Aprilynne Pike - Besmtrna Ljubav.pdf

1

APRILYNNE PIKE

Besmrtna ljubav

2

Scottu, čiju veliku posvećenost mojem istraživanju NISAM cijenila. I dalje navijam za tebe svaki dan.

3

prvo poglavlje Sjećam se zrakoplova koji pada. Ne sjećam se samoga pada, nego trenutaka prije - i premda je sigurno riječ o samo nekoliko kratkih trenutaka, kad se sad osvrnem na sve, to traje daleko duže. Sjedila sam čela pritisnuta uz« sićušan prozor, kroz zrak bez oblaka zurila u farme i naselja koja su se ispod mene nizala, kad je motor eksplodirao, silovito zaljuljavši zrakoplov u luđačko drmusanje koje me je bacalo naprijed-natrag. Sama eksplozija bila je začuđujuće tiha - pretpostavljam prigušena izolacijom oplate trupa zrakoplova - ali bilo je nemoguće ne zamijetiti kao ugljen crne, guste oblake dima koji se izlijevao iz krila. Svaki živac mojega tijela se zgrčio, no pogled mi je i dalje bio uprt u vitičasti dim koji se uzdizao iz motora što je od mojega prozorčića bio udaljen samo tridesetak centimetara. Prsti su me boljeli dok sam se grčevito držala za naslone za ruke kako ne bih pala dok je zrakoplov ponirao naprijed, a potisak me gurao prema naslonu sjedala. Pozornost od dima odvratilo mi je psikanje stotina maski za kisik koje su iz stropa iskočile poput zmija otrovnica. Refleksi izoštreni desecima uspavljujućih govora o sigurnosti tijekom leta ispružili su ruke prema maskama s kisikom. Odrasli su prvo sebi namještali maske, a tek potom pomagali drugima. Nisam se, međutim, pozabavila svojom. Čak ni kad mi je majka masku prinosila licu dok su joj oči poskakivale od užasa, dok je mojega oca stiskala za ruku tako grčevito, da sam bila sigurna kako mu se njezini nokti zabijaju u meso. Sve sam shvatila zahvaljujući stjuardu. Dvojica njih stajali su u prolazu između sjedala pokušavajući privući pozornost svih putnika i pokazivali položaj koji valja zauzeti prilikom pada zrakoplova - kao da će to pomoći. Ja sam, međutim, pozorno promatrala trećeg. On nije pokušavao sklupčati se ni pomoći putnicima; samo je stajao uspravan usred kaosa i zurio kroz prozor, a niz obraze kotrljale su mu se dvije suze. Tad sam znala da ćemo svi umrijeti. Upravo u tom trenutku sav moj strah istopio se i obuzeo me posvemašnji mir. Pred očima mi se nisu ukazali nikakvi bljeskovi minulog života, a nije bilo ni žaljenja. Samo sveobuhvatni mir. Opustila sam se, prestala boriti i kroz prozor zurila u zemlju koja je prema meni hitala progutati me. Užasnuto zurim u fotografije. To mora da je istina, nema drugog objašnjenja. Trenutak nije mogao biti bolji. Ni gori.

4

- Otišla je? - Pitam najledenijim mogućim glasom. Ne ljutim se na njega; ljutim se na samu sebe zato što nisam ranije vidjela. Trebala sam. Sve balansira na oštrici noža i ovo bi moglo sve uništiti. Ili spasiti. - Dajemo sve od sebe. - Mrmlja mi o njihovim naporima, ali nemam strpljenja slušati. Ruku prekriženih preko prsa prilazim prozoru i zurim u bujan vrt ispod sebe, ne vidim ništa. Ne ništa. Vidim njezino lice. To lice koje poznajem gotovo i prije vlastitoga. To lice za koje sam mislila da sam ga se konačno oslobodila. Problem je što nakon ovoga više nikad neću biti slobodna. Trebam je. Treba nam. Teško je ne ustuknuti pred ironijom da je trebam nakon svega što je učinila. Bez nje će se sve raspasti. Sve će biti još gore nego što jest. A gotovo sam je ubila.

5

drugo poglavlje Terapija je srž svega najboljega i najgorega u mojemu životu. Ukočena ležim na kauču, suze prijete da će nahrupiti svakoga trena. Trepćem, obuzdavam ih. Ne zato što mi je neugodno pred Elizabeth sam već isplakala galone suza. Samo mi se na smrt gadi plakanje. Ne volim govoriti o svojim roditeljima, ali Elizabethin je posao svako malo me nagnati na to. Primjerice danas. Upinjala se usredotočiti na sretne uspomene, ali ovoga puta sve me samo podsjećalo da se to više nikad neće ponoviti. To poglavlje mojega života je zatvoreno. Prošlo. Zauvijek. Ogromno, pusto zauvijek. - Hej - kaže Elizabeth i misli mi uz glasan uzdah ponovno vraća u njezinu ordinaciju. Moglo je biti gore. Mogla si ostati siroče oštećena mozga s invalidnom nogom i imati dan loše frizure. Nakratko u nju zurim razrogačenih očiju i upinjem se dokučiti je li riječ o šali koja je smiješna ili nije. Ali izraz njezina lica - melodramatična zabrinutost s natruhom istinskog suosjećanja - probija moju ljušturu, pa se počinjem smijati i istodobno rukama otirati oči. Moram priznati da imam uvrnut odnos sa svojom terapeutkinjom. Slutim kako je do toga došlo zato što ni ona ni ja ne mislimo da sam luda. Ne dopušta mi čak ni da joj s obraćam kao doktorici Stanley - što piše na diplomama na njezinim zidovima - samo Elizabeth. Isprva sam mislila kako je to samo jedna od jeftinih prečica kojima se odrasli služe kako bi tinejdžere nagnali da se opuste i kroz razgovor izbace utrobu, ali Elizabeth je istinski šizila kad god bih joj rekla doktorice Stanley, pa sam je nakon nekog vremena konačno počela zvati imenom. Sad se to podrazumijeva. - Ozbiljno, Tavia - kaže Elizabeth, a glas joj je mek i trezven. - Nitko nije ni rekao da će biti lako. Mislim da si vrlo hrabra i iznimno dobro izlaziš na kraj sa svime ovime. - Nemam takav dojam - priznajem, sliježem ramenima u svojoj crnoj majici s kapuljačom. Oduvijek sam voljela takve majice, ali u posljednje mi je vrijeme najmilije sve što mogu prebaciti preko glave, jer na tjemenu, ispod još uvijek prekratke kose imam vidljiv ožiljak. - Onda vjeruj mojoj stručnoj analizi - kaže Elizabeth osmjehujući se dok me prati kroz tamnu, pustu čekaonicu. - Ne ideš pješice kući, zar ne? - pita me dok zastajemo na izlazu. Morale smo promijeniti termin naših uobičajenih susreta, tako da se sada sastajemo nakon radnog vremena, pa njezina tajnica - tajnica Barbie, kako je zovem zato što joj lice izgleda kao da je plastično i zapravo mi se nikad ne obraća - više nije ovdje.

6

- Ne, Reese dolazi po mene. - Inače obično idem pješice, sukladno naputcima mojega fizioterapeuta, ali kako će se uskoro spustiti mrak, Reese je ustrajala u tome da danas dođe po mene. Pretpostavljam da je to u redu. Vjerna svojoj organiziranoj, preciznoj osobnosti, tetka me već čeka u svojemu BMW-u parkiranom točno ispred vata. Naginje se preko sjedala, otvara suvozačka vrata i domahuje Elizabeth. - Hej, Tave. Kako je bilo? - pita me uključujući se u promet, dok pogledom prelazi preko ceste. - Bila je to terapija - kažem vezujući sigurnosni pojas. - Bilo je terapeutski. - Prislanjam glavu uz prozor na suvozačkoj strani, ne želim razgovarati o tome. Terapija je... pa, to je nešto osobno. I premda sam tetki Reese i tetku Jayu beskrajno zahvalna što su prihvatili polunećakinju koju su jedva poznavali, nemam dojam da su mi obitelj. Na svu sreću, Reese shvaća moj mig, pa uključuje radio dok konačno napuštamo parkiralište. Ona je nepresušni izvor strpljenja. Barem kad je riječ o meni. Tomu baš i nije tako kad je riječ o klijentima s kojima razgovara telefonski. Dok se vozimo promatram ulice oko sebe - Portsmouth u New Hampshireu jedan je od najstarijih gradova u Sjedinjenim Državama i ovdje su se doista potrudili sačuvati kolonijalna zdanja. Luda sam za poviješću i prva sam dva mjeseca ovdje provela hodajući onoliko koliko mi je dopuštala ozlijeđena noga, posjećivala sam spomenike, važna mjesta, muzeje. Nekako mi se čini da se stvari poklapaju - grad koji uživa u vlastitoj prošlosti i ja zaglavljena u svojoj. Grad je tako lijep. Volim stare zgrade - više ih jednostavno ne grade na isti način. U njima je otmjenost i ljepota koju je društvo zauvijek izgubilo. Koliko god elegantan bio sav taj dekor, rukom rađene rezbarije na pročeljima kolonijalne arhitekture u meni izazivaju tugu zbog svega što je nekoć bilo, čega više nema. Meni su najdraže savršeno očuvane kuće iz osamnaestoga stoljeća na koje povremeno nailazim, a koje su se ugnijezdile usred suvremenih kuća posve običnih stambenih naselja. Poput blaga skrivenog u pijesku, takve kuće samo čekaju da ih se pronađe. Teško je uočiti ih kad se ulicama voziš vrtoglavom, Reese najdražom brzinom, jer često su podalje od same ulice, skrivene iza lisnatoga zastora kakva stabla. Ali kad šećem sama, tražim ih pogledom. Voljela bih doznati priče skrivene iza njihovih pročelja, no previše sam nervozna da bih pokucala na vrata neznanaca. Umjesto toga fotografiram i u glavi izmišljam priče. Kunem se da na mobitelu ima oko tisuću fotografija. Voljela bih... voljela bih da ih mogu skicirati, naslikati. Ali, od nesreće nisam u stanju crtati. Ipak, u tim starim kućama postoji nešto što me smiruje, gotovo me privlači k sebi. Iz džepa vadim mobitel, pretražujem fotografije, pronalazim fotografiju meni najdraže kuće, zumiram je i zamišljam kako vodenim bojama slikam drvene prozorske kapke, zavjese koje se kroz prozore jedva naziru. - Bila sam zauzeta telefonskim razgovorima sve dok nisam morala doći po tebe. - Moj mozak polako shvaća da mi se Reese obraća. - Mislila sam da nećeš zamjeriti. - Gleda me puna iščekivanja.

7

- Oprosti, ja... molim? - Mobitel ubacujem u svoj stari crveni ruksak. Bojim se da se u posljednje vrijeme često gubim u vlastitim mislima. Nekoć nisam bila takva. - Hoće li ti smetati ako skoknemo do trgovine po mlijeko? Već smo vani - ponavlja Reese i stišava radio. Sa žaljenjem se prisjećam uštogljene trgovine s lokalno uzgojenom, organskom hranom u koju zalazi Reese. Sjajno. - Mogu li te čekati u autu? Boli me noga - lažem. Recimo da lažem. Prošla su tri mjeseca otkako su mi skinuli gips, ali smrskano je pojam kojim se liječnici koriste kako bi opisali prijelome iznad i ispod mojega desnog koljena. Nečemu takvom treba vremena da zaraste, čak i ako ne uzmemo u obzir prošlogodišnju operaciju mozga koja mi je oduzela određenu količinu ljupkosti. To mi barem fizioterapeuti ponavljaju kad klonem. Između Reesinih obrva nakratko se pojavljuje bora, nakon čega prihvaća moju izliku. - Dobro, vraćam se za nekoliko minuta. Ne gasi automobil. Čim mi je iščeznula iz vidokruga, pojačavam grijanje i glavu naslanjam na prozor. Uz rubove parkirališta uzdizala su se brdašca prljavosivog snijega koji se još nije posve otopio, ali uskoro hoće. Kroz prošlogodišnju, sparušenu i smeđu travu probijale su se zelene vlati, a po cijelome su gradu nicali tulipani. Danas barem ne pada ledena kiša kao jučer. Samo što nije došlo proljeće - vrijeme je za jakne, a ne debele kapute. Ali, cijele je godine vrijeme bilo uvrnuto. U veljači se sav snijeg otopio, a prognostičari su predviđali sušu i toplinske valove. No, dva tjedna kasnije, na nas se sručilo gotovo metar snijega u samo jednoj noći. Kad su se ralice konačno probile i raščistile ceste, vrijeme je više ili manje ponovno postalo pravo zimsko. Ipak, bilo je to nekoliko čudnih mjeseci. Stisnem se u jakni prisjećajući se onih nekoliko dana kada su temperature bile ispod ništice - i one ubitačne ledene oluje - pa podižem ruke i dlanove držim ispred rešetke grijanja. Izuzmemo li moju jaknu s kapuljačom, nisam baš odjevena za zimu. Vjerojatno bih trebala odjenuti nešto više od svojih starih majica bez rukava i majica kratkih rukava s natpisima, barem do ljeta, ali to bi iziskivalo odlazak u kupovinu, a ne volim trošiti novac koji nije moj. Iako Reese kaže da je njezin novac i moj novac. Morat ću popustiti i uskoro si kupiti nove traperice - ove su prilično izlizane na koljenima. Budući da sam prilično visoka i mršava, dugih nogu, uvijek mi je teško pronaći traperice koje mi nisu prekratke. Stoga, kad kupim traperice, nosim ih dok se posve ne iskidaju, baš poput ovih. Dok mi se prsti griju, pogledom polako prelazim ulicom na koju se spušta mrak i zadržim se na kući na suprotnoj strani ceste. Pročelje joj je jarkocrveno, a ispred prednje verande raste cijela lijeha tamnoljubičastih i zlatnožutih tulipana. Na verandi sjedi malena djevojčica, igra se s lutkom. Smiješim se kad shvaćam da je odjevena u starinsku haljinu s pregačom - što ovdje nije neuobičajeno. U gradu starom kao što je Portsmouth neprestano se organiziraju svakojake rekonstrukcije povijesnih zbivanja, obično iz vremena Američke revolucije. Ova malena djevojčica sjajno izgleda. Autentično.

8

Dobro, boja njezine odjeće vjerojatno je odveć jarka, a uvojci su joj nesumnjivo nastali s pomoću kliješta za frkanje kose, a ne zahvaljujući cjelonoćnom nošenju krpica namijenjenih toj svrsi, ali nema veze - suvremene alatke tomu i služe. I ne hoteći smiješim se u trenutku kad shvaćam kako je čak i lutka starinska, krpena. Djevojčica podiže svoju slatku bradicu i vidim muškarca koji iz kuće izlazi na trijem. Nije to odrastao muškarac, pretpostavljam. Premlad je da bi joj bio tata. Vidim mu samo djelić lica, ali izgleda kao da mu je osamnaestak godina, kao i meni. Možda je mrvicu stariji. U kući je vjerojatno obiteljsko okupljanje zato što on na sebi ima plavu jaknu, a na svijetloj kosi na zatiljku povezanoj u rep ima visok šešir. Lijepo je vidjeti ga, nemam primjedbi. Nažalost, bujna kosa vjerojatno je perika. Većina ljudi nije toliko zagriženo opsjednuta poviješću da bi puštali kosu. A oni koji su doista zagriženi... e, pa oni djeluju pomalo zastrašujuće u svojim uvjerenjima. Dok se momak pokraj djevojčice spušta u čučanj, pitam se zašto su pregače izašle iz mode. Recimo samo da gledani s leđa izgledaju fantastično. Zadivljeno podignem obrvu i škiljim kako bih bolje vidjela, drago mi je što Beemer ima zatamnjena stakla, pa neprimijećena mogu uživati u pogledu. Čini se kako su mi trenuci usputnog zadovoljstva u posljednje vrijeme tako rijetki i daleki. Mladić ustaje držeći djevojčicu za ruku. Predstava, pretpostavljam. Kao da osjeća moj laserski usmjeren pogled, on zastaje, okreće se. Usta mi se suše dok zuri ravno u mene. Ne može me vidjeti, zar ne? Zatamnjena prozorska stakla Reesina automobila izvana gotovo nalikuju na zrcala. Ali njegov je pogled i dalje usmjeren prema meni, a oči raširene u izraz iznenađenja koji razabirem čak i izdaleka. Kratko korača prema meni, a ja stišćem šake dok mi njegov pogled prži oči. Sigurna sam da ne može znati da sam ovdje. Kako?... Dok čini drugi korak, zastaje, pogledava djevojčicu koja ga čvrsto drži za ruku i povlači natrag. Zastaje, oklijeva. Kratko pogledava djevojčicu pa automobil, djeluje zbunjeno. Ne mogu odvratiti pogled iako osjećam da mi se obrazi žare. Izdaleka ne vidim koje su mu boje oči, ali njihov me pogled prikuje na mjestu, pa mi je potrebno nekoliko sekundi da shvatim kako susprežem dah. Iznenadna zvonjava mojega mobitela prekida tišinu i razbija čaroliju. Spuštam pogled i vidim tekstualnu poruku s imenom Benson Ryder. Sve obavljeno? - Pravi trenutak - mrmljam. Ne mogu, međutim, suspregnuti osmijeh dok šaljem brzi odgovor. Imala sam prijatelje u Michiganu - u životu koji držim prošlim - ali bila su to usputna prijateljstva. Moj život bila je umjetnost, a prijatelji su me odvlačili od nje. Bili su to prijatelji za vrijeme provedeno u školi, pretpostavljam. Kad su mi Reese i Jay rekli da moram prekinuti sve kontakte s Michiganom kako mediji ne bi otkrili gdje se nalazim, priznajem da me nije žalostilo što moram odustati od prijatelja. Za mene su bili tako... frivolni.

9

Benson je... pa, on je jednostavno drukčiji. Viđam ga gotovo svaki dan. Šaljemo si popriličnu količinu tekstualnih poruka. Ponekad vodimo duge telefonske razgovore. A on zna. Sve. Nitko drugi ne zna sve. Biti jedina preživjela velike zrakoplovne nesreće privlači pozornost. Pitanja. A to znači da se čovjek mora prisjećati boli, operacija, potresnih uspomena. Svojih roditelja. Lakše je lagati, ljudima reći da sam nogu polomila u prometnoj nesreći. Tad nema pitanja. Ponekad mi samo kažu da sam sretna što sam živa. Ljudi koji to kažu nisu izgubili nikog bliskog. Moji liječnici znaju što se dogodilo, moj fizioterapeut, Elizabeth i, naravno, Reese i Jay, ali nitko drugi. Minimum ljudi što bi moju lokaciju mogli otkriti medijima koji bi odmah nahrupili ovamo u potrazi za ekskluzivnom pričom, čak i mjesecima nakon tragičnog događaja. Dobro, rekla sam i Bensonu. Ili bi možda preciznije bilo reći da je Benson to izvukao iz mene. Nije me baš prisilio. Što sam bila bliskija s Bensonom, to sam mu više željela reći. Prestati lagati. Kad mi je to konačno prešlo preko usana, osjetila sam ogromno olakšanje. Lijepo je bilo reći istinu. Osobito nekome koga sam sama odabrala. Reese nisam rekla da sam mu sve priznala. Ne znam bi Ii se ljutila - naposljetku, u pitanju je moj život - ali činjenica da nisam sigurna dovoljan mi je razlog da joj ne kažem. Osim toga, Benson će čuvati moju tajnu. Ponekad mislim da mi je potreban - da mi je potrebno naše opušteno prijateljstvo - i to me plaši. Svi koje sam u životu ikad trebala mrtvi su. Čim sam poslala poruku, podignula sam pogled prema visokome momku koji je na verandi stajao s djevojčicom, ali više ih nije bilo, ušli su u kuću. Pokušavam othrvati se čudnoj melankoliji koja me obuzela. Zurim u kuću - pretpostavljam da se nadam kako će se neznanac ponovno pojaviti - a dok trepćem, nešto bljeska preko vrata. Širom otvaram oči, ali bljeskanja više nema. Ne, nije potpuno iščeznulo... Gotovo poput sjene u kutu mojega oka, toliko slabašne da moram treptati nekoliko puta kako bih bila sigurna da je vidim, oblik se ljeska tik iznad vrata. Trokut. Iz razloga koji ne znam ni shvatiti ni objasniti, srce mi počinje luđački tuči.

10

treće poglavlje Moji košmari uglavnom su povezani s padom zrakoplova, onim trenucima kojih se ne sjećam. Tijekom, njih ponekad sam prisiljena gledati kako se tijela mojih roditelja usporeno raspadaju, njihova krv prska mi po očima i vidno polje mi boji nepogrešivo crvenom bojom. Ponekad se i sama - osobito moje ruke - raspadam na komadiće. Ruke mi se savijaju pod neprirodnim kutovima, kosti pucaju i pretvaraju se u kašu. A to je ono što se i trebalo dogoditi. Možda sam morbidna, ali tijekom boravka u bolnici puno sam vremena provela na internetu, gledajući fotografije s mjesta pada zrakoplova. I premda se mediji nisu domogli mojega imena, znali su na kojem sam sjedalu sjedila. - Prema mišljenju analitičara, okvir se na ovome mjestu trebao zgnječiti - izjavila je jedna reporterka prstom pokazujući dva mjesta na okviru kabine - ali umjesto toga, možete vidjeti da unutrašnjost zrakoplova na tom mjestu izgleda netaknuto. Putnica sa sjedala 24F za koju zrakoplovna tvrtka samo navodi da je maloljetnica zadobila je samo za život opasne ozljede, no preživjela je u ovoj neočekivanoj čahuri koju stručnjaci nikako ne uspijevaju objasniti. Kao da ovaj dio zrakoplova uopće nije sudjelovao u padu. Držim se podalje od izviješća u kojima prikazuju žrtve. Unedogled nanizana tijela, nekima od njih polomljene ruke i noge proviruju ispod prostirki kojima su pokrivena. To jednostavno ne mogu gledati. Dio mene strahuje da ću među tim tijelima prepoznati roditelje; maminu lijevu ruku s burmom, očev gležanj s gomilom tetovaža na listu. Dio mene shrvan je osjećajem krivnje što sam od 256 putnika samo ja nekako preživjela. Noćas, međutim, nema ni tijela ni krvi. Nema nikakva zrakoplova. Plutam. Plutam u vodi. U oceanu? Rijeci? Jezeru? Ne mogu sa sigurnošću razlučiti. Hladno je. Riječ je o hladnoći koja je poput noževa što ti se zabijaju u kožu, koja ti razdire meso i probija se sve do kostiju. Drhtim iako nekako znam da je riječ o snu. Kosa mi je duga i raspuštena, leluja posvuda oko mene, a u trenutku kad shvaćam da me nešto vuče prema dnu, pružam ruke prema predmetima koji se posve iznenada pojavljuju prslukom za spašavanje, kladom koja pluta, malenim čamcem. No, čim ih moji prsti dodirnu, oni iščezavaju kao da su manje stvarni od samoga sna. Iscrpljena, samo mlatim rukama po vodi, ali kosa mi se omotava oko ruku poput užadi. Nešto me povlači dolje. Ne znam je li riječ o vodenoj struji ili o mojoj teškoj odjeći. Zašto na sebi imam tešku odjeću? Ne mogu se održati na površini.

11

Zabacujem ruke izvan vode, tražim nešto za što bih se uhvatila, ali voda raste. Ili ja tonem. Podižem bradu, očajnički pokušavam još jednom udahnuti zrak, tad vidim velik, blistav mjesec koji me obasjava. Suze mi peckaju oči u trenutku kad shvaćam da je to posljednje što ću vidjeti prije smrti - ali ne osjećam strah. Osjećam nešto drugo. Bolan osjećaj gubitka. Ova voda nešto mi uzima. Otvaram usta kako bih vrištala, ali ledena tekućina navire mi u usta i puni mi grlo. Zubi, cijela vilica boli me od nje. Voda mi se prelijeva preko lica, ali oči su mi i dalje otvorene, zure u blistav, srebrni mjesec. Očajna, uspijevam svijest iščupati iz sna, pa stvarne oči prisiljavam da se otvore u sobi koju obasjava sličan srebrni mjesec. Hvala Bogu, ovaj sja kroz prozor, a ne kroz namreškanu površinu ledene vode. Pluća mi gore i zrak udišem kao da sam doista bila pred utapanjem. Dok mi se otkucaji srca usporavaju, dodirujem čelo i pod prstima osjećam kapljice znoja. Tjednima već nisam imala ovako strašan košmar. Tjedni. Sjećam se vremena kad su se ovakvi košmari događali svakih nekoliko godina. A kad bi se i dogodili, uvijek sam mogla uskočiti mami u krevet. Razgrćem poplun i premda mi se noge ježe od hladnoće noćnoga zraka, taj šok barem predstavlja sigurnost da sam budna - košmar se okončao. Stopala mi počivaju na čvrstom drvenom podu, ne lelujaju u nedokučivoj tami jezera bez dna. Jezero - bilo je to jezero. Ali, odbacujem tu misao. Ne želim se zadržavati na snu. Njegove posljedice ionako predugo osjećam. Od početka terapije sve je ionako nekako kao izbačeno iz kolosijeka. To je zbog razgovora o mojim roditeljima. Ne, moram biti iskrena sama sa sobom. To je više od toga. U pitanju je i onaj momak. Ona kuća. Trokut. Cijelu me večer to izjedalo - kao da sam to još prije vidjela. Ali gdje? Ustajem na nesigurne noge i kroz sjenovitu prostoriju odlazim do vrata. Toplo mlijeko - stari lijek protiv košmara. Pokušavam biti tiha u kuhinji, ali nakon što sam čula škripanje na stubama, nisam nimalo iznenađena kad na vratima vidim Jayevo lice. - Jesi li dobro? - Nježno me pita tetak. to.

- Košmar - zamahujem žlicom prema mikrovalnoj pećnici. To je dovoljno. Navikli su na

Jay ulazi u kuhinju i ramenom se naslanja na zid. Ispod očiju su mu blagi, ali jasno vidljivi podočnjaci. - Žao mi je što sam te probudila - dometnem, ali on odmahuje rukom i prstima prolazi kroz kosu zgužvanu od spavanja. - Ionako sam bio budan. Pomalo sam izvan sebe. Nesanica, znaš. Možda je Reese u pravu kad govori da previše radim - kaže on i lice iskrivi u grimasu. - Ali šef nas tjera da

12

radimo prekovremeno na tom novom virusu. - Nabere čelo. - Taj virus... ne nalikuje ničemu što sam do sada vidio. Jayu je sigurno oko trideset pet godina, ali nalikuje na mladića u ranim dvadesetima koji svijetom tumara u odjeći odrasle, ozbiljne osobe. Da sam ga slučajno susrela na ulici, ne bi mi palo na pamet da je znanstvenik, a zapravo je nekakav stručnjak za biokemiju. Zapravo je drag. Ugodno je razgovarati s njim. Prije smrti mojih roditelja nisam ga poznavala. Reesina majka i moj djed vjenčali su se kad su ona i moj otac već bili odrasli ljudi. Meni je bilo oko osam godina. Reese je baš bila upisala fakultet i živjela je u kampusu, pa je prvih nekoliko godina nisam ni upoznala. Naposljetku je bilo sjajno upoznati Reese i Jaya. Voljela bih samo da se sve dogodilo pod drukčijim okolnostima. - Ponovno zrakoplovna nesreća? - Nježnim me glasom pita Jay, promatrajući izraz mojega lica. Vrata mikrovalne pećnice otvaram dvije sekunde prije kraja ciklusa kako ne bi pištala i probudila Reese. - Zapravo ne - uzimam porculansku teglicu sa šećerom i u šalicu mlijeka ubacujem veliku žlicu. - Ovoga sam se puta utapala. - Izbjegavam njegov pogled, pažljivo miješam. - Misliš da tvoja podsvijest možda nastavlja dalje? - pita me Jay, vječni optimist. - Možda - pogledavam sat na pećnici. Točno je 2 i 35 ujutro. - Dobro sam, Jay - ustrajem. Sad kad sam se potpuno vratila u stvarnost, bilo bi mi draže da nije ovdje, da ne svjedoči mojoj izluđenosti. - Vrati se u krevet. Ja ću samo popiti ovo i idem leći. - Jesi ii sigurna? - pita Jay dok mu svijetloplave oči svjetlucaju čak i u mutnoj, napola osvijetljenoj kuhinji. - Jer, ako ne želiš biti sama, ostat ću dok ne popiješ mlijeko. - Dobro sam. Kao što rekoh, nije u pitanju bilo rušenje zrakoplova, samo obični košmar. Još dok to izgovaram, prisjećam se ledene hladnoće vode i čudnog, praznog osjećaja gubitka. Ni običan nije baš prikladan pojam. Lice prisiljavam na osmijeh i ispijam gutljaj pjenušava mlijeka. Ahhh!! Gotovo da je vrijedilo imati košmar. Gotovo. Jay me dugo promatra, ali nema se tu što učiniti. Izgleda kao da je svjestan toga. Kimnuvši glavom okreće se i, zijevajući, odlazi uz stube. Dok mu koraci tiho škripe na stubištu, sjedam na stolac za kuhinjskim stolom i pijuckam mlijeko. Pogled mi pada na mjesečinom obasjano dvorište koje tako preliveno srebrom nalikuje na scenografiju. Toplina sadržaja šalice polako mi se širi tijelom, pa se, dok ispijam posljednji gutljaj, osjećam znatno bolje. Strašna hladnoća je minula i mislim da bih možda mogla ponovno zaspati. Možda. Kratko si prstima trljam sljepoočnice, ali prsti mi se lede u trenutku kad gotovo uz prasak dolazim do spoznaje.

13

Znam gdje sam vidjela trokut. Trudim se biti tiha dok uza stube hitam do svoje sobe i s noćnog ormarića uzimam mobitel. Noge me same odvode do prozora dok pregledavam fotografije nastale tijekom jednog od mojih obilazaka povijesnih zdanja. Onkraj Fifth Streeta - između Pipera i Sanda. U starom dijelu grada. Evo! Bijela kuća okićena sa šest predivnih zabata i vitičastim strehama. Prelistavam fotografije, pronalazim jednu dobru s prednjim ulazom - vedra zelena vrata usred svježe bijelog zida pročelja. I tu je. Na fotografiji ne blista, ne blješti poput trokuta kod kuće onoga momka. I premda nije potpuno jasno, definitivno je ondje - blago ljeskav trokut poput onoga što sam ga vidjela ranije. Nisam ga ni primijetila dok sam fotografirala. Što znači? Dio mene misli kako je to vjerojatno nekakva uvrnuta oznaka graditelja, ali iz nekog se razloga to ne čini točnim. Sjedam na prozorsku dasku i nervozno potežem kratak uvojak svoje kose dok zurim van, na stražnje dvorište. Pozornost mi privlači nekakvo kretanje. Velik, taman oblik izranja uz sam rub, kod stabala. Vjerojatno je to samo gladan jelen, pomišljam. Škiljim, zurim u duboku tamu i prestrašeno poskočim u trenutku kad shvatim kako je riječ o osobi koja korača travnjakom. Na sebi ima dug kaput, šešir i... To je momak s trijema. Onaj kojeg sam vidjela danas poslijepodne. Potresa me šok, do kostiju mi se ponovno probija iznenadna hladnoća. To nema smisla, ali vidim plavi repić na zatiljku i... jednostavno znam da je to on. On je. Ispred moje je kuće, usred noći. Je li me slijedio? Što li, dovraga, radi? Svaki atom zdrave logike govori mi da odem po Jaya. On je prostoriju dalje. Umjesto toga, samo sjedim i zurim. Plavokosi momak hoda preko stražnjeg dvorišta, vrlo polako, preko trave zamahuje nogama u čizmama visokim sve do koljena. Ruke su mu duboko u džepovima jahaćih hlača kojima sam se ranije divila, tako da mu je dugi kaput razdrljen u pojasu, pa se ispod njega vidi vezeni prsluk. Čini se kako ga uopće nije briga što se nalazi na tuđem posjedu u potpuno neprikladno vrijeme. Ne skriva se niti se drži sjene. Samo... korača. Vrhom nosa dodirujem ledeno staklo i shvaćam da sam gotovo cijelo tijelo prislonila uz prozor. On se okreće i gleda ravno u mene. Pogledi nam se susreću. Ledim se od straha. Čini se kako posljednjih dvanaest sati nešto nije u redu s mojim tijelom, izgubilo je svaki refleks za samoodržanje. Zato se samo iznutra trzam dok zuri u mene - u moje razrogačene oči, otvorena usta, jagodice mojih prstiju koji na prozorskome staklu stvaraju deset malenih mrlja. Smiješi se potom - napola zainteresirano, napola prezrivo, kao da igramo nekakvu igru. Ne znam, međutim, pravila te igre. Snaga kao da napušta moje ruke, pa one polako padaju dok prsti povlače crte preko zamagljena stakla. Oboje stojimo tako zaleđeni u vremenu i samo zurimo.

14

Potom podigne ruku i prstom me poziva da izađem. Tiho vrištim i odmičem se od prozora, stišćem se uza zid, daleko od njegova pogleda. Sklanjam njega od svojega pogleda. Srce mi divljački tuče u sljepoočnicama i jagodicama prstiju dok ondje stojim i brojim udisaje, pokušavajući se smiriti. Tko je taj momak? Kako me pronašao? Nakon deset dugih udisaja dotrčavam do prozora, okrećem se, krišom pogledavam između zavjesa. Ne trebam se skrivati, uvjeravam se, nisam ja ta koja čini nešto loše. Iako nekoliko minuta promatram dvorište, ništa se ne događa, ništa se ne miče. Otišao je. Tako sam zbunjena. Ne znam tog momka - nikada ga prije nisam vidjela, tek danas poslijepodne. Zašto mi onda nedostaje?

15

četvrto poglavlje Ne vidim Bensona dok ulazim u knjižnicu - što i nije nečuveno, jer povremeno ipak mora i raditi. Usprkos zadaći koju moram napisati, ovamo sam zapravo došla kako bih razgovarala s njim, a živci su mi toliko iscrpljeni da mi na pamet uopće ne pada plan B nakon spoznaje da ga nigdje ne vidim. - Oh, Tavia, draga moja - toliko me preplašio Marien nježan glas, da glasno uzdišem dok se okrećem. Moram se smiriti. - Benson je otraga, u prostoriji s dosjeima. Hoćeš li da odem po njega? Marie je glavna knjižničarka i tehnički je gledano zapravo Bensonova šefica. Meka je kao maslac i Benson je obožava. A to znači da i ona obožava njega - tko ne bi? - ali to znači i da se vrzma oko nas dok radimo i posvećuje mi posebnu pozornost zato što sam Bensonova posebna prijateljica. I uvijek pogrešno izgovara moje ime. Imala sam razgovor s njom - Tave kao lave, a ne kao lav - ali to nije urodilo plodom. - D-da, molim - odvratim, nadajući se da nije primijetila moje mucanje. Samo mi se smiješi i prema stražnjem dijelu knjižnice odlazi izluđujuće polaganim korakom, dok joj srebrnastosijeda valovita kosa poskakuje na glavi. Pretpostavljam kako činjenica da mi je jedini prijatelj pripravnik u knjižnici nije pretjerano laskavo svjedočanstvo o mojemu društvenom životu, ali s obzirom na to da srednju školu pohađam dopisno i da u krugu od stotinjak kilometara nemam nijednog školskog kolegu, teško da mogu biti izbirljiva. Nakon što sam zbog psihičkog i fizičkog oporavka propustila četiri mjeseca škole, dopisna škola bila je jedina mogućnost ako nisam htjela biti “najstarija maturantica”. Osim toga, Reese i Jay smatrali su kako bi za mene najbolje bilo ovdje započeti od nule, tisuću kilometara daleko od svoga prijašnjeg života. Isprva sam mislila da se jednostavno ne žele seliti i nisam im to zamjerila. Na kraju mislim da su bili u pravu. Volim živjeti u novom gradu - gdje mi nitko neće odmah prilijepiti etiketu jadne djevojke koja je izgubila roditelje. Shrvano siroče. Nešto mi govori kako nakon toga više nema povratka u normalu. Osim toga, zadaće su mi izlika da svakog dana izađem iz kuće, dođem ovamo i vidim Bensona. Izlike mi zapravo ni nisu potrebne, ali ne želim da Reese i Jay pomisle kako bježim od njih. Nije baš da bježim. Samo je malo uvrnuto biti s Reese po cijele dane u kući i tako iz dana u dan. Osamnaest mi je godina, trebala bih biti vani, raditi ono što srednjoškolci inače rade. Nogomet, školske predstave, okupljanja u McDonald’su i prežderavanja prženim krumpirićima. Sve ono što sam ponekad radila sa svojim prijateljima u Michiganu. Sve ono Što sam kanila činiti još češće tijekom posljednje godine u svojoj novoj, umjetničkoj školi. Možda čak i s dečkom - dragim, umjetnički nadarenim momkom. A onda sam doživjela zrakoplovnu nesreću. ,

16

Takve me stvari više ne zanimaju. Već sam se pomirila s tim da ću izolirana provesti posljednju godinu srednje škole, kad sam prvi put, prije nekoliko mjeseci, zbog zadaće iz engleskog morala skoknuti do knjižnice, a Benson Ryder bio je prvi koji mi je pristupio. Pokazao mi je kako se služiti mikrofilmovima. Prijateljstvo na prvi pogled. Doslovno. Spuštam se na stolac za našim uobičajenim stolom i masiram mišiće desne noge - uvijek pomalo omlitave nakon pješačenja pola kilometra do knjižnice - a potom se osvrćem oko sebe i promatram rijetke posjetitelje. Između devet ujutro i četiri poslijepodne obično nije gužva, osim ako neka od lokalnih osnovnih škola ne organizira rani izlet. Poslijepodne je veća gužva, kad završi škola, ali jedna od prednosti dopisnog školovanja jest ta da ovamo mogu kad god poželim. Osim toga, veća je vjerojatnost da će Benson moći doći “učiti” sa mnom kad je manje ljudi koji traže njegovu pomoć - ili koji bi mogli čuti razgovor što ćemo ga voditi. Dok iz ruksaka vadim svoje udžbenike, u očaj me baca činjenica da mi se ruke tresu. Jesam li nervozna zbog onoga što ću reći Bensonu? Ne čini mi se tako. Možda sam samo još zbunjena zbog svega što se događalo. A nisam sigurna ni kako Bensonu reći za plavokosog momka od jučer. I sinoć. Zapravo jutros. Ne znam čak ni kako se zove, ali nekako imam dojam da je poseban. Moja tajna. Ne tajna zbog koje se čovjek osjeća krivim ili praznim iznutra, on je moja kapučino-tajna, nešto slatko i osebujno što me grije iznutra. Pa ipak, moram reći Bensonu. Moram nekome reći u slučaju... u slučaju da je taj momak stvarno opasan. Osjećam žmarce pri samoj pomisli na to. Kao da ga poznajem. Benson će shvatiti, zar ne? Benson zna sve o meni. Sve. Bio je to polagan proces - ne možeš samo nekome prići i reći; “Zdravo! Ja sam siroče i jedina preživjela najveće zrakoplovne nesreće u povijesti, od medija se skrivam već šest mjeseci i, oh, jesam li ti rekla da se oporavljam od traumatske ozljede mozga?” No, polako - iako to nisam svjesno kanila - sve je izašlo na vidjelo. Prije približno mjesec dana, kad sam konačno priznala da je “prometna nezgoda” zapravo bila zrakoplovna nesreća, očekivala sam da će Benson biti ljutit. Zato što sam mu namjerno lagala. Opetovano. Samo se nasmijao, raširio ruke i rekao; - Ozbiljno, postoji li još nešto što bih o tebi trebao znati? Davno izgubljena blizanka? Zatajeno dijete? Fetiš na nožne nokte? Obožavam kako me uspijeva nagnali da se smijem samoj sebi. Osmijeh mu je bio pomalo usiljen sve dok ga nisam uvjerila kako nema nikakve druge mračne tajne koju bi trebao znati. Osjetila sam nevjerojatno olakšanje kad sam mu konačno sve rekla. Zato što sam mogla prestati lagati. Barem jednoj osobi. Mislim da sam tog dana shvatila kako sam se zatreskala u njega.

17

To ne znači da će se među nama ikad išta dogoditi. Vjerojatno. On je toliko usredotočen na školu, a ja... ja sam nekako slomljena. Ne samo kad je riječ o ozljedama. Promijenila sam se. Ne mogu točno reći kako, ali ne mogu to zanijekati. Teže mi je usredotočiti se nego prije. Sve mi je zapravo teže. Moju ozljedu mozga liječnici su proglasili umjerenom, dok su oporavak proglasili “čudnovatim”, ali život mrvicu manje prirodan, trunčicu manje instinktivan. Mrvicu manje... svega. Uglavnom sam se već pomirila s tim. Znam, međutim, da još nisam spremna stupiti u vezu i s kim. Ne uskoro. Moj je život zamršeno klupko nesigurnosti. Osim toga, on ima djevojku. Danu. Nisam je upoznala - ne Želim je upoznati - ali po svemu sudeći, ona je veličanstvena, zabavna, pametna, divna i... ukratko, anđeo zemaljski, sudeći po onome što Benson o njoj govori. Ne izlaze, Još, tako kaže Benson. Ali neprestano govori o njoj. Kad ga ne mogu nagnati da promijeni temu. Nikad me neće ni primijetiti, ne s obzirom na nju. A ne želim uništiti naše prijateljstvo samo zato što ne možemo biti u vezi. Odbacujući od sebe samosažaljenje, spuštam pogled i shvaćam da sam sve vrijeme nesvjesno rastreseno črčkala po papiru. Obične črčkarije. Povlačila sam zapravo olovku samo amo-tamo. Ali... Ali... Okrećem papir postrance i gutam slinu dok mi niz ruke suklja val adrenalina. Tamne mrlje definitivno nalikuju nečijoj sjeni. Sjeni momka. Momka koji je visok, vitak i ima kosu svezanu u konjski repić. Ispaštam olovku iz ruku i stišćem šake, upinjem se preuzeti nadzor nad disanjem, jer moja panika sad izvire iz potpuno novog izvora. Nisam crtala od pada zrakoplova. Nije da nisam probala. Ali, umjetnost je simbol onoga što je uništilo moje snove. I razlog zašto su moji roditelji mrtvi. Tehnički znam da je to iracionalno, ali da nisam ustrajala u tome da odemo obići pomodnu umjetničku školu koja mi je ponudila stipendiju, nikad se ne bismo ukrcali u onaj zrakoplov. Elizabeth mi kaže da je to pogrešno usmjerena krivnja. Ali znati i osjećati dvije su različite stvari. Svakoga dana borim se s krivnjom. Ponekad pobjeđujem. Uglavnom gubim. Netko iz škole - Huntington Academy of Arts - vidio je moju sliku koja je bila izložena u državnom kongresu u Michiganu. Kontaktirali su sa mnom i zamolili me da im pošaljem mapu o svim slikama koje sam ikad naslikala, pritom mi poput kušnje poslali raznobojne brošure o predivnom kampusu gdje studenti očigledno mogu iznijeti štafelaje i po volji slikati zalaske sunca. Mama i tata isprva su bili sumnjičavi, ali kad mi je škola ponudila punu stipendiju za posljednju godinu srednjoškolskog školovanja koja je dosezala iznos oko 50 dolara po kilometru udaljenosti od kuće, morali su pristati da barem odem pogledati iz prve ruke. Nakon zrakoplovne nesreće začudilo me što i dalje želim ići onamo. Imala sam dojam kako to nije u redu, ali nešto u meni htjelo je vratiti ono bez čega sam ostala.

18

Kad sam prvi put pokušala uhvatiti olovku, ispala mi je iz ruke. Liječnici su mi rekli da je tomu tako zato što mi je mozak još u procesu ozdravljenja, da očekuju kako ću sve motoričke funkcije povratiti nakon fizikalne terapije. I nakon nekog vremena. Ustrajala sam u tome da Reese nazove Huntington. Iznenadila me njihova spremnost da mi dodijele stipendiju i dopuste mi da školovanje nastavim u siječnju, čim mi ozljede zacijele. Ali, prošli su jesenski mjeseci, a jedva sam bila u stanju potpisati se. Kad god bih pokušala, neutješno bih se rasplakala. Reese me ohrabrivala tijekom studenog i prosinca. Rekla mi je da je umjetnost sastavni dio mene, dio onoga što jesam. Do dana današnjega nisam sigurna zašto joj je bilo toliko stalo. Došla je, međutim, Nova godina i iako su mi ruke bile u boljem stanju, stanje mojih crtaćih blokova ostalo je nepromijenjeno. Posljednjega dana rehabilitacije u centru za neurologiju osobno sam nazvala školu i povukla zamolbu. Reese i Jay nisu me ni pokušali razuvjeriti. Glasno uzdišem. Kako Bensonu još nema ni traga ni glasa, a tjeskoba me sve više pritišće, pogledom tražim nešto što će me zaokupiti - odvratiti mi misli - dok čekam. Uzimam novine sa susjednoga stola i mehanički čitam riječi koje mi uopće ne ulaze u glavu. Na drugoj sam stranici, kad osjetim ruku koja se spustila na naslon mojega stolca. - Oprosti što si toliko čekala - kaže Benson. Kao u magli, pokraj mene prolaze žućkastosmeđa, pastelno zelena i modra boja njegove karirane košulje dok sjeda pokraj mene. Na vratu osjećam njegov topao dah dok kratko pogledava novine i žmarci mi prođu prstima. Čvršće stišćem novine i prisiljavam se da se ne nagnem prema njemu - da ne priljubim čelo uz njegov obraz kako bih doznala je li mek kao što izgleda ili je hrapav od dlačica. - Marie mi je ostavila gomilu formulara. - Nisam ni primijetila da te nema - kažem izrugujući se, iako mi se tijelo gotovo opustilo od olakšanja. - Bila sam previše zaokupljena čitanjem o pošasti koja će uništiti svijet - kažem, ali šala mi baš nije uspjela. - Ponovno taj virus? - pita turobno Benson, podigne naočale na nosu i nagne se kako bi mi preko ramena čitao članak. - Aha. Pronašli su novi slučaj u Georgiji. Smrt je nastupila nakon dvadeset četiri sata, baš kao i kod onih šestero ljudi u Kentuckyju. - Okrenem naslovnicu časopisa i prstom upirem u prvi ulomak članka, a potom mu pružim novine. Otkako sam gotovo umrla, imam dojam da sam okružena smrću. Ljudi neprestano pogibaju u nesrećama, umiru od boleština, nesretnih slučajeva. Znam da je oduvijek bilo tako, ali sad sam toga iznimno svjesna. - Šesnaest žrtava do sada - tiho kažem. Ali, Benson ne odgovara, oči mu lete amo-tamo dok čita. - Jayev je laboratorij baš počeo raditi na tome - dometnem dok Benson okreće stranicu i čita drugi dio članka. - Stvarno? - Zatečena sam iznenadnom Bensonovom pozornošću. - Što stvarno?

19

- Jayev laboratorij? - Aha. Novi zadatak. Želiš li da ga pitam o tome? - Benson je ovu priču pozorno pratio još od prve mini epidemije u Marylandu koja se dogodila prošloga tjedna. Uslijedio je Oregon, a prije nekoliko dana i Kentucky. Benson me kratko gleda u oči, a potom se zavali u stolcu i odbacuje novine. - Ma ne. Pretpostavljam da sada svi rade na tome. Nadaju se da će upravo oni doći do velikog otkrića. To jedino ima smisla. - Pretpostavljam. Benson spušta pogled, kratko pogledava moj ruksak. - I, za što ti sad treba moje nevjerojatno stručno mišljenje? - pita me. Tehnički gledano, Benson mi više toliko ne pomaže - najčešće mi samo treba neki mikrofilm - ali potom sjedimo i razgovaramo o mojim zadaćama i lektirama, a naposljetku mi daje vlastite preporuke za čitanje. Zato sam i počela čitati Keatsa. - Danas na rasporedu zapravo imam samo matematiku. - Molim te, pa to je uzaludno razbacivanje mojim kreativnim sposobnostima. Osim toga, i preteško je - kaže osmjehujući se. - Pustit ću te da to obaviš sama. - Hvaaalaaa - rastegnem i olovkom mu bockam nos. Jednim prstom rastvara moj ruksak i proviruje unutra. - Zar nemaš baš ništa zabavno unutra? Povijest, na primjer? - S poviješću sam gotova do kraja polugodišta, posljednji je bio onaj seminar što sam ga pisala prošloga petka. Prebrzo smo pojeli desert. - Budući da smo Benson i ja ludi za poviješću, nismo bili u stanju odugovlačiti s tim seminarom. - Prava šteta - odgovara on lažnim britanskim naglaskom. Tresem glavom gledajući ga kako dramatizira. Kad sam prvi put vidjela Bensona, pomislila sam da je obični knjižničarski štreber. Ali način kako mi je stisnuo ruku prilikom rukovanja i njegova do vrata zakopčana svijetlozelena košulja i sivi džemper imali su toliku dozu osobnosti da sam zaključila kako nisu slučajan proizvod superštreberskog djetinjstva. Na neki način on se o meni skrbi bolje od mojega psihijatra. Podsjeća me na normalan život što sam ga nekoć imala. Stažist je sa Sveučilišta New Hampshire, ali iako je već na koledžu, gotovo smo vršnjaci. Rođen je u kolovozu, a ja u prosincu, pa smo oboje osamnaestogodišnjaci, samo nismo iste godine krenuli u školu. On, doduše, koristi svaku prigodu da istakne kako je stariji i mudriji. Mogu još i prihvatiti to da je stariji. Ali jedva. - Jednostavno sam morala izaći iz kuće. - To je samo polovična laž. Treba mi još nekoliko sekundi otezanja dok pokušavam dokučiti kako započeti istinski razgovor. - Priznaj, nedostajao sam ti. - Prozreo si me - kažem podižući obrvu. No, to je istina. Koliko god to ne htjela priznati. Kopam po svojemu ruksaku - ne trudim se zapravo pronaći udžbenik iz matematike, samo izbjegavam pogledati ga u lice. - Hej, Bensone? - započinjem. - Je li... je li uhođenje ikad prihvatljivo? Mislim, opravdano, a ne uvrnuto i zastrašujuće?

20

- Oh, apsolutno - odvrati Benson iznimno ozbiljnim glasom. - Stvarno? - kažem i osjećam kako mi srce sve brže tuče dok mi se u grudima rađa nada. - Da. Kad mene uhodi Dana McCraven. To je onda potpuno prihvatljivo, racionalno, pa čak i očekivano ako se mene pita. - Zauzima dramatičnu zamišljenu pozu držeći bradu na šaci. - Ne, izuzmemo li to, uhođenje je uvijek uvrnuto i zastrašujuće. Zašto? - Ma, bez veze - mrmljam i nastavljam bezrazložno kopati po ruksaku. - Ma daj! - uzvikuje Benson nakon gotovo jednominutne tišine. - Molim? Prstima prolazi kroz svoju svijetlokestenastu kosu koja je danas oblikovana nekako nehajno. - Što si danas objedovao? - pita glasno, rugalačkim glasom. - To je pitanje što ga ljudi ponekad postavljaju bez veze. - Što si radio sinoć? - i to je jedno od nasumičnih pitanja. Prihvatio bih čak i; - Jesi li se jutros tuširao? - kao pitanje bez skrivene motivacije, jer znam da znaš da mi je higijena besprijekorna. Ali, pitanje o uhođenju kao društveno prihvatljivom obliku ponašanja definitivno nije nasumično, neobvezno pitanje. Odbijam pogledati ga u oči. Naginje se prema meni i ruku ponovno polaže na naslon mojega stolca, kao da mi ovaj razgovor zbog toga neće biti još neugodniji. - Ozbiljno, Tave. To nije smiješno. Uhodiš li nekoga ili si žrtva uhođenja? - Glupo si to formulirao. - Ozbiljno mi reci, uhodi li te netko? - Iako je i dalje smiren, u njegovu glasu nema ni traga šaljivosti. - Ne! Da. Na neki način - mrmljam dok dlanovima prekrivam lice. - Komplicirano je. - Izvjestitelji? Tresem glavom. - Hajde, šećeru, govori. - Uvijek mi se obraća nekim slatkim nadimkom kad iz mene pokušava izvući kakvu informaciju. Što s obzirom na moju morbidnu prošlost prolazi samo polovično. Jednom sam gotovo popustila kad me nazvao kolačićem, ali obuzdala sam se čim je posegnuo za kroasanom. Kolačić je prihvatljiv nadimak, pa sam se predala i rekla mu što je htio. Kad mi jednom riječi nahrupe preko usana, bude mi lakše. Potom slijedi istinsko olakšanje. Naposljetku počnem prebrzo govoriti, pa imam problema s izgovorom. Momak, trokuti na kućama, sve ostalo. Kad sam došla do dijela kad me onaj momak pokušao namamiti van, Benson se prestaje šaliti. - Tavia, moraš nazvati policiju. To je stvarno zastrašujuće sranje. - Mislim da je to pretjerano, zar ne? Vidjela sam ga samo dvaput. - Ne! - kaže Benson, a ruka mu se koči na naslonu stolca iza mojih leđa. - Pokušao je namamiti te van u dva sata ujutro. Znam da je to istina, znam i da bih trebala šiziti poput Bensona. Ali nekako jednostavno... ne šizim. - Nije to nekakav jezivi starac. Izgleda kao da je naših godina. Ili tako nekako.

21

- Oh, prava stvar - kaže Benson, ali glas mu je otresit i ozbiljan. - Zato što u pravilniku o uhođenju piše da su oni koji to rade ružni i stari. - Nisam to htjela reći. Nisam se preplašila. Možda uhođenje nije prava riječ. - Prstima si trljam sljepoočnice, pokušavam srediti misli, dokučiti kako bi glasila prava riječ. - Mislim da mi nije htio učiniti išta nažao. Imam dojam da mi je... samo htio nešto reći. - Recimo: “Uđi u moj auto prije nego što ti propucam mozak?” - Bensone! Benson shvaća da je pretjerao, pa kratko šuti. Naposljetku se ispričava. - Oprosti. Znam da nisi glupa i nisam se htio prema tebi tako ponašati. Ali... ne bih htio da te netko povrijedi samo zato što su ti instinkti... isključeni. Ni ne mora se prstom udariti po glavi kako bih shvatila smisao njegovih riječi. Moje su reakcije još uvijek u velikoj mjeri poremećene. Možda je u tome problem. Ta neobuzdana želja da budem u blizini tog nepoznatog mladića - da razgovaram s njim, u tišini sjedim pokraj njega, da samo budemo zajedno - smiješan je to osjećaj, pogrešan instinkt, svjesna sam toga. Ali, priznati to samoj sebi i isključiti taj osjećaj dvije su različite stvari. Postaje napeto, a kako bih prikrila tjeskobu, odmičem se od Bensona i ponovno prekopavam po dnu svojega ruksaka. - Što tražiš? - Balzam za usne - mrmljam. Ovdašnji ledeni zrak nevjerojatno utječe na moje usne. Zime su i u Michiganu iznimno oštre, ali Reese kaže kako mi se ovdje koža toliko isušuje zbog slanog oceanskog zraka. Zato sad posvuda sa sobom nosim balzam za usne. Osim kad ga izgubim. Što mi se često događa. - Pogledaj u džepove - kaže mi Benson glasom koji je nježan, kao da se ispričava. - Kad god ga ne možeš pronaći, naposljetku ga pronađeš u džepu. Zavlačim ruku u džep i uzdišem od sreće kad ondje pronađem poznatu tubicu. - Pa ti si genij! - A ti si ovisnica - uzvraća. - Kažem ti - zastanem kako bih namazala usnice - ovo ću morati ponoviti za pet minuta. Mislim da postajem imuna. - Mislim da imaš ozbiljan problem, Tave. Trebala bi krenuti na terapiju. - Uvrnut si - odgovaram i okrećem pogled prema zadaći. - Ne, ozbiljno - kaže Benson. - Već su gotovo tri sata. Trebala bi krenuti na fizikalnu terapiju. Oklijevam. S obzirom na sve što se dogodilo, fizikalna terapija doima se tako nevažno. Kao da mi čita misli, Benson mi stisne ruku dok tiho govori: - Dopusti mi da malo promislim o tome. Teško je odmah probaviti sve. Idi sad na terapiju, a poslije mi se javi porukom. Može? Prisiljavam se nasmiješiti se i kažem: - Dogovoreno. - Osjećam se malo bolje. Navlačim jaknu i razigrano hvatam Bensonovo lice, na obraz mu polažem poljubac usnama premazanim balzamom za usne.

22

Čim sam mu usnama dodirnula kožu, on se ukočio, čvršće mi stisnuo ruke, pa se pitam jesam li pogriješila. Ali, potom obriše obraz, ne gleda me, pa više nisam ni sigurna što se doista dogodilo. - Tavia - prosvjeduje. - Ogavno! - Vidimo se sutra - kažem odmahujući mu. - Ovisnice - ponovno zasikće Benson dok prilazim ulaznim vratima.

23

peto poglavlje Put od knjižnice do Centra za fizikalnu terapiju vodi me kroz Park Street u starome dijelu grada. Ovo područje eklektična je mješavina starog i novog: benzinska crpka, stara pivovara, nadaleko poznato zdanje koje je sad pretvorno u povijesni spomenik - predivno restaurirano - sve usred bezoblične mješavine uredskih zgrada, od kojih su mnoge još u ljušturama dvjesto godina starih, izvornih struktura. Taj sraz vremena doima se disonantno, ali ipak izaziva divljenje. Obožavam to. No, uživanje u prizoru trenutačno je nekako nisko na popisu mojih prioriteta. Pokušavam koračati u brzom ritmu što ga odbrojavam u glavi. Jedan, dva, tri, četiri. Jedan, dva, tri, četiri. To je trik koji me je moja fizioterapeutkinja naučila prije dva tjedna. - Tavia Michaels, više ne bi trebala šepati - ustraje ona. Ali, nakon tolikih mjeseci strahovanja od boli, to mi je prešlo u naviku - moj prirodni ritam iako boli više nema. Uglavnom je nema. S pomoću fizikalne terapije dalje od ovoga se ne može, sve sada počiva na umu i dovođenja stvari u red. Zato brojim. Podosta. Ali, teško mi je držati korak dok pogledom prelazim preko vrhova svih zgrada pokraj kojih prolazim, preko svakih vrata u potrazi za simbolom. Trepćem. Je Ii to nešto bljesnulo? Gledam bolje, ponovno trepćem. Ne. Ovoga mi se puta stvarno priviđa. Sjajno. Upinjem se ne gledati sljedeću kuću, ali ne mogu si pomoći. Pogled mi sam od sebe prelazi preko njezinih ulaznih vrata. Što dovraga?... Naprasno zastajem, a čovjek u trenirci mrmlja zaobilazeći me kako se ne bi sudario sa mnom. Ovoga puta u pitanju nije trokut, a ni ne svijetli. Ovo izgleda čvrsto i... stvarno. Prilazim nekoliko koraka bliže, zurim u simbol urezan u gredu iznad vrata. Tako je istrošen - usto i premazan bojom - da ne mogu dokučiti o čemu je riječ: nešto oblo, ali izduženo, urezano preko valovitih crta. Moglo bi to biti bilo što, ali nešto definitivno jest, a srce mi od toga tuče kao i kad sam ugledala blistav trokut. Pokušavam izgledati opušteno - kako ne bih nalikovala na kakva jeziva voajera - dok uzimam mobitel i brzo fotografiram. Čim sam fotografirala, mobitel ubacujem u džep nadajući se kako nitko nije primijetio. Spuštam pogled i ponovno počinjem brojiti korake, pokušavam misli odvratiti od simbola. Jedan, dva, tri, četiri. Jedan, dva, tri, četiri. Kad podignem pogled kako bih procijenila koliko sam daleko od kraja ulice, kroz pješake ispred mene probijaju se zlatni bljeskovi. To je on! Preko ramena muškarca u trenirci, nedaleko od gospođe s kolicima, uočavam sada tako poznat svijetli konjski repić na vratu potamnjelu od sunca. Njegova je duga kosa očito prirodna. 24

Doima se meko i svilenasto. I protiv moje volje, čeljust mi se koči dok ubrzavam korak i skupljam hrabrost. Trebala bih barem razgovarati s njim - doznati što mu je sinoć bilo na pameti. Probijam se pokraj para koji se drži za ruke. Između nas je još samo dvoje ljudi. Noga me probada, ali ignoriram bol. Prestala sam i brojiti. Nije važan ritam mojega hoda, potpuno sam usredotočena na njega. Ne smijem viknuti - vjerojatno bi pobjegao - ali gotovo sam mu dovoljno blizu da ga ščepam za ruku. Još malo. Samo malo. Ali, upravo u trenutku kada pružam ruku kako bih ga pljesnula po ramenu, on skreće iza ugla, zalazi u sporednu uličicu i gubi mi se iz vida. - E, pa nećeš - mrmljam i bez usporavanja skrećem, odlučna uhvatiti ga. Na mene se obrušava bol kad udarim u zid, širi mi se niz kralježnicu, koljena mi popuštaju pa padam na pločnik. Trepćem, trudim se usredotočiti dok mi u vidno polje ulaze lica. - Jesi li dobro? - Neka netko pozove hitnu. - Ima napad! - Gospođice? Gospođice? - Dobro sam - mrmljam dok mi se krv slijeva niz obraze. Iako sam nakon nesreće bila izložena riziku od napada, ovo definitivno nije napad. Trljam si čelo i škiljim prema mjestu za koje sam mislila da je uličica. Ovdje nema nikakve uličice. Ovdje je zgrada od sivoga kamena u kojoj se nalazi tvrtka za prodaju nekretnina - novije zdanje što u izlogu ima gomilu šarenih oglasa s nekretninama koje su na tržištu. Ali... Voljela bih umrijeti od stida dok mi šestero ljudi pomaže ustati. Njihove me ruke dodiruju, povlače, narušavaju moj privatni prostor - koji je oduvijek bio velik, ali koji se dodatno proširio nakon višemjesečne izolacije. Pružam ruke, odgurujem ljude od sebe, ponavljam: “Hvala vam, dobo sam, hvala vam, dobro sam, hvala vam, dobro sam”, sve dok me konačno nisu ostavili na miru. Jedno ili dvoje me još samo promatraju. - Ogrebli ste čelo - kaže mi žena. Gleda me tako prodorno da se pitam poznaje li me. Poznajem li je. Ili još gore: poznaje li Reese i Jaya - nije ovo velik grad - pa će sad uzeti mobitel i nazvati ih. Kakva bi to katastrofa bila. Otvaram usta kako bih joj nešto rekla, ali ona mi brzo u ruku stavi flaster, kratko se nakašlje, a potom odlazi. Gledam je kako se udaljava, a u trenutku kad odvraćam pogled, ona počinje treptati. Što, dovraga? Promatram je s leđa - pastelnomodru točku među ostalim pješacima - želim da ponovno zatrepti, da još netko to primijeti, da samoj sebi dokažem da nisam luda. Ali, ni nakon deset sekundi ne događa se ništa čudno, ona skreće ulijevo i izlazi mi iz vidokruga.

25

Ramenom se oslanjam o sivi kamen ureda za prodaju nekretnina i pokušavam samu sebe uvjeriti da sam samo trepnula ili da je u pitanju moja mašta ili nešto drugo. Plavokosom momku nema ni traga ni glasa, što je vjerojatno dobro, jer nisam sigurna bih li se mogla obuzdati da ne zaurlam na njega. Želi da mu priđem, bježi od mene. I to ni manje ni više nego nepostojećom uličicom. Momci. 1 Oko mene je ponovno gomila pješaka koji prolaze, ali opet je tu nešto... još nešto zbog čega se osjećam nelagodno. Čudnovat osjećaj - tamo! Uočavam čovjeka na suprotnoj strani ulice koji me promatra. Na sebi ima žućkastosmeđe vojničke hlače i sunčane naočale prilično je bezličan. Ali promatra me. Sjajno. Pogledom mu tražim oči - pomišljam: glupe sunčane naočale - prodorno ga gledam i izazivam neka samo nastavi gledati nespretnu djevojku. Istoga trena okreće glavu i počinje hodati u suprotnom smjeru. Mrzim sramotiti se u javnosti. Kao u daljini čujem kako mi se flaster gužva u ruci pa spuštam glavu. Hodam drvenom obalnom promenadom koja je još uvijek prepuna šetača, zaboravljam brojiti, nadam se da nitko ne primjećuje moje jarkocrveno lice. Na kraju bloka zgrada skrećem i idem prema znatno novijem dijelu grada gdje se nalazi Centar za fizikalnu terapiju. Razmišljam brže nego što hodam. Tko je, dovraga, taj plavokosi momak? Mogao bi biti izvjestitelj. No, doima se premladim za to. Sinoć sam ga dobro pogledala, ne može biti znatno stariji od mene. A oslonim li se isključivo na statistike, onda vjerojatno nije ni serijski ubojica. Mogao bi biti nekakav čudnovat lik opsjednut uhođenjem, ali zašto? Možda je on samo običan čudak. Mislim, pustio je kosu kako bi bila u skladu s povijesnim kostimom što ga svakodnevno nosi, možda je ogrezao u takve stvari. Poput staraca koji sve slobodno vrijeme provode izrađujući modele vlakova ili bojeći minijature prizora iz Građanskoga rata. Ili je možda poput onog frajera iz moje bivše škole koji je bio toliko zaluđen kazalištem da se po cijele dane odijevao i govorio poput lika što bi ga u tom trenutku igrao. To je samo korak dalje od “osebujnosti”, ali nije ništa nečuveno. To bi zapravo moglo biti najbolje objašnjenje - barem najbolje po pitanju moje sigurnosti. Ali, gospodin Konjski Repić sinoć je htio da izađem iz kuće. Zašto bi to htio? Ako je toliko opsjednut svojim povijesnim uprizorenjima, onda bi se od njega očekivalo da mi pristupi tijekom dana, skine šešir i teatralno mi se nakloni, ili učini nešto slično, dramatično. A ono treptanje dok se ona žena udaljavala... Još jedna od stavki na mojemu popisu o kojoj ne želim razmišljati. Stigavši pred Centar za fizikalnu terapiju, zastajem pokraj prvog automobila i na suvozačkom retrovizoru gledam svoje ozlijeđeno čelo. Pokraj rane je mrlja prljavštine. Liznem prst i njime otirem mrlju. Oderana koža me peče pri svakom dodiru, ali ne obazirem se i otirem sivu mrlju. Navlačim kratke šiške preko površinske rane i samu sebe uvjeravam da je nitko neće ni primijetiti.

26

Mobitel mi zvoni u trenutku kad želim ući. “Elizabeth?” šapućem samoj sebi. Nije neuobičajeno da me zove - nekoć je više ili manje redovito nazivala kako bi doznala jesam li dobro. Ali, već dugo nije. - Hej, Elizabeth - kažem. - Imaš minutu? - Veselo me pita, ali ja sam i bez toga već dovoljno nervozna. - Imam nekoliko - odgovaram pogledavajući Centar za fizikalnu terapiju. Čujem je kako udiše i izdiše, a potom oklijeva. - Jutros sam razgovarala s tvojim tetkom. Rekao mi je da si se probudila vrlo rano. U dva ujutro. Šokirana sam - Jay? - Izdajnik, pomislim i šutam gumu automobila pokraj kojeg sam se zatekla. - Ne okrivljuj ga - kaže Elizabeth. - Samo je mislio da bi moglo biti važno. Kao da će to sve popraviti. - E, pa nije važno. Imala sam košmar i to je sve. - O padu zrakoplova? - Zar ti Jay nije rekao? - Zvučim razdražljivo, ali ne mogu se obuzdati. Već imam dojam da živim u akvariju, ne trebaju mi dodatne potvrde da je tomu doista tako. Elizabeth šuti, a zapravo ne mora ni govoriti, jer u suštini već znam što će mi reći: Tavia, izbjegavaš problem. - Ne - naposljetku kažem dok se rukom oslanjam o bok. - To nije imalo nikakve veze s padom zrakoplova, zato nije ni važno. - Znaš, to što u tvojemu snu nije bilo zrakoplova ne znači da se putem njega tvoj um nije pokušao obračunati s padom zrakoplova. Mnogi snovi, zapravo većina njih, nisu doslovni. Tu staje, čeka da ja odredim smjer razgovora. Poznati su mi njezini trikovi. Ali, to ne znači da joj i ovoga puta neće upaliti. - Utapala sam se - kažem i okrenem leđa Centru za fizikalnu terapiju kao da bi me netko iznutra mogao čuti. - To je stereotipan san. Normalni ljudi sanjaju takve snove. - Pridodajem, namjerno naglašavam ono normalni, jasno uvrštavajući sebe u tu kategoriju. - Hoćeš li mi ga prepričati? pita Elizabeth. Ne želim govoriti o vodi. Drhtim već pri samoj pomisli na nju. Zato joj dajem skraćenu verziju, izostavljam osjećaje koji su me tom prilikom obuzeli. - Jesi li poslije bila u stanju ponovno zaspati ili te je taj san nastavio mučiti? - Umjesto da kaže košmar, poseže za pojmom san. Pretpostavlja kako time želi ostaviti neutralan dojam, ali bilo bi mi draže da ga zove pravim imenom. Snovi čovjeka ne preplaše do te mjere da ostane bez daha. - Otišla sam u prizemlje, pojela nešto i to me smirilo. Potom tišina. Elizabeth zna da ima više, pa čeka. Samo čeka. To mi radi i u svojoj ordinaciji - izluđuje me time. Ali, to funkcionira. Počinjem govoriti gotovo protiv svoje volje. - Tamo je bio...

27

Znam da nema povratka ako joj kažem. Ne mogu vjerovati da to činim. Moja psihijatrica. Svoje probleme s momkom iznosim svojoj psihijatrici. No, kome bih drugom mogla govoriti o njima? Ni Reese ni Jayu. Samo... ne. Benson mi je ionako več rekao što misli da bih trebala učiniti. Mislim Ja bih trebala razgovarati sa ženom. Možda će joj romantični kromosom što ga sve odreda imamo pomoći da shvati ovaj moj uvrnuti osjećaj. - Postoji... momak. Baš sam ga prvi put vidjela. Zapravo, treći put i... - Prisiljavam se prestati i smiriti živce. Moram početi ispočetka. - Jučer, nakon našeg razgovora, sjedila sam u autu dok je Reese kupovala mlijeko. Sluša me bez riječi, izdišući tiho izgovara: “Oh, Tave”, u trenutku dok joj govorim da je u dva ujutro bio na stražnjem dvorištu i idem dalje, iznosim joj uljepšanu verziju incidenta pokraj ureda za prodaju nekretnina. Izbacujem, doduše, neke detalje kako u priči ne bi bilo nepostojećih uličica ni žena koje trepću. - I jednostavno je iščeznuo? - pita me Elizabeth kad sam joj ispričala sve. - Iščeznuo - kažem, a u grudima ponovno imam onaj uvrnuti osjećaj tuge. - Benson kaže da bih trebala izvijestiti policiju - dometnem u trenutku kad me tišina počinje živcirati. - Ali ne mislim da je taj momak opasan. A ako... ako izvijestim policiju, on će... - Naprasno prestajem. Ne želim to ni izgovoriti. - Otići će? - pita Elizabeth, a mene preplavljuje tolika tjeskoba, da ne mogu govoriti. Dio mene užasnut je osjećajima što ih taj momak u meni pobuđuje; riječ je o meni nepoznatim osjećajima koje ne mogu obuzdati. Razlikuju se od onoga što osjećam prema Bensonu - on je meko, stabilno svjetlo, a taj momak je poput praskavice - zasljepljujuće blistav, ali nestaje u trenu. No, ti kratki trenuci su poput tekuće sreće koja mi se izlijeva po glavi. Volim taj dio. - Čini se kako si tu izložena iznimno jakim emocijama. - Pretpostavljam. - Pripremam se na to da mi kaže kako je to posljedica moje tuge i žalovanja ili kako sam neuzvraćenu ljubav usmjerila prema neprikladnoj meti ili da je riječ o oštećenju mozga. Iracionalno me obuzima osjećaj olakšanja nakon što nije rekla ništa u tom stilu. Želim ga vidjeti iako mi svaki atom logike mojega bića viče da je to loša zamisao. Ne mogu ne zapitati se je li to znak da sam na putu ozdravljenja ili znak da sam doista slomljena. - Tave, doista bih sutra željela o tome podrobnije razgovarati u četiri oka. Odgovara li ti to? - Naravno, pretpostavljam - kažem, a zapravo sam bijesna što sam joj ispričala sve, sad kad me minula panika. No, ona mi je psihijatrica - ovo su ludosti koje bih joj i trebala govoriti. Ipak, imam dojam da sam s njom podijelila tuđu tajnu, a ne vlastite misli. Tišina se nastavlja, a više nisam raspoložena nastaviti o tome raspravljati. - Moram ići - mrmljam, tražim izliku da prekinem vezu. - Imam fizikalnu terapiju - jedva obuzdavam smijeh - znaš, čeka me moj drugi terapeut. Elizabeth se hihoće, a potom kaže: - Dobro, idi... i dobro se protegni. Sutra ćemo o tome podrobnije razgovarati.

28

- Hvala - odgovorim ledenim glasom i prekidam vezu. Hodam prema Centru za fizikalnu terapiju pokušavajući srediti svoje protuslovne osjećaje. Nije mi rekla da ga ne bih trebala ponovno vidjeti, ali osjećam da je to bilo odveć jednostavno. Čini mi se kako je Bensonova reakcija ipak imala više smisla. Možda je dio mene priželjkivao da mi Elizabeth kaže kako bih se trebala držati podalje od njega. Ali nije. I ne mogu ne zapitati se zašto.

29

šesto poglavlje Hej, Tave - kaže mi Jay dok sjedam na suvozačko mjesto, a noga me probada od gležnja do kuka. Inače Reese dolazi po mene u Centar za fizikalnu terapiju, jer Jay je u to vrijeme na poslu. - Danas nije bilo prisilnog rada na poslu? - pitam ga vežući sigurnosni pojas. Zbog bolova što ih osjećam nakon terapije, ali i činjenice da me otkucao Elizabeth, i nisam toliko sretna što ga vidim. - Još gore - kaže Jay uključujući se u promet. Glas mu je promukao, čeljust mu se grči. Moram obaviti istraživanje kod kuće. - Virus? Šuti, pa mi nakratko ništa nije jasno. - Aha - kaže naposljetku, ali ne objašnjava. - Što ti se dogodilo s glavom? Prstima prelazim preko ogrebotine, unaprijed odbacujući svaki pokušaj pribjegavanja lažima. Moje šiške očigledno nisu obavile svoj posao. - Hm - grozničavo tražim neko objašnjenje. - Naletjela sam na zid. - Nije mi baš jasno - kaže on u trenutku kad se zaustavljamo na crvenom svjetlu semafora. Pruža ruku prema mojemu licu. Pokušavam ne trzati se, ali dok gledam njegovu ruku kako mi se približava, znam da neću uspjeti. Ne volim kad me ljudi dodiruju - ne više. Proživjela sam previše mjeseci s liječnicima i medicinskim sestrama koji su mi provjeravali oči, šavove, uši, temperaturu, ožiljak, a tu su i - dakako - milijuni u mene uperenih igala. Ne ustraje. Jay je dobar kad se radi o takvim stvarima. - Molim te, Jay - kažem trljajući si oči nadlanicom dok osjećam da me obuzima glavobolja. - Već se osjećam kao potpun kreten, bila sam samo glupo šeprtljava, kunem ti se. Oklijeva duže nego što mislim da je potrebno. To je samo ogrebotina. - Znam da si razgovarao s Elizabeth - izjavljujem nakon kraće stanke, a bijes mi ulijeva hrabrost. Kad nisi siguran što ti je činiti, diverzija je uvijek pravo rješenje. Optužba je još bolja. Na licu mu se čita krivnja dok se osmjehuje, glavu zabacuje kao štene koje je vlasnik uhvatio kako žvače cipelu. - Nisam joj zapravo ništa rekao - prosvjeduje. - Nisam joj rekao čak ni što si sanjala. - Jesi li rekao Reese? Što sam sanjala? - pojašnjavam. - Znaš da uvijek sve kažem Reese. Ne mogu se zbog toga ljutiti. U braku su. Koliko god me smatrali dijelom obitelji, ipak sam uljez u njihovu životu. - Zeleno je - mrmljam.

30

- Bilo je to zapravo usputno - izjavljuje Jay pokušavajući umiriti me. - Doktorica Stanley povremeno nazove kako bi vidjela je li kod kuće sve u redu, slučajno je nazvala baš jutros. Zastaje, kratko me pogledava. - Nisam znao da je to bilo povjerljivo, mislim, zar je bilo? - Ne baš - priznajem, osjećajući sve veću frustraciju. Nije to bilo baš toliko važno. - Samo imam osjećaj da nemam nimalo privatnosti. Baš nikada. - Sljedeći put ću te upozoriti - kaže on iskreno. - Zapravo, da ti se iskupim, kad dođemo kući, idi odmah gore, preko ogrebotine prije večere nanesi debeli sloj pudera, a ja ću načiniti malenu iznimku svojemu pravilu da Reese govorim sve. Neka to bude naša mala tajna šapće i smiješi se. - Primirje? Slabašno mu se osmjehujem. Nije baš da ne želim da Reese dozna. Ali ona se brine. Poprilično. Ne zamjeram joj to - polubrat joj je poginuo u zrakoplovnoj nesreći, a ona je naslijedila njegovu ludu, poremećenu kćer. Ljudi od smrti postaju paranoični. To bih vrlo dobro trebala i sama znati. Prije nego što ćemo ući u garažu, vidim trakaste zavjese koje lepršaju na otvorenu prozoru Reesina ureda. Mobili koje mi je Reese dopustila da ih prije nekoliko tjedana povješam na prednjoj verandi njišu se na povjetarcu. Dok mi do ušiju dopire njihovo zveckanje, dok uživam u klasičnoj ljepoti kuće, osjećam kako mi se cijelo tijelo opušta. Iz nekog sam razloga njihov dom oduvijek smatrala umirujućim i utješnim. - Ispričavam se - kaže Jay dok ulazimo na stražnja vrata - ali moram nešto obaviti prije večere. - Skida kravatu koju je već ranije olabavio i baca je preko naslona za ruke naslonjača dok odlazi prema svojemu “uredu”. Više je to laboratorij s tri računala i plakatima s prikazima molekula na zidovima te s policom preko cijeloga jednog zida na kojoj su raznobojne stručne knjige posložene bez nekoga određenog reda. Njegova kemijska oprema je u laboratoriju - kaže da je preopasna za držanje u kući - ali tu su svi mogući alati za simulaciju i istraživanje. Pod pretpostavkom da ih uspiješ pronaći. Jay se baca na svoj uredski stolac i odmah se predaje poslu, dok ja na prstima odlazim gore urediti čelo. Reesein je ured nešto dalje od moje sobe, pa je čujem kako raštimano pjevuši. Šuljam se kroz blago odškrinuta vrata svoje sobe prije nego što me uspijeva zamijetiti. Moj etui sa šminkom je na toaletnom stoliću, uzimam iz njega najbolji puder i po prvi put u pravome zrcalu promatram ranu na čelu. Ne izgleda tako loše, samo peče kao sam vrag. Ranu premazujem slojem korektora od kojeg još jače peče, ali sad se barem više gotovo ni ne vidi. Radnju dovršavam tankim slojem pudera u prahu i u zrcalu provjeravam rezultat. Prilično dobro. Još uvijek, međutim, izgledam uznemireno. Ne postoji šminka kojom bih prikrila to. To je nešto vidljivo u očima. Ali, mislim da imam razloga za uznemirenost. Umorna sam od sastavljanja popisa psihotičnih stvari koje su mi se dogodile posljednja dvadeset četiri sata. Muka mi je smišljati kako ću o svemu tome govoriti Elizabeth, a pritom ne zvučati kao da sam silno nazadovala u procesu oporavka.

31

Izbjegavajući pogledati si u oči, rukama prolazim kroz svoju tamnu kratku kosu, ali sve što time postižem jest da sad izgleda divlje i neukroćeno. Uzdišem i zaglađujem je, zatvaram kutijicu s puderom u kamenu. Kosa mi nekoć nije bila kratka. Voljela bih da brže naraste. Zbog operacije su mi obrijali desnu stranu glave, a kad su mi konačno uklonili zavoje, ta je strana bila pokrivena zgužvanom, kratkom kosom, dok mi je s lijeve strane kosa još padala do polovice leđa. Tada sam prvi put zaplakala. Do tog trenutka bila sam tupa i osjećala se kao da sam isključena iz stvarnosti - kao da se sve vezano uz bolnicu i medicinske zahvate događalo nekome drugome. Nekome tko je ostao bez roditelja i ima male šanse vratiti se normalnome životu. Nisam to bila ja. Ali kosa, kosa je bila moja. A ako je kosa bila moja, onda je moje bilo i sve ostalo. Ozlijeđeni mozak, mrtvi roditelji, sve je to moje. Sve. S kosom sam barem mogla nešto poduzeti. Na licu mjesta, odmah sam odlučila obrijati i drugu stranu, zbog ravnoteže. Ne znam je li to bila pogrešna odluka, ali obrijana glava nije u skladu s mojim viđenjem lijepog. Tad sam mislila da zbog kose nalikujem luđakinji. U azilima su prije dvjesto godina pacijentima brijali glave kako ne bi dobili uši i gnjide. Zato sam se tjednima nakon operacije osjećala poput zatočenice u starinskoj ludnici kad god bih se slučajno u ogledalu vidjela s čekinjastom kosom, u bolničkoj spavaćici. Zato radije o tome nisam ni razmišljala. Oprezno dodirujem ožiljak koji mi se proteže preko desne strane glave, prstima opipavam njegov izbočeni rub. Liječnici su mi rekli da će se postupno spljoštiti, biti manje vidljiv, ali da će zauvijek ostati tu gdje jest. Dug je dvadesetak centimetara i proteže se od ruba tjemena na čeonome dijelu. Na svu sreću, čim mi je kosa dosegnula dužinu oko dva i pol centimetra, gotovo ga je potpuno prekrila. Moja sad oko devet centimetara duga kosa dovoljno je tamna da se ožiljak vidi samo ako prstima prođem kroz nju. A to ne radim u javnosti, vrlo sam pažljiva po tom pitanju. Ipak, možda bi bilo dobro skoknuti do frizerskog salona. - Kako je prošla fizikalna terapija? - pita Reese, a ja zatečeno poskakujem. Barem je u moju sobu svratila nakon što sam uspjela sakriti dokaze svoje najnovije ozljede. - Poput mučenja - mrmljam, dok u stranu odlažem svoj etui sa šminkom. Noga me još uvijek boli. - A kako je jučer bilo kod doktorice Stanley? - nastavlja ona. Reese i Jay očigledno nisu dobili naputak o Elizabeth; o njoj uvijek govore kao o doktorici Stanley. - Dobro - kažem, svlačim majicu s kapuljačom, vruće mi je od silnog adrenalina. Zrak koji dopire kroz otvoren prozor hladi mi usijanu kožu. - Znači, sve se dobro odvija? - pita ona. - Ima li napretka? Podižem pogled i sumnjičavo je pogledavam, postavlja više pitanja nego inače. Ili možda ranije nisam obraćala pozornost, ali danas sam paranoična.

32

- Samo pitam - brzo pridodaje Reese - zato što bih sljedeći tjedan trebala posjetiti klijenta koji živi izvan grada. Pitala sam se što bi rekla kad me ne bi bilo nekoliko dana. - Oh, ma uopće nema problema - odgovaram prebrzo. -Ide li i Jay s tobom? - Da bar. Ali, on radi na novom projektu. Nema šanse da mu sad daju tjedan godišnjeg odmora. - Naginje se kroz moj prozor, glas joj je dalek, zamišljen. Da mi nije davala odgovor na izravno pitanje, zapitala bih se govori li sebi ili meni. Potom se uspravlja, gleda me i smiješi se. Osmijeh joj je širok. Volim Reese, stvarno je volim. Ali, previše se trudi. Stvarno previše, mislim. Jay je daleko prirodniji, s njim je lako razgovarati i šaliti se kad smo sami. Ili čak kad smo sve troje zajedno. Naporno je kad sam sama s Reese. - Večera će biti gotova za desetak minuta - veselo mi kaže. - Pripremila sam lazanje. Smiješim se, a ona to tumači kao oduševljenje lazanjama - što je razumljivo. Lazanje su super! Zapravo se smijem njezinoj uporabi glagola pripremila. Zato što je, po mojemu mišljenju, lazanje pripremio momak iz trgovine delikatesama. Reese ih je samo ubacila u pećnicu i uključila tajmer. To bi se moglo nazvati pečenjem, ali nipošto pripremom. Kad bi mama pravila lazanje, satima bi valjala svježe tijesto, kuhala umak od rajčice, sjeckala origano. Kod nje ništa nije bilo iz vrećice, konzerve ili trgovine delikatesama. Za mamu je hrana bila umjetnost. Reeseine lazanje su drukčije - poput svega ostaloga u mojemu novom životu. Toliko drukčije, da mi se ponekad čini kako ništa od svega toga nije stvarno. Ima dana kad mi život nalikuje na egzotičan ljetni kamp, da ću se nakon još nekoliko obroka uz svijeće i svilene posteljine vratiti kući svojim roditeljima, u Michigan. A ima i dana koji su toliko drukčiji, da mi je i više nego kristalno jasno kako je moj nekadašnji život daleko iza mene. To je depresivno. Na svu sreću, glavnina dana negdje je između te dviju krajnosti. - Moje najdraže jelo - izjavljujem naposljetku. Reese se poigrava rubom svoje bluze koja nije zataknuta u suknju, dok joj misli očigledno lutaju. Pokušava se sjetiti još nečeg što bi mi rekla. Napetost smanjujem gledajući kroz prozor rijeku Piscataquu posutu ledom kao pjenom i od šoka mi zastaje dah, a srce mi istoga trena počinje tući kao ludo. - Znaš što, Reese? Malo mi je vruće. Nakratko ću izaći. Nadam se da sam zvučala dovoljno opušteno. Provlačim se pokraj nje i već sam na pola stubišta kad mi odgovara. Noga me probada dok gotovo trčim. - Večera je za deset minuta! - viče ona. - Moraš jesti! Ali, jedva je čujem. Istrčavam na stražnja vrata, pogledom pomno prelazim oko sebe. Molim te, samo da nije prekasno, preklinjem u sebi. Nije prekasno. On je još uvijek ondje. Čuči na obali rijeke.

33

sedmo poglavlje Čini se da me uopće ne primjećuje dok prilazim. Energično trepćem kako bih bila sigurna da ga doista vidim, da je stvaran. Ali, kao i obično, nema nikakva treperenja ili bljeskanja. On nije poput žene kod ureda za prodaju nekretnina ili trokuta na onoj kući. Tu je samo... on. Stvaran i opipljiv. Zbog toga istodobno osjećam i olakšanje i strah. Na sebi nema ni kaput ni šešir, ali nije ih zamijenio trapericama i polo-majicom. Na sebi ima lanenu košulju nemarno zataknutu za platnene jahače hlače. Bos je, stopala su mu napola ukopana u pijesak pomiješan sa šljunkom. Pogledom prelazim preko tla oko njega, ali ne vidim cipele. No, kad bolje promislim, ako je dovoljno lud da dva dana zaredom nepozvan i nenajavljen dolazi do moje kuće, onda možda uokolo i hoda bosonog. U ožujku. Dok promatram i zrak mi se ledi u plućima - kuca li mi uopće još srce? - on podigne ruku i pramen svoje svilenaste kose zatakne iza uha. Potom se nagne naprijed, lanena košulja mu se napinje na ramenima, pa uzima kamen. Opuštenom kretnjom zamahuje rukom i ispušta kamen koji skakuće preko površine rijeke. Površina vode se mreška. U trbuhu mi izbija vrutak bijesa, žudnje, želje i gnjeva dok prelazim udaljenost koja nas dijeli i nisam sigurna što je jače - osjećaji koji me susprežu ili oni koji me guraju naprijed. Tu sam. Pokraj njega. Ne podiže pogled. Ničim mi ne daje do znanja da je svjestan moje prisutnosti. Zbog toga me obuzima još veći bijes. - Vidjela sam te - kažem dovoljno glasno da me čuje. Ne želim privući ničiju pozornost, osobito ne Reesinu. - Jučer. Zapravo danas. U dva sata ujutro. Želim da objasni, da se brani. Čak i da laže. Ali, samo šuti. - A i na Park Streetu. Ne sviđa mi se to što me slijediš, želim da prestaneš. - Zubi mi gotovo škrguću na laži za koju nisam ni znala da je laž sve dok je nisam izgovorila. Ali, barem sam rekla. Benson bi bio ponosan. Momak, međutim, i dalje šuti. Samo uzima novi kamen i baca ga poput onog prvog. - Ozbiljna sam - kažem. Nisam. - Želim da me ostaviš na miru. Želim da razgovaraš sa mnom. Miruje. Miruje i šuti. - Hej! - uzviknem i prekrižim ruke preko prsa. - Slušaš li me uopće? Uzima novi kamen, a ja zastanem ispred njega kako ga ne bi mogao baciti. - Ne možeš samo... - spuštam pogled prema njegovu licu i zastajem usred rečenice.

34

To je najljepše lice što sam ga ikad vidjela. Njegove kao lišće zelene oči gledaju me smirenošću koja je duboka poput jezera Michigan. Čeljust mu je četvrtasta, ali linija njegovih usana i mekoća trepavica ublažavaju sve. Dok ga ispijam, pramen za uho zataknute zlaćane kose pada mu preko lica i baca sjenu preko obraza. Zrak mi šušti preko usana dok uzdišem, moj um pokušava uobličiti riječi, ali usta ne slušaju. Kao da osjeća da je izvor moje zbunjenosti, on odvraća pogled i ponovno zuri u vodu, tako da se opet mogu pomicati. - Molim te da mi oprostiš - kaže on, a glas mu je dubok, ali nježan. Poput tamne čokolade. - Loše sam ti pristupio. Sve sam pokvario. - Riječi mu čudno zvuče, možda je riječ o naglasku, ali ne znam kamo bih ga smjestila. Ne znam što sam očekivala, sigurno ne trenutnu ispriku. Bila sam spremna na izlike, nijekanja. Zatečena njegovim priznanjem, kratko stojim blago otvorenih usta. - Trebao sam se predstaviti na tradicionalan način. - Ponovno me gleda u oči, a ja ne mogu odvratiti pogled. - Da, bilo bi to bolje od stajanja ispod prozora moje kuhinje u dva ujutro - prisiljavam se reći. - Preplašio sam te. Ponovno izravnost. Želim zanijekati to - ustrajati na tvrdnji da me nije preplašio. Ali jest. Bila sam istodobno i prestrašena i sretna. - Ipak, nisam ja netko koga bi se trebala bojati. Promatram ga. Ima u njemu... nečeg. Nečeg poznatog, sad kad ga vidim izbliza. - Poznajem... poznajem li te? Smiješi se, moram se odmaknuti dok ustaje. V-izrez njegove košulje se razmiče, pa nakratko vidim njegove dobro oblikovane trbušne mišiće. Nisam djevojka koja pada na mišiće, tamnu put i slične stvari - za mene je uvijek pamet prije mišića - ali nisam u stanju odvratiti pogled. Kao da je njegovo tijelo bilo stvoreno da mu se divim. Dok se uspravlja, košulja mu ponovno pada preko prsa. Podignem pogled. Stvarno ga podignem. Nisam niska. Visoka sam sto sedamdeset dva centimetra. Ali, ovaj je momak od mene viši barem petnaest centimetara, a sad svoje mršave ruke podiže iznad glave i opušteno se proteže. - Ne - kaže on, a oči mu pomalo zločesto iskre. - Ali hoćeš. Potom stojimo. I zurimo. Jedno u drugoga. Ovo nisam ja, jer jezik mi se zapleo zbog nekog momka, slinim nad njegovom kao isklesanom figurom. Zbog toga se istodobno osjećam i ispravno i pogrešno, a to traje i traje sve do trenutka kad mi na pamet pada kako bi najbolje bilo izaći iz vlastite kože, pobjeći od protuslovlja.

35

- Ja sam Tavia - kažem pružajući mu ruku. Moram nešto učiniti. Napetost me ubija, a ne mogu dokučiti što želim. Što ne želim. Čini se kako je to jedno te isto. Zuri mi u ruku, ali ne reagira. - Znam tko si. Naravno da zna. Čekam. I čekam. Hoće li me nagnati da ga pitam? - Trebamo razgovarati - kaže, saginjući se kako bi s pijeska podigao svoj kaput pa ga navlači na sebe. - Moram ti pokazati neke stvari, a imamo malo vremena. - Ne znam kako se zoveš - kažem. Sad se posve otvoreno osmjehuje, pokazuje zube i sitne bore oko očiju. - Lijepa si, znaš li to? - Noge mi se tresu dok podiže ruku i prinosi mi je licu, prsti su mu milimetar od mojega obraza. - Sviđaš mi se ovakva - šapće. Sklapam oči, čekam dodir. Dodir izostaje. Nakon nekoliko sekundi otvorim oči, neugodno mi je. Ali, on ne gleda u mene. Okrenuo je glavu u stranu i obrve su mu nisko spuštene. - Zašto to radiš? - steže me u grlu. - Ništa mi nije jasno. - Volio bih ti odmah objasniti sve, ali trebat će vremena. Moraš mi vjerovati. Znam da to nisam ničim zaslužio - dometne prije nego što sam uspjela išta reći. - Ali, molim te, vjeruj mi. Kimam glavom i grizem usnicu, odustajem u trenutku kad zubima dodirujem bolnu, ispucalu kožu. Glupi oceanski zrak. Misli mi se bistre, a glavu mi puni ugodan osjećaj ošamućenosti. - Bez ljutnje, ali zašto bih ti trebala vjerovati? - pitam ga. - Ne želiš mi ništa reći i neprestano bježiš. Moraš razgovarati sa mnom. - Sljedeći put - kaže on, a u glasu mu naslućujem obećanje. - Znaš da se noćas ne mogu zadržavati. Obećavam - dometne. - Kad se sljedeći put vidimo, donijet ću nešto što će ti pomoći da shvatiš. Dogovoreno? - Ne možeš ponovno doći ovamo - upozoravam. - Ne ovako. Oboje ćeš nas uvući u neprilike. Ozbiljno kima glavom, gotovo kao da je očekivao da ću to reći. - Ne traži me. Ja ću pronaći tebe. Čini se kako je to sve što ću danas dobiti. U pravu je - ne može se zadržavati ovdje. Ne sada. - Dobro - pristajem. Cijelo mi tijelo drhti dok izgovaram to. Bojim se onoga na što sam upravo pristala. Okreće se, njegov dugi kaput kratko leprša u zraku, a potom mu pada uz noge. - Čuvaj se - kaže on. Mislim da to kaže. Ali, rekao je to tako tiho, da sam možda i umislila. - Čekaj! - kažem i skočim za njim.

36

- Uskoro - dovikuje mi on ne osvrćući se. - Uskoro. - Ali... - ne znam zapravo ni što bih rekla. Potpuno sam izgubila nadzor. Nad situacijom. Nad njim. Nad sobom. Do mene dopire njegov tihi smijeh, počinje me obuzimati bijes, ali on se tada okrene, pođe prema meni i pogledi nam se susretnu nevino i razigrano. - Budući da su ti imena tako važna, zovem se Quinn - kaže on s osmijehom. - Quinn Avery. Quinn Avery. Dvije jednostavne riječi, ali koje mi znače sve.

37

osmo poglavlje Gdje si? Ruke mi drhte dok pišem poruku Bensonu. U knjižnici. Spremam se poći, odgovara mi pet minuta poslije. Moramo razgovarati. Osjećam se čudno dok Bensonu, momku koji mi se sviđao još prošloga tjedna, šaljem poruku o Quinnu, momku koji mi se očigledno sviđa ovoga tjedna. Drugom momku koji mi se sviđa ovoga tjedna. Tako je čudno kad je Quinn u blizini, imam dojam da se ne mogu usredotočiti ni na što drugo. On zaposjeda sva moja osjetila, pa lebdim na oblaku koji istodobno utjelovljuje i blaženstvo i strah. Ali, kad ga nema, vraća se stvarnost i ne znam što bih mislila. Znam da bih od Bensona trebala odustati kao od unaprijed izgubljene bitke, ali on je poput šumskoga požara - sve je započelo iskrom koja je bila tako sićušna da je nisam ni primijetila, a preraslo je u nešto daleko veće. Čak i da želim, ne mogu samo tako ušutkati te osjećaje. I sad ću mu reći za Quinna? Što to radim? Ali, ne mogu u sebi zadržati sve nove spoznaje do kojih sam došla - znam mu sad i ime, a on me želi ponovno vidjeti! A kome bih drugome to mogla reći? Neću nazvati svoju terapeutkinju - ponovno - u gotovo osam sati navečer. Trudim se ne misliti na ono drugo što je rekao. Nisam netko koga bi se trebala plašiti. Cio dan provela sam u strahu. Sad želim nekoliko minuta, možda jedan sat, biti isključivo sretna. Nakon što sam Reese uspjela uvjeriti da sam zaboravila napisati domaći uradak, uspijevam je uvjeriti neka mi posudi svoj automobil kako bih otišla do knjižnice. Manje je od pola sata do njezina zatvaranja. Stigavši onamo, parkiram automobil i na glavni ulaz ulazim onoliko brzo koliko mi to moja bolna noga dopušta, tražeći Bensona. Nije me briga ako neće razumjeti. Slušala sam ga dok je protekla dva mjeseca gotovo pisao sonete Dani McCraven i s tim izašla na kraj, sad bi on mogao malo slušati mene. Bolje je ovako, kažem samoj sebi. Sad ćemo oboje imati nekog. Ali, pri pomisli na to osjećam se čudnovato prazno. Naginje se preko pulta, tiho razgovara s Marie. Srce mi čudnovato poskakuje dok ga promatram od glave do pete - koristim priliku dok još nije svjestan moje prisutnosti. Na sebi još ima sivi džemper i svijetlozelenu do grla zakopčanu košulju, ali rukavi su mu sad zasukani, pa se vide njegove lijepo oblikovane podlaktice. Dok ga promatram, on podiže naočale na nosu i krevelji se Marie. Među gomilama knjiga doista izgleda kao kod kuće. I nevjerojatno je šarmantan. Gutam slinu, prisjećam se razloga zašto sam ovdje. Čim me ugledao, Bensonova se usta zatvaraju, a u očima mu nakratko vidim čudan, melankoličan sjaj što ga žurno briše nakošeni osmijeh na njegovim usnama. Moram se

38

sjetiti da je bio zabrinut zbog mene. Da mu dajem sve više razloga da bude zabrinut za mene. Benson je tako stalan, tako zreo, teško je prisjetiti se da je on jedan od onih čije emotivne rijeke teku duboko ispod površine. Prilazim mu, trudim se izbjegavati Marien pogled prije nego što me cvrkutavo pozdravi i počne me ispitivati kako sam. Večeras nemam vremena za nju. - Zdravo, Marie - brzo joj dobacujem ni ne pogledavši je izravno, a zatim se okrećem Bensonu. - Stvarno trebam pronaći onu knjigu prije nego što se knjižnica zatvori. Straga je, zar ne? - značajno pridodajem. - Da, pokazat ću ti - kaže Benson i zbunjeno me pogledava. Prebacuje mi ruku preko ramena i vodi me na drugi kraj knjižnice, do mjesta gdje nema nikoga - iako je u knjižnici preostala još samo šačica ljudi. Većina njih su dječurlija koja se okupila oko računala. Odlazim do sredine mračnoga prolaza između polica s knjigama - i nakon što sam provjerila da ondje nema nikoga - prstima prelazim preko raznolikih hrbata knjiga - novijih mekih uveza, hrapavih prastarih tvrdih uveza. Mislim da ova knjižnica nikad ne odbacuje stare knjige. Nijednu od njih. Iznad nas je samo svjetiljka s jednom žaruljom pod kojom se vide sićušni kovitlaci prašine što ih pokreće toplina. Osjećam se lelujavo sad kad su mi živci već istrošeni, pa pokušavam nesigurnost prikriti tako što iz džepa vadim melem za usne kako bih ga ponovno nanijela. - Oh, hej, sad si me podsjetila - kaže Benson i zavlači ruku u džep. - Sjetio sam se donijeti ti drugi. Podignem pogled i gledam Bensona. - Molim? - Tvoj melem za usne. Pronašao sam ga u svome autu nakon što sam te neki dan odvezao kući. Donio sam ti ga. Sad ćeš imati dva. - Pruža mi tubu melema s okusom višnje, istovjetnu onoj koju držim u ruci, i smiješi se. - Udvostruči si zadovoljstvo, udvostruči si zabavu. - Nije moj. Moram si kupiti novi, ali još nisam. - Podignem obrvu i zurim u njega. Sigurno je pripadao jednoj od tvojih prijateljica - pridodajem trudeći se zvučati prpošno dok se pitam je li Dana konačno podlegla njegovu šarmu. Iako je to nevažno. Nije me briga. Nije me briga. - Ne, bio je na sjedištu nakon što si izašla iz auta - ustraje i dalje mi pružajući tubu. Sigurno ti je ispao iz džepa. Ne znam zašto forsira. - Bensone, neću uzeti melem za usne neke druge cure, to je ogavno. Ovaj je moj. Čudno me gleda. - Ali... - To je stvarno nevažno, Bensone. Samo ga baci, moram sad razgovarati s tobom.

39

- Tebi na štetu - izjavljuje on i baca melem u zrak. Nekoliko se puta okreće u zraku, a on ga potom hvata. - Ionako bi se trebala prebaciti na novu robnu marku. Zalila si se da ovaj više nema učinka. - U pitanju je samo sol u zraku - kažem zatvarajući svoju tubu melema. Onu za koju znam da je iz mojega džepa. Za koju znam da nije dodirnula tuđe usne. Tehnički gledano, ako se s njom ljubio prije nego što si je ona na usne nanijela melem, onda su na njemu i njegove klice. Pri pomisli na to, u trbuhu imam čudan osjećaj, uopće mi se ne sviđa. Među prstima okrećem melem za usne kako bih ih nečim zaokupila. Tako barem možda ne moram gledati Bensona. Moji prsti kratko drže tubu s melemom, ali prostor gdje je trenutak ranije bila tuba iznenada ostaje prazan i prsti mi se dodiruju. - Sranje! - Zabacim ruku. - Što je? - upita me Benson ni ne pogledavši me, budući da ponovno u zrak baca tubu melema. - Nema ga! - Čega nema? - Melema za usne! Kratko oklijeva, a potoni slegne ramenima. - Pogledaj na pod. - Bensone! - Molim? Čekam da me pogleda. - Melem sam držala u ruci, a potom je iščeznuo. Izgleda zbunjeno, otvara usta kako bi nešto rekao, a potom ih zatvara i samo zuri u mene. Kao da traži nešto u mojim očima. - Iščeznuo je, Bensone - kažem, upinjući se ne dopustiti da mi disanje preraste u dahtanje. - Držala sam ga u ruci, a onda je iščeznuo. Nakon nekoliko sekundi tišine, Benson guta slinu i ponovno mi pruža onu tubu melema za usne napola se osmjehujući. - Pa, sad imaš ovu drugu. - Bensone... - Isuse, Tave - nervozno će on. - Pa to je samo melem za usne. Uzmi ili ostavi, ali moj nije. Njegov iznenadni nervozni ispad toliko me zbunio, da trenutak kasnije shvaćam kako su mi obrazi vlažni. Nije to plač, ali suze mi se niz lice slijevaju kao da mi na oči naviru svi moji osjećaji. Dobro, loše, zastrašujuće, umirujuće. Toliko sam toga danas doživjela, da mi se sad čaša jednostavno prelila. Neugodno mi je. Izbezumljena sam. Od Bensona uzimam glupi melem za usne - bacit ću ga kasnije - otvaram svoju torbicu i tražim jedan od brojnih paketića papirnatih rupčića koje u njoj nosim. Otkako su mi roditelji poginuli, događa mi se da se naprasno rasplačem u javnosti, i to sramotno učestalo.

40

Šmrcam, Benson me pogledava, a na licu mu čitam iskreno žaljenje. Pruža ruke i polaže mi ih na ramena. - Oh, Tave, tako mi je žao. Totalni sam kreten, ja... Ali, prekidam ga odsječnim zamahom rukom. Pružam ruku u torbicu i iz nje vadim tubu melema za usne. Potom, kako bih bila sigurna, razmičem prste i gledam onu koju mi je Benson upravo dao. Dvije tube. Tri, ako računam i onu koja je nestala. Osjećam kako gubim kontrolu, pa se prisiljavam nekoliko puta duboko udahnuti dok mi na pamet pada užasna misao. Ruke su mi gotovo obamrle od straha kad ponovno posegnem u džep. Isprva ne pronalazim ništa. Ali, zavlačim ruku dublje, do dna džepa gdje se uvijek talože mrvice i komadići tkanine. I izvlačim još jednu tubu. Benson je bio u pravu - uvijek mi. je u džepu kad je ne mogu pronaći. Pružam tri tube prema Bensonu, a on instinktivno podigne ruku i uzima ih. Ispuštam ih na njegov dlan. Benson mora vidjeti. Ako ih i Benson vidi, onda nisam luda. Ili barem ne haluciniram. Ponovno posegnem u džem i dok mi se pogled susreće s Bensonovim, iz njega vadim još jednu tubu melema za usne koju mu polažem na dlanove s ostale tri. Četiri. Ponovno posegnem u džep. Pet. Šest. Ne želim da mi ponovno otvaraju lubanju i operiraju mozak. - Izbezumljuješ me - kaže Benson i zuri mi u oči. - Ššššt! - Stavim prst ispred usta. - Gledaj. - Tave... - Samo. Gledaj - ustrajem. Konačno postaje svjestan ozbiljnosti u mojemu glasu, pa sumnjičavo zuri u pola tuceta melema za usne kao da očekuje da ću svakog trena povikati: “Jesam te!” Da je barem tako. Voljela bih da je tako jednostavno. Prošlo je nekoliko minuta i oči su mi već umorne od prodornog zurenja u tube. Benson uzima dah, pa osjećam kako je spreman nešto reći u trenutku kad tuba u sredini jednostavno iščezava. Benson glasno uzdiše dok ostale meleme za usne ispušta iz ruku. Trči glavom bez obzira - pritom me gotovo ruši - na drugi kraj saga. - Isuse Kriste! - Pšsšt! - šapćem kao naredbu i polažem mu ruku preko usta prilazeći mu. Stojim tik uz njega.

41

Podignem pogled, lica su nam udaljena samo nekoliko centimetara i probada me u prsima. Ruka mi se polako spušta, njegove usne meke su mi pod prstima. Naposljetku mi samo jedan prst počiva na njegovoj donjoj usni. Daleki dio mene čuje Bensonovo disanje koje je neujednačeno zato što se ubrzava, dok me prodorno gleda u oči. Nisam sigurna tko reagira prvi ni kako do toga dolazi usred svega što se događa, ali u tren oka moji su prsti u njegovoj kosi, povlače njegovu glavu prema meni, njegova mi je ruka na zatiljku, povlači me gore, primiče moje usne svojima. Njegove usne očajnički žude za mojima, traže ih, zahtijevaju, uzimaju. Ali, kako možeš uzeti ono što ti se neštedimice daje? Cijelo mu tijelo drhti dok mi se primiče, stišće uz mene, gura me uz policu s knjigama, grije svojom toplinom. U leđa mi se zabijaju hrpti knjiga dok nam se tijela susreću, dok se grlimo, pritišćemo. Dašćem u meku tkaninu Bensonova džempera, prste mu zabijam u rebra. Ruke su mu i dalje na mojemu zatiljku, na glavi - prstima mi prolazi kroz kosu dok svoje usne još žešće prinosi mojima - ali cijelo je njegovo tijelo koje se blago njiše stisnuto uz moje poput zagrljaja. Odmičem usta kako bih udahnula, ali odmah se vraćam njegovim usnama, trebam ih. Iz njegova grla dopire tiho stenjanje zbog kojeg osjećam želju da ga još čvršće zagrlim, još dublje ljubim. Ne znam koliko dugo to traje - cijelu vječnost, a ipak ni približno dovoljno - kad Benson odmakne glavu i uzdahne. Rukama mi obujmi lice i nasloni čelo na moje dok se oboje borimo za zrak. Dah mu je usijan na mojim usnama, a dok dišem, zrak miriše na njega. A nešto u meni zna da je sad sve drukčije. Bolje? Nadam se. - Trebam li se sad ispričati? - pita Benson, a glas mu je tih, slabašan, osjećam zbog njega potrebu da ponovno zaplačem. - je li ti žao? - šapnem. Ne znam kakav bih odgovor željela čuti. - Nipošto - kaže, a šapat mu je jedva čujan. Obuzme me čudna radost koja ovoga puta ne izbezumljuje. Smirenost. Gotovo umirujuća radost. - Onda se ne ispričavaj. Ali, tad se uspravi, odmakne ruke od mene, odstupi korak i zagleda se u policu knjiga s moje lijeve strane. - Trenutak je bio loš, plakala si, a ja... trebao sam, ne, nisam trebao... - Bensone - prekinem ga. - U redu je. - Nije u redu, nisam htio... - Bensone - kažem odlučnijega glasa. Pristupim mu i dlanovima prijeđem niz njegove ruke. Prisilim ga da šake odmakne od bokova, pa mu prste provučem između prstiju. - U redu je - Ne želim to pitati, ali znam da moram. - Je li to razlog zašto ti se Quinn toliko ne sviđa? Benson guta slinu prije nego što će progovoriti. - Sad ima i ime? - Da.

42

- To je jedan od razloga - konačno priznaje. - Ali i ostali su jednako važni. Iznimno mi je teško racionalno razmišljati. - A što je s Danom McCraven? Bensonovo lice toliko se rumeni da je gotovo poput božura. - Izmislio sam je - priznaje. - Nisam htio sa shvatiš koliko ginem za tobom. - Stvarno? - upitam iskreno šokirana. I zadovoljna. - Jednog si me dana pitala, a ja sam samo... lanuo ime. Nije to trebalo prerasti u tako veliku laž. Samo mi je trebala pomoći da sačuvam odmak - mrmlja. Potom podigne pogled i prodorno me gleda u oči, a. od osjećaja koje u njegovim očima vidi srce mi počinje divljački tući. - Pretpostavljam da mi nije pošlo za rukom. - Pa, uspio si me uvjeriti - smijuljim se. - Dana McCraven nije ti ni do gležnja - šapne Benson i nasmiješi se. - Zašto mi prije nisi rekao? - Već smo se mjesecima mogli ovako ljubiti! želim viknuti. - Nisam htio izgubiti ovo što imamo - mrmlja. - Stvarno mi je bilo drago što dolaziš svaki dan. Počinje se maloumno smiješiti. Sviđam se Bensonu. Ja! Oduvijek sam mu se sviđala. To je malena iskra dobrote u svijetu koji je u posljednje vrijeme postao toliko smušen da sam zaboravila što s dobrim vijestima. Ali, naravno, moje oči baš tad odlučuju pogledati melem za usne koji leži na podu. - Bensone! - kažem u dahu, grčim ruke, a od mojega stiska vjerojatno ga bole prsti. Nema ih! Preostala je samo jedna tuba melema koja nevino leži na sagu. Ponovno podignem pogled prema Bensonu i opirem se potrebi da ga ščepara za majicu i protresem. - Vidio si ih, zar ne? - Glas mi postaje piskutav i glasan, a Benson mi dlanovima trlja ruke kao da me želi umiriti. -Jesam, vidio sam ih. Bili su ondje. - Oči su mu ponovno razrogačene i čeljust mu se koči dok oboje zurimo u sag na koji su sve tube popadale, kao da će se iznenada opet pojaviti. Glave nam se trzaju u trenutku dok se preko razglasa knjižnicom razliježe Marien glas: “Knjižnica se zatvara za pet minuta. Molim vas da knjige koje ste odabrali donesete do pulta za izdavanje. Knjižnica se zatvara za pet minuta.” - Moram ići. Rekla sam Reese da se odmah vraćam. Bensonova se čeljust toliko grči, da osjećam potrebu prijeći prstima preko nje kako bi se opustila. Ali, trenutak kasnije on kaže: - Sutra moramo razgovarati o tome. - Sutra poslijepodne radiš. Možda bismo se mogli naći...

43

- Ne ovdje - odlučno kaže Benson. - Možda kod mene? Kod mene - pri pomisli na to, niz kralježnicu mi prolaze ugodni trnci. Ali, dok se Benson saginje kako bi s poda podigao preostalu tubu melema, ponovno sam potpuno trezvena. - Ako treba, javit ću da sam bolestan - kaže Benson, prstima prolazi kroz kosu i zuri u daljinu. - Već ću ja to proniknuti - izjavljuje mekim glasom. Okreće se i pažljivo me hvata za ruku. - Možemo mi to proniknuti. Kimam glavom, hranim se njegovim samopouzdanjem. Bez svojega sam već ostala. - Evo - kaže on pružajući mi knjigu koju je nasumično uzeo s police. - Idi posuditi ovu. Tako nam Marie neće postavljati pitanja. - Dobro - privijam knjigu uz grudi i krećem, ali potom se okrenem i gledam ga, očajnički ga želim ponovno poljubiti. On se blago nagne naprijed. Ali, nekako to više nije to. Bez strasti onoga mahnitog trenutka, između nas kao da je zapreka koju ne možemo prijeći. Zato mu samo stisnem ruku i bez riječi zalazim iza ugla. Prisiljavam se ne osvrtati se, kao da se cio svijet upravo nije okrenuo naglavce iza one police prepune starih prašnjavih knjiga. Tek kad se automobilom odvezem s parkirališta knjižnice postajem svjesna da Bensonu nisam rekla ni riječi o Quinnu. Da nisam ni pomislila na Quinna otkako sam dodirnula Bensonove usne.

44

deveto poglavlje Onda, jesi li ga ponovno vidjela? Svog zagonetnog, hm, momka? Bez prenemaganja, bez pozdrava, bez čavrljanja. Elizabeth odmah prelazi na stvar. - Nakratko - odgovorim, a riječi mi preko usana prelaze i prije nego što sam se uspjela sjetiti kako se to ponovno dogodilo u tetkovu i tetkinu stražnjem dvorištu. Hoće li reći Reese i Jay? Hoće Ii me prisiliti da nazovem policiju? Trebala bih. Barem mislim da bih trebala. Misli su mi još uzburkane od užitka zbog Bensona. Zbog Quinna. Detalji vezani uz ono gdje i kada čine se malo važnima. - Na javnome mjestu? Istog trena kimam glavom, nadajući se da neće naslutiti laž, izdaju. - I što te... - započinje Elizabeth polako, kao da se pokušava dosjetiti što će sljedeće reći, dajući si tako nekoliko dodatnih sekundi da odluči - što te točno privlači k njemu? Mislim, zaključujem da te privlači - kaže s natruhom smijeha, odsutno lupkajući olovkom po bloku za pisanje. Upinjem se zanemariti Bensona, usredotočiti se na Quinna. - Ovaj, ja, ne znam točno. On... - zastanem, ali ono što osjećam nesvjesno mi prelazi preko usana. - Uz njega se osjećam kao posve drukčija osoba. Znam da to nema nekog smisla, ali tako je. Uz njega sam sretna što... postojim. Što uopće postojim. - Zvučim tako otužno. Ali, iako sam toga svjesna, osjećaj se nastavlja gomilati - bol što sam je u sebi nosila a da je nisam ni bila svjesna nestala je kad se pojavio, on kao da me podiže s tla, oslobađa me tako da mogu letjeti. Gutam slinu. Otkuda sve to? S njim sam razmijenila samo nekoliko riječi, a s Bensonom sam se jučer samo ljubakala. Gotovo kao da su u meni dvije osobe - jedna koja ne može odvratiti misli od Bensona... i druga koja ne može odvratiti misli od Quinna. Dugo šutim - nekoliko minuta, kako mi se čini - dok Elizabeth u mene prodorno zuri i u rukama prevrće olovku. Jesam li zaljubljena u obojicu? Ili samo pokazujem simptome onog "društveno neprihvatljivog ponašanja” o kojem tupe moji neurolozi? - Tavia - kaže Elizabeth nakon nekog vremena odlažući svoj blok i olovku na stolić ispred mene. - Imam dojam da postoji nešto što mi ne govoriš. Iz činjenica koje si mi predočila imam dojam da bih se trebala brinuti za tvoju sigurnost. Ali, čini se kako ti ne dijeliš tu zabrinutost. Postoji li nešto što bi mi htjela reći o tom momku? - Nekako je drukčiji - kažem, nakratko odugovlačim. - Je li zgodan? - pita me Elizabeth podižući obrvu, a u glasu joj naslućujem djevojačku živahnost. Ne mogu ne nasmiješiti se, mislim da sam se čak i malo zarumenjela, dok razmišljam o njegovoj svilenastoj plavoj kosi, njegovim svijetlozelenim očima. O njegovom savršeno građenome tijelu. Obuzima me toplina.

45

U općim ga crtama opisujem Elizabeth: visok, plavokos, nekako tamnoput. Ali to ne govori o njemu. On je više. Daleko više od toga. Prstima prelazim uz rub stolića, primičem si bliže blok i olovku. - Ima taj pogled u očima - kažem, jedva si gledam prste koji počinju oblikovati njegovo lice, te dramatično oštre crte njegova lica. Skica je napola dovršena kad shvaćam da crtam. Crtam. Ruke mi se počinju toliko tresti, da više nisam u stanju povući ravnu crtu. Ovamo sam došla razmišljajući o Bensonu, a sad crtam Quinna. Crtam prvi put nakon nesreće i... Odbacujem olovku na stol. - Tavia. - Elzabethin je glas tako tih da ga moje uši jedva čuju, ali držim ga se kao pojasa za spašavanje, čvrsto ga se držim kako bih izbjegla paniku koja mi prijeti. - U redu je. To je samo skica. A latka koja će mi omogućiti da vidim što si vidjela. Podižem pogled prema njoj, postaje mi jasno. Odložila je svoj blok. Dovoljno blizu da bih instinktivno posegnula za njim. Kako bi me nagnala da počnem crtati bez razmišljanja. - Namjerno ste to učinili. Osmijeh joj je jedva vidljiv. Glas joj je opušten, kao da razgovaramo o unutarnjem uređenju. - Možda. Tavia, to je samo alatka. Želiš li dovršiti? Umiruje me njezino tiho pitanje. Ponovno pogledavam grubu skicu i činim što me zamolila, iako mi crte nisu čiste kao nekoć. Ne pridodajem previše detalja, nego samo ono što je dovoljno da bi ga Elizabeth vjerojatno mogla prepoznati u gomili. Dovoljno da samu sebe uvjerim kako mogu crtati. - Ovo je uistinu predivno - kaže Elizabeth dok odlažem olovku. - Doista imaš dara. Sliježem ramenima. - On je sigurno poseban, čim je uspio prekinuti tvoju umjetničku blokadu - pridodaje mekim glasom. - Kako se zove? - Quinn. Quinn Avcry. - Prvi sam put naglas izgovorila njegovo puno ime i odzvanja mi u glavi, mozak mi se ježi kao naelektriziran. Elizabeth kima glavom. - Znači, razgovarala si s njim. To je umirujuće. - Postoji... postoji zapravo još nešto - kažem, iznenada obuzeta očajničkom željom da prestanemo razgovarati o Quinnu. Dio mene želi da promijenimo temu i razgovaramo o Bensonu, kako bih od Elizabeth dobila savjet o njemu. No, kako bi to izgledalo? Neću o tome. - Mislim... mislim da mi se priviđaju stvari - prisiljavam se reći prije nego što će mi užas stegnuti grlo. Elizabeth se nagne naprijed. - Kakve stvari? Pogledi nam se susreću. - Trokuti.

46

Blago zabacuje glavu u stranu, ali i dalje me gleda u oči. - Trokuti? - Na njegovoj kući - dometnem i pokušavam ne zvučati kao potpuna luđakinja. Ne želim da mi kaže kako su trokuti posvuda. Ti trokuti su drukčiji. - Iznad vrata kuće ispred koje sam prvi put vidjela Quinna nalazio se trokut. - Jesi li ponovno vidjela taj trokut? - Na drugoj kući. Na Fifth Strcetu, u staroj gradskoj četvrti. Volim šetati tom četvrti. Nisam ga primijetila tijekom šetnje, ali kasnije sam ga uočila na fotografiji koju sam načinila. - Možeš li mi pokazati? Kimnem glavom i uzmem mobitel. Pronalazim traženu fotografiju, zumiram bijelo drvo iznad vrata i pokazujem joj. - Evo - šapćem. Elizabeth gleda, škilji, ponovno gleda. Šuti, ali iz izraza njezina lica vidim da ona ne vidi trokut. Želudac mi se grči, voljela bih skutriti se na kauču. Nakon što je nekoliko puta uzastopno zumirala i gledala, Elizabeth mi vraća mobitel. - Zašto mi nisi ranije rekla? - Zato što sam se bojala - priznajem tihim glasom. - Čega si se bojala? - Da ćeš reći da sam luda. Ili još gore: da ponovno moram neurologu. - Dugo šutim, a potom žustro nastavljam: - Nakon svega što se dogodilo, mogla bi reći kako bi me to trebalo najmanje brinuti. No, kad osjećam, da ništa u mojemu tijelu više ne funkcionira onako kako bi trebalo, samoj sebi kažem kako barem imam zdrav razum, a ako mi i to oduzmeš... -Ne mogu dovršiti rečenicu. Nema riječi kojima bih opisala tamu što je predstavlja gubitak razuma. Tama koja kao da vreba, čeka trenutak kad će mc progutati. - Ne mislim da si luda - kaže mi Elizabeth nježno, ali i odlučno, tako da znam da mi govori istinu. Ili barem misli da govori istinu. - U posljednje si vrijeme toliko napredovala, da sam zapravo očekivala kako ćeš početi prolaziti kroz određene... određene promjene. - Promjene, kako to misliš? - Poput beskrajne zalihe melema za usne u mojim džepovima? Bih li joj trebala reći i za to? No, pri samoj pomisli na to, znam da ne mogu. Imati priviđenja? Pa, i to se može objasniti. Halucinacije su uobičajena nuspojava traumatske ozljede mozga. Čarobni džepovi to nisu. - Želim nastaviti analizirati neke od tih stvari. Quinn, trokuti - kaže ona, ne odgovara mi na pitanje. - I da, Tavia, možda će ti se događati još čudnih stvari. Neobjašnjivih stvari. I to je u redu. Samo znaj da mi možeš vjerovati i da ću dati sve od sebe kako bih ti život vratila u normalu. Zato i jesam tu. Kimnem glavom, ali ne mislim tako. Nije da joj ne vjerujem, samo ovo je odveć glomazno, odveć nemoguće. Kad sama budem sve skopčala i objasnila, tek tad ću joj se možda predati. Ili biti uhićena. Što rade s ljudima koji čarolijom iz svojih džepova vade meleme za usne?

47

- Misliš li da bi mi možda mogla još nešto nacrtati prije naše sljedeće seanse? - pita mc Elizabeth koja iznenada zvuči vedro i opušteno, ali obje znamo da hodamo po tankom ledu s obzirom na moju umjetničku blokadu, da ću puknuti bude li previše ustrajala. Puknut ću. - Možda - ne želim obećavati išta više od toga. - Pa, dopuštaš li mi da crtež zadržim do sljedeće seanse? -pita Elizabeth i budi me iz mojih misli. Podigne crtež, a mene probada žalac ljubomore. Obuzdavam potrebu da joj otmem crtež, duboko udišem, samu sebe podsjećam da ću, ako sam uspjela načiniti ovaj, moći nacrtati još jedan crtež. Ili njih deset. Ili stotinu. Osim toga, riječ je o samo dva dana. Zašto me onda srce boli kao da sam zauvijek ostala bez crteža? Kao da sam zauvijek ostala bez njega?

48

deseto poglavlje Po svršetku naše seanse, vani lijeva kiša. Elizabeth mi predlaže da me poveze, ali odbijam je. Moram mozgati o mnogočemu, a šetnja na kiši upravo je ono što mi treba. Bila sam dovoljno pametna da danas umjesto uobičajene jakne s kapuljačom odjenem kabanicu, pa se neću smočiti. Elizabeth me pokušava uvjeriti, govori da ću se prehladiti. Ali, kažem joj kako idem do knjižnice, pa naposljetku odustane. Stigavši do ruba parkirališta, podignem pogled i uočim čovjeka napola skrivenog iza grma. Ležerno se naslanja na jednu od zgrada preko puta ceste, nasuprot trgu na kojemu se nalazi Elizabethin ured, a čini se da me još nije spazio. No, izgleda mi poznato. Tek u trenutku kad podigne ruku kako bi bolje namjestio sunčane naočale na nosu sunčane naočale na kiši? - shvaćam kako je to čovjek koji je u mene zurio kad sam naletjela na zid. Zar postoji još netko tko me uhodi? Ili bih trebala paranoju dopisati na popis mentalnih poremećaja koji su uslijedili nakon svih mojih ozljeda? Vjerojatno jednostavno živi u blizini, a nakon što sam ga primijetila, posvuda ga viđam - kao kad kupiš novi automobil pa počinješ posvuda oko sebe zamjećivati automobile poput tvojega. Ipak, malo sam zgrožena, pa saginjem glavu i hvatam naramenice svojega ruksaka dok skrećem i odlazim u suprotnome smjeru. Od Elizabethina sam ureda udaljena samo dva bloka zgrada, kad mi želudac počinje kruliti. Bila sam toliko nervozna zbog seanse - da ne spominjem uzbuđenje zbog Bensona da sam zaboravila doručkovati. Sad umirem od gladi. U posljednje sam vrijeme često gladna. Mislim, umirem od gladi. Kad sam se jučer vratila kući nakon susreta s Quinnom, pojela sam dvostruko više lazanja nego inače. Kanila sam s Elizabeth razgovarati o tome, ali zbog svega što mi se ovoga tjedna događalo, nekako sam zaboravila. Pretpostavljam kako je to znak oporavka - da mi tijelo treba više energije kako bi se oporavilo. Sto god da je u pitanju, moj želudac vrišti za hranom. Dio mene svejedno želi otići do knjižnice - možda Benson i ja možemo skoknuti na ručak. Rekao je da bismo se trebali naći, dalje od njegova radnoga mjesta. No, zdrav razum ipak mi navire u mozak, pa shvaćam kako pojaviti se mokra i zablaćena na nečijem radnom mjestu nije najbolji uvod za romantičan sastanak. Prvo kući. A možda bih mogla i Reese zamoliti da mi posudi svoj automobil kako bih došla do knjižnice, jer stvarno pljušti. Prije mi nije bilo važno izgledam li lijepo za Bensona, ali sad... Dolazim do kuće, nečujno otvaram vrata, ulazim i koračam stubama, kad začujem Reesein glas. - Stvarno nije pravi trenutak, Liz. Tavia je jutros otišla a da mi nije rekla kamo ide. Je li uopće došla na seansu? - Stanka. - Oh! Pa, u tom slučaju... Zaprepaštena, okrećem se prema kuhinji, a uši mi se zažare kad čujem vlastito ime. Reeseini koraci mi se približavaju, pa se instinktivno sagnem kako me ne bi spazila.

49

- Ponovno plavokosi momak? Liz. Elizabeth? Želudac mi se grči zbog osjećaja izdaje koji me guši u prsima. Terapeuti to ne bi smjeli raditi. Čeljust mi se grči, ali tiho se šuljam niz stube dok Reese govori: - Nacrtala ga je? Pa to je sjajno! Skrivena u sjeni spiralnoga stubišta, spuštam se u čučanj, koljena povlačim uz grudi i trudim se ne ispustiti ikakav zvuk, ne disati. - Jesi li sigurna? Odgovara opisu što smo ga dobili od Sonye? Ali, čekaj, razgovarao je s njom? To nema smisla, zar ne? Postoji li mogućnost da je pogriješila? - Kratko prtlja po nekakvim papirima. - Daj da zapišem. Quinn? Dobro. A-ve-ry - polako izgovara, zapisuje. - Potražit ću ga. To mi ime ne zvuči poznato, ali znaš kolika je količina dosjea kojima raspolažemo. Osim toga, mogu zamoliti uslugu. Imam prijatelja koji radi sa zapisnicima, koji neće pričati dalje. Čujem kako nešto pijucka, brzo guta, a potom kaže: - Zemaljski trokut? Na njegovoj kući? Misliš, dakle, da on zna tko je? Obuzima me mučnina dok slušam kako sve moje tajne prelaze preko Reeseinih usana. - Ne, slažem se, sigurno zna. Sa zadovoljstvom ću provjeriti i onu na Petoj. Jesi li uspjela doznati kućni broj s fotografije? Tko god da je ondje živio, možda je pripadao Curatoriji. Možda je ostalo nešto što bi nam moglo poslužiti. No, svakako mi pošalji crtež, to bi mogao biti nama tako potreban prijelomni trenutak. Crtež... zašto sam svoj crtež ostavila kod Elizabeth? - Koliko misliš da imamo vremena prije nužnog povlačenja? - Slijedi duga stanka tijekom koje čujem da Reese ponovno korača amo-tamo. - I dalje se brinem da će izgorjeti. Oduvijek me to zabrinjavalo. Obje znamo da nam nije ni od kakve koristi ako joj se mozak uništi. No, što ako zapravo sama sebe polagano navodi? Zastaje, pretpostavljam da sluša Elizabeth koja govori. Dok sekunde prolaze, počinjem se znojiti, pitam se što joj, za Boga miloga, Elizabeth toliko govori. Konačno čujem Reese koja ispušta potvrdan zvuk, te kaže: - Ako je to stvarno on, onda ona sigurno... - Prestaje koračati. - Uz, misliš li da je previše oštećena da bi se oporavila? Mrzim riječ oštećena koja prelazi preko Reeseinih usana, iako je i sama tako često koristim i primjenjujem na sebi. Reese uzdiše. - Voljela bih da i u mene ima toliko povjerenja. Meni nikad nije dopustila da je tako izbliza upoznam. Hvala Bogu što te imamo, inače ne bismo ništa znali. - Mijenja pozu i stavlja ruku na bok. Položaj moći. - Trokut mijenja sve. On zna nešto. Kolike su šanse da je on Reduciata? Oh, ma zaboravi, sve iznad nule je loše. Ne, ne, mislim da bi bilo ishitreno pokušati noćas. Osobito sad kad smo tako blizu. Kad smo možda tako blizu. Ne noćas. Što god bilo to što mi žele učiniti. Je li olakšanje pravi osjećaj nakon suočavanja sa svim ovim? - Odgodit ću putovanje, mislim da ne mogu van bez dodatnih pojašnjenja, ali možda bih mogla sutra, naravno, ako crtež odgovara opisima kojima raspolažemo. - Reese potom ispusti nekoliko zvukova koji znače odobravanje i uzdahne.

50

- Moramo je pozorno motriti. Ako sama shvati, najbolji scenarij jest da ćemo je izgubiti. Najgori je da će je to oštetiti toliko da od nje više nećemo imati nikakve koristi. Oštetiti me? - Nadam se - kaže Reese nakon duže stanke. U glasu joj slutim melankoliju koja nikako nije u skladu s temom razgovora. - Ne možemo je skrivati zauvijek. Već se brinem. Dobivam zbunjujuće poruke od svojih izvora. To obično znači da su nešto pronašli i trude se to sakriti od mene. Svi znamo što znači kad počnu okolišati - dometne ona i premda ne znam zašto, niz kralježnicu mi gmiže osjećaj straha. - Vjerojatno je možemo još tjedan dana držati na životu, ali nakon toga... ne bih se kladila. Držati me na životu? Ne mogu disati. Kao da primam žestoke udarce jedan za drugim. Uz rubove mojega vidnog polja nakuplja se tama, pa istodobno osjećam potrebu da povraćam i padnem u nesvijest. Reese se okreće i vraća natrag u kuhinju, a ja se spuštam u još dublji čučanj, zavlačim dublje u tamu. - Samo moli Boga da je veza iz Phoenixa pravovaljana. Ako nije, ne raspolažem baš nikakvim indicijama, pa ćemo morati postupiti prema vlastitu nahođenju. A to znači da ćemo morati brzati. - Uzdiše. - Mrzim brzati. Da, znam, korak po korak. Uskoro dolazim. Čujem pištanje koje označava prekid telefonske veze, pa poznate zvukove što ih stvara Reese dok navlači kaput, uzima ključeve i šum otvaranja garažnih vrata. U skoku se udaljavam od zida i čučim pokraj prozora, rolete razmičem tek toliko da mogu vidjeti kako se Reesin automobil udaljava niz ulicu. Nakon što sam je izgubila iz vida, polako brojim do deset pa napuštam kuću, napola trčeći preko prilaza. Inercija me nosi sve do trenutka kad sam, zbog bolova pod rebrima, prisiljena stati. Dišem bučno i isprekidano, više ni ne pomišljam na glad. Osvrćem se oko sebe, nakratko nisam sigurna gdje sam. Um mi pokušava u red dovesti razgovor što sam ga upravo čula, ali ništa nema smisla, sve zvuči pogrešno. Tako pogrešno. Ne znam što bih mislila, želim se samo spustiti na tlo i plakati. Riječi što sam ih čula neprestano mi odzvanjaju u glavi, ali što više razmišljam o njima, to manje imaju smisla. Zašto bi Quinn trebao imati ikakve veze s mojom prošlošću? Sjetila bih se da sam ga ranije srela. Ili ne bih? Odmah nakon operacije, pamćenje mi je bilo prepuno rupa, ali sad je uglavnom cjelovito. Njega sigurno ne bih zaboravila. Ne, s obzirom na način kako djeluje na mene. Ili možda upravo zato djeluje na mene. Ali, zašto su trokuti toliko važni? Oni su samo uvrnute blistave stvari. Želim vrištati. Zašto sam Elizabeth rekla za njih? Koja sam ja glupača! Besciljno hodam i jedva primjećujem ljude koje mimoilazim na nogostupu. Ne znam što bih. Izdaja je ledena oštrica u mojim grudima. Usamljenija sam nego ikad i nemam pojma kome mogu vjerovati. Oduvijek sam vjerovala Elizabeth. Sada nemam nikog. Samo sebe.

51

I Bensona. Mobitel mi je u ruci i prije nego što sam stigla promisliti, u uhu mi odzvanja zvučni signal poziva. - Molim te, javi se, molim te, javi se - šapćem nakon trećega zvučnog signala, a potom i četvrtog. - Tave? - Bensone - osvrćem se lijevo i desno, a potom šapućem: -Možeš li doći po mene? U nevolji sam.

52

jedanaesto poglavlje Benson parkira auto uz rub pločnika, ispred svoje kuće koja se nalazi izvan kampusa, a dok dolazi do suvozačkih vrata, već sam i sama izašla iz auta i prebacujem se s noge na nogu, tjeskobno želeći čim prije ući u kuću. - Jesi li dobro? - pita me i nježno mi trlja nadlaktice. To je prvo što kaže otkako me pokupio. Bilo je pomalo neugodno - jesam li ga trebala pozdraviti poljupcem? Hoćemo li se pretvarati da se sinoć nije ništa dogodilo? Pojma nemam. Zato nisam ništa rekla. Ništa učinila. - Da. Ne - mrmljam, je li to bilo pitanje? - Možemo li ući u kuću? Benson otvara vrta i poziva me unutra. Pola tuceta momaka zavaljeno je u velikoj zajedničkoj prostoriji: trojica ispred divovskog televizora igraju nekakvu videoigru, a jedan je u naslonjaču pokraj prozora s pogledom na ulicu, gleda me i zavodnički se osmjehuje. - Nova djevojka? - upita on Bensona, iako ne skida pogled S mojega lica. - Nije mi djevojka - odgovori Benson ni ne pogledavši ga. Ruku mi polaže na rame dok me vodi prema stubama. Kočim se, pokušavam od sebe odagnati bol koja mi se zbog njegove izjave poput strelice zabola u srce. - Još bolje za mene - kaže momak široko se osmjehujući. - Maloljetna je - dobacuje mu Benson. - Nisam - šapćem. - Vjeruj mi, bolje da Dustin misli da si maloljetna - šapne mi Benson. - On je jedini djevac samoproglašeni zavodnik na svijetu, a toliko se očajnički želi razdjevičiti, da je spreman zaskočiti bilo koje imalo žensko biće. Smijuljim se. - Nemoj se smijati - umorno kaže Benson dok se primičem vrhu stubišta. - Cimer mi je. Otvara vrata, a ja zaprepašteno zurim u dva zida u cijelosti prekrivena posterima žena obnaženih grudi. - Zgodno - odsječno velim. - Upozorio sam te. - Trese glavom, a potom me odvodi u drugu polovicu sobe. - Ovo je moja strana. Bensonova soba izgleda onako kako sam i očekivala. S malo pokućstva, ali uredna, uz eklektičnu zbirku postera i ukrasnih detalja. Podigne polo-majicu prebačenu preko naslonjača i pokazuje mi da sjednem. - Onda? - pita on sjedajući u podnožje svojega kreveta, odbacujući onu majicu na jastuk. Nastupa tišina.

53

- Jučer sam vidjela Quinna - naprasno velim, shvativši da moram krenuti od tog trenutka, a tek potom objasniti mu sve ostalo. Benson samo krivi lice u grimasu. - Zato sam zapravo i došla u knjižnicu. - Naprasno zatvaram usta, nisam to trebala reći. Ej, frajeru s kojim sam se sinoć ljubila, došla sam do tebe zbog drugog frajera. A onda smo se poljubili. Potom sam iz džepa izvadila čarobni melem za usne. A sad bježim od ljudi koji su se urotili protiv mene kako bi me možda ubili. Stenjem, dlanovima prekrivam lice. - Znam da je nevjerojatno nezgodno, ali moram ti reći za njega, jer ništa od svega ostaloga inače nema smisla. - Slušam - kaže Benson, a iako mu je glas nekako ukočen, ne zvuči srdito. Oprezno kažem: - Zove se Quinn. - To si spomenula. Znači... razgovarali ste? - pita Benson i dalje me ne gleda. - Rekla sam mu da je trik što ga je izveo kod moje kuće neprihvatljiv. Natruha osmijeha. - A on je rekao da to više neće ponoviti? Otprilike. - Tako nekako. - Ali to zvuči kao laž, a ne volim lagati Bensonu. - Nekako čudno govori. - Čini se kako je sve vezano uz tog momka nekako čudno. Ne mogu mu proturječiti. Umjesto toga prepričavam mu cijeli razgovor. - Pokazat ću ti neke stvari? Sto to znači? - pita Benson. - Ne znam, ali... nadam se da ću doznati kad sc sljedeći put vidimo. - Sljedeći put? Već planiraš to, zar ne? Iako ti govori o vremenu koje istječe i ljudima kojih bi se trebala bojati. Samo prodorno zurim u njega. Benson prtlja po patentnom zatvaraču ruksaka koji mu leži pokraj kreveta. - Ne shvaćam, Tave - kaže naposljetku ne pogledavši me u oči. - Tako si logična, tako pametna. Čini se kao da je sve to iščeznulo kad se pojavio taj momak. U prvi mah se osjećam povrijeđeno, ali razum mi govori da je u pravu. Jedva prepoznajem samu sebe, vlastite odluke otkako mi je taj momak ušao u život. - Nije da nisam pametna - refleksno reagiram. - Nešto je drugo u pitanju, nešto što ne mogu objasniti. Znam da me neće povrijediti. Moraš mi vjerovati. - Kako izgleda? - pita Benson minutu kasnije. - Zašto svi žele znati kako izgleda? - upitam i zakolutam očima. - Kome si još rekla? - Elizabeth je to doslovno izvukla iz mene. - Rekla si svojoj terapeutkinji? - To joj je posao - mrmljam, iako mi je još uvijek mrska i sama pomisao na to da sam joj rekla. - Onda? - Što onda?

54

- Kako izgleda? Zabacujem glavu prema njemu, nije mi jasno zašto mu je stalo, ali naposljetku dajem osnovni opis. - Nema rogove, očnjake, krila - dometnem naposljetku. - Što ti je Elizabeth rekla za njega? - Zapravo me ohrabrila da nastavim - mrmljam i istoga trena osjetim grižnju savjesti. On sarkastično podigne obrvu. - I što bi čovjek trebao učiniti kad mu je psihijatar luđi od njega samoga? - Pokušaš ne dopustiti mu da te ubije, pretpostavljam - odgovaram nekako šupljim glasom. Konačno smo došli do razloga zašto sam ga nazvala. Benson skoči na noge i zuri u mene. - Kako to misliš, Tave? - Nakon seanse s Elizabeth, otišla sam kući. Pretpostavljam da me Reese nije čula kad sam ušla, razgovarala je s Elizabeth telefonom... Usput budi rečeno, obraćala joj se s Liz, a ne ‘doktorice Stanley’, a govorile su o mnoštvu posve uvrnutih stvari. - Dok govorim, Benson se spušta na pod ispred mene, trlja mi i grije kao led hladne ruke dok mu prepričavam razgovor. Sklapam oči i usredotočujem se na osjećaj što ga njegove ruke izazivaju na mojim rukama, trudim se sjetiti svake tajne, svake prijetnje, činjenice da očekuju da ću za tjedan dana biti mrtva. - Tave? - kaže Benson kad sam mu ispričala sve. Oklijeva, a ja sam zadivljena činjenicom što se on brine da bi mogao reći nešto što bi me uzrujalo. Imam dojam da smo miljama daleko od toga. - Misliš li da te taj momak Quinn traži? Pogriješila sam. Grčevito ga hvatam za prste, a čeljust mi se tako brzo grči, da sam se ugrizla za obraz. Lice mi se grči od boli i vrhom jezika dodirujem mjesto ugriza. - Ne - kažem bez daljnjeg objašnjenja. - Tave, moraš o tome barem promisliti. Glava mi se njiše naprijed-natrag. - Ne. On me ne bi nikad povrijedio. - Ne možeš to znati - kaže Benson i naginje se naprijed. -Mnoštvo je ljudi koji te žele povrijediti. Ljudi za koje nikad... ne možeš znati. - Mogao bi to biti bilo tko drugi, Bensone. Primjerice, ona gospođa kad sam ozlijedila čelo ili... - Pri samoj pomisli na to, počinjem govoriti sve glasnije. - A tu je i onaj čovjek sa sunčanim naočalama. Već sam ga dvaput vidjela i... - Quinna si vidjela triput. Dvaput kod svoje kuće - prekida me Benson. - On ne bi... - Naprasno prekidam rečenicu dok dlanovima prekrivam lice. - Kako da ti to objasnim? Ne mogu objasniti ni samoj sebi. - Dlanom udaram po naslonu za ruke. Samo sam tako umorna. - Ostani ovdje - kaže Benson. - Odmah se vraćam. - Molim?

55

Zavaljujem se u iznenađujuće mek naslonjač dok Benson odlazi kroz vrata koja ostavlja odškrinutima. Glava me počinje boljeti, pa mi na pamet pada da sam kući otišla zato što sam bila preskočila ručak... i doručak - trebala bih se početi bolje brinuti o sebi. Žena ne može živjeti isključivo od kofeina. Nakratko, u glavi mi se razbistrilo, pa sc pitam koliko stvari loše stoje. Moja psihijatrica, dakle, odaje informacije koje sam joj dala u povjerenju... I to mojim skrbnicima koji su me naprasno primili k sebi i posljednjih osam mjeseci udovoljavali svim mojim potrebama. Koji me pokušavaju sakriti od nekoga. T spremaju se pobjeći. Sa mnom? Bez mene? Nakon što me se riješe? Pojma nemam. Koliko god se trudila razlučiti, sve se svodi na to. Pokušava li me možda Elizabeth sakriti od Quinna? To nema smisla - zašto bi mi rekla da je u redu da ga viđam ako je opasan? I odbijam prihvatiti da je Benson možda u pravu - da je Quinn opasan. To se ne uklapa. Pogledavam Bensonov radni stol, pokušavam odvratiti si misli. Ondje je malena, uokvirena fotografija, naginjem se i uzimam je kako bih je bolje promotrila. Benson, vjerojatno u dobi od dvije ili tri godine, stariji momak i žena. Njegova mama i brat, pretpostavljam. Prilično ih često spominje. Proučavam im lica. Izuzme li se kestenjasta kosa, Benson i njegov brat uopće ne nalikuju jedan drugome, ali na licu mu vidim neke majčine crte. Četvrtasta čeljust, visoke jagodice, krupne oči. Svi se smiju. Dio mene osjeća da bih trebala biti ljubomorna, pa čak i osjećati gorčinu. Benson ima obitelj - očigledno bez oca, ali svejedno - a svi moji su mrtvi. Naravno da Bensonu nikada ne bih mogla poželjeti takvo što. Sretna sam zbog njega, to shvaćam dok fotografiju odlažem natrag na stol. Drago mi je što je tako. Elizabeth kaže da je empatija najvažniji dio svakoga ljudskog bića. Elizabeth. Naslanjam glavu i zurim u Bensona s obitelji. Usuđujem se zamisliti se s njima. Imam dojam kako je to trenutačno jedna od najnedostižnijih fantazija. Kapci su mi teški, pa ih sklapam. Samo malo odmaram oči. Ne čujem Bensona koji ulazi u sobu. Iz drijemeža me prenuo tek tihi šum vrata koja se zatvaraju, pa naprasno otvaram oči. - Evo - kaže Benson i pruža mi veliku plastičnu posudu za odlaganje hrane. - Čuvam ovo još od Noći vještica. Dečki su imali glupu zamisao da se opskrbimo slatkišima, iako sam im rekao da djeca ovamo ne dolaze. Svejedno su kupili tonu slastica, pa još imamo popriličnu zalihu. Podignem poklopac, u kutiji pronalazim mnoštvo čokoladica i počinjem sliniti. Trpam u sebe pet čokoladica i u tren oka osjećam se daleko manje uznemireno. - Hvala - kažem dok uklanjam ambalažu s mini Snickersa. Benson se naginje naprijed, položivši mi dlanove pokraj koljena. Palčevima mi kružnim kretnjama prelazi preko traperica, umiruje mi napetost u nogama dok proždirem nevjerojatne količine čokolade.

56

- Bensone, što da radim? - naposljetku pitam. Moja energija i odlučnost kao da su iščeznule zajedno s napetošćif, kao da sam omlitavila. U ovom trenutku nisam sigurna bih li mogla ustati i kad bi mi život ovisio o tome. - Očekuju da ću za tjedan dana biti mrtva. Primiče mi se još nekoliko centimetara bliže, a ruke mu klize do mojih bokova. Ne opirem se - ugodno mi je. Toplina njegovih dlanova širi mi se kroz traperice, zavlači mi se pod kožu, osjećam žmarce u prstima, što znači da nisam otupjela. Ne u potpunosti. Još nisam. - Neću ti govoriti isprazne riječi - šapuće Benson. - Neću ti držati prodike. Ali pomoći ću ti, ma što da se dogodi. Bit ću tu za tebe. - Naginje se prema meni i osjećam kako mi srce tuče u ušima dok se njegovo lice primiče mojemu. Sve bliže i bliže. - Bit će opasno - prosvjedujem, ali riječi su mi jedva čujne, budući da ih cijedim kroza zube. Posljednja mi je prilika da se odmaknem, udaljim od njega. Ali ne želim. Mogu se usredotočiti samo na njegovo lice, na njegove usne. Živci mi pucaju, jezikom dodirujem donju usnu. - Nije me briga. Oči mi se sklapaju i... - Ooo, daaaa! Trzam glavom dok se prostorijom razliježe poznat glas, pa oboje podignemo pogled i na vratima vidimo Dustinovo lice. - Nije ti djevojka, dupe moje - kaže on i sugestivno se smije dok se meni želudac grči od gnušanja. - Gubi se odavde! - dovikne mu Benson. - Sljedeći put stavi čarapu na kvaku, brate... znaš pravila - ruga se Dustin koji i dalje nepokolebljivo stoji na vratima, dok meni lice gori od stida. Grčevito hvatam naslone za ruke i kiptim od nelagode. - Idi si po čarapu ako hoćeš... Ahhh! - Mlaz vode pogađa Dustina u lice i prisiljava ga na uzmicanje. Prestravljuje me njegov vrisak i voda prestaje. Ruke si žestoko pritišćem uz grudi dok Benson nogom energično zatvara vrata i gnječi mu stopala navlačeći zasun. - Isuse, Rydere. Što ti je, dovraga? - dovikuje Dustin kroz vrata. - Nos mi krvari, mogao si me ubiti. - Nastavlja vikati, ali za mene nije ništa više od tihog zujanja muhe. - Bensone? - tiho kažem. - Tako mi je žao - kaže Benson. - Trebao sam navući zasun čim smo došli ovamo, ali bilo mi je važno donijeti ti nešto za jelo i... - Bensone? - kažem nešto glasnije. - Nisam razmišljao. Mislim, ovamo dolazim samo prespavati i... - Bensone, ja sam učinila to! - vrištim. Konačno se okreće i gleda me, posve zbunjen. - Voda - kažem i upinjem se ne vikati. - Ja sam to učinila! - Sve je u redu, preboljet će. A budimo iskreni, i zaslužio je. Morao se ohladiti.

57

- Ne, ja sam stvorila vodu. Tad zastaje. - Stvorila? - Kao i melem za usne - polako kažem. - što misliš, otkuda bi inače došla? - Oh - kaže on, prolazi prstima kroz kosu i ruke prekriži na prsima. - Da. Vjerojatno bismo trebali razgovarati o tome.

58

dvanaesto poglavlje Umjesto da razgovaramo, on uzima svoj mobitel. - Hej, Marie, Benson je - kaže nekoliko sekundi kasnije. - Znam da sam ti rekao da ću kasniti, ali ova prehlada samo se pogoršala, pa mislim da danas poslijepodne ne bih trebao ni dolaziti. Da, znam, oprosti. Da, naravno. Hoću. -Prekida vezu i nekoliko dugih trenutaka zuri u mobitel. Potom ga tutne u džep i gleda me. Meškoljim se. Prilično je visok tako da se, dok sjedim, osjećam sitnom. Kao da je osjetio to, puža mi ruku: - Dođi. Prihvaćam njegovu ruku, a on me uspravi na noge i zavrti. Njegove mi ruke uskoro nježno masiraju ramena i vrat. Uzdišem i spuštam glavu dok mi on opušta mišiće za koje nisam ni bila svjesna da su toliko napeti i bolni. Iako sam trebala znati. - Bolje? - šapne on nakon nekoliko minuta. Lice mu je iznad mojega desnog ramena, tik uz uho. Koljena mi podrhtavaju dok pokušavam odgovoriti, pa se nakašljavam. - Puno bolje - uspijevam naposljetku reći. Njegove su mi ruke i dalje na leđima, a prsti mu se nakratko grče, pa kreću dolje, niz moja rebra i zaustavljaju se na pojasu. Nakon kratke stanke tonu još nekoliko centimetara i zastaju mi na bokovima. Njegov dah grije mi vrat dok mi donjom usnicom dodiruje kožu iznad ključne kosti. Jeza mi se spušta niz kralježnicu. Benson se ukočio. - Ugodna drhtavica - šapnem. Ruke su mu ponovno u pokretu, grli me - jedna njegova ruka mi je oko pojasa, a druga mi je položena dijagonalno preko prsa, prstima mi drži rame, privlači me k sebi. Hvatam se za njegove ruke kao da su pojasi za spašavanje. Ne ljubi me. Samo stojimo tako, grlimo se kao da se cio svijet upro razdvojiti nas ako se ispustimo iz zagrljaja. Pitam se koliko je to točno. - Reci mi što da radim - Bensonov je glas tih i promukao uz moje desno uho, a njegove vibracije šalju mi strelice topline sve do nožnih prstiju. Sklapam oči i naslanjam čelo uz njegov obraz - pomalo hrapav od brade, kao što sam i očekivala. Osjećam kako mi se u očima nakupljaju suze pa trepćem ne bih li ih odagnala - ne sada. - Kad bih barem znala. Mjesecima sam se trudila sakupiti komadiće vlastitoga života, a sad ne znam ni što to znači! Tako sam zbunjena, Bensone. Ne znam što bih mislila, činila, ne znam čak ni kome mogu vjerovati. Ne mogu vjerovati ni sebi samoj. Ne znam čak ni što sam!

59

- Prelijepa si - šapće Benson i počinje razmicati ruke, a ja se okrećem prema njemu. - I pametna, hrabra, jaka. - Sad sam se potpuno okrenula prema njemu, a on mi polaže dlanove uz lice i grije mi obraze. - I potpuno neodoljiva - kaže na kraju. - Sve ostalo samo su detalji. Blago se osmjehujem - to je jedino što uspijevam - a Benson se nagne pa mi ljubi čelo i obraze. Nosovi nam se dodiruju, jedva uspijevam disati, tako ga silno želim. Njegovo lice tik je uz moje, pa na ustima osjećam njegov dah, a trenutak kad usnama dodiruje moje divan je. Nježne i tople, njegove ruke spuštaju se do mojega pojasa dok me ljubi i privlači k sebi. Privijam se uz njega, želim ga još više. Bliže. Dublje. Njegovo lice potom iščezava, ali njegove me ruke povlače dolje, prema naslonjaču s kojeg sam maloprije ustala. Dah mi u grudima drhti dok klizim posve prepuštena njegovu zagrljaju, spuštam koljena uz njegove bokove, a on me hvata za zatiljak i privlači k sebi. Energično hvatam njegovu majicu, trebam nešto za što ću se uhvatiti, a Benson tiho stenje i ljubi me još dublje, nježno i strasno mi izmiče tlo pod nogama. Sve za čime sam čeznula od trenutka kad smo se susreli saželo se u ovaj trenutak blaženstva. A ja samo želim još više. Prsti su mi poput lepeze rašireni preko njegovih prsa i nakratko mi na pamet padaju Quinnova prsa - djelić njegove kože što sam ga sinoć vidjela dok je ustajao. Ali, odbacujem ga od sebe. Ovo je Bensonov trenutak. I moj. Naš. Cijela vječnost prolazi prije nego što skutrena ležim uz Bensonova prsa, glave na njegovu ramenu, dok mi on prstima dokono miluje bok. Šećer je postigao željeni rezultat, pa se čini kako mi cijelo tijelo bruji poput dobro podmazana stroja dok sjedam i upijam toplinu Bensonove kože. - Zašto ne možemo zauvijek ostati ovdje i nikada se ne brinuti ni o čemu drugome? pitam gotovo sneno, još uvijek sklopljenih očiju. - Volio bih da možemo. Zabacujem glavu i dodirujem mu nos. - Uz tebe se osjećam hrabrije. Smiješi se. - Dobro. - Stanka. - Mislim? Smijem se i taj mi zvuk zvuči nepoznato. Kad sam se posljednji put smijala? - To jest dobro. - Pa, mislim da bih te cijeli dan mogao ljubiti - kaže on i žustro mi ljubi čelo. - I cijelu noć. - Sad mi ljubi nos. -1 cijeli sljedeći dan. - A sad bradu. Tresem se od suspregnuta smijeha. Moramo razgovarati o ovome. Sa žaljenjem se povlačim iz Bensonova krila i sjedam u podnožje kreveta, gdje je ranije sjedio on.

60

- Stvaram predmete, Bensone. Ni iz čega. - Nisam sigurna osjećam li se bolje ili gore nakon što sam to naglas rekla. Zvuči glupo. Ludo. Nešto što bi mogao izgovoriti čovjek koji nakon ozljede mozga pati od paranoičnih iluzija. - Mislila sam da je problem u mojim džepovima... pretpostavljam. Ali, ona voda nije došla iz mojih džepova. - Mogu li zaključiti kako je riječ o nečemu novom? - pita Benson. - Da, osim ako mi sjećanje nije gadno poremećeno. Benson kimne glavom. Zahvalna sam mu što ne skreće pozornost na činjenicu da mi je pamćenje doista ozbiljno narušeno. - Ali, melemi za usne iščeznuti su kad smo... kad smo završili - kažem i osjećam kako mi se obrazi žare. - Pa... pretpostavljam da su se pojavili, a potom iščeznuli? - Pod je suh - kaže Benson kimajući glavom prema vratima kod kojih sam zalila njegova cimera. - Mislim da se sag ne može tako brzo osušiti. Možeš li učiniti nešto drugo? - Kako to misliš: nešto drugo? - Nešto drugo - ponavlja on. - Ne znam. Stvoriti olovku. Dolar. Sto dolara. Bilo što. Nešto poput vode kojom možeš potopiti nekoga u kući} Sve je to odveć nalik mojim košmarima, pa mi se ne sviđa ništa od toga što bih možda mogla učiniti. Ali, ne mogu ignorirati to što mi se događa. Duboko udišem i tjeram strah od sebe. Moram otkriti. Problem je u tome što nemam pojma što mi je činiti. Naposljetku, odlučujem kako je najbolje ponoviti ono od sinoć. Spuštam ruku u namjeri da pogledam u džep, ali prije negoli sam to uopće stigla učiniti, među prstima osjećam nešto oblo i tanko. - Oh, sranje! - iznenađeno uzviknem i ispustim predmet. Na pod između naših nogu padne olovka. Nisam očekivala da će biti tako lako. Gotovo sam ljuta što je tako. - Imam je - šapne Benson i žurno se sagne. Drži olovku u ruci i proučava je. Kratko me pogledava, a potom iz ruksaka vadi ceduljicu i na nju zapisuje svoje ime. Olovku i ceduljicu zatim odloži natrag na pod. Zrak se puni potpuno novom vrstom napetosti. Minuta. Dvije. Tri. Prolaze četiri minute i prsti su mi posve bijeli zato što se grčevito držim za bedra. Potom, bez upozorenja, olovka iščezne. A s njom i Bensonovo ime s cedulje. - Pa - kaže Benson glasom koji bi možda i zvučao opušteno, da nije tako oštar i jedak sad znamo zašto melem za usne nije imao učinka. Nisam li jednom prilikom rekla da ga moram nanositi svakih pet minuta? No, kako sam mogla uopće naslutiti da doista doslovno iščezava? - Ponovi to - šapne Benson, a čeljust mu se toliko grči da me zubi bole dok ga gledam. - Ne - odvratim mu šapatom. Ne mogu. Jednostavno ne mogu. Sve je ovo zastrašujuće i samo želim pobjeći.

61

Izgleda kao da će nešto reći, ali potom se naglo okrene, uzme kutiju sa slatkišima, odmata jedan Milky Way, ubacuje ga u usta, pa odmata još jedan prije nego što je uopće počeo žvakati onaj prvi. Neki ljudi su emocionalni žderači; Benson je očigledno misaoni žderač. Kao da se naprasno sjetio da sam i ja tu, pruža mi kutiju iz koje uzimam tri čokoladice. Nekoliko minuta samo žvačemo u tišini i imam dojam da mu šećer pomaže usredotočiti se baš kao i meni. Tišina je varljivo druželjubiva, jer narušava jc isključivo šuštanje ambalaže. Benson se nagne naprijed i oslanjajući se na laktove, naslanja bradu na isprepletene prste prodorno me pogledavajući, tako da se moram oduprijeti potrebi da se meškoljim. Voljela bih da me drži za ruke. Ili da mi možda ponovno prstima prijeđe preko nogu. Da učini nešto što bi me podsjetilo da je ovdje. Ali, on samo šutke sjedi, tih i dalek. - Sad se sve posložilo - kaže Benson nakon nekog vremena, a ja kimam glavom. No, to je poput slaganja slagalice kojoj nedostaje pola dijelova. I bez slike na kutiji. Da ne spominjem prijetnju smrću koja mi iznad glave visi ako zagonetku ne riješim dovoljno brzo. - Samo ne vidim kako - priznajem. - Pa, možeš stvarati stvari. Dobro, ako netko to otkrije, htjet će te iskoristiti, zar ne? Guta i od sebe odguruje napola pojedenu čokoladicu kao da je izgubio tek. Meni se, međutim, tek vratio, pa odmatam još jednu čokoladicu Kit Kat. - Možda te skrivaju od tih i takvih ljudi. - I što, mogu stvoriti gomilu dijamanata koji pet minuta kasnije nestanu kao da ih nije ni bilo? - govorim usta punih čokolade, Benson slegne ramenima. - Možda nekakvim treningom, vježbom, stvari ne bi nestajale? - To možda ima smisla - kažem i prebirem po kutiji u potrazi za još jednim Snickersom. Ali, ako je tomu tako, zašto mi nisu rekli? - Stres, oporavak - kaže Benson i širi svoje duge ruke. -Čini mi se kako ti barem Reese želi reći. - Možda - ne želim da ih pretvoriti u pozitivce. Ako mu to pođe za rukom, na koga ću onda biti bijesna, na kome ću iskaliti frustracije? - A što je s Quinnom? - nježno me upita Benson i nelagoda se opet vraća. - Što s njim? - pitam glumeći nezainteresiranost dok se upinjem ne zgnječiti čokoladicu koju držim u ruci. Nije pošteno, Benson zaslužuje izravan odgovor. Ali, kad bih raspolagala izravnim odgovorom, prvo bih ga dala samoj sebi. Benson oklijeva, potom podigne pogled i gleda me u oči. - On sigurno nešto zna. Reese je rekla da trokut mijenja sve, a prvi put si ga vidjela na Quinnovoj kući, zar ne? - Da, iznad vrata.

62

- A nije li ti on rekao kako ti može sve objasniti, samo da mora donijeti nešto što će ti pokazati? Nije li ti to rekao? -Benson zastane. - Možda će ti pokazati što sve možeš činiti. Navlačim rukave jakne preko iznenada ledenih ruku i na pamet mi iznenada pada zamisao: - Možda to i on može raditi. Benson energično kima glavom. - Možda. Tko god bio, Quinn je posve izvjesno umiješan u sve ovo. Benson je u pravu: sigurno jest. Nisam sigurna želim li s Bcnsonom razgovarati o Quinnu, ne nakon... Ali imam li drugog izbora? - Misliš li da mu trebam reći kako već znam? - Pretpostavljam da prvo trebaš odlučiti koliko mu zbilja vjeruješ - kaže Benson tihim glasom. Kladim se životom. Ta ml misao dolazi nepozvana - kao da mi je netko nevidljiv šapnuo u uho. Refleksno se odmaknem, ali naravno da nikoga nema. Pokušavam se osloboditi jeziva osjećaja i dlanom trljam podlaktice koje mi se ježe. - Tave - oklijeva Benson i znam što će me pitati. - Što... što je on tebi? Gutam slinu i podignem pogled prema Bensonu - osobi koja mi je pomogla izgurati posljednjih nekoliko mjeseci, da ne spominjem posljednjih četrdeset osam sati. Da, bili su tu i Reese i Jay, Elizabeth - iako više nisam sigurna jesu li im na umu bili moji interesi - ali osoba koja mi je doista pomogla izdržati sve bio je Benson. Benson, osoba s kojom sam se ljubila tijekom posljednja dvadeset četiri sata. Kad bih barem s njim mogla razgovarati o bilo čemu drugome, samo ne o ovome. - Ne znam - konačno šapnem i zagledam se u svoja koljena. - Ni sad? Nakon... nakon svega. Ne znaš? Polako slegnem ramenima, mrzim što je tomu doista tako. - Samo jednostavno... - prekine me kretnjom ruke. - Nisam siguran mogu li nastaviti ovako ako je ovo samo... ako je ovo tebi samo ljubljenje. Iskreno govoreći, bilo bi sjajno kad bi to bilo sve što sam želio. Bilo bi zabavno. Ali... meni je ovo daleko više - dovrši on i podigne pogled prema meni. Nakratko smo gledali jedno u drugoga, a on tada odvrati pogled. - Ti si mi više od toga. I ja to osjećam! Riječi su mi navrh jezika, ali ne mogu ih izgovoriti, ne dok u igri nije samo jedan momak. Do tada ne mogu ništa poduzeti. Ne bi bilo pošteno prema Bensonu, ali ni prema meni. Problem je u tome što bi to trebalo biti lako. Nema razloga da mi se Quinn uopće sviđa, još manje da budem ovako opsjednuta njime. Znam što želim, želim Bensona. Ali zašto me onda srce boli kad pomislim da više nikad neću vidjeti Quinna? Netko je u prizemlju zalupio vratima i to me prenulo iz moje omamljenosti dovoljno da pogledam Bensonov sat.

63

- Sranje! Moram ići. Reese i Jay počet će se pitati gdje sam, a to ne mogu dopustiti rastreseno naklapam podižući svoj ruksak. - Možeš li me odvesti kući? Možda ostaviti na početku ulice kako Reese ne bi posumnjala u što? - Vraćaš se kući? Tave, nemoj. Ostani ovdje sa mnom - kaže Benson pomalo preozbiljno, a potom razbije napetost blago me podbadajući: - Obećavam da Dustinu neću dopustiti da te zaskače u snu, ako te to brine. Natjerat ću ga da spava na kauču. Ionako polovicu vremena provodi ondje. - Ne mogu - glas mi je pokunjen. - Nisam ponijela stvari, a i ne znam još protiv čega se borim. Treba mi vremena. Benson me hvata za ruke, a njegova gesta više odiše očajem nego nježnošću. - Čini mi se kako nemaš previše vremena, Tave. - Imam nešto vremena - kažem, stišćući mu ruke. - Samo jednu noć. - A sutra navečer? - pita me on. - Mislim da ću o tome odlučiti sutra.

64

trinaesto poglavlje Usprkos žestokim prosvjedima zbog kiše - koja je, dakako, ponovno počela pljuštati dvije minute nakon ulaska u Bensonov automobil, glupe vremenske neprilike Bensona prisiljavam da me ostavi podalje od kuće. Želim da sve djeluje normalno. Nakon što mi je rekao da budem pažljiva, počinjem se prema njemu saginjati kako bih ga poljubila. Ali zastajem. Ne mogu to - ne možemo - dok ne razriješim situaciju. Polako klipšem do kuće, vjetar mi u lice baca kišu koja mi se cijedi niz vrat. Hladnoća me razbuđuje. Tako me žestoko grize, da imam dojam kako mi struže kožu s obraza, ali istodobno me i čvrsto postavlja na zemlju, podsjeća me da sam ovdje. Da sam živa. Nekoć su mi za to bile dovoljne jednostavne stvari - osjetiti svjež zrak na koži, miris svježe pečena kruha, zvuk dječjega smijeha. Podsjetnici mi sad trebaju biti žešći, a to me, priznajem, plaši. Vrti mi se u glavi. Reesina i Elizabethina izdaja sama je po sebi bila teška. O ostalim stvarima teško je uopće razmišljati. Mogu stvarati stvari. Stvari koje iščezavaju nakon otprilike pet minuta. Nije tako loše, pokušavam uvjeriti se dok s nogostupa skrećem na prilaz kući. Dišem. Zdrava sam. A to se, kako se čini, ne mijenja. Barem ne u nekoj bližoj budućnosti. Kao recimo noćas. Ali, pri pogledu na kuću - mjesto što sam ga do današnjeg poslijepodneva smatrala svojim domom - sve mi se vraća. Kako stvari stoje, vidim stvari kojih nema, ljudi me istodobno love i skrivaju i, da, zakoni fizike za mene očigledno više ne vrijede. Jesu li mi to učinili neurokirurzi? Ili je to nešto što sam mogla i prije? Posljedica toga je da umirem ili me netko pokušava ubiti? Ne znam sa sigurnošću čak ni reći na kojoj su strani moja tetka i tetak. Hvatam kvaku, ali ne mogu je okrenuti. Umjesto toga, sjedam na gornju stubu verande, jedva zaštićena od pljuska, rukama si obavijam koljena i privlačim ih bliže grudima. Um mi već satima juri sto na sat. Razmatra iste probleme, brige i sumnje, tako da je sad fizički umoran. Iscrpljuje me sve vezano uz Quinna, a sad i Bensona. Nisam sigurna mogu li izaći na kraj s promijenjenim odnosom s Bensonom - iako je riječ o pozitivnoj promjeni. On je moja stijena, jedina uporišna točka u mojemu životu koji nalikuje uraganu. No, osjećaj njegovih usana na mojima... Spuštam glavu i prstima si dodirujem usne, ponovno proživljavam one trenutke. Savršene minute. Ne sad.

65

Prvo moram u red dovesti sve vezano uz Quinna. Quinna u kojeg sam možda zaljubljena. To zvuči ludo, ali nikad u životu nisam osjetila tako moćan osjećaj. To je poput živog pijeska koji bi me mogao povući na dno budem li mu se opirala. Zbog njega se osjećam kao netko tko nisam - netko tko riskira, odbacuje logiku, zbog uzbuđenja stavlja sve na kocku. Sve do sada bila sam stranac u vlastitome tijelu, a to mi se nimalo ne sviđa. Kad bi barem sve bilo tek pitanje srca. No, Quinn posjeduje odgovore, sigurna sam u to. Poznaje me. Gleda me kao da čuje moje unutarnje misli, kao da poznaje moje najmračnije tajne. Stvari za koje ni sama ne znam. Prije tjedan dana bila sam sasvim normalno zatelebana u Bensona. Uravnoteženog, pouzdanog Bensona. Sad sam s njim stupila u intenzivan fizički odnos, iako sam opsjednuta drugim momkom kojeg ne mogu pronaći ni kontaktirati s njim - pa ipak se zahvaljujući njemu osjećam kao da sam prvi put istinski živa nakon smrti roditelja. To je previše. Prebrzo. S obojicom. I kamo me to dovodi? Zurim i gledam kako oluja koja dobiva na jakosti češlja grmlje i stabla, poput projekcije mojega emotivnog stanja. Vrata iza mene otvaraju se i kralježnica mi se koči i uspravlja. - Tavia? Jesi li to ti? - Reese proviruje iza vrata. - Jesi li dobro? - Čelo joj se mršti onoliko koliko je dovoljno da izgleda istinski zabrinuto, a ne hinjeno. Čovjek ne bi ni pomislio da je prije samo nekoliko sati s mojom terapeutkinjom pretresala moj život. Usta su mi suha i ljepljiva, ne mogu ništa reći. Reese sjeda na stubu pokraj mene. - Dobro sam - izbacujem riječi i pomalo sam iznenađena kad mi do ušiju dopre vlastiti glas koji dobro zvuči. No, Reese baš nije uvjerena; pretpostavljam da ne lažem dobro kao ona. - Dug i zamoran dan - šaljivo dometnem i slabašno se osmjehnem. Reese udiše kao da zrak uvlači kroz slamku, a potom oklijeva. - Gdje si bila? - Riječi izgovara u žurbi, kao da joj je teško izgovoriti ih. - Cijeli te dan nije bilo. Rijetko postavlja pitanja. Elizabeth joj je rekla da to ne čini. Bez pitanja o mojim izlascima, bez zanovijetanja o tome gdje sam bila. Naposljetku, osamnaest mi je godina. Sad shvaćam o čemu je riječ - stvaranje lažnog osjećaja sigurnosti kako ne bih bila na oprezu. Nije to sloboda, samo privid slobode. Reese krši pravila. Postavlja pitanja. Pokušavam dokučiti što bi to trebalo značiti, ali od toga me samo boli glava. - S Bensonom - mrmljam, previše sam umorna da smislim laž. - Jeste... jeste li se svađali? Izgledaš bolesno... blijedo - kaže ona. - Preskočila sam ručak. - Nažalost, i to je istina. Možda bih bila snalažljivija da se moj želudac ne ljuti na mene. I dalje, međutim, krulji i grči se usprkos gomili mini čokoladica koje sam pojela s Bensonom.

66

Ili možda zbog njih. - Tave - kori me Resse i ustaje. - Ne smiješ preskakati obroke, tvojemu su tijelu potrebne hranjive tvari. Još uvijek se... - Glas joj se naprasno prekida. Ali ja ga u glavi čujem jasno i glasno kao da viče. Oporavljaš. Više od bilo koga drugog, Reese je oduvijek izbjegavala razgovarati o mojim ozljedama. Do sada mi se to sviđalo. Zahvaljujući tome, bila sam manje svjesna sebe i svojega stanja, jer imala sam dojam da ona vidi mene, a ne hodajuću masu ožiljaka i šavova. A sad? Ne znam što to znači. - ... razvijaš - bijedno dovršava rečenicu. Razvijam se, da, baš. Prestala sam rasti prije tri godine. No, tupo prihvaćam njezin ukor, ustajem i slijedim je do kuhinje. Brblja o poslu dok mi podgrijava zdjelicu juhe od bundeve i prženu piletinu. Pretpostavljam kako je to njezina vizija hrane za utjehu. Grabim žlicu guste, zlaćane juhe, ali na jeziku osjećam tek bljutav, ljepljiv okus. Ne usuđujem se ni dodirnuti kruh s bućinim sjemenkama koji mi leži pokraj tanjura, iako izgleda sjajno. Imam dojam da mi jc želudac potpuno prazan, nisam sigurna jesam li ikad do sada iskusila ovakvo što: da sam istodobno gladna i bez teka. Podignem pogled i vidim da me Reese promatra. Čujem da na plazma-televizoru u susjednoj prostoriji prenose nekakav sport, voljela bih da nam se Jay pridruži. Da prekine ovu čudnu igru s Reese. Svaka od nas igra svoju lažljivu igru, nijedna ne želi da druga otkrije istinu. Pa plešemo. Smijemo se. Smiješimo. Ništa izravnije ne bi bilo ni s Jayem, pada mi na pamet, pa osjećam da mi je prisjela juha koju sam upravo pojela. Zna li on? U mislima mi odzvanja ono što mi je jučer rekao: Ja Reese govorim sve. No, čini li i ona isto? Morat ću se skrivati od oboje. Gadi mi se ta pomisao. - Tavia - kaže Reese tihim glasom - sjećaš li se poslovnog puta o kojem sam ti govorila? - Da, sjećam se - kažem, a zdjela s juhom iznenada mi se čini neobično zanimljivom. - Mislila sam otići sutra - oklijeva, a ja žlicu držim tako grčevito, da su mi prsti bijeli. No, ako želiš da ostanem... - Ne - izbacujem preglasno iz sebe, obuzima me osjećaj panike. - Mogu - brzo me uvjerava, ali u njezinu glasu naslućujem očaj i znam da je to posljednje što bi htjela učiniti. - Ne - ponavljam smirenijim glasom. - Neću zaboraviti jesti, obećavam. Samo sam... čitala u knjižnici i izgubila osjećaj za vrijeme. I to je sve. - A to je zapravo i istina, doista sam bila izgubila osjećaj za vrijeme. I prostor. I zdrav razum. Otvara usta kako bi nešto rekla, kao da se želi ispraviti i reći mi što je istinski muči. No, odustaje i samo kima glavom.

67

- To je važno putovanje - kaže ona. - Neće me biti najviše nekoliko dana. - Kamo ideš? - pitam i grlo mi se steže dok čekam odgovor. Ona oklijeva, a potom kaže: - U Phoenix. Riječ je o klijentu s kojim se moram osobno susresti. Priznajem da sam šokirana činjenicom da mi je rekla istinu. Svojevrsnu istinu. Što je doista u Phoenixu? Nešto što se odnosi na mene, inače to ne bi spominjala u svojemu razgovoru s Elizabeth. Ne znam nikoga u Phocnixu, ali... - Bit ću dobro - kažem i prisiljavam se na osmijeh. - A i Jay će biti sa mnom. Reese napola okreće glavu i preko kauča gleda u susjednu prostoriju, pogled joj postaje mekši. Ne znamo koje točno uloge igraju, ali iz njezina pogleda iščitavam da doista voli Jaya. Iz nekog se razloga zbog toga osjećam bolje. Dvoje ljudi koji se vole ne bi mi trebali predstavljati opasnost. Ne zapravo. Samu sebe uvjeravam kako je to dobar argument, iako je potpuno suludo. Ne suludo. Samo iracionalno. - Molim te, idi - kažem, Reeseinu pozornost ponovno privlačim na sebe. Ne izgleda kao da sam je uvjerila, pa posežem za konačnim oružjem. - Ne želim stvarati probleme. Blago spuštam kapke dok to govorim. Nekoć je to bilo istina - ali, sad sam u neprilici, budući da glumim. Oduvijek sam smatrala kako im predstavljam problem, kompliciram život. Ipak, nisam problem. Ja sam svojevrstan projekt, a to je još gore. Noćas ću se, međutim, potruditi da to ide meni u korist. Reese kima glavom i toplim me prstima hvata za ruku onako kako je to često činila posljednjih osam mjeseci. Tijekom dugog vremena provedenog u bolnici. Dobivam želju da se ispovraćam. - Dobro, ići ću. - Zastaje, pa znam da mi ima još nešto reći. Podignem svoj laneni ubrus i odbacujem ga na stol pokraj sebe. - Što? - Doktorica Stanley želi te vidjeti sutra. Usta mi se suše i glasno pitam: - Zašto? - Potom se obuzdavam. - Popodne me nazvala i rekla da želi nastaviti razgovor s tobom što ste ga danas započele. - Jasno mi je da Reese pažljivo bira riječi kako mi ne bi dala do znanja da zna sve o čemu sam danas razgovarala s Elizabeth. Pogledavam svoju zdjelicu i upinjem se obuzdati bijes. Znam istinu: ne vjeruju da ću se ponašati dolično - ili da ću možda preživjeti - dok Reese bude odsutna. Žele me čuvati kao maleno dijete. Možda mi je to i potrebno. - Kad god poželiš. Odvojit će vremena za tebe.

68

- Ali... - Neće dugo trajati, samo želi dotaknuti srž. Šutim. I dalje šutim. Sve dok me Reese naposljetku ne pita: - Hoćeš li otići k njoj, Tave? Kočim se. Ima nečeg u njezinu pitanju. Natruha osjećaja; već sam ranije to mogla naslutiti u njezinu glasu. To nešto vrišti mi da joj je stalo do mene. Doista stalo. Ne usuđujem se, međutim, vjerovati u to. - Kako god - mrmljam. - Nemam ništa za raditi. - Možda obje lažemo. Žalim se na glavobolju i poslušno gutam dvije tablete koje mi je Reese položila na dlan. Ona kaže da je to Tylenol, a u tablete je urezano baš to ime, no dio mene svejedno se pita što su zapravo te tablete. Paranoja. Borim se protiv nje. Neću poći tim putem. Ali, dok se uza stube odvlačim do svoje sobe, obuzdavam poriv da pretrčim posljednjih nekoliko stuba. Potom se bacam na krevet čiji okvir prodorno škripi, a ja zbog toga psujem ispod glasa. Dobrih pola sata sjedim u svojoj mračnoj sobi i zurim u strop, kad čujem Reese kako ušutkava Jaya dok na prstima prolaze ispred moje sobe. Nikad mi se neće ukazati bolja prilika od ove. Provirujem kroz odškrinuta vrata pa ih slijedim čim sam ih izgubila iz vida. Koraci su mi tihi na sagu. Njihova vrata otvorena su samo dva ili tri centimetra, a iznutra se čuju glasni i razgovijetni glasovi. - Uzet ću taksi... Ako Daniel nazove... reci mu da sam bolesna. - Prvo bismo trebali reći Tave - kaže Jay i zvuči čudnovato ozbiljno. - Ne mogu. Ne mogu... - Glas joj puca i usprkos svemu što se događalo posljednjih nekoliko dana, zaprepašteno shvatim da plače. Jaka, gotovo bezosjećajna Reese. - Ne shvaćaš kako je zadnji put bilo. Ne želim da ponovno prolazi kroz to. Ne želim prolaziti kroz to. Moram biti sigurna prije negoli to učinimo. Moram znati da je to doista on. - Samrni... - Nemoj, Jay - sikne ona. - Samantha. - Izgovara to šapatom, ali Reese mu ne proturječi. - Dođi, U trenutku kad ponovno progovara, glas mu je prigušen, pa pretpostavljam da ju je zagrlio i da su mu usta na pregibu njezina vrata. - Što god zatrebaš... - kaže on. - Samo mi reci što trebam učiniti. Ruke mi drhte dok uzmičem i bježim u svoju sobu. Samo mi reci što trebam učiniti. Isto mi je to rekao Benson prije nekoliko sati. Ne sviđa mi se ta usporedba.

69

Trljam oči nadlanicama, trudim se ne zaplakati. Toliko mi je muka od toga da sam bespomoćna u vlastitom životu. Nitko mi ništa ne govori, sve pokušavam shvatiti sama, a pritom raspolažem samo polovicom potrebnih informacija. Mrzim to! Trepćem u mraku. Sinulo mi je. Zaboravit ću ta sranja s “čekat ću Quinna da se pojavi”. Znam gdje živi - sutra ću skoknuti do njega.

70

četrnaesto poglavlje Pluća me bole - ne mogu disati. Probudi se! Probudi se! Konačno mi se kroz kapke probija nejasno sivilo svitanja, pa uspravno sjedam na krevet i borim se za zrak. Vrti mi se u glavi, a u prsima i dalje osjećam upornu bol dok zrak udišem što brže mogu. Ponovno san u kojem se utapam. Ponovno sam očajnički bacala ruke i pokušavala dohvatiti predmete koji su oko mene plutali. No, sad to ima malo više smisla - ruke pružam prema predmetima koje sam sama stvorila. Onako kao što sam stvorila melem za usne, olovku ili vodu. Pokušavam se spasiti, preživjeti. Moj mozak to je shvatio i prije mene. Trepćem kako bih od sebe odagnala mutnu tamu vode, a pred očima mi se ukazuje moja soba obasjana suncem koje se upravo rađa. Spavaćica mi je natopljena znojem, ali toliko mi je hladno da ne osjećam prste na rukama i nogama. Teturam do kupaonice i puštam vrelu vodu da mi se nekoliko minuta slijeva niz drhtave udove, dok naposljetku ne povratim osjet u svim prstima. Tad mi na pamet pada: Reese danas odlazi na put. Samantha. Podignem lice prema tušu oko kojega se izvija para i puštam vodu neka odnese Jayev glas. Reese i Jay ispijaju kavu u prizemlju. Reese se sprema i čeka taksi koji će je odvesti do zračne luke, Jay se priprema za uobičajeni radni dan. Usprkos sinoćnjoj oluji, vani je vedar sunčan dan - sunce blista. Savršeno; danas ću otići u dugu šetnju. Skrivam se na katu, čekam da oboje odu. Znam, to je kukavički, ali bit će mi potrebna sva raspoloživa hrabrost kako bih izašla na kraj sa svime što mi se događa u životu. Naposljetku čujem kako se ulazna vrata otvaraju i zatvaraju, a potom i potmuo zvuk brave. Otišli su. Na vrhovima prstiju odlazim do prozora na kraju hodnika, oprezno razmičem zastore, gledam ih kako razmjenjuju poljubac i pozdravljaju se. Jay potom pješice odlazi do ulice, dok se žuti taksi udaljava u suprotnom smjeru. Pritisak u prsima konačno popušta i dišem s lakoćom prvi put poslije... ni sama ne znam koliko vremena. Nakon što sam se odjenula, spuštam se u prizemlje i vidim vrč u kojem su preostale dvije ili tri šalice još tople kave. Škrgućem zubima dok pomišljam koliko je to obzirno. Isključujem grijaću ploču i pomišljam kako bi bilo dobro da tako lako mogu isključiti i vlastiti mozak - ili, još bolje, sve svoje probleme.

71

No, moja se želja rasplinjuje pri pogledu na poruku na hladnjaku. Doktorica Stanley, u 10 sati. Ne zaboravi! Kao da bih mogla zaboraviti. Pružam ruku kako bih dohvatila ključ i zastajem pri pogledu na Reesein privjesak za ključeve koji visi odmah do mojega ključa. Prstom dotičem ogroman prsten na kojemu su nanizani ključevi - kunem se, Reese ima više ključeva nego što ih je imao domar moje stare srednje škole - i prsti mi počinju drhtati dok u mislima nižem sve mogućnosti čemu bi ti ključevi mogli služiti. Zastrašujuće mogućnosti. Ne uzimaj ključeve. Još ne. Dok stojim na verandi, ledeni vjetar probija mi se kroz jaknu s kapuljačom, pa me obuzima želja da ponovno otključam vrata i uzmem vjetrovku. Usprkos vedru nebu i suncu, vjetar je neobično leden. Ali, ne idem daleko, a dok se spuštam prilaznom stazom, shvaćam da mi silovit vjetar raznosi izmaglicu koja mi je cijelo jutro obavijala misli. Bolje od kave. Gotovo zastanem kao ukopana kad ispred sebe ponovno vidim čovjeka sa sunčanim naočalama. Vidjeti ga jednom nije bilo ništa, dvaput je moglo biti puka slučajnost. Triput? Nema tu nikakve slučajnosti. A nisam ni blizu Park Streetu ili Elizabethinu uredu. Samo stoji dvije kuće dalje, naslonjen na znak autobusne postaje na kojoj se autobusi rijetko zaustavljaju, ali ne može me prevariti. Promatra me. Ponašam se kao da ga nisam primijetila, iako mi srce tuče kao ludo, odzvanja mi u glavi, pa više ni ne primjećujem vjetar. Ne usuđujem se, međutim, proći tik ispred njega, pa kratko pogledavši ima li automobila, brzo prelazim ulicu i promatram ga krajičkom oka. Oboje se pretvaramo da ne vidimo jedno drugoga. Dok zalazim iza ugla, iza sebe čujem nečije korake, ali toliko sam opsjednuta mišlju koliko će dugo čovjeku sa sunčanim naočalama trebati da krene za mnom, da tek nakon tridesetak sekundi shvaćam kako za mnom zapravo jurca Quinn odjeven u tamnosivo i crno. - Quinne! - Uzdišem i zastajem, osjećam kako mi srce pulsira u prstima. - Namjeravala sam te potražiti. - Hodaj uz mene - kaže Quinn krajičkom usana, kao da ne želi da itko primijeti da sa mnom razgovara. Obuzima me ogorčenje - kao da sam djevojka koje se stidi ili nešto slično ali odbacujem tu misao i žurim sustići ga. - Quinne, moram s tobom razgovarati o... - Velebna nevolja - prekida me on. - Molim? - Pitam. Velebna? Što dovraga? - Otkrili su nas. - Zastaje i po prvi put me pogledava. -Znaš to. Gutam slinu i kimam glavom, njegove riječi potvrđuju moje sumnje. Zapravo ne znam sa sigurnošću tko su to oni - Reese i Jay? Ljudi od kojih me oni skrivaju? Frajer sa sunčanim naočalama? Ali, netko me je sasvim sigurno pronašao. - Moramo otići do Camdena. Nema razloga odugovlačiti.

72

Čeljust mi se grči, ne želim se ljutiti na njega, ali živcira me način kako se sa mnom poigrava. Kako se poigrava mojim osjećajima. No, bespomoćna sam. Zamjeram mu to. Ali, ne odustajem. - Rekao si da ćeš donijeti nešto. Nešto što će mi pomoći da shvatim. - Želim stati, položiti ruke na bokove i reći mu da se neću pomaknuti dok mi ne da bar neke odgovore, ali brzo pogledavam preko ramena i u daljini vidim crnu mrlju koja, sigurna sam, predstavlja čovjeka sa sunčanim naočalama. Ne želim mu pružiti priliku da nas sustigne. Zapravo, radije ću ubrzati korak. - Camden. Sve je u Camdenu. - Što je u Camdenu? Gdje je Camden? - Otresam se, jer napetost zbog Quinnova zagonetnog ponašanja i činjenica da me netko prati nije baš sretna kombinacija. - Čekat ću te ondje - kaže on kao da nisam ništa rekla. - Zašto jednostavno ne razgovaraš sa mnom? - živčano ga pitam. On šuti i samo ubrzava korak. - Nikome ni riječ - izlane. - Quinne! - Pokušavam ga uhvatiti za ruku dok s tihe i mirne ulice skreće na prepunu šetnicu u turističkoj zoni, ali on mi u posljednji tren izmiče. Pokušavam ga slijediti, ali sad su mi na putu ljudi između kojih se on vješto provlači. Bolesna noga me probada kao da šalje upozorenje. Nisam sigurna bih li ga mogla sustići ni obiju zdravih nogu. Psujem ispod glasa. Proklinjem samu sebe, Quinna, svoje srce i njegove bjesomučne otkucaje. Zašto se ne može barem na trenutak zadržati na jednome mjestu? Ili mi barem dati izravan odgovor? Na normalnom engleskom jeziku. Pretpostavljam da je ipak bolje da me ostavio ovdje nego na pustoj ulici, jer je u gomili lakše zamesti trag. Ali, to nije ono što sam htjela! On nešto znam i moram otkriti o čemu je riječ. Muči me sumnja - koja je u ovim okolnostima racionalna - da mi je sigurnost u opasnosti, a on bježi. Kreten. S obzirom na smjer kojim se zaputio, prilično sam sigurna da mu je odredište mjesto kamo sam kanila poći prije nego što se pojavio. A ovoga mu puta neću dopustiti da se izvuče. Danas će mi netko nešto reći. Krećem zaobilaznim putem i nakon približno šest skretanja sigurna sam da me čovjek sa sunčanim naočalama više ne slijedi. Nastavljam ravno još nekoliko blokova kuća, osvrćem se svakih stotinjak metara, progonitelju ni traga ni glasa. Usporavam kako bih došla do daha pa nastavljam dalje. Treba mi još desetak minuta do konačnog odredišta, ali ispred sebe vidim onu specijaliziranu trgovinu hranom ispred koje je i započeo cijeli fijasko na koji se moj život sveo. Ipak, Quinnovoj kući ni traga. Nema bijele verande, crvenih vrata, trokuta, pa čak ni vedrih, smeđeljubičastih i zlaćanih tulipana. Cijeli je taj prostor prekriven travom iz koje se uzdiže nekoliko stabala, pa pomišljam kako je to zapravo dio dvorišta kuće s desne strane... i to već dugo vremena. Prolaze minute dok stojim nasred parkirališta i razmišljam o svim bizarnim stvarima koje sam vidjela ovoga tjedna: kuća, Quinn, trokuti, sporedna uličica na kojoj je nestao, treperava žena, melem za usne i olovka koji su iščeznuli.

73

I Benson je to vidio, podsjećam se. Neke od tih stvari. Brada mi drhti dok obuzdavam suze očaja. Grčim šake i iznenada u jednoj od njih osjećam nešto hladno i teško. Otvaram šaku kao da bi me njezin sadržaj mogao opeći i predmet pada na tlo. Riječ je o medaljonu što ga je moja majka nekoć nosila - dobila ga je od svoje majke. Nosila ga je u zrakoplovu. Nikada ga poslije nisam vidjela. Nisam se usuđivala pitati za njega. Sad je ovdje. Na tlu. Stvorila sam ga. A nisam ni pomislila na njega. Onako kako sam stvorila i vodu. Vodu kojom sam gotovo ubila Bensonova cimera. Cijelo mi tijelo drhti od užasa. Kako pobjeći od samoga sebe? - Nisam luda - šapćem u vjetar, a potom stojim i zurim u vitičasti komad srebra na tlu, sve dok medaljon nije iščeznuo.

74

petnaesto poglavlje Već sam iscrpljena. Ne samo zbog duge šetnje kojoj sam pribjegla kako bih se riješila svojega progonitelja nego i zbog svega što se dogodilo. Svega što se nastavlja događati. Koračam polako, vučem noge, ali naposljetku dolazim do Elizabethina ureda u kojemu me ona prima kao da nije riječ o nepredviđenoj seansi. A nije tako. Čak ni ne spominje kako je ova seansa na njezin, a ne moj zahtjev. Ne spominje ni da je Reese otišla. Jedini razlog zašto sam uopće ovdje jest kako bih ostavila dojam da je sve u redu - da sam i dalje dijete koje pojma nema, dijete kakvim me drže. Osjećaji su mi potpuno ispremetani: bijesna sam, frustrirana, zbunjena, a očaj me polagano proždire iznutra. Znam da moram nešto poduzeti, ali ne znam što. No, prvo moram izgurati barem petnaestak minuta seanse s F.lizabeth. A onda mogu izmigoljiti. Do tada sam, međutim, zatočena ovdje sa svojom lažljivom psihijatricom i moram pokušati uvjeriti je da sam dobro. Ne znam lagati. Ali, šutnja mi dobro leži. Zato smo sad u pat-poziciji dok bez riječi sjedim na njezinu kauču i upinjem se ne spržiti je gnjevnim pogledom. Odnosno, ne ključati iznutra. Dio mene želi joj reći sve, ali nakon onoga jučer znam da je to nemoguće. Samu sebe iznutra korim zbog činjenice koliko mi je malo jučer nedostajalo da joj kažem da stvaram stvari ni iz čega. Što bi ona tad rekla Reese? Živo se sjećam Reeseina preozbiljna pitanja: Je li previše oštećena? Da sam joj priznala sve, bi Ii Elizabethin odgovor bio potvrdan? - Tavia, zašto ne želiš razgovarati? - pita Elizabeth nakon što sam dopustila da tišina predugo traje. Smirena je i tiha, ali kunem se da čujem kako ispod površine ključa rijeka magme. Ili to možda samo umišljam. Mogu li uopće razabrati što je stvarnost, a što mašta? - Nemam što reći - naprasno izjavljujem, a pomisao na Quinna koji mi ne želi ništa razotkriti nagriza mi strpljenje. - Ne znam čak ni zašto sam ovdje. Dobro sam! Trljam zatiljak koji me boli od tolikih laži koje skrivam, više se ne mogu obuzdati kao nekoć. Elizabeth uzdiše, zvuči iskreno, ali neće me nasamariti. - Tavia, nemam pojma što se promijenilo, ali izgubila sam tvoje povjerenje. Lažljivice. Uspravlja se, naginje naprijed i laktima oslanja na koljena.

75

- Ne znam kako te uvjeriti da samo želim da budeš dobro. Nekoć si mi vjerovala. Nekoć sam doista vjerovala. Voljela bih da još uvijek mogu. Nema pojma koliko bih voljela da je tomu tako. - Nisi donijela novi crtež. - Glas joj je smiren, opušten. Njezin psihijatarski glas. Zato što si prvi crtež pokazala Reese i Jayu. - Imala sam zadaću - mrmljam, zurim u prste koje ispreplećem i stišćem toliko da me bole. Zadaća, stvaranje stvari ni iz čega, problemi s momcima koji su mi zaposjeli srce, kako god to želiš nazvati. - Jesi li ponovno vidjela Quinna? - nastavlja Elizabeth bez stanke kojom bi mi pružila priliku da to zaniječem. - Pretpostavljam da je želja da se ovakva romansa održi u tajnosti posve prirodna. Ali, znaš da mi možeš reći sve? Baš. U mislima prebirem događaje koji su se dogodili posljednjih nekoliko dana pitajući se postoji li tu nešto što bih joj mogla reći - nešto istinito što bi joj omogućilo da lakše proguta sve moje laži. Ali, predugo oklijevam. Njezin psihijatrijski instinkt kostriješi se i skače na noge kao mačka. - Daj, Tavia, razgovaraj sa mnom - preklinje Elizabeth. - Znam da ti se događaju čudne stvari. Zato i jesam ovdje. Kako bih ti pomogla da shvatiš. - Pruža ruku i hvata me za zapešće prije nego što sam imala prilike izmaknuti se. Njezini prsti energično me stišću. Želim da shvatiš, Tave. Sve odreda. No, moraš mi dati nešto za što ću se uhvatiti. - N-nema ničeg - ustrajem i povlačim ruku. No, čak i ako me zamuckivanje nije odalo, moje riječi posve očigledno zvuče lažno. - Nisam ga vidjela. Elizabeth me dugo promatra, počinjem se meškoljiti. Ne sviđa mi se njezin pogled. Ne zato što izgleda opasno, nego zato što izgleda sigurno. Poput Reese, i ona je dobra glumica - možda čak i bolja. Kratko je gledam u oči i u njima vidim iskrenu nježnost, istinsku zabrinutost i želju da mi pomogne. Možda toliko žudim za tim, da umišljam. Ili me je možda lako prevariti. A posljednjih osam mjeseci svakako ide u prilog toj teoriji. Ali, te oči... - Jesmo li gotove? - pitam šapatom, ali i taj mi je jedva čujan glas pružio priliku da odvratim pogled od njezinih očiju, da prekinem hipnotički učinak što ga, kako se čini, ona ima na meni. Tek smo na pola seanse, ali od samoga sam početka raspolagala pravilom da mogu otići kad poželim. A sad baš to želim. - Jesmo ii? - pita ona. Ne gledam je, ne mogu. Samo kimam glavom, uzimam svoj ruksak koji leži na podu do kauča i kaskam do vrata. - Ja... nedavno sam razgovarala s tvojom tetkom - kaže Elizabeth i zaustavi me. Uspijevam obuzdati se i ne nasmijati se prezrivo. Ali jedva.

76

- Znam da je otišla na važno poslovno putovanje i da nekoliko dana neće biti kod kuće. Elizabeth oklijeva i živci su mi iznenada napeti. Kratko se osvrćem dok moji prsti koji počivaju na kvaki žude za odlaskom. Nešto pucketa u zraku - elektricitet - i plaši me. - Kad se vrati, iskušat ćemo novu metodu... terapije. Mislim da će ti se svidjeti - dometne. Kimnem glavom dok mi prsti pritišću kvaku i omogućuju mi bijeg. Provlačim se kroz vrata koja nisam ni otvorila do kraja, nadajući se da ona ne primjećuje kako mi koljena drhte. Stvarno će pokušati to, to odvlačenje ili kako god ga zvali - to za što se ona boji da će mi spržiti mozak. Pomišljam na struju i usijanu kiselinu koji mi struje mozgom i upinjem se ne razmišljati o njima - valjda mi to ne bi učinila. A opet, nemam pojma što je sve Elizabeth u stanju učiniti? Opirem se želji da istrčim iz ureda dok mi u glavi odzvanjaju njezine riječi. Ne znam kako te uvjeriti da samo želim da budeš dobro. Nekoć si mi vjerovala. Zar sam toliko lakovjerna da vjerujem svemu što čujem? Možda. Dok izlazim ispod platnene tende koja se uzdiže na ulazu u uredsku zgradu - naravno da ponovno kiši - navlačim kapuljaču zbog vjetra i vlažne izmaglice, pa si tako zapriječim periferni vid. Gotovo ne zamječujem momka koji stoji u sjevernom kutu parkirališta. Ne bih se uopće obazirala na njega, da ga nisam - čak i u izmaglici panike - prepoznala. Da nisam prepoznala njegove sunčane naočale.

77

šesnaesto poglavlje Strah mi prožima tijelo, pa izbjegavam gledati ga i hodam u smjeru knjižnice. Opušteno korača kad ga ponovno pogledam, dobar je blok zgrada iza mene, ali već sam prošla dva skretanja, a on me i dalje slijedi. Njegov crni pulover - gotovo istovjetan mojemu stapa se s rijetkim pješacima, ali nije teško uočiti ga. Pa ipak... Ne želim biti paranoična. Ipak postoji majušna mogućnost da smo se zaputili na isto mjesto. Dvaput. Istoga jutra. Oklijevam, a potom umjesto desno skrećem lijevo - put će mi zbog toga biti samo dva bloka zgrada duži, ali ne želim ga odvesti ravno do knjižnice. Usporavam korak dok se približavam uglu svoje nove rute i krišom pogledavam iza sebe. Još ga, međutim, ne vidim. Polakše. Polakše. Skrećući udesno, ispod oka pogledavam nogostup. Trenutak prije negoli ću skrenuti, on s pojavljuje iza ugla i pogledava oko sebe. Odvraćam pogled, ponovno energično koračam. Noge mi se grče od straha zbog kojega osjećam žmarce u nožnim prstima, pa se nakratko pitam je li stvarno bila loša zamisao usporiti korak kako bih ga vidjela, iako mi je instinkt govorio da pobjegnem dok sam još imala prilike. Problem je u tome što više ne vjerujem vlastitom instinktu. Pogriješio je po pitanju Reese, a prevario se i kada je riječ o Elizabeth. Iako nisam potpuno pogriješila po pitanju Bensona, očito ni njega nisam dobo pročitala. Ne znam čak ni kako stvari stoje kada je riječ o mojim instinktima i Quinnu. Ali, sad sam sigurna da me ovaj momak slijedi, pa se želim sakriti. Pobjeći. Ili možda... poduzeti nešto. Ne prepoznajem taj instinkt kao vlastiti - ili sam ga možda samo zaboravila nakon mjeseci koje sam bespomoćna provela u bolničkome krevetu, nakon još nekoliko mjeseci bolnog postupnog oporavka. Bez obzira na sve, instinkt je sad nepogrešiv. Učini nešto. Ali, što? Poduzmi nešto, konačno shvaćam, identificiram tu nepoznatu potrebu. No, odbacujem tu mogućnost. Ne. Nema šanse. Saginjem s ispred vrata na ulazu u šarenu trgovinu slatkišima, nadajući se kako ću možda moći učiniti da nestanu sunčane naočale s nosa onog momka. Minutu poslije pokraj mene prolazi iznimno visok muškarac koji se kreće u smjeru suprotnom onome kojim sam išla. Odlučujem poći za njim i iskoristiti ga kao ljudski štit. Slijedit ću ga do kraja bloka zgrada, a potom se vratiti drugom ulicom.

78

Odugovlačim, pretvaram se da prtljam po patentnom zatvaraču svojega ruksaka, a potom zalazim u gužvu tik iza njega, da mu gotovo gazim po petama. Iako je pognuo glavu i kaputom se obavija kao da je umoran - ili možda bolestan - čovjek je ogroman, pa se iza njega osjećam skrivenom i zaštićenom. Tako je barem sve do trenutka kad počinje treperiti. Kao i ona gospođa koju sam vidjela onoga dana kad sam naletjela na zid. Glasno dišem, ali uspijevam nastaviti koračati. Pogledavam oko sebe, no čini se kako to nitko ne primjećuje. Ponovno pogledavam visokog muškarca, njegova široka i jaka ramena. I dalje me zaklanja. Škiljim, pozorno ga promatram, čekam da se to ponovi. Ne očekujem, međutim, da če potpuno iščeznuti. Zastajem i netko mi se zaleti u leđa pa posrnem naprijed. - Pazi - kaže žena koja se jedva osvrne dok se ona i njezin dečko izmiču i nastavljaju dalje. Mahnito se osvrćem oko sebe. Nitko drugi ni da zastane. Zar nisu vidjeli da je nestao? Ali, bio je doista visok, a sad kao da ga nikad nije ni bilo. Kao da je nestao u treptaju. Čvrsto hvatam naramenice svojega ruksaka i krećem naprijed, pokušavam ravnomjerno hodati - moram doći do Bensona, razmišljam. On će mi pomoći. Zdrav razum probija mi se kroz paniku, pa počinjem brojiti u sebi kako moje šepanje ne bi postalo sumnjivo. Jedan, dva, tri, četiri. Jedan, dva, tri, četiri. Iz vida sam potpuno izgubila momka koji me slijedio, a ne usuđujem se osvrtati kako bih provjerila gdje je. Dva bloka kuća od knjižnice, nebo se otvara i kiša počinje pljuštati. - Predivno - mrmljam ispod glasa. - Baš prokleto fantastično. U sekundi sam mokra do kože - kao da se cio svijet urotio protiv mene - ali ispred sebe sad vidim knjižnicu koja mi djeluje poput utočišta. A znam da to zapravo nije - i momak sa sunčanim naočalama može ući u nju. Ali, ondje je Benson, a uz njega se osjećam sigurno. Nervozan znoj cijedi mi se niz leđa, a adrenalin mi ubrzava korake dok dolazim do stubišta. Prejako povlačim vrata koja udaraju u zid iza njih i zveketom privlače pozornost svih knjižničara koji su se našli u blizini. Sjajno. Mokra sam do kostiju dok ulazim u toplo predvorje i neugodno mi je što izgledam tako izgužvano. Nisam načinila ni tri koraka, a Benson je već uz mene. Želim mu se baciti u naručje, priviti se uz njega dok ne prestanem drhtati. Taj me poriv toliko zaprepašćuje, da samo ukočeno stojim. Ne bih trebala toliko žudjeti za Bensonom - osobito ne nakon što sam jutros vidjela Quinna - Quinna zbog kojega me čežnja probada u grudima, zbog kojeg mi se razum magli od blaženstva. Zašto onda?

79

Ne znam. Ali, neprestano se vraćam žeravici Bensonovih usana na svojima, posjedničkom načinu kako me grle njegove ruke, toplini njegova tijela privijenog uz moje. Podignem pogled prema njemu i znam da mi oči iskre od žudnje. Ali, nemam snage sakriti je. - Jesi li dobro? - pita me, a na licu mu vidim zabrinutost. - Teško jutro? Nikome ni riječ. - Moglo bi se reći - mrmljam. Otvaraju se glavna vrata i nakratko vidim kako pokraj Bensonova ramena prolazi tamnokos muškarac. Izmičem se pola koraka udesno kako bi između nas bio Bensonov prilično vitak profil pa provirujem. Crni pulover i sunčane naočale. Pronašao me. - Možemo li otići u tvoj ured? - pitam, a u glasu mi se čuje očaj. - Odmah? Molim te? - Da, naravno - kaže Benson. Izgleda zbunjeno, ali ne postavlja mi dodatna pitanja, pa me cik-cak putanjom između stolova u studijskome dijelu čitaonice vodi do prostorije tek nešto veće od ormara. Kratko se osvrnem i sjednem na stolac nasuprot Bensonu pa ispod stola odložim ruksak. Potom se pomaknem na sam rub stolca u pokušaju da izbjegnem poglede izvana. - Ako je u pitanju ono od jučer, možemo pronaći i drugi način da dobijemo malo privatnosti - šapće Benson. Njegov ured nema vrata, pa je svakom tko poželi smiješno lako čuti što govorimo. - Možemo čak otići nekamo, ako želiš... - Nije riječ o tome - šapćem. Ali, pri samom spomenu jučerašnjega dana bubnja mi u glavi. Bila je to prejaka mješavina divnog i poražavajućeg. Uspravljam se na stolcu i počinjem prvo jednom, a potom i drugom rukom gnječiti lopticu za stres. Nekoliko sam je puta prebacila iz ruke u ruku i tek tad shvatila da sam je stvorila bez imalo razmišljanja. Užasnuta, bacam je na Bensonov stol preko čije se neravne površine kotrlja i naposljetku sudara s gomilom spajalica. Benson se nagne naprijed, hvata me za ruku, daje sve od sebe kako bi ignorirao žutu loptu. - Jesi li dobro? Moje kimanje glavom više nalikuje na kratko grčenje. Povlačim ruku izvan njegova dosega. Misli su mi uhvaćene u vrtlog zbunjenosti, pa ne smijem riskirati da dodir njegove kože samo pogorša situaciju. Počinjem se pitati proživljavam ii mentalni slom. - Jesi li sigurna? Zato što se, hm, znojiš. - Zuri mi u čelo, pa shvaćam da nisam ni bila svjesna kako mi se znoj cijedi niz obraze. Podignem ruku i otrem ga rukavom; osjećam se odvratno. - Bensone? - Grlo mi se steže, ne mogu nastaviti. - Da? - kaže on nakon duge stanke. - Sjećaš li se čovjeka o kojem sam ti pričala? - pitam ga prije nego što mi se čeljust ukočila. - Misliš na... Quinna?

80

- Ne. - Molim te, ne spominji Quinna. Ne još. - Mislim na muškarca sa sunčanim naočalama, onog kojeg sam dvaput vidjela. - Aha... - Slijedi me otkako sam jutros izašla iz kuće. Išao je za mnom do povijesne jezgre, a potom i do Elizabethina ureda. A sad je ovdje i... - zatvaram usta. Nesuvisla sam. - Je li te vidio?... - Oklijeva, nagne se naprijed, a potom dovršava šapatom: - Je li te vidio kako išta radiš? - Kako išta stvaram? Ne! - Ali tad mi na pamet padne medaljon pa brzo dometnem: Mislim da nije. - Dobro. To je dobro, zar ne? - pita i preko mog ramena virka prema knjižnici. - Mislim da su ga možda poslali Reese i Jay. Benson izgleda zbunjeno. - Zašto bi te oni počeli uhoditi? - Zašto bi poželjeli spržiti mi mozak? - pitam, osjećajući kako su oba pitanja jednako suvisla. - Stvar je u tome da me taj momak uhodi, a sad je ovdje, pa mi moraš pomoći da se izvučem. - Možeš li mi ga pokazati? - upita Benson. Kad bi to barem bilo jednostavno. - U slučaju da nije primijetio da sam ga uočila, moram se pretvarati da ga ne vidim. - Pametno - kaže Benson. - Reci mi kako izgleda. - Ima tamnosmeđu kosu, visok je oko sto osamdeset centimetara. Na sebi je imao sunčane naočale i crni pulover. I jedno i drugo je na ulasku u knjižnicu mogao svući sa sebe. Prebirem po pamćenju. Zadivljujuće je teško opisati nekoga kog si mogao vidjeti samo letimice. - Smeđe cipele. Ima smeđe cipele. S vezicama. Poput planinarskih cipela. - Dobro - kaže Benson i na samoljepivi blok zapisuje nešto što ne mogu vidjeti. - Pronaći ću ti to. - Glas mu je nešto glasniji dok ustaje sa stolca. Otvaram usta kako bih prosvjedovala, ali tad shvaćam da glumi kako mi ide potražiti knjigu. Okrećem se i gledam ga kako odlazi - to bi bila prirodna reakcija, zar ne? - a pogled mi istoga trena pada na čovjeka koji sjedi za stolom u kutu i pretvara se da čita. Hitro odvraćam pogled kao da će me osjetili budem li ga predugo gledala. Neće izmaknuti Bensonu. Sasvim sigurno. Sjedim za stolom, udišem i izdišem, samu sebe prisiljavam da se smirim. Ovdje sam s Bensonom, on će mi pomoći. Gotovo sam posve smirena u trenutku kad loptica za stres koju sam zaboravila iznenada iščezne. Tiho vrisnem i izmaknem se. Deset sekundi kasnije, Benson mi dodirne rame, pa od straha gotovo iskočim iz vlastite kože. - Oprosti - kaže, ali glas mu nakon moje reakcije zvuči nekako upitno.

81

- Dobro sam - kažem, pokušavam šaptati. - Obećavam, sad sam dobro. Nakon što me kratko promatrao, Benson ponovno sjedne na stol na koji polaže nekoliko velikih kataloga. - Vidio sam ga - tiho mi govori dok lista stranice i pretvara se da mi nešto pokazuje. Mislim da bi trebala poći kući. - Kući? Zašto? - Pješice nije daleko, a vjerojatno je sigurnije nego ovdje. -Preko ruba okvira naočala pogledava prema studijskoj knjižnici. - Reese je otišla, zar ne? Pronaći ću način da zaokupim pozornost onog momka, a potom ću ti se pridružiti. Bit ćemo sami, pa ćemo moći razgovarati o svemu što znamo, a naposljetku nešto i smisliti. - Što ako je opasan? Mogao bi ti nauditi. Benson se cinično smije. - Ovo je državna institucija. Vjeruj mi, ne želi ovdje stvarati probleme. Osim toga, on već zna kako te pronaći. Ovo je samo privremeno rješenje kako bismo dobili na vremenu. Nesigurno kimnem glavom. - Dobro, ali doći ćeš za mnom, zar nc? Od Bensonova je šapata intenzivniji samo uporan pogled njegovih modrih očiju. - Uvijek ću doći kad me trebaš.

82

sedamnaesto poglavlje Valjda po stoti put razmičem zastore i zurim van - Bensona još nema. Padam na kauč, omatam se dekom koja je preko njega prebačena kao da me ona može od nečega zaštititi. Svukla sam jaknu s kapuljačom, ručnikom sam omotala glavu i mokru kosu, ali silovita drhtavica protresa mi tijelo. Mislim da nema nikakve veze s temperaturom. Sklapam oči, priželjkujem da je sve jednostavno kao što je bilo dok sam još bila malena djevojčica. Dok su mi roditelji bili živi. Dok sam bila mlada umjetnica koja obećava. Dok me nitko nije uhodio. Dok nisam imala te uvrnute moći koje ne znam kontrolirati i čudne vizije koje ne mogu objasniti. To bi uglavnom bilo to. Čujem lagano lupkanje na ulaznim vratima pa otvorim oči, saplećem se o deku i koljenom udaram u stolić. Benson se kroz vrata provlači i prije nego što sam ih posve otvorila pa ih odmah zatvara za sobom. - Prilično sam siguran da sam mu uspio umaknuti. Usput, bila si u pravu. Pet sekundi nakon tvojega odlaska, ustao je sa stolca i bio spreman slijediti te. Tad spazi moje lice, deku koja zgužvana leži na podu i svinut stol. - Oh, Tave, sve će biti u redu - izjavljuje on privlačeći me u naručje. Iako znam da sigurno osjeća kako mi tijelo drhti, previše sam umorna da bi mi zbog toga bilo neugodno. Svoje je lice priljubio uz moj vrat, tako da je ono jedini izvor topline što ga osjećam na cijelome tijelu. - Žao mi je zbog svega što ti se dogodilo - šapće, usnama mi pritom dodirujući osjetljivu kožu. - To je više nego što itko zaslužuje. Osobito ne ti. Prepuštam se, jedno vrijeme samo stojim, oslanjam se na njega, posuđujem od njega snagu dok ponovno ne povratim vlastitu. Samo sekundu. Dvije. Tri. - Kako si ga se uspio riješiti? - konačno uspijevam izustiti. - Zapravo, prolio sam po njemu kavu - kaže Benson. -Marie mi je pritekla u pomoć, vrzmala se oko njega kad sam odlazio. - Podigne pogled i pogledi nam se susretnu. Ne znam koliko ćemo vremena tako zapravo dobiti, ali barem sam ovamo došao bez njegove pratnje. - Je li tvoj automobil ispred kuće? - Hodao sam... dobro, zapravo trčkarao. Nije tako daleko. Smijem se. Ne baš od srca, umoran je to smijeh. Ali, barem se još mogu smijati. - Dobro - kaže Benson. - Reci mi što se jutros događalo s Elizabeth.

83

- Ništa - kažem, opirući se potrebi da se meškoljim dok izbjegavam spomenuti susret s Quinnom. Nikome ne reci, glasno mi odzvanja u glavi. - Lagala sam, ona je lagala, bilo je upravo onako kako sam i očekivala da će biti. - Ali, kad si izašla, vani te je čekao onaj momak sa sunčanim naočalama? Kimam glavom i na pamet mi pada kako mi je današnji dan donio i onog visokog čovjeka koji je iščeznuo, ali istoga me trena počinje boljeti glava, pa se ne mogu pribrati i reći mu za njega. Još mu neću reći za njega. - On sigurno zna što sve mogu, inače sve ovo nema nikakva smisla. - Iznenada, želudac mi počinje kruljiti. - Jesi li gladan? - pitam, izvlačim se iz Bensonova zagrljaja i idem prema kuhinji. - Ne - odvrati Benson, ali svejedno me slijedi. - E, pa ja umirem od gladi - mrmljam i posežem za hranom koju prije ne bih ni taknula: uzimam Reesein jogurt, konzervu kompota od ananasa, paketić zimske salame. Ne znam čak ni što je zimska salama, ali pojest ću je. - Misliš li da je taj momak osoba od koje me Reese i Jay skrivaju? - pitam dok otvaram različita pakiranja hrane. - Moguće. - Izbjegava moj pogled. Mislim da to čini kako ne bih vidjela strah na njegovu licu. - Pa, bilo je lijepo poznavati te, Bensone - podrugljivo kažem, ali ima nečeg ledenog u mojemu glasu, neke meni nepoznate gorčine koja mi se nimalo ne sviđa. - Hej - Bensonove nježne modre oči ponovno me gledaju. - To što te netko uhodi ne znači da ćeš umrijeti. Mislim, nije ti još pokušao išta učiniti, zar ne? Neodređeno slegnem ramenima. Benson krivi usta i naginje naprijed, laktima se oslanjajući o stol. - Dobro, pretpostavimo da taj momak zna da možeš stvarati stvari, a mislim da si u pravu kad kažeš da zna - pridodaje prije nego što sam imala vremena obraniti svoju teoriju. Misliš li da to znaju i Reese i Jay? Elizabeth? Tvoji liječnici? Što misliš, koliko daleko to ide? Zagrizam krišku ananasa. Koliko daleko to ide? Kako bih, dovraga, to mogla znati? Reese, Jay i Elizabeth su, kako se čini, usredotočeni na Quinna i trokute. Ne znam čak ni zašto su im tako posebni, osim što ih ja vidim, a Elizabeth ne. - A sve se to počelo događati od trenutka kad si počela stvarati stvari, zar ne? Ne želim ni govoriti o tome, ali pretpostavljam kako više nemam izbora. Moram se suočiti s tim. - Podudarnost bi bila prevelika da sve to nije međusobno povezano. Samo ne vidim poveznicu. - Reese je izvan grada, a Jay ima gomilu posla, zar ne? -Kaže on očigledno aludirajući na nešto. Kimam glavom i bacam se na salamu, uvijam krišku u svitak i oprezno zagrizam. Prilično ukusno. - Na što smjeraš? - pitam progutavši zalogaj.

84

- Možda te htjela dodatno zaštititi dok je nema. Znaš već, netko tko će biti njezine uši i oci. -1 Benson tad uzima krišku salame, ubacuje ju u usta, ali njegova je kretnja tako instinktivna, da nisam sigurna osjeća li uopće okus. - Misliš: nabavila mi je tjelesnog čuvara? - Sviđa mi se to, iako, ako je tomu doista tako, to znači da mi Reese i Jay ponovno lažu. I dalje. - Aha - odgovara on i ponovno zagriza salamu. - Ne znam - razmišljam. - Moja magična moć prokleto je bezvezna, zašto bi si uzrokovali tolike probleme zbog nekoga tko stvara predmete koji potom iščeznu? Tu mora postojati nešto više. Benson samo zuri u mene. - Jesi li mogla... ne znam, raditi nešto natprirodno dok si bila dijete? - Da, učinila sam da nestane staklo na zmijinu terariju prije samoga primitka na Hogwarts. Benson me gleda i smo podigne obrvu. - Ozbiljno ti kažem, imala sam sasvim normalno djetinjstvo. Nije bilo ničega čime bih se istaknula. Hvata me za ruku dok posežem za još jednom kriškom salame, toliko mi čvrsto drži prste, da to gotovo boli. - To nije istina - šapće on. A potom, kao da se ništa nije dogodilo, pusta mi ruku i nastavlja: - Postoji li ikakva mogućnost da su tvoji roditelji sudjelovali u nekom obliku organiziranog kriminala? Rokćem od smijeha i brzo si dlan polažem preko usta. - Teško moguće - kažem. - Vjeruj mi, nisu oni bili taj tip ljudi. Posve sigurno nismo imali dovoljno novca da bi moji roditelji bili uključeni u nešto tako ekstremno. - A što je s Reese i Jayem? Vraća mi se trezvenost. - To me zapravo uopće ne bi iznenadilo. Osobito kad je u pitanju Reese. Ona stvarno nikad ne govori o svojemu poslu. - Oklijevam, a potom naglas izgovaram sumnju koja me izjeda otkako se Jay jučer Reese obratio kao Samanthi. - Što ako mi... oni zapravo nisu tetka i tetak? Bensonove obrve poskakuju. - Zar je to uopće moguće? - Jest, nažalost. Nisam ih otprije poznavala. Mogli bi biti bilo tko. A čini se i kako je prevelika podudarnost to što su upućeni u sve što mi se događa, iako su u moj život ušli prije samo osam mjeseci. - Kako to da ne možeš sa sigurnošću znati? - pita Benson. - Zar ih nisi upoznala prije zrakoplovne nesreće? - To je malo... komplicirano. - Poput svega u mojemu životu. - Oni su mi zapravo daleki rođaci koje posljednjih deset godina uopće nisam viđala, a moje uspomene iz vremena prije

85

nesreće prilično su nepotpune. Mislim da se sjećam Reese, ali bilo je to tako davno, da se možda sjećam nekoga tko joj nalikuje. - Zar ti, ne znam, djed i baka ne mogu reći kako stvari stoje? - Druga supruga mojega djeda umrla je prije dvije godine. Na njezinu sam pogrebu zapravo posljednji put vidjela Reese, ali bila je sva natečena i imala je nekakav veo koji joj je prekrivao pola lica. Kad sad razmislim, veo je sve čega se sjećam. Sigurno je bio proziran, ali u mojemu sjećanju joj sasvim zaklanja lice. - A druga rodbina? - pita Benson, iako slutim da unaprijed zna moj odgovor. - Pa znaš, ja sam jedinica. Baš kao i moj tata, dok djed nije oženio Reeseinu mamu. A ona je uglavnom živjela sa svojim tatom. - A nikad nisi potražila nikoga od ostatka rodbine, mislim, kod kuće? Moje sjećanje na Michigan nekako je najmutnije; imena i telefonski brojevi iz svijesti mi klize poput pijeska kroz prste. Ali, ima tu više toga, a teško je objasniti to nekome tko još ima obitelj. - Kad izgubiš... sve svoje... nitko te više ne gleda jednako. Čak su me i liječnici i medicinske sestre koji me nisu poznavali gledali tim užasnim pogledom. - Sažaljenje? - šapće Benson. - Više je to od sažaljenja. - Osjećam kako mi navire bujica suza, pa tresem glavom. - Moji mama i tata... - Glas mi puca, pa duboko udišem i pokušavam ponovno. Da su živi, ništa se od svega ovoga ne bi dogodilo. Dobro, pretpostavljam, jer pojma nemam. Ali čak i kad bi se svejedno događalo, imala bih njih uza se. - Još sam pokušavala sa svime izaći na kraj, pa kad su mi Reese i Jay ponudili potpunu izolaciju u njihovu domu, prihvatila sam njihovu ponudu. - Dok to izgovaram shvaćam da sam doista u izolaciji. Kad bih isčeznula poput čovjeka ispred trgovine slatkišima,.. nitko ne bi ni primijetio. Ta me mogućnost užasava. - Jednostavno se nisam htjela vratiti - kažem naposljetku - da budem toliko manje od onog što sam nekoć bila. Benson palčevima trlja moje nadlanice. - Nisi manje. Drukčija? Možda. Nisam te prije poznavao. Ali, ne možeš biti manje. Sumorno kimam glavom. Uspio je odvući me s ruba suza, ali jedva. Jer doista se osjećam manje. Sve je jednostavno... manje. - Dakle - kaže Benson i odvlači me od vlastitih misli - recimo da Reese i Jay nisu ono za što se predstavljaju, odnosno ono što bi trebali biti. Kako su onda uopće došli do tebe? Tad ti je bilo tek sedamnaest godina. Socijalna služba te ne bi jednostavno povjerila nekome tko samo tvrdi da ti je najbliža rodbina. - Oporukom mojih roditelja dobili su skrbništvo, mislim. Zar je baš tako teško doći do lažnih osobnih dokumenata? - Mislim da ti treba više argumenata - ustraje Benson. - Ne znam. Mislim da se, kad imaš novca, sve može srediti. A ako su uključeni u neku vrstu organiziranog kriminala, onda ti jamčim da imaju načina učiniti što požele.

86

- Dobro, recimo da je tomu tako. - Širi ruke. - Gdje su pravi Reese i Jay? Glasno udišem. Nisam razmišljala o tome. Ne. Prisiljavam se na iskrenost. Nisam htjela razmišljati o tome. - Je li odveć nategnuto vjerovati da su ih ubili? - Pretpostavljam da nije. Ili - nastavlja Benson prije nego što mi se pružila prilika otići predaleko tim morbidnim putem - možda žive na farmi u Kansasu s lažnom smrtovnicom i nemaju pojma da si živa. - Koliko je patetično to što mi se ta ideja čini uvjerljivom? - Pa, na ovaj ili onaj način, već ćemo mi skopčati sve to. Zajedno - dometne i zagleda mi se u oči. - Sad vise ne uzmičem. Što god sljedeće poželiš učiniti, uz tebe sam. - Pa - kažem naginjući se naprijed, pokušavajući skupiti hrabrost - možda bismo trebali iskoristiti prednost činjenice da Reese trenutačno nije kod kuće. - Kako to misliš? Gutam slinu i shvaćam koliko je ozbiljan taj sljedeći korak. I koliko sam odlučna poduzeti ga. - Imam ideju. Benson samo koluta očima. - Zašto imam osjećaj da mi se neće svidjeti? - Pa, ovisi - kažem lažno opuštenim glasom. - Što kažeš na provalu i upad?

87

osamnaesto poglavlje Dvaput sam pokušala sa svakim ključem, ali vrata Reeseina ureda tvrdoglavo su i dalje zaključana. Posve živčana, glavu naslanjam na vrata, ovo je potpuni neuspjeh. Ruku prekriženih na prsima, Benson stoji iza mene i šuti. - Žao mi je - kažem potišteno. - Bila sam sigurna da će ih barem jedan od ovih ključeva otključati. - To je razumljivo - kaže Benson uz blagu dozu humora. - Mislim da još nikada nisam vidio toliko ključeva na jednome mjestu. - Je 1‘ da? - zajedljivo izjavljujem podižući u ruci težak prsten s ključevima. - Možda bi jednostavno trebala stvoriti veliki čekić? Ili motornu pilu ili nešto u tom stilu? - T uništiti vrata? - Udišem. - Bilo bi previše dokaza. - Pogodak. - Benson zuri u kvaku i mišići čeljusti mu se grče. Potom se, nakon što je, kako se čini, donio nekakvu odluku, spušta u čučanj i iz stražnjega džepa hlača vadi novčanik. - Mogu li? - Možeš li što? Iz novčanika vadi nešto što nalikuje na tanke štapiće koje razmiče i postavlja na mjesto. - Je li to alat za obijanje brava? - pitam potpuno šokirana. - Možda - odvrati on umećući štapić u bravu na kvaki. - Džepni alat za obijanje brava? - ne odustajem. - Prvo pravilo Kluba boraca - mrmlja on usredotočen na zadatak. - Klub boraca malo sutra - šapćem gledajući ga kako stručno radi na bravi. Nakon prtljanja, Benson uspijeva okrenuti jedan od svojih štapića, a s njim i bravu. Vrata se polako otvaraju na dobro nauljenim šarkama. - Evo - objavi on sklapajući svoje štapiće i vraćajući ih natrag u novčanik. - Gdje si to naučio? - zaprepašteno zurim u njega. A možda i zadivljeno. Ali, on samo slegne ramenima, pa mi se čini kako više od toga neću doznati. Reesein ured izgleda... normalno. Nije baš da nikad nisam bila u njemu. Dok radi, Reese često ostavlja otvorena vrata. Odmah nakon doseljenja u njihov dom pitala sam Reese zašto zaključava vrata svojega ureda, a ona se nasmiješila i potapšala me po ramenu. - Imam ondje mnogo trgovačkih tajni. - Potom je uzdahnula, odvratila pogled i rekla: Iskreno govoreći, uglavnom je samo riječ o navici. Navika. Baš. Duboko udišem, prelazim preko praga i ulazim u ured. Sve je savršeno organizirano, sa savršenim snopovima papira na stolu, s ormarićem za spise na kojemu je cvijet u tegli u

88

kutu i pločom od prešana pluta na zidu koja je prekrivena pribadačama i samoljepivim papirićima. Prvo se posvećujem ormariću za spise. Zaključan je. Dakako. Benson promatra uredne snopove papira na Reesinu radnom stolu. - Možda je u ladici - mrmlja on i otvara plitku ladicu za olovke s prednje strane radnoga stola od mahagonija. - Bingot - uzvikne i osmjehuje se dok u ruci podiže lančić za ključeve na kojemu se klati jedan ključ. - Što je to? Umjesto odgovora, prilazi sivom ormariću za spise i umeće ključ u bravu s oprugom. Toliko mi je blizu, da osjećam miris njegova dezodoransa. Duboko udišem. Okreće ključ. Brava škljoca i otključava se. - Odlično - kaže Benson i lupne prstima. - Knjiški moljac - mrmljam uglavnom kako bih prikrila razočarenje u trenutku kad se izmiče i ostavlja mi prostora da priđem. Ladica je prepuna etiketiranih dosjea s Reeseinim urednim rukopisom, ali ima i dosjea koji su označeni tuđim rukopisom. Čini se kao da je riječ o muškom, ali ne Jayevu rukopisu. Pitam se s kim je to Reese radila. Nikada u kući nisam vidjela nikoga drugog. Barem ne u blizini njezina ureda. Na svim su. etiketama imena. Pogledavam prednji dio ladica i vidim da na svakoj od njih piše koja su početna slova u kojoj ladici. - Počnimo od početka - ledeno izjavljujem i počinjem prelistavati dosjee s početnim slovom A. - Reese je Elizabeth rekla da će u dosjeima potražiti što ima o Quinnu. Pretpostavljam da su ovo ti dosjei. - A-r, A-t, A-u, A-v, A-w. - Ne. Nema Averyja - kažem, provjeravajući još nekoliko dosjea sprijeda i straga u slučaju da sve baš nije posloženo po abecedi. Zastajem, prstom označivši mjesto gdje sam stala. - Znači, postoji mogućnost da on nema ništa sa svime ovim. - Više je to želja nego logički zaključak, ali ne mogu se obuzdati. - Ili ti je možda dao lažno ime - kaže Benson koji izgleda nevjerojatno mrzovoljno dok se oslanja o Reesein radni stol. Ne obazirem se na njega - kao ni na leptire u želucu - drhtavo uzdišem dok zatvaram AF ladicu i prelazim na ono što me doista zanima. Na svoj život. M-T. Michaels. Treća ladica prema dolje. Ladica kao da svijetli poput neonske svjetiljke, pa istodobno očajničkih želim i strahujem otvoriti je. Benson prilazi bliže, prstom gladi etiketu dok ja i dalje oklijevam. - Zato si i došla ovamo - šapće on. Njegova meka ruka dodiruje mi rame, pa pokušavam iz njega crpiti snagu kao u emocionalnoj osmozi.

89

Nakon dugog odgađanja kimnem glavom i pružim ruku prema ručici, oprezno pritisnem ručicu mehanizma s oprugom i ladica se polako otvori, otkrivši desetke dosjea u bež omotima. U trenutku kad ga vidim, muti mi se pred očima. Tavia Michaels. Znala sam da će biti ovdje - zato smo i provalili u Reesein ured. U potrazi za odgovorima! No, potvrda je gadna stvar. Izvlačim dosje pa opčinjeno i užasnuto zurim u njega. Prilično je neugledan. Nalazi se u omotu bež boje koji u gornjem desnom kutu ima crtež Što prikazuje pero koje lebdi iznad plamena. Kratko ponovno pogledavam ostale dosjee, i na njima su ilustracije. Ne znam, međutim, što to znači, a nemam ni vremena za teoretiziranje. Moram pogledati svoj dosje. Prilično je debeo - ne znam bi li me to trebalo ohrabriti ili obeshrabriti. Otvaram dosje i zurim u svoju fotografiju iz drugog razreda osnovne škole. A, hm, to baš i nije sjajna fotografija. Drugi razred osnovne škole nekako je bio neugodan. - Av, pogledaj se - izjavljuje Benson osmjehujući se, ruku na mojim leđima. - Tako si slatka. - Umukni, majmune - kažem, ali uspio je ublažiti napetost. Blago se primičem bliže njegovu zagrljaju i prelazim na sljedeću stranicu. Rodni list. Moj dosje iz socijalne službe. Transkripti iz srednje škole. Kopija oporuke mojih roditelja. Baš ono što bi čovjek i očekivao u ormariću za spise, u uredu osobe koja je naprasno dobila skrbništvo nad ozlijeđenom tinejdžericom. Ali, nakon svega toga - tu su fotografije mojih djela. I to ne bilo kakve fotografije. Prepoznajem ih - ja sam ih načinila. - Kako je došla do ovih fotografija? - pitam naglas dok u rukama držim nekoliko njih. - Hej, jesi li ti to naslikala? - pita Benson upirući prstom u fotografiju ulja na platnu koje prikazuje moju majku dok sjedi pokraj prozora i reže jagode. - Aha - uspijevam nekako izustiti. Jedan je to od mojih najboljih uradaka. Nekako sam tom slikom uspjela uhvatiti... srž onoga što je moja majka doista bila. Bila. Ne mogu sad razmišljati o svojoj majci. Gutani tugu - tjeram je od sebe - potom okrećem fotografiju, sklanjam od sebe majčino lice. Ali, nižu se fotografije mojih slika. Jedna za drugom. - Stvarno si dobra - izjavljuje Benson i iz ruku mi uzima jednu od fotografija kako bi je bolje promotrio. Čudna je spoznaja da nikad nije vidio moje slike. Umjetnost je niz godina bila moj život. A sad je Benson velik dio mojega života. Umjetnost više nije. To zvuči pogrešno. - Načinila sam te fotografije i poslala ih u umjetničku školu koja me je htjela primiti objašnjavam više kako bih si zaokupila misli. - Kako je Reese došla do njih? - Hm, Huntington? - pita Benson zabrinutim glasom. - Da, kako... - glas mi se gubi dok pogledavam prvi list papira ispod snopa fotografija.

90

To je pismo koje sam dobila iz Huntingtona. Ne. Skica pisma. Sa zabilješkama koje su na marginama ispisane Reeseinim rukopisom. - Što je, dovraga, ovo? - Energično podignem skicu i ispod nje pronalazim dovršen primjerak. I letak što su mi ga poslali zajedno s pismom. I primjerke fotografija u letku. - Ali... ali, nisam svoje radove poslala u New Hampshire, nego na sjever države New York. - Koliko je teško proslijediti poštu? - Ali, postojala je web stranica. I telefonski broj. Nazvala sam ih! - Gotovo vrištim. Huntington je bio razlog zašto sam se uopće ukrcala na zrakoplov. Ako je to bilo lažnjak... - Evo - kaže Benson dok iz džepa vadi mobitel. Kako se zvala ta stranica? - Otvara internetsku tražilicu na mobitelu, a ja mu glasom bez intonacije diktiram adresu. - Evo ga - kaže Benson čim je pronašao traženo. - Huntingtonska umjetnička akademija. Web stranica još postoji, a tu je i telefonski broj. Oboje dugo zurimo u zaslon. - Mogu nazvati - predloži Benson. Bojim se reći “da”. Usprkos svemu što smo već otkrili, to mi nalikuje na veliku prekretnicu. Benson zuri u zaslon svojega mobitela i između obrva mu se pojavljuje bora. Živci su mi napeti kao strune dok kimam glavom. - Učinimo to. Čeka nekoliko sekundi - daje mi priliku da promijenim mišljenje - a potom prstom dodiruje zaslon i prinosi mobitel uhu. Ništa. Ništa. Ništa. Telefon na Reeseinu radnom stolu tada počinje prodorno zvoniti. Koljena mi popuštaju, ne žele više nositi težinu mojega tijela, pa tonem na tlo. - Ali, razgovarala sam s njima! - vičem, a glas mi je tako piskutav da ga jedva prepoznajem. - Javila mi se žena, to nije bila Reese. Razgovarala sam s njom barem šest puta. Nema šanse da je to bila Reese. Ili Elizabeth. Bila je dražesna i prpošna poput navijačice. Poput, poput... Poput Barbie. Tajnice Barbie. Koja daje sve od sebe kako nikad ne bi razgovarala sa mnom, koja gotovo nikad nije ondje, iako imam dogovorenu seansu. Srce mi tuče u ušima. Jedan, dva, tri, četiri. Jedan, dva, tri, četiri. - Sve je bilo lažnjak - kažem, a glas mi zvuči prazno i umorno. - Zašto... zašto bi učinili takvo što? Čujem Bensona koji nekoliko puta polako udiše i izdiše. - Razmišljao sam o ovome.

91

- Znao si? - gotovo vičem. - Ne, ne - kaže Benson, stavi mi ruke na podlaktice i nježno ih trlja dlanovima kako bi me smirio. - Nisam imao pojma o ovome u vezi sa školom. Mislim, razmišljao sam o zrakoplovnoj nesreći, s obzirom na sve što se dogodilo. - I? - kažem nakon što je tišina postala neizdrživa. - Žao mi je što ću to sad reći, mislim, siguran sam da ti je sve to još svježe, ali možda... možda to što si sudjelovala u zrakoplovnoj nesreći nije bilo slučajnost. - Kako to misliš? Da je netko... - U trenutku kad shvaćam što je time želio reći, teško mi je riječi prebaciti preko usana. - Ne - šapćem. - Nema šanse. - Tavia, s obzirom na sve što se dogodilo, trebala bi barem promisliti o tome. Razdire me očaj. - Ne. Ne! Nisam dovoljno važna da bi netko zbog mene srušio cijeli zrakoplov! Znaš li koliko je ljudi bilo na tom letu? - Uspijevam ne vikati, ali jedva. - Dvjesto pedeset šest - šapće Benson. Naravno da je bio pogledao. - Bila je to nesreća. - Riječi zvuče nezgrapno dok ih prebacujem preko usana. Benson šuti, ali ne napušta me pogledom. I baš kad sam sigurna da više ne mogu podnijeti njegov pogled, on kaže: - Mislim da to nije bila nesreća, Tave. Poražena, tonem na tlo. Jedno je izgubiti roditelje u tragičnoj nesreći - već sam uspjela izaći s tim na kraj - ali kako izaći na kraj s ubojstvom? S ubojstvom koje je izvedeno zbog mene? - Bensone? - Njegovo ime kriješti mi iz grla. - Ja sam nitko i ništa. - Nisi ti nitko i ništa. - Grli me, privlači me k sebi, pa polažem lice na njegove grudi. Drugom mi rukom miluje kratku kosu. - Razmisli o tome. Netko te sigurno pronašao dok si živjela u Michiganu. Izvršili su sabotažu na tvojemu zrakoplovu, pokušali te ubiti zbog onoga što možeš. Sve se uklapa. Pristaje poput rukavice. Najužasnije rukavice na svijetu. Mislim da ću povraćati. - A zašto sam onda još uvijek živa? - Možda... možda se nešto promijenilo. - Jesam li se ja promijenila? - Glas mi je tako šupalj, da čak i ja to čujem, i ne mogu skupiti dovoljno snage da mu pogledam u oči. - Kako to misliš? - Nakon zrakoplovne nesreće, sve je otišlo k vragu. Zar me nesreća promijenila? Jesam li oduvijek bila ovakva ili me je zrakoplovna nesreća pretvorila u nešto... nešto čudno? - Sad podignem pogled i gledam ga. - Jesam li nesreću preživjela zbog svojih moći ili sam moči dobila zato što sam preživjela nesreću? - Zar je to važno? - šapće Benson. Spustim pogled prema svojemu dosjeu.

92

- Možda. - Zurim u to ime: Tavia Michaels, jesam li to još uopće ja? - Moram otići, Bensone. Moram otići odavde. Što dalje od njih, od svih. - Ne možeš otići, Tave. Glave nam se trznu kad na vratima ugledamo Elizabeth. S pištoljem. Uperenim u nas.

93

devetnaesto poglavlje Ne razmišljam. Nemam vremena. U glavi mi je slika - treptaj slike - mentalne vrpce koje su se pojavile niotkuda, koje se omataju oko Elizabethina tijela, oko njezinih ruku, vrpce koje joj izbijaju pištolj iz ruku. Još vrpci. I još. Željezo. Kovano željezo, shvaćam, i nekako mi je to poznato, kao da smo to već ranije činili. No, sad ne mogu prestati. Još metalnih traka oko Elizabeth - oko njezinih ruku i ramena. Težina je uskoro povlači na tlo. - Tavia, ti... prokleto sranje, što si to učinila? - Benson užasnuto zuri u nepravilnu, improviziranu napravu koja Elizabeth drži prikovanu za pod. - Ne znam. Samo se... samo se dogodilo. - Ponovno. Što to ne valja sa mnom, da mogu ljude ozlijediti čak i kad svjesno ne razmišljam o tome! Odbacujući tu misao, sakupljam dosjee s poda. - Hajde! Imamo samo pet minuta. - Tavia! Stani! Razgovaraj sa mnom! - doziva Elizabeth, ali ne obazirem se na nju dok kroz vrata trčim prema svojoj sobi. Benson je tik iza mene. - Ne shvaćaš što sve ovo znači! viče ona. - Ne možeš znati koliko je toga u igri. - Tavia, stani, trebaš usporiti i razmisliti o ovome. - Bensonovo je lice blijedo, riječi mu se kotrljaju poput bijele vode. - Što točno radiš? Jedva ga čujem dok u ruksak ubacujem čarape, rublje i najdraže traperice. - Moram otići odavde. Trebam odgovore - mrmljam više sebi samoj nego njemu. Crveni bikini pada na sag i nije mi nimalo neugodno dok ga Benson pogledava sekundu prije nego što ću ga podignuti i u ruksak strpati s ostatkom stvari. Daleko smo odmaknuli od toga. - Ozbiljno, Tavia. Kamo ćeš otići? - Nije me briga. Daleko odavde. Samo je to važno. Moram odmah poći! - Kamo? - pita Benson i hvata me za ramena kako bi me prisilio da ga pogledam. Ne želim - pogledavam strop, njegova ramena, prozor, sve samo ne njegove blage modre oči. Nježno me protresa, pa više ne mogu izbjegavati njegove oči. Pogledi nam se susretnu. - Kamo? - Ponavlja on. - I što ćeš s njom? - Trza glavom prema mjestu s kojeg me Elizabeth i dalje doziva, preklinjući da se vratim. - Ubili su moje roditelje, Bensone. Reese, Jay i Elizabeth, svi su uključeni u to. Ubili su ih. Namamili su me u onaj zrakoplov! Znam da Reese i Elizabeth surađuju, samo žele

94

nešto izvući iz mene, a onda... Spržiti. Moj. Mozak. - Jecaji mi se nakupljaju u grlu dok me preplavljuje potpuna bespomoćnost. - Ne odem li, kao da sam mrtva. On samo šuti, ali njegove ruke me ispuštaju, a kad nastavljam trpati stvari u ruksak, više me ne pokušava obuzdati. - Mogu li biti kod tebe nekoliko dana? - naprasno pitam. - Pretpostavljam - odgovori on. - Ali... Nisam sigurna jesam li u stanju čuti ono što želi reći. Već sam toliko potresena, da mi prsti drhte dok zavlačim ruku u čarapu i iz nje izvlačim novac koji predstavlja sve moje bogatstvo. Manje od četrdeset dolara. Tako sam nadrapala. Možda će mi Benson pozajmiti nešto novca. Ne. Ne mogu. Ne mogu još nešto tražiti od njega. Možda čak ne bih trebala ni otići k njemu. Što ako odluče ubiti i njega? - Idem vidjeti imaju li Reese i jay nešto novca u svojoj sobi. - Trebala bih jednostavno reći ono što mislim: Idem vidjeti mogu li Reese i }ayu ukrasti nešto novca. Što mi drugo preostaje? Pretpostavljam da bih mogla stvoriti novac kad god poželim nešto kupiti, ali ne bi li to bila krađa, budući da bi novac naposljetku iščeznuo? Mogu ozljeđivati ljude i krasti. Zašto mi se, dovraga, ovo događa? Ako već moram od nekoga nešto ukrasti, neka to bude od Reese i Jaya, budući da za njih znam da su negativci. Zašto svejedno osjećam grižnju savjesti? Možda zato što znam da moja mama sad ne bi bila ponosna na mene, pa zbog same pomisli na to želim umrijeti iznutra. Nakon što sam bacila kratak pogled niz hodnik kojim još odzvanja Elizabethin glas, odlazim do vrata Reeseine i Jayeve sobe. Hvatam kvaku i s lakoćom je okrećem, vrata se otvaraju. Nisu ih zaključali. Vjeruju mi. Ta je misao toliko protuslovna mojim postupanjima, da zastajem držeći ruku na kvaki dok pokušavam trezveno razmišljati. Zašto bi mi vjerovali? Misle Ii da pojma nemam? Ili misle da sam toliko pod njihovim nadzorom, da nipošto ne mogu biti opasna? Kontroliraju li me? Čak i nakon svega što se dogodilo, činjenica je da ne znam što sam. A oni znaju. Vrata klize preko saga dok ih otvaram, tihi šapat u sobi obavijenoj tišinom. Imaju otmjenu spavaću sobu u secesijskome stilu, s glatkim crnim bračnim krevetom i četvrtastim srebrnim noćnim ormarićima. Pitajući se hoću li na sagu ostaviti tragove stopala - zaključivši kako to uopće nije važno - odlazim prvo do Reeseine strane kreveta, a potom do Jayeve.

95

Na Reeseinu noćnom ormariću je samo svjetiljka i ništa drugo. Nisam iznenađena. Držim da noćni ormarići oslikavaju nečiju osobnost bolje od bilo kojega kliničkog testa. Trezvena, elegantna i organizirana. To je Reese. Pa ipak, pogled u plitku ladicu ormarića donosi mi nekoliko čvrsto presavijenih dolara. Jayev ormarić donosi mi veću korist - četrdeset šest dolara - ali i veći nered. Vjerojatno su prošli tjedni, možda i mjeseci, otkako je posljednji put raščišćavao gomilu stvari što ih svake večeri očigledno izbacuje iz svojih džepova. Imam stotinjak dolara. To neće dugo potrajati. Ali je dobar početak. Okrećem se i vidim Bensona koji me čeka na vratima. Pogled mu je zabrinut. Naravno da jest. Upravo sam se svojim natprirodnim moćima poslužila kako bih onesposobila odraslu ženu, a sad kradem novac i bježim kao luđakinja. Prolazim pokraj njega ni ne pogledavši ga i guram novac u džepić ruksaka. Pogledom prelazim po svojoj sobi pitajući se što bih još trebala ponijeti. Je li krađa uzeti prijenosno računalo koje su mi darovali? To se čini gorim od novca što sam ga upravo pokupila. Tehnički gledano, računalo je moje. Stanka. Što ako je ozvučeno? Dobro, ne ozvučeno, nego ako u sebi ima napravu za praćenje? Takve se tvari mogu vidjeti u kriminalističkim serijama, ali iskreno nisam sigurna je li riječ o pretjerivanju ili takve stvari doista postoje. Razmišljam. Brzo odlučujem i uzimam računalo, ubacujem ga u ruksak i povlačim patentni zatvarač prije nego što promijenim mišljenje. Ne mogu ni pogledati svoju slikarsku opremu. Ponovno mi se čini važnom. Nužnom kao da bez nje ne mogu pronaći Quinna. A želim li pronaći odgovore, moram pronaći Quinna. No, ne mogu ponijeti opremu. Jednostavno nemam mjesta za nju. Sad moram odlučiti: Phoenix ili Camden? Quinn mi je rekao da ga pronađem u Camdenu, ali Reese je, kako se čini, smatrala kako se u Phoenixu nalazi nešto važno. Nešto što ima veze sa mnom. Ipak... Phoenix je velik grad. Ne bih znala gdje početi. Nikad još nisam bila ondje. Uzdišem. Na kraju sam uvijek nekako prisiljena vjerovati Quinnu. Quinnu koji se nikad ne zadržava na jednome mjestu, koji nikad ne odgovara na pitanja. Od kojeg mi srce poskakuje i krv mi se grije. Moj je izbor Camden. - Spremna sam za polazak - kažem Bensonu i uopće mi se ne sviđa kako mi glas podrhtava. Osjećam se slabo, zbunjeno. Mogu stvarati stvari ni iz čega - trebala bih se osjećati snažno, vladati situacijom. Ali, nije tako. - Tavia, mi... - Benson zastane i lizne usne. - Trebali bismo napustiti kuću - dovršava rečenicu, iako znam da to nije kanio reći.

96

Izlazimo u predsoblje na kojem čujemo Elizabeth koja viče: - Mislim da su te pronašli, Tave. Vani nisi sigurna. Reduciata će te se dočepati, tebe žele više od bilo kojega drugog Zemljanina. Oni... - Zemljanin - šapćem. Ne čujem ostatak Elizabethine rečenice. Već sam čula taj pojam tijekom Elizabethina telefonskog razgovora s Reese. No, ima tu vise od toga. Ta mi riječ šapatom odzvanja u glavi. Zemljanin... Zemljanin... Benson me blago povlači za ruku. - Moramo poći. - Molim te - dometne Elizabeth blažim glasom, iako dovoljno jakim da ga čujem - ne znaš se još dovoljno spretno služiti svojim moćima da se zaštitiš, Uzdišem i okrećem se prema njoj. Ona zna. U ustima mi se rađa rečenica koja mi preko usana prelazi prije nego što uspijevam obuzdati je. - Sum Terrobligatus; declarare fidem. Elizabethine se oči toliko šire, da joj posvuda oko šarenica vidim bjeloočnice. Ali, ništa ne govori. U meni ključa bijes, pa se saginjem, podižem pištolj što ga je ispustila i okrećem se prema njoj. - Declarare fidem! - Ruka mi se trese, ruka za koju nemam dojam da je moja. Kakve su to riječi? Što to radim? Jecam dok se oko mene urušava sve što sam mislila da znam. Ja sam čudovište. - Curatoria - stenje ona. - Što si to rekla? - šapće Benson. - Pojma nemam - odgovaram šapćući. I doista pojma nemam. A trebala bih znati! Baš kao što bih trebala znati značenje svih riječi koje je Elizabeth izgovorila. Odbacujući te misli, napinjem zatvarač pištolja i prostorijom odzvanja jeziv metalan zvuk. - Želiš da ti vjerujem, a zašto si onda uperila pištolj u mene? - Zato što nisam znala koliko znaš o svojim moćima - odmah mi odgovara Elizabeth nesigurno istežući vrat kako bi me pogledala. - Koliko kontrole imaš. Ne sviđa mi se to, ali Što mogu? Možda sam bila opasna. Vjerojatno sam je mogla ubiti. Pitam se ima li i u uredu pištolj - ako je obuzme nervoza kad god uđem u njezin ured. U njezinu praznu čekaonicu. Čekaonica je uvijek prazna. Kakav sam ja kreten. Zašto uvijek sve shvatim tek kad je prekasno? Čekaonica joj je bila prazna kad god sam dolazila k njoj - ondje se samo povremeno znala naći i tajnica Barbie. Svaki. Put. Čak i kad bih došla nenajavljena. Pretpostavljam da sam zaključila kako se ljudi ne povlače po psihijatrijskim čekaonicama, budući da ne žele da ih ondje itko vidi.

97

No, trebala sam ranije shvatiti. - Želim odgovore! - gorljivo kažem. - A budeš li lagala, nikada me više nećeš vidjeti. Na moje iznenađenje, Elizabeth se smiješi. Nije to podrugljiv, okrutan osmijeh, nego blag osmijeh olakšanja. Ne shvaćam i nakratko me izbacuje iz takta. Ali, zabadam nožne prste u tlo kako bih postigla bolju ravnotežu, to je stari joga-trik. - Neću - kaže Elizabeth i mirno se drži, što vjerojatno nije lako. Gutam gvalju u grlu. Ne smijem sad početi osjećati grižnju savjesti. - Imaš li drugih pacijenata osim mene? - Počinjem s onim što sam već sama shvatila. - Trenutačno nemam. Potpuno zaprepaštena njezinom iskrenošću, blago se ljuljam na petama. - Jesi li doista liječnica? - Psihijatrica? Da. - Blago se osmjehuje, a potom lice krivi u grimasu dok pokušava pomaknuti tijelo. - Vjeruj mi, studij medicine nije bio poput šetnje parkom. - A zašto onda radiš za Reese? I ne pokušavaj zanijekati to - upozoravam je. - Jučer sam vas čula kako razgovarate telefonski. - Savršeno, baš savršeno - gunđa ona, a potom pozornost usmjerava na mene. - Neću zanijekati da radim s Reese - pažljivo kaže - ali u duhu istine, moram naglasiti da ne radim za nju. Obje radimo za Curatoriju. Ponovno nepoznata riječ. Ne obazirem se na nju - pretvaram se da znam što točno znači. - Čemu cijela ova šarada? - Da ti pružimo priliku da ozdraviš prije... Ulazna vrata bučno se otvaraju, prekidaju je usred rečenice. - Ne pucaj! - viče Jay. - Tavia, molim te, ne čini to! Moj posuđeni pištolj okreće se prema Jayn, pa ponovno prema Elizabeth. Iza sebe osjećam Bensona koji me bez riječi preklinje da budem oprezna, ali sad ih je dvoje i ne znam tko predstavlja veću prijetnju. Jay, odlučujem, Elizabeth je obuzdana - barem za sada, iako bi metal uskoro trebao početi nestajati. Okrećem se prema Jayu koji dolazi do vrha stubišta. - Ne pucaj! - dovikuje on i podiže ruku, druga mu je na boku. “To sam samo ja.” Kao da to nešto mijenja. - Mark, ona zna - kaže Elizabeth. Mark? - Liz - kori je on, pogled mu je zabrinut. I umoran. Izgleda kao da nije spavao danima. I ja vjerojatno izgledam tako. Pogledava sad mene, sad Elizabeth, jasno vidim da očajnički pokušava dokučiti. Nemam namjeru pružiti mu priliku. - Zašto si ovdje? - pitam ubojitim šapatom i s pištoljem u ispruženoj ruci primičem mu se za pola koraka. - Zato što si provalila u Reesein ured - odgovara Jay držeći ruke u zraku. - Kako to možeš znati?

98

- Postoji alarm na svemu u ovoj kući, Tave. Zato smo oboje ovdje. Škrgućem rukama, bijesna sam na samu sebe zato što to nisam znala. - Zašto je, dovraga, sve pod zaštitom? - Pa, razmisli... - Tavia? - prekida me Bensonov glas prožet panikom. Kratko odvraćam pogled od Jaya i vidim da metalne vrpce koje sputavaju Elizabeth počinju nestajati. Sklapam oči i pojavljuju se nove vrpce zbog kojih Elizabeth cvili od boli. - Tave, Jay! Moj pištolj ponovno se okreće prema Jayu koji je očigledno htio iskoristiti prednost činjenice da sam mu bila okrenuta leđima. Ruka mu je podignuta, ali čim se cijev pištolja ponovno okrenula prema njemu, on psuje i spušta ruke. Oko gležnjeva mu se pojavljuju okovi čiji se lanci omataju oko ograde stubišta i noge mu prikuju na mjestu. - Daj, Tavia, ovo je smiješno - kaže Jay koji izgleda kao da ga okovi više živciraju nego što ih smatra prijetnjom. Grčim čeljust i ponovno prema njemu okrećem pištolj, samu sebe mrzim zbog toga, ali znam da mi ne preostaje ništa drugo. - Nemojte nas slijediti ili ću se poslužiti ovim... ili nečim puno gorim - dometnem. Osjećam se uistinu glupo, ali čini se kako ih moje sposobnosti doista plaše. - Hajde, Bensone - kažem prebacujući ruksak preko leđa. - Moramo sad poći. - Ne idi s njim - viče Elizabeth. - Znaš koga moraš potražiti, a to nije Benson! - Više vas ne slušam - sikćem. - Molim te, Tavia, nemoj mu dopustiti da te zbuni. Namijenjena si drugome. Znam da to možeš osjetiti. Rukama poklapam uši i počinjem se spuštati niz stube. - Tavia, čekaj, ne odlazi - kaže Jay i gotovo se okrećem zbog panike u njegovu glasu. Moj posao, pronašli smo poveznicu između Reduciate i virusa, a ako odeš, nisam siguran da ću... - Ne mogu, ne mogu više slušati nikoga od vas! - vičem i prekidam ga usred rečenice. Ne mogu vjerovati ičemu što govorite. - Ako ne odem sad, tko će se još pojaviti?Koliko ljudi još mogu obuzdati svojim prolaznim, magijskim trikovima? Pogledom kratko prelazim po dnevnome boravku i kuhinji dok Benson i ja odlazimo do garažnih vrata. Toliko uspomena. Lijepih uspomena. Nezgrapni, ali i čudno majčinski trenuci s Reese, trenuci smijeha s Jayem tijekom kojih sam prvi put u životu imala osjećaj da imam brata. Sve je to laž. Prije nego što ću bijesu dopustiti da me uguši, okrećem leđa svemu i ulazim u garažu, bučno zalupivši vrata starom životu. Čim sam izašla iz kuće, iz ruke ispuštam Elizabethin pištolj koji pada na beton.

99

Benson otvara usta - vjerojatno misli da bismo ga trebali ponijeti - ali ušutkavam ga pogledom. Ne mogu. Jednostavno ne mogu. Užasno se osjećam već zbog činjenice da sam sama po sebi opasna, ne želim tomu pridodati i oružje. Prihvativši moje odbijanje, on iz džepa vadi veliki snop ključeva. - Već smo provalili i nasilno ušli, što kažeš za krađu automobila? - Misliš da bismo trebali uzeti Reesein Beemer? - pitam i shvaćam koliko smiješno zvuče moje riječi, kao da je ovo najstrašnije od svega što se danas dogodilo. Benson guta slinu. - Zapravo ne. Ali, moj je auto ispred knjižnice, a ne bih te htio izlagati bilo kome. Pretpostavljam da bi mogla pokušati stvoriti auto, ali... - Nestat će za pet minuta - kažem i prekidam ga usred rečenice, prije nego što ću uopće razmisliti o takvoj mogućnosti. - Dobro - slaže se on. - Osim toga, ovaj je crn, nije upadljiv. Poslužit će svrsi. Zurim u crno, glatko vozilo. - Pozvat će policiju. - Neće. - Ovaj auto vrijedi osamdeset tisuća dolara, Bensone. Vjeruj mi: pozvat će policiju. On se okreće prema meni. - Ne. Osobno će te progoniti. A sad će prvo morati pronaći auto da to provede u djelo. Bez policije, ne želi se izlagati. - Gadna je to kocka - nježno mu velim. - Da vidimo kakve su nam šanse. Oklijevam, ne želim Reese i Jaya povrijediti više nego što već jesam. - Tavia - požuruje me Benson - možda su sudjelovali u ubojstvu tvojih roditelja. - Dobro - kažem i gutam bol na koju me podsjetio. - Ali, ja vozim. - Jer ako će netko ukrasti auto, onda ću to biti ja.

100

dvadeseto poglavlje Moje misli i ja tihi smo tijekom prvih nekoliko minuta vožnje. Držim se tihih susjednih ulica, izbjegavam područja gdje bi nas mogli tražiti. Gdje bi me mogli tražiti. Benson nekome piše poruku. - Mojoj mami - objašnjava. Savjest me već toliko peče, da ne mogu ništa više osjećati. Ne znam kamo idemo prilično brzo sam odlučila da se nećemo držati ranijeg plana i otići k Bensonu. Sad je jedino važno što je moguće više se udaljiti od Reeseine i Jayeve kuće. Markove i Samanthine kuće, pretpostavljam. Otići dovoljno daleko da mogu promisliti, planirati. Pronaći način kako izbjeći da nas ubiju. Ili da ubijem nekog. Prolazimo kroz stariji dio grada, nema ni traga Jayu, Elizabeth ili frajeru sa sunčanim naočalama. Drago mi je što sam zaokupljena vožnjom, inače bih opsesivno pogledavala pročelje svake kuće u potrazi za svjetlećim trokutom. Baš u trenutku kad mi to pada na pamet, pozornost mi privlači ploča s imenom ulice i shvaćam da ćemo uskoro proći kroz Petu ulicu. Impulzivno, pritišćem kočnicu i skrećem udesno, Benson se zanosi i gotovo mi završi u krilu. - Isuse, sljedeći put me prethodno upozori - rogobori Benson dok si trlja bok kojim je udario u mjenjač. - Oprosti - kažem, a iako mi je doista žao, toliko sam usredotočena da znam kako ne zvučim iskreno. Osjećam da je davno prošlo vrijeme za suptilnosti, pa automobil zaustavljam ispred stare kuće i upirem prstom. - Vidiš li to? - pitam i obuzdavam napetost dok kažiprstom upirem prema vratima kuće. - Vidim li što? - oprezno me pita Benson. - Trokut. - Svijetao je, ali definitivno je tu. - Vidiš li ga? - Gdje? - pita Benson i škilji. - Iznad vrata. Nekako je sivkast. Zuri preko mene, a potom se blago naginje i privija uz mene. Zadržavam dah. - Ja... - zastaje, pa se na trenutak nadam kako i on vidi taj zagonetni oblik. - Ne vidim ništa, Tave. Gutam gvalju razočaranja i bez riječi pokrećem auto. Ali, ponovno ga zaustavljam samo blok kuća dalje. - Jesi li dobro? - pita Benson i prstima mi nježno prelazi preko ruke. Suze mi počinju žariti oči, ali odbijam pustiti ih da poteku. - Ne... ja, ja, nisam dobro. - Što je? - nježno me pita.

101

Brada mi podrhtava pa stežem zube kako bih to zaustavila. - Ti... trebaš izaći. Odavde možeš pješice do kuće. Ruku prekriženih preko prsa, Benson se zavali u sjedalo i podigne obrve. - Oh, stvarno? - Ozbiljno, Bensone, ja... moram ići, a ti ne ideš sa mnom. - O čemu to govoriš? - Bježim od nekakve nadnaravne rulje. Vidio si što sam učinila Elizabeth i Jayu... dovraga, vidio si što sam gotovo učinila tvome cimeru. Prokleto sam opasna i ne bi trebao biti u mojoj blizini, još manje u blizini onih koji me žele ubiti. Dugo šuti, a potom okreće lice prema meni i svojim mi dugim prstima obuhvaća bedro. - Pogledaj me. Ne želim. Ne želim osjećati tu polaganu, ugodnu utjehu koja mi se iz njegove ruke Širi preko noge. Ne želim se suočiti s onim što to znači. Ili s onim što to možda ne znači. No, on šuti i čeka. Podignem bradu, trudim se djelovati snažno i odlučno. Kao da ću mu nogom razvaliti stražnjicu ako pokuša slijediti me. Ali, slutim da donja usna koja mi podrhtava uništava takav dojam. - Neću te ostaviti - šapće Benson. - Tek... tek sam shvatio što mi zapravo značiš. Znam da je ovo opasno. - Zastaje. Stišće usne. - Vjerojatno i opasnije nego što misliš. No, idem s tobom. Druga mu je ruka sad na mojemu licu, miluje mi obraz i prisiljava me da ga pogledam. Opirem se, sklapam oči. Ali, uskoro to više ne mogu podnijeti. Njegove modre oči u mene zure tako prodorno i sigurno, da u želucu ponovno osjećam leptire koji su se uskomešali. - Ako me sad izbaciš iz auta i odvezeš se, pješice ću do knjižnice koja je odavde udaljena nekoliko kilometara i, moram dometnuti, otići po svoj auto, a onda cio dan voziti i tražiti te. Napola se osmjehuje. - Poštedi nas oboje dodatnih problema, hoćeš li? - Ne znaš u što se zapetljavaš - prosvjedujem. - Točno znam u što se zapetljavam. Nježno me ljubi, tako kratko, da bi lako bilo zanijekati da me uopće poljubio. Samo, njegove su usne na mojima poput žeravice. Povlačim se prije nego što potpuno izgubim razum. Nije pošteno. - Ali... ne smeta li ti činjenica da polovicu vremena provodim razmišljajući o Quinnu? Znaš... - mrmljajući dometnem - ... kad god ne razmišljam o tebi. Njegovo lice blizu je mojemu i znam da bih trebala okrenuti glavu, udaljiti ga od sebe, ali nakon današnjeg stresa, žudim za fizičkim dodirom. Žudim za njim. Preko usta mi polaže usne i iz grla mi se otme tih zvuk dok mu ruku polažem na zatiljak i privlačim ga k sebi. - Misliš da se bojim male konkurencije? - razigrano me podbada, blago se odmičući od mene.

102

- Ja... - Misli su mi zbrkana mješavina Bensona i Quinna, ali sklapam oči i ljubim ga, grlim ga, predajem se njegovu okusu na svojemu jeziku. Razdvaja nas zaglušujući zvuk nečega što dolijeće kroz stražnji prozor i iza mojega ramena muklo udara u sjedalo koje podrhtava. - Vozi! - vikne Benson, a dok pokrećem automobil i udaljavam se od rubnjaka, čujem još pucnjeva i metke koji se u automobil zabijaju dok se upinjem zadržati nadzor i voziti ispravnom stranom ceste. Benson je na koljenima, skriven iza naslona sjedala proviruje kako bi bolje vidio što se događa, dok ja luđački skrećem iza ugla. - To je frajer iz knjižnice! - viče Benson. - Kako nas je pronašao? - pitam uz škripanje guma dok ponovno skrećem. - Kilometrima smo daleko od knjižnice! - Ne znam. Sigurno je... Ne znam, možda me slijedio do tvoje kuće? - Ponovno sjeda i šuti. Ne krivim ga. Skrećem kod prvog skretanja na koje nailazimo - desno pa lijevo - nadam se da nećemo zaći u slijepu ulicu. - Kreće se pješice, ali trči preko dvorišta. Moramo napustiti ovu četvrt. Kimam glavom i tražim izlaz. - Taj frajer trči maraton ili nešto u tom stilu. Stvarno je brz. - Ja sam brža - izjavljujem dok konačno skrećem na prometnu ulicu i pritišćem papučicu gasa. Minutu kasnije, Benson pogledava preko ramena. - Više ga nema na vidiku - kaže i vezuje sigurnosni pojas. - Ali, siguran sam da je dobro zapamtio auto. - Znači, zalijevanje kavom i nije baš bilo učinkovito koliko smo se nadali? - Šalim se, glumim da ga gledam svisoka. Nešto mi je povratilo hrabrost - možda adrenalin - i osjećaj za humor. Ili se to možda ljudima i inače događa dok sjede za upravljačem ovako lijepa automobila. - Pretpostavljam da nije. - I Benson se sad smijulji, ali doima se nervoznije od mene. Do sada sam shvatila gdje smo, pa još jednom skrećem udesno i vozim do državne ceste. - Posljednja šansa - kažem zaustavljajući automobil na semaforu, oko pola kilometra prije autoceste. - Ovo je stvarno, Bensone. Nema povratka ako sad pođeš sa mnom. - Više ionako nema povratka - kaže on dok pažljivo zuri kroz vjetrobransko staklo. - Bensone? - pitam dok se približavamo cesti 95. - Znaš li gdje je Camden? - Sitan detalj. - Camden u Maineu? - Postoji li još neki Camden? - Ne, koliko znam. Barem ne u blizini. - Onda da, taj Camden. - Aha, to je super stari grad... odavde udaljen pet ili šest sati vožnje. Na istoku. Zapravo sjeveroistoku. Uz obalu. Savršeno.

103

- Prvo ćemo onamo - kažem, uključujem desni žmigavac. - Kako to? Nikome ni riječ. Riječi mi u glavi odjekuju kao da Quinn sjedi na stražnjem sjedalu i izvikuje ih. - Imam osjećaj. - Zaputili su se na istok - kaže on dok stoji ispred mojega radnog stola. Onaj kojeg prezirem. Podignem pogled prema vlastitom ispupčenom odrazu u tamnome staklu. - Skini ih, mrzim kad ti ne mogu vidjeti oči - oštro kažem, koliko čovjek već može zvučati oštro kad šapće. Pokorno skida sunčane naočale. Ovca, pomišljam zajedljivo. Baš to i jest. Većina ljudi i jesu ovce. Iako ne vlastitom krivicom. Oduvijek smo od njih zahtijevali da budu takvi. - Jesi li uspio ispaliti nekoliko hitaca u njih? - pitam ga sad kad mu vidim oči., - Da sam ispalio još koji, vjerojatno bih je pogodio. Osmjehujem se, ali samo blago. - Savršeno - kažem. - Preplašena i u bijegu. Baš takva mi se sviđa. - Da uključim i svoje momke? - Još ne - kažem. Zamišljam je. Kako paničari. Kako sve radi pogrešno. Kako se ponaša kao ljudsko biće kojim se još uvijek smatra. - Prati je, drži je na oku. - Podignem obrvu. - Ne želiš li vidjeti što će se sljedeće dogoditi?

104

dvadeset prvo poglavlje Nisam sigurna zašto Bensonu ne govorim istinu o mjestu kamo idemo. Zašto idemo onamo možda je riječ o mojoj odbojnosti prema drami. Teško da mi je potrebna situacija tijekom koje se s momkom s kojim bih se mogla satima ljubiti ukradenim automobilom vozim do momka od kojeg moje srce ne može odustati. Izbjegavanje neugodne tišine? Umjesto toga, razgovaramo o svemu i svačemu, samo ne o posljednjih tjedan dana, a Benson daje sve od sebe kako bi me razonodio kad god zapadnem u predugu šutnju. Kad god šutim, misli mi se roje i ne mogu ne zapitati se tko - ili što - sam zapravo. Dio mene ispunjen je osjećajem olakšanja nakon što se Elizabeth pojavila s pištoljem, nakon što me frajer sa sunčanim naočalama pokušao ubiti - zato što to znači da nisam luda. S druge sam pak strane danas u okove bacila svoju terapeutkinju i skrbnika te ukrala auto kako bih im pobjegla. Nešto u meni zna kako to činiti. Nešto što ne razumijem - osoba koju ne poznajem. Zbog toga sve dovodim u pitanje svoj život, sebe samu, svoje uspomene. Koliki je dio mojega života bio laž? Jesam li i ja laž? No, blag dodir Bensonovih prstiju na mojoj ruci, isprazna šala, skretanje pozornosti na šaljivi džambo-plakat vraćaju me natrag u sadašnjost. Kad budem izašla iz ovog automobila, morat ću promisliti o katastrofi u koju se moj život premetnuo. Ali, do tada, Benson i ja se smijemo, razgovaramo, zadirkujemo se u vlastitome malenom svijetu koji se svodi na limuzinu s četvera vrata. Zbog radova na cesti i gustoće prometa, pet ili šest sati pretvara se u osam. Kad god moram usporavati, prstima nervozno lupkam po upravljaču. Benson neprestano pogledava kroz stražnji prozor, tako da nas nitko, koliko znamo, više ne slijedi. S jednom brigom privremeno manje, mogu barem razmišljati o cilju našega putovanja. Camden znači Quinn. A Quinn znači odgovore. Nisam sigurna što priželjkujem s većim nestrpljenjem. Ne mogu odustati od zamisli da sam s Quinnom usprkos posljednja dva dana s Bensonom. Uz Quinna se osjećam živom na način što ga nisam iskusila od nesreće, kao da je dio mene do sada drijemao, a on ga je probudio. A tu je i ta bliskost. Ne mogu je se otresti. Nadam se da će se sve to razriješiti kad ga pronađem u Camdenu. Možda ga doista poznajem. Možda ga oduvijek poznajem. Bez obzira na sve, on raspolaže odgovorima. Moram vjerovati u to. Jay me četiri puta pokušao nazvati. Četiri puta prije nego što sam isključila mobitel. Pitam se trebam li ga se riješiti. Mrzim osjećaj da na raspolaganju nemam dobre izbore. Mrzim što ne mogu vjerovati Jayu. Pretpostavljam da sam se doista držala tračka nade da su u sve bile uključene samo Elizabeth i Reese - da Jay poput mene nije imao pojma.

105

Nakon vremena koje mi se doima poput vječnosti, Benson i ja u Camden ulazimo u trenutku zatvaranja trgovina, kad ljudi kreću svojim kućama. Sve zgrade su stare i prilično niske, imaju najviše dva kata, a nigdje na vidiku nema nijednoga trgovačkog lanca. Nema ni osvijetljenih izloga koje sam naučila viđati u Portsmouthu. Sve je uredno, diskretno obavijeno šarmom crvene opeke. Kao da je cijeli grad ovamo preseljen iz pedesetih godina prošloga stoljeća. Stabla bacaju sjene na čiste nogostupe, a posvuda oko mene trgovci metu prilaze svojih trgovina ili unutra unose štandove kako bi mogli zatvoriti. Na zatvorenim trgovinama nema metalnih rešetki, što ostavlja dojam da se ovdje nikada ne događa ništa loše. Možda se i ne događa. Možda me je zato Quinn i poslao ovamo. Starinski, zaključujem. I klasično. Da ovdje nisam zbog posve drugog razloga, vjerojatno bih počela gradom tumarati u potrazi za zanimljivim kućama i povijesnim obilježjima, onako kako sam to činila u Portsmouthu. Ali ako bismo ovdje trebali vidjeti nešto posebno, onda do toga još nismo došli. Čini se kako je Quinn mislio da ću točno znati o čemu govori kad mi je rekao da dođem ovamo. Jesam li već bila ovdje? Ne izgleda mi poznato. Pogledom prelazim preko trgovina oko sebe, tražim simbole, ali ne pronalazim ništa. No, kako se već spustio mrak, vjerojatno ću sutra, kad sunce izađe, morati sve ponovno provjeriti. - Trebamo još benzina - kažem pogledavajući mjerač goriva u rezervoaru. - Na meni je sad red - kaže Benson dok se zaustavljamo na starinskoj benzinskoj postaji. Izlazi iz automobila i prilazi crpki. - Što ćemo kad ostanemo bez novca za gorivo? - pitam dok oboje gledamo dolare kako se vrte na mjeraču. - Imam kreditnu karticu - izjavljuje nonšalantno Benson, ali vidim da je i on zabrinut. - Zar ne mogu naše kretanje pratiti s pomoću kreditne kartice? - uzdišem i oslanjam se na vrata s vozačeve strane. - Postoji još jedna mogućnost, Tave... - oklijevajući započinje Benson i znam što kani reći. Ovaj razgovor izbjegavam otkako sam otkrila koliko sam malo novca pronašla kod Reese i Jaya. - Ako budemo baš stvarno očajni, ne bi li mogla samo... znaš već? - Nestaje nakon pet minuta, Bensone. To bi bila krađa. - Rekao sam ako budemo stvarno očajni. Nisam rekao sada. Zurim si u cipele dok Benson na mjesto vraća cijev za točenje benzina nakon što je napunio rezervoar. Rezervoar pun benzina što ga je platio iz svojega, vjerojatno mršava studentskoga fonda. Za mene. - To čak zapravo i nije krađa - iznenada izjavljujem, a s obzirom na vlasnički status vozila na koje se oboje naslanjamo, mislim da je objašnjenje nužno. - Sve je počelo kad sam se počela služiti svojim... moćima, kako god to zvao. Čak i prije nego što sam znala što činim. Kao ono s melemom za usne. Od tog je trenutka sve otišlo kvragu. Naravno, ne ti, ali sve ostalo jest. Jednostavno mislim da nije pametno koristiti se mojim talentima - tu riječ izgovaram šapatom - osim ako stvarno nemamo drugog izbora. To je nepredvidljivo i opasno.

106

- Odluka je na tebi - kaže Benson prebacujući mi ruku preko ramena. - Neću te prisiljavati. - Pogledom potom kratko prelazi preko parkirališta na benzinskoj postaji i primiče mi se bliže. - Ali, hajdemo odavde. Ne volim zadržavati se ovako na javnome mjestu, jer, tko zna, možda su nam fotografije objavili u večernjim vijestima. Uzdišem, mrzim činjenicu da bi uvrštavanje na popis “Traženi” moglo biti vrlo vjerojatan završetak naše malene “avanture”. - Hoćeš da ja sad malo vozim? - pita Benson, a zbog upornih grčeva u nogama prihvaćam njegovu ponudu. On sjeda na vozačko mjesto i gleda me. Treba mi vremena da shvatim kako čeka moje upute. Nemam, međutim, nikakve upute. Sad kad smo ovdje, njegova nasumična odluka o smjeru vožnje nije ništa manje vrijedna od moje. Naposljetku pokreće automobil i vozi u smjeru kojim smo i došli. Nekoliko minuta kasnije shvaćam kako su dvije posljednje kuće pokraj kojih smo prošli bile međusobno udaljene dobra dva bloka i da ispred nas nema više ničega. Bili smo u gradu, a onda smo se naprasno našli izvan njega. - Uh, Bensone? - Da? - Mislim da više nismo u Camdenu. On pogledava gustu travu s obje strane ceste i jednako gustu šumu onkraj, izvan dometa prednjih svjetala auta. - Pretpostavljam da je to bilo to - kaže on i po prvi put otkako je odlučio poći sa mnom zvuči nesigurno. - Što ćemo sad? Pogledava me. - Ti si htjela doći ovamo. Mislio sam da imaš plan. - Pa baš i nemam - kažem. Iznenada me zanima krajolik. - Pa, ne možemo samo otići, zar ne? - Mislim da ne možemo. Kratko se mršti, a potom uključuje žmigavac i skreće na zemljanu cestu. - Što je ondje? - Skrovito mjesto gdje ćemo provesti noć - kaže Benson dok zuri u retrovizor i zaustavlja se uz rub zemljane ceste pokraj šumarka. - Iza nas nije bilo nikoga, a stabla će nas skrivati od automobila koji možda budu prolazili cestom. - Misliš li da nas frajer s pištoljem i dalje slijedi? šuti tijekom dugih sekundi koje mi otkucavaju u glavi. - Mislim da netko tko je dovoljno motiviran pucati u nekoga neće samo tako odustati bez borbe - kaže on odlučnim, ujednačenim glasom zbog kojeg mi se cijelim tijelom širi strah, Ali, iscrpljen sam nakon svega što se danas dogodilo. A ako se prepustiš osjećajima, siguran sam da ćeš shvatiti da si i ti iscrpljena. Nemam snage s njim raspravljati o očiglednom.

107

- Ne budemo li spavali, sutra ćemo biti beskorisni, a takvi ne možemo nadigrati nekoga tko te želi ubiti - kaže on sad nježnijim glasom i podigne ruku kako bi mi pomilovao lice. Spuštam pogled prema ruksaku koji mi leži između nogu i shvaćam što sam zaboravila: jastuke, deke. Nisam baš imala vremena za planiranje. - Moramo isključiti motor automobila, zar ne? - Ne smijemo se razbacivati benzinom. - Bit će nam hladno. - Toplina naših tijela dovoljno će zagrijati ovako malen prostor. Tupo kimam glavom. Prva sam spremna priznati kako jutros nisam bila osobito optimistična po pitanju svojega života, ali ni sama se nisam nadala da ćemo noć provesti u ukradenom automobilu, usred ničega, pitajući se hoće li nam biti dovoljno toplo da zaspimo. Benson mi daje znak, pa suvozačko sjedalo spuštam u gotovo vodoravan položaj, dok on bježe na stražnje sjedalo, meni okomito. U pravu je - čak i omotana kaputom, osjećam toplinu njegova tijela kako se širi s mjesta gdje leži nekoliko centimetara od mojega lica. Zbog toga se osjećam prilično budnom. - Ujutro će sve izgledati bolje - mrmlja on već napola spavajući. - Gore sigurno ne može biti - šapćem dovoljno tiho da me ne može čuti. Kad je Bensonovo disanje postalo duboko i usporeno, konačno puštam suze. Quinne! vičem u sebi. Ovdje sam - učinila sam što si rekao. Gdje si?

108

dvadeset drugo poglavlje Ne očekujem da ću zaspati tako brzo; uvjerena sam da ću se satima utapati u besmislenom samosažaljenju. Da ne spominjem neudobnost spavanja u automobilu. Hladnom automobilu. No, kad podižem kapke i ispred sebe vidim snijegom prekrivenu šumu obasjanu nezemaljskim sjajem, znam da sigurno sanjam. Tu mi činjenicu potvrđuje pogled na veličanstvenu haljinu koja mi se oko nogu uvija u blistavim srebrnim naborima. Besciljno tumaram rijetkom šumom, pahulje mi ledeno dodiruju toplo tijelo. Široki skuti haljine iza mene metu suhi i praškast snijeg, ostavljaju plitak trag koji se između stabala uvija dok bez žurbe kružim, no nešto tražim. Njegov profil prvo je što vidim. Kao i inače, kosa mu je svezana na potiljku, no nekoliko mu pramenova slobodno pada preko tamnoputih obraza. Preko ramena mu je prebačen plašt koji mu cijelo tijelo prekriva crnilom, te se gotovo sasvim stapa s korom stabla na koje je naslonjen. Okreće glavu i pogled mi se susreće s njegovim kao lišće zelenim očima. Grudi mi se grče i ugledavši ga glasno udišem. Njegove oči gledaju kroz mene, u mene, vide mi dušu. Nakon kratkog promatranja - kao da je u meni otkrio nešto što ga je iznenadilo – lice mu se opušta u osmijeh. Pruža ruku preko koje je navučena rukavica, a između prstiju mu je kao krv crvena ruža. - Znao sam da ćeš mi doći. Quinnove riječi ruše nevidljivu barijeru, pa trčim, bosonoga tiho kroz snijeg koji pada. Ruža pada na tlo dok pruža ruke jednako kako ih i ja pružam prema njemu. Pružamo ruke. Pružamo ruke. Moje se tijelo svom snagom zabija u njegova topla prsa, njegove ruke su mi na obrazima, privlače me k sebi, hvataju me za potiljak. Nemam vremena ni podignuti kapke prije no što njegove usne pronalaze moje, usne su mu meke. Imam dojam da su u nama popucale sve brane, da su se preko njih razlile sve žudnje i sve požude. Njegovi prsti klize mi niz bokove, uvijaju mi se po leđima, energično me privlače, povlače bliže. Hvatam njegovu tanku lanenu košulju koju nosi ispod ogrtača i povlačim ga dolje. Ili se možda podižem. Činim sve što je potrebno kako bih mu bila bliže. Onoliko blizu koliko dvije duše mogu biti a da se ne stope u jednu. Njegove usne podižu se s mojih usana i prije no što sam uspjela prosvjedovati, pronalaze moj vrat, žilu kucavicu na mojemu vratu. Prstima mu prolazim kroz kosu, razvezujem vrpcu kojom je vezana, pa mi pramenje njegove kose svileno pada preko ruke baš kako sam i očekivala. Nevoljko gunđajući, Quinn se odmiče. Dlanovima mi obujmljuje lice i gleda mi duboko u oči. - Moram ti pokazati neke stvari - kaže i čitavo mi se tijelo koči zbog ozbiljnosti kojom su prožete njegove riječi.

109

- Onda mi ih pokaži - šapućem s većim naporom no što sam mislila da je potrebno. Moje su riječi oblačak magle koji nekoliko sekundi neprirodno lebdi između nas, sve dok ga ne odnosi besciljan vjetar. Quinn me ponovno privlači k sebi, polaže usne uz moj obraz. - Moram ti pokazati neke stvari - ponovno šapuće, usnama mi tare resicu uha i niz kralježnicu mi klize žmarci. Ponovno se zatim odmiče, a u očima mu je čudna sjena. Spušta ruke s mojega pojasa i odmiče se nekoliko koraka. Okreće se zatim. I odlazi. - Quinn? - šapućem. Ovo je moj san, on ne može otići. - Quinn? - Kažem sad glasnije i glas mi odzvanja između stabala, od njega zvekeću ledenice na granama. - Quinn! -Stabla se tresu od prodornog vriska, ledenice padaju na tlo. Zadižem suknju i pokušavam trčati za njim, no šuma oko mene postaje sve tamnija, pa uskoro ne vidim ništa oko sebe. Rukama zamahujem ispred sebe i tapkam u mraku, bolno dlanove derem o kao noževe oštru koru stabala kad god mi se pod rukom nađe neko stablo. Uskoro osjećam kako mi se niz ruke cijedi gusta i topla krv. Neprestano iznova, dozivam ga imenom, nekako znajući da ću pobjeći od tame ako ga pronađem. Hladnoća koja mi do prije nekoliko trenutaka nije mogla ništa, sad mi se probija do kostiju, pa ubrzo počinjem posrtati i padam. Snijeg ispod mene zatim se urušava i hladnoća se dramatično umnožava. Mašem rukama, a dok lice podižem prema nebu, shvaćam da sam ponovno u snu u kojemu se utapam. Ledena voda drobi mi kosti dok mi se tama zatvara iznad glave. Quinn... Quinn... Misli mi postaju sve tiše dok me bol sasvim obuzima, pa odustajem. Rukom si prekrivam usta kako bih ublažila vrisak dok pokušavam razabrati mračno, nepoznato okruženje u kojemu se nalazim. Reesin BMW. Na sigurnom sam. Živa sam. Ponovno liježem na sjedalo, ležim u tami dok me zapljuskuju valovi emocija koji vrtložno mi potresaju cijelo tijelo. Strah, čežnja i očaj nadmoćna su mješavina. Ne samo očajnička žudnja za Quinnom, nego i za odgovorima, objašnjenjima. Ne znam ništa i to me u stupicu hvata poput željezna lanca. Izvan automobila, nešto leprša u tami. Prozori su zamagljeni od topline naših tijela, pa rukavom otirem dio zamagljena stakla. Nešto se pomiče. Pronašli su me! Čitavo tijelo mi se napinje i već kanim laktom podbosti Bensona i probuditi ga, kad nakratko ispred sebe vidim plavu kosu. - Quinn. - Pravi Quinn. Njegovo ime preko usana mi prelazi kao jedva čujan šapat dok mi prilazi. Sad je blizu prozora i zuri mi u oči. Prstom upire u mene, a zatim se okreče i odlazi.

110

Otvaram vrata, a zvuk brave nevjerojatno je glasan u tišini unutrašnjosti. Na svu sreću, Benson se ni ne pomakne. Pokušavam iz auta se išuljati a da ga ne probudim, no čim sam otvorila vrata, uključilo se svjetlo na stropu automobila. - Što se događa? - Pita on promuklim glasom i priđiže se na lakte. - Moram piškiti - lažem. - Nastavi spavati. Bensonove se oči sklapaju dok izlazim. Hladnoća me udara poput pljuske nakon topline naših tijela u autu. Žestoko sniježi, i svijet oko mene obavijen je tišinom kakvu donosi samo gust, puderast snijeg. Obavijam se rukama i zurim u tamu, kroz ogromne, čipkaste pahulje, no ne vidim Quinna. Nadam se da ne griješim. Quinn me sigurno ne bi namamio van, u opasnost. Znam to! Pa ipak, zurim u tamu i grudi mi se stežu dok ondje ne vidim baš ništa. Ponovno pogledavam prema autu. Benson će brinuti ne budem li se ubrzo vratila. Odlučna u nakani da čim prije dobijem odgovore, krećem u smjeru kojem mislim da je Quinn otišao. Snijeg je već dubok oko tri centimetra, pogledavam tragove što ih ostavljam u njemu. Budem li brza, moći ću ih slijediti natrag do auta. Glava mi je pognuta, promatram bjelinom prekriveno tlo, kad čujem glas. - Gospođice. Gospođice? Gospođice? Brzim trzajima glavu okrećem u svim smjerovima i nakratko ne vidim ništa. Srce mi zatim počinje tući kad između stabala vidim treperenje pokreta. Iz tame izranja lice, a srce mi tuče još jače. Prelijep je na mjesečini. Od vrata do gležnjeva je omotan tamnim plaštem koji poprskan je bijelim pahuljama. Lice mu je meko, gotovo bezizražajno. - Znao sam da ćeš mi doći. Vjetar do mojih ušiju donosi te nježne riječi, pa na trenutak pomišljam kako ponovno sanjam. Pruža ruke kao da me želi dodirnuti - onako kako je učinio i u mojemu snu - moram se obuzdati da ne potrčim prema njemu, da mu se ne bacim u zagrljaj onako kako sam to učinila u onoj šumi iz sna. Budući da oklijevam, on spušta ruke i čarolija prolazi. Zašto mu nisam prišla? Nisam sigurna znam li odgovor. Quinn okreće glavu prije no što mu u očima mogu vidjeti razočarenje. - Ja... sanjala sam te. - Moje riječi tek su tiho mrmljanje, no u tišini oko nas zvuče posve glasno. - No, to već ionako znaš, zar ne? Čeljust mu se grči. To je dovoljan odgovor. - U mojemu snu si stvorio ružu - kažem i grudi mi se stežu u iščekivanju. - Poput mene si. Ti... i ti stvaraš stvari. Ponovno mi ne odgovara, no sigurna sam da sam u pravu. - Quinn, molim te, što sam ja? Što smo mi? - U glavi mi ponovno odzvanja riječ Zemljani, no to donosi više pitanja, nego odgovora. - Moram ti’ pokazati neke stvari - jednostavno mi kaže. -Ovuda. - Okreće se i kreće ravno prema šumi. Ne osvrće se pritom kako bi provjerio slijedim li ga.

111

Iste riječi. Taj uvrnuti naglasak. Moram ti pokazati neke stvari. Ne moram ti nešto pokazati. Oklijevam prije no što ću koraknuti u mrežastu sjenu granja stabala. To je nalik svim horor filmovima koje sam ikad vidjela. Onima u kojima glupa cura okonča mrtva. No, nisam li priželjkivala ovo? Nisam li se dovezla sve do ovoga mjesta kako bih ga pronašla? Propitujem osjećaje, tragam za nečim - znakom, predznakom, pojma nemam - no premda mi se vrti u glavi i trnu mi prsti, nije to strah, nego iščekivanje. Ponovno pogledavši prema tamnome autu u kojemu Benson spava, iz džepa vadim mobitel i uključujem ga. Četiri nove poruke: tri Jayene i jedna poslana s nepoznata broja. Isključujem obavijesti o porukama i uključujem funkciju svjetiljke. Svjetlost se kroz šumu probija, slijedi Quinna. Prisjećajući se tame u snu, trljam si nadlaktice i drhtim. Quinn je poput lutajućeg plamička, uvijek je desetak metara ispred mene, koliko god brzo hodala. Odustala sam od pokušaja da ga sustignem, kad god to pokuša, on samo dodatno ubrza. Pametnije mi je usredotočiti se kako ne bih naletjela na grmlje ili niske grane - na obrazu već imam ogrebotinu koja peče. Strah što sam ga odbacila kad sam počela slijediti Quinna ponovno se vratio. Čak i ako mi Quinn neće učiniti ništa nažao, potpuno sam izložena. Osim toga, Bensona sam ostavila sasvim nezaštićenog. Ako netko pronađe auto - momak sa sunčanim naočalama, Elizabeth, tko dovraga uopće zna koliko me njih traži - s lakoćom mogu smaknuti Bensona, a zatim i meni ispucati metak u potiljak. A što je najgore, moje tijelo možda nikada neće biti pronađeno u šumi. Pri pomisli na to, jeza mi klizi niz leđa, pa stišćem šake i prisiljavam se da ubrzam korak. Prekasno je za odustajanje - morat ću se suočiti s posljedicama.

112

dvadeset treće poglavlje Hodamo - Quinn ide natrag, u smjeru Camdena, ali i dalje smo duboko među stablima - čini mi se satima. Prstima gotovo ukočenima od hladnoće, na mobitelu provjeravam koliko je sati. Iz automobila sam izašla prije gotovo jednoga sata. Toliko mi je hladno, da jedva mičem prste na nogama, a snijeg tako gusto pada da jedva vidim Quinna koji je nekoliko metara ispred mene. - Quinne - nježno kažem i lagano potrčim kako bih ga pokušala ponovno sustići. - Ne mogu još dugo ovako - kažem iznenađena što mi je dopustio da mu priđem. - Koliko je daleko? Ali, on i dalje šuti. Osvrćem se oko sebe, moja svjetiljka baca uzak trak svjetla kroz gustu šumu. Od automobila smo sigurno udaljeni tri kilometra, ali izuzmemo li taj detalj, nemam pojma gdje smo. Trudim se ne misliti koliko će mi hladno biti kad se vratim. Ili koliko će se visoko sunce uspeti na nebu. - Neki ljudi... - Zamuckujem i potrebno mi je nekoliko sekundi da se ispravim. - Ljudi me slijede. Pucaju na mene. Ne mogu samo odlutati ovako. Moj... prijatelj Benson je ostao u autu. Quinne! - šapćući vičem, ali glas mi je prigušen snijegom. Pozornost mi, dok svjetlom mobitela prelazim preko njega, privlači zemljani humak s travkama koje se jedva probijaju kroza snijeg, a dok koračam prema njemu, Quinn me slijedi. - Ovamo - šapće. Rukom pokazuje prema malenu brijegu, pa koračam dok mi ispod nogu šušti lišće i snijeg. Iznenada, noga mi prokliže preko travnata pokrova i padam na stražnjicu, a noge mi do koljena propadaju u lišće. - Ove sam stube načinio tako da se stope s krajolikom -Quinnov je glas tih iznad mene. - Pa, hvala ti što si me upozorio - mrmljam, a hladnoća uzima danak na mojemu ponašanju. Kroz traperice već osjećam kako mi se meki snijeg topi ispod stražnjica i moči mi gaćice. Nadam se da će mi ponoćna šetnja donijeti nešto dobro. Moje strpljenje davno se istrošilo, a pothlađivanje nipošto neće poboljšati moje raspoloženje. Quinn šuti, samo zuri u daljinu, dok s puta uklanjam dovoljno ostataka kako bih se mogla spustiti niz šest kamenih stuba koje vode do starih i istrošenih vrata koja kao da su naslonjena na brijeg. Konačno sklonište. Zastajem jer mi nešto privlači pozornost. Proučavam vrata i stube prekrivene suhim lišćem i šibljem. Usprkos činjenici da zna gdje se ovo nalazi, Quinn se zapravo nije spustio ovim stubama. Barem nije nedavno. Ne može netko u tolikoj mjeri stvoriti ugođaj zarasla i zapuštena mjesta. - Zašto nisi prije dolazio ovamo? - pitam zureći u složen sustav brava. - Da možda sve raščistiš prije negoli me dovedeš? - Čekao sam te.

113

Odvajam trenutak kako bih mu uzvratila pogled, kako bih tekuću toplinu njegova prodorna pogleda izlila u sebe i zagrijala se iznutra. Samo nakratko - tako mi je hladno - a potom se sa žaljenjem okrećem i pokušavam otvoriti okrugli zasun. - Zaključano je - pitam se je li cijelo ovo putovanje bilo uzaludno i nastojim obuzdati osjećaj frustracije. - Možeš otključati. Kad god poželiš. - A da to bude sad? - mrmljam. Prsti na rukama i nogama počinju me boljeti, pa mi je želja barem nekoliko minuta skloniti se od vjetra. Kratko se pitam mogu li možda stvoriti toplinu ili možda nešto što stvara toplinu, ali odbacujem tu zamisao. Još nisam očajna, a s obzirom na dosadašnja ostvarenja, vjerojatno bih spalila cijelu šumu i zajedno s njom Camden. Quinnov glas probija mi se kroz turobne misli. - Ovoga puta davat ću ti upute, Becca. - Tavia! - ispravljam ga kroza stisnute zube i želim skočiti na njega. Vlastiti sam život izložila opasnosti kako bih došla do njega - da ne spominjem i Bensonov život - a on mi se obraća pogrešnim imenom. Odupirem se želji da odem. Ali, tad bi cijela eskapada bila potpuno beskorisna. Moram doznati što je iza ovih vrata. No, frustracija mi vrije u zatiljku. I više od toga. Možda će me to zagrijati. - Vidiš li četiri klina? - pita me on. Spuštam pogled i vidim četiri željezna klina u dubokome udubljenju iznad čudne brave. Pušem si u ruke kako bih ih zagrijala pa pogledavam ta četiri klina. Iste su debljine, ali dužina im je različita. Spuštam se u čučanj pokraj vrata i obasjavam ih svjetiljkom. Na bravi je šest rupa koje veličinom odgovaraju klinovima. - Najduži ide u treću odozdol - kaže Quinn, a ja prtljam po klinovima i najduži umećem u treću rupu pa ga malo uvrćem kako bi sjeo na svoje mjesto. Quinn me potom navodi i kako postupiti s preostala tri klina, pa naposljetku hvatam bravu i okrećem je dok ne začujem metalan zvuk. Rukama dodirujem površinu vrata, ali dlanovi su mi toliko promrzli da ne osjećam ništa. Guram, ali ništa se ne događa. Naposljetku moram ramenom gurnuti vrata koja se otvaraju nekoliko centimetara, a njihovo škripanje odzvanja tišinom noći. Pokušavam ne razmišljati koliko je onih koji me žele ubiti čulo to škripanje. Osvrćem se iza sebe i vidim da Quinn ni izbliza nije nervozan poput mene. Ali, na pamet mi pada činjenica da zna što se događa. Izbačena iz tijekom vremena nabrekla okvira, drevna vrata uza škripu otvaraju se na nepodmazanim metalnim šarkama. Taj zvuk para mi bubnjiće, pa ih otvaram samo onoliko koliko je potrebno da se Quinn i ja provučemo unutra. Nosnice mi zapahne žestok miris plijesni, papira i vlažne prljavštine. Hvatam se za nos i kašljem dok ponovno udišem pljesniv zrak, pa samu sebe podsjećam koliko mi je drago što više nisam na snijegu koji nemilice pada i vjetru. Osvjetljavam oko sebe, ali snop svjetla odveć je slab da bih išta razabrala. Posvuda su uglavnom sanduci. I nešto što nalikuje na knjige omotane smeđim papirom koji je iskidan u kutovima. Ili možda progrizen. O tome ne želim ni razmišljati.

114

Kao ni o činjenici da će se baterija mojega mobitela uskoro posve istrošiti. Možda bih mogla stvoriti džepnu svjetiljku? Znam li kako stvoriti svjetiljku? Škrgućem zubima učinit ću i to kad bude potrebno. Nadam se da neću morati. Tu je i dugačak drveni stol prekriven zrnastim gomilama zemlje - koja je vjerojatno pala s korijenjem prošarana stropa - a preko stola su razbacani papiri i nekakvi predmeti koje nisam u stanju identificirati, budući da im nisam dovoljno blizu. Čini se kako je onaj koji je stvorio ovo mjesto otišao u žurbi. Koračam naprijed, koraci su mi tihi u toploj jazbini meka poda. Knjiga, nekoliko razbacanih papira i nekoliko komada oksidirana srebrna nakita. Kovanice. Kovanice? Škiljim u njih, a potom podignem jednu. Metal mi je težak u ruci. Čisto zlato. Mislim da ovo nije pravi novac, ali svejedno se osjećam poput lopova već zbog činjenice da ga uopće dodirujem. Ledena površina kao da mi prži dlan. Odlažem zlatnik natrag na stol i okrećem se otvoriti knjigu. Poput ostatka stola, i ona je prekrivena zemljom, pa se saginjem kako bih s jedne od stranica otrla prljavštinu. Upinjem s ne razmazati zemlju preko krhkoga papira. Žao mi je što nemam nekakvu četku ili krpu. Svjetlo mi obasjava područje oko prstiju, a pogled mi, prije nego što sam uspjela raščistiti stranicu, privlači nekoliko riječi. Sviđaš mi se ovakva. U utrobi mi se javlja strepnja, pa zadržavam dah, trudim se ne pokazati nikakvu reakciju dok nastavljam uklanjati zemlju s knjige, oči mi se upinju pročitati blijedi, kitnjasti kurziv. Prije nego što sam ga uspjela zaustaviti, dodirnuo mi je obraz i šapnuo: “Znaš li da si prelijepa? Sviđaš mi se ovakva.” Nikad mi se nijedan muškarac nije tako obratio! Disanje mi je isprekidano i plitko, ali pogled mi već hrli dalje. Osobito ne gospodin Quinn Avery za kojim žude sve djevojke u gradu, iako je tek došao. Trebala sam ga pljesnuti po licu, otići, posramiti ga. Bijah zbunjena. Začarana tim zelenim očima. Odbijam ponovno pogledati Quinna - to mu zapravo ne može biti ime, ne nakon ovog. Pretvarajući se da ovo nisam vidjela, polako listam stranice, tražim naslovnu stranicu. Znam što ću pronaći, ali treba mi još jedan sićušan dokaz. Prsti mi drhte dok okrećem naslovnicu i čitam na njoj otisnuto ime. Rebecca Fielding. Becca. Okrećem se prema Quinnu prije nego što stigne učiniti nešto zlokobno, što god to bilo, mobitel u zraku držim kao oružje. No, svjetlo mobitela osvjetljava prazan prostor na mjestu gdje je nekoć stajao Quinn. Nisam još odlučila je li on neki manijakalni ubojica ili možda radi u suradnji's frajerom sa sunčanim naočalama ili s nekim drugim ljudima koji me progone, ali neću čekati da se vrati. U žurbi uzimam onaj dnevnik, trčim prema ulaznim vratima koja se ni ne trudim zatvoriti iza sebe. Moram doći do Bensona! Zastajem.

115

Nema moj ih.'tragova u snijegu. Dobrih nekoliko centimetara netaknuta snijega pokrilo je sve u kratkome razdoblju što sam ga provela u jazbini, pa sad nemam ništa što bih slijedila. Dezorijentirana sam, ali imam maglovit osjećaj smjera iz kojeg smo došli. Dokle god budem trčala tim putem, trebala bih - u najgorem slučaju - doći do glavne ceste. Od tog ću trenutka biti u stanju pronaći Bensona. I to prije ljudi koji nas progone. Više ne znam ni koji su to ljudi. Osluškujem hoću li iza sebe čuti korake dok se probijam kroz šumu, ni ne trudim se biti tiha. Udaram nogama, pluća me bole od ledena zraka, samo tako uopće uspijevam trčati. Pahulje mi prže već ionako smrznuto lice i pred očima mi mute šumu koja me okružuje, tako da naposljetku imam dojam da trčim u krug. Možda to i činim. Obuzima me osjećaj zahvalnosti kad između stabala zamijetim svjetla, pa sam u kraćem vremenu nego što sam mislila da je moguće ponovno na cesti. Ali, nisam na sigurnom. Na pogrešnoj sam strani Camdena; zato sam tako brzo i došla do ceste. Kako bih došla do Bensona, zaobilaznim ću putem morati proći kroz središte grada. Nema druge mogućnosti. Moram nastaviti trčati. Već je prošlo dva sata ujutro i ulice su ispunjene avetinjskom tišinom, izuzmemo li nekoliko pijanih koji vjerojatno tumaraju do motela prepunih stjenica. Sigurna sam da se ističem. Ali, pretpostavljam da se nitko neće zaustaviti. Osim, možda, ako vide da za mnom trči visok momak u odjeći iz vremena Rata za neovisnost. I onda će ga uhvatiti. I više me neće moći uznemiravati. Mrzim suze koje mi se slijevaju niz lice, preko jagodica mi ostavljaju ledene tragove. A bila sam tako sigurna - svi instinkti u meni vrištali su da Quinnu mogu vjerovati. Samo je po sebi već dovoljno gadno kad ne možeš vjerovati svojoj obitelji ili terapeutkinji. A sad ne mogu vjerovati ni samoj sebi. Možda nikada više ni neću moći. Tijelo mi je toliko iscrpljeno, da mi je vid zamagljen u trenutku kad dolazim do drugog dijela grada. Pločnik završava, a na njega se nadovezuje zemljani put prekriven vlažnim humkama novoga snijega. Gubim tlo pod nogama. Ne mogu se dosjetiti nijedne dovoljno ružne riječi kojom bih opisala bol što je osjećam u kuku u trenutku kad padam na bok, pa umjesto toga škrgućem zubima i tiho plačem. Zastajem na sekundu - možda čak i samo pola sekunde - kako bih otrla oči, pa se osvrćem i zurim u tamu prošaranu bijelim pahuljama. Jedva uočljiv pokret. Quinn? Ne znam, ali već sam na nogama i trčim prije nego što je moj mozak imao vremena procesuirati ono što su moje oči vidjele ili nisu vidjele. Konačno dolazim do ceste gdje smo parkirali automobil. Boli me svaki mišić, a ruke su mi toliko obamrle od hladnoće, da iz džepa jedva vadim ključeve. Žurno otvaram

116

vrata, bacam se na vozačko mjesto, prstom istog trena pritišćem dugme za zaključavanje. Još prtljam oko brave u koju pokušavam ugurati ključ, kad mi do ušiju dopre Bensonov glas. - Što nije u redu? - pita me i ne zvuči osobito pospano. -Što se dogodilo? - Quinn me pronašao, odlazimo odavde. - Quinn? Ali, ti... - oklijeva, a potom dometne tiha glasa: - Ovamo si i došla zbog Quinna, on... sviđa ti se. - Više mi se ne sviđa - kažem, ali bol u prsima daje mi do znanja da sam lažljivica. Pluća mi gore i mišići noge mi se bune dok pritišćem papučicu gasa, prisiljavaju me da poštujem ograničenje brzine i budem zahvalna što sam živa. Nisam trebala dolaziti u Camden. Tako sam glupa. Quinn nije bio vrijedan mojega povjerenja - nikad mi nije dao nijednu informaciju. Zašto sam uopće mislila da će sad biti drukčije? Cijelo mi je tijelo ispunjeno dubokom, najgorom tugom što sam je ikad iskusila. Tugom koja je nekako čak i gora od one što sam je iskusila kad sam doznala da su mi roditelji poginuli. Svijet se vrti oko mene i želim vrištati, prokleti svemir što mi ga je oduzeo u trenutku kad sam ga tek počela upoznavati. Želim plakati, ali već sam to prevladala. Otišao je. Sama sam. I lomi mi se dio srca za koji nisam ni znala da postoji.

117

dvadeset četvrto poglavlje Sljedećega jutra usredotočujem se na televizijske vijesti. Radim sve kako ne bih gledala Bensona. Ima još žrtava zagonetnog virusa - ove su iz malena grada u Teksasu. Zbog toga mislim na Jaya. Marka. Kako se već zvao. Kratko se pitam je li doista radio na tom virusu ili je i to bila laž. - Ne možemo pronaći povezanost između žrtava ili njihovih gradova. Nema baš nikakvih poveznica - kaže reporter i u kameru zuri kao da je ovo najvažnija vijest u povijesti. Tko zna, možda i jest. Trzam se na zvuk zvona dok se otvaraju ulazna vrata, pokušavam okrenuti se tako da ne izgledam napadno. To je samo neki momak u trapericama. Pogledom ovlaš prelazi preko mene, a oči mu iskre kad vidi ženu koja ga čeka u separeu. Ponovno dišem. - Dobro, gotov sam - kaže Benson i dlanovima pljeska po stolu. Trzam se na buku, gotovo prolijevam čaj. - Tave - kaže Benson sad tišim glasom, vjerojatno zato što su pogledi svih u ovom slatkom restorančiću uprti u nas. Među njima je i konobarica. Cijeli je restoran daleko odveć intiman za moj ukus - podsjeća na zalogajnice iz starih filmova, gdje su stolovi toliko blizu, da je dovoljno okrenuti se kako bi se uključio u tuđi razgovor. Ne sumnjam da se to ovdje često događa. Nisam sigurna u kojem smo gradu. Prošle noći vozila sam sve dok nisam osjetila da sam na sigurnom. Ne stvarno na sigurnom, nego dovoljno sigurnom da mogu zaspati. Nakratko. Onoliko koliko se može spavati u mokrim trapericama. Benson mi nije postavljao pitanja, ali imam gadan osjećaj da nije baš spavao dok me nije bilo. A sudeći prema kretnjama naših tijela kad sam pronašla novo mjesto gdje ćemo parkirati automobil, nijedno od nas nije baš mnogo spavalo u sitne jutarnje sate. Kad je sunce izašlo, mogla sam vidjeti da sam nas dovezla u starinski gradić poput Camdena - gradić zaustavljen u pedesetim godinama prošloga stoljeća, uz dodatak pametnih telefona. Mislim da to zapravo namjerno rade - jarki izlozi trgovina, stolci za ljuljanje ispred. Vidjela sam čak momka koji mete nogostup. Čini se kako ljudi ovdje žive ustaljenim životom, pa se kladim da čak više ni ne moraju naručivati doručak. Kao i obično, Flo, u glavi čujem kako govore. A konobarica samo kima glavom i odmah im donosi hranu, jer kuharica je sve unaprijed spremila. - Molim te, razgovaraj sa mnom - Benson me želi uhvatiti za ruku. Izmičem ruku i umorne mi se misli vraćaju u sadašnjost. - Nisam te požurivao, pokušao sam ti dati prostora. Nisam ti postavio nijedno od milijun pitanja koja mi se nameću, a odnose se na sve što smo jučer doznali. No, ti si nas dovela u Camden i ne pokušavaj mi reći kako je to bila samo nasumična odluka - kaže on, ne

118

dopušta mi da prosvjedujem, iako uopće nemam energije pobuniti se. - Znam da je to imalo nekakve veze s Quinnom. Zato sam čekao, vjerovao sam da imaš neki razlog zašto mi ništa ne govoriš. Kad si se usred noći iz auta iskrala pod izlikom da moraš na zahod i vratila se dva sata kasnije... da, primijetio sam i bio sam zabrinut svake sekunde koja je protekla od trenutka kad sam shvatio da zapravo nisi otišla piškiti, nisam te mogao slijediti... prekriven snijegom i napola smrznut, pa sam si rekao da si pronašla Quinna i da ti se više ne sviđam... što, samo da znaš, totalno podržavam... onda si kao luđakinja vozila dva sata, onesvijestila se na prednjem sjedalu, na parkiralištu ispred zalogajnice, usred ničega, bez riječi. Pričaj, Palačinkice s Javorovim Sirupom. Ne mogu blago se ne nasmiješiti na taj nadimak u obliku deserta. - Hajde - šapće on i prstom mi dodiruje donju usnu. - Daj. Osjećat ćeš se bolje kad mi kažeš. - Osjećam kako mi prstom prelazi ispod oka i tek tad postajem svjesna da mi niz obraze teku suze. Benson kratko oklijeva, potom ustaje s klupe, obilazi oko stola, sjeda pokraj mene, grli me i čvrsto me privija uza se. - Samo daj, isplači se. Ionako bih trebao oprati majicu. Hihoćem se i štucam, pa zbog toga istodobno i plačem i smijem se. Nekoliko minuta samo sjedimo, lice mi je na Bensonovu ramenu dok me on grli. - Sigurno misliš da sam glupa. - Ma ne - kaže on, pokušava mi iza uha zataknuti pramen kose, ali kosa mi je još prekratka da bi ostala tako. - Ljudi neprestano čine iracionalne stvari zbog onih koje vole. Zastaje, a potom šapatom dometne: - Stvarno glupe stvari. - Podignem pogled u trenutku kad je ušutio, ali nekoliko sekundi kasnije, još me čvršće privija uza se. Usta rastežem u nešto što bi se moglo nazvati osmijehom, ali ne osjećam se tako. Kad sam se jutros probudila neprirodno sklupčana na prednjem sjedalu, koljena pritisnutih uz upravljač, boljeli su me baš svi mišići mojega tijela. Osim toga, preko lica sad imam i veliku ogrebotinu od grane stabla. Noge me bole od trčanja, a ruke od grčenja zbog straha. Ali, sve to nije ni blizu tuposti koju osjećam iznutra. - Bio si u pravu - šapćem u meku tkaninu njegove jakne. - Mislim, vezano uz Quinna. On, on je opasan i opsjednut i... i... bio si u pravu. Iznenada me čvrsto hvata za nadlaktice. - Je li te ozlijedio? - pita me, a oči mu plamte. - Je li te taknuo? Ubit ću tog gada! - Ne, ne - kažem prije nego što doista počne vikati. Dobro sam. Kunem se. Samo... - Trebamo li zvati policiju? Osjećam kako mi naviru suze dok se ponovno sjećam Quinnove izdaje, ali obuzdavam ih: neću zbog njega više proliti ni jednu suzu. - Ne. Tehnički gledano, on nije ništa učinio. A nemam im što reći, čak i da jest. Čak se ni ne zove Quinn. Sve što mi je ikad rekao bilo je laž. - Ozbiljno, Tavia, je li te ozlijedio? - Nije me ni dodirnuo. Samo me je odveo do tog starog... podruma, pretpostavljam. Skrivenog podruma.

119

- Skrivenog podruma? - pita Benson ne baš u nevjerici, ali približno tako. Otvaram ruksak i iz njega, nakon kraćeg traženja, vadim stari dnevnik. Benson zadivljeno zafućka i uzme knjigu. - Dobra si - kaže, iskreno se osmjehujući. Osjećam da sam se blago ozarila zbog njegova komplimenta. Žudim za njegovim odobravanjem, iako ne znam zašto. Možda samo trebam nekoga tko će povjerovati da nisam poludjela. Ima tu nečeg psihotičnog. I magičnog. I nečeg što se zove Zemljani. Toliko sam obuzeta time. - Ovo je stvarno dojmljivo. - Benson lista stranice, a u jednom trenutku nešto padne na stol zveknuvši. - Sranje - kažem i podignem zlatnik. - Nisam kanila ponijeti i ovo. - Je li to?... - Benson me munjevito pogledava. - Mislim da jest. Benson uzme zlatnik, okreće ga u ruci, promatra svjetlost koja se na njemu ljeska. - Hoće li stvarno biti grozno ako ga zadržimo? - pita on napeta glasa. - Neću ga vratiti - kažem. - Više se ne vraćam onamo. - Deset punih spremnika benzina - kaže Benson umećući zlatnik u džep, nakon čega pozornost ponovno prebacuje na dnevnik. - Znači, to je bilo ondje? - Opa! Bensone, pogledaj! - Zatvaram dnevnik i na naslovnici mu pokazujem trokut kojemu su stranice duge barem dvanaest centimetara. - Vidiš ga, zar ne? - pitam pomalo paranoično. - Da - tiha mi glasa odgovara Benson. - Trokut, vidim ga. Prstom prelazim preko stranica utisnutih u uvez. U vidnome polju dolazi mi do čudnog treperenja, pa sad vidim još jednu ruku koja slijedi moj prst. Ali, trepćem i ruka nestaje. Dok mi pred očima još uvijek treperi jedan od prizora koji nestaje, okrećem naslovnicu i otvaram prvu stranicu dnevnika. - Trenutak prije nego što ćemo ući, obratio mi se imenom Becca. - Rebecca Fielding - izgovara Benson nježnim glasom ne skidajući pogled s vitičasta rukopisa. - 1804. U tišini prelistavam knjigu, Benson me ostavlja na miru. Tama u mojim grudima širi se dok pronalazim sve više poznatih riječi. - Sve je ovdje - kažem pažljivo listajući knjigu. Od svakog novog zapisa što ga čitam osjećam kako vafli što sam ih pojela za doručak postaju sve teži u mojemu želucu. - Sve što mi je ikad rekao. Pogledaj, ovdje piše kako joj je morao pokazati neke stvari. Ovdje je moli da mu vjeruje. Kako je sve upropastio i prestrašio je. A ovaj dio ovdje - prstom mu pokazujem dio teksta u knjizi - taj dio sam sinoć pročitala. Točno mi je to rekao, riječ po riječ. Opsjednut je tom mrtvom Rebeccom, pa pokušava sa suvremenim djevojkama oživiti svoje

120

bolesne fantazije. Sa... sa mnom. Ali, možda su u igri i neke druge djevojke. On je možda prokleti serijski ubojica! Izraz Bensonova lica ozbiljan je dok se saginje nad knjigom. - Ovo je tako uvrnuto - kaže. Ponovno se vraćam na početak knjige i pozornost mi privlači jedno ime. - Bensone! - Točno osjećam kako mi sva krv napušta lice dok čitam dio teksta. - Što? - pita me on, naginje se iznad stranice i gleda mjesto koje mu pokazujem prstom. Neodređen izraz njegova lica kazuje mi da ne vidi ono što me uzrujalo. - Piše da ga je prvi put vidjela kad je prolazila ispred njegove kuće, dok se brinuo o svojoj sestrici. Benson se stvarno trudi, ali lice mu je potpuno bezizražajno. - Kad sam prvi put vidjela Quinna, s njim je bila i malena djevojčica! U Portsmouthu, prije nekoliko dana. Misliš... misliš li da ju je oteo? - Srce mi divljački tuče dok razmišljam na kakvog sam samo psihopata naletjela. - Nema šanse - kaže Benson. - Ne znam kako bi uspio djevojčicu prisiliti da igra tu ulogu, a i na vijestima bismo sigurno čuli da je nestala djevojčica. To ima smisla, pokušavam osloniti se na Bensonovo samopouzdanje kako bih se opustila. - Ali, i kuća je nestala - razmišljam naglas. - Kad sam se vratila, više je nije bilo. To nije bilo stvarno. Možda ni djevojčica nije bila stvarna. - Možda ni taj Quinn nije stvaran - kaže Benson, a u glasu mu se osjeti blago neprijateljstvo. - Ne - odlučno velim, još usredotočena na riječi zapisane u dnevniku. - Razgovara sa mnom. Uspio je otvoriti vrata onog skrovišta. Definitivno je stvaran. - I dnevnik je stvaran - kaže Benson. - Ne samo fizički stvaran - dometne, prstom pažljivo prelazeći preko korica. -Doima se autentično. Misliš li da ga je Quinn negdje slučajno pronašao? - Ne znam - priznajem tiha glasa. - Iskreno, nisam imala ni vremena ni snage razmišljati o bilo čemu drugom osim o činjenici koliki sam kreten bila. - Ne - kaže Benson, dlanom mi trljajući nadlakticu. - Takvi su ljudi uvijek superkarizmatični, ljubazni i sve u tom stilu. Mislim, pa daj, promisli, kad god uhvate nekog serijskog ubojicu, što susjedi za njega uvijek vele? Oh, bio je tako drag momak. - Zbog toga se ne osjećam ništa bolje - mrmljam spuštajući glavu na stol. - Mislim, nisi ti kriva što je on ljigavac. Racionalno, znam da je to točno, ali ne osjećam se tako. - Znači... čini se kako Quinn nema ništa s... tim... Zemljanima? - oklijevajući me pita. Zurim u njega, nakratko ne shvaćam. - Oh, da - kažem i osjećam se još više poraženo. - Činjenica da mogu ni iz čega stvarati stvari iznenada je pala na drugo mjesto na popisu drama u mojemu životu. Fantastično. Sklapam ruke. - Ali ne, mislim da je poput mene, Bensone. Mislim da i on može ono što ja mogu. U najmanju ruku, on zna sve o tome.

121

- Jesi li razgovarala s njim o tome? - Na neki način. Misliš li da radi s frajerom sa sunčanim naočalama? - Tako što te usred noći i mećave nekamo odvukao, a onda napustio i ostavio samu? Bio on u dosluhu s tim momkom ili ne, možemo zaključiti da je taj momak stvarno opasan, Tave. Spuštam glavu na ruke. - Ma, šališ se - mrmljam. Osjećam se kao potpuni idiot. Benson se nekoliko puta ljulja naprijed-natrag. - Možda bismo trebali potražiti Rebeccu i istinskog Quinna. Na mikrofilmovima nastavlja Benson i podigne obrvu. - Iako, s obzirom na to razdoblje, veće su šanse da ćemo pronaći Quinna nego Rebeccu. - Zašto? - Zato što je on bio muškarac - odgovara Benson odsječno. - Istina. Primiče mi glavu preko stola i osmjehuje se. - S obzirom na ovdašnju živahnost i sintetičke hlače, siguran sam da ovdje negdje možemo pronaći i knjižnicu. Stoički kimam glavom. - Dobro, učinimo to. Izvlači se iz separea i pruža mi ruku. Dok ustajem, lice mi se krivi od boli, pa me Benson obujmljuje oko pojasa. - Jesi li sigurna da si dobro? - pita me. - Izgledaš kao da trpiš bolove. - Proći će - kažem mu. I nadam se da je to točno. Moje će modrice iščeznuti, kao i zadivljujući, ali istodobno i zastrašujući poriv što ga osjećam prema Quinnu. Još jednom pogledavam prema televizoru, reporterka i dalje unedogled govori o virusu. Zuri u kameru, lice joj je ozbiljno, čak zabrinuto. A potom treperenje. Glasno uzdahnem i Benson me pogleda. A s njim i pola restorana. - Jesi li vidio to? Ona treperi. Desetak glava okreće se prema televizoru. - Jeste li gledali? - pitam stariju ženu koja sjedi pokraj mene. - Jeste li vidjeli da je zatreperila? - Pa, prijam ponekad nije baš savršen. Ali, Flo nam dopušta da besplatno gledamo televiziju, pa mislim da ne biste trebali prigovarati. - Ne mislim na televizor, nego na ženu. Na reporterku. -Um mi vrišti da začepim usta, kako ne bih ostavila dojam da sam luđa nego što jesam, da barem ne privlačim pozornost. Ali, sad kad sam počela, čini se kako ne mogu prestati govoriti. - Žena, ne pozadina, samo žena. Na trenutak je nije bilo. Niste to vidjeli? Osvrćem se oko sebe. U mene više ne zuri samo polovica ljudi u restoranu, nego svi odreda.

122

- Tave, moramo ići - do mene konačno dopre Bensonov glas, pa saginjem glavu i slijedim ga. Jednu mi ruku drži na ramenu i vodi me do automobila. - Što je to bilo? - pita me u trenutku kad nas više nitko ne može čuti. - Reporterka, zatreperila je. Baš kao gospođa koja mi je dala flaster i onaj momak ispred trgovine slatkišima. Nitko to ne vidi, samo ja. Benson nabire usne i dugo me promatra. - Moramo otići odavde. Moramo poći od pretpostavke da ako Quinn zna da smo sinoć bili u Camdenu, onda to znaju i ostali. Moramo nastaviti dalje. Kimam glavom, nisam sigurna vjeruje li mi Benson, ni je li izbezumljen koliko i ja. - Možeš li sad malo ti voziti? - pitam. - Da ponovno vozim Beemera? Bojim se da ćeš mi morati uvrtati ruku da me prisiliš na to - kaže on smiješeći se. Kolutam očima dok oboje ulazimo u auto. Mislim da me zapravo ne čudi činjenica da momci, čak i kad se suoče sa smrću, magijom i zagonetnim događanjima, uvijek vole voziti lude aute.

123

dvadeset peto poglavlje Hej, Baklavo, stigli smo - kaže Benson i podbode me u rebra. Sigurno sam bila zaspala. - Jesi li me stvarno sad prozvao baklavom? - rogoborim i zaklanjam oči rukama dok trepćem od podnevnoga sunca. - Ne zamaraj se sitnicama... Pronašao sam knjižnicu. Mrmljam nešto što je možda bolje da nitko ne čuje. - Mobitel ti je tijekom vožnje često zvonio - kaže Benson, ne obazirući se na moje mrmljanje. - Nisam ti ga mogao izvući iz džepa da ga ugasim, A ja sam očigledno bila toliko onesviještena, da ga nisam ni čula. Uzimam mobitel i provjeravam zaslon. Šest propuštenih poziva. - Jay - mrmljam vraćajući mobitel u džep. - Taj čovjek ne odustaje. Ušavši u knjižnicu, odlazimo ravno do odjela s mikrofilmovima. Shvaćam da se već osjećam bolje. Benson je pokazao da mu mogu vjerovati, a knjižnica je - čak i ova nova poput sigurne luke. Dok sam ovdje, s njim, sa svime mogu izaći na kraj. Kao što je Benson i predvidio, dok pretražujemo bazu podataka, ne pojavljuje se nijedna referencija za Rebeccu Fielding, dok za Quinna Averyja pronalazimo njih sedam. - Kapetan Quinn Avery - kaže Benson. - Čini se da je posjedovao nekakav brod. - Zapisuje neke referencije i uvježbanom spretnošću počinje malene filmove vaditi iz njihovih spremišta. - Evo - kaže pružajući mi prvi film. - Ti započni dok ja pronađem ostale. Knjiški moljci su najbolji. - Ovdje je cijela priča o njemu - izjavljujem dok pogledom prelazim preko članka. - Imao si pravo, bio je kapetan broda. - Nastavljam čitati dok Benson otvara i zatvara ladice s mikrofilmovima. - Čudno - mrmljam pa nastavljam glasnije kako bi me Benson čuo: - U članku piše da je nestao u trenutku kad je počeo razvijati brodarski posao. - Nestao? - pita Benson pa na stol pokraj mene odlaže snop filmova i dovlači još jedan stolac. Prstom upirem u zaslon dok nastavljam čitati. - Da. Živio je u predgrađu Camdena, što u potpunosti objašnjava zašto je onaj psihotični Quinn htio da dođem onamo, a jedne noći došlo je do sukoba. Susjedi su otišli do njegove kuće, a sva četiri njezina zida bila su doslovno izrešetana mecima, sve u kući bilo je razbacano i uništeno, ali u kući nije bilo nikog. - Naginjem se naprijed, nastavljam listati članak. - Nikad nisu pronašli tijelo, a ni za njega ni za kćer lokalnog bankara nikad se više nije čulo. - Okrećem se prema Bensonu. - Misliš li da je to bila Rebecca? - Čini se mogućim - kaže Benson pogleda uprta u zaslon. - Bio bi to velik skandal, zar ne? - Ubojstvo i nedopuštena ljubavna veza početkom devetnaestoga stoljeća? Oh, da.

124

- Je li moguće da je riječ o slučajnosti? - Molim? - Da je izvorni kapetan Avery zavodio žene, a onda ih ubijao ili možda bio pogubljen zbog svojih djela? - pitam i u grudima ponovno osjećam treperenje straha. - Slučajnost? Sumnjam. Ali, postavlja se pitanje je li današnji Quinn identitet odabrao zbog svoje morbidne prošlosti ili je jednostavno odabrao neku povijesnu figuru koja odgovara njegovim zločinačkim sklonostima? Zločini. Mrzim koristiti se tom riječju kako bih opisala Quinna. Što to nije u redu sa mnom? Čak i nakon onog što se sinoć dogodilo, pokušavam pronaći načine da ga opravdam. - A zašto je odabrao mene? - tiho pitam. - Ne vidim kako se išta od svega toga može odnositi na mene. - Čitam još jedan ulomak, a potom se potpuno okrećem prema Bensonu. Misliš li da traga za ljudima koji mogu što i ja? Misliš li da postoji još ljudi poput mene? - Čini se mogućim - oklijevajući odvrati Benson. Pitam se je li pronašao još nekoga. Ako su još živi. Gutam slinu i čitam dalje. Iznenada, riječi se oko mene uvijaju i ne mogu obuzdati glasan uzdah koji mi se otima iz grla. To je on. Nije riječ o fotografiji, nego o crtežu - koji je vjerojatno nastao nakon njegova nestanka. Ali, definitivno je to on. Ne mogu odvratiti pogled od tih nježnih zelenih očiju koje je umjetnik tako dobro prikazao iako se pritom služio samo olovkom. Pružam ruku i prstima dodirujem njegove naglašene jagodice. Zaprepaštena sam kad postajem svjesna da obuzdavam jecaj. Moji su osjećaji poput uragana koji se želi probiti van. - To je on, Bensone! - Quinn? Misliš, to je momak kojeg si sinoć vidjela? Ne mogu govoriti, samo kimam glavom. Prije nego što sam imala vremena promisliti, pritišćem dugme za ispis. - To je stvarno uvrnuto - kaže Benson. - Jesi li sigurna? - Izgleda točno tako - kažem i glas mi podrhtava. - Taj momak je sigurno opak - izjavljuje Benson i primiče se bliže slici. Počinje svirati Zac Brown Band. Tek nakon približno pet sekundi shvaćam da to zvoni moj mobitel. Instinktivno, prihvaćam poziv i prinosim mobitel uhu, pogleda još uvijek uprta u zaslon uređaja za čitanje mikrofilmova. - Halo? - Tavia, hvala Bogu! Molim te, ne prekidaj vezu. Kočim se dok mi u uhu odzvanja Reesein glas, a niz kralježnicu mi klize ledeni žmarci. Upravo sam se vratila i Jay mi je rekao. Molim te, dopusti nam da razgovaramo s tobom. U ogromnoj si opasnosti. Gdje si? Samo nam reci... Drhtavim prstom prekidam vezu, osjećam kako mi sva krv napušta lice. Javila sam se na mobitel? Gdje mi je, dovraga, bila pamet? Zbog ovakve bih pogreške mogla poginuti. I ja i Benson.

125

- Moram se riješiti ovog - kažem. Nisam sigurna govorim li Bensonu ili samoj sebi. Bilo je Iako nakon odlaska iz Portsmoutha potisnuti Reese i Jaya duboko u podsvijest - glava mi je bila ispunjena Quinnom. Ali, ovaj mobitel predstavlja sponu između mene i njih, pa ga više ne mogu zadržati. Odlazim do pisača, uzimam tanak snop papira i privijam ga uz grudi. - Moram ići - mrmljam i nisam sigurna kome to govorim, što radim. Mobitel. Riješi se mobitela. Potpuno zbunjena, okrećem se prema izlazu knjižnice i gotovo vrištim u trenutku kad me Benson hvata za ruku. Instinkti mi govore da ga odgurnem od sebe, ali racionalnost mi se vraća u svijest, pa se sjećam tko je on. On je Benson. Pomaže mi. On je jedini koji mi može pomoći. - Tavia? - Ruka mu je još uvijek na mojoj nadlaktici. Usporavam disanje i prisiljavam samu sebe usredotočiti se, pa osjećam kako me ponovno ispunjava nešto nalik na mir. - Da? - Čekaj me - kaže on tiho. - Čekaj da pokupim stvari. Sve što osjećam prema Quinnu, Reese, Jayu i Elizabeth sad je preglomazno. Ispunjava mi i misli i srce, pa ne mogu osjećati ništa prema Bensonu. I ne mogu biti u njegovoj blizini kad se osjećam ovako. Bježi! viče mi razum, a disanje mi postaje plitko i ubrzano. Očajnička želja da se riješim svojega mobitela - kako bih prekinula svaki kontakt s Reese - poput poriva je kojemu se ne mogu oduprijeti. Čim se vratio, ponovno počinjem hodati - idem prema vratima. - Gospođice, gospođice? - Nije to Quinnov glas, ali obuzima me sjećanje na riječi koje je sinoć izgovorio i ispunjava me očajem. Spuštam glavu i ubrzavam korak. - Tave! - Bensonov je glas preglasan za knjižnicu, ali svejedno ne stajem, znam da bježim, no to je previše. Ne mogu ovdje ostati ni sekundu duže. - Morate platiti primjerke što ste ih uzeli - dovikuje mi knjižničar koreći me. Dok otvaram vrata, ipak pogledavam prema Bensonu koji stoji uz pult za izdavanje književne građe i u paničnoj žurbi, očajna pogleda iz džepa vadi novčanik. Sad ili nikad. Vjetar mi udara u lice dok izlazim iz knjižnice i nastavljam dalje. Ne znam ništa o ovome gradu, pa nasumično odabirem smjer kojim brzo krećem, spuštene glave. U ruci čvrsto držim mobitel. Voljela bih da ga mogu zgnječiti u šaci. Čim mi se zgrada knjižnice izgubila iz vidokruga, zastajem kako bih došla do daha i naslanjam se na zid od crvene opeke pročelja neugledne poslovne zgrade. Pogledavam stranice što sam ih uzela s pisača, a koje su sada zgužvane jer sam ih nosila privijene uz svoje grudi. Dok ih ispred sebe držim da ih bolje promotrim, na njih pada krupna kap kiše koja

126

je umrljala dio teksta. Očajno uzdišem i nekoliko koraka trčim do nadstrešnice ispod koje se, uza zid, spuštam u čučanj. Barem ne sniježi. Još. Misli mi luduju dok zurim u crtež. Čovjek na crtežu izgleda bas kao Quinn. Mislim, nije ovo fotografija, pa bi moglo biti jedva vidljivih razlika, ali te su razlike u ovom slučaju prokleto nevidljive. Lica su im ista, potpuno istovjetna. Nacrtala sam sjene ispod ispupčena čela, visoko podignute jagodice, četvrtast oblik brade. Takvo što ne može se postići s pomoću kostima ili boje za kosu. Nisam čak sigurna ni je li to moguće s pomoću plastične kirurgije. Tko je, dovraga, Quinn Avery? Kao da je čuo da mu u mislima izgovaram ime, Quinn se pojavljuje iza ugla zgrade, dalje od zida uz koji čučim. Glava mi se okreće prema njemu i tako shvaćam kako ne moram ni vidjeti njegov visok i vitak oblik da bih znala da se pojavio: jednostavno ga osjećam. Korača prema meni, a moj pogled pronalazi njegovo lice. Zuri ravno u mene, a pogled njegovih očiju me užasava. Paralizira me. Udovi su mi okamenjeni. Dolazi, koraci su mu dugi, opušteni. Konačno se pokrećem u trenutku kad je od mene udaljen manje od šest metara. Zvuk mojega mobitela koji pada na pločnik i razbija se ne znači mi ništa dok se okrećem i bježim. Ne znam kamo idem, znam samo da je to što dalje od njega. Ali, tada počinje vrištanje. Oči mi se šire i vrijeme kao da se usporava dok se osvrćem i gledam kako tamnoplavi automobil udara Quinnovo tijelo i nakratko ga pribija uza zid. Trenutak kao da traje unedogled. Do ušiju mi potom dopire prodorno pucketanje koje kao da ispunjava cijeli moj svijet, zid popušta i Quinn ostaje zakopan ispod gomile opeke. Posljednje što vidim prije nego što mi se cijeli svijet počinje vrtjeti jest poznato lice. Lice koje znači da su nas ponovno našli.

127

dvadeset šesto poglavlje Budim se u udobnoj tami, polako iz izmaglice lebdeći izlazim i ispred sebe vidim narančasto sunce koje se probija kroz gotovo potpuno ogoljene krošnje. Reesein automobil. Quinn. Benson. Quinn! Kroz upornu izmaglicu sna pokušavam se sjetiti što se dogodilo. Što se dogodilo nakon... Nakon što je automobil udario Quinna. Nakon što je automobil ubio Quinna. Nema šanse, takvo što nitko ne bi mogao preživjeti. Taj mi prizor u glavi bljeska dok ga pokušavam odgurnuti od sebe: smrskan automobil prekriven gomilom razbacane opeke, poklopac motora koji se zabio duboko u razjapljenu rupu na zidu od opeke. Ne prisiljavajte me da to vidim. Njega. Krv. Čvrsto zatvaram oči i pokušavam to sjećanje odagnati od sebe. Pokušavam od sebe odagnati sjećanje na posljednji put kad sam bila okružena krvlju i smrću. Ali, sklapanjem očiju, sve se pogoršava. Pokušavam izaći iz auta. Otvaram vrata, očajnički žudim za svježim zrakom, upinjem se ne povratiti. Na svu sreću, kad otvaram vrata i izbacujem noge van, u glavi mi ne tutnji kao onda kad sam se nakon zrakoplovne nesreće probudila iz kome. Ovoga sam puta zapravo samo spavala. Uspijevam stajati, ali to iziskuje više napora nego što sam mislila da će biti potrebno. Tijelo mi je potpuno iscrpljeno, kao da sam posljednja tri dana neprestano planinarila. Osjećam se kao onih prvih nekoliko tjedana nakon zrakoplovne nesreće, kad su i najjednostavniji pokreti od mene iziskivali nadljudski napor. Ne volim misliti na te dane. Rukama se hvatam oko pojasa i osvrćem oko sebe. Benson. Gdje je on? Je li ovdje? Sigurno nisam sama vozila. Potrebno mi je još nekoliko sekundi, ali potom se sjećam. Bensona koji me podiže na noge, odvlači dalje prije dolaska policije. Vidjela sam još nešto... nekog. Nekog koga sam poznavala. Potom je nastupila histerija. Bila sam potpuno izvan nadzora, kao da sam marioneta čije niti povlači netko drugi. Suze, očajne riječi, govorila sam Bensonu o Quinnu. Bensonova usta stisnuta u ravnu crtu. On me potom odvukao u auto, pokrio me svojim kaputom. Potom ništa. Drhtim prisjećajući se tih užasnih uspomena. Još uvijek sam umorna, ali barem se ponovno osjećam kao u vlastitoj koži.

128

Neki zvuk me odvraća od vlastitih misli. Čujem Bensona, ali ne vidim ga. Zaustavili smo se uz cestu, na mjestu koje ne poznajem, konačno pronalazim Bensona koji stoji uz stablo i razgovara mobitelom. Raspravlja s nekim. Prilazim mu bliže, pokušavam dokučiti što govori, ali neprestano prekida, kao da mu netko upada u rečenicu. - ... nije ono što smo dogovorili. Ali... - Gledam kako se rukom oslanja o bok. - Shvaćam kaže nekoliko sekundi kasnije i bez pozdrava prekida vezu. - Tko je to bio? - Glas mi zvuči piskutavo. Benson se bijesno okrene, uzdiše kad me vidi. - Stvaraj nekakav zvuk, hoćeš li? - kaže napola se osmjehujući. - Oprosti. - Zvuči otrcano, ali što bih mu drugo mogla reći? - Jesi li dobro? - Da, problemi s cimerom - odgovara upirući prstom u mobitel. Kimam glavom. Ne znam što želi reći, a mozak mi je još uvijek previše smušen da bi me bilo briga. - Kako se osjećaš? - pita me on. Smijem se. - Kao da noćas neću spavati. Benson bespomoćno sliježe ramenima. - Oprosti, nisam imao srca buditi te. - Zastaje i prstima mi dodiruje bradu. - Zabrinut sam. Tako si umorna. - Hej! - prosvjedujem. - Podočnjaci su nova šminka. - Ali, moja šala nema nikakva učinka. - Ne govorim o fizičkom umoru. - Dugo me promatra kao da želi još nešto reći, no ja ga i dalje izazivački gledam, pa naposljetku spušta ruku. Izraz njegova lica tako je čudan - ondje je više emocija nego što mogu protumačiti, pa počinjem žaliti što nisam ponijela svoj drveni ugljen kako bih ga mogla nacrtati i tako ga možda dokučiti. Podignem ruku prema njegovu licu, a on se prema njoj naginje, tako da mi ruka ostaje zarobljena između njegova lica i ramena. Prilazim mu korak bliže, ali on se nakašljava i podigne mobitel, pa zastajem. - Na internetu sam pronašao kratko izviješće o onome što se danas dogodilo - kaže on. - Oh, stvarno? - kažem. Odmah me obuzima znatiželja, - Ne piše mnogo, samo da je neimenovani automobil na brijegu bio parkiran bez ručne kočnice. - Gleda zaslon svojega mobitela i nastavlja: - Kažu da nije bilo ozlijeđenih. - Nitko nije ozlijeđen? Ali... - Zatvaram usta kako bih prekinula rečenicu. - Jesi li siguran? - Moram pitati. Znam što sam vidjela. Slike su mi se urezale u mozak. - Tako glasi izviješće. Piše i da je osoblje ureda bilo na stanci za ručak, pa je zgrada bila prazna. - I nema ništa o... o... - Ništa o Quinnu - dovršava Benson moju rečenicu.

129

Dugo stojim u mrežastim sjenama stabala. Nemam pojma što se to događa mojemu životu. Imam dojam da se polako raspada na komadiće. Do raspada, doduše, još nije došlo, ali pukotine se šire i povezuju. Situacija se bila počela popravljati. A onda ovo. Kao da se emocionalni oporavak kroz koji sam prolazila nakon zrakoplovne nesreće nikada nije ni dogodio. - Vidjela sam ga - kažem. - Vjerujem ti. - Ne Quinna... mislim, naravno, vidjela sam i Quinna, ali i... - umirujem disanje dok mi mutno sjećanje u glavi konačno poprima oblik. - Vidjela sam momka sa sunčanim naočalama. Samo krajičkom oka, sekundu nakon nesreće, ali znam da je to bio on - brzo izgovaram, prije nego što mi Benson može uskočiti u riječ. On to ni ne pokušava. Ali, i on je bio ondje. Vjerojatno je i on vidio momka, ali nije htio da doznam. Pogledavam Bensona, prisiljavam se gledati ga u oči. - Jesu li svi uključeni u ovo? Jučer si me pitao što mislim, koliko daleko ovo ide i nisam ti znala odgovoriti. Bensone, je li ovo paravan? Benson šuti. Prvo stoji ruku prekriženih preko prsa, ali potom mijenja mišljenje i ugurava ih u džepove. Iako mi mozak vrišti od želje da nešto kaže, samo šutim i stojim, promatrajući ga. Postoji mogućnost da mi oko trza. - Što ako je Quinn duh? - pita Benson tihim glasom. Glasan smijeh otme mi se iz grla prije nego što ga uspijevam obuzdati. - Ti to ozbiljno? Ne. Duhovi ne postoje. - Ne postoje ljudi koji mogu ni iz čega stvoriti meleme za usne, olovke ili loptice protiv stresa. Promisli, Tave, to bi objasnilo sve: starinsku odjeću, ono s Rebeccom Fielding, automobil koji na njega nalijeće, a da to nitko ne primijeti. - Duhovi ne postoje - ponavljam, ali glas mi je tako tih, da graniči sa šapatom. Misli mi divljaju. Vidjela sam ga kako umire. Ali, jesam li doista vidjela krv ili mi se samo um napunio njome? Odbacujem tu misao i pokušavam analizirati ono što znam. Quinn je uvijek u starinskoj odjeći, dolazi i odlazi tako brzo da izgleda kao da iščezava, nikad mi ne odgovara suvislo - gotovo kao da me ne čuje. A ono čudno mjesto kamo me je sinoć odveo, stvarno je izgledao kao da nitko ondje nogom nije stupio već... Već... Dvjesto godina. Vlastiti me um prisiljava dovršiti misao. - Nikad me ne dodiruje - kažem i gledam Bensona razrogačenih očiju. Benson šuti, ali zloguko me promatra kao da veli kako to ima smisla. - Kad god smo razgovarali, nikad me, bas nikad nije dodirnuo. - Brada mi podrhtava. Jesam li sad i medij? - Za komunikaciju s mrtvima? Možda.

130

- Bensone, činjenica je da vidim stvari koje drugi ne vide. Neprestano. Ne mogu to više nijekati. Benson kima glavom i šuti. - Misliš li da je to zbog moje operacije? - Operacije mozga? - Da. Dok sam bila u bolnici, pronašla sam uvrnutu internetsku stranicu koja tvrdi kako trauma mozga čovjeku može dati paranormalne sposobnosti. Tad sam mislila da je to glupost, ali sad? - Bespomoćno širim ruke. Benson prstom podiže naočale. - Meni to ne zvuči uvjerljivo. Ali, što ja znam? Očigledno ništa pod milim bogom. Nešto se ne uklapa. - Osim ako... - jeza me prolazi pri samoj pomisli na to. -Moglo se aktivirati traumom mozga. Reese i Jay nagnali su me da se ukrcam na zrakoplov. Očekivali su da će se dogoditi nešto takvo. Ne možeš predvidjeti da će se netko s traumom mozga iznenada pretvoriti u... ne znam, X-Mana ili nešto takvo. - Volio bih znati ono što oni znaju - izjavljuje Benson i uzdiše, - I ja. - Sjedam na mahovinom prekriven panj. Prije dva tjedna, bila sam obična “jedina preživjela zrakoplovne nesreće koju skrivaju od medija”. A sad? Pojma nemam. - Elizabeth me nazvala Zemljankom - kažem nakon nekog vremena. - Što misliš da to znači? Benson tupo zuri u mene. - Ne znam - kaže. - Sve se nekako vraća na Quinna Averyja - kažem naposljetku. - Mislim, na onog starog. Sve. Mislim... - Ne želim čak ni izgovoriti to. - Mislim da se moram vratiti na ono mjesto kamo me odveo. - Rekla si da se više nikad nećeš vraćati onamo... - odgovori Benson, a po iskrenju u njegovim očima vidim da je zainteresiran. - Znam, ali mislim da bismo trebali učiniti upravo to kako bismo konačno shvatili sve. Benson zamišljeno kima glavom. - Ako Quinn raspolaže nekim od odgovora, onda ima smisla da su odgovori ondje. - Ne želim ići sama. Hoćeš li poći sa mnom? - Naravno - kaže Benson, a u glasu mu osjetim uzbuđenje. To mjesto plaši me do zla boga, ali pretpostavljam da je za njega to poput terenskog izleta. - Sunce će zaći za otprilike jedan sat, ali u Camdenu mogu kupiti džepnu svjetiljku - kaže on, a potom se zarumeni. - Dok si spavala, zaustavio sam se u nekom gradu kroz koji smo prolazili i prodao zlatnik. Nadam se da mi ne zamjeraš, ostali smo bez novca za benzin. Odmahujem rukom kako bih ga umirila. - Zlatnici tome i služe.

131

Kima glavom i rukom me grli oko struka dok koračam natrag prema automobilu. Nemam pojma kako nam više od dvjesto godina star momak - grčim se pri pomisli na to može pomoći, ali sve se nekako vrti oko njega. Mora postojati nekakva poveznica. Osim toga, iracionalni dio mene očajnički želi doznati još nešto o Quinnu. Nije važno je li mrtav - činjenica da je zapravo možda samo duh - svejedno je onaj koji posjeduje odgovore. Odvozim automobil dalje od sjenovite čistine, a Benson mi pomaže uključiti se na pravu autocestu. Čim sam se našla na pravoj prometnici, on mi stišće ruku, pušta je, uzima Rebbecin dnevnik i počinje listati stranice ispisane prelijepim rukopisom. - Jesi li imala prilike čitati još malo ovoga? - pita me. - Od jutros? Kad sam imala prilike? - rastežem. - Prije ili nakon što sam uspjela pobjeći svojemu ubojici? Benson lista stranice - polako, ali ne i dovoljno polako da bi ih doista čitao. - Pogledaj ovo - kaže on i okreće dnevnik prema meni. - Vozim, Bensone. Pročitaj mi. - Ne mogu. To je šifra. - Šifra? Stvarno? - Usuđujem se kratko pogledati, ali sićušan, savršeno ispisan kurziv presitan je da bih mogla razabrati što piše. - Mislim da zapravo nije šifra. Više je to neki drugi jezik... ne prepoznajem koji. Zvuči kao latinski, ali nije. Ili je možda starija verzija nekoga romanskog jezika? - Sjajno - kažem i osjećam 'blago razočaranje. - Drugi jezik, i to još iz devetnaestoga stoljeća. - Istim je jezikom napisana većina zapisa, kako se čini - kaže on i dnevnik lista sve dok ne dolazi do praznih stranica. - Čudan jezik i gomila crteža. - Što se događa netom prije promjene? - pitam i prisiljavam se usredotočiti na cestu. Benson polako lista stranice prema početku dnevnika. - Sve je o Quinnu. O tome koliko ga voli. Kako joj on mora pokazati neke stvari, onako kako je i tebi rekao. Grčim se pri uspomeni na to, osobito sada kad smo Benson i ja... što smo točno mi ako Quinn više nije u igri? Dobro, ne fizički. Nažalost, još uvijek nas uvelike progoni. - Da vidimo, trebala bi se susresti s njim. Potajno. Ona misli da će je zaprositi. - Okreće stranicu. - Uslijedi taj čudni govor. Pitam se... - Što? - upitam u trenutku kad vidim da iz džepa vadi mobitel i ne nastavlja rečenicu. - Umetnut ću ovo u Google prevoditelja da vidim hoće li se štogod pojaviti. - Blagoslovljeni Google - sarkastično mrmljam. - Čudno - izjavljuje on nakon nekoliko minuta. - Što? - Pa to jest latinski. Na neki način. Nalik latinskome. Google ne prevodi sve, jer većina je riječi pogrešno napisana.

132

- Misliš li da postoji način da prevedemo sve? - Možda. Mogu dokučiti korijene nekih riječi koje su pogrešno napisane, ali - pogledava me - trebat će mi stvarno puno vremena kako bih uopće zagrebao površinu. - Pa vremena barem imamo, zar ne? - tiho odvratim. Ali, to je notorna laž. Otkako me auto gotovo udario, u glavi neprestano čujem otkucaje sata. I nisam sigurna što će se dogoditi kad se kazaljka zaustavi na nuli.

133

dvadeset sedmo poglavlje Vrata su još uvijek odškrinuta. Onako kako sam ih i ostavila. - Vidiš? - kaže Benson dok mu skrećem pozornost na to. - On je stvarno duh. Ne može ništa dodirnuti. - Kako god - kažem, ne želim ga ohrabrivati. Benson je nepodnošljiv kad zna da je u pravu. A obično je u pravu. To je nešto što kod njega volim. Volim? Pokušavam ne analizirati to. - Misliš li da je itko drugi dolazio ovamo? - pitam, a glas mi je prigušeni šapat, kao da koračamo po posvećenu tlu. - Nema tragova - primjećuje Benson. - A sinoć je prestalo sniježiti negdje usred noći, pa ako se nisu ušuljali odmah nakon što si ti otišla, mislim da smo sigurni. - Nećemo se dugo zadržavati - kažem i čvršće se obavijem kaputom. - Nećemo se ovdje prepirati - odsječno kaže Benson. Počinjem se provlačiti kroz vrata, ali Benson me zaustavi kako bi bolje pogledao mehanizam brave.. - Ovo je stvarno sjajno - kaže kad mu objašnjavam kako to radi. - Poput brave s kombinacijom. Taj Quin je... bio je... pametan. Rumenim se. Zašto se osjećam kao da je kompliment zapravo udijelio meni? Benson pruži ruku u torbu koja mu visi na ramenu i iz nje izvadi veliku džepnu svjetiljku koju smo kupili prije pola sata. Toliko je bolja od mojega bijednog mobitela. Mobitela koji je ostao devedeset kilometara dalje, razbijen na komadiće na pločniku. Vjerojatno su se na njega sručile i opeke onoga zida. Pri pomisli na to, barem me je mrvicu manje strah. Vlažan miris u nosnice mi nasrće odmah po ulasku u maleno skrovište. U misli mi se jasno vraćaju i uspomene na prošlu noć - Quinnovo lice pokraj mojega nije izgledalo nimalo avetinjski. - Hej, ne bi li duhovi trebali biti prozirni? - pitam dok Benson svjetiljkom obasjava prostor oko nas. - Mislim da to nitko ne može sa sigurnošću reći. - Izgledao je tako stvarno - kažem i pomalo mi je neugodno zbog čeznutljivosti u mojemu glasu. - Dođi ovamo - Benson mi mahne da priđem stolu na kojemu sam pronašla dnevnik. - Slike - udišem dok prema meni okreće nekoliko starih listova papira. - Nisam imala vremena istraživati kad sam sinoć došla ovamo. - Slike su maleni, opušteni akvareli koji Quinna prikazuju onakvim kakvog ga nikad nisam upoznala: nasmiješen gleda u

134

slikara, kosa mu je raspuštena i razbarušena, zadivljen promatra vatru u ognjištu. Srce mi zastaje dok Benson okreće posljednji list papira. Quinn sa ženom. Slika prikazuje njih dvoje s leđa, koračaju držeći se za ruke. Ne mogu joj vidjeti lice, vidim samo da je visoka i vitka, da joj je smeđa kosa ispletena u pletenicu. Obuzima me besmislena ljubomora koja me ispunjava bijesom od kojeg me boli želudac. - Rebecca? - pretpostavlja Benson preko mojega ramena. Gutam slinu i odgovaram slabašnim glasom: - Vjerojatno. Nikad nisam znala kako je to kad nekoga doista mrziš, ali dok zurim u tu sliku, tako grčevito stišćem rub papira, da su mi prsti bijeli, pa pretpostavljam da to sigurno nalikuje na ovo što sad osjećam. - Prokletstvo! - Benson u zrak podigne prljavu kovanicu i s nje otpuhne prašinu. - Ovdje ih je gomila. - Uzmi ih - kažem. - Quinn mi duguje toliko nakon što mi je uništio život. Dok Benson pokušava dokučiti sveukupnu vrijednost ove špilje, počinjem čeprkati uokolo. - Misliš li da se možemo svjetiljkom poslužiti kako bismo otvorili ove sanduke? - pitam. - Zašto jednostavno ne stvoriš željeznu polugu? - predloži Benson. Glasno udahnem. Ne želim to. Doima se praznovjerno, ali kad god se poslužim svojim moćima, dogodi se nešto loše. No, što mi drugo preostaje? Da zamolim Bensona da golim rukama otrgne poklopac? Prsti mi drhte dok podižem ruku i u glavi zamišljam alatku. Trenutak poslije, u ruci držim prilično kratku željeznu polugu. Odvraćam pogled dok mi je Benson uzima. Nekoliko sekundi kasnije, poklopac jednog sanduka je uklonjen. Oboje se spuštamo na koljena kako bismo pogledali u unutrašnjost kutije. - Slatko - kaže Benson i podigne vrećicu koja metalno zvecka. Kratko pogledava u nju i fućka. - Prokletstvo, taj Quinn bio je opako potkožen. - Daj mi to - korim ga i sklanjam vrećicu. - Nismo pljačkaši grobova. - Ovo nije grob - kaže Benson. - A vrijednost ove vrećice sigurno se mjeri peteroznamenkastim iznosom. U najmanju ruku. - Smiješi se. - Pomisli koliko benzina i grickalica za to možemo kupiti. Gnjevno zurim u njega i vrećicu odlažem na tlo pokraj sebe. Iako, volim grickalice... - Oh, pogledaj ovo - kažem dok iz sanduka izvlačim knjigu s poznatim trokutom urezanim u kožni uvez. - Još jedan dnevnik. - Otvaram ga, očekujem Rebeccin lepršav rukopis, ali dočekuje me smion muški rukopis. - Mislim da je ovo bio Quinnov dnevnik. Nema imena na prvoj stranici, ali na drugoj je popis imena i datuma, a Quinnovo je ime na vrhu. Nema ponavljanja prezimena i čini se da nema nekog obrasca prema kojem su imena navedena, no datumi i imena sežu do 1568. Slijede još tri imena bez datuma. Okrećem stranicu i odmičem dnevnik od sebe, jer dočekuju me riječi koje veličinom triput premašuju veličinu slova kojima je načinjen popis s prethodne stranice.

135

Ako mi nisi prijatelj, onda neka se bogovi smiluju tvojoj prokletoj duši nastaviš li čitati ovo. Oči su mi razrogačene dok ponovno čitam. - Bensone? - Hej, na ovoj slici je kuća. U što se kladiš da je to... - Bensone! Podigne pogled, a ja okrenem dnevnik prema njemu. - Jesam li prijatelj? - Prijatelj duhu? Benson podigne obrvu. - Zar misliš da je to doista važno? Mrtav je. - Progoni me već tjedan dana! - odvratim piskutava glasa, iako proganjanje bas i nije ispravan pojam. Ipak, Benson me ukočeno gleda. - Imaš pravo. - Nabere usne. - Pokazao ti je kako otključati vrata. Mislim da je to dobar znak da mu neće smetati ako to pročitaš. Kimnem glavom, ali prsti mi drhte od provale adrenalina dok okrećem stranicu na kojoj me dočekuje normalan rukopis. Ja sam Quinn Avery. Zemljanin sam. Stvoritelj sam. Ako čitaš ove riječi, nadam se da si prijatelj od povjerenja ili jedan od mojih ponovno rođenih. U ovoj kutiji pronaći ćeš oruđe kojim ćeš me povratiti. No, kad to učiniš, potraži i pronađi Rebeccu. Ništa na cijelome svijetu nije važnije od toga. Pronađi je. Daj joj ogrlicu. - Rebecca. - Šapatom joj izgovaram ime i imam dojam da mi prži jezik. On želi da je pronađem? Njezin duh, pretpostavljam. Zašto? Kako bi kao duhovi mogli zauvijek živjeti zajedno? Prisiljavam prste da se opuste u trenutku kad shvaćam da dnevnik držim tako energično da povijam korice. - Znači... - oklijeva Benson. - Znači, bila si u pravu. I on je Zemljanin. Bio je. Znaš. Ne obazirem se na neizgovorenu objavu da to znači kako sam i ja Zemljanin. Ne znam što to znači i nisam sigurna jesam li spremna otkriti što je uopće to. - Pitam se nestaju li i njegove stvari - tiho se pitam. - Pa, kad sljedeći put budeš vidjela Quinnova duha, pitaj ga - kaže Benson koji ponovno zaviruje u škrinju. - On ne odgovara na pitanja - kažem prelistavajući dnevnik. Otkrivam da je prazan nakon prvih desetak stranica. - Rekla si da si razgovarala s njim. - Mislila sam da su to razgovori, ali sve što mi je ikad rekao pronalazim u Rebeccinu dnevniku. Kao da... - Položim dnevnik u krilo. - Kao da nije toliko duh, koliko je odjek prošlosti. Mislim da mi se zato obratio s Becca, iako sam mu rekla da se zovem Tavia. Sjećam se koliko sam zbog toga bila bijesna. Sad sam čudno apatična. Kratko se pitam što to znači kad je riječ o meni, ali imam previše drugih pitanja na koja prvo trebam odgovoriti. Važnijih pitanja. Daleko važnijih. Ponovno pozornost posvećujem dnevniku. - Hej, pogledaj!

136

Benson se okrene kako bi pogledao stranice koje mi leže u krilu dok prstom upirem u dva brižno nacrtana simbola. - Jedan od njih pronašli smo na dosjeima u Reeseinu uredu - kažem upirući prstom u crtež pera i plamena ispod kojeg piše Curatoria. - Tu je riječ i Elizabeth izgovorila. Pretpostavljam da je to ime, a ne pojam. - Ima smisla - kaže Benson tihim glasom. - Pitam se. Nemam više mobitel, ali prije dva dana fotografirala sam stvarno izlizan simbol na jednoj od zgrada u Portsmouthu. Bio je toliko izblijedio, da sam mogla vidjeti samo nešto okruglo preko nečega iscrtanog valovitim crtama. No, to je definitivno mogao biti ovaj simbol. Prebacujem prst na suprotnu stranicu. - Ali ne i ovaj. Oblik je potpuno pogrešan. - Ovaj ovdje je ankh, ali umjesto kruga na vrhu, jedna je strana izvijena prema van, te tako tvori pastirski štap. - Reduciata - kažem. - I Jay i Elizabeth izgovorili su tu riječ. - Pokušavam čitati, ali Benson okrene svjetiljku prema škrinji koju je nasilno otvorio. - Pogledaj ovo - kaže on i u zrak podigne malenu uokvirenu sliku kako bih je pogledala. Očigledno ju je naslikao isti umjetnik koji je naslikao i slike koje leže na stolu, ali ova je daleko manja i jedina koju smo pronašli uokvirenu. Slika prikazuje žutu kuću usred šumarka, sa stablima usred jeseni. - Kladim se da je to kuća u kojoj je ubijen. - Nije ondje ubijen. - Riječi mi preko usana prelaze i prije nego što sam imala vremena promisliti o njima. Zaprepašteno zurim u Bensona - kako sam to mogla znati? - i pružam ruku kako bih uzela sliku. Čim mi prsti dodirnu krhke rubove ulja na platnu, na mene se izlijeva lavina iskrivljenih slika i osjećaja koji se pretaču. - To je bio trik - uspijevam izgovoriti dok me val osjećaja izbacuje iz fokusa. Prstima obuhvaćam okvir slike, sve čvršće ga držim dok mi se riječi razlijevaju preko usana, pa u iskrivljenju i buci mogu gotovo osjetiti Quinna. Ali, gluha sam od piskutava zujanja, zaslijepljena gustom maglom. - Nikada zapravo nisu bili u opasnosti... ne od pušaka... Ali morali su... morali su... Ne mogu! Pomogni mi, Bensone! - Pružam mu sliku, ali ne mogu prste nagnati da je ispuste dok imam osjećaj da mi plamen liže ruke, a uši ispunjava piskutav statički elektricitet. Benson mi otima sliku i baca je iza sebe na pod, a potom me grli. Gotovo gubim svijest u njegovu naručju, ali uspijevam pronaći posljednje atome snage kako bih se održala. - Što se dogodilo? - N-ne znam. Dodirnula sam sliku i kao da sam znala što se dogodilo Quinnu. Ili što se nije dogodilo, pretpostavljam. - Pred očima mi plešu crne točke i bojim se da ću izgubiti svijest. Osjećam se kao da sam prazna želuca istrčala cio maraton. - Ne mogu se više zadržavati ovdje - kažem i prekrijem dlanovima oči.

137

- Nema problema. Možemo doći neki drugi dan. Nijemo kimnem glavom - ne želim se više nikad vratiti ovamo - a Benson dohvati sliku, ubaci je natrag u sanduk i sanduk odgurne u tamu. Potom pokupi nekoliko drugih predmeta i ubaci ih u kožnu torbu koju je ponio sa sobom. Naslanjam se na zemljani zid i odvraćam pogled kako više ne bih gledala sliku. Pomalo mi je mučno već pri samoj pomisli na nju, kao da sam sišla s vratolomnog vrtuljka. Ne bi trebalo biti ovako. Ta misao nenajavljeno mi prolazi kroz glavu. Dnevnik mi počinje kliziti iz krila, pa ga objema rukama hvatam kako bi ga zaustavila. - To sam samo ja - kaže Benson. - Želim ponijeti ovo. - Kako želiš. Samo ne bih htio da te uznemiri kao ona slika. - Neće - ustrajem. Takav je zaključak neutemeljen, ali nekako osjećam da je točan. - Treba mi. Te mi riječi prelaze preko usana, ali ne zvuče kao da su moje.

138

dvadeset osmo poglavlje Mislim da neću moći voziti - kažem kad konačno ispred sebe u daljini spazim Reesein automobil, nakon pola sata probijanja kroz snježne zapuhe. Pred očima su mi ponovno svjetlucave mrlje dok nevoljko pomažem očistiti vjetrobransko staklo. Upinjem se stajati uspravno i usredotočeno kako bih iz džepa izvadila ključeve. Preumorna sam da bih razmišljala o ljudima koji nas slijede, iako bih nakon automobilske nesreće trebala biti na još većem oprezu. Osobito zato što sam sad potpuno beskorisna. S obzirom na putovanje ledenom šumom kroz koju je vukao svoju torbu krcatu predmetima iz skrovišta, a napola i mene, čisto sumnjam da je i Benson posebno prpošan. Nakon što mi je pomogao ukrcati se u automobil i zakopčao mi sigurnosni pojas, Benson me upita: - Moraš li povraćati? Izgledaš bolesno. Odmahujem glavom, a od tih me kretnji obuzima mučnina. - Trebam hranu. Umirem od gladi. - Mislim da bi si trebala pomoći čarolijom. - To neće pomoći - proturječim mu, naslanjam čelo na prozor i sklapam oči. - Nestaje nakon pet minuta. Čak i ono što sam već pojela. - Da, ali ako nastaviš svakih deset minuta stvarati nešto novo, uspjet ćeš se opskrbljivati hranom sve dok ti ne nabavim pravu hranu. To bi trebalo barem malo pomoći - kaže Benson, a njegove me oči preklinju da se ne svađam u vezi s tim. Potrebno je nekoliko sekundi da bi mi riječi doprle do mozga, a potom shvaćam kako je to zapravo sjajna zamisao. No, opirem joj se. Sama pomisao da progutam nešto što sam čarolijom stvorila u meni stvara mučninu. Još veću mučninu. Mogu izdržati; mora ovdje biti nekakav restoran s brzom hranom. Prženi krumpirići. Mogu dovoljno dugo zadržati svijest zbog dobre hrane, slanih krumpirića. Slika u mojoj glavi toliko je živa, da se moram oduprijeti potrebi da oližem usne. Tek u trenutku kad osjećam toplinu koja mi se probija kroz traperice spuštam pogled i u krilu vidim papirnati paket prepun savršenih prženih krumpirića. Pružam ruku prema njima iako mi razum vrišti da nisu stvarni, da ih ne bih trebala dirati. Ali, Benson je u pravu - moram odmah nešto pojesti. Pržim si jezik dok si ih ubacujem u usta, trudim se ne zaboraviti da trebam žvakati. Za manje od dvije minute, nema više nijednog krumpirića. - Stvori još - kaže mi Benson koji zvuči ozbiljno dok skreće na asfaltiranu cestu i vozi prema Camdenu. Ovoga mu se puta ne opirem, pa uskoro jedem novi paketić prženih krumpira. Griju me iznutra i brže nego što sam mislila da je moguće podižu razinu šećera u krvi. Kad sam pojela i drugi paketić, nekoliko puta duboko udišem, pa stvaram novi. Prvi paketić uskoro će

139

nestati pa shvaćam da više nemam izbora. Moram nastaviti jesti kako mi šećer u krvi ne bi ponovno pao na nulu. Ovoga puta bilo bi vjerojatno još gore. Stvaram još jedan paketić krumpira, a potom i veliku šalicu tople čokolade. Postojano, ali ne više frenetično kao na početku, žvačem i pijuckam, pa se ponovno počinjem osjećati normalno. - Hamburgeri ili tacosi? - sumnjičavo pita Benson dok pogledava dva restorana brze hrane koji u najmanju ruku izgledaju upitno. No, barem su otvoreni. - Oh, hamburgeri, molim. Nekakvi dvostruki, s krumpirima, pravim krumpirima i CocaColom. Ne dijetalnom. - U usta ubacujem šaku krumpirića dok počinjen sliniti na sam spomen hamburgera. Nema ovdje naručivanja iz automobila, pa se Benson ozbiljna izraza lica okreće prema meni dok otvara vrata automobila. - Nastavi jesti. Vraćam se čim prije. - Požuri - kažem mu smiješeći se. Tijelo si zavaravam lažnom hranom i ne znam koliko će dugo izdržati prije nego što se pobuni. Šaka krumpira zastaje mi ispred usta u trenutku kad mi na pamet pada kako posljednjih nekoliko dana nalikuje vremenu odmah nakon mojega buđenja iz kome. Po cijele sam dane samo jela i spavala. Rekli su mi da je to zato što su mojemu mozgu potrebne ogromne količine energije da bi se izliječio. Zato se i pitam što li, dovraga, sad radi moj mozak, što mi je učinila ona slika, kad mojemu tijelu treba tolika pomoć da bi se oporavilo. Vraćaju mi se Reeseine riječi o tome da ću izgorjeti, pa me ponovno obuzima mučnina. Kroz kakvu to užasnu metamorfozu prolazim? Pokušavam od sebe odagnati te misli i stvaram još jednu šalicu tople čokolade. Koliko god mi mučno bilo, moram jesti ili ću se naći u velikim problemima. Dvanaest je minuta prošlo do trenutka kad se Benson vraća natrag u auto, a ja sam uspjela pojesti pet paketa krumpira i obje šalice tople čokolade. Miris hamburgera ispunjava prostor, pa čarobne krumpire iz krila spuštam na pod i pružam ruku prema vrećicama s hamburgerima. - Pazi, Tave! - nervozno viče Benson dok krumpiri lete na sve strane. - Ovo je Beemer! Kakav frajer. - Nestat će za pet minuta - podsjećam ga. - Masne mrlje i sve ostalo. - E pa, ovi su pravi - mrzovoljno izjavljuje Benson. - Zato budi pažljiva. Potrebna mi je sekunda da preko krila prebacim nekoliko ubrusa, raspakiram ogroman hamburger i zagrizem ga. Dugo žvačemo u tišini dok osjećam kako mi se tijelo oporavlja. - Bila je to stvarno dobra zamisao - kažem u trenutku kad odlučujem malo doći do daha. - Inače bih pala u nesvijest i prije nego što bismo došli ovamo. - Ne želim misliti kako bih to objasnio nekom neznancu koji bi nas vidio parkirane uz cestu - sumorno izjavljuje Benson. - Ma, šališ se - mrmljam. Neko vrijeme šutke jedemo. -Hvala ti. - Pa to je samo hrana - odvrati on smiješeći se. - Ne, ozbiljno - okrećem se licem prema njemu. - Hvala ti za sve. Što se nisi izbezumio, što si mi vjerovao po pitanju svega, čak i kad je sve zvučalo potpuno ludo.

140

- Nema na čemu, pretpostavljam - kaže, a ja ne mogu ne zamijetiti da iznad usta ima malo senfa. Smiješim se i pružam ruku kako bih mu obrisala senf. - Imaš tu nešto - šapćem dok mu oči postaju tamnije, ne tamnije, nego dublje, a njihov me pogled prikiva uza sjedalo nervoznim užitkom. Hvata me za ruku i prinosi moje prste ustima pa ih kratko ljubi. - Hvala tebi - šapće, a ja uživam u njegovu glasu. Mastan osmijeh skrivam iza hamburgera, pa oboje jedemo u tišini. Kad sam pojela svu hranu i došla do granice pretrpanosti, obrišem masnoću s ruku i dohvatim Quinnov dnevnik dok Benson dovršava svoj obrok. - Slušaj ovo - kažem i prstom uprem u kratak zapis. - Od bratstava povjerenja imaj u Curatoriju, ali oprezno, dok u Reduciatu povjerenja nimalo nemaj. Nikome od njih ne odaj svoje tajne. Najvažnije od svega, Reduciati ne kazuj za Rebeccu. Doznaš li gdje je, ne kazuj im. - Mislim na Elizabeth koja je izgovorila ime Reduciata. - Što misliš, tko su ti Reduciata? - Pojma nemam - kaže on i zagrize hamburger. - Sigurno je nešto loše - kažem okrećući stranicu. - Reese i Elizabeth bile su zabrinute jer su misle da je Quinn možda... Reduciata? Tako sigurno zovu njihove članove. - Prstom upirem u ulomak. - Imam osjećaj da on nije bio jedan od njih. - Zvuči kao da je ta Rebecca bila u ozbiljnim problemima - kaže Benson zureći mi preko ramena. - I Quinn. To su toliko staromodne riječi, da ću morati pažljivo čitati, ali govori o skupljanju zlata kako bi ustali protiv propasti, a ovdje veli da se pod zemljom skrivaju kao zečevi u zečinjaku. - Zastajem dok mi se srce grči od tuge. - Zvuči poput nas, zar ne? - Da, nažalost. - Kaže da ne trebamo vjerovati Curatoriji, ali iz ovoga što vidim zaključujem kako neprestano bježe od Reduciate. - Zastanem, vrteći taj pojam u glavi. - Reduciata zvuči kao lluminati. Možda su i jedni i drugi tajna društva koja pokušavaju... ne znam, preuzeti vlast u svoje ruke? - Tad baš i nije bilo neke vlasti i vlade - kaže Benson. - Tad još barem nije bilo Sjedinjenih Država. - Točno. Ali mislim da nisu bili usredotočeni isključivo na Sjedinjene Države. Pogledaj. Okrećem knjigu prema njemu. - Ovdje je crtež piramide, a simbol ankh je iz drevnog Egipta. Čitam ulomak, pokušavam proniknuti u Quinnov starinski prozni izričaj. - Čini se kako su Reduciate i Curatoria bili iza faraona drevnoga Egipta, te se između sebe borili kako bi preuzeli nadzor. Ovdje piše da su piramide sagrađene kako bi se u njima gomilali njihovi posjedi, poput Rebeccine i Quinnove jazbine. - To zvuči malo nategnuto. Čini se kako su ljudi tad svoje mitove shvaćali preozbiljno. - Pa to su i činili s piramidama, zar ne? Punili su ih faraonovim osobnim stvarima? Ponekad bi s njim u grobnicu zatvarali i još žive sluge. - Da, ali... piramide, daj, šališ se? Prsti mi oklijevaju na dnu stranice. - Piramide. Bensone, piramide su trokuti. Trokuti okrenuti na sve četiri strane svijeta.

141

- Ne... ne shvaćam - kaže Benson i zvuči gotovo nepovjerljivo. - Curatoria i Reduciata imaju simbole, ne zvuči li onda logično da bi ih trebali imati i Zemljani? To je sigurno trokut. Zato je Reese rekla da je trokut promijenio sve. Promisli. Da si u drevnom Egiptu i da vidiš nekoga tko radi ovo što ja radim, što bi učinio? - Kamenovao ga? - predlaže Benson. Dlanom ga udaram po ramenu. - Ili bi ga pretvorio u svojega vođu. Zapravo - dometnem, smiješeći se zamisli koja mi pada na pamet. - možda bi čak došao do zaključka da su tvoji faraoni bogovi. Premda zapravo nisu - brzo se nadovezujem. - Mislim da to savršeno ima smisla. Ovoga puta Benson kima glavom. - To si mogu predočiti. Govori li tu još nešto o tome? - Teško je razabrati - kažem, ni ne trudim se prikriti razočaranje. - Uspjela sam dokučiti samo ovaj dio o dvjema skupinama. - Kiselo se osmjehujem. - Sve ostalo samo nagađam i izmišljam. - I sigurna si da Quinn nije umro u kolibi? - pita Benson sakupljajući naš otpad. - Ne. Trebali su ondje poginuti - kažem, odvraćajući pozornost od dnevnika, od onoga što je od njega preostalo. - Ali... pobjegli su. - Osjećam bol dok mislim na to, ali sad kad sam jela, ta bol više nije tako sveobuhvatna i prodorna. - Kako znaš? - To je kao prisjećati se filma što si ga davno gledao. Sjećaš ga se u osnovnim crtama, ali ne i detalja. I što se više upinjem sjetiti, to mi je teže. - Možda Quinn pokušava govoriti kroz tebe, a ona je slika bila poput nekakva natprirodnog prolaza. Podignem obrvu i gledam ga. - Nasumično je odabrao slomljenu tinejdžericu kako bi komunicirao preko nje? - Ne nasumično - ustraje Benson. - Zemljanku. Kao što je i on. Možda to samo tako funkcionira. Razmišljam o tome i zaključujem kako zastrašujuće ima smisla. Priznajem, ne želim biti Zemljanka - što god to doista značilo. Ne želim biti posebna. Ali, ako me je Quinn odabrao, onda sigurno postoji nešto što za njega mogu učiniti. - Mislim da trebamo otići do kuće, Quinnove kuće, one iz novinskoga članka. - Postoji problem. Ne znamo gdje... - Ja znam - šapćem. Sinulo mi je. - Znam gdje je. Benson pogledava sat na upravljačkoj ploči, ne skrivajući sumnjičavost. - Sad je prekasno za polazak. Iskreno govoreći, mislim da trenutačno nisi u stanju bilo što poduzeti. Umorno kimam glavom. - Možda sutra? Mršti se. - Ako želiš.

142

Počinje me obuzimati pospanost. - Želim. Moram... moram dokučiti o čemu je riječ. - Znam - kaže Benson i glasno uzdahne, što mi zvuči poput čudnog odgovora, ali vjerojatno je i on iscrpljen. - Trebali bismo pronaći prenoćište. Uskoro ću se onesvijestiti. Usne mu se sad rastegnu u osmijeh. - Tvoja želja moja je zapovijed. - Pogledava u retrovizor i pokreće automobil. - Spavaj kaže mi dok pogledom prati rijedak promet. - Trebat će nam dvadesetak minuta. - Kamo idemo? - Samo spavaj. To je iznenađenje. Imam dojam da sam tek oči sklopila, a Benson me već trese i budi. - Stigli smo. Ne shvaćam zašto me budi samo kako bi mi rekao da mogu spavati, sve dok ispod od umora otežalih kapaka ne zamijetim svjetlo. Nikada još nisam bila toliko sretna pri pogledu na obični Holiday Inn. - Hoćemo li ovdje odsjesti? - pitam i prislanjam nos uz prozorsko staklo. - Ne - kaže Benson. - Ovamo sam te dovezao samo kako bih te izazivao toplim tušem. Sad možemo otići. Ovoga puta udaram ga šakom u rame, ali mozak mi se grčevito drži pojma topao tuš. Uzimam svoj ruksak - osjećam blagu grižnju savjesti zbog činjenice da sam samo ja ponijela čistu odjeću - i gledam stvari u prtljažniku, pokušavajući odlučiti koja je od njih najvažnija. - Dnevnici - odlučujem naposljetku. - Trebam ih ponijeti. Moram ih pročitati. - Mozak mi je još u izmaglici, pa je to sve što činim, Benson uzima dnevnike iz prtljažnika. - Hajdemo unutra. Ne želim da te itko vidi. - Bit ću dobro - kažem kao da će moje riječi sve dovesti u red. - Gdje smo? - U Freeportu. To je osamdesetak kilometara od Camdena, ali to je grad u kojem još nismo bili. Pokušavam zajamčiti nam sigurnost - mrmlja naposljetku. - Odlično ti ide - kažem. Drago mi je što je pažljiv. Tko god nas slijedi, pametan je i uporan, a koliko god cijenila te osobine, zbog njih mi je još manje draži s obzirom na činjenicu da daju sve od sebe kako bih bila... mrtva. Dok prelazimo preko parkirališta, primičem se bliže Bensonu i ramenom se češem o njegovo rame. - Ti si moj Superman - rukom mu dodirujem naočale. — Imaš čak i naočale. - Nisam ja nikakav junak - kaže on nježnim glasom. Osjećajući se odvažno, hvatam ga za ruku i prste ispreplećem s njegovima. - Ti si moj junak. On mi stišće ruku i otključava vrata. Trudim se ne biti uznemirena zbog činjenice da ulazim u hotelsku sobu. Sama. S Bensonom. - Zašto ne odeš ravno u kupaonicu, pod tuš? - kaže Benson i zastaje na vratima kao da je spoznao što i ja. - Moram otići prodati još malo onog zlata.

143

- Sad? - upitam, a zbog pomisli da će me ostaviti samu obuzima me veća panika nego pri pomisli da ću biti s njim. - Draže mi je otići noću kad postoji manja mogućnost da će netko prepoznati auto - kaže, zureći u sag. - Na putu u grad vidio sam zalagaonicu na kojoj je pisalo “otkupljujemo zlato”. Ako uspijem večeras, sutra možemo odmah otići. Njegova sramežljivost djeluje čudnovato ohrabrujuće, pa mu prilazim i polažem ruku preko njegovih usta. - Voljela bih da možemo odmah otići. - I ja - kaže on tako tiho da ga jedva čujem. - Oklijeva, a potom glavu primiče bliže mojoj. - Jesi Ii sigurna da ćeš biti dobro sat ili dulje? - šapće. Što zapravo znači to dobro? Ne vrijedi više ista definicija koju sam imala jučer, prije dva tjedna ili prije mjesec dana. Trenutačno dobro znači da sam živa. - Naravno - kažem, iako znam da ne mogu zvučati uvjerljivo. Benson me privlači bliže. Čela nam se dodiruju i na trenutak mislim da je to sve. Prstom mi potom prelazi uz rub donje čeljusti i podiže mi bradu. Poljubac je tek nešto više od blagog dodira njegovih usana, ali istodobno je poput tekuće utjehe koja mi se razlijeva utrobom i udovima. - Idi pod tuš. I u redu je ako zaspiš. Ne znam koliko će mi dugo trebati. Kimam glavom iako znam da neću zaspati dok se ne vrati, dok ne budem sigurna da je dobro. - Čuvaj se. - Nikome ne otvaraj vrata - upozorava me, premda zna da ne mora. - Samo tebi - obećavam i gledam ga u oči sve dok se vrata između nas nisu konačno zatvorila. - Samo tebi - ponavljam, šapćući.

144

dvadeset deveto poglavlje Pet minuta kasnije stajem ispod tuša koji se puši i uzdišem od zadovoljstva. Nakon što sam se dvaput nasapunala, masiram bolan vrat, a potom pogledavam svoje jadno, izmučeno tijelo. S desne strane su mi ružičasti ožiljci od zrakoplovne nesreće - crtice na mjestima gdje su mi dva polomljena rebra probila kožu, veliki ožiljak na bedru, na mjestu gdje su najgore polomljenu bedrenu kost povezali metalnom pločicom, a tu su i u usporedbi s tim maleni ožiljci od traheotomije i otvora za cjevčice za hranjenje - na koje sam se u tolikoj mjeri privikla, da se više ni ne sjećam kako sam izgledala bez njih. Tresem glavom dok razmišljam o Elizabethinoj izjavi da sam Zemljanka. Ovo tijelo prošarano ožiljcima i bolovima trebalo bi biti dovoljan dokaz da griješi. Da je pogriješila. Nadnaravna bića ne mogu biti toliko polomljena. Da nema mojega dara, uopće joj ne bih vjerovala. A sad imam nove ožiljke. Na lijevome bedru imam ljubičastu modricu nakon onog pada dok sam sinoć bježala od Quinna. Rubovi već poprimaju žućkaste nijanse, dok je sredina poput patlidžana. Koljena i dlanove izgrebla sam na pločniku, a rane me sad peku od žustrog trljanja sapunom. Pogledom tražim izvor prodorne boli u nadlaktici pa vidim trag modrice u nastajanju na mjestu gdje me Benson žestoko ščepao kad me odvukao od mjesta gdje je automobil udario u zgradu. Kad me spasio. Obuzima me smijeh zbog modrice u nastajanju, pa tresem glavom. Neću mu reći. Osjećao bi se užasno od toga. Benson me nikad ne bi ozlijedio. Ne namjerno. Ponekad mislim da je on jedini. Moja mama. Moj tata. No, njih više nema. Obuzima me blaga grižnja savjesti pri pomisli da posljednjih nekoliko dana gotovo da uopće nisam razmišljala o svojim roditeljima. Polako, sasvim polako, Benson je, a da toga do sad nisam ni bila svjesna, zauzeo njihovo mjesto. On je osoba kojoj mogu u svemu vjerovati. Ne samo kad je riječ o tajnama koje stubokom mijenjaju život, tajnama kao što su moje moći ili ljudi koji me žele ubiti, nego i kad je riječ o posve blesavim tajnama. Poput one da sam se u četvrtom razredu toliko smijala, da sam se upiškila u gaće, ili kad sam pokušala spasiti ptičicu koja je ispala iz gnijezda... i onda plakala kad sam shvatila da je uginula. Tajne koje čovjek dijeli isključivo s intimnim prijateljima. S obitelji. Uspravljam se od iznenađenja dok mi ta riječ kruži glavom i naposljetku pronalazi svoje mjesto.

145

Ali, zašto Benson ne bi postao moja obitelj? Pomišljam na Elizabethino upozorenje koje se odnosilo na njega i lice mi se žari od bijesa. Nitko, nitko nije pokazao toliko odanosti kao Benson. Važniji mi je od gomile drugih. Pod vrućim mlazom vode stojim sve dok mi tijelo ne postane posve ružičasto, a potom se polako odijevam, prvo svoju kratku kosu sušim bučnim hotelskim sušilom za kosu pa odijevam običnu majicu i joga-hlače. Naposljetku svoje izgrebene ruke premazujem hotelskim losionom za tijelo. Sve mi to djeluje tako luksuzno. Previše sam napeta da bih spavala. Pokušavam gledati televiziju, ali sve televizijske postaje govore o još jednoj pojavi zagonetnog virusa - ovoga puta u gradiću sjeverno od kanadske granice. Smrtnost je stopostotna. Želudac mi se grči. U glavi mi odjekuju Jayeve riječi: Na poslu, pronašli smo poveznicu između Reduciate i virusa, a ako odeš, nisam siguran hoću li... Kako je trebao glasiti ostatak njegove rečenice? Prvi put gotovo žalim što nisam ostala. Što nisam poslušala do kraja. Može li nešto ovako pogibeljno, ovako nasumično biti djelo organizacije koja nema pametnija posla od proganjanja osamnaestogodišnje djevojke? Činilo se nemogućim. Na vijestima je sad liječnik koji navodi simptome i moguće smjerove širenja infekcije. Sklapam oči, ne želim čuti. Toliko mi je muka od loših vijesti. Isključujem televizor i posvećujem se dvama starim dnevnicima. Od jutros nisam imala prilike ni prelistati Rebeccin dnevnik, pa ga sad otvaram na samome kraju kako bih bacila oko na taj zagonetni jezik. Rukopis je isti, ali Benson je u pravu: to je nemoguće čitati. Umjesto toga posvećujem se Quinnovu daleko kraćem dnevniku. Quinnov dnevnik ne ide u dubinu, ali kratki opisi su dovoljni. Ako mu je za vjerovati, te dvije skupine - bratstva, kako ih naziva - bile su upletene u sve, od Francuske revolucije, vitezova Templara do Nicejskoga koncila. Mijenjale su povijest. Stvarale povijest. A trebala sam i sama uvidjeti u kolikoj je mjeri trokut bio sveprisutan tijekom cijele povijesti. Templari, masoni, Egipćani, dovraga, pa nalazi se čak i na novčanici dolara. Zemljani - a kroz njih i ta bratstva - ugravirali su se u povijest civilizacija. Ako sam ranije bila uplašena, sad sam užasnuta. Nije čudo što su uvijek bili korak ispred nas. Imaju tisuće godina prakse. Kad čujem vrata koja se otključavaju, srce mi poskakuje i divlje tuče. Benson sramežljivo proviruje iza vrata - vjerojatno kako bi vidio spavam li - a potom ulazi. Pogledavam sat i šokirana sam kad shvatim da su prošla dva sata otkako je otišao. Nisam bila svjesna vremena. Ulazi i bez riječi zatvara vrata iza sebe. Dugo stoji leđima okrenut prema meni, a kad se konačno okrene, objema rukama prekrivam usta i uzdišem. Oko mu počinje poprimati grimiznu boju onoga što će sutra biti veličanstvena modrica, a preko jagodične

146

kosti mu je ogrebotina uprljana krvlju. Kosa mu je razbarušena, a desna mu šaka krvari kroz ubrus. - Sranje, Bensone, što ti se dogodilo? - Trčim do njega, ali on ispred sebe ispruži ruku kako bi me spriječio, pa zastanem u mjestu. - Molim te, nemoj - glas mu je krhak, gotovo puca. - Mislim da su mi rebra natučena. - Dovraga, što se dogodilo? - Pokupi svoje stvari, moramo ići. - Kako to misliš? - Ne daleko, ali ovdje nismo sigurni. S druge strane ulice je još jedan hotel. - Ali... - Molim te, Tavia, nemamo vremena! Očaj u njegovu glasu pokreće me. Kružim sobom, kupim sve što vidim i ubacujem u svoj ruksak. Napunjen ruksak privijam uz gudi i zaogrćem se kaputom dok Benson ponovno otvara vrata. Ledeni zrak kovitla se oko mojih golih gležnjeva i stopala bez čarapa na koja sam navukla tenisice, ali kad se Benson okrene prema meni kako bi pitao jesam li spremna, kimam glavom. Trčimo kroz snijeg, pokušavam ne poskliznuti se na zaleđenu pločniku dok s jednog hotelskog parkirališta pretrčavamo do drugog. Benson me vodi okolo, do suprotnog kraja krila sa sobama, a potom zavlači ruku u stražnji džep hlača. - Stani ovdje, ispred mene - pokazuje mi. Zbunjena, to i činim, ali sve mi postaje jasno kad vidim da Benson bravu otvara s pomoću alata za obijanje. - Nisi rezervirao sobu? - šapćem. - Želiš li biti mrtva prije jutra? - odgovara mi nervozno, za njega nimalo svojstveno. Tada shvaćam koliko je uplašen. - Ne - odvratim nježna glasa. - Hvala ti. Trenutak poslije, vrata se otvaraju, a Benson mi gestom pokazuje da uđem. Potom odbacuje moj ruksak na pod i pali svjetlo, razotkriva sobu koja nalikuje na onu koju smo upravo napustili. Boje su, doduše, drukčije, ovdje je svjetiljka manje, ali sve je gotovo identično. Između nas se zgušnjava tišina. - Što ti se dogodilo? - konačno upitam. Užasavam se sumnje koja me obuzima, a koja kazuje kako su ga zapravo zaskočili moji problemi. Na pamet mi pada momak sa sunčanim naočalama koji nas je, očigledno, uspio slijediti do knjižnice. A večeras doista nismo bili obazrivi. Ne dovoljno. - Možemo li ne razgovarati o tome? - pita me Benson i zvuči tako umorno da gotovo odustajem, ali jednostavno ne mogu ne znati. - Brzo izvješće o najprljavijim detaljima - kažem. - Otišao sam u zalagaonicu za koju sam ti rekao, ondje sam zlato zamijenio za novac. Bio sam toliko zaokupljen iznosom što sam ga dobio, da sam postao neoprezan. Nisam motrio. Bio je mrak i... bilo je lako zaskočiti me.

147

- Oh, ne - kažem, znam što slijedi. Benson se okreće i na noćni ormarić počinje odlagati sadržaj svojih džepova. Tu je i debeo svežanj novčanica od dvadeset dolara? Ili su to stotice? Umorno nastavlja: - Iz mraka je iskočio momak, prislonio mi pištolj na sljepoočnicu i pitao me gdje si ti. - Gdje sam ja? - Bila sam u pravu, obuzima me mučnina. - Udario sam ga šakom u zube. - Žalosno se osmjehuje. -To mu se baš nije svidjelo - kaže, pokazuje modricu na oku. Gutam slinu, pitam se je li polomio kosti šake ili je samo ozlijedio kožu. - Kako si se izvukao? - Uspio sam ga udariti nekoliko puta, pištolj je pao u snijeg, pa sam uspio pobjeći do auta. Nije pucao. Vjerojatno me nije htio ubiti prije nego što dozna gdje si. - Bensone - prstom mu prelazim preko leđa, peko njegova promočena kaputa. - Nemoj - kaže on. - Molim te. - Dobro - šapćem, ne shvaćajući. - Čista si - šapće on, nevoljko objašnjavajući - a ja smrdim. Ne želiš me dodirivati. - Ja... - Što bih trebala reći? Istina je da ga tako silno želim dodirnuti, da se jedva obuzdavam. Ali, to neće poboljšati situaciju. - Trebao bih. pod tuš - kaže on, a ja se okrećem kako bih mu dala privatnost za kojom tako očigledno čezne. Nekoliko sekundi poslije čujem prigušeno psovanje. Okrećem se i vidim da je uspio svući svoj mornarski kaput, ali ozlijeđenom rukom ne uspijeva otkopčati košulju. - Daj da ti pomognem - hitam mu u pomoć, ali Benson odskakuje hitro kao zec. Izgleda jednako umorno kao i ja - kao da je posljednjih tjedan dana ostario pet godina. Zastajem i kratko ga promatram očima umjetnika. Pitam se izgledam li i ja tako, je li to bilo razlog Reeseine zabrinutosti. Vidi li se to na mojemu licu onako kako se vidi na Bensonovu? Ako je tako, onda to ne mogu sakriti. - Bensone - šapćem nježno, ali odlučno. Smirio se, ali pogled mu je još uvijek divlji. Krećem se polako, otkopčavam dugmad na prednjoj strani njegove košulje i razotkrivam bijelu majicu koja je ispod nje. Svlačim mu lijevi rukav, desni mu je već rasparan na laktu. - Sad mogu i sam - kaže on, ali prodorno ga pogledavam, pa mi krotko dopušta da mu mokru tkaninu odlijepim s kože i podignem majicu kako bih pogledala ispod. - Oh, Bensone - šapćem. Cijeli mu je torzo prekriven modricama koje izgledaju jednako loše kao i ona na mojemu bedru. - Okreni se - kažem, ali on energično povlači majicu dolje i bez riječi nogom udara o pod. Odustajem, Nije važno. Ako mu leđa i približno nalikuju na ono što sam vidjela na njegovim prsima, onda nisam sigurna da to želim vidjeti. - Jesi li siguran da ti nijedno rebro nije slomljeno? - upitam zaprepaštena batinama koje je dobio. Zato što me nije htio izdati. - Ni u što nisam siguran - odgovara on tihim, promuklim glasom.

148

Polako, prstima mu podignem glavu i okrećem je na jednu pa na drugu stranu, pregledavajući. On sklapa oči, a ja si grizem usnu dok promatram ožiljak na njegovu obrazu, kao i ogrebotinu koju ranije nisam vidjela, koja se proteže do ruba njegova tjemena, a vjerojatno je nastala od okvira njegovih naočala. - Bene - šapnem, a ispod njegovih sklopljenih kapaka cijedi se jedna jedina suza koja mu klizi niz obraz. Ne oslanjajući se o njega, pridignem se na prste, brišem je poljupcem i u sebi kiptim od bijesa prema osobi koja je to učinila mojemu Bensonu. Spuštam se u čučanj i shvaćam koliko je slomljen Bensonov duh, budući da na krevet sjeda a da mu to nisam ni rekla, dopuštajući mi da mu odvežem vezice na cipelama. Kratko prosvjeduje dok mu svlačim čarape, ali uopće se ne otima. Glasno udiše dok pružam ruke prema njegovim hlačama. - Samo ću ti otkopčati dugme - kažem saginjući mu se do ramena - a onda možeš pod tuš. Kima glavom, a nakon što sam mu oprezno otkopčala hlače, hvatam ga za lakat koji izgleda neozlijeđeno i pomažem mu ustati. Prigušeno stenje i vukući noge odlazi u kupaonicu. Dugo zurim u zatvorena vrata. U meni ključa grižnja savjesti, prožima me jedak stid. Da nije mene, Benson ne bi bio ovdje, ne bi bio ozlijeđen. Nema načina da se izvučem iz ovoga, ja sam kriva za sve. Bespomoćno ležim i kroz tanak zid slušam kako Benson ulazi pod tuš, a potom ispod njega izlazi. Hotelsko sušilo za kosu radi i radi unedogled, pa se pitam suši li njime doista kosu ili samo prikriva zvukove vlastite boli. Prolazi gotovo pola sata kad Benson konačno izlazi iz kupaonice. Izgleda mrvicu bolje. Ne izgleda više toliko poraženo. - Još si budna? - pita, odvraća pogled i skriva se iza vrata, tako da mu vidim samo glavu i rame. Njegova od vode tamnija kosa mokra je i počešljana, ali ne i oblikovana u frizuru, tako da izgleda mlađe nego inače. - Čekam te - odgovaram mu iz kreveta pitajući se gdje li sam pronašla hrabrost. Uvrćem prste, pitam se jesam li opijena strahom ili iščekivanjem. Bensonovo lice oblijeva rumenilo dok gasi svjetlo u kupaonici i kreće prema meni. Sad mi je sve jasno i moram sakriti osmijeh. Za razliku od mene, on nema čiste odjeće - u majici je i bokserica ma koje je oprao i netom osušio suši lom za kosu. - Žao mi je što imamo samo jedan krevet - mrmlja on, i dalje izbjegavajući moj pogled. Nisam imao vremena provjeriti o kakvoj je sobi riječ. Jednostavno ću... jednostavno ću spavati na kauču. - Ne moraš - brzo odgovaram. - Mislim, ima dovoljno mjesta. - M-mislim da to nije pametno. Kimam glavom, pokušavam prikriti razočaranje. Na sebe navlačim teške, ali tople deke koje se, nakon što sam u automobilu pokušavala spavati smrznuta i mokra, doimaju mekima poput paperja. Ali, kao da mi je netko zalijepio kapke, pa ne mogu ni oka sklopiti. Benson iz ormara uzima rezervnu deku i protresa je, potom je prebacuje preko kauča koji više nalikuje na dvosjed. S obzirom na njegovu visinu, znam da će mu stopala visjeti preko

149

ruba, pa ne mogu odlučiti je li taj prizor smiješan ili poražavajući. Dok se saginje, bijela mu se majica napinje na ramenima, pa kroz nju vidim obris nečega crnog. Obuzdavam smiješak dok shvaćam kako je riječ o tetovaži. To je ono što nije htio da vidim kad sam mu pokušavala svući košulju. Pitam se kakvu bi tetovažu na sebi mogao imati momak poput Bensona. Pitam se je li to nešto zbog čega je naknadno požalio. Kad si je konačno prostro “krevet”, Benson pogledava svoj maleni kauč. Voljela bih da mu mogu stvoriti nešto bolje. Iako osjećam odbojnost prema vlastitim moćima, ne bih oklijevala poslužiti se njima zbog njega. Ni trena. No, kakve koristi od kreveta koji nestaje? Osjećam se tako bespomoćno. Tad shvaćam da Benson zuri u moj krevet, u pahuljasti jastuk koji leži pokraj onog na kojem mi je glava. Vidim da oklijeva, ali taj mu maleni komad udobnosti daje hrabrost, pa mi prilazi i rukom pokazuje jastuk. - Mogu Ii? - Naravno. Osjećam se tako dolično. Njegova duga ruka pruža se prema jastuku, a ja ga hvatam za zapešće. - Ostani - molim ga. Samo jedna riječ. Ukočeno se osmjehuje. - Ne, stvarno, oboje ćemo bolje spavati ako... - Glas ga izdaje, pa kretnjom ruke pokazuje kauč hodajući unatrag prema njemu. Gasi svjetlo i čujem kako plahta šuška dok liježe na kauč. Pokušavam spavati, ali krevet mi se čini prevelikim i osjećam se čudno nezaštićeno. - Bensone? - šapćem nakon što sam dvadesetak minuta pokušavala umiriti mozak koji divlja. Uspravi se na zvuk mojega glasa. - Jesi li dobro? - pita u panici. Obuzima me grižnja savjesti; vjerojatno je netom utonuo u san. - Hladno mi je. - Pojačat ću grijanje - kaže on bez tračka nervoze u glasu, već odgurnuvši deku. - Ne, nije mi tako hladno - kažem, a srce mi tuče u ušima. - Molim? - Ne tako - ponavljam. - Bene, molim te, samo me zagrli. - Glas mi je u početku snažan, ali naposljetku je jedva čujan. - Tave, ja... ne bih trebao. Ti ne... - Nešto čudnovato nalik na jecaj prekida mu rečenicu, a prije nego što sam uopće svjesna što se događa podiže se pokrivač na praznoj strani kreveta i Bensonove me ruke gotovo divljački povlače k sebi. Stenje dok me stišće uza se. - Pažljivo! - upozoravam ga. - To te boli.

150

- Nije me briga - stenje i usnama mi ovlaš dodiruje zatiljak, dok prstima prolazi kroz moju meku, čistu kosu. - Toliko te želim, da me nije briga. - Žestoko me privija uza se, prste mi u kožu leđa zabija tako da bol što je osjećam podsjeća na zadovoljstvo. I sad ga bolje shvaćam. Usne su mu potom na mojima, istodobno divlje i meke poput cvjetne latice. Hvatam ga za majicu i povlačim k sebi. Ispreplećem noge s njegovima, bokovi nam se susreću i stapaju dok mi prstima prelazi preko gole kože između majice i gaćica. Svi živci mojega tijela su u plamenu, pjevaju anđeoske napjeve koji mi odzvanjaju u glavi, brišu sve riječi, sumnje i strahove. Ljubim ga neobuzdano, nije me briga što zapravo i ne znam što radim. Nije važno, s Bensonom je sve ispravno. Ne prestajem dok se oboje ne počinjemo boriti za zrak. Rukom mi s čela sklanja kratku kosu, a potom mi lice privija uz svoju toplu kožu, tik iznad ovratnika svoje majice, ispod brade. Šutimo dok ležimo zajedno, srca nam isprva brzo tuku, ali potom se smiruju u tandemu. Ispuštam dug uzdah i cijelo mi se tijelo opušta prvi put nakon, kako mi se čini, nekoliko tjedana. Želim ostati budna, uživati u osjećaju koji me obuzima dok ležim u Bensonovu naručju, osjećaju oslobođenom frenetičnog očaja koji je pratio svaku natruhu romantike u našim odnosima. Ali, svijest me prebrzo napušta i već je jutro kad ponovno otvorim oči.

151

trideseto poglavlje Prelijep je obasjan jutarnjim suncem. Prelijep je riječ koja se doima smiješnom kad se govori o momku, ali prikladna je. Od traka svjetlosti koja pada kroz prozor blistaju vrhovi njegovih trepavica, a usprkos plavici ispod njegova oka, bez naočala izgleda dječački. Polako se budi i smiješi kad shvati da ga promatram. - Malo sam se uplašio da je ono bio san - kaže usporenim, dubokim glasom. Oboje smo sigurno bili potpuno iscrpljeni, jer već je gotovo jedanaest sati kad se budimo. Voljela bih malo odugovlačiti - čak provesti cio dan zatvorena s njim u jednokrevetnoj sobi s kupaonicom - ali činjenica da smo tijekom dvanaest sati uspjeli izbjegavati moje progonitelje ispunjava nas tjeskobom da čim prije pođemo dalje i ostanemo korak ispred njih. Osobito zato jer se danas vraćamo u Camden. Preko ramena prebacujem svoj ruksak, dok Benson uzima dnevnike, ali u trenutku kad izlazimo iz sobe, Benson skreće desno umjesto lijevo, odnosno dalje od prvog hotela u koji smo stigli prošle noći. A tako i od parkirališta na kojemu je još uvijek parkiran Reesein automobil. - Kamo idemo? - upitam. - Idemo pronaći auto - kaže on, a lice mu ponovno krasi sumoran osmijeh nalik onome nakon napada što ga je doživio. Kao da se upravo dogodilo nešto loše, kao da će se uskoro dogoditi nešto još gore. Ne shvaćam zašto se doima tako mrzovoljnim, sve dok u jednom trenutku ne zastane, osvrne se i sagne prema tamno-sivoj Hondi, pa počne prtljati po bravi na njezinim vratima. - Kradeš auto? - pitam užasnuta. Zastaje, pogledava me. - Učinio bih gomilu nedopuštenih stvari kako bih te zaštitio, Tave - kaže on intenzivnim glasom od kojeg mi se žare prsti na nogama. - Budi sretna što ovim nećemo nikoga povrijediti. Pokušavam glumiti da ne pomažem i ne sudjelujem u zločinu - još jednom zločinu - pa sjedam na suvozačko mjesto. Benson oklijeva, a potom pokreće automobil i vozi oko zgrade, prema Holiday Innu. - Samo želim vidjeti. Nemoguće je ne vidjeti. Četiri policijska automobila i jedno vatrogasno vozilo parkirani su oko naše prijašnje hotelske sobe, rotacijska svjetla bljeskaju im na krovovima. Pogled mi istog trena pada na dim koji se uzdiže sa spaljene gomile metala koja je nekoć bila BMW. Vatrogasac ga zalijeva slabim mlazom vode. Sekundu poslije shvaćam da je auto preokrenut na krov.

152

Odvraćam pogled i okrećem se na sjedalu kako bih pogledala prema hotelskoj sobi u kojoj smo gotovo ostali prespavati. Vrata razbijena na nekoliko komada leže na nogostupu, a tlo prekriva razbijeno staklo prednjeg prozora. Zavjese iskidane vise s druge strane praznog prozorskog okvira, a uspijevam razabrati madrac naslonjen na zid i prevrnuti televizor. - Ne gledaj više - kaže Benson, pa odvraćam pogled i gledam ispred sebe. - Idemo odavde - kažem i nimalo se ne stidim svojega drhtava glasa. Hvatam ga za ruku i popuštam stisak u trenutku kad mi na pamet pada da mu je ta ruka ozlijeđena. Umjesto odgovora udjeljuje mi bolan osmijeh. - Onda, kamo ćemo? - pita me dok se približavamo autocesti. - Kuća se nalazi u predgrađu Camdena - kažem nakon što sam progutala slinu. - Idi u tom smjeru. Sad znam što je Quinn - nije poput ljudi koji me progone: nije Reduciata, momak sa sunčanim naočalama, Reese ili Jay, tko god oni bili - poput mene je. On je Zemljanin. On je i duh koji me ne može ozlijediti. Ali, i on može činiti nešto. Otkako sam ga prvi put vidjela, on me na određeni način nadzire, kontrolira moje emocije. Ne bih rekla da me može nagnati da činim neke stvari, ali ubija me činjenica da sam se zbog njega iskrala iz automobila, ostavila Bensona i slijedila ga kroz šumu. Kroz mrak. Svašta se moglo dogoditi. Što je najgore, znala sam da je tome tako. Ipak, svejedno sam to učinila. No, ta hotelska soba. Taj automobil. Mislim da mi do sada nije bilo jasno koliko podmukli mogu biti ljudi koji nas progone. Mogli su Bensona spaliti u autu one noći kad sam slijedila Quinna. Mogao je poginuti zato što sam ga ostavila. Dok mi se ta misao uobličava u mozgu, držati ga za ruku više nije dovoljno. Obavijam ruku oko njegove nadlaktice, privijam je uz grudi, naslanjam glavu na njegovo rame dok vozi, trebam osjetiti toplinu njegove kože, čuti zvuk njegova disanja, slabe otkucaje njegova srca. Sve znakove koji upućuju na to da je još uvijek živ. Da je još uvijek moj. Samoj sebi obećavam da tim ljudima nikad neću dopustiti da mi ga uzmu. Voljela bih samo da bolje znam tko su ti ljudi. Ili barem tko je odradio posao u hotelu. Nažalost, imam nekoliko opcija. Reese i Jay - ali ne vjerujem da bi oni učinili takvo što. Ovakvo nasilje više priliči momku sa sunčanim naočalama. No, za koga on radi? Za Reduciatu? Sve bi mi ovo bilo puno lakše kad bih znala tko ovim rukovodi. Od Camdena smo udaljeni otprilike osam kilometara kad osjetim da mi se želudac grči. Ponovni posjet gradu u kojemu smo već dvaput bili doima se opasnim, iako ne idemo na isto mjesto. U malenu gradu kao što je Camden, posjetiti Quinnovu kuću isto je što i otići do njegova skrovišta. Tko god da nas progoni zna da smo jučer bili ovdje prije odlaska u Holiday Inn. Vrlo je vjerojatno da su znali i kad smo prvi put došli ovamo. Imam vizije u kojima ih vidim kako šćućureni čekaju s pištoljima u rukama i to mi se ne čini previše fantastičnim. - Jesi li spremna? - pita Benson dok se ispred nas ukazuje znak na ulazu u Camden.

153

Ne znam plašim li se više onoga što nas ondje čeka... ili mogućnosti da nas ne čeka baš ništa. Da nema kuće, odgovora, nikakvih indicija. Ne pronađem li ovdje neke odgovore, nisam sigurna hoćemo li imati dovoljno sredstava da preživimo do sutra. - Ne mogu biti spremnija. Nekoliko minuta kasnije skrećemo u ulicu koja vodi k izlazu iz Camdena, pa osjećam kako se konačno opuštam dok kuće postaju sve rjeđe. Manje je mjesta na kojima bi se ubojica mogao skrivati. Voljela bih da prođe barem jedan dan, a da me nitko ne pokuša ubiti. Čini mi se kako to nije prevelik zahtjev. Sad smo na neravnoj seoskoj cesti, a s obiju je strana šuma. - Uskoro bismo trebali doći do skretanja - kažem, naginjem se naprijed i tražim ga pogledom. Benson prstom upire u jedva vidljivu zemljanu cestu na kojoj su jasno vidljiva desetljeća zanemarivanja, a automobil drndajući silazi s asfalta. On se smiješi. - Drago mi je što nisi serijski ubojica - kaže, gurkajući me ramenom. - Jer ovo bi bilo savršeno mjesto za odbacivanje leša. Hvala na dočaravanju, pomišljam, iako znam da mi je njegov komentar trebao popraviti raspoloženje. No, zbog njega se sve sad nekako čini ozbiljnijim. Opasnijim. - Barem nismo primijetili da nas itko slijedi - uspijevam odgovoriti. Mogu osjetiti kako nam se kuća približava, a ne obratno. - Približavamo se - kažem, virkajući kroz stabla. Uočavam jedva vidljiv puteljak koji je širok tek za manji automobil i upirem prstom prema njemu. - Vrijeme je da protegnemo noge? - upita Benson. Kimnem glavom, a preko usana mi ne prelazi nikakav glas. Grlo mi je zaleđeno. U potpunom preokretu u odnosu na sinoć, sunce danas blista punom snagom, topi sav snijeg koji se na nas sručio prije dva dana. Voljela bih protumačiti to kao dobar znak, ali zapravo je to samo još jedan znak u nizu u kolikoj je mjeri svijet zbrkan. Puteljak je blatan i prekriven skliskom travom, a s pupoljaka mladoga lišća na nas padaju kapljice kad god dodirnemo granje. No, ne moramo ići daleko: puteljak završava kod onog što znam da je nekoć bila bijela drvena ograda. Od nje, međutim, nije ostalo ništa. Ni od nje ni od kuće. Obuzima me osjećaj razočaranja. Bilo je blesavo misliti da će Quinnova kuća još biti ovdje i da će izgledati kao na slici. Probijam se kroz godinama gomilano suho lišće, pa samu sebe podsjećam da su dva stoljeća dugo vremensko razdoblje. Pogledom slijedim stazu do kuće što je vidljiva još samo u mojim sjećanjima, koja se nekako doimaju mojima koliko i Quinnovima. Prilazim bliže mjestu gdje se nekoć nalazila kuća. Sad nema gotovo ničega - samo isprekidana crta onog što su nekoć možda bili temelji, a što sad je prekriveno mahovinom. Ondje je i gomila staroga kamenja na mjestu gdje se nalazio kamin, na sjevernoj strani kuće, ali moglo bi to biti i kamenje što su ga djeca nagomilala prije dvadesetak godina. Nožnim prstima pronalazim rub kamenog zida koji je više-manje ravan, pa ga pažljivo slijedim, nadajući se da će mi dati bar nekakav uvid u

154

strukturu koja je ovdje postojala prije toliko godina. Tek zašavši za treći kut sigurna sam kako su to doista temelji. - Opa - šapne Benson koji je došao do istog zaključka kad mu ponovno prilazim. - To je stvarno to. Jest. Osjećam to. Riječ je o prisnosti za koju sam očekivala da ću je osjetiti u Camdenu. A sad shvaćam: nije u igri grad, nego ovo ovdje. Ovo mjesto. Quinn je htio da dođem ovamo. Kao da je čuo svoje ime u mojim mislima, Quinnova nazočnost odzvanja u meni, ispunjava mi dušu tihom glazbom nalik na vibracije ogromnog zvona. Ruksak mi klizi s ramena dok stojim ispred onoga što je nekoć bilo pročelje kuće. To nije bila velika kuća kuće tad nisu ni bile velike. Ali, bila je dovoljno velika za jednu osobu. Za dvoje, šapće moj um, pa gotovo opsujem od ljubomore odbacujući tu misao. Zašto sam ljubomorna? Ne želim Quinna! On čak nije ni stvaran! A Benson je ovdje. Benson koji je zbog mene dobio batine. Koji me je sinoć grijao. Prisiljavam se ponovno pogledati ostatke ruševina i zamišljam kako je kuća izgledala prisjećajući se slike u Quinnovu tajnom skrovištu. Žuta, s glatkim drvenim pokrovom. S dva prozora s obiju strana ulaznih vrata. I sa zavjesama. Misao mi dolazi nepozvana. S crvenim kariranim zavjesama. Slika koja mi se pojavljuje u glavi toliko je živa, da koračam unatrag i podižem pogled. Prema kući. Stvarnoj kući. Nije baš stvarna, podsjećam samu sebe dok uzdišem pred vizijom koja mi se ukazuje. Poput Quinna je - izgleda stvarno, ali ne može to biti. Stojim na onome što bi trebalo biti prednji trijem. Proteže se cijelom dužinom kuće, a tanani bijeli stupovi pridržavaju krov. Svjetlucavi mobili njišu se na blagom povjetarcu. Mobili. Poput onih na trijemu Reeseine i Jayeve kuće. Sama sam ih objesila na prednjem dijelu verande. Kupila sam ih prije dva mjeseca na buvljaku u gradu. Reese se nasmijala kad ih je vidjela i rekla da ih mogu objesiti tucet ako želim. To sam i učinila. I na Quinnovoj su kući mobili. Sad povezanosti vidim i tamo gdje ih nema, grdim samu sebe. Mnoštvo ljudi skuplja mobile. Naravno, u posljednje vrijeme uočavam puno toga, pa to možda i nije najbolji argument. No, kad pogledavam prema ulaznim vratima, ne mogu obuzdati uzdah. Iznad vrata zlatni trokut tako jarko svijetli da ga jedva mogu gledati. Smiono izvješen tako da ga svi mogu vidjeti, kao da otvoreno kazuje: ovo je dom jednog Zemljanina. Vrata me dozivaju, izlažu kušnji, pa ne mogu odoljeti, iako racionalni dio mojega uma zna da nisu stvarna. Prilazim im i pružam ruku. Ruka mi prolazi kroz kvaku. Naravno da je ne mogu dodirnuti. Ali...

155

Stišćem čeljusti i koračam. Naelektriziran osjećaj prelazi mi preko kože dok prolazim kroz neprozirna vrata i ulazim u kuću. Razjapljenih usta, osvrćem se oko sebe i pogledom prelazim po prostoriji, vidim veselu pećnicu na drva i okvir od mekog, sivog kamena oko kamina. Pogled prebacujem u drugi kut prostorije i trzam se kad vidim da ondje stoji žena. Okrenuta mi je leđima i osjećam da pjevuši, iako ne čujem ništa. Kao da su mi prigušena sva osjetila osim vida. Navlači prostirku preko fino izrezbarena kreveta s baldahinom. Namjestivši prostirku, u zrak baca jastuk kako bi ga učinila paperjastim, rukama ga ravna i polaže na krevet. Ne mogu joj vidjeti lice, ali prepoznajem debelu smeđu pletenicu sa slike. Rebecca, Sigurno su ovdje živjeli zajedno. Ponovno me obuzima ta neprimjerena, iracionalna zavist, pa glasno uzdišem. Kao da me čula, Rebecca se okreće. Teturam unatraške u trenutku kad joj vidim lice. Ona je ja. Ili netko tko izgleda baš kao ja. To nema smisla. Osim ako me moj ludi mozak ne projicira u ovaj prizor? Oči joj zure u prostor gdje stojim - misli joj očigledno lutaju - dok istodobno podiže ruku kako bi dodirnula nešto što joj visi oko vrata. Vidim ogrlicu i obuzima me ljubomora. Želim ispružiti ruku i između prstiju joj istrgnuti blistavo srebro. Grizem si prste i prisiljavam se ostati gdje jesam. I dalje bez riječi, Rebecca se okreće prema vratima, a meke joj smeđe oči odjednom počnu blistati. Zadrhtim i prisiljavam se okrenuti prema ulaznim vratima kako bih vidjela tko je upravo ušao. Znam tko je. Quinn. Pokraj mene prolijeće šešir koji slijeće na krevet, a ruka mi se ježi dok osjećam kako prolazi kroz mene. U vidokrugu mi je i noge mi se tresu, a potom i popuštaju ispod mene dok me ispunjavaju i preplavljuju osjećaji koje sam posljednja dva dana pokušavala zanijekati - moja koža to više ne može zadržati unutra. Slijedi njegov kaput, a ja šake zabijam u podne daske dok taj kaput klizi niz njegove duge, vitke ruke i pada pokraj šešira. Quinn pruža ruke prema Rebecci i ona mu prilazi, tijela im se stapaju, ne mogu zanijekati koliko se to doima prirodnim. Vrisak poraza raste u meni, pa škrgućem zubima kako bih ga zatomila i ušutkala. Iza sebe čujem Bensona, ali samo kao kroz maglu, kao jeku iz nekoga drugog svijeta. Svijeta koji sam nekoć poznavala. Trebala bih se okrenuti - trebala bih slušati, ali oči su mi prikovane uz Quinna koji grli nekoga drugog, zbog čega osjećam nepodnošljivu, slaku bol. Dlanove joj polaže na obraze, palčevima joj prelazi preko ruba čeljusti. Podižem ruku prema vlastitom licu, kao da snagom volje mogu učiniti da te ruke više ne budu na njoj, nego na meni.

156

Srce mi tuče kao ludo, a potom iznenada usporava i svaki udisaj mi je napor dok se pitam hoće li me prvo ubiti agonija ili ekstaza - sigurna sam da jedno od to dvoje hoće. Ne mogu ovo još dugo podnositi. Upravo u trenutku dok shvaćam kako će to biti agonija, osjećam kao da mi duša napušta tijelo i iz zraka promatram samu sebe. Ali samo nakratko. Smirujem se. Smirujem se na poznatome mjestu. U svojemu domu. Gdje pripadam. Hladan metal teško mi pritišće vrat, otvaram kapke i ispred sebe vidim bijelu košulju na nečijim prsima. Uporni prsti zabacuju mi bradu kako bi mi se usne susrele s toplim usnama dok me nečija ruka privlači bliže k sebi. Pa naravno. Moj um to shvaća prije mene i srce mi divlje tuče. On grli ovu ženu. On miluje Rebeccu. On ljubi mene.

157

trideset prvo poglavlje Quinnove su usne neopisivo meke na mojima i napola sam prestrašena da ću umrijeti od ekstaze koja navire poput bujice. Iznutra drhtim, ali Rebeccine ruke, moje ruke, smirene su dok pronalaze krajeve njegove kravate i nježno ih povlače. Požuda me preplavljuje u trenutku kad tkanina popušta i čvor se razvezuje pod spretnim prstima. Podižem pogled prema njegovu licu. I u bljesku unutarnje spoznaje sve sjeda na svoje mjesto. Moji prsti, moje oči, moja usta. Moj Quinn. Rebeccine misli protječu mi kroz mozak. Moje misli. Ne trenutne - to su bile moje misli. Pokušavam im se oduprijeti, spriječiti invaziju na moj mozak, ali tako su mi bliske, tako poznate, da se naposljetku opuštam i dopuštam si biti Rebecca. Ponovno. Bespomoćna sam i ne mogu se oduprijeti kad moje ruke -Rebeccine ruke - opet k sebi povlače Quinnovo lice, dok pod prstima osjećam kako me grebe njegova kratka brada. On trza glavom i podiže je, pokušavam ga prisiliti da je ponovno spusti prema meni, ali ruke me ne slušaju. Nemam nadzor - ovo je nešto što se već dogodilo, prije dvjesto godina. Ne mogu to promijeniti, mogu samo igrati svoju ulogu, misliti misli koje ona misli. Čim postanem svjesna da nam se svijest stapa, umjesto da se osjećam kao da promatram film, sama postajem akterom. Trčim do prozora pokraj njega i uzdišem od straha dok me njegova ruka čvršće grli oko pojasa. Barem pedeset muškaraca na konjima u polukružno formaciji opkoljava nam kuću. Lica su im zamaskirana, a u rukama su im upaljene baklje. Svaki od njih preko ramena nosi barem jednu pušku, a mnogi i po dvije. Ne znam jesu li lovci na vještice ili Reduciate; suočili smo se već i s jednima i s drugima. Problem je što, ako su Reduciate, onda znaju kako nas ubiti. Čvrsto se privijam uz Quinna dok se jahači šire i opkoljavaju cijelu kuću. Neće nam se ukazati mogućnost bijega. Suze mi peku oči, pa moram duboko udahnuti kako bih ih obuzdala. Ne zato što sam uplašena daleko od toga da smo bespomoćni - nego zato što ovo znači da ćemo morati otići. Ovdje smo zajedno u tajnosti živjeli više od godine dana. Bilo nam je kao u raju. U raju. Za Zemljane je uvijek bitka ostati zajedno, ali mi smo ovdje izvojevali pobjedu. Pronašli smo jedno drugoga i otključali ljubav koju većina ljudskih bića može pojmiti samo u blaženim trenucima slatkih snova. A to je bila naša stvarnost. Ti ljudi - te zvijeri - oduzet će nam sve to. Quinnove ruke su mi u kosi, a njegove usne šapću: “Budi jaka." Nosom mi nježno dodiruje ušnu školjku. “Treba mi trideset sekundi.“ Prstima ga grčevito hvatam za košulju, vlastitu snagu hranim njegovom. Još jednom udišem, pa podižem pogled prema njegovim očima.

158

To mora biti sada. Odmaknem se od njega i trčim do vrata pa van u ledenu noć. Hladan vjetar šamara mi obraze, a ja udišem mrzli zrak i iz sebe izbacujem zimom zaogrnutu izmaglicu. Obavijajući ruke oko prsa, podignem glavu prema konjima koji me okružuju. I crnim cijevima pušaka. Uperene su u mene, a konji su tako gusto stisnuti jedan uz drugog, da ne mogu pobjeći. Moj se pogled s pušaka podiže do konjanika. Svima su lica zamaskirana, ali maske im ne mogu sakriti i oči. Oči im - svima njima - plamte od mržnje. Ubojstva. Nema ni iskre milosti. Dvadeset osam, dvadeset devet, trideset. Molim te, Bože, samo neka je spreman. Okrenem se natrag prema kući, moja pletenica vitla u mraku, vrh joj je krut od hladnoće. Ne dopuštajući si oklijevanje, okrenem im leđa, nadajući se kako će mi ostaviti tri sekunde koliko mi je potrebno da iza sebe zatvorim vrata. Čujem prezrivo smijuljenje i iako mi bijes zasijeca trbuh, znam da će mi njihova bezdušnost u konačnici spasiti život. Udaram vratima, a istoga se trena sa svih strana čuju pucnji koji taj zvuk nadglasavaju. Usta mi se otvaraju u prodornome vrisku, ali tada mi se oko pojasa omata čelična vrpca koja me povlači dolje. Meka tkanina prekriva mi usta kako bi prigušila zvuk, a pogled mi se susreće s Quinnovim kao lišće zelenim očima i to me odmah umiruje dok iznad mene još grme pucnjevi. Iznenada, njegove oči zakolutaju prema stropu i zatočeni smo u posvemašnjoj tami. - Ne - šapćem i to mi odzvanja u mislima, ne izlazi na Rebeccina usta. Ne mogu ga vidjeti. Otišao je! - Ne! - vičem, ali od toga me samo boli glava koja se ispunjava jekom vriska što ne uspijeva izletjeti na usta. Duša mi se ponovno odvaja i opet sam u Tavijinu - svojemu - skršenu tijelu, okružena ruševinama mojega - Rebeccina - doma. Nešto me sputava i borim se protiv toga, pokušavam se osloboditi. Pokušavam mu se vratiti. Quinne! - Prestani. Tavia, to sam ja. - Ne, to nije... to nisi ti - jecam. - Otišao si! Vrati se. Oštar zvuk ponovno mi je glasan u ušima, više mi ne odzvanja u glavi, pa nekako uspijevam shvatiti da sam opet u sadašnjosti. Ja sam ja. Više nisam Rebecca. Nikada nisam više mrzila što sam ovo što jesam. Grudi mi drhte i shvaćam - polako, kao u agoniji - da me obuzdavaju Bensonove ruke. - Tave, pogledaj me - kaže Benson. Osjećam njegove prste na bradi kako mi podižu lice. Modre mi oči gledaju u oči. Modre.

159

Ne zelene. Modre. Benson. Tavia. Moj um to ne može podnijeti, osjećam se kao da se cijepam na dva dijela dok se Tavia i Rebecca bore za prevlast. - Tavia, reci nešto! Uplašen je. Zašto je uplašen? Ja sam ta koja umirem. Šuštanje suhoga lišća ispod mojih leđa dok padam na tlo konačno me vraća u stvarnost, pa duboko udišem dok mi se vrti u glavi. Jesam li držala dah? Ponovno dišem i umirujem bol u plućima. Sigurno sam bila potpuno prestala disati. - Dobro sam - šapćem, pokušavajući u to uvjeriti Bensona, ali i samu sebe. - Jesi li sigurna? - Lice mu je blizu mojemu, a pogled mu je izbezumljen. Sve kosti kao da su mi u rasapu, ali uspijevam kimnuti glavom. - Što se dogodilo? - Pobjegli smo. - Riječi mi preko usana prelaze i prije negoli sam postala svjesna onog što govorim. - Pobjegli smo! - S naporom ustajem, odgurujem Bensona od sebe i trčim do samoga središta urušenih temelja pa počinjem kopati. Kamenje i granje grebu mi prste, ali ne osjećam bol. - Pomogni mi - preklinjem Bensona, a grudi mi se grče od očaja. - Da ti pomognem u čemu? - pita on dok stoji pokraj mene. - Kopati. Isprva mislim da mi neće pomoći, ali nekoliko sekundi kasnije donosi nam dva debela štapa. Pruža mi jedan, a drugi zadrži za sebe. Potrebno je dvadesetak minuta i rupa duboka gotovo tridesetak centimetara da konačno dopremo do nečega čvrstog. - To je to - kažem i s olakšanjem odahnem. Nisam luda. I možda baš sada, prvi put nisam u krivu. Vrijeme prolazi dok iskopavamo željezni četverokut. Oboje smo prilično prljavi kad pokušavamo otvoriti ga. Oboje svim silama povlačimo ručicu od kovana željeza, pa poklopac naposljetku popušta i podiže se. Prestrašeno vrištim dok iz rupe izlazi nekoliko krupnih kukaca, ali uskoro klečim i zurim unutra. - Ima li kostura? - pita Benson i škilji preko ruba mračnoga otvora. - Ne, pobjegli smo - ponavljam. Panika me prošla i osjećam čudnu samouvjerenost dok uskačem u otvor koji nije veći od metar i pol s metar i pol. - Odvraćala sam im pozornost dok je Quinn otvarao ovo. Potom sam se vratila, sakrili smo se, on je izradio prvo drveni

160

poklopac koji se stapao s podom, a potom i ovaj željezni koji nas je štitio od metaka. Otišli smo tunelom. Iza nas sam stvorila novu zemlju. Nijedno ljudsko biće nije nas moglo slijediti. Tako smo došli do onog skrovišta! Benson užasnuto zuri u mene, a i sama sam napola užasnuta. Što sam to upravo rekla? Stvorila novu zemlju? No, vidim to u glavi, osjećam to! Osjećam kako pužem kroz tunel, kako iza sebe konačno ostavljam strašnu pucnjavu. Kako mislim na zemlju, predočavam si je, zamišljam je onako kako zamišljam sve što stvaram. Potom mi je sve ponovno pred očima - jasno kao da se baš sada događa - zatrpavam tunel, prigušujem sve zvukove, Quinna i sebe ostavljam u tišini i tami. Tama. Napušta me sjećanje na vrijeme kad sam bila Rebecca, ostajem prazna, odgurujem je, želim svoje tijelo samo za sebe. Ogrlica, govori mi njezin glas u glavi prije nego što je se potpuno oslobodim, - Ogrlica - naglas ponavljam, gotovo protiv svoj volje. -Moram doći do ogrlice. Ona... ona sadržava odgovore. - Moje riječi nemaju smisla, ali tijelom mi odzvanjaju nekako istinito. Pružam ruku i Benson mi pomaže da ispužem iz turobne rupe na čijem rubu zastajem i pokušavam dokučiti samu sebe. Tko sam? Nekoć je to bilo lako pitanje. - Tave, molim te, to nema nikakva smisla. Što se, dovraga, upravo dogodilo? Zvuk mojega imena - mojega sadašnjeg imena - naprasno me vraća u sadašnjost, pa podignem pogled prema Bensonu. - Bensone. - Zamijetim strah u njegovim očima. Jedva sam bila svjesna njegove prisutnosti, ali sad ponovno vidim njegovo lice umrljano blatom. 1 iznenada se sjetim. Sjetim ga se. Sjetim se da je on najvažnija osoba na cijelome svijetu. Ovijem mu ruke oko vrata i čvrsto ga držim dok on kleči ispred mene. Budem li ga se držala, neće me odnijeti emotivni uragan kojem sam izložena. - Tavia, moraš... Prekinem ga pokrivši mu usta svojim usnama. Divljački povlačim njegovu jaknu i privlačim ga k sebi. Zabacujem mu nogu preko koljena, sjedam mu u krilo, bedrima mu grlim torzo, lice mi je iznad njegova, preklinjem ga da me podsjeti tko sam. Da me podsjeti da sam Tavia. Da volim Bensona. Pri pomisli na to, trznem se unatrag. Gledam njegove modre oči - zabrinute, zbunjene oči koje zrcale moje - i shvaćam da ih želim gledati svakoga dana do kraja svojega života. Dovraga Elizabeth, dovraga upozorenja, ovo je moj izbor. On je moj izbor. - Bensone - riječi su tek šapat prije nego što ga ponovno ljubim. Volim ga. Ispunjava me istinitost te spoznaje, obnavlja me, daje mi snagu koju prije samo deset sekundi nisam imala. On pokušava odmaknuti se, reći nešto, ali ne dopuštam mu. Usta pritišćem uz njegova, dovoljno silovito da boli, ali ne odmičem se, ne odmiče se ni on. To nije dovoljno. Ruke se zavlače ispod jakni, tumaraju po koži. Njegovoj. Mojoj. Osjećam ga pod nogama, na bokovima i cijelim mi se tijelom širi požuda.

161

Više. On stenje, a ja se kao kroz maglu sjećam koliko je izudaran, ali ne mogu sada na to obraćati pozornost. Treba mi čvrstoća težine njegova tijela na mojemu, želim pod prstima osjetiti ubrzane otkucaj njegova srca na vratu, dok milujem njegovu toplu kožu. Moram se osjetiti uzemljeno. Benson izmakne usne, a meni se iz grla otme uzdah dok mi njegove usne klize niz vrat, goste se, vole, žude za mnom onoliko koliko ja žudim za njim. Frenetični smo, kao da raspolažemo samo kratkim, posuđenim komadićem vremena. To se čini vjerojatnim. Ne. - Ne ostavljaj me, uspijevam reći prije nego što će nam se usne ponovno spojiti. - Nikada - stenje on. Tijela su nam tako blizu da smo kao jedno dok ga grlim i privijam uza se - ispunjava me iracionalan strah da će iščeznuti ne budem li činila to. Mogu gotovo čuti kako mi Rebecca cvili u glavi, ali odbacujem svaku pomisao na nju. Svaku pomisao na Quinna. Neću Rebecci dopustiti da mi oduzme Bensona. Znam što je ona imala s Quinnom. Što sam ja imala s Quinnom. Poznajem dubinu te odanosti, radost ljubavnoga odnosa, znam kako je uza se imati osobu koja sve zna. Ona je to imala s Quinnom. Sad ja to želim imati s Bensonom.

162

trideset drugo poglavlje Jecaji mi razdiru tijelo i prije nego što sam postala svjesna da sam počela plakati. Gotovo istoga trena počinjem se smijati, smijem se sili kojom se Rebecca na mene pokušava okomiti čim želim nekog tko nije Quinn. - Izlazi iz moje glave! - vičem nebu i ona se povlači, ali još uvijek je prisutna, stapa se sa mnom, pa znam da je samo pitanje trenutka kad više nećemo biti ona i ja, nego mi. - Tave - kaže Benson, a dlanovi su mu još na mojemu licu. Udišem kako bih se umirila i samu sebe uzemljujem promatrajući ga - njegove naočale žičana okvira, blago nakošene, blatnu mrlju preko njegova čela, njegove usne. Crvene su od mojega grubog iskazivanja osjećaja i sve što želim jest ponovno ih ljubiti. Pokušavam govoriti, ali zubi mi cvokoću od hladnoće i nervoze, pa ne mogu izgovoriti ništa razumljivo. - Dođi - kaže Benson i rastvara svoju jaknu za mene. Privijam se uz njegove grudi, a on me jaknom obavija što bolje zna i umije, čvrsto me grleći, dok cvokotanje zubima prerasta u drhtanje cijeloga tijela. - Možeš li sada govoriti o tome? - šapće Benson. Ne podižem glavu, nisam sigurna hoću li mu se moći ispovijedati dok ga gledam u oči. - Sve sam vidjela. Onu noć kad su trebali poginuti. - Misliš, u smislu da si to vidjela preko Quinna? Silovito odmahujem glavom. - Ne, taj sam dio potpuno pogrešno shvatila. To se uopće nije odnosilo na Quinna, nego na mene! Quinn me uopće ne pokušava posjedovati, nego mi pokušava pomoći da se sjetim tko sam. - A tko si ti? - Ja sam Rebecca Fielding. - Izgovorivši to, izlažem se opasnosti da izgubim svaki dodir sa stvarnošću. Čak u većoj mjeri nego prije tjedan dana kad sam mislila da je voljeti neznanca ludost. I gdje sam sada? - Bila sam. Prije dvjesto godina bila sam ona, i to ovdje. S Quinnom. Mi smo... Mi smo Zemljani. Ta riječ u Rebeccinoj glavi. Riječ koju je Elizabeth izgovorila. Koju sam pročitala u Quinnovu dnevniku. No, tu je i još jedna riječ. Ona od koje mi se strah zavlači u kosti. Bogovi. Ja sam božica. Ali, to ne izgovaram naglas. Jedva se usuđujem pomišljati na to, no istinitost tih pojmova odzvanja u meni, iako još nisam u potpunosti sigurna što to znači. Mjesecima sam prihvaćala vlastita ograničenja, prihvaćala dijelove sebe koji nikad neće biti izliječeni do kraja. Prihvaćala da sam manje nego što sam nekoć bila. Ali, sad nisam.

163

Više sam. Toliko više. Ja sam zauvijek. Vječna sam. Moja moć nadilazi moju maštu. Zato mogu stvarati stvari. I Rebecca je to mogla. Quinn je mogao. A sad mogu i ja. Poklopac od kovanoga željeza što smo ga Benson i ja iskopali, poput lisičina od kovanoga željeza kojima sam svezala Elizabeth. Shvaćam zašto mi je u tom trenutku to bilo toliko poznato. A to je samo djelić onoga što mogu. Rebecca i Quinn u tome su bili bolji nego što sam ja sada. Ono što stvorim iščezava - ono što su oni stvorili ovdje je i nakon dvjesto godina. Imam potencijal raditi isto. Samo moram učiniti nešto. I to ne bilo što - nego nešto najvažnije na svijetu. To će otključati moje sposobnosti... kad bih se samo mogla sjetiti što je to. Tijelo mi se ponovno počinje tresti. Takva vrsta moći sve čini opasnijim, pogubnijim. Možda to mogu ukrotiti, ali ako ne mogu, to bi nas moglo sve uništiti. - Ne razumijem - kaže Benson nesigurna glasa. - Tu misliš na nekakav prošli život? - Da. I to ne samo jedan. Stotine. Tisuće. Isprva sam Rebeccu vidjela na jednak način kao što oduvijek vidim Quinna. Potom je to bilo kao da je moja duša, pretpostavljam da je to duša, izašla iz mojega tijela i ušla u Rebeccu. Gledala sam njezinim očima, osjećala što i ona one noći kad su je pokušali ubiti. Benson šuti, ali obrve mu se mršte tako da vidim što misli. - A to mi je bilo... poznato. Znam da sam prije bila u tom tijelu. - Bilo je to poput povratka kući, razmišljam. Ali, ne izgovaram to. - Onda, sjećaš li se sad... nekih stvari? - Na neki način. U bljeskovima. To nije puno - priznajem. - Ali ona... bila sam tako preplašena. Progone je, Bensone. - Tko? - Reduciate. - Pri samom spomenu tog imena strah mi se olujno vrtloži u prsima. On glasno guta slinu. - I zato me progone. Zato što je ona ja. Ne mogu dopustiti da me uhvate. Oni će... oni će... - Ne znam kako završiti rečenicu. Ali užas koji mi crijeva grči u čvorove dovoljan je da znam kako bih radije umrla nego dopustila Reduciati da me uhvate. Ponovno. Ponovno? - Ne možeš ni zamisliti što bi učinili - konačno kažem mekim glasom. Od sebe odbacujem strašne uspomene. Nisu to čak ni uspomene, nego sjene, natruhe uspomena. - Ne možemo se obratiti ni Curatoriji. Ovo moram sama. - Potresa me panična drhtavica, pa se okrećem Bensonu. — Ne sama - naglašavam kad mu na licu spazim očajan izraz. - Molim te, hoćeš li mi pomoći? On pruža ruku prema mojemu ramenu, a potom mijenja mišljenje i samo je spušta.

164

- Što želiš da učinim? - Treba mi... Ogrlica. Rebeccin glas, mislim. Toliko je nalik mojemu glasu. - Treba mi ogrlica - poslušno ponavljam. - Ona o kojoj je Quinn pisao u svojemu dnevniku, tad ću se sjetiti. - Ne želim Rebecci omogućiti bolji pristup mojoj glavi, mojemu srcu, ali nekako znam da će mi ogrlica dati više moći, ne manje. Moram imati tu moć. - Misliš li da se nalazi u tajnome skrovištu? - upita on. - Morala bi biti. - Vratimo se u auto. - Pomaže mi ustati, ali prsti mojih ruku i nogu obamrli su, pa posrćem. - Polako - kaže Benson dok me pridržava i odvodi dalje od ruševine kuće u kojoj sam živjela prije toliko godina. Glavu mu naslanjam na rame i pomišljam kako bi bilo dobro da nekoliko sati možemo zaboraviti sve ovo i vratiti se u hotel. Bilo koji hotel. Što dalje, to bolje. Ali, ne mogu. Moram se sjetiti, a potom pobjeći što je moguće dalje od ovoga mjesta prije nego što me sustignu. Mogu zaštititi sebe, zaštititi Bensona, ali samo ako se sjetim. Nekoliko kapljica otopljena snijega pada mi na lice dok udar vjetra nasrće na debele grane iznad naših glava. Iznenadna hladnoća štipa mi kožu i ponovno sam ona koja jesam. Sad u potpunosti. Iako znam - onako kako znam i da je nebo plavo, a trava zelena - da sam u prošlom životu bila Rebecca Fielding. - Ja ću voziti - kaže Benson. - Ne bismo se trebali predugo zadržavati na jednome mjestu sada kad te progone, osobito ne u blizini ove kuće. Ovog što je nekoć bilo kuća. Ako znaju za Quinna, onda možda već znaju i za ovo mjesto. - Samo trenutak - kažem pružajući ruku pokraj njega, prema suvozačkom sjedalu. Možda je među stvarima koje si pokupio. - Otvaram Bensonovu torbu i pregledavam njezin sadržaj. Prsten, vrećica još uglavnom puna zlata i kvrgava gomila omotana rupcem. To je to. Energija koju samo ja osjećam pulsira kroz mene, pa znam što je u rupcu još dok prema njemu pružam prste i trgam rijetke šavove kojima je požutjeli rubac privezan. Ogrlica. Ovdje je. Moja je. Ruke mi previše drhte, ne mogu raskidati niti. - Bensone? Možeš li, molim te? On uzima krhku tkaninu, nekoliko je sekundi drži u rukama, a potom trga niti i razotkriva težak privjesak koji svjetluca srebrno i crveno. To je onaj iz vizije što sam je imala. On napeta izraza lica zuri u ogrlicu. - Znači, to će ti povratiti sve? - Mislim da hoće.

165

Pokušava govoriti, ali glas mu puca, pa šuti još nekoliko sekunda. - I što potom? - upita naposljetku, ne podigavši pogled kako se ne bi susreo s mojim očima. Prilazim mu, a on odmakne ogrlicu kao da je želi udaljiti od mene, ali ja ne posegnem za njom, nego dlanovima prelazim preko njegovih nadlaktica, onako kako on to meni često čini. Polako. Smireno. Nekako znam da moram Bensonu pomoći da sa svim ovim izađe na kraj. Moram mu pomoći da uvidi kako mi je još uvijek potreban - da mi treba momak koji me je prošloga tjedna vidio kako prolazim kroz pakao. On nije tražio da mu se to dogodi, ne bi doživio ništa od svega ovoga da mu nisam ušetala u život. Da u knjižnicu nisam došla po njegovu pomoć. Pomoć. Da je tada samo znao u što se upleće. Ruke mi se koče u mjestu, a preko usana prelaze mi riječi koje ne uspijevam zaustaviti. - Bensone, kad bi mogao putovati natrag kroz vrijeme, vratiti se u trenutak kad smo se upoznali, kad bi znao ono što sad znaš, bi li oklijevao? Gleda me isprazna pogleda. I razmišlja. Stvarno razmišlja. Zbog njegova mi oklijevanja prijeti zlovolja, ali odbacujem je. Ovo je važno pitanje koje se ne treba olako shvaćati. - Ne bih - prošapće naposljetku. - Ni ja. A ovo - kažem upirući prstom u tanani lančić koji mu se iz stisnute šake razlijeva kao pijesak - to će promijeniti stvari. Nije mi važno što Rebecca misli, Bensone. Ja želim tebe. A ovo će nam dati odgovore. - Ne shvaćaš - šapće on. - Nećeš više osjećati isto. - Bensone Ryderu, spusti tu ogrlicu! - otresam se. On ogrlicu uz metalno bubnjanje ispušta na prtljažnik automobila. Oprezan je i zbunjen. Čim mu je ogrlica ispala iz ruku, zavlačim ruke ispod njegove jakne i košulje. On drhti u trenutku kad mu prstima dodirujem golu kožu. - Bensone? - Srce mi divljački tuče. Samo me pogledava, mogla bih se utopiti u boli koju mu vidim u očima. - Volim te. Tebe. - Ljubim mu donju usnu; više je to milovanje nego poljubac. Toplina mi se širi cijelim tijelom, pa obuzdavam osmijeh. Izgovorila sam to. Mislila sam to. Pridižem se na vrhove nožnih prstiju i ljubim ogrebotine na njegovu licu, potom njegov nos, obraze. Ruke mu polažem na zatiljak, povlačim ga k sebi, nježno ga ljubim, milujem usnama. - Ona ne može promijeniti moje osjećaje - šapćem mu u usne. - Ne znaš to - odvrati šapatom, a glas mu je prožet agonijom koju očajnički želim izliječiti.

166

Ispreplećem naše prste pa dlanove položim na svoje srce. - Znam. Ti si najbolje što mi se ikada dogodilo, a mislim da si više nego pokazao što si sve spreman učiniti za mene. - Jedan po jedan, ljubim mu zglobove na rukama, izbjegavši crvenu, oderanu kožu na desnoj šaci. - Sad ja to moram dokazati tebi. Podignem pogled prema njemu, a lice mu je natopljeno emocijama koje ne mogu u potpunosti iščitati. Glasno isprekidano udiše i povlači ruku. Na pola puta se okrene i podigne ogrlicu. - Mogu Ii? - upita i gotovo se klanja. - M-molim te - zamuckujem. Podigne ogrlicu, a rubin bljeska na sunčevu svjetlu. Lančić je dugačak, a Benson ga digne u zrak i gestom mi pokazuje da se okrenem. Privjesak mi potom visi iznad lica dok Benson u zraku drži lančić. On oklijeva, pokraj uha osjećam njegov dah - glasno šuštanje udisaja i izdisaja. - Bez obzira na ono što će se dogoditi - šapće - i ja volim tebe. Prebacuje mi ogrlicu preko glave.

167

trideset treće poglavlje U trenutku kad mi metal dodiruje kožu, upadam u vrtlog svjetlosti i boja koje mi pred očima bljeskaju blistavo, bolno, zasljepljujuće u svojoj raskoši. Prste zabijam u Bensonovu ruku dok se pokušavam uhvatiti za nešto kako me vrtlog ne bi odnio. Oluja, međutim, bjesni samo u mojemu umu, pa uskoro moram sklopiti oči prema svijetu i pokušati umiriti metež u sebi samoj, utišati ga na podnošljivu razinu buke. Dok bol postaje sve veća, žudim za predahom. Rebecca je već radila ovo; ona zna kako izdržati. Očajna, svoj um predajem u njezine ruke, a ona mu nekako oduzima nasilne izljeve uspomena. One se ukrućuju, iako i dalje imam dojam, da gledam film projiciran utrostručenom brzinom. Prizori filma kratko mi bljeskaju pred očima, a potom nestaju - prije nego što sam uspjela dokučiti njihov smisao i značenje. Ali, potom ponovno divljački blješte. Ni Rebecca ne može izaći na kraj s njima. - Bensone, ne mogu ovo zaustaviti! Pritisak u glavi i dalje mi raste, pa se rukama hvatam za sljepoočnice, pokušavajući usporiti prizore kako bih samo na trenutak predahnula. Na trenutak došla do daha. Osjećam da i Rebecca pokušava isto, ali ništa nam ne polazi za rukom. Pritisak raste toliko da se bojim kako će mi se lubanja doslovno rasprsnuti. Nije nam ni od kakve koristi ako joj je mozak uništen. Te mi riječi prolijeću kroz glavu i sad shvaćam zbog čega su bili zabrinuti. Netko vrišti, mislim da sam to ja. Ruke su na meni, oko mene, i iako sam ponovno otvorila oči, ispred sebe vidim samo tamu. Slike prolijeći, a baš kad sam spremna odustati, pred očima mi se ukazuju zamućeni prizori koji se prelijevaju u zlatnim nijansama. - Quinne, pomozi mi - šapćem kroza stisnute zube koji cvokoću dok govorim. I tu su njegove oči, smirene i zelene usred mučnoga mora uspomena. Usredotočujem se na te oči i ludi nemir malo popušta. Ali, i to je dovoljno. Panično pokušavam preuzeti nadzor, no to je kao plivati kroz katran prema slabašnome svjetlu. Ali, svjetlo je ipak tu. Quinnove oči održavaju mi ravnotežu, a Rebeccin i moj um stapaju se u jedno - mi smo jedno, mi smo mi - i znam što mi je činiti. Zajedno, naše misli polijeću poput mreže koja obuzdava energiju što se ulijeva u mene, pa je nekako uspijevam zadržati. Ta energija ispunjava svaki centimetar mojega tijela, tako da imam dojam da mi se koža napinje do pucanja, ali ovoga puta to mogu izdržati. Disanje mi se usporava, a kad ponovno trepćem, pred očima vidim maglovito zelenilo. Potrebno mi je još malo vremena kako bih jasno vidjela suncem natopljeno lišće. Glava mi počiva na Bensonovu krilu, ležim na rijetkoj travi odmah iza Honde. Pokušavam se

168

pomaknuti, sve me boli. Odustajem nakon nekoliko sekundi i samo se pogledom usmjeravam prema Bensonu. Šuma je proplanak tišine sve dok Benson zaglušujućim šapatom ne razbije tišinu: - Jesi li dobro? Kimam glavom. Sve me boli kao da me je udario grom, ali dobro sam. I više sam nego dobro. Puna sam. Ne raspolažem, međutim, riječima kojima bih to iskazala, barem ne onima koje bi on razumio. Prije mi ni samoj ne bi bilo jasno. To je onkraj poimanja normalnih ljudi. To je sigurno onkraj ljudskog poimanja. Ja sam nešto drugo. Glava me boli, pa sklapam oči - sunce mi obuzima sva osjetila. Ali, sad znam tko sam. - Boli li te još uvijek? Ne pokušavam to zanijekati. - Ne onako jako kao prije. - Dok govorim, želim cviljeti od boli. - Imam osjećaj da mi se cijela jedna knjižnica izlila u mozak i više nema mjesta - uspijevam izgovoriti. - Jesi li zato vrištala? Podignem pogled prema njemu i prvi put ga nakon što sam dodirnula ogrlicu vidim posve jasno, kao Tavia. Blijed je, a na čelu mu se cakle kapljice znoja. Što sam učinila? - Žao mi je, Bensone - kažem, iako ne znam zašto mi je točno žao. Zato što sam ga uplašila? Što sam ga uopće dovela u ovaj položaj? Zbog svega? - Vrištala si i vrištala - šapće, a glas mu podrhtava i ne želi me pogledati u oči. - Mislio sam da ćeš se raspuknuti iznutra i umrijeti. Stvarno sam to mislio. - I ja sam tako mislila - kažem, pokušavajući uhvatiti ga za ruku. Ali on pomiče ruku, prstima prolazi kroz kosu i u očima mu nakratko vidim odlučnost. Nisam u stanju analizirati je. Ležim glave u njegovu krilu, koljena privijenih uz grudi, i tako nekoliko minuta koje mi nalikuju na sate. Bol se polako povlači poput oseke. Zurenje u zeleno lišće, mrvičastu smeđu zemlju i oštre vlati trave dovoljno mi je odvratilo misli kako bi mi um mogao stvoriti dovoljno mjesta za sve što sam naučila. Za sve što jesam. - Točno sam ono što su rekli - šapćem, ispuštam svoju ispovijed u stvarnost. - Oni? - Njegove drhtave riječi tek su jedva čujan šapat. - Elizabeth. Jay. Nisu lagali. Ja sam Zemljanka... Božica. -Ta mi riječ prvi put prelazi preko usana i nije toliko zastrašujuća koliko sam se pribojavala da će biti. Ali, malo nedostaje. - Kao... Bog, s velikim B? - Ne. Nešto drugo. Nešto drukčije. - Zamisli mi bruje u glavi, zbog čega je teško razmišljati u riječima. - Ja sam božica stvaranja. Ali... prokleta. Učinila sam... Učinila sam nešto pogrešno. Davno je to bilo.

169

Benson šuti, ali ja moram govoriti. Vlastito znanje otkrivam dok mi prelazi preko usana, zbog čega mi nekako popušta pritisak u glavi. - Stvaram stvari ni iz čega. Ja sam Stvoritelj, kao Quinn. Zajedno smo Stvoritelji. Zajedno smo već mnoštvo života. Mogu stvoriti bilo što. Sve - zadivljeno kažem. - Božica - kaže Benson, a glas mu je tako tih da nisam sigurna bih li ga čula da mi uho nije na njegovu trbuhu. Smijuljim se. - Kao stablo - kažem i glasno se nasmijem. - Ili planinu. Ili zgradu. Samo: puf! Bilo što. - Kao, primjerice, piramidu - izjavljuje Benson slijedeći moje manične misli. Kimnem glavom. - Bila sam Stvoritelj Zemlje. Mnogo nas je bilo. Stvorili smo krajolike cijeloga svijeta. Svijet je bio... bio je naš. Darovao nam ga je... ne znam tko. Netko veći od nas. Netko jači. Ali, postali smo pohlepni. Cijeđenje pojedinih uspomena nalik je pokušajima da golim rukama savijete metalnu šipku, pa mi cijelo tijelo počinje drhtati od napora. - Stvorili smo ljude. Da... da nam budu sluge. Prekoračili smo ovlasti. Bili smo prokleti. - Tko vas je prokleo? Tresem glavom. - Ne znam. - Sjećaš se toga? - Ne, ali sjećam se da se Rebecca sjeća. - Quinn joj je rekao. - Iznevjerili smo svoj položaj upravitelja. - Riječi su dijelovi objave, rečenice, koja je zakopana duboko u mojemu sjećanju. - Oduzeta nam je besmrtnost. Na neki način. Postali smo smrtni, ali duše su nam ostale povezane, vezane za zemlju. Neprestano iznova živimo, rađamo se među stvorenjima koje smo stvorili. Tragamo, uvijek iznova tragamo. - Za čime tragate? - Za našim diligom - kažem, kušajući jezikom nepoznatu riječ. - Što to znači? - Ljubavnik - kažem, ne gledam mu oči. - Koji je privezan za zemlju, s kojim smo povezani. - Šapućem. - Reus ut terra, reus una. Quinn. Ali... Ne. - Reduciata pokušava ubiti Zemljane prije nego što se ujedine sa svojim ljubavnicima. - Zato te pokušavaju ubiti? - šapće Benson. Ali, ja odmahujem glavom. - Kod mene je to više od toga. Ja... ja nešto znam. Tajnu. Tajnu koja može sve uništiti. - Kakvu tajnu? - upita Besnon kojemu je sad disanje kratko i ubrzano. Samo tresem glavom.

170

- Ne sjećam se. Nešto... nešto što nisam rekla ni Quinnu, jer je bilo preopasno. Toga su se i pokušavali riješiti ljudi koji su došli u našu kuću. Tog znanja. Nečeg... nečeg vezanog uz Reduciatu i Curatoriju. Ah! - Stenjem. - Boli me već pri samoj pomisli na njih. Prisiljavam se na dubok udisaj i uranjam lice u Bensonovu košulju. - Ta imena imaju latinski korijen - kaže Benson, a ja zbunjeno pogledavam prema njemu. - Što je? - skrušeno me pita. - Na mobitelu sam pretražio internet nakon što sam ih vidio u Quinnovu dnevniku. Curator znači “čuvati i očuvati.” Reduco znači... - Satrti - prekidam ga ogorčenim glasom. - Ubiti. - Ne - kaže Benson mekim glasom. - To znači “voditi”. Šutim, pokušavam dodijeliti značenje toj novoj informaciji, ali mozak mi je preumoran. - Pretpostavljam da im je zato simbol onaj ankh. Ankh za vječnost, a pastirski štap za predvođenje. - A što je s onim drugim? - Drugim? Tako mi je bolno misliti. - Pero i plamen. Benson grize donju usnicu i zuri u nebo. - Možda je to feniks? Znaš, Feniks umire i ponovno se rađa, poput Zemljanina. - I svaki je put sve jači - kažem, a nisam sigurna čije su to riječi. - Ako Curatoria radi svoj posao, Zemljani postaju sve jači. Uopće nisam sigurna što to znači, ali zbog napora ponovno šutim. - Možeš li se pridignuti i sjesti? - pita me Benson nakon nekog vremena. - Možda. Pomaže mi pridignuti se i dopušta mi da se naslonim na njega. Mišići me bole i ponovno sam gladna. Kočim se u trenutku kad shvaćam da sam gladna kad god radim nešto povezano s činjenicom da sam Zemljanka. - Gladna sam. Neprestano - kažem tupim glasom. - Molim? - odvrati Benson. - Od nesreće sam neprestano gladna. Ali posebno otkako sam se počela služiti svojim moćima. - Pogledavam Bensona. -A Reese i Jay uvijek su se trudili da jedem što više. Čak mi je i Elizabeth rekla da moram prevladati osjećaj krivnje i jesti. Svi su znali da moje tijelo Zemljanina iziskuje veće količine hrane. - Pretpostavljam da to ima smisla - izgovara Benson polako. - Stvoriš nešto ni iz čega, pa tvoj mozak zbog toga mora raditi punom parom. Takve radnje zahtijevaju.gorivo. - Ali to je počelo tek nakon zrakoplovne nesreće. Oduvijek sam bila Zemljanin; ne postaje se Zemljaninom. Sve se počelo događati nakon nesreće. Što je bilo u tom padu zrakoplova da je probudilo... taj dio mene? Benson uzdiše. - Pojma nemam, Tave. Otkrivam koliko zapravo malo znam o bilo čemu - mrmlja on. Je li ljutit? Ili je samo zbunjen i konfuzan koliko i ja? Ne mogu više razmišljati.

171

- Trebali bismo poći - kažem. - Trebam hranu i moramo otići dalje odavde. - Mislim da ti je potrebno još nekoliko minuta - kaže Benson i pridržava me dok teturam na nogama. - Možda na raspolaganju nemamo nekoliko minuta. Netko sigurno zna za ovo mjesto. Riječi mi se rastežu i gube, pa duboko udišem kako bih se bolje usredotočila. - Ne podcjenjuj bratstva. To je pogubno. Rebeccine misli prolijeću mi glavom poput krijesnica, gotovo nasumično bljeskaju i gase se. Susresti Quinna, naš život, naš bijeg, skrovište, pisanje dnevnika. Dnevnik. - Treba mi dnevnik - kažem. - Rebeccin. - Idem prema vratima automobila, a Benson mi pokušava pomoći da stojim uspravno. - Moram se uvjeriti... - Podignem dnevnik i listam ga do stranica ispisanih čudnim jezikom, a potom se osmjehujem. Široko smiješim. Hihoćem. Zabacujem glavu i smijem se, a zvuk mojega smijeha ispunjava krošnje stabala. - Mogu ovo čitati! Oh, Bensone, ona je bila sjajna! Ovo je latinski... dobro, ne baš latinski, kako si i rekao. Obični latinski. To je... - Pokušavam povući detalje iz banke uspomena čija sam vrata u stanju samo odškrinuti. - Iz Rima je... drevnog Rima. - Glava mi bruji od napora da izvučem taj detalj. Iznenađena podignem pogled kad Benson prezrivo otpuhuje. - Vulgarni latinski? - pita on. - Znaš čitati vulgarni latinski? - Nije vulgaran - proturječim mu. - Ne, tako se naziva obični latinski, prošloga sam semestra čitao o njemu. Nastao je oko 800. godine, u vrijeme kad su Rimljani pokušavali stvoriti univerzalan jezik koji će se govoriti u cijelome Carstvu. Taj je jezik zapravo predak svih romanskih jezika. A ti ga možeš čitati. - Smijesi se. - To je sjajno. Trijeznim se dok pregledavam dnevnik. - Ovdje su svi odgovori na moja pitanja. Ostavila ga je u skrovištu za mene. To je naša osobna piramida, baš kako je Quinn bio rekao. Mjesto gdje možemo sakriti sve naše stvari kako bismo se jednoga dana sjetili. Stvorili smo to za situaciju poput ove. Kako bismo se mogli osloniti jedno na drugoga, a ne na neko od bratstava. Nakon one noći, otišli smo. Nikada se nismo vratili. - Ali, pobjegli ste. Niste poginuli. Što se dogodilo? - Naposljetku sam umrla - kažem, nešto puca u meni i sjećanje mi se vraća, želim ga ušutkati, spriječiti da se vrati, odagnati od sebe. Molim te, ne pitaj, molim te, ne pitaj. Bude li pitao, to će pokrenuti osjećaje i ponovno ću morati proživjeti sve iznova, a nisam sigurna imam li snage za to. - Kako si umrla? Podignem pogled prema njemu dok mi odveć poznati ledeni trnci prolaze cijelim tijelom. - Ja... - privijam se uz njega dok me paralizira hladnoća koja je samo u mojoj glavi. Utopila sam se. U jezeru. Noćna mora mojih posljednjih trenutaka kao Rebecca odvija mi se u glavi i cijelim tijelom drhtim od hladnoće. Ne mogu dokučiti nikakve detalje - ne znam zašto, gdje i

172

kada. Sa sigurnošću znam samo da su to učinili oni - Reduciata. Ta mi činjenica u glavi plamti poput vatre, otapa tanani sloj leda. - Progonili su me. Više od dvjesto godina. Baš mene. Toliko su me puta već ubili. Mmislim da su baš oni srušili onaj zrakoplov. Benson me čvršće privija uza se. Tijelo mi je sad ispunjeno sumanutom energijom. - Naravno, Bensone, to savršeno ima smisla. - Savršeno - kaže Benson ledenim glasom. - Ponovno sam rođena. Ne samo sad nego već nekoliko stotina puta. Nekoliko tisuća puta. - Stenjem dok se naslanjam na njega, jer mozak me boli pri pomisli na to. Oči mi se potom naglo otvaraju. - A progone me već životima, pokušavaju zataškati svoju tajnu, kakva god ona bila! Curatoria me locirala, namamila me obećanjem fantastične umjetničke škole kako bi me štitili do trenutka kad se probudim, onako kako mi je rekla Elizabeth. Ali, Reduciata je to otkrila, pa su srušili zrakoplov. Sve kako bi zataškali tajnu. - Oči mi se šire dok shvaćam što to znači. - Ubit će svakog tko im se nađe na putu kako bi došli do mene. Svakog tko im se nađe na putu. Svakoga poput njega.

173

trideset četvrto poglavlje Moraš ga pronaći, zar ne? - pita Benson nakon nekog vremena, a lice mu je utjelovljenje tjeskobe. - Koga? Ruke su mu ledene na dodir. - Quinna. Tko god on bio sada. - Quinna? - Nisam sigurna kako smo uopće došli na tu temu. Doima mi se stranom. Pogrešnom. Ne treba mi Quinn, treba mi Benson. Treba li mi? Kad sam dopustila da mi i najmanja sumnja zatruje um? Kako je se mogu riješiti? - Ako si se ponovno rodila, onda se i on ponovno rodio, zar ne? - Da, naravno - kažem, kao da je to najočiglednije na svijetu. U ovom trenutku i jest tako. - Zemljani nikad nisu mrtvi, oni se samo sele iz jednoga tijela u drugo. Rukama mi stišće prste, čujem kako mu srce kuca. Ne kuca, nego divljački tuče. Bubnja. - Moraš ga onda pronaći... Samo tako... samo tako možeš biti sigurna. Podignem pogled i zurim u njega napola užasnuto, napola začuđeno. Neću napustiti Bensona - ali um mi vrišti kako bih s Quinnom bila sigurnija. Kako to Benson zna? - A ja... neću ti stajati na putu - nastavlja on tihim glasom. - Znao sam da će se stvari promijeniti kad se budeš sjetila. I premda ja... - Ne - prekidam ga. - Ne, Bensone. To nije ono što želim. - Tjeram od sebe te osjećaje, tu sumnju. Sama sam svoj gospodar. Možda sam božica, bratstva možda misle kako imam zacrtan put s kojeg ne smijem skrenuti, ali griješe. Mogu birati, a to ću i učiniti. - Ti ljudi progone te zbog tajne koju si znala prije dvjesto godina, zar misliš da će sad odustati? - Benson trese glavom kao da samoga sebe frustrira. - Vas dvoje trebate biti zajedno. A ja... - Glas mu drhti i još mi čvršće stišće prste, a riječi koje potom izgovara, čini se, iziskuju njegov velik fizički napor. - Ja ću ti pomoći. Čini mi se kako mi je glava preteška na vratu, ali prisiljavam se podignuti je i pogledati ga u oči. - Ne, Bensone, ne. Ne želim njega, želim tebe. - Ali... ali, ti si sad Rebecca. Podignem ruke i dlanove mu položim na lice.

174

- Ja nisam Rebecca. Izvjesno je da sam bila ona. Ali sad nisam. Ja sam Tavia i volim tebe, Bensone. Dugo šuti, a potom šapne: - Nije to baš tako lako. - Može biti. - Ljudi te pokušavaju ubiti, Tave. To je važnije. Palcem dodirujem njegovu jagodicu, točno ispod ogrebotine. - Ništa nije važnije od ovog. Glas mu zvuči uzbuđeno, led mi okiva srce. - Ali u kući, nakon one tvoje vizije, rekla si... - Nisam ništa rekla - proturječim mu, pomalo Ijutita zbog činjenice što misli da bih mu tako lako mogla okrenuti leđa. - Rebecca je rekla puno toga prije nego što sam preuzela nadzor. Bile su to njezine želje, Bensone. Ali, ona više nema nadzor. Ja ga imam. Bensonove oči šire se, pa zatvara usta i stišće zube, dok mu se obrazi napinju. - Samo sam... zaključio... pa proveli ste tolike živote zajedno, zar ne? - Pretpostavljam, ali... - Sve što si posljednja tri dana radio bilo je povezano s tvojim pokušajima da stupiš u kontakt s Quinnom, da dokučiš Quinna, ta izvršiš taj zagonetni zadatak što ti ga je Quinn namijenio. Nije ga namijenio Rebecci, nego tebi. - Rukama me čvrsto drži za nadlaktice, ne pokušava me odgurnuti od sebe, nego se više čini kako pokušava samoga sebe držati podalje od mene. Oslobađam se njegovih ruku i izraz lica postaje mu blaži. Prilazim mu i polažem glavu na njegovo rame, grleći ga što je moguće nježnije. - Mislila sam da sam možda zaljubljena u njega, doista sam tako mislila. Mislila sam da je taj očajnički osjećaj opsesije ljubav. Možda to i jest svojevrsna ljubav. Ali ne sviđa mi se takva ljubav - odmičem se od njega i gledam ga. - Rebecca će uvijek biti u meni. Možda postoje i drugi koji će se tijekom vremena pokazati. Ali, neću im dopustiti da odlučuju o mojemu životu. - Zabacujem glavu unatrag tako da mu mogu vidjeti lice, da mu mogu gledati u oči. - Ne želim njega, Bensone. Želim tebe. Ne volim njega. - Duboko udišem. Volim tebe. Trenutak se proteže unedogled i sve kao da stoji. Benson mi zuri u oči, traži istinu. Možda traga za lažima. Ali, nema tu nijedne laži. Osjećaji koje gajim prema Quinnu uvijek će biti ovdje - sad mi je to jasno i ne mogu uništiti dio sebe, osobito kad je riječ o tako velikome dijelu kao što su prošli životi - no, ako sam išta naučila tijekom svojega dugog oporavka, onda je to da svaki dan moraš živjeti kao da ti je posljednji. A ako je danas moj posljednji dan, želim ga provesti s Bensonom. On izgleda šokirano, pa mu dlan polažem na zatiljak i njegove usne primičem svojima. Benson živne, njegove su ruke na meni, privija me uza se. Stenje od boli dok me ljubi, ali ne ispušta me iz zagrljaja. Žestoko me ljubi, kao da me obilježava kao svoju, onako kako to riječi nikako ne mogu. Prstima prelazi tik pokraj mojega ožiljka, a potom i preko njega. Ukočim se, čekam da... Nisam uopće sigurna što. Da se odmakne? Stisne uz mene? Da barem postavi neka pitanja.

175

Ali on mi obrazom miluje čelo dok rukama i dalje nježno istražuje, kao da nije primijetio. Prstima prelazi preko obiju strana mojega lica, grije mi smrznutu kožu. - Tave - šapne, a usne su mu lake poput pera. - Molim? - šapnem i ja, prstima pronašavši osjetljivu krivulju njegova vrata, pa drhti. Saginje se tako da usta prinosi do mojega uha. - Pobjegni sa mnom. - Kako to misliš? - Sakrijmo se - kaže, čvrsto me uhvativši za ruke. Jedna od ogrebotina na zglobu njegove desne šake puca i iz nje se cijedi kapljica krvi. - Ti ljudi koji te progone, Reduciata, Curatoria, tko god oni bili, pronaći će te ostaneš li ovdje. A kad te pronađu, ubit će te. - Spušta pogled i nekoliko se puta njiše amo-tamo. -Htio sam ti predložiti da uzmeš novce i sama odeš pronaći Quinna, tko god on sad bio, ali ako... ako stvarno želiš mene... - Želim tebe, Bensone - ne želim mu ostaviti ni trenutak za najmanju sumnju. - Onda i ja idem s tobom. Ali, morat ćemo biti brzi i temeljiti. Ti ljudi uvijek nas pronađu, a ja im ne mogu dopustiti da te ozlijede. Ne sada. Ozbiljno ćemo morati zamesti svaki trag, Tave. Bit će opako. Morat ću odbaciti svoj mobitel, riješiti se automobila, promijenit ćemo identitet, sve. - Strah u njegovim očima izbezumljuje me. - A što je s tvojom obitelji? - upitam. - Ovo nije kao kad smo otišli iz Portsmoutha. Pobjegnemo li večeras, ne znam hoćemo li se ikada vratiti. - Nema povratka - kaže on odlučno. - Već si odlučio? - Jučer sam odlučio... s tobom ili bez tebe, pobjeći ću. Već sam do grla u svemu ovome. Kad bismo oboje pobjegli, ali svatko na svoju stranu, vjerojatno bismo bili sigurniji. - Uzdiše i šakama se oslanja na bokove. - No, da ti iskreno velim, spreman sam riskirati sve kako bih bio s tobom. - Ja više nemam obitelj, Bensone. Ali, ne mogu se pretvarati da je i s tobom tako. Možda više nikada nećeš vidjeti svoju mamu i brata. On spušta pogled, a osjećaji mu se žare u očima. - Ne mogu, ne mogu više za njih živjeti svoj život. Neke su veze jače od onih krvnih; ti si sad moja obitelj. Iste su riječi baš jučer bile u mojim mislima. To je posljednja potvrda koju trebam. Ja i Benson. Benson i ja. Osvojit ćemo svijet i pobijediti. Benson mi stišće ruku. - Trebali bismo poći. Odmah. Kimnem glavom, iznenada sam sigurna u naše planove. - Kako ćemo otići? - upitam. - Mislim, s obzirom na to da se moramo riješiti automobila. Ukradena automobila. Možda će ga policija pronaći i vratiti vlasniku, tko god on bio. - Autobusom? - predlaže Benson. - Nije neki luksuz, ali odvest će nas dovoljno daleko da promislimo o mogućnostima kojima raspolažemo. Možemo parkirati nekoliko ulica od

176

najbliže autobusne postaje i ostaviti Hondu. Odaberi grad. - Prilazi mi i primiče svoje lice bliže mojemu. - Kamo god želiš poći. - Dokle god smo zajedno, nije mi važno. Ljubi mi čelo, a potom iz džepa vadi mobitel i više nego ikada prije nalikuje na Supermana kojim sam ga oduvijek smatrala. - Potražit ću gdje se nalaze autobusne postaje, a potom ovo bacam u smeće. - To si pokupio iz nekog filma. Smije se. - Možda, ali u filmovima dobri momci uvijek pobjeđuju, zar ne? Počinjem se okretati kako bih pošla prema automobilu, ali Benson me drži za ruke. - Kad se ukrcamo u autobus - kaže oklijevajući - moramo razgovarati. Stvarno... razgovarati. - Apsolutno - ali srce mi ubrzano tuče dok gledam izraz njegova lica. - Mislim da bismo trebali sad razgovarati. Oboje se okrećemo prema mjestu odakle dopire glas uljeza, ali ispred sebe vidimo samo pust proplanak. A potom, negdje iz prostora oko nas, nepogrešivo čujemo zvuk napinjanja udarne igle pištolja. Čvrsto se držim Bensona, pogledom prelazeći preko stabala oko nas. U trenutku kad sam sigurna da će nas upucati i prije nego što ikoga vidimo, iza jednog od stabala pojavljuje se Jay.

177

trideset peto poglavlje Svi bismo se trebali smiriti - kaže Jay mekim, ujednačenim glasom zbog kojega osjećam potrebu pružiti ruku i pljusnuti ga. U glavi mi se vrte planovi obrane. Još kovana željeza, instant-sačmarica, neprobojno staklo... pod pretpostavkom da sam u stanju stvoriti nešto iz područja tako visoke tehnologije, ali iznenada nisam baš tako sigurna u vlastite sposobnosti. Samo, Benson je ovdje. Neću ga izlagati riziku. Ne mogu ga izlagati riziku. To je problem s ljubavlju. - Mirovna ponuda - kaže Jay i ponovno mi privlači pozornost. U ruci drži nešto što mi nalikuje na nekoliko organičkih, proteinskih pločica kakve Reese drži posvuda po kući. Obuzima me čudna nostalgija. To nikada više neće biti moj život. - Nitko nije došao ovamo ubiti te, Tave - kaže Jay kao da mi čita misli. - Sve je ovo samo iz predostrožnosti... - Rukom posegne iza stabla i uzima do tada nevidljiv pištolj. - Mislim da je to razumljivo nakon onog što si učinila Elizabeth i meni. Šulja se kao da prilazi isukanom pištolju. Usprkos onome što je upravo rekao, uopće ne izgleda kao da me se boji. Izgleda kao da ga brine da bih se ja mogla bojati njega. A tako i jest. Užasnuta sam. Ali, ne želim da toga bude svjestan. Sunce osvetoljubivo blista nad šumskim proplankom i nadjačava žestoku hladnoću koja je vladala posljednjih nekoliko dana, no usprkos tome, imam dojam da mi žilama teče ledena voda. - Znam da moraš jesti - kaže Jay i dalje mi pružajući one pločice. - Nisam siguran što ste radili,'ali vidio sam već popriličan broj Zemljana u bijegu, pa znam prepoznati taj izraz lica; za približno pet minuta ćeš se onesvijestiti. Iako su mi živci napeti kao strune, prisiljavam se pogledati ga u oči, a potom mu prići nekoliko koraka bliže i iz ruke mu istrgnuti proteinske pločice. S hranom u ruci, odmah se vraćam Bensonu. Trgam ambalažu i grizem, ne skidajući pogled s Jaya. Iskreno govoreći, izgleda užasno. Podočnjaci ispod njegovih očiju nisu samo posljedica pomanjkanja sna. A i koža mu je čudna - kao da je broj prevelika, pa visi s njega. Gotovo kao da se topi. - Jesi li dobro, Jay? - upitam žvačući zalogaj proteinske pločice. Jay ne odgovara, nego kratko zamahuje rukom, a iz grmlja izlaze Reese i Elizabeth pa mu se oprezno pridružuju. Već sam otvorila drugu proteinsku pločicu i zagrizla je, ali ugledavši ih, usta mi se naprasno suše. Iako znam da su govorile istinu. Iako sam vjerojatno počinila pogrešku kad sam ih ostavila.

178

Ali, oni i dalje drže pištolje uperene u mene - pištolje uperene u momka kojeg volim. Budući da ciljaju u nas, teško je ne smatrati ih neprijateljima. - Samo želimo razgovarati - izjavljuje Reese prije nego što sam uspjela išta reći. - Zašto činite ovo? - upitam kad sam pojela i drugu pločicu, što se, moram priznati, dogodilo u iznenađujuće kratkom vremenu. Već otvaram treću pločicu. - Mislila sam da ste Curatoria. Ne biste li trebali pomagati Zemljanima? Jesu li doista Curatoria? Trebali bi biti. Ili tako samo govore. Rebecca ih je smatrala pouzdanijima od Reduciate, ali kakvo je to mjerilo? - Jesmo - kaže Reese. - I dajemo sve od sebe kako bismo te održali na životu, što nam ti uvelike otežavaš. Prvobitni šok nestaje i više me nije strah. Ljutita sam. - Da ste mi povjerili barem djelić informacija, možda ne bih bila toliko problematična. Imate li vi uopće pojma kako mi je bilo posljednjih tjedan dana? - kažem. - Da si ti nama povjerila ikakvu informaciju o svemu kroz što prolaziš, možda smo ti mogli pomoći - odgovori ona bez ikakvih emocija. Zatvaram usta. Nemam namjeru igrati tu igru uzajamnog prebacivanja krivnje. - Vi mi niste tetka i tetak, zar ne? - pitam ni ne trudeći se prikriti optužujući prizvuk u svojemu glasu. Pitanje ostaje visjeti u zraku, očigledno ne žele odgovoriti na njega. - Ne - konačno kaže Reese. - Zovem se Samantha, Sammi. Gotovo se smijem njezinu nadimku. Sukladno je njezinoj plavoj kosi i lutkastu obliku tijela, ali potpuno odudara od njezine formalne, poslovne osobnosti. - A ti? - Zabacujem glavu prema Jayu koji se, kako zamjećujem, sad naslanja na drvo, kao da mu je stajanje odveć naporno. - Mark. Samo Mark - nesigurno dometne. - Zašto ste se pretvarali? - rešetam ga riječima. - Kako bismo dobili skrbništvo i zaštitili te, a da te pritom ne šokiramo svime. Bilo ti je već dovoljno teško izaći na kraj sa smrću roditelja. Da ne spominjem i fizičku traumu. Nije ti još trebalo da te zaspemo gomilom nadnaravnih stvari. Trudili smo se biti blagi, ali istodobno te držati na sigurnom, skrivenu. - Jeste li ubili moju pravu tetku i tetka prije nego što ste preuzeli njihov identitet? - Ne funkcioniramo tako, Tavia - otrese se Sammi, očigledno uvrijeđena. - Živi su i zdravi, misle da si poginula u zrakoplovnoj nesreći. A vjeruj mi da nije lako krivotvoriti službena izvješća o nesreći. - Tavia - kaže Elizabeth koja prvi put progovara - ako si mi ikad vjerovala, onda te molim da mi vjeruješ i kad ti govorim ovo: Sammi i Mark svaki su trenutak svojih života posljednjih godinu dana posvetili tome da budeš sigurna. - Da ne spominjemo osamnaest prethodnih godina - mrmljajući pridodaje Reese-Sammi. Elizabeth je prži pogledom i nastavlja:

179

- Umalo smo te izgubili u zrakoplovnoj nesreći i taj nas propust progoni iz dana u dan. Na svijetu nema troje ljudi s kojima bi bila tako sigurna i zaštićena kao s nama. Obećavam ti to. Sigurnija nego s Bensonom? cinično pomislim. Nema šanse. Ali, ništa ne govorim, samo Bensona hvatam za ruku. On šuti, pušta me da govorim, vičem, optužujem. Nije se, međutim, ni pomaknuo, njegova topla prsa čvrst su potporanj mojim leđima. Čvrst poput ovih drevnih stabala. Uz njega se osjećam jakom. Ponositom. Boljom. - Molim te - kaže Elizabeth - dopusti nam da te odvedemo na neko sigurnije mjesto. Tad ćemo razgovarati o svemu o čemu želiš razgovarati, ali iskušavamo sudbinu ostanemo li ovdje, na otvorenom. - U divljini smo - cinično odgovaram, prešavši rukom preko gustoga lišća oko sebe. - Sve osim zidova otpornih na metke za mene znači biti izložen na otvorenom - otresa se Sammi. - Molim te, dopusti nam da te odvedemo u sigurnu kuću. - Ne idem nikamo s vama - odvratim. - Ne želim imati nikakve veze s Curatorijom ili Reduciatom. - Da budem iskren, mislim da nećeš dugo živjeti budeš li sama. Nikada još nisam vidio da Reduciata nekoga progoni tako ozbiljno. Preuzeti cijeli planet? - kaže Mark, potvrđuje moje sumnje. - To je brutalno čak i za njih. Uspjeli smo doći do mjesta gdje se automobil slupao u Bathu otprilike sat nakon što se to dogodilo i, da budem iskren, mislili smo da su te ščepali u onom hotelu u Freeportu. Grčim čeljusti. Nikad nisu bili daleko. No, svejedno su bili iza Reduciate koji su progresivno bili sve bliže i bliže. Želim povući Bensona i trčati - tako silno to želim - ali, bi li to bila smrtna presuda za nas oboje? - Žele tebe - nastavlja Mark. - Baš tebe, i to silno. Nakon zrakoplovne nesreće morali smo te pokupiti i sakriti, jer, kako si samo ti preživjela, znali su da te nisu uspjeli ubiti. Samo jedan Zemljanin može preživjeti takvu nesreću. Prstima se grčevito držim za Bensonovu ledenu kožu. - Što je to bilo u toj nesreći da je pokrenulo sve? Ne shvaćam. Nisam tada ništa znala. - Nagon samoodržanja je kod Zemljana nevjerojatno jak - jednostavno izjavljuje Sammi kao da razgovaramo o migracijama leptira. - Svjesnost koja graniči s vidovitošću, impulsivna samoobrana u disciplinama koje Zemljanin nikad nije svjesno pohranio u pamćenje, takve stvari. Iznenadno ponovno buđenje moći u trenucima kad im je život izložen opasnosti najmanje je od svega čemu sam do sada svjedočila. Jednostavna potreba da preživiš izbacila je tvoje sposobnosti na površinu. Nismo sigurni što si točno učinila, ali tvoji su nagoni nekako uskočili u priču, pa si stvorila nešto što te spasilo. Grlo mi se steže sada kad očigledno pitanje nasrće na mene poput stijene. - Ja sam to učinila? Samu sam sebe održala na životu? -prošapćem, a u Elizabethinim očima vidim da zna što slijedi. Trepćem, ali to mi samo razlijeva suze preko obraza, svjetlucave točkice na mojoj koži. - Zašto onda nisam mogla spasiti i njih? - Mislim da tvoji podsvjesni nagoni nisu mogli učiniti ništa onkraj samoodržanja - kaže Mark, a u glasu mu osjećam stvarno ili hinjeno suosjećanje. - Ne trebaš zbog toga osjećati grižnju savjesti, Tavia.

180

Ali osjećam je. Ako sam - čak i posve nesvjesna vlastitih moći - mogla spasiti samu sebe, onda sam mogla spasiti i njih. A nisam. Benson me grli oko pojasa i stišćem se uz njega, prisilivši se nekoliko puta duboko udahnuti, iako mi je zrak u plućima poput noževa. Istina bi trebala biti jednostavna. A ovo nije jednostavno. Ovo je bajka. Ali ne bajka u kojoj kraljević ljubi kraljevnu, nego je prije poput bajke u kojoj vuk pojede baku, sirena se pretvara u morsku pjenu, a plesaču odrežu noge. - Kako ste uopće znali tko sam ja? - protisnem iz sebe. - Oh, Tave, do toga su nas dovela mnogobrojna istraživanja - odgovara Sammi i djeluje umorno pri samoj pomisli na to. - Generacije koje su istraživale. Moja obitelj već više od deset generacija pripada Curatoriji, članstvo u oba bratstva često je obiteljska stvar. - Poput rulje - odsječno kaže Benson koji po prvi put progovara. Sammi ga kratko bijesno pogledava, >ali nastavlja kao da ga nije ni čula. - Od šesnaeste godine i obuke pod očevom paskom, tragam za Zemljanima. Za to smo na raspolaganju imali najrazličitije metode od kojih ni jedna nije bila jednostavna ili sigurna. Iskreno, kad ne biste izgledali jednako iz života u život, mislim da bismo bili beznadno izgubljeni. Prisjećam se vizije Rebecce. Imala je dugu kosu, ali bila mi je istovjetna. - I-imam zapravo nekoliko poveznica s tobom - izjavljuje Sammi. - Kakvih poveznica? - upitam sumnjičavo. Zavlači ruku u veliku torbu koja joj visi preko boka, pa ustuknem i podignem ruke ispred Bensona da ga zaštitim, ali Sammi iz torbe vadi omot za spise sa simbolom pera i plamena. Prilazi mi, podigavši omot ispred sebe kao bijelu zastavu. Osjećam se čudno dok mi predaje taj omot za spise, a pod nogama joj šušti suho lišće. Ali zar je u svemu što sam proživjela bilo ičega što nije bilo čudno? Oprezno uzimam omot, trudeći se držati Sammi na oku čak i dok ga otvaram. Čudno mi je vidjeti vlastito lice koje u mene zuri s fotografije koje se ne sjećam. Fotografija na sebi ima patinu tipičnu za stare slike, a na njoj vidim sebe u džemperu široka ovratnika i trapericama visoka struka kako ležim potrbuške i čitam knjigu. - Kad je ovo fotografirano? - upitam, proučavajući sitne detalje lica koji su mi posljednjih godina postali tako intimno poznati. Čudno je koliko mi se sad doimaju stranima. - Prije osamnaest godina - kaže Sammi i na pamet mi pada njezina zagrobna izjava otprije nekoliko minuta. Mrštim se. - Umrla sam mlada. - Jesi. Pružam ruku i dodirujem drugo lice na fotografiji - oštru bradu Samanthe tinejdžerice. Kraća kosa, malo mršavija, ali to je definitivno ona.

181

- Ovo si ti. - Da, to sam ja kao tinejdžerica i ti kao Sonya. A usprkos svemu - pridodaje kroz smijeh sad je s tobom daleko lakše. - Ratoborna - čitam sa sljedeće stranice dosjea, ali u mojemu glasu nema ni trunke humora. Nisam spremna pomisliti kako je išta od svega ovoga zabavno. - To u osnovi govori sve. Nisi nam vjerovala, čak ni nakon što smo ti povratili sjećanje. I ništa nam nisi htjela reći. Stižem do kraja dosjea i sve se u meni grči od nijekanja. - Ovdje piše da sam se ubila. Ako ste vi iz Curatorije toliko pouzdani, ako ste mi toliko pomagali, zašto sam učinila to? Sammi dugo šuti, oko prsta vrti prsten. Kad konačno progovara, glas joj je tih i ozbiljan. - Veza između partnera tako je jaka, pa Zemljanima često postaje razlogom za život. Netom prije nego što ćemo te pronaći, pronašli smo tvojega partnera. Tad se zvao Darius. No, nismo ga pronašli samo mi. Nažalost, ostavio je previše tragova, pa ga je Reduciata locirala... i... - širi ruke. - Moraš shvatiti, Tavia. Za Zemljane smrt nije isto što i nama ostalima. Ona za njih nije kraj, nego je prije dugme za ponovno pokretanje. Nisi bila izgubila želju za životom, samo si htjela biti u istome vremenu kao Darius. Quinn. Kako god ga zvala. Nisi htjela biti dvadeset tri godine starija od njega kad ga pronađeš u njegovoj novoj inkarnaciji. Htjela si da budete na istoj razini kako biste mogli dugo živjeti zajedno. - I zato sam se ubila? - upitam. Logičnost taj čin ne čini ništa manje morbidnim. - I mene je to pogodilo - priznaje Sammi. - Iako mi je bilo jasno što to znači. Od tog sam trenutka velik dio svojega vremena kao pripadnica Curatorije posvetila pronalaženju tebe i Dariusa kako biste ponovno bili zajedno. Kako bih ispravila tu nepravdu. Bio je to moj životni posao. Pa kad sam tvoj slikarski stil prepoznala uspoređujući ga s nekoliko Rebeccinih slika koje smo imali, konačno sam mogla privesti kraju prvi korak svoje misije. - E, pa sad možeš prestati. Ne želim biti s njim - ponovno hvatam Bensona za ruku, ispreplećem svoje prste s njegovima i smiješim se. - Želim biti s Bensonom. Ne trebamo vas, a posve sigurno ne trebamo ni tog momka... Dariusa, Quinna, tko god on bio. Trebamo samo jedno drugoga. I Benson se osmjehuje meni, ali izgleda nervozno, razdražljivo. Čvrsto me drži za ruku kao da se boji da bih svakoga trena mogla pobjeći. - Zar ga čak ne želiš ni vidjeti? - pita Sammi. - Vidjeti koga? - Svojega partnera, Quinna Averyja. Osobu koja je sad on? - Pruža mi drugi omot sa spisima. Trudim se ne dopustiti da me to potrese. Imam momka koji me voli, sigurno mi ne treba drugi. Ali, Sammi mi i dalje pruža omot, pa naposljetku popuštam, nonšalantno ga uzimam i čitam etiketu. - Logan Sikes - čitam. Držim omot, brojim do tri i otvaram ga. I preda mnom je.

182

Fotografija osam puta deset momka, tinejdžera poput mene. Negdje u dubini glave čujem glas koji prepoznajem kao Sonyin, glas koji se raduje. Uspjelo je! Još dok ga odgurujem od sebe, shvaćam da je u pravu. Iste smo dobi. Mogli bismo biti zajedno, ispred sebe imati cio život. Samo. Ne želim ga. Ja ga ne želim. One ga žele. Tako ga silno žele, da nisam sigurna mogu li donijeti suprotnu odluku a da mi se pritom mozak ne rascijepi na dva dijela. Odugovlačeći, prstom dodirujem poznato Quinnovo lice koje na ovom Loganu djeluje suvremenije. Kosa mu je kraća, raščupana i gotovo mu pada u zelene oči. Više nije odmaknuta od lica i svezana vrpcom. Traperice i majica na njemu djeluju tako čudno, pa ipak se doima kao kod kuće dok pogledava preko ramena. Ne mogu zanijekati vlastito srce koje se drži Bensona, koje je zanemarilo Elizabethino upozorenje, ušutkalo Rebeccin i Sonyin glas. Ali, ne mogu pobjeći od tih očiju. Poznajem te oči. Voljela sam te oči. Gledala sam ih dok su me voljele. Stotine puta. Tisuće. Isprekidano dišem dok zuri u te oči, hipnotizirana sam. Očajnički pogled prebacujem na datum ispisan na dnu fotografije. - Fotografirano je jučer? - izgovaram u dahu, a Sammi kima glavom, pogrešno protumačivši moj očaj kao oduševljenje. - Dok je išao u školu. Osobno sam ga vidjela. Glavom i bradom, a ne kao viziju Quinna Averyja koju si ti viđala prošloga tjedna. Stvaran je. Zato sam morala tako naprasno poći u Phoneix. On je ondje. Phoneix. Gotovo sam se zaputila onamo. Susret s duhom Quinnom gotovo mi je iskidao srce i dušu; što bi mi se tek dogodilo da sam susrela stvarnog Logana? Sammi se naginje prema meni. - Žao mi je što ti nisam ranije rekla da mislim kako smo ga pronašli... sad vidim da sam trebala, ali... Tavia, gotovo me uništilo kad si se ubila dok si bila pod mojom skrbi. Bila sam ondje kad ti je otac rekao da je Darius umro. Ne možeš ni zamisliti očaj što sam ga vidjela u tvojim očima. Možda možeš - kaže zajedljivo ona. - Sigurno se toga sjećaš. Oklijevam. - Zapravo, ne. Puno se toga ne sjećam. Uglavnom se sjećam dijela što sam ga provela kao Rebecca, ali čak je i to obavijeno izmaglicom. Ja... ja osjećam - odlučujem naposljetku reći, budući da nisam sigurna kako bih to mogla bolje opisati - da ovako ne bi trebalo biti. Da sam se s više lakoće trebala sjetiti svega. - U zraku ostaje visjeti pitanje koje nisam izgovorila. - Ne sjećaš se ničeg vezanog uz Sonyu? Uopće? - upita Sammi. - Samo... nekih bliskosti - priznajem. - Djelić glasa u mojoj glavi. - Sjećaš li se... - Naprasno, međutim, prekida pitanje. -Sad nije trenutak, o Sonyi možemo razgovarati kasnije. Liz je provela gomilu istraživanja nakon zrakoplovne nesreće i došla do zaključka kako bi ozljede što ih je tvoj mozak pretrpio mogle sve zakomplicirati. Baš kao što ti je bilo i toliko teško ponovno početi crtati.

183

- Zato smo i strahovali da ćemo te još više oštetiti - ubacuje se Elizabeth. - Hoću li zauvijek ostati ozlijeđena? - pitam slabašna glasa, a tijelo mi se grči pri samoj pomisli na bol što ju je ogrlica pokrenula. Sammi podiže bradu. - To... - Mozak Zemljana ne funkcionira poput našega mozga, pa čak ni poput mozga onih koji Zemljane imaju za rodbinu - prekida je Elizabeth. - Zato i vidiš stvari koje mi ostali ne vidimo. - Zastaje. - Poput svjetlećih trokuta. Oči mi se šire i pokušavam je pitati za to, ali Elizabeth mi upada u riječ. - Koliko do sada znamo, sinapse su i drukčije povezane i drukčije funkcioniraju. Nismo, međutim, sigurni kako će oštećenje tvojega mozga utjecati na to. Ali, ne, ne bi trebalo boljeti. Oklijeva, naslućuje koliko mi je sigurno bilo teško, iako joj to nisam rekla. - Ne znam hoće li to i dalje biti bolan proces, ali sada kad si uspjela inicijalnu memoriju povući iz jedne od svojih kreacija, najgore bi trebalo biti iza tebe. Nadam se da od sad slijedi samo prebiranje po uspomenama nakon promjene koju si već pokrenula. - Nadala sam se samo da ću moći sa sobom dovesti Logana kako bih, dok ste zajedno, na površinu povukla njegove uspomene - Sammin glas mek je i ujednačen, ali dovoljno sam dugo živjela s njom da u njemu naslutim tračak frustracije. -No, tvoj je bijeg to upropastio. - Ako budete čekali da vam se ispričam, onda ćete se načekati - kažem i primičem se bliže Bensonu, dok uza se privijam omote sa spisima. Nemam namjeru vratiti ih. - Ništa ja ne čekam. Znamo gdje je Logan i noćas ćemo te odvesti k njemu. - Podiže pogled i gleda me u oči. - Silom, ako je potrebno. - Kako to mislite silom? - otresam se na nju. - Mislim da si malo melodramatična. Sammi gleda Marka, bez riječi komuniciraju očima. Polažem ruku na bok i čekam hoće li naposljetku odlučiti prestati lagati. Ali, Mark joj gotovo neprimjetno kima glavom pa se ona okrene prema meni i gleda me istinski jezivim pogledom. - Mark ima virus.

184

trideset šesto poglavlje Virus? Onaj s vijesti? - upitam i hvatam Bensona za ruku. Silovito mu gnječim prste, da ga sigurno boli, ali ne buni se. - Procjenjujem da mu preostaje dvanaest do osamnaest sati izgovara Sammi s grčem u glasu. Pogledavam Marka i sad mi je jasna njegova obješena koža, duboki podočnjaci, jasni su mi čak i znakovi umora koje sam primijetila još prije bijega: on umire. U trenutku kad odvraćam pogled od njega, on počinje treperiti. Glasno udišem. Sad mi je jasno. Vidim ono što drugi ne vide zato što sam Zemljanka. Reporter na televiziji vjerojatno je već mrtav ili još umire. Žena koja mi je dala flaster gotovo sigurno je već mrtva. Što je s čovjekom ispred trgovine slatkišima? Ako je treperenje znak virusa, što onda znači potpuno nestati? Odbacujem tu misao, nemam vremena za nju. - Kakve to veze ima sa mnom? - pitam drhtava glasa. - Nešto se promijenilo kad si preživjela pad zrakoplova, Tave. U tom su te trenutku htjeli ubiti, očajnički su te htjeli ubiti. A sad? Žele te uzeti. - Možda su me samo promašili - mrmljam, na pamet mi pada momak sa sunčanim naočalama koji je pucao na mene, automobil koji me gotovo udario, spaljeni BMW ispred hotela. - Vjeruj mi - kaže Sammi. - Da te Reduciata stvarno htjela ubiti, onaj automobil u Bathu ne bi te promašio. Oni nisu amateri, onaj propali pokušaj ubojstva bio je poruka, upozorenje. Samo bih voljela znati kome je ta poruka bila namijenjena. Oni žele da se sjetiš, a potom će te pokušati uzeti. Svi naši izvori navode kako je to zato što znaš nešto o virusu. - Ali, ne znam! - prosvjedujem. - Tavia, jedina Markova šansa da preživi jest to da te odvedemo do Quinna... Logana... da vas povežemo i tebe navedemo da se preporodiš. Uz malo sreće, tijekom tog postupka sjetit ćeš se i zašto te Reduciata treba. - Ali, ne mogu... Ne želim... - Tavia, nudim ti priliku da budeš s Loganom. U osamnaestoj - dometne ona, a u glasu joj naslućujem uzbuđenost. - Kako biste cijeli život mogli provesti zajedno. To si oduvijek željela; zašto mi se opireš? - pita me. Počinje gubiti strpljenje, potpuno nesvjesna činjenice da sam se prije petnaest minuta zavjetovala da ću život provesti s Bensonom. To ću obećanje i održati. Nekako. Sammi duboko udiše i prstima prolazi kroz kratku kosu kako bi povratila kontrolu. - Čeka nas privatni mlažnjak, tijekom leta možeš spavati, a nabavit ćemo ti i bolju hranu. - Ne - moj glas odjekuje čistinom i mogu se zakleti da čujem šuštanje koraka ljudi među. stablima iza mojih leđa. Sammi ostaje kao zaleđena.

185

- Kako to misliš ne? Moraš to učiniti. Ponestaje nam vremena! Ne samo za Marka nego i za sve ostale. Od virusa je danas umrlo šezdeset četvero ljudi, a broj će se samo povećavati. Zamahuje rukom i upire ni u što, u svijet, u sve ostale. - Ne znam što Reduciate točno žele s tobom, ali to sigurno ima nekakve veze s virusom, inače bi te jednostavno ubili. Ne shvaćaš, oni imaju planove, nešto se sprema, a posljednjih nekoliko godina njihove su se metode promijenile. Pripremaju se da... - Nije me briga! - vrištim i konačno zaustavljam riječi koje joj klize preko usana. - Što god da planiraju, samo je trenutak u tisućljećima povijesti prepune krvi, spletki, a ja želim izaći iz toga! - Okrenem se prema Marku. - Istinski mi je žao, Mark, ali ne mogu. Ti. Pomoći. Ne znam ništa o tom virusu. - Okrenem se ponovno prema Sammi i Elizabeth. -Ne želim imati išta s Curatorijom ili Reduciatom, a ako mi, kao što kažete, doista želite pomoći, onda ćete to poštovati. - Noge mi drhte, ali prisiljavam se ostati smirenom kako bih ostavila dojam da sve imam pod nadzorom. - Promisli, Tavia - kaže Sammi, izbjegavajući pogledati Bensona dok mijenja taktiku. Ovo ti je prilika da budeš istinska božica i spasiš ljudski rod. Nakon prokletstva, ne misliš Ii da je ovo konačno iskupljenje? Povrh toga, ovo ti je prilika da sa svojim partnerom provedeš cijeli život. Zar ćeš odustati od svega toga kako bi provela nekoliko godina s momkom kojeg si tek upoznala? - Bez uvrede - kiselo mrmlja Mark. - Naklapanja neće nikome pomoći - uzvraća Sammi ne skidajući pogled s mene. - Misliš li da se možeš oduprijeti tisućama godina čežnje i ljubavi kojih ćeš se iz dana u dan sve više prisjećati? I zašto bi uopće htjela, kad možeš biti s njim i poduzeti nešto kako bi onemogućila Reduciatu? - Ne možeš me nagnati da se u nekoga zaljubim samo zato što bi tako trebalo biti uzvraćam joj, ali u želucu osjećam prazninu dok odbacujem osjećaj krivnje. No, ne mogu biti junakinja kakvom me smatraju! Ne znam ništa o tom virusu! - Ne - nježno kaže Sammi. - Ne mogu. - Potom mi prstom upire u glavu. - Ali one mogu. Stotine žena u tebi, stotine žena koje ga vole. One će biti sve jače i glasnije, i tako će biti sve do dana kad budeš požalila što se nisi bacila u Loganovo naručje kad ti se ukazala prilika. Misliš li da si prvi Zemljanin koji je imao život prije nego što su mu se vratile uspomene? Ljudi koje sam vidjela, dnevnici koje sam pročitala... znam da se tome ne možeš oduprijeti, Tavia. A kad to konačno budeš shvatila, bit ćeš mrtva, većina ljudskoga roda nestat će i bit će prekasno. Dobo promisli o tome. Prkosno zurim u nju i ona zuri u mene, oči su joj oštrice bijesa i straha. Ne laže - odnosno govori ono za što vjeruje da je istina. No, istina je, poput ljepote, u oku promatrača. - Tavia - Bensonov je glas tih i slab, ali vibrira mi u središtu grudi. - Ona je možda u pravu. - Ne, Bensone, nije! - Okrećem se prema njemu, a on mi dlanovima obujmi obraze i lice mu je samo nekoliko centimetara od mojega. - Ostat ću uz tebe dokle god budeš željela - taj je šapat namijenjen isključivo meni. - Ali, ovaj virus poharat će svijet. A ako si ti ključ svega kako bi ga se zaustavilo, onda

186

moraš iskoristiti priliku. Ako je ona u pravu, jednoga dana požalit ćeš zbog svoje odluke. Znam kako ti je i... nisam siguran hoću li s tim moći izaći na kraj. - Mislim da nije u pravu - proturječim mu. - Ništa ne znam! A mislim da ni Rebecca ništa ne zna. - Vrijedi li riskirati? - Da - ne odustajem i više se ne trudim šaptati, nije mi važno ako me čuju. - Bensone, svi koje sam u životu ikad voljela od mene su otrgnuti smrću ili prijevarom - kažem i zamahujem rukom prema ljudima koje sam zavoljela, ljudima poput Reese i Jaya. - Prilika da sama odaberem što mi srce želi i da budem s onim s kojim želim biti vrijedna je toga. - To je moja istina, on je moja istina. Sammi trepće, prvi put bez uzrujavanja. - Tavia, nisam ti to htjela nabijati na nos, ali moraš se ujediniti sa svojim partnerom - kaže ona bez emocija. - Ili ćete oboje umrijeti. Zauvijek. - Što to govoriš? - upitam i istupim prema njoj podignute brade. - Ja sam Zemljanka. Duša mi je besmrtna i zauvijek vezana za zemlju. - Ponovno Rebeccin glas. Ne odgurujem je od sebe, ona zna što govori. - Tako smo mislili tisućama godina - odgovara Sammi. -Ali, zahvaljujući Reduciata Zemljanima koji su nam pristupili prije nekoliko desetljeća, otkrili smo da to nije potpuna istina. Trudili smo se to držati u tajnosti, ali moraš čuti istinu. Osjećam slabost, pa se leđima oslanjam na Bensonova prsa kako ne bih pala. Iako se ne mogu sjetiti svih svojih života - zapravo nijednog od njih - u stanju sam osjetiti kao stijena čvrstu istinu koja seže tisućama, možda čak i milijunima godina unatrag, koja govori kako uvijek postoji novi dan, novi život, nova prilika da budem bolja. Čak i najmanja prijetnja toj istini potresa me do srži. - Moje postojanje ovisi o izboru momka s kojim ću biti? -Otresam se, glas mi je natopljen nevjericom. Sammi me čudno gleda dok mi Elizabeth pristupa. - Ne sjećaš se zašto ga moraš pronaći, zar ne? Bojim se odgovoriti. Bojim se da ću izgledati glupo i ovisno o njima. - Nema to nikakve veze s romantikom, Tave. To je pitanje života i smrti, povezano s tvojim prokletstvom. - Vezano uz stvaranje ljudskih bića? - nesigurno upitam. Elizabeth kima glavom. - Znaš kako stvari koje stvoriš nestaju nakon približno pet minuta? Kad se ponovno povežeš s Quinnom, te će stvari ostajati zauvijek. - Što je zapravo manje važan dio - pridodaje Sammi. - Moći Zemljana su poput... - Zastaje. - Kako to najbolje objasniti? One su poput baterije. A svaki život u kojemu se pronađete je poput punjenja baterije. Vaše moći tako ne samo da postaju trajne nego i jače. A svaki život tijekom kojega se ne susretnete, te moći slabe. - Pogledava Marka i ne sviđa mi se strah što ga vidim u njezinim očima. Nije to strah za mene, nego strah od mene. Boji se reći mi to. Boji se što ću učiniti. - A poput baterija, naposljetku se posve isprazne i umru.

187

- Ne - kažem, odbacujući njezine riječi. - Postojimo od početka vremena. Ne možemo samo tako umrijeti. - Možeš ako prođe dovoljno života. Šutim. To je nemoguće. - Stoljećima smo vjerovali da Reduciatu pokreće pohlepa, uglavnom želja za moći. I premda to jest točno, gore je nego što smo mislili. Oba bratstva pedantno vode bilješke. Reduciata je to otkrila prva, ali kad smo i mi došli do tog otkrića, bilo je lako potvrditi ga. Zemljani imaju ograničen izvor moći, a za samu im je reinkarnaciju potreban velik dio te snage. Ne pronađu li dovoljno dugo svojega partnera i ako na taj način ne obnove energiju, naposljetku ostaju bez energije koja je njihovoj duši potrebna kako bi... migrirala. Pružam ruke kao da je tako mogu ušutkati. Kao da sve to jednostavno neće biti istina ako ostane neizgovoreno. - Naposljetku, kad umreš, definitivno si mrtva. Poput nas ostalih - dometne šapatom. Budući da i dalje šutim, nastavlja, vjerojatno kako bi popunila neugodnu tišinu. - To Reduciata i pokušava učiniti. Vjeruju da će, ako zauvijek ubiju dovoljnu količinu parova Zemljana, moć prebaciti na ostale bogove. Pokušavaju same sebe uzdići na razinu snage koju su Zemljani nekoć, prije pada, posjedovali. A do sada su obavili prilično dobar posao. - Koliko? - šapnem. - Koliko čega? - Koliko života? Sammi oklijeva. - Sedam. Trenutno računam. Dvjesto je godina prošlo otkako sam bila s Quinnom. - Ovo je moj sedmi život, zar ne? Sammi kima glavom. - A Loganov? - U mislima sam se već prebacila na njegov novi identitet, na njegovo novo ime. - Koliko znamo, i njemu je ovo sedmi život u nizu - potvrđuje Sammi. Poruka je brutalno jasna: pobjegnem li s Bensonom, Logan i ja gotovi smo kad umremo. A svijet će s nama možda zauvijek propasti. Prije pet minuta mislila sam kako sam spremna zbog ljubavi odreći se svega, ali hoću li se sad morati odreći ljubavi kako bih spasila svijet? Spuštam glavu, a Sammi to tumači kao popuštanje. - Nećeš požaliti zbog toga - kaže, a u glasu joj osjećam uzbuđenje. Prije nego što uspijevam proturječiti joj, ona nekoliko trenutaka premeće sadržaj svoje aktovke i prilazi mi s nečim što drži među dlanovima. - Kad sam te tek upoznala - započinje - kad si još bila Sonya, silno si nas se bojala. Posebno si se bojala da će te Reduciata pronaći. A onda, kad si otkrila da je Darius ubijen, ti... nikada se poslije nisi htjela sjetiti tog života. Uopće. Nikada nam nisi htjela reći baš ništa što

188

bi te vratilo na to, nikada ništa više od najnužnijeg. Ali, jednoga dana, došla sam kući, a ti si ležala na podu i čitala, splevši rese saga u pletenice. Nije to bilo puno, no tehnički gledano, to. je bilo to. - Hoćeš reći da sam to učinila s pomoću svojih moći? - pitam, ne shvaćajući. Ona trese glavom. - Već ti mjesecima govorim da je biti umjetnica sastavni dio tebe. Ne moraš učiniti ništa nadnaravno kako bi stvorila nešto što će ti pomoći da se sjetiš, jer što bi inače preostalo Uništavateljima? Jednostavno moraš stvoriti to. Općenito u umjetničkom obliku slike, skulpture ili... - gestikulira prema mojoj ogrlici -... nakita. Koliko god jednostavno bilo, prilično sam sigurna da se u ovome slučaju i sag računa. Povezala sam oba kraja i odsjekla. Ne bi to trebalo biti toliko važno; jedna uspomena s pomoću stvaranja izvučena iz bilo kojeg od prošlih života trebala bi povratiti sve ostale. Sačuvala sam pletenicu za svaki slučaj. A sad? - Ona podigne trepavice, pokazuje svoje intenzivno modre oči. - Ne znam želiš li se sjetiti tog života ili ne. Što god da ti se tijekom njega dogodilo, nešto što je kod tebe potaknulo paranoju, nisi nam rekla. Možda je bolje da ostane potisnuto. Mislim da je to tvoj osobni izbor, na tebi je da odlučiš. Bojim se ispružiti ruku, ali to ni ne moram. Sammi već trese glavom. - Ne dodiruj to - kaže. - Nemoj čak ni pogledati. Ne dok ne odlučiš želiš li. Te uspomene možda su ti negdje u glavi, ali ako je Elizabeth u pravu, možda će ti trebati ovo kako bi povratila Sonyine uspomene. Zataknut ću to ovdje. - Ubacuje malenu plastičnu vrećicu u najmanji džep mojega ruksaka koji mi potom pruža. - Sad je na tebi red. - Potom odlazi i prije nego što sam imala vremena shvatiti njezinu ispovijest. - Nazvat ću pilota i reći mu neka bude spreman. Iz automobila što ste ga posudili uzmi sve što misliš da će ti trebati - dobacuje mi preko ramena. - Auto ostavljamo ovdje. Možda će pronaći put kući. Okrenem se prema Bensonu i naslanjam čelo na njegovo rame, crpeći snagu iz njega dok me grli i privija uza se. Nakon svega što sam danas doznala i čula, imam dojam da mi je tijelo ostalo bez energije. Vraga samo danas, nego i posljednjih tjedan dana. On je moje sidro za stvarnost. Ne, više od toga - on je moj zdrav razum. - Ne znam što mi je činiti - priznajem, usta su mi tik do njegova uha. - Započnimo sa sakupljanjem naših stvari - šapne on. -Tako ćemo biti spremni poželiš li bježati. Ali... - zastaje - ... ako i dalje želiš, možda bi najbolje bilo da večeras pođemo s njima, a sutra pobjegnemo. Barem ćemo tako biti tisućama kilometara daleko. - Oprosti mi ako ne dijelim tvoje povjerenje da će nas zrakoplov bilo kamo sigurno prevesti - kažem tmurnim glasom. Stišće mi ruku u znak razumijevanja, a potom dohvaća mobitel koji je stajao u prostoru između sjedala. Jedno ga vrijeme drži ispred sebe i zuri u njega, a potom mu lice postaje sve ozbiljnije pa mobitel baca daleko među stabla. Prisluškujem Sammi dok u ruksak guram sve što smo pronašli u onom skrovištu i uzimam dnevnike s prednjeg sjedala. Podižem pogled u trenutku kad čujem Marka kako psuje. Zuri u mobitel koji zvoni, ali ne javlja se.

189

- Ponovno Daniel. Naposljetku ću mu se morati javiti. Što bih mu trebao reći? - Sve samo ne istinu - kaže zajedljivo Sammi, - Tko je Daniel? - upitam, sjetivši se razgovora što sam ga načula dok su razgovarali u svojoj spavaćoj sobi. Bio je to još jedan razgovor koji se odnosio na skrivanje istine od tog Daniela. - Velika zvjerka u Curatoriji. Srce mi tuče kao da daje znak za uzbunu. - Zašto mu onda ne vjerujete? Troje odraslih međusobno se pogledavaju i šute. - Ma dajte, molim vas - kažem tako ogorčenim glasom, da im glave poskakuju. - U ovom smo se kaosu našli zato što mi niste htjeli reći baš ništa. Zar iz toga niste izvukli nikakvu pouku? Sammi kima glavom i rukom me poziva da joj priđem bliže. - Uočili smo neke znakove... iskvarenosti, da tako kažem... među glavešinama Curatorije. A odnose se na tvoj slučaj. Na pamet mi pada momak sa sunčanim naočalama, da ne spominjem sve ostalo što se u međuvremenu događalo. Bila sam uvjerena da su to ubojice Reduciate, a i Sammi je to potvrdila. No, jesmo li obje pogriješile? Škrgućem zubima, kad bih se barem mogla sjetiti onog što Reduciata misli da znam. - Pa, kako bismo bili sigurni, pokušavamo svoje planove držati što je moguće dalje od njih. Čak i šestorica strijelaca koje sam povela - kaže ona upirući prstom prema stablima stari su prijatelji mojega oca koji znaju da ne treba o svemu izvještavati nadređene. Možda griješimo - brzo pridodaje Sammi. - Ali, želimo ti zajamčiti sigurnost. Gutam slinu, u glavi mi odjekuju Quinnove riječi. Curatoriji vjeruj, ali oprezno. Doista oprezno. Toliko si, očigledno, i uzajamno vjeruju. - Idemo odavde - kaže Sammi gestikulirajući prema nevidljivim tjelesnim čuvarima i predvodeći nas. - Ne - kažem tiho, jedva čujno, ali Sammi me čuje. - Tavia... - Ne - sad kažem glasnije. Pružam omote s dosjeima. - Zahvaljujem vam na ovome, ali neću biti vaš talac. - Nije tomu tako. - Nije važno. Ovu odluku moram donijeti sama. A to znači da noćas ne idem s vama. To ne znači da vam neću pomoći s virusom - dometnem prije nje. - Činjenica je da ne vjerujem Curatoriji. - Tavia - započinje Sammi. - Nemoj da te moram prisiljavati. Ne želim... - Dopustite mi da odem, obećavam da ću vam se javiti. I to uskoro. Pokažite dobru volju - kažem i izazovno je gledam. - Ali, ako pokušaš... - Kretnja pokraj njezina ramena privlači mi pogled, pa gotovo glasno uzdahnem kad shvatim da je to Quinn. Quinnova vizija, ne pravi Quinn.

190

Na sebi ima isti kaput i šešir kao i kad sam ga prvi put vidjela, pa potpuno odudara dok stoji pokraj Honde. Ne gleda mene, nego prodorno zuri u puteljak kojim smo se dovezli prije nekoliko sati. Osjećam se kao da su mi noge zabetonirane. Benson se odmiče i nešto govori, ali uopće ga ne čujem dok stojim razjapljenih usta. Quinn mi prilazi pola koraka, ali i dalje revno zuri u onaj puteljak. A potom, bez prethodnog upozorenja, munjevito okreće glavu i djelić sekunde me prodorno gleda, nakon čega počinje blijedjeti. Tada shvaćam. Predugo smo se zadržali. - Ovdje su - šapnem i okrenem glavu u smjeru u kojem je Quinn onako prodorno gledao. Sve se zaustavlja - svi šute. - Ovdje su! - vičem i osjećam kako me obuzima neki zaboravljeni nagon. Čujem samo oštro pucketanje, vidim zasljepljujuću svjetlost, nakon čega sam obavijena neizdrživom vrućinom i iskričavim plamenovima.

191

trideset sedmo poglavlje Nešto u meni otima se nadzoru mojega uma i klonem na koljeno. Rukama zaklanjam glavu dok oko mene na tlo padaju razbacani listovi dosjea. Prostor oko mene vibrira od zvuka koji mi probija bubnjiće, ali taj je zvuk nekako čudno prigušen. Usijani zrak puni mi pluća, pa obuzdavam potrebu da kašljem. Slijedi tišina. Ne, nije to tišina, vatra pucketa i riče. Ali, nema više eksplozije. Dodirujem si ruke. Nisu spržene. Narančasti plamenovi plešu oko stabala i penju se uz njih, proždirući pucketavo lišće. Podignem pogled, ali ispred mene je samo tama. U sjeni sam. - Oh! Prokletstvo! - psuje Benson pokraj mene nakon što se pridigao, glavom udario u nešto iznad nas i ponovno se spustio na tlo. U oblom smo zaklonu nečeg crnog. Podignem ruke prema tome i prstima pređem preko njegove površine koja je dovoljno usijana da me može opeći. - Kovano željezo - šapnem, prepoznavši materijal. Poput štita koji je Rebeccu i Quinna prije dvjesto godina zaštitio od metaka. Eto, barem znam kome mogu zahvaliti. - Tavia, Bensone! - dovikuje Elizabeth. Shvativši što se dogodilo, okrećem se prema njoj razrogačenih očiju. - Ja sam stvorila ovo! - Te mi riječi na usta naviru u vrisku. - Sranje, Elizabeth, ja sam to stvorila! Ja... - Ovoga puta nisam spasila samo sebe. - Moramo otići odavde - kaže Benson i tako mi jako stišće ruku, da me boli. - Ne mogu! - Za sve sam ovo ja kriva. Ispušta mi ruku i objema si rukama prolazi kroz kosu, a isprekidani uzdasi glasno odjekuju u malenu prostoru. - U redu je, Bene - kažem i pokušavam ga uhvatiti za ruke, ali izvan mojega su dosega. Pogledi nam se susretnu i imam dojam da je tek sad shvatio da sam ovdje. Privija me u zagrljaj, zabija mi prste u leđa. - Oprosti - šapće mi u vrat. - Nisam htio. Pokušavao sam pobjeći. - Bensone, što to... Benson se pridigne na koljena i povlači svoju jaknu pa je svlači s ruku. Čvrsto me hvata za nogu kako bi privukao moju pozornost. - Škare, Tave. - Molim? - Stvori mi škare. Molim te - pridodaje.

192

Nema vremena za etička propitivanja. Ne u trenutku kad treba spašavati tri života. Mogu ja to! Škare. Sklapam oči i prisiljavam um da se usredotoči. U ruci osjetim težinu pa Bensonu predajem krojačke škare. Istovjetne su onima koje su se nekoć nalazile u košari sa šivaćim priborom moje majke. Proganjajuće poznato. Poput privjeska što sam ga također stvorila. Negdje u zakutku moje svijesti blista sjećanje. Benson hvata škare i počinje rezati svoju jaknu. Još uvijek mi nije jasno što radi, ali povjerila bih mu vlastiti život, Elizabethin život. - Vode - kaže on i zakašlje se. Ovoga sam puta, međutim, spremna. Tekućina mi se prelijeva preko preokrenutih dlanova, a on u njoj namače komade tkanine svoje jakne i svakom od nas pruža po komad. - Ne bih li se jednostavno trebala vodom poslužiti da ugasim požar? - upitam. Zbunjena sam, prisjećam se goleme količine vode kojom sam njegova cimera zalila kad se ponašao kao šupak. No, Benson odmahuje glavom. - Uspijemo li pobjeći, vatra bi nas mogla skrivati. Bez nje smo poput glinenih golubova. Kimam glavom, pa svi preko usta polažemo vlažnu tkaninu i zajedno se spuštamo u čučanj, dok temperatura zraka oko nas raste. - Onamo! - viče Elizabeth kako bi nadglasala vatru koja proždire stabla i upire prstom. Naši su automobili gore uz cestu, možda možemo do jednog od njih. Što god činili, samo trčite i ne zaustavljajte se. Benson tako smireno kima glavom, da ne mogu vjerovati da se tako doista i osjeća. - A što je sa Sammi i... - pokušavam pitati, ali Elizabeth mi upada u riječ. - Ne razmišljaj o njima - naređuje mi. - Moramo poći. Ovaj štit nije trajan, nestat će za nekoliko sekundi. Sammi i Mark. Reese i Jay. Nisu mi bili dovoljno blizu da bih ih spasila. Ponovno neuspjeh. Noge mi proklizavaju nekoliko centimetara kad stanem na nešto. Dosjei! U posljednjim sekundama koje nam preostaju, skupljam stranice koje su mi u vidokrugu. Nekoliko ih je oštećeno vatrom i muka mi je pri pomisli koliko ih je zauvijek nestalo. Nemam vremena ubaciti ih u ruksak, pa ih jednom rukom privijam uza se, a drugom hvatam Bensona za ruku. Elizabeth nas pogledava i kima glavom. - Idemo! Pognuti napuštamo zaklon i uzdahnem u trenutku kad mi lice udara gotovo opipljiv zid vreline koji me nakratko paralizira u mjestu. Hladne kapljice potom mi počinju padati po čelu, što vrelinu čini podnošljivijom. Pada kiša. Ne samo da kiši nego iznenada lijeva kao iz kabla. Ali, to nema nikakva učinka na plamen koji divlja.

193

Benson mi čvrsto drži ruku i povlači me za sobom. Srce mi se zaledilo kad sam ih ugledala ispred sebe. Tijela su im napola karbonizirana i nikad ne bih prepoznala Marka da nisam vidjela Sammi koju je pokušao zaštititi svojim sad karboniziranim rukama. Bacio se preko nje, ali krhko ljudsko tijelo nije bilo dovoljan štit. Eksplozija joj je spržila cijelu lijevu stranu lica, sigurno je trenutno ubila, ali desna joj je strana ostala jezivo netaknuta. Kapci su joj milostivo ostali sklopljeni, ali jarko su crveni, pa odvraćam pogled i osjećam potrebu povratiti. Elizabeth nas predvodi, izbjegava vatru, a Benson i ja slijedimo je. Već je na samome rubu čistine, kad je nešto zgrabi za nogu, pa posrne i padne na automobil u plamenu. Vrišti dok dodiruje usijani metal, a njezin se vrisak gotovo uopće ne čuje od hučanja vatre. A tad, u trenu, vatra nestane. Potpuno. Automobil je i dalje uništen, ali nema narančastog plamena. Kao da je čarolijom nestao. Kao da nikad nije ni postojao. Pa naravno. Jednakosti i suprotnosti. Postoje Stvoritelji poput mene. A postoje i Uništavatelji. Samim je spomenula taj pojam. Nisam se tad raspitivala o njemu, ali znala sam da je tomu suštinski tako. Ovdje je još jedan Zemljanin. Benson me odvlači, povlači me prema rubu čistine. - Moramo odmah nastaviti dalje! Dok se okrećemo, čujem novi zvuk koji je u potpunome neskladu sa situacijom, pa mislim da bih ga čula i uz buku uragana. Smijuljenje. Prilazi nam duguljasta sjena, ali ne mogu joj razabrati lice. Sve do trenutka kad podigne glavu. - Marie? - šapnem potpuno zaprepaštena. Kosa joj je posve odmaknuta od lica pa joj više ne pada u mekim valovima, a njezino otmjeno odijelo s hlačama i veliki srebrni privjesak koji joj visi oko vrata sušta su suprotnost haljinama i vesticama koje nosi u knjižnici. Visoka je i stoji uspravno, kraljevski moćno i ponosno. Usprkos kapljicama kiše koje joj padaju preko lica, izgleda poput božice. Bensonova ruka se napinje i on me povlači k sebi tako žestoko, da jedva dišem. - Trči - naređuje mi, a potom me odguruje od sebe. Prisiljavam noge na pokret, trčim velikom brzinom, ali prije nego što sam načinila tri koraka, ispred mene iskoči mišićava podlaktica i hvata me oko vrata, druge ruke hvataju me oko pojasa i nogu i odvlače me od Bensona. Netko mi uz sljepoočnicu prisloni hladnu cijev pištolja, pa se ukočim kad čujem: - Ni makac ili si mrtva. Zauvijek. Prisiljavam se ne pomicati, ali pogledom tražim Bensona koji se bori s onima što su me zarobili.

194

- Stanite! Ne! Pustite je na miru. Rekao sam vam... - Rečenicu mu naprasno prekine glasan i tup udarac u sljepoočnicu. Obuzdavam vrisak. Pogledavam oko sebe, gledam tucet ili više lica ljudi koji me okružuju. Ne vidim momka sa sunčanim naočalama, ali bez prepoznatljivih naočala na očima - da ne spominjem činjenicu kako preko svih lica pada mreža sjena grana - mogao bi biti jedan od ovih koji me okružuju. - U redu je, Bene - usuđujem se reći, ali ne pomičem se. -Dobro sam. - Av, nije li to slatko - kaže Marie glasom koji toliko odudara od njezina tihoga knjižničarskoga glasa, da se ledim. -Uspio je Zemljanku nagnati da se zatreska u njega. Čak i za jednoga Reduciatu, to je previše, Bensone. - Nije tako - kaže Benson, pokušavajući se progurati do mene. Niz obraz mu se cijedi krv koja se miješa s kišom što lijeva, pa mu koža nalikuje na crveni mramor. - Pustite me! - Sve u svoje vrijeme - odgovara Marie, utjelovljenje smirenosti, i promatra me dok mi se cijeli svijet vrti, preokreće naglavce. - Znaš, kad je jutros ona hotelska soba ostala prazna, bila sam prilično sigurna da ste nam pobjegli, ali vidim da si svoju lekciju uzeo k srcu - kaže ona i prstom prelazi preko grimizne modrice ispod Bensonova oka. On se trza i odmiče od nje. Vrijeme oko mene usporeno protječe dok okrećem glavu. - Bensone? - Jesam li to uopće izgovorila naglas? Lice mu je krinka očaja. - Tavia. Nisam htio. Mislio sam... da nemaš pojma. - Ti si ovo učinio? - šapnem. Ne mogu vjerovati. Ne želim vjerovati. - Ne! - vičem prema Marie. - Lažeš! - Lažem li? - Govori tako tiho da je jedva čujem. - Pokažite joj njegov biljeg. Muškarci koji ga drže grubo okreću Bensona, a on stenje dok mu jedan od njih preko naručenih rebara zavija ruku iza leđa i zadiže majicu tako da mogu vidjeti kožu na njegovu lijevom ramenu. Sinoć sam kroz njegovu bijelu majicu vidjela obris tetovaže. Tetovaža je dijelom ankh. A dijelom pastirski štap. Ne. Istina je. Od samog početka. Želudac mi se grči pa se želim saviti u pojasu i uhvatiti za trbuh. Munja upravo tada para nebo na dva dijela i ja glasno uzdahnem zbog te iznenadne svjetlosti. Svi stoje kao ukopani. Jedan, dva, tri, četiri. Bučna grmljavina potom ispuni sav prostor oko nas i ispunjava nam uši. Tek nakon povratka tišine, kaos se ponovno pokreće. Muškarac koji ga drži s leđa pušta Bensona, ali potom udarcem nogom u leđa na koljena obara momka za kojeg sam bila sigurna da sam zaljubljena u njega. On podigne pogled prema meni, njegove ozljede iznenada imaju više smisla. Poruka, rekla je Sammi prije samo nekoliko minuta. Voljela bih znati kome je bila namijenjena. Sad bi doznala. Da je živa.

195

- Nisam htio - kaže Benson i preklinje me pogledom. - Nisam imao izbora! Sinoć sam... pokušao pobjeći. Prebirem sjećanja na posljednjih nekoliko dana - čokoladice i prženi krumpirići za koje je znao da ih trebam jesti, način kako je tako lako prihvatio moje moći, što je pobjegao sa mnom, čak i taj prokleti džepni pribor za obijanje brava. Stvarnost činjenice koliko je lagao, koliko je daleko otišao kako bi me nasamario, sjeda na svoje mjesto i želudac mi se grči. - Sve si vrijeme bio... - to je sve što uspijevam izgovoriti prije nego što će me obuzeti želja za povraćanjem, pa teturam i rukama prekrivam usta dok mi kiša bubnja u ušima i blokira mi misli. - Tave, molim te - preklinje Benson, ali Marie ga prekida gotovo opuštenom kretnjom ruke. - Odvedite ga u kombi. Drugi čovjek hvata Bensona za ruke i odvlači ga - Tavia, ne slušaj! Nemoj im reći... ah! stenje Benson dok ga onaj čovjek laktom udara u već ozlijeđena rebra. Ne mogu odvratiti pogled. Srce me boli zbog okrutna načina kako s njim postupaju, iako u meni sve miriše na pepeo i cijeli mi se svijet urušava u ništavilo. Pretvara me ni u što. Ne mogu se pomaknuti. Ne mogu disati. Benson koji je sa mnom prošao sve. Koji mi je rekao da me voli. A ja sam mu vjerovala. Ali, um mi radi punom parom i pronalazi sve više dokaza koje do sada nisam htjela vidjeti. Tu je činjenica da je znao koje je značenje latinskih imena bratstava, činjenica da je znao da moram do Logana, njegovo inzistiranje da moramo razgovarati u autobusu, čak i činjenica da me podsjećao da se trebam poslužiti svojim moćima kad bih sama na njih zaboravila. Zato što je sve vrijeme bio Reduciata. Sve je vrijeme znao za Zemljane. Srce mi kuca usporeno, kao da daje ritam posmrtnome maršu, a dio mene priželjkuje da je to barem moj pogreb. - Istina boli, zar ne, Tavia? - kaže Marie, koja prvi put ispravno izgovara moje ime. Pitam se je li joj možda pogrešno izgovaranje mjesecima pružalo nekakvo bolesno zadovoljstvo. - Ali, takvi su Reduciate. Vole istinu. Hladnu, tešku istinu s kojom se nitko drugi ne želi suočiti. Njezin je glas otrov u mojim ušima. Gleda prema kombiju čija se vrata zatvaraju za Bensonom i prigušuju njegove prosvjede. - Ipak bi trebala imati bar malo sućuti prema njemu - izjavljuje ona gotovo ljubazno. Stvarno smo se morali potruditi da pristane surađivati. Momak koji te slijedio, automobil koji te gotovo udario, sve su to bili podsjetnici za Bensona kako bi znao što će mu se dogoditi ako ne uspije. - Nije važno - kažem i pokušavam se istrgnuti iz ruku dvojice ljudi koji me drže. Prihvatio je posao.

196

- Da, prihvatio je - kaže Marie, a blag osmijeh klizi joj preko lica. - Reduciate ubijaju Zemljane - cijedim kroz stisnute zube. - Zašto im pomažete? Sad se smije, a taj mi smijeh zvuči poznato. Smijeh koji zvuči poput ptičjeg cvrkuta. Smijeh kojeg se sjećam iz vremena kad je još bila Marie, uslužna, slatka knjižničarka. Taj smijeh sad mi vibrira u kostima, u mišićima. Ponovno bljeska munja, ali sad odmah grmi. - Ja ne pomažem Reduciati, Tavia Michaels, ja ih predvodim. A među nama je i mnogo Zemljana. Elita Zemljana koja nam želi povratiti živote kakvima bismo trebali živjeti. Mogla bi nam se pridružiti. Mislim, dragovoljno. Mislim kako je očigledno da te želimo, želimo ono što je u tvojoj lijepoj, oštećenoj glavici. Mogla bi prihvatiti svoju ulogu i biti jedna od povlaštenih. To bi ti, posve sigurno, bilo lakše. Ne postoji stvarni razlog zašto bi se ovo neprijateljstvo trebalo nastaviti. Kroz stisnute mi zube dopire stenjanje, a Marie se ponovno smije. - Nisam ni mislila, ali nemoj nikad reći da ti nismo pružili priliku. Um mi radi kao lud, pokušavam se dosjetiti što bih mogla stvoriti da se izvučem iz ovog kaosa. Kao da mi je pročitala misli, pucketa jezikom. - Da sam na tvojemu mjestu, ne bih ništa pokušavala. Daleko sam moćnija od bijedne polubožice koja je na korak od konačne smrti. - Zašto me onda jednostavno ne ubijete? - cijedim kroz zube. - Zato što se ispostavilo da nisi ona kojom smo te držali. Ili, da budem preciznija: više si od onog što smo mislili da jesi. Kad smo vidjeli što si učinila onom zrakoplovu... - Ona uzdiše i trese glavom. - Kad samo pomislim da smo te umalo izgubili. - Prilazi mi, a iako se trzanjem pokušavam osloboditi, nemam kamo. Zato samo stišćem zube dok mi ona noktom prelazi preko obraza. - Zar se ne sjećaš? Hladna noć u Engleskoj, na tvrdoj zemlji koja ne prašta, ispod klupe u parku? Noć kad u blizini nije trebalo biti baš nikoga. Mjesta gdje je započela cijela ova šahovska partija? - Ponovno se smijulji, šokira me koliko silno želim objema je rukama ščepati za vrat. - Benson nam je rekao da se baš i ne sjećaš svega, ali nisam bila uvjerena da nam govori istinu. A možda jest. Ipak, sigurno se sjećaš mene. Izraz lica postaje joj blaži, zuri mi ravno u oči. Prsa mi se grče, osjećam kako mi se u zatiljku rađa bol i iako se pokušavam oduprijeti, drugi put danas duša mi se odvaja od tijela.

197

trideset osmo poglavlje Ležim na nečemu tvrdom i grbavom, a odjeća mi je blago promočena, zbog čega je ledeni vjetar koji puše još ledeniji. Nos mi je toliko hladan, da imam dojam da mi ga netko probada iglama, pa me je strah otvoriti oči. Ali moram. Jer, gdje god da se ovo dogodilo, otvorila sam oči, a sad mogu samo ležati i sjećanje prevrtjeti točno onako kako sam ga proživjela. Predajem se i puštam da me obuzme vizija. Primiču mi se glasovi, a uskoro mi pogled na snijegom prekriven park priječi voluminozna crna suknja urešena srebrnim vezom. Uz suknju su i kožne čizme i rub dugačkog kaputa, pa uzdišem od zahvalnosti zbog činjenice da te gomile tkanine priječe nemilosrdan vjetar. Pokušavam ponovno zaspati - iskoristiti prednost nešto toplijeg zraka prije nego što suknja ustane i ode, ali razbuđuju me riječi koje čujem. - To će ih gotovo sve uništiti. I polovicu Zemljana. Možemo početi ispočetka. Bit će to najveličanstveniji trenutak Reduciate. Naš najveličanstveniji trenutak. - Još nije spreman. Ne možeš ga ispustiti bez protuotrova. - Koliko još života? Tri? Deset? Sve sam nestrpljivija, a Curatoria... oni su sve dosadniji. - Ne misliš li da to znam i bolje od tebe? Zemljani... Reduciata... Curatoria. Ne znam što znače te riječi, ali moj ih um grčevito pobire, prisiljava moje oči da se otvore, misli mi se kovitlaju. I kovitlaju. Tome se pridodaje još nešto. Osjećaj što ga nikada do sada nisam iskusila. Slike mi bljeskaju pred očima, kao da mi je netko otvorio lubanju i u nju izlio vruću kašu. To me ispunjava toplinom, spoznajom, glasovima. Glasovi koji me upozoravaju da ostanem tiha. Trudim se biti tiha, ali koliko god ugodna bila ta toplina, ona je istodobno i uragan... nečega za što nemam riječi. Kao da sam istodobno stotinu ljudi u jednome tijelu. Stenjem, na čelu osjećam graške znoja, usprkos činjenici da mi je samo nekoliko trenutaka ranije bilo očajno hladno. Trenutaka? Da, prošlo je samo nekoliko trenutaka. Iznenada, nečija me ruka hvata za podlakticu i muškarac me izvlači ispod klupe. Lice mu je samo nekoliko centimetara od mojega i žestoko me trese. I dalje sam prepuna onih čudnih osjećaja, pa ne čujem riječi koje izgovara, ali uspijevam šapatom ponavljati: “Ništa nisam čula, gospodine. Ništa nisam čula.”

198

Prestaje me tresti, pa samo ponavljajući tu rečenicu uspijevam držati glavu uspravno. Zurim u to lice, grubo je, uokvireno kratkom kosom, a preko obraza mu se proteže ožiljak. Nisam sigurna je li riječ o gospodinu ili grubijanu. No, oči su mu svijetle, žućkastosmeđe, zurim u njih nekoliko dugih, tihih sekundi. To mi je lice poznato. Sigurna sam da ga nikad prije nisam vidjela, ali lice mi je poznato. - Ona je samo maleno ljudsko dijete - začuje se ženski glas izvan mojega vidokruga. Okrećem pogled prema njoj. Ona će me spasiti! Ali, ono što me dočekuje jest cijev pištolja na kremen čiji mi vrh gotovo dodiruje čelo, a drži ga profinjena ruka u rukavici. - Nikome neće nedostajati - dovršava žena svoju misao. Oči mi se šire, zurim joj u lice. Djeluje ljubazno, kraljevski, gotovo prelijepo. Ne pokazuje nikakvo žaljenje ili znakove oklijevanja dok povlači okidač, a moj posljednji trenutak ispunjen je zaglušujućom bukom pucnja, dok mi se glava bolno trza unatrag. Duša mi se potom ponovno odvaja od tijela. Trudim se doći do daha, pluća mi žude za zrakom. Dodirujem si čelo, pod prstima osjećam netaknutu kožu. Znoj se miješa s kapima kiše, ali neozlijeđena sam. Živa sam. Bilo je to samo sjećanje. Podižem pogled prema Marie, ovoga puta u ruci nema pištolj, ali pogled joj je isti, jednako lišen emocija. - Baš šteta - kaže naposljetku ona. - Ti i ja nekoć smo bile prijateljice, prije negoli si prešla Curatoriji. Prije nekoliko eona... Ipak, još uvijek se sjećam vječnosti koju smo provele zajedno stvarajući rijeke, kanjon čije će okomite stijene i krajolici prerasti u legendu, a to smo činile samo zato što smo mogle. Ti si stvarala one visoke planine, a ja duboke usjeke. Davanje i uzimanje izbalansirani točno onako kakvima bi Zemljani i trebali biti. Nas dvije stvarale smo nešto prelijepo dok su se naši ljubavnici prepirali i međusobno borili. I dandanas me zaboli od tuge kad netko spomene Grand Canyon, Još pokušavam dokučiti smisao onoga što govori, kad mi bolna pljuska okrene glavu u stranu. - Ovo je zato što si me ostavila - kaže ona nježnim glasom. U meni raste bijes, buja gnjev koji poništava bol što je osjećam zbog pljuske. Moj život, moji roditelji, moja ljubav... ona je odgovorna za sve što više nemam. - Sve si mi uzela! - vrištim, a bljesak munje naglašava moje riječi. - Da, pretpostavljam da smo ti uzeli sve - kaže ona krajnje smireno. Iako sam sigurna da će me obuzeti bijes, nešto se u meni pomiče i obuzima me mračna smirenost. Ne više. Glasovi koje ne poznajem odzvanjaju mi u glavi u oštroj žestini od koje mi se grči želudac, usijani gnjev zbog nepravdi kojih se više ne sjećam, ali svejedno osjećam bol, bolan gubitak kojeg se savršeno jasno sjećam. Nijedna. Više. Prokleta. Stvar.

199

Podižem ruke ispred sebe, izlijevam svoj gnjev i istoga trena ispred mene se uzdiže planina: crvenkasta gomila oštrih stijena i usjeka koja se uzdiže nekoliko stotina metara iznad moje glave, gola stijena samo metar od mene. Šuma koja je nekoć ovdje bila samo je uništena uspomena koju je izbrisao kamen. Na trenutak. U treptaju nestaje. Ne kao inače, nakon pet minuta - nasilno nestaje, umjesto nje ispred mene stoji Marie koja izgleda gotovo kao da joj je dosadno, okružena raskoljenim stablima koja se prostiru dokle pogled seže. Marie Uništavateljica. Ali, nisam gotova. Bio je to samo pokus. Lava, čelik, meci. Dolaze iz svih smjerova dok žene u mojoj glavi posežu za oružjem iz sjećanja koja su daleko izvan mojega dosega. I puštam im na volju. Predajem svoj um, dopuštam svim Taviama iz davnih vremena da ispuste svaku kaplju bijesa i boli što sam ih sakupljala tisućama godina. Jedan glas, jedno sjećanje bori se na površini. One noći kad sam bila u vodi, kad sam bila Rebecca - lice što sam ga vidjela iznad sebe, tik iznad površine ledene vode. Bila je to ona. Koliko li je samo puta to lice bilo posljednje što sam vidjela? Koncentracija mi popušta. Prije me već ubijala - ubit će me ponovno. Ne. Neću se utopiti. Neću umrijeti. Ne ovoga puta. Iz mene izvire snaga, ispunjava mi tijelo do pucanja, u glavi mi stvara toliku buku, da sam sigurna da ću biti gluha ako preživim. Ako. Nije me čak ni briga. Još bijesa, još usijane vreline, još rastaljene tjeskobe izlijeva se iz mene. Ne vidim ništa dok punina počinje opadati, pa me ostavlja potpuno bez energije. Lelujam, nisam sigurna mogu li više stajati na nogama. Kiša mi se polako slijeva niz lice, gotovo je topla. - Daj, Tavia! Elizabethin glas, njezine me ruke povlače. Ne vidim, posrćem dok je pokušavam slijediti, trčim naslijepo, vodi me samo Elizabethina ruka koja me čvrsto drži za podlakticu. Zvuk vrata automobila, ruka koja me spušta na sjedalo. Trepćem, pred očima mi plutaju zvijezde. Glava mi se naginje u stranu dok Elizabeth sjeda na sjedalo pokraj mene. Hvala bogu da planina nije zdrobila auto. I bez ovoga sam već stvorila dovoljno problema. A nisam uopće sigurna što sam to sad učinila. Pogledavam prema onome što je preostalo od šume, a u mene zuri gomila krša oko kojeg sjaji hrpa rastaljene stijene. Na mjestu gdje je nekoć stajala Marie uzdiže se gomila svakojakog materijala koju nazirem između stabala.

200

To neće potrajati, ona je odveć jaka. Gomila već treperi i nestaje dio po dio, kao da je nikad nisam ni stvorila. Prelazi u nepostojanje poput planine koja se nekoć ovdje uzdizala. Ljudi trče prema nama. Među njima prepoznajem momka koji je odvukao Bensona. Već su gotovo došli do auta. Motor grmi, a Elizabeth prebacuje mjenjač i vozi unatrag, udara u stablo, zvuk branika koji puca udarajući u stablo u mračnoj je harmoniji sa škripom guma. Mračni oblici vrtlože se oko nas, osjećam tup udarac tijela u metal u stražnjem dijelu Elizabethina automobila. Dok mi se grlo grči, upinjem se ne razmišljati previše o tome. No, Elizabeth već kreće naprijed, ubrzava, jurca. Ne osvrćem se, ne želim više išta vidjeti. Snove će mi ionako proganjati Sammina i Markova spaljena tijela. I Bensonova izdaja. Ne mogu ni pomisliti na njega a da me ne uhvati prodorna mučnina. U očajničkoj želji da si odvratim pozornost, privezujem sigurnosni pojas trenutak prije nego što će me Elizabeth oštro skrenuvši gotovo baciti u svoje krilo. - Nemamo vremena da dođemo do zrakoplova, čak i ako još nije pod nadzorom Reduciata! - viče Elizabeth, prisiljavajući me da obratim pozornost. - Ostavit ću te u uličici, dva stambena bloka južno od autobusne postaje - nastavlja, a oči su joj prikovane za cestu. Uzmi ovo. Prstima hvatam mobitel što mi ga pruža dok istodobno ponovno skreće. Čim sam preuzela mobitel, ona svoje opečene ruke vraća natrag na upravljač, a dok prolazimo ispod ulične svjetiljke, vidim da upravljač vlažno svjetluca. Krv. Sjećam se da je pala na spaljeni automobil, njezina vriska. Vožnja je sigurno prokleto boli. - Ukrcaj se u autobus, sljedeći autobus - naređuje Elizabeth, pogleda i dalje prikovanog za cestu. - Nije važno kamo ide. Samo se ukrcaj, bez obzira na sve. Shvaćaš? - Aha - kažem slabašnim glasom i hvatam se za ručku na vratima dok ponovno skreće. Ponovno bljesak svjetla, ruke su joj crvene i mokre. - Elizabeth, tvoje ruke... - Proći će - izgovara ona kroz stisnute zube. - Nazvat ću te kad bude sigurno. Ne znam kad će to biti. Nikoga ne zovi. Osobito ne Bensona. Moraš to prihvatiti, s njim više ne smiješ imati nikakvih kontakata. Benson. Kimam glavom, mrzim tu istinu. To je gore nego da je mrtav. Možda je čak gore nego da sam mrtva. Elizabeth ulijeće u zavoj, glavom udaram u prozor. Osjećam blagu bol, ali to kao da više uopće nije važno. - Otvori moju torbicu - daje mi Elizabeth upute. Bacam pogled do svojih nogu, vidim crnu torbicu koja se kotrlja u vožnji. - Uzmi moj novčanik. - Ali, imam... - Uzmi ga, Tave! - naređuje ona.

201

Otvaram kožnu torbicu i kopam po njoj, pronalazim novčanik, ubacujem ga u svoj ruksak. - Ima i nešto hrane, nije mnogo, ali trebat će ti. Kopam po torbi, pronalazim komad čokolade i vrećicu orašastih plodova. Zahvalno, vrećicu ubacujem u ruksak, a u usta strpam cijeli onaj komad čokolade kako bih se oduprla tami koja mi nagriza periferno vidno polje. Prolaze sekunde tišine dok moj um pokušava pojmiti sve što nam se upravo dogodilo. Čim sam progutala čokoladicu, iz sebe izbacujem: - Pobijedila sam je. - One su je pobijedile. Ovoga puta. - Da, pobijedila si je. - Njezine riječi u sebi sadržavaju nježnost, a u njima čujem i hvala ti. Ali, osjećam se prazno. Nisam spasila Sammi i Marka. Umjesto toga spasila sam Bensona. A on me izdao. Elizabeth me kratko pogledava dok i dalje sumanuto vozi. - Bila si dobra. Ne dovoljno dobra. Marie je još uvijek ondje. Vjerojatno nije ni ozlijeđena. Pobjegla sam, ali nisam je zapravo uspjela zaustaviti. - Quinn je bio ondje. Vidjela sam ga - kažem, pokušavajući od sebe odgurnuti očaj zbog činjenice da i dalje bježim od te žene. Elizabeth šuti, grize usnu. - Upozorio me. Kako je to moguće? On nije stvaran. Mislim, kad god sam ga vidjela, bio je samo iluzija, zar ne? On nije... stvaran. - Nisam prestajala razmišljati o njemu otkako sam ga vidjela večeras, budući da ne znam kako bih opravdala ono što je učinio. - Njegova duša nije ovdje, u Loganu je. Ona je Logan. Pogleda uprta u retrovizor, Elizabeth skreće iza još jednog ugla. Potpuno sam izgubljena. - Um je nevjerojatno moćna stvar, Tave. Ali, istodobno je i vrlo krhak. Sjećanje ti se vjerojatno počelo vraćati u trenutku kad si se spasila u padu zrakoplova, ali mozak ti je bio previše oštećen da bi preživio tako drastičnu promjenu. Pa, kad se uspomene više nisu mogle obuzdati, tvoj je um, kako se čini, učinio nešto kako bi se zaštitio. Stvorio je nešto kako bi se personificirao, stvorio je osobu koja će ti djelovati prihvatljivo, umirujuće. Nekoga tko djeluje sigurno. Ako baš hoćeš, stvorio je obrambeni mehanizam s pomoću kojeg ćeš doći do potpunog buđenja a da si pritom ne spržiš sve sinapse. - Kratko me pogledava. - Nisi prva kojoj se to događa. - Znači, nije me on spasio? - pitam tihim glasom, nije mi toliko važno da je to bio baš on, ali priželjkujući da je ipak netko bio uz mene. Elizabeth se okrene i gledamo se nekoliko sekundi. - Ne - kaže ona i zvuči vrlo sigurno. - Sama si se spasila. - Elizabeth? - Oklijevam. - Sammi je bila u pravu, zar ne? Reduciata me doista tako silno želi da su za mnom poslali svojega vođu. Zbog tajne koje se ne mogu sjetiti zato što sam previše oštećena? Ona me ne gleda, ali vidim da guta slinu.

202

- Opako te žele, Tavia. Nešto je pošlo po zlu. Mislim da su prerano pustili virus. A on prejako djeluje na sve. Smrt nastupa prebrzo da to ljudima ne bi upalo u oči, a i ovo ludo vrijeme, ljudima je jasno da ni to nije prirodno - kaže ona i rukom pokazuje pljusak koji kao da oklijeva hoće li se pretvoriti u led ili snijeg. - Sve upućuje na to da su negdje pogriješili. Preračunali su se, a sad im sve izmiče kontroli. I sve će se još samo pogoršavati. Pogledava me. - Htjeli su da pogineš u padu zrakoplova, ali zbog nečega vezanog uz ono što si učinila... sad misle da bi baš ti mogla ispraviti njihovu pogrešku prije nego što nas uništi sve, čak i njih. To je sve što znamo. Ljepljivi strah obavija mi želudac. - Sigurno griješe. Elizabeth, ja ne mogu pomoći. Ništa tu ne mogu. Ne mogu se sjetiti ničega što oni misle da mogu učiniti. Elizabeth škilji. - Ako sam tijekom godina išta naučila, to je onda da Reduciate gotovo nikad ne griješe. Tavia, nemoj umrijeti. Na neki si način ti posljednja nada ljudskoga roda. Moraš dokučiti zašto, a onda ih moraš zaustaviti. Zavaljujem se u sjedalo i šutim. Nikada se još nisam osjećala tako sićušno, tako nedoraslo. Ako sam ja posljednja nada ljudskoga roda, onda je ljudski rod osuđen na propast. Elizabeth ponovno pogledava u retrovizor dok se vozimo kroz gotovo potpuno mračan dio grada u kojemu je polovina uličnih svjetiljki pregorjela. To djeluje više nego zastrašujuće. - Ne znam jesmo li im uspjele pobjeći, ali barem su dovoljno daleko iza nas da ih više ne vidim. Kad zakočim, iskoči van i sakrij se. Čekaj trideset sekundi, dok se udaljim. A onda trči u onom smjeru - kaže i upire prstom prema mračnoj uličici omeđenoj oronulim drvenim ogradama. - Manje od dva bloka kuća dalje je autobusna postaja. Ne možeš je promašiti, dobro je osvijetljena. - Elizabeth? - kažem očajnim glasom. - Molim? Želim joj reći da nisam spremna, da zapravo ne shvaćam kako sam se spasila tijekom zrakoplovne nesreće ili iz vatre, osobito mi nije jasno kako sam se spasila od Marie. I nisam uvjerena da ću biti u stanju to ponoviti. Ne sama. Ne bez Bensona. Ne, ne misli na njega. - Hvala ti - šapnem naposljetku. - Zahvali mi ako preživimo ovo, kaže ona tako tiho da nisam sigurna je li uopće htjela da je čujem. - Spremna? Prebacujem ruksak preko ramena i otkopčavam sigurnosni pojas. Prstima držim kvaku na vratima dok stisnuta grla izgovaram: - Spremna. To je najveća laž koju sam ikad izgovorila. Automobil se uz škripu zaustavlja, a čim smo se zaustavili, Elizabeth me gura van, ja otvaram vrata i gotovo ispadam iz auta, dočekujem se na koljeno dok mi cipela proklizava

203

preko asfalta klizavog od motornog ulja. Auto je ponovno u pokretu. Obavijena sam mračnim sjenama, ali svejedno se pridižem i bacam iza kontejnera, ne usuđujem se proviriti kako bih gledala stražnja svjetla automobila koji se udaljava. Ledena kiša natapa mi lice dok počinjem odbrojavati. Jedan. Dva. Tri. Četiri. Na osamnaest tlo pod mojim nogama počinje podrhtavati, svjetlost plamena do očiju mi dopire prije sporijih zvučnih valova koji mi odjekuju u ušima. Eksplozija. S istočne strane. Iz smjera u kojem je otišla Elizabeth. S udaljenosti na kojoj se jureći automobil trebao nalaziti osamnaest sekundi kasnije.

204

trideset deveto poglavlje Nitko ne bi mogao preživjeti takvu eksploziju. Tjeskoba mi pritišće grudi, istiskuje mi zrak iz pluća, pa nekoliko trenutaka prestajem brojiti. Gubim volju da se borim, bježim, živim. No, prisiljavam se odbrojiti do trideset, sve vrijeme stišćući zube. Potom istrčim iza kontejnera, ne osvrćući jurišam niz uličicu, trudim se držati se sjene dok mi noge prijete posustati. Nemam pojma gdje je autobusna postaja, samo se nadam da je lako pronaći je, onako kako mi je Elizabeth rekla. Elizabeth. Ne misli na nju - ne misli na nju. Ne misli ni na koga od njih. Misli na preživljavanje. Malo mi nedostaje da zaplačem kad ispred sebe vidim svjetleći znak postaje. Pluća me bole, ali već sam gotovo ondje. Potom ih čujem. Zveket koraka iza sebe. Nešto mi fijuče pokraj uha, pa vrisnem u trenutku kad se betonski blok pokraj mene rasprskava i po meni pršte komadići kamena. Pronašli su me. Svjetla autobusne postaje tako su blizu, ali nisam sigurna hoću li uspjeti na vrijeme stići do nje. No, čak i ako stignem, što onda? Nemam nekoliko minuta za čekanje u redu, nekoliko sekundi za kupnju karte, još manje nekoliko sati za sjedenje na postaji i čekanje sljedećeg autobusa. Do tada ću već biti mrtva, tijela izrešetana mecima. A svijet će potom polako umrijeti zato što sam bila odveć slijepa vidjeti tko je zapravo Benson. To je previše, ne mogu razmišljati tako globalno. Dječačko lice plave kose bljeska mi u glavi, gotovo sigurno Rebeccinom ljubaznošću. Logan. Mogu se usredotočiti na Logana. On ništa ne zna. Moram do njega. Škrgucem zubima i podižem ruksak. Umrem li noćas, nikad neću pronaći Logana. Nikad više. I to će nam oboma biti kraj. U bljesku te spoznaje shvaćam kako ne želim prestati postojati a da ga ne upoznam - čak i ako nam je to posljednji put. Sa zelenim očima koje mi živo iskre u umu, pronalazim novi dašak energije i prisiljavam samu sebe da se ne obazirem na oštru bol u nozi, pružam korak, koraci mi odzvanjaju na nogostupu dok mi pluća gore i žeđaju za zrakom. Čim stignem do svjetala, do ljudi, Reduciate koji me proganjaju morat će ustuknuti kako bi ostali neprimijećeni. Ili će mi morati pristupiti suptilnije. Ali, kad bolje razmislim,

205

ljudski životi nisu baš visoko na popisu njihovih prioriteta. Vjerojatno će samo pobiti sve svjedoke. Još mrtvih na mojemu putu. Samo trči! Prije nego što ga spazim, čujem blago brujanje motora autobusa. To je jedini autobus koji nije tih i nije parkiran onkraj ograde. Spreman je za polazak. Moram se ukrcati u taj autobus. Ali, od njega sam udaljena stotinjak metara u trenutku kad se ukrcava posljednji putnik. Vozač se smiješi i pogledom prelazi preko postaje na kojoj nema gužve. - Pittsburgh! - viče. - Ide li još tko za Pittsburgh? Pittsburgh. Dovoljno dobro. Nemam kartu. Još ne. Još pedesetak metara. Deset sekundi. Nakratko žmirim, pokušavam se sjetiti kad sam posljednji put putovala autobusom. Bilo je to kad sam imala šesnaest i išla sam u posjet prijateljici koja se odselila u drugu državu. Karta. Kako je ono izgledala? Misli mi rade punom parom, pokušavam se sjetiti detalja, kartona pod prstima, zelena logotipa, besmislenih riječi. Crtični kod. Što ako moraju skenirati crtični kod? Srce mi divljački tuče, a u grudima imam osjećaj kao da mi ondje umjesto srca kolibrić zamahuje krilima. Ne mogu ja to. Umrijet ću. Već gotovo mogu osjetiti metke koji mi se zabijaju u kožu leđa. Vozaču i meni pogledi se susreću, smijesi mi se. Prestajem trčati, hodam, odbijam osvrtati se oko sebe. Dok prelazim posljednjih nekoliko koraka udaljenosti koja me dijeli od autobusa, znoj mi se cijedi niz vrat, ali svejedno drhtim od hladnoće. Zastajem ispred njega. On pruža ruku. Podižem ruku, ali tek u trenutku kad mi se dlan nalazi u visini pojasa, u ruci osjećam oštar rub pravokutnika od tanka kartona. Čovjek u odori samo ovlaš pogledava bijelo-zeleno čudo i rukom mi pokazuje da uđem, uljudno rekavši: - Baš na vrijeme. Mokrim rukama hvatam se za rukohvat i dlanovi mi klize dok se pokušavam popeti nogu koja više nema snage držati me prisiliti da se popne uza stube. Nema više adrenalina, pa tijelo kao da mi je od tjestenine.

206

Vozač kao da je osjetio moj očaj i ispod lakta osjećam snažnu ruku koja mi pomaže svladati dvije posljednje stube. Dok ste dolazili primijetio sam da šepate - šapće vozač autobusa. - Sad se odmorite. Bog vas blagoslovio, gospodine. Ali, ne izgovaram to naglas. Otvorim li usta, posve ću se pogubiti. Umjesto toga samo kimnem glavom i trudim se pogledom mu iskazati zahvalnost. Dok spuštam ruksak, slučajno iz ruke ispuštam kartu. Prstima očajnički tražim komadić kartona koji mi je spasio život. Kut se savio, pa ga s puno poštovanja ispravljam. Da budem iskrena, nisam bas obavila dobar posao. Nakošena slova nižu se uz rub, a mislim da je točno napisana samo riječ Pittsburgh. Tu je i crtični kod, ali dok u njega zurim u mraku, vidim da su sve crte iste dužine i širine. Da su ga doista skenirali, ne bih baš dobro prošla. No, tu je logotip koji doista izgleda onako kako ga se sjećam. Disanje mi se ponovno ubrzava dok shvaćam kako karta zapravo loše izgleda - koliko sam sretna što je vozač nije dobro pogledao. Ali nije. I zato sam živa. Vrata se sad sklapaju - zatvaraju - a vozač navlači sigurnosni pojas preko svojega velikog trbuha. Pogledavam kroz prozor i vidim dvojicu muškaraca u crnim hlačama i polomajicama koji trče preko parkirališta. - Hajde, hajde, hajde! - tiho ga požurujem, a vozač autobusa ubacuje u brzinu i autobus napušta kolodvor. Pogledom pratim onu dvojicu, znam da me ne mogu vidjeti kroz zatamnjena stakla. Pogledavaju autobus, ali od mojega je dotrčavanja na postaju i polaska autobusa proteklo doslovno samo trideset sekundi. Ne bih trebala biti u ovome autobusu. Svejedno, oni sumnjaju. Trzam se kad čujem lupanje po vratima, naginjem se naprijed i vidim onu dvojicu koji vozaču gestikuliraju da otvori vrata. - Moram ići! - krevelji se on. Oni mu pokazuju nekakvu blistavu značku za koju sam sigurna da je lažna, a on uzdiše i zaustavlja autobus. Oh, molim te, nemoj! U klopci sam. Kao štakor u kavezu. Nakon svega - nakon svega što su Reese, Jay i Elizabeth učinili za mene - Reduciata će me svejedno ščepati. Osjećam potrebu gorko zaplakati, doviknuti nebu koliko je sve ovo nepravedno. Život nije uvijek pravedan. Moja je majko to rekla barem tisuću puta. Moja majka. Na pamet mi pada suluda zamisao, pa me obuzima panika, jer znam da na raspolaganju imam samo nekoliko sekundi. Čujem vrata kako se otvaraju, pa se prisiljavam zažmiriti i misliti na majku. Samo na majku. Na njezinu svijetlosmeđu kosu, na njezine duge punašne ruke, zarazan osmijeh. Prikupljam svu svoju mentalnu energiju kako bih se sjetila svakoga pojedinog, za nju

207

vezanog detalja. Njezina osmijeha, kratkih prstiju, duge smeđe kose kakva je i moja nekoć bila. - Oprostite, gospođo. Gospođo? Podignem pogled prema zadihanu čovjeku koji je prije manje od dvije minute pucao u mene. Zuri mi u oči, pa se upinjem zadržati neutralan izraz lica. On grči čeljusti i nastavlja dalje, odmahujući glavom. - Nije ovdje... gubitak vremena... idemo dalje... - Ne trude se prigušiti glasove dok napuštaju autobus ni ne pozdravivši vozača. Vozač mrmlja nešto o njihovoj neuljudnosti, ali vrata se konačno zatvaraju, a ja mogu ponovno disati dok autobus napušta kolodvor i bruji prema autocesti. Trebam ogledalo. Prekapam po ruksaku i u toaletnoj torbici naposljetku pronalazim preklopno zrcalo. Otvaram ga u trenutku dok autobus prolazi ispod narančastih svjetala. U zrcalu je lice moje majke. Tiho uzdišem i pružam ruku prema zrcalu. Ne, trebala bih dodirnuti vlastito lice. To sam ja. To je ona. Dodirujem njezine usne, njezine obraze, njezine trepavice, zurim joj u zelene oči. Potom se smiješim. I to je njezin osmijeh. Pozornost mi tad odvraća čudan osjećaj dok mi nešto škaklja dlan, spuštam pogled i vidim kartonsku kartu koja se rastače. To me podsjeća na pijesak što ga ocean odnosi ispod mojih nogu tijekom oseke. Nekoliko sekundi kasnije, karte više nema. Pogled mi ponovno pada na zrcalo. Sada kad karte više nema, preostale su mi još minuta ili dvije da gledam meni poznato lice. Posve sigurno, mogla bih to ponoviti, ali nakon svega što se noćas dogodilo, to mi se čini lažnim, pa mi je ovo jedina istinska prilika da ponovno vidim svoju majku. Zurim, priželjkujem da sekunde duže traju, ali vrijeme nije takvo, pa se uskoro dug nos topi u kratak, žućkastozelene oči postaju smeđe, a kosa se skraćuje. Ponovno sam ona koja jesam. A moja mama i dalje je mrtva. U ruci stišćem ogledalo koje sad pokazuje samo mene. Sve koje sam ikad voljela mrtvi su. Ili još gore od toga. Osim Quinna, podsjeća me Rebeccin glas, ali odgurujem je od sebe. Ne mogu se sad prepustiti nadi. Previše sam tjeskobna, pa u sebi nemam mjesta i za što drugo. Privlačim koljena k sebi i polažem bradu na njih. Pogled ispod trepavica omogućuje mi da promotrim sve putnike u napola punom autobusu. Majka ljuljuška djetešce u krilu..Lice mu je prislonjeno uz njezino rame, ali svejedno ga čujem kako jeca. Ne želim zuriti, ali s obzirom na to kako joj prsa podrhtavaju, vidim da i

208

majka plače. Nekoliko sjedala iza mene, muškarac je glavu naslonio na prozorsko staklo i šuti, ali vidim kako mu suze teku niz obraze. U redu sjedala do mene sjedi tinejdžerica s kapuljačom navučenom preko lica, ispod kapuljače proviruju žice slušalica koje idu do iPoda što ga drži u rukama. Grčevito ga steže. Pitam se spava li, ali tad čujem glasno šmrcanje koje dopire ispod kapuljače. I tako, s obzirom na to da nisam sama, puštam suze neka poteku. Nitko me neće primijetiti u ovoj kasnonoćnoj autobusnoj liniji, dok se vozimo cestom ispod neba tamnog poput tinte. - Došao sam čim sam čuo. - Voljela bih da nisi. - Stojim u svojemu uredu, pravom uredu, tajnom, i kroz staklenu stijenku zurim u tamu. - Jesi li sigurna da si dobro? - Dovoljno sam dobro. - Grlo mi se steže i daje glas nepoznatom osjećaju koji mi u želudac zabija bodlje. - Nisam uspjela - šapnem. - Ne. - Da! - psićem. - Bila je... bila je tako jaka. Ne bi trebala biti tako jaka! - Glas mi se podiže, prezirem činjenicu da sam tako izvan nadzora, ali čini se kako ne vladam time. - Trebala bi biti slaba, jedva u stanju funkcionirati. Trebalo je biti dječja igra dovesti je ovamo nakon što joj je Benson pomogao probuditi uspomene. - Stišćem zube. Neću dopustiti da me vidi kako plačem. - Ne shvaćam što se dogodilo. Dugo šuti, pa se naposljetku okrećem kako bih ga pogledala. Očekujem izraz negodovanja. Umjesto toga, on djeluje zabrinuto. - Što ako... što ako se nije samo promijenila? Što ako se i... resetirala, da tako kažem u nedostatku boljeg izraza? - Na izvornu snagu? - Pomisao na to guši me, pa mi zrak ne dolazi u pluća. - Bogovi sigurno nisu baš tako okrutni. - Ali, moguće je. - Već smo ustanovili kako u ovoj fazi ništa nije nemoguće - kažem i ponovno mu okrenem leđa. - Barem znamo kamo ide. - Njemu - gorko kažem. - Može li biti gore? - Okrenem se prema njemu, prema čovjeku kojeg poznajem i volim duže nego što se mogu sjetiti. - Na tebi je red da budeš lovac. Kima glavom, ali šuti. Unaprijed je znao. Zato je i došao noćas. Da mi je skine s grbače. On je može ščepati. Dugo zurimo jedno u drugo - ponekad mislim kako nam riječi više i nisu potrebne. Potom se, bez riječi pozdrava, okrene i odlazi - spretno povlači skriveni zasun na tajnim vratima. Gledam vrata koja sad nalikuju na zid i jasno čujem minute koje otkucavaju na djedovu satu. - Budi bolji od mene - šapnem.

209

četrdeseto poglavlje Phoneix! Budi me poziv, pa podlakticom trljam lice. Kad sam se posljednji put probudila, slinila sam. Pridižem se sa sjedala, napola se bojim da će mi kostur zauvijek ostati iskrivljen prema obliku autobusnoga sjedala. Osam autobusa, više od četiri tisuće kilometara i četiri noći spavanja na tlu. Dobro, mogla sam spavati i na kolodvorima, zaštićena od prirodnih elemenata. Mogla sam čak spavati u hotelu - novca imam, kao i pravo malo bogatstvo u zlatnicima, da ne spominjem mogućnost da mogu i sama stvoriti novac ako mi doista zatreba. Ali, obje su me opcije mogle izložiti opasnosti da me uhvate i najvjerojatnije ubiju. Zato su mi posljednjih nekoliko noći domaćini bili gusto grmlje i mokra, ledena trava. Za moju je kralježnicu - nogu da ni ne spominjem - to bilo ubojito, a boli me svaki mišić dok se spuštam prema vratima autobusa. Posljednja stuba predstavlja prevelik napor, pa posrnem i teturajući izlazim na sunce. Rukama zaklonim oči, kao mladunče medvjeda koje se netom probudilo iz hibernacije. Obuzima me suptilan, tako nepoznat osjećaj, da mi je potrebno nekoliko sekundi kako bih ga prepoznala. Toplina. Zrake sunca tijelom mi šire ugodnu, blagu toplinu, griju mi kožu i zrak što ga udišem. Dopuštam si da nekoliko trenutaka ondje samo stojim i upijam blagotvorne zrake. Nisam sigurna jesam li se i u jednom trenutku uspjela doista zagrijati od noći kad sam napustila Portsmouth. Vozili smo se kroz snijeg, ledenu kišu, a zbog tornada u Montani čak smo morali odgoditi vožnju. Ljudi oko mene neprestano su iznosili teorije o globalnom zagrijavanju i erupcijama na Suncu, ali ja sam samo šutjela. Još uvijek mi nije jasna povezanost ekstremnog vremena i virusa - no, Elizabeth je rekla da su povezani i ja joj vjerujem. Potrebno mi je nekoliko minuta da se orijentiram, da se priviknem hodati po površini koja nije u pokretu i koja se ne ljulja. Stajati na jednome mjestu više nije normalan osjećaj. Isuse, smrdim. Pranja na brzinu po javnim zahodima na proputovanju kroz nekoliko država nisu bila ni približno dovoljna. Ali, bolje i to nego biti zatočenica Reduciate, podsjećam samu sebe. Više se ni ne osjećam kao da sam to ja. Ne, to baš i nije točno. Teško da se više osjećam kao Tavia. Posljednjih sam pet dana glasovima koji su na površinu izbili dok sam se borila s Marie dopustila da postanu dijelom mene. Polovicu sam notesa ispunila svojim sjećanjima na njih. Shihon, kraljica ratnica koja je postojala prije nego što je vrijeme imalo smisla; Embeth, bezlična pralja što je imala snove koje nije znala protumačiti; Kahonda, Indijanka koja je umrla mlada, a tragala je za nečim što nije znala sročiti u riječi. A tu je i Sonya. I Rebecca. One su sad ja, ja sam one.

210

A svima nama potrebno je jedno. Pronaći ga. Zato što sada kad sam imala priliku dvaput pročitati Rebeccin tajni dnevnih, sve odreda znamo od čega bježimo. Ne znam kakvu budućnost imam ili nemam s Loganom, ali moram ga pronaći i zaštititi od tih ljudi. I više je nego zastrašujuće o kolikim sam sve katastrofama u povijesti čitala, a koje se mogu pripisati Zemljanima - koje su često povezane i s Reduciatom, ali ne uvijek. Invazija Mongola na Kinu, velika glad u Indiji, potop u Poljskoj i Litvi, pa čak i - ako je za vjerovati Curatoriji: crna kuga - puštanje virusa koji trenutačno uništava svijet. Taj je virus prije sedamsto godina poharao Europu, ali Reduciati to očigledno nije bilo dovoljno. Ovaj je virus navodno deset puta gori. Deset puta ubojitiji. Mučno mi je zbog te činjenice koju Reduciata smatra uspjehom. Pitam se u što su sve bili upleteni od vremena kad je Rebecca pisala svoj dnevnik. Velika ekonomska kriza? Svjetski ratovi? Možda im se čak mogu pripisati i velike prirodne katastrofe poput tsunamija do kojih je došlo posljednjih deset godina. Ponovno od sebe odbacujem te misli. Moram se usredotočiti na svoj prvi korak - pronaći Logana. Drugi je korak prevelik da bih sad razmišljala o njemu. Doima se odveć nemogućim. Pogledavam komad papira na koji sam zapisala Loganovu adresu, iako je već znam napamet. Taksi. Trebam taksi. Moram otići do njega - uvjeriti se da je još uvijek živ. A ako jest, onda se isplatilo. Ne. Nije se isplatilo. Nekako je sve opravdano. Taj Logan mora biti onaj pravi. Biti Quinn. Jer bez svojega partnera neću moći nikoga spasiti, u to sam sigurna. A smrti svih koje sam poznavala moraju imati nekakav smisao. Sammi, Mark, Elizabeth, Benson, govori mi moj um, ali odbacujem tu misao. On nije mrtav. No, nekako priželjkujem da jest. Ipak, previše je ljudi umrlo za mene, za nas. I ne samo u ovome životu. Osvrnem se oko sebe. Ne znam gdje ću pronaći taksi. Nekoliko minuta samo stojim na parkiralištu, tek sa zadrškom shvativši da su neonski zeleni automobili na suprotnome kraju parkirališta taksija. Neonski zeleni? Svašta. Prilazim jednom od njih i pružam istrgnuti komad papira. - Možete li me odvesti na ovu adresu? - upitam. Momak pruža ruku prema papiru, ali ja ga zaštitnički povlačim k sebi. Taj je papir dokaz kamo idem - moj vlastiti papirnati trag. Naučila sam vrijednost paranoje. Kima glavom u znak razumijevanja - sigurno vozi puno luđaka - a potom se naginje proučiti adresu. - Polako - kaže on s teškim naglaskom. - Oko petnaest kilometara. Energično kimam glavom dok me preplavljuje adrenalin. Petnaestak kilometara. Mogla sam to i prehodati kad bih morala. Tijelo mi se grči pri pomisli koliko sam zahvalna što ne moram hodati.

211

- Prtljaga? - upita vozač, gestikulirajući prema autobusu. Odmahujem glavom. Imam samo ruksak čiju naramenicu još čvršće stežem u rukama u trenutku kad se vozač nudi da ga preuzme od mene. U ruksaku su dnevnici - moj i Quinnov dnevnik - nekoliko stranica dosjea koje sam uspjela spasiti, zlato, novac i ogrlica. Nitko mi neće iz ruku uzeti moje poveznice s prošlošću - ni na trenutak. Otvara mi stražnja vrata i ja sjedam u ugodno rashlađeno vozilo. Vozač pokreće automobil, a iz ventilacijskih otvora na stropu preko mene klizi svjež zrak od kojeg mi se koža ježi. Dok napuštamo parkiralište, hladan zrak ledi nervozni znoj koji me oblijeva, pa drhtim. Vozač to primjećuje i isključuje klimatizacijski uređaj, zbog čega sam mu zahvalna, ali to mi nimalo ne pomaže. U pitanju su živci. Svaka minuta, svaki trenutak koji otkucava dovodi me bliže njemu. Prigrlila sam osjećaj kojemu sam se nekoć opirala. Popustila sam pred privlačnošću i pustila neka se ostvari Rebeccina ljubav. Više mi uopće nije važno što to nije moj izbor. Tko se zapravo može boriti protiv sudbine? Bila sam glupa što sam to uopće pokušala. Da sam barem poslušala Elizabeth. Po pitanju svega. Možda bi tad ona, Sammi i Mark još bili živi. Ali, trebala sam znati čak i da mi Elizabeth nije ništa rekla. Ljudi i božice. To nikad ne završi dobro; čitala sam priče. Moram biti s vlastitom vrstom. Pripadam Loganu. On me treba. Možda... možda je to ono što želim. Da se barem nisam morala toliko upinjati samu sebe uvjeriti u to. Neprestano je iznova riječ o Bensonu i Quinnu - problem su samo ti uporni osjećaji što ih gajim prema Bensonu. Usredotoči se, usredotoči se na to koliko sve one vole Quinna. Naginjem se naprijed onoliko koliko mi to sigurnosni pojas dopušta i proučavam taksimetar. Vozač me pogledava krajičkom oka. Vidi koliko sam opsjednuta crvenim brojkama koje se vrte i vjerojatno misli da me brine cijena vožnje; sad se boji da neću moći platiti. Pojma nema koliko griješi. Voljela bih da se ti brojevi brže vrte. Voljela bih da vozač nagazi papučicu gasa. Čujem da je uključio žmigavac, pa se uspravljam na sjedalu i zurim kroz vjetrobransko staklo. Vozač skreće s glavne ceste, zalazi u mirnije susjedstvo. Nije riječ o nekom luksuznom naselju, ali lijepo je ovdje. Nažalost, riječ je i o susjedstvu gdje taksi neće proći nezamijećeno. - Hej - naginjem se naprijed. - Možete li me ostaviti, recimo, blok kuća prije adrese? - Naravno - kaže on, a potom mrmlja: - Vi ste šefica. Deset sekundi kasnije, automobil staje ispred dvokatnice od opeke sa štukaturama, a dok izlazi iz auta i obilazi ga kako bi mi otvorio vrata, ledim se od užasa. Užasa? Ne, nije to baš užas. To je strah, živci i vrtoglavica, sve odjednom, zbog čega su mi noge prikovane za pod. Vrata se potom otvaraju i po meni se razlijeva sunce, grije mi kožu i rastače paralizu. Krećem se polako, ali barem se krećem. Vozač taksija gleda me, a u očima mu vidim istinsku zabrinutost,

212

- To je dvadeset devet dolara i osamdeset centi - kaže on, očigledno misleći kako nemam novca da mu platim. Ne zamjeram mu - izgledam kao da doista ne mogu platiti. Ali, iz smotuljka novčanica u džepu izvlačim dvije novčanice od dvadeset dolara i pružam ih vozaču, a pogled mi već putuje niz ulicu, do konačnog odredišta. On mi nešto govori, ali ne čujem ga. Ispuštam neodređen zvuk i udaljavam se od vozila. Vozač gotovo trči natrag na svoje sjedalo - vjerojatno se boji da ću zatražiti ostatak - ali nemam snage posvetiti mu pozornost. Jedva uspijevam disati. Osjećam da mi se prsa počinju grčiti, pa se moram prisiliti udahnuti i dah zadržavam tri sekunde. Ponovno. Ponovno. Srce mi i dalje tuče kao ludo - puls mi odzvanja u ušima - ali barem mi se ne vrti u glavi. Koračam, noge me nose niz ulicu. Nemam nikakav plan. Četiri dana već razmišljam o Loganu, ali svejedno nemam nikakav plan. Subota je. Trebao bi biti kod kuće. Rano je poslijepodne - prerano je za ljubavne sastanke ili zabave. Što ako ima djevojku? Usta mi se suše. To mi nije ni palo na pamet. Usne mi se rastežu u blag osmijeh. Još jedna prepreka u nizu. Ako sam išta naučila tijekom posljednjega tjedna, onda je to da mogu preskakati prepreke. Stigla sam. Što sad? Pozvoniti na vrata? To je malo nezgodno. Da se uokolo šuljam kao uhoda? To vjerojatno i nije baš najpametnije, ali nemam kamo. Oklijevam ispred kuće - vjerojatno izgledam kao kreten - a potom, kao da me je osjetio, ulazna vrata se otvaraju, bučno zatvaraju, a iz kuće izlazi visok momak. Disanje mi je isprekidano dok ga upijam pogledom, ali glava mu je pognuta i zuri u svoj mobitel. Vidim samo njegovu zlaćanu kosu. Quinnovu kosu. To je sigurno on. Grlo mi je odveć suho da bih ispustila ikakav zvuk, čak i u trenutku kad shvaćam da me ne vidi i da će se sudariti sa mnom. Sudar se doima neizbježnim u trenutku kad podiže glavu i u skoku se izmiče u stranu. - Opa! - kaže tihim, smirenim glasom. - Oprosti. Slao sam poruku, baš sam kreten. Jesi li dobro? Pogledi nam se susreću i nestaju sve moje sumnje. To je Quinn. Moj Quinn, samo kraće kose, s više mišića na rukama i ramenima, brz na smijehu. U tom trenutku shvaćam kako jedva čekam otkriti tu osobu, momka kakav je sada - u što ga je pretvorilo posljednjih dvjesto godina. Toplina mi se širi tijelom, ispunjava me spoznaja da sam ga pronašla. Usne mi se smiješe, ne mogu ih obuzdati.

213

- Ž-živiš ovdje? - konačno pronalazim glas i pitam ga. - Ovdje? - pita Logan i palcem upire prema modroj kući. - Aha. - J-ja... - Zamuckujem, iznenada shvaćam da imam plan. Zavlačim ruku u bočni džep svojega ruksaka. - Pronašla sam ovo na nogostupu - kažem i prisiljavam prste da se rastvore. - Čini mi se da je vrijedno. Pripada li možda... tvojoj mami? - završavam nemuštim upitom. Dlan mi je vlažan od znoja i znam da će Rebeccin privjesak biti mokar, ali nije mi neugodno zbog toga. Kada dodirne privjesak, ništa više neće biti važno. On pruža ruku, a ja okrećem svoju, namjerno ga dodirujem i gotovo glasno uzdišem od osjećaja uzbuđenja koji mi se širi tijelom. Bolje je nego u snovima što sam ih o njemu sanjala, živih uspomena koje mi je ogrlica s privjeskom podarila. Jer ovoga je puta to stvarno. Stvarno na način kako to Benson nikad nije bio. Odbacujem tu pomisao i predajem mu ogrlicu. S mojega dlana pada na njegov, izlijeva se poput tekućine. Pomno je proučava. Nastavlja zuriti u nju. Želim mu vrisnuti neka me pogleda, ali možda je ova njegova inkarnacija stidljiva. To je u redu, mogu čekati. Nakratko. On potom slegne ramenima. - Mogu otići pitati je - nehajno kaže. - Ali nikad je nisam vidio da nosi nešto ovakvo. Usta su mi razjapljena. Igra se sa mnom. Sigurno je tako. Ovo se nije trebalo odvijati ovako. - Hoćeš li da odem s tobom pitati susjede? - Njegove zelene oči okreću se prema meni. Bezizražajne su. Srce mi umire. Nisam sigurna hoće li me noge još nositi. Nije uspjelo. Ni moj dodir ni ogrlica. I dalje je samo Logan, nije Quinn. Još nije, podsjeća me Rebecca. I odnekud u dubini - iz zalihe za koju nisam ni znala da je posjedujem - pronalazim novu snagu. Novu odlučnost. Kad me Quinnn susreo kao Rebeccu, ja nisam prepoznala njega. Možda je sad pošteno da zamijenimo uloge. Važno je da sam ga pronašla. Sjetit će se naposljetku. Stari će mi dnevnici u tome pomoći - kao i rasut Loganov dosje koji sam gotovo naučila napamet. Odgovori su ovdje negdje, pronaći ću ih. Dok ih ne pronađem, bit ću uz Logana. Nisam mu samo partnerica, nego i zaštitnica. Reduciate me traže. Traže nas. Naposljetku će nas i pronaći. Ponovno. Dovraga, Benson im je vjerojatno već rekao da smo u Phoenixu.

214

A ako ne uspijem Logana probuditi prije nego što ubiju mene - ili njega - i ne učini ono nešto što je nužno kako bismo obnovili energiju, onda smo gotovi. Potrebna sam mu. Svijet nas treba. Pružam ruku kako bih uzela ogrlicu i nehajno sliježem ramenima: - Mislim da to nije nužno. Ali, ako ti netko bude rekao da je izgubio ogrlicu, hoćeš li mi javiti? - Prekapam po ruksaku, od Logana pokušavam sakriti njegov sadržaj. Mrštim se dok trgam kut dosjea što mi ga je dala Sammi, ali to je jedini papir kojim raspolažem. Vrhom olovke već dodirujem papir, kad mi na pamet pada da je Elizabethin mobitel negdje na odlagalištu u Pennsylvaniji. Nakon njezine pogibije, nisam se htjela izlagati opasnosti: riješila sam s svega. - Dovraga, totalno sam se pogubila - mrmljam i osjećam kako mi se obrazi žare. Izgubila sam mobitel i nisam sigurna kad ću nabaviti novi. Možeš li mi dati svoj broj? pitam dok u njega zurim kroz trepavice. - Uh, da, naravno da mogu - kaže Logan, a potom mi diktira deset brojki svojega telefonskog broja. - A da mi kažeš i svoje ime? - glumim neupućenost. - Ja sam Logan - odgovara on, ubacuje mobitel u džep i pruža mi ruku. Rukujemo se, osjećam kako nam se tople kože dodiruju, pa mi kroz tijelo prolaze trnci ushićenosti. Malo je drukčiji - suvremeniji, pretpostavljam - ali uglavnom je isti. Oči, taj njegov nakošeni osmijeh. Ne znam jesam li ga ikad uspjela pronaći ovako mladog. Cio život. Eto što imamo. Probada me u srcu pri pomisli da je Benson izgovorio te iste riječi, ali odbacujem to od sebe. Nemam vremena za žaljenje. - Tavia - kažem i ruku mu držim samo pola sekunde duže nego što je potrebno. - Hvala ti za ovo - kažem podižući onaj papirić. - Nazvat ću te. - Nema problema - odvrati Logan. Žustro koračam niz ulicu, još jednom ga kratko pogledavši preko ramena. Ne znam kamo idem, ne znam čak ni gdje ću noćas prespavati, ali nije važno. Oboje smo sad ovdje i nekako će sve biti u redu.' To je sudbina. - Čekaj! - dovikuje Logan trenutak nakon što sam uspjela odvratiti pogled od njega. Zastanem, a on mi prilazi nekoliko koraka, izgleda gotovo glupavo. - Znam... znam da će ovo zvučati čudno, ali poznajemo li se? Smiješim se, samopouzdanje mi napinje grudi. - Ne - razigrano velim - još se ne poznajemo. - Podignem ruksak više na ramena i zurim mu u oči. - Ali hoćemo. SVRŠETAK

215

zahvale Opa! Ova se knjiga naposljetku pretvorila u nešto najstrašnije što sam ikad napravila i vjerojatno bih se pretvorila u uplakanu i drhtavu masu sklupčanu na podu da nije bilo ljudi koji su knjigu nagnali da se pretvori u nešto fantastično. Zahvaljujem se svojoj agentici Jodi Reamer, koja mi je ulijevala hrabrost kad bih ostala bez nje. Hvala mojemu nakladniku Benu Schranku, koji je odlučio ipak pokušati sa mnom, čak i kad se činilo da to baš i neće ići. Hvala mojoj urednici Gillian Levinson, zato što je imala petlje postaviti mi pitanje koje se piscu romana nikad ne postavlja! Upravo to je, više od ičega drugog, ovu knjigu učinilo tako blistavom. Zahvaljujem divnoj dizajnerici naslovnice Emily Osborne. Ozbiljno velim. Vječna. Sam. Ti. Dužnica. Hvala Scottu i Ashley što ste mi dopustili da preuzmem tolike detalje o Scottovoj ozljedi i da ih podijelim na ovom putovanju s vama. Pisati je toliko lakše nego živjeti to, ali promatrati vas kako zajedno proživljavate sve, u ovu je knjigu unijelo realizam i životnost koje joj bez vas nikada ne bih uspjela udahnuti. Ne zaboravite, Tavia je imala ozljedu mozga prije Scotta! Kunem se! Hvala ti, Kenny, što si mi dopustio skok u nepoznato. Tebi je to sigurno bilo strašnije nego meni, ali svejedno si me pustio. Hvala što si vjerovao u ono što sam znala da moram učiniti. Hvala Audey, Bennanu, Gideonu, koji su mi važniji od mojih knjiga. Hvala vam što izlazite na kraj sa svim ekscentričnostima svoje “majke spisateljice”. I, naposljetku, hvala ti još jednom, Kenny. Zato što zaslužuješ da te dvaput spomenem. Ma ne, zaslužuješ da te spomenem deset puta. Ali, dvaput će biti dovoljno.

216