Kpgt
This document was uploaded by user and they confirmed that they have the permission to share it. If you are author or own the copyright of this book, please report to us by using this DMCA report form. Report DMCA
Overview
Download & View Kpgt as PDF for free.
More details
- Words: 2,070
- Pages: 7
Loading documents preview...
Akademija scenskih umjetnosti Odsjek za režiju Klasa: van. prof. Aida Begić-Zubčević ass. Nermin Hamzagić ass. Selma Spahić Predmet: BH i ex-YU teatar i film 1 Nastavnik: prof. Haris Pašović
Seminarski rad: KPGT – UTOPIJSKI ŽIVOT GRAĐANINA LJ. R.
Gabrijel Lazić Student 3. godine 14. februar 2019. 1
UVOD ''Pozorište je mesto gde se proizvode slike. Slike – to je ono što svetu nedostaje. Svet danas nema sliku o sebi, on ne može da razazna sam sebe. A pozorište slike neprestano proizvodi. Kad kažem pozorište, ja naravno mislim i na film, mislim na umetnost uopšte...'' 1 -
Ljubiša Ristić; iz knjige Bore Draškovića Paradoks o reditelju
Iz gore navedenih rečenica možemo naslutiti da je za Ljubišu Ristića kazalište (prvenstveno kazalište, a onda i sve ostale umjetnosti) od sudbonosnog značaja za društvo. Ono daje smisao i cjelinu u raspadnutom i podijeljenom svijetu u kakvom živimo. Stoga je redatelj netko tko, živeći u takvom svijetu, na sceni pokušava predložiti smislenu cjelinu svojim konvencijama, a koje su proizvod njegova odnosa s tim svijetom. Režija i kazalište tako dobivaju utopijski karakter jer stvaraju ''bolji'' svijet. Bolji u smislu da je to svijet koji ima smisao, koji je zaokružen i unutar sebe posjeduje specifičan logos kojim se sve njegove komponente manifestiraju, a gledaoci ga mogu pojmiti u svoj njegovoj cjelini. ''Režija pripada onom svetu koji i dalje pokušava da sklopi bilo kakvu celinu. I što je situacija teža na tom planu, što je zapravo jasnije da se svet ne može sklopiti, da mu čovek nije dorastao, da čovek definitivno, posle hiljada godina, nije siguran ni da li je čovek kauzalna pojava u svetu ili samo incident, u tom trenutku je režija zapravo jedan očajnički pokušaj, pokušaj da se postojanje u svetu osmisli. U tom smislu je režija utopijskog karaktera, u smislu u kojem su utopijskog karaktera, na primer, politički društveni projekti koji pokušavaju, pored sveg znanja o svetu, da smisle svet u kojem se može živeti pravedno, slobodno, ljudski, u skladu ljudske egzistencije i njegove esencije, mislim u odnosu na ljudski život.'' 2 Takav vid promišljanja o kazalištu danas bi bio (i jest) vrlo aktualan (pogotovo u kontekstu života u post-jugoslavenskim zemljama, svakodnevnom prezasićenosti informacijama s interneta, te generalno post-truth eri3 u kojoj svi trenutno živimo), no on se stvorio i oblikovao u drugačijem kontekstu – kontekstu bivše Jugoslavije. Kako bismo razumjeli što je Ljubišu Ristića navelo na takvo promišljanje, najprije moramo shvatiti poziciju kazališta u tom periodu, kao i glavna društveno-politička događanja koja su bila aktualna u bivšoj zemlji.
1
SCENA, časopis za pozorišnu umetnost, Novi Sad 2006. – broj 4, oktobar-decembar (str. 129) DRAMSKA REŽIJA, Radoslav Lazić, Ars longa V. B., Titova Korenica, 1985. (O UTOPIJI REŽIJE, str. 161) 3 Oxfordska definicija riječi: ''Relating to or denoting circumstances in which objective facts are less influential in shaping public opinion than appeals to emotion and personal belief.'' (https://en.oxforddictionaries.com/definition/post-truth) 2
2
KONTEKST Ljubiša Ristić rođen je u Prištini 1947. godine. Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu završava 1971. diplomskom predstavom Buba u uhu Georgesa Feydeaua (koja se još uvijek izvodi na sceni JDP-a). Period njegova studiranja bio je buran period u društvenopolitičkom kontekstu bivše Jugoslavije. Polovicom šezdesetih dolazi do političke liberalizacije u svim društvenim aspektima. To je prouzrokovalo slobodu izražavanja u javnoj sferi te otvorenije ukazivanje na probleme socijalističke Jugoslavije, a svoju kulminaciju doživljava 1969. studentskim prosvjedima u Beogradu. Otpor su pružali mladi ljudi, mahom studenti, koji su htjeli i živjeli život po principima po kojima su njihovi roditelji navodno živjeli 4. Mladi ljudi uviđaju da život u Jugoslaviji nije toliko divan koliko ga partija promovira. Dolazi do socijalnih razlika (''crvena buržoazija''), te velikog broja nezaposlenih posredstvom odrastanja post-ratnih baby-boom generacija – država nije raspolagala s toliko radnih mjesta koliko je bilo ljudi. Uz to, počinje se osjećati buđenje nacionalnih svijesti unutar republika federacije (npr. hrvatsko proljeće), te osjećaj nepravednosti i nejednakosti u jezičnom i ekonomskom smislu, kao i težnja vlasti ka centralizaciji – svi ti događaji podrhtavaju tlo sistema partije i slike koju se ta ista partija trudi predstaviti svojim građanima. U kulturnom kontekstu tada dolazi do velikih događaja: u filmskom svijetu pojavljuju se crnotalasovci koji zbog otvorenog suprotstavljanja sistemu doživljavaju brojne cenzure pa čak i zatvorske kazne. U kazališnom svijetu, 1969. Boro Drašković postavlja u JDP-u predstavu Kad su cvetale tikve pisca Dragoslava Mihailovića koja je podigla veliku prašinu jer je netko po prvi put odlučio javno progovoriti o strahotama Golog otoka. Ishod prikazivanja predstave bilo je ukidanje predstave s repertoara, te zabrana tiskanja i distribucije Mihailovićeve knjige; Drašković se povlači iz kazališnog života, a Mihailović biva pod stalnom kontrolom države. U miljeu takvih događanja Ristić započinje svoju redateljsku karijeru – još dok je studirao (uz akademiju paralelno studira na pravnom fakultetu) bio je aktivan u studentskoj štampi, politici i kazalištima. Kao vjernog titoistu, brinulo ga je stanje u kojem su se države federacija počele okretati samostalnoj nacionalnoj ekonomiji i politici, kao i navodno zakleti titoisti koji nisu živjeli životom kakav im je taj naziv nalagao. Zbog takvih stavova rad u institucijama bio bi mu onemogućen, pa je krenuo režirati van njih, gdje je donekle imao veću slobodu i manju opasnost da mu predstave budu cenzurirane. Šest godina nakon diplome,
4
Ljubiša Ristić (intervju za RTS)
3
Ristić je u Zagrebu 1977., zajedno s Radom Šerbedžijom, Nadom Kokotović i Dušanom Jovanovićem osnovao KPGT. ''Najveći problem u Jugoslaviji danas je zajednički živeti u političkom smislu – zbog vrlo konkretnih interesa političkih birokratija. Uvek govorim o interesima. Najmanji interes da žive zajedno imaju političke birokratije. Donekle veći interes za to imaju ekonomski faktori – problem povezivanja im je bliži, razumljiviji nego političkim strukturama. Ekonomija se ravna po trenutku, onako kako joj određuju ekonomski instrumenti, državna intervencija, tržište itd. Politika, čiji se interesi najviše suprotstavljaju povezivanju, se i najglasnije zauzima za njega – i ništa ne čini. Kultura – onaj njen deo koji se nacionalno organizuje i koji u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, ima svoje časopise, svoje revije, svoje veze itd. – neprestano grmi protiv zajedničkog življenja. Grmi neukusno, ponekad tako da se čoveku povraća od toga. Ali neki od nas su shvatili da je moguće da se dođe do stimulativnog modela koji garantuje opstanak naše zajednice. Ako se bude promenio kulturni oblik tog modela, ako se preko kulture budemo naučili da živimo zajedno, lakše ćemo zajedno živeti i u ekonomskom pogledu, da ne govorim o političkom.'' 5 KPGT akronim je za Kazalište, Pozorište, Gledališče, Teatar – četiri početna slova koja označavaju sinonime za riječ 'kazalište' u svim jugoslavenskim jezicima. Po Ristiću jezik je prvi korak ka uspostavi komunikacije i odnosa, stoga KPGT ujedinjuje sve narode Jugoslavije već u samom imenu, a to ime onda odražava i funkciju te skupine – težnja ka jedinstvenom jugoslavenskom kulturnom prostoru.
KPGT KPGT-om Ristić ne samo da je postigao veliki uspjeh i ostvario svoje najveće predstave u granicama Jugoslavije, već i mnogo šire. Predstave su putovale po cijelom svijetu, a specifične su bile zbog zanimljivog pristupa formi i sadržaju. Iako su mu mnogi predbacivali da se bavi političkim teatrom, Ristić se uvijek ograđivao od takvih sudova – on nije radio politički teatar, već teatar koji se bavi temom politike. Nazivali su ga avangardnim redateljem, a on je odbijao takav naziv jer je po njemu avangarda završila krajem šezdesetih godina. Govorio je da njegove predstave pripadaju ''periodu'' Novog baroka – periodu kojeg su teoretičari književnosti i teatrolozi nazvali Postmodernom. Postmodernu on naziva Novim
5
SCENA, časopis za pozorišnu umetnost, Novi Sad 2006. – broj 4, oktobar-decembar (str. 33)
4
barokom jer smatra da je to period koji proizlazi iz prethodnog (bez da mu se suprotstavlja), sumira sve ideje i znanja shvaćena u prošlom periodu te ih dalje razvija i stvara sintezu na osnovu njih (kao što je barok u 17. stoljeću proizašao iz renesanse). Za njega eklektika postaje estetika! Želja za avangardnim i novim sada se postavlja u zadnji plan, a koriste se svi elementi otkriveni u avangardi i od njih se stvara kolaž koji će biti tkivo novog perioda. ''Struktura ovih predstava više nije dramska, već struktura eseja. Umjesto priče, tu je komentar. (...) Pozorišna predstava stoga može da bude stvorena nezavisno od literarnog i dramskog teksta. Tradicionalno razumijevanje dramskog pisca potpuno ispada iz ove estetike, a zamjenjuje ga reditelj, koji također više nije tradicionalni umetnik, već prvenstveno društveni kritičar..'' 6 Ristić uzima dramski tekst i koristi ga samo kao temelj za predstavu. Dopušta sebi slobodu da od njega uradi šta hoće – značilo to da će prekrojiti i samog Shakespeara. U maniru ideje KPGT-a, u predstavama se koriste razni jezici – nekada su oni i suštinski povezani s idejom predstave kao što je to slučaj s Misom u a-molu – najpoznatijom predstavom koju je KPGT napravio. Nastala po motivima novele Danila Kiša Grobnica za Borisa Davidoviča ova predstava sumira sve odlike KPGT-a, te Ristićeve ideje o svijetu u kojem živi. Među ostalim uspješnim predstavama koje su proizašle iz KPGT-a i koje su dosegle slavu ne samo na području bivše Jugoslavije već i šire bile su Oslobođenje Skoplja i Karamazovi Dušana Jovanovića, Richard III. Williama Shakespeara, te mnoge druge...
SLUČAJ SUBOTICA Ristić je krajem osamdesetih dobio ponudu da zajedno s Nadom Kokotović dođe raditi kao umjetnički direktor u Narodno pozorište u Subotici te dobio zadatak da revitalizira repertoar podijeljenog srpsko-mađarskog ansambla. Tim činom Ristić je dobio jedinstvenu priliku da svojim radom u instituciji ostvari svoj utopijski san. I pošlo mu je za rukom! Dva ansambla spojio je u jedan, kazališne predstave postale su dio gradskog života – igralo se po trgovima, otvarale su se dodatne scene (sinagoga, Palić...), pokrenuti su brojni teatarski festivali i odjednom je grad kulturno oživio. Njegov plan je bio pokrenuti još kulturnih centara KPGT-a na području bivše Jugoslavije po principu slučaja iz Subotice i na taj način spojiti kulturnu mrežu teatarskih centara koja će održavati jugoslavensko jedinstvo.
6
Ibid. (str. 53)
5
''Pozorište je pokušalo da bude instrument globalne revitalizacije grada i medijum samoosvešćenja njegovih stanovnika kao zajednice, gde bi ono što pozorište uspeva da učini svojim predstavama i akcijama trebalo da bude mera mogućnosti svih stanovnika da upravljaju svojim pojedinačnim i kolektivnim životom, menjaju ga i obogaćuju – uprkos krizi, apsurdnostima sistema i opštem materijalnom i duhovnom osiromašenju.'' 7
NEOSTVARENA UTOPIJA Dolaskom rata početkom devedesetih, Ljubiša Ristić sve više uviđa kako je sve izvjesnije da se njegova utopija o kulturnom jedinstvu jugoslavenskih naroda neće ostvariti. On, stoga, odlazi u politiku – postaje predsjednikom stranke Jugoslavenska udružena ljevica (JUL) koja se zalagala za jugoslavenstvo i komunizam. Tim, možda radikalnim pokušajem, Ristić pokušava ostati dosljedan svojoj ideji zajedništva i jugoslavenstva. Ono što njegov postupak čini problematičnim i zbog čega je na sebe navukao veliki broj neprijatelja, a ostao bez mnogo suradnika i prijatelja, bilo je to da je u samom vrhu stranke zajedno s njim predsjedala (a u praksi i vodila stranku) Mirjana Marković – supruga Slobodana Miloševića. Oliver Frljić napravio je u HNK Ivan pl. Zajc 2015. godine predstavu Kompleks Ristić u kojoj kroz lik i djelo Ljubiše Ristića oslikava put bivše republike: Ljubiša Ristić podjednako simbolizira ono što je bio emancipatorski potencijal Jugoslavije, ali i ono u što se Jugoslavija pretvorila u svojoj terminalnoj fazi, u vlastitu antitezu, u zemlju koja »brani narod od naroda svog«.8 Je li Ljubiša Ristić izdao vlastiti san o utopiji zajedništva ili je samo žrtva lustracije post-jugoslavenskog perioda? Je li njegov san uopće mogao biti ostvaren – kad i njegov sanjar nije postupio u skladu s tim snom? I je li nam utopija KPGT-a danas još više potrebna nego što je to bila jučer? Ljubiša Ristić – začetnik te ideje, sada je nepoznanica u kulturnom životu bivših republika. Netko se potrudio da se njegova ideja potisne iz kolektivnog sjećanja naroda, a njega se, tek sa sjetom sjećaju kazališne kolege kao nekadašnjeg velikog redatelja. U jednom svom intervjuu govori kako se mladi studenti umjetničkih akademija uplaše kad ga vide kako šeta Knez Mihailovom, misleći da je on odavno mrtav. Tom duhu prošlih vremena i jednog velikog sna, koji sada obitava u prostoru nekadašnje šećerane u Beogradu na Adi Ciganliji, politika je dala snažan poticaj u formiranju vlastite umjetničke poetike – ona mu je otvorila put ka teatru, ali također, ona mu ga je jednom i zauvijek zatvorila!
7
Ibid. (str. 93) http://www.novilist.hr/Kultura/Kazaliste/Frljic-Ristic-je-savrsena-metafora-za-propaluJugoslaviju?meta_refresh=true 8
6
LITERATURA SCENA, časopis za pozorišnu umetnost, Novi Sad 2006. – broj 4, oktobar-decembar Lazić, R., Dramska režija, Ars longa V. B., Titova Korenica, 1985. Kiš, D., Grobnica za Borisa Davidoviča, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1979. http://www.kpgtyu.org/pressarhiva/index.php http://www.politika.rs/scc/clanak/363276/Spektar/Zivot-i-stil/Crna-ruka-ce-se-igrati-unajboljem-sastavu http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/politika/aktuelno.289.html:742162-Ljubisa-Ristic-Stosu-Albanci-vise-protiv-kompromisa-bolje-je-za-nas http://www.novilist.hr/Kultura/Kazaliste/Frljic-Ristic-je-savrsena-metafora-za-propaluJugoslaviju?meta_refresh=true https://www.vreme.com/arhiva_html/479/15.html https://www.jutarnji.hr/kultura/kazaliste/kompleks-ristic-mnogi-koji-pljuju-po-frljicu-bili-bijako-zadovoljni-da-su-vidjeli-glumce-kako-pisaju-po-jugoslaviji/181321/ http://www.rts.rs/page/tv/sr/story/22/rts-svet/2370598/kako-su-cvetale-tikve.html http://film.lzmk.hr/clanak.aspx?id=255 http://www.ziher.hr/filmski-vremeplov-jugoslavenski-crni-val/ http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=52987 https://www.youtube.com/watch?v=8blZrSe7Qoc&t=4s https://www.youtube.com/watch?v=X0RdWJuS44Q&t=3483s https://www.youtube.com/watch?v=IsLtttHCakg&t=2537s https://www.youtube.com/watch?v=bZ-A9D8lsMs
7
Seminarski rad: KPGT – UTOPIJSKI ŽIVOT GRAĐANINA LJ. R.
Gabrijel Lazić Student 3. godine 14. februar 2019. 1
UVOD ''Pozorište je mesto gde se proizvode slike. Slike – to je ono što svetu nedostaje. Svet danas nema sliku o sebi, on ne može da razazna sam sebe. A pozorište slike neprestano proizvodi. Kad kažem pozorište, ja naravno mislim i na film, mislim na umetnost uopšte...'' 1 -
Ljubiša Ristić; iz knjige Bore Draškovića Paradoks o reditelju
Iz gore navedenih rečenica možemo naslutiti da je za Ljubišu Ristića kazalište (prvenstveno kazalište, a onda i sve ostale umjetnosti) od sudbonosnog značaja za društvo. Ono daje smisao i cjelinu u raspadnutom i podijeljenom svijetu u kakvom živimo. Stoga je redatelj netko tko, živeći u takvom svijetu, na sceni pokušava predložiti smislenu cjelinu svojim konvencijama, a koje su proizvod njegova odnosa s tim svijetom. Režija i kazalište tako dobivaju utopijski karakter jer stvaraju ''bolji'' svijet. Bolji u smislu da je to svijet koji ima smisao, koji je zaokružen i unutar sebe posjeduje specifičan logos kojim se sve njegove komponente manifestiraju, a gledaoci ga mogu pojmiti u svoj njegovoj cjelini. ''Režija pripada onom svetu koji i dalje pokušava da sklopi bilo kakvu celinu. I što je situacija teža na tom planu, što je zapravo jasnije da se svet ne može sklopiti, da mu čovek nije dorastao, da čovek definitivno, posle hiljada godina, nije siguran ni da li je čovek kauzalna pojava u svetu ili samo incident, u tom trenutku je režija zapravo jedan očajnički pokušaj, pokušaj da se postojanje u svetu osmisli. U tom smislu je režija utopijskog karaktera, u smislu u kojem su utopijskog karaktera, na primer, politički društveni projekti koji pokušavaju, pored sveg znanja o svetu, da smisle svet u kojem se može živeti pravedno, slobodno, ljudski, u skladu ljudske egzistencije i njegove esencije, mislim u odnosu na ljudski život.'' 2 Takav vid promišljanja o kazalištu danas bi bio (i jest) vrlo aktualan (pogotovo u kontekstu života u post-jugoslavenskim zemljama, svakodnevnom prezasićenosti informacijama s interneta, te generalno post-truth eri3 u kojoj svi trenutno živimo), no on se stvorio i oblikovao u drugačijem kontekstu – kontekstu bivše Jugoslavije. Kako bismo razumjeli što je Ljubišu Ristića navelo na takvo promišljanje, najprije moramo shvatiti poziciju kazališta u tom periodu, kao i glavna društveno-politička događanja koja su bila aktualna u bivšoj zemlji.
1
SCENA, časopis za pozorišnu umetnost, Novi Sad 2006. – broj 4, oktobar-decembar (str. 129) DRAMSKA REŽIJA, Radoslav Lazić, Ars longa V. B., Titova Korenica, 1985. (O UTOPIJI REŽIJE, str. 161) 3 Oxfordska definicija riječi: ''Relating to or denoting circumstances in which objective facts are less influential in shaping public opinion than appeals to emotion and personal belief.'' (https://en.oxforddictionaries.com/definition/post-truth) 2
2
KONTEKST Ljubiša Ristić rođen je u Prištini 1947. godine. Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu završava 1971. diplomskom predstavom Buba u uhu Georgesa Feydeaua (koja se još uvijek izvodi na sceni JDP-a). Period njegova studiranja bio je buran period u društvenopolitičkom kontekstu bivše Jugoslavije. Polovicom šezdesetih dolazi do političke liberalizacije u svim društvenim aspektima. To je prouzrokovalo slobodu izražavanja u javnoj sferi te otvorenije ukazivanje na probleme socijalističke Jugoslavije, a svoju kulminaciju doživljava 1969. studentskim prosvjedima u Beogradu. Otpor su pružali mladi ljudi, mahom studenti, koji su htjeli i živjeli život po principima po kojima su njihovi roditelji navodno živjeli 4. Mladi ljudi uviđaju da život u Jugoslaviji nije toliko divan koliko ga partija promovira. Dolazi do socijalnih razlika (''crvena buržoazija''), te velikog broja nezaposlenih posredstvom odrastanja post-ratnih baby-boom generacija – država nije raspolagala s toliko radnih mjesta koliko je bilo ljudi. Uz to, počinje se osjećati buđenje nacionalnih svijesti unutar republika federacije (npr. hrvatsko proljeće), te osjećaj nepravednosti i nejednakosti u jezičnom i ekonomskom smislu, kao i težnja vlasti ka centralizaciji – svi ti događaji podrhtavaju tlo sistema partije i slike koju se ta ista partija trudi predstaviti svojim građanima. U kulturnom kontekstu tada dolazi do velikih događaja: u filmskom svijetu pojavljuju se crnotalasovci koji zbog otvorenog suprotstavljanja sistemu doživljavaju brojne cenzure pa čak i zatvorske kazne. U kazališnom svijetu, 1969. Boro Drašković postavlja u JDP-u predstavu Kad su cvetale tikve pisca Dragoslava Mihailovića koja je podigla veliku prašinu jer je netko po prvi put odlučio javno progovoriti o strahotama Golog otoka. Ishod prikazivanja predstave bilo je ukidanje predstave s repertoara, te zabrana tiskanja i distribucije Mihailovićeve knjige; Drašković se povlači iz kazališnog života, a Mihailović biva pod stalnom kontrolom države. U miljeu takvih događanja Ristić započinje svoju redateljsku karijeru – još dok je studirao (uz akademiju paralelno studira na pravnom fakultetu) bio je aktivan u studentskoj štampi, politici i kazalištima. Kao vjernog titoistu, brinulo ga je stanje u kojem su se države federacija počele okretati samostalnoj nacionalnoj ekonomiji i politici, kao i navodno zakleti titoisti koji nisu živjeli životom kakav im je taj naziv nalagao. Zbog takvih stavova rad u institucijama bio bi mu onemogućen, pa je krenuo režirati van njih, gdje je donekle imao veću slobodu i manju opasnost da mu predstave budu cenzurirane. Šest godina nakon diplome,
4
Ljubiša Ristić (intervju za RTS)
3
Ristić je u Zagrebu 1977., zajedno s Radom Šerbedžijom, Nadom Kokotović i Dušanom Jovanovićem osnovao KPGT. ''Najveći problem u Jugoslaviji danas je zajednički živeti u političkom smislu – zbog vrlo konkretnih interesa političkih birokratija. Uvek govorim o interesima. Najmanji interes da žive zajedno imaju političke birokratije. Donekle veći interes za to imaju ekonomski faktori – problem povezivanja im je bliži, razumljiviji nego političkim strukturama. Ekonomija se ravna po trenutku, onako kako joj određuju ekonomski instrumenti, državna intervencija, tržište itd. Politika, čiji se interesi najviše suprotstavljaju povezivanju, se i najglasnije zauzima za njega – i ništa ne čini. Kultura – onaj njen deo koji se nacionalno organizuje i koji u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, ima svoje časopise, svoje revije, svoje veze itd. – neprestano grmi protiv zajedničkog življenja. Grmi neukusno, ponekad tako da se čoveku povraća od toga. Ali neki od nas su shvatili da je moguće da se dođe do stimulativnog modela koji garantuje opstanak naše zajednice. Ako se bude promenio kulturni oblik tog modela, ako se preko kulture budemo naučili da živimo zajedno, lakše ćemo zajedno živeti i u ekonomskom pogledu, da ne govorim o političkom.'' 5 KPGT akronim je za Kazalište, Pozorište, Gledališče, Teatar – četiri početna slova koja označavaju sinonime za riječ 'kazalište' u svim jugoslavenskim jezicima. Po Ristiću jezik je prvi korak ka uspostavi komunikacije i odnosa, stoga KPGT ujedinjuje sve narode Jugoslavije već u samom imenu, a to ime onda odražava i funkciju te skupine – težnja ka jedinstvenom jugoslavenskom kulturnom prostoru.
KPGT KPGT-om Ristić ne samo da je postigao veliki uspjeh i ostvario svoje najveće predstave u granicama Jugoslavije, već i mnogo šire. Predstave su putovale po cijelom svijetu, a specifične su bile zbog zanimljivog pristupa formi i sadržaju. Iako su mu mnogi predbacivali da se bavi političkim teatrom, Ristić se uvijek ograđivao od takvih sudova – on nije radio politički teatar, već teatar koji se bavi temom politike. Nazivali su ga avangardnim redateljem, a on je odbijao takav naziv jer je po njemu avangarda završila krajem šezdesetih godina. Govorio je da njegove predstave pripadaju ''periodu'' Novog baroka – periodu kojeg su teoretičari književnosti i teatrolozi nazvali Postmodernom. Postmodernu on naziva Novim
5
SCENA, časopis za pozorišnu umetnost, Novi Sad 2006. – broj 4, oktobar-decembar (str. 33)
4
barokom jer smatra da je to period koji proizlazi iz prethodnog (bez da mu se suprotstavlja), sumira sve ideje i znanja shvaćena u prošlom periodu te ih dalje razvija i stvara sintezu na osnovu njih (kao što je barok u 17. stoljeću proizašao iz renesanse). Za njega eklektika postaje estetika! Želja za avangardnim i novim sada se postavlja u zadnji plan, a koriste se svi elementi otkriveni u avangardi i od njih se stvara kolaž koji će biti tkivo novog perioda. ''Struktura ovih predstava više nije dramska, već struktura eseja. Umjesto priče, tu je komentar. (...) Pozorišna predstava stoga može da bude stvorena nezavisno od literarnog i dramskog teksta. Tradicionalno razumijevanje dramskog pisca potpuno ispada iz ove estetike, a zamjenjuje ga reditelj, koji također više nije tradicionalni umetnik, već prvenstveno društveni kritičar..'' 6 Ristić uzima dramski tekst i koristi ga samo kao temelj za predstavu. Dopušta sebi slobodu da od njega uradi šta hoće – značilo to da će prekrojiti i samog Shakespeara. U maniru ideje KPGT-a, u predstavama se koriste razni jezici – nekada su oni i suštinski povezani s idejom predstave kao što je to slučaj s Misom u a-molu – najpoznatijom predstavom koju je KPGT napravio. Nastala po motivima novele Danila Kiša Grobnica za Borisa Davidoviča ova predstava sumira sve odlike KPGT-a, te Ristićeve ideje o svijetu u kojem živi. Među ostalim uspješnim predstavama koje su proizašle iz KPGT-a i koje su dosegle slavu ne samo na području bivše Jugoslavije već i šire bile su Oslobođenje Skoplja i Karamazovi Dušana Jovanovića, Richard III. Williama Shakespeara, te mnoge druge...
SLUČAJ SUBOTICA Ristić je krajem osamdesetih dobio ponudu da zajedno s Nadom Kokotović dođe raditi kao umjetnički direktor u Narodno pozorište u Subotici te dobio zadatak da revitalizira repertoar podijeljenog srpsko-mađarskog ansambla. Tim činom Ristić je dobio jedinstvenu priliku da svojim radom u instituciji ostvari svoj utopijski san. I pošlo mu je za rukom! Dva ansambla spojio je u jedan, kazališne predstave postale su dio gradskog života – igralo se po trgovima, otvarale su se dodatne scene (sinagoga, Palić...), pokrenuti su brojni teatarski festivali i odjednom je grad kulturno oživio. Njegov plan je bio pokrenuti još kulturnih centara KPGT-a na području bivše Jugoslavije po principu slučaja iz Subotice i na taj način spojiti kulturnu mrežu teatarskih centara koja će održavati jugoslavensko jedinstvo.
6
Ibid. (str. 53)
5
''Pozorište je pokušalo da bude instrument globalne revitalizacije grada i medijum samoosvešćenja njegovih stanovnika kao zajednice, gde bi ono što pozorište uspeva da učini svojim predstavama i akcijama trebalo da bude mera mogućnosti svih stanovnika da upravljaju svojim pojedinačnim i kolektivnim životom, menjaju ga i obogaćuju – uprkos krizi, apsurdnostima sistema i opštem materijalnom i duhovnom osiromašenju.'' 7
NEOSTVARENA UTOPIJA Dolaskom rata početkom devedesetih, Ljubiša Ristić sve više uviđa kako je sve izvjesnije da se njegova utopija o kulturnom jedinstvu jugoslavenskih naroda neće ostvariti. On, stoga, odlazi u politiku – postaje predsjednikom stranke Jugoslavenska udružena ljevica (JUL) koja se zalagala za jugoslavenstvo i komunizam. Tim, možda radikalnim pokušajem, Ristić pokušava ostati dosljedan svojoj ideji zajedništva i jugoslavenstva. Ono što njegov postupak čini problematičnim i zbog čega je na sebe navukao veliki broj neprijatelja, a ostao bez mnogo suradnika i prijatelja, bilo je to da je u samom vrhu stranke zajedno s njim predsjedala (a u praksi i vodila stranku) Mirjana Marković – supruga Slobodana Miloševića. Oliver Frljić napravio je u HNK Ivan pl. Zajc 2015. godine predstavu Kompleks Ristić u kojoj kroz lik i djelo Ljubiše Ristića oslikava put bivše republike: Ljubiša Ristić podjednako simbolizira ono što je bio emancipatorski potencijal Jugoslavije, ali i ono u što se Jugoslavija pretvorila u svojoj terminalnoj fazi, u vlastitu antitezu, u zemlju koja »brani narod od naroda svog«.8 Je li Ljubiša Ristić izdao vlastiti san o utopiji zajedništva ili je samo žrtva lustracije post-jugoslavenskog perioda? Je li njegov san uopće mogao biti ostvaren – kad i njegov sanjar nije postupio u skladu s tim snom? I je li nam utopija KPGT-a danas još više potrebna nego što je to bila jučer? Ljubiša Ristić – začetnik te ideje, sada je nepoznanica u kulturnom životu bivših republika. Netko se potrudio da se njegova ideja potisne iz kolektivnog sjećanja naroda, a njega se, tek sa sjetom sjećaju kazališne kolege kao nekadašnjeg velikog redatelja. U jednom svom intervjuu govori kako se mladi studenti umjetničkih akademija uplaše kad ga vide kako šeta Knez Mihailovom, misleći da je on odavno mrtav. Tom duhu prošlih vremena i jednog velikog sna, koji sada obitava u prostoru nekadašnje šećerane u Beogradu na Adi Ciganliji, politika je dala snažan poticaj u formiranju vlastite umjetničke poetike – ona mu je otvorila put ka teatru, ali također, ona mu ga je jednom i zauvijek zatvorila!
7
Ibid. (str. 93) http://www.novilist.hr/Kultura/Kazaliste/Frljic-Ristic-je-savrsena-metafora-za-propaluJugoslaviju?meta_refresh=true 8
6
LITERATURA SCENA, časopis za pozorišnu umetnost, Novi Sad 2006. – broj 4, oktobar-decembar Lazić, R., Dramska režija, Ars longa V. B., Titova Korenica, 1985. Kiš, D., Grobnica za Borisa Davidoviča, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1979. http://www.kpgtyu.org/pressarhiva/index.php http://www.politika.rs/scc/clanak/363276/Spektar/Zivot-i-stil/Crna-ruka-ce-se-igrati-unajboljem-sastavu http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/politika/aktuelno.289.html:742162-Ljubisa-Ristic-Stosu-Albanci-vise-protiv-kompromisa-bolje-je-za-nas http://www.novilist.hr/Kultura/Kazaliste/Frljic-Ristic-je-savrsena-metafora-za-propaluJugoslaviju?meta_refresh=true https://www.vreme.com/arhiva_html/479/15.html https://www.jutarnji.hr/kultura/kazaliste/kompleks-ristic-mnogi-koji-pljuju-po-frljicu-bili-bijako-zadovoljni-da-su-vidjeli-glumce-kako-pisaju-po-jugoslaviji/181321/ http://www.rts.rs/page/tv/sr/story/22/rts-svet/2370598/kako-su-cvetale-tikve.html http://film.lzmk.hr/clanak.aspx?id=255 http://www.ziher.hr/filmski-vremeplov-jugoslavenski-crni-val/ http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=52987 https://www.youtube.com/watch?v=8blZrSe7Qoc&t=4s https://www.youtube.com/watch?v=X0RdWJuS44Q&t=3483s https://www.youtube.com/watch?v=IsLtttHCakg&t=2537s https://www.youtube.com/watch?v=bZ-A9D8lsMs
7
Related Documents
Kpgt
February 2021 2