Gilbert K Cesterton - Covek Koji Je Previše Znao

Gilbert K Česterton

Čovek koji je previše znao

LICE NA METI Harold March, novinar i društveni kritičar u usponu, žustro je hodao preko velike ravnice, pune livada i pašnjaka, kojoj je obzor bilo obrubljen dalekom šumom čuvenog imanja Torwood Park. Bio je zgodan mlad čovjek u tvidu, plave kovrčave kose i čistih plavih očiju. Hodajući po vjetru i suncu tim krajolikom slobode još uvijek je bio dovoljno mlad da upamti svoje političke namjere, i da ih ne zaboravlja. Njegov posjet Tonwood Parku bio je političke prirode; bilo je to mjesto sastanka što gaje ugovorio, ni manje ni više, nego ministar financija, Sir Howard Horne, koji je predstavljao svoj, takozvani, socijalni proračun i bio gaje spreman objasniti u razgovoru s obećavajućim čovjekom od pera. Harold March je bio vrsta čovjeka koji zna sve o politici, a ništa o političarima. Takoñer je mnogo znao o umjetnosti, književnosti, filozofiji i kulturi uopće; gotovo sve, osim o svijetu u kojem je živio. Odjednom je, usred te sunčane i vjetrovite ravnice, došao do napukline koja je bila dovoljno uska daju nazovemo pukotinom u zemlji. Ali bila je dovoljno velika za korito manjeg potoka, koji je u intervalima nestajao pod zelenim tunelima raslinja, kao u patuljastoj šumi. U stvari, imao je neki čudan osjećaj kao daje div koji nadgleda dolinu pigmeja. Taj dojam je nestao kada je ušao u udubinu; iznad njega su se nadvile kamenite obale koje su, iako jedva malo više od kolibice, izgledale kao klisure. Kako je počeo hodati niz korito potoka, uz lijenu ali romantičnu radoznalost, vidio je kako se izmeñu velikih sivih stijena i grmova, mekih poput mahovine, presijava voda i upao je u potpuno suprotno neobično stanje svijesti. Izgledalo mu je kao da se zemlja otvorila i progutala ga u nekakav podzemni svijet snova. Kada je postao svjestan tamnog ljudskog lika nasuprot srebrnom potoku, koji je sjedio na velikom kamenu i izgledao kao velika ptica, obuzeo gaje predosjećaj svojstven čovjeku koji će steći najčudnije prijateljstvo u životu. Čovjek je naizgled pecao;

ili je stajao u ribičkoj pozi s ribičkom nepokretnošću. March je stigao proučiti čovjeka gotovo kao spomenik, nekoliko minuta prije nego je taj spomenik i progovorio. Bio je to visok svijetao čovjek, blijed poput mrtvaca, pomalo bezvoljan s teškim kapcima i zakrivljenim nosom. Kada mu je lice bilo zasjenjeno velikim bijelim šeširom, njegovi su mu svijetli brkovi i gipki stas davali mladalački izgled. Ali panamski je šešir ležao na mahovini pokraj njega i promatrač je mogao vidjeti da je prerano oćelavio, te da u kombinaciji sa šupljinom oko očiju, izgleda poput čovjeka koji razmišlja, ili pati od glavobolje. Najzanimljivije je bilo to stoje izgledao kao ribić ali, shvatio je nakon kratkog pregleda, nije pecao. Umjesto štapa držao je nešto kao mrežu, koju koriste poneki ribiči, ali koja je bila više kao obična igračka kojom se igraju djeca i njome nezainteresirano love leptire ili račiće. Umakao je svako malo mrežu u vodu, ozbiljno promatrajući plijen od trave i blata, a zatim ju praznio. "Ne, ništa nisam ulovio", zapazio je mirno, kao da odgovara na nepostavljeno pitanje. "Kada ulovim ionako moram baciti natrag, osobito velike ribe. Ali neke me od malih zvijeri zainteresiraju kada ih ulovim." "Znanstveni interes, pretpostavljam?", primijetio je March. "Prije amaterske vrste, bojim se", odgovorio je čudni ribič. "Malo me interesira ono što zovu 'fenomen fosforescentnosti'. Ali bilo bi neobično u društvu vikati da riba smrdi." "Pretpostavljam da bi", rekao je March sa smiješkom. "Bilo bi još neobičnije kada bih u sobu za crtanje unio veliki svijetleći bakalar", nastavio je stranac ravnodušno. "Bilo bi neobično kada bismo ih nosili kao svjetiljke, ili papaline kao svijeće. Neke od morskih zvijeri bile bi zgodne za sjenila; plavi morski puž koji svjetluca kao zvijezda; neke od crvenih morskih zvjezdača stvarno svijetle kao crvene zvijezde. Ali, naravno, ja ih ne tražim ovdje."

March gaje želio pitati što traži, ali nije se osjećao ravnopravno u tehničkom razgovoru, dubokom poput podmorskih riba, pa se vratio običnim temama. "Jako ljupka rupa", rekao je. "Ova dolina i rječica. Kao ona mjesta o kojima je pričao Stevenson, mjesta gdje bi se nešto moglo dogoditi." "Znam", odgovorio je drugi. "Mislim daje to zbog samog mjesta, da tako kažem, da se čini da će se dogoditi ono što još nije. Možda to stari Picasso i neki od kubista žele izraziti kutovima i nazubljenim linijama. Pogledajte ovaj zid koji se proteže poput niskih litica što pod pravim kutovima dodiruju travnjak na padini. To je kao nijemi sraz. Kao poslije povlačenja ogromnog vala od obale." March je pogledao nisku stijenu ispod zelene padine i kimnuo. Zanimao ga je čovjek koji se s tehničkih pojedinosti znanosti tako lako prebacivao na umjetnost; zapitao gaje da li se divi novim kutnim umjetnicima. "Meni se čini da kubisti nisu dovoljno kubisti", odgovorio je stranac. "Mislim da nisu dovoljno podebljani. Stvari čine matematičkima i tako ih stanjuju. Uzmite žive linije iz krajolika, pojednostavnite ih na pravi kut i spljoštili ste ih u dijagram na papiru. Dijagrami imaju svoju ljepotu; ali to je druga vrsta ljepote. Oni stoje za stvari koje se ne mijenjaju; za mirnu vječnu matematičku vrstu istine; ono što neki zovu 'bijeli sjaj'." Zaustavio se, i prije nego je nešto izgovorio, dogodilo se nešto tako brzo i dovršeno da se teško moglo shvatiti. Iza kamene izbočine doprla je buka glasna kao od brzog vlaka; pojavio se veliki automobil. Došao je na vrh klisure, crn naspram sunca, kao borbena kola koja srljaju u uništenje u nekom ludom epu. March je automatski pružio ruku, praveći uzaludnu gestu, kao da u salonu hvata šalicu za čaj koja pada. Zbog loma svjetlosti činilo se da odlazi s vrha stijene kao leteći brod; onda se učinilo da se nebo okrenulo kao kotač i olupina je već ležala u visokoj travi, a iz nje se sivi dim polako dizao u nijemo nebo. Malo niže, ležao je čovjek

sijede kose, koji se otkotrljao niz strmu zelenu padinu, udovi su mu ležali kojekako, a lice mu je bilo okrenuto od njih. Ekscentrični ribič je bacio svoju mrežu i brzo krenuo prema mjestu dogañaja, a njegov ga je novi znanac pratio. Dok su se približavali, činilo se užasno ironičnim daje mrtva mašina još uvijek treštala i bučila kao tvornički pogon, dok je čovjek nepomično ležao. Bio je neupitno mrtav. Krv je curila po travi iz beznadno kobne frakture na stražnjem dijelu lubanje; ali lice, okrenuto prema suncu, bilo je neozlijeñeno i neobično očaravajuće. Bio je to jedan od onih slučajeva kada vam se nepoznato lice učini nepogrešivo poznato. Čini nam se da ga poznajemo, ali nije tako. Liceje bilo široko, četvrtasto s velikom vilicom, kao kod vrlo inteligentnog majmuna; široka usta bila su tako čvrsto zatvorena da ih je dijelila samo tanka linija; nos je bio kratak s nosnicama koje su izgledale kao da vape za zrakom. Najčudnije na licu bilo je to što je jedna obrva stajala pod puno većim kutom od druge. March je mislio da nikada nije vidio tako prirodno živo lice kao ovo mrtvo. Njegova ružna energija činila se čudnijom s aureolom sijede kose. Neki su papiri napola virili iz džepa, a meñu njima je March našao kutijicu za posjetnice. Glasno je pročitao ime na kartici. "Sir Humphrev Turnbull. Siguran sam da sam to ime negdje čuo." Njegov kompanjon je samo lagano uzdahnuo, na trenutak utihnuo razmišljajući, a onda je kratko rekao: "Jadnik je gotov", i dodao neke znanstvene termine u kojima njegov slušatelj nije mogao ništa razabrati. "Kako stvari stoje", nastavila je ista neobična i dobro obaviještena osoba, "bit će zakonski bolje da ostavimo tijelo ovako kako jest, dok policija ne doñe. Zapravo, mislim daje bolje da ne kažemo nikome osim policiji. Nemojte se čuditi ako to sakrijem od nekih naših susjeda ovdje." Onda je, kao da je potaknut potrebom da zaokruži nenadano povjerenje, odjednom dodao: "Došao sam u

Torwood Park vidjeti svog bratića; zovem se Horne Fisher. Možda se tek zbog igre riječi motam ovuda, zar ne?"*( Fisher - ribič, ribar; op.prev.) "Sir Howard Horne je vaš bratić?", pitao je March. "Ja idem u Torwood Park kako bih ga sreo; radi se o njegovu radu, naravno, i sjajnoj čvrstini kojom stoji iza svojih principa. Mislim da će taj proračun biti najbolji u engleskoj povijesti. Ako ne uspije, bit će to na-jjunačkiji neuspjeh u engleskoj povijesti. Jeste li obožavatelj vašeg velikog roñaka, gospodine Fisher?" "Jesam", rekao je gospodin Fisher. "On je najbolji strijelac kojeg znam." Onda je, kao da se iskreno kaje zbog svoje ravnodušnosti, uz neku vrstu zanosa dodao: "Ne, ali stvarno, IZVRSTAN je strijelac." Kao da su ga pokrenule vlastite riječi, skočio je na kamenu izbočinu iznad njega i popeo se iznenadnom spretnošću, zapanjujuće različitom njegovu uobičajenom držanju. Stajao je gore par sekundi, sa svojim orlovskim profilom pod panamskim šeširom i promatrao obzor, prije nego se njegov kompanjon nije pribrao i popeo za njim. Plato iznad bio je komad širokog travnatog pašnjaka na kojem su se tragovi automobila jasno vidjeli; ali rub je bio isprekidan kao s kamenim zubima; blizu ruba ležale su rastrgane gromade svih oblika i veličina; bilo bi nevjerojatno daje netko namjerno vozio u takvu smrtonosnu zamku, osobito po danjem svjetlu. "Ne razumijem ništa od ovoga", rekao je March. "Je li bio slijep? Ili mrtav pijan?" "Niti jedno od toga, koliko vidim po njemu", odgovorio je drugi. "Onda je samoubojstvo." "Nije baš ugodan način samoubojstva", zapazio je čovjek po imenu Fisher. "Osim toga, mislim da jadni stari Puggy ne bi izvršio samoubojstvo." "Jadni, stari, tko?", zapitao je začuñeni novinar. "Poznavali ste ovog nesretnika?"

"Nitko ga nije dobro poznavao", odgovorio je Fisher pomalo neodreñeno. "Ali neki su ga ZNALI, naravno. Bio je u svoje doba teror, u Parlamentu i sudovima; osobito sa strancima koji su bili deportirani kao nepoželjni, a onda je zatražio da se jednog objesi zbog ubojstva. Bio je toliko razočaran time da se povukao s položaja. Otada se većinom sam vozio uokolo, no dolazio je u Torwood vikendom; ne vidim zašto bi namjerno slomio vrat na samom cilju. Vjerujem da je Hoggs - hoću reći moj bratić Howard - trebao doći kako bi se sreo s njim." "Torwood Park ne pripada vašem bratiću?", zapitao je March. "Ne, pripadao je Winthropima, znate", odgovorio je drugi. "Sada ga ima drugi čovjek; čovjek iz Montreala po imenu Jenkins. Hoggs ovdje dolazi zbog gañanja. Rekao sam vam daje izvrstan strijelac." To neprestano veličanje socijalnog državnika zvučalo je Haroldu Marchu jednako kao da je netko opisao Napoleona kao odličnog igrača napa. Ali, druga mu je napola nastala misao nadolazila u toj poplavi neobičnih stvari i iznio ju je na površinu prije nego mu nestane. "Jenkins", ponovio je. "Svakako ne mislite na Jeffersona Jen-kinsa, društvenog reformatora? Mislim na čovjeka koji se bori za nov način ureñenja imanja. Bilo bi interesantno sresti ga kao i bilo kojeg drugog ministra na svijetu, ako smijem reći." "Da, Hoggs mu je rekao da treba učiniti nešto sa štalama", rekao je Fisher. "On je dodao da se sorte krava prečesto poboljšavaju na što su se svi grohotom nasmijali. Morate s nečim držati položaj, a taj jadnik nema ništa. Aha, ovdje je još netko." Krenuli su po tragovima, ostavljajući iza sebe u šupljini automobil koji je još uvijek radio i bučio kao veliki insekt koji je upravo ubio čovjeka. Tragovi su ih odveli do ruba ceste, a jedan je krak vodio ravno do udaljenih vrata parka. Bilo je jasno daje automobile došao po dugačkoj ravnoj cesti i onda je, umjesto da skrene ulijevo, produžio

preko ruba u propast. Ali, nije to otkriće privuklo Fisherovo oko, već nešto sasvim drugo. Na uglu bijele ceste stajao je, poput putokaza, taman i usamljen lik. Bio je to veliki čovjek u gruboj streljačkoj odjeći, gologlav, ali s nešto raščupane kovrčave kose koja mu je davala divlji izgled. Kada su prišli bliže, prvi je utisak izblijedio; na svjetlu je lik poprimio normalne boje, kao običan gospodin kojemu se dogodilo da je izašao bez šešira i nije pomno počešljao svoju kosu. Ali masivan stas je ostao, a nešto u dubokim upalim očima izdvojilo je njegov dobrano životinjski izgled od okoline. March nije imao vremena pobliže proučavati čovjeka jer je, na njegovo iznenañenje, njegov vodič prozborio: "Bok, Jack!", i prošao pokraj njega kao da je prometni znak, bez namjere da mu ispriča bilo što o katastrofi kod stijena. Bila je to relativno mala stvar, ali prva u nizu neobičnih dogañaja kroz koje ga je vodio njegov novi ekscentrični prijatelj. Čovjek kojega su prošli sumnjičavo je gledao za njima, ali Fisher je vedro nastavio svojim putem po ravnoj cesti, koja je vodila pokraj ulaza na veliko imanje. "To je John Burke, putnik", počeo je ljubazno objašnjavati. "Mislim da ste čuli za njega; veliki igrač. Žao mije što nismo mogli stati da vas upoznam, ali usuñujem se reći da ćete ga sresti kasnije." "Znam njegovu knjigu, naravno", sa zanimanjem je rekao March. "To su stvarno lijepi opisi; svjesni su blizine slona tek kada njegova ogromna glava zasjeni mjesec." "Da, mladi Halkett piše jako zgodno. Što? Zar niste znali da je Halkett napisao Burkeovu knjigu za njega? Burke ne zna baratati ničim osim s puškom; a time ne možete pisati. Na svoj je način dosta originalan, znate, hrabar kao lav, a možda i hrabriji, kako se priča." "Izgleda da znate sve o njemu", primijetio je March uz zbunjujući smiješak, "a možda i o mnogo drugih ljudi." Fisherovo golo čelo se naboralo, a radoznali izraz virio mu je iz očiju.

"Previše toga znam", rekao je. "To je problem sa mnom. To je problem sa svima nama i sa cijelom predstavom; znamo previše. Previše jedan o drugome; previše o nama samima. Zato sam trenutno stvarno zainteresiran za jednu stvar koju ne znam." "A to je?", pitao je drugi. "Zašto je jadnik mrtav." Hodali su po ravnoj cesti gotovo dva kilometra i ovako povremeno pričali; March je imao jedinstveni osjećaj daje cijeli svijet okrenut naopako. Gospodin Home Fisher nije osobito grdio svoje prijatelje i roñake iz visokog društva; o nekima je govorio s naklonošću. Ali, izgleda da su to bili neki drugi muškarci i žene, koji su imali živce kao ljudi o kojima se i prečesto govori u novinama. Ipak mu se nelagoda zbog odbojnosti nije učinila više prevratničkom od hladne prisnosti. Bilo je to kao danje svjetlo na drugoj strani scenografije. Došli su do velikih vrata parka i, na Marchovo iznenañenje, prošli kroz njih i nastavili duž beskrajne bijele ravne ceste. Iako je bilo prerano za njegov sastanak sa Sir Howardom, nije baš bio zainteresiran da vidi kraj eksperimenta njegova novog prijatelja, bez obzira kakav bi mogao biti. Močvare su bile daleko iza njih, a pola bijele ceste bilo je sivo u sjeni torvuodske borove šume koja se, poput sivih rešetki, suprotstavljala suncu i usred podneva proizvodila vlastitu ponoć. Uskoro su se počeli pojavljivati otvori poput sjajnih prozora i drveće se rijedilo uzduž puta pokazujući divlje razbacano grmlje na koje se, kako Fisher reče, iz zabave pucalo cijeli dan. Otprilike dvjesto metara dalje došli su do prvog zavoja na cesti. Na uglu je bila neka straćara s prljavim natpisom "Grožñe". Natpis je bio nečitljiv i visio je crn naspram neba i sivih livada i izgledao je privlačno poput vješala. March je zapazio da izgleda kao gostionica u kojoj se toči ocat, a ne vino.

"Dobro rečeno", rekao je Fisher, "i bilo bi tako da smo dovoljno glupi da tu popijemo vino. Ali, pivo je dobro, a takoñer i konjak." March gaje pratio u salon gostionice čudeći se, a njegov osjećaj neslaganja nije nestao pogledom na gostioničara, koji se prilično razlikovao od srdačnih romantičnih gostioničara, jer bio je koščat, tih iza crnih brkova s crnim nemirnim očima. Iako šutljiv, istražitelj je na koncu ipak uspio izvući neke informacije iz njega tako što je naručivao pivo te mu uporno i pomno pripovijedao o automobilima. Gostioničara je gledao na jedinstveni način nekog autoriteta za automobile; jako dobro je poznavao tajne mehanike, magnetizma i kako se može loše upravljati automobilima, držeći čovjeka cijelo vrijeme sa sjajem u očima poput antičkog pomorca. Iz tog čudnog razgovora proizašlo je čudno priznanje da je jedan takav automobil, kakav je bio opisan, stao ispred gostionice prije sat vremena i da se pojavio jedan stariji čovjek i tražio pomoć mehaničara. Na pitanje da li je čovjek tražio kakvu drugu pomoć, gostioničar je kratko rekao daje stari gospodin napunio pljosku i uzeo paket sendviča. Tim riječima je, pomalo negostoljubivi domaćin, otišao iz gostionice i čulo se kako zatvara vrata tamnog prostora. Fisher je kružio pogledom po prašnjavom i zapuštenom salonu gostionice i sanjivo se zaustavio na staklenom ormariću u kojem je bila punjena ptica, a iznad nje puška na kukama, činilo se jedini ukras ovdje. "Puggy se volio šaliti", primijetio je, "u svom mračnom stilu. Ali, i za njega je premračno kupiti paket sendviča prije nego će počiniti samoubojstvo." "Kad smo već kod toga", odgovorio je March, "nije normalno niti da čovjek kupi paket sendviča kada je ispred kuće u koju namjerava navratiti." "Ne... ne", ponovio je Fisher mehanički; onda je odjednom pogledao svog sugovornika puno življim izrazom. "Bravo! To je prava ideja. Zaista ste u pravu. A to navodi na jednu drugu neobičnu ideju, zar ne?"

Uslijedila je tišina, a zatim je, kada su se otvorila vrata gostionice i pošto je jedan čovjek brzo došao do šanka, Marcha obuzela nervoza. Čovjek je lupio novčićem po šanku i zatražio konjak, prije nego je zapazio druga dva gosta, koja su sjedila za praznim drvenim stolom ispod prozora. Okrenuo se prilično divljeg pogleda i Marcha je obuzeo još jedan neočekivani osjećaj kada je njegov vodič pozdravio čovjeka po imenu Hoggs i predstavio ga kao Sir Howarda Hornea. Izgledao je puno starije nego na dječačkim portretima u ilustriranim časopisima; kao u svih političara, njegova ravna svijetla kosa bila je prošarana sjedinama, a njegovo je lice bilo gotovo smiješno okruglo, s rimskim nosom koji je u kombinaciji s brzim svijetlim očima pomalo podsjećao na papagajski. Imao je kapu zabačenu na stražnji dio glave i ispod ruke pušku. Harold March je zamišljao puno stvari o svom susretu s velikim političkim reformatorom, ali nije ga zamišljao s puškom ispod ruke i kako pije konjak u gostionici. "I vi ste stali kod Jinka", reče Fisher. "Izgleda da su svi kod Jinka." "Da", odgovorio je ministar financija. "Vraški dobro mjesto za pucanje. Ali, na koncu, ovo kao da i nije Jinkovo. Nikada nisam poznavao momka s tako dobrim mjestom za pucanje, a koji bi tako loše gañao. Podsjećam vas, dobar je on, ne mogu reći ništa protiv njega. Ali nikada nije naučio držati pušku, jer je spravljao svinjetinu ili što je već radio. Kažu da je skinuo značku sa sluginog šešira; samo je njemu slično da ima značke na šeširu, naravno. Pogodio je ukrasnog pijetla na svojem smiješno okićenom ljetnikovcu. To je jedini pijetao kojega će ikada ubiti, usuñujem se reći. Idete sada tamo?" Fisher je neodreñeno rekao da će doći uskoro, čim nešto srede, i ministar financija je napustio gostionicu. March je zapazio daje bio malo uzbuñen i nestrpljiv kada je naručio konjak; ali, svojom se pričom vratio u zadovoljavajuće stanje, iako njegov razgovor nije bio baš

ono stoje njegov literarni posjetitelj očekivao. Fisher je nakon par minuta polako krenuo iz taverne i stao nasred ceste, gledajući u smjeru iz kojeg su došli. Onda se vratio dvjesto metara u tom smjeru i ponovno stao. "Mislim daje ovo to mjesto", rekao je. "Koje mjesto?", pitao je njegov kompanjon. "Mjesto gdje je jadnik ubijen", reče Fisher tužno. "Kako to mislite?", zapitao je March. "Razbio se na stijenama dva kilometra odavde." "Ne, nije", odgovorio je Fisher. "Nije uopće pao na stijene. Zar niste primijetili daje samo pao na travnatu padinu ispod? I primijetio sam daje već imao metak u sebi." Nakon stanke je dodao: "Bio je živ u gostionici, ali bio je mrtav mnogo prije nego je došao do stijena. Ustrijeljen je dok je vozio automobil po ovom ravnom dijelu ceste i mislim da je to ovdje negdje. Poslije toga automobil je, naravno, nastavio sam, jer ga nije imao tko zaustaviti ili skrenuti. Na svoj način ovo je vrlo lukava varka, jer tijelo će biti nañeno daleko odavde i većina bi ljudi rekla, kao i vi, da je to prometna nesreća. Ubojica mora daje okrutno pametan." "Ali, zar se pucanj ne bi čuo u gostionici ili negdje drugdje?", pitao je March. "Čuo bi se. Ali ostao bi nezapažen. I tu je bio pametan", nastavio je istražitelj. "Pucalo se po cijelom mjestu cijeli dan i vjerojatno gaje ispalio tako da se stopio s ostalim pucnjima. Prvorazredan kriminalac. I još je nešto, osim toga..." "Što to?", pitao je njegov kompanjon uz čudan predosjećaj koji nije mogao objasniti. "Bio je odličan strijelac", rekao je Fisher. Naglo je okrenuo leña i otišao niz uski trag u travi, koji je bio malo veći od traga što ga naprave kola, a nalazio se preko puta gostionice i označavao je kraj velikog imanja i početak otvorene livade. March je krenuo za njim lijenom ustrajnošću i našao ga kako bulji kroz rupu u velikoj šikari i trnju u ravnu površinu obojene ograde. Iza ograde

uzdizali su se nizovi jablana, koji su ispunjavali nebo iznad njih tamnozelenom sjenom i lagano se njihali na vjetru koji je prelazio u povjetarac. Poslijepodne se već polako pretvaralo u večer, a divovske sjene jablana izdužile su se preko trećine krajolika. "Jeste li vi prvoklasni kriminalac?", zapitao je Fisher prijateljskim glasom. "Bojim se da ja nisam. Ali, mislim da bih mogao biti četverorazredni provalnik." Prije nego mu je njegov kompanjon stigao odgovoriti, skočio je preko ograde. March ga je slijedio bez imalo muke, ali očigledno uznemiren. Jablani su rasli blizu ograde, tako da su imali problema da se provuku, a iza njih vidjeli su samo visoku živicu od lovora, zelenu i svjetlucavu od sunca. Nešto je od tih ograničenja živih zidova davalo osjećaj kao da ulaze u uništenu kuću, a ne na otvoreno polje. Bilo je to kao da ulaze kroz potrgana vrata ili prozor i krče put koji blokira namještaj. Kada su zaobišli zelenu živicu izašli su na neku vrstu travnate terase, koja je padala za jednu zelenu stepenicu i prelazila u pravokutnu livadu, poput zelenog biljarskog stola. Iza toga bila je jedina zgrada na vidiku, niski staklenik koji se činio daleko s bilo koje strane, nešto kao staklena kuća u carstvu čudesa. Fisher je jako dobro poznavao taj samotan izgled kuća na selu. Shvatio je da je to više satira aristokracije, nego da je bila zagušena korovom i okružena ruševinama. Nije bila zapuštena, ali bila je napuštena; kako bilo, nije se koristila. Konstantno se pomeće i ureñuje za gospodara koji nikada ne dolazi. Gledajući preko livade vidio je jedan predmet koji očito nije očekivao. Bio je to nekakav tronožac na kojem je bio veliki disk, kao okrugli stol okrenut na stranu i, sve dok nisu sišli na livadu i približili mu se dovoljno da ga vide, March nije shvatio da je to meta. Bila je pohabana i zamrljana; vedre boje koncentričnih krugova su izblijedjele; vjerojatno je postavljena u onim dalekim viktorijansk-im danima kada su bili popularni luk i strijela. March je imao maglovitu viziju dama u tamnim

krinolinama i gospode sa stranim šeširima i brk&vima, koji ponovno, poput duhova, posjećuju izgubljeni vrt. Fisher, koji je pobliže promatrao metu, odjednom gaje iznenadio uzviknuvši: "Eto ga!", rekao je. "Netko je ovu stvar posolio pucnjima i to nedavno. Izgleda da ovdje stari Jink pokušava poboljšati svoje loše gañanje." "Da, izgleda da mu treba još vježbe", odgovorio je March smijući se. "Niti jedan od ovih pogodaka nije ni blizu sredine; svi su nekako divlje razbacani okolo." "Baš divlje", ponovio je Fisher još uvijek motreći metu. Izgledalo je da se slaže, ali March je primijetio kako mu se oko sjaji ispod pospanog kapka i kako se uspravio uz čudan napor. "Ispričajte me na trenutak", rekao je kopajući po džepovima. "Mislim da imam neke od svojih kemikalija; poslije toga idemo do kuće." Ponovno se zgrbio nad metom i prstom stavio nešto na svaku od rupa. Koliko je March mogao vidjeti, bio je to nekakav sivkasti premaz. Zatim su se, po sve većem sumraku, zaputili dugačkim zelenim avenijama do kuće. Ovdje ekscentrični istražitelj nije htio ući na prednja vrata. Obilazio je kuću sve dok nije našao otvoren prozor i, ušavši kroz njega, pokazao svom prijatelju nešto stoje izgledalo kao oružarnica. Redovi uobičajenih instrumenata za skidanje ptica stajali su naslonjeni na zidove; ali na stolu preko puta prozora ležalo je oružje za ozbiljniju i strasniju namjenu. "Aha, evo Burkeovih pušaka za velike igre", reče Fisher. "Nisam znao da ih tu drži." Podigao je jednu od njih, pregledao je i smrknu-vši se, stavio je ponovno dolje. Gotovo istovremeno u sobu je žurno ušao čudan mladić. Bio je taman i jak s kvrgavim čelom i vilicom buldoga i govorio je ispričavajući se: "Ostavio sam ovdje puške majora Burkea", rekao je. "Želi da mu ih spakiram. Večeras odlazi."

Odnio je dvije puške ne pogledavši strance; kroz otvoreni prozor mogli su vidjeti njegovu kratku tamnu figuru kako odlazi kroz svjetlucavi vrt. Fisher je ponovno izašao kroz prozor i gledao za njim. "To je Halkett o kojem sam vam pričao", rekao je. "Znao sam daje neka vrsta tajnika i da se bavi Burkeovim papirima, ali nisam znao da se bavi njegovim oružjem. On je vrsta tihog osjetljivog malog vraga koji može biti dobar u bilo čemu; vrsta čovjeka kojega poznajete godinama, a onda ustanovite da je prvak u šahu." Počeo je hodati u smjeru nestajućeg tajnika i uskoro su ugledali preostale goste kućne zabave, koji su na livadi razgovarali i smijali se. Mogli su vidjeti visoku figuru i nehajnu grivu lovca na lavove kako dominira u maloj skupini. "Usput", primijetio je Fisher, "kada smo pričali o Burkeu i Halkettu, rekao sam kako čovjek ne može baš dobro pisati puškom. Sada i nisam tako siguran. Jeste li ikada čuli za umjetnika koji je tako vješt da može crtati puškom? Ovdje se krije izvrstan momak." Sir Howard je sa silnom ljubaznošću pozdravio Fishera i njegova prijatelja novinara. Kasnije gaje predstavio majoru Burkeu, gospodinu Halkettu i (uzgred) domaćinu, gospodinu Jenkinsu, običnom malom čovjeku u upadljivom tvidu, prema kojem su se svi odnosili s puno pažnje, kao daje beba. Nezaustavljivi ministar financija još uvijek je pričao o pticama koje je skinuo, pticama koje su Burke i Halkett skinuli, te pticama koje je Jenkins, njihov domaćin, promašio. Izgledalo je to kao druželjubiva monomanija. "Vi i vaša velika igra", agresivno je ispalio prema Burkeu. "Zašto bi netko gañao velike mete? Vi biste morali biti strijelac na male mete." "Tako je", umetnuo je Horne Fisher. "Kada bi iz onoga grmlja izletio nilski konj ili kada bi na imanju bili leteći slonovi, tada..."

"Čak bi i Jink pogodio takve vrste ptica", povikao je Sir Howard oduševljeno lupajući svog domaćina po leñima, "čak bi i on pogodio stog sijena ili nilskog konja." "Slušajte me samo malo", rekao je Fisher. "Hoću da krenete sa mnom i pucate u nešto drugo. Ne u nilskog konja. U drugu vrstu čudne životinje koju sam našao na imanju. To je životinja s tri noge i jednim okom i ima na sebi sve dugine boje." "Kog vraga to pričate?", pitao je Burke. "Doñite i vidjet ćete", odgovorio je veselo Fisher. Takvi ljudi rijetko odbacuju nešto što nema smisla, jer uvijek traže nešto novo. Ponovno su se pošteno naoružali u oružarnici i krenuli za skutama svog vodiča. Sir Howard je jedini zastao, u nekoj vrsti ekstaze, kako bi pokazao slavni kičasti ljetnikovac na kojem je ukrasni pijetao još uvijek bio nakrivljen. Suton se brzo pretvarao u mrak dok su prolazili pokraj jablana i udaljenog zelenila prihvaćajući novu besciljnu igru gañanja stare mete. S livade je nestao i zadnji tračak svjetla, a jablani su na sutonu izgledali kao velika pera na ljubičastom odru, pokraj kojeg je procesija ljudi konačno zaokrenula i došla ispred mete. Sir Howard je ponovno opalio svog domaćina po ramenu, razigrano ga gurajući naprijed da puca prvi. Rame i ruka koje je dotaknuo izgledali su neprirodno ukočeni. Gospodin Jenkins je svoju pušku držao neobičnije nego su to njegovi satirički raspoloženi prijatelji ikada vidjeli ili očekivali. Odjednom je, učinilo se kao niotkuda, došao stravičan vrisak. Bio je tako neprirodan i tako neprilagoñen vremenu i prostoru da ga je moglo ispustiti nekakvo neljudsko biće koje je letjelo na krilima iznad njih ili je prisluškivalo u mračnoj šumi nasuprot. No, Fisher je znao da su vrisak započele i završile poblijedjele usnice Jeffersona Jenkinsa iz Montreala, ali daje netko u tom trenutku uhvatio pogledom lice Jeffersona Jenkinsa, prigovorio bi tek njegovoj običnosti. Sljedećeg trenutka bujica grlenih, ali duhovitih kletvi nadošla je iz Burkea, ali

i iz dvojice muškaraca pokraj njega, kada su vidjeli što je ispred njih. Meta je stajala u potamnjeloj travi kao mračni patuljak koji im se cerio, a cerila se doslovno. Imala je dva oka poput zvijezda, a slične pepeljaste točke svjetla isticale su dvije podignute i otvorene nosnice i dva kraja širokih i zatvorenih usta. Nekoliko bijelih točaka iznad svakog oka naznačivalo je guste obrve; jedna je od njih stršila uvis gotovo vertikalno. Bila je to briljantna karikatura, napravljena jasnim linijama, a March je znao koga. Svijetlila je u tamnoj travi, umrljana morskim plamenom, kao daje morska neman dopuzala u vrt sumraka; ali imala je glavu mrtvog čovjeka. "To je samo svjetleća boja", rekao je Burke. "Stari Fisher se zafrkava s fosforescentnom bojom." "Izgleda daje to bilo namijenjeno starom Puggyju", primijetio je Sir Howard. "Prikazuje ga prilično točno." Na to su se nasmijali svi osim Jenkinsa. Kada su završili, napravio je zvuk kao životinja koja se prvi put pokušava nasmijati, a Horne Fisher mu se približio i rekao: "Gospodine Jenkins, moram s vama nasamo razgovarati." Pokraj malog riječnog korita u livadi, na padini ispod stijena, March je slučajno sreo svog novog prijatelja Fishera, a tek malo poslije, ružan i gotovo groteskan prizor, razjurio je društvo iz vrta. "Bio je to moj nestašan trik", otkrio je Fisher sumorno, "staviti fosfor na metu; jedina šansa da ga prisilim da poskoči bila je da ga naglo prestrašim. Kada je na meti, na kojoj je vježbao, vidio lice na koje je pucao i to osvijetljeno paklenim sjajem, poskočio je. Dovoljno za moju intelektualnu zadovoljštinu." "Bojim se da još uvijek ne razumijem", rekao je March, "što je točno napravio i zašto." "Trebali biste", odgovorio je Fisher uz svoj kiseli smiješak. "Vi ste mi prvi dali prijedlog. Da, vi; i to jako pametan. Rekli ste mi da čovjek ne bi uzeo sendviče ako

ide večerati u veliku seosku kuću. To je istina, a zaključak je da, iako je išao tamo, nije namjeravao večerati. Ili, možda nije mogao tamo večerati. Čini mi se daje vjerojatno očekivao da će posjeta biti neugodna ili neizvjesna i da neće biti gostoljubivi prema njemu. Onda sam se sjetio daje Turnbull u prošlosti bio strah i trepet za neke mračne tipove i daje došao da bijednog od njih prepoznao i otkrio. Na početku sve ukazuje na domaćina - to jest, Jenkinsa. Moralno sam siguran da je Jenkins bio nepoželjan stranac kojega je Turnbull želio optužiti za jednu drugu pucačku aferu, jer vidite, gospodin strijelac je već imao jedan pogodak." "Ali, rekli ste da bi trebao biti jako dobar strijelac", bunio se March. "Jenkins je jako dobar strijelac", reče Fisher. "Dobar strijelac koji se zna praviti daje loš strijelac. Želite li da vam kažem što me je još, osim vašeg opažanja, uputilo na Jenkinsa? Primjedbe mog roñaka o njegovu lošem pucanju. Skinuo je značku sa šešira i pogodio ukrasnog pijetla na ljetnikovcu. Čovjek mora jako dobro pucati da bi prikazao tako loše pogotke. Mora biti precizan da bi pogodio ukras, a ne glavu, ili čak šešir. Ako su pucnji bili stvarno nasumični, šanse su tisuću naprema jedan da bi pogodili tako istaknute i slikovite objekte. Izabrani su zato što su istaknuti i slikoviti. Tako priča bolje kruži. Ostavio je oštećenog pijetla na kući kako bi priča stalno kružila. A onda se uljuljkao u čekanje, sa svojim zlim okom i zlom puškom, sigurno skriven iza legende o svojoj nesposobnosti. Ali, ima još. Postoji ljetnikovac. Mislim, cijela ta stvar. Postoji sve o čemu je Jenkins pričao, kičaste svjetlucave boje i sve te vulgarnosti koje bi ga trebale prikazati kao skorojevića. Ali, činjenica je, skorojevići to ne rade. Bog zna da ih je previše u društvu i dobro ih poznajem. To bi bila zadnja stvar koju bi napravili. Obično znaju što moraju napraviti pa tako i rade; prepuštaju tijelo i dušu u ruke dekoratera i umjetnika koji za njih sve

naprave. Jedva da postoji još jedan milijunaš koji ima moralne hrabrosti pozlatiti inicijale na stolici kao stoje ona u oružarnici. Pa uzmimo ime i inicijale. Imena kao Tompkins i Jenkins i Jink smiješna su i nisu priprosta. Mislim, jesu priprosta, ali nisu obična. Ako vam se tako više sviña, uobičajena su, a nisu obična. To su samo imena izabrana da izgledaju obično, ali zapravo su neobična. Znate li puno ljudi koji se zovu Tompkins. Puno je rjeñe nego Talbot. Poprilično je slično sa smiješnom odjećom skorojevića. Jenkins se oblači kao lutka. Ali, to je zato stoje namješten lik. On je izmišljen lik. On je fabulozna životinja. On ne postoji. Jeste li ikada razmišljali kako je biti čovjek koji ne postoji? Čovjek s izmišljenim karakterom kojega se mora pridržavati i ne smije mu pridavati nikakve talente. Kako je biti nova vrsta licemjera koji skriva talente u novoj vrsti omotača? Taj čovjek je izabrao svoje licemjerje jako pametno; to je stvarno nešto novo. Prefrigani lopov odjeven kao gospodin i ugledan poslovni čovjek, filantrop i svetac; ali oštrom provjerom ovaj mali smiješni nitkov pokazat će novu obrazinu. Jer obrazina mora biti veoma dosadna čovjeku koji stvarno mnogo toga može. On je vješti mali kozmopolitski deran koji svašta može, ne samo pucati, nego crtati i slikati i vjerojatno svirati violinu. Takvom se čovjeku skrivanje talenata može činiti korisnim; no nije ih mogao sakriti tamo gdje su nepotrebni. Ako zna crtati bez razmišljanja će crtati na bugačici. Mislim daje ta bitanga često slikala lice starog Puggyja na bugačici. Vjerojatno je počeo na bugačici, a kasnije je nastavio točkicama, odnosno mecima. Bilo je to isto; našao je staru metu u napuštenom dvorištu i nije mogao odoljeti maloj tajnoj pucnjavi, kao tajnom pijančevanju. Pomislili biste da su pucnji nasumični i raspršeni, i bili su; ali to nije bilo slučajno. Ne postoje dvije slične udaljenosti, ali različiti pogoci bili su točno tamo gdje ih je htio smjestiti. Za ništa nije potrebna takva matematička preciznost kao za divlju karikaturu. I ja sam se malo bavio crtanjem i uvjeravam

vas da je teško staviti točku tamo gdje želite kada je olovka blizu papira. A pravo je čudo napraviti to s puškom preko vrta. Ali, čovjek koji je sposoban za takva čuda, uvijek će imati želju da ih ostvaruje, samo potajno." Nakon pauze March je razmišljajući primijetio: "Ali, nije ga mogao skinuti kao pticu s ovim malim puškama." "Ne, zato sam i išao u oružarnicu", odgovorio je Fisher. "Napravio je to s jednom od Burkeovih pušaka, a Burke je mislio da poznaje njezin zvuk. Zato je izjurio bez šešira i izgledao onako divlje. Vidio je samo kako brzo prolazi automobil, malo gaje pratio, ali onda je zaključio daje pogriješio." Još jednom je uslijedila tišina tijekom koje je Fisher, nepomično sjedeći na velikom kamenu, kao pri njihovu prvom susretu, promatrao sivi i srebrni potok kako prolazi ispod grmlja. Tada March naglo izusti: "Svakako sada zna istinu." "Nitko ne zna istinu osim vas i mene", odgovorio je Fisher znatno mekšim glasom. "I mislim da se vi i ja nikada nećemo svañati." "Kako to mislite?", March je zapitao drukčijim naglaskom. "Što ste učinili u vezi toga?" Horne Fisher je nastavio promatrati potok. Na kraju je rekao: "Policija je dokazala daje to bila prometna nesreća." "Ali vi znate da nije." "Rekao sam vam da znam previše", odgovorio je Fisher gledajući rijeku. "Znam to i znam još puno toga, Znam kakva je atmosfera i kako stvari funkcioniraju. Znam da se ovaj čovjek uspio prikazati nepopravljivo običnim i smiješnim. Znam da ne možemo progoniti starog vuka ili lukavu lisicu. Ako Hoggsu ili Halkettu kažem daje stari Jink ubojica, umrijet će od smijeha pred mojim očima. Ne želim reći da bi njihov smijeh bio potpuno nevin, ali, na neki način, bio bi iskren. Oni žele starog Jinka i ne bi mogli bez njega. Ne želim reći da sam ja potpuno nevin. Volim Hoggsa; ne želim da nastrada, a nastradao bi kada

Jink ne bi mogao otkupiti njegovu čast. Na zadnjim izborima bili su paklenski blizu granice. Ali jedina je prava primjedba daje to, u stvari, nemoguće. Nitko to ne bi povjerovao: to nije u slici. Svinuti pijetao uvijek bi to pretvorio u šalu." "Zar ne mislite daje to grozno?", tiho je pitao March. "Mislim puno toga", odgovorio je drugi. "Ako se ljudima ikada dogodi da dinamitom pošalju k vragu sve veze u društvu, ne znam hoće li ljudska rasa biti još gora. Ali, nemojte biti preoštri prema meni, jer ipak znam nešto o tome kakvo je društvo. Zato provodim slobodno vrijeme sa stvarima kao što su smrdljive ribe." Uslijedila je pauza dok se nije smjestio uz potok; zatimje dodao: "Već sam vam rekao da velike ribe bacam natrag."

NEUHVATLJIVI PRINC Ova priča počinje meñu zamršenim pričama oko imena koje je istovremeno suvremeno i legendarno. Ime je to Michaela O'Neilla, popularno zvanog Princ Michael, dijelom zato stoje tvrdio da potječe od drevne fenijske princeze, a dijelom zato što je vjerovao da ima plan kako da postane princ predsjednik Irske, kao što je to zadnji Napoleon postao u Francuskoj. Bio je, bez sumnje, gospodin čestitog pedigrea i s mnogo nadarenosti, ali dvije su se njegove osobine isticale više od ostalih. Imao je osobinu da se pojavi kada ga nitko nije trebao i talent za nestajanje kada bi ga trebali, osobito kada ga je tražila policija. Može se reći da su njegovi nestanci bili mnogo opasniji od njegovih pojavljivanja. U ovom potonjem rijetko je kada išao dalje od senzacije - lijepljenja buntovnih plakata, trganja službenih plakata, držanja vatrenih govora ili mahanja zabranjenim zastavama. A kada se radi o onom prije, borio bi se za svoju slobodu zapanjujućom energijom, nakon čega su ljudi ponekad bili sretni što su

se izvukli s razbijenom glavama, a ne sa slomljenim vratovima. Njegovi poznati vješti bjegovi bili su više rezultat spretnosti nego nasilja. Jednog vedrog ljetnog jutra došao je seoskom cestom, sav prašnjav, i stao pred seoskom kućom. Farmerovoj je kćeri elegantnom ravnodušnošću rekao da ga progoni lokalna policija. Djevojka, zvala se Bridget Royce, a bila je sjetan, čak sumoran tip ljepotice, pogledala ga je mrko, kao u sumnji i rekla: "Hoćeš li da te sakrijem?" On se na to samo nasmijao, lagano skočio preko kamenog zida i dugačkim koracima krenuo prema farmi, dobacujući joj preko ramena: "Hvala, toliko sam vješt da se mogu sam sakriti." Način na koji je postupio pokazao je njegovo tragično nepoznavanje ženske prirode; na njegov sunčani put pala je sjena prokletstva. Dok je nestajao u seljačkoj kući, djevojka je ostala gledajući par trenutaka niz cestu, po kojoj su se približavala dva znojna policajaca, krčeći put prema vratima na kojima je stajala. Iako još ljuta, šutjela je, a petnaest minuta kasnije policajci su već pretražili kuću, vrtnu kuhinju i kukuruzište iza kuće. U napadu mrzovolje bila je spremna izdati bjegunca, ali jednako kao i policajci, nije imala pojma kamo je uopće mogao nestati. Vrtna kuhinja bila je okružena veoma niskim zidom, a kukuruzište je ležalo ukoso iza njega, kao četvrtasta zakrpa na velikom zelenom brežuljku na kojem bi, iz daljine, izgledalo kao piknja. Sve je bilo na svom mjestu; jabuka je bila premalena i preslaba da bi se na nju netko mogao popeti i sakriti; jedina suša bilaje otvorena i očito prazna; nije bilo nikakvih zvukova, osim ljetnog zujanja muha i povremenog klepetanja krila ptica, prilično neobičnog zbog strašila koje ih je iznenadilo u polju; jako slabu sjenu činilo je nekoliko plavih linija što su padale s tankog drveta; svaki je detalj bio istaknut pod blistavim danjim svjetlom, kao pod mikroskopom. Djevojka je kasnije opisala scenu uz sav strastveni realizam njene nacije i bez obzira jesu li policajci imali oko za pitoreskno,

imali su oko za činjenice slučaja, pa su bili prisiljeni odustati od potjere i povući se sa scene. Bridget Royce je ostala kao u transu, gledajući suncem osvijetljen vrt u kojem je čovjek upravo nestao poput vilenjaka. Još uvijek je bila u zloslutnom raspoloženju, a čudo je pobudilo u njezinu umu neprijateljstvo i strah, kao daje vilenjak neizbježno bio zao vilenjak. Sunce iznad osvijetljenog vrta deprimiralo ju je više od tame, ali je i dalje gledala u vrt. Onda je i sam svijet napola poludio; vrisnula je. Strašilo se pomaknulo na suncu. Stajalo je okrenuto joj leñima, s otrcanim starim crnim šeširom i dronjcima od odjeće, te se dugačkim koracima zaputilo preko brda. Ona nije analizirala smioni trik kojim je čovjek iskoristio jedva zamjetljive efekte očitog i očekivanog; još uvijek je bila ispod oblaka osobne zamršenosti i tek je primijetila da se strašilo čak nije niti okrenulo da bi pogledalo farmu. No sudbina, tako neprijateljska u njegovoj neobičnoj borbi za slobodu, doprinijela je da će njegova sljedeća pustolovina, iako je bila uspješna u najvećem dijelu, u onom manjem biti vrlo opasna. Meñu mnogo sličnih pustolovina povezanih s njim na takav način, takoñer se priča o ovoj, par dana kasnije, s jednom drugom djevojkom, Mary Cregan, koja ga je našla skrivenog na farmi gdje je radila; i ako je priča istinita, mora daje doživjela šok zbog neugodnog iskustva, jer dok je nešto radila u dvorištu, čula je glas iz bunara i otkrila da se ekscentrik smjestio u kanti spuštenoj u napola prazan bunar. U tom je slučaju, meñutim, zamolio ženu da ga podigne iz bunara. Ljudi pričaju daje to saznala druga žena i daje njezina duša zakoračila uskom linijom izdaje. Takve priče kružile su o njemu tim krajem i bilo ih je još mnogo - kao ona kada je drsko stajao u prekrasnoj zelenoj haljini na stepenicama velikog hotela, a policijska potjera je prošla dugačak hodnik s apartmanima i na kraju kroz njegovu spavaću sobu stigla na balkon iznad rijeke. Kada su gonitelji stupili na balkon, popustio je pa su

strmoglavce pali u nemirnu vodu, dok je Michael odbacio haljinu, skočio u vodu i otplivao. Kažu da je pažljivo podrezao potporne stupove tako da ne izdrže ništa toliko teško kao što je policija. Ali, opet je imao puno sreće, uvjetno rečeno nesreće, jer se jedan od ljudi utopio, ostavljajući za sobom obiteljski posjed, stoje ostavilo malu mrlju na njegovoj popularnosti. Te se priče mogu sada ispričati s ponekim detaljima, ne zato što su čudesnije od nekih drugih njegovih pustolovina, nego zato što ih kod seljaka, zbog odanosti, nije prekrila tišina. Same su pronašle put do službenih izvještaja i upravo su tri glavna službenika zemlje čitala i raspravljala o njima kada započinje znatan dio ove priče. Noć je daleko odmakla i u kolibi, koja je služila kao privremena policijska stanica na obali, vidjela su se svjetla. Na jednoj su strani bile zadnje kuće raštrkanog sela, a na drugoj ništa osim livada koje su se protezale sve do mora, čineći liniju koja nije bila iskidana ničim osim usamljenim tornjem iz prethistorijskog doba, kakvih još ima u Irskoj, a stajao je vitak kao stup i zašiljen kao piramida. Za drvenim stolom ispred prozora, koji je gledao na krajolik, sjedila su dva čovjeka u civilnim odijelima, ali vojničkog držanja; u stvari bila su to dva šefa detektivske službe tog okruga. Stariji od njih dvojice, po godinama i činu, bio je krupan čovjek s kratkom bijelom bradom i bijelim namrštenim obrvama koje su više odavale brigu nego strogost. Zvao se Morton i bio je iz Liverpoola, čovjek uvučen u irske razmirice i svoj je posao meñu njima obavljao mrzovoljno, ali ne i bezosjećajno. Svom je kompanjonu, Nolanu, visokom tamnom čovjeku mrtvačkog konjskog irskog lica, rekao par rečenica, nakon čega se nečega sjetio i dotaknuo zvono koje je zazvonilo u drugoj sobi. Podreñeni, kojega je pozvao, odmah se pojavio s hrpom papira u rukama. "Sjednite Wilson", rekao je. "To su, pretpostavljam, naredbe".

"Da", odgovorio je treći policajac. "Mislim da imam sve što je potrebno pa sam ljude poslao van." "Je li Mary Cregan svjedočila?", pitao je Morton smrknut više nego obično. "Ne, ali njezin gospodar je svjedočio", odgovorio je čovjek po imenu Wilson, koji je imao ravnu crvenu kosu i obično, prilično bistro blijedo lice, ali ne bez britkosti. "Mislim da se mota oko djevojke i da se bori protiv rivala. Uvijek postoji neki takav razlog kada kažemo istinu o nečemu. Kladim se da je druga djevojka sve točno rekla." "Nadajmo se da će to biti korisno", zapazio je nekako beznadno Nolan buljeći u mrak. "Sve je dobro", reče Morton, "što nam daje informacije o njemu." "Znamo li išta o njemu?", zapitao je melankolični Irac. "Znamo jednu stvar", reče Wilson, "jednu koju do sada nitko nije znao. Znamo gdje je." "Jeste li sigurni?", zapitao je Morton oštro ga promatrajući. "Siguran sam", odgovorio je suradnik. "Ovog trenutka je u onom tornju tamo pokraj obale. Ako priñete bliže vidjet ćete svijeću koja gori u prozoru." Dok je govorio na cesti se začula truba, malo kasnije i buka motora automobila koji se ubrzo zaustavio pred vratima. Morton je skočio na noge. "Hvala Bogu daje to automobil iz Dublina", rekao je. "Ne mogu ništa bez posebnih ovlasti, niti ako sjedi na vrhu tornja i plazi nam jezik. Šef može učiniti ono što misli daje najbolje." Požurio je do ulaza i uskoro se pozdravljao s velikim zgodnim čovjekom u krznenom kaputu, koji je u malu otrcanu stanicu donio neopisivi sjaj velegrada i luksuz velikog svijeta. Bio je to Sir Walter Carey, službenik visokog ranga iz Dublin Castlea, kojeg ništa manje od slučaja Princa Michaela ne bi nagnalo na putovanje u gluho doba noći.

Ali, slučaj Princa Michaela bio je zakompliciran ne samo zakonima, nego i bezakonjem. U zadnjem je slučaju pobjegao zbog forenzičkih nesporazuma, a ne kao inače, zaslugom vlastite spretnosti; i sada se postavljalo pitanje može li se podvesti pod zakon ili ne. Možda je trebalo malo razvući neke stvari, a čovjek kao stoje Sir Walter vjerojatno ih je mogao razvući koliko je htio. Je li to i namjeravao, to je pitanje koje tek treba razmotriti. Usprkos gotovo napadnom luksuzu krznenog kaputa, uskoro je postalo očito da Sir Walterova velika lavlja glava ne služi samo za ukras, jer cijelu je stvar trezveno i mudro proučio. Oko običnog stola nalazilo se pet stolica, jer koga bi Sir Walter doveo sa sobom nego mladog roñaka i tajnika, Hornea Fishera. Sir Walter je slušao s posebnom pažnjom, a njegov tajnik s uglañenom dosadom, dijelove epizode o tome kako su policajci progonili letećeg odmetnika od stuba hotela do usamljenog tornja pokraj mora. Tamo je barem bio uhvaćen izmeñu livada i stijena; izviñač, kojega je Wilson poslao, izvijestio ih je kako piše pod svjetlom svijeće i možda sastavlja još jedan od svojih grdnih proglasa. U stvari, očekivalo se od njega da izabere to mjesto okrenuto prema zaljevu. Imao je neko daleko pravo na njega, kao na obiteljski zamak; oni koji su ga poznavali smatrali su da je sposoban oponašati primitivne irske poglavice koji su se borili protiv mora. "Kada sam dolazio vidio sam neke čudne ljude kako odlaze", reče Sir Walter Carey. "Mislim da su to vaši svjedoci. Ali, zašto su svratili u ovo doba noći?" Morton se kiselo nasmijao. "Došli su po noći jer bi bili mrtvi da su došli po danu. Oni su kriminalci koji su počinili zločin, koji je ovdje strasniji od pljačke ili ubojstva." "Na koji zločin mislite?", pitao je radoznalo drugi. "Potpomažu zakon", reče Morton. Uslijedila je tišina i Sir Walter je svojim pažljivim okom pregledao papire pred sobom. Zatim je progovorio:

"Točno, ali pogledajte, ako su lokalni osjećaji tako jaki, kao što jesu, mnogo toga treba uzeti u obzir. Vjerujem da će mi novi zakon omogućiti da ga objesim, ako mislim daje tako najbolje. Ali, da lije tako najbolje? Ozbiljniji ustanak ne bi nam donio ništa dobrog u Parlamentu, a Vlada ima neprijatelje u Engleskoj, kao i u Irskoj. Neće biti dobro ako napravim nešto što izgleda grubo, pa da onda izbije revolucija." "Ne mora biti tako", reče brzo drugi čovjek po imenu Wilson. "Neće biti niti malo revolucije ako ga uhapsite sada, niti ako ga ostavite slobodnog tri dana duže. Jer, nema toga što današnja policija ne može napraviti." "Gospodin Wilson je Londonac", reče irski detektiv smijući se. "Da, ja sam tipični Londonac, u redu", odgovorio je Wilson, "i mislim da sam zbog toga bolji. Pogotovo u ovom poslu, dovoljno neobičnom." Sir Waltera je lagano zabavljala tvrdoglavost trećeg policajca, a možda ga je još više zabavljao naglasak kojim je govorio, jer ga je smatrao nepotrebnim hvastanjem porijeklom. "Hoćete li reći", pitao je, "da znate više o ovdašnjim problemima zato što ste iz Londona?" "Zvuči smiješno, znam, ali ja vjerujem daje tako", odgovorio je Wilson. "Vjerujem da za ove probleme trebaju nove metode. Ali, najviše vjerujem da trebaju 'svježe oko'." Stariji su se policajci smijali, a crvenokosi je čovjek nastavio uz malu promjenu raspoloženja: "Dobro, pogledajmo činjenice. Vidite kako je čovjek svaki put pobjegao i shvatit ćete što hoću reći. Zastoje mogao stajati na mjestu strašila, skriven samo pod starim šeširom? Zato što je seoski policajac znao da tamo stoji strašilo, jer je to očekivano i nije na njega obraćao pažnju. Ja nikada ne očekujem strašilo. Nikada ga nisam vidio na ulici, a kada ga vidim u polju dobro ga pogledam. Meni je to novo i vrijedno pažnje. Jednako onome kada se sakrio u bunar. Znate da ćete na takvom mjestu naći bunar i

pogledate ga, ali ga ne primijetite. Ja ga ne tražim, ali zato ga primijetim." "Stvarno dobra ideja", reče Sir Walter smijući se, "ali što s balkonom? Balkoni su u Londonu česta pojava." "Ali ne i rijeke koje teku ispod njih, kao u Veneciji", odgovorio je Wilson. "To je već nova ideja", ponovio je Sir Walter s nekom vrstom poštovanja. Imao je u sebi svu ljubav bogatih klasa prema novim idejama. Ali imao je i kritičkog dara koji gaje nagnao na mišljenje, nakon razmatranja, daje to prava ideja. Kada je Sir Walter skočio na noge, zora je prozorska okna već pretvorila iz crnih u sive. Ostali su takoñer ustali, smatrajući to signalom za hapšenje. Ali, njihov je voña zastao na trenutak razmišljajući, kao daje svjestan daje došlo doba rastanka. Odjednom je tišinu rasparao dugačak bolan krik s tamnih livada. Tišina koja je uslijedila izgledala je jezivije nego sam krik i potrajala je dok Nolan nije jedva rekao: "To je irski duh koji navješćuje smrt. Netko je označen za grob." Njegovo dugačko široko lice bilo je blijedo kao mjesec i bilo se lako prisjetiti daje on jedini Irac u sobi. "Poznat mije taj duh", reče veselo Wilson, "makar mislite da ne znam te stvari. Prije sat vremena pričao sam s tim duhom i poslao sam je na toranj i rekao joj da se ovako oglasi, ako zapazi našeg prijatelja koji piše proglas." "Mislite na onu djevojku Bridget Royce?", pitao je Morton spajajući svoje sijede obrve. "Zar nam je naklonjena u tolikoj mjeri?" "Da", odgovorio je Wilson. "Znam jako malo o tim lokalnim običajima o kojima mi pričate, ali držim daje ljuta žena u svim zemljama ista." Nolan je ipak izgledao mrzovoljno i izvan sebe. "To je gadan krik i sve skupa gadan posao", rekao je. "Ako je to stvarno kraj Princa Michaela možda je kraj i još nečemu.

Dok je duh u njemu može pobjeći poput mrtvog čovjeka i zagaziti u more i daje od krvi." "Je li to stvarno razlog vašim pobožnim uzbunama?", pitao je Wilson uz mali podsmijeh. Irčevo blijedo lice potamnilo je novom vrstom strasti. "Bio sam okružen s toliko ubojica u Countv Clareu s koliko ste se ih vi ikada sukobili na raskršću u Claphamu, gospodine London-eru", reče on. "Tišina, molim vas", reče Morton prijekorno. "Wilson, nemate pravo sumnjati u postupke nadreñenog. Nadam se da ćete pokazati da ste hrabar i vjerodostojan, kao stoje i on uvijek bio." Blijedo lice crvenokosog čovjeka izgledalo je za nijansu bljeñe, ali bio je tih i pribran; Sir Walter je prišao Nolanu s istaknutom ljuba-znošću i rekao mu: "Hoćemo li sada izaći i obaviti to?" Zora je svanula i napravila veliku bijelu pukotinu izmeñu ogromnog sivog oblaka i prostranih sivih livada, meñu kojima je, na dnevnom svjetlu i pokraj mora, stajao toranj. Nešto je u njegovu običnom i primitivnom obliku nejasno govorilo o zori prvih dana zemlje, o nekom prethistorijskom vremenu kada su jedva postojale boje, kada je postojao samo bijeli dan izmeñu oblaka i gline: Na ovim tamnim bojama vidio se samo jedan zlatni prorez plamičak svijeće u prozoru usamljenog tornja, koja je gorjela na ranojutarnjem dnevnom svjetlu. Kada se grupa detektiva, praćena kordonom policije, raširila u obliku polumjeseca, kako bi onemogućila bilo kakav bijeg, svjetlo na tornju na trenutak je bljesnulo, kao da gaje netko na trenutak pomaknuo, i onda se ugasilo. Znali su daje čovjek unutra shvatio daje vani dan i daje zato ugasio svijeću. "Postoje i drugi prozori, zar ne?", pitao je Morton. "I vrata, naravno, negdje iza ugla? Samo što okrugli toranj nema uglova."

"Još jedan mali prijedlog", tiho je rekao Wilson. "Ovaj neobičan toranj prva je stvar koju sam zapazio kada sam došao u ove krajeve; mogu vam ispričati puno toga o njemu - ili o njegovoj vanjštini. Postoje četiri prozora, sve zajedno; jedan je malo dalje od ovoga, ali ga ne vidimo. Dva su u prizemlju, a ima i treći na drugoj strani i čine nekakav trokut. Ali četvrti je odmah iznad trećeg i pretpostavljam daje na gornjem katu." "To je samo vrsta tavana i do tog se prozora može samo po ljest-vama", reče Nolan. "Igrao sam se tamo kada sam bio dijete. Nije više od prazne školjke." Lice mu je postajalo tužnije, možda je razmišljao o tragediji svoje zemlje i ulozi koju on ima u tome. "Čovjek sigurno ima stol i stolicu", reče Wilson, "i vjerojatno ih je uzeo iz neke kolibe. Ako mogu nešto predložiti, gospodine, mislim da bismo mogli doći do svih pet ulaza odjednom. Jedan od nas bi trebao ići na vrata, a ostali na prozore; Macbride ima ljestve za gornji prozor." Gospodin Horne Fisher se tromo okrenuo svom cijenjenom roñaku i po prvi put progovorio: "Postao sam poklonik londonske škole psihologije", reče on jedva čujnim glasom. Drugi su na različite načine osjećali isti utjecaj, jer grupa se počela razilaziti na dogovoreni način. Morton je krenuo prema prozoru ispred njih, gdje je skriveni bjegunac upravo ugasio svijeću; Nolan je krenuo malo zapadnije, prema sljedećem prozoru; dok je Wilson, za kojim je išao Macbride s ljestvama, otišao okolo do dva prozora odostraga. Sam Sir Walter Carey, praćen tajnikom, počeo je prilaziti jedinim vratima, kako bi pokušao ući na pristojniji način. "Svakako će biti naoružan", usput je izustio Sir Walter. "Kako se pripovijeda", odgovorio je Horne Fisher, "može napraviti više toga sa svijećnjakom nego većina ljudi s pištoljem. Ali, sigurno ima i pištolj."

Dok je govorio odgovor je stigao u obliku jezička munje. Morton je upravo stigao ispred najbližeg prozora, a njegova široka ramena zablokirala su otvor. Odjednom se prozor iznutra osvijetlio crvenom vatrom, nakon čega je uslijedila glasna jeka. Kockasta ramena su se nekako izobličila i veliki je čovjek pao u visoku bujnu travu u podnožju tornja. Dašak dima odletio je s prozora poput oblačka. Dva su čovjeka dotrčala do tog mjesta i podigla ga, ali bio je mrtav. Sir Walter se uspravio i uzviknuo nešto što je nestalo u novoj buci pucnjave; vjerojatno je s druge strane policija osvećivala svog prijatelja. Fisher je već trčao do drugog prozora, ali je tamo, nakon novog uzvika iznenañenja, uslijedila ista stvar. Nolan, irski policajac, takoñer je pao svom dužinom u travu, crven od krvi. Bio je još živ kada su stigli do njega, ali smrt mu je već bila na licu i samo je jednom gestom uspio reći daje gotovo; jedva govoreći, s herojskim naporom, pokazao je gdje njegovi suborci opsjedaju stražnji dio tornja. Omamljeni ovim brzim i jednakim šokovima, dva su čovjeka rastreseno prihvatila gestu i, probivši se do stražnjeg prozora, naišla su na jednako jezivu scenu, samo ne toliko tragičnu. Druga dva policajca nisu bila mrtva niti smrtno ranjena, no Macbride je ležao sa slomljenom nogom i ljestvama na sebi i očito je pao s gornjeg prozora; Wilson je ležao licem prema dolje, još uvijek zbunjen, s crvenom glavom meñu sivim i srebrnim bojama morskog raslinja. Kod njega je nepokretnost bila trenutačna, jer počeo se micati i dizati, dok su drugi dolazili oko tornja. "Bože moj! Ovo je kao eksplozija!", uzviknuo je Sir Walter i to je stvarno bila jedina riječ za ovu nezemaljsku energiju, kojom je jedan čovjek istovremeno posijao smrt i uništenje na tri strane malog trokuta. Wilson je već skočio na noge i nevjerojatnom energijom ponovno potrčao prema prozoru s revolverom u ruci. Ispalio je dva metka u otvor i onda nestao u vlastitom dimu; topot njegovih nogu i zvuk stolice koja je pala,

govorili su im daje neustrašivi Londonac uspio uskočiti u sobu. Onda je uslijedila napeta tišina; Sir Walter je prišao prozoru kroz sve rjeñi dim i pogledao u šuplju unutrašnjost starog tornja. Osim Wilsona, koji se osvrtao, nije bilo nikoga. Unutrašnjost tornja bila je obična prazna soba u kojoj nije bilo ničeg, osim stolice i stola na kojem su bila pera, tinta i papir, te svijećnjak. Na polovici visokog zida, odmah ispod gornjeg prozora, nalazila se drvena platforma, kao galerija koja je sličila na veliku policu. Do nje se moglo samo po ljestvama, a izgledala je prazno izmeñu praznih zidova. Wilson je završio s pregledavanjem mjesta i onda prišao stolu i pregledao stvari na njemu. Zatim je tiho pokazao prstom na otvorenu stranicu velike bilježnice. Pisac je iznenada prestao pisati, čak usred riječi. "Rekao sam da je bilo kao eksplozija", reče Sir Walter Carey. "Izgleda da je čovjek sam iznenada eksplodirao. Ali, nekako se raznio, a da nije oštetio toranj. Puknuo je više kao mjehur, a ne kao bomba." "Oštetio je on vrednije stvari od tornja", reče smrknuto Wilson. Uslijedila je duga tišina, a onda je Sir Walter ozbiljno rekao: "Pa, gospodine Wilson, ja nisam detektiv i ti nesretni dogañaji stavljaju vas na čelo tog posla. Svima nam je žao zbog ovoga, ali hoću reći da imam duboko povjerenje u vas da ćete obaviti posao. Što mislite da bismo sada trebali napraviti?" Wilson kao da se naglo trgnuo iz depresije i primio je te riječi uz toplinu koju do sada još nikome nije pokazao. Pozvao je par policajaca kako bi mu pomogli pregledati unutrašnjost, a ostali su započeli potragu vani. "Mislim", rekao je, "da prvo moramo provjeriti unutrašnjost ovog mjesta, jer malo je vjerojatno daje izašao. Jadni Nolan bi se pozvao na svoju prikazu i rekao kako je to natprirodno i moguće. Ali, meni bestjelesni duhovi nisu baš korisni kada imam posla s činjenicama. A

činjenice ispred mene su prazan toranj s ljestvama, stolica i stol." "Spiritisti", reče sa smiješkom Sir Walter, "bi rekli da duhovi znaju iskoristiti stol." "Mogli bi ako bi na stolu bili u boci", dodao je Wilson sa smiješkom na poblijedjelim usnama. "Ovdašnji ljudi, kada se natope irskim viskijem, možda mogu povjerovati u takve stvari. Mislim da je ovoj zemlji potrebno malo obrazovanja." Teški kapci Hornea Fishera zatreperili su u pokušaju da se podignu; kao daje lijeno protestirao protiv istražiteljeva prezirnog tona. "Irci previše vjeruju u duhove da bi vjerovali u spiritizam", promrmljao je. "I previše znaju o tome. Ako želite jednostavno dječje vjerovanje u duhove onda to možete dobiti i u svom Londonu." "Ne želim to nigdje", reče Wilson kratko. "Hoću reći da imamo posla s mnogo jednostavnijim stvarima od vaših jednostavnih vjerovanja: sa stolicom, stolom i ljestvama. Evo što najprije želim reći o tome. Sve troje napravljeno je prilično grubo od običnog drveta. Ali su stolica i stol prilično novi i jednako čisti. Ljestve su pokrivene prašinom i na vrhu ima paučine. To znači daje stolicu i stol nedavno posudio iz neke kolibe, kao što samo pretpostavili, ali ljestve su već duže vrijeme u ovoj prljavoj staroj kanti. Možda su dio originalnog namještaja; baština ove veličanstvene palače irskih kraljeva." Fisher gaje ponovno pogledao ispod kapaka, ali bio je previše pospan da bi govorio i Wilson je nastavio: "Sada je sasvim jasno da se ovdje upravo dogodilo nešto čudno. Šanse su deset naprema jedan, čini mi se, daje to specijalno povezano s ovim mjestom. Možda je došao ovamo zato što je to mogao samo tu izvesti; inače nije baš gostoljubivo mjesto. Čovjek je znao za ovo staro mjesto; kažu daje pripadalo njegovoj obitelji, tako da sve upućuje na nešto u konstrukciji samog tornja."

"Vaše razmišljanje čini mi se izvrsnim", reče Sir Walter koji je pažljivo slušao. "Ali što bi to moglo biti?" "Sad vidite što mislim u vezi ljestava", nastavio je detektiv, "to je jedini stari komad namještaja i prva stvar koju je moje tipično londonsko oko zapazilo. Ali ima još nešto. Onaj prostor gore izgleda kao prostorija za drva, bez drva. Koliko mogu vidjeti, prazan je kao i sve drugo i ne vidim korist u tome što bi ljestve vodile gore. Ali, kako ništa neobično ne mogu pronaći dolje možda bi nam se isplatilo pogledati gore." Brzo je ustao sa stola na kojem je sjedio (jedina je stolica bila ponuñena Sir Walteru) i potrčao uz ljestve na platformu iznad njih. Uskoro su ostali krenuli za njim, a gospodin Fisher je uz znatnu ravnodušnost išao zadnji. Na platformi ih je dočekalo razočaranje. Wilson je zabadao nos u svaki ćošak kao terijer i pregledavao krov kao muha, ali pola sata kasnije morali su priznati da nemaju nikakav trag. Sir Walterov privatni tajnik izgledao je više zabrinut zbog sna koji gaje lovio i, kako se zadnji popeo uz ljestve, sada nije imao energije za silazak. "Idemo, Fisher", zvao je Sir Walter odozdo, dok su drugi već bili dolje. "Moramo razmotriti da li da rastavimo cijelo mjesto u komadiće pa da vidimo od čega je napravljeno." "Dolazim za trenutak", rekao je glas s platforme iznad, glas koji je nalikovao na razgovijetno zijevanje. "Što čekate?", nestrpljivo je zapitao Sir Walter. "Vidite li nešto?" "Pa, na neki način, da", odgovorio je glas. "Zapravo, vidim to u krupnom planu." "Što?", zapitao je žustro Wilson sjedeći na stolu i nemirno kucajući petama. "Pa... čovjeka", reče Horne Fisher. Wilson je skočio sa stola kao da ga je netko udario. "Kako to mislite?", povikao je. "Kako možete vidjeti čovjeka?"

"Vidim ga kroz prozor", smireno je odgovorio tajnik. "Vidim ga kako dolazi preko livade. Ide krivudavom stazom po brisanom prostoru prema tornju. Vjerojatno nas misli posjetiti. S obzirom na to tko bi to mogao biti, možda bi bilo pristojnije da ga svi pričekamo na vratima." Tajnik se opušteno spustio niz ljestve. "Tko bi to mogao biti!", začuñeno je ponovio Sir Walter. "Pa, mislim daje to čovjek kojeg zovete Princ Michael", živahno reče gospodin Fisher. "Zapravo sam siguran da je to on. Vidio sam ga na policijskim portretima." Uslijedila je mrtva tišina, a Sir Walterov inače miran mozak radio je kao vjetrenjača. "Ali, k vragu sve!", napokon reče. "Čak i ako pretpostavimo da ga je njegova vlastita eksplozija mogla odbaciti tisuću metara, bez daje odletio kroz koji od prozora i daje ostao toliko živ da bi šetao, zašto bi, dovraga, onda hodao u ovom smjeru? Ubojica obično ne posjećuje mjesto zločina tako brzo." "On još ne zna daje ovo mjesto njegova zločina", odgovorio je Horne Fisher. "Kako to mislite? Pripisujete mu neki rijetki nedostatak razuma." "Pa, istina je da ovo nije mjesto njegova zločina", rekao je Fisher otišavši pogledati kroz prozor. Opet je uslijedila tišina, a onda Sir Walter tiho reče: "Kakvu ideju zaista imate u glavi, Fisher? Jeste li razvili novu teoriju kako je ovaj momak pobjegao iz našeg obruča?" "Nikada niti nije pobjegao", odgovorio je bez okretanja čovjek na prozoru. "Nikada nije pobjegao iz obruča jer niti nije bio u njemu. Uopće nije bio u ovom tornju, barem ne kada smo ga mi okruživali." Okrenuo se i naslonio na prozor, ali usprkos njegovu hladnokrvnom ponašanju, zapazili su daje lice u sjeni pomalo blijedo.

"Počeo sam nagañati nešto još dok smo bili udaljeni do tornja", rekao je. "Jeste li zapazili bljesak ili svjetlucanje prije nego se svijeća ugasila? Bio sam gotovo siguran da su to zadnji trzaji plamena svijeće koja je dogorjela. Onda sam ušao u prostoriju i vidio upravo to." Pokazao je na stol, a Sir Walter je zaustavio dah s nekom vrstom proklinjanja vlastitog sljepila. Svijeća u svijećnjaku očigledno je dogorjela i mentalno ga ostavila u potpunom mraku. "Onda je ovo neka vrsta matematičkog pitanja", nastavio je Fisher, naslanjajući se na svoj opušten način i gledajući u gole zidove kao da crta nevidljive grafikone. "Nije tako lako da čovjek iz trećeg kuta, u istom trenutku, drugoj dvojici bude okrenut licem, osobito ako se temelje na istokračnom trokutu. Žao mije ako vam ovo zvuči kao lekcija iz geometrije, ali..." "Bojim se da za to nemamo vremena", hladno reče Wilson. "Ako se taj čovjek vraća, moram odmah izdati naredbe." "Mislim da ću ipak nastaviti", dodao je Fisher gledajući u krov drskom mirnoćom. "Moram vas zamoliti, gospodine Fisher, da mi dozvolite voditi istragu na moj način", reče odlučno Wilson. "Sada ja zapovijedam." "Da", tiho je zapazio Horne Fisher, ali uz naglasak od kojega je slušatelja prošla jeza. "Da. Ali, zašto?" Sir Walter je buljio jer nikada prije nije svog mladog bezvoljnog prijatelja vidio takvog. Fisher je gledao Wilsona širom otvorenih očiju, koje su sada isijavale s izmijenjenom opnom, kao oči orla. "Zašto ste vi sada taj koji zapovijeda?", pitao je. "Zašto možete voditi istragu na svoj način? Kako je došlo do toga, pitam se, da nema starijih policajaca da vam se umiješaju u posao?" Nitko nije rekao niti riječi i nitko ne zna koliko bi potrajalo dok netko ne bi progovorio da se vani nije začula buka. Bio je to težak i prazan zvuk udarca na vrata tornja,

a njihovim uzdrmanim duhovima izgledao je kao udarac čekića sudbine. Drvena vrata tornja pomaknula su se na zarñalim šarkama, pod rukom koja ih je gurnula; Princ Michael je ušao u prostoriju. Nitko nije ni najmanje sumnjao da je to on. Njegova lagana odjeća kićenog kroja, iako izlizana od njegovih pustolovina, bila je uredna; imao je šiljastu bradu, carsku, možda kao Louis Napoleon; no bio je puno viši i graciozniji čovjek od svog uzora. Prije nego je itko progovorio on ih je na trenutak ušutkao blagom, ali lijepom gestom gostoprimstva. "Gospodo", rekao je, "ovo je sada siromašno mjesto, ali od srca ste dobrodošli." Wilson se prvi pribrao i krenuo prema došljaku. "Michael O'Neill, hapsim vas u ime kralja, zbog ubojstva Francisa Mortona i Jamesa Nolana. Moja je dužnost upozoriti vas..." "Ne, ne gospodine Wilson", povikao je odjednom Fisher. "Ne smijete izvršiti i treće ubojstvo." Sir Walter Carey je ustao sa stolice, koja se iza njega srušila uz tresak. "Što znači sve ovo?", povikao je na svoj autoritativan način. "To znači", reče Fisher, "daje ovaj čovjek, Hooker Wilson, čim je gurnuo glavu kroz ovaj prozor, ubio svoje kolege koji su gurnuli glave kroz druga dva prozora, pucajući preko prazne sobe. Eto što to znači. Ako želite biti sigurni, prebrojite koliko puta pretpostavljate daje pucao i onda prebrojite koliko je metaka ostalo u njegovu revolveru." Wilson, koji je još sjedio na stolu, naglo je krenuo rukom prema oružju koje je ležalo pokraj njega. Ali, sljedeći je pokret bio nešto što nisu očekivali. Princ, koji je stajao na vratima, odjednom se iz statue pretvorio u akrobatu i izbio revolver iz detektivove ruke. "Psu jedan!", povikao je. "Da, ti si oličenje engleske istine, kao što sam ja irske tragedije - ti koji si me došao ubiti, proliti krv svoje braće. Ako su pali tu na livadi, to se

zove ubojstvo i tvoj bi grijeh još mogao biti oprošten. Ali ja, koji sam nevin, trebao sam biti pogubljen uz ceremoniju. Bilo bi dugačkih govora i strpljivih sudaca koji bi slušali moje izjave o nevinosti, uzeli bi u obzir moj očaj i zatim ga odbacili. Da, to se zove atentat. Ali ubijanje ne mora biti ubojstvo; u ovom je malenom pištolju ostao još jedan metak i ja znam gdje mora završiti." Wilson se brzo okrenuo na stolu, ali dok se okretao već je bio u agoniji. Michael gaje pogodio u tijelo dok je sjedio, tako da se otkotrljao sa stola kao klada. Policajci su potrčali da ga podignu; Sir Walter je stajao bez riječi, a onda je, umorno i na čudan način, Horne Fisher progovorio: "Stvarno ste posebna vrsta irske tragedije", rekao je. "Bili ste potpuno u pravu, a sada ste se stvarno u krivu." Prinčevo lice na trenutak je bilo kao mramor, a onda se u njegovim očima pojavilo svjetlo koje nije pokazivalo očaj. Odjednom se nasmijao i bacio na zemlju pištolj koji se još dimio. "Stvarno sam u krivu", rekao je. "Počinio sam zločin koji na mene i moju djecu može navući prokletstvo." Horne Fisher nije bio zadovoljan ovim iznenadnim pokajanjem; gledao je u čovjeka i tihim glasom rekao: "Na koji zločin mislite?" "Pomogao sam engleskom pravosuñu", odgovorio je Princ Michael. "Osvetio sam vaše kraljevske policajce. Obavio sam posao njegova egzekutora. Zato stvarno zaslužujem da me objese." Okrenuo se policajcima s gestom kojom se nije toliko predavao koliko je nareñivao da ga uhapse. Bila je to priča koju je Horne Fisher, poslije mnogo godina, ispričao novinaru Haroldu Marchu u malenom, ali luksuznom restoranu blizu Piccadillvja. Pozvao je Marcha na večeru malo poslije slučaja koji se zvao Lice na meti i razgovor je normalno krenuo u tom smjeru, a kasnije na ranija sjećanja iz Fisherova života i način na koji je proučavao probleme, kao onaj Princa Michaela. Horne

Fisher je bio petnaest godina stariji, njegova tanka kosa već mu je nestala sa čela, a njegove su dugačke tanke ruke visjele, ne toliko neprirodno, koliko umorno. Ispričao je priču o irskoj avanturi u svojoj mladosti zato što je to bio prvi slučaj u kojem je došao u dodir s kriminalom i otkrio koliko mračno i grozno kriminal može biti povezan sa zakonom. "Hooker Wilson bio je prvi kriminalac kojega sam upoznao, a bio je policajac", objašnjavao je Fisher vrteći čašu vina. "Cijeli moj život isprepleten je takvim poslovima. Bio je čovjek velikog talenta, možda genijalac, vrijedan proučavanja, kao detektiv i kao kriminalac. Karakteriziralo ga je bijelo lice i crvena kosa i bio je jedan od onih koji su hladni, ali ipak gore radi slave; mogao je kontrolirati bijes, ali ne i ambiciju. Progutao je izrugivanje svojih nadreñenih u prvoj svañi, ali je u sebi kuhao s mržnjom; kada je odjednom vidio dvije glave, tamne nasuprot zori, uokvirene na prozorima, nije htio propustiti priliku, ne samo radi osvete, nego i radi uklanjanja prepreka svojem unapreñenju. Bio je odličan strijelac i računao je na to da će obojicu ušutkati, iako bi dokazi protiv njega u svakom slučaju bili jaki. Meñutim, zamalo je umaknuo, ali Nolan je živio dovoljno dugo da bi rekao: 'Wilson!', i pokazao u njegovu smjeru. Mislili smo da traži pomoć za svog kolegu, ali zapravo je pokazivao svog ubojicu. Poslije toga bilo je lako baciti ljestve na njega (čovjek na ljestvama ne može jasno vidjeti stoje ispod njega, a što iza) i baciti se na zemlju kao još jedna žrtva katastrofe. Ali, bio je zbunjen svojim ubilačkim ambicijama i vjerovanjima, ne samo radi vlastitih talenata, nego i teorija. Vjerovao je u nešto stoje zvao 'svježe oko' i htio je to postići novim metodama. Bilo je nečega u tom načinu, ali propao je kao što takve stvari obično propadaju, jer 'svježe oko' ne može vidjeti ono što je nevidljivo. Istina je ono o ljestvama i strašilu, ali ne i o životu i duši; a pogriješio je u tome što bi čovjek kao Michael napravio da čuje ženu kako vrišti. Michaelova razmetljivost i taština odmah bi ga

nagnali na akciju; ušao bi u Dublin Castle radi rukavice jedne dame. Zovite to njegovom manom ili kako hoćete, ali on bi to učinio. Što bi se dogodilo kada bi došao do nje, to je druga priča, a mi to nikada nećemo znati, ali iz nekih priča koje sam čuo, izgleda da su se pomirili. Wilson je tu pogriješio, ali bio je u pravu kada je zaključio da došljak vidi više i da čovjek na licu mjesta može znati previše da bi išta znao. U nekim stvarima je bio u pravu. Bio je u pravu u vezi mene." "U vezi vas?", začuñeno je zapitao Harold March. "Ja sam čovjek koji zna previše da bi išta znao ili, u neku ruku, da bi išta napravio", reče Horne Fisher. "Ne mislim samo zbog Irske, mislim i zbog Engleske. Mislim na čitav način vladavine i možda na jedini način na koji se može vladati. Pitali ste me što je bilo s preživjelima iz te tragedije. Pa, Wilson se oporavio i uvjerili smo ga da ode u mirovinu. Ali taj je prokleti ubojica dobio veću mirovinu od bilo kojeg heroja koji se borio za Englesku. Michaela sam uspio spasiti od najgoreg, ali nevinog čovjeka smo morali poslati u zatvor zbog zločina koji nije počinio i kasnije nam je bilo drago kada smo čuli da je pobjegao. A Sir Walter Carey je premijer ove zemlje, što vjerojatno ne bi postao daje na vidjelo izbila istina o groznom skandalu u njegovu odjelu. Mogli smo svi završiti tamo u Irskoj, pogotovo on. Starije prijatelj mog oca i uvijek je prema meni bio ljubazan. Previše sam upleten u cijelu stvar i vjerojatno je nikada neću dovesti na mjesto. Izgledate uzbuñeno, da ne kažem šokirano, što me nimalo ne čudi. Promijenit ćemo temu, ako želite. Što mislite o ovom burguncu? To je moje otkriće, kao i sam restoran." Nastavio je naobraženo i raskošno pričati o svim vinima svijeta; neki moralisti bi primijetili da i o tome zna previše.

DUŠA ŠKOLARCA Trebao bi veliki zemljovid Londona da se pokaže divlji cik-cak put jednodnevnog putovanja što su ga prošli ujak i njegov nećak, ili bolje rečeno, nećak i njegov ujak. Nećak, školarac na raspustu, teoretski je bio bog kada su bili u pitanju automobili, ili taksiji, tramvaji, podzemna željeznica itd., dok je njegov ujak bio svećenik koji je pred njim plesao i nudio žrtve. Bolje rečeno, školarac je bio u nekom ravnodušnom raspoloženju mladog vojvode na velikoj turneji, dok je njegov stariji roñak bio reduciran na položaj njegova vodiča, koji je uz to morao sve plaćati kao pokrovitelj. Školarac se zvao Summers Minor, za društvo Stinks, a njegov javni doprinos bila je njegova karijera amaterskog fotografa i električara. Ujak je bio svećenik Thomas Twyford, živahan stariji gospodin s crvenim oštrim licem i bijelom kosom. Bio je običan seoski župnik, ali bio je jedan od onih koji dozive paradoks da su poznati na neopažen način, jer su slavni u neopaženom svijetu. U malom krugu crkvenih arheologa, koji su bili jedini ljudi koji su mogli razumjeti svoja otkrića, on je zauzimao prepoznatljivo i istaknuto mjesto. Kritizeri bi u njihovu putovanju toga dana mogli naći ujakova hobija koliko i nećakova raspusta. Njegova jedina svrha bila je očinska i praznična. Ali, kao i drugi inteligentni ljudi, nije bio iznad slabosti igranja s igračkama kako bi se zabavio, ako bi to teoretski zabavilo i dijete. Njegove su igračke bile krune i mitre, biskupske palice i mačevi; i čeznuo je za svim tim govoreći sebi da dječak mora vidjeti sve što u Londonu vrijedi vidjeti. Na kraju dana, poslije mnogo čaja, izdao se počevši napinjati da posjete ono za što bi malo koji dječak pokazivao interes - podzemnu prostoriju za koju se smatralo da je bila kapela, koja je svojevremeno bila iskopana na sjevernoj obali Temze, a u njoj nije bilo doslovno ništa osim jednog srebrnog novčića. Ali novčić je, onima koji su znali, bio dragocjeniji i ljepši od kohinoora. Bio je rimski i govorili su

daje na njemu glava svetog Pavla; oko njega su se ispredale najveće kontroverze o staroj Britanskoj crkvi. No mora se reći da su te kontroverze ostavile Summersa Minora relativno hladnog. Stvari koje su zanimale Summersa Minora, i stvari koje ga nisu zanimale, njegova su ujaka zbunjivale i zabavljale nekoliko sati. Pokazao je zaprepašćujuću ignoranciju engleskog školarca i zapanjujuće znanje znanje o nekim posebnim razvrstavanjima u kojima je mogao ispraviti i posramiti starije od sebe. Smatrao ja da ima pravo, na praznicima u Hampton Courtu, da ne upamti imena kardinala Wolseyja ili Williama od Orangea; ali teško su mu promicali detalji o aranžmanu električnih zvona u susjednom hotelu. Prilično ga je zbunjivala Westminsterska opatija, što i nije neprirodno, ako se zna da je ta crkva postala ropotarnica krcata velikim i neuspjelim kipovima iz osamnaestog stoljeća. Ali zato je imao čarobno iscrpno znanje o westminsterskim autobusima, u stvari o čitavom autobusnom sustavu u Londonu, bojama i broju, kao što heraldičar poznaje heraldiku. Oštro bi reagirao na brkanje svjetlozelenih paddingtonskih autobusa s tamnozelenim bayswaterskim vozilima, kao što bi njegov ujak reagirao na izjednačavanje grčkih ikona i rimskih slika. "Sakupljaš li autobuse kao marke?", pitao je ujak. "Treba ti prilično veliki album. Ili ih čuvaš u svom ormariću?" "Čuvam ih u svojoj glavi", odgovorio je nećak s opravdanom sigurnošću. "To ti služi na čast, priznajem", odgovorio je svećenik. "Pitao bih te, u dobroj vjeri, zašto od svih stvari učiš baš o tome. U tome baš i nema karijere, osim ako nećeš stalno na pločniku sprečavati stare dame da ne ulaze u pogrešne autobuse. A sada moramo izaći, stigli smo. Hoću ti pokazati ono što se zove Novčić svetog Pavla." "Je li to kao Katedrala svetog Pavla?", nevoljko je pitao mladić.

Na ulazu je njihov pogled pao na jedinstvenu figuru koja je, s odreñenom dozom zabrinutosti, očito oklijevala da uñe. Bio je to taman mršav čovjek u dugačkom crnom ogrtaču, prije redovničkoj halji; ali, crna kapa na njegovoj glavi bila je previše čudna za četvrtastu svećeničku kapu. Sve je to izgledalo kao nekakva stara nošnja iz Perzije ili Babilona. Imao je čudnu crnu bradu koja se pojavljivala samo na uglovima podbratka, a njegove velike oči na njegovu su licu stajale kao dekoracija s egipatskih profila. Prije nego su ga mogli bolje pogledati, ušao je kroz vrata koja su bila i njihov cilj. Iznad svetišta nije se vidjelo ništa osim drvene kolibe, koja je sličila na one za vojne i službene potrebe. Drveni je pod bio više kao platforma za iskopanu rupu ispod njega. Unutra je stajao vojnik, a pokraj njega sjedio je za stolom i pisao časnik anglo-indijskog porijekla. Posjetitelji su uskoro vidjeli da je mjesto okruženo najvećim mjerama osiguranja. Usporedio sam srebrni novčić s kohinoorom, a na neki način mogao se usporediti, jer se nekad davno ubrajao u krunske dragulje ili barem u predmete koji pripadaju Kruni, sve dok ga jedan od prinčeva nije vratio u hram za koji se pretpostavilo da mu pripada. Drugi uzroci prouzročili su uvoñenje službenih mjera predostrožnosti; bojazan od špijuna s eksplozivom u malim predmetima, pa je jedna od probnih naredbi, koja je poput vala prošla birokracijom, glasila da se svi posjetitelji moraju presvući u neku vrstu službene odore, a kasnije (kada je ova metoda izazvala protivljenje) da moraju barem izvrnuti džepove. Pukovnik Morris, časnik u službi, bio je nizak aktivan čovjek smrknutog i izražajnog lica, ali sa živahnim i šaljivim pogledom - suprotnost proizišla iz njegove službe, jer je istovremeno ismijavao stražare i insistirao na njima. "Nije me ni malo briga za 'Pavlov novčić' i slične stvari", rekao je otvorivši prastari prolaz svećeniku koji se tek usput upoznao s njim, "ali nosim kraljevski kaput, a stvar je ozbiljna kada kraljev ujak svojom rukom ostavi

ovdje nešto pod mojim nadzorom. Ali, prema svecima i relikvijama i takvim stvarima; bojim se da sam poput Voltairea¦- mogli biste reći skeptičan." "Nisam siguran da lije skeptično vjerovati u kraljevsku obitelj, a ne u Svetu Obitelj", rekao je gospodin Twyford. "Ali, naravno, mogu isprazniti džepove da vam pokažem da nemam bombu." Mala hrpica njegovih stvari, koju je ostavio na stolu, sastojala se od papira, lule i duhanske kese i par rimskih i saksonskih novčića. Ostalo su bili katalozi starih knjiga i brošure poput jedne naslovljene Sarumski napjevi, na koju bi pukovniku i školarcu čak i letimičan pogled bio previše. Ne bi vidjeli korist od toga. Sadržaj dječakovih džepova, naravno, napravio je mnogo veću hrpu, jer tu su bile pikule, kolut žice, baterijska svjetiljka, magnet, mali katapult i, naravno, veliki džepni nožić koji se mogao opisati kao manja kutija za alat, složeni aparat od kojeg se teško odvojio ističući da ima škare, alat za pravljenja rupa u drvu i, uz sve to, instrument za vañenje kamenja iz konjskog kopita. To što nije bilo konja nije bilo presudno, jer gaje privjesak lako mogao nadomjestiti. Kada je došao red na gospodina u crnoj odori, on nije izvrnuo džepove, nego je samo pružio ruke. "Nemam ništa", rekao je. "Bojim se da morate izvrnuti džepove kako bih provjerio", grubo je dodao pukovnik. "Nemam džepova", odgovorio je stranac. Gospodin Twyford je promatrao dugačku crnu odoru znalačkim pogledom. "Jeste li redovnik?", pitao je na zagonetan način. "Ja sam mag", odgovorio je stranac. "Čuli ste za njih, pretpostavljam? Ja sam magičar." "Stvarno!", uzviknuo je Summers Minor raširenih očiju. "Nekada sam bio redovnik", nastavio je drugi. "Ja sam ono što biste nazvali odbjeglim redovnikom. Da, pobjegao sam u vječnost. Ali, redovnici su se držali jedne

istine, a to je da najviši oblik života mora biti bez materijalnog vlasništva. Nemam novaca i nemam džepova, a zvijezde su moj nakit." "One su van dosega", primijetio je pukovnik Morris tonom koji je govorio kako vjeruje tom čovjeku. "Poznavao sam puno magičara u Indiji - drveće manga i druge stvari. Ali, oni indijski svi su prevaranti, kunem se. Zapravo mi je bilo zabavno razotkrivati ih. Zabavnije nego na ovom dosadnom poslu. Ali, evo gospodina Symona, on će vas odvesti dolje u stari podrum." Gospodin Symon, službeni čuvar i vodič, bio je mlad čovjek prerano posijedjele kose s ozbiljnim ustima koja su isticali mali tamni brkovi zašiljenih krajeva, a nekako su izgledali, onako razdvojeni, kao daje muha sletjela na njegovo lice. Govorio je oksfordskim naglaskom i vrlo službeno, kao i većina nezainteresiranih unajmljenih vodiča. Sišli su niz tamno kameno stubište, a na dnu je Symon pritisnuo gumb i otvorila su se vrata mračne sobe, ili sobe koja je trenutak prije bila u mraku. Čim su se otvorila teška željezna vrata zasljepljujući bljesak električnih svjetala ispunio je cijelu prostoriju. Stinksov hiroviti entuzijazam se odmah zapalio i zapitao je da li su svjetla i vrata povezani. "Da, to je sve jedan sistem", odgovorio je Symon. "Sve je to bilo pripremljeno za dan kada je Njegovo Veličanstvo pohranilo tu stvar ovdje. Vidite, zaključan je iza staklene vitrine točno na mjestu gdje gaje ostavio." Pogledom se moglo utvrditi da je osiguranje blaga bilo jako i jednostavno. Staklena pregrada u željeznom okviru odvajala je jedan ugao sobe, a bila je ugrañena u kamene zidove i drveni krov iznad; kavez se nije mogao otvoriti bez preciznog rada, osim razbijanjem stakla, što bi probudilo noćnog čuvara koji je uvijek bio u blizini, čak i ako je spavao. Pobliži pregled pokazao bi još dosjetljivih mjera zaštite; ali oko velečasnog Thomasa Twyforda već je bilo prikovano za nešto što gaje više zanimalo - naizgled

običan srebrni disk koji je svjetlucao bijelim sjajem na pozadini od crnog baršuna. "Novčić svetog Pavla uspomena je na posjet svetog Pavla Britaniji i vjerojatno se nalazio u ovoj kapeli sve do osmog stoljeća", govorio je Symon svojim jasnim, ali bezbojnim glasom. "U devetom stoljeću pretpostavlja se da su ga ukrali barbari; ponovno se pojavljuje nakon preobraćenja Sjevernih Gota, u posjedu kraljevske obitelji Gothlanda. Njegovo Veličanstvo, vojvoda od Gothlanda, čuvao ga je u svojoj privatnoj zbirci, a kada je odlučio da ga izloži u javnosti, postavio gaje ovdje vlastitom rukom. Odmah je zapečaćen na ovaj način..." Na nesreću, u tom je trenutku pažnju Summersa Minora privuklo nešto što nije imalo veze s vjerskim ratovima devetog stoljeća; zapazio je komad žice koji je virio iz pukotine u zidu. Zagledao se u to i na glas zapitao: "Recite, spaja li to?" Bilo je očito da spaja, jer čim ju je dječak dotaknuo cijela je soba postala crna, kao da su oslijepjeli, a trenutak nakon toga začuli su tresak vrata. "Eto, sada vam je uspjelo", reče Symon na svoj spokojan način. Nakon pauze je dodao: "Mislim da ćemo im prije ili kasnije nedostajati i nema sumnje da će uskoro otvoriti vrata; ali to može malo potrajati." Uslijedila je tišina, a onda je nepobjedivi Stinks primijetio: "Šteta što sam morao ostaviti svoju baterijsku svjetiljku." "Mislim", rekao je njegov ujak protiveći se, "da smo dovoljno uvjereni u tvoj interes za struju." Nakon pauze je mnogo pomirljivije primijetio: "Ako mi stvarno nedostaje nešto od moje opreme, to je lula. Ali, zapravo i nije tako uzbudljivo pušiti u mraku. Sve se čini drukčije u mraku." "Sve jest drukčije u mraku", rekao je treći glas, glas čovjeka koji se nazivao magičarom. Bio je to vrlo muzikalan glas, suprotan njegovoj mrkoj i tamnoj pojavi,

koja je sada bila nevidljiva. "Možda ne znate koliko je to strašna istina. Sve što vidite su slike koje proizvodi sunce: lica i namještaj, cvijeće i drveće. Stvari same mogu vam biti prilično čudne. Nešto se drugo može sada nalaziti tamo gdje ste vidjeli stol ili stolicu. Lice vašeg prijatelja u mraku može biti mnogo drukčije." Kratka neopisiva buka prekinula je mir. Twyford je sekundu oklijevao, a onda je oštro rekao: "Stvarno ne mislim daje ovo pogodna prilika za plašenje djeteta." "Tko je dijete?", nezadovoljno je povikao Summers glasom vrane, ali uz duhovitu primjedbu: "I tko je kukavica? Ja nisam." "Onda ću biti tiho", rekao je glas iz tame. "Ali, tišina takoñer stvara i razgrañuje." Tišina je potrajala prilično dugo, sve dok se svećenik nije tihim glasom obratio Svmonu: "Nadam se da će biti zraka?" "Oh, da", reče drugi glasno, "u uredu pokraj vrata je kamin i dimnjak." Buka padajuće stolice ponovno im je rekla da se neukrotiva rastuća generacija još jednom bacila preko sobe. Čuli su uzvik: "Dimnjak! Zašto, bit ću...", a ostalo se izgubilo u prigušenim radosnim povicima. Ujak je dozivao opetovano i uzaludno, konačno se probivši do otvora i, gledajući gore, zapazio krug danjeg svjetla koji je govorio daje dotični pobjegao na sigurno. Vraćajući se do grupe pokraj staklene vitrine, pao je preko srušene stolice i trebalo mu je par trenutaka da se sabere. Otvorio je usta da nešto kaže Svmonu, a kada se zaustavio, uvidio je da trepće od jačine bijelog svjetla te je, gledajući preko čovjekova ramena, zapazio da su vrata otvorena. "Konačno su se pobrinuli za nas", primijetio je Symon. Čovjek u crnom ogrtaču bio je naslonjen na zid nekoliko metara dalje, a na licu mu je bio urezan smiješak.

"Evo pukovnika Morrisa", nastavio je Twyford još uvijek govoreći Svmonu. "Netko mu mora reći kako se ugasilo svjetlo. Hoćete li vi?" Ali Symon još uvijek nije ništa govorio. Stajao je mirno kao kip i netremice gledao u crni baršun iza staklene pregrade. Gledao je crni baršun zato što ničeg drugog nije ni bilo. Novčić svetog Pavla je nestao. Pukovnik Morris je ušao u sobu s dva nova posjetitelja; vjerojatno dva nova radoznalaca koje je zadržala ova nezgoda. Prvi je bio visok svijetao mlitavog držanja s visokim čelom i zakrivljenim nosom; njegov prijatelj bio je mlañi Čovjek svijetle kovrčave kose i iskrenih, čak nevinih, očiju. Symon je jedva obraćao pažnju na pridošlice; izgledalo je kao da nije primijetio daje povratak svjetla otkrio njegovo raspoloženje. Onda je počeo s osjećajem krivnje, a kada je vidio starijeg od dva stranca, njegovo je blijedo lice postalo još za nijansu bljeñe. "Pa to je Horne Fisher!" Zatim je, nakon pauze, tihim glasom rekao: "U ñavoljoj sam rupi, Fisher." "Izgleda da treba malo rasvijetliti odreñenu misteriju", primijetio je čovjek kojem se obraćao. "Nikada neće biti razjašnjena", odgovorio je blijedi Symon. "Ako netko to može razjasniti, to ste vi. Ali, ovo ne može nitko razjasniti." "Ja mislim da mogu", rekao je drugi glas iz grupe, a oni su se s čuñenjem okrenuli i uvidjeli daje čovjek u crnom ponovno progovorio. "Vi!", oštro je rekao pukovnik. "Zar mislite glumiti detektiva?" "Ne moram glumiti detektiva", odgovorio je glasom jasnim kao zvuk zvona. "Moram glumiti magičara. Jednog od magičara koje ste razotkrili u Indiji, pukovniče." Na trenutak su svi šutjeli, a onda je Horne Fisher začudio sve prisutne govoreći: "Idemo gore, pa neka ovaj gospodin pokuša."

Zaustavio je Svmona koji je automatski krenuo prema gumbu i rekao: "Ne, ostavite upaljena svjetla. Za svaki slučaj." "Sada se ne može ništa uzeti", ogorčeno je dodao Symon. "Može se vratiti", odgovorio je Fisher. Twyford je već potrčao uz stepenice zbog vijesti o nećaku koji je nestao, a doznao ih je na način koji gaje istovremeno zbunjivao i smirivao. Na podu iznad nalazio se papirnati avion kakve dječaci bacaju kada učitelja nema u učionici. Očito gaje netko ubacio kroz prozor i kada ga je razmotao vidio je lošim rukopisom napisanu poruku: "Dragi ujače, ja sam dobro. Vidimo se kasnije u hotelu", i onda potpis. Ravnodušno, utješen ovom porukom, svećenikove misli ponovno su svojevoljno odmicale na njegov omiljeni religijski predmet, a pojavile su se malo poslije misli o simpatijama prema svom omiljenom nećaku i, prije nego se snašao, bio je okružen grupom koja je raspravljala o njihovu gubitku manje ili više iznoseći na vidjelo svoje uzbuñenje. Ali, njemu se po glavi motalo skriveno pitanje o tome što se stvarno dogodilo s dječakom i što to njemu znači daje dobro. U meñuvremenu je Horne Fisher prilično zbunio sve prisutne novim tonom i stavom. Razgovarao je s pukovnikom o vojnim i mehaničkim napravama i pokazao veliko znanje o detaljima discipline i tehničkim osobinama električne energije. Razgovarao je sa svećenikom i pokazao jednako dobro znanje o religioznim i povijesnim interesima vezanim za relikviju. Razgovarao je s čovjekom koji se nazivao magičarom tako da, ne samo da je iznenadio, nego je zaprepastio društvo jednako dobrim poznavanjem najčudesnijih oblika orijentalnog okultizma i psihičkih eksperimenata. Ovim zadnjim, i najmanje popularnim ispitivanjem, bio je spreman ići najdalje; otvoreno je ohrabrivao magičara i bio je spreman pratiti najluñe tijekove istrage kojima bi ga ovaj vrač mogao voditi.

"Kako biste sada počeli?", zapitao je uznemirujućom uljudnošću stoje kod pukovnika izazvalo napad bijesa. "Sve je to pitanje snage; uspostavljanja komunikacije radi snage", odgovorio je ljubazno taj stručnjak, ignorirajući neka vojnička mrmljanja o policijskim snagama. "To je ono što vi na Zapadu zovete životinjskom privlačnošću, ali to je više od toga. Bolje da ne kažem koliko više. Da se to postigne, uobičajena je metoda dovesti neku prigodnu osobu u trans, te ta osoba služi kao most ili komunikacijska žica preko koje mu sila onkraj može dati električni šok i probuditi njegova viša osjetila. To otvara usnulo oko u mozgu." "Ja sam pogodan", reče Fisher naivno sa zbunjujućom ironijom. "Zašto ne biste otvorili moje usnulo oko u mozgu? Moj prijatelj Harold March će vam reći da ponekad vidim neke stvari, čak i u mraku." "Nitko ne vidi ništa, osim u mraku", reče magičar. Teški oblaci sumraka zatvarali su se oko drvene kolibe, ogromni oblaci, od kojih su se s malog prozora mogli vidjeti samo krajevi, kao ljubičasti rogovi i repovi, kao da su se neka ogromna čudovišta šuljala oko njih. Ali, ljubičasta je već prelazila u tamnosivu; noć je bila sve bliže. "Ne palite svjetiljku", tihom je vjerodostojnošću rekao vrač pokazujući u tom smjeru. "Već sam vam prije rekao da se stvari dogañaju samo u mraku." Kasnije je svima, čak i pukovniku, bilo čudno kako se tako zbrkana scena mogla tolerirati u pukovnikovu uredu. Sjećali su se toga kao noćne more, kao nečega što nisu mogli kontrolirati. Možda se zaista radilo o životinjskoj privlačnosti hipnotizera, možda životinjskoj privlačnosti hipnotiziranoga. Kako bilo, Horne Fisher je bio hipnotiziran i srušio se u stolicu opuštenih udova i praznog pogleda. Čovjek gaje hipnotizirao čineći pokrete, svojim u tamno zamotanim rukama, kao crnim krilima. Pukovnik je već prešao točku vrenja i smrknuto je shvatio da su ekscentrični aristokrati prevršili mjeru. Utješio se

saznanjem daje već poslao po policiju koja će raskrinkati ovu maškaradu, držeći cigaru čiji je crveni završetak, u gustom mraku, svijetlio kao u znak protesta. "Da, vidim džepove", govorio je čovjek u transu. "Vidim puno džepova, ali svi su prazni. Ne, vidim jedan džep koji nije prazan." Duhovi su se lagano uznemirili u tišini, a magičar je rekao: "Možete li vidjeti što je u džepu?" "Da", odgovorio je drugi, "dvije svijetle stvari. Mislim da su to dva komada čelika. Jedan komad čelika je savijen ili krivudav." "Jesu li korišteni u uklanjanju relikvije odozdo?" "Da." Uslijedila je još jedna pauza, a onda je ispitivač dodao: "Vidite li samu relikviju?" "Vidim nešto sjajno na podu, kao sjenu ili duha. Tamo je u uglu iza stola." Ljudi su se okrenuli i onda odjednom u tišini ukočili, jer je u uglu na drvenom podu zaista bio krug blijedog svjetla. Bila je to jedina svijetla točka u sobi. Cigara je bila ugašena. "Pokazuje put", govorio je glas proročanstva. "Duhovi pokazuju put pokajanja, zahtijevaju od lopova da se pokaje. Ne vidim ništa više." Njegov je glas zamijenila tišina koja je potrajala nekoliko minuta, kao ona duga tišina kada je kraña počinjena. Prekinuo ju je zveket metala na podu, nečega što se vrtjelo i padalo kao bačenih pola penija. "Upalite svjetiljku!", povikao je Fisher glasno, čak veselo, skačući na noge s mnogo manje tromosti nego obično. "Moram sada otići, ali želim ga vidjeti prije nego odem. Pa, došao sam da bih ga vidio." Svjetiljka je upaljena i ugledao ga je, jer Novčić svetog Pavla ležao je na podu pred njegovim nogama. "Što se toga tiče", objašnjavao je Fisher, zabavljajući Marcha i Twyforda za ručkom mjesec dana kasnije, "samo sam se htio poigrati s magičarom na njegov način."

"Mislio sam da ga hoćete uloviti u njegovoj vlastitoj zamci", reče Twyford. "Ne mogu još ništa povezati, ali on mi je stalno bio sumnjiv. Ne mislim daje bio lopov u pravom smislu riječi. Policija uvijek misli da se srebro krade radi srebra, ali mislim da se ovakva stvar krade zbog neke religiozne manije. Odbjegli redovnik koji je postao mistik mogao bi ga trebati za neku mističnu svrhu." "Ne", odgovorio je Fisher, "odbjegli redovnik nije lopov. Nikako nije lopov. Nije niti potpuni lažov. Rekao je te noći barem jednu istinu." "A to je?", zapitao je March. "Rekao je da je sve to privlačenje. Zapravo je to i napravljeno magnetom." Onda je, vidjevši da su još uvijek zbunjeni, dodao: "Bila je to igračka, magnet koji je pripadao vašem nećaku, gospodine Twyford." "Ali, ne razumijem", bunio se March. "Ako je napravljeno sa školarčevim magnetom, onda je vjerojatno školarac to i napravio." "Pa", odgovorio je Fisher, "ovisi koji školarac." "Što, do vraga, mislite?" "Duša školarca je čudna stvar", nastavio je Fisher uronjen u misli. "Može preživjeti puno toga pokraj penjanja uz dimnjak. Čovjek može posijedjeti u velikim vojnim pohodima, a još uvijek imati dušu školarca. Čovjek se može vratiti iz Indije s velikim ugledom i može mu se povjeriti čuvanje velikog javnog blaga, a još uvijek može imati dušu Školarca koja čeka daju probudi nesretni dogañaj. 1 deset je puta izraženija ako toj duši školarca dodate skeptika, koji je inače vrsta zakržljalog školarca. Upravo ste rekli da se stvari mogu napraviti zbog religiozne manije. Jeste li ikad čuli za nereligioznu maniju? Uvjeravam vas da itekako postoje, osobito kod ljudi koji vole razotkrivati magičare u Indiji. Ali, ovdje je skeptik imao strpljenja da razotkrije mnogo strasniju varku i to bliže svom domu."

Oči Harolda Marcha iznenada su zasjale kada je uvidio udaljeni dublji smisao ove izjave. Ali, Twyford se još uvijek borio s jednim po jednim problemom. "Stvarno mislite", rekao je, "da je pukovnik Morris uzeo relikviju?" "On je bio jedina osoba koja je mogla koristiti magnet", odgovorio je Fisher. "Zapravo mu je vaš susretljivi nećak ostavio niz stvari koje je mogao iskoristiti. Imao je kolut žice i alat za pravljenje rupa u drvenom podu. Usput, u svom transu poigrao sam se malo s tom rupom na podu; kako su kat ispod nas ostala svjetla, sjajila je kao novi novčić." Twyford se odjednom uznemirio u svojoj stolici. "Ali, u tom slučaju", povikao je novim i promijenjenim glasom, "onda je naravno... rekli ste komad čelika...?" "Rekao sam da su bila dva komada čelika", reče Fisher. "Savijeni komad čelika bio je dječakov magnet. Drugi je bio relikvija u staklenom sanduku." "Ali, to je srebro", odgovorio je arheolog jedva prepoznatljivim glasom. "Oh", odgovorio je umirujuće Fisher. "Usuñujem se reći da je na sebi imao malo srebrne boje." Uslijedila je teška tišina i na kraju je Harold March rekao: "Ali, gdje je prava relikvija?" "Tamo gdje je već pet godina", odgovorio je Horne Fisher, "u vlasništvu ludog milijunaša Vandama iz Nebraske. Neki dan je u novinama bila njegova mala šaljiva fotografija, a ispod je pisalo o njegovoj zaluñenosti i daje oduvijek bio sklon relikvijama." Harold March se smrknuo prema stolnjaku i onda, nakon odreñenog intervala, rekao: "Mislim da razumijem vaše zamisli o tome kako je to zapravo izvedeno; Morris je samo napravio rupu i upecao ga s magnetom na kraju uzice. Takav majmunski trik izgleda kao čista ludost, ali mislim daje pukovnik lud, djelomično od dosade gledanja nečega za stoje mislio daje lažno, ali nije to mogao dokazati. Onda se ukazala prilika da to i dokaže, barem

sebi, i napravio je ono što je nazvao 'zabavom'. Da, mislim da sada vidim puno detalja. Ali, sve me to zaprepašćuje. Kako je uopće došlo do toga?" Fisher gaje nepomično promatrao napola spuštenih kapaka. "Poduzete su sve mjere predostrožnosti", rekao je. "Vojvoda je osobno donio relikviju i zaključao je vlastitim rukama." March je šutio, ali Twyfordje nastavio: "Ne razumijem vas. Podilazi me jeza od vas. Zašto ne govorite normalno da vas razumijemo?" "Da govorim normalno još bi me manje razumjeli", reče Horne Fisher. "Ja bih ipak pokušao", reče March još uvijek spuštene glave. "Oh, dobro", odgovorio je Fisher uz uzdah, "istina jest daje to prljav posao. Svi koji znaju nešto o tome znaju daje to prljav posao. Ali to se stalno dogaña i, na neki način, teško ih je za to kriviti. Zakače se za strane princeze koje su krute kao holandske lutke i koje imaju vlastite prohtjeve. U ovom slučaju velike prohtjeve." "Lice velečasnog Thomasa Twyforda govorilo je da je daleko od istine, ali kako je onaj drugi nastavio govoriti nejasno, lik starog gospodina se izoštrio i ukočio. "Daje bila neka dolična morganatska afera, ne bih ništa rekao; sigurno je bio budala kada je bacio tisuće na takvu ženu. Na kraju je to bila čista ucjena, ali to je nešto što stari magarac nije uzeo poreznim obveznicima. To je mogao izvući samo od Jenkija i evo tu smo." Velečasni Thomas Twyford je ustao. "Pa, drago mi je da moj nećak nema veze s time", rekao je. "I ako je svijet stvarno takav, nadam se da ni ja neću s time imati nikakve veze." "Nadam se", odgovorio je Horne Fisher. "Nitko ne zna tako dobro kao ja koliko netko s time može imati veze." Summers Minor stvarno s time nije imao veze; i to je dio njegova višeg smisla što nema nikakve veze s pričom ili

sa sličnim pričama. Dječak je poput metka prošao kroz zaplete ove priče o nepoštenoj politici i suludoj prijevari i izašao na drugu stranu, prateći svoje vlastite nepokvarene puteve. S vrha dimnjaka, na koji se popeo, zapazio je novi autobus čiju boju i izgled nije poznavao, kao što prirodnjak može zapaziti pticu ili botaničar novi cvijet. Bioje dovoljno ushićen da požuri za njim i otplovi na tom čarobnom brodu.

BUNAR BEZ DNA U oazi, ili zelenom otoku u crvenim i žutim morima pijeska, koja se protežu od Europe prema izlasku sunca, može se naći čaroban kontrast, ništa manje tipičan za takvo mjesto otkako su ga meñunarodni ugovori napravili izbočenim položajem britanske okupacije. Mjesto je poznato meñu arheolozima zbog nečega što bi teško mogao biti spomenik, nego više rupa u zemlji. Ali otvor je okrugao, kao onaj bunara i vjerojatno je dio nekakvog davnog sistema navodnjavanja, možda najstarijeg objekta u toj staroj zemlji. Oko crnih usta rupe samog bunara nalazio se prsten od palmi i bodljikavih krušaka; no od gornje konstrukcije nije ostalo ništa osim dva poveća oštećena kamena, koji su stajali kao stupovi vrata koja ne vode nikuda, a u kojima su neki transcendentalni arheolozi, u odreñenim raspoloženjima na mjesečini ili zalazu sunca, mislili da mogu vidjeti izblijedjele linije i osobine nečega što je po čudovišnosti nadma-šivalo i Babilon; dok su racionalniji arheolozi, u racionalnijim satima dnevnog svjetla, vidjeli samo dva obična kamena. Možda treba primijetiti da nisu svi Englezi arheolozi. Puno njih skuplja se na ovakvim mjestima zbog civilnih ili vojnih razloga i imaju druge zanimacije. Važna je činjenica da su Englezi u ovom istočnjačkom egzilu smislili kako da naprave malo golf igralište van šikare i pijeska, s ugodnom

klupskom kućom na jednom kraju, a s prastarim spomenikom na drugom. No nikada nisu koristili ovaj stari bezdan kao rupu za golf, jer je po predaji bio neizmjeran, a za praktičnu primjenu neupotrebljiv. Bilo koji sportski projektil koji bi uletio u njega računao bi se doslovno kao izgubljena loptica. Ali često su igrali oko njega, razgovarajući u meñuigri i pušeći cigarete. Jedan od njih upravo je došao iz klupske kućice i našao drugoga kako nešto zlovoljno gleda u bunaru. Oba Engleza nosila su laganu odjeću i bijele kacige i na njima koprene, ali tu je, u najvećem dijelu, završavala njihova sličnost. Gotovo u isti glas izgovorili su istu riječ, ali rekli su je potpuno različitim naglascima i tonovima. "Jeste li čuli vijesti?", pitao je čovjek iz kluba. "Sjajno." "Sjajno", odgovorio je čovjek pokraj bunara. Ali, prvi je čovjek izgovorio tu riječ kao kad mladić govori o ženi, a drugi kao starac koji govori o vremenu, ne bez iskrenosti, ali sigurno bez žara. Ovaj ton dvojice muškaraca bio je za njih vrlo znakovit. Prvi, koji je bio izvjesni kapetan Boyle, bio je hrabar dječački tip, taman i s nekom vrstom vrućine u licu koja nije pripadala atmosferi Istoka, nego više strasti i ambicijama Zapada. Drugi je bio stariji čovjek i stariji stanovnik, civilni službenik - Horne Fisher; njegovi obješeni kapci i obješeni svijetli brkovi izražavali su paradoks Engleza na Istoku. Bilo mu je previše vruće da ne bi bio hladan. Niti jedan od njih nije mislio da je bitno spomenuti što je to sjajno. Bio bi to, u stvari, suvišan razgovor o nečemu što svi znaju. U novinama širom Carstva već je bila vijest o velikoj pobjedi nad napasnom kombinacijom Turaka i Arapa na sjeveru, koju su dobile jedinice pod komandom lorda Hastingsa, veterana s mnogo velikih pobjeda, koji je ostao u maloj vojarni blizu bojnog polja. "Niti jedna druga nacija na svijetu ne bi mogla napraviti tako nešto", snažno je povikao kapetan Boyle.

Horne Fisher je još uvijek tiho gledao u bunar; malo kasnije je odgovorio: "Sigurno smo umjetnici u ispravljanju grešaka. Tu su siroti stari Prusi pogriješili. Samo su mogli raditi greške i pridržavali ih se. Postoji odreñeni talent u ispravljanju grešaka." "Kako to mislite", pitao je Boyle, "kakve greške?" "Pa, svi znaju daje to kao kad imaš oči veće od želuca", odgovorio je Horne Fisher. To je bila osobina gospodina Fishera, da tvrdi da o jednoj osobi meñu dva milijuna svi znaju onoliko koliko se smije čuti. "Bila je zaista velika sreća što se Travers okrenuo u pravi čas. Čudno je kako nam se dobre stvari uvijek dogode kada zamjenik zapovijeda, čak i kada veliki čovjek bude voña. Kao Colborne kod Waterlooa" "Trebalo bi cijelu provinciju pripojiti Carstvu", primijetio je drugi"Pa, mislim da bi Zimmernes insistirao na njoj sve do kanala", primijetio je Fisher zamišljeno, "iako svi znaju da se pripajanje provincija danas baš uvijek i ne isplati." Kapetan Boyle se pomalo zbunjeno smrknuo. Tmurno svjestan da nikada nije čuo za Zimmernesa, mogao je samo tupo dodati: "Pa, ne može se biti 'mali Englez'." Horne Fisher se nasmijao ugodnim smiješkom. "Svaki čovjek ovdje izoliranje 'mali Englez'", rekao je. "Svatko se želi vratiti u 'malu Englesku'." "Bojim se da ne znam o čemu pričate", rekao je sumnjičavo mlañi čovjek. "Čovjek bi pomislio da se baš i ne divite Hastingsu... ili... bilo čemu." "Divim mu se beskrajno", odgovorio je Fisher. "On je sigurno najbolji čovjek za ovo mjesto: razumije muslimane i može s njima što hoće. Zato sam protiv huškanja Traversa protiv njega, samo zbog ovog zadnjeg dogañaja." "Ne vidim na što ciljate", reče drugi iskreno. "Možda nije vrijedno razumijevanja", odgovori Fisher blago, "ionako ne bismo trebali razgovarati o politici. Znate li arapsku legendu o ovom bunaru?"

"Bojim se da ne znam previše o arapskim legendama", reče Boyle ukočeno. "To vam je greška", odgovorio je Fisher, "osobito s vaše točke gledišta. Sam lord Hastings je arapska legenda. To mu je vjerojatno najveće priznanje. Ako bi njegova reputacija nestala, naša bi pozicija u Aziji i Africi oslabila. Ta priča o rupi u zemlji, koja ide dolje tko zna gdje, uvijek me je očaravala. Sada ima muhamedanski oblik, ali ne bi me Čudilo daje puno starija od Muhameda. Radi se o nekome koga zovu Sultan Aladin, ne naš prijatelj s čarobnom svjetiljkom, naravno, nego netko kao on, netko tko ima veze s duhovima ili divovima ili sličnim čudima. Kažu da je divovima naredio da mu sagrade pagodu koja bi se dizala iznad svih zvijezda. 'Najviša od visokih', kao što su ljudi govorili kada je sagrañena Kula babilonska. Ali graditelji Kule babilonske bili su prilično skromni obični ljudi, kao miševi u usporedbi sa starim Aladinom. Htjeli su samo toranj koji će doći do neba - možda trostruko više. On je želio toranj koji će proći kroz nebo i dići se iznad njega i dizati se zauvijek. Alah ga je utukao udarom munje, i potonuo je u zemlju i napravio rupu koja je bila sve dublja i dublja, sve dok nije napravila bunar koji je bio bez dna, kao što je toranj trebao biti bez vrha. 1 niz taj naopako okrenuti toranj tame duša ponosnog Sultana zauvijek pada." "Koji ste vi čudan momak", reče Boyle. "Govorite tako da bi čovjek to mogao povjerovati." "Možda vjerujem u moralnu poruku, a ne u priču", odgovorio je Fisher. "Ali, evo dolazi Lady Hastings. Mislim daje poznajete." Klupska kuća na golf terenu koristila se za razne stvari, ne samo za golf. Uz strogo vojni stožer, bio je to jedini društveni centar garnizona; imala je sobu za bilijar i bar, te čak odličnu knjižnicu za časnike koji su bili toliko perverzni da svoju službu shvate ozbiljno. Meñu njima je bio i sam veliki general, čija je glava bila od srebra, a lice od bronce, kao ono mjedenog orla, i često ga se moglo naći

u knjižnici nagnutog nad kartama i svescima. Veliki lord Hastings vjerovao je u znanost i učenje, kao i u druge stroge životne ideale i mladom je Bovleu, koji se nije previše pojavljivao na ovom mjestu izučavanja, dijelio puno očinskih savjeta. Ovo se dogañalo baš poslije jednog brzog učenja nakon kojeg je mladi momak izašao kroz staklena vrata knjižnice direktno na golf igralište. No, iznad svega, klub je bio zamišljen tako da služi društvenim potrebama dama, kao i gospode, a Lady Hastings je u takvom društvu mogla glumiti kraljicu kao u vlastitoj plesnoj dvorani. Bila je napose proračunata i, kao što su mnogi govorili, napose je uživala u tome. Bila je mnogo mlaña od muža, atraktivna, ali ponekad opasno atraktivna dama; gospodin Horne Fisher pomalo ju je podrugljivo promatrao dok je odlazila s mladim vojnikom. Onda se njegovo umorno oko usmjerilo na zeleno i trnovito raslinje oko bunara, raslinje čudesnog kaktus oblika na kojem je debeli list rastao direktno iz drugog bez grančice ili stabljike. To je u njegovoj mašti stvorilo zlokobni osjećaj o divljem raslinstvu bez oblika i svrhe. Cvijet ili žbun na Zapadu raste dok ne procvjeta, stoje njegova kruna i njegov sadržaj. Ali, ovo je bilo kao da ruke rastu iz ruku, ili noge iz nogu u nekoj noćnoj mori. "Uvijek pripojiti provincije Carstvu", sa smiješkom je rekao i onda tužno dodao, "ali sumnjam da sam, nakon svega, bio u pravu!" Jak i vedar glas prekinuo gaje u razmišljanju, pa je pogledao prema gore i nasmijao se vidjevši lice starog prijatelja. Glas je bio mnogo vedriji od lica, koje je na prvi pogled izgledalo nesumnjivo smrknuto. Bilo je to tipično pravničko lice, s kockastom vilicom i teškim sijedim obrvama, a pripadalo je istaknutoj pravnoj osobi koja je sada bila vezana uz poluvojnu službu u policiji tog divljeg kraja. Cuthbert Gravne je možda bio više kriminalist nego pravnik ili policajac, ali u ovom barbarskom okruženju dokazao se uspješnim u pretvorbi u praktičnu kombinaciju svega toga. Pripisivalo mu se otkrivanje niza ozbiljnih i čudnih orijentalnih zločina. Ali kakoje malo ljudi

bilo upoznato i povezano s takvim hobijem ili vrstom znanja, njegov je intelektualni život bio pomalo usamljen. Meñu rijetkim iznimkama bio je Horne Fisher, koji je imao čudnovatu sposobnost za razgovor gotovo sa svakim o gotovo svačemu. "Proučavate botaniku, ili arheologiju?", zapitao je Gravne. "Nikada neću doći na kraj s vašim interesima, gospodine Fisher. Trebao bih reći da ono što vi ne znate i nije vrijedno znanja." "U krivu ste", odgovorio je Fisher s neuobičajenom naprasito-šću i čak gorčinom. "Ono što znam nije vrijedno znanja. Sva naličja stvari, sve skrivene razloge i pokvarene motive, podmićivanje i ucjene koje nazivaju politikom. Nisam ponosan što sam sišao u tu kanalizaciju pa da bih se time hvalio dječacima na ulici." "Kako to mislite? Što vam je?", zapitao gaje prijatelj. "Nisam znao da to tako shvaćate." "Sramim se samoga sebe", odgovorio je Fisher. "Upravo sam bacio hladnu vodu na dječački entuzijazam." "Čak je i to objašnjenje nekako neuvjerljivo", primijetio je stručnjak za kriminal. "Naravno, entuzijazam je bio prokleta novinska glupost", nastavio je Fisher, "ali, trebao sam znati da u tim godinama iluzije mogu biti ideali. I da su bolje od stvarnosti. A neugodno je preuzeti odgovornost pa prodrmati mladog čovjeka i izvući ga iz nevaljalih ideala." "Zašto?", zapitao je njegov prijatelj. "Zato što će se vjerojatno s istom energijom usmjeriti u puno gorem smjeru", odgovorio je Fisher, "prilično beskrajnu vrstu smjera, jamu bez dna duboku kao ovaj bunar bez dna." Fisher je svog prijatelja vidio nakon dvije noći, kada se našao u vrtu iza klupske kuće na suprotnoj strani golf terena; vrt je bio pun boja i mirisao je po polutropskim biljkama u sjaju pustinjskog zalaska sunca. Još su dva čovjeka bila s njim, a treći je sada bio drugi po zapovjednoj odgovornosti, svima poznat kao Tom Travers, mršav taman

čovjek, koji je izgledao stariji nego što je bio, s brazdom na čelu i nečim mrzovoljnim u svom obliku crnih brkova. Crnu kavu upravo im je poslužio Arap, koji je sada bio privremeno zaposlen u klubu; bio je poznati lik, čak čuven kao stari generalov sluga. Zvali su ga Said i bio je različit od drugih Semita zbog neprirodno dugačkog žutog lica i visine uskog čela, što se tek ponekad kod njih može vidjeti, te je usprkos toplom osmijehu izazivao nerazumni utisak nečeg zlokobnog. "Uvijek osjećam da tom čovjeku ne mogu vjerovati", reče Gravne čim je čovjek otišao. "To je nepravedno, mislim, jer je zasigurno bio privržen Hastingsu; kažu da mu je spasio život. Ali Arapi su često takvi, odani jednom čovjeku. Stalno osjećam da bi mogao bilo kome prerezati grlo, čak izdajnički." "Pa", reče Travers s kiselim smiješkom, "dok god ne dira Hast-ingsa svijet neće previše brinuti." Uslijedila je neugodna tišina, puna sjećanja na veliku bitku, a onda je Horne Fisher tiho rekao: "Novine nisu svijet, Tom. Ne brinite za njih. Svatko u vašem svijetu zna istinu jako dobro." "Mislim da će sada biti bolje da ne pričamo o generalu", dodao je Gravne, "jer upravo izlazi iz kluba." "Ne ide prema nama", reče Fisher. "Samo prati ženu do automobila." Dok je govorio, iz kluba je na stube izašla dama, a pratio ju je muž koji se brzim korakom našao ispred nje i otvorio vrata vrta. Postoje to učinio, ona se okrenula i na trenutak nešto govorila čovjeku koji je još sjedio u pletenoj stolici, pod sjenom ispred vrata, jedinom čovjeku u praznom klubu uz onu trojicu koja su se zadržala u vrtu. Fisher je na trenutak pogledao u sjenu i vidio daje to kapetan Boyle. Idućeg trenutka, na njihovo iznenañenje, ponovno se pojavio general, popeo se po stubama i rekao par riječi Bovleu. Zatim je signalizirao Saidu, koji je požurio s dvije šalice kave i dva su muškarca ponovno ušla u klub, svaki

sa svojom šalicom u ruci. Sljedećeg trenutka odsjaj bijelog svjetla, u sve većoj tami, pokazao je da su u knjižnici upaljene električne svjetiljke. "Kava i znanstvena istraživanja", reče Travers smrknuto. "Sami sjaj učenja i teoretskih istraživanja. Pa, moram ići, imam i ja svog posla." Ustao je prilično ukočeno, salutirao svojim prijateljima i otišao u sumrak. "Nadam se da će se Boyle pridržavati znanstvenih istraživanja", reče Horne Fisher. "Nisam baš siguran u njega. Ali, pričajmo o nečemu drugom." Pričali su o nečemu drugom duže nego su mislili, sve dok tropska noć nije pala i prekrasan mjesec obojio cijelu scenu srebrom; ali prije nego je bilo dovoljno svjetla da bi se što vidjelo, Fisher je već zapazio da su se svjetla u knjižnici naglo ugasila. Čekao je da dva muškarca izañu kroz vrata vrta, ali nitko nije izlazio. "Vjerojatno su otišli prošetati po golf terenu", reče on. "Vjerojatno", odgovorio je Gravne, "noć će biti prekrasna." Trenutak ili dva kasnije, začuli su glas koji ih je pozdravljao iz sjene klupske kućice i bili su začuñeni kada su vidjeli Traversa kako vičući žuri prema njima. "Trebat ću vašu pomoć", vikao je. "Dogodilo se nešto prilično ružno na golf terenu." Ubrzo su prolazili kroz sobu za pušače u klubu i knjižnicu iza nje, u potpunom mraku, mentalnom kao i materijalnom. Ali Horne Fisherje, usprkos svojoj neprirodnoj ravnodušnosti, bio osoba s čudnom i gotovo transcendentalnom osjetljivošću za atmosferu i već je osjećao prisutnost nečega što je bilo više od nesretnog slučaja. U knjižnici se sudario s komadom namještaja i gotovo je protrnuo u šoku, jer stvar se neobično micala, kako se namještaj inače ne miče. Učinilo se da se pokreće kao živa stvar koja se giba i brani. Sljedećeg trenutka Gravne je upalio svjetla pa je vidio da se spotaknuo na jedan od rotirajućih stalaka za knjige, koji se okretao i udarao ga; no u njemu je već nastajao njegov podsvjesni

osjećaj nečeg misterioznog i monstruoznog. Nekoliko takvih rotirajućih stalaka stajalo je u knjižnici; najednom od njih bile su dvije šalice kave, a na drugom velika otvorena knjiga. Bila je to Budgeova knjiga o egipatskim hijeroglifima, s obojenim pločicama čudesnih ptica i bogova, i dok je žurno prolazio pokraj nje, postao je svjestan nečega čudnog u činjenici daje baš to, a ne neko djelo vojne tematike, otvoreno u tom trenutku na tom mjestu. Čak je postao svjestan razmaka koji je ostao na polici s koje je knjiga uzeta, i učinio mu se ružnim, kao razmak meñu zubima na nekom zlobnom licu. Trčeći su za par minuta stigli do druge strane terena ispred bunara bez dna, a nekoliko metara od njega, na mjesečini koja je bila jasna kao danje svjetlo, vidjeli su ono što su došli vidjeti. Veliki lord Hastings ležao je na licu u položaju u kojem je bilo nečeg neobičnog i ukočenog, s jednim laktom dignutim iznad tijela, a s drugom koščatom velikom rukom držao je bujnu i oštru travu. Nekoliko metara dalje, Boyle je nepomično, poduprt rukama i koljenima, gledao tijelo. Možda je bio u šoku zbog nesretnog slučaja; ali bilo je nečeg čudnog i neprirodnog u njegovu četveronožnom položaju i zablenutom licu. Izgledalo je kao da gaje napustio razum. Iza njega nije bilo ničega, osim jasnog plavog južnog neba, početka pustinje i dva velika slomljena kamena ispred bunara. Bilo je to na takvom svjetlu i u takvoj atmosferi da ih se moglo zamisliti s ogromnim i zlim licima kako gledaju prema dolje. Horne Fisherje zakoračio i dotaknuo jaku ruku koja je još uvijek stezala travu i bila hladna kao kamen. Kleknuo je pokraj tijela za trenutak ga proučivši; onda je ponovno ustao i rekao, uz neku vrstu samouvjerenog očaja: "Lord Hastings je mrtav." Uslijedila je grobna tišina, a onda je Travers mrzovoljno primijetio: "Ovo je vaš odjel, Gravne; ostavit ću

vas da ispitate kapetana Bovlea. U onome što on govori nema smisla." Boyle se sabrao i digao na noge, ali na licu mu je još bio zabrinut i grozan izraz, pa je izgledao kao daje navukao masku drugog čovjeka. "Gledao sam u bunar", rekao je, "a kada sam se okrenuo, on je pao." Gravneovo je lice bilo jako mračno. "Kao što kažete, ovo je moj zadatak", reče. "Moram vas prvo zamoliti dami ga pomognete odnijeti do knjižnice i dopustite mi da sve temeljito preispitam." Kada su odložili tijelo u knjižnicu, Gravne se okrenuo prema Fisheru i rekao, glasom koji je odisao punoćom i povjerenjem: "Zak-ljučat ću se i temeljito sve pregledati. Molim vas da ostanete u dodiru s ostalima i uvodno ispitate Bovlea. Ja ću s njim razgovarati kasnije. Nazovite policijski stožer neka ovamo pošalju policajca i neka me pričeka dok ga ne pozovem." Bez suvišnih riječi veliki je kriminalistički istražitelj otišao u osvijetljenu knjižnicu i zatvorio vrata za sobom, a Fisher se bez odgovora okrenuo i tiho počeo razgovarati s Traversom. "Čudno je to", rekao je, "da se to dogodilo točno ispred tog mjesta." "Bilo bi stvarno čudno", dodao je Travers, "ako je to mjesto odigralo neku ulogu u tome." "Mislim", odgovorio je Fisher, "da je uloga koju nije odigralo još čudnija." Tim naoko besmislenim riječima okrenuo se prema uzdrmanom Bovleu, uhvatio ga za ruku i počeo s njim šetati gore-dolje po mjesečini, pričajući tihim glasom. Kada je Cuthbert Gravne u knjižnici ugasio svjetla i izašao na teren za golf, već je počela svitati zora. Fisher je bio sam u svom naoko ravnodušnom raspoloženju. Policajac, po kojeg je poslao, u pozadini je spremno čekao. "Poslao sam Bovlea s Traversom", primijetio je nehajno Fisher; "on će na njega paziti, a ionako je bolje da malo odspava."

"Jeste li izvukli nešto iz njega?", pitao je Gravne. "Je li vam rekao što su on i Hastings radili?" "Da", odgovorio je Fisher, "sve mi je prilično jasno objasnio. Rekao je kako gaje, nakon odlaska Lady Hastings, general pozvao u knjižnicu na kavu da pogledaju nešto u vezi lokalnih antikviteta. On sam je počeo tražiti Budgeovu knjigu najednom od rotirajućih stalaka, ali general ju je pronašao na jednoj od polica na zidu. Poslije razgledavanja nekoliko pločica izašli su, čini se prilično naglo, na golf teren i krenuli prema starom bunaru; dok je Boyle gledao u njega iza sebe je začuo tupi udarac, okrenuo se i vidio je generala kako leži u položaju u kojem smo ga našli. On je pao na koljena kako bi pregledao tijelo, ali bio je paraliziran nekom vrstom strave, pa mu se nije mogao približiti niti ga dodirnuti. No, to mi se čini malo vjerojatnim; ali ljudi koji su u stanju šoka i iznenañenja ponekad zapadaju u najčudnija stanja." Gravne se pomalo smrknuto i pažljivo nasmijao i nakon kratke šutnje rekao: "Pa, nije vam puno lagao. Stvarno je potpuno jasno i nedvojbeno što se dogodilo, samo što je sve važno ispušteno." "Jeste li otkrili nešto?", zapitao je Fisher. "Otkrio sam sve", odgovorio je Gravne. Fisher je ostao nekako sumorno tih, dok je drugi nastavio objašnjavati tihim i uvjerljivim tonovima. "Bili ste u pravu, Fisher, kada ste rekli daje mladić bio u opasnosti da krene tamnim stazama u bezdan. Bez obzira da li ste, ili ne, kao što ste rekli, prodrmali njegove stavove o generalu, to ionako nije imalo veze s time, jer već neko vrijeme nije poštovao generala. To su neugodne stvari i ne želim se na tome zadržavati; ali jasno je da ni žena nije s njim najbolje postupala. Ne znam koliko je to daleko išlo, ali bilo je nečega za skrivanje; jer kada je Lady Hastings razgovarala s Bovleom govorila mu je da za njega ima skrivenu poruku u Budgeovoj knjizi u knjižnici. General je to čuo, ili je nekako doznao, i otišao je ravno do knjige i

našao poruku. Suočio je Bovlea s time i došlo je do scene, naravno. Boyle je bio suočen s još nečim, bio je suočen sa strašnom alternativom u kojoj je život jednog starog čovjeka za njega značio katastrofu, a njegova smrt pobjedu, čak sreću." "Pa", primijetio je Fisher napokon, "ne krivim ga što vam nije rekao ženin dio priče. Ali kako znate za pismo?" "Našao sam ga na generalovu tijelu", odgovorio je Gravne, "ali našao sam i gore stvari. Tijelo se ukrutilo na način koji je sličan djelovanju odreñenih azijskih otrova. Pregledao sam šalice s kavom i dovoljno poznajem kemiju da u talogu jedne od njih ustanovim nazočnost otrova. General je otišao ravno do police s knjigama i ostavio svoju šalicu kave na polici za knjige na sredini sobe. Dok je bio okrenut leñima, Boyle se pravio da pregledava policu s knjigama, a ostao je sam sa šalicom kave. Otrovu treba deset minuta da počne djelovati, a šetnja od deset minuta dovela bi ih do bunara bez dna." "Da", zapazio je Fisher, "a što s bunarom bez dna?" "Kave veze s time ima bunar bez dna?", pitao je njegov prijatelj. "Nema nikakve veze", odgovorio je Fisher. "Zato ga nalazim potpuno zapanjujućim i nevjerojatnim." "I zašto bi ta neobična rupa u zemlji imala ikakve veze s'time?" "To je neobična rupa u vašem slučaju", reče Fisher. "Ali, sada na tome neću insistirati. Usput, postoji još nešto što vam moram reći. Rekao sam kako sam poslao Traversa da pripazi na Bovlea. Bilo bi isto tako istinito kada bih rekao da sam poslao Bovlea da pripazi na Traversa." "Ne želite valjda reći da sumnjate na Toma Traversa?", uzviknuo je drugi. "Bio je malo ogorčeniji na generala nego što je Boyle ikada bio", primijetio je Horne Fisher s ćudljivom nezainteresiranošću.

"Čovječe, ne govorite to valjda ozbiljno", povikao je Gravne. "Kažem vam da sam našao otrov u jednoj od šalica za kavu." "Tu je uvijek Said, naravno", dodao je Fisher, "zbog mržnje, ili za novac. Složili smo se da je sposoban na sve." "Ali složili smo se u tome da nije u stanju nauditi gospodaru", odgovorio je Gravne. "Pa, dobro", reče Fisher ljubazno, "moram reći da ste u pravu; ali morao bih pogledati knjižnicu i šalice za kavu." Ušao je unutra dok se Gravne okrenuo prema prisutnom policajcu i pružio mu napisanu poruku koju je trebalo telegramski poslati iz stožera. Čovjek je salutirao i žurno otišao, a Gravne je krenuo za svojim prijateljem i našao ga na sredini knjižnice pokraj police s knjigama na kojoj su bile prazne šalice. "Prema onom što vi kažete, ovdje je Boyle tražio Budgea, ili se pravio da ga traži", rekao je. Dok je govorio, Fisher se sagnuo u polučučeći položaj kako bi pogledao knjige na nižem dijelu rotirajuće police, jer cijela polica nije bila viša od običnog stola. Idući se trenutak uspravio kao da ga je nešto ubolo. "Bože moj!", povikao je. Malo je ljudi ikada vidjelo da se Horne Fisher ponaša kao tada. Pogledom je prošao po vratima, vidio blizu otvoren prozor, skočio kroz njega kao da skače preko prepone, i potrčao preko terena za policajcem koji je nestajao. Gravne, koji je za njim gledao, vidio je njegovu visoku opuštenu figuru kako se vraća normalno opuštena i zadovoljna. Lagano se hladio komadom papira, telegramom što ga je tako naglo presreo. "Sva sreća da sam to zaustavio", primijetio je. "Ovaj slučaj moramo držati tihim kao smrt. Hastings mora umrijeti od apople-ksije ili srčane bolesti." "U čemu je problem?", zapitao je drugi istražitelj.

"Problem je u tome", reče Fisher, "što bismo za nekoliko dana imali vrlo neugodnu alternativu - vješanje nevinog čovjeka ili bi Britansko Carstvo otišlo k vragu." "Hoćete reći", pitao je Gravne, "da taj užasan zločin neće biti kažnjen?" Fisher gaje netremice gledao. "Već je kažnjen", reče. Nastavio je nakon kratke pauze: "Rekonstruirali ste zločin zadivljujućom vještinom, prijatelju stari, i gotovo sve što ste rekli, istina je. Dva čovjeka, s dvije šalice za kavu, ušla su u knjižnicu i stavila šalice na policu s knjigama i otišla do bunara, a jedan od njih bio je ubojica i drugome je u kavu stavio otrov. Ali, to se nije dogodilo dok je Boyle gledao u rotirajuću policu. Gledao ju je doduše i tražio Budgeovu knjigu s porukom, ali mislim da ju je Hastings već premjestio na police na zidu. Bio je to dio mračne igre daje on nañe prvi. Kako čovjek pretražuje rotirajuću policu za knjige? Ne skače oko nje čučeći kao žaba. Jednostavno je dodirne i ona se okreće." Smrknuo se dok je govorio, a ispod njegovih teških kapaka pojavilo se svjetlo kojeg se tamo nije moglo često vidjeti. Misticizam koji je bio pokopan ispod sveg cinizma njegova iskustva, sada se probudio i pomaknuo u dubinama. Njegov je glas poprimio neočekivani ton i dubinu, kao da su odjednom govorila dva muškarca. "To je napravio Boyle; jedva je dotaknuo stvar i ona se okretala lako kao što se okreće svijet. Da, baš kao što se okreće svijet, jer ruka koja ju je okretala nije bila njegova. Bog, koji okreće kotač zvijezda, dotaknuo je kotač i okrenuo ga za puni krug, kako bi se Njegova neumoljiva pravda ostvarila." "U meni se rañaju", reče polako Gravne, "mutne i jezive ideje o tome što hoćete reći." "Vrlo je jednostavno", reče Fisher, "kada se Boyle uspravio iz pognutog položaja, dogodilo se nešto što nije zapazio, nešto što njegov neprijatelj nije zapazio, nešto što

nitko nije zapazio. Dvije su šalice nepogrešivo zamijenile mjesta." Kameno Gravneovo lice kao daje u tišini suzdržavalo šok; ne u smislu da se promijenio, no njegov je glas, kada se pojavio, bio neočekivano slab. "Vidim što hoćete reći", rekao je, "i kao što kažete, što manje o tome pričamo, tim bolje. Nije se ljubavnik htio riješiti muža, nego obrnuto. Takva priča o čovjeku kao što je on ovdje bi nas uništila. Jeste li ikada pomišljali na nešto takvo?" "Bunar bez dna, kao što sam vam rekao", odgovorio je tiho Fish-er, "to me od početka zbunjivalo. Ne zato što ima nekakve veze s ovim, nego zato što nema." Zastao je za trenutak, kao da bira pristup, i onda nastavio: "Kada čovjek zna da će njegov neprijatelj za deset minuta biti mrtav i vodi ga do ruba jame bez dna, znači da ga namjerava baciti unutra. Što drugo? Roñena budala bi to napravila, a Boyle nije roñena budala. Zašto to Boyle nije napravio? Što sam više o tome razmišljao, sumnjao sam da u tom ubojstvu postoji greška, da tako kažemo. Netko je doveo nekoga da bi ga tamo bacio, a ipak ga nije bacio unutra. Imao sam neugodnu mutnu ideju o nekoj zamjeni ili preokretu, a onda sam slučajno okrenuo rotirajuću policu i odmah mije sve bilo jasno, vidio sam kako se dvije šalice još jednom rotiraju, kao mjeseci na nebu." Nakon pauze Cuthbert Gravne reče: "Štoćemo reći novinama?" "Moj prijatelj Harold March danas stiže iz Kaira", reče Fisher. "On je izvrstan i uspješan novinar. Ali je i potpuno častan čovjek, zato mu ne smijete reći istinu." Pola sata kasnije Fisher je ponovno šetao ispred klupske kućice s kapetanom Bovleom, u vrlo uznemirujućoj atmosferi; no možda kao tužniji i mudriji čovjek. "Što sa mnom?", pitao je. "Jesam li čist? Zar me nećete proglasiti nevinim?"

"Vjerujem i nadam se", odgovorio je Fisher, "da nećete biti osumnjičeni. Ali sigurno nećete biti proglašeni nevinim. Ne smije biti sumnji u njega, niti u vas. Svaka sumnja u njega, ili ovakva priča protiv njega, uzdrmala bi nas od Malte do Mandalaja. Bio je junak, kao i sam vrag meñu muslimanima. Mogli biste ga zvati muslimanskim herojem u engleskoj službi. Naravno, bilo je to zbog male doze istočnjačke krvi; dobio ju je od majke, plesačice iz Damaska, svi to znaju." "Oh", ponovio je Boyle, mehanički, buljeći u njega okruglim očima, "svi to znaju." "Usudio bih se reći daje u njegovoj ljubomori i osvetoljubivosti bila doza'toga", nastavio je Fisher. "Ali, što se toga tiče, zločin bi nas u očima Arapa uništio, više zbog toga što je to kao zločin protiv gostoljubivosti. Za vas je bilo gotovo pogubno, a za mene je grozno. Ali neke se stvari nikako ne smiju napraviti, a dok sam ja živ to je jedna od njih." "Kako to mislite?", pitao je Boyle znatiželjno ga pogledavajući. "Zašto bi od svih ljudi vi bili tako strasno vezani uz to?" Horne Fisher je pogledao mladog čovjeka zbunjujućim izrazom lica. "Zato što sam", rekao je, "'mali Englez'." "Nikako ne mogu shvatiti što pod time mislite", odgovorio je razmišljajući Boyle. "Mislite li daje Engleska tako mala", reče Fisher s toplinom u svom hladnom glasu, "da ne može zadržati čovjeka na tih par tisuća milja? Podučili ste me puno toga o patriotizmu, mladi prijatelju, ali sada je ovo za vas i mene praktični patriotizam, bez laži koje bi mu pomogle. Pričali ste kao daje s nama u svijetu uvijek sve funkcioniralo, s pobjedničkim krešendom koji je kulminirao u Hastingsu. Reći ću vam daje ovdje bilo sve pogrešno s nama, osima Hastingsa. On je ime koje nas je držalo ovdje i to se ne smije upropastiti. Ne zaboga! Dovoljno je loše što nas je banda Židova iz pakla tu

postavila, ovdje gdje nema zemaljskih engleskih interesa, a sve je protiv nas, sve samo zato što je Nosey Zimmern posudio novac polovici Vlade. Dovoljno je loše što nas je stari vlasnik zalagaonice iz Bagdada natjerao da izborimo njegove bitke; ne možemo se boriti s odrezanom desnom rukom. Naš jedini rezultat bio je Hastings i njegova pobjeda, koja je u stvari bila pobjeda nekog drugog. Tom Travers mora snositi posljedice, a isto tako i vi." Onda je, nakon trenutka tišine, pokazao prema bunaru bez dna i tišim glasom rekao: "Rekao sam vam da nisam vjerovao u filozofiju o Aladinovu tornju. Ne vjerujem da će Imperija rasti dok ne doñe do neba. Ne vjerujem da će se britanska zastava vječno dizati kao i Toranj. Ali, ako mislite da ću dozvoliti da se britanska zastava spusti i to zauvijek, kao bunar bez dna, u mrak jame bez dna, u poraz i ismijavanje, pokraj ruganja Židova koji su nas isisali do kraja - ne, neću i to je jasno; neću makar ministra ucjeni dvadeset milijunaša sa svojim bijednim novcima, neću makar se premijer oženi s dvadeset američkih Židovki, neću makar Carstairs i Woodville imali dionice u dvadeset prevarantskih rudnika. Ako se sve ljulja, neka nam Bog pomogne, mi ne bismo smjeli biti ti koji će sve srušiti." Boyle ga je gledao zbunjeno, gotovo sa strahom, čak s osjećajem gañenja. "Nekako", reče on, "ima nečega groznog u svemu onome što znate." "Ima", odgovori Horne Fisher. "Nisam potpuno zadovoljan svojim oskudnim znanjem i razmišljanjem. Ali kako je to djelomično zaslužno što vas neće objesiti, nisam siguran da biste se trebali žaliti." Kao da se malo sramio svog prvog hvalisanja, okrenuo se i odšetao prema bunaru bez dna.

RIBIČEV HIR Stvari ponekad mogu biti previše neobične da bismo ih zapamtili. Ako se dogode bez očitih uzroka i posljedica, kasniji nas dogañaji ne podsjećaju na njih, pa ostaju u podsvijesti i na površinu ih izvlači tek neka nesreća dugo nakon toga. Otplutaju kao da su neki zaboravljeni san; a bilo je to vrijeme mnogih snova, zore, odmah poslije mraka, i davalo je čudesan izgled čovjeku koji je veslao u čamcu niz rijeku u jugozapadnoj Engleskoj. Čovjek je bio budan, smatrao se potpuno budnim, jer bio je politički novinar; bio je to Harold March na putu da intervjuira razne važne političare u njihovim ladanjskim kućicama. Ali, ono stoje vidio bilo je toliko nelogično daje moglo biti nestvarno. Jednostavno mu je prošlo kroz glavu i izgubilo se u kasnijim i sasvim drukčijim dogañajima; nije se toga čak ni sjećao, sve dok mnogo kasnije nije otkrio pravo značenje. Blijeda jutarnja magla lebdjela je nad poljima i grmljem duž rijeke; na drugoj strani bio je zid od žutosmeñe cigle koji je gotovo visio nad vodom. Na trenutak je povukao vesla pa gaje nosila struja; kada je okrenuo glavu vidio je kako je jednolični zid od cigle prekinuo most; elegantan most iz osamnaestog stoljeća s malim redovima bijelog kamena, više sivog. Bila je poplava i rijeka je još bila prilično visoka pa je maleno patuljasto drveće bilo napola uronjeno, a maleni luk bijele zore svijetlio je ispod krivulje mosta. Dok je njegov čamac prolazio ispod tamnog luka, vidio je kako mu se približava drugi čamac, u kojem je veslao čovjek sam kao i on. Bio je u položaju u kojem ga nije mogao jasno vidjeti, no kako se približio mostu, ustao je i okrenuo se. Bio je već tako blizu mračnog ulaza daje njegov cijeli lik bio crn naspram jutarnjeg svjetla i March nije mogao vidjeti ništa od njegova lica, osim dva kraja dugačkih dlaka ili brkova koji su, kao rogovi na krivom mjestu, čitavoj silueti davali zloslutan oblik. March ne bi

primijetio ni te detalje da se odjednom nešto nije dogodilo. Kako se približio mostu čovjek je skočio i objesio se za nj, ričući nogama, i pustio da čamac otplovi ispod njega. March je trenutak gledao dvije crne noge koje su ritale; onda jednu crnu nogu koja je ritala, a onda ništa osim vodene struje i nedoglednog zida. Ali kada bi se kasnije toga sjetio, te priče u kojoj je sudjelovao, uvijek se usredotočio na taj čudnovati lik - kao da su divlje noge bile neobičan isklesan ornament na samom mostu, nešto kao oborinski odvod s grotesknim životinjskim likom. Nestao je gotovo u trenu, još pogledavši u rijeku. On nije mogao vidjeti leteći lik na mostu, pa je zaključio daje vjerojatno već pobjegao; ali bio je napola svjestan značajne činjenice daje meñu drvećem, nasuprot zidu, vidio uličnu svjetiljku i pokraj nje, plava široka leña zamišljenog policajca. Prije nego je stigao do hrama svog političkog hodočašća, imao je još puno stvari o kojima je morao razmišljati, osim o čudnom incidentu na mostu; jer upravljanje čamcem, čak ni na prilično mirnom toku, nije bilo lako. A ispalo je da je u čamcu zbog nepredviñenog dogañaja bio sam. Čamac je nabavio, i cijeli je put planirao, zajedno s prijateljem, koji je u zadnji trenutak morao promijeniti planove. Harold March je trebao putovati sa svojim prijateljem Horneom Fisherom, na tom unutarnjem putu do Willowood Placea, gdje je upravo gostovao premijer. Sve je više ljudi znalo za Harolda Marcha, zbog njegovih zapaženih političkih Članaka koji su mu otvarali vrata sve većih salona; ali do sada još nije upoznao premijera. U javnosti jedva da su čuli za Hornea Fishera; ali on je premijera poznavao cijeli život. Zbog toga su njih dvojica planirali ovo putovanje zajedno. March ga nije baš previše požurivao, a i Fisher gaje neodreñeno, ali spremno odlagao. Fisher je bio jedan od onih ljudi koji su poznavali premijera od roñenja. To poznanstvo, čini se, nije ga previše radovalo, no ionako je izgledao kao da se rodio umoran. Ali ga je, dok je pakirao mamce za ribe i cigare za put, uznemirio telegram iz Willowooda u kojem su

zahtijevali da odmah doñe vlakom, jer je premijer te noći morao otputovati. Fisher je znao da njegov prijatelj novinar vjerojatno neće krenuti sve do sljedećeg dana, a volio je svog prijatelja novinara i veselio se pomisli da će nekoliko dana provesti na rijeci. Nije posebno volio niti mrzio premijera, ali uopće mu se nije svidjela alternativa od nekoliko sati u vlaku. No, bez obzira na sve, prihvaćao je premijera kao i željeznicu - kao dio sistema koji barem nije bio poslan na zemlju radi revolucionarnog razaranja. Nazvao je Marcha i, uz mnogo opravdanih psovki i malodušnih osuda, zamolio ga da krene čamcem niz rijeku u skladu s dogovom, kako bi se sreli u Willowoodu u dogovoreno vrijeme; zatim je izašao i pozvao taksi, koji gaje odveo na željezničku stanicu. Tamo je zastao pokraj štanda s knjigama, kako bi svojoj prtljazi dodao nekoliko jeftinih priča o ubojstvima, koje je čitao s velikim užitkom, bez ikakvog predosjećaja da će upravo uroniti u jednu čudnu priču u stvarnom životu. Došao je malo poslije zalaska sunca, s laganim koferom u ruci, pred vrata dugačkih vrtova uz rijeku Willowood Placea, jedne od manjih rezidencija Sir Isaaca Hooka, vlasnika brodovlja i mnogih novina. Ušao je kroz vrata na cestu, na drugoj strani rijeke; u čitavom je tom vodenom krajoliku bilo raznih znakova koji su putnika stalno podsjećali daje rijeka vrlo blizu. Bijelo svjetlucanje vode zasjalo bi iznenada u zelenom gustišu poput mača ili koplja. Čak se u samom vrtu, podijeljenom i posvuda zaklonjenom visokim vrtnim drvećem, u zraku čula glazba vode. Prvi od zelenih dijelova na koji su ušli izgledao je kao zapušteno igralište za kroket, no na njemu je usamljeni mladi čovjek igrao kroket sam sa sobom. Nije baš bio oduševljen igrom, niti vrtom, a njegovo žućkasto, ali lijepo lice izgledalo je mrzovoljnije nego obično. Bio je samo jedan od onih mladih ljudi koji ne mogu podnijeti grižnju savjest ako nešto ne rade, a njihova predodžba o radu ograničena je na neku od igara. Bio je taman i dobro odjeven u svijetle prazničke boje, a Fisher gaje odmah prepoznao kao mladog

čovjeka po imenu James Bullen, kojega su zbog nekog nepoznatog razloga zvali Bunker. Bio je to Sir Isaacov nećak; ali, stoje u tom trenutku bilo još važnije, bio je osobni premijerov tajnik. "Zdravo Bunker!", viknuo je Horne Fisher. "Vi ste baš čovjek kojega sam htio vidjeti. Je li vaš šef stigao?" "Ostaje samo na ručku", odgovorio je Bullen gledajući žutu lopticu. "Ima sutra veliki govor u Birminghamu i večeras odlazi. Mislim da će se sam odvesti automobilom. Prilično je ponosan na to." "Hoćete reći da ćete ostati ovdje s ujakom, kao dobar dečko?", zapitao je Fisher. "Ali što će šefu Birminghamu bez epigrama koje mu šapće njegov briljantni tajnik?" "Nemojte me zafrkavati", reče čovjek kojega su zvali Bunker. "Ja sam samo sretan što ne moram putovati s njim. Ne zna ništa o kartama i novcu, o hotelima ili bilo čemu, pa moram plesati okolo kao običan vodič. Što se mog ujaka tiče, pretpostavljam da je pristojno da sam kadikad ovdje na imanju." "Točno", odgovorio je drugi. "Pa, vidjet ćemo se kasnije", i prešavši livadu prošao je kroz rupu u živici. Hodao je preko livade sve do malog pristaništa na rijeci, a oko sebe je osjećao, pod svodom zlatnog jutra u tom riječnom vrtu, odraz mirisa Starog svijeta. Sljedeći komad zemlje koji je prešao, bio je na prvi pogled napušten, sve dok u sumraku nije ugledao drveće i u jednom kutku viseću mrežu, a u mreži čovjeka koji je čitao novine; jedna mu je noga visjela i klatila se izvan mreže. I njega je pozdravio po imenu, a čovjek je sišao i krenuo prema njemu. Činilo se sudbonosnim što je mogao osjetiti prošlost nekih čudnih dogañaja na tom mjestu, jer on je mogao biti ranoviktorijan-ski duh koji je ponovno ovdje meñu prstenima ili palicama kroketa. Bio je to stariji čovjek s dugačkim brkovima koji su izgledali gotovo čudesno, te sa starinski i pažljivo skrojenom kragnom i kravatom. Prije četrdeset godina bio je pomodni dendi i još uvijek je to ostao ignorirajući modu. Bijeli šešir ležao je

pokraj Morning Posta u mreži iza njega. Bio je to vojvoda od Westmorelanda, relikvija obitelji koja je bila stara nekoliko stoljeća; a starost nije bila u grbovima nego u povijesti. Nitko osim Fishera nije znao koliko su zaista rijetki takvi plemići, a kako su brojni u mašti. Bez obzira da lije vojvoda poštovanje koje je uživao dugovao svom pedigreu ili činjenici daje posjedovao ogromne količine vrlo vrijedne imovine, mišljenje gospodina Fishera o tom pitanju bilo bi interesantno otkriti. "Izgledali ste tako udobno smješteni", reče Fisher, "da sam mislio da ste jedan od slugu. Tražim nekoga da odnese ovu moju torbu; nisam poveo čovjeka sa sobom jer sam došao na brzinu." "Nemam niti ja nikoga", odgovorio je uz nešto ponosa vojvoda. "Nikada nemam. Ako postoji životinja koju mrzim onda je to sluga. Naučio sam se oblačiti vrlo mlad i može se pretpostaviti da to radim pristojno. Možda sam u svom drugom djetinjstvu, ali ne idem tako daleko da bih se oblačio kao dijete." "Ni premijer nije doveo slugu; umjesto toga doveo je tajnika", primijetio je Fisher. "Vražje loš posao. Nisam li čuo daje Harkertu negdje?" "Tamo je negdje kod pristaništa", odgovorio je vojvoda ravnodušno i nastavio proučavati Morning Post. Fisher je otišao onkraj zadnjeg zelenog zida vrta, po nekoj vrsti puteljka za tegljenje pokraj rijeke, gledajući u nju i šumoviti otočić na drugoj strani. Tamo je vidio mršavu tamnu figuru koja je stajala u pognutom položaju kao lešinar, a koja je u sudnicama bila poznata kao Sir John Harker, državni odvjetnik. Njegovo je lice bilo čisto intelektualno, a meñu trojicom muškaraca u vrtu, on je bio taj koji se sam probijao; na njegovoj ćelavoj glavi i udubljenim sljepoočnicama držalo se malo crvene kose, prilično spljoštene, kao bakreni tanjuri. "Još nisam vidio svog domaćina", reče Horne Fisher malo ozbiljnijim tonom nego prema drugima, "ali čini mi se da ću ga sresti za ručkom."

"Možete ga vidjeti sada; ali ne možete se sresti s njim", odgovorio je Harker. Kimnuo je glavom prema jednom dijelu otočića preko puta i, gledajući nepomično u tom smjeru, drugi gost mogao je vidjeti kupolu ćelave glave i vrh štapa za pecanje, a oboje je nepomično stajalo i virilo iz visokog raslinja nasuprot rijeci u pozadini. Ribič je, činilo se, sjeo pokraj panja i gledao prema drugoj obali, tako da mu se lice nije moglo vidjeti, ali oblik njegove glave jasno se vidio. "Ne voli da ga se smeta dok peca", nastavio je Harker. "To je neki njegov hir da jede samo ribu i ponosan je kada je sam ulovi. Voli jednostavnost, kao i većina tih milijunaša. Voli govoriti da je zaradio kruh svoj svagdanji kao radnik." "Je li vam objasnio kako puše staklo i šiva presvlake", pitao je Fisher, "i proizvodi srebrne vilice, uzgaja grožñe i breskve i dizajnira sve moguće uzorke za tepihe? Uvijek sam slušao kako je jako zaposlen." "Mislim da nije rekao", odgovorio je odvjetnik. "Što hoćete reći ovom društvenom satirom?" "Pa, malo sam umoran", reče Fisher, "od jednostavnog' i 'stresnog' života kojim živimo. Ovisimo o gotovo svemu, a galamimo kako smo u nečemu nezavisni. Premijer se ponosi time što putuje bez vozača, ali ne može bez desne ruke i majstora za sve; a jadni stari Bunker mora igrati ulogu sveznajućeg genijalca, a Bog zna da za to nije stvoren. Vojvoda se ponosi time što nema sluge, ali zato mnogo ljudi ima prokleto mnogo problema sa sakupljanjem neobične stare odjeće kakvu nosi. Vjerojatno ju je našao u British Museumu ili iskopao u grobnicama. Samo je za onaj bijeli šešir potrebna ekspedicija, kao na sjeverni pol. A ovdje imamo starog Hooka, koji se pravi da proizvodi vlastitu ribu, kad već ne može proizvesti vlastite noževe i vilice s kojima bi je jeo. Možda je jednostavan u jednostavnim stvarima kao što je hrana, ali možete se kladiti da je luksuzan u luksuznim stvarima, osobito

malima. Ne uključujem tu i vas; preteško ste radili da biste uživali poigravajući se s poslom." "Ponekad mislim", reče Harker, "da skrivate groznu tajnu koja bi kadikad mogla biti korisna. Zar niste došli vidjeti Broja Jedan prije nego ode u Birmingham?" Home Fisher je odgovorio tihim glasom. "Da; i nadam se da ću imati sreće i uloviti ga prije ručka. Mora poslije u vezi nečega posjetiti Sir Isaaca." "Hej!", uzviknuo je Harker. "Sir Isaac je završio s pecanjem. Znam daje ponosan na sebe što ustaje u zoru i liježe u sumrak." Stari čovjek na otočiću je ustao, okrenuo se i pokazao sivu bradu s malim udubljenjima, guste obrve i bistre nagle oči. Pažljivo noseći svoj štap za pecanje već se nizvodno vraćao na kopno, preko mosta od ravnog kamenja u plitkoj vodi; onda se okrenuo, prišao gostima i ljubazno ih pozdravio. U njegovoj je košari bilo nekoliko riba i bio je dobre volje. "Da", rekao je uvažavajući Fisherov ljubazni izraz iznenañenja, "mislim da se dižem prije svih u ovoj kući. Prva ptica ulovi crva." "Nažalost", reče Harker, "prva riba ulovi crva." "Ali, prvi čovjek ulovi ribu", grubo je odgovorio starac. "Ali, prema onome što čujem, Sir Isaac, vi ste i kasan čovjek", zastao je Fisher. "Mora da radite s jako malo sna." "Nikada nisam imao vremena za spavanje", odgovorio je Hook, "i morat ću i večeras dokasna biti budan. Koliko čujem premijer hoće razgovarati sa mnom, ali uzevši sve u obzir, bolje da se pripremimo za ručak." Ručak je tog popodneva prošao bez riječi o politici i s malo ceremonije. Premijer, lord Merivale, visok mršav čovjek s kovrčavom sivom kosom, stalno je hvalio svog domaćina kao uspješnog ribiča, sposobnog i strpljivog; razgovor je tekao kao plitak potok preko kamenja.

"Treba strpljenja za čekanje, nema sumnje", rekao je Sir Isaac, "i vještine da ih se nadigra, ali ja imam mnogo sreće." "Potrga li ikada velika riba udicu i pobjegne?", zapitao je političar s velikim interesom. "Ne sa strunom koju ja koristim", odgovorio je zadovoljno Hook. "Specijalizirao sam se za pribor. Daje toliko jaka da potrga strunu, bila bi dovoljno jaka da me povuče u rijeku." "Bio bi to veliki gubitak za društvo", reče s naklonom premijer. Fisher je slušao sve te gluposti s unutarnjim nestrpljenjem, čekajući svoju priliku, i kada se domaćin stao dizati, skočio je na noge u stilu u kakvom ga se rijetko moglo vidjeti. Uspio je uhvatiti lorda Merivalea za razgovor prije nego gaje Sir Isaac ubio dosadom. Imao je za reći samo par riječi, ali htio ih je ispričati. Dok je premijeru otvarao vrata, rekao je tihim glasom: "Vidio sam Montmiraila; on kaže da ako odmah ne protestiramo u korist Danske, Švedska će zauzeti luke." Lord Merivale je kimnuo glavom. "Idem samo poslušati što Hook želi reći o tome", rekao je. "Mislim", reče s laganim smiješkom Fisher, "da nema previše sumnje u ono što će reći." Merivale nije odgovorio, nego je graciozno krenuo prema knjižnici, no njegov gaje domaćin pretekao: Ostali su krenuli prema sobi za bilijar. Fisher je opažajući rekao pravniku: "Neće dugo. Znamo da su se već dogovorili." "Hook je potpuno uz premijera", dodao je Harker. "Ili je premijer potpuno uz Hooka", reče Horne Fisher i započne lijeno udarati kugle po biljarskom stolu. Horne Fisher je sljedećeg jutra došao kasno u vrlo opuštenom raspoloženju, stoje bila njegova prijekorna navika, i očigledno nije imao apetita za lov na crve. Ali, izgleda da su i ostali gosti bili jednako neraspoloženi, te su se sa stola poslužili doručkom u vrijeme koje je već bilo prikladnije za ručak. Nije prošlo mnogo, kada im se

dogodila prva čudna stvar tog čudnog dana. Došla je u obliku mladog čovjeka svijetle kose i iskrenog izraza lica, koji je doplovio po rijeci i izašao na malom pristaništu. Bio je to nitko drugi do Harold March, čije je putovanje započelo uzvodno, i to vrlo rano ujutro. Došao je kasno popodne, jer se zaustavio zbog čaja u velikom gradu uz rijeku, a kod sebe je imao ružičaste novine koje su virile iz njegova džepa. Dojurio je u vrt pokraj rijeke kao tiha i pristojna munja, no on je bio munja, a da toga nije bio svjestan. Prva razmjena pozdrava i predstavljanja bila je prilično svakidašnja, a sastojala se od neizbježnih ponavljanja isprike radi neobične nenametljivosti domaćina. Ponovno je otišao pecati i ne smije mu se smetati do odreñenog sata, iako je sjedio blizu mjesta gdje su stajali. "Vidite, to mu je jedini hobi", primijetio je Harker ispričavajući se, "a ovo je ipak njegova kuća i inače je vrlo gostoljubiv." "Bojim se", reče tihim glasom Fisher, "da to postaje više manija nego hobi. Znam kako je to kada čovjek u toj dobi počne skupljati stvari, čak i kada su to samo prljave male riječne ribe. Sjećate se Talbotova strica s čačkalicama i jadnog starog Buzzvja i pepela cigareta. Hook je svojevremeno napravio puno velikih stvari - puno toga sa švedskom trgovinom trupcima i Mirovnom konferencijom u Chicagu - ali sumnjam da brine za te velike stvari kao što brine za svoje riječne ribe." "Molim vas", bunio se državni odvjetnik. "Gospodin March će pomisliti da ima posla s luñakom. Vjerujte mi, Hook to radi samo radi zabave, to je kao i svaki drugi sport, samo on je vrsta čovjeka koji se zabavlja ozbiljno. Ali, kladim se, da ima velikih vijesti o trupcima ili transportu, odmah bi ostavio zabavu i svoje ribe." "Pa, pitam se?", reče Horne Fisher pospano gledajući riječni otok.

"Usput, ima li kakvih vijesti o bilo čemu?", pitao je Harolda Marcha Harker. "Vidim da imate večernje novine; jedne od onih poduzetnih večernjih novina koje izlaze ujutro." "Početak lord Merivaleva birminghamskog govora", odgovorio je March pružajući mu novine. "Samo je jedan isječak, ali čini mi se prilično dobar." Harker je uzeo novine, stresao ih, otvorio i pogledao "Stop Press" novosti. Bio je to, kao što je March rekao, samo isječak. Ali na Sir Johna Harkera imao je čudan učinak. Njegove smrknute obrve naglo su se podigle, a oči trepnule i u trenutku njegova se čvrsta vilica objesila. Na neki čudan način izgledao je kao vrlo star muškarac. Onda je ozbiljnim glasom, pružajući novine Fisheru, bez drhtanja jednostavno rekao: "Pa, evo prilike za klañenje. Imate velike vijesti s kojima možete starog prekinuti u pecanju." Horne Fisher je gledao novine, a na njegovu se tromom i manje izražajnom licu takoñer mogla zapaziti promjena. Taj je mali članak imao dva ili tri velika podnaslova, a njegovo je oko zapazilo "Senzacionalno upozorenje Švedskoj", te "Protestirat ćemo". "Kog vraga...", rekao je, a njegove su se riječi smekšale u šapat, zatim su se pretvorile u zvižduk. "Moramo odmah reći starom Hooku jer nam to nikada neće oprostiti", reče Harker. "Vjerojatno će odmah htjeti vidjeti Broja Jedan, iako je možda već prekasno. Idem odmah prijeko do njega. Kladim se da će zaboraviti na ribe." Okrenuvši se, žurno je pošao uz riječnu obalu do prijelaza od plosnatog kamenja. March je buljio u Fishera, čudeći se posljedici što su je napravile ružičaste novine. "Što znači sve to?", povikao je. "Mislio sam da moramo protestirati u korist danskih luka, radi njih i radi nas. Kakva je ovo gnjavaža sa Sir Isaacom i svima vama? Mislite da su to loše vijesti?"

"Loše vijesti!", s nekakvim je bezizražajnim naglaskom odgovorio Fisher. "Je li tako loše?", na kraju je pitao njegov prijatelj. "Tako loše?", ponovio je Fisher. "Dobro je da ne može biti bolje. To su odlične vijesti. Fenomenalne! Vrag se tu uvukao da od nas napravi budale. To je predivno! Neprocjenjivo! Zaista nevjerojatno!" Ponovno je pogledao sivu i zelenu boju otoka i rijeke, a njegovo je umorno oko krenulo polako duž živica i livada. "Osjećao sam kao daje ovaj vrt vrsta sna", rekao je, "i mislim da sanjam. Ali trava raste i voda se miče; dogodilo se nešto nevjerojatno." Dok je govorio, iznad njega, u rupi u živici, pojavila se tamna figura pognuta poput lešinara. "Dobili ste okladu", reče Harker hrapavim glasom, gotovo grakćući. "Stara budala ne mari za ništa osim pecanja. Opsovao me i rekao da ne želi pričati o politici." "I mislio sam", umjereno reče Fisher. "Što ćete sada?" "Idem na telefon tog starog idiota", odgovorio je pravnik. "Moram otkriti što se točno dogodilo. Sutra moram govoriti u ime Vlade." Zatim je žurno otišao prema kući. U tišini koja je uslijedila, zbunjujućoj tišini što se Marcha tiče, ugledali su kako im se približava neobičan lik vojvode od Westmorelanda, s bijelim šeširom i brkovima. Fisher je odmah krenuo prema njemu, s ružičastim novinama u ruci, i predočio mu apokaliptični članak u nekoliko riječi. Vojvoda je hodao polako, zatim je iznenada stao na mjestu i nekoliko sekundi izgledao kao krojačka lutka koja stoji i gleda iz nekog staromodnog dućana. Onda je March začuo njegov glas, koji je bio visok i pomalo histeričan: "Mora to vidjeti; mora ga se urazumiti. To mu se ne može samo tako reći." Onda je sigurnim punim glasom, s nekom vrste pompe, rekao: "Ja ću mu reći." Meñu čudnim dogañajima tog poslijepodneva, March se uvijek sjećao nečeg pomalo smiješnog u slici starog

gospodina s krasnim bijelim šeširom kako prelazi rijeku skačući s kamena na kamen, kao pješak koji izbjegava gužvu u Piccadillvu. Onda je nestao iza drveća na otoku, a March i Fisher su se okrenuli kako bi susreli državnog odvjetnika, koji je dolazio iz kuće s izrazom smrknutog potvrñivanja. "Svi kažu", rekao je, "da je premijer održao najveći govor u životu: bombastičan govor, pa glasno i dugačko odobravanje. Korumpirani financijeri i neustrašivi seljaci. Nećemo ponovno izdati Dansku." Fisher je kimnuo glavom i okrenuo se prema puteljku za tegljenje gdje je ugledao vojvodu kako se zbunjen vraća. Na pitanje je odgovorio povjerljivim i promuklim glasom: "Mislim da naš stari prijatelj nije pri sebi. Ne želi slušati; rekao je da ću preplašiti ribe." Oštro uho moglo je čuti negodovanje gospodina Fishera o liku pod bijelim šeširom, ali Sir John Harker je bio odlučniji: "Fisher je bio u pravu. I sam ne vjerujem, ali prilično je jasno da se starac usredotočio na pecanje. Da se kuća iza njega zapali, ne bi se pomaknuo sve do zalaska sunca." Fisher je nastavio šetati prema povišenoj obali i stazi za tegljenje, promatrajući istraživačkim pogledom, ne otok, nego udaljene pošumljene uzvisine koje su činile zidove doline. Jasno kao i dan prije, pojavljivalo se večernje nebo nad potamnjelim krajolikom, ali je prema zapadu sada bilo više crveno nego zlatno; jedva se čuo kakav zvuk, osim monotonog žuborenja rijeke. Onda se začuo napola prigušeni uzvik Hornea Fishera, a Harold March ga je začuñeno pogledao. "Pričali ste o lošim vijestima", reče Fisher. "Pa sada stvarno ima loših vijesti. Bojim se daje ovo prljav posao." "Na koje loše vijesti mislite?", zapitao je njegov prijatelj, svjestan nečega čudnog i zloslutnog u njegovu glasu. "Sunce je zašlo", odgovorio je Fisher.

Nastavio je u stilu nekoga tko je svjestan daje rekao nešto presudno*. "Moramo imati nekoga tko će otići prijeko i koga će stvarno slušati. Možda je lud, ali postoji red u njegovu ludilu. U ludilu gotovo uvijek postoji red. To i vodi ljude u ludilo, sklonost redu. A on nikada ne sjedi tamo poslije zalaska sunca, kada mjesto postane mračno. Gdje je njegov nećak? Mislim da voli jedino svog nećaka." "Pogledajte!", povikao je March. "Već je bio prijeko. Vraća se." Gledajući prema rijeci vidjeli su, crnu nasuprot zalasku sunca, figuru Jamesa Bullena kako žurno i nespretno skače s kamena na kamen. Jednom se poskliznuo i začuo se pljusak vode. Kada se pridružio grupi na obali, njegovo je maslinasto lice bilo neprirodno blijedo. Četvorica su se već skupila na istom mjestu i rekla gotovo u isti glas: "Što je sada rekao?" "Ništa. Ništa ne govori." Fisher je trenutak netremice gledao mladića; onda se trgnuo, dao Marchu znak za krene za njim i krenuo preko rijeke. Za par trenutaka bili su na maloj utabanoj stazi koja je vodila oko šumovitog otoka prema drugoj strani gdje je sjedio ribič. Zaustavili su se gledajući ga bez riječi. Sir Isaac Hook još uvijek je sjedio naslonjen na drvo i to zbog odreñenog razloga. Komad njegove vlastite strune za pecanje bio je omotan oko njegova grla i onda dva puta oko drveta iza njega. Istražitelj se primaknuo i dotaknuo ribičevu ruku - bila je hladna kao riba. "Sunce je zašlo", reče Horne Fisher istim jezovitim glasom, "i on ga više neće vidjeti kako izlazi." Deset minuta kasnije petorica muškaraca, potresena šokom, bila su zajedno u vrtu, promatrajući jedni druge bijelim, ali budnim licima. Pravnik je izgledao najsvjesniji u grupi; bio je jasan, iako pomalo grub: "Moramo ostaviti tijelo tamo gdje jest i pozvati policiju", rekao je. "Mislim da će moj autoritet omogućiti ispitivanje posluge i pregledavanje pokojnikovih papira, da

se ustanovi ima li u njima nečega povezanog s ovim. Naravno, nitko ne smije napustiti ovo mjesto." Možda je bilo nečeg u njegovoj ishitrenoj i oštroj službenosti, što je sugeriralo da se mreža ili zamka zatvorila. Mladi je Bullen odjednom izgubio kontrolu, ili mu je prekipjelo, jer njegov je glas bio kao eksplozija u tihom vrtu. "Nisam ga niti taknuo", povikao je. "Kunem se da nemam veze s time!" "Tko kaže da imate?", zapitao je Harker ozbiljno ga gledajući. "Zašto vičete prije nego što ste povrijeñeni?" "Zato što me tako gledate", povikao je ljutito mladić. "Mislite li da ne znam da uvijek pričate o mojim prokletim dugovima i nasljedstvu?" Na Marchovo iznenañenje, Fisher se povukao iz ovog sukobljavanja i odveo vojvodu u drugi dio vrta. Kada je bio tamo gdje ga nisu mogli čuti odmah je prostodušno počeo: "Westmoreland, idem direktno na stvar." "Pa?", rekao je drugi buljeći ravnodušno u njega. "Imate motiv za ubojstvo", reče Fisher. Vojvoda ga je i dalje gledao, ali izgledalo je kao da ne može govoriti. "Nadam se da ste imali motiv za ubojstvo", nastavio je blago Fisher. "Vidite, situacija je malo nezgodna. Ako imate motiv za ubojstvo, vjerojatno ga niste ubili. Ali, ako niste imali motiv, zašto ste ga onda, možda, ubili." "O čemu vi to pričate?", ljutito je zapitao vojvoda. "Vrlo je jednostavno", reče Fisher. "Kada ste otišli prijeko bio je živ ili mrtav. Ako je bio živ, možda ste ga vi ubili, jer zašto biste inače šutjeli o njegovoj smrti? Ali, ako je bio mrtav i ako ste imali razlog da ga ubijete, možda ste šutjeli zbog straha da vas ne optuže." Onda je nakon trenutka šutnje neodreñeno dodao: "Cipar je prekrasno mjesto, vjerujem. Romantični krajolici i romantični ljudi. Vrlo opojno za mladog čovjeka." Vojvoda je odjednom prekrižio ruke i promuklo rekao: "Dobro, imao sam motiv."

"Onda ste u redu", reče Fisher pružajući ruku uz osjećaj velikog olakšanja. "Bio sam prilično siguran da vi to ne biste mogli napraviti; prestrašili ste se kada ste vidjeli daje mrtav, stoje prirodno. Kao loš san koji se ostvario, zar ne?" Dok je neobičan razgovor trajao, Harker je otišao u kuću ne obazirući se na reakcije mrzovoljnog nećaka i vratio se s novim nastupom i gomilom papira u ruci. "Telefonirao sam policiji", rekao je zaustavljajući se kako bi razgovarao s Fisherom, "ali mislim da sam im obavio većinu posla. Mislim da sam otkrio istinu. Ovdje je papir..." Zastao je jer gaje Fisher gledao jedinstvenim izrazom lica. Fisher je bio taj koji je progovorio: "Pitam se da li nedostaju neki papiri? Mislim, da nisu tu sada?" Nakon pauze je dodao: "Stavimo karte na stol. Kada ste tako brzo pregledali papire, Harker, niste li tražili nešto... nešto što ne bi trebalo biti nañeno?" Harker nije popravio svoju crvenu kosu na svojoj teškoj glavi, ali je ispod oka pogledao na drugu stranu. "Pretpostavljam", mirno je nastavio Fisher, "da ste nam zato lagali o tome da ste Hooka našli živog. Znali ste da postoji nešto što može ukazati na vas kao ubojicu, pa se niste usudili reći nam daje ubijen. Ali, vjerujte mi, mnogo je bolje sada biti pošten." Harkerovo zbunjeno lice odjednom se zapalilo kao s paklenom vatrom. "Pošten", povikao je, "nije baš lijepo da se vi momci pravite pošteni. Svi ste roñeni pod sretnom zvijezdom, a onda se hvalite vječnim vrlinama zato što nikome ništa niste dužni. Alija sam roñen u Pimlicu, u kolibi, i morao sam stvoriti svoju sreću i nepotrebno je reći da sam zaslužio svoje poštenje. No, ako borbeni čovjek malo prestupi u mladosti, što je tek u nižim sferama prava neki veliki minus, cijeli će život imati nekog starog vampira za vratom koji će mu to spominjati." "Gvatemalske Golkonde, zar ne?", reče suosjećajno Fisher.

Harker se odjednom trgnuo. Zatim je rekao: "Izgleda da znate sve, kao svemogući Bog." "Znam previše toga", reče Horne Fisher, "ali sve krive stvari." Ostala trojica muškaraca su im se približila, ali prije nego su prišli preblizu, Harker je, glasom koji je odisao čvrstinom, rekao: "Da, uništio sam papir, ali takoñer sam našao papir koji nas, vjerujem, sve oslobaña." "Jako dobro", reče Fisher glasnijim i vedrijim tonom, "neka od toga svi imaju koristi." "Na vrhu Sir Isaacovih papira", objasnio je Harker, "bilo je prijeteće pismo čovjeka po imenu Hugo. Prijeti da će ubiti našeg nesretnog prijatelja na način na koji je ubijen. Pismo je neuredno, puno grešaka; možete i sami pogledati; ali u njemu se posebice ističe Hookova navika da peca s otoka. Pored svega, čovjek priznaje da piše s broda. A kako smo mi sami išli do njega prijeko", nasmijao se prilično ružno, "zločin je počinio netko tko je prolazio čamcem." "O bože moj!", povikao je vojvoda s nečim gotovo posljedičnim u uzbuñenju. "Sjećam se jako dobro čovjeka po imenu Hugo! Bio je nekakav sluga ili Sir Isaacov tjelohranitelj. Vidite, Sir Isaac se bojao atentata. Nekoliko... nekoliko ga ljudi nije voljelo. Huga je nakon nekog vremena zbog nečega otpustio, ali jako dobro ga se sjećam. Bio je veliki Mañar s velikim brkovima na svakoj strani lica." Otvorila su se vrata u tami pamćenja Harolda Marcha, ili bolje rečeno, zaborava, te se ukazao lijep krajolik, kao onaj iz izgubljenih snova. Bila je to više slika vode nego zemlje, poplavljena dolina, nisko drveće i tamni luk mosta. Odjednom je ponovno ugledao čovjeka, s brkovima kao tamnim rogovima, kako skače na most i nestaje. "Za Boga miloga!", povikao je. "Pa ja sam jutros sreo ubojicu!"

Horne Fisher i Harold March ipak su proveli dan na rijeci, dok se mala grupa razišla nakon dolaska policije. Izjavili su daje koincidencija Marchova svjedočenja skinula sumnju sa svih prisutnih i bacila je na letećeg Huga. Hoće li mañarski bjegunac ikada biti uhvaćen, Horneu Fisheru se činilo malo vjerojatnim; niti se može pretvarati daje u tom slučaju iskazao demonsku detektivsku energiju; naslonio se na jastučiće u čamcu, zapalio cigaretu i promatrao krajolik koji je prolazio pokraj njih. "Bio je to dobar potez, skočiti na most", rekao je. "Prazan čamac ne znači ništa; nije primijećen niti na jednoj obali, a on je otišao s mosta ne hodajući po njemu, takoreći. Ima dvadeset četiri sata prednosti; njegovi će brkovi nestati, a onda će nestati i on. Mislim da ima velike šanse za bijeg." "Šanse?", ponovio je March i na trenutak prestao veslati. "Da, šanse", ponovio je drugi. "Da započnem, neće me u potpunosti obuzeti korzikanska želja za osvetom zato stoje netko ubio Hooka. Možda ste do sada shvatili kakav je bio. Prokleti ucjenjivač i krvopija bio je taj jednostavni neumorni prodorni industrijski pionir. Imao je tajne o gotovo svakome: jednu o starom Westmorelandu i njegovu vjenčanju na Cipru, koje je vojvotkinju moglo staviti u neugodan položaj; jednu o Harkeru koji je špekulirao s novcem svog klijenta dok je bio mladi pravnik. Zato su bili onako rastrojeni kada su ga našli mrtvog. Osjećali su kao da su oni to napravili u snu. Ali, moram priznati da imam drugi razlog zašto ne želim da našeg mañarskog prijatelja objese radi ubojstva." "A to je?", zapitao je njegov prijatelj. "Samo zato što nije izvršio ubojstvo", odgovorio je Fisher. Harold March je spustio vesla i pustio čamac da na trenutak pluta.

"Znate li da sam napola očekivao tako nešto", rekao je. "Bilo je to prilično iracionalno, ali visjelo je u zraku, kao grmljavina." "Suprotno, optužiti Hugabiloje iracionalno", odgovorio je Fisher. "Zar ne vidite da ga optužuju zato što su oslobodili sve ostale? Harker i Westmoreland su šutjeli zato što su ga našli mrtvog, a znali su da postoje papiri koji bi ih mogli optuživati kao ubojice. Pa, tako gaje i Hugo našao mrtvog, a i on je znao da postoji papir koji će ga prikazati kao ubojicu. Sam gaje napisao dan prije." "Ali, u tom slučaju", smrknuto reče March, "u koji je strašan sat ta ubojstvo počinjeno? Bilo je jasno danje svjetlo kada sam ga ugledao na mostu, a to je dosta dalje od otoka." "Odgovor je vrlo jednostavan", odgovorio je Fisher. "Zločin nije počinjen ujutro. Zločin nije počinjen na otoku." March je buljio u sjajnu vodu bez komentara, ali Fisher je nastavio kao da mu je postavljeno pitanje: "Svako inteligentno ubojstvo uključuje iskorištavanje nečeg neobičnog u normalnoj situaciji. Ovdje je to bila sklonost starog Hooka da se ujutro uvijek diže prvi, njegova stalna ribička rutina i njegova ljutnja ako bi ga tko smetao. Ubojica gaje zadavio u njegovoj kući poslije večere prethodne noći, odnio preko rijeke njegov leš s njegovim ribičkim priborom, zavezao ga za drvo u gluho doba noći i ostavio pod vedrim nebom. Mrtvac je cijeli dan pecao. Onda se ubojica vratio u kuću, ili bolje rečeno u garažu, i otišao automobilom. Ubojica je vozio svoj automobil." Fisher je pogledao prijateljevo lice i nastavio: "Izgledate zaprepašteno, a stvar i jest grozna. Ali, ima i drugih strašnih stvari. Ako nekog anonimnog čovjeka muči ucjenjivač i njegov se obiteljski život urušava, biste li mislili daje ubojstvo njegova mučitelja neoprostivo? Je li loše kada se cijela nacija oslobodi kao i obitelj? Ovim upozorenjem Švedskoj vjerojatno ćemo spriječiti rat, nećemo ga dalje poticati i tako ćemo spasiti tisuće života koji su vredniji od života te zmije. Ne, ne izvrćem činjenice

niti ozbiljno opravdavam ono što se dogodilo, ali ropstvo u kojem je držao tog čovjeka i njegovu zemlju tisuću je puta manje opravdano. Da sam bio stvarno oštrouman otkrio bih ga po njegovu uglañenom smrtnom smijehu za večerom. Sjećate li se one glupe priče o tome kako stari Isaac postupa sa svojim ribama? Na neki zao način, on je bio ribič na ljude." Harold March je uzeo vesla i ponovno zaveslao. "Sjećam se", rekao je, "i kako velika riba može potrgati udicu i pobjeći."

RUPA U ZIDU Dva muškaraca, jedan arhitekt a drugi arheolog, sreli su se na stepenicama velike kuće u Prior's Parku; njihov domaćin, lord Bulmer, na svoj je ležeran način pomislio kako je prirodno da ih upozna. Mora se priznati da je bio smušen koliko i ležeran i nije imao nikakvu jasnu predodžbu u glavi, osim da riječi arhitekt i arheolog počinju istim nizom slova. Svijet će ostati u poštenoj dvojbi da li se po istom principu diplomat može predstaviti dipsomanu ili mudrac muljatoru. Bio je, mlad čovjek, visok i svjetlokos, jakog vrata, gestikulirao je obilno i otvoreno, nesvjesno mahao rukavicama i vrtio štapom. "Vas dvojica biste trebali imati o čemu pričati", veselo je rekao. "Stare zgrade i slično; ovo je prilično stara zgrada, iako vam ja to ne bih trebao govoriti. Molim vas oprostite mi na trenutak; moram ići vidjeti čestitke koje moja sestra prireñuje za božično slavlje. Nadamo se da ćemo vas vidjeti, naravno. Juliet želi da svi budu kostimirani - kao opati i vitezovi i slično. Kao moji preci, pretpostavljam." "Vjerujem da vam opat nije bio predak", uz smiješak reče gospodin arheolog. "Samo nekakav prastric, čini mi se", odgovorio je drugi smijući se; onda je pogledom odlutao po krajoliku ispred kuće; umjetnom pojasu vode, ukrašenom antiknim

nimfama u sredini i okruženom parkom s visokim drvećem, koje je sada bilo sivo i crno i smrznuto, jer bila je sredina jake zime. "Postaje prilično hladno", nastavio je lord. "Moja sestra se nada da ćemo malo klizati i malo plesati." "Ako vitezovi doñu u oklopima", reče drugi, "morate paziti da ne utopite vaše pretke." "Nema straha", odgovorio je Bulmer, "jer ovo naše dragocjeno jezero nije dublje od pola metra." Jednom od svojih razmetljivih gesta zabio je štap u vodu kako bi pokazao koliko je plitka. Mogli su vidjeti kako se štap savio u vodi, tako daje na trenutak izgledalo da se cijelom težinom naslonio na njega. "Najgore što možete očekivati jest da vidite opata kako iznenada sjeda", dodao je okrećući se. "Pa, au revoir; kasnije ću vam reći nešto o tome." Arheolog i arhitekt ostali su na velikim kamenim stepenicama smiješeći se jedan drugome; bez obzira na njihove zajedničke interese predstavljali su znatne osobne suprotnosti, ali i u svakom od njih mogle su se pronaći neke suprotnosti. Prvi je, gospodin James Haddow, dolazio iz uspavljujuće sudske jazbine Inns of Courta, pune kože i dokumenata, jer zakon mu je bio zanimanje, a povijest samo hobi; bio je, meñu ostalim, pravni zastupnik i agent imanja Prior's Park. S izraženim prodornim plavim očima i lijepo počešljanom crvenom kosom, kao i vrlo urednom odjećom, nije izgledao baš tako pospano i činio se potpuno svjestan svega oko sebe. Drugi, koji se zvao Leonard Crane, dolazio je ravno iz nedotjeranog i tipičnog londonskog ureda grañevinara i agenta za trgovinu nekretninama iz obližnjeg predgraña, koji se sjajio na kraju izgrañenog novog niza zgrada s planovima u svijetlim bojama i tablama ispisanima pretjerano velikim slovima. Ozbiljan bi promatrač, na drugi pogled, u njegovim očima zapazio nešto što se zove vizija; njegova žuta kosa, ne napadno preduga, bila je napadno neuredna. Bila je to manifestacija melankolične istine daje arhitekt umjetnik.

Ali umjetnički temperament nije ga u potpunosti definirao; bilo je kod njega nečeg drugog što se nije moglo definirati, a nekima se to činilo čak i opasno. Usprkos svojem sanjarenju, ponekad bi iznenadio prijatelje umjetnošću ili sportom koji nisu bili sastavni dio njegova uobičajena života, kao sjećanja na neko prethodno postojanje. U tom slučaju, požurio bi opovrgavati važnost tuñih hobija. "Ne smijem biti u zabludi", sa smiješkom je rekao. "Jedva da znam što je arheolog, osim prema prastaroj grčkoj riječi koja kaže daje to čovjek koji proučava stare stvari." "Da", odgovorio je smrknuo Haddow, "arheolog je čovjek koji proučava stare stvari i otkrije da su nove." Crane ga je na trenutak promatrao i onda se ponovno nasmijao. "Smijem li reći", rekao je, "da su neke od stvari, o kojima smo raspravljali, meñu starim stvarima koje na kraju ispadnu nove?" Njegov prijatelj takoñer je na trenutak zašutio, a na njegovu se namrgoñenom licu, dok je tiho odgovarao, mogao nazrijeti smiješak: "Zid oko parka prilično je star. Jedna vrata u njemu su gotička, a ne mogu naći tragove oštećenja niti restauriranja. Ali, kuća i cijelo imanje općenito romantične ideje koje nalazimo u takvim stvarima često su suvremene romance, gotovo kao pomodni romani. Na primjer, samo ime ovog mjesta, Prior's Park - svi misle da je to kameni srednjovjekovni samostan; čuo sam da su spiritisti svojevremeno ovdje našli duh svećenika. Ali, premajedinoj pouzdanoj studiji što sam je uspio naći o ovoarmjestu, mjesto se jednostavno zvalo Prior's, kao što se i bilo koje ruralno mjesto može zvati Podger's. Bila je to kuća gospodina Priora, vjerojatno seoska kuća koja se tu neko vrijeme nalazila kao lokalna znamenitost. Oh, postoji mnogo primjera iste stvari, tu i svugdje drugdje. Naše je predgrañe nekada bilo selo, a samo zato što su ljudi na brzinu izgovarali to ime i prozvali ga Holiwell, neki su se

loši pjesnici prepustili maštarijama o 'svetom bunaru' (Holy Well), s vradžbinama i vilenjacima i svime ostalim, što je ispunjavalo sobe predgraña keltskim sumrakom. Naprotiv, nitko nije bio upoznat s činjenicom da Hollinwall jednostavno znači 'rupa u zidu', što se vjerojatno odnosi na neku beznačajnu nezgodu. To hoću reći kada govorim kako ne nalazimo toliko stare stvari kao što nalazimo nove." Craneu je malo popustila pažnja u slušanju lekcije o antikvitetima i novinama, a uzrok njegovu nemiru uskoro je postao očit, čak se počeo približavati. Sestra lorda Bulmera, Juliet Bray, polako se približavala preko livade, a pratio ju je jedan gospodin za kojim su išla još dvojica. Mladi arhitekt je bio u nelogičnom stanju svijesti, čemu je i davao prednost tri naprema jedan. Čovjek koji je hodao s damom bio je nitko drugi do njegova eminencija princ Borodino, koji je bio poznat koliko bi cijenjeni diplomat trebao biti, u interesu onoga što se zove tajna diplomacija. Službeno je obilazio razne engleske ladanjske kuće, a što je za diplomaiju radio u Prior's Parku bila je tajna kakvu bi svaki diplomat mogao poželjeti. Ono što se za njega moglo reći jest da bi bio jako zgodan da nije potpuno ćelav. U stvari, bilo bi to suhoparno rečeno. Neobično kao što i zvuči, popravit ćemo stvar tako što ćemo reći da bi ljudi bili začuñeni kada bi ga vidjeli s kosom; začuñeni koliko i kada bi vidjeli kosu kako raste na bisti rimskog imperatora. Njegova visoka figura bila je do grla zakopčana, što je još više naglašavalo njegovu potencijalnu širinu, a u rupi za gumb imao je crveni cvijet. Od dvojice muškaraca koji su hodali iza njega, jedan je takoñer bio ćelav, mnogo manje ali takoñer očito prerano; njegovi su brkovi još uvijek bili žuti, a ako su mu oči bile pomalo teške bilo je to zbog tromosti, a ne starosti. Bio je to Horne Fisher, a pričao je lagano i opušteno o svemu i svačemu, kao uvijek. Baš uvijek. Njegov je kompanjon bio mnogo upadljiviji i čak čudan, a k tome je važio za najstarijeg i najintimnijeg prijatelja lorda

Bulmera. Bio je općenito poznat, s odreñenom jednostavnošću, kao gospodin Brain; ali za njega se znalo daje bio sudac i policijski službenik u Indiji, te daje imao neprijatelje koji su njegove mjere protiv kriminala opisivali kriminalnima gotovo kao što su i njihove. Bio je to smeñi kostur od čovjeka s tamnim dubokim upalim očima i crnim brkovima koji su njegovim ustima davali smisao. Iako je izgledao kao pokošen nekom tropskom bolešću, njegovi su pokreti bili spretniji od onih njegova nehajnog kompanjona. "Sve je sreñeno", najavila je uz velike geste dama kada su se približili dovoljno da ih mogu čuti. "Morate se svi lijepo maskirati i staviti klizaljke, iako princ kaže da one uz to ne idu, ali nije nas briga. Već je ionako ledeno, a u Engleskoj nemamo često ovakvu priliku." "Čak ni u Indiji ne kližemo cijele godine", primijetio je gospodin Brain. "Niti Italiju ne povezujemo s ledom", dodao je Talijan. "Italiju često povezujemo s ledom", odgovorio je Horne Fisher. "Hoću reći sa sladoledarima. Većina ljudi u ovoj zemlji misli daje Italija napučena isključivo sladoledarima i harmonikašima. Sigurno ih ima mnogo; možda su prerušena napadačka vojska." "Kako znate da to nisu tajni emisari naše diplomacije?", zapitao je princ s pomalo pogrdnim smiješkom. "Vojska harmonikaša može puno toga saznati, a njihovi majmuni puno toga pokupiti." "Sve je zapravo organizirano", dodao je neuljudno gospodin Fisher. "Pa, znam ja za velike hladnoće u Italiji, kao i u Indiji, gore na padinama Himalaja. No, led na našem malom jezeru prilično je topao u usporedbi s time." Juliet Brav bila je privlačna dama s tamnom kosom, tamnim obrvama i razigranim očima, a u njenom je ophoñenju bilo blagosti, čak velikodušnosti, usprkos zapovjednom držanju. U većini je stvari mogla nareñivati bratu, iako taj plemić, kao i mnogi drugi s neodreñenim idejama, nije bio bezazlen kada bi se našao stjeran u kut.

Mogla je, naravno, nareñivati gostima, čak toliko daje izabrala najpoštovanije i najnesklonije od njih za svoju srednjovjekovnu ma-škaradu. Izgledalo je kao da može upravljati elementima, kao vještica. Vrijeme je bilo sve hladnije i oštrije; te noći led na jezeru presijavao se na mjesečini kao mramorni pod, a oni su počeli s klizanjem i plesanjem prije mraka. Prior 's Park, ili bolje rečeno, okolni predjel Hollinwalla, bio je mjesno sjedište koje je postalo predgrañe; nekada je pred vratima imalo ovisno selo, a sada je pred vratima imalo signale ekspanzije Londona. Gospodin Haddow, koji se bavio povijesnim istraživanjima u knjižnici i na samoj lokaciji, mogao je nešto naći u papirima. Iz dokumenata je shvatio daje Prior's Park izvorno bio nešto kao Prior's Farm, a nazvan je prema nekoj lokalnoj osobi, no novi socijalni uvjeti odagnali su ga od prekapanja po toj tradicionalnoj priči. Da je ostalo ikakvih rustikalnih elemenata, vjerojatno bi našao nekakvu zaostalu legendu o gospodinu Prioru, koliko god stara bila. Ali, nova nomadska populacija službenika i umjetnika, koja se stalno selila iz jednog predgraña u drugo, njihova djeca iz jedne škole u drugu, nije mogla imati nikakvog združenog kontinuiteta. Svi su zaboravljali povijest, što svugdje dolazi s povećanjem obrazovanja. No kada je sljedećeg jutra izašao iz knjižnice i vidio da smrznuto drveće oko smrznutog jezera stoji poput crne šume, osjećao se kao daje daleko u divljoj prirodi. Stari zid, koji je opasivao park, činio je taj ograñeni prostor još ruralnijim i romantičnijim i moglo se lako zamisliti kako dubine mračne šume nejasno iščezavaju u udaljenim dolinama i brdima. Siva i crna i srebrna boja zimskog drveća, njihova sumornost, bila je još izraženija u kontrastu sa šarenim karnevalskim grupama, koje su već stajale na smrznutom jezeru i oko njega. Kućna zabava već ih je natjerala da se preobuku u kostime, a pravnik je, u

svom lijepom crnom odijelu i s crvenom kosom, bio jedina moderna figura meñu njima. "Zar se nećete kostimirati?", zapitala je Juliet ljutito tresući pred njim veliku čupavu plavu haljinu iz četrnaestog stoljeća, koja je njezino lice činila zgodnim i čudesnim, kakvo je i bilo. "Svi moraju biti u srednjem vijeku. Čak je i gospodin Brain stavio neku smeñu halju i rekao daje fratar. Gospodin Fisherje dohvatio nekakve stare vreće za krumpir i sašio ih; i on bi trebao biti fratar. A princ, on je veličanstven, u velikoj crvenoj halji kao kardinal. Izgleda kao da bi nas sve mogao potrovati. Morate i vi biti nešto." "Ja ću biti nešto malo kasnije", odgovorio je. "Trenutačno nisam ništa osim staretinara i pravnika. Moram vidjeti vašeg brata u vezi nekog pravnog posla i nekih istraga za koje me molio da ih sprovedeni. Moram malo izgledati kao nadzornik kada sam u službi nadzora." "Ali, moj brat se kostimirao!", povikala je djevojka. "Tako dakle. Neće ići, ako smijem reći. Zašto bi došao do vas sada kada uživa najveće počasti?" Plemeniti lord stvarno je dolazio prema njima u veličanstvenom kostimu iz šesnaestog stoljeća, ljubičaste i zlatne boje, s mačem sa zlatnom drškom, perjem na kapi i spreman za meč. Bilo je tog trenutka u njegovoj pojavi i kretnjama nešto drukčije od uobičajenog držanja. Cak se činilo, da tako kažemo, da mu je perje s kape sišlo na glavu. Mahao je svojim zlatno obrubljenim ogrtačem kao daje vilinski kralj pantomime; čak je i mač potezao razmetljivo i mahao njime kao da ima svoj štap za hodanje. U svjetlu daljnjih dogañaja bilo ju tu nečeg monstruoznog, zloslutnog i opominjućeg, nešto u duhu što se naziva osobom pomućene pameti. U tom je trenutku nekolicini palo na pamet daje možda pijan. Dok je dolazio prema sestri prvo je prošao pokraj Leonarda Cra-nea, odjevenog u linkonski zeleno, s rogom, remenom i mačem koji bi odgovarao Robinu Hoodu; stajao je najbliže dami, gdje ga se, u stvari, i prečesto moglo

pronaći. Pokazao je jedan od svojih skrivenih klizačkih talenata, a sada kada je klizanje bilo gotovo, trudio se produžiti prijateljstvo. Razigrani Bulmer ga je teatralno napao isukanim mačem, krećući se prema naprijed u pravom mačevalačkom stilu, čineći nešto toliko slično šekspirskom citiranju o glodavcima i ¦ venecijskom novčiću. Vjerojatno je u Craneu bilo skrivenog uzbuñenja, jer je u jednom trenutku potegnuo mač i parirao; a onda odjednom, na opće čuñenje, Bulmerovo je oružje odletjelo iz njegove ruke u zrak i otkotrljalo se po zveckavom ledu. "Pa, nisam znala!", reče s opravdanom ljutnjom dama. "Niste mi rekli da znate mačevati." Bulmer je podigao svoj mač, prije zbunjeno nego ljuto, stoje u tom trenutku stvorilo utisak nečeg neodgovornog u njegovu raspoloženju, zatim se okrenuo prema svojem pravniku i rekao: "Možemo se dogovoriti o imanju poslije ručka; potpuno sam propustio klizanje, a sumnjam da će se led održati do sutra navečer. Mislim da ću rano ustati i sam se malo provozati." "Neću vas uznemirivati svojim društvom", reče Horne Fisher svojim ležernim glasom. "Ako moram početi s ledom, na američki način, bolje da ga bude u malim količinama. Ali u prosincu za mene nema jutarnjeg ustajanja. Ptica koja rani brzo se prehladi." "Neću umrijeti ako se prehladim", odgovorio je i nasmijao se Bulmer. Velika grupa klizača sastojala se od gostiju koji su bili u kući, a ostali su dolazili po dvoje i troje, kada se većina gostiju povukla na spavanje. Susjedi, koji su u takvim prilikama uvijek pozivani u Prior's Park, vratili su se svojim kućama s automobilima ili pješke; pravnik i arheolog vratili su se u Inns of Court kasnim vlakom kako bi nabavili papir koji je bio potreban za konzultacije s klijentom; većina drugih gostiju pomalo je lutala i oklijevala s odlaskom na počinak. Horne Fisher se htio

lišiti isprika što odbija rano ustati i prvi se povukao u svoju sobu; ali, iako je izgledao pospano, nije mogao spavati. Uzeo je s,a stola knjigu iz arheološke topografije u kojoj je Haddow našao prve podatke o porijeklu lokalnog imena, a kako je bio čovjek kojeg je zanimalo sve i svašta, počeo je pažljivo čitati, sada i prije zapisujući detalje koji su ga u prethodnom čitanju ostavili u odreñenoj sumnji oko njegovih zaključaka. Njegovaje soba bila najbliža jezeru u sredini šume i stoga je bila najtiša, pa odjeci večernjeg slavlja do njega nisu dopirali. Pažljivo je pratio dokaz derivacije farme gospodina Priora i rupe u zidu i razmišljao o fratrima i čarobnim izvorima, kada je odjednom postao svjestan buke u ledenoj tišini noći. Nije to bila osobito jaka buka, a sastojala se od serije prigušenih, ali teških udaraca, kao da po drvenim vratima udara čovjek koji pokušava ući. Popratilo ju je nešto kao slaba škripa pa tresak, kao da je prepreka podignuta ili odmaknuta. Otvorio je vrata svoje spavaće sobe i slušao, ali čuo je samo razgovor i smijeh iz nižih katova, pa nije imao razlog za strah da bi saziv mogao ostati bez nadzora, niti da je kuća ostala bez zaštite. Otišao je do otvorenog prozora, pogledao na smrznuto jezero i mjesecom obasjani kip usred kruga tamne šume i ponovno poslušao. Ali na to tiho mjesto vratila se tišina i, nakon što je neko vrijeme naprezao uši, nije mogao čuti ništa osim hukanja udaljenog vlaka. Onda se sjetio kako se bezimeni zvukovi mogu čuti tijekom bdijenja gotovo svake noći te je, slegnuvši ramenima, umorno otišao u krevet. Odjednom se probudio i sjeo u krevetu s ušima punima grmljavine - tutnjećim odjecima nečijeg potresnog krika. Trenutak je ostao miran, a onda je skočio iz kreveta nabacivši na sebe halju koju je nosio cijeli dan. Prvo je otišao do otvorenog prozora, ali pokrivenog debelom zavjesom, tako da mu je soba bila u potpunom mraku; ali kada je gurnuo zastor u stranu i promolio glavu, vidio je sivu i srebrnastu zoru što se upravo pojavljivala iza tamne šume, koja je okruživala malo jezero, i to je bilo sve stoje

mogao vidjeti. Iako je zvuk dopirao kroz otvoreni prozor iz tog smjera, cijela je scena bila mirna i prazna pod jutarnjim svjetlom, kao i pod mjesečinom. Onda je dugačka mlitava ruka, koju je položio na prozor, stisnula okvir čvršće, kao da savladava drhtanje, a njegove širom otvorene plave oči ispunile su se strahom. Možda se činilo da su njegovi osjećaji bili pretjerani i bespotrebni u usporedbi s naporom zdravog razuma kojim je ovladao nervozu zbog buke prethodne noći. Ali, ovo je bila druga vrsta buke. Mogla je biti izazvana na sto različitih načina, od cijepanja drva do razbijanja boca. No, samo je jedna stvar u prirodi mogla izazvati takav zvuk koji je odzvanjao kućom u zoru. Bio je to grozan jasan glas čovjeka; a što je još gore, znao je kojeg čovjeka. Takoñer je znao daje to poziv u pomoć. Činilo mu se daje čuo te riječi; ali riječi, kratke kakve zapravo jesu, bile su progutane, kao da se čovjek ukočio ili gaje tko zgrabio dok ih je izgovarao. Tek je varljiva jeka ostala u njegovoj glavi, ali on nije imao sumnji čiji je to glas. Nije sumnjao u to da je snažan glas Francisa Brava, baruna Bulmera, zadnji put čuo izmeñu mraka i svitanja zore. Nije znao koliko dugo je tamo stajao, ali u život ga je vratila prva živa stvar koju je vidio kako se miče u tom napola smrznutom krajoliku. Duž puta uz jezero, odmah ispod njegova prozora, netko je polako mekano hodao i vrlo sabrano - otmjena osoba u haljini prekrasne crvene boje; bio je to talijanski princ, još uvijek u kardinalskom kostimu. Većina društva je u svojim kostimima stvarno živjela zadnjih dan ili dva, a Fisher je svoju redovničku halju od vreća smatrao upotrebljivom haljom; no nešto se činilo neobično završenim i formalnim kod te rane ptice, tog raskošnog crvenog kakadua. Izgledalo je kao daje ptica ranilica bila cijelu noć budna. "Što se dogaña?", viknuo je oštro, naginjući se kroz prozor, a Talijan je okrenuo svoje veliko žuto lice kao mjedenu masku.

"Bolje da razgovaramo u prizemlju", reče princ Borodino. "Fisher je potrčao u prizemlje i sreo veliku figuru u crvenoj odjeći kako ulazi unutra i blokira vrata svojom pojavom. "Jeste li čuli taj krik?", zapitao je Fisher. "Čuo sam buku i izašao van", odgovorio je diplomat, a lice mu je bilo u sjeni i pretamno da bi mu se pročitao izraz. "Bio je to Bulmerov glas", tvrdio je Fisher. "Kunem se daje to bio Bulmerov glas." "Jeste li ga dobro poznavali?", pitao je drugi. Pitanje je izgledalo nepotrebno, iako nije bilo nelogično, a Fisher je mogao samo uobičajeno odgovoriti da je lorda Bulmera poznavao tek površno. "Nitko ga izgleda nije dobro poznavao", nastavio je Talijan istim tonom. "Nitko osim onog čovjeka Braina. Brain je malo stariji od Bulmera, ali mislim da su dijelili mnoge tajne." Fisher se naglo pomaknuo, kao da se budi iz trenutnog transa, i rekao glasnim i odlučnim glasom: "Bolje da izañemo van i pogledamo da li se nešto dogodilo." "Izgleda da se led topi", rekao je gotovo nezainteresirano drugi. Kada su izašli iz kuće, tamne mrlje i zvijezde na sivom polju leda pokazivale su da se led stvarno topi, kao stoje njihov domaćin dan ranije pretkazao, a sjećanje na jučerašnji dan vratilo je misteriju današnjeg dana. "Znao je da će se topiti", primijetio je princ. "Otišao je klizati vrlo rano i to namjerno. Je li zvao zato što je pao u vodu, što mislite?" Fisher je izgledao zbunjeno. "Bulmer je bio zadnji čovjek koji bi tako vikao zato stoje smočio čizme. To je sve što mu se tu moglo dogoditi; voda bi jedva došla do lista noge čovjeku njegove visine. Možete vidjeti travu na dnu jezera kao kroz tanko staklo. Ne, daje Bulmer propao kroz led ne bi u tom trenutku ništa rekao, vjerojatno dosta

kasnije. Našli bismo ga kako hoda gore-dolje, psuje i traži čiste čizme." "Nadajmo se da ćemo ga naći u takvom veselom raspoloženju", dodao je diplomat. "U tom slučaju glas je vjerojatno došao iz šume." "Kunem se da nije došao iz kuće", reče Fisher, a onda su njih dvojica nestala u sumraku smrznutog drveća. Plantaža je bila mračna naspram vatrenih boja izlaska sunca, a crni porub što gaje činilo ogoljeno drveće imao je, nasuprot brdima, pernati izgled. Sate i sate kasnije kada je isti gusti, no nježniji, rub bio tamnozelen nasuprot zalasku sunca, potraga koja je započela u zoru još nije bila privedena kraju. Kako se postupno i polako okupljalo cijelo društvo, postalo je očito da se dogodio najneobičniji od svih dogañaja na zabavi; gosti nisu nigdje mogli ući u trag svom domaćinu. Sluge su prijavile daje spavao u svom krevetu i da njegovih klizaljki i kostima nije bilo nigdje, kao da je ustao rano radi onoga zbog čega je i namjeravao. Ali, od vrha kuće do dna, od zida oko parka do jezera u sredini, nije bilo traga lordu Bulmeru, živom ili mrtvom. Horne Fisher je shvatio da mu obeshrabrujući predosjećaj priječi da očekuje kako će ga naći živog. Ali njegovo čelo bilo je naborano zbog potpuno novog i neobičnog problema - čovjeka uopće nije mogao pronaći. Uzeo je u obzir mogućnost daje Bulmer možda sam otišao nekamo, zbog samo njemu znanog razloga; ali, nakon stoje u potpunosti odvagnuo tu pomisao, na kraju ju je odbacio. Nije se slagala s jasnim glasom što ga je čuo u zoru, te s još mnogo drugih praktičnih prepreka. U prastarom visokom zidu oko malenog parka nalazio se samo jedan izlaz; čuvar ga je držao pod ključem sve do jutra i nije vidio nikoga daje prošao. Fisher je bio prilično siguran da pred sobom ima matematički problem u zatvorenom prostoru. Njegov instinkt bio je otpočetka toliko usmjeren na tragediju da bi mu vjerojatno laknulo kada bi našao leš. Bilo bi mu teško, ali ne i strašno, da nañe plemićevo tijelo kako visi s jednog od njegovih

stabala, kao sa vješala, ili kako pluta u bazenu kao blijeda trava. Ono što gaje užasavalo bilo je što ništa nije mogao naći. Ubrzo je postao svjestan da nije sam čak ni u svojim osobnim i izoliranim pokušajima. Često je primjećivao kako ga netko prati kao sjenka, na tihim i gotovo tajnim čistinama u plantaži ili na vanjskim uglovima starog zida. Usta s tamnim brkovima bila su nijema kao što su bistre oči bile živahne i skakale su neprestano amo-tamo; bilo je očigledno daje to Brain iz indijske policije krenuo za tragom kao stari lovac za tigrom. Uvidjevši daje on jedini osobni prijatelj nesta-log čovjeka, Fisher je odlučio s njim otvoreno porazgovarati, što mu se činilo prirodnim. "Ova tišina je prilično čudna", rekao je. "Mogu li razbiti led razgovorom o vremenu, koje je uzgred budi rečeno, već probilo led. Znam da razbijanje leda može u ovom slučaju biti melankolična metafora." "Ne slažem se", odgovorio je kratko Brain. "Mislim da led s time nije imao previše veze. Ne znam na koji način bi je imao." "Što predlažete?", pitao je Fisher. "Pa, poslali smo po policiju, naravno, ali nadam se da ćemo naći nešto prije nego doñu", odgovorio je AngloIndijac. "Ne mogu reći da sam previše siguran u policijske metode u ovoj zemlji. Previše crvenih traka, habeasa corpusa i sličnih stvari. Ono što želimo vidjeti jest to da nitko ne kidne; najviše što možemo napraviti je da skupimo društvo i da ih prebrojimo. Nitko nije otišao, osim pravnika koji je tražio antikvitete." "On sigurno nije upleten; otišao je sinoć", odgovorio je drugi. "Osam sati nakon stoje Bulmerov vozač vidio svog odvjetnika kako odlazi vlakom, čuo sam Bulmerov glas jasno kao što sada čujem vaš." "Pretpostavljam da ne vjerujete u duhove?", rekao je čovjek iz Indije. Nakon pauze je dodao: "Volio bih naći nekog drugog prije nego krenemo za čovjekom s alibijem u Inner Temple. Što se dogodilo s onim čovjekom u zelenom -

arhitektom koji se odjenuo kao čovjek iz šume? Nisam ga vidio." Gospodin Brain je uspio sakupiti sve prisutne prije dolaska policije. Ali, kada je još jednom počeo komentirati nepojavljivanje mladog arhitekta, našao se pred manjim misterijem i psihološkim razvojem u potpuno neočekivanom smjeru. Juliet Bray se stoički suočila s katastrofom bratova nestanka, u čemu je možda bilo više paralize nego boli; ali kada je na površinu izbilo drugo pitanje bila je uzrujana i ljuta. "Ne želimo donositi prerane zaključke o bilo kome", govorio je u svom isprekidanom stilu Brain. "Ali, željeli bismo znati nešto više o gospodinu Craneu. Nitko o njemu ne zna baš puno toga, čak niti odakle je. Izgleda slučajno daje baš jučer ukrstio mačeve s jadnim Bulmerom, a mogao gaje probosti, jer pokazao se kao bolji mačevalac. Naravno, to može biti slučajnost i ne bi se moglo nazvati slučajem protiv nekoga; onda nemamo dokaze za pravi slučaj protiv bilo koga. Dok ne doñe policija samo smo grupa istražitelja amatera." "Ja mislim da ste grupa snobova", reče Juliet. "Zato stoje gospodin Crane genijalac koji je sam uspio, želite da naslutimo kako je on ubojica, a ne usuñujete se to reći. Zato stoje imao mač-igračku i znao se njome služiti, želite da povjerujemo da ga je koristio kao krvožedni manijak bez ikakvog razloga. I zato što je mogao ubosti mog brata, a nije, vi želite zaključiti da jest. Tako vi razgovarate. A što se tiče njegova nestanka, u krivu ste kao i u svemu drugome, jer evo ga ide." Stvarno, zelena figura dvojnika Robina Hooda polako se pojavila ispred sive pozadine drveća i krenula prema njima, baš kao stoje ona rekla. Polako je i sabrano prišao grupi, bio je nesumnjivo blijed, a Brain-ov i Fisherov pogled već je zapazio jedan detalj na zelenoj figuri mnogo jasnije od svega ostalog. Rog mu je još visio oko pasa, ali mača nije bilo.

Na opće čuñenje društva, Brain nije postavio pitanje koje se samo nametalo, nego je u ozračju svog načina voñenja istrage, čini se, promijenio temu. "Sada smo se svi okupili", tiho je primijetio, "i postoji pitanje koje želim postaviti. Je li itko jutros vidio lorda Bulmera?" Leonard Crane je okretao svoje blijedo lice u krugu lica sve dok nije došao do Julietina, a onda je malo stisnuo usne i nastavio: "Da, vidio sam ga." "Je li bio živ i zdrav?", brzo je pitao Brain. "Kako je bio odjeven?" "Izgledao je iznimno dobro", odgovorio je Crane čudnom intonacijom. "Bio je odjeven kao i jučer, u onom ljubičastom kostimu, kopiji s portreta njegova pretka iz šesnaestog stoljeća. Imao je klizaljke u ruci." "A pokraj sebe mač, pretpostavljam", dodao je ispitivač. "Gdje je vaš mač, gospodine Crane?" "Bacio sam ga." U jedinstvenoj tišini koja je uslijedila, vlak misli u mnogim umovima nehotice je postao serija slika u boji. Naviknuli su se na svoje maštovite kostime u boji i izgledali su sretnije i svečanije naspram tamnosive i srebrom prošarane šume, kao da su likovi svetaca u hodu što se žare s vitraža. Efekt je bio još jači zato stoje mnogo njih imalo smiješne biskupske ili samostanske halje. Ali, ono što je najviše ostalo u njihovim sjećanjima bilo je sve samo ne fratarsko - trenutak kada su lik u zelenom i onaj drugi u ljubičastom napravili srebrni križ sa svojim ukrštenim mačevima. Čak i ako je bila šala, imala je u sebi nešto dramatično. Čudna je i zloslutna bila pomisao da u sivoj zori isti likovi u istim pozama mogu to ponoviti, ali kao tragediju. "Jeste li se svañali s njim?", odjednom je zapitao Brain. "Da", odgovorio je nepokretan čovjek u zelenom. "Ili se on svañao sa mnom."

"Zašto se svañao s vama?", pitao je istražitelj, ali Leonard Crane nije ništa odgovorio. Home Fisher, prilično začuñen, samo polovicu svoje pažnje posvećivao je ovom unakrsnom ispitivanju. Njegove oči s teškim kapcima tromo su pratile figuru princa Borodina, koji je u tom trenutku polako krenuo prema rubu šume; a nakon pauze, kao poslije meditacije, nestao je u tami drveća. Trgnuo gaje glas Juliet Bray, koji je odzvanjao novim odlučnim tonom: "Ako je to problem, najbolje da se raščisti. Ja sam zaručena s gospodinom Craneom, a kada smo rekli mom bratu, on se s time nije složio, to je sve." Niti Brain ni Fisher nisu pokazali nimalo iznenañenja, ali je ovaj drugi tiho dodao: "Osim ako on i vaš brat nisu otišli u šumu raspraviti to, pa je tamo gospodin Crane zametnuo svoj mač, ne spomenuvši svog kompanjona." "Mogu li pitati", istraživao je Crane s odreñenim treptajem podsmijeha na svojoj blijedoj figuri, "što bih ja trebao napraviti s njima? Uzmimo veselu tezu da sam ja ubojica; ali još treba dokazati d;a sam mañioničar. Ako sam vašeg nesretnog prijatelja probušio, što sam napravio s tijelom? Jesam li ga možda odnio sa sedam letećih zmajeva, ili je to samo pitanje pretvaranja u mliječno bijelu košutu?" "Ovo nije prilika za ruganje", rekao je sudac AngloIndijac s nenadanim autoritetom. "Za vas nije olakšavajuće što se izrugujete gubitku." "Fisherove sanjive, čak umorne Oči, još uvijek su promatrale rub šume odostraga; pčstao je svjestan mase tamnocrvenih olujnih oblaka, koji su svijetlili kroz sivu mrežu tankih stabala, kada se princ pojavio na stazi u svom kardinalskom kostimu. Brain je mislio daje princ možda pošao tražiti izgubljeni mač. Ali, kada se pojavio u svojoj ruci nije imao mač, nego sjekiru.

Nesklad izmeñu maškarade i misterije stvorio je zanimljivu psihološku atmosferu. Svi su se osjećali posramljeno što su uhvaćeni u glupim kostimima u slučaju koji je sve više imao obilježja sprovoda. Mnogo njih bi se već bilo vratilo i presvuklo u odjeću prikladniju za sprovod ili barem malo više formalnu. Ali, nekako je sve u tom trenutku izgledalo kao druga maškarada, više umjetna i bjednija od prve. I dok su se mirili sa svojim smiješnim odorama, obavila ih je neka vrsta uzbuñenja, najviše one osjetljivije, kao što su Crane, Fisher i Juliet, te do neke razine svakoga, osim praktičnog gospodina Braina. Bilo je to gotovo kao da su duhovi vlastitih predaka koji stanuju u toj tamnoj šumi i plitkom jezeru i igraju nekakvu staru ulogu koju su samo napola zapamtili. Pokreti tih likova u boji kao da su značili nešto stoje odavno ustaljeno, poput tihe heraldike. Postupci, stavovi, vanjski objekti, prihvaćeni su kao alegorija, bez ključa; znali su da će kriza doći, ali nisu znali kakva. Kada su vidjeli princa, kako stoji na čistini meñu drvećem u svojem kostimu ljutito crvene boje i sa spuštenim brončanim licem, noseći u ruci novi oblik smrti, nekako podsvjesno su znali daje cijela priča uzela novi i grozan smjer. Nisu mogli navesti razlog, ali dva su se mača stvarno učinila kao igračke, pa je cijela priča o njima pukla i bila odbačena kao igračka. Borod-ino je izgledao kao krvnik iz srednjeg vijeka, odjeven u groznu crvenu halju, sa sjekirom u ruci za odsijecanje glave kriminalcu. A kriminalac nije bio Crane. Gospodin Brain iz indijske policije promatrao je novu stvar i prošlo je par trenutaka prije nego je oštro, čak grakćući,progovorio: "Što radite s tim?", zapitao je. "Izgleda kao sjekira nekog drvosječe." "Prirodno povezivanje stvari", primijetio je Horne Fisher. "Ako u šumi sretnete mačku pomislit ćete daje ris, iako je možda upravo odlutala sa sofe iz nečijeg dnevnog boravka. Zapravo, dogodilo se da znam da to i nije sjekira

za drvosječe. To je kuhinjska sjekira, ili satara, ili nešto slično, nešto stoje netko odbacio u šumi. Vidio sam je u kuhinji kada sam uzimao vreće za krumpir s kojima sam rekonstruirao srednjovjekovnu odjeću." "Svejedno, nije izvan interesa", dodao je princ pružajući instrument Fisheru, koji gaja uzeo i pažljivo pregledao. "Mesareva satara koja je obavila mesarev posao." "Ovo je sigurno oružje kojim je počinjen zločin", zaključio je Fisher tihim glasom. Brain je zurio u slab plavi odsjaj sjekire divljim i opčinjenim pogledom. "Ne razumijem", rekao je. "Nema... nema tragova na njoj." "Nije prolila krv", odgovorio je Fisher, "ali počinila je zločin. Povezana je s njim koliko i kriminalac sa zločinom što gaje počinio." "Što hoćete reći?" "Nije bio tu kada je to napravio", objasnio je Fisher. "To je jadna vrsta ubojice koji ne može ubijati ljude kada je tamo." "Čini mi se da govorite samo kako biste zakomplicirali ovaj slučaj", reče Brain. "Ako imate kakav praktičan savjet, neka bude i shvatljiv." "Jedini praktičan savjet koji mogu dati", reče razmišljajući Fisher, "je malo istraživanje lokalne topografije i nazivlja. Kažu daje postojao gospodin Prior koji je imao farmu u susjedstvu. Mislim da bi nekoliko detalja o životu pokojnog gospodina Priora moglo baciti više svjetla na ovaj grozan dogañaj." "Nemate za ponuditi ništa izravnije osim topografije", reče posprdno Brain, "da biste mi pomogli osvetiti prijatelja?" "Pa", reče Fisher, "moram otkriti istinu o 'rupi u zidu'." Te noći, uz olujni sumrak i jak zapadni vjetar, koji je uslijedio nakon hladnoće, Leonard Crane se zaputio divljim koracima, krug za krugom, po uskom dugačkom

zidu koji je opasivao malu šumu. Vodila ga je očajnička želja da riješi zagonetku koja je bacila mrlju na njegov ugled i već je prijetila njegovoj slobodi. Policija, koja je sada vodila istragu, nije ga uhapsila, ali znao je da će ga uhapsiti čim pokuša otići. Natuknice Hornea Fishera, iako ih nije obrazložio, potaknule su umjetnički temperament arhitekta na neku vrstu sulude analize pa je odlučio pročitati hijeroglif naopako i na svaki mogući način, sve dok ne bude davao smisao. Ako je to bilo nešto u vezi s rupom u zidu, već bi ju pronašao; no nije mogao naći ni najmanju pukotinu. Njegovo mu je profesionalno znanje govorilo da su zidarski radovi svi od jednog izvoñača i iz jednog vremenskog razdoblja, osim ulaza, što nije nimalo rasvjetljavalo misteriju, a niti je mogao naći nešto što bi izgledalo kao skrovište ili izlaz za bijeg. Hodajući po uskom putu izmeñu vijugavog zida i oštrog istočnog zavoja, te prostranog sivila pernatog drveća, gledajući izgubljeni zalazak sunca koji je treperio kao munja, dok su se olujni oblaci prostirali po nebu i miješali s prvim slabim plavim svjetlom sve jačeg mjeseca iza njega, počeo je osjećati vrtoglavicu dok su mu pete išle oko slijepe barijere. Dolazile su mu misli na granici mišljenja; misli o četvrtoj dimenziji koja je rupa u kojoj se ništa ne može sakriti, u kojoj se sve vidi iz drugog kuta, kroz novi prozor osjetila; ili neko mistično svjetlo i providnost, kao nove kemijske zrake u kojima će vidjeti Bulmerovo tijelo, jezivo i blistavo, kako lebdi u zasljepljujućem svjetlu iznad šume i zida. Takoñer gaje proganjala natuknica, koja je bila jednako jeziva, da sve to ima nekakve veze s gospodinom Priorom. Izgledalo je kao da postoji nešto jezivo u činjenici da su ga uvijek s poštovanjem oslovljavali kao gospodina Priora, jer kao daje u obiteljskom životu mrtvog farmera bilo sjeme koje je težilo ovakvim groznim stvarima. No saznao je da niti jedna lokalna istraga nije otkrila ništa o obitelji gospodina Priora. Kada je ponovno napravio krug oko umjetnog jezera i došao ispred kuće, mjesečina je bila jača i sjajnija, a vjetar

je rastjerao oblake i polako slabio. Iz nekog razloga jezero je izgledalo vrlo umjetno; cijela scena bila je kao klasičan krajolik u stilu votoa. Paladijska fasada bila je blijeda na mjesečini, a u istom srebrnom tonu bila je pogana mramorna nimfa u sredini jezera. Na svoje iznenañenje, pokraj kipa našao je još jednu figuru, koja je sjedila gotovo nepomično; ista je srebrna olovka ocrtavala nabrano čelo i strpljivo lice Horne Fishera, još uvijek odjevena kao fratra koji kao daje vježbao nešto od fratarske usamljenosti. No, pogledao je prema Leonardu Craneu i nasmijao se kao da ga je očekivao. "Vidite", reče Crane postavljajući se ispred njega, "možete li mi reći nešto o ovome?" "Uskoro ću svima sve morati ispričati", odgovorio je Fisher, "ali nemam primjedbi na to da vama prvome nešto kažem. Ali, da s nečim počnemo, hoćete mi reći nešto? Što se stvarno dogodilo kada ste jutros sreli Bulmera? Odbacili ste mač, ali niste ga ubili." "Nisam ga ubio baš zato što sam odbacio mač", rekao je drugi. "Namjerno sam to napravio - nisam siguran što se moglo dogoditi." Nakon pauze tiho je nastavio: "Pokojni lord Bulmer bio je vrlo nagao čovjek, izuzetno nagao. Bio je dobar sa svojim podčinjenima i želio je da njegov pravnik i arhitekt ostanu u kući radi svih mogućih praznika i zabava. Ali, imao je i drugu stranu, koju su otkrivali kada su htjeli biti jednaki s njim. Kada sam mu rekao da smo seja i njegova sestra zaručili, dogodilo se nešto što jednostavno ne mogu niti ne želim opisati. Meni je izgledalo kao strahovit napad ludila. Ali, mislim da je istina bolno jednostavna. Postoji nešto kao gospodska nepristojnost, a to je kod ljudi nešto najgore." "Znam", reče Fisher. "Renesansni plemići iz vremena Tudora bili su takvi." "Čudno je što to kažete", nastavio je Crane. "Na trenutak me, dok smo pričali, obuzeo osjećaj da ponavljamo scenu iz prošlosti i da sam stvarno neki odmetnik u šumi kao Robin Hood, a da je on stvarno sišao

sa svojim perjem i grimizom s nekog portreta svojih predaka. Kako bilo, on je bio glavni, nije se bojao Boga, niti je poštovao čovjeka. Naravno da sam mu se suprotstavio, a onda sam otišao. Vjerojatno bih ga ubio da nisam otišao." "Da", reče Fisher kimajući glavom, "njegov je ubojica bio u ovisnosti i on je bio u ovisnosti i to je kraj priče. Sve se slaže." "Što se s čime slaže?", reče njegov kompanjon s iznenadnim nemirom. "Ja ništa ne razumijem. Reći ćete mi da potražim tajnu u rupi u zidu, ali ja ne mogu pronaći nikakvu rupu u zidu. "Niti je nema", reče Fisher. "U tome i jest tajna." Trenutak kasnije reče: "Ako to ne nazovete rupom u zidu svijeta. Pogledajte, reći ću vam ako želite, ali bojim se da je potreban uvod. Morate razumjeti jedan od trikova modernog uma, tendenciju da mnogi ljudi prihvaćaju nešto bez da to i vide. U selu, ili predgrañu, postoji gostionica sa znakom svetog Georgea i zmaja. Recimo da ja svima počnem pričati daje to iskrivljeni lik kralja Georga i zmaja. Mnogo ljudi bi mi povjerovalo, bez propitkivanja, iz jednostavnog razloga stoje to vjerojatno prozaično. Pretvara nešto romantično i legendarno u nešto novo i obično. A tako nekako sve zvuči racionalno, iako nema razloga koji to podržavaju. Naravno da bi se neki ljudi sjetili da su vidjeli svetog Georgea na starim talijanskim slikama i francuskim romancama, ali većina ne bi uopće razmišljala. Jednostavno bi progutali skepticizam zato stoje skepticizam. Moderna inteligencija ne prihvaća ništa po sili. Ali će prihvatiti bilo što bez sile. To se točno ovdje dogodilo. Ako neki kritičar, ili netko drugi, kaže da Prior's Park nije bio samostan, nego je nazvan po nekom prilično modernom čovjeku Prioru, nitko se neće pozabaviti tom teorijom. Nikada se neće dogoditi da će netko ponavljati priču pitajući postoji li neki gospodin Prior, da li gaje netko vidio ili čuo. Zapravo, ovo je bio samostan i dijelio je sudbinu mnogih samostana - to jest, tudorovski gospodin

s perjanicom gaje uzeo okrutnim nasiljem i pretvorio u svoju privatnu kuću; radio je i gore stvari, kao što ćete čuti. Ali bit je u tome kako trik funkcionira, a funkcionira na isti način kao i drugi dio priče. Ime ovog okruga napisano je 'Hollinwall' na svim boljim kartama što su ih izradili učenjaci; natuknuli su oprezno, ne bez smiješka, činjenicu da su ga neobrazovani i staromodni seljaci prozvali 'Holiweir. Ali napisano je krivo, a izgovara se pravilno." "Hoćete reći", brzo je pitao Crane, "da je stvarno postojao bunar?" "Postoji bunar", reče Fisher, "a istina leži na njegovu dnu." Dok je govorio pružio je ruku prema vodi ispred sebe. "Bunar je tu negdje ispod ove vode", rekao je, "a ovo nije prva tragedija povezana s tim bunarom. Utemeljitelj kuće napravio je nešto što su njegovi prijatelji lupeži rijetko radili; nešto što je trebalo zataškati u anarhiji pljačke samostana. Bunar je bio povezan s čudima nekog sveca, a zadnji fratar koji ga je čuvao bio je i sam neka vrsta sveca; naravno da je bio nešto poput mučenika. Izazivao je novog vlasnika i suprotstavljao mu se da ne zagadi mjesto, sve dok ga plemić u bijesu nije probo nožem i bacio njegovo tijelo u bunar, kamo gaje nakon četiri stotine godina pratilo tijelo nasljednika uzurpatora, koji je u istom ljubičastom kostimu hodao po svijetu s istim ponosom." "Ali kako se to dogodilo", zahtijevao je Crane, "da je prvi put Bulmer pao baš na to odreñeno mjesto?" "Zato što se led otopio baš na tom odreñenom mjestu i to uz malu pomoć čovjeka koji je znao za to", odgovorio je Horne Fisher. "Namjerno je napuknut, s kuhinjskom satarom, na tom posebnom mjestu; čuo sam udarce i nisam shvatio o čemu se radi. Mjesto je prekriveno umjetnim jezerom samo da bi cijela istina bila prekrivena umjetnom legendom. Ali, zar ne vidite što su ti pogani plemići napravili, obeščastili su mjesto omraženom

božicom, kao rimski imperator koji je napravio Venerin hram na Svetom Grobu. Ali, istinu je još uvijek mogao nazrijeti neki školovani čovjek koji ju je naumio otkriti. A taj ju je čovjek naumio otkriti." "Koji čovjek?", pitao je drugi uz sjenku odgovora koja mu se motala po glavi. "Jedini čovjek koji ima alibi", odgovorio je Fisher. "James Haddow, pravnik antikvar, otišao je noć prije dogañaja, ali je na ledu ostavio crnu zvijezdu smrti. Naglo je otišao, iako je prije kanio ostati; vjerojatno je otišao, mislim, nakon ružne scene s Bulmerom prilikom pravničkog razgovora. Kao što znate, Bulmer je znao učiniti čovjeka krvožednim, a mislim daje pravnik imao putra na glavi, što je morao priznati i bio je u opasnosti da će ga njegov klijent raskrinkati. Ali, koliko poznam ljudsku prirodu, čovjek će u svom poslu varati, ali ne i svom hobiju. Haddow je možda bio nepošten pravnik, ali nije si mogao pomoći da ne bude pošteni staretinar. Kada je naišao na trag istine o 'svetom bunaru', morao je to istražiti; nisu ga zbunile novinske anegdote o gospodinu Prioru i 'rupi u zidu'; otkrio je sve, čak i točnu lokaciju bunara i bio je nagrañen, ako biti uspješan ubojica znači nekakvu nagradu." "Kako ste otkrili svu tu skrivenu povijest?", pitao je mladi arhitekt. Oblak se nadvio nad čelom Hornea Fishera. "Znao sam već previše o tome", rekao je, "i sramotno bi bilo da dobro pričam o jadnom Bulmeru, koji je platio svoj prijestup, ali mi nismo. Usuñujem se reći da svaka cigara koju popušim i svako piće koje popijem dolazi direktno ili indirektno iz pljačke svetih mjesta ili progona siromašnih. Nakon svega, ne treba puno pretraživati prošlost da bi se našla rupa u zidu, velika pukotina u engleskoj povijesti. Nalazi se tu ispod površine tankog pokrivača varljivih informacija i uputa, isto kao i crni i krvlju umrljani bunar ispod poda od plitke vode i trave. Oh, led je tanak, ali može držati; dovoljno je jak da nas drži kada se odjenemo kao

fratri i kada plešemo po njemu, rugajući se dobrim starim srednjovjekovnim vremenima. Rekli su mi da se moram kostimirati; zato sam to i napravio, u skladu s vlastitim ukusom i željom. Stavio sam jedini kostim koji odgovara čovjeku koji je stekao ugled gospodina, a nije potpuno izgubio osjećaje." Odgovarajući na upitan pogled, ustao je mašući rukom prema dolje. "Odjeća od vreća", rekao je, "a nosio bih i pepeo kada bi stajao na mojoj ćelavoj glavi."

HRAM TIŠINE Harold March i nekoliko njih koji su njegovali prijateljstvo s Horneom Fisherom, osobito ako su ga mogli vidjeti u njegovu društvenom okruženju, bili su svjesni odreñene usamljenosti u njegovoj društvenosti. Izgledalo je kao da uvijek susreću njegove roñake, a nikada obitelj. Možda bi bilo bolje reći da su vidjeli mnoge iz njegove obitelji, a nikada njegov dom. Njegovi bratići i veze širili su se poput labirinta kroz vladajuću klasu Velike Britanije, a on je, činilo se, bio u dobrim, ili dobro raspoloženim, odnosima s većinom. Horne Fisher je bio prilično zapažen zbog raznih neobičnih informacija i interesa za sve vrste tema, tako da se moglo reći daje njegova kultura, kao i njegovi bezbojni svijetli brkovi i blijeda klonula figura, imala neutralnu prirodu kameleona. Uvijek se mogao nositi s plemićima i članovima Vlade i svim velikim ljudima odgovornima za velike odjele i razgovarati sa svakim od njih o njegovoj temi, polju za koje je dotični bio najozbiljnije zainteresiran. Tako je mogao s ministrom rata razgovarati o dudovom svilcu, s ministrom obrazovanja o detektivskim pričama, s ministrom rada o slikama na emajlu iz Limogesa, a s ministrom za misije i moralni napredak (ako je to njegov točan naziv) o momcima

pantomimičarima iz protekla četiri desetljeća. Budući da je prvi bio njegov prvi bratić, drugi njegov drugi bratić, treći njegov šogor, a četvrti ženin ujak, njihovi su raznovrsni razgovori služili jednom cilju, a koji je bio sreća u obitelji. Ali March nikada nije osjetio dio te domaće atmosfere na koju su muškarci srednjeg staleža navikli u svojim prijateljstvima i koja je temelj prijateljstvu i ljubavi i svemu drugome u svakom normalnom i stabilnom društvu. Pitao se da li je Horne Fisher siroče i jedino dijete. Stoga je očito smatrao dobrim početkom otkriće da Fisher ima brata, puno uspješnijeg i moćnijeg od njega, iako jedva, mislio je March, tako zabavnog. Sir Henry Harland Fisher, s pola abecede nakon imena, bio je u Ministarstvu vanjskih poslova nešto puno važnije od ministra. Očigledno je to bilo u obitelji; jer činilo se daje još jedan brat, Ashton Fisher, u Indiji puno važniji od potkralja. Sir Henry Fisher bio je puno teže, ali ljepše izdanje svoga brata, jednako ćelave glave, ali mnogo glatkije. Bio je vrlo uljudan, sa sjenkom pokroviteljstva, ne samo prema Marchu, nego čak, mislio je March, i prema Horneu Fisheru. Ovaj je gospodin, koji je imao dobru intuiciju o polovičnim mislima drugih, razmotrio temu na sebi svojstven način čim su se vratili iz velike kuće na Berkelev Squareu. "Zar ne znate", tiho je primijetio, "da sam ja obiteljska budala?" "To je sigurno pametna obitelj", rekao je Harold March smiješeći se. "Jako otmjeno rečeno", odgovorio je Fisher. "To je sjajan rezultat literarnog treninga. Možda bi bilo pretjerano reći da sam obiteljska budala. Možda je dovoljno reći da sam ja obiteljski neuspjeh." "Čudno mi je da niste uspjeli", dodao je novinar. "Kako kažu poslije ispita, na čemu ste pali?" "Politici", odgovorio je njegov prijatelj. "Natjecao sam se za Parlament kada sam bio vrlo mlad i ušao sam uz

veliku većinu, uz glasne povike odobravanja na gradskim mitinzima. Od tada sam, naravno, u sjeni." "Bojim se da ne razumijem onaj 'naravno'", odgovorio je March smijući se. "Taj dio nije vrijedan razumijevanja", reče Fisher. "Ali zapravo, prijatelju stari, drugi dio prilično je čudan i interesantan. Prava detektivska priča na svoj način, kao i prva lekcija koju sam naučio o tome od čega se sastoji moderna politika. Ako želite, ispričat ću vam." Slijedi, u manje konverzacijskom tonu i s manje uvijanja, priča koju je ispričao. Nitko tko je tih godina imao privilegiju da sretne Sir Henrvja Harlanda Fishera ne bi vjerovao da su ga zvali Harry. No bio je jako djetinjast dječak i taje vedrina obasjavala cijeli njegov život, a sada ju je zamijenila ozbiljnost koja je nekada imala obrise vedrine. Njegovi bi prijatelji govorili da je zato zreliji u zrelosti jer je bio mlad u mladosti. Njegovi bi neprijatelji govorili da je još uvijek lakovjeran, ali ne i tako dobrodušan. U svakom slučaju, priča koju je Horne Fisher morao ispričati povezana je sa slučajem nakon kojega je mladi Harry Fisher postao privatni tajnik lorda Saltouna. Zato su njegove kasnije veze s Ministarstvom vanjskih poslova bile neka vrsta nasljedstva od njegova lorda, jer je taj čovjek bio skriveni moćnik iza prijestolja. To nije mjesto gdje ćemo previše govoriti o Saltounu, iako se o njemu malo zna, a mnogo toga vrijedi znati. Engleska je imala barem tri ili četiri takva skrovita državnika. Aristokratska zajednica tu i tamo proizvede aristokratu koji je istovremeno slučaj, nezavisni oštroumni intelektualac, Napoleon roñen u ljubičastom. Njegov je ogroman rad većinom bio nevidljiv, a jako malo Tnože se izvući iz njegova privatnog života, osim zlovoljnog i ciničnog smisla za humor. Ali tu je svakako i slučaj njegove nazočnosti na obiteljskom ručku kod Fisherovih i neočekivano gledište koje je iznio, koje je jedan običan vic pri ručku pretvorilo u malu senzacionalnu novelu.

Ako izuzmemo lorda Saltouna, bila je to obiteljska zabava Fisherovih, jer je jedini uvaženi stranac otišao odmah nakon večere, ostavljajući društvo na kavi i cigarama. Bila je to interesantna osoba -mladi čovjek iz Cambridgea, po imenu Eric Hughes, nova nada Reformističke stranke, kojoj je Fisherova obitelj, zajedno s njihovim prijateljem Saltounom, dugo bila barem formalno privržena. Hughesova osobnost bila je sabrana u činjenici daje sadržajno i revno pričao tijekom večere, a poslije je odmah otišao kako bi stigao na sastanak. Svi njegovi postupci bili su ambiciozni i savjesni; nije pio vino, ali malo se trovao riječima. Njegovo lice i fraze bili su na prvim stranicama svih novina, zato što se natjecao za mjesto Sir Francisa Vernera u velikim izborima na zapadu. Svi su pričali o moćnom govoru koji je nedavno iznio protiv klase veleposjednika; čak su i u krugu Fisherovih svi pričali o tome, osim samog Hornea Fishera, koji je sjedio u ćošku i naginjao se nad vatru. "Moramo mu lijepo zahvaliti što je unio novi život u staru stranku", govorio je Ashton Fisher. "Ova kampanja protiv starih zemljoposjednika udara u razinu demokracije koja postoji u ovom okrugu. Ovaj čin proširenja kontrole okružnog vijeća praktično je njegov program; tako da se može reći daje u Vladi i prije nego u Parlamentu." "Ne znam stoje lakše", reče Harry bezbrižno. "Kladim se daje zemljoposjednik veća zvjerka od općinskog vijeća u tom okrugu. Verner je dobro ukorijenjen; sva ta ruralna mjesta su, kako vi kažete, reakcionarna. Prokleti aristokrati ne žele to mijenjati." "Dobro ih proklinje", primijetio je Ashton. "Nikada nismo imali bolji sastanak od onoga u Barkingtonu, koji je općenito bio i kon-stitucionalan." Nastavio je: "Sir Francis se može hvaliti svojom plavom krvi; pokažimo im da mi imamo crvenu krv", i nastavio je pričati o čovječanstvu i slobodi, a u sobi se atmosfera zagrijala. "Jako dobro govori", reče mrzovoljno lord Saltoun dajući svoj doprinos razgovoru.

Onda je gotovo jednako tihi Horne Fisher progovorio ne skidajući sanjive oči s vatre: "Ono što ja ne mogu razumjeti", rekao je, "je zašto se nikoga ne izgrdi zbog pravih razloga." "Dobar dan!", primijetio je šaljivo Harry. "Počeo si zapažati?" "Pa, pogledajmo Vernera", nastavio je Horne Fisher. "Ako želimo napasti Vernera, zašto ga ne napadnemo? Zašto mu dijeliti komplimente daje romantični reakcionarni aristokrat? Tko je Verner? Odakle je? Njegovo ime zvuči staro, ali ja ga prije nisam čuo, i kao da čovjek govori o Raspeću. Zašto bismo pričali o njegovoj plavoj krvi? Njegova krv može biti i zlatnožuta sa zelenim točkicama i svima može to utuviti u glavu. Znamo samo da je stari zemljoposjednik, Hawker, nekako prigrabio njegove novce (i njegovu drugu ženu jer je, pretpostavljam, bila dovoljno bogata), i prodao imanje čovjeku po imenu Verner. Na čemu je zaradio? Nafti? Vojnim ugovorima?" "Ne znam", reče Saltoun gledajući ga zamišljeno. "Prva stvar koju sam ja znao, vi niste", povikao je Harry raskošno. "Ima, osim toga, još", nastavio je Horne Fisher koji je, čini se, iznenada našao svoj jezik. "Ako želimo da seljaci glasaju za nas, zašto ne pridobijemo nekoga tko je u dodiru s ruralnim krajem? S ljudima iz Threadneedle Streeta razgovaramo samo o repi i svinjcima. Zašto s ljudima u Somersetu razgovaramo samo o slamovima i socijalizmu? Zašto ne damo veleposjednikovu zemlju njegovim stanarima, umjesto da uvlačimo općinsko vijeće?" "Tri jutra i kravu", povikao je Harry načinom koji u parlamentarnim izvještajima nazivaju ironičnim odobravanjem. "Da", odgovorio je tvrdoglavo njegov brat. "Zar ne mislite da bi poljoprivredni radnici radije imali tri jutra i kravu nego tri jutra štampanih formulara i odbor? Zašto netko ne osnuje političku stranku malih zemljoposjednika,

pozivajući se na tradiciju malih posjednika? Zašto ne napadnu ljude kao što je Verner zbog toga što jesu, nečega što je prilično staro i tradicionalno poput nekog američkog naftnog trusta?" "Bolje da sam vodiš takvu stranku", nasmijao se Harry. "Zar ne mislite da bi to bila šala, lorde Saltoune, da vidite mog brata i njegove vesele ljude kako marširaju po Somersetu odjeveni u linkonski zeleno umjesto pod linkonskim i benetskim šeširima?" "Ne", odgovorio je stari Saltoun, "ne mislim da bi to bilo smiješno. Mislim da bi to bila krajnje ozbiljna i dobra ideja." "Pa, zbunjen sam!", povikao je Harry Fisher buljeći u njega. "Upravo sam rekao daje to prva činjenica koju ne znate, a mogao bih reći daje ovo prvi vic koji niste vidjeli." "Vidio sam mnogo dobrih stvari u svoje vrijeme", rekao je starac prilično kiselo. "U svoje sam vrijeme izrekao i puno laži, već mi je bilo zlo od njih. Ali postoje laži i laži, izmeñu ostalog. Gospoda su lagala kao što lažu školarci, zato što su bili zajedno i dijelom si pomagali. Ali, neka sam proklet ako mogu vidjeti zašto bismo trebali lagati za te kozmopolitske nitkove koji samo pomažu jedni drugima. Uopće nas više ne podržavaju; jednostavno su nas izgurali. Ako čovjek kao što je vaš brat želi otići u Parlament kao mali zemljoposjednik ili kao gospodin, ili kao jakobinac ili stari Britanac, rekao bih daje to divna i dobra stvar." U neugodnoj tišini koja je uslijedila Horne Fisher je skočio na noge, a sav njegov opušteni stav je nestao. "Spreman sam to učiniti sutra", povikao je. "Vjerojatno me nitko od vas drugovi neće podržati." Onda je Harry Fisher pokazao ljepšu stranu svoje neobuzdanosti. Napravio je iznenadan pokret kao da se rukuje. "Pravi si", rekao je, "i ja ću te podržati, ako nitko drugi neće. Ali, svi te možemo podržati, zar ne? Vidim što lord Saltoun misli i u pravu je. Uvijek je u pravu." "Ići ću u Somerset", reče Horne Fisher.

"Da, to je na putu u Westminster", uz smiješak reče lord Saltoun. I tako se dogodilo da je Horne Fisher, par dana kasnije, stigao na malu stanicu udaljenog trgovačkog gradića na zapadu, zajedno s laganim koferom i živahnim bratom. Ne smijemo pretpostaviti daje bratov raspoloženi ton bio sastavljen samo od zafrkancije. Podržavao je novog kandidata s puno nade i zanosa; a uz njegovo veliko partnerstvo rasle su simpatije i ohrabrenje. Harry Fisher je uvijek imao osjećaja za svog tišeg i ekscentričnijeg brata i sada je za njega imao sve više i više poštovanja. Kako se kampanja nastavljala poštovanje je preraslo u divljenje. Harry je još uvijek bio mlad i mogao je osjetiti neku vrstu entuzijazma za svog kapetana u izborima, onako kako to školarac osjeća za svog kapetana u kriketu. Divljenje nije bilo nezasluženo. Kako se novo trojno natjecanje razvijalo i drugima je, osim odanom bratu, postalo jasno daje Horne Fisher bio najzapaženiji. Bilo je jasno daje njegov istup pokraj obiteljskog ognjišta bio kulminacija dugog proučavanja tog pitanja. Talent koji je stekao tijekom života proučavajući svoje teme, čak teme drugih, dugo je bio koncentriran na ovu ideju suprotstavljanja novih seljaka novoj plutokraciji. Govorio je mnoštvu elokventno i odgovarao pojedincima uz duhovite opaske - dvije političke vještine koje su, čini se, prirodno bile u njemu. Dakako da je znao mnogo više o ruralnim problemima nego Hughes, kandidat Reformističke stranke, ili Verner, kandidat Konstitucionalističke stranke. Proučavao je te probleme ljudskom radoznalošću i silazio ispod površine na način na koji oni nisu ni sanjali. Uskoro je postao glas narodnih osjećaja, koji se nikada nisu mogli naći u narodnim novinama. Novi kutovi kritike, argumenti koje nikada prije nije iznio obrazovani glas, analize i usporedbe koje su na dijalektu pravili samo muškarci koji piju u malenim lokalnim gostionicama, poluzaboravljeni zanati nestali zbog potpisa i jezik iz davnih godina kada su njihovi očevi

bili slobodni; sve je to stvaralo čudesno, dvaput veće uzbuñenje. Dobro informirane zapanjio bi novom i fantastičnom idejom na koju nikada nisu naišli. Neznalice bi zapanjio starom i poznatom idejom za koju su mislili da se nikada neće vratiti. Ljudi su vidjeli stvari u novom svjetlu i nisu znali da lije to sumrak ili zora. Praktični prigovori učinili su pokret čuvenim. Kako je Fisher išao gore-dolje meñu kolibe i seoske gostionice, lako je shvatio daje Sir Francis Verner bio jako loš zemljoposjednik. Niti je priča o njegovoj stečevini zemlje bila više dostojna i vrijedna poštovanja nego stoje pretpostavljao; priča je bila dobro poznata u okrugu i bila je vrlo očita. Hawker, stari zemljoposjednik, bio je opuštena nezadovoljna osoba i bio je u lošim odnosima sa svojom prvom ženom (koja je, kako neki kažu, umrla zbog nemara), a onda se oženio površnom bogatom južnoameričkom Židovkom. Morao je naći način i žurno se dokopati tog bogatstva; ubrzo je bio primoran prodati imanje Verneru i otišao je živjeti u Južnu Ameriku, vjerojatno na imanje svoje žene. Ali, Fisher je zapazio daje nemarnost starog zemljoposjednika bila manje omražena nego djelotvornost novog zemljoposjednika. Vernerova povijest bila je puna pametnih poslova i financijskih mešetarenja nakon kojih su ljudi ostali ogorčeni i bez novaca. Iako je mnogo toga čuo o Verneru, postojala je jedna stvar koja mu se stalno vraćala; nešto što nitko nije znao, što čak ni Saltoun nije znao. Nije mogao otkriti kako je Verner, zapravo, stekao svoj novac. "Mora da ga je čuvao u dubokom mraku", reče Horne Fisher samom sebi. "To je sigurno nešto čega se zaista stidi. Ma kakvi! Čega se uopće čovjek danas stidi?" Dok je razmišljao o mogućnostima, one su u njegovoj glavi postajale sve mračnije i iskrivljenije; razmišljao je nejasno o stvarima koje su bile daleke i odbojne, o nepoznatim oblicima ropstva ili čarobnjaštva, a onda o ružnim stvarima koje su još neprirodnije, ali bliže kući.

Vernerov lik činio mu se u njegovoj mašti crn i izobličen i kako stoji nasuprot šarolikih pozadina i čudnog neba. Dok je hodao niz seosku ulicu, tiho razmišljajući, njegove su oči susrele cjeloviti kontrast u licu drugog rivala, reformističkom kandidatu Ericu Hughesu, s njegovom začešljanom plavom kosom i oštrim neškolovanim licem; upravo je ulazio u svoj automobil i svom krupnom sjedokosom agentu Grvceu izgovarao par zadnjih riječi. Eric Hughes je prijateljski mahnuo rukom, ali Gryce gaje gledao s odreñenim neprijateljstvom. Eric Hughes je bio mlad čovjek s izvornim političkim entuzijazmom, no znao je da su politički protivnici ljudi s kojima će jednog dana morati na ručak. Ali gospodin Gryce je bio mali smrknuti lokalni radikal, šampion kapele, jedan od onih sretnih ljudi kojima je njihov posao takoñer i hobi. Okrenuo je leña dok je automobil odlazio i živahno krenuo niz suncem obasjanu ulicu malog grada, fućkajući, s političkim papirima zataknutima u džep. Fisher je na trenutak zamišljeno pogledao odvažni lik, a onda ga je, kao da je potaknut impulsom, počeo pratiti. Preko trga, meñu košarama i štandovima na tržnici, ispod oslikanog drvenog natpisa "Zeleni zmaj", tamnom stranom prolaza, ispod luka, kroz zamršene zavojite popločene uličice probijala su se dvojica; plećati odvažni lik sprijeda i mršavi opušteni lik iza njega, kao njegova sjena na suncu. Uskoro su došli do kuće od smeñe cigle s mjedenim natpisom na kojem je bilo ime gospodina Grycea, a ta se osoba sada okrenula i pogledala svog progonitelja. "Mogu li malo porazgovarati s vama, gospodine?", ljubazno je zapitao Horne Fisher. Agent je još uvijek buljio u njega, ali pristojno se složio i pustio je Fishera u ured pun letaka i obješenih postera u kričavim bojama, koji su Hughesovo ime povezivali sa svim višim interesima čovječanstva. "Horne Fisher, zar ne?", rekao je gospodin Gryce. "Počašćen sam posjetom, naravno. Ne mogu se pretvarati i

čestitati vam što ste se uključili u izbore. Bojim se da niste to očekivali. Ovdje mašemo starom zastavom slobode i reformi, a vi doñete i razbijete nam borbenu liniju." Gospodin Elijah Gryce imao je puna usta militantnih metafora i optužbi militarizma. Imao je kockastu vilicu i iskren izraz lica sa zavinutim dugačkim obrvama. Bavio se politikom na selu još dok je bio dječak, znao je svačije tajne i izborne utrke su mu bile ljubavi života. "Pretpostavljam da mislite kako sam sav obuzet ambicijom", rekao je Horne Fisher, "da ciljam na diktaturu i takve stvari. Mislim da mogu odbaciti od sebe puku sebičnu ambiciju. Samo želim da se učine neke stvari. Ja ih ne želim raditi. Ja vrlo rijetko želim nešto raditi. Došao sam vam reći da sam se spreman povući iz izborne utrke ako me uvjerite da želimo istu stvar." Kandidat Reformističke stranke pogledao ga je začuñenim i pomalo zbunjenim izrazom lica i, prije nego je stigao odgovoriti, Fisher je nastavio istim tonom: "Teško da ćete povjerovati, no svoju savjest ostavljam za sebe; ali neke mi stvari nisu jasne. Na primjer, obojica želimo izbaciti Vernera iz Parlamenta, ali kojim oružjem? Čuo sam dosta naklapanja grotiv njega, ali može li se djelovati samo na temelju naklapanja? Želim biti pošten s vama, a želim biti pošten i prema njemu. Ako su neke stvari koje sam čuo istinite, trebalo bi ga izbaciti iz Parlamenta i iz svakog kluba u Londonu. Ali ja ga ne želim izbaciti iz Parlamenta, ako to nije istina." U tom se trenutku iskra bitke zapalila u očima gospodina Grycea pa je i on postao razgovorljiv, da ne kažemo nasilan. Nije nimalo sumnjao da su te priče istinite; mogao je posvjedočiti da su istinite svojim vlastitim saznanjima. Verner ne samo daje bio okrutan zemljoposjednik, nego i zao zemljoposjednik, pljačkaš kao i gulikoža; svaki gospodin imao bi opravdanje ako bi ga razotkrio. Prevario je starog Wilkinsa za njegovo vlasništvo trikom koji pristaje džeparu; otjerao je staru Majku Biddle

u radionicu; sužavao je prava Dugom Adamu, krivolovcu, dok ga se i suci nisu posramili. "Ako ćete služiti pod starim stijegom", vedro je zaključio gospodin Gryce, "i izbaciti tog tiranina prevaranta, siguran sam da nećete požaliti." "A ako je to istina", reče Horne Fisher, "hoćete li je iznijeti?" "Kako to "mislite? Iznijeti istinu?", zapitao je Gryce. "Mislim da kažete istinu onako kako ste je upravo izgovorili", odgovorio je Fisher. "Obavijestit ćete ovaj grad o nepravdi koja je učinjena starom Wilkinsu. Novine ćete napuniti sramnom pričom o gospoñi Biddle. S javne tribine prozvat ćete Vernera i navesti stoje napravio i ime krivolovca kojem je to napravio. Otkrit ćete kakvom je trgovinom taj čovjek došao do novaca kojim je kupio imanje; a kada saznate istinu, kao što sam rekao, normalno da ćete je objelodaniti. Pod tim uvjetima ja se vraćam pod staru zastavu, kako vi to kažete, te spuštam svoju zastavicu." Kandidat gaje promatrao začuñenim izrazom lica, mrzovoljno, ali ne potpuno bezosjećajno. "Pa", polako je rekao, "morate to napraviti regularno ili ljudi neće razumjeti. Imam dosta iskustva i bojim se da ovo što vi kažete neće ići. Ljudi općenito razumiju ogovaranje zemljoposjednika, ali za te osobe to se ne smatra fer igrom. Izgleda kao udaranje ispod pojasa." "Pretpostavljam da stari Wilkins nema pojas", odgovorio je Horne Fisher. "Verner ga bez obzira može udariti, a nitko ne smije riječ reći. Očigledno je jako bitno imati pojas. Ali isto tako je očito da morate biti visoko na društvenoj ljestvici kako biste ga imali. Možda", dodao je, "možda je tu objašnjenje izreke 'grof s pojasom', čije mi je značenje uvijek izmicalo." "Mislim da te ličnosti neće ići", rekao je Gryce smrknuvši se za stolom. "Majka Biddle i Dugi Adam, krivolovac, nisu ličnosti", reče Fisher, "a pretpostavljam da niti ne smijemo pitati

kako je Verner zaradio sav taj novac koji mu je omogućio da postane 'ličnost'." Gryce ga je još uvijek promatrao ispod smrknutih obrva, ali se u njegovim očima pojavio tračak vedrine. Na kraju je rekao, drukčijim i puno tišim glasom: "Pogledajte gospodine, sviñate mi se, ako mi ne zamjerate. Mislim da ste stvarno na strani naroda i siguran sam da ste hrabar čovjek. Puno hrabriji nego ste toga svjesni. Nećemo dirati to što želite postići na izborima, bolje da sami snosite rizik. Ali zato što mi se sviñate i što poštujem vašu srčanost učinit ću pošteni zaokret i reći vam nešto prije nego se rastanemo. Ne želim da trošite vrijeme lajući na krivu osobu. Govorite o tome kako je novi zemljoposjednik došao do novaca da kupi i uništi starog zemljoposjednika i sve ostalo. Pa, reći ću vam nešto, nešto što jako malo ljudi zna." "Jako sam vam zahvalan", reče Fisher. "Što to?" "Rečeno u dvije riječi", reče drugi, "novi je zemljoposjednik bio prilično siromašan kada je kupio imanje. Stari je bio prilično bogat kada gaje prodao." Horne Fisher gaje zamišljeno pogledao, a on se iznenada okrenuo i zadubio u papire na stolu. Onda je Fisher izgovorio kratku frazu zahvale i opraštanja i izašao na ulicu, još uvijek duboko zamišljen. Činilo se da njegova razmišljanja idu prema rješenju dok je hodao sve dužim koracima kroz mali gradić, pa nastavio cestom koja je vodila prema ulazu u veliki park, općinskoj rezidenciji Sir Francisa Vernera. Sunčeva je svjetlost ranu zimu pretvarala u kasnu jesen, a tamne su šume mjestimično bile obojene crvenim i zlatnim lišćem, kao zadnjim zrakama izgubljenog sumraka. S višeg dijela ceste vidio je, tik ispred sebe, dugačku klasičnu fasadu velike kuće s puno prozora, ali kada je putom sišao pod zid imanja, iza kojeg se izdizalo visoko drveće, shvatio je da ima još kilometar do ulaznih vrata. Nakon par minuta hoda uskim putom došao je do mjesta gdje je zid.bio napuknut i gdje su popravci bili u tijeku. U velikom sivom

zidu bila je velika rupa koja je isprva izgledala crna kao pećina i tek se na drugi pogled, kroz treptavo drveće, mogao vidjeti sumrak. Bilo je nečeg čudesnog u tom neočekivanom prolazu, kao neki otvor u bajci. Horne Fisher je imao u sebi nečeg aristokratskog, što je bilo vrlo blizu anarhističkom. Bilo je samo njemu slično da sklizne u taj mračan nepravilan otvor, kao što ulazi na svoja ulazna vrata, razmišljajući samo kako je to kraći put do kuće. Uz teškoće, dio puta probijao se kroz mračnu šumu, sve dok nije počelo sjati jednoliko svjetlo u srebrnim prugama koje u početku nije razumio. Idućeg trenutka došao je na dnevno svjetlo na vrhu strmog nasipa, na čijem je dnu put obrubljivao veliko ukrasno jezero. Vodena površina koju je ugledao, kako svjetluca kroz drveće, bila je prilično velika, ali je sa svake strane bila opasana drvećem koje, ne samo daje bilo mračno, nego Čak i zloguko. Na kraju puta bila je klasična statua nekakve bezimene nimfe, a na drugom kraju bile su dvije klasične urne; mramor je bio obilježen vremenom i prošaran zelenom i sivom bojom. Stotinu drugih znakova, manjih ali značajnijih, govorilo mu je da je došao na vanjski dio rijetko posjećivane i zapuštene zemlje. Usred jezera bilo je nešto poput otoka, a na otoku nešto stoje trebalo predstavljati klasični hram, ne otvoren kao hram vjetrova, nego s blijedim zidom izmeñu dorskih stupova. Mogli bismo reći daje samo izgledao poput otoka, zato što je drugi pogled otkrivao niski prilaz od plosnatog kamenja, koji je dopirao do njega s obale, pretvarajući ga tako u poluotok. Svakako je samo izgledao kao hram, jer nitko nije bio siguran kao Horne Fisher da niti jedan bog nikada nije boravio u tom svetištu. "To je ono što sve klasične vrtove čini tako usamljenima", rekao je samom sebi. "Usamljenije od Stonehengea ili piramida. Ne vjerujemo u egipatsku mitologiju, ali Egipćani jesu; i pretpostavljam da su Druidi vjerovali u druidizam. Ali gospodin iz osamnaestog stoljeća, koji je sagradio ove hramove, nije vjerovao u

Veneru ili Merkura, kao ni mi; zato je odraz tih blijedih stupova u jezeru samo sjena sjene. Oni su bili ljudi razdoblja Razuma; oni, koji su napunili vrtove ovim kamenim nimfama, imali su manje nade, od bilo koga u cijeloj povijesti, da će u šumi stvarno sresti nimfu." Njegov je monolog naglo prestao zbog oštre buke, poput grmljavine, koja se turobnom jekom raširila zloslutnim jezerom. Odmah je znao stoje to bilo - netko je pucao iz puške. Ali, značenje toga nije razumio i čudne su mu misli nahrupile u glavu. Idućeg trenutka se nasmijao; vidio je ispred sebe, malo dalje na puteljku, mrtvu pticu koju je prizemljio pucanj. Istog trenutka vidio je i nešto drugo, što ga je još više zainteresiralo. Prsten gustog drveća protezao se iza hrama na otoku, opasujući fasadu tamnom folijom, i mogao se zakleti da je vidio pokret, kao da se nešto miče meñu lišćem. Idućeg trenutka njegova je sumnja potvrñena, jer iz sjene hrama pojavio se čupavi lik koji se kretao duž puta stoje vodio do nasipa. Čak iz te udaljenosti upadala je u oči prilična visina lika, a Fisher je mogao primijetiti pušku koju je čovjek nosio ispod ruke. Odjednom mu je sinulo ime Dugog Adama, krivolovca. Uz brzi smisao za strategiju, koji je kadikad pokazivao, Fisher je skočio s nasipa i potrčao oko jezera do početka malog kamenog mola. Ako čovjek doñe do kopna, može lako nestati u šumi. Ali kada je Fisher krenuo po kamenom putu do otoka, čovjek je bio stjeran u kut i mogao se samo povući prema hramu. Naslanjajući se na njega, stajao je kao uhvaćen u zamku; bio je relativno mlad čovjek, s finim crtama lica i razbarušenom crvenom kosom. Pogled u njegovim očima mogao bi biti uznemirujući svakome tko bi s njime ostao sam na otoku usred jezera. "Dobro jutro", reče Horne Fisher ugodnim glasom. "Isprva sam pomislio daje ubojica. I čini se nekako nevjerojatnim da bi prepelica utrčala izmeñu nas i umrla

meni za ljubav, kao heroine u romancama; pa pretpostavljam da ste krivolovac." "Vjerojatno biste me mogli nazvati krivolovcem", odgovorio je čovjek; njegov je glas bio prilično čudan za takvo strašilo; imao je dozu istančanosti osobe koja se za vlastitu uglañenost morala boriti s grubom okolinom. "Mislim da imam potpuno pravo pucati na ovom mjestu. Svjestan sam da me ljudi poput vas smatraju lopovom i vjerojatno ćete pokušati smjestiti me u zatvor." "Postoje neke uvodne poteškoće", odgovorio je Fisher. "Da započnem, zabuna je laskava, ali nisam čuvar lovišta. Još manje sam tri čuvara lovišta, mislim, zbog vaše borilačke težine. Priznajem, postoji drugi razlog zbog kojega vas ne želim strpati u zatvor." "A koji je to?", pitao je drugi. "Samo taj što se potpuno slažem s vama", odgovorio je Fisher. "Ne želim tvrditi da imate pravo na krivolov, ali nikada nisam mislio daje to prijestup kao i biti lopov. Meni se čini da nije normalno da čovjek bude vlasnik nečega samo zato što to leti preko njegova vrta. Onda bi mogao biti i vlasnik vjetra, ili misliti da može napisati svoje ime na jutarnji oblak. Osim toga, ako želimo da siromašni poštuju vlasništvo, morate im dati nekakvu imovinu da bije poštovali. Morate imati svoju zemlju; a ja ću vam je, ako budem u mogućnosti, dati." "Dat ćete mi nešto zemlje!", ponovio je Dugi Adam. "Ispričavam se što sam vas oslovio kao na javnom sastanku", reče Fisher, "ali potpuno sam nova vrsta javnog čovjeka koji govori isto u javnosti i privatno. Rekao sam to na stotinu velikih mitinga u cijeloj zemlji, a sada to govorim vama na ovom malenom čudnom otočiću u ovom turobnom jezeru. Ovako veliko imanje podijelio bih na male posjede za sve, čak i za krivolovce. Napravio bih u Engleskoj ono što su napravili u Irskoj - isplatio bogataše, ako je moguće; istjerao ih, pod svaku cijenu. Čovjek kao vi trebao bi imati svoj mali posjed. Ne govorim da biste mogli držati fazane, ali mogli biste držati piliće."

Čovjek se odjednom ukočio, a zatim je problijedio i uzbudio se, jer obećanje kao daje bilo prijetnja. "Piliće!?", ponovio je prezirno. "Zašto se žalite?", blago je zapitao kandidat. "Zato što je držanje kokoši slaba zabava za krivolovca? A što s finim jajima?" "Zato što nisam krivolovac", povikao je Adam potresnim glasom koji je odzvanjao oko praznog hrama i urni kao jeka njegove puške. "Zato što je ona prepelica koja tamo leži mrtva, moja. Zato što je zemlja na kojoj stojite, moja. Zato što mi je zemlja oduzeta zločinom, gorim zločinom od krivolova. To je bilo jedno imanje stotinama i stotinama godina i ako vi ili neki nametljivi šarlatan doñe ovdje pričati kako će ga razrezati kao kolač i ako čujem još jednu vašu riječ ili optužujuću laž..." "Vi ste poput burne publike", primijetio je Horne Fisher, "ali nastavite. Što će se dogoditi ako pošteno pokušam podijeliti ovo imanje poštenim ljudima?" Krivolovac je ponovno nabacio smrknuti izraz lica. "Neće biti prepelica koje će tu trčati." Zatim je okrenuo leña, očigledno odlučivši da više ne govori, i krenuo pokraj hrama do kraja otočića, gdje je zastao i zagledao se u vodu. Fisher je krenuo za njim, ali kada na svoja pitanja nije dobio odgovor, okrenuo se prema obali. Okrenuvši se, ponovno je pobliže pogledao umjetni hram i zapazio neke čudne stvari. Većina tih teatralnih stvari bila je tanka kao scenografija, no i očekivao je da bi klasični hram trebao biti šupalj kao školjka ili maska. Ali iza njega se nalazilo nešto zaista veliko, zakopano u drveću, nešto sivo, kao labirint, kao zmije od kamena s kojega su se pod nebo uzdizali lisnati tornjevi. No ono stoje Fisheru zapelo za oko bila su, u toj hrpi bijelosivog kamena, vrata s velikim hrñavim šarkama; no nisu bila zakračunata kako bi bila sigurna. Krenuo je oko male zgrade, ali nije našao nikakav otvor osim male rupe, kao za ventilator, visoko na zidu. Zamišljeno je putom krenuo natrag prema obali, a zatim je sjeo na

kamene stepenice izmeñu dvije urne. Zapalio je cigaretu i počeo pušiti razmišljajući; povremeno bi izvadio bilježnicu i zapisivao razne misli, stavljajući i ponovno stavljajući brojke sve dok nisu bile u sljedećem redu: (1) Zemljoposjednik Hawker nije volio prvu ženu. (2) Oženio se drugom ženom zbog novca. (3) Dugi Adam kaže daje imanje njegovo. (4) Dugi Adam zadržava se oko hrama na otoku koji izgleda kao zatvor. (5) Zemljoposjednik Hawker nije bio siromašan kada je prodao imanje. (6) Verner je bio siromašan kada je došao do imanja. Promatrao je bilješke, a lice mu je polako preuzimao kruti smiješak; bacio je cigaretu i nastavio potragu za kraćim putom do velike kuće. Uskoro je našao put, koji je zavijao meñu obrezanom živicom i cvjetnjacima, a koji ga je doveo ispred dugačke paladijske fasade. Imala je uobičajen izgled, ne privatne kuće, nego javne zgrade koju su poslali u egzil u provinciju. Prvo se našao u društvu batlera, koji je izgledao starije od zgrade, jer arhitektura je bila georgijanska; ali čovjekovo lice, ispod neprirodne smeñe perike, bilo je naborano kao daje staro više stoljeća. Samo su njegove živahne oči bile budne i oprezne, kao da protestiraju. Fisher gaje pogledao, a onda zastao i rekao: "Oprostite. Imate li vi nešto sa zadnjim zemljoposjednikom, gospodinom Hawkerom?" "Da, gospodine", rekao je čovjek skrušeno. "Zovem se Usher. Što mogu učiniti za vas?" "Samo me odvedite do Sir Francisa Vernera", odgovorio je posjetilac. Sir Francis Verner je sjedio na malenoj stolici pokraj malenog stola u velikoj sobi punoj tapiserija. Na stoluje bila malena staklena boca i čaša sa svjetlucavim zelenim likerom, te šalica crne kave. Bio je odjeven u lagano sivo odijelo s prikladnom skladnom ljubičastom kravatom: ali Fisher je primijetio nešto u njegovim svijetlim brkovima i

plosnatoj kosi - odjednom je shvatio da mu je ime Franz Werner. "Vi ste gospodin Horne Fisher", rekao je. "Zar nećete sjesti?" "Ne, hvala", odgovorio je Fisher. "Bojim se da ovo nije prijateljski dolazak u goste i ostat ću stajati. Vjerojatno znate da se natječem za Parlament." "Svjestan sam da smo politički protivnici", odgovorio je Verner podigavši obrve. "Ali mislim da bi bilo bolje da se borimo u sportskom duhu; u duhu engleskog ferpleja." "Mnogo bolje", složio se Fisher. "Bilo bi mnogo bolje da ste Englez i, još bolje, da ste ikada igrali fer. No ono što sam došao reći može se reći vrlo kratko. Ne znam točno kako stojimo sa zakonom, u vezi priče o starom Hawkeru, ali moj je prvenstveni cilj spriječiti da Engleskom vladaju ljudi kao što ste vi. Bez obzira što kaže zakon, neću više ništa reći ako se odmah povučete iz ovih izbora." "Očigledno ste ludi", reče Verner. "Moja psihologija možda je malo nenormalna", odgovorio je Horne Fisher na prilično maglovit način. "Podložan sam snovima, osobito sanjarenju. Ponekad se, ono što mi se dogodi, jasno pojavljuje u meni na čudan dvostruk način; kao da se već jednom dogodilo. Jeste li ikad imali mističan osjećaj da se nešto već dogodilo?" "Nadam se da ste bezopasan luñak", reče Verner. Ali Fisher je još uvijek odsutno gledao u velike zlatne kipove, te crvene i smeñe šare na tapiserijama na zidu; onda je ponovno pogledao Vernera i nastavio: "Imam osjećaj da se ovaj razgovor već dogodio, ovdje u ovoj sobi s tapiserijama, a mi smo dva duha koja posjećuju ukletu sobu. Ali onaj koji je sjedio tu gdje sada vi sjedite, bio je zemljoposjednik Hawker, a vi ste stajali tu gdje sada stojim ja." Zastao je trenutak, a zatim dodao: "Pretpostavljam da sam i ucjenjivač." "Ako jeste", reče Sir Francis, "obećavam vam da ćete ići u zatvor." Ali na njegovu je licu bila sjena koja je

izgledala kao odraz zelenog pića koje je stajalo na stolu. Horne Fisher ga je oprezno pogledao i tiho odgovorio: "Ucjenjivači ne idu uvijek u zatvor. Ponekad odu u Parlament. No iako je Parlament već dovoljno pokvaren, vi nećete tamo dospjeti ako ja tome mogu pomoći. Ja nisam u toj mjeri kriminalac u kojoj ste vi povezani s kriminalom. Natjerali ste zemljoposjednika da se odrekne svog zastupničkog mjesta. Ja samo tražim da se vi odreknete vašeg u Parlamentu." Sir Francis Verner je skočio na noge i pogledom potražio jedno od užeta za zvono u staromodnoj sobi sa zastorima. "Gdje je Usher?", povikao je, blijed. "A tko je Usher?", reče mekim glasom Fisher. "Pitam se što Usher zna o istini." Vernerova je ruka pala s užeta i, nakon što je trenutak stajao i kolutao očima, brzo je napustio sobu. Fisher je otišao, ali na druga vrata, na koja je i ušao; ne vidjevši Ushera, izašao je i krenuo prema gradu. Te noći stavio je u džep baterijsku svjetiljku i krenuo u mrak kako bi svojim tvrdnjama priskrbio zadnje karike. Bilo je mnogo toga što nije znao; ali mislio je da zna gdje će to naći. Došla je mračna i olujna noć i crna rupa u zidu izgledala je crnje nego ikad; šuma je izgledala kao daje, za jedan dan, postala gušća i tamnija. Ako je napušteno jezero sa svojim crnim drvećem i sivim urnama i po danu izgledalo sumorno, po noći i sve jačoj oluji, izgledalo je kao voda Aheronta u zemlji izgubljenih duša. Dok je pažljivo koračao po kamenju na molu, činilo mu se da putuje sve dublje u ponor noći i daje napustio zadnju točku iz koje će moći signalizirati u zemlju živih. Činilo se daje jezero preraslo u more, ali crno i ljigavo more koje je spavalo odvratnim spokojstvom, kao da je potopilo svijet. Osjećaj noćne more o tom povećavanju i proširivanju toliko gaje obuzeo da se neobično iznenadio što je tako brzo došao do usamljenog otoka. Znao gaje kao mjesto neljudske tišine i samoće; osjećao se kao daje hodao godinama.

Pribravši se u normalnije raspoloženje, zastao je ispod mračnog zmajevskog stabla, koje se nadvilo nad njim i, uzevši bateriju, okrenuo ju je prema vratima na stražnjem dijelu hrama. Nisu bila zakračuna-ta, kao ni prije, i u njemu se pojavila nejasna pomisao da su ipak malo otvorena, kao pukotina. Sto je više o tome razmišljao, bio je sve više siguran daje to zbog obične svjetlosne iluzije koja je dolazila iz drugog kuta. U znanstvenom duhu proučavao je detalje na vratima sa zarñalim šarkama i rezama, kada je odjednom postao svjestan nečega što mu je bilo jako blizu - u stvari, iznad njegove glave. Nešto se klatilo s drveta, ali nije to bila slomljena grana. Nekoliko sekundi stajao je mirno kao kamen i isto tako hladan. Ono stoje vidio iznad sebe bile su noge čovjeka koji je visio, vjerojatno mrtvog obješenog čovjeka. Sljedećeg trenutka već je znao više. Čovjek je bio prilično živ i mahao je nogama; ubrzo je skočio na zemlju i okrenuo se prema uljezu. Istodobno su na isti način oživjela još tri ili četiri stabla. Pet ili šest osoba skočilo je na noge iz tih neprirodnih gnijezda. Izgledalo je kao da je mjesto postalo otok majmuna. Trenutak kasnije prema njemu je krenuo stampedo, a kada su ga dohvatili rukama shvatio je da su to ljudi. S električnom baterijom u ruci udario je po licu najbližeg sebi, tako jako daje čovjek pao i otkotrljao se po skliskoj travi; ali baterija se razbila i ugasila, ostavivši sve u gustoj tami. Drugoga je bacio na zid hrama, tako da je skliznuo na zemlju; ali treći i četvrti su uhvatili Fishera i počeli ga s naporom nositi prema vratima. Čak i u žaru borbe bio je svjestan da su vrata otvorena. Netko je iznutra grubo dozivao. Onog trenutka kada su ušli, nasilno su ga gurnuli na nekakvu klupu ili krevet; ali nije mu bilo ništa, jer je podloga bila dobro obložena za njegov prijem. Njihovo je nasilje imalo elemente velike žurbe i, prije nego se uspio dići, svi su požurili prema vratima da pobjegnu. Bez obzira kakvi su to banditi bili na napuštenom otoku, očigledno im

je bilo mrsko to što rade i nastojali su što prije završiti. Na pamet mu je pala misao da bi pravi kriminalci teško zapali u takvu vrstu panike. Sljedećeg trenutka vrata su se zatvorila uz tresak i mogao je čuti kako se zasuni zatvaraju upadajući na svoja mjesta, te topot ljudi koji su se povlačili bježeći i spotičući se po puteljku. Sve se dogodilo brzo, ali ne prije nego je Fisher uspio napraviti ono što je želio. Iako u tom trenutku nije mogao ustati iz nespretnog položaja, uspio je ispružiti nogu i zakačiti gležanj posljednjem bjeguncu prije nego je izašao. Čovjek se zanio i prevrnuo u zatvorskoj ćeliji, a vrata su se zatvorila izmeñu njega i njegovih kompanjona. Očito su bili u prevelikoj žurbi da shvate da su jednog od svojih ostavili iza sebe. Čovjek je ponovno skočio na noge i počeo divljački tući i nogama udarati po vratima. Fisherov smisao za humor počeo se oporavljati nakon borbe, pa je sjeo na kauč sa svojim uroñenim nehajem. Ali dok je slušao uhvaćenog napadača, kako lupa po zatvorskim vratima, zapazio je neobičan detalj. Prirodni postupak za čovjeka koji želi privući pažnju svojih prijatelja bio bi dozivanje, vikanje i udaranje. Ovaj čovjek je pravio najveću moguću buku udarajući nogama i rukama, ali zvuk nije izlazio iz njegova grla. Zašto nije mogao govoriti? Prvo je pomislio da su čovjeku začepljena usta, što je očito bilo apsurdno. Onda mu je na pamet pala ružna ideja daje čovjek nijem. Nije znao zastoje ta ideja ružna, ali mu je raspaljivala maštu u mračnom i negativnom smjeru. Bilo je nečeg jezivog u pomisli daje ostao sam u tamnoj sobi s gluhonijemim čovjekom. Gotovo kao daje taj defekt bio deformacija. I kao da je dolazio uz druge, groznije deformacije. Kao oblik koji nije mogao ispitati u marku, a koji ne smije vidjeti sunčevu svjetlost. Onda je osjetio bljesak razuma i mudrosti. Objašnjenje je bilo vrlo jednostavno, ali zanimljivo. Očigledno se čovjek nije koristio glasom jer nije želio da mu ga prepozna. Nadao se da će pobjeći iz tog mračnog mjesta prije nego Fisher otkrije tko je on. A tko je on bio?

Barem je jedna stvar bila jasna. Bio je jedan od četvero ili petero ljudi s kojima je Fisher razgovarao u ovome kraju i koji je imao udjela u razvoju ove čudne priče. "Pitam se sada tko ste vi?", glasno je rekao na svoj lijeni grañanski način. "Mislim da nema smisla daviti vas kako bih saznao; bilo bi neugodno provesti noć s lesom. Usput, ja bih mogao biti leš. Nemam šibice, a razbio sam svoju svjetiljku, zato mogu samo nagañati. Tko biste vi mogli biti? Da razmislimo." Čovjek kojem se obratio prestao je udarati po vratima i povukao se u kut, dok mu se Fisher nastavio obraćati laganim monologom: "Vjerojatno ste krivolovac koji kaže da to nije. Kaže daje vlasnik zemljišta; ali hoće li mi dozvoliti da mu kažem, bez obzira na to što jest, da je budala. Kakve nade može biti za slobodne seljake u Engleskoj ako su sami seljaci takvi snobovi da žele biti gospoda? Kako da uspostavimo demokraciju bez demokrata? Želite li biti zemljoposjednik, pristali ste biti kriminalac. A u tome ste više kao netko drugi. A kada razmislim o tome, možda i jeste netko drugi." Tišinu je prekinulo disanje iz ugla i žamor nadolazeće oluje, koji je dopirao kroz malu rešetku iznad čovjekove glave. Horne Fisher je nastavio: "Jeste li možda samo sluga? Stari zloslutni sluga koji je bio sobar Hawkeru i Verneru? Ako je tako, sigurno ste jedina veza izmeñu dva razdoblja. Ali, ako je tako, zašto se ponižavate i služite ovom prljavom strancu, kada ste vidjeli zadnju pravu domaću gospodu? Ljudi kao vi uglavnom su barem malo domoljubi. Zar vam Engleska ništa ne znači, gospodine Usher? Možda vam je nestala moć govora, a možda i niste gospodin Usher. Možda ste sam Verner; a nije dobro tratiti moć govora ako ćete se njime osramotiti. Niti vas je dobro proklinjati zato što ste iskvarili Englesku; niti ste uopće prava osoba za proklinjanje. Engleze treba proklinjati, i jesu prokleti, zato što su dozvolili da im se takav gmizavac

uvuče na najviša mjesta njihovih heroja i kraljeva. Neću se zadržavati na ideji da ste Verner, jer to bi stvarno bila gnjavaža. Konačno, postoji li još netko tko biste mogli biti? Sigurno niste neki sluga suparničke organizacije. Ne mogu vjerovati da ste Gryce, agent; a ipak, Gryce je takoñer imao fanatičnu iskru u očima; a ljudi će raditi neobične stvari u bijednim političkim razmiricama. Ako niste sluga, onda ste... Ne, ne mogu vjerovati... ne crvena krv čovječanstva i slobode...ne demokratski ideal..." Uzbuñeno je ustao, a istog trenutka tutnjava groma doprla je kroz rešetke nasuprot. Oluja je počela, a s njom se u njegovoj glavi pojavila nova misao. Bilo je tu još nešto, nešto što se za tren moglo dogoditi. "Znate li što to znači?", povikao je. "To znači da mi sam Bog može držati svijeću da vidim vaše pakleno lice." Idućeg trenutka udario je grom; ali prije groma bijelo svjetlo je, na djelić sekunde, ispunilo cijelu sobu. Fisher je ispred sebe vidio dvije stvari. Jedna je bila crno-bijeli uzorak željezne rešetke okrenute prema nebu; druga je bila lice u uglu. Bilo je to lice njegova brata. S Fisherovih usana nije sišlo ništa osim Božjeg imena, nakon čega je uslijedila tišina gora od tame. Na kraju se drugi lik pomaknuo i poskočio, a glas Harryja Fishera po prvi se put začuo u toj groznoj sobi. "Vjerojatno si me vidio", rekao je, "pa sada možemo upaliti svjetlo. Mogao si ga upaliti bilo kada, samo da si našao prekidač." Pritisnuo je gumb na zidu i svi detalji u toj sobi iskrsnuli su jače nego na danjem svjetlu. Detalji su bili toliko neočekivani da su im na trenutak skrenuli potresne misli s prethodnih osobnih otkrića. Soba, koja je bila daleko od tamnice, bila je više kao atelje, čak atelje dame, osim nekih kutija cigara i boca vina koje su stajale s knjigama i časopisima na stolu. Drugi pogled pokazao mu je da su muške stvari stigle nedavno, a daje ženska pozadina prilično stara. Pogledom je zahvatio komad

izblijedjele tapiserije, što gaje nagnalo na govor i trenutni zaborav važnijih stvari. "Ovo je mjesto opremljeno stvarima iz velike kuće", rekao je. "Da", odgovorio je drugi, "a mislim da znaš zašto." "Mislim da znam", rekao je Horne Fisher, "i prije nego krenem na neobične stvari, reći ću što mislim. Zemljoposjednik Hawker je izigravao dvoženca i bandita. Njegova prva žena nije bila mrtva kada se oženio Židovkom; bila je zatvorena na ovom otoku. Ovdje mu je rodila dijete koje sada posjećuje rodno mjesto pod imenom Dugi Adam. Promotor kompanije za bankrote, Verner, otkrio je tajnu i ucijenio zemljoposjednika da mu preda imanje. To je sve jasno i jednostavno. Sada idemo na malo kompliciranije stvari. Objasni mi, kog vraga otimaš svog roñenog brata?" Nakon pauze Henry Fisher je odgovorio: "Pretpostavljam da me nisi očekivao", rekao je. "Ali, nakon svega, što si mogao očekivati?" "Bojim se da ne razumijem", reče Horne Fisher. "Što si mogao očekivati nakon što si sve pokvario?", reče kiselo njegov brat. "Svi smo mislili da si pametan. Kako smo mogli znati da ćeš biti... pa, zaista, tako jadan neuspjeh?" "Vrlo zanimljivo", reče kandidat smrknuvši se. "Bez taštine, nisam imao utisak da je moja kandidatura neuspjeh. Svi ti veliki mitinzi bili su uspješni i mnogo ljudi mi je obećalo svoj glas." "Mogu misliti da jesu", reče zloguko Henry. "Pridobivao si većinu svojim pričama o prokletoj zemlji i kravama, a Verner sada jedva da ponegdje može dobiti neki glas. Sve je previše pokvareno za bilo što!" "Što, do vraga, misliš?" "Ti, luñače", povikao je Henry tonom iskrenosti, "ne misliš valjda da si trebao osvojiti zastupničko mjesto?" To je tako djetinjasto! Verner mora upasti. Naravno da mora upasti. Bit će u Ministarstvu financija sljedeći mandat, a

tu je egipatski zajam i Bog zna što još. Samo smo htjeli da podijeliš reformističke glasove, zato što se nezgode mogu dogoditi nakon što je Hughes uspio u Barkingtonu." "Jasno mi je", reče Fisher, "a ti si, mislim, potporanj i ukras Reformističke stranke. Ali kao što kažeš, ja nisam pametan." Apel na odanost stranci otišao je u gluhe uši; potporanj reformista razmišljao je o drugim stvarima. Na kraju je zabrinutim glaspm rekao: "Nisam htio da me uhvatiš; znao sam da bi to bio šok. Ali reći ću ti da me nikada ne bi uhvatio da sam nisam došao ovamo pripaziti da te ne povrijede i osigurati da sve bude što bezbolnije." Glas mu je počeo podrhtavati dok je nastavljao: "Te sam cigare nabavio jer sam znao da ih voliš." Emocije su čudne, a glupost ovog razgovora odjednom je smek-šala Horne Fishera poput neshvatljivog zanosa. "Nema veze, stari", rekao je, "nećemo više o tome. Priznajem da si stvarno dobar u srcu i osjećajan podlac i licemjer koji se prodao kako bi uništio ovu zemlju. Evo, ne mogu ništa ljepše reći. Hvala na cigarama, stari. Uzet ću jednu, ako se ne ljutiš." Kada je Horne Fisher završio s pričanjem priče Haroldu Marchu, došli su u jedan od javnih parkova i sjeli na uzvisinu, koja je gledala na široke zelene površine pod plavim i praznim nebom; bilo je nečeg neskladnog u riječima kojima je završio tu priču. "Otada sam u toj sobi", rekao je Home Fisher. "I sada sam u njoj. Pobijedio sam na izborima, ali nikada nisam otišao u Parlament. Moj je život bio život u toj maloj sobi na tom usamljenom otoku. Puno knjiga i cigara i luksuza, puno znanja i interesa i informacija, ali nikada glas iz tog groba koji bi došao do vanjskog svijeta. Vjerojatno ću i umrijeti tamo." Nasmijao se pogledavši preko velikog zelenog parka u sivi horizont.

OSVETA KIPA Na sunčanom balkonu hotela pokraj mora, koji je gledao na cv-jetnjake i komad plave pučine, Horne Fisher i Harold March imali su svoju konačnu raspravu, koja bi se mogla nazvati eksplozijom. Harold March je došao do malenog stola i sjeo sa skrivenim uzbuñenjem, koje mu je tinjalo u pomalo zamagljenim i pospanim plavim očima. U novinama, koje je odbacio na stol, bilo je dovoljno toga da objasni neke, ako ne i sve njegove osjećaje. Javne afere u svakom ministarstvu dovele su do kriznog stanja. Vlada koja je vladala tako dugo da su se ljudi na nju naviknuli, kao na nasljednu despociju, bila je optuživana za grube pogreške i čak financijske zloupotrebe. Neki su govorili daje eksperiment pokušaja uspostave seljačkih posjeda na zapadu Engleske, na tragovima ranijih razmišljanja Hornea Fishera, rezultirao samo opasnim svañama s industrijski razvijenijim susjedima. Postojale su velike zamjerke o postupanju s bezopasnim strancima, osobito Azijatima zaposlenima u novom znanstvenom pogonu podignutom na obali. U stvari, nova Sila koja je izrasla u Sibiru, a podupirali su je Japan i drugi moćni saveznici, težila je da se umiješa u pitanje interesa egzilanata; već je bilo mnogo razgovora o ambasadorima i ultimatumima. Ali, nešto je mnogo ozbiljnije, u osobnom interesu samog Marcha, činilo se, ispunjavalo mješavinom srama i ogorčenja njegov sastanak s prijateljem. Možda je njegov nemir povećalo to stoje Fisher umjesto opuštenosti pokazivao neuobičajenu živost. Uobičajena predodžba Fishera u Marchovoj glavi bila je ona blijedog i ćelavog gospodina koji je izgledao kao daje prerano ostario i oćelavio. Pamtili su ga kao čovjeka koji je kazivao misli pesimiste jezikom besposličara. Čak i sada March nije mogao biti siguran da li je promjena samo neka igra svjetla ili je taj efekt čistih boja i jasnih kontura, koje se uvijek ističu u sjaju ljetovališta, bio naglašen zbog

plavog mora u podnožju. Ali, Fisher je imao cvijet u rupi za gumb, a njegov prijatelj se mogao zakleti da je štap nosio poput časničkog mača. S takvim oblacima što su se nadvili nad Engleskom, pesimist je izgledao kao jedini čovjek koji je imao svoju vlastitu vedrinu. "Pogledajte", naglo reče Harold March, "uvijek ste mi bili prijatelj i nikada nisam bio tako ponosan na prijateljstvo; ali moram nešto zbaciti s ramena. Što više otkrivam, to manje razumijem kako možete biti tako ustrajani. Reći ću vam, ja više neću biti tako ustrajan." Horne Fisher gaje pogledao ozbiljno i pažljivo, ali kao daje bio odsutan. "Znate da sam vas uvijek volio", reče Fisher tiho, "i da vas poštujem, što nije uvijek ista stvar. Možda nagañate da mnoge ljude volim, ali ih ne poštujem. Vjerojatno je to moja tragedija, vjerojatno je to moja greška. Ali vi ste drukčiji i mogu vam obećati ovo: da vas nikada neću smatrati za nekoga koga treba voljeti, pod cijenu da vas ne poštujem." "Znam da ste velikodušni", nakon trenutka tišine reče March, "a ipak tolerirate i ovjekovječujete sve stoje opako." Onda je, nakon još jednog trenutka tišine, dodao: "Sjećate li se kada smo se prvi put sreli, kada ste pecali na onom potoku, prije slučaja s metom? Sjećate li se da ste rekli, nakon svega, da ne bi bilo šteta raznijeti dinamitom sve veze u društvu i tako ih poslati u pakao." "Da, i što s tim?", pitao je Fisher. "Samo to što ću ih raznijeti dinamitom i poslati u pakao", reče Harold March, "i mislim da je dobro što sam vas upozorio. Dugo nisam mislio da je sve tako loše kako ste rekli. Ali, nikada nisam osjećao da bih trebao odbaciti ono što znate, držeći da to zaista znate. Pa, kratko i jasno, stvar je u tome što imam savjest; a sada, napokon, takoñer imam priliku. Stavili su me na čelo velikog nezavisnog lista, sa slobodnim rukama, i otvorit ćemo vatru na korupciju."

"To će biti - Attwood, pretpostavljam", reče Fisher promišljeno. "Trgovac trupcima. Zna puno toga o Kini." "Zna mnogo o Engleskoj", reče March tvrdokorno, "a sada ja znam i nećemo to više zataškavati. Ljudi u ovoj zemlji imaju pravo znati kako se vlada, ili bolje rečeno, kako ih se upropaštava. Ministra financija u džepu drže zelenaši i mora raditi ono što mu kažu; inače će bankrotirati, i to na ružan način, i neće iza njega ostati ništa osim karata i glumica. Premijer je bio u poslu s ugovorima za benzin i to duboko. Ministar vanjskih poslova je olupina od pića i droge. Kada kažete nešto tako očito za čovjeka koji tisuće Engleza može poslati u smrt radi ničega, kažu da ste previše osobni. Ako se loš vozač napije i ubije trideset ili četrdeset ljudi, nitko ne kaže da ste bili previše osobni što ste o tome pričali. Vozač nije ličnost." "Slažem se s vama", reče smireno Fisher. "Savršeno ste u pravu." "Ako se slažete s nama, zašto ne poduzmete nešto zajedno s nama?", zapitao je njegov prijatelj. "Ako mislite daje to u redu, zašto ne činite ono što je u redu? Grozno je razmišljati o čovjeku vaših sposobnosti, a koji blokira cestu koja vodi prema reformama." "Često smo pričali o tome", dodao je Fisher jednako smireno. "Premijer je prijatelj moga oca. Ministar vanjskih poslova oženjen je mojom sestrom. Ministar financija je moj prvi bratić. Spominjem genealogiju nešto detaljnije zbog odreñenog razloga. Istina je da sam trenutačno neobično radostan. To nije istovremeno sunce i more, gospodine. Uživam u osjećaju koji mije potpuno nov; vesela uzbuñenja za koja se ne sjećam da sam ih prije imao." "Kog vraga mislite?" "Ponosan sam na svoju obitelj", reče Horne Fisher. Harold March gaje gledao okruglim plavim očima i izgledao je previše zbunjen čak i da bi postavio pitanje. Fisher se lijeno zavalio u svoju stolicu i sa smiješkom nastavio:

"Vidite dragi prijatelju, da vas nešto pitam. Govorite da sam oduvijek znao te stvari o mojim nesretnim roñacima. Znao sam. Mislite da ih Attwood nije znao? Mislite da nije znao da ste pošten čovjek koji će to reći ako mu se ukaže prilika? Zašto vam je Attwood skinuo brnjicu kao psu baš u ovom trenutku, nakon toliko godina? Znam zašto; znam puno toga, previše toga. Stoga, imam čast primijetiti da sam konačno ponosan na svoju obitelj." "Ali zašto?", ponovio je March iscrpljeno. "Ponosan sam na ministra financija zato što se kockao i na ministra vanjskih poslova zato stoje pio i na premijera zato stoje uzeo proviziju na ugovor", čvrsto reče Fisher. "Ponosan sam na njih zato što su to napravili i mogu ih za to prozivati, znam da ih za to mogu prozivati, A IPAK ČVRSTO STOJE. Skidam im šešir zato što prkose ucjenama i odbijaju uništiti zemlju kako bi sebe spasili. Pozdravljam ih kao da će umrijeti na bojnom polju." Nastavio je nakon kratke pauze: "Bit će to bojno polje i to ne u prenesenom značenju. Popustili smo stranim financijerima toliko da nam sada slijedi rat ili propast. Čak i ljudi, ljudi sa sela, počinju sumnjati da smo ih upropastili. To je značenje tih žalosnih incidenata u novinama." "Značenje bijesa prema Azijatima?", zapitao je March. "Značenje bijesa prema Azijatima", odgovorio je Fisher, "je u tome što su financijeri uvezli kinesku radnu snagu u ovu zemlju s promišljenom namjerom izgladnjivanja radnika i seljaka. Naši nesretni političari radili su ustupak za ustupkom; sada se od njih traže ustupci koji traže od nas da sami naručimo masakr naših siromaha. Ako se nećemo borili sada, nećemo se boriti nikada više. U roku od tjedan dana stavit će Englesku u ekonomski položaj izolacije. Ali, borit ćemo se sada; ne bih se čudio da za tjedan dana uslijedi ultimatum, a za dva invazija. Sva dosadašnja korupcija i kukavičluk nas uništavaju; zapadni dio zemlje prilično je nemiran,

nesumnjivo i u vojnom smislu; irske regimente koje su tamo, koje bi nas prema novom sporazumu trebale podržavati, praktički su pobunjene; naravno, prokleti najamni kapitalizam prodro je i u Irsku. Ali, sada je vrijeme da to zaustavimo; ako vladina garancija o pristanku stigne do njih na vrijeme, možda se priberu prije no što neprijatelj stigne. Moja će jadna stara banda konačno ustati na oružje. Naravno daje prirodno da im se grijesi vrate čim se počnu ponašati kao muškarci, nakon što su pola stoljeća bili na dobrom glasu kao uzori. Pa, kažem vam, March, znam ih bolje nego oni sebe; i znam da se ponašaju kao heroji. Svaki od njih trebao bi imati spomenik, a na pijedestalu riječi kao one časnih huligana iz Revolucije: 'Que mon nom soitfletri; que la France soit libre'." "Dobri Bože!", povikao je March. "Zar nikada nećemo doći do dna ovog vašeg za i protiv?" Nakon trenutka tišine Fisher je odgovorio tihim glasom, gledajući svog prijatelja u oči. "Zar ste mislili da na dnu nema ničeg osim zla?", nježno je zapitao. "Zar ste mislili da nisam našao ništa osim smeća u dubokom moru u koje me bacila sudbina? Vjerujte mi, nikada nećete znati najbolje o ljudima sve dok ne saznate ono najgore o njima. Njihovim čudnim, ljudskim dušama neće štetiti da znaju kako su bile izložene svijetu kao nepodnošljive besprijekorne voštane figure, koje nikada nisu pogledale ženu niti shvatile što je mito. Čak i u palači život može biti dobar; pa i u Parlamentu život se, uz povremene napore, može dobro živjeti. Kažem vam daje to istina za ove bogate budale i razbojnike, kao i za siromašne razbojnike i džepare; samo Bog zna koliko su pokušavali biti dobri. Samo Bog zna što savjest može preživjeti ili kako će čovjek, koji je izgubio čast, pokušati spasiti svoju dušu." Uslijedila je još jedna tišina i March je sjedio gledajući u stol, a Fisher u more. Onda je Fisher odjednom

ustao i zgrabio šešir i štap s potpuno novom živahnošću i ratobornošću. "Vidite, stari prijatelju", povikao je, "da se dogovorimo. Prije nego započnete s kampanjom za Attwooda, doñite i ostanite s nama tjedan dana da vidite što stvarno radimo. Mislim s 'Nekoliko vjernih', prije poznatih kao 'Stara banda', a najčešće zvanih 'Mala grupa'. U stvari samo nas je pet stalnih, a organiziramo nacionalnu obranu; živimo kao garnizon u starom hotelu u Kentu. Doñite i vidite što stvarno radimo i što se mora napraviti, budite pravedni prema nama. Poslije toga, s uvažavanjem i simpatijama prema vama, objavite i budite prokleti." I tako je ispalo u zadnjem tjednu prije rata, kada su dogañaji krenuli jako brzo, da se Harold March našao na jednoj maloj kućnoj zabavi, kod ljudi koje je namjeravao raskrinkati. Živjeli su prilično jednostavno za ljude s njihovim ukusima, u staroj gostionici od smeñe cigle, obrasloj grmljem i okruženoj turobnim vrtovima. Iza zgrade vrt se jako strmo spuštao prema cesti; cik-cak put krivudao je niz padinu pod oštrim kutovima, nestajući u zimzelenu, tako mračnom da bi se mogao zvati zimocrn. Tu i tamo na padini su se nalazili kipovi, koji su odisali čudovišnom hladnoćom takvih minornih spomenika iz osamnaestog stoljeća. Cijeli red kipova protezao se kao po terasi, preko uzvisine do podnožja, nasuprot stražnjim vratima. Taj se detalj urezao u Marchovu glavu zato što ga je zapazio za vrijeme prvog razgovora s jednim od članova Vlade. Članovi Vlade bili su stariji nego je očekivao. Premijer više nije izgledao kao dječak, iako je još uvijek pomalo izgledao kao beba. Bila je to jedna od onih starih i časnih beba koja je imala meku sijedu kosu. Sve u vezi njega bilo je meko, od govora do načina hoda, ali, povrh svega, njegove glavne značajke bile su kao uspavane. Ljudi ostavljeni s njim nasamo, naviknuli bi se da oči drži zatvorenima, tako da bi se zaprepastili kada bi mu u

dubokoj tišini vidjeli oči širom otvorene i da čak gledaju. Samo je jedna stvar uvijek mogla natjerati starog gospodina da otvori oči. Jedina stvar za koju je stvarno mario na ovome svijetu bio je njegov hobi sakupljanja oklopa i oružja, osobito istočnjačkog, i mogao je satima pričati o noževima iz Damaska i arapskim mačevima. Lord James Herries, ministar financija, bio je nizak taman čovjek pepeljastog lica i opuštenog držanja, što je bilo suprotno prekrasnom cvijetu u njegovoj rupi za gumb i njegovu prozaičnom triku da uvijek bude blago elegantan. Nazvati ga dobro poznatim čovjekom u gradu tek je običan eufemizam. Možda je zagonetnije bilo pitanje kako je čovjek koji je živio radi užitka dobivao od života tako malo užitaka. Sir David Archer, ministar vanjskih poslova, bio je jedini od njih koji je sam uspio i jedini koji je izgledao kao aristokrat. Bio je visok mršav i jako zgodan, s malom bradicom; njegova sijeda kosa bila je veoma kovrčava i sprijeda se dizala u dvije kovrče koje su izgledale kao antene nekog divovskog insekta kada su se tresle ili kada je simpatično micao nemirne guste obrve iznad svojih nervoznih očiju. Ministar vanjskih poslova nije skrivao svoju nervozu, bez obzira što joj je bio uzrok. "Znate li ono raspoloženje kada bi vrištali jer otirač stoji ukoso?", rekao je Marchu dok su hodali gore-dolje po vrtu pokraj kipova. "Žene zapadaju u takvo raspoloženje kada previše rade; a ja sam se u zadnje vrijeme naradio. Poludim kada Herries svoj šešir nosi malo na stranu - zbog te navike izgleda kao razuzdani veseljak. Ponekad se kunem da ću mu ga baciti na zemlju. Onaj kip Britanije tamo nije sasvim ravan; strši prema naprijed kao da će se dama srušiti. Prokleto je to što neće pasti, pa da skončamo s time. Vidite, pričvršćena je metalnim držačem. Nemojte se čuditi ako se probudim usred noći i odem je srušiti." Nekoliko su trenutaka hodali po putu u tišini, a onda je nastavio: "Čudno je da te male stvari izgledaju tako

velike kada postoje veće stvari o kojima treba brinuti. Bolje da uñemo unutra i bacimo se na posao." Horne Fisher je očito odobravao sve Archerove neurotične ispade i Harriesove razuzdane navike; kakva god bila njegova vjera u njihovu trenutnu odlučnost, nije neopravdano zlorabio njihovo vrijeme i pažnju; čak i u slučaju premijera. Konačno je dobio pristanak zadnjeg da preuzme važne dokumente s nareñenjima za zapadne armije i preda ih jednoj manje istaknutoj, ali pouzdanoj osobi - ujaku po imenu Horne Hewitt, bezbojnom seoskom zemljoposjedniku koji je bio dobar vojnik i vojni savjetnik ovog odbora. Zaduženje za prosljeñivanje vladine izjave, zajedno s vojnim planovima, napola pobunjenoj komandi na zapadu; i još važnije i hitnije, da osigura da ne padne u ruke neprijatelju, koji bi se svakog trenutka mogao pojaviti s istoka. Uz vojnog službenika, jedina prisutna osoba bio je policijski službenik, odreñeni Doktor Princ, bivši policijski liječnik koji je postao istaknuti detektiv zadužen da čuva tu grupu. Bio je čovjek kockastog lica s velikim naočalama i grimasom koja je odavala njegovu namjeru da šuti. Osim njih, tu je bio zatočen još samo vlasnik hotela, čovjek iz Kenta s licem divlje jabuke i jedan ili dvojica njegovih slugu, te još jedan sluga, privatno od lorda Jamesa Herriesa. Bio je to mladi Skot po imenu Campbell, koji je izgledao mnogo profinjenije od svog mrzovoljnog gospodara, a imao je kestenjastu kosu i dugačko sjetno lice s izraženim, ali finim crtama. On je vjerojatno bio jedina stvarno sposobna osoba u kući. Nakon otprilike četiri dana neslužbenog vijećanja, March je počeo osjećati groteskno žaljenje za ove dubiozne likove, prkosne u sumraku opasnosti, kao da su grbavci i bedaci koje su ostavili da sami brane grad. Svi su naporno radili; on sam je podigao glavu s memoranduma u svojoj sobi da pogleda Hornea Fishera kako stoji na vratima, opremljen kao za put. Primijetio je da Fisher izgleda nekako blijedo; malo zatim, taj čovjek je za sobom zatvorio vrata i tiho rekao:

"Pa, dogodilo se najgore. Ili gotovo najgore." "Neprijatelj se iskrcao", povikao je March i skočio iz svoje stolice. "Znao sam da bi se neprijatelj mogao iskrcati ", reče Fisher sabrano. "Da, iskrcao se; ali to nije najgore što se moglo dogoditi. Najgore je da cure podaci, čak iz ove naše tvrñave. Malo me je to šokiralo, mogu vam reći; iako pretpostavljam daje to nelogično. Bio sam pun oduševljenja što sam u politici našao tri poštena čovjeka. Ne bih trebao biti začuñen što sam našao samo dvojicu." "Na trenutak je razmišljao i onda rekao nešto, ali tako da March nije mogao reći daje li promjena teme ili ne: "Teško je povjerovati da čovjek kao stoje Herries, koji je umočen u poroke kao krastavac u ocat, može imati kakvih skrupula. Ali, primijetio sam nešto zanimljivo. Patriotizam nije prva vrlina. Patriotizam se kvari u prusizam kada se zavaravate daje prva vrlina. Ali patriotizam jest katkad posljednja vrlina. Čovjek će se prevariti nagañajući tko neće prodati njegovu zemlju. Ali, tko može znati?" "Što da radimo?", s indignacijom je povikao March. "Moj ujak je stavio papire na sigurno", odgovorio je Fisher, "i šalje ih večeras na zapad; ali netko izvana želi ih se dočepati, bojim se uz pomoć nekog iznutra. Sve što trenutno mogu je da pokušam obezglaviti onoga izvana; sada moram ići i napraviti to. Vratit ću se za dvadeset četiri sata. Dok me nema hoću da pazite na te ljude i otkrijete sve što možete. Au revoir." Nestao je niz stepenice; March je s prozora mogao vidjeti kako se penje na motor i odlazi u susjedni gradić. Sljedećeg jutra, March je sjedio na stolici pokraj prozora u staroj gostionici obloženoj hrastom i inače prilično mračnoj; ali sada je bila puna svjetla neobično bistrog jutra - mjesec je sjao punim sjajem prošle dvije ili tri noći. March je bio malo u sjeni, u uglu pod prozorom, pa ga lord James Herries, koji je žurno dolazio iz vrta odostraga, nije mogao vidjeti. Lord James je uhvatio

naslonjač stolice, da ne izgubi ravnotežu, i sjedajući hitro za stol, prljav od zadnjeg obroka, natočio si čašicu konjaka i popio. Sjeo je leñima okrenut Marchu, no njegovo žuto lice pojavilo se u okruglom ogledalu iza, a izgledalo je kao da ima neku groznu bolest. Kako se March pomaknuo, on se naglo okrenuo i glasno progovorio: "Moj Bože!", viknuo je. "Jeste li vidjeli stoje vani?" "Vani?", ponovio je drugi gledajući preko njegova ramena u vrt. "Oh, idite i pogledajte", vikao je Herries u nekoj vrsti ljutnje. "Hewitt je ubijen, a njegovi papiri su ukradeni. Ništa više!" Ponovno je okrenuo leña i sjeo uz tresak; njegova su se kockasta ramena tresla. Harold March je izletio kroz vrata u stražnji vrt, na strmu padinu punu kipova. Prva stvar koju je vidio bio je Doktor Princ, detektiv koji je zurio kroz naočale u nešto na zemlji; druga je bilo to u stoje gledao. Čak i nakon senzacionalnih vijesti koje je unutra čuo, ovakav je prizor izazivao uzbuñenje. Monstruozni kameni lik Britanije ležao je na žemlji potrbuške s licem na vrtnoj stazi; a ispod njega, kao noge zgažene muhe, beznadno je virila ruka s kratkim bijelim rukavom i noga u kaki hlačama, te nepogrešivo žutosiva kosa koja je pripadala nesretnom ujaku Hor-nea Fishera. Bilo je nekoliko lokvi krvi, a udovi su bili već prilično ukočeni od smrti. "Ovo nije mogao biti nesretan slučaj?", reče March konačno nalazeći riječi. "Pogledajte sami, rekao sam", ponovio je grubo Herries koji je uznemireno došao za njim kroz vrata. "Papiri su nestali, kažem vam. Ubojica je strgnuo kaput s lesa i izrezao papire iz unutrašnjeg džepa. Kaput je tamo na padini, s velikim rezom." "Ali, čekajte samo malo", reče tiho detektiv Princ. "U tom slučaju ovdje se dogodilo nešto veoma zagonetno. Ubojica je možda uspio na njega baciti kip i čini se da jest. Ali kladim se da ga nije mogao tako lako ponovno podići.

Ja sam pokušao; siguran sam da bi trebala barem trojica da ga pomaknu. Moramo pretpostaviti, po toj teoriji, da gaje ubojica prvo srušio na zemlju dok je prolazio, koristeći kip kao kamenu toljagu, zatim gaje opet podigao, izvukao žrtvu, skinuo joj kaput i onda ju ponovno stavio mrtvu na mjesto i na nju kip. Kažem vam daje to fizički nemoguće. Ne znam kako bi još mogao skinuti čovjeka pod kamenim kipom? To je teže nego trik kada čovjek skine kaput s vezanim rukama." "Je li mogao baciti kip tek postoje skinuo leš?", pitao je March. "A zašto?", pitao je oštro Princ. "Ako je ubio čovjeka i uzeo mu papire pobjegao je kao vjetar. Nije se zamarao otkopavanjem postolja kipova. Osim toga... halo, tko je to tamo?" Visoko na brežuljku iznad njih, nacrtan tamnim tankim linijama prema nebu, stajao je lik koji je izgledao dugačak i mršav poput pauka. Tamna silueta glave pokazivala je dvije male kovrče poput rogova; gotovo su se mogli zakleti da se rogovi miču. "Archer!", Herries je iznenada žestoko viknuo, zatim ga prek-linjući pozvao da siñe. Lik se na prvi povik povukao, uzrujanim i tako naglim pokretom da bismo ga mogli nazvati smiješnim. Idućeg trenutka čovjek se sabrao i počeo silaziti vijugavim vrtnim putom, ali uz očigledno oklijevanje, njegove su noge sve sporije i sporije koračale. Kroz Marchovu glavu prolazile su misli da je čovjek poludio usred noći i slomio kamenu figuru, a zatim se, mogao je pretpostaviti, manijak koji je to napravio, popeo na vrh brijega, u tom grozničavom plesnom stilu i pogledao dolje na štetu koju je napravio. Ali šteta koju je napravio nije se ticala samo kamena. Kada se čovjek pojavio na stazi u vrtu, s osvijetljenim licem i tijelom, još je uvijek hodao polako i lagano i nije pokazivao strah. "Ovo je grozna stvar", reče. "Vidio sam odozgo. Šetao sam po brežuljku."

"Želite reći da ste vidjeli ubojstvo?", zahtijevao je odgovor March, "ili nesreću? Jeste li vidjeli kip kako pada?" "Ne", reče Archer, "želim reći da sam vidio srušeni kip." Princ je izgledao kao da ne obraća pažnju; pogled mu je bio prikovan za nešto stoje ležalo na putu, metar-dva od leša. Izgledalo je kao hrñava željezna šipka, svinuta na jednoj strani. "Ne razumijem jednu stvar", reče, "a to je sva ova krv. Jadniku glava nije smrskana; vjerojatno mu je slomljen vrat; ali krvi ima kao da su mu prerezane sve arterije. Pitam se nije li neki predmet... ona željezna stvar, na primjer; ali čini mi se da nije dovoljno oštra. Pretpostavljam da nitko ne zna stoje to." "Ja znam što je to", reče Archer dubokim, ali malo drhtavim glasom. "Vidio sam to u svojim noćnim morama. Bila je to željezna poluga ili šipka koja je, mislim, držala nesretni kip uspravno prije nego se prevrnuo. Oduvijek je bila u tom kipu i pretpostavljam daje ispala kada se kip srušio." Doktor Princ je kimnuo glavom i nastavio gledati u lokve krvi i željeznu šipku. "Siguran sam da ispod ovoga ima još nečeg", na kraju je rekao. "Možda nešto ispod kipa. Imam snažan predosjećaj da ispod ima nečega. Ovdje smo četvorica i možemo pomaknuti ovaj veliki nadgrobni kamen." Svi su se dali na posao; uslijedila je tišina i čulo se samo teško disanje; zatim je, nakon topota i lupanja osam nogu, veliki izrezbareni kamen odmaknut, a tijelo, koje je ležalo u majici i hlačama, bilo je potpuno otkriveno. Naočale Doktora Princa kao da su se povećale od blagog blistanja, poput velikih očiju; jer pokazale su se još neke stvari. Prva je bila duboka posjekotina koju je nesretni Hewitt imao preko grla, što je doktor odmah slavodobitno prepoznao kao ranu nanesenu čeličnom oštricom, kao od žileta. Druga, tri slomljena sjajna čelična predmeta, odmah

ispod padine, svaki dugačak oko trideset centimetara, jedan šiljast, a drugi smješten u prekrasno ukrašene korice, ili dršku. Bio je to očigledno dugački orijentalni nož, dovoljno dugačak da bude mač, ali s čudnom vijugavom oštricom; na vrhu su bile dvije-tri kapljice krvi. "Očekivao sam više krvi, barem na vrhu", primijetio je Doktor Princ razmišljajući, "ali to je učinjeno tim predmetom. Rana je sigurno nanesena oružjem ovakvog oblika i time je vjerojatno prerezan džep. Pretpostavljam daje nasilnik samo pridodao spomenik, kao da mu je to bio javni sprovod." March nije odgovarao; bio je opčinjen čudnim kamenjem koje je sjalo na koricama čudnog mača; njihovo moguće značenje djelovalo je na njega kao svitanje grozne zore. Bilo je to neobično azijsko oružje. Znao je čije se ime u njegovoj glavi povezalo s čudnim azijskim oružjem. Lord James je umjesto njega izgovorio njegovu skrivenu misao, gledajući ga kao daje rekao nešto nevažno. "Gdje je premijer?", povikao je odjednom Herries, a zvučalo je kao lavež psa koji je nešto otkrio. Doktor Princ je okrenuo prema njemu svoje naočale na smrknutom licu, mrzovoljnijem nego ikada. "Ne mogu ga nigdje naći", rekao je. "Potražio sam ga čim sam čuo da su papiri nestali. Taj vaš sluga, Campbell, poduzeo je opširnu potragu, ali nema mu ni traga." Uslijedila je duga tišina na kraju koje je Herries još jednom povikao, ali ovaj put sasvim drugim tonom. "Pa ne morate ga više tražiti", rekao je, "evo ga ide, zajedno s vašim prijateljem Fisherom. Izgledaju kao da su bili u maloj neobaveznoj šetnji." Dva lika koja su se približavala po puteljku bili su Fisher, pošk-ropljen blatom od hoda te s ogrebotinom na jednoj strani ćelave glave i veliki sijedi državnik koji je izgledao kao beba, a zanimali su ga istočni mačevi i njihova izrada. Ali, osim samog tjelesnog prepoznavanja, March nije uspio razumjeti njihovo ponašanje i držanje, stoje cijeloj noćnoj mori davalo konačnu nijansu

apsurdnosti. Sto ih je više promatrao, dok su slušali detektivova otkrića, sve je više bio zbunjen njihovim stavom - Fisher je izgledao potišten smrću svoga ujaka, ali ne i šokiran, a stariji je čovjek naočigled razmišljao o nečemu drugom i niti jedan nije predlagao ništa u vezi potrage za odbjeglim špijunom i ubojicom, usprkos važnosti dokumenata koje je ukrao. Kada je detektiv otišao svojim poslom, telefonirati i napisati izvještaj, i kada se Herries vratio, vjerojatno boci konjaka, a premijer otišao prema udobnoj fotelji u drugom dijelu vrta, Horne Fisher se obratio direktno Haroldu Marchu. "Prijatelju", reče on, "želim da odmah poñete sa mnom; nikome drugome ne mogu toliko vjerovati. Put će trajati gotovo cijeli dan, a glavni posao ne možemo obaviti dok ne padne mrak. Možemo usput popričati o svemu. Ali, želim da ste sa mnom; mislim daje kucnuo moj čas." I March i Fisher su imali mopede; prva polovica dana protekla je u vožnji prejna istoku, uz veliku buku tih neugodnih strojeva. Ali, kada su prošli Canterburv i došli u istočni Kent, Fisher se zaustavio pokraj lijepe male gostionice uz pospani potok; sjeli su kako bi nešto pojeli i popili i po prvi put porazgovarali. Bilo je prekrasno popodne, ptice šu pjevale u šumi iza njih, a sunce je sjalo na njihovo pivo, klupu i stol; ali Fisherovo je lice na jakom suncu bilo ozbiljno kao nikada prije. "Prije nego nastavimo", reče, "nešto biste morali znati. Vi i ja vidjeli smo mnogo zagonetnih stvari i saznali smo, do sada, gotovo sve o njima; zato je u redu da saznate nešto i o ovoj. Da bismo izašli na kraj sa smrću mog ujaka moram početi na drugom kraju, tamo gdje je naš stari detektiv počeo priču. Reći ću vam sve, korak po korak, ako ćete me poslušati; neću doći do istine postupnom dedukcijom. Prvo, govorit ću vam samo istinu, zato što sam je odmah znao. Drugim slučajevima pristupao sam izvana, ali u ovom slučaju bio sam unutra. Ja sam osobno jezgra i centar svega."

Marcha je iznenada temeljito protreslo nešto u njegovim nepomičnim kapcima i mirnim sivim očima. "Ne razumijem!", odjednom je zbunjeno povikao, kao ljudi kada se prestraše da će nešto shvatiti. Na trenutak nije bilo nikakvih zvukova osim veselog cvrkuta ptica, a onda Horne Fisher mirno reče: "Ja sam ubio svog ujaka. Ako vas zanima više, ja sam taj koji mu je ukrao državne papire." "Fisher!", povikao je njegov prijatelj prigušenim glasom. "Da vam ispričam sve prije nego se rastanemo", nastavio je drugi, "da vam iznesem baš sve, da bude jasno, onako kako smo rješavali stare probleme. Postoje dvije stvari koje u ovom problemu zbunjuju ljude, zar ne? Prva je kako je ubojica mrtvacu skinuo kaput, kada je već bio priklješten na zemlji s onim kamenim duhom. Druga, koja je puno manja i ne zbunjuje toliko, jest činjenica daje mač koji mu je prerezao grlo samo malo umrljan krvlju i to na vrhu, umjesto daje mnogo više umrljan po oštrici. Pa, na prvo vam pitanje mogu jako lako odgovoriti. Horne Hewitt je svoj kaput skinuo prije nego je ubijen. Moglo bi se reći kako je skinuo kaput da bi bio ubijen." "To nazivate objašnjenjem?", izustio je March. "Riječi zvuče besmislenije od činjenica." "Pa, prijeñimo na druge činjenice", nastavio je Fisher staloženo. "Razlog zašto taj mač nije umrljan po oštrici jest taj što tim mačem Hewitt nije ubijen. "Ali doktor", protestirao je March, "je nepobitno utvrdio daje rana napravljena baš tim mačem." "Oprostite", odgovorio je Fisher. "Nije utvrdio da je nanesena baš tim mačem. Rekao je daje nanesena takvim mačem." "Bio je to prilično čudan i neobičan mač", bunio se March, "svakako bi bila previše fantastična slučajnost pa da mislimo..." "Bila je to fantastična slučajnost", odgovorio je Horne Fisher. "Neobično je kakve se slučajnosti ponekad

dogañaju. Velikom slučajnošću, jedan naprema milijun, dogodilo se da je u tom trenutku u istom vrtu bio mač istog oblika. To se može djelomično objasniti činjenicom da sam ih ja donio u vrt... Doñite, dragi prijatelju; svakako sada vidite što to znači. Spojite te dvije stvari: dva ista mača i činjenicu daje sam skinuo kaput. Možda vam mogu pomoći u vašim razmišljanjima time što ću reći da ja zapravo nisam atentator." "Dvoboj!", uzviknuo je March dolazeći k sebi. "Naravno, morao sam se toga sjetiti. Ali, tko je špijun koji je ukrao dokumente?" "Moj ujak je bio špijun koji je ukrao dokumente", odgovorio je Fisher, "ili ih je pokušao ukrasti kada sam ga zaustavio - na jedini način na koji sam mogao. Papiri koji su trebali otići na zapad kako bi ohrabrili naše prijatelje i dali im planove za obranu od invazije, za par sati bili bi u rukama napadača. Što sam mogao? Da sam raskrinkao jednog od naših prijatelja u tom trenutku, to bi samo išlo na ruku vašem prijatelju Attwoodu i svoj toj panici i jadikovanju. Osim toga, možda je čovjek koji je prešao četrdesetu imao podsvjesnu želju da umre onako kako je živio i možda sam, u tom smislu, htio ponijeti svoje tajne sa sobom u grob. Vjerojatno hobi dosadi s godinama; a moj je hobi bio šutnja. Možda žalim što sam ubio majčinog brata, ali spasio sam majčino ime. Izabrao sam vrijeme kada sam znao da svi spavate, a on je sam šetao u vrtu. Vidio sam kamene kipove kako stoje na mjesečini; i ja sam bio kao jedan od tih kamenih kipova, samo što sam ja hodao. Promijenio sam glas i rekao mu da znam za izdaju i zahtijevao papire; kada je odbio, prisilio sam ga da uzme jedan od ta dva mača. Mačevi su bili meñu nekim uzorcima koje je poslala premijerova inspekcija; on je, znate, kolekcionar; to su bila jedina dva jednaka oružja koja sam mogao naći. Da skratimo ovu odvratnu priču, borili smo se tamo na puteljku ispred kipa Britanije; on je bio vrlo jak čovjek, ali ja sam bio spretniji. Njegov mi je mač ogrebao čelo u trenutku kada je moj uronio u njegov

vrat. Pao je na kip, kao Cezar na Pompeja, držeći se za željeznu polugu; mač mu je već bio slomljen. Kada sam vidio krv iz smrtonosne rane, sve sam zaboravio; potrčao sam prema njemu da bih ga podigao. Kako sam se sagnuo prema njemu, dogodilo se nešto prebrzo da bih shvatio. Ne znam da li je željezna šipka bila zahrñala pa je zato ostala u njegovoj ruci, ili ju je iščupao svojom velikom snagom; no stvar je bila u njegovoj ruci i zadnjim snagama zamahnuo je njome iznad moje glave, dok sam ja pokraj njega klečao nenaoružan. Podigao sam glavu kako bih izbjegao udarac i iznad nas ugledao veliku masu Britanije kako se nagnula poput ukrasa na pramcu broda. Idućeg trenutka vidio sam kako se nagnula više nego obično, a cijelo nebo i sjajne zvijezde izgledali su kao da su se nagnuli s njom. Trećeg trenutka izgledalo je kao da se nebo srušilo; a četvrtog sam stajao u tihom vrtu, gledajući u kamenu ruševinu na kostima, što ste danas i vi vidjeli. Izvukao je zadnji držač koji je držao britansku božicu, a ona je pala na izdajnika i zdrobila ga. Ja sam se okrenuo i potrčao prema kaputu u kojem je bio paket, razderao ga mačem i pobjegao iz vrta do svog motora, gore na cesti. Imao sam razlog za žurbu i otišao sam bez osvrtanja na kip i tijelo. Pobjegao sam od pogleda na taj užasan alegoričan prizor. Onda sam napravio ono što sam morao. Cijelu noć, jutro i cijeli dan jurio sam kao metak kroz sela i trgovišta južne Engleske, sve dok nisam došao do stožera na zapadu gdje su bile nevolje. Stigao sam na vrijeme. Uspio sam plakatirati cijelo mjesto, takoreći, s viješću da ih Vlada nije izdala i da će dobiti podršku ako neprijatelja potisnu prema istoku. Nemam vremena sada pričati sve što se dogodilo; ali bio je to dan mog života. Trijumf veličanstven kao procesija s bakljama, u kojoj su baklje mogle biti velike plamteće buktinje. Pobune su se stišale; ljudi iz Somerseta i zapadnih općina pohrlili su na trgove; ljudi koji su umirali s Arthurom i čvrsto stajali uz Alfreda. Irske regimente su im se pridružile, nakon scene koja je

izgledala kao buna, i odmarširale iz grada prema istoku, pjevajući fenijske pjesme. Bilo je tu nešto neshvatljivo, mračan smijeh tih ljudi i ushit s kojim su, marširajući s engleskim trupama u obranu Engleske, vikali iz sveg glasa: 'Na tri vješala visoka obješena su tri srca junačka... S engleskim krvavim konopcima oko vratova.' Refren je bio: 'Bože spasi Irsku', i u taj čas svi smo to mogli pjevati, u jednom ili drugom smislu. Ali, postoji još jedna strana moje misije. Nosio sam planove za obranu; ali u velikoj mjeri, na sreću, i planove za invaziju. Neću vas opterećivati strategijom; znamo gdje je neprijatelj približio veliku topničku jedinicu koja pokriva sve njegove pokrete; iako bi naši prijatelji sa zapada teško stigli na vrijeme presresti glavna kretanja, mogli bi se približiti unutar dometa topništva i pokrivati je, samo kada bi znali gdje se točno nalazi. Teško to mogu odrediti bez nekoga tko bi im odande poslao signal. Ali, nekako mi se čini da će netko to napraviti." Ustali su od stola i ponovno uzjahali svoje strojeve i krenuli prema istoku u večernji sumrak. Razine krajolika ponavljale su se u plosnatim trakama plutajućih oblaka, a zadnje boje dana skupljale su se u krugu na horizontu. Sve dalje iza njih bio je polukrug zadnjih brda; odjednom su shvatili da su se prilično udaljili od mrke linije mora. Nije to bila traka svjetloplave boje, kakvu su vidjeli sa sunčanog balkona, nego neka zloguka tamnoljubičasta tinta koja je izgledala crno i opominjuće. Tu je Horne Fisher još jednom sišao s mopeda. "Ostatak puta moramo hodati", rekao je, "a zadnji komad moram proći sam." Sagnuo se i počeo nešto odvezivati sa svog mopeda. Bilo je to nešto stoje cijelim putom zbunjivalo njegova prijatelja, iako su ga zaokupljale interesantnije zagonetke; izgledalo je kao nekoliko komada svezanih sipki i zamotanih u papir. Fisher ju je uzeo pod ruku i počeo se probijati po travnjaku. Zemlja je bila sve grbavija i iskrivljenija; hodali su prema gustišu i maloj šumi; noć je

bila sve mračnija. "Više ne smijemo razgovarati", reče Fisher. "Šapnut ću vam kada da stanete. Nemojte me slijediti poslije toga, samo ćete pokvariti predstavu; jedan čovjek može jedva dopuzati do tog mjesta, a dvojicu bi sigurno uhvatili." "Slijedio bih vas bilo kamo", odgovorio je March, "ali stat ću ako je tako bolje." "Znam da hoćete", reče njegov prijatelj tihim glasom. "Možda ste jedini čovjek kojemu sam ikada vjerovao na ovome svijetu." Malo dalje došli su do kraja velikog grebena ili brežuljka, koji je izgledao jezivo naspram mračnog neba; Fisher se zaustavio uz gestu. Uhvatio je prijatelja za ruku i stisnuo je nasilnom nježnošću i onda odjurio u mrak. March je jedva mogao vidjeti njegov lik kako puže ispod sjene grebena, a onda gaje ponovno ugledao na drugom brežuljku, dvjesto metara dalje. Pokraj njega stajalo je nešto napravljeno od dvije šipke. Sagnuo se preko toga i pojavila se svjetlost; Marchu su navrla sjećanja iz školskih dana i sjetio se stoje to. Bio je to stalak za raketu. Zbunjujuća zbrkana sjećanja još uvijek su mu navirala, sve od trenutka jakog, ali poznatog zvuka; malo kasnije raketa je napustila postolje i odletjela u beskonačnu visinu, kao zvjezdana strijela prema zvijezdama. March je odjednom pomislio na znakove zadnjih dana i znao je da gleda apokaliptični meteor nečega što je bilo kao sudnji dan. Daleko gore u beskrajnim nebesima, raketa se rasprsnula i pretvorila u grimizne zvijezde. Na trenutak je cijeli krajolik, sve do mora i polumjeseca šumovitih brežuljaka, bio kao jezero tamnocrvene svjetlosti, tamnocrvene boje, čudesne i veličanstvene, kao daje svijet umočen u vino, a ne u krv, ili kao da je zemlja raj, iznad kojeg se zauvijek zaustavio rumeni trenutak jutra. "Bože spasi Englesku!", povikaoje Fisher glasom koji je zvučao kao truba. "Neka nam dragi Bog pomogne."

Dok je opet preko zemlje i mora padao mrak, uslijedio je novi zvuk; daleko u brdima iza, začuli su se topovi koji su zvučali kao veliki hrtovi. Nešto što nije bilo raketa, nešto što nije došlo šušteći nego vrišteći, preletjelo je Haroldu Marchu preko glave i rasprsnulo se iza brežuljka uz svjetlo i zaglušujuću buku. Došla je još jedna, zatim još jedna, svijet je bio pun grmljavine, vulkanskog dima i kaotičnog svjetla. Topništvo sa zapada i Irci locirali su veliku neprijateljsku topničku jedinicu i razarali je u komadiće. U ludom uzbuñenju tog trenutka, March se probijao kroz oluju, tražeći visoku mršavu figuru, koja je stajala pokraj postolja od rakete. Onda je još jedan bljesak obasjao cijeli greben. Figure nije bilo. Prije nego je raketni vatromet nestao s neba, mnogo prije nego se oglasio prvi top s udaljenih brežuljaka, puščana vatra razasula se iz skrivenih neprijateljskih rovova. Nešto je ležalo u sjeni, u podnožju grebena, ukočeno kao šipka pale rakete; čovjek koji je znao previše, znao je što vrijedi znati.

GILBERT KEITH CHESTERTON (1874.- 1936.) Čovjek s mnogo književnih talenata, da ih je možda problem sve i nabrojiti, no taj novinar, esejist, pjesnik, biograf, romanopisac, novelist, kritičar u nas je relativno nepoznat. Tek u posljednje vrijeme pojavilo se kod nas nekoliko njegovih knjiga, koje će barem djelomično popuniti prazninu kada je u pitanju njegovo djelo, u zaista najširem smislu te riječi. Bio je svijetla engleska i katolička zvijezda u konstelaciji veličina prve polovice dvadesetog stoljeća. Često je spominjan uz takve književne veličine kao što su Hilarie Belloc, Msgr. Ronald Knox, J.R.R. Tolkien ili Evelvn Waugh, pisce koji su se okušali u dvije ili tri

književne forme, dok se Chesterton uspješno okušao u njih neusporedivo više. Chestertona će isticati kao najcitiranijeg čovjeka u Engleskoj, no on je svakako bio jedan od najproduktivnijih. O tome svjedoči podatak daje od 1909. do 1915. godine objavio dvadeset jednu knjigu. Uz svoju obimnu književnu produkciju, Chesterton je vodio aktivan javni život, općenito zagovarajući zdrav razum, a posebno kršćansku duhovnu mudrost. Chesterton će biti zapamćen po svojoj govorničkoj vještini, duhovitosti i rijetkom smislu za paradoksalno, za što ćemo u knjizi Čovjek koji je previše znao naći obilje dokaza. Pojačani interes za Chestertona pobudio je Jorge Luis Borges, koji gaje iznimno cijenio kao pisca detektivskih priča. Borges će ga često usporeñivati s Edgarom Allanom Poeom, kojemu je priznao utemeljenje žanra. Držao je da je Chesterton bolje pisao od Poea, iako možda nije pisao bolje priče. Ovime kao da se i sam Borges poslužio Chestertonovim stilom. Borges će reći daje Poe pisao čisto fantastične priče, dok je Chesterton pisao priče koje su kadikad fantastične, ali koje na koncu imaju detektivski rasplet. Borgesova je propaganda mnogo učinila da Chestertonovo djelo ne prekrije prašina. Gilbert Keith Chesterton je roñen u Londonu 1874. godine. Školovao se na St. Paul's School, kasnije je studirao umjestnost na Slade School Of Art, a književnost na Universitv College, London. U školi su ga zamijetili kao sporog i nespretnog i rekli za njega da ima budućnost ili kao nespretnjaković ili kao genijalac. Mnogo je anegdota iz njegova života koje govore o njegovoj rastresenosti ili zaboravljivosti. Jednom je svojoj ženi poslao telegram sljedećeg sadržaja: "Kod Market Harborougha sam. Gdje bih se morao nalaziti?" Karijeru je započeo u nakladništvu, a onda se posvetio novinarstvu, u kojemu je ostao do smrti, pišući kolumnu redovito svaki tjedan. Bio je tipičan kolumnist koji je pisao o svim mogućim temama, od Hamleta, Shellevja do Thackera, o snovima, o psima, o gradovima. A

pisao ih je briljantnim stilom, kojim je samouvjereno branio i argumentirao svoje stavove. Uz novinarski rad napisao je niz proznih djela: Napoleon iz Notting Hilla (1904), Čovjek koji je bio Četvrtak (1908), četiri knjige priča o ocu Brownu (ukupno četrdeset pet priča), više knjiga poezije, drame, Kratku povijest Engleske, niz biografskih djela, o sv. Tomi Akvinskom, Shawu, Dickensu, Robertu Browningu, Blakeu, niz esejističkih knjiga i, konačno, autobiografiju. Bio je pobornik demokracije, ne plutokracije kao njezine moguće, nepravednije verzije, iako je opravdanje demokracije vidio isključivo u božanskom porijeklu čovjeka. Težio je društvu ureñenom po mjeri "malog, običnog čovjeka", "čovjeka iz mase". Malo je pisaca koji su u tolikoj mjeri veličali "masu" i "malog čovjeka" poput njega. Otuda i njegov politički angažman oko podjele poljoprivrednog zemljišta. Godine 1922. Chesterton je primljen u Katoličku crkvu i za njega je to bio najvažniji dogañaj u njegovu životu. Rekao je da poslije tog dogañaja nije napisao niti jedan redak koji posredno ili neposredno ne bi imao veze s tim dogañajem. Osam priča u knjizi Čovjek koji je previše znao (1922) najmračnije su od svih Chestertonovih detektivskih priča, po tonu i temama (osim možda nekoliko slučajeva oca Browna). Možda je malo ironično što je ta knjiga izašla nedugo nakon njegova prelaska na katoličku vjeru. Glavni junak u svih osam priča je Horne Fisher, ćelavi blijedi vitki detektiv s vezama koje sežu u najviše političke krugove; neki su njegovi roñaci na ključnim mjestima u državi. Fisherovi zločinci su ljudi na visokim položajima čiji zločini često balansiraju na uskoj liniji državnog interesa, a njihovo razotkrivanje moglo bi utjecati na živote milijuna ljudi. No, Fisher će pronaći i vlastite razloge da posumnja u konvencionalne definicije zločina i kazne. Iako nesumnjivo najpoznatiji po svojim pričama o malom zdepastom detektivu, ocu Brownu, te biografijama

svetaca, u knjizi Čovjek koji je previše znao Chesterton će dosegnuti svoje najsvjetlije pripovjedačke trenutke. Dvije priče, Lice na meti i Rupa u zidu, spadaju u red njegovih najboljih ostvarenja.

Za vas:

BABAC