Hrvatski Jezik-vmuhoberac...

Vesna Muhoberac

Periodizacija hrvatske i svjetske književnosti

za Državnu maturu

Ispis Zagreb, akademska godina 2010./2011. www.pripreme-pomak.hr

Polaznik

Nakladnik Pomak, Zagreb 1. Ferenščica 45 tel.: 01/24 50 904, 01/24 52 809 mtel.: +385 (91) 513 6794 www.pripreme-pomak.hr

Za nakladnika Branko Lemac

Dizajn ovitka minimum d.o.o.

Autorica: Vesna Muhoberac, prof. Periodizacija hrvatske i svjetske književnosti Pojmovnik gramatike hrvatskoga jezika i teorije književnosti za Državnu maturu

© Pomak, Zagreb, 2009. Intelektualno je vlasništvo, poput svakog drugog vlasništva, neotuđivo, zakonom zaštićeno i mora se poštovati (NN 167/03). Nijedan dio ove skripte ne smije se preslikavati ni umnažati na bilo koji način, bez pismenog dopuštenja nakladnika. Skripta služi isključivo za internu uporabu na tečajevima koji se, u okviru Priprema Pomak, održavaju kao pripreme za polaganje ispita iz hrvatskog jezika i književnosti na Državnoj maturi.

Literatura:

POVIJEST KNJIŽEVNOSTI Nevenka Košutić - Brozović; Čitanka iz stranih književnosti 1, Školska knjiga, Zagreb, 1995. Nevenka Košutić - Brozović; Čitanka iz stranih književnosti 1, Školska knjiga, Zagreb, 1995. Dragutin Rosandić, Književnost 1, Profil, Zagreb, 1996. Josip Kekez, Vlado Pandžić, Književnost 2, Profil, Zagreb, 1996. Dragutin Rosandić, Književnost 3, Profil, Zagreb, 1996. Vlado Pandžić, Josip Kekez, Književnost 4, Profil, Zagreb, 1996. Leksikon hrvatskih pisaca, Školska knjiga, Zagreb, 2000. Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb Ljubljana, 1987. Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva od početka do danas; Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971. Povijest hrvatske književnosti u sedam knjiga, Liber, Zagreb, 1978. Povijest svjetske književnosti u osam knjiga, Liber, Zagreb, 1973.

TEORIJA KNJIŽEVNOSTI Milovoj Solar, Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 2001. Bratoljub Klaić, Veliki rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb, 1974.

JEZIK Stjepko Težak - Stjepan Babić, Gramatika hrvatskoga jezika, Školska knjiga, Zagreb, 1992. Josip Silić, Hrvatski jezik 1, Školska knjiga, Zagreb, 1997. Josip Silić, Hrvatski jezik 2, Školska knjiga, Zagreb, 1998. Ivo Pranjković, Hrvatski jezik 3, Školska knjiga, Zagreb, 1998. Marko Samardžija, Hrvatski jezik 4, Školska knjiga, Zagreb, 1998.

PERIODIZACIJA HRVATSKE I SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI

POJMOVNIK GRAMATIKE HRVATSKOGA JEZIKA I TEORIJE KNJIŽEVNOSTI

pripremila

VESNA MUHOBERAC, prof.

PERIODIZACIJA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI (popis reprezentativnih autora i izbor /iz/ djela)

SREDNJI

VIJEK

(9. st./11. st. - 1508.)

Luk iz Kaštel Sućurca (7./8. st.): Gledaj ovo djelo kakvo je ljepotom izvedeno, Splitski evanđelistar (8. st.), Natpis kneza Trpimira (9. st.), Natpis kneza Branimira (9. st.), Crnorizac Hrabar: Traktat o pismenima (9. st.), Držislavov natpis (10. st.), Natpis sa sarkofaga kraljice Jelene iz Solina (976.), Kločev glagoljaš (11. st., jedan od najstarijih hrvatskih glagoljskih rukopisa), Plominski natpis (11. st.), Krčki natpis (11. st.), Valunska ploča (sredina 11. st., najstariji poznati glagoljski natpis na hrvatskom jeziku), Baščanska ploča (između 1077. i 1100., simbolično označava početak književnosti na hrvatskom jeziku; povijesni i pravni dokument - prva hrvatska potvrda Zvonimirova imena kao hrvatskoga kralja), Grdoselski ulomak (12. st.), Senjska ploča (12. st.), Bečki listići (12. st., glagoljski rukopis), Povaljska listina (1184., jedan od prvih hrvatskih ćiriličnih tekstova, iz Povalja na Braču), Lucidar (poč. 12. st., prijevod na hrvatski jezik u 15. st.), Humski grafit (2. pol. 12. st.), Korčulanski kodeks (12. st., najstariji spomenik hrvatske historiografije), Ljetopis popa Dukljanina (dijelom nastao u 12. st., jedino sačuvano djelo povijesnoga sadržaja na hrvatskom jeziku iz srednjega vijeka), Ročki abecedarij (1200.), Vinodolski zakon (1288., najstariji hrvatski zakonski spomenik), Razvod istarski (13. st.), Narodil se je kralj nebeski (13. st.), Rumanac trojski (roman preveden s talijanskoga oko 1300., u hrvatskoj književnosti u prijepisima iz 15. st.), Aleksandrida (roman; 14. st. izvorna inačica), Prvi vrbnički brevijar (13. - 14. st., najstariji hrvatskoglagoljski brevijar), Red i zakon zadarskih dominikanki (1345., ovaj je pravilnik najstariji sačuvan hrvatski tekst-spomenik pisan latinicom), Šibenska molitva/Gospina pohvala (zapisana oko godine 1347., prvi pjesnički tekst zapisan latinicom na hrvatskom jeziku), Bratja, brata sprovodimo (1380.), Svit se konča (14. st., usp. s bičevalačkim talijanskim pjesmama i s Carmina Burana iz njemačkoga 13. st.), Code Slave 11 (Slavenski kodeks 11, 14. st., najstarija zbirka hrvatske duhovne lirike), Omišaljski misal (14. st., najstariji glagoljski misal), Novakov misal (1368.), Hrvojev misal (1403. - 1404.), Petrisov zbornik (1468., kajkavske crte uz prevladavajuće čakavske elemente), Pismo Nikole Modruškoga (1477.1480., najstariji hrvatski polemički tekst), Misal po zakonu rimskoga dvora (1483., najstarija hrvatska tiskana knjiga), Zapis popa Martinca (1493., jedno od najpotresnijih srednjovjekovnih svjedočenja o turskoj opasnosti), Va se vrime godišća (prijevod lat. pjesme In hoc anni circulo, zapis je iz 15. st.), Lucidar (15. st., prijevod srednjovjekovne enciklopedije s češkoga; prevoditelj na hrvatski dodaje podatak o Istri), Lekcionar Bernardina Splićanina (1495.), Poljički statut (15./16.st., bosančica), Muka svete Margarite (15./16. st., drama), Istarski razvod (1502.), Prikazanje od muke Spasitelja našega (prijepis iz 1556., drama)

Pomak•Pripreme za Državnu maturu

1

PREDRENESANSA (HUMANIZAM / LATINIZAM) I RENESANSA (15. i 16. st.) Ivan Česmički/Ivan Kesinački/Janus Pannonius (1434., Slavonija - 1472., Medvedgrad): Poemata ili Heroica (pjesme u daktilskom heksametru), Elegiae (elegije u elegijskom distihu, npr. U smrt majke Barbare), Epigrammata (epigrami u različitim metrima, npr. Justini, Fićfiriću, Slava Panonije, Petrarkin grob) Juraj Šižgorić/Georgius Sisgoreus/Georgius Sisgoritus (oko 1420., Šibenik - oko 1509., Šibenik): Elegiarum et carminum libri tres (Venecija, 1477., prva tiskana pjesnička zbirka u Hrvata, tri knjige elegija i lirskih pjesama, npr. Elegija o pustošenju Šibenskoga polja), De situ Illiriae et civitate Sibenici (kraći prozni ogled o Iliriji i Šibeniku) Marko Marulić/Marcus Marulus Spalatensis (1450., Split - 1524., Split): De institutione bene vivendi per exempla Sanctorum (Venecija, 1506., preko 20 latinskih izdanja, najviše objavljivana hrvatska knjiga u inozemstvu, prevedena na nekoliko svjetskih jezika), Evangelistarium (Venecija, 1516., poučna rasprava o praktičnoj kršćanskoj etici, devet izdanja na više svjetskih jezika), Quinqaginta parabolae (zbirka od 50 priča po uzoru na Isusove parabole s moralnim poukama), Poslanica papi Hadrijanu Šestom (lat., Rim, 1522.), Davidias (Davidijada, religiozno-alegorijski spjev u 14 pjevanja, tiskan tek 1954., do 1901. mislilo se da je izgubljen, umjetnički najvrjednije Marulićevo latinsko djelo) Karlo Pucić/Carolus Puteus (1458., Dubrovnik - 1522., Dubrovnik): Elegiarum libellus de laudibus Gnesae puellae (ljubavna priča u gotovo 200 stihova po uzoru na rimske elegičare) Ilija Crijević/Aelius Cervinus (1463. - 1520., 1484. u Rimu prvi hrvatski pjesnik ovjenčan lovorovim vijencem; i prvi uopće na Kapitolu nakon Petrarke): De Epidauro (nedovršen spjev o nastanku Dubrovnika), Lexicon, Elegije Flaviji, Epigram knjižnici, Vlastiti epitaf, Oda Dubrovniku Antun Vrančić/Antonius Verantius (1504., Šibenik - 1573., Beč): Elegiae (Krakov, 1537.), Epistolae (1538. - 1573., oko 400 pisama), Otia (Pjesme u dokolici, Krakov, 1542.) Iter Buda Hadrianopolim (Putovanje iz Budima u Drinopolje, putopisni tekst) ___________________________________________________ Marko Marulić (1450., Split, - 1524., Split): Judita (dovršena 1501., tiskana u Veneciji 1521., vergilijanski spjev od šest pjevanja s temom iz Staroga zavjeta, prvi ep po europskim mjerilima napisan na hrvatskom jeziku; Holoferne, Judita, Abra), Suzana (Istorija od Suzane, spjev), Molitva suprotiva Turkom i Tuženje grada Hjeruzolima (domoljubne pjesme), Dobri nauci i Urehe duhovne (propovijedi u stihovima), Anka Satira te Poklad i Korizma (satirične pjesme) Džore Držić (1461., Dubrovnik - 1501., Dubrovnik): većinom ljubavne pjesme (ljubavni kanconijer) sačuvane u Zborniku Nikše Ranjine (Dubrovnik, 1507., npr. Draža je od zlata, Grem si, grem; pjesma Čudni san - začetak dramskoga izraza), Radmio i Ljubmir (druga polovica 15. st., pastirska ekloga - prva ekloga na hrvatskom jeziku; začetnik hrvatskoga petrarkizma i pastirskoga pjesništva, jedna od prvih svjetovnih drama na hrvatskom jeziku) Pomak•Pripreme za Državnu maturu

2

Šiško Menčetić/Šišmundo Vlahović (1457., Dubrovnik - 1527., Dubrovnik): većinom ljubavne pjesme (ljubavni kanconijer od 366 pjesama, koliko ima i Petrarkin Kanconijer) sačuvane u Zborniku Nikše Ranjine (Dubrovnik, 1507., npr. Prvi pogled, Blaženi čas i hip) Ranjinin zbornik (Dubrovnik, 1507., zapisivač: Nikša Ranjina Andretić): 820 pjesama Džore Držića, Šiška Menčetića, pjesme anonimnih pjesnika “na narodnu” (npr. Leute moj mili, Djevojka hodi, Djevojka je podranila) i još nekoliko imenovanih autora Mavro Vetranović (1482., Dubrovnik - 1576., Dubrovnik): ljubavne, pobožne, (Molitva od Križa), poučne, refleksivne (Moja plavca, Remeta), domoljubne (Pjesanca slavi carevoj), programatske (Pjesanca u pomoć poetam, Marinu Držiću u pomoć, Pjesanca šturku), mitološke (Pjesanca Muzam, Pjesanca Apolonu, Pjesanca Orfeu), političko-satirične pjesme (Pjesanca gospodi krstjanskoj, Pjesanca slavi carevoj), maskerate (Lanci Alemani, trumbetari i pifari), pastirski prizori Lovac i vila te Dijana (Historija od Dijane), drame Orfeo (mitološko-ljubavna, poč. 16. st.), Suzana čista (biblijska, 1. trećina 16. st.), Posvetilište Abramovo (prikazanje, 5 inačica, izvedeno 1546.; protagonisti Abram, Izak i Sara), Od poroda Jezusova (prikazanje; izvedeno 1537.), Od uskrsnutja Isukrstova (prikazanje), Kako bratja prodaše Jozefa (prikazanje), nedovršen alegorijsko-groteskni ep Piligrin (Pelegrin, napisan oko 1576.) Hanibal Lucić (1485., Hvar - 1553., Hvar): Skladanja izvarsnih pisan razlicih (sin Antun tiskao posmrtno, Venecija, 1556., npr. Jur nijedna na svit vila, Otkad se zamota), Robinja (domoljubna drama u tri čina, prva polovica 16. st., prva izvorna hrvatska drama s temom iz nacionalne povijesti, jedna od hrvatskih “dramskih robinja”, protagonisti Robinja i Derenčin, radnja u Dubrovniku) Petar Hektorović (1487., Starigrad na Hvaru - 1572., Starigrad na Hvaru): pjesničke poslanice, Ribanje i ribarsko prigovaranje (poslanica-putopis pisana 1556., tiskana u Veneciji, 1568., posvećena Jerolimu Bartučeviću, prvo stihovano djelo u hrvatskoj književnosti koje opisuje realno, a ne alegorijsko putovanje; tri dana: gospodar Petar, ribari Paskoj Debelja i Nikola Zet te Mali; u djelu bugaršćica o Marku Kraljeviću i bratu mu Andrijašu te o Radosavu Siverincu i Vlatku Udinskome)

Mikša Pelegrinović (oko 1500., Hvar - 1562., Hvar): Jeđupka (obj. 1599. u Veneciji pod imenom Andrije Čubranovića, prva sačuvana maskerata, pokladno pjesničko-dramsko djelo u hrvatskoj književnosti, tradicija cingareske; uvod i 20 “sreća” koje govori pjesnik maskiran u Ciganku) Marin Držić (1508., Dubrovnik - 1567., Venecija): ljubavni kanconijer, nadgrobnice, Pjesni ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi (Venecija, 1551., tiskane pjesme i drame dotad napisane, u stihovima); drame: Pomet (nesačuvana komedija, oko 1548.), Tirena (pastirska igra, izvedena 1549. i 1551.; Tirena i Miljenko), Novela od Stanca (pokladnopirna igra - farsa, izvedena 1550. ili 1551.; Stanac i Dživo), Dundo Maroje (eruditna komedija u pet činova, izvedena 1551.; Dundo Maroje, Maroje, Pomet, Petrunjela, Laura), Venere i Adon (mitološko-pastirska igra, izvedena 1551.), Pjerin (fragmentarno sačuvana komedija, izvedena 1552.) Mande/Tripče de Utolče (komedija, izv. 1553.), Arkulin Pomak•Pripreme za Državnu maturu

3

(komedija, izv. 1553.), Džuho Kerpeta (fragmentarno sačuvana komedija, izv. 1553.), Skup (plautovska komedija, izv. 1555., Skup, Andrijana, Variva, Gruba, Kamilo, Munuo, Zlatikum, Dobre, Dživo), Grižula (pastoralna komedija, izv. 1556.), Hekuba (tragedija, izv. 1559.), urotnička pisma upućena Cosimu Mediciju (polemička proza na talijanskom, 1566.) Petar Zoranić (1508., Nin - 1569., Zadar): Planine (prvi hrvatski roman u prozi s umetnutim stihovima, “rasuta bašćina”, uzor Sannazzarova Arcadia, poglavlja npr. Otkude bura ishodi i zač se zove, Zač se grad Nin zove i gdo ga najpri sazida, Perivoj od Slave i u njem vile: Latinka, Grkinja, Kaldejka i Hrvatica) Nikola Nalješković (oko 1510., Dubrovnik - 1587., Dubrovnik): ljubavni kanconijer, prigodnice, poslanice, nadgrobnice, sedam drama bez naslova (“komedije”: pastirska igra, mitološka igra, dramska robinja, moreška, dvije farse i jedna komedija u tri čina, u 4. i 5. desetljeću 16. st.) Brne Karnarutić (1520. Zadar - 1572., Zadar): Vazetje Sigeta grada (Venecija 1584., povijesni ep, odnosno prvi hrvatski junački ep s temom iz suvremene povijesti, sigetska pogibija 1566., posveta Jurju Zrinjskomu), Ljubav i smart Pirama i Tižbe (spjev odnosno priča u stihovima o babilonskim ljubavnicima, prema Ovidijevim Metamorfozama)

Pomak•Pripreme za Državnu maturu

4

[IZMEÐU RENESANSE I BAROKA: MANIRIZAM (druga polovica 16. st. - poč. 17. st.)] Dinko Ranjina (1536., Dubrovnik - 1607., Dubrovnik): Pjesni razlike (Firenca, 1563., prvi tiskani kanconijer u hrvatskoj književnosti nastaloj u Dubrovniku), nekoliko pjesam u rukopisu, soneti u talijanskoj antologiji, prepjevi grčkih i rimskih pjesnika Juraj Baraković (1548., Zadar - 1628., Rim): Vila Slovinka (Venecija, 1614., spjev u slavu Zadra s autobiogafskim elementima), Pohvalnice gradu Zadru (Venecija, 1582.), Jarula (dovršena 1605., skraćeni stihovani sadržaj Biblije), Draga, rapska pjesmarica (spjev u rukopisu) Martin Benetović (1550., Hvar - 1607., Hvar): Hvarkinja (“Komedija od Bogdana”1600., komedija u pet činova, prva hrvatska smiješnica) Dominko Zlatarić (1558., Dubrovnik - 1613., Dubrovnik): Pjesni razlike (posthumno u Veneciji 1597., ljubavni kanconijer od 137 pjesama; 26 nadgrobnica), prepjevi Tassova Aminte, Sofoklove Elektre, Ovidijeve pjesme Ljubav i smrt Pirama i Tizbe (posveta Cvijeti Zuzorić)

KNJIŽEVNOST REFORMACIJE (sredina 16. st., pismenost razvijena oko tiskare u Urachu kraj Tubingena) Matija Vlačić Ilirik (1520. - 1575.): Katalog svjedoka istine (lat., Basel, 1556., pregled slobodoumnih kršćanskih mislilaca), Povijest crkve (lat., Basel, 1559. - 1574.), Ključ Svetoga pisma (Basel, 1567., temeljna knjiga protestantske teologije i prvi enciklopedijski i hermeneutički rječnik Biblije; teološki smjer flacijanizam) Petar Pavao Vergerije Mlađi (1498. - 1565.): Razgovaranje meju papistu i jednim luteranom (Padova, 1555.; možda djelo Matije Vlačića) Stjepan Konzul Istranin (1521. - nakon 1568.): Prvi del Novoga teštamenta i Drugi del Novoga teštamenta (prijevod na hrvatski Biblije skupa s Antunom Dalmatinom, poč. 1557., dovrš. 1562. i 1563.) Antun Dalmatin (poč. 16. st. - 1579.): Govorenje vele prudno (lat., Urach, skupa s Konzulom), Postile (Regensburg, 1568., skupa s Konzulom)

Pomak•Pripreme za Državnu maturu

5

BAROK (kraj 16. st. - sredina 18. st.) Šime Budinić (1530. - 1600.): Pokorni i mnozi ini psalmi Davidovi (Rim, 1582.), Ispravnik (Rim, 1583., katekizam), Summa nauka hristijanskoga, 1583., i lat., prijevod Canisijeva katekizma), prvi je počeo pisati dijakritičke znakove č i ž Matija Divković (1563. - 1631.): Nauk krstjanki i Sto čudesa (1611.), Razlike besjede (1616., vjerski sadržaji u kratkim pripovijestima), Nauk krstjanski (1616., tzv. mali, sve knjige tiskao je na bosančici) Jakov Armolušić (1575. - 1649.): Slava ženska i protivni odgovor Jakova Armolušića Šibenčanina Cvitu šestomu (Padova, 1643.) Bartul (Bartol) Kašić (1575. - 1650.): Institutionum linguae illyricae libri duo (Rim, 1604., prva hrvatska tiskana gramatika), prijevod Biblije na hrvatski (obj. tek 2001.!), prozna djela u štokavštini: Život Gospodina našega Isukrsta, Život Bogorodice, Perivoj od djevstva; drama Sveta Venefrida (1627., isusovačka duhovna tragedija) Stijepo Ðurđević (1579. - 1632.): Derviš (šaljivi spjev; komična poema; monolog staroga derviša) Ivan (Dživo) Gundulić (1589. - 1638.): deset melodrama (sačuvano četiri: Diana, Arijadna, Armida, Prozerpina ugrabljena; izgubljene: Čerera, Kleopatra, Galatea, Adon, Posvetilište ljuveno, Koraljka od Šira), Pjesni pokorne kralja Davida (Rim, 1621., prepjevi sedam biblijskih psalama), Suze sina razmetnoga (Venecija, 1622.), Dubravka (izvedena 1628., pastoralno-alegorijska drama), Osman (ep u dvadeset pjevanja; nast. 1621. - 1638.; o neuspjehu Turaka pokraj Hoćima 1621., više nadopunjitelja 14. i 15. pjevanja, npr. Ivan Mažuranić Ivan (Dživo) Bunić Vučić (1591. - 1658.): Plandovanja (obj. tek 1849., ljubavni kanconijer, pet pastirskih ekloga, kraća zbirka duhovnih pjesama), Mandalijena pokornica (Ancona, 1659., vjerska, religiozna poema, u niz tzv. suza, odnosno pokajničkih spjevova ulazi) Junije Palmotić (1607. - 1657.); mitološke drame Atalanta (posljednja izvorna pastirska igra u Dubrovniku), Natjecanje Ajača i Ulisa za oružje Akilovo, Akile, Ipsipile, Elena ugrabljena, Lavinija; drame s temom iz viteškoga svijeta: Armida, Danica, Captislava, Bisernica, Pavlimir (najizvornija Palmotićeva drama: Ljetopis popa Dukljanina i dubrovačka legenda o sv. Ilaru); scenski prizori (Kolombo); Kristijada (Rim, 1670., prepjev epa Christias Girolama Vide; pisac predgovora Stjepan Gradić Ivan Ivanišević (1608. - 1665.): Kita cvitja razlikova (Venecija, 1642., zbirka religioznih stihova) Juraj Habdelić (1609. - 1678.): Dictionar ili reči slovenske (Nemški Gradec, 1670., hrvatsko /kajkavsko/-latinski rječnik, 12000 riječi, školski priručnik; dvije knjige religioznomoralnoga sadržaja na kajkavskom: Zercalo Mariansko (Graz, 1662.) i Pervi otca našega Adama greh (Graz, 1674.)

Pomak•Pripreme za Državnu maturu

6

Vladislav Menčetić (1618. - 1666.): Radonja (šaljivi spjev; komična poema), Trublja slovinska (Jakin, 1665., domoljubna poema; panegirik Petru Zrinskome); prevoditelj G. Marina (Radmilova tužba cijeć Zorke vile, prepjev Marinovih Ergastovih uzdaha) Juraj Križanić (1618. - 1683.): Politika ili razgovor ob vladateljstvu (napisana sintezom slavenskih jezika; Petar Zrinski (1621. - 1671.): Adrianskoga mora sirena (Venecija, 1660., prijevod na hrvatski s mađarskoga pjesničkoga djela svojega brata Nikole, najluksuznije opremljena hrvatska knjiga u starijoj hrvatskoj književnosti) Jaketa Palmotić Dionorić (1623. - 1680.): Dubrovnik ponovljen (ep u 20 pjevanja o velikom dubrovačkom potresu 1667.) Ana Katarina Frankopan Zrinski (1625.? - 1673.): Putni tovaruš (Venecija, 1661., prepjev s njemačkoga molitvenika, poznat i kao Suputnik, prva žena u Banskoj Hrvatskoj koja se bavila prevođenjem i stvaralačkom djelatnošću) Petar Kanavelić (Kanavelović) (1637. - 1719.): Sveti Ivan biskup trogirski (spjev u 20 pjevanja), drame Vučistrah (tema iz Calderonove drame Život je san) i Sužanstvo srećno, duhovna poezija, prigodnice i panegirici Jerolim Kavanjin (1641. - 1714): Bogatstvo i uboštvo (“velepjesma” u 30 pjevanja, spjev od 32724 stiha, najopsežnije pjesničko djelo hrvatske dopreporodne književnosti) Andrija Vitaljić (1642. - 1721.): Ostan Božje ljubavi (Venecija, 1712.; Isusov život i muka), Istumačenje pisnih Davidovih (Venecijam 1703., prepjevi Davidovih psalama - psaltir s komentarom) Fran Krsto Frankopan (1643.? - 1671.): Gartlic za čas kratiti (obj. 1871., prvo uvođenje narodnoga deseterca u hrvatsku umjetničku poeziju), Jarne bogati (1670., ulomak prijevoda Moliereove komedije Georges Dandin (najstariji prijevod Molierea na cijelom slavenskom prostoru, samo dvije godine nakon prikazivanja u Versaillesu 1668. godine) Vlaho Skvadri (Skvadrović) (1643. - 1691.) (Mačuš i Čavalica, ljubavna pripovijest u stihovima, glavni junaci nazvani prema selu i brdu otoka Koločepa, s elementima ribarske ekloge - Antonio Ongaro, Alceo) Pavao Ritter Vitezović (1652. - 1713.): Odiljenje sigetsko (Linz, 1684., spjev o sigetskoj tragediji), Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov (1696.), Priručnik aliti razliko mudrosti cvitje (1702., zbirka poslovica), Croatia rediviva (Zagreb, 1700., priručnik za pregovore s Turcima). Plorantis Croatiae saecula duo (Dva stoljeća ucviljene Hrvatske, Zagreb, 1703., nacionalna tužaljka), De aris focis Illyriorum (sačuvan nacrt enciklopedijskoga djela), Lexicon latino-illyricum (ostao u rukopisu), De ortographia (zagubljena pravopisna rasprava) Antun Gleđević (1656., 1657. ili 1659. - 1728.): drama Zorislava, drugi prepjevi talijanskih melodrama, pjesničke satire

Pomak•Pripreme za Državnu maturu

7

Ignjat Ðurđević (1675. - 1737.): Pjesni ljuvene, popijevke (trag narodne pjesme), Ekloge aliti razgovori pastijerski (senzualni duh), Razlike zgode nesrećne ljubavi (prepričavanje u stihovima poznatih ljubavnih zgoda-priča), Suze Marunkove (šaljivi spjev), Uzdasi Mandalijene pokornice (Venecija, 1728., nabožni spjev, lirski monolog svetice, najpoznatije djelo), Saltijer slovinski (prepjev psalama), Antiquitates Illiricae (nedovršena povijest Ilirije), Život i djela slavnih Dubrovčana (lat., oko 1716., prva povijest književnosti nastale u Dubrovniku, v. 18. st.) Antun Kanižlić (1699. - 1777.): Bogoljubnost molitvena (molitvenik), Kamen pravi smutnje velike (Osijek, 1780., rasprava posvećena crkvenom raskolu), Sveta Rožalija (posmrtno, 1780., spjev, glavno Kanižlićevo djelo, stihovana pripovijest o svetici iz Palerma, barokni i rokoko elementi; najjutjecajnije djelo katoličke obnove u sjevernoj Hrvatsko; v. i 18. st.)

KLASICIZAM I PROSVJETITELJSTVO - KNJIŽEVNOST I ZNANOST (18. st.) Vincenco Zmajević (1670. - 1745.), Corona poetica (Rim, 1694.; latinsko pjesništvo, član ugledne obitelji iz Perasta; visoki crkveni velikodostojnik) Ignjat Ðurđević (1675. - 1737.): Antiquitates Illiricae (nedovršena povijest Ilirije), Vitae et carmina nonnullorum illustrium civium Rhacusinorum (Životi i književna djela nekih uglednih Dubrovčana (lat., oko 1716., prva povijest književnosti nastale u Dubrovniku, v. 17. st.) Saro Crijević (1686. - 1759.): Bibliotheca Ragusina... (Dubrovačka biblioteka...; prikazi književnika iz Dubrovnika i njihovih djela) Filip Grabovac (1697. ili 1699. - 1749.): Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (upute za kršćanski život i događaji iz povijesti, pjesma Od kolunela kneza Antuna Kumbata (1729., napad na Hrvate koji zaboravljaju svoje podrijetlo) Antun Kanižlić (1699. - 1777.): Bogoljubnost molitvena (molitvenik), Kamen pravi smutnje velike (Osijek, 1780., rasprava posvećena crkvenom raskolu), Sveta Rožalija (posmrtno, 1780., spjev, glavno Kanižlićevo djelo, stihovana pripovijest o svetici iz Palerma, barokni i rokoko elementi; najjutjecajnije djelo katoličke obnove u sjevernoj Hrvatsko; v. i 17. st.) Filip Lastrić (1700. - 1783.), Epitome vetustatum provinciae Bosniensis (Jezgra starine bosanske pokrajine; povijest Bosne i franjevačke redodržave Bosne Argentine) Andrija Kačić Miošić (1704. - 1760.): Razgovor ugodni naroda slovinskoga (Venecija, 1756., kronika s oko 200 deseteračkih pjesama s tematikom iz slavenske junačke prošlosti: zahvaljujući ovom djelu Kačić je postao u narodu najpopularniji hrvatski pisac, a u 18. i 19. st. to je najčitanija hrvatska knjiga) Korabljica (Venecija, 1760., prva hrvatska pučka povjesnica) Ivan Franatica Sorkočević (1706. - 1771.): Psyche (frančezarija, jedina u stihu i jedina potpisana preradba Moliereovih drama u Dubrovniku) Pomak•Pripreme za Državnu maturu

8

Ruđer Bošković (1711. - 1787.): De viribus vivis (O živim silama, Rim, 1745.), De continuitatis lege (O zakonu kontinuiteta, Rim, 1745.), De lege virium in Natura existentium (O zakonu sila koje postoje u prirodi, Rim, 1755.), Philosophiae naturalis theoria redacta ad unicam legem virium in Natura existentium (Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi, Beč, 1758.; fundamentalno djelo, moderna shvaćanja o materiji u prostoru i kretanju, svjetska slava), De solis ac lunae defectibus (Pomrčine Sunca i Mjeseca, London, 1760.; pjesničko djelo u heksametrima), Opera pertinentia ad opticam et astronomiam (Djela s područja optike i astronomije u pet svezaka, Bassano, 1785.) Adam Baltazar Krčelić (1715. - 1778.): Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis I. (Povijest zagrebačke stolne crkve, Zagreb, 1770.; historiografsko djelo o zagrebačkim biskupima), De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares (Prethodne bilješke o kraljevinama Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1770.; dvorski povjesničar, nastavlja se na kronologijsko-historiografsko djelo Pavla Rittera Vitezovića), Scriptorum ex regno Sclavoniae a saeculo XIV usque ad XVII inclusive collectio (Pregled pisaca iz kraljevine Slavonije od 14. do zaključno 17. stoljeća, Varaždin, 1774.; pod pseudonimom Adalbert Barić), Annuae sive Historia ab anno inclusive 1748 et subsequis (1767) ad posteritas notiam - Anali ili povijest od uključivši 1748. i sljedećih (do 1767.) na znanje potomstvu; memoarska proza, prati suvremena događanja u Hrvatskoj, autor ih je pisao do smrti; u 19. st. izvor Šenoi i Tomiću za povijesne romane) Vid Došen (1720.? - 1778.): Jeka planine (spjev u 2 dijela, obrana Relkovića), Aždaja sedmoglava (ep u sedam pjevanja, sedam smrtnih grijeha, život u Slavoniji) Matija Antun Relković (Reljković) (1732. - 1798.): Satir iliti divji čovik (Dresden, 1762., drugo dopunjeno izdanje Osijek, 1779., poučni spjev u 11 pjevanja s kritičkim naglascima, glavni mu je cilj utjecati na moralni i materijalni preporod Slavonije); Nova slavonska i nimačka gramatika (Zagreb, 1767.), Postanak narodne pravice i dužnosti ljudskih iz nje izvirajućih (za školske potrebe), Nek je svašta (zbirka anegdota i pripovjedaka), prijevodi Ezopovih, Fedrovih i Pilpajevih basni Antun Ivanošić (1740. - 1800.): Sličnorični natpis groba Zvekanova (duhovita poema rugalica; našički fratar Zvekan u dogovoru s vragom) Matija Petar Katančić (1750. - 1825.): Specimen philologiae et geographiae Panoniorum (Zagreb, 1795., rezultati proučavanja starina), Pravoslovnik (hrvatsko-latinski rječnik, ostao nedovršen u rukopisu), Etymologicum Illyricum (latinsko-hrvatski rječnik, nedovršen u rukopisu), prvi objavljen cjeloviti prijevod Biblije na hrvatski - Sveto pismo Starog zakona, Sveto pismo Novog zakona (posmrtno, Budim 1831.), Fructus auctumnales (Jesenji plodovi, Zagreb, 1791., zbirka latinskih i hrvatskih pjesama u duhu klasičnih pjesama), Knjižica o hrvatskoj poeziji napisana po zakonima estetike (lat., prvi pokušaj teorijske obradbe hrvatske poezije) Ðuro Hidža (1752. - 1833.): Quinta Flaka pjesni liričke (Dubrovnik, 1849.; jedini cjelovit prijevod Horacijeve lirike na hrvatski jezik). Tituš Brezovački (1757. - 1805.): Sveti Aleksi (Zagreb, 1786., dramatizirana legenda), Matijaš grabancijaš dijak ( nastala oko 1803., izved. 1804., najpopularnija njegova Pomak•Pripreme za Državnu maturu

9

komedija), Diogeneš ili sluga dveh zgubljeneh bratov (promij. inačica 1823., izvorna verzija tiskana tek 1940., komedija sa složenim zapletima sentimentalnih građanskih drama); stihovi na hrvatskom, njemačkom i latinskom (prigodnice, satire, političke pjesme) Marko Bruerević (1765. - 1823.): Vjera iznenada (komedija s temom iz dubrovačke svakodnevice) Ferdinand Putica: Pir od Bazate (Pir od djece, dialogo) i Ciarlatano in motto (komedije s temom iz dubrovačke svakodnevice) Vlaho Stulli (Stulić) (1768. - 1846.): Kate Kapuralica (Kate Sukurica) (1800., grotesknofarsična komedija s temom iz dubrovačke svakodnevice)

PROSVJETITELJSTVO - KNJIŽEVNOST I ZNANOST (18. stoljeće) Ruđer Bošković (1711. - 1787.): De viribus vivis (O živim silama, Rim, 1745.), De continuitatis lege (O zakonu kontinuiteta, Rim, 1745.), De lege virium in Natura existentium (O zakonu sila koje postoje u prirodi, Rim, 1755.), Philosophiae naturalis theoria redacta ad unicam legem virium in Natura existentium (Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi, Beč, 1758.; fundamentalno djelo, moderna shvaćanja o materiji u prostoru i kretanju, svjetska slava), De solis ac lunae defectibus (Pomrčine Sunca i Mjeseca, London, 1760.; pjesničko djelo u heksametrima), Opera pertinentia ad opticam et astronomiam (Djela s područja optike i astronomije u pet svezaka, Bassano, 1785.) Adam Baltazar Krčelić (1715. - 1778.): Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis I. (Povijest zagrebačke stolne crkve, Zagreb, 1770.; historiografsko djelo o zagrebačkim biskupima), De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares (Prethodne bilješke o kraljevinama Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1770.; dvorski povjesničar, nastavlja se na kronologijsko-historiografsko djelo Pavla Rittera Vitezovića), Scriptorum ex regno Sclavoniae a saeculo XIV usque ad XVII inclusive collectio (Pregled pisaca iz kraljevine Slavonije od 14. do zaključno 17. stoljeća, Varaždin, 1774.; pod pseudonimom Adalbert Barić), Annuae sive Historia ab anno inclusive 1748 et subsequis (1767) ad posteritas notiam - Anali ili povijest od uključivši 1748. i sljedećih (do 1767.) na znanje potomstvu; memoari koji prate suvremena događanja u Hrvatskoj, autor ih je pisao do smrti) Filip Lastrić (1700. - 1783.), Epitome vetustatum provinciae Bosniensis - Jezgra starine bosanske pokrajine; povijest Bosne i franjevačke redodržave Bosne Argentine) Vincenco Zmajević (1670. - 1745.), Corona poetica (Rim, 1694.); latinsko pjesništvo

Pomak•Pripreme za Državnu maturu

10

KLASICIZAM I PROSVJETITELJSTVO (18. st.) Filip Grabovac (1697. ili 1699. - 1749.): Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (upute za kršćanski život i događaji iz povijesti, pjesma Od kolunela kneza Antuna Kumbata (1729., napad na Hrvate koji zaboravljaju svoje podrijetlo) Andrija Kačić Miošić (1704. - 1760.): Razgovor ugodni naroda slovinskoga (Venecija, 1756., kronika s oko 200 deseteračkih pjesama s tematikom iz slavenske junačke prošlosti: zahvaljujući ovom djelu Kačić je postao u narodu najpopularniji hrvatski pisac, a u 18. i 19. st. to je najčitanija hrvatska knjiga); Korabljica (Venecija, 1760., prva hrvatska pučka povjesnica) Adam Baltazar Krčelić (1715. - 1778.): Prethodne bilješke o kraljevinama Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji (Zagreb, 1770., historiografsko djelo, Annuae (memoarska proza; u 19. st. izvor Šenoi i Tomiću za povijesne romane) Vid Došen (1720.? - 1778.): Jeka planine (spjev u 2 dijela, obrana Relkovića), Aždaja sedmoglava (ep u sedam pjevanja, sedam smrtnih grijeha, život u Slavoniji) Matija Antun Relković (Reljković) (1732. - 1798.): Satir iliti divji čovik (Dresden, 1762., drugo dopunjeno izdanje Osijek, 1779., poučni spjev u 11 pjevanja s kritičkim naglascima, glavni mu je cilj utjecati na moralni i materijalni preporod Slavonije); Nova slavonska i nimačka gramatika (Zagreb, 1767.), Postanak narodne pravice i dužnosti ljudskih iz nje izvirajućih (za školske potrebe), Nek je svašta (zbirka anegdota i pripovjedaka), prijevodi Ezopovih, Fedrovih i Pilpajevih basni Antun Ivanošić (1740. - 1800.): Sličnorični natpis groba Zvekanova (duhovita poema rugalica; našički fratar Zvekan u dogovoru s vragom) Matija Petar Katančić (1750. - 1825.): Specimen philologiae et geographiae Panoniorum (Zagreb, 1795., rezultati proučavanja starina), Pravoslovnik (hrvatsko-latinski rječnik, ostao nedovršen u rukopisu), Etymologicum Illyricum (latinsko-hrvatski rječnik, nedovršen u rukopisu), prvi objavljen cjeloviti prijevod Biblije na hrvatski - Sveto pismo Starog zakona, Sveto pismo Novog zakona (posmrtno, Budim 1831.), Fructus auctumnales (Jesenji plodovi, Zagreb, 1791., zbirka latinskih i hrvatskih pjesama u duhu klasičnih pjesama), Knjižica o hrvatskoj poeziji napisana po zakonima estetike (lat., prvi pokušaj teorijske obradbe hrvatske poezije)

Pomak•Pripreme za Državnu maturu

11

Tituš Brezovački (1757. - 1805.): Sveti Aleksi (Zagreb, 1786., dramatizirana legenda), Matijaš grabancijaš dijak ( nastala oko 1803., izved. 1804., najpopularnija njegova komedija), Diogeneš ili sluga dveh zgubljeneh bratov (promij. inačica 1823., izvorna verzija tiskana tek 1940., komedija sa složenim zapletima sentimentalnih građanskih drama); stihovi na hrvatskom, njemačkom i latinskom (prigodnice, satire, političke pjesme)

ROMANTIZAM (KNJIŽEVNI NARODNI PREPOROD) (1813. - 1860.) Maksimilijan Vrhovac (1752. - 1827.): Proglas za skupljanje narodnog blaga - Poziv na sve duhovne pastire svoje biskupije (1813.), Antun Mihanović: Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku (1815.), Ljudevit Gaj: Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja (1830.), Ivan Derkos: Genius patriae (1832.), Janko Drašković: Disertacija iliti razgovor darovan gospodi poklisarom (1832.), Novine horvatske s književnim prilogom Danica horvatska, slavonska, dalmatinska (Gaj, 1835.), Ilirske narodne novine, Danica horvatska, slavonska, dalmatinska (1843.), Kolo (1842., Vraz, Vukotinović, Rakovec), Matica ilirska (1842.), dopušteno ilirsko ime, ali samo kao književni pojam (1845.) Ivan Kukuljević Sakcinski (1816. - 1889.): Juran i Sofija (1839.) Stanko Vraz (1810.-1851): Ðulabije (1840.), Glasi iz dubrave žerovinske (1841.), Gusle i tambure (1845.), Sanak i istina (1846.), književne kritike Dimitrija/e Demeter (1811. - 1872.): Grobničko polje (ep, 1842.), Dramatička pokušenja (1838.), Teuta (izvorna tragedija, 1844.), libreta za opere Ljubav i zloba i Porin V. Lisinskoga Ivan Mažuranić (1814. - 1890.): Smrt Smail-age Čengića (1846.), Njemačko-ilirski slovar (s Užarevićem, 1842.), pjesme Vjekovi Ilirije, Primorac Danici, Hrvati Mađarom (1848.) Antun Nemčić (1813. - 1849.): Kvas bez kruha ili tko će biti veliki sudac (1854.), Putositnice, Udes ljudski (pokušaj romana) Matija Mažuranić (1817. - 1881.): Pogled u Bosnu Pavao Štoos (1806. - 1862.): Novo leto ili kip domovine na početku leta 1831. Dragutin Rakovac (1813. - 1854.): Mali katekizam za velike ljude (programski tekst, 1842.), Duh (1832., drama) Ljudevit Vukotinović (1813. - 1893.): Ilirizam i kroatizam (članak, 1842.), Pjesme i pripovijetke (1838. i 1840.), Ruže i trnje (stihovi i proza,1842.), Pjesma Horvatov vu Glogovi leto 1813. (1835.) Petar Preradović (1818. - 1872.): Milim pokojnikom, Probrane pjesme, Izabrane pjesme, Nove pjesme, Kraljević Marko, Pozdrav domovini, Rodu o jeziku

Pomak•Pripreme za Državnu maturu

12

PROTOREALIZAM (1860. - 1881.) Mirko Bogović (1816. - 1893.): Ljubice, Smilje i kovilje, Domorodni glasi, Frankopan, Matija Gubec, Stjepan, posljednji kralj bosanski Adolf Veber Tkalčević (1825. - 1889.): Zagrepkinje, Nadala Bakarka Luka Botić (1830. - 1863.): Bijedna Mara, Pobratimstvo, Petar Bačić Rikard Jorgovanić (1853. - 1880.): Stella Raiva, Ljubav na odru Franjo Marković (1845. - 1914.): Razvoj i sustav obćene estetike (1902.), Kohan i Vlasta, Dom i svijet Andrija Palmović (1847. - 1882.), Ðuro Arnold (1853. - 1941.) August Šenoa (1838. - 1881.): Naša književnost (1865.), Zlatarevo zlato (roman), Seljačka buna (roman), Diogeneš (roman), Kletva (roman), Zagrebulje (feljtoni, podlisci), Dopisi iz Praga (feljtoni, podlisci), Smrt Petra Svačića (povjestica), Prokleta klijet (povjestica), Zimzelen (prokleta klijet), Fratarska oporuka (povjestica), Propast Venecije (povjestica), Kameni svatovi (povjestica), Kugina kuća (povjestica), Postolar i vrag (povjestica), Čuvaj se senjske ruke (roman), Prijan Lovro, Prosjak Luka, Barun Ivica, Kanarinčeva ljubovca, Vladimir, Turopoljski top, Mladi gospodin, Karanfil s pjesnikova groba (pripovijetke)

REALIZAM (1881. - 1892., 1895.) Ante Kovačić (1854. - 1889): Baruničina ljubav, Fiškal, U registraturi, Među žabari, Izabrane pjesme, Smrt babe Čengićkinje (1880.), Pokornom kljusetu (1886.) Eugen Kumičić (1850. - 1904.): Olga i Lina, Jelkin bosiljak, Urota zrinsko-frankopanska, Kraljica Lepa, Začuđeni svatovi, Gospođa Sabina, O romanu (1883.), Pod puškom (putopis) Josip Kozarac (1858. - 1906.): Slavonska šuma, Donna Ines (pripovijetka), Oprava (pripovijetka), Tena (pripovijetka), Mrtvi kapitali (roman), Među svjetlom i tmimom (roman) Vjenceslav Novak (1859. - 1905.): Nezasitnost i bijeda, Iz velegradskog podzemlja (pripovijetka), U glib (pripovijetka), Pavao Šegota (roman), Posljednji Stipančići (roman), Tito Dorčić (roman), Dva svijeta (roman) Ksaver Šandor Gjalski (1854. - 1935.): Pod starim krovovima (zbirka pripovijedaka), U noći (roman), Osvit (roman), Janko Berislavić (roman) Josip Eugen Tomić (1843. - 1906.): Melita (roman) Fran Mažuranić (1814. - 1890): Lišće (crtice) Josip Draženović (1863. - 1942.): Iskrice (crtice), crtice iz primorskog i malograđanskog života August Harambašić: (1861. - 1911.): Smilje i kovilje, Tugomilke, Ružmarinke, Slobodarke Silvije Strahimir Kranjčević 1865. - 1908.): Bugarkinje, Pjesme, Izabrane pjesme, Trzaji Pomak•Pripreme za Državnu maturu

13

MODERNA (1892./1895. - 1914./1916.) Ivo Vojnović (1857. - 1929.): Geranium, 1880., Ksanta, 1886., Psyche, 1889., Ekvinocij, 1895., Dubrovačka trilogija (Allons enfants, Suton, Na taraci), 1902., Gospođa sa suncokretom, 1912., Maškarate ispod kuplja, 1922., Prolog nenapisane drame, 1929. (najpoznatije pjesme: Prelude, Na Mihajlu /početna i završna pjesma Dubrovačke trilogije/, Utjeha) Janko Leskovar (1861. - 1949.): Misao na vječnost (novela koja je označila početak moderne), 1891., Propali dvori, 1896., Sjene ljubavi, 1898., Kraljica zemlje, 1905. Antun Gustav Matoš (1973. - 1914.): Iverje, 1899., Novo iverje, 1900., Ogledi, 1905., Vidici i putovi, 1907., Umorne priče, 1909., Naši ljudi i krajevi, 1910., Pjesme, 1923., Sabrana djela Antuna Gustava Matoša, sv. I.-XX., 1973. (najpoznatije pjesme: Utjeha kose, Jesenje veče, 1909, Stara pjesma, Mora, Srodnost, Maćuhica, Grički dijalog, Notturno; najpoznatije novele: Cvijet sa raskršća, Camao) Dinko Šimunović (1873. - 1933.): Mrkodol, 1909., Tuđinac, 1911., Ðerdan, 1914., Mladi dani, 1919., Mladost, 1921., Porodica Vinčić, 1923., Sa Krke i Cetine, 1930. Vladimir Vidrić (1875. - 1909.): Pjesme, 1907., Sabrane pjesme, 1969. (najpoznatije pjesme: Pejzaž I., Pejzaž II., Dva levita, Adieu, Sjene, Jutro, Ex Pannonia, Notturno Dragutin Domjanić (1875. - 1933.): Pjesme, 1909., Kipci i popevke, 1917., V suncu i senci, 1927., Po dragomu kraju, 1933. (najpoznatije pjesme: Otmjena dosada, Kap, Starinska, Bele rože, Pauni) Milan Begović (1876. - 1948.): Pjesme, 1896., Knjiga Boccadoro, 1900., Gospođa Walevska, 1906., Stana, 1909., Dunja u kovčegu, 1921., Svadbeni let, 1922., Božji čovjek, 1924., Pustolov pred vratima, 1926., Amerikanska jahta u splitskoj luci, 1929., Bez trećega, 1931./1934., Ero s onoga svijeta, 1936., Kvartet, 1936., Giga Barićeva i njezinih sedam prosaca, 1940., (najpoznatije pjesme: Dunja, Liddy) Vladimir Nazor (1876. - 1949.): Slavonske legende, 1900., Živana, 1902., Knjiga o kraljevima hrvatskijem, 1904., Veli Jože, 1908., Hrvatski kraljevi, 1912., Nove pjesme, 1913., Medvjed Brundo, 1915., Priče iz djetinjstva, 1924., Šarko, 1930., Eseji i članci, 1942. (najpoznatije pjesme: Zvonimirova lađa, Cvrčak, Seh duš dan, Galiotova pesan, Šuma spava; Notturno) Milutin Cihlar Nehajev (1880. - 1931.): drame: Prijelom, 1897., Svježica, 1898., Život, 1905., Spasitelj, 1915., pripovijetke: Veliki grad, 1902., Zeleno more, 1902., Godiva, 1916., Iz neznanog kraja, 1918., romani: Bijeg, 1909., Vuci, 1928., Knjiga eseja, 1936. Ivan Kozarac (1885. - 1910.): Slavonska smrt, 1906., Pjesme, 1911., Izabrane pripovijetke, 1911., Ðuka Begović, 1911. Janko Polić Kamov (1886. - 1910.): Ištipana hartija, 1907., Psovka, 1905., Isušena kaljuža, 1907., Tragedija mozgova, 1906., Na rođenoj grudi, 1907., Samostanske drame, 1909., Sabrana djela I. -IV., 1956./1958. (najpoznatije pjesme: Pjesma nad pjesmama, Ledeni blud, Post scriptum, najpoznatije novele: Brada, Bitanga)

Pomak•Pripreme za Državnu maturu

14

Fran Galović (1887. - 1914.): Z mojih bregov, 1913./1914., Začarano ogledalo, 1913., Ispovijed, 1914., Pred smrt, 1916. (najpoznatije pjesme: Childe Harold, Crn-bel, Kostanj, Jesenski veter)

KNJIŽEVNOST 20. STOLJEĆA I. RAZDOBLJE (1914. - 1929.): EKSPRESIONIZAM U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI Antun Branko Šimić (1898. - 1925.): Preobraženja, 1920., Izabrane pjesme, 1933., Pjesme, 1950., Sabrana djela I-III, 1960. (najpoznatije pjesme: Pjesnici, Opomena, Konac, Ručak siromaha, Tijelo i mi, Smrt, Smrt i ja, Ljubav, Povratak, Moja preobraženja) Miroslav Krleža (1893. - 1981.): pjesništvo: Pan, 1917., Tri simfonije, 1917., Pjesma I. i II., 1918., Pjesme III., 1919., Lirika, 1919., Knjiga pjesama, 1931., Knjiga lirike, 1932., Simfonije, 1933., Balade Petrice Kerempuha, 1936.; proza: Hrvatska rapsodija, 1918., Tri kavalira gospođice Melanije, 1920., Hrvatski bog Mars, 1922., Novele, 1923., Vražji otok, 1923., Povratak Filipa Latinovicza, 1932., Banket u Blitvi, 1938., Na rubu pameti, 1938., Zastave, 1967.; drame: Legenda, 1914., Maskerata, 1914., Hrvatska rapsodija, 1917., Kraljevo, 1918., Kristofor Kolumbo, 1918., Michelangelo Buonarroti, 1919., Galicija, 1922., Adam i Eva, 1922., Golgota, 1922., Vučjak, 1923., U agoniji, 1928., Gospoda Glembajevi, 1928., Leda, 1932., U logoru (Galicija), 1934., Aretej, 1959., Saloma, 1963., Put u raj, 1970. (najpoznatije pjesme: Jesenja pjesma, Bonaca u predvečerje, Nokturno u samotnoj sobi, Snijeg; unutar Balada Petrice Kerempuha: Ni med cvetjem ni pravice, Baba cmizdri pod galgama, Gumbelijum roža fino diši, Khevenhiller, Na mukah, Planetarijom) (napomena: nabrojana djela spadaju u Krležino stvaralaštvo nastalo u različitim razdobljima) Ivo Andrić (1892. - 1975.): Ex Ponto, 1918., Nemiri, 1920., Na Drini ćuprija, 1945. (1961. Nobelova nagrada za književnost), Travnička kronika, 1945., Prokleta avlija, 1954. Ðuro Sudeta (1903. - 1927.): Osamljenim stazama, 1924., Kućice u dolu, 1926., Sutoni, 1929.

II. RAZDOBLJE (1929. 1952.) Miroslav Krleža; Ivo Andrić; Tin Ujević (1891. - 1955.): u Hrvatskoj mladoj lirici, 1914. (izbor), Lelek sebra, 1920., Kolajna, 1926., Auto na korzu, 1932., Ojađeno zvono, 1933., Pjesme, 1937., Ljudi za vratima gostionice, 1938., Skalpel kaosa, 1938., Rukovet, 1950., Žedan kamen na studencu, 1954. (najpoznatije pjesme: Oproštaj, Svakidašnja jadikovka, Notturno, Nostalgija svjetlosti, Visoki jablani, Pobratimstvo lica u svemiru, Cvrkutanje srca u pokrajini sanja) Pomak•Pripreme za Državnu maturu

15

Mate Balota (Mijo Mirković) (1898. - 1963.): Dragi kamen, 1938., Tijesna zemlja, 1946. (najpoznatije pjesme: Koza, Dvi daske) Dobriša Cesarić (1902. - 1952.): Lirika, 1931., Spasena svjetla, 1938., Pjesme, 1951., Osvijetljeni put, 1953., Goli časovi, 1956., Slap, 1970., Svjetla za daljine, 1975., Voćka poslije kiše, 1978. (najpoznatije pjesme: Kad budem trava, Mrtva luka, Mrtvačnica najbjednijih, Oblak, Povratak, Pukotina ima svaki život, Poludjela ptica, Slap, Voćka poslije kiše, Balada iz predgrađa, Pjesma mrtvog pjesnika) Drago Gervais (1904. - 1957.): Čakavski stihovi, 1929., Kozerije i humoreske, 1957., Pod Učkun, 1993. (najpoznatije pjesme: Tri nonice, Stari mladić, Trešete, Briškula, Nonići stari) Nikola Šop (1904. - 1982.): Pjesma siromašnog sina, 1926., Isus i moja sjena, 1934., Za kasnim stolom, 1943., Tremenda, 1988. (najpoznatije pjesme: Napuštena kuća, Isus čita novine, Kuda bih vodio Isusa, Pjesma najmanjem čovjeku) Dragutin Tadijanović (1905.): Lirika, 1932., Sunce nad oranicama, 1933., Pepeo srca, 1936., Dani djetinjstva, 1937., Tuga zemlje, 1942., Pjesme, 1951., Blagdan žetve, 1956., Srebrne svirale, 1960., Prsten, 1963., Moje djetinjstvo, 1985., Čarolije, 1994. (najpoznatije pjesme: Balada o zaklanim ovcama, Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, Hoću li ući u sobu gdje je sag, Večer nad gradom, Prsten, Kad mene više ne bude, Veličanstvo mora, Nosim sve torbe, a nisam magarac, Da sam ja učiteljica) Ivan Goran Kovačić (1913. - 1943.): Lirika, 1932., Dani gnjeva, 1936., Jama, 1944., Ognji i rože, 1945. (najpoznatije pjesme: Beli most, Mali pot, Moj grob, Jama)

DRUGA MODERNA U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI (1952. - 1968.) Ranko Marinković (1913. - 2001.): Albatros, 1939., Proze, 1948., Geste i grimase, 1951., Ruke, 1953., Glorija, 1956., Poniženje Sokrata, 1959., Kiklop, 1965., Tri drame, 1977., Zajednička kupka, 1980., Nevesele oči klauna, 1986., Never more, 1993., U znaku vage, 1995. Vladan Desnica (1905. - 1967.): Zimsko ljetovanje, 1950., Olupine na suncu, 1952., Koncert, 1954., Proljeće u Badrovcu, 1955., Slijepac na žalu, 1956., Proljeća Ivana Galeba, 1957. Petar Šegedin (1909. - 1998.): Djeca božja, 1946., Osamljenici, 1947., Mrtvo more, 1953., Čovjek u riječi, 1956., Crni smiješak, 1969., Krug što skamenjuje, 1988., Izdajnik, 1993. Viktor Vida (1913. - 1960.): Svemir osobe, 1951., Sužanj vremena, 1956., Otrovane lokve, 1971. Mak Dizdar (1917. - 1971.): Plivačica, 1954., Kameni spavač, 1966., Poezija, 1968., Modra rijeka, 1971. (najpoznatije pjesme: Zapis o petorici, Modra rijeka, Zapis o smijehu, Gorčin, Zapis o zemlji) Pomak•Pripreme za Državnu maturu

16

Jure Kaštelan (1919. - 1990.): Crveni konj, 1940., Pijetao na krovu, 1950., Malo kamena i puno snova, 1957., Pijesak i pjena, 1958., Divlje oko, 1978., Krilati konjanik, 1991. (najpoznatije pjesme: Svijetliš u tmini, san u kamenu, Konjanik, Krv i bura, Vražda) Vesna Parun (1922.): Zore i vihori, 1947., Crna maslina, 1955., Patka Zlatka, 1957., Konjanik, 1961., Mačak Džingiskan i Miki Trasi, 1968., Igre pred oluju, 1979., Sonetni vijenci, 1991., Epigrami, 1998., Igrokazi, 1999. (najpoznatije pjesme: Balada prevarenog cvijeća, Konjanik, Ti koja imaš nevinije ruke, Usnuli mladić) Slobodan Novak (1924.): Glasnice u oluji, 1950., Izgubljeni zavičaj, 1955., Tvrdi grad,1961., Mirisi, zlato i tamjan, 1968., Izvanbrodski dnevnik, 1977. Josip Pupačić (1928. - 1971.): Kiše pjevaju na jablanima, 1955., Mladići, 1955., Cvijet izvan sebe, 1958., Ustoličenje, 1965., Moj križ svejedno gori, 1971. (najpoznatije pjesme: More, Zaljubljen u ljubav, Tri moja brata, Moj križ svejedno gori)

Krugovaško doba (1952. - 1960.): glavni i odgovorni urednik Vlatko Pavletić; Nikola Milićević, Slobodan Novak, Zvonimir Golob, Josip Pupačić, Slavko Mihalić, Milivoj Slaviček, Miroslav Slavko Mađer, Vlado Gotovac, Ivan Slamnig, Krsto Špoljar, Zlatko Tomičić, Čedo Prica, Antun Šoljan, Vesna Krmpotić, Višnja Stahuljak, Joja Ricov, Irena Vrkljan, Ljerka Car-Matutinović, Ivan Kušan, Tomislav Sabljak Razlogovo doba (1961. - 1968.): urednici: Milan Mirić, Igor Zidić, Vlado Gotovac, Vjeran Zuppa; Dubravko Horvatić, Zvonimir Mrkonjić, Mate Ganza, Nikica Petrak, Željko Sabol, Tonko Maroević, Zvonimir Majdak, Danijel Dragojević, Tonči Petrasov Marović

SUVREMENA HRVATSKA KNJIŽEVNOST Slavko Mihalić (1928.): Komorna muzika, 1954., Put u nepostojanje, 1956., Darežljivo progonstvo, 1958., Ljubav za stvarnu zemlju, 1964., Jezero, 1964., Posljednja večera, 1969., Pohvala praznom džepu, 1981., Približavanje oluje, 1996. (najpoznatije pjesme: Inače bi sve bilo besmisleno, Proljeće bez namjere, Na sagu, buljeći u sebe, Približavanje oluje, Majstore, ugasi svijeću) Ivan Aralica (1930.): Konjanik, 1971., Ima netko siv i zelen, 1977., Psi u trgovištu, 1979., Put bez sna, 1982., Duše robova, 1984., Graditelj svratišta, 1986., Okvir za mržnju, 1987., Asmodejev šal, 1988., Tajna sarmatskog orla, 1989., Zadah ocvalog imperija, 1991. Ivan Slamnig (1930. - 2001.): Naronska siesta, 1963., Povratnik s Mjeseca, 1964., Disciplina mašte, 1965., Analecta, 1971., Bolja polovica hrabrosti, 1972., Svjetska književnost zapadnog kruga, 1973., Dronta, 1981. (najpoznatije pjesme: Radi se o tom, Ubili su ga ciglama, Na brzu ruku skupljeno društvance, Barbara, A Roma alla romana, Ako se sjećate, dečki) Antun Šoljan (1932. - 1993.): Jednostavno umorstvo, 1952., Izdajice, 1961., Kratki izlet, Pomak•Pripreme za Državnu maturu

17

1965., Deset kratkih priča za moju generaciju, 1966., Luka, 1974., Obiteljska večera i druge priče, 1975., Drugi ljudi na Mjesecu, 1978., Bacač kamena, 1985., Prošlo nesvršeno vrijeme, 1992. (najpoznatije pjesme: Bacač kamena, Testament, Ekspres preporučeno) Ivo Brešan (1936.): Groteskne tragedije, 1979., Nove groteskne tragedije, 1988., Ptice nebeske, 1990., Utvare, 1997. (najpoznatije drame: Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, Nečastivi na filozofskom fakultetu, Svečana večera u pogrebnom poduzeću, Viđenje Isusa Krista u kasarni, Arheološka iskapanja kod sela Dilj, Anera, Veliki manevri u tijesnim ulicama, Nihilist iz Velike Mlake) Nedjeljko Fabrio (1937.): Vježbanje života, 1985., Kazalištarije, 1987., Berenikina kosa, 1989., Smrt Vronskog, 1994. Dubravko Horvatić (1939. - 2004.): Groznica, 1960., Hrvatska i druge zemlje, 1984., Olovna dolina, 1989., Ratna noć, 1995. (najpoznatije pjesme: Jedan se kralj odrekao prijestolja, Ti koji si zborio o plovidbi, Pismo iz gotike, Na kraju) Pavao Pavličić (1946.): Dobri duh Zagreba, 1976., Plava ruža, 1977., Stroj za maglu, 1978., Umjetni orao, 1979., Večernji akt, 1981., Trojica u Trnju, 1984., Čelični mjesec, 1985., Trg slobode, 1986., Krasopis, 1987., Rakova djeca, 1988., Koraljna vrata, 1990., Nevidljivo pismo, 1993., Šapudl, 1995., Rukoljub, 1995.

PERIODIZACIJA SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI (popis reprezentativnih autora i izbor /iz/ djela)

BABILONSKO-ASIRSKA KNJIŽEVNOST Gilgameš (oko 1700. g. pr. Kr.; na 12 glinenih pločica govori o prijateljevanju kralja Gilgameša s Enkiduom, čovjekom goleme snage koji je odrastao među životinjama).

HEBREJSKA K NJIŽEVNOST Biblija (/grč. biblia = knjige/; 13. st. pr. Kr. - 1. st. poslije Kr.), nazvana i Sveto pismo. Stari zavjet (izbor religijskih i svjetovnih tekstova starohebrejske književnosti): povijesne, mudrosne i proročke knjige knjige napisane hebrejskim i aramejskim jezikom. Novi zavjet (1. st.): grčki jezik - evanđelja, djela apostolska, poslanice, Otkrivenje Ivanovo ili Apokalipsa, čime završava (Biblija počinje Knjigom postanka).

ARAPSKA KNJIŽEVNOST Kuran (612. - 653.): sveta knjiga islama. Sastoji se od 114 poglavlja (sura).

Pomak•Pripreme za Državnu maturu

18

INDIJSKA KNJIŽEVNOST Veda (16. do 6. pr. Kr.) su svete staroindijske knjige, a sastoje se od četiriju zbirki stihova i proze. Mahabharata (4. st. pr. Kr. - 4. st.): staroindijski ep, najopsežnije djelo u svjetskoj književnosti (200 000 stihova u 18 knjiga).

ANTIČKA KNJIŽEVNOST (GRČKA KNJIŽEVNOST) Homer (8. st. pr. Kr.): o njegovu se postojanju vode rasprave unitarista i pluralista (analitičara) koje su dovele do homerskog pitanja. Ilijada: govori o Trojanskom ratu iz 12. st. pr. Kr., odnosno o desetoj godini rata, posljednjim danima (51 dan) pod Trojom (Ilijem), a Odiseja o dvadesetogodišnjem izbivanju Odiseja (10 godina rata i 10 godina lutanja) i povratku na Itaku vjernoj ženi Penelopi. Ilijada ima preko 15 000 stihova, a Odiseja preko 12 000 (sve su heksametri). Obje epopeje počinju invokacijom, a podijeljene su u 24 pjevanja (prema slovima grčkog alfabeta). Hesiod (8. - 7. st. pr. Kr.) iz Beotije. Djela: Postanak bogova, Djela i dani (prvi sustavni pregled grčke mitologije). Tvorac je genealoškog i idilskog epa. Alkej (6. st. pr. Kr.): s otoka Lezba, predstavnik monodijske lirike. Djela: Lađi, Ljeto. Alkejska strofa: katren od dva jedanaesterca, deveterca i deseterca. Sapfa (6. st. pr. Kr.): s otoka Lezba, predstavnica monodijske lirike, piše svadbene pjesme - epitalamije. Djela: Ljubavna strast, Pjesma o djevojci. (Safičke strofa: tri jedanaesterca i peterac.) Anakreont (6. st. pr. Kr.): grčki lirski pjesnik iz Male Azije, slavi vedre strane života (Anacreontea - zbirka od šezdesetak pjesama Anakreontovih nasljedovatelja u njegovo doba). Djela: Bijela kosa, Pijuckajmo. Izvedenica: anakreontska poezija. Pindar (518. - 442.), rodom iz okolice Tebe, najveći predstavnik grčke korske lirike. Sačuvane četiri knjige epinikija, oda u čast natjecatelja (Olimpijske, Pitijske, Nemejske, Istamske igre). Ezop (6. st. pr. Kr.), rodom iz Frigije u Maloj Aziji, robovskog podrijetla. Stvorio je basnu kao književnu vrstu (u proznom obliku). Nastavljači: La Fontaine, Krilov. Najpoznatije basne: Cvrčak i mrav, Govornik Demad. Eshil (525. - 456.), rodom iz Eleuzine kraj Atene, tvorac grčke tragedije, uveo drugog glumca i pojačao značenje dijaloga. Napisao oko 90 drama (70 tragedija i 20 satirskih igara), a sačuvano je 7 tragedija (Okovani Prometej; jedina sačuvana antička organska trilogija Orestija: Agamemnon, Žrtva na grobu, Eumenide). Sofoklo (496. - 406.), rodom iz Atene, Periklov suvremenik. Napisao 123 dramska djela, sačuvano 7 tragedija (Ajant, Elektra, Kralj Edip, Antigona, Trahinjanke, Filoktet, Edip na Kolonu). Uveo je trećeg glumca (Tespis uvodi prvog glumca u 6. st. pr. Kr., a Frinih ženske uloge) i povećao broj koreuta s 12 na 15. Euripid (485. - 406.), napisao 90 tragedija, sačuvano je 17 (Alkestida, Medeja, Hipolit, Elektra, Ifigenija u Tauridi). Mitološke junake prikazuje kao obične ljude. Najviše je od svih grčkih trageda utjecao na oblikovanje europske drame. Aristofan (445. - 385.), najveći grčki komediograf, rodom iz Atene. Napisao 40 komedija, sačuvano 11 (Oblaci, Ptice, Lizistrata, Žabe). Aristofanova oštra politička komedija utjecala je na razvoj satire u renesansi. Menandar (343. - 291.), rodom iz Atene, najznačajniji predstavnik novoatičke komedije (sačuvane u preradbama Terencija i Plauta). Napisao 105 komedija (cjelovito sačuvan samo tekst komedije Mrzovoljnik). Herodot (484. - 425.), grčki historičar, rodom iz Halikarnasa u Maloj Aziji. Dao je prvu povijest Grčke i susjednih zemalja u djelu Povijest. Opisujući grčko-perzijske ratove postao Pomak•Pripreme za Državnu maturu

19

je “otac povijesti”, a zbog načina pisanja nazivaju ga i začetnikom novelistike. Teokrit (3. st. pr. Kr.), iz Sirakuze na Siciliji, pisao epigrame i kraće pjesme, idile. Najveći utjecaj na kasniji razvoj književnosti imaju Teokritove pastirske ili bukolske idile (VII. idila nazvana je “kraljicom idila”).

ANTIČKA KNJIŽEVNOST (RIMSKA KNJIŽEVNOST) Tit Makcije Plaut (254. - 184.), najveći rimski komediograf. Autorstvo je utvrđeno nad 21 koimedijom (Menaechmi, Hvalisavi vojnik, Aulularija ili Škrtac). Utjecao je na Držića (Skup) i Molierea (Škrtac). Publije Terencije Afer (195. - 159.), uz Plauta najveći rimski komediograf, rodom iz Kartage odakle je kao rob doveden u Rim. Napisao je šest komedija, najpoznatija je Eunuh. Tit Lukrecije Kar (98. - 55.), rimski pjesnik i mislilac. Napisao je filozofski spjev u 6 knjiga O prirodi, čime je utjecao na francuske enciklopediste. Gaj Valerije Katul (84. - 54.), najveći rimski lirski pjesnik, rodom iz Verone. Pripadnik je neoterika, novih pjesnika koji se ugledaju na aleksandrijsku poeziju. Nadahnjuje se pjesmama Alkeja i Sapfe koju i prevodi. Najpoznatije pjesme: Jadni Katule, Živimo, Lezbijo. Publije Vergilije Maron (70. - 19.), najznačajniji pjesnik rimske književnosti Augustova doba. Rođen u Mantovi. Piše Bukolike ili Ekloge, pastirske pjesme po uzoru na Terencija, Georgike, didaktični spjev o ratarstvu. Najznačajnije mu je djelo Eneida, junački ep u 12 knjiga, rimski nacionalni ep, uzor epskog pjesništva. Od svih je rimskih pisaca Vergilije ostavio najviše traga u europskoj književnosti (Danteov je vodič u Paklu). Kvint Horacije Flak (65. - 8.), rimski pjesnik, rodom iz južne Italije, sin oslobođenog roba. Djela: Epode, Satire, Pjesme (Ode), Poslanice (najznačajnija je Poslanica Pizonima, prozvana već u antici Ars poetica, teorija književnosti). Jedan od najčitanijih i najprevođenijih rimskih pjesnika (najpoznatija pjesma: Lidiji). Albije Tibul (54. - 19.), pjesnik niza elegija (u elegijskom distihu) o Deliji i Nemezi. Sekst Propercije (50.-15), piše u elegijskom distihu lirski dnevnik o svojoj ljubavi prema Cintiji (pjesma Kornelija nazvana je “kraljicom elegija”). Publije Ovidije Nazon (43. pr. Kr. - 18.), najplodniji rimski pjesnik. Veći dio života proveo u Rimu, u 8. g. poslije Kr. prognan u Tome na Crnom moru. Djela: Ljubavne pjesme, Ljubavno umijeće, Heroide, 15 knjiga Metamorfoza (11 995 heksametara u kojima je obradio 250 mitoloških priča - od prijelaza kaosa u kozmos do pretvaranja Julija Cezara u zvijezdu), Tužaljke, Poslanice iz Ponta. Znatan je Ovidijev utjecaj na srednjovjekovnu i renesansnu književnost. Marko Valerije Marcijal (40. - 104.), najveći rimski pjesnik epigrama kojih je napisao nekoliko tisuća, ali ih je sačuvano 1500 (Liječnik - grobar, Siromašni pjesnik, Krivi izbor). Apulej (125. - 180.), latinski pjesnik rođen u sjevernoafričkoj pokrajini Numidiji. Djela: fantastično-satirični roman Metamorfoze (Zlatni magarac).

SREDNJOVJEKOVNA KNJIŽEVNOST Beowulf (8. st.), staroengleski junački ep, vjerojatno iz 8. st. Edda, skupni naziv za dva zbornika staroislandskog pjesništva, nastajao od 9. do 13. st. Pjesan o Rolandu, najpoznatija starofrancuska epopeja, iz 12. st. Pomak•Pripreme za Državnu maturu

20

Pjesan o Cidu, epska pjesma anonimnog kastiljanskog pjesnika, najstariji književni spomenik na španjolskom jeziku, oko 1140. Slovo o vojni Igorevoj, staroruski ep s kraja 12. st., prvi pisani spomenik ruske umjetničke književnosti. Kalevala, zbornik finskih narodnih pjesama, pretežno iz 12. st. Pjesma o Nibelunzima, najveći srednjovjekovni njemački ep, oko 1200. Roman o Tristanu i Izoldi, srednjovjekovni ljubavni roman iz keltskog ciklusa viteških romana. Carmina Burana, zbornik svjetovne i religijske lirike, sastavljen oko 1230. u jednom bavarskom samostanu

PREDRENESANSNA I RENESANSNA KNJIŽEVNOST Dante Alighieri (1265. - 1321.), najveći talijanski nacionalni pjesnik, rodom iz Firenze. Prva zbirka pjesama: Novi život (“dolce stil nuovo”). Najpoznatije djelo: Božanstvena komedija (Pakao, Čistilište, Raj), ep o alegorijskom putovanju Dantea, Vergilija i Beatrice u sto pjevanja, pisan u jedanaestercima raspoređenima u tercine i povezanima lančanom rimom. Ogromni utjecaj na europske pjesnike, a u Hrvatskoj pogotovo na Vetranovića i Zoranića. Francesco Petrarca (1304. - 1374.), talijanski pjesnik i humanist, veći je dio života proveo u Avignonu. Najznačajnije djelo: Kanconijer, ljubavni dnevnik posvećen Lauri, a podijeljen na sonete, kancone, sestine, madrigale, balade (366 pjesama pisanih prije i poslije Laurine smrti). U Rimu je 1342. ovjenčan lovorovim vijencem. Nastavljači: petrarkisti, stil pisanja: petrarkizam. Giovanni Boccaccio (1313. - 1375.), talijanski pripovjedač i humanist, rođen u Parizu. Najznačajnije djelo: Decameron (=”knjiga deset dana”), u kojem je sto uokvirenih novela podijeljenih u daset dana koji imaju (osim 1. i 9. dana) svaki svoju temu (a priča ih sedam djavojaka i tri mladića, pobjeglih od kuge u Firenzi 1348.). Geoffrey Chaucer (1340. - 1400.), prvi veliki engleski pjesnik. Najznačajnije djelo: Kenterberijske priče - 23 pripovijesti u rimovanim dvostisima koje priča skupina hodočasnika. Niccolo Machiavelli (1469. - 1527.), talijanski književnik i političar. Najznačajnije djelo: politička rasprava Vladar (makijavelizam = ”cilj opravdava sredstvo”). Komedija: Mandragola. Lodovico Ariosto (1474. - 1533.), pisac talijanskih i latinskih stihova. Životno djelo: Orlando furioso u kojem opisuje fantastičan srednjovjekovni viteški svijet. Ep je ispjevan u stancama (strofama od osam rimovanih jedanaesteraca), a sastoji se od 46 pjevanja. Francois Rabelais (1494. - 1553.), prvi veliki francuski pripovjedač. Pisao je znanstvene tekstove, a najznačajniji beletristički tekst je Gargantua i Pantagruel, fantastično-satirični roman u pet knjiga o obitelji divova. Candidom iskazuje vjeru u pravog renesansnog čovjeka i svemoć ljudske prirode. Michel de Montaigne (1533. - 1592.), francuski filozof, moralist i prozaist. Najznačajnije djelo: Ogledi. Skepticizmom iznesenim u Ogledima unaprijedio je razvoj filozofske misli i inicirao formu modernog eseja. Luis vaz de Camoes (1524. - 1580.), najveći portugalski pjesnik. Najznačajnije djelo: Luzitanci, epski spjev od 10 pjevanja u kojem opisuje put Vasca da Game oko Afrike. Miguel de Carvantes Saavedra (1547. - 1616.), najveći španjolski pipovjedač. U zatvoru započinje roman Bistri vitez Don Quijote od Manche (I. dio: 1605., II. dio: 1615.), parodiju viteških romana (sukob između ideala i stvarnosti, koju predstavlja Sancho Panza). Don Quijote je najpoznatije i najčitanije djelo svjetske književnosti. Pomak•Pripreme za Državnu maturu

21

William Shakespeare (1564. - 1616.), najveći dramski stvaralac svjetske književnosti. Glumac je, redatelj, suvlasnik kazališta Globe. Napisao je 36 ili 37 drama, koje se mogu podijeliti na “kraljevske drame” ili “historije”, komedije, tragedije, ”romantične igre” ili “idile”. Najznačajnije drame: Romeo i Giulietta, Richard III.,, Henrik IV., Ukroćena goropadnica, San ivanjske noći, Mletački trgovac, Kako vam drago, Na Tri Kralja ili kako hoćete, Julije Cezar, Koriolan. Velike tragedije su: Hamlet, Othello, Kralj Lear, Macbeth. Posljednja je Oluja, romntična igra. Pisao je i poeme i sonete (Shakespeareov sonet sastoji se od tri katrene i distiha).

BAROKNA KNJIŽEVNOST Torquato Tasso (1544. - 1595.), pripada kasnoj renesansi i ranom baroku. Najbolja talijanska pastorala: Aminta, 1573., najvrjednije djelo: Oslobođeni Jeruzalem (povijesna mu je podloga I. križarski rat), ep u 20 pjevanja u stancama (1575.). Poslije piše Osvojeni Jeruzalem. Pisao je sonete posvećene Cvijeti Zuzorić. Oslobođeni Jeruzalem poslužio je kao inspiracija Gunduliću za pisanje Osmana. Giambattista Marino (1569. - 1625.), začetnik i glavni predstavnik marinizma. Djela: veliki mitološki ep Adonis, nekoliko tisuća lirskih pjesama (“Cilj je pjesnikov začuditi.”). Lope de Vega (1562. - 1635.), jedan od najznačajnijih predstavnika “zlatnog vijeka” španjolske književnosti. Pisao pjesme, prozu i preko 2000 drama (450 sačuvanih). Najuspjelija drama: Fuenteovejuna. Luis de Gongora y Argote (1561. - 1627.), najveći španjolski barokni pjesnik. Poeme: Samoće - Soledades, Polifem i Galatea. Glavni je predstavnik kulteranizma (gongorizma), piše hermetičnu poeziju i jedan je od najvećih njezinih predstavnika. Pedro Calderon de la Barca (1660. - 1681.), najveći predstavnik španjolskog baroka i posljednji veliki predstavnik “zlatnog vijeka” španjolske književnosti. Napisao je oko 200 drama, od kojih su najpoznatije Život je san i Zalamejski sudac. John Milton (1608. - 1674.), engleski pjesnik i pisac polemičkih rasprava. Najznačajnije djelo: Izgubljeni raj, pisan po uzoru na Homera i Vergilija, podijeljen na 12 pjevanja u jampskim pentametrima (blankverse).

KLASICIZAM I PROSVJETITELJSTVO Pierre Corneille (1606. - 1684.), francuski dramski pisac, po zanimanju pravnik. U najpoznatijem djelu, tragikomediji Cid, ne drži se aristotelovske poetike, a u kasnijim joj se tragedijama opet vraća i tako stvara prototip klasicističke tragedije. Jean - Baptiste Poquelin Moliere (1622. - 1673.), najveći francuski komediograf. Glumac, redatelj, ravnatelj vlastite kazališne družine. Napisao je 33 komedije (Tartuffe, Don Juan, Mizantrop, Škrtac, Umišljeni bolesnik). U Hrvatskoj Molierea prevodi F. K. Frankopan: Georges Dandin, 1670., samo dvije godine nakon praizvedbe, a u Dubrovniku nastaju frančezarije, prijevodi i preradbe Moliereovih komedija (primjerice: Umišljeni bolesnik postaje Nemoćnik u pameti). Jean Racine (1639. - 1699.), najslavniji predstavnik francuske klasicističke tragedije (Andromaha, Ifigenija, Fedra). I danas uživa glas jednog od najvećih francuskih dramskih umjetnika. Jean de la Fontaine (1621. - 1695.), francuski Pjesnik i basnopisac (12 knjiga Basni). Napisao je 240 basni po uzoru na Ezopa koje naziva “komedijom u 100 raznih činova”. Pomak•Pripreme za Državnu maturu

22

Jonathan Swift (1667. - 1745.), engleski satiričar, rodom iz Dublina. Najpoznatije mu je djelo Gulliverova putovanja u kojem u četiri dijela kritizira društveni poredak i cijeli ljudski rod. Henry Fielding (1707. - 1754.), engleski romanopisac, komediograf i satiričar. Jedan je od preteča realističnog romana. Najpoznatije djelo: roman Joseph Andrews. Francois - Marie Arouet Voltaire (1694. - 1778.), francuski filozof i književnik. Obilježio je cijelo jedno razdoblje: “Voltaireovo stoljeće”. Djela: Henrijada, nacionalna epopeja u 10 pjevanja, oko pedeset klasicističkih tragedija (Zaire), roman Candide ili optimizam (najbolje ostvarenje klasicističke književnosti uopće), kojim kritizira Leibnizovu optimističku filozofiju. Carlo Goldoni (1707. - 1793.), talijanski komediograf, rodom iz Venecije. Reformirao je talijansko kazalište oslobodivši ga dominacije commedie dell arte. Napisao je više od sto komedija u kojima se ugledao na Molierea, često se služeći i venecijanskim dijalektom. Najbolje su Goldonijeve komedije: Kavana, Krčmarica Mirandolina, Grubijani, Ribarske svađe. U nekim je komedijama “obradio” kao dramske osobe i neke poznate Dubrovčane. Ivan Andrejevič Krilov (1768. - 1844.), ruski basnopisac, satiričar i komediograf. Najpoznatije basne (u stihovima): Labud, rak i štuka, Magarac i slavuj.

KNJIŽEVNOST PREDROMANTIZMA I ROMANTIZMA Jean-Jacques Rousseau (1712. - 1778.), francuski književnik i filozof, pripadao krugu enciklopedista, protivnik je klasicističkih određenja i preteča romantizma. Najznačajnija djela: Nova Heloisa (sentimentalni ljubavni roman, u obliku pisama), Ispovijedi (autobiografsko djelo), Sanjarije osamljena šetača (intiman lirski dnevnik). Robert Burns (1759. - 1796.), najveći škotski pjesnik, znatno je utjecao na engleske pjesnike. Najpoznatija pjesma: Pozdrav planinama.

Johann Wolfgang Goethe (1749. - 1832.), najveći i najsvestraniji njemački književnik, u mladosti staje na čelo mladih njemačkih građanskih pjesnika Sturm iund Drang = oluja i nagon koji su se borili protiv klasicističkih kanona. Najpoznatija djela: epistolarni roman Patnje mladog Werthera, 1774., odgojni i prvi realistički roman iz građanskog života Naukovanje Wilhelma Meistera, 1795., ljubavna lirika Rimske elegije, 1795., preveo je Hasanaginicu, 1775., najveće Goetheovo djelo je dramska pjesma Faust (1808., 1833.), sinteza njegova umjetničkog stvaranja, doktorom Faustom stvara najgrandiozniji lik novije europske književnosti, simbol ljudske težnje za spoznajom i napretkom. Friedrich Schiller (1759. - 1805.), njemački dramski pisac i pjesnik, posljednji veliki predstavnik Sturm und Dranga. Prva i najznačajnija drama: Razbojnici, 1782. S Goetheom izgrađuje estetiku klasične epohe njemačke književnosti koja se temelji na skladu etičkih i estetskih ideala. Proslavljena Oda radosti, 1785. oduševljavala je Beethovena i inspirirala ga za njegovu IX. simfoniju. William Wordsworth (1770. - 1850.), engleski pjesnik, glavni predstavnik “jezerske škole” engleskih romantičara. Zbirka Lirske balade, 1798., koju je izdao s pjesnikom i prijateljem Coleridgeom drži s službenim početkom engleskog romantizma. Walter Scott (1771. - 1832.), engleski romantičar, autor prvog povijesnog romana u povijesti književnosti, romana Ivanhoe. George Gordon Byron (1788. - 1824.), najistaknutiji pjesnik engleskog romantizma, u sukobu s engleskom konzervativnom sredinom odlazi u dobrotvorno progonstvo. Najpoznatija djela: Putovanje Childea Harolda (1812. - 1818.), romantična poema u četiri dijela u kojoj ima puno autobiografskih elemenata i koja je stvorila tzv. bajronovskog Pomak•Pripreme za Državnu maturu

23

junaka, satirični ep Don Juan, 1819. - 1824.; pod utjecajem bajronizma mnogi su europski pjesnici, primjerice Puškin i Ljermontov. Percy Byssche Shelley (1792. - 1822.), engleski pjesnik mlađe generacije engleskih romantičara. Najpoznatije djelo: lirska drama Oslobođeni Prometej, 1820. John Keats (1795. - 1821.), engleski pjesnik, poznata je Keatsova misao: Ljepota je istina, a istina je ljepota. Najpoznatija pjesma: Oda grčkoj urni. Ernst T. A. Hoffman (1776. - 1822.), najpoznatiji predstavnik njemačke romantičarske novelistike, preteča je romana strave. Djela: Fantazije u Callotovoj maniri, Životna naziranja mačka Mura. Heinrich Heine (1797. - 1856.), njemački esejist, pjesnik i publicist. Djela: Knjiga pjesama, Romanzero. Hans Christian Andersen (1805. - 1875.), danski pripovjedač, pravi je izraz našao u bajkama. Djela: Bajke i priče. Edgar Allan Poe (1809. - 1849.), američki pjesnik, pripovjedač i kritičar, nastavljao se na gotske romane strave i užasa, bio je poborik “čiste umjetnosti”, prethodnik larpurlartizma i simbolizma, otac moderne detektivske priče i znanstvenopopularne književnosti, znatno je utjecao na europske književnike. Djela: Groteskne pripovijesti i arabeske; Crni mačak, Annabel Lee, Gavran. Alphonse de Lamartine (1790. - 1869.), francuski pjesnik, političar i historičar. Djela: Meditacije (početak francuskog romantizma, izdane 1820.), Nove meditacije, Pad anđela, Jocelyn. Alfred de Vigny (1797. - 1863.), francuski pjesnik, dramatičar i romanopisac. Djela: Antičke i moderne poeme, Stello; Smrt vuka. Victor Hugo (1802. - 1885.), francuski pjesnik, dramatičar i pripovjedač, vođa i teoretičar francuskog romantizma. Djela: Istočnjačke pjesme, Cromwell (predgovor drame drži s manifestom romantizma), Zvonar crkve Notre Dame u Parizu, Jadnici. Alessandro Manzoni (1785. - 1973.), talijanski književnik, uz Leopardija najveći predstavnik talijanskog romantizma. Djela: Svete himne, Zaručnici. Giacomo Leopardi (1798. - 1837.), najveći pjesnik talijanskog romantizma. Djela: Moralna djelca, Misli. Adam Mickiewicz (1798. - 1855.), najizrazitiji predstavnik poljskog romantizma. Djela: Balade i romance, Gospodin Tadija. Aleksandar Sergejevič Puškin (1799. - 1837.), ruski pjesnik, pripovjedač i dramatičar, najveći ruski nacionalni pjesnik. Djela: Ruslan i Ljudmila, Kavkaski zarobljenik, Boris Godunov, Kapetanova kći, Pikova dama, Evgenij Onjegin (uveo lik “suvišnog čovjeka”). Mihail Jurjevič Ljermontov (1814. - 1841.), ruski pjesnik, pripovjedač i dramatičar. Djela: Demon, Junak našeg doma (prvi ruski psihološki roman); Pjesnikova smrt.

Pomak•Pripreme za Državnu maturu

24

KNJIŽEVNOST REALIZMA I NATURALIZMA Stendhal (Henri Beyle) (1783. - 1842.) francuski romanopisac i pripovjedač. Djela: Crveno i crno, Parmski kurtizijanski samostan. Honore de Balzac (1799. - 1850.), francuski romanopisac, pripovjedač i dramatičar. Djela: devedesetak romana, četrdeset i pet drama, niz pripovijesti obuhvaćenih jedinstvenim djelom Ljudska komedija: Studije iz društvenog života, Filozofske studije, Analitičke studije; najpoznatiji roman Otac Goriot. Charles Dickens (1812. - 1870.), romanopisac, najpoznatiji predstavnik engleskog realizma. Djela: Oliver Twist, David Copperfield. Nikolaj Vasiljevič Gogolj (1809. - 1852.), ruski pripovjedač i komediograf, osnivač ruskog realizma, rodom iz Ukrajine. Djela: Taras Buljba, Nos, Kabanica, Mrtve duše, Revizor. Ivan Sergejevič Turgenjev (1818. - 1873.), ruski pripovjedač. Djela: Lovčevi zapisi, Očevi i djeca (sukob tradiconalista i “nihilista”). Znatno je utjecao na Leskovara i Gjalskoga. Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821. - 1881.), romanopisac, najveći predstavnik ruskog romantizma, prikazuje podsvijest, egzistencijalnu osamljenost, preteča je modernog psihološkog romana. Djela: Poniženi i uvrijeđeni, Zločin i kazna, Idiot, Kockar, Braća Karamazovi. Lav Nikolajevič Tolstoj (1828. - 1910.), ruski pripovjedač i dramatičar, djela do danas nenadmašena u svjetskoj književnosti. Djela: Djetinjstvo, Dječaštvo, Mladost (autobiografska trilogija), Rat i mir, Ana Karenjina. (Nedjeljko Fabrio kao svojevrsni nastavak piše roman Smrt Vronskog.) Walt Whitman (1819. - 1892.), američki pjesnik. Djela: Vlati trave, 1885. (Ovom je zbirkom pjesama uveo slobodni stih.) Mark Twain (1835. - 1910.), američki pripovjedač. Djela: Doživljaji Toma Sawyera, Doživljaji Huckleberry Finna. Gustave Flaubert (1821. - 1880.), francuski pripovjedač i romanopisac, nenadmašni majstor francuske realistične proze. Djela: Gospođa Bovary, Sentimentalni odgoj. Emile Zola (francuski romanopisac; osnivač i glavni predstavnik naturalizma. Istaknuo se u Dreyfusovoj aferi i pismom predsjedniku republike Optužujem tražio reviziju procesa. Djela: Rougon-Macquartovi: Trbuh Pariza, Jazbina, Germinal, Nana, Čovjek-zvijer, Therese Raquine. Guy de Maupassant (1850. - 1893.), francuski pripovjedač i romanopisac, uz Zolu najveći predstavnik francuskog naturalizma. Djela: 300 novela, najpoznatije Dunda, Na vodi i šest romana, najpoznatiji Jedan život. Giovanni Verga (1840. - 1922.), talijanski pripovjedač, začetnik i glavni predstavnik verizma. Djela: Seoske novele, Obitelj Malavoglia.

MODERNA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNOST 20. STOLJEĆA Theophile Gautier (1811. - 1872.), francuski pjesnik (parnasovac), pripovjedač; slikar. Djela: Gospođica Maupin (u predgovoru razvija doktrinu larpurlartizma), Emajli i kumeje; Pastel. Leconte de Lisle (1818. - 1894.), francuski pjesnik, vođa i teoretičar pjesničke škole nazvane Parnas. Djela: Antičke poeme, Barbarske poeme; Slonovi. Henrik Ibsen (1828. - 1906.), najveći norveški dramatičar. Djela: Brand, Peer Gynt, Stupovi društva, Lutkina kuća (Nora), Sablasti, Neprijatelj naroda, Žena s mora; Hedda Gabler. August Strindberg (1849. - 1912.), švedski dramatičar i pripovjedač. Djela: Sin sluškinje, Otac, Gospođica Julija, Prema Damasku (trilogija). Pomak•Pripreme za Državnu maturu

25

Anton Pavlovič Čehov (1860. - 1904.), pripovjedač i dramatičar; liječnik; djelima se približava impresionizmu i znatno utječe na europsko kazalište. Djela: Galeb, Ujak Vanja, Tri sestre, Višnjik. Charles Baudelaire (1821. - 1869.), francuski lirski pjesnik i kritičar, jedan od najznačajnijih liričara u u razvoju eurpske poezije, preteča svih modernih pjesničkih struja, od parnasovske i simbolističke poezije do danas, pjesnik modernog čovjeka, vrstan prevodilac (prvi je preveo Poea). Djela: Cvjetovi zla, 1857. (osuđena zbirka početak je modernizma u europskoj književnosti), Spleen Pariza, 1869. (zbirka pjesama u prozi). Paul Verlaine (1844. - 1896.), francuski lirski pjesnik, jedan od preteča sombolizma. Djela: Romance bez riječi, Nekoć i sad, Art poetique (Pjesničko umijeće, 1874., pjesma prihvaćena kao manifest simbolizma). Arthur Rimbaud (1854. - 1891.), francuski pjesnik, preteča simbolizma i nadrealizma. Djela: Pijani brod, Sezona u paklu, Iluminacije; Samoglasnici, Alkemija slova. Stephane Mallarme (1842. - 1898.), francuski pjesnik i teoretičar, jedan od najistaknutijih predstavnika simbolizma. Djela: Faunovo poslijepodne; Azur, Lahor s mora. Oscar Wilde (1854. - 1900.), irski pripovjedač, dramatičar i liričar. Djela: Slika Doriana Graya, Važno je zvati se Ernest, Sretni kraljević i druge bajke. George Bernard Shaw (1856. - 1950.), irski dramatičar. Djela: Pygmalion, Zanat gospođe Warren, Sveta Ivana. Nobelova nagrada: 1925. Luigi Pirandello (1867. - 1936.), talijanski pripovjedač i dramatičar, uveo je revolucionarne ideje u dramu i kazalište, utjecao je na Begovića i Vojnovića. Djela: Pokojni Matija Pascal, Gole maske: Tako je - ako vam se čini, Šest osoba traži pisca, Henrik IV. Nobelova nagrada: 1934. Filippo Tommaso Marinetti (1876. - 1944.), talijanski književnik, utemeljitelj i teoretičar naturalizma. Djela: Manifest naturalizma, 1909.; Bitka (Težina + miris). Vladimir Vladimirovič Majakovski (1893. - 1930.), najistaknutiji ruski pjesnik, futurist. Djela: Oblak u hlačama; A vi, da li biste mogli. Sergej Aleksandrovič Jesenjin (1895. - 1925.), ruski liričar, vođa “imaginista”, iz njegova se imena i načina pisanja i života razvija pojam “jesenjinština”. Djela: Ispovijed mangupa, Krčmarska Moskva. Thomas Mann (1875. - 1955.), njemački romanopisac. Djela: Buddenbrookovi, Smrt u Veneciji, Doktor Faustus. Marcel Proust (1871. - 1922.), francuski romanopisac, impresionist. Djelo: U traganju za izgubljenim vremenom (sedam romana). James Joyce (1882. - 1941.), irski romanopisac, služi se tehnikom “struje svijesti”. Djela: Uliks, Mladost umjetnika, Dablinci. Virginia Woolf (1882. - 1941.), engleska književnica, služi se tehnikom “struje svijesti”. Djela: Gospođa Dalloway, Prema svjetioniku, Valovi, Godine. Franz Kafka (1883. - 1924.), austrijski pripovjedač židovskog podrijetla. Djela: Preobrazba, Proces, Dvorac, Amerika, Pisma Mileni. Hermann Hesse (1877. - 1962.), njemački pripovjedač i romanopisac. Djela: Siddharta, Stepski vuk, Igra staklenim perlama. Nobelova nagrada: 1946. Mihail Afasjevič Bulgakov (1891. - 1940.), ruski pripovjedač, romanopisac i dramatičar. Djelo: Majstor i Margarita. Ernest Hemingway (1898. - 1961.), američki pripovjedač, pisac “tvrdo kuhane proze”. Djela: Zbogom, oružje, I sunce se rađa, Komu zvono zvoni, Starac i more. Nobelova nagrada: 1954. William Faulkner (1897. - 1962.), američki pripovjedač, jedan od pisaca romana “struje svijesti”. Djela: Sartoris, Krik i bijes, Svjetlost u kolovozu. Nobelova nagrada: 1949. Bertolt Brecht (1898. - 1956.), njemački dramatičar, pjesnik i pripovjedač, začetnik i teoretičar “epskog teatra”. Djela: Opera za tri groša, Dobri čovjek iz Sečuana, Kavkaski krug kredom, Majka Courage i njezina djeca. Pomak•Pripreme za Državnu maturu

26

Andre Breton (1896. - 1966.), francuski pjesnik, pripovjedač i kritičar, začetnik nadrealizma. Djela. Manifest nadrealizma, 1924., Nadja. Jacques Prevert (1900. - 1977.), francuski pjesnik i scenarist. Djela: Riječi; Barbara; Obala u magli, Djeca raja. Federico Garcia Lorca (1898. - 1936.), španjolski pjesnik i najveći lirski talent; dramatičar. Djela: Knjiga pjesama, Ciganski romancero, Pjesnik u New Yorku, Krvava svadba, Dom Bernarde Albe. Pablo Neruda (1904. - 1973.), čileanski pjesnik. Djela: Španjolska u srcu, Sveopći spjev. Nobelova nagrada: 1971. Jean-Paul Sartre (1905. - 1980.), francuski književnik i filozof, osnivač francuske egzistencijalističke škole. Djela: Mučnina, Zid, Iza zatvorenih vrata. Nobelova nagrada: 1964. Albert Camus (1913. - 1960.), francuski romanopisac, dramatičar i esejist. Djela: Mit o Sizifu, Stranac, Caligula (faza apsurda), Pobunjeni čovjek, Kuga (faza pobune). Nobelova nagrada: 1957. Samuel Beckett (1906. - 1989.), irski dramatičar i romanopisac, autor antidrama, avangardnih drama, predstavnik teatra apsurda. Djela: Murphy, U očekivanju Godota, Svršetak igre, Posljednja Krappova vrpca. Nobelova nagrada: 1969. Eugene Ionesco (1912. - 1894.), francuski dramatičar rumunjskog podrijetla, istaknuti predstavnik antidrame, avangardne drame, drame apsurda. Djela: Ćelava pjevačica, Nosorog, Stolice, Instrukcija/Lekcija.

Pomak•Pripreme za Državnu maturu

27

HRVATSKI JEZIK KNJIŽEVNOST TEORIJA KNJIŽEVNOSTI, POJMOVNIK alegorija - (gr. allegoreo = slikovito govorim), pjesnička figura, preneseno značenje protegnuto na cijelo djelo, npr. u basnama aleksandrinac - rimovani stih od 12 slogova kojim je ispjevana francuska Aleksandrida u 12. st. aliteracija - (lat. a littera = od slova, po slovu), pjesnička figura, podudaranje suglasnika u stihu anadiploza - (grč. anadiploo), pjesnička figura, sljedeći stih počinje riječju ili skupom riječi kojim završava prijašnji stih anafora - (grč. anafora = podizanje), pjesnička figura, započinjanje stihova istom riječju antika - (grč antiquus = star), razdoblje kulturne povijesti koje obuhvaća Grčku i Rim u doba robovlasničkog poretka, čovjek je u središtu svijeta, zastupa se jedinstvo duha i tijela, nastaju reprezentativna djela svjetske umjetnosti antiteatar - naziv za moderni teatar koji čine djela zasnovana na razbijanju tradicionalnih konvencija u jezičnom izrazu i relativiziranju Aristotelovih načela (triju jedinstava, katarze ....), uvodeći saznanja o egzistencijalizmu, apsurnosti života; antidrama, drama apsurda, avangardna drama, začetnik je Alfred Jarry s dramom Kralj Ubu, a najpoznatiji nastavljači Ionesco i Beckett antiteza - (grč antithesis = suprotnost), pjesnička figura, suprotstavljenje, suprotnost, opreka; slavenska antiteza sastoji se od pitanja, negacije tog pitanja i odgovora asindeton - (grč. asyndeon = nepovezano), figura nabrajanja izostavljanjem veznika na mjestima gdje bi trebali biti asonancija - (lat. assonare = zvučati u skladu), nastaje ponavljanjem istih samoglasnika avangarda - (franc. avant = ispred), predvodnica, djela ispred svoga vremena, primjerice književni pokreti, pravci početkom 20. st., tzv. izmi, primjerice futurizam, ekspresionizam, dadaizam, nadrealizam bajka - (vračati, čarati), jednostavni prozni obik, književna vrsta u kojoj se čudesno i nadnaravno isprepleće sa zbiljskim balada - (franc. ballade = pjesma za ples), kraća lirsko - epska pjesma tužnog ugođaja, obično temom vezana uz neku legendu ili bajku barok - (portug. barrocco = biser nepravilna oblika), stil europske umjetnosti od kraja 16. st. do polovice 18. st., tj. u doba dvorskog apsolutizma i protureformacije, značajke su mu nemirni oblici, bogatstvo, kićenost, kontrasti, obilje pjesničkih izražajnih sredstava; reprezentativan je i dekorativan; unutar baroka javljaju se eponimi, izvedenice od vlastita imena, u Italiji marinizam, od imena pjesnika Marina, a u Španjolskoj gongorizam, od imena pjesnika Gongore basna - jednostavni oblik, književna vrsta temeljena na alegoriji, edukativna, s poantom Pomak•Pripreme za Državnu maturu

28

obično na kraju djela beletristika - (franc. belles lettres), lijepa književnost biografija - (grč. bios = život, grafo = pišem), životopis, književno-znanstvena vrsta bugaršćica - (bugariti = naricati), hrvatske epske narodne pjesme s većim brojem stihova, najčešće petnaestercem i šesnaestercem; prvi se put u sklopu umjetničke književnosti javljaju dvije bugaršćice u djelu Petra Hektorovića Ribanje i ribarsko prigovaranje cezura - stanka ili pauza koja stih dijeli na dvije ili više cjelina, primjerica, ako je u desetercu cezura iza četvrtog sloga, deseteac je asimetričan ili epski, a ako je cezura iza petog sloga, deseterac je simetričan ili lirski commedia dell arte - talijanska pučka improvizirana vesela igra, značajna po stalnim karakterima i tekstu koji je samo predložak za glumačko majstorstvo, zastupljena je u renesansi uz učenu, ozbiljnu, eruditnu komediju (nastalu prema Plautu); reformu talijanskog kazališta uveo je Carlo Goldoni dadaizam - avangardni pravac u umjetnosti, grupa Dada osnovana je 1916. u Zuerichu, a propagirala je negaciju svake logike i suvislosti, osnivač je Tristan Tzara didaskalija - (grč. didaskalia = nauk), scenska uputa redateljima i glumcima o prostoru, mizansceni, gestama, mimici, obično bilježena kosim pismom; remark digresija - (lat. digredi = razići se), sredstvo retardacije, udaljavanje od radnje (npr. introspekcija, retrospekcija, opisi ....) dijalog - (grč. dialogos = razgovor), razgovor između dviju ii više osoba, pripovjedačka tehnika karakteristična za dramu ditiramb - (grč. dithyrambos), u starih Grka himna u čast bogu Dionizu iz koje se razvila tragedija; vrsta lirske pjesme nadahnuta oduševljenjem nad životom, hvalospjev diskurzivni oblici - esej, memoari, biografija, autobiografija, dnevnik, putopis; književno umjetničke vrste, prozne vrste s elementima objektivnoga i subjektivnoga; diskurzivni rod javlja se uz liriku, epiku i dramu kao samostalan rod dnevnik - diskurzivna vrsta, kronološki opis događanja, samostalna ili u sklopu većeg beletrističkog djela, primjerice roman-dnevnik drama - (grč. dramato = čin, gluma, igrokaz; drahme = radnja), književni rod koji podrazumijeva izvođenje na pozornici i ima karakteristične strukturalne elemente: dijalog, monolog, didaskalije, popis dramskih osoba, sukob, podjelu na činove, prizore ili slike i dramske situacije; isti izraz pokriva i značenje drame kao književne vrste koja postoji kao dramska vrsta uz tragediju i komediju; kao rod se razvila u 6. st. pr. Kr.; dramatičar: pisac drama; dramatizacija: prerad(b)a nekog književnog djela za prikazivanje na pozornici; dramatičar: prerađivač djela, stvaratelj repertoara kazališta, izravni sudionik kazališne predstave (uz redatelja, glumce, inspicijenta, šaptača, koreografa, kostimografa, scenografa, kompozitora, inspicijenta, krojača, garderobijera, šminkera, frizera, majstora pozornice, majstora svjetla, majstora zvuka, rekvizitera, scenske radnike) egzistencijalizam - dekadentna struja u francuskoj književnosti poslije drugoga svjetskog rata, odiše pesimizmom, nevjerovanjem u životne snage čovjeka, nedostatkom perspektive ekloga - (grč. ekloge =izbor, pripovijest), pastirska pjesma iz kakve bukoličke zbirke (bukolika = pastirska pjesma, idila) Pomak•Pripreme za Državnu maturu

29

ekspozicija - (lat. expositio), uvod, uvodni dio nekog književnog djela, nakon uvoda slijedi radnja koja dovodi do vrhunca ili kulminacije, slijedi peripetija ili obrat i rasplet eksod - (exodos), završna, izlazna pjesma kora u starogrčkoj tragediji ekspresionizam - (expressionisme), smjer u umjetnosti uoči Prvog svjetskog rata, za vrijeme i poslije, nastoji izraziti unutarnji svijet umjetnika, u književnosti se početno razvio u Njemačkoj, a slikarstvu u Francuskoj elegija - (grč. elegeion), u antičkoj književnosti pjesma napisana u elegijskom distihu, dvostihu sastavljenom od heksametra i pentametra; danas lirska pjesma prožeta tužnim raspoloženjem elipsa - (grč. elleipsis = izostavljanje), pjesnička figura, nastaje kad se iz rečenične cjeline izostavljaju pojedine riječi, zgusnutost izraza ep - književna vrsta napisana u stihovima, opisuje neki događaj, spada u epsku poeziju i ima sve epske elemente, opširnija od epske pjesme, sažetija od epopeje epifora - (grč. epiphora = dodatak), pjesnička figura u kojoj se ponavljaju riječi na kraju stihova epigram - (epigramma), isprva natpis na spomeniku, danas kratka pjesma bilo kakva sadržaja, sažeta i duhovita, katkad zagrižljiva epika - (grč. epos = govor, pripovijest), književni rod oz liriku, dramu i diskurzivni rod, specifičnosti su mu pripovjedač, fabula, događaj, velik broj likova, objektivnost, distancija, smještanje u prostor i vrijeme, naracija i deskripcija, formulaični izrazi, slični početci, hiperbolizacija junaka, nacionalna i mitološka tematika; razvija se u 8. st. pr. Kr. pojavom Homera; dijeli se na epsko pjesništvo, epiku u stihu (epska pjesma, ep, epopeja) i epsku prozu (1. podjela: jednostavni i složeni oblici: novela, roman, pripovijetka, priča ....; 2. podjela mali: novela i veliki oblici: roman; 3. podjela diskrzivni i beletristički oblici) epinikija - (grč. na, nad, kod, u; nike: pobjeda), pjesma u slavu pobjednika na olimpijskim i drugim igrama u staroj Grčkoj; začetnik: Pindar epitaf - (grč. tafos = grob), nadgrobni natpis, nadgrobni spomenik epitalamija/epitalam - (grč. epithalamios = koj pripada bračnoj postelji), svadbena pjesma; začetnica joj je Sapfa u staroj Grčkoj, ali je i biblijska, Salamonova Pjesma nad pjesmama epitalamija (9. st. pr. Kr.) epitet - (grč. epitheton = dodatak), pjesnička figura, atribut, dodatak imenici, ukrasni pridjev; stalni epitet: stalna ukrasna karakterizacija epizoda - (grč. epeisodious = tuđ, umetnut), jedno od sredstava retardacije, tematski zaokružena digresija epska pjesma - dio epike, epskog pjesništva, opsegom najmanji, napisan u stihu, sa svim elementima epike epski teatar - teatar koji uvođenjem songova, pripovjedača, plakata, V-efekta (efekta začudnosti) onemogućuje poistovjećivanje gledatelja i glumaca/dramskih osoba kako bi se objektivnim prikazivanjem stvarnosti, često nekog povijesnog događaja (postupkom parabole vezuje se prošlost i sadašnjost) gledateljima omogućila objektivnost i kritičnost, osnivač je Bertold Brecht esej - (franc. essai = pokušaj), književno - znanstvena vrsta pisana u popularnoj formi, Pomak•Pripreme za Državnu maturu

30

koja, za razliku od znanstvene rasprave, ne iscrpljuje predmet do kraja; roman - esej: roman u koji je uključen niz eseja ili je pisan u toj formi, primjerice Krležin roman Povratak Filipa Latinovicza esteticizam - jednostrani životni nazor po kojemu se sve promatra s estetskog gledišta estetika - filozofska disciplina o umjetnosti i o umjetničkom stvaralaštvu eufemizam - (grč. euphemismos = ublažavanje), pjesnički ukras, zamjenjivanje nekih riječi, opasnih ili nepristojnih, nekim blažim izrazima fabula - kratak sadržaj djela farsa - lakrdija, šaljiva igra niske komike, lakomislena i vulgarna komedija feljton - podlistak, novinski članak popularno-znanstvenog, društveno-političkog ili literarnog karaktera fenomenologija - filozofsko-znanstvena metoda, filozofsko učenje, drži da se u misaonom razmatranju može doseći bit; osbivač je Edmund Husserl figure - ukrašeni govor, osnovna stilska sredstva, dijele se na: figure dikcije ili zvučne figure (asonancija, aliteracija, onomatopeja, anafora, epifora, simploka, anadiploza), figure riječi ili trope (metafora, metonimija, personifikacija, sinegdoha, eufemizam, epitet, alegorija, simbol), figure konstrukcije ili sintaktičke figure (inverzija, retoričko pitanje, elipsa, asindeton, polisindeton), figure misli (poredba ili komparacija, antiteza, hiperbola, litota, gradacija, ironija, paradoks, oksimoron) film - vrsta umjetnosti, umjetnost pokretnih slika (filmski scenarij: tekst na kojem se izgrađuje film; sinopsis: sažet nacrt likova i radnje filma; knjiga snimanja: navodi se ono što će se u filmu prikazati i sredstva kojima će se to prikazati - redoslijed i duljina kadrova, kutovi snimanja, zvučni i vizualni efekti; zatim slijedi snimanje pa montaža) filologija - znanost koja se bavi proučavanjem jezičnih pojava, gramatičkih i književnih formalizam - smjer u književnosti i umjetnosti koji niječe značenje sadržaja i idejnosti umjetnosti, a daje značenje samo formi futurizam - jedan od avangardnih pravaca nastao početkom 20. st. u Italiji, negira tradiciju, koristi se slobodnim sihom, veliča industriju i mehanizaciju; osnivač je Marinetti gradacija - (lat. gradatio = stupnjevanje), pjesnička figura, pjesničko pojačavanje (klimaks) ili slabljenje (antiklimaks) groteska - kratka pripovijetka, novela ili drama efektno stupnjevana s ekscentričnim, neobičnim junacima u zagonetnoj radnji heksametar - stih od šest stopa, šestomjer, šestostopac, vjerovalo se da je najstariji stih, sastavljen obično od pet daktila i jednog spondeja ili troheja, najpoznatiji je onaj kojim počinje Homerova Ilijada; Srdžbu mi, boginjo, pjevaj, Ahileja, Peleju sina, koji predstavlje invokaciju, zazivanje muza, božica umjetnosti (Talija, Uranija, Melpomena, Polihimnija, Erato, Klio, Kaliopa, Euterpa, Terpsihora) hermeneutika - znanost o pravilima i sredstvima tumačenja Biblije, povijesnih spomenika i znanstvenih djela himna - prije: hvalospjev u čast boga; danas: službena državna pjesma u čast domovine hiperbola - (grč. hyperbole = pretjerivanje), figura preuveličavanja humanizam - pravac u umjetnosti i filozofiji, nastao u 14. i 15. st. koji je feudalno-crkvenoj Pomak•Pripreme za Državnu maturu

31

ideologiji suprotstavio novootkrivenu antiku i novi optimistični nazor na svijet, proniknut poštovanjem ljudskog dostojanstva idila - pjesma u kojoj se opisuje sretan život “ljudi prirode” u uljepšanom obliku, nastala u staroj Grčkoj u 4. st. pr. Kr. impresionizam - smjer u umjetnosti i književnosti krajem 19. st., težnja za prikazivanjem najsitnijih nijansi osobnih doživljaja i reproduciranjem trenutnih dojmova i raspoloženja interpretacija - tumačenje, objašnjavanje teksta inverzija - (lat. inversio = okretanje), pjesnička figura, obrtanje riječi ili dijelova rečenice ironija - (grč. eironeia = pretvaranje), pjesnička figura, izražavanje pomoću suprotnosti, misli se obrnuto od onoga što se izravno kaže jednostavni oblici - književne vrste jednostavne strukture, najčešće nastajale usmenom predajom i vezane uz usmenu književnost: mit, legenda, bajka, saga, zagonetka, poslovica, basna, aforizam karakterizacija - označenje, prikazivanje nečijih bitnih oznaka katarza - pročišćenje u dramskom pjesništvu koje nastaje u trenutcima najvećeg straha i sažaljenja, najčešće povezano uz tragediju; u Aristotelovoj Poetici kazalište - vrsta umjetnosti koja nastaje kao rezultat djelovanja nekoliko umjetnosti, književnosti, glume, likovnih umjetnosti, pantomime, plesa i glazbe; složen odnos drame i kazališta temeljni je problem s kojim se susreće teatrologija, znanost o kazalištu klasicizam - naziv za smjer u umjetnosti od kraja 17. do početka 19. stoljeća, kao normu priznavao je antičku, klasičnu književnost i oponašao njezine uzore; najpoznatiji teoretičar književnosti klasicizma je Boileau književnost - vrsta umjetnosti kojoj je osnovno sredstvo izražavanja riječ, pisana ili govorena; dijeli se na književne rodove: liriku, epiku, dramu i(li) diskurzivni rod ili poeziju, prozu, dramu i diskurzivni rod književna epoha - proizlazi iz kulturnog zajedništva jednog kruga zemalja i naroda koji čine tzv. europski kulturni krug: antika, srednji vijek, renesansa, barok, klasicizam i prosvjetiteljstvo, romantizam, realizam, naturalizam, modernizam; književnost 20. stoljeća komedija - (grč. komos = veseli ophod, ode = pjesma), dramska vrsta, razvija se iz pučkih obreda u Grčkoj, procvat je doživjela zahvaljujući Aristofanu (parabaza: središnja pjesma kora upućena publici, agon = natjecanje dvaju aktera drame), odlikuje se veselom atmosferom i oblikovanjem svih varijanata i nijansi smiješnoga, dijeli se na komediju karaktera, komediju intrige, komediju situacije i komediju konverzacije; podvrste su komedije satira, groteska, farsa, vodvilj kompozicija - suodnos i uzajamnost pojedinih dijelova umjetničkog djela kontekst - misaono dovršen ulomak pisanog govora, suvislost, povezanost kulminacija - vrhunac napetosti legenda - jednostavni prozni oblik, predaja o životu neke osobe ili o nekom događaju, priča o neobičnom događaju lirika - (grč lyra = žičani instrument), književni rod, izražava unutrašnje doživljaje i pjesnikovo raspoloženje, obuhvaća djela koja su subjektivna, sažeta, ritmična, melodiozna, koja obiluju pjesničkim izražajnim sredstvima, dijeli se: 1. tematski na ljubavnu lirsku Pomak•Pripreme za Državnu maturu

32

pjesmu, domoljubnu, refleksivnu ili misaonu, socijalnu, pejzažnu, duhovnu ili religijsku, 2. prema načinu pisanja na lirsku pjesmu u stihu (nastalu u 6. st. pr. Kr. u Grčkoj i lirsku pjesmu u prozi (nastalu u Francuskoj sredinom 19. st.), 3. prema autoru na umjetničku i usmenu, narodnu, 4. strukturalno-povijesno na himnu, odu, elegiju, ditiramb, idilu, psalam ...., 5. prema vremenu nastajanja na tradicionalnu i modernu (ili prema književnim razdobljima) litota - (grč. litotes = ublažavanje), pjesnička figura suprotna hiperboli, pravi se izraz zamjenjuje slabijim i to negativnim i suprotnim, npr. Otišli ste malo predaleko umjesto Teško ste pogriješili manirizam - posebna stilska faza u umjetnosti između renesanse i baroka; oponašanje uzora bez vlastite duhovne i likovne invencije melodrama - drama spojena s pjevanjem i glazbom, karakteristična za barok, preteča opere metafora - (grč. meta = preko, phero = nosim), skraćena poredba, prenošenje značenja, zamjena značenja jedne riječi značenjem druge riječi metodologija - znanost o metodama znanstvenog istraživanja metonimija - (metonymia = zamjena imena), podvrsta metafore, značenje se prenosi prema određenim stvarnim odnosima, npr. čitam Kafku metrika - znanost o duljini i ritmu stihova misterij - religiozna drama u srednjem vijeku, prvobitno su se izvodile u crkvama, poslije na gradskim trgovima, najveći razvitak postigle su u 14. i 15. st. mit - jednostavni prozni oblik, priča, predajno vjerovanje starih naroda o podrijetlu svijeta, o prirodnim pojavama, bogovima i legendarnim junacima modernizam/moderna - književno razdoblje krajem 19. st., posljednja velika književna epoha, nastala suprotstavljanjem realizmu u tematici, načinu izražavanja, književnim vrstama; u Europi počinje od Baudelaireovih Cvjetova zla, u Hrvatskoj traje od 1895. do 1914.; naziv i za književnost cijelog 20. st. (postmodenizam: književnost krajem 20. st., koristi se različitim književnim tehnikama, preuzetima iz ranijih književnih epoha, ali i razvijenima u 20. st, često i postupcima svojstvenima trivijalnoj književnosti) monolog - (grč. monos = sam, logos = riječ, govor), samogovor, pripovjedačka tehnika karakteristična za dramu, ne zahtijeva repliku, kratki odgovor na nečiji govor, u romanima struje svijesti česti su unutarnji monolozi, solilokviji motiv - osnovna tematska jedinica motivacija - poticajni razlog, povod nadrealizam - jedan od avangardnih pravaca nastao početkom 20. st. u Francuskoj, temelji se na dadaizmu i podražava diktat misli, oslanja se na psihoanalizu, stvara drugu realnost (surrealizam), osnivač je Breton; u likovnoj umjetnosti najpoznatiji je Salvador Dali naracija - pripovijedanje (uz opisivanje ili deskripciju osnovna pripovjedačka tehnika svojstvena epici) naratologija - teorija pripovijedanja, razvila se u zasebnu znanstvenu disciplinu, uglavnom u okvirima strukturalizma narator - pripovjedač naturalizam - književno razdoblje nastalo u drugoj polovici 19. st., izjednačuje zakone Pomak•Pripreme za Državnu maturu

33

prirode i zakone društva, poistovjećuje metodu umjetnika i metodu fiziologa, likovi se karakteriziraju animalno, bitna je genetika, nasljedne osobine, odnosno hereditarnost, sredina i trenutak; propagira estetiku ružnoće; glvni je predstavnik Zola nova kritika - uporabljuje se za oznaku grupe književnih kritičara u SAD - u koji su se u prvoj polovici 20. st. suprotstavljali tipovima književne kritike u kojima je središnje mjesto zauzimao studij biografije autora i analiza misaonog sadržaja književnih djela novela - složena i mala književna vrsta, počinje in medias res kako bi, što bliže kulminaciji, zainteresirala čitatelje (novellus = nov), završava iznenadnim, neočekivanim obratom, ima jednu radnju i mali broj likova, inaugurirao ju je u razdoblju predrensanse Boccaccio oda - svečana lirska pjesma koja slavi neki značajan povijesni događaj ili povijesnu osobu, pjesma uzvišena sadržaja oksimoron - (oksys = oštar, moros = lud; oštroumna ludost), pjesnička figura, vrsta antiteze i paradoksa, spajanjem proturječnih pojmova stvara se novi pojam, odnosno predodžba onomatopeja - (onoma = ime, poieo = činim), pjesnička figura u kojoj se glasovima oponašaju zvuci iz prirode opera - glazbena drama, posebno scensko djelo koje se temelji na libretu, odnosno dramskom tekstu, uz elemente drame, glume, baleta i scenografije opkoračenje - (enjambement), prelaženje misli iz stiha u stih, sintaktička cjelina razbija se stihom paradoks - (grč. paradokson = ono što je neočekivano), figura u kojoj se izriče misao naizgled u sebi proturječna, npr. Znam da ništa ne znam (Sokrat) periodizacija - dijeljenje povijesnih procesa na osnovne periode, vremenski raspored personifikacija - (lat. persona = osoba, facere =činiti), podvrsta metonimije, dio se uzima za cjelinu, Moje je tijelo bolesno (A. B. Šimić, Bolesnik) poema - književna vrsta epskog karaktera u stihovima poetika - teorija književnosti, umijeće, vještina pjesništva, sustavno učenje o načelima nastanka književnih djela poezija - književni rod, pjesništvo, sva pjesnička djela, književne vrste napisane u stihu polisindeton - (grč. polysyndeton = mnogo vezano), figura suprotna asindetonu, nastaje nizanjem veznika bez gramatičke potrebe poredba - komparacija poslovica - jednostavni prozni oblik, u obliku tvrdnje ili upute sažeto izražava neke, na prvi pogled skrivene, osobitosti ili zakonitosti životnih pojava; nazivaju se i aforizmi, sentencije, maksime, gnome pozitivizam - učenje koje se temelji na činjenicama, odbija metafiziku, izbjegava objašnjavanje i stvaranje hipoteza prebacivanje - prenošenje jedne riječi iz stiha u stih pripovijetka - književna vrsta temeljena na pripovijedanju, po dužini između novele i romana; pripovijest (kratka priča je književna vrsta kraća od novele) pripovjedač - nezaobilazan u strukturi priče, treba ga razlikovati od autora djela, može biti pouzdan, nepouzdan, sveznajući Pomak•Pripreme za Državnu maturu

34

prolog - prdgovor, predigra, uvodni govor proza - književni rod, obuhvaća djela napisana “od početka do kraja reda” psalam - zanosna pobožna pjesma, slavospjev, hvalospjev publicistika - praktična, primijenjena djelatnost pisanja radi informiranja javnosti putopis - književno-znanstvena vrsta, temelji se na stvarnom ili fiktivnom putovanju koje opisuje s različitih stajališta; uklopljena u dulje djelo: putopisni roman rapsod - putujući, najčešće slijepi pjavač u staroj Grčkoj (homeridi: rapsodi koji su pjevali Homerove pjesme) realizam - književno razdoblje, javlja se u Europi oko 1830., u Hrvatskoj od Šenoine smrti, 1881., daje najpotpuniju i najdublju sliku stvarnosti renesansa - obnova, ponovni procvat, preporod, književno razdoblje u Europi od kraja 14. do početka 16. stoljeća; određuje je veliko zanimanje za umjetnost stare Grčke i Rima, novi je procvat umjetnosti i znanosti, čovjek je opet u središtu svijeta retardacija - sredstva retardacije sredstva su usporavanja radnje kojima se dobiva epska opširnost, to su: digresija, epizoda i ponavljanje retorika - teorija govorništva retoričko pitanje - pjesnička figura, pitanje koje ne traži odgovor ili se on podrazumijeva rima - srok ili slik, glasovno je podudaranje na krajevima stihova ili unutar stihova, rima može biti parna: aabb, križna: abab, obgrljena: abba, nagomilana: aaaa, isprekidana: abcb; prava ili pravilna: podudaraju se naglašeni glasovi i oni koji slijede iza njih, neprava: glasovno podudaranje počinje iza naglašenog sloga, čista rima: u kojoj se podudaraju vrste naglasaka, nečista rima: u kojoj se ne podudaraju svi naglasci; muška rima: podudara se jedan slog, ženska: podudaraju se dva sloga, dječja ili silabička: podudaraju se tri sloga ritam - ravnomjerno izmjenjivanje nekih elemenata, npr. naglasaka u riječima stiha roman - složena, velika književna vrsta, prvotno: književno djelo napisano na romanskom jeziku, dulje je radnje koja obuhvaća cjelinu određene stvarnosti (viteški, pikarski, društveni, obiteljski, psihološki, povijesni, pustolovni, ljubavni, kriminalistički; sentimentalni, humoristički, satirički, didaktični, tendenciozni; roman zbivanja, lika, prostora; autorski roman, ja-roman, personalni roman; realistični roman, moderni roman, roman struje svijesti ....); prvi “pravi” roman u povijesti književnosti je Cervantesom Don Quijote, prvi roman u Hrvatskoj je Zoranićev roman Planine romanca - lirsko-epsko djelo, uglavnom ljubavne tematike, za razliku od balade, vedrog je ugođaja romantizam - književno razdoblje koje se krajem 18. stojeća javlja u Europi (najznačajnije od 1800. do 1830.), nakon velike revolucije, zamijenio je klasicizam, u književnim djelima stvara suvišnog čovjeka i svjetsku bol, temelji se na liričnosti, sentimentalnosti, prožimanjem različitih umjetnosti; u Hrvatskoj: hrvatski književni i narodni preporod od 1830. do 1848./49. saga - jednostavni prozni oblik, najčešće u staroskandinavskoj književnosti, priča o podvizima bogova satira - vrsta umjetničke književnosti koja ismijava negativne pojave stvarnosti semiotika - u lingvistici opća teorija znakova Pomak•Pripreme za Državnu maturu

35

sestina - pjesnička forma sastvljena od šest strofa (sekstina: strofa od šest stihova) simbol - (grč. symbolon = znak), pjesnička figura, zamjenjivanje neke riječi, životne pojave ili pojma njegovom alegorijskom oznakom, stalni simboli nazivaju se emblemi simbolizam - smjer u umjetnosti, nastao krajem 19. st., izražavanje osjećaja i apstraktnih pojmova pomoću simbola simploka - (grč. symploke = sjedinjenje), sjedinjenje anafore i epifore, ponavljanje i na početku i na kraju stihova sinegdoha - podvrsta metonimije, dio predstavlja cjelinu siže - osnovna tema umjetničkog djela, slijed događaja kakav je u umjetničkom djelu (fabula: slijed događaja kako bi se mogli dogoditi u zbilji) slobodni stih - za razliku od vezanog, stih nepovezan rimom; biblijski verset bio je uzor američkom pjesniku Waltu Whitmanu koji je prvi pravi pjesnik modernog slobodnog stiha (Vlati trave, 1855.); u Hrvatskoj prvi je pisao slobodni stih A. B. Šimić, Preobraženja, 1920. sonet - pjesnička forma sastavljena od četrnaest stihova, najčešće jedanaesteraca, pravilno raspoređenih u strofe; Petrarkin: dvije katrene i dvije tercine, Shakespeareov: tri katrene i distih; zvonjelica (sonetni vijanac: vijenac od petnaest soneta od kojih je petnaesti magistrale ili umjetnički sonet, povezanih istim stihovima na kraju jednog i početku sljedećeg stiha, zanimljiv je i akrostih, stih koji nastaje nizanjem početnih riječi stihova i koji čini ime djevojke, pjesnika, neki apstraktni pojam) srednji vijek - književno razdoblje od 5. do 15. st., u Hrvatskoj od 9./11. st do 1508., bitno ga uvjetuje kršćanstvo, latinski jezik i feudalizam stanca - strofa od osam stihova, ottava rima stasim - stajaća pjesma kora u antičkim tragedijama stih - (grč. stikhos = red, vrsta), ritmično-melodijska i sintaktična cjelina (najčešće odgovara rečenici), u umjetničkoj književnosti najzastupljeniji je jedanaesterac, u usmenoj književnosti češći su parni stihovi, u starijoj/staroj hrvatskoj književnosti (srednji vijek, predrenesansa, renesansa, barok, klasicizam i prosvjetiteljstvo; za razliku od novije/nove hrvatske književnosti: predromantizam i romantizam, protorealizam ili Šenoino doba, realizam, moderna, književnost 20. st.) najčešći su stihovi osmerac i dvostrukorimovani dvanaesterac stopa - osnovna ritmčko - melodijska jedinica u kvalitativnoj versifikaciji, sastavljena od dugih i kratkih slogova strofa - osnovna ritmičko - melodijska jedinica u kvantitativnoj versifikaciji, najznačajnije: pirij, trohej ili horej, jamb, spondej, daktil, amfibrah, anapest, tribrah, molos, kretik, bakhej, palimbakhej, na prvom dugom slogu nalazio se ritmički udar, iktus, a stihovi su prema broju stopa nazvani: trimetar, tetrametar, pentametar, heksametar strukturalizam - metoda u znanstvenom istraživanju, temelji se na radu Ronalda Barthesa, Todorova, Lotmana, strukturalizam u znanosti o književnosti nastavlja učenje ruskih formlista, ali se utemeljuje i na strukturalnoj lingvistici Ferdinanda de Saussurea jer su njegove razlike između jezika i govora, označitelja i označenog, dijakronije i sinkronije omogućile shvaćanje prirode jezika kao sredstva sporazumijevanja Pomak•Pripreme za Državnu maturu

36

tema - ono što je postavljeno, jedan od temeljnih pojmova analize književnog djela tercina - strofa sastavljena od tri stiha, trostih tragedija - (tragos = jarac, ode = pjesma; jareća pjesma), dramska vrsta nastala u staroj Grčkoj u 6. st. pr. Kr. od ditiramba, pjesama posvećenih bogu Dionizu, prvog glumca uveo je Tespis, drugog Eshil, trećeg Sofoklo, procvat je doživjela u 5. st. pr. Kr.; tragedije su se izvodile u grčkim kamenim kazalištima, amfiteatrima, koja su činili orkestra, scenska zgrada i gledalište; tragediju čini tragični junak, tragična krivnja, tragični završetak i uzvišeni stil pisanja; najpoznatiji autor teorije tragedije je Aristotel trivijalna književnost - zabavna književnost umjetnost - duhovna djelatnost koja se koristi maštom i oblikovanjem, prirodnoj ili već proizvedenoj građi umjetnik daje novi oblik koji postaje nositeljem osobitih značenja, umjetnik tako stvara novu zbilju koja daje ljudskom životu novu smislenu dimenziju verizam - književno razdoblje koje se istovremeno kad i naturalizam u Francuskoj javlja u Italiji, temelji se na istini prikazanog versifikacija - znanost o stihu, metrika, kvantitativna versifikacija razvila se u staroj Grčkoj (antička, metrička) i temeljila se na činjenici da su se stihovi pjevali ili govorili tako da su se mogli razlikovati dugi i kratki slogovi, duljina trajanja izgovora kratkog sloga nazvana je mora i određena je kao mjerna jedinica, dugom slogu dano je ime arza i bilježio se makronom, a kratki je nazvan teza i bilježio se znakom breve; silabičko-tonska (silabičko-akcenatska) razvila se od srednjeg vijeka, a temeljila se na činjenici izmjenjivanja dužina i kratkoća slogova i njihovu broju (silabički sustav razlikuje šesterac, osmerac, .... jedanaesterac ili endecasillabo) znanost o književnosti - dijeli se na povijest književnosti, teoriju književnosti i književnu kritiku

Pomak•Pripreme za Državnu maturu

37

JEZIK Fonetika i fonologija (pojmovnik; definicije i primjeri) akustična svojstva glasova - podrazumijevaju zvučnost (uz bezvučnost i neutralnost glasova) alofoni - fonemske varijante ili inačice, glasovi razlika kojih je uvjetovana mjestom u glasovnom lancu, primjerice: m će se različito izgovarati ispred a u riječi majka (uobičajeno), ispred v u riječi tramvaj (zubnousneno) ili ispred b u riječi bomba (nazalnije); bilježe se uglatim zagradama artikulacijska svojstva glasova - podrazumijevaju način i mjesto izgovora glasova asimilacija (jednačenje) po mjestu tvorbe - glasovna promjena (jednačenje suglasnika ispred prema suglasniku iza sebe po mjestu tvorbe; sibilanti prelaze u palatale: sčepati ščepati, ali i stan - stamben, jer n prelazi u m ispred dvousnenih p, b na granici korijena i sufiksa /ne i prefiksa i korijena ili dvaju korijena: izvanbrodski, jedanput/; ili u kombinaciji s asimilacijom po zvučnosti: izčistiti - isčistiti - iščistiti; može se provoditi i na granicama riječi, ali se tad realizira samo u izgovoru: s čašom - /ščašom/) asimilacija (jednačenje) po zvučnosti - glasovna promjena (jednačenje suglasnika ispred prema suglasniku iza sebe po zvučnosti i prelaženje u svoj zvučni parnjak: vrabac - vrapca; iznimke su u provođenju asimilacije onda kad prefiks završava glasom d, a korijen počinje glasovima c, č, ć: podcijeniti, odcijepiti, nadčovjek, d se ispred s i š nikad ne mijenja u t: predstava, predškolski; a dvostrukost je dopuštena kad korijen završava na d ili t : redak redci i reci, petak - petci i peci; asimilacija se može provoditi i na granicama riječi, ali se tad realizira samo u izgovoru: s bratom - /zbratom/) atonične riječi - nenaglasnice, riječi koje nemaju svoga naglaska (proklitike i enklitike) augmentativi - uvećanice (tvore se sufiksima - ina, - etina, - urina, - erina, - ešina) buka u priopćajnom (komunikacijskom) kanalu - označava smetnje do kojih dolazi zbog različitih razloga i koje onemogućavaju sporazumijevanje; otklanja se kontekstom, ponavljanjem .... deminutivi - umanjenice (tvore se sufiksima - ić, - čić, - čica, - ak, - ka, - ce); hipokoristici su odmilnice, imenice od milja (djed - djedo; Stjepan - Stjepo i Stijepo) dijalekt - područno, prostorno ograničen jezik, narječje: štokavsko, kajkavsko, čakavsko drhtavi glasovi (s gledišta načina tvorbe) - vibranti (r) enklitike - atonične riječi koje se nalaze iza toničnih, naslonjenice, zanaglanice, postpozitivne atonične riječi (glagolske, npr. plivao sam, zamjeničke, npr. smijem se i riječca li, npr. hoćeš li; na enklitike nikad ne prelazi naglasak s toničnih riječi) epenteza/epentetsko l - glasovna promjena pri kojoj se unutar suglasničkih skupina pj, bj, mj, vj ubacuje l, primjerice: grub - grublji fon (prema grč. phone = zvuk, glas) - glas fonem - najmanji odsječak glasovnog lanca koji nema svoje značenje, ali ima razlikovnu (distinktivnu) ulogu, obilježava se kosim zagradama; u hrvatskom je jeziku 31 fonem (uz samoglasničko r) ili 32 (tome se dodaje i dvoglasni otvornik ie) Pomak•Pripreme za Državnu maturu

38

fonetika - znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem akustičnih i artikulacijskih svojstava glasova, promatrajući glasove pojedinačno; dijeli se na akustičnu i artikulacijsku fonetiku fonologija - znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem funkcionalnih svojstava glasova, proučava glasove u međusobnom odnosu, njihova komunikativna ili funkcionalna svojstva, dakle, foneme; sinonimi su joj funkcionalna fonetika ili fonematika fonijska struja - zračna struja koja nastaje skupljanjem, odnosno širenjem pluća i time stvara glas fonološka opreka (opozicija) - suprotstavljanje glasova na određenome mjestu u riječi; primjerice, glasovi b i p su u fonološkoj opreci u riječima biti i piti fonološka okolina - okolina glasova u riječima, isto mjesto u riječima na kojem se glasovi nalaze i mogu se suprotstavljati fonostilistika - stilistika glasova, disciplina koja proučava individualne osobitosti izgovora ili stilističke varijante funkcionalni stilovi standardnoga jezika - znanstveni, administrativni, novinarski, književnoumjetnički (beletristički) i razgovorni, što potvrđuje da je jezik polifunkcionalan geminiranost - udvojenost suglasnika, npr. poddijalekt glagoljica - prvo hrvatsko pismo, grafemski sustav; nastala u 9. st. kao obla i postupno se transformirala u uglatu ili hrvatsku (nakon nje nastala je ćirilica, u 10. st. i njezina varijanta bosanica/bosančica, a u 14. st. službeno pismo Hrvata postaje latinica; srednjovjekovna hrvatska književnost zato je tropismena, ali i trojezična, jer se uporabljivao staroslavenski jezik, latinski jezik i hrvatska redakcija staroslavenskoga jezika) glas jat - staroslavenski glas, tad samoglasnik (jedan od trinaest) koji se u pismu i izgovoru reflektira kao ije, je, e, i, a naziva se još i rogato e (alternacije: ije//je, je//e, je//ije, ije//i, je//i) glasiljke (chordae vocales) - glasne žice (mogući položaji: olabavljene, napregnute, međupoložaj) glasnice - otvori između glasiljki (otvorene, zatvorene, međupoložaj) govorni organi - organi koji sudjeluju pri stvaranju glasova (desni /alveoli/, tvrdo nepce /palatum durum/, meko nepce /velum palatinum/, grlo, poklopac /epiglottis/, ždrijelo /pharynx/, resica /uvula/, usne /labiae/, zubi /dentes/, gornja čeljust, donja čeljust, nosnica, usna šupljina, glasnice, grkljan, dušnik, pluća, ždrijelna šupljina, jezik /lingua/ vrh /apex/, leđa /dorsum/, korijen /radix/) govorno priopćavanje (govorna komunikacija) - od pošiljatelja slanje i od primatelja primanje poruke grafem (grč. grapho = pišem) - slovo, pisani oblik fonema grafematika - znanstvena disciplina koja proučava zakonitosti prijenosa fonemske strane jezika u grafemsku grafostilistika - stilistika pisma gubljenje suglasnika - glasovna promjena (izostavljanje jednoga suglasnika ako se dva ista nađu jedan do drugoga: preddvorje - predvorje, bezzvučan - bezvučan, ali: najjači) hrvatski jezik - službeni jezik na području Republike Hrvatske Pomak•Pripreme za Državnu maturu

39

idiolekt - govor pojedinca idiom - izgovorna varijanta jezika (dijalekti, /iz/govorni idiom, sportski idiom ....) intonacija - nadodsječno, suprasegmentno, prozodijsko (prozodija proučava dužinu i kračinu slogova) razlikovno sredstvo hrvatskoga jezika (u slučajevima kad su svi fonemi, naglasci i dužine u riječima ili rečenici jednaki, primjerice usklična, izjavna ili upitna intonacija mogu potpuno promijeniti smisao poruke) ispadanje suglasnika t - glasovna promjena (suglasnik t izostaje primjerice ispred c, č, ć na granicama korijena i sufiksa, ali se i može pisati: petci i peci; ispada npr. pri tvorbi ženskog oblika pridjeva koristan - korisna) jezik - sustav znakova koji služi za međusobnu komunikaciju, ostvaruje se govorom i pismom jezični glasovi (s gledišta mjesta tvorbe) - prednjojezični (dentali): d, t, c, z, s, l, n; srednjojezični (palatali): č, ć, dž, đ, j, lj, nj, š, ž, r; srednjojezični (velari): k, g, h jotacija - glasovna promjena (nepalatal se s glasom j spaja u palatal, npr. glad - glađu, list - lišće, čitan - čitanje) klitike - nenaglasnice (proklitike i enklitike) konsonanti - suglasnici, zatvornici (25 u standardnom hrvatskome jeziku) kraćenje korijenskog sloga - glasovna promjena kraćenja dugog refleksa glasa jat, npr. lijep - ljepši kvantiteta (dužina) - nadodsječno, suprasegmentno, prozodijsko (prozodija proučava dužinu i kračinu slogova) razlikovno sredstvo hrvatskoga jezika (u slučajevima kad su svi fonemi i naglasci u riječima ili rečenici jednaki, primjerice: G jed. riječi vojnika nema zanaglasnu dužinu, a G množ. vojnika ima) logička melodija - čine je tonska svojstva, odnosno njihova primjena o kojima ovisi smisao rečenice logička pauza (stanka) - o njezinu mjestu ovisi smisao rečenice, razlikuje se od psihološke pauze koja rečenicu natapa emocionalnošću logički naglasak - nalazi se na riječima koje nose novu obavijest, pa su prema tome smisleno središte rečenice naglasak - akcent, obilježje svake tonične riječi, naglasnice (rijetke imaju dva ili više naglasaka, primjerice: najpotpunije), u hrvatskom standardnome jeziku su četiri naglaska: kratkouzlazni, kratkosilazni, dugouzlazni, dugosilazni; može se promatrati i kao nadodsječno, suprasegmentno, prozodijsko (prozodija proučava dužinu i kračinu slogova) razlikovno sredstvo hrvatskoga jezika (u slučajevima kad su svi fonemi u riječi jednaki, primjerice: pas - životinja i pas - pojas); pravila za naglašavanje: na jednosložnim riječima mogu biti samo silazni naglasci; na dvosložnima: na prvom slogu bilo koji, a na drugom slogu ne može biti naglasak; na trosložnim i višesložnim riječima: na prvom slogu bilo koji, na središnjem samo uzlazni, a na posljednjem ne može stajati naglasak) navezak - dodavanje samoglasnika a ispred palatala (hrvatskoga jezika) ili u skupovima koji se bez njega ne bi mogli izgovoriti (preda mnom, sa mnom) nepostojano a - glasovna promjena (izostavljanje samoglasnika a u nekim oblicima, nepostojanost njegova pojavljivanja: ustupak - ustupka) Pomak•Pripreme za Državnu maturu

40

nepostojano e - glasovna promjena (izostavljanje samoglasnika e u nekim oblicima, nepostojanost njegova pojavljivanja: Gubec - Gupca) normativni priručnici - jezični priručnici kojima se normira jezik: pravopis, gramatika, rječnik, pravogovorni priručnik ortoepija - znanstvena disciplina (pravogovor) ortografija/pravopis - znanstvena disciplina, skup pravila koja određuju na koji će se način uporabljivati pisani znakovi (etimološki ili korijenski pravopis: riječi se pišu bez provođenja glasovnih promjena u korijenu, kako se nekad pisalo, bez obzira na to što se izgovor promijenio, npr. glasba; fonetski ili glasovni pravopis: glasovi se pišu onako kao se izgovaraju, tj. isti se glas piše istim slovom; u novije se doba uvode nazivi morfonološki pravopis, koji nastoji da isti morfem uvijek zadržava isti oblik, npr. rob i robski i fonološki pravopis, prema kojemu se riječi pišu kako se izgovaraju, npr stan i stamben; hrvatski je pravopis morfonološko-fonološki) palatalizacija - glasovna promjena (glasovi k, g, h i c ispred e ili i prelaze u č, ž, š, primjerice: učenik - učeniče, vrag - vraže, duh - duše, znalac - znalče) poruka - obavijest poslana iskazom pošiljatelj poruke - govornik koji prenosi poruku praskavi glasovi (s gledišta načina tvorbe) - praskavi (eksplozivi): b, p, d, t, k, g; praskavotjesnačni (afrikati/afrikate; slivenici): c, dž, đ, č, ć; praskavo-nosni (nazali): m, n, nj prijeglas - glasovna promjena (zamjenjivanje samoglasnika o iza palatala i suglasničkih skupova št, žd samoglasnikom e kako se ne bi ponavljalo postojanje samoglasnika o koji je ispred palatala: poljom - poljem, Senjom - Senjem, ali učitelj - učiteljem /kad imenice završavaju na - telj/) prijevoj - glasovna promjena (promjena korijenskog samoglasnika: ploviti - plivati - splav) primatelj poruke - slušatelj koji stvara “sliku”, pojam priopćajni (komunikacijski) kanal - put kojim poruka ide od pošiljatelja do primatelja proces slanja i primanja poruke - 1. faza stvaranje pojma (psihološka faza), 2. faza nadraživanja živčanog sustava (fiziološka faza), 3. faza pokretanja govornih organa i stvaranja glasova (fizička faza); u primatelja je slijed obrnut proklitike - nenaglašene riječi koje se nalaze ispred naglašenih, prislonjenice, prednaglasnice, prepozitivne atonične riječi (prijedlozi, veznici i riječca ne; na proklitike prelazi naglasak s tonične riječi onda kad se u novonastaloj naglasnoj cjelini silazni naglasak nađe u sredini ili bilo koji naglasak na njezinu kraju) rezonatori - pojačivači glasa: usna, nosna, ždrijelna šupljina samoglasno/samoglasničko r - slogotvorno r, nalazi se između dvaju suglasnika (npr. vrt) ili na početku riječi kad je iz suglasnik (npr. rzati); preuzima funkciju samoglasnika i naglasak riječi sibilarizacija - glasovna promjena (glasovi k, g, h ispred i ili e prelaze u c, z, s, npr. majka - majci, vrag - vrazi, duh - dusi; ne provodi se primjerice u riječima liga - ligi, baka - baki, a dvojni oblici postoje u riječima njuški, njušci; travki, travci ....) sporazum - poistovjećenje pojma primatelja poruke s pojmom pošiljatelja poruke; obrnuto: nesporazum (primanje glasova obrnutim redom, zamjena glasova i sl.) Pomak•Pripreme za Državnu maturu

41

standardni jezik - jezik normiran normativnim priručnicima, jezik javne uporabe, sinonim mu može biti i književni jezik (ne i jezik književnosti), nikomu nije materinski, mora se naučiti, za razliku od materinskog koji se usvaja u prirodnom okruženju staroslavenski jezik - jezik na kojem su nastajali prvi pisani spomenici, bilježeni glagoljicom; u Hrvatskoj nastaje hrvatska recenzija/redakcija staroslavenskoga jezika (unošenje elemenata hrvatskoga jezika u staroslavenski jezik) tipovi teksta - opisivanje, pripovijedanje, raspravljanje tjesnačni glasovi (s gledišta načina tvorbe) - frikativi (z, ž, f, s, š, h, v, l, lj, j) usneni gasovi (s gledišta mjesta tvorbe) - dvousneni (bilabijali): p, b, m i zubnousneni (labiodentali): v, f vokali - samoglasnici, otvornici (u hrvatskome jeziku: a, e, i, o, u, samoglasničko r i dvoglasni otvornik ie) vokalizacija - glasovna promjena (suglasnik l zamjenjuje se samoglasnikom o na kraju sloga ili riječi: misal - misao, gledalac - gledaoca, dijel - dio) vr(j)ednote govorenoga jezika - geste, mimika, timbar/modulacija, intonacija, intenzitet, tempo, pauza/stanka, ritam zalihost (redundancija) - “višak” obavijesti (zbog toga nam poruka može biti razumljivija, iako i “ispuštanjem” jedne obavijesti poruku možemo shvatiti); primjerice, u rečenici Ja bih učio zalihosno je - h u aoristu zbog navođenja zamjenice ja koja također upućuje na 1. lice jednine; a u rečenici Učio bih, - h nije zalihosno jer je ono jedina informacija o 1. licu jednine zvonki glasovi (s gledišta položaja i rada glasiljki) - sonanti, glasnici, zvonačnici, neutralni po zvučnosti (m, n, nj, l, lj, r, v, j) zvučni glasovi (s gledišta položaja i rada glasiljki) - b, d, g, z, dž, đ, ž Morfologija (pojmovnik; definicije i primjeri) afiksalni morfemi/afiksi - prefiksalni i sufiksalni morfemi aktiv - glagolsko stanje, subjekt je vršitelj radnje (Čitam knjigu.) akuzativ - tužiteljni padež (od lat. accusativus casus; accusare = tužiti), odgovara na pitanje koga? što? alomorfi - morfemske varijante ili inačice, morfemi značenjem isti, izrazom djelomično različiti, što uvjetuje mjesto u glasovnom lancu, odnosno neke glasovne promjene, npr. morfem rek realizira se kao: rek, rec, reč u riječima rekne, reci, reče; bilježe se uglatim zagradama aorist - prošlo (jednostavno) glagolsko vrijeme, tvori se od infinitivne osnove i nastavaka h, -0, -0, -smo, -ste, -še, npr. bi + -h = bih, bi, bi, bismo, biste, bi (nenaglašeno) i biše (naglašeno) ili -oh, -e, -e, -osmo, -oste, -oše, npr. htjedoh, htjede, htjede, htjedosmo, htjedoste, htjedoše apsolutna uporaba vremena - uporaba glagolskog vremena koje odgovara vremenu o kojem se govori, npr. jučer sam išla u kazalište ili sutra ću otputovati brojevi - riječi kojima se izriče koliko ima onoga što znači imenica (glavni brojevi, koji se dijele na osnovne: jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset, sto, tisuću, Pomak•Pripreme za Državnu maturu

42

milijun, milijardu i izvedene) ili koje je po redu ono što znači imenica (redni brojevi); dekliniraju se redni brojevi i prva četiri glavna brojevne/brojne imenice - riječi koje su po značenju brojevi, a inače su imenice: dvojica, obojica, trojica, a ostale brojevne imenice završavaju na -orica: četvorica, petorica ...., za izricanje osoba različitog spola: dvoje, oboje, obadvoje, troje, četvero, petero brojevni/brojni prilozi - njima se izriče približna količina osoba, stvari ili pojava označenih imenicama: desetak, petnaestak brojevni/brojni pridjevi - pridružuju se imenicama koje nemaju jednine ili imenicama koje znače kakav par: dvoji, troji, četveri/četvori čestice (partikule/riječce) - nepromjenjiva vrsta riječi koja služi za oblikovanje i preoblikovanje rečeničnog ustrojstva; dijele se na: upitne, usklične, potvrdne, zapovjedne, niječne, ograničavajuće, pojačavajuće; u najvećem su stupnju gramatikalizirane, služe za gramatičku modifikaciju rečenice, za to da rečenicu učine upitnom: Zar mu nisi rekao, potvrdnom: Da, svi su došli, niječnom: Danas ne dolaze, zapovjednom: Neka svi dođu dativ - dolazi od latinskog izraza dativus casus, što znači padež davanja (lat. dare = davati), dateljni padež, odgovara na pitanje komu? čemu? dvojina (dual) - glagolska kategorija broja, uz jedninu i množinu, zastarjeli oblik, danas se primjerice pojavljuje uz brojeve dva tri, četiri: dva oka, tri oka, četiri oka; jednina: oko, množina. oči dvovidnost - kategorija istovremene svršenosti i nesvršenosti svojstvena nekim glagolima, npr. glagolima ručavanja, a imaju je i glagoli čuti, vidjeti, biti i većina glagola stranog podrijetla s nastavkom -irati: telefonirati, parkirati futur drugi/futur egzaktni- predbuduće složeno glagolsko vrijeme, tvori se od prezenta pomoćnog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog, npr. budem plivao futur prvi - složeno buduće vrijeme, tvori se od prezenta pomoćnog glagola htjeti i infinitiva glavnog glagola, npr. ja ću plivati, ali plivat ću (kad infinitiv završava na -ći, i se nikad ne gubi, npr. ja ću ići/ići ću) genitiv - dolazi od latinskog izrazagenitivus casus, što znači padež pripadanja, roditeljni padež, odgovara na pitanje: koga? čega? glagoli - promjenjive vrste riječi kojima se izriče radnja, odnosno hotimično, namjerno djelovanje (Trčim igralištem), stanje, odnosno nedjelovanje, takvim glagolima izriče/u se: položaj tijela, boravljenje, mirovanje, boje, stanje svijesti (Spavam) i zbivanje, nehotimično, nenamjerno djelovanje u prirodi ili u ljudima (Sviće) glagolske imenice - imenice nastale od glagola, tvore se od glagolskog pridjeva trpnog i nastavka -je, npr. gledanje; u tvorbi uvijek dolazi do jotacije i nastanka glasa nj glagolski oblici - glagolska vremena (sadašnje jednostavno vrijeme: prezent; prošla složena vremena: perfekt, pluskvamperfekt; prošla jednostavna vremena: aorist, imperfekt, buduća složena vremena: futur prvi i futur drugi), glagolski načini (kondicional prvi, kondicional drugi, imperativ, optativ, indikativ), glagolski prilozi (sadašnji i prošli), glagolski pridjevi (aktivni i pasivni), infinitiv; lični glagolski oblici: svi koji se mogu konjugirati: sva glagolska vremena, kondicionali i imperativ; nelični glagolski oblici: infinitiv, glagolski prilozi, glagolski pridjevi, optativ Pomak•Pripreme za Državnu maturu

43

glagolski pridjevi - promjenjive vrste riječi koje imaju i osobine glagola (vid i prijelaznost) i osobine pridjeva (dobivaju tzv. mociju, odnosno trorodnost, tj. mogućnost da se imenicama uz koje stoje prilagođuju u rodu); dijele se na glagolski pridjev radni/aktivni (tvori se od infinitivne osnove nesvršenih glagola i nastavaka -o, -la,- lo,- li, - le, - la, a treba naglasiti da se u muškom rodu jednine uvijek provodi vokalizacija, npr. plivao, plivala, plivalo, plivali, plivale, plivala; pomoću glagolskog pridjeva radnog tvore se glagolska vremena: perfekt, pluskvamperfekt, futur prvi, futur drugi, glagolski načini: kondicional prvi, kondicional drugi i optativ) i glagolski pridjev trpni/pasivni (tvori se od infinitivne osnove svršenih glagola i nastavaka -n, -na, -no, -ni, -ne, -na, npr. isplivan ili -t, -ta, -to, -ti, -te, ta, npr. posut) glagolski prilozi - nepromjenjive riječi koje imaju i osobine priloga (glavna im je služba izražavanje okolnosti) i osobine glagola, primjerice kategoriju prijelaznosti ili vida, zbog čega se dijele na glagolski prilog sadašnji ili particip sadašnji (tvori se od 3. l. množ. prezenta nesvršenih glagola i nastavka -ći i njime se izražava radnja istovremena drugoj radnji, npr. Plivajući razmišljao sam o tome) i glagolski prilog prošli ili particip prošli (tvori se od infinitivne osnove svršenih glagola i nastavaka -(a)vši ili (a)v; njime se izriče radnja koja se dogodila prije radnje glavnog glagola, npr. Preplivavši/Preplivav bazen otišao sam doma) gramatička homonimija - spoj dvaju ili više sadržaja u jednome izrazu, primjerice, dativ i lokativ uvijek su u gramatičkoj homonimiji, npr. Idem sestri (dativ) i Pričao mi je o sestri (lokativ; razlikuje ih samo prijedlog) (leksička homonimija pojavljuje se u neutralnim oblicima, npr. nominativu jednine: kosa = vlasi i oruđe) gramatičke kategorije - kategorije svojstvene promjenjivim riječima, glagolske gramatičke kategorije su: vrijeme (prezent, perfekt, pluskvamperfekt, aorist, imperfekt, futur prvi, futur drugi), vid (svršeni, nesvršeni, dvovidni glagoli), način (kondicional prvi, kondicional drugi, imperativ, optativ, indikativ), lice (prvo, drugo, treće), broj (jednina, množina), prijelaznost (prijelazni, neprijelazni, povratni glagoli), stanje (radno ili aktivno i trpno ili pasivno), glagolima složenima od glagolskog pridjeva radnog može se utvrditi i gramatička kategorija roda; imenske gramatiče kategorije svojstvene su imenskim ili deklinabilnim riječima (imenice, zamjenice, pridjevi, brojevi), a to su: rod (muški, ženski, srednji), broj (jednina, množina, dvojina) i padež (N, G, D, A, V, L, I) gramatički rod - označuje gramatičke kategorije muškog, ženskog i srednjeg roda koje se uglavnom podudaraju s prirodnim rodom ili spolom, osim u nekim slučajevima, npr. u riječi sluga koja se mijenja prema ženskoj a - deklinaciji, pa je prema tome njezin gramatički rod ženski, a prirodni joj je rod ili spol muški, tako da uz nju, primjerice, dolaze zamjenice, pridjevi i brojevi muškog (i gramatičkog i prirodnog roda): onaj najbolji treći sluga gramatikalizirane riječi - nepromjenjive riječi (prijedlozi, veznici, uzvici, čestice), služe za ustrojavanje rečenica i drugih sintaktičkih jedinica; nazivaju se i nepunoznačnicama imenice - promjenjive riječi kojima se imenuju premeti, bića i pojave; dijele se prema jednoj podjeli na apstraktne ili mislene i konkretne ili stvarne, a po drugoj na opće ili apelative (imenuju ono zajedničko svim bićima, predmetima ili pojavama iste vrste), Pomak•Pripreme za Državnu maturu

44

vlastite (imenuju samo jedno određeno biće, predmet ili pojavu) i zbirne (označuju skup istovrsnih bića ili predmeta koje se uzimaju kao cjelina, njihova je gramatička kategorija broja jednina) imenske riječi/deklinabilne riječi - riječi koje se mogu mijenjati ili sklanjati po padežima: imenice, zamjenice, pridjevi, brojevi imperativ - glagolski način, potječe od latinske riječi imperare, što znači zapovijedati, pa se naziva i zapovjednim načinom, a njime se izriče zapovijed, zabrana, opomena, želja, molba; tvori se od imperativne osnove i nastavaka: za 2. l. jed. -j, -i, za 1. l. množ. -jmo, -imo, za 3. l. množ. -jte, -ite; za 1. l. jed. nema određeni oblik, a 3. l. jed. i množ. tvore se pomoću riječce neke i prezenta određenog glagola, npr. plivaj, neka pliva, plivajmo, plivajte, neka plivaju imperfekt - prošlo jednostavno vrijeme, tvori se od infinitivne ili prezentske osnove nesvršenih glagola i nastavaka -ah, -aše, -aše, -asmo, -aste, -ahu; -jah, -jaše, -jaše, -jasmo, jaste, -jahu; -ijah, -ijaše, - ijaše, -ijasmo, -ijaste, -ijahu, npr. imperfekt pomoćnih glagola je: bijah ili bjeh i htijah ili hoćah imperfektivizacija - tvorba nesvršenih glagola od svršenih (dograditi - dograđivati) indikativ - izjavni glagolski način (Plivamo/Plivali smo ....) infinitiv - neodređeni, bezlični glagolski oblik, ima gramatičke kategorije vida i prijelaznosti, završava nastavkom -ti ili -ći (izvorno su i oni završavali na -ti, primjerice rek0ti); infinitivna osnova (pliv) potrebna za tvorbu nekih glagolskih oblika dobiva se kad se od infinitiva odbaci infinitivni nastavak (ti), a uvijek je dvomorfemska: pliv-a (sastoji se od korijenskog i sufiksalnog morfema) instrumental - padež sredstva (lat. instrumentalis casus), tvoriteljni padež, njime se izriče sredstvo (Pišem olovkom) i društvo (Putujem s prijateljem), odgovara na pitanje s kim? čim? interfiks (infiks) - spojni morfem, spojnik, spojno o; služi u tvorbi složenica, povezuje dva korijenska morfema, npr. romanopisac iterativnost - učestalost; učestali su ili iterativni glagoli oni kojima se izriče radnja koja se nakon nekog vremena ponavlja, primjerice: pogledavati, prepeglavati kondicional drugi (kondicional prošli) - pogodbeni glagolski način, tvori se od kondicionala prvog pomoćnog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog, npr. bio bih plivao kondicional prvi (kondicional sadašnji) -pogodbeni glagolski način, tvori se od nenaglašenog aorista pomoćnog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog, npr. plivao bih kongruencija (sročnost) - slaganje riječi u gramatičkim kategorijama, npr. dobra knjiga (slaganje u rodu, broju i padežu) ili radio bih (slaganje u broju i licu); odredbeni, atributni spojevi rezultat su sročnosti korijenski morfem (korijen) - temelj riječi, rječotvorni morfem, izdvajamo ga svrstavajući riječi u istu porodicu riječi, npr. škola, školski, predškolski, školovanje, školarina imaju zajednički korijen ili radix /škol/ kosi padeži - nesamostalni, zavisni padeži (G, D, A, L, I), u rečenicu se ne uvode samostalnon negu su ovisni o nekom drugom članu rečeničnog ustrojstva; za razliku od njih postoje samostalni, nezavisni padeži (N, V) Pomak•Pripreme za Državnu maturu

45

leksički morfemi/rječotvorni morfemi, morfemi kojima se tvore nove riječi (prefiksalni, korijenski i neki sufiksalni, primjerice, u riječi predškolski leksički su morfemi /pred/, /škol/ i /sk/) lokativ - mjesni padež (lat. locativus casus), jedini padež koji uvijek dolazi s prijedlozima (na, o, po, pri, prema, u) pa se naziva i prijedložni padež, odgovara na pitanje o komu? o čemu? morfem (grč. morphe = oblik) - najmanji odsječak glasovnog lanca koji ima svoje značenje; funkcija je morfema stvaranje novih riječi i oblika riječi i zato se dijele na rječotvorne (leksičke) i oblikotvorne (oblične, gramatičke), npr. u riječi predškolski rječotvorni su /pred/, /škol/, /sk/, a oblikotvorni je /i/; bilježe se kosim zagradama morfologija - znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem morfema; dijeli se na rječotvorje i oblikotvorje prefiksalni morfem (prefiks) - nalazi se s lijeve strane, ispred korijenskog morfema, naziva se još i predmetak, a najčešće ga čine prijedlozi: od-biti, iz-gubiti, nad-viti sufiksalni morfem (sufiks) - nalazi se s desne strane, iza korijenskog morfema, naziva se još i dometak; sufiksalni oblikotvorni morfemi su u riječima: žen-a, bi-ti, a rječotvorni i oblikotvorni u riječima kov-ač-0, škol-sk-i muški rod - jedna od gramatičkih kategorija, oblikotvorni morfemi koji tvore muški rod (u imenica) su: -0 (muž-0), -o (Mark-o), -e (Hrvoj-e) nepromjenjive riječi - riječi koje nemaju oblikotvorne sufiksalne morfeme, pa tako ni gramatičke kategorije (prilozi, prijedlozi, veznici, uzvici, čestice) nesvršenost (imperfektivnost) - gramatička kategorija svojstvena glagolima kojima radnja kontinuirano traje (ako glagole možemo uvrstiti u rečenicu, odgovor na pitanje Što sad radiš? Sad plivam, Sad učim ..., onda su to nesvršeni glagoli, ili dvovidni: Sad telefoniram) nominativ - imeniteljni padež (lat. mominativus casus), nazivni padež, odgovara na pitanje tko? što?; samostalan je padež nulti morfem - gramatički morfem koji označuje gramatičke kategorije; najčešći je u imenicama muškog roda koje završavaju na suglasnik, primjerice u riječi muž ima značenja: m. r, jed., N; u riječi književnost nulti morfem ima značenje ž. r., jed., N; u riječi tele znači s. r., jed., N; u riječi bi 2. i 3. l. jed. aorista oblikotvorje - dio morfologije, proučava oblikotvorne, oblične, gramatičke morfeme oblikotvorna osnova - dio riječi na koji se dodaju oblikotvorni morfemi (tvorb - u riječi tvorba) oblikotvorni morfemi - gramatički, oblični morfemi, određuju gramatičke kategorije roda, broja, padeža; lica, vremena... optativ - željni glagolski način, tvori se od glagolskog pridjeva radnog i u potpunosti se izrazom s njim podudara (Dobro došli, Živio) pasiv - trpni glagolski oblik, tvori se od glagolskog pridjeva trpnog i glagola biti, npr. perfekt pasivni glagola ispeći je: kolač je bio ispečen, a prezent pasivni je: kolač je ispečen perfekt - prošlo vrijeme složeno od prezenta pomoćnog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog, npr. plivao sam perfektivizacija - tvorba svršenih glagola od nesvršenih (graditi - dograditi) Pomak•Pripreme za Državnu maturu

46

pluralia tantum - imenice koje se uporabljuju samo u množini, npr. naočale, hlače, Ploče, Vinkovci, sanjke pluskvamperfekt (lat. plus = više, quam = nego, perfectus = svršen) - pretprošlo vrijeme složeno od glagolskog pridjeva radnog i perfekta, npr. bio sam plivao ili imperfekta pomoćnog glagola biti, npr. bijah plivao prezent - sadašnje jednostavno glagolsko vrijeme, tvori se od prezentske osnove svršenih i nesvršenih glagola i nastavaka za 1. l. jed. -am- em, -jem, -im; prezent pomoćnih glagola je: sam, si, je, smo, ste, su (nenaglašeni nesvršeni), jesam, jesi, jest, jesmo, jeste, jesu (naglašeni nesvršeni), budem, budeš, bude, budemo, budete, budu (svršeni); ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će (nenaglašeni), hoću, hoćeš, hoće, hoćemo, hoćete, hoće (naglašeni); prezentska osnova dobije se kad se od 3. l. množ. prez. odbaci nastavak, primjerice rad-e pridjevi - riječi koje se pridijevaju imenicama; dijele se na opisne ili kvalitativne koji označuju kakvo je što, gradivne ili materijalne koji označuju od čega je što i posvojne ili posesivne koji označuju čije je što; specifična im je promjena stupnjevanje ili komparacija (samo opisnima); mogu imati neodređen (kakav? N velik, G velika ....) i određen oblik (koji? N veliki, G velikog/velikoga ....); a imaju i gramatičke kategorije roda, broja i padeža pridruživanje - jedan od načina stvaranja sintagmi, uz sročnost i upravljanje, karakterističan je za spojeve riječi u kojima je zavisna riječ nepromjenjiva i najčešće je prilog, npr. plivam brzo; okolnosni, adverbijalni spojevi u pravilu su rezultat pridruživanja prijedlozi - nepromjenjive riječi koje označuju odnose među bićima, stvarima i pojavama, najčešće se odnose na imenice ili imeničke zamjenice, utječu na padež uz koji stoje (zbog je uzročni prijedlog, npr. Ne idem u školu zbog bolesti, a radi namjerni, npr. Idem u školu radi učenja; neki prijedlozi i prilozi homonimični su, a razlikujemo ih samo u kontekstu, npr. riječ blizu u rečenici Ne primiči se blizu je prilog, a u rečenici Stanujem blizu kina je prijedlog) prijelaznost - glagolska gramatička kategorija, prema prijelaznosti glagoli se dijele na prijelazne (uz njih stoji objekt u akuzativu, pravi, direktni, izravni objekt, npr. čitam knjigu, ili objekt u genitivu koji se može preoblikovati u akuzativ, pa je i on izravni objekt, a glagoli su prijelazni, što se događa u dva slučaja: Molim te, daj vode, što označuje dio cjeline pa se naziva dijelni ili pertitivni genitiv, a može se preoblikovati u Molim te, daj vodu, ili Ne daje mi prilike, što je negacija karakteristična za slavenske jezike pa se naziva slavenski genitiv i također se može preoblikovati u Ne daje mi priliku), neprijelazne (koje se vezuju uz objekte u nekom drugom padežu uključujući i sve genitive koji se ne mogu preoblikovati u akuzative, npr. razmišljam o tome) i povratne (uz koje je uvijek povratna zamjenica sebe, se; npr. smijem se) prilozi - nepromjenjive riječi koje se dodaju najčešće glagolima za označivanje mjesta (mjesni prilozi odgovaraju npr. na pitanja gdje? kamo?), vremena (vremenski prilozi odgovaraju npr. na pitanja kada? otkada?), načina (načinski prilozi odgovaraju npr. na pitanja kako? kojim načinom?), uzroka (uzročni prilozi odgovaraju npr. na pitanja zašto? zbog čega?), namjere (namjerni prilozi odgovaraju npr. na pitanja radi čega? s kojim ciljem?), količine (količinski prilozi odgovaraju npr. na pitanja koliko? koliko puta?); prilozi Pomak•Pripreme za Državnu maturu

47

su i one upitne riječi na koje se kao odgovor očekuje neki prilog; neki se prilozi (homonimični pridjevima) mogu i komparirati, npr. trčati brzo, brže, najbrže promjenjive riječi - riječi koje imaju gramatičke kategorije: imenske riječi (imenice, zamjenice, pridjevi, brojevi) se dekliniraju ili sklanjaju, a glagoli konjugiraju ili sprežu (sve promjenjive riječi i prilozi čine punoznačnice, riječi koje imaju i leksičko i gramatičko značenje) rekcija (upravljanje) - jedan od načina tvorbe sintagmi, najčešće predikat upravlja i uvjetuje pojavu izravnog objekta, npr. Listam novine (jako upravljanje) ili neizravnog objekta i priložne oznake koji se u to slučaju mogu drukčije izraziti i preoblikovati se, tako da se takav način tvorbe naziva slabim upravljanjem, primjerice Trčim dvorištem (moguće je i: Trčim preko dvorišta ili Trčim po dvorištu); dopunski, objektni spojevi rezultat su upravljanja; glagolsko upravljanje: listati novine, imeničko upravljanje: trčanje igralištem, pridjevsko upravljanje: pun dobrote, priložno upravljanje: malo ljepote relativna uporaba vremena - uporaba glagolskih vremena koja se ne podudaraju s vremenom o kojem govorimo, pimjerice uporaba prezenta za izražavanje prošlosti ili budućnosti, npr. Prolazim jučer ulicom i sretnem ili Sutra idemo na izlet rječotvorje - dio morfologije, proučava tvorbu novih riječi, dakle rječotvorne, leksičke morfeme rječotvorna osnova - dio riječi na koji se dodaju rječotvorni morfemi (tvor- u riječi tvorba) singularia tantum - imenice koje se uporabljuju samo u jednini, primjerice osobna imena, nazivi gradova .... sklonidba (deklinacija, lat. declinare = “pregibati”) - promjena po padežima, “pregibanje” iz padeža u padež (lat. cadere = padati, tako da padež znači padati iz oblika u oblik) sprezanje (konjugacija, lat. coniugare = “sprezanje”) - promjena po licima, riječ se “spreže”, vezuje ili sastavlja s licem srednji rod - jedna od gramatičkih kategorija, gramatički morfemi koji označuju imenice srednjeg roda su -e (sunc-e), -o (sel-o), -0 (dijete-0) stupnjevanje pridjeva - stupnjuju se samo opisni pridjevi koji u komparaciji imaju tri stupnja: prvi stupanj je pozitiv; drugi je komparativ: tvori se na četiri načina: 1. dodavanjem nastavka -ši na pozitiv, npr. lijep - ljepši, 2. dodavanjem nastavka -i ako pozitiv završava na palatal, npr. vruć - vrući, 3. dodavanjem nastavaka -ji/-iji, npr. svijetao - svjetliji, 4. nepravilnom tvorbom dobar - bolji, zao - gori, malen - manji, velik veći, dug - dulji, pri tvorbi komparativa uvijek se krati korijenski slog; treći stupanj je superlativ: tvori se dodavanjem prefiksa naj- na komparativ, npr. najljepši, najvrući, najsvjetliji, najbolji, najjednostavniji supletivnost - nepravilnost u oblicima, raznokorijenost (jedan - prvi, čovjek - ljudi, biti sam, dobar - bolji) svršenost (perfektivnost) - gramatička kategorija svojstvena glagolima koji izražavaju završenost radnje (ako glagole možemo uvrstiti u rečenicu Kad isplivam, doći ću, Kad naučim, doći ću, onda su to svršeni glagoli, ili dvovidni: Kad telefoniram, doći ću) usklici (uzvici) - nepromjenjive riječi kojima se izražava neki osjećaj, raspoloženje, doziv ili zvuk u prirodi; najsamostalnija vrsta riječi Pomak•Pripreme za Državnu maturu

48

veznici - nepromjenjive vrste riječi koje povezuju dvije riječi ili rečenice; službu veznika mogu imati i prilozi, prijedložni izrazi, odnosne zamjenice .... vid - glagolska gramatička kategorija: svršenost (naučiti), nesvršenost (učiti) i dvovidnost (doručkovati) vokativ - padež dozivanja (lat. vocativus casus), zvateljni padež, povezuje se uz uzvike oj, ej; samostalan je padež, uvijek se odvaja zarezima zamjenice - riječi koje zamjenjuju imenice ili upućuju na ono što je označeno imenicama; dijele se na osobne (personalne): ja, ti, on, ona, ono, mi, vi, oni, one, ona; povratne (refleksivne): sebe, se; povratno - posvojne (refleksivno - posesivne): svoj, svoje, svoje; pokazne (demonstrativne): ovaj, ova, ovo, taj, ta, to, onaj, ona, ono; posvojne (posesivne): moj, tvoj, njegov, njezin, naš, vaš, njihov; odnosne (relativne): koji, čiji, tko, što, kakav, kolik, upitne (interogativne): iste kao odnosne, razlikuju se samo u kontekstu; neodređene (indefinitne): tvore se od upitnih/odnosnih zamjenica, netko, nitko, itko, svatko, tkogod, ma tko, makar tko, bilo tko, tko god, tko mu drago, netko, nitko, svatko, itko .... ženski rod - jedna od gramatičkih kategorija, gramatički morfemi koji označuju imenice ženskog roda su -a (žen-a), -e (Jel-e), -0 (radost-0)

Sintaksa (pojmovnik; definicije i primjeri) apozicija - (lat. appositum = ono što je priloženo, dodano, postavljeno uza što), nesamostalni član rečeničnog ustrojstva, dio imenskog skupa; u službi apozicije dolaze samo imenice, najčešće sročne s imenskim riječima na koje se odnose; primjeri nesročnosti u rodu: rijeka Dunav, u broju: grad Vinkovci, u padežu: u hotelu “Dubrovnik” atribut - (lat. attributum = ono što je pridjeveno, pridijeljeno, pridodano), pridjevak, nesamostalni član rečeničnog ustrojstva, dio imenskog skupa; član rečeničnog člana, može se uvrstiti uz svaku imensku riječ: pridjevski atribut (nova knjiga), zamjenički (moja knjiga), brojevni (četvrta knjiga), imenski/imenički (čaša vode, trener rukometa; nesročan je, nalazi se iza imenice, uvijek je u kosom padežu i može se teoretski preoblikovati u pridjevski atribut); vrste atributa: kvalitativni (ružičasta košulja), diferencijalni (dobar čovjek - loš čovjek), posesivni (mamin prsten), relativni (neki posao) članjivost rečenice - mogućnost da se rečenica rastavi na dijelove (ako ih je više od jedan) koji imaju određenu službu u rečenici fazni glagoli - oni koji označuju različite faze nekog procesa, npr. nastaviti slaviti homonimni spojevi riječi - spojevi koji imaju isti ili sličan oblik, a različito značenje, npr. hladnoća zimi znači i zimska hladnoća i hladnoća za vrijeme zime intenzifikator - riječ za isticanje, prilog može biti u toj službi, npr. Baš je glupo interpunkcijski znakovi u rečenici i tekstu - (lat. interpungere = razlučivati, rastavljati), razgodak; unutarrečenični ili međurečenični znakovi: zarez, točka, upitnik, uskličnik, točka sa zarezom, dvotočje, trotočje, crtica, spojnica, zagrada, navodnici, polunavodnici iskaz - jedinica koja je dio stvarnog govorenog čina, pretpostavlja stvarnu govornu Pomak•Pripreme za Državnu maturu

49

situacijui da bismo ih mogli promatrati kao jezične jedinice, odnosno rečenice, potrebno ih je dopuniti određenim dijelovima jesne rečenice - izriču da nešto jest, da nešto može biti, afirmativne (za razliku od niječnih, negacijskih koje izriču da nešto nije, da ne može biti) konektori - vrste rečeničnih priloga koji služe za povezivanje rečenica na razini teksta, npr. Prema tome je dobro postupio; vrste konektora: suprotni (međutim, naprotiv, za razliku od toga), aditivni (štoviše, osim toga), zaključni (dakle, prema tome, s obzirom na to), vremenski (u međuvremenu, nakon toga, prije toga), dopusni (ipak, svejedno, unatoč tome), pogodbeni (u tom slučaju, inače), objasnidbeni (naime, drugim riječima, točnije rečeno) modalni glagoli - glagoli koji ne znače sam proces, radnju, nego način vršenja neke radnje: trebati putovati modalnost - prenošenje obavijesti o vremenu i načinu zbivanja radnje modifikator - prilozi na razini teksta koji cijeloj rečenici na koju se odnose daju dodatnu modalnu nijansu, npr. Naravno, sve je bilo unaprijed dogovoreno nezavisnosložene rečenice/koordinirane - rečenični niz (rečenice su nanizane bez veznika: Dječak trči, skače, veseli se); sastavne/kopulativne (sastavljene veznicima i, pa, te, ni, niti: Došao sam i prihvatio se posla); rastavne/disjunktivne (povezane veznikom ili: Ići ću u kino ili u kazalište); suprotne/adverzativne (povezane veznicima a, ali, nego, već, no: Došao sam, ali bilo je prekasno); isključne/izuzetne (veznici su samo, samo što, jedino, jedino što, tek, tek što: Svi su došli, jedino je on još spavao); zaključne/konkluzivne (veznici su dakle, zato, stoga: Dobro si naučio, zato ćeš dobiti dobru ocjenu) objekt - (lat. obiectum = ono što je pred čime, što je stavljeno nasuprot čemu drugome), predmet; označuje predmet koji zahvaća glagolska radnja; u rečenicu se uvrštava po gramatičkim i leksičkim svojstvima glagola koji ima službu predikata; izravni objekt dolazi uz prijelazne glagole koji zahtijevaju objekt najizravnije uključen u radnju, a takav je objekt ili u akuzativu ili u dijelnom i slavenskom genitivu; neizravni objekt ne pretpostavlja izravan prijelaz radnje nego je to uglavnom predmet u vezi s kojim se radnja vrši, tako da je on u nekom drugom kosom padežu; glagoli stanja i kretanja ne otvaraju mjesto objektu; unutrašnjim objektom naziva se onaj koji je već sadržan u samom glagolu, npr. Trči glavnu utrku osnovni red riječi - pravila osnovnog reda riječi odnose se na rečenicu koja se promatra izvan konteksta, kao jezična jedinica (S, P, O, PO); obilježeni red riječi - pravila se odnose na rečenicu uključenu u kontekst, promjene su uvjetovane obavijesnim ustrojstvom iskaza, npr. rema dolazi na istaknutije mjesto, prvo ili posljednje; automatizirani red riječi pravila se odnose na zanaglasnice i prednaglasnice, njihov je položaj uvjetovan intonacijom paradigmatski odnosi - vertikalni odnosi koji se tiču odabira ili selekcije, npr. Marko čita novine ili Ivan čita novine predikat - (lat. praedicatum = ono što se o komu ili o čemu izriče), prirok; samostalan je član rečeničnog ustrojstva, sam sebi otvara mjesto u rečenici, a ostali se dijelovi izravno ili neizravno uvrštavaju u rečenicu po predikatu; predikatne kategorije su lice, broj, vid, vrijeme, način; glagolski predikat čine glagoli i glagolski pridjevi, npr. Ona je razmišljala, a Pomak•Pripreme za Državnu maturu

50

imenski predikat čini prezent pomoćnog glagola biti i neka od imenskih riječi, npr. Ona je lijepa i u tom slučaju pomoćni glagol biti ima samo gramatičko, a ne i leksičko značenje jer je njegova funkcija samo povezivanje dvaju dijelova rečenice i naziva se spona ili kopula priložna oznaka/adverbijal - član rečeničnog ustrojstva kojim se označuju različite okolnosti pod kojima se vrši radnja glagola što dolazi u službi predikata; za razliku od objekta, uvrštrava se u rečenicu po samom predikatu, a ne po glagolu, pa je uvrstiva bez obzira na glagol, npr. moguće ju je uvrstiti i u prijelazne i u neprijelazne glagole: Ujutro bere jabuke, Ujutro uživa u suncu; također je izvanjska okolnost (Pisati ovdje, Pisati iz navike); a nije sastavni dio same radnje i može se izreći drukčije, parafrazirati, npr. Pišem ovdje i Pišem na ovom mjestu; vrste priložne oznake su: mjesta - Tamo im je bolje, vremena - Tada to nismo znali, načina - Tako nije bilo rečeno, uzroka - Zato ga nisu pozvali, namjere - Otišli su po novac, društva - Bio je s njom u kazalištu, smjera - Krenuli su prema šumi, količine Previše se znoji, sredstva - Udario ga je palicom, dopuštanja - Ni uz najbolju volju ne mogu doći primarni članovi rečeničnog ustrojstva - samostalni ili glavni, oni koji čine ustrojstvo rečenice: predikat, subjekt, objekt, priložna oznaka rečenica - glavna sintaktička jedinica, temeljne jedinica koja služi za prenošenje obavijesti, tj. za sporazumijevanje; jezična je jedinica (moguća, potencijalna) rečenice po priopćajnoj svrsi/ po ciljnoj usmjerenosti - izjavne (sugovornik se obavješćuje o nečemu), upitne (traži se obavijest od sugovornika) i usklične (izvješćuje se u kakvu su odnosu) rečenice po sastavu - dijele se na jednostavne: neproširene, u kojima se ni S ni P ne pojavljuju s dopunama i proširene, u kojima se S i(li) P pojavljuju s dopunama (imaju jedan predikat, mogu se dalje dijeliti na raščlanjene ili članjive koje je moguće raščlaniti na subjekt i predikat i neraščlanjene ili nečlanjive koje se ne mogu raščlaniti na S i P, primjerice: Vjetar je bespredikatna ili neoglagoljena ili krnja ili eliptična neraščlanjiva rečenica, a Sniježi je besubjektna neraščlanjena rečenica) i složene: nezavisnosložene ili koordinirane su sastavne, rastavne, suprotne, isključne, zaključne i rečenični niz; način rečeničnog sklapanja pomoću kojeg one nastaju naziva se sklapanje povezivanjem; zavisnosložene ili subordinirane su: predikatne, subjektne, objektne, priložne, atributne, apozicijske, a njihov nastanak naziva se sklapanje uvrštavanjem; asindetske složene rečenice mogu biti i nezavisnosložene i zavisnosložene, a sklapaju se bez veznika rema - novo, dio iskaza koji sadrži novu obavijest sekundarni članovi rečeničnog ustrojstva - nesamostalni ili sporedni, članovi članova: atribut, apozicija sinonimni spojevi riječi - spojevi riječi različitog izraza, a istog značenja, npr. korito rijeke i riječno korito sintagma - spoj najmanje dviju punoznačnica sintagmatski odnosi - horizontalni odnosi prema kojima se jezične jedinice ustrojavaju u nizove, npr. Marko čita knjigu; Knjigu čita Marko sintaksa - red, slaganje, namještanje (grč. syntaxis); skladnja ili rječoslaganje; proučava jedinice i cjeline veće od riječi: sintagmu, rečenicu, tekst Pomak•Pripreme za Državnu maturu

51

sintaksa padeža - služba pojedinih padeža, npr. nominativu je glavna služba funkcija subjekta, može imati i funkciju imenskog predikata; vokativ služi za oslovljavanje, obraćanje, najsamostalniji je, uvijek se odvaja zarezima, može dolaziti i u službi subjekta: Ko da strepi mrki vuče; akuzativ dolazi u fukkciji izravnog objekta, genitiv izravnog i neizravnog (uz D, A, L, I); svi kosi padeži mogu dolaziti i u službi priložnih oznaka, atributa, dijela predikata subjekt - (lat. subiectum = ono što leži pod čim, što je podmetnuto), podmet, samostalni član rečeničnog ustrojstva, ono o čemu je riječ u rečenici,uvrštava se u rečenicu po predikatu; svojstvena su mu gramatička obilježja roda, broja i padeža (m., ž., ili s. r.; jed. ili množ.; N); u službi subjekta najčešće su imenske riječi, međutim, mogu doći i sve nepromjenjive riječi, a čak i glagol u infinitivu, npr. Misliti je teško; u rečenicama u kojima u službi predikata dolaze bezlični glagolski oblici, nema subjekta, npr. Kiši; rijetko subjekt može biti i u nekom drugom padežu osim nominativa, npr. Ko da strepi mrki vuče (vokativ umjesto nominativa u nekim djelima, primjerice: Ivan Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića) ili Sram vas bilo (akuzativ umjesto nominativa, tj. logički subjekt; umjesto: Vi se sramite) surečenice/klauze - jednostavne rečenice koje se nalaze u sastavu složenih bez obzira na narav sklapanja tema - dano/dato, obavijest poznata iz konteksta ili situacije upravni govor - dvočlana složena konstrukcija u kojoj se prvim članom iskazuje izvorište, narav i okolnosti, a drugim članom doslovno se prenose nečije riječi, takve su rečenice asindetske objektne rečenice (Rekao mi je: Dođi poslije kina); mogu se preoblikovati u neupravni govor, odnosno u sindetske, vezničke objektne rečenice (Rekao mi je da dođem poslije kina); rijetke su subjektne rečenice koje pripadaju neupravnom govoru zavisnosložene rečenice/subordinirane - a. predikatne (zavisna surečenica odnosi se prema glavnoj kao dio imenskog predikata prema glavnom dijelu; u glavnoj rečenici je spona ili kopula, odnosno prezent pomoćnog glagola biti koji nema leksičko značenje: Ti si koji jesi); b. subjektne (zavisna rečenica odnosi se prema glavnoj kao S prema P; odnosne subjektne (vezna sredstva: tko, što, koji, kako): Koji ne budu dobri, doći će posljednji, zavisnoupitne subjektne (zavisna rečenica ima oblik pitanja; vezna sredstva su: tko, što, koji, kako, kamo, gdje): Nije rečeno tko dolazi; izrične subjektne (zavisne surečenice uvode se po bezličnim oblicima glagola, vezna sredstva su da, kako): Istina je da ih je malo; c. objektne (zavisna surečenica odnosi se prema glavnoj kao izravni objekt prema predikatu); odnosne objektne (zavisna je surečenica uvedena odnosnim zamjenicama): Ispričat ću ti što sam vidio, zavisnoupitne objektne (zavisna surečenica ima oblik pitanja): Znaš li o čemu se radi, izrične objektne (uvode se po ličnim glagolskim oblicima govorenja, mišljenja): Rekao mi je da se dobro osjeća; d. priložne rečenice/adverbne (zavisna surečenica odnosi se prema glavnoj kao priložne oznaka prema predikatu); mjesne ili lokalne (službu veznika ostvaruju: gdje, kamo, kuda, otkuda, odakle, dokud, dokle): Otiđi odakle si došao, vremenske ili temporalne (službu veznika ostvaruju: kad, otkad, otkako, dokad, dok, čim, prije nego, tek što): Kad sam doputovao, bio je već mrak, uzročne ili kauzalne (službu veznika ostvaruju: jer, kako, kad, što, budući da, zato što, zbog toga što, s obzirom na to što): Došla sam zato što si ti tako htio, namjerne ili finalne (službu veznika ostvaruju: da, kako, neka, ne li, Pomak•Pripreme za Državnu maturu

52

samo da): Stigao je profesor da sve razjasni, pogodbene ili kondicionalne (službu veznika ostvaruju: ako, da, kad, li, ukoliko, samo ako, samo da, samo kad): stvarne ili realne pogodbene (veznici ako, li, ukoliko, u objema rečenicama glagolsko vrijeme): Ako vam dobro izložim gradivo, položit ćete, moguće ili potencijalne pogodbene (veznici ako i kad, u zavisnoj rečenici kondicional): Kad bih predavala, učenici bi sve znali, nestvarne ili irealne pogodbene (veznik da, u glavnoj rečenici kondicional): Da imam novaca ne bih bila ovdje, načinske ili modalne (službu veznika ostvaruju: kako, kao što, kao da, koliko, koliko god, nego, nego što, nego da, no što, no da, a kamoli, a nekmoli): Radi kako znaš, poredbene ili komparativne (promatraju se uglavnom zajedno s načinskima): Kako je stario, tako je sve više bolovao, posljedične ili konsekutivne (odgovaraju na pitanja kako? koliko? pa su prema tome posebna vrsta načinskih rečenica): Učila je tako dobro da je položila, dopusne ili koncesivne (službu veznika ostvaruju: iako, makar, premda, mada, ako i, ma kako, ma koliko, koliko god, uza sve to što, umjesto da): Tramvaja nema iako je već pet sati; e. atributne rečenice (odgovaraju na pitanja koja se postavljaju za atribut: koji? čiji? kakav? kolik?): To je čovjek koji te je tražio (od apozicijskih se rečenica razlikuju formalno samo prema tome što se u atributnim rečenicama zavisna surečenica ne odvaja zarezom, a u apozicijskim se odvaja, npr. Ljudi koji nisu školovani neće to razumjeti atributna je rečenica nastala proširenjem atributa: Neškolovani ljudi neće to razumjeti, a rečenica Ljudi, koji su smrtni, mnoge stvari u životu ne stignu obaviti, apozicijska je rečenica nastala proširenjem apozicije: Ljudi, smrtnici, mnoge stvari u životu ne stignu obaviti

Leksikologija (pojmovnik; definicije i primjeri) aktivni sloj općeg jezika - pripadaju mu leksemi poznati većini govornika koji ih neutralno rabe u pisanoj ili govorenoj komunikaciji antonimi - leksemi kojima su značenja oprečna, leksemi suprotna značenja (grč. anti = protiv); antonimski par čine dva leksema suprotnih značenja; raznokorijenski antonimi su pravi ili primarni (istina - laž), a istokorijenski su tvorbeni (upisati - ispisati); binarni antonimi su oni koji se međusobno isključuju (živ - mrtav), stupnjeviti su oni koji su krajnje točke mikrosustava i imaju srednji član (visok - nizak); općejezični su antonimi svima prepoznatljivi, a individualni ili kontekstualni suprotstavljeni samo u određenom kontekstu; oksimoron je stilska figura nastala proširenjem pojma dodavanjem značenjski suprotstavljena atributa (luda pamet) antonimija - leksičko - semantička pojava značenjske opreke između dvaju leksema; djelomična ili parcijalna antonimija - kad je višeznačnica značenjski suprotna drugom leksemu jednim svojim značenjem (dan je značenjski suprotstavljen leksemu noć samo u vremenu od izlaska do zalaska sunca); višestruka antonimija - kad je višeznačnica jednim svojim značenjem suprotna jednom, a drugim drugomu leksemu (star - mlad, nov, moderan) denotativno značenje - neutralno značenje, npr. izraz lav pokriva značenje životinja egzonimi - hrvatska imena naseljenih mjesta izvan hrvatskoga jezičnog područja (Beč, Pomak•Pripreme za Državnu maturu

53

Rim; a ako odavno nisu u uporabi, nazivamo ih i onomastički historizmi: Jakin za Ankonu, Gradac za Graz) egzotizmi - (grč. exotikos = izvanjski, stran), posuđenice koje označavaju posebnosti pojedinih naroda (iglu, avokado) eponimi - (grč. eponymon = ime junaka ili boga kojim je što nazvano), opće imenice nastale od vlastita imena (petrarkizam, nikotin) etimologija - (grč. etymon = korijen, logos = znanost), korjenoslovlje, znanstvena disciplina koja proučava korijene, podrijetlo i razvoj leksema (pučka etimologija - netočno zaključivanje o sadržaju leksema na temelju izrazne sličnosti nekom drugom leksemu) etnici - (grč. etnikos = koji pripada narodu), imena stanovnika naseljenih mjesta (Metkovac, Riječanka) etnonimi - (grč. ethnos = narod), imena naroda i etničkih skupina (Baski, Talijani) frazemi - (grč. phrasis = izraz), višečlane jezične jedinice koje se doživljavaju kao cjelina (on mi je trn u peti); uvjeti za nastanak: postojanost veze, najmanje dvije punoznačnice, posebno značenje, mogu se aktualizirati u svim sintaktičkim funkcijama (S, P, O, PO); frazemske inačice ili varijante: hladan kao kamen i hladan kao led; frazemske višeznačnice: bog bogova = izvrstan, ali i vrlo utjecajan; frazemske istoznačnice: može se napraviti dok trepneš okom i može se napraviti u tren oka; frazemska antonimija: spor kao puž i brz kao zec; frazemske sraslice: barem jedna sastojnica nema vlastitoga leksičkog značenja (šućmuć pa prolij); frazemi mogu biti frazemi rečenice i frazemi sintagme; frazemi se po podrijetlu dijele na: nacionalne frazeme, frazeme biblijskog podrijetla, frazeme stranog podrijetla; frazemi nastaju frazeologiziranjem frazeologija - jezikoslovna disciplina koja proučava frazeme glosari - (grč. glossa = jezik), prvi rukopisni popisi leksema, prvi rječnici; glosatori: sastavljači glosara hiperonimi - (grč. hyper = iznad, onoma = ime), značenjske nadređenice, leksemi s nespecificiranom sastojnicom u značenju; hiponimi (grč. hypo = ispod) su značenjskae podređenice, uži su od hiperonima; nužna su barem dva hiponimna za hiperonimijsko hiponimijski odnos, hiponimi koji imaju zajednički hiperonim nazivaju se supodređenice ili kohiponimi (lat. cum = s, su), npr. hiponimi hiperonima umjetnost su književnost, film, glazba homofoni - (grč. homophonos = jednoglasan), leksemi koji se djelomično različito pišu, a isto izgovaraju, pri čemu imaju različito značenje, npr. Višnja i višnja; nazivaju se i istozvučnice homografi - (grč. homographos = napisan istim slovima), dva leksema koja se djelomično podudaraju u izrazu, jer se ne podudaraju u prozodijskim sredstvima, nazivaju se i istopisnice (luk kao oružje i luk kao povrće imaju različite naglaske, ali se isto pišu) homonimi - (grč. homo = isti, onoma = ime), leksemi jednakog izraza i prozodijskih karakteristika, a različitog značenja, npr. kosa = vlasi i oruđe; osim ovih leksičkih homonima postoje i oblični ili morfološki homonimi koji se podudaraju u nekim oblicima, npr. imenice u dativu i lokativu; homonimski par - dva leksema istog izraza i različitih značenja Pomak•Pripreme za Državnu maturu

54

homonimija - (grč. homonymia), izjednačavanje izraza dvaju leksema različita značenja internacionalizmi - posuđenice koje u vše jezika imaju isto osnovno znaćenje i u osnovi isti izraz (demokracija) izvođenje - jedan od osnovnih načina tvorbe leksema, uz slaganje, leksemi se pritom izvode iz jednog korijena: sufiksalna tvorba (Hrvat+stvo-hrvatstvo), prefiksalna tvorba (u-desno), prefiksalno- sufuksalna tvorba (bitno je da je istovremeno dodavanje: bes-kraj-an) jednoznačnice - leksemi kojima je opseg izraza i sadržaja podudaran; jednoznačnost se naziva i monosemija (grč. mono = jedan, sema = znak) jezični znak - znak koji ne mora biti jedna riječ nego i sintagma, sastoji se od označitelja ili izraza znaka (fonema i grafema), označenika ili sadržaja znaka i imenovanog predmeta iz izvanjezične zbilje jezično čistunstvo/jezični purizam - (lat. purus = čist, bez stranih primjesa), skrb za pravilnost i čistoću hrvatskoga standardnog jezika jezično posuđivanje - svako preuzimanje jezične jedinice iz jednog u drugi jezik; može biti iz unutarjezičnih ili izvanjezičnih razloga, a odvija se izravno, posredno i kružno ktetici - (grč. ktetikos = posvojni), posvojni pridjev izveden od imena naseljena mjesta (zadarski) komunikacijski sustavi ili znakovni sustavi - organizirane cjeline sastavljene od različitih, međusobno povezanih dijelova, znakova; dijele se na jezik i nejezične kodove konotativno značenje - obilježeno, preneseno, metaforično značenje, npr. On je pravi lav, što znači hrabar, odlučan, neustrašiv; ako su asocijacije zajedničke svima, govorimo o socijaliziranom, podruštvljenom značenju, a ako su ovisne o nekom kontekstu ili autoru, tad je konotativno značenje individualno ili okazionalno konverzija/preobrazba - pomoćni tvorbeni način, prelazak riječi iz jedne vrste u drugu (mlada, mirna) leksem (grč. lexis = riječ) - oblik punoznačice koji predstavlja ukupnost svojih oblika i značenja leksik - (grč. lexikos = koji se tiče riječi) - ukupnost leksema nekih jezika (ili autora ....); općeuporabni ili opći (aktivni, pasivni sloj i leksik na prijelazu) i stručni ili terminološki, odnosno leksik ograničene uporabe leksikografija - (grč. lexikon = knjiga riječi, graphein = pisati), umijeće sastavljanja i pisanja rječnika; leksikograf: sastavljač i obrađivač rječnika leksikologija (grč. logia = znanost) - grana jezikoslovlja koja proučava i opisuje jezik; dijeli se na tvorbu riječi, onomastiku, frazeologiju, nazivoslovlje (terminologiju), leksikografiju lingvistika ili jezikoslovlje - jezikoslovna disciplina koja se bavi proučavanjem jezika s različitih stajališta (dijeli se na gramatiku, dijalektologiju, povijest jezika, semantiku, stilistiku, leksikologiju) metafora - jedan od načina proširenja leksema, prijenos dijela značenja (grč. metaphora = prijenos), primjerice lav je u prenesenom značenju hrabar čovjek metonimija - jedan od načina postanka leksičko - semantičkih varijanti leksema, nastala je asocijativnim dodirivanjem (grč. metonimia = zamjena imena), npr. čitam Šoljana znači: čitam Šoljanova djela (vrsta metonimije u kojoj se dio uzima umjesto cjeline naziva se Pomak•Pripreme za Državnu maturu

55

sinegdoha, npr. Sijede glave odlučit će o tome) motivirani leksemi - koji su nastali na temelju postojećih leksema (hrvatski, čovječan), za razliku od nemotiviranih koji nemaju leksem na temelju kojeg su se razvili (Hrvat, čovjek) nazivoslovlje (terminologija) - jezikoslovna disciplina koja proučava stručne nazive ili termine nejezični kodovi - sustav znakova; zakonitosti njihova ustrojstva, primjenu i značenje proučava semiologija nepunoznačnice - služe za uspostavljanje sintaktičkih i značenjskih odnosa između punoznačnica; imaju samo gramatičko, ne i leksičko značenje, nazivaju se još i gramatičkim ili gramatikaliziranim riječima (prijedlozi, veznici, uzvici, čestice) norme standardnoga jezika - pravopisna (ortografska), pravogovorna (ortoepska), fonološka, gramatička (morfološka i sintaktička), leksička, stilistička onomastika - jezična disciplina o značenju i tvorbi vlastitih imena; dijeli se na antroponomastiku (grč. antrophos = čovjek, onoma = ime, koja se bavi antroponimima: osobnim imenima, nadimcima i prezimenima, ako im je u osnovi vlastito ime, nazivaju se matronimi, nastali na temelju majčina imena ili patronimi, nastali na temelju očeva imena) i toponomastiku (bavi se toponimima: ekonimima ili ojkonimima /grč. ookos = kuća, stan/, odnosno naseljenim mjestima /Dubrovnik, Sveti Petar u Šumi/, oronimima /grč. oros = gora/ ili imenima gora /Srđ, Medvednica/ i hidronimima /grč. hydor = voda/ ili imenima voda /Dobra, Cetina/) pasivni sloj općeg jezika - čine ga leksemi koji su u općem leksiku zbog različitih razloga zastarjeli: historizmi - leksemi koji su iz aktivnog u pasivni sloj jezika prešli djelovanjem izvanjezičnih čimbenika, npr. surka; arhaizmi (grč. archaios = star/starinski) - leksemi koji su iz aktivnog u pasivni prešli zbog unutarjezičnih čimbenika (izrazni: horugva - zastava; sadržajni ili značenjski: vrač - liječnik; tvorbeni: ljepost - ljepota; fonološki: sarce - srce; grafijski ili pravopisni/ortografski: oudi - odi, ovdje); nekrotizmi (grč. nekros = mrtav) leksemi karakteristični za leksik pojedinog pisca, a koji nikad nisu postali dijelom aktivnog leksika, npr. ljesit - drven; knjiški leksemi - leksemi koji se bez obzira na svoju starost pojavljuju samo u rječnicima, npr. mirisnica - parfumerija područna raslojenost leksika - leksemi se po rasprostranjenosti dijele na (od najmanje područno rasprostranjenih): lokalizme (lat. locum = mjesto), regionalizme (lat. regio = područje, predjel), dijalektizme (grč. dialektikos = različit): čakavizme, kajkavizme, štokavizme; dijalektizmi mogu biti potpuni leksički (hiža - kuća), leksičko - semantički (tovar - magarac i teret), tvorbeni (slonek - slonić), fonološki (vazet - uzet), etnografski (picigin, njoki) poetizmi - leksemi karakteristični za pjesniči podstil književno-umjetničkog stila (domaja) posuđenice - sve jedinice posuđene iz drugih jezika (latinizmi, grecizmi, germanizmi, hungarizmi, rusizmi, bohemizmi, polonizmi, turcizmi, anglizmi, amerikanizmi, romanizmi, talijanizmi, hispanizmi, luzitanizmi ....) prevedenice - hrvatski leksemi doslovno prrevedeni iz stranih jezika (vodopad, neboder) prijelazni sloj općeg leksika - čini lekseme koji ponekad prelaze iz aktivni u pasivni sloj i obrnuto: zastarjelice ili zastarjele riječi (fiskultura), pomodne riječi ili pomodnice (nazivi Pomak•Pripreme za Državnu maturu

56

odjeće, frizura, cipela), oživljenice (djelatnik, bojnik), novotvorenice ili neologizmi (prosvjednik) prilagodba posuđenica - grafijska i pravopisna, fonološka, morfološka, značenjska punoznačnice - riječi koje imaju i leksičko i gramatičko značenje (imenice, zamjenice, pridjevi, brojevi, glagoli i prilozi) razgovorni li kolokvijalni jezik - svojstven je jeziku neslužbene komunikacije, leksemi su mu kolokvijalizmi rječnik - samostalni popis leksema u obliku knjige s objašnjenjima njihova značenja; enciklopedijski rječnici: uređeni su “po leksemima”, daju podatke o izvanjezičnome svijetu, dijele se na enciklopedije (daju sustavan pregled ili svih grana ljudskog znanja ili pojedinog dijela tih znanja) i leksikone (daju osnovnu, sažetu obavijest o različitim osobama, pojmovima, događajima, nazivima) i jezične rječnike (općejezični rječnici, posebni rječnici, terminološki rječnici, džepni, srednji ili priručni, veliki, višejezični, dvojezični, jednojezični, odostražni, čestotni ili frekvencijski, slikovni); leksem koji se objašnjava u rječniku naziva se natuknica ili lema (grč. lemma = ono što je primljeno) koja se u rječnik uvrštava u kanonskom obliku (infinitiv; N, jed., m. r.), iza natuknice je odrednica (etimološka, gramatička, stilistička, normativna), iza odrednice je leksikografska definicija natuknice; natuknica, odrednica i definicija sastavni su dijelovi leksikografske jedinice semantika - (grč. semantike techne = umijeće tumačenja značenja), znanstvena disciplina koja proučava sadržajnu stranu znaka semantičke komponente ili značenjske sastojnice - obilježja koja omogućuju raščlambu značenja leksema na sastojnice, npr. žena se može raščlaniti na sastojnice: ljudsko, žensko, odraslo i po nekima od njih spada u isti semantički razred kao i primjerice djevojka i djevojčica sinonimi - leksemi izrazom različiti, a značenjem isti ili slični; dva leksema čine sinonimski par, a više njih sinonimski niz; potpuni sinonimi ili istoznačnice zamjenjivi su u svim kontekstima (primjerice: ljekarna - apoteka), a djelomični sinonimi ili bliskoznačnice zamjenjivi su samo u nekim kontekstima (primjerice: razgovor - intervju), a bliskoznačan par je i onaj u kojem jedan leksem pripada standardnom leksiku, a drugi područno obilježenom (magarac - tovar) ili razgovornom leksiku jedinica - kulja); općejezični ili samostalni sinonimi su oni koje većina govornika prepoznaje izvan konteksta, a individualni ili kontekstualni postoje samo u određenom kontekstu, zahvaljujući pojedinačnom jezičnom stvaralaštvu pisca sinonimija - semantički odnos između dvaju ili više leksema koji pripadaju istoj vrsti riječi, imaju različite izraze, a sadržaji im se podudaraju slaganje - jedan od osnovnih načina tvorbe riječi (za razliku od izvođenja: na temelju dvaju ili više korijena): slaganje (od dvaju postojećih leksema, pomoću spojnika o: roman-opisac), složeno-sufiksalna tvorba (bitna je istovremenost spajanja korijena spojnikom o i dodavanja sufiksa: srednj-o-škol-ac), srastanje (spajanje leksema bez spojnika: dangubiti) sporazumijevanje ili komunikacija - proces u kojem pošiljatelj primatelju prenosi poruku stil - (grč. stylos = držak, pisaljka), izbor između različitih mogućnosti za izricanje različitog sadržaja Pomak•Pripreme za Državnu maturu

57

stilistika - jezikoslovna disciplina koja proučava funkcionalnu stranu uporabe jezičnih jedinica; postoje: fonostilistika, morfostilistika, sintaksostilistika, leksikostilistika, semantostilistika; funkcije i funkcionalna ograničenja leksema proučavaju leksikostilistika i semantostilistika; razlikujemo pet osnovnih tipova funkcionalnog izbora koje nazivamo funkcionalnim stilovima hrvatskoga standardnoga jezika (književno-umjetnički, publicistički /novinski, žurnalistički/, znanstveni, administrativni, razgovorni); hrvatski standardni jezik ukupnost je funkcionalnih stilova strane riječi/tuđe riječi - riječi neprilagođene hrvatskome jeziku, navode se u izvornom obliku transkripcija - grafijska prilagodba posuđenica uvođenjem grafema koji se uporabljuju u hrvatskom jeziku transliteracija - grafijska prilagodba, prijepis slovima druge abecede, drugog grafijskog sustava, primjerice iz glagoljice na latinicu tuđice - posuđenice koje se ni poslije prilagodbe barem jednom značajkom ne uklapaju u hrvatski jezik (bicikl, bistro) tvorba riječi - jezikoslovna disciplina koja proučava tvorbenu strukturu postojećih riječi i daje pravila za tvorbu novih riječi tvorbeni šav - granica između tvorbenih sastavnica, podudara se s morfemskom granicom, ali svaka morfemska granica nije tvorbeni šav usvojenice - posuđenice koje su prošle više prilagodbi i kojima se strano podrijetlo više ne zamjećuje (boja, krumpir) višeznačnice - leksemi sadržaj kojih se sastoji od dvaju ili više značenja; višeznačnost se još naziva i polisemija (grč. poly = mnogo, sema = znak) žargon - (franc. jargon), jezični idiom koji pripada izdvojenim društvenim skupinama; karakteristični leksemi su žargonizmi, često i vulgarizmi

Pomak•Pripreme za Državnu maturu

58