vrijeme se uspori kada se okrenem da blenem u nju. U toj sekundi, u tom djeliću sekunde kada shvatim da laže, njezina ruka sune naprijed poput biča i gurne moju u srce vatre. Iskre polete, vatra bukne, pepeo se raspe po podu, a ja povučem ruku. Prvo ne osjećam ništa. A onda se pojavi. Val boli toliko silan da mi koljena popuste i jedva ostanem na nogama. Bubnjanje prestane, Kane se pokoleba usred note i zanijemi, svi zure.

180

Djevojka plosnata nosa prekrije rukom otvorena usta. Tip pokraj nje napola ustane, a mršava brineta zatomi prestrašen smijeh. Daisy me pogleda u oči, još grleći Isaacu vrat. U njezinim očima nema sućuti, ni brige, ni žaljenja. Gleda me hladno, kao onog macaklina prije negoli ga je zgazila. — Dobro je ona. — Muk prekine Leannin glas. — Samo se malo napila. Klonite se domaćeg piva. Jače je nego što mislite. Djevojka plosnata nosa podsmjehne se skrivajući usta rukom, visoki tip opet se spusti na koljena, a brineta se otvoreno nasmije. — Dođi ovamo. — Leanne me zgrabi za lakat i odvuče me od vatre. — Moraš leći. Grubo me izgura iz kruga, a Kane mi pritom ulovi pogled. Jezik mu viri iz usta dok oblizuje gornju usnu. — Čekaj svoj jebeni red. — Netko mi obujmi zapešće i shvatim da je to Johan koji me odvlači od Leanne. Napola me prati, a napola tjera prema vratima pa mi gurne ruku u metalno vjedro koje sam prevrnula. U dnu je preostalo jedva nešto malo vode, ali odmah osjetim olakšanje. — Hvala ti — dahnem kada čučne do mene. — Hvala ti. Usne mu se rastvore kao da će odgovoriti, ali onda odmahne glavom i svrne pogled, svejednako mi stežući zapešće. — Dame, gospodo! — Isaac ustane. — Sada kada je dežurna pijanica dobila medicinsku skrb, želio bih reći nekoliko riječi. — Abigail, Lesley, Caroline i Jake, mogu se samo ispričati na skromnim obrocima koje smo vam danas poslužili. Možda imamo najboljeg kuhara u cijelome lancu Anapurna — pokaže glavom Raja, a Kane zaplješće — ali ni on ne može učiniti čuda kada oskudijevamo hranom. Ali ne brinite, jer sutra idemo u Pokharu. Kažem “mi”, ali zapravo mislim na Gabea i Al. Nove cure pijano kliču, nesvjesne zabrinutih pogleda koje razmjenjuju stari pripadnici Ekanta Yatre. — Ima li pitanja? — upita Isaac ruku prekriženih na prsima, kao da izaziva nekoga da postavi očito pitanje o Gabeovoj i Alinoj sigurnosti. Kada se nitko ne oglasi, Isaac sjedne, a Daisy se osloni o njega i žestoko ga poljubi u usta. Iduće sekunde, nastavi se bubnjanje, pjevanje i žamor, a Johan ustane pa i mene povuče na noge. Čim mi ruka izađe iz vode, dlan mi počne bolno pulsirati. — Dakle, sve bi učinila za Ekanta Yatru, je li, Emma? vrt.

Odvuče me od grupe, prema jednoj od manjih vatri koje osvjetljavaju stube što vode u

— Molim te. — Ukopam pete u meku zemlju, ali odveć je snažan. — Molim te, nemoj da opet moram gurati ruku u vatru. Molim te, Johane, molim. Johan posegne u stražnji džep svojih kratkih hlača i nešto mi pruži. — Ovo je Alina putovnica. Baci je u vatru, Emma. Pogledam crvenkastosmeđu knjižicu u svojoj neozlijeđenoj ruci. Alina putovnica nije samo dokument za izlaz iz zemlje. Nego i dokaz identiteta. Bez putovnice, otarasit će se Al jednako lako kao Ruth. — Baci je, Emma. Pogledam prema dvorišnim vratima na drugoj strani terase. Bez ključa, mogu samo pokušati pobjeći preko ograde. Tor za koze pokrpan je slomljenim ljestvama. Kada bih ih

181

uspjela odvezati, možda bi se mogle iskoristiti. — Odmah! Namjeravala sam povesti Al sa sobom, ali onda sam u njezinoj naprtnjači pronašla svoje tablete. Zašto bi mi to učinila? Mislila sam da joj mogu vjerovati, ali vjerovala sam i Daisy. — Smjesta baci putovnicu u vatru inače te vodim natrag u kolibu da novu detoksikaciju. Odmahnem glavom. — Ne. Neću. Moram vjerovati Al. Jednostavno moram. Privijem ozlijeđenu ruku na grudi. Toliko me boli da bih je najradije otrgnula sa zapešća. — Baci je. — Tutne mi putovnicu u desnicu. — Baci je u vatru. Odmah! — Ne. Ne mogu. Ne mogu. — Onda ću ja. Istrgne mi je iz ruke i baci je u vatru. — Ne! — Johan me zgrabi kada posegnem za njom. Čvrsto me drži u naručju dok plamenovi ližu rubove putovnice pa je cijelu obujme i pocrne crvenkastosmeđe korice. Kada se putovnica pretvori u siv pepeo, Johan me gurne prema kolibama. — Hodaj, Emma.

182

ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Gdje je Al? — upitam dok prelazimo drveni most nadomak kolibama. — Bar mi dopusti da se oprostim od nje, Johane. Mračno je, a na svjetlu vatri koje jarko gore na terasi u daljini, od njegova lica i tijela vidim samo obris. — Znam da će Gabe sutra ubiti Al — kažem. — Poslije će donijeti ovamo njezino tijelo i svima reći da su napadnuti, a onda će je kremirati na obali rijeke. Baš kao Ruth. Johan šuti. — Nagovori ga da umjesto nje s Gabeom pošalje mene. Znam da ti vjeruje: sluša te. Reci mu da sam te pokušala ozlijediti. Reci mu da sam odbila spavati s tobom. Reci mu... — Ne mogu, Emma. — Možeš. Možeš ga nagovoriti. — Ne mogu ja ni na što nagovoriti Isaaca, nitko to ne bi mogao. — Ali ti si jedan od utemeljitelja. Imaš moć, ti si... On se muklo nasmije. — Nemaš ti pojma. — Ali... — Emma, putovnica koju sam upravo bacio u vatru nije Alina. Nego Frankova. — Frankova? — Sve mi se dlačice naježe na rukama i obujmim samu sebe rukama, odjednom sleđena. — Uzeo sam mu putovnicu prije nekoliko dana, prije jednog od Isaacovih predavanja. Vidjela si me. A vidjela si i što se dogodilo neku večer. Peta mi zapne za kamen kada ustuknem, ali niti ne ostanem bez daha niti vrisnem. — Ne znam o čemu govoriš. — Znaš. — Zakorači prema meni. — Vidjela si što se dogodilo ondje dolje, pokraj rijeke. Gledala si skrivena iza grma lavande. Vidio me. Vidio je da gledam kako ubijaju Franka. Zato me doveo ovamo. Da i mene ubije. — Ne. — Okrenem se da pobjegnem, ali Johan je prebrz. Podigne me s tla i začepi mi rukom usta. Njegove usne dodirnu mi uho. — Nemoj vrištati. Izvijam se i mlataram nogama, ali čvrsto me drži. — Neću ti nauditi, Emma. Pomoći ću ti da pobjegneš. Al polazi večeras i želi da pođeš s njom, ali morao sam se uvjeriti da ti možemo vjerovati. Zato sam i tražio da baciš putovnicu u vatru. To je bila njezina ideja. Znala je da još imam Frankovu putovnicu. Rekla je da ćemo znati kako si povjerovala u Isaacove kretenarije ako baciš putovnicu u vatru. Leanne ju je izdala pa je morala provjeriti hoćeš li to i ti učiniti. — Leanne? — Nož, Emma. Al je uz Leanne jedina bila u kuhinji sa Sally i Rajem kada je nož nestao, pa su znali da ga je ona uzela kako bi ti ga dala. Isaac je želio doznati jesi li još odana Al — zato te Cera pitala odakle ti — a kada se pokazalo da je nećeš izdati, to je bilo to, odlučeno 183

je da će Gabe ubiti Al. Isaac je smatrao kako je preopasno da ostane u Ekanta Yatri. — Zašto i mene ne bi ubio? — Zato što tebe želi slomiti. Tome služi detoksikacija. Ako ne može osobu ni zavođenjem ni manipulacijom navesti da usvoji njegov način mišljenja, pokuša je fizički slomiti. Kada smo utemeljili ovo mjesto, nije bilo detoksikacija. Nije bilo zakona koji brani da ljudi postanu par. Nije bilo rezerviranja novopridošlica za seks. Morao sam se praviti da te želim poševiti kako bih te zaštitio. — Od koga? — Od Kanea. On je želio spavati s tobom. Ali niže je rangiran pripadnik Ekanta Yatre pa bi morao čekati red nakon što ja spavam s tobom. — Ali ti si spavao s Daisy nakon masaže. A Cera i Isaac bi prvi trebali spavati sa svima. — Njega ona nije zanimala, čekao je tebe. Ni ja nisam želio spavati s Daisy, ali morao sam da ne pobudim sumnju, pogotovo nakon onoga što je snašlo Ruth. — Podigne pogled prema terasi. Ondje je još gorjela vatra, a Paula i još netko trčali su oko nje, poskakujući i plešući. — Ruth je došla kao gost, sa Sally, nekoliko mjeseci prije vas. Razlikovala se od svih koji su ikada došli ovamo. Bila je snažna, vatrena, jakih uvjerenja i... — Kao Daisy. — Uopće nije sličila Daisy. Bila je dobra, nježna i odana. Bila je odana meni. — Protrlja rukama lice. — Spavali smo zajedno i zbližili se, više nego što smo trebali. Shvatila je što se ovdje događa i nakanili smo otići. Kanili smo nagovoriti što više ljudi da odu s nama. Sve je išlo po planu dok Isaac nije poželio spavati s njom, a ona ga je odbila. Nekoliko dana poslije je nestala, a Isaac je svima rekao da je otišla u Pokharu s Gabeom. Kada sam to doznao, napao sam ga, ali uz njega su bili Gabe i Jacob pa su me odvukli. Rekao mi je da će ubiti jednu od vas ako ga makar krivo pogledam. Rekao je da će ubiti Al. Isaac nije homofob, ali ima nezdravu potrebu da svima vlada, a nije znao kako bi to s njom postigao. Rekao je Isis što mu je Leanne otkrila o Alinom mrtvom bratu, ali plan se izjalovio. — Zato što se ona izbezumila? — Upravo tako. — Ali ljudi bi valjda postali sumnjičavi kada bi se Gabe vratio s viješću da je opet napadnut. — Ne bi ako bi Gabe rekao da je Al u Pokhari odlučila da odlazi. U planinama postoje stotine tisuća mjesta na koja možeš sakriti truplo tako da ga nitko nikada ne pronađe. — Moramo povesti još ljudi sa sobom. Ima ih još koji žele otići. Raj, Sally... Johan odmahne glavom. — Vjeruješ li im? Dovoljno da riskiraš Alin život? Naime, Ruth i ja namjeravali smo povesti sa sobom pet ili šest ljudi, ali jedno od njih nas je izdalo. Sve su rekli Isaacu. Mogao nas je oboje ubiti, ali to ga ne bi zadovoljilo. Želio je gledati kako patim. Želio mi je zatezati uzicu, gledati kako skačem, pravim se mrtav, molim kao pas. On u tome uživa, Emma. Pali ga poigravanje ljudima. Leanne je ista. Znaš da je ona rekla Franku da ti se sviđa, zar ne? — Ne! — Isaac me jedne večeri poslao da porazgovaram s njim i to mi je rekao. Rekao je da ga je poticala da ti pristupi, tvrdeći da si ti odviše sramežljiva da bi napravila prvi korak. Moraš paziti kome vjeruješ, Emma. Jako moraš paziti. S terase dopire bubnjanje. Čuju se i druga glazbala — gitare, frulice, defovi. Tražim pogledom Leanne, ali sada previše ljudi pleše, vrti se, skače i kruži, zaklanjajući mi pogled. Zašto bi to učinila? Nije mogla znati da će me Frank napasti. Vjerojatno je željela da mi 184

pristupi pred svima i posrami me — da se ona i Daisy jeftino nasmiju. Pogledam Johana. — Ne vjerujem nikome. — Vjeruješ li meni? — Ne znam. Nekoliko me sekundi gleda pa kimne, kao da je zadovoljan odgovorom. Dođi da pronađemo Al. ★ Držim se ograde, hodajući jedno za drugim. — Ako nas itko vidi — Johan zastane da se osvrne prema meni — reci da smo u ophodnji. Ako pomisle da smo spavali u jednoj od koliba, pristajemo na tu igru. Dobro? Kimnem. Dlan me peče i nastaje mi plik od plamena. Ne bih mogla ništa reći sve i da sam željela. Krećemo se brzo prema kući. Johan hoda prvi, ljuljajući ruke, podignute glave. Dok prolazimo pokraj društva, baci pogled na terasu, ali moj pogled ostane prikovan za njegova leđa.

Ponašaj se prirodno. Netko vrisne pa mi srce poskoči od straha, ali zatim se začuje smijeh i Paula glasno opsuje. Johan se niti ne trzne. Samo nastavi ravnomjernim korakom pratiti zaobljenu ogradu mimo glavnih vrata, a iza hrpe ogrjeva naglo skrene i iščezne u sjenama pokraj kuće. Zaustavi se pred prozorom Isaacove radne sobe pa se osvrne da vidi jesam li još iza njega. — Dobro? — upita bez glasa, a ja stanem uz njega, leđa priljubljenih uza zid, dok mi srce divlje tuče u grudima. Ne čeka moj odgovor. Samo pokaže kažiprstom uvis. Glavni prozor radne sobe je zatvoren, ali manji prozor iznad njega je otvoren. Smješten je dva i pol metra od tla i uzak, ali ipak je otvor. Jedini. Johan ispreplete prste, ispruži ruke i pokaže glavom prozor. — Je li Al unutra? — šapnem. On kimne pa mi dade znak da se oslonim stopalom o njegove ruke. Skinem japanke, položim mu ruke na ramena i stanem na njegove isprepletene prste. On kimne. Jedan. Dva. Tri. Poletim uvis. Dosegnem prozor i prsti mi stegnu dasku. Ispod sebe začujem stenjanje kada Johan promjeni položaj ruku pa mi gurne desnu nogu. Tijelo mi poleti desetak centimetara uvis, ali to nije dovoljno da prebacim ruku preko prozorske daske. Još sam predaleko. — Stavi lijevu nogu na moju glavu — šapne Johan. — Stani na mene kao da sam stuba. Opet me gurne tako da mi lijeva noga mahnito lamata zrakom dok tražim uporište. Udari u nešto kruto ali sklizne. Johan prokune ispod glasa. — Kad te idući put gurnem, moraš se povući rukama, Emma. Privuci se prozoru. Spremna? Jedan, dva, tri.

185

Opet me gurne uvis, a ja ispružim desnicu. Prođem rukom kroz prozor, ali sklizne prije negoli miškom dosegnem dasku. Daska mi ogrebe podlakticu dok klizim dolje. — U materinu. Johan mi ovije ruke oko nogu i spusti me na zemlju. Dade mi znak da ne mrdam pa se odšulja uza zid kuće i proviri oko ugla. Nekoliko sekundi poslije, došulja se natrag. — Ljudi su se počeli razilaziti. Moramo požuriti. — Morat ćemo razbiti prozor. — Bacim pogled na ogrjev. — Ako prekrijemo staklo nečim mekim, to će prigušiti zvuk. Johan pogleda kamo gledam, neodlučna lica, kada se bubnjanje ubrza, a Kane opet zapjeva. Ne čekam njegov odgovor. Samo pritrčim hrpi drveta, zgrabim najveću cjepanicu koju mogu nositi i trkom se vratim do prozora. — Svuci majicu pa drži ovo. Pazi, iz nje strši nekoliko hrđavih čavala. — Pričekam da svuče majicu pa je uzmem od njega, predam mu cjepanicu i prislonim tanku tkaninu na staklo, tik ispod kvake. Bubnjanje postane glasnije, Kane pjeva, a neka žena vrisne od uzbuđenja. — Sada! Začuje se mukli udarac, pucketanje pa zveket stakla. Johan kucne majicu, na što padne još krhotine, koje se raspu po podu Isaacove radne sobe. Maknem majicu. U staklu je nastala rupa veličine šake. Johan bez riječi uzme svoju majicu od mene, ovije si njome šaku i zapešće pa provuče ruku kroz rupu. Izvije je da dohvati kvaku. U idućoj sekundi, prozor se naglo otvori, a Johan se prebaci unutra. Jednim okom pratim što se događa vani, a drugim motrim ugao kuće. Imam dojam da su svi zvukovi iz Isaacove radne sobe pojačani dok Johan gura s tepiha radni stol, čije noge škripe po drvenome podu. Hajde, hajde, hajde. Smota tepih i otvori podna vratašca pa nestane u rupi.

Hajde, Johane. Brže. Začujem korake baš kada Johanova plavokosa glava izviri iz otvora, nakon čega do mene doplovi oblak cigaretnoga dima, a za njim i Gabe. — Gabe! — Bacim se na njega kada skrene za ugao i ovijem mu ruke oko vrata. Težina mojega tijela zanese ga toliko da zatetura unazad, dalje od prozora. — Emma? — Odgurne me i odmjeri od glave do pete. Jedan kut usana podigne mu se u prijeziran smiješak. — Jesi pijana? Položim mu ruku na prsa i pogladim palcem iznošenu tkaninu njegove majice pa se nasmiješim. — Možda. — Čuo sam da si stavila ruku u vatru. — Izazvali su me. Tada mi se činilo da je to dobra ideja. — Baš. — Učini kao da će me zaobići. — Imam još bolju ideju. — Napravim korak kad i on tako da mu zapriječim put. Držim ruku na njegovim grudima i prinesem lice njegovome. — Zašto ne bismo porazgovarali na nekom mirnijem mjestu? Kao što su... ne znam... kolibe? — Zašto bismo išli sve do koliba? Zašto ne bismo razgovarali ovdje? — Ruke mu se oviju oko mojega struka, a on me privije uza se, pritišćući ud uz mene i mokrim jezikom tražeći moj. Dok se ljubimo, Gabe hoda, odvlačeći me od jarkih svjetala oko kuće u tamu. Naglo 186

stanemo kada stražnja strana mojih bedara udari o ogrjev, a on se priljubi uz mene, tjerajući me da se ispružim na drvetu. Podigne mi haljinu i zavuče pod nju ruku. Ukočim se kada mi prstima zahvati gaćice i zapljusne me val panike.

Ne mogu ja ovo. Ne mogu ja ovo. Ne mogu. Ja... Okrećem se lijevo—desno, ali što se više opirem, to je on žešći, grabeći mi jednom rukom grudi, a drugim potežući gaćice.

Gdje su Johan i Al? Čujem potezanje zatvarača i prigušeno stenjanje pa zvuk koji sam već jednom čula. Kao da je netko udario nogometnu loptu. Samo što za udarcem uslijedi snažno pucketanje, kao kada mesarski nož reže kost, a Gabeove usne kliznu s mojih. Vuku mi se niz obraz ostavljajući trag sline dok njegovo tijelo punom težinom pada na moje. Prije negoli se stignem pomaknuti, vrisnuti ili zaplakati, iza njega se pojavi Johan. Primi Gabea za ramena i podigne ga s mene pa ga grubo gurne u stranu. Gabeovo tijelo spuzne s hrpe ogrjeva i padne na tlo uz mukli udarac. Johan baci nešto na tijelo. To je cjepanica kojom smo razbili prozor. S tri čavla na vrhu kapa krv. Netko se nagne nad mene. Netko blijede kože, užasnutih očiju i kose izblajhanih vrhova koja se zalijepila za čelo. — Mrtav je — kaže Al. — Gabe je mrtav.

187

ČETRDESET PETO POGLAVLJE

Hajde! — Johan gurne ključ u bravu. — Idemo! Krišom dobacim pogled Al, koja stoji tik do mene. Zjenice su joj velike kao crna jezerca, obrazi rumeni, a nad obrvama joj se nakupljaju grašci znoja. Zuri u naslagane cjepanice koje smo nabacali na Gabeovo tijelo da ga sakrijemo. Zakorači prema hrpi ogrjeva, ali ja je ščepam za zapešće baš kada se glavna vrata uza škripu otvore, a Johan progunđa ispod glasa nešto na švedskom. — Hajde. — Mahne nam da izađemo. — Idemo. — Zatvori za nama vrata pa pokaže kamene stube koje vode niz planinu. — Najbrže što možete. Stupimo u tamu koju razbija samo mutan sjaj polumjeseca. Osvrnem se prema Ekanta Yatri — u izblijedjele molitvene zastavice kojima su ukrašeni svi prozori. Lepršaju i uvijaju se na vjetru, ali nema bijega: čvrsto su zakucane. — Trčite! — sikne mi Johan na uho. — Emma, trči. Neko vrijeme smo trčale, teturajući preko dvije stube istodobno, brzajući u zavojima i preskačući ukopano korijenje, kadli shvatim da više ne čujem Al iza sebe. — Johane! On nastavi trčati, dobrih trideset metara ispred mene, pa podignem glas. — Johane! On se naglo okrene stežući zube i dade mi znak da spustim glas. — Al. — Pokažem uzbrdo. Stabla i grmlje izgledaju kao mračne sjene s obje strane stuba. — Nestala je. Johan se bez riječi počne uspinjati natrag, mašući rukama, preskačući po dvije stube odjednom. Ja ga slijedim. Trčim za njim najbrže što mogu, ali japanke me usporavaju, a u prsima mi zapinje hladan noćni zrak, tako da je svaki udisaj grčevit i bolan. Ugledam ih iza prvoga zavoja: Al je oslonjena leđima o stablo, oslonjena rukama o koljena, a Johan je uz nju i drži joj ruku na leđima. — Astma — kaže bez glasa kada se primaknem. — Al. — Čučnem do nje. Čelo joj je orošeno znojem i plitko diše. Kad god izdahne, bolno zgrči lice. — Imaš inhalator? Ona odmahne glavom i bez glasa oblikuje riječ: — Naprtnjača. Johanu se ramena ovjese dok trlja rukom lice. Nema šanse da se vratimo u kuću po Alin inhalator. Druga bi mogućnost bila da se uspnemo više da vidimo ima li u kojem hostelu planinara s inhalatorom, ali mali su izgledi da bi Al to izdržala. Morat ćemo se rastati. Jedno od nas morat će ostati uz nju dok drugo ode po pomoć. Donesem odluku i ustanem. — Idem vidjeti mogu li pronaći neki hostel bliže vrhu. Možda ondje netko ima inhalator. Johan odmahne glavom. — Najbliži hostel udaljen je pola dana hoda. Do tvojega povratka, čak i ako netko ima inhalator... — Pusti da mu riječi zamru i pokaže glavom Al. —

188

Najbolje će biti da se sakrijemo i produžimo ujutro ili nastavimo put, ali polakše. Morat ćemo se držati ruba puta, za slučaj da netko dođe za nama, ali izvedivo je. Ako stignemo do maoističke kontrolne točke, netko bi odande mogao pozvati hitnu pomoć. — Ne treba mi hitna pomoć. — Al se odgurne od koljena i uspravi. — Idemo dalje. — Ne. — Dodirnem joj ruku. — Pričekajmo malo. Moramo pronaći skrovište. — Pa da se smrznemo? Samo sam se prenapregnula, ništa više. Sada sam došla do daha. Ako budem išla malo sporije, sve će biti u redu. Usto — baci pogled na Johana koji si trlja podlaktice dlanovima — veća je vjerojatnost da će nas netko ugledati budemo li čekali do jutra. — Ako si sigurna, onda... — Johan se sledi. Svi čujemo isto: glasovi, muški glasovi, uzbrdo od nas. Viču, dovikuju se. — Hajdemo! — Al me zgrabi za ruku. — Idemo! Povici postanu glasniji i pridruži im se bat teških koraka koji jure planinom za nama, mrveći i razbacujući oblutke i kamenje, kidajući grančice. Al i ja još se držimo za ruke, ali ona toliko zaostaje da je moram vući za sobom. Lice joj je mrtvački blijedo na mjesečini, a usne plave, ali kad god se osvrnem da vidim je li dobro, ošine me pogledom tjerajući me da produžim. Znam da bi Johan mogao trčati brže. Ali on nas ne napušta, nego izvikuje upute, ukazuje nam na razlomljene stube i strmine. Srce mi bubnja u ušima i pluća mi gore, ali noge ne posustaju, noseći me od Ekanta Yatre na sigurno. Žena vrisne, a meni se nakostriješe sve dlačice na vratu. Taj bih vrisak svugdje prepoznala. Daisy. Gležanj mi se izvrne kada se osvrnem, a ruka, vlažna od znoja, klizne iz Alina stiska kada se poskliznem sa stube i zateturam udesno prema provaliji. Nema me što zaustaviti pa poletim nizbrdicom, kotrljajući se, probijajući se kroza grmlje i udarajući o stijene, sve niže i niže. Granje i grmlje, zelene i smeđe mutne mrlje, ogrebeni dlanovi kojima se hvatam za zrak, očajnički nečime želeći usporiti pad, ali kotrljam se prebrzo. Kotrljam se bez prestanka, čvrsto zatvorim oči. Umrijet ću. Umrijet... Uto mi zrak izleti iz pluća, a tijelo mi se savije u struku kada tresnem u nešto tvrdo: kada okrenem glavu shvatim da je to panj. Nekoliko sekundi ležim, a svijet se nastavlja vrtjeti. Zatim zacvilim. Sve me boli. — Emma? — Johan dotrči do mene probijajući se kroz grmlje. — Jesi li dobro? Zakoči tik do mene, a lice mu problijedi. — Ne miči se. Ni u kom se slučaju ne miči. Pogledam što on to gleda, ali vidim samo veliko, crno nebo. — Ovdje je litica. Da si se otkotrljala tri metra dalje, pala bi preko ruba. Sada ćemo samo… — Ukoči se i osvrne preko ramena, jer se grmlje trza i šuška. Netko dolazi. — O, Bogu hvala. — Iz šikare stupi Al i savije se u struku da dođe do daha. Zrak ispuni hripanje i pištanje. Moramo se vratiti na stazu. — Johan čučne pa se na stražnjici polako dovuče do mene, ukopavajući pete u suhu zemlju da se zadrži. — Daj mi ruku. Lijevom rukom obujmim panj da se oslonim pa se okrenem prema njemu pružajući desnicu. — Spremna? — Jednom mi rukom stegne zapešće, a drugom se osloni o zemlju. — Na

189

tri, povući ću te prema sebi. Moraš ukopati pete u zemlju da se odgurneš. — Dobro. — Na tri. Jedan, dva, tri! Johan povuče, ja se odgurnem i tijelo mi se trzne od bola dok me vuče uzbrdo. Klonemo jedno na drugo na rubu šipražja, oboje na leđima, duboko udišući i trzajući se od bolova. Kada dođem do daha, dopužem do Al, koja stoji na drugome kraju čistine s glavom u rukama. Nježno joj dodirnem koljeno, ali ne podigne pogled. — Ne možemo se zadržavati ovdje — kaže Johan prisilivši se da se uspravi u sjedeći položaj. — I ne možemo dalje stubama, jer smo lake mete. Morat ćemo kroz šipražje. Opasno je, jer nema staze, ali... — Opasno? — kaže glas nad našim glavama. — Tko je opasan? Isaac izađe iz šipražja s opasnim smiješkom na usnama i dugim, kuhinjskim nožem u ruci, čije sječivo blista na mjesečini. Iduće sekunde, uz njega se pojavi Daisy, rumenih obraza, s indigo rupcem na glavi koji se naherio, a oči joj blistaju od uzbuđenja. — Vidi ti to — kaže Isaac odmjeravajući nas sve redom. Tenisice su mu blatne, a majica se od znoja lijepi za tijelo. Vidi ti koga smo pronašli. Hoćete li se mirno vratiti u kuću kao dobri dečki i cure ili ćemo to morati izvesti na teži način? — Gdje je Leanne? — upita Al. — Zna li da si me zaključao u podrum? Daisy uhvati Isaaca za podlakticu. — Zaključao si je u podrum? — Jesam, da. — Mirno je pogleda. — Urotili su se da me ubiju pa sam ih morao razdvojiti radi vlastite sigurnosti i radi sigurnosti svih u Ekanta Yatri. Daisy pogleda mene i Al pa zaškilji kao da se pokušava usredotočiti. Mislim da je nikada nisam vidjela tako pijanu. — Pokušale ste ubiti Isaaca? — Nije istina, Daisy. — Zakoračim prema njoj, ali Isaac zamahne na mene nožem tako da sam prisiljena stati. — Da ti odgovorim na pitanje, Al. — Isaac izgovara riječi polako i odmjereno, ali ne može u potpunosti prikriti da frflja. — Naložio sam Leanne da ostane u Ekanta Yatri, gdje je na sigurnom. — A nisi želio da ja budem na sigurnom? — zacvili Daisy, ali kada mu pokuša položiti glavu na rame, on je strese sa sebe. — I da, Al — nastavi Isaac — Leanne je znala da sam te zatvorio u podrum. Vjerovala je da ti možemo pomoći — sam Bog zna da ti je pomoć potrebna — ali opirala si nam se na svakom koraku. To nije spriječilo Leanne da te voli i vjeruje ti, ali kada si Emmi dala nož, prešla si granicu. — Kako bi bilo da nas pustiš? — kaže Johan. — A kako bi bilo da mi prestaneš naređivati? Oduvijek si bio jebeni rizik, ali nisam znao da si ovakav podmukli gad. — Morao bi se pogledati u zrcalo, Isaac. — A ti bi trebao jebeno začepiti, jer ću ti ovo inače zabiti curi među oči. Doduše — doda gledajući mene — to bi je možda uljepšalo. Oduvijek mi se činilo da su joj oči malo preblizu. Daisy frkne od smijeha i pokuša mu oviti ruku oko struka. Suha zemlja pomakne joj se pod nogama pa se mora uhvatiti za njega da ne padne. Slobodnom rukom pokaže u Al.

190

— Prestani biti krava i vrati se na tulum. A, ti, Emma, možeš slobodno odjebati. — Opet se nasmije, a glava joj se klati na vratu dok su joj oči napola zatvorene. Al stoji pokraj mene stežući pesnice uz bokove, još hvatajući zrak. Hripanje je jenjalo pa sada samo pri svakom plitkom udahu ispušta tihi “uh— uh”. — Vraćamo se u Pokharu — kažem. — Pođi s nama, Daisy. Znam da me mrziš, ali moraš me slušati. Ekanta Yatra je opasnija nego što misliš. Kao i Isaac. Molim te, moraš mi vjerovati. Moraš... — Ne moram ja ništa. — Oči joj se otvore i zaškilji prema meni. — Da ti vjerujem? Ha! Ti si psihopat, Emma. — Tako glasno vikne tu riječ da odjekne u zraku. — Rekla si da me želiš ubiti. — Nisam to ozbiljno mislila. — Stvarno? Meni je zvučalo jebeno uvjerljivo. Uhvatim Johanov pogled dok Daisy trabunja dalje. On ošine pogledom Isaaca. Nije koncentriran. Nož mu je još u ruci, ali mlitavo visi dok Isaac sluša Daisy. Johan prijeđe pogledom s Isaaca na Daisy i mene. Šiba pogledom s mene na njih tako da shvatim na što cilja. — Znaš li kako te Isaac nazvao? — kažem prekidajući Daisynu tiradu. — Kako? — Nakon što sam spavala s njim, znaš kako te nazvao? Isaac se razdragano podsmjehne i obriše jednom rukom čelo. Daisyna se usta sviju u gorak osmijeh. — Hoćeš li me prosvijetliti, Emma? — Rekao si da si jeftina i da takvih ima na bacanje. Zato je i dopustio da Johan spava s tobom u kolibi za masažu. Drugim muškarcima prepušta samo drolje. Daisy na tren ostane u nevjerici, a onda joj se oči suze. — Jebena kučko! Kada se Daisy baci na mene, padnem u stranu na Al. Njezini nokti zariju mi se u obraze i čupa mi kosu dok se kotrljamo u kovitlacu kose, udova i odjeće. Prvo tresnemo na tlo, a prije negoli stignem udahnuti, počnemo kliziti niz padinu prema provaliji. Hvatam se za stijenje, korijenje i grane dok zrak šiba oko mene. Gore na čistini gdje stoje Isaac i Johan nešto se kreće, čuju se podignuti glasovi, bolan povik, a onda se nešto skotrlja mimo nas i nestane u provaliji. Mi se zaustavimo. Daisy prva skoči na noge. Brže—bolje se uzvere od ruba provalije i dohvati nešto što želi metar od nje. Isaacov nož. — Ustani! — vrisne. — Ustani! Oprezno se podignem na sve četiri, jer mi je rub provalije svega nekoliko desetaka centimetara slijeva, pa polako ustanem. Al. Iza nje, na boku, poluzatvorenih očiju leži Johan. Čak i u polumraku vidim veliku ranu u njegovome ramenu i tamnu, krvavu mrlju koja raste oko njega. — Daisy. — Oprezno zakoračim prema njoj. — Johan je ranjen. — Ne. — Daisy ispruži nož prema meni, ali ruka joj se trese. — Nećeš mu pomoći. — Daisy. Ne čini to. — Ubio je Isaaca! — Lice joj je blijedo na mjesečini, a oči krvave i podbuhle u okviru tamne, zamrljane šminke. — Vidjela si. Vidjela si što se upravo dogodilo. On je dolje! Isaac!

191

— Zakorači prema provaliji i zagleda se u tamu. — Isaac! — Dođi s nama — blago će Al. — Vrati se s nama u Pokharu. Ovo... sve ovo... sjebalo nam je mozak. Ne misliš bistro. Nitko od nas sada ne misli bistro. — Ja mislim. — Nije istina. — Ne? — Odmakne se od ruba, držeći nož kao barijeru među nama. — Prvi put u životu sam ono što jesam. Ne poznaješ me, Al, ne poznaješ me uistinu. Misliš da volim biti Partijanerica Daisy? Možeš li zamisliti kako je to naporno? Kako je zabavno stalno zabavljati ljude? Sedam smo godina prijateljice, a ti me i dalje uporno želiš smatrati “divljom, ludom Daisy”, zadržati me u pretincu u koji si me strpala na faksu. — A ja sam ona koja stalno dobija nogu, Leanne je povučena, a Emma neurotična. Svi smo mi u pretincima, Daisy. Tako to biva u prijateljstvu. Ne bi trebalo, ali tako je — prekine je Al. — Znaš li da je Leanne Isaacova polusestra? — upitam. Al blene u mene, ali Daisyna usta izviju se u čudan, naheren smiješak. — Zapravo, znam. Ne trebaš me gledati tako iznenađeno, Emma. Što je — zar si razočarana što se nisam užasnula? Koga briga ako su u rodu? Mislim da je sjajno što su se našli. Misliš da si jako pametna kada manipuliraš ljudima da bi te sažalijevali, ali Isaac mi je sve ispričao. Rekao mi je da si ga pokušala okrenuti protiv mene, da sam mu se ja sviđala od početka, ali ti si ga navukla da te brani od Franka, rekao je da nikada nije upoznao nikoga sličnog meni, da me voli... — To su sranja. Sve. — On me voli. — Ne voli on nikoga. — Jao. — Johan zastenje od bola, a ja napravim još jedan korak uzbrdo prema njemu. U polusvjetlu mu je koža blijeda, oči su mu zatvorene, a lokva krvi oko njega se proširila. Ako nešto ne poduzmemo, umrijet će. — E, nećeš! — Daisy se ispriječi među nama i uperi mi nož u grudi. — Nitko mu neće pomoći dok ne pronađemo Isaaca. Čujete? Isaac! — Daisy, mrtav je. Sama si to rekla. Litica je visoka dvjesto metara. Molim te. — Pružim ruku prema njoj. — Moraš poći s nama. Moraš mi vjerovati. — Vjerovati ti! — Odgurne moju ruku u stranu. — Nakon svega što si učinila? Rekla si Isaacu da sam ubila svoju sestru! — Što? — Rekao mi je. Rekao mi je da si ga pokušala uvjeriti kako nije umrla slučajno, da je mama imala pravo, da sam je ja utopila. Kako si mogla reći nešto tako okrutno kada znaš, znaš koliko me to sjebalo? Imala sam pet godina, Emma. Izašla sam iz kade na minutu. Da mi mama nije uzela onu igračku... da nije... da nije... — Otre suze koje su joj se nakupile u očima. — Jebi se, Emma. Jebi se zbog toga što si to iskoristila protiv mene. — Nisam. Daisy, kunem se. Leanne je rekla Isaacu za Melody. Pisala mu je mejlove prije našeg dolaska ovamo u kojima mu je govorila o nama, sve. Manipuliraju nama otkako smo prešle prag. — Ti si vidjela te mejlove? — Daisy pogleda Al. — Nisam, ali...

192

— Vidiš! Sve tu to laži. Opet lažeš, Emma. Usisala si Al, ali neću ti dopustiti da to učiniš i meni. Ne manipuliraju ljudima Leanne i Isaac, nego ti. Leanne zna da je ne voliš, oduvijek je to znala i bojala se razgovarati sa mnom da se ne okomiš na nju, ali sve mi je ispričala. Rekla mi je da je čula kako pričaš Al da vas sramotim, rekla mi je da si glumila da te Frank napao, rekla mi je da si spavala s Isaacom... — Zato što se željela ispriječiti među nama i nagovoriti te da ostaneš u Ekanta Yatri! — Zato što joj je stalo do mene! — Neću se više prepirati s tobom, Daisy. Idem vidjeti kako je Johan. — Ne! — Baci se na mene, još stežući desnicom nož, oštrice uperene u moje grudi. Podignem ruke da se obranim, a Al se baci na mene i gurne me u stranu. Zrak mi izleti iz pluća kada padnem na zemlju, a Daisy i Al na mene. Ispružim ljevicu, ali zahvatim samo zrak. Da smo pale desetak centimetara lijevo od mene, sve bismo završile u provaliji. Pokušam se ukopati desnicom, ali prikliještilo ju je Alino koljeno. Nekoliko sekundi nitko se ne miče, a onda Daisy pokuša ustati, ali je Al grabi za majicu i posegne za nožem. Stegne Daisyno zapešće, a Daisy se okrene i zamahne na nju pa joj noktima zagrebe meko meso obraza. Al se lecne, ali joj ne ispusti zapešće. Hrvaju se i vrte nada mnom, natežući jedna drugoj odjeću, štipajući se, grebući i mlateći dok nož blista u zraku. — Prestani! — vrisnem kada Daisy zgrabi Al za kosu i zabaci joj glavu. Kada začuje moj glas, Daisy se okrene. Pusti Al, a Al pred mojim očima ispusti Daisyno zapešće i svom snagom gurne Daisy s mene pa preko ruba provalije.

193

ČETRDESET ŠESTO POGLAVLJE

Koliko god se trudila, moj mozak ne može povezati ono što sam vidjela s onime što osjećam. Vidjela sam djevojku koja mi je sedam godina bila najbolja prijateljica kako pada u smrt. A osjećam da ništa od toga nije stvarno. Ni leden ranojutarnji vjetar na mojem licu, ni prljava i poderana haljina koja mi leprša oko bedara, ni opeklina na ruci ni tragovi biča na leđima. Dio mene, koji luta kroz nepovezane slike nastojeći im pronaći smisao, zapravo vjeruje da samo trebam prekoračiti preko ruba litice i da ću se naći u svojem londonskom krevetu. Glava će me boljeti od divljeg tulumarenja u klubu, od previše votke s Coca—Colom i nedovoljno vode, na mobitelu će bljeskati pet—šest Daisynih poruka u kojima zbija šale na račun nečega što smo sinoć rekle ili učinile. Otpit ću gutljaj vode s uzglavlja i pročitati poruke, pa spustiti noge na pod ispod popluna i otapkati u kuhinju da si skuham kavu. Dok voda vrije, uzdahnut ću kada se sjetim da je nedjelja pa da moram nazvati majku, da me čeka hrpa prljavoga rublja koje nikako da sredim, da me sutra očekuje ponedjeljak i još jedna znojna vožnja podzemnom do posla koji mrzim. Kada voda uzavre, suzbit ću poriv da zbrišem, pokupim torbu i jednostavno odem. Da započnem negdje drugdje iznova: da budem svoja, ona koja želim biti... — Emma, prestani! — vrisne Al i povuče me s ruba stežući mi rub haljine. — Koga vraga radiš? Izmaglica pred očima se rasprši i njezino mi se lice odjednom izoštri u vidokrugu. — Emma! — Bubne me u prsa šakom. — Nisam... nisam kanila skočiti... samo... — Emma! Što ti je? — Samo... ne mogu... Jako dugo stojimo na rubu litice, zureći u mračnu provaliju pod nama. Prvih stotinu metara obraslo je bodljikavim cvijećem i otpornim biljkama koje se drže za planinu, ali i njih dolje guta crnilo. — Mislila sam da će te probosti — kaže Al šaptom. — Nisam htjela. .. ne mogu vjerovati... — Znam. — Posegnem za njezinom rukom, znajući da bih je trebala zagrliti, da bih je nekako trebala utješiti, ali ne mogu se oteti dojmu da bi mi ruka jednostavno prošla kroz nju. Ona nije stvarna, nijedna od nas nije stvarna. — Što ćemo sad? — Ne znam. — Ako to prijavimo, idemo u zatvor. Imaš li predodžbu o tome kakvi su ovdje zatvori? — Bio je to nesretan slučaj, Al. — Nitko to neće povjerovati. — Pogleda me. Koža joj je napeta i blijeda kao krpa, a usne ispucane i plave, ali najviše me brine njezin mutan, staklast pogled. Oči su joj beživotne kao u lutke. — Gabe je mrtav. Johan je proboden. Daisy i Isaaca nema. Bit će istrage. Sve će izaći na vidjelo. Netko u Ekanta Yatri počet će postavljati pitanja. Ako nitko drugi, onda Leanne. — Nisi ništa skrivila — kažem, ali znam da je u pravu još dok izgovaram te riječi. 194

Nema načina da prijavimo Isaacovu i Daisynu smrt, a da istina ne izađe na vidjelo. Daisy nije zaslužila smrt, ali Al ne zaslužuje zatvor. Što će se dogoditi ako Leanne ili netko drugi iz Ekanta Yatre nazove policiju? — Nema dokaza da smo išta učinile. — Spustim glas. — Johan je ubio Gabea, ne mi. Nismo ubile ni Isaaca. A za Daisy... nema dokaza da si je ti gurnula preko ruba provalije. — Mučno mi je dok govorim takve stvari. — Al, sama si to rekla. Mislila si da će me Daisy probosti. — Mogle bismo se pokušati spustiti — kaže, a u njezinome glasu nema uvjerenja, nema osjećaja. Daisy je mrtva, ali nijedna od nas to ne želi izgovoriti, jer bi izgovorene riječi postale stvarne, njezina smrt bi postala stvarna. Preplavi me takva žalost i žaljenje da ostanem bez daha. Trebala sam više učiniti. Trebala sam natjerati Daisy da me sasluša. Ali nisam niti sanjala da bi se ovakvo što moglo dogoditi. Mislila sam da ćemo se vratiti u Veliku Britaniju, svaka sama za sebe, pa će Al pokušati spasiti naše prijateljstvo, natjerati nas da porazgovaramo o svemu što se među nama dogodilo u Ekanta Yatri. Naše prijateljstvo ne bi bilo kao nekoć, to ne bi bilo moguće, ali ostavile bismo ovo iza sebe i nastavile sa životom. Daisy nije zaslužila smrt. Nema šanse. Primim Al za ruku. — Johan! Ne čekajući odgovor, uspnem se do njega, a kamenčići frcaju dok se verem na sve četiri. Al me slijedi, dašćući i hripajući. — Johane? — Čučnem do njegova klonula tijela. Oči su mu zatvorene, a glava počiva na ispruženoj ruci rasklopljenih prstiju. Iz kuta rastvorenih usana slijeva mu se potočić sline. — Johane, otvori oči. Al mu nježno ovije prste oko zapešća, ali on se niti ne trzne. — Johane? — ponovim. — Čuješ li me? Tu su Emma i Al. Otvori oči. Al odmahne glavom i pusti mu zapešće. — Otvori oči, Johane! — Blago mu pritisnem dlanom obraz i lupnem ga. Koža mu je gruba i prekrivena čekinjama. — Johane, probudi se. — Emma! — kaže Al. — Johane, probudi se! — Emma! Mrtav je. — Ne. — Odgurnem je. — Ne. Ne. Nemoguće. Ne. Johane. Hajde. Hajde, probudi se. — Emma, prestani! — Začepi mi rukom usta i odvuče me od njega, gotovo kao da se hrvamo. — Moraš biti tiho! Ljudi nas još traže. Upravo sam čula glasove sa stuba. Moramo se skloniti. Ukočeno odmahnem glavom pod težinom njezine ruke. — Što? — šapne i makne ruku s mojih usta. — Što je bilo? — Ne možemo ga ostaviti ovdje. Želio se vratiti u Švedsku. Moramo ga nekako spustiti s planine. — Pretežak je. — Onda ćemo ga sakriti. Odvući ćemo ga u šipražje da ga sakrijemo dok ne odemo po pomoć. Al pogleda Johana pa grmlje. Još teško diše i svakih nekoliko sekundi kašlje.

195

— U redu je — kažem. — Sama ću. Ti samo dođi do daha. — Ne. — Ustane i primi Johana za jednu ruku. — Mogu ja to. Obje se znojimo i dašćemo vukući Johana s čistine u grmlje. Radimo s mnogo prekida. Jedan, dva, tri, vuci! Pa odmor. Onda opet jedan, dva, tri, vuci. Leži na leđima, glava mu je pala u jednu stranu, a krv iz ramena kapa na zemlju dok ga vučemo u zaklon šipražja. Najbrže što možemo prekrijemo njegovo tijelo lišćem i granama pa se bacimo na pod kada oko nas odjekne muški glas. — Prošli su ovuda. Užasnuto zurim u Al. — Dođi — šapnem i posegnem za njezinom rukom, ali ona odmahne glavom. — Ostavi me ovdje. — Ne. — Emma. — Zastane da udahne, a lice joj se zgrči od bola. — Ti idi. Pozovi pomoć. Ja ću ostati ovdje s Johanom. — Ne možeš. — Čim to izgovorim, shvatim kako nema šanse da Al ikamo ode. Premještanje Johanova tijela potrošilo joj je posljednje atome energije. Usne su joj plave i jedva drži oči otvorene. — Nemoj nikome reći. — Pokaže rub litice. — Obećaj. — Obećavam. — Dodirnem joj nadlanicu. — Moraš se sakriti. Ne miči se dok se ne vratim po tebe. Vratit ću se po tebe, Al, obećavam. Nebo je isprugano narančastom, ružičastom i grimiznom. Noćni mrak se raspršio i opet pjevaju ptice dok cvrčci veselo cvrče u stablima, a muškarci oslonjeni o kolibu, brada podignutih prema nebu, puše cigarete zatvorenih očiju, uživajući u toplini sunca na licu. Kada se primaknem, trgnu se. Jedan baci cigaretu na tlo i smrvi je petom čizme. Drugi kaže nešto na nepalskome što ne razumijem. — Molim vas, pomoć. — Zakoračim prema maoistima. — Prijatelji su mi ozlijeđeni. Jedan je mrtav. Drugome treba hitna medicinska pomoć. Morate mi pomoći. — Ha? — Okrene se i kaže nešto prijatelju na nepalskome. Taj odmahne glavom. — Dva? — Opet pogleda mene i podigne dva prsta u zrak. — Dva prijatelja na planini? — Da! — Napravim još korak prema njemu. — Samo dvoje. Molim vas, molim vas, pomognite. Napadnuti smo i orobljeni. Proboli su mi prijatelja. Molim vas, pomozite!

196

ČETRDESET SEDMO POGLAVLJE

Danas

Čim prekinem razgovor s Al, u Googleu potražim ime bolnice koju mi je spomenuo detektiv Armstrong. Odmah se otvori link na Royal Cornhill, a ja kliknem na rubriku “O nama”, iz koje ne doznam mnogo, samo da je bolnica smještena nadomak središta Aberdeena te da skrbi o stalnim i povremenim pacijentima sa psihičkim poteškoćama te obučava specijalizirano osoblje. Pretražim ostale rubrike, ali uglavnom govore o vremeniku posjeta, darovima koje smiješ ili ne smiješ donijeti u bolnicu, povijestima bolesti i zaštiti osobnih podataka. Spominju se stalni i povremeni pacijenti, ali ne i vrste psihičkih problema kojima se bave. Pošaljem Al poruku:

Leanne je bila u psihijatrijskoj bolnici u Škotskoj, upravo sam je potražila na Googleu. Iduće sekunde mobitel mi zapišti:

Možda se liječila od anoreksije? Ali zašto Škotska? Mama joj živi u Londonu. Odgovorim:

Ali rođena je u Škotskoj, ne? Poslije se njezina mama preselila s tatom u London. Isaac je ostao u Škotskoj. Rekao je da je odrastao u sirotištima i udomiteljskim obiteljima. Možda ga je otišla potražiti? Nijedna od nas ne zna što se dogodilo nakon našeg odlaska iz Ekanta Yatre, premda smo čule da je izbio požar. Kada sam maoistima rekla što se dogodilo, uspeli su se na Anapurnu da potraže Johana i Al. Bojala sam se da će nabasati na nekoga iz Ekanta Yatre, ali na planini je vladala tišina, a Al i Johana pronašli su tamo gdje sam ih ostavila. Al se stanje ozbiljno pogoršalo. Disala je tako plitko da sam se pobojala da je umrla, ali kada ju je jedan od maoista podigao, stenjući pod njezinom težinom, ležala mu je na rukama mlitava i opuštena. Podigli su je na magarca, kojemu se uhvatila za vrat, lica utisnuta u njegovu grivu dok ju je truckao i drndao niz planinu. Johanovo tijelo položili su na drugoga magarca i prekrili ga dekom. Nitko nije rekao ni riječ do maoističke kolibe, a kada smo stigli onamo, već su čekala kola hitne pomoći. Otraga nije bilo mjesta za mene, Al, Johana i bolničara, pa sam sjedila naprijed s vozačem, zureći u tamu dok smo se vozili ulicama Pokhare do bolnice. Ostatak noći provela sam u pretrpanoj čekaonici, u prevelikome šoku da bih spavala, previše ošamućena da bih prestala tupo zuriti preda se. Sutradan ujutro dopustili su mi obići Al na odjelu. Došao je i policajac iz Pokhare, koji nas je detaljno ispitao o događajima prethodne noći. Rekle smo mu da smo se vraćale s vrha planine s prijateljem kojega smo ondje upoznale, ali su nas napali maskirani muškarci koji su nam ukrali naprtnjače i proboli Johana. Al je uglavnom puštala mene da govorim. Policajac je zapisao “opis” muškaraca koji su nas napali i rekao da će nam se javiti bude li 197

imao još pitanja. Kada smo pitale smijemo li se vratiti u Katmandu i odande odletjeti u Englesku, samo je slegnuo ramenima, a kada je Al pitala što će biti s Johanovim tijelom, rečeno nam je da će njegova obitelj organizirati prijevoz u Švedsku. Pogledale smo se. Budući da nema putovnice ni prezimena, znale smo kako su izgledi da pronađu Johanovu obitelj ravni nuli, ali morale smo pokušati. Zato sam dva dana poslije nazvala mamu i zamolila je da mi pošalje novca kako bismo se mogle vratiti avionom u Katmandu. Nije bilo šanse da Al i ja izdržimo šestosatnu vožnju autobusom, ali nismo imale novca za avionsku kartu do glavnoga grada Nepala. Nisam bila u stanju ispričati mami što se zapravo dogodilo, pa sam izmislila priču o džeparu u nekom baru u Pokhari. Na svu sreću, nije postavljala previše pitanja, pa smo uspjele kupiti novu odjeću i odletjeti u Katmandu, gdje smo obišle švedsko i britansko veleposlanstvo. U Švedskome veleposlanstvu ispričale smo sve što znamo o Johanu, a oni su nas uvjerili kako će dati sve od sebe da pronađu njegovu obitelj. Nemam pojma jesu li uspjeli, ali neizdrživa mi je pomisao da Johan možda nikada nije pronašao put kući. Ni Al i ja nismo željele ostati u Nepalu duže negoli je nužno, a više nas nije zanimao niti izlet u prašume Chitwana pa smo pomaknule termin povratnoga leta za jedan dan ranije. Budući da smo ih kupile putem interneta, nije bilo važno što su nam karte još u Isaacovoj radnoj sobi, zaključane zajedno s našim putovnicama i vizama. Britansko veleposlanstvo u Katmanduu pomoglo nam je da sve to riješimo pa smo sada samo željele otputovati kući. Stajale smo ispred zračne luke čekajući let, dimeći cigaretu za cigaretom, kadli smo načule razgovor nekog sredovječnog para koji je upravo izlazio iz taksija. — Oprostite? — rekla je Al kada su prolazili pokraj nas vukući kofere. — Slučajno sam čula da spominjete požar na Anapurni. Zastali su da nas odmjere. — Zar niste čuli? Izbio je u nekakvom vjerskom utočištu ili odmaralištu. Izgorjelo je do temelja, stradalo je između deset i dvadeset osoba. Navodno je policija pronašla samo kosti. Toliko mladih ljudi pred kojima je bio cijeli život. Strašna tragedija. Ne znaju je li posrijedi nesreća ili palež. Kako bilo, strašno je to, strašno. Piljili su u nas kao da očekuju odgovor, a kada nijedna od nas ništa nije rekla, jednostavno su kimnuli i produžili u zračnu luku. Do dana današnjeg, to je sve što znamo. Nismo doznale je li požar podmetnut ili je izbio nesretnim slučajem. Kada smo se vratile u Veliku Britaniju, o tome su brujale sve novine — IZGORIO SEKSUALNI KULT U NEPALU. STRADALI BRITANSKI STUDENTI. Pronađeno je i identificirano šest tijela, među kojima je bila tek pridošla Abigail i jedna od njezinih prijateljica, a od ostalih tijela policija je pronašla samo hrpe kostiju. Prema jednome izvještaju koji sam pročitala, ostatke su poslali na ispitivanje DNK, ali nisam naišla na nastavak priče, tako da Al i ja nismo doznale je li Leanne stradala u vatri ili je pobjegla i iščezla kao nekoliko drugih članova. Ne znamo što je snašlo Raja, Sally, Isis i Ceru. Kada smo se vratile u Englesku, pokušale smo pronaći Ruthinu obitelj, ali budući da joj nismo znale čak ni prezime, ništa nismo postigle. Al je opravdavala svoje prodavanje priče novinama mogućnošću da će je Ruthina obitelj pronaći i javiti nam se. Koliko ja znam, nitko se nikada nije javio. Katkad ljudi nestanu s razlogom. Sa službene stranice bolnice prijeđem na Facebook i ponovno pročitam poruke poslane s Daisy na profila:

Pomogni mi, Emma! Jako je hladno. Nisi se vratila po mene.

198

Ne želim umrijeti sama. Je li ih poslala Leanne? Moguće je, ali odakle joj broj mojega mobitela da mi pošalje ovo:

Samo dobri umiru mladi. To objašnjava zašto si ti još živa. Al mi je rekla da postoje stranice s pomoću kojih možeš doći do nečijih podataka, ali Leanne nikada nije bila vješta s tehnologijom. U protivnom bi vjerojatno pronašla Isaaca surfajući po internetu, a ne odlaskom u Vojsku spasa. A pismo? Nemam ga više, ali pročitala sam ga dovoljno puta da bi mi rukopis bio neizbrisivo zabilježen na kapcima. Nemam pojma je li to Leannin rukopis — mislim da nikada nisam vidjela kako piše — a sada ga ne mogu usporediti s pismima i razglednicama koje možda Al ima. Bilo tko je mogao napisati te poruke. Riječi su točno napisane i pravopisno točne, ali to mi govori samo da ih je napisao netko školovan. Unesem u Google broj mobitela s kojega je stigao anoniman SMS, ali ne doznam ništa, što me i ne čudi. Ako bi itko mogao pronaći vlasnika, onda je to krim—policija, a nisu još ništa utvrdili. Bar nisu odustali od istrage: to je jedino što mi donekle ulijeva osjećaj sigurnosti. Vrtim poruke i pročitam nekoliko zadnjih poruka od Willa.

Razmatram mogućnost da slučajno namjerno ogrebem Chloein CD Snježnog kraljevstva. Ako ga još jednom čujem, ući ću u prvi zamrzivač i zalupiti za sobom vrata! Stao sam na benzinskoj na putu u Polperro. Chloe je htjela u Burger King. Stvarno mi je morala dati indijansku vatricu!;) Sigurno stigli. Kuća nema wifi ni signala. Kao da je 1991. Jako čudno. Ovo pišem iz kafića. Nadam se da si OK. Pusa. Znači, zato se nije javljao na mobitel. Kasno je i Chloe sada već sigurno spava. Posegnem za daljinskim i počnem mijenjati kanale. I ja bih trebala na spavanje, ali očito ću još jednu noć provesti posve budna na sofi. Mislim da neću moći zaspati sve dok policija ne ustanovi tko stoji iza cijele priče. U ponedjeljak u šest ujutro, više ne mogu podnositi tišinu i samoću. Poskočim čim nešto zaškripi u kući, čim vani nešto pisne ili se DVD—plejer automatski isključi. Čak se i u snu prevrćem, ne dopuštajući si da se smirim. Ne bojim se Leanne, ako je doista ona poslala poruke, ali ne mogu više izdržati neizvjesnost. Ne mogu se umiriti ni opustiti. Što god radila — gledala televiziju, čitala knjigu, slušala glazbu — usredotočena sam samo na mobitel. Pokušala sam ga prenijeti s rukonaslona sofe u kuhinju kako ne bih neprestano posezala za njim, ali onda sam svakih nekoliko minuta odlazila u kuhinju, uvjerena da je glazba filma nadglasala pištanje mobitela. Uhvatila sam se kako priželjkujem da moj mučitelj pošalje poruku ili obavijest. Tada bih bar nešto mogla poduzeti. Počela sam šetati iz sobe u sobu, samo da mi nešto odvuče pozornost, ali misli su mi se stalno vraćale u dnevnu sobu, mobitelu koji stoji na rukonaslonu sofe. Nije važno jesi li zatvoren u ćeliji veličine ormara ili kuće, ako si zaključan, to znači da si zatočenik — imao ključ ili ne. Trebalo mi je nekoliko sati da smognem hrabrosti da sjednem za bicikl. Prošloga tjedna, uspjela sam se uvjeriti da je prometna nesreća bila puki slučaj, ali sada se ne mogu otresti osjećaja da se spremna nešto loše. Otkako mi je detektiv Armstrong javio da je Leanne živa, skačem na svaku sjenu i neću se moći opustiti dok me ne obavijesti da su je pronašli. Mogla bih nazvati Zelena polja i javiti da se loše osjećam, ali uvalila bih Anne u

199

probleme. U prvoj polovici tjedna moram voditi obuku volontera. Usto, Sheila nije jedina ovoga tjedna slobodna, nego su još dvije djevojke na bolovanju zbog viroze. Tko bi brinuo za pse? Angharad više nema, a Barry treba doći tek u četvrtak pa bi Anne morala prebaciti psima jednu od djevojaka koja inače skrbi o manjim životinjama. To ne bi bilo fer prema psima — ne poznaju ni Becky ni Lauru — a ne bi bilo fer ni prema curama. Znam da se nijedna od njih ne osjeća baš ugodno uz opasne pasmine. Moram biti ondje, to mi je posao. Opet pokušam nazvati Willa, ali odmah se javi automatska sekretarica. Prekinem vezu, nazovem ponovno i opet prekinem. Neodlučna sam trebam li mu otkriti što mi je javio detektiv Armstrong ili mu dopustiti da uživa s Chloe u slobodnome tjednu između polugodišta. Znam da je iscrpljen nakon priprema za državnu inspekciju, pa doista ne bih željela da se cijeli tjedan brine. Ali obećala sam mu javiti ako se išta dogodi. Sam je to tražio. Mogla sam pročitati podtekst u njegovom zabrinutom pogledu: prestani tajiti stvari i podijeli ih sa mnom. Ne radi se samo o tome da mu javim o Leanne, nego da mu dokažem kako mu vjerujem. — Wille — kažem kad se opet uključi sekretarica — ovdje Jane. Nema razloga za brigu, ali imam novost. U subotu navečer nazvao me detektiv Armstrong da mi kaže kako su pronašli jednu od djevojaka s kojom sam krenula na odmor u Nepal. Riječ je o Leanne, za koju sam vjerovala da je stradala u požaru. Proteklih nekoliko godina provela je u psihijatrijskoj bolnici, a otpustili su je prije nekoliko mjeseci. To vjerojatno nema veze s onime što se događa, ali... eto... rekao si da te nazovem pa te zovem. — Nasmijem se, ali nekako muklo. — Pretpostavljam da nemaš dobrog signala jer sam te pokušala nazvati nekoliko puta tijekom vikenda, pa se čujemo kada dobiješ poruku. Nadam se da se ti i Chloe super provodite. Ja sad idem na posao... ovaj... ništa, vidimo se uskoro. Bok! Opet prelistam poruke da budem posve sigurna kako mi se Al nije ponovno javila. U nedjelju sam joj poslala niz SMS—ova — ispitivala sam je o Leanne i tome misli li da je doista bila u bolnici zbog anoreksije, a kada mi nije odgovorila, pitala sam je o novoj prijateljici Liz i tome kako su se upoznale — ali ni na ta pitanja nije odgovorila. Zvučala je tako sretno što se čujemo, ali možda sam šok protumačila kao sreću. Fallen JMe Otključam bicikl, prebacim nogu i smjestim se na sjedalo. Ne krivim Al za to što me ignorira. Razgovor sa mnom jamačno je podsjeća na Ekanta Yatru, a to bismo obje radije zaboravile. ★ Radni dan prođe bez posebnih događaja, izuzmemo li sumnjiv proljev jednog od tek pristiglih pasa i papige Freddyja koji me nazvao “prokletom gadurom” dok sam prolazila pokraj njegove krletke. Ubrzo nakon dolaska na posao, provjerila sam kako je šest štenaca terijera Jack Russell i njihova premorena majka koja se previše puta okotila. Jedan od naših inspektora spasio ju je iz neovlaštene farme štenaca u Zapadnome Walesu nakon dojave jednog od mještana. Držali su ih u stiješnjenim, prljavim uvjetima i bili su se prisiljeni igrati, spavati i jesti na istome mjestu gdje obavljaju nuždu. Veterinar koji ih je pregledao, riješio ih je buha, kašlja i nametnika u uhu, pa je sada na nama da ih psihološki rehabilitiramo uz pomoć biheviorista za pse, prije negoli im pokušamo pronaći novi dom. Vatreno mrzim farme za uzgoj pasa, a ironično je što neke od najgorih imaju dozvolu i prodaju pse prestižnim trgovinama kućnim ljubimcima, koji ih potom prodaju neupućenim kupcima. — Jesi li dobro? — Anne stoji na vratima sobe za osoblje s vrčem punim soka od naranče u jednoj ruci i plastičnim čašama u drugoj. — Napeta si zbog upoznavanja s volonterima, je li? — Bože, ne. — Uspijem se nasmijati. — Oprosti. Upravo sam razmišljala o onim štencima

200

Jacka Russella. Bili su doslovno obloženi drekom. Morala sam ih dvaput oprati. — Znam. — Odmahne glavom. — Takve uzgajivače bi trebalo strijeljati. Svejedno — baci pogled na more uzbuđenih i napetih lica pred nama — bar ćeš dobiti pomoć. Šteta što je Angharad otišla. Djelovala je simpatično. Ispustim neki prikladno suglasan zvuk, a Anne pohita staviti vrč i čaše na sklopivi stol na drugome kraju prostorije. Zelena polja nemaju dovoljno sredstava da posluže i kekse. — Dobro. — Zakoračim na sredinu sobe i pljesnem rukama. U mene gleda sedam lica punih očekivanja. Muškarac u plavoj vesti s ovratnikom na lijevoj strani sobe, uspravi se na stolici. — Kao prvo, dobro došli i hvala vam što ste večeras ovdje. Kao što znate, Zelena polja financiraju se isključivo iz donacija, pa bez pomoći divnih volontera ne bismo uspjeli opstati. Moje ime je Jane Hughes i odgovorna sam za skrb o psima koji stižu u Zelena polja, ali imam iskustva i s drugim dijelovima prihvatilišta. Za početak bih vam rekla ponešto o povijesti Zelenih polja i... Nastavim s uvodnim govorom, ali osjetim da mi mobitel vibrira u lijevome džepu sivih, radnih hlača. Utišala sam ga, ali nekoliko volontera svejedno je uprlo pogled u moj džep pa mi nema druge nego napraviti stanku. — Oprostite. — Posegnem u džep. — Ovo ću isključiti pa ćemo... Na zaslonu piše: Zove Al. — Jako mi je žao.— Pokajnički pogledam svoju publiku. — Stvarno se moram javiti. Razgovarajte međusobno, a ja se odmah vraćam. Klisnem iz sobe, zatvorim za sobom vrata i prinesem mobitel uhu. — Al? Je li sve u redu? Nakon stanke začuje se šuškanje pa prometna buka. — Emma, koja je tvoja adresa? — Al zvuči zadihano. — Honeysuckle Cottage, Bude. Napisat ću ti poštanski broj u SMS— u. Zašto? — U autu sam. Trebala bih stići k tebi do devet navečer. Moramo razgovarati. Imala si pravo. Daisy nije mrtva. — Molim? — Sve ću ti reći kad se vidimo. Ne spominji to policiji. Obećaj mi. Obećaj mi da ih nećeš zvati, Emma. — Ali... — Obećaj mi, Emma. Molim te. — Dobro, ali ne mogu samo... Al? Halo, Al? Čuješ me? Al! Veza se prekine kada je pokušam opet nazvati i prebaci me na govornu poštu. Svejedno joj pošaljem poštanski broj pa bacim pogled na sat. Osam i petnaest navečer. — Anne? — Otrčim hodnikom prema porti, očajnički se nadajući da nije već otišla. — Anne? — Da? — Zastane na vratima ureda, držeći ih otvorena rukom u rukavici, već u montgomeriju zakopčanom do vrata. U slobodnoj ruci drži ključeve automobila. — Moram ići, dogodio se hitan slučaj. Ne bih to tražila da nije doista važno, ali molim te, završi razgovor s volonterima i zaključaj, može? — Ali upravo sam... — Pokaže prema mračnome parkiralištu. Još od provale čekamo da Derek ugradi sigurnosna svjetla, ali nabasao je na nekakav problem s instalacijama, koji 201

nikako da riješi. — Znam. — Stegnem pult objema rukama. — Znam da si na odlasku, ali jako je važno. Iskupit ću ti se, časna riječ. Anne me odmjeri od glave do pete pa nabere usne i uzdahne. — Dobro, ali ako sutra ujutro ne nađem na svojem stolu nešto od čokolade ili kolač — kaže otkopčavajući kaput i svlačeći ga s ramena — popit ću ti krv na slamku. Časna riječ!

202

ČETRDESET OSMO POGLAVLJE

U svoju kuću stignem u 20:40, zadihana, dok mi se znoj cijedi niz obraze. Na prilazu nema automobila i nema traga Al pa oslonim bicikl o zid kuće i uđem. Vrata zapnu na hrpi pošte pa se sagnem da je podignem i dvaput zaključam ulazna vrata. Obiđem kuću, provjeravajući jesu li svi prozori zaključani i sve zavjese navučene, pa odem u kuhinju, gdje sjednem na rub stolca da pregledam poštu. Nema ničega — samo reklame i računi. Bacim reklame, a račune stavim na komodu pa bacim pogled na kuhinjski sat. Sada je 20:50. Deset minuta do Alina dolaska. Opet sjednem i pogledam mobitel, ali nema propuštenih poziva, nema SMS—ova, nema obavijesti s Facebooka. Oslonim se laktima o stol i sklopim ruke pred licem pritišćući dlanovima usne dok motrim vrata. Ispod stola lupkam nogom pločice. Opet pogledam na sat — 20:52 — ustanem da pristavim čajnik. Stavim vrećicu s čajem u šalicu, ali onda je izvadim i posegnem radije za bocom crnoga vina sa stalka. S vadičepom na pola čepa, odustanem i od toga. Sada je 20:57. Još tri minute. U mobitelu potražim broj detektiva Armstronga. Al je tražila da se ne javljam policiji, ali nije rekla zašto. Boji li se da će je Daisy optužiti za pokušaj ubojstva? Ali Daisy ne dolazi ovamo. Al je rekla da stiže sama. Ili ipak dolazi? Rekla je da je Daisy živa, da ne smijem zvati policiju i da će mi sve objasniti kada stigne. Nije rekla da Daisy nije s njom. Ustanem, priđem sudoperu i provirim kroz žaluzine. U mene zuri moj odraz. Vani je tako mračno da ne vidim ni kraj prilaza. Onda mi je ipak Daisy poslala one poruke. Ali zašto sada? Zašto je čekala pet godina? To mi nije bilo logično, čak i ako je uspjela preživjeti pad. Osim ako Al ne laže. Lagala mi je o prodaji priče novinarima, lagala je da mi nije spremila tablete protiv anksioznosti u svoju naprtnjaču. Rekla je da je to učinila Leanne da me okrene protiv Al, a ja sam joj povjerovala, ali što ako sam bila u zabludi? Bacim pogled na sat. 21:02. Čekam do 21:10 pa nazovem Al na mobitel. Odmah me prebaci na govornu poštu. — Bok, Al, Emma je. Samo sam htjela provjeriti jesi li se izgubila. Nazovi ako jesi. Odložim mobitel na stol pa opet priđem sudoperu i provirim kroza žaluzine. Opet u mene gleda samo moje zabrinuto lice. U 21:30 otvorim ulazna vrata i odem do kraja prilaza. U ulici je tiho, izuzev šuškanja vjetra u lišću i tihog gugutanja šumskog goluba. Nekoliko minuta stojim uza vrtni zidić, drhteći u majici kratkih rukava, čekajući bljesak farova u daljini, a onda se okrenem i vratim u kuću. Na pola prilaza primijetim perjanicu siva dima koja se vije s tla i vrtloži na noćnome nebu, zaklanjajući zvijezde. Na sekundu se zbunim: pruga prolazi južno od moje kuće, a ne sjeverno. Ali onda shvatim: nije to dim stare lokomotive, nego požar. Gust, neprovidan, smradan dim koji kulja iz zapaljene zgrade. A dolazi iz Zelenih polja. Opor smrad zapaljene slame, drveta i plastike sve je jači što sam bliže prijevoju, dlanovi su mi znojni, a bedra gore dok stežem upravljač i prebacujem težinu slijeva nadesno, slijeva nadesno. Paničan lavež koji sam čula već na pola uspona preraste u kakofoniju kada skrenem prema Zelenim poljima, ali premda sam prije izlaska iz kuće panično nazvala 203

hitnu službu, ne čeka me bljeskanje svjetala, vatrogasna kola koja brzaju na brdo ni zavijanje sirena. Parkiralište prihvatilišta za životinje je prazno, izuzev jednog Fiata Uno, parkiranog pod čudnim kutom pred glavnim ulazom. Onaj tko je podmetnuo požar ostavio je auto ili je još u njemu. Nagonski bacim pogled na Sheilinu kuću, ali obavijena je tamom. Ona se s godišnjeg vraća tek za pet dana. Cvilež, lavež i zavijanje pasa sve je glasnije, gotovo kao da osjećaju da sam stigla. Bacim bicikl na tlo i potrčim prema automobilu parkiranom ispred ulaza. Tek s udaljenosti od deset metara shvatim da nije prazan. Netko sjedi na suvozačkom sjedalu, glave oslonjene o prozor kao da je zaspao na putu pa ga je vozač ostavio da drijema. Ne želim ga slučajno probuditi pa optrčim auto i gurnem glavna vrata. Zaključana su. Onaj tko je podmetnuo požar očito je pronašao drugi ulaz. Posegnem u džep po ključeve, ali zastanem. Nešto me naježi — nesigurnost, zbunjenost, prepoznavanje — pa čučnem i provirim kroz suvozačev prozor da pogledam osobu koja je klonula uz njega. Žena je. Krupna žena snažnih ruku, pozamašnoga trbuha i podbratka koji služi kao jastuk vilici uza staklo. Kosa joj je duža nego prošli put kad sam je vidjela i začešljana preko čela umjesto zašiljena u nebo, a na desnoj podlaktici ima novu tetovažu. — Al! — Brzo otvorim suvozačka vrata i pokušam je uloviti, ali preteška je. Klizne sa sjedala i kroz moje prste pa svom težinom sleti na šljunak, ali tenisice joj ostanu pod sjedalom tako da leži napola u autu, a napola vani. — Al! — Sklonim joj kosu s lica i blago je potapšam po obrazu. Diše i na tijelu nema tragova borbe ni ozljeda. A i ne zaudara po alkoholu. — Al? — Jače je pljesnem. — Al, probudi se! Što se dogodilo? Gdje je Daisy? — Podignem pogled prema skloništu za životinje jer čujem kako Freddyjev lavež i Billov i Benov cvilež nosi oblak crnoga dima, toliko gust i opor da se zakašljem. — Al? Oči joj ostanu zatvorene, ali joj kroz rastvorene usne dopre jedva čujno stenjanje. — Što si rekla? — Spustim glavu do njezinih usta. — Al, ponovi. Osjetim njezin dah na uhu, a onda tako tiho da je jedva čujem: — Leanne. — Leanne? Što s Leanne? Usne joj se miču bez glasa, a onda joj glava klone u stranu. — Al? Al? — Zgrabim je za ramena i protresem, ali utonula je natrag u san. — Al! Grlim je, zibajući je amo—tamo dok iza ograde bjesni vatra kao neisprekidana huka basa koji svira ispod viših tonova laveža i cvileža koji mi paraju srce. Ne mogu ostaviti Al samu, ali ne mogu niti dopustiti da životinje stradaju. Ne mogu. Ne mogu pustiti da umru. Drvarnice su se pretvorile u goleme, pucketave buktinje koje bljuju crn dim u zrak, obasipajući okolne pregratke usijanom žeravicom i zapaljenom slamom. Manje vatre gore oko psećih kaveza, gdje je netko dovukao bale sijena i zapalio ih pa gurnuo baklje kroz proreze u ogradi, kojima je zapalio igračke i pokrivače. Psi su se povukli u zgradi, gdje grebu po vratima, kruže i laju, ili su se povukli u kut, krupnih i prestrašenih očiju. Gurnem ključ u bravu pa potrčim hodnikom, prekrivajući rubom majice usta dok otvaram jedna vrata za drugima. Psi se sudaraju s mojim nogama dok ih oslobađam, laju, cvile, skaču jedan preko drugoga u očajničkoj potrazi za hladnim, svježim zrakom. Dva manja psa uzmem na ruke, a veće pse koji su oklijevali potjeram hodnikom prema otvorenim vratima. Svi zajedno izjurimo iz zgrade na parkiralište. Zaputim se u mačje nastambe, koje su dalje od drvarnica i ne gore, ali psi su još zbunjeni i prestrašeni pa besciljno kruže, lajući na vatru i skačući na mene, tako da se predomislim i krenem prema polju. Ograđeno je pa psima neće prijetiti opasnost da izjure na cestu. Freddy grakne kada projurim pokraj kaveza za manje životinje i očajno kljucne prečku krletke.

204

— Vratit ću se po tebe — doviknem mu jureći pokraj njega. Od polja me dijeli samo pedesetak metara. Stići ću do njega, imam još vremena. Prodorno vrisne kada nestanem iza ugla pa se pokolebam. Ima li vremena? Ima li ga? Dim u zraku sve je gušći. Ja jedva dišem pa kako će onda... On opet vrisne pa stanem kao ukopana. Moram po njega. Nakostriješe mi se sve dlačice na rukama jer se vrisak ponovi — užasnut, prodoran krik. To nije bio Freddy. Vrisak je bio ljudski. Vrućina vatre zapahne me čim skrenem za ugao. Tor za divlje svinje je u plamenu, a desnu stranu krova guta vatra dok Bill i Ben ciče i trče u krug po toru, zalijećući se u ogradu i gurkajući zasun njuškama. Psi stignu do njih prvi pa počnu skakati po toru, lajati i grepsti, cviliti da ih pustim unutra. Ako oslobodim svinje, Jack i Tyson će ih napasti, ali trenutačno se ne bojim da će stradati svinje. Nego da će one u tren oka zaklati pse. Većina pasa je uz mene kada dotrčim do polja i širom otvorim vrata. Utrče u visoku travu, oduševljeni neočekivanom slobodom. Kada se vratim do Billa i Bena, sa mnom su samo Willow, Vinny i Stella. Dok petljam sa zasunom tora, začujem pucketanje pa prasak kada se sruši krov spremišta. Zatim opet vrisak, vrisak koji me probode u srce, a sitna, tamna spodoba obavijena dimom pojavi se s unutrašnje strane vrata spremišta i baci na njih. Vrata ne popuste. Zaponac u dnu je zatvoren. — Leanne! — Vučem zasun tora, ali tvrd je i hrđav, a ja se toliko tresem da ga ne uspijevam dobro zahvatiti. — Leanne! Willow i Vinny skaču mi na noge, a Ben i Bili ciče od straha u toru. — Leanne! Opet se začuje prasak, a zid spremišta se sruši usred plamenova koji ližu uvis. Zatočena žena opet vrisne, a mene taj zvuk presiječe. To je vrisak gnjeva, užasa, očaja. Vučem zasun naprijed i natrag, ne mičući pogleda s tamnoga obrisa koji se pokušava probiti do mene iz spremišta.

Hajde, hajde, hajde. Kada napokon povučem vrata, svinje se zalete na mene tako da se moram pridržati za ogradu da me ne obore. Cijeli svijet utihne kada podignem ruku na oči, zaklanjajući lice od paklene vrućine pa zakoračim prema spremištu. Psi prestanu lajati, svinje prestanu roktati, Leanne prestane vrištati, a ja prestanem hodati. Leanne me pokušala pregaziti. Slala mi je prijeteće poruke. Zapalila je Zelena polja. Baš je briga što će životinje stradati. Samo želi nauditi meni. Zakoračim unazad, a vatreni jezici na spremištu skakuću i plešu, bojeći je u narančasto, crveno, plavo, žuto i bijelo. Gotovo je lijepo, kao živa paleta. Leanne pruži ruku prema meni, gotovo posve zastrta oblakom dima. Zašto da je spasim? Okrenula je Daisy protiv mene. Nagovorila Franka da me pokuša obljubiti. Gurnula mi je ruku u vatru. Napravim još jedan korak unazad. Da nas Leanne nije nagovorila da odemo u Nepal, Daisy bi još bila živa. Ali Daisy je mrtva zbog Leanninih manipulacija. Ona i Isaac iskoristili su protiv nas naše najveće strahove, najdublja žaljenja i najstrašnije nesigurnosti. Pokušali su nas slomiti i okrenuti jedne protiv drugih. Krov spremišta zapucketa, Leanne vrisne, a svijet se opet ubrza. Ne mogu je ostaviti da izgori. Ako dopustim da umre, nisam ništa bolja od nje.

205

Čučnem i potražim čvrstu granu s kojom sam vidjela da se svinje igraju prije, naizgled, sto godina. Dio mojega mozga zna kako nema šanse da priđem dovoljno blizu da podignem zaponac, ali drugi dio ne sluša razum, nego vjeruje da će se sve promijeniti uspijem li ga podići i otvoriti vrata. Nisam mogla spasiti Daisy, ali mogu spasiti Leanne. U jednom trenutku dok se primičem gorućem zdanju, kad je vrućina toliko strašna da sam prisiljena zatvoriti oči, učini mi se da sam je vidjela. Dim se na trenutak razišao pa su nam se pogledi sreli a onda je opet nestala. Ali u tom djeliću sekunde, prije negoli sam bila prisiljena stisnuti oči, dopustila sam si povjerovati da zna. Da zna kako je pokušavam spasiti. Okrenem se i uzmaknem, a oči mi snažno suze dok se prisiljavam da ih opet otvorim. Začuje se prasak, kao kada se siječe stablo, a spremište i Leanne stropoštaju se na zemlju.

206

ČETRDESET DEVETO POGLAVLJE

Uz prazan bolnički krevet sjedi žena koju ne prepoznajem. Ima tamnosmeđu kosu, ošišanu u urednu, kratku frizuru, rumene obraze i na lijevom prstenjaku zaručnički prsten. Dokono se njime igra gledajući na televiziji kako se voditelj Jeremy Kyle šeće amo—tamo po studiju. Kada pročistim grlo, trgne se i okrene televizor od mene. Dno vrata joj se jarko zacrveni. — Mogu li vam pomoći? — Rečeno mi je da je Al u ovoj sobi. — Na zahodu je. — Aha. Nekoliko sekundi zurimo jedna u drugu, a onda ja pročistim grlo. Bolničar mi je rekao da mi udisanje dima vjerojatno nije nanijelo trajna oštećenja, ali da bih još neko vrijeme mogla kašljucati. — Vi ste Liz? — Emma? — Da. Zabrinutost na njezinome licu smjesta iščezne, ali zamijeni je drugi osjećaj — srdžba. Nosač s kolicima vikne “bi— bip”, tako da sam prisiljena zakoračiti u sobu. Ruku zadržim na okviru vrata. — Žao mi je, Liz. Prsti njezine desnice vrate se na zaručnički prsten. Vrti ga kao da je talisman koji će otjerati zle duhove i dugo me, uporno gleda — kao da govori: Napustila si je, opet. — Mogla je umrijeti. — Disala je kada sam otišla od nje. Znala sam da hitna pomoć i vatrogasci ne mogu biti daleko. — Ne, nisi. Oborim pogled na blistav, točkast pod. — Ne, nisam. Obje šutimo. Jeremy Kyle na televiziji pravi veliku pompu oko nalaza detektora laži. Drži publiku u šaci. — Što se dogodilo sa životinjama? — upita Liz. — Preselili smo ih u okolna utočišta dok ne popravimo štetu uzrokovanu požarom. Uspjeli smo okupiti sve pse osim Tysona, tri starije i bolesnije mačke uginule su od dima, kao i hrčci, glodavci i papiga Freddy. — Zagledam se u strop i trepćem da rastjeram suze koje su mi se nakupile na donjim trepavicama. — Žao mi je — tiho će Liz. — Svi zaposleni u Zelenim poljima jako su pogođeni. — Ne, nisam na to mislila, premda mi je jako žao zbog životinja. Ali žao mi je što sam te napala, Emma. Našla si se pred nemogućom dvojbom. Zagrizem unutrašnju stranu obraza i odmahnem glavom. Progovorim li, zaplakat ću.

207

— Emma. — Čujem škripu noge stolice na linoleumu dok Liz ustaje. Ukrutim se kada mi priđe, ali ona me ne dodirne. Samo stoji nada mnom isprepletenih prstiju. — Nisi ti kriva za ono što se dogodilo. Opet odmahnem glavom. Nisam trebala doći. Trebala sam ostati s Willom i nazvati na odjel da pitam je li Al dobro. Rekao mi je da nije pametno doći. Rekao je da sam odviše potresena i da bih mu trebala dopustiti da se brine za mene, ali odbila sam. A opet je imao pravo. — Ima pravo, Emma. Nisi ti kriva. Al stoji na vratima, bosa, u paperjastom kućnom ogrtaču nježnoplave boje prebačenom preko bolničke spavaćice, s rukama u džepovima. Lice joj je još blijedo, ali nije više bijela kao smrt. Liz uzmakne jedan korak dok mi Al prilazi. — Al. — Natjeram se da je pogledam u oči. — Žao mi je, tako mi je strašno... Privuče me u zagrljaj prije negoli stignem dovršiti rečenicu i drži me dok joj plačem na ramenu. — Ostavit ću vas malo same — tiho će Liz. Cipele joj škripe na linoleumu dok izlazi iz sobe. — Predoziranje valiumom? — Aha. — Al posegne za vrčem na uzglavlju i natoči si čašu vode. — Doktori misle da je smrvila tablete u plošku čaja koju mi je ponudila kada smo stigle u Zelena polja. Ne misle da me željela ubiti... — Zastane da otpijje gutljaj. — Pucala je po šavovima, Emma. Rekla mi je da je ona podmetnula požar u Ekanta Yatri. Dva dana čekala je da se Isaac i Daisy vrate, a kada nisu, bila je sigurna da se nešto događa i da joj svi nešto taje. Isis i Cera pokušale su je umiriti — rekle su da su Isaac i Daisy vjerojatno zajedno otišli u Pokharu — ali pijani Kane ju je počeo potpirivati. Rekao joj je da su Isaac i Daisy vjerojatno pobjegli zajedno i ostavili je ovdje. Povjerovala mu je, nemam pojma zašto. Rekla je da nikada nije bila sretnija nego u Ekanta Yatri, da je napokon pronašla dom, ali možda dio nje nije vjerovao da je to trajno rješenje. Kako bilo — Al slegne ramenima — jako se napila i naljutila tvrdeći da ju je Isaac samo iskorištavao kako bi mogao spavati s njezinim prijateljicama. Dok su svi spavali, podmetnula je vatru u njegovoj radnoj sobi. Izašla je na glavna vrata s putovnicom u jednoj ruci i svim Isaacovim novcem u drugoj. — O, Bože. Zar je bila u Pokhari dok si ti još bila u bolnici? Al kimne. — Očito. Mogle smo završiti na istome letu u Katmandu kao ona, ali ona je odlučila malo ostati u Pokhari. Rekla je da je vjerovala kako se Isaac i Daisy kriju od nje pa ih je pokušavala pronaći. — Koliko se zadržala ondje? — Oko tri mjeseca, kaže. Onda je u baru upoznala nekoga tko joj je rekao da je čuo kako je Ekanta Yatra izgorjela te da se priča kako će Isaac utemeljiti novu u Britaniji. — Zato se vratila? — Da. Emma, bila je opsjednuta njime. Doista joj nije bilo dobro. Zato je i završila u bolnici. Posljednjim Isaacovim novcima odletjela je u Aberdeen, gdje je počela kinjiti njegovog najboljeg prijatelja, tipa iz Vojske spasa koju ju je i spojio s njim. — Čitala sam o njemu u jednom mejlu. — Da, uglavnom, počela ga je proganjati i uhitili su je kada mu je opekom razbila prozor automobila jer joj je odbio reći gdje je Isaac. Na policijskom ispitivanju bila je u takvome stanju — čula je glasove, prijetila samoubojstvom, halucinirala i slično — da su pozvali 208

liječnika. A on ju je dao hospitalizirati. Rekla je da joj je u bolnici bilo ugodno. Svi su bili ljubazni prema njoj, nitko je nije osuđivao i upoznala je neke drage ljude, ali onda su zaključili kako se dovoljno oporavila da ode, tako da je imala dojam da joj se ponavlja Ekanta Yatra. — Sreća joj je opet oduzeta? — Da, a samu je sebe uvjerila da si ti za to kriva. To nisam shvatila dok nismo ušle u auto. Uvjeravala me da je Daisy živa i da ona zna gdje je. Čim smo izašle na autocestu, počela je pričati bljezgarije. Kao da je sve to držala u sebi do tog trenutka. Prijetila je da će se baciti iz auta ako joj ne pomognem. Dvaput je otvorila vrata auta na autocesti M4. Skoro smo se slupale dok sam je uvlačila natrag unutra. — Zato si me nazvala? — Da. Ona mi je rekla što ti moram reći. Namjeravala sam se zaustaviti na benzinskoj i nazvati te iz zahoda, ali otela mi je mobitel i bacila ga kroz prozor. Nije mi bilo druge nego nastaviti vožnju. Mislila sam da ćemo ti i ja moći pozvati liječnike kada stignemo k tebi, ali ona me natjerala da vozim u Zelena polja. Rekla je da je volonterska večer, da ćeš biti ondje. — A kada je shvatila da me nema... — Svejedno je sve zapalila. Željela je uništiti sve što voliš. — Al čvršće ovije oko sebe kućni ogrtač. — Mnogo je toga znala o tebi, Emma. Znala je za tvojega dečka, i za vašu kćer. — Chloe je kći mojega dečka Willa. — E, to nije znala, nego je trabunjala o tvojem savršenom obiteljskom životu i savršenom poslu, kako to nije fer da je tebi sve ispalo dobro, a ona nema ništa. Krivila te za sve, Emma — za Isaacov i Daisyn nestanak, požar u Ekanta Yatri, svoju hospitalizaciju. Bila je uvjerena da ti stojiš iza svega, da si joj vlastoručno upropastila život. Mislim da mi se zato i javila. Mislila je da ću joj bar ja jedina na svijetu povjerovati. — Mirno me pogleda. — Samo ne razumijem kako me uspjela pronaći. — Kao i mene, valjda. Nekoga je pitala. — Kako to misliš? — Nazvala je moju mamu. Imala je moj kućni broj još od faksa pa je nazvala i rekla da mi je školska kolegica — mama se ne može sjetiti čak niti kako se predstavila — pa zatražila od mame broj mobitela i adresu jer tobože priređuje okupljanje povodom obljetnice mature. — A tvoja mama joj je jednostavno dala podatke? Premda zna da si promijenila ime? Slegnem ramenima. — Mami nikada nije bilo jasno zašto sam to učinila. Rekla mi je da pravim cirkus te da promjenom imena vrijeđam tatu i nju. Iskreno ne mislim da je uopće razmislila. Ne bih doznala za to da me nije nazvala u noći kada je izbio požar. Vidjela ga je na vijestima i nazvala da provjeri jesam li dobro pa usput rekla: “Je li ti se javila ona djevojka u vezi obljetnice mature?” — Sranje. — Jednom kad se domogla mojega imena i adrese, Leanne ih je samo trebala unijeti u Google da dozna gdje radim. Na netu su mnogi novinski članci o mojim projektima u Zelenim poljima, zajedno s fotografijama. Ne zaboravi kako sam te ja brzo pronašla na Facebooku, Al. Trebalo mi je doslovno nekoliko sekundi. — Bože. — Al klone na jastuke i bezvoljno se zagleda u televiziju. Jeremyja Kylea zamijenilo je Dobro jutro pa Holly i Phillip sjede na rubu sofe, grohotom se smijući nekoj gošćinoj izjavi. 209

— Što će biti sada? — upita Al ne mičući pogleda s televizora. — Policija je zaplijenila Leannin mobitel i laptop — bili su u torbi koju je ostavila u autu — i dobili pristup njezinom bankovnom računu. Detektiv Armstrong jučer me nazvao da me obavijesti kako je dan prije moje prometne nesreće unajmila automobil u Bristolu. Pokaže li se da je to automobil pronađen na ugibalištu, dokazat će se da je ona odgovorna za taj napad. Kad skupe još malo podataka, zatvorit će slučaj. — Ne. — Al me pogleda ravno u oči. — Nisam na to mislila. Što ćemo mi sada? — Što bi željela, Al? — Reći istinu. Istraga je trajala šest mjeseci. Krim—policija surađivala je s nepal—skom policijom pa su drugi put pretražili Anapurnu, ali nisu pronašli Isaacove i Daisyne posmrtne ostatke. Šipražje je bilo pregusto, a planina pregolema. Al se naljutila. Optužila je nepalsku policiju za zataškavanje kako ne bi patio turizam te prijetila doletjeti onamo i sama potražiti tijela kada oni već to nisu u stanju, ali Liz ju je odgovorila od toga. Mjesec dana poslije, slučaj je spremljen u ladicu, a Isaac i Daisy još službeno glase za nestale osobe. Al se još grize zbog toga. Mislim da se nadala kako će joj suditi zbog Daisyna ubojstva, premda je to bio nesretan slučaj, samo da se riješi strašnoga bremena kojeg nosi već pet godina. Kada bi to bar bilo tako lako. Još se katkad probudim usred noći, gušeći se od crnoga dima i izvikujući Leannino ime, ali Will me zagrli, a Jack dojuri u spavaću sobu i gurne dlakavu glavu među nas. Udomila sam ga nakon požara. Uspješno je zaključena parnica protiv Garyja Fullertona te je osuđen za zanemarivanje životinje, kao i umiješanost u provalu, pa je Jack mogao potražiti novi dom. Znala sam da bi mu se bilo teško naviknuti na novo prihvatilište, a već je doživio dovoljno trauma. Kada se Sheila vratila s godišnjeg odmora, tri dana ranije, i pregledala pocrnjele ostatke Zelenih polja, uručila sam joj svoj otkaz. Ali umjesto da ga prihvati, posjela me za svoj kuhinjski stol i tri duga sata slušala moju priču. Jedini tračak neodobravanja pokazala je kada sam joj otkrila zašto je Angharad zapravo odustala od volontiranja, ali nije se smela kada sam je upozorila da bi Zelena polja mogla trpjeti ako Angharad održi riječ i objavi članak o meni. — I onda će ljudi dolaziti buljiti u tebe umjesto u životinje, za promjenu. Ako se ti možeš nositi s time, Jane, mogu i ja. Tako je i bilo — zurili su — neko vrijeme. I to ne samo posjetitelji. Nekoliko dana i kolege su me se oprezno klonile, a u sobi za osoblje zavladala bi neugodna tišina kad god bih ušla po ručak, ali postupno, s vremenom, razgovor se vratio na uobičajene teme — kao tko je izbačen iz Plesa sa zvijezdama i tko ima ulaznice za koncert Eltona Johna na terenu za kriket i koji je bolji program za mršavljenje — a ružna sjena koju je članak bacio na mene postupno je iščezla. Prilično sam sigurna da mi je Angharad ukrala prvo pismo koje mi je Leanne poslala. Nikada to nije priznala, ali u članku nagađa da je požar podmetnuo netko tko mi nešto zamjera te napomenula kako ima dokaze za to. Nada mnom još leži sjena, ali drugi je ne vide. Još me progone Daisyn i Leannin duh. Nijedna od njih nije zavrijedila smrt. Leanne je bila psihički bolesna, a Daisy pijana, zaslijepljena ljubavlju i manipulacijama nahuškana na mene. Kada je policija zaključila istragu, javila sam se Daisynome tati i pitala bismo li se mogli sastati. Očekivala sam da će odbiti ili vikati na mene. Ali pristao je i dovezao se do mene u Bude. Sjedio je za mojim kuhinjskim stolom i slušao kako mu pričam o svemu što se dogodilo u Nepalu. Nisam spomenula nož kada sam opisivala kako su se Daisy i Al hrvale nad provalijom. Nisam željela da zamišlja kako Daisy prije smrti s nožem u ruci prijeti svojim prijateljicama. Kada

210

sam završila priču, očekivala sam da će zaplakati, vikati ili pobjeći iz sobe. Ali on je sjedio posve mirno, s rukama na bedrima, pogleda uprta u strop. Na licu mu je bila uklesana bol, ne samo od Daisyne smrti, nego i drugih dviju — smrti svoje žene i mlađe kćeri — koje je prije mnogo godina morao oplakati. Kada smo se oprostili na ulaznim vratima, čvrsto me zagrlio i rekao da ćemo ostati u kontaktu, ali ja sam znala da se neće javiti. Pokušala sam nazvati Leanninu majku, ali spustila mi je slušalicu. Pokušala sam još nekoliko puta, dok mi Will nije rekao da prestanem. Nisam time činila dobra ni njoj ni sebi. Što god Leannina majka mislila o svojoj kćeri i Isaacu, to nije željela podijeliti s neznankom. Prije nekoliko tjedana, pronašla sam fotografiju nas četiri, slikanu u baru u Sohou dva dana prije polaska u Katmandu. Sve na slici imamo svježa lica puna nade, a takve smo i bile. Trebao je to biti odmor života. Ja sam bježala s posla koji mrzim, Al od propale veze, Daisy se priključila da doživi pustolovinu, a Leanne... ona je tražila dom. Često se pitam što bi bilo da je Daisy pobijedila u raspravi koju smo vodile u Leanninu stančiću u Istočnome Londonu, o tome kamo treba odvesti Al na odmor. Daisy bi još bila živa da smo otišle na Ibizu umjesto u Nepal, u to sam sigurna. Ali nisam sigurna da bi naše prijateljstvo opstalo. Naša veza bila je napukla i istrošena, pohabana godinama sitničavih prepirki i prikrivenih zamjerki. Bih li ja imala snage da ga prekinem? To nikada neću doznati. Tada sam bila druga osoba. — Jane! — Chloe utrči u kuhinju. Jack je prati u stopu, a Will hoda za njima. Will me pogleda u oči i toplo mi se nasmiješi. — Možemo voditi Jacka u šetnju? Molim te! Jedva čeka! — Jack? Ili ti? — Prijeđem pogledom s Chloeina lica puna nade na otvorena, nasmiješena usta sretnog, dobroćudnog i odanog psa pod mojim nogama. Neki ljudi vjeruju da borbene pse treba uspavati, da su odviše fizički i psihički načeti da bi vodili normalan život, ali ja znam da nije tako. Jack je jači, mnogo jači od onoga što ga je snašlo, i okružen je ljudima koji ga vole i brinu o njemu. Prošlost ti ne određuje budućnost, ako to ne dopustiš. — Jane? — ponovi Chloe. — Smijemo, molim te? Ustanem i dohvatim uzicu koja visi na komodi s kuke. — Naravno da možemo, mila. SVRŠETAK

211