Za Tvoje Dobro - Ellen Marie Wiseman

ELLEN MARIE WISEMAN

ZA TVOJE DOBRO S engleskoga prevela Antonia Bojčić

www.balkandownload.org

“Za Benjamina i Jessicu vi ste moje najveće postignuće, i volim vas više od svega.”

PRVO POGLAVLJE Lilly Srpanj 1931. Imanje i farma konja Blackwood Dobbin′s Corner, New York

D

evetogodišnja Lilly Blackwood stoji u potkrovlju vile Blackwood, priželjkujući, kako se čini, već tisućiti put da je prozor otvoren pa da može udahnuti svjež zrak. Sutra je njezin rođendan i ne može zamisliti bolji dar. Naravno, tatica će joj donijeti novu haljinu i još jednu knjigu kada dođe iz Pennsylvanije. No ranije je kišilo, a ona je htjela doznati ima li razlike između svježeg i sobnog zraka. Pitala se postanu li predmeti mekši i hladniji kada se susretnu s kapljicama kiše kao što to voda čini spužvi za kupanje. Ili je možda svjež zrak topao i ljepljiv poput zraka u njezinoj sobi? Stotinu je puta pitala mamicu da da popraviti prozor da se može otvoriti i da skine zavojite metalne rešetke s vanjske strane da lakše može gledati van, no, po običaju, mamica nije slušala. Da je mamica znala da tatica dopušta Lilly da se igra u drugom dijelu tavana dok je ona u crkvi, bio bi u velikoj nevolji. U mnogo većoj nevolji od one kada ju je naučio čitati i kada joj je za treći rođendan darovao mačku. Lilly uzdahne, uzme teleskop s grede i nacilja prema oku. Barem je ljeto, pa ne mora strugati led sa stakla. Tatica je ovaj dio dana nazivao sumrakom, a vanjski svijet izgledao je obojeno u samo dvije boje - zelenu i plavu. Drvored borova s druge strane konjušnice, iza polja na kojima su se igrali

konji, činio se poput filca koji je Lilly rabila za pokrivanje lutaka. Posvuda su sjene koje iz minute u minutu postaju mračnije. Lilly preleti pogledom preko ruba šume, u potrazi za jelenom kojeg je vidjela jučer. Ugleda naherenu vrbu. Do grma koji zimi pocrveni nalazi se kamen. Pokraj rascijepana panja pruža se kamena ograda. Tu je i... Zastane i zamahne teleskopom pa ga ponovno usmjeri na ogradu. Nešto se doima drukčijim s one strane šume, u blizini tračnica koje presijecaju udaljenu livadu. Odmakne teleskop od oka, zatrepće pa ponovno pogleda i oštro uzdahne. Zrak joj u prsima proizvede škripav zvuk, kao što se uvijek događa kada se uzbudi ili uzruja. Nizovi plavih, crvenih, žutih i zelenih lampica - poput onih koje je tatica stavljao iznad njezina kreveta u božićno vrijeme - vise s goleme, svjetleće kuće načinjene od nečega što podsjeća na platno. Još lampica okružuje ostale kućice koje izgledaju kao maleni, debeli duhovi. Lilly ne razaznaje riječi, ali vidi znakove sa slovima koje osvjetljavaju žarulje u boji. Na visokim stupovima lepršaju zastavice, a snop žutih svjetala lebdi iznad tračnica. Izgledaju poput zaustavljenog vlaka. Jako dugačkog vlaka. Lilly odloži teleskop, pričeka da joj u plućima prestane škripati, a zatim priđe polici s knjigama i izvuče svoju najdražu slikovnicu. Prelista stranice dok ne pronađe ono što je tražila - šareni crtež prugasta šatora okruženog kolima, konjima, slonovima i klaunovima. Pojuri ponovno na prozor kako bi usporedila oblik šatora u knjizi i svjetleću kuću iza drveća. Bila je u pravu. Tamo se nalazi cirkus. A ona ga može vidjeti. Inače, jedino što je vidjela kroz prozor bili su konji i polja te tatica i njegov pomoćnik koji su radili na bijeloj ogradi ili u žutoj konjušnici. Katkada bi se mamica prošetala travnjakom do konjušnice dok joj je dugačka plava kosa vijorila poput vela. U drugim su se prilikama kamioni zaustavljali na prilazu konjušnici, a

tatičin je pomoćnik ukrcavao i iskrcavao konje ili istovarivao vreće ili bale sijena. Jednom su prilikom dva muškarca u vrećastoj odjeći tatica ih je nazvao propalicama - prišli konjušnici, a tatičin je pomoćnik izišao s puškom. Ako je imala sreće, iz šume bi izišao jelen ili bi rakuni jurišali niz ogradu prema spremištu za hranu ili bi se vlak približavao na tračnicama. A ako bi stavila uho na prozor, mogla bi čuti brujanje motornog vlaka ili pištanje sirene kroz staklo. No sada je kroz prozor vidjela cirkus. Pravi cirkus, uživo! Prvi je put u životu promatrala nešto drukčije od onoga što se nalazilo u slikovnici. Razveseli se zbog toga, ali se pomalo i naljuti na samu sebe. Da nije provela cijelo poslijepodne čitajući, mogla je vidjeti vlak koji se zaustavio radi istovarivanja. Mogla je promatrati podizanje šatora i motriti slonove i zebre i klaunove. Sada je premračno da bi vidjela išta osim svjetala. Odloži knjigu i prebroji rešetke na prozoru. Katkada bi je brojenje oraspoložilo. Jedan, dva, tri, četiri, pet. Nije pomagalo. Nije mogla prestati razmišljati o onome što je propustila. Prisloni uho na prozor. Možda bi mogla čuti povike upravitelja cirkusa ili cirkusku glazbu. Jedino što je mogla čuti bila je škripa u njezinim prsima i ubrzani otkucaji srca. Na prozorskoj se dasci njezina mačka Abby probudila i zatreptala očima. Lilly omota ruku oko prugasto-narančaste ljubimice i privuče je, uronivši nos u njezino meko životinjsko krzno. Abby je njezina najbolja prijateljica i najpametnija mačka na svijetu. Može stajati na stražnjim nogama, dijeliti poljupce i pružiti prednju šapu na rukovanje. Zna skočiti i sići s Lillyna kreveta kada joj Lilly kaže. “Kladim se da će mamica ići u cirkus”, reče Lilly. “Ne mora se zabrinjavati da će je se ljudi bojati.” Mačka zaprede. Kako bi bilo vidjeti slona uživo? pitala se Lilly. Kakav bi bio osjećaj dotaknuti njegovu naboranu kožu i pogledati u njegove velike, smeđe oči? Kako bi bilo zajahati ružičasto-bijelog konjića na

vrtuljku? Ili šetati među drugim ljudima, jesti kikiriki i šećernu vunu? Kakav bi bio osjećaj gledati nastup pravog, živog lava? Otkako se Lilly sjeća, noću su je često, nakon što bi se svjetla ugasila, a ona se ušuškala u krevet, salijetale misli o izlasku iz sobe i spuštanju u prizemlje. Pročitala je dovoljno knjiga da zna da postoji više od jednoga kata u kući. Zamišljala je da se šulja tavanom, pronalazi stubište i put do prizemlja vile Blackwood pa se iskrada kroz ulazna vrata. Zamišljala je kako stoji stopalima na zemlji, duboko udiše i prvi put u životu osjeća neke drukčije mirise osim starog drveta, paučine i tople prašine. Jedna od njezinih najdražih igara, tijekom tatičinih tjednih posjeta, bila je pogađanje različitih mirisa na njegovoj odjeći. Katkad je odisao mirisom konja i sijena, katkad mirisom laštila za cipele ili dima, a katkad mirisom pečena kruha ili - kako je rekao da se zove ona stvar koja bi trebala predstavljati mješavinu limuna i cedrovine? Kolonjska voda? Što god bilo, dobro je mirisalo. Tatica joj je pričao o vanjskome svijetu i ona je o njemu čitala u knjigama, ali nije znala kakav je osjećaj kada te trava golica među nožnim prstima ni kakve je teksture kora drveta na dlanu. Znala je kako miriše cvijeće jer joj tatica donese buket svakog proljeća, ali ona je htjela prošetati poljem maslačaka i tratinčica, osjetiti blato i rosu na bosim stopalima. Željela je čuti cvrkut ptica i šum vjetra. Željela je osjetiti povjetarac i sunce na svojoj koži. Pročitala je sve što je mogla o biljkama i životinjama, i mogla ih je sve nabrojiti ako je trebalo. No, osim Abby i miša kojeg je zimus vidjela da je projurio uz podnu letvicu, nikada nije vidjela pravu životinju izbliza. Njezina druga najdraža igra uključivala je odabir nekog mjesta iz atlasa i istraživanje o njemu, a zatim osmišljavanje putovanja dok tone u san. Tada je odlučivala što bi radila i vidjela jednom kada stigne na odredište. Najdraže joj je mjesto bila Afrika. Sanjarila je da trči s lavovima i slonovima i žirafama. Pokatkad je maštala da razbija tavanski prozor, iskrada se na krov, spušta niz kuću, a zatim šulja do konjušnice vidjeti konje. Nakon svega što je vidjela i pročitala, zaključila je da su joj to najdraže životinje. Poslije mačaka, naravno.

Ne samo da su konji snažni i lijepi već vuku kola i saonice i plugove. Dopuštaju ljudima da ih jašu i mogu pronaći put kući ako se izgube. Tatica je rekao da su konji farme Blackwood previše udaljeni od tavanskog prozora da bi se moglo reći koji je koji, pa im je Lilly nadjenula vlastita izmišljena imena - Gypsy, Eagle, Cinnamon, Magic, Chester, Samantha, Molly i Candy. Kako bi samo voljela da im se može približiti, dotaknuti njihovu grivu i jahati poljima na njihovim leđima. Da barem nema tih glupih zavojitih rešetaka na prozoru za koje je mamica rekla da su postavljene za Lillyno dobro. Zatim se sjetila mamičina upozorenja i, čim su počeli, njezini su se snovi pretvorili u noćne more. “Rešetke su ovdje da te zaštite”, rekla je mamica. “Ako bi tkogod ušao, uplašio bi te se i pokušao bi te ozlijediti.” Kada je Lilly upitala zašto bi je se itko uplašio, mamica je odgovorila da je ona čudovište, nakaza. Lilly nije znala što je to nakaza, ali zvučalo je loše. Ramena joj se pogrbe i ona uzdahne u tišini sobe. Za nju neće biti cirkusa. Ni sada ni ikada. Također neće izići s tavana. Svijet će moći vidjeti samo u svojim knjigama. Tatica joj je rekao da vanjski svijet nije divan kao što ona misli i da bi trebala biti sretna što ima toplu postelju i hranu. Mnogo ljudi nema ni kuću ni posao, a moraju stajati u redu za kruh i juhu. Ispričao joj je priču o bankama i novcu i nekoj vrsti sloma, ali nije razumjela. A to joj svakako nije pomoglo da se osjeća bolje. Podigne Abby u naručje i sjedne na željezni krevet u kutku oblijepljenom tapetama pod zaobljenim stropom. Noćna svjetiljka baca dugačke sjene preko drvena poda, nagovještavajući skori mrak i vrijeme za gašenje svjetla. Nije htjela opet zaboraviti pa da joj mamica očita još jednu lekciju. Mamica ju je stotinu puta upozorila, ako je netko vidi na svjetlu, da će je odvesti pa više nikada neće vidjeti taticu ili Abby. No jedne je večeri prošlog tjedna Lilly započela čitati novu knjigu i zaboravila je na svjetlo. Odloži mačku na krevet i pogleda ožiljke na prstima. Tatica je bio u pravu, od losiona joj je bilo bolje. Ali ah, kako li je žario plamen mamičine svjetiljke!

“Batina je iz raja izišla”, rekla je mamica. Lilly je htjela upitati piše li u Bibliji odakle je izišla vatra, ali nije se usudila. Trebala je znati što Biblija kaže. “Pitam se što bi mamica rekla da otkrije da čitam tatičine knjige umjesto te dosadne stare Biblije?” upita ona Abby. Mačka očeše lice o Lillynu ruku, a zatim se skvrči u klupko i nastavi spavati. Lilly uzme Bibliju s noćnoga ormarića - nije se usuđivala odložiti je bilo gdje - premjesti straničnik nekoliko stranica unaprijed i odloži knjigu. Mamica će provjeriti koliko je pročitala ovoga tjedna, a ako se straničnik ne pomakne, Lilly će biti u velikoj nevolji. Prema mamičinu uvjerenju, Sveto pismo i raspelo na zidu iznad kreveta bili su jedini predmeti nužni za sretan život. Sve ostalo u sobi darovao joj je tatica. Pleteni stol postavljen za čajanku i urešen čipkastim podmetačima, srebrni poslužavnik i porculanske šalice. Odgovarajući stolac za ljuljanje i medvjedić koji sjedi na plavom podstavljenom stolcu pokraj ormara. Kuća za lutke ispunjena minijaturnim namještajem i lutkama. Figurice domaćih životinja poslagane na polici iznad knjiga, sve okrenute u istom smjeru, kao da se spremaju zapjevati. Tri porculanske lutke u čipkastim haljinama u pletenim kolicima, jedna od njih otvara i zatvara oči. I naravno, polica puna knjiga. Činilo se, neko vrijeme, da će joj tatica dati sve - sve dok nije pročitala Snjeguljicu i poželjela zrcalo. Katkada bi, u pola noći, kada je bila sigurna da svi spavaju i da vani nema ničega doli mrkla mraka, upalila svjetiljku i promatrala svoj odraz u staklu. Vidjela je samo mutnu masku koja ju je podsjećala na duha, a zavojite rešetke gmizale su njezinom kožom poput zmija. Zurila je u bijeli odraz i dodirivala čelo, nos i obraze, pokušavajući naći nekakvu izraslinu ili dio koji nedostaje, ali nije bilo nikakve izbočine ni udubine. Kada je upitala taticu što nije u redu s njom, rekao je da je njemu lijepa i da je to jedino važno. No bilo je nečega čudnog u njegovim očima dok je to izgovarao, a ona nije

vjerovala da govori istinu. Bio bi u velikim problemima kada bi mamica to doznala jer je mamica tvrdila da je laganje grijeh. Sva sreća da Lilly nikada ne bi odala taticu. On ju je naučio čitati i pisati te zbrajati i oduzimati brojeve. On je bio taj koji je ukrasio zidove njezine sobe tapetama s ružama i kupovao joj haljine i cipele kada bi prerasla stare. On je donosio hranu Abby i dopuštao Lilly da prošeće do drugog dijela tavana da se protegne. Jednom je prilikom donio gramofon na navijanje i pokušao je naučiti plesati čarlston i tango, ali previše se umorila pa su morali prestati. Obožavala je glazbu i preklinjala ga da ostavi gramofon u njezinoj sobi. No on ga je odnio sa sobom u prizemlje jer bi se mamica razbjesnila da dozna. Mamica je donosila hranu i potrepštine, ali ne i darove. Dolazila je u Lillynu sobu svakoga jutra - osim kada bi smetnula s uma - s poslužavnikom na kojem su bili tost, mlijeko, jaja, sendviči, jabuke i keksi, a to je onda Lilly jela tijekom dana. Donosila je Lilly sapun i čiste ručnike te ju je podsjećala da se pomoli prije svakog obroka. Svake je večeri stajala pokraj vrata sa snopom ključeva u rukama, čekajući da Lilly klekne pokraj kreveta i zatraži oprost grijeha od Gospodina te da mu se zahvali za majku koja se tako dobro brine za nju. Osim u tim prilikama, mamica nije ulazila u sobu razgovarati ili zabavljati se s Lilly. Nikada joj nije rekla da je voli, kako joj je tatica običavao govoriti. Lilly nikada neće zaboraviti svoj sedmi rođendan kada su se roditelji svađali ispred vrata. “Razmazit ćeš je svim tim darovima”, rekla je mamica. “Grešno je što je tako daruješ.” “To nikome neće naškoditi”, rekao je tatica. “Bez obzira, trebamo prestati rasipati novac.” “Knjige nisu toliko skupe.” “Možda nisu, ali što ako počne postavljati pitanja? Što ako poželi sići u prizemlje ili izići? Hoćeš li joj reći ne?” U početku tatica ništa nije govorio, a Lillyno se srce ispunilo nadom. Možda bi je ipak mogao izvesti. Zatim je pročistio grlo i

rekao: “Što bi drugo trebala raditi ovdje? Najmanje što možemo napraviti jest da joj priredimo normalan rođendan. Nije ona kriva što... “ Mamica uzdahne. “Nije ona kriva? A tko je onda kriv? Ja?” “Nisam to namjeravao reći”, rekao je tatica. “Nitko nije kriv. Katkada se takve stvari događaju.” “A da si me slušao otpočetka, sada ne bismo...” Ispustila je neki čudan zvuk, kao da su joj riječi zapele u grlu. “Ona je i dalje naša kći, Cora. Osim one jedne sitnice, savršeno je normalna.” “Ništa nije normalno u onome što se nalazi iza ovih vrata”, rekla je mamica dok joj je glas pucao. “Nije istina”, reče tatica. “Razgovarao sam s dr. Hillmanom i on je rekao...” “Ah, dragi Bože... Reci mi da nisi! Kako si me mogao tako izdati?” Mamica je sada plakala. “No, no, draga. Nikome nisam rekao. Samo sam pitao dr. Hillmana je li ikada vidio...” Mamičini su jecaji prigušili njegove riječi, a koraci su joj ubrzali tavanom. “Draga, čekaj!” povikao je tatica. Od sljedećeg se dana Lilly prestala moliti prije svakog obroka, ali nije rekla mamici. Otada je zanemarivala njezina pravila na tisuću malih načina. Mamica je govorila da je grešno gledati svoje nago tijelo i prisiljavala je Lilly da zatvori oči dok ju je ribala spužvom. Potrajalo je dok Lilly nije bila dovoljno stara da se sama kupa. Sada promatra svoje ruke i noge mliječne boje dok se kupa, istražujući svoj tanašan i bijel trup i ružičaste bradavice. Osjeća se posramljeno kasnije, ali nije namjerno zločesta. Samo želi znati što je to što je čini čudovišnom. Jedino zasigurno zna da roditelji izgledaju drukčije od nje. Mamica ima kovrčavu plavu kosu i ružičastu kožu, tatica ima

crne brkove, crnu kosu i suncem opaljenu kožu, a njezina je koža praškasto bijela, kosa dugačka i ravna, boje i teksture kao paukova mreža. Kao da ju je Bog zaboravio obojiti. Čini li je to čudovišnom? Ili nešto drugo? Sada, nadajući se da će sutra moći vidjeti malo više cirkusa, presvuče se u spavaćicu, uzvere se na krevet i ugasi svjetlo. Zatim shvati da mamica nije došla provjeriti je li se pomolila. Lilly se skvrči pokraj Abby i približi je sebi. “Vjerojatno je u cirkusu”, reče pa sklopi oči.

*** Sljedeće večeri, nakon što je Lilly prvi put vidjela cirkus kroz prozor, iz sna je trgne zveckanje ključa u vratima. Uspravi se i posegne za noćnom svjetiljkom, a zatim se zaustavi, prstiju opreznih na prekidaču. Prošlo je pola noći i ako mamica vidi svjetlo, bit će gadno. Možda je mamica otkrila da je provela cijeli dan promatrajući cirkus kroz teleskop umjesto da je spremala sobu i čitala Bibliju. Cirkus je izgledao majušno kroz drugi kraj teleskopa i nije mogla razaznati svaki detalj, ali što god da joj mamica učini, bilo je vrijedno pogleda na slonove i žirafe koji ulaze u glavni cirkuski šator. Vrijedilo je vidjeti gužvu ljudi pred šatorom i kolonu kola i klaunova i kostimiranih izvođača. Bio je to najuzbudljiviji dan njezina života i ništa ga neće pokvariti. Odmakne ruku od svjetiljke i stisne palcem ostale prste, jedan po jedan. Jedan, dva, tri, četiri. Vrata se otvore, a mamica se ušulja noseći uljanu svjetiljku. Lilly se zagleda u nju, a želudac joj zatreperi. Mamica nikada nije dolazila u ovaj kasni sat u sobu. Na drugom kraju kreveta Abby podigne dlakavu glavu, iznenađena što vidi mamicu. Mamica je - tatica je rekao da joj je pravo ime Coralline - visoka, lijepa žena i uvijek ima dugu plavu kosu učvršćenu sa strane. Jedini nakit na njoj jest burma na lijevoj ruci, a odijeva jednostavne suknje i

ravne cipele u znak skromnosti i slave Božje. Tatica je govorio da mamica odijeva svoje najbolje haljine i krzna samo kada prisustvuje važnim večerama i zabavama, ali samo zato što to svjetina od nje očekuje. Lilly nije razumjela zašto je mamica mijenjala svoj izgled, ali tatica je rekao da je to u redu. Jednom joj je prilikom pokazao fotografiju dotjerane mamice, a Lilly je pomislila da se na fotografiji nalazi netko drugi. Tatica je volio pričati priču kako je ugledao mamicu između konjušnice i okrugla manježa dok je sjedila na bačvi i promatrala igru konja u polju. Mamičin otac, umirovljeni pentekostalni pastor koji je snatrio da jednog dana posjeduje farmu konja, došao je kupiti pastuha. Tatica je pomislio da je mamica najljepša djevojka koju je vidio. No prošlo je šest mjeseci prije nego što mu se obratila i još šest prije nego što je pristala izići na večeru s njim. Iz nekog razloga njezini roditelji nisu vjerovali tatici. Naposljetku su mamica i tatica šetali voćnjakom jabuka držeći se za ruke, a potom su se vjenčali. Kada bi tatica došao do tog dijela priče, lice bi mu poprimilo tužan izraz i govorio bi da je mamica imala teško djetinjstvo. Sada je mamica ušla u Lillynu sobu u haljini cvjetnoga uzorka i u ružičastim potpeticama. Usne su joj crvene i nosi žuti šešir. Lilly ne može odvratiti pogled. Nikada nije vidjela mamicu tako odjevenu, posebno ne uživo. Obrazi su joj rumeni i diše duboko i teško, kao da je trčala stubama. Lillyn se želudac preokrene. Tatica neće doći kući iz Pennsylvanije do sutra. Obećao je da će joj prvo donijeti rođendanske darove. No odavno joj je rekao da se ne mora zabrinjavati što ostaje sama kada on i mamica izlaze jer se u prizemlju nalazi pomoćnik, u slučaju da bi tkogod zvao zbog konja. Ako bi se ”nešto” dogodilo tatici i mamici, pomoćnik bi pročitao pismo skriveno u tatičinu stolu. Pronašao bi Lilly na tavanu i znao bi što treba učiniti. Lilly nije bila sigurna što bi to “nešto” moglo biti, ali znala je da ne može biti dobro. Što ako joj mamica priopći da se “nešto” dogodilo tatici i da se neće vratiti?

Lilly jezikom prijeđe preko svakoga zuba i izbroji ih, čekajući da mamica progovori. Jedan, dva, tri, četiri... Zatim se mamica nasmiješi. Mamica se nikada ne smiješi. “Imam iznenađenje za tebe”, reče. Lilly trepne. Ne zna što da kaže. Tatica je donosio iznenađenja, a ne mamica. “Gdje je tatica?” protisne. “Odjeni se”, reče mamica. “I požuri, nemamo vremena napretek.” Lilly odgurne pokrivače i sklizne s kreveta. Abby se uspravi i protegne prednje noge, grebući deku kandžama. “Hoće li me netko doći vidjeti?” upita Lilly. Izuzev roditelja, nitko nikada nije bio u Lillynoj sobi. Jedne se zime razboljela i tatica je htio pozvati liječnika, ali mamica je odbila jer bi je liječnik odveo i smjestio na “jedno mjesto”. Stoga je tatica proveo tri dana otirući graške znoja s Lillyna čela i stavljajući joj prah gorušice i tople obloge na prsa. Nikada neće zaboraviti žalostan izraz njegova lica kada se probudila i upitala: ”Tatice? Što je to jedno mjesto?' “To je bolnica za bolesne ljude”, rekao je. “No ne brini se, ostaješ ovdje s nama.” Sada mamica promatra Lilly kako uzima haljinu prebačenu preko naslona stolca za ljuljanje. Lilly se osjeća kolebljivo na nogama. Što ako je netko došao da je odvede na “jedno mjesto”? Mamica se naceri. “Ne, Lilly, nitko te ne dolazi vidjeti.” Lilly baci letimičan pogled na mamicu, a želudac joj se uskomeša. Mamica se nikada ne smije. Možda je pila čudnu tekućinu koju je tatica katkada donosio u sobu u srebrnom spremniku. Lilly nije znala o kakvom je napitku riječ, ali od njega je tatica imao staklaste oči i neobičan zadah. Katkada bi se zbog njega smijao više

nego inače. Kako ga je ono zvao? Viski? Ne, to nije moguće. Mamica nikada ne bi pila viski. Ispijanje alkohola bio je grijeh. “Zašto se moram odjenuti, mamice?” “Danas ti je rođendan, sjećaš se?” Lilly se namršti. Mamica nije marila za rođendane. “Da”, procijedi. “Sigurna sam da si danas opazila cirkus kroz prozor.” Lilly kimne glavom. “E, pa, idemo tamo.” Lilly se zapilji u mamicu, razjapivši usta. Noge joj se jače zatresu, baš kao i ruke. “Ali... što... što ako me netko vidi?” Mamica se ponovno nasmiješi. “Ne brini se, cirkusanti su naviknuli susretati ljude poput tebe. Tamo će biti samo akrobati. I mi, naravno. Unatoč mojem protivljenju, tvoj je otac ustrajao u namjeri da plati vlasniku cirkusa posebnu predstavu za tebe.” Lillyne ruke prožimaju žmarci. Nešto nije u redu, ali ne zna što. Pogleda Abby, kao da bi mačka mogla znati odgovor. Abby joj uzvrati pogledom punog zanimanja. “Tatica je rekao da se neće vratiti do sutra”, reče Lilly. Mamica se osmjehne, a nešto joj se u pogledu promijeni. Gornja polovica njezina lica izgleda jednako kao u onim trenucima kada je Lilly u nevolji. Donja polovica ne sliči ničemu što je Lilly do sada vidjela. “Stigao je kući ranije”, reče mamica. “Gdje je onda?” upita Lilly. “Uvijek me dođe vidjeti kada stigne kući.” “Čeka nas u cirkusu. Sada požuri!” “Zašto on nije došao po mene?” Na te riječi mamica krene prema njoj, brzo podignute ruke. Tresne je preko pola lica i Lilly padne na pod. Abby skoči ustranu i

stisne se uza zid, ušiju zabačenih unatrag. “Ti nezahvalno vražje kopile!” usklikne mamica. “Koliko sam ti puta rekla da me ne ispituješ?” “Žao mi je, mamice”, zaplače Lilly. Mamica je udari nogom. “Što sam skrivila da sam zaslužila ovakvo prokletstvo?” zasikće. “Sada odmah klekni i pomoli se.” “Ali mamice...” Lillyni su jecaji presnažni. Ne može ustati i jedva diše. Otpuže do kreveta, kose prebačene preko lica i podigne se dok joj zrak u plućima škripi i pišti. “Pogni glavu i zatraži oprost”, reče mamica. Lilly sklopi dlanove pod bradom i prebroji prste pritišćući ih jedan o drugi. Jedan, dva, tri, četiri. “Oh, Gospodine”, reče, protiskujući riječi između hropaca. Pet, šest, sedam, osam. “Molim te, oprosti mi što sam ispitivala mamicu i što sam joj na druge načine otežavala život.” Devet, deset. “Obećavam da ću se popraviti i da neću više griješiti. Amen.” “A sada se odjeni”, zapovijedi mamica. “Nemamo mnogo vremena.” Lilly ustane i odjene donje rublje drhtavim rukama, a zatim prevuče haljinu za igranje preko glave. Boli je strana u koju ju je mamica šutnula, a iz nosa joj klizi šmrkalj. “Ne tu”, reče mamica. “Nađi nešto bolje.” Lilly skine haljinu za igranje i uputi se prema ormaru napola hodajući, a napola šepajući. Izvuče najdražu kombinaciju, žutu satensku haljinu s ovratnikom od čipke i rukavima s volančićima. ”Je li ova u redu?” upita, držeći haljinu. “Može. Nađi najbolje cipele. I počešljaj kosu.” Lilly odjene haljinu i pričvrsti remen na leđima. Počešlja kosu jedan, dva, tri, četiri, pet, šest poteza - a zatim sjedne na krevet obuti kožne lakirane cipele. Abby prijeđe preko pokrivača i očeše se o Lillynu ruku. Lilly je na brzinu pomazi, ustane i stane na sredinu

sobe dok joj bol sijeva rebrima, a srce lupa. Mamica otvori vrata i odmakne se, čekajući da Lilly iziđe. Lilly je na ovaj trenutak čekala cijeli život. No sada, više od ičega, želi ostati na tavanu. Ne želi izići. Ne želi ići u cirkus. U prsima je sve više zateže. Jedva diše. “Idemo”, reče mamica, stroga glasa. “Nemamo cijelu noć.” Lilly obgrli samu sebe rukama i krene prema vratima, gutajući zrak u pluća. Zatim zastane i osvrne se prema Abby koja ju je promatrala s podnožja kreveta. “Mačka će biti ovdje kada se vratiš”, reče mamica. “Sada se pokreni.”

DRUGO POGLAVLJE Julia Studeni 1956. Hatfield, Long Island.

O

samnaestogodišnja Julia Blackwood kruži pogledom po prolazu u supermarketu kako bi se uvjerila da je nitko ne gleda. Trgovina je mala, možda devet metara široka i dvanaest metara dugačka, pa može vidjeti preko polica i u svaki kutak. Pristavi tinejdžer sjedio je na stolcu za pultom, žvačući žvakaću gumu i buljeći u crno-bijeli televizor iznad blagajne. Iz radija na polici dopire pjesma “Only Fools Fall in Love”, a pokraj otvorenih vrata hladnjaka s mliječnim proizvodima sijeda gospođa provjerava da jaja nisu razbijena. Julia duboko udahne i klekne na jedno koljeno, pretvarajući se da veže vezicu na platnenim tenisicama uprljanima masnoćom. Baci pogled u oba smjera niz prolaz, ugrabi mesnu konzervu Spam sa srednje police, strpa je u džep kaputa, a zatim poravna kosu i zatakne je iza ušiju. Mladić za pultom odsutno čeprka po prištiću na bradi, očiju zalijepljenih za televizor. Julia ispusti dah i krene prema sljedećem prolazu, hodajući sporo i pretvarajući se da proučava namirnice. Izvuče malu jabuku iz košare, stavi je u džep i krene prema blagajni. “Mogu li dobiti ključeve toaleta?” upita prištavog mladića.

Još uvijek zadubljen u ono što se odvija na zaslonu, mladić posegne ispod blagajne i pruži joj ključ na privjesku sa zečjom šapom. Zatim pucne žvakaćom gumom i naceri se. “Baš sam jutros stavio novi sapun.” Vrućina u Julijinim obrazima poraste i ona zatomi nagon da pobjegne. Mladić je znao zašto je trebala u toalet. Ovo je četvrti put u isto toliko mjeseci da u njezinoj sobi iznad trgovine pićem nema vode - ovaj put, umjesto neplaćenih računa, smrznule su se cijevi - a ona se nije otuširala ni oprala kosu već tri dana. Naravno da nitko na poslu ne zna je li se otuširala, ali tko bi htio da im konobarica masne kose poslužuje pečena jaja i burgere s lukom? Zalogajnica Velikog Ala bila je otrcana pečenjara; nije joj trebala i takva konobarica. Ona proguta ponos, uzme ključ od mladića i otklipsa natrag u trgovinu. Hladan i zeleno emajliran toalet vonja na mješavinu unutrašnjosti kante za smeće, trule hrane i starih čarapa. Prljavština je obojila fuge između napuknutih, neujednačenih podnih pločica, a oštra, žuta pukotina presijeca zahodsku dasku. Julia opere ruke u umivaoniku poduprtom sivim nogama, obriše ih o smeđi toaletni papir pa zatim pojede jabuku što brže može, pokušavajući ignorirati smrad ustajala urina. Nakon što završi, skine se u gaćice i grudnjak, odloži crvenu konobarsku opravu na kaput pa ih položi na poklopac školjke - na jedino mjesto koje izgleda donekle čisto. Tresući se, izriba lice i pazuha toaletnim papirom i sapunom Lava. Potom opere kosu u umivaoniku, pokušavajući se ne smočiti. Voda je ledena, a zbog sapunice kosa joj je poput slame, no barem je čista. Nakon što ispere posljednja zrnca sapuna iz kose, posluži se toaletnim papirom koji upije višak vode. Zatim se odjene, raščešlja kosu i namjesti je u punđu te prouči svoj odraz u zamrljanom zrcalu. Vrijeme koje kradomice prolazi otkako je pobjegla od kuće prije tri godine ocrtava se na njezinim ispijenim jagodičnim kostima i kolobarima ispod očiju. Nekad osunčana, glatka koža postala joj je blijeda i kredasta zbog premalo sna i premalo sunca. Čak i njezina plava kosa, nekoć bjeličasto plava poput anđelovih krila, čini se tamnijom i tanjom. Nokti su joj izgriženi do krvi, a kosti ramena

oštro strše kroz tkaninu uniforme. Nagne se bliže prema zrcalu, proučavajući žućkaste tragove masnice oko lijevog oka. Srećom, gotovo je nestala. Kako sam završila na ovakvom mjestu, kradući hranu iz supermarketa i perući kosu u javnom toaletni Mogla si pričekati još jednu godinu i otići na fakultet, daleko od imanja Blackwood. Majka bi sve platila. Umjesto nedjeljnih ispovijedi i policijskog sata u devet sati, odabrala si dvostruke smjene i posesivnog dečka koji te tuče i troši novac brže nego što ga ti zaradiš. Možda je majka bila u pravu. Nećeš ništa postići. Pa zašto se onda uopće truditi? Majka - prkosna i koščatih šaka - određivala je i slijedila pravila. Očekivala je da isto čine svi oko nje. Među nebrojenim pravilima vile Blackwood - u kojoj su neke sobe bile pod ključem, a cijelim katovima bio zabranjen pristup - Julia se trebala moliti tri puta na dan, održavati sobu besprijekornom, obavljati kućanske poslove, imati savršene ocjene i slijepo se držati smjernica u školi. Mogla je promatrati konje svojih roditelja izdaleka, ali nije smjela ići u konjušnicu. Najzad, konjušnica je predstavljala obiteljski posao, a ne igralište. Šminka, lepršave i šarene suknje, uske bermude i pripijene veste bile su potpuno neprihvatljive, a haljine su morale biti pristojne dužine. Najvažnije je bilo da zapamti kako će se loše stvari dogoditi ako se ne ponaša pristojno. Nakon što je većinu života provela pitajući se zašto su njezini roditelji uopće odlučili imati dijete, bijeg od kuće činio se kao rješenje svih problema. Da, odijevali su je i hranili, a imala je sve što joj je u novčanom smislu trebalo. No majka je bila previše zaokupljena molitvom, čišćenjem, kuhanjem i osmišljavanjem pravila da bi joj pružila savjet i pažnju. A otac, kojeg je smatrala osjećajnijim, grlio ju je samo za Božić i za rođendane. Većinu je vremena provodio u konjušnici s konjima ili je pio iza zaključanih vrata svojeg brloga dok je izgrebana gramofonska ploča Little White Lies opetovano svirala. Godinama se pitala što su značili očevi odlasci na odmor na kojima se oporavljao ili tražio pomoć. Bilo je to napeto razdoblje,

više nego inače, u kojemu su nastavljali sa životima, pretvarajući se da je sve “normalno” i da nema nikakvih problema. Blackwoodi nikada nisu ogoljavali dušu ni otvarali svoja srca. Tada, kada je Julia navršila dvanaest godina, majka joj je priznala suprugov alkoholizam i rekla da je to Julijina krivica jer je neposlušno dijete. Sjetila se dana kada joj je otac umro. Nebo bijaše vedro i plavo, a povjetarac blag i začinjen mirisom borova. Tko bi očekivao da će netko umrijeti na tako lijep dan? Izbjegla je odlazak u crkvu da bi otišla na jezero. Bio je zadnji dan ljeta, vruć i vlažan, savršen za plivanje, a jedna od popularnih djevojaka napokon ju je pozvala na druženje s njom i njezinim prijateljima na prevlaci. Kada je bilo vrijeme da krenu u crkvu, Julia se zaključala u kupaonicu i hinila bolest. Sve dok se vrati kući prije majke, sve će biti u redu. No kada se Julia vratila kući, na prilazu je stajao policijski automobil od čijih su se kromiranih dijelova i vjetrobrana odbijale zrake ranog poslijepodnevnog sunca. Zatim je ugledala majku na ulaznim stubama, jedne ruke čvrsto pritisnute na rukohvat, i srce joj se spustilo u pete. Je li Julia pogriješila vrijeme? Je li majka nazvala policiju zato što je nije našla u sobi kada se vratila iz crkve? U svakom slučaju, bila je u velikoj nevolji. Kada ju je majka opazila da se približava prilazom, pojurila je stubama i odmarširala prema njoj, lica iskrivljena od ljutnje dok joj se suknja petljala oko nogu. “Gdje si bila?” zakričala je majka. “Ja... ja... “ započela je Julia. “Govori, djevojko!” “Otišla sam na plivanje s nekim prijateljima. Zadnji je dan prije početka škole i nikada me nisu pozvali. Znala sam da me ne bi pustila da idem pa...” Majka ju je ošamarila preko pola lica, punom snagom. Julijina se glava okrenula na stranu, a vlažna kosa poletjela u oči i zalijepila se za kožu.

“Rekla sam ti da će se dogoditi nešto loše ako ne budeš slijedila pravila!” vikala je majka. Julia je položila dlan preko obraza, a oči su je zapekle. “O čemu govoriš? Što se dogodilo?” Majka je ponovno nasumično posegnula za rukohvatom na trijemu, a lice joj je odjednom problijedjelo. “Tvoj je otac...” Julia se počela tresti. Nikada nije vidjela majku u ovakvome stanju. “Što?” upitala je. “Reci mi.” “Tvoj je otac doživio prometnu nesreću.” Julia je zaustavila dah. “Je li dobro?” Majka se zagledala u nju i zatresla glavom kao da ne može povjerovati u ono što će izreći. “Mrtav je.” Tlo se zatreslo pod Julijinim nogama, a koljena su joj umalo popustila. Činilo joj se na trenutak da pada. No tada je nekako shvatila da je ostala na nogama. Riječima koje su joj zvučale kao na usporenoj snimci, začula je samu sebe kako pita: “Što se dogodilo?” “Tražio te”, rekla je majka. Zatim joj se izraz lica iskrivio i promijenio. Žalost u njezinim očima pretvorila se u ljutnju i mržnju, a usta su joj se savila u podsmijeh. Podignula je obje ruke i udarila koščatim šakama Juliju u glavu i ramena. “Ti si kriva!” vrištala je. “Ti si kriva! Ti si kriva!” Julia je podignula ruke kako bi se obranila, ali majčini udarci padali su joj po glavi i prsima i licu, čak i nakon što ju je oborila na tlo. Naposljetku je policajac odvukao majku, ali ne prije nego što joj je rasjekla usnicu i ostavila masnice na obrazu i ramenima. Te je večeri Julia ukrala desetinu od ukupnog iznosa novca što se nalazio u limenci, u polici sa začinima, ignorirajući Isusov pogled koji je krasio jednu limenku. Zatim je spakirala torbu i napustila imanje Blackwood, zavjetovavši se da se nikada neće vratiti. Više neće biti policijskog sata i strogih pravila, neće biti večernjih molitvi i tjednih ispovijedi, neće biti zaključanih soba, neće biti krivnje zbog

očeva opijanja. Od tog će dana, mislila je, biti slobodna da radi što poželi. Preuzela je budućnost u svoje ruke. I nikada nikome neće dopustiti da je okrivi za bilo što. Problem je jedino što stvari nisu ispale kako je planirala. Naravno, sloboda je u početku bila zabavna: sjela je na autobus do Long Islanda i sprijateljila se s ljudima na šetalištu, založila je nakit i uselila se u stan kilometar i pol od plaže s Kelly, konobaricom, i Tomom, veteranom Korejskog rata. Prvi su mjeseci proletjeli u izmaglici glazbe, zabava, piva i marihuane. Zatim se Kelly vratila kući, nastupila je zima, šetalište se zatvorilo, a novca je ponestalo. Julia nije posve sigurna kako se to dogodilo, ali s Tomom se preselila u jeftinu sobu u gradu, a život je odavno prestao biti zabavan. Tom je imao problema na poslu pa je stalno upozoravao Juliju da će se dogoditi nešto loše ako ona dobije otkaz. Iziđe iz toaleta u supermarketu, preda ključ s privjeskom zečje šape prištavom klincu za blagajnom i krene iz trgovine. Ranije je, kada je ulazila, sniježilo, ali sada je prestalo. Novi je snijeg razvedrio ulicu. Susjedstvo je i dalje zapušteno, prljavo i puno smeća, ali ne izgleda ni upola loše kao što je izgledalo jučer kada snijega nije bilo. Zalogajnica Velikog Ala nalazi se iza ugla, između trgovine pićem koja ima rešetke na prozorima i zalagaonice ispred čijih se ulaznih vrata nalazi namočen, iskidan otirač. Julia zakopča kaput, pogrbi ramena zbog hladnoće i pokuša ignorirati bljuzgu koja joj namače platnene tenisice. Dotakne mesnu konzervu u džepu kako bi se uvjerila da je još uvijek ondje, priželjkujući da je ugrabila još nešto što bi se moglo pojesti s tim. Kada završi desetosatnu smjenu, mesni narezak na bijelom kruhu bit će njezina i Tomova večera, baš kako je to bilo posljednja četiri dana. Danas je dan isplate plaće, ali cijeli iznos koji dobije otići će za najam. U suprotnom će završiti na ulici do kraja tjedna. Kada dođe do zalogajnice, prođe pokraj ulaznih vrata, zamakne za ugao i uđe u pokrajnju uličicu. Veliki Al imao je nekakvo pravilo da radnici ne bi trebali dolaziti i odlaziti kroz ulazna vrata, kao da je

zalogajnica neki otmjen restoran, a ne otrcana pečenjara. Miris slanine i prženih krumpira ispunjava hladan zrak u uličici, a unatoč jabuci koju je pojela, Julijin želudac zavija od gladi. Dječak u poderanim trapericama i bijeloj majici kratkih rukava kopa po kontejneru koji se nalazi pokraj stuba zalogajnice. Do njega mršav, smeđi pas njuška po zraku, strpljivo čekajući da njegov vlasnik pronađe nešto dobro za jelo. Kada ugleda Juliju, pas zamahne repom i polako joj priđe. Julia se sagne počešati pseću rudlavu glavu. “Hej, kompa”, reče psu. Zatim se ispravi i dovikne dječaku: “Znaš što će Veliki Al napraviti ako te ponovno uhvati ovdje, Danny?” Dječak se okrene, razrogačenih očiju. “Ah”, izdahne. “To si ti.” Imao je devet godina, kestenjaste oči i razbarušenu kosu boje kave. Julia ga je upoznala prošle godine kada je sa psom prosio ispred zalagaonice. “Gdje ti je kaput?” upita ga. Danny slegne ramenima. “Trebao je mojem bratu.” “Tata ti je opet dobio otkaz?” Danny kimne glavom. “A mama je bolesna.” Julia izvadi mesnu konzervu iz džepa. “Evo, uzmi ovo. Pokušat ću navratiti nakon smjene s nečim drugim.” Danny uzme konzervu, učas skine poklopac i pretrese tako da mu meso ispadne na dlan pa zagrize velik zalogaj. “Hvala”, prepolovi velik komad i polovicu da psu koji je proguta cijelu. “Nema na čemu”, reče Julia. “A sada briši odavde.” Danny se nasmiješi i potrči niz uličicu, a mršav ga pas slijedi u stopu. Julia se uspne stubama, pokuca na vrata i odmakne se, čekajući. S druge se strane vrata začuju teški koraci po pločicama. Netko petlja po kvaki, a zatim se vrata širom otvore. Bila je to Sheila, jedna od konobarica.

“Gdje si do sada?” prošapće. “Smjena ti je počela prije dva sata. Veliki Al sprema se dati ti otkaz!” Julia se namršti. “Kako to misliš? Srijedom počinjem raditi u deset sati.” Uđe u zalogajnicu, skidajući kaput. “Utorak je!” reče Sheila. “Sranje”, reče Julia. Objesi kaput na vješalicu, uzme pregaču iz košare ispred rashladne komore, prebaci je preko glave i pojuri u kuhinju, vežući pregaču na leđima. Sheila je prati. Veliki Al prođe kroz pomična dvokrilna vrata između kuhinje i prostora za objedovanje, čela okupana znojem i masne prosijede kose koja mu pada u oči. Kao što mu ime kaže, Al je krupan čovjek, visok više od metar osamdeset, širokih ramena i debelih nogu. Ustvari je zbog golema trbuha zaradio nadimak Veliki Al. Pokriven masnom bijelom pregačom, trbuh mu preko hlača visi poput bijelog kita. “Vidi tko se odlučio pojaviti danas na poslu”, zagunđa. “Oprostite”, reče Julia. “Mislila sam da je srijeda.” “A ja sam mislio da mi je rođendan”, uzvrati Veliki Al. “Zato što sam istodobno morao posluživati stolove i kuhati.” “Žao mi je”, ponovo će Julia. “Pogriješila sam. Neće se ponoviti.” Veliki Al zarokće. “Jasno da neće. Isplatit ću te sljedeći tjedan. Možda ćeš do tada odlučiti želiš li ovaj posao ili ne želiš.” “Ali ja... “ započne Julia. “Molim vas, Al. Treba mi za najam.” “Trebala si misliti o tome prije nego što si zakasnila”, reče on. “Sada zaveži i primi se posla.” Julia zaškrguće zubima i progura se kroz pomična vrata prema prostoru za objedovanje. Gotovo je svaki separe zauzet, a za šankom nema mjesta. Sheila iziđe iz kuhinje iza nje, u jednoj ruci noseći dva tanjura s jajima i jedan s palačinkama, a u drugoj tanjur s pohanim kruhom.

“Možeš li preuzeti šank, dušo?” upita Juliju. “Samo dok ne prođe vrijeme doručka.” “Naravno”, odgovori Julia. Ugrabi blok i kemijsku olovku pa pogledom pretraži šank u potrazi za novom mušterijom. Muškarac u crnoj jakni i sa šeširom na glavi sjedi na kraju šanka, a jelovnik je zatvorio ispred sebe. Krene prema njemu. “Mogu li dobiti još kave?” upita netko dok se udaljava. “Da, gospodine”, reče. Stavi kemijsku olovku i blok u pregaču, uhvati posudu za kavu i napuni muškarčevu šalicu, a zatim se uputi poslužiti muškarca sa šeširom. Preokrene bijelu šalicu ispred njega. “Kavu?” upita. “Može”, odgovori muškarac. Julia napuni šalicu, odloži posudu na šank pa iskopa kemijsku olovku i blok iz pregače. “Gospođice?” netko poviče s drugog kraja šanka. “Gdje su moje palačinke?” Julia namjesti osmijeh i odgovori: “Odmah dolazim.” Upravo se tada oglasi zvonce na vratima i muškarac u odijelu na pruge i ulaštenim cipelama pridrži vrata ženi i djevojčici u istim plavim kaputima. Djevojčica drži ženu za ruku i obje se smiješe dok zauzimaju mjesto u jednom od separea. Julia zuri u njih dok kemijska olovka koju drži u ruci lebdi nad blokom. Zbog hladna su zraka vrhovi njihovih nosova i jabučasti obrazi pocrvenjeli. Majka i kći, pomisli Julia. Majka skine rukavice, nasmiješi se i posegne preko stola pomoći djevojčici da skine svoje rukavice. Kći se nasmije dok joj majka trlja dlanove između svojih kako bi ih ugrijala. Pitam se slavi li djevojčica rođendan, razmišlja Julia. Ili su možda u pohodu na trgovine. Zatim majka poljubi djevojčičine prste, a Julijine se oči navlaže. Pogledom potraži muškarca u odijelu na pruge, pretpostavljajući da je on otac djevojčice. No on stoji nasred zalogajnice, pregledavajući prostoriju kao da nekoga traži. Možda se izgubio. Ne izgleda kao da pripada ovom susjedstvu.

Ja ću dva pečena jaja, reče muškarac za sankom ispred nje. “S tostom i maslacem.” Julia zatrepće i pogleda prema njemu, kao da je zaboravila gdje se nalazi. Zatrese glavom da se pribere. “Ovaj, okej. Oprostite. Stiže odmah.” Krene prema kuhinji predati narudžbu, grdeći samu sebe što si je dopustila da je nešto omete u poslu. Mora prestati sanjariti. Da je Veliki Al uhvati kako zuri u daljinu, zasigurno bi je otpustio. No katkad si jednostavno nije mogla pomoći. Privlačilo ju je, poput magneta, gledati ljude koji su naočigled voljeli jedni druge, posebice roditelje i djecu. Sviđalo joj se vidjeti njihova ozarena lica, prisnost i bezuvjetnu ljubav, kao i činjenica da su znali koliko jedni drugima znače, a da to nisu morali izgovoriti. Pitala se kakav je to osjećaj. “Tražila sam kečap prije deset minuta”, poviče neka žena za Julijom u prolazu. Julia ugrabi bocu kečapa i stavi je ispred žene. “Gdje je moj račun?” upita druga žena. “Pronaći ću ga”, reče Julia. Odloži narudžbu na okretni pult, pozvoni i upita za nestale palačinke. Veliki Al gurne hrpu palačinki kroz prozor i obriše čelo nadlanicom, poprijeko je pogledavši. Julia uzme vruć tanjur i posluži gosta. Kada se vratila s druge strane šanka, muškarac u prugastom odijelu stajao je iza stolaca. Uruči ženi račun pa priđe muškarcu da vidi što želi. “Mogu li vam pomoći?” upita. “Tražim Juliju Coralline Blackwood”, odgovori on. Juliji se osuše usta. Je li on policajac? Zar ju je došao uhititi zbog krađe u supermarketu? Nasmiješi se dok ju je čvor u prsima pritiskao. “Danas ne radi. Mogu li joj prenijeti vašu poruku?” Muškarac posegne u džep odijela na prsima, izvuče fotografiju i okrene je da je Julia može vidjeti. Osjeti kako joj nestaje i posljednja

kap krvi iz lica. Bila je to fotografija iz njezine srednje škole prije nego što je pobjegla od kuće. Kako je došao do fotografije? I što želi? “Ja sam privatni istražitelj, gospođice Blackwood”, reče. “Unajmio me odvjetnik vaših roditelja.” Ponovno posegne u džep i izvuče omotnicu. “Tražio sam vas gotovo cijelu godinu. Ovo je za vas.” Preda joj omotnicu. “Ugodan dan.” Dodirne šešir u znak pozdrava i napusti zalogajnicu. Julia zuri u omotnicu u drhtavim rukama. Majka ju je pronašla.

TREĆE POGLAVLJE Lilly Imanje Blackwood

L

illy zakorači iz tavanske sobe, cvokoćući zubima i sipljivo dašćući. Ne želi ići u cirkus, pogotovo bez tatice, ali mora činiti što joj rečeno. Mamica je slijedi kroz vrata, zatvori ih i krene hodati prostorijom. Svjetlo njezine uljne svjetiljke treptavo osvjetljava praznu policu s knjigama, tri slomljena stolca i visoke zidove drugog dijela tavana, u kojemu je tatica katkada dopuštao Lilly da se igra dok je mamica bila u crkvi. Lilly obujmi tijelo rukama i krene za mamicom, brojeći svaki korak. Zatim zastane dok mamica otključava sljedeća vrata. Mamica ih otvori i pridrži, mršteći se. Lilly zakorakne u dio tavana koji nikada nije vidjela i pogrbi ramena, želeći se tako učiniti manjom. Prostorija se čini golemom - najmanje četiri puta većom od dijela s druge strane vrata - ali istodobno i skučenom, a Lilly se osjeća kao u kitovu želucu punom riba i brodova i stijena, čekajući da je zgnječi i proguta. Stoji, drhteći, u prolazu među hrpama prašnjavih kutija, knjiga i kovčega. Mamica zaključa vrata iza nje, a potom je povede preko saga prekrivenog labirintom prašnjavih komoda, drvenih škrinja, praznih okvira za slike i pokidanih svjetiljki. Niz hrđavih bicikala naslonjen je na naheren ormar, a prljavo posuđe i knjige nižu se na stalcima i policama. Sagovi kao da se rune pod Lillynim cipelama. U udaljenom kutu prostorije uski otvor u podu otkriva stubište. Mamica se uputi drvenim stubama, a svjetlost njezine svjetiljke

nestane u tijesnom prostoru. Zaustavi se na dnu ispred malenih vrata i pogleda prema Lilly. Lilly se ne pomiče. Osjeća da će povratiti. “Ruku na rukohvat i korak po korak”, uputi je mamica. Lilly drhtavim rukama primi rukohvat i spusti stopalo na rub prve stube. Nikada se nije spuštala stubama, pa osjeća vrtoglavicu i smušenost. Osjećaj je poput onoga kada se kao mala spuštala sa stolca koji joj je služio za gledanje kroz tavanski prozor, jedino što sada ima osjećaj da mora sići s cijelog niza stolaca. Misli da će pasti i stropoštati se niz stubište. Proguta knedlu i krajičkom oka pogleda mamicu koja je strijelja mrkim pogledom. Ili će se krenuti spuštati ili će još više razljutiti mamicu. “Idemo”, reče mamica. “Nemamo cijelu noć.” Lilly spusti oba stopala na prvu stubu. Jedan. Zatim na još jednu, spuštajući oba stopala na nj prije nego ponovno zakorači. Dva. Tri. Polako, ali sigurno, spusti se do kraja. Kada dotakne zadnju stubu, mamica se iskrade kroz mala vrata. Lilly je slijedi u skučenu prostoriju, dva puta veću od njezina nužnika. Na drugoj strani još jedna vrata vode u drugu prostoriju. Mamica kaže Lilly da pričeka pa zaključa vrata prema stubištu i posegne za crvenom vrpcom. Svjetlucava tkanina s uzorkom kuće i vrta padne preko gornje polovice vrata. Zatim mamica dovuče stolić s postoljem u obliku kandži ispod svjetlucave tkanine i, poput mađioničarskog trika, vrata nestanu. Mamica stavi snop ključeva u ladicu stola i povede Lilly u drugu prostoriju s velikim krevetom i predmetima koje prekrivaju plahte. Što se nalazi ispod tih plahti? Lilly se ne udaljava od mamice, odupirući se porivu da je uhvati za ruku. Mamica ne voli da je diraju pa Lilly to ne čini. Poželi zatvoriti oči, ali onda bi se spotaknula, a mamici se to ne bi svidjelo. Prolaze spavaćom sobom, a zatim ulaze u dugačku, usku prostoriju bliještećih podova i zidova načičkanih slikama i ukrasima. Kako se to zove? Lilly se pokuša sjetiti, ali ne uspijeva joj. S jedne

strane prostorije, umjesto zida, nalazi se zavojita metalna ograda, istovjetna s metalnim rešetkama na njezinu prozoru. Lilly ostane u blizini zida, što dalje od ograde, osjećajući se smeteno i omamljeno, kao da će pasti. Dah joj zapinje u prsima. Palcem dotiče prste i pokušava brojiti, ali brojevi joj se brkaju. Zakašlje i mamica joj uputi strog pogled. Da je znala da će joj se prizemlje činiti poput divovske jame koja samo čeka da je proguta, nikada ne bi poželjela napustiti svoju sobu. Htjede potrčati i vratiti se, ali to bi samo razljutilo mamicu. Dok se približavaju stubištu sa zavojitom ogradom, svjetlo mamičine svjetiljke odbija se od visoka stropa i baca dinamične sjene iznad njezine glave, stvarajući dojam da se zidovi pomiču. Lilly čvrsto stegne dlan na ogradi i počne se spuštati, sigurna da će se prevrnuti naglavce. S jedne strane, želi sve vidjeti, istražiti i pregledati svaki dio imanja Blackwood. A s druge strane, želi samo zatvoriti oči i učiniti da sve nestane. Zrak miriše na sapun i drvo i metal i uvelo cvijeće. Nakon što se spusti, slijedi mamicu kroz prozračnu prostoriju s kaminom, policama s knjigama koje se veru do stropa i stolcima koji se doimaju mekima poput jastuka. Slike planina, ljudi i konja rese zidove, a iskričava svjetlost blještavih perlica dopire sa stropa. Sag pod Lillynim stopalima podsjeća je na njezin madrac. Gotovo da ne vjeruje u ono što osjeća i ono što vidi i ono što miriše. Kako stropovi mogu biti tako visoki, a zidovi tako udaljeni jedni od drugih? Kako to da se kuća ne uruši sama pod sobom? I što njezini roditelji rade s cijelim tim prostorom? Ova jedna prostorija može primiti dvadeset ljudi. Osjeća se slabom i nesigurnom na nogama, baš onako kako bi se osjećala kada bi je mamica zaboravila nahraniti. Više od svega, želi se vratiti na tavan. Svijet je odveć veleban za nju. Zatim zamisli mamicu kako čita knjigu pokraj otmjenih prozora dok tatica puši pokraj kamina, odmarajući noge na tabureu. Predoči si mamicu i taticu udobno smještene u toplini sobe dok ispijaju vruć čaj i uživaju u međusobnu društvu. Prvi put u životu osjeti ubod ljutnje na taticu. Kako me mogao ostaviti tamo gore? Zašto mi nije

dopustio da siđem kada nikoga nije bilo u blizini? Možda onda ne bih bila ovako uplašena. Zar nije mario što sam bila posve sama? Suze joj zamagle vid, ali nastavi hodati. Nema drugog izbora. Nakon prostorije s kaminom, prati mamicu niz još jedan mračan hodnik s vratima s obje strane. Svjetlost uljne svjetiljke obasjava svaka otvorena vrata, a Lilly izvija vrat da vidi što se nalazi u sobama. Visoke police i knjige ispunjavaju jednu prostoriju, a dugačak stol okružen tapeciranim stolcima drugu. Na kraju hodnika prođu kroz vrata prostorije koja podsjeća na kuhinju, a koraci im odzvanjaju na crno-bijelom podu. Lonci i tave bakrene boje vise nad središnjim elementom, a crni se štednjak smjestio ispod kamene arkade. Bijeli kuhinjski ormarići sa staklenim vratima nižu se na plavim zidovima. Nad dvodijelnim sudoperom nadvila se cvjetna zavjesa koja krasi mali prozor na čijoj je dasci poslagano bilje u posudama. Ono što ispunjava kuhinju jesu mirisi aroma preostalih nakon kuhanja i čišćenja - prženi luk i pečeni kruh, kipuća voda u čajniku i jako sredstvo za čišćenje. Iz nepoznatih razloga poželi ostati, otvoriti kuhinjske ormariće i vidjeti što se nalazi unutra, upijati toplinu štednjaka i uživati u obroku. Prizor je podsjeća na kuhinje o kojima je čitala u knjigama, u kojima su majke i kćeri gulile krumpire i pekle torte, u kojima su obitelji sjedile za stolovima, jedući i razgovarajući. Kakav je osjećaj stajati pred sudoperom i prati posuđe u sapunici, peći kolačiće u pećnici i kuhati juhu na štednjaku? Kakav je osjećaj jesti u društvu drugih ljudi? Mamica je običavala govoriti da Lilly ne može jesti s njom i taticom jer bi izgubili apetit da je vide s druge strane stola. Sjetivši se mamičinih riječi, Lilly osjeti da je pritišće u prsima. Odjednom ostane bez daha. Zastane i uhvati se za rub kuhinjskog ormarića dok joj zrak škripi u prsima. Mamica je pogleda. “Što radiš?” “Ne želim...” Lilly procijedi između otežanih udisaja. “Svi će misliti... da sam čudovište! Oni će... oni će...”

Mamica se namrgodi. “Rekla sam ti, cirkusanti su naviknuti na ljude poput tebe. A sada prestani biti zločesta i učini kako ti kažem. Otac ti se dao u trošak da bi te iznenadio, a ja ti neću dopustiti da sve pokvariš.” Prije nego što Lilly izusti ijednu riječ, mamica je zgrabi za zapešće i odvuče u tijesnu prostoriju pokraj kuhinje. Kaputi vise s vješalica na zidu, cipele i čizme uredno su poslagane na podu, a vrata izgledaju kao da vode van. Lilly izbroji čizme i cipele, pokušavajući se umiriti. Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest. Napokon osjeti popuštanje u prsima i ponovno prodiše. Mamica odloži svjetiljku na pod i uzme vestu s vješalice. Odjene je, uhvati svjetiljku i zgrabi kvaku. Zatim zastane, podigne jaknu s vješalice i doda je Lilly. “Navuci ovo. Možda će ti trebati poslije.” “Poslije?” upita Lilly. Mamica odmahne glavom. “Hoću reći, kada se vratimo.” Lilly prihvati jaknu i odjene je. Teška joj je na ramenima, a rukavi su joj duži od ruku. “Podvini ih”, reče mamica. “I požuri. Moramo stići prije nego što bude prekasno.” Lilly učini što joj je rečeno, istodobno se tresući i znojeći. Poželi upitati zašto bi bilo prekasno, ali ne uspije pronaći prave riječi. Mamica otvori vrata i klizne u noć. Lilly zastane na pragu, čvrsto obavijajući jaknu oko tijela. Ovo je trenutak o kojemu je maštala tisuću puta. No sada je pomisao da će izići iz kuće toliko potresa da osjeća kao da će se odvojiti od vlastita tijela i odlebdjeti u tamu. Čini se, na trenutak, kao da i jest odlebdjela i da promatra samu sebe kako stoji na pragu kuće. “Hajde”, zazove je mamica preko ramena. “Požuri.” Nastavi hodati, nesvjesna da je Lilly zastala na pragu. Lilly se premišlja hoće li se okrenuti i odjuriti natrag u sobu, ali mamica bi došla po nju. I vjerojatno bi je opet udarila. To bi bilo

mnogo gore od posjeta cirkusu. Osim toga, što ako joj se više nikada ne pruži prilika poput ove? Duboko udahne, zanemarujući hropac u prsima, i zakorači iz vile Blackwood. Vanjski se svijet čini golemim, većim nego što ga je zamišljala. Stoji drhteći, istodobno iznenađena i preplašena i sretna. Nalazi se vani. Polumjesec klizi vedrim noćnim nebom zatrpanim milijunima zvijezda, bacajući zimski sjaj na ljetnu noć. A mirisi, ah, mirisi! Nije sigurna koje to divne arome prožimaju zrak, ali zamišlja travu i zemlju i drveće i vodu i blato i kukce i lišće. Zamišlja konje i sijeno i cvijeće i kišu. Tisuće prizora, o kojima je čitala u knjigama, obuzimaju joj misli i sada ih je napokon vidjela u stvarnome životu. Topao povjetarac miluje joj lice. Noć je topla i ugodna, poput disanja ispod deke. Zavrne rukave da osjeti zrak na koži i odbljesak mjesečine od bijelih ruku i šaka. Izgledaju kao da pripadaju duhu. Mamica hoda brzo, a žuti oblak svjetlosti koji se širi oko uljne svjetiljke sve se više udaljava, poskakujući preko travnjaka. U jednu je ruku Lilly htjela doznati kakav je osjećaj biti okružen tamom noći. U drugu je ruku prestrašena silnim, praznim prostorom. Tko zna što se krije u tami, samo nekoliko koraka od mjesta na kojemu stoji? Tko zna hoće li je progutati tama ili ugrabiti divlja životinja? Pojuri za mamicom, brojeći korake dok je ne dostigne. Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam... Osjećaj da hoda i hoda, a da se ne približava zidu, čudan je i uzbudljiv i zastrašujući u isto vrijeme. Zajedno su prešle preko sjenovita dvorišta, pokraj gorostasna obrisa konjušnice. Konji ržu i njište u mračnoj građevini, topoćući i udarajući o zidove boksova. Slatkast miris suhe trave ispunjava Lillyne nosnice, zajedno s ustajalom, toplom notom za koju pomisli da je gnojivo. Mamica otvori kapiju prema jednom pašnjaku, pusti Lilly da prođe, pa je ponovno zatvori. Kreću se poljem jedna pokraj druge.

Kukci cvrkuću i zuje posvud oko njih. Lilly poželi usporiti, ali mamica se žuri. Kada dođu do druge strane polja, pognu se i prođu ispod bijele drvene ograde pa se upute prema drveću. Tlo je izbrazdano i neravno, pa se Lilly stalno spotiče o busene trave i zemlje. Ponovno hropće, ali ne usuđuje se stati kako bi povratila dah. Pomisli da upita zašto nisu pošle cestom, no onda se sjeti da bi ih netko mogao vidjeti. Tko zna što bi se dogodilo kada bi netko vidio bijelo čudovište pokraj glavne ceste? Slijedeći mamicu niz drvored zimzelena drveća, daje sve od sebe da ide ukorak s njom. Cipele, koje je nosila jedino kada bi tatica to od nje tražio, stišću je kod prstiju. Na čelu joj izbija znoj i nos joj počinje curiti. Jednom kada zađu u šumu, mamica je povede uskim zemljanim putem posutim borovim iglicama. U zraku se osjeća čist miris poput sapuna ili tatičine kolonjske vode. Lilly se zapita miriše li drveće tako. Htjede upitati mamicu, ali jedino što je mogla bilo je ostati iza nje i slijediti je. Sova zahuče iznad njihovih glava i ona poskoči. Izvije vrat da vidi što se to glasa i umalo se spotakne preko kamena. Kada su se napokon probile kroz šumu, kroz rijetko drveće i nisko grmlje, iziđu na travnatu površinu drugog polja. Odatle je Lilly vidjela tamne obrise cirkuskih šatora i kola. Šarena su svjetla isključena, a središnji dio cirkusa pust. Mamica je povede preko travnjaka do dijela posutog piljevinom, ispod velikog natpisa na kojemu piše: Cirkus braće Barlow. Iznad toga trokutaste zastavice mlohavo vise na toplom zraku. Zatvoreni štandovi za limunadu i hotdog nižu se do štandova na kojima su istaknuti natpisi: šećerna vuna, sladoled i prženi kikiriki. Golemi crtež klaunovih lica prekriva nebo iznad jednog šatora. Nijemi klaunovi zure u Lilly, zamrznuta poluosmijeha. Zrake Mjesečeve svjetlosti odbijaju se od stjegova, čineći da izgledaju srebrno i hladno. Ljubičasto-crne sjene i sivo svjetlo presijecaju tlo, a čudna mješavina vrele masnoće i životinjskog izmeta širi se zrakom. Toliko je toga što se može vidjeti i omirisati da se Lilly smučilo. “Gdje je tatica?” prošapće.

Mamica je ušutka i nastavi hodati. Lilly preleti pogledom preko cijelog posjeda, čekajući da netko iskoči iz labirinta šatora i štandova za kokice i ušećerene jabuke i upita ih što rade ovdje. Ako je vlasnik cirkusa pristao prikazati predstavu samo za nju, gdje su onda svi? Gdje su životinje i akrobati? Zašto posvuda vlada tama i tišina? Kada svjetlost mamičine svjetiljke obasja red golemih transparenata ispred nanizanih šatora, Lilly ponovno poželi zatvoriti oči. Udalji se od crteža strašnih ljudi ispod kojih je pisalo: Aldo čovjek - gušter, Lucifer - vražje dijete, tronogi Vidal i beznoga Dina. Ljudi na slikama izgledaju kao da su izišli iz noćne more, svaki jezovitiji od onog prethodnog. Gdje su klaunovi i slonovi i konji? pita se. I gdje je tatica? Zastane pokraj štanda s ulaznicama, hvatajući zrak. “Želim ići kući”, reče. Mamica se vrati do mjesta na kojemu Lilly stoji, zgrabi je za zapešće i stade vući naprijed. Lilly se spotiče i posrće, ali mamica ne mari. Dovuče je do velikog šatora iz kojeg sa svih strana vire motke, grede i žice, poput kostiju krupne zvijeri. Lilly je vidjela vrh tog šatora s tavanskog prozora. Na prednjoj strani piše: Glavni ulaz u cirkus. No ulaz je mračan. Kada mamica prođe kroz ulaz i nastavi hodati, Lilly pokuša ukopati stopala na mjestu. “Kamo idemo?” upita. Mamica je ignorira i vuče naprijed. S druge strane velikog šatora nalazi se vlak na tračnicama, a dugačak red putničkih i teretnih vagona niže se iza masivne crne lokomotive. Lilly nije imala pojma da su vlakovi tako veliki. S njezina su prozora izgledali jednako veliki kao figurice domaćih životinja koje su stajale na polici. Tu i tamo se iz pokojeg četvrtastog prozora probije zraka svjetlosti. Kola sa životinjskim kavezima nalaze se iza lokomotive i iza nekoliko prvih vagona. Lilly ne može vidjeti što se

nalazi u kavezima jer je premračno, ali vidi je da je lijevo od kola na tlu položeno nekoliko pozamašnih izbočina. Slonovi, pomisli. Pravi, živi slonovi. Jedan, dva, tri, četiri. Broj četiri stoji na krupnim nogama, a surla mu visi poput golema crva. Lilly zuri u njih, ali mamica je vuče u drugome smjeru, iza velikog šatora, u gomilu prekrivenih prikolica, kamiona i kola oslikanih konjima i krilatim lavovima. Lilly se pokuša otrgnuti od mamice jer je već boli ruka od presnažna povlačenja. No preslaba je. “Kamo idemo?” ponovno upita. “Gdje je tatica?” Zatim mamica uspori, a figura obavijena tamom pojavi se iza jednog kamiona i krene prema njima. Bio je to muškarac, poprilično krupan, debela vrata i širokih ramena. “Tatice?” prozbori Lilly. Tada se muškarac primakne svjetlu mamičine svjetiljke i Lilly zavrišti. To nije tatica. Izgleda kao golemo čudovište koščata čela, spojenih obrva iznad debela nosa, majmunolike čeljusti i usta koja podsjećaju na parni bager. Čudovište ima masivna ramena i glomazne ruke, a njegovi čamci od stopala svakim korakom podižu oblake prašine s tla. Sredinu lica presijeca mu nepravilna posjeklina, rasijecajući gornju usnu i prepolovivši nos na dva unakažena dijela. Na sredini čela stoji nakupina tamnocrvena tkiva koja izgleda poput trećeg oka. Veliki žuti zubi ispunjavaju mu usta, gužvajući se i preklapajući na nekim dijelovima. Karirana košulja napela se preko mišićavih prsa, a iznošene hlače dosežu do koljena debelih poput debla. Lilly pokuša odvratiti pogled, ali joj ne uspije. Stoji kao ukopana, užasnuta od straha i nevjerice. Možda je on div, poput onoga u knjizi Mačak u čizmama. Nije znala da oni zaista postoje. Mamica uzdahne i ustukne, ali ne ispusti Lillyno zapešće iz ruke. Lilly se sakrije iza nje, udova otežalih poput kamenja. “Molim te, mamice”, jaukne slabašnim glasom. “Želim ići kući.”

Zatim se iza čudovišta pojavi muškarac normalna izgleda, odjeven u crne hlače i dugačku jaknu. Uvuče dim iz debele cigare i približi se, puštajući da dim iziđe kroz kutove usana. “Nema razloga za strah”, kaže muškarac. “Viktor ti neće nauditi.” Njegova masna tamna kosa zalizana je u rep, a njegovo lice podsjeća Lilly na fotografije Mjeseca, s kraterima i ulegnućima i grudastim dijelovima. “Što... tko je on?” upita mamica. “Viktor je moja glavna zvijezda”, reče muškarac mjesecolika lica. “No niste zato ovdje. Gdje je djevojčica?” Mama povuče Lilly prema naprijed, trudeći se izviri usta u osmijeh. Čovjek mjesecolika lica uperi svjetiljku prema Lilly. Ona zatrepće i zaškilji, zaslijepljena svjetlom, a potom spusti bradu na prsa, teško dišući. Zrak u plućima joj škripi i pišti. Što muškarac želi? I što će učiniti kada joj vidi lice? Hoće li pobjeći od straha ili će joj možda nauditi? Ako ona doista jest vražji okot, možda će je pokušati ubiti. Mamica joj je ponavljala da je pokušava zaštititi. Možda ju je dovela ovdje da joj dokaže zašto. ”Skinite joj kaput”, naredi muškarac. Mamica naglo povuče kaput s Lilly i pusti da padne na tlo. Čovjek prelazi svjetiljkom preko Lilly od glave do pete. ”Kako doista mogu znati da je vaša kći?” upita mamicu. Zatim stavi ruku mesnatu i vlažnu - pod Lillynu bradu i podigne joj glavu. Ona zadrži dah, ne mogavši skinuti pogled s njega, čekajući da vidi njegovu reakciju. Čini se da beskrajno dugo zuri u njega. Zašto se nije uplašio? Istodobno, ne može si pomoći, a da ne istraži lice osobe koju, osim mamice i tatice, prvi put vidi izbliza. Iznenadi se kada shvati da on nije ni iznenađen ni prestrašen. Možda se naviknuo viđati čudovišta. “Kako se usuđujete propitivati me”, odvrati mamica. “Potpisala sam papire, zar ne?” “To ništa ne znači”, uzvrati muškarac.

“Ako me optužujete da lažem”, ubaci se mamica, “odlazim iz ovih stopa i vodim nju sa sobom.” Čovjek isključi svjetiljku. “Ne bi bilo prvi put da netko pokušava podmetnuti dijete kao svoje.” “Ali ja vas uvjeravam”, reče mamica, “da govorim istinu. Ja sam bogobojazna kršćanka i...” Čovjek mjesecolika lica prasne u smijeh, a pridruži mu se i čudovište Viktor. “Nalazite li nešto smiješno u tome?” upita mamica. Čovjek odmahne rukom u zraku i dalje se cereći. “Ne, nikako. Siguran sam da je Bog sretan što ne lažete da je ova djevojčica vaša kći.” Baci pogled prema Viktoru i preokrene očima. “Samo me zanima još jedna stvar, zna li vaš suprug za naš dogovor?” Mamica kimne glavom. “Moj suprug neće još dugo. A Lilly nije bila ništa doli križ koji smo nosili od dana njezina rođenja.” Lilly se namršti na te riječi. Što joj je značilo da tatica neće još dugo? Što god pod time mislila, zvuči ružno. Čovjek se nagne naprijed i prikuje svoje oči na Lilly. “Reci mi istinu, djevojčice, ili ćeš požaliti. Je li ova žena tvoja majka?” Lilly pomisli da kaže ne, ali nije znala koga bi taj odgovor više razljutio, muškarca mjesecolika lica ili mamicu. Kimne glavom jedanput i zakorači unatrag. “Dobro”, reče. “Ne želimo da me netko optuži da sam te ukrao.” Lillyna brada zadrhti i ona se okrene prema mamici koja ju je još uvijek držala u željeznu stisku. “Gdje je moj tatica?” Mamica je ignorira. “Jesmo li se onda dogovorili?” obrati se muškarcu. Lilly osjeti sve jače zatezanje u prsima pa se uhvati za grlo. Ne može disati. “Molim te, mamice”, prokrklja između udisaja. ”Obećavam da ću biti dobra... od sada. Čitat ću Bibliju i...” Čovjek ponovno zgrabi Lilly za bradu i uperi joj svjetiljku u oči. Škiljeći, okreće joj glavu s jedne na drugu stranu dok se njegov vruć, kiseo zadah rasplinjava preko njezina lica. Lilly se pokuša odmaknuti, ali

bezuspješno. “Što nije u redu s njom?” upita muškarac. “Je li bolesna?” Mamica odmahne glavom. “Ne, teško diše kada se uznemiri, samo to. Proći će.” “Ako je pronađem mrtvu za nekoliko mjeseci”, zaprijeti muškarac, “vratit ću se po svoj novac. I nećete se lijepo provesti.” “Ako niste zainteresirani”, odvrati mamica, “braća Ringling dolaze u Albany sljedeći tjedan. Sigurna sam da oni ionako mogu više platiti. Na te se riječi muškarac smrkne i pusti Lillynu bradu. Pokaže rukom na nju i čudovište se pomakne naprijed, uhvati je za ruke i odvuče od mamice. Lilly vrišti i baca se i udara, pokušava se osloboditi. “Mamice... molim te!” Mamica se ponaša kao da je ne čuje. “Ne... diraj... me!” reče Lilly. Udara čudovište po nogama svom snagom. On zagunđa, zavrti je, prilijepi svoju ručetinu preko njezinih usta i pritisne je na svoj trbuh, jednom znojnom rukom preko njezinih prsa. Lilly ga ubada po koži, pokušavajući se osloboditi. Nema smisla. Zuri u mamicu, razrogačene oči odaju užasnutost i suze. Čovjek mjesecolika lica izvadi blistavu kopču iz džepa i izvuče svežanj novčanica pa preda novac mamici. “Sve je ovdje”, reče. ”Prebrojite ako želite.” “Još jedna stvar”, kaže mamica. “Nikada se ne vraćajte ovamo. Više ne iznajmljujem zemlju cirkusima.” Jasno. Mamica uzme novac i prebroji ga. Lilly pokuša vrištati i vikati, preklinjali majku da je ne ostavlja, ali protisne samo prigušen, piskutav jecaj.

Mamica zastane na trenutak, usmjeri pogled prema Lilly, čvrsto stežući novčanice. “To je za tvoje dobro”, reče i udalji se.

ČETVRTO POGLAVLJE Julia

N

akon što završi jutarnja gužva, Julia odlazi u toalet i zaključava vrata za sobom. Sjeda na spušteni poklopac toaleta i drhturavim prstima otvara omotnicu koju joj je uručio privatni istražitelj kojega je unajmio odvjetnik njezine majke. U pismu stoji: IZ ODVJETNIČKOG UREDA SCOGNAMIGLIO &CARR Draga gospođice Blackwood, S iskrenom sućuti obavještavam vas da je vaša majka Coralline Livingston Blackwood preminula 21. rujna 1955. godine. Kao odvjetniku vaših roditelja, dužnost mi je obavijestiti vas da je posljednja želja i oporuka vaše majke pročitana i da ste, kao jedino živuće dijete Coralline i Howarda Blackwooda, jedina nasljednica njihova cijela posjeda. Imanje i farma konja Blackwood nastavljaju postojati i raditi pod pažljivim vodstvom upravitelja konjušnice Claudea Millera i lokalnog veterinara Fletchera Holta. Iako je dio konja prodan prije smrti vaše majke, njezina je želja bila da muškarci nastave raditi na posjedu i da za to primaju plaću dok vas ne pronađemo i dok ne budete mogli preuzeti upravljanje imanjem ili dok imanje ne bankrotira. Srećom, zahvaljujući pronicljivu osjećaju za posao vašega oca i po mnome financijskome planiranju, imanje vaših

roditelja još će godinama biti financijski održivo. S obzirom na navedeno, imanje i farma konja Blackwood zakonski vam pripadaju ako se odlučite preuzeti ih. Ipak, postoji jedan uvjet. Da biste postali zakonska vlasnica imanja i financijskih pogodnosti koje sam naveo, morate se vratiti kući i živjeti na posjedu. Molim vas da kontaktirate moj ured po primitku ovoga pisma kako bismo se mogli pobrinuti za potpisivanje odgovarajuće dokumentacije. Hvala na izdvojenom vremenu. Nadam se da ćemo se uskoro ćuti. Srdačno, Wallace Carr Julia zuri u pismo cijelu vječnost, pokušavajući dopustiti riječima da se slegnu. Majka je mrtva već godinu dana. A ona je jedina nasljednica imanja Blackwood. Počela se tresti. U jednu ruku, šokirana je i pomalo tužna zbog majčine smrti - koja je nastupila prije godinu dana, zapravo - jer nije imala pojma što se događa. Zar ne bi članovi obitelji trebali znati kada netko u obitelji umre? Zar ne bi trebali osjećati iznenadan, strašan gubitak kada voljena osoba napusti ovaj svijet? Zatim se sjeti da je plivala s prijateljima i ljubila mladića koji joj se sviđao kada joj je otac preminuo. Bila je sretna i bezbrižna, nesvjesna činjenice da osoba koja ju je voljela umire u prometnoj nesreći. Možda članovi obitelji osjećaju kada netko umire ako dijele istinsku ljubav i iskrenu bliskost. Oči joj se napune suzama. Postala je siroče. Majka i otac su preminuli. Ipak, ona za nečime žali mnogo više - za sretnom obitelji. No kako je moguće da ti nedostaje nešto što nikada nije bilo tvoje? Netko pokuca na vrata. “Jesi li unutra?” Sheila. “Izlazim odmah”, kaže Julia. Obriše obraze, vrati pismo u omotnicu i uspravi se na kolebljivim nogama. Strpa omotnicu u džep pregače i pogleda se u napuklo zrcalo iznad umivaonika. Kako da se vrati na imanje

Blackwood, sa svim lošim uspomenama i brižno čuvanim tajnama? Ali opet, kako da ostane ovdje?

PETO POGLAVLJE Lilly

S

lijedeći muškarca mjesecolika lica, čudovište Viktor steže Lilly na svojim prsima, a znojnom joj rukom pritišće usta dok je nosi prema vlaku. Lilly se otima i udara i pokušava vrištati, ali jedva može disati pa počinje osjećati slabost. Čudovište je sve čvršće privija na sebe. Kada su stigli do vlaka, dovuče je na stube između dvaju teretnih vagona, a zatim pričekaju. Ispred vrata vagona na kuki je obješena uljna svjetiljka. Čovjek mjesecolika lica uzme svjetiljku, otvori vrata i povede ih unutra. Koze i ljame nalaze se u torovima na jednoj strani vagona, a bale sijena i mnoštvo jutenih vreća na drugoj. Viktor slijedi muškarca mjesecolika lica niz prolaz i pričeka da otvori metalni kavez. Kada je opustio dlan preko njezinih usta i sagnuo se da je ugura u kavez, Lilly ga ugrize za dlan svom snagom. On zaurla i pusti je. Ona se iskoprca iz njegova stiska i zamalo pobjegne, ali muškarac mjesecolika lica zgrabi je za kožu na vratu i utrpa je u kavez. Ona posrne, padne i dočeka se na koljenima. Viktor treskom zalupi vratima, a muškarac mjesecolika lica ih zaključa lokotom, ispaljujući paljbu psovki sebi u bradu. Prljava slama prekriva pod kaveza, a odvratan smrad puni joj nosnice. Otpuže na koljenima do vrata i objesi ruke preko rešetki, sopćući i hvatajući dah. “Pustite me!” urla. “Oprosti, šećeru”, kaže muškarac mjesecolika lica. “Upravo sam potrošio teško zarađen novac na tebe. Ako slučajno još nisi shvatila, sada pripadaš meni.”

“Molim vas!” zatuli. “Želim ići kući!” On se zasmijulji. “Kod kuće si, a ja sam tvoj zakonski skrbnik.” Lilly se zagrcne i pokuša doći do daha. Ovo je noćna mora. Nema drugog objašnjenja. Zašto bi joj mamica ovo učinila? Zašto? “Ne... moj tatica... moj tatica će doći po mene.” “Bojim se da neće, mala. Tvoj tatica umire, a tvoja je majka potpisala papire. Sve je po zakonu.” “To nije istina”, uzvrati ona. “Moj je otac otišao u Pennsylvaniju. Vratit će se... a kada se vrati, tražit će me.” “Vjeruj u što god želiš ako ćeš se zbog toga osjećati bolje, ali tvoja mi majka nije tako rekla.” Lilly pusti rešetke i sruči se na pod kaveza, preslaba da sjedne. “Što ćete... što ćete mi napraviti?” “Kada odlučim, bit ćeš prva koja će doznati.” Uzme uljnu svjetiljku, počne se udaljavati i pokaže Viktoru da ga slijedi. “Molim vas”, zaplače Lilly. “Preklinjem vas. Molim vas. Pustite me.” “Želite li da ostanem ovdje i držim je na oku, šefe?” upita Viktor. Glas mu je dubok i promukao, kao da mu je grlo puno kamenja. “Ne”, odgovori muškarac mjesecolika lica. “Neće ona nikamo.” Uputi se prema drugome kraju teretnog vagona. Lilly je vrištala sve dok nije ostala bez daha i dok je grlo nije počelo peći. Koze i ljame su blejale i udarale papcima po unutrašnjosti torova. Čovjek mjesecolika lica se vrati i pogleda je. “Vrišti koliko želiš”, reče. “Nitko te neće čuti. A ako te i čuje, nikoga nije briga.” Udari kavez nogom i nestane niz prolaz. Viktor pođe za njim. Vrata teretna vagona otvore se i treskom zatvore, a unutrašnjost vagona uroni u tamu. Lilly drhtavo udahne i ponovno zavrišti, tresući kavez rukama. Posegne između rešetki i povuče lokot svakim gramom snage koji joj je preostao. Uzalud. Lokot je prečvrst.

Nastavila je vrištati sve dok nije promukla, a potom se svalila na slamu, hvatajući dah. Laktovi i koljena su joj umrljani, a oštar vonj urina pali joj nosnice. Sklupča se i zajeca dok joj se suze i znoj slijevaju licem. Otkako zna za sebe, htjela je vidjeti vanjski svijet. Sada bi dala sve da se može vratiti na imanje Blackwood. Molim te, Bože, moli se. Ako mamica dođe po mene, učinit ću sve što kaže. Molit ću se deset puta na dan i zapamtit ću svaki biblijski redak. Riješit ću se lutaka i knjiga i svega što od mene bude tražila. Neće više biti sanjarenja ni zapitkivanja da otvori prozor. Volim mamicu i žao mi je što sam bila zločesta. Molim te, Bože, molim te. Učinit ću sve što je potrebno. Nedostaju mi tatica i Abby. Zamislila je mačku kako sklupčana leži na krevetu, čekajući i pitajući se zašto ju je ostavila samu. Nezamisliva joj je pomisao na žalosnu Abby koja misli da ju je napustila. Što će se dogoditi s Abby? Tko će je hraniti i voljeti i maziti? Mamica neće. Mamica ne voli mačke. Zatim pomisli na taticu koji se penje na tavan kako bi je iznenadio rođendanskim darom, ali umjesto toga otkriva da je soba prazna. On bi sigurno htio znati gdje se nalazi. A nakon što bi mu mamica rekla što je učinila, on bi pohitao u cirkus spasiti je. Ako bi mamica rekla istinu. I ako tatica ne umire. Nakon što to pomisli, nešto se pomakne ispod Lillyna rebra, a nesnosna, užasna bol propara joj prsa. Odjednom shvati da će se razboljeti. Okrene se na stranu i povrati, kašljući i gušeći se u vlastitoj bljuvotini. Opetovano je pljuvala, a zatim je obrisala usta i legla. Vjeđe su joj teške. Bilo joj tutnji u ušima. Osjeća vrtoglavicu, kao onda kada joj je tatica morao stavljati prah gorušice i tople obloge na prsa tri dana. Zatim se svijet otrgne kontroli i sve se zacrni.

***

Pištav zvižduk trgne Lilly iz sna. Ne zna gdje se nalazi ni koliko je dugo spavala. “Tatice?” plačno jaukne. “Ovdje sam, tatice!” Prigušena svjetlost probija se kroz letvice na zidovima i pada na metalne rešetke kaveza. Slama joj bocka ruke i noge, a ona začuje prigušenu tutnjavu moćnog stroja. Tada joj sine. Zaključana je u kavezu u cirkuskom vlaku. A tatica nije ovdje. Očiju punih suza, Lilly ustane. Grlo i prsa je peku, a vrat joj se ukočio. Kada uspije udahnuti a da se ne zakašlje, klekne i strese prašinu sa sebe. Svaki je mišić u tijelu boli, koža svrbi, a mora i na toalet. U želucu osjeća komešanje, kao da će eksplodirati. Podigne donji dio haljine do struka, spusti gaćice do koljena i čučne u jedan kut. Mokraća joj kapa niz unutrašnjost bedra u cipelu. Sada ne samo da je prljava i pothlađena nego i smrdi. Rabeći već prljavu slamu, daje sve od sebe da obriše nogu, a zatim navuče gaćice i sjedne u suprotni kut, brojeći rešetke na kavezu i obuzdavajući plač. Koze i ljame leže u svojim torovima, spavajući ili grickajući sijeno. Škilji kroz letvice teretna vagona, pokušavajući vidjeti van, ali ništa ne razabire. Negdje se oglasi krika zviždaljke. Zatim se vagon zatrese, a vlak se truckajući počne kretati naprijed. Vagoni lupaju o tračnice. Ljame i koze ustale su i gorljivo se ogledaju preko vrata tora. Lilly se čvrsto uhvati drhtavim dlanovima za rešetke. “Ne!” poviče. “Ne možemo još krenuti. Tatica dolazi po mene!” Malo-pomalo, vlak ubrza i sve se više udaljava od imanja Blackwood. Lilly se sruči na prljavu slamu i stade jecati dok joj glava udara o zid kaveza. Kako će je tatica sada pronaći? Tijelo joj tresu snažni, nesavladivi valovi užasnutosti i čežnje za domom. Ne može učiniti ništa doli čekati i moliti se. A opet, mamica je uvijek govorila da Bog odgovara jedino na iskrene molitve. Lilly preklinje Boga da natjera mamicu da se vrati po nju, ali i dalje se ne pomiče, zatočena je u kavezu. Ako Bog ne smatra da su njezine prijašnje molitve bile iskrene, kako će joj sada početi vjerovati?

*** Lilly se učini da je prošlo tisuću sati prije nego što je cirkuski vlak usporio, a kočnice zaškripale. Metalni kotači su kričali i škripali, kričali i škripali, a stapovi psikali sve dulje i sve glasnije. Naposljetku se vlak zaustavi uz trzaj, a huk oslobođene pare propara zrak. Koze i ljame stajale su i njihale se na nestabilnim nogama. Lilly ustane, drhtava, uplašena i pothlađena. Vani su se metalni zasuni podignuli, vrata otvorila, a muškarci razgovarali i izvikivali upute. Na tlo zveknu rampe i žljebovi za istovar. Kada se vrata teretna vagona otvore, Lilly se povuče u kut kaveza i sklupča se, pokušavajući se učiniti manjom. Sunčeve zrake prže unutrašnjost vagona, otkrivajući prašinu i komadiće sijena koji lebde zrakom. Lilly zaškilji prema izvoru svjetlosti i dlanovima pokrije uši, drhteći bez prestanka. Na vratima se pojavi obris muškarca i on se popne u vagon. Istegne se i zijevne pa ode do jednog tora i pogleda unutra. Sivkaste dlačice prekrivaju njegovo vremenom nagriženo lice, a izblijedio crni polucilindar naherio mu se na stražnjemu dijelu glave. Počeše jednu ljamu iza uha pa se pomakne prema sredini prolaza provjeriti ostale torove. Kada je došao do tora preko puta Lillyna kaveza, nasloni se na vrata, okrenuvši joj leđa. Lilly dopuže naprijed i stegne dlanovima rešetke. “Halo?” reče tihim glasićem. Čovjek se prene i okrene se. Kada je opazi, razrogači oči. “Isuse dragi!” poviče. “Tko si, dovraga, ti?” “Ja sam Lilly”, odgovori ona. “Možete li me pustiti? Molim vas?” Promatra njegovo lice, očekujući da je se muškarac uplaši. “Što, dobijesa, radiš ovdje, mala?” Srce joj lupa u prsima toliko jako da jedva može govoriti. Pretvara li se on da je se ne boji, kao što se tatica pretvarao? Ili je

hrabar zato što je ona zatvorena u kavezu? Proguta knedlu i prozbori. “Netko me ovdje zatvorio.” Muškarac skine šešir i prijeđe dlanovima posutima staračkim pjegama preko ćelave glave. “Tko?” “Muškarac s repom i jedan Viktor. On je... on je...” Vreli čvor zapeo joj je u grlu i ne može nastaviti. “Čudovište?” Ona kimne glavom, a obrazima joj poteku suze. Starac namjesti šešir i uspravi se, namrštenih obrva. Zastane na trenutak, češkajući vrat i razmišljajući, a zatim pohita do otvorenih vrata i poviče: “Hej, Dante, možeš li doći na minutu?” Nekoliko sekundi kasnije u teretni vagon ulazi krupan muškarac crvene brade. “Što je, Leone?” Leon pokaže na Lilly. “Vidi što imamo ovdje.” Naceri se, otkrivajući iskrivljene, žute zube. Dante klekne i zagleda se u kavez. “Vidi, vidi, kakva li iznenađenja”, reče. “Izgleda da ovdje imamo malu slijepu putnicu.” Nasmiješi se i provuče prste kroz rešetke kako bi joj dodirnuo kosu. Ona se povuče dalje prema kutu, istodobno zastrašena i iznenađena. Možda je mamica bila u pravu. Možda su cirkusanti oguglali na čudovišta. “Kaže da ju je Viktor ovdje smjestio”, reče Leon. Sagne se i pogleda je. “I muškarac s repom.” Dante se uspravi. “Onda najbolje da je ostavimo. Ne želimo upasti u nevolju.” Leon se okrene i krene niz prolaz. “Ja sam ovdje samo da nahranim životinje i pripremim ih za iskrcavanje.” “Molim vas”, zavapi Lilly. “Ne možete me ostaviti ovdje. Tatica me traži i ja...

Leon zastane i vrati pogled na nju; na čelu mu se ocrtava zabrinutost. “Jesu li te oteli?” upita Dante. Lilly odmahne glavom. “Mamica... ona...” Riječi joj zapnu u grlu. “Što?” potakne je Leon. Vrati se do kaveza i klekne. “Što je tvoja majka napravila, dušo?” Lilly prisili riječi da joj se otkotrljaju s usana. “Uzela je novac od čovjeka i ostavila me s njime.” Ponovno brizne u plač, tresući ramenima. “Znao sam da Merrick ima svoje prste u ovome”, reče Dante. “Ona mu sada pripada.” Lilly proguta i zapilji se u njega. “Tko?” “Želiš li reći da ne znaš?” upita Leon. Lilly odmahuje glavom, a brada joj podrhtava. “Merrick vodi sporednu predstavu za Cirkus braće Barlow koja se zove Najčudesnija predstava na Zemlji”, dovrši Leon. Ustane i izvuče balu sijena s hrpe, otvori je i raspodijeli među kozama i ljamama. “Čini mi se da si se upravo pridružila cirkusu, mala.” “Leon je u pravu”, nadoveže se Dante. “No ne plači, nije sve tako crno. Moglo bi ti se svidjeti ovdje.” Lilly glasnije zajeca. Još se dva čovjeka popnu u vagon, a Dante ustane. Bili su to Viktor i muškarac mjesecolika lica. “Nemojte je sada plašiti, dečki”, reče muškarac mjesecolika lica. “Dobro jutro, Merrick”, jednoglasno pozdrave Leon i Dante. “Bome je dobro, dečki”, reče Merrick. “Bogovi su se osmjehnuli Cirkusu braće Barlow danas. Prokleti bili ako nisu, šaljući nam ovaj veličanstveni, mladi primjerak. Nije li čarobna?” Muškarci kimnu u znak slaganja, a Merrick i Viktor se proguraju do Lilly. Ona se skutri

na drugome kraju kaveza. ”Pogledajmo je na danjem svjetlu”, predloži Merrick. Viktor otključa lokot, klekne i posegne u kavez. Ona se stisne još više u kut, što dalje od divovskih ruku. On opsuje i zabije glavu unutra, istežući se i posežući za njom. Ona ga udari u lice. Cipela joj se sudari s njegovim već unakaženim nosom i začuje se zvuk pucanja kostiju. “Pas mater!” poviče Viktor. Prekrije lice dlanom i počne se povlačiti, izvan kaveza. Krv mu kapa preko usana. Zatim ponovno posegne, uhvati je za ruku i iščupa iz kaveza. Lilly se batrga i vrišti i pokušava pobjeći. “Pomozi mu!” naredi Merrick Danteu. Dante zgrabi Lilly za drugu ruku i pritisne. Lilly se koprca i mlati nogama i bori za slobodu. No bezuspješno. Nije dorasla dvojici odraslih muškaraca, a u plućima je ponovno zategne. Merrick se približi, u očima mu sjaji. “Borac si”, reče. “To je dobro. No ne sviđa mi se što si udarila moju glavnu zvijezdu, bez obzira na to što je već unakažen.” “Pustite me!” Lilly hvata zrak. “Ja... želim... ići kući!” “Reći ću ti još jednom”, kaže Merrick. “Kod kuće si. A usput bi se mogla naučiti lijepo ponašati jer ne ideš nikamo.” “Da... idem”, zacvili Lilly. “Tatica dolazi po mene i...” “Bojim se da se to neće dogoditi, šećeru.” Lilly zakašlje i zagrcne se i pokuša uvući više zraka. Tada se, zbog nekog razloga, odjednom sjeti da mačke sikću, a ljame pljuju kada su uplašene. Udahne što više smogne, zatvori usta kako bi nakupila slinu i pljune na Merricka. Bjelkasti mjehurići slete na njegov obraz i slijevaju mu se niz lice. On ustukne kao da ga je netko ošamario, a zatim posegne u džep za rupčićem, zureći u nju i brišući lice. Potom se bez riječi uputi

prema zidu i povuče nešto nalik kratkom, crnom biču s čavla, a izraz lica mu se sve više mrači. “Okrenite je”, zapovijedi Viktoru i Danteu. “No, daj, Merrick”, reče Dante. “Ne moraš to činiti. Samo je preplašena. “Začepi gubicu ili ću te izbaciti iz jurećeg vlaka i prepustiti smrti!” izdere se Merrick, pljujući oko sebe. Muškarci okrenu Lilly i drže je za ruke. Viktorovi se prsti zabiju u njezino meso, ali Danteov je stisak blag. Leon promatra s tugom i zabrinutošću u očima. “Oprosti za ovo”, prošapće Dante. Zatim se bič odbije od njezinih leđa, a udarac je poput vatre zapeče na lopaticama. Izvije se i zavrišti. Merrick zastenje i udari ponovno. Jednom. Dvaput. Triput. Bol je snažna i vrela, poput vatre mamičine svjetiljke. Previja se od bolova u agoniji, a nešto joj toplo poteče niz bedro. Pogled joj se zamuti, a koljena popuste, ali Viktor i Dante je drže uspravnom. Merrick zagunđa i ona osjeti da će ponovno zamahnuti bičem. Dante se ispriječi između njih. “Bilo bi dosta”, kaže smireno. “Ubit ćeš je.” “U pravu je”, ubaci se Leon. “Ona je samo djevojčica.” “Stavi je u kavez!” zareži Merrick. Viktor je dovuče do kaveza i baci unutra. Ona se dočeka na leđa i udari glavom pa joj bol prostruji kralježnicom. Sruši se na stranu u slamu, ramena je peku, a zrak zapinje u prsima. Viktor zalupi vratima i zaključa lokot. Merrick odbaci bič u prolazu i ubrza hod, stisnutih šaka. Iskesi zube i udari nogom u kavez, udubivši ga. “Držat ću te ovdje koliko god bude potrebno”, reče. Pokaže na Leona. “Stari Leon ti može donositi hranu. Jasno?”

Ona kimne glavom, dašćući. “Sada ti je jasno tko je ovdje glavni?” Ona ponovno kimne glavom. “Mnogo je toga što moraš naučiti, djevojčice”, reče Merrick. “A ako misliš da se nas trebaš bojati, onda pokušaj pobjeći pa ćeš vidjeti na koga ćeš naletjeti. Vani ima muškaraca koji samo čekaju nekoga poput tebe. Mnogo je nakaza iskasapljeno, a njihovi su mozgovi i drugi dijelovi tijela izvađeni i javno izloženi.” Ponovno se ushoda, zatim zastane i obrati se Leonu koji je otišao po još jednu balu sijena. “Hej, Leone. Što misliš da će dobri ljudi ovog dragog grada učiniti ako vide ovu djevojčicu kako sama luta susjedstvom?” Leon se zaokupio stavljanjem sijena u torove, izbjegavajući Merrickov pogled. “Ne mogu reći sa sigurnošću.” “Naravno da možeš”, reče Merrick. Nasmiješi se, ali osmijeh izgledaše zlobno. “Hajde, reci gospođici Lilly istinu, za njezino dobro.” Leon prestane raditi i uperi tugaljiv pogled prema Lilly. “Pretpostavljam da bi je se ljudi iz grada uplašili. Vjerojatno bi je ismijavali.” “Tako je”, potvrdi Merrick. “Ili bi je neka prokleta budala pokušala ubit' sam' zato što izgleda drukčije od njih. Je l' tak', Leone?” Leon slegne ramenima. “ Ajde, starče. Ispričaj Lilly što se dogodilo s tvojom kćeri.” Leon povije ramena i uhvati se za vrata tora. Dugo zuri u svoja stopala, a zatim se približi Merricku. “U pravu je, gospođice Lilly”, reče. “Vani nije sigurno za ljude poput tebe.” Njegove obješene oči napune se suzama. “Kaži joj zašto”, inzistira Merrick. “Zato što se ljudi boje onoga što ne razumiju. Moja kći i ja radili smo za Merricka i gospodina Barlowa tri godine. Ona je bila najljepša

bradata žena na svijetu. Imala je oči plave poput mora, a kosu meku poput svile. No pogriješila je kada se zaljubila u lokalca, misleći da može voditi normalan život. Upozorio sam je na to i, no, nije ispalo dobro. Ostali lokalci nikada ne bi dopustili da se jedan njihov oženi nakazom.” “Dovrši priču”, ubaci se Merrick. Leon izvuče crvenu maramu iz džepa i obriše čelo i oči. “Tjedan dana nakon vjenčanja njezin je suprug...” Utihne, lica izbrazdana jadom. Zatim pogleda Lilly, a brada mu se zatrese. ”Njezin ju je suprug pronašao privezanu za stube crkve, obrijana lica i prerezana grla.” Lilly proguta knedlu i zatvori oči. Pomisao da netko nekomu presijeca grlo natjera je na povraćanje. Vidjela je taticu kako odlazi s puškom u šumu i vraća se s mrtvim zečevima nanizanima na žici. Govorio je da lovci ubijaju zbog hrane, ali svejedno joj je bilo zlo od pogleda na zečeve. Je li je zbog toga mamica držala na tavanu? Da je zaštiti od nekoga tko joj želi prerezati grlo? No što ako to učini netko u cirkusu? Ako je tatica uskoro ne pronađe, neće moći pokušati pobjeći jer bi je netko mogao zaklati. Znači li to da će provesti ostatak života zaključana u kavezu? Uz osjećaj žarenja na leđima i činjenice da se više nikada neće vratiti kući, ovo joj je bilo previše. Dlanovima pokrije lice i osjeti da se udaljava, da odlazi na mjesto na kojemu će sve ovo nestati. Merrick ponovno udari kavez. “Probudi se.” Ona odmakne dlanove od lica i napregne se u sjedeći položaj. “Što... što ćete učiniti sa mnom?” “Sada radiš za mene”, reče Merrick. “Ja vodim sporednu predstavu, zbog čega većina ljudi zapravo dolazi u cirkus. Možda dovedu klince da vide slonove i lavove, ali pravi razlog njihova dolaska su nakaze. A ja imam najbolje od najboljih. Ljudi će platiti masne pare da vide nekoga poput tebe.” “Mamica je rekla da će me se ljudi bojati.”

“Pa to ćemo još vidjeti, zar ne? A sada, ako si spremna surađivati, pustit ću te iz tog kaveza. Okupat ćemo te i spremiti ti nešto za jelo. Zvuči pošteno?” Ona kimne glavom. “Nećeš više gristi i pokušati pobjeći? Ako išta pokušaš, ponovno ću te zatvoriti. Jasno?” Ponovno kimne glavom. “Dante”, reče Merrick. “Otiđi po Glory.” “Da, gospodine”, reče Dante. Uputi Lilly zabrinut pogled i iskoči iz teretna vagona. Merrick se pomakne na sredinu vagona, stane blizu otvorenih vrata i pripali debelu cigaru. “Ako malo razmisliš. Činim ti uslugu. Roditelji te ne žele, kao ni bilo tko drugi. Mnogi ljudi preziru cirkusante. Ne vjeruju nam. No cirkus je mjesto na kojemu osoba može zarađivati za život čak i kada izgubi imovinu koju normalno društvo očekuje da je posjeduje. Ljudi se pokušaju zaposliti negdje drugdje kada izgube posao i u većini ih slučajeva odbiju. Možda je put kojim su se uputili bolji od onoga koji napuštaju, možda imaju problematičnu prošlost, možda nisu stvoreni za posao od devet do pet ili se možda ne uklapaju među pristojne ljude.” Povuče dim i ponovno se približi Lilly dok mu dim suklja iz usta. “Ili ih možda njihove obitelji ne žele u blizini. No mi ih primamo, sve njih. Čak i ljude poput tebe. Vidiš, sve ovisi s koje strane ograde stojiš i promatraš.” Lilly ništa ne zna o promatranju s ograde. Jedino što zasigurno zna jest da se najviše na svijetu želi vratiti kući. Nakon minutu ili dvije, Dante se vrati sa ženom u ružičastoj suknji, svjetlucavoj bluzi bez rukava i bisernoj traci u kratkoj, valovitoj kosi. Lice joj je meko i ružičasto, ali ostatak kože raznobojno je išaran. Crteži lavova, anđela, križeva, lubanja, srca i svijeća prekrivaju svaki centimetar izložene kože njezinih ruku i nogu, a svaki se prizor utapa u sljedećem, tvoreći tako neprekinuti

dizajn. Lilly ne može skinuti pogled s nje. Kada je ugleda u kavezu, žena jaukne. “Otkuda se ona stvorila?” upita. “Pokupili smo je na zadnjem stajalištu”, reče Viktor. “Pokupili ste je?” začudi se žena. “Kako to mislite, pokupili ste je?” Klekne pokraj kaveza, a Lilly promotri njezin izraz lica, očekujući reakciju. Na njezinu se licu očituje jedino zabrinutost. Možda se pretvara, kao i svi ostali. Merrick uputi Viktoru prijeki pogled. “Nismo je pokupili. Spasili smo je. Baš kao što sam ja spasio Viktora, sjećaš se?” Pokaže prema Lilly. “Glory, upoznaj našu najnoviju atrakciju.” Glory se osmjehne Lilly i nježno upita: “Kako se zoveš, dušice?” “Hoću svojeg taticu”, reče Lilly, uplakanih očiju. Glory baci letimičan pogled na Merricka i namršti se. “Spasili ste je, ha?” “Gledaj svoja posla, Glory”, dobaci Merrick. “Bio je to legitiman dogovor i ja sam njezin zakonski skrbnik. A sada, hoćeš li mi pomoći s njom ili moram tražiti Josephine da to učini?” Glory ustukne. “Ne, drži Josephine podalje od nje. Okupat ću je i nahraniti.” “To sam i mislio”, dovrši Merrick. Trzne bradom prema Viktoru. “Pusti je.” Viktor otključa lokot, otvori vrata i zakorači unatrag. Glory se sagne ispred kaveza, nasmiješi i ispruži prste prema Lilly da iziđe. “Sve je u redu”, uvjerava je. “Ne moraš se bojati.” “Pazi se”, dobaci Viktor. “Ona je divlja životinja.” Teško dišući, Lilly zuri u Glory i pokušava odlučiti može li vjerovati ženi tako neobična izgleda. Izuzev čudnovatih crteža na koži - kako se ono nazivaju? Ne može se sjetiti - Glory izgleda normalno, a oči joj se doimaju blagima i dragima. Lilly se nagne naprijed i polako

dopuže preko slame do vrata. Glory se odmakne korak unatrag kako bi joj napravila mjesta. Lilly iziđe i uspravi se. Glava je boli, noge su joj slabe i drhtave, a bol joj para leđa. Glory zatvori vrata i ispruži ruku. Lilly se obujmi rukama i odmakne se, spustivši pogled. “Hajde, medena”, ohrabruje ju Glory. “Neću te ozlijediti.” Lilly odmahne glavom. Ako se izuzme Viktorov stisak uz prsa i muškarci koji su je držali za ruke, posljednji put kada ju je netko dotaknuo bila je tek malena djevojčica koja se nije znala okupati i odjenuti. Tatica je nikada nije držao za ruku ili grlio i ljubio, čak ni za rođendan. Kada ju je jedne godine iznenadio mačkicom, bila je toliko sretna da je ispružila ruke i htjela ga zagrliti, ali on se izmaknuo. A mamica ju je samo tukla. Pomislivši na roditelje, Lilly počne šepati, kao da će se sručiti na pod. Hoće li ih ikada više vidjeti? “U redu je”, reče Glory. “Još me ne poznaješ, ali uskoro ćemo postati prijateljice. Samo pričekaj i vidjet ćeš.” Lilly zuri u Glory i pokušava ne zaplakati. Glory pokaže Lilly da je slijedi prema vratima teretna vagona. Lilly učini kako joj je rečeno. No kada dođu do vrata, Lilly uzmakne i prekrije dlanovima uši, trepćući. Zvukovi su zaglušujući, a očima joj smeta svjetlost. Izvan vagona nastaje grad šatora i ljudi i životinja na polju smeđe trave. Glavni šator položen je na tlo dok ljudi rade oko njega, spajajući zidove i učvršćujući spojeve. Jedan slon prenosi grede preko parcele upotrebljavajući surlu dok drugi slon čelom podiže grede u uspravan položaj te uz pomoć ostalih radnika zateže užad. Muškarci s maljevima iznad glava stoje u krugu i naizmjenično njima udaraju po kolcima za šator, zakucavajući ih u tlo i ispunjavajući tišinu gromoglasnim udarcima. Visoki stupovi izviruju iz središta i sa strana velikog šatora, stvarajući neobičan prizor koji podsjeća na golema kukca sa stotinama ticala. Muškarci galame i viču kako bi nadglasali buku. Skupina tamnoputih radnika ispred šatora muči se s postavljanjem prevelikih natpisa preko niza prugastih crveno-bijelih štandova na kojima će se prodavati ušećerene jabuke, kokice i hot-

dogovi. Konji za vuču tegle kola, opremu i kaveze u kojima su majmuni, medvjedi, lavovi i tigrovi, oko područja na kojemu se cirkus utaborio. Crvena i zlatna slova na kolima dreče: CIRKUS BRAĆE BARLOW, NAJČUDESNIJA PREDSTAVA NA ZEMLJI. Dva muškarca na konjima progalopiraju pokraj teretna vagona, podignuvši oblak prašine. Glory zakorakne s vrata na šljunak i nasmiješi se Lilly. “Sve je u redu”, reče. “Dođi.” Lilly ne želi, no ipak odmakne dlanove od ušiju i siđe. Osjeti nešto toplo na rukama i licu. Podigne pogled i zaškilji. Sunce. Štiteći oči rukom, preleti pogledom po obzoru. Nebo je veće no što ga je zamišljala. A ima i ptica, lete poput crnih strijela amo-tamo povrh šatora i ljudi. Prijeđe pogledom preko tračnica. Vlak je toliko dugačak da mu se ne nazire kraj. Dijelovi koje vidi uključuju teretne vagone, plato-vagone i putničke vagone s prozorima. Muškarci i žene izlaze iz putničkih i teretnih vagona, i kreću se prema šatoru s narančastom zastavom. Pokraj šatora iz velikog spremnika suklja para. “Nakon što je okupaš i nahraniš”, reče Merrick s dovratka teretna vagona, “dovedi je natrag u vlak pa ćemo je pokazati gospodinu Barlowu.” Glory kimne glavom i počne hodati. Lilly je slijedi dok se udaljava od tračnica prema mjestu na kojemu se podiže šator, promatrajući oblake prašine koje podižu Gloryni koraci, busene trave, maslačke i kamenje. Pčela sleti na suh cvijet djeteline, a bijeli leptirić proleti Lilly ispred nosa. Zamalo se triput spotakne, nemoćna odvojiti pogled od svega što vidi. Kada su se približile šatoru, pokraj njih prođe muškarac na konju, a tlo zavibrira pod njezinim stopalima. Buka povika i udaranja po kolcima postala je glasnija, ali odupire se porivu da pokrije uši dlanovima. Svako malo neki radnik pogledava prema njoj zbog čega joj se želudac okreće. Što ako joj netko želi prerezati grlo? Pogrbi ramena i hoda što bliže Glory, ali ne dotiče je, pokušavajući se učiniti manjom. Previše je toga što se može vidjeti - šatori i ljudi i životinje i zastave i natpisi i plakati - a ona ne

želi ništa propustiti. U isto vrijeme, ne želi gledati. Previše je svega i preblizu je, i preveliko je, i preglasno je. “Jesi li dobro?” upita Glory. Lilly zagrize usnicu i kimne glavom. Kada dođu do niza šatora s druge strane terena, iza glavnoga šatora, Glory zastane, podigne šatorsko krilo i pričeka da Lilly uđe. Unutra, ispred kovčega, sanduka i vješalica na kojima su šareni kostimi, stoji red vjedara. Kozmetički stolići i neseseri i zrcala krase stražnji zid. Lillyno srce poskoči u prsima. Hoće li vidjeti svoj odraz prvi put u životu? Spusti pogled. Treba li pohitati prema zrcalima ili pobjeći iz šatora? Glory je povede prema jednom vjedru, uzme komad tkanine i sapun sa stola pa klekne. Potopi tkaninu i sapun u vjedro pa polako krene prati Lillyno lice. Lilly uzmakne, brade prilijepljene na prsa. “Sve je u redu”, ohrabri je Glory. “Samo ću te malo umiti.” Lilly zuri u Glory. Zašto je se ne boji? Možda zato što i ona izgleda drukčije? Glory uzdahne, a potom se nasmiješi i pruži tkaninu. Lilly polako ispruži ruku i uzme je, a zatim sama obriše lice. Dobar osjećaj. “Kako si?” upita Glory. “Znam da je ovo golema promjena i da ti sve izgleda zastrašujuće.” Lilly stisne čeljust kako bi spriječila drhtanje brade pa slegne ramenima. “Je li te Merrick zaista odveo iz sirotišta?” Lilly nije sigurna što je sirotište, ali svejedno odmahne glavom. “Iz bolnice?” Lilly ponovno odmahne glavom. “Je li te odveo od tatice?” Lillyne se oči ispune suzama. Treći put odmahne glavom.

Glory se namršti. “Odakle te onda odveo?” Uzme krpu, ispere je i vrati je Lilly. “Možeš li mi reći?” “On...” promrsi. “On je dao mamici novac i mamica me ostavila s njime.” Glory uzdahne. “Kupio te?” Lilly kimne glavom. “Kupio te od majke.” Gloryno lice poprimi crvenu boju, istovjetnu nijansi srca koje joj je nacrtano na vratu. “Zašto bi ona...” Drhtavim prstima prekrije usne. Lilly slegne jednim ramenom i zaplače. “Ah, dušice, tako mi je žao.” Ponovno posegne prema Lilly, ali ona se odmakne. Glory spusti ruke i uputi joj slabašan, ali tužan osmijeh. “U redu je”, reče. “Razumijem. Ne moraš mi dopustiti da te zagrlim. Zapravo, ne moraš nikome dopustiti da te zagrli, pa čak ni da te dotakne. Ako netko pokuša, pobjegni najbrže što možeš. A onda meni reci, dobro?” Lilly kimne glavom i trepćući odagna suze, pitajući se treba li reći Glory da ju je Merrick izudarao bičem. Mamica ju je uvijek upozoravala da tatici ne kaže za batine ili će, u suprotnom, sljedeći put biti još gore. Ako Merrick otkrije da se povjerila Glory, možda će se dogoditi ista stvar. Lilly ponovno uzme tkaninu i očisti prljavštinu s ruku i nogu. “Trebamo ti promijeniti ovu prljavu haljinu”, reče Glory. Uspravi se, otiđe do sanduka i otvori ga. “Možeš posuditi jednu od Tininih haljina dok ti Ponedjeljko ne nabavi odjeću. Njoj neće smetati.” Izvuče jednostavnu plavu haljinu s nabranim rukavima i bijelim remenom. “Ova će ti pristajati. Treba li ti pomoć s odijevanjem?” Lilly odmahne glavom i uzme haljinu. Otkopča ovratnik haljine na sebi, a zatim zastane i pogleda prema vratima šatora. Što ako netko uđe i ugleda je nagu? “Ne brini se”, reče Glory. “Svi su u kuhinji na doručku.”

Lilly je pogleda i pričeka. “Ups, oprosti”, shvati Glory pa se okrene. “Reci mi kada budeš gotova.” Lilly skine haljinu i pusti je da padne na tlo. Bila je to njezina najdraža haljina, jedina stvar koju je ponijela iz doma, a sada je uništena. Prebaci čistu haljinu preko glave, provuče ruke kroz rukave, a onda shvati da ne može dohvatiti gumbe na leđima. Ako joj Glory pomogne zakopčati ih, mogla bi vidjeti ozljede što ih je nanio Merrickov bič. Možda neće primijetiti da je otkopčana. “Gotova sam”, reče Lilly tiho. Glory okrene svoje lice prema njezinu. “Pogledaj ti nju! Stoji ti kao salivena. Mogu li je zakopčati?” Lilly spusti pogled na pod. Glory klekne i nasmiješi se. “Sve je u redu. Možeš mi vjerovati. Lilly stisne dlanove u šake i okrene se. Možda Glory neće zamijetiti tragove biča. Srećom pa ne krvare. Nježnim pokretima Glory počne zakopčavati prvi gumb. Zatim zastane i jaukne. “Tko ti je ovo učinio?” Lilly zatvori oči. Laganje je grijeh, ali sada joj to nije važno. “Mamica”, reče. Glory utihne i završi sa zakopčavanjem haljine. Kada se Lilly okrene, primijeti Gloryn staklast pogled. “Slušaj”, započne Glory. “Moraš raditi što ti Merrick kaže, dobro?” Lilly kimne glavom. Kako Glory zna da joj je Merrick nanio ozljede? “Obećaj mi”, reče Glory. “Od sada ćeš raditi što ti on kaže.” “U redu.” Glory joj uputi slabašan osmijeh pa zastane. Lilly je pogleda. Želi joj postaviti pitanje, ali ne zna smije li.

“Što?” upita Glory. “Izgledaš kao da želiš nešto reći.” “Mogu li te nešto pitati?” “Naravno, bilo što.” “Kako to da me se ne bojiš?” Glory se namršti, odmaknuvši glavu unatrag. “O čemu govoriš? Zašto bih te se, pobogu, bojala?” Lilly struže stopalom po travi. Glory ponovno klekne. “Što je bilo, dušice? Meni možeš reći. Prijateljice smo, sjećaš se?” Lilly podigne bradu i pogleda Glory. “Mamica mi je rekla da sam spodoba. Rekla je da izazivam gnušanje i da plašim ljude pa da se zbog toga moram skrivati.” Glas joj zadrhti. “Zato što sam čudovište i zato što sam prokleta.” Glory stisne usnice. Zatim se pokuša nasmiješiti, ali oči joj se ispune suzama. “Ah, medena. Nisi čudovište. Daleko od toga. I nisi prokleta. Mrzim što ti ovo moram reći, ali tvoja majka nije govorila istinu.” “Ali mamica kaže da je laganje grijeh.” Glory ponovno ustane. “Dođi, želim ti nešto pokazati.” Krene prema zrcalima. Lilly se ne može pomaknuti. Dlanovi su joj vlažni i ljepljivi, a tijelo joj je počelo drhtati. Sve one noći koje je provela zureći u prozor, pokušavajući vidjeti svoje lice... A sada samo želi pobjeći i sakriti se. Što ako je mamica bila u pravu i ako ona doista jest čudovište? Što ako zbog pogleda na vlastito lice poželi vrisnuti? Što ako izgleda poput Viktora? Jezikom prijeđe preko zuba - jedan, dva, tri, četiri, pet - i pokuša razmisliti. Da ima treće oko, već bi ga osjetila na čelu. Da su joj usta izvijena ili nos prepolovljen, i to bi već napipala. Ipak, nije sigurna da želi pogledati u zrcalo. Osjeti da su joj se usta osušila, kao da u njima nosi prašinu. “Sve će biti u redu”, uvjerava je Glory. “Vjeruj mi.”

Lilly upre pogled prema podu da se ne bi vidjela prije nego što bude spremna, pa polako počne slijediti Glory do kozmetičkog stolića na kojemu stoje šarena pera, češljevi, četke, naušnice, ogrlice i staklene boce svih oblika i veličina. Prebroji boce kako bi se umirila. Jedan, dva, tri, četiri, pet. Ne pomaže. U prsima je počinje stezati. Ne može disati. Stavi jedan dlan na prsa, a mišići vrata stežu se i opuštaju dok se bori za zrak. Glory se spusti ispred nje. “Sve je u redu”, reče umirujućim glasom. “Samo se opusti i pokušaj polako disati. Duboko udahni i onda ispusti izdah, ovako.” Duboko udahne i izdahne dugačak, polagan izdah. “Isto se događa jednoj mojoj prijateljici kada se uplaši. Samo gledaj u mene i sve će biti dobro.” Lilly zalijepi pogled za Glory i pokuša činiti ono što joj je rekla. Nakon šest ili sedam udaha, pluća joj se opuste, a grlo pročisti. Lupanje se srca umiri. Napokon može doći do zraka bez gušenja. “Bolje?” upita Glory. Lilly kimne glavom. “Vjeruješ li mi sada? Jesmo li prijateljice?” Lilly još jednom kimne glavom. “Što kažeš onda da se okreneš pa da ti popravim frizuru?” Lilly razmisli o tome na trenutak. Ne može se sjetiti kada joj je mamica posljednji put prala kosu, a kamoli je češljala ili dotaknula. A kada jest, onda ju je uvijek čupala. No zbog nekog razloga Lilly ne misli da će Glory biti tako gruba. Okrene se, šaka stisnutih uz tijelo, čekajući na Gloryn dodir. Nježnim dodirom Glory pokupi Lillynu kosu u jednu ruku i, upotrebljavajući četku s kozmetičkog stolića, počne raspetljavati čvoriće i micati komadiće sijena iz njezine kose. Čudno je i neobično ugodno kad joj neka druga osoba dotiče kosu, kad osjeća povlačenje i stisak nečijih pokreta na svojemu vlasištu. Trnci joj gmižu kožom, a lupanje srca usporava se. Nakon što je uklonila prljavštinu i čvoriće iz kose, Glory joj začešlja kosu od lica i razbaruši je sa strane i na

vrhu glave prstima. Nakon što završi, pomakne se ispred Lilly i nasmiješi se s jednom rukom na boku. “Spremna?” upita. Lilly duboko udahne i kimne glavom. “Zatvori oči i okreni se.” Lilly čvrsto zatvori oči i okrene glavu prema zrcalu. “Dobro, sada ih otvori”, reče Glory. Lilly izbroji, stišćući i opružajući prste - jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset - zatim otvori oči i, nikada sporije, podigne glavu da bi se pogledala u zrcalo. Nakon što ugleda svoj odraz, oštro uvuče dah. U zrcalu primjećuje djevojčicu besprijekorne kože, kose bijele kao snijeg i očiju boje ljetna neba. Jedini je ožiljak na njezinu licu malo udubljenje na bradi nastalo kada ju je mamica gurnula, a ona je pala na okvir kreveta. Usne su joj svijetloružičaste boje, gotovo nevidljive, a trepavice i obrve izgledaju kao posute snijegom. Tamnoplava haljina izgleda crno na njezinoj mliječnobijeloj koži. Lilly se nagne naprijed i dotakne zrcalo. Je li ovo neka varka? No djevojčica se u zrcalu također pomakne, a njihovi se isti, blijedi prsti dotaknu na staklu, jagodica uz jagodicu. Boja njihove kože potpuno je ista. No postoji još nešto što zamjećuje u odrazu. Nešto što potrese srž njezina bića. Izgleda poput lutke. Prelijepe, savršene lutke. Nije čudovište. Nije spodoba. Ne bi nikoga nagnala na gnušanje. Mamica je lagala. A lagao je i tatica. Zuri u sebe dugo dok joj suze natapaju oči. Zašto ju je mamica držala zaključanu na tavanu? I zašto je tatica to dopuštao? Jesu li je

mrzili zbog toga što joj je Bog zaboravio dati malo boje? Zar je to stvarno tako užasno? Ako su je samo pokušavali zaštititi, zašto joj nisu dopuštali da se spusti u prizemlje? Zašto nisu provodili vrijeme s njom? Zašto je nisu grlili i ljubili? Kao što je mamica rekla, nikome u cirkusu nije važno kako ona izgleda. Zašto je onda njoj bilo važno? Zašto je tatici bilo važno? Zašto su je dvoje ljudi, koji bi je trebali voljeti više od svega, skrivali na tavanu od svijeta? Jesu li se bojali? Jesu li se sramili? Jesu li bili zli? Svladana zbrkanim emocijama, uroni licem u ruke i sruči se na tlo, trzajući ramenima. Glory klekne pokraj nje. “Vidiš, medena”, reče joj. “Nisi čudovište. Baš suprotno.” Jecaji paraju Lillyna prsa. “Ali ne razumijem”, zaplače. “Što nije u redu sa mnom?” “Sve je u redu s tobom. Savršeno si normalna, osim što imaš drukčiju boju kože. Samo to. I pogodi što? Postoje ljudi poput tebe. Zovu se albino.” Lilly podigne pogled, a brada joj podrhtava. “Postoje ljudi kao što sam ja?” Glory se nasmiješi i kimne glavom. “Upoznala sam nekoga poput tebe prije nekoliko godina u Cirkusu braće Ringling. No ona nije bila ni približno lijepa kao ti. Ispričala mi je da njezinoj koži nedostaje nešto što joj daje boju i da je takva rođena, baš poput tebe. Ne sjećam se kako se to nešto zove, ali ako se izuzme njezina specifična blijedost i strogo izbjegavanje sunca, bila je savršeno zdrava.” Lillyno se lice nabora. “A zašto bi onda mamica i tatica... “ Ne može govoriti. Njezin je bijes poput koprene kroz koju ne može vidjeti. Zbog njega ne može razmišljati. Poželi leći i zaspati, otjerati ovu noćnu moru. Glory uzme maramicu sa stolića i uruči je Lilly. “Ne znam, dušice, ali jasno mi je zašto te Merrick htio za sebe. Savršena si, poput porculanske lutke u prirodnoj veličini.” “Što on želi od mene?”

Glory pogladi Lillynu kosu. “Ispričat ću ti pričicu. Kada sam imala jedanaest godina, pobjegla sam od kuće kako bih se priključila cirkusu. Naravno da sam morala zarađivati za život pa sam prvih nekoliko godina radila za Josephine - čistila sam njezina spavaća kola, šivala kostime - u osnovi, bila sam njezina robinja. Zatim, kada sam porasla, Merrick mi je dao napraviti tetovaže i dopustio mi je da radim za njega u sporednoj predstavi. Tada sam ga tražila da pomogne mojem bratu kojeg su roditelji poslali na užasno mjesto. Bio je pod ključem, baš kao i ti. No Merrick ga je izvukao i spasio mu život, a ja mu se nikada nisam uspjela odužiti za to. Sada je Viktor jedna od naših najvećih atrakcija, a ja sam...” Zastane i nabere čelo, kao da se prisjeća što je htjela reći. Tada uzdahne i nastavi. “Pokušavam ti reći da Merrick vidi nešto u tebi, Lilly. Zato te kupio od mamice. Misli da može od tebe učiniti zvijezdu. Smatra da će te svi obožavati.” ”Ne želim biti zvijezda”, zajeca Lilly. “Samo se želim vratiti kući, svojoj mački.” “Znam, medena”, odvrati Glory. “No ovo je sada tvoj dom, sjećaš li se?” Lilly jače zarida.

ŠESTO POGLAVLJE Julia

D

rveće okolo imanja Blackwood golo je i crno, zbog čega posjed izgleda još turobnije. Vila se čini jednako sumornom kao onoga dana kada ju je Julia napustila, tmurna i glomazna, boje zimskog neba. To je viktorijanska, neogotička četverokatnica s prozorskim oknima koja su razdijeljena stupovima, s tavanskim prostorom, trima dimnjacima i strmom potkrovnicom. Prljavi nanosi otopljena snijega i uvelo lišće prekrivaju kamene temelje kuće, pružaju se uz živicu i šumarak te prate ogradu oko konjušnice. Julia se izvuče iz taksija i diše polagano, smireno. Vlažan zrak miriše na blato i gljive, sijeno i konjsko gnojivo. Baš kako joj je ostalo u sjećanju. Zar je doista prošlo tri godine otkako je otišla? Čini se kao da je bilo jučer. Odjenula je ružičaste hlače i pripijenu vestu, u inat mrtvoj majci i mračnoj kući. No sada se osjeća smiješno. Vozač taksija otvori prtljažnik, preda Juliji kovčeg, a zatim se odveze i ostavi je da stoji na prilazu. Prozori kuće su prazni, a u njima se odražava samo golo drveće koje joj se učini više i neobuzdanije. Možda ga treba podrezati. Zar je već počela razmišljati o stvarima koje treba napraviti? Kuća je sada njezina, svih dvanaest soba, visoki stropovi, velebna stubišta, golema kuhinja popločena kamenom koji se izlizao od hoda stopala. Njezina je, ali jedino ako pristane živjeti u njoj. To je majka htjela, a čak je i u smrti uspijevala zapovijedati. Ipak, Julia si nije mogla pomoći, a da se ne zapita je li možda riječ o testu. Ako ne ostane, sve će se rasprodati, a novac će otići u dobrotvorne svrhe. No nije bila sigurna može li ostatak života provesti na imanju; mnogo je zemlje i novca

kojim bi mogla izgraditi novu kuću. To joj je pružalo neobičan osjećaj zadovoljstva - koliko god se trudila, majka ipak nije mogla kontrolirati baš sve. Zurila je u posjed, pitajući se što će sa svim tim prostorom. Hoće li prostorije biti prazne i tihe ili će cviljeti pod težinom gorkih uspomena? Zamisli majčin kristal na bifeu u blagovaonici kako se presijava pod svjetlosti lustera. Zamisli očeve boce viskija poslagane na ormariću u njegovu brlogu. Kao dijete, ušuljala bi se tamo i radoznalo mjerkala boce i pljoske, pokušavajući razumjeti zašto je ocu tekućina u bocama tako primamljiva. Čak je jednom prilikom odvrnula čep jedne boce kako bi omirisala tekućinu. No majka ju je uhvatila na djelu pa više nikada nije kročila u očev brlog, a ni na jedno drugo mjesto u kući kojemu je bio zabranjen pristup. Kvalitetno batinanje vrbinom šibom bio je najbolji podsjetnik da čini kako joj se kaže. Sada može ići kamo god poželi - u očev brlog, u spavaće sobe na trećem katu, na tavan i u konjušnicu. Otkako se taksi udaljio, posjedom je zavladala tišina. Tišina drveća i tišina kuće. Tišina konjušnice i tišina polja. Gdje su konji? Zadrhti i obgrli se rukama. Kuća izgleda kao da samo strpljivo čeka i iščekuje trenutak kada će je cijelu progutati. Je li pogriješila? Što će raditi na ovom mjestu, posve sama, više od dobra tri kilometra udaljena od najbližeg susjeda? I kako će, zaboga, voditi farmu konja kada joj roditelji nikada nisu dopustili da se približi konjušnici, a kamoli da su je uputili u posao? Osim toga, ne može se vratiti Velikom Alu i zapuštenom sobičku iznad trgovine pićem. Ne može se vratiti krađama ni Tomovim batinama. Osjećala se loše što ga je napustila bez pozdrava, ali nakon što se vratila kući s posla onoga dana kada je primila pismo, on je ležao onesviješten na kauču nakon još jednog pijančevanja. Na kraju krajeva, tako je najbolje za sve. Ne mora ništa objašnjavati i ne mora lagati. A i riješila ga se jednom zasvagda. Podigne kovčeg, omota prste oko ključa ulaznih vrata u džepu i uputi se prema vili Blackwood, odlučna u namjeri da iskoristi najbolje od onoga što je čeka.

Iznutra se vila čini manjom nego što se sjeća, ali i dalje je golema. Sam je foaje pet puta veći od sobička iznad trgovine pićem. U kući se osjeća hladnoća i vlaga, a ona se zapita trče li štakori još uvijek tavanom. Majka i otac uvijek su nijekali najezdu tih štetočina, ali odrastajući na ovome mjestu, noću je uvijek čula kako jurcaju između soba i stropa, grebući i glođući staru žbuku i trulo drvo. Zvuci stare kuće oduvijek su je držali budnom - grede koje škripe i miču se, cijevi koje krče i zavijaju - a njezin živahan mladi um zamišljao je da netko, ili nešto, živi iza zidova. Spusti kovčeg podno stuba i krene prema kuhinji uz zvuk koraka koji odzvanja drvenim podovima. Nije jela od sinoć i sada umire od gladi. Nakon što je odvjetnik doznao da se usuglasila preuzeti imanje, nazvao je Claudea, upravitelja konjušnice, da joj dostavi namirnice. Prava šteta što Claude nije upalio i peć. Mirisi djetinjstva preplavljuju je dok prolazi kućom: hrastovina natopljena limunovim sokom, kameni podovi i kamini na drva, prašnjav namještaj i čistilo za srebrninu. Prođe pokraj svečane blagovaonice i zamisli majku kako se šepiri poput kraljice na čelu stola, dobacujući hladan pogled svakome tko se ne usteže srkati juhu ili prekinuti je dok govori. U dnevnom boravku pljesniv pepeo zalijepio se za rešetke u kaminu, a poznata crvena kutijica šibica nalazi se na istome mjestu na okviru kamina. Naočale za čitanje počivaju na otvorenoj knjizi na stoliću, odmah do majčina najdraža naslonjača, kao da ih je upravo odložila i pošla odrijemati na kat. Odjednom Juliju obuzme nelagoda što se nalazi sama u velikoj kući. Osjeća da bi se mogla okrenuti i zateći majku kako stoji na pragu, kisela osmijeha na naboranome licu, kose prošarane zlaćanom bojom. U kuhinji propere bakreni čajnik, napuni ga vodom i stavi na štednjak da zakuha. Voda iz sudopera ima isti miris - željezo, mokar kamen i natruha algi - potpuna suprotnost kloriranoj vodi u gradu. Koliko je puta bila u ovoj kuhinji, prala posuđe i pomagala majci kuhati? Koliko ju je puta molila da joj dopusti da napravi nešto više od rezanja povrća ili sira, više od donošenja brašna iz smočnice ili

mlijeka i jaja iz hladnjaka? Htjela je umijesiti kruh ili pržiti meso za juhu. Htjela je glazirati tortu i razvlačiti kore za pitu. No majka je strahovala da će Julia uništiti sve što su radile, pa joj nije dopuštala ništa od navedenog. Najzad, grijeh je baciti dobru hranu. Julia ugrabi jabuku iz drvene zdjele na kuhinjskom otoku i stane kod sudopera, promatrajući kroz prozor, ramena pognutih od hladnoće. Vani je zimski vrt obrastao puzavicama i travom. Majka bi se preokrenula u grobu da to vidi. Više nego ikad prije, Julia se osjeti usamljenom. Majke i oca joj nema, a ništa nije riješeno. Niti će ikada biti. Tijekom godina ubijala se u pojam, malo-pomalo, pokušavajući razumjeti zašto se osjeća tako nevoljenom i zašto joj se oduvijek činilo kao da roditelji nešto taje od nje. Negdje u zapećku uma čuva maglovite uspomene na majku kako je ušuškava u deku i ljubi u obraz i još uvijek može vidjeti majčinu plavu kosu i crvene usne dok je uspavljuje pjevušenjem uspavanki. No kada je Julia porasla, nešto se promijenilo, a ona nije imala pojma što se zapravo dogodilo. U vrijeme kada je Julia navršila devet godina, majka joj je rekla da se molila za kćer i da je većinu trudnoće provela u krevetu jer je bila uplašena da će je izgubiti. Zatim se upustila u tiradu o tome kako je razočarana činjenicom da su Julijini jedini ciljevi u životu neposluh i svađanje s majkom. Katkada se činilo da su njezini roditelji vodili odvojen život koji se nje nije ticao ili da je rođena u pogrešnoj obitelji. Običavala je maštati da je posvojena ili da su joj roditelji špijuni ili da su uključeni u program zaštite svjedoka. No tako je samo odvraćala pozornost od tuge koju je osjećala. Možda nikada neće doznati pravu istinu. Iznenadno lupanje po vratima trgne Juliju iz razmišljanja. Ponovno se začuje, ovaj put ustrajnije. Odloži jabuku na kuhinjski ormarić, pođe prema vratima izvan kuhinje i pogleda kroz staklo. Stariji gospodin u šeširu od tvida i smeđoj jakni stoji na kamenim stubama. “Halo?” zazove.

Julia odškrine vrata. “Mogu li vam pomoći?” “Samo sam svratio provjeriti je li sve u redu, gospođice Blackwood”, reče muškarac. Nizak je i mršav, oronula lica i vodenastih, plavih očiju. “Pretpostavljam da me se ne sjećate, jesam li u pravu?” Julia odmahne glavom. “Žao mi je, ne sjećam se.” Čovjek izgleda kao da mu je nelagodno, kao da se sprema izvršiti neki neugodan, ali neophodan zadatak. Osvrne se preko ramena, kao da sprema bijeg. “Ja sam Claude, upravitelj konjušnice i pazikuća. Radio sam za vaše roditelje gotovo dvadeset sedam godina.” Ona se osmjehne i širom otvori vrata. “Oh”, reče. “Mislim da se nismo službeno upoznali. Nije mi bilo dopušteno prići konjušnici.” Claude pročisti grlo. “Pa... ja... ah... sjećam vas se. Upoznao sam vas dok ste još bili malena djevojčica. I viđao sam vas kako se igrate u dvorištu. Vaš je otac, pokoj mu duši, pričao o vama cijelo vrijeme.” Julia ostane zabezeknuta tom primjedbom. Otac je običavao pričati o njoj? Cijelo vrijeme? Možda je Claude samo pristojan. Možda je zabrinut da će izgubiti posao. “Kako su konji?” upita jer se ne može domisliti ičega drugog što bi rekla. “Dobro su, gospođice Blackwood, sasvim dobro. Još uvijek imamo najplodnije kobile u području i pet najboljih pastuha.” “To je lijepo”, reče ona. “Veselim se što ću ih vidjeti.” Claude na trenutak spusti pogled i zastruže čizmom po stubi. Kada podigne pogled, u njemu se nazre nešto poput zabrinutosti ili možda straha. “Planirate li preurediti ovo mjesto? Prodati konje ili zemlju, učiniti nešto slično?” Julia slegne ramenima. “Ne znam. Nisam imala vremena razmišljati toliko unaprijed.” On se usiljeno nasmiješi. “U redu. Samo me zanima, ništa drugo.”

“Možda se možemo naći za dan-dva pa me možete provesti kroz sve.” On kimne glavom. “Hvala što ste nabavili namirnice”, reče ona. “I hvala što se ostali i brinuli se za konje. Sigurna sam da ste obavili dobar posao.” Čini se da je Claudeu neugodno zbog komplimenta. Pogne glavu i jednom kimne. “U redu onda. Ako ste se smjestili, ja ću sada poći kući. Svi se ključevi nalaze ovdje, u ladici.” Pokaže na ormarić pokraj štednjaka. “Uključujući i ključ Buicka u garaži.” “Nemam vozačku dozvolu”, odvrati ona. “Majka mi nije dopustila polagati.” “Oh”, reče Claude. Oklijeva, izgleda malaksalo. “Pa, ako trebate do grada po nešto, javite mi i ja ću vas odvesti.” “Hvala. Cijenim to.” “Dobro onda. Samo vičite ako nešto trebate. Želim vam laku noć.” Pozdravi je salutirajući dvama prstima, spusti se stubama i krene preko dvorišta. “Hoću”, odgovori ona. “Noć.” Nakon što Claude ode, Julia se prekori što ga nije upitala kako se pali peć. Kako je mogla biti tako glupa? Promatra kroz prozor prema konjušnici, pokušavajući razabrati je li još u blizini, ali ugleda ga kako ulazi u kamionet. Dok odjene kaput i stavi šešir, on će otići. Zatim se sjeti kamina u dnevnome boravku. Sada je već pothlađena, gladna, iscrpljena i savladana osjećajima. Imat će dovoljno vremena o svemu razmisliti sutra, uključujući i to kako upaliti peć. Uzme jaja i mlijeko iz hladnjaka i napravi kajganu s tostom. Pojede stojeći za kuhinjskim otokom, a zatim pođe u dnevni boravak upaliti vatru. Pokraj kamina nalazi se hrpica suhih cjepanica, a kukci i paučina ispunjavaju pukotine i rascjepe u tankoj kori. Nakon što zapali vatru, Julia skine cipele i sklupča se na kauču. Jastuci utonu na mjestu gdje je sjela, a tišina kuće odzvanja joj u ušima. Bit će ovo duga noć.

SEDMO POGLAVLJE Lilly

N

akon što je ugledala svoj odraz u zrcalu u šatoru za presvlačenje, Lilly sjedne na pod. U glavi joj se vrti, a u želucu okreće. Cijelo je vrijeme mislila da je čudovište. Cijelo su joj vrijeme roditelji lagali. Cijelo je vrijeme bila zaključana na tavanu bez razloga. Uspravi se na klimavim nogama i otare travu s haljine dok joj se vid magli zbog suza. “Hajde”, reče Glory. “Idemo do kuhinje po doručak. Pomoći će ti da se osjećaš bolje. Sigurno umireš od gladi.” Lilly ne može zamisliti da nešto stavi u usta, ali slijedi Glory iz šatora za presvlačenje preko prostora ispred velikog šatora. Pomisli da se okrene i potrči, ali kamo bi se uputila? Kući? Tamo je nitko ne želi. U najbliži grad? Merrick i Leon rekli su joj da ni tamo nije poželjna, osim ako želi da je dočeka netko tko bi joj prčkao po mozgu i zatim ga javno izložio. Nije imala kamo poći. Hoda s Glory pokraj redova zakupljenih štandova i cirkuskih kola, pokušavajući ne razmišljati o onome što bi se moglo dogoditi. Dovoljno joj je naporno stavljati nogu pred nogu. Na drugoj strani nanizanih kola tri slona stoje pognutih glava, a stražnje su im noge lancem privezane za kolce u zemlji. Čovjek u kombinezonu s tregerima i dječak u kapi sa šiltom stoje pokraj jednog slona, proučavajući nešto u travi. Što god da gledaju, izgleda sivo i okruglo, poput velika kamena. Čovjek se naslonio na dugačak štap, a dječak se sagnuo, s rukama na koljenima, smiješeći se. Zatim dječak sjedne na

tlo, a kamen se pomakne. Ispruži noge, protrese ušima i zatrese surlom gore-dolje. To je slonić. Lilly uspori, ne može odvratiti pogled. Dječak se smije, a muškarac trlja veliku slonovu nogu, gladeći njegovu debelu kožu naprijed-natrag. Dječak gladi slonićevo čelo i spušta ruku prema surli. Slonić položi prednje stopalo na dječakovo rame, a zatim se spusti na koljena i legne na stranu, poput velika psa, u dječakovo krilo, namještajući glavu na dječakove noge. Lilly ne vjeruje vlastitim očima. Dječak se glasnije nasmije i počeše slonićev trbuh objema rukama. Zatim pogleda u muškarca koji je krajičkom oka spazio Glory i Lilly, pa prati njegov pogled, cereći se. Na Lillyno iznenađenje, mahne. Ona obori pogled i ubrza hod. Zar je stvarno zurila? Je li trebala uzvratiti mahanjem? Nikada nije vidjelo drugo dijete, a kamoli dječaka koji se igra sa slonićem. Ne zna što činiti i kako se ponašati. A što je on pomislio kada ju je vidio? Je li zamijetio boju njezine kože ili je bio predaleko da bi vidio? Pripada cirkusu; inače se ne bi igrao sa slonovima. Možda se naviknuo viđati ljude drukčija izgleda. No zašto joj je mahnuo? “Ne obaziri se na njega”, obrati joj se Glory. “Takvi poput njega ne petljaju se s ovakvima poput nas.” “Takvi poput njega?” priupita Lilly. “Izvođači iz velikog šatora. Oni se ne petljaju s izvođačima sporednih predstava.” Lilly se namršti. “Ne petljaju se?” Glory se osmjehne i mahne rukom u zraku. “Zaboravi. Objasnit ću ti kada budeš starija.” Dalje, uzduž tog prostora, šest životinjskih vagona stoji sa strane, a u svakome se nalazi jedan lav. Dva lava stoje u kavezima, a ostali se odmaraju, ošamućeni od vrućine dok im se trbusi podižu i spuštaju. Jedan od njih spava, masivne glave naslonjene na zid, a njegova smeđa, zapetljana griva viri kroz rešetke. Kada Glory i Lilly

prođu pokraj kaveza, on pridigne glavu, trepne i nastavi gledati za njima dok mu brkovi trzaju. Lilly uspori i zagleda se u njegove tužne, smeđe oči. Vidi kako je prelijep i savršen, a zaključan u kavezu i shrvan tugom. Primijeti njegovo gusto krzno, meke šape, oštre zube i crnu njušku. Odjednom je preplavi tjeskoban osjećaj zatočenosti koji je podsjeti na dom, pa je probode teška, užasna čežnja za domom. Osjećaji su tako jaki da je gotovo bace na koljena. Učini joj se kao da može osjetiti lavovu žudnju za slobodom jednako kao što osjeća vlastitu žalost i strah. Možda sanja da leži u svježoj travi i trči prostranim savanama u Africi, kao što je ona sanjala da bježi iz sobe i izlazi van. Očiju punih suza, odupre se potrebi da priđe i otključa kaveze. Lavovi ne bi bili u ništa boljem položaju od nje. Ako bi pokušali pobjeći u šumu, netko bi ih zaustavio. Ako bi se pokušali oduprijeti, netko bi ih povrijedio ili ubio. Približi se lavu, privučena nekom nevidljivom silom. Poželi pružiti ruku i dotaknuti ga, dati mu do znanja da bi bio slobodan kada bi se nju pitalo. ”Što radiš?” poviče Glory. “Miči se odande!” Lilly se zaustavi, prenuta iz transa. “Samo sam htjela...” “Lavovi su ljudožderi”, reče Glory. “Mogao bi ti odgristi ruku samo jednim ugrizom!” Lilly se odmakne od lava i nastavi hodati uz Glory, promatrajući ga sve dok joj ne nestane iz vida. Gloryne riječi o lavovima pogodile su je jer je na isti način mamica govorila o njoj, kao da bi lavovi trebali biti predmet mržnje i straha. To su samo divlje životinje koje žele svoju slobodu i da ih se ostavi na miru. Nakon lavova krenu prema šatoru, gotovo jednako velikom kao glavni šator, jedino što nije toliko visok. Dok se približavaju, Lilly počne vući noge i zaostaje za Glory. Šatorska su krila podignuta, a smijeh se razliježe cijelim šatorom. Ljudi sjede za stolovima u šatoru, ljudi koji bi mogli zuriti i ismijavati je, ljudi koji bi se mogli uplašiti i pokušati joj nauditi. Počne je stezati u prsima i ona prestane hodati, naprežući se udahnuti. Glory zastane i pogleda u nju.

“U redu je”, reče. “Nemaš se razloga bojati. Ovo je kuhinja, mjesto na kojemu svi jedu. Naučit ćeš jednu stvar, a to je da cirkus uvijek putuje punoga trbuha. To nas drži u pokretu.” Usmjeri prst prema zastavici na vrhu šatora. “Vidiš onu zastavicu? Kada se vijori narančasta, kuhinja je otvorena. Kada se vijori plava, kuhinja je zatvorena.” Lilly ne mari za kuhinju i zastavice. Ne želi ući. Glory se vrati na mjesto na kojemu Lilly stoji. “Slušaj”, reče Glory pa se sagne pokraj Lilly u travu. “Ako nešto trebaš znati o cirkuskoj družini, onda je to svakako činjenica da smo stranci u svakome gradu koji posjetimo i tada imamo samo jedni druge. Dakako, imamo neka pravila koja nas drže na okupu, ali ne slijede svi ta pravila. No kada stvari krenu nizbrdo, štitimo svoje. A ti sada jedna od nas. Dio si naše obitelji. Nitko te neće povrijediti. Znam da je teško, ali pokušaj se smiriti i disati duboko.” Lilly pomisli da bi mogla podsjetiti Glory da ju je Merrick ozlijedio, ali ne može govoriti. Pluća je previše stežu, a grlo kao da joj se zatvara. Uvuče drhtav udah i izdahne, dugo i polako, opet i opet, brojeći svaki udah i svaki izdah. Nakon, kako joj se učini, cijele vječnosti, udaranje se srca smiri, a prsa opuste. “Jesi li dobro sada?” upita Glory. Lilly kimne glavom. Glory joj uputi slabašan osmijeh, uspravi se i ponovno počne hodati. Lilly je slijedi. U kuhinji platneni zastor dijeli šator po sredini. S jedne strane zastora nalaze se stolovi prekriveni kariranim stolnjacima i srebrnim posuđem, soljenkama i paprenkama te bočicama kečapa i senfa. S druge se strane nalaze goli stolovi, drvene su im površine umrljane i izgrebene i oštećene. Skupine muškaraca i žena sjede, jedu i razgovaraju za stolovima sa stolnjacima i srebrnim posuđem, a za golim stolovima sjede jedino muškarci, znojnih lica i prljavih ruku, uprljanih majica i odrpanih kombinezona. Na Lillyno iznenađenje, djeca sjede među odraslima za stolovima sa stolnjacima. Izuzev

muškaraca u bijelim bluzama i pregačama iza pulta s hranom, svi nose običnu odjeću. Zbog nekog je razloga pomislila da će svi biti odjeveni u kostime. Miris masti za pečenje i pržene hrane širi se zrakom, a ljudi s poslužavnicima čekaju u redu ispred pulta s jajima, slaninom i tostom. Slijedeći Glory prema redu, opazi golema muškarca za jednim stolom, glava i ramena strše mu više desetaka centimetara iznad njegovih kolega s kojima jede. Pokraj njega neki čovjek izgleda mršavo poput kostura, koža mu je čvrsto rastegnuta preko lica. Za stolom pretrpanim tanjurima s palačinkama i slaninom, debela žena s ljubičastom mašnom u kovrčavoj, plavoj kosi zauzima cijelu klupu. Preko puta gospođe sićušna djevojka crne, sjajne kose stoji na stolcu i hrani čovjeka bez ruku. Lilly obori pogled i slijedi Gloryna stopala. U želucu osjeti komešanje, a prsa je ponovno počnu stezati. Kako osoba može živjeti bez ruku? I zašto je ta djevojka tako mala? Glava joj izgleda preveliko da bi je vrat držao, a noge i ruke čine se prekratkima i debeljuškastima. Je li ona patuljčica ili lutka koja je oživjela? Lilly poželi izjuriti iz šatora i nikada se ne vratiti. Previše je prizora i zvukova i mirisa, previše neobičnih lica i tijela, svi stiješnjeni na jednome mjestu. Želi ići kući. Želi boraviti u sigurnosti svoje sobe s Abby. Pomisli na mačku pa je oči i grlo počnu peći. Brine li se netko o njoj? Ili ju je mamica ostavila na tavanu da umre od gladi? Trudeći se da ne brizne u plač pred svima, Lilly slijedi Glory prema redu ispred pulta s hranom, a svi su joj prizori mutni zbog suza. Glory joj pruži ulubljeni metalni tanjur, a ona ga primi drhtavim rukama. “Uzmi što želiš”, reče Glory. “Ima kobasica i jaja, kruha i džema, palačinki, zapečenih popečaka od krumpira i šunke.” Lilly misli da ne može jesti. Želudac joj je već napunjen tugom i strahom i nervozom, ali uzme palačinku i komad tosta iz pristojnosti. Na kraju reda čovjek masne kose s pripaljenom cigarom u kutu

usana sjedi na stolcu i uzima listiće. Kada Glory i Lilly dođu do njega, on pogledom prouči Lilly. “'Ko je ovo?” reče mrko. “Ona je sa mnom”, odgovori Glory. “'Di joj je listić?” “Nema ga, Bobe, a ako ti se to kojim slučajem ne sviđa, obrati se Merricku.” Bob škiljeći proučava Lilly. Zastane na poduži trenutak, uzme Gloryn listić i trzne glavom na jednu stranu, pokazujući im da nastave. Lilly stišće tanjur drhturavim rukama i prati Glory prema udaljenom dijelu kuhinje. Dok prolazi, glave se podižu, tisuće očiju slijede je dok hoda šatorom. Žene šapuću iza dlanova kojima prekrivaju usta, djeca se hihoću i zure. Kada napokon dođu do praznog stola s kariranim stolnjakom, Lilly zamalo ispusti tanjur dok sjeda za stol. Nakon što sjedne, stavi ruke u krilo, zahvalna što napokon sjedi. Glory je pokraj nje, s tanjurom nakrcanim tostom i kobasicama. “Dobro je što smo daleko od grada, daleko od seljačina”, reče Glory. “Inače bismo se kuhali u zatvorenom šatoru. Jer, ne daj Bože da netko od lokalaca besplatno vidi nakazu.” Lilly ne reče ništa i samo nastavi zuriti u hranu. U prsima je ponovno počne stezati i ona osjeti vrtoglavicu. Nema dovoljno zraka. “Jesi li dobro?” upita Glory. Lilly zagrize usnicu i kimne glavom. Najmanje što sada želi jest privući pozornost. Udahne dubok, drhtav udah, zadrži ga na sekundu, a zatim izdahne, pokušavajući se smiriti. “Slušaj”, reče Glory. Uzme nož i počne rezati kobasicu na tanjuru. “Znam da si uplašena. I ja bih bila. No ovdje je većina ljudi prijateljski raspoložena, a ja ću ti naglasiti tko nije.” Upre nožem

prema drugom kraju kuhinje. “Recimo tamo, Josephine. Najbolje je da se držiš podalje nje.” Žena koju je Glory oslovila s Josephine sjedi sama za stolom, toči kavu i pregledava prostoriju. Usne i nokti su joj obojeni crveno, drago kamenje bliješti sa svakoga prsta, narukvice duginih boja krase oba zgloba. Odjevena je u odjeću cvjetnoga uzorka, a svjetlucave ukosnice pričvršćene su za njezine tanke, sive uvojke. Njezin velik, kukast nos i blizu postavljene oči podsjete Lilly na priču o velikom štakoru koju je nekoć pročitala. Mršav muškarac crne kose priđe njezinu stolu, postavi tanjur hrane ispred nje, a zatim stane pokraj kao kakav sluga, s rukama na leđima. Glory opazi da Lilly zuri u Josephine. “Samo se drži mene, u redu?” Lilly kimne glavom, brada joj zadrhti. Pomisli upitati zašto bi se trebala držati podalje od Josephine, ali ne može pronaći odgovarajuće riječi. Previše je stvari na koje se mora naviknuti, previše onih koje mora naučiti i kojih se treba bojati. Zato joj je teško uspravno sjediti i disati. Upravo tada priđu dvije djevojke u žutim haljinama i sjednu za njihov stol, preko puta nje i Glory. Izgledaju potpuno isto, visokih jagodičnih kostiju, jednakih crnih točkica iznad usana te crvene kose s razdjeljkom, začešljane na jednu stranu, napola zaklanjajući jedno plavo oko. “Tko je ovo?” uglas upitaju djevojke Glory. Pridignu vilice i započnu jesti iste hrpice popečaka od krumpira, slanine i kajgane. “Ovo je Lilly”, reče Glory, predstavljajući je. “Ruby i Rosy moje su prijateljice. Možeš im vjerovati.” Blizanke odlože vilice i posegnu preko stola rukovati se s Lilly. “Drago nam je”, jednoglasno kažu. Lilly se pokuša osmjehnuti, ali zadrži ruke u krilu. Blizanke se povuku i kriomice razmijene smetene poglede. Zatim jedna od njih reče: “I mi nastupamo u sporednoj predstavi. Katkada s

nakazama, pokatkad u muf-predstavi.” Gloryne se obrve izviju u dva luka. “Ruby!” poviče. Ruby slegne ramenima. “Čak i cirkuske buhe znaju za mufpredstavu.” Nagne se naprijed i naceri Lilly. “Riječ je o ženskastoj predstavi, ak' se pitaš.” “Isuse, Ruby”, reče Glory. “Djeca iz cirkusa znaju što je mufpredstava, ali Lilly nije odrasla u cirkusu. Mislim da čak nikada nije ni bila u cirkusu, zar ne?” Pogleda Lilly. Lilly odmahne glavom. “Tako sam i mislila”, kaže Glory. Namršti se zbog Ruby i Rosy. “Merrick ju je pokupio na zadnjem stajalištu. I to nije bila njezina odluka.” Lica blizanki poprime jednak izgled. “Oh”, jedini je komentar. “Dobro”, reče Glory. “Zato se malo smirite, u redu?” ”Oprosti”, reče Ruby. Ponovno počne jesti. “Nego, mala, što kažeš na klopu?” upita Rosy. “Fenomenalno, ha? Ne plaćaju nas bogznašto, ali zajamčena su nam tri obroka na dan.” “Pa, koliko čujem”, ubaci se Ruby, “ovo je mjesto širom otvoreno pa bi se stvari mogle malo oteti kontroli. Valjda su zakrpe, muškarci zaduženi za osjetljive poslove, dobro podmitili lokalne dužnosnike tako da ovo neće biti predstava za nedjeljni vjeronauk. No Josephine nije zadovoljna jer je gospodin Barlow bez pitanja obećao dvije njezine djevojke šerifu.” “Josephine neće biti zadovoljna dok ona ne bude vodila predstavu”, odgovori Glory. “Ili će biti po njezinom ili neće biti nikako.” Rosy se obrati Lilly. “Nje se kloni, jasno? Prvo će te uvjeriti da ti je najbolja prijateljica i, prije nego što se okreneš, imat će nešto protiv tebe i pretvorit će te u jednu od svojih...” Glory ozbiljnim pogledom ošine Rosy. “Prerano”, reče.

“Ah”, odvrati Rosy. “Oprosti.” “Znaš li što će biti tvoja točka?” upita Ruby Lilly. Preko puta stoje muškarac i dječak koje je Lilly vidjela sa slonovima. Čekaju u redu, u rukama nose poslužavnike. Predali su listiće Bobu, a zatim su se progurali do druge strane šatora, prema stolovima sa soljenkama i stolnjacima. Lilly ne može prestati zuriti. Dječak je dotaknuo slona i igrao se s njim. Sigurno je poseban. Zašto bi joj mahnuo? Je li pomislio da je ona normalna djevojčica? “Lilly?” jednoglasno kažu Rosy i Ruby. Lilly zatrepće i pogleda blizanke. “Što?” “Zanima me znaš li već što ćeš raditi”, ponovi Ruby. “Koja je tvoja uloga?” Utrpa komadić slanine u usta i žvače dok joj se crna točkica iznad crvenih usta pomiče u malim krugovima. Lilly slegne ramenima i zagleda se u Glory upitna izraza lica. “Još ne znamo”, odgovori Glory. “Merrick još nije odlučio. Želi je pokazati gospodinu Barlowu nakon doručka.” Lilly pomisli kako Glory zvuči zabrinuto ili možda čak tužno. Zatim se mršav, crnokos muškarac koji je Josephine dao tanjur s hranom pojavi za njihovim stolom i pokaže bradom prema Glory. “Josephine želi doznati sve o djevojčici.” Koža lica čvrsto mu je zategnuta preko obraza, a oči mu izgledaju neprirodno veliko, kao da će mu ispasti iz glave. “Ona je s Merrickom”, odvrati Glory. “Odakle je?” upita muškarac. “Ako Josephine to želi doznati”, reče Glory, “može se obratiti Merricku.” Čovjek se naceri i ne reče ništa. Zatim namigne Lilly i odšeta. Lilly se ponovno zapilji u hranu, a mučnina se pojača. Pomisli da kaže da ne može jesti, ali onda uzme tost i gricne koricu, obuzdavajući se da ne povrati.

*** Nakon doručka Glory ponovno povede Lilly do vlaka kako bi je Merrick mogao pokazati gospodinu Barlowu. Na putu do tamo prođu pokraj šatora okruženog balama sijena i kantama vode i uz skupinu muškaraca sa slonom u natkrivenoj štali. Trojica muškaraca drže konopac koji je zategnut preko kotača spojenog s gredom na slonovoj glavi, a zatim se spušta i učvršćen je oko slonove prednje noge te oko vrha surle, blizu usta. Četvrti muškarac sa štapom zapovijedi slonu da ustane, a ostala trojica povuku uže, vukući slonovu prednju nogu i glavu u zrak. Zatim još dvojica guraju okrugli stalak pod slonovu stražnjicu, prisiljavajući ga da sjedne. Lilly se ukoči i postavi dlan preko trbuha. Tjeskoban osjećaj zatočenosti i teška, snažna bol i čežnja za domom pritisnu joj prsa. No sada se javlja još nešto, nešto što podsjeća na strah i bol. Glory zastane i pogleda je. “Što nije u redu?” “Što rade tom slonu?” upita. “Pokušavaju je naučiti novi trik”, reče Glory. “Imaju problema s tom slonicom.” “Izgleda kao... kao da je muče.” “Ne boli je.” Lilly proučava Gloryno lice suznih očiju. “Kako znaš?” Glory zadrži pogled na njoj, a zatim ponovno krene hodati. ”Ne znam”, reče prigušenim glasom. Lilly zuri u pod i slijedi je. Ne može ponovno pogledati slonicu. Baš kao i kada je vidjela lava, može osjetiti svaki ubod sloničina straha, svaki trzaj boli i smetenosti. Težina tog saznanja je pritišće, kao da tone u blato ili živi pijesak. Kada se približe vlaku, Glory uspori. “Slušaj”, reče. “Počinjemo raditi za nekoliko sati, a gospodin Barlow ponaša se poput medvjeda

s nogom uhvaćenom u zamku prije nego što otvorimo vrata. Stoga ne govori dok ti se on ne obrati.” Merrick ih čeka ispred jednog putničkog vagona, koračajući i kršeći ruke. Za razliku od ostalih putničkih vagona, koji su zeleni ili smeđi ili sivi, ovaj je obojen žarkocrveno i ukrašen je crnim zavojitim ukrasima. Resaste zavjese vise na prozorima ispod kojih zlatnim slovima piše: CIRKUS BRAĆE BARLOW. Uz Merricka, sa svake strane stuba koje vode u vagon stoje dvojica muškaraca. Jedan je ćelav, opasna pogleda i dlakavih ruku. Drugi je golem poput konja, a majica kratkih rukava napinje mu se preko prsa kao da će popucati. Crna kosa povezana mu je u gvalju na glavi. “Vidiš ove ljude?” protisne Glory ispod daha. “Nikada se ne zezaj s njima. To su snagatori gospodina Barlowa. Štite ga i rade kao zakrpe kada se stvari s lokalcima zakompliciraju.” Lilly uspije samo kimnuti glavom. “Gdje si tako dugo?” reče Merrick. Prije nego što Glory uspije odgovoriti, on zgrabi Lilly za ruku i povede je metalnim stubama prema platformi između vagona gospodina Barlowa i onog sljedećeg. Glory se krene uspinjali za njima, ali Merrick joj zapovijedi da pričeka vani. Zatim podigne bradu, pročisti grlo i pokuca na vrata. Lilly čeka pokraj njega, a srce joj poskakuje u prsima poput divljeg zeca. “Naprijed”, oglasi se bariton iznutra. Merrick otvori vrata i naredi Lilly da uđe prva. Otmjene svjetiljke ukrašavaju sjajne drvene zidove vagona, s dva tapecirana stolca, baršunastim naslonjačem, okruglim stolićem i cvjetnim sagovima postavljenima nasumično, poput igraćih karata. Mali umivaonik, radna površina i ormarići su na zidu. Dva drvena ventilatora zuje na stopu. Iza zavjese s perlicama otvorena vrata vode u drugu sobu. Miris dima, starog drveta i tople prašine ispunjava zrak, podsjećajući Lilly na vlastitu tavansku sobu. Obuzme je čežnja za domom i odjednom je preplavi osjećaj kao da propada, kao da joj

je glava preteška za vrat i povlači je unatrag. No nekako se uspije uspraviti i stisne zube dok taj osjećaj ne prođe. Čovjek u odijelu s manšetama i sjajnim cipelama sjedi u crvenom naslonjaču, a tanjur s jajima i šalica kave stoje na okruglom stoliću ispred njega. Zalizani plavi brkovi trzaju preko sivih zuba koji izgledaju preveliko za njegova usta. “Što je ovo?” upita. “Pokupio sam novu točku na zadnjem stajalištu”, reče Merrick. “Nešto što do sada nismo imali.” “Istupi naprijed”, obrati se gospodin Barlow Lilly. Lilly učini što joj je rečeno. Osjeća kao da su joj usta puna piljevine. “Koje joj je umjetničko ime?” upita gospodin Barlow. “Nisam siguran”, odgovori Merrick. “Imate li nekakvu ideju?” Gospodin Barlow zavrti prstom po zraku i naredi Lilly da se okrene. Okrećući se polako da joj ne pozli, Lilly učini što joj je rečeno. Gospodin Barlow otpije gutljaj kave i promotri Lilly, tapkajući prstima po stolu. Zatim se ustane sa stolca. “Alana!” zazove, a Lilly poskoči. “Dođi ovamo!” U drugoj sobi neko zagunđa, a opruge kreveta zaškripe. “Štooo je?” zacvili ženski glas. Gospodin Barlow se namrgodi. “Dođi ovamo”, ponovi. “I nemoj da ti moram ponavljati.” “Ah, Kriste Sveti”, promrmlja Alana. Zatim poviče vedrim glasom: “Dolazim!” Još zvukova dopire iz sobe - udarci stopala, težak uzdah, zveket nakita, otvaranje i zatvaranje ladice. Nakon dugačke minute Alana odgurne zavjesu s perlicama i uđe u sobu u bijelom ogrtaču razvezanom kod struka koji otkriva čipkasto donje rublje. Ruž joj je razmazan na usnama kao da je to netko učinio prstima, a dugačka plava kosa zamršena je masa kovrča. Ružičaste bradavice

proziru se kroz tanku tkaninu grudnjaka. Za njom se u sobu dogega mali, smeđi pas. Alana se osmjehne gospodinu Barlowu. “Što je bilo, dragi?” Lilly obori pogled. Zar nitko ne mari što je Alana polugola? Kada pas ugleda Merricka, zalaje i zareži, pokazujući zube i zauzimajući neprijateljski stav, a dlaka mu se nakostriješi. Zatim najednom prestane i ugleda Lilly. Obori glavu, priđe joj i sjedne pa šape podigne u zrak, kao da moli da ga podigne i pogladi. “Nek' me vrag odnese”, reče Alana. “Nikada nije ovo napravila. Chi-Chi mrzi sve osim mene.” Priđe i klekne pokraj psa pa pogleda Lilly. “Želiš li je pomaziti?” Lilly kimne glavom, spusti se na jedno koljeno i dotakne pseću glavicu. Chi-Chi se prevrne na leđa i otkrije tamni trbuščić dok repom živahno zamahuje. Lilly pogladi pseći trbuh i prvi se put nakon dugo vremena nasmiješi. “Nikada nisam vidjela da se na takav način odnosi prema nekome”, reče Alana. “Čak i Syda želi ugristi ako joj se previše približi.” Baci pogled preko ramena. “Zar ne, dragi?” “Ako me ta idiotska kuja ugrize, zakucat ću je u zemlju”, reče gospodin Barlow. Alana ga samo ignorira i usmjeri pozornost ponovno prema Lilly. “Jesi li oduvijek znala sa životinjama?” Počeše Chi-Chijina prsa dugačkim, ružičastim noktima. Lilly slegne ramenima. “Mislim da ja nikada nisam imala to zadovoljstvo”, reče Alana. “Kako se zoveš, medena?” Prije nego što Lilly odgovori, gospodin Barlow se ubaci: “Pokušavamo joj smisliti umjetničko ime. Zato sam te pozvao, a ne da se igraš s tim glupim psom.” Alana preokrene očima i nastavi češkati Chi-Chi. “Dobro, koja je njezina točka? Gdje će raditi?”

“A što misliš, dovraga?” usklikne gospodin Barlow. “U predstavi nakaza!” Alana stisne usne i prestane maziti psa. Uspravi se i jače privije ogrtač oko tijela, čvrsto ga vežući kod struka. “Nazovi je kako god hoćeš”, odvrati. “Ionako ćeš tako napraviti.” “Prokletstvo!” zareži gospodin Barlow. “Katkada se pitam zašto te uopće držim uz sebe.” Alana ga prostrijeli hladnim osmijehom i odšeta prema spavaćoj sobi. “Jako dobro znaš zašto me držiš uz sebe.” Gospodin Barlow uhvati je za ruku. “Ostani. Trebam ideje.” Alana se otrgne i svali se u baršunast naslonjač, dureći se. Chi-Chi se prevrne kod njezinih stopala, jurne prema naslonjaču i skoči sjesti kod vlasnice. Alana uzme cigaretu iz srebrne kutije na stolu, stavi je između ružem razmazanih usnica, zapali i naprasno otpuhne oblak dima. Zatim nagne glavu i usmjeri pogled prema Lilly, razmišljajući. “Pa, savršena je”, reče. “Kada sam je ugledala, pomislila sam da je riječ o porculanskoj lutki.” Još jednom povuče dim, prekriži noge i nagne se naprijed. “Što kažeš na jedina živa porculanska lutka na svijetu ili prava porculanska lutka koja živi i diše?’ Dim joj je u kolutima sukljao iz usta dok je govorila. “Nedovoljno egzotično”, odgovori gospodin Barlow. “Želimo šokirati i zadiviti ljude, a ne im smrtno dodijavati.” Alana ponovno preokrene očima i povuče dim cigarete. “A što kažeš na labudova djevojka? ili bismo je mogli odjenuti u vjenčanicu i nazvati sablasna mladenka?” “Mislim da bismo je trebali prozvati nekom vrstom princeze”, ubaci se Merrick. “To bi moglo proći”, reče Alana. “Drukčija je jer joj je koža tako bijela, pa ćemo trebati nešto što ima smisla, poput zaleđena princeza ili ledena princeza.”

“Znam!” usklikne gospodin Barlow. “Ledena princeza s drugog planeta!” Alana odmahne glavom i zavali se u naslonjač, jedne ruke preko tijela, a druge savijene u laktu, s cigaretom u zraku. Gospodin Barlow ne obraća pozornost na nju. “Savršeno je, zar ne?” upita Merricka. Merrick slegne ramenima i promrmlja nešto sebi u bradu. “Što si rekao?” upita gospodin Barlow. “Ništa”, odgovori Merrick. “Rekao je da je glupo”, reče Alana. “Začepi, Alana”, upozori je gospodin Barlow. Ljutnja iskrivi Alanino lice. Zgnječi cigaretu u pepeljari, ustane i vrati se u spavaću sobu. Chi-Chi skoči s naslonjača i slijedi vlasnicu. “Misliš li da je glupo?” upita gospodin Barlow Merricka. “Ne, ali nisam siguran što ledena princeza i drugi planet imaju zajedničko. Treba li ona predstavljati izvanzemaljku? Jer to nisam imao na umu.” “Pa, ovaj se cirkus zove Cirkus braće Barlow”, reče gospodin Barlow. “No ja sam jedini brat koji je preostao. A da ne spominjem kako jedino ja plaćam račune. Učini si uslugu i zapamti to.” Merrick stisne čeljust, a sljepoočnice mu pulsiraju. “Prokleto dobro znaš da je tvoj brat namjeravao ostaviti svoju polovicu meni”, odbrusi mu. “Možda jest, možda nije. Jedino što zasigurno znam jest da nije imao vremena promijeniti oporuku između nabacivanja Alani i utapanja u onoj rijeci. Rođak si mi, Merrick, i to u drugom koljenu. Možeš biti sretan što ti dopuštam da vodiš sporedne predstave.” “Ja posjedujem sporedne predstave.”

“Ne, dečko dragi, ne posjeduješ. Neke točke možda i jesu tvoje, i Viktor će ti uvijek biti odan, ali ja sam vlasnik šatora i transparenata i pozornica. Ja posjedujem štandove za prodaju karata i zapošljavam ljude koji rade na njima.” “Možda, ali Lilly je moja točka. Ja bih trebao odlučivati o njezinu umjetničkom imenu.” Gospodin Barlow isturi bradu i primakne se korak bliže Merricku. “Slušaj, pijanduro. Bez mene ne bi imao cirkus i pozornicu za njezinu točku. Ja posjedujem veliki šator i životinje i kola. Ja plaćam ljude koji postavljaju cirkus. Čak sam i vlasnik vlaka koji vuče tvoje bijedno dupe s jedne na drugu predstavu. Sada se goni iz mojega vagona prije nego što te izbacim!” Merrick zagazi prema vratima i silovito ih otvori, u licu crven kao rak. Naredi Lilly da iziđe i zalupi vratima za njima. Glory ih čeka vani, dijeleći cigaretu s ćelavim snagatorom. “Idemo”, reče Merrick. Krene se probijati prema drugome kraju vlaka. Glory vrati cigaretu snagatoru i požuri ih sustići. Lilly ih prati. “Što se dogodilo?” upita Glory. Merrick se ne obazire na nju i samo hoda, stisnutih šaka. Zatim zastane i stade ispaljivati paljbu psovki. “Taj arogantni gad možda zna o čemu govori kada je riječ o glavnome šatoru. Ali nema pojma o predstavi nakaza.” “Što je rekao?” upita Glory. Merrick ponovno počne hodati. “Ne želim o tome razgovarati.” “Pa, moram se spremiti za nastup”, reče Glory. “Odvest ću Lilly kod blizanki u vagon. Može ostati tamo za sada. Imaju mjesta. Merrick odmahne glavom. “Ne. Ostaje s nama.” “Ali...” započne Glory. Merrick ponovno zastane i zagleda se u nju. “Nema ali. Neću joj pružiti priliku da pobjegne.”

“Da pobjegne i ode kamo? Ona je samo djevojčica.” “Ne zanima me”, odgovori Merrick. “Ostaje u našem vagonu gdje je možemo imati na oku i to je moja zadnja. Ili tako ili će se vratiti u teretni vagon s kozama i ljamama.” Glory zabrinuto pogleda Lilly. “U redu”, složi se. “No povest ću je sa sobom u šator za presvlačenje dok se spremam.” “Nećeš. Nećeš se uspjeti vratiti u vlak prije nego što se cirkus otvori a da te neka seljačina ne spazi.” Ponovno počne hodati. ”Hajde sada.” Glory i Lilly slijede Merricka pokraj tri vagona, a zatim se uspnu stubama na četvrtome i čekaju dok on ne otključa vrata. Unutrašnjost vagona izgleda jednako kao kod gospodina Barlowa, osim što je namještaj pohaban i iskidan, oplata bez sjaja, a na stropu nema ventilatora. Prljavo staklo naslagano je u malome sudoperu, a žute zavjese prljavih rubova vise na vratima između dvije sobe. Zrak je vruć i gust, kao što je bio onaj u Lillynoj sobi tijekom ljeta. Lilly se ovo mjesto ne sviđa. Merrick priđe kuhinjskom ormariću, izvadi bocu i natoči smeđu tekućinu u čašu. Glory pokupi novine, složi deku na krevetu i poravna jastučiće. “Možeš spavati ovdje”, obrati se Lilly. Podigne pretrpanu pepeljaru sa stolića nagomilanog časopisima i rukom otare pepeo na pod. “Oprosti na neredu.” Stojeći ukipljeno pokraj vrata, Lilly ne zna što bi napravila ili rekla. Ovo je njezin novi dom, sviđalo joj se ili ne. Zamisli svoju staru sobu, kvrgav krevet, umrljan jastuk i Abby kako spava na njezinoj vunenoj deki. Iznenadna spoznaja da je to - to, da više neće vidjeti svoju staru sobu i Abby, zamalo je baci na koljena. Najgori osjećaj na svijetu. Oči joj zasuze, a pluća se stegnu. Pokuša prebrojiti podne daske kako bi se smirila, ali ne pomaže. Glory uoči što se događa pa joj priđe i spusti se na koljena pokraj nje.

“U redu je”, reče. “Samo diši. Znam da ti je previše svega, ali pobrinut ću se za tebe, obećavam.” Nakon nekoliko dugih minuta u kojima se borila da dođe do zraka, Lillyna prsa konačno popuste pa ona posrne prema kauču i sruči se na nj, lica musava od suza i znoja. Vid joj se počeo magliti, pa zatvori oči. Iscrpljena je i želi se izgubiti u snu, ali um joj ne prestaje raditi. Treba razraditi plan, treba otići odavde i vratiti se kući. Možda bi se ovoga poslijepodneva, nakon što se cirkus otvori i Merrick i Glory odu iz vagona na posao, mogla iskrasti i slijediti tračnice u drugome smjeru, prema imanju Blackwood. Nema pojma koliko bi joj trebalo da dođe kući, ali nije ju briga. Možda bi mogla ukrasti nešto hrane i deku te noću spavati u šumi. Barem nije zima. Zamišlja se kako prelazi preko polja svojih roditelja i gazi po travnjaku, maršira uza stube i kuca na ulazna vrata. Tatica bi otvorio, iznenađen i sretan što je vidi. Mamica bi u početku bila ljutita, ali ako Lilly obeća da će biti dobra, da neće postavljati nepotrebna pitanja, da će zapamtiti tekstove iz Biblije i da će se moliti svake večeri, možda bi joj dopustila da ostane. Zatim pomisli na nešto drugo i zadrhti. Što ako tatica ne bude sretan što je vidi? Što ako je znao za plan da je mamica proda cirkusu? Nakon svega, dopustio je mamici da je zaključa na tavan. Da ju je zaista volio, ne bi to učinio. I što ako je istina da neće još dugo? Što ako umire? Zbog te pomisli osjeti kao da pada s litice, ruke i noge su joj mlitave i beskorisne, kosa joj leprša oko lica i glave. Ukopa lice u jastuk i zarida. Glory klekne pokraj nje. “Sve je u redu, samo daj, isplači se. Imaš svako pravo biti tužna i ljutita i uplašena i sve to. Nije pošteno to što ti je mamica napravila. Kada su moji roditelji ostavili Viktora u umobolnici, imala sam šest, a on pet godina. No, Bog mi pomogao, sjećam se da sam pomislila sva sreća što ostavljaju njega, a ne mene. On je plakao tako jako i ja...”

Merrick tresne čašom o kuhinjski ormarić. “Za Boga miloga, Glory”, zareži. “Prestani cmizdriti. Predstava počinje za sat vremena i trebaš se spremiti.” Glory ustane, brišući dlanove o suknju. “Ne misliš li da bi bilo u redu da preskočim ovu? I drugi su prije propuštali predstave. Trebala bih ostati ovdje s Lilly i...” Na te riječi Merrick preleti preko prostorije i odalami je po licu. Ona zatetura unatrag i umalo padne, ali uspije se održati na nogama. Lilly ustane, teško dišući. Glory položi dlan na njezin obraz i pogleda je, pogleda ispunjena sramom i strahom. Zatim, bez ijedne riječi, pogne glavu i ode u drugu sobu. “Bolje ti je da se središ!” poviče Merrick za njom. Opet se vrati za kuhinjski pult i natoči si još jedno piće. Lilly ga promatra s kauča, prstiju uronjenih u jastuke. Trenutak poslije Glory iziđe iz druge sobe, u ruci noseći nešto što nalikuje na minijaturni kovčeg. Crveni trag u obliku otiska dlana obojio je njezin obraz, a ona staklastim očima promatra Lilly. “Vratit ću se čim predstava završi. Žao mi je. Ne mogu ostati.” Lilly više od ičega želi da Glory ostane s njom, ali ne može ništa učiniti. Promatra je dok odlazi, a zatim se skutri u kutu kauča, pitajući se što će se sljedeće dogoditi. Merrick zaključa vrata za Glory i nestane u drugoj sobi. Negdje se začuje otvaranje i zatvaranje vrata. Lilly zadrži dah i osluškuje. Postoji li neki drugi prolaz koji vodi u drugu sobu? Sada jedino čuje divljačko lupanje srca i zvuk koji je podsjeća na curenje vode. Ustane, prijeđe prostorijom na prstima i pokuša otvoriti vrata koja vode van iako zna da su zaključana. Pokuša otvoriti prozore. Nema koristi. Sve je čvrsto zabravljeno. Ponovno sjedne i pokuša razmisliti. Zatim se vrata susjedne sobe ponovno otvore i zatvore, a začuje se Merrickovo zviždanje dok se približava. Nakon nekoliko minuta iziđe u odijelu i kravati, kose začešljane od izbrazdana lica. Sobu ispuni miris laštila za cipele i kolonjske vode, podsjećajući Lilly na

taticu. Merrick natoči još jedno piće, priđe kauču i nadvije se nad nju, cereći se. Ona proguta knedlu i povuče se u jastuke. “Ti i ja ćemo zajedno mnogo zaraditi”, reče. “No sada moram poći na sporednu predstavu.” Izlije sadržaj čaše u sebe i uputi se prema vratima. Dok ga promatra kako odlazi, napetost u Lillynim ramenima popušta. Nakon što ode, možda bi mogla lupati po prozoru i tako privući nečiju pozornost ili možda razbiti prozor i ispuzati van. Merrick tada shvati da još uvijek drži čašu u ruci pa priđe kuhinjskoj plohi i odloži je. Ona ponovno osjeti napetost i, prije nego što se snađe, on pojuri prema njoj, ispruženih ruku poput kandži. Ona vrisne i pokuša se maknuti s kauča, ali on je već zabio svoje prste u njezine nadlaktice i vuče je u drugu sobu. Ona se otima i batrga i udara, ali ne može pobjeći. Vuče je pokraj stolca na kojem je naslagana odjeća i pokraj kreveta prekrivena zgužvanim dekama. Otvori drvena vrata i ugura je u malu prostoriju. Ona posrne i padne između zida i toaleta. Merrick zalupi vratima i prostorija utone u mrak. Grozan vonj ispuni joj nosnice i ona osjeti da će povratiti. Ustane i zalupa na vrata, vrišteći da je pusti. “Oprosti, mala”, reče kroz drvo. “No predstava se mora nastaviti.”

OSMO POGLAVLJE Julia

J

utro nakon povratka na imanje Blackwood, Julia se probudila s glavom savijenom pod čudnim kutom uz naslon pretrpanog kauča. Isprva nije znala gdje se nalazi. Zatim prepozna mramorni kamin i ukrašeni reljefni strop u dnevnome boravku pokojnih roditelja. Sada je dnevni boravak, zapravo cijela kuća, u njezinu vlasništvu. Osjećaj je nestvaran i pomalo uznemirujući. Sjedne, istegne se i protrlja ukočen vrat. Prostorija je hladna i siva, a ona gotovo može vidjeti svoj dah. Vatra se povremeno tijekom noći gasila. Ustane i priđe prozorima pa razgrne baršunaste zavjese. Tople zrake sunčeve svjetlosti nahrupe kroz prozor, obasjavajući i ističući čestice prašine u zraku i stvarajući blokove svjetlosti na crvenom perzijskom sagu. Jak vjetar udara o okvir prozora i čini da okna škripe. Majčini uveli grmovi ruža grebu po prozorskoj dasci. Vani se smeđi travnjak proteže unedogled prema redu gorostasnih hrastova, bijeloj daščanoj ogradi i jednotračnoj cesti koja u jednome smjeru vodi u grad, a u drugome smjeru prema podnožju planina Adirondack. Jato crnih čvoraka gnijezdi se na njišućim granama drveća, a sivi kamionet trucka se po putu dok se ispušni plin kovitla po zraku poput leda. Čak i na sunčevoj svjetlosti sve izgleda napušteno i hladno. Nakon što je ponovno upalila vatru u kaminu, Julia se uputi u kuhinju pristaviti čajnik. Prva joj je stvar na popisu zadaća otkriti kako upaliti peć. Tada će moći krenuti s istraživanjem. Otvori ladicu pokraj štednjaka i zagleda se u jednu od najvećih misterija svojega djetinjstva - majčine ključeve. Još uvijek može zamisliti privjesak za

ključeve kako visi s majčine pregače, a mjed i željezo zveckaju dok se ona uspinje i spušta stubama, dok prolazi kroz sobe i hodnike. Odrastajući, Julia se često pitala zašto postoji toliko ključeva i gdje ih majka čuva noću. Je li moguće da su se nalazili u ovoj ladici cijelo vrijeme? Ne, to je nemoguće. Majka ih nikada ne bi ispustila iz vida. Koliko je samo puta vidjela majku kako čita ili plete, a drugom rukom provjerava jesu li ključevi još uvijek privezani za pregaču? Stotinu? Tisuću? Julia duboko udahne i dotakne privjesak s ključevima, napola očekujući da će čuti majčin prekoravajući glas kako je opominje da se makne od ključeva. No glas se nije začuo, nije ju stresla struja niti je osjetila šamar nevidljiva, hladna dlana. Podigne privjesak i začudi se što je teži no što je očekivala. Na privjesku je nanizano sedamnaest ključeva, a svaki je poseban i jedinstven - kratki i dugački, mjedeni i željezni, debeli i tanki, ukrašeni i jednostavni. A sada, kao i sve na imanju Blackwood, pripada njoj. Uzme ključeve, zgrabi kovčeg iz foajea i uputi se prema svojoj staroj sobi. Na drugom se katu nalazi dugačak središnji hodnik koji se račva na dva manja hodnika, a svaki od njih vodi na drugu stranu. Julijina se soba nalazi na vrhu stuba, prva vrata slijeva. Kao što je i očekivala, zaključana su. Isproba pet različitih ključeva prije nego što pronađe onaj pravi, a zatim konačno otključa bravu i otvori vrata, razmišljajući kako je neobično što ne zna koji ključ odgovara njezinoj sobi. U sobi je ledeno, a sve unutra izgleda identično kao one noći kada je otišla, osim što sada s plišana slonica na polici vise paukove mreže i što prašina prekriva svaku površinu, uključujući slike pasa i mačaka zalijepljene na zrcalo. Uđe i zaustavi se na sredini sobe, tresući se i čvrsto stežući kovčeg dok joj tisuće uspomena preplavljuju um. Ovdje je provela nebrojene usamljene sate - kažnjena i za najmanja kršenja majčinih pravila, pišući domaću zadaću, priželjkujući da ima brata ili sestru, jecajući u jastuk nakon što su je zadirkivali u školi. Nakon dugačke minute okrene se i iziđe. Ne mora ostati u staroj sobi. Može biti u nekoj drugoj. Najzad, samo ih je na ovome katu osam.

Zatvori vrata, stavi ključ u bravu i počne ga okretati, ali onda se predomisli. Više nema razloga da zaključava svoju sobu. Nije ga nikada ni imala, osim što je majka inzistirala da tako bude. Ponese kovčeg na drugi kraj hodnika dok joj majčini ključevi zveckaju na boku. Zvuk je podsjeća na vrijeme kada je svake noći ležala u krevetu, a na hodniku se čuo isti zvuk dok je majka provjeravala sobe niz hodnik. Zašto je to činila, Julia nije imala pojma. Zaustavi se ispred sobe nasuprot spavaćoj sobi njezinih roditelja, sobe koju je majka zvala “igraonica”. Bila je to jedina soba kojoj je imala pristup dok je odrastala. Po običaju, igraonica je otključana. U sobi se sivo svjetlo probija kroz zavjese, a sag boje metvice, na kojemu su izvezene ruže i lišće, prekriva daščani pod poput tanka sloja šerbeta od limete. Mesingani kauč na razvlačenje s čipkastim jastucima i bijelim poplunom naslonjen je na jedan zid, nasuprot plavome ormaru između dva visoka prozora. Za razliku od Julijine sobe, u ovoj nema prašine i paučine. Kao dijete, u igraonici je provodila sate i sate: lutke je češljala, hranila ih bočicama, uljuljkivala u san i ljubila u čelo. Razmišljajući sada o tome, osjeti lagano stezanje u srcu. Majka ju je naučila kako milovati bebe i kako ih nježno položiti u krevetić. Ona joj je rekla da ih tapša po leđima i da im pjeva dok ne zaspu. Sada Julia sve to ne može ni zamisliti. Odbaci majčinu sliku iz glave i usredotoči se na sadašnjost, na ovaj trenutak. Pokušaj da odgonetne ženu koja ju je donijela na ovaj svijet u dobi kada većina majki svjedoči vjenčanju svoje djece ili njihovu odlasku na fakultet ionako ništa neće promijeniti. Majka je bila takva kakva je bila, a sada je više nema. Odloži kovčeg pokraj ormara, razgrne zavjese i pogleda kroz prozor. Igraonica gleda na dio bočnoga dvorišta, gdje šest kvrgavih stabala jabuka okružuju mali travnjak. Kada god bi bila preglasna ili kada bi iskušavala majčino strpljenje, majka bi je poslala tamo da se igra dok su odrasli pili ledeni čaj i viski za pletenim stolom na terasi. Iznad krošnji stabala jabuka izviruju žućkasta štala i bijela konjušnica, a okružuju ih smeđa polja. Tri konja pasu u okruglome

manježu, a dvojica ih muškaraca nadgledaju. Jedan stoji s rukama na bokovima, a drugi je podignuo nogu na najnižu prečku daščane ograde, prekriženih ruku naslonjenih na vrh ograde. Muškarac s rukama na bokovima izgleda poput Claudea, ali Julia nema pojma tko je drugi muškarac. Zatim opazi sivi kamionet koji je ranije vidjela da stoji na prilazu štali. Možda je drugi muškarac veterinar. Otvori kovčeg, pronađe najdeblju vestu i odjene je, pitajući se zna li Claude uključiti peć. Ona ne zna grije li se kuća na drvo ili ugljen niti gdje se nalazi termostat. Ipak, bila je samo tinejdžerica kada je otišla i nikada je ionako nisu zanimale te stvari. Kao da bi joj netko uopće objasnio ako bi pitala. Negdje u zakutku uma čuva uspomene na oca koji se spuštao u podrum “namjestiti ventile”, ali nije sigurna što je to uopće značilo. Ako Claude ne zna što treba napraviti, morat će sama smisliti ili će morati nekoga zaposliti. Počešlja kosu u zrcalu, skupi je u rep i spusti se u prizemlje. U kuhinji je čajnik već uzavreo. Vrela voda kipi ispod poklopca i cvrči na plamenu ispod čajnika. Julia isključi plamenik i, bez razmišljanja, uhvati ručku čajnika. “Sranje!” Ispusti čajnik na štednjak i pojuri prema sudoperu isprati crven, opečen dlan pod mlazom vode. Kako će se ikada moći brinuti za ovu kuću kada ne može napraviti ni čaj, a da sve ne upropasti? Zuri u mlaz vode, pitajući se treba li odustati dok još može. Netko zakuca na vrata hodnika i ona se prene. “Sranje”, ponovi. Zatvori vodu, obriše ruke o hlače i pođe prema hodniku. Možda je to Claude pa bi ga mogla upitati za peć. Otvori vrata. To nije Claude. Muškarac u gumenim čizmama, crnoj kapi i zelenoj radnoj jakni stoji na stubama, leđima okrenut vratima dok promatra konje u okruglom manježu. “Mogu li vam pomoći?” upita Julia. Muškarac se okrene i skine kapu s glave. “Oprosti”, reče. “Uhvatila si me da sanjarim. Ja sam Fletcher.” Nasmiješi se i ispruži

ruku. “Fletcher Holt. Došao sam vidjeti gospođicu Blackwood.” Visok je i vitak, po svoj prilici u kasnim dvadesetima, četvrtaste vilice i čokoladnih očiju. Njegova kratka, svijetla kosa strši u svim smjerovima iznad suncem opaljena, gruba lica. Ona se rukuje s njim. Stisak mu je čvrst, koža gruba. “Ja sam gospođica Blackwood”, reče ona. Obrve mu se izviju. “Ti si nova vlasnica?” “Da.” “Ali tako si... tako...” Rumenilo joj oblije obraze. “Znam. Premlada sam da posjedujem ovo imanje.” Lice mu poprimi izraz trenutačnog kajanja. “Oh. Ne. Žao mi je. To nije moja stvar. Molim te, oprosti mi.” Baci pogled preko ramena kao da se sprema pobjeći, a onda joj uputi širok osmijeh. ”Hm... možemo li početi ispočetka?” Ona slegne jednim ramenom. “Naravno.” On se ponovno rukuje s njom. “Ja sam veterinar.” Ona oklijeva, iznenađena. Zbog nekog je razloga očekivala da će veterinar biti star, kao Claude, čekinjava lica i ruku punih staračkih pjega. Nije mogla više pogriješiti. Izgleda kao jedan od onih surfera koje je promatrala na Long Islandu. “Drago mi je”, odgovori ona. “Ja sam Julia.” “I meni je drago, Julia. Claude i ja smo se pitali želiš li doći u štalu i pogledati konje.” “Ja?“ On kimne glavom. “Je li sve u redu? Jer ja ne...” “Ne, ništa takvo. Kupac je zainteresiran za nekoliko naših, hoću reći, tvojih, pastuha. Zanima nas želiš li ih prodati.”

Ona se namrgodi. Zašto već sada od nje traže da donosi odluke? Tek je stigla i ne zna ništa o konjima. “Ne znam... ja...” U sebi zajeca. Odjednom više ne može izustiti dvije pametne. Mislit će da sam glupača. “Što god mislite da će biti najbolje za farmu. Vjerujem da ćete ti i Claude donijeti ispravnu odluku.” “U redu”, odvrati on. “Znam što Claude misli, ali rekao je da prvo moramo pitati tebe. Jesi li sigurna da ne želiš doći i pogledati ih? To su naši najbolji pastusi. Savršeni primjerci najpoznatije pasmine s farme Blackwood. Kada ih vidiš, bit će ti jasno o čemu govorim.” Ona razmisli o tome na trenutak, a zatim slegne ramenima. Nije zgorega pogledati konje, a ionako će prije ili kasnije morati do konjušnice. Uostalom, treba pitati Claudea kako se pali peć. ”U redu.” “Bolje da uzmeš kaput”, reče on. “Danas je poprilično hladno.” Ona širom otvori vrata i zakorači unatrag. “Molim te, uđi i ugrij se dok se spremim.” On uđe u hodnik, zatvori vrata za sobom i pričeka sa šeširom u ruci, pokraj kuhinje, dok ona odlazi po kaput. “Lijepa kuća”, zazove on za njom. “Ima sjajnu kuhinju.” Julia zgrabi kaput iz ormara u foajeu i požuri na mjesto na kojemu on stoji. “Nikada je nisi vidio iznutra?” On odmahne glavom. “Gospođa Blackwood bila je čudna biljka. Nikada nam nije dopuštala ulazak u kuću. Ako smo nešto trebali, morali smo zvati s telefona u staji.” Ona progura ruke kroz rukave i zakopča kaput. “To mi zvuči poznato. Moja je majka obožavala pravila.” On napravi grimasu. “Oprosti. Nisam znao da je nekadašnja vlasnica tvoja majka. Mislio sam da ti je davno izgubljena ujna ili nešto takvo.”

Ona se nasmiješi. “Ne brini se. Ako itko zna koliko je moja majka bila čudna, onda sam to ja.” Počne izvlačiti heklanu kapu iz džepa kaputa, ali onda se predomisli. Prljava je i porub se rasparao. Zatim shvati da ni kaput nije u mnogo boljem stanju. Da Fletcher i Claude znaju kako je živjela protekle tri godine, nikada je ne bi ozbiljno shvatili. Utrpa kapu natrag u džep, a u isto vrijeme shvati da ne može u konjušnicu u platnenim tenisicama. Na brzinu pogledom provjeri hodnik, tražeći nešto što bi mogla obuti. Tada, prvi put nakon povratka, zamijeti majčine čizme za staju, na uobičajenom mjestu ispod klupe. Izuje tenisice i uskoči u gumene čizme kao da je to radila već stotinu puta, unatoč činjenici da su joj za dva broja prevelike i da se, na neki način, osjeća krivom što ih nosi. Uspravi se i potrudi se zanemariti udubine i izbočine na potplatima, izobličenima od godina nošenja i kidanja pod majčinim žuljevitim stopalima. “Claude ti nije rekao da sam Corallinina kći?” upita ona, pokušavajući se ponašati smireno i pribrano. “Ono što svakako trebaš znati o Claudeu”, reče Fletcher, “jest da on obavlja svoj posao i drži jezik za zubima. Nikada ne krši pravila niti gura nos u tuđe poslove.” “Pa, to je dobro znati. A zašto me onda nisi nazvao na telefon?” “Isključen je nakon što je tvoja majka, hoću reći, gospođa Blackwood, preminula. Claude nije smatrao da ga treba uključivati dok se ti nisi pojavila.” Ona pođe prema vratima. “Ima smisla. Nazvat ću i ponovno ga uključiti.” On se osmjehne, stavi kapu, otvori vrata i pridrži ih za nju. Nakon što iziđu, ona hoda pokraj njega prema staji, ruke držeći u džepovima. Kosa je šiba po očima i zbog hladna vjetra curi joj nos. Zato poželi da je navukla kapu, bez obzira na to kako izgleda. Možda će poslije pronaći prikladniji kaput i kapu u kući, barem dok ne kupi nove. Nepokoleban oštrim vjetrom, Fletcher okrene lice prema suncu i dugačkim koracima grabi preko travnjaka, proučavajući udaljeni

obzor. Zatim okrene glavu i uputi joj osmijeh, kao da je odlazak u staju nešto uobičajeno što čine svakoga dana. Za razliku od Julije, koja mrzi neugodne tišine i uvijek ih pokušava ispuniti razgovorom, čini se da on nema problema s tišinom koja je nastupila u ovom trenutku. Na neki mu je način hod bok uz bok sasvim dovoljan. S druge strane, ona ne voli čavrljati pa joj je drago što on ne započinje razgovor o vremenu ili krajoliku. Život je odviše važan i velik te suviše kratak da bi se potratio na razgovor o nedostatku kiše ili najnovijem traču. Htjela je doznati što ljudi osjećaju o sebi i drugima, jesu li sretni ili tužni. Htjela je znati zbog čega se osjećaju voljeno i što ih pogađa u samu srž njihova bića. Htjela je upoznati njihovu prošlost i kako su došli do onoga gdje su sada; htjela je znati o njihovim odnosima s majkama i očevima i braćom i sestrama. Htjela je doznati je li ona jedina izgubljena osoba na svijetu koja se osjeća potpuno i posve usamljeno. No ne može takva pitanja postaviti Fletcheru, ali mora nešto reći. “Koliko dugo radiš na imanju Blackwood?” upita ga. “Ne radim samo ovdje. Radim i na drugim farmama diljem pokrajine.” “Naravno”, reče ona. Možda je katkad najbolje držati jezik za zubima. “No dobro, koliko dugo radiš kao veterinar na imanju?” On iskrivi usta na jednu stranu, razmišljajući. “Oko tri godine, mislim.” “Znači, počeo si nakon smrti mojeg oca.” “Nekoliko mjeseci prije toga, ako se ne varam. Tvoj je otac jako dobro znao s konjima. Znao je svoj posao.” Ona slegne ramenima i nasmiješi se, ne znajući što da kaže. Osim što ga je viđala da ide prema staji ili da radi vani na ogradi i s konjičkom opremom, nikada nije upoznala tu očevu stranu. “Dopusti mi da te nešto pitam”, nastavi on. “Gdje si bila posljednjih nekoliko godina? Školovala si se? Claude mi nikada nije rekao da gospodin i gospođa Blackwood imaju kćer.”

Julia proguta knedlu. Ne želi lagati, ali ni ne želi reći istinu. “Radije ne bih o tome razgovarala.” “Oprosti. Naravno.” On zabije ruke u džepove. “Nego, kada si zadnji put bila u blizini konja?” “Prošlo je dosta vremena. Nije mi bilo dopušteno prići konjušnici dok sam odrastala.” On trzne glavom unatrag, izvijenih obrva. “Što? Zašto?” Ona pogrbi ramena zbog hladnoće ili možda zbog emocija koje su se pobudile u njoj. “Kao što rekoh, moja je majka obožavala pravila. Rekla je da je konjušnica preopasno mjesto za djevojku. No prilično sam sigurna da nije htjela da budem tamo jer je mislila da ću napraviti neku glupost ili nešto uništiti.” Fletcher spusti pogled na svoja stopala dok korača, nabirući obrve. “Baš šteta. Većina djevojaka voli konje. Sigurno bi ti godilo druženje s njima.” Ona ga promotri krajičkom oka. Zašto je pomislio da bi joj nešto takvo godilo? Zar izgleda tako loše? Kada dođu do okruglog manježa, Claude dodirne svoju kapu u znak pozdrava. “Jutro, gospođice Blackwood.” “Molim vas”, reče. “Zovite me Julia.” Fletcher nasloni jednu ruku na ogradu. “Pa, što misliš?” U manježu tri konja trče naprijed-natrag, a repovi im stoje visoko, poput crnih zastava na vjetru. Dlaka im se sjaji poput ulja, a kopita im čvrsto udaraju po prašini, čineći da zemlja pod Julijinim stopalima podrhtava. Pogled na konje izbliza u njoj pobudi uspomene. Imala je devet godina kada je zbog bolesti morala izostati iz škole. Naravno da je majka uvijek bila kod kuće, no toga je dana imala važan sastanak u gradu. Otac je trebao provjeriti je li sve u redu s njom kada se vratio iz konjušnice oko podneva, ali, po običaju, otišao je u svoj brlog i zaključao vrata. Kada se Julia nekako do vukla do kuhinje kako bi nešto popila, pogledala je kroz prozor iznad sudopera i ugledala

crnog konja u dvorištu kako gazi po rajčicama i jede salatu i mrkvino lišće. Potrčala je po oca i htjela je zalupati na vrata njegova brloga, a zatim se zaustavila, šake tik do drvene ploče vrata. S druge strane dvostrukih vrata njezin je otac jecao, a njegova najdraža gramofonska ploča - Little White Lies - glasno je odjekivala. Stajala je tako koji trenutak, bolesna i uplašena i nesigurna što da učini, a zatim je pohitala natrag u kuhinju, obula cipele i izišla. Na rubu šume nabrala je hrpicu djeteline pa pošla prema vrtu i polako se približila konju, ispruženih ruku. Konj je zabacio glavu i frknuo, zaprepašten njezinom blizinom. Govoreći umirujuće, Julia je zakoračila prema konju, oprezna da ne napravi nijedan nagli pokret. Naposljetku joj je konj prišao, gricnuo ružičasto cvijeće djeteline u njezinom dlanu, a usta su mu bila meka poput baršuna. Kada se konj približio, žvačući djetelinu i proučavaj ući je svojim velikim smeđim očima, Julia je zakoračila unatrag, a konj ju je slijedio. Nastavila je tako sve dok nisu došli do praznoga obora ispred staje, a zatim je otvorila vrata i povela konja. Nakon što je odložila djetelinu na pod, zatvorila je vrata i vratila se konju pa provukla prste kroz njegovu crnu grivu. Konj je zanjištao i trljao teškom glavom po njezinoj ruci, uživajući u pažnji. Obuzeta naklonošću koju joj je iskazao konj, Julia je rukama obgrlila njegov mišićavi vrat i utisnula nos u njegovu toplu dlaku. Tada je prvi put dotaknula konja i, na neki način, učinilo joj se da može osjetiti njegovu snagu kako zrači poput topline sunca na njezinoj koži. Nikada nije osjetila nešto slično. Um joj je obuzimala zbunjenost dok se vraćala u kuću. Zašto je roditelji drže podalje takvih predivnih stvorenja? Nema smisla. Nakon tog susreta, svaki je dan gledala kroz prozor svoje spavaće sobe, silno želeći biti s konjima. Svako malo, kada otac nije gledao, i u rijetkim prilikama kada je majka bila vani, iskradala se do ograde blizu stražnjeg dijela staje. No nije se usuđivala zadržati se dulje od nekoliko minuta. Katkada bi joj konji prišli i jeli djetelinu iz njezina dlana ili bi joj dopustili da ih mazi. Većinu su vremena, ipak, provodili pasući, trčeći i spavajući. U svakom slučaju, ona je bila

presretna što može biti u njihovoj blizini. Kada je pobjegla od kuće prije tri godine, jedino što joj je nedostajalo u vezi s imanjem Blackwood bili su konji. Sada, promatrajući pastuhe - svoje pastuhe - izbliza, iznenadila se što je obuzima neporeciva i snažna čežnja za povratkom. “Prelijepi su”, reče, s knedlom u grlu. “Imamo kupca koji je zainteresiran za jednog crnog i za onoga s bijelom šarom na glavi”, reče Fletcher. “No na tebi je hoćeš li ih prodati.” “Nisam siguran jeste li svjesni”, ubaci se Claude, “da je vaš otac na farmi uzgojio mnoge dobitnike plave vrpce, konje koji su odlikovani brojnim prvim nagradama. Naravno, gospođa Blackwood je zaslužna za kupnju prvog pastuha s kojim je sve započelo. No ovi pastusi koje vidite naši su najbolji pastusi do sada. Dovoljno je da to izgovorite, i mi ćemo ih zadržati i ponovno izgraditi nekadašnju reputaciju.” Julia nema pojma što joj je činiti. U glavi joj se vrti od silnih uspomena i sumnji i nesigurnosti. Naravno da želi zadržati konje, ali može li zaista voditi farmu? Može li se zaista brinuti o tim predivnim životinjama i donositi prave odluke za njihovu budućnost? “Hmm...” započne. Zatim primijeti da je Fletcher proučava, kao da joj pokušava čitati misli, pa joj lice porumeni od stida. Fletcher se naceri i okrene prema Claudeu. “Možda bismo gospođici Blackwood trebali dati minutu da predahne”, reče on. “Ipak je tek stigla. Znam da ste rekli kupcu da ćemo odmah odlučiti, ali kupac može čekati.” Claude se namrgodi i zakači palce za remen. Julia odahne s olakšanjem i uputi Fletcheru osmijeh zahvalnosti. “Mogu li dobiti dan ili dva da razmislim o tome? Još ništa nisam odlučila, ne znam hoću li zadržati ili prodati konje. Čak se još nisam ni raspremila.”

Claudeovo se namršteno lice još više nabora. “Vi ste šefica”, reče. “No odmah da vam kažem, prodaja ovih pastuha bila bi velika pogreška.” Fletcher uputi Juliji smeten, što-sad pogled, a zatim pozornost usmjeri na Claudea. “Siguran sam da će Julia uzeti u obzir vaš savjet. A ja ću javiti kupcu da će ona uskoro donijeti odluku.” Zatim joj namigne i reče: “Što kažeš na obilazak konjušnice sada kada si ovdje?” Ona kimne glavom. “Hvala, voljela bih to.” Pričeka da vidi hoće li Claude još nešto reći, ali on se isključio i utabava zemlju oko stupa ograde, potiho mrmljajući. “Žao mi je što se sada ne mogu odlučiti”, obrati se ona njemu, “no uskoro hoću. Znam da imate ovdje posla, ali nakon što razgledam, možete li mi, molim vas, pokazati kako se pali peć? Kuća je prava ledara.” Claude se odmakne od stupa ograde i uputi se prema kući, mrka lica. “Da, gospojo”, reče. “Odmah ću se pobrinuti za to.” ”Ne morate to odmah učiniti”, reče ona. Claude je ignorira i nastavlja hodati pognute glave. Kada se udaljio dovoljno da je ne može čuti, ona pogleda Fletchera. “Jesam li rekla nešto pogrešno?” Fletcher slegne ramenima. “Nemam pojma. No moram priznati kako mislim da ga nikada nisam vidio tako mrzovoljna.”

DEVETO POGLAVLJE Lilly

D

ok pokušava doći do daha, Lilly šuta vrata i udara rukama po zidovima u skučenoj, tamnoj kupaonici u Merrickovim spavaćim kolima. Grubo drvo razrezalo joj je kožu na zglobovima, a težak vonj ustajala urina tjera je na povraćanje. “Pustite me odavde!” viče. Prigušeni zvukovi dopiru kroz vanjske zidove vagona dok izvođači i radnici napuštaju vlak i kreću na posao. Ona ponovno poviče, a zatim se prisili ustati na drhtave noge, trudeći se čuti više od vlastita izmučena disanja. Ništa. Zatvori oči i potrudi se uvući zrak u pluća, a da joj se ne vrati nagon za povraćanjem. Vratit će se, pomisli. Kada predstava završi, vratit će se. Jagodicom palca pritisne svaki prst - jedan, dva, tri, četiri, pet - iznova i iznova, pokušavajući se smiriti. Nakon, kako joj se učini, cijele vječnosti, pluća joj se opuste, a disanje joj se normalizira. No onda joj je se mišići počnu grčiti i ona osjeti kao da joj se stotine noževa zabijaju u nogu, a zbog manjka kisika počne joj se vrtjeti. Naslijepo posegne za toaletom i sjedne na zatvoren poklopac, pogrbljenih ramena i stisnute čeljusti. Malo kasnije do unutrašnjosti vagona probiju se udaljeni zvukovi iz velikog šatora - ritmičko udaranje glazbe, zvižduci ljudi, pljeskanje, vikanje, nekoliko kolektivnih uzdaha i nekoliko nervoznih krikova. Slon se glasa poput trube, a djeca se smiju. Kako bi zaokupila misli, Lilly pokuša zamisliti cirkus u svojoj glavi, klaunove i zebre i slonove i balone. No ono što se nekad činilo kao san sada se

pretvorilo u noćnu moru, a jedino o čemu može razmišljati jesu Abby i povratak kući. Nasloni glavu na dlanove. Sada ne može učiniti ništa doli čekati. Nedugo nakon toga vanjski se zvukovi utišaju. Smijeh i sretne povike zamjene tihi razgovori i udaljen zveket metalnih vrata. Predstava je konačno gotova i Lilly se nada da je Glory na putu prema vagonu. Ustane i ponovno zalupa na vrata iako zna da je nitko ne čuje. Čeljust je boli od stiskanja zubi i oštra, probadajuća bol pulsira joj u sljepoočnicama. Jedva diše, ne može se pomaknuti i ne zna što će učiniti ako je uskoro ne puste van. Napokon začuje prigušene glasove izvan vagona, korake koji se uspinju stubama i otvaranje vrata putničkog vagona. Prisloni uho na vrata i napregne se čuti. “Lilly?” zazove neki glas. “Gdje si?” To je Glory. “Ovdje sam!” dere se Lilly, promuklim i hrapavim glasom. Zalupa na vrata objema šakama. Bat koraka odzvanja podom spavaće sobe. Zatrese se kvaka kupaonice. “Pričekaj”, reče Glory. “Izvući ću te.” Koraci ponovno pojure preko sobe, a začuje se Gloryn prigušen glas: “Gdje je ključ, Merrick?” Merrickov zatomljen glas odgovori, ali Lilly ne razumije riječi. Naposljetku ključ zazvecka u bravi i kvaka se okrene. Vrata se otvore i tračak svjetlosti zasiječe u tamnu kupaonicu. Lilly žmirka i prekriva oči jednim drhtavim dlanom, napola zaslijepljena blještavilom. Zatim potrči spavaćom sobom i dnevnim boravkom te pohita prema izlazu. Merrick joj prepriječi put i zgrabi je za ramena. “Kamo si krenula?” upita. Ona se otme iz njegova stiska i sakrije se iza Glory, teško dišući. “Ostavi je na miru”, reče Glory. “Ponovno pokušava pobjeći”, reče Merrick.

“Zato što si je zaključao u toalet!” Merrick se približi korak naprijed i unese se Glory u lice, isturene brade. “Mora naučiti tko je ovdje šef, kao što si i ti naučila.” Glory se odmakne od njega, gotovo nagazivši Lillyne prste. “To ne znači da je moraš zatvoriti kao životinju da bi to dokazao.” Merrick je mrko pogleda, kao da se odupire nagonu da je ponovno udari, a zatim se okrene i skine jaknu, mumljajući nešto sebi u bradu. Olabavio je kravatu i sručio se na stolac. ”Treba mi piće.” Glory uputi Lilly pogled širom razrogačenih očiju i bradom trzne prema kauču, a zatim ode do kuhinjskog pulta i natoči Merricku čašu viskija. Lilly priđe kauču i sjedne na dlanove, neprestano se tresući. Glory je ošine još jednim zabrinutim pogledom dok su joj usne stisnute u čvrstu, tanku liniju. Lilly nije sigurna upozorava li je Glory da bude tiho ili je zabrinuta zbog nečeg drugog. U svakom slučaju, ostat će mirna i tiha. Merrick je baš poput mamice, i ako ju je pokušao naučiti nekoj lekciji, u tome je uspio. Glory mu odnese piće, privuče klupicu za noge bliže njegovu stolcu, izuje mu cipele i podigne mu stopala na klupicu. Zatim klekne pokraj njegova stolca. “Mogu li još nešto učiniti za tebe?” upita. “Jesi li gladan?” Merrick dugim gutljajem otpije piće pa pogleda Glory kao da se zabavlja. Lilly prvo pomisli da će joj se zahvaliti ili da će je poljubiti. No on naprasno ustane i ostatak pića baci Glory u lice. Lilly poskoči i skutri se na kauču dok joj srce luđački udara. Glory udahne i zatrepće, usta otvorenih u šoku. “Da”, obrati se Merrick Glory podrugljivim tonom. “Možeš učiniti još nešto za mene. Možeš mi prestati govoriti što da radim.” Odloži praznu čašu na rukohvat stolca, ustane i odmaršira u spavaću sobu. Još uvijek na koljenima, Glory zuri u Lilly tužnim, plačljivim pogledom dok joj viski kaplje s lica i kose, a maskara se razmazuje po obrazima. Lilly obori glavu i udari u plač.

*** Nakon što ju je zaključao u kupaonicu, Merrick je držao Lilly kao zatvorenicu u svojim spavaćim kolima sljedeća tri dana. Glory joj je donosila vodu za kupanje iz šatora za presvlačenje, obroke iz kuhinje i čistu odjeću od Ponedjeljka, čovjeka koji je krao odjeću s konopa za sušenje rublja u gotovo svakom gradu koji su posjetili. A kada je Merrick napokon pustio Lilly, došlo je vrijeme da ona krene na posao. Nakon doručka u kuhinji Merrick je povede u prostor za sporedne predstave kako bi vidjela novi platneni transparent koji visi na šatoru za predstave nakaza i koji najavljuje njezinu točku. Kada stignu, gospodin Barlow, u cilindru i jakni, i Alana, u haljini nježne plave boje, već su tamo, nadgledaju slikara koji dovršava veliku sliku. Merrick opsuje ispod glasa kada je ugleda. Lilly zuri u nj, nesigurna što da misli. Na slici je visoka tri metra, visoko uzdignute brade i blijede ruke oko svjetlucajućeg štapa, poput bijele inačice zle kraljice iz Trnoružice. Okružuje ju zimski krajolik dok stoji ispred ledenog svemirskog broda i iglua. Ne može ni zamisliti zašto bi gospodin Barlow htio da ljudi misle kako je ona s drugog planeta. Što bi trebala raditi i kako bi se trebala ponašati? I što ako svi doznaju da je ovo samo velika laž? Pomisli da to upita Merricka, ali se predomisli. Pitat će poslije Glory. “Savršeno je, zar ne?” obrati se gospodin Barlow nikome naročito. Alana stoji pokraj njega, prsti i vrat nakićeni su joj nakitom. Objesila se na njega provukavši svoju ruku ispod njegove i izvija crvena usta, zureći u platno. “Ne znam baš, dragi”, reče. “Čini se nekako... kako da to kažem... čudno.” “Ne, ne”, reče gospodin Barlow. “Baš sam to htio.” “Za moju predstavu”, ubaci se Merrick.

Gospodin Barlow upre pogled prema naprijed. “Da, upravo sam to htio na svojem transparentu, na svojem šatoru, na svojem cirkuskom terenu.” Opsuje sebi u bradu, a zatim se okrene na peti i odšeta, vodeći Alanu sa sobom i mašući štapom sa srebrnim vrhom. “Dođi, draga. Idemo proslaviti s malo šampanjca.” Merrick ih promatra dok odlaze, a lice mu preplavljuje crvenilo. Zatim zgrabi Lilly za ruku i odvuče je prema šatoru u kojem se presvlače izvođači u sporednoj predstavi. “Bolje ti je da ovo izvedeš kako treba ili ćeš nagrabusiti.” Predstava nakaza počinje za nekoliko minuta i ona stoji u donjem rublju ispred zrcala u šatoru za presvlačenje i trese se dok joj Glory učvršćuje krunu od dragulja na glavi ukosnicama bijele boje. Kosa joj je svježe oprana i nakovrčana te se prelijeva preko ramena poput vjenčana vela. “Haljina će stići svaki čas”, reče Glory. “Što bih trebala raditi u predstavi?” upita Lilly, cvokoćući zubima. “Samo stoj mirno i dopusti seljačinama da te gledaju”, reče Glory. “To je sve. Bit ću u kabini odmah pokraj tebe, a dijelit će nas samo platnena zavjesa. Ako nešto budeš trebala, doći ću do tebe za dvije sekunde.” Lilly poželi upitati što bi mogla trebati, ali ne pronađe prave riječi. Zuri u svoj odraz, pokušava se sjetiti kako se diše. Sve na njoj je bijelo ili srebrno: kosa, perlice, koža, kruna na glavi. Boje ima jedino u očima, koje izgledaju poput plavog kamenja u snijegu. U odrazu vidi da se iza nje rastvorilo platno i da je u šator za presvlačenje ušla patuljčica, noseći crvene štikle u rukama i prebacivši svjetlucavu haljinu preko ramena. Kosa joj je poput Lillyne, a lice debelo namazano šminkom i ružem. “Merrick ove šalje vama”, reče, pokazujući Glory cipele. “Želi da se doima višom.” “Lilly”, reče Glory. “Ovo je Penelope Dupree, naša veoma nadarena krojačica i iznimna izvođačica u sporednoj predstavi.”

Lilly se pokuša nasmiješiti Penelope. Umjesto toga izgleda kao da se grči. “Ah, da”, reče Penelope. “Čula sam o tebi, Lilly Blackwood. Gospođa Benini, vlasnica štanda sa sladoledom i šećernom vunom, zajedno sa suprugom Tonyjem, želi da joj se katkada pridružiš na domaćoj večeri. Elizabeth Webb, voditeljica gril-restorana, kaže da se možeš igrati s njezinom djecom kad god poželiš. A Madame Zelda, također poznata kao gospođa Daisy Hubert iz Queensa, naša vračara, kaže da si u horoskopu lav i da te u životu čekaju prekrasne stvari.” Lilly se opet pokuša nasmiješiti, ali ne zna što bi rekla. Žena je, kao i svi ostali koje je upoznala osim Merricka, veoma je ljubazna. No ona samo želi poći kući, vratiti se u svoju sobu i svojoj Abby. Glory i Penelope pomognu joj odjenuti haljinu. Srebrna je i bijela, dugih rukava s perlicama i velikom krinolinom. Glory je zakopča na leđima, a Lilly klizne stopalima u cipele, pridržavajući se za kozmetički stolić da ne padne. Nikada nije nosila visoke potpetice i kada se uspravila, zamalo je pala. Glory je uhvati za ruku i naceri se. “Naviknut ćeš se”, reče. “Ja ih nikada nisam voljela”, reče Penelope, podižući suknju kako bi Lilly pokazala svoja stopala. Njezini dugački, crveno obojeni nokti vise poput kandži preko ruba smeđih sandala. Lilly se zagleda, bez riječi. Misli kako Penelope ne bi mogla nositi običnu obuću čak ni kada bi žarko željela. Penelope se nasmije i pusti suknju, a zatim se spusti na koljena provjeriti porub Lillyne haljine. Nakon što ustane, reče: “Izgledaš prekrasno, baš poput princeze.” Lilly se promatra u zrcalu. Unatoč činjenici da su joj dlanovi znojni i da osjeća kao da joj je želudac pun kamenja, složi se s Penelope. Zaista izgleda kao princeza iz bajke. No što će ljudi iz grada pomisliti - kako ih je ono Glory nazvala? Seljačinama? Lokalcima? kada vide njezinu bijelu kožu i paučinastu kosu? Hoće li se uplašiti? Hoće li im pozliti? Hoće li je mrziti poput mamice i tatice? Palcem dotakne svaki prst pojedinačno, opet i opet - jedan, dva, tri, četiri, jedan, dva, tri, četiri.

“A sada upamti”, reče Glory. “Mi nastupamo dok ne počne predstava u velikom šatoru. Cirkuski nastup u velikom šatoru traje oko dva sata, a nakon toga ponovno moramo nastupiti za one ljude koji nas nisu vidjeli prvi put.” Lilly kimne glavom i slijedi Glory iz šatora za presvlačenje preko cirkuskog terena, pokušavajući disati i normalno hodati kako bi spriječila izvrtanje gležnjeva u visokim potpeticama. Iza velikog šatora cirkuski izvođači i životinje spremaju se za nastup. Žene u baletnim suknjicama i ružičastim tajicama, muškarci u crvenim jaknama ili bijelim trikoima sa zlatnim ovratnicima. Klaunovi bijela lica s ćelavim perikama, policijskim kapama, vatrogasnim kapama i šeširima, narančasta i crvena kosa strši im u svim smjerovima. Žene i djevojke u šljokičastim kostimima vježbaju na bijelim konjima koji imaju perjanice od ružičastog i bijelog perja između ušiju. Konji za vuču upregnuti su u paradna kola, nervozno poskakuju u mjestu. Ljame i zebre i timaritelji, lavovi i medvjedi i majmuni u kavezima, slonovi s kićenim pokrivalima za glavu. Dječak koji je mahnuo Lilly također je tu, odjeven u odijelo, stoji pokraj slonica. Unatoč nervozi, Lilly uspori, ne mogavši odvratiti pogled od prizora. Sunčeve se zrake odbijaju od mora šljokica i svjetlucava nakita pa se čini da obasjavaju sve i svakoga. Čini se kao da su prizori iz slikovnice oživjeli, samo još tisuću puta vedriji. Zatim zamijeti dječaka u odijelu kako je promatra i skrene pogled. Što je pomislio kada ju je vidio odjevenu poput princeze da ide prema šatoru za sporednu predstavu? Je li pomislio da izgleda lijepo ili nakazno? Zašto ona ne može biti poput njega i ostatka izvođača iz velikog šatora, prelijepa i normalna, da se ljudi dive njezinim sposobnostima, a ne da je osuđuju zbog izgleda? ”Hajde, Lilly”, reče Glory. “Ne smijemo zakasniti.” Lilly uhvati rubove suknje dlanovima i usredotoči se na hodanje, trudeći se da se ne spotakne. Oprezno stavlja stopalo pred stopalo, i to ne samo zbog visokih potpetica. Mamica je rekla da je čudovište i da će je se ljudi bojati, a Merrick je sada predstavlja na pozornici

cijelom svijetu. Što ako su joj Glory i svi ostali lagali? Što ako je mamica bila u pravu i ako je ona zaista spodoba? Na drhtavim nogama slijedi Glory prema stražnjem ulazu u šator za predstavu nakaza i duž uske, slabo osvijetljene staze iza niza platnenih zavjesa, na mjesto koje Glory zove “zapozorje”. U šatoru je zrak vruć i ustajao, miriše na plijesan, vlažnu travu i neobičan, dimljeni parfem. Škiljeći prema sjenovitome prolazu, Lilly odoli porivu da se okrene i pobjegne. Ne želi raditi ovo. Ni sada ni ikada. Potpetice njezinih cipela utonu u meku zemlju i ona podigne porub haljine kako ne bi stala na nj. Zatim se Glory zaustavi i razgrne jednu od platnenih zavjesa. S druge strane, na sredini uzdignute pozornice prekrivene cvjetnim sagom, žena crne brade sjedi na stolcu, odjevena u suknju zebrasta uzorka i grudnjak s draguljima, a zadignuti rub suknje otkriva dlakava bedra. Obrve su joj tamne i čupave, a debeo sloj dlake prekriva njezine ruke i leđa. “To je moja prijateljica, Hester”, reče Glory. “Poznatija kao majmunasta djevojka.” Hester mahne dlakavom rukom. Lilly kimne glavom i pokuša se nasmiješiti. Iza sljedećeg zastora kovrčava žena bez nogu sjedi na okruglom postolju, nosi bisernu nisku i ružičastu bluzu. Donji dio njezina torza prekriva cijeli gornji dio postolja, poput prevelike vaze ili svjetiljke. Okrene se uz pomoć ruku kako bi ih pozdravila, a postolje se zatrese ispod nje. Lilly se uplaši da će se prevrnuti. “Ovo je beznoga Dina”, reče Glory. “Drago mi je”, reče Dina. Lilly proguta knedlu. “I meni.” Iza sljedećeg zastora Aldo čovjek - gušter stoji samo u srebrnim kratkim hlačicama koje su mu za dva broja male. Smeđe ljuske prekrivaju mu ćelavu glavu i mršavo tijelo. Nasmiješi se i pozdravi Lilly s dva uzdignuta prsta.

Sljedeća je žena u dugačkoj suknji i zelenom grudnjaku, a preko glave joj je prebačen bijeli veo. Kada se okrenula i podignula veo da pozdravi, Lilly uzdahne i odmakne se. Gola beba visi joj iz utrobe, obješenih ruku i nogu, glave ukopane u njezin trbuh. “Ne brini se, nije prava”, prošapće Glory. “Beba je napravljena od gume i zalijepljena je za njezinu kožu. Upoznaj Belindu - ženu s dva tijela i jednom glavom.” Lilly kimne jednom i pokuša se doimati srdačnom, ali ne može si pomoći, a da ne zuri. Zašto bi Belinda namjerno od sebe napravila čudovište? Želi li da je se ljudi boje? Što ako je netko pokuša zatočiti ili prerezati joj grlo? Što ako požele javno izložiti njezine organe? Nakon što su prošli Belindu, ona upita Glory što bi se dogodilo da lokalci doznaju kako je beba lažna. “Šššš...”, upozori je Glory tihim glasom. “Sve sporedne predstave imaju lažne atrakcije. Samo to ne izgovaramo naglas. Nikada. Zovemo ih navlakušama ili povlačiteljima nosa.” “Povlačiteljima nosa?” “Nebitno”, reče Glory. “Uskoro ćeš sve naučiti. Samo ne govori o tome. Ne dok ne ovladaš žargonom.” “No što ako lažna beba uplaši nekoga?” prošapće Lilly. “Što ako je oni ne žele vidjeti?” Glory se zahihoće. “Da ne žele vidjeti takve prizore, ne bi plaćali ulaznicu za predstavu nakaza.” Lilly slegne ramenima i odmahne glavom, upitna izraza lica. “Predstava nakaza omogućuje lokalcima da bulje u nešto u što inače ne bi trebali buljiti”, objasni Glory. “Ne moraju, štoviše ne bi trebali, skrenuti pogled. No, hvala Bogu da je tako jer inače ne bismo imali posao.” Lilly će morati još o tome razmisliti. Sada ništa ne razumije, ali nije ni važno. Trenutačno ima važnijih stvari o kojima se treba brinuti, kao što je, recimo, zadržavanje doručka u želucu.

Jednu po jednu, Glory je upozna s ostalim atrakcijama u predstavi nakaza: dječak - kornjača Zurie, Dolly - najljepša debela žena na svijetu, četveronoga Mabel, Magnus - najružniji čovjek na svijetu, živući kostur Spear, Stubs - najmanji čovjek na svijetu, teksaški div Brutus i Miles - bezruko čudo. Iza trećeg zastora od kraja Ruby i Rosy stoje leđa o leđa, nose plave perike i iste haljine boje lavande koje se spajaju na bokovima, kao da su im suknje prišivene jedna za drugu i tako čine jedan komad odjeće. “Već si upoznala Ruby i Rosy”, reče Glory. “Danas su one sijamske blizanke.” Blizanke mahnu. “Hej, Lilly”, istodobno pozdrave. “Sredi ih, dušice!” Lilly nije sigurna koga ili što bi trebala srediti, ali natjera se osmjehnuti i mahnuti unatoč tome. Glory spusti zastor i nastavi hodati. “Što su to sijamski blizanci?” upita Lilly. “To su blizanci kojima su od rođenja povezani neki dijelovi tijela, kao što je bok ili rame ili glava.” “Ali Ruby i Rosy nisu povezane na taj način”, prošapće Lilly. “Sijamske je blizance iznimno teško pronaći.” “Znači, još jedni povlačitelji nosa?” Glory se osmjehne. “Tako je. Brzo učiš.” Zaustavi se ispred drugoga zastora od kraja. “Evo, ovo je tvoje mjesto. Ne zaboravi, nalazim se odmah pokraj tebe.” “Gdje je Viktor?” upita Lilly. “Mislila sam da će i on sudjelovati u predstavi nakaza.” “Viktor je glavna zvijezda u jednom manjem šatoru. U Cirkusu braće Barlow to znači da točke u tom šatoru nisu za one slaba srca.” Stiša glas ponovno do šapta. “Trebaš vidjeti navlakuše koje Merrick tamo servira. Ljudski fetusi u teglama, lažne sirene i mumificirano

dijete vraga s rogovima i repom u malom sanduku. Seljančice se zamalo onesvijeste kada ga vide.” Lilly pomisli upitati što su to uopće ljudski fetusi, ali predomisli se. Ne može zamisliti šokantnije točke od onih koje je upravo vidjela. A i upravo sada joj nije stalo do toga. Za nekoliko će minuta masa ljudi ući u šator kako bi vidjela predstavu nakaza i zurila u njih. Uskoro će doznati istinu. Je li čudovište? Ili su joj roditelji lagali? Jedino što zasigurno zna jest da nema pojma što će se dogoditi. Glory razgrne zastor i drži je za ruku dok se ona uspinje stubama prema pozornici. Na vrhu se Lilly okrene prema Glory, a u želucu joj se okreće. “Što bih sada trebala raditi?” upita. “Iskoristi situaciju. S drugog si planeta, sjećaš li se? Zuri u seljačine kao da ništa slično nisi vidjela u životu.” Lilly pomisli da kaže kako zaista nikada u životu nije vidjela ljude poput njih, ali sada ionako to nije važno. Sada jedino treba stajati uspravno. “Trebam li se kretati ili mirno stajati?” “Možeš se kretati, ali ponašaj se kao princeza, kao da ti seljačine nisu dorasle i kao da nemaš vremena za njih. Zapamti da ne govoriš našim jezikom tako da im se ne obraćaj. Ako netko nešto pokuša, samo viči i ja odmah stižem.” “Ka... kako to misliš? Što bi pokušali?” Glory slegne ramenima. “Nikada ne znaš. Seljačine su čudne. No ne brini se, bit ćeš dobro.” Spusti zastor i ostavi Lilly samu. Lilly se pomakne prema središtu pozornice i pogleda uokolo, čvrsto stisnutih šaka. Bijele plahte, srebrne trake i šljokičaste zvijezde prekrivaju bočne strane i stražnji zid, a hrpice pamuka i bijelog filca prekrivaju svaku podnu dasku. Bijeli stolac i stol prekriven draguljima nalaze se ispod svjetiljke od svjetlećih kristala, podsjećajući je na sličnu svjetiljku koju je vidjela u dnevnom boravku svojih roditelja. Sjetivši se roditeljske kuće, nešto je hladno i čvrsto stegne u prsima. Odlazak iz tavanske sobe i prolazak vilom

Blackwood sada se čini kao daleka prošlost. U svim njezinim maštarijama o bijegu i zamišljenim putovanjima, nikada nije zamišljala da će ovako skončati - kao nakaza u sporednoj predstavi. Prostor za razgledavanje odvojen konopcem od pozornice čami prazan, čeka lokalce koji će ga ispuniti i pasti oči na izvođačima. Ona zuri u mračan, otvoren prostor, a srce joj se spušta u pete. Čini se glomaznim i tamnim, poput otvorenih čudovišnih usta od trave i platna, koji samo čeka da je cijelu proguta. Odvrati pogled i počne brojiti zvijezde na zidu. Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet... Zastor iza nje podigne se i ona poskoči. To je Glory. Osmjehne se i pokaže na štap omotan bijelom vrpcom i srebrnim perlicama, naslonjen na bočni zid. “Gotovo sam zaboravila. Vaše žezlo, moja kraljice.” Lilly uzme štap drhtavim rukama i kimne glavom u znak zahvalnosti. Barem će imati nešto za što će se pridržati ako osjeti vrtoglavicu. Zvižduk propara zrak i netko poviče: “Vrata!” “Krećemo!” reče Glory pa nestane. Izvan šatora zatutnji tisuću koraka koji pojure i stvore stampedo na cirkuskom terenu. Djeca se smiju i ciče i viču. Odrasli ih grde i upozoravaju da uspore. Muškarac na pozornici ispred šatora za predstavu nakaza visokim se glasom obraća nadolazećoj gomili. Glory je rekla da je on profesor, a da je njegov posao namamiti lokalce na sporednu predstavu tako što će im dati naslutiti što bi se moglo nalaziti u šatoru. “Dameeee i gospodoooo”, poviče profesor. “Priđite i pogledajte čuda koja vas čekaju u ovome šatoru! Glavna predstava počinje za šezdeset minuta, za šezdeset minuta, tako da imate dovoljno vremena da vidite našu predstavu i stanete u red za glavnu predstavu. Imate dovoljno vremena da vidite neobičnosti i spektakl

iza ovih zidova! Dođite, dođite svi, ovo je predstava koju ste dugo čekali, predstava o kojoj ćete pričati. Imamo točke koje se viđaju samo jednom u životu, ljudi! Imamo beznogu djevojku koja se smije i priča i hoda. Vaš um neće vjerovati onome što vide vaše oči! Nije cijela, ali je ovdje i živa je! Pogledajte dječaka - kornjaču Zurija, s glavom čovjeka i tijelom kornjače. Jeste li vidjeli Stubsa - najmanjeg čovjeka na svijetu? A Belindu, ženu s dva tijela i jednom glavom? Svi su ovdje, svi su živi i nalaze se u ovom šatoru. Svi izvode, svi zabavljaju - jedna točka za drugom dok ih ne vidite sve. Jeste li vidjeli Dolly - najljepšu debelu ženu na svijetu? Neće vjerovati kako golema bedra ima! Ovo je najveća predstava na Zemlji za tako malo novca. Dođite sada. U šatoru nema nikakvih dodatnih plaćanja. Zapamtite, možete ostati koliko želite i otići kada poželite. Oh, čekajte, ima toga još! Zamalo sam zaboravio! Imamo novu točku, ljudi, novu točku. Ovo je jedina predstava na svijetu s tom točkom. Nigdje je ne možete vidjeti osim kod nas. Imamo Lilly - ledenu princezu s drugoga planeta. Naš Syd Barlow uhvatio ju je na drugoj strani svijeta i sada je ovdje, unutra i živa je! Nemojte to propustiti. Pričat ćete o njoj ostatak svojeg života, ljudi!” Lilly može čuti lokalce kako se sve više približavaju, uzbuđene glasove i smijeh i razgovore i povike. Sjene se sve više nadvijaju nad šator, postaju šire i tamnije, vide se obrisi muških i ženskih šešira i glava i ramena i balona i djece koja se guraju jedna pokraj drugih. Znoj je oblio Lillyne dlanove i koljena joj počinju klecati. Želi sići s pozornice, pobjeći natrag u šator i trčati koliko je noge nose. Stegne žezlo u jednoj ruci i izbroji šavove na zastoru iza prostora za razgledavanje. Jedan, dva, tri, četiri. Ako pobjegne iz šatora, kamo će otići? I što će napraviti kada stigne tamo? Možda će završiti kao Leonova kći. Ili će možda Merrick poslati Viktora za njom. Pet, šest, sedam... Vani profesor nastavlja vikati: “Tako je, ljudi, priđite. Moj dobar prijatelj uzet će vaš novac i dati vam ostatak ako treba. Tako je, priđite ovamo. Nema žurbe. Nakaze neće nikamo pobjeći. Bit će u šatoru dok ih sve ne vidite.”

Zatim se platneni ulaz otvori i tračak sunčane svjetlosti nahrupi u prostor za razgledavanje. Lilly ne može vidjeti vrata, ali čini se da može osjetiti kako lokalci ulaze u šator. Zrak postaje sve rjeđi i vreliji, a ona osjeća prisutnost drugih ljudi, drugih bića, drugih tijela. Tisuće mirisa odjednom ispune šator - kolonjska voda, kokice, znoj, dim cigareta, prženi kikiriki, hotdogovi, sapun, koža, parfem, čipka. Osjeća kao da je lokalci pritišću, kao da je pokušavaju ugušiti iako nikoga nema u blizini pozornice. Diše plitko dok je steže u prsima. Jedan, dva, tri, četiri. U početku lokalci ulaze u šator uz razgovor i smijeh, a zatim, malo-pomalo, postaju tiši dok promatraju prve nakaze. Žena prošapće nešto i preneraženo uzdahne, muškarci razgovaraju prigušenim glasovima i nervozno se smiju. Lilly stišće zube i zuri u travu s druge strane konopca, čekajući da se pojavi prva osoba. Kakva će biti njihova reakcija kada je ugledaju? Hoće li ustuknuti od straha? Hoće li zaplakati? Hoće li se smijati? Hoće li im se smučiti? Hoće li skočiti na pozornicu i pokušati je ozlijediti? Hoće li ona uspjeti ostati na pozornici i dopustiti im da pilje u nju bez vrištanja? Što ako ne uspije učiniti ono što Merrick od nje traži? Baš kada pomisli da će se onesvijestiti od straha, u vidno joj polje uđe djevojčica odjevena u izblijedjeli džemper, vukući oca za ruku. Kada ugleda Lilly, pusti očevu ruku, zastane i stavi blijede prste na usta. Priđe bliže konopcu i zuri u Lilly svojim smeđim očima. Lilly se ukipi, čekajući da djevojčica počne plakati ili vrištati. Jezikom dotiče stisnute zube. Jedan, dva, tri, četiri... Iza oca i djevojčice u prostoru za razgledavanje stišće se još lokalaca. Lilly se čini da je promatra stotinu lica. More usta se izvija i pomiče i žvače i osmjehuje i mršti se i smije. Tisuće očiju zuri i škilji i širi se i žmirka i bulji. Znoj probija na Lillynu čelu. Usta su joj suha. Djevojčica se primakne još jedan korak. “Tatice, je li to prava princeza? Otac je primi za ruku. “Ne, medena”, reče.

“Ali ima krunu”, pobuni se djevojčica. “To ništa ne znači.” Otac je povuče i nastavi hodati. “Ali tatice, htjela sam...” djevojčičin se glas udalji. Malo-pomalo prva skupina lokalca odlazi, dok drugi nahrupljuju u prostor za razgledavanje. Neki se kreću sporije dok drugi samo brzo prođu, kao da su se predomislili u vezi s predstavom nakaza. Većina ljudi zastane proučiti Lilly na nekoliko minuta prije nego što nastavi. Namrštena majka prekriva oči svojeg djeteta kojeg nosi na boku i odbija pogledati Lilly, dok muškarac koji je s njom upire prstom i šapće nešto na uho starijem djetetu. “Ne trebaju gledat' ovakve stvari”, zasikće majka. “Prestani kvocat'“, odgovori muškarac. “To je samo dobra zabava.” “E pa neće bit' zabavno kad' se probude zbog noćnih mora.” Muškarac preokrene očima i nastavi. Dječak pjegava lica stoji ispred pozornice gotovo cijelu vječnost, zuri u nju obješena pogleda i žvače žvakaću gumu otvorenih usta. Lilly nema pojma što da radi niti što dječak čeka. Pokuša ga ne gledati, ali teško ga je ignorirati. Tri skupine lokalaca došle su i prošle prije nego što je on konačno otišao. Nakon toga odahnula je od olakšanja. Zatim je, tijekom kratkog predaha od plime blejavaca, malena starica u cvjetnome šeširu zastala kako bi se njezin mali crni pas olakšao u blizini stražnjeg zida prostora za razgledavanje, nakon čega je šator ispunio odvratan miris. Nakon nekog vremena Lilly izgubi osjet u stopalima zbog visokih potpetica, a gležnjevi je počnu boljeti. Ima osjećaj kao da će joj glava eksplodirati od stiskanja čeljusti. Kada se rulja konačno počela prorjeđivati, u prsima joj je popustilo i lupanje srca se usporilo. Trava je u prostoru za razgledavanje izgažena i blatnjava, utabana tisućama stopala. Duboko udahne i polako izdahne, a ramena joj se opuste. Konačno se njezin prvi nastup približava kraju. Nitko nije vrištao ni plakao, nikome nije pozlilo i nitko joj nije pokušao

prerezati grlo. Zatim se odjednom začuje krik i tresak u smjeru ulaza te zvuk tijela koje udara o pod. “Goni se odavde!” netko poviče. A zatim: “Jesi li dobro, Dina?” Mladić se smije i ostali mu se pridružuju. Djevojka se zahihoće i reče: “Idemo, ljudi. Ostavite je na miru.” Lillyno srce ponovno počne snažno udarati. Što se događa? Što se dogodilo beznogoj Dini? Je li je netko pokušao ozlijediti? Nakon nekoliko sekundi skupina tinejdžera nahrupi u prostor za razgledavanje. Mladići se smiju i zafrkantski udaraju jedni druge u nadlaktice, a djevojke se hihoću. Odjevene su u haljine napuhanih rukava, a jedna od njih nosi crvenu beretku preko dugačkih plavih kovrča, dok mladići nose hlače s manžetama i uštirkane košulje. Oči su im staklaste i krvave, baš kao što su tatičine oči izgledale kada bi popio previše viskija. Negdje se začuje ženski plač. Je li to Dina? Što su joj tinejdžeri učinili? Zatim djevojka u crvenoj beretki ugleda Lilly i zaustavi se. “Ti bokca”, reče. “Pogledajte je. Je li doista napravljena od leda?” “Ne”, reče mladić. “Obojena je bijelom bojom.” “Čak i kosa?” upita djevojka s beretkom. “To je perika”, odgovori mladić. “Navodno dolazi s drugoga planeta”, reče drugi mladić. “Kakva glupost.” “Lijepa je na neki neobičan način”, dometne jedna od djevojaka. Djevojka s beretkom složi grimasu. “Ja mislim da je odvratna.” Druga djevojka namreška nos. “I smrdi.” “Izgleda kao leš”, reče djevojka s beretkom. “Možda zato smrdi.” Djevojke se nasmiju, a prvi se mladić primakne i zgrabi konopac ispred Lillyne pozornice. “Jesi li živa, nakazo?”

Lilly žmirka. Nema pojma što treba činiti. Grašci znoja kotrljaju joj se niz vrat i leđa. Zatim se, i prije nego shvati što se događa, mladić sagne ispod konopca i popne se na pozornicu. Ona uzmakne te potpeticama stane na haljinu. “Glory!” zapomaže. Mladić se podrugljivo smiješi i posegne za njezinom kosom. “Je li prava, nakazo?” Jedan se od platnenih zidova između platformi pomakne u stranu i Glory umaršira na Lillynu pozornicu, lica iskrivljena od bijesa. “Silazi!” poviče. Mladić skoči dolje, ispuže ispod konopca i pridruži se prijateljima, koji histerično udare u smijeh. No umjesto da odu, primaknu se zidu u prostoru za razgledavanje, ismijavajući Glory i Lilly i upirući prstom. “Vratite se u svoju špilju, nakaze!” poviče mladić koji se popeo na pozornicu. “Da, vi ružne nakaze!” dobaci djevojka s beretkom. Ona započne skandirati i ostali joj se pridruže. “Nakaze, nakaze, nakaze! Ružne, glupe nakaze!” Platno drugog bočnog zida se razgrne i Rosy i Ruby pomole glave. “Jesi li dobro, Lilly?” upita Rosy. “Ostavite je na miru!” poviče Ruby tinejdžerima. Oni se ne obaziru na nju, već se samo nastavljaju smijati i skandirati. Zatim se mladić, koji se popeo na Lillynu pozornicu, sagne kao da će zavezati cipelu. Kada se uspravio, na licu mu zatitra čudan pogled i okrutan, ali nervozan podsmijeh. Podigne ruku i baci nešto na pozornicu. Hrpica vlažne prljavštine sleti na Lillyna prsa i razmaže se po njezinoj bijeloj haljini, a komadići trave zapletu joj se u kosu. Još se jedan mladić pridruži ovom prvom, smijuljeći se dok se saginje ugrabiti još blata. No umjesto blata odmah iznad oka pogodi je gusta masa psećeg izmeta koja joj počne curiti prema nosu. Ona ispusti žezlo i ukipi se od šoka, podignutih ruku i čvrsto

stisnutih očiju i usana, neodlučna hoće li pobjeći ili zavrištati. Vonj psećeg izmeta tjera je na povraćanje. Smijeh tinejdžera utihne i nastupi zaglušna tišina, a jedna od djevojaka upita: “O moj Bože, je li to pseće govno?” Lilly stoji ukočeno, a um joj obuzima strava. Ipak, mamica je bila u pravu. Muka im je od nje. Mrze je. Misle da je spodoba. Jedna od djevojaka ponovno prasne u smijeh, u usamljen, gotovo prestrašen zvuk. Lilly otvori oči i povuče se, drhteći od gnušanja i srama. Zatim se i ostali priključe - djevojke se hihoću, a mladići se smijulje - i izruguju je. Dopušta buci da je preplavi, jedva svjesna da Glory nešto govori i da poseže za njom. Uznemirujuća navala čežnje za domom prostruji joj kroz tijelo i iz grla joj se otme strašan urlik. Dlanovima prekrije lice, prekasno uvidjevši da razmazuje fekalije po obrazima i očima. Zagrcne se i zatetura unatrag, a u mislima joj je jedino bijeg i odlazak iz šatora, tako da joj se više ne smiju. No čini joj se kao da se kreće kroz melasu. Učini joj se da je sve usporilo na puževu brzinu. Gak joj se učini da je smijeh postao dublji i sporiji. Progura se pokraj Glory, potpetica upetljanih u bijelu haljinu, pa padne s pozornice i dočeka se u zamršeno klupko bijele haljine, blata i psećih govana. Mladići skoče na nju kao čopor gladnih vukova, vukući je za kosu i odjeću. Ona se skvrči i zaštiti glavu rukama. Glory skoči s pozornice držeći žezlo u ruci. “Gubite se odavde!” urla. Tinejdžeri pojure prema drugom kraju šatora dok ih Glory naganja, mašući žezlom po zraku. “Ako vas još jednom vidim ovdje, ubit ću vas!” Majmunasta djevojka Hester i Aldo čovjek - gušter dojure pomoći. “Jesi li dobro?” upita Hester, nadvijajući se nad Lilly. Lilly zna samo jednu stvar. Mora pobjeći odavde. Uspravi se na noge i bosa pojuri prema drugome kraju šatora, gdje je ušla s Glory. Kada nije uspjela pronaći put prema stražnjem izlazu, pohita prema prednjem ulazu kroz gomilu ljudi, odbacujući šokirane lokalce lijevo i

desno, razdvajajući ih kao što je Mojsije razdvojio Crveno more. Žene uzdišu i odmiču se kao da su vidjele gubavicu, a muškarci šire ruke kako bi ih zaštitili. Djeca plaču od straha. A Lilly ih sve vidi, kako su lijepi i savršeni, ogrnuti sunčanim svjetlom i zaštićeni normalnim svijetom. Vidi lijepe haljine, ozarena lica, tamne trepavice, plavu i kestenjastu kosu. Istodobno ih mrzi i želi biti poput njih. Netko joj podmetne nogu i ona se spotakne te se dočeka na dlanovima i koljenima. Počne puzati po prašnjavom terenu u bijeloj haljini za princeze dok joj se kosa prekrivena psećim izmetom klati na licu. Suze srama i tuge zamagljuju joj vid i ona se sruši na vruće tlo, neskladno dišući i ne mareći za ono što će se dogoditi. Na tlu ispred nje pojavi se par ulaštenih, crnih čizama. S ono malo snage što joj je preostalo, ona podigne pogled. “Što si, dovraga, napravila?” poviče Merrick, zureći u nju. Prije nego išta uspije izustiti, on je povuče za ruku i odvuče prema stražnjem dijelu terena, podalje od reda koji se stvorio ispred glavnog šatora. Iza velikog šatora izvođači, životinje i klaunovi čekaju u redu na paradu otvorenja. Svi se okrenu promotriti Lilly i Merricka - žene u baletnim suknjicama i ružičastim tajicama, muškarci u bijelim trikoima i crvenim jaknama. Klaunovi bijela lica i žene i djevojke u svjetlucavim kostimima. Svi radoznalo promatraju. Na kraju procesije stoji dječak u odijelu, odmah pokraj muškarca u radnoj odjeći, i drži konopac kojim je zavezan slonić. Zatim Lilly posrne i ponovno padne te tupo udari glavom i desnim ramenom o tlo. Nakratko ostane ležati na strani dok joj oblak prašine zaklanja pogled i tada ugleda da dječak u odijelu pušta konopac i kreće prema njoj, a na licu mu se ocrtava iznenađenje i zabrinutost. No čovjek u radnoj odjeći spusti dlan na njegovo rame kako bi ga zaustavio pa ga vrati prema slonicu. Dječak baci pogled preko ramena prema Lilly i vrati se na svoje mjesto u redu, mršteći se. Merrick zgrabi Lilly za kosu, uspravi je na noge i povuče. Ona posegne prema gore objema rukama kako bi ga uhvatila za zglob, ali

on ne popušta. U velikom šatoru počne svirati cirkuski bend, stražnji se ulaz otvori i velika parada krene u unutrašnjost šatora, pozdravljena povicima i pljeskom oduševljene publike.

DESETO POGLAVLJE Julia

V

ečer nakon Julijina prvog dana koji je provela kao vlasnica imanja Blackwood, podignuo se vjetar, a kuća je postala mračna i hladna, unatoč tome što je Claude upalio peć. No daleko od toga da je bila tiha. Škripa i zavijanje kao da su dopirali iz svake grede i svake podne daske, cijevi su krčale, radijatori su šuštali, a prozorski su kapci udarali po prozorima. Svako malo, dok je sjedila pokraj kamina pokušavajući razumjeti sadržaj papira koje joj je poslao odvjetnik, Julia je pomišljala da čuje štakore u zidovima. Svesrdno ignorirajući neugodne zvukove i prizore invazije glodavaca koji su joj salijetali misli, proučavala je izjave i ugovore o ulaganjima, kopiju roditeljske oporuke, stranicu za stranicom zakonske zbrke i bankovni izvadak koji ju je iznenadio. Znala je da roditelji imaju novca, ali sve do sada nije imala pojma o točnom iznosu. Ako ništa drugo, laknulo joj je kada je shvatila da može nastaviti plaćati Claudea i Fletchera da se brinu za konje. I mogla bi poslati Dannyju i njegovoj obitelji lijepi ček tako da on ne mora kopati po kontejnerima u potrazi za hranom iza zalogajnice Velikog Ala. Možda bi jedan dio novca mogla poslati bivšem dečku Tomu, ali bez povratne adrese, naravno. Već je donijela odluku da će farma nastaviti raditi i, ako bude moguće, renovirat će kuću te će posjed pretvoriti u nešto svježe i novo. Svakako ima dovoljno novca za to. No prvo mora sve pregledati, napraviti reda među stvarima, tisućama predmeta koji naizgled ispunjavaju svaki kutak kuće. Previše je uspomena, previše soba, previše namještaja, previše ladica i ormarića i skrivenih mjesta. Trebat će joj tjedni, ako ne i mjeseci, da sve pregleda.

U glavi su joj se rojile stotine misli koje su se istodobno kretale u isto toliko smjerova, ali ipak si nije mogla pomoći a da ne misli o konjima i o obilasku konjušnice na koji ju je Fletcher ranije poveo. Odrastajući, miris slame bio joj je vrlo poznat, ali u samoj je konjušnici bio jači i slađi nego što je zamišljala. Pomiješan s kruhastim mirisom melase i zrnja te mošusnom aromom konja, miris joj je pružao neobičan osjećaj koji joj je, iznenađujuće, bio poprilično ugodan. Dok ju je vodio u obilazak, Fletcher joj je objasnio da se imanje Blackwood uzdiglo zahvaljujući engleskim punokrvnjacima i američkim quarterima za izložbe i utrke, konjima koji su pokazivali sjajne osobine i koji su potjecali iz poznatih krvnih linija. Na svojem vrhuncu, imanje Blackwood brojalo je 80 najboljih grla u državi, uključujući i najpoznatijeg pastuha nazvanog Blue Venture. Julia nije razumjela o čemu on govori, ali cijenila je njegovu volju da joj objasni neke stvari. Jedino što je zasigurno znala jest da je svaki konj bio ljepši od onog prethodnog. I nije mogla vjerovati da joj pripadaju. Kada su došli do kraja središnjeg prolaza, Fletcher je ušao u zadnji boks. Konj je unutra rzao i okrenuo se prema njemu, a nosnice su mu titrale. Bio je crn poput noći, sjajne grive i repa koji je dosezao do poda. Julia je promatrala s vrata dok je konj njuškao Fletcherovu majicu i kosu, a zatim je priljubio svoj vrat uz Fletchera kao da je veliko štene. Fletcher se nasmijao i počešao njegove obraze i vrat objema rukama. Očito je da se vole. “Ovo je Bonnie Blue”, rekao je Fletcher. “Skraćeno Blue. Ona je tvoja najplodnija i najdragocjenija kobila.” Kobila ponovno zarže. “Zašto ne uđeš i ne pozdraviš?” “Tko?” upitala je Julia. “Ja?” Fletcher se nasmiješio i pogledao preko ramena kao da nekoga traži. “Ne vidim nikoga ovdje. Ne brini se, nježna je kao janje.” Julia je duboko udahnula, izvukla zasun na vratima i ušla u boks. Htjela je pogladiti Bonnie Blue više od ičega, ali mnogo je vremena prošlo otkako je bila u blizini konja te je znala da oni mogu osjetiti strah.

“Ispruži ruku s dlanom prema gore, ovako”, rekao je Fletcher, pokazujući što treba činiti. Julia je ispružila ruku i Bonnie Blue ponjušila je njezin dlan, a zatim očešala glavu o Fletcherovu ruku. “Mislim da joj se ne sviđam”, rekla je Julia. “Ma nije tako, zar ne, curo? Gledaj ovo.” Odmaknuo se korak unatrag i stao ispred konja. “Rukovanje, Blue.” Bonnie Blue podignula je prednju nogu i pružila je prema Fletcheru. On je uhvatio njezino kopito svojim dlanom i protresao ga kao da je pseća šapa. Julia je uzdahnula. “Vau. Kako si je to naučio?” On je pustio Blueino kopito i počešao je između očiju. “Nije bilo teško. Jako je pametna. Svi su oni jako pametni. No Claude ne bi bio sretan kada bi doznao da je učim trikovima, pa neka to bude naša mala tajna.” “U redu. No zašto bi njemu to smetalo?” “Zato što može biti opasno ako ne znaš što radiš. Zašto je ne bi pogladila pa da se upoznate? Ipak je ona sada tvoja.” Julia je dotaknula Bluein vrat i osmjehnula se, udišući kobilin divan muškatni miris. Dlaka joj je bila glatka i meka, baš kako joj se i učinila. Blue je prestala njuškati Fletchera i zagledala se u Juliju radoznalim očima. Približila je njušku Julijinu uhu i onjušila je, a njezin sivkasti nos i usne bili su topli na Julijinoj koži. Snažno je izdahnula pokraj Julijina vrata, otpuhnuvši njezinu kosu i izazvavši joj trnce. Zatim je zabila masivnu glavu u Julijino rame, gotovo je tim pokretom srušivši. Fletcher se nasmijao. “Eto. Dobila si njezin pečat odobrenja.” Julia se osmjehnula i prošla prstima kroz Blueinu grivu. “Mislim da nisam vidjela ovako predivna konja.” “Posebno je lijepa, to je sigurno. I ždrebad joj je uvijek savršena.” Pomaknuo se prema Blue. “Dođi, želim da nešto osjetiš.”

Uzeo je Julijin dlan i položio ga na Bluein trbuh te pritisnuo. Nešto je uzvratilo guranjem. Zatim se Bluein trbuh pomaknuo i poskočio, poput gumene lopte. Julia je uzdahnula i odmaknula ruku. “Što je to?” “Njezino sljedeće ždrijebe.” Fletcher joj je namignuo. “A tvoje prvo.” Širok se osmijeh ukazao na Julijinu licu. S jedne strane, gotovo joj je bilo previše svega da bi se s time mogla nositi: kuća, konjušnica, konji, posao, novo ždrijebe. S druge strane, to je najljepša stvar koju je ikada čula. To će ždrijebe biti prvo koje će biti rođeno pod njezinim vlasništvom. Pripadat će njoj i nikome drugom, čak ni njezinim roditeljima. Sada Julia sjedi ispred razbuktana kamina, okružena zakonskim formularima, i sluša kako kuća škripi i zavija, pokušavajući zamisliti kako se vodi briga za farmu i kako se donose ispravne odluke za konje. Čudesno i zastrašujuće u isto vrijeme. Zemlja i kuća jedna su stvar, ali Blue i njezino ždrijebe i ostatak konja živa su bića. Kako će se uspjeti nositi sa svime? Što ako se netko od njih razboli ili ozlijedi, a ona to ne primijeti na vrijeme? Što ako Claude ne bude u blizini i što ako ne pozove Fletchera na vrijeme? Pomisao da je ovo samo test proleti joj glavom. Možda je majka jednom zasvagda htjela dokazati da se loše stvari događaju kada se ne slijede pravila. No ono što majka nije znala jest da Julia planira slijediti pravila. Jedino što će ovoga puta to biti njezina pravila. Pokuša odagnati brige iz glave i usredotočiti se na papirologiju, ali pogled joj se muti od čitanja, a glava je boli od pokušaja da sve shvati. Odloži papire i odluči da će malo istraživati. Nema pojma koliko je sati, ali nebo je vani crno. Majčin privjesak s ključevima priziva je sa. stolića pokraj kauča, kao da svaki utor na ključevima krije potencijal koji može razotkriti tajne. Ustane, uzme privjesak s ključevima i počne se kretati prema najudaljenijem dijelu kuće, znajući da će očev brlog biti prvo mjesto na koje će otići.

Omotavajući vestu oko sebe, uputi se niz hodnik, paleći svjetla kako hoda. Pod škripi pod njezinim koracima i svjetlost svjetiljki treperavo se odbija od glatkih hrastovih zidnih oplata i prašnjavih svjetiljki iznad slika konja i pasa. Koliko se puta šuljala ovim hodnikom kao dijete nakon majčinih prodika, nadajući se da će je otac pustiti u svoj brlog? Koliko ga je puta čula da baca stvari i plače iza dvostrukih vrata? Koliko ga je puta htjela upitati što ga muči? Stotinu? Tisuću? Zaustavi se ispred brloga i prođe prstima po izrezbarenim hrastovim vratima, a dlačice na zatiljku joj se nakostriješe. Što će pronaći s druge strane? Odjednom se osjeti kao djevojčica klecavih koljena. Majka bi zasigurno bila protiv ovoga što se Julia sprema učiniti, a iz razloga koje nije mogla objasniti, osjeća se krivom što će zaci u očev privatan prostor. No podsjeti se da majke i oca nema, mrtvi su. Vila Blackwood sada je njezina, kao i sve što se nalazi u njoj. Napipava ključeve, pokušava odlučiti koji će prvi isprobati. Svi su tako različiti. Naravno da se majka pobrinula da bude tako kako bi osigurala da jedino ona zna koji ključ otvara koja vrata. Sada Juliji to koristi. Klizne ključem s okruglim medaljonom na kojem je ugravirano slovo B u bravu i okrene. Zupčanici kliknu i drvena se vrata škripavo otvore nekoliko centimetara. Nježno ih gurne i ona se širom otvore, a šarke zaškripe. Svjetlost iz hodnika pada na drveni pod brloga, otkrivajući prašnjave rese perzijskog saga i osvjetljavajući velik dio središnjeg dijela prostorije. Julia zastane na jedan dugačak trenutak. Možda bi trebala pričekati do sutra kada neće biti tako umorna i obuzeta emocijama. No previše je stvari koje mora napraviti i previše soba koje mora pregledati da bi išta odgađala. Duboko udahne, uđe i pritisne prekidač na svjetiljki koja stoji na očevu stolu veličine glasovira. Police za knjige od mahagonija prekrivaju stražnji zid, a svaki je slobodni komadić prostora nakrcan knjigama i kartama i dokumentima i papirima i mapama. Na drugome zidu nalazi se

komoda na kojoj su nanizane boce alkohola i ukrašene čaše. Preko puta njih nalazi se zeleni tapecirani kauč, a pokraj njega utihnuo je djedov sat. Očev naslonjač zgrbio se iza stola, a izblijedjela se smeđa koža naborala i istrošila. Zrak je u sobi zagušljiv i ustajao, začinjen bljutavom, kiselkastom primjesom cigaretnog dima i starog viskija. Osim prašine koja kao da sve prekriva, brlog izgleda kao da je njezin otac iz njega jučer otišao. Na nekoliko sekundi Julia je previše zatečena da bi išta napravila. Kako će ikada uspjeti pregledati sve ovo? I zašto majka nije očistila i sredila brlog nakon što je otac umro? Jedna od stvari koja je majku najviše dirala u žicu bila je njegova nevoljkost da se odvoji od bilo čega, a stotinu ga je puta upozorila da ne spušta cigaru na papire i knjige. Ako je postojala jedna stvar koje se majka smrtno bojala, onda je to bila vatra. Dobila bi napad kada bi otac palio lišće i meo ga prema vatri u stražnjem dvorištu, a najdraža joj je izreka bila: “Svi će grešnici gorjeti u vatrama pakla!” Zašto onda nije očistila brlog zbog sigurnosnih razloga, ako zbog ničega drugog? No Julia nema izbora. Mora negdje početi. Možda je to bio majčin plan. Možda je to bila nova kazna za ulogu koju je odigrala u njegovoj smrti. Duboko udahne i polako krene hodati oko sobe, proučavajući police za knjige i čitajući naslove knjiga. Police škripe pod težinom tvrdih uveza o uzgoju konja, bolestima konja, prvoj pomoći, tehnikama dresure i veterinarskim terminima, zajedno s naslaganim kutijama za arhiviranje koje nose imena kao što su Blue Venture, Prestonova prva utrka, Dakota Point, Sramežljivi Dundee, Whiskeys Pride, i Fame’s Fortune. U drugom su odjeljku smješteni trofeji, vrpce i uokvirene slike konja s plavim i crvenim vrpcama na ularima. Julia baci pogled na nekoliko zadnjih polica, a zatim otpuše prašinu s gramofona te otvori poklopac. Ploča je još uvijek unutra, a zbog zaustavljene igle na ploči čini se kao da ju je netko isključio dok je još svirala. Julia zaškilji prema nazivu: Little White Lies. Naravno, pomisli i zatvori poklopac. Pomakne se prema stolu i zuri u nj. Sloj

prašine leži na površini stola, bugačici, olovkama u držaču, zelenoj stolnoj svjetiljci i pepeljari punoj pepela i opušaka cigara. Primakne se polici kako bi pregledala prašnjave boce alkohola, tražeći pojačanje. U staklenoj čaši još se uvijek nalaze ostaci tamne tekućine, koja se zgusnula u nešto što nalikuje čvrstom mulju. Sve su boce napola prazne, osim dvije neotvorene boce brendija. Uzme jednu, obriše prašinu rubom svoje veste, otvori je i dobrano potegne. Grlo ju je zapeklo, a želudac se ugrijao, baš ono što joj je trebalo. Odnese bocu do očeva stola i sjedne u kožni naslonjač, zanemarujući prašinu koja se podignula s naslonjača. A zatim ugleda fotografiju. To je njezina fotografija iz drugoga razreda srednje škole, u srebrnom okviru obrubljenom zlatnim filigranom, snimljena za godišnjak deset mjeseci prije očeve smrti. Srednja škola sada joj se čini kao nešto što se dogodilo prije tisuću godina. Podigne je, otpuše prašinu i zagrize usnu, obuzdavajući iznenadnu navalu suza. Za razliku od domova drugih ljudi, u kojima zidove krase fotografije važnih događaja - vrtića i rođendana, vjenčanja i diploma - majka je običavala govoriti kako su fotografije besmislene i uzaludne. Nikada nije kupila Julijine školske fotografije kako bi ih objesila u kući, a nikada nisu ni posjedovali kameru. No njezin je otac nekako došao do primjerka njezina školska portreta i držao ga je na svojem stolu. A ona za to nije znala. Obriše ostatak prašine drhtavim prstima i rukavom veste prebriše musavo staklo. Na fotografiji ima besprijekornu kožu, plava joj je kosa povučena u konjski rep, a izraz lica joj je sjetan. Svatko bi pomislio da je riječ o snimci tipične tinejdžerice koja proživljava loš dan. Najzad, nema nikakvih tragova koji odaju da je imala problema kod kuće ili da je trpjela ruganje jer joj je majka branila odijevati se po najnovijoj modi. No Julia prepoznaje tugu u svojim očima. Odloži fotografiju, trepćući odagna suze i otvori srednju ladicu u stolu. Unutra se nalazi uobičajeni pribor, kemijske i olovke, spajalice, gumice, žigovi. Otvori bočnu ladicu i pronađe hrpicu neiskorištenih

omotnica i pribora na kojima je otisnuto ”Farma Blackwood” te kutiju osušenih cigara. Ladica ispod te je zaključana. Pokuša je otvoriti majčinim ključevima, ali nijedan ne odgovara. Ostale su ladice pune nasumice nabacanih papira - pozivnica za različita događanja, izvoda, računa i pravnih dokumenata. Pretraži ostale ladice u potrazi za ključem koji otvara onu zaključanu ladicu, ali ne nađe ništa. Frustrirana, ustane i ogleda se po sobi. Gdje je taj ključ? Upravo tada nešto udari i zagrebe po stropu iznad njezine glave. Podigne pogled. Još jedan, glasniji udarac i ona poskoči. Zatim se začuje buka koja podsjeća na brušenje, kao da neka životinja žvače žice u zidovima drugoga kata. Moram se riješiti tih štakora, pomisli. Još jednom prijeđe pogledom po sobi, a zatim odluči da je dosta za večeras. Izmorena je, a težina svega onoga što mora napraviti i svega onoga o čemu mora razmisliti pritišće je poput okova.

JEDANAESTO POGLAVLJE Lilly

N

akon što je Lilly pobjegla iz šatora za predstave nakaza, Merrick ju je dovukao natrag u vlak i zaključao u svoju kupaonicu kako bi je kaznio što je dopustila lokalcima da je vide besplatno. Drhteći, ruku i lica umrljana psećim govnima, povrati u toalet, a zatim sjedne na poklopac i zajeca. Vonj je prežestok i ne može obuzdati nagon za povraćanjem. Nakon cijele vječnosti začuje korake kako ulijeću u vagon i nekoga kako otvara vrata. To je Glory. “O moj Bože”, reče. “Jesi li dobro?” Lilly slegne ramenima i ustane s toaleta, otečenih i nadraženih očiju. “Je li te Merrick ozlijedio?” Lilly odmahne glavom. “Hajde”, reče Glory. “Idemo te očistiti. Donijela sam kante s vodom, vani su.” Uzme ogrtač, krpu, ručnike i sapun pa povede Lilly van, s druge strane vagona gdje ih nitko ne može vidjeti. Pomogne joj skinuti prljavu haljinu za princeze i dade joj krpu i sapun, a zatim tužna pogleda promatra kako Lilly čisti ruke i lice. “Jako mi je žao što ti se ovo dogodilo”, reče Glory. “Kunem se da nikada nisam vidjela seljačine da se tako ponašaju. Bili su tako... zli.” Vrela gvalja zapne u Lillynu grlu, ali ponestalo joj je suza. “Do mene je”, progovori. “Mamica je bila u pravu. Ja sam čudovište.”

“Ne”, odlučno reče Glory. “Nisi ti kriva. Srušili su Dinu i bacali su stvari na Belindu. To je hrpa odvratnih, glupih klinaca koji se ne znaju ponašati. Kunem ti se da raditi u sporednoj predstavi nije uvijek ovako. Da jest, ja prva ne bih htjela ništa imati s time.” Lilly ne zna što da kaže. Nije važno je li u sporednoj predstavi inače tako ili nije. Nikada više to ne želi ponoviti. A zbog činjenice da nema izbora tijelo joj je teško i usporeno, kao da su joj se udovi i srce pretvorili u kamenje. Opere kosu i osuši je ručnikom, preumorna da bi razmišljala dalje od onoga što će se dogoditi u sljedećih nekoliko minuta. Glory joj pomogne s odijevanjem, a zatim klekne i pomogne joj zavrnuti rukave. Gleda u Lilly očiju punih suza. “Žao mi je što te nisam zaštitila. Rekla sam da hoću, ali sam podbacila. Nadam se da znaš da mi je zaista stalo do tebe i da ću se od sada više truditi.” Lilly zagrize usnu, ali ne reče ništa. Rastrgana između onoga što se dogodilo u šatoru za predstavu nakaza i načina na koji je Glory promatra, osjeti kao da će se rasplinuti u zraku ili da će se istopiti u hrpicu na travi. Odjednom je preplave emocije. “Želim ići kući”, udari u plač, a iz grla joj se otme jecaj. Gloryno se lice nabora i ona ispruži ruke. Lilly isprva oklijeva, a zatim se sruči u Gloryn zagrljaj dok joj se ramena tresu od plača. Glory je čvrsto drži, njišući je naprijed-natrag. “Bit će sve u redu, dušice”, reče. “Sve će biti u redu. Obećavam.” Tisuće različitih osjećaja preplavljuju Lilly, uključujući iznenađenje i umirujući učinak Gloryna snažna zagrljaja. To je podsjeća na maženje s voljenom mačkom Abby pa se prestane tresti. Iako je preiscrpljena da bi plakala, suze joj poteku iz očiju. Znači takav je osjećaj kada te netko zagrli. I možda je, samo možda, to onaj osjećaj koji se javlja kada te netko voli.

***

Sljedeće je večeri Merrick inzistirao da Lilly stoji pokraj njega na platformi izvan vagona dok se cirkuski vlak približavao sljedećem odredištu. Kada ju je prisilio da iziđe kroz vrata između njegova vagona i onoga sljedećeg, ona se čvrsto primila za rešetku, drhteći i čvrsto se držeći, uvjerena da će je on izbaciti, čak iako joj je Glory pokušala dokazati da Merrick nikada ne bi izbacio iz vlaka osobu za koju je masno platio. Zatim je, dok su se približavali rubnome dijelu sljedećeg grada, Merrick pokazao na kuće s prozorima na kojima su bile zakucane daske i na redove ljudi koji su čekali kruh ispred crkvi. Pobrinuo se da vidi znak ZATVORENO na skladištima i skitnice uz tračnice - muškarci i žene, mladi i stari - okupljeni oko vatre u koja tinja u kantama za smeće. “Ljudi ovdje gladuju”, rekao je. “Pa bi možda mogla zapamtiti koliko ti je dobro u životu. Osigurana tri poštena obroka dnevno najveći su razlog zbog kojeg se ljudi priključuju cirkusu ovih dana.” Jutro nakon predstave u Massachusettsu, tijekom koje je Lilly uspjela odraditi svoju točku bez bježanja i tijekom koje nitko ništa nije bacio na nju, Merrick je pozvao taksi za nju, Glory i sebe. Kada je Lilly upitala kamo idu, Merrick je rekao da joj želi pokazati mjesto koje se zove državna bolnica Danvers. Na stražnjem sjedištu taksija Lilly nije obraćala pozornost na činjenicu da je to njezina prva vožnja automobilom. Jedino ju je zanimalo zašto je Merrick vodi u bolnicu. Hoće li dati liječnicima da je bockaju i ubadaju kako bi vidjeli je li normalna? Hoće li je prodati nekome tko želi njezine dijelove tijela staviti u staklenku i javno ih izložiti? Pogledala je Glory zabrinuta pogleda, prstiju čvrsto stisnutih u šake. Glory je potapšala njezinu ruku i rekla da će sve biti dobro. Dvadeset minuta kasnije stigli su do kamene zgrade goleme poput dvorca s tisućama prozora i strmim krovovima. Ušli su kroz golema vrata u foaje i slijedili su medicinsku sestru kroz dugačak hodnik. Hodnik je bio prazan i tih, izuzev zvuka lupkanja sestrinih bijelih cipela. Što su dublje ulazili u masivnu građevinu, to se Lilly više zabrinjavala da će je Merrick ondje ostaviti. Kako bi se smirila,

potrudila se hodati ukorak s medicinskom sestrom. Jedan, dva, tri, četiri, pet. Dok su se približavali kraju prvog dugačkog hodnika, začula je tih mrmor, kao stotinu glasova koji dopiru iz daljine. Zatim je buka postala glasnija. Kada su došli do dvostrukih vrata okruženih gumenim trakama, medicinska sestra je zastala i suosjećajno joj se nasmiješila. “Sada situacija postaje malo razuzdana, ali ne brini se, nećeš ostati ovdje. Je li u redu ako te zovem Lilly?” Lillyno je srce poskočilo, a zatim je snažno i nekontrolirano počelo udarati. Zurila je u Glory, odjednom uzdrhtala. “Nismo zato došli ovdje”, rekao je Merrick medicinskoj sestri. “Tražimo rođakinju.” “Oh.” Sestra je ponovno pogledala u Lilly, smetena izraza lica. “Oprostite, mislila sam...” “Krivo ste mislili”, prekinula ju je Glory. Lilly je laknulo. Merrick je ipak neće ostaviti ovdje. Medicinska sestra kimnula je glavom i otključala vrata. Čak i prije nego što su zakoračili u prostoriju, Lilly je dlanovima pokrila uši. Ono za što je mislila da je razgovor zapravo je bilo zavijanje i plakanje i vikanje. Prostorija je bila puna žena u sivim spavaćicama, čupave kose i ogrebotina po licu i rukama. Neke su žene bile zavezane za svoje krevete, a jedna je od njih neprestano dozivala u pomoć. Prostorija je vonjala na ustajali urin i pokvarenu hranu. Bube su se skupljale na zidovima bez prozora. Žena krvava nosa im se nasmiješila i prišla. Lilly se povukla prema Glory i spustila glavu, pogleda uprtog u stopala medicinske sestre. Nakon što su izišli iz užasavajuće, bučne prostorije, prošli su manjim hodnikom i ušli u drugu prostoriju, ovaj puta tišu, u kojoj su žene ležale na krevetima i zurile u strop, čitale ili razgovarale u manjim skupinama. Sestra se zaustavila u prolazu i obratila se Merricku.

“Vidite li nekoga poznatog?” upitala je. Merrick je pregledao sobu, a zatim odmahnuo glavom. “Ovaj put ne.” Kasnije, u taksiju na povratku prema vlaku, Merrick je upitao Lilly: “Znaš li zašto sam te odveo tamo?” Lilly je odmahnula glavom. “Zato što, ako pokušaš pobjeći, vjerojatno ćeš završiti kao beskućnica i gladovat ćeš, a policija neće oklijevati da te pošalje na mjesto poput toga ili čak na neko gore mjesto. To je prva stvar koju trebaš upamtiti. Druga stvar koju trebaš upamtiti tiče se tvojeg opiranja mojim zapovijedima. Često posjećujem sirotišta i umobolnice u potrazi za sljedećom atrakcijom. Retardirana Kristi došla je iz sanatorija Waverly u Kentuckyju, a Alda čovjeka - guštera otkrio sam u umobolnici Willard. Ne bi mi bio problem smjestiti te u neku ustanovu.” Lilly ništa nije rekla i samo je nastavila zuriti kroz prozor. Vani je lijevalo kao iz kabla, a prizori zelenih i smeđih obrisa drveća i rasvjetnih stupova izmjenjivali su se kroz prozor po kojemu je lijevala kiša. Oblaci su bili niski i teški, kao pepeo u zraku. Pokušala je brojiti drveće uz cestu, ali nije ga mogla dobro vidjeti zbog suza. Svijet nije ni približno sličan onome što je zamišljala i dala bi sve da se može vratiti u svoju sobu na tavanu, čak i kada bi to značilo da će se morati nositi s mamicom. Obuzeo ju je snažan osjećaj čežnje za domom, tako jak da je gotovo naglas zaplakala. Kasnije te večeri, dok je Merrick hrkao u svojoj spavaćoj sobi, Glory i Lilly sjedile su na kauču, razgovarajući o posjetu bolnici. “U pravu je”, rekla je Glory. “Bolje ti je s nama, iako ni to katkada nije lak život. U cirkusu barem imaš mjesto na kojemu noću možeš odmoriti glavu, tri poštena obroka na dan, priliku da proputuješ zemljom i prijatelje koji se za tebe brinu.” Uputila joj je osmijeh koji je izgledao tužno i neprirodno. “A i većinu se vremena prema tebi ponašaju kao prema živom biću.”

Lilly nije mogla istjerati iz glave prizore žena u sivim spavaćicama i znala je da će zbog toga imati noćne more. “Što nije u redu s tim ženama?” “Danvers je umobolnica za lude ljude. Znaš, ljudi koji ne znaju razliku između onoga što je stvarno i onoga što nije? No neki ljudi završe tamo jer ih se obitelji žele riješiti, kao što je bilo s mojim bratom Viktorom. Roditelji su ga smjestili na mjesto još gore od Danversa.” “Zašto? On nije lud, zar ne?” Glory je odmahnula glavom i počela cupkati kuglice tkanine na suknji. “Ne, nije. Roditelji su ga ostavili kada je imao četiri godine jer neki ljudi smatraju da drukčiji vanjski izgled nužno podrazumijeva unutarnju trulež.” Pogledala je Lilly. “No mi znamo da to nije točno, zar ne?” Lilly je kimnula glavom.

*** Nakon što joj je pokazao redove za kruh, skitnice i umobolnicu Danvers, Merrick joj je dopustio da sama šeće cirkuskim terenom u smiraj dana, kada su predstave bile gotove, štandovi zatvoreni, a veliki šator prazan. No jedino ako se cirkuska družina ne bi spremala vlakom na sljedeće odredište i ako bi bili dovoljno daleko od najbližeg sela da je lokalci ne mogu besplatno vidjeti. Glory je pomislila kako je došlo vrijeme da Lilly stekne nove prijatelje, jer nakon što bi radni dan završio, svi su bili spremni za opuštanje i zabavu. Možda bi mogla posjetiti gospođu Benini ili pitati Penelope da je upozna s djecom Elizabeth Webb. No Lilly je imala drukčije planove. Htjela je pronaći šatore sa životinjama ili ono što su Merrick i Glory zvali menažerijom.

Prve večeri svoje slobode, nakon što su Merrick i Glory taksijem otišli u grad u klub, izišla je iz vagona odjevena u plisiranu haljinu i crne ravne cipele, u jednu od kombinacija koju joj je nabavio Ponedjeljko. Sunce je zalazilo na kolovoškom nebu, obojivši oblake ljubičastom i ružičastom i narančastom, a u daljini su se pojavile prve zvijezde. Cvrčci su cvrčali u visokoj, suhoj travi koja je okruživala prašnjavi cirkuski teren. Osjećala se neobično i pomalo uplašeno jer je bila vani bez Gloryne ili Merrickove pratnje. Zadržala se u blizini vagona dok nije skupila dovoljno hrabrosti. Ispred susjedna putničkog vagona četiri muškarca u polo majicama i izglačanim hlačama postavljaju stol i stolce dok lijepa plavuša silazi niza stube noseći špil karata i dvije boce u kojima je tamna tekućina nalik na viski. Druga žena poviče kroz prozor, pitajući koliko im treba čaša. Muškarci i žene vitki su i lijepi i elegantni, poput balerina o kojima je Lilly običavala čitati u svojim knjigama. Glory joj je rekla da su oni trapezisti. Kada je osjetila da je skupila dovoljno hrabrosti, Lilly se odmakne od tračnica, okrene se i krene hodati uz vlak. Nakon što prođe pokraj trapezista i još jednog putničkog vagona, zaustavi se pomaziti tri koze koje žvaču travu u blizini telefonskog stupa. Jesu li to koze iz teretna vagona u koji ju je Merrick zaključao u kavezu? Jesu li čule vrisku i plač? Jedna od koza podigne glavu i očeše lice o Lillynu nogu, a zatim se vrati svojem obroku. Priđe joj druga koza i nježno gricne rub njezine haljine, mašući kratkim repom. Treća joj ponjuši cipele i čarape i noge. Čini se kao da odgovaraju na njezina pitanja; da, znamo tko si. Glory joj je rekla da je kozama dopušteno lutati po cirkuskom terenu u ono vrijeme kada nisu u predstavi jer cirkusanti smatraju da donose sreću. Također je ispričala Lilly o još nekim praznovjerjima u koja cirkusanti vjeruju: zelena boja i zviždanje u šatoru za presvlačenje donose nesreću, ptica koja uleti u veliki šator navještava smrt nekog cirkusanta, a trapezisti i akrobati na žici ušivaju križeve na svoje kostime kako bi spriječili pad. Lilly se zapitala što bi mamica mislila o cirkusantima koji na takav način koriste križ. Mamica je

običavala govoriti kako ljudi na Zemlji postoje da bi služili Bogu, a ne obrnuto. Pa zašto onda cirkusanti misle da ih On štiti? Odagna misli o mamici iz glave, još jednom počeška koze i nastavi hodati. Čini joj se kao da tisuće različitih zvukova dopiru kroz otvorene prozore vagona, svaki se od njih mijenja i stapa sa sljedećim dok prolazi pokraj njih, sve dok svi ne utihnu i ne iščeznu - tih glas s radija, nečije pjevanje, svađa dvoje ljudi, harmonika, muškarčevi povici, pseći lavež, zveckanje kovanica, smijeh, pljeskanje, trijumfalno vikanje. Dalje niz tračnice, kroz otvorena vrata teretna vagona dopire kreštava, ubrzana melodija, najglasnija glazba koju je Lilly čula ove večeri. Uspori. Zar je netko priredio zabavu? Dolly - najljepša debela žena na svijetu i pjevačica - patuljčica Penelope sjede na drvenim sanducima u teretnom vagonu, smijući se i hladeći se papirnatim lepezama. S pernatom trakom za glavu i u svjetlucavoj bluzi, beznoga Dina puši cigaretu na preokrenutoj vinskoj bačvi i razgovara sa živućim kosturom Spearom. Ruby i Rosy smiju se i plešu s Aldom čovjekom - gušterom i dva patuljka te svi četvero piju iz smeđih boca. Blizanke nose dugačke ogrlice od perlica, suknje od trave i ništa više; gole im grudi poskakuju u ritmu glazbe. Lilly obori pogled i nastavi brzo hodati, nadajući se da je nitko nije vidio. Skupina muškaraca u prljavoj odjeći stisnuta je malo dalje od vlaka, puše i razmjenjuju boce među sobom. U otvorenom teretnom vagonu patuljak pjeva i svira minijaturnu gitaru dok se Majmunasta djevojka Hester smije i promatra Magnusa - najružnijeg čovjeka na svijetu kako pokušava naučiti svojeg psa da se pravi mrtav. Stubs najmanji čovjek na svijetu sjedi u krilu Belinde - žene s dva tijela i jednom glavom, a u malim rukama drži tvrdo ukoričenu knjigu. Hester ugleda Lilly i zazove je, pozivajući je da im se pridruži. Lilly se osmjehne, odmahne glavom i produži. Zbog nekog razloga više želi biti u društvu životinja nego u društvu ljudi. Ne može opisati što osjeća prema životinjama ili zašto joj se javlja tako snažna potreba da ih vidi jer ni sama ne razumije što se događa. No upravo je to jedan od razloga zbog kojih se odvažila na

pustolovinu i sama izišla prvi put. Možda je privlače jer razumiju kako je biti zaključan i nemati kontrolu nad onime što će se dogoditi. Možda je to zato što je Abby jedino biće koje je nikada nije iznevjerilo. Ili je možda njezina ljubav prema životinjama neodvojivi dio nje, kao i njezino lijevo stopalo koje se lagano uvija prema unutra, kao njezini mršavi i dugački prsti, kao njezina koža bijela kao snijeg. Što god od toga bilo, sada joj je jedino stalo do toga da vidi slonica i druge životinje. Kada napokon dođe do šatora sa životinjama, uspori i odjednom se počne kolebati. Što ako netko bude vikao na nju jer je došla ovamo? Što ako joj kažu da se gubi i da se više ne vraća? Zatim se sjeti da su gotovo svi završili s poslom, da se odmaraju za sutra i opuštaju u teretnim vagonima ili otvorenim šatorima, u potrazi za osvježenjem od vrućine. Nada se da nitko neće biti u menažeriji u ovo doba. Duboko udahne i provuče se ispod platna šatora, ostavši u sjeni. S druge strane šatora ocrtavaju se veliki i sivi obrisi slonova, kao tamne planine na platnu. Nasuprot slonovima, zebre, konji i žirafe stoje iza nisko postavljenoga konopca, spavajući ili žvačući sijeno. Deve i ljame leže u kružnom krevetu načinjenome od slame u središtu šatora, a na kolima u kavezima koji su nanizani uz jedan zid leže lavovi, čimpanze i medvjedi. Slatko-kiseli miris sijena i životinjske balege ispunjava zrak, a čuje se jedino žvakanje, dahtanje, tupo udaranje i komešanje. Izoštrenih osjetila Lilly se polagano kreće prolazom i približava se slonovima, koračajući što nježnije i što tiše može, sve dok ne dođe do prvoga slona. Nagne glavu kako bi dobro promotrila to divovsko biće. Ono zuri u nju svojim jantarnim očima, a tih, tutnjavi šum dopire iz grla životinje, poput glasnoga predenja goleme mačke. Slon je pjegav i siv, naborane i ispucale i izbrazdane kože od vrha glave do debelih nogu i stopala veličine pladnjeva, s prstima velikima poput krumpira. Tamnozeleni tragovi protežu se njegovim ušima i koljenima, poput plijesni na rešetkama na prozoru stare Lillyne sobe. Crne dlake i ispupčeni vršci spuštaju mu se niz surlu, a korijeni ušiju

izgledaju debelo i gumeno te postaju sve tanji i tanji, na vrhovima podsjećajući na iskidano staro lišće. Lilly i slona odvaja jedino konopac koji dijeli boks na dva dijela. Teški lanac zavezan oko njegova gležnja stražnje noge pričvršćen je za debelu motku u tlu. Gledajući u moćnu zvijer, vrati joj se dobro poznat osjećaj zatočenosti i snažna, užasna čežnja za domom. Emocije su prejake i gotovo je obore s nogu. Kao da gotovo može osjetiti slonovu patnju, jednako kao što je to osjetila kod lava, jedino što sada osjeća još nešto, nešto poput nježnosti. Je li moguće da ova moćna životinja mari za ljude, čak i nakon svega što su joj oni učinili, nakon što su je zatočili, vezali konopcima i lancima te natjerali da nastupa u cirkusu? Lillyne se oči navlaže. Više od ičega želi prići boksu i utješiti slona, pogladiti njegovu glavu i objasniti mu da razumije kako je biti zatočenik, a i dalje voljeti onoga tko ti nanosi zlo. No ne usuđuje se. Pomakne se do drugog slona koji joj se učini još većim od prvoga. Izgleda napola usnulo, opuštenih dugačkih trepavica i gotovo zatvorenih očiju. Nastavi i zastane ispred trećeg slona koji leži u slami na strani. Do njega stoji slonić i prebire malom surlom po hrpici sijena. Lilly tiho uzdahne i stavi dlan preko usta. Slonić je još ljepši izbliza. Kada je ugleda, podigne surlu i uperi je prema njoj dok mu se pomiču usne nalik na prste. Lilly se nasmiješi i ispruži ruku, nadajući se da će slonić doći bliže. No oko stražnje noge zavezan mu je lanac i ne može se više približiti. Odjednom se mama slonica prene, uspravi se i skoči na noge brže nego što je Lilly mislila da je moguće. Lilly ustukne, a srce joj počne brzo tući. “Hej!” zazove neki glas i između majčinih nogu veličine drveta izroni dječak te padne u slamu. To je dječak kojega je vidjela sa slonićem prvog dana, onaj koji joj je mahnuo i koji joj je htio pomoći kada ju je Merrick odvlačio od predstave nakaza. Uspravi se na noge. Kada ugleda Lilly, oči mu se u čudu rašire. “Što, dovraga, radiš ovdje?” upita je.

Vrućina jurne u Lillyne obraze. Pomisli da pobjegne, ali okružena je slonovima i ne želi otići. Hoće li je dječak uvaliti u nevolju ili će biti pristojan? Možda priželjkuje da joj nikada nije mahnuo sada kada je vidi izbliza. Prije nego što odluči što će napraviti, slonić ponovno krene prema njoj. Majka ga zadrži surlom, motreći Lilly i pokušavajući gurnuti slonica iza sebe. Izgleda kao onaj slon kojeg je Lilly vidjela vezana u natkrivenoj staji, onaj kojeg su muškarci pokušali naučiti nove trikove. Dječak se pojavi ispod mame slonice i stavi ruku na njezinu golemu, naboranu nogu. “U redu je, Pepper”, reče mami slonici. “Natrag. Idi natrag, curo.” Pepper zakorači unatrag i zagunđa dubokim, vibrirajućim zvukom iz dubine grla. Zatim pogne glavu i provjeri da je slonić dobro, pregledavajući mu uši, noge i trbuh surlom. “Tako je”, reče dječak. “Mirno, curo. Mirno.” Potapše Pepperinu nogu pa priđe Lilly, mršteći se i otirući slamu s odjeće. “Što radiš ovdje?” ponovno je upita, ovaj put manje razdražen. Ona proguta knedlu i pokuša pronaći prave riječi. “Ja... Ja sam samo htjela vidjeti slonove.” On stavi ruke na bokove. “Znaš da su ovo divlje životinje, zar ne? Mogu biti opasne. Ne možeš samo doći kada poželiš.” “Oprosti”, reče ona i okrene se da će poći. “Čekaj”, reče on. Ona se ponovno okrene prema njemu i iznenadi se kada ugleda da se smiješi. “Mislio sam da si došla vidjeti slonove?” Ona se slabašno nasmiješi, a tijelom joj prostruji olakšanje. “Želiš li ih vidjeti izbliza?” upita je. Lilly kimne glavom. “Pa hajde onda”, odvrati on. “Provuci se ispod konopca.”

Drhteći od uzbuđenja i nervoze, Lilly učini kako joj je rečeno. Kada se nađe s druge strane, ostane u blizini konopca. Dječak potapše nogu mame slonice. “Ovo je Pepper. Teži pet tona čistog talenta.” Pokaže Lilly da se primakne i ona to i učini. “Pepper, ovdje je netko tko te želi upoznati.” Pepper se zagleda u Lilly, a slonić joj se skutri među nogama. Uši joj se pomiču naprijednatrag. “Mirno, curo”, reče dječak. Zatim se obrati Lilly: “Ispruži ruku.” Lilly ispruži ruku i Pepper gumenastom surlom poškaklja njezin dlan. Onjuši Lillyne prste kao da provjerava može li joj vjerovati, a zatim podigne surlu, približi je Lillynu licu i onjuši joj obraz. Lilly se nasmiješi i naježi, trudeći se da se ne pomakne. Zatim Pepper surlom uhvati Lillyn palac i protrese ga, a Lilly udari u smijeh. “Sviđaš joj se”, zaključi dječak. Lilly je ostala bez riječi i ne može se prestati smiješiti. “Pogodi koliko ima godina”, reče dječak. Lilly slegne ramenima. “Deset?” “Ne. Ima trideset četiri.” Pepper pusti Lillyn palac i raširi usta u, kako se učini, osmijeh. Slonić iziđe ispod nje i Pepper se počne njihati, pazeći da se i surla njiše u istom ritmu. Dječak pozove slonica prema naprijed i kaže Lilly da priđe. Lilly oklijeva i pogleda u Pepper, nesigurna. “Ne brini se”, uvjerava je dječak. “Vjeruju mi. Moj je otac glavni i odgovorni za slonove, zadužen za debelokošce. Zna potkivati konje, upravljati zapregom od deset konja, postavljati šator i glumiti klauna ako treba, ali većinom se brine za goveda. Hrani ih, napaja i provjerava jesu li ozlijeđeni ili bolesni. Također pomaže timaritelju i veterinaru.” Lilly podigne obrve. “Debelokošce?” “Debelokožac je slon.”

“Tvoj se otac brine i za krave? Nisam znala da krave sudjeluju u cirkusu.” On se nasmije. “Ne. Mi slonove zovemo govedima. Nevažno je jesu li mužjaci ili ženke.” “Oh”, reče Lilly. Morat će o tome razmisliti. Primakne se slonicu i nježno položi dlan na njegovu veliku, sivu glavu. Kratke crne dlačice nakostriješile su mu se na čelu poput krute četke. Lillyno se srce ispuni zadivljenošću i oduševljenjem i nečim nalik na radost. Obrazi je bole od smijanja. Nikada nije pomišljala da će dobiti priliku dotaknuti pravog, živog slona, a kamoli slonica. “Ovo je JoJo”, predstavi ga dječak. Slonić omota surlu oko Lillyne ruke i privuče je bliže. Ona se ponovno nasmije. “Vau”, usklikne dječak. “Stvarno mu se sviđaš!” Lilly prođe slobodnom rukom po vanjskom dijelu slonićeva uha, zadivljena toplinom i mekoćom debele kože. Dječak pogladi JoJoa po sljepoočnicama i čelu. “Sviđa im se kada ih ovdje maziš”, reče. “I po surli.” Lilly pogladi slonica po surli, koja je još uvijek omotana oko njezine ruke, a zatim i između očiju. “Dobro, JoJo”, reče dječak. “Sada bi bilo dosta. Pusti je.” Slonić odmota surlu i vrati se ispod majke, češući svoje male uši o njezine noge. Lilly ne može skinuti pogled s njega. “Dođi”, reče dječak. “Upoznat ću te i s drugima.” Provuče se ispod konopca i dođe do sljedećeg slona. Lilly ga slijedi. “Ovo je Petunia, ima dvadeset četiri godine”, predstavi je dječak. “A ona na kraju je Flossie, JoJoeva tetka. Ona je najstarija slonica, ima šezdeset tri godine i najveća je. Gospodin Barlow tvrdi da je osam centimetara veća od Jumba.” Nasmiješi se. “A ja sam Cole.” Ona spusti pogled na svoje cipele. “Ja sam Lilly.”

“Drago mi je, Lilly.” Primakne razbacano sijeno prema Flossie, a onda je pogladi po surli. O čemu razmišlja? pita se. Hoće li me upitati zašto sam tako bijela i kako sam završila u cirkusu? “Nego, što si...” započne. ”Zašto si ležao u slami s Pepper i JoJo?” On slegne ramenima. “Volim biti s njima. Pomaže mi da razmišljam. Katkada mi otac dopusti da spavam u njihovu vagonu.” Lillyne se zjenice rašire. “I ne zgaze te?” On odmahne glavom. “Ma ne, naviknuli su se na mene.” “Imaš sreće.” Ona se provuče ispod konopca i približi se Flossie. “Kad barem ne bi bili...” “Ne bi bili što?” “Kad barem ne bi bili sapeti lancima.” Cole se namršti. “Znam, ali moj tata kaže da je to za njihovo dobro.” Spusti se ispod Flossie kako bi joj počeškao trbuh. “Ako se otrgnu i uvale se u nevolju, tko zna što bi se moglo dogoditi. Ljudi se naljute na životinje jer se ponašaju kao životinje.” Nešto se hladno i kruto stisne u Lillynim prsima. Mamica je također govorila kako su rešetke na prozoru za njezino dobro, a Merrick je rekao da će je netko ozlijediti zbog njezine boje kože ako pobjegne, zbog nečega što zapravo nije njezina krivica. Čini se da više toga ima zajedničkog sa životinjama iz cirkusa nego s ljudima. Nije ni čudo da može osjetiti njihovu bol. “Ako želiš, možeš doći vidjeti slonove kad god sam ja ovdje”, ponudi Cole. “Samo nemoj da te gospodin Barlow ili timaritelji uhvate.” Lilly ne može vjerovati onomu što je upravo čula. “Zaista?” “Naravno. Samo se kloni drugih životinja. Nisam proveo toliko vremena s njima pa nisam siguran kojima se može vjerovati.” Ona odoli želji da počne skakati od sreće, sretna što on još uvijek češka Flossiein trbuh pa ne može vidjeti njezin uzbuđeni osmijeh. “U redu. Hvala.”

Upravo se tada ulaz u šator rastvori i netko uđe u menažeriju. Lilly stoji kao ukopana, pokušavajući odlučiti treba li pobjeći ili se sakriti ispod slonice s Coleom. “Hej!” drekne muškarac. Domaršira do nje, ljutita izraza lica. “Što radiš ovdje?” Cole se izvuče ispod Flossie, provuče se ispod konopca i zastane u prolazu. “U redu je, tata”, reče. “Ovo je moja prijateljica.” Lilly osjeti neobično komešanje u trbuhu. Cole ju je nazvao svojom prijateljicom. I rekao je da može provoditi više vremena sa slonovima. Čini se predobrim da bi bilo istinito.

DVANAESTO POGLAVLJE Julia

D

an nakon što je ušla u očev brlog i našla zaključanu ladicu te svoju fotografiju iz srednje škole na očevu stolu, Julia se popela na treći kat, nadajući se da će naći put do tavana. Treba doznati kako štakori ulaze u kuću prije nego što se najezda pogorša. S majčinim ključevima zataknutima za pojas, pojuri stubama. Nije to učinila još otkako je bila djevojčica, kada je znala toptati stubama gore-dolje samo da iskuša koliko majci treba da je prekori što je zaboravila da je zabranjeno penjati se na treći kat. Izuzev debela sloja prašine i paukovih mreža koje vise s ukrasnih letvica i stropnih svjetiljki, raspored je jednak kao i na drugome katu, s mrežom hodnika obloženih drvetom te ukrašenih turskim sagovima, mjedenim zidnim svjetiljkama i zatvorenim vratima. Počevši s udaljenog kraja glavnoga hodnika, Julia pomoli glavu u svaku tihu sobu, neuspješno se pokušavajući otresti dojmu da se nalazi u napuštenom hotelu. Svaka je skučena, uska odaja ista, s dvostrukim prozorima, krevetom od mahagonija, ormarom sa zrcalom, prašnjavim pokrivačem i crveno-zelenom svjetiljkom Tiffany. Ne sjeća da je viđala posjetitelje koji bi prenoćili i jedva da se sjeća jesu li roditelji imali kakvo društvo. Također nema pojma o povijesti Blackwooda, ne zna je li bio u posjedu obitelji prije nego što su ga njezini roditelji preuzeli. Ne zna ni koliko je kuća stara. Kao dijete nije marila za te stvari. No sada lako može zamisliti vrijeme kada su se u blagovaonici i na otvorenom travnjaku održavale raskošne gozbe i velike zabave, parove koji su plesali i pili prije nego

što su otišli ruku pod ruku na kat voditi ljubav u tim krevetima ili se svađati, smijati i plakati u privatnosti koju su pružale sobe na trećem katu. Zamišlja ljubavnike koji se potajno sastaju, parove koji se svađaju, muškarce koji iskorištavaju žene, pijanice koje netko smješta u krevet, žene koje plaču u stolcima pokraj prozora, muškarce koji kartaju i puše. Vrlo lako je moguće da je netko, možda i više njih, ovdje preminuo. Postoji li mogućnost da nisu jedino štakori krivi za buku koja se čuje? Postoji li mogućnost da je imanje Blackwood puno duhova? Na tu pomisao zadrhti. Otjera morbidne misli iz glave i prođe svakim hodnikom, tražeći put prema tavanu. Ako štakori ulaze u kuću, logično je da se skrivaju na tavanu. Pokuša naći još koja vrata ili stubište, ali bezuspješno. Provjeri da se na stropu slučajno ne nalaze tajna vrata. I dalje bez uspjeha. Nema smisla. Kako su njezini roditelji dolazili do tavana? Misleći da joj je nešto prvi put promaknulo, ponovno pretraži svaku sobu. Zatim, u spavaćoj sobi na dnu posljednjeg hodnika zamijeti da postoje dvoja ormarska vrata umjesto jednih. Požuri prema njima pa zastane. Što ako naleti na cijelo leglo štakora? Ili potkrovlje puno šišmiša? Osjećajući neobičnu mješavinu entuzijazma i straha, otvori prva vrata. To je ormar, i to prazan, osim prašnjava para muških svečanih cipela čije se vezice raspadaju. Polako otvori druga vrata i proviri unutra. Svjetlost iz spavaće sobe otkrije uzak prostor, veličine oveće kupaonice ili manje garderobe, s lamperijom i fleur-de-lis tapetama. Neuredne hrpe kutija za šešire i cipele prekrivaju jedan zid. Širom otvori vrata i ispusti vrisak. Naga, obezglavljena žena stoji u kutu, djelomično zaklonjena sjenama. Zatim shvati da je pogriješila i nasmije se, prstima prekrivši usta. To je samo krojačka lutka. Prođe kroz vrata, povuče uzicu na ogoljenoj žarulji i prostoriju okupa sivo svjetlo. Za razliku od dva i pol metra visokih stropova u ostatku kuće, ovdje strop nije viši od metar i osamdeset. Ako bi protegnula ruke, mogla bi istodobno dotaknuti dva nasuprotna zida. Na drugom kraju prostorije, pokraj

krojačke lutke, nalazi se ručno izrezbareni stol s nogama u obliku lava. Iznad stola obješena je platnena tapiserija na kojoj je izvezena kamena kućica okružena perunikama i ljiljanima. Julia ne shvaća zašto bi netko objesio tapiseriju u prostoriju malenu poput ove. Stavi ruke na bokove i ogleda se uokolo. Za što je služila ova soba? U njoj je malo hladnije nego u ostatku kuće, ali nije joj jasno zašto. Možda je to nekoć bio nečiji privatni dnevni boravak ili garderoba. Čini se poput skrivene odaje. No što se skrivalo u toj odaji, tko će znati? Uzme jednu kutiju za šešir i otpuše sloj prašine s poklopca. Baš kada ju je htjela otvoriti, netko zazove njezino ime iz prizemlja. Ili Claude ili Fletcher, ne može odrediti. Izađe iz sobe, zatvori vrata, ugasi svjetlo u spavaćoj sobi i sjuri se niza stube. Claude čeka na dnu, mrka izraza lica. Julia se zaustavi na gornjoj stubi, iznenađena što ga vidi u kući, a pogotovo na drugome katu. “Što je bilo?” upita. “Oprostite što upadam nenajavljen”, reče, zvučeći ukočeno. “Kucao sam, ali nitko nije otvarao.” “Bila sam u jednoj od spavaćih soba. Što se događa?” “Trebamo pozvati Fletchera. Jedna se kobila ždrijebi.” Ona pohita niz stube. “Telefon je u kuhinji.” Claude požuri niza stube, a Julia ga slijedi. Utrči u kuhinju i odmah krene prema telefonu na ormariću pokraj vrata smočnice. Julia ne može, a da ne zamijeti kako Claude zna gdje se nalazi telefon. Okrene broj i čeka dok u jednoj šaci gužva šešir, a obrve, pocrvenjele od vjetra, mreškaju se. Bez pozdrava ili predstavljanja reče: “Bonnie Blue je u nevolji.” Julia oštro udahne, a zatim požuri prema predvorju i navuče čizme i jaknu. “Dobro”, reče Claude i spusti slušalicu. Stavi šešir i odmaršira prema vratima. “Dolazi li?” upita Julia.

“Udaljen je pola sata vožnje”, odgovori Claude. “I možda će doći prekasno.” Grubo otvori vrata i iziđe. Ona ga slijedi. “Mogu li ja nekako pomoći?” Claude ne reče ništa i samo požuri preko travnjaka. Julia se trudi slijediti ga. Počelo je sniježiti.

*** U konjušnici Bonnie Blue leži na boku u slami, dašćući. Vrat i tijelo mokri su joj od znoja. Ostali konji ržu i njište i udaraju po boksovima, osjećajući da nešto nije u redu. Julia stoji na vratima njezina boksa i promatra Claudea, ne može obuzdati drhtanje koje joj trese udove. “Mogu li ja nešto učiniti?” upita. “Ne”, odgovori Claude. Nogom odmakne slamu oko Blueinih leđa i podigne joj rep. Malo, bijelo kopito proviruje ispod repa, poput dječje šake omotane bijelom plastikom. “Što nije u redu s njom?” “Porod predugo traje”, reče Claude. “Ždrijebe je već trebalo biti vani. Blue postaje sve slabija. Provjerio sam da ždrijebe možda nije okrenuto na pogrešnu stranu, ali ne mogu procijeniti. Preveliko je.” Julia teško diše. Ako ta prelijepa kobila i njezino ždrijebe uginu, nije sigurna da će to moći podnijeti. Ne samo zato što su Blue i ždrijebe sada njezina odgovornost i zato što već osjeća posebnu povezanost s njima, nego i zato što su joj se konji oduvijek činili snažnima i veličanstvenima, kao da vječno žive. Vidjeti konja kako umire, i to trudnu kobilu, bila bi tragedija od koje nije sigurna da bi se oporavila. A ako bi to trebalo predstavljati inicijaciju u vlasništvo imanja i farme konja Blackwood, možda bi odmah trebala odustati.

“Je li u redu ako uđem?” upita. “Ovo je vaša konjušnica”, odgovori Claude. Ona zakorači u boks i, oprezno koračajući oko Blue, klekne pokraj njezine glave. “Šššš...” reče. “Sve će biti u redu.” Nježnim pokretom odmakne pramen grive od njezinih očiju i polako joj protrlja čelo, nadajući se da će joj to odvratiti pozornost od boli. Blue malo pomakne glavu prema Juliji i tiho zarže. Julijine se oči navlaže i vrela knedla joj zapne u grlu. Čini se da ju je Blue prepoznala. Čekajući Fletchera, Claude korača boksom, stisnutih šaka i svakih nekoliko minuta provjerava ispod Blueina repa. Julia treptajima otjera suze i nastavi gladiti Blueino čelo i uši, govoreći joj nešto umirujućim glasom. Svako malo Blue zatvori oči, sporo dišući, pa Julijino srce zamalo prestane kucati. Nakon naizgled cijele vječnosti vrata se konjušnice otvore i treskom zatvore, a Fletcher dotrči niz prolaz. “Što se događa?” upita, teško dišući. “Mislim da je ždrijebe preveliko”, reče Claude. “Ili to ili je nešto drugo pošlo po zlu.” Fletcher uđe u boks, podvine rukave i opipa Bluein trbuh. Zatim je obiđe i klekne pokraj njezine stražnjice pa odmakne rep na stranu. “Jedna je mladunčeva prednja noga predaleko.” Povuče malo kopito pa ga pusti i prstima klizne unutra. “U redu je, Blue”, reče umirujućim glasom. “Bit ćeš dobro. Samo još malo izdrži.” Polako stavi ruku u kobilu, pričeka sekundu, pa je gurne do lakta. Blue se ukoči i zastenje. “Držite joj stražnje noge”, uputi Claudea. Claude se namjesti i Fletcher ozbiljnim izrazom lica pogleda Juliju. “Možeš li joj držati glavu dolje?” Julia kimne glavom. “Stani na mjesto gdje joj se griva spaja s ostatkom tijela i rukama čvrsto pritisni bočne strane vrata ispod grive”, reče Fletcher. “Ovo će biti bolno pa će možda pokušati ustati, ali moramo je zadržati na tlu. Ne brini se, nećeš je ozlijediti.”

Julia obiđe Blue oko glave i spusti se na koljena pokraj njezine grive. “Spremni?” upita Fletcher. “Da”, odgovori Claude. Julia ponovno kimne glavom dok joj na čelu izbijaju grašci znoja. Fletcher gurne ruku dublje u Blue i ona se zgrči od bolova. Stenje i dašće i brekće. “U redu je”, prošapće Julia, pritišćući joj vrat o tlo. “Bit ćeš dobro. Pokušavamo ti pomoći.” Fletcher napravi grimasu i posegne još dublje. Napipava gotovo cijelu vječnost, a zatim konačno usklikne: “Imam je!” i počne polako vući. Blue se grči i glasno frkće dok joj se nosnice šire. Malo-pomalo, Fletcher izvuče ruku iz kobile, držeći drugo mladunčevo kopito u šaci. Odjednom Blue omlitavi, iscrpljena. ”Pustite je”, naredi Fletcher Juliji i Claudeu. Julia podigne ruke, a Claude popusti pritisak na Blueinim stražnjim nogama. Još uvijek čvrsto držeći drugo kopito, Fletcher uhvati i prvo s drugom rukom pa počne vući. “Hajde, Blue, tiskaj!” viče. Bluein se trbuh grči. Ona podigne glavu i krene tiskati dok Fletcher vuče ždrijebe. Izađu kopita i prednje noge do koljena, a Claude rastrga plodnu opnu kako bi Fletcher mogao bolje uhvatiti. Zatim se pojavi glava ždrebeta i Blue ponovno omlitavi. Fletcher nastavlja vući, a Claude miče plodnu opnu oko ždrebetovih očiju i usta. “Hajde, Blue”, šapće Julia. “Možeš ti to.” Blue pomakne glavu, trbuh joj se ponovno zgrči i konačno Fletcher izvuče cijelo ždrijebe. Pusti ga i stoji dok Claude uklanja ostatak opne. Vlažno ždrijebe legne u slamu dok mu slabine podrhtavaju, glava mu je spuštena, a vrat opušten. Crn je kao nafta, baš poput Blue i ima savršene bijele čarapice do mršavih koljena. No

rebra mu strše, izgleda napola izgladnio i ne miče se. Julia proguta knedlu i klekne u slamu, uvjerena da ždrijebe umire. Bonnie Blue i njezino ždrijebe leže u boksu, rep do repa, oboje nepomični. Samo brzim, plitkim udasima hvataju zrak. Juliji puls tutnji u mozgu, kao da će joj vene eksplodirati. Ima osjećaj da ne može .ni disati ni govoriti ni micati se. Kako je moguće da se ovo događa? Kako ovi predivni konji, majka i njezino novorođenče, mogu uginuti? Na njezin užas i nevjericu, čini se da to Fletchera i Claudea uopće ne dira. Ako ovo znači posjedovati farmu Blackwood, ona u tome ne želi sudjelovati. Fletcher provjeri između ždrebetovih stražnjih nogu. “Ždrebica je.” Julia ga pogleda, očekujući loše vijesti, zadivljena kako može biti tako distanciran. On je veterinar, obučen je da spašava bolesne i ozlijeđene životinje. Zašto samo stoji tamo? Zatim, na njezino iznenađenje, ždrebica se okrene na leđa i podigne glavu, protegnuvši noge poput mladica drveta. No čak i da preživi, pomisli Julia, kako će ikada stajati na tim štrkljavim nogama? Čini se nemogućim. Zatim zatrese glavom kako to rade stari ljudi, kao da prvi i zadnji put gleda svijet. Julia ne može to podnijeti. Pogleda Blue, koja još uvijek leži na boku, zatvorenih očiju. O Bože, ne i ti. Vruće suze poteku Julijinim obrazima. Zatim Blue pridigne glavu, okrene se na trbuh i skvrči noge pod tijelom. Ždrebica podigne svoju vlažnu glavicu, ugleda majku i pomakne se u slami, mučeći se da joj se približi. Blue zuri u svoju ždrebicu i zanjišti. Ždrebica joj se primakne, svaki pokret joj je sve snažniji. I tada Julia prepozna pogled u njihovim očima, pogled koji je toliko puta proučavala između majki i kćeri, pogled koji ozari njihova lica ljubavlju i prepoznavanjem bezuvjetne ljubavi. Dah joj zastane u prsima. “Pa, gospođice Blackwood”, reče Fletcher, smiješeći se. “Kako se zove vaša nova ždrebica?” Čak se i Claude smiješi.

Julia pokrije usta dlanom kako bi prigušila jecaj. Nekim čudom, Blue i njezina ždrebica bit će u redu.

TRINAESTO POGLAVLJE Lilly 1937.

L

illy leži na krevetu u zagušljivo vrelom vagonu, zureći u tamu i osluškujući mrmljanje i hrkanje ostalih usnulih žena iz sporedne predstave. Leži na pokrivačima, pamučna spavaćica povučena joj je do bedara, a duga joj se kosa razlijeva oko glave na jastuku. Vlak se zaustavio prije nekoliko sati, a već je dovoljno dugo u cirkusu da može prepoznati miris slanine, jaja, krumpira i jake kave koji otkriva da se leteći odred - skupina ljudi iz vlaka koja prva dolazi u grad smjestio u šatoru - kuhinji. Cirkuski su radnici odmjeravali parcelu, Coleov je otac - ime mu bijaše Hank - zajedno s ostatkom radnika iz menažerije hranio životinje slamom i zrnjem, a kuhari su se spremali poslužiti prvi obrok - spravljen od mesa, povrća, brašna, mlijeka, šećera i maslaca koji su im dostavljeni ranije jutros - za gotovo pet tisuća radnika i izvođača koje upošljava Najčudesnija predstava na Zemlji braće Barlow. Unatoč činjenici da unutrašnjost spavaćih kola podsjeća na unutrašnjost pećnice i da je madrac od konjske dlake kvrgav, zahvalna je za oboje. Protekle četiri godine dijeli ovaj vagon s ostalim ženama, a za to može zahvaliti Glory. Jer kada je Lilly navršila dvanaest godina, Glory je postavila Merricku ultimatum. Ili će dopustiti Lilly da se iseli iz njihova vagona ili će ga ona napustiti. Lilly je znala da Glory to čini kako bi je zaštitila, ali nikada joj nije palo na pamet da bi moglo upaliti. U početku je Glory pokušala uvjeriti Merricka tako što mu je rekla da je riječ o privatnosti. No do

tada je Lilly već provela dvije godine na kauču slušajući njihov razgovor, svađe i smijeh koji su dopirali iz sobe. Prvi put kada ih je čula da se seksaju, stavila je jastuk preko glave i zaplakala, uvjerena da Merrick ozljeđuje Glory, no previše ustrašena da bi išta poduzela. Kada je Glory sljedećeg jutra izišla iz spavaće sobe i primijetila zabrinut pogled na Lillynu licu, uvjerila ju je da su se ona i Merrick samo igrali i da je ona dobro. Zatim ih je Lilly jednog poslijepodneva zatekla gole, a Glory je tada donijela odluku da je vrijeme za razgovor o onim stvarima. Nakon toga je Lilly svake večeri stavljala jastuk na glavu, za svaki slučaj. A kada je Glory rekla Merricku da je zabrinuta da bi ih Lilly mogla uhvatiti na “neprimjerenom” djelu, on je prasnuo u smijeh. Za to je već bilo kasno. No Glory je tada spakirala svoje kovčege i zastala na vratima, očiju punih suza, pa je Merrick, na iznenađenje svih, dopustio Lilly da se iseli. Još je uvijek pažljivo motri - prijeteći joj da će je izbaciti iz cirkusa ako uprska i razgovarajući s njom kao da je stvar, a ne osoba - no barem više nije žrtva njegova fizičkog zlostavljanja. Dok je živjela s njim, i najmanje pogreške ili pogrešne riječi bi ga razjarile, a kontrolu je uspostavljao uvredama, pljuskama i katkad šakama. Lilly je pokušala nagovoriti Glory da ga ostavi i pođe s njom, ali Glory je zbog nekog razloga odbila tu ponudu. Jedan dio izvođača iz sporedne predstave tvrdili su da Glory ostaje s Merrickom jer misli da ga može promijeniti, a drugi je dio tvrdio da Glory to čini jer je Merrick spasio njezina brata Viktora od doživotna boravka u umobolnici. Nakon što se Lilly iselila, gotovo je svakoga dana provjeravala je li Glory dobro. Katkad je Glory izgledala sretno i ponašala se kao da je dobro, a katkad je djelovala ojađeno i rezervirano. Onih dana kada je bila potištena, nanosila je više šminke nego inače ili bi kosu začešljala na drukčiji način kako bi sakrila modrice. Lilly je s vremenom shvatila da Glory voli Merricka, unatoč njegovu ponašanju prema njoj. Nažalost, Lilly je znala kakav je osjećaj kada ti je stalo do osobe koja te iskorištava. Čak i nakon svega što su joj mamica i tatica učinili, činjenica da joj nikada nisu uzvratili ljubav slamala joj je srce.

Uskoro će svi ustati, a ostale atrakcije iz sporedne predstave najljepša debela žena na svijetu Dolly, zmijska čarobnica CeeCee, majmunasta djevojka Hester, pjevačica - patuljčica Penelope ispuzat će iz kreveta, pitajući jedna drugu u kojem se gradu danas nalaze. Najzad, lako je zaboraviti takve stvari ako se uzme u obzir da Cirkus braće Barlow prođe dvadeset pet tisuća kilometara i održi sto pedeset predstava svake sezone. Lilly je dvije stvari znala sa sigurnošću. Prvo, nalaze se negdje u Pennsylvaniji. Drugo, kada se Merrick vratio u cirkus nakon što je tjedan dana proveo tražeći nove točke i atrakcije, ponovno ju je uzeo na pik. Gak i sada, unatoč činjenici da je već šest godina u predstavi nakaza i da je jedna od njegovih najvećih atrakcija, novac koji donese Merricku on zadržava samo za sebe. On je njezin šef i zakonski skrbnik, a jedino što joj je dužan jesu tri obroka na dan i mjesto na kojem će prespavati. Stotinu ga je puta tražila da je plati kao i ostale izvođače, ali on bi je uvijek podsjetio da je se može riješiti jednako lako kao što je i došao do nje. Ovoga se puta našla u nevolji jer je odbila cijeli red lokalaca ili, kako ih sada zove, seljačina. A to je jedna od onih stvari koja se ne radi. Ne postavljaš se između Merricka i njegove zarade, pogotovo ako si jedna od njegovih glavnih točaka - albino medij. A da i ne spominjemo da je prekršila njegovo zlatno pravilo: ”Predstava se mora nastaviti.” Merrick je došao na ideju o albino mediju nakon što je uvjerio gospodina Barlowa da seljačine više zanima beznoga Dina i četveronoga Mabel nego ledena princeza s drugog planeta. Alani se ideja toliko svidjela da se ponudila pomoći u organizaciji točke i uvjerila je gospodina Barlowa da Lilly osigura vlastiti šator. U početku je Lilly mislila kako će albino medij biti bolji od predstave nakaza, u kojoj su seljačine zurile i ismijavale je i pljuvale na nju, djeca vrištala od straha, a starije gospođe pokušavale je bocnuti svojim štapovima. Djeca i odrasli bacali su kokice i kikiriki i napola pojedene ušećerene jabuke na nju, smijući se kada bi se izmaknula, skandirajući kada bi je nešto pogodilo. A kada ju je

Merrick postavio ispred šatora kako bi namamila seljačine u šator, žene su joj dodirivale lice, pijani su je muškarci hvatali za prsa, a tinejdžeri su je vukli za kosu koja joj je dopirala do struka. Nekolicina njih pokušala ju je počupati za kosu. No već nakon nekoliko prvih tjedana u novoj ulozi počela je prezirati činjenicu da ljudi misle da je stvarni medij i osjećala se užasno svaki put kada bi ugledala seljačine koje odvajaju svoj teško zarađeni novac u nadi da će stupiti u vezu s pokojnim članom obitelji na “drugoj strani”. Neki su ljudi bili toliko očajni da su joj plaćali nakitom ili posljednjom novčanicom koju su imali. Naravno da je u cijeloj sporednoj predstavi bilo mnogo lažnih točaka - Vražje dijete, Sirena Fee Gee, Žena s dvije glave - no zbog toga se nije osjećala ništa bolje. Dani za danima - ispunjeni nebrojenim ojađenim licima, svako od njih s nadom i entuzijazmom u očima, nadajući se da će stupiti u kontakt s preminulim majkama, očevima, ljubavnicima i djecom - za nju su bili gotovo nepodnošljivi. Koliko je vremena prošlo otkako je prva zbunjena seljačina zašla u šator albino medija i tražila je da razgovara sa svojim voljenim pokojnikom? Dvije godine? Tri? Kao da je prošlo stotinu. Razmišljajući o tome sada, dok leži na svojem ležaju sama sa svojim mislima, prsa joj se nadimaju od tuge. No ona je otjera, odagna i potisne. Bolje je otupjeti. Ali ipak. Ali ipak. Ona nije otupjela. Osjeća se poput jednog od onih lavova ili slonova, poput životinje u kavezu koja je prisiljena nastupati. Nastupala je u istom terminu kao i ostatak sporedne predstave, ali red je postajao sve duži i duži, a neke su seljačine namjerno propustile predstavu u glavnome šatoru samo da bi je vidjele. Sada je njezin šator otvoren cijeli dan, od otvaranja cirkusa ujutro do spuštanja zastora navečer. Ima dvije kratke stanke za odmor i obrok. Na kraju tih dugačkih dana, emocije presuše i jedino se dobro osjeća za vremena koje provede u menažeriji. Da se nju pita, ona bi voljela raditi s Hankom i brinuti se za slonove, čistiti staje, puniti kante vodom i hranom, davati slonovima poslastice i gladiti njihove surle - sitnice koje slonovima predstavljaju

utjehu u cirkusu. Cirkuski timaritelji i izvođači tvrdili su da vole životinje, ali čim bi predstava završila, vodili su ih u njihove staje i kaveze i zaboravljali na njih do sljedećeg nastupa. Nesumnjivo, životinje su bile nahranjene, smještene i veterinar ih je pregledavao ako su bile ozlijeđene ili bolesne, ali Lilly i Cole bili su jedini koji su s njima razgovarali, igrali se i razmazili ih dodatnim češkanjem i maženjem. I činili su to svake večeri. Sinoć je u menažeriji priznala Coleu da je odbila cijeli red seljačina, a on ju je preklinjao da se sakrije u njegov vagon dok se Merrick ne ohladi, no ona je to odbila. Ne bi bilo pošteno da upetlja Colea. On je njezin najbolji prijatelj i svi su to znali i prihvaćali, možda zato što su još bili djeca kada je sve započelo. A to znači, ako Merrick ne pronađe Lilly u njezinu vagonu, da će Coleov vagon biti prvo mjesto na kojem će je potražiti. Sada se pita je li pogriješila. Možda je trebala prihvatiti Coleovu ponudu. Barem bi on bio tamo da je zaštiti. Dio nje nada se da nitko neće reći Merricku, ali ona zna da neće tako biti. Svatko tko zataji takvu informaciju i sam će se naći u nevolji. A tu je i Viktor, čija odanost prema Merricku ne poznaje granice, ma koliko se Merrick loše odnosio prema njegovoj sestri Glory. Tijekom godina svi su upozoravali Lilly da ne govori loše o Merricku pred Viktorom. Govorili su joj da ne čini ništa što bi Merricka gurnulo preko ruba. Sada se pita hoće li Viktor biti prvi koji će Merricku prenijeti što je učinila. Druge su joj žene rekle da je ne krive što je završila sa svojom točkom, ali ona zna da to Merricku neće biti važno. Razmišljajući o jučerašnjem danu, jedva da može povjerovati što se dogodilo. Kako bi navukla seljačine da stanu u red pred šator albino medija, Alana je uzela poslovnu knjigu i uputila se prema redu ljudi koji su čekali pred drugim šatorom kako bi zapisala imena njihovih voljenih pokojnika. Učinila je to kako bi stvorila privid da će dobiti povrat novca. Zapisala ih je samo nekoliko u isto vrijeme jer je red pokraj šatora albino medija sačinjavalo samo deset ljudi. No seljačine nisu znale da je Alana imena zapisala dvaput, jednom u

poslovnu knjigu, a drugi put na komadić papira koji je onda neprimjetno gurnula u džep. A ako je seljačina bila naivac - lokalac dubljega džepa, kojeg je prodavač ulaznica označio prijateljskim tapšanjem po leđima koje je ostavilo bijeli trag od krede - to bi bilo naglašeno na papiriću tako da Lilly može ponuditi “dublju” analizu i proricanje za više novca. Nakon što je primamila deset seljačina koji su stajali ispred drugog šatora, Alana je popis predala Merricku, a on je davao Lilly jedno po jedno ime. Unutrašnjost šatora albino medija ukrašena je crvenim i crnim zastorima, svjetlucavim perlicama, zrcalima i tamnim sagovima. Jedini izvor svjetlosti predstavljaju tri svijeće u kositrenim svijećnjacima postavljenima na okruglom, antiknom stolu u sredini šatora, s dva stolca na svakoj strani - jedno detaljno izrezbareno prijestolje za Lilly i jedan običan stolac s naslonjačem za seljačine. Pierre, patuljak koji je radio kao klaun dok nije slomio zdjelicu tijekom točke pod nazivom “Dijete u gorućoj zgradi”, sakrio bi se u ormar s klizećim vratima u kojemu bi neprimjetno pljeskao, zviždao ili svirao harmoniku ili tamburin. Katkada bi se iskrao iz skrovišta i doticao seljačine vunenim večernjim rukavicama ili bi bacao bliješteće svijetlo na njih ili neke druge predmete u mraku, kao što je ženski rupčić nataknut na štap. U drugim bi prilikama “duh djeteta”, napunjen oblik ispod stola i pričvršćen za štap koji je Lilly mogla pomicati, provirio preko ruba stola kada bi ga Lilly zazvala iz podzemlja. A kada je Lilly zatražila duha da pozvoni na zvono ispod staklene kugle na sredini stola, Pierre bi pozvonio u ormaru. Bila je to pametno isplanirana točka i brzo se proširila riječ da je albino medij istinit. No svaki put kada bi zvono zazvonilo ili tamburin zazveckao, svaki put kada bi Lilly prenijela posebnu poruku iz drugog svijeta i kada bi se izraz lica tugujuće osobe pretvorio iz tužnog u iznenađeno, iz sumnjičavog u zahvalno, Lilly bi osjetila kako je krivnja grebe u grlu. Bila je to laž, sve to. A srce joj se slamalo dok bi gledala lica seljačina umrljana suzama. Zatim, dok je Merrick bio odsutan, Leon, stariji muškarac koji ju je pronašao u životinjskom kavezu prije šest godina, preuzeo je

njegovu ulogu prenošenja imena do Lilly u šatoru albino medija. Jučer kasno poslijepodne u šator je ušao čudan čovjek, ruku skrivenih u džepovima, vunenim je šalom prekrio usta, a šešir nabio na čelo. Isprva je Lilly pomislila kako je neobično da čovjek usred ljeta nosi šal. Zatim se sjetila da je proricala ženi u kupaćim gaćicama, starici odjevenoj poput Ciganke i nekome tko se prerušio u pile. Viđala je muškarce u ženskim suknjama, djecu s mačjim ušima i dječake s naušnicama. Više je ništa nije moglo iznenaditi. Pokazala je čovjeku da sjedne preko puta nje i pomislila kako šal ne skriva miris alkohola u njegovu dahu. Zatim, poput istrenirane životinje, počela je govoriti dubokim, ujednačenim glasom. “Pozdrav i dobro došli. Prije nego što počnemo, dopustite mi da vam kažem što radim. Komuniciram s mrtvima od svoje četvrte godine. Shvatila sam da bih trebala podijeliti svoj dar s ljudima. Poruke iz drugog svijeta mogu stići u obliku glazbe, glasova i drugih zvukova. Sada bih željela da zatvorite oči i mislite na osobu s kojom želite stupiti u kontakt. Dok to činite, ja ću se pokušati povezati sa svijetom duhova. Zatim ću vas upitati neka pitanja na koja morate odgovoriti s da ili ne. Jeste li spremni započeti?” Čovjek je zurio u nju, ali ništa nije rekao. Svjetlost svijeće titrirala je u njegovim krvlju podlivenim očima. “Postoji li netko poseban s kime danas želite stupiti u kontakt?” upitala je. Čovjek se promeškoljio u stolcu. “Da”, promrmljao je. “U redu”, rekla je ona. “Molim vas da razmišljate o toj osobi dok se ja koncentriram na...” “Tražim svoju kćer.” U Lillynu su se umu aktivirali alarmi. Leon joj je rekao da je sljedeće ime na popisu Barbara, njegova pokojna žena. Mozak joj je radio sto na sat i ona je pokušala smisliti novi plan. Ako je ona nešto pogrešno shvatila ili ako je Leon pobrkao imena, to može značiti samo jedno. Nevolju. “Znači tako”, započne ona. “Jako mi je žao zbog vašega gubitka. Možda bismo mogli započeti s...”

“Ona nije mrtva.” Lilly se namrštila, zbunjena. “U redu”, rekla je. “Hm... Svjesni ste da sam ovdje kako bih vam pomogla povezati se s vašom dragom pokojnicom, zar ne? Jeste li sigurni da se nalazite u pravom šatoru?” On je kimnuo glavom. “Nalazim se u pravom šatoru. Moja se kći zove Lilly.” Lilly dah zapne u prsima. Što se, dovraga, događa? Proučavala je muškarčeve oči, pokušavajući ostati mirna. On joj je uzvratio pogledom. Taman kada je zaustila da ga upita tko je on i što želi, sjetila se da postoje tisuće djevojaka koje nose isto ime. Lilly. ”Znači tako”, ponovi. “Je li se Lilly izgubila? Je li pobjegla?” Muškarac je odmahnuo glavom. “Došao sam ovdje kako bih joj se ispričao. Nisam imao pojma što je njezina majka planirala učiniti.” Lilly se zamrznula. Ne. Nemoguće. “Molim vas”, rekla je, odjednom osjetivši laganu vrtoglavicu. “Samo zatvorite oči i ja ću pokušati...” “Želim da zna da mi je drago što se izvukla i da se nadam da je sretna.” Lilly se zavalila u naslonjač, a srce samo što joj nije eksplodiralo. Nije znala što da kaže. Sigurno se radi o slučajnosti. Sigurno je tako. Zatim je muškarac skinuo šal i ona je poskočila. “Što radiš ovdje?” zajecala je. Njezin je otac ustao i primaknuo se bliže njoj, mršava i blijeda lica na prigušenome svjetlu. “Došao sam te vidjeti.” Na vrtoglavu sekundu zapitala se stoji li pred njom duh. Možda je umro nakon što ju je mamica izvela s tavana. Možda je mamica svih onih godina bila iskrena kada je govorila da on ”neće još dugo”. Odmaknula se od njega na drhtavim nogama, udarivši u zid šatora. Perlice su zazveckale na platnu. “Što hoćeš?” ”Želim da znaš da mi je žao. I da je još uvijek volim.” Ona je postavila šaku na uskomešan želudac. “Ja... Čekala sam te. Mislila sam da ćeš me doći tražiti.”

On je spustio pogled na pod, ozbiljna izraza lica. “Znam. I ne krivim te ako me mrziš. No dao sam sve od sebe.” Suze su joj navrle u oči. “Jesi li me pokušao naći?” On je odmahnuo glavom. “Tvoja mi majka nikada ne bi dopustila da te dovedem kući.” Lilly je stisnutim šakama uhvatila rubove svoje suknje i trudila se da zadrži kontrolu u glasu. “Zašto bi je slušao nakon svega što mi je učinila?” On je stisnuo usnice u čvrstu liniju i zurio u nju, ali nije rekao ni riječi. “Ti si moj otac”, rekla je. “Trebao bi me štititi.” “Znam, i žao mi je. Tvoja me majka natjerala da...” Lilly nije mogla vjerovati onome što je čula. Kakav otac dopušta supruzi da zaključa njihovu kćer i proda je cirkusu? “Natjerala te na što?” upitala je, glasa uzdrhtala od bijesa. “Da izabereš nju umjesto mene?” Na te se riječi Pierre pojavio iz ormara. “Što se događa?” upitao je. “Jesi li dobro, Lilly?” Ona je obrisala suze s lica, istodobno smetena i ljutita što plače pred njim. Njezin otac nije zaslužio znati da ju je to sve toliko pogodilo. “Da. Dobro sam.” Pierre je pogledao njezina oca. “Mislim da biste trebali otići, gospodine”, rekao je odlučno. “Samo želim razgovarati s njom”, branio se otac. “Želim objasniti...” “Ne”, prekinula ga je Lilly. “Ne moraš ti ništa objašnjavati. Imao si priliku. Prošlo je šest godina i tek si me sada odlučio potražiti? Zašto? Da bi očistio savjest? Prekasno je za to.” Pokazala je na izlaz. “U pravu je, moraš otići. Ne trebam te više.” “Lilly, molim te”, molio ju je otac. “Ja...”

“Van!” zavrištala je Lilly. On joj je uputio posljednji tužan pogled koji kao da je vječno trajao, a zatim je pogrbio ramena i odgegao se iz šatora. Nakon što je otišao, Lilly se sručila na tlo i ukopala lice u dlanove dok su joj se ramena tresla. Pierre je kleknuo pokraj nje i položio joj dlan na rame. “Jesi li dobro?” upitao je. Ona je odmahnula glavom. “Zatvori.” “Što?” “Zatvori šator. Ne mogu više nikoga primiti danas.” “Jesi li sigurna? Merrick će poludjeti. Tko zna što će napraviti.” Pogledala ga je dok su joj sljepoočnice pulsirale, a lice bilo mokro od suza i znoja. “Ne zanima me što će napraviti. Što god da učini, neće boljeti kao ovo.” Lilly sada budna leži u svojem krevetu, čekajući što će Merrick učiniti kada dozna da je cirkuski teren okupirao dugačak red seljačina koji su je htjeli vidjeti, a ona je odbila sve do jednog. Pierre je bio u pravu; nitko ne zna što će Merrick napraviti. Pokušala je ostati mirna brojeći daske na stropu iznad kreveta. Jedan, dva, tri, četiri. Ne pomaže. Okrene se na stranu, domišljajući se treba li sama reći Merricku prije nego što mu netko drugi kaže. Možda će razumjeti ako mu objasni što se dogodilo. Možda će mu čak biti drago što je izbacila oca. Naposljetku, kupnja djeteta od njegove majke nikako ne može biti legalna. Mogla bi mu slagati i reći da je otac tražio njega i da je prijetio pozivanjem policije. Zatim se metalna vrata vagona uz škripu otvore i udare u drugi zid. Žene se trgnu i ustanu u svojim krevetima. “Svi van!” zaurla Merrick. Žene prebace noge preko kreveta, omotaju kućne haljine preko tankih spavaćica i navuku papuče na stopala. Kose još uvijek u uvijačima, Dolly - najljepša debela žena na svijetu zaljulja se naprijed-natrag u svojem krevetu kako bi uhvatila zamah da može

ustati. Hester joj priđe i rukom joj pripomogne da ustane. Lilly siđe s kreveta, navuče kućnu haljinu, pomogne Hester i Dolly pa krene slijediti žene prema izlazu. “Ti ne”, reče Merrick, upirući kožnati bič prema Lilly. Lilly se zaustavi, a želudac joj se okrene. “Žao mi je”, reče. “Moj se otac pojavio i ja... Ja se nisam mogla pribrati nakon toga.” Ostale žene iziđu iz vagona i zastanu na pragu, uplašenih i zabrinutih lica. Merrick zuri u Lilly. “Tvoj je otac mrtav.” Lilly odmahne glavom. “Ne, nije. Moja je majka lagala. Došao me pronaći. Htio je znati gdje ste vi i rekao je da će zvati policiju.” “Ne vjerujem ti. Ako te došao pronaći, gdje je sada? Zašto si još ovdje?” Lillyna brada zadrhti. “Rekla sam mu da namjeravam ostati, a on je otišao. “Naravno da je otišao. Ni on te ne želi.” Treskom zatvori vrata i priđe joj bliže, lica crvena i deformirana od bijesa. “Da je došao i sam papa, fućka mi se! Ne odbijaš mušterije koje plaćaju!” “Žao mi je. Neće se ponoviti, obećavam.” On zastane i ona na sekundu pomisli da je samo želi preplašiti, ali on se tada baci prema naprijed i zavitla kožnatim bičem prema njezinoj podlaktici. Ima osjećaj da ju je dotaknuo usijani žarač koji joj pali meso i mišić. Na bijeloj koži odmah bukne crveni trag, podsjećajući na mlaz svježe krvi. Dlanom pritisne ozlijeđeno mjesto i stisne zube, odlučna da neće zaplakati. Merrick ponovno zavitla bičem, a ona jurne na drugu stranu vagona dok joj je on za petama. Zarobljena, okrene se licem prema njemu: “Hajde”, zajeca. “Isprebijaj me koliko želiš. Nećeš me ubiti. Nećeš uništiti svoju zlatnu koku!”

On se zaustavi kao da razmišlja o onome što je rekla, ali onda iskesi zube i stane je opetovano udarati, svakim zamahom snažnijim od onog prethodnog. Ona se skvrči i pokuša se zaštititi, ali bezuspješno. Udarci biča padaju po njezinim dlanovima i rukama i ramenima, i žare joj kožu. U nekom skrivenom zapećku uma zahvalna je što nosi ogrtač jer bi joj u suprotnom ruke bile izložene. Zatim začuje kako se vrata vagona ponovno otvaraju i odjednom Merrick poleti unatrag, kao da ga je odbacila neka nevidljiva sila. Razrogačio je oči i zinuo od iznenađenja. Lilly podigne pogled da vidi što se događa. Viktor drži Merricka za ovratnik jakne, a vrh glave gotovo da mu dodiruje strop vagona. ”Što, dovraga, izvodiš?” dere se Merrick. Iza Viktora stoji Glory s gospodinom Barlowom i njegovim snagatorima, a lice joj je izobličeno od ljutnje i straha i boli. “Ako je unakaziš, kakve ćemo koristi imati od nje?” prolomi se glas gospodina Barlowa. “Nećemo je moći iskoristiti ni u mufpredstavi!” Pokaže Viktoru da ga pusti. Viktor učini kako mu je rečeno. Merrick poravna košulju i uputi Viktoru porazan pogled. “Što, sada si na njegovoj strani?” “Oprosti, šefe”, reče Viktor. “Glory je rekla da si u nevolji.” Merrick odmakne pramen kose od znojna čela. “Znam se brinuti za sebe. A Lilly radi za mene, sjećaš se?” “U mojem šatoru, u mojem cirkusu”, ubaci se gospodin Barlow. “Jede moju hranu, spava u mojem vlaku. Rekao bih da je u ovom trenutku više moje nego tvoje vlasništvo.” Merrick ga poprijeko pogleda, teško dišući i škrgućući zubima. Čini se da je prvi put ostao bez teksta. Promotri Lilly, kao da pokušava odlučiti treba li je nastaviti tući ili ne. “Još jednom odbij neku seljačinu i radit ćeš na terenu iza muf-predstave!” poviče. Zatim se napokon okrene i izjuri iz vagona, psujući sebi u bradu. Viktor, gospodin Barlow i njegovi snagatori ga slijede.

Lilly klone u kutu dok joj ramenima i leđima sijeva oštra bol. Svakim udarcem biča koža joj je pucala i stvorile su se otvorene rane. Glory joj pomogne. “Taj kurvin sin”, reče. “Čim sam doznala da se uputio u vagon, pošla sam po Viktora. Nikada nisam vidjela Merricka tako gnjevna. Kada je gospodin Barlow vidio da trčimo, krenuo je za nama.” Lilly odmakne kosu s lica i krene prema krevetu. “Tko mu je rekao što se dogodilo?” Glory slegne ramenima. “Ne znam.” Upravo tada Cole uđe u vagon i pohita prema Lilly. “Jesi li dobro?” upita je. Obgrli je rukom i pomogne joj da sjedne na prvi ležaj. “Jesam”, odgovori ona. “Odvest ću je do menažerije”, reče Cole Glory. “Tata ima melem za ovakve rane.” Glory kimne glavom i pomogne Lilly da se ustane. Zajedno, ona i Cole, povedu je prema vratima. Cole iskoči i posegne prema Lilly kako bi lakše sišla. No umjesto da je spusti na tlo, on je podigne u naručje i prenese preko cirkuskog terena. Lilly je omotala ruke oko njegova vrata i položila glavu na njegova prsa, osluškujući njegovo glasno i snažno udaranje srca. Dok su se probijali preko cirkuskog terena do menažerije, pokraj Pepper i Flossie koje su surlama i glavama namještale motke za šator, pokraj radnika i šljakera koji su postavljali platno i štandove, nekoliko se muškaraca zaustavilo kako bi promotrili Colea i Lilly, vjerojatno se pitajući je li ona pijana ili možda mrtva. Nakon što su ih dobro promotrili, vratili su se svojem poslu bez riječi. Vidjeli su mnogo neobičnih prizora u cirkusu, ali znali su da im je bolje da ne zabadaju nosove u poslove cirkusanata. U menažeriji Cole polegne Lilly na čistu deku u Pepperinu boksu, a zatim otiđe po melem. Pepper spusti surlu i ponjuši cijelo Lillyno tijelo, kao da pokušava uvidjeti što ne valja. Ispusti dubok,

prigušen i tužan zvuk nalik na plač. JoJo se nalazi u boksu pokraj jer je prevelik da bi dijelio prostor s majkom. Izbaci surlu preko vrata svojeg boksa i onjuši zrak. Lilly sjedne i potapše Pepperinu surlu. “Bit će u redu”, tješi je. “Ne brini se.” Cole se vrati s melemom i spusti se na koljena pokraj nje. Ona spusti ogrtač s ramena i provuče ruke kroz rukave. Nježnim i laganim pokretima razmazuje kremu preko crvenih tragova na njezinim rukama i dlanovima. Lilly stišće zube i obuzdava se da ne zaplače. “Sva sreća da koža ovdje nije popucala”, reče, pregledavajući joj vrat i lice. Ona se zatim odjednom sjeti da ne nosi ništa ispod spavaćice pa joj vrućina navre u obraze. Pomisli kako ju je nosio preko cirkuskog terena i upita se jesu li joj grudi poskakivale na njegovim prsima. Cole stane iza nje i razmazuje melem po njezinim ramenima i leđima, a dlanovi mu klize ispod tankih naramenica. Zavuče prste pod izrez njezine spavaćice na leđima i podigne je od kože. Ona se odmakne. “Hej.” “Što?” upita on. “Ja... Ja ne nosim ništa...” “Tražim tragove od biča”, reče joj. “Ne pokušavam ti vidjeti dupe. Praktički smo brat i sestra, pobogu.” Ona uzdahne i dopusti mu da nastavi, a lice joj se žari dok razmišlja kako mu pogled klizi niže nego što je potrebno. Ne samo da je pomisao na to da joj promatra stražnjicu krajnje neugodna već i zbog činjenice da je to naglas izgovorila osjeća se poput budale. On drži tkaninu dalje od njezine kože i posegne unutra kako bi nanio melem. Unatoč boli i neugodnosti, njegove tople ruke gode joj na leđima.

“Mislim da bi to bilo to”, reče on. “Osim ako osjećaš da nisam namazao sve.” Ona odmahne glavom, povuče ogrtač i progura ruke kroz rukave. Melem se zalijepi za tkaninu, ali Lilly ne mari. Ne želi sjediti polugola duže nego što je potrebno. “Hvala ti”, reče mu. Cole vrati poklopac na teglicu pomade i obriše ruke o deku. “Nema na čemu. No volio bih da si sinoć prespavala u mojem vagonu jer ti onda ne bi mogli nauditi.” “Znam”, odvrati ona. “U pravu si.” On joj uputi slabašan osmijeh. “Naravno da sam u pravu. Uvijek sam u pravu. U slučaju da još nisi shvatila, ja sam najpametnija osoba koju poznaješ.” Ona se nasmiješi. Kao i obično, zna kako je nasmijati. Zatim mu lice ponovno poprimi izraz ozbiljnosti. “Što misliš da će se sada dogoditi?” Ona slegne ramenima. “Sve će se vjerojatno vratiti u kolotečinu. Merrick neće ukinuti svoju najveću atrakciju.” “Da, pa, trebamo smisliti kako ćemo te izvući iz kandži tog gada.” “Dobra ideja”, odgovori ona. “Budući da si ti najpametnija osoba koju znam, zašto ne smisliš nekakav plan?” Pokušala se našaliti, ali Cole je samo zurio u nju, ozbiljan i zamišljen.

ČETRNAESTO POGLAVLJE Julia

J

utro nakon što se Bonnie Blue oždrijebila, Julia se trgne iz sna. Otvori oči i nepomično leži, pokušavajući odgonetnuti što ju je probudilo iz duboka sna. Na vrtoglavu sekundu pomisli da se nalazi u sobičku iznad trgovine pićem. Zatim prepozna crvene, brokatne zavjese i visoke prozore vile Blackwood pa se sjeti da se nalazi kod kuće. Snovi su joj bili ispunjeni štakorima i tajnim sobama i bezglavim ženama. No nije se zbog toga trgnula iz sna. Vanjski se svijet čini sivim, a zrak je u sobi hladan na njezinu licu. Proučava ranojutarnje svjetlo i pokušava odgonetnuti što se promijenilo. Grane drveća izgledaju nejasno, a kuća se doima tiša nego inače. Pretiha. Zatim shvati da peć ne bruji. Jagodice prstiju i nožni prsti su joj se smrznuli, kao i vrh nosa. Može vidjeti vlastiti dah. Uspravi se u sjedeći položaj i navuče pokrivač do vrata. U sobi je ledeno. Iskoči iz kreveta, zaogrne ramena poplunom od guščjeg perja i priđe prozoru. Pod joj se pod stopalima čini poput mraza, a debeli sloj leda prekriva prozore. Gledajući kroz njih, svijet se doima mutnim - drveće i zgrade izgledaju kao tamne mrlje na bijeloj plahti. Tresući se, baci poplun na krevet, odjene se najbrže što može i pojuri u mračan hodnik. U kući je kao u hladnjaku. Pritisne prekidač. Ništa se ne događa. “Sranje”, promrmlja. Nestalo je struje. Zato je peć prestala raditi. Žmirkajući u polutami, spusti se u dnevni boravak i zapali vatru u kaminu. U

kuhinji zapali plamenike na plinskom štednjaku pa otvori stražnja vrata i pogleda prema konjušnici. Debeli sloj leda sve je prekrio - snijegom posut travnjak, drveće, ograde, telefonske stupove i kablove, konjušnicu i pomoćne zgrade. Slomljene i napukle grane rasute su po snijegom prekrivenim dvorištem, a električne se žice njišu prema tlu kao da ih privlači magnetsko polje. U šumi s druge strane polja grane su drveća slomljene i položene na tlo, kao da su tisuće lovaca nasumično pucale iz pušaka. Julia nikada nije vidjela ni čula nešto slično. Još se nagne prema naprijed kako bi razgledala, a nadstrešnica od vinove loze iznad vrata odjednom prepukne i raspukne se, pa tresne pokraj njezinih nogu uz glasan, leden udarac. Ona uzdahne i zatvori vrata. Ode u kuhinju i provjeri telefon. Nema telefonske linije. Što bi sada trebala raditi? A što je s konjima? Jesu li dobro? Hoće li se Claude pojaviti da se pobrine za njih? Većina konja može bez hrane i vode nekoliko sati, ali što je s Blue i njezinom ždrebicom? Mogu li podnijeti ovu hladnoću? Uđe u dnevni boravak, sjedne na kauč ispred kamina s pletenim pokrivačem preko ramena i pokuša se usredotočiti na razmišljanje. Ako Calude ili Fletcher ne dođu u sljedećih nekoliko sati, morat će sama poći u konjušnicu. To je ono što će morati napraviti. Ne može dopustiti da se konji, pogotovo Blue i njezina ždrebica, koju je nazvala Samantha Blue, brinu sami za sebe. Oni su sada njezina odgovornost i ako im se nešto dogodi, nikada si neće moći oprostiti. Ne mogavši se prestati tresti, možda od hladnoće, a možda od nervoze, uspne se na kat i obuče još jednu vestu. Zatim se spusti u kuhinju, pristavi čaj i jaja na plinskom štednjaku te pojede za stolom i dalje umotana u pleteni pokrivač. Poslije toga skvrči se na kauču i pričeka, ustajući se svakih desetak minuta kako bi provjerila nalazi li se Claudeov kamionet na prilazu konjušnici. Nema ga. Do podneva se lomljava grana umirila, ali ni Claude ni Fletcher nisu se pojavili da provjere konje. Pronađe ručnu svjetiljku u kuhinjskoj ladici i popne se u spavaću sobu svojih roditelja, u potrazi

za toplijom odjećom. Nada se da će pronaći očeve hlače podstavljene flanelom i njegov teški radni kaput, ako ih se majka nije riješila. Roditeljska spavaća soba nalazila se na popisu soba kojima nije smjela prići, a unutrašnjost je vidjela samo dvaput: prvi put kada je pokucala na njihova vrata uplakana i bolesna, a drugi put tijekom oluje zbog koje se tresla cijela kuća. Oba ju je puta majka otpravila u njezinu spavaću sobu, odbijajući pustiti je unutra. Sada si ne može pomoći, a da ne pomisli kako će otkriti pravi razlog zabrane. Nakon dva pokušaja pronađe pravi ključ, otključa vrata i zakorači unutra. Kao i ostatak namještaja u vili Blackwood, krevet, ormari i komode izrađeni su od mahagonija i ukrašeni rezbarijama lišća, cvijeća, lavljih glava i zavojitih linija. Identične brokatne lampe s resicama počivaju na noćnim ormarićima, a raspela i slike religijskih motiva krase svaki hrapavi zid. Julia se sjeća one olujne noći; majka je otvorila vrata i svjetlost iz hodnika obasjala je portret iza majčinih leđa - Isus na križu, preokrenutih očiju dok mu krv lije iz otvorene rane na prsnom košu. Nakon toga Juliju su tjednima morile noćne more. Nikada više nije prišla roditeljskoj spavaćoj sobi, ma koliko bolesna ili uplašena bila. Neobično je što su ostale prostorije u kući - one kojima je Julia imala pristup - bile lišene religijskih motiva i križeva. Još neobičnije bilo je to što se majka složila s ocem da u zajedničkim prostorijama, gdje su povremeno zabavljali kupce, nema mjesta za takve predmete. Otac je govorio kako ne želi kuću punu duhovnih predmeta jer ne želi drugim ljudima nametati vjeru. No Julia je oduvijek mogla osjetiti njegovu netrpeljivost - koja je graničila s ljutnjom - prema majčinim uvjerenjima, posebno kada je inzistirala da svaki ozbiljan razgovor pretvori u predavanje o Bibliji i kada ih je tjerala da se mole u onim rijetkim prilikama kada bi izišli na večeru. U početku bi podnosio njezino ponašanje, ali onda bi zakolutao očima i promijenio temu. Zbog razloga koje Julia nikada nije razumjela, samo se jednom suprotstavio majci i samo je jednom majka priznala propust. Sada se Julia ne može odlučiti izgleda li spavaća soba kao soba religijskog fanatika ili vlasnika javne kuće. Sve je crveno osim

namještaja - hrapave tapete, zavjese, sagovi, jastučnice i posteljina i poplun. Treba li crvena boja podsjećati na Isusovu krv ili na nešto drugo? Možda je majci crvena boja bila najdraža? Julia zatrese glavom kako bi se pribrala pa priđe komodi. Koga briga što je spavaća soba cijela uređena u crveno? Čim se malo snađe, svega će se riješiti. Osim toga, sada nema vremena za razmišljanje o prošlosti. Konji je trebaju. Srećom, komoda je otključana. Ona uperi svjetiljku prema unutra. Haljine i bunde i hlače i jakne uredno vise u jednom redu, kao da su ih vlasnici jučer odložili. Iznenađena svim očevim stvarima koje je pronašla, razgrne odjeću na vješalicama i pronađe teški radni kaput. Izvuče ga, baci na krevet i otvori ladice ormara, tražeći hlače i toplu vestu. Tragovi očeva losiona poslije brijanja dopiru s uredno složenih potkošulja i rupčića s monogramom. Još uvijek može zamisliti oca kako se vraća iz konjušnice, odlaže kapu i kaput u hodniku, skida čizme i proteže umorna stopala. Običavala ga je promatrati u tišini, čekajući da primijeti da je prisutna. Kako li je samo žudjela za tim da je upita kako je provela dan ili da joj kaže nešto o svojem danu. No svaki je put bilo isto. Prvo je oprao ruke u kupaonici pokraj hodnika, zatim ju je potapšao po glavi i odgegao se u blagovaonicu natočiti si viski ili brendi. Nije bilo “Bok, kako je bilo u školi?” ili “Što si danas radila?” Sve do dana kada je umro, nije našao vremena da je upozna i da dozna što voli. Može ga vidjeti kako sjedi za stolom, čekajući da se majka pojavi s večerom i čeličnim pogledom. Sjeća se jedne prilike kada mu je majka rekla da iziđe i parkira stari traktor iza konjušnice tako da prolaznici vide jedino novi. Bilo je to vrijeme kada je doznala da je prodao ždrijebe za petsto dolara ispod početne cijene jednom od svojih prijatelja. Bilo je to vrijeme kada je htjela podići optužnicu protiv onih pokvarenih besposličarskih propalica koji su ukrali vodu iz pojila za konje. Oni šire boleštine govorila je. Bez ijedne riječi, otac se ustao i napunio čašu, slušajući majčino nabrajanje dok je Julia u tišini večerala. Katkada se zapita je li bila nevidljiva.

U predzadnjoj ladici u komodi pronađe složene džempere. Izabere najdeblji, baci ga na krevet prema kaputu, a zatim otvori zadnju, donju ladicu. Unutra se nalaze hlače podstavljene flanelom koje je otac nosio zimi u konjušnici. Izvlači jedne po jedne, tražeći one koje bi joj bez spadanja pristajale preko hlača koje nosi. Kada izvuče posljednji par, s njima povuče i požutjelu novinsku stranicu. Odleprša na pod i klizne ispod komode kao da ju je otpuhao nevidljiv povjetarac. Julia se spusti na ruke i koljena pa posegne ispod komode dok joj se prašina i paučina lijepe za dlanove. Uspije prstima uhvatiti rub tankog papira, nježno ga izvuče pa sjedne pročitati što piše. U tom trenutku ugleda knjigu na dnu ladice s hlačama. Knjiga je ukoričena u jednostavnu kožu i osigurana mjedenom kopčom, poput registra ili dnevnika. Julia pusti novine, uzme knjigu iz donje ladice i dotakne suhu kožu. Kralježnicom joj prostruje žmarci. Što je to? I zašto ju je otac sakrio u svoju komodu? Duboko udahne i otvori prvu stranicu knjige. Riječi ispisane očevim rukopisom glase: Pokopali smo naše prvorođeno dijete. Neka počiva u miru. Bog joj otpratio dušu u raj. I neka nam Bog pomogne zbog onoga što smo učinili. Julia uzdahne. Naše prvorođeno dijete? Neka nam Bog pomogne zbog onoga što smo učinili? O kome je njezin otac pisao? Roditelji joj nikada nisu spomenuli sestru. I što su, pobogu, učinili? Brzo okrene stranicu i nastavi čitati. Ne mogu se natjerati da zapišem ove riječi. Preteško je. Jedino što mogu učiniti jest moliti Boga za oprost. “Oprost?” Julia reče u tišini sobe. “Oprost za što? Što si učinio?” Okrene sljedeću stranicu, očajnički želeći pročitati više. Jednog ću dana zapisati istinu. No ne sada. Ne danas. Odviše je surovo, rano i bolno.

Julia prolista ostatak knjige. Stranice su prazne. Ponovno pročita prve zabilješke, zagunđa i vrati knjigu u ladicu. U glavi joj se vrti, ali ustane i pogleda uokolo, odjednom osjećajući kao da se nalazi u lošem filmu. Ima sestru. Sestru koja je umrla. A otac je krivio sebe i majku za nešto što je povezano s njezinom smrću. Čini se nemogućim. Nevjerojatnim. Ali ipak. Ali ipak. Možda su zato njezini roditelji bili tako nesretni. Možda se zato majka toliko molila, a otac toliko pio. Možda su se zato ponašali kao da ne postoji sve dok se ne bi uvalila u nevolju. Možda ih je podsjećala na mrtvu sestru. Protrlja lice dlanovima. Moj Bože, kakve li još tajne skriva imanje Blackwood? Kakve li su još laži izgovorene? Pokupi očevu odjeću i napusti spavaću sobu. Kakvi god da su grijesi počinjeni u prošlosti, morat će pričekati. Sada je potrebna konjima.

PETNAESTO POGLAVLJE Lilly

T

jedan dana nakon što se Lillyn otac pojavio u šatoru albino medija i nakon što ju je Merrick izbičevao, Cirkus braće Barlow smjestio se nedaleko od farmerskog gradića, u blizini Des Moinesa. Među cirkusantima kruži informacija da je ovo najtopliji tjedan u povijesti glavnog grada savezne države Iowe. Zrak je zagušljiv. Dok Lilly prolazi pokraj menažerije na putu prema šatoru za presvlačenje prije prvog nastupa dana, zamijeti da su bočni zidovi menažerije podvinuti i da Cole i njegov otac nose kante s vodom prema životinjskim kavezima. Crvena im se lica kupaju u potocima znoja, a košulje im se lijepe za prsa. Pojenje životinja bio je posao šljakera, kao i postavljanje cisterne na cirkuskom terenu, mijenjanje vode u vjedrima cirkusanata, prskanje zemlje vodom kako bi se spriječilo dizanje prašine, dodavanje vode za piće u bačve i pranje slonova šmrkom. Lilly uđe kako bi provjerila što se događa. Velike mačke dašću jače i brže nego inače, a muhe se roje oko konja, čimpanzi i medvjeda. “Što se događa?” upita Colea. “Gospodin Barlow zabranjuje da donesemo još vode”, odgovori on. “Zato izvlačimo koliko god možemo iz obližnjeg jezerca.” Lilly ga poželi zagrliti. Mari za životinje jednako kao i ona, i to je jedna od onih stvari koje obožava kod njega. “Pomoći ću ti nakon što predstava završi.” “Hvala”, reče on. Rukavom otare znoj s čela i napuni korito vode u medvjeđem kavezu. “Ali osim mene tu su i moj otac, Dante i Leon.

Snaći ćemo se.” “Jesi li siguran?” On kimne glavom. “Bit ćeš iscrpljena nakon cijelog dana u tom mračnom šatoru. Pobrinut ću se da dobiješ dodatnu kantu vode u šatoru za presvlačenje kada budeš imala stanku.” “Hvala ti”, reče ona. “Ali ja ću svejedno doći ovamo poslije pa ću ti pomoći ako bude trebalo.” Pola sata kasnije Lilly sjedi za kozmetičkim stolićem u ženskom šatoru za presvlačenje, hladeći se lepezom i pridržavajući kosu dok joj Dolly - najljepša debela žena na svijetu kopča ogrlicu od šest niski bisera. Ogrlica i biserne naušnice su bižuterija, dizajnirani kako bi odgovarali bisernim ukosnicama, no Merrick ju je u svakoj prilici podsjećao da ih slučajno ne polomi ili ne izgubi. Dolly joj zakopča ogrlicu, a zatim se sruči na stolac i debeljuškastom nadlanicom obriše znoj koji joj se cijedi s lica. ”Svemogući Bože, znojim se k'o kurva u crkvi”, ispali ona. Merrick razgrne krila šatora i proviri glavom. “Pokret, Lilly, seljačine postaju nestrpljive. Moramo otvoriti vrata!” Lilly uzdahne. “Odmah stižem.” Baci još jedan pogled na zrcalo prema kosi i nakitu. Po običaju, Glory je nadmašila samu sebe. Lillyna je kosa visoko podignuta, začešljana na vrhu i povučena s lica, s nekoliko lijepih, bijelih, kovrčavih pramenova koji se spuštaju kod sljepoočnica i ušiju, dok ostatak kose u savršenim kovrčama pada niz leđa. Bijela haljina od šifona i satena stvara iluziju nadzemaljskog bića. Laganim tapkanjem rupčića obriše znoj s čela, ustane i krene prema izlazu. “Hvala što si mi pomogla, Dolly”, reče. Dolly joj mahne. “Uvijek. Sredi ih, dušice.” Iza šatora za presvlačenje Lilly slijedi Merricka preko cirkuskog terena do šatora albino medija. Dok prolaze pokraj šatora za predstave nakaza, ona krajičkom oka uhvati figuru odjevenu u crno kako sjedi na povišenju ispred šatora, s vrećom preko glave.

“Je li to nova točka?” upita Merricka. “Da. Gospodin Barlow misli da će pobuditi znatiželju ako profesor kaže da ćemo otkriti nakazu u šatoru za one koji nisu slaba srca, a koja se ne reklamira na ulazu u cirkus. Naravno, uz doplatu.” “O čemu je riječ?” “Lapo-lapo, najveći lažnjak koji je ikada radio u cirkusu.” Ona se zagleda u njega. “Hoćeš reći, pola muškarac, pola žena?” “Da, ali riječ je o lažnjaku. Baš kao i novčanica od tri dolara. Baš kao i ti.” Lilly se nakratko zamisli bi li joj pretvarati se da je pola muškarac, a pola žena bilo lakše nego lagati ljudima o njihovim voljenim pokojnicima. No u tom bi slučaju morala seljačinama pokazivati neke dijelove tijela, a to ne želi. Uđe u šator i zauzme mjesto na svojem prijestolju. Merrick provjeri da Pierre ima sve što mu je potrebno u ormaru, da je “duh djeteta” pravilno postavljen ispod stola, a onda iziđe kako bi od Alane preuzeo prvi popis imena. Nedugo nakon toga ulaz se otvori, zastor se pomakne u stranu i prva seljačina uđe u šator. Tijekom nekoliko sljedećih sati Lilly se pretvara da razgovara s mrtvima dok Pierre zvoni zvoncem ili svira harmoniku i tamburin u ormaru. Do podneva unutrašnjost se šatora pretvara u pećnicu, a leđima joj se slijevaju rijeke znoja. Na stanci za ručak presvuče se u šatoru za presvlačenje i propere se kantom svježe vode, bilježeći u glavi da kasnije mora zahvaliti Coleu. Nakon stanke u šator ulazi bradati muškarac u kapi, bijeloj košulji i kravati, a zatim sjeda s rukama na krilu. Podsmjehuje se, kao da obuzdava smijeh. Lilly se napne, predosjećajući nevolju. Većina seljačina koja dolazi u šator izgleda uplašeno, nervozno ili slomljeno. Nikada nije vidjela nekoga ovako sretnog. “Bogme je vruće danas”, reče muškarac dubokim, grlenim glasom. “I, koliko čujem, neće popustiti uskoro!” “Da, vruće je”, odgovori ona. Zatim pročisti grlo i započne s uvodom. “Pozdrav i dobro došli. Prije nego što počnemo, dopustite

mi da vam kažem što radim. Komuniciram s mrtvima od svoje četvrte godine. Shvatila sam da bih trebala podijeliti svoj dar s ljudima. Poruke iz drugog svijeta mogu stići u obliku glazbe, glasova i drugih zvukova. Sada bih željela da zatvorite oči i mislite na osobu s kojom želite stupiti u kontakt. Dok to činite, ja ću se pokušati povezati sa svijetom duhova. Zatim ću vas upitati neka pitanja na koja morate odgovoriti s da ili ne. Jeste li spremni započeti?” Muškarac se naceri i ne reče ništa. Zatim se blago nagne prema naprijed dok mu plamen svijeća treperi u smeđim očima. Lilly spusti pogled prema stolu, pokušavajući sakriti osmijeh. Prepoznala bi oči svojeg najboljeg prijatelja bilo gdje. To je Cole, s lažnom bradom i nečijom tuđom odjećom. “Što radiš ovdje?” prošapće. I još dometne, da Pierre čuje: “Postoji li netko poseban s kime danas želite stupiti u kontakt?” Cole zausti, pokušavajući smisliti odgovor. Lilly se zabrine da se neće sjetiti imena koje je dao Alani dok je čekao u redu. Zatim, konačno, malo preglasno, prozbori: “Da, nadao sam se da ću moći stupiti u kontakt s rođakom iz drugog koljena. Veoma je važno i silno mi nedostaje.” Zatim stane šaptati. “Iza drveća s druge strane vlaka nalazi se jezerce. Večeras onamo vodim slonove da se rashlade. Jesi li za?” Lilly tiho uzdahne i potrudi se nastaviti s pretvaranjem tako da Pierre ne postane sumnjičav. “Molim vas da zatvorite oči pa ćemo početi.” Malo duže zastane i, zatomivši smijeh, reče ozbiljnim glasom: “Imamo posjetitelja... Posjetitelj ima poruku za vas. Ne znam, nisam sasvim sigurna, ali čini se da je vaš rođak, ne najbliži. Vas dvojica bili ste dobri prijatelji. Razumijete li to?” ”Da”, odvrati Cole. “Osjećam njegovu prisutnost”, reče Lilly. “Veoma je snažna.” Zatim, glasnije: “Pozivamo onoga koji je ovdje da nam se pridruži. Nismo došli da vas ozlijedimo. Pristupamo s najvećim poštovanjem prema vama i prema svim duhovima koji su možda s vama. Molim

vas, dajte nam neki znak da ste blizu. Možete li ispustiti neki zvuk kako bismo znali da nas čujete?” Pierre pokuca tri puta na vrata ormara. “Što je to?” upita Cole. Lilly stisne usnice, ne dopuštajući smijehu da provali iz nje. “To je znak onoga s druge strane”, odgovori ona. “Oh... pričekajte trenutak. Dolazi mi ime. Je li Frank? Fred? Ne, to je... to je Ferdinand. Prepoznajte li to ime?” “Da”, odgovori Cole. “To je moj rođak!” Namigne joj. Lilly se nasmiješi. “Ferdinand želi da znate da prihvaća vaš poziv. No trebate biti oprezni. Ima li vam to smisla?” “Ima”, reče Cole. “Da, ima. Što mi još poručuje?” “Ššš...” reče Lilly. Zatvori oči. “Dajte mi trenutak.” “U redu.” “Poručuje nešto o vašem uobičajenom mjestu”, reče. “Nešto o sastanku u ponoć.” Otvori oči. “Razumijete li to?” “Da!” odgovori Cole. “Želi znati jeste li zadovoljni time”, reče ona. “Svakako”, odvrati Cole, a lice mu obasja osmijeh. “Vrlo sam zadovoljan.”

*** Nakon što su se vrata cirkusa za danas zatvorila i nakon što je i posljednja seljačina napustila cirkuski teren, nakon što su klaunovi skinuli posljednje tragove boje za lice s čela i nakon što su životinje smještene u svoje nastambe, svi su se okupili ispred vlaka kako bi proslavili rođendan beznoge Dine. Noćni je zrak težak od vlage, a

voskast Mjesec baca dugačke sjene od stabala koja okružuju jednu stranu terena, pretvarajući tako šatore i kola u tamne, izvanzemaljske oblike. Gospođa Benini, suvlasnica štandova sa sladoledom i šećernom vunom, ispekla je bijelu rođendansku tortu s preljevom od jagode, a Madame Zelda, vračara, donijela je domaću žesticu od jabuka. Rosy i Rubi ukrasile su otvoreni šator sagovima i stolovima i jastucima za sjedenje, a najružniji čovjek na svijetu Magnus pomogao je teksaškom divu Brutusu objesiti fenjere na stabla. Po običaju, izvođači iz velikog šatora klonili su se zabava izvođača iz sporedne predstave, no Lilly je nagovorila Colea da svejedno dođe. “Društvo!” zazove ona. “Ovo je moj prijatelj Cole. Molim vas da mi učinite uslugu i poželite mu dobrodošlicu.” Aldo čovjek - gušter istupi i pruži ruku. “Znamo 'ko je on”, reče, a u očima mu zabljesne. “Uvijek je dobrodošao.” Rukuje se s Coleom, snažno zamahujući rukom dok se pijan ljulja na nogama. “Je l′ tak'?” Gosti na zabavi počnu zviždati i smijati se. Cole se nasmiješi i položi dlan na Aldovo rame kako bi ga umirio. Glory namigne Lilly, a njezine obraze obuzme rumenilo. Aldo prebaci ruku preko Belinde žene s dva tijela i jednom glavom - i oni oteturaju. Rosy i Ruby povuku Colea u rulju, a Lilly ih slijedi, zapanjena količinom sreće koju osjeća. Nakon što razrežu i pojedu tortu, netko iznese gramofon, a šljakeri rampama ograde plesni podij. Među ljudima kruže boce s vinom, staklenke se pune žesticom i Lilly ne treba mnogo da joj se svijet počne ljuljati. Povuče se pod jedno stablo da dođe do daha. Cole je pronađe. “Jesi li dobro?” “Da”, reče ona. “Ali mislim da mi je dosta žestice.” On se nasmije. “I meni. Jaka je.” Ona napravi krug oko stabla pa sjedne na tlo, naslanjajući se na koru drveta. Cole sjedne pokraj nje pa nastupi tišina. Baš kada poželi

upitati vodi li još uvijek slonove na jezerce s lijeve strane, začuje se žensko stenjanje. Lilly i Cole istodobno skoče na noge i zabrinuto se pogledaju. Žena ponovno zastenje, a muškarac zagunđa. Cole i Lilly primaknu se mjestu s kojeg dopire zvuk, a zatim se zaustave. U visokoj travi muškarac leži između ženinih golih nogu, spuštenih hlača dok mu se ljuskavi guzovi pomiču gore-dolje. To su Aldo i Belinda. Lilly pritisne dlan na usta kako bi prigušila smijeh pa se zatim oboje vrate na zabavu. Magnus - najružniji čovjek na svijetu - nosi napola onesviještenu Dinu iza šatora prema vlaku, a Rosy i Ruby leže pokraj teksaškog diva Brutusa na jastucima, naizmjenično ga ljubeći i prolazeći prstima po njegovim prsima. “The Way You Look Tonight” Freda Astairea dopire s gramofona, ali improvizirani plesni podij je prazan, izuzev pjevačice - patuljčice Penelope i Stubsa najmanjeg čovjeka na svijetu, koji sporo plešu, naslanjajući glavu na rame onog drugog. “Čini se da zabava zamire”, reče Cole. Upravo u tom trenutku začuje se topot kopita slijeva i muškarac poviče: “Pazite!” Dvije zebre idu ravno prema Coleu i Lilly, a slijede ih tri muškarca s bičevima i konopcima. Cole stane zebrama na put i zamahne rukama kako bi ih usporio. Prva zebra skrene u stranu i zaustavi se između vlaka i šatora u kojem je bila zabava. Druga je zebra slijedi i obje se propnu na stražnje noge, skvičeći i udarajući jedna drugu dok im kopita i repovi lete na sve strane. Prva zebra ugrize drugu za vrat, a druga se okrene i udari prvu zebru u glavu stražnjim nogama. Prva se zebra povuče, mahnito galopirajući prema Coleu i Lilly. Muškarci uhvate drugu zebru i prebace uže oko njezina vrata. Zebra pokuša pobjeći, ali muškarci je drže i stežu uže oko njezine glave. Lilly pojuri prema zebri koja juriša prema njoj i Coleu. “Što radiš?” poviče Cole.

Lilly ga ignorira. Presiječe zebri put prije nego što se okrenula prema terenu i ispruži ruke. “Uspori sada”, reče joj. “Polako, polako.” Zebra uspori do kasa, a zatim stade hodati te se naposljetku zaustavi ispred Lilly, visoko uzdignute glave, trzaj ući ušima. Muškarci koji drže jednu zebru stoje ukočeno, promatraju razrogačenih očiju. Lilly osjeti da joj se Cole nalazi iza leđa i da se primiče. Ona ispruži ruku prema zebri, dlanom okrenutim prema gore. “Dođi, neću te ozlijediti”, reče nježnim glasom. Zebra pogne glavu i ponjuši njezinu ruku, a njuška joj je baršunasta na Lillynoj koži. Nikada laganije, ona zakorači naprijed i pruži ruku prema zebrinu čelu pa ga pogladi. “Hajde, Lilly”, šapće Cole iza nje. “Odmakni se od njega prije nego što... “Ššššš”, obrati se Lilly Coleu, ali i zebri. “Ostani ondje. Sve će biti u redu.” Ona mazi zebrino lice sve dok ne opusti glavu i prugasta ramena. Kada zatrepće kao da će zaspati, Lilly se primakne i počeše njezin cijeli vrat, gore-dolje, naprijed-natrag, zabadajući nokte u crno-bijelu dlaku. Nakon još jedne minute, tijekom koje zebra izgleda kao da je u transu, Lilly se zaustavi i krene prema menažeriji. Zebra podigne glavu i pođe za Lilly, nosom blizu Lillyna ramena. Muškarci s drugom zebrom pričekaju dok ne prođe, a zatim ih krenu pratiti iz sigurne udaljenosti. Pridruži im se i Cole. Kada stignu do menažerije, Lilly povede zebru unutra, u njezin boks. Nakon što ju je još jednom pogladila, iziđe iz boksa i zatvori vrata. Cole samo stoji i promatra, razjapljenih usta. “Znaš da je to mužjak, zar ne?” reče on. Ona slegne ramenima. “Ne. Jedino znam da je povrijeđen i uplašen.” “Isuse, Lilly. Mogla te ozlijediti.” “Dobro sam.”

Muškarci smjeste drugu zebru nekoliko boksova dalje pa priđu Lilly i Coleu. “Kako si, zaboga, to izvela?” upita jedan od njih. Malo je viši od Colea, kovrčave kose i širokih ramena. Lilly prepozna da su muškarci zapravo akrobati, trupa poznatija kao Leteća braća Zoppe. Inače ne bi obraćali pozornost ni na Lilly ni na neku drugu nakazu. “Nikada nisam tako nešto vidio”, reče jedan od braće. Cole ih poprijeko pogleda. “Kako su, dovraga, zebre izišle?” “Gospodin Barlow želi da uključimo konje ili zebre u našu točku”, reče kovrčavi brat. “Mislili smo pogledati zebre pa osmisliti točku.” “Bez pomoći ili dopuštenja upravitelja cirkusa”, reče Cole. To nije bilo pitanje. “Mislili smo da ćemo moći sami”, ubaci se treći brat. “Pa, prva vam je pogreška bila što se niste obratili timaritelju. Druga i najveća pogreška bila vam je što ste išta pokušali s dva mužjaka. Netko je mogao nastradati.” “Nismo znali da su mužjaci”, reče treći brat. “Očito”, dobaci Cole. “Sljedeći put nabavite dopuštenje upravitelja cirkusa, a on će vas spojiti s timariteljom. Ne želim da netko nastrada, ni vi ni zebre.” Lilly naslućuje njegovu ljutnju, ali u klasičnom Coleovu stilu, pokušava biti pristojan. Kovrčavi brat isturi bradu prema Lilly. “Možda bi nam ona mogla pomoći.” Lilly širom otvori oči. “Ja? Zašto?” “Jer u mojih dvadeset i nešto godina iskustva u cirkusu”, odgovori on, “nisam vidio životinju koja je na nekoga reagirala kao što je ta zebra reagirala na tebe.” Cole je pogleda. “U pravu je”, reče. “I to mužjak, ni manje ni više. Većina ljudi nema pojma koliko opasni mužjaci mogu biti. Moj

se otac pobrinuo da poštujem mužjake tako što mi je ispričao priču o ženi kojoj je mužjak iščupao grkljan. Umrla je na licu mjesta. A ti si prišla onome kao da prilaziš štenetu.” Lilly slegne ramenima. “Valjda je onda dobra stvar što nisam znala da to ne bih trebala činiti.” “Tko zna što bi se dogodilo da mu nisi preusmjerila pažnju”, reče kovrčavi akrobat. “A nas bi gospodin Barlow ubio da nam je pobjegao.” Ispruži ruku prema Lilly. “Hvala ti što si nam pomogla.” Lilly se osmjehne i rukuje se. “Nema na čemu”, odvrati.

*** Kasnije iste večeri, nakon što su svi usnuli, Lilly pokupi kosu u neurednu punđu na vrhu glave i odjene haljinu kratkih rukava s gumbima. Klizne u sandale, iskrade se iz vagona i pogleda vlak, koji se proteže kilometar sa svake strane od njezina vagona, kako bi se uvjerila da je nitko ne promatra. Neki su prozori na vagonima otvoreni, a na središnjem su terenu krila šatora podignuta. Šljakeri i radnici spavaju vani na tlu, pokušavajući se tako rashladiti. Odnekuda dopire valcer, prigušen i neprekinut. Topao povjetarac mazi njezine gole ruke, a tanak sloj znoja svjetluca joj na čelu dok žuri prema menažeriji. Nije sigurna je li to zbog vrućine ili uzbuđenosti. Uđe u životinjski šator i primijeti da su boksovi za slonove prazni, a Colea nema na vidiku. Klizne pod stražnje krilo šatora i pogleda uokolo. Iza niza stabala u daljini na vrhu brda smjestila se štala sa zabatima. Mjesečina se odbija od metalna krova, stvarajući privid da je štala zatrpana snijegom. Cole joj je rekao da će odvesti slonove do jezerca pa se Lilly uputi prema štali. Nakon što se približila nizu stabala, sićušno svjetlo zabljesne među stisnutim, glomaznim sjenama koje se pomiču prema rubu polja.

Slonovi. “Cole?” zazove najglasnije što se usuđuje. “Ovdje”, javi se on. Ona požuri prema mjestu odakle je dopirao njegov glas, hodajući što brže u noći osvijetljenoj mjesečinom. Spotakne se preko busena trave i u tom joj trenutku bljesne slika - njezin prvi izlazak u vanjski svijet: dok je slijedila majku preko polja prema cirkusu, nemajući pojma kamo ide ni da će joj se život zauvijek promijeniti. Ovog je puta ipak znala kamo ide. Pronađe uporište i zatrese glavom kako bi se pribrala. Ne želi sada razmišljati o tužnim stvarima. A osim toga, razmišljanje o prošlosti neće promijeniti njezinu budućnost. Nema toga mjesta na kojem bi radije bila nego ovdje, s Coleom i slonovima. Uz pomoć surli Pepper i Petunia i Flossie kidaju koru i grane i lišće s drveća i trpaju ih u usta, proizvodeći duboke, zadovoljne zvukove u grlima i glasno žvačući. JoJo, unatoč činjenici da je veći od majke, trči u krug oko njih, oduševljen što je prvi put okusio slobodu. Cole čeka među stablima. “Mislila sam da se nalazimo u šatoru?” reče ona. “Nisam bio siguran hoćeš li doći. Osim toga, znao sam da ćeš nas naći.” “Rekla sam ti da dolazim.” “Jesi li? Nisam znao jesi li to ti ili moj rođak Ferdinand.” Ona ga razigrano udari u rame. “Ha-ha. Jako smiješno.“ Dobro, dosta zezanja. Gdje je jezerce?” Cole se nasmije i povede je uz drvored prema širokim vratima koja vode u drugo polje. Slonovi ih slijede. On uzme lokot, odmota lanac i otvori vrata. “Kada svi prođemo, zatvori ih”, reče joj. “I krave su prije bile na ovom polju pa pazi gdje staješ.” On prođe kroz vrata, a slonovi pođu za njim. Flossie prva, a za njom Pepper, JoJo i Petunia. Dok se njihova krupna, tamna tijela klate pokraj Lilly samo

nekoliko stopa od mjesta na kojem stoji, dok im se noge poput trupaca pomiču polako, ali sigurno, dok im se dugački, čupavi repovi njišu naprijed-natrag, a velike, mlohave uši pomiču, Lillyne se oči ispune suzama, a srce joj se stegne u prsima. Čak i nakon šest godina što ih je gotovo svakoga dana provela s njima, zadivljuju je njihova veličina i ljepota. A večeras nema okova oko njihovih nogu, nema konopaca i zidova koji ih sputavaju. Čini joj se da svjedoči paradi bogova koji nisu voljni podijeliti svoje ovosvjetovne tajne s njom jer ih ne zaslužuje znati. Kada svi slonovi prođu kroz vrata, ona ih čvrsto zatvori, a zatim požuri kako bi sustigla Colea. U daljini se mjesečina odbija od mirne površine jezerca zbog čega se ono doima poput stakla. Slonovi frkću i grokću i riču dok hodaju, divovske im noge režu kroz visoku travu, a široka im stopala bubaju po zemlji. “Što misliš da govore jedni drugima?” upita ona. “Mislim da uživaju u ovome”, odgovori on. “Izgledaju radoznalo i sretno, ali pomalo i nervozno.” “No vjeruju ti.” “I tebi vjeruju.” “Misliš?” “Da, znaš s njima. Oduvijek sam to mislio. No počinjem misliti da znaš sa svim životinjama, posebno nakon što sam vidio što si učinila sa zebrom.” Ona se nasmiješi. Ta je misao razveseli. Kada su se udaljili dovoljno da ih nitko ne može vidjeti iz vlaka, Cole zapali vatru u svjetiljci i povede slonove i Lilly preko blage uzvisine do ruba jezerca okruženog travom, rogozima i ravnim stijenama. Iza jezerca uzdiže se zemlja, dovoljna da ih sakrije od bilo čijih pogleda s prozora seoske kuće. “Jesi li siguran da nije opasno?” upita ona.

Cole kimne glavom. “Plivao sam nakon što sam jutros donio vodu. Duboko je i čisto, i mislim da voda u jezero dolazi s izvora.” Odloži svjetiljku na kamen. Stariji slonovi nisu oklijevali. Flossie, Petunia i Pepper izgaze nekoliko rogoza i zagaze u jezero, zabacujući surle naprijed-natrag. Prljavština i prašina odlijepe se s njihovih leđa, ostavljajući tanak, smeđi sloj na površini vode. JoJo zagazi u vodu prednjom nogom, ali oklijeva. Odrasli slonovi odlaze sve dublje i dublje, sve dok im voda ne dođe u ravninu očiju, a leđa ne izvire poput malih brdovitih otoka. Flossie i Petunia zarone ispod površine, a jedino im vrhovi surli izviruju iz jezerca. Pepper podigne surlu, ispuše smeđi mlaz vode preko glave i leđa, a potom frkne na JoJoa, kao da mu govori da uđe. JoJo se primakne prema njoj, a kada mu voda dotakne trbuh, on savije koljena, zaroni pa izroni nekoliko metara dalje, prskajući iz surle po zraku. Lilly i Cole se nasmiju, oduševljeni prizorom. Zatim utihnu i nastave promatrati veličanstvene životinje u jezercu kako se prskaju i plivaju i valjaju. Radost slonova opipljiva je poput vlage u zraku, a Lilly se osjeća kao najsretnija osoba na svijetu. S najboljim je prijateljem, svjedoči nevjerojatnim stvorenjima koja se ponašaju kao divlje životinje, baš onakve kakve su i rođene. Nakon svega što je prošla, nikada nije sanjala da će biti ovako sretna. Čak iako pridruživanje cirkusu nije bio njezin izbor i iako prezire svoj posao, ne bi se odrekla ovog trenutka ni za što na svijetu. Cole skine cipele i počne otkopčavati košulju. “Što radiš?” upita ga ona. “Idem plivati.” “Ti si lud”, zaključi ona. On se nasmiješi i svuče košulju. “Pa, vruće mi je.” Kada stane otkopčavati remen, Lilly skrene pogled, priđe ravnoj stijeni i sjedne na nj. Iščupa visoku vlat mačice iz trave i usredotoči se na cupkanje listića. Usprkos činjenici da je već vidjela mnoštvo muškaraca -

nakaza, klaunova i sličnih izvođača - u različitim stupnjevima golotinje, pomisao da će vidjeti Colea u donjem rublju je uznemiri. Ostale žene u sporednoj predstavi često su se šalile da bi Lillyne savršene osobine i Coleova svijetla put i mišićav stas dali prekrasnu djecu anđeoske kose. Lilly ih je ušutkavala i uvjeravala da ne razmišlja o Coleu na takav način. On je njezin najbolji prijatelj i to je sve. Samo što to nije cijela istina. Nije sigurna kada su se njezini osjećaji prema njemu počeli mijenjati ni kada ih je prestala zanemarivati, ali znala je da se to u jednom trenutku dogodilo. I nije sigurna što treba učiniti. Najbolji su prijatelji već šest godina, ali on nije zaljubljen u nju. Ona je šesnaestogodišnja albino djevojka koja radi u sporednoj predstavi, a Cole je devetnaestogodišnji glavni izvođač u predstavi sa slonovima. Može biti s kime poželi. S trapezisticom Natashom, koja je njegovih godina, ili s Chloe, akrobatkinjom na žici. One su prekrasne djevojke savršenih figura, glatkih, ružičastih lica i svjetlucavih kosa. Nose slatke kostime s perjem i blještavim draguljima. Vidjela ih je da krajičkom oka gledaju Colea, da ga proučavaju od glave do pete i šapuću s dlanovima preko usta, pitajući se zašto toliko vremena provodi s nakazom, a njima posvećuje jako malo pažnje. I ona se pita isto. “Dolaziš?” upita on. Ona ga pogleda i nasmije se. “Ne.” Svjetlost svjetiljke obasjava njegova gola prsa i mišićava ramena zbog čega joj u obraze jurne krv. Htjela je promatrati slonove, ali umjesto toga sada cupka vlat mačiće. “Hajde”, reče on. “Ne budi kukavica. Večeras je vrelije nego u paklu.” Ona podigne pogled prema njemu. “Nisam kukavica, samo... Samo nemam kupaći kostim ovdje.” On izvije obrvu. “A otkad ti uopće posjeduješ kupaći kostim?” Ona se nasmiješi. Cole savršeno dobro zna da Lilly nema kupaći kostim. I prije nego se snađe, on pohita prema njoj, podigne je u

naručje i uputi se prema vodi. Ona zavrišti pa dlanom prekrije usta. Što ako ju je netko čuo? “Spusti me!” zapovijedi mu najglasnije što se usuđivala. Odupre se o njegova gola ramena, pokušavajući se osloboditi njegova stiska. No Cole je presnažan. “Spustit ću te”, reče, smijući se. “Ravno u vodu!” “U redu, stani!” reče ona. “Ući ću. Samo me pusti da skinem sandale.” On je spusti na obalu i uspravi se. “Ta će te haljina povlačiti prema dolje i zaplitat će ti se između nogu. Bolje da i nju skineš.” Ona izuje sandale i baci ih na obalu, prema kamenu na kojem je sjedila. U jednu ruku, htjela se rashladiti i igrati u jezercu s Coleom i slonovima. Nije se bojala vode. U drugu ruku, nikada u životu nije plivala i nije bila baš luda za idejom da je Cole vidi u donjem rublju. Presvlačila se ispred muškaraca i žena kada se spremala za sporednu predstavu. No ovo je drukčije. U glavi joj bljesne prizor njih dvoje, nagih, i u želucu osjeti neobičan, treperav osjećaj. Okrene se i otkopča širok remen oko struka, a zatim povuče haljinu preko glave, zahvalna što je odjenula dugačke gaćice. Zastane na minutu, držeći haljinu i pritišćući je na grudnjak. Zatim duboko udahne i okrene se prema Coleu dok joj puls bubnja u ušima. Na njezino iznenađenje, njega nije bilo. Već je otrčao prema jezercu, režući dugačkim nogama kroz vodu. Izdahne i promotri ga kako zaranja, nestaje i ponovno izranja nekoliko metara dalje. JoJo mu priđe, raširenih usta koja podsjećaju na osmijeh. Cole dopliva do njega i popne mu se na leđa. Suncem opaljena koža izgleda još tamnije sada kada je mokar. Lilly spusti pogled na svoje ruke. Izgledaju kao bijeli štapići i podsjećaju na udove kostura. Prtlja s haljinom i požuri se ponovno je odjenuti. “Što radiš?” upita Cole. “Mislio sam da dolaziš. Hajde, odlično je!” Sklizne s JoJoovih leđa i dopliva do obale.

“Ne znam plivati”, reče ona. “Nema veze”, odgovori on. “Naučit ću te.” Izađe iz vode i uhvati je za ruku. Ona oklijeva, ali onda ispusti haljinu na travu i slijedi ga prema jezercu. Voda je ledena. Uvuče oštar udah i pogrbi ramena. Osjeća gnjecav mulj i oblutke među prstima. On je povede dublje, smiješeći se. “Naviknut ćeš se.” Kada joj razina vode dosegne do struka, on je uputi da trbuhom legne na njegove ruke i rukama zamahuje, a nogama udara. Ona se pusti prema naprijed, ali kada joj trbuh i prsa dotaknu vodu, dah joj stane u grlu i ona se uspravi. Kao da joj led dodiruje vrelu kožu. Cole se nasmiješi i strpljivo pričeka. Nakon minute ona ponovno skupi hrabrosti i nasloni se na njegove ruke, ali ovog puta ne osjeća toliku hladnoću. Dok je drži, ona zamahuje i udara, dajući sve od sebe kako bi slijedila njegove upute. “Odlično ti ide”, reče joj. Tada Lilly slučajno zaroni i naguta se vode. Spusti stopala na dno i ispravi se, kašljući i brišući lice. “Jesi li dobro?” upita je. Ona kimne glavom i, nakon što ponovno prodiše bez kašljanja, reče: “Teže je nego što sam očekivala.” “Trebaš mnogo vježbati. Čekaj, želim nešto probati.” Pomakne se prema slonovima, koji se brčkaju na sredini jezerca, podsjećajući na potopljene kamene gromade. “Pepper, dođi”, pozove slonicu. Pepper podigne glavu i doluta do njega. On pokaže na Lilly pa Pepper krene plivati u njezinu smjeru. Izroni odmah pokraj nje na rubu jezerca, kao tegljač koji izranja iz dubine, dok joj se voda slijeva s velike glave i tijela. Lilly posegne prema Pepperinoj surli. “Hej, ljepotice.” Pepper omota surlu oko Lillyna struka i podigne je, odlijepivši je od dna jezerca. Lilly oduševljeno uzdahne i položi ruku na Pepperino čelo kako bi održala ravnotežu. Pepper je podigne preko svoje glave i smjesti je na stražnju stranu vrata. Cole iznenađeno razrogači oči.

“Jesi li joj naredila da te podigne?” upita on. “Ne”, odvrati Lilly. “Pomislila sam na to, ali ona je to već učinila prije nego što sam išta rekla.” “Nečuveno! Nikada nisam vidio da je učinila nešto što joj nije rečeno da učini.” Lilly se nasmiješi. “Možda joj se sviđam.” “Naravno da joj se sviđaš.” Cole dopliva do Petunije, koja je do ramena uronjena u vodu, i popne se na nju. Usmjeri je prema sredini jezerca, a Pepper ih slijedi. Lilly se uhvatila za Pepperine uši, valjajući se s jedne na drugu stranu dok joj voda zapljuskuje noge i struk. Osjeća se savršeno sigurno jer nekako zna da je Pepper svjesna njezinih ograničenja. Pridružuju im se JoJo i Flossie. Mjesečina se odbija od namreškanih valova dok se gorostasne, sive zvijeri elegantno probijaju preko jezerca, slijedeći jedna drugu i tvoreći vlastitu, privatnu povorku. Jedini zvukovi koji se čuju jesu slonovsko roktanje i frktanje, i zapljuskivan je vode na njihovim tijelima. Cole se osvrne preko ramena i osmjehne se Lilly, ali nijedno ne kaže ni riječi. Ona se osjeća kao da je umrla i došla u raj. Čini joj se da će joj srce puknuti od sreće i oduševljenja. Ni za milijun godina ne bi pomislila da će jahati slona preko jezera. Kao da se nalazi u snu. Cole usmjeri Petuniju na drugu stranu obale, a kada je voda postala dovoljno plitka, on sklizne sa sloničinih leđa. Lilly učini isto, a Cole je uhvati. “Dođi”, reče joj. “Želim pokušati nešto drugo.” Uhvati je za ruku i povede prema obali, bacivši pogled na slonove. “Pepper, dođi.” Pepper učini kako joj je rečeno i počne ih slijediti izvan jezerca. On se zaustavi na travnatoj obali, a Pepper se zaustavi tik iza njega. “Mirna”, reče joj.

“Što radiš?” upita Lilly. Ona rukama stišće kosu kako bi iscijedila vodu i pogledom traži haljinu. Kada je ugleda, pokupi je i ispruži u rukama, kao da pokušava odgonetnuti koju stranu treba prevući preko glave. “Ne zamaraj se time sada”, reče joj Cole. “Trebam te ovdje.” Lilly pusti haljinu i priđe mu. “Što je?” “Stani ispred Pepper i zapovijedi joj natrag.” Smjesti Lilly ispred životinje koja čeka. “Zašto?” znatiželjna je Lilly. “Što...” “Samo mi udovolji, dobro?” Lilly slegne ramenima, pogleda Pepper i reče: “Natrag.” Pepper se pomakne unatrag. “Sada reci priđi”, reče Cole. “Priđi”, reče Lilly. Pepper joj priđe. Cole se nasmiješi. “Reci joj da ustane.” “Zašto?” upita Lilly. “Ne razumijem koja je poanta da joj govorim što da radi. Ona je istrenirana cirkuska slonica. Zna sve zapovijedi.” “Slonovima je nezgodno stajati na stražnjim nogama. Njezin dreser i ja uvijek se mučimo s tim dijelom. Većinu vremena odbija naše naredbe.” Lilly promotri Pepper. Ne želi joj govoriti što da radi. Pepper ne bi trebala biti ovdje, u ovom napuštenom polju usred Pennsylvanije. Trebala bi biti slobodna i lutati prašumama i džunglama, a ne biti vezana lancima, putovati diljem zemlje u teretnom vagonu ili izvoditi trikove za šator pun priglupih seljačina. Svaki put kada je bila sa slonovima, Lilly je zamišljala da može osjetiti njihovu tugu kao svoju vlastitu. Ne samo Pepperinu već i Flossienu, Petunijinu i JoJoovu. Na mjesečini je mogla vidjeti ozljede od kuke na Pepperinoj glavi i ramenima. Mogla je vidjeti ožiljke od lanaca na njezinim

gležnjevima. Mogla je vidjeti bol i patnju u njezinim pametnim jantarnim očima. Osjećala je težinu koja joj pritišće srce i znala je da ne može učiniti ništa kako bi im pomogla, osim što bi im mogla poklanjati pažnju kada god to bude moguće. “Ne želim da radi nešto što joj je nelagodno”, reče ona. “Ne boli je”, reče Cole. “Samo joj je teško, kao kada bismo mi stajali na glavi.” Lilly uzdahne. Dokle god ne ozljeđuje Pepper, Lilly smatra da nema ništa lošeg u Coleovoj igri. Nakon toga će se Pepper vratiti plivanju. Lilly otvori usta kako bi joj rekla da ustane, ali prije nego što je uopće izgovorila riječ, Pepper je podignula prednje noge i ostala stajati na stražnjima. Cole zine. “Ti bokca!” usklikne. “Kako si to učinila?” “Kako sam učinila što?” “Nisam čuo da si izgovorila naredbu.” “Kako da joj kažem da se može spustiti na sve četiri?” Prije nego što Cole odgovori, Pepper spusti prednje noge i vrati se u stav na sve četiri. Cole se nasmije. “To je nevjerojatno! Učinit će sve za tebe. Kao da ti može čitati misli ili tako nešto.” On zazove Flossie iz jezerca. Ona iziđe i zaustavi se na travi. “Reci joj da legne.” Lilly odmahne glavom. “Ne želim”, odgovori. “Ne sviđa mi se što ih tjeram da ispunjavaju moje naredbe. Pusti ih natrag u jezero. Zabavljaju se.” “Samo još jednom”, reče Cole. “Onda ćemo prestati.” Lilly reče Flossie da legne. Flossie se spusti na laktove i koljena pa se zavali na stranu. “Znao sam!” poviče Cole. “Što si znao?” “Flossie mrzi ležati. Ne znam što je to ni kako djeluje, ali nakon onoga što si učinila sa zebrama i s ovim slonovima danas, ne

sumnjam da posjeduješ dar, Lilly. Istinski dar. A nakon što to pokažemo gospodinu Barlowu, više nećeš morati biti albino medij.” Lilly načini grimasu. Nema ona nikakav dar. Slonovima se sviđa i vjeruju joj. To je sve. Njezina se mačka Abby isto ponašala. Radila je ono što je Lilly htjela jer ju je voljela i jer su imale povjerenja jedna u drugu. Možda ljudi ne iskazuju životinjama dovoljno poštovanja. One su pametnije i osjećajnije nego što ljudi misle. “Ti si skroz poludio. Osim toga, gospodin Barlow već ima dresera slonova.” “Da, ali vidjela si kako ih on dresira - lancima i konopcima. A dreser obuzdava životinje tako što rabi kuku.” Lilly ukopa nožni prst u pijesak, trudeći se smiriti emocije. Čak i ako ne povjeruje u ono što Cole govori, možda bi mogla slonovima olakšati život tako što će ih natjerati da izvode trikove a da ih se ne tuče i ne muči. “U redu. Recimo da si u pravu. Kako ćemo uvjeriti gospodina Barlowa? I što će biti s Merrickom?” ”Ne brini se”, umiri je on. “Samo sve prepusti meni.” Tada, prije nego što je shvatila što se događa, Cole se nađe ispred nje i postavi svoje tople dlanove na njezina ramena. Privuče je sebi i utisne joj dugačak, snažan poljubac na usne. Isprva se Lilly pokuša oduprijeti, nesigurna je li riječ o poljupcu zbog uzbuđenja ili zbog nečeg drugog. Zatim on obavije svoje ruke oko nje i pritisne gola prsa na njezino tijelo. Goli im se trbusi dotiču, a ona ponovno osjeti neobičan, treperav osjećaj u zdjelici, samo ovaj put jači nego prije. On je snažnije poljubi, a ona mu uzvrati, topeći se u njegovu zagrljaju. To. To je ono što je željela više od ičega na svijetu. Negdje u podsvijesti začuje zapljuskivanje vode dok se Pepper i Flossie vraćaju u jezero. Topla noć miluje joj kožu dok se Coleovi nježni dlanovi spuštaju prema naramenicama njezina grudnjaka. Odjednom se nađu nagi u zagrljaju na travnatoj obali. Cole se nadvije nad nju dok mu mokro tijelo dodiruje njezino. Ona zadrhti i on je pogleda u oči, kao da traži njezino dopuštenje za još jedan poljubac. Lilly se

oduvijek pitala što je Glory mislila kada je rekla da je požuda moćna stvar. Sada zna. Povuče Colea na sebe i poljubi ga otvorenih usta. On zastenje i uzvrati joj poljupcima po usnama i vratu i grudima i trbuhu. Ona zadrhti i izvije leđa. Cole joj ponovno utisne poljubac u vrat dok ona obavija ruke oko njegove glave. Zatim se prepuste vođenju ljubavi pod zvijezdama dok se slonovi zabavljaju i plivaju u jezeru, uživajući u jednoj noći slobode.

ŠESNAESTO POGLAVLJE Julia

N

akon što je pronašla očev dnevnik dan poslije ledene oluje zbog koje je nestalo struje, Julia nabaci očevu radnu jaknu preko veste i navuče njegove podstavljene hlače preko svojih. Obuje dodatne čarape i majčine čizme, a zatim oprezno zakorači kroz vrata hodnika. Koristeći žarač za kamin kojim će probijati ledom okovan snijeg, polako se uputi preko dvorišta do konjušnice, pogrbljena poput starice sa štapom. Da ju je itko vidio takvu: u vrećastoj odjeći, muškim rukavicama i gumenim čizmama dok joj kosa strši ispod prevelike šilterice, pomislio bi da je riječ o luđakinji koja je pobjegla iz ludare. Lomljava i pucketanje slomljenih stabala odjekuju iz šume preko pustih polja poput nasumičnih pucnjeva, iako nešto rjeđe nego jutros. Na pola puta do konjušnice Julia pogleda prema nizu stabala iza najbližeg pašnjaka. Ništa ne narušava jednoličnu površinu snijega i leda. Na kraju posjeda niska šikara i zimzelene biljke pognule su se pod težinom nekoliko centimetara debela leda, podsjećajući na redovnike u velikim kapuljačama koji se mole. Iznenada tišinu prekine glasan, vijoran zvuk, poput šuma uzburkane vode. Iza Julije zrak se ispuni golemom i opipljivom silom, kao da tisuće prozora pucaju istodobno. Ona poskoči i okrene se licem prema kući dok joj puls udara u ušima. Isprva ne vidi ništa. Zatim shvati što je proizvelo buku. Golema masa snijega kliznula je s krova iznad vrata i obrušila se na tlo, sručivši se na posude za cvijeće i stube.

Da se u tom trenutku našla na stubama, led bi je zasigurno zatrpao. Usmjeri pogled prema strmom krovu kuće i konjušnice. Ako misli provjeriti što je s konjima, bolje joj je da požuri kada se nađe u blizini zgrada. Kada stigne do konjušnice, odalami žaračem po kvaki kako bi razbila led, radeći što brže može kako bi izbjegla još jedan nalet snijega s krova. Nakon nekoliko dobrih udaraca, led je popustio. Zatresla je kvaku, ali vrata nisu popustila. Udari ramenom nekoliko puta po drvetu sve dok se naposljetku led ne odvoji od okvira. Vrata se otvore. Razbije ostatak leda i uđe u kancelariju. Čak i u konjušnici dah joj se ledi u zraku. Zamisli Samanthu Blue kako drhti od hladnoće dok joj led visi iz malih nosnica pa pojuri prema glavnoj konjušnici. Konji proviruju glavama preko vrata boksova, provjeravajući tko je ušao. Kada je ugledaju, stanu njištati i rzati. Ona pohita prema prvom boksu i proviri unutra. Stalak za sijeno je prazan, a debeo sloj leda prekriva površinu vode u koritu. S knedlom u grlu potrči niz središnji prolaz prema boksu u kojem se nalazi Bonnie Blue. Zašto kobila ne izviruje preko vrata kao ostali konji? Došavši na vrata boksa, Julia problijedi. Bonnie Blue leži u slami, a Samantha Blue pokraj njezina trbuha. Julia zadrži dah i zagleda se u njih ne bi li opazila dišu li. Ne miču se. Zakasnila je. Stisne dlan u rukavici i prinese je ustima kako bi prigušila jecaj. Tada Blue podigne glavu i zatrepće. Samantha Blue se probudi, pridigne glavu pa je ponovno spusti na majčin trbuh kao da je preumorna da bi se ustala. Julia izdahne od olakšanja i lupanje srca joj se umiri. Samantha je ugleda i pokuša ustati, nogu još uvijek ukočenih i nespretnih, poput udova drvene lutke. Bonnie Blue podvuče kopita pod sebe, ustane se i otrese slamu s grive. Zarže i priđe vratima boksa. Julia otključa boks i uđe. Osmjehne se pa počeše i poljubi Bonnie Blue i Samanthu. Zatim žaračem razbije led u koritu za vodu. Blue odmah krene piti dok Samantha žvače džep Julijine jakne. Julia je počeše između ušiju, poljubi još jednom nju i Blue pa iziđe po još sijena. Ostali konji tiho ržu i udaraju po vratima svojih boksova.

“Ne brinite se”, obrati im se. “Odmah se vraćam.” Izvuče balu sijena s hrpe u sjeniku pa pokuša rukama rastrgati konopce kojima je povezana, ali konopci su prečvrsti. Izvuče balu u prolaz, postavi stopalo na nj i pritisne je da se ne može pomaknuti pa povuče konopac s obje ruke. Vidjela je da Claude tako rastvara balu, ali u stvarnosti je teže nego što izgleda. Naposljetku konopac popusti i bala se rastvori. Julia povuče drugi kraj konopca i bala se raspadne na nekoliko dijelova, poput višeslojne torte ili špila karata. Rukama pokupi sijeno i raspodijeli ga među boksovima, a zatim razbije led u svim koritima za vodu. Konji odmah počnu jesti i piti pa joj se zahvale gurkajući je mekim njuškama, njuškajući joj vrat i golicajući je iza ušiju. Rastvori još deset bala i podijeli ih među konjima. Nakon što završi, zastane nasred glavnog prolaza i ogleda se uokolo, konačno osjećajući toplinu u kaputu. Prvi se put u životu osjeća voljenom i korisnom. “Vi ste moji”, reče konjima. “I obećavam da ću dati sve od sebe kako bih se od sada brinula za vas.” Vani se začuje brujanje motora u daljini. Približava se. Julia pođe u kancelariju, sastruže komad leda s prozora i proviri van. Vozilo skrene na prilaz konjušnici, zaustavi se, a vozač iziđe. To je Claude. Polako se probije do kancelarije, ispruživši ruke dok hoda kako se ne bi poskliznuo na ledu. Ona mu otvori vrata i pusti ga unutra. “Što vi radite ovdje?” upita je. Njegovo mrgodno lice sada je crveno od hladnoće. Julia ne može odrediti je li zabrinut ili ljutit. “Došla sam provjeriti što je s konjima.” Unatoč njegovoj mrzovolji, Juliji na usnama zatitra osmijeh. Sama se pobrinula za konje. Claude nešto promrmlja i uđe u konjušnicu. Ona ga slijedi. “Dobro su”, reče mu, nadajući se da zvuči samopouzdano. “Razbila sam led u koritima i nahranila ih sijenom. No hvala što ste došli.”

“Samo radim svoj posao.” Odmaršira prema Blueinu boksu i proviri preko vrata. Julia učini isto. Blue žvače sijeno punih usta dok Samantha sisa, a čupavim, kratkim repom zamahuje poput psa. “Znate li kada će se struja vratiti?” upita Julia. Claude odmahne glavom. “Ne. Nestala je na cijelom području. “Trebam li se zabrinjavati da će se cijevi u kući smrznuti?” “Ako mislite da će zabrinutost pomoći...” Ona nabere obrve. Zašto mora biti tako prgav? Počinje se pitati je li oduvijek bio čovjek od malo riječi ili ima nešto protiv nje. “Možemo li nešto učiniti kako bismo to spriječili?” Claude otvori vrata boksa, uđe, zatvori ih za sobom pa provjeri Samanthin pupak. “Možemo se nadati toplijem vremenu.” Julia prekriži ruke na prsima. Ako ne namjerava biti ljubazan, možda bi barem mogla izvući neke informacije iz njega. “Mogu li vas nešto pitati?” Claude prođe dlanom preko Blueinih leđa i provjeri njezin trbuh. “Što?” “Jeste li radili za moje roditelje kada se moja sestra rodila?” Claude se uspravi i zadrži pogled na konjima, ali Julia je primijetila da je ustuknuo. Bio je to sićušan pokret, poput kratka trzaja ili grčenja istegnuta mišića. Netko drugi možda ne bi ni primijetio. No Julia jest. Claude prođe dlanom po Blueinu vratu. “Radio sam za vaše roditelje dvadeset sedam godina.” Znači da znate za moju sestru. Claude iziđe iz boksa, zaključa vrata i uputi se niz prolaz. “Čuo sam da je gospođa Blackwood izgubila dijete prije nekoliko godina.” Julia oštro udahne i krene ga slijediti. “Znate li što se dogodilo?”

“Ne.” Claude uđe u kancelariju, izvadi bocu joda iz ormarića s lijekovima pa se vrati do Blueina boksa. Julia ga prati u stopu. “Ali morate nešto znati. Fletcher je rekao da ste vi i moj otac bili prijatelji.” Claude uđe u Bluein boks, spusti se na koljena i nanese jod na Samanthin pupak. “Maje li?” Vrati čep na bocu joda, ustane i prvi put u danu pogleda Juliju izravno u oči. “Slušajte, dugo sam radio za gospodina i gospođu Blackwood. No držim se politike da se nikada ne uplićem u privatan život svojih poslodavaca.” Obori pogled i otvori vrata boksa, gotovo je odgurujući s puta. ”A to uključuje i vaš privatni život.” Uputi se prema prostoriji s konjičkom opremom. Ona ga prati. “Samo sam pomislila...” On se zaustavi i okrene se. “Ako želite pomoći s konjima, to je u redu. Sada pripadaju vama. Ne mogu vam reći što da radite. No moram sada izvesti Blue i njezino mladunče iz boksa i staviti svježu slamu. Nemam vremena za tračanje.” Krv jurne u Julijine obraze. Odjednom se osjeća budalasto, stojeći u očevu prevelikom radnom kaputu i prevelikim čizmama, s rukavicama koje joj klize s dlanova kao djetetu koje se igra kostimiranja. Pogledom preleti preko Claudeova lica, pokušavajući se dosjetiti nečega što bi rekla. Njegov je pogled oprezan. Od njega neće doznati mnogo. A pogotovo ne danas. Prvo će se morati dokazati. “U redu”, reče. “Želim pomoći.” On uzme minijaturni ular iz prostorije s konjičkom opremom, vrati se u Bluein boks i pokuša staviti ular na Samanthu. Ona se isprva opire, odmičući malenu glavu i povlačeći se unatrag dok joj sitna kopita tapkaju po slami. Tada Claude omota ruku oko njezina vrata i prevuče joj ular preko vrata. “Sve je dobro”, reče umirujućim glasom. “Nitko te neće ozlijediti. Vidiš. To je samo ular.” Prijeđe ularom preko njezinih ušiju i lica kao da je gladi.

Na Julijino iznenađenje, zvuči nježno i srdačno. “Što radite?” upita prigušenim glasom. “Pokazujem joj da se ne treba bojati ulara tako što je navikavam na njegov dodir.” On nastavi nježno trljati ular preko Samanthina lica. Blue stoji i promatra, nezainteresirano žvačući slamu. Nakon nekoliko minuta Samantha mu dopusti da joj prevuče ular preko glave i zakopča ga. Nakon što ga je postavio, Claude je pusti. Samantha zatrese glavom i propne se nekoliko puta u boksu, a onda gurne njušku među majčine slabine i dade se na sisanje. Claude zakvači povodac na Bonnie Bluein ular, uputi Juliju da otvori vrata i povede kobilu iz boksa. Samantha ih slijedi, a njezina malena kopita klopoću po betonskom prolazu. Nakon što ih je Claude smjestio u drugi boks, dovuče tačke s drugog kraja konjušnice i doda Juliji vile. “Da naučiš kako posao funkcionira, iz temelja”, reče joj. Julia se primi vila i baci se na čišćenje Blueina boksa. Ako je to jedini način da izvuče informacije iz Claudea, bit će ovo najčišći boks koji je ikada vidio.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE Lilly

D

va dana nakon što su Cole i Lilly izveli slonove na plivanje u jezerce, Lilly stoji ispred Pepper na središnjoj pozornici velikog šatora dok je Cole promatra nekoliko metara dalje s hipodroma, odnosno vanjske staze. Gospodin Barlow čeka pokraj njega, žvačući jedan kraj debele cigare dok mu se lice izvija od razdraženosti. Pokraj gospodina Barlowa Hank u ruci drži kuku, za svaki slučaj. “Bolje vam je da mi ne tratite vrijeme”, upozori ih gospodin Barlow. “Nećemo”, reče Cole. “Treba nam samo nekoliko minuta, to je sve.” Kimne glavom prema Lilly. “Hajde.” Lilly duboko udahne i zagleda se u Pepperine oči, pokušavajući se usredotočiti i tiho preklinjati Pepper da učini ono što joj naredi. Ako sve pođe po planu, mogla bi napustiti posao albino medija i umjesto toga raditi s Coleom i slonovima. Nada se da više neće biti potrebe da ih se dresira konopcima i kukama. Pepper izgleda kao da se dosađuje. I pomalo je zbunjena. Lilly otvori usta kako bi izgovorila naredbu, ali onda ipak prvo priđe slonici i pogladi je po surli. “Molim te, nemoj me razočarati, ljepotice”, prošapće. “Ovo je za nas obje.” Pepper proizvede dubok, tutnjavi zvuk u dubini grla, onjuši Lillyn vrat i kosu pa joj krajem surle udijeli nježan i vlažan cjelov. Potom se stane ljuljati.

“U redu, dovoljno sam vidio”, reče gospodin Barlow. “Slonica je voli, pa što?” Okrene se kao da će poći. “Ne, čekajte”, reče Cole. “Samo gledajte.” Lilly se vrati u prvotni položaj i naredi: “Gore.” Pepper se prestane ljuljati, podigne prednje i ustane na stražnje noge. “Na glavu”, reče Lilly. Jednim gracioznim pokretom Pepper prebaci težinu prema naprijed, održavajući ravnotežu na glavi i prednjim nogama. Goleme stražnje noge zabaci u zrak. Lilly baci pogled prema gospodinu Barlowu da vidi njegovu reakciju, ali njegov izraz lica ne odaje ništa. Cole i Hank, pak, cere se kao budale. “Dolje”, reče Lilly. Pepper spusti stražnje noge, osloni se na koljena i baci se na stranu. Lilly korakne prema njoj i reče: “Gore.” Pepper se ustane na sve četiri, savije surlu pod Lillynim tijelom poput ljuljačke pa je elegantno podigne preko glave na vrat. Lilly se nasmiješi i podigne ruku u zrak, oponašajući ostale izvođače iz glavnog šatora. Cole i Hank zaplješću. Upravo tada dreser slonova uleti na pozornicu. “Što se, dovraga, događa ovdje? Što radiš s mojom slonicom?” “Držim da je to moja slonica”, prekine ga gospodin Barlow. “No i ja sam se pitao isto pitanje.” Obrati se Coleu. “Što se točno događa ovdje?” Cole se zagleda u gospodina Barlowa kao da je najgluplji čovjek na svijetu. “Niste li upravo vidjeli što se dogodilo?” upita ga, upirući rukom prema središnjoj pozornici. “Lilly ima dar. U devet od deset slučajeva Pepper odbija stajati na glavi, ali ona i ostali slonovi reagiraju na Lilly na nevjerojatan način. Nešto neviđeno. Ako pustite Lilly u glavni šator s Pepper, imat ćete novu glavnu atrakciju, zasigurno!”

Gospodin Barlow izvuče cigaru iz usta i namršti se. “Lilly već jest glavna atrakcija. Kao i slonovi. Zašto bih onda spojio dvije točke i ostao bez jedne? To baš ne bi bila pametna poslovna odluka, dečko. No valjda sam zato ja vlasnik cirkusa, a ne ti.” Zamahne rukom u zraku kao da ga otpušta. “Sada je skini sa slonice, odvedi u menažeriju i zaboravi na slične nebuloze. Predstava počinje za dva sata.” Lilly klizne s Pepper na tlo i zastane pokraj nje, iznenađena koliko je zapravo razočarana. U nekom zakutku uma znala je da gospodin Barlow nikada ne bi dopustio da nastupa sa slonovima, ali Cole je toliko bio uvjeren u plan da se i ona počela nadati. Sada se mora pomiriti s činjenicom da će zauvijek ostati albino medij. Na Coleovu čelu lako je prepoznati ljutnju i frustraciju. “Ako je Lilly jedna od vaših glavnih atrakcija”, započne, “onda bi je Merrick možda trebao plaćati.” Na te se riječi lice gospodina Barlowa smrkne. “Sve dok mi Merrick isplaćuje moj dio, boli me briga što čini s njom.” Uputi Hanku zgrožen pogled. “Čudi me da si i ti dio ove šarade.” ”Nije”, reče Cole. “Samo je doveo Pepper, to je sve. Nisam mu rekao zašto.” “Dosta mi te je”, zareži gospodin Barlow na Colea. “Ovaj cirkus postoji već više od dvadeset godina, i to bez pomoći uobraženog balavca kakav si ti. Sada se vraćaj na posao prije nego što te otpustim!” Ponovno ugura cigaru u usta i odmaršira iz velikog šatora. Lilly pogleda Colea i slegne ramenima, treptajima tjerajući suze.

OSAMNAESTO POGLAVLJE Julia

V

ečer poslije ledene oluje, nakon što su Julia i Claude završili s konjima i nakon što je Claude otišao kući, Julia uze uljnu svjetiljku i uputi se u očev brlog po još informacija o svojoj pokojnoj sestri. Struje još uvijek nema, a ledom okovane grane njišu se ispred prozora i udaraju jedna u drugu poput kostiju. Unatoč činjenici da može vidjeti vlastiti dah u hladnoj sobi i da je bila iscrpljena nakon cjelodnevnog čišćenja boksova, ne uspijeva zatomiti goruću želju da dozna istinu. Odloži svjetiljku na stol, otvori srednju ladicu i pretraži unutrašnjost u potrazi za ključem koji otvara zaključanu ladicu. Mora biti tu negdje. Posegne u dubinu ladice, napipava prstima, nadajući se da će osjetiti oblik ključa, ali ostade praznih ruku. Pokuša otključati bravu ukosnicom, ali zapravo nema pojma što radi. Potom zabije nož za otvaranje pisama između okvira stola i zaključane ladice, pokušavši je na silu otvoriti. Nož pukne na dva dijela, a ona udari šakom o drvo. “Sranje!” zasikće. Ispusti nož za otvaranje pisama i pregleda zglobove. Komadi rastrgane kože labavo vise, otkrivajući živo meso. Sada, osim žuljeva na dlanovima od zgrtanja konjskog gnojiva, ima ogrebotine na zglobovima. Ponovno opsovavši, pritisne zglobove prstiju drugim dlanom dok je ne prestanu probadati, a zatim oprezno pretraži papire u ostalim ladicama. Izvlači ih jedan do jedan i drži ih u blizini svjetiljke, škiljeći kako bi vidjela pročitati sitna slova. Riječ je o poslovnim papirima, nečitkim liječničkim receptima, platnim listama, starim računima i potvrdama. Ništa važno.

Ustane i ogleda se po sobi kao da su odgovori skriveni tamo negdje. Svjetlost uljne svjetiljke treperi i odbija se od zidova i polica s knjigama, čineći da medalje i okviri slika izgledaju poput sićušnih plamenova. Probije se do polica i preleti pogledom preko naslova. Zatim, počevši od dna prve police, prelista svaku knjigu prije nego što je vrati na policu i prebaci se na sljedeću. Zbog prašnjavih stranica kiše. Radi brzo, trudi se ostati ugrijanom, ali postaje nervozna jer ne može naći ključ zaključane ladice ili više tragova o sestri i onome što su roditelji možda učinili. Osim brojnih svezaka o konjskim vrstama i veterinarskoj medicini, na policama se nalaze i romani, zbirke poezije, priručnici i zastarjele enciklopedije. Na vrhu središnje police, između dva stalka za podupiranje knjiga u obliku slona, nalazi se šest naoko antiknih knjiga, s istrošenim kožnim hrptima. Julia se uzvere na stoličicu kako bi ih promotrila. Sloj prašine mnogo je deblji na ovim knjigama nego na ostalima, a stranice su tanke i požutjele. Četvrta je knjiga lagana poput pera, iako je jednake veličine kao i ostale. Spusti se sa stoličice, otvori knjigu i uzdahne. Sredina je izrezana u obliku kutijice koju ispunjavaju požutjeli novinski isječci i drugi papiri, naslagani poput isprešanih biljaka na neurednu hrpicu. Prinese knjigu stolu i sjedne, drhteći od iščekivanja. Prvo puhne u dlanove kako bi ih ugrijala, a zatim izvadi jedan od isječaka i rastvori ga nježnim pokretom, pazeći da ne razdere papir. Naslov članka glasi: Cirkus dolazi u Langhorne, Pennsylvaniju. Ispod naslova nalaze se zrnate crno-bijele fotografije koje prikazuju dvojicu muškaraca u odijelima i dvije žene u večernjim haljinama kako drže ulare četiriju bijelih konja. Između konja nalazi se muškarac s visokim šeširom i dugačkim krznenim kaputom. Smiješi se. Julia preleti preko članka. Zašto je njezin otac imao potrebu sakriti članak o cirkusu? Uzme sljedeći predmet, odrezak ulaznice za Cirkus braće Barlow. Ponovno promotri članak. Riječ je o istom cirkusu.

Sljedeći isječak prikazuje fotografiju lijepe, bjelokose žene u bijeloj haljini i bisernoj ogrlici. Kosa joj je začešljana od lica i učvršćena bisernim ukosnicama, a ona gleda u daljinu dok su joj usne stisnute u tanku liniju, kao da se trudi ne zaplakati. Naslov ispod fotografije glasi: albino medij. Još jedan članak najavljuje da će cirkus doći u Saratogu, New York. Fotografija prikazuje naoko istu ženu kako sjedi na zavrnutoj slonovoj surli. Ovdje je nasmiješena, jedne ukrašene ruke u zraku i stopala u baletnim papučicama. Julia pronađe još odrezaka ulaznica iz različitih gradova u saveznim državama New York, Pennsylvania, Vermont i Connecticut, a svi odresci pripadaju ulaznicama za Cirkus braće Barlow. Julijin mozak radi sto na sat. Zašto je njezina oca zanimao baš taj cirkus? I zašto je imao potrebu sakriti sve te članke i odreske od ulaznica? Zašto se čini da se u svim člancima pojavljuje lijepa albino žena? Jesu li imali aferu? Je li zato toliko često posjećivao cirkus? Zar je zbog toga pio, jer nisu mogli biti zajedno? Je li njegov prijestup, zajedno s gubitkom prvog djeteta, bio razlog majčine patnje? Julia vrati isječke i odreske ulaznica u knjigu, zbunjenija nego prije. Zadrhti. Poželi ostati u brlogu, nastaviti tražiti tragove i ključ koji otključava zaključanu ladicu, ali odviše je hladno. Treba se vratiti kod kamina. I ne samo to. Nije jela od jutros i želudac joj tuli od gladi. Odloži knjigu na stol, ugrabi svjetiljku i pođe u hodnik. U dnevnom boravku klekne ispred kamina, pokušavajući se ugrijati, i zagleda se u plamen. Razmišlja i razmišlja. Potajno očajanje nakupilo joj se ispod rebara. Mora doznati više. O mrtvoj sestri. O očevim tajnama. O roditeljima i onome što su učinili. Komadić nagorene kore drveta zalijepio se za vrata kamina. Počeo je sivjeti i uvrtati se, hipnotizirajući je. Prenu je tri odlučna udarca po vratima hodnika. Ustane. Tko bi mogao biti na vratima u ovo doba i po ovakvom vremenu? Claude je otišao prije nekoliko sati. Možda se nečiji automobil pokvario pa žele upotrijebiti njezin telefon. Još tri udarca, svaki glasniji i odlučniji od prethodnog. Ona požuri preko dnevnog boravka do kuhinje, a onda zastane, odjednom nervozna. Ako netko treba pomoć, kucao bi na

prednja, a ne stražnja vrata. Osim toga, sama je u kući, više od tri kilometra udaljena od najbližeg susjeda. Ugasi svjetiljku i pričeka kako bi vidjela hoće li osoba odustati i otići. “Julia?” zazove muški glas. To je Fletcher. Ona uzdahne s olakšanjem. “Stižem!” vikne, osjećajući se pomalo budalasto. Ponovno upali svjetiljku, pođe u hodnik i otvori vrata kako bi ga pustila unutra. On uleti u kuću i stane u čizmama na sag, rumena lica ispod krznenog šešira. Miriše na zimu i slamu i kolonjsku vodu. Juliji srce zaigra na prizor poznatog lica. “Što radiš ovdje u ovo doba?” upita ga. “Jesi li bio u konjušnici? Je li sve u redu?” “Konji su odlično”, odgovori on. “No htio sam provjeriti jesi li i ti dobro.” Ona se nasmiješi. “Dobro sam, hvala. Malo pothlađeno, ali dobro.” “Gori li vatra u kaminu?” On pogrbi ramena i gurne ruke u rukavicama u džepove kaputa. “Brrr. Ledeno je vani. Mogu li nešto učiniti za tebe? Donijeti još cjepanica? Provjeriti slavine?” Ona se namršti. “Provjeriti slavine? Zašto?” “Trebala bi pustiti da voda lagano kapa jer je onda manja vjerojatnost da će se zalediti.” “Claude mi nije to rekao.” On se nasmiješi. “Rekao sam ti da Claude nije čovjek od previše riječi.” “Znam, ali baš sam ga pitala za cijevi i zamrzavanje.” Nakratko razmisli da ga upita zna li on išta o njezinoj mrtvoj sestri, ali tada se sjeti da je zaposlen na imanju Blackwood samo nekoliko mjeseci prije nego što je njezin otac umro. Nije proveo dovoljno vremena s

njime da bi znao nešto o njihovoj obitelji. “No moram priznati da mi je bilo drago da je Claude svratio i provjerio kako su konji.” “Da, što se toga tiče, uvijek možeš računati na Claudea.” Skine rukavice, uđe u kuhinju i otvori slavinu samo toliko da voda lagano počne kapati. Zatim je pogleda i pričeka. “Što?” upita ona. “Želiš li mi pokazati gdje se nalaze ostale slavine?” Pomisli da mu pokaže svih osam slavina u isto toliko kupaonica, ali onda se predomisli. Ako treba samo pustiti vodu da kapa, može to i sama. “Sve je u redu, moći ću se sama pobrinuti za ostale.” On slegne ramenima. “U redu. Što je s cjepanicama, imaš li ih dovoljno?” “Mislim da imam.” “Pokušaj ne otvarati hladnjak prečesto”, upozori je. “Tako će ti jelo duže ostati hladno.” Ona baci pogled prema hladnjaku. “Dobro.” “Naravno da ga uvijek možeš iznijeti na stube, tamo je dovoljno hladno.” “Hladnjak? Mislim da ga ne mogu podignuti.” Nasmiješi se, a on udari u smijeh. “Ah, dobra ti je ta”, reče joj. “Shvatila si što želim reći.” Ponovno navuče rukavice i uputi se prema vratima. “Pa, mislim da je bolje da pođem. Bit će to opasna vožnja kući.” Julia pomisli da mu ponudi da ostane malo, ali ne želi da pomisli kako flertuje. Najzad, koliko ona zna, mogao bi biti i oženjen. No kada je počeo otvarati vrata, ona shvati da ne želi biti sama. Riječi provale iz nje i prije nego što ih uspije obuzdati. ”Zašto ne bi ušao i ugrijao se prije nego što pođeš kući? Ima hrane ako si gladan. I brendija.”

On se osmjehne, zatvori vrata i opet skine rukavice. “Brendi zvuči primamljivo.” “U redu.” Priđe kuhinjskom ormariću i izvadi dvije čaše za sok. “Ne znam gdje stoje čašice za žesticu.” “Bez brige. Ja sam veterinar, sjećaš se? Pijem iz kravljih korita ako sam žedan.” Ona načini grimasu. “Bljak.” “Hej, ne zgražaj se dok ne probaš. Najfinija je kada nekoliko dana provede na suncu. To joj daje onaj poseban, dodatni šmek.” Odmahujući glavom i smijući se, Julia ga povede u dnevni boravak. Vatra je počela slabjeti. Odloži čaše za sok na stolić ispred kauča. “Hoćeš li, molim te, ubaciti još nekoliko cjepanica dok ja natočim brendi?” “Nema problema.” Ona požuri u očev brlog kako bi uzela brendi, iznenađena što je tako sretna da ima gosta. Nakon ledene oluje, brige oko konja, otkrića da ima sestru i misterioznih pronalazaka u očevom brlogu, možda će joj društvo nakratko odvući misli s tih tema. Kada se vratila u dnevni boravak, Fletcher se zavalio na kauču kao da ondje i pripada, opušteno uživajući uz vatru, prebacivši jedan gležanj preko koljena druge noge. Ona podigne bocu brendija i nasmije se. “Star je, ali trebao bi biti dobar.” “Pa, sada ćemo doznati, zar ne?” reče joj. Ona natoči svakome pola čaše, jednu doda njemu pa sjedne na kauč pokraj njega. On otpije gutljaj i načini jedva primjetnu grimasu. “Je li odvratno?” “Ne, u redu je.” “Ne izgledaš kao da je u redu. Složio si facu.”

On se osmjehne. “Moram ti nešto priznati. Ne pijem brendi. Pivo je moj uobičajeni izbor.” “Pa zašto si onda...” “Zato što su večeri poput ove rezervirane za brendi.” Ispije čašu i odloži je na stolić, trudeći se zadržati ozbiljan izraz lica. ”A ti izgledaš .kao da ti treba društvo.” Obrazi su joj se zažarili pa je pogled usmjerila prema vatri. Zašto on uvijek pretpostavlja da zna što njoj treba? “Hoćeš li još jedan?” “Ne, hvala.” Nagne se prema naprijed, lakte osloni na koljena i zagleda se u vatru. Julia pijucka piće i promatra ga krajičkom oka, pitajući se zašto je pristao ostati. Da ga ne poznaje, pomislila bi da je pristao na brendi jedino kako bi ostao s njom nasamo. No to je nemoguće. On je veterinar s fakultetskom diplomom, a ona nije ni maturirala. Netko zgodan i ostvaren poput njega zasigurno ima djevojku, zaručnicu ili suprugu. Možda čak i nekoliko djece i psa. Zatrese glavom i pokuša racionalno razmišljati. Došao je provjeriti što je s konjima i prihvatio je njezin poziv jedino zato što je ljubazan. To je sve. A iskreno rečeno, ona je zahvalna što je upoznala nekog ljubaznog na imanju Blackwood. Možda je on u pravu, možda joj zaista treba društvo. Usprkos ranijoj odluci da ga ništa ne pita za roditelje i sestru, Julia promijeni mišljenje. Ljubazni ljudi vole pomagati drugima. A ona svakako treba pomoć. Možda je nešto načuo dok je radio ovdje ako ne od Claudea, možda od nekog drugog. Najzad, poznavao je ostale farmere u okruženju, a ljudi vole pričati. “Mogu li te nešto pitati?” On se nasmiješi. “Jesam li slobodan? Da.” Lice joj opet oblije vrućina. “Nisam te to mislila pitati.” “Kako to da nisam oženjen?” Podigne ruke kao da priznaje zločin. “Mislim da još nisam pronašao pravu osobu. Ipak, samo posebna žena može cijeniti nekoga poput mene. Zgodan sam, šarmantan i obrazovan. A tko može odoljeti tipu u čizmama prekrivenim govnima, koji gura

ruke u kravlje guzice cijeli dan?” Nasloni se, stavi ruke na naslon kauča i dobaci joj iskrivljen osmijeh. “A ti? Jesi li slobodna ili ću se morati boriti s nekime za tvoju naklonost?” Čini se da Julia ne može odgovoriti. Zaboravila je kako se diše. Kao da nakon udaha ne može izdahnuti. Odjednom osjeti da se nalaze preblizu jedno drugome. No nijedno se ne pomakne. On joj uputi zbunjen pogled. Tada mu se postupno izraz lica promijeni i postane ozbiljniji. Julia osjeća kao da će se rastopiti pod njegovim pogledom. Ustane, pokupi čaše i uputi se prema kuhinji. “Trebao bi poći”, procijedi. “Kasno je, a ja se moram naspavati. Hvala ti za pomoć.” On se ustane i slijedi je. “Nema problema”, odgovori, zvučeći zbunjeno. Julia priđe sudoperu, a on vratima. “Vratit ću se sutra i provjeriti slavine.” “U redu, vidimo se. Hvala još jednom.” “Noć.” Nespretno joj se nasmiješi i iziđe u studenu noć. Nakon što ode, ona se nasloni na kuhinjski element i pokuša razbistriti misli. Nema pojma je li pokušava biti zabavan ili iskren. Na njezino iznenađenje, osjeća se poput školarke koja ima novu simpatiju, znojne dlanove i drhtava koljena. No to je nemoguće. Tek ga je upoznala. Ne zna može li mu vjerovati. Dovraga, nakon svega što je prošla, nikome ne vjeruje.

DEVETNAESTO POGLAVLJE Lilly

T

ri tjedna nakon što je Cole pokušao uvjeriti gospodina Barlowa da dopusti Lilly nastup sa slonovima, Cirkus braće Barlow stigao je u najveće mjesto dosad, u gradić izvan New York Cityja, na vikend za Dan nezavisnosti. To je prvi put da nastupaju na tom mjestu, pa su gospodin Barlow i Merrick neprekidno izvikivali naredbe. U šatoru za presvlačenje Glory završava s učvršćivanjem Lilllyne kose i pomaže joj zakopčati bisernu ogrlicu. “Jesi li nervozna?” upita je. “Gospodin Barlow kaže da sve mora ići po loju tako da se i sljedeće godine možemo vratiti.” “Ne”, odgovori Lilly. “No što je mjesto veće, to više ljudi moram slagati.” “Znam”, odvrati Glory. “No čak iako ono što radiš nije stvarno, barem čini seljačine sretnima jer misle da razgovaraju sa svojim voljenim pokojnicima.” “To si i pokušavam stalno govoriti”, reče Lilly. “No što će se dogoditi kada svi doznaju da sam samo obična navlakuša?” ”Prestani se unaprijed zabrinjavati”, odgovori Glory. “To ništa neće promijeniti. Merrick promoli glavu u šator. “Hajdemo, Lilly.” Ona ustane, zagrli Glory i pođe s Merrickom. U sljedećih nekoliko sati među seljačinama koje ulaze u šator albino medija pokazuju se cijele lepeze neobičnosti: muškarci koji žele stupiti u kontakt sa svojim davno preminulim majkama ili

sićušne starice očajne razgovarati sa svojim uginulim mačkama. Kada Pierre mijaukne u ormaru, a sjedokosa starica simpatična osmijeha preko puta nje udari u plač, Lilly se jedva suzdrži da ne iziđe. Sve dok ne dobije priliku raditi nešto što će biti povezano sa slonovima, neće potpuno shvatiti koliko je ova točka iscrpljuje. A u dubini srca zna da će doći dan kada će počiniti pogrešku i kada će je netko razotkriti kao lažnjaka. To će skupo platiti. Nakon što je sjedokosa starica otišla, Merrick Lilly prenese dva imena umjesto uobičajenog jednog jer sljedeća seljačina inzistira stupiti u kontakt s dva preminula člana obitelji. Čim Merrick otiđe, krupan i natmuren muškarac u iznošenoj jakni i kombinezonu dohrama u šator. Izgleda kao da ima četrdesetak godina. Prljavo lice prekriva mu dvodnevna ili trodnevna brada. Kosa mu strši u svim smjerovima, a miris ustajala piva i cigareta širi se iz njegove odjeće. Mršteći se, sruči se na stolac ispred Lilly, nagne se prema naprijed, oslonivši lakte na stol kao da je spreman obarati ruku sa zakletim neprijateljem. Lilly proguta knedlu, a usta joj se odjednom osuše. “Pozdrav i dobro došli”, započne. “Prije nego što počnemo, dopustite mi da vam kažem što radim. Komuniciram s mrtvima od svoje četvrte godine. Shvatila sam da bih trebala podijeliti svoj dar s ljudima. Poruke iz drugog svijeta mogu stići u obliku glazbe, glasova i drugih zvukova. Sada bih željela da zatvorite oči i mislite na osobu s kojom želite stupiti u kontakt. Dok to činite, ja ću se pokušati povezati sa svijetom duhova. Zatim ću vas upitati neka pitanja na koja morate odgovoriti s da ili ne. Jeste li spremni započeti?” “Ime John”, reče muškarac. Ona zatrepće, zbunjena. “Je li to vaše ime ili ime osobe s kojom želite stupiti u kontakt?” “Moje.” “U redu, Johne. Molim vas da se opustite, zatvorite oči i mislite na osobu s kojom danas želite stupiti u kontakt.” “Neću to učiniti”, reče John.

Lilly se napne. Evo ga, pomisli. Prva današnja seljačina teške naravi. “Oprostite”, reče ona. “Možda se nismo razumjeli. Biste li mi željeli reći nešto o sebi? Možda ćemo tako...” “Izgubio sam suprugu i sina u prometnoj nesreći prije godinu dana. No to već znate, zar ne?” Ona odmahne glavom. “Ne, nisam znala to, ali veoma mi je žao zbog vašeg gubitka. Mora da vam je izrazito teško. Ako mi date priliku, mogla bih stupiti u kontakt s njima.” John usmjeri svoje vodenaste oči prema njoj. “Bila je to moja pogreška jer sam pio. Otada im se pokušavam ispričati.” Pročisti grlo. “Bio sam kod različitih ljudi koji su mi rekli da mogu razgovarati s mojom suprugom i sinom, da ih mogu dovesti u prostoriju kako bih zatražio oprost od njih. To je sve što želim. Samo želim reći da mi je žao.” Lice mu se iskrivi od jada. “Razumijem”, reče Lilly. “Pa hajdemo vidjeti mogu li vam pomoći.” Zatvori mu oči i pričeka nekoliko sekundi prije nego što nastavi dok joj se čvorovi krivnje petljaju u želucu. Agonija na Johnovu licu urezala se u njezino pamćenje zajedno s tisućama lica drugih seljačina koje je na prevaru navela da pomisle kako mogu razgovarati sa svojim voljenima s druge strane. “Vidim obris mlade žene. Veoma je lijepa. Vjerujem da se zove Lisa... ne, to nije točno. Zove se Lynette.” “Prekinite”, reče John osornim glasom. Lilly otvori oči. “Oprostite?” “Rekao sam da prekinete.” “Oprostite, ne razumijem. Je li sve u redu? Katkada treba malo pričekati...” “Ne, nije u redu”, prekine je. “Lažete, kao i svi ostali. Mediji, duhovni vodiči, voditelji seansi. Svi do jednog jebeno lažete!” Ispljune riječi poput strelica otrova. “Oprostite”, ponovno će Lilly. “No ja...”

On se zagleda u nju. “Zanima me samo jedna stvar. Kakva osoba moraš biti da otmeš čovjeku njegov teško zarađeni novac i da mu lažeš u lice o njegovim pokojnicima?” Ona odmahne glavom. “Ja... Ne znam. No kada biste samo...” John se ustane i udari šakama po stolu, zatresavši svijećnjake i kuglu. “Ne laži!” viče dok mu se prsa nadimaju. “Znam da je ovo namještaljka!” Lilly ustane sa stolca i uzmakne, tresući se. “Slušajte, Johne. Kada biste se samo smirili... Možemo vam vratiti novac...” John pohita prema ormaru i uhvati ručke. Kada se ormar ne otvori, zalupa šakama po drvetu, probije drvo i posegne unutra pa izvuče Pierrea držeći ga za ovratnik košulje. “Tko je ovo?” zareži. “Pusti me!” urla Pierre. Pokuša udariti Johna u trbuh, ali ne može ga dosegnuti svojim kratkim rukama. John ga podigne u zrak i protrese. “Nemojte!” poviče Lilly. “Molim vas! Nije on kriv!” Upravo se tada otvore stražnja vrata i Merrick se sjuri na Johna, omota ruku oko njegova debela vrata i pokuša ga pritisnuti na tlo. Pierre se iščupa iz Johnova stiska i skloni se s puta, blijed kao krpa. John se uspije odmaknuti od Merricka, a zatim se okrene i zamahne šakom. Merrick se sagne pa John zatetura naprijed. Dočeka se na koljenima. Nakon što pronađe uporište, ustane i prevrne stol jednim zamahom ruke. Svijeće se prevrnu, a staklena se kugla razbije na tvrdoj zemlji. Beznogi se “duh djeteta” preokrene tako da mu napunjene ruke vise s drvene drške pokraj krpene glave. Pierre stane gaziti svijeće kako bi ih ugasio dok Merrick omata ruke oko Johnovih ramena. Gotovo dvostruko krupniji, John skine Merricka s leđa, pritisne ga na tlo i stane ga udarati u lice. Potom ustane i rastrga zavjese i zvijezde i zrcala. Merrick zastenje i preokrene se na bok. “Prestanite!” viče Lilly. “Molim vas, Johne! Prestanite!” John zaurliče kao luđak i strgne rukama jedan od bočnih zidova; gotovo povukavši cijeli krov s njim. Zatim rastrga platno koje je

okrenuto prema cirkuskom terenu, otkrivši unutrašnjost šatora seljačinama koji čekaju u redu. Žene uzdahnu i odmaknu se, a muškarci se pomaknu prema naprijed kako bi ih zaštitili. John se zagleda u rulju, divljačka pogleda, držeći komade tkanine i zavjese u rukama. “Kradu vaš novac!” poviče. “Sve je namješteno! Ljudi širom otvore usta, smeteni i šokirani, lica iskrivljena od ljutnje. Nekoliko muškaraca zamahne šakama i zatraže povrat novca dok ostali gunđaju među sobom. Merrick se mukom uspravi na noge i podigne ruke. “No, no”, reče dok mu krv nadire iz nosnica. “Zar ne vidite da je ovaj čovjek pijan? I to na obiteljskom okupljanju, ni manje ni više! Ne zna što govori!” “Zašto onda od nas tražite imena prije nego što uđemo u šator?” poviče neka djevojka. “Da”, pridruži se neki muškarac. “Čemu sve to?” “Zbog povrata novca, kao što smo vam rekli”, reče Merrick. Pokaže na Alanu koja stoji između šatora i ljudi, bilježnice čvrsto pritisnute na prsa i lica boje pepela. “Ona je jedina koja vidi imena. Sve do kraja dana. Također pratimo svaki duh s kojim albino medij dođe u kontakt jer pokušavamo srušiti svjetski rekord. A kada to vi, dragi ljudi, pročitate u novinama, znat ćete da ste vi i vaši voljeni bili dio toga. Vaše će obitelji biti poznate!” “Besmislice!” poviče muškarac. “Lažete!” zaurla netko drugi. “Naravno da laže!” ubaci se John. Dogega se do ormara i izvuče napunjenu rukavicu. “Vidite ovo? Ovime vas patuljak dotiče dok vas albino uvjerava da osjećate duha!” Izvuče i harmoniku i zvonce i tamburin pa ih baci na pod. “Vidite? Sve je namješteno!” Na te se riječi Merrick baci na Johna poput razjarena bika i odbaci ga u razbijeni ormar. John se sruči na gomilu ruku i nogu i

slomljena drva. Seljačine se približe kako bi bolje promotrile što se događa, navirujući se i propinjući se na prste kako bi vidjele preko tuđih ramena i glava. Nekoliko muškaraca istupi, podignutih brada i stisnutih šaka. Lilly se odmakne od njih, dišući plitko i brzo. Poželi pobjeći, ali nema kamo otići. Ona, Merrick, Alana i Pierre potpuno su okruženi. John odmahuje glavom dok se muči izići iz ormara i uspraviti na noge. “Kurvini sinovi!” poviče netko iz gomile. “Želim natrag svoj novac!” “I ja!” dobacuje neka žena. To samo raspiri razjarene povike iz gomile. Naposljetku se snagatori gospodina Barlowa proguraju kroz gužvu i dolete prema šatoru. Snagatori obično smiruju nezadovoljne posjetitelje tako što im nude besplatne ulaznice za glavnu predstavu ili im - ako je problematična seljačina muškarac - omoguće slobodan ulaz na posebne “događaje” iza prtljažnih vagona, one za koje se inače dozna samo putem glasina. No s vremena na vrijeme moraju primijeniti silu. Ovo je jedna takva prilika. Isprva John pomisli kako su snagatori samo ljutiti posjetitelji koji mu dolaze pomoći. Kada kremi za njim, on razrogači oči, grčevito tražeći izlaz. Prije nego što uopće dobije priliku za bijeg, jedan ga snagator zgrabi za zapešće, zavrne mu ruku za leđa i omota svoju mišićavu ruku oko njegova vrata pa ga stane vući od nakrivljena šatora. John nešto mumlja i stišće snagatorovu ruku, ali ne može pobjeći. Drugi snagator stoji između Lilly i mnoštva, prekriživši ruke, samo čeka da netko nešto pokuša. Merrick ponovno podigne ruke i obrati se jarosnoj rulji. “U redu, narode, u redu. Sve je dobro. Uljez je udaljen iz cirkusa. Ako ste već platili za susret s albino medijem, vratit ćemo vam novac. Danas više neće stupati u kontakt s pokojnicima. Svi ostali, vrijeme je da pođete. Više nemate što vidjeti ovdje.” Seljačine koje su već platile gunđaju i pomiču se prema Alani, naguravajući se u redu, pružajući ruke i očekujući novac. Ostali

nevoljko odlaze, bojeći se da će nešto propustiti. Merrick odmahne rukom u njihovu smjeru. “Hajde”, reče. “Mičite se.” Gospodin Barlow progura se kroz gužvu. “Što se, dobijesa, događa ovdje?” upita Merricka. Merrick okrene leđa seljačinama i tiho reče: “Netko ju je otkrio. Rulja je sve čula.” “Isuse Kriste”, reče gospodin Barlow. “Što ćemo sada s njom?” “Nisam ništa učinila”, stade se braniti Lilly. “Seljačina je već imala mišljenje o meni prije nego što je došla u šator.” “Kakvo mišljenje?” upita gospodin Barlow. “Da sam varalica”, odgovori Lilly. Nekoliko žena u redu za povrat novca načuju što je Lilly rekla i uzdahnu, a zatim se okrenu i stanu širiti riječ, prekrivajući dlanovima usta dok šapću. “Začepi, glupa kučko”, zasikće Merrick na Lilly. “Boli me briga”, reče ona. “Više ne želim lagati ljudima. Ne mogu.” “Ne zanima me što ti želiš ili ne želiš”, odbrusi Merrick. “Radit ćeš ono što ti ja kažem. Da nije bilo mene, još bi uvijek bila zaključana na tavanu roditeljske kuće, napola luda. Spasio sam tvoju bijednu guzicu i moje si vlasništvo.” Upilji oči u nju, izazivajući je da nešto kaže. Lilly ne reče ništa. Nema smisla. Otpustio ju je jednim zamahom ruke. “Vrati se u vlak i ostani tamo. Nakon što popravimo šator, nastupaš.” Gospodin Barlow analizirao je okupljenu, ljutitu masu ljudi i izvio obrve. “Prekasno je za to”, reče. “Otkrilo se da je Lillyna predstava navlakuša i to će se proširiti munjevitom brzinom. Jednom kada murja dozna za nju, stat će nam na rep, sigurno.” Opsuje sebi u

bradu i stisne dlanove u šake. “I to na dosad najvećem mjestu na kojem nastupamo.” Upre prstom u Merricka dok mu ljutnja tinja u očima. “Smisli novu točku za nju. U međuvremenu se može iskupiti za gubitke tako što će raditi za Josephine u muf-predstavi.”

DVADESETO POGLAVLJE Julia

D

va dana nakon ledene oluje i Fletcherova iznenadna posjeta vani je zatoplilo pa se sve počelo odmrzavati. Voda je kapala na već vlažno tlo, a snijeg i led klizili su s krovova i građevina u golemim, mokrim komadima. Led koji je okovao grane i žice otpadao je u duguljastim oblicima, a tamne mrlje zelene trave i mokrog kamena počele su se nazirati ispod ledom zarobljenih polja. Struja se vratila i peć u podrumu vile Blackwood ponovno je živnula. Cijela je kuća oživjela kako se zagrijavala. Julia se zaogrne vestom i promatra mokar krajolik kroz kuhinjski prozor, pijuckajući vrući čaj s medom. Na prilazu konjušnici zaustavlja se kamion s prikolicom za konje. Isprva Julia pomisli kako je to Fletcherov kamion, ali muškarca koji iziđe i pođe prema kancelariji nikada nije vidjela. Fletcher je navratio jučer kako bi provjerio slavine, baš kako je i rekao, ali zadržao se samo nekoliko minuta. Klijent ga je čekao na drugoj farmi i nije mogao kasniti. Bio je pristojan, ali poprilično služben, pa Julia nije znala što da kaže osim hvala. Mislila se ispričati, no za što točno, nije znala. Za neugodan razgovor? Zato što ga je zamolila da ode? Zato što ga je poslala na ledom prekrivenu cestu nakon što je on bio dovoljno ljubazan da provjeri kako je ona? On se odlučio na pustolovan put do imanja Blackwood po tako opasnom vremenu. Nije ga tražila da dođe. I nije njezin posao brinuti se za njegovu sigurnost. Osim toga, da je htjela da ostane, iz sigurnosnih ili bilo kojih drugih razloga, posljednje što joj je trebalo

jest da Claude pomisli da se između njih dvoje nešto zbiva. Ipak, išla joj je na živce pomisao da se Fletcher ljuti na nju. Ispred konjušnice vidi kako se muškarac vraća u kamion, okreće prikolicu prema glavnim vratima, izlazi i ponovno ulazi u kancelariju. Julia namršti obrve. Što se događa? Claude nije spomenuo da će doći novi konj ili da će nekog prodati. A ionako te odluke ne bi donio bez njezina pristanka. Ili bi? Zuri kroz prozor, paralizirana od neodlučnosti. Ne zna bi li pošla tamo i upitala što se događa ili bi ostala u kući i vidjela kako će se situacija razvijati. Zatim, prije nego što se uspije odlučiti, muškarac uđe u kamion i odveze se, a Claude pusti nekoliko konja na glavni pašnjak. Konji potrče, udarajući i valjajući se u snijegu te uživajući u slobodi nakon što su zapeli u staji tijekom oluje. Bonnie Blue izjuri iz staje i progalopira uz cijelu dužinu ograde, visoko uzdignute glave i raširenih nosnica. Izgleda očajno, njišteći i zazivajući, kao da čeka da joj netko odgovori. Juliji prepukne srce. Gdje je Samantha? Spusti šalicu na kuhinjski ormarić takvom žestinom da gotovo napukne, a zatim pojuri u hodnik, nabaci jaknu i čizme pa izleti kroz vrata. Ako se nešto dogodilo Samanthi, nije sigurna da će to moći podnijeti. Požuri preko travnjaka, zaobišavši ledene površine i lokvice, sve dok ne dođe do konjušnice. Tada silovito otvori vrata. Protrči kroz kancelariju i upadne u središnji prolaz, mahnito tražeći Claudea. On postavlja slamu u jedan od boksova. “Gdje je Samantha?” upita, glasom drhtavim zbog straha. “Vidjela sam da je Blue vani sama, izvan sebe!” Claude prekine rasprostirati slamu i pogleda je, zbunjena izraza lica. “Sa zamjenskom je kobilom.” “Zašto?” zanima Juliju. “Blue je podivljala!” Otkucaji srca joj uspore, ali samo malo.

Claude joj uputi nepopustljiv pogled, kao da očekuje da Julia zna odgovor. “Blue je jedna od naših najboljih kobila. Trebamo je ponovno pariti. Čim prije.” “Kakve to ima veze s time što ste je odvojili od Samanthe?” “Samantha treba prestati sisati kako bi se Blue ponovno počela tjerati.” “Ali Samantha je stara samo tri dana. Premlada je da je se odvoji od majke!” Claude slegne ramenima. “Tako se to radi. Blue će prebroditi. Uvijek tako bude.” Nalet žalosti i ljutnje ispuni Julijina prsa. Zna da se katkad moraju donositi teške odluke kada je riječ o životinjama, ali odvojiti ždrijebe staro tri dana od majke jednostavno je besmisleno i okrutno. Prvi je put u životu toliko ljutita da je ne zanima što Claude ili bilo tko drugi misli. Konji sada pripadaju njoj i ona se obvezala da će se brinuti o njima. “Gdje je ona?” ponovno upita. On podigne bradu, pokazujući na drugi kraj staje. “U boksu sa zamjenskom kobilom koja se sinoć oždrijebila.” “Što je to zamjenska kobila? Objasnite mi kao što biste objasnili sedmogodišnjaku.” “Zamjenska je kobila ona kobila koja se upravo oždrijebila i koja može proizvesti mlijeko. Upotrebljavamo zamjenske kobile kako bismo nahranili ostalu ždrebad, ždrebad koja potencijalno vrijedi mnogo novca. Poput Blueine ždrebice, Samanthe.” ”Znači, zamjenska je kobila sada s dvoje ždrebadi?” “Ne. Samo s Blue.” Julia se namrgodi. “A što je sa ždrebetom zamjenske kobile? Gdje je?” Claude nastavi širiti slamu. “Gdje je? Recite mi.”

On je pogleda bezizražajna izraza lica. “Njezino smo ždrijebe poslali na aukciju.” “Zato je onaj kamion bio ovdje? Odvezao je ždrijebe zamjenske kobile?” Claude kimne glavom. “Znači uzeli ste Blueinu ždrebicu staru tri dana i dali je zamjenskoj kobili, a zatim ste zamjenskoj kobili oduzeli ždrijebe i poslali ga na aukciju?” Claude skine rukavice i zadrži ozbiljan pogled na njoj. “Što prije naučite da je ždrebad zamjenskih kobila nusproizvod utrkivačke i farmaceutske industrije, to ćete se više obogatiti. Na nekim se farmama ždrebad zamjenskih kobila izgladnjuje, tuče do smrti ili prodaje za kožu i meso. Ovdje to ne činimo.” “A kako znate da ždrijebe na aukciji neće biti prodano za kožu i meso?” “Ne znam.” Julia stegne dlanove u šake. “Vratite ga.” On se zapilji u nju. “Molim lijepo?” “Želim da vratite Samanthu u boks s Blue. Zatim želim da vratite ždrijebe zamjenske kobile na farmu.” Claude glasno uzdahne i odmahne glavom. “Žao mi je, ali ne radi se to tako, gospođice Blackwood. Riječ je o poslu, a ne o mjestu za one meka srca.” “Pa, sada sam ja vlasnica farme i radit ćemo onako kako ja kažem. Nema više odvajanja ždrebadi od njihovih majki i nema više slanja na aukciju.” Claude ispravi ramena i isturi bradu. “Pokušavamo zaraditi ovdje. Uzgajamo konje za utrke i natjecanja, a ne dvorišne ljubimce.” “Ne zanima me. Vidjela sam knjige. Imamo mnogo novca. A dok sam ja glavna, nećemo odvajati ždrebad od njihovih majki. Morat

ćemo smisliti drukčiji način poslovanja farme.” Upravo tada Fletcher uđe u staju. “Što se događa?” Claude iziđe iz boksa i svuče rukavice. “Pitaj nju”, reče i odjuri. Iziđe kroz stražnja vrata konjušnice, uđe u svoj kamionet, zalupi vratima i ubrza prilazom dok šljunak frca oko stražnjih guma. Fletcher pogleda Juliju izvijenih obrva. “Kamo će on?” Unatoč uvjerenosti da je učinila pravu stvar, sada je na rubu suza i koljena joj klecaju zbog adrenalina koji joj je napustio tijelo. Iscrpljujuće je govoriti ono što misliš. “Ide po ždrijebe zamjenske kobile. Vratit će ga.” “Što? Zašto?” “Ne želim da se kobilama oduzima ždrebad ni da ih se šalje na aukciju”, reče. “Nikada.” Fletcher prekriži ruke i nasloni se na zid, natmurena izraza lica. “U redu. No to znači da će proći više vremena između ždrijebljenja i da će biti manje konja za prodaju.” “Nije me briga. Farma Blackwood posluje savršeno dobro, a ako ćemo se u budućnosti morati snalaziti s manje novca, onda ćemo o tome razmišljati kada dođe vrijeme. No odbijam zarađivati na ovakav način. Hoćeš li mi sada, molim te, pomoći da vratim Samanthu Bonnie Blue?” On navuče rukavice i promotri je, jedva otkrivajući smiješak na licu. “Da, gospođice Blackwood.” Ona se okrene i pođe niz prolaz u suprotnom smjeru. “Hej, kamo ćeš?” upita je. “Mislio sam da želiš pomoći oko Samanthe i Blue?” “Možeš ti to”, dobaci mu preko ramena. “Treba im očistiti boks.” Uđe u Bluein boks i primi se posla. Iskreno rečeno, Julia je trebala malo vremena nasamo.

Pomisao da se ždrebad odvaja od majki, da ih se bez upozorenja razdvaja od svega poznatog i voljenog, a potom izgladnjuje, batina ili prodaje kao meso, para joj srce. Oči joj se napune suzama dok zamišlja Blue i zamjensku kobilu, prestrašene i zbunjene i bijesne, pitajući se zašto im je netko oduzeo djecu. Gotovo da može osjetiti užasnu, tešku bol u njihovim prsima, paniku i bespomoćnost u njihovim umovima. Nema veze što je riječ o životinjama. Kobile svejedno posjeduju majčinski instinkt. Vlastitim je očima vidjela kako je Bonnie Blue promatrala novorođeno ždrijebe. Bila je to ljubav na prvi pogled. Njezina je majka nikada nije tako gledala, ali Julia je dovoljno proučavala odnose između majki i kćeri da može prepoznati bezuvjetnu ljubav kada je vidi. Potom joj na pamet padne još jedna misao pa mora prestati s radom. Koliko je ždrebadi odvojeno od svojih majki na farmi Blackwood? Koliko je konjskih srca slomljeno zbog pohlepe njezinih roditelja? Kako netko može biti tako bešćutan godinu za godinom? Kakvi su to ljudi bili njezini roditelji?

DVADESET PRVO POGLAVLJE Lilly

O

djevena u bijelu svilenu haljinu, cipele s niskom petom i bijelu pernatu bou, Lilly drhti ispred napukla zrcala u šatoru za presvlačenje za muf-predstavu, unatoč činjenici da vanjska temperatura nadmašuje trideset dva stupnja i da je u unutrašnjosti šatora još vrelije. Ništa nije stavila u usta cijeli dan, a želudac joj se stišće od nervoze i gorčine. Iza nje polugole žene skidaju crveni ruž s usana, brišu lažne madeže s obraza i odljepljuju resice s bradavica. Za večeras su gotove, a sada je vrijeme za završnu točku muf predstave - Lilly Blackwood. Jedva se ustezala da ne povrati. Prethodno je Josephine inzistirala da Rosy i Ruby dodaju malo boje u Lillyno lice, pa je Ruby nacrtala lažan madež iznad Lillyne usnice dok joj je Rosy obrubljivala oči crnom olovkom i lijepila lažne trepavice. “Što Cole kaže na to što te gospodin Barlow smjestio u mufpredstavu?” upitala je Ruby. Tapkala je četkicom za šminkanje po kutijici s ružem i razmazivala ga po Lillynim obrazima. “Udario je šakom u zid vagona, razbio ga i gotovo slomio šaku”, odgovorila je Lilly. “O Bože”, rekla je Ruby. “Jesi li mu rekla da je to samo privremeno, dok Merrick ne smisli novu točku za tebe?” Lilly je kimnula glavom dok joj je grlo pržila usijana, rastuća gvalja. Pokušala je reći Coleu, tko god je vidi nagu, da je ona i dalje ista ona djevojka koja je odlazila s njim u menažeriju svake večeri. Ista ona djevojka koja se šuljala u njegova spavaća kola dok nitko nije

gledao. Ista ona djevojka koja ga je slijedila u polja kako bi vodili ljubav pod zvijezdama. Dovoljno joj je teško što je prisiljena pojaviti se naga na pozornici, ali pomisao da bi mogla izgubiti Colea, njezino srce jednostavno ne može podnijeti. Ni u kojem smislu on nije čistunac, ali što će misliti o njoj nakon što otkrije svoje tijelo svijetu? “I?” upitala je Rosy. “Što je rekao?” Lillyne su se oči napunile suzama. “Rekao je da mu treba malo vremena nasamo i otišao je.” “Ma nije valjda!” rekla je Ruby. Tapkala je rupčićem po kutovima Lillynih očiju kako joj se šminka ne bi razmazala. “Pa ne može biti ljutit na tebe zbog toga.” Lilly je slegnula ramenima. “Znaš”, započela je Rosy, nanoseći ruž na Lillyne usne, “neke muškarce uzbuđuje pomisao da drugi muškarci odmjeravaju tijelo njihove žene.” Vrckavo je namignula i nasmiješila se. “Baš”, odvratila je Ruby. “Zbog nekog razloga pomisao da izlaze s djevojkom iz muf-predstave pokrene njihove motore. U slučaju da nisi opazila, praktički su svi slobodni muškarci iz predstave sa psom i ponijem bacili oko na nas.” “Tako je”, potvrdila je Rosy. “A ima i onih koji nisu baš slobodni.” Blizanke su se zavjerenički nasmiješile jedna drugoj. Lilly obožava to što je pokušavaju oraspoložiti, ali nije im uspjelo. “Ja želim samo jednog.” Ruby je dohvatila još jednu maramicu. “Joj, ne plači, slatkice. Predomislit će se on.” Nakon što su blizanke završile s nanošenjem šminke na Lillyno lice, Lilly je pomislila da izgleda kao klaun. No nije imala srca reći im to. Osim toga, nije ju bilo briga. Možda će i publika misliti da izgleda poput klauna i njezina će karijera u muf-predstavi završiti i prije nego što započne.

Sada su joj misli zbrkane dok sjedi ispred zrcala, pokušavajući smisliti kako bi mogla sabotirati točku, a da je ne uhvate. Ništa joj ne pada na pamet. Već bi trebala biti u šatoru za muf-predstavu i čekati pokraj pozornice. Odškrine vrata šatora za presvlačenje i proviri van. Možda bi mogla pobjeći. No jedan od snagatora gospodina Barlowa čuva stražu ispred šatora, štiteći djevojke i motreći na seljačine koje se pokušavaju besplatno uvući ispod platnenih krila šatora. S druge strane uskog prolaza šator za muf-predstavu sjaji crvenim sjajem dok obrisi Rubyna i Rosyna tijela plešu i pomiču se na pozornici. Mali bubnjevi i truba proizvode zavodljivu melodiju, a muškarci viču i vrište, traže od blizanki da skinu sve sa sebe. Što duže glazba svira, muškarci postaju razuzdaniji. “Jesi li spremna?” upita snagator Lilly. Izvuče se i zakorači iz šatora za presvlačenje, drhtavih udova. Snagator je povede prema stražnjem ulazu šatora za muf-predstavu i odgurne platno. Ona proguta kiselinu koja joj se nakupila u grlu, uđe i pođe kratkim, zadimljenim hodnikom prema bočnoj strani pozornice, gdje se do zida nalaze tri prevrnuta sanduka, na dvama su jastuci, a jedan je prekriven pepeljarama, čašama i bocama alkohola. Promatrajući iza zastora, lice joj oblijeva vrućina dok se blizanke uvijaju na pozornici u tangama i čipkastim grudnjacima, a našminkana im lica osvjetljava snop crvenih svjetala. Kao i sve ostalo što čine, tako se i sada njišu i plešu savršeno usklađene. Zatim zastanu i nagnu se prema naprijed, treskajući ramenima i prekrivajući grudi dlanovima. Muškarci viču i stenju. “Pokažite nam što imate!” poviče neki muškarac. Blizanke se usprave, sramežljivo napuće usne i odmahnu kažiprstom. Zatim se začuju bubnjevi pa se blizanke okrenu jedna prema drugoj i skinu naramenice grudnjaka jedna drugoj s ramena. Namignu publici, okrenu se na prstima, ponovno se sagnu i puste otečene grudi da se ljuljaju u olabavljenim grudnjacima. “Hajde!” poviče drugi muškarac. “Masno sam platio za ovo!”

Blizanke slegnu ramenima, okrenu se od publike i posegnu iza leđa kako bi otkopčale grudnjake. Savršeno vremenski usklađenim pokretima pogledaju preko ramena, opet namignu i puste grudnjake da padnu na pod. “Tako je!” netko urla. “Tako se to radi, djevojke!” “Okreni se, dušo!” Blizanke se okrenu držeći dlanove na bradavicama pa otvore crvene usne hineći iznenađenje i maknu ruke, puštajući grudi da padnu. Muškarci oduševljeno viču. “Bože, smiluj se!” “Dragi Isuse!” Blizanke otplešu još jedan brzi ples pa se naklone i protrče pozornicom, smiješeći se i upućujući publici poljupce. Muškarci kliču i zvižde i plješću. Lillyn vrat i prsa gore neobičnom mješavinom srama i panike. Ona je sljedeća, ali misli da neće moći to podnijeti. S druge strane pozornice Josephine došeće iza zastora i zatraži još jedan veliki pljesak za Rosy i Ruby. Muškarci dovikuju i plješću. Blizanke požure niza stube s pozornice, spuste se i zastanu pokraj Lilly, smijuljeći se do iznemoglosti. “Predivno izgledaš”, reče joj Ruby. “Poput filmske zvijezde”, dometne Rosy. “Mislim da će mi pozliti”, reče Lilly. Osjeća vrtoglavicu. Na pozornici Josephine podigne ruku kako bi utišala muškarce. “Ovo je vaša sretna večer, momci”, započne. “Zato što smo najbolje ostavili za kraj. Večeras ćete vidjeti nešto što nikada nećete zaboraviti, nešto tako šokantno da ćete o tome pričati tjednima. Ova je zaista posebna, dečki, a trebate platiti samo četvrt dolara. Ne mogu vam reći ništa osim da je to naša zadnja djevojka ove večeri koju sigurno ne želite propustiti. Samo predajte novac onom tamo momku i on će vam dopustiti da ostanete na završnoj točki. To je to.

Samo četvrt dolara i vidjet ćete nešto o čemu ćete pričati ostatak života.” “Slušaj”, obrati se Rosy Lilly. “Najteže je prvi put. No jednom kada se ti muškarci pretvore u dječake pod tvojim nogama, možda će ti se i svidjeti.” “Čisto sumnjam”, reče Lilly. “Samo se sjeti što smo te naučile”, reče Rosy. “Započni s polaganim, seksi šepirenjem. I ne zaboravi se smješkati.” “I malo se igraj s kosom”, do metne Ruby. Lilly kimne glavom, odjednom bez teksta. “A sada”, najavi Josephine publici, “naša vlastita, prekrasna, zamamna, anđeoska, nevina, gospođica Lilly Blackwood!” Lilly stoji kao ukopana, u nemogućnosti da pruži stopalo pred stopalo. Puls joj odzvanja u ušima i blokira sve ostale zvukove uokolo. Josephine se ceri kao vuk, ispružene jedne ruke, i čeka da se Lilly uspne stubama. Vidno joj se polje suzilo, a tlo joj se ljulja pod nogama. “Hajde, Lilly”, reče Ruby. “Možeš ti to.” “Brzo”, dometne Rosy. “Daj joj gutljaj prije nego što pobjegne.” Ruby zgrabi bocu viskija s preokrenuta sanduka i, prije nego što se Lilly uspije pobuniti, prisloni je na njezine usne i naredi joj da pije. Lilly otpije popriličan gutljaj. Alkohol joj prži grlo i pali prsa. No ne mari. Ako će joj to pomoći da odradi što treba, popit će cijelu bocu. Ispije još nekoliko dobrih gutljaja, a zatim odmakne bocu i nakašlje se. Znala je tu i tamo nešto popiti tijekom godina, ali nikada na prazan želudac pa već može osjetiti kako joj kola venama i grije ruke i noge. “Tako, tako”, reče Ruby. “To će te opustiti. Hajde sada.” “Ja... ne mogu”, promuca Lilly. “Jednostavno ne mogu.”

“Moraš”, reče joj Rosy. “Znaš što će ti Merrick napraviti ako to ne učiniš.” “Hajde”, uporna je Ruby. “Pokaži mu da si jača od toga.” Na sekundu Lilly pomisli da jednostavno primi batine. Sve je bolje od svlačenja ispred mnoštva pijanih muškaraca. Zatim se prisjeti što je Merrick rekao o zabavljanju seljačina u šatoru iza prtljažnih vagona i nešto se u njezinu umu promijeni, kao da su joj se um i logika i zdravi razum odriješili okova. Isto osjeti i u prsima, kao da joj se pluća i srce opuštaju. Dah joj je dubok. Nije sigurna je li to zbog viskija ili iznenadne ravnodušnosti, ali nešto ju je gurnulo prema pozornici. Gotovo se nasmijala, pitajući se kakve će biti reakcije muškaraca kada ugledaju boju njezine kože. Možda će pobjeći iz šatora i proširiti glasinu da Cirkus braće Barlow ima odvratnu nakazu u muf-predstavi. Možda ovo čini zadnji put. Pridržavajući porub večernje svilene haljine, uspne se stubama na nesigurnim nogama. Josephine joj namigne i napusti pozornicu. Kada se začuje glazba, Lilly duboko udahne i zakorači pod reflektor. Zvuk kolektivnog uzdaha ispuni šator, i nastupi trenutak neugodne tišine. Muškarci koji su stajali sjednu, a oni koji su sjedili ustanu, širom otvorenih očiju zure u nju. Lilly je bila u pravu. Seljačine ne žele platiti masne pare da bi vidjele nakazu kako skida odjeću. Oni žele prsate plavuše, senzualne crvenokose i putene brinete, a ne duha s kosom poput paukove mreže. Tijelo joj preplavi val olakšanja. Ipak se neće morati skidati. Zatim muškarci započnu zviždati i pljeskati, a Lillyno srce potone. Nervozno baci pogled prema Ruby i Rosy, koje ju promatraju iz podnožja pozornice. Ruby se osmjehne i prstom načini kružni pokret. Lilly se okrene leđima prema publici i pokuša se sabrati dok joj se glava puni užasom i strahom. Merrick i gospodin Barlow natjerali su je na pozornicu, pred skupinu muškaraca koji će je se možda uplašiti, pred skupinu muškaraca koji će je možda željeti ozlijediti jednako koliko će je željeti vidjeti nagu. A ona bi se sada trebala skinuti i prepustiti njihovim pogledima.

Prošle su godine otkako su joj zadnji put zvonile mamičine riječi u ušima, ali sada ih može čuti. Kao povratak noćne more iz djetinjstva, nazivaju je spodobom i govore joj da je izlaganje vlastita tijela drugima, pa čak i sebi, težak grijeh. I odjednom sve bukne, preplavi je strašna spoznaja da su je drugi isključili iz normalna života pa joj se nečujni jecaj otme iz prsa. Jedino o čemu razmišlja jest bijeg, silazak s pozornice i nestanak iz šatora. Iznenada osjeti komešanje viskija u praznome želucu. Zna da će joj pozliti. Okrene se, stopala joj se zapetljaju i ona zamalo padne. Zatim se uspravi i pođe prema stubama, dlanom prekrivajući usta. Netko u publici prasne u smijeh, a ostali mu se muškarci priključe. Ostali dovikuju žestoke psovke. “Je li ovo nekakva šala?” “Maknite tu nakazu s pozornice!” “Želimo svoj novac natrag!” Prazna kutija kokica doleti Lilly u glavu. Ona pogrbi ramena i podigne ruku kako bi se zaštitila sve dok ne dođe do stuba na pozornici i ne spusti se niz njih. Pri spuštanju padne i dočeka se na dlanovima i koljenima pa povrati u izgaženu travu dok joj kosa pada u oči. “O moj Bože”, reče Ruby. Rosy klekne pokraj nje. “Jesi li dobro?” Blizanke joj pomognu da ustane, a Josephine izjuri na pozornicu umiriti bijesnu gomilu. Omamljena i dezorijentirana, Lilly se oslobodi blizanki, posrne preko bočnog dijela šatora kroz stražnji izlaz i uđe u šator za presvlačenje. Negdje u zakutku uma začuje kako Josephine poziva blizanke na pozornicu. Tresući se i pokušavajući uhvatiti dah, onesvijesti se u šatoru za presvlačenje. Nakon dugačke minute ustane, dovuče se do zrcala pa obriše crveni ruž s usana. Drhtavim rukama očisti razmazanu maskaru oko očiju i obraze, koristeći više pritiska nego što je potrebno. Mnogo je toga učinila kako bi preživjela u posljednjih šest

godina, ali odbila je skinuti odjeću u prostoriji punoj muškaraca. Jednostavno nije mogla. A ako Merrick i gospodin Barlow misle da je mogu prisiliti da zabavlja seljačine u šatoru iza prtljažnih kola, pobjeći će. Nema drugog izbora. Okušat će sreću u vanjskom svijetu ili će se pridružiti drugom cirkusu. Možda će, ako ga zamoli, i Cole otići s njom. Iza njezina odraza u zrcalu rastvori se platno i Merrick se sjuri u šator za presvlačenje. Ona ustane sa stolca i uzmakne. Što god da se sada dogodi, njezina je savjest čista. “Što misliš, tko si ti, dovraga?” Merrick urla, a lice mu je mrgodno i crveno. “Misliš da možeš raditi što god poželiš ovdje?” ”Pozlilo mi je”, reče ona. “Blizanke su mi dale viski i ja...” ”Ma da si umirala, zaboli me! Napravila si smijuriju od Josephine i cijelog Cirkusa braće Barlow!” Nagne se naprijed i uhvati je za ruku. “Upozorio sam te što će se dogoditi ako ne budeš radila ono što ti se kaže. Sada ideš iza prtljažnih vagona, zajedno s ostalim kurvama.” “Ne”, odvrati ona. “Ne možeš me natjerati. Neću to učiniti!” On iskesi zube i dovuče je prema stražnjem dijelu šatora. ”Hoćeš, a ja ću biti prvi koji će te isprobati.” Odgurne je iza naslaganih kovčega, ščepa je i podigne je od poda pa pritisne na svoja prsa. Cipele s niskom petom skliznu joj sa stopala i ona na trenutak ostane visjeti u zraku dok golim nožnim prstima grebe po njegovim čizmama. On je snažno protrese i spusti dolje. Kada joj stopala dotaknu travu, ona pokuša pobjeći. No on je zgrabi za lice, okrene prema sebi i utisne svoje vlažne usnice na njezine. Ona čvrsto stisne usne i pokuša se otrgnuti od njega, ali omotao je ruke oko nje i čvrsto je drži. Kiseo vonj viskija i trulih zuba zapahnuo joj je nosnice i usta. Izvijala se i okretala i udarila ga je koljenom u slabine. On zastenje od boli i popusti stisak, a zatim je ošamari i ljutitim pokretom odbaci unatrag. Ona padne na leđa pa se nekako postavi na koljena i pokuša puzati. Prije nego što se uspije osoviti na noge i pobjeći, on je zgrabi za gležnjeve, povuče, preokrene i pritisne o tlo.

“Pusti me!” vrisne, odgurujući se od njegovih prsa. Zamahne prema njegovoj glavi, njezine se male šake susretnu s njegovom čvrstom čeljusti, mišićavim vratom i snažnim sljepoočnicama. On zgrabi njezine ruke u zamahu svojom rukom i učvrsti ih iznad njezine glave dok mu se lice crveni od napora. Lilly se bacaka i izvija i ponovno ga pokušava udariti u prepone, ali ne može podignuti noge pod njegovom težinom. On rastrga prednju stranu njezine svilene haljine kao da je papir i strgne joj donje rublje. Zatim otkopča svoje hlače i nasilno se smjesti između njezinih nogu. “Nećeš ti meni govoriti što da radim”, reče joj. “Rekao sam ti. Pripadaš meni, sjećaš se?” Ona se batrga ispod njega, upotrebljavajući svaki atom snage koji joj je preostao kako bi ga odmaknula od sebe. No nema smisla. Njegova težina tijela, gotovo dva puta veća od njezine, pritišće je na tlo poput stijene koja pritišće moljca. Lilly jedva diše. Okrene glavu i zatvori oči pa osjeti da odlazi nekamo daleko, poput puštena novčića koji se spušta na dno jezera. Daleko od svega ovog, daleko od njega, daleko od onog što joj čini. Ugleda crnu rupu i osjeti da pada u nju. Duboko u središtu njezine duše širom se otvorilo sićušno, tajno mjesto. To je jedini dio koji je dosad uspijevala sakriti i štititi, čak i kada su ljudi zurili u nju i ismijavali je u predstavi nakaza. Sada je, bez ikakva upozorenja, izložen i ranjiv. Zadržavši se na trenutak, poput posljednjeg crnog oblačića dima, nestane. Ona ispusti visok, oštar vrisak, poput dugačkog i konačnog životinjskog krika, sve dok ne osjeti okus krvi u grlu. Odjednom Merrick prestane i zagleda se u nju kao da nema pojma tko je ona, a njegovo šokirano lice podsjeća na lice čovjeka iz kojega je upravo istjeran demon. U tom trenutku ispusti neoblikovan, dubok roktaj iznenađenja i boli, glava mu trzne nalijevo i on padne na jednu stranu, mlohava tijela. Iza njega stoji Cole s kukom za dresuru slonova u rukama, a lice mu je izvijeno od bijesa. Ispusti kuku i klekne pokraj Lilly. “Jesi li dobro?” upita je. Lilly prebaci rasparanu haljinu preko drhtavih nogu, otkotrlja se na stranu i skvrči se u fetalnom položaju, boreći se protiv poriva da

skoči, zgrabi kuku i tresne njome u Merrickovu glavu. Odnedavno mrtvo mjesto u njezinoj duši počelo se pomicati i mijenjati. Zatim se zgrči, zatvori, stegne i pretvori u kamen. Cole je podigne sa zemlje i iznese iz šatora. “Bit ćeš dobro”, reče joj. “Držim te.” Ona se nasloni na njegovo rame i zatvori oči, cvokoćući zubima. On joj utisne poljubac u vrh glave. “Jako mi je žao, Lilly. Nisam smio dopustiti da prolaziš kroza sve to. Trebao sam te zaštititi.” Glas mu zvuči prigušeno, kao da se prisiljava izustiti riječi. “Nadam se da sam ubio gada.” Ona podigne pogled prema njemu. “Ne, nemoj to govoriti. Gospodin Barlow će te dati baciti iz vlaka.” “Ne zanima me.” Nijedno više nije progovorilo dok ju je nosio preko cirkuskog terena. Povrh sablasna obrisa vrha glavnog šatora, iznad žutih i narančastih zastavica i šarenih svjetala, sićušne zvijezde trepere na noćnome nebu. Cirkus se počinje zatvarati i živahne note završne glazbe lebde u noći. Smijeh i povici dopiru iz daljine dok seljačine napuštaju cirkus i upućuju se prema izlazu, sretno zastajkujući kod manjih šatora i iznajmljenih štandova prije nego što će se vratiti u normalan svijet. Kada Cole i Lilly dođu do vlaka, on prođe pokraj njezina vagona i nastavi hodati. “Kamo ideš?” upita ona. “Odsada ostaješ sa mnom. Završila si s Merrickom i s tom vražjom sporednom predstavom.”

DVADESET DRUGO POGLAVLJE Julia

N

akon što je Julia objavila Claudeu i Fletcheru da na farmi konja Blackwood više neće biti razdvajanja ždrebadi od njihovih majki, ponijela je čašu brendija sa sobom u očev brlog kako bi nastavila potragu za izgubljenim ključem i tragovima o mrtvoj sestri. Obrisala je prašinu s gramofona, uključila ga i namjestila iglu na početak pjesme Little White Lies. Kada je metalni zvuk starinske glazbe ispunio prostoriju, ona je zastala kao ukopana. Odjednom je ponovno bila djevojčica koja čuje očeve psovke i plač između riječi pjesme, majčin glas koji joj govori da se odmakne od vrata. Znala je, ako se okrene, da će vidjeti oca za stolom, dlana obavijena oko čaše pune viskija, s očima koje obrubljuju podočnjaci, punima suza. Ugasi gramofon, otpije gutljaj brendija i okrene se. Stolac za stolom je prazan. Nakon još jednog dugačkog gutljaja, sjedne za stol i prođe prstima ispod srednje ladice ne bi li vidjela je li ključ zalijepljen za drvo. Nije. Spusti se na sve četiri i pogleda pod stol. Paukove mreže vise s drvenih nogu, a prašina lebdi zrakom sa svakim njezinim udahom i izdahom. Nema ključa. Posegne u prašnjave vaze i potraži ispod stolnih satova i pehara. Skine fotografije konja i certifikate sa zidova pa provjeri iza okvira. Zarola rubove sagova, podigne svjetiljke, opipa ispod prozorskih klupčica i isproba je li neka od podnih dasaka labavija. Ništa. Osjećajući se poraženo, sjedne za stol i pokuša razmisliti, dlanova isprepletenih ispod brade. Ako bih htjela sakriti ključ, zapita se, gdje bih ga odložila? Ništa joj ne pada napamet.

Uzdahne i posegne za svojom fotografijom iz srednje škole. Još uvijek ne može vjerovati da ju je njezin otac sačuvao, a kamoli držao na stolu. Uslijed pomna istraživanja, primijeti da je fotografija malo skliznula prema dolje u okviru, otkrivajući gornji dio koji je izgledao kao da skriva još jednu fotografiju. Ona preokrene okvir i, koristeći nokte, savije metalne kvačice koje drže stražnji dio pa ga ukloni zajedno s tankim komadom kartona. Kao što je i očekivala, iza prve fotografije nalazi se još jedna. Trebalo joj je nekoliko sekundi da shvati tko je na njoj, a kada jest, razrogači oči. Majka se smiješila s profesionalnog portreta, odjevena u nabranu bijelu bluzu i ogrlicu sa srebrnim križem. Vrpca joj pridržava svijetlu kosu koja pada po ramenima u nježnim valovima. Ne može biti starija od osamnaest ili dvadeset. Očito da se majka nije uvijek protivila fotografijama. Juliji je oduvijek bilo teško zamisliti je kao mladu ženu, ali evo dokaza da je Coralline Blackwood nekada bila mladolika, poletna i prelijepa. Ipak, Juliji je teško povezati širok, blag osmijeh žene s fotografije s majkom. Nikada je nije vidjela da se tako smije. Što se promijenilo? Je li je gubitak prve kćeri pretvorio u ženu koje se Julia sjećala? Ili je to bila afera, ili opsesija, ili što god da je njezin otac imao s albino djevojkom i cirkusom? I zašto je otac prekrio majčinu fotografiju njezinom? Izvadila je fotografiju iz okvira i polegla je do svoje. Oblik njihovih lica i njihove karakteristike bile su gotovo identične: luk obrva, čak i to što im je jedno oko malčice niže od drugog. Nikada nije primijetila sličnost, ali sada se čini jezovito koliko su slične jedna drugoj. Mogle bi biti jedna te ista osoba koja živi u različitim epohama. Bez obzira na to koliko je Julia zamišljala da potječe iz neke druge obitelji, nije se moglo poreći da su njih dvije bile majka i kći. Um joj salijeću stotine pitanja, pa vrati fotografije u okvir i stane ga ponovno pričvršćivati. Zatim zastane. Za karton iza majčine fotografije zalijepljen je mali ključ. Srce joj počne ubrzano tući. Otrgne ključ, skine traku i pokuša otvoriti ladicu. On pristane i okrene se. Julia otvori ladicu. Ispolirana drvena kutija nalazi se točno

na sredini ladice, u suprotnosti s kaosom na ostatku stola. Drhtavih ruku, oprezno podigne kutiju i odloži je na stol, osjetivši olakšanje kada vidi da joj neće trebati ključ. Zadrži dah i otvori poklopac. Unutra se nalazi ljubičasta baršunasta torbica i crvena kožna futrola za fotoaparat. Ispod je tanki, presavijeni karton. Julia izvadi torbicu s vrpcom za pritezanje i otvori je. Unutra se nalaze ogrlica i pripadajuće naušnice te srebrna četka za kosu zamotana u požutjeli novinski papir. Zagleda se u bijele vlasi na četki. To nije moguće. Ili jest? Izvadi futrolu za fotoaparat i odloži je na podložak na stolu. Kopča je pokidana, a ispucana koža podsjeća na pijesak pod prstima. Rukujući oprezno i nježno, Julia izvadi fotoaparat iz futrole. Ispisano plavom tintom, na unutrašnjoj strani poklopca piše “Lilly”. Je li to ljubavnica njezina oca? I ako jest, zašto je zadržao njezine stvari? Julia podigne tanki komad kartona s dna kutije i rastvori ga. Crvena i plava boja razmazale su se u naborima plakata za Cirkus braće Barlow. Na prednjoj se strani smiješe i mašu dva klauna, stojeći pokraj svijetlog slona koji stoji na stražnjim nogama. Žena odjevena u bijelu večernju haljinu sjedi na uvijenoj slonovoj surli, smiješeći se, s jednom rukom u zraku. Izgleda kao ista žena iz novinskog isječka. Julia uzme fotoaparat i okrene ga u rukama. Riječ je o srebrnocrnom emajliranom Kodaku s tri okrugla gumba na vrhu. Unatoč godinama, izgleda kao novi. Oslobodi leće, pogleda kroz objektiv i pronađe odgovarajuću razinu izloženosti. Iznenadi se kada fotoaparat klikne i objektiv se zatvori. Povuče dodatni gumb. Unutra se nalazi filmska vrpca.

***

Jutro nakon što je pronašla fotoaparat u zaključanoj ladici očeva stola, Julia se probudila s užasnom glavoboljom. Druga je čaša brendija bila loša ideja. Ali opet, ne otkrivate svaki dan da imate mrtvu sestru i da vam je otac možda imao albino ljubavnicu. A da ne spominjemo da se pitate zašto su vaši roditelji tražili oprost za nešto što je povezano sa sestrinom smrću i da sve u što ste vjerovali sada nestaje. Sve te izmiješane emocije podsjećale su na simptome želučane viroze, upotpunjene klecavim koljenima i željom za povraćanjem. Ako će vlasništvo nad imanjem Blackwood zahtijevati toliku količinu energije i toliko iscrpljivati, možda Julia nije stvorena za taj posao. Olovno nebo izvan prozora odražavalo je njezino stanje uma. Kišni oblaci vise kao sivi valovi povrh krošnji, samo što se ne rasprsnu i poplave zemlju svakog trena. Da se nju pita, ostala bi u krevetu cijeli dan. No previše je stvari koje mora napraviti. Previše je stvari koje mora posložiti i raspetljati. Ispuže ispod toplih pokrivača, umije se i odjene pa pođe u prizemlje. Nakon brzinske šalice čaja stavi fotoaparat i futrolu iz očeva stola u torbu, nabaci kaput i šešir te pođe hodnikom prema konjušnici. Ako bude imala sreće, Claude će je nekamo odvesti, bez obzira na to koliko je ljut zbog toga što je morao vratiti ždrijebe zamjenske kobile. Pomisao na bilo kakvu vožnju s njim jednako joj je privlačna kao žvakanje piljevine, ali kako će drukčije doći do grada? Osim toga, imala je stotinu pitanja za njega, uključujući ono koje se ticalo fotoaparata. U kamionetu neće moći samo tako odšetati. Kada je već bila na pola travnjaka, Fletcher iziđe iz staje i ležerno joj priđe, smiješeći se. Kako može biti raspoložen na tako odvratan, siv dan?, zapitala se. Kada dođe do nje, ona se prisili na osmijeh pa nastavi hodati. On stane i okrene se. “Hej.” “Jutro”, odvrati ona. On je stane slijediti. “Pošao sam u kuću vidjeti te.” “Zašto? Što trebaš?”

“Želim ti nešto pokazati.” Nije ga ni pogledala, a znala je da se ceri. Mogla je čuti osmijeh u njegovu glasu. Koji je njemu? Zašto je uvijek tako sretan? To me tako živcira. “Što je?” “Dođi do mojeg kamioneta pa ćeš vidjeti.” “To ne može pričekati? Moram obaviti neke stvari u gradu pa trebam pitati Claudea za prijevoz.” “Trajat će samo koji trenutak”, reče on. “Osim toga, ti si šefica i trebam znati slažeš li se. Samo baci pogled i ja ću te odvesti u grad nakon toga.” Ona zastane i pogleda ga, uzdahnuvši. Vožnja do grada s njime bila bi mnogo bolja od vožnje s Claudeom, a uz to ionako nije raspoložena ispitivati Claudea. Ako bude bezobrazan i pakostan, mogla bi reći nešto što će požaliti. Možda će, dok se vrate, biti smionija i trezvenije razmišljati. “U redu. Što mi želiš pokazati?” Fletcher se osmjehne. “Odlično”, reče. “Slijedi me.” Povede je preko travnjaka, prema konjskoj prikolici zakačenoj za njegov kamionet. Na putu prođu pokraj Claudea koji popravlja ogradu blizu prilaza konjušnici. Baci pogled prema njima pa ponovno spusti glavu, usredotočivši pogled na posao. Julia stisne čeljust, a čvor straha joj se stegne u želucu. U mislima je uvijek bila jaka, ali u stvarnosti je mrzila pomisao da bi se bilo tko na nju naljutio, pa makar to bio netko prgav poput Claudea. Ako je još uvijek uznemiren zbog ždrebadi, možda neće biti voljan razgovarati ni o čemu. Slijedila je Fletchera uzduž prikolice za konje pa otraga, želeći da što prije završe pa da može otići u grad i naći mjesto na kojoj će joj razviti film. Možda će joj te fotografije odgovoriti na neka pitanja. Fletcher otključa rampu i spusti je, a zatim joj pokaže da ga slijedi. Smiješi se, no u očima mu tinja neka neobična napetost, rijedak bljesak nelagode koji prije nije vidjela. Obično se šepirio oko konjušnice, poput sportaša koji su je ismijavali u školi, siguran u svijet oko sebe i u svoje mjesto u njemu. Vidjeti ga ovakva činilo ju je nervoznom. Misli da više ne može podnijeti nikakva iznenađenja.

Duboko udahnuvši, uzvere se na prikolicu i pogleda unutra pa uzdahne. Novorođeno ždrijebe boje ugljena leži na krevetu od žute slame. Upravo je podignulo glavu i zažmirkalo u njezinu smjeru. Kada ugleda nju i Fletchera, pomuči se uspraviti na noge i gurne svoju malenu njušku preko vrata. Julia se nasmiješi i protrlja mu čupavo čelo, zaboravljajući na Claudea, svoju pokojnu sestru i filmsku vrpcu u fotoaparatu. “Je li to ždrijebe zamjenske kobile?” upita ga. “Mislila sam da ga je Claude vratio sinoć.” “I jest”, odgovori Fletcher. “Ovaj se oždrijebio na farmi Thompson rano ovog jutra. Kobila ga je odbacila.” Ona se namrgodi. “Kako to?” On slegne ramenima. “Katkada se jednostavno dogodi. Nitko ne zna zašto. To je kobilino prvo ždrijebe.” Ona pogleda slatko lice napuštenog ždrebeta, odmah osjeti povezanost s njime i učas se prekori što se toliko povukla u vlastite probleme da je gotovo odbila poslušati Fletchera. “Ali kako će preživjeti bez majke?” On se nagne preko vrata i počeše ždrijebetov vrat. “Nadao sam se da ćeš se ti moći pobrinuti za to.” Ona razrogači oči. “Ja? Ja ne znam ništa o...” Ja ću ti pomoći. “Ne znam”, reče ona. “Mogla bih učiniti nešto krivo. Onda će se razboljeti, a ja imam toliko posla u kući i...” “Nakon onoga što si napravila jučer, kada si rekla Claudeu da više ne odvaja ždrebad od majki, mislio sam da ti neće smetati što ću dovesti ovog mališana ovdje. Mogao sam birati između toga ili aukcije. A šanse za preživljavanje nakon toga ne bi bile izgledne.” Ona duboko udahne i zagleda se u mladunče. Nije imala pojma od čega se sastoji briga za ždrijebe, ali ne može odbiti ovo prekrasno

mladunče i poslati ga na aukciju. Pogleda Fletchera. ”A što je s tobom? Zašto se ti ne možeš brinuti za njega?” “Ja sam na putu svaki dan. Mladunče treba hraniti svaka dva sata tijekom prvog tjedna, a zatim svakih četiri do šest sati nakon toga.” Ona se zagleda u njega. “Koliko dugo?” “Nakon nekoliko tjedana pokazat će interes za krutu hranu, ali i dalje ćeš je još neko vrijeme morati hraniti bočicom?” “Nju?” “Da, ždrebica je.” Julia se zagleda u njezine nevine oči pune povjerenja. Nije imala izbora. Mora primiti siroticu. “U redu”, reče. “Što u redu?” “Brinut ću se za nju.” Fletcher se nasmiješi i otvori vrata prikolice. “Odlično, hajdemo je smjestiti u staju. Kupio sam nešto svježeg kravljeg mlijeka na putu ovamo, ali mora se malo razblažiti vodom.” Julia hini iznenađenost. “Već si kupio mlijeko? A što da sam odbila?” On joj namigne. “Znao sam da nećeš.” Ždrebica se odmakne od vrata, uplašena neobičnim prizorima i zvukovima. Julia siđe s rampe kako bi napravila mjesta Fletcheru koji je ušao u prikolicu i pomazio ždrebičin vrat i uši i obraze. Isprva ždrebica nije bila sigurna što se događa. No što ju je Fletcher duže mazio, ona se više naslanjala na njega, kao pas koji uživa u maženju. Naposljetku se Fletcher uspravi, pucne jezikom i iziđe iz prikolice. Tanašna ga ždrebica slijedi na drhtavim nogama, zavezana je dok ide prema staji, a kratak, čupav rep drži visoko uzdignut. Julia ih prati, a Claude se okrenuo kako bi ih promatrao dok prolaze, mrgodna izraza lica. Julia namjesti osmijeh i mahne mu. On

jednom kimne glavom pa ponovno prione na posao. Na pola puta do staje ždrebica stane, okrene se i pogleda u Juliju, kao da čeka da ih sustigne. Kada to i učini, ždrebica poskoči i udari stražnjim nogama po zraku, kao da je sretna što je Julia tamo. Drži se u Julijinoj blizini dok prate Fletchera u staju, a Julijine se oči pune suzama. Možda si svašta umišlja, ali po svoj prilici, konj ju je već zavolio. Julia ostavi torbicu u kancelariji i pođe pomoći Fletcheru smjestiti ždrebicu u prazan boks. On je napunio bočicu razrijeđenim mlijekom i pokazao Juliji kako je treba držati, a potom ju je promatrao kako hrani mladunče, držeći ruke na bokovima i ne skidajući zadovoljan izraz s lica. Julia se smješkala kao budala dok je ždrebica srkala i oblizivala i vukla dudu bočice. “Stvorena si za ovo”, reče Fletcher. “Misliš?” “Naravno, odmah si joj prirasla srcu.” Claude je prišao staji i sada pogledava preko vrata. “O čemu je ovdje riječ?” “Doveo sam ždrebicu s farme Thompson”, odgovori Fletcher. “Kobila ju je odbila.” “Znači sada kupimo otpatke?” upita Claude stroga glasa. “Jako joj se sviđa Julia”, reče Fletcher. Claude odmahne glavom i odšeta, mumljajući nešto sebi u bradu. Julia pogleda Fletchera podignutih obrva. “Ne brini se”, reče joj. “Proći će ga.” “Ne znam. Prvo sam rekla da ne želim da se kobilama oduzima ždrebad, a sada ovo. Bojim se da se nikada nećemo slagati.” “On samo ne voli promjene”, reče Fletcher. “Tvoja majka... Oprosti, hoću reći gospođa Blackwood... Rekla mi je da je potrajalo dok je nije počeo slušati nakon što je tvoj otac preminuo. A sada si ti glavna nakon što je on neko vrijeme bio zadužen za sve. Sve je sam

obavljao. On je pomalo tvrd orah i drži se svojih pravila, ali s vremenom će popustiti.” Julia promotri Fletcherovo lice, pokušavajući ga zamisliti kako vodi ozbiljan razgovor s majkom. Možda zna više o imanju Blackwood i njezinim roditeljima nego što je pretpostavila. “Je li ti se moja majka često povjeravala?” On se nasmije. “Ah, ne. Prije je to bilo vikanje na Claudea i psovanje jer je nije slušao.” “To već zvuči kao gospođa Blackwood koje se sjećam.” Nasmiješi se. “Misliš li da će pomoći ako Claudeu budem dovikivala psovke?” On se ponovno osmjehne. “Ne, dobro ti ide održavanje ravnoteže između poštovanja njegove stručnosti i pokazivanja da si ti sada nova gazdarica.” “Hvala”, reče ona. “Nemaš pojma koliko mi je bilo potrebno da to čujem.” “Uvijek.” Fletcherove su riječi učvrstile njezino samopouzdanje, ali znala je to kratka vijeka. Možda bi sada trebala upitati Claudea za fotoaparat, prije nego što je napusti hrabrost. “Uzmi bočicu na minutu, hoćeš li?” reče ona. “Odmah ću se vratiti.” Fletcher primi bočicu, a ona napusti staju, ode do kancelarije pa uzme fotoaparat i izvuče ga iz futrole. Ugleda Claudea kako radi blizu sjenika, nabadajući bale sijena na vile i slažući ih na hrpu. Zastane u prolazu i pročisti grlo kako bi mu privukla pozornost. On baci pogled preko ramena da vidi tko je tamo, ali ne reče ništa. “Mogu li vas nešto pitati?” reče ona. On podigne jednu balu sijena i smjesti je među ostale. “Vi ste šefica.” Julia izvuče fotoaparat iz futrole i podigne ga u zrak. “Jeste li ovo već vidjeli?”

Claude prestane s radom, skine kapu i rukavom otare znoj s čela pa zaškilji prema fotoaparatu. Ponovno stavi kapu i kratko odgovori: “Ne.” “Jeste li sigurni?” “Siguran sam.” Nabode još jednu balu sijena i stavi je na vrh hrpe. “Znači, nemate pojma kome bi mogao pripadati?” Claude odmahne glavom. “Pa, pronašla sam ga u zaključanoj ladici očeva stola. Nikada je prije nisam vidjela, a ne sjećam se da su moji roditelji posjedovali fotoaparat.” “Nije bilo potrebe za time. Imali su profesionalne fotografe za konje.” Julia načini grimasu. “Ne mislite li da je to pomalo neobično? Nikada nisu dali izraditi obiteljski portret ili fotografirati svoju kćer, ali plaćali su nekome da fotografira konje?” Claude slegne ramenima i okrene leđa. “Svatko zna svoje.” Ona još nekoliko trenutaka zadrži pogled na njemu, nesigurna treba li ga jače pritisnuti. Zatim odluči da će to učiniti. Što može izgubiti? Ionako je ne voli. “A što je s Lilly?” upita ga. “Je li moj otac spominjao nekoga s tim imenom?” Na djelić se sekunde Claude ukoči. Obični promatrač možda ne bi primijetio, ali Julia jest. Zatim se Claude sagnuo, nabio još jednu balu sijena i smjestio je na hrpu. “Ne.” “Je li to bilo ime moje sestre?” “Ne znam.” “A što je s Cirkusom braće Barlow? Jeste li čuli za njih?” On odmahne glavom. “Ne zvuči mi poznato.”

Julia otvori usta kao da će nešto reći, ali onda se predomisli. Iz njega neće ništa izvući. Barem ne na ovaj način. Možda nakon što da razviti filmsku vrpcu i nakon što vidi hoće li fotografije pomoći pri rješavanju misterija, mogla bi donijeti novinske isječke i ostale stvarčice koje je pronašla do konjušnice. Možda će onda Claude razumjeti da je bila ozbiljna kada je htjela doznati istinu. “Hoćete li mi javiti ako se nečega sjetite? Molim vas?” ”Da.” Ona uzdahne i pođe natrag prema boksu nove ždrebice. Fletcher je baš izlazio, s praznom bočicom mlijeka u ruci, a ždrebica je spavala u boksu. “Trebat će ponovno jesti za dva sata”, reče on. “Kada se vratimo iz grada, pokazat ću ti koliko vode trebaš staviti u mlijeko.” Julia kimne glavom, nakratko razmotrivši da mu sve kaže. Osjećala se tako usamljenom u cijeloj situaciji, i dobro bi joj došlo da može s nekime porazgovarati. Možda je majka štogod izlanula dok je Fletcher ovdje radio. Zatim, u sljedećem trenu, promijeni mišljenje. Nema konkretnih dokaza koji bi išli u prilog njezinim sumanutim teorijama, osim određenih predosjećaja, šifriranih poruka u dnevniku, skrivenih odrezaka ulaznica i članaka o cirkusu i albino djevojci, četke pune bijelih vlasi i zaključane ladice u kojoj se nalazio fotoaparat. Sve zvuči tako apsurdno. A zadnje što joj treba jest da Fletcher, jedina osoba koja joj trenutačno želi pomoći, pomisli da je luda ili neozbiljna. Na putu prema gradu, dok se voze u kamionetu, s radija svira “Love Me Tender”. Julia zuri kroz prozor i pokušava odgonetnuti kako je sve povezano. Ako jest povezano. Što su njezini roditelji učinili da im je trebao Božji oprost? Kako je njezina sestra umrla? Možda je bila mrtvorođenče? Bolesna? Ili je nešto drugo bilo u pitanju? Tko je albino djevojka i u kakvoj je vezi bila s Julijinim ocem? Tko je Lilly? Njezina sestra? Ljubavnica njezina oca? Kako su očeve tajne - ma o kakvima god bila riječ - utjecale na odnos s njom i majkom? I kako je smrt njezine sestre utjecala na odnos njezinih roditelja prema njoj? Jesu li se bojali bliskosti i ljubavi, u slučaju da i nju izgube? Ne, nije u tome stvar.

Već se tisuću puta slomila, komadić po komadić, pokušavajući odgonetnuti zašto se osjeća tako nevoljenom. Zatim pomisli na dugonogu ždrebicu kako spava u slami u staji, odbačena od majke iz tko zna kojih razloga. Ona i ždrebica su srodne duše. Možda je zato prihvatila mladunče i možda su joj zato oči zasuzile na spoznaju da bezuvjetno vole jedna drugu. Fletcher smanji glasnoću na radiju. “Da mi je znati o čemu razmišljaš”, reče joj, prenuvši je iz transa. Ona zatrepće i osmjehne se. “Samo sanjarim, to je sve.” “Pa, približavamo se gradu. Gdje želiš da stanemo?” “Trebam izraditi fotografije s vrpce.” “U redu, mogu te odbaciti do drogerije. Još nešto?” “Htjela bih uzeti nekoliko stvarčica u trgovini ako imamo vremena.” “Može.” Bubnjao je prstima po upravljaču, prateći ritam pjesme na radiju. “Znaš li koliko traje izrada fotografija u drogeriji?” upita ona. On odmahne glavom. “Nisam siguran. A što si to fotografirala?” Fletcherovo pitanje uhvati Juliju nespremnu. “Ništa.” On se nasmije. “No, to ne zvuči naročito zanimljivo. Podsjeti me da radim nešto drugo kada me budeš htjela gnjaviti svojim fotografijama.” “Nisam tako mislila.” Počne kidati kožicu oko palca, nesigurna treba li mu reći istinu, a istodobno znajući da bi trebala. “Pronašla sam stari fotoaparat u kući.” On se naceri i razrogači oči. “Oooh, misterij!” “Doista jest misterij”, reče ona. Zvučala je grublje no što je htjela. S njegova lica nestane smiješak pa usmjeri pogled prema cesti. “U redu. Razumijem.”

“Oprosti... Samo... Moji su roditelji bili malo... Čudni... I teški. A sada pokušavam pronaći odgovore na pitanja koja sam si postavljala cijeloga života.” “Ne, oprosti meni”, reče on. “Nisam namjeravao biti neozbiljan. Primijetio sam da te nešto muči, ali ne želim zabadati nos. Samo mi reci ako ti mogu nekako pomoći.” Ona zagrize usnicu i opet se okrene prema prozoru. Zaista je pristojan, ali njoj nije do objašnjavanja. Ne još. A i ne bi znala odakle početi. Osim toga, on joj je još uvijek stranac. Veoma drag, izrazito zgodan stranac, ali ipak stranac. Sva sreća da više nije silio tu temu. Nakon što su ostavili filmsku vrpcu u drogeriji, Fletcher je nakratko uletio u željezariju dok je ona kupovala neke stvarčice u trgovini. Kada su se nakon dva sata vratili u staju, nova je ždrebica bila budna i gladna, a Claude je bio u boksu s Bonnie Blue i Samanthom. Julia i Fletcher zastanu kod Blueina boksa kako bi vidjeli što se događa. “Je li sve u redu?” upita Fletcher Claudea. “Zdrava je kao dren”, odgovori Claude. “Samo joj provjeravam vime. Samantha mnogo sisa. Vjerojatno će narasti iznad sto sedamdeset centimetara.” “Onda bolje da Blue daš više hrane”, reče Fletcher. “Već učinjeno.” Fletcher Juliji uputi pogled i slegne ramenima pa zajedno produže do boksa nove ždrebice. “Oduvijek je tako mrzovoljan?” upita ona. “Ili samo otkako sam ja došla?” Fletcher podigne ruke u zrak. “Ne znam što mu je u posljednje vrijeme. Mislim, oduvijek je bio usredotočen na posao, ali nikada nije bio tako naprasit prema meni.” “Ja sam kriva.” “Ne, nisi. Rekao sam ti da ne voli promjene.”

“Nisam na to mislila.” “Nego?” “On zna nešto. Nešto što mi ne želi reći.” “O kome?” “O mojim roditeljima.” “Što s njima?” “Nisam sigurna. Ali doznat ću.”

*** Julia je sljedeći tjedan provela u staji hraneći napuštenu ždrebicu - dala joj je ima Molly - svaka dva sata. Podizala je Mollyno koščato, drhturavo tijelo i prislanjala na svoja prsa kako ju je Fletcher naučio - jedne ruke s prednje strane, a druge oko repa - tako da Molly pomisli da će je Julia moći podići ma koliko narasla. Zatim je podignula Mollyne noge, jednu po jednu, kako bi se ždrebica naviknula da će joj podizati noge radi njege kopita. Između hranjenja Julia je vrijeme iskorištavala za upoznavanje s ostalim konjima i čišćenje staje. U kojem god dijelu staje da je radila, Claude bi se držao drugog kraja. Bio je uljudan i pristojan, ali naočigled je izbjegavao razgovor. Julia bi odlazila iz staje samo toliko da se istušira, presvuče i pojede nešto, a prioritet joj je bio pobrinuti se za Molly. Sve ostalo, kuća, pitanja o mrtvoj sestri i ostale tajne koje su skrivali njezini roditelji, morat će pričekati. Kako se bližio kraj drugoga tjedna, Molly je počela grickati sijeno i igrati se sa Samanthom i drugom ždrebadi u ograđenom manježu, a Julia je pucala od ponosa. Sljedećeg ponedjeljka Julia je čistila Mollyn boks kada se Fletcher pojavio sa žutom omotnicom koju joj je predao. “Navratio sam u drogeriju danas”, reče.

I ne trepnuvši, Julia strgne rukavice s ruku, istrgne omotnicu iz njegova dlana i naglo otvori vrata boksa pa mu preda vile. On joj se skloni s puta. “Nema na čemu.” Julia pohita prolazom prema izlazu, čvrsto držeći omotnicu u ruci. “Oprosti”, dobaci mu preko ramena. “Hvala.” Deset minuta kasnije sjedi za kuhinjskim stolom, žuta omotnica odložena je na stolnjak ispred nje. U želucu osjeća titranje nervoze. Što ako se na fotografijama nalazi njezin otac u zagrljaju druge žene? Što ako fotografije prikazuju njezinu mrtvu sestru? Što ako svjedoče o grijehu koji su počinili njezini roditelji, a o kojemu postoje naznake u očevu dnevniku? Što ako je riječ samo o još fotografija konja i ako se uzbudila ni zbog čega? Ne, to ne bi imalo smisla. Da je riječ o fotografijama konja, fotoaparat ne bi bio zaključan u ladici. Duboko udahne, uzme omotnicu i razdere je. Prva crno-bijela fotografija prikazuje cirkuski šator okružen cirkuskim vagonima i konjima za vuču upregnutima u kola natovarena motkama i konopcima. Na drugoj se fotografiji nalazi cirkuski teren, vreva ljudi koji rame do rame stoje između reda za predstavu nakaza i niza prugastih šatora sa sljedećim natpisima: Šećerna vuna, Slana karamela i Ušećerene jabuke. Žene i djevojke odjevene su u lagane ljetne haljine, a muškarci i mladići nose bijele košulje, slamnate šešire i šilterice. U pozadini se uzdiže vodotoranj, a zrak izgleda zasićen prašinom. Zrnat prizor podsjeća Juliju na stare fotografije iz njezinih srednjoškolskih udžbenika povijesti. Zaškilji kako bi pročitala riječi na udaljenom glavnom šatoru, ali jedino uspije razabrati VELIKA PREDSTAVA i GLAVNI ULAZ. Sljedeća fotografija prikazuje unutrašnjost golema glavnog šatora u kojemu su tri pozornice. Visoke motke, užad i ljestve naslonjene lijevo i desno, od poda do platnena krova, podsjećaju na kolosalne jarbole divovskog broda. Tisuće ljudi preplavljuje tribine, a muškarac u bijelom odijelu mirno stoji nasred jednog prolaza. Oko

vrata nosi poslužavnik, kao i djevojke koje prodaju cigarete. Četiri slona leže na boku na središnjoj pozornici, a zebre, ljame i deve kruže oko dva slona. Muškarci u tamnim odijelima pridržavaju dugačke štapove iza životinja, pripravni zadržati ih u redu. Muškarac koji izgleda kao upravitelj cirkusa nosi jaknu i visok šešir, i stoji u blizini središnje pozornice, leđima okrenut objektivu, jedne ruke podignute u zraku. Još je jedna fotografija načinjena u glavnom šatoru. Ovaj put prikazane su prazne tribine i neformalno okupljanje izvođača koji poziraju u skupinama. Šest muškaraca odjeveno je u paradne odore za bend, a drže klarinete, tubu, francuske rogove i trombon. Skupinu klaunova sačinjavaju patuljci, djeca i odrasli lica obojenih bijelom bojom, s cilindrima na glavi, ćelavim kapama, nabranim ovratnicima, papirnatim šeširima, policijskim odorama i vatrogasnim kapama. Četiri blijede žene u suknjama od trave, s vjenčićima i gornjim dijelovima kupaćih kostima. Red djevojaka u dugim haljinama koje su raširile svoje blještave suknje kao vilinska krila. Na sljedećoj fotografiji nalazi se skupina izvođača iz predstave nakaza. Muškarac odjeven samo u kratke hlače i čarape, naborana koža prekrivena mu je tamnim ljuskama. Debela žena u svilenoj haljini građena je poput torbe koja se zatvara vezicama. Gorostasan muškarac u kaubojskom šeširu. Nekoliko patuljaka u odijelima i večernjim opravama. Žena bez ruku i nogu na postolju. Muškarac mršav poput kostura. Žena prekrivena tetovažama. Peta fotografija prikazuje blijedu ženu u trikou i baletnim papučicama dok stoji između dva slona. Jedan od slonova izgleda kao da su ga prebojili bijelom bojom, a žena podsjeća na albino djevojku o kojoj je Julia ranije čitala u članku. Njezina kovrčava, bijela kosa padala joj je do struka, a porculanska joj je koža izgledala besprijekorno. Jedne ruke oslonjene na slonovu surlu gleda u objektiv, a osmijeh otkriva blagost i zadovoljstvo. Ako je Julia u pravu i ako ovo doista jest očeva ljubavnica, može razumjeti što ga je privuklo njoj. Pogled na pravu fotografiju umjesto na zrnate

novinske isječke ili rukom nacrtane cirkuske plakate ukazao joj je na zadivljujuću, gotovo nadzemaljsku ljepotu s velikim, zamišljenim očima i licem srcolika oblika. Na sljedećoj se fotografiji također nalazi albino žena u čipkastoj haljini i muškarac u odijelu s kravatom. Okružuju ih izvođači s ostalih fotografija, visoko su podignuli boce i čaše i smiješe se. Izgleda kao da se žena i muškarac ljube - ona stoji na vrhovima prstiju i drže se za ruke - no gorostasan muškarac iza njih vragolasto drži slamnati šešir ispred njihovih lica. Julia zaškilji kako bi otkrila jesu li joj muškarčeve ruke poznate. Ne može sa sigurnošću reći. Nadajući se da će na sljedećoj fotografiji ugledati njihova lica, zadrži dah i pomisli kako će joj otac uzvratiti pogled s fotografije. No ugleda samo još jednu skupinu akrobata na žici i lijepih djevojaka na konjima, djece u klaunovskim i kaubojskim kostimima, djevojaka koje sviraju bubnjeve u oskudnim mornarskim opravama. Na zadnjoj se fotografiji nalazi albino žena s debeljuškastim, bjelokosim djetetom na krilu. Sada je prikazana u normalnoj, svakodnevnoj odjeći, a dijete, djevojčica, koja može imati otprilike tri mjeseca, smije se dok drži krpenog slona u bucmastim, sićušnim šakama. Julia uzdahne. Izgleda isto kao krpeni slon s police u njezinoj staroj sobi na katu. Julia otrči prema svojoj nekadašnjoj spavaćoj sobi, zgrabi krpenog slona s police, sjuri se u prizemlje i stavi fotografiju i slona jedno pokraj drugog. Slonovi su identični: gumbi umjesto očiju i rep u pletenici od pruća. Julia se pokuša sjetiti kada ga je dobila, ali ništa joj ne pada napamet. Koliko se sjeća, bila joj je to jedna od najdražih životinja, a majka se uvijek pobrinula da svake noći bude s njom u krevetu. Mogao se kupiti u cirkusu, ali više izgleda kao da je ručno izrađen. Tisuće joj se pitanja vrte u glavi. Uzme fotografije žene i pođe u očev brlog, raširi cirkuski plakat i prouči ženu na slonu. Sigurno je riječ o jednoj te istoj ženi. Klekne na pod i ponovno prođe kroz sve

novinske isječke, polažući ih na sag. Kada pronađe što je tražila isječak o albino mediju - pročita prvu rečenicu članka pa dlanom prekrije usta. Ime albino medija je Lilly, isto ono koje se pojavljuje na unutrašnjoj strani futrole fotoaparata. Pokušavajući odgonetnuti što to sve znači, Julia jedva da može razborito razmišljati. Zar ju je otac odveo u cirkus, upoznao sa svojom ljubavnicom i zatim joj tamo kupio slona? Ili je djevojčica na Lillynu krilu njezina mrtva sestra? Ako je fotoaparat pripadao Lilly, kako je dospio do stola njezina oca? I zašto otac nije dao izraditi fotografije s filmske vrpce?

DVADESET TREĆE POGLAVLJE Lilly

N

akon što je Cole oborio Merricka na tlo udarcem kuke za dresuru po glavi jer je napao Lilly u šatoru za presvlačenje, odveo je Lilly u svoja spavaća kola i nježno je položio na kauč. Tresući se, Lilly se trudila pridržavati rasparanu haljinu najbolje što je mogla dok je ležala naslonjena na jastuke, bolnih mišića ruku i nogu. Unutrašnji dio bedara joj je izgreben i bolan. Obraz joj je vruć i natečen. Cole joj pomogne odjenuti jednu od njegovih košulja dugih rukava, prebaci deku preko njezinih ramena pa sjedne pokraj nje na rub kauča kako bi joj obrisao krv s rasječene usnice čistom, vlažnom maramicom. “Ne bih trebala biti ovdje”, reče drhtavim glasom. “Kada pronađu Merricka, potražit će me gospodin Barlow i njegovi snagatori, a ovo je prvo mjesto na koje će doći. Trebala bih se sakriti u menažeriju.” Cole zatrese glavom. “Ako se sakriješ, ispast će da si kriva, a nisi ništa loše učinila. I što će se dogoditi kada te tamo pronađu samu? Misliš da će biti blagonakloni prema tebi?” “Ne, ali ako je Merrick mrtav, ne želim da se tebe povezuje s tim kaosom.” “Ako je mrtav, neću dopustiti da ti ispaštaš zbog ubojstva tog kurvinog sina. Ja sam ga udario u glavu i učinio bih to opet kada bih ga uhvatio da pokušava... “ Plamičak ljutnje zatitra mu u očima i on odvrati pogled.

“Šššš”, reče ona. “U redu je.” Položi dlan na njegov obraz i okrene mu lice prema svojemu. “Spasio si me. Dobro sam.” On primi njezin dlan i zagleda se u nju ožalošćenim pogledom. “Kada dođu, vidjet će... vidjet će što ti je učinio.” Suze joj ispune oči. “Kako si... kako si znao da sam u nevolji?” “Kada sam čuo da si pobjegla s pozornice, znao sam da će se Merrick razbjesniti. Pokušao sam doći do tebe prije njega, ali ja... žao mi je, Lilly.” Odmakne pramen kose s njezina čela nježnim pokretom. “Zbog svega.” Upravo tada Hank doklipsa iz druge prostorije, očiju natečenih od spavanja i kose koja strši u svim smjerovima. “Cole?” reče. “Što se događa?” Prije nego što Cole odgovori, u spavaća kola nahrupe snagatori gospodina Barlowa.

*** Nedugo nakon toga Lilly i Cole stoje u kolima gospodina Barlowa dok snagatori čuvaju izlaz. Otpuhujući dim cigare, gospodin Barlow se mršti iz svojeg naslonjača za stolom dok Alana pijucka kavu na kauču, prekriživši gole noge i zamahujući jednim stopalom. Chi-Chi se skutrila u pregibu Lillyne ruke i njuška joj vrat. Lilly pogladi pseće uši kako bi izbjegla izravan kontakt očima s gospodinom Barlowom i Merrickom, koji sjedi za stolom s ledenim oblogom na glavi. Osim modrica na licu i bolnih mišića, Lilly osjeća svaki napeti mišić u vratu, svaku goruću venu pod kožom. Sve do sada nije shvaćala koliko je žarko željela da je Merrick mrtav. U jednu ruku, uznemiravalo ju je što je živ. U drugu ruku, laknulo joj je. Barem Colea neće optužiti za ubojstvo. “Za ime Božje, ne zanima me!” poviče gospodin Barlow Coleu. “Ako želiš da nastupa u predstavi s tobom i slonovima, plaćat ćeš

Merricku za nju!” “U suprotnom je riječ o otmici”, nadoveže se Merrick. Cole uputi Merricku pogled prepun mržnje. “I što ćeš poduzeti u vezi s time, smeće jedno?” “Začepite, obojica!” reče gospodin Barlow. “Ja sam i sudac i porota u ovom cirkusu i vi to dobro znate.” “Tako je”, reče Merrick, podižući bradu. Lecne se od boli pa namjesti ledeni oblog na glavi. “I koja je kazna za fizički napad?” ”A koja je kazna za pokušaj silovanja?” zasikće Cole. Merrick se naceri, iskrivljenih i krvavih usta. “Nije to bilo silovanje nego trening. Netko je mora pripremiti za sljedeći posao.” Cole se nagne prema njemu, stisnutih šaka i lica iskrivljena od bijesa. Snagatori ga uhvate i zadrže. Gospodin Barlow odalami šakom po stolu. “Rekao sam da začepiš gubicu i pustiš mene da ovo riješim, Merrick!” Merrick promrmlja ispod glasa. “Što je to bilo?” upita gospodin Barlow. “Imaš nešto za reći? Reci naglas.” “Rekao sam da pripada meni”, reče Merrick. Pogleda Colea. “Ako ne želiš da te izbace iz jurećeg vlaka zbog fizičkog napada i otmice, i ako ne želiš da tvoja cura otplaćuje dug zabavljajući seljačine iza prtljažnih vagona, izvoli platiti.” “Ne”, reče Cole. “Neću platiti za svoju suprugu.” Lilly prestane gladiti Chi-Chi i podigne pogled. Gospodin Barlow se namršti. “Kojeg vraga pričaš ti, dečko?” “Čim se Lilly bude osjećala bolje, vjenčat ćemo se”, objavi Cole. “I sami ste rekli da su slonovi vaša najveća atrakcija. Ako pokušate spriječiti naše vjenčanje, otići ćemo, a vi ćete se namučiti s JoJo, koji nikoga ne sluša. A ako ja odem, otići će i moj otac. Braća Ringling dala su nam ponudu prije nekoliko mjeseci jer znaju da je on najbolji

dreser slonova, ali odbio ih je jer nije htio napustiti vaše slonove i jer je znao da ja ne bih otišao bez Lilly.” “Drugim se izvođačima neće svidjeti što ćeš oženiti curu iz sporedne predstave”, dobaci Alana. “Njima ne smeta Lilly”, reče Cole. “A i sve da je tako, mene boli briga.” Gospodin Barlow pogrbi ramena i dobaci pogled Merricku. “Ne mogu ih spriječiti da se vjenčaju. Ovo je posao, a ne diktatura. Pobuna u cirkusu nikome ne treba.” Merrick naglo ustane i baci ledeni oblog na pod. Vrećica se rasprsne i komadići leda polete u svim smjerovima. Chi-Chi ukopa glavu ispod Lillyne ruke. “Ona je moje vlasništvo!” vrišti Merrick. “Masno sam je platio!” “I vratilo ti se deseterostruko”, reče Cole. “U posljednjih šest godina nisi odvojio ni novčića za nju.” “Zato što do dana današnjeg nije ništa radila osim problema!” reče Merrick. “To je laž”, suprotstavi se Cole. “Ona...” “Svi začepite!” prekine ih gospodin Barlow. Položi dlanove na glavu, kao da će mu lubanja eksplodirati. “Ne želim više čuti ni riječi od vas.” Uputi Coleu pogled. “Hajde, vjenčaj se s njom i daj joj ulogu u predstavi sa slonovima. No upozoravam te, usrala je svaku predstavu u kojoj se dosad pojavila, a ako išta pođe po zlu ili ako opadne prodaja ulaznica, servirat ću vaše glave na pladnju.” Potom se obrati Merricku. “U pravu je, vratio ti se novac koji si uložio u Lilly. Vrijeme je da kreneš dalje. Ona je sada zaposlenica mojeg cirkusa, a ja ne posjedujem svoje zaposlenike.” Lilly ne može vjerovati u ono što čuje. Stojeći u rastrganoj večernjoj haljini, natečena lica, razmazane maškare ispod očiju, bolnih i napetih mišića, trudi se obuzdati suze radosnice.

*** Tjedan dana poslije Lilly i Cole vjenčali su se negdje usred Louisiane, ispod goleme vrbe u blizini neke rječice. Glory, Ruby i Rosy objesile su staklene teglice sa svijećama na mahovinom obrasle grane, šljakeri su dovukli klupe iz velikog šatora, a svi izvođači iz glavne i sporedne predstave okupili su se kako bi svjedočili čarobnom danu. Cirkuski bend svirao je svadbeni marš, a najviši čovjek na zemlji - samoprozvani svećenik - vodio je obred. Majmunasta djevojka Hester posudila je Lilly vjenčanicu koju je čuvala od svoje četrnaeste godine - jednostavnu bijelu haljinu sa steznikom od perlica, rukavićima i čipkastom suknjom - a Cole je nosio najbolje odijelo upravitelja cirkusa. Gosti su stigli odjeveni u različite oprave, od odijela i paradnih odora do večernjih i lepršavih haljina, baletnih i havajskih suknjica. Nakon obreda Lilly i Cole probijali su se kroz vagone dok je vlak putovao na sljedeće odredište, prihvaćajući čestitke i ponude za hranom i pićem. Zatim su ih svi otpratili u privatna spavaća kola - koja su im drage volje prepustili gospodin i gospođa Benini, vlasnici štandova sa sladoledom i šećernom vunom - i pustili ih na miru. U ponoć je Lilly legla u Coleovo snažno naručje, zadivljena što joj je sudbina namijenila ovakav život. Da je mamica nije prodala cirkusu, nikada ne bi upoznala Colea. I upravo sada, u ovome trenutku, kada je zadovoljna i zahvalna, oprost se čini gotovo mogućim, poput svjetlucava dragulja koji čeka da posegne za njim i ugrabi ga. No onda se prisjeti boli koju je iskusila i svega što je preživjela, pa pomisao na milost odlebdi iz njezina uma. Neke su rane preduboko urezane. Ono što su njezini roditelji učinili, držali je pod ključem na tavanu deset godina i zatim je prodali cirkusu, jednostavno je neoprostivo. Nije da je mamica tražila njezin oprost. Ona je mislila da nije učinila ništa pogrešno. Lilly se pita što bi mamica mislila kada bi je sada vidjela, okruženu prijateljima, sretno udanu i spremnu raditi sa slonovima u velikom

šatoru? Bi li bila ponosna na nju ili bi mržnja koja joj kola venama bacila sjenu na sve pozitivno? Sljedeća se dva tjedna Cole i Lilly posvećuju predstavi sa slonovima, vježbajući na pozornici smještenoj u stražnjem dijelu velikog šatora. Svako ih malo provjerava gospodin Barlow kako bi vidio kako napreduju. Čini se veoma zadovoljan njihovim napretkom. Pepper kao da čita Lillyne misli. Kada god bi Lilly hodala ili potrčala, Pepper ju je slijedila, uzdignute surle i usta raširenih u osmijeh. Ako Lilly podigne nogu, Pepper podigne nogu. Bez ikakvih izgovorenih naredbi, Pepper stoji na stražnjim nogama ili surlom hvata Lilly i nježno je polaže na svoj vrat, iza ušiju. Cole i njegov otac nikada nisu vidjeli ništa slično. A Lilly je sretnija više nego što je ikada mislila da će biti. No katkada zamijeti da je Merrick promatra iz prikrajka, ukočena izraza lica dok mu ljutnja isparava kroz svaku poru, kao vrući zrak u pustinji. To je uznemirava. Naposljetku dođe i taj dan, veliki dan kada će se Lilly prvi put pojaviti na pozornici velikog šatora. Odjevena u bijeli triko, prozračnu šifonsku suknju ukrašenu srebrnim kristalima i perlicama, kose podignute u opuštenu punđu, bosa došeta do velikog šatora, noseći bijele baletne papučice u rukama. Cole je ranije otišao iz njihova vagona kako bi pomogao ocu da dovede slonove dok su se ostali izvođači i životinje već redali ispred stražnjeg ulaza u šator, čekajući na poziv prodorna zvuka zviždaljke gospodina Barlowa, kojim započinje velika parada. Dok joj se želudac grči od nervoze, Lilly pretražuje red u potrazi za Coleom. Svi su slonovi vani, ali nigdje ne vidi Colea i Pepper. Pohita upitati Hanka što se događa. Baš kada joj je zaustio odgovoriti, ugleda ih preko njezina ramena. “Evo ih, dolaze.” Lilly se okrene, istodobno nervozna i uzbuđena. No kada ugleda Colea i Pepper, rastuži se. Nešto nije u redu. Pepper je blijeda kao krpa, a Cole izgleda ojađeno. Pojuri prema njima. “Što se dogodilo?” zajeca. “Što nije u redu s njom?”

“Sve je u redu”, reče Cole. “Gospodin Barlow dao je izraditi nove plakate na kojima se pojavljuje albino slonica.” Lilly razjapi usta. “Ali kako...” “Okrečio ju je.” Pepperine su oči crvene i suzne i nadražene zbog boje. “Sirotice moja”, reče Lilly. Nježno dotakne Pepperinu surlu. “Kako li je samo mogao?” Upravo im se tada približi gospodin Barlow, sav ozaren u visokom šeširu, bijelim jahaćim hlačama i crvenom kaputu. “Danas imamo punu kuću”, reče. “Zahvaljujući tebi i ovoj predivnoj slonici. Sada se požuri i stani u red. Zapamti, drži je podalje od seljačina. Ne želimo pregaženu djecu, ma koliko naporna bila.” Lilly mu poželi reći nešto za Pepper, ali ako započne svađu netom prije prvog nastupa, bit će još nervoznija. Obuje baletne papučice i Pepper je podigne na leđa pa krene prema JoJou, Flossie i Petuniji. Skupina crnih francuskih konja percherona, upregnutih u kola s lavovima, odskoči u stranu dok prolaze slonovi, a klaunovi zure u njih razrogačenih očiju i bijelih lica. Ostali izvođači promatraju iznenađenih izraza lica. Cole se uzvere na JoJoa i uputi Lilly da dovede Pepper iza njih. Lilly učini kako joj je rečeno. “To je to”, reče Cole. “Spremna?” “Bojim se”, odgovori Lilly. “Što ako...” “Odradit ćeš to dobro”, umiri je. “Isprobala si tisuću puta. Samo ostani mirna i ne zaboravi, Pepper može osjetiti tvoju nervozu.” Zviždaljka gospodina Barlowa zapišti u šatoru, bend započne svirati i velika se parada stane kretati prema naprijed. Lilly duboko udahne i čvršće stisne Pepperin nakićeni ukras za glavu znojnim dlanom. S Hankom u blizini ako išta pođe po zlu, Lilly i Pepper te Cole i JoJo uđu u veliki šator, ispred Flossie i Petunije. Budući da nikada nije bila u velikom šatoru za vrijeme predstave, Lilly se ne može načuditi broju ljudi koji su se poredali na tribinama. Sunčeva

svjetlost prodire kroz podignuta šatorska krila i platneni strop, obasjavajući na tisuće lica i glava i šešira i ruku. Kada publika ugleda Pepper i Lilly, šatorom se razlegne kolektivni uzdah. Mahnito zaplješću i zure razjapljenih usta. Dok se parada probija do hipodroma, Lilly se smiješi i maše publici, izoštrenih čula dok joj neobičan osjećaj euforije, nevjerice i straha izaziva trnce po koži. Trapezisti i akrobati na žici, balerine i krotitelji lavova, akrobati i hodači na štulama šepirili su se uokolo dok su žongleri žonglirali, a klaunovi skakali i plesali i zafrkavali jedni druge. Činilo se kao da je parada sama po sebi odraz njezinih misli i osjećaja, stotinu šarenih komadića koji su se izmiješali i koji skaču uokolo, onemogućavajući joj da pogleda u samo jednom smjeru ili da misli o samo jednoj stvari. Svako malo pogledava prema Coleu kako bi se ohrabrila, a on joj uzvraća namigivanjem. Jednom joj je prilikom ispričao da je za njega, kao pripadnika treće generacije cirkusanata, tradicija življa, svjetla blještavija, a želja za pojavljivanjem na pozornici jača od bilo čega drugoga. Nikada ga nije zanimalo ništa doli nastupanja. I sada Lilly razumije zašto. Uzbuđenost publike prenosi se na nju poput struje koja joj trese tijelo, a umjesto straha od ismijavanja, osjeća samo puko obožavanje seljačina. Tko ne bi htio biti na mjestu djevojke u svjetlucavom kostimu koja jaše slona? Nakon parade i ostatka predstave, vrijeme je za Lillynu i Pepperinu točku. Dva klauna donesu crveno postolje prekriveno bijelim zvjezdicama na središnju pozornicu, a gospodin Barlow umiri rulju kako bi najavio nešto zaista posebno. “Dame-e-e-e-e-e i gospodo-o-o-o-o-o!” poviče dubokim glasom. “Vrijeme je za točku koju ste svi čekali! Točku koju ste vidjeli na plakatima, ljudi, zbog koje sam riskirao vlastiti život i pošao u tajlandsku džunglu! Točku o kojoj ćete pričati unucima! A sada vam predstavljam, prvi put na pozornici Cirkusa braće Barlow, Lilly, albino princezu s Tajlanda i njezinu albino slonicu Pepper!” Podigne ruku i pogleda prema stražnjem dijelu šatora.

Lilly proguta knedlu i baci pogled na Colea koji stoji pokraj Pepper. Cole joj namigne i kimne glavom. Ona protrlja Pepper svojim nogama i potakne je da krene naprijed, pokraj trapezista koji odlaze s hipodroma nakon svoje točke. Nakon što obje uđu u veliki šator, Lilly podigne ruku i, unatoč nervozi, uputi publici osmijeh. Bend svira pjesmu “Jungle Queen” dok je Pepper nosi prema središtu pozornice, surle savijene u pozdrav. Zatim spusti Lilly sa svoje glave i postavi je na postolje. Publika zaplješće i zazviždi. Lilly podigne obje ruke u slovo V i polako se okreće prema svim odjeljcima tribina, smiješka čvrsto utisnuta na lice. Potom skoči s postolja i okrene se prema Pepper koja je strpljivo čeka. Lilly jednom kimne glavom i Pepper se podigne na stražnje noge, držeći prednje u zraku, pa ispusti glasan zvuk nalik trubljenju. Seljačine se smiju i plješću. Lilly rukom načini pokret nadolje i Pepper se spusti na sve četiri. Zatim joj još jednom kimne glavom i pokaže na tlo pa se Pepper nagne prema naprijed, spusti glavu na prsa, stražnje noge zabaci u zrak i izvede stoj na glavi. Lilly se teatralno nasmiješi i ispruži ruku, pozivajući publiku da zaplješću Pepper. Publika kliče i buči i plješće. Zatim Lilly legne na tlo ispred Pepperine surle, točno ispod njezinih podignutih bedara, i malo-pomalo publika ostane bez daha od iščekivanja. Nikada sporije, Pepper pusti stražnjicu i stane se spuštati sve niže i niže, dok njezino glomazno tijelo ne prekrije sve osim Lillyne glave. Žene uzdahnu i prekriju djeci oči. Pepper pričeka trenutak, a onda se odgurne u sjedeći položaj i položi prednje stopalo na Lillynu lubanju. Iz publike odjekne eksplozija sitnih vrisaka. Pepper pobjedonosno podigne surlu, i još sporije podigne stopalo. Lilly se ustane, mahne publici i, zadovoljno se smješkajući, pogladi Pepperin širok trbuh. Kreč je na dodir hrapav i suh, i na jedan užasan trenutak Lilly pomisli da ga je skinula sa sloničine kože. Još uvijek nasmiješena, pogleda Pepperin trbuh i ispusti tihi uzdah olakšanja. Kreč je još uvijek postojan na njezinoj koži.

Poskoči na drugu stranu pozornice i pogleda preko ramena kao da očekuje da je Pepper slijedi. No Pepper se spustila na koljena i prevrnula na stranu kao da drijema. Dirigent pokaže bendu da svira uspavanku i šatorom se prolomi smijeh. Lilly stavi ruke na bokove i priđe Pepper, mršteći se i pretvarajući se da je ljuta. Pepper leži mirna kao bubica. Lilly slegne ramenima, uzvere se na Pepper i legne na nju. Sklopi ruke pod glavom i zatvori oči. Uspavanka nastavi svirati i publika ponovno postane mirna. Zatim se Lilly uspravi do sjedećeg položaja i protegne se, hineći da zijeva. Seljačine se nasmiju. Lilly ustane, zatrese glavom i hoda po Pepper pa skoči na pod kada dođe do njezina vrata i stane se udaljavati. Pepper sjedne, obgrli Lilly surlom oko struka, a Lilly razjapi usta, pretvarajući se da je iznenađena. Ljudi se nervozno nasmiju, nesigurni je li i dalje riječ o predstavi. Pepper se uspravi na noge, i dalje držeći Lilly, pa je privuče sebi. Lilly rukama pokrije usta kao da je jako uplašena. Bend započne svirati brzu melodiju pa se prebaci na valcer. Pepper pusti Lilly koja se odmakne, nasmiješi i zapleše uz sam rub pozornice, pomičući ruke u ritmu glazbe. Pepper prati što Lilly radi, njišući glavom i surlom naprijed-natrag. Publika se hihoće i zaplješće. Lilly napravi još jedan krug oko pozornice, a zatim povede Pepper do postolja i popne se na nj dok Pepper spušta glomazno tijelo na tlo. Lilly zakorači na Pepperin vrat i ostane tako stajati, blago savijenih koljena i ispruženih ruku kako bi održala ravnotežu. Pepper se ustane i prošeta po pozornici, držeći surlu visoko uzdignutom dok se Lilly smiješi i šalje poljupce publici. Krajičkom oka uhvati Colea kako je promatra iz prikrajka. S lica ne skida širok osmijeh. Nakon nekoliko krugova po pozornici, Pepper vrati Lilly na postolje i pričeka da siđe. Svi zaplješću i krenu se ustajati, ali Lilly pruži prst kako bi im dala do znanja da to nije sve. Začuje se udaranje bubnjeva. Ona podigne ruke i kimne glavom. Pepper ponovno ustane na stražnje noge i Lilly spusti ruke. Pepper se sagne, prisloni usta na Lillynu glavu i podigne je s postolja. Gomila uzdahne, a neka žena zaurla.

Lilly ispruži ruke s dlanovima okrenutim prema gore kako bi pokazala ljudima da je to dio točke. Seljačine podivljaju. Držeći Lilly u ustima, Pepper se popne na postolje i stane na nj stisnuvši sva četiri stopala, izvijajući leđa. Savije surlu oko Lilly poput ljuljačke i pusti je iz usta. Lilly rukom obgrli Pepperinu surlu, nasmiješi se i ispruži nožne prste. Pepper podigne surlu, a s njome i Lilly, pa se propne na stražnje noge. Publika zabruji glasnim jecajima. Zatim Pepper smjesti Lilly na svoja leđa, spusti se s postolja i napusti veliki šator uz poklike i ovacije.

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE Julia

N

akon što je vidjela fotografije s očeva fotoaparata skrivenog u ladici stola, Julia nije mogla spavati. Podignuo se vjetar i prozorski su kapci udarali po prozorskim daskama. Grane drveća greble su po prozorima, a Julia bi dala ruku u vatru da je ponovno čula štakore u kući kako jure kroz zidove i lupaju u potkrovlju. Uznemirujuća buka kao da se odrazila i na njezin um, zvekećući i lupkajući i odbijajući se u njezinoj lubanji. Zašto je otac čuvao Lillyne stvari u svojem stolu? Tko je dijete na fotografiji? Ona ili njezina mrtva sestra? Teško je reći sliči li dijete majci, ali možda je njezina sestra rezultat afere, i samim time njezina polusestra? Je li moguće da su očeva poslovna putovanja na kojima je kupovao i prodavao konje bila samo paravan za sastanke s Lilly i njegovom starijom kćeri? Jesu li zato njezini roditelji bili tako nesretni? I što su to učinili da im je trebao oprost? I još važnije, kako će ikada sastaviti cijelu slagalicu i doznati istinu? Kada je napokon utonula u san oko tri sata ujutro, snove su joj preplavili klaunovi i slonovi i nakaze. Sljedećeg dana obilna se kiša obruši na stabla i zgrade, pretvarajući tlo imanja u blatnjavu kaljužu. Julia navuče vuneni šeširić bez oboda preko glave i pođe prema konjušnici upitati Claudea zna li kako doći do tavana. Nešto se mora poduzeti u vezi sa štakorima prije nego što se namnože, a tavan se čini kao sasvim logično mjesto od kojeg početi. Do trenutka kada je ušla u kancelariju, hlače i kosa bili su joj natopljeni i ona pomisli da bi bilo

bolje da je pričekala dok pljusak ne popusti. Pronađe Claudea pognutog u boksu kako čisti konjsko kopito. “Znate li kako doći do tavana?” upita ga. “Neprestano čujem štakore i trebam doznati gdje ulaze i na kojem se mjestu gnijezde.” “Ne”, odgovori on. “Nikada nisam bio tamo.” “Pa, nigdje ne mogu pronaći stubište ni stropna vrata”, nadoda Julia. “Ne mislite li da je to neobično?” Claude slegne ramenima i nastavi raditi. “Biste li mogli doći u kuću i pomoći mi s traženjem? Možda postaviti neke zamke za štakore?” “Zauzet sam sada.” “Znam. Samo dođite kada završite.” On se uspravi pa se ponovno sagne kako bi uhvatio drugo konjsko kopito. “Ne mogu danas. Moram počistiti slomljene grane u dvorištu prije nego što ponovno nastupi nevrijeme.” ”Lije kao iz kabla.” “Onda ću se morati pozabaviti papirologijom.” Julia pogne ramena i uzdahne. Pokušavala je biti ljubazna, ali strpljenje joj je već pri kraju. “Jeste li zbog nečega ljuti na mene? Osim što sam vas natjerala da vratite ždrijebe zamjenske kobile i što sam prihvatila odbačeno ždrijebe? Znam da vi ne obavljate posao na taj način, ali ja...” “Ne.” “Zašto onda ne razgovarate sa mnom? Zašto me ne pogledate u oči? Zašto mislite da je previše ako vas zamolim da mi pomognete naći put do tavana?” On spusti konjsku nogu, uspravi se i odmjeri je praznim pogledom, bez ikakvih emocija. “Samo pokušavam raditi svoj posao, gospođice Blackstone.”

“Pa, čini se da vam idem na živce ili kao da me izbjegavate ili... ne znam.” Podigne ruke u zrak. “Uznemirava li vas moja prisutnost? Znam da ne volite promjene i da mislite kako sam premlada da bih vam bila šefica, a i sama priznajem da još mnogo toga moram naučiti, ali...” On odmahne glavom, stisnuvši usnice u čvrstu, tanku liniju. “Pa što je onda?” upita ga. “Učinilo mi se da je sve bilo u redu kada sam stigla. No zatim se vaš stav promijenio. Jesam li rekla nešto pogrešno?” “Ne.” Zuri u nju, nepopustljiv, nepokolebljiv. Julia se ne može otresti osjećaja da joj nešto krije. Možda zna za očevu aferu ili za ono što su njezini roditelji učinili njezinoj sestri. Možda se drži podalje jer ne želi da mu postavlja pitanja. Zašto bi inače izbjegavao razgovor s njom? Zatim joj sine još jedna ideja i ona naglo udahne. Oh, Bože dragi, možda su on i majka imali aferu. “Jeste li mislili da će vam moja majka ostaviti farmu?” Riječi su provalile iz nje prije nego što ih je uspjela obuzdati. Stisnuvši čeljust, sljepoočnice mu počnu pulsirati. “Pravit ću se da to nisam čuo.” “Žao mi je. Nisam to smjela reći. No ne znam što da radim. Ne znam kako da vam dokažem da sam dobra osoba. Možda bih trebala odustati.” Okrene se kao da će poći. “Nema veze, pitat ću Fletchera da mi pomogne.” “Gospođice Blackwood?” zazove Claude. Julia se okrene, nadajući se da se predomislio. “Da?” “Otrov za štakore nalazi se na gornjoj polici u prostoriji s konjičkom opremom.” Ona se snuždi. “U redu”, odgovori. “Hvala.” Pomisli da kaže kako prvo treba otkriti gdje se štakori nalaze pa ih se tek onda rješavati, ali predomisli se. Nema smisla dodatno ga provocirati. Napusti konjušnicu i pođe prema kući dok je naleti kiše šibaju po licu

poput tisuća malih metaka. Možda ključ Claudeova ignoriranja leži u nečemu mnogo jednostavnijem nego što je zamišljala. Možda je, nakon što je dvadeset sedam godina proveo radeći za njezine roditelje, postao poput njih. Što god da bilo, morat će naći zajednički jezik prije nego što se situacija pogorša. Objesi mokar kaput u hodniku, preodjene se u suhu odjeću, pronađe ručnu svjetiljku u kuhinjskoj ladici i ponovno se uspne na treći kat, odlučna pronaći put prema tavanu. Možda je prvi put promašila tavanska vrata. Ipak ih je mnogo u ovoj kući. Ovaj put pretraži svaku kupaonicu i spavaću sobu, pipkajući po zidovima i lupkajući po unutrašnjosti ormara, proučavajući svaki strop u nadi da će ugledati stropna vrata koja se mogu spustiti. I opet ništa ne nađe. U spavaćoj sobi na kraju glavnog hodnika uđe u neobično skučenu dodatnu prostoriju i povuče uže na goloj žarulji. Odloži svjetiljku na stolić s postoljem u obliku kandži i odgurne kutije za šešire kako bi se približila zidovima. Zatim zastane, odjednom osjetivši nelagodu. Bezglava krojačka lutka kao da je promatra i osuđuje jer pretražuje kuću. Gotovo se čini kao da je majka grdi s nekog drugog svijeta. Prije nego što nastavi, izvuče krojačku lutku iz sobička i prebaci plahtu preko nje. Potom se vrati i opipa drvenu zidnu oplatu kako bi provjerila da ne postoje neka manja vrata, iako se to čini čudnim mjestom za pristup tavanu na mjestu golemom poput vile Blackwood. Sudeći po površini kuće, tavan je golem. Ponovno se prisjeti da nema blagog pojma o povijesti kuće; tko ju je izgradio ili koliko je stara. Njezini roditelji nikada nisu govorili o prošlosti pa nije iznenađujuće što ne zna ništa o kući. A sada, znajući da su roditelji skrivali neke tajne, sve ima smisla. Zatim joj se javi druga pomisao. Možda nije uspjela pronaći put do tavana jer je netko znao da bi otkrila mnogo više od običnih štakora. Najzad, tavani su poput privatnih povijesnih muzeja, u kojima ljudi čuvaju ostatke davno minulih vremena. Možda će odgovore na svoja pitanja pronaći upravo na tom mjestu.

Odlučnija nego ikad, propne se na prste i opipa vrh zidova. Kutovi i rubni dijelovi stropa na dodir su čvrsti i debeli. Pritisne dlanom stražnji zid, pomičući se prema sredini na kojoj je obješena tapiserija preko stolića s postoljem u obliku kandži. I tada ga ugleda. Sićušan pokret. Tapiserija se zatrese. Položi dlan na rub tapiserije. Hladna je na dodir, kao da ju je netko zaledio ledenim dahom. Uhvati stolić s postoljem u obliku kandži i odmakne ga od zida. Teži je nego što je pretpostavila, ali zbog iznenadna vala adrenalina izvede to glatko. Svjetiljka padne na pod, ali ona to zanemari i povuče prečku s koje je visjela tapiserija prema dolje, odolijevajući porivu da je istrgne sa zida. Na njezino iznenađenje, prečka je zakucana za drvo umjesto da je naslonjena na podupirač. Zatim zamijeti konopac koji spaja prečku s vrhom tapiserije, klateći se pokraj jednog olabavljenog podupirača. Jednake je tamnocrvene boje kao tapete, i da nije pokušala otrgnuti prečku, ne bi ga uočila. Podigne donji dio tapiserije, pronađe resasti kraj konopca i povuče ga. Tapiserija se podigne poput rolete. Julia uzdahne i odmakne se. U zidu se nalaze vrata.

DVADESET PETO POGLAVLJE Lilly

Č

etiri mjeseca nakon prvog pojavljivanja s Pepper u velikom šatoru, Lilly stoji pokraj Colea u vagonu gospodina Barlowa, štiteći dlanom donji dio trbuha. Merrick sjedi na stolcu pokraj kuhinjskog pulta, zuri u Lilly i pijucka sok duhana u sudoper. “Što misliš kada kažeš da ne može raditi?” zaurliče gospodin Barlow. “Zarađujemo više nego ikada. Ne može sada odustati!” Udari šakom o stol, zaljuljavši čaše i gotovo oborivši bocu bourbona. “Neće odustati”, odvrati Cole. “Samo će...” “Ulazimo u razdoblje manje posjećenosti”, prekine ga Lilly. “Bit ću spremna za rad do sljedećeg ljeta.” “Fućka mi se u kakvo razdoblje ulazimo”, reče gospodin Barlow. “Izgubit ćemo prihode bez nje i te slonice!” “Odbijam dovesti u opasnost život svoje supruge i nerođena djeteta”, uzvrati Cole. “Ako joj se nešto dogodi, zauvijek ćete ostati bez njezine točke.” “Postoji li mogućnost da dijete bude albino?” upita Merrick. Cole i Lilly ne obraćaju pozornost na njega. Gospodin Barlow se pogrbi u stolcu, pogleda mrkla kao noć. “Kučkin sine. Znao sam da je predobro da bi bilo istinito.” Obrati se Coleu. “Možeš li je zamijeniti? Možemo ti staviti periku i prebojiti te bijelom bojom.”

Cole odmahne glavom. “Neće ići. Pepper za Lilly izvodi trikove koje za mene ne želi.” “Ako ste otvoreni za prijedloge, ja imam ideju”, ubaci se Lilly. “Zašto ne biste svima objavili da albino slonica odlazi na nastup u Europu? Na proljeće će ljudi pohrliti u cirkus kako bi vidjeli što su propustili.” Gospodin Barlow otpije dugačak gutljaj bourbona, odlučno odloži čašu na stol i zagleda se u nju. “Isuse Kriste. Na ovaj ili onaj način, ti uspiješ usrati svaku točku u kojoj se pojaviš. Počinjem se pitati trebam li te uopće u ovom cirkusu.” “Ako ona odlazi, odlazim i ja”, reče Cole. “I moj otac također.” “Neću je plaćati dok se ne vrati na posao”, reče gospodin Barlow. “Ali počeli ste me plaćati tek prije dva mjeseca”, odvrati Lilly. “I ako smijem dodati, ne baš izdašno ako se uzme u obzir koliko ljudi posjećuje predstavu.” “Čekaj malo, mlada damo”, reče gospodin Barlow. “Otkad si došla, nisi učinila ništa osim što si upadala u nevolje, i ne mislim ti plaćati dok se ne vratiš na leđa one slonice.” “Da”, dometne Merrick. “Ne možemo dati albino djevojci da pregledava ulaznice ili prodaje šećernu vunu. Prestrašit će klince.” Naceri se dok žvače komadić duhana, zabavljajući sam sebe. “Začepi, Merrick”, obrati mu se Cole. “Ovo se tebe ne tiče.” Merrick se podsmjehne. “Mogli bismo je opet vratiti u sporednu predstavu”, reče. “I svima reći da će roditi vanzemaljca.” “Ne dolazi u obzir”, odvrati Lilly. “Može pomagati meni i ocu oko slonova”, predloži Cole. “To mora barem nešto vrijediti.” “Ne, i dalje je neću plaćati”, reče gospodin Barlow. “U redu”, prekine ih Lilly. “Ali ako Pepper i ja i dalje budemo nastupale kao glavna točka kada se vratim, želim dio profita od

predstave.” Gospodin Barlow izvije obrve, a jedan mu kraj brka zatitra. Lilly pomisli da će se sada početi derati ili da će se ustati i ošamariti je. No on tada prasne u smijeh, tako žestok da mu se lice i vrat ospu crvenilom. “Oh, Lilly”, reče joj. “Oh, draga. Ta ti je dobra. Govoriš mi da neko vrijeme nećeš moći raditi i u isto vrijeme me pitaš da za tebe odvojim cijeli profit od jedne ili dvije predstave, i to samo zato što si zvijezda?” Uhvati se za trbuh, kao da pokušava obuzdati navalu smijeha. “To je jednostavno neprocjenjivo.” Merrick mu se pridruži i udari u smijeh. Gospodin Barlow se izvali u naslonjaču i zahihoće se pa zatim obriše oči. “Moram reći da nešto tako smiješno već dugo nisam čuo.” “Bilo bi pošteno kada bi dio moje plaće ovisio o naporima koja ulažem u nastup”, reče Lilly. “Tako posluje Cirkus braće Ringling, Barnum i Baily”, ubaci se Cole. Na te se riječi gospodin Barlow uspravi i obruši se na njih plamtećim pogledom. “Možete biti sretni što vas se nisam riješio iz ovih stopa, a ne da vam još dodatno plaćam”, poviče. “Imate li vi ikakvu predodžbu koliko je cirkusa prestalo poslovati prošle godine? Ne, nemate pojma. I ne želim više razgovarati s vama dok Lilly ne bude spremna ponovno nastupati. Baš nam je sada to trebalo, još jedna usta koja moramo hraniti dok nema najveće točke!” Pokaže prstom prema izlazu. “Sad se gubite iz mojeg vagona!

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE Julia

N

akon što je pronašla skrivena vrata iza tapiserije u sobičku na trećem katu vile Blackwood, Julia je bila odveć zgranuta da bi išta poduzela. Vrata su bila manja nego neka prosječna, niža od metar i pol, a tapete na gornjoj polovici, zajedno s drvenom zidnom oplatom na donjoj polovici, savršeno su se podudarale s ostatkom zida. Čak su kvaka i brava obojene crvenom bojom kako bi se uklopile. Zašto bi netko uložio tako golem napor samo da sakrije vrata? Je li to ulaz na tavan ili nešto drugo? Zatim posegne prema bravi, a srce joj stane. Gdje je ključ? Pokuša s ključevima na majčinu privjesku. Nijedan ne odgovara. Zatim trzne kvakom, nadajući se da će se slomiti ili otvoriti. No vrata se i ne pomaknu. Nasloni se na vrata s oba dlana kako bi provjerila koliko su čvrsta. Čine se masivnima. Provjeri stražnju stranu stolića, nadajući se da je ključ ondje zalijepljen. Bez uspjeha. Opipa po unutrašnjosti baršunom podstavljene ladice. I dalje bez uspjeha. Obeshrabrena, zastane na sredini sobe i ogleda se uokolo. Možda je dio drvene oplate olabavljen ili možda negdje postoji skrivena pregrada. Zatim ponovno pogledom prijeđe preko tapiserije, zarolane poput saga iznad prečke. Ključ visi s kuke spojene s visećom prečkom, skriven iza dijela tapiserije. Sigurno se šališ , reče sama sebi. Uzme ključ s kuke i isproba ga u bravi. On sjedne, okrene se i otključa vrata. Srce joj bubnja u prsima dok pritišće kvaku i otvara

vrata. Zapah ustajala zraka udari joj u lice, kao da kuća konačno izdiše nakon desetljeća zadržavanja daha. Na njezino iznenađenje, otvor iza vrata još je manji od samih vrata, kao da je načinjen za manju djecu. Gornji je dio za tridesetak centimetara niži od vrha vrata, a donji se dio izdiže tridesetak centimetara od poda. U potpunoj suprotnosti od svjetlucavih tapeta i sjajne zidne oplate koja se nalazi vani, otvor s tri strane okružuje trulo, crvljivo drvo, a žbuka ispod izvitoperena praga popucala je i otpada, otkivajući razrovane rupe prljava gipsa. Crne ogrebotine katrana protežu se gipsom poput otopljena voska. Juliju otvor podsjeća na napuštene kuće ili mjesta na kojima su se skrivali Zidovi na crno-bijelim fotografijama iz Drugog svjetskog rata. Zadrhti. Jesu li se tajna vrata nalazila ovdje tijekom cijelog njezina djetinjstva? Možda je zaista netko živio iza zidova. Slabašno svjetlo vanjske prostorije pada preko prljava otvora i onoga što izgleda poput najniže stube. Uzme ručnu svjetiljku, uključi je i uperi prema vratima. Svjetlost otkrije tijesno, strmo stubište izlizanih drvenih stuba i zapletaj električnih žica koje se pružaju uz rub ukošena stropa poput crne zmije. Komadići žutih tapeta vise sa zidova uz stubište kao krpice suhe kože, otkrivajući iskrzane komade letvica i gipsa. Ono što može vidjeti izgleda pretijesno, a prostor iznad stuba zavijen je u tamu. Stoji tako opčinjena dok joj srce udara u prsima. Možda bi trebala pričekati Fletchera i s njim otići gore. Uskoro će pasti mrak, a sutra bi se mogli, po danjem svjetlu, zajedno popeti. Jer, što ako pronađe štakore? Što ako se jedna stuba uruši i ako slomi nogu? Što ako gležnjem upadne između drvenih tavanskih dasaka, kao u medvjeđoj zamci? Nitko je danima ne bi pronašao. Zatim se sjeti da je rekla Claudeu za štakore na tavanu. Ako doista nestane, on će znati gdje treba tražiti. Osim toga, ne može čekati do sutra. Mora doznati što se nalazi iza tajnih vrata. Radoznalost je ubila mačku, pomisli pa zakorači u vlažan otvor.

Uspinje se stubama korak po korak dok joj se paukove mreže hvataju za ruke i lice. Zrak je gust i pljesniv, a žbuka i osušena boja krckaju pod njezinim koracima. Penje se, krećući se polagano i svjetiljkom obasjavajući svaku istrošenu stubu u potrazi za pukotinom ili trulim drvom. Na pola puta prema gore osjeti vrtoglavicu i zastane. Osloni se dlanom na zid kako bi se smirila i zatim shvati da zadržava dah. Nekoliko puta duboko udahne pa se nastavi kretati prema gore. Pri vrhu uperi svjetiljku prema stropu. Krug svjetlosti obasja drvene daske i loše postavljene grede kako se uzdižu nad njom poput naopako okrenute utrobe starog broda. Tavan. Konačno dosegne najvišu stubu i snopom svjetlosti osvijetli tavan, koji izgleda još veće nego što je zamišljala. A ovog kišnog dana gore je mračno, udaljeni zakutci neslućenog prostora skrivaju se u sjenama. Krovni prozori su malobrojni, udaljeni jedan od drugoga i nagriženi tragovima vode i plijesni. Vlada tišina i Julia može čuti svaki škriput i pomak kuće dok se kiša slijeva lišćem zatrpanim olucima. Izuzev uskih prolaza prekrivenih paukovim mrežama i prašinom obloženih hrpa stvari koje se uobičajeno mogu pronaći na tavanu - stari sanduci i ormari, zrcala i komode, prazni okviri za slike i izblijedjeli portreti, porculanski servisi i knjige, kutije i košare i još jedna bezglava krojačka lutka - svaki je centimetar prostora zakrčen. Nije ni čudno što su se štakori ovdje utaborili. Raj za glodavce. No kako će ikada uspjeti otkriti gdje ulaze štakori, a kamoli probrati sve ove stvari u potrazi za tragovima o mrtvoj sestri i kakvim god grijesima koje su njezini roditelji skrivali? Uzdahne i stane se probijati kroz uzak prolaz, testirajući izdržljivost poda dok hoda. Škripi i ječi, ali čini se sigurnim. Izblijedjeli portreti i prikazi krajolika vise s hrđavih žica na suprotnom zidu na drugome kraju tavana, okviri su im nahereni u različitim smjerovima. Ona im se približi. Kada dođe do slika, zastane u mjestu. U zidu se nalaze još jedna vrata, tridesetak centimetara podignuta od poda.

“Što je sad ovo, dođavola?” reče sama sebi. Ovog puta ne mora tražiti ključ. Visi na kuki odmah pokraj vrata. Otključa ih, okrene kvaku, a vrata zaškripe na šarkama i otvore se prema unutra. Julia duboko udahne i prijeđe preko visoka praga u drugi dio tavana. Izuzev prazne police za knjige i dva naslonjača od trstike, ovaj je dio tavana prazan. I tada ugleda treća vrata.

DVADESET SEDMO POGLAVLJE Lilly

S

unce je pržilo, a zrak je bio zagušljiv izvan Lillynih i Coleovih spavaćih kola. Zemlja je bila ravna dokle se pogled pružao, a teren je bio prekriven visokom, suhom travom boje sijena. Šljakeri su još jednom podizali grad od šatora dok su zveket žljebova, povici, psovke i grmljavina zaprege, koju su činili četiri konja, parali zrak. Nalazili su se u gradiću Broken Arrow u Oklahomi, i ako su Lillyne procjene bile točne, prošlo je gotovo dvije godine otkako se s Pepper prvi put pojavila na pozornici velikog šatora. Nakon što je rodila kćer Phoebe Lillian Holt, nije potrajalo dugo da se proširi riječ o povratku albino kraljice i njezine slonice iz Europe. Gomila koja je posjećivala šator sada se udvostručila. Gospodin Barlow bio je sretan, kao i svi ostali. Novčani iznosi koji su pristizali nikada nisu bili izdašniji, i time je sve nadoknađeno. Četiri do pet večeri u tjednu nastupali bi na novom mjestu i prvi je put u životu Lilly primala redovnu plaću. Ona i Cole posjedovali su vlastita spavaća kola, a Lilly je konačno uvjerila Glory da jednom zasvagda napusti Merricka, prestane raditi u predstavi nakaza i da se brine za Phoebe dok ona i Cole rade. Sada Lilly sjedi u pravokutniku sunčeve svjetlosti koja dopire kroz otvoreni prozor spavaćih kola i promatra dvanaestomjesečnu kćer kako drijema u kolijevci. U najdubljim strahovima koji su je morili tijekom trudnoće, Lilly je strepila da će se dijete roditi s nekom vrstom anomalije, kao što je albinizam ili nešto slično. Imala je dovoljno sreće da se zaljubi i uda,

no hoće li joj poći za rukom da rodi normalno, zdravo dijete? Svakog je dana, čekajući da stigne dan poroda, bila sve uvjerenija da joj je podarena samo jedna od tih mogućnosti, nikako obje. Nikada nije pomišljala da će biti ovako sretna, a kamoli da će biti zadovoljna neobičnim cirkuskim životom koji joj je nametnut. Zar je moguće biti dvostruko blagoslovljen? Zatim se rodila Phoebe. Nježne, plave kovrče prekrivale su joj glavicu, imala je savršeno normalnu ružičastu dječju kožu i kobaltno plave oči, poput Coleovih, koje su sjajile kao dva opala povrh debeljuškastih obraščića. Bilo je čudesno, gotovo predobro da bi bilo istinito, i katkad bi se Lilly budila noću, uspaničena i prestrašena da ništa od toga nije stvarno. Nakon što se Phoebe rodila, Cole je kupio fotoaparat u crvenoj futroli pa su zidovi njihovih kola bili nakićeni fotografijama - Phoebe sjedi na Pepper s Lilly, Phoebe obojena lica, Phoebe na ramenima teksaškog diva Brutusa, Phoebe se sunča na deki s Coleom. Za prvi rođendan Lilly je izradila krpenog slona od žute i ružičaste pamučne tkanine, s gumbima umjesto očiju i plavim repom od pruća. To je Phoebeina najdraža igračka i sada leži pokraj nje u kolijevci. Lilly promatra kćer kako spava, priželjkujući da može izbjeći poslijepodnevni nastup. Danas će biti još toplije nego jučer i želi da se Phoebe može igrati u osvježavajućoj kupki. No iako ne želi propustiti ni jednu jedinu sekundu kćerina života, zna da nema izbora. Kada se Glory pojavi za nekoliko minuta čuvati Phoebe, Lilly će poći u šator za presvlačenje i pripremiti se za nastup. Naposljetku, predstava se mora nastaviti. Kasnije istoga poslijepodneva, dok životinje i izvođači čekaju u redu iza velikog šatora za početak velike parade, doima se kao da je zrak zasićen tajanstvenim žućkasto-zelenim sjajem. Oblaci u daljini postaju sve tamniji i diže se vjetar. Zastavice vijore, šatori se ljuljaju i uvijaju, a konopci se zatežu lijevo-desno. Majmuni ciče i hijene zavijaju, a inače letargične velike mačke reže i sikću i unezvijereno koračaju gore-dolje u kavezima. Konji njište i neumorno poskakuju u zapregama dok kočijaši pritežu uzde i pokušavaju ih smiriti. Timaritelji daju sve od sebe ne bi li primirili životinje, ali ništa ne

pomaže. Čak ni Pepper ne može stajati mirno. Lilly joj kaže da se smiri, ali mora se namjestiti svaki put kada se Pepper promeškolji. Cole siđe s JoJoa, izvuče ga iz reda i prošeće ga u krug kako bi mu odvratio pažnju. Hank pokuša umiriti Flossie i Petuniju gladeći im noge i češkajući im surle. Normalno je da se životinje uznemire za lošeg vremena, ali Lilly nikada nije vidjela da se tako ponašaju. “Što mislite da ih je razdražilo?” upita Hanka. “Naslućuju nadolazeću oluju”, reče on. “Kada čuješ kako reže i cvile i riču, osjetiš neki neobičan osjećaj u dnu trbuha, zar ne?” Ona kimne glavom. “Mislite li na oluju?” On pogledom pretraži obzor. “U najmanju ruku. No meni smrdi na tornado.” Lilly oštro udahne. “Stvarno mislite da će biti tako strašno?” “I više je nego izgledno. Kada sam počeo raditi u Hutchinsonu, u Kansasu, tornado nas je zaobišao. Nikada neću zaboraviti kako je zrak mirisao. Nije nas nitko naročito upozorio, ali vidjeli smo crnozelene sjene kako se vuku u obliku lijevka.” “Što ste učinili?” “Šljakeri su se bacili na skupljanje opreme koja nije bila učvršćena. Zatim su sve privezali konopcima i lancima. Prekrili smo životinjska kola i sva šatorska platna spustili na tlo, prebacivši motke preko njih. Nekoliko sekundi kasnije tornado nam se približio, pokosivši jedino središnji dio terena. Imali smo sreće jer nitko nije bio ozlijeđen i ništa nismo izgubili.” Lilly čvršće stegne Pepperin ukras za glavu. “Možda bih se trebala vratiti u vagon i provjeriti kako je Phoebe”, reče. “Bit će ona dobro”, odgovori Coleov otac. “Ako dođe do oluje, bit će sigurnija u vlaku nego mi ovdje vani.” Lilly stisne usnice i pogleda nebo dok joj se čvor zabrinutosti petljao u utrobi.

Pojavio se gospodin Barlow, koračajući gore-dolje uz red ljudi, izvikujući naredbe, mrka i natmurena izraza lica. Jedan je od lavova posegnuo kroz kavez i zakačio ga kandžom. Gospodin Barlow se okrene, sav izvan sebe, i ošine kožnatim bičem preko rešetki. Lav zareži i ponovno posegne za njim. Gospodin Barlow opsuje i još jednom odalami po kavezu, a zatim odmaršira u veliki šator. Cole vrati JoJoa u red i popne se na njega. “Tvoj otac misli da bi nas mogao pogoditi tornado”, reče mu Lilly. Zabrinutost mu se ocrta na licu, ali prije nego što odgovori, oglasi se zviždaljka gospodina Barlowa u velikom šatoru i parada krene. Dok bend svira paradni marš, veliki se šator izvija i naginje, veliko platno stropa i bočni zidovi zibaju se gore-dolje i s jedne na strane na drugu, poput golema rupčića. Većina seljačina potpuno je nesvjesna situacije, plješću očarani klaunovima i zebrama i slonovima koji kruže po hipodromu. No neki od njih pogledavaju prema gore i mršte se. Kada Pepper i Lilly dođu na pola puta s druge strane hipodroma, lupkanje teških kišnih kapi stropošta se na strop šatora. Isprva zvuk jedva nadglasava glazbu, ali onda počne lijevati. Naleti kiše udaraju po platnu kao stotine galopirajućih kopita. Vanjska svjetlost jenjava, a platneni se stop zatamni. Lilly pogleda prema Coleu, mučeći se potisnuti paniku koja joj raste u prsima. On kimne glavom kao da joj kaže da će sve biti u redu, a ona se prisili smješkati i mahati. Zatim ugleda kako se nešto pomiče u blizini okruglih otvora na stropu. Srce joj stane. Tri ptice ulete u šator i stanu kružiti oko središnjih motki, pomahnitalo klepećući krilima u potrazi za izlazom. Jedna ptica u velikom šatoru navještava smrt jednog od cirkusanata. A sada ih je tri. Lillyn smiješak splasne i ona provjeri je li to slučajno netko zamijetio. Jedna trapezistica zuri u sablasno leteće znamenje, kao i krotitelj lavova i tri hodača po žici. Svi su problijedjeli.

Žmarci peckaju Lilly po koži. Jedino što može učiniti jest da nastavi držati ruku u zraku. Ponovno pogleda prema Coleu i izgovori njegovo ime. On je ne čuje. Upravo tada munja bljesne ispred glavnog ulaza i osvijetli platneni krov. Zaglušujući udar groma prestravi konje pa se nekoliko takvih udara spoji u jedan, sve dok se tlo ne počne tresti. Munje zabljesnu opet i opet i opet, a glazbenici izgube ritam. U blizini pozornice gospodin Barlow divljački pokazuje bendu da nastavi svirati, a zatim podigne ruku u zrak i načini nekoliko malih krugova dlanom kako bi ukazao izvođačima i životinjama da se nastave kretati. Ljudi iz publike pogledavaju jedni u druge, zabrinutih lica. Nakon dugačke, napete minute, munja ponovno sijevne, ali ovaj put ne tako jako, a sljedeći grom udari tiše. Bend uhvati ritam i kolektivni osjećaj olakšanja ispuni šator. Klaunovi mašu dječici, akrobati se kotrljaju i skakuću u paradi, a prodavači slatkiša nude kikiriki i šećernu vunu na tribinama. Lilly duboko udahne i malo se opusti. Čini se da oluja jenjava. Tada snažan nalet vjetra zatrese veliki šator i cijelog ga naheri na jednu stranu, poput broda koji se valja na bijesnim valovima. Lilly zgrabi Pepperin ukras za glavu objema rukama, a Coleovo se lice smrkne. Žene vrište i zure u strop širom razjapljenih usta. Djeca udare u plač i nekoliko se konja propne na stražnje noge, raširenih nosnica i očiju iz kojih isijava strah. Kočijaši zauzdavaju konjske uzde, akrobati i klaunovi usporavaju i zaustavljaju se. Dio po dio parade teturavo se zaustavlja. Dvije se zebre otmu iz ruku timaritelja i potrče preko glavne pozornice prema izlazu, a nekoliko se klaunova da u trk za njima. Balerine se sagnu pod životinjske kaveze, zanemarujući kočijaševe upute da ondje nisu sigurne. Svi nagoni u Lilly vrište da se makne odavde, ali nema kamo pobjeći. Ona, Cole i slonovi zarobljeni su na sredini šatora, stisnuti između kola velikih mačaka i deva, na pola puta do bilo kojeg mogućeg izlaza. Jedino moguće rješenje predstavlja probijanje kroz središnju pozornicu i vikanje na svakoga tko im se nađe na putu. Kao u usporenoj snimci, veliki se šator zanjiše pa se vrati na mjesto i Lilly

opusti stisak na Pepperinu ukrasu za glavu na sekundu. Bit će dobro. Zatim se bočni zid podigne od tla, a strop se počne presavijati. Platno se trza i gužva i kida. Ljestve trapezista drmaju se i uvijaju. Motke su se iščupale iz zemlje, a konopci trepere i pucaju. “Tornado!” poviče neki muškarac. Rulja skoči na noge. Mlate se ne bi li jednim velikim pokretom sišli s tribina. Kokice lete zrakom. Šećerna vuna ispada iz ruku. Ljudi se deru i guraju i laktare do izlaza. Roditelji grabe djecu za ruke i pogledavaju prema stopu očima iz kojih sijeva panika, istodobno se trudeći gledati kuda hodaju. Na pola puta prema dolje s tribine, starica se oklizne, a suprug joj pomogne ustati, mučeći se održati ravnotežu dok ga ljudi sleđa guraju. Dva mladića skoče s bočne strane tribine i sruče se na tlo ispod. Nekoliko ljudi slijedi njihov primjer. Neka se žena spotakne i padne na stranu. Na trenutak ostane ležati, a zatim se ustane i odšepa prema izlazu što brže umije. Gospodin Barlow utrči na središnju pozornicu, crven u licu i bijesan. Maše rukama dok izvikuje naredbe da se životinje i kola sklone iz šatora. Hank i ostali timaritelji požure s kukama i vodilicama, a kočijaši okrenu konje prema stražnjem izlazu. Šljakeri se sjure i stanu prikupljati svu pokretnu opremu i pribor, pokušavajući ih privezati konopcima i lancima. “Izlazi!” poviče Cole Lilly. “Bit ću tik iza tebe!” Ne treba joj dvaput reći. Usmjeri Pepper oko kola prema stražnjem izlazu, osjetivši oštar, bakreni okus straha u grlu. Ostatak se izvođača također uputi tim smjerom pa se evakuacijski put pretvori u poligon zapreka ispunjen devama i konjima i žirafama i radnicima i klaunovima i akrobatima i ženama u baletnim suknjicama. Lilly i Pepper zastanu i ponovno krenu već stoti put, trudeći se da ne stanu ni na koga. Zatim se stražnji zid šatora uruši, povlačeći za sobom motke i užad i velike komade tkanine koja prekrije glazbenike i dio tribina s kojih publika još uvijek panično pokušava pobjeći. Bend se naglo razdvoji uz zveket činela i cilik klarineta.

Središnje motke koje drže veliki šator na mjestu ljuljaju se lijevodesno, a konopci koji su za njih zavezani zatežu se i povlače i pucaju. Prodorni, vibracijski fijuci i zvuci cijepanja ispune zrak dok strop škripi i pomiče se nad njihovim glavama. Nekoliko se otvora na platnenom stropu razdere. Panika preplavi šator poput žive, snažne sile. Sada kada je stražnji izlaz zapriječen, a stop se urušava na njih, jedini mogući izlaz predstavlja glavni ulaz. Svi bezglavo pohrle prema njemu. U šatoru eksplodiraju vrisci i povici, zvukovi tijela koja se guraju jedna pokraj drugih, ljudi koji trče niz tribine i preko štandova. Puknuti konopci šibaju zrakom poput pomahnitalih zmija dok se drvene motke i ljestve cijepaju i urušavaju. Lilly okrene Pepper i potjera je prema ulazu, a zatim pogleda preko ramena kako bi se uvjerila da je Cole i ostali slonovi slijede. Kaskaju za njom, pokušavaju se probiti kroz kaotičnu vrevu životinja i ljudi. Kada Lilly vrati pogled prema naprijed, ugleda gospodina Barlowa kako joj priječi put, držeći kuku u ruci. Pepper se zaustavi u mjestu i glasno zatrubi. “Što to izvodite?” zaurla Lilly. “Mičite mi se s puta!” “Ne možeš je izvesti odavde!” poviče gospodin Barlow. “Jeste li vi poludjeli? Moramo se izvući odavde!” Lilly podbode Pepper prema naprijed, ali ih gospodin Barlow odbije propustiti, zapriječivši joj put u svim smjerovima. Pepper zatrubi i zariče, ali nedovoljno da bi Lilly pala. Gospodin Barlow podigne kuku, prijeteća izraza lica. “Ona neće napustiti ovaj šator!” Užasnutost i smetenost pritišću Lillyna prsa. Zašto gospodin Barlow pokušava odvratiti Pepper od sigurnosti? Nema smisla. Pepper je njegova najveća atrakcija i vrijedi mnogo novca. Posvud oko njih timaritelji i životinje i seljačine i izvođači bježe iz šatora, stvarajući nejasnu i maglovitu sliku ljudskih udova, krznenih glava, repova i kopita. Ljame i konji i pudlice i ljudi krivudaju i zastajkuju i preskaču jedni druge, vrišteći i galopirajući i pokušavajući pobjeći.

Žene padaju i vrište. Djeca se spotiču i nestaju, a roditelji ih podižu u naručje te mlate njima dok u suzama žure iz šatora. Ako Lilly uspije prisiliti Pepper da sravni gospodina Barlowa sa zemljom, izvući će ih žive iz šatora. Podbode Pepper prema naprijed, ali ona ga odbije pregaziti. Gospodin Barlow podigne kuku i ubode Pepper u prsa, zastenjavši od napora. Pepper zacvili od bola, a Lilly ispusti ljutiti krik. Zamahne nogom preko Pepperine glave i spoji stopala, spremna kliznuti niz Pepperin bok i izbiti kuku iz ruku gospodina Barlowa. No prije nego što uspije u tom naumu, Cole zaustavi JoJoa pokraj njih i naredi joj da ostane na mjestu. On skoči s JoJoa i zgrabi kuku objema rukama, lica iskrivljena u bijesnoj grimasi. Gospodin Barlow jače zategne kuku i obojica je povuku preko svojih glava, kreveljeći se i natežući se naprijed-natrag. “Hajde!” poviče Cole Lilly. “Povedi JoJoa i nestanite odavde!” Lilly podbode Pepper prema izlazu, trudeći se da nikoga ne pregazi i poviče JoJou da pođe s njima. Kada se osvrne preko ramena, ugleda Colea kako otima kuku iz ruku gospodina Barlowa i baca je preko tribina. No JoJo je odbio napustiti Colea, bez obzira na to koliko se užasnutih životinja i uspaničenih seljačina zabijalo u njega ili koliko je puta Lilly zazvala njegovo ime. Kada se približila izlazu, još se jednom osvrne. Konji za vuču oborili su gospodina Barlowa na tlo, a Cole se uspeo na JoJoa. Lilly promatra prizor koliko god može, a zatim se nagne prema naprijed i prisloni tijelo blizu Pepperine glave kako je nizak dovratak ne bi oborio sa slonice. Barem su se uspjele izvući iz velikog šatora. Phoebe je na sigurnome u vlaku, a Cole i ostatak slonova idu za njom dok ona usmjerava Pepper prema drugoj strani cirkuskog terena. Posvud bijesne vjetar i kiša, koja lupka po njezinoj koži poput metaka, dok se zvukovi cijepanja platna, pucanja drveta i vrištanja ljudi šire zrakom. Ona zaškilji na pljusku i osvrne se prema velikom šatoru u trenutku kada se velebni šator podigne od tla. Platno vijori i izvija se poput krpa u perilici. Posljednje seljačine izjure kroz ulaz koji se odiže od tla pa potrče ulijevo i udesno, rukama se držeći za glavu, s bjelodanim užasom na licu. Vjetar je iščupao konopce i kolce

iz zemlje te rasporio krov šav po šav, ogolivši motke i konstrukciju šatora koji sada strše u zraku poput goleme crne mreže. Oluja je rastrgala bočne zidove na komadiće, a zatim cijeli šator podignula u zrak, koji je odjednom nestao kao da ga je ruka nekog grmalja iščupala iz zemlje. Nekoliko stotina metara dalje, crna, vrtložna masa tutnji prema njima. Drveća i stabla i zemlja kovitlaju se oko ljevkastog oblika, a grančice i travu usisava vrtlog. Zaprepaštenje se ogleda u Lillynim očima, no ona ne može skrenuti pogled. U želucu osjeća podrhtavajuće režanje nadolazećeg tornada, a nosnice joj ispuni vlažan, pljesnivo mošusni miris blata i zelenila. To je to, pomisli. Znala sam da je sreća bila odviše nestvarna da bi potrajala. Žao mi je, Phoebe. Nadam se da nikada nećeš zaboraviti koliko sam te voljela. Upravo tada, naglo kako se i pojavila, vrtložna se masa uzdigne od tla, svakim trenutkom sve manja i sve viša. Objesi se s neba poput slonove surle prije nego što konačno nestane u naboranom, crnom oblaku. Kada sve završi, Lilly izdahne i sruči se na Pepper, mlitava od olakšanja. Cole i JoJo zaustave se iza nje. “Jesi li dobro?” Ona se uspravi i kimne glavom, previše potresena da bi oblikovala riječi. Za nekoliko minuta vjetar se stiša i žuta zraka sunčeve svjetlosti pomoli se na obzoru, kao da je Bog pritisnuo veliki okidač. Svjetina prestane trčati i ogleda se uokolo ošamućenim, izmorenim izrazima lica, procjenjujući štetu ili tražeći voljene osobe u gužvi. Neki stoje kao ukopani na mjestu, mumljajući i zureći u daljinu dok im potočići krvi klize niz kosu, ruke ili noge. Odjeća im je prljava i rastrgana. Bosa djeca besciljno tumaraju, plačući i zazivajući roditelje. Ruševine su prekrile cirkuski teren - kutije kokica i pokidane zastavice, natopljene reklame i rastrgani plakati, mokre plišane igračke i preokrenute kućice za kupnju ulaznica, vlažna slama, daske i užad. Plakati za predstavu nakaza iščupani su iz svojih postolja i sada vise na rubovima, presavijajući se poput golemih stolnjaka

preko blatnih lokvi. Dolly - najljepša debela žena na svijetu, četveronoga Mabel i pjevačica - patuljčica Penelope iziđu iz šatora za predstavu nakaza, razrogačenih očiju i razjapljenih usta. Prostor iza velikog šatora sada je pust. Nestao je šator menažerije, zajedno s nekoliko životinjskih kaveza i kola. Na tlu je razasuta slama i lopate i konopci i drvo i savijeni metal. Seljačine i cirkusanti i timaritelji i šljakeri promatraju ostatke u grobnoj tišini, zadivljeni i zatečeni i sretni što su živi. Gospodin Barlow probio se kroza sve to i prišao Lilly i Pepper, šepajući, mokar, jednog rukava otrgnutog s crvene jakne. Gnjevno mahne rukom i poviče Lilly da skloni Pepper od svih. Lilly ne razumije zašto je tako ljutit. Spasila je Pepperin život. I tada, prvi put nakon što je pobjegla iz velikog šatora, pogleda prema slonici. Isprva uopće ne shvaća u što gleda. Zatim shvati zašto gospodin Barlow nije htio da Pepper napusti veliki šator, i nova bojazan ispuni joj prsa. Vlažna boja curi niz Pepperinu glavu i leđa, stvarajući bijele pruge koje kližu niz njezine bokove, a siva joj se koža nazire u prošaranim mrljama. “Idemo”, reče Lilly Pepper i Coleu. “Moramo otići odavde.” No prije nego što se okrenu i odu, dječak upre prstom prema Pepper i poviče: “Albino slonica je lažnjak!” Nekolicina drugih seljačina primijeti istu stvar i zagleda se, razjapivši usta. “Prokleta beštija prekrivena je bojom!” javi se drugi glas. Gospodin Barlow okrene se licem prema seljačinama i podigne ruke. “Čekajte malo”, reče. “Uvjeravam vas da je albino slonica prava. Bijela boja samo naglašava prirodno bljedilo njezine kože.” Nekoliko se muškaraca zalete prema njemu, čvrsto stisnutih šaka i ljutitih lica. Lilly okrene Pepper i usmjeri je prema vlaku, trudeći se usredotočiti misli na pogibiju koju su Cole i ona upravo izbjegli i na sreću da se mogu vratiti kući kćeri. U ovome času to je jedino bitno.

No još jedna oluja vreba u daljini i ovaj put ne zna hoće li biti na sigurnome.

*** Potrajalo je cijeli dan da se počisti nered koji je nastao nakon što je tornado istrgnuo veliki šator braće Barlow iz zemlje, a tijekom tog razdoblja policija je morala držati seljačine podalje od cirkuskog terena. Vijest da je albino slonica lažnjak proširila se munjevitom brzinom, pa su lokalci zahtijevali povrat novca. Iako su mnogi gotovo izgubili život za vrijeme oluje, nisu se libili podići pesnice u zrak kako bi dobili ono što su htjeli. Još je potrajalo pola dana da gospodin Barlow i Merrick uvjere šerifa da se Cirkus braće Barlow neće vraćati. U međuvremenu su se proširile glasine među izvođačima, nakazama, timariteljima i šljakerima da je Cirkus braće Barlow propao. Između otkrića lažne albino slonice i gubitka velikog šatora i šatora menažerije, nije bilo načina da gospodin Barlow nadoknadi štetu i ponovno otvori cirkus. Barem ne ove sezone. Svi do jednog završili su na ulici. Tornado ih je pokosio. Doslovno i preneseno. Kada se cirkus naposljetku zaustavio izvan grada sljedeći dan, već je putovao cijelu noć i pola dana bez zaustavljanja. Nitko nije znao kamo putuju i nitko se nije usuđivao upitati. Da se Cirkus braće Barlow pojavi na prethodno dogovorenim stanicama bez albino princeze i albino slonice s plakata koje su radnici danonoćno postavljali, bilo bi to katastrofalno. Kada vlak konačno stane, kroz vagone se proširi vijest da se nalaze na novom mjestu, na željezničkom području u Nashvilleu u Tennesseeju. Navodno je gospodin Barlow dogovorio postavljanje novog velikog šatora, a kada su izvođači i radnici pogledali kroz prozore vagona, odahnuli su, iznenađeni što vide leteći odred. Podignuta je kuhinja, a ljudi zaduženi za šatore proučavali su teren. Stotine muškaraca tegle, montiraju i zabijaju kolce. Šator za

sporednu predstavu i šatori za presvlačenje također su podignuti, ali buseni visoke trave i dvije hrđave bačve zauzimaju središnji dio terena, na mjestu gdje treba podići veliki šator. Nakon što svi završe s doručkom i nakon što se kuhinja zatvori sve do ručka, izvođači se vrate u vlak pričekati i vidjeti što će se sljedeće dogoditi. Nedugo zatim pristigne još jedan vlak i zaustavi se na tračnicama između njihova vlaka i stanice. Kada Lilly i Cole vide da još jedan vlak zastaje pokraj njihova vagona, ustanu s poda gdje su se igrali s Phoebe i pogledaju kroz prozor. Stigao je Cirkus Rowe &Company. Zabrinuto pogledaju jedno drugo. Dva cirkusa na jednome mjestu mogu značiti samo nevolje. “Što misliš, što se događa?” upita Lilly. “Nevoljko ovo govorim”, reče Cole, “ali čini se da su došli probrati naše ostatke.” “Što to znači?” “Ili će se cirkus zatvoriti nakon ove stanice i gospodin Barlow će rasprodati sve što može kako bi se spasio, ili...” Kucanje na vratim prekine Colea usred rečenice. Odmakne se od prozora i priđe kako bi otvorio vrata. Ulazi Hank, namrgođena lica. “Gospodin Barlow želi da izvedemo sve slonove iz vlaka”, reče. “Zašto?” upita Cole. “Ima kupca.” Čvrsti se čvor stegne u Lillynim prsima. Ne. Samo ne slonovi. “Dođi mi pomoći”, reče Hank. “I drži jezik za zubima.” Lilly obuje cipele i zgrabi Phoebe s poda, s mjesta na kojem se igrala s najdražom lutkom i krpenim slonom. Phoebe udari u plač i posegne prema igračkama. Lilly uhvati slona, pruži ga njoj i krene prema vratima dok joj panika preplavljuje um. Phoebe grli slona ispod brade i smješka se, nesvjesna majčine uznemirenosti. “Ostani ovdje”, reče Cole Lilly.

“Ni u snu”, odvrati Lilly. “Vodim dijete Glory i dolazim s tobom.” Cole proučava njezino lice, a zatim iziđe s ocem. Nema toga što bi on mogao učiniti da je zaustavi, itekako je toga svjestan. Ona pođe za njim izvan vagona, požuri niz vlak u drugom smjeru dok ne dođe do Gloryna vagona koji dijeli s Ruby, Rosy i još tri izvođačice iz sporedne predstave. Glory i Ruby sjede na preklopnim stolcima odmah pokraj tračnica, pušeći i upijajući zrake sunca. Oblivena znojem i zadihana, Lilly se zaustavi i položi Phoebe Glory u krilo. “Možeš li je nakratko pripaziti?” Glory kimne glavom i primi Phoebe, a obrve joj se izviju od zbunjenosti. “Naravno”, reče. “Ali što se događa? Sve u redu?” ”Ne”, odgovori Lilly. “Ništa nije u redu. Gospodin Barlow ima kupca za slonove.” Riječi joj zapnu u grlu. “O moj Bože”, uzdahne Glory. “Zar za sve?” “Ne znam”, odvrati Lilly, a brada joj zadrhti. “No moram doznati.” “Samo učini ono što moraš. Ja ću se pobrinuti za Phoebe.” “Hvala”, reče Lilly. Utisne kćeri poljubac u glavu, prošapće joj da će se brzo vratiti pa pohita u suprotnom smjeru. Dok je došla do stočnih vagona, skupina cirkusanata i šljakera već se okupila. Progurala se kroz gužvu kako bi vidjela što se događa. Upravitelj cirkusa i nekoliko timaritelja poredali su konje u red pokraj vlaka, a Cole, Hank i još dva timaritelja spuštali su slonove niz rampe, vodeći ih prema nizu konja, a zatim su zastali, zauzdavši ih lancima na nogama. Dvojica muškaraca u odijelima i sjajnim cipelama prošeću uz poredane životinje, proučivši svaku. Jedan je muškarac visok i mršav, tamne kose i gustih brkova, a drugi je ćelav i nosi srebrni štap. Gospodin Barlow i Merrick srdačno pruže ruke na rukovanje pa pođu pokraj njih, ne skidajući osmijehe s lica. Došli su i lokalni šerif i službenici željeznice, zajedno s mnoštvom lokalaca koji pilje u njih s druge strane tračnica.

Jedan od akrobata upita vođu Leteće braće Zoppe što misli o zatvaranju cirkusa. On zatrese glavom. “Gospodin Barlow rasprodaje životinje koje nastupaju u glavnoj predstavi kako bi platio novi veliki šator.” Osjećajući vrtoglavicu i mučninu, Lilly pojuri prema slonovima i stane pokraj Merricka i gospodina Barlowa. Cole se namršti i odmahne glavom, upozoravajući je da se ne miješa. “Ne možete prodati slonove”, reče gospodinu Barlowu. “Oni su vaša najveća atrakcija.” Gospodin Barlow zanemari njezin komentar i nastavi se smješkati i kimati muškarcima u odijelima, koji sada pobliže pregledavaju slonove. “Gledaj svoja posla”, obrati joj se Merrick potiho. “Ali oni i jesu moj posao”, odgovori mu. “Ako odu u drugi cirkus, Cole i ja idemo za njima.” “Prodat će samo jednog”, reče Merrick. Ćelavi muškarac upere štapom prema JoJou. “Uzet ćemo ovog mladog”, objavi. Lilly se ukoči. Ne. Ne JoJoa. Pepper će se slomiti srce! “Prodano”, reče gospodin Barlow. “Dobro ste izabrali, gospodo. To je jedan od najpametnijih slonova koje sam imao.” “To nije istina”, glasno reče Lilly. “Sudjelovao je u paradi, ali glup je kao točak. Ne možemo ga ničemu naučiti.” Gospodin Barlow prodorno je pogleda, a Cole joj uputi strog pogled. “A vi ste?” upita muškarac s gustim brkovima Lilly. “Ja radim s ovim slonovima”, odgovori ona. “Sigurna sam da ste čuli za albino princezu i njezinu albino slonicu?”

Ćelavi se muškarac namršti tako da mu se obrve spoje pa se obrati gospodinu Barlowu. “Bolje bi vam bilo da me ne pokušavate prijeći”, upozori ga. “Naravno da ne pokušavamo”, reče gospodin Barlow. “A kako bih vam dokazao da sam pošten poslovni čovjek, uzet ću slona natrag i dat ću vam druga dva ako se ispostavi da je kupnja ovog slona bila fijasko.” Ćelavi se čovjek nasmiješi i rukuje se s gospodinom Barlowom. “Dogovoreno.” “Činite pogrešku”, reče Lilly, pokušavajući zadržati mirnoću u glasu. “JoJo se ne obazire na nikoga osim na mene i mojeg supruga. Pa čak se i tada pokazao najtvrdoglavijim slonom kojeg sam vidjela u svojem životu.” “Ne slušajte je”, ubaci se gospodin Barlow. “Ona je samo cmizdravica koja se previše povezala sa stokom. Napravit će strku koju god životinju da prodam.” Pokaže svojim snagatorima da je maknu od njega. Snagatori zgrabe Lilly, odvuku je prema ostatku promatrača i ondje je zadrže. Ona im se opire dok joj suze zamagljuju vid. “Ne možete ga odvojiti od majke!” poviče. “Jednostavno ne možete!” Čovjek s gustim brkovima naredi svojim timariteljima da povedu JoJoa i ukrcaju ga u njihov vlak, a ćelavi muškarac izbroji hrpicu novčanica i utisne je u dlan gospodina Barlowa, držeći srebrni štap pod miškom. Jedan od timaritelja Cirkusa Rowe &Company od Colea preuzme lanac kojim je zavezana JoJoeva prednja noga, potežući ga da krene. Nakon što JoJo odbije suradnju, drugi muškarac podbode slona kukom u rame. “Hej!” vikne Cole. “Nema potrebe za tim!” Muškarac ga ignorira i jače podbode JoJoa. JoJo savije surlu i zariče od boli, a zatim počne hodati. Slijedeći timaritelje uz vlak, na mahove zastaje svakih nekoliko koraka i pogledava prema majci. Svaki put kada stane, timaritelj ga podbode u rame kako bi se

nastavio kretati. Slijede ih gospodin Barlow, Merrick, šerif i službenici željeznice, udubljeni u razgovor i potpuno nesvjesni drame koja se počela odvijati. Teško dišući, Lilly zarije lakte u rebra dok joj je svijet mutan zbog suza. To je sve što može učiniti kako ne bi zavrištala. Nema načina da se spriječi ovo što se događa. Pepper zatrubi i zazove sina, naizmjenično podižući prednje noge i postajući sve uznemirenja. Cole joj nešto govori i trlja noge i ramena, trudeći se primiriti je, ali bezuspješno. Pepper zna da odvode njezinu bebu. Kada timaritelji povedu JoJoa iza zadnjeg vagona i izvan vidika, Pepper se oslobodi i jurne naprijed, otrgnuvši lanac iz Coleovih ruku. Cole poleti za njom, ali Pepper potrči punom parom, podižući oblake prašine za sobom. Čini se da se cijela zemlja trese pod njezinim golemim stopalima. Snagatori puste Lilly, a ona se s ostalim timariteljima Cirkusa braće Barlow da u juriš. Dok su Lilly i timaritelji dotrčali do zadnjeg vagona, muškarci Cirkusa Rowe &Company već su se dali na posao ukrcavanja JoJoa u vlak, vičući i psujući i podbadajući ga kukama kako bi ga natjerali da se uspne rampom. Gospodin Barlow, Merrick, šerif i službenici željeznice ostanu stajati u blizini i promatrati, sasvim ravnodušni. Pepper gazi prema vlaku visoko uzdignute surle, krećući se mnogo brže nego što je Lilly mislila da je to moguće za jednu slonicu. Cole ih ne može pratiti. Kolektivni uzdah prolomi se iz skupine lokalaca koji stoje u blizini tračnica. Oni uzmaknu, širom otvorenih očiju. JoJo zastane na pola rampe, pogleda majku i glasno zatrubi. Kada Merrick ugleda Pepper kako trči prema njima, otme šilo jednom od timaritelja i zabode ga u JoJoevu stražnju nogu. JoJo zaurliče od boli i stade se penjati uz rampu. Merrick se pomakne kako bi ponovno ubo JoJoa šilom, ali prije nego što mu to pođe za rukom, Pepper ga obori na tlo svojom surlom. Neka žena zavrišti, a netko poviče da bježe. Timaritelji Cirkusa Rowe &Company drže oko na Pepper, ali nastavljaju tjerati JoJoa u teretni vagon, ubadajući ga sve brže i sve jače. Pepper zariče i odgurne timaritelje s rampe, vitlajući surlom kao bejzbolskom

palicom. Muškarci padnu na zemlju, brzo se pridignu na noge i odmaknu se. “Pepper, ne!” poviče Lilly, još uvijek u trku. Cole stane i uhvati je za ruku. “Ne možeš ništa učiniti.” Lilly bespomoćno promatra stojeći pokraj Colea, jednom drhtavom rukom prekrivši usta. Molim te, Pepper. Nemoj ih ozlijediti. Oni ne razumiju. Jedan od timaritelja Cirkusa Rowe &Company uzme kuku, zavitla je kao da rukuje mačem i primakne se Pepper. Ona riče i nasrne na njega, ali onda se zaustavi, visoko uzdignute glave, kao da ga izaziva da joj priđe. On spusti kuku i povuče se, istog časa problijedio. Pepper se okrene pa surlom nježno usmjeri JoJoa niz rampu, odmaknuvši se unatrag kako bi imao mjesta okrenuti se. Merrick se ustane s tla iza Pepperinih leđa, objema rukama dohvati kuku i zavitla je prema njezinoj stražnjoj nozi, pogodivši je u bedro. Povuče kuku i koža joj se raspori. Ona trzne glavom i zariče od bola. Merrick stade opetovano zarivati kuku u njezino meso, sve dok joj krv ne počne kuljati i slijevati se niz nogu. Pepper se okrene i raspali ga surlom tolikom silinom da on završi na tlu. Padne na bok i ostane dolje, grčeći se i cvileći, a zatim se okrene na leđa. Pepper pogne glavu i krene na njega. Merrickove se oči razjape od straha i on stade puzati u prašini kako bi pobjegao. Pepper ga dostigne prije nego što uspije ustati i odalami ga nogom u bok. On se presavije na zemlji, ali Pepper ga neumorno prati, raspaljujući ga prednjom nogom dok joj lanac oko noge reže po zraku kao bič. Merrick urla i doziva pomoć, podižući ruke kako bi se zaštitio. Zvuk pucanja kostiju podsjeća na lomljavu grana. Lokalci ustuknu od užasa i uzmaknu. Žene kriče, a timaritelj i Cirkusa Rowe &Company potrče tražeći zaklon. “Pepper, stani!” zajeca Lilly. Ponovno joj se krene približavati, ali Cole je zadrži. “Pusti me! Moram je zaustaviti! Mene će slušati!” “Ne možeš to znati”, odvrati Cole. “Ne znamo na što je sve spremna, pa čak i kada je riječ o tebi. Pogotovo sada kada štiti

JoJoa.” “Pepper, molim te!” poviče. “Nemoj!” Naposljetku odustane i padne na koljena, a grlo joj se stisne. Cole je bio u pravu, ne mogu zaustaviti Pepper sada. Bio je to majčinski instinkt koji se oglasio kada je pod svaku cijenu trebalo spasiti mladunče, a Lilly bi učinila istu stvar da netko pokuša oteti Phoebe. No Pepper je životinja i bit će kažnjena. Nekoliko sekundi kasnije Merrick prestane vrištati. Krv mu prekriva jednu stranu lica, a glava, ruke i noge opružene su mu kao da je krpena lutka. Pepper ga nastavi šutirati naprijed-natrag nogama i surlom, bacakajući ga uokolo kao kada se mačka igra s mrtvim mišem. Užasnuti uzdasi razlegnu se među mnoštvom i jedna se žena onesvijesti. Cole klekne pokraj Lilly, a ona ukopa lice u njegovo rame. Ne može gledati. Ne zbog onoga što se događa Merricku, već zbog toga što zna što će gospodin Barlow i ostali učiniti Pepper jer se ponašala kao majka i kao slonica. Odjednom se začuje odjek pucnja i Lilly podigne pogled. Šerif je uperio pušku u Pepper. Ona zakorači unatrag, podalje od Merricka, krv joj nadire iz ramena. Šerif ispali još tri hica koja pogode Pepper u leđa i bedro. Ona podigne glavu i zaurliče od bola, a onda se okrene, posrne i lagano se nagne na jednu stranu. Timaritelji joj oprezno priđu s kukama i šilima, ispruženih ruku, spremni na bijeg ako se okomi na njih. Merrick nepomično leži na tlu, ruku i nogu izvijenih pod čudnim kutovima i glave u lokvi krvi koja se širi u krug, kao aureola. Lilly se osovi na noge i požuri prema Pepper. “Mičite se od nje!” poviče. Timaritelji se zaustave i nepovjerljivo je promotre. Kada se približi Pepper, Lilly uspori i ispruži ruku. “Sve je u redu. Smiri se, curo, dobro si.” Pepperine tužne, jantarne oči potraže Lillyne. Nevjerojatno duge trepavice poprskane su kapljicama krvi. Uzdahne, ispustivši dubok hropac nalik jecaju, pa dodirne Lillynu ruku svojom surlom te je privuče sebi. Lilly proguta jecaj i nasloni se na nju, ne mogavši

progovoriti od vruće gvalje koja joj je zastala u grlu. Ozbiljna izraza lica, Cole se primakne i podigne lanac oko Pepperine noge. Iza njih timaritelji Cirkusa Rowe &Company brzo podbodu JoJoa uz rampu u teretni vagon, ubadajući ga šilom u vrat svaki put kada se pokuša osvrnuti prema majci. “Okujte tog vražjeg slona lancima!” naredi gospodin Barlow svojim timariteljima. “Ubijte ga!” poviče neki lokalac. “Ubij ga!” pridruži se još netko. “Ubij slona!” Nekoliko se glasova udruže u poklik: “Ubij slona! Ubij slona!” Lilly odmahuje glavom dok joj se vid muti zbog suza nakupljenih u očima. Ne, ne, ne, odzvanja u njezinoj glavi. Ovo se ne događa. Ovo se jednostavno ne događa. Odmakne se nekoliko koraka od Pepper, prema vlaku braće Barlow. “Dođi”, procijedi. Pepper stoji kao ukopana, obješene glave. “Molim te, Pepper. Moraš me slijediti.” Cole lagano cimne lanac na njezinoj nozi. “Hajde, curo”, reče. “Vrijeme je da pođemo.” Priđe im šerif s puškom, držeći prst prislonjen na obarač, spreman ponovno zapucati. Gospodin Barlow ga slijedi, blijeda lica okupana znojem. Pokazuje timariteljima da priđu. Muškarac gustih brkova izvuče pištolj iz odijela i primakne se Pepper, čvrsto stisnutih usnica. Lilly se okrene prema njima i ispruži ruke. “Molim vas”, reče, gušeći se u suzama. “Nemojte je ustrijeliti. Samo je pokušala zaštititi svoje dijete. Ne možete kazniti majku zato što se ponaša kao majka ili životinju zato što se ponaša kao životinja.” Cole stane između Lilly i muškaraca. “Dopustite nam da je vratimo u vlak”, reče. “Neće više nikoga ozlijediti.” “Vraga neće”, odvrati šerif. “Slušajte”, reče Cole. “Cijeli život radim sa slonovima. U njoj nema ni trunke zloće.”

“Sada je okusila krv”, ubaci se jedan od službenika željeznice. “Ubojica je.” “Tako je”, potvrdi šerif. U tom trenutku Viktor dojuriša iza zadnjeg vagona vlaka braće Barlow. Lokalci uzdahnu i pogledaju jedni druge, zbunjeni i ustrašeni. Nekoliko se njih odmakne. Viktor pohita prema Merrickovu beživotnom tijelu i padne na koljena, pogrbivši široka ramena. Dlanom opipa Merrickov vrat u potrazi za pulsom, osluhne njegova prsa, a zatim zabaci glavu i zaurla dubokim, grlenim i nepodnošljivo čujnim jecajem koji mu se otme iz grla. Svi se ukipe, usta i očiju razjapljenih od šoka. Nekoliko žena drhtavim prstima prekriju usne i briznu u plač dok ostali s gnušanjem izvijaju lica. Žalobni vapaj razdere Lillynu dušu i ona također zamalo zaplače, shrvana zbog Pepper i JoJoa. Kada završi, Viktor se teturavo ustane, podigne Merrickovo slomljeno, krvavo tijelo u mišićavo naručje i otklipsa natrag u vlak braće Barlow. “Dovraga, što je to bilo?” upita šerif. “Ne obaziri se na tu nakazu”, reče brkati muškarac iz Cirkusa Rowe &Company. “Što ćemo učiniti s ovim prokletim slonom?” Muškarci ponovno upru oružje u Pepper. “Slušajte sada, dečki”, otpočne gospodin Barlow. “Ne možete samo tako ubiti slonicu vrijednu 20 000 dolara. Ako je netko treba ustrijeliti, onda sam to ja. Barem će moje velike mačke držati sitima tjedan dana.” Trzne bradom prema Coleu. “Ukrcaj je u vlak.” “Čekajte malo”, reče šerif “Slonica se otela kontroli. Ne možete je vratiti u cirkus.” “Za Boga miloga, nisam idiot”, obrecne se gospodin Barlow. “Od sada pa nadalje, ta će slonica podizati šatore i vući opremu. Ako bude stvarala probleme, uspavat ću je. Moj slon, moj problem. Osim ako mi netko od vas koji je želi dokrajčiti može isplatiti njezinu vrijednost.” Muškarci nevoljko spuste oružje.

Lilly opusti ramena od olakšanja. “Hajde, curo”, obrati se Pepper. “Idemo.” Cole ponovno trzne lanac privezan za Pepperinu nogu i, nakon naizgled cijele vječnosti, ona nesigurno zakorači. Zatim još jednom. Šerif i timaritelji, još uvijek krajnje oprezni, odmaknu se kako bi imala dovoljno prostora. Lilly hoda unatrag pokraj Colea i potiče Pepper da ih slijedi prema vlaku braće Barlow. Pepper načini još šest koraka, a zatim zastade i pogleda prema JoJou koji stoji na vratima stočnog vagona, s nogama u lancima. Lilly zazove Pepperino ime, preklinjući je da se nastavi kretati. Nakon nekoliko dugačkih sekundi Pepper posluša. Šerif i ljudi iz cirkusa Rowe &Company ih slijede, spremni zapucati. Kada dođu do zadnjeg vagona, Pepper ponovno zastane i pogleda JoJoa. Potočići suza vlaže joj obraze. JoJo podigne surlu i zatutnji. “Zatvorite prokleta vrata!” poviče ćelavi muškarac iz Cirkusa Rowe &Company. Timaritelji uguraju JoJoa natrag u vagon i povuku vrata, zatvorivši ih silovito i uz tresak. Pepper spusti uši i pogne glavu. Lilly jedva gleda od suza. “Dođi, Pepper”, protisne. “Pođi sa mnom, mila.” Pepper zacvili, dugo i duboko, pa nastavi vući široka stopala po prašini. Potočići krvi klize joj niz noge poput pruga na cirkuskom šatoru. Dok su se Cole, Lilly i Pepper probili do druge strane vlaka braće Barlow, Flossie i Petunia, zajedno s konjima, već su bili istovareni. Viktor je nestao s Merrickovim tijelom, a Glory im priđe s Phoebe u naručju, namrgođena. Kada se susretnu, Lilly uzme Phoebe i snažno zagrli Glory. Cole zastane poljubiti kćer. I Pepper se zaustavi iza njih. Lillyno grlo i nos toliko su natečeni od plakanja da jedva diše. Povuče se iz Gloryna zagrljaja i prouči njezino lice. “Žao mi je zbog Merricka”, protisne. “I meni”, nadoda Cole. “Sve je u redu”, odgovori Glory. Dlanom obriše nos. “Koliko sam čula, gad je to i zaslužio.”

Lilly ne zna što bi rekla. Glory je u pravu, Merrick je konačno platio najveću cijenu za svoju nesmiljenost, ali to nikada neće izgovoriti naglas. Jer čak i nakon što se Glory odselila iz njegova vagona, bilo joj je stalo do njega. Je li Glory zaslijepila ljubav ili zahvalnost zbog toga što je spasio Viktora, Lilly ne može reći. No mora poštovati Gloryne osjećaje, ma koliko smatrala da su obmanjujući. “Žao mi je zbog JoJoa”, reče Glory. “I Pepper.” Lilly kimne glavom, još je jednom zagrli pa ponovno počnu hodati. Pepper ih slijedi, utopljena u svojem jadu. Lilly stegne Phoebe na svoja prsa i utisne joj nježan cjelov na čelo dok joj nepresušne suze kaplju na kćerinu plavu kosu. Phoebe proviri preko Lillyna ramena i uperi slinavi prstić u Pepper. “Pepa!” poviče visokim, uzbuđenim glasićem. Zahihoće se i pogleda Lilly vedrim, sretnim pogledom. Lilly se pokuša nasmiješiti. “Tako je, malena. To je Pepper.” “Zašto se ne bi vratila u vagon s Phoebe”, reče Cole. “Ja ću ukrcati Pepper.” Glory ispruži ruke. “Hajde”, reče. “Ja ću je uzeti. Ti idi s Pepper. Treba te.” “Jesi li sigurna?” upita Lilly. “Naravno”, odgovori Glory. “Uzmi si vremena, koliko god ti treba. Naša će malena princeza biti dobro.” Lilly ponovno poljubi Phoebe i preda je Glory. “Hvala ti.” “Nema problema”, odvrati Glory. Opet zagrli Lilly, a zatim povede Phoebe natrag u vagon. Ostatak izvođača Cirkusa braće Barlow i radnici okupili su se uz tračnice kako bi promatrali Pepperin povratak. Dolly - najljepša debela žena na svijetu nekontrolirano roni suze dok je Ruby i Rosy tapšu po širokim ramenima. Njihovim našminkanim licima teku suze. Leteća braća Zoppe stoje pokraj balerina i gospođe Benini, svi

do jednog okamenjenih lica. Trapezistici Natashi trese se brada dok čvrsto stišće ruku hodačice po žici Chloe. Aldo čovjek - gušter otire suze s obraza beznoge Dine, a patuljci, Penelope i Pierre, stoje zagrljeni. U cijelom redu nema čovjeka suhih očiju. Kada su Lilly i Cole ukrcali Pepper na vlak, Flossie i Petunia posegnu surlama prema njoj, ljuljajući se i ispuštajući duboke, jecave zvukove. Pepper nakratko zastane ispred JoJoova praznog boksa, spuštenih ušiju i surle, a zatim otiđe do svojega. Spusti se na koljena u slamu i prevali se na bok, vlažnih očiju i lica prošarana suzama. Cole pričvrsti lanac za zid, a Lilly sjedne pokraj nje, gladeći joj naborani obraz. Hank uđe u stočni vagon i klekne kako bi pregledao Pepper. “Hoće li biti dobro?” upita Lilly. “Mislim da hoće”, odgovori Hank. “Da su hici pogodili bilo koji vitalni organ, do sada bi već bila mrtva.” Lilly se ustane i poljubi Pepper u čelo. “Odmah se vraćam”, prošapće. Samo se drži, curo. Pođe s Coleom prema otvorenim vratima stočnog vagona. Svi ih u iščekivanju pogledaju. “Obuzdali smo je”, reče Cole gospodinu Barlowu i šerifu. “Dobro”, odvrati šerif. “Sada bi bilo najbolje da se spremite i pođete. Ne treba nam slon ubojica u blizini.” “Čekajte malo”, usprotivi se gospodin Barlow. “Ovo je važna stanica za nas i već smo dogovorili tri predstave. Oporavljamo se nakon što smo gotovo sve izgubili u tornadu, a osim toga, upravo sam izgubio dugogodišnjeg poslovnog partnera i vlasnika sporedne predstave.” Pogne glavu i prstima pritisne korijen nosa kao da se trudi ostati pribran. Nakon dugačkog trenutka, duboko udahne pa izdahne glasno i dugo te podigne pogled. “Ako ne odradimo sutrašnji nastup, to bi mogao biti kraj za nas. Ne biste valjda cipelarili marljivog čovjeka dok je još na podu, biste li?” Potapše šerifa po ramenu. “Ovo su teška vremena, prijatelju moj.”

“U pravu ste, ovo su teška vremena”, reče šerif. “A ja sam zaposlen kako bih se pobrinuo za sigurnost ljudi na ovom području. Neću izgubiti posao zbog nekog glupavog slona.” Gospodin Barlow kimne glavom kao da je razumio, a zatim posegne u džep i izvuče kopču pa stane brojiti bunt novčanica. ”Ta se slonica neće pojaviti u nijednoj mojoj predstavi”, reče. ”Imate moju riječ.” Šerif se namršti. “Pokušavate li vi to mene podmititi, gospodine Barlow?” “Samo vam se želim zahvaliti za današnju službu”, odgovori gospodin Barlow. “Vaša brza akcija spasila je mnoge živote i zbog toga smo vam zahvalni.” Ispruži mu novac. Šerif na trenutak zadrži pogled na tlu, namjesti remen na hlačama, a zatim uzme novčanice i strpa ih u džep. “Planirao sam dovesti blizanke sutra u cirkus”, reče. “Već se tjedan dana tome raduju, a zadnje što sada želim jest razočarati moje cure.” “Savršeno razumljivo”, odvrati gospodin Barlow. “A kako bih vam pokazao koliko cijenim vašu podršku, na ulazu će vas i vašu obitelj čekati besplatne ulaznice.” Šerif izvije obrve. “Dobio besplatne ulaznice ili ne, neću biti sretan ako vidim probušenu slonicu na pozornici.” “Naravno da ne”, reče gospodin Barlow. “Ta će slonica od sada isključivo tegliti i raditi.” “Bolje vam je govorite istinu, ili ću vas u suprotnome zatvoriti i zauvijek istjerati iz grada.” “Uvjeravam vas”, reče gospodin Barlow. “Takav rizik nikako ne bi bio pametan poslovni potez. A ako postoji jedna stvar zbog koje se ponosim sam sobom, onda je to promišljeno poslovanje. Ozbiljno sam mislio kada sam rekao da ću sam ubiti tu slonicu ako bude potrebno.” Ispruži ruku.

Šerif se rukuje s gospodinom Barlowom pa ode. Gospodin Barlow se primakne stočnom vagonu i osine Lilly i Colea strogim pogledom koji govori vi ste krivi za ovo.

*** Iste večeri Glory je pazila na Phoebe dok su Lilly i Cole spavali u stočnom vagonu s Pepper. Hank je izvukao metke iz Pepperine kože i nanio obilan sloj cinkove masti na rane kako bi spriječio infekciju. Lilly je ležala budna u slami pokraj Colea i potiho jecala, trudeći se prihvatiti košmarnu stvarnost u kojoj više nema JoJoa i u kojoj je Pepper ubila Merricka. Sada će pak Pepper platiti zato što je slijedila svoje urođene instinkte. Sama pomisao da netko odvede Phoebe stezala je Lillyno srce od panike, a želudac joj se okretao od straha. Nije čudno što je Pepper podivljala. I Lilly bi učinila isto. Jedina razlika između njih dvije leži u činjenici da nju nitko ne bi ustrijelio kada bi pokušala spasiti svoje dijete. Može samo zamišljati užasnutost i ojađenost koje je Pepper iskusila kada su joj timaritelji Cirkusa Rowe &Company odvodili sina, i bol koju sada osjeća, ne samo zbog fizičkih ozljeda već zbog slomljena srca. Kako uopće uspijeva disati? Barem gospodin Barlow nije dopustio šerifu da je ubije. No što će se sada dogoditi s Pepper? Hoće li je gospodin Barlow pretvoriti u radnog slona ili će je pokušati prodati? Ili još gore, hoće li je ubiti i njome nahraniti svoje mačke? Zatim Lilly zamisli JoJoa, usamljenog i uplašenog u teretnom vagonu drugog vlaka, pa joj suze ponovno poteku. Ona poznaje tu odvratnu, nagrizajuću bol nostalgije u prsima, tu bespomoćnost kada te otrgnu od svega poznatog, taj preplavljujući očaj koji se javlja kada razmišljaš o budućnosti. Pita li se JoJo zašto su ona, Cole i Pepper dopustili strancima da ga odvedu? Misli li da su ga se namjerno riješili? Pomisao da se JoJo osjeća nevoljenim i odbačenim gotovo joj je nepodnošljiva. Stisne vlažne oči i pomoli se da je izmorenost uzme

sebi, da joj otvori vrata sna. Nakon nekoliko sati, kada se to konačno i dogodi, uspije uhvatiti san samo na mahove, čas sanja da je zaključana na starom tavanu, čas da jaše Pepper na velikoj paradi. Sljedećeg se jutra vrata stočnog vagona otvore, a sunčeva svjetlost zareže tamnu unutrašnjost, otkrivajući ples lupina sijena i čestica prašine na žutom svjetlu. Netko uđe u vagon i Lilly pogleda prema vratima, trljajući natečene oči i očekujući da će ugledati Hanka. Zatim vidi da Glory stoji iznad nje i naglo se uspravi. Zebnja joj stišće grlo. “Gdje je Phoebe?” upita. “Još spava”, prošapće Glory. “Ne brini se, dobro je. Penelope je s njom.” Cole zatrepće i uspravi se u sjedeći položaj, lica natečena od spavanja. “Što se događa?” “Što radiš ovdje?” upita Lilly Glory. “I zašto šapućeš?” Glory se nagne bliže i klekne u slamu. “Došla sam vas upozoriti”, započne. “Alana je rekla da su predstavnici mjesne vlasti sinoć posjetili gospodina Barlowa. Navodno gradski čelnici sljedećih osam stajališta na našoj ruti prijete obustavom i zabranom izvođenja predstava ako Pepper bude s nama.” “Ali gospodin Barlow je uvjerio šerifa da Pepper više neće nastupati u predstavi”, odvrati Lilly. “Rekao je da će od sada biti radna životinja.” “To ne znači da mu oni vjeruju”, doda Cole. “Cole je u pravu”, reče Glory. “Seljačine ne razlikuju slonove. Gospodin Barlow bi mogao vratiti Pepper na pozornicu, a oni ne bi uočili razliku.” “Pa onda bi to trebao i napraviti”, odgovori Lilly. “Ona nije opasna. Samo je štitila JoJoa.” “To znamo ti i ja”, reče Cole. “No nitko drugi nam neće vjerovati.”

“Gospodin Barlow nikada neće vratiti Pepper na pozornicu”, reče Glory. “Prevelik je to rizik. Kada bi se pročulo, zasigurno bismo propali.” “Što nam onda govoriš?” upita Lilly. “Zašto si nas došla upozoriti?” “Penelope je načula razgovor između Viktora i gospodina Barlowa, ispred njegovih spavaćih kola. Viktor želi da Pepper plati zato što je usmrtila Merricka, a gospodin Barlow je rekao da nitko neće primiti cirkusku družinu sa zloćudnom slonicom, čak i ako ne nastupa u predstavi.” “I?” nestrpljiva je Lilly. Noge i ruke joj se počinju tresti. Gloryne oči postanu staklaste. “Gospodin Barlow je rekao da postoji samo jedan način da se dokaže kako Pepper više nije dio Cirkusa braće Barlow.” Lilly stane disati plitko i ubrzano. “Kakav način?” “Oni će...” Gloryna brada zadrhti i ona obuhvati Lillyn dlan hladnim, drhtavim prstima. Lilly pomisli da će zavrištati prije nego što joj Glory kaže ostatak. “Što će učiniti? Reci mi!” “Ubit će je, Lilly. Ubit će je, i učinit će to javno.” “O moj Bože. Ne!” zajeca Lilly. Dlanovima prekrije usta, sigurna da će joj pozliti. Cole je obgrli rukom dok ona zuri u Glory, a suze joj žare oči. “Kako?” “Ne znam”, odgovori Glory. “Kada?” “Čim uspiju proširiti poslijepodnevne predstave.”

vijest.

Vjerojatno

sutra,

nakon

Lilly odmahne glavom. “Ne.” Pogleda u Pepper koja leži na boku i promatra ih tužnim, vlažnim očima. “Ne. Neću im dopustiti.” Dopuže do Pepper i nasloni se na nju, ruke prebačene preko njezine

prednje noge. Pepper ispusti dugačak, podrhtavajući izdah, podigne surlu i prebaci je preko Lillyna ramena. “Bojim se da ništa ne možeš učiniti”, blago će Cole. “Gospodin Barlow će te dati uhititi ili nešto još gore ako ga pokušaš zaustaviti. Jako mi je žao.” Lilly okrene glavu kako bi ga pogledala, lica natopljena suzama. “Naravno da mogu nešto poduzeti. Mogu je odvesti odavde. A ti mi možeš pomoći.”

DVADESET OSMO POGLAVLJE Julia

N

a tamom ovijenom tavanu vile Blackwood, Julia stoji kao ukopana, svjetiljkom obasjavajući treća vrata s druge strane drugog dijela beskrajnog prostora. Na prvi pogled čini se da su vrata smještena na vanjskom zidu, kao da vode na balkon. No s te strane kuće nema balkona. Ustvari, u vili Blackwood uopće nema balkona. Osim toga, za razliku od ostatka zidova, čini se da je ovaj načinjen od opeke, a ne drveta. Uperi svjetiljku prema najbližem tavanskom prozoru. Izgleda kao i svi ostali: pljesniv, vodom nagrizen okvir. No položaj prozora pomalo je neobičan. Smješten je preblizu zidu od opeke. Što bi značilo da je zid naknadno izgrađen i da se s druge strane vrata nalazi još nekakav prostor. “Moj Bože”, reče sama sebi. “Koliko je velik ovaj tavan?” Drhtureći od iščekivanja, uputi se prema drugom dijelu. Zatim odjednom stane, pogrbljenih ramena i veoma oprezna. Možda je taj dio tavana pregrađen i prazan jer je pod truo. Uperi svjetiljku prema podnim daskama, tražeći pukotine ili znakove dotrajalosti. Ne nađe nijedno. Pritisne stopalom po dasci ispred sebe. Čini se čvrsta. Duboko udahne, a zatim pažljivo stade koračati preko tavana, iskušavajući svaki korak prije nego što dođe do trećih vrata. Zatvorena su lokotom. “Sranje”, prošapće. Prijeđe svjetiljkom po podu i zidu u potrazi za ključevima, pregledavajući opeku i žbuku na kojoj se možda nalazi kuka ili skriveno mjesto. Pretraži iznad nadvratnika, naslijepo opipavajući

prstima po uskoj izbočini, ali ne nađe ništa osim prašine. Glasno uzdahne i pokuša razmisliti. Ako ne pronađe ključ, možda bi mogla razvaliti vrata. Ipak je to njezina kuća i može raditi što ju je volja. Zabije se ramenom nekoliko puta u vrata. Kvaka i lokot se zatresu, ali vrata ne popuste. Kao da je pokušala pomaknuti zid od opeka. “Dovraga i dobijesa!” poviče. Protrlja rame i namršti se prema vratima. Možda bi ih mogla razvaliti sjekirom. Možda bi to Fletcher mogao učiniti. Ili je možda jednostavno dovoljno snažan da razbije bravu. Nakon te pomisli, ščepa lokot i pobliže ga prouči. Metalni luk namješten je na tijelo lokota, ali nije utisnut u nj. Vrata su cijelo vrijeme bila otključana. Ukorivši samu sebe što ranije nije provjerila lokot, skine ga s vrata pa ih otvori. Zatim svjetiljkom obasja unutrašnjost i zamalo se zaprepaštena sruči na pod. Svjetlo otkriva skučenu, usku spavaću sobu, namještenu ormarićem, ormarom i hrđavim željeznim krevetom u tapetama oblijepljenoj niši. Papirnato cvijeće visi sa zidova i stropa, izblijedjele latice sada su obješene i sive. Krevet izgleda kao da je netko nedavno u njemu spavao, s otiskom glave na jastuku i crvenim, prašnjavim pokrivačem odgurnutim na jednu stranu. Preko puta kreveta paučina prekriva bijeli pleteni stol, stolac za ljuljanje i malu policu za knjige. Pokraj stolca za ljuljanje, kućica za lutke puna mrtvih kukaca i minijaturnog namještaja položena je na drvenu škrinju blizu tri porculanske lutke u pletenim dječjim kolicima. Prljava su im lica napukla, a kosa im je zapetljana pod bjelkastim nakupinama prašine i paukovih mreža. Jedna od njih gleda Juliju napola spuštenih vjeđa, kao da ju je netko zamrznuo usred treptaja. Julia samo stoji i zuri. Suviše je zaprepaštena da bi se pomaknula. Zašto se iza triju zaključanih vrata na tavanu vile Blackwood nalazi skrivena spavaća soba? Tko je, pobogu, tu spavao? I zašto? Sudeći po igračkama, bilo je to neko dijete. Djevojčica.

Ledene srsi zagolicaju joj vrat. Kako itko može ovako nešto učiniti djetetu? I zašto? Nezamislivo i jezivo kao sam vrag. Zatim zamijeti Bibliju u platnenim koricama na noćnom ormariću i križ na zidu, i tada joj sine. Majka ima svoje prste u ovome. “Dragi Bože”, prošapće. U glavi joj sijevnu riječi iz očeva dnevnika: Pokopali smo naše prvorođeno dijete. Neka počiva u miru. Bog joj otpratio dušu u raj. I neka nam Bog pomogne zbog onoga što smo učinili. U Julijinoj se utrobi stegne odvratan čvor gnušanja i ljutnje. U očevu zapisu stoji da su pokopali njihovo prvorođeno dijete, a ne novorođeno. Moglo je to biti i starije dijete. Dijete dovoljno staro da se igra s lutkama i da izrađuje papirnato cvijeće. Dovoljno staro da čita. Moja sestra, pomisli Julia. Koljena joj klecaju. Što su, zaboga, učinili njezini roditelji? Jesu li vlastito dijete držali zaključano u ovoj sobi? Je li umrla u ovom malom krevetu? I zašto su je skrivali? Je li bila bolesna? Unakažena? Izvanbračno dijete? Julia se sjeti još jedne uspomene pa dlanom prekrije trbuh, iznenada osjetivši mučninu. Majka je oduvijek govorila da će se ružne stvari dogoditi ako se ne bude lijepo ponašala. Je li se to dogodilo njezinoj sestri? Je li je majka zaključala na tavan zbog nedoličnog ponašanja? Tko bi učinio takvo što? Odmahne glavom. Ne, to ne može biti. Mora biti nešto drugo. Majka je bila stroga, ali ne u tolikoj mjeri. Ili? A otac se ne bi složio s time. Zatim još jedna pomisao. Možda je zato njezin otac toliko pio, kako bi potopio krivnju koja ga je izjedala. Obuzeta osjećajem da zapravo uopće nije poznavala svoje roditelje, Julia se počne tresti. Htjela je odgovore na pitanja o svojem nesretnom djetinjstvu i sada ih pronalazi. Cijelo ovo vrijeme majka ju je krivila za očevo opijanje i smrt, ali ustvari se nešto sasvim drukčije odvijalo na imanju Blackwood, kao da je izišlo iz noćne more. I bez obzira na to koliko strašno bilo, Julia namjerava prodrijeti do istine. Željela to ili ne, sada više nema povratka.

Sabere se pa uđe u sobu, svjetiljkom obasjavajući tamne zakutke. Pljesniv miris starog drva i zagrijane prašine ispunjava zrak, snažniji i gušći od ostatka tavana, zajedno s užeglim, neprimjetnim vonjem mrtvih miševa koje je znala naći u Zalogajnici Velikog Ala. Približi se krevetu, polako se krećući, možda zbog straha, a možda zbog zaprepaštenja, i pokuša upaliti svjetiljku na noćnom ormariću. Prekidač klikne, ali ništa se ne dogodi. Ručnom svjetiljkom prijeđe po posteljini. Smeđe i žute mrlje obojile su izgužvanu plahtu i jastučnicu, preklapajući se na različitim mjestima u različitim stupnjevima osvijetljenosti. Pođe prema prozoru i pokuša pogledati van. Crne mrlje plijesni razvukle su se po staklu, ali može razaznati obrise nezgrapne staje na kiši i sivu zavjesu oblaka iznad krova sa zabatima. Zamisli djevojčicu, svoju sestru, kako stoji na mjestu na kojemu ona sada stoji i gleda van pitajući se što se sve nalazi iza prljava prozora. Ruke joj se naježe. Što duže boravi u sobi, osjeća sve veću mučninu. Težina boli i očaja pala je na nju. Začuje se prigušen udarac iza nje. Ona se brzo okrene i prijeđe svjetiljkom po sobi dok joj srce snažno tuče. Možda na tavanu ipak nema štakora. Možda je to cijelo vrijeme njezina sestra proizvodila zvukove u stropu i zidovima. Nakostriješe joj se dlačice na zatiljku. “Hej?” zazove. Čuju se jedino škripa i zibanje kuće te kiša koja kapa kroz lišćem začepljene oluke. “Ima li koga?” Ništa. Tresući se sada još jače, polako se spusti na koljena i pogleda ispod kreveta. Zrake svjetlosti zatrepere na paučini i prašini, ali nikakvo živo biće ne uzvrati pogledom. Ustane, duboko udahne i pokuša usporiti udaranje srca. “Smiješna si”, prošapće. “Ovdje nema nikoga osim tebe.” Osim ako ti se sestra ne hrani štakorima.

Odagna taj prizor iz misli i ponovno obasja sobu svjetiljkom. Ništa se ne pomiče. Stisne zube i približi se ormaru. Vrata su odškrinuta. Ona ih širom otvori i osvijetli unutrašnjost. Haljine koje su izjeli moljci i požutjele bluze vise s vješalica, a nekoliko pari obuće za djevojčice poslagano je na dnu. No to nije obuća za malenu djevojčicu. Izgledaju dovoljno veliko za djevojčicu od sedam ili osam godina. Moj Bože, koliko je dugo bila ovdje gore? Cijeli život? Ili samo nakon što je narasla dovoljno da bude zločesta? Nešto nalik na bijelu haljinu zgužvano je na dnu, u kutu ormara. Ona posegne da je podigne, ali zatim zavrišti i poskoči. Na haljini leži kostur. Prašnjava smeđa kralježnica stisnuta mu je uz unutrašnji zid. Julia zuri u ormar, teško dišući i pokušavajući se sabrati. Ako kostur pripada djetetu, ne zna što će učiniti. Vrištati? Povratiti? Nazvati policiju? Zadrži dah i ponovno pogleda unutra. Zrake svjetlosti obasjaju malena smeđa rebra, izduženu lubanju, oštre zube i repne kolutiće. Podsjeća na mačku. Julia izdahne i uspravi se. Hvala Bogu da nije dijete, no pronalazak mačjih ostataka i dalje je vrlo užasavajući. Zar je jadno biće ostavljeno samo ovdje gore, da skapava od gladi? Tko bi učinio takvu strašnu stvar? Isti ljudi koji su zaključali djevojčicu na tavan, urlaju njezine misli. Tvoji roditelji. Zamislila je djevojčicu kako čita u stolcu za ljuljanje ili priređuje čajanku za lutke na pletenom stoliću. Može je vidjeti u malom krevetu, stisnutu uz voljenu mačku, kako pokušava razumjeti zašto se osjeća izgubljeno i nevoljeno. Odjednom je preplavi dubok osjećaj usamljenosti i jada, kao da su se svi osjećaji koji je spavaća soba upila sada istodobno oslobodili. Ili to, ili je duh njezine sestre prisutan u sobi. To je za nju previše. Obuzeta osjećajem da je zapela u noćnoj mori ili horor filmu, izjuri iz sobe, tresne vratima i prijeđe preko podijeljena tavana. Nakon što je prošla kroz druga vrata, protrči labirintom prašnjavih knjiga i kutija i polica prema skrivenom stubištu. Panika buja u njezinoj glavi. Što ako su se vratašca na dnu stubišta zatvorila i zaključala? Što ako zauvijek ostane zarobljena

ovdje gore? Pomisao je pomalo apsurdna, ali kada ugleda prigušeno svjetlo kako treperi ispod otvora koji vodi prema stubištu, preplavi je osjećaj olakšanja. Vrata na dnu stubišta su otvorena. Držeći se jednom rukom za hrapavi zid kako bi održala ravnotežu, a drugom stišćući svjetiljku, spusti se stubama koje se sada čine nekako strmijima i užima. Kada se spusti, zatvori i zaključa vrata, potpuno svjesna da nema potrebe za zaključavanjem, ali istodobno pomalo uplašena da njezina zamišljena sestra još uvijek živi na tavanu. A nakon svih tih godina, sigurno je luda. To je suluda, besmislena pomisao, ali opet, nikada nije pomislila da bi mogla naći skrivenu spavaću sobu na tavanu svojeg obiteljskog doma. Ne osvrćući se kako bi spustila tapiseriju i vratila stolić na mjesto, napusti sobičak i požuri stubama na prvi kat. U očevu brlogu na stolu pronađe dnevnik pa drhtavim prstima okrene prvu stranicu. Bilješka o sestrinoj smrti unesena je u dnevnik 1940. godine - Julia je tada imala tri godine. Utone u stolac dok joj misli grozničavo lete umom, a utroba izgara. Dok je njezina sestra bila zaključana na tavanu, ona se u prizemlju igrala igračkama, smijala se i drijemala, nesvjesna horora koji se odvijao nekoliko katova više. U zidovima vile Blackwood nema štakora. Samo djevojčica skrivena na tavanu. Grozno. Nezamislivo. Nestvarno.

DVADESET DEVETO POGLAVLJE Lilly

P

ola sata nakon ponoći, dan nakon što je Pepper ubila Merricka, Lilly i Cole išuljali su se iz svojih spavaćih kola, s kovčezima u rukama dok je Phoebe mirno spavala u marami na Coleovim prsima, potpuno nesvjesna da je roditelji vode u nesigurnu budućnost. Noć je bila mirna i vlažna, a polumjesec je bacao plavkasti sjaj na vlak i tlo i drveće, pružajući im dovoljno svjetla da mogu vidjeti kamo idu. Cole je imao uljnu svjetiljku u ruksaku, ali nije se usuđivao rabiti je dok se dovoljno ne udalje. Ranije su satima raspravljali što bi spašavanje Pepper za njih troje značilo i odlučili su da, unatoč rizicima koje sa sobom nosi novi život - početi iznova sa samo nešto novca i odjeće - ne bi bili u stanju živjeti sa spoznajom da su samo stajali po strani i ništa nisu poduzeli. Cole se nadao da će naići na cirkus koji bi bio spreman zaposliti ih, zajedno s besplatnom, doduše “odmetnutom”, slonicom. Jer na kojem bi to mjestu albino, dugogodišnja cirkusantica, i slonica imale bilo kakvu priliku započeti ispočetka? Ako taj plan ne uspije, nije siguran što će učiniti. No Lilly je inzistirala da pokušaju. Nakon što su donijeli odluku, pozvali su Hanka u svoj vagon kako bi se pozdravili. On se složio da trebaju spasiti Pepper i htio je poći s njima, ali Cole je tu ponudu odbio jer se bojao da će ih uhvatiti. Hank je razumio i tražio je od njih mu obećaju da će pronaći način da mu jave gdje su se smjestili i jesu li na sigurnome. Uzeo je Phoebe u krilo i ljubio je u obraščiće sve dok se nije umorila i poželjela majku. Lilly ga je zagrlila, a Cole je obećao da će se ponovno vidjeti. Također, rekao je da će ga obavijestiti ako se otvori radno mjesto za timaritelja

slonova tamo gdje se smjeste. Do trenutka kada je Hank otišao, svi su već bili u suzama. Sada Lilly slijedi Colea dok hodaju uz tračnice. Venama joj kolaju strah i adrenalin, a čelo joj prekriva sjajan sloj znoja. Osjeća se kao da će iskočiti iz vlastite kože. Ako ih uhvate, tko zna što će se dogoditi. Kada su došli do vagona sa slonovima, Cole se zaustavi, pogrbi ramena i podigne ruku. Lilly zastane iza njega i pričeka dok on polako otvara vrata stočnog vagona, grčeći se na svaki metalni zveket i škriput. Kada su se vrata konačno cijela otvorila, Cole je držao stražu, a ona se uspela unutra, došuljala se prolazom i čučnula uz Pepper, moleći se da uspije izvući slomljenu, ranjenu slonicu iz vagona bez odviše buke. Pepper je ležala na boku u slami, naborana lica ispresijecana osušenim suzama. Lilly je nježno pogladi po uhu pa Pepper otvori oči i podigne glavu. Razmotala je dugačku surlu poput lista paprati i posegnula za Lillynom rukom. “Gore”, prošapće Lilly. “Ustani, curo.” Pepper zatuli i teškom se mukom uspravi na noge. Flossie i Petunia izviju vratove kako bi vidjele što se događa, šmrcnuvši i frknuvši kada ugledaju Lilly. Ona im priđe i pogladi ih po surlama, šapnuvši im da se vrate spavati. Slonice uzdahnu, duboko i tutnjavo, pa spuste surle. Lilly otključa lanac oko Pepperine noge, omota ga oko njezina gležnja i učvrsti. Zatim stade hodati prema vratima, nadajući se da će velika zvijer surađivati i moći izići iz vagona bez rampe. U suprotnom će sve trajati predugo i stvarat će previše buke. Pepper je slijedi iz boksa. Lilly se spusti iz stočnog vagona. Na dovratku Pepper oklijeva, naočigled zbunjena i ranjena. Lilly je potiho moli da siđe, gladeći njezino veliko stopalo i uvjeravajući je da će sve biti u redu. Pepper se zanjiše naprijed-natrag, oklijevajući. Cole ih promatra zabrinuta pogleda pa Lilly osjeti nalet panike u prsima. Ako budu morali koristiti rampu, sigurno će ih uhvatiti. Tada Pepper napokon zakorači iz vagona, a njezino golemo, sivo tijelo zatrese se kada jednu nogu spusti na tlo. Proizvede brundav glas u dubini grla, ali nastavi izlaziti. Stražnji dio tijela još uvijek joj je visoko u zraku, a prednje noge na tlu. Na neizvjesnu sekundu Lilly

pomisli da bi mogla ispasti kroz vrata. Ako se ozlijedi, sve je osuđeno na propast. Zatim Pepper konačno uspije izvući jednu stražnju nogu i spustiti je na tlo, a Lilly ponovno prodiše. Kada je Pepper napokon izišla iz vagona i stala na sve četiri, Cole je polako zatvorio vrata pa su krenuli prema jednom kraju vlaka. Pepper se klati iza Lilly, zaustavlja se i usporava kada i ona. Zajedno u širokom luku zaobiđu vagon gospodina Barlowa i prvi vagon, a potom počnu slijediti tračnice u suprotnom smjeru od Cirkusa braće Barlow. Jedino što Lilly može čuti jesu kolanje krvi venama i tjeskobno lupanje srca. Okreće se svako malo kako bi se uvjerila da ih Pepper slijedi. Na slaboj mjesečini sloničina se silueta njiše s jedne na drugu stranu. Tamna krila ušiju zamahuju naprijed i natrag, a snažne noge grabe uz tračnice poput udova nekog prapovijesnog bića. Kada se Lilly uvjerila da su neopaženo pobjegli, opustila je čeljust, a lupanje srca joj se usporilo. Provukla je ruku kroz Coleovu i naslonila se na njegovo rame dok su hodali uz tračnice, gotovo omlitavjela od olakšanja. Phoebe je još uvijek mirno spavala u marami, a malena plava glava klatila joj se na Coleovim prsima dok je on hodao. Ni Lilly ni Cole nisu progovorili, svatko izgubljen u vlastitim mislima i strahovima o budućnosti. Jedino što su zasigurno znali jest da idu na zapad, prema gradiću Waverlyju. Čuli su glasine da ondje Cirkus braće Ringling proždire Cirkus The Sparks World. Ako njih troje ne budu te sreće da dospiju u Cirkus braće Ringling, barem će imati izglednije mogućnosti pronaći novi cirkus među ostacima Cirkusa The Sparks World nego ako budu prepušteni sami sebi. Lilly je već osmislila novu točku s Pepper, u koju su uključeni i Cole i Phoebe, a sada ju je vrtjela u glavi kako bi smirila živce. Zatim je ugledala nečiju siluetu na tračnicama pa zastane. Cole napravi još jedan korak pa zastane i on. Osoba je poprilično velika, neobično goleme glave i širokih ramena. Približava im se. Viktor. Cole povuče Lilly s tračnica prema nizu drveća.

“Dođi”, reče Lilly Pepper, glasno koliko se usuđivala. Pepper je slijedi, probijajući se kroz suho granje poput vojnog tenka. “Stanite!” poviče Viktor. “Ta prokleta slonica neće samo tako pobjeći!” Upali svjetiljku i uperi je u njihovu smjeru. Lilly i Cole se skamene, a ona zgrabi njegovu ruku, sleđena od straha. Viktor u ruci drži pištolj.

TRIDESETO POGLAVLJE Julia

J

utro nakon što je pronašla skriveno stubište prema tavanu, Julia se izvukla iz kreveta i pogledala kroz prozor. Iznenadila se kada je ugledala sunce i Claudea koji je skupio napukle grane i pruće na jednu hrpu u dvorištu. Pogledala je na sat na noćnom ormariću. Već je bilo pola deset. Kako je, za ime svijeta, spavala tako dugo? Zatim se sjeti otkrića tavanske sobe pa se sruči na krevet. Imala je dojam kao joj je um star tisuće godina i, zbog nekog razloga, tijelo ju je boljelo. Ili to, ili je pokupila neku bolest. Ne, nije to. Nakon što je otkrila da ima sestru, nakon što je pronašla skrivenu spavaću sobu i nakon što je neprestano spekulirala što su njezini roditelji učinili, nije ni čudo da joj je san bio prijeko potreban. Previše je toga za probaviti odjednom, a ona je htjela da sve nestane. A onda opet, morala je doznati istinu. Nije bilo druge mogućnosti. Odjenula se, spustila u kuhinju i stala kod sudopera, zureći kroz prozor. Kako će, pobogu, posložiti sve djeliće priče? Zašto je njezina sestra bila zaključana na tavanu? I koliko dugo? Što joj se dogodilo? Jesu li njezini roditelji upleteni u njezinu smrt? Gdje je pokopana? Gdje je njezin rodni list? Smrtovnica? Postoji li mogućnost da je Lilly, albino žena, imala svoje prste u ovome, ili je ona zaseban slučaj? Može li biti da je djevojčica Lillyno dijete, izvanbračno dijete sramotno skriveno kada je majka doznala za aferu? Na tavanu se vjerojatno nalazi više tragova, ali potrajalo bi mjesecima da prođe kroza sve, a Julia nije mogla toliko čekati. Osim toga, ne bi znala odakle početi. Njezini roditelji ne bi htjeli da itko dozna da skrivaju dijete na tavanu, pa vjerojatno nema koga pitati.

No netko, negdje, mora nešto znati. Tada joj sine. Postoji jedna osoba koja je bila ovdje cijelo vrijeme. Claude. Obuje čizme i obuče jaknu, iziđe kroz stražnja vrata i odmaršira prema konjušnici. Claude sjedi za stolom u kancelariji i rješava papirologiju. Podigne pogled kada ona uđe. “Jutro”, pozdravi je, a potom spusti glavu i vrati se poslu. “Jutro”, odvrati ona. Pričeka s druge strane stola, držeći ruke u džepovima jakne kako se ne bi tresle. Nije sigurna brine li se hoće li joj reći istinu ili hoće li opet odbiti razgovarati s njom. “Vidim da ste počistili dvorište”, reče. On zadrži pogled na papirima. “Još malo”, reče on. “Još je nekoliko grana porazbacano uokolo, ali većina se može spaliti.” “Ja bih to mogla učiniti.” “Kako hoćete.” Nastavi usredotočeno upisivati brojke u poslovnu knjigu. Ona zagrize usnicu, nesigurna kako započeti. Ako joj on ne pomogne, ne zna što će sljedeće poduzeti. “Znam da ste zauzeti”, započne. “No možete li doći u kuću na minutu?” “Zašto?” “Želim da nešto vidite.” On okrene stranicu u poslovnoj knjizi i zapiše još nekoliko brojeva. “O čemu je riječ? Moram završiti ove izračune.” “Nisam sigurna”, odvrati ona. “Zato želim da vi pogledate.” On je konačno pogleda, nabrana čela. “Zašto ne upitate Fletchera? Doći će za nekoliko minuta.” Ona odmahne glavom. “Fletcher mi ne može pomoći s tim. A nemam koga drugog pitati. Pronašla sam nešto u kući, nešto užasno i šokantno... i... i ako ne otkrijem što su moji roditelji... “ Riječi su joj

zapele u grlu i ona na trenutak pritisne prste na usta, obuzdavajući iznenadan izljev suza. Kada uspije ponovno progovoriti, reče: “Samo želim doznati istinu.” On se nasloni u stolcu i prouči njezin izraz lica, kao da je procjenjuje ili prosuđuje njezine motive. Ljutnja mu očvrsne lice, ali ona zadrži pogled na njemu, odbijajući popustiti. Ako je pročitao odlučnost u njezinim očima, neka tako bude. Trebao joj je da joj kaže što zna. Nakon naizgled cijele vječnosti, on se nagne naprijed, skine kapu i dlanom protrlja prosijedu kosu. Odloži kapu na stol i skupi dlanove pa ih približi ustima, razmišljajući. Zatim je pogleda u oči. Ona pomisli da će joj opet odbiti pomoći, ali čelo mu se opusti, a nepopustljive oči smekšaju. Prkos zamijeni nešto nalik tuzi, ili možda žaljenju. “Pronašli ste put do tavana”, reče joj. To nije pitanje. Koljena joj klecaju. “Mm-hm”, promrmlja. “I skrivenu spavaću sobu.” Ona kimne glavom, dovuče stolac naslonjen na zid i sjedne prije nego što. se sruši. “Što znate o tome?” On počeše stražnju stranu vrata i namršti se, oklijevajući treba li nastaviti. Kada konačno prozbori, glas mu je suzdržan, kao da mu je teško izgovoriti neke riječi. “Vaši su roditelji imali još jedno dijete.” Ona ponovno kimne glavom. “Ona nije... ona nije bila... normalna.” Julia proguta knedlu. “Kako to mislite? Je li imala kakvu deformaciju ili nešto slično?” On ustane i obiđe stol, a zatim se uputi prema vratima. Ona pomisli da će otići i ustane, spremna preklinjati ga da ostane. No on se zaustavi i zagleda se kroz prozor pokraj vrata. Ona ponovno sjedne, proučavajući njegov profil. Izgleda kao da ga nešto mori.

“Tako su to ljudi radili u prošlosti”, reče. Glas mu zazvuči drukčije, gotovo tužno. Ili možda izmoždeno. “Pretpostavljam da je to bilo bolje rješenje nego smjestiti je u neku instituciju.” ”Ne znam”, odgovori ona. “Možda da su joj pružili pomoć...” ”To nije moja stvar.” Htjela ga je upitati zašto dijete zaključano na tavanu ne bi bila njegova stvar, ali suzdržala se. Ako ga razljuti, mogao bi se ponovno zatvoriti. “Što nije bilo u redu s njom?” “Nisam siguran. Mislim da je bila riječ o nekoj vrsti kožnog oboljenja, ali vaš je otac rekao da je imala i drugih problema.” Julia se ukipi. Kožno oboljenje? Kakva vrsta kožnog oboljenja? Albinizam? Vrtjelo joj se u glavi. Je li moguće da je Lilly njezina sestra, a ne očeva ljubavnica? Je li zato otac stalno odlazio u cirkus? Ali ako je njezina sestra bila zaključana na tavanu, kako i kada je izišla? Kako je završila u cirkusu? Ne čini se baš mogućim. ”Jeste li je ikada vidjeli?” Claude stisne usne i odmahne glavom. Opet laže. Vidjela je to. “Je li bila albino?” upita ga. “Ne znam. Vaš otac nije mnogo pričao o njoj. On i gospođa Blackwood su... se sramili?” On se okrene prema njoj. “Namjeravao sam reći da su držali do svoje privatnosti. Gospodin i gospođa Blackwood bili su vrlo samozatajni ljudi. Nisam siguran, no njihove su odluke možda imale nešto s vjerskim uvjerenjima gospođe Blackwood.” “U kojem smislu?” On slegne ramenima. “Samo sam dobio takav dojam.” “Kako se zvala?” “Ne znam.” “Lilly?” “Nisam siguran.” “Što joj se dogodilo?” On ponovno slegne ramenima i vrati se za stol.

“Je li mrtva?” Julia protisne. On sjedne i prolista papire. “Slušajte, to je sve što znam. Kao što rekoh, vaš otac nije mnogo pričao o njoj. Mislim da mu je to preteško padalo.” Stavi kapu natrag na glavu i uzme olovku, ponovno nabacivši suzdržanu masku. “Sada, ako nemate ništa protiv, imam mnogo posla.” Julia zahode nokte u dlanove, boreći se da ostane mirna. Nije joj sve rekao, a ona nema pojma zašto. Razgovarali su o kući, njezinim roditeljima, njezinoj sestri. Ima pravo znati što se dogodilo. Frustracija i ljutnja ispunile su joj glavu poput pare. Ustane, ugrabi papire sa stola i zadrži ih izvan njegova dohvata. “Ne vjerujem vam”, reče. “Da moji roditelji nisu htjeli da itko dozna za moju sestru, zašto bi vam moj otac rekao da se nalazi na tavanu? Sigurna sam da vam je vjerovao. U svemu.” On se namrgodi. “Ne znam. Bilo je to jako davno. Možda je samo trebao olakšati dušu.” “Jeste li otišli na policiju? Jeste li je pokušali izbaviti odatle?” On odmahne glavom. “Zašto ne?” “Dok mi je vaš otac to rekao, bilo je...” Promeškolji se na stolcu. “Bilo je što?” “Bilo je prekasno.” “Prekasno za što?” On stisne čeljust, a sljepoočnice mu počnu pulsirati. “Pitate me pitanja na koja nemam odgovore.” Ona se suzdrži da ne baci papire na njega. “Ne razumijem zašto lažete”, reče. “Moji su roditelji mrtvi. Koga onda štitite?” “Ne štitim nikoga.” “Je li moja sestra umrla gore? Je li pobjegla? Moram znati što se dogodilo!”

“Rekao sam vam, ne znam ništa drugo. Potrudio sam se da ne znam.” Ona spusti papire na stol dok joj u očima bujaju tuga i gađenje. Nekoliko papira kliznu u njegovo krilo, ali on se ne pomakne. Julia priđe vratima i zagleda se u njega. “Onda ste jednako krivi kao i moji roditelji”, reče i iziđe.

TRIDESET PRVO POGLAVLJE Lilly

N

e mogu više ovo podnositi”, rekla je Lilly Coleu. “Kada će nas gospodin Barlow kazniti što smo ukrali Pepper?”

Sjedili su na kauču, zaključani u vlastitim spavaćim kolima na istom mjestu gdje je Pepper ubila Merricka. Šljakeri i snagatori čuvali su prozore i vrata. Prošlo je gotovo petnaest sati otkako ih je Viktor pištoljem prisilio da se vrate u vlak, a ona nije mogla prestati razmišljati o tri ptice u velikom šatoru netom prije oluje i tornada. Tri ptice, tri smrti. Merrick je mrtav, a tko je sljedeći? Ona i Cole? “Ne znam”, odgovori Cole. “Da je htio pozvati policiju i dati nas uhititi, to bi do sada već učinio. Poznavajući njega, smišlja vlastitu kaznu.” Lilly prigrli kćer na prsa i poljubi je u tjeme dok joj suze peku oči. “Ako nam se nešto dogodi, tko će se brinuti za Phoebe?” Cole je obgrli rukom. “Pokušaj se ne zabrinjavati. Razgovarat ću s gospodinom Barlowom. Možda će nam dopustiti da radimo nekoliko godina bez plaće. Ili ja mogu preuzeti kaznu za oboje. Što god da se dogodi, ti se nećeš odvojiti od naše djevojčice, obećavam.” Lilly zatvori oči i zaroni nosom u Phoebeinu svilenkastu kosu. Što su to učinili? Ne samo da su podbacili spašavajući Pepper nego su i budućnost svoje kćeri doveli u opasnost. Upravo tada zatutnji zaglušujući brektaj nadolazeće lokomotive. Omanji vlak prođe pokraj prozora njihova vagona, a željezne kočnice škripe i skviče, škripe i skviče. Cole ustane i razgrne zavjese kako bi pogledao van. “Moj Bože”, reče prigušenim glasom.

“Što je?” Lilly polegne Phoebe na kauč i priđe prozoru. S druge strane kolosijeka, na stanici, okupila se skupina lokalaca. Muškarci, žene i djeca okupirali su svako slobodno mjesto, gnijezde se na praznim sanducima, sjede na vratima otvorenih vagona, stoje na stubama vodotornja i preokrenutim bačvama. Odrasli se naguravaju za najbolje mjesto s pogledom dok djeca drže balone, tamane kokice i šećernu vunu ili igraju lovice ispred stanice. Nekolicina muškaraca postavlja kamere. “Taj je gad proširio vijest”, reče Cole. “Sigurno je to najavio tijekom poslijepodnevne predstave.” “Misliš li da je prodavao ulaznice?” upita Lilly. “Ne. Ovo je marketinški potez.” Lilly zakopa lice u dlanove. “Jadna Pepper.” Cole je privuče sebi pa oboje utihnu. Kada Lilly uspije progovoriti od čvora u grlu, podigne pogled i reče: “Što misliš, kako će to učiniti?” Cole trzne bradom prema prozoru kako bi pokazao na lokomotivu koja se upravo zaustavila. “Ovime.” Lilly se odmakne od njega i pogleda van. Lokomotiva stoji na tračnicama nekoliko stotina metara dalje, smještena na pola puta između vlaka braće Barlow i postaje. Samo je jedan vagon iza lokomotive - vagon s dizalicom koja služi za podizanje željezničkih vagona s tračnica. “Ne razumijem”, reče Lilly. “Kako...” Prije nego uspije dovršiti pitanje, ključevi zazveckaju u bravi. Kvaka se okrene i Viktor uđe s ljudima gospodina Barlowa. “Idemo”, zareži na Colea i Lilly. “Kamo?” upita Cole. “Gospodin Barlow želi da svjedočite smaknuću”, odgovori on.

“Kako možeš pristati na to?” zapomaže Lilly. “Pepper je samo pokušavala zaštititi JoJoa! Čak i Glory to razumije!” “Merrick mi je spasio život”, odvrati Viktor. “A ta ga je slonica ubila.” “Zar doista misliš da te Merrick spasio iz umobolnice jer mu je bilo stalo do tebe?” upita ona. “Učinio je to kako bi na tebi zaradio, baš kao što je to učinio i sa mnom.” “Ušuti. Idemo”, reče Viktor. “Ne”, odvrati Lilly. “Ne mogu. Neću.” “Ja idem”, reče Cole. “Pusti je da ostane s Phoebe.” Na te riječi jedan od snagatora gospodina Barlowa pojuri prema Coleu pa mu zavrne ruke za leđa. Phoebe zacvili na kauču. “Koji vrag?” reče Cole. Načini grimasu i pokuša se osloboditi. “Gospodin Barlow želi da oboje budete prisutni”, reče Viktor. Drugi muškarac krene prema Lilly. “Ostavi je na miru!” poviče Cole. Lilly se odmakne od snagatora i podigne ruke u zrak. “U redu, u redu. Poći ću”, reče. “Nema potrebe za primjenom sile.” Podigne Phoebe s kauča i privije ju na sebe. “Šššš, slatkice. Mamica je ovdje.” “Rekao sam da ću surađivati”, reče Cole. “Sada me pustite.” Muškarac pusti Colea, ali ostane iza njega, spreman zgrabiti ga ako bude potrebno. Cole protrlja ruku i zapilji se u Lilly, prešutno je upozorivši da se složi sa svime što joj kažu. Lilly mu uzvrati pogledom, a prestrašenost i tuga paraju joj prsa. Zajedno isprate Viktora iz kola i krenu s njime uzduž tračnica, praćeni ljudima gospodina Barlowa. Tisuću groznih misli vrzmaju se u Lillynoj glavi, a noge i ruke kao da su joj odjednom postale gumene.

“Dopusti mi da ostavim Phoebe s Glory”, obrati se Lilly Viktoru. “Ne treba ovo vidjeti.” Viktor ne reče ništa, ali malo kasnije zastane ispred Glorynih kola. Glory uzme Phoebe sa suzama u očima pa zagrli Lilly i Colea, odbijajući pogledati brata. “Sve će biti u redu”, šapne Lilly na uho. “Ne brini se.” Lilly kimne glavom i poljubi Phoebe u mekani obraz, vlažnih očiju, a potom počne slijediti Viktora do druge strane vlaka. Zastanu preko puta nakrcane stanice, pokraj skupine službenika željeznice, naoko važnih ljudi u odijelima i ulaštenim cipelama te šerifa koji je ustrijelio Pepper. Lokalci koji još nisu vidjeli Viktora sada upiru prstima i zure u njega, a nekolicina djece pobjegne svojim majkama, ustrašena i uplakana. Nekoliko stotina metara dalje, trojica željezničara upotrebljavaju parni bager za iskop golema groba na praznom zemljištu. Lilly se objesi na Colea, drhteći u stisku predstojeće zle kobi. Svi su se smjestili na svoja mjesta, a gospodin Barlow došepirio se iza vagona, nasmiješen, u visokom šeširu i crvenoj jakni. Okrenuo se licem prema publici te podignuo glavu i bradu, kao da se sprema najaviti točku u velikom šatoru. Zatim je mahnuo jednom rukom kako bi preusmjerio pažnju publike na lijevu stranu. Skupina timaritelja izvela je Pepper iz vlaka braće Barlow, podbadajući je kukama i šilima. Pepper podigne surlu i zatuli na svaki ubod prije nego što se nastavi kretati. Pruge krvi klize joj niz bokove i noge. Kada dođe do stanice, timaritelji joj privežu stražnju nogu lancima za tračnice pa se odmaknu. Svaki otkucaj Lillyna srca stvara eksploziju pod njezinim rebrima. Ne može vjerovati onome što vidi. Gospodin Barlow sprema se pogubiti Pepper, i to ispred svih ovih ljudi. Ljudi koji su došli gledati njezino ubojstvo. I onda ljudi životinje nazivaju krvoločnima. Pepper se njiše naprijed-natrag na tračnicama, trese se i drhti. Svjesna je da će se nešto loše dogoditi. Zatim ugleda Lilly i podigne surlu. Zatrubi i očajnički posegne prema njoj, mašući širokim ušima.

Lilly proguta jecaj i uputi se prema njoj. Mora doći do Pepper, utješiti je i ispričati se što nije učinila više kako bi je spasila. Ako će već umrijeti, zaslužuje znati da je voljena. Viktor uhvati Lilly i povuče je natrag. Cole otrgne njegovu ruku s Lillyne. “Ne diraj je”, zasikće. “Reci joj da ostane na mjestu”, reče Viktor. Ona se ovjesi na njega. Bio je u pravu, a spoznaja da bi Pepper mogla pomisliti da ona i Cole imaju nešto s njezinim smaknućem boli poput uboda noža posred srca. Šljakeri prebace težak lanac oko Pepperina vrata, stegnu ga kao omču i provuku jedan kraj kroz čelični prsten na stanici. Gospodin Barlow signalizira nešto mehaničaru, a rulja utihne. “O moj Bože”, zavapi Lilly. “Ne možete to učiniti! Ne možete to učiniti!” “Začepi”, zagunđa Viktor. Mehaničar povuče kuku, vitlo zaškripi, a lanac zazvecka i zategne se oko Pepperina vrata. Lillyna koljena klecaju, a iz lica joj nestade i posljednje kapi krvi. Lanac se steže sve jače i jače, polako podižući Pepperine prednje noge od tla. Pepper se rita i skviči i mlati glavom naprijed-natrag, očiju razrogačenih od užasnutosti. Žuč nahrupi u Lillyno grlo i ona na trenutak pomisli da će se onesvijestiti. Zatim se začuje sablastan zvuk kidanja i Pepper zavrišti. Publika uzdahne. Mehaničar spusti Pepper na tračnice, a lanac se oko njezina vrata opusti. Dvojica šljakera potrče prema njoj i skinu lanac s njezine prednje noge. No gležanj joj je već rastrgan. Nalet adrenalina preplavi Lilly i ona se otme iz Coleova zagrljaja i potrči prema Pepper. “Lilly, ne!” drekne Cole. Pojuri za njom, ali Viktor ga zgrabi i zadrži. Kada Lilly dođe do prestravljene slonice, uspori. Pepper paničari, pomiče se naprijed i natrag, s jedne strane na drugu, tresući

glavom i pokušavajući se osloboditi lanca. Šljakeri i snagatori drže se podalje. “Sve je u redu, Pepper”, reče Lilly, pruživši ruku. “Pomoći ću ti. U redu je.” Isprva Pepper uopće se ne reagira. Zatim spazi Lilly i prestane se batrgati. Dubok, mučan jecaj zabruji u njezinu grlu. Krajičkom oka Lilly opazi gospodina Barlowa kako se obrušava prema njima. Primakne se Pepper. “Hajde, curo”, reče. “Podigni me.” Pepper došepa naprijed, omota surlu oko Lilly i podigne je na glavu. Lilly se premjesti na Pepperina leđa, zgrabi lanac i pokuša ga odvojiti od čeličnog prstena. Ako oslobodi Pepper omče, taman i ne uspjela, ostat će na mjestu - na Pepperinim leđima - sve dok gospodin Barlow ne odustane od smaknuća. Ne bi ubio Pepper dok je Lilly na njoj, barem ne u javnosti. Nema pojma što će učiniti nakon toga. No mora barem nešto pokušati. Povuče čelični prsten prema dolje, naprežući se da olabavi sajlu i skine lanac. Prejako je stegnuto. “Kojeg vraga izvodiš?” zaurla gospodin Barlow na nju. “Silazi!” Iza njega približava se skupina šljakera. Cole se oslobodio Viktorova stiska i sada trči prema njoj, s Viktorom za petama. Gospodin Barlow ponovno signalizira mehaničaru, unatoč činjenici da Lilly stoji na slonici. Vitlo se pokrene, mehaničar povuče ručicu i sajla se zategne. Lilly izgubi ravnotežu i padne na koljena. Gotovo klizne s Pepperinih leđa, ali uhvati se za lanac oko njezina vrata. Žene uzdišu i vuku djecu pod svoje skute dok muškarci izvijaju vratove kako bi bolje vidjeli što se događa. Cole dotrči do vagona s dizalicom, uspne se sa strane i zgrabi mehaničara za majicu pa ga izvuče iz kabine. Zatim se uzvere na njegovo mjesto i gurne ručicu prema naprijed. Sajla se opusti. Lilly ustane i ponovno se potrudi skinuti lanac. Viktor se popne na dizalicu, ščepa Colea za ovratnik i odalami ga posred lica. Cole se nagne na jednu stranu, naizgled onesviješten, a potom se uspravi i nabije šaku u Viktorovu lopatastu čeljust. Hladan kao špricer, Viktor ponovno zvizne Colea, ovog puta snažnije, a zatim ga izbaci i zauzme

upravljačko mjesto. Četvorica šljakera bace se na Coleove noge, povuku ga s dizalice i prikuju ga na tlo. Cole lamata i psuje, bori se da pobjegne. Jedan ga od snagatora gospodina Barlowa šutne u glavu pa se Cole opusti, lica okrenuta na jednu stranu. Na upravljačkom mjestu Viktor pritisne poluge i povuče ručicu. Kran se zaljulja nalijevo, trzne i povuče Pepper u istu stranu. Lilly posrne, padne i nogama zajaše Pepperin vrat, boreći se za goli život. Kada se kran polako zaljulja na drugu stranu, ona se osovi na noge, posegne za čeličnim prstenom i istodobno pokuša skinuti lanac. Viktor trzne ručicom prema naprijed i nadesno pa se kran spusti i zaljulja na suprotnu stranu. Sajla se opusti pa Lilly pokuša potisnuti čelični prsten i skinuti lanac. Snažan vuuuš zazuji iznad njezine glave i ona podigne pogled. Krak krana spušta se niže, a zatim mijenja smjer i ide ravno na nju. Prije nego što uspije reagirati, raspali je po trbuhu, slomivši joj rebra i oborivši je s Pepperinih leđa. Kao u usporenom filmu, ona poleti zrakom, praznih i nekorisnih pluća, ruku i kose kao lutka mlohavih udova. Udarila je o skretnicu nekoliko metara dalje, bubnuvši donjim leđima u metalni znak. Zvuk slomljenih kostiju eksplodira u njezinu mozgu. Ona zaurla i tupo udari o tlo. Tijelo joj se ukoči od bola. Negdje u zakutku uma začuje uzdah gomile. Svijet joj ulazi i izlazi iz fokusa, zamagljen krvavom zavjesom suza. Zatvori oči, dašćući i trudeći se ostati pri svijesti. Utroba joj gori kao da ju je netko zapalio. Nakon naizgled cijele vječnosti, prođe je vrtoglavica i ona otvori oči. Leži na boku u prašini, okrenuta prema cirkuskom vlaku dok su joj ruke i noge izvijene pod nepravilnim kutovima. Nekoliko službenika željeznice i šerif pohitaju prema njoj. Snagatori gospodina Barlowa zadržavaju Colea. Stisne zube i pokuša sjesti. Ruke joj se naprežu, ali ništa se ne pomiče. Bol u utrobi nije nalik ničemu što je dosad osjetila, a svakim dahom osjeća stotine noževa koji joj se zabadaju u kralježnicu. Pokuša se preokrenuti, no bez obzira koliko se trudila, ne može se pomaknuti. Spusti pogled na trbuh. Prugasta šipka strši iz donjeg dijela trbuha, a krv kulja iz rane. Začudo, ne osjeća bol. Dotakne

meso oko metalne šipke, a ljepljiva krv oboji joj prste. Bit ću dobro kada izvade ovo iz mene, pomisli. Nekoliko čizama i cipela pojave se u vidokrugu. Šerif klekne do nje, strah mu se ocrtava na licu. “Bit ćete dobro”, reče. “Ne mičite se.” Iza nje ponovno se pokrene dizalica. Vitlo zaškripi, a lanac oko Pepperina vrata zazvecka. “Ne...” reče, posežući za šerifom okrvavljenom rukom. “Ne dajte... ne dajte im... da ubiju Pepper.” “Samo se držite i pomoć stiže”, reče šerif. Ustane i poviče: “Pozovite hitnu pomoć!” Iza Lillynih leđa škripi kran, sajla cvili, a gomila se smije i plješće. Pepper zaurliče nekoliko puta, a zatim ispusti bolan krik. Lilly dlanovima pokrije uši, no zvukovi Pepperine borbe prolaze kroz njezine drhtave dlanove i urezuju joj se u mozak. Ona jeca i grca, dišući plitko i brzo. Željezo i čelik škripe pod težinom Pepperina tijela koje se izvija sve dok, malo-pomalo, sajla prestane skvičati, a gomila ne utihne. Svijet se otrgne njezinoj kontroli i osjećaj konačnog poraza prožme Lillyno biće. Ruke joj se beživotno opuste, a pogled joj se počne zatvarati, kao da netko spušta tamnu zavjesu oko nje. Znači ovako se osjećaš kada umireš, pomisli. Ali ja ne mogu... Phoebe me treba... Zatim osjeti kao da pada i cijeli svijet utone u tamu.

TRIDESET DRUGO POGLAVLJE Julia

N

akon što je ispitala Claudea o skrivenoj spavaćoj sobi i sestri, Julia se odvukla u vilu, a mozak joj je radio sto na sat. Cijeli je život sažalijevala samu sebe zbog majčine bešćutnosti i očeve suzdržljivosti, misleći da je negdje pogriješila i tako postala nedostojna njihove ljubavi. Čak iako je u dubini srca znala da očeva prometna nesreća nije njezina krivica, oduvijek je sebe smatrala odgovornom za nju. Naravno, on je taj koji je pio i svjesno sjeo za upravljač, ali ona je bila ta koja je preskočila odlazak u crkvu zbog kupanja. Breme koje je nosila bilo je stvarno. Sada shvaća da je sretnica. Mogla je voditi relativno normalan život i otići s imanja Blackwood dok su njezinu sestru držali poput zatvorenice zbog njezina izgleda. Nažalost, ne začuđuje ju što se majka sramila svojeg prvorođenog djeteta. Unatoč pobožnom ponašanju unutar četiri zida, oduvijek joj je najviše bilo stalo do vanjskog izgleda, odnosno do lijepih haljina i krzna u kojima je izlazila u javnost te do fasade sretne obitelji koju je pokazivala vanjskome svijetu. No zaključati dijete jednostavno je nezamislivo. Monstruozno. Okrutno. Gnjusno. A otac je bio upleten u sve. Nije ni čudno što je pio. Je li mu zbog toga trebao Božji oprost ili zbog nečeg drugog? Kada se Julia vratila u kuću, podignula je svaku roletu, razgrnula sve zavjese i otvorila sve prozore. Svježi zrak i sunčeva svjetlost nikada neće isprati sve odvratne tajne i laži vile Blackwood, ali jednostavno je osjetila potrebu da treba prozračiti kuću. Kad bi barem mogla otvoriti sve prozore u svojoj glavi i prozračiti um.

Nažalost, slika djevojčice u spavaćoj sobi na tavanu zauvijek joj se usjekla u mozak. Nakon što ugrabi kutiju šibica s kuhinjskog ormarića, navuče težak kaput, čizme i rukavice, pa iziđe u dvorište zapaliti hrpu otpalih i slomljenih grana. Fizički rad oduvijek joj je pomagao razmišljati, a upravo se sada mora domisliti što će sljedeće poduzeti. Njezin je otac uvijek palio lišće u jesen, i još ga uvijek može zamisliti kako sjedi na panju u dvorištu, pali cigaretu za cigaretom i poteže viski iz srebrne pljoske. Izgledao je poput čovjeka osuđenog na pakao na zemlji. Srce joj se napunilo strahom kada bi ga tako ugledala, pogrbljenih ramena kao da se nešto loše dogodilo. Sada zna zašto je tako izgledao. Grozne tajne, poput otrova, izjedaju iznutra. Na mjestu za spaljivanje, brdašce otpalih grana i pruća od oluje veliko je gotovo kao automobil. Zajedno s podlogom od jesenjeg lišća, razbuktat će popriličnu vatru. Julia napravi krug oko travnjaka, kupeći zalutale grane i dodajući ih na hrpu. Kada je napravila prvi krug oko dvorišta, zaustavila se kod vrtnog spremišta i pogledala vilu Blackwood. Za razliku od prednje i stražnje strane kuće, koje imaju osam tavanskih prozora, na bočnoj strani kuće nalaze se samo četiri. Nijedan od njih ne nalazi se u skrivenoj spavaćoj sobi, ali ne može si pomoći a da ne zamisli blijedu djevojčicu kako promatra kroz jedan od pljesnivih prozora, usamljena i začuđena zašto ne može izići. Pomisao na to stišće joj i steže prsa, isto kao kada bi joj srce probola strijela, izazivajući agoniju. Čak i kada bi očistila vilu i preuredila unutrašnjost, kako bi ikada mogla živjeti u njoj, znajući za bol i patnju koje je podnijelo nevino dijete iza tih zidova? Baci šačicu grana na hrpu i otiđe do vrtnog spremišta. Hrpa starih novina u drvenoj gajbi još uvijek stoji ondje, a limenka ulja za svjetiljku nalazi se visoko na polici. Zgužvane novine podmetne ispod donjih grana na hrpi, polije granje i staro lišće uljem pa zapali papir i odmakne se. Vatra se učas rasplamsa i raširi, ispunjavajući tiho poslijepodne zvukovima pucketanja, nalik na pucketanje prstima.

Narančasti i plavi plamenovi krčkaju i palucaju i uzdižu se prema nebu. Julia zuri u vatru, opčinjena plamenom koji guta lišće i boja grane crnom bojom. Vatra se uzdiže i grije joj lice i ruke. Da je netko zapazi kako stoji ondje, ne bi imao pojma o košmarnim mislima koje joj se vrzmaju glavom. Kako je moguće da roditelji zaključaju vlastito dijete? Kako mogu živjeti sami sa sobom, znajući da im je kći zatvorenica kojoj je onemogućeno udisati svjež zrak i osjetiti sunce na koži dok su oni istodobno slobodni i čine što ih je volja? Jesu li je sakrili na tavan čim se rodila? Jesu li svima rekli za mrtvorođenče? U glavi joj bljesne sjećanje, nečije riječi: kakva li je samo sreća vidjeti Juliju zdravu i snažnu nakon što je majka cijelu trudnoću provela u krevetu. Tko je to rekao? Ne može se sjetiti. Je li taj netko bio zabrinut zato što je majka rekla da je izgubila prvo dijete? Postoji li u kući rodni list s imenom majčina liječnika? Je li Lilly njezina sestra? Što joj se dogodilo? Je li mrtva? Jesu li njezini roditelji trebali oprost zbog toga što su je zaključali na tavan ili zbog nečeg drugog? Je li umrla na tavanu ili je pobjegla i pridružila se cirkusu? Postoji li mogućnost da cirkus još uvijek radi? Kako je Lillyn fotoaparat dospio na očev stol, a da ne spominje četku i nakit? Stotine pitanja škakljaju Lillyn um i istodobno je tjeraju na povraćanje. Ona zatrepće i zakorači unatrag, a koža lica peče je kao da je predugo bila na suncu. Panika joj odjednom prikliješti prsni koš. Dok je bila zamišljena, plamen se vinuo u zrak, snažniji i vreliji. Zahvatio je niske grane obližnjeg drveća i krenuo prema dvorištu, uništavajući i bojeći u crno smeđu travu kao voda koja nagriza pješčanu plažu. Ona se ogleda oko sebe kako bi nečime ugasila bezglavi plamen. Njezin je otac običavao koristiti lopatu i vile kako bi držao vatru pod kontrolom, ali Julia je prekasno uvidjela da nema nijedno od toga pri ruci. Baci pogled prema konjušnici kako bi provjerila promatra li je Claude. Možda bi joj mogao pomoći. No nigdje ga ne ugleda. Očajna, stade gaziti tlo zahvaćeno plamenom kako bi spriječila daljnje širenje vatre. No silna vrućina pali njezinu kožu i grlo, goneći je unatrag. Ona zadrži dah i nastavi pokušavati, ali ne uspije se

približiti vatri duže od sekundu, dvije. Zatim se golema hrpa pomakne i stane se urušavati, a žeravica i iskre polete u zrak. Julia poskoči i ogleda se po dvorištu u potrazi za nečime što bi obuzdalo požar - lopatom, crijevom, kantom kišnice. Ne ugleda ništa. Mora doći do Claudea. Krene prema staji, trčeći i vičući u pomoć, a potom se osvrne preko ramena prema vatri. Sijevne odbljesak crvene boje i ona stane u mjestu, gledajući u kuću. Plamen guta zavjese na otvorenom prozoru. Očev brlog. Na sekundu je paralizira strah. Zatim se pribere i utrči u kuću. Ugrabi ručno izrađeni tepih ispred kuhinjskog sudopera i pojuri prema brlogu. Vatra je već progutala zavjese i gmiže prema stropu, a suho drvo nestaje među narančastim i žutim plamsajima. Dim ispunjava prostoriju, a hrpe starih papira i knjiga poprimaju crnu boju, uvijaju se i izgaraju u vatrenom oknu. Ona zadrži dah i tresne sagom po knjigama i papirima, ali tek što ugasi jedan plamen, pojavi se drugi. Dim je grize za oči, a dijelovi gorućeg stropa padaju na njezine hlače i jaknu. Kašljući i žmirkajući, pokuša potisnuti plamen sagom, ali on se munjevito širi. Odjednom se iza nje pojavi Claude, noseći protupožarni aparat u rukama. “Bježi odavde!” poviče. Ona se povuče, suho kašljući i grcajući dok nadlanicom prekriva usta. Claude povuče sigurnosnu iglu na protupožarnom aparatu i usmjeri šmrk prema vatri. Na djelić sekunde Julia pomisli da vatra jenjava. I tada protupožarni aparat prestane raditi. Claude mahnito okreće ručicu, trese cilindar i udara ga rukom, ali ništa ne djeluje. Zid iznad prozora popusti, okvir prozora se uruši i goruće grede padnu na pod. S više zraka koji ga hrani, plamen se vine još više. Zahvati još papira i dio se nagorenog stopa uruši uz grmljavinski prasak, izazvavši još više iskri i razbuktavši vatru. Claude zgrabi Juliju za ruku i povede je prema vratima. “Moramo izići odavde!” poviče.

U hodniku dim doseže strop i klizi prema drugim prostorijama. Claude i Julia pohitaju u kuhinju, prema stražnjem izlazu. Kada se konačno dovoljno udalje, Julia zastane pogledati kuću, lica prekrivena čađom i znojem, držeći drhtavi dlan preko usta. Vatra i dim sukljaju kroz prozore brloga, a plameni jezici ližu zidove prema drugom katu kuće. Julijina koljena pokleknu. Što li je to učinila?

*** Ostaci vile Blackwood leže na zadimljenoj gomili spaljenih greda i tinjajućeg pepela, dva pougljena dimnjaka i nekoliko komada nagorjelih zidova strše među ruševinama. Dok su stigla vatrogasna kola, plamen je potpuno zahvatio polovicu kuće. Juliji i Claudeu preostalo je jedino promatrati užasne prizore. Kada se urušio krov, Julia je pala na koljena. Claude je u tišini stajao pokraj nje, a lice mu je odavalo neobičan spoj šoka i olakšanja. Vatrogasci su požurili prema kući sa svojim šmrkovima, a drugi i treći kat gromoglasno su se urušili na goruću hrpu. Julia je drhtala i zurila dok su se oni borili obuzdati plamen, a suze su joj klizile čađavim licem. Osjeća se nekako isključeno; kao da se sve to događa nekome drugome ili kao da će svaki čas završiti, poput noćne more ili neke psine. Bila je uvjerena da će je netko ili nešto uskoro probuditi i ona će spoznati da je sve to bio samo san. Zatim im vatrogasac donese dvije deke i jednu omota oko njezinih ramena, a ona shvati da se ovo itekako događa njoj. Na neki je način zapalila vilu Blackwood i ona je sada uništena, zajedno sa svojim groznim, skrivenim tajnama. Vatrogasac ponudi Claudeu deku, ali ovaj odmahne glavom. Vatrogasac klekne pokraj Julije i reče: “Jeste li dobro, gospođice?” Ona uspije kimnuti glavom.

“Jeste li bili unutra kada je buknuo požar?” upita vatrogasac. Ona odmahne glavom. Vatrogasac pogleda Claudea. “A vi?” “Ja sam bio u konjušnici”, odgovori on. Vatrogasac uhvati Juliju pod ruku. “Dođite”, reče. “Maknimo vas s vlažne zemlje. Ovdje je hladno.” Julia mu dopusti da joj pomogne ustati i osovi se na nesigurne noge. “Jeste li sigurni da niste ozlijeđeni?” upita vatrogasac. “Hitna pomoć stiže, možda bi vas netko trebao pregledati.” Ona proguta knedlu i pokuša povratiti glas. Kada uspije, zazvuči promuklo i slabo. “Dobro sam.” “U redu onda”, odvrati vatrogasac. “Ako tako kažete. No nemojte oklijevati potražiti pomoć ako je trebate.” Brzinski joj kimne glavom i pođe prema kamionima kako bi pomogao ostalima. Nakon nekoliko minuta Fletcher uleti na prilaz konjušnici i pojuri preko travnjaka prema Juliji i Claudeu. Kada ih dostigne, nagazi na kočnicu i iskoči iz kamioneta, blijeda lica i razrogačenih očiju. “Što se dogodilo?” upita. “Ljudi, jeste li dobro?” “Dobro smo”, odgovori Claude. Kimne prema Juliji. “No ona bi trebala sjesti u tvoj kamionet.” “U pravu je”, obrati se Fletcher Juliji. “Blijeda si kao krpa.” Povede je prema kamionetu, a Claude otvori suvozačeva vrata. Kao da je u transu, Julia se uzvere na sjedište i omota deku oko ramena, cvokoćući zubima. Fletcher priđe vozačevoj strani i upali grijanje dok Claude stoji kod otvorenih suvozačevih vrata. “Što se, dovraga, dogodilo?” ponovno upita Fletcher. “To je moja krivica”, istodobno kažu Julia i Claude.

Ona se okrene i zagleda se u Claudea. Zašto pokušava preuzeti krivicu? Ona je otvorila sve prozore u kući i zapalila vatru u dvorištu. Ona nije obraćala pozornost i dopustila je da se plamen otme kontroli. Zatim joj još jedna misao preleti umom. Možda se nadala da će se ovo dogoditi. Možda se nije mogla suočiti s užasnom istinom o roditeljima i okrutnosti koja je počinjena u vili Blackwood. Ne, to nema smisla. Trebali su joj odgovori, a sada ih možda nikada neće pronaći. I htjela je pravdu, za sebe i za sestru. Sada nema nikakva dokaza da je njezina sestra uopće postojala. Sve je uništeno. “Ja sam kriv”, uvjerljivo reče Claude. Julia zatrese glavom. “O čemu govorite? Ja sam ostavila otvorene prozore. Ja sam palila granje i nisam...” “Znam za vašu sestru”, odvrati Claude. “Znam”, odgovori ona. “Rekli ste mi to.” Claude uspravi ramena i zagleda se u nju, kao da se priprema za ono što joj namjerava reći. Julia zagrize usnu i pričeka dok joj se koljena tresu od straha. “Ima toga još”, reče on. “I to znam”, odvrati Julia. On teškom mukom izdahne. “Sigurni ste da želite znati istinu?” Ona kimne glavom. “Ako se osjećate bolje, htio bih vam nešto pokazati.” Ona krene izlaziti iz kamioneta. Fletcher je nježno dotakne. “Što radiš?” upita. “Mislim da ne bi trebala otići. Mogla bi pasti u šok, a policija će postavljati pitanja o požaru.” Ona mu uputi slabašan osmijeh i iziđe iz kamioneta. “Bit ću u redu. Ovo jednostavno moram obaviti.” Fletcher se namršti. “Što se, dovraga, događa? Zar to ne može pričekati?”

“Nećemo daleko”, reče mu Claude. “Kada policija dođe, reci im da je požar bio nesretan slučaj i da ćemo se ubrzo vratiti. Imaš li ručnu svjetiljku?” Fletcher glasno uzdahne i odmahne glavom, naočigled frustriran i zbunjen. S Claudeom nema prepiranja i on je toga svjestan. Opsuje sebi u bradu, iziđe i prekopa iza stražnjeg sjedala. Izvuče ručnu svjetiljku, vrati se ispred kamioneta i preda je Juliji. Na licu mu se ocrtava zabrinutost. “Julia, molim te”, reče. “Možeš to i kasnije napraviti.” “Ne”, odgovori ona. “Ne mogu. Moram to obaviti sada. Sve ću ti objasniti kada se vratimo.” Skine deku sa sebe i pogleda Claudea, stežući svjetiljku s oba dlana. “Pokažite mi put.” Claude krene prema šumi.

*** U stražnjem dvorištu iza još uvijek gorućih ruševina vile Blackwood, Julia slijedi Claudea prema vanjskom rubu travnjaka, kroz uzak prolaz između podrezane živice. Zajedno gaze preko pojasa suhe trave i zaleđenih lokvica, a zatim zađu u šumu i nestanu među štrkljavim mladicama i borovima. Još nema potrebe za svjetiljkom, ali Juliji je drago što su je za svaki slučaj ponijeli. Kada počnu slijediti stazu nalik na stazu namijenjenu za životinje, sve dublje i dublje, do nje dopre uspomena negdje iz zakutka svijesti. Kao djetetu nije joj bilo dopušteno napuštati dvorište ni odlaziti u šumu. No kada je navršila četrnaest godina, zaputila se u tamnu unutrašnjost šume kako bi popušila prvu cigaretu, radoznala što to u njima privlači djecu iz škole i njezina oca. Zakašljala se nakon prvih nekoliko dimova i gotovo povratila. Odložila je cigaretu sa strane, čekajući da je prođe vrtoglavica pa se uputila istim putem kojim je i došla. Sunce je zalazilo, a komad neba koji se vidio iznad lišća poprimio je ljubičastu boju. Izgubila se za samo nekoliko minuta,

zamišljajući kako će otac pronaći njezino tijelo s rukama i licem koje će izgristi divlje zvijeri. Panično je posrtala u grmlju, a majčino upozorenje o lošim stvarima koje se događaju kada se ne ponašaš lijepo opetovano joj je salijetalo misli. Kada je naposljetku pronašla izlaz, istrčala je kroz živicu u dvorište, lica prekrivena ogrebotinama i suzama. Tada se zaklela da više nikada neće zaći u šumu. Pa ipak, dok slijedi Claudea vijugavom stazom među korijenjem drveća i stijena, ima osjećaj da postoji još nešto čega bi se trebala sjećati. Nešto što nema veze s iskradanjem zbog cigarete, nepoštivanjem roditelja ili strahom da će se izgubiti i završiti kao obrok neke divlje životinje. Visoko zimzeleno drveće i grane šuškaju ponad njihovih glava dok se ugljeni miris spaljene kuće probija kroz šumu. Na vlažnom šumskom tlu, do kojeg se sunčana svjetlost jedva probija - u šipražju i grmlju - tu i tamo su se zadržale hrpice snijega i leda. Šteta ledene oluje raskolila je veća stabla, odlomivši im grane koje sada vise ili polomljene i razasute leže na tlu. Claude nekoliko puta skloni komade drveta sa staze, a morali su se i popeti preko urušenog, stoljetnog hrasta koji im je zapriječio put. Što su dublje zalazili u šumu, to je više u Lilly jačao strah da će se izgubiti. Srušena stabla i miris koji zaudara na smrt podsjećaju je na ratnu zonu ili pak postapokaliptičnu pustoš, zrcaleći tako njezino raspoloženje. Cijeli je njezin svijet sada uništen i okrenut naopako, a ona nema pojma kamo ide. No sada više nema povratka. Mora doznati istinu. Uostalom, Claude joj ulijeva povjerenje da idu u pravom smjeru. Na dijelu koji joj se učini kao kraj staze, on odmakne grane visoke smreke, pridrži ih i pričeka da Julia prođe. S druge strane, glog i borovica okružuju snijegom zametenu čistinu punu busena trave, lišća i trnja dok su truli panjevi okovani ledom. Na sredini čistine željezna ograda okružuje nadgrobni spomenik.

Julia stane u mjestu i glavom joj prozuji još jedno sjećanje, nejasno i u magli - otac je vodi u šumu gdje sade cvijeće unutar ograde, a zatim beru maslačke i polažu ih pokraj četvrtasta, siva kamena. Šupalj nalet zebnje prostruji joj kroz kosti. “Tko ovdje počiva?” upita Julia. Claude ne reče ništa već samo nastavi zuriti preko ograde. Nogom razmakne suho lišće i slomljene grane ispred vrata, podigne ručicu i otvori ih. Metalne šarke zacvile u šumskom spokoju i začuje se šuškanje nekog malenog stvora koji odjuri. Claude je pogleda, čekajući, umornih očiju i oronula lica. Ona proguta knedlu, oprezno zakorači kroz vrata i pročita natpis na jednostavnom kamenu. Iznad urezanog križa piše: Voljena kći Julia treptajima otjera suze i približi se, držeći drhtave prste preko usta. Claude je prati i stane iza nje. “Kako znate gdje se nalazi?” upita ga Julia. “Pomogao sam vašem ocu kada ju je zakapao.” Ona oštro udahne, U glavi joj se vrzma milijun pitanja, ali mora biti oprezna. Želi da joj Claude kaže sve, pa ga ne namjerava previše pritisnuti. “Što joj se dogodilo?” “Nikome nisam o ovome pričao. A morao sam živjeti s time sve te godine.” “S čime ste morali živjeti?” “Te sam noći radio dokasna jer se kupac najavio vrlo rano sljedećeg jutra. Morao sam pripremiti konje.” Ona ga odmjeri. “Koje noći?” “One noći kada sam vidio vašu majku, odnosno gospođu Blackwood, kako odvodi djevojčicu iz kuće.” Dlačice se na Julijinu vratu nakostriješe. Djevojčica. Breme nadolazeće istine okuje ju poput ledena pokrova. “Znači, moja je

sestra izišla s tavana. A vi ste za nju znali cijelo vrijeme. Koliko je dugo bila tamo gore?” On podigne ruku. “Molim vas. Samo me saslušajte. Moram vam ispričati cijelu priču.” Ona stisne čeljust i pričeka. “Bila je gotovo ponoć”, započne on. “Gospodin Blackwood bio je izvan grada, a ja sam na brzinu izišao zapaliti s druge strane konjušnice. Sljedeće što znam, vidio sam gospođu Blackwood kako vodi djevojčicu preko sjevernog pašnjaka u šumu.” Zastane kako bi razmaknuo splet uvela lišća s vrha nadgrobnog kamena. “Što se tada dogodilo?” “Nisam imao pojma što smjeraju i nisam znao što bih trebao učiniti. Naravno, osvrćući se sada na prošlost, trebao sam nešto poduzeti. No tada...” Rukom protrlja čelo. “Nakon nekog vremena, vidio sam gospođu Blackwood kako sama izlazi iz šume.” Julijine se ruke ospu žmarcima. Što je, zaboga, majka učinila? “Sljedećeg mi je dana gospodin Blackwood rekao da mu je kći preminula”, nastavi on. “Kunem se da mi ju je tada prvi put spomenuo. Sve do tada mislio sam da je riječ o mrtvorođenčetu.” Oči mu postanu staklaste. “O moj Bože”, prozbori Julia. Nastavila je zuriti u nadgrobni kamen i zemlju uokolo njega. Je li to mjesto na kojemu je njezina sestra umrla nakon godina provedenih pod ključem na tavanu? Stoje li sada na mjestu na kojem je ubijena? Položi dlan na prsa. Ima osjećaj kao da joj je netko isisao zrak iz pluća. “Nakon što mi je rekao da je mrtva, nisam znao što trebam činiti. I dalje sam imao dojam da sam trebao nešto poduzeti, nešto što bi spriječilo gospođu Blackwood da učini što god da je već učinila. Javio sam im da sam bolestan i da me neće biti dva dana jer nisam smogao snage da ih pogledam u oči. Nisam znao trebam li pozvati policiju ili...” Načas oklijeva kao da traži prave riječi, a zatim pogleda Juliju skrhanim pogledom. “Morate razumjeti, imao sam suprugu i

sina za koje sam se trebao pobrinuti, a poslova nije bilo napretek. I Bog mi pomogao, uvjeravao sam se da ništa nisam mogao poduzeti u tom trenutku. Što je učinjeno, učinjeno je. Moj otkaz neće vratiti djevojčicu. Pa sam nastavio raditi i držao sam jezik za zubima. I tada je gospodin Blackwood počeo piti.” Juliji se učini da joj se tlo trese pod nogama. “Želite li reći da je moja majka... moja majka...“ Ne može dovršiti. On odmahne glavom. “Ne, ne. Nisam to rekao. Godinama sam mozgao o tome, i mislim da sam shvatio što se dogodilo. Neki je cirkus iznajmio zemljište s druge strane drvoreda, iza sjevernog pašnjaka. Tek nakon što su sutradan otišli, gospodin Blackwood mi je rekao da njegove kćeri više nema.” Julia zine, a zbunjujući splet olakšanja i gađenja i adrenalina prostruji njezinim tijelom. Olakšanje jer joj majka nije ubojica, gađenje i adrenalin jer zna što će Claude sljedeće reći. “Govorite li da je moja majka sestru predala cirkusu?” On ponovno odmahne glavom. “Ne. Mislim da ju je prodala cirkusu.” Srce joj stane ubrzano tući. Bila je u pravu. Lilly je njezina sestra, a ne očeva ljubavnica. Zato je sačuvao cirkuske plakate i ulaznice. Zato je skupljao članke. Ipak, ne može vjerovati onome što čuje. U glavi joj se skupljaju pitanja brže nego što ih može razmrsiti. “Ali zašto? Da bi je se riješila? Nije im baš trebao novac.” “Nisam siguran. Ali morate imati na umu da su to bile rane tridesete, razdoblje Velike depresije. I Blackwoodi su se kojekako snalazili, baš kao i svi drugi. Ništa strašno, nipošto, ali ipak su se mučili.” “Boli me briga! To nije isprika za...” “Samo me poslušajte, može?” Ona zagrize usnu, a gorčina i ljutnja bujaju poput neke mase u njezinim prsima. Nije čudo što su otac i majka trebali Božji oprost. Pomisli da zavrišti prije nego što joj Claude ispriča ostatak.

“Tjedan dana nakon što je djevojčica nestala”, reče, “Blackwoodi su kupili Blue Venture, konja koji je te godine završio kao drugi na utrkama Belmont Stakes i Kentucky Derby. Nakon toga, farma je počela plivati u novcu. Blackwoodi su zaposlili trenera, dobili nekoliko utrka, a potom su odlučili da će Blue Venture biti rasplodni pastuh. Taj je konj spasio farmu Blackwood. A kupnja tog konja bila je ideja gospođe Blackwood.” ”Hoćete reći da je majka iskoristila taj novac za kupnju konja?” ”Vjerujem da jest.” Julia na trenutak zatvori oči i dopusti dojmovima da se slegnu. Kako itko može biti tako bešćutan? Držati vlastitu kćer zaključanu na tavanu samo je po sebi grozomorno, ali prodati je cirkusu jednostavno je odurno i bolesno. Pogleda Claudea. ”Koliko je godina imala moja sestra kada ju je majka prodala?” ”Sigurno oko devet ili deset, nisam posve siguran.” “Isuse”, reče ona. “Držala je kćer na tavanu deset godina, a zatim ju je prodala cirkusu? Kakva li je to vrsta čudovišta bila moja majka?” Claude skrene pogled, a licem mu prijeđe tamna sjenka. Ponovno dlanom obriše čelo i glasno uzdahne, kao da ga mori probadajuća glavobolja. Zatim se zagleda u Juliju izmučenim pogledom. “Postoji još nešto.” Ona se ukoči. Nije sigurna da može podnijeti novi šok. “Što?” “Žao mi je što vam ja moram ovo priopćiti, ali gospođa Blackwood nije bila vaša majka. Vaša je majka ovdje, u ovom grobu.” Julijina koljena popuste. “Što... Kako to mislite?” Zatrese glavom. “Ne, to... to nije moguće. Sigurno ste se zabunili.” ”Nisam se zabunio. Vaša je majka nekako ponovno dospjela na farmu, kod vaše bake i djeda. A vi ste bili s njom.” “Moje bake i djeda?” Isprva Julia ne zna o kome on govori, ali tada joj sine i ona ispusti ručnu svjetiljku, bacivši se na koljena. Moj Bože. Ljude koje je držala svojim roditeljima zapravo su bili njezini baka i djed. Lilly je njezina majka, a ne sestra. Um joj salijeću tisuće pitanja, ali jedva da uspijeva povezati misli. “Ali kako... zašto...” Muči se pronaći odgovarajuće riječi. “Zašto bi se vratila na farmu?”

On slegne ramenima. Julia zuri u nadgrobni kamen, osjećajući vrtoglavicu i mučninu. “Kako je umrla?” “Zbog upale pluća, tako mi je rekao gospodin Blackwood.” “Jeste li mu povjerovali?” “Nisam imao razloga da učinim suprotno.” “Koliko sam bila stara?” “Nisam siguran. Bili ste beba.” “Ali kako...?” Zastane, kao da je hvata nesvjestica. Sve one priče koje joj je “majka” pričala o mirovanju u krevetu tijekom trudnoće, o tome kako su bili sretni što se rodila živa i zdrava. Bile su to čiste laži. A što je s uspomenama na “majku” koja joj pjeva uspavanke i ušuškava je u krevet svake noći? Jesu li stvarne ili su samo plod njezine mašte? “A moji roditelji... hoću reći, moji baka i djed... svima su rekli da sam njihovo dijete?” On kimne glavom. “Kako su to objašnjavali?” “Nije bilo neke naročite potrebe za objašnjavanjem ičega. Nakon što je gospođa Blackwood prodala vašu majku cirkusu, a gospodin Blackwood odao se piću, sve je krenulo nizbrdo. Posao je na farmi cvjetao, ali njihovi su se životi urušavali. Prestali su se viđati s prijateljima, odbijali su pozive na društvena okupljanja, a jedini ljudi koji su navraćali u konjušnicu bili su kupci. Bilo im je lako reći ljudima da je liječnik naredio gospođi Blackwood da miruje u krevetu dok je u blaženom stanju, i da nije spremna za posjetitelje, posebno nakon što je kružila priča da je vaša majka zapravo mrtvorođenče. A nakon što ste rođeni, proširili su priču da ste preosjetljivi da izlazite iz kuće i nikome nije bilo dopušteno doći dok malo ne ojačate. Na ulaznim su vratima ostavili poruku kojom su posjetitelji upućeni da dođu u konjušnicu, kod mene. Ja sam potom morao nazvati kuću i

obavijestiti ih tko ih je tražio, ali oni su gotovo sve ljude odbijali. U rijetkim bi prilikama vaš djed dolazio u staju. Mislim da ste bili tek djevojčica kada sam vas prvi put vidio vani.” Julia uroni licem u dlanove. Naravno da su joj baka i djed morali lagati, jer bi joj u suprotnom morali priznati što su učinili vlastitoj kćeri. Cijelo ovo vrijeme nju se krivilo za “očev” alkoholizam i smrt. Cijelo ovo vrijeme pitala se zašto nije bila vrijedna “roditeljske” ljubavi. Osjećajući neobičan spoj šoka i olakšanja, konačno shvati da je sve ono što je vjerovala o svojim ”roditeljima” bila laž. S jedne strane, zahvalna je što je doznala istinu. S druge strane, sve joj je to preteško probaviti, posebno sada kada je spalila vilu Blackwood i doznala da joj je Lilly majka. Udahne nekoliko sporih, dubokih udisaja i pokuša se pribrati. Obriše suze s lica i dotakne nadgrobnu ploču. Mrtvačka hladnoća probija joj kroz kožu. Ovdje počiva njezina majka. Majka koju nikada nije upoznala. Žena - albino - koja je kao dijete bila zaključana na tavanu, a potom prodana u cirkus. Sve je to istodobno nevjerojatno, uvrnuto i srceparajuće. Ali ipak pruža odgovore na brojna pitanja. Osim jednog. Kako su njezini roditelji - odnosno baka i djed - mogli biti tako okrutni? Negdje u podsvijesti, muči je pitanje kako bi joj se život odigrao da njezina biološka majka nije umrla. No zbog košmara u glavi sada joj je odveć teško razmišljati o ženi koju nikada nije upoznala kao svoju majku. A još joj je nevjerojatnije zamisliti odrastanje u cirkusu. Ne zna odakle početi. “Zvala se Lilly?” upita ona. “Da.” “A moj otac?” “Gospodin Blackwood je rekao da je mrtav, da je ubijen u nekoj vrsti nesreće.” Julia se uspravi na noge. “A vi ste mu pomogli pokopati moju majku?” “Da.”

“Pomogli ste mu odnijeti tijelo u šumu?” “Da.” “Gdje je bila?” “Kako to mislite?” “Gdje se nalazila Lilly kad je umrla?” On protrlja stražnju stranu vrata, pa joj uputi izmučen pogled. “Na tavanu.”

TRIDESET TREĆE POGLAVLJE Lilly

Ž

uta zraka jutarnje svjetlosti probija se kroz tamu, dozivajući Lilly iz isprekidana sna. Zatrepće i otvori oči. Glavobolja joj stvara pritisak u stražnjem dijelu lubanje, a misli su joj usporene i nejasne. Osjeća se kao da je sudjelovala u tuči - svaki je mišić boli i bridi. Ne zna gdje se nalazi, ali svjesna je da je na krevetu. Plahta je pod njezinim tijelom hladna i mokra, a zrak ispunjen smradom urina i metalnim okusom krvi. Četverokut sunčeve svjetlosti pada na zid od opeke koji se nalazi preko puta, oblikujući siluetu koja podsjeća na naheren prozor prekriven vijugavim granama. Lilly zaškilji, pokušavajući razabrati što vidi. Zatim pernata sjena na dnu siluete zadrhti, poput lišća na grani. Ptica. Na prozorskoj dasci. Ona naglo udahne. Sve joj se čini tako poznato i strano u isto vrijeme, kao nešto iz sna koji se ponavlja. Podigne pogled. Tapete s cvjetnim uzorkom ukrašavaju strop prekriven lukovima iznad kreveta - iste tapete koje je njezin otac postavio u njezino skrovište prije stotinu godina. Srce joj poskoči, a zatim stane ludo udarati u prsima. Okrene glavu i pogledom preleti po sobi. Lutka za kuće. Polica puna knjiga. Čajanka, stolić s čipkastim podlošcima, srebrnim poslužavnikom i porculanskim šalicama. Figurice domaćih životinja, poslagane na polici iznad knjiga, sve okrenute u jednom smjeru. Korijene dlanova utisne na vlažne oči.

Je li sve bio samo san? Jesu li je zbog cirkusa koji je ugledala kroz tavanski prozor opsjele noćne more? Ne. Dogodilo se. Sve. Merrick, Glory, slonovi, Cole. Phoebe. Dlanovima dotakne prsa. Sada sam žena. Majka. Stvarno je. Sve je stvarno. Panika joj eksplodira u glavi. Gdje mi je kći? I kako sam ponovno dospjela u ovu sobu? Zatim shvati da nosi bolničku spavaćicu i osjeti zatezanje zavoja oko trupa. Prisjeti se da je pokušala spasiti Pepper, da ju je kran oborio na tlo i da je netko rekao da će je odvesti u bolnicu. Prizor u kojem Pepper visi sa sajle zatreperi joj u umu, a vreli val tuge obuzme njezino tijelo. Pepper je mrtva. Mora otići odavde. Mora pronaći Colea i Phoebe. Mora natjerati gospodina Barlowa da plati za ono što je učinio. Pokuša se pridići u sjedeći položaj, ali ne uspije. Trbuhom i leđima sijevne joj bol, a u plućima je stegne pa stane sipljivo disati. Zausti kako bi vrištala u pomoć, ali umjesto toga počne kašljati. Prekrije usta i pokuša se zaustaviti, ali ne može. Svakim novim kašljem kroz trup joj sijevne trzaj bola, kao da je netko prepolavlja. Na čelu joj izbiju grašci znoja. Kada konačno uspije udahnuti bez da se zakašlje, na dlanovima uoči tamne i krvave mrlje, a topao, bakreni okus napuni joj usta. Dotakne čelo drhtavim prstima. Gori od vrućice. U bravi zazvecka ključ, kvaka se okrene i žena uđe u sobu. Mamica. Upregnuvši svaki atom snage koji joj je preostao, Lilly se odgurne na lakte, a srce joj zalupa u prsima. Mamica izgleda isto, osim što joj je nekoliko sijedih vlasi prošaralo savršeno oblikovanu frizuru, a koža oko očiju i usta neznatno se zgužvala i naborala. Osunčana je i vitka, ružičastih obraza i svjetlucavih očiju, kao žena koja vodi sretan život, ne osjećajući ni trunku grižnje savjesti. Pogled na nju pali Lillynu utrobu poput kiseline. Mamica se primakne,

držeći poznati snop ključeva na pregači, a lice joj ne odaje nikakve emocije. “Budna si”, reče. “Gdje mi je kći?” upita Lilly. Glas joj je promukao i slabašan, a u grlu je peče kao da je progutala nazubljeno staklo. Ponovno stade kašljati pa se mora prisiliti da protisne koju riječ. “Što... radim... ovdje?” “Tvoja je kći na sigurnom”, reče mamica. Lilly stegne čeljust i pokuša doći do daha. “Gdje je?” “Dolje, s ocem.” Lilly uzdahne. “S Coleom?” Mamica odmahne glavom. “Ne. U prizemlju je s tvojim ocem. Tvoj je suprug ili što god već jest, mrtav.” Na jednu zastrašujuću sekundu Lillyno srce zastane. Obuzme je osjećaj nalik slobodnom padu i ona zatrese glavom. “Ne”, reče. “Lažeš.” Mamica se namršti. “Nikada ne lažem. Gospodin Barlow je rekao da je tvoj suprug bio lopov i kukavica, i umjesto da se suočio s posljedicama svojih postupaka, skočio je s vlaka i poginuo u podnožju riječnog mosta.” “Ne!” zajeca. “Nije istina. Cole to nikada ne bi učinio! Ako je mrtav, onda je to zato što ga je gospodin Barlow izbacio iz jurećeg vlaka!” Mamica je slegnula ramenima. “Tko zna. Ionako ne vjerujem ništa što vi cirkusanti kažete.” Lilly se ponovno svalila na jastuk i ukopala lice u dlanove, izvijajući usta od muke. Ne. Ne Cole. Trebam ga. Phoebe ga treba. U umu joj zabljesne njegova slika, a crni okovi žalosti stegnu joj srce i zauvijek ga okuju uz snažan, konačan, tup udarac. Lilly zajeca i ponovno se zakašlje, tresući ramenima. Kako će dalje bez supruga i

najboljeg prijatelja? Kako će se ona i Phoebe ikada izbaviti s ovog mjesta bez njega? Ima osjećaj da će umrijeti ovog časa, na ovom mjestu. Ne. Mora se sabrati. Stisne zube i prisili se normalno disati, a zatim se okrene kako bi pogledala mamicu dok joj tijelo i um tresu ojađenost i bol. “Kako sam dospjela ovamo?” upita. “Koliko sam dugo...” “Od jučer ujutro. Tvoj otac i ja vozili smo se sve do Nashvillea kako bismo te pokupili. Liječnici nisu bili sigurni hoćeš li preživjeti put.” “Ali zašto...” “Nazvao nas je gospodin Barlow. Nisam se iznenadila kada mi je rekao da si pravila probleme od dana kada te je upoznao. Ne trudi se poreći. Sve mi je rekao. Završio je s tobom i nije htio imati na grbači trošak bolničkog liječenja i tvoju kćer. Tvoj je otac ustrajao da te dovedemo kući, tvrdeći da je to najmanje što možemo učiniti. A nakon što sam shvatila da je djevojčica normalna, znala sam da će joj trebati netko tko će se brinuti za nju.” Ledeni prsti straha stisnuli su Lillyno grlo. Pogleda mamicu. “Dovedi je meni.” Mamica odmahne glavom. “To je za tvoje dobro.” Lilly se odgurne na drhtave podlaktice. Radije će završiti u paklu nego da dopusti da mamica odgaja Phoebe. Ako treba, ubit će je samo da se to ne dogodi. Mora izići iz sobe. Mora uzeti svoju djevojčicu i napustiti ovu kuću. Pokuša se iskobeljati iz kreveta, ali noge kao da je ne slušaju. Preplavi je užas kada shvati da ih uopće ne osjeća. Stisne koljena i pokuša pomaknuti bedra, ali noge joj ostanu beživotno i mlohavo ležati. Ništa ne osjeća. Suze joj zamagle vid, a panika raskoli prsa. “Paralizirana si od struka naniže”, reče mamica. “Liječnici su rekli da će to biti najvjerojatniji ishod ako preživiš.”

Lilly utone u jastuk, pokušavajući zadržati posljednje tragove zdravog razuma. Ako ne može izići iz kreveta, nikad neće napustiti ovu sobu. Nikada neće dobiti svoju Phoebe. Kako je moguće da se ovo događa? “Molim te”, zaplače. “Preklinjem te. Moram vidjeti svoju djevojčicu.” “Mislim da to nije dobra ideja.” “O čemu ti pričaš? To je moja kći! Treba me!” “Nisi u stanju biti majka. Uvijek kažem da su čudni putovi Gospodnji i da se sve događa s razlogom. Na koncu, nakon svega što si nam priredila, tvoj otac i ja dobivamo kćer kakvu smo zaslužili. Podarena nam je kao riba vodi, baš kako i treba biti. Ipak smo mi njezini baka i djed.” Strava i bijes gore u Lillynoj utrobi. “Ti joj nisi ništa!” zavapi. “Ona je moja!” Opet se zakašlje, a oštra joj bol sijevne utrobom, kao da joj tisuće bodeža režu tetive i mišiće i vene. Jeca i cvili, a svakom sekundom osjeća sve veću slabost i vrtoglavicu. “Neću ti dopustiti da je prisvojiš. Molim te. Moraš je dovesti meni!” ”Žao mi je, ali što je, tu je.” Mamica priđe vratima, za bokom joj zveckaju ključevi. Zatim se okrene kako bi pogledala Lilly, držeći kvaku. “Da sam na tvojem mjestu, prestala bih moljakati za ono što ne mogu imati, i počela bih se miriti s Bogom. Gospodin zna da si počinila brojne grijehe.” Zatim iziđe i zaključa vrata.

*** Lilly nije bila sigurna koliko je vremena prošlo otkako se probudila i shvatila da se nalazi na tavanu vile Blackwood, ali prozorska silueta polako se pomicala po zidu od opeke kako je jutro rađalo poslijepodne, poslijepodne večer i noć, i onda sve ispočetka. Dubok, ali krhak san čuvao ju je od daljnjeg mučenja, ali njegova zaštita nije dugo trajala. Svakih nekoliko sati trgnula bi se iz sna, kašljući i iznova se suočavajući sa stvarnošću u kojoj je Cole mrtav,

Phoebe kod mamice, a ona ponovno zarobljena na tavanu. Svaki put kada bi otvorila oči i prisjetila se gdje se nalazi i zašto, iznenadna lavina uzrujanosti i razjarenosti zaprijetila bi da će se obrušiti na nju. No morala je istrpjeti zbog kćeri. U predasima od iscrpljujućeg zaborava, upotrebljavala bi svaki atom snage koji joj je preostao kako bi pomaknula noge, prisiljavajući mozak da surađuje. Kada bi mogla izići iz kreveta, mogla bi zviznuti mamicu po glavi, pobjeći i vratiti Phoebe. Pokušala je podići bedra uz pomoć ruku, ali paklenski ubod bola proparao joj je trup. Kapljice znoja cijedile su joj se s lica. Nakon svakog pokušaja, svalila bi se natrag na krevet, premorena i omamljena očajem. Još je uvijek imala visoku temperaturu, usne su joj se osušile, a plahte su bile prljave i vlažne dok je ona svakim satom sve više kopnjela. “Molim te, Bože”, prošapće. “Molim te. Ako si tu, trebam te više nego ikada prije.” No sve je bilo uzalud. Noge su joj umrtvljene i nepokretne. Nitko joj nije donosio vodu ili hranu, a ona je počela misliti da će je mamica izgladniti. Kako je moguće da njezina pluća i dalje vuku zrak, i da njezino slomljeno srce i dalje kuca? Smrt će je svaki čas progutati. Nekoliko sati nakon što se pojavilo sunce, u bravi su zazveckali ključevi i vrata su se otvorila. Phoebe se dogegala u sobu, držeći jedan prst u usnama s Kupidovim lukom i izvijajući obrve kao da nije sigurna što se događa. Lilly naglas zaplače i posegne prema njoj drhtavim rukama. “Dođi, djevojčice”, reče, a oči joj se napune suzama. Kada Phoebe ugleda Lilly, lice joj se ozari i ona se dogega na debeljuškastim nogama do kreveta. Uz pomoć ono malo snage što joj je preostalo, Lilly se podigne, ne obazirući se na odvratan bol u trbuhu i leđima, pa je posjedne na čisti dio deke između sebe i zida. Poljubi je u čelo, obraze i usta, upijajući ugodan, sladak miris dječje kože i tanke kosice. Phoebe izgleda zdravo, čisto i uhranjeno. Barem se njezini roditelji dobro brinu o njoj.

“Tako si mi nedostajala”, reče joj Lilly. “Volim te do neba i natrag. Jesam li ti nedostajala, sunašce moje?” Phoebe se nasmiješi i Lilly zatakne pramen njezine kose za maleno, ružičasto uho. Nije pogledala prema vratima, no znala je da ondje stoji njezin otac. “Ne bojiš li se da će te uhvatiti?” upita ga. “Tvoja se majka kupa i drijema.” “Ona nije moja majka”, odvrati Lilly. Pogleda ga ravno u oči. A ti nisi moj otac. U rukama nosi poslužavnik, s hranom i vrčem vode. Sijeda kosa prekriva mu glavu, a suncem opaljeno lice podsjeća na ispucanu kožu. Izgleda kao da je ostario deset godina od onog dana kada je zakoračio u šator albino medija. Ipak, ostaci mlađeg, zgodnijeg muškarca probijaju kroz jaku čeljust i kišno plave oči. Primakne se bliže i odloži poslužavnik na noćni ormarić. “Žao mi je”, reče ojađeno. “Za sve.” “Prekasno je za to.” “I dalje imam potrebu to izreći.” Natoči vodu u šalicu i primakne je prema njoj. Ona se pomuči sjesti dok on drži šalicu na njezinim usnama. Lilly otpije gutljaj i gotovo se uguši, pljujući dok drži ruku preko usta. Phoebe promatra prizor zabrinuta pogleda. Kada prestane kašljati, Lilly otpije još nekoliko gutljaja pa zatim ponovno legne, preslaba da bi ostala sjediti. Otac pridigne pola sendviča s poslužavnika i ispruži ga prema njoj. Ona odmahne glavom. “Ne sada.” Phoebe se šćućurila u pregibu Lillyne ruke i naslonila glavu na njezino rame. Lilly joj gladi mekani obraz i, zadržavajući pogled na kćeri, reče ocu: “Želim znati samo jednu stvar. Zašto si joj dopustio da to učini?” “Nisam bio u gradu, sjećaš se? Nisam znao da te nema dok se nisam vratio. Do tada je već bilo prekasno.”

“Ne govorim o prodaji cirkusu. Želim znati zašto si joj uopće dopustio da me zaključa. Sa mnom je sve u redu. Jedino što je moja koža malo drukčija, to je sve.” Okrenula se kako bi vidjela njegovu reakciju. On se nasloni na zid kod podnožja njezina kreveta, a lice mu izbrazda bol i nešto nalik sramu. “Nisam imao izbora.” “Svi mi imamo izbor.” “Ne razumiješ. Majka i ja godinama smo se molili za tebe.” Suze joj zamagle vid. “Prestani mi lagati. Želim istinu. Duguješ mi to.” “To je istina. Coralline je očajnički željela postati majka. A nakon osmog spontanog pobačaja, rekla je da bi dušu prodala vragu samo da dobije dijete. Oboje znamo koliko joj je bilo teško izreći takvo što. Kada je doznala da je u četvrtom mjesecu trudnoće, znala je da su joj molitve konačno uslišane.” “Sve dok me nije ugledala.” On duboko udahne i izdahne, povijajući ramena kao da je izricanje istine najteža stvar koju je učinio u životu. Prošlo joj je glavom da istakne kako je njegova patnja ništavna naspram svega što je ona doživjela, svega što još uvijek proživljava, ali je prešutjela. Preiscrpljena je da bi vodila tu raspravu. Jedino pitanje na koje je htjela dobiti odgovor bilo je zašto. Pogleda u Phoebe, koja je utonula u san pokraj nje. “Nije tako jednostavno”, reče on. “Tvoja je majka dobila trudove u jeku strašne mećave. Bila je izvan sebe jer nismo mogli do bolnice, a liječnik nije mogao do nas. Porodila se sama samcata u našoj spavaćoj sobi, odbijajući bilo kakvu moju pomoć. Rađala je gotovo dva dana, a kada je prestala vrištati, mislio sam da sam je zauvijek izgubio. Jedino sam čuo tebe, tvoj plač s druge strane zaključanih vrata. Spremao sam se provaliti kada me konačno pustila unutra i srušila se na krevet, pokraj tvoje kolijevke. Njezina spavaćica i plahte bile su natopljene krvlju, a ona je bila blijeda kao krpa. Pomislio sam

da umire. Zatim me pogledala krvlju podlivenim očima i rekla: “Moramo se riješiti... toga.” Lillyna usna zadrhće. “Trebam li se zbog toga osjećati bolje?” ”Ne razumiješ. Mislila je da je kažnjena.” “Za što?” “Jer je rekla da bi sklopila dogovor s vragom.” “Pa me zato zaključala na tavan.” On odmahne glavom. “Nije. Ja sam to učinio.” Na trenutak Lilly prestane disati. Ne može vjerovati u ono što čuje. Cijelo ovo vrijeme krivila je mamicu za sve. Cijelo ovo vrijeme mislila je da je majka mrzi, a da joj je otac beskičmena kukavica. “Zašto?” procijedi. “Htjela je da te odvedem u šumu i ostavim na snježnoj oluji.” Lilly zagrize donju usnu i zatvori oči. I ono malo snage što je posjedovala, sada kao da joj izmiče. Njezina je majka nikada nije htjela staviti pod ključ. Htjela ju je mrtvu. Bila je daleko od samo hladne i okrutne žene. Bila je spremna ubiti vlastito dijete. A sada je ukrala Phoebe. Kada Lilly konačno progovori, glas joj zazvuči slabo i drhtavo. “A sve samo zato što je mislila da sam čudovište. Sramila me se.” “Ne. Mislila je da je Bog stavlja na kušnju. Sklopila je dogovor s vragom, a ti si je užasavala. Ne zato što si čudovište nego zato što si savršena. Na tebi nije bilo nijedne mrljice ili nedostatka, bila si poput žrtvenog janjeta.” Zakorači prema njoj. “Zar ne vidiš? Zaključao sam te na tavan kako bih te spasio. Kad je otkrila da si još uvijek živa, napunila si već četiri mjeseca. Upozorio sam je da te ostavi na miru ili ću svima reći istinu. Proširili smo priču o mrtvorođenčetu. Održali smo sprovod i...” Zastane i prstima pritisne sljepoočnice, namrštivši obrve. Lillynim se obrazima slijevaju suze. “Zašto nisi učinio ono što je tražila od tebe? Zašto me nisi odnio u šumu i tamo me ostavio?” ”Zato što je govorila koještarije. Pomislio sam da je poludjela, ali da će doći sebi nakon što se oporavi od šoka.”

“Ali nije. Pa si me ostavio na tavanu.” On kimne glavom. “Zašto me nisi došao potražiti nakon što me prodala cirkusu?” “Rekla mi je da si pobjegla.” “A ti si joj povjerovao.” “U početku sam se uplašio da ti je učinila nešto...” Oklijeva, ali nastavi. “Stalno sam je ispitivao kako je moguće da si izišla i pronašla put do prizemlja. Rekla mi je da si je oborila na tlo i otrčala. Imala je modrice na ruci i ogrebotine na obrazu.” ”Lagala je.” “Shvatio sam to tek kada sam ugledao cirkuski plakat u Pennsylvaniji na kojem je bila tvoja slika. Ja...” “Znao si gdje sam tada bila”, reče. “Cijelo vrijeme.” “Da.” “Nisi li htio znati jesam li dobro? Jesam li sretna?” On uzdahne. “Naravno da jesam. Zato sam te došao vidjeti u šatoru albino medija.” “To se dogodilo šest godina nakon mojeg nestanka. Zašto ti je trebalo tako dugo?” On odmahne glavom. “U krivu si. Posjećivao sam predstavu barem jednom godišnje. Nikada nisi doznala da sam bio ondje, ali vidio sam te u predstavi nakaza. Vidio sam te na bijelom slonu.” Tužan osmijeh zatitra mu oko usana. “Izgledala si tako čarobno... i sretno.” Lilly dlanovima prekrije lice. Bila je sretna. Konačno. No tada je tornado odnio veliki šator i gospodin Barlow je prodao JoJoa i... Ne zna što bi rekla. Jedva da može povezati dvije misli. Što duže razgovaraju, to više slabi. “Mora da me mrziš”, reče joj otac.

Ona makne dlanove s lica i odmahne glavom, naglas grcajući. “Voljela sam te, kao i mamicu, jer nisam znala za bolje. No kada sam se prvi put ugledala u zrcalu i shvatila da nije bilo razloga da me držite pod ključem, zamrzila sam vas. Dugo sam vas mrzila. Sada više niste dostojni moje mržnje.” “Žao mi je”, ponovno reče. “Zbog svega. I dalje te volim. Nikada nisam prestao, ni na jednu minutu.” Ponovno se pridigne na malaksalim rukama, trudeći se da ne probudi Phoebe. “Ako me još uvijek voliš, odvedi me u bolnicu. Vrati mi kćer. Ne dopusti mamici da je uzme.” On stisne zube, a sljepoočnice mu zatitraju. “I što onda, Lilly? Što misliš da će policija učiniti kada doznaju da smo te držali zaključanu? Što misliš da će se dogoditi kada doznaju da te majka prodala cirkusu?” “Neću im reći”, promumlja. Glas je izdaje. Sruči se na jastuk, teško dišući. “Moraš mi pružiti priliku da se izborim. Toliko mi duguješ.” On se primakne bliže, lagano drhtavih ruku. “Nadam se da ćeš jednog dana smoći snage da mi oprostiš, ali jedino što sada mogu učiniti jest dati ti obećanje da ću tvojoj kćeri pružiti život kakav ti nikada nisi imala. Ako se nešto dogodi meni i tvojoj majci, tko će se brinuti za nju?” Podigne Phoebe s kreveta. Lilly ju pokuša zadržati kod sebe, ali nije bila dovoljno snažna. Otac stane iznad nje, s usnulom Phoebe u rukama, dok mu suze svjetlucaju u očima. “Ne bi voljela da završi u sirotištu, zar ne?” Zatim iziđe iz sobe i zaključa vrata za sobom. Lilly zabaci glavu i zavrišti sve dok ne osjeti krv u ustima.

TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE Julia

P

roljeće je bilo već u punom jeku kada je Julijina nova kuća izgrađena - skromna kućica s ljuljačkom na trijemu i prozorima koji gledaju na glavnu staju i pašnjak. Niknuli su prvi narcisi, stabla jabuke zaogrnula su se bijelim i ružičastim cvjetovima, a jorgovani su propupali. Crvendaći su skakutali po blatnjavom travnjaku, a vrapci su se poredali na ogradama i krovu konj usnice. Na pola puta preko travnjaka, prema mjestu na kojem se gradi nova staja, Julia okrene lice prema suncu, prvi put osjećajući nadu za budućnost. No još je mnogo stvari koje treba napraviti. Nova staja gradi se na mjestu nekadašnje vile Blackwood. Treba još postaviti ograde, a struju će priključiti danas. Također razmišlja da nabavi psa ili pak dva. Možda žutog i čokoladnog labradora. Sada kada više nema vile, osjeća spokoj. Doznavši cijelu istinu, poželjela je ostaviti prošlost za sobom i početi ispočetka. Život u vili nalikovao bi na život u mauzoleju, a svaka stvarčica podsjećala bi je na bol i strah koje je osjećala kao dijete, na krivnju koja ju je morila kada bi “otac” pio, a ponajviše na patnju koju je Lilly, njezina majka, okusila. Bilo bi pogrešno živjeti u takvoj kući, pogotovo na mjestu koje je ostalo jedinim svjedokom moćnog nasilja i tuge. Osim toga, potrajalo bi cijelu vječnost da sve pregleda - da pročita očeve papire, proda starine, očisti tavan. Još važnije, bilo bi nemoguće od kuće u kojoj je njezina majka bila zatočena i ubijena načiniti udoban dom. Sada kuće i svega što je bilo u njoj više nema, uništila ih je vatra.

Iako je pokušala ne činiti to, ipak je o baki i djedu mnogo razmišljala. Kada je rekla Fletcheru što se dogodilo, on ju je utješio riječima da hladni i agresivni ljudi ne mogu biti ispunjeni i sretni. Loše su se odnosili prema drugima jer su bili nezadovoljni sami sobom. Nije bila sigurna treba li mu povjerovati, ali cijenila je njegov trud da joj olakša. Najzad, većinu je života provela nesretna i uvijek se trudila, možda i previše, da bude srdačna prema drugima. Ljudi koji drugima nanose zlo i sami su u prošlosti okusili kako je to biti povrijeđen. Znala je za tu izreku. No nije vjerovala u nju. Bila je povrijeđena i zna kakav je to grozan osjećaj, pa se trudi ne činiti drugima nažao. No moguće je da neki ljudi nikada ne nauče. Bilo joj je teško osjećati samilost prema djedu koji je dopustio da se gnjusne stvari odvijaju pod njegovim krovom, a zatim se opijao do smrti kako bi pokušao zaboraviti što je učinio vlastitoj kćeri. Još joj je teže bilo razumjeti baku, koja se riješila jednog djeteta da bi drugo odgojila bez ljubavi. Pretpostavila je da njezina baka nikada nije znala kako voljeti. Da se rodila s tom manom. To je jedino smisleno objašnjenje. Pretpostavila je da su jedine prirodne misli one koje su je često pratile - misli o Lilly. No srce joj se paralo kada bi zamislila noćnu moru koju je Lilly pretrpjela, i život koji su mogle provesti zajedno da se događaji nisu odvili na ovaj način. Voljela bi da posjeduje svoju fotografiju dok je bila dijete u majčinu krilu, nasmiješena, s krpenim slonićem u rukama. Claude nije imao pojma koliko je dugo Lilly poživjela na tavanu nakon nesreće, ali preplavio bi je grdan, mučan osjećaj kada bi pomislila da su u pitanju tjedni, mjeseci ili čak godine. A ona je cijelo to vrijeme jela, spavala i igrala se, nemajući pojma u kakvoj bijedi njezina majka živi na tavanu. Također se pitala kakva bi Lilly bila majka nakon što je propatila okrutnost vlastitih roditelja. Voljela ju je zamišljati kao brižnu, privrženu ženu koja je, poput nje same, naučila biti nježna i draga, kao posljedica onoga što su joj učinili. Dok je čekala da nova kuća bude sagrađena, odsjela je u prenoćištu na autocesti i svakoga dana dolazila na posao s Claudeom,

Fletcherom i konjima. Samantha, Blueina ždrebica, napredovala je brzo i snažno, baš kao njezina prijateljica Molly, ždrebica koju je doveo Fletcher. Julia je imala u planu zadržati obje do kraja njihovih života. A nakon što se informirala o trkačkoj industriji, odlučila je da se konji s farme Blackwood više neće prodavati za utrke. Kada nije bila na farmi, vrijeme je provodila u knjižnici, istražujući o Cirkusu braće Barlow i o Lilly. Osim istih novinskih isječaka koje je pronašla u djedovom brlogu, pronašla je članak o dvoje cirkusanata koji su pokušali ukrasti slonicu. Jedna od njih bila je njezina majka Lilly, a drugi je cirkusant bio čovjek imenom Cole Holt. Bili su supružnici. Također je naišla na užasavajući članak o smaknuću slonice Pepper, iste slonice koju su njezini roditelji pokušali ukrasti, te na još jedan članak u kojem se spominjalo da se Lilly ozlijedila pokušavajući spasiti slonicu. No nije našla nikakav zapis o tome što se dogodilo Coleu, njezinu ocu, i on je ostao obavijen velom tajne. Nakon što je pročitala kako je Lilly pokušala spasiti Pepper, pokušala je smisliti kako bi mogla odati počast hrabrosti svoje majke, i rješenje joj se ukazalo nekoliko tjedana poslije. Sada, dok prilazi novoj staji, Fletcher se zaustavlja s konjskom prikolicom. Ona dođe do prilaza i pričeka, pokušavajući zanemariti leptiriće koji joj divljaju u trbuhu. On iziđe iz kamioneta i zatvori vrata, smiješeći se poput školarca. “Jesi li uspio?” upita ga. “Naravno”, odgovori Fletcher. “I ima ih još na tom mjestu.” On obiđe prikolicu, a ona ga slijedi. Otključa rampu, spusti je i posegne za njezinom rukom. Ona uzvrati smiješkom i prihvati, pa se uspnu na rampu. Zajedno zavire u prikolicu. Desetak čupavih glava pogleda prema njima, a nekoliko mekih njuški izviri preko vrata prikolice. Ždrebad svih uzrasta i boja - riđi i zlatno-žuti, kestenjasti i šareni, i jedan suhonjav kržljavac boje cimeta - ustane, drhtavih nogu, u slami. Julijine se oči navlaže. “Predivni su.”

“I živi su zahvaljujući tebi”, dometne Fletcher. Ona se nasmiješi, a on je privuče sebi. Misleći da je to zagrljaj zahvalnosti, ona se nasmije. On potom spusti svoje usnice na njezine i poljubi je, snažno utisnuvši cjelov. Isprva se Julia izmakne, zatečena, ali zatim mu uzvrati poljupcem. Kratak je to poljubac, ali oboje prepoznaju naklonost koja se krije iza njega. Kada se odvoje, istodobno posegnu prema ždrebadi kako bi ih pomazili pa se osmjehnu. Julijino srce puca od ponosa i ljubavi i osjećaja koji podsjeća na sreću. Prvi put, otkako se sjeća, osjeća ushit. Ovo je početak neke nove budućnosti, i ne može zamisliti bolji put u životu osim onaj koji je usmjeren prema spašavanju ovih bespomoćnih bića. Ona i Fletcher i Claude spašavat će ždrebad zamjenskih kobila i druge konje. Brinut će se za njih i dresirat će ih dok ne budu dovoljno stari za udomljenje u domove ispunjene ljubavlju. U međuvremenu će konji slobodno trčati poljima, igrati se, skakati i spavati u travi te će tjerati duhove imanja Blackwood.

AUTORIČINA BILJEŠKA Tijekom pisanja Za tvoje dobro, oslanjala sam se na sljedeće knjige: American Sideshow Marca Hartzmana; Shocked and Amazed, On &Off the Midway Jamesa Taylora; Step Right This Way, The Photographs of Edward J. Kelly, i Carney Folk, The Worlds’ Weirdest Sideshow Acts Francine Hornberger.